Riječki Teološki Časopis – 34

ISSN 1330-0377

Godina 17, Br. 2(33), str. 233-, Rijeka, 2009. UDK: 2 (05) str. 233-614 SADRŽAJ 40 GODINA OD USPOSTAVE RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE I METROPOLIJE

Međunarodni znanstveni simpozij, Rijeka, 1. lipnja 2009.

IZLAGANJA Mons. Mile BOGOVIĆ, 237 Povijesni koraci prema osnivanju metropolije...... ----437 Franjo Emanuel HOŠKO, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije u vrijeme nastanka Riječko-senjske nadbiskupije...... 261 Miroslav AKMADŽA, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske komunističke vlasti...... 277 Marko MEDVED, Biskupi Burić i Pavlišić u formiranju nove nadbiskupije i metropolije...... 311 Ilija JAKOVLJEVIĆ, Biskup Nežić i osnivanje metropolije...... 329 234

Franjo VELČIĆ, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje riječke metropolije...... 355 Mons. Ivan DEVČIĆ, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola u formiranju nove metropolije...... 371 Rafko VALENČIČ, Život mons. Karla Jamnika, apostolskoga administratora Riječke biskupije...... 389 Milan ŠIMUNOVIĆ, Priprema i proslava uspostave metropolije...... 403 Nikola VRANJEŠ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije...... 431 Emil SVAŽIĆ, Interdijecezanski ženidbeni sud u Rijeci...... 455

RASPRAVE I ČLANCI Veronika RELJAC, Modaliteti obiteljskog pastorala...... 459 Zlatko MILIŠA, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada...... 483 Danijel TOLVAJČIĆ, „Bog“ kao šifra transcendencije. Jaspersova interpretacija «temeljnih šifri božanstva»...... 503 Borislav DADIĆ – Ivana KNEŽIĆ, Metafizička istraživanja o osobi...... 543 235

Aleksandra GOLUBOVIĆ – Maja POLIĆ, Prilog o životu i djelu Krčanina Pietra Mattea Ferchia/Matije Frkića (Krk, 1583. – Padova, 1669.)...... 573

PRIKAZI I RECENZIJE Josip ŠIMUNOVIĆ, Župna zajednica na početku trećega tisućljeća (Nikola Vranješ)...... 593 Nikola VRANJEŠ, I fedeli laici nella missione della chiesa in croazia oggi. Sfide e prospettive (Veronika Reljac)...... 599 Franjo Emanuel HOŠKO, Zapadnohrvatske povijesne teme (Marijan Jurčević)...... 602 Marko MEDVED, La chiesa cattolica a Fiume (1920-1938): amministratori apostolici e vescovi di una diocesi plurinazionale in epoca fascista (Franjo E. Hoško)...... 605 Franjo Emanuel HOŠKO, Zapadnohrvatske povijesne teme (Marko Medved)...... 609 Stanko LASIĆ, Pravo na rođenje u učenju Crkve (Petar Radelj)...... 613 236 M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju..., 2437-260 237 40 GODINA OD USPOSTAVE RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE I METROPOLIJE

RASPRAVE I ČLANCI

Mons. Mile Bogović

POVIJESNI KORACI PREMA OSNIVANJU METROPOLIJE

Mons. dr. sc. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup UDK: 282[27:262.3 RIJEČKA METROPOLIJA] (497.5-3)(091) Pregledni rad

Autor prikazuje teškoće koje su priječile Rijeci postati regi- onalnim središtem. Obalni smještaj pružao je Rijeci otvoren pristup morskim putovima, a okruženost planinskim lancima priječila joj je povezanost na kopnenoj strani. Takav položaj bio je glavni razlog što je Rijeka bila više stoljeća pogranično područje. S vremenom su uspostavljene veze koje su išle u prilog njezinu središnjem položaju u društvenom i crkvenom smislu. Riječki arhiđakon imao je u vrijeme habsburške vlasti jaku podršku u jačanju svoje crkvene autonomije prema svome biskupu u Puli, mletačkom podaniku. Pokušaji osnivanja biskupskog sjedi- šta u Rijeci oko 1610. i nakon Bečkog kongresa 1815. nisu uspjeli. Biskupija je osnovana 1925., kad je Rijeka bila pod talijanskom vla- šću. Budući da ju je nakon Drugog svjetskog rata talijanski biskup napustio, davana je ona u administraciju susjednim biskupima, a od 1951. do 1969. senjskom biskupu. Godine 1969. postaje nadbiskupijsko i metropolitansko središte. Ključne riječi: Riječko-senjska nadbiskupija i metropolija, Riječka nadbiskupija i metropolija, Senjska biskupija, Senjska i Modruška biskupija, Riječka biskupija, Krčka biskupija, Pulska i Porečko-pulska biskupija.

* * * 238 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 1. Prevladavanje vlastitosti pograničnog područja

Rijeka po svom zemljopisnom smještaju ima danas položaj središta šireg okruženja. Mediteran je na tom mjestu ušao duboko u europsko kopno. Nalazi se na pragu srednje Europe, a nije mnogo udaljena od Panonije i Podunavlja. No na putu prema središnjem položaju trebalo je prevladati njezinu kopnenu izoliranost. Učka joj je zatvorila kopneni put prema Istri i italskom poluotoku, a Gor- ski kotar otežavao je vezu s Panonijom i Podunavljem. Iz Panonije (Slavonije) trebalo je u Rijeku ići preko Senja tako da ćemo u daljoj prošlosti susresti naziv: Rijeka kod Senja. Zbog planinskog okruže- nja ona će dugo imati karakter pograničnog područja. Tu trebamo vidjeti jedan od glavnih razloga što je Rimsko Carstvo u vrijeme Marka Aurelija gradilo ondje dug obrambeni zid prema unutrašnjo- sti. Rijeka je također bila pogranično područje i za vrijeme samostalne hrvatske srednjovjekovne države. Nakon toga bila je također više stoljeća uz granicu između Rimskog Carstva i hrvatsko-ugarske države (vidi kartu 1).

Karta1: Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo i susjedne zemlje (Hrvatski povijesni atlas) M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju...,2 437-260 239 Dakle, za svoj središnji položaj koji danas ima trebala je Rije- ka prevladati nemale zemljopisne prepreke. Cesta Karolina (1726. - 1732.) povezala je izravno Rijeku sa Zagrebom i Podunavljem. To je još više učinila Lujzijana (1803. - 1811.). Zatim je 1873. Ri- jeka povezana sa Zagrebom željeznicom. Tim prometnicima Rije- ka dobrim dijelom preuzima prijašnju ulogu Senja. Paralelno s tim prometnicama u smjeru Zagreba otvarali su se i bolji putovi prema Ljubljani i Trstu. Zemljopisni i državnopravni okviri postavljali su uvjete i za crkvenu jurisdikciju. U srednjem vijeku bilo je riječko područje dugo na granici između Akvilejske patrijaršije i Splitske metropolije (vidi kartu 2). Koliko je ta pograničnost bila jaka, vidi se i po tome što se Krbavska ili Modruška biskupija sve do 1969. protezala do Rječine.

Karta 2: Crkveno razgraničenje oko 1200. godine (M. Peloza, Riječka metropolija) 240 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Svakako su nove prometnice i nova razgraničenja potaknula i crkvene i državne vlasti na traženje drukčijeg mjesta za Rijeku. U tom kontekstu Rijeka je 1787. izuzeta od jurisdikcije pulskog biskupa i dana na upravu senjsko-modruškom biskupu. No time nije prevladana pograničnost Rijeke jer je ona premještena s ruba jedne jurisdikcije na rub druge, s granice Pulske biskupije na granicu jurisdikcije senjsko-modruškog biskupa. Daljnji razvoj prilika pokazat će da je Rijeka krenula u smjeru središnjeg mjesta šireg područja.

2. Rast u smjeru crkvenog i društvenog središta

I predaja o spornoj biskupiji Tarsatici još u vrijeme ranog sred- njeg vijeka1 može nam u neku ruku potvrditi kako položaj Rijeke ima dosta karakteristika koje joj omogućuju rast prema središnjoj poziciji šireg područja. Ovdje se nećemo baviti tim pitanjima jer je taj položaj s mnogih gledišta postao upitan. Osvrnut ćemo se ovdje na razvoj onih čimbenika u novom vijeku koji su bili nakloni tom rastu Rijeke. Autonomija riječkog arhiđakonata. U kasnom srednjem vijeku, kao i u novom sve do 1784. godine, Rijeka je bila u sastavu Pulske biskupije, ali je riječki arhiđakon imao znatne ovlasti, napose kad je Rijeka bila u habsburškim, a Pula u mletačkim rukama. Ko- bler smatra da je Rijeka oko 1000. godine bila središte jedne plebani- je kojoj je pripadalo područje od Rječine do vrhova Učke i od Brseča do Klane. (To je onaj kraj zapadno od Rječine koji danas pripada Riječko-senjskoj nadbiskupiji.) Na čelu tog okružja nalazio se arhi- đakon kojemu su pomagali drugi svećenici. Iz tog skupa svećenika

1 Postojanje antičke i ranosrednjovjekovne biskupije u Rijeci (Tarsatica) još je nesigurno. Valja reći da se stara Tarsatica nalazila na području današnje Rijeke (Stari grad). Dana 26. lipnja 996. car Oton III. potvrđuje akvilejskom patrijarhu neke biskupije, među njima spominje i Tarsatiku. On zapravo potvrđuje povelju Karla Velikog iz 803. godine. Za ovu se zna da je falsifikat, ali za neke je povjesničare povelja cara Otona III. autentična. Ipak se povjesničari uglavnom slažu da 986. godine Tarsatika više nije bila takvo središte koje bi moglo imati svoga biskupa. Ona bi to mogla biti prije 800. godine, ali o njoj kao biskupiji nemamo za to vrijeme nikakva traga. Jedni misle da je u povelji Otona III. izražena želja akvilejskog patrijarha da mu se osiguraju neki posjedi, a drugi misle da se tu kriju careve osvajačke namjere prema područjima istočno od Učke. (Usp. Luigi Maria TORCOLETTI, Tarsatica ed i primordi di Fiume, Palermo, 1950., str. 171; Lujo MARGETIĆ, Rijeka-Vinodol-Istra, Rijeka, 1990., str. 34; Giovanni KOBLER, Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, vol. I, Fiume, 1896., str. 57-58.) M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju...,2 437-260 241 razvit će se s vremenom riječki kaptol. Kada su kašteli u Kastvu, Ve- princu, Mošćenicama, Brseču i Klani dobili svog svećenika i razvili se u posebne župe, ostali su i dalje pod jurisdikcijom arhiđakona. Nakon što je 1606. austrijska vlast zabranila svojim podložnicima komunikaciju s mletačkim biskupima, priključeno je arhiđakonatu i područje s druge strane Učke: Boljun, Lupoglav, Vranja, Nova Vas, Kožljak i Šumber.2

Pokušaji početkom 17. stoljeća. Napetost između Habsburgovaca i Venecije stvorila je povoljne okolnosti za osnivanje biskupije u Rijeci. Naime, Rijeka je bila unutar habsburških nasljednih zemalja, ali je u crkvenom pogledu bila podložna biskupu u Puli, dakle podaniku mletačke države. To je išlo u prilog riječkom arhiđakonu koji je imao uvijek podršku svjetovnog gospodara u jačanju svoje crkvene autonomije naspram pulskog biskupa. Za vrijeme spora Riječana s pulskim biskupom Klaudijem Sozomenom i grad je sa svoje strane tražio kako se osloboditi biskupove jurisdikcije. Godine 1599. Gradsko vijeće obraća se nadvojvodi Ernestu da oslobodi Rijeku od jurisdikcije pulskog biskupa i pripoji je nekoj biskupiji na svom području. Gradski kapetan Stjepan della Rovere išao je dalje. Radio je na osnivanju samostalne biskupije u Rijeci i imenovanju arhiđakona biskupom. Za tu ideju dobio je i nadvojvodu Ferdinanda koji je nakon toga razmotrio kako bi se uzdržavao novi biskup. Dobivao bi godišnje 1200 forinti. U tome ga je podržao bivši pulski biskup Klaudije Sozomen, koji je za samostalnu Riječku biskupiju nastojao pridobiti i aktualnog pulskog biskupa Kornelija Sozomena, svoga brata. Rim nije bio sklon takvom potezu jer bi, prema načelu da se biskupija ne smije protezati izvan državnih granica, čime se opravdavalo osnivanje biskupije u Rijeci, trebalo osnivati još više novih biskupija. Rim je za takav stav, dakako, imao podršku i kod akvilejskog patrijarha. Papinski državni tajnik 5. prosinca 1609. piše nunciju u Graz kako treba sve učiniti da se nadvojvodu odvrati od takve namisli. Štoviše, biskupu Korneliju bilo je zabranjeno u Rijeci preuzeti u nadarbinu kuću "Brunetti" jer

2 Usp. G. KOBLER, 75-79. 242 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 se smatralo kako će ona biti dana za rezidenciju novom biskupu. Pismo protiv uspostave biskupije u Rijeci uputio je državni tajnik nunciju i 25. lipnja 1611., što znači da nadvojvoda još u to vrijeme nije odustao od svoje namjere.3 Do osnutka Riječke biskupije tada nije došlo, ali je riječki arhi- đakon učvrstio svoju jurisdikciju na cijelom spomenutom području. Ono je obuhvaćalo 16 župa. Znakovita je izreka arhiđakona Petra Svilokosija 1755. da je Pulska biskupija podijeljena na dva dijela: jedan mletački, s biskupom u Puli, i drugi austrijski, s arhiđakonom u Rijeci.4

Prijedlog da Rijeka postane središte Modruške biskupije. Za vrijeme cara Josipa II. učinjeni su zamašni planovi za pre- uređenje biskupija i župa. Riječani su tada smatrali kako su za njih nastale povoljnije prilike pa 1777. traže odcjepljenje od Pulske biskupije i osnivanje biskupskog sjedišta u njihovu gradu.5 Do promjena je došlo, ali ne u smislu njihova zahtjeva. Rijeka je, naime, 1787. dana na upravu senjsko-modruškom biskupu. Rijeka je već tada toliko značajan grad da se nametala za biskupijsko središte. Nedugo nakon što su propale kombinacije da se u nj prenese sjedište Pićanske biskupije, počele su slične kombinacije s Modrušem, odnosno Modruškom biskupijom. Najpogodnije vrijeme pokazalo se poratno stanje koje je započelo Bečkim kongresom 1815. godine. Pregovori između Beča i Rima počeli su 1818., a završili 1828. Trajali su, dakle, punih deset godina. Nije tu, doduše, bilo samo pitanje Rijeke nego mnogo šire, jer je u međuvremenu nestalo Mletačke Republike, a njezino područje došlo je pod Austrijsku Monarhiju. Trebalo je nakon promjena državnih granica urediti i one crkvene. Rezultat tog rada bit će cjelovito crkveno preustrojstvo objavljeno 1828. papinskom bulom "Locum beati Petri" kojom su, među osta-

3 Archivio segreto vaticano, Nunziatura di Germania, vol. 22, ff. 37v, 49r, 50r, 165v, 167rv, 190r. Vidi također Augustino THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium, II, Zagreb, 1875., str. 108; Andrija RAČKI, Crkveno pitanje grada Rijeke, Katolički list, 59 (1908), 18, str. 210. 4 G. KOBLER, nav. dj., str. 77. 5 A. RAČKI, nav. dj., str. 211. M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju...,2 437-260 243 lim, dokinute biskupije u Rabu i Osoru, a njihovo područje pripojeno Krčkoj biskupiji. Rijeka je u početku pregovora predlagana ne samo kao novo biskupsko nego i metropolitansko središte. Godine 1821. napušta se ideja o metropoliji, ali se ozbiljno radi na biskupiji. Iako bi toj biskupiji bilo sjedište u Rijeci, ona bi nosila povijesno ime Modruške biskupije. Toj bi biskupiji pripale sve župe s područja do- tadanjih biskupija Senjske i Modruške koje se nalaze pod civilnom upravom ("Provincijal"), a Senjskoj bi biskupiji ostale župe Vojne krajine ("in militari"). Pored toga, od Tršćanske biskupije pripalo bi Modruškoj 15 župa, vikarijata i ekspozitura, i to: Kastav, Klana, Ru- kavac, Opatija, Volosko, Lovran, Veprinac, Mošćenice, Kraj, Brseč, Jelšane, Mune, Brgud, Klana i Podgraje. Među spisima Tajnog vatikanskog arhiva koji se odnose na to pitanje nalazi se i jedan zemljovid na kojemu su ucrtane granice pla- nirane biskupije, kao i granice područja koje bi ostalo pod Senjskom biskupijom (vidi priloženu kartu).

Karta 3: Prijedlog osnivanja Modruške biskupije u Rijeci (1818.-1822.) (M. Peloza) 244 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Cijeli je plan s Riječkom biskupijom propao onda kada je Beč- ka vlada 1822. morala predati upravi hrvatskog bana i sabora spomenuti "Provincijal". Ostalo se kod prijašnjeg stanja. Nakon toga Tršćanskoj biskupiji vraćeno je područje koje bilo planirano pripasti Modruškoj biskupiji sa sjedištem u Rijeci. Bula "Locum beati Petri" uopće ne spominje Rijeku.6

3. Rijeka biskupijsko središte

Konačno 1925. Rijeka postaje biskupsko središte. Mađari i Talijani nastojali su početkom prošlog stoljeća Ri- jeku izdvojiti iz uprave senjsko-modruškog biskupa. Smetalo im je posebno što su u Rijeku dolazili za župnike svećenici odgojeni u hrvatskom duhu u senjskom sjemeništu. Prigovarali su im kako su veći Hrvati nego kršćani. Do raspada Austro-Ugarske bilo je više peticija za odcjepljenje Rijeke od Senja,7 pa čak i takvih koje su tražile pripojenje Rijeke jednoj mađarskoj biskupiji, kao npr. onoj u mađarskoj Velikoj Kaniži. Kada je nakon Prvog svjetskog rata Rimskim ugovorom 1924. Rijeka pripala Kraljevini Italiji, a samo godinu dana nakon toga (1925.) postaje biskupijskim središtem. Uz hrvatski dio sa zapadne strane Rječine do vrhova Učke i Ćićarije toj biskupiji pripojene su i neke slovenske župe. Nova biskupija nastala je zapravo od dijelova područja triju biskupija: od Modruške ili Krbavske (Ri- jeka); od Tršćanske dekanat Kastav (izuzevši sam Kastav i župu Sv. Križ), dekanat Jelšane (Jelšane i kapelanija Brgud); od Ljubljanske biskupije dekanat Trnovo (Trnovo, kapelanija Vel. Bukovica, Harje, Knežak, Prem i Zagorje). Dekanat Jelšane i Trnovo ujedinjeni su u jedan dekanat: Jelšane-Trnovo. Biskupija je obuhvaćala 13 župa, 7 kapelanija, 28 crkava, 36 svećenika i 62.273 duša.8

6 U Archivio segreto vaticano, Congregatio Cosistorialis, nalazi se obilna građa o tom predmetu u spomenutim godinama. Građu je koristio H. BASTGEN u svom djelu Die Neuerrichtungen der Bistümer in Österreich nach der Säkularisation, Wien, 1914. Za Modrušku biskupiju obilno se koristio građom Makso PELOZA u članku: Historijat stvaranja modruške biskupije sa sjedištem u Rijeci 1818 - 1822. godine, Jadranski zbornik, VII (Rijeka, 1969.), str. 417-437. Članak je objavljen i kao separat. 7 Usp. La voce del popolo od 18. do 19. kolovoza 1908.: Per il Vescovato indipedente di Fiume. 8 Vidi: Tatjana BLAŽEKOVIĆ, Postanak riječke biskupije i njezino djelovanje, Jadranski zbornik, V (Rijeka-Pula, 1962.), str. 139-152. O klimi u kojoj je nastajala ta biskupija vidi Mile BOGOVIĆ, M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju...,2 437-260 245 Nakon Drugog svjetskog rata Rijeka, zajedno s Istrom, postaje sastavnim dijelom Hrvatske. Nije se, dakako, postavljalo pitanje ima li smisla postojanje Riječke biskupije nego koje bi područje ona trebala obuhvaćati.

Karta 4: Granice biskupija 1945.

Fragmenti za povijest Riječke biskupije, u zborniku "Krbavska biskupija u srednjem vijeku", Rije- ka, 1986., str. 292-298. 246 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 U listu "Gore srca" od 1. listopada 1946.9 objavljen je članak "Istarske biskupije", gdje se donose prijedlozi za novo crkveno raz- graničenje. U pogledu Rijeke predlaže se da ona postane središtem šireg područja od onoga Riječke biskupije. Njoj bi se od Modruške biskupije trebalo pripojiti područje zapadno od crte Ledenice – Mo- ravice i cijela Krčka biskupija. Senjskom biskupu ostalo bi područje biskupija Senjske i Modruške zapadno od spomenute crte. U Senju su nezadovoljni takvom podjelom i šalju listu "Gore srca" drukčiji prijedlog razgraničenja. Tu se kaže: "U pitanju razgraničenja biskupija za nas je najvažniji budući položaj Rijeke i to iz razloga: 1. Rijeka je prije svjetskog rata pripadala Modruškoj biskupiji te je tamo još i sad živa tradicija njezine povezanosti sa Senjom. Svojom važnošću privrednog i kulturnog centra ona bi imala postati i vjerski centar ovoga kraja na taj način što bi se rezidencija senjskog biskupa prenijela tamo. Za to govore i činjenice da su u Senju poru- šeni svi crkveni objekti te bi se moralo misliti na gradnju katedrale i biskupskog dvora – dok je na Rijeci to sve u ispravnom stanju. Priključenju Rijeke i okolice ne bi smjela smetati veličina biskupija Senjske i Modruške, jer je broj katolika u njima, posebno u Senjskoj mnogo opao. 2. U Gore Srca god. I, br. 13, 1. X. 1946. članak Istarske biskupije predlaže svoju podjelu. Članak je pisan isključivo sa stanovišta Istre, te malo vodi brige o susjednim biskupijama. Od Modruške bi se biskupije trebao odcijepiti Gorski kotar i Hrvatsko primorje do Ledenica te s Krkom, Rabom, Rijekom i okolicom sačinjavati Ri- ječku biskupiju. Sve to na principu da su potrebne veće biskupije. Od Modruške bi se biskupije time odvojilo cca 100.000 vjernika (predratni podaci) u krajevima koji su manje stradali u ratu, a ostala bi opustjela Lika, Kordun, Podgorje i okolica Ogulina. Time bi biskupija Senjsko-modruška bila praktično uništena jer bi postala premalena i morala bi se predati u administraciju kojem susjednom biskupu (Riječkom), jer sama ne bi imala rezidencije. Senj je i prije rata bio nepogodan za to, Ogulin je zapravo selo i u predloženoj po-

9 Gore srca, I, br. 13. M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju...,2 437-260 247 djeli bio bi na periferiji, Otočac ima slabe prometne veze s ostalim dijelovima biskupije, a Gospić uopće ne može doći u obzir. 3. Pitanje klera u biskupiji senjskoj. Dosad je velika većina bila iz Modruške biskupije i to upravo iz dijela koji bi se po predloženoj podjeli imao odcijepiti. Naravno da bi se svi htjeli vratiti u biskupiju svog rodnog mjesta – Riječku, a Senjska bi opustjela. Izgledi za budućnost bili bi slabiji. 4. Citirani članak navodi za svoju podjelu gospodarsko-poli- tičke razloge – ne navodeći ih konkretno. Ukoliko zbilja postoje, za crkvenu su raspodjelu od sporedne važnosti. Glavne su duhovne potrebe. Možda bi se isto tako važni gospodarsko-politički razlozi mogli navesti i protiv njihovog stanovništva; a da se i ne govori o gospodarsko-crkvenim razlozima. Umjesto predloženog razgraničenja bilo bi prikladnije sljede- će: Senjsko-modruškoj biskupiji vraća se Rijeka s okolicom ispod Učke. Krčkoj biskupiji Cres, Lošinj i drugi otoci, a Istra po potrebi – jedna ili dvije biskupije."10 Bila je to reakcija na članak u listu "Gore srca". Poslije će Senj razraditi cjelovitiji prijedlog i poslati ga nadležnim crkvenim ustanovama. Napisan je latinskim jezikom i priložena je najprije karta trenutačnog stanja (v. karta br. 3), zatim posebna karta za svaku varijantu prijedloga. Prijedlog nosi nadnevak 10. prosinca 1947.11 Najprije se iznose tri mogućnosti:

1. Pulskoj biskupiji pripojiti dijelove Tršćanske biskupije na hrvatskom području tako da u cijeloj srednjoj i južnoj Istri bude samo jedna biskupija sa sjedištem u Puli ili Pazinu.

10 Dopis se nalazi bez ikakvih oznaka u jednom fasciklu. Pisan je rukom biskupa Viktora Burića. On je na kraju, ne navevši datum, dodao: „Odaslano uredništvu Gore Srca.“ 11 Spis je pod br. 33/Prezidijala. 248 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2

Karta 5: Prijedlog razgraničenja br. 1

Dijelove Zadarske biskupije (otoci Cres i Lošinj) vratiti pod jurisdikciju krčkog biskupa, kao što je bilo prije 1918. godine. Riječka biskupija bez svog slovenskog dijela ujedinjuje se sa Senjskom biskupijom, a sjedište je u Rijeci (vidi kartu br. 4). 2. Pulskoj biskupiji pored područja naznačenog pod 1 pripajaju se otoci Cres i Lošinj. M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju...,2 437-260 249 Riječkoj biskupiji bez njenog slovenskog dijela daje se otok Krk i dio Senjsko-modruške na zapad od crte Novi Vinodolski – Brod Moravice.

Karta 6: Prijedlog razgraničenja br. 2

Krčka biskupija se dokida. Preostali njezini dijelovi (otok Rab i sjeverni dio Paga) pripajaju se Senjskoj biskupiji (vidi kartu br. 5). 250 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 3. Pulska biskupija kao u prethodnom prijedlogu. Biskupije Senjska, Riječka i Krčka sjedinjuju se pod jurisdikcijom jednoga biskupa sa sjedištem u Rijeci. Modruška biskupija se ne spominje, ali se iz priložene slike (vidi kartu br. 6) vidi da se pod Senjskom misli i na područje Mo- druške biskupije. Predlaže se, kao najbolje rješenje, navedeno pod br. 1.12

Karta 7: Prijedlog razgraničenja br. 3

12 Prijedlog očito nema namjeru točno odrediti granice pojedinih biskupija nego kaže u globalu kamo bi koja cjelina mogla pripasti. Za Istru uzima da je to jedna biskupija (Pulska), ali nema namjeru ulaziti u raspravu je li to najbolje, ili je pak korisno da i dalje ostane biskupija u Poreču. Razum- ljivo je da su u središtu zanimanja toga prijedloga Senj i Rijeka. Ostalo se dotiče tek sekundarno. M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju...,2 437-260 251 Dalje se predlaže da do razgraničenja između Slovenije i Hr- vatske slovenski i hrvatski dio Riječke biskupije imaju svaki svoga posebnog apostolskog administratora. Hrvatski dio Tršćanske biskupije treba biti podložan administratoru sa sjedištem u Puli ili Pazinu. Riječki administrator ne može biti u isto vrijeme i istarski. Prijedlogu pod br. 1 daje se prednost pred drugim i zbog toga jer se prema njemu biskupije ne bi ukidale, iako bi uprava bila pod jednim biskupom.13 Konačnog rješenja pitanja Rijeke nije još bilo na vidiku. Na- kon odlaska riječkog biskupa Uga Camozza u Italiju 1947. godine, Sveta je Stolica imenovala jelšanskog župnika Karla Jamnika za apostolskog administratora cijelog područja biskupije (slovenskog i hrvatskog dijela). Kad je on uskoro umro, naslijedio ga je u upravi krčki biskup Josip Srebrnić (Slovenac).14 Hrvatski kler i narod nisu, dakako, bili zadovoljni takvim rje- šenjima. U srpnju 1951. senjsko-modruški kler uputio je Svetoj Stolici molbu, koju su potpisali svi svećenici, da se Rijeka poveže s biskupijama Senjskom i Modruškom i da središte bude upravo u Rijeci. To je varijanta koju su u Senju i prije predlagali. "Senjsko-modruška bi-

13 Ovdje mi nije cilj iznositi cjelokupnu problematiku oko razgraničenja nego samo naznačiti razne pokušaje i prijedloge. Za gornji je prijedlog vidljivo da je koncept pisan rukom samoga biskupa dr. Viktora Burića. Tko mu je pritom bio savjetnik, nije razvidno. Poslije će se svakako uključiti i dr. Makso Peloza, tada profesor na Hrvatskoj kalsičnoj gimnaziji u Pazinu, koji je 1950. godine, na molbu biskupa Dragutina Nežića, izradio prijedlog razgraničenja sa Slovenijom. Taj je prijedlog poslao i u Senj. Zaveden je u Burićev Prezidijal pod br. 193/1952. Izgleda da je također Pelozin tekst onaj naslovljen: Sudbina hrvatskog svećenstva riječke biskupije poslije 1918. godine i pitanje odgoja svećeničkog podmlatka u našim prilikama. Taj spis ima 9+7 gusto tipkanih stranica, a zaveden je u Prezidijalu pod br. 176/1951. Očito je da spisi nisu registrirani kronološki. 14 Dana 5. i 7. srpnja 1980. razgovarao sam s nadbiskupom Burićem o raznim pitanjima vezanim uz njegov rad kao biskupa. Što se tiče Riječke biskupije, on mi je rekao sljedeće: "Kad je nakon rata područje Riječke biskupije pripojeno Jugoslaviji, nastao je problem kako upravljati tim područjem. Iz te biskupije otišli su mnogi svećenici u Italiju, a tako i benediktinke i riječki ogranak sestara Srca Isusova. Otišao je i biskup Camozzo. On je sa mnom bio veoma dobar, ali mi je izričito rekao da ja neću postati upravitelj Riječke biskupije. Imenovao je administratorom jelšanskog župnika, Slovenca, Karla Jamnika. To je bio dobar čovjek, ali teški dijabetičar. Ta ga je bolest ubrzo dovela do groba. Nakon toga postao je administrator krčki biskup Josip Srebrnić, također Slovenac. On se tu lijepo snašao. Počeo je gospodariti onim krajem. Nosio je uvijek neku torbu sličnu torbi za rodilje. Nastanio se kod kapucina. Krčani su reagirali da ga nema u biskupiji. Nakon toga povjerili su meni administraciju hrvatskog dijela Riječke biskupije. Polazio sam svaka dva tjedna u Rijeku, običnim kamionima, i ostajao ondje tjedan dana. Stanovao sam kod sestara sv. Križa na Sušaku dok nije djelomično popravljena biskupska kurija na Rijeci." 252 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 skupija, koja broji otprilike 300.000 vjernika, na svojem prostranom teritoriju nema nijednog mjesta koje bi bilo podesno za biskupsko sjedište... Senj je... premalen i sada napola razrušen grad. Biskup nema kaptola ni dovoljan broj svećenika u upravi biskupije... Zato ne može biskup u Senju imati niti pontifikalnih obreda, kako to doli- kuje. Sasvim bi drukčije bilo u Rijeci, gdje je više župa, više samostana, više svjetovnog i redovničkog klera."15 Molba nije urodila željenim uspjehom, ali se nešto pomaklo. Iste je 1951. godine uprava Riječke biskupije podijeljena na slovenski i hrvatski dio biskupije. Hrvatski dio predan je 30. studenoga iste godine na upravu senjsko-modruškom biskupu Viktoru Buriću. On će nakon toga u određene dane rezidirati u Rijeci, ali će i dalje stolovati u Senju. Ipak je i dalje u Rijeci radila posebna biskupska kancelarija. Rijeka je, dakle, i dalje ostala bez svog biskupa, a senjsko-mo- druški biskup, sa sjedištem u Senju, upravljao je hrvatskim dijelom Riječke biskupije. Time se svakako postiglo da Rijeka u crkvenom pogledu ne bude pod slovenskim utjecajem, što je bio jedan od jačih razloga koji su stajali iza molbe senjsko-modruškog klera, ali je jasno bilo da stvari još nisu stavljene na svoje mjesto. Nije čudo da su nicali novi prijedlozi. Ubrzo nakon tog rješenja, 13. prosinca Josip Pavlišić imenovan je pomoćnim biskupom senjsko-modruškim. Nema sumnje da su ta dva događaja međusobno povezana: davanje hrvatskog dijela Riječke biskupije na upravu senjsko-modruškom biskupu i dodjela pomoćnog biskupa. Pavlišić se nastanio u Rijeci, ali je svojim čestim putovanjima, u zgodno i nezgodno vrijeme, povezivao cijelo područ- je koje je bilo pod jurisdikcijom biskupa Burića. Odlazak Pavlišića najprije za župnika u Ogulin (1956.), a onda u Gospić (1966.-1969.) zacijelo je značio privremeno odgađanje rješenja pitanja Rijeke kao crkvenog središta. Ali je, bez sumnje, činjenica da je on svojim bo- ravkom i brojnim putovanjem, povezujući cijelo spomenuto područ-

15 Molbu nisam našao u izvorniku. Nije ni objavljena u Službenom vjesniku. Objavio ju je tada pomoćni biskup Josip Pavlišić u svojoj brošuri Biskupija Rijeka i Senj-Modruš, 1968. (ciklostil), str. 3-6 (latinski) i 6-9 (hrvatski prijevod). Ispod pisma stoji da slijede potpisi "svih svećenika Senjsko-modruške biskupije". M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju...,2 437-260 253 je, imao velik utjecaj na rješenje tog pitanja u smislu kako je riješeno 1969. te kako je i danas.

4. Rijeka metropolijsko središte

U vrijeme Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) počelo se kod nas slobodnije misliti i pisati. Bilo je to vrijeme brojnih inicijativa i pothvata. Tih je godina pokrenuto pitanje razgraničenja pojedinih biskupija i stvaranja novih metropolitanskih središta. Rijeka je s pravom mogla očekivati kako će i na crkvenom planu značiti ono što je po svom razvoju i po svojoj veličini značila na općedruštvenom planu. Ali ona još nije imala svoga rezidencijalnog biskupa nego je njome upravljao biskup iz Senja. Biskup Pavlišić bio je tumač tih očekivanja u kleru i narodu. On je iz Rima 7. listopada 1965. uputio pismo svim svećenicima biskupija "senjske-riječke-modruške i krbavske" u kojemu traži da svaki odgovori koje mu se rješenje od tri predložena čini najboljim: 1. Pridruženje čitavog teritorija sadašnje jurisdikcije sa sjedi- štem u Senju; 2. Udruživanje čitavog teritorija sa sjedištem u Rijeci; 3. Udruživanje Modruške i hrvatskog dijela Riječke biskupije u jednu upravnu jedinicu s rezidencijalnim biskupom u Rijeci i udruživanje Senjsko-krbavske biskupije s rezidencijalnim biskupom u Gospiću ili Otočcu, ili Senju. (Ovo zadnje neće odgovarati pastoralnom trenutku, ali određeni razlozi govore i za tu varijantu.)16 Razvila se žučna rasprava na mnogim razinama treba li sje- dište biskupije prenijeti iz Senja u Rijeku ili sačuvati Senjsku biskupiju sa svojim posebnim biskupom. Većina svećenika odgovorila je na anketu tako da je podržala objedinjavanje cijelog područja sa sjedištem u Rijeci, ali je bilo i drugih prijedloga. U Senju su, uz stručnu pomoć Pavla Tijana (Madrid), izra- dili protuprijedlog16 u kojemu se s raznih gledišta brani opstojnost Senjske biskupije i traži da se područje podijeli na dvije samostalne biskupije: Senjsku i Riječku. Senjskoj bi trebali pripasti dekana-

16 Vidi prethodnu bilješku. Brošura ima 21 stranicu. 254 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ti: stolni senjski, jablanački, otočki, gospićki, perušićki, ogulinski i rakovički. Uz to, od Vinodolskog dekanata, župe: Bribir, Novi, Ledenice, Zagon. Ostalo područje pripalo bi Riječkoj biskupiji. Za Slunjski dekanat ostalo je neodređeno jer se pretpostavljalo da bi moglo doći i do osnivanja neke nove (karlovačke) biskupije kojoj bi on mogao pripasti. Brošura koja je obrazlagala taj prijedlog dije- ljena je po biskupiji pojedinim osobama "u ime senjskih vjernika", a potpisan je bio prof. Petar Šimatić. Ipak je svima bilo jasno kako je duša te inicijative bio mons. Vlado Kraljić, biskupijski kancelar i tajnik biskupa Burića. S njima je surađivao poznati senjski povjesni- čar Pavao Tijan, nastanjen u Madridu.� Sam biskup Burić prepustio je rješavanje pitanja komisiji Biskupske konferencije za novu administrativnu podjelu Crkve u nas. Pomoćni je biskup Josip Pavlišić na senjsku brošuru odgovorio svojom.17 Tu, među ostalim, izjavljuje kako nije riječ ni o kakvom ukidanju Senjske biskupije. Ona ostaje i dalje, samo što Senj neće imati biskupsku rezidenciju. Rješenje nam je poznato. Papa Pavao VI. svojim svečanim pismom (bulom) “Coetu instante” 27. srpnja 1969. podiže Rijeku na razinu nadbiskupijskog i metropolitanskog središta. U novu nadbiskupiju ulazi područje Modruške biskupije, koja time prestaje postojati, a Senjska se jednakopravno sjedinjuje s Riječkom pod nazivom Riječko-senjska nadbiskupija. Ujedno je Rijeka podignuta na dostojanstvo metropolitanske nadbiskupske Crkve. U novu metropoliju, uz Riječko-senjsku nadbiskupiju, ulaze još Krčka i Porečka i pulska biskupija. Nadbiskupija treba imati samo jednu kuriju i to u gradu Rijeci.18 Ovdje ćemo naznačiti kako se postavilo svećenstvo iz Like i svećenici Ličani. Dana 4. rujna 1968. uputili su pismo biskupu Viktoru Buriću u Senj svećenici koji djeluju u Lici, a nisu Ličani. Oni plediraju za jedinstvenu biskupiju sa sjedištem u Rijeci. Oštro osuđuju sve one koji to jedinstvo žele narušiti.19

17 On je tada bio pomoćni biskup dr. Viktoru Buriću i generalni vikar. 18 Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, god. II (1970), br. 1., str. 3-5. 19 Biskupski arhiv Senj, Spisi, 1968., br. 1094. M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju...,2 437-260 255 Nedugo nakon toga svećenici i bogoslovi Ličani (rođeni u Lici) uputiše biskupu Buriću predstavku drugog sadržaja.20 Mislim da je korisno to pismo donijeti u širim izvacima.

Karta 8 (M. Peloza: Riječka metropolija)

Ličani osporavaju pravo onim prvima (koji rade u Lici, ali nisu Ličani) govoriti u ime ličkog naroda. Ličani kažu kako ne žele ni- kome nametati svoje mišljenje nego ističu potrebu da se rješenje ne donosi prije nego se na jednom širem svećeničkom skupu pitanje temeljito raspravi. Oni kažu: “3. – Žao nam je i držimo štetnim da se u vezi ovog problema nije održao skup svih svećenika na kome bi svako mogao iznijeti svoje mišljenje i razloge, a tako čuti mišljenje i razloge drugih pa bi sve bilo manje bolno. 4. – Podizanje Riječke biskupije na nadbiskupiju pozdravlja- mo i veseli nas. Isto tako i ujedinjenje nekih krajeva Vaše uprave s Riječkom biskupijom. Međutim spajanje cijelog teritorija Senjske

20 Ondje, br. 1096. Predstavku je sastavio Vlado Pezelj, a drugi su je potpisali. 256 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 i Modruške biskupije s Riječkom sa sjedištem u Rijeci smatramo: nepodesnim, nepravednim, štetnim, kratkovidnim, jer: a) – s tim se dokrajčuje samo rivalstvo između Senja i Rijeke i ništa više, dok bi žalac ostao za dugo; b) – s pomoćnim biskupima se problem općeg stanja samo dodiruje i privremeno ublažuje, a nama je potreban stalan, djelotvoran, punovlastan, punomoćan lijek; c) – Lika je bila zanemarivana iz Senja, a iz Rijeke još će više; d) – na pomicanje sjedišta kao i na ujedinjenje u prošlosti naši su pređi bili prisiljeni turskim osvajanjem – ognjem i mačem, a tim je mnogo izgubljeno. Sadanje pomicanje sjedišta i ujedinjenje za naše je krajeve sudbonosno koliko i ono u prošlosti. Nekada Udbina, pa Otočac i Modruš, pa Senj i Novi, a sad Rijeka. To je stalno po- vlačenje i bježanje pred nekim i nečim. S Rijeke se više nema kuda nego u more – u nestanak. Sada je čas da se tome stane na put; e) – sigurnost i snaga Primorja u budućnosti u velikoj mjeri ovisi o sigurnosti i snazi ovoga dijela zaleđa, koje se može podići i uščuvati samostalnošću. 5. – Izjašnjavamo se za samostalnu biskupiju s tim da se pri- stupi razgraničenju između dosad ujedinjenih biskupija Senjske i Modruško-krbavske.... M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju...,2 437-260 257

Karta 9. Riječka metropolija danas (M. Vidović, Povijest Crkve u Hrvata)

7. – Želimo da nam poslije odvojenja s krajevima koji će biti pod Rijekom ostane zajedničko: Bogoslovsko sjemenište, po mo- gućnosti razne komisije koje predviđa Koncil i prezbiterijalno vije- će. Malo sjemenište želimo imati svoje, na svom terenu, jer bi tako porastao broj zvanja, a povećao se postotak sjemeništaraca koji bi prolazili u bogosloviju, a bogoslove koji bi postali svećenici. 8. – Molimo Vas, Preuzvišeni, i zaklinjemo, nemojte dokida- njem Senjske biskupije predati cijelu Liku udesu Udbine, Borićevca, Gračaca, Lovinca i Udbine.” Pismo su potpisali: Josip Banić, prepošt, Mirko Dinter, Petar Butković, Drago Banić, Vlade Pezelj, Ante Cvitković, Mile Ivančić, Mate Vuković, Mile Pecić, Milan Bogović, Milan Šimunović, Ante Cindrić, Tomo Šporčić, Marko Cvitković, Josip Šop, Božo Tvrdinić, Drago Prša, Marko Piršljin i Mile Rajković. Pismo nije polučilo željeni cilj. Rješavale su se stvari na višim razinama, a i svećenička je većina bila u smjeru donesenog rješenja. Možda će nam biti žao što taj put manjina nije pobijedila! 258 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Zaključak

Rijeka je tijekom povijesti u crkvenom pogledu bila nepravedno zapostavljana. Zbog posebnog zemljopisnog i povijesno-politič- kog položaja, u ključnim momentima izbio je na površinu za nju neki nepovoljan razlog koji je odgađao osnivanje samostalne biskupije. Isto tako i vrijeme u kojemu je Rijeka postala biskupskim sjedištem (1925.) nije bilo takvo da bi je smjestilo u prirodno središte područja koje joj je kao biskupiji dodijeljeno. Nakon Drugog svjetskog rata Rijeka više nije u pograničnoj zoni nego u središtu jednog šireg hrvatskog područja, ali je trebalo proći prilično vremena da se definira trajnije rješenje. Kao ključan problem pokazalo se pitanje u kojemu bi odnosu trebalo biti područje biskupija Senjske i Modruške prema biskupijskom sjedištu u Rijeci. Rijeka je, naime, svojim značenjem već odavna uvelike premašila biskupijski grad Senj i bilo je jasno da se ne može dulje vremena Rijekom upravljati iz Senja. Za Senj je i to bila velika nepogodnost što je u Drugom svjetskom ratu jako na- stradao, kao i cijelo područje koje je bilo pod jurisdikcijom biskupa u Senju. Poratna raseljavanja s tog područja taj su problem još više istaknula. Sve je to usmjeravalo traženje konačnog rješenja u što čvr- šćem povezivanju tog cijelog područja s Rijekom. Tako se dogodilo da je 1969. Rijeka podignuta na metropolitansko središte, a senjski je biskup prešao u Rijeku i postao prvi riječko-senjski nadbiskup i metropolit. Granice nove nadbiskupije prema zapadu ne prelaze granice Riječke biskupije, a prema sjeveru odcijepljen je dio iste biskupije koji se nalazio u Sloveniji. Do proširenja nad/biskupijskog područja došlo je prema istoku. Izostale su podrobnije studije dokle bi u skladu sa suvremenim prilikama trebalo protegnuti jurisdikciju riječkog nadbiskupa. Jednostavno je cijelo području Senjske i Mo- druške biskupije povezano s hrvatskim dijelom Riječke biskupije i tako je oformljena nova crkvena jedinica: Riječko-senjska nadbiskupija. Najjednostavnija rješenja nisu uvijek i najbolja. Daljnji slijed događaja nakon uspostave Riječko-senjske nadbiskupije iznijet će na vidjelo i neke slabosti odluke iz 1969. godine. Kordun, Lika i Krbava ostadoše predaleko od svog biskupijskog M. Bogović, Povijesni koraci prema osnivanju...,2 437-260 259 središta, a inače i ne gravitiraju prema Rijeci. U prošlosti su na tom području bila tri biskupijska središta: Krbava, Modruš i Otočac. U vrijeme turske najezde Krbava je uništena, Modruš je spao na jedno od brojnih kršćanskih uporišta na obrambenoj granici. Otočac je pro- šao nešto bolje, ali je i on jedva sačuvao kontinuitet župnog središta. Po završetku rata s Turcima za Liku (1689.) postavljalo se ozbiljno pitanje treba li u Lici i Krbavi uspostaviti samostalnu biskupiju ili to područje uklopiti u već postojeću biskupiju. Prihvaćeno je najjedno- stavnije rješenje: to je područje jednostavno pritjelovljeno postoje- ćim biskupijama (ujedinjenim Senjskoj i Modruškoj). Nakon ratnih (1941.-1945.) i poratnih iskustava, kada je bilo očito da spomenutom području nije ni u državnom ni u crkvenom pogledu posvećena ona briga koju zaslužuje, kod jednog dijela klera pojavio se otpor ten- denciji da se taj kraj u biskupijskom (crkvenom) smislu povezuje s Rijekom. To je došlo do izražaja najviše prigodom rasprave o prijedlogu preseljenja biskupskog sjedišta iz Senja u Rijeku. Predstavka svećenika i bogoslova Ličana nije tek osporavala uputnost preseljenja biskupa iz Senja u Rijeku nego je išla još dalje: zagovarala je osnivanje posebne ličke biskupije. Ta ideja nije naišla na šire razumijevanje. Ali nitko nije postavljao pitanje opravdanosti da se Rijeci i u crkvenom smislu već jednom da ono mjesto koje zaslužuje, a koje joj je tijekom povijesti neopravdano bilo uskraćivano. Ona je to dobila tek 1969. kad je postala sjedištem rezidencijalnog nadbiskupa, središtem nadbiskupije i metropolije. Nakon dugih pripremnih radova, jubilarne 2000. godine odvojeno je od Rijeke pet dekanata (Gospić, Ogulin, Otočac, Senj i Slunj) i za njih osnovana nova Gospićko-senjska biskupija. Rijeka je ostala i dalje nadbiskupijsko i metropolijsko središte, a ostalih pet dekanata (Bakar, Crikvenica, Delnica, Opatija, Rijeka) sačinjavaju Riječku nadbiskupiju.21

21 Riječka nadbiskupija izvršila je naknadno nova dekanatska razgraničenja dok su u Gospićko-senjskoj biskupiji dekanati ostali u istom broju i granicama kao u vrijeme Riječko-senjske nadbiskupije. 260 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Historical Path Towards the Establishment of the Metropolitan Archdiocese

Summary

The inconvenient geographical position of Rijeka prevented the possible connections with its contitental background for a long time, in addition, it diminished the advantages of city’s coastal position in profiling itself as the center of a broader region. For a long time, Rijeka preserved the features of a bordering region. The deve- lopment and economic circumstances helped the growth towards a central position. With this evolution, there developed a consciousne- ss that Rijeka should become the centre of the diocese. The arch-di- acons of Rijeka had many episcopal jurisdictions. But there was no success in elevating Rijeka to an independent diocese. When in 1787 Rijeka was given to the jurisdiction of the bishop of Senj (senjsko- modruški), it still remained at the outskirts of the diocese, just as it was when being a part of the Pula diocese. The most serious attempt took place after the congress of Vienna (1815), when the government tried to make Rijeka the centre of the diocese of Modruš, without administrative ties with Senj. Rijeka becomes the centre of the diocese only in 1925, when political issues demanded the separation of the city from the jurisdiction of the bishop of Senj. From 1951 its Croatian part was under the administration to the bishop of Senj and Modruš. In the year 1969 Rijeka becomes the centre of the metropolitan archdiocese, with a resident bishop. By time it was clearer that Rijeka doesn’t need the entire region of Senj and Modruš. This correction was done in 2000, when 5 of 10 deaneries were subtracted to Rijeka, forming the newly established diocese of Gospić and Senj. Rijeka today is still the centre of the metropolitan archdiocese. Key words: archdiocese of Rijeka and Senj, metropolitan archdiocese of Rijeka, diocese of Senj, diocese of Senj and Modruš, diocese of Rijeka, diocese of Krk, diocese of Pula and Poreč F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., 261-276 261 Franjo Emanuel Hoško

ODNOSI SVETE STOLICE I JUGOSLAVIJE U VRIJEME NASTANKA RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE

Prof. dr sc. o. Franjo Emanuel Hoško, Teologija u Rijeci UDK: 282[262.13 : 322(497.1)]262.3 RIJEČKO-SENJSKA NADBISKUPIJA "1966./1970." Pregledni rad

Bulom "Coetu instante" 27. srpnja 1969. papa Pavao VI. hrvatski je dio Riječke biskupije, osnovane u vrijeme dok je Ri- jeka pripadala Italiji, ujedinio s negdašnjom Modruškom biskupijom, koja je pravno prestala postojati, i jednakopravno ujedinio sa Senjskom biskupijom. Nova Riječko-senjska crkvena pokrajina uzdignuta je na dostojanstvo nadbiskupije i metropolije u čiji su sastav ušle Porečko-pulska i Krčka biskupija kao sufraganske pokrajine. Središte nove nadbiskupije i metropolije postala je Rijeka, a senjsko-modruški biskup Viktor Burić proglašen je nadbiskupom i metropolitom. Bilo je to tri godine nakon što je potpisan Protokol između Svete Stolice i Jugoslavije pa je opravdano pitanje je li drža- va imala riječ kod uspostave Riječko-senjske nadbiskupije što i nije bilo pitanje isključivo "crkvenog karaktera" jer je u stvarnosti nova nadbiskupija pokopala Riječku biskupiju koja je nastala u vrijeme talijanske uprave nad dijelom Hrvatske i osnovala crkvenu pokrajinu metropolitanskog značaja na krajnjem zapadu Hrvatske koja je obuhvatila i dvije biskupije od kojih je Porečko-pulska bila sva pod Italijom, a Krčka biskupija velikim dijelom. Sadašnje poznavanje zbivanja prije 40 godina opravdava mišljenje kako je Sveta Stolica uspostavila Riječko-senjsku nadbiskupiju i metropoliju bez usugla- šavanja te svoje odluke s politikom socijalističke Jugoslavije. Ključne riječi: Riječko-senjska nadbiskupija, Riječko-senjska metropolija, Modruška biskupija, Riječka biskupija, Sveta Sto- lica, Jugoslavija, Protokol.

* * * Do uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije doš- lo je tri godine nakon što su Sveta Stolica i socijalistička Jugoslavija potpisale međudržavni ugovor o međusobnim odnosima, tzv. Proto- 262 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 kol. Upravo ta susljednost događanja nameće pitanje jesu li i u kojoj mjeri opći odnosi Crkve i države, tj. Svete Stolice i socijalističke Jugoslavije, utjecali na donošenje i provedbu ove odluke o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije. Protokol je naglasio op- ćenitu obvezu jugoslavenske vlade da "poštuje kompetencije Svete Stolice u obavljanju njezine jurisdikcije nad Katoličkom crkvom u Jugoslaviji u pitanjima crkvenog karaktera, ako nisu u suprotnosti s unutarnjim poretkom SFRJ."1 No jugoslavenska je vlada na samom početku pregovora sa Svetom Stolicom 1960. tražila određe- ne ingerencije u mijenjanju međubiskupijskih granica,2 a to znači i kod eventualne uspostave novih biskupija. Dugo nije odustajala od zahtjeva za mogućim intervencijama pri imenovanju biskupa jer o tome razgovaraju sudionici priprave Protokola još 1965. godine.3 Sveta je Stolica odlučno odbacivala mogućnost takvih ingerencija u imenovanju biskupa. Neposredno prije potpisivanja Protokola, čini se, nije se raspravljalo o ingerencijama države kod uspostava biskupija jer u javnosti nije bilo poznato da Crkva uskoro namjerava urediti crkvene granice u zapadnoj Hrvatskoj. Treba k tome reći kako to pitanje i nije bilo isključivo "crkvenog karaktera" jer je u stvarnosti nova nadbiskupija pokopala Riječku biskupiju koja je nastala u vrijeme talijanske uprave nad dijelom Hrvatske i osnovala crkvenu pokrajinu metropolitanskog značaja na krajnjem zapadu Hrvatske koja je obuhvatila i dvije biskupije od kojih je Porečko-pulska bila sva pod Italijom, a Krčka biskupija velikim dijelom. Ipak, dok se ne otkriju neki relevantni povijesni izvori, opravdano je zastupati mi- šljenje da je Sveta Stolica uspostavila Riječko-senjsku nadbiskupiju i metropoliju bez usuglašavanja te svoje odluke s politikom socijali- stičke Jugoslavije.

1 Borut KOŠIR, Cerkev i njen odnos do političnih ureditev, u: Metod BENEDIK (gl. ur.), Cerkev na Slvenskem v 20. Stoletju, Ljubljana, 2002., str. 268. 2 Miroslav AKMADŽA, Katolička Crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, 2004., str. 289. 3 Borut KOŠIR, Cerkev i njen odnos do političnih ureditev, u: Metod BENEDIK (gl. ur.), Cerkev na Slvenskem v 20. stoletju, Ljubljana, 2002., str. 268. F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., 261-276 263 1. Opće napomene o odnosu Crkve i države

No pitanje odnosa Svete Stolice i Jugoslavije u to vrijeme, kao i prije i poslije potpisivanja Protokola i uspostavljanja međusobnih diplomatskih odnosa, prije svega se očitovalo u odnosu Crkve i drža- ve na samom tlu Jugoslavije, odnosno Hrvatske. Hrvatska je kao So- cijalistička Republika Hrvatska bila u sastavu socijalističke Jugosla- vije i, unatoč svim mijenama, može se govoriti o tom razdoblju kao u sebi neproturječnom vremenu povijesti Hrvatske. Valorizacija te povijesti teško da može izbjeći proučavanje odnosa Katoličke crkve i države, odnosa koji zbog značaja tih dviju institucija dominantno utječe na cijeli sklop društvenih odnosa, na mnoge druge društve- ne institucije. Specifičnost položaja religije i vjerskih zajednica u socijalističkom političkom sustavu samo potvrđuje tu konstataciju. Može se ustvrditi da je proučavanje odnosa Crkve i države pretpostavka razumijevanja uloge i utjecaja religije u konkretnom društvu. Jasno je, naime, da su u tom vremenu komunizma vjerske zajednice, iako dio društva, normativno i stvarno bile tretirane i postavljene kao strano tijelo, corpus separatum. Specifičnost položaja religije i Crkve u socijalističkom sustavu nalaže zasnivanje obrade ove teme na kombinaciji triju pristupa, tvrdi sociolog Siniša Zrinšćak.4 - Prvi podliježe svojevrsnoj mistifikaciji odnosa države prema vjerskim zajednicama i isključivo strogo kontroliranom javnom pre- zentiranju tih odnosa. - To nužno traži drukčiji i drugi pristup, tj. potrebu povijesnog studija; povijesna će građa, u onoj mjeri u kojoj je ona za sada dostupna, sasvim sigurno relativizirati mnoge službene stavove i ocjene koji su počivali na "monopolu istine". - Valja k tome dodati i treći pristup, jer sam povijesni pristup nužno traži dopunu normativnim koji se zasniva na analizi službenih propisa i dokumenata koji su određivali mjesto i ulogu vjerskih zajednica. Taj pak pravni pristup zahtijeva, s jedne strane, da se analiziraju pozitivni zakonski propisi (ustavi, zakoni o pravnom položaju

4 Siniša ZRINŠĆAK, Odnos Crkve i države u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, u: Ivan GRUBIŠIĆ i dr., Religija i sloboda. Prilog "socioreligijskoj karti Hrvatske", sv. 1, Split, 1993., str. 107-111. 264 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 vjerskih zajednica, Protokol), s druge strane pažnji ne smiju proma- knuti dokumenti koji nisu imali takav normativni oblik i status, ali su zasigurno imali presudnu društvenu ulogu (Program SKJ i sl.), kao i neki crkveni dokumenti koji su bitno utjecali na promjenu svijesti o ulozi kršćanstva u suvremenom svijetu te na odnose Crkve i države (dokumenti II. vatikanskog sabora). Naravno, sociolozi naglašavaju kako pravu ocjenu o stvarnom položaju vjerskih zajednica i odnosu Crkve i države može dati samo sociološka analiza. Polazeći od prethodnih analiza, a opserviraju- ći konkretan život i stvarne probleme, upravo sociološka analiza mora, sumirajući iskustva različitih razdoblja, dati mjerodavan sud o dominantnom tipu odnosa Crkve i države u Hrvatskoj. Premda su ustavnim i zakonskim odredbama u nas bile izjednačene sve vjerske zajednice i u praksi podjednako tretirane, njihova stvarna uloga nije bila izjednačena. Katoličanstvo kao univerzalna religija i Katolička crkva kao velika i organizirana vjerska zajednica s velikim utjecajem u svijetu i posebnim položajem vatikanske države i pape imala je i najveći utjecaj od svih vjerskih zajednica u Jugoslaviji. Poseban po- ložaj Katoličke crkve u Jugoslaviji osobito se očitovao u Hrvatskoj, a doprinio je također i tome da je odnos države spram te Crkve utjecao i davao ton općem odnosu države prema vjerskim zajednicama, a osobito je dolazio do izražaja. Povijest pruža podatke o različitim primjerima međuodnosa sekularnih i spiritualnih vlasti. Sociolog Glenn Vernon ponudio je tri tipa odnosa države prema religiji, ali analogno, i odnosa Crkve i države.5 - Prvi tip odnosa apsolvira država koja pomaže jednu religiju i odbacuje ili diskriminira sve ostale. Radi se dakle o državnoj religiji (Crkvi), odnosno sustavu u kojem i država i Crkva kooperiraju u postizanju istih ili sličnih ciljeva. Obje institucije raspolažu velikom količinom moći, ali prevagu uvijek odnosi jedna. - Drugi tip odnosa predstavlja država koja podržava religiju uopće i ne daje nikakve vidljive prednosti bilo kojoj religiji. Prema Vernonu, ovaj je tip odnosa prisutan uglavnom u SAD-u, a počiva

5 Isto, str. 109, 110. F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., 261-276 265 na ideji o odvajanju Crkve i države. Potpuno je odvajanje nemoguće zbog brojnih interferencija pa se u praksi ozbiljuje ovakav tip odnosa. - Treći tip odnosa razvija se u državi koja odbacuje religiju u svakom pogledu i angažira se direktno ili indirektno u aktivnostima oko uklanjanja religije iz društva. Nacizam i boljševizam kao najbolji primjeri takvog tipa odnosa religiju su potisnuli u "podzemlje" ili su joj, u najboljem slučaju, strogo odredili područje djelovanja. Kad se postavlja pitanje odnosa Crkve i države u socijalistič- koj Jugoslaviji, onda je opravdano postaviti pitanje: koji tip ili koje tipove možemo prepoznati u odnosima Crkve i države od 1945. do 1990. u Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj? Svakako je opravdano u ovom trećem tipu vidjeti model odnosa Crkve i socijalističke Ju- goslavije, ali ipak treba u njegovu ostvarenju uočiti dva razdoblja: razdoblje suprotstavljenosti i razdoblje kooperativnosti ili političke pragmatičnosti.

2. Prvo razdoblje odnosa Crkve i države u nas: razdoblje suprotstavljenosti

Razmatranje odnosa Crkve i države neposredno po uspostavi komunističke Jugoslavije ne može zaobići povijesne i doktrinarne odrednice koje leže u osnovama početnog odnosa, kako od strane same Crkve, tako od strane države koju je predvodila Komunistička partija. Povijest odnosa Crkve i države u Hrvatskoj danas je u stanju upozoriti da ona nije započela 1945. godine, kako se to često željelo pokazati, tako je i mogući međuodnos Katoličke crkve u Hrvatskoj i komunističke Jugoslavije velikim dijelom već unaprijed bio zadan. U Crkvi je 1945. vladala suzdržanost prema ideji južnosla- venske zajednice, iskustvo o neravnopravnom položaju u odnosu na Pravoslavnu crkvu u prvoj Jugoslaviji, iskustva s neratificiranim konkordatom, povezanost s položajem hrvatskog naroda, iskustva s Nezavisnom Državom Hrvatskom samo su neke od točaka koje ukazuju na povijesno naslijeđe Katoličke crkve. Odnos prema druš- tveno-gospodarskom području, prema načelima uređenja države i 266 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 društva, prema temeljnim odrednicama javnog života (privatno vla- sništvo, javna vlast, radničko pitanje...) također je bio određen i zadan u doktrinarnim dokumentima Crkve, kao što je bio neprijeporan i odnos prema dvjema glavnim ideologijama vremena, liberalizmu te socijalizmu i komunizmu. Potonje je već papa Lav XIII. okarakte- rizirao "krivim lijekovima" za rješavanje radničkog pitanja. Nova država, podjednako, nije započela svoj život samo na osnovici vojne pobjede u Drugom svjetskom ratu već je svoju pret- povijest imala u doktrini i organizacijskim načelima komunističkog pokreta, iskustvima prve komunističke države, tj. Sovjetskog Save- za, i prvim pokušajima organizacije vlasti za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sve ono što je moglo nagristi revolucionarni etos i suprotstaviti se revolucionarnoj misiji ostvarenja nove državne i društvene organizacije nije moglo, najblaže rečeno, naići na benevolentan prijem. Na naslijeđene okolnosti nadovezala su se nova iskustva koja su samo produbila jaz između Crkve i države. Nakon prvog uhićenja nadbiskupa Stepinca dolazi i do prvog susreta Tita s predstavnicima Katoličke crkve koji su se zauzimali za nadbiskupovo oslobođenje. Tito je, prema nekim izvorima, želio da Crkva u Jugoslaviji prekine veze s Rimom, a slično je govorio i pri susretu s nadbiskupom 4. lipnja 1945., nakon njegova puštanja iz zatvora. Očito je da je drža- va htjela tolerirati djelovanje Crkve, ali samo pod uvjetom da bude pod njenom budnom kontrolom. Ovu hipotezu mogu potvrditi i neki drugi podaci, kao primjerice iskustva sa svećeničkim udruženjima i drugim laičkim organizacijama koje je nadbiskup Stepinac raspustio kako ne bi bili sredstvom manipulacije i infiltracije u Crkvu njoj nepoćudnih ideja. Uz to vlast poduzima i mnoge druge, većinom administrativno-represivne, mjere protiv Crkve i crkvenih službeni- ka: sužavaju se njezina prava i mogućnosti na mnogim područjima (vjerski tisak, katehizacija i odgoj mladeži, caritas i sl.). O religiji se sve više govori, i to kao subjektu protiv kojega valja poduzeti akcije u ateističko-boljševičkom duhu, a pristižu i nagovještaji nacionalizacije i agrarne reforme koje izravno pogađaju Crkvu. Crkva na takve postupke države reagira poznatim pastirskim pismom katoličkih biskupa Jugoslavije sa zasjedanja Biskupske F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., 261-276 267 konferencije u Zagrebu 20. rujna 1945. godine. To je pismo vlast odmah protumačila kao stav militantnog antikomunizma i otvorenog neprijateljstva prema novoj Jugoslaviji. Treba upozoriti na srž spora Crkve i države prema tome pismu, jer se redovito u crkvenim krugovima ističu samo konkretne nevolje vjernika na koje upozoravaju biskupi. Biskupi su, naime, istaknuli broj poubijanih, zatvorenih ili nestalih svećenika, 491 pobijenih, ali su u zaključnom dijelu pisma iznijeli dugu listu zahtjeva i uvjeta za miran suživot Crkve i drža- ve.6 Treba spomenuti kako branitelj nadbiskupa Stepinca za njegova procesa dr. Ivo Politeo taj dio pisma smatra najvažnijim i navodi da biskupi vide nesređenost poratnih prilika "u ostavljanju neriješenih spornih pitanja između Crkve i države, u brojnim osudama tolikih nevinih i bez mogućnosti obrane na smrt osuđenih svećenika, u obustavi katoličke štampe, u onemogućenju upotrebe sjemeništa, u na- javljenom ukidanju privatnih katoličkih srednjih škola, u zatvaranju najvećeg dijela crkvenih internata, u načinu obučavanja vjeronauka na srednjim školama, u sprečavanju vršenja vjerskih dužnosti, u postavljenju povjerenika nad 'Karitas', u načinu provođenja agrarne reforme prema Crkvi, u pravljenju neprilika katoličkim ženskim redovima, u postupku s grobovima, u postupku s logorima, u širenju materijalističkog i bezbožnog duha".7 Crkva se dakle, protiveći se načelno samoj komunističkoj ideji, protivila svim onim mjerama i postupcima nove vlasti koji su nastojali onemogućiti njezinu druš- tvenu ulogu i moć. Biskupima je bilo je jasno da je država, uz apri- orno negativno gledanje na religiju, nastojala prije svega oslabiti polje crkvenog utjecaja i sva područja javnog života podrediti svome utjecaju i svojoj ideologiji. To najbolje pokazuju i događanja koja su uslijedila, od procesa nadbiskupu Stepincu pa do prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom. Nadbiskup Stepinac uhićen je 18. rujna 1946. te osuđen na procesu zbog "krivnje protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina".

6 Tamara GRIESSER-PEČAR, Duhovčina med nacizmom, fašizmom in komunizmom, u: Metod BENEDIK (gl. ur.), Cerkev na Slvenskem v 20. stoletju, Ljubljana, 2002., str. 294. 7 Jure KRIŠTO, Katolička crkva u hrvatskoj politici u 20. stoljeću, u: Ljubomir ANTIĆ, Hrvatska politika u XX. stoljeću, Zagreb, 2006., str. 112. 268 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Taj je proces i stvarno i simbolički označio razdoblje izrazite suprotstavljenosti Crkve i države. Država je njime pokazala tko je novi vlastodržac i koje su mu stvarne namjere, a Crkva je držanjem Stepinca dala do znanja da ne pristaje ni na kakve pogodbe. To je još više došlo do izražaja prilikom Stepinčeva odbijanja ponude da zatraži pomilovanje i ode izvan zemlje. Nadbiskupovo puštanje iz zatvora i interniranje u Krašiću nije ublažilo napetosti već se akcije protiv Crkve i dalje umnažaju. I na kraju, nakon najave da će nadbiskup Stepinac biti imenovan kardinalom, Vlada SFRJ 17. prosinca 1952. godine prekida diplomatske odnose s Vatikanom. Kako je Jugoslavija, nasljeđujući međunarodna prava i obveze stare Jugoslavije, naslijedila i odnose sa Svetom Sto- licom na razini ambasadora, tek je krajem 1952. i formalno prisilila posljednjeg otpravnika poslova da napusti beogradsku nuncijaturu. Nadbiskup Stepinac imenovan je kardinalom u tajnom konzistoriju pape Pija XII. dana 12. siječnja 1953. godine. Paralelno s političkim procesima faktičkog sužavanja polja djelovanja vjerskih zajednica oblikovao se i novi zakonodavni sustav. Ustavom Federativne Na- rodne Republike Jugoslavije proklamirano je načelo slobode savjesti i vjeroispovijesti i načelo odvojenosti Crkve od države.8 To je načelo odvojenosti tako provedeno u Ustavu da su kompetencije Crkve u mnogim područjima javnog života sada prešle u isključivu državnu nadležnost. Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, kojim je utvrđe- no da vjerske ustanove mogu imati najviše 10 hektara ukupne povr- šine zemljišta, najozbiljnije je pogodio prava i interese svih vjerskih zajednica. Pravni je položaj vjerskih zajednica konačno određen Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1953. godine kojim se točno određuje i omeđuje polje djelovanja vjerskih zajednica.9 Iako Zakon implicira restriktivno shvaćenu odvojenost Crkve od države, on normativno korektno određuje prava vjerskih zajednica u obavljanju vjerskih obreda i vjerske nastave te naglašava načelo slobode savjesti i vjeroispovijesti isticanjem da građani ne mogu biti ograničeni u pravima koja im pripadaju po zakonu zbog svojih vjer- 8 Ustav FNRJ, Državna tiskara, Beograd, 1946., str. 13-14. 9 Usp. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, Službeni list FNRJ, broj 22, 27. svibnja 1953. F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., 261-276 269 skih uvjerenja (član 7). No stvarni položaj religije u društvu i stvarni tretman vjerskih zajednica od strane države bio je različit od tih zakonskih odredbi jer je bio zasnovan na ideološkoj osnovi prema kojoj je Crkva bila "državni neprijatelj". Očita je, dakle, razlika između normativnog i stvarnog pojaš- njavanja činjenica vodeće uloge Komunističke partije, koja je vodila i organizirala državu i društvo prema svojim vlastitim kriterijima. Odgovor na pitanje o ideološkoj osnovi nove države lako je pronaći u ideološkim načelima komunističkog pokreta. Uz partijske statute koji su propisivali nespojivost članstva u Partiji s religioznim uvjere- njima, ključni je dokument svakako Program SKJ. Iako je nastao tek 1958. godine, tj. relativno kasno nakon osvajanja vlasti, pisan je na valu zanosa posebnim putem socijalističkog samoupravljanja i vrlo dobro oslikava ideološku namjeru izgradnje socijalističkog društva. Naravno da analiza ovog dokumenta ne može u potpunosti razjasniti konkretnu državno-partijsku politiku spram religije i Crkve niti njenu određenu mijenu, ali može pomoći u razumijevanju idejne osnove i motiva te politike. Poglavlje pod znakovitim naslovom "Idejna borba komunista protiv religioznih i drugih zabluda i predrasuda" govori o marksističko-materijalističkom pogledu na svijet.10 U takvom se interpretativnom obzoru religija vidi kao zaostala, nera- zvijena društvena svijest koju se, istina, ne može uklanjati administrativnim mjerama, ali joj se može suprotstaviti idejnom borbom i socijalističkom izgradnjom čovjeka. Religija je zabluda i predrasuda koja još doduše egzistira, iako je faktički osuđena na odumiranje i nestajanje.11 Otklon od administrativne politike ne znači ujedno i otklon od bojevnog ateizma prožetog prosvjetiteljskom vjerom u progresivno ostvarenje čovjekove slobode. Komunisti poštuju pravo građana da budu vjernici i pripadaju nekoj vjerskoj zajednici, ali se suprotstavljaju korištenju religije u političke svrhe i mogućim anti- socijalističkim pojavama u okrilju Crkve, kao što se i zalažu za dosljedno ostvarivanje načela odvojenosti Crkve od države i škole od 10 Program SKJ, Kultura, Beograd, 1958., str. 253. 11 "Mislim da je nemoguće poricati da je sadašnja formulacija teksta o religiji u Programu SKJ pisana s osnovnog polazišta o načelnoj društvenoj štetnosti religije, to jest o njoj kao negativnom društvenom faktoru koji predstavlja zapreku na putu socijalističkog društvenog razvitka." Usp. Siniša ZRINŠĆAK, Odnos Crkve i države u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, str. 115. 270 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Crkve. Ne skrivajući svoj ateističko-prosvjetiteljski svjetonazor, taj program pokazuje da se religija i Crkva u novom društvu mogu samo tolerirati. Prema njima se može više ili manje restriktivno ili blagonaklono odnositi, ali varijacije praktične politike očito više ovise o pragmatičnim razlozima i okolnostima negoli o bitnim promjenama partijskih, a to onda znači i državnih, pogleda i stajališta. Vodeća uloga KPJ/SKJ i povlašteno mjesto marksizma kao službene državne ideologije govore o značaju ovog programatskog teksta. Ateizam je, kao bitni dio marksizma, usprkos određenim pokušajima teorijskog osporavanja njegova značaja, uvijek ostao neophodan uvjet partijske pripadnosti te time uvjet društveno poželjnog i promovirajućeg po- našanja.12 Suđenjem nadbiskupu Stepincu i prekidom diplomatskih odnosa s Vatikanom te potpunim izopćenjem Crkve iz javnog života dani su osnovni parametri izrazite suprotstavljenosti Crkve i države. Ti su parametri, načelno, određivali njihov međusobni odnos sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća.

3. Novo razdoblje odnosa Crkve i države: razdoblje kooperativnosti

Očito je da su mnoge okolnosti utjecale na to da se, prema tumačenju tadašnjih prilika Zdenka Rotera, politika borbene suprotstavljenosti počinje polako zamjenjivati politikom pasivnog otpora ili čak pragmatičnom politikom prilagođavanja.13 U nedostatku pre- ciznijih podataka i informacija teško je davati konačan sud, no čini se kako je i s jedne i druge strane sazrijevalo uvjerenje o nužnosti barem minimalne kooperativnosti i bez redefiniranja osnovnih nače- la i polazišta. Motivi su dakako bili različiti, o čemu svjedoči daljnji razvoj događaja. U dosadašnjoj se literaturi kao razdjelnica najčešće spominje 1960. godina i smrt kardinala Stepinca, sugerirajući da su se tek njegovom smrću stekle povoljne okolnosti za uspostavljanje prvih tolerantnijih kontakata između predstavnika Katoličke crkve i

12 Tihomir CIPEK, "Stoljeće diktatura" u Hrvatskoj, u: Ljubomir ANTIĆ, Hrvatska politika u XX. stoljeću, Zagreb, 2006., str. 297-300. 13 Usp. Zdenko ROTER, Katoliška cerkev in država v Jugoslaviji 1945-1973, Lju- bljana, 1976., str. 39-63. F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., 261-276 271 državnih vlasti. Vlasti su, gotovo neočekivano, dopustile kardinalo- vu sahranu u zagrebačkoj katedrali, a iste godine biskupi Jugoslavije upućuju memorandum Saveznom izvršnom vijeću u kojemu se zala- žu za normalizaciju odnosa na osnovama Ustava i Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Prihvaćajući zakonsko razgraničenje Crkve i države, biskupi se zalažu za praktično poštivanje zakonskih normi, tj. za njihovo "širokogrudnije interpretiranje i blagonaklono apliciranje".14 Tada Savezno izvršno vijeće povoljno ocjenjuje stav biskupa i time otvara novo poglavlje u odnosima Crkve i države. To razdoblje prestaje poslije smrti pape Pija XII. i kardinala Stepinca. Zapravo se promjene u odnosu Crkve i države Jugoslavije mogu naslutiti i ranije. No do značajnijih će pomaka ipak doći tek i prije svega na međunarodnom planu, tj. u odnosima Jugoslavije i Svete Stolice. Specifičnost sustava socijalističkog samoupravljanja, nesvrstana pozicija Jugoslavije, utjecaj i odjeci Drugog vatikanskog koncila, ideja ekumenizma i začeci vatikanske istočne politike okolnosti su koje su doprinijele mogućnostima uspostave prvih kontakata. Do prvih neformalnih kontakata došlo je na inicijativu milanskog nadbiskupa Montinija, a uz odobrenje pape Ivana XXIII. Prema iz- vještaju Vjekoslava Cvrlje, jednog od sudionika tih procesa, kad je kardinal Montini postao papom, suglasio se s razgovorima na razini delegacija koji su 1966. rezultirali potpisivanjem Protokola o razgovorima vodenim između predstavnika Vlade SFRJ i predstavnika Sv. Stolice.15 Zanimljivo je napomenuti da je episkopat u Jugoslavi- ji uglavnom zaobiđen u tim pregovorima. Sveta je Stolica brižljivo građenje Casarolijeve istočne politike čvrsto držala u svojim rukama, što je vjerojatno odgovaralo i jugoslavenskim vlastima čiji su motivi sporazumijevanja s Vatikanom više bili vanjskopolitičke negoli unu- tarnjopolitičke naravi. Možda se i tu djelomice kriju razlozi suzdrža- nosti episkopata prema potpisivanju Protokola. Biskupi Jugoslavije na svojevrstan se način ipak uključuju u pregovore formulacijom svoje pozicije zajedničkom poslanicom biskupa Jugoslavije u rujnu 1965. godine. U njoj se oni posebno zalažu za vjerski odgoj djece i

14 Isto, str. 202. 15 Vjekoslav CVRLJE, Vatikan u suvremenom svijetu, Školska knjiga, Zagreb, 1980., str. 315. 272 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 mladeži, zaštitu ljudskog života u obitelji te, općenito, za slobode i prava kršćanina. Najjači poticaj normalizaciji odnosa Crkve i države treba naj- vjerojatnije tražiti u ozračju Koncila. Prihvaćajući suvremeni svijet sa svom njegovom radošću i nadama, žalošću i tjeskobama, a po- stavljajući u prvi plan pastoralnu skrb za čovjeka i njegov svijet, Koncil je u Crkvu unio jedan posve nov duh, što se četiri desetljeća po završetku Koncila prečesto gubi iz vida. Pledirajući za autonomi- ju ovozemnih stvari i definirajući religioznu narav poslanja Crkve, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes redefinira i odnos političke zajednice i Crkve. Crkva se eksplicitno odriče čvrste veze s političkom vlašću jer je njezina zadaća sasvim drukčija. "Crkva koja se, zbog svoje službe i nadležnosti, nikako ne podudara s političkom zajednicom, niti se veže uz bilo koji politički sistem, znak je ujedno i čuvar transcedentnosti ljudske osobe. Politička zajednica i Crkva su, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i autonomne." Ovakav je stav, kao što je omogućio slobodnije djelovanje Crkve u zauzimanju za njezine istinske vrijednosti, omogućio i povezivanje s različitim političkim režimima, a sve u svrhu općeg dobra, odnosno boljeg položaja vjernika i ljudske osobe općenito. Stavljajući na prvo mjesto potrebu svoga poslanja, Crkva načelno zauzima primjerenu distancu prema svakoj političkoj vlasti. U vatikanskoj se diplomaciji ovakav obrat može očitati u pri- jelazu iz epohe "konkordata" u epohu "služenja svima". U ovakvom je povijesnom kontekstu došlo i do potpisivanja Protokola. 25. lipnja 1966. u Beogradu. Šef vatikanske delegacije msgr. Agostino Casa- roli i Milutin Morača, član vlade SFRJ, potpisali su Protokol o razgovorima vodenim između predstavnika vlade SFRJ i predstavnika Svete Stolice. U prvom je dijelu Protokola jugoslavenska strana izlo- žila ustavna i zakonska načela kojima je reguliran položaj vjerskih zajednica te je priznala kompetencije Svete Stolice nad Katoličkom crkvom u pitanjima vjerskog karaktera. S druge strane, Sveta se Sto- lica ograđuje od svake zloupotrebe vjere i Crkve u političke svrhe. U posebnoj se točki obje strane obvezuju na međusobnu suradnju o svim pitanjima od obostranog interesa. Protokolom su uspostavljeni F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., 261-276 273 diplomatski odnosi na razini izaslanika vlade i apostolskog delegata. Četiri godine kasnije uspostavljeni su puni diplomatski odnosi na razini veleposlanika. Zanimljiva su također otvorena pitanja koja u pregovorima nisu uspjela biti usuglašena, a koja su izdvojena u verbalnim izjavama predstavnika obje strane. To su pitanja koja su ostavljena "boljim vremenima", a u kojima je svaka strana formuli- rala svoje pozicije: pitanje staleških svećeničkih udruženja, imenovanje biskupa, djelovanje Zavoda sv. Jeronima u Rimu, definiranje "vjersko-crkvenog okvira" te posebno pitanje vjerskog uvjerenja učenika u državnim školama. Sveta Stolica u točki 5. "žali što vlada SFRJ nije bila spremna dati posebne garancije u pogledu pošto- vanja vjerskih uvjerenja katoličkih učenika u državnim školama", dok vlada SFRJ to smatra izlišnim jer "za sve građane jednako važe zakonski propisi i Ustav kojim im se garantiraju građanska prava i slobode, uključujući i vjerske, pa je izlišno davati posebne garancije bilo kojoj grupi građana". Ovo je svakako bila ključna točka neslaganja jer se odnosila na poštivanje vjerskih prava i sloboda, što znači da je zadirala u osnove državnopartijskog sustava koji se, dakako, nije želio promijeniti. Postavlja se stoga pitanje što je uopće novoga i bitnoga donio Protokol. U pokušaju odgovora treba biti svjestan okolnosti u kojima se on potpisivao. Njime je, prije svega, priznata realnost, a samo je to priznanje već stvorilo inherentne mo- gućnosti za uspostavu diplomatskih odnosa. Živa diplomatska aktivnost, sukladnost u procjeni brojnih međunarodnih okolnosti, česta razmjena poruka između predsjednika Tita i pape Pavla VI. ukazuju da je Protokol odigrao svoju prvenstvenu ulogu na međunarodnom planu i u okviru međunarodnog položaja obiju država.16 Njegov pak utjecaj na sređivanje odnosa između Crkve i državnih vlasti valja procjenjivati sukladno Casarolijevoj izjavi u TV razgovoru iz 1970. povodom uspostave punih diplomatskih odnosa: "Dopustite da ka- žem da je opće načelo Protokola bilo upravo ovo: priznati da postoje osnove za otvoren, lojalan i iskren dijalog s izgledima za uzajamno razumijevanje, premda ne uvijek i za uzajamnu suglasnost... To jest, priznalo se da u juridičkoj i činjeničnoj stvarnosti jugoslavenskog ži- 16 Agostino CASAROLI, Mučeništvo strpljivosti. Sveta Stolica i komunističke zemlje 1963.-1989., Zagreb, 2001., str. 352-366. 274 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 vota postoji jedan prostor slobode koji prirodno Crkva treba da traži i da bude što je moguće širi. Ona ne može biti zadovoljna sve dok nije potpuno postignut taj prostor. Ali se priznalo da postoji prostor koji dopušta dostojan život, iako s određenim problemima..."17 Po- stavljajući ambicije u ovakav, sasvim realan, okvir može se reći da je Protokol odigrao svoju pozitivnu ulogu. Crkva je njime dobila mo- gućnost sređivanja svojih odnosa s državom i širenja prostora slobode, iako isključivo u zadanim okvirima. Ti su okviri već bili uglavnom anticipirani u verbalnim izjavama Protokola. Crkva i država u Jugoslaviji i Hrvatskoj našle su se Protokolom na pozitivnijem polu međusobnog odnosa, omogućen im je snošljiv suživot iako se zadani prag nije mogao prekoračiti. Govoreći sasvim uopćeno, od razdoblja radikalne suprotstavljenosti došlo se do razdoblja kooperativnosti, ali je i sljedeće razdoblje bilo osuđeno na mnoge probleme, prečesto uvjetovane potrebama političkog trenutka. Koncilom i Protokolom Crkva u Hrvatskoj dobiva nov zamah.18 Njezinu je razgranatiju djelatnost, posebno u području izdavaštva, i veću prisutnost u javnosti omogućilo i politički tolerantnije razdoblje od sredine šezdesetih do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Valja uočiti da su upravo u to vrijeme osnovana Riječko-senjska nadbiskupija i metropolija. Sama ta činjenica nameće zaključak da je to bio osobito prikladan čas koji je omogućio mirnu izgradnju nutarnjeg ustrojstva tih novih crkvenih ustanova i relativno uspješno započinjanje niza pastoralnih inicijativa koje su bile na njihovu dobrobit.

17 Miroslav AKMADŽA, Katolička Crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., str. 281, 282. 18 Siniša ZRINŠĆAK, Odnos Crkve i države u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, str. 117-120; 123, 124. F. E. Hoško, Odnosi Svete Stolice i Jugoslavije..., 261-276 275 Relationship of the Holy See with Yugoslavia at the Time of the Establishment of the Archdiocese of Rijeka and Senj

Summary:

On the 27th July, 1969, by the bulla “Coetu Instante” signed by pope Paul VI, the Croatian part of the diocese of Rijeka, established during the Italian rule, was united with the former diocese of Modruš. The diocese of Modruš was suppressed, de jure, and was united as equal in rights with the diocese of Senj. The new ecclesiastical province of Rijeka and Senj was elevated to the rank of metropolitan archdiocese, which embedded as suffragan regions the diocese of Poreč and Pula, and the diocese of Krk. The centre of the new metropolitan archdiocese was Rijeka, and Viktor Burić, the bishop of Senj and Modruš was proclaimed archbishop and metropolite. This happened three years after the Protocol between the Holy See and Yugoslavia was signed: therefore it is reasonable to ask whether the state might have had its influence on the establishment of the Archdiocese of Rijeka and Senj, which was not only an ecclesiastical issue. In fact, the new archdiocese signified the suppression of the Diocese of Rijeka, formed at the time of the Italian rule over a part of Croatia, and the beginning of an ecclesiastical region of a metropolitan character in the west part of Croatia, comprising two dioceses formerly entirely (diocese of Poreč and Pula) or partly (diocese of Krk) under the Italian rule. Present insights of the past events justify the opinion that the Holy See established the metropolitan archdiocese of Rijeka and Senj without any particular coordination with the policy of the socialist Yugoslavia. Key words: metropolitan archdiocese of Rijeka and Senj, diocese of Modruš, diocese of Rijeka, Holy See, Yugoslavia, Protocol, 276 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 277 Miroslav Akmadža

ODNOS BISKUPA RIJEČKE METROPOLIJE I JUGOSLAVENSKE KOMUNISTIČKE VLASTI

Prof. dr. sc. Miroslav Akmadža Hrvatski institut za povijest Podružnica za proučavanje povijesti Slavonije, Baranje i Srijema UDK: 282[262.12: 322](497.1)”1945.-1969.” Izvorni znanstveni rad

U ovom radu pozornost će biti posvećena biskupima koji su djelovali na riječkom, senjsko-modruškom i krčkom području od uspostave komunističke vlasti 1945. do uspostave Riječke metropolije 1969. Iako će u sastav metropolije ući i istarsko područje, ovdje neće biti riječi o biskupu Dragutinu Nežiću, jer je Crkva u Istri bila u specifičnom položaju, a o tome se može puno više saznati iz knjige Stipana Trogrlića Odnosi Katoličke crkve u Istri i jugoslavenske državne vlasti 1945.-1954., objavljenoj u Pazinu 2008. Tako će u ovom radu ponajprije biti riječi o biskupima Josipu Srebrniću, Vik- toru Buriću i Josipu Pavlišiću. Ključne riječi: Josip Srebrnić, Viktor Burić, Josip Pavlišić, Riječko-senjska nadbiskupija, komunizam.

* * *

Biskup Josip Srebrnić

Krčkog biskupa (od studenog 1949. apostolski administrator u Rijeci) Josipa Srebrnića možemo uvrstiti u onu skupinu biskupa koji su se otvoreno i beskompromisno suprotstavljali komunističkom re- žimu. Iako je bio izraziti antifašist, tj. protivnik talijanske okupacij- ske vlasti, nije bio spreman podržati partizanski pokret pod komuni- stičkim, tj. ateističkim vodstvom. Da je to tako, potvrđuje i njegova okružnica upućena svećenicima Krčke biskupije 17. listopada 1944., u kojoj kaže:

278 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 U posljednje vrijeme utvrđuje se opet i opet, da među krčkim svećenicima ima takvih, koji su dali svoje ime ili vijeću ili sekci- ji ili udruženju takozvanih partizana, odnosno takozvanog pokreta narodnog rata. Neka bude svima, koji su dobre volje i nepomućena uma, jasnije od sunca, da pokret partizanski odnosno takozvani pokret narodnog rata, kako se taj pokret faktički vodi i provodi, zavisi u cijelosti od Komunističke stranke Jugoslavije, te služi istoj stranci za ustanovljenje komunističkog poretka među Južnim Slavenima. Iz toga slijedi da nijednom katoliku i nijednom vjerniku nije dopušte- no, da bilo na koji način sudjeluje ili pomaže ove organizacije. On svoj stav temelji na enciklici pape Pija XI. "Divini Re- demptoris" od 19. ožujka 1937. u kojoj stoji da je komunizam u su- štini zao "te njemu nikakvu pomoć ne smije pružati onaj, koji je pozvan da brani kršćanstvo i građanski poredak od propasti". U nastavku biskup Josip Srebrnić daje do znanja svećenicima kako će oni koji postupe suprotno navedenome biti suspendirani.1 U jednom od svojih izvješća Komisiji za vjerske poslove Fe- deralne Hrvatske, povjerenik Komisije Anđelko Buratović izvješću- je da je biskup Srebrnić, dok je bio pod istragom, povukao svoju okružnicu preko Odsjeka za zaštitu naroda (OZNA) na Sušaku, ali taj opoziv nije nikad dostavio svećenicima, pa svećenici nisu izišli na glasovanje u listopadu 1945. prigodom izbora za seoske i gradske Narodne odbore i za Okružnu skupštinu. Inače zbog ovakvog stava biskup Srebrnić je, prema pisanju zagrebačkog Vjesnika, imao neugodnosti u lipnju 1945. Naime u članku pod naslovom “Narod je osudio protunarodni rad biskupa Srebrnića” među inim piše da je narod opkolio njegovu kuću optužujući ga za rad protiv partizanskog pokreta i suradnju s okupatorima, te su vlasti iz narodnog okruženja izvukle njega i automobil. Isto tako Giuseppe Masucci, tajnik papina izaslanika pri Nadbiskupiji u Zagrebu, u svom dnevniku na dan 24. studeni 1945. bilježi da mu je rečeno kako je biskupa Srebrnića tuklo tridesetak osoba. Biskup Srebrnić nastavio je sljedećih godina slati predstavke državnim vlastima u kojima prosvjeduje zbog zauzimanja crkvenih

1 Hrvatski državni arhiv (dalje HDA), Osobni fond Svetozara Ritiga (dalje OF Ritig), kut. 4. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 279 prostorija, oduzimanja crkvene imovine, oporezivanja svećenika, zabrana rada crkvenih društava i održavanja procesija. Posebice je prosvjedovao protiv zabrana i ometanja vjeronauka u državnim ško- lama. Da bi svećenik mogao predavati vjeronauk u državnoj školi, morao je imati odobrenje nadležnog kotarskog narodnog odbora. Međutim, većina svećenika nije dobivala odobrenje jer ih se smatralo protivnicima režima, a oni koji bi dobili odobrenje, često su rješenje o tome dobivali pred sam kraj školske godine, tako da nisu mogli izvršiti svoju zadaću. U predstavci Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske od 7. studenoga 1947. biskup Srebrnić navodi da je svećenik Nikola Barac dobio rješenje kojim mu se ne odobrava rad sa školskom djecom “zbog negativnog stava prema našoj društve- noj i političkoj stvarnosti”. Biskup ističe da bi se ovakvom neodre- đenom motivacijom moglo svakom ispravnom svećeniku zabraniti poučavanje vjeronauka u pučkim školama.2 U predstavci od 16. ve- ljače 1948. biskup navodi da su molbe odbijene i svećenicima Boži Matejčiću, Josipu Jadrošiću i Petru Orliću, s istim već spomenutim obrazloženjem, te zbog toga mnogi svećenici ne žele više podnositi molbe.3 Kada je početkom 1952. vjeronauk izbačen iz državnih škola, svećenici su nastavili poučavati vjeronauk u crkvama, ali su im mjesne vlasti i to zabranjivale. Protiv takvih postupaka prosvjedovao je biskup Srebrnić predstavkom Predsjedništvu Vlade FNRJ 10. siječ- nja 1952., u kojoj navodi da je takvu zabranu izrekao tajnik Mjesnog NO-a u Klani Andrija Valenčić svećeniku Pavlu Mršniku, a Kotarski NO Rijeka svećeniku Antunu Mavriću.4 Biskup Srebrnić morao je prosvjedovati i zbog raznih samo- voljnih poteza mjesnih vlasti. Tako je 6. siječnja 1951. uputio predstavku Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske u svezi sa zabranom bogo- služja u crkvama grada Rijeke u ponoć na prelasku iz 1950. u 1951.

2 HDA, Fond Komisije za odnose s vjerskim zajednicama (dalje KOVZ), kut. 132, 1349/1948. Mi- roslav AKMADŽA, Crkva i država. Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji, svezak I., 1945.-1952. (dalje Crkva i država), Zagreb, 2008., str. 341. 3 HDA, KOVZ, kut. 131, 404/1948. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 342. 4 HDA, KOVZ, kut. 139, 1024/1952 iza 2544/1952. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 363. 280 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 godinu. Tu je zabranu povjerenik unutrašnjih poslova u Rijeci Pađen priopćio ravnatelju biskupske pisarne u Rijeci Danilu Perkanu. Pa- đen je tom prigodom kazao da neće trpjeti novih načina pobožnosti. Biskup je u predstavci naglasio da se vjerski život prilagođava novim potrebama i zahtjevima, te traži nove načine za svoje očitovanje. Istaknuo je da je navedena odluka bolno odjeknula među katoličkim vjernicima grada Rijeke jer u tom postupku vide odraz mržnje protiv vjerskog života.5 No već desetak dana poslije biskup je ponovno prosvjedovao kod istog Predsjedništva u svezi sa zabranom pjevanja božićnih pjesama pred živim jaslicama u Rijeci, koju je također izrekao povjerenik Pađen, koji je opet govorio o novotarijama.6 Biskup Srebrnić prosvjedovao je 30. svibnja 1951. predstavkom Ministarstvu unutrašnjih poslova NR Hrvatske u svezi s uskra- ćivanjem boravka u Rijeci svećeniku Modestu Borku. Naime, Po- vjereništvo unutrašnjih poslova u Rijeci uskratilo je Borku boravak u Rijeci s obrazloženjem da je nepotreban. Biskup u predstavci ističe da ne spada u nadležnost državne vlasti određivati što je za vjersko- duhovni život katoličkih vjernika potrebno i što nije potrebno. Uka- zao je na činjenicu da je u gradu Rijeci vrlo malo svećenika, osobito s obzirom na činjenicu da je preko 36 svećenika Rijeku napustilo i otišlo u Italiju. Biskup je ustvrdio da je navedena odluka neopravdano posezanje u djelokrug Katoličke crkve i neprijateljski čin protiv nje jer joj niječe slobodu na onom polju na kojem joj je ta sloboda Ustavom zajamčena.7 Prema navodima u nekim izvješćima (ne navodi se čijim) do- stavljenim Saveznoj komisiji za vjerska pitanja, uoči zasjedanja biskupskih konferencija u rujnu 1956., u Poreču se nadbiskup Franjo Šeper sastao s biskupima Dragutinom Čelikom, Gabrijelom Bukat- kom, Antunom Vovkom, Dragutinom Nežićem, Viktorom Burićem i Josipom Srebrnićem. Zaključili su da se progon Katoličke crkve u Jugoslaviji najviše očituje u pritiscima UDBA-e na bogoslove da napuste vjerske škole, pritiscima na vjerske škole uz procjenu da je na redu zatvaranje đakovačke bogoslovije, ometanju vjeronauka,

5 HDA, KOVZ, kut. 137, 271/1951. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 235. 6 HDA, KOVZ, kut. 137, 483/1951. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 237. 7 HDA, KOVZ, kut. 138, 3959/1951. Miroslav Akmadža, Crkva i država, sv. I., 249. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 281 jednostranom tumačenju Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica i nepravednom oporezivanju svećenstva. Tom je prigodom biskupu Srebrniću savjetovano da ne predlaže Slovenca za pomoć- nog biskupa u Krku.8 Državne vlasti posebice je razljutilo Srebrnićevo pismo od 25. kolovoza 1958., a u svezi s ranijom okružnicom od 9. kolovoza 1958. U pismu pojašnjava u kakvim je prilikama nastala papina enciklika “Meminisse juvat”, iz koje iznosi nekoliko misli koje se općenito odnose na stanje u pojedinim zemljama, ali su se jugoslavenske vlasti u njoj prepoznale: (…) Oni koji idu za tim, da Katoličku crkvu ignoriraju, odbija- ju i sebi pokoravaju, stalno potkapaju temelje samog civilnog druš- tva (...) Nema reda u društvu, ako se religija mimoilazi. (…) U jednu ruku vidimo, da u mnogim zemljama katolička religija ne zauzima ono mjesto koje njoj pripada, šire se zablude protiv religije i protiv morala, štampaju se nesmetano spisi koji potkopavaju sve što je lijepo i plemenito, na najveću štetu Crkve. U drugu ruku izložena je Katolička crkva, bilo latinskog, bilo istočnog obreda, progonstvima, koja vjernike sile da svoje vjersko osvjedočenje u javnosti zataje, jer bi inače trpjeli najveće štete. Vidimo već, da su mnogi duhovni pastiri istjerani od svojih zakonitih mjesta, progonjeni, ili im je onemogućeno da vrše svoju dužnost. Uz to nemaju mogućnosti, da bi se mogli putem štampe braniti; nemaju mogućnosti da bi si djecu vjerski odgajali, jer su im svi odnosni zavodi oduzeti; misionari su takodjer protjerani u mnogim stranama ili zatvoreni. Prava što ih Crkva ima, u mnogim su zemljama joj oduzeta! Ali ipak ima takovih vjernika, koji ustraju u vjernosti prema Crkvi, premda su radi toga teško progonjeni. (…) Čine se takodjer pokušaji, da bi jedinstvo u Crkvi razbili, te u tu svrhu sve poduzimaju da rastrgaju povezanost sa Sv. Stolicom. Progonitelji Crkve neka pamte, da ne će same istine nikada uništiti, jer riječ Gospodnja ostaje do vijeka. Družbu koju je Krist ustanovio, mogu doduše napadati, ali nikada je ne će moći po- djarmiti, jer svoje snage crpi ona ne od ljudi, nego od Boga ...9

8 R. RADIĆ, Država i verske zajednice 1945-1970, knj. II., Beograd 2002., 418-419. 9 HDA, KOVZ, kut. 39, Pov. 14/1959. 282 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Zbog svojih stavova i nastupa biskup Srebrnić jedini je od biskupa iz Jugoslavije imao problema s dobivanjem putovnice za “ad limina” posjet papi 1959. Zbog toga je biskup Srebrnić posjetio Ko- misiju za vjerska pitanja NR Hrvatske 21. listopada 1958., gdje je razgovarao s predsjednikom Komisije Josipom Gržetićem. Kad je biskup upitao Gržetića zašto su drugi biskupi dobili putovnicu, a on ne, Gržetić ga je upitao zašto ne traži u samom sebi motive i razloge zbog kojih su drugi biskupi dobili putovnice, a on ne. Na to je biskup odgovorio da u rješenju koje je dobio nisu navedeni motivi. Gržetić ga je optužio da zlorabi svoj položaj za neprijateljsku aktivnost, te govori da se u Jugoslaviji progoni vjera, na što je biskup kazao kako je istina da se vjera progoni i iznio mu neke primjere. Gržetić ga je ponovno optužio za neprijateljski stav prema vlastima i kazao da mu savjest ne dopušta intervenirati za njegovu putovnicu, te bi bar u bu- dućnosti trebao pokazati više lojalnosti. Biskup je na optužbe Gržeti- ća kazao da je on tolerantan, ali da ne može odobriti materijalistička uvjerenja i napade na papu i Crkvu. Na konstataciju Gržetića da se glede putovnice prema njemu moralo postupiti drukčije nego prema drugim biskupima, biskup Srebrnić je upitao: “Što se bojite mene?”, na što je Gržetić odgovorio da ga se ne boje. Na Gržetićevu tvrdnju kako biskup nije za suradnju, biskup je odgovorio da je on uvijek za suradnju na vjerskom i kulturnom polju, ali ne i na političkom.10 Biskup se zbog svega odlučio požaliti predsjedniku države Jo- sipu Brozu Titu, kojemu je uputio žalbu 17. siječnja 1959. (dan prije uputio je žalbu Sekretarijatu za unutrašnje poslove FNRJ).11 O razlozima uskraćivanja putovnice biskupu Srebrniću, tajnik Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske Zlatko Frid uputio je 28. veljače 1959. Saveznoj komisiji za vjerska pitanja dopis sljedećega sadržaja: Uz dosada rečeno napominjemo, da biskup Srebrnić ima negativno i neprijateljsko držanje od 1945. g. pa do danas. U tom pravcu djeluje na župnike, šaljući im uputstva za rad, te pravi na njih pritisak tražeći negativan stav prema narodnim vlastima. Takodjer župnicima daje uputstva i traži od njih da neistinito prijavljuju porez. Prema svećenicima članovima Staleškog društva ima izraziti negati- 10 HDA, KOVZ, kut. 39., Pov. 87/1-1959. 11 HDA, KOVZ, kut. 39, Pov. 14/1959. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 283 van stav, i taj stav prenosi na druge biskupe, tražeći da i oni zauzmu takav stav. Svećenici i pojedini biskupi žale se na biskupa Srebrnića iznoseći da ih teroriše. Na osnovu svega ovoga ova Komisija i dalje ostaje kod svog stava da biskupu Srebrniću ne bi trebalo izdati putnicu, ispoljavajući i na taj način diferencijaciju u ovom slučaju izmedju biskupa.12 Frid je 18. srpnja 1959. uputio dopis biskupu Srebrniću u kojem ga izvješćuje kako je Savezna komisija za vjerska pitanja dobila preporuku nadbiskupa Ujčića da mu se odobri putovnica za odlazak u Rim, te je Komisija voljna udovoljiti toj preporuci. Frid na kraju poziva Srebrnića, ukoliko je još uvijek zainteresiran za navedeno putovanje, da posjeti Komisiju za vjerska pitanja NR Hrvatske u razdoblju od 27. srpnja do 1. kolovoza 1959. ili od 1. rujna 1959. nadalje, kako bi navedeni predmet mogli dati u postupak. U skladu s tim prijedlogom biskup Srebrnić posjetio je Komisiju 29. srpnja 1959. gdje je Fridu kazao da su kontakti predstavnika Crkve i vlasti apriori osuđeni na neuspjeh, zbog ideoloških razlika, jer se radi o komuni- stičkoj ideologiji koja ide za gušenjem Crkve. Istaknuo je kako ima slučajeva da se pojedini učitelji i službenici otpuštaju iz službe zato što idu u crkvu.13 Na kraju je odlučeno, na insistiranje Savezne komisije, na koju je utjecao nadbiskup Ujčić, da se biskupu Srebrniću odobri putovnica. U jednom izviješću Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske iz 1960. o biskupima, o biskupu Josipu Srebrniću zapisano je slje- deće: Iako je senilan starac još uvijek svu vlast drži u svojim rukama. Ne poduzima akcije van Crkve i ne pokazuje nikakvu aktivnost. Sa njime se ne kontaktira, ma da rukovodioci u Rijeci smatraju da bi se sa Srebrnićem moglo razgovarati. Do sada to nitko nije uči- nio, te su u tom smislu napravljena i odredjena zaduženja, te će se

12 HDA, KOVZ, kut. 39, Pov. 14/1959. 13 Zapisnik Komisije za vjerska pitanja o razgovoru Frid – Srebrnić 19. srpnja 1959. i dopis Frida Srebrniću od 18. srpnja 1959. HDA, KOVZ, kut. 39, Pov. 14/1959. 284 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 u narednom periodu sa istim obaviti neki razgovori o konkretnim problemima s terena.14 Biskup Srebrnić ostao je dosljedan u svojim stavovima sve do svoje smrti u lipnju 1966.

Biskup Viktor Burić

Viktor Burić imenovan je biskupom senjskim i modruškim 1935. godine, i na toj je dužnosti ostao četrdeset godina. Umro je 28. kolovoza 1983. godine. Ni u Drugom svjetskom ratu ni nakon rata nije podlegao pritiscima ni jednoga režima, nastojeći diplomatskom mudrošću održavati koliko-toliko korektan odnos prema državnim vlastima, ne odstupajući od temeljnih interesa Katoličke crkve i njezinih vjernika. Bio je prvi biskup kojemu su nakon rata jugoslavenske vlasti 1948. dopustile odlazak u Vatikan. Kako ni katoličke svećenike Senjske i Modruške biskupije nije mimoišla sudbina mnogih svećenika diljem Hrvatske i Jugoslavije, koji su utamničeni u komunističkim zatvorima, biskup Burić zalagao se kod državnih vlasti za njihovu slobodu. Tako se kod predsjednika Komisije za vjerske poslove NR Hrvatske i ministra u hrvatskoj komunističkoj vladi mons. Svetozara Ritiga u proljeće 1946. založio za u vojnom zatvoru u Zagrebu zatvorene Nikolu Mašića, katehetu iz Gospića, i Mihovila Hlaču, gvardijana kapucinskoga samostana u Karlobagu.15 Biskup Burić također se, pismom od 13. prosinca 1947. Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske, založio za uvjetni dopust svojim svećenicima zatočenim u logoru Stara Gradiška. U tom logoru nalazili su se Josip Vukelić, Hinko Weber i Stjepan Gabrić. U istom logoru nalazio se i bogoslov Franjo Pizet, osuđen na 3 godine prisil- noga rada s gubitkom slobode. 16 Jedan od problema zbog kojega su se biskupi morali sporiti s državnim vlastima bilo je i oduzimanje crkvenih matičnih knjiga.

14 HDA, KOVZ-ZAPISNICI, knj. 2; 21. 4. 1960. 15 HDA, KOVZ, kut. 1, 115/1946., cijeli tekst napisan je rukopisom. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 99. 16 HDA, KOVZ, kut. 130, 1183/47. Pismo je poslano putem Komisije za vjerske poslove NRH uz popratni dopis u kojemu se moli da Komisija proslijedi dopis Naslovu uz svoju preporuku za pozitivno i žurno rješenje. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 293. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 285 U Senjsko-modruškoj biskupiji još je u ratu većina matičnih knjiga potpuno ili djelomično uništena, a ono malo što je sačuvano moralo je biti predano državnim matičarima radi zaključivanja tih knjiga kao zajedničkih za Crkvu i državu. Nadopunama Zakona o držav- nim matičnim knjigama u siječnju 1949. bilo je zabranjeno vjerskim predstavnicima obavljati nove ili naknadne upise u crkvene matične knjige koje su s 9. svibnja 1946. zaključene kao zajedničke matice za Crkvu i državu. Za nepoštivanje ove odredbe svećenik bi bio nov- čano kažnjen, a knjige su mogle biti oduzete i predane na čuvanje nadležnom matičaru. Nakon toga zaredala su sve češća oduzimanja crkvenih matičnih knjiga, protiv čega je Katolička crkva prosvjedo- vala kod Ministarstva unutrašnjih poslova. 17 Početkom 1949. godine donesen je Zakon o izmjenama i do- punama Zakona o državnim matičnim knjigama. Tim je povodom biskup Burić 1. veljače 1949. uputio predstavku Predsjedništvu Vla- de NR Hrvatske s namjerom da upozori na neke nedostatke stiliza- cije toga Zakona. Naime, prema tom Zakonu, zabranjeni su vjerski obredi krštenja odnosno ukopa umrlih vjernika prije nego se podnese prijava za upis u matičnu knjigu, odnosno dâ odobrenje nadležnoga narodnoga odbora. Biskup je iznio stajalište da tom svojom odred- bom Zakon nepotrebno povezuje čisto vjerski obred s građanskim činom, s obzirom da su to dvije stvari, koje su do tada smatrane odi- jeljenima i zasebnima.18 Osim matičnih knjiga, predstavnici mjesnih vlasti oduzimali su i Stališe duša iako se radi o čisto crkvenim knjigama. Iz pisma biskupa Viktora Burića župniku u Perušiću od 12. listopada 1949. vidljivo je da ga je Komisija za vjerske poslove NR Hrvatske izvijes- tila kako je Ministarstvo unutrašnjih poslova NR Hrvatske izdalo upute da se Stališi duša koji su vođeni u župama Perušić, Kaluđerovac, Klanac, Aleksinac i Donje Pazarište vrate župnicima.19 Međutim, njihovo oduzimanje nastavljeno je u drugim župama pa je biskup 22. prosinca 1951. tim povodom Komisiji uputio predstavku u kojoj

17 Okružnica o novim državnim propisima o vođenju matičnih knjiga, br. 444/1949., od 15. siječnja 1949., SVZN, br. 6, 1949. 18 HDA, KOVZ, kut. 133, 214/1949. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 663. 19 Biskupski arhiv u Senju, BAS, br. 1214/1949. 286 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 traži posredovanje za njihov povratak. Biskup upozorava da se radi o oduzimanju čisto crkvene imovine, te diplomatski izražava uvjerenje kako to nije u skladu s voljom viših državnih vlasti već se radi o samovolji pojedinaca, koja je vrijedna kazne ili ukora.20 Kako su se zaoštravali sveukupni crkveno-državni odnosi, tako je komunistički režim zaoštravao svoju politiku prema vjero- nauku. Za predavanje vjeronauka u školama svećenici su trebali dobiti suglasnost prosvjetnih vlasti, a te suglasnosti većinom su stizale nakon nekoliko mjeseci ili nikad nisu stigle. Velik broj svećenika nije dobio suglasnost za poučavanje vjeronauka u školama, s raznim obrazloženjima o njihovoj političkoj nepodobnosti. Ti su svećenici počeli održavati vjeronauk u crkvama, ali im ni to nije dopušteno, uz tvrdnje kako je vjeronauk dopušten samo u školama, te je vodstvo Katoličke crkve savjetovalo svećenicima poučavanje vjeronauka u sklopu propovijedi. Takva politika provodila se i na području Like. U pismu od 1. rujna 1947. Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske biskup Burić, u svezi s molbama svećenika za odobrenje poučavanja vjeronauka u školama, navodi da je svećenstvo biskupija senjske i modruške zamolilo potrebnu dozvolu, ali je dozvola davana s velikim zakašnjenjem ili uopće nije dana. Ističe kako na karlovačkom i gospićkom području nije riješena nijedna molba do kraja školske 1946./1947. godine.21 Kako su se isti problemi ponovili i sljedeće školske godine, biskup Burić dao je upute župnicima neka nastoje djecu poučavati vjeronauk u crkvama. Međutim, pojedini su narodni odbori prijetnjama i zabranama sprečavali župnike u provođenju biskupovih uputa. Tim je povodom biskup 9. kolovoza 1948. uputio predstavku Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske u kojoj izvješćuje o navedenom i moli da ga se izvijesti jesu li izišli kakvi propisi koji bi zabranjivali poučavanje vjeronauka u crkvama i jesu li mjesni odnosno kotarski narodni odbori ovlašteni donositi navedene zabrane.22 U jednom kasnijem pismu Bakariću mons. Ritig piše da mu se biskup Burić potužio “kako u našoj Republici ne vlada saobra-

20 HDA, KOVZ, kut. 138, 9057/1951. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 668. 21 HDA, KOVZ, kut. 132, 1349/1948. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 341. 22 HDA, KOVZ, kut. 132, 1349/1948. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 344. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 287 zna praksa u provođenju naredbe o fakultativnoj vjerskoj obuci u osnovnim školama i sedmoljetkama. U nekim krajevima ONO-a u Karlovcu osobito u Kordunu, u Lici i Krbavi nisu mnogi župnici uopće od nadležnih kotorskih odbora primili rješenje za pohađanje škole, a neki su pače odbori zabranili im vjersku obuku i u samim crkvama.”23 U svezi s navedenim problemom biskup Burić je, zajedno s biskupima Mihom Pušićem i Antunom Akšamovićem, u nazočnosti ministra Ritiga, u rujnu 1948. razgovarao s potpredsjednikom Vlade NR Hrvatske Dušanom Brkićem. On im je odgovorio da mogu u crkvi poučavati vjeronauk kad hoće i koliko hoće, jer je to slobodno i to nitko ne može zabraniti. Međutim, na terenu se ništa nije promi- jenilo i mjesne su vlasti nastavile s dotadašnjom politikom.24 Kako napretka nije bilo, biskup Burić je 13. prosinca 1949. uputio novu predstavku Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske u kojoj podsjeća kako većem broju svećenika još uvijek nisu riješene molbe za dozvolu poučavanja vjeronauka u školama. Kaže kako je zbog toga izdao upute područnom svećenstvu da vjeronauk pouča- va u crkvi, ali da su pojedini predstavnici vlasti to zabranili i svim sredstvima nastoje takvu pouku vjeronauka onemogućiti. Zamolio je Komisiju neka poradi na tome da se mjesne vlasti pozovu i ne prave smetnje poučavanju vjeronauka u crkvi, ili da svećenstvo upozori na eventualne propise koji bi se protivili uputama biskupa o poučavanju vjeronauka u crkvi, kako bi mogao svećenstvu dati potrebne upute za rad na polju tako važnom za Crkvu.25 Međutim, navedeni su problemi ostali i narednih mjeseci, pa je biskup Burić 13. ožujka 1951. uputio predstavku Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske u kojoj traži da mu se priopći je li Savezna vlada ili Vlada NR Hrvatske, odnosno koje nadležno ministarstvo ili ustanova izdala zabranu poučavanja školske djece u crkvi, te je li izdana zabrana da svećenik, koji ima dozvolu poučavanja vjeronauka u školi, čini to u školi i u crkvi, odnosno samo u crkvi. Podsjeća kako 23 Pismo mons. Ritiga dr. Bakariću od 7. kolovoza 1950., HDA, KOVZ, kut. 137, 24 Predstavka biskupa Mihe Pušića potpredsjedniku vlade NR Hrvatske Dušanu Brkiću od 19. siječnja 1949. Prijepis predstavke poslan je Komisiji za vjerske poslove NRH s molbom da se Komisija zauzme za rješenje navedenog problema. HDA, KOVZ, kut. 133, 135/49. 25 HDA, KOVZ, kut. 134, 2209/1949. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 353. 288 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 mnogi svećenici ne mogu obaviti puno toga u školi zbog postupka uprave škole, odnosno pojedinih nastavnika, te zbog toga nastoje manjak nadoknaditi u crkvi. Biskup je na kraju zamolio da, ukoliko ne postoje propisi o zabrani poučavanja vjeronauka u crkvi, Komi- sija poradi na tome da se kotarskim NO-ima, odnosno upraviteljima škola izdaju upute da ne šikaniraju svećenstvo.26 Konačno je, nakon postupnih uskraćivanja prava vezanih uz vjersku obuku, 31. siječnja 1952. izdana uputa ministra za prosvjetu NR Hrvatske kojom se zabranjuje predavanje vjeronauka u narodnim školama. 27 Nakon izbacivanja vjeronauka iz državnih škola svećenici su nastavili poučavati vjeronauk u crkvama. Međutim, vlasti su počele i to zabranjivati. Ponukan time, biskup Burić je 17. ožujka 1952. uputio predstavku ministru prosvjete NR Hrvatske Milošu Žanku, u kojoj tvrdi da je takvo tumačenje propisa pogrešno i nepravedno jer crkva nije privatna nego javna prostorija, iako su vjerske zajednice u Jugoslaviji svrstane u red privatnih udruženja. Međutim, da je crkva de facto javna zgrada, jer u nju ima pristup svatko, pa čak i onaj koji nije pripadnik dotične vjerske zajednice i jer se u njoj ne obavljaju obredi ili drugi vjerski čini kod zatvorenih vrata, već je u svakom slučaju slobodan pristup svakomu tko je voljan pristojno se ponašati i poštivati vjerske osjećaje vjernika. Ističe i da je vjerska pouka bitan dio svećeničke djelatnosti, pa braniti djelatnost svećenika i u crkvi znači gaziti ustavna načela o slobodi vjere, a onaj koji to čini, ne čini ni najmanju uslugu vlastima nego, naprotiv, nanosi štetu njezinu ugledu kod kuće i u inozemstvu. Ako je vjeronaučna obuka ukinuta u državnim školama prema načelu rastave Crkve od države, onda to načelo ne može nikako logički dovesti do zaključka o zabrani vjeronauka u crkvi.28 Međutim, problemi oko zabrane poučavanja vjeronauka u crkvi nastavljeni su. Zbog jedne takve zabrane u Ravnoj Gori, biskup Burić uputio je 8. srpnja 1952. predstavku Ministarstvu unutrašnjih

26 HDA, KOVZ, kut. 137, 1982/1951. Predstavku je u zamjenu za biskupa Burića potpisao tajnik Ljubo Kučan. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 360. 27 Marin SRAKIĆ, Zabrana školskog vjeronauka u doba komunizma, Zagreb, 2000., str. 70. 28 HDA, KOVZ, kut. 139, 2484/1952. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 366. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 289 poslova NR Hrvatske, priloživši prijepis dopisa koji je NO općine Ravna Gora dostavio župnom uredu u Ravnoj Gori. Upozorava da kada bi se branio ili samo tolerirao od vrhovnih tijela državne vlasti takav postupak nižih tijela vlasti, to bi značilo da treba izmijeniti Ustav, barem u pogledu slobode vjeroispovijedanja, i donijeti nove zakone prema kojima je djelovanje Katoličke crkve u Jugoslaviji zabranjeno.29 Iako je imao dosta korektne odnose s državnim vlastima, biskup Burić je zbog zatvaranja riječkog sjemeništa krajem 50-tih godina 20. stoljeća prestao s njima kontaktirati. Kontakte je ponovno uspostavio 60-tih godina, u vrijeme postupne normalizacije crkveno-državnih odnosa. U razgovoru s tajnikom Komisije za vjerska pitanja NR Hrvatske Zlatkom Fridom 17. lipnja 1960. osvrnuo se na probleme vjeronauka, riječkog sjemeništa, poreza i podruštvljenja crkvene imovine.30 Zbog podruštvljenja župnog dvora crkve Srca Isusova na Sušaku uputio je 13. prosinca 1960. predstavku Komisiji za nacionalizaciju pri NOO-u Rijeka.31 Zatim je 19. prosinca 1960. uputio predstavku Komisiji za vjerska pitanja NR Hrvatske u svezi s podruštvljenjem Biskupskog sjemeništa u Rijeci, sjemenišnih zgrada u Lovranu, dviju zgrada Zbornog kaptola riječkoga, samostana benediktinki i zgrade Kongregacije Blažene Djevice Marije od Sedam Žalosti u Rijeci.32 Istoga je dana Komisiji uputio predstavku i zbog podruštvljenja župske zgrade crkve Srca Isusova na Sušaku, crkvene zgrade u Kastvu, zgrade kapelanske nadarbine sv. Petra u Poljanama i zgrade nadarbine don Jurja Jušića u Pobrima.33 U razgovoru s tajnikom Komisije Fridom 8. kolovoza 1961. biskup Burić je istaknuo da će dobru volju državnih vlasti za norma- lizacijom crkveno-državnih odnosa on osobno promatrati s obzirom na rješenje pitanja riječkog i splitskog sjemeništa.34 Biskup Burić imao je čvrst stav i glede staleških udruženja katoličkih svećenika, koje su državne vlasti osnivale radi razbijanja crkvenog jedinstva. U

29 HDA, KOVZ, kut. 140, 6776/1952. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država, sv. I., str. 367. 30 HDA, KOVZ, kut. 41, Pov. 95/1960. 31 HDA, KOVZ, kut. 150, 440/1960. 32 HDA, KOVZ, kut. 150, 440/1960. 33 HDA, KOVZ, kut. 150, 441/1960. 34 HDA, KOVZ, kut. 42, Pov. 50/1961. 290 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 razgovoru s Fridom i tajnikom Kotarske komisije za vjerska pitanja NOK-a Rijeka Marijanom Polićem 13. ožujka 1962. Burić je kazao kasko je udruženje stvarano protiv volje biskupa i da su biskupi zau- zeli svoje stajalište u odluci „Non licet“ 1952., te da se on pridržava tog stajališta i ne misli dirati u to pitanje dok biskupi eventualno ne promjene svoje stajalište ni ukidati kazne svećenicima koji su zbog udruženja kažnjeni.35 U jednom od svojih razgovora koje je vodio s predstavnicima Komisije za vjerska pitanja u prostorijama NOK-a Rijeka 16. velja- če 1963. Burić se požalio Fridu i Poliću u svezi s podruštvljenjem sjemeništa u Rijeci. Zatim je napomenuo da mu biskupska kuća u Senju (odnosno kuća u kojoj stanuje) prokišnjava i da nema gdje bo- raviti, pa se zato nalazi u Rijeci. U zapisniku Komisije o navedenom razgovoru napomenuto je kako je tijekom cijelog razgovora biskup Burić bio vrlo pasivan i kako je bilo dosta teško s njim razgovarati.36 U godišnjem se izvješću Komisije za vjerska pitanja Skupštine kotara Rijeka za 1966. godinu navodi da je uspostavljanje kontakta s biskupom Burićem prilično teško s obzirom na njegovu narav. Ističe se da je Burić povučen čovjek, nekomunikativan i vrlo komotan, a svaki razgovor za njega predstavlja poseban napor, te se ne usudi ozbiljnije ući u raspravu ni po jednom pitanju jer svaku stvar želi najprije rješavati savjeto- vanjima sa svojim suradnicima, s kojima želi podijeliti odgovornost, te im sve češće prepušta formuliranje stava i donošenje odluka. Vlasti su stekle dojam da Burić jedva čeka trenutak kad će se moći povući s dužnosti i prepustiti posao mlađima, ponajprije biskupu Pavlišiću, čije bi eventualno postavljanje za ordinarija, zbog odnosa prema državnim vlastima, trebalo onemogućiti.37 S vremenom će Burić prorijediti svoje kontakte s državnim vlastima, prepuštajući tu obvezu biskupu i kasnijem nadbiskupu i metropolitu Josipu Pavišiću. Biskup Burić umro je 28. kolovoza 1983. godine.

35 HDA, KOVZ, kut. 45, Pov. 64/1962. Više o svećeničkim udruženjima u: Staleško društvo katolič- kih svećenika Hrvatske u službi komunističkog režima, u: Tkalčić, 7/2003., Zagreb, 2003. 36 HDA, KOVZ, kut. 49, Pov. 50/1963. 37 HDA, KOVZ, kut. 76, Pov. 59/1968. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 291 Biskup Josip Pavlišić (od 1969. nadbiskup koadjutor, od 1974. rezidencijalni nadbiskup Riječko-senjske nadbiskupije)

Josip Pavlišić pripada skupini biskupa koji su se otvoreno i beskompromisno odnosili prema predstavnicima državne vlasti. Već u prvim godinama svojega biskupskog djelovanja Pavlišić se našao na udaru državnih vlasti, ponajviše zbog odnosa prema svećeničkim udruženjima. Iako će neki reći da je i on bio član udruženja, treba naglasiti da je on bio član Ćiril-metodskog udruženja u Istri koje je, za razliku od ostalih, imalo odobrenje svojega biskupa. Predsjednik Istarskog društva svećenika Božo Milanović svjedoči kako je povjerenik UDBA-e tražio da predstavnici istarskog udruženja budu nazočni na skupštini Staleškog društva katoličkih svećenika Hrvat- ske u Zagrebu (dalje Društvo) jer će, ako ne dođu, doći u opasnost sjemenišna zgrada, tiskanje Istarske Danice i molitvenika u Puli. S obzirom da su svećenici udruženja u Istri poštivali odluku biskupa iz 1952. o zabrani, odlučili su ne ići na osnivačku skupštinu u Zagreb. No s obzirom na dobre odnose Milanovića s vlastima, prijetnje UD- BA-e nisu realizirane, samo su biskupi Nežić i Pavlišić pozvani na vojnu vježbu.38 S druge strane, biskupi su upozoravali svećenike da će oni koji budu nazočili skupštini Društva ili se učlane u Društvo upasti “ipso facto u suspenziju a divinis”, kako piše u okružnici biskupa Josipa Pavlišića od 30. listopada 1953.39 Okružno javno tužilaštvo u Rijeci pokrenulo je kazneni postupak protiv biskupa Pavlišića i donijelo rješenje kojim se nalaže oduzimanje svih primjeraka Pavlišićeve okružnice, koje su svi koji ih posjeduju morali predati službeniku unutrašnjih poslova. Bez obzira na postupke tužiteljstva 9. studenog 1953., biskup – apostolski administrator Viktor Burić u ime senjsko-modruškog ordinarijata šalje svećenstvu okružnicu u kojoj pojašnjava da će se odredbe biskupa Pavlišića, tj. ordinarijata od 30. listopada 1953. primjenjivati na sljedeći način: 1) sankcije iz navedene odredbe neće se primje-

38 Božo MILANOVIĆ, Moje uspomene, Pazin, 1976., str. 193. 39 Okružnica naslovnog biskupa Josipa Pavlišića, br. 255/53., od 30. X. 1953. HDA, Fond Društva katoličkih svećenika SR Hrvatske (dalje Društvo), kut. 2. 292 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 njivati do 28. studenog 1953. za prekršitelje, uz uvjet da do tog dana osobno posjete biskupa u Rijeci, 2) tko unutar tog roka ne udovolji postavljenom uvjetu, upada u kaznu navedenu u odredbi, 3) fizička nemogućnost posjeta biskupu produljuje rok samog posjeta, ali o tom biskupa treba pismeno obavijestiti. 40 Inače je biskup Pavlišić, još nakon osnivanja prvih inicijativ- nih odbora Društva, upozoravao svećenike da se ne uključuju u rad Društva jer će inače biti podvrgnuti suspenziji. Tako u pismu sveće- niku Vilku Weberu iz Sv. Jurja kod Senja, u svibnju 1953. piše kako ga je već u veljači opomenuo, ali se on i dalje ponaša kao da ga se to ne tiče. Dalje ga moli neka bude razborit i neka se njegova razbori- tost ne oslanja na političke prilike već na Boga i njegovu Crkvu, te upozorava: “Ako Vam neki bezvjerac danas nešto obećava, naročito u materijalnom pogledu, budite uvjereni da to ne čini ni iz ljubavi prema Vama, a još manje iz ljubavi prema Svetoj Crkvi”. Ističe kako se namjera sastoji u tome da se Crkva malo-pomalo ruši pomoću onih koji bi je morali čuvati, tj. samih svećenika. Također dodaje da će biti zahvalan za svaku korisnu opasku, ali mu neće dopustiti ići putem zablude ni po koju cijenu, te ga moli da napusti svako djelovanje u svezi sa svećeničkim udruženjima, jer će biti prisiljen suspendirati ga. Na kraju dodaje: “Nemojmo se povesti za onima, koji danomice govore i pišu o miru, a spremaju najstrašnije oružje za rat. Tako i Vi nemojte govoriti o vjernosti Crkvi, nego to pokažite činjenicama. Trpljenje i muke, koje nećemo izbjeći, kratkog su roka, a radosti što ih Bog sprema poslušnima ostaju u vijeke.” 41 Nedugo zatim biskupu Pavlišiću dogodio se vrlo neugodan incident, koji je možda imao veze s njegovim stavom prema sveće- ničkim udruženjima. Naime, biskup senjsko-modruški Viktor Burić izvijestio je Državni sekretarijat za unutrašnje poslove kako je 6. srpnja 1953. primio brzojav od Župnog ureda u Čabru da je u župnoj crkvi u Čabru 5. srpnja 1953. biskup Pavlišić vikom i kamenjem po- tjeran od nepoznatih osoba iz crkve dok je obavljao crkveni obred.

40 Okružnica biskupa dr. Viktora Burića svećenicima, br. 260/53/R., od 9. XI. 1953. HDA, Društvo, kut. 2. 41 Pismo biskupa Josipa Pavlišića svećeniku Vilku Weberu, br. 89/53/R., od 16. V. 1953. HDA, Druš- tvo, kut. 2. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 293 42 No to nije spriječilo biskupa Pavlišića da ustraje u svom stavu prema svećeničkim udruženjima, pa s obzirom da se svećenik Weber oglušio na navedeno pismo, te bio nazočan na sastanku inicijativnog odbora Društva u Rijeci 6. kolovoza 1953., biskup Pavlišić poslao mu je 10. kolovoza 1953. još jedno pismo u kojemu ga po drugi put opominje kanonskom opomenom uz upozorenje kako će, ako i dalje nastavi tako djelovati, biti podvrgnut suspenziji, uz opasku da biskupija nema dovoljno svećenika, ali svejedno ne treba ni jednog neposlušnog svećenika.43 Zbog svog djelovanja protiv učlanjivanja u svećenička udru- ženja biskup Pavlišić pozvan je 2. listopada 1953. na saslušanje kod Okružnog javnog tužioca u Rijeci, gdje je optuživan zato što je, una- toč zabrani Javnog tužilaštva NRH od 6. listopada 1952., objavio i širio deklaraciju non licet, koju su vlasti okarakterizirale kao neza- konit i protuustavan akt. Biskup Pavlišić prilikom saslušanja nije htio odgovarati na pitanja već je samo kazao: “Ne mislim podnijeti svoju obranu. Razloge zbog kojih ne mislim davati svoju obranu ne kanim navoditi.”44 Predstavnici vlasti žalili su se na Pavlišićevo djelovanje i nadbiskupu Franji Šeperu, kao i drugim biskupima. Službenik UDBA-e koji je nadbiskupa Šepera posjetio 15. ožujka 1956. kazao je da biskup Pavlišić “demonstrativno ignorira društveno uređenje, ustavni poredak i naše zakone”. Šeperu je rečeno kako je prije nekoliko dana biskup Pavlišić bio pozvan na saslušanje kao svjedok i umjesto da iznese svoj iskaz o nekim okolnostima, on je “demonstrativno šutio i žmirio”. Na kraju je, prije odlaska sa saslušanja, izjavio kako za njega zakoni i propisi ne vrijede. Šeperu je rečeno da će se ipak o tim postupcima biskupa Pavlišića morati povesti računa jer su oni ade- kvatni onima koje čine “svećenici ustaški emigranti i na liniji su pro- pagandnih neprijateljskih emisija Radio Vatikana. Nemoguće je na te postupke gledati bez veze sa svim ostalim i ukoliko se utvrdi, da

42 Dopis br. 753/1953, od 7. VII. 1953. HDA, KOVZ, kut. 141. 43 Pismo biskupa J. Pavlišića svećeniku V. Weberu, br. 196/53/R., od 10. VIII. 1953. HDA, Društvo, kut. 2. 44 HDA, KOVZ, kut. 341, spis pod nazivom Biskupi – biografije, zabilješke o razgovorima, razne informacije – unutar njega poseban spis o biskupu Pavlišiću “Podaci o biskupu Pavlišić Josipu prikupljeni po Komisiji za vjerska pitanja Skupštine općine Rijeka”, str. 29. 294 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 postupci biskupa Pavlišića nisu samo njegova lična stvar, već da je to stav ordinarijata u Senju i Rijeci, čiji je on odgovorni funkcioner, onda će se morati poduzeti na temelju ustavnih zakonskih propisa odgovarajuće mjere. S tim da se naravno ne će prenagliti, već da će se prikupljati materijali i u tome da će odlučujuću ulogu igrati daljnji postupci biskupa Pavlišića kao odgovornog funkcionera Senjske i Riječke biskupije, a i postupci biskupa Burića.” Šeper je pokušavao opravdati biskupa Pavlišića kao “čovjeka svoje vrsti, možda malo previše impulzivnog”, ali se složio da nema pravo izražavanjem svoje impulzivnosti ugrožavati interese ustanove u kojoj djeluje.45 Krajem 1958. Državni sekretarijat unutrašnjih poslova (DSUP) NR Hrvatske sastavio je prijedlog u kojem se traži da se obavi razgovor s nadbiskupom Šeperom i da ga se upozori na mjere koje će se poduzeti u slučaju daljnje neprijateljske djelatnosti kardinala Alojzi- ja Stepinca preko pisama, koje tajnim kanalima šalje iz zatočeništva u Krašiću. Navodi se kako Stepinac sve drskije pojedinim biskupima šalje pisma u kojima kleveće državnu vlast i traži od biskupa za- uzimanje beskompromisnog stava prema vlastima, a osobito cijeni biskupa Pavlišića i podržava njegovo djelovanje.46 Tijekom razgovora s Dinkom Filipijem, provincijalom franjevaca trećoredaca iz Zagreba, 11. studenoga 1961., Zlatko Frid zalaže se da Pavlišić nema kontakta s predstavnicima vlasti, uzima “opo- zicioni stav vis a vi ostalih biskupa i sređenja odnosa sa Crkvom” i smatra da takav stav šteti procesu normalizacije crkveno-državnih odnosa.47 U jednom podsjetniku Vjerske komisije za razgovor sa Šeperom 1962. namjeravalo se prigovoriti o tome da biskup Pavli- šić održava ilegalne veze s političkim iseljeništvom i neprijateljima države te da će dobiti putovnicu samo za Koncil.48 U svezi s tim biskup Burić je tijekom spomenutog razgovora s Fridom i Polićem 13. ožujka 1962. upitao hoće li se Pavlišiću omogućiti putovanje. Od-

45 Zapisnik UDBA-e za NR Hrvatsku, II. odjeljenje, Referada za kler, predmet: „Razgovor sa dr. Šeperom dne 15. III. 1956. g.” HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br. 302513, 93/1561. 46 Predmet “Prijedlog za upozoravanje nadbiskupa Šepera na mjere koje bi se eventualno poduzele u slučaju daljnje neprijateljske djelatnosti Stepinca preko pisama”, datirano 27. prosinca 1958. HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br. 302513, 93/1561. 47 HDA, KOVZ, kut. 44, Pov. 182/1961. 48 HDA, KOVZ, kut. 47, Pov. 142/1962. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 295 govoreno je da to rješava nadležno tijelo, no da Komisija za vjerska pitanja ima ozbiljnijih prigovora na rad i držanje biskupa Pavlišića. Istaknuto je da njegovo djelovanje vrlo često prelazi okvir crkvene djelatnosti i u mnogim svojim akcijama ne pokazuje dobronamjer- nost.49 O navedenom je bilo riječi i tijekom razgovora Stjepana Ive- kovića, predsjednika Republičke komisije za vjerska pitanja, i Frane Franića, splitskog biskupa, 17. rujna 1962. Franić je kazao kako je čuo kako na Koncilu neće prisustvovati biskupi iz Poljske, Čehoslo- vačke i Mađarske, kao i Pavlišić iz Jugoslavije. Na to je Iveković kazao kako ne zna za biskupe iz istočoeuropskih zemalja, ali nije točno da Pavlišić neće putovati na Koncil. Rekao je da je Pavlišić tražio putovnicu za nekoliko zemalja i, koliko je njemu poznato, neće dobiti putovnicu samo za ostale zemlje, i to zbog toga što čini mnoge radnje koje nemaju nikakve veze s njegovim biskupskim pozivom, tj. povezuje se s iseljeništvom, prima razne promidžbene materijale i novce putem tajnih kanala i neprijateljski istupa. Upozorio je kako će, ukoliko tako nastavi, doći pod udar zakona.50 S obzirom da je Pavlišić bio pomoćni biskup biskupa Buri- ća, vlasti su od njega tražile da poduzme mjere u smislu smirivanja Pavlišićeva djelovanja. Tijekom razgovora 29. rujna 1962. Dušan Jardas, predsjednik Komisije za vjerska pitanja NO-a općine Rijeka, kazao je biskupu Buriću da će biskup Pavlišić dobiti putovnicu, bez obzira na njegove ispade, jer se radi o obavljanju službene crkvene dužnosti. Istaknuo je kako je tijelima vlasti poznato da je biskup Pavlišić, zajedno s još nekim osobama, radio na stvaranju ilegalne organizacije, koja se trebala zvati “Katolički podzemni pokret”, s ciljem borbe protiv postojećeg državnog i društvenog uređenja u Jugoslaviji. Navodi da je Pavlišić bio povezan s izvjesnim ljudima u inozemstvu, koje je lažno i pristrano informirao o stanju u Jugo- slaviji i od njih tražio financijsku pomoć za rad, te švercao stranom valutom. Jardas navodi da je u dokumentima koji su slani u inozem- stvo Pavlišić tvrdio da su procesije zabranjene, ili su dopuštene samo u turističkim mjestima i onim svećenicima koji su agenti UDBA-e. Zatim da su zabranjene sve vjerske organizacije, da se na masovnim 49 HDA, KOVZ, kut. 45, Pov. 64/1962. 50 HDA, KOVZ, kut. 45, Pov. 34/1962. 296 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 i drugim sastancima napada i izruguje vjeru, papu, biskupu, sveće- nike. Jardas je tvrdio da je Pavlišićeva organizacija bila zamišljena prilično detaljno, sa sekcijama i rukovoditeljima sekcija, kao npr. za informacije, za stvaranje ćelija, za kontakte s inozemstvom i sl. Napomenuo je kako se o organizaciji pisalo i u inozemstvu. Burić se pravdao kako o tome ništa ne zna. Buriću je rečeno da se radi o či- njenicama, kao i činjenici da Pavlišić u riječko sjemenište namješta svoje ljude od povjerenja, Šimunića, Ivaškovića i Horvata, što uvjetuje odnos vlasti prema sjemeništu, jer takvi ljudi ne daju jamstva da neće budući svećenici biti odgojeni u neprijateljskom duhu.51 Biskupu Nežiću je 1. listopada 1962. Vanja Vranjican, držav- ni sekretar za robni promet NR Hrvatske (ranije predsjednik NO-a kotara Pula), kazao kako će vlasti, ukoliko Pavlišić ne obustavi ilegalnu aktivnost, poduzeti mjere da ga u tome potpuno onemoguće.52 Prema mišljenju državnih vlasti, trebalo je sve češće kontakte biskupa s tijelima vlasti iskoristiti za iznošenje stavova koje će biskupi prenijeti u Vatikanu. Prema analizi Vjerske komisije, u smislu mogućnosti utjecaja na biskupe i njihova odnosa prema državi, najekstremniji biskup koji ima utjecaja i na druge, posebice dalmatinske, biskupe bio je Ćiril Banić. Ekstremnim biskupom smatran je i biskup Pavlišić, uz napomenu kako je biskup Burić sve pasivniji i kako treba spriječiti da na njegovo mjesto dođe biskup Pavlišić.53 U vrijeme održavanja Koncila u Rimu je postavljena izložba o Crkvi šutnje, u kojoj je kritiziran i odnos jugoslavenskih vlasti prema Crkvi. Jugoslavenske su vlasti tražile od Šepera da biskupi daju izjavu za javnost u kojoj će se ograditi od navedene izložbe. Šeper je tražio mišljenje drugih biskupa što učiniti, dati neku izjavu za javnost ili ne. Kada je biskup Smiljan Čekada kazao kako bi mogli dati jednu izjavu u kojoj bi ustvrdili da se položaj Crkve u Jugoslaviji popravio, tome su se oštro usprotivili biskupi Nežić, Pavlišić i Bäu- erlein, jer se prilike u Jugoslaviji nisu ništa izmijenile i takva bi se izjava mogla kasnije zlorabiti. Šeper je nakon toga zaključio da neće

51 HDA, KOVZ, kut. 47, Pov. 138/1962. 52 HDA, KOVZ, kut. 47, Pov. 139/1962. 53 Zapisnik sa sjednice Komisije za vjerska pitanja NRH, od 21. IV. 1960. HDA, KOVZ – zapisnici, knj. 2. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 297 biti pisane izjave, a usmeno će kazati veleposlaniku da s izložbom biskupi nemaju nikakve veze, da su brojke na izložbi doista netočne, jer je više svećenika stradalo nego je na izložbi prikazano.54 U izviješću Komisije za vjerska pitanja Skupštine kotara Rijeka Ko- misiji za vjerska pitanja SR Hrvatske za 1966. godinu, među inim, navodi se da pred Komisijom stoji zadatak “srediti materijale koji kom- promitiraju biskupa Pavlišića kao čovjeka i crkvenog velikodostojanstve- nika i politički i inače”, i te materijale dostaviti izaslaniku SFRJ pri Sv. Stolici, sa ciljem da se bar nešto pokuša poduzeti. Istaknuto je da bi pun uspjeh te akcije u znatnoj mjeri doveo do revidiranja stavova pojedinih mlađih biskupa, a isto tako i afirmacije jugoslavenskog izaslanstva pri Sv. Stolici u njihovim očima.55 Kada je u vrijeme uspostave Riječke metropolije 1969. biskup Pavlišić predviđen za budućeg nadbiskupa i metropolita, jugoslavenske su vlasti pokušale utjecati na Svetu Stolicu da se to spriječi, kao i imenovanje Franje Kuharića Šeperovim nasljednikom i Marijana Oblaka zadarskim nadbiskupom. Međutim, državne su vlasti brzo shvatile da su njihovi pokušaji uzaludni, te je na sjednici Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske 16. prosinca 1969. odlučeno, uz prethodnu suglasnost predsjednika Izvršnoga vijeća Sabora SR Hrvatske Dragutina Haramije i predsjednice CK SKH Savke Dabčević Kučar, da se više ne poduzimaju nikakve posebne mjere s tim u svezi. Za- ključeno je kako je sprečavanje imenovanja gotovo nemoguće, iako su jugoslavenske vlasti Svetoj Stolici predočile negativan stav o njihovu imenovanju. 56 Ni nakon imenovanja nadbiskupom Pavlišićev odnos prema vlastima nije se mijenjao. Posebno se našao na udaru državnih vlasti kada je početkom 1975. putovao u Južnu Ameriku (Argentina, Brazil). Državni mediji (posebice Vjesnik u srijedu – VUS) optuži- vali su ga za druženje s političkim iseljenicima (Danijel Crljen, Ivica Frković) uz pomoć Line Pedišića. Zbog toga je 18. travnja 1975.

54 UDBA za Hrvatsku, informacija br. 704, izvor “Luka”, primili Srećko Šimurina i Stjepan Matija- šević 27. studenoga 1963., obradila Anka Alujević 17. prosinca 1963., HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br. 302513, 93/1561. 55 HDA, KOVZ, kut. 76, Pov. 59/1968. 56 Zapisnik sa sjednice Komisije za vjerska pitanja SRH, od 16. prosinca 1969. HDA, KOVZ-zapisnici, knj. 11. 298 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 pozvan i na razgovor pri Komisiji za vjerska pitanja SR Hrvatske. Prigovoreno mu je da je kritizirao iseljenike zbog njihova nejedinstva i jer se ne znaju nositi s političkom perfidnosti komunista te da je Crkva u zemlji veći borac protiv komunista od iseljeništva. Prigovoreno mu je i zbog spomenutog njegovog memoranduma Speckpatru. Prigovoreno mu je i da je stao na čelo ilegalne organizacije “Katolički podzemni front” uzevši konspirativno ime “Bar- ba”. Optužili su ga da u zadnje vrijeme svojim nastupima namjerno zaoštrava crkveno-državne odnose. Prigovoreno mu je i što pomaže Smiljani Rendić, osuđenici za nacionalističko djelovanje, i da je na misi u Ogulinu izrazio suosjećanje s radnicima u inozemstvu koji su morali napustiti domovinu u kojoj za njih nije bilo kruha. U jednoj je propovjedi kazao da je sv. Pavao prije nego je postao kršćanin progonio kršćane kao kakav udbaš. Zamjereno mu je često isticanje hrvatskog, posebice u listu Zvona (hrvatski kardinal Šeper, hrvatsko narodno svetište, hrvatsko hodočašće). Pavlišić je na sve kazao: “Ja sam seljačko dijete i ne razumijem se u diplomaciju”. Na primjedbu da je svoj autoritet dao kao zastavu neprijateljskim snagama, kazao je “ma molim vas, kakve su to snage”. Rečeno mu je da su to one snage koje su ubile veleposlanika Rolovića, ubile komandira policije u Karlobagu i sl.57 U jednom se izvješću Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Skupštine Zajednice općina Rijeka od 10. svibnja 1976. navodi da je zbog navedenog djelovanja u Južnoj Americi Pavlišić politički osuđen ne samo od komunista nego ga u obranu nije uzeo niti jedan biskup. U skladu s tim konstatirano je da bi bilo kakav administrativni zahvat prema Pavlišiću bio promašaj, jer bi od politički osuđenog čovjeka napra- vili mučenika. Ističe se da su Pavlišić i njegovi ispadi jasan dokaz kome je u interesu zaoštravanje odnosa, što državnim vlastima otvara određeni ma- nevarski prostor u rješavanju niza pitanja kao i zahtjeva. Konstatirano je da je u slučaju Pavlišića državnim vlastima potpuno jasno koga imaju pred sobom, što drugdje nije slučaj. U posebnom se poglavlju analizira biskup Pavlišić kao osoba te se navodi da ga prije svega treba promatrati u kontekstu istarskih prilika koje su bile takve da su mogle formirati politički

57 HDA, KOVZ, kut. 105, Pov. 9/1975. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 299 ili pozitivnu ili vrlo negativnu ličnost. Ističe se da je Pavlišić formiran kao borbeni katolik, do kraja odan Crkvi, što ga je i “podiglo do časti biskupa, nadbiskupa i metropolite od običnog seoskog župnika u punom smislu i svim sadržajima te riječi”. U nastavku se navodi: “Pavlišić je presađen iz istarskog ambijenta u novu sredinu dospio pod utjecaj određenih sta- rih laičkih krugova, zatrovanih nacionalizmom, koji su na njega, zbog njemu slične odanosti Crkvi i papinstvu te militantnosti, kao i veoma snažnih još pred rat stvorenih animoznosti prema marksizmu, izvršili jak utjecaj. Pavlišić se odmah po dolasku na naše područje veoma nerazumno sukobljuje sa velikim dijelom ovdašnjeg klera, sklonog staleškom druš- tvu, i putem istog suradnji sa vlastima, očito po direktivama onda njemu nadređenih, hladnoratovski orijentiranih.”58

58 HDA, KOVZ, kut. 228, 87/1976. 300 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Prilozi u svezi s nekim događanjima oko uspostave Riječke metropolije

Prilog 1.

MEĐUOPĆINSKA KOMISIJA ZA VJERSKA PITANJA RIJEČKE REGIJE

Rijeka, 7. kolovoza 1967.

IZVRŠNO VIJEĆE SABORA SR HRVATSKE Komisija sa vjerska pitanja ZAGREB

Predmet: Informacija o djelatnosti klera. Komentari i kombinacije medju klerom u vezi sa administrativno-teritorijalnom podjelom i personalnim promjenama u biskupijama našeg područja.

Još za vrijeme druge sesije II. vatikanskog koncila, biskup Pa- vlišić je vodio anketu među svećenicima Senjsko-modruške i Ri- ječke biskupije, tražeći da se izjasne za jednu od slijedećih solucija budućeg crkvenog administrativno-teritorijalnog razgraničenja biskupija na ovom području. Te su alternative bile slijedeće:

- Senjsko-modruška biskupija u svojim današnjim granicama, sa prisajedinjenom Riječkom biskupijom i sjedištem u Senju; - sadašnje stanje, tj. Senjsko-modruška biskupija i Riječka biskupija kao samostalne i u personalnom pogledu odvojene cjeline sa jedinom izmjenom da dio Senjsko-modruške biskupije do Crikveni- ce pripadne Riječkoj biskupiji; - tri biskupije na području sadašnje dvije (senjsko-modruške i riječke) sa sjedištima u Rijeci, Senju i Gospiću. Prema informacijama do kojih smo došli, većina se klera izja- snila za sadašnje stanje, smatrajući da biskup Pavlišić ima pri tome M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 301 svoje račune i želi se domoći uprave nad jednom od biskupija. Ova- kvo njihovo opredjeljenje diktirano je djelomično i strahom od Pa- vlišićeve samovolje, koja dolazi do izražaja i sada, dok je još samo pomoćni biskup. Nije nam poznato da li je Pavlišić spomenutu anketu provodio sporazumno sa biskupom Burićem, no činjenica je da su se nakon toga njihovi odnosi u toj mjeri zaoštrili, da Pavlišić svuda koristi mogućnost i priliku za napade na biskupa Burića. Najčešće se tuži na Burićevu neaktivnost i inertnost, koja sputava njegove inicijative, te se nikad o nijednom pitanju, a posebno kad se radi o obno- vama crkvenih objekata ne može sa Burićem temeljito i definitivno dogovoriti, pa je za svu neekspeditivnost u rješavanju tih pitanja kriv biskup Burić, kako to izjavljuje Pavlišić. Razgovori o promjenama granica biskupija postali su ponovno intenzivni među klerom pred zasjedanje Biskupskih konferencija, tj. u toku ove godine. Govorilo se da postoje prijedlozi da se Senjsko-modruška i Riječka biskupija podijele na tri biskupije s tim da riječkom upravlja biskup Burić i da joj se pripoji primorski dio do Crikvenice i Gorski kotar. Dijelom Senjske biskupije sa sjedi- štem u Senju da bude postavljen za ordinarija kanonik i kancelar iste Kraljić Vladimir, a planinskim dijelom Senjsko-modruške biskupije, da upravlja biskup Pavlišić, sa sjedištem nove biskupije u Gospiću. Prema mišljenju većine svećenika, ovakve su Pavlišićeve kombinacije išle na zadovoljenje kanonika Kraljića, koji je protivan ne samo podijeli nego i preseljenju sjedišta Senjsko-modruške biskupije iz Senja u Rijeku. S tim bi međutim bile zadovoljene njegove ambicije za biskupskom stolicom, pa bi prestao i njegov otpor bilo kakvim promjenama. U smislu gornjeg zanimljive su kombinacije, o kojima se u zadnje vrijeme govori među svećenicima Krčke biskupije. Prema informacijama iz tih krugova, Krčka biskupija bi zbog svoje minija- turnosti, loših veza drugih otoka sa Krkom – koje idu preko Rijeke – trebala biti ukinuta i pripojena riječkoj, sa sjedištem u Rijeci, s tim da njezin ordinarij postane biskup Karmelo Zazinović. Zazinović navodno zbog toga i nije do sada niti imenovan rezidencijalnim krč- kim biskupom, iako je već prošlo više od godinu dana nakon smrti njegovog prethodnika biskupa Srebrnića. 302 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Konkretniju informaciju o ovom pitanju dao nam je svećenik dr. Makso Peloza. Peloza kaže da je za problem sređenja crkveno- administrativne podjele, tj. razgraničenja između biskupija kao sa hitnim zadužen delegat Sv. Stolice mons. [Mario] Cagna. Njegov tajnik koji je nedavno boravio u Rijeci, raspravio je sa ovdašnjim odgovornim crkvenim faktorima i ovo pitanje. Prema tom dogovoru definitivno je zaključeno da Krčka biskupija bude ukinuta i pripojena Riječkoj, sa sjedištem u Rijeci. Novoj Riječkoj biskupiji bit će nadalje pripojeni oni dijelovi Senjsko-modruške biskupije koji su nekada sačinjavali Modrušku biskupiju, što bi se uzelo kao pravni osnov za rješenje ovog pitanja. Senjski biskupi, naime, nisu nikad uspjeli ukinuti ovu biskupiju i pripojiti je senjskoj – unatoč mnogim pokušajima u historiji – nego su uvijek upravljani Modruškom biskupijom, kao “stalni administratori”, pa su kao biskupi Senjsko- modruške biskupije uvođeni u upravu po kaptolima u Senju za Senj- sku i Novom za Modrušku biskupiju. Prema saznanjima dr. Peloze, sada se još samo raspravlja o tome koji sve dekanati lijevo od Rječi- ne trebaju pripasti novoj biskupiji, posebno koji dio Gorskog kotara odnosno koji sve dijelovi prirodno najviše gravitiraju Rijeci. Peloza smatra da će ovo pitanje biti veoma brzo riješeno – najdalje kroz godinu dana – ukoliko će se rješavati samo pitanje Riječke biskupije, no obzirom na činjenicu da tada ostaje viseće pitanje slovenskog dijela Riječke biskupije i otvara daljnja pitanja hrvatskog i slovenskog dijela Tršćanske te slovenskog dijela Goričke nadbiskupije, kao i ne- sređenog pitanja istarskih biskupija, smatra da bi se ovo pitanje moglo i kompleksno rješavati, pa će u tom slučaju svakako biti potreban nešto dulji vremenski period. Iz razgovora sa dr. Pelozom – obzirom na sigurnost i odreč- nost, kojom govori o ovim pitanjima – dobiva se dojam da je i on bio konzultiran. Ova pretpostavka dobiva na vrijednosti, kad se ima u vidu činjenica da Peloza radi na djelu o historijskom razvoju riječke i goričke crkvene pokrajine. Peloza smatra da bi u rješavanju ovog pitanja trebali uzeti uče- šća i odgovarajući državni organi, jer se radi o rješavanju granica biskupija koje su uz državnu granicu naše zemlje sa Italijom, pa prema M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 303 tome i priznanju sadašnjih državnih granica između nas i Italije od strane Vatikana. Biskup Pavlišić u čitavoj ovoj akciji pokazuje posebnu inicijativu i nastoji biti svuda prisutan. U zadnjem razdoblju najviše vremena boravi u Rijeci, te na području općina Rijeka i Opatija inicira i nastoji riješiti izvjesna imovinsko-pravna pitanja. S tim je u vezi – po prvi puta na ovom području – tražio prijem od organa vlasti, tj. kod predsjednika Općinske skupštine Opatija. Ovo govori u korist pretpostavke da su Pavlišićeve i želje i ambicije da postane biskupom Riječke biskupije. Ukoliko izbor za riječkog ordinarija bude sveden na biskupe Zazinovića i Pavlišića, onda Pavlišić ima znatne prednosti pred Zazinovićem, obzirom na zdravstveno stanje prvoga. Zazi- nović, naime, je teško bolestan na očima i postoji realna mogućnost da ostane slijep svakog časa. Već se od smrti biskupa Srebrnića priča među krčkim klerom da će Zazinović kada i ukoliko postane rezidencijalni krčki biskup odmah tražiti pomoćnog biskupa, a postojala su i mišljenja da će ordinarijem Krčke biskupije biti imenovana ne- koja druga ličnost, a Zazinović ostati i nadalje pomoćni biskup. Ove su pretpostavke uzimale u kombinaciju svećenike Toljanić Antuna, biskupskog delegata za Cres i Lošinj i župnika u Malom Lošinju, i Šojat dr. Josipa, senjskog kanonika, župnika u Bakru. Sve spomenu- to ide u prilog biskupa Pavlišića. Smatramo da bi imenovanje biskupa Pavlišića rezidencijalnim biskupom nove Riječke biskupije imalo veoma negativne posljedice ne samo na našem nego i širem području obzirom na njegov tempe- rament, stavove, shvaćanja i veze. Pavlišić je prema saznanjima koja o njemu imamo, jedan od najmilitantnijih biskupa u zemlji. Pod jakim je utjecajem katoličke-laičke elite, profesora Petra Šimunića, dr. Lava Znidarčića i drugih, sa kojima je svojevremeno (1962. godine) osnovao ilegalnu organizaciju, tzv. Katolički podzemni front, kojem je on bio na čelu uzevši konspirativno ime “Barba”. Putem raznih, katoličkih karitativnih organizacija u Evropi intenzivno, a usput laž- no, prikazivao je stanje i položaj KC u našoj zemlji. Putem svećeni- ka emigranata Milana Simčića u Rimu, Vilima Gecelje u Salzburgu i Poglajen-Kolakovića u Parizu, održava veoma intimne i intenzivne 304 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 veze sa našom svećeničkom emigracijom. Prvi je u zemlji pokrenuo štampanje antikomunističkih publikacija, kao što su “Obraćenici XX. stoljeća”, “Ispovijest jednog komuniste” i dr. Pavlišić je čovjek sa posebnim sklonostima za ilegalni rad i intrigiranje. Prvi je od biskupa u Jugoslaviji suspendirao – a neke je i ekskomunicirao – šest članova SD-a [svećeničkog društva] prilikom njegovog osnivanja 1952. godine. Mišljenja smo, da bi obzirom na sve naprijed navedeno, trebali dogovoriti i nakon toga poduzeti potrebne mjere za onemogućavanje biskupa Pavlišića, tj. njegovo imenovanje i postavljenje rezidencijalnim biskupom bilo koje biskupije. Postojeći materijali o Pavliši- ćevoj aktivnosti, neodgovornosti i nerazboritosti su takvi, da bi ih po našem mišljenju bilo koja, nadležna crkvena institucija trebala ozbiljno prihvatiti.

Dr. Makso Peloza traži našu intervenciju za zaposlenje.

Dr. Makso Peloza vratio se nakon završenih studija iz Rima, gdje je boravio duže vremena. Postigao je doktorat iz crkvene povijesti, te je očekivao da će nakon povratka u zemlju biti zaposlen kao profesor iz svoje struke na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U tom je smislu prije tri godine i razgovarao sa dr. Jankom Oberškim, koji mu je obećao to mjesto. Nakon povratka najprije je posjetio Oberškog u Zagrebu, međutim se ovaj nije pokazao spremnim zauzeti se za njega. Peloza nudi nama svoje usluge historičara i spreman je angažirati se na pitanjima pobijanja iredentističke propagande, koja se vodi iz Italije prema našoj zemlji i moli da mu obezbjedimo namještenje u nekoj od odgovarajućih ustanova u Rijeci. Smatra da od strane nadležnog biskupa dr. Franića ne bi imao neprilika, jer mu je još pok. splitski biskup Bonefačić dao dozvolu da može raditi na ovom području, a ta dozvola nije nikad povučena. Mišljenja je da bi mogao imati neugodnosti jedino u slučaju da riječkim ordinarijem postane biskup Pavlišić, međutim je u tom slučaju spreman i apo- statirati. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 305 Prilog 4. – službene bilješke.

Po ovlaštenju predsjednika Komisije Dušana Jardasa, Dušan Deka- nić

Na znanje

Sekretarijatu KKSKH – Rijeka Predsjedniku SSRNH – Rijeka59

Prilog 2.

BISKUPSKI ORDINARIJAT POREČKO- PULSKE BISKUPIJE I PAZINSKE APOSTOLSKE ADMINISTRATURE

Broj 10/1968-Prez.

Prečasnoj

BISKUPSKOJ KONFERENCIJI ZAGREB

Čast mi je ovime zamoliti preč. jugoslavenski Episkopat, da u smislu odredaba Drugog vatikanskog koncila, predloži Svetoj Sto- lici da se teritorij sadašnje Pazinske administrature potpuno i trajno pripoji Porečkoj biskupiji. (Kažem: Porečkoj biskupiji, a ne Poreč- ko-pulskoj, jer premda su one sjedinjene pod zajedničkim biskupom, imadu ipak svaka svoj određeni teritorij. Jasno je, da pripojenjem Pazinske administrature Porečkoj biskupiji, ona ulazi u sklop Poreč- ko-pulske biskupije, ali u dekretu pripojenja treba reći kojoj od tih dviju sjedinjenih biskupija teritorij administrature pripaja. Porečkoj

59 HDA, KOVZ, kut. 74, Pov. 182/1967. 306 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 zato, jer s njezinim teritorijem graniči, pače je okružuje, kako se vidi na priloženoj skici.) Pripojenje teritorija Pazinske apostolske administrature Poreč- koj (odnosno Porečko-pulskoj) biskupiji traže jaki i teški geografski i pastoralni razlozi: Već se 18 godina upravljaju zajednički Porečko-pulska biskupija i Pazinska apostolska administratura, stojeći pod upravom i ru- kovodstvom istog ordinarija, niže potpisanog biskupa. Kler se već toliko godina razmještava izmjenično po jednom i po drugom crkvenom teritoriju bez obzira na to iz kojeg dijela po- tječe, a istarski vjernici smatraju da je čitav istarski poluotok jedna biskupija. Pula će u skoroj budućnosti trebati postati sjedište istarskog biskupa, jer je ona najveći i najprometniji istarski grad i k njoj gravitira na jednaki način područje cijele Istre, to jest ono Porečko-pulske biskupije kao i ono Pazinske apostolske administrature. Svećenicima i klericima Pazinske administrature je krivo što oni već 18 godina nemaju svoga rezidencijalnog biskupa u Istri, do- čim njihovi kolege iz pastve i iz bogoslovije imadu rezidencijalnog biskupa za poglavara i oca. Zbog toga su već neki svećenički kandidati Pazinske apostolske administrature, prije primanja prve tonzure tražili, da ih inkardinira u Porečko-pulsku biskupiju, jer da i oni hoće imati svoga rezidencijalnog biskupa. Nakon potpunog pripojenja svećenici će i vjernici cijele Istre zajedničko sjemenište u Pazinu još više zavoliti i potpomagati ško- lovanje svećeničkog pomlatka. Porečko-pulska biskupija imade 1460 kvadratnih kilometara i 125.000 vjernika, a Pazinska apostolska administratura ima 1379 kvadr. kilom. površine i 61.000 vjernika. Prema kriterijima II. vatikanskog koncila broj vjernika je u Porečko-pulskoj biskupiji premalen za jednu normalnu i funkcionalnu biskupiju. Istom ako se Porečko-pulskoj biskupiji pripoji teritorij sa vjernicima Pazinske apostolske administrature bit će ta biskupija sa 186.000 vjernika na površini od 2839 kvadr. kilom. funkcionalna u upravnom i pastoralnom smislu. M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 307 Tako povećana Porečko-pulska biskupija moći će zajedno sa Krčkom biskupijom biti sufraganke buduće Riječko-senjske nadbiskupije, dočim bi izgledalo nezgodno da teritorij Porečko-pulske biskupije bude i dalje odijeljen od Riječke područjem Pazinske apostolske administrature. Godine 1928. Sveta je Stolica nudila porečko-pulskom biskupu b. usp. Trifunu Pederzolli-u pripojenje teritorija sadanje Pazinske administrature Porečko-pulskoj biskupiji, ali on nije prihvatio ponu- du zbog pomanjkanja klera. Sada pak, kad već veliki broj svećenika Tršćanske biskupije, to jest Pazinske apostolske administrature djeluje na području Poreč- ko-pulske biskupije i obratno, i to pod zajedničkim ordinarijem već 18 godina, to smjerno i žarko molimo da Sveta Stolica sada provede ono što je godine 1928. nuđala tadanjem porečko-pulskom biskupu, to jest da teritorij Pazinske apostolske administrature uklopi u tijelo Porečko-pulske (juridice: porečke) biskupije. Spis Svete kongregacije Koncila, kojim je ona nudila takvo pripojenje 1928. Godine, nosi broj 147/28 (ili: 177 ili 197) i datum 21. marzo 1928. Molim preuzv. gg. biskupe da razmotre sve ove razloge pak da Svetoj Stolici preporuče slijedeće rješenje: "ODVAJAJU SE OD TRŠĆANSKE BISKUPIJE A TRAJNO SE I SASVIM PRIPAJAJU POREČKOJ BISKUPIJI DEKANATI: PAZINSKI, PIĆANSKI, KRŠANSKI, BUZETSKI, OPRTALJ- SKI I UMAŠKI; TAKOĐER SE ODVAJAJU OD KOPERSKE BISKUPIJE TE SE TRAJNO I ZAUVIJEK PRIPAJAJU POREČ- KOJ BISKUPIJI ŽUPE: KAŠTEL, SVETA MARIJA NA KRASU I SAVUDRIJA. UKLJUČENJEM U POREČKU BISKUPIJU SVI OVDJE NAVEDENI DEKANATI I ŽUPE POPRIMAJU PREMA PULSKOJ BISKUPIJI ODNOS KOJI ZA ODNOS POREČKE BI- SKUPIJE PREMA PULSKOJ PROPISUJE BULA PAPE LEONA XII. „LOCUM BEATI PETRI.“ Eto, preuzvišena gospodo i oci, to je što Vas žarko molim ja i istarsko svećenstvo, jer bi to bilo na veliku korist života i rada svete Crkve u Istri. 308 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 A da se ne bi mislilo, kao da se time od Tršćanske biskupije odvajaju područja koja su bila njezina od pamtivjeka, prilažem ovoj molbi i jedan elaborat sa historijskim podacima i geografskom ski- com, odakle se vidi da su skoro svi ti dijelovi sadanje Pazinske apost. administrature u prošlosti ili bili samostalne male biskupije ili pod upravom koje druge, a ne Tršćanske biskupije ili su samo kroz kraće vrijeme bili pod Tršćanskom biskupijom. Iznosim to samo zato što mislim da će, imajući to u vidu, tršćanska dijeceza lakše pristati na odvajanje tih područja iz njezinog, toliko više, što ga je tršćanski biskup bio vjerojatno saglasio sa prijedlogom da se to provede već u godini 1928.,to jest u gore navedenom slučaju kad je Sveta Stolica te dijelove Tršćanske biskupije nudila porečkom biskupu. U nadi na povoljno rješenje, unaprijed zahvaljujem sa pošto- vanjem:

U POREČU, dne 25. siječnja 1968. (+ DRAGUTIN NEŽIĆ) porečko-pulski biskup i pazinski apost. administrator PRILOG DIJELOVI PAZINSKE APOSTOLSKE ADMINISTRATORE NISU UVIJEK BILI DIJELOM TRŠĆANSKE BISKUPIJE

Počnimo prema geografskoj skici odozgo:

Dekanati Umag i Oprtalj bili su teritorij Novigradske biskupije (Aemoniensis) sve do godine 1831. kada je ta Novigradska biskupija uklopljena u tršćansku. Bulom pape Eugena IV. god. 1434. bilo je određeno da teritorij Novigradske biskupije pripadne Porečkoj biskupiji, ali to nije bilo provedeno, jer je nastavila novigradska i dalje samostalnim životom. Buzetski je dekanat pripadao prije Tršćanskoj biskupiji, a god. 1784. bio je dodijeljen Porečkoj biskupiji, a onda 1830. god. opet vraćen Tršćanskoj biskupiji. Istočno od Pazina bijaše ab immemorabili malena Pićanska biskupija Petenensis). Ona je bila ukinuta te je godine 1788. zajedno sa M. Akmadža, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske..., 277-310 309 teritorijem Tršćanske i goričke dijeceze bila uključena u Gradiškan- sku dijecezu (Gradisca), ali budući da je ta tvorevina Gradiškanske nadbiskupije brzo zatim rasformirana (l790. god.) ostao je teritorij Pićanske biskupije unutar Tršćanske biskupije. Između područja Pićanske biskupije i planine Učke nekoliko je župa (Šušnjevica, Boljun, Paz, Lupoglav, Dolenja Vas) koje su godine 1784. došle pod Pulsku biskupiju, dok nisu opet kasnije vraće- ne tršćanskoj prigodom uređenja državnih granica između Austrije i Venecije. Pazinski je dekanat od postanka Porečke biskupije bio njezin dio i porečki su biskupi bili vlasnici pazinskog kaštela. Kad je dr- žavna granica između Austrije i Venecije odsjekla pazinski dekanat od Poreča (koji bio pod Venecijom) upravijali su pazinskim dekana- tom dugo pazinski prepoziti, posebno za to delegirani od porečkih biskupa. Još 1780. godine porečki je biskup Polesini vršio kanonsku vizitaciju u svim župama pazinskog dekanata. Istom 1784. godine došle su župe pazinskog dekanata prvi puta pod Tršćansku biskupiju. Ovdje sad dodajemo i jednu malenu historijsku radnju, izra- đenu o svemu tome na temelju dokumenata porečkog biskupijskog arhiva. Izrađena je vjerojatno god. 1928. kad se radilo o pripojenju u našoj predstavci navedenih dekanata Porečkoj biskupiji. Ta radnja potvrđuje ovdje napred po nama iznesene povijesne činjenice.60

60 HDA, KOVZ, kut. 74, Pov. 182/1967. 310 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 RIASSUNTO

I vescovi delle diocesi di Krk e Senj-Modruš (ordinario e vescovo ausiliare) ebbero con le autorità jugoslave rapporti che vanno rapportati alle difficili condizioni di vita della Chiesa cattolica nel secondo dopoguerra. L'operato del vescovo Dragutin Nežić non è oggetto dell'analisi dato che la posizione della Chiesa istriana era ancora specifica e ancora insoluta. Gli anni cinquanta e sessanta in cui era in atto il processo di creazione dell'arcidiocesi di Rijeka-Senj ebbero quali problemi principali nei rapporti tra Chiesa e Stato le questioni riguardanti le associazioni sacerdotali filogovernative, la questione della cessazine della presenza ecclesiastica con l'ora di re- ligione nelle scuole, la nazionalizzazione dei beni ecclesiastici. Il vescovo di Krk Josip Srebrnić nonostante essendo stato antifasci- sta reagiva intensamente ai soprusi commessi dalle autorità comu- nisti contro la Chiesa dopo di che egli con molta difficoltà riuscì ad ottenere il passaporto per recarsi alla visita ad limina nel 1959. Dopo la chiusura del seminario dovuta al processo farsa inscenato dalle autorità, il vescovo Viktor Burić interruppe le relazioni con le autorità le quali, sino ad allora, erano state abbastanza buone. Dalla visione dei documenti e delle relazioni degli organi jugoslavi risulta che nei confonti del vescovo ausiliare Josip Pavlišić venivano mosse forti accuse di atteggiamento ostile nei confronti de governo comunista. Le autorità jugoslave cercarono di osteggiare senza successo la nomina a arcivescovo coadiutore di Josip Pavlišić. Parole chiave: Josip Srebrnić, Viktor Burić, Josip Pavlišić, arcidiocesi Rijeka-Senj, comunismo.

M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 311 Marko Medved

BISKUPI VIKTOR BURIĆ I JOSIP PAVLIŠIĆ U FORMIRANJU RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE I METROPOLIJE

Dr. sc. Marko Medved, Teologija u Rijeci UDK: 282[27[262.12(V. BURIĆ + J. PAVLIŠIĆ)]262.3 RIJEČKA METROPOLIJA](497.5-3)(091) Pregledni rad

Nakon višestoljetnih bezuspješnih pokušaja da postane biskupijsko središte, Rijeka je u dvadesetom stoljeću napokon i na crkvenom području doživjela priznanje onoga statusa koji je u društvenoj sferi postigla već davno prije. Tijekom talijanske uprave 1925. postaje središtem Riječke biskupije. Nakon promjena držav- nih granica 1947., rješenje crkvenih granica uslijedit će tek 1969. osnivanjem Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije. Od sredine šezdesetih godina rasprave pa i suprotstavljanja oko tih pitanja zaokupljaju kler biskupija u Rijeci i Senju. Članak donosi do sada većinom nepoznate podatke o djelovanju senjsko-modruškoga biskupa Viktora Burića i njegova pomoćnoga biskupa Josipa Pavlišića po tome pitanju. Ključne riječi: Senjsko-modruška biskupija, Riječka biskupija, Riječko-senjska nadbiskupija, Riječko-senjska metropolija, Viktor Burić, Josip Pavlišić.

* * * Uvod

Životni putovi Viktora Burića i Josipa Pavlišića susrest će se nakon odluke Svete Stolice od 13. prosinca 1951. kojom je mladi svećenik Tršćansko-koparske biskupije imenovan pomoćnim biskupom senjsko-modruškome ordinariju. U narednim će desetljećima dvadesetog stoljeća ova dvojica biskupa neizbrisivo obilježiti i odrediti crkvenu povijest Rijeke, sjevernog Jadrana, Senja, Like i Krba- ve. 312 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Životni uvjeti, crkvene prilike, ali i karakteri Viktora Burića i Josipa Pavlišića bili su u mnogočemu različiti. Burić je obrazovan u Senju, Innsbrucku i Zagrebu, gdje 1933. postiže doktorat. U trenutku kada dobiva pomoćnoga biskupa, iza njega su skoro dva desetljeća episkopata, iskustvo života Katoličke crkve u Kraljevini SHS, teške prilike života u Drugome svjetskom ratu kada njegova biskupija biva teško pogođena, kler desetkovan, katedrala i biskupska kurija razoreni. Početak pedesetih godina u komunističkoj Jugoslaviji znači za našu Crkvu teške prilike u svakom pogledu, duhovnom i materijalnom. Istranin Josip Pavlišić, odrastao je i proveo prve godine svećeništva u, za Hrvate, teškim narodnim prilikama pod talijanskom vlašću. Nakon nekoliko godina u pastoralu njegov mu tršćansko- koparski biskup daje zadaću organizacije pazinskoga kolegija u kojemu je 11. prosinca 1945. otvoreno sjemenište i u kojemu Pavlišić postaje duhovnikom i ekonomom.

Crkvena situacija u Rijeci

Tijekom više stoljeća Rijeka bezuspješno pokušava postati biskupijskim središtem, iako je u društvenom pogledu već odavno za to stekla uvjete. Tek u dvadesetome stoljeću ona postaje sjedištem biskupa, a potom, djelovanjem biskupa Viktora Burića i Josipa Pa- vlišića, nadbiskupijsko i metropolitansko središte. Na pitanje je li rimska Tarsatika bila biskupijsko središte još uvijek nema odgovora. U srednjemu vijeku grad pripada Pulskoj biskupiji, no s obzirom da su ovdje gospodarili Austrijanci, biskupska je vlast mletačkog podanika ograničena. Stoga raste uloga i ovlast riječkoga arhiđakona koji je na čelu zbornoga kaptola. Od 1787. pa sve do Prvoga svjetskog rata grad pripada senjsko-modruškom biskupu. Rijeka je postala biskupijskim središtem tijekom talijanske uprave. Bulom pape Pija XI. Supremum pastorale munus od 25. travnja 1925. od župa Senjsko-modruške, Tršćansko-koparske i Ljubljanske biskupije, formira se Riječka biskupija. Prvi je biskup M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 313 Isidoro Sain O.S.B., najprije apostolski administrator, a od 1926. do 1932. riječki biskup. Nasljeđuje ga 1933. Antonio Santin koji na katedri svetoga Vida ostaje do 1938. Zadnji je talijanski biskup Ugo Camozzo koji nakon devetogodišnjeg episkopata napušta Rijeku 3. kolovoza 1947. Upravu tada preuzima slovenski svećenik Kar- lo Jamnik sve do svoje smrti 4. studenog 1949. Nakon njega upravu Riječke biskupije preuzima krčki biskup Josip Srebrnić, također Slovenac. On 3. kolovoza 1951. predaje upravu slovenskoga dijela Riječke biskupije ljubljanskome biskupu Antonu Vovku na temelju dekreta Konzistorijalne kongregacije od 21. travnja 1951. Mons. Viktor Burić dolazi na katedru senjsko-modrušku godine 1935. nakon kratkotrajnog episkopata Ivana Starčevića. Burić 20. siječnja 1952. preuzima od Josipa Srebrnića upravu hrvatskoga dijela Riječke biskupije, nakon što ga je mjesec dana prije toga Sveta Stolica imenovala administratorom ad nutum Sanctae Sedis dekretom Konzistorijalne kongregacije od 15. prosinca 1951.1 Istodobno s davanjem Buriću uprave nad Rijekom, imenovan mu je 13. prosinca 1951. pomoćni biskup ad personam u osobi Jo- sipa Pavlišića, svećenika Tršćansko-koparske biskupije, koji postaje naslovnim biskupom bruzijskim. Burić će ga imenovati generalnim vikarom Senjsko-modruške i hrvatskoga dijela Riječke biskupije. On se nastanio u Rijeci, ali je često putovao cijelim područjem jurisdikcije ordinarija u Senju i tako ujedinjavao to, površinom vrlo veliko, područje. Pavlišić će od 1956. do 1966. biti nastanjen u Ogu- linu, a od 1966. do 1969. u Gospiću. Time je, kako piše mons. Mile Bogović, pitanje izbora Rijeke kao crkvenoga središta privremeno odgođeno.2 Kako bi obavljao poslove vezane uz administraturu hrvatskoga dijela Riječke biskupije, biskup Viktor Burić dolazio je na Sušak odsjedajući pritom kod sestara sv. Križa zbog toga što je kurija u Rijeci bila oštećena još od ratnih nedaća. U Rijeku je dolazio u raz- macima od dva tjedna, putujući običnim kamionima i ostajući po tjedan dana.3

1 Nar, Acta, 52/1952. 2 M. Bogović, «Rijeka kao crkveno središte», Sveti Vid. Zbornik, I (1995.), str. 101. 3 Isto, str. 106-107. 314 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 O riječkome crkvenom pitanju tijekom Koncila

Prije ulaska u analizu odnosa dvojice biskupa prema pitanju stvaranja nadbiskupije i metropolije, valja upozoriti na sljedeće. Za razliku od Pavlišića koji je ostavio mnogo pisanih tragova svoga stava i djelovanja da se dođe do uspostave nadbiskupije sa sjedištem u Rijeci, malo je dokumenata ili svjedočanstava o stavovima Viktora Burića o tome pitanju. Te nas činjenice donekle ograničavaju. Ipak, sačuvani nam tragovi i dokumenti u arhivskim izvorima omogućuju, ako ne podroban opis procesa nastanka metropolije, ono barem neke aspekte djelovanja dvojice biskupa. U svakom slučaju, dovoljno je dokaza o razlikama u njihovu stavu. Do sada je bilo poznato da je za stvaranje Riječko-senjske nadbiskupije zaslužan Josip Pavlišić. Manje je bio znan stav ordinarija Viktora Burića. Mons. Mile Bogović, posljednji Burićev tajnik, odnos ordinarija prema stvaranju nadbiskupije opisuje ovim riječima: «Sam biskup Burić prepustio je rješavanje pitanja komisiji Biskup- ske konferencije za novu administrativnu podjelu Crkve kod nas.»4 Pitanje spajanja Rijeke i Senja u crkvenome pogledu postavljeno je još početkom pedesetih godina prošlog stoljeća kada je ordinarij u Senju dobio na upravu i hrvatski dio riječke dijeceze. Doduše, još prije međudržavnog rješenja o položaju Rijeke posti- gnutog 1947. godine, u listu Gore srca od 1. listopada 1946. objavljen je članak «Istarske biskupije» s prijedlogom za nova biskupijska razgraničenja. Grad Rijeka je, po tome prijedlogu, trebao postati središtem veće biskupijske jedinice kojoj je valjalo pripojiti dio Modruške biskupije zapadno od crte Ledenice-Moravice i cijelu Krčku biskupiju, a senjsko-modruški biskup zadržao bi jurisdikciju nad područjem zapadno od te crte. Nezadovoljni takvim prijedlogom, Senjani predlažu drugačije rješenje prema kojemu bi se Rijeka s područjem ispod Učke vratila Senjsko-modruškoj biskupiji. Kra- jem 1947. iz Senja stiže i cjelovit prijedlog s kartama prema kojemu bi se biskupije senjska, krčka i riječka sjedinile pod jednim bisku-

4 Isto, str. 101. M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 315 pom u Rijeci.5 Tijekom 1951. senjsko-modruški kler šalje Svetoj Stolici posebno pismo o statusu Rijeke, o čemu će biti riječi kasnije. Ozbiljnija analiza neriješenoga crkvenoga problema Rijeke ot- vorit će se tek sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tijekom Drugoga vatikanskog sabora omogućena je otvorenija rasprava o nekim unutarcrkvenim pitanjima, pa tako i o novim biskupijskim razgraničenjima. Novim rješenjima naših biskupijskih granica pri- donio je i proces normalizacije odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice nakon potpisivanja Protokola 1966. godine. Godine 1964. Kastavština je pripojena Riječkoj biskupiji.6 Taj je teritorij još 1924., uslijed državnog razgraničenja Kraljevina Ita- lije i Jugoslavije, dan na upravu senjsko-modruškome biskupu – najprije Josipu Marušiću, potom Ivanu Starčeviću, a od 1935. Viktoru Buriću. Pomoćni biskup Josip Pavlišić sudjeluje u radu Drugoga vatikanskog koncila. Kao što sam priznaje, potaknut izglasavanjem dekreta o pastirskoj službi biskupa Christus Dominus (22. točkom II. poglavlja gdje je riječ o potrebi što hitnijeg razmatranja granica biskupija), tijekom rujna i početkom listopada 1965. interesira se kod Svete Stolice o rješavanju granica Riječke biskupije i susjednih biskupija. Tada mu je iz Rimske kurije savjetovano da «traži mišljenje klera čitavoga teritorija».7 Stoga 7. listopada 1965. iz Rima upućuje pismo svećenicima «biskupija riječko-senjsko-modruške» tražeći da mu odgovore kakvo je rješenje najbolje. Pritom im nudi nekoliko mogućnosti: 1. spajanje čitavoga teritorija tadašnje jurisdikcije sa sjedištem u Senju; 2. spajanje čitavoga područja sa sjedištem u Rijeci; 3. udruživanje modruške i hrvatskog dijela riječke u jednu upravnu jedinicu s rezidencijalnim biskupom u Gospiću, Otočcu ili Senju.8 Pavlišićevo pismo svećenicima dviju biskupija pokrenulo je velike i žučne rasprave na mnogim razinama. Sve aspekte te rasprave ovdje nam je nemoguće prenijeti. Valja ipak napomenuti da je većina

5 Isto, str. 99-100. 6 Provedbeni akt od 25. prosinca 1964. Nadbiskupski arhiv Rijeka (=Nar), Acta, 431/67. 7 Brošura Josipa Pavlišića Biskupije Rijeka i Senj-Modruš. Povijesni podaci, Zagreb, 1968., str. 10. 8 Isto, str. 11. 316 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 svećenika podržala objedinjavanje cijeloga područja sa sjedištem u Rijeci. Iz rasprave koja se razvila spomenimo kako je u Senju 7. srpnja 1968. pod vodstvom kancelara mons. Vlade Kraljića i uz stručnu pomoć prof. Pavla Tijana iz emigracije (čije se ime nije smjelo izreći jer su ga vlasti smatrale nepodobnim) izrađen protuprijedlog na 13 stranica pod naslovom Senjska biskupija i pitanje njezina opstanka. Prijedlog za razgraničenje biskupija senjsko-modruške i riječke. U njemu se pod raznim aspektima branila opstojnost Senjske biskupije i tražila podjela područja na dvije samostalne dijeceze, senjsku i riječku, s tim da bi senjskoj bili pridruženi dekanati senjski, jablanački, otočki, gospićki, perušićki, ogulinski i rakovički (slunjski je bio ostavljen otvorenim jer se mislilo da će se osnovati karlovačka biskupija u koju bi onda ušao taj dio).9 Josip Pavlišić 1968. osobno odgovara na senjsku brošuru unatoč čuđenju nekih koji su smatrali neprimjerenim da biskup ulazi u javnu polemiku. U odgovoru na 21 stranici, svojevrsnoj knjižici malog formata naslovljenoj Biskupije Rijeka i Senj-Modruš. Povi- jesni podaci, sadašnji zahtjevi u ciklostilu umnoženoj u samostanu sestara Naše Gospe u Zagrebu, pisao je kako nije riječ ni o kakvom ukidanju Senjske biskupije, o tome kako bi ona ostala i dalje, no bez biskupske rezidencije.10 Pavlišićeva brošura donosi i pismo koje je u srpnju 1951. senjsko-modruški kler uputio Svetoj Stolici. Pismom koje su potpisali svi svećenici, zahtijevalo se povezivanje Rijeke s biskupijama senjskom i modruškom te da središte dijeceze bude u samoj Rijeci. Iako tada molba o priključenju Rijeke Senju nije urodila plodom, ipak odluke koje su uslijedile, tj. davanje Buriću uprave nad hrvatskim dijelom Riječke biskupije i dobivanje pomoćnoga biskupa, valja dijelom smatrati plodom i toga pisma. Ta molba nije izravno prouzročila dijeljenje Riječke biskupije na hrvatski i slovenski dio jer je još u srpnju 1951., kada svećenici pišu pismo, biskupija već podijeljena, a slovenski dio već predan na upravu biskupu Vovku

9 Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 2, fol. 24-38. 10 Brošura Josipa Pavlišića Biskupije Rijeka i Senj-Modruš. Povijesni podaci, str. 17-18. M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 317 (prema dekretu Konzistorijalne kongregacije od 21. travnja 1951. koji je u prijepisu od 12. svibnja apostolska nuncijatura u Beogradu poslala biskupima Srebrniću i Vovku). Za svoj plan oko spajanja dviju biskupija i premještanja sjedi- šta u Rijeku u drugoj polovici šezdesetih Josip Pavlišić pronalazi argumente upravo u tome pismu s početka pedesetih godina. Oni koji su 1951. tražili jedno, kaže Pavlišić u svojoj brošuri iz 1968., sada su protivni rješenju koje su petnaestak godina ranije i sami nudili. Pritom pomoćni biskup izriče i određenu kritiku ordinariju Buriću jer tvrdi da se odveć zakasnilo u razrješavanju problema granica i to na «znatnu duhovnu i materijalnu štetu dijeceza». Iako Crkva nije uvjetovala stanje na terenu Senjsko-modruške biskupije, nastavlja Pavlišić, ipak «crkvena hijerarhija ne smije ignorirati činjenice koje joj se nameću, poželjno bi bilo da ih predvidi i zaskoči, a ne da ih sporo slijedi».11 Već rekosmo da je ova Pavlišićeva brošura izazvala reakcije. Iz jednog pisma kanonika Vlade Kraljića, napisanog nakon konač- nih rješenja o uspostavi nadbiskupije 1969., govori se o uvjetima i razilaženjima s time u vezi. Kraljić piše kako su okolnosti s početka pedesetih godina bile drugačije i kako je tada sve bilo podređeno činjenici da senjsko-modruški biskup dobije upravu nad Rijekom te da se argumente u korist Rijeke ne može krajem šezdesetih godina koristiti protiv Senja. To nam Kraljićevo pismo svjedoči o znatnoj razlici između Pavlišića i Burića po pitanju Senja. Kraljić naime piše kako je Pavlišić, u nakani da se realizira ideja objedinjavanja cijeloga područja sa sjedištem u Rijeci, djelovao «čak i mimo znanja i intencija ordinarija» Burića. Senjski kanonik piše: «Vi nadalje zna- dete i to da se je potpisani borio svim pravednim sredstvima da se ne oživotvori Vaš plan o likvidaciji samostalne senjske biskupije sa njenim vjekovnim sjedištem u Senju.»12 Dana 4. rujna 1968. biskupu Buriću pismo upućuju svećenici koji su djelovali u Lici, ali rodom nisu bili iz toga kraja, pledirajući za jedinstvenu biskupiju sa sjedištem u Rijeci. Na to pismo odgovaraju svećenici i bogoslovi Ličani tražeći da se rješenje ne donosi pri- 11 Isto, str. 20. 12 Mile Bogović, «Rijeka kao crkveno središte», str. 103-104. 318 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 je temeljite javne rasprave. Oni pozdravljaju uzdizanje Rijeke u nadbiskupijsku i metropolitansku čast, no kažu da se takvim rješenjem samo dokida rivalstvo Senja i Rijeke bez rješavanja samoga problema; da postojanje pomoćnog biskupa stvar samo dodiruje bez trajnog rješenja; da bi Lika iz Rijeke bila još više zanemarena nego iz Senja; da se Primorje brani u zaleđu te zazivaju razgraničenje.13 Svećenik Vlado Pezelj piše Viktoru Buriću pismo u kojemu traži stvaranje dvije biskupije: jedne Primorsko-goranske sa sjedištem u Rijeci, druge Krbavske sa sjedištem u Gospiću. On kaže da je Lika izgubljena ako bude pod biskupijom sa sjedištem u Rijeci. Kaže da ako se već stvara jedna biskupija, onda neka ima središte u Senju.14

Josip Pavlišić potiče Viktora Burića na traženje rješenja

Već je iz rečenoga, osobito iz brošure Josipa Pavlišića u kojoj se u određenoj mjeri kritički osvrće na ordinarija, te iz pisma kanonika Vlade Kraljića jasno da su stavovi senjsko-modruškoga biskupa različiti od njegovoga pomoćnoga biskupa i generalnoga vikara. Viktor Burić je, za razliku od Pavlišića, bio na stajalištu održavanja statusa quo. Takvo je držanje ordinarija uzrokovalo nezadovoljstvo kod Pavlišića koji je pokušavao potaknuti ordinarija na zahtijevanje rješenja po tome pitanju. Naime, Pavlišić tijekom 1967. šalje zagrebačkome nadbiskupu kardinalu Šeperu, metropolitu crkvene pokrajine kojoj tada pripada i Senjsko-modruška biskupija (dok je potonji još bio u Zagrebu), pismo u kojem ga moli da savjetuje i potakne Burića kako bi ovaj poslao prijedlog Svetoj Stolici za razrješenje neprirodne granice Riječke biskupije. Pavlišić se nada da će možda Šeper u tome biti uspješniji od njega s obzirom da je on bez uspjeha još od 1952. predlagao da se uprava za Senjsko-modrušku biskupiju uredi na Sušaku, što bi pojednostavnilo upravu i time bi se izbjegla putovanja ordinarija.

13 Pismo Vlade Pezelja mons. Viktoru Buriću, 15. studeni 1967. Nar, Prezidijal Burić, 500. 14 Pismo Josipa Pavlišića kardinalu Franji Šeperu, 1967., nepoznat datum. Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 1, fol. 1. M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 319 «Rješenje riječkog problema ovisi o uređenju neprirodnih granica riječke biskupije. Naš Preuzvišeni Ordinarij naglašava potrebu tog rješenja, no ključ rješenja nalazi se baš u rukama našeg preuzvišenog gospodina Ordinarija Msgr. Viktora Burića. Sadašnji način upravljanja težak je i štetan tako duhovno kao i materijalno. Upravljanje Rijeke iz Senja jednako je kao i kad bi se upravljalo Zagrebom iz Varaždina ili Splitom iz Makarske. Biskup je prisiljen često putovati, time gubi na vremenu i na izdacima za putovanje a svećenicima bude teže doći do Ordinarija. Smatram da će biti korisno za samog našeg Preuzvišenog Ordinarija da donese prijedlog kakvog smatra nakorisnijim da mu Sv. Stolica možda ne nametne rješenje, koje bi mu bilo manje milo. Ja sam predlagao već pred 16 godina da se uprava za senjsko-modrušku biskupiju uredi na Sušaku, što bi bilo već do sada pojednostavilo rad i izbjeglo bi se bilo putovanja. Svjestan sam da moji prijedlozi nemaju egzekutivne važnosti. Obzirom na to da su već davno riješena pitanja Zadra, Krka pa i Poreča, koji je mnogo bliži Italiji, duboko sam uvjeren da je potrebno što prije riješiti problem Rijeke. Možda bi sugestije Vaše Uzori- tosti našem Ordinariju da dade svoj prijedlog za ovo rješenje mogle biti uspješnije nego su bile moje.»15 Pismo sličnoga sadržaja Pavlišić upućuje porečko-pulskome biskupu Dragutinu Nežiću i šibenskom biskupu Josipu Arneriću kako bi i oni potaknuli senjsko-modruškoga ordinarija na djelovanje.16 Nije nam poznato jesu li Franjo Šeper ili Dragutin Nežić uistinu razgovarali s Viktorom Burićem, no činjenica jest da se senjsko- modruški biskup sredinom te godine aktivira. Viktor Burić piše 25. lipnja 1967. Državnome tajništvu Svete Stolice izvještaj o crkvenoj situaciji u svojim biskupijama.17 Potom 9. studenoga 1967. Burić piše predsjedniku BKJ pismo koje onda ovaj prosljeđuje crkvenoj Komisiji za razgraničenje. Burićeva pisma Državnome tajništvu Svete Stolice, nadbiskupu Bukatku, kao i velike većine Burićevih

15 Pismo Josipa Pavlišića kardinalu Franji Šeperu, 1967., nepoznat datum. Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 1, fol. 1. 16 Pismo Josipa Pavlišića porečko-pulskom biskupu Dragutinu Nežiću i šibenskom biskupu Josipu Arneriću, 30. listopada 1967. Isto, sv. 1, fol. 2. 17 Pismo Državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Amleta Giovannija Cicognanija Viktoru Buriću, 8. srpnja 1967. Nar, Prezidijal Burić, 531. 320 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 pisama o uređenju Riječke metropolije, nema u njegovu, inače dobro sređenom, prezidijalu.18 Beogradski nadbiskup Gabriel Bukatko, na čelu komisije biskupa za nova biskupijska razgraničenja, piše Buriću krajem 1967. da se slaže s njim o definitivnom rješenju za Rijeku: «Dijelim s Vama mišljenje o definitivnom uređenju Rijeke i bit ću radostan kada se to ostvari. Na dobrom je putu i kod nadležnih nailazi na razumijevanje. Upravo ovih dana o tome smo ovdje razgla- bali. Imam sav materijal što su ga izdali biskupi, Kaptoli i svećenici pojedinih Vaših biskupija. Rijeci treba dati onaj značaj i važnost koji ona ima i vrši u Hrvatskom primorju, Kvarneru i Istri. Važno bi mi bilo znati što misle o tome Vaši susjedi s Krka i Istre. Dakako da će se vagati i mišljenje Uzoritog Metropolite. Dobro bi bilo da se prethodno informirate o stanju i potrebi kako bi bili svi pripravljeni.»19 Iz toga Bukatkova pisma proizlazi nesumnjiva Burićeva valorizacija Rijeke i čini se podrška njezinu uzdizanju na metropolitansku čast. Ipak, iz onoga što slijedi jasno je da senjsko-modruškome biskupu nije bilo lako iznijeti tako radikalan stav o promjenama granica i budućnosti Senja.

Biskupi Jugoslavije za stvaranje Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije

Viktor Burić ne želi cijepanje Senjsko-modruške biskupije. Svjestan je kako i na crkvenome području valja Rijeci dati onaj status koji ima i na općedruštvenome polju, ali je raspet između te či- njenice i potrebe preživljavanja Senjske biskupije. Na plenarnoj je sjednici katoličkog episkopata Jugoslavije održane u Zagrebu od 18. do 20. lipnja 1968. jedna od točaka bila i pitanje novih biskupijskih razgraničenja. U srijedu 19. lipnja 1968., na prijepodnevnom dijelu sjednice, izvještaj podnosi predsjednik Komisije za razgraničenje, prije spomenuti nadbiskup Bukatko. Na-

18 Sam Burićev prijedlog rješenja nije sačuvan u Nadbiskupskome arhivu u Rijecu. O njemu doznajemo iz pisma Marija Cagne Josipu Pavlišiću od 8. kolovoza 1968. Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 2, fol. 39. 19 Gabriel Bukatko Viktoru Buriću, 14. prosinca 1967. Nar, Prezidijal Burić, 556. M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 321 kon što je razmotreno pitanje Skoplja i Kosova, koje se smatralo najhitnijim pitanjem, pod drugom točkom razmatra se osnivanje metropolije na sjevernom Jadranu, odnosno u Hrvatskom primorju. Nadbiskup Bukatko najprije čita prijedlog komisije, potom slijede intervencije pojedinih biskupa: «Senjsko-modruška i riječka biskupija postaju jedna riječko- senjska biskupija sa sjedištem u Rijeci. Ona se diže na rang nadbiskupije i metropolije. U Istri hrvatski dio tršćansko-koparske biskupije neka se ujedini s porečko-pulskom biskupijom u jednu porečko-pulsku dijecezu. Ima se izuzeti iz Goričke metropolije i postaje sufraganom riječke metropolije. Krčka biskupija također postaje sufraganom riječke metropolije. Biskup Burić priznaje da je Senj malen, ali radi povijesnih razloga misli da se ne ukida senjska biskupija. Problem je i raspodjela svećeničkog kadra, koji je vrlo malen i ako se iz senjske biskupije povuče dio klera u riječku, koja ga nema, nastat će poteškoće još veće. Senjska biskupija izgubila je u ratnim prilikama 51 svećenika i to ne može još nadoknaditi. Zalaže se da ostane senjsko-modruška biskupija kao samostalna. Bi- skup Lach izjavljuje: u pitanju je zagrebačka metropolija jer se iz nje izuzima senjsko-modruška biskupija. Nije nam poznato mišljenje nadbiskupa Kardinala Šepera. Ja i biskup Kuharić kao generalni vikari ne možemo dati nikakve mjerodavne izjave i suzdržavamo se od glasanja u toj stvari. Biskup Pavlišić izjavljuje da najveći dio vjernika na tom području spada zapravo u modrušku biskupiju kojoj je pripadala i Rijeka. Pastoralni uvjeti traže da čitav teritorij bude jedna dijeceza ali sa sjedištem u Rijeci. Međutim radi posebno važnih razloga potrebno je da pomoćni biskup bude u pozadini i povezuje važna središta u Lici. Gospić, Otočac, Slunj su tri centra. Biskupo- va prisutnost je tu potrebna. Biskup Nežić je također za prijedlog. Prijedlog se stavlja na tajno glasovanje: konstituira se jedna riječko- senjska dijeceza sa sjedištem u Rijeci i podiže na rang nadbiskupije i metropolije. Glasaju affirmative za prijedlog 20, negative 1, a trojica se suzdržala od glasanja.»20

20 Zapisnik zasjedanja Biskupskih konferencija Jugoslavije u Zagrebu od 18. do 20. 1968. Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 2, fol. 7-8. 322 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Iz citiranoga zapisnika zasjedanja biskupa Jugoslavije proizlaze različiti pogledi na stvaranje nadbiskupije i metropolije koje su imali Pavlišić i Burić. Iako nam je poznat samo brojčani omjer glasovanja, među četvoricom (trojica suzdržana i jedan protivan) nalazi se zasigurno i Burićev glas s obzirom na intervent i izrečene stavove. Iz Pavlišićevih se riječi može zaključiti da on želi valorizirati Rijeku, ali ne nauštrb Senjske biskupije jer pokazuje da itekako osjeća potrebe Like i Krbave, predlažući da pomoćni biskup ostane u zaleđu kako se ti krajevi ne bi osjećali pastoralno zapostavljenima. Osim toga, divergentna stajališta u odnosu na ostatak episkopata pokazuju i pomoćni zagrebački biskupi. Stvaranjem Riječko- senjske metropolije mijenjale su se i granice Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine na čelu koje je zagrebački nadbiskup i kojoj je do tada pripadala Senjsko-modruška biskupija. Među suzdržanima se nalaze, kako su i najavili, i dvojica zagrebačkih pomoćnih biskupa. Kao što je vidljivo, biskupi nisu jednoglasno birali kao što će se kasnije pogrešno tvrditi. S uspostavom nove nadbiskupije nije posve zadovoljan ni krčki biskup. Naime, nakon što biskupi raspravljaju o drugim točkama - dalmatinskoj crkvenoj pokrajini, o mjestu njezina sjedišta (Split ili Zadar), o ujedinjavanju Splita i Makarske u jednu nadbiskupiju, o Hrvatsko-slavonskoj pokrajini, o osnivanju Beogradske metropolije i s time povezanim glasovanjima o kojima ovdje neće biti riječ - krčki biskup Karmelo Zazinović uzima riječ: «[Karmelo Zazinović] prigovara da Komisija nije službeno pitala za mišljenje one koji su bili u pojedinom slučaju tangirani, kao npr. Metropolitu zagrebačkog i krčkog biskupa kod planiranja prijedloga za stvaranje nove crkvene provincije riječke. Ističe da nije protiv stvaranja riječke provincije nego naglašuje načelno pitanje procedure kod rada Komisije.»21 Nje- gov stav ne možemo okarakterizirati kao protivan uspostavi Riječke metropolije nego je prije bila riječ o nezadovoljstvu zbog premalog kolegijaliteta u samome postupku pripreme tih rješenja. Te su, inače interne i povjerljive, odluke Biskupske konferencije izišle u javnost nakon što su ih objavili vjesnici Krčke i Šibenske

21 Isto, sv. 2, fol. 10. M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 323 biskupije što je izazvalo reakcije dviju suprotstavljenih grupacija. Prenoseći odluke o prijedlozima za nova crkvena razgraničenja, u javnost je prenesen pogrešan podatak o jednoglasju među episkopa- tom. Vlado Kraljić daje ostavku na mjesto kanonika senjskog kaptola koju, međutim, ordinarij ne prihvaća.22 Glede odnosa ordinarija Burića spram izglasanih prijedloga Biskupske konferencije, valja reći i sljedeće. Početkom kolovoza 1968. Josip Pavlišić piše apostolskome delegatu Mariju Cagni kako «je uvjeren da je preuzvišeni Burić svjestan nužnosti da se dođe do takvoga rješenja iako je rezerviran [restio] kao uvijek u svome životu za nova zaduženja i nove funkcije što je i razumljivo.»23

Neočekivana odluka o podjeli biskupija i Burićevo protivljenje

Nakon odluke episkopata iz 1968. bilo je i nadalje velikih rasprava oko međusobnog odnosa triju dotadašnjih entiteta – hrvatskog dijela Riječke biskupije, Modruške biskupije i Senjske biskupije. Početkom 1969. u Rimu je donesena neočekivana odluka koja je bila protivna volji ordinarija, ali i izglasanih zaključaka Biskupske konferencije. Naime, određena je podjela na dvije biskupije s pripa- janjem Rijeci teritorija Modruške biskupije i samostalni život Sen- jske biskupije. O tome apostolski delegat u Jugoslaviji 19. veljače 1969. piše Viktoru Buriću priopćujući mu odluku državnoga tajnika Cicognanija koji odgovara na Burićev memorijal od 19. listopada 1968.: «Sveta Stolica, nakon pažljiva razmatranja toga pitanja u svim njegovim aspektima, kani ostaviti neokrnjenom Senjsku biskupiju, dok smatra nužnim ujediniti Modrušku biskupiju s hrvatskim dijelom Riječke biskupije kako bi se novoj crkvenoj pokrajini dalo na efikasnosti i vitalnosti.»24 Ne znamo što je Burić predložio Svetoj Stolici ujesen prethodne 1968., no znamo da nije zadovoljan ovakvim rješenjem. Primivši tu odluku, Viktor Burić 24. veljače 1969. odgovara apostolskome delegatu moleći ga da intervenira u Rimu kako bi to pitanje još osta-

22 Pismo Vlade Kraljića Viktoru Buriću, 22. srpnja 1968. Isto, sv. 2, fol. 39. 23 Pismo Josipa Pavlišića apostolskome delegatu Mariju Cagni, 5. kolovoza 1968. Isto, sv. 2, fol. 23. 24 Apostolski delegat u Jugoslaviji Mario Cagna Viktoru Buriću, 19. veljače 1969. Isto, sv. 3, fol. 1. 324 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 lo otvoreno prije negoli biskup još jednom iznese svoje stajalište. Ordinarija je ta neočekivana odluka o cijepanju biskupija i nastavku samostalnog života Senja, kako sam svjedoči, duboko potresla. Nakon telefonskog razgovora, nekoliko dana kasnije Viktor Burić šalje apostolskome delegatu još jedno pojašnjenje na talijanskome i pismo na hrvatskome jeziku iz kojih je vidljiv neugodan položaj ordinarija i činjenica da se nalazi pred teškim izborom. On je svjestan kako ga oba rješenja (podjela na dvije biskupije ili objedinjavanje sa sjedištem u Rijeci) stavljaju u neugodan položaj pred poviješću, pred svojim klerom i pred Senjanima. Stavljen pred takvu situaciju, Burić se odlučuje za ono što smatra manjim zlom, a to je objedinjavanje svega područja sa sjedištem u Rijeci. «Bio sam duboko potresen odlukom Svete Stolice da će naime ostaviti područje senjske biskupije samo kao zasebnu biskupiju. Povezan sam sa Senjom sa skoro 50 godina svećeničkog i 34 godina biskupskog života. Ne mogu i ne smijem prezreti osjećaje štovanja i ljubavi što su je iskazali senjski katolici u svako doba Katoličkoj Crkvi i mojoj osobi kao svome biskupu. Zahvalnost me obavezu- je na ljubav prema njima. Unatoč toga jasno mi je da pomanjkanje svećenika na onom području, život svih svećenika kojim upravljam, povezanih bratskom viševjekovnom predajom zajedničkog života, zadali bi još bolnije žaljenje u slučaju da se područje podijeli na dva dijela, uzevši u obzir činjenicu da velika većina klera ne želi cijepanje. Mišljenja sam, bez obzira na moje osjećaje, da bi najbolje bilo da Sveta Stolica ostavi jednu samu biskupiju koja bi obuhvaćala područja Senj-Modruš i hrvatski dio riječke biskupije, obzirom na to što je grad Rijeka bio sastavni dio modruške biskupije do 1925. godine, dok sadašnji dio riječke biskupije zauzima, pored toga, dekanate Opatiju i Kastav, te da odredi biskupsko sjedište u Rijeci. Sa tim ujedinjenim područjima mogla bi se stvoriti jedna jedinica koja bi se organski razvijala, dok drukčija rješenja ne ukazuju na povolj- nu budućnost. Ne znam na koji bi se način moglo naći dolično rješenje da se oda priznanje vjernosti senjskih katolika prema zakonitim zastupni- M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 325 cima Crkve. Ujedno se treba bojati neugodnih poteza negodovanja našto bi ih neodgovorni ljudi mogli iskoristiti bez skrupula za dru- gotne svrhe pak bi zato mogli biti povrijeđeni i osjećaji vjernosti i predanja većeg djela vjernika grada Senja. Za mene je jedini izlaz u tom da se nađem pred gotovom odlukom Sv. Stolice, takvom odlukom koja neće ostaviti posljedice produljenih negodovanja u budućem razvoju pastve, što bi vrlo vjerojatno nastalo – prema mome mišljenju – kada bi odluka od 19. o.mj. i meni dana na znanje bila konačna. Izvan svake sumnje je činjenica da će moja osoba u jednom i u drugom slučaju osjetiti teret takve odluke povijesnog i važnog značaja za Crkvu u ovim krajevima.»25 Odluke o podjeli biskupija nisu realizirane jer je Sveta Stoli- ca uvažila argumente senjsko-modruškoga biskupa. Ipak, za potpuno osvjetljavanje odluke o podjeli iz veljače 1969. Kao, uostalom, i cijeloga višegodišnjeg postupka stvaranja nove nadbiskupije, valjalo bi posegnuti u Vatikanski arhiv. Za sada to nije moguće, pa možemo samo nagađati kakvu je ulogu pritom imao kardinal Franjo Šeper. On je tada na službi u Rimskoj kuriji, nakon što je u siječnju 1968. imenovan za prefekta Kongregacije za nauk vjere. Tada još nema na- sljednika na zagrebačkoj katedri pa je još uvijek metropolit Senjsko- modruškoj biskupiji, koja je novim rješenjima prelazila pod drugu crkvenu pokrajinu. Iz jednoga pisma koje piše 1969. Pavlišić priznaje da je njegov stav o biskupijskim granicama doživio određenu evoluciju u odnosu na stavove iz početka pedesetih godina. U ožujku 1969. Pavlišić piše jednom našem svećeniku u SAD-u: «dijeliti mali broj svećenika na više biskupija misli preko 90% ovdašnjeg klera da nije pametno. Iako sam na početku mislio drukčije, danas se slažem s tim prijedlogom».26 U travnju iste godine Pavlišić drugome svećeniku piše: «Što se tiče sijela biskupije u Senju, a ma nijedan svećenik, počevši od biskupa Burića ne odobrava takav stav. Koji plediraju za podjelu biskupija uviđaju da danas ne bi Senj bio prikladan za rezidenciju tamo, već bi ju trebalo prenijeti u Liku. Ako se pak biskupije ujedine tada bi rezidencija trebala biti u Rijeci. Uostalom jednako 25 Viktor Burić apostolskome delegatu Mariju Cagni, 27. veljače 1969. Isto, sv. 3, fol. 5. 26 Pismo Josipa Pavlišića svećeniku S. G., 22. ožujka 1969. Isto, sv. 3, fol. 11. 326 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 je upravljati Gorskim Kotarom iz Senja, ili Likom iz Rijeke, samo što Rijeka imade danas već 170.000 stanovnika dok ih Senj imade tek oko 5.000, Gospić 10.000, Ogulin 11.000. Mišljenja sam prema neslužbenim vijestima da je ipak sudbina toga zapečaćena. Čekamo rješenje Rima i time će konačno stvar doći kraju. Kakovo će biti konačno rješenje točno ne znam, znam pak da nemamo što drugo reći ili dodati.»27

Pavlišićev dosje i audijencija kod državnoga tajnika Svete Stolice

Dana 26. lipnja 1969. Josipa Pavlišića prima državni tajnik Svete Stolice kardinal Jean-Marie Villot koji je samo nekoliko tjedana prije toga (2. svibnja 1969.) preuzeo tu visoku službu. Tom prilikom Pavlišić mu predaje spis na 7 natipkanih stranica koji se tiče restrukturiranja biskupija Senj i Rijeka te pitanja osobe pomoćnog biskupa. U popratnom pismu, koje nosi nadnevak 25. lipnja, Pavlišić piše: «Ponizno tražim od Vaše Uzoritosti da osobno razmotri pitanje biskupija Senj i Rijeka, ali i pitanje moje osobe zato što ne mogu nastaviti raditi u uvjetima u kojima sam bio primoran raditi proteklih 18 godina. Oprostite mi Uzoriti jer inzistiram na nužnosti i urgentno- sti rješavanja tih problema (riječi nužnost i urgentnost su potcrtane, op. M.M.) zato što me iz dana u dan uistinu boli dok gledam kako neprestano odgađanje rješavanja tih problema čini štetu crkvenim strukturama naših biskupija i još više dušama vjernika.»28 Iscrpno navodi povijesni pregled, opisuje veličinu i važnost Rijeke tvrdeći da nerješavanje crkvenog razgraničenja uzrokuje dekristijanizaciju ovoga područja. Predlaže promjenu granica dviju biskupija tako da se, u idealnoj varijanti, ujedini sve u jednu biskupiju sa sjedištem u Rijeci ili u varijanti da Senj i Rijeka ostanu odvojeni, pripoji Rijeci Modrušku biskupiju i inkardinira svećenike s područja te biskupije Rijeci – u tom slučaju «dobro razmisliti o načinu preživljavanja Senjske biskupije u narednih 20 godina dok ne stasa nova generacija klera». Ukoliko se prihvati drugo rješenje, 27 Pismo Josipa Pavlišića nepoznatom svećeniku u SAD-u, 10. travnja 1969. Isto, sv. 3, fol. 13. 28 Josip Pavlišić državnome tajniku Svete Stolice, 25. lipnja 1969. Isto, sv. 3, fol. 17. M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 327 za sjedište te biskupije Pavlišić savjetuje Gospić. Piše da bez obzira na rješenje, ono mora biti vrlo hitno jer se svako kašnjenje negativno odražava na pastoral. Kaže da su svi, izuzev 3 svećenika, za soluciju s jednom biskupijom. Pavlišić potom prelazi na drugi aspekt i traži imenovanje rezidencijalnog biskupa u Rijeci. To pitanje čak smatra važnijim i hitnijim od biskupijskih granica: «ako se pitanje promjene biskupijskih granica odgodi i za 6 mjeseci, pitanje imenovanja biskupa za Rijeku ne smije se odgađati ni tjedan dana. Ta dva pitanja iako povezana iznutra, ne bi smjeli uzajamno blokirati jedan drugoga». Piše da mu je vrlo teško, gotovo nemoguće, raditi u takvim uvjetima. Poziva Svetu Stolicu da, neovisno o njemu i Buriću, imenuje novoga rezidencijalnog biskupa u Rijeci. Osim toga, u slučaju dijeljenja Zagrebačke nadbiskupije, traži priključenje dijela teritorija Rijeci ili Senju.29 U arhivskim izvorima Riječkoga nadbiskupskoga arhiva to je zadnji trag o djelatnosti biskupa Pavlišića i Burića prije konačne odluke Svete Stolice koja će uslijediti toga ljeta. Po svemu je očito da je upravo ovaj Pavlišićev dosje konačno razriješio stvari. U Rim- skoj kuriji definitivno je prihvaćen Pavlišićev koncept rješavanja crkvenoga problema u Rijeci i Senju. Nakon što je, kao što smo vidjeli, u veljači 1969., s ciljem da onemogući podjelu biskupija, Burić dao podršku objedinjavanju cijeloga područja sa sjedištem u Rijeci, ništa više nije priječilo stvaranje nadbiskupije i metropolije.

Konačne odluke Svete Stolice

Apostolski delegat 12. kolovoza 1969. priopćava Buriću i Pa- vlišiću konačne odluke Svete Stolice o formiranju Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije sa sjedištem u Rijeci. Nova Riječko-senjska nadbiskupija nastaje spajanjem hrvatskoga dijela Riječke biskupije sa Senjsko-modruškom biskupijom, s tim da je senjska spojena jednakopravno s riječkom, a modruška je prestala postojati. Viktor Burić imenovan je prvim riječko-senjskim nadbiskupom i metropo-

29 Isto, sv. 3, fol. 21. 328 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 litom, a Josip Pavlišić njegovim koadjutorom i titularnim nadbiskupom Pićna.30 Dana 20. kolovoza 1969. odluke Svete Stolice i javno su objavljene. Viktor Burić 12. rujna 1969. šalje svim vjernicima i svećenicima dopis u kojim ih obavješćuje o odlukama Svetoga Oca.31 Zajedno s ovim odlukama obznanjene su i druge vrlo važne promjene u životu hrvatske Crkve. Splitsko-makarska biskupija uzdignuta je na razinu nadbiskupije i metropolije za biskupije Šibenik, Dubrovnik, Hvar i Kotor, a Frano Franić postao je nadbiskup metropolit. Na zadarsku je nadbiskupsku katedru, koja je ostala izravno podvrgnuta Svetoj Stolici, imenovan Marijan Oblak. Franjo Kuharić imenovan je apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije.32

30 Isto, sv. 3, fol. 26. 31 Nar, Acta, 376/69. 32 Katolički dvotjednik Glas Koncila u broju od 7. rujna 1969. pod naslovom «Crkva u Hrvata u 5 nadbiskupija i 4 metropolije» ovako je u uvodnom komentaru pisao o ovim odlukama Svete Stolice: «Split je postao sijelo nadbiskupije i metropolije, Rijeka također. Zadar je dobio novog nadbiskupa, zagrebačka nadbiskupija ostala je bez nadbiskupa – dobila je samo privremenog upravitelja. Ti događaji dominiraju u našem crkvenom životu ovih tjedana. Ne smiju se ni precijeniti ni podcijeniti. Najstvarnije je ono što je doživjela Rijeka. Uklonjena je jedna umjetna crkvena granica koja je bila uvjetovana jednom umjetnom državnom granicom. Crkvena uprava uglavnom je usklađena s cjelinom jednoga ekonomski, kulturno i pastoralno povezanog područja. Otvorene su konačno i mogućnosti za uspješniji život Crkve u samom gradu Rijeci. Istarsko crkveno područje dijelom je pripojeno novoj hrvatskoj metropoliji. Time se još više ističe koliko je nelogično što se drugi jedan dio te iste Istre još uvijek formalno nalazi u sklopu tršćanske biskupije. Doduše, ni za novo rješenje riječkoga crkvenog područja ne treba tvrditi da je idealno. Uz minijaturnu krčku biskupiju i uz neveliku porečko-pulsku podignuta je prostorno velika i geografski nekompaktna riječka nadbiskupija sjedinjena praktički sa senjskom biskupijom u jedno tijelo. Srećom se po- dručje te goleme nadbiskupije sve bolje povezuje dobrim cestama, a dva će nadbiskupa svojom pokretljivošću spriječiti jednostranu centralizaciju, koja bi mogla dovesti do zanemarivanja kako mentaliteta tako i potreba pojedinih dosta različitih područja, kao što su Lika, Kordun, Gorski kotar, Hrvatsko Primorje. Uspostavljanje drevne splitske metropolije budi mnogo ponosa i sjeća- nje na staru slavu, zacijelo može doprinositi i lakšem zajedničkom rješavanju problema. Osobito se kao pozitivna nota prima činjenica da je u sastav te metropolije ušla i kotorska biskupija, što znači da je Sveta Stolica shvatila i potvrdila hrvatski značaj Crkve u tome području. U Zadru se dogodilo samo to da je redovitim postupkom popunjeno ispražnjeno mjesto nadbiskupa. Sasvim je neshvatljivo kako su neki strani komentatori došli na misao da ovom prilikom govore o talijanskom značaju Zadra, kao da se Sveta Stolica zbog toga ustručavala taj grad uklopiti u bilo koju hrvatsku metropoliju. Takve će interpretacije demantirati sam Zadar, u kojemu Talijana nema, u kojemu se u crkvama ne čuje nijedne talijanske riječi. Zagreb nema nadbiskupa. Nakon ostavke kardinala dra Franje Šepera koju je Papa prihvatio, za administratora, tj. upravitelja zagrebačke Crkve imenovan je dosadašnji pomoćni biskup mons. Franjo Kuharić. Nije tom prilikom pro- maknut ni na čast naslovnog nadbiskupa. U samom naslovu “apostolski administrator ad nutum Sanctae Sedis” ističe se da je to privremeno rješenje: dok Sveta Stolica drukčije ne odredi. [...] Da zagrebačka Crkva – a to je gotovo polovica svih Hrvata u ovoj zemlji – već drugu godinu živi M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 329 Nejasno pitanje rezidencije

Kao što rekosmo, apostolski je delegat Mario Cagna još 12. kolovoza 1969. obavijestio Burića i Pavlišića o odlukama Svete Sto- lice. Osim rezidencije ordinaria, za koju je određena Rijeka, potvrđi- vala se mogućnost (apostolski delegat rabi riječi ako je oportuno) da ordinarij ili koadjutor nastave rezidirati u Senju, s tim da su Buriću dane osobne ovlasti da može sačuvati svoju rezidenciju u Senju ili je premjestiti u Rijeku. Burić isti dan moli podrobnije objašnjenje, te mu već 13. kolovoza 1969. apostolski delegat Mario Cagna ponavlja kako mu je dana ovlast da osobno može sačuvati rezidenciju u Senju ili je može premjestiti u Rijeku, u kojem bi slučaju u Senju ostao koadjutor.33 Pitanje rezidencije i činjenice hoće li ona biti samo u Rijeci ili i u Senju, odnosno kakav će karakter imati eventualna rezidencija u Senju, ostalo je kraće vrijeme nejasno. Krajem rujna iz Rima Burić piše Pavlišiću kako riječki kancelar Danilo Perkan ne smije požuriti tiskanjem novih tiskanica naslova «nadbiskupski ordinarijat riječko- senjski» jer ordinarij nije uspio dobiti u Rimskoj kuriji pojašnjenje s tim u vezi: «Pišem Danilu, neka ne daje štampati tiskanice sa naslovom: nadb. ordinarijat riječko-senjski, dok ne bude ovdje taj naziv fiksiran. Naišao sam da konzistorijalna kongregacija nema jasnih podataka o nekim pitanjima pa stoga polazim danas na Segreteri- ju da vidim kako su oni formulirali neke izraze važne sa juridičke strane. Zbog toga i zbog odsustva referenta nije se moglo pristupiti izradi bule. Nadam se da će se kroz par dana ovo riješiti i sastaviti dekret, koji će biti potpun i ispravan.»34 Josip Pavlišić 23. kolovoza 1969. piše mons. Pogačniku, prvom potpredsjedniku BKJ, kako bi ga zamolio da formulacija bule imenovanja novog metropolita jasno označi stalno «mjesto boravka i upravljanja čitavim teritorijem novoosnovane nadbiskupije, tako da

praktički bez nadbiskupa, vjernici i svećenici prihvatili bi ovo bez uznemirenosti. Ovako se osjeća tjeskoba i nestrpljiv nemir. Previše je problema pred nama, previše smo svjesni koliko nam treba jasno, sigurno i koncilski usmjereno vodstvo – pa treba razumjeti željno očekivanje da se prilike na čelu zagrebačke Crkve napokon sasvim normaliziraju.» 33 Isto, sv. 3, fol. 29-30. 34 Pismo Viktora Burića Josipu Pavlišiću, 27. rujna 1969. Nar, Prezidijal Pavlišić, 281/1969. 330 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 se onemogući svako neispravno tumačenje o mjestu stalnog boravka metropolita i o mjestu njegovog upravljanja novom nadbiskupijom. To mjesto smatram da mora biti isključivo Rijeka.» Pavlišić piše kako je takav odgovor dobio od Cagne kada je s njim razgovarao u Beogradu 13. kolovoza i da eventualni boravak u Senju može imati samo pastoralni karakter. Pismo svjedoči i to da Burić ne prihvaća takvo objašnjenje jer formulacija nije dovoljno jasna. «Kada sam 13. ovog mjeseca razgovarao u Beogradu sa Msgr. Delegatom Nadbiskupom Mariom Cagna, pitao sam izričito da se izbjegnu netočna tumačenja: Hoće li odsada biti isključivo jedna uprava jedinstvena u Rijeci ili će se nastaviti kako i do sada sa dvije uprave, jedna u Rijeci a druga u Senju? Naglasio sam da spomin- janje mogućnosti boravka jednog ili drugog biskupa u Senju može biti tumačeno neispravno. Msgr. Ap. Delegat je naglasio da boravak jednog ili drugog nadbiskupa u Senju /povremeno/ ima pastoralni, nipošto upravni značaj, a da stalna rezidencija i uprava za čitavo područje treba biti isključivo i nedvojbeno u Rijeci. Iako sam našem dragom neometropoliti objasnio i moju opasku apostolskom De- legatu i Delegatov odgovor na moju opasku, ipak nastaje kritično tumačenje tog nadbiskupovog povremenog boravka u Senju. Nadbi- skup Metropolita kaže da mu formulacija nije dovoljno jasna. Na temelju takove formulacije postoji sklonost da se nastavi poslovanjem na dva mjesta: 1. u Rijeci i 2. u Senju, za područje same dosadašnje senjske biskupije. Takav postupak ne bi bio rješenje, nego produljen- je dosadašnjeg nezdravog i nekorisnog stanja.»35 Apostolski delegat piše Pavlišiću 30. rujna 1969. kako mu valja priopćiti sve one pojedinosti koje su potrebne za dobar rad nove nadbiskupije glede kurije, je li uputno da ona bude i treba biti jedinstvena za obje biskupije, glede sjemeništa, kaptola itd. Na taj zahtjev, upućen vjerojatno na intervenciju iz Rima u kojemu je baš tih dana Burić pokušavao dobiti pravna pojašnjenja, Burić odgovara tek u studenom: «Sveti je Otac odredio po Vašem priopćenju od 12. kolovoza br. 2336 da je za biskupsku rezidenciju ordinarija određen grad Ri-

35 Nar, Prezidijal Pavlišić, 7/1969. M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 331 jeka. Ta je odredba izgleda već razriješila mogućnost jedne jedine biskupske kurije u gradu Rijeci, dok nam je osobna ovlast da se sačuva senjsku rezidenciju sugerirana za pastoralnu prisutnost u Senju da bi se tamošnjemu stanovništvu ponazočila skrb Svetoga Oca i za tu, aeque principaliter sjedinjenu biskupiju za razliku od sadašnje više operativne rezidencije. Dvojna ili dvojaka administracija tj. uprava ne bi na adekvatan način riješila do sada nerješena pitanja. U glavnim liturgijskim svečanostima slavit će se pontifikalne mise kao i do sada. Smatram uputnim imenovanje svećenika pro vicario za sjedinjenu biskupiju koji će imati zadaću riješiti ad interim najurgentnije slučajeve Senjske biskupije, kao što je sada običaj i u Makarskoj biskupiji sjedinjenoj sa Splitom. Tu će zadaću dobiti jedan član stol- nog kaptola senjskoga.»36

Viktor Burić zaslužan za opstanak senjskoga kaptola

Biskup Viktor Burić u istome pismu apostolskome delegatu piše i o kaptolima. Modruški je kaptol, kao i biskupija, utrnut. Upra- vo je Burićeva zasluga da je senjski kaptol i nadalje nastavio postojati jer je, kao što ćemo vidjeti u nastavku, Pavlišićevo mišljenje bilo drugačije. Burić piše: «S obzirom na utrnuće Modruške biskupije, smatram da se časti te biskupije pribroje nadbiskupiji Riječkoj, tj. lector, cantor, custos, dok čast prepozita već postoji, te da kanonik Teolog i Pokorničar budu uzdignuti među časti, dok bi ostala 6 kanonika imala niže ordinarne službe. [...] Smatram da stolni kaptol u Senju treba ostati kakvim i do sada.»37 Na isto pismo apostolskoga delegata Josip Pavlišić odgovara već 4. listopada 1969., mjesec dana ranije nego Viktor Burić. Iz toga pisma vidljivo je kako je njemu u prvome redu stalo do jasne situacije s jednim upravnim središtem, a manje je osjetljiv na povijesne vezanosti Senjana za biskupijske strukture i kaptol. Pavlišić pita ima li osobna ovlast dana Buriću za zadržavanje rezidencije u Senju važ-

36 Prijepis pisma Viktora Burića apostolskome delegatu Mariju Cagni, 7. studenoga 1969. Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 3, fol. 35-36. 37 Isto. 332 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nost samo za njegov fizički boravak u Senju ili to ima i posljedice na uredovanje u Senju: «Nejasna formulacija odluke Svete Stolice one- mogućuje potpunu primjenu te odluke.» Glede kaptola Pavlišić tvrdi da nakon smrti članova senjskoga kaptola isti ne treba popunjavati jer bez boravka ordinarija u Senju i velikim financijskim poteškoća- ma nestaje motiv njegova postojanja. Time pokazuje da se i po tome pitanju on razlikuje od Viktora Burića koji je želio da senjski kaptol nastavi postojati i dalje.38

Bula Coetu instante

Navedene nejasnoće uzrokom su činjenici da je bula Coetu instante o osnutku nove nadbiskupije i metropolije iz Rima otpravlje- na tek krajem siječnja 1970. Ona, prema prijevodu objavljenom u novom vjesniku nadbiskupije, glasi:

Pavao Biskup Sluga slugu Božjih na trajnu uspomenu. Na prijedlog Biskupske konferencije Jugoslavije da riječku stolnu crkvu i s njom združene biskupije modrušku, sjedinjenu tako

38 Smatram potrebnim, pod svakim vidom, da kurija ostane jedinstvena za cijeli teritorij nadbiskupije Rijeka-Senj s rezidencijom određenom u gradu Rijeci i da se ni u kojem slučaju ne dade mogućnost postajanju dvjema kurijama. Drugačije bi se odužio neopravdan način djelovanja zadržavajući biskupijsku kuriju u Senju nauštrb nadbiskupije u Rijeci, kao što je u proteklim stoljećima kurija u Senju živjela dugo na teret utrnute biskupije Modruške sada pripojene Rijeci. Kler svega teritorija nadbiskupije u svojoj najvećoj mjeri želi iz razumljive nestrpljivosti jednu jedinstvenu kuriju u gradu Rijeci. Glede dekreta o ujedinjenju biskupije Senjske s onom u Rijeci (sadašnje nadbiskupije), želim reći sljedeće: Formulacija koju je upotrijebio Sveti Otac omogućuje tri interpretacije koje praktički teško mogu biti kompatibilne što proizlazi iz naredne analize: A) Rezi- dencija ordinarija je utvrđena u gradu Rijeci. Ta je tvrdnja jasna, što podrazumijeva jedinstvenu trajnu rezidenciju kao i redovitu upravu jednog neovisnog administrativnog kurijalnog središta. B) Ostaje „mogućnost (oportunità) da ordinarij ili njegov koadjutor ostanu rezidirati u Senju“. S obzirom da je rezidencija ordinarija određena u Rijeci, postavlja se pitanje koji juridički efekt ima ta mogućnost rezidiranja u Senju ordinarija ili njegova koadjutora? C) Osobno je ordinariju Buriću dana ovlast da sačuva rezidenciju u Senju ili da je preseli u Rijeku. U ovoj ovlasti koja se osobno daje mons. Buriću, sadašnjemu rezidencijalnome nadbiskupu metropoliti, implicira se i upravljanje nadbiskupskom kurijom vezanom za Senj i koja bi imala nadležnost nad svom nadbiskupijom, ili se samo radi o njegovom osobnom boravku bez juridičkih prerogativa koji bi išli u smjeru dupliranja kurije? Tamne točke koje spomenuh kad mi je priopćen dokument Sv. Oca ostaju i nadalje. I prouzročuju daljnju odgodu potpune praktične primjene dokumenta. [...] Spajajući upravne organe u Rijeci bit će lakše koordinirati upravu, raspoređivati snage i za sufraganske biskupije. Onda kad konačno bude riješeno rezidencijalno pitanje za cjelokupni teritorij čini se da bi ostali dio teritorija mogao imati normalan i efikasan razvoj i pod drugim aspektima. Pismo Josipa Pavlišića apostolskome delegatu 4. listopada 1969. Nar, Prezidijal Pavlišić, 280/1969. M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 333 da prestane postojati kao posebna, i senjsku, sjedinjenu jenakopra- vno, podignemo na dostojanstvo metropolitanskog sjedišta te da istodobno u tim stranama ustanovimo novu crkvenu pokrajinu, Mi, saslušavši mnijenje časnoga brata Marija Cagne, naslovnog nadbiskupa Herakleje u Europi, Apostolskog delegata u Jugoslaviji, drage volje odlučujemo i određujemo kako slijedi: S riječkom biskupijom združujemo modrušku, koja prestaje postojati kao posebna biskupija, a senjsku jednakopravnim sjedinjenjem. Ona će se odsad zvati RIJEČKO-SENJSKA. Ujedno je podižemo na dostojanstvo metropolitanske nadbiskupske Crkve s pravima i povlasticama što pripadaju ovakvim sjedištima i njihovim predstojnicima. Novom metropolitanskom sjedištu određujemo za područne biskupije krčku te porečku i pulsku; a tamošnje mjesne ordinarije za sufragane metropoliti nadbiskupu riječko-senjskomu. Prvi riječko-senjski nadbiskup i metropolita bit će naš časni brat Viktor Burić, dosadašnji biskup senjski. Pri tom ostaju neta- knuta prava časnoga brata Ivana Jenka, naslovnoga biskupa aku- fidenskoga i – do volje Svete Stolice – apostolskog administratora dijela riječke biskupije koji se nalazi u Sloveniji. Po volji nam je k tome da biskupsko sjedište riječko-senjsko ima jednu kuriju i to u gradu Rijeci, te jedno veliko i malo sjemenište. Što se tiče zborova kanonika, riječki zbor odlikujemo stupnjom i dostojanstvom metropolitanskog i nadbiskupskoga zbora; dopuštamo da modruški i senjski postoje i nadalje, dok posebne okolnosti ne budu nadbiskupu Ordinariju savjetovale drukčije. Za provedbu ovoga odredili smo neka se pobrine spomenuti časni brat Mario Cagna ili svećenik koga on ovlasti. Tko to provede, neka se poskrbi da sastavi uobičajenu ispravu te da je po običaju potpisanu i proviđenu pečatom pošalje Svetom Zboru za biskupe. Nalažemo da se ova uredba sada i u buduće provodi u djelo; i to tako da oni na koje se odnosi savjesno obdržavaju njezine odredbe, da se stvarno i provedu. Ako bi kakvi protivni propisi bilo koje vrsti priječili da se ova uredba djelotvorno i provede, Mi ih u tom doki- damo. 334 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Nitko ne smije osim toga ove isprave uništiti ili iskriviti. Pri- jepisi ove uredbe i izvodi iz nje, tiskani ili rukom pisani, proviđeni pečatom kojega crkvenog dostojanstvenika i potpisom ovlaštenoga javnog službenika, neka budu vjerodostojni, kome budu predočeni, isto tako kao i izvornik.

Dano u Castelgandolfu kraj Rima, dana 27. srpnja godine Gospodn- je 1969., našega pontifikata sedme. Alojzije kard. Traglia, SRE kancelar Franjo Tinello, Ravnatelj apostolske kancelarije Karlo kard. Confalonieri, Prefekt svete Kongregacije za biskupe Ivan Calerri, prot. Apost. Eugen Sevi, prot. Apost. Otpremljeno dana 24. siječnja 7. godini Pontifikata M. Orsini, pečatnik U apost. kanc. Tab. vol. CXXXIV n. 15.39

Zaživjela nova nadbiskupija

Nezadovoljstvo novim rješenjem izražavaju oni koji žale za gubitkom biskupijskoga središta u Senju. Kanonik Vlado Kraljić odgovara pismom koje smo prenijeli kada je bila riječ o reakcijama na Pavlišićevu brošuru iz 1968.40 Neke od prije spomenutih odredaba, koje su donesene i za druge hrvatske dijeceze, izazivaju nezadovoljstvo. Istarski svećenici žale što tim odlukama nije riješeno i pitanje pazinske administrature.41 Skupina od 120 svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije posebnom izjavom izražava neslaganje činjenicom da Zagreb nema svoga nadbiskupa; što nije riješeno pitanje pripadnosti dijelova Istre; što je Zadar ostao izvan Splitske metropolije i što venecijanski pa- trijarh u svojem naslovu još uvijek nosi naslov primas Dalmacije.42

39 Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, II (1970.), br. 1, str. 5. 40 Isto. 41 Pismo istarskog svećenika N. N. Josipu Pavlišiću, 20. listopada 1969. Nar, Prezidijal Pavlišić, 332/1969. 42 Nar, Prezidijal Pavlišić, 318/1969. M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 335 Nova Riječko-senjska nadbiskupija zaživljuje i formalnim aktima iako se, kako svjedoci ističu, već i prije samih kanonskih akata, iz Rijeke već djelovalo u smislu novoga nadbiskupskog središta. Prihvaćajući prijedlog Prezbiterskog vijeća, Viktor Burić 6. prosinca 1969. donosi odluku prema kojoj od 1. siječnja 1970. za područje sjedinjenih biskupija senjske, modruške i riječke djeluje samo kancelarija sa sjedištem u Rijeci.43 Istoga dana biskup određuje novo razgraničenje dekanata (10 dekanata: bakarski, crikvenički, delnič- ki, gospićki, ogulinski, opatijski, otočki, riječki, senjski, slunjski).44 Tada donosi i odredbu o razrješenju svih dekana i izboru novih45 te ustanovljuje Ekonomsko-financijsko vijeće.46 Razrješuje mons. Vladu Kraljića ravnateljstva biskupske kancelarije u Senju, a Danila Perkana, koji je već bio kancelar Riječke biskupije, počevši od 1. siječnja 1970. postavlja za kancelara cijele Riječko-senjske nadbiskupije.47 Viktor Burić razrješuje 6. studenog 1969. Pavlišića službe dekana ogulinskog, gospićkog i perušićkog. Ustoličenje novoga nadbiskupa metropolita i službena prove- dba bule osnutka nadbiskupije i metropolije zbili su se 9. svibnja 1970. u prvostolnoj crkvi sv. Vida i 10. svibnja 1970. na Trsatu.

Zaključak

Prema stvaranju nove nadbiskupije sa sjedištem u Rijeci senjsko-modruški ordinarij Viktor Burić i njegov pomoćni biskup Josip Pavlišić nisu imali isti odnos. Razlika se očituje u činjenici što je po tome pitanju Pavlišić bio puno aktivniji i zauzetiji. Kvantiteta njegove korespondencije, općenito njegovo djelovanje da bi se došlo željenih promjena granica biskupija puno je veće od Burićevih intervenata (ili, da budemo precizniji, od pisanih, materijalnih dokaza koje nam je Burić ostavio). Ne samo to, Pavlišić čak traži od drugih da potaknu Burića na djelovanje kako bi se našlo rješenje jer je više

43 Nar, Acta, 639/69. 44 Nar, Acta, 637/69. 45 NAR, Acta, 638-9/69. 46 NAR, Acta, 640/69. 47 NAR, Acta, 642-3/69. 336 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nego petnaestogodišnje održavanje statusa quo štetilo crkvenome životu svega njima povjerenoga teritorija. Razlike su između dvojice biskupa razumljive. Prije svega, tu je činjenica da je Burić rođen na području Modruške biskupije, dok je drugi Istranin. Kao ordinarij, prvi prema biskupskome sjedištu u Senju ima prisniji odnos negoli drugi; Burić ne želi biti upamćen kao onaj koji mijenja crkvene granice nauštrb svojega dijecezanskoga središta. Razlike među njima dvojicom proizlaze ne samo iz različite životne dobi (u trenutku formiranja nadbiskupije 1969. Viktor Burić je u 72., a Josip Pavlišić u 55. godini života) nego i iz različitih karaktera obojice (oprezniji i zatvoreniji Burić, izražajniji i ekspanzi- vniji Pavlišić). Viktor Burić, s jedne strane, shvaća važnost Rijeke i nužnost da se i na crkvenome području prizna ta veličina, no osjetljiv je na tzv. povijesna prava Senjana mnogo više od pomoćnoga biskupa Josipa Pavlišića. Kao što piše mons. Mile Bogović, Pavlišić je bio tumač onih očekivanja kod klera i naroda koji su s pravom željeli da Rijeka na crkvenom planu ostane ono što je na općedruštvenom području već poodavno značila.48 Pavlišić se zauzima za vrednovanje Rijeke i njezino uzdizanje na nadbiskupijsku i metropolitansku čast, ali ostaje itekako osjećajan prema potrebama Senja, Like i Krbave jer istodobno predlaže da pomoćni biskup, odnosno on sam, ostane u zaleđu kako se ti krajevi ne bi osjećali pastoralno zapostavljenima. Činjenica da je 30 godina nakon uspostave Riječko-senjske nadbiskupije novo biskupijsko razgraničenje 2000. godine stvaranjem Gospićko-senjske biskupije odredilo drugačije rješenje znači ponov- nu aktualizaciju i afirmaciju rješenja koja 1969. nisu bila prihvaćena.

48 Mile Bogović, «Rijeka kao crkveno središte», str. 101. M. Medved, Biskup Burić i Pavlišić u formiranju nove..., 311-338 337 RIASSUNTO:

Dopo numerosi tentativi falliti nei secoli passati, la città di Fi- ume diventa centro diocesano nel 1925. Dopo i cambiamenti terri- toriali del Secondo dopoguerra, la situazione ecclesiastica rimane insoluta sino alla seconda metà degli anni sessanta. Il vescovo Viktor Burić, ordinario della diocesi di Senj-Modruš e amministratore apostolico della parte croata della diocesi di Fiume, era cosciente della necessità di sanzionare anche in ambito ecclesiastico l’importanza di Fiume, ma era intenzionato altresì a salvaguardare gli interessi di Senj quale centro e residenza episcopale. D’altra parte, il suo vescovo ausiliare Josip Pavlišić si è mostrato molto più impegnato per riunire ambedue le diocesi (la parte croata di Fiume e Senj-Modruš) sotto un’unica giurisdizione con sede a Fiume. Tentativi in questo senso partirono dalla metà degli anni Sessanta e videro il contrappor- si di Pavlišić con una parte del clero contraria al trasferimento della residenza episcopale da Senj. Papa Paolo VI con la bolla Coetu instante creò l’arcidiocesi di Rijeka-Senj il 27 luglio 1969 ponendo la città di Fiume quale residenza episcopale e sede dell’intera provincia ecclesiastica. Viktor Burić diveniva primo arcivescovo metropolita e Josip Pavlišić suo coadiutore. Parole chiave: diocesi di Senj-Modruš, diocesi di Rijeka, arcidiocesi di Rijeka-Senj, provincia ecclesiastica di Rijeka-Senj, Viktor Burić, Josip Pavlišić.

338 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, 339-354 339 Ilija Jakovljević

BISKUP NEŽIĆ I OSNIVANJE METROPOLIJE

Mr. sc. Ilija Jakovljević, kancelar Porečke i pulske biskupije UDK: 282[27[262.12 D.NEŽIĆ]262.3 RIJEČKA METRO- POLIJA](497.5-3)(091) Izlaganje na znanstvenom skupu

Članak donosi nove i do sada nepoznate podatke o ulozi mons. Dragutina Nežića u crkvenoj povijesti Crkve u Hrvata 20. stoljeća. Najprije kao titularni biskup, potom i kao rezidencijalni biskup, on upravlja najvećim dijelom istarske Crkve nakon Drugoga svjetskog rata i povratka Istre u okvire hrvatskih granica. Iako pitanje biskupijskih granica na istarskome poluotoku nije bilo riješeno u okviru odluka Pavla VI. iz 1969., kojima je uspostavljena Riječko- senjska nadbiskupija i metropolija, djelovanje Dragutina Nežića u procesu nastanka nove nadbiskupije i crkvene pokrajine bilo je vrlo važno. On je od početka bio čvrsto na stajalištu nužnosti da Rijeka postane nadbiskupijsko i metropolitansko središte svrstavši se uz Josipa Pavlišića zajedno s kojim uživa i velike zasluge za postizanje toga cilja. Ključne riječi: Dragutin Nežić, Porečka i pulska biskupija, Riječko-senjsko nadbiskupija.

* * * Uvod

Istarski poluotok od samih svojih početaka podijeljen je na crkvenom planu na nekoliko biskupija, odnosno administratura. Po- rečka biskupija svoje početke ima u prvim stoljećima Crkve koji od mučeničkih vremena Crkve sežu do 3. stoljeća. Iz 3. ili 4. stoljeća je Pulska biskupija koja je bulom pape Lava XII. „Locum beati Petri“ od 30. lipnja 1828. izgubila svoga rezidencijalnog biskupa i njome do današnjih dana upravlja porečki biskup. „U povijesti je na području Istre bilo još nekoliko biskupija koje nisu uspjele opstati. To su pićanska, osnovana u 6. st., koju papa Pio VI. dokida zajedno s goričkom i tršćanskom biskupijom bulom 340 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 „Super specula“ od 20. kolovoza 1788. i umjesto njih osniva gradeš- ku biskupiju. Kad je ona 1791. bila podijeljena na goričko-gradešku i tršćansku biskupiju, tada je nekadašnja pićanska biskupija postala dio nove tršćanske biskupije.“1 Drugi svjetski rat izmijenit će ne samo granice između država već i one stoljetne između biskupija – metropolija. Istra će postati dijelom Hrvatske ne samo u političkom smislu već i crkvenom, tj. po prvi put ući će u sastav hrvatskih biskupija. Za potpuni politički i crkveni uspjeh u korist hrvatskog naroda u Istri veliku će ulogu odigrati svećenički trojac: Milanović, Pavić i Banko kojima treba odmah dodati i Pavlišića. Mons. Josip Pavlišić u svom intervjuu za Glas Koncila ističe ključnu ulogu ove trojice svećenika na sastanku Komisije u Pazinu 1947.2 Nakon Drugog svjetskog rata, kada su oformljene nove granice država Italije i tadašnje Jugoslavije, istarski poluotok crkveno je podijeljen na dva dijela: Porečku i pulsku biskupiju, koju vodi mons. Raffaele Mario Radossi (1941.-1947.), i Tršćansko-koparsku biskupiju, koju vodi mons. Antonio Santin. Godine 1947. Sveta Stolica za jugoslavenski dio Tršćansko-koparske biskupije osniva administraturu sa sjedištem u Pazinu zbog nemogućnosti tršćansko-koparskog biskupa da obavlja redovitu pastoralnu skrb ovim dijelom biskupije zbog novonastale političke situacije. Pazinska je administratura obu- hvaćala nekadašnje područje Tršćansko-koparske biskupije, slovenske dekanate Sežana i Postojna i hrvatske dekanate: Buzet, Pazin, Pićan, Kršan i veći dio Oprtaljskog dekanata (tada još bez Umaga, Buja i Novigrada).3 Poslije će ovaj izraz „pazinska administratura“, prema svome sjedištu, ući i u službenu uporabu. Pariški „Ugovor o miru“ od dana 10. veljače 1947., koji je trebao stupiti na snagu 15. rujna 1947., omogućio je Svetoj Stolici pri- stupanje novim crkvenim reorganizacijama, tj. uspostavi apostolskih administratura,4 napose onih pograničnih biskupija čiji će dijelovi

1 Istarska Crkva jedna, Poreč, 1978., str. 18. 2 Usp. Glas Koncila od 7. rujna 1969., str. 8. 3 D. NEŽIĆ, Iz istarske crkvene povijesti, Pazin, 2000., str. 12. 4 Apostolska administratura nije isto što i jedna biskupija i obično se osniva kao privremeno rješenje, na određeno ili neodređeno vrijeme. Osniva se zbog teških i posebnih razloga. Uglavnom kad je riječ o novonastalim ne samo unutar crkvenim razlozima, već još više danas zbog političkih I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, 339-354 341 pripasti Jugoslaviji. Za područja Tršćansko-koparske biskupije koja su novim teritorijalnim podjelama trebala pripasti Jugoslaviji Sveta je Stolica imenovala apostolskog administratora sa sjedištem u Pa- zinu mons. Jakova Ukmara. Imenovanje je došlo u Trst 6. kolovoza 1947., a na službu je trebao stupiti 15. rujna 1947.5 Mons. Ukmar je kao delegat biskupa Santina, uz dopuštenje Svete Stolice, u kolo- vozu išao u dijelove Tršćansko-koparske biskupije u Istri podijeliti krizmu gdje će 24. kolovoza 1947. u Lanišću biti napadnut i teško ozlijeđen, a svećenik Miroslav Bulešić mučenički ubijen. Pitanje je je li tadašnja vlast već bila znala da je mons. Ukmar zapravo no- voimenovani apostolski administrator; svećenici to sigurno još nisu znali, pa je teško vjerovati da je vlast znala.

Dr. Dragutin Nežić – pazinski administrator

Novo imenovanje nije se dugo čekalo, već 25. rujna 1947. mons. dr. Franc Močnik6 javlja istaknutim istarskim svećenicima Boži Milanoviću i Leopoldu Jurici da je privremeno imenovan upraviteljem dijela Tršćanske biskupije koji se nalazi na teritoriju Jugo- slavije.7 Božo Milanović, dobri poznavatelj stanja među hrvatskim klerom u Istri, reagira kod biskupa Santina na predložene personalne promjene, jer je dobro poznavao utjecaj biskupa Santina na imenovanje novih administratora. „Upozorio sam tada biskupa Santina, da će imenovanje Slovenca za sav hrvatski dio Istre stvoriti među Hrva- tima u Istri osjećaj zapostavljenosti. To nije bilo upereno protiv Slo- venaca kao takvih, nego protiv zanemarivanja hrvatskih svećenika.“8 Mons. Močnik bio je svjestan pastoralne nemogućnosti upravljanja

okolnosti. Apostolskog administratore imenuje papa da upravlja na određeno ili neodređeno vrijeme, u njegovo ime i njegova je vlast vikarna sa svim ovlastima jednog dijecezanskog biskupa. Apostolski administrator ne mora biti biskup, dovoljno je da bude svećenik. Usp. Enciclopedia del Diritto, Garzanti 2007.; Nuovo Dizionario di Diritto canonico, San Paolo 1996. (drugo izdanje). 5 Usp. T. SIMČIĆ, Jakob Ukmar (1878-1971). Sto let slovenstva in krščanstva v Trstu, Gorica, 1986., str. 150.-151. 6 Mons. dr. Franc Močnik je imenovan apostolskim administratorom dijela goričke nadbiskupije koja se sad nalazi na teritoriju Jugoslavije. Službu je preuzeo 15. rujna 1947., nastanivši si se u Solkanu kod Nove Gorice. 7 D. NEŽIĆ, Iz istarske crkvene povijesti, Pazin, 2000., str. 26. 8 B. MILANOVIĆ, Moje uspomene, Pazin 1976., str. 165. 342 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 tolikim područjem i nakon što je 2. listopada 1947. pohodio Pazin imenovao je Božu Milanovića i Leopolda Juricu svojim delegatima za hrvatske krajeve pazinske administrature. Ni ovaj put pazinska administratura neće imati sreće sa svojim administratorima. Mons. Močnik vraćen je u Goricu te mu je na taj način onemogućeno iz Italije upravljati slovenskim i hrvatskim krajevima. Božo Milanović o trenutnome stanju Crkve u Istri informira 29. listopada mons. dr. Josipa Ujčića, beogradskog nadbiskupa, rodom iz Starog Pazina, i traži njegovu pomoć. Također je svoje viđe- nje događanja u Istri poslao i nunciju u Beograd.9 Istaknuti istarski dvojac Milanović – Pavlišić u Zagrebu je 6. studenoga 1947. razgovarao s regensom apostolske nuncijature iz Beograda mons. Josep- hom Patrickom Hurleyem kako je Istra mjesec dana bez biskupa i administratora, tj. da je Crkva u Istri bez svoga pastira. Na njihove primjedbe i molbe nuncij je iskreno odgovorio kako se nije zauzimao za Crkvu i Istri. „Rekao nam je da se dosad nije zanimao za Istru, jer nije spadala pod njegovu kompetenciju, ali sada će se informirati o svemu i uredit će sve što bude bolje mogao. Pavlišić ga je zamolio neka nastoji da dođe u Istru administrator koji dobro govori hrvatski jezik, jer 'osim Dobrile, nismo imali biskupe koji dobro vladaju hrvatskim jezikom.' Nuncij mu je odgovorio: 'Vi ste taknuli neural- gičnu točku veoma diplomatskim prstom'. Time je nehotice pokazao da su administratori bili imenovani iz političkih razloga.“10 Nakon nekoliko dana, 21. studenoga 1947. mons. Hurley uručuje pismo dr. Dragutinu Nežiću,11 tada duhovniku Bogoslovnog sjemeništa u Za- grebu, imenovanja za vršitelja dužnosti apostolskog administratora jugoslavenskog dijela biskupije tršćanke i koparske sa sjedištem u Pazinu sa svim biskupskim pravima (cum omnibus iuribus, faculta- tis et officiis, quae ad Episcopum residentialem pertinent). Diplomatska aktivnost Bože Milanovića i drugih svećenika urodit će uskoro konkretnim odgovorom. Istra napokon dobiva Hr- vata za administratora u osobi dr. Dragutina Nežića, koji je 25. XI. 1947. doputovao u Pazin, u sjemenište, a drugi dan ispravu ime-

9 Usp. Isto, str. 165-166. 10 Isto, str. 166-167. 11 Dekret imenovanja. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., 1947.-1957. I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, 339-354 343 novanja predočio Boži Milanoviću i Leopoldu Jurici i tim činom preuzeo upravu pazinske administrature. Odmah je dr. Nežić obavijestio predsjednika za vjerske poslove u Zagrebu i Ljubljani o svome imenovanju i preuzimanju službe.12 Osam dana kasnije, 3. prosinca 1947., u Pazin je doputovao mons. Hurley gdje se susreo s novim v.d. administratorom dr. Nežićem i B. Milanovićem koji je i dalje nastojao da Crkvu u Istri, iako je teritorijalno podijeljena, vodi isti pastir. „Ja sam mu spomenuo da bi bilo korisno da naš administrator upravlja i Porečko-Pulskom biskupijom, jer ta biskupija ima pre- malo svećenika, pa bi ih zajednički administrator mogao namjestiti ondje iz naše pazinske administrature gdje ih je više. Ujedno sam mu savjetovao da se otoci Cres i Lošinj odvoje od Zadarske nadbiskupije i opet priključe Krčkoj biskupiji. Nuncij je u tom pogledu pokazao dobru volju.“13 Nakon nekoliko mjeseci dr. D. Nežića Konzistorijalna kongregacija Sv. Stolice, dekretom od 28. veljače 1948., br. 192/49, imenuje apostolskim administratorom jugoslavenskog dijela Tršćanske i Koparske biskupije.14 Ovim je imenovanjem Sveta Stolica željela da u Istru dođe Hrvat, ali s druge strane željela je neutralnog čovjeka koji će biti na „Stepinčevoj liniji“, tj. bit će do kraja odan Svetoj Sto- lici i neće biti istaknuti suradnik komunističkog režima. Zasigurno je režim priželjkivao da Sveta Stolica imenuje dr. Božu Milanovića za čelnog čovjeka Crkve u Istri, ali to je tad bilo pomalo riskantno jer je Sveta Stolica znala za njegovu nacionalnu orijentiranost i suradnju s komunističkom vlašću. Međutim, Milanoviću je bilo više stalo do dobra Crkve nego do osobne promocije te će sve svoje snage usmjeriti da dr. Nežić preuzme potpunu pastoralnu brigu za Crkvu u Istri, a on će se i dalje boriti za prava Crkve na političkom planu.

12 Pismo mons. dr. Svetozaru Ritigu od 28. studenoga 1947. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Pre- zidijalni spisi I., 1947.-1957. 13 Božo MILANOVIĆ, Moje uspomene, str. 167. 14 Usp. Dekret imenovanja. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., (Prezidijalni spisi pazinske ap. administrature 1948.). 344 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Porečka i pulska biskupija bez biskupa od 1947. do 1950.

U novonastalu političku situaciju nakon Drugog svjetskog rata nikako se nije uspio uklopiti porečki i pulski biskup mons. Raffaele Radossi. Biskupiju su počeli napuštati talijanski svećenici, redovnici, redovnice i vjernici talijanske nacionalnosti zbog sve izraženijeg i agresivnijeg komunističkog režima koji je na taj način Istru želio „očistiti“ od svih onih koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju. Na udaru su se našli i hrvatski svećenici jer nisu mogli prihvatiti komunističku bezbožnu ideologiju s jedne strane, a s druge su strane ti isti svećenici željeli da hrvatska Istra bude u sastavu Hrvatske i da se oslobodi fašističkog ugnjetavanja. Biskup Radossi je, ne snalazeći se u ovakvoj situaciju, odlučio napustiti svoju biskupiju i otputovati u Italiju. Upravu biskupije prepustio je mons. Antoniju Bronzinu, prepozitu porečkog kaptola. Sveta će Stolica dekretom Konzistori- jalne kongregacije od 2. srpnja 1947., br. 304/47 apostolskim administratorom Porečke i pulske biskupije sa svim pravima i dužnostima dijecezanskog biskupa, osim za one čine za koje se traži biskupsko posvećenje, imenovati mons. dr. Mihovila Toroša, profesora crkvenog prava na bogosloviji u Gorici.15 Mons. Toroš tek je 11. listopada 1947. došao u Poreč i predočio svoj dekret imenovanja za poreč- kog i pulskog administratora16 te se nastanio u biskupskom dvoru u Poreču. Ubrzo će mons. Toroš postati apostolskim administratorom slovenskog dijela Goričke nadbiskupije te će sve više izbivati iz Poreča. O ovom imenovanju pisano je obavijestio kler Porečke i pulske biskupije 30. ožujka 1948. Zbog velike udaljenosti i otežane komunikacije mons. Toroš će dati ostavku na službu administratora Porečke i pulske biskupije koja će biti prihvaćena 24. srpnja 1949. Tada se ostvaruje želja Bože Milanovića da dr. Dragutin Nežić bude i administrator Porečke i pulske biskupije te je imenovan dekretom Konzistorijalne kongregacije od 14. srpnja 1949. (broj 468/50). Tek 10. studenoga 1949. godine nuncijatura u Beogradu javlja dr. D. Ne-

15 Usp. Decretum (copia autentica), od 2. julii 1947. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., 1947.-1957. 16 Usp. Protocollum, od 11. octobris 1947. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., 1947.-1957. I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, 339-354 345 žiću da je imenovan apostolskim administratorom Porečke i pulske biskupije te da što prije preuzme upravu biskupije.17 Mons. Nežić je 30. studenoga 1947. u Poreču predočio dekret Apostolske nuncijature u Beogradu kanoniku Tomi Banku i začasnom kanoniku dr. Ivanu Paviću, kancelaru biskupije, o imenovanju za administratora i ovim je činom preuzeo upravu biskupije. Imenovanjem dr. D. Nežića za apostolskog administratora Po- rečke i pulske biskupije sigurno je bio velik događaj za Istru – napokon Hrvat upravlja Porečkom i pulskom biskupijom, ali Istra preko tri godine nema biskupa – vlastitog pastira. Takvo stanje odraz je „nesnalaženja“ Svete Stolice u novonastaloj situaciji nakon Drugog svjetskog rata na ovim područjima. Sveta je Stolica očekivala da se otvorena pitanja između Italije i tadašnje Jugoslavije, koja su se odnosila na uređenje granice ,riješe međunarodnim ugovorima kako bi ona mogla pristupiti novim teritorijalnim uređenjima između pojedinih biskupija. Vidjelo se da neće lako doći do tog političkog rješenja, te papa Pio XII. dana 21. svibnja 1950. godine imenuje mons. dr. Dragutina Nežića naslovnim biskupom pomarijskim18 te Istra napokon dobiva biskupa, istina, ne još rezidencijalnog već kao administratora. Biskupsko je posvećenje bilo u župnoj crkvi u Pazinu 23. srpnja 1950. godine. Čekat će se punih trinaest, teških i neizvjesnih, godina da Cr- kva u Istri, Porečka i pulska biskupija dobije rezidencijalnog biskupa. Vijest o imenovanju mons. dr. Dragutina Nežića za porečkog i pulskog biskupa objavilo je Državno tajništvo Sv. Stolice 20. lipnja 1960. (br. 5823/60).19 U to je vrijeme mons. Nežić bio „ad limina“ u Rimu. Dana 24. srpnja 1960. godine u Poreču, a 21. kolovoza 1960. godine u Puli mons. dr. Dragutin Nežić kanonski je preuzeo Porečku i pulsku biskupiju kao dijecezanski biskup.

17 Usp. Pismo iz Apost. nuncijature u Beogradu od 10. 11. 1949., br. 57/3/49. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I. (Prezidijalni spisi Porečko-puljske biskupije, 1949.). 18 Usp. Bula imenovanja. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., 1947.-1957. (Elec- tio et Consacratio admin. applici D. Nežić in episcopum tit. De Pomaria 1950., br 32/pr/50 Pa- zina). Pomarija se nalazi u Alžiru. 19 Usp. Pismo imenovanja od 20. iunii 1960. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi, 1958.-1966., (prezidijalni spisi 1960., Pazinske apost. admin. 1960., br. 4/Praes 1960) i (Porečko- pulski prezidialni spisi 1960., Imenovanje porečko-pulskim rezidencijalnim biskupom i instalacija – nastupni govori u Poreču i Puli, br. 8/pr. 1960). 346 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Kao što su 1947. godine hrvatski svećenici u Istri Božo Mila- nović i Josip Pavlišić tražili imenovanje Hrvata za biskupa – administratora Crkve u Istri, tako 1950. godine slovenski svećenici traže da biskup Nežić prepusti upravu slovenskih župa pazinske administrature Slovencu, pomalo i razumljivo. Vidjevši kako je sve teža pastoralna komunikacija sa župama pazinske administrature na području Slovenije, u dogovoru sa Nuncijaturom u Beogradu i na vlastitu že- lju, mons. Nežić odriče se upravljanja ovim dijelom administrature i upravu prepušta mons. Antonu Vovku, apostolskom administratoru Ljubljanske biskupije.20 Tada će također mons. Vovk preuzeti upravu i dijelom Riječke biskupije na teritoriju Slovenije. Krajem 1953. i početkom 1954. godine zaoštrili su se odnosi između Jugoslavije i Italije zbog namjere da se Zona B također dodijeli Italiji. Na sastanku u Londonu 5. listopada 1954. potpisan je Memorandum kako riješiti pitanje Slobodnog Teritorija Trsta. Te- ritorij je podijeljen na dvije Zone: A i B. Zona A trebala je pripasti Italiji, a Zona B Jugoslaviji. Sveta je Stolica pratila ova događanja i 13. listopada 1954.21 godine javlja mons. Nežiću da može kao pazinski administrator, kad Londonski ugovor stupi na snagu, protegnuti svoju jurisdikciju na područje Zone B. Tako možemo reći da će Istra po prvi put biti potpuno pod jurisdikcijom jednog upravitelja te će, iako još teritorijalno razdijeljena, biti povezana u osobi apostolskog administratora.

Mons. Nežić i mons. Pavlišić iznjedrili Riječku metropoliju

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, kad su Rijeka, Istra i istarski otoci ponovno vraćeni u okrilje matice Hrvatske, tadašnji biskupi Senjsko-modruške biskupije, Krčke biskupije, administratori Riječke biskupije, Porečke i pulske biskupije i pazinske administrature počeli su pripremati zajedničke institucije za ove biskupije.

20 Usp. Pismo Nuncijature u Beogradu od dana 21. travnja 1951. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., 1947.-1957. (Pazinska adm. Prezidialni spisi 1951.). 21 Usp. Sacra Congregazione concistoriale, prot. N. 1187/54/B., od 13 ottobre 1954. ARHIV BISKU- PIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., 1947.-1957. (Prezidij. spisi pazinske admin. 1954. g.). I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, 339-354 347 Među prvima osnovano je interdijecezansko bogoslovno sjemenište za navedene biskupije, odnosno administraturu.22 Prije nego se Biskupska konferencija počela baviti uređenjem granica biskupija, mons. Nežić je 1951. godine razgovarao s ot- pravnikom poslova Sv. Stolice u Beogradu o diobi tadašnje Riječke biskupije na slovenski i hrvatski dio, kao i o izručenju slovenskog dijela Tršćansko-koparske biskupije slovenskom apostolskom administratoru.23 O ovoj je ideji mons. Nežić razgovarao s mons. Josipom Srebrnićem, apostolskim administratorom Riječke biskupije. Biskupska konferencija Jugoslavije na svome je redovitom zasjedanju u Zagrebu 19. i 20. siječnja 1965. ustanovila posebnu Komisiju pri Biskupskoj konferenciji koja će se baviti teritorijalnim uređenjem pojedinih biskupija i predlagati njihova rješenja BKJ koja će raspravljati o njihovim prijedlozima i prijedloge biskupa slati Svetoj Stolici na razmatranje. Članove komisije činilo je 5 biskupa,24 među njima i mons. Dragutin Nežić. Komisija je osnovana na prijedlog Državnog tajništva Svete Stolice, budući da su pojedini biskupi osobno tražili uređenje granica između pojedinih biskupija.25 Najaktivniji su bili slovenski biskupi i administratori koji su željeli što prije urediti crkvene granice u Sloveniji. Mons. Bukatko bio je predsjednik Komisije. Komisija Biskupske konferencije uhvatila se u koštac s mnoš- tvom problema, jer je trebalo voditi računa ne samo o unutarcrkvenim potrebama već i političkoj situaciji. Komunistička je vlast indirektno podržavala rad Komisije jer je i njoj bilo u interesu da se oforme stabilne granice biskupija ne radi toga što su željeli dobro Crkvi već radi svojih političkih interesa napose u Dalmaciji, Istri i Sloveniji. Prvi put biskupi su raspravljali o prijedlozima Komisije 22 Usp. Odluka o proglašenju Riječkog bogoslovnog sjemeništa centralnim sjemeništem, od dana 10. ožujka 1950. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezidijalni spisi I., 1947.-1957. (Prezidijalni spisi Porečko-puljske biskupije, 1950.). 23 Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. VIII. 1968. do 24. VIII. 1969., str. 221. 24 Mons. Gabrijel Bukatko, beogradski nadbiskup, mons. dr. Dragutin Nežić, porečki i pulski biskup i pazinski apostolski adminitrator, Josip Arnerić, šibenski biskup, mons. Stjepan Bauerlein, đakovački biskup, dr. Janez Jenko, apostolski administrator slovenskog dijela tršćanske, goričke i riječke biskupije (od 17.7.1964., a 17. 10. 1977. imenovan je za prvog koparskog biskupa). 25 Usp. Zapisnik konferencije katoličkih biskupa Jugoslavije održane 19. i 20. siječnja 1965. u Nad- biskupskom dvoru u Zagrebu, broj: 6 – BK – 1965. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Bisk. Kon- fer. I., 1950-1969. (10/Praes 1965). 348 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 u Rimu 5. prosinca 1965. u Zavodu sv. Jeronima. Neke su prijedloge prihvatili, a druge vratili na doradu. Tako je jednoglasno prihva- ćen prijedlog mons. Matiše Zvekanovića, subotičkog biskupa, da se osnuje subotička biskupija s nazivom „Bačka biskupija“. Također je jednoglasno prihvaćen prijedlog mons. Jenka da se osnuje Koparska biskupija sa sjedištem u Vipavi (to će se ostvariti tek 1977. god., ali sjedište biskupije bit će u Kopru). Jednoglasno je prihvaćen i prijedlog mons. Bauerleina, đakovačkog biskupa, da se apostolska administratura Baranje i sjeverne Slavonije pripoji Đakovačkoj biskupiji. Mons. Bukatko predlaže da se apostolska administratura Banat pripoji Beogradskoj nadbiskupiji, što svi jednoglasno prihvaćaju. Pitanje osnivanja metropolije za dalmatinske biskupije sa sje- dištem u Splitu, što je tražio mons. Franić, ali bez Zadra koji nije pri- hvaćao da uđe u sastav takve metropolije, odgođeno je na prijedlog predsjednika Komisije za sljedeću sjednicu u domovini i zatraženo je da jedna i druga strana (Split i Zadar) dostave molbu s pratećim dokumentima kako bi se o ovom prijedlogu moglo raspravljati.26 O graničnom uređenju drugih dijeceza nije se glasovalo jer pred Ko- misiju nisu bili stigli prijedlozi. Goruće pitanje o uspostavi buduće Riječke metropolije za biskupije sjevernog Jadrana i Like nije bilo na dnevnom redu zbog neslaganja mons. V. Burića s prijedlogom dr. D. Nežića i J. Pavlišića da se osnuje Riječko-senjska nadbiskupija sa sjedištem u Rijeci. Nežić zastupa ideju mons. Pavlišića o Rijeci kao novom središtu, ali s druge strane ne želi narušiti dobre odnose s mons. Burićem. Komisija za uređenje granica imala je pune ruke posla jer je pritom često bilo i drugih interesa, kome će koji dio pripasti: Mari- borskoj ili Zagrebačkoj biskupiji. Vječno pitanje koje je do današ- njeg dana neriješeno jest Zadarska nadbiskupija. Pitanje Zadra, tada kao i danas, nije toliko unutarcrkveno koliko političko i povijesno.27 26 Usp. Privatni zapisnik Plenuma Biskupskih konferencija Jugoslavije, održanog u Rimu, u Zavodu sv. Jeronima, dne 5. prosinca 1965. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Bisk. Konfer. I., 1950-1969. 27 Mišljenja sam da Zadar nema toliki politički a još manje crkveni utjecaj, nema institucije gdje bi mogla nastati nova crkvena pokrajina. Zadar ništa ne bi izgubio da uđe u sastav jedne crkvene pokrajine, mogao bi i dalje zadržati titulu nadbiskupije, a s druge strane aktivno bi se uključio u pastoralni rad jedne crkvene pokrajine, a napose na uređenje nekih crkvenih institucija. Mišljenja sam da je Zadar bliže da uniđe u sastav Riječke metropolije nego da Gospićko-senjska i Šibenska biskupije sa Zadrom stvore novu crkvenu pokrajinu. I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, 339-354 349 Na sastanku biskupa Burića, Zazinovića i Nežića u Rijeci 17. svibnja 1967. s mons. Mariom Cagnom, delegatom Sv. Stolice, raz- govaralo se da Rijeka postane sjedištem nove crkvene pokrajine i da dobije rezidencijalnog biskupa. Zanimljivo je uočiti kako na ovom sastanku nema najvećeg zagovornika stvaranja Riječke metropolije mons. Pavlišića. Iz navedenog se da zaključiti kako je biskup Nežić na ovom sastanku pokušao zaobići Pavlišića s namjerom da se udo- brovolji Burića za dogovor oko novog teritorijalnog uređenja bu- duće Riječke metropolije. Mons. Nežić u svome Dnevniku donosi viđenje mons. Cagne: „Pripravan je pristati na postavljanje riječkog rezidencijalnog biskupa uz uvjet da senjsko-modruška biskupija uđe u riječku.“28 Mons. Cagna želio je Senjsko-modrušku biskupiju spojiti s riječkom pod nazivom Riječka biskupija, no pobuna Senjana dovest će do kompromisnog rješenja da se stvori Riječko-senjska nadbiskupija.29 Pitanje crkvenog uređenja biskupija i administrature na sjevernom Jadranu i Primorju dogovoreno je u Rijeci 13. studenoga 1967. kada se sastala Komisija za razgraničenja. Rješenje je išlo u smjeru da se Senjsko-modruška biskupija spoji s Riječkom biskupijom koja bi imala sjedište u Rijeci, dobila status nadbiskupije i postala sjedištem metropolije. Mons. Nežić ističe kako je osobno izišao s prijedlogom da Riječko-senjska biskupija postane nadbiskupija i metropolija. U svome Dnevniku piše: „Neka se stoga spoje u jednu zajedničku dijecezu biskupije senjska i modruška i hrvatski dio ri- ječke biskupije i neka se nova dijeceza nazove: Riječko-senjska, a njezin Ordinarij neka stoluje u gradu Rijeci. S obzirom na teritorijal- nu prostranost i na broj pučanstva te na uvaženu historijsku prošlost dijeceza o kojima se radi, predlažemo da se novoj riječko-senjskoj dijecezi dade rang nadbiskupije.“30 Ovaj će prijedlog biti dostavljen Biskupskoj konferenciji koja ga je trebala usvojiti. Najzaslužniji za teritorijalna uređenja dijecezanskih granica u našoj metropoliji svakako je mons. Nežić, napose kad je riječ o Istri. Mons. Nežić u svome Dnevniku bilježi kako je

28 Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. I. 1967. do 30. VII. 1968., str. 57. 29 Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. VIII. 1968. do 24. VIII. 1969., str. 222. 30 Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. VIII. 1968. do 24. VIII. 1969., str. 223. 350 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 dana 26. studenoga 1967. završio molbu koju će predati Biskupskoj konferenciji da pazinska administratura bude pripojena Porečkoj i pulskoj biskupiji.31 Iz osobnih se spisa vidi kako mons. Nežić ne oče- kuje da će njegov prijedlog odmah biti prihvaćen zbog neriješenih političkih prilika između Italije i Jugoslavije. Zanimljivo je razmišljanje biskupa Nežića o pripajanju Krčke biskupije Riječkoj biskupiji koja bi bila uzdignuta na rang nadbiskupije, a mons. Zazinović na rang nadbiskupa, budući da je biskup Bu- rić u početku bio protiv bilo kakva pripajanja Rijeci i na neki način dokidanja Senjske biskupije. „Popunjenje krčke biskupije znak je da njezin teritorij ne dolazi za sada u kombinaciju spajanja s riječkom biskupijom, kao i to da preuzv. Zazinović nije predviđen za budućeg biskupa nove riječko-senjske biskupije (ili nadbiskupije).“ 32 Teško je govoriti da je ovo bila ozbiljna ideja, ali za mons. Nežića je bila alternativa ako se ne uspije dogovoriti s mons. Burićem. Biskup Nežić je 27. siječnja 1968. (br. 12/68 Prez.) uputio pismo Biskupskoj konferenciji sljedećeg sadržaja u kojemu moli ustanovljenje metropolije u Rijeci: „Rijeka je naime veliki grad i ključno mjesto u koje stanovništvo ovih krajeva snažno gravitira, osobito oni s kvarnerskih otoka, koji su pod krčkom biskupijom. Porečko- pulska biskupija do sada je juridice sufraganska biskupija goričke nadbiskupije, što se iz pastoralnih razloga ne može dalje tako ostaviti; pogotovo kad je nakon dospijeća Istre pod Jugoslaviju porečki biskup via facti podređen izravno Svetoj Stolici, a ne više goričkom metropolitu… Treba dakle porečko-pulsku biskupiju podrediti novoj metropoliji unutar Jugoslavije i SR Hrvatske, a svi razlozi govore u prilog osnivanja metropolitanskog centra u gradu Rijeci…“33 Komisija za uređenje granica sastala se u Zagrebu 7. velja- če 1968. razmotriti pristigla pitanja pojedinih biskupa. „Zaključili smo osnivanje metropolija u Rijeci i Splitu te pripojenje pazinske apostolske administrature porečkoj biskupiji. Apost. Delegat mi je poručio po mons. Bukatku, neka ostvarim rezidiranje biskupa u Puli.

31 Usp. Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. I. 1967. do 30. VII. 1968., str. 177 i 203-204. 32 Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. I. 1967. do 30. VII. 1968., str. 202-203. 33 Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. VIII. 1968. do 24. VIII. 1969., str. 226. I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, 339-354 351 Rekao sam neka mi Delegat to piše, pak ću ja zatražiti oslobođenje od nacionalizacije za teren u Puli, nasuprot katedrale.“34 Na svome redovitom godišnjem zasjedanju dana 19. lipnja 1968. raspravljalo se o razgraničenjima između dijeceza. Nadbiskup Bukatko „konstatira da ima dosta prijedloga i problema za rješava- nje, ali ima i dosta poteškoća u njihovim rješavanjima zbog raznih razloga.“35 Na ovom se plenumu raspravljalo o osnivanju metropolije na sjevernom Jadranu, odnosno Hrvatskom primorju. Prijedlog Komisije glasio je: „Senjsko-modruška i riječka biskupija postaju jedna riječko-senjska biskupija sa sjedištem u Rijeci. Ona se diže na rang nadbiskupije i metropolije. U Istri hrvatski dio tršćansko- koparske biskupije neka se ujedini s porečko-pulskom biskupijom u jednu porečko-pulsku dijecezu. Ima se uzeti iz goričke metropolije i postaje sufraganom riječke metropolije…“36 Međutim, ni ovdje nije lako išlo jer je Modruško-senjska biskupija u sastavu Zagrebačke metropolije te to pitanje prije treba riješiti unutar Zagrebačke metropolije. Pavlišić i Nežić na istoj su liniji i smatraju da Rijeka treba biti buduće sjedište, a pomoćni biskup da bude prisutan u prostranstvima Like i Korduna. Prijedlog je prihvaćen, ali ne jednoglasno: 20 za, 1 protiv i 3 suzdržana. Međutim, kad je bilo glasovanje o pripajanju hrvatskog dijela pazinske administrature Porečkoj i pulskoj biskupiji, tad je bilo jednoglasno.37

34 Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. I. 1967. do 30. VII. 1968., str. 206. 35 Zapisnik plenarnog zasjedanja Konferencije katoličkog Episkopata Jugoslavije održanog u Nad- biskupskom dvoru u Zagrebu od 18. do 20. lipnja 1968., str. 7. Bisk. Konfer. I., 1950.-1969. (br: 42/1968 Praes). 36 Isto. 37 „Ovom prigodom rekao mi mons. Jenko, da ako dobije on pripojenjem pazinske admin. Porečkoj biskupiji Gradinu i Pregaru i Topolovac (za koje sad priznaje da su iz ekonomskih razloga privolili uz Koper i zato su uklopljeni u Republ. Sloveniju i imadu slov. škole) da ne će praviti pitanje glede nekih sela župe Jelšane (koji su „Slovenci“ po njemu) čiji su stanovnici privolili uz Hrvatsku iz ekonomskih razloga – radi posla u Rijeci, te je korigirana granica u korist Republ. Hrvatske. Ja sam mu naglasio da je to analogni slučaj i da bi sebi protuslovio, ako bi ove riječke (kod Šapjana) zahtijevao. To je i potvrdio. U stvarnosti su i ta sela župe Jelšani, kao i naši Pregarci, Gradinci i Topolovčani – od starine Hrvati.“ Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. I. 1967. do 30. VII. 1968., str. 251-252. 352 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Crkva u Istri u sastavu Crkve u Hrvata

Biskup Nežić imao je drugu želju koja se nije ostvarila, a to je da se za istarsko područje osnuje samo jedna biskupija sa sjedištem u Puli. „Teritorij hrvatskog dijela tršćansko-koparske dijeceze neka se posve i trajno pripoji području porečko-pulske biskupije. Neka se tom prigodom stope u jedno područje porečke i pulske biskupije pod nazivom: pulska biskupija.“38 Međutim, bio je svjestan da to neće ići tako lako te je bio spreman prihvatiti onu realnu opciju da će u Istri ostati dvije biskupije pod jurisdikcijom istoga biskupa. Ne smijemo zaboraviti da i danas u Istri imamo dvije biskupije koje imaju zajedničkog biskupa, a sve drugo imaju vlastito: katedralu, kaptol, granice. Počelo se planirati novo sjedište biskupije u Puli. Biskup Nežić nekoliko je puta tražio preko apostolskog delegata u Beogradu mons. Maria Cagna da se hrvatski dio Tršćansko- koparske biskupije pripoji Porečkoj biskupiji. Napominje kako se svećenici pazinske administrature žele inkardinirati u Porečku i pulsku biskupiju, kako bi i oni imali vlastitog biskupa kao i ovi drugi.39 Nakon višegodišnjeg rada oko uređenja granica pojedinih biskupija, bulom pape Pavla VI. od 27. srpnja 1969. „Coetu instante“ uspostavljena je Riječka nadbiskupija i metropoija sa sjedištem u Rijeci. Novim crkvenim uređenjima Porečka i Pulska biskupija nisu više u sastavu Goričke metropolije i tako je na crkvenom planu Istra pravno i formalno ušla u sastav Crkve u Hrvatskoj. Zasigurno tu velika uloga pripada mons. Nežiću koji je bio orijentiran na Zagreb, na hrvatske krajeve, a ne na Italiju. U svojoj poruci mons. Nežić ističe: „Našu novu metropoliju i s one i s ove strane gledam i kao domoljub i kao duhovna osoba… Osnivanje Riječke metropolije u koju ulaze biskupije krčka, porečka i pulska jest dakle službeni, juridički pečat na dosadašnje odnose i već postojeće veze i suradnju.“40

38 Dragutin NEŽIĆ, Cursus dierum od 1. VIII. 1968. do 24. VIII. 1969., str. 227. „Premda smo mi u Istri započeli akciju oko toga da svoj glavni grad Pulu pomalo učinimo rezidencijom biskupa i duhovnim središtem cijele Istre na hrvatskom području…“ Iz Poruke mons. dr. Dragutina Nežića prigodom uspostave Riječke metropolije. 39 Usp. Pismo mons. Dragutina Nežića od 5. rujna 1969. mons. Mariju Cagni. 40 Iz poruke mons. Dragutina Nežića prigodom uspostave nove metropolije (album proslave). I. Jakovljević, Biskup Nežić i osnivanje metropolije, 339-354 353 Nakon što je bula „Coetu instante“ objavljena počelo se s pripremama proslave na području nove metropolije. Bulom je određeno da u službu novog riječkog nadbiskupa i metropolita svečano uvede mons. Mario Cagna, delegat Svete Stolice ili koga on ovlasti. Mons. Cagna delegirao41 je mons. dr. Dragutina Nežića na prijedlog mons. Burića da u njegovo ime obavi ustoličenja novog riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita. Svečana je proslava bila u Rijeci 9. i 10. svibnja 1970. Pri- godom svečanog ustoličenja dr. Viktora Burića za riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita mons. Nežić izrekao je riječi: „U ime Pape Pavla VI. uvodim vas u službu nadbiskupa i metropolita za dobro naroda i ove mjesne Crkve.“ Na kraju, najveći dar koji je mons. Nežić mogao dobiti za dobro obavljen posao jest čast da osobno u ime pape Pavla VI., najvećeg pesimista uspostave Riječke metropolije uvede u službu riječkog nadbiskupa i metropolita. Odluka Svete Stolice o uspostavi novih metropolija i uređe- nje granica na crkvenom području izazvalo je veliko zadovoljstvo kod vjernika. Vjernici Istre nisu mogli biti potpuno zadovoljni jer je jedan dio istarskog poluotoka, pazinska administratura, ostao izvan Riječke metropolije. Glas Koncila tada komentira: „Istarsko crkveno područje dijelom je pripojeno novoj metropoliji. Time se još više ističe koliko je nelogično što se drugi jedan dio te iste Istre još uvijek formalno nalazi u sklopu tršćanske biskupije.“42 Međutim, do potpunog uređenja granica na istarskom poluotoku i Slovenskom Primorju doći će bulom Pavla VI. „Prioribus saeculi“ iz listopada 1977.

41 Usp. Decretum, n. 3486, od 23. travnja 1970. ARHIV BISKUPIJE U POREČU, Prezid. 57/1970., «Osnovana Riječka metropolija». 42 Usp. Glas Koncila od 7. rujna 1969., str. 2. 354 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 RIASSUNTO:

La figura di mons. Dragutin Nežić ha segnato profondamen- te la vita e la storia ecclesiastica dell'Istria del Novecento. Egli da- pprima in veste di amministratore apostolico e vescovo titolare, poi quale vescovo residenziale, guidò la diocesi di Parenzo e Pola ed anche l'amministratura apostolica di Pisino. Anche se le decisioni di papa Paolo VI nel 1969 non risolsero la questione delle delimitazi- oni diocesane sul territorio istriano, l'attività di mons. Nežić risulta molto importante per la creazione dell'arcidiocesi e della provincia ecclesiastica di Fiume. All'interno della comissione che in seno alla conferenza episcopale proponeva le nuove soluzioni riguardo alle diocesi egli stette accanto a Josip Pavlišić e fu il principale promo- tore accanto a quest'ultimo dell'elevazione di Fiume a nuovo centro metropolitano. Fu proprio Dragutin Nežić infine a introdurre il nuovo arcivescovo e metropolita Viktor Burić il 9 e 10 maggio 1970 sulla nuova cattedra arcivescovile. Parole chiave: Dragutin Nežić, diocesi Parenzo e Pola, arcidiocesi Fiume-Senj. F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., 355-370 355 Franjo Velčić

KRČKI BISKUP DR. KARMELO ZAZINOVIĆ I OSNIVANJE RIJEČKE METROPOLIJE

Dr. sc. Franjo Velčić, Teologija u Rijeci UDK: 282[27[262.12 K. ZAZINOVIĆ]262.3 RIJEČKA METROPOLIJA](497.5-3)(091) Izvorni znanstveni rad

Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović (1914.-1997.) bio je neposredni akter, i kao budući sufraganski biskup, živo zainteresiran za uspostavu nove crkvene pokrajine na sjeverozapadu Hrvatske, tj. Riječke metropolije. Pored neposrednog rada i odlučivanja na sastancima BKJ, u studenome 1968. podastro je Svetoj Stolici jednu, do sada nepoznatu, Pro-memoriju kojom živo zagovara uspostavu nove crkvene pokrajine – Riječke metropolije i što hitnije imenovanje rezidencijalnog biskupa u tom drugom po važnosti tadašnjem gradu u Republici Hrvatskoj i ujedno najvećoj trgovačkoj luci u tadašnjoj Jugoslaviji. Sve je to tražilo ne samo novonastalo među- državno stanje nakon Drugog svjetskog rata, već su u pitanju bili primarno pastoralni razlozi, jer je Rijeka već tada sa Interdijecezan- skom teološkom školom i pokrajinskim crkvenim sudom već bila de facto crkveno središte sjeverozapadne Hrvatske. Ključne riječi: Karmelo Zazinović, riječka metropolija, Za- zinovićeva Promemorija.

* * *

Tijekom svoje dvije tisućljetne povijesti Crkva poznaje razne oblike crkvenog ustrojstva. Tako i metropolitansko uređenje, okupljanje pojedinih biskupija u višu organizaciju crkvene pokrajine, ima svoje početke ponajprije na Istoku a onda je i službeno utvrđeno na Nicejskom saboru 325. godine. Nakon Drugoga svjetskog rata novi državni ustroj i uređenje državnih granica na ovim našim prostorima nužno je tražilo usklađivanje i uređivanje novih biskupijskih granica, ali i stvaranje novih, prikladnijih, širih metropolitanskih jedinica. Nakon definitivnog usklađivanja granica između Republi- 356 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ke Italije i tadašnje Socijalističke federativne republike Jugoslavije prišlo se uspostavi nove crkvene pokrajine s Rijekom kao nadbiskupijskim i ujedno metopolitanskim središtem. Dakako da su u vremenu nastanka crkvene pokrajine sufraganski biskupi odigrali tako- đer svoju važnu ulogu, a neki i prije toga vremena. Tako npr. nakon smrti apostolskog administratora Riječke biskupije Karla Jamnika 4. studenoga 1949., novim apostolskim administratorom Riječke biskupije bio je imenovan krčki biskup dr. Josip Srebrnić, i upravljao je Riječkom biskupijom do 1. veljače 1952. godine.1 Njegov pak, nasljednik na krčkoj biskupskoj stolici dr. Karmelo Zazinović bio je ujedno prvi krčki biskup sufragan novostvorene crkvene pokrajine. Naime, uspostavom Riječko-senjske nadbiskupije 27. srpnja 1969. godine, Krčka je biskupija zajedno s Porečko-pulskom istoga dana postala područnom, sufraganskom biskupijom nove sjevernojadranske crkvene pokrajine – Riječke metropolije. U ovom radu želimo stoga analizirati ulogu krčkoga biskupa dr. Karmela Zazinovića u fazi crkvenih pregovora i nastanka Riječke metropolije. Prisjetimo se stoga ukratko njegova radnoga i životnog puta.

Karmelo Zazinović

Karmelo Zazinović rođen je u gradu Krku 15. srpnja 1914. u obitelji katedralnog sakristana Blaža i Marije rođ. Depikolozvane. Nakon završene petogodišnje osnovne škole i prvog razreda realne gimnazije u Krku, ostale gimnazijske godine proveo je u Splitu. Bogoslovni studij započeo je i završio na KBF-u u Zagrebu. Tamo ga je 13. ožujka 1937. zagrebački nadbiskup-koadjutor dr. Alojzije Stepinac zaredio za đakona, a red prezbiterata primio je u Krku 29. lipnja 1937. godine u krčkoj katedrali, rukopolaganjem njegovog

1 Dragutin NEŽIĆ, Od Apostolske administrature u Pazinu do jedinstvene biskupije u Poreču 1947- 1978., Poreč – Pazin, 1988., str.12. Nežić piše: „Dne 3. studenoga 1949. umro je u Trnovu kod Ilirske Bistrice apostolski administrator riječke biskupije mons. Karel Jamnik i ondje svečano pokopan kraj ulaza u župnu crkvu. (…) Pod istim datumom 10. studenoga 1949. dobio je od Apostolske Nuncijature iz Beograda krčki biskup mons. dr. Josip Srebrnić imenovanje za apostolskog administratora riječke biskupije (cijele) s time, da i dalje rezidira u Krku kao krčki biskup, a apostolski administrator riječke biskupije.“ F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., 355-370 357 biskupa Josipa Srebrnića. Godinu dana proveo je u Puntu kao duhovni pomoćnik, a zatim ga je biskup Srebrnić poslao u Rim gdje je na Fakultetu crkvene povijesti Papinskog sveučilišta Gregorijana 1943. godine postigao doktorat iz crkvene povijesti. Vrativši se iz Rima u siječnju 1944. kao mladi doktor crkvene povijesti, nakon kratke službe duhovnog pomoćnika u Puntu, ujesen iste godine imenovan je kapelanom – duhovnim pomoćnikom u Omišlju. Nakon smrti tamošnjeg župnika Grge Fugošića, imenovan je 1948. najprije upraviteljem župe, a kasnije i dekanom istoimenog dekanata. Za vrijeme župnikovanja u Omišlju, Karmelo Zazinović je 15. studenoga 1950. imenovan docentom crkvene povijesti na Visokoj teološkoj školi Centralnog bogoslovskog sjemeništa u Rijeci. Svoje župničke obveze je tako podesio da je svakog utorka polazio u Rijeku i vraćao se sutradan u župu sve do inscenirane optužbe i sudskog zatvaranja rečene škole 1955. godine. Nakon trinaestogodišnjeg službovanja u Omišlju 1. listopada 1957. Karmelo je imenovan upraviteljem župe i dekanata u Malom Lošinju te biskupskim delegatom za Administaturu Cres-Lošinj. U toj službi ga je 18. siječnja 1961. zateklo biskupsko imenovanje. Za biskupa je zaređen 23. travnja 1961., te je vršio biskupsku službu u Krčkoj biskupiji najprije kao pomoćni biskup tadašnjem krčkom biskupu dr. Josipu Srebrniću, zatim od 1964. godine kao Apostolski Administrator, te od 1968. kao rezidencijalni krčki biskup. Umirovljen je 14. studenoga 1989. godine, a 26. istog mjeseca i godine, na svetkovinu Krista Kralja predao je simboličnom gestom u Krčkoj katedrali svoj biskupski štap dotadašnjem biskupu koadju- toru Josipu Bozaniću i time završio svoju odgovornu pastirsku služ- bu u Krčkoj Crkvi. Preminuo je u Krku 5. ožujka 1997. godine i dva dana kasnije pokopan u krčkoj katedrali.2 Gotovo svaki, pa i površni poznavatelj naše crkvene zbilje druge polovice XX. stoljeća upoznao je biskupa Zazinovića kao značajnog i odlučnog biskupa, čije se mišljenje i riječ s poštovanjem slušala i poštivala. I na zasjedanjima Biskupske konferencije sluša-

2 Opširniji pregled života i rada biskupa Zazinovića vidi u: Franjo VELČIĆ, Život i djelo biskupa Karmela Zazinovića, u: Karmelo ZAZINOVIĆ, Ministrare, Pastirske poslanice i pisma, Krk 1994., str. 11-58. 358 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 la se i uvažavala s pomnjom njegova riječ. Povodom 25. obljetnice biskupskog posvećenja, zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Ku- harić, budući da nije mogao biti osobno prisutan, u pismenoj čestitki zahvaljuje biskupu Karmelu u ime zagrebačke nadbiskupije ali i u ime Biskupske konferencije ovim riječima: Činim to i u ime svih naših biskupa zahvaljujući za Vašu mu- dru i zauzetu suradnju u radu naše Biskupske konferencije kroz 25 godina. Tako ste dijelili s nama već četvrt stoljeća sve brige za Crkvu u Hrvata. Nesebičnim pak i rasvijetljenim vodstvom krčke biskupije dajete primjer dobra pastira koji ohrabruje, nadahnjuje i potiče.3 Tim istim povodom i papa Ivan Pavao II. uputio mu je prigod- nu čestitku u kojoj pored ostalog spominje: (…) toliko si godina upravljao povjerenim stadom i pobožno mu i sveto stajao na čelu; poput Krista volio si i svećenstvo i narod te ga štitio od zablude da ne odstupi od vjere otaca; s njima si živio kao jedan od mnogih; više si puta pohodio biskupiju kao otac koji biva uz djecu u radosti, u žalosti, u nevolji i u sreći. Sve u svemu, bio si otac svoga naroda, a ne samo biskup, što ti u tvojih i u Crkvi pribavlja još veću radost i diku i hvalu.4 I njegov drugi po redu riječki metropolita mons. Josip Pavli- šić, povodom 25. obljetnice Karmelova biskupskog posvećenja u sa- držajnoj, teološki potkovanoj homiliji na liturgijskom slavlju pored ostalog je rekao: „On je – nema sumnje – opečatio jedno doba dugovjeke povijesti ove biskupije osobitim humanim osjećajima prema svim ljudima, istančanom ljubavlju prema svome narodu i domovini, svojom vjernošću Crkvi, koja se raduje što je u njemu našla čovjeka povjerenja, rada i istaknutih talenata.“ To je Pavlišić rekao obzirom na narod a onda je nastavio: „Mi susjedni biskupi nalazili smo u njemu kao biskupu u svako vrijeme, u svim prilikama i neprilikama, osobito u neizbježivim teškoćama vremena i u pastoralnim potrebama, raz- boritog i prijateljskog savjetnika, pomoćnika i suradnika.5

3 Okružnice Biskupskog ordinarijata Krk, 1986/IV, str. 75. 4 Isto, str. 74. 5 Isto, str. 87. F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., 355-370 359 Biskup Karmelo bio je također u pravom smislu riječi koncilski biskup. Nećemo ovdje nabrajati njegove koncilske poteze i smjernice koje je znalački i mudro provodio, već ćemo njemu prepustiti da nam sam kaže u kom je smislu i on bio koncilski biskup. Izrekao je to pri kraju svoga pastirskoga rada, o 25. obljetnici svoga biskupskoga služenja, u krčkoj katedrali na kraju liturgijskoga slavlja, obraćajući se vjerničkom mnoštvu i brojnim uzvanicima, ovim riječima: „Odmah po imenovanju za biskupa čekao me iznenađujući događaj Crkve – Drugi vatikanski sabor! Bila je to nova škola mog života, u kojoj sam snažno doživio silu Duha Svetoga, katolicitet Cr- kve Kristove, širinu i toplinu njezinog srca, ozračje prave slobode, neposrednost i blizinu drugih. Tu povezanost i blizinu, nadahnutu vjerom i ljubavlju, nastojao sam kroz ove godine gajiti i razvijati kako među svećenicima, tako i među vjernicima.“6

Zazinovićev udio u nastanku Riječke metropolije

Kao što je poznato, pitanje osnivanja metropolije na Sjever- nom Jadranu, odnosno na području Hrvatskog primorja postalo je aktualno kada su nakon 1945.-47. godine postavljene tadašnje zapadne granice Jugoslavije, odnosno SR Hrvatske i SR Slovenije. O tim se pitanjima raspravljalo na više plenuma Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ), a posebno na onoj održanoj u Zagrebu od 18. do 20. lipnja 1968. godine. Za rješavanje međubiskupijskih graničnih pitanja BK Jugosla- vije je već 19. siječnja 1965. imenovala komisiju biskupa za prouča- vanje dijecezanskih granica pod nazivom Komisija za razgraničenja koja je svoja mišljenja iznosila svaki puta na plenumu BKJ.7 Smije- mo kazati da je tada to još uvijek bilo pitanje koje je nastojalo spojiti dotadašnju Senjsko-modrušku biskupiju i Riječku biskupiju koje su

6 Isto, str. 89-90. 7 D. NEŽIĆ, Od Apostolske administrature…, str. 24. Kao članovi komisije za razgraničenje bili su od Episkopata postavljeni nadb. Gabrijel Bukatko, biskupi Dragutin Nežić, Stjepan Bäuerlein, Janez Jenko i Josip Arnerić. 360 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 se po tom prijedlogu trebale ujediniti sa sjedištem u Rijeci.8 Tim činom bi ova potonja trebala biti uzdignuta na rang nadbiskupije i metropolije. Paralelno s tim pitanjem trebalo je rješavati i pitanje razgrani- čenja u Istri. Naime, u Istri hrvatski dio tršćansko-koparske biskupije trebalo je ujediniti s tadašnjom porečko-pulskom biskupijom u jednu porečko-pulsku dijecezu. Tim aktom ili pak tom provedbom trebalo se taj teritorij izuzeti iz Goričke metropolije i učiniti ga sufraganom Riječke metropolije.9 U tom preuređenju Krčka biskupija trebala je također postati sufraganom Riječke metropolije što bitno nije mijenjalo na stvari jer je ona u tom slučaju ostala u svojim postojećim granicama, a pastoralno gledano u novim političkim konstelacijama stvarno nije bilo nikakvog razloga da bude izravno podređena Svetoj Stolici.10 No, po tom su pitanju još mnogo ranije, tj. u mjesecu srpnju 1951. godine, svećenici senjsko-modruške biskupije pod vodstvom msgr. Vladimira Kraljića uputili papi Piju XII. zamolbu za pripojenje Rije- ke Senjsko-modruškoj biskupiji s rezidencijom ordinarija na Rijeci. Pored ostaloga u petoj točki u vrlo pohvalnom tonu spominju i potrebe Krčke biskupije ovim riječima: Krčka biskupija, čiji je Ordinarij također apostolski administrator Cresa, Lošinja i drugih blizih otoka, tvori skladno tijelo sazdano časnom starinom, i primjernim vjerskim predajama onoga naroda, a to tijelo i danas živi praktičnim vjerskim životom.11 U ovom slučaju jedinu zamjerku ili opasku imao je dotadašnji senjsko-modruški biskup dr. Viktor Burić koji je pledirao da se ne

8 Biskupski arhiv Krk, (u daljnjem tekstu: BAK), Prezidijal biskupa Zazinovića (u daljnjem tekstu: PBZ), broj: 62/1968. Zapisnik BKJ od 18.-20. lipnja 1968. U točki 2. na stranici 7. donosi: Os- nivanje Metropolije na Sjevernom Jadranu, odnosno Hrvatskom Primorju. Nadbiskup Bukatko čita prijedlog Komisije: Senjsko-modruška i riječka biskupija postaju jedan (sic!) riječko-senjska biskupija sa sjedištem u Rijeci. Ona se diže na rang nadbiskupije i metropolije. 9 Isto, str. 7. 10 Usp. Isto. 11 BAK, PBZ, 63/1968: Promemorija Josipa Pavlišića, pomoćnog biskupa i generalnog vikara – Biskupije Rijeka i Senj-Moruš. Povijesni podaci, sadašnji zahtjevi, srpanj 1951., str. 9. U originalnom tekstu na latinskom jeziku u točki 5. piše: Dioecesis Vegliensis, (sic!) cujus Ordinarius nunc etiam administrator apostolicus Chersi, Lussini et adjacentium insularum est, harmonicum corups constituit, formatum venerabili vetustate et (pag. 5-6) exemplaribus illius populo religiosis traditionibus, quod etiam hodie vita illa religionis practicae vivit. F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., 355-370 361 ukine Senjska biskupija, argumentirajući u tim prilikama klasičnim argumentima, a to su „povijesni razlozi“ makar bila faktično malena biskupija.12 No, pitanje dotadašnje Senjske biskupije ticalo se i Zagrebač- ke nadbiskupije, jer je do tada Senjsko-modruška biskupija bila u sastavu Zagrebačke metropolije. To je na sjednici podsjetio i prisutni pomoćni zagrebački biskup Josip Lach, ali se opravdano suzdržao od glasovanja, jer on i pomoćni biskup Franjo Kuharić, kao generalni vikari zagrebačke nadbiskupije, ne mogu dati nikakve mjerodavne izjave obzirom da ne znaju mišljenje nadbiskupa kardinala Šepera.13 Ne znamo koje je bilo po tom pitanju mišljenje biskupa Kar- mela Zazinovića, ali je prijedlog koji je stavljen na tajno glasovanje, a glasilo je: konstituira se jedna riječko-senjska dijeceza sa sjedištem u Rijeci i podiže se na rang nadbiskupije i metropolije, prihvaćeno sa 20 glasova za, 1 negativan i 3 suzdržana glasa.14 Krčki biskup je zacijelo spadao među one koji su prihvatili gornji prijedlog.

Zazinovićeva Pro-memorija

U ovom osjetljivom pitanju rješavanja biskupijskih granica i stvaranja novih crkvenih pokrajina zanimljivo je viđenje situacije koju je krčki biskup Karmelo Zazinović iznio u jednoj, po svemu sudeći tajnoj, Pro-memoriji, upućenoj papi Pavlu VI., napisanoj na talijanskom jeziku i datiranoj u Rimu, 21. studenoga 1968. godine, a kao predmet ima: Alcuni problemi urgenti che concernono le diocesi del Quarnero e dell'Istria esposti dal vescovo di Krk (Veglia), tj.

12 Veliki pobornici očuvanja tadašnje Senjske biskupije bila je i skupina vjernika predvođena vjerojatno, laikom prof. Petrom Šimatićem, koji su tiskali posebnu brošuru „Prijedlog za razgraničenje biskupija Senjsko-Modruške i Riječke“ i predali ju biskupu dr. Viktoru Buriću. Vidi: BAK, PBZ, 62/1968. O toj brošuri će biskup Josip Pavlišić napisati: (…) sa strane nepoznatog auk- tora i nepoznate tiskare, razaslana je svećenicima senjsko-modruške biskupije, biskupima tog područja, svim biskupima Jugoslavije, Papinom Delegatu u Beograd i – koliko mi je poznato – u Rim, također na talijanski prevedena, brošura sa naslovom „SENJSKA BISKUPIJA I PITANJE NJEZINA OPSTANKA“. Vidi: BAK, PBZ, broj: 63/1968, str. 16-17. 13 Usp. BAK, PBZ, Zapisnik BKJ od 18.-20. lipnja 1968. str. 8. 14 Isto, str. 8. 362 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nekoliko žurnih problema tičući se Kvarnerskih i Istarskih biskupija izraženih od Krčkoga biskupa.15 Biskup Zazinović u premisi svoje Pro-memorije daje do znanja da je svjestan kako se tu ne radi o problemu koji se tiče njegove teritorijalne kompetencije i jurisdikcije, ali je, u jednoj budućoj odluci na crkvenom i pastoralnom planu, usko povezana s Krkom i njegovom biskupijom. Obzirom na važnost ove Pro-memorije, za koju vjerujemo da je ostala nepoznata do danas crkvenoj javnosti naše metropolije, smatramo uputnim analizirati njezin sadržaj, koji pored ostalog po- tvrđuje vrlo mudri i realistički pristup biskupa Karmela prema ovom akutnom problemu. U prvoj točki pod nazivom: Diocesi di Rijeka (Fiume), Kar- melo konstatira da je riječka biskupija više od 22 godine bez rezidencijalnog biskupa, a Rijeka je tada bila po važnosti drugi grad u Republici Hrvatskoj i prva pomorska luka u čitavoj Jugoslaviji. Broj stanovnika se skoro bio utrostručio, a pastoralni problemi su se umnažali i zbog činjenice što tijekom svih onih godina, upravo radi pomanjkanja rezidencijalnog biskupa, nisu mogle biti poduzete one inicijative koje bi jedan rezidencijalni biskup trebao poduzeti. Dovoljno je bilo pomisliti na strašnu oskudicu dijecezanskog klera: sveukupno 7 svećenika na hrvatskoj strani biskupije. Osim ovih pastoralnih promišljanja, piše Zazinović, trebalo je uzeti u obzir da je Rijeka u tom vremenu postala administrativni, ekonomski, kulturni i politički centar čitave Istarske i Kvarnerske regije, i upravo u tom središtu se osjećala potreba da Crkva bude više prisutna, a to nije bila, jer punih dvadeset i dvije godine nije imala rezidencijalnog biskupa. Tadašnje rješenje Apostolske Administra- ture nije više moglo biti prikladno, između ostaloga i zbog toga što su tada u Rijeci pastoralni zadaci bili takvi i toliki da bi apsorbirali najbolje snage i jednoga mladoga čovjeka punog inicijative i bez dodatnog tereta da upravlja i jednom drugom biskupijom. I pod usko crkvenim vidom Rijeka je već tada bila centar čita- ve regije: imala je Interdijecezansko teološko sjemenište, pokrajin- 15 BAK, PBZ, broj: 39/1968, str. 1-2. Zbog važnosti ove Zazinovićeve Pro-memorije donosimo ju u originalu, u zasebnom prilogu ovoga rada. F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., 355-370 363 ski crkveni sud, pastoralne aktivnosti (npr. sa studentima) za koje su bile zainteresirane ostale biskupije koje su gravitirale prema Rijeci. I tako, dok su druge biskupije imale vlastitog rezidencijalnog biskupa, samo ga Rijeka nije imala, premda je imala za to nužnu potrebu. Stoga je prvotni problem kojeg je trebalo tada riješiti bio, podcrtava Karmelo, da se u Rijeci postavi čim prije jednog rezidencijalnog biskupa. U drugoj točki bila su tretirana pitanja novih granica između Riječke i Senjske biskupije. Tadašnje, naime, granice Riječke biskupije (njen hrvatski dio) bile su određene političkim granicama između Italije i Jugoslavije iz 1925. godine, i nisu odgovarale ci- vilnoj i pastoralnoj stvarnosti ove regije u poslijeratnom vremenu. Rijeka je, s točke gledišta crkvenih granica, bila poput jedne velike glave bez tijela – è una enorme testa senza corpo – piše Karmelo Zazinović. Stoga je bila nužna revizija biskupijskih granica, na na- čin da se gradu Rijeci dadne jedan znatni dio njezinog zaleđa, a to bi se moglo učiniti tražeći jedno pravedno rješenje sporazumjevši se sa Senjskom biskupijom, budući da je njezin sjeverni teritorij (stara biskupija Modruš) cjelovito gravitirala prema Rijeci. Sveta Stolica je očito imala već mišljenje i predloške Biskupske komisije BKJ za izmjenu biskupijskih granica i samih dotičnih Ordinarija. I to je bio jedan od hitnih problema od kojeg rješenja je ovisio jedan redovni pastoralni razvoj dviju zainteresiranih biskupija. Na kraju je biskup Karmelo, ne bez diplomatske intuicije, iznio i jednu hipotetičku bo- jazan, usudivši se pokorno konstatirati ali i upitati što će se dogoditi ako nestrpljivost klera i vjernika bude i dalje rasla sve više i više radi odugovlačenja rješenja, što bi moglo lako biti zlouporabljeno od neprijatelja Crkve i Rima – puo essere facilmente strumentalizzato dai nemici della Chiesa e di Roma. Tek u trećoj točki tretira pitanje uspostave Istarske i Kvarner- ske crkvene pokrajine. Po tom pitanju upute Drugog vatikanskog sabora, kao i stvarne potrebe naše regije nametale su potrebu uspostave jedne crkvene provincije ili regije koja bi obuhvaćala sljedeće biskupije: Poreč-Pula, Rijeka, Krk i Senj. Tako bi sjeverozapadni dio Hrvatske, koji sačinjava jednu geopolitičku jedinicu, s vlasti- 364 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 tim osobitostima dijalekata, mentaliteta, civilnih i crkvenih predaja, imao jedan operativni okvir mnogo širi i na crkvenom i pastoralnom planu. Zato su biskupi te pokrajine osjećali da su sve više među sobom komplementarni, i sve više se osjećala potreba racionalizacije kleričkih sila i pastoralnih struktura koje su nametale potrebu stvaranja jednog takvog tijela, tj. jedne crkvene provincije kao pravnog instrumenta na raspolaganje biskupima čitave regije. S druge pak strane crkva u Hrvatskoj bila je prirodno podijeljena u četiri regije ili provincije, i to: panonska Hrvatska i Slavonija s metropolitom u Zagrebu, Bosna i Hercegovina s metropolitom u Sarajevu, Dalmacija pak, formalno još ne uspostavljena, ali posto- jeća via facti: premda nije još bio riješen problem metropolitanskog sjedišta zbog nesporazuma između Splita i Zadra, i na kraju Istra i Kvarner čije bi prirodno sjedište budućeg metropolite trebalo biti u Rijeci. Četvrta točka bila je pitanje imenovanja novog zagrebačkog nadbiskupa, u čemu Karmelo pokazuje i svoju diplomatsku istanča- nost, ali to ne ulazi u pitanje našeg raspravljanja. Iz ove Promemorije smijemo konstatirati kako je Karmelo Zazinović realistički, mudro i dugoročno ispravno gledao na stvaranje ove sjevernojadranske crkvene pokrajine koja i danas, nakon 40 godina od njezina osnutka u novim prilikama, opravdava svoje postojanje.

Zazinovićeva vizija Riječke metropolije

Već iz spomenute Promemorije koju je biskup Zazinović uputio Svetoj Stolici proizlazi što je od metropolitanske Crkve u buduć- nosti očekivao. To je zajedno s brojnim vjernicima svoje biskupije izrazio 9. i 10. svibnja 1970. godine sudjelujući na vanjskoj proslavi u riječkoj prvostolnici Sv. Vida i na Trsatu. Prigodom ustoličenja nadbiskupa riječko-senjskog i metropolite dr. Viktora Burića u riječ- koj prvostolnici sv. Vida, 9. svibnja 1970. godine u pozdravnom govoru u ime biskupa i svećenstva metropolije pored ostaloga je rekao: F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., 355-370 365 „Današnje slavlje ima svoje opravdanje: svjedoci smo doga- đaja koji duboko zasijeca u organizam i život Crkve i ljudi ovoga kraja. Na ovom se dijelu hrvatskoga tla otvara novo razdoblje zajednice Kristovih vjernika, a po njima i svekolike zajednice naroda. Metropolija, ustanovljena u sjeverojadranskoj Hrvatskoj, obuhvaća drevne hrvatske krajeve: Liku, Krbavu, Kordun, Vinodol, Hrvatsko Primorje, Krk i ostale Kvarnerske otoke, Rijeku i Istru što se pretež- nim dijelom podudara s nekadašnjom Frankopanskom državinom, s krajem gdje se je, kao nigdje u slavenskom svijetu, čuvala nepre- kinuta i kompaktna tradicija glagoljaška, ta biser-baština hrvatske kulture.“16 A ono što je slijedilo bio je programski plan i Karmelova vizija koja je i danas aktualna i izazovna. Naime, Zazinović je zatim nadodao: „Svećenici su ovih strana vjekovima osjećali potrebu međusobnog povezivanja radi buđenja, gajenja i čuvanja vjerske i narodne svijesti. Riječka je metropolija kao institucija doduše tek nastala, ali su nekad brojnije biskupije ovoga kraja, povijesno i crkveno bile povezane već u ranim kršćanskim stoljećima. Njezinim je uspostavljanjem logično sjedinjena crkvena zajednica koja je na ovom najzapadnijem dijelu Hrvatske bila uvijek dosad crkveno- pravno podijeljena, ne bez štete za vjersko-pastoralni rad i uživanje prirodnog prava njezinih članova.“17 Tu je Zazinović očitovao koliko je ovo metropolitansko crkveno uređenje s Rijekom kao središ- njim gradom poprimilo ne samo crkveno-pastoralno značenje, već i crkveno-političko, ali i šire gledano kulturno, nacionalno i međuna- rodno-političko značenje.18

Zaključak

Za biskupa Zazinovića smijemo kazati da je i u vremenu pregovaranja i prilikom uspostave Riječke metropolije bio svojom pri- sutnošću i svojim interventima važan čimbenik u sređivanju crkvenih struktura na ovim našim prostorima. U vatikanskim arhivima, ali i u njegovom osobnom Prezidijalu u Biskupskom arhivu u Krku,

16 Službeni vjesnik riječko-senjske nadbiskupije, br. 3 (1970), Prilog I., str. 2-3. 17 Isto, str. 3. 366 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 koji nije još dostupan za detaljnu povijesnu analizu, zacijelo ćemo naći još vrijednih podataka i njegovih intervenata. No, i ovo što smo iznijeli, kao i njegova Promemorija iz studenoga 1968. godine, po- tvrđuje nam još jednom Zazinovićevu lucidnost i realnost, snalaže- nje u novim pastoralnim (i političkim!) okolnostima, u kojima se čovjeku vjerniku uvijek pruža nova „šansa“ za budućnost. Možemo zaključiti da su njegove vizije i planovi ostvareni uspostavom riječ- kog metropolitanskog crkvenog sustava, ali ostaje trajni zadatak, da „biskupi i svećenici, s kršćanskom odvažnošću i strpljivošću prozri- ju zasjede skrivenog partikularizma i pogibeljnog individualizma u omogućavanju stvaranja ozračja velikodušnosti i otvorenosti u vidu općeg dobra, bez pretenzije da se ikome nameće osim evanđeoske istine i ljubavi, svjesni potrebe uzajamne suradnje“.19 Zazinović u tome vidi ono bitno što je bilo nužno učiniti da i ovo veliko područ- je koje je u prošlosti bilo najrastrganije hrvatsko područje između Poreča i Bihaća, Kupe i Velebita, a, crkveno gledano, pretrpjelo je velike crkvenopravne promjene, postane jedna organska crkvena (i društvena) cjelina.

Prilog: Str. 1 PRO-MEMORIA

Oggetto: Alcuni problemi urgenti che concernono le diocesi del Quarnero e dell’Istria Esposti dal vescovo di Krk (Veglia)

Premessa.

Il sottoscritto Vescovo di Krk si permette esporre alcuni problemi che riguardano l’insieme delle diocesi del Quarnero e dell’Istria ed esigono una soluzione urgente. Il motivo per cui ritiene di dover

19 Službeni vjesnik riječko-senjske nadbiskupije, Isto, str.3. F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., 355-370 367 parlare di un problema più vasto e in apparenza non pertinente alla sua competenza territoriale è la convinzione, basata su fatti concreti, che il futuro della regione e quindi anche di Veglia sul piano ecclesiastico e pastorale è strettamente collegato alla soluzione dei problemi prospettati. Perciò umilmente ma istantemente supplica il Santo Padre di voler prendere personalmente visione di tutta la questione e degnarsi di dare precise disposizioni per una sollecita soluzione.

1.- DIOCESI DI RIJEKA (Fiume).

Da oltre 22 anni la diocesi è senza vescovo residenziale. Oggi è la seconda città per importanza nella Repubblica Croata e il più grande porto di tutta la Jugoslavia. Il numero degli abitanti è quasi triplicato e i problemi pastorali sono aggravati anche dal fatto che in tutti questi anni, appunto per la mancanza di un vescovo residenziale, non sono state prese quelle iniziative che un vescovo residenziale avrebbe potuto e dovuto prendere. Basti pensare alla tremenda scarsezza del clero diocesano: 7 sacerdoti in tutto! per la parte croata della diocesi. Oltre a queste cosiderazioni pastorali vi è da tener presente che Rijeka è anche il centro amministrativo, economico, culturale e politico di tutta la regione dell’Istria e Quarnero, e proprio in questo centro la presenza della Chiesa è assai carente perchè non c’è ancora un vescovo residenziale. La soluzione dell’Amministrazione Apo- stolica oggi non è più adeguata, anche perchè i compiti pastorali a Rijeka sono tali e tanti da assorbire le migliori energie di un uomo giovane e pieno di iniziativa e senza il peso di un’altra diocesi da governare. Anche dal punto di vista strettamente ecclesiastico Rijeka è il centro di tutta la regione: vi è il Seminario Teologico Interdiocesa- no, vi è il Tribunale ecclesiastico regionale, vi sono attività pastorali (per es. quella tra gli studenti) che interessano tutte le diocesi che gravitano su Rijeka ecc. Ora, mentre le altre diocesi hanno il propiro vescovo residenziale, solo Rijeka ne è ancora priva, pur avendone 368 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 estrema necessità. Il problema n.o 1 da risolvere è quendi questo: dare quanto prima un vescovo residenziale a Rijeka.

Str. 2. 2._REVISIONE DEI CONFINI DELLE DIOCESI DI RIJEKA E SENJ.

I confini attuali della diocesi di Rijeka (parte croata) sono stati dettati dalla necessità politica del momento (i confini tra Italia e Jugoslavia nel 1925) e non rispondono alla realtà umana e pastorale della regione. Rijeka, dal punto di vista dei confini ecclesiastici, è una enorme testa senza corpo. Si rende quindi necessaria una revisione dei confini, dando alla città di Rijeka un conveniente entroter- ra, e ciò si può fare trovando una giusta soluzione di compromesso con la diocesi di Senj, il cui territorio settentrionale (l’antica diocesi di Modrus) gravita tutto su Rijeka. La Santa Sede ha avuto certa- mente le proposte e della Commissione episcopale per la revisione dei confini diocesani e degli Ordinari interessati. Anche questo è un problema urgente, dalla cui soluzione dipende un ordinato sviluppo pastorale delle due diocesi interessate. Mi sia lecito aggiungere quì che l’improtanza del clero e dei fedeli è sempre più grande e il pro- crastinare la soluzione può essere facilmente strumentalizzato dai nemici della Chiesa e di Roma.

3.- COSTITUZIONE DELLA PROVINICIA ECCLESIASTICA DELL’ISTRIA E QUARNERO.

Le indicazioni del Concilio Vaticano II, le esigenze reali della nostra regione impongono la costituzione di una Provincia o Regio- ne ecclesiastica che comprenda le seguenti diocesi: Porec-Pula, Ri- jeka, Krk (Veglia), e Senj. Così l’angolo nord-occidentale della Cro- azia, che costituisce un’unità geopolitica, con caratteristiche proprie F. Velčić, Krčki biskup dr. Karmelo Zazinović i osnivanje..., 355-370 369 di dialetto, di mentalità, di tradizioni civili ed ecclesiastiche, avrebbe un quadro operativo più vasto anche sul piano ecclesiastico e pastorale. I vescovi della regione sentono di essere sempre più comple- mentari tra di loro, e la esigenza di una razionalizzazione delle forze del clero e delle strutture pastorali impongono quasi la creazione di questo organismo cioè la Provincia ecclesiastica, quale strumento giuridico a disposizione dei vescovi della regione. D’altra parte la Chiesa in Croazia è naturalmente divisa in quattro regioni o provincie: Croazia pannonica e Slavonia (metropolita a Zagreb), Bosnia ed Erzegovina (metropolita a Sarajevo), Dalmazia (formalmente non ancora costituita, ma esistente via facti: non è risolto ancora il problema della sede metropolitana, contesa tra Spalato e Zara), e infine l’Istria e Quarnero (la sede naturale del metropolita dovrebbe essere Rijeka).

4.- NOMINA DEL NUOVO ARCIVESCOVO DI ZAGREB.

Infine mi sia permesso insistere per la nomina del nuovo arcivescovo di Zagreb. La questione è di intresse comune per tutta la Chiesa in Jugoslavia perchè l’arcivescovo di Zagreb nell’attuale situazione è via facti il capo spirtuale dei cattolici da noi e il membro più autorevole dell’Episcopato. Inoltre la archidiocesi (sic!) di Zagreb è la più grande e popolosa, per cui la mancanza di un Pastore si ripercuote negativamente e su Zagreb e su tutta la comunità cattolica in Jugoslavia. Roma, 21 novembre 1968. 370 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 The Bishop of Krk, dr. Karmelo Zazinović and the Establishment of the Metropolitan Archdiocese of Rijeka

Summary

The bishop of Krk, dr. Karmelo Zazinović (1914-1997) as a future suffragan bishop, was directly involved, and vividly intere- sted in the establishment of a new ecclesiastical region in the north-west of Croatia, i.e. the metropolitan archdiocese of Rijeka. Be- side the direct work and decision taking during the meetings of the Episcopal Conference of Yugoslavia, he also presented to the Holy See (in the november of 1968) one, unknown up to this moment, pro-memoria by which he intensely advocates the establishment of a new region, the metropolitan archdiocese of Rijeka, supporting an urgent nomination of a resident bishop in this city, which was second to Zagreb in importance, beside being the most important seaport in the former state. This was demanded by the urgent pastoral reasons as well as by newly formed international circumstances after the 2nd world war. By that time Rijeka was already the church centre of the north-west Croatia, with its inter-diocesan theological school and the regional ecclesiastical court. Key words: Karmelo Zazinović, the metropolitan archdiocese of Rijeka, the pro-memoria of Zazinović I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., 371-388 371 Mons. Ivan Devčić

BOGOSLOVSKO SJEMENIŠTE I VISOKA BOGOSLOVSKA ŠKOLA U FORMIRANJU NOVE METROPOLIJE

Mons. prof. dr. sc. Ivan Devčić, nadbiskup i metropolita riječki UDK: [254.4 + 378.6]262.3 RIJEČKA METROPOLIJA) (497.3-3)"1947./1969." Izlaganje na znanstvenom skupu

Članak opisuje otvaranje i djelovanje Bogoslovskoga sjeme- ništa i Visoke teološke škole tijekom komunizma. Razlikuje nekoliko etapa u njegovu djelovanju koje je nasilno prekinuto zatvaranjem 1955. Sjemenište i škola postoje više od dva desetljeća prije no što je Pavao VI. osnovao riječko-senjsku crkvenu pokrajinu. Njihovo je djelovanje u Rijeci bio argument u korist onih koji su se zauzimali i uviđali opravdanost uzdizanja Riječke biskupije na nadbiskupsku čast i za središte cjelokopne metropolije, prije svega tadašnjega po- moćnog biskupa Josipa Pavlišića. Njemu pripadaju velike zasluge za djelovanje sjemeništa i osobito za nadogradnju zgrade. Ključne riječi: Bogoslovsko sjemenište, Visoka bogoslovska škola, Viktor Burić, Josip Pavlišić.

* * * Uvod

Bula Pavla VI. Coetu instante od 27. srpnja 1969., kojom osniva Riječko-senjsku nadbiskupiju, o sjemeništu piše: Po volji nam je k tome da biskupsko središte riječko-senjsko ima jednu kuriju i to u gradu Rijeci, te jedno malo i veliko sjemenište. (Lat. Indulgemus praeterea ut Sedibus Fluminensi-Seniensi unica sit Curia in urbe vulgo Rijeka constituta, atque unicum maius et minus Seminarium.)1 Više od dva desetljeća prije osnivanja riječko-senjske crkvene pokrajine u Rijeci djeluju Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola. Oni su od samoga početka, u prvim poslijeratnim 1 Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, II (1970.), br. 1, str. 5. 372 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 godinama, de facto bili metropolitanske ustanove jer se u njima obrazovao i formirao kler ne samo Riječke biskupije nego cijeloga našega zapadnohrvatskoga kraja u tada još nesređenim biskupijskim granicama i apostolskim administraturama. Znatno prije same uspostave metropolije, biskupi će i formalno tu važnost odrediti odred- bom o središnjem i interdijecezanskom karakteru ustanove.

U povijesti ove ustanove može se razlikovati nekoliko razdoblja: 1. Malo talijansko sjemenište od 1926. do 1947. 2. Centralno bogoslovsko sjemenište s Visokom teološkom školom od 1947. do 1955. 3. Klasična gimnazija Visoke teološke škole, tzv. Pripravnica, od 1948. do 1955. 4. Malo sjemenište sa Srednjom školom za spremanje svećeni- ka od 1960. do 1966. 5. Bogoslovsko sjemenište s Visokom bogoslovskom školom od 1966. do 1990. 6. Bogoslovsko sjemenište s Visokom bogoslovskom školom od 1990. nadalje.

Otvaranje i prvo razdoblje djelovanja Bogoslovskog sjemeništa i Visoke bogoslovske škole

Zadnji talijanski biskup Rijeke Ugo Camozzo pokrenuo je inicijativu za otvaranjem hrvatskoga sjemeništa u zgradi u kojoj je od 1926. djelovalo malo talijansko biskupijsko sjemenište.2 Ideju su prihvatili njegov nasljednik apostolski administrator Karlo Jamnik i senjsko-modruški biskup dr. Viktor Burić. Nakon Camozzova odlaska, ova su dvojica 18. rujna 1947. uputili zajednički dopis predsjed- ništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske u kojem mole suglasnost za osnivanje sjemeništa u Rijeci.

2 Usp. Ivan Devčić, «Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta», Sv. Vid. Zbornik, I (1995.), str. 127-134; Thomas Tamburini, «Il seminario vescovile di Fiume dal 1924 al 1947. Appunti e memorie», u: Giornata di studio sugli aspetti di vita cattolica nella storia di Fiume. In occasione del LX anniversario dell’erezione della diocesi di Fiume (1925-1985), Roma, 1988., str. 143-154. I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., 371-388 373 Preduvjet pokretanja ustanove bila je organizacija nastave. Valjalo je stoga donijeti plan i program te naći prikladne odgojitelje i profesore. Rektor sjemeništa postaje dr. Ivan Dukić, a duhovnik Ivan Brechler. Na blagdan svete Terezije Avilske 15. listopada 1947. otvoreno je Bogoslovsko sjemenište u Rijeci. Svečanost otvaranja vodio je senjsko-modruški biskup Viktor Burić u prisutnosti Bože Milanovića, delegata apostolske administrature za hrvatske župe srednje Istre i ravnatelja sjemeništa u Pazinu, i Josipa Pavlišića, du- hovnika i ekonoma istoga sjemeništa.3 U prvim aktima kojima je otvoreno Bogoslovsko sjemeni- šte, stavljen je velik naglasak na «glagoljaški» i «istarski» karakter istoga. Goruće je pitanje bilo potreba nabavke stručne teološke literature. No glavni je problem sjemeništa bio mali broj bogoslova. Kako bi se doskočilo tom problemu, početkom druge godine djelovanja sjemeništa 1948./1949. otvorena je tzv. Pripravnica kako bi se mladići kasnih zvanja, koji nemaju gimnazijsku maturu ili uopće srednjoškolskog obrazovanja, mogli pripraviti za teološki studij. Na- stavnu osnovu za rad te škole na temelju inozemnih modela izradio je profesor J. Šojat. Na sjednici održanoj 21. lipnja 1949. donesena je odluka o produžetku studija s četiri na pet godina. Petu su godinu trebali upisivati «apsolventi redoviti, koji nisu još navršili godine potrebne za primanje prezbiterata, i svi oni mladi svećenici koji dobiju odgodu za vojnu službu do navršene 27. godine».4 Time se teološki studij u Rijeci izjednačio po trajanju s ostalim bogoslovskim učilištima u zemlji i izvan nje. Josip Srebrnić, biskup krčki i tada apostolski administrator riječki, Viktor Burić, senjsko-modruški biskup i apostolski administrator Kastva i okolice, te dr. Dragutin Nežić, apostolski administrator pazinske administrature i Porečko-pulske biskupije, donijeli su 10. ožujka 1950. odluku kojom riječko Bogoslovsko sjemenište proglašavaju središnjim sjemeništem, što znači da je po-

3 Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola u Rijeci u razdoblju komunizma (1947.-1990.)», u: Mile Bogović (ur.), Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Zagreb – Rijeka, 1999., str. 274-275. 4 Arhiv Sjemeništa Rijeka (=Asr), Zapisnik sjednice profesorskog zbora od 21. lipnja 1949. Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str. 278-280. 374 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 stalo «juridički centralnim i zajedničkim za sve naše biskupije i administrature». Spomenuti se biskupi time obvezuju da će u upravi tog Bogoslovnog sjemeništa smatrati ravnopravnim sve ordinarije spomenutih krajeva, a potanje će se sve odrediti pravilnikom koji će oni naknadno dogovorno potpisati. Ujedno je za predsjednika Sjemenišnog odbora i delegiranog vrhovnog upravitelja samoga sjemeništa imenovan dr. Viktor Burić.5 Početkom lipnja 1950. prvi i vrlo zaslužan rektor dr. Ivan Dukić daje ostavku na svoju dužnost iz obiteljskih razloga. Nasljeđuje ga prof. Šime Sironić. Na izvanrednoj sjednici 1. kolovoza 1951. prihvaćen je nastavni plan u kojemu su predmeti raspoređeni prema pojedinim godištima te je određen broj sati za pojedine predmete. Novi je nastavni plan stupio na snagu u narednoj akademskoj godini 1951./1952.6 Akademska godina 1954./1955. bila je zadnja u prvoj fazi djelovanja sjemeništa. Tako je, unatoč mnogim poteškoćama i sla- bostima, zaključeno vrlo uspješno razdoblje u povijesti riječkog sjemeništa i njegova visokog učilišta u razdoblju komunizma. Nova akademska godina počet će tek jedanaest godina kasnije.

Nasilno zatvaranje sjemeništa

Kao što smo naglasili, otvaranje velikoga hrvatskog sjemeni- šta nakon Drugoga svjetskog rata omogućeno je uz potporu tadašnje komunističke vlasti koja je taj čin promatrala u kontekstu obrane nacionalnih interesa u zapadnoj Hrvatskoj. Tu početnu podršku s vremenom su zamijenili sve veći pritisci u skladu s politikom zaoš- travanja odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice, što je dovelo i do prekida diplomatskih odnosa pred kraj 1952. Opće pogoršanje odnosa između Beograda i Vatikana odrazilo se poglavito na sjemeništa i vjerske škole u nas kojima se oduzelo pravo javnosti, a učenicima i sva učenička i studentska prava, koja će im biti vraćena tek krajem 1988. Godine. Ujedno se rad tih ustanova onemogućivao enormnim oporezivanjem. Naime, sve do uključno

5 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str. 280-281. 6 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str. 282-283. I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., 371-388 375 1952., sjemenište nije trebalo plaćati poreze. Usporedo s fiskalnim i ekonomskim pritiskom, na sjemenište se vrše pritisci da ustupi dio svoga vrta u korist Više stručne pedagoške škole. Eksproprijacija je doista izvršena 18. ožujka 1955. Sve je to imalo za cilj zatvaranje sjemeništa, ali je za to trebalo pronaći i formalni razlog. Povod je pronađen u navodnoj proustaškoj i profašističkoj djelatnosti svećenika i bogoslova. Kapš, Liković i Pezelj osuđeni su zbog kaznenog djela neprijateljske propagande jer su, tobože, veličali ustaške ratne zločince, njihovu ideologiju i NDH pred više osoba i u više navrata pjevali ustaške pjesme. Irenko Gallo i Livije Laganiš osuđeni su jer su vršili neprijateljsku propagandu na liniji iredente «govoreći kako je u oslobođenim krajevima za vrijeme fašizma bilo veće vjerske slobode negoli tada sredinom pedesetih, da se zatvaraju i progone svećenici, da bi htjeli dolazak na vlast demokršćanske vlade, kao i da su slušajući iredentističku radio stanicu Venezia-Giulia prenosili njezin sadržaj uperen protiv postojećeg društvenog uređenja pa da su time počinili krivično djelo. Sudskom presudom, sjemenišna srednja škola, tzv. Pripravnica, zatvorena je na tri, a Visoka teološka škola na pet godina. Formacija i obrazovanje budućih svećenika preneseno je u Pazin.»7

Ponovno otvaranje

Po isteku toga vremena nije bilo moguće odmah obnoviti rad sjemeništa i njegovih dviju škola. Zgrada, naime, nije bila samo zaposjednuta nego rješenjem Komisije za nacionalizaciju od 26. prosinca 1958. i nacionalizirana, što znači da je «postala društveno vlasništvo cijela poslovna zgrada u Rijeci koja se nalazi u ul. M. Gorki br. 43». U istom se dopisu utvrđuje postojanje uvjeta za nacionalizaciju zgrada na sjemenišnom dobru u Lovranu.8 Dio riječke zgrade ipak je s vremenom vraćen u vlasništvo Crkve. Tako se već 1960. godine moglo u jednom njezinom dijelu otvoriti Biskupsko sjemenište i Srednju školu za spremanje svećenika.

7 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str. 285-287. 8 Asr, dopis Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru Općine Stari Grad, Rijeka, br. N.45/1959, od 14. kolovoza 1959. 376 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Tijekom 1965. i 1966. uspjelo se cijelu zgradu povratiti u crkveni posjed. Tada su ukinute te dvije ustanove (Biskupsko sjemenište i Srednja škola za spremanje svećenika), a obnovljeno je veliko sjemenište. Naime, odlukom dr. Viktora Burića, biskupa senjsko- modruškoga i apostolskog administratora hrvatskoga dijela Riječke biskupije, dr. Dragutina Nežića, biskupa Porečko-pulske biskupije i apostolskoga administratora pazinske administrature, i dr. Karmela Zazinovića, biskupa apostolskoga administratora Krčke biskupije, 12. rujna 1966. obnovljeno je Centralno bogoslovsko sjemenište kao interdijecezansko sjemenište za navedene biskupije i administrature. Za rektora sjemeništa imenovan je dr. Marijan Valković, a uvedena je i služba rektora Visoke bogoslovske škole koja je povjerena dr. Josipu Šojatu. Na prvoj sjednici profesorskoga zbora obnovljene Visoke bogoslovske škole, održanoj 15. listopada 1966., istaknuta je važnost suradnje svih biskupija ovoga područja i povezivanje sa Zagrebom te je pročitan dopis izdan na sjednici profesorskog vijeća zagrebačkog Bogoslovnog fakulteta koji je donesen kao odgovor na molbu biskupa Burića, Nežića i Zazinovića i u kojemu se pozitivno odgovara na molbu spomenutih biskupa o agregaciji riječke Visoke bogoslovske škole Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Načelno se prihvaćala agregacija, a službeno rješenje trebala je donijeti Sveta Stolica na molbu istih biskupa. Suradnja se zagrebačkih profesora ostvarila, iako u manjoj mjeri od planiranoga: gostovali su dr. Josip Turčinović (staroslavenski jezik i istočno bogoslovlje) i dr. Vjekoslav Bajsić (povijest filozofije i granična pitanja znanosti i religije).9 Kako saznajemo iz zapisnika sjednice profesorskoga zbora održane 23. svibnja 1967., dekan Kuničić zatražio je agregaciju, no iz Svete Stolice mu je odgovoreno da se dopušta samo afilijacija. To je pitanje ostalo neriješeno dugi niz godina. Postupak je mirovao od 1976./1977. i dovršen je tek 1988., dakle više od dvadeset godina nakon prvog pokretanja. Naime, dopisom od 17. rujna 1988. dekan fakulteta u Zagrebu dr. Celestin Tomić priopćuje upravi Visoke bo-

9 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str. 287-289. I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., 371-388 377 goslovske škole u Rijeci da je Kongregacija za katolički odgoj u Rimu 20. kolovoza iste godine odobrila zatraženu afilijaciju.10

Pokoncilske godine u sjemeništu

Napori oko reforme studija

Na sjednici od 20. siječnja 1967. raspravljalo se o pravnim kompetencijama pojedinih biskupa u odnosu na sjemenište te o potrebi gradnje nove sjemenišne zgrade koja bi se mogla graditi kao suvlasništvo triju biskupija. S time se nije složio pomoćni biskup Jo- sip Pavlišić koji je smatrao da se u prošlosti suvlasništvo pokazivalo manje sretnim rješenjem. Bio je to početak intenzivnog razmišljanja i raspravljanja o gradnji novoga sjemeništa, što je rezultiralo izra- dom svih nacrta početkom sedamdesetih godina. Na dozvolu se moralo čekati sve do kraja 1985. g. kada je nadbiskup Pavlišić položio kamen temeljac za novu sjemenišnu zgradu koja je predstavljala samo trećinu prvotnog nacrta, a izgrađena je sredstvima Riječko- senjske nadbiskupije, što znači da se ideja o zajedničkoj gradnji i o suvlasništvu svih triju biskupija nije ostvarila. U svrhu boljeg obrazovanja, na sjednici 26. travnja 1967. raspravljalo se o pitanju učenja stranih jezika. Tom je prilikom istaknuta potreba većeg kulturnog angažmana putem susreta s uvaženim kulturnim djelatnicima i organizacije nedjeljnih bogoslovnih tribina. Osim navedenih napora oko kulturno-intelektualnog djelovanja ustanove, godine priprave osnivanja nadbiskupije i metropolije u Rijeci obilježene su trudom oko poboljšanja teološkoga studija. Tako je 30. svibnja 1967. sastavljen dokument pod nazivom «Prijedlozi za reformu teološkog studija», a potpisao ga je rektor studija dr. Josip Šojat. Dokument je poslan Biskupskoj konferenciji. U prvom dijelu govori o Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i odnosu visokih bogoslovskih škola prema njemu. Ističe se da uz «pretežno institucionalni način teološke naobrazbe, kakav prevladava u sjemeništima, moraju postojati i teološki centri sa naučnim ciljevima. Dosljedno, od osnov-

10 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str. 289-290. 378 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ne je važnosti da se kod nas svim silama pojača rad i značenje Bogo- slovskog fakulteta u Zagrebu kao naše najvažnije teološke ustanove. Bogoslovski fakultet u Zagrebu treba biti pravno i de facto svojina svih hrvatskih biskupija...» Nadalje se zagovara koordinacija studija na visokim bogoslovskim školama koje bi trebale u cjelini prihvatiti program Bogoslovskog fakulteta Zagreba. Pored toga, predlagalo se neka se radi unapređenja studija i teološke kulture uopće «ustanovi jedan Savjet u koji bi ušli predstavnici Bogoslovskog fakulteta u Zagrebu i predstavnici svih visokih bogoslovskih škola kod nas, a eventualno i koje druge naše kulturne ustanove». U drugom dijelu dokumenta iznose se prijedlozi za reformu pojedinih teoloških disciplina.11

Teološko – pastoralni tečajevi

Jedna od važnih usluga koje je VBŠ sve godine nakon obnove 1966. pružala mjesnoj Crkvi bili su teološko-pastoralni tečajevi i tjedni za svećenike triju biskupija buduće crkvene pokrajine. Odluka o njihovu organiziranju donesena je godine 1967. Trajali su dva dana, a počevši od godine 1970. ovakvi tečajevi, nazvani i opći teološko- pastoralni, produženi su na tri, katkada i na četiri dana. Održavani su u Rijeci, s izuzetkom 1973. i 1977., kada su bili u Pazinu. Godi- ne 1974. tečaj nije održan zbog Katehetske ljetne škole koja je te godine priređena u Rijeci. Od godine 1971. priređuju se dopunski tečajevi (na početku u trajanju tjedan dana, a kasnije 2-3 dana) za mlađe svećenike (ređene unatrag 10 godina).

Formacija i kadrovski problemi u postkoncilskim godinama

Glavni problemi s kojima se biskupi i poglavari riječkoga sje- meništa u godinama osnutka nadbiskupije susreću jesu odgojna pitanja, unutar kojih osobito odnos bogoslov-poglavar i općenito mjesto koje autoritet ima unutar formacije. Očito je da sva ta pitanja valja promatrati u sklopu postkoncilskih strujanja.

11 Asr, br. protokola 21/1967. I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., 371-388 379 Prenosimo dio pisma Josipa Pavlišića upućenog poglavarima i profesorima 1969. godine jer iz njega doznajemo o tadašnjim problemima oko poštivanja autoriteta i zakona: «Postoje opći crkveni zakoni, statut zavoda, smjernice Konci- la. Sve su te norme na snazi ukoliko ih nije dokinula ili promijenila zakonita crkvena Vlast. Izmjenu tih smjernica, pravila i zakona neka poglavari prouče zajednički [...] Ako ta pravila i zakoni nisu u svemu savršeni, to neće biti niti budući, ipak je bolje i savršenije obdržavati neka pravila i zakone nego li nikakva. Bezakonje Crkva ne odobrava. Očito je tko je nadležan donašati i tumačiti zakone. Veoma je opasno i nipošto odgojno pitomce upućivati na nesavršenost nekog zakona ili pravila prije nego li crkvena zakonita Vlast donese odgovaraju- ći zakoniti ispravak ili zamjenu tom nekom nesavršenom zakonu. Po postojećem pravilu na snazi su kanoni CIC i sjemenišna Pravila, ukoliko nisu abrogirana ili zamijenjena drugim sa strane zakonodavca. Od takvog stanovišta nitko od nas nije ovlašten odstupati, a da ne pobrka i ošteti sve. Mislim da su neprilike u sjemeništu nastale zbog kršenja pravila, kojih se crkvena vlast nije odrekla, a uslijed pojedinih izjava bogoslovi smatraju da ta pravila više ne vežu.»12 O činjenici da je mentalitet novih generacija bogoslova stav- ljao pred poglavare nove i izazovne probleme te o činjenici da su pitanje autoriteta mlađi naraštaji shvaćali potpuno drugačije od onih koji su bili pozvani formirati ih i obrazovati, zorno svjedoči pismo Ante Kresine biskupu Buriću upućeno u veljači 1969.: «Mi se susrećemo sa jednom novom generacijom bogoslova koja nam dolazi iz sasvim drugačije sredine nego je bila ona iz koje smo proizašli mi. [...] Nije stoga iznenađujuće što oni pokazuju vrlo malo sklonosti disciplini, solidnom radu i pokornosti auktoritetu. U malim sjemeništima zadrže se vrlo kratko i to nije nikako dovoljno da bi stupili u bogosloviju s onakvim dispozicijama s kojima su mladi ljudi ranije dolazili u velika sjemeništa. Mnogo pretpostavljamo i počinjemo graditi možda i solidnu građevinu ali nam se ona zbog slabih temelja često ruši. [...] Što se tiče radnih navika vrlo su skro- mni, a disciplina im nije pomoć već teret. S druge su strane ponosni,

12 Pismo Josipa Pavlišića poglavarima i profesorima riječke bogoslovije 22. siječnja 1969. Nadbi- skupski arhiv Rijeka (=Nar), Prezidijal Josipa Pavlišića, fasc. «Sjemenište-metropolija», f. 1-3. 380 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 samosvjesni i vrlo kritični prema svemu što se zbiva oko njih. Za njih ne postoji nikakav vanjski ni svjetski ni crkveni pa ni hijerarhijski autoritet ukoliko je on nametnut samo izvana, a ne i osobnim radom i ugledom.»13 Tijekom 1969., godine osnutka nadbiskupije, pri VBŠ-u se formira Institut za teološku kulturu laika. Realizira se na taj način nova koncilska osjećajnost za laikat. Institut najprije djeluje pri do- minikanskome samostanu, no nakon odlaska Tihomira Zovka seli se u Nadbiskupski dom, a vodi ga Marijan Valković, potom Mile Bogo- vić te Anton Benvin. Od kraja sedamdesetih pa do 1990. on postoji još samo na papiru.14 Zbog navedenih odgojnih problema došlo je 1968. godine do smjene rektora dr. M. Valkovića, to jest do zamjene, jer je na njegovo mjesto došao dr. J. Šojat, a Valković je postao rektor Visoke bogoslovske škole. Za prefekta u sjemeništu tada je imenovan Tomislav Šporčić, a malo kasnije službu vicerektora preuzima dr. Anton Ben- vin. Godine 1973. mjesto vicerektora preuzima Šporčić. Postoji i odgojna ekipa (duhovnici su dr. E. Hoško i dr. A. Tamarut) koja stanuje izvan sjemeništa, a koja je na toj službi bila sve do 1973. godine.15 Od akademske 1975./1975. godine dr. Marijan Valković nije više u Rijeci jer je preuzeo profesorsku službu u Zagrebu. Njegov odlazak otvorio je niz problema, prije svega zamjenu za predavanja (moralno bogoslovlje) koja je on održavao. Problem je uspješno riješen dolaskom dr. Srećka Badurine TOR, dok je za rektora VBŠ-a 13. kolovoza 1974. imenovan dr. Mile Bogović koji je stao i na čelo Instituta. Takvo će rješenje potrajati godinama jer je na službi rektora VBŠ-a Bogović ostao sve do ak. 1984./1985. god., dok je službu predstojnika Instituta obnašao do 1978./1979. Na obje ga je službe zamijenio dr. Anton Benvin. Ni pri Bogovićevom ni pri Benvinovu imenovanju crkvena se vlast nije vodila rezultatima glasovanja na sjednicama profesorskog zbora.

13 Pismo Ante Kresine Viktoru Buriću, 24. veljače 1969. Nar, Prezidijal Josipa Pavlišića, fasc. «Sje- menište-metropolija», f. 10-14. 14 Od 1978. postoji i Pastoralni institut koji je oživio neke zamrle inicijative VBŠ-a kao što su konferencije za redovnice i predbračni tečajevi. Najveći doseg bio mu je Odjel za pastoralnu formaciju redovnica s predavanjima od dvije godine. No sve je to bilo kratkoga daha. 15 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str. 298-307. I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., 371-388 381 Od rujna 1974. dr. Josip Šojat razriješen je dužnosti rektora sjemeništa jer se u relativno poodmakloj dobi, kao što je 31. srpnja 1974. pismeno izjavio, sve teže nosio sa složenim odgojnim problemima. Predavanja je nastavio održavati sve do kraja ak. 1980./1981. god.16 Nakon njegova razrješenja službu rektora biskup Pavlišić pridržava sebi. Osoba Josipa Šojata spajala je prvo i drugo razdoblje djelovanja sjemeništa, ali s obzirom da je on predavao i bio prefekt još u senjskome sjemeništu, koje je zatvoreno 1940., njegovo ime povezuje također riječku crkvenu visokoškolsku ustanovu sa središtem koje je sve od početka devetnaestog stoljeća s manjim prekidom formirao kler našega kraja i na čiju se baštinu riječko sjemenište pozivalo.

Zasluge nadbiskupa Josipa Pavlišića

U listopadu 1965., tijekom zadnje sesije Drugog vatikanskog koncila, Josip Pavlišić iz Rima piše Svetoj Stolici pismo u kojemu traži rješavanje riječkog crkvenog pitanja. Činjenica kako ista osoba upravlja dvjema biskupijama, tvrdio je, ima negativan učinak i na polju novih zvanja. U trenutku pisanja toga pisma VBŠ (nakon na- silnog zatvaranja) još nije otvorena, ali su pripreme već poodmakle pa otvaranje i pitanje postojanja sjemeništa i teološkog studija u Ri- jeci Pavlišić stavlja u službu potrebe da Rijeka ima rezidencijalnog biskupa. «Poteškoće su porasle s obzirom da je uprava podijeljena u dva dijela: ona za senjsko-modrušku i ona za hrvatski dio Riječke biskupije. [...] Bez sumnje, u duhovnom pogledu velika se šteta čini ostavljajući Riječku biskupsku katedru upražnjenu u tako dugom razdoblju, i to bez da itko od toga ima ikakvu korist. Najveća šteta se čini formaciji svećenika jer apostolski administrator msgr. Burić ima već odveć puno problema u njegovoj rezidencijalnoj biskupiji [...] Tijekom 1966. planiramo, ako Bog to dopusti, ponovno otvoriti Sjemenište i Teologiju sa svim tečajevima filozofije i teologije. To sjemenište kani primiti kandidate biskupija Poreč-Pula, apostolske

16 Usp. Ivan Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str. 301. 382 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 administrature Pazin i biskupije Krčke, osim biskupija Rijeka i Senj- Modruš, praktički četiri biskupije. U ovome slučaju prisutnost rezidencijalnog biskupa u Rijeci bila bi još nužnija kao što bi se osjećala potreba za liturgijskom vitalnošću u katedralnoj crkvi koju bi dali teolozi. Biti studentom u gradu koji je crkveno-pravno ničija zemlja i o kojem skrbi ad tempus upravitelj sa svim onim ograničenjima koje upravitelj obdržava. Pogrešno je na crkvenom polju tvrditi Sede va- cante nihil innovetur dok su se na društvenom, političkom, etičkom, društvenom, ekonomskom području dogodile tolike promjene i ino- vacije. To ima znatne negativne posljedice na duhovni i kršćanski život.»17 Iz istoga pisma doznajemo i to kako Pavlišić misli da je urgentno pitanje otvaranja malog sjemeništa i kako je prikladno mjesto za to Ogulin. «Hitna je potreba uspostave maloga sjemeništa u zaleđu. Po mojemu mišljenju najadekvatnije mjesto za to je Ogulin ili Oštari- je, župa pored Ogulina, gdje dolaze tri željezničke pruge. Mjesto je udaljeno od gradskih centara. Posjeduje vodovod i struju. S ekonom- ske strane bio bi podesniji nego druga područja u biskupiji. Pristup sjemeništaraca tome području bio bi lakši nego drugim dijelovima i to bez većih putnih troškova. Klima toga područja je relativno blaga bez jakih zimskih vjetrova. U Ogulinu su i franjevci trećoredci koji bi mogli biti ispovjednici i eventualno nastavnici. U Ogulinu je gimnazija, srednja ekonomska, trgovačka. U njegovoj okolici je vjer- nička populacija. Nastavni svećenički kadar mogao bi se poslužiti željeznicom da bi došao do sjemeništa. Mogli bi se imati pristojni uvjeti za ekonomiju sjemeništa. Sa samo dva sata putovanja biskup bi mogao doći do sjemeništa i u jednom se danu vratiti u Rijeku. Vjernici bi rado pozdravili osnivanje maloga sjemeništa i pomogli bi ga. [...]»18

17 Nar, Prezidijal Pavlišić, fasc. «Stvaranje Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije», sv. 1, fol. 13. Pismo Josipa Pavlišića Svetoj Stolici, listopad-studeni 1965. 18 Isto. I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., 371-388 383 U procesu formiranja nadbiskupije, osobito u raspravama oko određivanja sjedišta ujedinjene nadbiskupije, postojanje sjemeništa i VBŠ-a u gradu Rijeci išlo je u prilog onima koji su se zauzimali za rješenje u kojemu će Rijeka imati središnje mjesto u crkvenoj upravi, a među njima na prvome mjestu Josipu Pavlišiću. U tome sklopu postavljalo se pitanje vlasništva nad samim zgradama te na koji će način biskupi voditi brigu o toj ustanovi. Tako pomoćni biskup Josip Pavlišić 9. lipnja 1967. piše ordinariju Buriću pismo u kojem u nekoliko točaka traži preciziranje nekih pitanja odnosa trojice biskupa prema sjemeništu i školi. Radilo se o tome tko će voditi brigu o sjemeništu nakon što je od prethodne 1966. ta ustanova ponovno otvorena i nakon što je potvrđena odluka o interdijecezanskome statusu iste; hoće li biskupi to činiti kolektiv- no ili putem delegiranja jedne osobe ili vijeća; pitanje «adaptiranja, proširivanja, dograđivanja sjemeništa», o čemu se biskupe pozivalo da donesu dugoročniji plan. S posljednjim je bilo u vezi i pitanje po- sjeda same zgrade koje je ostalo vlasništvom Riječke biskupije jer, prema Pavlišićevim riječima, prenošenje «na neko treće lice bilo bi teško i skupo, i pitanje je kakove bi zato bile stvarne mogućnosti». Iz toga je pisma jasno kako je pitanje djelovanja sjemeništa u uskoj vezi s rješavanjem pitanja biskupijskih granica i osobito sjedišta biskupa. U točki 8. toga pisma Pavlišić naglašava: «Rijeka nema svoga rezidencijalnog Biskupa, nema svojih pitomaca, nema svojih sveće- nika (svega 11 dijecezanskih svćenika, od toga 4 Slovenaca) ipak bi ta biskupija morala dobiti svoga rezidencijalnoga biskupa koji bi vodio brigu i o kleru i o sjemeništu, kao kolijevci za novi naraštaj.»19 Biskupi Burić, Nežić, Zazinović i Pavlišić 15. listopada 1967. potvrđuju interdijecezanski karakter sjemeništa i VBŠ-a. Obave- zujući se da će davati svoje kandidate i poglavare za tu ustanovu, konstatiraju kako stare zgrade, i uz adaptaciju, ne bi zadovoljavale potrebe. Tvrde kako nemaju financijskih sredstava za novu izgradnju i obraćaju se karitativnim ustanovama u katoličkome svijetu moleći ih da im pomognu, makar u etapama od pet godina.

19 Nar, Prezidijal Viktor Burić, Acta 526. 384 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Iz jednoga pisma koje Josip Pavlišić upućuje trojici ordinarija vide se razlike oko budućnosti ustanove, odnosno mjesta gdje smje- stiti ili graditi sjemenište. Osim Rijeke, na kojoj insistira Pavlišić, neki predlažu otok Krk kao mjesto izgradnje novoga sjemeništa ili se pak pouzdaju u povrat nacionaliziranog samostana benediktinki na Podmurvicama u Rijeci. No Pavlišić piše kako nisu realne šanse da se dobije nazad benediktinski samostan, a da gradnja izvan Rijeke nije preporučljiva zbog toga što su bogoslovi pretežno sa sela pa je potrebno da u sjemeništu dođu u kontakt s gradskim svijetom, a imat će profesore koji mogu štošta ispomagati u gradu, što na selu ne bi mogli, a katedrala treba imati klerike za pojedine crkvene službe.20 Nakon uspostave Riječko-senjske nadbiskupije, biskupi nove metropolije na sastanku održanom u pazinskome sjemeništu 10. rujna 1973. sporazumno odlučuju o statusu koji imaju ustanove od metropolitanske važnosti. Potvrđuju odluku od 10. ožujka 1950. i onu od 12. rujna 1966. o Interdijecanskom bogoslovskom sjemeništu u Rijeci. Dogovaraju se da će jedan član episkopata metropolije kao delegat na određeno vrijeme obnašati službu posebnog nadzora ži- vota i rada u pazinskom i riječkom sjemeništu (određen je Karmelo Zazinović), a Josip Pavlišić obavljat će službu vrhovnog upravitelja sjemeništa: «Budući da je g. 1969. ustanovljena riječka crkvena pokrajina sa sjedištem u Rijeci kojoj od tada pripadaju riječko-senjska nadbiskupija i biskupije krčka, porečko-puljska te administratura pazinska, smatramo se pozvanijima i odgovornijima u duhu koncilskih i pokoncilskih dekreta i smjernica, da se kolegijalno brinemo za što pravilniju i uspješniju formaciju budućih svećenika naših biskupija u pazinskom Dječačkom sjemeništu i riječkom Interdijecezanskom bogoslovnom sjemeništu [...] Dok se ne pripravi i odobri Statut In- terdij. Bog. Sjemeništa jedan će član episkopata metropolije kao njegov delegat na određeno vrijeme vršiti službu njegova vrhovnog upravitelja te će u sporazumu s ostalim biskupima potpisivati dekre- te imenovanja odnosno razrješenja službe svih sjemenišnih poglavara i profesora.»21

20 Nar, Prezidijal Josipa Pavlišića, fasc. «Sjemenište-metropolija», f. 20. 21 Nar, Prezidijal Josipa Pavlišića, fasc. «Sjemenište-metropolija», f. 25. I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., 371-388 385 Krajem sedamdesetih nastale su velike poteškoće jer su troš- kovi uzdržavanja škole i sjemeništa s obzirom na mali broj bogoslova bili izuzetno veliki. Predlagalo se čak preseljenje u Pazin i zatvaranje ustanove, no do zatvaranja nije došlo jer je Riječko-senjska nadbiskupija preuzela troškove na sebe, dok su ostale dvije biskupije isplaćivale «primjerenu mjesečninu». Na sastanku je riječke crkvene pokrajine 31. siječnja 1978. u Pazinu zaključeno da će «sva tri biskupa ordinarija Riječke metropolije podržavati i dalje interdijecezansko bogoslovsko sjemenište u Rijeci s Visokom bogoslovskom školom do granice mogućnosti u bilo kojim poteškoćama». Kada je budućnost sjemeništa i VBŠ-a bila vrlo neizvjesna zbog malog broja bogoslova, zahvaljujući upornosti nadbiskupa Pa- vlišića ponovno je aktualizirano pitanje izgradnje nove sjemenišne zgrade. Dobivanjem dozvole vlasti, tijekom studenog 1985. počeli su pripremni građevinski radovi prema nacrtima koje je sedamdesetih izradio ing. Emil Seršić, no tako da je prvotni plan preinačen odlukom da se gradi samo zapadno krilo. Temeljni je kamen po- ložen 17. prosinca 1985., te je već nakon dvije i pol godine (za- hvaljujući činjenici da je nadbiskup na gotovo čudotvoran način na- maknuo financijska sredstva, između ostalog, i darom Ivana Pavla II. od 100.000 dolara), 31. svibnja 1988. blagoslovljena i svečano otvorena nova zgrada. To je bila godina Pavlišićeva zlatnog jubileja svećeništva. U novu je zgradu smješteno Bogoslovsko sjemenište i Svećenički dom, a stara je adaptirana za potrebe VBŠ-a i Caritasa. S tim su zahvatima, koje možemo nazvati proročkima, sjemenište i škola dočekali promjene 1990., čime je omogućen studij i laicima, što bi u prethodno postojećim uvjetima bilo neizvedivo.22

Zaključak

Iako je senjsko-modruškom biskupu Viktoru Buriću dopala nezahvalna zadaća zatvaranja senjskog sjemeništa 1940., Provid- nost mu je nakon nekoliko godina dala ulogu otvaranja Centralnoga interdijecezanskog sjemeništa i Visoke bogoslovske škole u Rije-

22 Usp. I. Devčić, «Bogoslovsko sjemenište i Visoka teološka/bogoslovska škola», str. 308-310. 386 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ci 1947. godine. Ta će ustanova i prije formalnopravne uspostave Riječko-senjske metropolije formirati hrvatski kler i biti od velike važnosti za tadašnje zapadnohrvatske biskupije i apostolske administrature. Postojanje takve metropolitanske ustanove više od dva desetljeća prije no što je Pavao VI. osnovao riječko-senjsku crkvenu pokrajinu bio je argument u korist onih koji su se zauzimali i uvi- đali opravdanost uzdizanja Riječke biskupije na nadbiskupsku čast i središte cjelokopne metropolije, prije svega tadašnjega pomoćnog biskupa Josipa Pavlišića. Zahvaljujući trudu i uviđavnosti pastira naših mjesnih Crkava i brojnih poglavara i nastavnika u teškim vremenima koja su iza nas, sjemenište i Teologija u Rijeci mogu djelovati i početkom trećega tisućljeća na dobro cijele Riječke metropolije i Zadarske nadbiskupije. I. Devčić, Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola..., 371-388 387 RIASSUNTO

Nell'attività del seminario e della scuola superiore di teologia a Fiume possono distinguersi alcune fasi. Dopo l'apertura del 1947 quando il seminario minore italiano che operava sin dal 1926 diviene seminario maggiore, l'autore descrive le circostanze in cui operava questa istituzione. Si riportano i nomi dei vari rettori nonché dei do- centi. Il primo periodo si conclude con la chiusura forzata effettuata dopo un processo farsa nel 1955. Nel 1966 inizia la seconda fase di attività in cui si presenteranno nuovi problemi che paventeranno addirittura la chiusura per mancanza di vocazioni. Il seminario e la scuola superiore di teologia erano istituzioni interdiocesane il che era un argomento a favore di chi negli anni Sessanta appoggiava l'elevazione della diocesi di Fiume a livello arcidiocesano e centro della circoscrizione ecclesiastica il che sarà effettuato da papa Paolo VI con la bolla Coetu instante del 1969, in primo luogo di mons. Josip Pavlišić, allora vescovo ausiliare di Senj-Modruš. A lui vanno riconosciuti grandi meriti per quanto concerne il seminario soprattutto per il suo ampliamento. Parole chiave: seminario, scuola teologica superiore, Viktor Burić, Josip Pavlišić. 388 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., 389-402 389 Rafko Valenčič

KAREL JAMNIK (1891.-1949.) APOSTOLSKI ADMINISTRATOR RIJEČKE BISKUPIJE (1947.-1949.)

Prof. dr sc. Rafko Valenčič, KBF u Ljubljani UDK: 282[27[262.136.5 K.JAMNIK]:262.3 RIJEČ- KA BISKUPIJA](497.4)+(497.5-3)(091) Prethodno priopćenje

Karel Jamnik (1891.-1949.), župnik i dekan u Trnovem (Ilir- ska Bistrica, Slovenija), imenovan je godine 1947. apostolskim administratorom Riječke biskupije. Službu je obavljao dvije godine (1947.-1949.). Njegov je svećenički život i rad obilježen dvama političko-ideološkim sustavima prošloga stoljeća: fašizmom koji je u tim krajevima na društvenom i crkvenom području vršio talijani- zaciju (u školi i javnosti, u Crkvi i u vjerskom odgoju), te komunizmom koji je u poratnim godinama ometao ili čak onemogućivao pastoralni rad Crkve. U pastoralnom radu Jamnik se pozivao na bogatu pastoralnu tradiciju, prisutnu u susjednoj Ljubljanskoj biskupiji od vremena biskupa Antona Bonaventure Jegliča (1850.-1937.; ljubljanski biskup 1898.-1930.) kojoj je dekanat Trnovo pripadao od godine 1830. Ova se tradicija zasnivala na vjerskoj i kulturnoj ulozi pastoralnoga rada svećenika i crkvene zajednice (odgoj vjernika, priprava na brak i briga za obitelj, staleške nedjelje, kategorijalni pastoral, bratovštine i udruge, socijalni i gospodarski rad Crkve), te na solidarnosti svećenika u duhovnom i pastoralnom radu. Kao administrator, Jamnik je davao prioritet gorućim pitanjima u poratnim prilikama: manjku svećenika zbog odlaska talijanskih svećenika i biskupa U. Camozza (1947.), otvaranju Bogo- slovnog sjemeništa i Visoke teološke bogoslovne škole u Rijeci, tekućim pastoralnim i administrativnim pitanjima, odnosu s politič- kom vlašću osobito glede svećeničkih staleških društava koje su komunisti htjeli pridobiti na svoju stranu. U pastoralnim i društvenim pitanjima Jamnik se pokazao kao mudar voditelj, savjetnik sveće- nicima i vjernicima, vjeran crkvenoj disciplini i zajedništvu Crkve. Ključne riječi: Karel Jamnik (1891.-1949.), apostolski administrator Riječke biskupije (1947.-1949.), pastoralni rad, vrijeme fašizma i komunizma, pastoralni prioriteti, poslijeratne prilike. 390 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Uvod

Imajući pred očima 58 godina života i nešto više od dvije godine službe apostolskog administratora mons. Karla Jamnika, prema današnjim mjerilima, one znače tek osrednje godine života i početak neke službe u kojoj čovjek još nije mogao u potpunosti razviti svoje talente i ostvariti nacrte. Time je i naša znanstvena obrada Jamniko- va rada sužena na uzak krug podataka i ocjena za vrijeme njegove dvogodišnje službe apostolskog administratora. To je jedna strana medalje. Druga je, mnogo složenija strana, vrijeme u kojemu je Jamnik živio u crkvenim prilikama i društvenim sustavima i to prije, za vrijeme i poslije rata, pod različitim autoritetima jedne i druge strane. Božjom providnošću bio je pozvan biti tvorcem i svjedokom jednog vremena. Nakon priključenja Slovenskog Primorja i Istre Jugoslaviji Pa- riškim ugovorom (10. veljače 1947.) te odlaskom trećeg riječkog biskupa mons. Uga Camozza u Italiju (riječki biskup, 1938.-1947.), apostolskim administratorom Riječke biskupije imenovan je Karel Jamnik, župnik i dekan u Trnovu (danas Ilirska Bistrica).

1. Životni put

Karel Jamnik rođen je 13. rujna 1891. u seljačkoj obitelji u selu Brankolovo u blizini Velikih Lašča (Dolenjska). Na tim prostorima rođene su poznate osobe koje su zadužile slovensku kulturu: protestantski pisac i prevoditelj Primož Trubar (1508.-1588.), renesansni kompozitor Jakobus Gallus Petelin (1550.-1591.), a u 19. stoljeću književnici Josip Stritar i Fran Levstik. Nakon pučke škole u Velikim Laščama i gimnazije u Ljubljani, teološki je studij započeo u Gorici kao bogoslov Tršćanske biskupije. Premda rođen u Ljubljanskoj biskupiji, Jamnik se odazvao pozivu tršćanskog biskupa Andreja Karlina (1857.-1933.), rodom iz Škofje Loke, koji je zbog oskudice svećenika pozvao mlade kandidate iz drugih krajeva za svećeničku službu u svojoj biskupiji. Među njima je bio i Karel R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., 389-402 391 Jamnik.1 Zbog ratnih godina studij je nastavio u Ljubljani, gdje ga je biskup Andrej Karlin zaredio za svećenika 1916. godine. Kao mladomislik K. Jamnik imenovan je kapelanom u župi sv. Jakova u Trstu (1916.-1920.), kasnije za kurata u Slivju (1920.- 1935.). Župa (kuracija) godine 1934., zajedno s drugim župama dekanata Hrušice (Hrušica, Slivje, Podgrad, Golac, Pregarje), pripala je Riječkoj biskupiji. Godine 1935 Jamnik dolazi za župnika u Trno- vo (Ilirska Bistrica), gdje kao župnik i dekan ostaje do smrti 3. studenoga 1949. Bio je začasni kanonik riječkoga kaptola i konzultor biskupa Uga Camozza. Za vrijeme fašizma Jamnik je dijelio sa subraćom svećenicima i vjernim pukom brigu za očuvanje vjere i slovenske riječi u Crkvi, dok je za vrijeme rata branio stanovništvo pred Talijanima i Nijemci- ma, četnicima i partizanima. Neko je vrijeme (1942.) proveo zajedno s drugim svećenicima u internaciji u Veroni, u Italiji. Njegova pastoralna zalaganja u Trstu, Slivju i Trnovu obuhvaćala su odgoj mladeži u vjeri i vjernosti narodu, brigu za duhovna zvanja, početak slovenskog školstva zajedno sa školskim sestrama Notre Dame u Trnovu nakon kapitulacije Italije 1943. godine. Sestre su vodile pučku školu, nižu gimnaziju, internat za djevojke, gospodarsku školu. Za vrijeme rata doživio je paljenje sela u domaćoj i susjednoj župi (1942.), ubojstvo i internaciju desetaka njihovih stanovnika, na dan završetka rata ubojstvo svećenika Viktora Perkana na sprovodu jednog mla- dića (Jelšane, 9. 5. 1945.), dvije godine kasnije ubojstvo Miroslava Bulešića (24. 8. 1947.), nešto kasnije izginuće svećenika Alojza Kri- stana (14. 8. 1947.).2 Nikakvo čudo da je obolio od šećerne bolesti, a godine 1948. doživio lagani moždani udar. Na dan 2. studenog 1949. obavio je na groblju u Trnovu molitve za pokojne, sljedećeg dana, 3.

1 Između drugih navodimo Jakoba Sokliča (rođen 1893. na Bledu, umro 1973. u Slovenj Gradcu) koji je neko vrijeme djelovao u Istri. Poznat je kao vrijedan kulturni djelatnik i ljubitelj umjetnosti (Sokličeva galerija u Slovenj Gradcu). Iz Češke došao je u Slovensko Primorje Jožef Tabacky, rodom šlezijski Nijemac koji je bio kao župnik u Trnovu godine 1935. protjeran od Talijana preko granice u Austriju. 2 Prisjetimo se ubojstva svećenika Miroslava Bulešića u Lanišću (24. 8. 1947.). Usp. Tamara GRIESSER-PEČAR, Cerkev na zatožni klopi, Družina, Ljubljana, 2007., str. 507-509; Ivan SIMČIČ, Župnija Jelšane med državami in sistemi (diplomski rad), Filozofska fakulteta Univerze u Ljubljani, Jelšane, 2000. (?), str. 43-46, 49-50. 392 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Studenog, umro je od od moždanog udara.3 Sahranjen je na groblju u Trnovu 5. studenog 1949. Sahranu je vodio tadašnji administator Ljubljanske biskupije mons. Anton Vovk (1900.-1963.; administrator i kasnije biskup 1946.-1963.); njegov je nagrobni govor sačuvan u Nadbiskupijskom arhivu u Ljubljani.4

2. Duhovni lik svećenika K. Jamnika

Jamnik se odlikovao mirnim i odlučnim karakterom te aristo- kratskim nastupom. Premda pomalo rezerviran u ophođenju s ljudima, bio je odlučan u čuvanju njihovih prava pred vlastima koje su se često mijenjale. Obdaren socijalnim osjećajem odazivao se na nepravdu moćnika u obranu siromašnog puka. Znanje stranih jezika – pored latinskog, talijanskog i njemačkog, služio se francuskim te djelomično engleskim jezikom, što je za ono doba bila rijetkost. Među svećenicima koji su se tjedno, obično ponedjeljkom, sa- kupljali oko njega na bratski razgovor, rješavanje pastoralnih pitanja i odmor, imao je nesporan autoritet. Okružen kapelanima, obično dvojicom, odnosno u vrijeme rata čak četvoricom te još dvojicom umirovljenih, koji su boravili u samostanu sestara i pomagali u pastvi, brinuo se za opširnu pražupu Trnovo s 20 sela i 16 filijala, koliko je tada – pored župne crkve u Trnovu i gradske u Bistrici – brojila župa. Potrebno je napomenuti da je već biskup I. Sain (1925.-1932.) imenovao posebnog kapelana za talijanske vojnike i namještenike u Bistrici (tu su živjeli talijanski vojnici i civili), za vrijeme A. Santina (1933.) Talijani su zahtijevali još jednu misu s talijanskom propovijedi, dok su učitelji od djece zahtijevali prisustvovanje talijanskoj misi i propovijedi.5 Za vrijeme rata, po narudžbi biskupa U. Camozza, Jamnik se brinuo za izbjeglice i prognanike koji su bili internirani u južnoj Ita- 3 Usp. Lojze ŠKERL, Karel Jamnik, Primorski slovenski biografski leksikon, I. knjiga, Gorica (Itali- ja), 1981., str. 566; Blaž Otrin (ur.), Anton VOVK, V spomin in opomin, Ljubljana, 2003., str. 179; Marija ČIPIĆ REHAR, Cerkev in oblast na Primorskem v letih 1945-1953, Družina, Ljubljana, 2007., str. 154. Autori pravilno navode kao dan smrti 3. 11. 1949., dok drugi navode 4. 11. 1949. 4 Govor mons. A. Vovka sačuvan je u izvornom obliku, usp. Nadškofijski arhiv Ljubljana (NŠAL), Škofje, Vovk, šl. 80/18. 5 Usp. Lavo ČERMELJ, Slovenci in Hrvatje pod Italijo med obema vojnama, Slovenska Matica v Ljubljani, Ljubljana, 1965., str. 232-233. R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., 389-402 393 liji. Odlučno se zauzeo za sjemeništarce iz svoje župe i susjednih župa koji su – u znak prosvjeda – bez dozvole poglavara došli vla- kom izravno do njega potužiti mu se na situaciju u sjemeništu: glad i hladnoću. Odlučno se stavio na stranu đaka i protiv vicerektora Tam- burinija, uz napomenu da upravo slovenske župe iz zaleđa Rijeke, to je Trnovo s okolicom, najviše doprinose uzdržavanju sjemeništa i drugih biskupijskih institucija. Kada zbog lošeg zdravlja nije više sam propovijedao vjernicima – prema ondašnjoj tradiciji neposredno prije mise – još je uvijek misio, a propovijed je povjerio kapelanima. Tako u svojim uspome- nama svjedoči Vladimir Pirih (1921.), jedini živući slovenski sveće- nik nekadašnje Riječke biskupije, sada u mirovini u Postojni (župnik i dekan 1965.-2001.).6

3. Pastoralni rad

Pored solidnog humanističkog i teološkog odgoja u doba Au- stro-Ugarske Monarhije, kojoj su onda pripadali ovi krajevi, mladi je svećenik Jamnik imao pred očima primjer takozvanog Jegličeva pastoralnog modela. Anton Bonaventura Jeglič (1850.-1932., ljubljanski biskup 1898.-1930.), crkveni, intelektualni i društveni vi- zionar, imao je pred očima viziju pastorala koji gradi na osnovama individualnog pristupa, poštovanju osobe, brizi za njezin cjelovit odgoj, pripremi mladeži na brak i pastoralu obitelji; jednaku pozornost posvećuje izgradnji crkvene zajednice, crkvenim udrugama i bra- tovštinama, takozvanom kategorijalnom pastoralu, društvenoj (čak političkoj) ulozi i djelatnosti Crkve, njezinu zalaganju za obnovu svijeta u Kristu i Mariji.7 Takvu je viziju imao Jamnik već u počet- nim godinama svećeništva u Trstu, kasnije u Slivju i Trnovu, gdje su

6 Osobna svjedočenja V. Piriha (25. 7. 2006.). Svoje je uspomene na K. Jamnika opširnije napisao Melhior Golob (1915.-2005.), svećenik Ljubljanske (nad)biskupije, koji je kao progranik ratne godine (1941.-1945.) proživio kao kapelan u Trnovu. Usp. Melhior GOLOB, Zdrava pamet, močna vera, Ljubljana, 1999., str. 31-45. 7 Razni autori i njihovi prilozi (B. Kolar, M. Smolik, B. Košir, V. Potočnik, A. S. Snoj, V. Melik, S. Granda, R. Valenčič i drugi), u: Edo ŠKULJ (ur.). Jegličev simpozij v Rimu (Zbornik), Slovenska teološka akademija v Rimu – Mohorjeva družba v Celju, Celje, 1991. 394 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 već postojali modeli ovoga pastorala.8 Svoje je snage posvećivao i kulturnom odgoju vjernika, osobito mladeži. Jegličev model koji se početkom 20. stoljeća proširio na dekanate koji su nakon Prvog svjetskoj rata pripadali Tršćansko-kopar- skoj biskupiji, odnosno Goričkoj nadbiskupiji (prvoj su pripali dekanati Trnovo i Postojna, drugoj dekanat Vipava), bio je vrlo uspješan. Vjerski je život dobio polet, duhovna zvanja – svećenička i redov- nička – bila su brojna.9 No ne možemo zaobići važan, čak ključan trenutak u životu K. Jamnika. Počeci fašizma stvorili su u tim krajevima mnoštvo problema: kako očuvati narodni i vjerski identitet puka, kakav odnos Crkva mora zauzeti prema civilnim vlastima koje su se povezivale u svrhu talijanizacije javnoga života, iseljavanje stanovništva i sl. S tim problemima susreo se Jamnik već u počecima svećeničkoga rada, napose pak u riječkom razdoblju svoga života, za vrijeme biskupa Anto- nia Santina (1933.-1938.). Latinski odnosno talijanski jezik u Crkvi, talijanski u školi i kod vjeronauka, zabrana glagoljice te slovenskog i hrvatskog jezika stvarali su napetosti između biskupa i svećenstva koje se pozivalo na tradiciju (»ab immemorabili«), koju je A. Santin nazivao »abuso« - »zloupotreba«. Problem se zaoštravao čak prijet- njom suspensionis a divinis, pa i samom suspenzijom. Navodimo nekoliko primjera: svećenik Rafael Morel (Zagorje, 1935.) suspen- diran je jedan tjedan zbog toga što je ordinarijatu slao zapisnik o svećeničkom susretu (koroni) na slovenskom jeziku;10 Milan Grlj otklonio je poučavati hrvatsku djecu na talijanskom jeziku (Brgud, 1934.), dok je Franc Rožič radije napustio župu nego ispunio bisku-

8 Dekanat Trnovo bio je do 1830. dio Tršćansko-koparske biskupije, nakon toga, zajedno s dekanati- ma Postojna i Vipava, pripao je Ljubljanskoj biskupiji. 9 U vrijeme K. Jamnika mlade su mise imali: Vladimir Šircelj i trapist Bonifacij (Jožef) Valenčič (1937.), kapucin Anton Mavrič (1936.), Zvonko Perkan (1938.), Danilo Perkan (1941.), Joško Skok (1945.), Franc Gombač (1946.), nešto kasnije Joško Kovačič, franjevci Ciril (Frane) i Metod (Stano) Brlek te Jože Kunčič (1952.). Trapist Franc Škrlj (1935.?) napustio je svećeništvo 1945., dok su brojne domaće djevojke ušle u samostan školskih sestara De Notre Dame u Trnovu i u druge samostane ondašnje Italije. Usp. Letopis Cerkve na Slovenskem 2000, Ljubljana, 2000., str. 869-871 i 1260. 10 Prim. Lavo ČERMELJ, Slovenci in Hrvatje pod Italijo med obema vojnama, Ljubljana, 1965.; ISTI, Il vescovo Antonio Santin e gli Sloveni e Croati delle diocesi di Fiume e Trieste-Capodistria, Ljubljana, 1953., str. 61-65; ISTI, Slovenci in Hrvatje pod Italijo, Ljubljana, 1938. R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., 389-402 395 povu naredbu (Podgraje, 1934.).11 Iste je godine A. Santin posjetio papu Pija XI. i od njega tražio rješenje tog pitanja. Dobio je naputak da nacionalno pitanje nikako ne smije imati prednost pred vjerskim i pastoralnim pitanjima. Stoga biskup Santin svećenicima poručuje zabranu liturgije na slavenskom (slovenskom, hrvatskom) jeziku.12 Ne smijemo zaboraviti da su trojica Jamnikovih prethodnika – Jo- žef Kržišnik (1926.), Janko Dolenc (1926.-1929.) i Jožef Tabacky (1929.-1935.) doživljavali prijetnje, pa čak i progon (J. Tabacky) sa župe od strane civilnih i crkvenih vlasti zbog svoje vjernosti narodu i dosadašnjoj pastoralnoj praksi. Svećenici su bili solidarni u svojim stavovima, premda su postojali pokušaji da ih se razdijeli. A. Santin je pozivao svećenike jednoga za drugim da potpišu spremnost u is- punjavanju njegovih zahtjeva i u određenom roku (do 1935. godine) ispune njegove naredbe. Zbog manjka domaćih svećenika i njihove neposlušnosti Santin je od talijanskih biskupa (iz Padove, Siene i drugih biskupija) tražio da mu šalju svećenike koji će znati jedino talijanski jezik.13 U vrijeme biskupa U. Camozza koji je došao 28. listopada 1938., problem se smirio,14 no skoro su nadošle ratne godine s novim problemima. Subraći svećenicima i vjernicima Jamnik je svojom mudrošću i razboritošću bio velika pomoć.

4. Imenovanje za apostolskog administratora

Ljudskim i svećeničkim kvalitetama potrebno je pripisati razlog što je K. Jamnik 1. kolovoza 1947., nakon odlaska biskupa Uga Camozza u Italiju 3. kolovoza 1947., bio imenovan apostolskim administratorom s pravima rezidencijalnoga biskupa.15 Sigurno je pri 11 Usp. Lavo ČERMELJ, Il vescovo Antonio Santin…, str. 14; ISTI, Slovenci in Hrvatje pod Italijo… , str. 225, 228. 12 Usp. Lavo ČERMELJ, Slovenci in Hrvatje pod Italijo…, str. 226-227. Usp. Bolletino del Clero della Diocesi di Fiume (1. 6. 1934.). 13 Usp. Lavo ČERMELJ, Slovenci in Hrvatje pod Italijo…, str. 228-230. 14 Usp. Franc KRALJ, Versko in cerkveno življenje v dobi dozorevanja slovenskega naroda, u: Metod Benedik (ur.), Zgodovina Cerkve na Slovenskem, Mohorjeva družba, Celje, 1991., str. 192 (173-194). 15 Marko MEDVED, La Chiesa cattolica a Fiume (1920-1938): Amministratori apostolici e vescovi di una diocesi plurinazionale in epoca fascista, Pontificia Universita Gregoriana, Roma, 2008., str. 194; A. ŠKERL, nav. dj., str. 566. Kao datum imenovanja K. Jamnika neki navode 27. 3. 1947. 396 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 tome velik utjecaj imao biskup U. Camozo koji je Jamnika visoko cijenio.16 Imenovanje mu je javio tadašnji apostolski nuncij u Ju- goslaviji Joseph Patrick Hurley (1894.-1967., nuncij 1945.-1950.). Neki tvrde da mu je bilo ponuđeno i biskupsko ređenje koje je – vjerojatno iz zdravstvenih razloga – Jamnik otklonio.17 Jamnik i nakon imenovanja ostaje župnik i dekan u Trnovu. Je li se kanio preseliti na Rijeku, nije poznato. Vrijeme njegove administracije bilo je kratko i ispunjeno mnogim drugim problemima. Navodimo samo neke.

1. Najprije manjak svećenika. Talijanski svećenici otišli su zajedno s biskupom Ugom Camozzom. Ostali su redovnici, kapucini i salezijanci u gradu te slovenski svećenici. Na biskupski ordinarijat došao je dr. Ivan Dukić koji se vratio iz župe Sesvete u Zagrebačkoj nadbiskupiji; kancelar je postao mr. Danilo Perkan.18 Jedan ili drugi dolazili su jedanput ili dvaput mjesečno u Trnovo noseći akte koje je Jamnik potpisivao. Službu tajnika obavljao je Vladimir Pirih (rođen 1921., zaređen 1946.) kojemu je Jamnik napisao svoj prvi dekret (na klasičnom latinskom jeziku) za kapelana u Trnovu (18. 8. 1947.), kasnije kao vicarius substitutus (29. 8. 1949.) za slučaj da se njemu dogodi nešto nepredvidljivoga, budući da je već godine 1948. doži- vio lagani moždani udar.

2. Među prvim zadaćama novog administratora bilo je osnivanje Bogoslovnog sjemeništa i Visoke bogoslovne škole. Nacrt za Visoku bogoslovnu školu već je bio pripremljen; pripremili su ga dr. Ivan Dukić i Božo Milanović, Jamnik je dao svoj potpis, zajedno sa

(usp. Marija ČIPIĆ REHAR, Cerkev in oblast na Primorskem v letih 1945-1953, str. 154; Ivan SIMČIČ, Župnija Jelšane med državami in sistemi (diplomski rad, rokopis), bez oznake godine izlaska, vjerojatno 2004.-2005.!). Do Trsta je U. Camozza u taksiju pratio Vladimir Pirih, tada podravnatelj na biskupiji (osobno svjedočenje V. Piriha). 16 Na osobnu fotografiju, format razglednice, koju je U. Camozzo poklonio K. Jamniku, napisano je: Al Rev. Msgr. Carlo Jamnik in segno di stima e di fraterno affetto benedicendo U. Camozzo 1. 8. 1947«. Usp. ŽA Trnovo – Kronika II. 17 Tako navode L. ŠKRLJ, nav. dj., str. 566; Melhior GOLOB, nav. dj., str. 33, i V. Pirih (osobno svjedočenje). 18 Danilo Perkan, rođen u Trnovu (1914.), zbog političkih i vjerskih prilika inkardiniran je u Lju- bljansku biskupiju. Studirao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani i postigao magisterij iz Svetoga pisma (mentor prof. Andrej Snoj). Na Jamnikov poziv vratio se u domaću biskupiju. R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., 389-402 397 senjskim biskupom dr. Viktorom Burićem.19 To je bio važan događaj za formaciju domaćeg svećenstva. Za vrijeme biskupa A. Santina i U. Camozza bogoslovi su odlazili na teološki studij u Veneciju kako bi tamo dobili isključivo talijansku formaciju. Čak je i Gorica, gdje su desetljećima studirali talijanski, furlanski, slovenski i hrvatski bogoslovi, bila nepoželjna. U pomanjkanju domaćeg klera, u Rijeku su kasnije dolazili kandidati iz drugih biskupija tadanje Jugoslavije s nakanom da budu inkardinirani u Riječku biskupiju. No dolazili su i oni koji iz različitih razloga – političkih, osobnih, kao kasnija zvanja – nisu smjeli ili nisu mogli studirati u svojim biskupijama; među njima bili su brojni kandidati iz Slovenije.20

3. Kako je moguće razabrati iz protokola biskupskog ordinarijata u Rijeci te svjedočenja V. Piriha, najviše posla i akata bilo je u vezi sa ženidbenim parnicama, odnosno potvrdama o smrti ili iz- ginuću muževa na raznim vojnim frontama. Tako su žene bile slobodne za sklapanje novog crkvenog braka, ako su imale ovu nakanu.

4. Problem koji je tih godina zaokupljao biskupe i administratore u svim biskupijama nove Jugoslavije bili su odnosi između Cr- kve i državnih vlasti. Pitanje se napose doticalo svećeničkih udruga, u Sloveniji staleškog Ciril-Metodijskog društva slovenskih duhovni- kov. Pitanje je bilo goruće; nijedan biskup (administrator) nije htio niti je mogao rješiti problem neovisno o drugim ordinarijima, što bi imalo za posljedicu mogućnost izigravanja od strane državnih vlasti. Nakane nove vlasti bile su očite: osnivanje nacionalne Crkve, neovisne o Vatikanu, koju bi lakše nadzirala i priključila svojemu vla- ku. Vlast je od svećenika (biskupa) u Sloveniji zahtijevala da prizna ulogu Osvobodilne fronte (OF), podržava osnivanje staleškog sveće- ničkog društva i njezina biltena. Slovenski su se ordinariji – biskupi

19 Usp. Ivan DEVČIĆ, Bogoslovno sjemenište i Visoka teološka bogoslovna škola u Rijeci od 1947. do 1990., u: Mile Bogović (ur.), Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Kršćanska sadašnjost – Teologija u Rijeci, Zagreb – Rijeka, 1999., str. 272-274. 20 Usp. Ivan DEVČIĆ, Bogoslovno sjemenište i Visoka teološka bogoslovna škola u Rijeci od 1947. do 1990., str. 271-320. Među Slovencima navedeni su: dr. Alojz Rant, Franc Kovač, Ivan Koren, Danilo Cimprič, Jože Kunšek, Gašper Prelc, Joško Berce, Bogdan Bric, Štefan Strle, Ciril Zajec i drugi. 398 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 A. Vovk i M. Držačnik te administator K. Jamnik – dogovorili kako podršku neće dati, no društva neće zabraniti, dok za Mihaela Toro- ša, apostolskog administratora slovenskoga dijela Goričke biskupije, nisu znali kakvo mišljenje zagovara. Novi administrator Porečko- pulske biskupije Dragutin Nežić, koji je naslijedio M. Toroša kao istarski (pazinski) administrator, osobno je radi tog pitanja navratio kod K. Jamnika, A. Vovka i M. Držečnika (1948.). Usprkos konspi- rativnom značenju sastanka (D. Nežić je došao u civilnom odijelu) vlast je D. Nežića i L. Jurcu, koji ga je pratio, legitimirala na želje- zničkoj stanici u Ilirskoj Bistrici i to samo njih dvojicu. OZNA je svakako bila obaviještena i o Nežićevu posjetu ljubljanskom administratoru A. Vovku.21 Svjedoci (tadašnji kapelan Vladimir Pirih, susjedi župnog stana u Trnovu Andrej Brlek i Marica Brlek Novak) svjedočeda su pripadnici OZNA-e (UDBA-e) često dolazili kod Jamnika unatoč njegovoj bolesti. Sačuvana je bilješka OZNA-e kako je Jamnik dao preporuku svojim svećenicima da se mogu upisati u društvo (CMD), što nije odgovaralo istini; »preporuka« je, naime, bila konstrukt po- litičke vlasti. Na Jamnikov zahtjev, da kod razgovora bude uvijek prisutan jedan svećenik, OZNA nije pristala.22 Jamnik je već za vrijeme rata bio svjestan kakve nacrte ima revolucija koja se sakrivala pod nazivom »Osvobodilna fronta« (OF). Za vrijeme sprovoda župnika Viktora Perkana, koji je poginuo pod strijelom nepoznatog mladića (!), Jamnik je, obavljajući njegovu sahranu u Jelšanama (9. 5. 1945.), rekao: »Ako je to slučaj, onda ostaje slučaj. No, ako se budu primjeri panavljali, onda se radi o ideologiji koja ima svoje nacrte.«23 To se, nažalost, ostvarilo. Skoro će pogi- nuti, odnosno nestati Miroslav Bulešić i Alojzij Kristan.24 Svećenike koji su u dobroj vjeri ili su pak naivno surađivali s novom vlašću (Franc Škrlj, Alojz Kristan, Milan Grlj) znao je otvoreno opomenuti da se radi o velikoj prijevari koju ne smiju podržavati.

21 O tim podacima usp. Anton VOVK, V spomin in opomin, str. 17 i 464. 22 Razgovor s V. Pirihom (25. 7. 2006.). 23 Razgovor i svjedočenje V. Piriha (25. 7. 2006.). 24 Usp. Tamara GRIESSER-PEČAR, Cerkev na zatožni klopi, str. 506, 507-509. R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., 389-402 399 5. Završne misli

Prikaz života i rada K. Jamnika u stvari je na ovome simpoziju iznimka koju bi zaslužili svi biskupi, odnosno administratori Riječke biskupije od njezina početka do danas. Tek tada bismo mogli uspo- ređivati njihov rad i ulogu s obzirom na prilike koje su se tako često mijenjale: počeci biskupije, vrijeme fašizma i komunističke ideologije te nove prilike nakon političkih i društvenih promjena u 90-im godinama prošloga stoljeća. Dvogodišnja služba apostolskog administratora nije pružila prilike za velika djela i nacrte. Imajući u vidu heterologno područje i stanovništvo – hrvatsko, slovensko i talijansko – pastoralni je rad bio vrlo složen. Vjerski je život sigurno bio na najvišoj razini u slovenskom zaleđu gdje je, kako je navedeno, bio uzor takozvani Jegli- čev model pastoralnog rada koji još danas pokazuje svoju izvrsnost i suvremenost. Dragačije je bilo u gradskim i prigradskim sredinama (grad Rijeka, turistička središta Opatija, Lovran) gdje se počeo razvijati novi, gradski, privredno-industrijski i turistički mentalitet. U doba fašizma i komunističke vlasti mjesna Crkva morala se boriti na dvjema frontama što je otežavalo uspješan pastoralni rad. U tom primjeru možemo primijeniti konstataciju Jakoba Ukmara (1878.-1971.), uglednog tršćanskog svećenika, teologa i društvenog djelatnika, martira – mučenika i svjedoka događaja u Lanišću godine 1947., sluge Božjega, da su dvije fronte, s kojima se suočavala Crkva, slabile njezinu pastoralnu moć.25 Razumljivo je stoga da sa- dašnje vjersko stanje u svim tim krajevima nosi vidljive posljedice prošlosti. Međutim, kako u osobnom životu pojedinca tako i u ži- votu neke institucije potrebno je imati pred očima da Crkva u svim vremenima i uvjetima života ne prestaje biti narod Božji, sakrament, znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom (usp. LG 1).

25 Usp. Edo ŠKULJ (ur.), Ukmarjev simpozij v Rimu (Zbornik), Slovenska teološka akademija v Rimu – Mohorjeva družba v Celju, Celje, 2006. 400 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Izvori i literatura:

NAR - Nadbiskupijski Arhiv Rijeka (Protokoli). ŽA Trnovo – Kronika II. Čermelj, Lavo, Il vescovo Antonio Santin e gli Sloveni e Croati delle diocesi di Fiume e Trieste-Capodistria, Ljubljana, 1953. Čermelj, Lavo, Slovenci in Hrvatje pod Italijo med obema vojnama, Slo- venska Matica v Ljubljani, Ljubljana, 1965. Čipić Rehar, Marija, Cerkev in oblast na Primorskem v letih 1945-1953, Družina, Ljubljana, 2007. Devčić, Ivan, Bogoslovno sjemenište i Visoka teološka bogoslovska škola u Rijeci u razdoblju komunizma (1947.-1990.), u: Mile Bogović (ur.), Vi- soko školstavo na području Riječko-senjske metropolije, Kršćanska sadaš- njost – Teologija u Rijeci, Zagreb – Rijeka, 1999., 271-320. Golob, Melhior, Zdrava pamet, močna vera, Družina, Ljubljana, 1999. Giesser – Pečar, Tamara, Cerkev na zatožni klopi. Sodi procesi, administrativne kazni, posegi »ljudske oblasti« v Sloveniji od 1943. do 1960., Družina, Ljubljana, 2005. Kralj, Franc, Versko in cerkveno življenje v dobi dozorevanja slovenskega naroda, u: Metod Benedik (ur.), Zgodovina Cerkve na Slovenskem, Mohor- jeva družba, Celje, 1991., 173-194. Medved, Marko, La Chiesa cattolica a Fiume (1920-1938): Amministra- tori apostolici e vescovi di una diocesi plurinazionale in epoca fascista, Pontificia Universita Gregoriana, Roma, 2008. Požar, Tone, Sain msgr. Mihael Izidor OSB, u: Primorski slovenski biografski leksikon, III. knjiga, Gorica (Italija), 1986.-1989., 477-490. Škerl, Lojze, Jamnik Karel, u: Primorski slovenski biografski leksikon, I. knjiga, Gorica (Italija), 1981., 566. Vovk Anton (ur. Blaž Otrin), V spomin in opomin, Družina, Ljubljana, 2003. Osobna svjedočenja (2007.-2008.): Vladimir Pirih, Postojna (r. 1921.), Anka Mikuletič – Valenčič, Ilirska Bistrica (r. 1929.), Jadran Tomšič, Lju- bljana (r. 1925.), Andrej Brlek, Ilirska Bistrica (r. 1929.), Marica Brlek – Novak, Koper (1931.); osobne uspomene autora rasprave na K. Jamnika. R. Valenčić, Život mons. Karla Jamnika..., 389-402 401 RIASSNUTO:

Dopo la dipartita dell'ultimo vescovo della diocesi di Fiume Ugo Camozzo nell'agosto del 1947, la Santa Sede nominò quale amministratore apostolico della diocesi il sacerdote e decano di Trno- vo, mons. Karel Jamnik. Egli amministrò la diocesi per due anni in un contesto alquanto difficile Si trattava di una diocesi eterogenea perché formata da tre nazionalità-croata, slovena ed italiana. Que- sto difficile biennio in cui la Chiesa, già˙di per sè affaticata da due decenni in cui si trovò di fronte il fascismo italiano ed il nazismo germanico, ora subiva il regime comunista. Tali circostanze non per- misero a Karel Jamnik di affrontare o pianificare grandi opere ecc- lesiali. Nell'attività dell'amministratore apostolico va sottolineata la preoccupazione per trovare i sacerdoti per la diocesi di Fiume dato che gran parte del presbiterio italiano non vi era più; la creazione del seminario interdiocesano a Fiume nell'autunno del 1947; i difficili rapporti con lo stato soprattutto il problema delle organizzazioni sacerdotali filogovernative. Dalla visione dei protocolli della cance- lleria vescovile si apprende che la maggior parte degli atti si riferiva agli attestati di morte per i mariti scomparsi in guerra. Parole chiave: Karel Jamnik (1891-1949), amministratore apostolico della diocesi di Fiume (1947-1949), attività pastorale, fascismo e comunismo, priorità pastorali, dopoguerra. 402 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 403 Milan Šimunović

PRIPREMA I PROSLAVA USPOSTAVE METROPOLIJE EKLEZIJALNO-PASTORALNI KONTEKST, ZNAČENJE I EVANGELIZACIJSKI IZAZOVI

Prof. dr. sc. Milan Šimunović, Teologija u Rijeci UDK: 25:266/269[262.3 RIJEČKA METROPOLI- JA]:262.12 V.BURIĆ + J.PAVLIŠIĆ "1969/1970." (497.5-3) Pregledni rad

Autor članka u svojstvu svjedoka i aktivnog sudionika do- gađaja vezanih uz uspostavu nadbiskupije opisuje proces pripreme, organizacije i same proslave ustoličenja novog nadbiskupa metropolita i slavlje uspostave nove crkvene jedinice. Viktor Burić preuzima novu službu 9. svibnja u prvostolnoj crkvi svetoga Vida, a proslava uspostave nadbiskupije i metropolije održava se 10. svibnja na Tr- satu. Autor detaljno opisuje djelatnost članova pripremnih odbora, program liturgijskih slavlja, sudionike slavlja itd. Sve to smješta u kontekst provedbe Drugog vatikanskog koncila u našoj Crkvi, nu- deći pritom svoje kritičko eklezijalno-pastoralno razmišljanje. Ključne riječi: Riječko-senjska nadbiskupija, ustoličenje Viktora Burića, Josip Pavlišić, Drugi vatikanski sabor.

* * * Uvod

Vrijeme predlaganja, rasprave i pregovaranja, na više razina, o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije odnosno metropolije, osobito neposredno prije službene objave, te pripreme za slavlja bilo je vrlo zanimljivo i znakovito s eklezijalno-pastoralnog i društvenog stajališta. O tome govorim kao aktivan sudionik, praktički u to vri- 404 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 jeme 'na izvoru informacija i događanja',1 najprije kao djelatnik u Biskupskom ordinarijatu u Rijeci (od ožujka 1969.), a potom i kao tajnik (od 1969. do 1970.) prvoga riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića. Smatram da nije dovoljno nabrajati pojedine činjenice i doga- đanja već je uputnije, prema kronološkom ključu i s kraćim komentarima, osvrnuti se na nešto širi kontekst, konkretno na dvogodišnje razdoblje, s naglaskom na nekim važnijim događanjima koja su se odnosila na pripreme i odvijanja slavlja svečanosti proglasa i usto- ličenja prvog riječko-senjskog nadbiskupa te euharistijskog slavlja.2 Ovdje je riječ s crkvenog i pastoralnog stajališta, dakako ne zabo- ravljajući da je to vrijeme još uvijek obilježeno jakim pritiscima na Crkvu, inače dobro 'praćenu' od strane Komisije za vjerske poslove, odnosno od nekih tada 'poznatih osoba' koje su se povremeno javlja- le i u Ordinarijat u Rijeci, posebice u vrijeme uspostave nadbiskupije i metropolije. Jer, nema sumnje, taj je događaj na ovim prostorima označavao jak preustroj Crkve sa svim izazovima i pitanjima, na crkvenom i društvenom planu, vodeći računa i o nekim 'crkvenim razilaženjima' što se tiče takva rješenja pitanja crkvene prisutnosti i pastoralnoga djelovanja.

1. Eklezijalno-pastoralna kontekstualizacija. Događanja neposredno prije uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije

1. 1. Senjsko-modruški biskup mons. dr. Viktor Burić, ujedno i apostolski administrator Riječke biskupije, djeluje već šesnaest godina na relaciji Senj – Rijeka. Nije bilo lako udovoljiti čak ni

1 U ožujku 1969. bio sam, nakon položenog licencijata na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Za- grebu, pozvan od biskupa mons. dr. Viktora Burića u Riječki ordinarijat radi pomaganja u kancel- ariji i, najviše, radi animiranja za svećenička zvanja. Ujedno sam pomagao vlč. Adamu Muchtinu na Vežici, osobito kao kateheta. U jesen sam imenovan i među predavače pedagogike i homiletike na Visokoj bogoslovskoj školi. Od listopada 1969. do listopada 1970. obavljao sam i službu tajnika prvog riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita. 2 Pretpostavljam da će onima koji 'sutra' budu više pisali o godinama života i djelovanja Crkve na ovim prostorima, a neposredno poslije Drugog vatikanskog koncila, dobro doći neki podaci koji su ovdje zabilježeni 'na marginama' pripreme i slavlja uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije. M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 405 osnovnim potrebama ovih biskupija u dva biskupska sjedišta (Senj – Rijeka). To je vrijeme intenzivnijih prijedloga, rasprava pa i sporenja, dijelom i podjele na razini klera, što se tiče spajanja Senjske i Modruške te Riječke biskupije u jedinstvenu cjelinu, sa sjedištem u Rijeci. Tu je, s jedne strane, snažan 'pritisak Senja', odnosno senjskog kaptola i dijela ličkog klera koji je smatrao da bi Lika time mogla biti još više zanemarena, tim više ako svećenici koji idu na specijalizaciju ostanu u Rijeci, što se i dogodilo, a s druge strane odlučnost većeg dijela klera, osobito pomoćnog biskupa Josipa Pa- vlišića, koji želi Rijeku za objedinjavajuće sjedište. Zbog toga svog zalaganja biskup J. Pavlišić u Senju, ali i zbog svoga stila pastoralnog djelovanja s više ideja koje su nekima smetale, osobito u Rijeci, nailazi na znatne otpore.3

1. 2. Prve pokoncilske godine s inovativnim potezima. Obno- viteljski val koji nastaje primjenom smjernica Drugog vatikanskog koncila zahvaća, dakako, i ove prostore, posebice Rijeku, također i pod utjecajem koncilskih impulsa iz Zagreba, osobito nakon prera- stanja Svećeničkog tečaja u Teološko-pastoralni tjedan (1968.), te osnivanja Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije "Kršćanska sadašnjost" (1968.), koji pokreće koncilske tribine, izdavanje koncilskih dokumenata i raznih teološko-pastoralnih publikacija. U Rijeci se događaju inovativni procesi, zahvaljujući nekim aktivnijim župnicima, a dakako, najviše profesorima na Vi- sokoj bogoslovskoj školi: dr. Marijan Valković, dr. Josip Šojat, dr. Ljubomir Kučan (i sušački župnik), dr. Ivan Ilijić, dr. Ante Kresi- na, dr. Antun Tamarut i upravo pristigli iz Rima (svibanj 1969.) dr. Anton Benvin i dr. Tu je i jaka profesorska ekipa na Franjevačkom filozofskom učilištu na Trsatu (već od 1966.), od kojih je većina pre- davala dijelom i na VBŠ: dr. E. Hoško, dr. J. Fućak, dr. Z. Linić, dr. K. Šojat, lic. E. Biber, lic. A. Ament i dr. B. Duda, koji je dolazio iz

3 O svim događanjima u svezi s rješavanjem crkvenoga ustroja na ovim prostorima vidi u izlaganju dr. Mile Bogovića, gospićko-senjskog biskupa, koji je o tome govorio i pisao u više navrata. Uz ostalo, vidi i rad: Mile BOGOVIĆ, Nastanak i prve godine Riječko-senjske nadbiskupije (1966.- 1979.) i inicijative na polju obiteljskog pastorala, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006.) 2, str. 413-417. 406 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Zagreba. Dakako, tu su i dominikanci, posebno lic. Marijan Jurčević i lic. Tihomir Zovko. U posebne koncilske inicijative zacijelo spadaju okupljanja mladih/studenata i zauzetijih vjernika laika/intelektualaca pri Fra- njevačkom samostanu/Svetištu Majke Božje na Trsatu (pod vodstvom o. dr. Emanuela Hoška) te pri dominikanskom samostanu i crkvi sv. Jeronima (pod vodstvom o. Tihomira Zovka (1965.-1966.), zatim o. Marijana Jurčevića (1966.-1968.). koji odlazi na specijalizaciju te ponovno o. Tihomira Zovka, priora (1969. dalje). Sve se više razvijaju teološko-pastoralne rasprave na temelju misli Drugog vatikanskog koncila, posebice o ulozi mladih vjernika laika u Crkvi.

1. 3. Posebne inicijative a) Visoka bogoslova škola u Rijeci na sjednici 27. lipnja 1969. predlaže da se krene u osnivanje Instituta za teološku kulturu laika i u tom smislu upućuje prijedlog/molbu mons. dr. Viktoru Buriću. Naime, još prije proglasa uspostave nadbiskupije i metropolije, za što je već postojala gotovo sigurna nada, Visoka bogoslovska škola u više navrata raspravlja kako bi se i laicima pružila mogućnost za temeljitije upoznavanje s teološkom znanošću, što bi zacijelo moglo imati utjecaja i na kvalitetnije evangelizacijsko djelovanje Crkve na ovim prostorima. Visoka bogoslovska škola ističe se po požurivanju rješenja novog crkvenog ustroja u riječkoj regiji kako bi se drugačije rješavali pastoralni problemi. U tom smislu na Teološko-pastoralnom tečaju za svećenike u Rijeci (10. srpnja 1969.) prihvaća se "Rezolucija o pastoralnim problemima Riječke regije" u kojoj 105 svećenika iz Riječke, Krčke, Senjske i Modruške, Porečke i Pulske biskupije te hrvatskog dijela Tršćanske i Koparske biskupije, podsjećaju na činjenicu da je Rijeka doživjela mnogostruk i vrlo intenzivan ur- banistički, privredni, kulturno-prosvjetni i demografski uspon, što uvjetuje i nove pastoralne probleme i potrebu drugačijega crkvenoga djelovanja, dok u isto vrijeme još uvijek nema svoga rezidencijalnog M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 407 biskupa. Na kraju potpisnici zahtijevaju da se grad Rijeka što prije crkvenoadministrativno ujedini, to jest da bivša kratkotrajna politič- ka granica na Rječini prestane već jednom dijeliti ovo jedinstveno područje, te da se uspostavom metropolije u Rijeci čitavo područje riječke regije što tješnje poveže sa svojim prirodnim gravitacijskim središtem.4 b) Jedan od značajnijih događaja jest svakako i Ministrantski kongres. Imenovan je poseban Pripremni odbor,5 koji tijekom više mjeseci predvodi pripremu kongresa na razini svih župa Riječke te Senjsko-modruške biskupije, koji se održava u Rijeci 7. i 8. kolovoza 1969. pod motom Služiti radosno. Premda ovdje nije prilika da se o tome više govori, ipak valja reći kako je ovaj događaj bio jedan iznimno važan događaj za ondaš- nje prilike. Prvo, iz razloga što je u ono vrijeme, uz još uvijek nagla- šenu i dirigiranu ateizaciju, bilo svojevrsno 'čudo' skupiti oko 700 ministranata iz obje biskupije. To treba zahvaliti velikoj kooperativnosti tadašnjih svećenika i suradnji mladih vjernika laika u cjelokupnoj organizaciji. Uzevši u obzir skromna tehnička i novčana sredstva nije bilo lako prirediti i umnožiti (dakako, ciklostilski) brošuru od 35 stranica za sve svećenike u obje biskupije.6 Drugo, to je bio priličan 'pastoralni test' za ondašnju Rijeku, nesklonu Crkvi, kada su

4 Rezolucija je poslana Državnom tajništvu Njegove Svetosti Pape Pavla VI., Kongregaciji za biskupe, Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, apostolskom delegatu mons. Mariu Cagni, apostolskom administratoru Riječke biskupije biskupu dr. Viktoru Buriću i katoličkom tisku. Rezolucija je objavljena u Glasu Koncila i Bakarskim zvonima. Potpisnici nisu bili svjesni da je u Rimu praktički to već bilo riješeno (27. srpnja 1969.). 5 Smatram uputnim navesti ovdje sva imena: Milan Šimunović (Rijeka), povjerenik za duhovna zvanja, i D. Popović (Ličko Lešće) bili su glavni animatori. Ostali članovi odbora: Josip Frković (Senj), Vjekoslav Sučić (Rijeka), Juraj Petrović (Ogulin), Vlado Pezelj (Otočac), Ivan Peranić (Ogulin), Josip Šepić (Lađevac), Dinko Popović (Ličko Lešće), Alojzije Kukec (Lički Osik), Mi- lan Bogović (Kuželj), Josip Vozila (Šapjane), Mate Pavlić (Cvitović), Ante Cindrić (Cernik), Stan- islav Kovačić (Crni Lug), Mijo Liković (Generalski Stol) u svojstvu predsjednika prezbiterskog vijeća, dr. Josip Šojat (Bakar – Rijeka), rektor Bogoslovije i urednik 'Bakarskih zvona', Tomo Šporčić (Pazin), odgojitelj sjemeništaraca. Osim njih, u samom odvijanju pomagalo je 45 bogoslova i sjemeništaraca. 6 Zbog pomanjkanja tehničkih pomagala brošura je otisnuta u samostanu sestara 'Naše Gospe' (Notrdamki) u Zagrebu, koje sam poznavao još u vrijeme studija, kada sam kao mladomisnik išao misiti u njihov samostan u Primorskoj ul. U brošuri je otisnuto prigodno pismo biskupa Burića, kao i duži proglas župnicima i ministrantima pomoćnog biskupa J. Pavlišića, zatim Govor pape Pavla VI. ministrantima cijeloga svijeta 1965., sa svim materijalima koji su služili u pripremi tijekom više mjeseci bilo da se tiče biblijskoga kviza bilo odvijanja liturgije sa svim organizacijskim pojedinostima. 408 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 se u nju slila tolika djeca i mladi sa svojim svećenicima i časnim sestrama, a pogotovo što se odazvao velik broj obitelji da primi na no- ćenje oko 300 ministranata iz unutrašnjosti.7 U tehničkoj pripremi i odvijanju kongresa angažirali su se mladi, posebice iz crkve sv. Je- ronima u Rijeci. Čak i dio svećenika nije vjerovao da se nešto takvo moglo dogoditi, osobito kada su promatrali veličanstven događaj, s prigodnim programima u katedrali sv. Vida (biblijski kviz uz pratnju isusovačkog VIS-a Kristofori), u dvorani biskupije, sjemeništu (gdje sjemeništarci izvode igrokaz) i, posebno, euharistijskim slavljem u crkvi Svih svetih na Kozali koje je, zajedno s 25 svećenika, predvodio mons. Josip Pavlišić, s tolikim brojem dječaka u ministrantskim odijelima.8 Očito nas je taj pothvat poslije ohrabrio u pripremanju velike proslave uspostave nove nadbiskupije i metropolije.

2. Objava uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i Riječke metropolije i prvi značajniji pothvati te neka događanja

2. 1. Vijest o uspostavi nove nadbiskupije i metropolije. Znalo se da će ljeti 1969. iz Rima stići vijest o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije i Riječke metropolije.9 Zato je u Biskupskom ordina-

7 Iznad svih očekivanja velik broj obitelji prijavio se za smještaj djece iz unutrašnjosti, tako da je više obitelji na neki način razočarano otišlo kućama jer nisu nikoga od djece dobili da ih ugoste, vjerojatno i zbog toga što su neke obitelji uzele po dva ministranta ili više njih. Može se samo zamisliti kakav je bio doživljaj za mnogu djecu iz skromnih seoskih sredina koja su po prvi put došla u veliki grad i osjetila neki veći komfor. 8 Opširnije izvješće o Ministrantskom kongresu vidi u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, I (1969.) 1, str. 36-38; Služiti radosno Bogu, u: Bakarska zvona, rujan-listopad 1969., br. 6, str. 1-2. Pozdravi i čestitke stigli su čak iz Kongregacije za katolički odgoj i apostolskog delegata mons. Maria Cagne. 9 Ordinarija mons. dr. Viktora Burića o tome je službeno obavijestio apostolski delegat u Beogradu mons. Mario Cagna (dopisom br. 2341/od 19. kolovoza 1969.). Vidi: Službeni vjesnik Riječko- senjski nadbiskupije, I (1969.) 1, str. 4. O ovom događaju opširno izvješćuje "Glas Koncila", VIII (1969.) 18, str. 1-2: 2 nove nadbiskupije, 4 nova nadbiskupa i 1 administrator. Nadbiskup Viktor Burić: Rijeka konačno pripojena Crkvi u Hrvatskoj – Senju neće nedostajati biskup; Nadb. koadjutor Josip Pavlišić: I u riječkim novogradnjama žive vjernici. (Napomena: Naime, u vrijeme kada je osnovana Riječko-senjska nadbiskupija i metropolija, uspostavljena je i Splitsko-makarska nadbiskupija i metropolija, imenovan je rezidencijalni zadarski nadbiskup, te apostolski administrator u Zagrebačkoj nadbiskupiji – mons. Franjo Kuharić). Tako Glas Koncila izvješćuje: Crkva Hrvata u pet nadbiskupija i četiri metropolije. Dakako, najopširnije o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije te o kasnijim slavljima izvješćuju Bakarska zvona (od rujna 1969. pa dalje). Izvješćuju i Marijin Trsat: Imamo novog nadbiskupa, III (1969.) 5, Veritas (br. 10/1969.), Glasnik Srca Isusova i Marijina (br. 10/1969.), Družina (Ljubljana, br. 18/1969.) i Wiener Kirchen M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 409 rijatu u Rijeci situacija bila dijelom 'napeta', kako zbog odjeka te velike i značajne vijesti u Rijeci, odnosno na cijelom području obje biskupije, tako i zbog mogućih novih reakcija u Senju,10 gdje se još uvijek nadalo da se to neće dogoditi. Stoga je vijest u Biskupskom ordinarijatu u Rijeci 19. kolovoza 1969. bila dočekana s velikim za- nimanjem, o čemu mogu posvjedočiti 'iz prve ruke'. Zanimljiva je činjenica, za koju doznajemo tek kasnije, kako je još 27. srpnja 1969. papa Pavao VI. u Castel Gandolfu potpisao Bulu o ujedinjenju područja dotadašnje Senjske i Modruške biskupije i hrvatskog dijela Riječke biskupije u Riječko-senjsku nadbiskupiju i metropoliju sa sjedištem u Rijeci.11 Prvi nadbiskup metropolit postao je dotadašnji biskup mons. dr. Viktor Burić,12 a nadbiskup koadjutor, s pravom nasljedstva, mons. Josip Pavlišić,13 dotadašnji pomoćni biskup i generalni vikar. Tome rješenju pogodovala je očito činjenica da je Rijeka postajala sve više glavnim središtem cijele ove primorsko-goransko-ličke regije. 2. 2. Otvaranje Instituta za teološku kulturu laika. Prvi zna- čajniji potez novog riječko-senjskog nadbiskupa bio je odobrenje za- misli Visoke bogoslovske škole o nužnosti Instituta za teološku kulturu laika (22. rujna 1969.) i njegovo otvaranje pri dominikanskom samostanu i crkvi sv. Jeronima (20. listopada 1969.) pod vodstvom o. Tihomira Zovka, dakako, pridruženog Visokoj bogoslovskoj ško-

Zeitung (Beč, br 35 - 31. kolovoza 1969.) i dr.; L'Osservatore romano donosi vijest 21. kolovoza 1969., kao i domaće i strane novine. 10 Mons. dr. Viktor Burić, po naravi plah čovjek, dobrim je dijelom 'strahovao' od reakcija u Senju. Zato nastoji na svaki način smirivati situaciju, izjavljujući (i preko Glasa Koncila) da praktički Senjska biskupija nije ukinuta. Ona zadržava svoju posebnost, a s Riječkom je nadbiskupijom povezana u osobi zajedničkoga nadbiskupa. Tako će Senj u svojoj sredini imati biskupa osobito za velike blagdane. 11 Izvadak iz Bule: "S riječkom biskupijom združujemo modrušku, koja prestaje postojati kao posebna biskupija, a senjsku jednakopravnim sjedinjenjem. Ona će se odsad zvati riječko-senjska. Ujedno je podižemo na dostojanstvo metropolitanske nadbiskupijske Crkve. Novom metropolitanskom sjedištu određujemo za područje biskupije krčku te porečku i pulsku; a tamošnje mjesne ordinarije za sufragane metropolitu nadbiskupu riječko-senjskomu. Prvi riječko-senjski nadbiskup i metropolit bit će naš časni brat Viktor BURIĆ, dosadašnji biskup senjski." (Bula Coetu instante – papa Pavao VI.) 12 Mons. dr. Viktor Burić rođen je u Rijeci 1897., zaređen za svećenika 1920., posvećen za biskupa 1935., a imenovan prvim riječko-senjskim nadbiskupom i metropolitom 27. srpnja 1969. bulom pape Pavla VI. Coetu instante. 13 Mons. Josip Pavlišić rođen je 1914., svećenikom je postao 1938., biskupom 1952. (za Senj-Ri- jeku), a nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva imenovan je 27. srpnja 1969. 410 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 li. Prvi su profesori bili: lic. o. Tihomir Zovko, dr. Antun Benvin, dr. Emanuel Hoško, dr. Ivan Ilijić, dr. Ante Kresina i dr. Marijan Valković. Predavanja su bila triput tjedno po tri sata u popodnevnim/ večernjim satima: filozofija, apologetika, povijest Crkve, Novi za- vjet, liturgika. U prvu godinu uključuje se oko 40 osoba, uglavnom ranijih sudionika konferencija, tribina i susreta pri dominikanskom samostanu.14 Uspostava Instituta za teološku kulturu laika pogodovala je jačem buđenju laičkog gibanja, koje je dobivalo sve veće razmjere. 2. 3. Počeci funkcioniranja uprave Riječko-senjske nadbiskupije. U jesen je trebala cjelovitije 'profunkcionirati' uprava nove nadbiskupije, sa sjedištem u Rijeci, dakako uz velik zadatak priprema za slavlje uspostave nadbiskupije i metropolije. Očito se prvi problem osjetio u neekipiranosti Ordinarijata. Tu je bio samo kancelar mons. Danilo Perkan, koji je dolazio kao rektor katedrale sv. Vida. Skromna su bila i tehnička sredstva. Dovoljno je reći da sam prvi broj Službenog vjesnika morao ići pripremati u samostan sestara Naše Gospe (Notrdamki) u Zagrebu, jer Rijeka nije imala pravi ciklostil, a Senj nije htio ustupiti svoja, istina tada skromna, ali ipak bolja tehnička pomagala.15 U tom prvom broju, koji izlazi u rujnu 1969., objavljen je nadbiskupov "Proglas svim vjernicima i svećenicima".16 Samo slavlje predviđalo se za sljedeću godinu, tim više što je trebalo čekati i službeni dokument – Bulu o uspostavi nadbiskupije i metropolije iz Rima. 2. 4. Važne inicijative dolaze 'iz baze'. Vrlo važnu ulogu odigrali su svećenici Riječkog i Sušačkog dekanata. Potaknuti zna- čajnošću događaja uspostave nadbiskupije sastaju se na nekoliko izvanrednih susreta kako bi se dogovorili o potezima koje diktira novonastala situacija. Tako je 15. rujna 1969., pod vodstvom mons. dekana Danila Perkana, rektora katedrale sv. Vida, i mons. Ante Si- 14 Dopis o osnivanju Instituta od strane mons. dr. Viktora Burića, kao i šire izvješće o tome događaju, vidi u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, I (1969.) 2, str. 78-80. 15 Razumljivo je da je neka posebna suradnja sa Senjskom kancelarijom, pa i što se tiče ustupanja tehničkih pomagala, predstavljala 'delikatno pitanje' jer je trebalo proći nešto više vremena da se 'situacija smiri'. 16 Prvi riječko-senjski nadbiskup i metropolita upućuje 12. rujna 1969. Proglas svim vjernicima i svećenicima o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije odnosno o imenovanju prvog nadbiskupa i njegova koadjutora, vidi: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, I (1969.) 1, str. 3. M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 411 ronića, župnika u Sušačkoj Dragi, održan prvi sastanak pastoralnih radnika s ciljem da se "dublje i sistematskije prouče mogućnosti za unapređenje pastoralne djelatnosti".17 Ostale sjednice održane su 2., 9., 16. i 19. listopada. Već ova učestalost govori o iznimno odgovor- nom shvaćanju situacije uslijed uspostave nadbiskupije. U daljnjoj pripremi za obilježavanje uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i Riječke metropolije naglasak je trebalo staviti na potrebu jačanja ili uspostave nekih novih evangelizacijskih pothvata osobito na po- dručju grada Rijeke, s izrazitim naglascima na smjernicama Drugog vatikanskog koncila. Imajući u vidu proslavu uspostave nadbiskupije koja će se održati dogodine, postavljaju se tri početna temeljna zadatka: a) Prijedlog formiranja Radnoga odbora za pripremu proslave. Svećenici u taj Odbor predlažu, a što nadbiskup potvrđuje, profesore na Visokoj bogoslovskoj školi dr. Ljubomira Kučana (ujedno i žu- pnika na Sušaku), dr. Antona Benvina (ujedno i predstavnika Krčke biskupije), dr. Ivana Ilijića, lic. Milana Šimunovića (ujedno i tajnika za vezu s Ordinarijatom), te dva župnika vlč. Vjekoslava Sučića (Kozala) i o. Krstu Marinova (Krnjevo). Poslije im je pridružen i vlč. Ivan Jelovac, duhovnik u Biskupskom sjemeništu (Pazin), kao predstavnik Porečke i Pulske biskupije.18 Oni su dobili zadatak uključiti i druge suradnike. Jaka stručna i logistička potpora u pripremi i odvijanju slavlja, osobito na Trsatu, bili su franjevci, posebice mlađa ekipa profesora. b) Donošenje smjernica za sustavniji pastoral. One se najprije odnose na katehizaciju. Tako se osniva Odjel za koordinaciju katehetskog djelovanja (predsjednik dr. Ljubomir Kučan, a članovi o. Krsto Marinov i o. Janko Horvat, kapucin), zatim odjel za pastoral radnika, a pokreće se i Tečaj za zaručnike (voditelj dr. Marijan Val- ković) te raste briga za bolesnike (osobito u bolnicama). U tom se smislu upućuje posebno pismo svećenicima Riječke metropolije s pozivom na suradnju u pastorizaciji grada Rijeke, počevši od dostav- 17 Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, I (1969.) 1, str. 81. 18 Izvještaj o izboru radnog odbora vidi: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, I (1969.) 1, str. 81. Nadbiskup mons. dr. Viktor Burić imenuje posebnim dekretom radni odbor (br. 342/1970.). O pripremama i potrebnom angažmanu sviju svećenicima upućuje pismo dr. Ivan Ilijić, predsjednik Odbora. 412 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ljanja adresa župljana koji dolaze u ovaj grad, kao i bolesnika koji će se eventualno naći u riječkim bolnicama.19 Svećenici smatraju važ- nim da se "ženske redovničke sile u Rijeci što tješnje povežu među- sobno i što bolje upoznaju svoju ulogu u Crkvi".20 U tom se smislu predlaže pokretanje mjesečnih konferencija s nagovorima. c) Početak provedbe liturgijske reforme. U vrijeme intenzivnije provedbe Koncila najviše se očekivalo, u okviru liturgijske reforme, provođenje liturgije na narodnom jeziku. Izlazi Apostolsko pismo Pavla VI. kojim se odobravaju opće norme o Liturgijskoj godini i Kalendaru (14. veljače 1969.) te Apostolska konstitucija kojom se objavljuje "Rimski misal" (3. travnja 1969.). Bili su to značajni i zapravo prijelomni trenuci u provođenju pokoncilske liturgijske i svekolike obnove. Pomoćni biskup mons. Josip Pavlišić osobno raznosi prva izdanja liturgijskih knjiga po glavnini župa, kako bi na prvu nedjelju došašća (1969.) liturgija mogla početi prema novom misalu. Budući da sam s biskupom bio u više župa, mogu reći da je na terenu vladalo oduševljenje. Dakako, prati se sve što dolazi iz Zagreba, osobito iz izdavačke kuće 'Kršćanska sadašnjost'. d) Prvi pothvati za izgradnju novog Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, jer tadašnja zgrada ne odgovara najvažnijim potrebama ži- vota i školovanja budućih svećenika. Nadbiskup mons. dr. V. Burić upućuje 20. prosinca 1969. pismo svim obiteljima za pomoć, pozi- vajući na uključivanje u "Prijatelje Sjemeništa".

2. 5. Početne pripreme praćene i početkom 'Slučaja Synaxis'. Užu pripremu za slavlje uspostave nadbiskupije i metropolije počele su pratiti sve jače napetosti na relaciji "Zajednica mladih Synaxis i dijela riječkih svećenika". Jedna od smjelijih inicijativa, dakako uz odobrenje biskupa V. Burića, jest i eksperiment propovijedanja studenata pod večernjim misama. Naime, mladi, studenti i ostali laici intelektualni upuštaju se u sve smjeliju analizu domaće crkvene i društvene stvarnosti života, ne bez jačih kritičkih tonova u odnosu

19 Pastoralni plan te pismo, objavljeno u Službenom vjesniku, vidi: isto kao prethodna bilješka (str. 81-83) potpisuje dr. Ljubomir Kučan, župnik sušački i profesor na Visokoj bogoslovskoj školi 20 Isto str. 84. M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 413 na Crkvu i društvo.21 Razumljivo je da počinje dolaziti do određenih razilaženja dijela profesora i župnika sa zajednicom "Synaxis", pogotovo na organiziranim tribinama, na kojima su sudjelovali i neki profesori i župnici (dr. Lj. Kučan i vlč. V. Sučić), kritičkim osvrtima na propovijedanje riječkih svećenika i inače na neke odnose u Crkvi, osobito što se tiče uloge laika i dr. Isto tako, mladi se sve hrabrije osvrću i na društvenu i političku situaciju, naslućujući i mogućnost određenih zaokreta i na političkoj sceni. Prisjetimo se kako je to vrijeme velikih previranja na europskoj razini (godina 1968.), osobito što se tiče studenata i radnika.22 Dakako, o. Tihomir, zanesen Konci- lom, ali dobrim dijelom i nepopustljiv u provedbi nekih liturgijskih i drugih iskoraka, nije se osvrtao na primjedbe profesora i pastorala- ca. Održavaju se početna masovnija zborovanja mladih i studenata.23 Tako se pomalo 'rađa slučaj Synaxis', što dolazi do izražaja neposredno prije te nakon slavlja osnivanja Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije. Očito su organizatori proslave i o tome fenomenu morali voditi računa.

21 Usp. Vladimir ŽMAK, Synaxis, pretjerani iskorak ili propuštena šansa u pokoncilskoj obnovi Crkve u Rijeci?, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006.) 2, str. 469-482. 22 To je na europskoj razini vrijeme velikih gibanja, pobuna, pokreta mladih studenata te radnika, što se svodi na revolt protiv odnosa utemeljenih na znanosti kao mitu/novom bogu, protiv despotizma razuma, ideologija koje su, posebice komunistička, porobljavale čovjeka, gušeći njegov nacio- nalni i vjerski identitet. Što se tiče političkog života, na hrvatskim se prostorima počinju nazirati počeci određenih naglašenijih kontestacija što će doći do izražaja u 'Hrvatskom proljeću'. Svud se ističu prijedlozi za novim međuljudskim odnosima koji više uvažavaju ono dubinsko i egzistencijalno u čovjeku, njegovo dostojanstvo, žeđ za zajedništvom u drugačijemu bratstvu. To se na poseban način reflektira i na život Crkve poslije Drugog vatikanskog koncila, a pogotovo kada je riječ o drugačijim odnosima u Crkvi što se tiče hijerarhije i laikata. Mladi su tražili više 'bratstva' umjesto 'crkvenog tutorstva' i diktata. U nekim sredinama počinju se događati i 'odlasci' svećenika. 23 Tako se 13. i 14. prosinca 1969. u župnoj crkvi Svih svetih na Kozali održava zbor mladih katolika riječke regije (njih oko 600), na temu "Mladi laik u Crkvi", a predavanje ima dr. Marijan Valković, rektor Visoke bogoslovske škole. Vodi se rasprava o ulozi mladih u Crkvi. Rezultati dvodnevnog zborovanja sažimlju se u dokumentu susreta mladih katolika "Synaxis I": "Crkva se ne smije brinuti za svoju vlastitu budućnost", uz donošenje posebnih zaključaka. Vidi: Vladimir ŽMAK, Synaxis, pretjerani iskorak...., cit. čl., str. 474-476. 414 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 3. Uže pripreme – i proslava

3. 1. Završne pripreme i pozivi Bula o uspostavi nove nadbiskupije i metropolije stigla je tek u ožujku 1970., kada je novi nadbiskup mons. dr. Viktor Burić predstavlja (10. ožujka) kaptolima u Rijeci i Senju. Tada praktički slijedi i uža priprema proslave, koja je bila određena za 9. i 10. svibnja 1970. Odbor je zacrtao dva strateška zadatka: a) Isticanje nemjerljivog povijesnog značenja objedinjavanja ovih, dugi niz godina nemirnih i podijeljenih, krajeva (riječki i kvarnerski bazen i sva područja do Senja i dalje do Karlobaga, te Gorski kotar, Kordun, ogulinski kraj, Lika i Krbava) u jednoj Riječ- ko-senjskoj nadbiskupiji, kao i cijelog područja od rta Savudrije u Istri sve do granica Bosne, od rijeke Kupe i Korane na sjeveru sve do Zrmanje na jugu, od otoka Krka i Cresa do Ilovika i Paga, što je kao cjelina povezan u organski sastav Crkve u Hrvatskoj, u jednoj metropoliji (koja je obuhvaća oko 500.000 stanovnika). Sve to znači i jače povezivanje i tješnju suradnju između triju mjesnih Crkava. b) Opredjeljenje za provedbu 'slova i duha' Drugog vatikanskog koncila u cjelokupnom ustrojstvu i djelovanju nadbiskupije, kao i na metropolitanskoj razini, s ciljem da tješnja pastoralna suradnja postane prva vrijednost koja prelazi okvire i mogućnosti pojedinih biskupija, dakako u povezanosti sa Zagrebom koji se, dakako, smatra središtem Crkve u Hrvatskoj.

Radilo se na više razina. Jedni su u Odboru bili zaduženi za pripremu cjelokupnog programa, posebno tekstova (kao dr. A. Be- nvin i dr. Lj. Kučan: uvodi – pozdrav, točke za glavne govore/homilije, vjerničke molitve, prikazne darove i dr.). Osobno sam, kao tajnik, bio 'veza' s nadbiskupom, s kojim sam danima o svemu razgovarao i ostalim članovima u Odboru prenosio što bi trebalo učiniti ili učinjeno usavršiti. Moram reći da je to bio 'jaki tim' koji je u svim segmentima pokazao kako može 'ravnati situacijom'. Novi nadbiskup i metropolit, kao i njegov koadjutor mons. J. Pavlišić obraćaju M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 415 se vjerničkoj i ostaloj javnosti posebnim porukama. I jedan i drugi ističu važnost ovoga događaja, pozivajući sve na zauzetu suradnju, i svećenike i vjernike svih kategorija, kako bi svi zajedno, u preobraz- benoj snazi Duha Svetoga, bili što 'zdraviji narod Božji'. Slično čine i sufragani mons. dr. Dragutin Nežić, biskup porečki i pulski, i mons. dr. Karmelo Zazinović, krčki biskup.24 Po Uskrsu 1970. završeni su osnovni organizacijski pothvati, uz ostalo i letci, plakati i dr. Odbor u posebnom letku za sve slo- jeve Božjega naroda, uz poziv na svečanost 9. i 10. svibnja 1969. u Rijeci, nastoji odgovoriti na pitanje: Čemu metropolija? Osebuj- nom izražajnošću čakavštine i narodne glazbene baštine, brojnim umjetničkim djelima, srodnim osjećajem liturgijskoga života koji je u glagoljanju nalazio svoj pojavni medij, vjernici novonastale riječ- ke crkvene pokrajine ili metropolije vjekovima su davali zajednički biljeg kršćanstvu ovoga kraja. Drugi vatikanski sabor osobito je pre- poručio povezivanje i tješnju suradnju unutar mjesnih Crkava (biskupija, crkvenih pokrajina, metropolija) kako bi, poput apostolskih i ranokršćanskih zajednica, u isti mah očitovale i jedinstvo i bogatu raznolikost sveopće Crkve. Povezivanje i suradnju nameće također jak privredni, društveni i kulturni razvoj ovoga kraja u poslijeratnim godinama. Riječka metropolija želi poslužiti: • boljem međusobnom upoznavanju, upotpunjavanju i oboga- ćivanju kršćana ovoga područja; • većem zbližavanju i jedinstvu sastavnih biskupija, na svim razinama crkvenoga života (biskupi, svećenici, redovnici, laici); • sustavnom usklađivanju i suradnji u prilaženju pastoralnim problemima koji prelaze okvire i mogućnosti pojedinih biskupija te iziskuju zajedničke zahvate; • jačanju i uspješnijem radu onih ustanova koje su danas od životnog značenja za Crkvu u ovim stranama (Malo sjeme- nište u Pazinu, Bogoslovsko sjemenište u Rijeci, razni struč- ni centri i forumi);

24 Izvatke iz poruka Božjemu narodu novog nadbiskupa i njegova koadjutora, te biskupa sufragana vidi u: Bakarska zvona, VIII (1970.) 3, str. 3-4. 416 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 • afirmaciji kršćanske svijesti u životu i radu, kako bi vjernici, individualnim i zajedničkim zalaganjem, sve autentičnije svjedočili za Kristovu istinu i ljubav te, postavši u Kristu "jedno srce i jedna duša", bili vidljiv znak Božje prisutnosti u ovom svijetu.

Kako se bližila proslava, tako je u Ordinarijatu rasla napetost, posebice i uz impulzivnog nadbiskupa koadjutora mons. J. Pavlišića, s više skoro 'neostvarivih ideja' s obzirom na skromne mogućnosti što se tiče smještaja gostiju izdaleka u biskupsku kuću i sjemenište (inače tada oboje upola manji nego danas), a također i skromnim novčanim sredstvima. Pozvani su bili gotovo svi biskupi iz ondašnje države i bližega inozemstva, posebno iz Gradišća, od mons. Maria Cagne, apostolskog delegata u Beogradu, dr. Franje Šepera, predstojnika Kongregacije za nauk vjere u Rimu, dekani, kanonici, provincijali redovničkih zajednica na području metropolije, predstavnici vjerskih zajednica, društvenih vlasti, kulturnih institucija, bolnica, katoličkih škola, tiska i dr.25 Program se sastojao od dva temeljna dijela: ustoličenja novog nadbiskupa u katedrali sv. Vida i svečanog euharistijskog slavlja na Trsatu.

4. 2. Čin ustoličenja u katedrali – 9. svibnja 1970. Kako je narod prihvatio osnivanje nadbiskupije i metropolije, pokazala su slavlja i u katedrali i u Svetištu Majke Božje na Trsatu. Ovdje možemo naglasiti samo neke važnije momente i naglaske u govorima.26 Katedrala je bila, s galerijama i dijelom uokolo, dupkom ispunjena. Sve je bilo na zavidnoj razini, zahvaljujući liturgijskoj koordi- naciji dr. Antona Benvina: pozdrav prepošta riječkoga kaptola i rektora katedrale mons. Danila Perkana novom nadbiskupu na ulazu u

25 Popis uzvanika: nad/biskupi (30), dekani (10), kanonici (5), provincijali (5), predstavnici vjerskih zajednica (2), predstavnici vlasti (7), predstavnici kulturnih institucija (10), predstavnici bolnica (3), predstavnici katoličkih učilišta/ škola (4), predstavnici katoličkog tiska (3), ostali uzvanici (32). Točan popis vidi u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, II (1970.) 3, Prilog I, str. 15-17. 26 Cjeloviti tekstovi: liturgija i prigodni govori, vidi: Službeni vjesnik II (1970.) 3, Prilog I, str. 1-14. M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 417 katedralu, pjesme zbora, čitanja papine Bule (mons. J. Pavlišić) i potom molitve nad nadbiskupom i uvođenje metropolita u novu službu od strane porečko-pulskog biskupa mons. dr. Dragutina Nežića: "U ime pape Pavla VI. uvodim vas u službu nadbiskupa i metropolita za dobro naroda i ove mjesne Crkve." Slijede prigodne riječi biskupa krčkog mons. Karmela Zazinovića, pozdrav laika (ekonomista gosp. Dragutina Pintarića), te programatski govor samog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića, u znaku gesla/grba "Spe gauden- tes" (Radosno u nadi). Slijedi služba Riječi koja donosi odlomak iz proroka Ezekijela (34, 11-31) "Jahve kao pastir svoga stada", psalam 22: "Gospodin je pastir moj" te odlomak iz Djela apostolskih (20, 17-21, 26-35) u kojemu Pavao razvija svoju viziju o kvalitetama crkvenoga starješi- ne te, na kraju, evanđelje (Iv 21, 15-17) "Pasi ovce moje...". Slijedi poduža i vrlo zapažena homilija župnika sušačkoga i profesora na Visokoj bogoslovskoj školi dr. Ljubomira Kučana. U njoj je praktič- ki ocrtao povijesni i poželjni budući hod nadbiskupije i metropolije. Sve se slijeva u duboko sročenu i znakovitu vjerničku molitvu: u ime svećenika vlč. Vlado Sušić (Crikvenica), u ime redovnika vlč. Josip Ljubić, salezijanac (Marija Pomoćnica), u ime muškaraca-radnika gosp. Neral Franjo (Rijeka), u ime kršćanskih majki-domaćica Barić Marija (Rijeka), u ime redovnica novakinja sestara Srca Isusova, u ime učenika i ministranata Serđo Škunca. Potom je uslijedio duhovni koncert u čast uspostave metropolije. Prije završnog blagoslova održan je koncert duhovne glazbe s područja metropolije. Nastupaju združeni crkveni zborovi Rijeke pod vodstvom prof. Vladimira Fajdetića te muški zbor franjevačkih bogoslova s Trsata pod vodstvom o. Marcela Vojnovića, kao i solisti Blanka Zec (alt) i Ambroz Kukuljević (bariton). Sve je vodio/ko- mentirao dr. Ljubomir Kučan. Na ustoličenju sudjeluju nadbiskupi i biskupi koji su došli na proslavu, provincijali svih redovničkih zajednica, dekan KBF-a dr. Tomislav Šagi-Bunić, pročelnik centra KS-a Vjekoslav Bajsić i drugi uglednici, osobito mons. dr. Božo Milanović iz Pazina. Prisustvovali su i predstavnici vlasti: g. Željko Grbac, potpredsjednik općinske 418 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 skupštine, te predstavnici Komisija za vjerske poslove (savezne Pe- tar Šegvić, republičke Zlatko Frid i međuoopćinske Dušan Jardas). U Nadbiskupskom domu održano je primanje uzvanika koji su, uz popratno pismo (posebno svećenici, posebno laici) dobili spomen-dar – svijećnjak, djelo prof. Branka Fučića: geslo nadbiskupa, amblem sidra stopljenoga s križem i Kristovim imenom, izrazom kršćanskoga nadanja. Dvostruki križ oznaka je nadbiskupske službe i metropolitanske časti. Trolist označuje tri dijeceze. Glagoljske zna- menke kazuju godinu ustanovljenja – 1969.

4. 3. Veličanstveno euharistijsko slavlje pri Svetištu Gospe Trsatske – 10. svibnja 1970.

A. Dopodnevni program Već rano ujutro autobusi se probijaju na Trsat (iz Krka 15 – prema Okružnici Biskupskog ordinarijata u Krku). Stvorile su se velike kolone, tako da su se jedva 'probili do Trsata' i sam nadbiskup i ostali gosti. Računa se da je bilo preko oko 15.000 vjernika.27 Glavni animator proslave bio je mladi krčki svećenik dr. Anton Benvin, patrolog i liturgičar, profesor na Visokoj bogoslovskoj školi i vicerektor u Bogosloviji, uz podršku članova Odbora i franjevaca na Trsatu, koji su zapravo podnijeli 'najveći teret' u cjelokupnoj organizaciji, posebice u višesatnom ispovijedanju. Zato je Odbor bio potpuno siguran da će sve biti 'na visini'. Na živopisan prostor samostanskoga vrta ulazi povorka s nadbiskupima i biskupima. Dakako, uz nadbiskupa su sufragani mons. K. Zazinović i mons. D. Nežić te nadbiskup koadjutor mons. J. Pavli- šić, a onda mons. dr. Franjo Kuharić, apostolski administrator Zagre- bačke nadbiskupije (uskoro postaje nadbiskupom), mons. Aleksan- dar Tokić (Bar), mons. Marijan Oblak (Zadar), mons. Josip Arnerić (Šibenik), mons. Ivo Gugić (pomoćni biskup – Split), mons. Nikola Prela (pomoćni biskup Skopje – Prizren), te zastupnici biskupa iz Kopra mons. L. Jurca (Pazin), iz Gradišća (mons. Štefan Horvat),

27 Tako procjenjuju Krčke okružnice te izvjestitelj Glasa Koncila i Marijina Trsata o. Gabrijel Đu- rak, franjevac. M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 419 gotovi svi provincijali,28 gvardijan trsatskoga samostana o. Hinko Harapin i k tome 102 svećenika. To je bila i prva tako brojna pokoncilska koncelebracija prema misalu Pavla VI. Odjekuje veličanstve- na pjesma udruženih zborova i naroda "Uđite u dvorove Gospodnje, hvalite ime Njegovo" (Ps 96/95), a potom se pjeva 'Kučanova misa'. Nadbiskup koadjutor mons. Josip Pavlišić čita odlomak iz papine Bule o uspostavi Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije i na kraju čestita nadbiskupu metropolitu zlatomisnički svećenički jubilej i 30-godišnji biskupski jubilej (u Zagrebu posvećen 1939.).29 U ime Božjega naroda novog nadbiskupa pozdravlja gđa Maja Vučemil, pozdrav Hrvatskog primorja izriče Drago Babić, župnik u Jablancu, pozdrav naroda iz Like vlč. Dinko Popović, župnik u Ličkom Lešću (u ličkoj kapi), pozdrav naroda Korduna gosp. Ante Valentić (Cetingrad), pozdrav ogulinskoga kraja gosp. Franjo Sti- petić, pozdrav naroda Gorskoga kotara gospođica Hermina Crnić, pozdrav naroda kvarnerskih otoka g. Zdenko Cerović iz Dubašnice, pozdrav naroda Istre mladić Dinko Bedrina iz Pule. Nakon 1. čitanja govorio je dr. Karmelo Zazinović, biskup krčki (o apostolskoj službi), nakon 2. čitanja (o Božjoj ljubavi koja nadahnjuje svaku našu ljubav) govori mons. dr. Dragutin Nežić, biskup porečki i pulski, primjenjujući sve na konkretan događaj uspostavljanja metropolije. I dakako, nakon evanđelja je homilija prvog riječko-senjskoga nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Buri- ća, sa završnim pitanjem: "Što očekuje sav ovaj kraj, naš rod od ove metropolije, od nas ovdje? Da mu pomognemo tražiti pravdu, istinu i mir; da ga nadahnjujemo svjetlom i svjedočanstvom evanđelja; da ga proniknemo dobrotom i ljubavlju kao što sol proniče jelo i kvasac tijesto. Da budemo nosioci Kristove ljubavi prema svakom čovjeku: gdje je god potreba, gdje je god bijeda, gdje je god nemoć, gdje je

28 Prisutni su bili: o. Kazimir Đurman, franjevački provincijal iz Zagreba, o. Benko Tulić, franjevački provincijal iz Zadra, o. Marijan Žugaj, provincijal konventualaca iz Zagreba, o. Serafin Turčin, provincijal kapucina iz Zagreba, o. Marijan Šegulja, provincijal trećoredaca iz Zagreba, o. Antun Fostač, provincijal isusovaca iz Zagreba, o. Nikola Pavičić, inspektor salezijanaca iz Zagreba, o. Anđelko Fazinić, zastupnik provincijala dominikanaca. 29 Ovaj tekst i svi drugi sadržajni i smjerodavni tekstovi otisnuti su u Službenom vjesniku Riječko- senjske nadbiskupije, II (1970.) 3, Prilog I, str. 18-32. 420 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 god slabost, tu je mjesto za nas, za naš doprinos i angažman: da na- stavimo ostvarivati program ljubavi što ga je Isus Krist započeo..." Slijedi vjernička molitva: u ime svećenika dr. Josip Šojat, pa bogoslovi i vjernici iz Kaluđerovca (Perušić), s Kozale (Rijeka), iz Malinske, iz Vodnjana mladić, a potom živopisna povorka s prika- znim darovima žitelja metropolije (plodovi kvarnerskih otoka: vino, ulje, sir, vuna, svirale, tikvica; darovi Rijeke: 2 makete broda – put- ničkog i tankera, Camping kuhalo s proizvodom INE, 2 knjige: An- tologija čakavske poezije Korablja Začinjavaca i novoizišli Krčki zbornik; Kordun i ogulinski kraj: šljivovica, sir, jaja; Gorski kotar: skije s jelovom grančicom, šumska sjekira, krumpir i voće; a najvi- še pozornosti izaziva lički pastir odjeven u kožun i živo janje koje nosi). Prineseni su i prilozi u novcu iz nekih župa. Sunce prži, svi strpljivi, premda se cijela misa odužila (čak oko 3 sata), s oko 5500 pričesti, što puno govori o broju okupljenih i o pripremi i karakteru proslave. Trsatsko svetište, samostanski vrt, kasnije temeljito obnovljen u veličanstveni Marijin perivoj, bilo je, a od tada će biti znatno više, mjesto najvećega događaja, pa će novi nadbiskup s pravom reći: "… i ovo što smo na trsatskom brijegu zajedno, što smo se tu, pri Gos- pinu svetištu, u tolikom broju sakupili, te što smo danas zadovoljni, veseli, raspjevani – što je nego dar radosti kojom nas Gospodin iz slave svoje obasjava?"

B. Popodnevni program: Slijedi ručak u hotelu 'Jadran' gdje su se uzredale sadržajne zdravice, osobito mons. Franje Kuharića, u ime redovničkih poglavara o. Kazimira Đurmana, provincijala Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (Zagreb) i drugih uzvanika. U ime prezbiterskog vi- jeća govori vlč. Mijo Liković, župnik u Generalskom Stolu. U Ka- peli zavjetnih darova na Trsatu održava se prigodni Susret omladine metropolije, s naglaskom na koordiniranom djelovanju svih postoje- ćih skupina na području metropolije i iskoracima Zajednice mladih 'Synaxis'. U 17 je sati za hodočasnike iz unutrašnjosti u katedrali sv. Vida repriziran jučerašnji koncert duhovne glazbe, a u 20.00 sati Hr- M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 421 vatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca izvodi u katedrali Haydnov oratorij "Stvaranje". U večernjim je satima 'primanje' u Guvernerovoj palači koje priređuje Neda Andrić, predsjednica Općinske skupštine Rijeka. Tu su predstavnici društveno-političkih organizacija regije i predstavnici svećenika iz pojedinih biskupija nove metropolije.30 Dr. Neda An- drić uručuje nadbiskupu srebrnu spomen-plaketu i ilustriranu mo- nografiju Rijeke, plaketu također i dr. Boži Milanoviću za njegove zasluge u dokazivanju hrvatske etničke pripadnosti Istre. 5. Neke značajnije poruke sa slavlja

5. 1. Viđenje crkvenoga tiska: koncilsko usmjerenje svih programa O ovim slavljima dosta izvješćuje crkveni i društveni tisak. Izvješćuje, dakako, i društveni tisak, ali suzdržano i bez velikih ko- mentara, a Radio Rijeka povremeno prenosi samo odvijanje. Zapaženi su izvještaji, dakako najopširniji u Bakarskim zvonima (Ante Sironić), u Marijinu Trsatu (o. Gabrijel Đurak), u Glasu Koncila (o. Gabrijel Đurak te dr. Tomislav Šagi-Bunić – komentar), u Veritasu, AKSI (Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti) te Blagovesti (Beograd).31 Smatram kako je u procjeni svega dogođenoga važno čuti tzv. vanjske objektivne promatrače koji su – na našu radost – po- tvrdili ono što smo u početku zacrtali kao cilj ovoga slavlja. O. Gabrijel Đurak, franjevac s Kaptola (Glas Koncila), kaže: "Odbor za tu rijetku proslavu u Rijeci izvršio je, vidjelo se, golem posao. Poslužio se svim mogućnostima koje nam daje pokoncilska obnova u životu Crkve, pogotovo glede liturgije."32 On će u "Marijinu Trsatu" napisati: "Da, bio bi to zaista rijedak spektakl, što se doga- 30 Osim nad/biskupa, bili su prisutni svećenici iz metropolije: Danilo Perkan, Marijan Valković, Jo- sip Šajina, Mijo Liković, Ivoslav Linić, Milan Šimunović, Josip Manjgotić, Ivan Ilijić, Dinko Popović, Vjekoslav Sučić, Antun Benvin, Antun Zec, Antun Tamarut, Josip Turčinović, Ante Bogetić, o. Hinko Harapin i o. Krsto Marinov. 31 O svim događanjima u svezi s uspostavom i proslavom nove Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije senjski župnik i kanonik mons. Josip Frković načinio je više primjeraka vrlo doku- mentirane Fotokronike, što je pravo povijesno bogatstvo. Osobno je načinio i jednu Fotokroniku za mene kao jednog od organizatora i prvog tajnika prvog riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića. Šteta je što odmah nije izdan poseban zbornik o tom iznimno važnom i veličanstvenom događaju, kao što je uostalom i bilo govora na Radnom odboru. 32 Glas Koncila, IX (1970.) 10, 17. svibnja 1970. 422 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 đalo toga nedjeljnog dana uz svetište na Trsatu, da nije bila vidljiva živa vjera i njena usklađenost sa životom. Liturgija je toga dana kao i u njegovo predvečerje u katedrali slavila svoje slavlje. Nije se moglo ne osjetiti koliko smo blago dobili od koncilske Crkve bogosluž- jem na narodnom jeziku. Ono što bi s pravom nekad bilo prozvano 'crkvena parada' sada je bilo naprosto doživljaj povezanosti liturgije sa životom."33 Veritas piše: "Proslava je protekla u savršenom redu. Imponirala je posebna pobožnost i skromnost, što je svakako nada- sve duhovni pečat kamenu-temeljcu nove crkveno-administrativne zgrade."34 Od posebne je važnosti uočavanje dr. Tomislava Šagi-Buni- ća, dekana KBF-a (inače koncilskog stručnjaka) u komentaru Glasa Koncila.35 On kaže da je "golem broj vjernika mogao biti oduševljen također i načinom kako je nova metropolija stupila u život. Prosla- va ustoličenja prvoga metropolita dr. Viktora Burića imala je toliko koncilskih naglasaka, ona je pokazala toliko spremnosti i perspektive da krene istinskim koncilskim putem i da bude golem činilac koncilske obnove u našem katolicizmu, da sami sebi ne vjerujemo da smo unatoč jučerašnjem stanju, u kojem se nalazila naša Crkva, ipak tako dobro i nezaustavljivo pokročili na koncilskom putu". T. Šagi-Bunić posebno ističe misao iz govora nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića: "Sretan sam da pretežno veći dio mojih suradnika-svećenika dublje proniču u duh koji je oživljavao Drugi vatikanski sabor, te da su voljni i željni u njegovu duhu preuzeti dio odgovornosti u vođenju biskupije, pa posredno i metropolije, kao što i biskupi treba da preuzmu dio svoje odgovornosti za sveopću Crkvu..." Tu misao komentator naziva "koncilskom ispovijesti nove metropolije" jer "suodgovornost nije samo velika riječ, to je – kako mnogi misle – središnja operativna ideja Koncila".

33 Marijin Trsat, 4 (1970.) 2, str. 2. 34 Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, 9 (1970.) 7. 35 Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, "Koncilske perspektive nove metropolije riječke", Komentar, Glas Kon- cila, IX (1970.) 10. M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 423 5. 2. Koncil - temeljno uporište u svijesti biskupa metropolije Treba reći da je sve djelovalo obnoviteljski i koncilski upravo zahvaljujući izrazito koncilski profiliranim biskupima metropolije, inače koncilskim ocima. Krčki biskup, poznati pobornik koncilskog otvaranja Crkve, naglašava: "Nova metropolija – je diktat života pokoncilske Crkve, koja hoće da smišljenije i intenzivnije služi Bož- jemu narodu u novonastalim prilikama na ovome području. U tom smislu je ona tek program i šansa za budućnost." A s obzirom na koncilsku otvorenost suvremenom svijetu, mons. Zazinović kaže: "Ne bismo smjeli živjeti u iluzijama kao da nije potrebno suživjeti se s modernim svijetom i mentalitetom koji traži nove oblike i svježi sa- držaj života i akcije. Nećemo zatvarati oči pred teškoćama i pogibli- ma što su s time povezane. Ali, ako nam Krist ne dopušta nezdravog konformizma, nećemo prestati biti ipak sinovi nade niti ćemo gubiti povjerenje u ljude dobre volje koji dobronamjerno traže nove putove svoje egzistencijalne osobnosti."36 Treba se svakako prisjetiti riječi prvog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića: "Baština prošlosti opravdava vedriju viziju budućnosti", ne dopuštajući "da smjernice Koncila zastare prije nego se njima okoristimo".37 Da će smjernice Koncila naići na ovim prostorima na plodno tlo uskoro će se to očitovati i u suodgovornosti u utemeljenju crkvenoga života, osobito što se tiče novog prezbiterskog vijeća koje se profiliralo kao zaista suodgovorno tijelo. Ono će biti postavljeno na jedinstven način u Crkvi u Hrvata, s poslovnim odborom kojemu je na čelu svećenik koji je pripremao sjednice, unosio inovativne i programatske teme i dr.38

36 Usp. Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, II (1970.) 3, Prilog I, str. 3. 37 U tom smislu šteta je ako se ne bi tiskali svi govori/homilije na ovoj proslavi, kao i drugi vrlo značajni materijali, nastali na razini Prezbiterskoga vijeća i drugih događanja. 38 O tome mogu posvjedočiti još živući akteri tih događanja početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća: dr. E. Hoško, dr. Mile Bogović (sada biskup), vlč. Mijo Liković, dr. Josip Manjgotić, lic. Josip Šimac i dr. Šteta je ako se o tim iskustvima ne bi više pisalo, tim više što o svemu ima dosta (pripremnih) dokumenata, od kojih dobar dio ima mons. M. Liković koji mi ih je obećao dostaviti. 424 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 6. Završni osvrt

6. 1. U pripremi i samoj proslavi uspostave Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije došlo je do izražaja složno djelovanje profesora i pastoralnih djelatnika, što je potom dugi niz godina pratilo nadbiskupijsku pastvu. Veći je dio profesora zalaganjem u proslavi jasno pokazao kako želi biti prisutan i u koncipiranju cjelokupnoga pastorala. U tom smislu sudjeluju gotovo na svim svećeničkim, de- kanatskim i drugim susretima, ulaze u raspravu, pojašnjavaju i te- ološki osvjetljavaju pastoralnu problematiku. Tako su radili i novi profesori koji su pristizali iz Rima i drugih učilišta, sve na način da čovjek 'požali za onim složnim djelovanjem'.

6. 2. Spomenuti komentator T. Šagi-Bunić napominje da je u Senju bilo ljudi koji su teško prihvatili to novo rješenje crkvenoga ustrojstva na ovim područjima, osobito sa sjedištem u Rijeci, u nadi kako će se i oni brzo uvjeriti "da živa Crkva polazi od suvremenih kretanja i suvremenoga rasta". Jer Rijeka je ipak središte kojemu gravitira ovaj cjelokupni teritorij. Međutim, iz današnje veće vre- menske distance može se reći da nije bilo uputno posve apstrahirati od njihova razmišljanja. Naime, činjenica je kako nisu bili 'protiv Rijeke' kao važnoga centra i središta nadbiskupije već i za očuvanje i 'njihove biskupije', konkretno Senjske biskupije, odnosno jedne samostalne biskupije na području nakon razgraničenja između dotad ujedinjenih biskupija Senjske i Modruško-krbavske.39 Riječka metropolija, kao trajno dobro, opstala je i opstat će, sa značajnim po- stignućima u višestrukim pothvatima, što samo treba jačati. Ali ipak njezino ustrojstvo, temeljem povijesnoga razvoja i evangelizacijskih potreba,40 ponovno se nakon 30 godina mijenja, pa tako 2000. godine

39 Da se biskupijsko sjedište još više ne udaljuje iz Like, izjasnilo se 19 svećenika i bogoslova, rođenih u Lici, u predstavci mons. dr. Viktoru Buriću dana 4. rujna 1968. Vidi: Biskupski arhiv Senj, Spisi, 1968., br. 1094. 40 Zanimljiva je činjenica da sam, našavši se 9. listopada 1968. u Oštarijama kod Ogulina na pripremi magisterija na KBF-u u Zagrebu, pristao uz Predstavku Biskupskoj konferenciji Jugoslavije kojom se zastupalo ujedinjenje naših biskupija, sa sjedištem u Rijeci, ali sam ipak zahtijevao da se stavi moj 'amandman': "Slažem se sa Predstavkom uz napomenu: Lika kao zasebna geografska cjelina i kraj kojemu treba mnogo više pastoralne brige nego do sada, morala bi biti povjerena posebnoj brizi jednog pomoćnog biskupa." To se dogodilo tek krajem devedesetih godina (4. lipnja 1999.) M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 425 na prostoru Riječko-senjske nadbiskupije nastaju Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska biskupija, dakako, u nešto drugačijem obliku od predlaganja ondašnjeg službenog kleričkog te laičkoga Senja.

6. 3. Činjenica je da kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina, uza sva oduševljenja uslijed uspostave nove nadbiskupije i metropolije, nije označen baš kao 'mirna vremena'. Potrebu jačih promjena na tragu Drugog vatikanskog koncila, na sebi svojstven način, najavili su i mladi riječke regije, na samom 'rubu trsatskih slavlja'. Naime, dok je trajala 'ponesenost' slavljem, nekako u njegovoj 'sjeni', i to neposredno nakon dopodnevnog euharistijskog slavlja, u Kapeli zavjetnih darova pri Svetištu Majke Božje Trsatske, sa susreta mladih nove Riječke metropolije šalju se nešto drugačije poruke, koje je uobličila Zajednica mladih "Synaxis", tražeći preuzimanje svoga 'dijela odgovornosti' kako bi nadošla 'bolja budućnost'. Ako se to ne dogodi, "papinska bula odgovornosti ostat će samo na papiru... Zar da se sve završi slavljenjem, čitanjem papinske bule, pozdravnim govorima, hodočasničkim raspoloženjem, nacionalnim i religioznim folklorom? Danas ovdje trebaju biti postavljeni zbiljski temelji jedinstva među nama, naznačenog u službenom ujedinjenju crkvenih pokrajina ovoga dijela Hrvatske. Mi već danas moramo učiniti prvi korak, da se međusobno upoznamo, odnosno usposta- vimo zajednicu jedne Vjere i Nade u Isusa Spasitelja. U Njemu nas Bog spašava također od imobilnosti i pasivnosti. Dužni smo, dakle, potražiti svoje mjesto u ovoj novoj crkvenoj situaciji, uzeti svoj dio odgovornosti ovdje i odmah, sagledati svoje zadatke i perspektivu ovoga naroda u Crkvi što živi ovdje u Hrvatskom primorju, Istri, otocima, Lici i Gorskom kotaru... A za sve nas kršćane jedno je sigurno: mi ne možemo s pravom tražiti u svijetu društvo slobode, opstanka u dostojanstvu i pravu čovjeka, društvo demokratičnosti i participacije, dok to isto nismo ostvarili u svojoj Crkvi, kao znaku

kada je mons. dr. Mile Bogović imenovan pomoćnim biskupom riječko-senjskim, sa sjedištem u Gospiću, i 25. svibnja 2000. postao prvim biskupom novoosnovane Gospićko-senjske biskupije, za čije se osnivanje upravo on najviše zalagao. 426 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 obećanog Kraljevstva Božjeg i modelu idealnog društva kojemu se usmjeruje povijest.''41 Nama organizatorima, a pogotovo ne nadbiskupima i biskupima, dok smo bili na svečanom ručku, to toga dana 'nije moglo doći do uha'. Ali to će se ubrzo dogoditi. Novog nadbiskupa mons. V. Burića čekao je mučan zadatak završne procjene tih 'gibanja mladih' a potom i 'presude'.42 Naime, prema prosudbi jednog kruga svećeni- ka, redovnika i profesora, zajedno s nadbiskupom koadjutorom, na djelu su prejaka teološko-pastoralna 'iskakanja' na crkvenom planu, posebice nakon drugog zborovanja na Trsatu.43 Oštrica riječi mladih okretala se, dakako, i prema društvenoj situaciji. Razumljivo je da komunistička vlast nije mogla podnositi stvaranje neke 'opozicije', i to, prema njezinu mišljenju, 'pod okriljem Crkve'. Štoviše, to joj je pomoglo da i mladim katolicima pripiše 'loše namjere'. U situaciji straha, pod pritiscima dijela klera, a s druge strane iz bojazni da se mladi ljudi 'previše ne izlože' i stradaju 'od političkih struktura', nadbiskup mons. dr. V. Burić, devet mjeseci nakon ustoličenja (20. veljače 1971.), donosi odluku o opozivu 'kanonske misije propovijedanja i naučavanja' p. Tihomiru Zovku. Očito, to je ostavilo 'jake ožiljke' na tijelu riječke Crkve. Dolazi do 'osipanja' i svih daljnjih događanja u kojemu su neki od sudionika 'politički stradali'. U svezi s time današnjem analitičaru toga vremena može izgledati čudnom ili barem problematičnom činjenica da su se neki ljudi, inače koncilski profilirani i angažirani, a što se vidjelo i u pripremi i slavlju uspostave nove nadbiskupije i metropolije, najednom našli 'na drugoj strani'. Je li ponašanje mladih/studenata, posebice njihova duhovnoga vođe p. Zovka, bilo 'pretjerani iskorak ili propu- štena šansa u pokoncilskoj obnovi Crkve', kako je svoje izlaganje na 41 Vladimir ŽMAK, Synaxis, pretjerani iskorak..., cit. čl., str. 478-479. 42 S velikom tjeskobom o tome mi je nadbiskup govorio kada sam došao iz Rima za božićne blagdane. Poznato je da je on najprije s iznimnom simpatijom gledao na djelovanje mladih, osobito na rad Instituta za teološku kulturu laika. Osobno nisam bio više toliko upućen u najnovija zbivanja, osim što sam znao kako je dio svećenika bio odlučan da se nešto učini kako bi se zaustavilo 'sporno djelovanje' o. Tihomira Zovka, a time i 'izlaganje mladih ljudi' i u političkim previranjima, što bi ih moglo 'koštati'. 43 Godinu dana nakon zborovanja na Trsatu održava se na istom mjestu drugo zborovanje (Synaxis II.). Predavanje o "Crkvi budućnosti" održao je dr. Ante Kresina, o "Crkvi u društvu" dr. Vjekoslav Bajsić, a o "Prorocima na pragu budućnosti" ing. Đuro Lanc. Upravo ovo posljednje predavanje izaziva značajnija sporenja. M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 427 simpoziju Teologije u Rijeci "Religiozna fizionomija obitelji u Rije- ci poslije Drugog svjetskog rata" (9. i 10. prosinca 2005.) naslovio Vladimir Žmak, dr. med., inače sudionik događanja? Nije li Crkva, kako misle neki od aktera tih događanja, trebala smoći više razlož- ne smjelosti u spomenutom iskoraku mladih, makar ga smatrala i dijelom pretjeranim i rizičnim, prepoznati ipak 'znakove vremena' za pokoncilsku obnovu?44 Nisu li mladi, misle objektivni promatra- či, trebali imati više strpljivosti, tim više što je tek trebala startati nova nadbiskupija, odnosno metropolija, odnosno nisu li trebali prepoznati istinsku koncilsku usmjerenost i u govorima nad/biskupa u vrijeme proslave ili su mislili da je to samo 'teorija' dok praksa ide 'drugim putem'? Dakako, treba postaviti i pitanje preuranjene i 'ne- utemeljene nade' u društveno-političke promjene. Ta i druga pitanja nadilaze cilj ovoga izlaganja, ali ipak ostaje činjenica da je velika grupacija mladih bila ponesena Koncilom i željela da se u Crkvi i društvu dogode neka nova razmišljanja i prakticiranja novih odnosa. Šteta je što su ili previše iskoračili ili nisu bili pravo usmjeravani ili shvaćeni, pa su prebrzo došli 'do zida'. 45

6. 4. Činjenica je da je osamdesetih godina prošlog stoljeća na drugim razinama veliki koncilski zanos počeo slabiti, također i uslijed osporavanja hrabrijega koncilskog hoda Crkve. Problem je, naime, nastao kada su se našli pojedinci, koji su nastojali imati 'glav- niju riječ', te svjesno ili nesvjesno širili strah da se 'Koncil ne bi krivo shvatilo', da se ne bi 'išlo predaleko' te da, prema tome, ne bi trebalo previše 'iskakati', očito slijedeći i 'liniju manjega otpora' u pastoral- nome radu. To se osjetilo već krajem sedamdesetih godina, ne bez posljedica na kvalitetniju suradnju klera i nadbiskupa mons. Josipa Pavlišića, klera međusobno te klera i laika, a time i na očekivani uspjeh nekih pastoralnih pothvata. Jer činjenica je da je bilo vrlo dobrih i koncilski usmjerenih pastoralnih inicijativa, ali su, nažalost,

44 To pitanje postavlja sudionik zbivanja V. Žmak, vidi navedeni članak, str. 481. 45 Zvuči gotovo nevjerojatnom, danas izgleda neostvarivo, a toliko potrebno, koliko su se riječki mladi i studenti angažirali: koncilska tribina, redovita predavanja, liturgijsko sastajanje svake subote u kapelici dominikanskog samostana i razmatranje evanđelja dotične nedjelje, euharistijsko slavlje s propovijedima za akademsku mladež, angažman u organizaciji Caritasa (pri samostanu), zborovanja mladih, izdavanje časopisa "Synaxis" i dr. 428 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 kratko trajale jer nije bilo prave podrške, odnosno prebrzo se, svjesno ili nesvjesno, obeshrabrilo njihove inicijatore. Svakako, bilo bi dobro sustavnije istražiti i opisati događanja koja se odnose na ljude i zbivanja, osobito što se tiče probijanja koncilskih usmjerenja na ovim prostorima od sedamdesetih naovamo, za što je upravo uspostava nove nadbiskupije i metropolije pobudila velike nade.46

46 Neka pitanja, kao npr. o poslijeratnom i pretkoncilskom razdoblju teškoga snalaženja na ovim prostorima, o suočenju Crkve s antiklerikalizmom te marksističkim, odnosno komunističkim ateizmom, o teškom putu prevladavanja neadekvatnih pastoralnih modela te o zaokretima u pastoralu obitelji poslije Drugog vatikanskog koncila (konsolidacija crkvenog ustrojstva – iznimno plodna suradnja prezbiterija i Visoke bogoslovske škole – suočenje s nerazumijevanjima i pomoć crkvenim smjernicama s viših razina). Vidi: Milan ŠIMUNOVIĆ, Prošlost, sadašnjost i budućnost pastorala obitelji u riječkom podneblju. Uvjetovanosti i specifičnosti o pedesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća, u: Riječki teološki časopis, 14 (2006.) 2, str. 505-420. M. Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430 429 RIASSUNTO:

La creazione dell'arcidiocesi di Fiume-Segna avviene con la bolla Coetu instante di Paolo VI del 27 luglio 1969. Tuttavia la presa di possesso dell'arcidiocesi e la cerimonia con cui si è festeggiata la creazione della nuova arcidiocesi e della nuova circoscrizione ecclesiastica, ebbero luogo soltanto il 9 e 10 maggio 1970. L'autore scrive in veste di testimone diretto nonché attivo membro degli organismi che organizzarono le due cerimonie, quella nella cattedrale di San Vito e poi nel santuario mariano di Tersatto. Descrive le difficoltà anche di carattere tecnico con cui si dovettero affrontare i primi mesi della nuova arcidiocesi. Egli pone tutti questi avvenimenti all'interno dei movimentati anni postconciliari nella Chiesa della nostra regione. Analizza dal punto di vista ecclesiologico-pastorale il contesto in cui nacque la nuova arcidiocesi. In questo senso anche se afferma l'attaccamento dell'episcopato alla dottrina conciliare, non manca di sottolineare gli infelici sviluppi legati al gruppo Synaxis. Parole chiave: arcidiocesi Rijeka-Senj, arcivescovo e metropolita Viktora Burića, coadiutore Josip Pavlišić, Concilio vaticano secondo. 430 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 431 Nikola Vranješ

PASTORALNI POTHVATI IZ SREDIŠTA NOVE METROPOLIJE

Dr. sc. Nikola Vranješ, Teologija u Rijeci UDK: 25:260.1/2[262.3 RIJEČKA METROPOLIJA] (091) Pregledni rad

Osnutak Riječke metropolije svojevrsna je prekretnica u ži- votu Crkve na ovim prostorima. Nova crkvena forma osnovana je, prije svega, s ciljem boljeg, povezanijeg i koordiniranijeg ukupnog pastoralnog djelovanja na dobro svih vjernika u Riječko-senjskoj nadbiskupiji (danas Riječkoj nadbiskupiji i Gospićko-senjskoj biskupiji), te u Krčkoj i u Porečko-pulskoj biskupiji. Govoriti o pastoralnim pothvatima iz središta nove metropolije u Rijeci znači govoriti, s jedne strane, o zajedničkim institucijama koje djeluju za sve biskupije u metropoliji i o njihovu djelovanju, a s druge strane znači govoriti i o pastoralnim inicijativama koje su iz središta metropolije pokrenute, a odnose se na različita pastoralna područja i na njima su dale doprinos i poticaj pastoralu u cijeloj metropoliji. U ovom član- ku obrađeno je, s povijesno-pastoralne točke gledišta, djelovanje i važnost spomenutih institucija i inicijativa, posebice s obzirom na unapređenje ukupnog pastoralnog djelovanja u metropoliji, kao i na poticaje koje isto ostavlja za budućnost. Ključne riječi: metropolija, biskupija, biskup, pastoral, institucija, inicijativa, pothvat.

* * * Uvod

Odlukom pape Pavla VI., proglašenom 20. kolovoza 1969. godine, dotadašnja Senjsko-modruška biskupija sjedinjena je s hrvatskim dijelom Riječke biskupije i podignuta na čast nadbiskupije. K tome, uspostavljena je nova Riječko-senjska metropolija koju od tada čine Riječko-senjska nadbiskupija, Krčka i Porečko-pulska bi- 432 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 skupija.1 Od 2000. godine na području nekadašnje Riječko-senjske nadbiskupije postoje dvije nove biskupije: Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska biskupija. Rijeka je, kao središte nove metropolije, cijelo vrijeme imala posebno mjesto i značenje kao izvorište različitih pastoralnih inicijativa i pothvata. To je tim razumljivije budući da su u Rijeci smještene i neke središnje institucije značajne za cijelu metropoliju, prije svega Bogoslovsko sjemenište, Visoka bogoslovna škola (danas Teologija u Rijeci) te još neke institucije. Kao simboličan početak zajedničkih metropolitanskih pastoralnih nastojanja može se uzeti proslava uspostave nove nadbiskupije i nove metropolije, te ustoličenje prvog riječko-senjskog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Viktora Burića. Proslava se odvijala 9. i 10. svibnja 1970. u katedrali sv. Vida u Rijeci i kod Marijina svetišta na Trsatu.2 Zamišljena je i ostvarena kao izuzetno radostan i velik događaj za Crkvu na ovim prostorima. Govoriti o pastoralnim pothvatima iz središta nove metropolije znači ponajprije imati u vidu sve nabrojene činjenice, ali i društveno-političke okolnosti i njihov utjecaj na život i djelovanje Crkve na ovim prostorima. U tom je smislu važno razlikovati bitno različite političke i društveno-kulturalne značajke perioda do 1990. godine, tj. razdoblje komunizma, a potom značajke razdoblja od demokratskih promjena naovamo kojim je u društveno-ekonomskom smislu započeo cijeli niz procesa koji traju do danas. U crkvenom smislu razdoblje nakon 2000. godine obilježeno je novim posebno- stima o kojima će posebice biti govora. Jasno je da do demokratskih promjena nije bilo moguće razvijati sustavnu pastoralnu, a posebice evangelizacijsku djelatnost u svim njezinim vidovima upravo zbog snažnog utjecaja bivšeg režima koji je Crkvu nastojao svim silama potisnuti na margine društveno-kulturnog života i djelovanja. U takvim se okolnostima Crkva snalazila kako je mogla. No ni u tom vremenu nije nedostajalo nekih vrijednih inicijativa i pothvata koji su, posebice na nekim pastoralnim područjima (kao što je npr. pa-

1 Usp. PAVAO VI., “Bula o osnutku Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije,“ u: Službeni vjesnik nadbiskupije Riječko-senjske, II (1969.), 1, str. 4-5 (dalje: SVNRS). 2 Usp. “Proslava osnivanja Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije,“ u: SVNRS, II (1970.), 3, str. 78-84. N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 433 storal braka i obitelji ili područje katehizacije), jako puno doprinijeli dinamiziranju djelovanja Crkve na području metropolije. Događaj koji je početkom demokratskih promjena u bitnome obilježio život cijeloga hrvatskog društva i Crkve bio je Domovinski rat u kojemu je Crkva dala nemjerljiv doprinos u smislu ublažavanja ljudskih stradanja, posebice svojim karitativnim djelovanjem, ali i na druge na- čine. U tom je razdoblju karitativno djelovanje bilo među najizrazi- tijim djelatnostima po kojima se Crkvu percipiralo u društvu. Nakon ratnog perioda, a posebice s osnutkom novim biskupija na područ- ju nekadašnje Riječko-senjske nadbiskupije, život Crkve na ovim prostorima umnogome se dinamizirao. U posljednjem je desetljeću pokrenuto više eminentno metropolitanskih inicijativa koje su dosta dobro zaživjele, a na pomolu su još neke koje će se tek početi ostvarivati. Ne smije se zaboraviti ni djelovanje nekih crkvenih institucija koje je u bitnome metropolitanskog značenja.3 Važno je napomenuti da se Rijeku kao izvorište mnogih pastoralnih inicijativa i pothvata u novoj metropoliji mora staviti u kontekst značenjskog središta ove crkvene pokrajine u smislu da više inicijativa ipak nije u većoj mjeri zaživjelo izvan same Rijeke, ali da su mnogi pothvati ili inicijative u samoj Rijeci ili iz nje pomogli osnaživanju pastoralnog djelovanja u drugim biskupijskim središtima ili dijelovima metropolije.

Bogoslovsko sjemenište u Rijeci

Od institucija koje odmah na početku treba spomenuti kao one koje imaju eminentno metropolitanski značaj u Rijeci kao središtu metropolije tu je Bogoslovsko sjemenište (danas Bogoslovsko sje- menište Ivan Pavao II.) te Visoka bogoslovna škola u Rijeci, današ- nja Teologija u Rijeci.4 Bogoslovsko sjemenište u Rijeci jedna je od najvažnijih institucija metropolitanskog značaja, i to od početka

3 Ovdje ćemo posebice obraditi djelovanje nekih odgojnih i znanstvenih ustanova, ali postoje i druge važne ustanove metropolitanskog značenja od kojih posebno treba spomenuti Interdijecezanski ženidbeni sud prvog stupnja u Rijeci koji je, po ustrojstvu novih biskupija, preustrojen 2001. godine. Usp. Emil SVAŽIĆ, “Preustroj interdijecezanskog ženidbenog suda prvog stupnja u Rijeci,“ u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, III (2002.), 3, str. 56. 4 Usp. “Početak nove akademske godine u nadbiskupskom bogoslovskom sjemeništvu,“ u: SVNRS, I. (1969.), 2, str. 75. 434 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 samostalnog hoda nove metropolije. U njemu je do danas formirano nekoliko generacija svećenika koji su djelovali ili djeluju u našim biskupijama. Njegov značaj nadilazi granice Riječke metropolije budući da su u njemu formirani i brojni svećenici s područja drugih biskupija iz Hrvatske i bivše Jugoslavije, a brojni djeluju u inozemstvu. Posebno je danas značajno i za Zadarsku nadbiskupiju u kojoj se formiraju i njezini kandidati za prezbiterat. Tada senjsko-modruški biskup, dr. Viktor Burić otvorio je u Rijeci 1947. godine Centralno bogoslovsko sjemenište s Visokom teološkom školom za biskupije i administrature koje će kasnije ući u sastav Riječko-senjske metropolije. Samo godinu dana kasnije otvoreno je u Rijeci i malo sjemenište za kasna zvanja.5 Godine 1955. odlukom komunističkih vlastodržaca Bogoslovija je zatvorena na pet, a malo sjemenište na tri godine.6 No ovaj se vremenski period zatvo- renog sjemeništa u Rijeci produžio, i to zbog uzurpiranja prostora, tj. zgrade u kojoj su ustanove djelovale, od strane komunističke države. “Budući da je državna vlast veći dio zgrade odmah dala na upotrebu raznim riječkim poduzećima, faktički su spomenute ustanove zatvorene na pet i deset godina, naime toliko je trebalo da se zgrada po- stupno opet vrati Crkvi. Ujedno je veći dio zgrade nacionaliziran.“7 Po zatvaranju ustanova u Rijeci sjemenište za kasna zvanja prestalo je djelovati, a Bogoslovsko sjemenište premješteno je u Pa- zin. U Rijeci je Bogoslovsko sjemenište, zajedno s Visokom bogoslovskom školom, otvoreno ponovno 1966. godine.8 Od tada ono neprekidno djeluje. Posebno značajan događaj za ovu važnu crkvenu ustanovu bilo je otvorenje novoga krila zgrade Bogoslovskog sjemeništa u Rijeci 31. svibnja 1988. godine prigodom proslave zla-

5 Usp. Ivan DEVČIĆ, “Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta“, u: Sveti Vid. Zbornik, Izdavački centar Rijeka, 1995., str. 130. 6 Usp. isto, str. 131. 7 Isto. 8 Isto: »Ali već g. 1959., kad je istekao rok zabrane rada Srednje škole za kasna zvanja, otvoreno je ponovno u Rijeci malo sjemenište. Sjemenište je otvoreno samo privremeno, do isteka zabrane rada Centralnog bogoslovskog sjemeništa s Visokom bogoslovskom školom, da bi se na taj način lakše vratila nacionalizirana zgrada. Kada je desetogodišnja zabrana istekla, u vraćenim prostorijama 13. rujna 1966., ponovno je otvoreno Centralno bogoslovsko sjemenište sa svojom školom, koja je od g. 1990. otvorena i za studente laike, tj. one koji žele studirati teologiju, ali ne namjeravaju postati svećenici.« Usp. ISTI, “Značenje sjemeništa u Crkvi i povijesti,“ u: SVNRS, XX (1988.), 4, str. 119. N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 435 tomisničkog jubileja nadbiskupa i metropolita mons. Josipa Pavli- šića, kojemu treba odati posebno priznaje u izgradnji nove zgrade sjemeništa, kao i u brizi za njegovo djelovanje.9 U prilog povijesti nove zgrade sjemeništa svakako treba istaknuti jednu gestu punu simbolike, a riječ je o daru od 100.000 američkih dolara koju je bla- gopokojni papa Ivan Pavao II. tada darovao za izgradnju nove zgrade sjemeništa.10 Upravo će ova zgrada biti njegovom privremenom rezidencijom za trećeg pastirskog posjeta Hrvatskoj 2003. godine. Biskupi metropolije zajedničkim su snagama nastojali djelovati na buđenju svijesti svećenika i vjernika u cijeloj metropoliji o važnosti naše Bogoslovije, a s time i o važnosti pastoralnog djelovanja u vidu prepoznavanja i podrške novih svećeničkih zvanja.11 Sje- menište je u cijelom proteklom vremenu doista bilo na službi Crkvi i upravo je u njemu formirana većina naših svećenika, kao i brojni koji djeluju u drugim zemljama. Iako je prolazilo i nesklona razdoblja tijekom svoga postojanja, postalo je prepoznatljivim dijelom i znakom Crkve u Rijeci, ali od ključnog značenja za cijelu metropoliju. Ta je činjenica dolazila do izražaja posebice prigodom većih događaja i obljetnica sjemeništa, od kojih posebice treba istaknuti značajnu i vrlo simboličnu proslavu 50. obljetnice sjemeništa u Ri- jeci.12 Proslavljena je u tijeku Teološko-pastoralnog tjedna 1. srpnja 1997. godine.

Teologija u Rijeci

Visoka bogoslovska škola bila je sastavni dio Centralnog bogoslovskog sjemeništa. Osobiti zamah u djelovanju, iako u teškim okolnostima bivšeg političkog sustava, doživjela je nakon ponov- 9 Usp. Anton TAMARUT, “Svečano otvorenje novog sjemeništa i nadbiskupov jubilej“, u: SVNRS, XX (1988.), 2, str. 57-58; Emil SVAŽIĆ, “Biskup graditelj“, u: Ivan DEVČIĆ – Emil SVAŽIĆ (ur.), Istini i ljubavi. Zlatni biskupski trag mons. Josipa Pavlišića, Nadbiskupski ordinarijat Rijeka, Rijeka, 2002., str. 131. 10 Usp. Ivan DEVČIĆ, “Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta“, str. 131. 11 Usp. BISKUPI RIJEČKO-SENJSKE METROPOLIJE, “Pismo biskupa Riječko-senjske metropolije o 50. obljetnici osnutka Interdijecezanskog bogoslovnog sjemeništa u Rijeci“, u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, XXIX (1997.), 3, str. 54-55. 12 Usp. Anton TAMARUT, “Proslava 50. obljetnice Sjemeništa u Rijeci“, u: Službeni vjesnik Riječ- ko-senjske nadbiskupije, XXIX (1997.), 3, str. 79. 436 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nog otvaranja Bogoslovskog sjemeništa u Rijeci 1966. godine. Tre- ba istaknuti kako je riječ o vremenu u kojemu je ova ustanova bila bitno povezana sa sjemeništem. Tada na njoj filozofiju i teologiju nisu studirali vjernici laici već isključivo svećenički kandidati. Nje- zinu uspješnom djelovanju doprinijet će posebice školovanje novog profesorskog kadra na crkvenim učilištima u inozemstvu, osobito u Rimu, oko čega se osobito zauzeo nadbiskup Josip Pavlišić.13 Početkom razdoblja demokratskih promjena stvoreni su pre- duvjeti za bogatiji angažman ove ustanove u razdoblju koje dolazi. Godine 1992. Visoka bogoslovska škola postaje Katolička bogoslovija u Rijeci.14 Naziv ustanove kasnije je promijenjen u Teologija u Rijeci, koja postaje područnim studijem Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U njezinu sastavu djeluje i Kate- hetsko-pastoralni institut koji je dokinut ak. godine 1995./1996.15 Iako već duže vrijeme postoje namjere za uzdizanjem Teologije u Rijeci na rang fakulteta, što bi i s teološko-obrazovne i s povijesne strane bilo najlogičnije rješenje,16 do sada ta namjera nije realizirana. Unatoč tome, ova važna ustanova ostvaruje svoje poslanje na dobro Crkve koje je usmjereno na dva bitna područja koja i danas ostaju ključnim poljima djelovanja ove ustanove: “... da se Teologija što više profilira kao znanstveno-istraživačka ustanova s jedne strane, kao i ona koja će, kako svećenike tako i laike, što primjerenije pri- premiti za pastoralno djelovanje u svim segmentima života Crkve u novim okolnostima.“17 Treba istaknuti niz inicijativa i projekata koje je do danas ostvarila ova ustanova, među kojima posebice obilježavanje crkve- 13 Usp. Anton TAMARUT, “Slovo u povodu zlatomisničkog jubileja mons. Josipa Pavlišića, nadbiskupa Riječko-senjskog i metropolita“, u: SVNRS, XX (1988.), 4, str. 115. 14 Usp. Josip GRBAC, “Aktualno stanje Teologije u Rijeci“, u: Visoko školstvo na području Riječko- senjske metropolije. Spomenica, Mile BOGOVIĆ (ur.), Kršćanska sadašnjost – Teologija u Rijeci, Zagreb – Rijeka, 1999., str. 408. 15 Usp. isto. 16 Ivan DEVČIĆ, “Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta“, str. 132: »... treba požaliti što još ne postoje uvjeti da se ova crkvena visokoškolska ustanova uključi u Sve- učilište u Rijeci. Bilo bi to najlogičnije rješenje za ustanovu koja se s pravom smatra nasljednicom ne samo Visoke teološke škole u Senju (1806.-1940.) nego i isusovačke Teologije u Rijeci (1632.- 1778.), kojom su u nekom smislu udareni temelji sveukupnog riječkog visokog školstva.« 17 VIJEĆE TEOLOGIJE U RIJECI, “Priopćenje u povodu međunarodnog znanstvenog skupa 'Vi- soko crkveno školstvo u nas.' Rijeka, 25. i 26. travnja 1997.“, u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, XXIX (1997.), 4, str. 75. N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 437 nih i narodnih obljetnica, kao što su 500. obljetnica Prvotiska Misala iz 1483., Metodova godina, 800. obljetnica Krbavske biskupije (prigodom koje je održan i poseban simpozij), 500. obljetnica senjske tiskare i druge.18 Teologija u Rijeci do danas je organizirala i dalje sustavno organizira različite teološke znanstvene simpozije, teo- loške tribine i druge znanstvene teološke susrete. Od 1993. godine izdaje i Riječki teološki časopis, a kraće je vrijeme izlazio i niz Ra- dovi. Posebno je značajan Teološko-pastoralni tjedan za svećenike i redovnike Riječke metropolije koji se svake godine održava u organizaciji Teologije u Rijeci i koji daje nemjerljiv doprinos permanentnom obrazovanju svećenika i redovnika na području metropolije. U sastavu ustanove nalazi se i biblioteka s većim brojem naslova.

Institut za teološku kulturu laika u Rijeci

Na prijedlog profesorskog zbora Visoke bogoslovske škole u Rijeci nadbiskup Viktor Burić odobrio je osnutak Instituta za teološ- ku kulturu laika u Rijeci koji je započeo radom od školske godine 1969./1970.19 Institut je započeo djelovanje u prostorijama dominikanskog samostana u Rijeci. Bio je pridružen Visokoj bogoslovskoj školi, a vodio ga je o. Tihomir Ilija Zovko, prior dominikanskog samostana. Kasnije je Institut premješten u zgradu Nadbiskupskog ordinarijata.20 Institut je nakon nekog vremena prestao s radom. Početkom devedesetih godina Institut je ponovno započeo s djelovanjem, ali u bitno izmijenjenim okolnostima. Biskupi Riječko- senjske metropolije tada su se na osobit način založili oko obnove djelovanja ove ustanove. Svojim pismom svećenicima poticali su i podupirali djelovanje instituta.21 Njegov je doprinos u to vrijeme bio 18 Ivan DEVČIĆ, “Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta“, str. 132. 19 Usp. Viktor BURIĆ, “Osnivanje Instituta za teološku kulturu laika“, u: SVNRS, I (1969.), 2, str. 78. 20 Usp. PREDSTOJNIŠTVO INSTITUTA, “Institut za teološku kulturu laika,“ u: SVNRS, III (1971.), 5, str. 119. Cijeli niz događaja prethodio je ovome, a najvažniji su bili oni povezani sa zabranom djelovanja skupine “Synaxis“ i oduzimanjem kanonskog mandata o. Zovku. To je prouzročilo i cijeli niz drugih problema s obzirom na djelovanje ove ustanove. 21 BISKUPI RIJEČKO-SENJSKE METROPOLIJE, “Pismo biskupa metropolije o obnovi rada In- stituta za teološku formaciju laika u Rijeci“, u: SVNRS, XXII (1990.), 2, str. 61: »Vjerujemo, a već i osjećamo da se Crkvi i njezinom poslanju u našoj zemlji otvaraju velike mogućnosti djelovanja u pravoj i širokoj slobodi. I u tim novim prilikama neće biti dostatni za rad evangelizacije samo sve- ćenici, kojih je uvijek malen broj, nego će se morati više angažirati vjernici laici. Na njih moramo 438 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 izuzetno važan zbog ulaska vjeronauka u škole i s time nužne i žurne potrebe teološkog formiranja laika koji su trebali preuzeti nastavu vjeronauka.22 Institut je u novije vrijeme djelovao s trogodišnjim i četverogodišnjim programom rada. No krajem devedesetih godina upisi na Institutu su završeni budući da se većina studenata opre- dijelila za petogodišnji filozofsko-teološki studij, čime je zapravo i završilo djelovanje ove ustanove.

Teološko-pastoralni tjedan u Rijeci

Nastavak djelovanja Visoke bogoslovske škole 1966. godine donio je u životu i djelovanju te ustanove, ali i ukupnom životu i djelovanju naših biskupija, jednu veliku i bitnu inicijativu. Riječ je o Teološko-pastoralnom tečaju za svećenike i redovnike u Rijeci u organizaciji Visoke bogoslovske škole u Rijeci, a danas Teologije u Rijeci. Radi se o pothvatu eminentno teološko-pastoralnog karaktera, koji je osnutkom metropolije posebice dobio na važnosti u ži- votu i djelovanju naših biskupija. Teološko-pastoralni tečaj (danas Teološko-pastoralni tjedan) organiziran je jednom godišnje, prije u trodnevnom obliku, dok je danas u jednodnevnom obliku. U početku je tečaj organiziran u ljetnom periodu.23 Kasnije je odvijanje tečaja prebačeno u mjesec rujan.24 Današnji jednodnevni oblik odvijanja tečaja zamišljen je na način da se teme obrađivane na tečaju nakon njega nastave obrađivati na stručnim skupovima za svećenike u svakoj pojedinoj biskupiji. Inače, tečaj je izraz brige naših mjesnih Cr- kava za permanentno obrazovanje svećenika, tj. pružanje mogućno- sti produbljivanja u poznavanju nauka Crkve, teologije i suvremenih teoloških gibanja, ali i traženju puteva za što uspješnije pastoralno računati i u katehizaciji i u drugim crkvenim službama. O tome uostalom mnogo puta govorimo na raznim našim sastancima i tečajevima. No naše vjernike laike moramo za tu djelatnost osposobiti, moramo im pružiti temeljitu vjersku, teološku naobrazbu. I zato osjećamo kao hitnu potrebu da se pri VBŠ u Rijeci obnovi Institut za teološku kulturu laika koji bi možda mogao, osim u Rijeci, u određenoj formi djelovati, prema dogovoru, npr. u Puli i Krku. Profesori VBŠ-a spremni su zalo- žiti se u radu na tom Institutu, ako bude zanimanja sa strane naših laika.« 22 Usp. Anton TAMARUT, “Izvanredni studij na Institutu za teološku kulturu laika“, u: SVNRS, XXIII (1991.), 5, str. 141. 23 Usp. “Teološko-pastoralni tečaj u Rijeci“, u: SVNRS, I (1969.), 1, str. 34. 24 Viktor BURIĆ, “Teološko-pastoralni i dopunski tečaj za svećenike“, u: SVNRS, IV (1972.), 2, str. 37. N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 439 djelovanje. Tečaj je do danas odigrao važnu ulogu u oživotvorenju smjernica Drugog vatikanskog sabora u našim biskupijama.25 Na ovom se događaju okuplja velik broj svećenika i redovnika iz svih naših biskupija. Od početka je popraćen vrlo živim sudjelovanjem kako predavača tako i svećenika sudionika koji su se uključivali u diskusije.

Dopunski tečaj za permanentno obrazovanje mlađih svećenika

Pored Teološko-pastoralnog tečaja, u Rijeci se od 1971. godine na metropolitanskoj razini organizira i dopunski tečaj kao početak permanentnog obrazovanja mlađih svećenika. Na samom početku ovaj se tečaj po prvi put izravno nadovezao na veliki Teološko-pastoralni tečaj za svećenike. Organiziran je s ciljem permanentnog obrazovanja mlađih svećenika, do deset godina službe. U početku je ovaj tečaj bio sastavnim dijelom velikog tečaja za sve svećenike i polaznici novog tečaja sudjelovali su najprije na velikom tečaju. No riječki je ordinarij navedene godine ovaj novi tečaj preporučio i ostalim svećenicima zbog činjenice da je upravo ovaj tečaj jedna od inicijativa koja im omogućuje »da bolje upoznaju suvremeni razvoj teologije i crkvene prakse.«26 Predavanja su u Rijeci trajala nekoliko dana. Polaznicima je bilo omogućeno vratiti se i na svoje župe, a potom ponovno doći na tečaj do njegova završetka.

Permanentno obrazovanje mladih svećenika na metropolitanskoj razini

Usko vezano uz navedeno ostvaruje se i inicijativa koja se već niz godina realizira na metropolijskoj razini, a riječ je o pothvatu permanentnog obrazovanja mladih svećenika na metropolitanskoj razini. Korijeni ovih inicijativa povezani su s djelovanjem Visoke bogoslovske škole u Rijeci, posebice s već spomenutim Teološko- pastoralnim tečajevima. No kasnije se uvidjelo da ni sami tečajevi

25 Usp. Ivan DEVČIĆ, “Povijest sjemeništa u Rijeci. Od niže gimnazije do teološkog fakulteta“, str. 132. 26 Viktor BURIĆ, “Svećenicima Riječke nadbiskupije“, u: SVNRS, III (1971.), 3, str. 75. 440 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nisu dovoljni i ne iscrpljuju sve aktivnosti koje se u smislu doprinosa permanentnom svećeničkom obrazovanju mogu i trebaju ostvarivati. Zato se, pored tečajeva, pristupilo i organiziranju seminara permanentnog obrazovanja za svećenike koji su se, u organizaciji Visoke bogoslovke škole, počeli ostvarivati u različitim središtima metropolije.27 Tako je zajedničko permanentno obrazovanje svećenika u nekadašnjoj Riječko-senjskoj nadbiskupiji provođeno u njezinim većim središtima.28 Kasnije je permanentno obrazovanje svećenika na metropolitanskoj razini objedinjeno i njegovo se sustavno progra- matsko ostvarivanje usmjerilo prema svim svećenicima metropolije do deset godina službe, kako se ostvaruje i sada. Takvu odluku donijeli su biskupi metropolije na saboru u Krku 4. lipnja 2002. godine.29 Ustalilo se da uobičajeno mjesto susreta ovog obrazovanja bude Dom pastoralnih susreta u Lovranu.

Metropolitanske proslave i hodočašća

Od pastoralnih inicijativa i pothvata metropolitanskog karaktera koji su se odvijali u samoj Rijeci, ili je njihovo ostvarivanje u bitnome koordinirano i pomagano iz središta metropolije, treba istaknuti nekoliko bitnih proslava, hodočašća i drugih događanja koja su se ostvarivala u proteklom 40-godišnjem periodu. Pored već spomenute proslave uspostave nove metropolije 9.-10. svibnja 1970. godine, u narednom periodu obilježeno je još nekoliko važnih obljetnica i ostvaren cijeli niz sličnih proslava. Prigodom održavanja mariološkog i marijanskog kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici 1971. godine Riječko-senjska metropolija upriličila je posebnu proslavu na Trsatu 12. rujna iste godine.30 Euharistijsko slavlje predvodio je kardinal Silvio Oddi, nekadašnji nuncij u Jugoslaviji. Bio je to jedan od onih događaja u kojemu je na

27 Usp. Anton TAMARUT, “Seminari permanentnog obrazovanja“, u: SVNRS, XXII (1990.), 5, str. 147. 28 Usp. Mile BOGOVIĆ, “Permanentno obrazovanje svećenika“, u: SVNRS, XXVIII (1996.), 5, str. 83. 29 Usp. Ivan DEVČIĆ, “Susret mlađih svećenika Riječke metropolije“, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, III (2002.), 5, str. 102. 30 Usp. “Metropolitanska proslava na Trsatu 12. IX. 1971.“ u: SVNRS, III (1971.), 4, str. 93. N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 441 poseban način došlo do izražaja metropolitansko zajedništvo. Pored vrlo svečanog euharistijskog slavlja, na poseban način treba istaknuti i susret mladih riječke crkvene pokrajine koji se odvijao u Kape- lici zavjetnih darova trsatskog svetišta u poslijepodnevnim satima. Pored ovog susreta, ovaj je događaj bio i prigodom za susret mlađih bračnih parova koji su se okupili, također u poslijepodnevnim satima, u crkvi sv. Jurja na Trsatu. Poseban doprinos susretima dalo je nekoliko vjerničkih skupina iz Istre.31 Metropolitansko zajedništvo očitovalo se u brojnim drugim prigodama. Jedna od posebnih bila je proslava zajedništva Crkve u Istri 1978. godine, prigodom obilježavanja obljetnice pripojenja hrvatskih dijelova nekadašnje Tršćansko-koparske biskupije Porečko- pulskoj biskupiji čime je, po prvi u povijesti, Crkva u Istri ujedinjena unutar Riječko-senjske metropolije. Nadbiskup Josip Pavlišić posebice je pozvao svećenike i vjernike Riječko-senjske nadbiskupije da se pridruže proslavi u Poreču 9. travnja 1978. godine.32 Sredinom osamdesetih obilježena je važna obljetnica kojom je komemorirano 1100. godina od smrti sv. Metoda, a tom je prigodom proglašena i spomen-godina 1985.-1986. Već nakon nekoliko godina nova je velika obljetnica bila u središtu pozornosti cijele metropolitanske zajednice. Riječ je o posebnoj simboličnoj proslavi 700. obljetnice trsatskog Marijina svetišta. Biskupi Riječko-senjske metropolije dali su toj proslavi vrlo veliko značenje u svojim prigodnim govorima i nastupima, a svakako je najvažnije njihovo pismo u povodu ove važne obljetnice. Upravo u njemu biskupi su istaknuli značenje ovog svetišta kao središnjeg marijanskog svetišta u cijeloj metropoliji.33 Stoga je ova proslava organizirana kao proslava bitno metropolitanskog karaktera.34 Proslava je postavljena u niz nastojanja desetogodišnje priprave kojom se cijela metropolija uključila u iščekivanje predstojeće proslave jubileja 2000 godina od Kristova rođenja. Prigodom proslave 700. obljetnice trsatskog svetišta orga-

31 Usp. “Marijansko slavlje na Trsatu 12. rujna 1971.“ u: SVNRS, III (1971.), 5, str. 111-113. 32 Usp. Josip PAVLIŠIĆ, “Poziv vjernicima nadbiskupije na ‘Proslavu zajedništva Crkve u Istri’ u Poreču 9. travnja 1978.,” u: SVNRS, X (1978.), 2, str. 37. 33 BISKUPI RIJEČKO-SENJSKE METROPOLIJE, “Pismo biskupa Riječko-senjske metropolije o 700. ljetnici Trsatskog svetišta,“ u: SVNRS, XXIII (1991.), 3, str. 53. 34 Usp. isto. 442 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 niziran je cijeli niz metropolitanskih pothvata. Odnosna slavlja organizirana su u samom trsatskom svetištu ili na drugim mjestima, ali s događanjima posvećenim ovoj obljetnici. Riječ je o inicijativama bitno metropolitanskog karaktera, mada su mnoge uključivale i širi crkveni krug u Hrvatskoj. Među inicijativama koje, pored otvaranja jubilarne godine 10. svibnja 1991., te središnjeg metropolitanskog slavlja na Trsatu 26. svibnja iste godine, na poseban način treba istaknuti: hodočašće bolesnika metropolije, susret ministranata metropolije, susret mladih metropolije te svećenički dan za sve sveće- nike metropolije na Trsatu, koji se održao 28. kolovoza 1991.35 Po- red ovih inicijativa u sklopu cjelokupne proslave obilježavanja ove važne obljetnice organizirano je i hodočašće vjernika metropolije na Trsat 26. svibnja 1991. godine.36 Pored spomenutih proslava metropolitanskog značenja treba spomenuti i inicijativu metropolitanskog kongresa ministranata koja je došla iz Rijeke.37 Kongres je proslavljen na Plitvičkim Jezerima od 17. do 19. lipnja 1997. godine. Valja se prisjetiti da je prije toga kongres ministranata metropolije održan u Krčkoj biskupiji na Ko- šljunu 1988. godine, a nakon tog kongresa planiran je još jedan na Trsatu 1991. godine, ali je zbog ratnih događanja otkazan. Kongresu na Plitvicama pridružili su se i ministranti Zadarske nadbiskupije. Cijeli je događaj organiziran u vidu priprave za slavlje Velikog jubileja godine 2000. Trsatsko Gospino svetište bilo je prigodom za još jedno okupljanje vjernika na metropolitanskoj razini u povodu 710. obljetnice svetišta, i to 13. listopada 2001. godine. Upravo tom prigodom za- počeo je metropolitanski program obiteljskog pastorala na početku novog tisućljeća.38 Inače, trsatsko je svetište istinsko metropolitan-

35 Usp. „Anton TAMARUT, Slavlja 700-ljetnice Trsatskog svetišta“, u: SVNRS, XXIII (1991.), 2, str. 38-39. 36 Usp. „Napomene svećenicima za metropolitansko hodočašće, Trsat, nedjelja, 26. svibnja 1991.“, u: SVNRS, XXIII (1991.), 2, str. 39-40. 37 Usp. “Ministrantski Kongres Riječko-senjske metropolije, Plitvice 97., 17.-19. lipnja“, u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, XXIX (1997.), 3, str. 76. 38 Usp. BISKUPI RIJEČKE METROPOLIJE, “Metropolijsko hodočašće na Trsat – Proglas biskupa metropolije“, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, II (2001.), 5, str. 102-103; Ivan DEVČIĆ, “Metropolijsko hodočašće na Trsat – Program hodočašća“, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, II (2001.), 5, str. 103-104. N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 443 sko okupljalište vjernika naših biskupija čije se zajedništvo u njemu pokazuje prigodom većih proslava i hodočašća, pri čemu treba posebice istaknuti godišnja hodočašća pojedinih biskupija metropolije.

Zajedničko pastoralno programiranje

Na razini metropolije, i to od njezina osnutka, prisutne su i for- me zajedničkog pastoralnog programiranja u odnosu na različita pastoralna područja. Naime, od početka zajedničkog metropolitanskog hoda uvidjelo se na različitim crkvenim razinama da će se skladno i sustavno pastoralno djelovanje umnogome bolje ostvarivati ukoliko se u što većem broju grana pastorala poduzmu zajednički koraci. Ti su se koraci u početku odnosili na suradnju u pitanjima pastoralne skrbi za pojedine kategorije vjernika, izmjenu korisnih informacija i sl., ali je s godinama postalo sve značajnije zajedničko pastoralno programiranje, posebice u nekim područjima pastorala, kao što je npr. pastoral braka i obitelji. U nekim segmentima djelovanja riječ je više o suradnji simboličkog karaktera, dok se u nekim drugima radi doista o zajedničkim pastoralnim pothvatima, i to na osnovi zajed- ničkog programatskog djelovanja. Takav će se način djelovanja na osobit način intenzivirati nakon demokratskih promjena. Jedno od prvih pastoralnih područja u kojemu se od početka ostvarila značajnija suradnja jest područje pastorala bolesnika. Riječ je o važnom segmentu pastorala koji zahtijeva usku suradnju sveće- nika s cijelog područja metropolije, a posebice zato što je u riječke bolnice dolazio (kao što je to i danas) velik broj bolesnika s područja cijele metropolije.39 U tom je smislu nadbiskup Viktor Burić u svoje vrijeme uputio poziv svim svećenicima na suradnju.40 Pored ovo- 39 Usp. Ljubomir KUČAN, “Sjednice pastoralnih radnika grada Rijeke“, u: SVNRS, I (1969.), 2, str. 82. 40 Viktor BURIĆ, “Surađivanje svih svećenika u pastorizaciji grada Rijeke“, u: SVNRS, II (1970.), 5, str. 141-142: »Surađivanje svih svećenika u pastorizaciji grada Rijeke neodgodiv je zadatak. Prošle godine u tu svrhu dr. Ljubomir Kučan uputio je u ime svećenika grada Rijeke posebno pismo svim svećenicima Metropolije u kojem se pozivaju da dostave u Rijeku adrese svojih žu- pljana koji odlaze u grad kao i bolesnika koji se privremeno nalaze u riječkim bolnicama. Ponovno molim braću svećenike da pročitaju to pismo. Neki možda još dovoljno ne uočavaju važnost ovog pothvata. Treba se samo prisjetiti da su se mnogi, koji su došli u Rijeku, po riječima njih samih, “izgubili“ ili ih je “Rijeka progutala.“ Dolazak u novu nepoznatu sredinu uzrokuje da se ljudi ne povežu s mjesnom Crkvom. Zato je nužno javiti pojedinimm riječkim dušobrižnicima ime, zani- 444 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ga, uočilo se i još nekoliko pastoralnih potreba koje su zahtijevale zajednički angažman. Potreba što sređenije zajedničke pastoralne metodologije, posebice u nekim područjima pastorala, jedna je od dominantnih. Ova se tema u metropolitanskim događanjima izravno povezivala uz potrebu što kvalitetnijeg permanentnog svećeničkog obrazovanja.41 Pored toga, na području metropolije nastojalo se od početka djelovati u smislu zajedničkog angažmana oko unapređenja pastorala duhovnih zvanja.42 Rijeka je bila i domaćin nekih specijaliziranih duhovno-odgojnih susreta, kao što su bili Dani svećeničke duhovnosti.43 Posebni događaji koji su se, u smislu zajedničkog nastojanja oko katehetsko-pastoralnog djelovanja, odvijali u Rijeci bili su IV. Katehetska ljetna škola 1974. godine,44 te VI. Katehetska ljetna škola za katehete i katehistice 1977. godine.45 U evangeliza- cijskom djelovanju osobitu ulogu ima i katolički tisak, na području naših biskupija, danas barem Riječke i Gospićko-senjske, list “Zvo- na.“ Biskupi su često pozivali na širenje tog lista.46 Nije zamrla ni

manje i adresu svakoga za koga se misli da se neće odreći veze s Crkvom. Opširniji podaci još će više koristiti. Svećenici grada Rijeke izražavaju spremnost da će dotične potražiti ukoliko oni sami ne uspiju njih pronaći. Isto tako potrebno je postupiti i kad se radi o obiteljima koje čitave dolaze na Rijeku. Svećenici Rijeke osobito mole da ih se obavijesti o dolasku bolesnika iz unutrašnjosti u riječku bolnicu. Smatraju svojom dužnošću da prema mogućnostima olakšaju toj svojoj braći teret života. Jer, daleko od svojih i poznatih, oni se često osjećaju napuštenima i osamljenima. Srednjoškolci, radnička i studentska omladina posebna su briga riječkih dušobrižnika. Oni s njima žele doći u kontakt i pružiti im susretljivu zajednicu unutar svoje župe kao mogućnost normalnog rasta u vjeri i kršćanskog života u ovom gradu.« 41 Vidljivo je to npr. iz izvješća o Teološko-pastoralnom tečaju u Rijeci 1971. godine: »Glede mini- sterijalnog svećeništva utvrđeno je da su mnoga fundamentalna teološka pitanja još nedovoljno razrađena, pa bi u budućnosti valjalo još intenzivnije proučavati izvore Objave i Učiteljstva kao i suvremena društvena i idejna kretanja u svijetu, što sve predviđa više mjesta za specijalizacije i rad u ekipama, a time i veće diferenciranje svećeničke službe i života... U posebno napetoj diskusiji o svrsishodnoj raspodjeli pastoralnih snaga na terenu naglašeno je da treba što prije pojačati pastvu u gradovima, osobito u Rijeci, te da je u tu svrhu nužno raspolagati sa specijaliziranim pastoralnim radnicima za radnike, pomorce, turiste, studente, bolesnike, obitelji, katekumene itd. Za Riječku metropoliju izražena je potreba sve tješnje suradnje područnih prezbiterijskih vijeća. Već je na prošlogodišnjem tečaju zaključeno, a u međuvremenu djelomično i provedeno, da svako vijeće odredi svog predstavnika za kontakte s drugim vijećima u Metropoliji...« “Teološko-pastoralni tečaj u Rijeci“, u: SVNRS, III (1971.), 4, str. 94-95. 42 Usp. “Sastanak povjerenika za duhovna zvanja”, u: SVNRS, V (1973.), 4, str. 116-120. 43 Usp. Josip ARNERIĆ, “Dani svećeničke duhovnosti u Rijeci od 6. do 8. srpnja 1982.“, u: SVNRS, XIV (1982.), 2, str. 46. 44 Usp. “U Rijeci održana IV. Katehetska ljetna škola“, u: SVNRS, VI (1974.), 5, str. 93-96. 45 Usp. “VI. Katehetska ljetna škola u Rijeci za katehete i katehistice”, u: SVNRS, IX (1977.), 4, str. 65-67. 46 Usp. PAVLIŠIĆ, Josip, “Poziv na širenje ‘Zvona’”, u: SVNRS, XIV (1982.), 5, str. 134-135. N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 445 ideja o jednom metropolitanskom listu, ali se u realizaciji još nije daleko otišlo. Zajedničko pastoralno programiranje na metropolijskoj razini dobilo je i novu snažnu notu početkom novog tisućljeća, osobito što se tiče obiteljskog pastorala. Posebno je to vidljivo iz zajednički donesenih smjernica biskupa metropolije pod nazivom Smjernice za obiteljski pastoral u Riječkoj metropoliji.47 Riječ je o odrednicama, posebno s teološko-pastoralne točke gledišta, budući da upravo njima biskupi razvijaju onaj programatski pristup pastoralnom djelovanju putem kojega se nastoji na sređen način voditi konkretno djelovanje.48 Ovo je tim značajnije s obzirom da upravo ovakav pristup, generalno gledano, prilično nedostaje u mnogim pastoralni pothvatima.49 Izravno uporište ovih smjernica jest apostolsko pismo pape Ivana Pavla II. Novo millenio ineunte. Zajedničko pastoralno programiranje tiče se i drugih pastoralnih područja u kojima se, s najviših razina, nastoji ostvariti veća razina suradnje i skladniji zajednički nastup. Biskupi metropolije u tom smislu posebice zajednički djeluju i što se tiče katehetsko-pastoralnog djelovanja.50 Zajedničko djelovanje na promociji i unapređenju pastorala duhovnih zvanja također je jedna od bitnih postavki u metropolitanskim pastoralnim nastojanjima. Posebno značajan pothvat u tom je smislu bila Godina duhovnih zvanja proglašena u Riječkoj metropoliji povodom proslave 200. obljetnice Senjskog sjemeništa.51 Tako je pastoralna godina 2006./2007. bila godinom produbljenih 47 BISKUPI RIJEČKE METROPOLIJE, “Smjernice za obiteljski pastoral u Riječkoj metropoliji“, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, II (2001.), 3, str. 55-57. 48 Usp. isto, str. 55. 49 Upravo takve stavove biskupi žele izbjeći prokazujući ih kao prepreku autentičnom pastoralnom djelovanju, u isto vrijeme pozivajući na ostvarivanje pastorala ukorijenjenog u autentičnoj duhovnosti: »Sveti Otac smatra prevažnim da sve ono što odlučimo bude dubinski ukorijenjeno u kontemplaciju i molitvu. To znači da prije svakog djelovanja, programiranja i akcije stavimo molitvu i kontemplaciju. Jer naše je vrijeme, vrijeme užurbanog dinamizma i pokreta, gdje često dolazi do jeftinih izazova da činimo nešto jednostavno zato da se učini ili obavi. Stoga se moramo oduprijeti ovoj napasti, tražeći da najprije “budemo“, a tek onda da činimo. U našem angažiranijem godiš- njem prilazu pastoralu obitelji trebamo se već na početku osloboditi napasti da nešto “obavimo“.« Isto. 50 Usp. BISKUPI RIJEČKE METROPOLIJE, “Poruka biskupa Riječke metropolije na početku škol- ske godine 2002./2003.“, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, III (2002.), 5, str. 89-91. 51 BISKUPI RIJEČKE METROPOLIJE, “Godina duhovnih zvanja u Riječkoj metropoliji u povodu 200. obljetnice Senjskog sjemeništa“, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, VII (2006.), 5, str. 97-98. 446 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 zajedničkih nastojanja na ovom važnom području pastoralnog djelovanja. Ovaj je pothvat podrazumijevao cijeli niz događanja koja su se u Rijeci i Senju, ali i u drugim središtima u metropoliji, održavala kako bi se unaprijedilo djelovanje za duhovna zvanja na svim razinama crkvenosti u našim biskupijama. Ovaj je pothvat uključivao cijeli niz programa na području pastorala duhovnih zvanja u metropoliji, a u istu tematiku te su pastoralne godine uokvireni i neki veći teološko-pastoralni i znanstveni skupovi u Rijeci od kojih se ističu: Teološko-pastoralni tjedan za svećenike i redovnike s područja metropolije koji je započeo 18. rujna 2006. u Rijeci na temu Duhovni poziv danas; znanstveni simpozij Teologije u Rijeci na temu Mjesto i uloga Sjemeništa i Teologije u mjesnoj Crkvi nekad i danas od 24. do 25. studenog 2006. U Senju su organizirani sljedeći važniji događa- ji ovom prigodom: 22. travnja 2007. Svečana akademija u klaustru Senjskog sjemeništa, 23. travnja Pogovor o značenju sjemeništa i Bogoslovije u Senju, te istog dana svečana sv. misa zahvalnica. Ova su događanja bila iznimna prigoda za usklađenije i sustavnije djelovanje na području pastorala duhovnih zvanja u cijeloj metropoliji, posebice s obzirom na djelovanje biskupijskih ureda za pastoral zvanja, čijem je povezanijem i sustavnijem djelovanju bio usmjeren niz poticaja i inicijativa.52

Pastoral braka i obitelji

Pastoral braka i obitelji jedno je od pastoralnih područja u odnosu na koje se može govoriti o vrlo izraženoj i vrlo jasno određenoj suradnji na metropolitanskoj razini od početka do danas. Iako se razina i intenzitet suradnje ne mogu okarakterizirati jednakima u svim vremenskim periodima od osnutka metropolije do danas, moguće je govoriti o važnim zajedničkim projektima, kao i poticajima koji su za ovo pastoralno područje dolazili iz Rijeke, a u koje je bio uključen širi krug pastoralnih djelatnika, teologa i suradnika s područja cijele metropolije i šire. Nekoliko je događaja obilježilo početak ovakva djelovanja, a nekoliko je bitnih inicijativa ostvarivano ili se i danas

52 Usp. isto, str. 99. N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 447 ostvaruje na metropolitanskoj razini s obzirom na obiteljski pastoral. Ovdje, jasno, uzimamo u obzir samo one inicijative koje su imale eminentno metropolitanski značaj.

Zaručnički tečajevi u Rijeci

Gledano kronološki, inicijativa koja će na širem planu ostaviti dubok trag u obiteljskom pastoralu u cijeloj metropoliji jesu zaruč- nički tečajevi, koje je u Rijeci na poseban način promicao dr. Mari- jan Valković.53 Potaknut pozivima svećenika koji su često izražava- li želju za organiziranim i sustavnim djelovanjem na području pastorala braka i obitelji,54 započeo je 1970. godine prvim tečajevima pripreme za brak u gradu Rijeci. Prvi je turnus održan u prostorijama Nadbiskupskog doma u Rijeci 1970. godine. U tom je razdoblju održano deset sastanaka dva puta tjedno, a broj polaznika popeo se do 100.55 Na programu tečaja bile su razrađivane sve važnije teme iz područja braka i obitelji. Nakon 1980. godine tečaj se održavao u četiri turnusa (veljača, svibanj, rujan i studeni), po pet večeri, tijekom dva tjedna. Zadnje večeri održan je okrugli stol, na kojemu su bračni parovi imali priliku za iznošenje vlastitih iskustava. Važno je napomenuti ulogu timova uključenih u ovaj rad. Tim je sačinjavalo nekoliko stručnjaka: teolog, psiholog, liječnik, te bračni par. Tečaj se odvijao pod vodstvom stručne ekipe voditelja.56 Takav će se model zadržati sve do 2000. godine, uz izmjenu voditelja i članova ekipe. Tečajevi će do danas ostati jednim od najznačajnijih segmenata priprave za brak, a prema ustaljenim modelima odvijaju se u različitim središtima u metropoliji.

Teološko-pastoralni tečajevi u Rijeci na temu braka i obitelji

U sklopu govora o pastoralu braka i obitelji u Riječkoj metropoliji ne smije se zaboraviti ni dva važna Teološko-pastoralna tečaja

53 “Sjednice pastoralnih radnika grada Rijeke“, u: SVNRS, I (1969.), 2., str. 82. 54 Viktor BURIĆ, “Pripravni tečaj za brak“, u: SVNRS, II (1970.), 4., str. 108. 55 Marijan VALKOVIĆ, “Ljubav i brak. Pripravni tečaj za brak“, u: SVNRS, III (1971.), 1., str. 22. 56 Usp. Milan ŠIMUNOVIĆ, “Tečaj o braku”, u: SVNRS, XXI (1989.), 5., str. 129. 448 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 koji su u Rijeci održani na ovu temu. Prvi je održan još 1971. godine, i to od 21. do 23. lipnja. U okviru tog tečaja za svećenike prvi dan bio je posvećen temi obiteljskog apostolata.57 Predavanja su održali isusovac o. S. Weissgerber iz Zagreba, te župnik M. Majstorović iz Slavonskog Broda. Važno je spomenuti i tribinu koja je u sklopu ovog događaja organizirana u vidu izmjene iskustava s područja obiteljskog pastorala, a u kojoj je sudjelovalo desetak laika iz Zagreba i Slavonskog Broda (među njima supruzi, zatim liječnik, ekonomist, te nekoliko srednjoškolaca). Ovaj je važni događaj pokazao svu slo- ženost obiteljskog pastorala kod nas, ali i ukazao na mogućnosti koje postoje za njegov daljnji razvitak.58 Posebnost je ovog događaja i u tome što su naznačeni konkretni načini unapređenja obiteljskog apostolata na području metropolije. »Ovogodišnji je riječki teološ- ko-pastoralni tečaj ukazao na veliku korist i potrebu stimuliranja obiteljskog apostolata na svim razinama i oblicima (predbračni te- čajevi, savjetovališta za brak, povezivanje bračnih parova osobito u manjim skupinama u svrhu međusobnog duhovnog pomaganja i zajedničkog rada u pastvi među obiteljima). Isto je tako istaknuto da je u nas, naročito u gradovima, skrajnje vrijeme da se formiraju kršćanski stručnjaci za obiteljska pitanja...«59 Teme iz područja pastorala braka i obitelji ponovno će biti glavni predmet XXXIII. Teološko-pastoralnog tjedna za svećenike, organiziranog na Teologiji u Rijeci od 25. do 27. lipnja 2001.60 Tom prigodom održano je osam značajnih izlaganja s ovog pastoralnog područja. U sklopu tih predavanja obrađeni su bitni aspekti i dimenzije obiteljskog pastorala. Valja naglasiti da je, pored ovih događaja, tema pastorala braka i obitelji obrađivana u proteklom periodu na cijelom nizu drugih manjih događanja diljem metropolije.

57 Usp. “Teološko-pastoralni tečaj u Rijeci“, u: SVNRS, III (1971.), 4, str. 94. 58 Isto. 59 Isto. 60 Radovi s toga važnog skupa objavljeni su u: Riječki teološki časopis, 10 (2002.), 1. N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 449 Obiteljska škola Riječke metropolije

Od pothvata koji na razini metropolije u okviru obiteljskog pastorala zauzimaju najvažnije mjesto u posljednje vrijeme svakako treba istaknuti Obiteljsku školu Riječke metropolije. Riječ je o pothvatu koji se ostvaruje od 2002. godine za područje cijele metropolije. Obiteljska škola ostvaruje se kao vikend program susreta za obitelji unutar kojih se na sustavan način djeluje na učvršćivanju i unapređenju obiteljskog zajedništva. Program se organizira jednom godišnje, i to u mjesecu listopadu, a dosadašnji podaci pokazuju od- ziv od 80 – 90 obitelji (iako je 2008. godine broj obitelji koje su sudjelovale iznosio 109). Pored spomenutog treba istaknuti i vrlo kreativne programe čuvanja djece tijekom susreta i dječje radionice koje se pritom ostvaruju. U ovom segmentu uključeni su i apsolventi studija predškolskog odgoja i razredne nastave, kao i diplomirani odgojitelji i učitelji. Prva obiteljska škola održana je 2002. godine u Omišlju. Tema škole bila je Obitelj pred suvremenim izazovima. Škola je organizirana od strane Metropolijskog odbora za obitelj. Dogovoreno je da se ubuduće ovi pothvati ostvaruju jednom godišnje. Budući da je zbog malog broja prijavljenih sudionika iduće godine škola bila odgođe- na, druga obiteljska škola održana je na istom mjestu kao i prva, i to 2004. godine. Tema ove škole bila je Obitelj i euharistija. Obiteljska škola 2005. godine održana je također u Omišlju, s temom Uloga razgovora u obitelji. Tema škole 2006. godine bila je Uloga molitve u obitelji. Naredne, 2007. godine obrađivana je tema Bračno sazrijevanje s Biblijom.61 Godine 2008. škola je održana u Crikvenici, na temu Obitelj – poziv i odgovornost.62 Tema Obiteljski rituali obrađi- vana je na obiteljskoj školi 2009. godine.

61 Usp. “Obiteljska škola Riječke metropolije“, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, VIII (2007.), 4, str. 88. 62 Usp. “Obiteljska škola Riječke metropolije“, u: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije, IX (2008.), 4, str. 88. 450 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Znanstveni teološki skupovi metropolitanskog značenja

U Rijeci i drugim središtima u metropoliji u proteklom su se razdoblju održavali važni znanstveni teološki skupovi u povodu nekih bitnih obljetnica iz života Crkve na ovim prostorima, ali i u nekim drugim važnim prigodama. Iako su neki događaji već spomenuti u odlomku o crkvenim proslavama, i ovdje ističemo one najznačaj- nije kao što su događanja vezana uz obilježavanje 500. obljetnice Prvotiska Misala 1983. godine, zatim događanja vezana uz proslavu Metodove godine (1985./1986.), potom znanstveni simpozij u povodu 800. obljetnice osnutka Krbavske biskupije, održan u Rijeci 23. i 24. travnja 1986. godine. Kasnije će se održati više posebno značajnih znanstvenih skupova, a među njima se ističe znanstveni skup o temi Visokog crkvenog školstva na području Riječko-senjske metropolije.63 Skup je održan 25. i 26. travnja 1997. godine u prostorijama Teologije u Rijeci, a obrađena su dva velika područja: Visoko crkveno školstvo na području Riječke metropolije i Stanje i perspektive suvremenog crkvenog školstva u nas. Plod je ovog skupa i važan zbornik koji na svojevrstan način sažima i ovjekovječuje ono što je učinjeno na tom značajnom području života naše Crkve.64 Ovaj je skup organiziran u prigodi jedne izuzetno važne obljetnice: 190. obljetnice otvaranja Teološkog učilišta u Senju (1806.-1997.) i 50. godišnjice otvaranja Visoke bogoslovne škole u Rijeci (1947.- 1997.). U nizu važnih događanja ne smije se zaboraviti ni ona koja su u Rijeci i Senju organizirana u povodu proslave 750. obljetnice pisma pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu.65 U niz značajnih znanstvenih skupova mora se ubrojiti i znanstveni simpozij Teologi- je u Rijeci na temu Mjesto i uloga Sjemeništa i Teologije u mjesnoj Crkvi nekad i danas od 24. do 25. studenog 2006., u sklopu događa- nja povodom proslave 200. obljetnice Senjskog sjemeništa. Potpuni

63 Usp. “Znanstveni skup na temu: Visoko crkveno školstvo u nas“, u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, XXIX (1997.), 3, str. 73. 64 Ovaj zbornik korišten je i u ovome radu, a po sebi predstavlja vrlo dobar pregled onoga što je do sada učinjeno na području visokog crkvenog školstva na ovim prostorima, ali predstavlja u tom smislu i jasan pogled u budućnost. 65 Usp. Anton TAMARUT, “750. obljetnica pisma pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu“, u: Službeni vjesnik Riječko-senjske nadbiskupije, XXX (1998.), 2, str. 45. N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 451 pregled znanstvenih skupova svakako mora uključivati i Teološko- pastoralne tečajeve koji su o cijelom nizu važnih teoloških tema do sada održani u Rijeci, u organizaciji naše Teologije, odnosno neka- dašnje Visoke bogoslovne škole.

Osnutak Metropolitanskog pastoralnog instituta u Rijeci

Posljednja u nizu dosadašnjih inicijativa koja se iz sjedišta metropolije u Rijeci ostvaruje u korist svih naših biskupija jest inicijativa o osnutku i djelovanju Metropolitanskog pastoralnog instituta. Inicijativu je potaknuo riječki nadbiskup Ivan Devčić. Biskupi Ri- ječke metropolije inicijativu su zdušno prihvatiti i ponudili i potrebne personalne i organizacijske mogućnosti u njihovim biskupijama kako bi se ova inicijativa što uspješnije ostvarivala. Metropolitanski pastoralni institut u Rijeci službeno je osnovan 15. rujna 2009. godine odlukom biskupa metropolije, a istom je prilikom odobren ad experimentum i statut Instituta. Dekretom nadbiskupa metropolita od 17. rujna 2009. godine imenovani su ravnatelj, predstojnik, te čla- novi vijeća Instituta koje čine svećenici predstavnici svake od četiri- ju biskupija metropolije, predstavnik Teologije u Rijeci, predstavnik župnika, te jedan laik kao predstavnik vjernika laika. Ova se crkvena ustanova upisuje u povijest sličnih ustanova koje su već djelovale u Rijeci, pri čemu u prvom redu mislimo na Institut za teološku kulturu laika koji je nekada djelovao pri Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, zatim na Pastoralni institut Riječko-senjske nadbiskupije koji je u Rijeci djelovao nekoliko godina krajem sedamdesetih i počet- kom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao i na Školu za stručno osposobljavanje župnih suradnika/animatora i doškolovanje odgojiteljica u vjeri u predškolskim ustanovama koja je prije nekoliko godina djelovala pri Teologiji u Rijeci i na čije se programe Institut dobrim djelom oslanja.66 Među najvažnijim zadaćama ove nove metropolitanske ustanove svakako je permanentno obrazovanje svećenika Riječke me-

66 Usp. Škola za stručno osposobljavanje župnih suradnika/animatora i doškolovanje odgojiteljica u vjeri u predškolskim ustanovama pri Teologiji u Rijeci – Područnom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Rijeka, 2004./2005. 452 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 tropolije. Na taj bi način ovaj Institut trebao odgovoriti i zahtjevu što ga crkveni dokumenti stavljaju pred biskupe da se upravo putem i ovakve ustanove pobrinu za permanentno obrazovanje svojih sveće- nika.67 Također, bitna uloga Instituta bit će trajno obrazovanje vjernika laika, kako u općeteološkom pogledu tako i u smislu formiranja za pojedine crkvene službe i zaduženja koje oni mogu obavljati. Ne smije se zaboraviti ni vrlo važan segment praćenja društveno-kultu- ralnih kretanja i njihova utjecaja na život i djelovanje Crkve. Institut se u svome djelovanju u prvom redu oslanja na podršku Teologije u Rijeci, u čijoj zgradi djeluje, ali i na pomoć i suradnju biskupijskih ureda i povjerenstava za različita pastoralna područja u biskupijskim središtima biskupija Riječke metropolije. K tome treba dodati potrebu neizostavne suradnje sa župnicima i župnim zajednicama. Prve inicijative koje je ova ustanova pokrenula odnose se upravo na doškolovanje i sustavno teološko obrazovanje vjernika laika. Ovaj proces odvija se u tri smjera, i to putem seminara za teo- lošku kulturu laika, koji je namijenjen svim onim vjernicima koji se žele teološki obrazovati, tj. proći temeljno teološko obrazovanje; tu je zatim teološko-katehetski seminar za odgojiteljice u vjeri u predš- kolskim ustanovama, te teološko-katehetski seminar za pastoralne animatore i suradnike. Pored ovih inicijativa usmjerenih na teološko obrazovanje vjernika laika, Institut će se također uključiti u već po- stojeće programe permanentnog obrazovanja svećenika, ali i nasto- jati provoditi praćenje i istraživanje pastoralne i društveno-kulturalne situacije, i to različitim projektima i programima, kao i suradnjom s drugim crkvenim ustanovama.

Zaključak

Iako je nova metropolija osnovana u društveno-politički Crkvi nesklono vrijeme, od početka se bilježe zajednički pastoralni pothvati koji su doprinosili životu i djelovanju Crkve na ovim prostorima. U vrijeme komunizma nije bilo moguće očekivati značajnije ni organiziranije zajedničke pothvate na širem području metropolije 67 Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, IKA, Zagreb, 1994., br. 81, 91. N. Vranješ, Pastoralni pothvati iz središta nove metropolije, 431-454 453 upravo zbog nesklonog društvenog ambijenta. No Crkva je i tada djelovala na način koji je bio provediv u tim okolnostima. S dolaskom demokracije i, posebice, po svršetku Domovinskog rata broj pothvata se povećao, a i sama njihova organiziranost i pastoralna bremenitost podignute su na veću razinu. Uglavnom se radilo o pothvatima prigodnog značaja u smislu obilježavanja važnih obljetnica iz povijesti ove crkvene pokrajine, kao i o pothvatima u smislu zajedničkih proslava većih svetkovina i o hodočašćima. Znanstveni teološki skupovi, zajedničko permanentno obrazovanje svećenika, te posebice obiteljski pastoral, pastoral mladih i duhovnih zvanja po- dručja su na kojima se osjeća veći intenzitet međusobne pastoralne interakcije i koordiniranosti. Upravo bi se u tom smislu ubuduće trebalo posebice djelovati kako bi pastoral na ovim prostorima postao organiziraniji, koordiniraniji i povezaniji. Ono što posebice manjka jest zajedničko pastoralno programiranje na metropolitanskoj razini, i to na svim područjima pastorala. Jasno je da nije moguće izuzeti nadležnostima pojedinih biskupija i njihovih pastira ono što na njih spada; no moguće je i potrebno postići veću razinu i intenzitet zajed- ničkog programatskog pastoralnog djelovanja koje će biti na korist svim našim mjesnim Crkvama. 454 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Pastoral Activities Encouraged from the Centre of the New Metropolitan Archdiocese of Rijeka

Summary:

The formation of the metropolitan archdiocese of Rijeka, is a turning point in the life of the Church in these regions. The goal of this restructuration was above all a better, more connected, efficient- ly coordinated pastoral activity involving the faithful from the archdiocese of Rijeka and Senj (presently the archdiocese of Rijeka and the diocese of Gospić and Senj), and from the dioceses of Krk and Poreč and Pula. Discussing the pastoral enterprises encouraged from the centre of the new metropolitan archdiocese of Rijeka, involves the mention of the common institutions at the service of all mentioned dioceses, as well as the discussion of the pastoral initiatives started from the centre of the archdiocese in Rijeka, but spreading to different fields of pastoral ministry, contributing and encouraging the pastoral ministry in the whole region. In this article, from the point of view of history and pastoral ministry, we discuss the activity and the importance of the mentioned institutions and initiatives, es- pecially regarding the possible improvement of the present pastoral ministry, and the encouragement given from the past institutions for the future. Key words: the metropolitan archdiocese, diocese, bishop, pastoral ministry, institution, initiative, venture.

E. Svažić, Interdijecezanski ženidbeni sud u Rijeci, 455-458 455 Emil Svažić

INTERDIJECEZANSKI ŽENIDBENI SUD U RIJECI

Mr. sc. Emil Svažić, Teologija u Rijeci Stručni rad

Interdijecezanski ženidbeni sud prvog stupnja u Rijeci jedna je od važnijih ustanova riječke crkvene pokrajine, koja će 10. lipnja sljedeće godine napuniti dvadeset godina svoga postojanja i djelovanja. Ovo kratko izlaganje želi nam približiti Sud putem četiri točke: povijest, ustrojstvo, način djelovanja i aktualno stanje ženidbenih slučajeva.

1. Povijest Suda

Biskupi Riječke metropolije: mons. dr. Anton Tamarut (Ri- ječko-senjska nadbiskupija), mons. Josip Bozanić (Krčka) te mons. Anton Bogetić (Porečka i pulska biskupija), u skladu s kan. 1423, § 1 Zakonika kanonskog prava, na sjednici 10. lipnja 1990. donijeli su odluku kojom se osniva INTERDIJECEZANSKI ŽENIDBENI SUD PRVOG STUPNJA sa sjedištem u Rijeci za parnice o ništa- vosti ženidbe. Istom je odlukom određeno da prizivni sud bude Sud Zagrebačke metropolije (Tribunal Metropolitanum Zagrebiense). Apostolska signatura odobrila je osnivanje navedenog Suda odlukom br. 4565/90 SAT od 2. srpnja 1990. Novo ustrojstvo Riječke metropolije 2000. godine, zbog podjele Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gos- pićko-senjsku biskupiju, zahtijevalo je i rekonstrukciju Suda, što su biskupi Riječke metropolije: riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Dev- čić, krčki biskup mons. Valter Župan, porečki i pulski biskup mons. Ivan Milovan, te gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović odlukom od 8. listopada 2001. i učinili. Prizivni sud sada je Među- biskupijski prizivni sud u Zagrebu. Ove promjene odobrila je Apo- 456 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 stolska signatura odlukom br. 4565/2001 SAT od 21. prosinca 2001. i one vrijede sve do danas. 2. Ustrojstvo Suda

Dok je Interdijezanski ženidbeni sud prvog stupnja u Rijeci prigodom svoga osnivanja imao jednog sudskog vikara, jednog pri- dodanog sudskog vikara, četiri suca i dva branitelja ženidbene veze, odnosno promicatelja pravde, danas ima jednog sudskog vikara, dva pridodana sudska vikara, tri suca, tri branitelja ženidbene veze, odnosno promicatelja pravde, pet bilježnika i jednog odvjetnika. Uglavnom svi današnji službenici Suda imaju potrebne akademske titule za obavljanje svoje službe. Inače, na čelu je Suda moderator Suda. Tu službu uvijek obavlja riječki nadbiskup. Sjedište Suda je u Rijeci, pri Ordinarijatu Riječke nadbiskupije. No Sud također ima svoje ispostave u Poreču i Krku, radi lakše komunikacije sa strankama i mogućnosti vođenja dokaznog postupka u parnicama koje dolaze s toga područja. U tu svrhu svaka is- postava mora imati barem jednog suca, branitelja ženidbene veze i bilježnika. Gospićko-senjska biskupija, zbog nedostatka kvalificira- nog osoblja, trenutno nema svoje ispostave. No nadamo se da će se u skoroj budućnosti i tamo stanje popraviti.

3. Način djelovanja Suda

Način djelovanja Interdijecezanskog ženidbenog suda u Rije- ci uređen je odredbama sedme knjige Zakonika kanonskoga prava, zatim instrukcijom Papinskog vijeća za zakonske tekstove «Dignitas connubii» od 25. siječnja 2005., vlastitim Pravilnikom od 8. prosinca 2008., te sudskom praksom Rimske rote. Iz područja vođenja parnica o ništavosti ženidbe možemo izdvojiti jednu našu posebnost, sadržanu u članku 29. Pravilnika Suda. Radi se o tzv. pretparničnim postupcima, koji bi se načelno trebali voditi u župi zainteresirane stranke. Citiram cjeloviti tekst spomenutog članka: E. Svažić, Interdijecezanski ženidbeni sud u Rijeci, 455-458 457 Vjernici, koji su zainteresirani za pokretanje parnice za pro- glašenje ništavosti ženidbe, najprije se u načelu obraćaju svojem žu- pniku koji će, temeljem pastoralne sposobnosti i kanonskog znanja, procijeniti: a) postoji li mogućnost pomirenja; b) ako nema te mogućnosti, postoji li pravni temelj za ženid- benu parnicu.

U slučaju pozitivnog zaključka, župnik će uputiti stranku na tajništvo suda. Sud ih usmjerava na stalne odvjetnike ili na osobe kojima je povjeren prethodni razgovor sa strankama. Odvjetnici i druge kvalificirane osobe pomoći će im, ako je potrebno, pravilno sastaviti tužbu. To, međutim, ne smiju činiti oni koji će biti imenovani sucima i braniteljem ženidbene veze kad se pokrene ženidbena parnica. Osim vođenja parnica o ništavosti ženidbe, Sud se bavi i postupcima za oprost od tvrde neizvršene ženidbe i postupcima za ra- zrješenje ženidbene veze zbog dobra vjere. To su upravni postupci koji se u istražnoj fazi vode u mjesnim Crkvama, dok se odlučna faza vodi pri Svetoj Stolici. Sud također obavlja i niz drugih poslova iz svoga djelokruga, posebice brojne razgovore sa strankama, kao i ispitivanja stranaka i svjedoka za potrebe tuzemnim i inozemnih crkvenih sudova.

4. Aktualno stanje ženidbenih slučajeva

Što se tiče broja ženidbenih parnica, zadnjih nekoliko godina uočava se blagi porast. Ne znamo je li to posljedica većeg broja ra- stava ili možda bolje informiranosti stranaka o mogućnostima koje im pruža crkveni sud. Pedesetak tužbi trenutno čeka na rješavanje, a njih petnaestak je u tijeku. Kad je pak riječ o broju riješenih parnica tijekom proteklih devetnaest godina, moramo reći da nam nisu do- stupni točni podaci. Možda i bolje jer se djelotvornost jednog suda ne može i ne smije zaključivati samo na temelju riješenih parnica. S obzirom na brzinu rješavanja prihvaćenih slučajeva, još uvijek 458 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nismo zadovoljni postojećim stanjem, premda se osjeća znatno po- boljšanje. Činimo sve da u što skorije vrijeme ne bude više dugih čekanja, posebno uvođenjem većeg broja novih sudskih djelatnika i njihovom većom angažiranošću upravo u toj djelatnosti. Pomak u brzini, praćen potrebnom kvalitetom, te posljedično zadovoljstvo stranaka bili bi nam i najljepša čestitka za dvadesetu obljetnicu Suda, iduće godine u lipnju. V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 459

RASPRAVE I ČLANCI

Veronika Reljac

MODALITETI OBITELJSKOG PASTORALA

Mr. sc. Veronika Reljac, Teologija u Rijeci UDK: 25[173 +249]376 Pregledni znanstveni rad

Slijedeći pastoralnu pobudnicu pape Ivana Pavla II. Fami- liaris consortio (1980.) i Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj (2002.) Hrvatske biskupske konferencije opravdano je ukazati na različite modalitete obiteljskog pastorala i jednako tako različite profile pastoralnih djelatnika u tom pastoralu. Djelokrug tog pastorala primarno je određen različitim etapama života koje prolazi bračni par i obitelj što uvjetuje pastoral zaručnika i pripravu za brak, promociju i vođenje obiteljskih skupina, pripravu roditelja za prihvaćanje novog života, krštenje i praćenje sve vrijeme kršćan- ske inicijacije djece, odnosno prisutnost uz obitelji koje ne mogu imati vlastitu biološku djecu pa traže tehnološku pomoć liječnika ili su voljni posvojiti djecu; ove posljednje zadatke najbolje je obaviti uz podršku obiteljskih savjetovališta u kojima trebaju djelovati educirani pastoralni radnici, štoviše, specijalizirani u obiteljskom pastoralu. Pastoral obitelji toliko je zahtjevan da traži osobitu edukaciju svih onih koji mu se posvećuju. Ona treba biti teološko-duhovna i psihološko-društvena, tj. sposobna pružiti znanje o međuljudskoj komunikaciji, upoznati seksualnost prema kršćanskoj antropologiji, psihologiju braka i roditeljstva, tendenciju aktualne kulture seksualnosti i ljubavi te sposobnost kritičkog čitanja pedagoške upotrebe poruka medija. Edukacija, naravno, treba biti vezana uz crkvenu praksu, teoretska i praktična, permanentna i sazdana na načelima punog poštovanja kulturne raznolikosti u kojoj danas žive obitelji kao i na temelju poznavanja čimbenika koji je uvjetuju. Ključne riječi: obitelj, brak, pastoral, djelatnici, edukacija, djelokrug.

* * * 460 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Uvod

Kao i sve ostale pastoralne aktivnosti, tako i aktivnost obiteljskog pastorala može imati razne modalitete, među kojima prednjače oni koji se ostvaruju u suživotu i svjedočenjem vjernika: bračnih parova, pojedinaca u obitelji ili obitelji u cjelini. To je neformalni, egzistencijalni pastoral unutar kojega se očituje i čini prepoznatljivim navještaj evanđelja u svijetu. Ta životna, rasprostranjena i neformalna dimenzija pastoralne aktivnosti Crkve ipak ovisi, zbog svoje egzistencije, učinkovitosti i prepoznatljivosti, o cjelovitosti i znanju kojim se izvodi organizirani pastoral. Svjesnost bračnih drugova i članova obitelji da je obitelj Crkva u malome moguća je samo ako se u kršćanskim zajednicama pripremaju i educiraju pastoralni djelatnici koji će svojim znanjem i svojom raspoloživošću uvjeriti bračne parove, obitelji i čitavu zajednicu o njihovu daru-zadaći čiji su nosioci i za što su odgovorni preko sakramenta braka. Radi se o načinu života i želji da se pokaže kako je moguće živjeti dimenziju kršćanskog braka. Najučinkovitija pastoralna aktivnost jest ona koju pokazuje bračni par, koji je svjestan dara dobivenog u sakramentu ženidbe i koji daje život obitelji koja se zalaže za zajednicu života i ljubavi u svakodnevnom životu. Takva svijest o sebi kao subjektu pastoralnog djelovanja ne može se improvizirati već traži konstantnu pripremu pastoralnih djelatnika za tu aktivnost. Potrebni su različiti profili pastoralnih djelatnika za koje je potrebno osmisliti različite razine edukacije na temelju znanja i raspoloživosti. Direktorij za pastoral obitelji Hrvatske biskupske konferencije u tu svrhu donosi nekoliko općih uputa koje bi trebale poslužiti kao polazište za daljnje produbljivanje ove problematike. Kako bi djelatnici mogli obavljati svoj posao, važna je i neophodna njihova obuka, reći će papa Ivan Pavao II. u Pastoralnoj pobudnici FAMILIARIS CONSORTIO u broju 70. Takva se edukacija treba izvoditi u specijaliziranim institutima ili u «školama» ili sličnim inicijativama unutar mjesne Crkve. U svakoj biskupiji, ili na razini nadbiskupije – prema raznim višestrukim ili razrađenim obli- V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 461 cima suradnje s teološkim fakultetima, pastoralnim institucijama i sl. – trebalo bi promicati takve «škole za djelatnike obiteljskog pastorala» pod nadležnošću biskupa i njegovih pastoralnih povjerenstava i ureda. Pritom se ne bi se smjelo zaboraviti ni na značajan doprinos koji u tome mogu pružiti razne udruge, pokreti i organizacije civilnog društva.

1. Primarni djelokrug obiteljskog pastorala

Pastoralni zahtjevi koji se postavljaju pred djelatnike obiteljskog pastorala raznovrsni su kao što je raznovrstan i život bračnoga para i obitelji: svaki period tog života nosi u sebi priliku koju se može usvojiti i pretvoriti u pastoralno iskustvo. Prvi djelokrug pastorala sastoji se od pastorala zaručnika i pripreme za brak u svim svojim fazama: daljnjoj, bližoj i neposrednoj pripravi za brak.1 Djelatnici zaduženi za ovaj dio pastorala morali bi održavati odnose suradnje i integracije s djelatnicima pastorala za mlade i zvanja te svakodnevno usavršavati svoju djelatnost ne bi li ju progresivno prilagodili s jedne strane prema potrebama evanđelja, a s druge prema promjenama unutar kulture i društva.2 Djelatnici trebaju biti educirani za potreban prelazak s tradicionalnog «tečaja» u sadržaj vjere, od susreta koji su usredotočeni na dan prije vjenča- nja do trajnog praćenja njihove zajedničke priče od prvih trenutaka, tako da odmah dobije otisak evanđelja, preko zaslužene spoznaje krštenja i ostalih sakramenata kršćanske inicijacije.3 Prvi koraci bračnog života trebaju konstantnu i vrlo diskretnu pastoralnu pratnju, pazeći na zamke na koje mladi bračni par može naići putem raširene kulture, medijske agresije, obitelji iz kojih po- tječu i društvenih teškoća.4 Takva pastoralna aktivnost treba naći djelatnike koji se zalažu ne samo za promociju i vođenje obiteljskih 1 Usp. IVAN PAVAO II., Obiteljska zajednica – FAMILIARIS CONSORTIO. Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1981., br. 66. 2 Usp. CONGREGAZIONE PER L’EDUCAZIONE CATTOLICA, Direttive sulla formazione degi seminaristi circa i problemi relativi al matrimonio e alla famiglia, Tipografia Vaticana, Rim, 1995., br. 15. 3 Više o ovoj problematici vidi u: PONTIFICIO CONSIGLIO PER LA FAMIGLIA, Preparazione al sacramento del matrimonio, Ed. Paoline, Milano, 1996. 4 Usp. FAMILIARIS CONSORTIO, br. 69. 462 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 skupina već i njihovu kreativnost u nalaženju novih oblika sjedinja- vanja i praćenja, djelatnike koji će se usredotočiti na prevenciju i dopunu samoće kojoj su mladi bračni parovi često prepušteni. Ali to je samo prvi korak u pastoralnoj djelatnosti kod mladih parova, jer je okrenut samo prema ljudskim stranama života; pastoralna djelatnost treba nadići tu dimenziju ne bi li bračne parove i obitelji dovela do spoznaje njihove misije života. Očigledno je da takvo pastoralno praćenje koje se nudi mladim bračnim parovima otvara vrata novoj stalnoj edukaciji, koja je ujedno i jedina perspektiva putem koje mladi i obitelj mogu sačuvati i povećati vlastite mogućnosti za život u evanđelju i misiji koju ono uključuje. Vrlo značajan doprinos obiteljskog pastorala može biti u periodu rođenja djece i pripremama za njihovo krštenje, priprema koju treba započeti već od začeća: to vrijeme karakterizira znakovita ras- položivost kršćanskog navještaja zbog posebnog bogatstva takvog iskustva.5 U tom razdoblju treba pomagati mladom bračnom paru, možda i uz pomoć drugog bračnog para primjerenog za takvu vrstu pomoći i suradnje, da se doživi novo očinstvo i majčinstvo kao krunidba odgovora na poziv ljubavi i kao prilika za primanje dara u vjeri koji Bog daruje njihovoj odgovornosti. Priprema djece za krštenje otvara šire pastoralne mogućnosti, koje bi trebalo održavati čitavo vrijeme kršćanske inicijacije djece. Radi se o pastoralnoj praksi koja obuhvaća čitavu obitelj, educira ju da bude odgovorna za odgoj djece u ritmu koji podrazumijeva etape njihove kršćanske inicijacije do njihova ljudskog odrastanja.6 Potrebno je također senzibilizirati roditelje čija su djeca u pubertetu preko raznih susreta, škola za roditelje koje će kreativni pastoralni djelatnici moći odraditi. Diskretnu i osobitu pastoralnu brigu treba voditi o obiteljima s poteškoćama7 jer u takvim obiteljima žive osobe koje su oboljele od

5 Usp. IVAN PAVAO II., Pismo obiteljima pape IVANA PAVLA II. – 1994. Godina obitelji, IKA, Zagreb, 1994., br. 9. 6 Više o tome vidi u: SMJERNICE ZA PASTORALNU PRAKSU SAKRAMENTA KRŠĆANSKE INICIJACIJE (krštenje djece, krštenje odraslih, potvrda i prva pričest), u: Službeni vjesnik Riječko – senjske nadbiskupije, 10(1978.), br. 4. 7 HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvat- skoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., br. 56. V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 463 teških bolesti, siromašni, nezaposleni itd. Tu nije samo riječ o materijalnom pomaganju – koje prethodi svim ostalim pomoćima i za koje može biti odgovoran Caritas ili obiteljsko savjetovalište – nego i pomoći shvatiti takve obitelji u misteriju patnje i vrednovanju takva iskustva u vidu evanđeoskih blaženstava. I među kršćanima sve je raširenija prisutnost rastavljenih obitelji i parova. Takve se situacije odražavaju vrlo teško i komplicirano u odnosu na djecu. Oni se naime osjećaju napuštenima i okrivljeni- ma baš u trenucima kada i sami prolaze kroz teška razdoblja u vlastitom životu. Podršku i savjet mogu dati obiteljska savjetovališta,8 ali uz njih neophodna je prisutnost pastoralnih djelatnika koji će, poštivajući istovremeno istinitost i caritas, biti blizu tih ljudi koji ostaju članovi kršćanske zajednice zbog snage krštenja. U slučajevi- ma poništenja braka potrebno je pomoći parovima ili pojedincima da se obrate kompetentnom crkvenom sudu. Tu su i parovi koji ne mogu imati vlastitu biološku djecu i imaju želju posvojiti dijete,9 ali u svojem nastojanju ostaju sami: prisutnost kršćanske zajednice putem kompetentnih djelatnika, neovisno o tehničkim pojedinostima obiteljskog savjetovališta kršćanskog usmjerenja, mogla bi im pomoći u odabiru i kršćanskoj motivaciji koja je često implicitna i nejasna. I žene koje se nalaze u teškim trenucima kada trebaju prihvatiti nov život, a ostavljene su često od svojih najbližih, partnera, roditelja i prijatelja, mogle bi imati podršku pastoralnih djelatnika u promišljanju o posljedicama i moralnim, psihološkim i vjerskim im- plikacijama kod neprihvaćanja djeteta. U tom sektoru treba podržati i proširiti djelatnost obiteljskih centara za život.10 Raznolikost i višestrukost situacija u kojima se obitelji nalaze sugerira još oblika pastoralnih inicijativa: tu se mogu osmisliti i tzv. centri za slušanje, mjesta – pretežno u domovima najodgovornijih obitelji – gdje se male skupine bračnih parova susreću i razgovaraju o zajedničkim problemima, nadama, kojima djelatnik pomaže ori-

8 Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, br. 73. 9 Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, br. 56. 10 Adolf POLEGUBIĆ, «Skoro svaka trudna žena dobije otkaz», u: Glas Koncila, 37(1998.), br. 5, str. 13. 464 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 jentirati ih u kršćanskom smislu. I škole za roditelje, iako ne spadaju u specifičnu pastoralnu djelatnost, trebaju djelatnike koji su ih u stanju promovirati, koordinirati u programiranju sadržaja i vremena, te odraditi u kontinuitetu. Znanstvena dostignuća oko procesa ljudskog naraštaja sačinja- vaju još jedan djelokrug u kojemu ima mjesta za pastoralnog djelatnika i njegov doprinos, ne toliko da bi podučavao o pravilima i pona- šanju (djelo je to stručnjaka koji rade uz pastoralne djelatnike prema vlastitima pravilima i modalitetu) već kako bi istaknuo moralne i antropološke implikacije raznih ponašanja i njihovu kompatibilnost s kršćanski orijentiranom vizijom o prokreaciji i rađanju. Treba pomagati parovima, pogotovo u slučajevima sterilnosti, razlučiti plan tehnoloških mogućnosti od moralnih kriterija, jer nije moralno sve ono što je tehnološki moguće. Jednu novu priliku, prilagođenu kulturološkim promjenama, sačinjavaju obiteljske zajednice11 i to pastoralno djelovanje predviđa kompetentne i raspoložive djelatnike, koji su naročito svjesni kako je udruživanje samo sredstvo i kako je cilj svake promotivne aktivnosti život i vidljivost kršćanske zajednice unutar Božjega naroda. Okupljanje obitelji neophodan je dio kako bi se zadovoljilo kulturno obnavljanje i aktivnost koja ne zapušta nego promiče obitelj. Zato bi bilo poželjno promicati i podržati obiteljska okupljanja među učenicima u školi, ljudima s poteškoćama kako bi se promica- la i branila prava slabijih. Na tom planu trebalo bi uspostaviti korisnu suradnju s ostalim institucijama u društvu.

2. Kompetencije djelatnika obiteljskog pastorala

Široka lepeza aktivnosti pastoralnog djelovanja zahtijeva i određeni broj specijaliziranih pastoralnih djelatnika. Riječ je o odvajanju od općeg i individualiziranju specifičnog. Za takvo djelovanje potrebno je organizirati kategorije pastoralnih djelatnika:

11 Žarko RELOTA, Obiteljska zajednica u župi, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, god. 130 (2002.), br. 12, str. 762. V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 465 - one koji će biti odgovorni za obiteljski pastoral, odnosno oni djelatnici koji se, prema izboru biskupa ili župnika ili ostalih djelatnika, bave obiteljskim pastoralom na razini biskupije ili župe; - i one koji će biti odgovorni za edukaciju djelatnika, odnosno oni koji su zaduženi za okupljanje i motiviranje za rad djelatnika obiteljskog pastorala.

To je način za bolje uočavanje različitih razina aktivnosti i odgovornosti preko kojih djeluje obiteljski pastoral, razina kojima trebaju pripadati različiti formativni sadržaji. Takvi se sadržaji mogu sažeti u tri kategorije: - Edukacija animatora, onih parova ili osoba koji se na župnoj i često neformalnoj razini bave animiranjem i senzibiliziraju život zajednice za obitelj; može biti riječ o kratkoročnoj aktivnosti na razini župe ili područja, ali uz uvažavanje smjernica koje propisuje biskup. - Edukacija djelatnika koja se grana ovisno o kompetencijama i djelatnostima kojima se bave, ali koja uvijek podrazumijeva duži period studiranja. - Specijalizacija djelatnika i nadležnih, odnosno odgovornih za organizaciju pastorala ili edukaciju animatora ili djelatnika.

2.1. Ljudske karakteristike djelatnika obiteljskog pastorala Sadržaji edukacije koju djelatnici moraju proći kako bi postali djelatnicima obiteljskog pastorala prema navedenim kategorijama pretpostavljaju jednu ljudsku dimenziju koja se ne može gledati odvojeno.12 Djelatnik obiteljskog pastorala ne mora biti vjenčan ili zaručen: može biti svećenik, vjernik laik, ali njegovo obiteljsko iskustvo, sadašnje ili prošlo, mora biti takvo da je ostavilo pozitivna traga u njemu/njoj koji će u toj osobi stvoriti osnovno pozitivno iskustvo u odnosu na obitelj. Kao u svakoj pastoralnoj djelatnosti, tako i u ovoj, pa čak i više, jer je puna međuljudskih odnosa, poruka se prenosi najprije svjedočenjem.

12 Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, br. 73. 466 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Djevojke i mladići, a još više muškarci i žene, na svojem licu i u svojim gestama i ponašanju imaju upisano sretno obiteljsko iskustvo ili, ako takvo nisu iskusili, ponovljeno iskustvo u kritičkom procesu sazrijevanja koje im je omogućilo ponovno promišljati o obitelji. Bez radikalne vjere u vrijednosti obitelji i braka naprosto je nemoguće djelovati na promidžbi tih vrijednosti. Ljudskost djelatnika obiteljskog pastorala mora biti otvorena u odnosima, bilo u smislu davanja ili u smislu primanja poruka, na putu koji ne može biti jednosmjeran. Tko se obraća obitelji, ne može biti samo promatrač, vanjski stručnjak, već treba ući u sustav; obo- strani angažman nepohodan je uvjet za učinkovitost kod ove aktivnosti. Možda se čini sporednim, ali među ljudskim vrlinama djelatnika obiteljskog pastorala ne možemo previdjeti i simpatiju prema djeci, pažnju prema najmlađima s kojima će se prije ili kasnije morati surađivati. Osim toga, društvena i politička osjetljivost pastoralnog djelatnika doprinijet će tome da tu evanđeosku poruku braka i obitelji ne svede na puku crkvenu zadaću, koja vrijedi za malo odabranih i već uključenih ljudi: treba naglasiti kako je ta vrlina neophodna za one koji rade sa zaručnicima, koji su često vrlo daleko od kršćanske vizije života i seksualnosti i kojima je potrebno naći osobe spremne na dijalog, koje neće odmah suditi ili se skandalizirati, koji su voljni slušati njihove razloge bez prešućivanja nagovještaja istine. Djelatnik obiteljskog pastorala, pogotovo kod parova, ne mora samo biti osobno otvoren već treba imati otvorenu i kuću, ne smije imati strog raspored primanja ili šture modalitete zadataka pri svom djelovanju već mora biti na raspolaganju i podijeliti s njima vlastite poteškoće, a ne samo svoje znanje i svoje dobre namjere.

2.2. Teološko-duhovna i psihološko-društvena razina edukacije djelatnika obiteljskog pastorala Na tom se ljudskom temelju može strukturirati edukacijska djelatnost s ciljem da se produbljuju već urođene vrline, da ih se organizira i učini svjesnima. Motivacijski okvir na kojemu se može utemeljiti specifičan projekt edukacije nalaže dobru organizaciju i V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 467 još veću motivaciju: ako su darežljivost i osobno zanimanje dobra početna točka, oni se kao takvi edukacijom moraju razvijati u kom- pleksnije strukture koje se mogu sažeti na ovakav način:

• znanje o osnovnoj dinamici koja prethodi međuljudskim odnosima; • dublje poznavanje značenja seksualnosti, utemeljeno na kršćanskoj antropologiji; • opće crte psihologije braka i roditeljstva; • tendencije aktualne kulture prema seksualnosti, ljubavi, braku i obitelji; • sposobnost kritičkog čitanja i pedagoške uporabe poruka medija.

To mogu biti osnovna poglavlja ljudske edukacije, koja je manje ili više produbljena ovisno o razinama odgovornosti za buduću pastoralnu djelatnost zainteresiranih. Budući da jedna takva edukacija uključuje i društvenu osjetljivost, neophodno je pridati joj posebnu važnost:13 djelatnik je obiteljskog pastorala taj koji usmjerava svoju aktivnost prema društvenoj skupini, koju je Koncil nazvao «prvom stanicom društva», o čijem zdravlju ovisi zdravlje čitavog društvenog organizma; poznavanje dubokih međuljudskih veza koje obuhvaćaju obitelji s društvenom teksturom u svojoj cjelini i najznačajnijih društvenih dijelova kao što su škole i posao, poznavanje uloga i funkcija koje zanimaju današ- nju obitelj, te moguću i neophodnu politiku koja je iznimno važna za promicanje obitelji – sve je to neophodno znanje koje obiteljski pastoralni djelatnici moraju imati u vidu. Kao što se teološka edukacija ne može zaustaviti samo na Bibliji i na priznavanju božanstva Kristova već treba sazrijeti do prihvaćanja i dubokog poznavanja njegova Tijela, tj. Crkve, tako i produbljeno poznavanje samih ljudskih aspekata braka može obiteljski pastoral dovesti do opasnog izjednačavanja crkvenog braka sa sretnim brakom, stvarajući nesporazume i poniženja.14 Sretan je 13 Usp. FAMILIARIS CONSORTIO, br. 44. 14 Preparazione al sacramento del matrimonio, br. 36-37. 468 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 brak rezultat jednog zrelog poziva koji počinje krštenjem, ima svoj cvat u sakramentu potvrde u Duhu, svoje ponavljanje u pomirbi, on se neprestano hrani euharistijom u kojoj nalazi korijene i milost pri- česti: to je crkvena spoznaja bez koje djelatnik obiteljskog pastorala ne može djelovati. Ako svaki sektor pastorala treba duhovno educirane djelatnike koji su osjetljivi na vrednote Duha, ta potreba za djelatnika obiteljskog pastorala postaje strogim pravilom: bračna i obiteljska stvarnost toliko su pune ljudskih, psiholoških, seksualnih, međuljud- skih elemenata da bi se bez konstantne brige oko duhovne dimenzije kršćanskog života oglašavanje i kateheza braka mogli srozati na moralne ili pedagoške savjete koje nemaju cilj otkrivanje velikog misterija prisutnosti Duha Svetoga u životu mladenaca posvećenih sakramentom braka već dobro vođenje odnosa utemeljenih na pravilima kako znati živjeti. Duhovna obnova obiteljskih pastoralnih djelatnika obuhvaća dakle znanje i progresivno produbljivanje koje nije samo teorijske prirode već i iskustvene i koje dotiče čudesa Duha Gospodnjega preko ljubavi muškarca i žene koji svoju ljubav stavljaju njemu na raspolaganje. To je edukacija koja se na moralnom planu inspirira blaženstvima, a na religioznom se temelji na logici križa, onom pri- ključivanju križa koje se podudara s izborom za poziv braka, gdje se duhovno žrtvovanje, koje je Bogu drago,15 podudara s obiteljskom svakodnevicom, naoko banalnim malim kućnim stvarima, gestama koje imaju isti duhovni i misionarski potencijal svakog pozitivnog odgovora na poziv Boga da ga se služi.

3. Par ili obitelj u ulozi djelatnika obiteljskog pastorala

Premda, kako je navedeno, svi krštenici mogu biti pozvani obavljati obiteljsku pastoralnu djelatnost, prednost imaju osobe koje su u braku i imaju obitelj, jer mladenci mogu integrirati, potvrditi i naglasiti teorijsko znanje, bez kojega se naravno ne može, sna- gom svojeg živog svjedočenja. Osim toga, kako ističu FAMILIARIS

15 Usp. Rim 12, 1-2. V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 469 CONSORTIO16 i HUMANAE VITAE,17 evangelizacija mladenaca u odnosu na drugi bračni par ima nevjerojatan učinak jer obje strane proživljavaju slične situacije. Ono što mladenci navještaju drugim mladencima nije samo po- tvrđeno životom, već je izražaj zajedničkog i podijeljenog iskustva, zato onaj koji naviješta i onaj koji sluša naviještanje proživljavaju ista iskustva, doživljavaju iste poteškoće, radosti i strahove. Modali- teti odnosa para koji želi pastoralno djelovati ogledalo su onoga što se tvrdi riječima, ali i nešto više: sav njegov obiteljski život može predstavljati pastoralni modalitet progresivnim zalaganjem vjere u evanđelje, pa čak i u zajedničkim poteškoćama u životu koji nije lagan. Ti su obiteljski pastoralni djelatnici učinkovitiji od drugih da uvedu zajednicu u sazrijevanje većeg senzibiliteta prema obiteljima, na razini opće pastoralne, liturgijske prakse i ostalih edukacijskih aktivnosti. Tako jedna obitelj koja malo-pomalo postaje svjesna svoje važnosti u pastoralu može dovesti do sazrijevanja te spoznaje i tako preuzeti specifične zadatke pastorala.

3.1. Sadržaji edukacije za djelatnike obiteljskog pastorala Raznovrsna specijalizacija u odnosu na predviđenu raznolikost pastoralnog djelovanja obiteljskog pastorala zahtijeva jedno opće temeljno predznanje koje se ne može zanemariti. Glavne karakteristike mogu se već nazrijeti: humane, socijalne, crkvene i duhovne. Daljnja specifikacija naglašava potrebu da se učine definitivni izbo- ri oko sadržaja unutar pojedinih Crkvi, na temelju struktura kojima raspolažu, te potreba samih područja. U svakom slučaju, osnovne odrednice sadržaja koji predviđaju temeljnu edukaciju moraju slije- diti cjelovit i dobro strukturiran projekt na temeljima teološko-pastoralnog obrazovanja. Svaka biskupija trebala bi organizirati programe na temelju svojih potreba. Kao zajednički kriteriji za takve tečajeve postoje neki osnovni predmeti i broj sati za svaki dio programa, npr. brak

16 Usp. FAMILIARIS CONSORTIO, br. 51 i sl. 17 PAVAO VI., HUMANAE VITAE, enciklika o ispravnoj regulaciji poroda, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1968., br. 26. 470 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 i obitelj u Bibliji 20 sati; teologija braka 15 sati; bračna i seksualna etika 10 sati; bračna i obiteljska duhovnost 10 sati; liturgija 5 sati; pravo i socijalna doktrina 15 sati; kriteriji i metodologija obiteljskog pastorala 15 sati; psihološki i pedagoški aspekti 20 sati; sociologija obitelji 10 sati; za minimalni broj od 120 sati. Biblijska objava. Glavni sadržaji Svetog pisma moraju se poznavati u svojoj cjelini i na specifičnom bračnom i obiteljskom planu preko kojih se i prenose. Pastoralni se djelatnik mora upoznati s tom porukom ne samo u osnovnim crtama već u njezinim najznačajnijim tekstovima, znajući ih naći u Svetoj pismu, snalazeći se u najmanjem istraživanju egzegeze i hermeneutike, međusobno ih uspoređujući. Temeljno biblijsko znanje može se dobiti na teološkim institutima za laike ili ako postoje biblijske zajednice ili početni tečaj o Svetom pismu. Takav se tečaj kasnije mora integrirati specifičnim daljnjim studijima o biblijskoj poruci za brak i obitelj, biblijskom vizijom seksualnosti, nekim znanjem o kulturnoj antropologiji koje će pomoći razlučiti u kojoj će se mjeri poruka pripisati kulturi, odnosno prolaznim trendovima, a do koje mjere ona ostaje neotuđivom baštinom kršćanske vjere. Dogmatski sadržaji. Katolička je vjera u svojoj doktrinalnoj tematici obvezna za pastoralne djelatnike. Glavni je predmet teologije Bog koji se otkrio u Kristu. Dakle, predmet je teologije odnos između vjere i razuma (fundamentalna teologija), između vjere i otkrivenja (dogmatska teologija), između vjere i života (moralna teologija), između vjere i Crkve (ekleziologija, liturgija, pastoralna teologija). Ako se opće znanje može dobiti preko teoloških instituta za laike, neophodno je predvidjeti i za teologiju specifičan nauk koji se tiče sakramenta braka i svega onoga što Crkva vjeruje i uči na tom planu. U dogmatskim predavanjima neophodno je ponovno oživjeti bračnu tematiku kao hermeneutičku kategoriju čitave spasonosne poruke. Figura Krista zaručnika, njegov odnos s Crkvom-zaručni- com, objava misterija Trojstva kao ljubavi i međuljudskog sjedinjenja, eshatološki vid svadbenog slavlja nalaze u braku simboličko- sakramentalnu stvarnost. Mnogobrojni teološki elementi, koji od V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 471 sakramenta braka čine veliki misterij,18 moraju na cjelovit način ući u strukturiranje programa edukacije za obiteljske pastoralne djelatnike. Produbljivanja i značajan napredak koji je teologija braka imala od Koncila do danas plodovi su veće brige od strane svih grana teologije o temi braka. Teološka antropologija. Teološka antropologija danas ima posebnu važnost. Današnja se kultura brine oko čovjeka, stavlja ga u središte pozornosti, ali ga ne promatra uvijek u njegovoj cjelovitosti. Često se predlažu i potvrđuju iskrivljene vizije koje reduciraju čovjekovu osobnost. Prevladavajući materijalistički pristup ljudskoj egzistenciji, banalni pristup seksualnosti, negacija prava na život za svakog čovjeka počevši od njegova začeća, rizik genetskih mani- pulacija i višestruki oblici nepravde imaju svoje korijene u nepri- znavanju ljudskog dostojanstva, odnosno besmrtne sudbine koja je upisana u srce svakog ljudskog bića kao Božjeg stvorenja. Studij i produbljivanje teološke antropologije bitno je za svakoga tko se želi baviti kulturnim i društvenim problemima našega doba. Teme kao što su stvaranje čovjeka na Božju sliku, sjedinjenje žene i muškarca, kao analogni znak misterija Trojstva, dramatičan pad zbog grijeha i ponovno oživljavanje u Kristu, razna stanja ži- vota do poziva na svetost, od uskrsnuća do sudnjeg dana – sve to predstavlja neophodno opće znanje za interpretaciju života današ- njeg čovjeka u svjetlu riječi Božje i za orijentiranje svakog projekta ljudskog i kršćanskog odrastanja. Posebnu brigu, unutar tih tečajeva za edukaciju, treba rezer- virati za antropološke probleme vezane uz ljudsku ljubav, brak i obitelj, seksualnost i prokreaciju. Djelatnici obiteljskog pastorala trebaju biti upoznati s vrijednim doprinosom pape Ivana Pavla II. u Katehezi o ljudskoj ljubavi, u MULIERIS DIGNITATEM, u Pismu obitelji itd. Moralni aspekti. Moralni aspekt braka od temeljne je važno- sti ponajprije iz razloga što u sadašnjem kulturnom kontekstu nije jasan. «Sakrament braka na takav način temelji svoje najradikalnije moralne potrebe i najhrabrije duhovne aspiracije bračnog para i

18 Usp. Ef 5,32. 472 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 obitelji, koje su pozvane doseći kršćansku svetost.»19 Potrebno je na poseban način osvrnuti se na moral seksualnosti i braka, koji se obo- gatio novim spoznajama, zahvaljujući napretku znanosti i tehnike, ovdje se prije svega misli na prirodno planiranje obitelji. Obiteljski pastoralni djelatnik ne može ne poznavati ta znanstvena kretanja jer će se mnogo puta naći u raspravama o toj temi i njegovo mišljenje neće moći ignorirati učiteljstvo Crkve ili biti u suprotnosti s njime. Djelatnici pastorala pozvani su spojiti jasan i cjelovit navještaj istine s iskrenim caritasom u odnosu na osobe i na konkretne životne situacije. Ne postoji caritas i solidarnost izvan istine. U društvu gdje se isključuje istina, gdje se ukida svaka norma, gdje se razum veliča nad vjerom veličajući individualnu svijest, neophodno je znati pokazati riječima i svjedočiti životom ljepotu moralnog djelovanja. Pastoralna teologija. Ako se temeljna pravila pastoralne teologije ne poznaju i ne proučavaju, postoji opasnost da se sve svede na puko djelovanje, na jedno pastoralno djelovanje koje, bez temelja teorije, može izgledati kao ishitren odgovor na hitne potrebe, bez projekata i programa. Kako se pastoralni djelatnici ne bi našli u situaciji da moraju djelovati bez načela i kriterija, bitno je da se u njihovoj edukaciji predvidi vremensko razdoblje za taj studij, za koji instituti još uvijek mogu dobro doći, barem u smislu općeg djela obrazovanja. Za takav je cilj potrebno programirati ne samo studij koji će imati u vidu najvažnije pastoralne dokumente univerzalnog i biskupskog učiteljstva nego naročito edukaciju o vlastitoj raspolo- živosti i konstantnom interesu, koji su vezani za sposobnost čitanja i točne interpretacije tih dokumenata u spoznaji da će pastoralni djelatnik na njima temeljiti svoje pastoralno djelovanje.

3.2. Vrednovanje ostalih humanističkih znanosti I najdublja i najspecijaliziranija religiozna edukacija bila bi neadekvatna i nedostatna kada ne bi bila popraćena socijalnom i kulturnom edukacijom utemeljenom na antropologiji, psihologiji i pedagogiji. U tom pogledu nije na odmet obratiti se crkvenim obiteljskim savjetovalištima koji su rašireni po čitavoj zemlji. Biskupij-

19 Preparazione al sacramento del matrimonio, br. 53. V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 473 ski ured za pastoral obitelji može se obratiti savjetovalištu za takav vid edukacije pastoralnih djelatnika, nakon što usklade sadržaj edukacije koji predviđa temeljna znanja koja bi osposobila djelatnika za razgovor s bračnim parom i obitelji, poznavajući dinamiku ljubavi, odnosa, empatije itd. Bez ovoga obiteljskom bi pastoralnom djelat- niku nedostajale osnovne koordinate za točnu interpretaciju jezika i ponašanja osoba s kojima bude dolazio u kontakt, kao i način na koji bi se mogao izražavati. Tehnike komunikacije i jezik. Usko povezana s antropološ- kim znanjem jest metodologija kojom se šalju poruke. Sadržaji vjere ne mogu se prenijeti silom: oni se trebaju razumjeti, a jezik kojim se služi većina ljudi danas nije jezik onih koji redovito pohađaju crkvu, pa tako i ne poznaju taj jezik, tu logiku, vrednote i kompatibilno ponašanje. Program edukacije pastoralnih djelatnika mora imati u vidu da će se oni obraćati pretežno odraslim osobama. To znači da će tehnika komunikacije, jezik, metodologija rada biti usmjereni u tom pravcu. Poznato je da ni za jednu dob pasivna vrsta učenja nije dobra, to je utoliko više značajnije kod edukacije odraslih, koji moraju biti i moraju se osjećati aktivnim sudionicima od samog početka programiranja, tj. trebaju biti prihvaćeni kao subjekti, a ne pasivni objekti. Dakle, tehnike komunikacije koje će djelatnik morati naučiti bit će usredotočene na sudioništvo, zanimanje, stimulaciju jedne zajednič- ke odgovornosti za čitav edukativni sadržaj, neovisno o djelokrugu u kojemu će pastoralni djelatnik raditi. Osim toga, zaručnici, bračni parovi i obitelji koje će pastoralni djelatnik susretati bit će subjekti nositelji osobnog iskustva koje će djelatnik morati znati primiti, slu- šati, vrednovati i objediniti u zajedničko iskustvo kako bi svi imali koristi od toga. U svakom slučaju, radi se o nadilaženju tradicionalne metode učitelj-učenik ne bi li se svi uključili u jednu stvarnost koja bi svima omogućila živjeti svoje iskustvo kao protagonisti, ispitati svoje odrastanje i plodonosno pridonijeti tom uspjehu. 474 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 4. Kriterij i metodologija edukacije

Temeljni kriterij prema kojemu se provodi edukacija obiteljskih pastoralnih djelatnika ne može biti odvojen od crkvene prakse. Treba poći od uvjerenja da je već sam život mladenaca i obitelji za- hvaćen tim zadatkom koji ovisi o prirodi i milosti sakramenta prije samih ljudskih kompetencija. Treba također utvrditi kriterije kako bi se shvatilo mogu li jedna osoba ili jedan bračni par i sami postati pastoralnim djelatnicima. Očito je da nisu dovoljni samo entuzijazam i dobra volja, premda mogu biti dobra polazna točka. Nije dovoljno da jedan pastoralni djelatnik sam prosuđuje o kvaliteti vlastitih motivacija i predispozicija. Ured za pastoral obitelji na razini biskupije mora organizirati ekipu koja će biti zadužena za vrednovanje i prosudbu ponuda i suradnji i razabrati etape za temeljnu i specijaliziranu edukaciju, čija širokogrudnost može sazrijeti u pastoralnu kompetenciju. Sve se to može dogoditi vrlo prirodno i spontano, nudeći mogućnost cjelovite i produbljene edukacije tim istim osobama koje već služe na poseban način, ali s vrlo nejasnim ciljem u odnosu na župu, za promociju obitelji, za tečajeve zaručnika i za organiziranje susreta: oni mogu biti prvi koji će primiti predlaganu obuku. Budući da se radi o edukaciji za pastoralno djelovanje, a posebno za obiteljsko pastoralno djelovanje – koje je jako povezano uz iskustveni aspekt – neophodno je predvidjeti da se ista odradi na terenu. I nastaviti frontalnim lekcijama, vježbama, radionicama, kontrolnim radovima; edukacija ne mora uvijek striktno prethoditi pastoralnom djelovanju već je moguće da jedan djelatnik, sam ili u paru, bude svako toliko uključen u pastoralno djelovanje i da mu se u drugoj fazi ponudi odlazak na edukaciju. Obiteljske zajednice su mjesta gdje se može susresti potenci- jalne pastoralne djelatnike, s raznim stupnjevima pripadnosti životu župe, prisustvujući u mnogim kršćanskim zajednicama. Na žalost, često se dogodi da ni župnici, a ni sami bračni parovi ne prepoznaju tu vrijednost i crkvenu dimenziju tih skupina, te oni budu izostavlje- ni ili ostaju po strani. V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 475 4.1. Praćenje djelatnika obiteljskog pastorala Takav način rada omogućava da se ne izostavi ni jedna dobra namjera i poticaj, a na isti način dopušta vrednovanje motivacijske kvalitete tih namjera. Ukoliko se ponuđena edukacija ne prihvati, to znači da emotivni elementi prevladavaju u odnosu na raspolaganje za samo pastoralno djelovanje. Ako se pak prijedlog prihvati, djelatnik može prevladati fazu sporadičnosti i obične velikodušno- sti, postajući trajnim suradnikom za djelokrug i za razinu za koju je predviđen. Kriterij izbora djelokruga može također nastati slučajno: specijalizacija s bračnim parovima može nastati iz neočekivanog poziva župnika koji se našao u situaciji da ostane bez djelatnika: specijalizacija u pretkrsnoj katehezi može početi od krštenja nečijeg djeteta... radi se o interpretaciji u smislu ponuđene životne prilike, u smislu da poziv pretvori u raspoloživost za pastoralnu djelatnost i važne životne činjenice, na način da postanu značajni i na crkvenom i mi- sionarskom planu. Kod individualiziranja kriterija prema kojima treba uzeti u obzir raspoloživost osoba da postanu obiteljski pastoralni djelatnici, bitno mjesto zauzima duhovnost.20 Neophodno je imati duhovnost vjernika laika, čvrsto utemeljenu u stvarnost svakodnevnog života i u međuljudske i društvene odnose, a istodobno snažno ukorijenjenu u biblijsku i crkvenu sliku, odnosno sakramentalnu, spasonosnu. Bračni parovi kojima se to može ponuditi jesu parovi koji mole pojedinačno ili zajedno i poučavaju ili nastoje poučavati mo- litvi svoju djecu, parovi su to koji su naučili ili uče ili žele naučiti pozvati se na Boga ne samo kako bi ga molili za njegovo djelovanje i pomoć već najprije da vlastite živote stave na raspolaganje, da bude volja njegova. Bračni parovi i obitelji čija molitva nije samo formalna i pobožna već sadržajna riječi Božja; ne sporadična, nego trajna, ne samo zajednička već i individualna, sposobna alternirati dva momenta, vrednujući osobnu inspiraciju Duha Svetoga, kao i liturgijski ritam Crkve.

20 Evangelizzazione e sacramento del matrimonio, CEI Deliberazioni XII Assemblea, Roma, 1975., br. 34-35. 476 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Kriterij koji omogućuje raspoznati kvalitetu te duhovne stvarnosti nije statičan nego živ, uvijek u potrazi za novim modalitetima i sve vjernije želi u Bogu vidjeti uporište osobnog, bračnog, obiteljskog, zajedničkog i društvenog života.

4.2. Permanentna edukacija U provjere motivacija i raspoloživosti treba uključiti i provje- ru oko raspoloživosti za permanentnu edukaciju: za kulturu koja se stalno mijenja u odnosu na ljubavnu, seksualnu, bračnu i obiteljsku tematiku kao što je ova danas, potrebno je predvidjeti stalna usa- vršavanja u odnosu na sadržaje, metode, jezik, pristupe, izbor tematika. Na taj se način prava pastoralna djelatnost pretvara u jednu konstantnu životnu praksu, pomoću koje djelatnik može provjeravati ne samo svoju sposobnost, kompetenciju i pedagošku učinkovitost nego i iščitavanje i razumijevanje sadržaja i poruka, stvarajući i fa- vorizirajući cirkuliranje sadržaja i iskustava, dva važna čimbenika za uspješnost pastorala.

4.3. Sklonost komunikaciji Sklonost komunikaciji jedna je od temeljnih ljudskih i psiho- loških predispozicija koju treba istaknuti – ona se traži u svim pastoralnim aktivnostima, a naročito je važna za obiteljski pastoral. Naime, oni parovi i svećenici koji su komunikativni zauzimaju istaknuto mjesto kada je riječ o zbližavanju i integriranju drugih parova i obitelji. Međutim, ako tu spontanu sklonost ne ispunimo ozbiljni- jim sadržajem, pragmatičnim vještinama ljudske komunikacije, ili ako par, odnosno pojedinac ne mogu na racionalan način dominirati ili organizirati njihove urođene sposobnosti, ove posljednje mogu se pretvoriti u nedostatke. Nerijetko se događa da se skupine koje se utemelje na pozitivnim emocijama znaju razići preko negativnih, kao što su sukobi i nepovjerljivost vezani uz društvene, teritorijalne ili neke druge razlike, te se usredotočuju na nebitne, marginalne aspekte umjesto na one duboke zbog kojih su negativne emocije i nastale. Može također doći do zatvaranja u male skupine tako da ni uz najbolju volju poje- V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 477 dinaca ne mogu otvoriti svoja vrata ostalim osobama, odnosno parovima. Zna se dogoditi da se kult ličnosti vođe skupine toliko isforsira da sve ostale inicijative ili sloboda izražavanja padnu u vodu. Prema tome, jedna sustavna edukacija subjekata koji imaju sklonost komunikaciji i integriranju drugih osoba bitna je i neizo- stavna, naročito kada je riječ o obiteljskim pastoralnim djelatnicima. Nedostatak takve edukacije njihovih temeljnih sklonosti doveo bi njihove objektivne dobre sposobnosti do kraha. Osim toga, sklonost prema komunikativnosti moglo bi se i moralo poticati kod onih parova ili ljudi koji u početku takvu sklonost ne pokazuju. Zatvorenost je često posljedica niskog samopouzdanja kod nekih ljudi. Ispravna i artikulirana edukacija može osnažiti njihov identitet, te ih ohrabriti da se zauzmu i da se eksponiraju, odnosno da preuzmu odgovornost.

4.4. Pedagoški kriteriji Metodika edukacije pastoralnih djelatnika predviđa razne opcije ovisno o razini vještina koje su potrebne za određenu pastoralnu djelatnost, ali isto tako treba poštivati neka osnovna načela. Učinko- vitost učenja ne ovisi samo o slušanju nego i o radu i o provjeri toga što se prevodi u formativni projekt, a to znači da se vrijeme edukacije mora sastojati ne samo od frontalnih lekcija i studijskih seminara već i od izravnog rada koji treba prethodno programirati i provjeravati, sastavljati upitnike i vrednovati ih, a sve zajedno mora se prilagoditi pojedincu. Temeljno je teorijsko znanje isto tako neizbježno, te se može podučavati na školski način, frontalnim metodama i uporabom udžbenika. Ne treba se, međutim, ignorirati ni tzv. «horizontalna» ili «kooperativna» metoda koja će integrirati individualno učenje s razvojem komunikacijskih i relacijskih vještina budućih pastoralnih djelatnika. Među budućim obiteljskim pastoralnim djelatnicima mogu se naći i svećenici, koji na teološkom planu mogu biti kompetentniji od laika. No bilo bi pogrešno misliti da njima ne treba dodatna edukacija i usvajanje nekih novih vještina, dapače, njihovo «znanje» treba pretvoriti u «djelovanje» koje će se prilagoditi potrebama obiteljskog pastorala i biti fleksibilno. Oni trebaju biti spremni saslušati 478 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 čovjeka, unatoč vremenskoj stisci, jer budući da je riječ o dvoje ili više intimno povezanih ljudi u braku, bilo na ljubavnom ili egzistencijalnom planu, koji trebaju zajedno putovati životom, vrijeme koje im se treba posvetiti dugo traje. Neophodan je uvjet za teorijsko i praktično učenje mala skupina – pir grupe. U malim se skupinama može na najučinkovitiji način prenijeti kompetencija. Tada se svećenici/religiozne osobe mogu bolje vrednovati zbog svog teorijskog znanja, karizme koje posjeduju, a kod bračnih parova dolazi do izražaja njihovo praktično iskustvo zajedničkog života, te se jasnije vidi kakav utjecaj na obitelj imaju evanđelje i prijedlog etičkog kriterija. Mala se skupina može formirati na početku pastoralne godine, kada se promoviraju susreti oko planiranja: to bi mogao biti trenutak da se predloži detaljni plan edukacije ovisno o sklonostima i kompetencijama pojedinaca, o prethodnom iskustvu, o nastalim pastoralnim potrebama u tom periodu, jedan prijedlog edukacije koji ne bi smio izostaviti ni onoga koji se tek uključio, ali ni onoga koji je na početku, imajući u vidu da je za pastoralno djelovanje potrebna permanentna edukacija.

4.5. U okviru kulturne raznolikosti Postoji još jedan kriterij koji treba razmotriti kod planiranja edukacije za obiteljske pastoralne djelatnike, a koji bi se općenito mogao nazvati «kulturnim». Ne samo da se teološki i antropološki sadržaji moraju zajedno sagledati, a teorijski dio potkrijepiti prak- tičnim, već bi trebalo potaknuti raspoloživost na globalnoj razini, koja bi trebala biti stalna u odnosu na makrokulturalne i mikrokul- turalne procese preko kojih se mijenjaju običaji, opća osjetljivost, kriteriji rasuđivanja unutar i izvan kršćanske zajednice. Ne smije također izostati ni konkretna sposobnost surađivanja, u dijalogu i u razmišljanju, s ostalim edukativnim institucijama koje su prisutne na terenu.21 Edukacija neće moći ignorirati utjecaj medija. Obiteljski pastoralni djelatnik ne može samo čitati laičke novine ili one s čijim se stavovima slaže, a televiziju upotrebljavati iznimno u trenucima 21 Usp. FAMILIARIS CONSORTIO, br. 4-10; Pismo obiteljima pape IVANA PAVLA II., br. 13-17; Evangelizzazione e sacramento del matrimonio, br. 6-20. V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 479 dokolice i za relaksaciju. Mediji za pastoralnog djelatnika moraju postati neprestalnim objektom istraživanja i studija, tako da ih može upotrijebiti kao sredstvo u svojoj djelatnosti pastorala. Kako bi se educiralo djelatnike da postanu pažljivi, kompetentni i kritični prema kulturi u kojoj se nalaze, te tako i prema medijima, potrebno je imati metodu: biti svjestan o tome kako se radi o gledanju jednog reklamnog spota može pomoći u dešifriranju poruka koje se skrivaju iza producentovih namjera, više nego što to može tisuću riječi. Kritičko promatranje jednoga filma ili samo jednog njegova dijela može poslužiti kao studija o dinamici odnosa, sustava vrijednosti, edukacijskih poruka koje svakodnevno pratimo na malim ekranima i koje nam često mijenjaju mišljenje bez da smo i sami toga svjesni. Samo obuka koja bi pastoralne djelatnike navela na spoznavanje tih procesa osposobit će ih da i oni sami potaknu ostale na razmišljanje.

Umjesto zaključka

Na kraju donosimo sažetak procesa edukacije koja bi omogu- ćila mjesnoj Crkvi, pastoralnoj zoni ili samo jednoj župi da provede jednu kvalitetnu edukaciju za djelatnike obiteljskog pastorala, a da pritom odgovori na zahtjeve crkvenog učiteljstva koje se ne prestaje zauzimati za razvoj braka i obitelji, razvoj koji bi trebao pridonijeti kvaliteti kršćanskog života u zajednici. Prvi i osnovni uvjet jest oformiti strukturu koja će biti nositelj obiteljskog pastorala, koja može biti i na dvije razine: savjetodavnoj (povjerenstvo/savjetnici) i operativnoj (ured/odgovorni djelatnici). Naglasak se treba staviti na edukaciju djelatnika kako bi se izbjegla neučinkovitost, površnost, ponavljanje, marginalizacija djelovanja. Potrebno je formirati ekipu koja će isplanirati satnicu, metode, sadržaje, kriterije, razine i područja rada, nakon što se odluči o temeljnom edukacijskom polazištu. Kada projekt dobije zeleno svjetlo od strane povjerenstva i ureda, nakon sučeljavanja s odgovornim pastoralnim tijelima, skupina odgovornih morala bi organizirati za sebe i za djelatnike koji su 480 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 već uhodani prvo edukacijsko iskustvo. Taj prijelaz bitan je ne samo zbog iskustva iz prve ruke već zato jer samo osobno iskustvo može uroditi plodonosnim, eventualno potrebnim, izmjenama. Sljedeća bi faza, a to je i ona posljednja, morala dati toj vrsti edukacije konstantni karakter u dva smjera: s jedne strane predvidjeti da se godišnje mogu upisivati «novi izabranici», a s druge predvidjeti seminare, usavršavanja, napredne konferencije za one koji su već educirani i koji trebaju permanentno usavršavanje, te mjesta gdje bi se mogla obavljati ta djelatnost. V. Reljac, Modaliteti obiteljskog pastorala, 459-482 481 The Modalities of the Family Pastoral Ministry

Summary:

Following the pastoral exhortation of the Pope John Paul II, Familiaris Consortio (1980), and the Directory for the Family Pa- storal Ministry of the Church in Croatia (2002), it is reasonable to point out different modalities of the family pastoral ministry, and different profiles of pastoral workers. The domain of such a ministry is defined by different stages of life, which results with the pastoral ministry of the fiancees and the preparation for the marriage, pro- motion and guiding of different family groups, preparation of pa- rents for the acceptance of a new life, baptism and support during the entire period of the Christian initiation of the children, as well as presence by the families which can not have their biological children and therefore are looking for a technological medical help, or are willing to adopt children. For the latter a family counselor is needed, with an educated pastoral worker, specialized in the family pastoral ministry. The pastoral ministry of the family is so demanding that a special education is needed. This education should be theological and spiritual, capable of giving knowledge about the interpersonal communication, knowledge of sexuality according to the Christian anthropology, psychology of marriage and parenting, acquaintan- ce with tendencies of the actual culture of sexuality and love, as well as the capability of critical reading of the pedagogical usage of the mass media message. Education should be linked to the church practice, theoretical and practical, permanent and constituted by the principles of respect towards the cultural divergences which mark the life of the family today, as well as by knowing the factors which determine such a life. Key words: family, marriage, pastoral ministry, pastoral worker, domain, education. 482 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, 483-502 483 Zlatko Miliša

ANARHISTIČKE IMPLIKACIJE OSLOBAĐANJA OD RADA

Prof. dr. Zlatko Miliša, Odjel za pedagogiju, Sveučilište u Zadru UDK: 37[173 +007][329.285 : 331] Pregledni rad

Autor u ovom radu polazi od teze da je paradigma «osloba- đanja od rada» zamijenila nekadašnju paradigmu o utjecaju protestantske etike i njenih vrijednosti na oblikovanje rada. Glavna je nakana rada istražiti implikacije ovakvog zaokreta. Sukladno tome autor promišlja posljedice promjena odnosa prema radu kao što su oslobađanje od etike odgovornosti sve do zahtjeva za ukidanjem rada kakvo susrećemo u anarhističkoj koncepciji rada. Posebnu pozornost autor posvećuje propitivanju posljedica koje ovakav odnos prema radu ima za mlade i njihove vrijednosti. Svoj pristup aktu- alizira promišljanjem teme studentskih prosvjeda. Zaključni osvrt svojevrstan je pledoaje za kvalitetan odgoj i komunikaciju. Ključne riječi: rad, anarhistička koncepcija rada, etika odgovornosti, studentski prosvjedi

Kapitalizam je nastao iz protestantskih vrijednosti rada: upor- nost, marljivost, štedljivost i materijalna neovisnost. Kada je Studs Terkel 1985. god. napisao knjigu Working, ista je potresla SAD jer je autor sustavnim i višegodišnjim istraživanjem došao do zaključka da je za prosječnog Amerikanca «preživjeti radni dan pakao» (str. 10), te da se u toj najmoćnijoj zemlji sustavno napuštaju (te) protestantske vrijednosti rada. Terkelova knjiga osluhnula je «puls» svekolikog američkog radništva i otkrila poražavajuće stanje: većina je Amerikanaca nezadovoljna svojim poslom i doživljava trijumfom preživjeti radni dan. To je bio šok za zemlju koja je stvorila pro- testantsku etiku rada. Na mjesto upornosti, štedljivosti, materijalne neovisnosti i radišnosti došle su potrošačke vrijednosti. Umjesto oslobađanja rada, nastupila je vrijednosna matrica oslobađanja od rada, što je bio početak kaotičnog stanja u mnogim područjima ži- 484 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 vota. Ovo su potvrdila istraživanja američkog sociologa J. Berga, gdje se eksplicira zaključak kako su mladi prestali vjerovati vrijednostima protestantske etike kapitalizma (Berg, J., They won't work, 1986., str. 149.). Razlog je tome, tvrde i drugi američki istraživači, «hereza koja se širi», izostankom zdravog liberalizma i individualizma kod mladih – kao temelj (nastanka) američke kulture (str. 316). U knjizi bestseleru Patrika J. Buchannana Smrt Zapada autor smatra da su, pored demografske kataklizme razvijenog svijeta, drugi čim- benik sumraka zapada vrijednosti koje su postale dominantne kod mladih: seks, slava, novac (bez rada) i moć (str. 15). Mladi ljudi danas postaju imuni na društvene deformacije jer ih je to isto društvo takvima učinilo. Do sličnih zapažanja dolazi i A. Bloom u knjizi The Closing of the American Mind, koja je nakon objavljivanja potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća izazvala dodatne polemike, jer je i on na osnovi istraživanja, koja je proveo među studentima na američkim sveučilištima, naglasio poraznu stvar kako današnji mladi žive tako da im na moralnoj razini gotovo ništa nije izazov. Ana- lizirajući implikacije ovih „zaokreta“ u suvremenim aspektima živo- ta, Oleg Platonov govori o inverziji vrijednosti: «Odgajamo djecu u raspuštenosti i razvratu i to nazivamo progresivnim odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti, i to nazivamo slobodom izraza. Mi se izrugujemo duhovnom naslijeđu naših predaka i to nazivamo prosvjećenošću.» (Platonov, O. 2002., str. 50.) Prema slovenskoj autorici Ule M .N., proces suvremenog ži- vota mladih obilježava odmak od zahtjevnog rada, «a prema svijetu slobodnog vremena, potrošnje i zabave». Ista je autorica odredila pojam ovisničkog identiteta kao supstituciju radnom identitetu (Ule. M. N, 2000., str. 420). Posljedica je svega dominantna pedocentrična doktrina koja pogoduje razvoju egocentrizma, neodgovornog roditeljstva, neodgovornosti u radu i ponašanju, a što je, pretpostavljam, navelo papu Benedikta da kod svoje inauguracije ustvrdi kako je svijetom za- vladala «diktatura relativizma» . Ista je najuočljivija u anarhističkoj koncepciji oslobađanja od etike odgovornosti u radu. Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, 483-502 485 U knjizi Boba Blacka pod nazivom Proleteri svih zemalja, opustite se ispisani su eseji o ukidanju rada: «Rad je uzrok sve bijede ovoga svijeta. Svako zlo počinje od rada. Da bi prestali da patimo, trebamo, prije svega prestati raditi… (str. 17.) Rad je najveći maso- vni ubojica zbog nesreća na poslu (31), razlog opijanja ljudi i ulaska u svijet droge… (32) Ono što jedino opravdava «napor» je seksualni užitak i razuzdani hedonizam (42).“ Kada je knjiga Boba Blacka prevedena u Srbiji 2002. godine, odmah su se o njoj pohvalno izrazili i neki političari… «Svako tko kaže da su ljudi koji moraju da rade slobodni ili je lažov ili je budala» – kaže Miroljub Labus, autor knjige S verom u Bora i strani kredit, a Čeda Jovanović, potpredsjednik DS-a, izjavljuje: «Nitko ne voli da radi, pa ni ja.» Jednako tako i Alferdo Bobnanno nastavlja anarhistički pamflet o štetnosti rada: «Požurite da odbacite rad, prije nego što neki novi sofisti počnu da vas ubjeđuju kako rad oslobađa. Požurite da se prepustite igri»… (La gioria armata – Oružana radost, 1977.) Kao što je Lenjin pisao da je religija „opijum za narod“, tako su za anarhiste religija, vlasniš- tvo i svaka hijerarhija trovači ljudske slobode. Temeljna je odrednica vlasti za anarhiste apriorna nepravda. Država po sebi reproducira kriminal pa ju zato treba dokinuti (Emma Goldman). Za Prudona, francuskog anarhista, vlasništvo podrazumijeva izrabljivanje. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u Danskoj su anarhisti intenzivirali svoje aktivnosti zauzimajući napuštene dr- žavne objekte (prvenstveno vojne baze) za širenje svojih slobodar- skih ideja. To je bio jedan od razloga zašto se 1991. God., prvo u Danskoj, započelo s projektom «Piloti kaosa» (kaos Ploterne). Isti je projekt kasnije razvijen u svim skandinavskim zemljama. Danas ga prihvaćaju i SAD i Japan, s ciljem da se spriječi daljnje beznađe mladih i njihova dezorijentiranost, kao posljedica društvene dezo- rijentiranosti za stvarne potrebe mladih. Programeri kaosa žele sve relativizirati: izvrsnost, čestitost i poštenje... Nigdje nema pravila, ideala, odgojnih zahtjeva… U radikalnom moralnom relativizmu nastaje value free society – društvo bez vrednota i bez morala. 486 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 1. Kritičari svega postojećega i “lijenost” kao paradigma

Anarhisti su svugdje u svijetu protiv represivnog aparata (dr- žave, policije…), ali i političara na vlasti i oporbi. Pitanje je tko (im) ostaje. Oni su protiv koncepta države i svake hijerarhije. Anarhisti se bore za slobodu bez odgovornosti. Oni su protiv rata i nasilja, ali za svoju borbu ne biraju sredstva. Kaotična situacija započela je u Francuskoj 2005. godine, a kasnije se (s većim ili manjim intenzitetom) širila tijekom 2008. godine na veći broj država u EU-u. U siječnju 2009. godine Bugari i Latvijci burno su izrazili nezadovoljstvo gospodarskom situacijom i korupcijom, a mirni su prosvjedi prerasli u masovna divljanja. U Splitu su mladi anarhisti 20. prosinca 2008. podržali grčke anarhiste natpisom “Država i kapitalizam – krivi za nasilje”. Forumi na inter- netu često se koriste kako bi se obezvrijedilo drugačije mišljenje ili inicijativa, a da se ništa novo ne nudi osim difamiranja “protivni- ka” ili bespoštedne kritike (osobe) suprotnog mišljenja. Internet je u tome pokazao akumuliranu negativnu energiju brojnih anonimaca u iskazivanju nesnošljivosti sadržajima najsurovijeg antisemitizma i demonstracijama (virtualne) agresije (kod najnovijih sukoba između Izraelaca i Palestinaca). Povijest je ispričala priču da je od autokracije do anarhije mala granica. Suvremena su društva, neovisno o stupnju materijalne civi- lizacije, dezorganizirana po pitanjima realizacije potreba i preferen- cija mladih.

1.1. Tko su protagonisti anarhističke koncepcije rada? Adam Smith, škotski ekonomist iz 18. stoljeća, prvi je definirao rad kao «prokletstvo». I Fridrich Tylor, osnivač znanstvene organizacije rada, smatrao je da ljudi rade samo zato jer moraju i da su motivirani samo novcem. Karl Marx u svojim je ranijim djelima govorio o radu kao negativnom obliku «samodjelatnosti», zagovarajući tezu da svaki proizvodni rad treba ukinuti. „Ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi. Rad je ruganje slobodi.” (Black, B., str. 20.) Rad, prema njemu, doprinosi zaglupljivanju, koje se doga- Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, 483-502 487 đa svugdje oko nas, čak i u usporedbi s tako važnim mehanizmima zaglupljivanja poput televizije i školstva. Djelo završava efektnim i lako pamtljivim apelom: “Nitko nikada ne bi trebao raditi. Proleteri svih zemalja... opustite se!” (Ibid, str. 44.) Isti je autor doslovno pre- pisao Marxa jer je ustvrdio kako je rad «prisilna proizvodnja« i da zato rad treba ukinuti (Marx u «Njemačkoj ideologiji“). Francuskinja Corinne Maier autorica je nekoliko publicističkih djela (Lacan sans peine, 2002.; Casanova ou la loi du desir, 2002.; Le General de Gaulle a la lumiere de Jacques Lacan, 2001. itd). Kada je u proljeće 2004. objavila knjigu Dobar dan, lijenosti nije ni sanjala da će izazvati pregršt najkontroverznijih reakcija javnosti. Sve je to pridonijelo da je njezina knjižica u jesen 2004. zauzela vrh na ljestvici najprodavanijih knjiga u Francuskoj i postala temom svih svjetskih medija. Corinne Maier preko noći je postala antikulturalna junakinja, ohrabrujući zaposlenike diljem Francuske, ali i svijeta, da usvoje njezinu strategiju “postupnog potkopavanja posla”. Knjiga je zamišljena kao nekakva vrsta “zabušantskog manifesta”. Glavna je teza C. Maier kako ne samo da možeš biti lijenčina i izvući se nego će takav odnos prema poslu pridonijeti i tvojem usponu na hijerarhij- skoj ljestvici tvrtke. Odmah u uvodu Maier se obrušava na suvremeni svijet tvrtke. Tvrtka nije čovjekoljubiva već dosadna i potencijal- no surova. Prema Maieričinoj tipologiji, postoje tri kategorije ljudi: sljedbenici, štetočine i lijenčine. Sljedbenici su najbrojniji. Oni mir- no napreduju, nikada ne pokušavaju bilo što promijeniti, ne dovode u pitanje poredak stvari i ne preuzimaju nikakvu inicijativu koja bi mogla imati bilo kakav učinak. Oni su mlitavi i bezopasni. Štetoči- ne unose zbrku u čitavu službu, huškaju ljude jedne protiv drugih, raspoloženje je u njihovoj okolini trulo, a kolege zbog njih padaju u neurotične depresije. Oni su rjeđi od sljedbenika, ali znaju napraviti puno više štete. Lijenčine ostaju nevidljivi i diskretni, pomalo pre- ziru sljedbenike, a štetočina se klone. Jedini im je cilj raditi što je moguće manje. Autorica iznosi “logičan” zaključak da ako ništa ne dobivate radeći, nemate što izgubiti ne radeći ništa. Možete potkopa- vati tvrtku vašom pasivnošću bez ikakve opasnosti. Bila bi šteta ne iskoristiti tu priliku. Koje su aktualne implikacije interiorizacije pa- 488 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 radigme oslobađanja od rada? U Školskim novinama od 30. travnja 2002. godine jedna je učiteljica ostala zaprepaštena kada je dobila gotovo unisone odgovore učenika u domaćem uratku na pitanje kako sebe vide u budućnosti. Vidjeli su se kao vlasnike trgovačkih kuća, hotela ili kao imućne tajkune, a neznatan je broj pisao o zadovoljstvu u poslu, samoaktualizirajućoj ili socijalnoj orijentaciji prema radu. Pri analizama položaja mladih u područjima rada i obrazovanja istraživači su se susretali s važnim fenomenološkim aspektima kad je u pitanju mladež: zazor od radnih obveza. (Miliša, 1999., str. 71.) Odnos prema radu, zdravlju, kao i kvalitetnom korištenju slobodnog vremena ima dvostruki karakter. Javno, većina izražava pozitivne aspekte rada, zdravlja, kvalitetnog korištenja slobodnog vremena, dok privatno prevladava drugačije mišljenje, težnja da se zaradi bez rada, (makar se pri tome kršili zakoni). U grafitima se daju snažne poruke u kojima se veliča dokoličarenje, ironiziraju i danas aktualne socrealističke parole, ili se kritički intoniraju razlozi gubljenja ideala ili autoriteta. Koliko ima blasfemičnog u poruci grafita na jednom sakralnom objektu u Zadru: “Tamo gdje umire autoritet, rađa se sloboda.” U Mostaru (prosinac 2008.) piše: “Radim na crno, živim od bijelog.” U Osijeku: “Gdje je krvi, tu si prvi,” ili u Puli: “Bilo kuda, strava svuda.” Ili sljedeći, kojim se ironizira socijalistička parola “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba” koji glasi: “Od kolijevke pa do groba prati te droga.” U Splitu na jednom zidu piše: “Nisam u krizi, ali mi je dosadno.” (Slučaj okolnosti je htio da sam saznao za autora tog grafita, koji je godinu dana nakon što je ispisao taj grafit postao ovisnik o teškim drogama. To mi je ispričala njegova majka koja sada ima udrugu roditelja ovisnika u Splitu.) Sve to je odavno prepoznao K. Dimitrijević Ušinski kada je kazao da se kod propasti mladih i obitelji treba potruditi samo u jednoj stvari: osloboditi etike odgovornosti. To je put u poroke i nasilje. Zato je nužno intenzivirati naše napore u formiranju samoaktualizirajuće i socijalne orijentacije prema radu. Žalosna je činjenica da se odnos prema radu od vremena socijalizma nije bitnije promijenio, kao ni stimulacija za rad najboljih. Jednako se tako i materijalna neovisnost mladih o roditeljima nije Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, 483-502 489 skratila nego možda i produžila (čak i kada sretnici nađu prvo zaposlenje). Usmjerenost mladih na sadašnjost, kao izraz hedonističkog stila života, vodi u moralni kaos. Svake školske godine u Hrvatskoj se povećava broj izostanaka s nastave u srednjem stupnju obrazovanja, tako da (prema službenoj statistici) svaki srednjoškolac u Hrvat- skoj prosječno u školskoj godini izostaje čak 78 sati. Nitko se nije upitao o razlozima tzv. opravdanih izostanaka. Ne ulazeći u razloge tih problema, isti govore o evidentnoj odgojnoj atrofiji škole. Od- nos je mladih prema školi reflektirajući na odnos svakog pojedinca prema radu. Zagrebačka teatrologinja Sanja Nikčević u svojoj knjizi Nova europska drama ili velika obmana zorno opisuje činjenicu kako je nasilje najdominantniji oblik i/ili trend. Navodi brojne drame u kojima se favoriziraju incestuozni odnosi, životi prostitutki, patnje ovisnika... postaju(ći) trendom najgledanijih formi. Nasilje na sceni, i to nagomilano do ekscesa s puno psovki, jedine su osobitosti tog vala. Tako sve drame imaju gotovo iste sadržaje. Takvi sadržaji nastaju iz centara moći jer su lako probavljive i donose profit. Službeno izvješće New Playwright Trusta pokazuje da se sredinom devedesetih u Britaniji nametnuo trend (u spomenutim dramama) takozvane “in-yer-face drame” (drama koja udara u lice), što znači da je za izbor i postavljanje drame najvažnije izazvati šok kod gledatelja (kako bi se privukla medijska pozornost). Kritičari su prozvani kao pro- tivnici liberalizma, nazadni i konzervativni, pa čak i desničari. A što je s najčitanijim romanima? Mediji, drame, romani… detroniziraju svakoga tko promovira normalne, svakodnevne stvari i osobe koje favoriziraju zdrav stil života. Jednako tako i svjetski bestseleri kao glavne teme imaju preljub, voajerstvo, promiskuitet, oslobađanje od rada... U knjizi koju sam pisao u suautorstvu s Višnjom Perin Rad – odgojna vrijednost u komunama za ovisnike, kao i u studiji E. Vu- jević i D. Pilića Dedal na iglama (2005.), dolazimo do zaključka da apstinenti od droga radikalno mijenjaju odnos prema radu, novcu i zadovoljstvu životom gotovo u svim aspektima (isto, str. 114 i 115). Tako u potonjoj studiji na uzorku apstinenata zaključujemo da «na- 490 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 kon heroinske karijere nijedan od bivših ovisnika više nema negativan odnos prema radu» (isto, str. 165).

2. Strategija manipulatora: zamjene teza o slobodi i zabranama

Manipulatori potrebama mladih (Miliša, 2006.) permanentno stvaraju zamjene između slobode i zabrana. Nameću pitanje kako zaraditi, a ne kako raditi, trivijaliziraju sve vrijednosti (a osobito su- osjećanja) i kulturu života. Posljedica su brisanje svih univerzalnih i tradicionalnih vrijednosti, odbijanje svih normi i/ili zabrana, tako da se ne zna što treba veličati, a što osuđivati. Cilj je veličati nerad i nuditi savjete kako se osloboditi od rada, uzdizanjem ispraznosti. S “izokrenutim vrijednostima” nasilje i netolerancija nameću se kao normalne okolnosti, jer sve je dopušteno (što nije zabranjeno). Osuđuje se komercijalizaciju studija, a ne i komercijalizaciju živo- ta. Nasilje postaje stil života, zabava, pa čak i nagrada za sve veći dio mlade generacije, koji su prihvatili vrijednosnu matricu kako sve ima cijenu, a ništa vrijednost. Manipulatori potrebama mladih nude formule kako izaći iz svijeta anonimnosti raznim programima u kojima se promiče voajerstvo, nerad, ironizira privatnost, a zabave prikazuje to uspješnijim što je droga pristupačnija. Manipulator želi sve relativizirati. Čak i život. Tvrdi se kako vjernik može biti bez nade u postojanje ideala. Religija je «opijum za narod» (Lenjin, Trocki). Pravednost, marljivost, vjeru... sve rela- tivizira ili trivijalizira. U strategiji manipulatora, umjesto inovatora nude se imitatori, a umjesto kreativnog korištenja slobodnog vremena dokoličarenje. Umjesto čuvanja intimnosti, privatnost se prodaje i nudi formula prema kojoj se do uspjeha dolazi neradom. Latinska poslovica kaže: «Coruptio optima, pesimum», što u slobodnijem prijevodu znači da kad se pokvari najljepše, ono postaje najgore. Ma- nipulator je vrstan «krojač» duhovnih «odijela» ili lažnih potreba. On je zadužen za oblikovanje potrebe. Umjesto kozmičkih visina mladima se nude nepregledne dubine kaosa. Dok odgajatelj ohrabruje, manipulator (u konačnici) obeshrabruje. Odgajatelj mladima Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, 483-502 491 nudi projekciju da sami kreiraju svoj život, a ne dopuštati drugima da to čine neovisno o našim potrebama. Manipulator nudi zadovoljenje trenutačnih potreba a odgajatelj nudi ideale. Odgajatelj kaže mladima da ne živimo u svijetu koji nudi uzbuđenja nego kako samo upornošću dostižemo ciljeve samoafirmacije. Manipulator zagovara poimanje slobode bez žrtve i odgovornosti. Odgajatelj kaže da nema slobode bez žrtvovanja za druge niti itko ima pravo sam propisivati načela odgovornosti. Manipulator traži od mladih da budu što bolji reproduktivci, a odgajatelj da budu kritičari (s vizijom). Manipula- tor se vješto poigrava podsvjesnim kod djece i potiče njihovu ego- centričnost nastojeći im stalno ugađati (darivanjima stvari koje nisu odraz stvarnih potreba čovjeka za samoafirmacijom). Manipulator nudi mladima formulu: «Što otkačenije, to bolje.» Umjesto pozivom za ponosom, upornošću, dosljednošću ili dostojanstvom, nude se po- trošnja, seks, rastrošnost, radoznalost… Kritičari svega postojećeg postaju poželjni u koncepciji manipulatora. Smisao je izgubiti nadu, vjeru i ideale, jer za njih „ginu budale“. Cilj je da se sve plasira kao roba. Normalno i moralno u sukobu su s anarhističkim pokretom he- donista i kritičara svega postojećega. Normalno postaje nenormalno. Umjesto radnog identiteta, nudi se ovisnički identitet (o virtualnoj stvarnosti, opijatima, drugim osobama koje nam sve determinira- ju…). Manipulator ne vidi u radu uvjet čovjekova opstanka nego mladima nudi način kako se osloboditi rada. Rad ne postaje mjeri- lom kognitivnih ni moralnih vrijednosti nego predmetom za porugu onih koji se radom obogaćuju. S druge strane, manipulator ustraje na tezi da se vrijednost čovjeka ne treba gledati koliko on sebe daje drugima nego prema tome koliko on može primiti stvari, koje mu je uvijek (netko drugi) dužan dati. Kriminalac, na primjer, u filmovima postaje «simpatični mučenik» režima. Manipulator zamjenjuje teze o slobodi i zabranama: umjesto prava na život, favorizira se pravo na pobačaj, eutanaziju. Umjesto traženja uzroka nasilja nad mladima, istražuje se nasilje među mladima (u školama), implicirajući tako tezu da su upravo mladi ti koji generiraju sukobe u društvu. Umjesto pitanja kako raditi i vratiti dignitet čovjeku u procesu rada, mladima se nudi temeljna vrijednosna matrica pitanjem: kako zaraditi? Impe- 492 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 rativ je imati, a ne biti. Sloboda se shvaća kao bijeg od odgovornosti, iako se zna da iste nema bez odgovornosti, jer je to onda anarhično stanje. Pohlepa se interpretira kao «odmor za dušu». Stvari se perso- naliziraju, a pojedinac depersonalizira. Prije pola stoljeća razvod je bio moralno sankcioniran, a danas je to nezaustavljiv trend. U Italiji su u modi kućni ljubimci, a ne djeca, jer je broj kućnih ljubimaca dvostruko veći nego djece do 15 godina starosti. Ono što je starijima neprimjereno ili nedolično, mladima je često «cool» ili zabavno. Sve se veći broj djece u zemljama EU-a rađa u izvanbračnim zajednicama. U knjizi P. Himanena pod nazivom Hakerska etika njezin autor preporuča intimne odnose u trajanju od deset minuta «povremeno jer vode optimalizaciji života u dokolici» (Himanen, P., 2002., str. 20). U Kubi su homoseksualni odnosi, pedofilija, neobuzdani promiskuitet postali dio turističke atrakcije. «Tamo brigu o djeci preuzima država. Institucija braka je gotovo izgubila na značenju». (Epper- son, R., 1997., str. 22). Za anarhiste nikakva institucija nije potrebna. Tako je za Bakunjina primarni zadatak uklanjanje Crkve i države kao neizbježan put uspostavljanju slobode. Mamci manipulatora sve su izraženiji za mlade, a mreža je manipulatora razapeta: – listovi za tinejdžere ne potiču samo stilove odijevanja nego i način zabave i/ili života; – svijet je otuđen i zato je najbolje pobjeći u svijet privatnosti i postati apolitičan; – mistična stanja duha podržavaju i sve vrste ovisnosti o stvarima ili opijatima jer doprinose zaboravu užasa preživljavanja; – politički i društveno angažirane zamijeniti poklonicima hedo- nizma i svih onih koji su vješti bez rada doći do “blagostanja”; – alternativna nasuprot etabliranoj znanosti ili religiji, meditaci- ja umjesto aktivnog angažmana, skepticizam nasuprot svakom aktivizmu; – umjesto radnog postignuća nude se modeli kako pobjeći od rada; – poželjan čovjek Novog doba jest “religiozni bezbožnik”; – nudi se potpuna sloboda izbora za vlastito bivstvovanje; Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, 483-502 493 – najvažnije je pitanje kako ostvariti svoje “ja”, a ne kako drugome pomoći i kako se angažirati u prosocijalnim aktivnostima. Osobni preobražaj tolerira se i kod konzumiranja droga, jer se tako lakše dolazi do “nirvane”; – cilj je dokidanje svih zabrana i normi, biti pojedinac “bez granica”, kritičar svega postojećega i nesputan...

3. Anarhisti i studentski prosvjedi

Za svakog (uvjerenog) anarhista država je tiranija. Isto tako tretira se i svaki drugi autoritet: Crkva, politika, vlade, roditelji... Anarhisti žele zamijeniti uloge: učenika i profesora, radnika i me- nadžera, djece i roditelja... Sloboda i jednakost središnji su pojmovi anarhističke teorije. Jednakost i sloboda ostaju izvan znanstvenog diskursa i u suvremenim su državama neizvodivi. Uostalom, mogu li se i s filozofskog stajališta te terminalne vrijednosti instrumentalizi- rati? Odgovor je negativan. Anarhisti vjeruju u red bez odgovornosti i mir bez nasilja, a sve relativiziraju i/ili odbacuju autoritete. Što je to negoli prizivanje kaosa? No nasilje nije po sebi atribut anarhizma. Premda anarhisti ne odobravaju nasilne metode, ipak su se u student- skom pokretu poslužili simboličkim nasiljem jer su sve prisiljavali na prosvjede ili bojkot nastave. Za anarhiste svaki je autoritet zasnovan na nasilju i zato se oni „demokratskim sredstvima“ suprotstavljaju svakom autoritetu. Anarhizam je stalna borba za svrgavanjem autoriteta. Istovremeno, anarhisti se osjećaju ugroženima ili povri- jeđenima kada ih se proziva da prizivaju kaotično stanje na svim područjima života. Kod anarhista sloboda se tretira pitanjem slobode od, „odnosno negativnim određenjem slobode u kojemu je čovjek oslobođen od svake vrste prinude“ ( Kirinić, V., str. 22). Studentski su prosvjedi iz šezdeset osme iznjedrili parolu: „Ja ne znam što hoću, ali znam što neću.“ Ili drugi: „Budimo realni, tražimo nemoguće.“. To je maksima anarhizma. On je za odgoj iznimno opasan jer niječe svaki oblik autoriteta. Anarhizam po sebi ne potiče kaos, ali je u odgoju djece višestruko štetan. Studentski prosvjedi imali su svoje nadahnuće u anarhističkim idejama i atribute simboličkog nasilja. 494 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Kako drugačije nazvati preuzimanje fakulteta i blokadu nastave (i onih koji se ni s metodama ni ciljevima nisu složili s plenumskim diktatom većine)? Studenti su blokadama i preuzimanjem fakulteta te uvođenjem studentske samouprave od travnja 2009. godine skinuli sa sebe stigmu «šuteće generacije», pretvorivši okupirane fakultete u škole budućih (hrvatskih) anarhističkih i zelenih revolucija. Student- ski su prosvjedi imali snažne poveznice s idejama anarhizma. Nije poznato zašto se studenti nisu eksplicite izjasnili da svoju pobunu i samu ideju pronalaze u anarhističkoj doktrini. Anarhisti, a onda studenti, preferiraju demonstraciju metode «direktne demokracije». Studentski su prosvjedi preuzeli i ideju anarhista suprotstavljajući se procesu globalizacije i neoliberalnog tržišnog koncepta. Anarhisti se bore protiv (nametnutih) autoriteta u školstvu. Lažni se autoriteti, prema njima, utjelovljuju u institucijama koje Ilić naziva «manipu- lativnim institucijama» (Ilić, I., 1972.). Izlaz ili rješenje je u onome što Ettore Gelpi naziva “školom bez katedre” (Gelpi, E., 1976.). Stil odgoja koji preferiraju anarhisti u praksi vodi pedocentrizmu i/ili laisser fairu. Anarhizam umjesto organizacija u institucijama i uz pomoć autoriteta nudi jedinu «organizaciju» putem mreže i/ili interneta. Pozitivna je kritika kod anarhista, nekad kao i danas, što se protive društvenom konzumerizmu. Kako smo već ustvrdili, anarhisti uskraćuju pravo na postojanje svake države i organizacije. Cilj (im) je osloboditi se svega onoga što razdvaja ljude, od religije, institucija, tržišta, do vlasniš- tva, domovine i obitelji (usp. Codello, F., 1997.: “Francisco Ferrer i Moderna škola”). Nadahnuća anarhističkim konceptima mogu se i danas pronaći u brojnim alternativnim obrazovnim programa i konceptima. U njima je istaknuta uloga samoobrazovanja, koje na raspolaganju stoji svakom pojedincu, a konceptualno ga je razvio, primjerice, Paul Goodman kao “usputno učenje”. Ovo je za obrazovanje odraslih gotovo prihvatljiv koncept, ali je gotovo neizvodiv u nižim stupnjevima školovanja. Plenumsko odlučivanje studenata u travanjskim i svibanjskim prosvjedima 2009. godine može se usporediti s kao oblikom direktne demokracije još iz ruskih anarhokomunističkih revolucija („so- Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, 483-502 495 vjeti“) iz 1905. i 1917. godine. Richard Pipes u knjizi Komunizam (2006.), analizirajući program Međunarodnog udruženja radnika, poznatog kao Prva internacionala u Londonu 1864. god. (radi pripreme radnika za nadolazeću krizu kapitalizma), ističe podatak kako je već od samog početka organizacija bila rascijepljena prepirkama između marksista i anarhista. «Iako su i jedni i drugi imali isti cilj – društvo bez države i klasa – s nasilnom revolucijom kao posljednjim sredstvom – u važnim točkama njihovi putovi su se razilazili» (Pi- pes, R., str. 31-32). Anarhisti nisu vidjeli revolucionarni potencijal u radničkoj klasi nego su ga vidjeli u seljacima i nezaposlenima. Dok su marksisti bili za «diktaturu proletarijata», dotle su anarhisti odbacivali državu u bilo kojem obliku, predviđajući kako će se diktatura proletarijata pretvoriti u novi instrument ugnjetavanja u korist intelektualaca kojima će biti predvođena. I treće, dok su se marksisti oslanjali na to da će razvitak kapitalističkog gospodarstva dovesti do revolucije, anarhisti su isticali neposredni napad na postojeći sustav (demonstracije, štrajk, bojkot i sabotaže). Vrijeme je pokazalo da su anarhisti bili u pravu jer je diktatura proletarijata pretvorila «komu- nističku državu» u diktaturu neradnika nad radnicima i seljacima. Također, boljševička je revolucija 1917. godine u Rusiji bila posljedica izravnog napada na vladu u zemlji gdje je kapitalizam još uvijek bio u ranoj fazi razvoja» (Pipes, R., str. 32-33). U Francuskoj (u Strasbourgu) još su 1966. godine studenti s radnicima započeli metodom okupiranja tvornica i sveučilišnih zgrada. Tada su studenti imali anarhističke zastave, čime su jasno pokazivali podudarnost svojih strateških ciljeva s anarhističkim. Indikativno je da su studentski prosvjedi iz 1968. godine bili najizraženiji upravo kada je (i) osnovana Internacionalna anarhistička federacija (IFA). Danas, kao i nekad, posljedice anarhističkih pokreta stvaraju kaotič- no stanje. Anarhistička ideja o neposrednoj demokraciji to zorno pokazuje. Iako nemali broj studenata i profesora nije prihvaćao metode blokade nastave, koja se izglasavala na plenumima (tzv. neposred- nom demokracijom), oni su kod preglasavanja «većine» bili taocima takvih odluka. Egalitarna ideja pretvorila se u neegalitarnu metodu. Nije li time narušena sloboda (drugoga) nametanjem vlastite volje ili 496 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 istine? Studentski su prosvjedi u tom kontekstu bili subverzivni i jer su podrivali temelje akademske zajednice (okupacijom fakulteta), ali i konstruktivni s alternativnim modelima komuniciranja, nastave, debatnih klubova, otvaranjem blogova u razmjeni informacija, me- đunarodnog komuniciranja, savjeta… Od 2005. godine u Francuskoj su se intenzivirali prosvjedi mladih. Počeli su prosvjedima protiv diskriminiranja «obojenih», a završili masovnim štrajkovima. Valu nezadovoljstva nezapamćenih razmjera pridružili su se studenti i profesori povodom «neoliberalne reforme sveučilišta» predsjednika Nicolasa Sarkozyja. Na pojedinim su fakultetima dekani zatvarani u svoje kancelarije, a bilo je i poli- cijske brutalnosti nad demonstrantima. U ovom trenutku pokret ne jenjava, a Sarkozy je za protivnike dobio studente i profesore na sveučilištima. Slično njemu, talijanski je premijer Silvio Berlusconi razljutio talijanske sveučilišne rektore kada je Vlada 25. lipnja 2008. godine poduzela “hitne mjere“ koje su uključivale goleme redukci- je sredstava za visoko obrazovanje. Tim su restrikcijama pogođena znanstvena istraživanja u korist ekonomskog sektora, što je imalo implikacije za povećane školarine i novo raslojavanje studenata. Ro- ditelji i profesori 15. rujna 2008. godine započeli su s pokretom na razini cijele zemlje pod geslom “Non rubateci il futuro” (“Ne kradite nam budućnost”). Od 5. listopada 2008. godine prosvjed se proširio na desetak sveučilišta u Italiji. Studentski su aktivisti štrajku dali nova iskustva u komuniciranju na blogovima i na webu, gdje su na- pisani nebrojeni tekstovi, a profesori su održavali alternativna predavanja. Zajedno s članovima sindikata započeli su štrajk 17. listopada 2008. godine. Berlusconi je zaprijetio da će poslati policiju kako bi evakuirao okupirane zgrade sveučilišta. To je rezultiralo odgovorom “Ne bojimo se“ na transparentima diljem Italije. Taktika je blokira- nja sveučilišta, prometnica… na početku bila spontana. Talijanski korisnici interneta vidjeli su svoje vršnjake u Grčkoj kako se orga- niziraju, pa je solidarnost s Grcima istaknuta u prosvjedima drugih sveučilišta diljem Europe. Aludirajući na Alexisa Grigoropoulosa, mladića kojega je ubila atenska policija, studenti su osmislili slogan “Neuhapsivi, neovisni, nepredstavljivi». Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, 483-502 497 Početkom svibnja 2007. godine u Brazilu stotinjak je studenata provalilo u zgradu najvećeg brazilskog sveučilišta. Incident se dogodio kada skupini studenata nije dopušten ulazak u prostorije rektorata i uručivanje dokumenata sa zahtjevima za poboljšanjem smještajnih kapaciteta i reforma unutar sveučilišta. Nakon što ih je Franco Lajolo, zamjenik rektorice u odsutnosti, odbio primiti, studenti su nasilno ušli u zgradu i blokirali rektorski ured. Tristotinjak studenata doslovno je kampiralo u rektoratu mjesec dana. Njemački studenti više su puta protestirali protiv "Bolonje", a svoje su prosvjede intenzivirali od 15. do 20. lipnja 2009. god. blokadama sveučilišnih dvorana. Zajedničkim su protestima studenti i učenici imali petodnevni obrazovni štrajk, kojim su zahtijevali bolje obrazovne uvjete, ukidanje školarina, ali i kompletnog tzv. bolonj- skog sustava. Transparentima s natpisima "Novac za obrazovanje umjesto za banke" u šezdesetak njemačkih gradova studenti i uče- nici tražili su veća odvajanja države za obrazovni sustav. Odabrali su prosvjede povodom obilježavanja deset godina od potpisivanja tzv. Bolonjske povelje, iskazali zahtjev za povlačenjem bolonjske reforme koja je, prema procjeni štrajkaškog odbora, snizila kvalitetu obrazovanja na njemačkim sveučilištima. Studenti su se u Hrvatskoj 20. prosinca 2008. solidarizirali s francuskim i grčkim prosvjednicima. Uz mnogobrojne svjetske gradove, s pobunjenim su se Grcima toga dana solidarizirali i njihovi istomišljenici iz Splita, Pule, Rijeke, Osijeka, Zadra i Zagreba. Sve to bilo je povodom represivnih mjera policije nad demonstrantima, a osobito kada je smrtno stradao Alexis. To je studentima bio «okidač» za nove prosvjede, a vlastitu primjenu nasilja smatrali su legitimnom akcijom kao odgovor na represiju. Globalno raširen slogan (studentske) solidarnosti: „Jedan svijet, jedna borba!“ imat će dugoročne implikacije za analize skepticizma i anarhizma osobito mlade generacije. 498 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2

Foto: Tamara Opačić (Natpis anarhista)

U Grčkoj je bila okupacija ne samo škola i fakulteta nego i sindikalnih središnjica, pa čak i gradskih vijećnica. Početkom 2009. krenule su agresivne kampanje ateista na autobusima u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji s istim natpisom “Vjerojatno nema Boga, a sada prestani brinuti i uživaj u svom životu”. U listopadu 2008. godine na jednom je zadarskom sakralnom objektu napisan prepoznatljiv grafit (još od ruskih anarhista iz 1917. godine): «Tamo gdje umire autoritet, rađa se sloboda.» Naime, na pogrebu jednog od anarhistič- kih stratega u Rusiji (Kropotina) vijorile su crne zastave s natpisom «Tamo gdje je autoritet, nema slobode». Linkovi na kojima su se organizirali prosvjednici otkrivaju organizacijsku shemu pokreta: Udruga mladih antifašista grada Za- greba, Sindikat učenika i studenata (zajednički im je cilj poticanje na neposrednu demokraciju), Ženska mreža Hrvatske, antiNato ffzg, Hrvatski antiglobalistički pokret, Mreža anarhosindikalista (MASA), Anarho-sindikalistička inicijativa, Partija rada, Crvena inicijativa… Ova parola preslikava neke ciljeve prosvjednika: Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, 483-502 499

Izvor: http://nekomercijalzacijaunizd.blog.hr

Hrvoje Jurić i Jelena Kranjec u svom su članku Anarhija u školi, objavljenom u časopisu Ispod pločnika (koji je bio dostupan i u online izdanju od 24. svibnja 2009. godine), sublimirali najvažni- je točke anarhističkog pokreta u sociološkom i pedagoškom smislu. U tom pogledu, a za analizu studentskih prosvjeda, ovdje iznosimo glavne teze autora: http://www.ispodplocnika.net/novosti/sedmi- broj-ispod-plocnika 1. Anarhistički pokret studenata izravno se suprotstavlja hije- rarhijskim strukturama te autoritetima koji se formiraju u skladu s time, na svim razinama, od obitelji do države. … Komentar: Ovim se eksplicira teza o kritičarima svega po- stojećega. Prema toj analogiji, ni znanje nije autoritet, a ni u odgoju nema autoriteta. To vodi u radikalni moralni relativizam. 2. Hijerarhijskom pristupu “odozgo” suprotstavlja se (anarhij- ski) pristup “odozdo”. Anarhijska je ideja individualistička. Glavna je crta anarhizma individualno usmjeravanje i potpuna neovisnost osobe bez diktata skupine. Donošenje odluka parlamentarnom demokracijom za anarhiste je neprihvatljivo. Svaka je hijerarhija „po sebi“ izrabljivačka. 500 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 … Komentar: Ovaj anarhistički pristup smatra se jedino de- mokratičnim, iako se zapostavlja činjenica da se u neposrednoj demokraciji većinskim preglasavanjem ugnjetava prava onih koji ne dolaze na plenume (manjine), a to znači pravo na drugačije mišlje- nje i/ili izbor. Zadaća je osviještenog anarhista uvjeravanje drugih o dostatnosti vlastite samobitnosti. U tome je proturječje. Pojedinac oslobođen od determinizma (svakog) autoriteta uranja u radikalni moralni relativizam.. Tako otpada i sama ideja individualizma. 3. Slobodarsku (anti)pedagogiju i slobodarske škole, prema Maxu Stirneru, ne treba ograničavati na stjecanje znanja nego ponajprije u pravcu izgradnje slobodne volje. To je preuzeto od «oca« anarhizma Bakunjina, koji je istaknuo parolu “glava, ruka, svijest”, što vodi glavnom cilju u odgoju – razvoju samostalnosti. Ova misao- vodilja proizlazi iz tvrdnje da djeca ne pripadaju ni roditeljima, ni društvu, nego samima sebi i svojoj budućoj slobodi. Ideja jednakosti kod anarhista ostala je tek kao demagoška floskula o koja je kod studentskih prosvjeda bila razvidna da svatko ima pravo govoriti i od- lučivati na plenumima. Ostali su trebali biti taocima njihovih odluka. Spomenutim idejama, nadahnutih anarhističkim mislima, pridružuje se i svjetski poznati koncept škole «Summerhill School», koju je 1921. osnovao Alexander S. Neill, a potom i druge škole koje poči- vaju na učeničkoj autonomiji i samoupravljanju, pri čemu se polazi od ideje kako slobodno obrazovanje ne može biti sukladno programima propisanim od strane države. Sloboda obrazovanja prvenstveno znači da pojedinac samostalno odlučuje: što, kako i koliko!? Komentar: Ove tvrdnje vode pedocentričnoj doktrini i «dikta- turi relativizma». One mogu biti zanimljive u koncepciji obrazovanja odraslih i/ili na sveučilišnoj razini, ali su apsurdne da dijete samostalno odlučuje «što, kako i koliko». Slobodarska je antipedagogi- ja protiv nacionalnog (tj. državnog) obrazovanja. Svako je državno školovanje, prema njima, indoktrinarno i antihumanističko. Svi su «klasici» anarhizma (bili) zagovornici antipedagogije. Antipedago- gijom se opstruira školski sustav, a nude dobrovoljna, alternativna i autonomna mjesta učenja.

Z. Miliša, Anarhističke implikacije oslobađanja od rada, 483-502 501 UMJESTO ZAKLJUČKA

Prijedlozi: Za kvalitetan odgoj i komunikaciju, pored škole i drugih institucija koje se skrbe o mladima, najvažnije je dobiti djecu, odnosno mlade i njihove roditelje za odgovorno ponašanje. Uz projekt “Odgovorno roditeljstvo” u Njemačkoj porastao je interes za aktivnosti u slobodno vrijeme. Od 2000. godine u Njemačkoj se održavaju tečajevi za roditelje pod motom “Odgovorni roditelji – odgovorna djeca”. Bez jasnih ciljeva, govorila je ondašnja ministrica za obitelj Ursula von der Leyen, i djeca će biti dezorijentirana. Ona je u Njemačkoj pokrenula projekt “Savez za odgoj”, čiji je cilj od vr- tića pa nadalje osnažiti roditeljske kompetencije. U takvoj moralnoj izobrazbi treba se napraviti konsenzus s temeljnim vrednotama uz koje će učiti znati živjeti. Dijete treba osjetiti da je nužno u želje- noj komunikaciji, jer se samo u uzajamnom odnosu gradi kvalitetan odgoj i povjerenje. Djeca se trebaju osjećati suodgovornima, jer ih permisivni odgoj čini egocentričnima i, u konačnici, nesretnima.

Literatura:

Buchann, P., J., Smrt Zapada, Kaptol, Zagreb, 2003. Black, B., Proleteri svih zemalja, opustite se, Anarhija Block, Beograd, 2002. Berg, J., They won't work, California University Press, New York, 1968. Gelpi, E., Škola bez katedre, BIGZ, Beograd, 1976. Epperson, R., Novi svjetski poredak, Sion, Zagreb, 1977. Ilić, I., Dole škole, NIP – Duga, Beograd, 1972. Himanen, P., Hakerska etika i duh informacijskog doba, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002. Kirinić, V, Antologija anarhizma, MD, Zagreb, 2003. Maier, C., Dobar dan lijenosti, Ocean mor, Zagreb, 2002. Miliša, Z., Odgojne vrijednosti rada, Književni krug, Split, 1999. Miliša, Z., Manipuliranje potrebama mladih, Markom, Zagreb, 2006. 502 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Miliša, Z. – Perin, V., Rad kao odgojna vrijednost u komunama za ovisnike, Digital Point, Rijeka, 2003. Pipes, R., Komunizam, Alfa, Zagreb, 2006. Platonov, O., Zašto će propasti Amerika, Labus, Split, 2002. Pešić-Golubović, Z., Ideje socijalizma i socijalistička stvarnost, Praxis, 1971., br. 3/4. Terkel, S., Working, The Hearst Corporation, New York, 1975. Ule, M. N, Temelji socijalne psihologije, 3. izdanje, Znanstveno i publici- stičko središće, Ljubljana, 2000. http://www.emancipating-education-for-all.org/content/overview-pla- nned-actions-during-global-week-action-2009 http://www.ispodplocnika.net/novosti/sedmi-broj-ispod-plocnika

RIASSUNTO

L'autore in questo articolo parte dalla tesi che il paradigma «liberazione dal lavoro» abbia sostituito il vecchio paradigma sull'influsso dell'etica protestante e dei suoi valori sulla formazione o modellatura del lavoro. L'intenzione principale in questo lavoro e quella di investigare sulle implicazioni di questa svolta. In questo contesto l'autore riflette sulle consequenze delle trasformazioni riguardo ai rapporti verso il lavoro, tra le quali spiccano quella della liberazione dall'etica della responsabilita' o quella della pretesa dell'eliminazione del lavoro, tesi che troviamo in una concezione anarchica del lavoro. In partocolar modo l'autore riflette sulle consequenze che un simile rapporto al lavoro potrebbe avere sui giovani ed i loro valori. Parole chiave: concezione anarchica del lavoro, etica della responsabilita', proteste studentesche D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 503 Danijel Tolvajčić

„BOG“ KAO ŠIFRA TRANSCENDENCIJE. JASPERSOVA INTERPRETACIJA «TEMELJNIH ŠIFRI BOŽANSTVA»

Dr. sc. Danijel Tolvajčić, Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb UDK: 141.33[111.8+130.3]211K. JASPERS Izvorni znanstveni rad

Nakana je ovim radom rekonstruirati i evaluirati koncept «Boga» kao «šifre transcendencije» u «filozofijskom vjerovanju» Karla Jaspersa. Pitanje o Bogu ima istaknuto mjesto u misli «kasnog» Jaspersa. Filozofija je egzistencije – prema njegovim vlastitim riječima – metafizika. Ona je, u određenom smislu, filozofijska potraga za Apsolutom. Jaspersovo je ime za Apsolut «transcendencija» (die Transzendenz). Transcendencija je, kao «Obuhvatno svega obuhvatnog», nepredmetni, transcendentni, potpuno sakriveni izvor i temelj egzistencijalne samorealizacije čovjeka. O transcendenciji se ne može ništa znati. Ona je, na određeni način, deus absconditus Jaspersove filozofije. Iako ima mnogo imena (Bitak, Zbiljnost, Božanstvo, Bog), nijedna ju kategorija ne može zahvatiti. Transcendencija je, stoga, misliva jedino kao «nemisliva». Umjesto znanja, ostaje nam «čitanje šifri». Nemisliva, skrivena transcendencija govori jedino šiframa. Glavna šifra transcendencije jest «Bog». Šifra «Bog» ima mnogo oblika; osnovne su «šifre božanstva» na Zapadu «jedan Bog», «osobni Bog» i «utjelovljeni Bog». Ove su tri «osnovne šifre božanstva» – prema Jaspersovim riječima – «nečujne bez mišljenja». Umu ih možemo uprisutniti jedino putem mišljenja – filozofijske spekulacije. Spekulacija ne približava transcendenciju već «otkriva bogatstvo šifri» i njihov «snažni egzistencijalni učinak». U šifri «Bog», transcendencija, iako skrivena, postaje prisutna egzistenciji, iako egzistencija ne zna što Bog jest. Kada želimo znati «što» Bog jest, mi ne uspijevamo. Tako «neuspjeh» postaje najvećom šifrom. Umjesto «znanja» imamo «filozofijsku vjeru». Filozofirajući čovjek, kao moguća egzistencija, stoga postaje filozofijski vjernik u sveobuhvaćajuću transcendenciju koja «leži onkraj svih šifri». 504 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Ključne riječi: egzistencija, transcendencija, šifre, jedan Bog, osobni Bog, utjelovljeni Bog, filozofijsko vjerovanje.

* * * Uvod

Većina komentatora1 smatra kako u «kasnoj» Jaspersovoj filozofiji ideja Boga zauzima značajno mjesto; u ekspliciranju svoje «filozofske pozicije», koju on naziva filozofijsko vjerovanje (der philosophische Glaube), prvi članak, odnosno sadržaj vjerovanja glasi upravo: «Bog jest.»2 Štoviše, Jaspers smatra kako je filozofiji imanentno da propitkuje, ali i odgovara na pitanje o Bogu: «Čini se kako filozofi našega vremena rado izbjegavaju pitanje opstoji li Bog. Oni niti tvrde njegov opstanak, niti ga poriču. Ali, onaj tko filozofira mora odgovarati na pitanja.»3 On je, prema riječima Danila Pejovića, «u problemu egzistencije uočio središnje pitanje filozofskog mišljenja.»4 Egzistencija (die Existenz) jest termin koji označava čovjekovu slobodu i mogućnost samoostvarenja. No egzistencija ne uspijeva samo na sebe oslonjena. Sloboda, njezin «signum», darovana nam je iz transcendentnog izvora. Stoga Jaspers može zaključiti: «Sloboda i Bog su nerazdruži- vi. Zašto? Ja sam siguran: u svojoj slobodi ja nisam iz sebe samoga

1 Usp. npr. poglavlja u općim monografskim prikazima Jaspersove misli: Jeane HERSCH, Karl Jaspers. Eine Einführung in sein Werk, Piper & CO Verlag, München, 1980., str. 36; Kurt SALA- MUN, Karl Jaspers, C. H. Beck Verlag, München, 1985., str. 139-146; usp. Werner SCHÜSSLER, Jaspers zur Einüfhrung, Junius, Hamburg, 1995., str. 83-84, 85-99; kao i specijalizirane mo- nografije i studije poput: Wilhelm WEISCHEDEL, Der Gott der Philosophen. Grundlegung ei- ner Philosophischen Theologie im Zeitalter des Nihilismus, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstat, sv. II, str. 126-139; Jan MILIČ LOHMAN, Transzendenz und Gottesname. Freiheit in der Perspektive der Philosophie von Karl Jaspers und in biblischer Sicht, u: Jeanne HIRSCH i dr. (ur.), Karl Jaspers. Philosoph, Artzt, politischer Denker. Symposium zum 100. Geburtstag in Basel und Heidelberg, Piper & CO, München, 1986., str. 11-30; Helmuth PFEIFFER, Gotteserfahrung und Glaube. Interpretation und theologische Aneignung der Philosophie Karl Jaspers', Paulinus Verlag, Trier, 1975.; Wenzel LOHFF, Glaube und Freiheit. Das theologische Problem der Religi- onskritik von Karl Jaspers, Carl Bertelsmann Verlag, Gütersloh, 1957.; Artur SZCZEPANIK, Gott als absolute Transzendenz. Die Verborgenheit Gottes in der Philosophie von Karl Jaspers, Herbert Utz Verlag, München, 2005. 2 Karl JASPERS, Der philosophische Glaube (dalje PhG), Piper & Co. Verlag, München, 1963., str. 33. 3 Karl JASPERS, Einführung in die Philosophie (dalje: EPh), Piper & Co Verlag, München, 1953., str. 40. 4 Danilo PEJOVIĆ, Suvremena filozofija Zapada, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., str. 108. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 505 već sam u njoj sam sebi poklonjen (…). Kad sam ja uistinu ja sâm, siguran sam da to nisam zahvaljujući sebi. Najveća sloboda zna da biti slobodan u odnosu na svijet znači biti najdublje povezan s transcendencijom. (…) Bog je za mene izvjestan zajedno s odlučnošću, u kojoj egzistiram. On nije izvjestan kao sadržaj znanja već kao prisutnost egzistencije.»5 «Bog» tako postaje temeljna «šifra», odnosno simbol skrivenog, transcendentnog izvora ljudske slobode. Taj «izvor» Jaspers naziva «transcendencijom» (die Transzendenz).6 Šifra «Bog» tako postaje formom u kojoj nam se transcendencija pojavljuje: «Sam sebi darovan, a da ne zna otkuda, čovjek osjeća potrebu da mu se transcendencija pojavi kao osoba. On pronalazi za to šifru: 'Bog'.»7 Transcendencija je apsolutan, nepredmetan bitak koji govori putem predmeta u svijetu i u kojemu je čovjek, kao «moguća egzistencija», utemeljen: «Transcendencija je (...) bitak koji je ono apsolutno drugo od nas, na kome mi nemamo nikakva udjela, ali u kojemu smo zasnovani i na koji se odnosimo. (...) Transcendencija je bitak koji nikada nije svijet, ali koji putem bitka u svijetu gotovo govori. Transcendencija jest samo onda kada se svijet ne sastoji samo od sebe samog, kada nije utemeljen u sebi samome već upućuje i izvan i preko sebe. Ukoliko svijet jest sve – tada nema nikakve transcendencije. Ali ukoliko transcendencija jest – tada u bitku svijeta leži jedan mogući pokazatelj prema njoj.»8 Ovaj bitak stoga nije moguće jednoznačno imenovati. Mno- ga se imena transcendencije javljaju u povijesti ljudskoga mišljenja. Na Zapadu, kao «mjerodavna», Jaspers navodi četiri naziva: kada je susrećemo u filozofiji Obuhvatnoga, transcendencija biva nazvana Bitkom (das Sein); kada iz nje živimo, ona za nas postaje istinska Zbiljnost (die Wirklichkeit); kada nam zapovijeda, zovemo je Bo- žanstvo (die Gottheit) i, konačno, kada transcendenciju susrećemo

5 EPh, str. 36. 6 Tako komentator Christopher Thornhill smatra kako je „ideja Boga ideja vodilja metafizike; Bog je šifra apsolutnog, iako skrivenog izvora ljudskog bitka.“ (Christopher J. THORNHILL, Karl Jaspers: Politics and Metaphysics, Routledge , New York, 2002., str. 43.) 7 Karl JASPERS, Der philosophische Glaube angesichts der Offenbarung (dalje PhGaO), Piper & Co. Verlag, München, 1963., str. 219. 8 PhG, str. 18-19. 506 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 kao osobe i kada nam se ona pokazuje u osobnom obličju, zovemo je Bogom (der Gott).9 Nijedno od ovih imena nije dostatno i, iako su povijesnom predajom postala «beskrajno bremenita», niti jedno od njih ne može u potpunosti izraziti zbiljnost transcendencije. Sve što jest može se pojmiti kao šifra. Ipak, kao presudna, za nas na Zapadu – u okružju grčke filozofije i biblijskih religija – pokazala se upravo šifra «Bog» koja se u svojim raznim varijacijama uvijek eksplicitno odnosila na zbiljnost transcendencije: «Uobličena u mitovima i spekulaciji, transcendencija je, tako reći, približena; ali je lažno približena ako se povjeruje da je, umjesto šifre, dokuče- na upravo transcendencija. Uopće ne treba pitati što transcendencija jest, odvojeno od čovjeka za kojeg ona postoji. Ali se zato transcendencija, kao transcendencija sâma, ne može unijeti u opstanak. Do- duše, mistici su se usudili osporavati tezu kako božanstva ima i bez čovjeka; ali za egzistenciju, koja je bila svjesna da nije sebe samu stvorila, stav da Boga kao transcendencije ima i bez čovjeka nei- zbježna je forma.»10 «Bog kao transcendencija» postaje tako «neizbježnom formom» pojavljivanja apsolutnog bitka koji je transcendentan i sakri- ven. «Bog» postaje «temeljna šifra» u kojoj nam transcendencija postaje prisutnom. Ovaj aspekt Jaspersove misli u prvi plan dolazi osobito u njegovoj kasnijoj, poslijeratnoj fazi gdje razvija ideju filozofijskog vjerovanja. Ovo se vjerovanje kreće i govori u šiframa; a kao i reli- gijsko vjerovanje, ono govori o Bogu: «Obje vjere, i filozofijska i objavljena, govore o Bogu. Filozofijska vjera nema znanje o Bogu nego sluša tek jezik šifri. Bog sâm jedna joj je šifra. Objavljena vjera misli da zna što je Bog učinio kada se objavio za spasenje čovjeka; kada je Bog poduzeo pojedine čine u svijetu, vežući sebe uz vrijeme i prostor. Filozofijska vjera uzima ozbiljno biblijsku zapovijed 'Ne pravi sebi lika ni obličja' i zna što čini kada je ne uspijeva ispuniti u

9 Usp. Karl JASPERS, Von der Wahreit. Philosophische Logik. Erster Band (dalje: VdW), Piper & Co. Verlag, München, 1947., str. 111. 10 Karl JASPERS, Philosophie: I.: Philosophische Weltorientierung, II.: Existenzerhellung, III.: Me- taphysik (dalje Ph, a pojedini se svesci navode redom – «Philosophische Weltorientierung» kao I., «Existenzerhellung» kao II., a «Metaphysik» kao III.), Springer-Verlag, Berlin – Heidelberg – New York, 4. nepromijenjeno izdanje, 1973., III., str. 164. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 507 slušanju i razvijanju i otkrivanju šifri.»11 Ne dopuštajući da teologija ima monopol nad govorom o božanskome i pozivajući se na tisu- ćugodišnju tradiciju filozofiranja o Bogu u zapadnoj misli, Jaspers zaključuje: «misao je o Bogu izvorno filozofijska (...). Samo na taj način ja uopće mogu kao profesor filozofije govoriti o toj temi.»12 Tu, «izvorno filozofijsku misao o Bogu» Jaspers razvija analizirajući «tri temeljne šifre božanstva», a koje su mjerodavne za zapadno mi- šljenje. Nakana je u ovome tekstu analizirati Jaspersovu spekulaciju o ovoj temi.

1. «Bog» kao šifra transcendencije

Svaki je pojedini teologijski koncept (u filozofiji ili pojedinim religijama) samo jedan djelujući, povijesni vid šifre transcendencije. Filozofija, ukoliko uistinu teži onom apsolutnom, ne smije ovdje dovršiti transcendiranje. Svi su religijski i filozofijski koncepti božanstva samo pokušaji uprisutnjenja transcendencije, a sâmi nisu naprosto Bog. Oni nisu ništa više od jedne, u određenom povijesnom trenutku djelatne šifre.

1.1. Temeljne šifre božanstva (die grundchiffren der Gottheit) Za Jaspersa je stoga temeljno: moramo se boriti kako bismo shvatili ograničenja ovih šifri, transcendirali ih i tako spriječili njihovo apsolutiziranje. Bog se ne krije ni u kakvoj šifri ili liku. Za našu zapadnu tradiciju presudan je bio starozavjetni tekst zapovijedi iz biblijske Knjige Izlaska: «Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom»,13 u kojemu on vidi temeljni poticaj za svoje filozofiranje. Transcen- dencija se nalazi onkraj svih šifri. Stoga, ako je tražimo, moramo transcendirati sve šifre kako bismo došli do «točke gdje one nesta- ju». Jer zapovijed se, smatra Jaspers, «odnosi na transcendenciju samu, a svi su likovi i obličja – uključujući i samu ideju Boga – šifre 11 PhGaO, str. 196. 12 Karl JASPERS, Chiffren der Transzendenz, Piper & Co. Verlag, München, 3. izdanje, 1977., str. 42. 13 Izl, 20, 4. I inače je za Jaspersa ovo mjesto temeljno za novo poimanje biblijske religije za koje se on zalaže, a što ćemo vidjeti u narednim točkama. 508 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 transcendencije.»14 Čovjek ne smije «činiti sliku» kako bi prikazivao božanstvo, ali u isto vrijeme on «ne može tako ne činiti onoga trenutka kada pomisli na transcendenciju.»15 Stoga je jezik šifri i naš jezik jer mi smo, kao usvjetna bića, osuđeni na šifre. Kao presudne nam se pokazuju šifre koje su se povijesno od- nosile izravno na zbiljnost transcendencije. To se prvotno odnosi na temeljne šifre božanstva (die grundchiffren der Gottheit).16 Jaspers kao polazište uzima biblijske šifre,17 šifre nastale u grčkoj filozofiji te njihove povijesne načine pojavljivanja i transformiranja18 i u njima ne traži jednu istinu koja počiva na znanstvenim činjenicama, ili činjenicama koje bi se crpile iz mitologije, religije ili filozofije, već želi osluškivati «istinu kao takvu», koja je prisutna u šiframa, ali se ne može znati nego je dostupna jedino egzistencijalnom osvjedoče- nju. Slijedeći svoju metodu «čitanja pisma šifri», Jaspers u svojem djelu Filozofijska vjera s obzirom na objavu analizira temeljne zapadne šifre Boga. Kao polazište uzima tri osnovne, povijesno po- tvrđene i sadržajno bremenite šifre božanstva: «jedan Bog», «osobni Bog» i specifično kršćanski – «utjelovljeni Bog».

14 PhGaO, str. 219. 15 PhGaO, str. 486. 16 Usp. PhGaO, str. 214-260. 17 Jaspers, naravno, uzima u obzir i druge religijske tradicije poput npr. budizma i konfucionizma (usp. Karl JASPERS, Die grossen Philosophen. Erster Band: Die maβgebenden Menschen: So- krates – Buddha – Konfuzius – Jesus, Die fortzeugenden Gründer des Philosophierens: Plato – Augustin – Kant, Aus dem Ursprung denkende Metaphysiker: Anaximander – Heraklit – Par- menides – Plotin – Anselm – Spinoza – Laotse – Nagarjuna (dalje: Die grossen Philosophen), R. Piper & CO Verlag, München, 1957., str. 128-185), iako razumije kako na Zapadu značajniji utjecaj imaju koncepti derivirani iz biblijskih religija. Oni su značajni, iako su «daleko od nas, i to ne smijemo zaboraviti» (usp. Die grossen Philosophen, str. 153). I u njima, osobito budizmu, prisutno je transcendiranje svekolike predmetnosti i otvorenost transcendenciji. Buda je tako simbol «realizacije čovjekova bitka («die Verwirklichung eines Menschseins») koja nije obvezno navezana na svijet već koja u svijetu taj svijet napušta.» (Die grossen Philosophen, str. 154.) Konfucijeva je filozofija svjesna bezuvjetnosti transcendentnog izvora (usp. Die grossen Philosophen, str. 169), kao i svijesti o granici (das Grenzbewuβtsein) onoga što je moguće znati (usp. Die grossen Philo- sophen, str. 173-176). Sve su to teme koje se provlače i Jaspersovom filozofijom o šiframa. 18 Usp. PhGaO, str. 211. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 509 1.1.1. Jedan Bog (der eine Gott) U ovoj se šifri ponajprije očituje volja za jedinstvom19 koja me, kao egzistenciju, vodi k meni samome. Ta je volja za jedinstvom vidljiva već u grčkoj filozofiji, kada nasuprot mnoštvu politeističkih bogova govori o jednom Bogu kao prapočelu jedinstva. Promatrana iz pozicije filozofije egzistencije, ta težnja za jedinstvom svjedoči o jednoj transcendenciji, ali u isto vrijeme i o meni kao neponovljivom pojedincu. Tim se jedinstvom ja realiziram kao moguća egzistencija i tako sâm postajem šifrom onog Jednog Boga, koji je i sâm šifra: «Za mene, jedinstvo je i ona jedna transcendencija, ali i ja sâm, jedan vodič za moju povijesnu realizaciju. Ta beskonačno malena, promjenjiva, vremenita egzistencija postaje šifra onog nehistorijskog, nepromjenjivog, vječnog Jednog – koje je i sâmo šifra.»20 Govoreći o metodi transcendiranja koju naziva «egzistencijalnim vezama s transcendencijom», Jaspers ističe transcendenciju – «Jedno» – kao zbiljnost u kojem egzistencija prepoznaje svoje temelje. Ono Jedno ima mnogostruki smisao. To je, u logičnome, jedinstvo kao zamislivost. Ono je u svijetu jedinstvo zbiljskoga kako u prirodi tako i u povijesti. To je za egzistenciju ono Jedno u kojem ona ima bitak, jer je to njoj sve.21 To je Jedno izvor cjelokupne stvarnosti: ono je, kao transcendiranje jedinstavâ orijentacije u svijetu i logike, cilj filozofijske metafizike, ali ono je i Jedno egzistencije kao «neuvjetovanost povijesnog samobitka». No ni jedinstvo koje se pojavljuje u filozofijskoj orijentaciji u svijetu ne može opstojati kao Jedno samo za sebe već je nužno povezano i usmjereno na transcendenciju. Jedinstvo logičkog ne dopire do metafizičkog pojma Jed- noga. Kao i u Plotina, transcendentno Jedno ovdje prethodi logički prvotnom: «Transcendencija, koja ni u jednom od tih jedinstava nije zamišljena adekvatno, kao ono jedno traži se izvan svega, ali tako da ta jedinstva u svijetu ostaju njezin aspekt koji iščezava.»22 Božanstvo nije numerička jedinica jer tada Bog ne bi bio jedan, a jedincatost bi se sveukupnosti poimala samo u odnosu na

19 Usp. VdW, str. 690-694. 20 PhGaO, str. 214. 21 Ph, III, str. 116. 22 Ph, III, str. 119. 510 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 mnoštvo. Bog nije ni numeričko, prebrojivo jedno ni mnoštvo jer to bi bilo puko izvanjsko, brojčano jedinstvo.23 Transcendentno Jedno nadilazi svaku jednostranu iskazivost i zato nadilazi okvire jednog strogo logičkog diskursa. U svakom od ovih vidova jedinstava naziru se moguće veze s transcendencijom, no «korijeni su metafizičkog dokučivanja samog onoga Jednoga u egzistencijalno Jednome.»24 Dok jedinstvo svijeta i povijesti, kao i logičko jedinstvo, imaju vlastito značenje bez obzira na transcendenciju, ono transcendentno Jedno dostupno je jedino egzistenciji upravo kako bi se očuvala radikalna transcendentnost transcendencije: «To Jedno nije taj jedan svijet, nije ta jedna istina za sve, nije jedinstvo koje povezuje sve ljude, nije onaj jedan duh u kojemu mi sebe razumijemo. Važenje toga Jednoga u logici i orijentaciji u svijetu i, zatim, transcendiranje u tim jedinstvima dobiva metafizički smisao tek iz onoga Jednoga transcendencije.»25 Uprisutnjenje se transcendentnog Boga događa upravo putem onoga Jednoga egzistencije. Egzistencija posredstvom transcendencije dolazi do svoga samobitka: «(…) u tom Jednome transcendencije nalazim svoj pravi samobitak i (…) samobitak nestaje tek pred tom jednom transcendencijom (…).»26 Na toj se razini i jedinstvo koje nalazimo u svijetu i logičko jedinstvo pokazuju kao relativna jedinstva. Nijedno ne dopire do izvora. Jedino je egzistencijalno Jedno sa svojom neuvjetovanošću,

23 Ovdje se očituje velika sličnost s nekim tezama Nikole Kuzanskoga koje on postavlja u spisu «De Deo Abscondito» gdje, raspravljajući s poganinom, zaključuje kako, za razliku od kršćana koji štuju apsolutno Jedno – Boga, oni štuju jedno kao broj i jedno kao mnogostrukost. A božanska Jednota nije usporediva ni s brojem ni s mnoštvom ili čime drugim. Kuzanski tako zaključuje: «Stoga, vi griješite, jer Istina, koja je Bog, nije usporediva ni s čime drugime.» (Usp. englesko izdanje sabranih djela Nikole Kuzanskoga: NICHOLAS OF CUSA, Complete Philosophical and Theological Treaties of Nicholas of Cusa (priredio i preveo Jasper Hopkins), The Artur J. Banning Press, 2001. (dalje: NoC), osobito spise De Docta Ignorantia (dalje DI), str. 1-159, i De Deo Abs- condito (dalje DA), str. 300-312, DA VII. Sličnosti se mogu naći i kod drugog velikog Jaspersova uzora Meistera Eckharta: «U Bogu nema ničeg osim Jednog, a Jedno je nedjeljivo ako međutim uzimamo nešto drugo, a ne Jedno, onda je to (nešto) djeljivo, a ne (ono) Jedno. Bog je Jedno, pa ako još nešto tražimo i za nečim težimo, onda to nije Bog nego je to (nešto) djeljivo.» (Usp. Meister ECKHART, Knjiga božanske utjehe. Traktati i propovijedi (dalje KBU), Naprijed, Zagreb, 1989., str. 272: 48. propovijed: Bog je stvorio siromahe). 24 Ph, III, str. 120-121. 25 Ph, III, str. 121. 26 Ph, III, isto. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 511 misli Jaspers, «izvor iz kojega se sagledava Bog kao ta jedna osnovica povijesnosti svake egzistencije.»27 Jedno nam omogućuje da budemo slobodni: kada ga želimo zahvatiti, ono se povlači u beskonačnost, a u isto mi se vrijeme približava kada mi dopušta biti onim što jesam. «Neuspjeh» se tu ukazuje kao temeljna šifra. «Unio mystica», u konačnici, ipak ne uspijeva. Transcendencija se povlači u nespoznatljivost, ona biva «beskonačno daleka kada je tražim na tlu bitka, a prilično je blizu kada samog sebe zadobivam u svojoj slobodi.»28 Jedno transcendencije ispunjena je vječnost u kojoj se očituje skriveni, «daleki Bog (der ferne Gott) koji obuhvaća sve načine historiciteta i kojega nitko ne može obuhvatiti.»29 Šifra Jednoga ide dalje nego ikoja druga šifra; jer Jedno je pojava neuvjetovanosti za egzistencijalni samobitak iz koje on živi i samoga sebe osmišlja; no Jedno nikada ne postaje isključivom i jedinom istinom; postoje i druge istine izvan tog Jednoga. Stoga je jedinstvo moguće samo kao ideja. Nema nametljivosti, Jedno je istina pojedine egzistencije; ono se ne objektivizira: «(…) taj jedan Bog, ipak, ne postaje objektivna transcendencija za sve. On svagda opstoji samo kao pulsiranje onog Jednoga za egzistenciju koja transcendira u tom Jednome.»30 Prema tome Bogu egzistencije moguće se u slobodi približiti vjerom. To je subjektivna, ali i bezuvjetno slobodna i oslobađaju- ća filozofijska vjera koja izvire iz povijesne egzistencije i njezine usmjerenosti na transcendenciju. Takvom vjerom egzistencija transcendira k Jednome kao svojoj «prirodnoj» težnji i u tome se pribli- žava i prepoznaje svojega, uvijek subjektivnoga, Boga. I tu dolazimo do izvjesnosti Boga i izvjesnosti svoje egzistencije koja živi zaklo- njena zbiljnošću Boga i u njemu pronalazi izvor svoga bezuvjetnog djelovanja: «Uvjet je transcendiranja k jednome božanstvu: da ja kao egzistencija u povijesnoj stvarnosti svojega života transcendi- ram k Jednome. A činjenica da ja poslije tog posljednjeg skoka živim

27 Ph, III, isto. 28 PhGaO, str. 214. 29 PhGaO, str. 215. 30 Ph, III, str. 118. 512 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 s izvjesnošću tog jednoga Boga predstavlja, obrnuto, izvor mojega bezuvjetnog prihvaćanja i toga Jednoga u mojemu svijetu. Za mene ima samo toliko transcendencije koliko i tog Jednoga u kontinuitetu moga opstanka.»31 Stoga što proizlazi iz egzistencijalne težnje k Jednome, taj je Bog uvijek poiman kao Jedan i kao Moj Bog – subjektivnost je njegova temeljna odrednica. On nije Bog religije koji se obraća zajednici kojoj je upućena objava. Njegova je blizina «produkt» transcendiranja pojedine, povijesno određene egzistencije. To je Bog koji se očituje samo u Jednome egzistencije i stoga je to Bog pojedinaca. Ali to nisu samodostatne egzistencije, usmjerene jedino na sebe same, već nužno usmjerene na drugoga, trajno otvorene «bezgranič- noj volji za komunikaciju». Tako egzistencija i njezin Bog podnosi i očitovanje Boga koji se uprisutnjuje i za moje protivnike. Jaspers tu pokazuje liberalnost svoje koncepcije jer izričito kaže: «Egzistencija koja voli istinu ne gubi iz vida, zbog Boga u blizini, onoga Boga u daljini – ona želi i u borbi vidjeti povezanost drugoga s Bogom. Bog je moj koliko je on i Bog mojega neprijatelja.»32 Iako se osvjetljava putem egzistencije, Bog uvijek iznova ostaje skriven, nespoznat. Šifre, ako se ispravno poimaju, Boga smje- štaju upravo u prostor radikalne transcendencije, koja nije dohvat- ljiva umu. Um pred-meće šifre, a ne transcendenciju samu. Stoga su i bog grčke filozofije i Bog Biblije samo šifre, «povijesni likovi Jednoga».33 Transcendentno je Jedno velika filozofijska tema još od grčke filozofije; no ono je uvijek nepoznanica. Kada mislimo da ga poznajemo i da zahvaćamo stvarnost umjesto šifre, ono se pretvara iz nepoznatoga Boga u ekskluzivnog, jednog Boga koji postaje moj Bog nasuprot drugima kojima želim vladati. To se, putem lažne racionalizacije, događa kada «apstraktno jedinstvo» postaje «numerič- ko jedinstvo» i onda transcendencije nestaje, a ostaje samo mržnja,

31 Ph, III, str. 121. 32 Ph, III, str. 122. 33 Ph, III, str. 124. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 513 netolerancija i želja za vladanjem drugima: «transcendentno Jedno postaje konačno, usvjetno i, konačno, opravdanje despotizma.»34 Vjerujuća egzistencija uvijek mora imati na umu kako «jednota» transcendencije nikada nije nalik «jednoti» nečega usvjetnoga jer on sâm nije svjetska stvarnost. Poimati «jednoga Boga» drugačije, usvjetno, znači napustiti vjeru i prijeći u praznovjerje, jer bi to ponovno bilo svođenje transcendencije na imanentan predmet. Ispravno poiman, «jedan Bog» postaje «jedinom istinom transcendencije»35 i ostaje kao Jedno – daleki Bog (der ferne Gott).36 Jaspersova se spekulacija odvija u duhovnom prostoru Nikole Kuzanskoga. On preuzima učenje o učenom neznanju: ono božansko Jedno uvijek nam izmiče jer svaki je naš pojam o Bogu preuzet iz našeg prostorno-vremenskog svijeta. A Bog nije ni prostorno ni vremenski ograničen i stoga se naši ograničeni pojmovi ne mogu pribli- žiti neograničenom Bogu. Stoga, polazeći od neadekvatnosti naših usvjetnih pojmova, moramo postati svjesni svojega neznanja. A da bismo do tog neznanja došli, moramo se «ispravno obrazovati» ili, Jaspersovim rječnikom rečeno, egzistencija si mora posvijestiti ne- mogućnost definitivnog opredmećenja transcendentnoga Boga. No i ta nemogućnost dopušta vezu s takvim Bogom koja je ipak moguća putem određenih metafizičkih «predmeta» – šifri koje, iako kao misli uvijek iščezavaju, govore našem mišljenju. Takvo je «neznanje», smatra Jaspers, upravo izraz odnosa egzistencije i transcendencije. Neznanje je nužno želimo li očuvati transcendenciju transcenden- tnom. Stoga on i tako žestoko ustaje protiv opredmećivanja božan- stva. Zatvoriti ga u pojam i time ga učiniti mislivim prema uzoru na usvjetne stvari, značilo bi trajno ga izgubiti iz vida, biti praznovjeran i od Boga učiniti idola: «Onaj tko sigurno zna što Bog kaže i želi, čini od Boga bitak u svijetu, stvar njemu na raspolaganju i stoga je na putu u praznovjerje. (…) …ako znam što Bog kaže i želi i ako ja to navodim kako bih opravdao zahtjeve koje postavljam pred druge, pretvorio sam Boga u objekt usporediv s objektima spoznaje u svijesti. Učiniti od Boga predmet u ovome smislu znači učiniti od Boga

34 PhGaO, str. 218. 35 VdW, str. 690. 36 VdW, str. 692. 514 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 idol. To je ono što zovemo praznovjerjem (die Aberglaube).»37 Toga moramo biti svjesni uvijek kad spekulativno filozofijski promišlja- mo Boga – svaka kategorija izrečena o Bogu ujedno samu sebe mora dokidati, ako ne želi dokidati upravo transcendenciju.

1.1.2. Osobni Bog (der persönliche Gott) Već u svojoj «Metafizici» Jaspers se bavi problemom šifre osobnoga Boga. Prvotno je nužno usmjeriti pozornost na izvore šifre – mitove i spekulativno mišljenje. U mitu i spekulaciji transcendencija biva mišljena kao zasebno biće, doduše nasuprot svijetu, ali tako transcendencija sâma, šifrom osobnosti, postaje imanentna čovjeku. U (monoteističkim) religijama, mitski mišljena, transcendencija postaje osobnost, dok u filozofijskoj spekulaciji ona postajebitak . Čovjek je biće usamljenosti, osuđeno vječno tražiti komunikaciju. Stoga je i «šifra osobnoga Boga jedini način suočavanja ljudskog i božanskog kao ''Ja'' i ''Ti''.»38 Kao moguća egzistencija, on želi komunicirati s transcendencijom u kojoj prepoznaje svoj izvor. A osoba može stupiti u komunikaciju samo s drugom osobom. Stoga i transcendencija, kao čovjekovo utočište i izvorište, mora biti poimana u onoj formi u kojoj joj se moguće obratiti. Bog mora postati osobom. «Osobni Bog» šifra je izrasla iz potrebe da nam se transcendencija pojavi kao osoba, jer je sam čovjek «samobitak osobnosti».39 I u spekulaciji se bitak poima kao samobitak i, analogno s time, kada se Bog spekulativno promišlja kao bitak, mišljen je kao osoba. «Ako se čovjek molitvom obraća božanstvu, ono je za njega takvo «ti» kojim bi iz svoje usamljeničke izgubljenosti htio ući u komunikaciju. Tako mu je ono osoban lik kao otac, pomagač, zakonodavac, sudac. «Kako je istinski bitak u svojem opstojanju samobitak, analogijom prema ovome, Bog je i nevoljno osoba. Ali, kao božanstvo, uzdignut je u sveznajuće, svemoćno, svevažeće. Čovjek je ono manje, ali srodno utoliko što je, stvoren prema Božjoj slici, odsjaj njego-

37 PhGaO, str. 137. 38 PhGaO, str. 219. 39 Usp. PhGaO, isto. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 515 ve beskonačnosti. Samo u svojem obličju kao osoba Bog je stvarno blizak.»40 U tom osobnom obraćanju transcendenciji koja mi postaje «ti», egzistencija uzmiče jer osjeća da je dodiruje. No za Jaspersa se i tu krije velika opasnost za ispravno poimanje transcendencije. Egzistencijalna svijest čuva se toga da u osobnosti vidi nešto više od same šifre. Osobni bi Bog, poiman ne kao šifra već kao potpuno zahvaćanje transcendencije, bio njezino ograničavanje, a time i ukidanje. Jer kada pomišljamo na osobnost kao način samobitka, moramo uvidjeti kako je ona nešto nesamostojno, ono što nasuprot sebe mora imati nešto drugo: druge osobe i svijet prirode. Bogu bi tada za komunikaciju bio potreban čovjek. Upravo po diferencijaciji od drugoga i u odnosu na njega osoba zadobiva vlastiti samobitak. Stoga osobnost, po svojoj biti, ne može biti jedini vid samobitka, jer pretpostavlja nešto drugo pored sebe što je čini osobom. A transcendencija ne može biti upravo Bogom ako ima nešto pored sebe kao nužnost zadobivanja vlastitog samobitka. U osobnom bi se Bogu transcendencija ograničila na opstanak. Stoga «osobnost» Boga treba promatrati kao još jednu šifru koja transcendenciju uprisutnjuje, ali ona sama to nije. «Osobnost» kao šifra progovara jednoznačno samo egzistenciji vjerujućoj u religioznom smislu, jer se ona tako može transcendenciji približiti putem molitve kao osobnome Bogu. No transcendencija sama nije osoba. Ukoliko bismo šifru osobnosti ili šifru spekulacije uzeli doslovno, zanemarujući njihov karakter uprisutnitelja (šifre), transcendencija bi postala samo još jedna od imanentnih «stvari i predmeta u svijetu» i time ukinula samu sebe. S druge strane, ove šifre, ispravno shvaćene, postaju medij povijesne pojave (ne spoznaje!) transcendencije za egzistenciju. Ako bi egzistencija šifre «osobnoga Boga» fiksirala kao istinski opstanak Boga, ona bi, osim transcendencije, gubila i vlastiti samobitak. Ukidala bi sebe samu, ukidajući napetost koju donosi «nepojmljivost samobitka», a koja ima izvor u nedokučivoj transcendenciji i predala bi se «idolima». Egzistencija «bivstvuje samo u razapinjanju između najudaljenije

40 Ph, III., str. 166. 516 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 transcendencije i najprisutnije prisutnosti, između šifre i opstojanja vremena, između podlijeganja davanju i slobode.»41 Ponovno u prvi plan izlazi na vidjelo Jaspersova briga za čo- vjekovu egzistenciju. Čovjek ima svoje neotuđivo dostojanstvo koje je neukidiv dio njegova samobitka; stoga i «klanjanje idolima» okr- njuje njegovo «samstvo». A Bog koji bi želio okrnjiti moje čovještvo nije Bog. Čovjek treba sačuvati svoje «pravo» da bude «samstvo» koje mu potvrđuje i transcendentni Bog koji ostaje skriven, nespoznat, ne želeći se nametnuti i time dokinuti njegovu slobodu. Upravo po tome što je skriven, Bog pokazuje da je istinski Bog. Transcen- dencija oslobađa čovjeka kao moguću egzistenciju, a samo u slobodi egzistencija održava napetost i može tražiti transcendenciju. Jedino tako Bog ostaje Bog, a čovjek može biti čovjekom. «Kako ne bi dirnuo u božanstvo i kako bi sam mogao biti to što treba biti, čovjek mora zadobiti transcendenciju u čistom vidu, s njezinom skriveno- šću, udaljenošću i tuđinom. Mir kod bitka kao onog istinskog njemu je cilj prilikom čitanja pisane kao i dobivene šifre, a ne odmaranje kod bitka iluzija, koji nastupa pored svijeta.»42 Filozofijski, Boga se stoga ne može naprosto poimati kao «osobnog Boga» jer je osobnost ljudska kategorija i, kada bi se jednostrano odnosila na Boga, dokidala bi transcendenciju. Tran- scendencija, ispravno poimana, nije nikada «ti»: «Naše mišljenje, začarano u krugovima, pokušava izjednačiti osobnoga Boga s transcendencijom, ali nijedna osobnost, nijedno «ti» ne može biti jedno s transcendencijom.»43 Za nas na Zapadu ključnom se pokazuje šifra biblijskoga Boga koji je osoba.44 Njime nam se na osobit način pokazuje transcendencija: očituje se napetost – to je skriveni, nepoznati Bog, ali je to ujedno i Bog koji govori, koji se objavljuje po svojim prorocima. Njegova je osobnost mišljena na tjelesan način. Naravno, tu nije ri- ječ o fizičkoj tjelesnosti (jer takvo što biblijska predaja nikada nije tvrdila) već je mišljena kao analogija ljudske osobnosti koja je uvi-

41 Ph, III., isto. 42 Ph, III., str. 168. 43 PhGaO str. 219. 44 Usp. PhGaO, str. 222-223. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 517 jek tjelesna, što je vidljivo u Bibliji kada se npr. govori kako osobni Bog «ide» negdje ili «obitava na gori Sinaj» itd. Stoga je, smatra Jaspers, imajući na umu biblijsku koncepci- ju osobnoga Boga, na Zapadu nastalo pogrešno poimanje biblijskog «osobnog Boga» kao jednoznačnog sinonima za transcendenciju. Transcendenciji se upravo zbog njezine nepredmetnosti ne mogu pripisati ni osobnost ni takva «tjelesnost». Osobnost i tjelesnost ograničavale bi Boga. Jaspers stoga donosi distinkciju između biblijskog koncepta osobnoga Boga i transcendencije. Transcenden- cija, kao nepoznata, neuhvatljiva i nemisliva (deus absconditus), ne može biti ograničena osobnošću koja mora biti poimana kao još jedna šifra. Ukoliko pod pojmom «Bog» jednostavno mislimo na ideju osobnoga Boga, i ne razumijemo ga kao samo još jednu šifru – tada ostajemo u jednom ograničavajućem konceptu onog božanskog. A osobnost, shvaćena kao nešto više od šifre, zavodila bi na pogrešan put. Čak i ako ne opstoji tako shvaćen, u tjelesnom smislu osobni Bog, koji bi se obraćao čovjeku, čovjek nije izgubio vlastiti smisao. Čovjekova je osobnost nešto specifično ljudsko i po tome smo mi upravo ljudi. No osobnost je moguća, kao što je već rečeno, samo kao ograničenje u odnosu na druga bića u svijetu. Ja sam osoba samo u odnosu na drugu osobu. A ukoliko bi transcendencija zahtijevala nekoga drugoga – čovjeka ili svijet – više i ne bi bila transcendencijom. «Transcendencija (…) je izvor osobnosti, no ona je više od osobnosti, nije ograničena kao osobnost. Uhvaćena, takoreći, kao osobnost više ne bi mogla biti Obuhvatno svega obuhvatnoga (das Umgreifende alles Umgreifenden).»45 Stoga transcendenciju ne treba misliti u kategorijama osobnosti, iako čovjek kao osoba i Boga želi misliti u personalnim kategorijama. Transcendencija nadilazi osobnost jer je, uostalom, i njezin izvor. Takvo razmišljanje nije strano srednjovjekovnoj mistici. Jas- pers se nadahnjuje na diferencijaciji Meistera Eckharta između Boga (deus) i božanstva (deitas). «Bog je oblik u kojemu se nadosobno, nepojmljivo božanstvo (die Gottheit) obraća čovjeku.»46 Jaspers svoj 45 PhGaO, str. 224. 46 PhGaO, isto. 518 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 pojam «transcendencije» ovdje uspoređuje s Eckhartovim «deita- som». Svi bogovi mišljeni kao osobe i sve koncepcije jednoga Boga međusobno se razlikuju i stoga su samo šifre neosobne transcendencije koja je neodrediva, netjelesna i bezoblična. Ona je vječna i nepromjenjiva, ali i nemisliva. Transcendencija, poimana kao deitas, «znači više, a ne manje od Boga. Pokušati o njoj misliti jest uzaludno, jer ona se nalazi onkraj sve mislivosti, kao ona koja nadilazi sve oblike. A s druge strane, to je istinska zbiljnost transcendencije.»47

1.1.3. Kršćanski specifikum – utjelovljeni Bog (Gott ist Mensch geworden) Konačno, Jaspers razmatra jednu od povijesno najsnažnijih ši- fri za zapadnog čovjeka – Isusa Krista kao utjelovljenja Boga. «Iako je utjelovljeni Bog Krist filozofijska nemogućnost, u isto vrijeme Isus može biti poiman kao jedinstvena šifra.»48 U povijesti religija ima još «utjelovljenja» božanstava, no Krist je jedinstven; on je, za kršćanstvo, jedino utjelovljenje Boga; po njemu Bog postaje čovjeku prisutan u konkretnoj osobi; on je Bog i čovjek u istoj osobi. Kao takav, Krist je vrhunsko ostvarenje čovjekove želje za potpunom prisutnošću, otjelovljenjem transcendencije: «Čovjekova težnja za otjelovljenjem nikada nije bila više zadovoljena. Zbiljnost je Boga vjernicima zajamčena tjelesnošću ljudskoga bića.»49 Objava utjelovljenja Boga za kršćanske je vjernike povijesna činjenica. Jaspers Kristu pristupa drugačije. Postavljajući pitanje: može li se Krista misliti kao šifru, on odgovara: čovjek Isus, kao ozbilje- nje potpunog života iz zbiljnosti transcendencije može biti šifra koja nam najjasnije govori,50 ali Isus kao Krist postaje opipljiv Bog, i tu se dokida mnogoznačnost šifri i stoga nestaje transcendencije. «U Kristu transcendencija više nije skrivena u raznolikosti šifri božan- skog; ona je otkrivena kao strahota – opipljiva zbiljnost Boga! Čo- vjek kao i drugi, Isus može kao šifra na svakoga utjecati, ali kršćani 47 PhGaO, str. 225. 48 PhGaO, isto. 49 PhGaO, str. 226. 50 Tako Jaspers kaže kako «povijesna stvarnost Isusa, čovjeka, koja je tako iznimno važna za nas u povijesti filozofije, ne zaokuplja interese doktora vjere».Die ( grossen Philosophen, str. 228.) D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 519 ne vjeruju u opipljivog božanskog Krista na način šifre. U njemu oni su postigli maksimum božanske tjelesnosti, a to nije moguće pojmiti iskrenim mišljenjem.»51 Što to znači? Ovdje se očituje trajni apel na slobodno filozofiranje koji je svojevrsni lajtmotiv Jaspersove filozofije. Pozvani smo odabrati između šifre čovjeka Isusa koja reprezentira neizmjerljivu «čovjekovu mogućnost pred njegovim Bogom»,52 ostajući tako na tlu filozofijskog mišljenja koje trajno transcendirajući traži svojega nikada dostižnog, neosobnog Boga ili, s druge strane, možemo napustiti filozofiju i odlučiti se za pristup Isusu Kristu kao opipljivom Bogu u kršćanskoj religiji. Jaspers se, ostajući vjeran svojoj filozofiji, odlučuje za prvi pristup, ostajući kod šifre čovjeka Isusa. U raspeću i smrti čovjeka Isusa može se vidjeti jedna šifra jedinstvenog odnošenja prema transcendenciji, «revolucionarna duhovna istinitost». On Isusa promatra u dugoj liniji hebrejskih starozavjetnih proroka, no ima u vidu i njegovu izuzetnost s obzirom na «snagu njegove ljubavi», naglašava- jući njegovu preplavljujuću vjeru u Boga. Posebno je to vidljivo u «Propovijedi na Gori». Isus je, poput Sokrata, umro zbog istine. Iskrivljavanje temeljne šifre Jaspers vidi već kod apostola i ustanovljenja Crkve. Crkva nameće samo jedan način nasljedovanja Isusa iz vlastita samorazumijevanja kao jedine posredovateljice iz- među ljudi i Boga.53

2. Spekulativna interpretacija šifri

Kako ispravno pristupiti ovim temeljnim šiframa? Iako su se one prvotno tijekom stoljeća potvrdile kao predmet vjerovanja, filozofijski im možemo pristupiti jedino mišljenjem. Bez mišljenja, ako polazimo od filozofije, ove nam šifre ne govore ništa i, štoviše, uopće nam nisu dostupne. Riječ je dakle, o filozofijskoj spekulaciji. No, odmah nadodaje Jaspers, ta spekulacija mora odmah biti svjesna

51 PhGaO, str. 227. 52 Usp. PhGaO, isto. 53 Ovdje, naravno, treba imati u vidu da Jaspers ima na umu jednu zastarjelu teologiju koju danas ne zastupaju više, bar ne u tome obliku, ni Katolička crkva, a ni većina protestantskih Crkava. 520 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 svoje neuspješnosti u spoznaji svojega «predmeta»: ona želi spoznati ono što nije spoznatljivo. Za Jaspersa je filozofijska spekulacija nedogmatsko mišljenje koje nema kraja niti ikada dosiže svoj cilj. Spekulacija nikada ne zahvaća ništa više od pukih «praznih koncepata», no «uvijek kada se drži biti, ona čuje nove šifre».54 Ovdje je na djelu spekulativno- filozofijsko transcendiranje od predmetnih kategorija našega mišlje- nja k onome nepredmetnome, u kojemu sve kategorije ne stoje više jednostavno same za sebe. A to je i temeljno određenje njegove metafizike: predmetne kategorije u mišljenju uprisutnjuju nepredmetnu transcendenciju. «Spekulacija svaku kategoriju pretvara u šifre. One uvijek imaju objektivno značenje, no mi ih koristimo kako bismo 'transcendirali', kako bismo ih nadišli u neobjektivitet – kao i kasnije s kategorijama onoga Jednoga. Spekulativno, mi umu približavamo ono što možemo osloviti samo, i to još neadekvatno, putem kategorija i imena, poput bitka, temelja, izvora, transcendencije, Boga.»55 Na djelu je tu vječna philosophia perrenis koja se ostvaruje kao neprekidno traganje za onim apsolutnim, a na koju se i Jaspers, prema vlastitom samorazumijevanju, oslanja i koju nastavlja. Ideju takve filozofije i uz nju povezano transcendiranje Jas- pers prepoznaje u velikim filozofskim sustavima prošlosti: u idejama «Nužnosti» i «providnosti» stoika, «Onkraj bitka» u Platona, posebice u Plotinovom «Jednom», Spinozinoj i Kantovoj filozofiji, ali i u Hegelovoj «Logici», kao i u religijskim konceptima budizma i Biblije. Stoga on ne pobija sustave svojih prethodnika već ih promatra i usvaja kao šifre. Povijest je prepuna novih promišljanja i nadi- laženja kategorija. Svoju filozofiju ne smatra nečim radikalno novim već samo nastavkom one jedne, vječne perenijalne filozofije koja, transcendirajući kategorijalno, teži onome vječnome. Stoga ćemo na sljedećim stranicama pokušati analirati Jaspersove izvode. Transcendiranje se obrazaca mišljenja posebno očituje u svojevrsnom misaonom dualizmu: u mišljenju, ja moram razlikovati samoga sebe – mislitelja, od onoga što mislim – objekta mišljenja. Ništa ne mogu misliti, ukoliko istovremeno ne mislim i nešto drugo. 54 PhGaO, str. 231. 55 PhGaO, isto. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 521 Bez te podvojenosti na subjekt i objekt ja ne mogu misliti ni ono jedno kao prvotno. Sve se mišljenje odvija unutar odnosa subjekta i objekta – i transcendentnu zbiljnost mi mislimo dualistički: mislimo o Bogu i svijetu, ili opet o transcendenciji i imanenciji. Iako je transcendencija jedna, kada je promišljamo putem šifri, ona se nužno promišlja putem dualiteta koji je u «korijenu svih stvari». Dualizam je ono imanentno spekulativnom čitanju šifri, on je «neizbježan u mišljenju.»56 Sva je zbiljnost mišljena u dualnostima, kategorijama, odnosno šiframa suprostavljenih vojujućih sila, poput npr. dualiteta dobra i zla. Ovaj je dualizam nužan, kao što se pokazalo u tematiziranju «egzistencijalnih odnosa s transcendencijom» za čovjekovo samoostvarenje u egzistencijalnim odlukama. Nužnost se ovakva načina mišljenja očituje u tome što, ukoliko iz bilo kojeg razloga zaniječemo dualizam, moramo obrazložiti izvor onoga Dvojega. Prema Jaspersu, uvijek se kao mogućnost uvi- đa «spojenost» Dvojega s Jednim: kao «prvotni izvor prirode u Bogu koji je već dvoje u jednom, «ili smještanjem drugog izvora u drugo duhovno biće kojemu je Bog dao neovisnost i koje se potom okre- nulo od Boga.»57 Kako bismo izbjegli jalovost ovog «labirinta argu- menata», potrebno je imati na umu kako je ovdje riječ o «formalnim nužnostima» kojima je ograničeno mišljenje i «neizravno prosijati zrnca istine iz motivacija ovih objektivno neodrživih izjava.»58 Ovim je dualitetom određeno cjelokupno naše mišljenje; stoga i razlikujemo usvjetnu i transcendentnu zbiljnost, iako to ne znači da onaj koji pomišlja na «šifru» Boga stoji u točci «izvan» Boga i svijeta već je tu riječ o odnosu zbiljnosti koje se radikalno razlikuju po svojoj biti. Misleća egzistencija u promišljanju dualiteta koristi metodu dijalektike: ona ili želi nadvladati dualitet kako bi zadobila jedinstvo ili, s druge strane, želi pokazati kako je jedinstvo neodrživo.59 Dija- lektika ima dva oblika: prvi, u kojemu se sve dualnosti poredaju u krug te dijalektika razvija oblike misli «jedinstva u proturječjima»; i

56 PhGaO, str. 232. 57 PhGaO, str. 232-233. 58 PhGaO, str. 233. 59 Usp. PhGaO, str. 234. 522 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 drugi, nepomirljivih alternativa svijeta koji je razjedinjen, transcendencije koja je onkraj mogućnosti razumijevanja kao «apsolutna drugačijost».60 U ovoj se dijalektici očituje suprostavljenost harmonije svekolikog bitka (u prvom obliku) i nejedinstva (u drugome) u kojemu se očituje neuspjeh našeg mišljenja. Ovaj je dualitet nužan za egzistencijalno mišljenje jer u njemu se očituje borba za zadobivanje istinske egzistencije koja se proteže na cijeli naš život. «Ne može biti kraja ovoj borbi tako dugo dok mišljenje i razumijevanje osvjetljavaju našu egzistenciju; borba sâma jest dio neprestanog kretanja našega života u vremenu. Ona se odvija u svijetu fenomena.»61 Iz ovoga slijedi kritika svih oblika mišljenja odnosa Boga i svijeta: Jaspers odbacuje panteizam, teizam, deizam i panenteizam. Svaki je od ovih «konceptualnih obrazaca» pûko oruđe mišljenja, a ne izričaj egzistencijalne vjere. Oni su, uzeti kao konačna riječ o zbiljnosti transcendencije, samo ograničavanje šifri. Jedincatost transcendencije nije brojčana; kada nam se nameće dualnost svekolikog mišljenja, mi ne mislimo dva objekta već «neobjektivan odnos egzistencije i transcendencije». Podijeljenost mišljenja na svijet i Boga pokazuje se apsurdnom ako se oni poimaju kao dva «predmeta» koji stoje jedan pored drugoga. Transcendencija nadilazi odre- đenja kakva nalazimo u monističkim ili dualističkim konceptima. Jaspers, analizirajući bogat svijet šifri u ovim konceptima, nikada ne gubi iz vida njihove granice, kao ni nužnu «objektivizaciju» izri- čaja koji, pogrešno poimani, vode u zabludu «znanja» koje se može posjedovati. Stoga je tu riječ o spekulativnom slomu jer misliti o transcendenciji znači misliti o nemislivome. Potrebno je stoga poći putem Nikole Kuzanskoga – kao istinsko znanje prihvatiti neznanje. Nužan je stoga spekulativni put «od praznine ne-znanja do ispunje- nosti ne-znanja»,62 iščitavajući šifre neuhvatljive transcendencije o kojoj ništa ne možemo znati u spekulativnom mišljenju. Analizirajući tako spekulacije o osobnosti Boga uviđaju se ovisnosti iskaza o transcendenciji o kategorijama čovjeka. Filozofij-

60 Usp. PhGaO, isto. 61 PhGaO, isto. 62 Usp. PhGaO, str. 235. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 523 ska je spekulacija o osobnom Bogu trajni problem u povijesti filozofije. Čak i Kant, koji odbacuje tradicionalnu metafiziku, opravdava analogijsko mišljenje o Božjim kvalitetama kao poboljšanim kvalitetama čovjeka, jer egzistencija zahtijeva ideju Boga kao moralnog zakonodavca bez koje je besmislena. Bog je stoga poiman kao sve- mogući, pravedni zakonodavac. No ovdje se uvijek iznova ukazuje na opasnost objektivizacije antropomorfizama – ukoliko osobnost ne shvaćamo kao šifru, ostajemo zarobljeni u njezinim ograničenostima. Jer osobnost nužno zahtijeva drugu osobu, a ukoliko mislimo svemogućeg Boga kao osobu, dolazimo do neukidivih suprotnosti – svemogućnost i osobnost, koja je ograničena, dokidaju se. Zbog toga za Jaspersa «Božja osobnost» ima dva moguća značenja:63 prvo, u užem značenju šifre, ona upućuje, kao što je već rečeno, na nadosobnu transcendenciju i drugo, ona ima neizmjernu egzistencijalnu snagu – predstavlja osnaženje ljudske osobnosti putem promišljanja božanske osobnosti. Egzistencija poimajući i transcendenciju osobnim kategorijama biva nadahnuta, prosvijetljena i potaknuta na djelovanje. Potom je tu šifra Božje svemogućnosti, tematizirana posebno u povijesti kršćanskog mišljenja. Jaspers je analizira polazeći od filozofije Petra Damijanskog koji ukazuje na šifru konačnosti svega u svijetu i radikalnu drugačijost Boga kao beskonačnog i svemo- gućeg. Božja svemogućnost u Damijanijevoj spekulaciji ide onkraj ljudske logike i od čovjeka zahtijeva okrutno prihvaćanje u vjeri bez suvišnih pitanja. Bog čini ono što želi, pokoravaju mu se i zakoni fizike, a on, s druge strane, njima nije uvjetovan. Čovjek je nemoćan išta učiniti. Opet u prvi plan dolazi šifra neuspjeha, zida u koji udara i zaustavlja se mogućnost našega mišljenja: «šifra bezgranične snage u prividno nemoćnom ne-bitku pomoći će nam osjetiti obuhva- ćajuću transcendenciju koja nam omogućava da budemo slobodna sopstva.»64 S druge strane, imajući u vidu jedan drugi aspekt, naš autor ima na umu i spekulativno rješenje Anselma Canterburyskog koje 63 Usp. PhGaO, str. 235-236. 64 PhGaO, str. 239-240. 524 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 naglašava kako Bog ne želi mijenjati prošlost, jer želi nepromjenjivu istinu. Idući drugačijim putem, Jaspers ovim obama modelima odriče apsolutno važenje. Ako bilo koji model uzmemo u apsolutnom smislu, i u njemu šifru osobnoga Boga kao onu posljednju zbiljnost, moramo odabrani model prihvatiti kao potpuno istinit. Jaspers želi ići dalje. «Osobni Bog» nije za njega ono krajnje već je jedna šifra. Taj uvid postaje razvidan iz čovjekove egzistencijalne slobode. Nadila- zeći ograničenja koja nam se nameću ako se «osobni Bog» uzima naprosto kao transcendenciju, dolazimo do neosobne transcendencije koja našu slobodu ne sputava već je ustanovljuje i potvrđuje. Šifra «osobnog Boga», uzeta doslovno, zarobljava. Kako? Osobni bi Bog tražio apsolutnu poslušnost od svih i poticao jedno totalitarno poimanje zbiljnosti, odnosno «apsolutni zahtjev u svijetu, svejedno je li riječ o arbitrarnom despotizmu ili savršenom redu. Oboje su totaliteti koji stvaraju zidove oko čovjeka umjesto da mu ostavljaju otvoren put.»65 Tako se u Jaspersa misao o Bogu stalno isprepliće s idejom čovjekove slobode. Ona potvrđuje čovjeka kao biće koje kao trajni zadatak ima vlastito samoostvarenje. Važno je ovdje imati na umu Kierkegaardov značaj za Jasper- sovu misao. Iako, za razliku od Jaspersa, ostaje u okvirima kršćan- stva, on naglašava značenje pojedinca pred Bogom. Kierkegaard je prvi zapazio kako su egzistencija i transcendencija u međusobnom odnosu, a Jaspers je tu ideju dalje razradio. U obojice se transcendencija pokazuje čovjeku samo kao pojedincu, subjektu, i u tome se upravo zasniva egzistencija. Stoga, za Jaspersa transcendencija preko svojih šifri, osobito raznih šifri Boga, ima presudan utjecaj na čo- vjeka kao moguću egzistenciju. Zato kao trajni apel ostaje: šifre ne treba jednostavno odbaciti već ih ispravno razumjeti. Štoviše, šifra je osobnog Boga kao uprisutnjenje transcendencije mjesto u kojemu egzistencija boravi: šifra Boga i ljudska egzistencija korespondira- ju. Egzistencija se odnosi prema transcendenciji, nikada je doduše ne dosiže, ali se kreće unutar njezinih šifri. Čovjekova reakcija na

65 PhGaO, str. 241. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 525 pojedine šifre utječe na njegov život i njegova je koncepcija šifre «Boga» slika u kojoj on boravi. Svaki od tradicionalnih izraza – kategorija koje Bogu pripisujemo, govore pojedincu i usmjeravaju ga na transcendenciju, ali filozofirajući pojedinac uvijek mora biti svjestan njihove ograničenosti. Čovjeku ostaje samo osluškivati napetost i borbu šifri i uviđati njihove granice. Nijedna šifra nije apsolutna, niti obuhvaća totalitet transcendencije. A transcendencija kao sveo- buhvaćajuća obuhvatnost pokazuje nam se upravo tamo gdje šifre dolaze do svojih granica. Zbog takvog značaja šifre osobnog Boga, Jaspers predlaže pročišćenje ove šifre od različitih oblika despotizma i totalitariz- ma.66 Iz takvog, pogrešnog poimanja transcendencije nastaje i svaki drugi oblik diktature. Čovjek koji u Bogu vidi despota, uzima si za pravo širiti svoju predodžbu transcendencije despotski. Na slavu takvoga Boga sve postaje dopušteno, čak i sila nasuprot drugome. Ovo je opasnost koja je trajno prisutna u religijama. Stoga Jaspers predlaže napuštanje šifre «božanskog despotizma». Isto tako nije moguće znati Božju volju jer i ovdje zapadamo u nerazrješive konflikte. Moramo uvidjeti granice šifre Boga, kako bismo kao egzistencija mogli biti slobodni. Šifra «osobni Bog» ostaje pokušajem ljudskog približavanja transcendenciji i kao ljudski koncept pokazuje se ograničenim. A čovjekova sloboda ovisi o pri- hvaćanju njegovih ograničenja. Transcendencija se, u konačnici, ne može zahvatiti nijednom šifrom «Boga». Osobito ovdje valja svrnuti pogled na objavljenu religiju kao jedan od načina pristupa transcendenciji. Ovo je osobito značajno za zapadnog čovjeka gdje je kršćanstvo stoljećima bilo dominantno. Kršćanski se Bog objavljuje i Krist je njegova posljednja riječ čo- vjeku i kao takav, jedinstveni je posrednik između transcendencije i čovjeka. Kako filozofijski pristupiti kristološkoj spekulaciji? Koje su njezine granice? Jedan je od najljepših primjera onaj Nikole Kuzanskoga,67 u kojem on, doduše, polazi od dogmatskih pretpostavki kršćanstva,

66 Usp. PhGaO, str. 249-250. 67 U Kristu je, smatra Nikola Kuzanski, ostvareno savršenstvo, jer u njemu opstoji božanska Jednota zajedno s maksimalnom ljudskošću. U Isusu je ostvarena «istovrijednost bitka svih stvari». I zato 526 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ali njegovo se mišljenje ipak kreće u šiframa. Kuzanski polazi od «beskonačne individualizacije kozmosa» koji je ujedno i Božje stvorenje i slika. Svaka je pojedinačna individualizacija konačna, i stoga nesavršena. A kvalitativno najbolja individualizacija mora se ostvariti u ljudskome biću, jer ljudsko je tijelo «mikrokosmos, koji u sebi nosi cijeli svemir».68 Čovjek postoji samo kao neponovljiv pojedinac, stoga bi i savršen čovjek, koji bi reflektirao savršenost kosmosa, bio pojedina osoba koja bi tako bila jedno s bitkom. Takav bi čovjek u isto vrijeme bio i čovjek i Bog. Taj je čovjek, iz perspektive kršćanske vjere, ostvaren u osobi Isusa Krista u kojoj je ostvareno savršenstvo, istovremeno božanstvo u formi potpunog čovješ- tva. I njegova smrt na križu kao otkupljenje, za Kuzanskoga, govori o ovoj zbiljnosti: polazeći od učenog neznanja (docta ignorantia), razumijevamo uzvišenje po podudaranju suprotnosti (coincidentia opositorum): ono se najponiženije, najmanje u Kristu podudara s onim najvišim, božanskim, poniženje s uzvišenjem, sramotna smrt s proslavom života.69 Jaspers ovdje ipak, ostajući u duhu svoje filozofije, uvodi distinkciju između egzistencijalnog pristupa Kristu koji, iako može biti povijesno stvarna osoba, kao utjelovljeni Bog postaje šifrom, i religijskog pristupa koji, na temelju objave, smatra Krista «proš- lom i sadašnjom zbiljnošću Boga u prostoru i vremenu», odnosno zbiljskom, povijesnomu prisutnošću Boga u čovjeku. Iako je šifra Isusa kao Krista nemjerljivo bogata, objava i filozofijska spekulacija međusobno su oprečne: «(…) ili će objava nestati s našom spekulacijom, ostavljajući samo mnogoznačnu šifru – ili će filozofijska spekulacija blijedjeti ako vjerujemo u objavu, ostavljajući samo sa- crificium intellectus.»70 Jaspers ide putem filozofije i njezina zahtjeva za slobodom, ne negirajući mogućnost religijskog samoostvarenja za pojedinog čovjeka. Ako čovjek želi biti filozofom, smatra on, mora biti slobodan od bilo kakvih pretpostavki, pa i religijskih dogmi koje šifru

možemo reći kako «punoća obitava u Isusu» (DI III, 4, 304). 68 PhGaO, str. 251. 69 Usp. DI, III, 7. 70 PhGaO, str. 253. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 527 proglašavaju završenom, od Boga objavljenom istinom. Sigurnost koju daje Bog objave čini suvišnom spekulaciju i dokida slobodu koja vodi do prisutnosti transcendencije čitanjem pisma šifri, štovi- še objavljeni i stoga spoznati Bog dokida Boga kao šifru transcendencije. Religiozni ljudi smatraju da je objava povijesna stvarnost, zbiljski Božji zahvat kao historijski događaj u konkretnom vremenu i prostoru. Ovdje se pokazuju poneke «apsurdnosti». Prvotno, fak- tička usvjetna vremenitost vječnog, nepromjenjivog Boga, za koju religiozni ljudi smatraju kako se može iščitati samo vjerskim uvi- dom. A kako nešto može biti faktična stvarnost i istovremeno ne biti svakome dostupna, odnosno «demonstrabilna svakome intelektu»? Drugo, Jaspers smatra kako je Bog kao transcendencija vječan i stoga ne može ujedno biti «postajući Bog», koji bi imao povijest. Jaspers odbacuje još jedan specifikum kršćanskog poimanja transcendencije – Boga mišljenog kao Trojstvo. Trojstvo je istinski plod kršćanske spekulacije, dijalektičkog trokoraka – jedan, drugi i veza, odnosno teza, antiteza i sinteza. Takva, dijalektička spekulacija, iščitavajući cijelu zbiljnost kao dijalektički strukturiranu, u njoj je vidjela odsjaj Trojstva. Ta je šifra nastavak šifre «živoga», djelatnoga Boga. Iako uviđa neizmjernu snagu koju šifra trojednog Boga ima za kršćanske vjernike kada pomišljaju na unutrašnji život transcendencije, Jaspers ju ne prihvaća. Trinitarna spekulacija predstavlja transcendenciju kao «stvar» i time ona više i nije transcendentna. Za Jaspersa nije moguće imati uvid u «unutrašnjost» transcendentne zbiljnosti, kako to pretpostavlja ova spekulacija. To bi impliciralo spoznaju transcendencije, a ona nije moguća. Tako nestaje izvornog, u slobodi zadobivenog egzistencijalnog odnosa s transcendencijom. Na kraju, sveobuhvatna transcendencija nadilazi i sve spekulacije o Bogu i o bitku (koje su se u povijesti Zapada spojile). Važ- no je u svim spekulacijama uočiti napetost koja upućuje na nužnost transcendiranja svih šifri i spekulacija. Transcendencija je izvor ove napetosti; ona ukazuje na parcijalnost i nedostatnost svih spekulativnih konstrukcija i šifri, i na izvor koji je onkraj svih šifri. «Napetost leži u transcendenciji koja nam se pokazuje ujedno u šiframa i onkraj 528 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 šifri. Svako popuštanje napetosti baca nas ili u beskonačnu prazninu pukog bitka ili u jednoznačnu pobožnost koja izokreće slike i slič- nost u transcendenciju samu.»71 Samo egzistencija prepoznaje transcendenciju putem individualnog čitanja šifri. To ne znači da transcendencija nije zbiljska. Ona je samo općenito nespoznatljiva i stoga nepriopćiva drugome. Jaspersov Bog – šifra, slično kao i kod Kanta i Kierkegaarda, postaje najskrivenijom mišlju u čovjeku koja ga nosi i upućuje na vlastito samoostvarenje. Bog je svojevrsni uvjet ostvarenja istinskog čovješ- tva. Transcendencija mora biti «predmetom» filozofijskog vjerovanja, a ne znanja, kako bi bila očuvana sloboda čovjeka.

3. Neuspjeh metafizičkog mišljenja kao posljednja šifra

Filozofija ide dalje. Ako su šifre ono što mišljenje može dohvatiti, postavlja se pitanje: što je onkraj svih šifri («Jenseits aller Chiffern»)? To pitanje nužno udara u zid. Jaspersova metafizika, ako želi biti poštena, ovdje priznaje epistemologijsku bezuspješnost. Ši- fre su ono krajnje dostupno umu. «Što» transcendencija jest, nikada ne možemo znati. Iako je filozofija egzistencije kao metafizikaizna - laženje metodâ pristupa transcendenciji, nijedna od tih metoda ne zahvaća u potpunosti i nijednom se od tih metoda transcendencija ne spoznaje. Transcendencija ostaje Deus absconditus Jaspersove filozofije. Tako neuspjeh, sustajanje, slom (Das Scheitern)72 postaje onom posljednjom šifrom, nepremostivom granicom do koje dolazi egzistencijalno-filozofijsko mišljenje.73 «Neuspjeh je ono posljednje; tako njega prikazuje orijentacija u svijetu koja je neumoljivo 71 PhGaO, str. 258. 72 «Sustajanje je nuždan završetak svih pokušaja da se potpuno približimo apsolutnom bitku – to je posljednja šifra. Ali sustajanje nije nikakav nesretni slučaj» ili «mogućnost koja je propuštena» nego je identično sa slobodom egzistencije: ukoliko se egzistencija odnosi spram transcendencije, ona mora sustajati… (SFZ, str. 121.) 73 Za značenje 'neuspjeha' u Jaspersovoj filozofiji vidi: Johannes THYSSEN, The Concept of «Fo- undering» in Jaspers' Philosophy, u: Paul Arthur SCHILPP (ur.), The Philosophy of Karl Jaspers (dalje Philosophy of Karl Jaspers), Tudor Publishing Company, New York, 1957., str. 297-336. Autor osobito naglašava sveprožimajući karakter koncepta «neuspjeha» u Jaspersovoj filozofiji, bez kojega nije moguće razumjeti cjelinu njegove misli. Također slično zaključuje i Heinz-Ludwig NASTANSKY, Jaspers, Karl, u: Jürgen MITTELSTRAß (ur.), Enzyklopädie Philosophie und Wi- D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 529 bliska zbiljnosti. Štoviše: on je ono posljednje što uopće postaje prisutno u mišljenju.»74 Motiv neuspjeha nije prisutan samo u traženju transcendencije već, ustvari, u svakome području filozofije: u orijentaciji u svijetu, svijet ne uspijeva biti mišljen jedino kao opstanak, «jer se ne može pojmiti sam iz sebe i u samome sebi»,75 u osvjetljavanju egzistencije on se očituje u neuspjehu ostvarivanja po sebi – samobitka – egzistencije, gdje je temeljni uvid: «gdje sam ja uistinu ja sâm, nisam samo ja sâm».76 S obzirom na transcendenciju neuspjeh se ne očituje jedino u nemogućnosti nekakvog metafizičkog znanja već i u, kao što smo vidjeli, «strasti prema noći» gdje nam se očituje «bezdan ništavila» kao mogućnost. Tako Jaspers konstatira i neuspjeh egzistencije. Ona ne uspijeva «samo na sebe oslonjena» jer uz odlučnost egzistencije kao samobitka dolazi i njezin neuspjeh – mi se ne možemo samo na sebe osla- njati, jer po sebi samima ne postajemo cjeloviti: «Pravi samobitak ne može se održati pomoću sebe samoga. Što on odlučnije uspijeva, to jasnija postaje njegova granica, na kojoj će zatajiti. On je pripravan i za svoje drugo, za transcendenciju, ako ne uspije u svojem htjenju da sebi samome bude dovoljan.»77 Tako postaje moguće u neuspjehu otkriti istinski bitak. Tek kad iskušavamo stradanje i uništenje u graničnim situacijama istinski egzistiramo i tu nam postaje izvjesna transcendencija. Upravo tamo gdje se pokazuje neuspjeh čovjeka, «svijetli» zbiljnost transcendencije. «Neuspjeh» je uopće temeljna kategorija Jaspersove metafizike, svojevrsna prizma kroz koju treba čitati cjelokupno njegovo filozofiranje. Metafizika je, iako ostaje bez svojega «predmeta», u usvajanju vlastita neuspjeha trajno upućena na «ono što se nalazi onkraj šifri». To metafizičko «onkraj šifri» Jaspers pronalazi već u starozavjetnoj zabrani stvaranja likova kao načina prikaziva-

ssenschaftstheorie, sv. 2: H-O., Bibliographisches Institut, 1980., Mannheim – Wien – Zürich, str. 308-309, ovdje 308. 74 Ph, III., str. 220. 75 Ph, III., str. 220. 76 Ph, III., isto. 77 Ph, III., str. 221. 530 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nja božanstva,78 koja je intuitivno slutila da je transcendencija iznad svih upriličenja ili misaonih kategorija. «Vječno, neuništivo, nepro- mjenjivo, izvor, Obuhvatno svega obuhvatnoga – ne može biti ni vizualizirano ni zahvaćeno mišljenjem. U smislu našeg objektivnog znanja, ovaj je uzrok svekolikog bitka – ništa. Kada ga opisujemo kategorijama kao što su bitak, uzrok, izvor, vječnost, neuništivost ili ništavilo, kada ga oslovljavamo putem tih kategorijalnih šifri, samim ga time promašujemo.»79 Ali, iako nam se otkriva neuspjeh u slomu kategorijalnog mi- šljenja, to ne znači kako moramo odustati od iznalaženja misaonih puteva do transcendencije. Upravo na granicama mislivoga, gdje prestaje svako mišljenje i svaka mogućnost znanja, pojavljuje nam se transcendencija koja je istovremeno i istinski bitak i ništavilo. «Mišljenje nemislivoga» (Denken des Undenkbaren) postaje jedini put do nespoznatljive transcendencije. Samo imajući u vidu «nemislivost», egzistencija postaje svjesna transcendencije u čistom vidu. Egzistencija tada biva promijenjenom. Mogućnost je promjene dvostruka: prvotno, umjesto traženja spoznaje, egzistencijalna se svijest može usmjeriti na «djelovanje u svijetu» i ophođenje s drugima ili se, kao druga mogućnost, mišljenjem može napustiti svijet i uputiti «onkraj svih šifri». «Prvo se događa prosvjetljenjem svijesti koje uvijek bit ostavlja sakrivenu; a drugo bi se trebalo dogoditi preoblikovanjem naše svijesti u meditativni uzlaz»,80 k transcendenciji. Jaspers zaključuje: do tog «skrivenog Boga» dolazim egzistencijalnom borbom, svjestan sam neizvjesnosti, i napetosti svoje mo- gućnosti i zbiljnosti. Želio bih u ovoj kontemplaciji naći sigurnost i smiraj u osobnome Bogu, dok istinsko, neuhvatljivo božanstvo ostaje skriveno. U prevladavanju napuštenosti, kao jedne od temeljnih graničnih situacija, «čovjek traži direktan pristup, objektivne garancije i čvrst oslonac, (…) obraća se autoritetu i vidi božanstvo u vidu

78 Usp. npr. Izl 20, 4. 79 PhGaO, str. 385. 80 PhGaO, str. 385. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 531 osobe kakvom se tek i uopće Bog pokazuje, dok božanstvo ostaje u neodređenoj daljini.»81 Radi toga treba transcendirati i moćnu šifru «jednoga Boga» jer «prvotnije» od šifre jednog i osobnog Boga jest ono neosobno, nadkategorijalno. Sve transcendiranje teži rasvijetliti skrivenu, radikalno nemislivu transcendenciju. To je i istinski smisao filozofiranja koje ima transcendiranje za metodu. Prisiljeni smo, usprkos nemislivosti onoga što mislimo, ići dalje. Mišljenje se bori s onim što nadilazi mišljenje, ali ne uspijeva. Ono nemislivo, koje nam se pokazuje, iako do njega nikada ne dolazimo, postaje egzistencijalno snažno. Ovdje nam se obznanjuje jedan paradoks. Metafizičko nas mišljenje upućuje na transcendenciju iako je ona ne-misliva. Jaspers ovo misaono iskustvo ovako formulira: mišljenje koje transcendira, te bi se htjelo osvjedočiti u bitak transcendencije želi, u stvari, ostvariti ne-mišljenje. I dok je to ne-mišljenje beznačajno u predmetnom smislu te samo sebe ukida, ono je vrlo značajno za osvjetljavanje naše «svijesti o bivstvovanju», odnosno naše egzistencije. Spekulativne su to misli koje ne uspijevaju, ali koje sâme kao neuspjeh postaju šifrom. Ako su neuspješne, kako mogu biti šifra, odnosno kako mogu uprisutnjivati transcendenciju? Iako one nikada ne mogu postati znanjem, one su «nenadoknadivo iskustvo mišljenja».82 Stoga se kao moguće rješenje za Jaspersa kristaliziraju dvije opcije: ili se prikloniti objavi tamo gdje um ne doseže božanstvo ili poći putem filozofijskog vjerovanja, u neizvjesnosti i slomu traganja za transcendencijom. Jaspers ipak ide putem filozofije; utječe se kontemplativnoj spekulaciji na tragu filozofijske mistike koja polazi od pretpostavke kako je moguće, polazeći upravo do iskustva neuspjeha, «premostiti rascjep između čovjeka i transcendencije putem misaonih oblika».83 Iako je transcendencija i sâma apsolutno druga i onkraj svih šifri i objektiviteta, moguće joj je pristupiti, na subjektivnoj razini, putem uvida u nemogućnost spoznaje koji nas, s druge strane,

81 Ph, III., str. 167. 82 Usp. PhGaO, str. 386 i dalje. 83 PhGaO, str. 387. 532 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 osposobljava da pokušamo opravdati značenje šifri. Ta se metoda pokazuje u cijeloj povijesti filozofije. Transcendencija se, kada joj pokušamo prići spekulacijom, pokazuje nedohvatljivom. Stoga spekulacija ostaje jalova kao spoznaja, no ona je nužna jer se upravo po jalovosti pokazuje sva apsolutnost transcendencije. Ispravno pristupiti transcendenciji može se razvijanjem vlastitih i analizom povijesnih spekulativnih formi u kojima se pojavljuje transcendencija, imajući naravno u vidu njihov beskonačni karakter. Tradicionalno se to pokazuje u kategorijama koje se pripisuju Bogu, iako je transcendencija «iznad» svih šifri i kategorija; ona nije spo- znata već je mi postajemo svjesni u slomu naših pokušaja – nedostatnosti svih šifri i kategorijalnih određenja. Moguće je poći i putem negativne teologije. Misli i koncepti o Bogu usvajaju se u tradiciji negativne teologije kao «znanje koje ne možemo znati». O Bogu tako postaju mogući samo negativni izrazi. Već je sv. Augustin shvatio kako se o Bogu ne može izreći ništa što bi ga obuhvatilo, stoga se o Bogu primjerenije može reći što on nije. Iako su kategorije mišljenja za govor o Bogu nužne, one se ujedno odmah međusobno dokidaju kao neprimjerene. Mišljenje i kod sv. Augustina dolazi do svojih granica; on je također svjestan ograniče- nosti kategorijalnog mišljenja. Tako se i Jaspersova i Augustinova pozicija približavaju: «Za Augustina (…) samo-ukidanje je postao oblik u kojemu možemo izricati stvari o Bogu. Ako Bog mora biti mišljen, mora biti mišljen u kategorijama, jer mi možemo misliti samo u kategorijama – no kako nijedna kategorija nije primjenjiva na Boga, kategorijalni aspekt ove koncepcije mora se, paradoksalno, odmah poništiti.»84 Sav je govor o Bogu – što se uvijek iznova pokazuje – osuđen na neuspjeh: kako kategorijama dohvatiti nekategorijalno, kako mi- šljenjem obuhvatiti ono nemislivo? Cijela je povijest filozofije toga svjesna. To ne znači da je filozofiranje o transcendenciji uzaludno, jer se transcendencija pojavljuje u šifri neuspjeha spekulativnog mi- šljenja. Stoga je i moguće u egzistencijalnom filozofiranju cjeloku-

84 PhGaO, str. 389. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 533 pnu tradiciju spekulativne filozofije usvojiti ne kao obvezno znanje već kao bogatu i sadržajno bremenitu šifru neuspjeha. I Nikola je Kuzanski u još većoj mjeri svjestan nužnosti transcendiranja kategorija i uzleta prema onom nemislivom. Tako on kaže: «Znam kako bilo što, što mogu znati, nije Bog i da sve-što- zamislim nije Bog već Bog nadilazi sve to.»85 Slike i misli ne mogu zahvatiti nedohvatljivo božanstvo. Mišljenje u najboljem slučaju dolazi do negativnih iskaza jer, ako mislimo kako umjesto do slike dolazimo do transcendencije sâme, zapadamo u idolatriju. Kuzanski stoga iznalazi način transcendiranja ograničenja mišljenja. Napuštajući skolastiku, razvija metodu podudaranja suprotnosti (coincidentia oppositorum): naše je mišljenje vezano uz antiteze, a ukoliko pokušamo misliti ono što je «iznad» antiteza, ono je opet nužno utemeljeno na antitezama, ali «ukoliko je ovo ute- meljenje izvedeno metodički, ono će dotaknuti transcendenciju.»86 Osnovno je načelo filozofijske teologije Nikole Kuzanskoga: Bog je iznad svih antiteza, stoga se sve antitetičko mora podudarati u Bogu. Negativna teologija samo je jedna strana, ona je samo negiranje, dok je Bog iznad negiranja kao i iznad potvrđivanja. Treba ići iznad ne- gacije i afirmacije jer «uvid u prirodu ljudskog mišljenja, kao i u njegove objekte podijeljene u antiteze, uzdignut će naše mišljenje prema Bogu u oblicima nemislivoga, coincidentia oppositorum.»87 Jaspers ovako razumije Kuzanskoga: «Načelo je jednostavno: Bog je ono što jest i on nema suprotnosti. Kako je beskonačan i bez- graničan, on je jedinstvo suprotnosti, afirmacija je i ujedno negacija svega. On je sve, a u isto je vrijeme ništa od svega. Nijedna ga definicija ne može učiniti «nečim» – što bi značilo učiniti ga nečim partikularnim i ograničenim. Kuzanski je iznio ovo načelo u svim kategorijama koje koristimo govoreći o Bogu.»88

85 DA VIII. 86 PhGaO, str. 391. 87 PhGaO, isto. Usp. i DI III, 12, 263, gdje Kuzanski kaže: «Bio sam vođen (po mojem vjerovanju, po nebeskom daru od Oca sve svjetlosti, od kojega dolazi svaki izvrsni dar) da prihvatim, u uče- nom neznanju i nadilaženjem nepokvarljivih istina koje je po ljudsku moguće znati, neshvatljive stvari neshvatljivošću.» 88 PhGaO, isto. Tako i Kuzanski izuzima Boga od mogućnosti kategorijalnog određivanja; on kaže: «Bog je onkraj 'ništa' i 'nešto', jer 'ništa' (ili nebitak) mu se pokorava kako bi 'nešto' bilo stvoreno. 534 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Svaki iskaz o transcendenciji postaje samo pokušajem zahva- ćanja neuhvatljivoga: Bog i jest i nije, u isto vrijeme on je sve, apsolutno jedinstvo, ali bez «drugosti» koja bi ga ograničavala. Nijedna ga definicija ne može obuhvatiti, jer on je sam «Obuhvatno svega obuhvatnog». Negativna teologija, i njoj pripadajuće negiranje svih kategorija i određenja, pomaže ljudskom umu doći do «osvjedoče- nja» apsolutnog jedinstva beskonačnog Boga koje nadilazi iskazivost. A s druge strane, uopće nije moguće misliti o Bogu bez da već unaprijed imamo nekakvu pretpostavku o onome što mislimo. Nužno je ipak nekakvo «opredmećenje». Tu valja biti oprezan kako ne bismo, promišljajući iskaze o Bogu kao istovrijedne iskazima o svijetu, izgubili transcendenciju. U Kuzanskome Jaspers prepoznaje sve ono što je njemu samome važno s obzirom na filozofiranje o Bogu. «Kuzanski misli u smjeru gdje više ništa nije shvatljivo, odredivo, zamislivo; u smjeru onoga što uistinu jest – i što je u isto vrijeme ništa.»89 Svaki oblik formalnog transcendiranja vodi transcendiranju naših koncepata Boga i njegovu redefiniranju. Uvijek nam se iznova javljaju nove kategorije koje je opet potrebno transcendirati, tako da transcendencija ostaje neizraziva kategorijama mišljenja, jer kategorije vrijede samo za klasificiranje usvjetnih misli. Iako spoznajno prazne, ove su spekulacije egzistencijalno bremenite. Njima se osvjetljava zbiljnost transcendencije. Upravo po svijesti o neuspjehu čovjek, kao moguća egzistencija, postaje svjestan neuhvatljive transcendencije i u njoj nalazi egzistencijalnu snagu i oslonac. Egzistencija koja je u svijetu, konkretna, povijesna biva usmjerena na transcendenciju koja je izvor njezinih odluka, ali ju ne spoznaje ili posjeduje; ona prihvaća neznanje kao istinsko «znanje» o onome što se ne može znati. «Cilj je svih ovih misli istinski uvid u znanje u neznanju. One odbacuju sve definicije transcendencije, od najopćenitijih kategorija, poput identiteta, sličnosti, bitka, nečega, sve do koncepcija osobnosti i života. Nijedna se od njih ne može

(…) Ne može se reći kako on jest ovo više nego ono, jer sve su stvari iz njega.» (DA IX.) Bogu se pokorava i 'ono-što-jest' i 'ono-što-nije'. 89 PhGaO, str. 393. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 535 primijeniti na transcendenciju, koja leži onkraj sve konačne feno- menalnosti. Čak se ni sloboda – svojstvo egzistencije u svijetu, i besmislena drugdje – ne može na nju odnositi.»90 Sve šifre imaju smisla i značenje u onoj mjeri u kojoj se odnose na onoga tko ih misli. Kriteriji istinitosti nisu samo logički već proizlaze iz osvjedočenja egzistencije iz koje proizlaze. Istina egzistencije opstoji kao filozofijska vjera, a ne kao empirijska ili logička istina. Transcendencija, prisutna u egzistenciji putem «metafizičke predmetnosti», «predmet» je filozofijske vjere koja transcendira subjekt i objekt. Misao nikada ne zahvaća ništa više osim višeznačno- sti i «skliskoga tla» šifre. Bog kao Nespoznati ostaje uvijek s onu stranu šifri.

* * *

Ipak, pokušaj transcendiranja svih šifri vidljiv je u cijeloku- pnoj povijesti religijâ i mišljenjâ od budističke tradicije do grčke filozofije i kršćanstva. Svugdje je riječ o istoj svijesti o nedostatnosti bilo koje slike i koncepta. Kao dva reprezentativna primjera Jaspers navodi ornamente i prikaze iz hrama Boro Buddor iz budističke kao i filozofijsku spekulaciju Meistera Eckharta iz kršćanske tradicije. Mi ćemo se ovdje ograničiti samo na Eckharta. On također odbacuje okamenjivanje svih iskaza o transcendenciji, te smatra kako i pojam «Bog» ne obuhvaća jednoznačno i u potpunosti ono transcendentno već postaje šifrom neizreciva «božanstva»: oni se «razlikuju kao nebo i zemlja». «Deitas» je ono vječno, prvotno, dok «deus» također postaje i prolazi. Bog «proistječe» iz božanstva – to je «proistjeca- nje» čin kojim u opstojanje dolaze Bog, svijet i vrijeme. Ono se do- gađa u «jednostavnom Sada vječnosti»91 tako da nije samo trojedini Bog vječan već je vječan i svijet. Božanstvo postaje Bogom kako bi uopće bilo priopćivo. Eckhartovoj se poziciji približava Jaspers kada govori o šifri «osobnoga Boga» koja uprisutnjuje neosobnu transcendenciju.

90 PhGaO, str. 395. 91 Usp. PhGaO, str. 404. 536 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 No u isto vrijeme, iako se Bog i božanstvo razlikuju, oni su ujedno i identični. Razlika je unutar-božanska. Jedini je čin Boga u vječnosti onaj koji ga je upravo i učinio Bogom. «Prije» toga, ne u vremenitom smislu već prije vremena, Bog je bio neosobno božan- stvo, neaktivno i lišeno svijeta. U ovakvim spekulacijama Jaspers prepoznaje radikalno transcendiranje šifre Boga. Eckhart, kao i Jas- pers, ide onkraj svih koncepata u svojem spekulativnom bogotraže- nju. Ono božansko – «Gottheit» ili «deitas» – prethodi i samome Bogu: postalo je Bogom tek stvaranjem svijeta: «Bog opstoji samo otkada opstoji ono stvoreno, nije ga samo on stvorio već je ono stvoreno stvorilo i njega (Boga, op. a.). Stoga se i može reći, kako sam ja sâm sam uzrok Božjega bitka, ali božanstvo je samo svoj izvor. Prije božanstva, Stvoritelj i stvoreno ležali su u istoj sferi.»92 Obojica u svojim spekulativnim rješenjima pokušavaju iznaći jedan koncept transcendencije koji nadilazi sva kategorijalna rješenja. I Eckhartov «deitas» i Jaspersova transcendencija ustvari jedna su te ista, radikalno nemisliva apsolutna zbiljnost. Za obojicu božanstvo je nemislivo, jer sve mislivo zahtijeva kategorije, koje su same već ograničenje. A bezgranično nije mogu- će misliti u kategorijama ograničenosti. Misliti božanstvo značilo bi definirati ono što se ne može definirati. Stoga ni kategorije «bitka», «Boga» ili «Stvoritelja» nisu jednoznačno primjenjive na božanstvo. Svaka kategorija u sebi sadrži ograničenje i stoga nije primjenjiva na ono neograničeno. «Moramo transcendirati sve definicije, uključuju- ći ideju Boga»93 jer transcendencija kao deus absconditus «nije šifra već zbiljnost».94 Božanstvo tako postaje ciljem i Eckhartove spekulativne mistike i Jaspersove metafizike. Sa šifrom Boga mi smo povezani kao stvorenja, kao usvjetni opstanak. No kao misleća, slobodna egzistencija, čovjek je slobodan «prodrijeti gdje je već jednom bio i gdje će ponovno biti – tamo gdje ustvari uvijek jest – ne s Bogom već s božanstvom. Preko Boga čo-

92 PhGaO, isto. 93 PhGaO, str. 405. 94 Usp. VdW, str. 1051. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 537 vjek može naći svoj put prema onome što je Bog bio prije no što je on sâm postao uređujući svoj rad u stvaranju.»95 Kao i Bog, i mi ljudi imamo dvije strane: mi smo stvorenja koje je Bog stvorio stvarajući samoga sebe upravo Bogom, a u isto je vrijeme naša najdublja unutarnjost, duša – ili Jaspersovim rječni- kom - egzistencija – jedno s božanstvom. Stoga čovjek istinski smiraj nalazi jedino u božanstvu. To se postiže samo svojevrsnom filozofijskom meditacijom: moramo transcendirati svu našu stvorenost, sve stvaranje i postajanje i okrenuti se ništavilu, nestvorenosti. Tada nestaje svaka šifra Boga ograničena kategorijalnošću i mi, smatra Eckhart, bivamo zahvaćeni božanstvom. «Bog» opstoji samo onda kada mu se obraćaju stvorenja, ono prvotno – transcendencija – onkraj je svake koncepcije Boga i do nje mi dolazimo u svojoj unutrašnjosti. Ali ni tada mi ne spoznajemo božanstvo već se samo o njegovoj zbiljnosti osvjedočujemo. Osta- jemo, smatra Jaspers, kao bića koja misle, ograničeni kategorijama i predmetnim mišljenjem, pa nam stoga ono nemislivo nije dostupno. Spekulacija o Bogu ostaje, u stvari, neuspješna: transcendencija se pojavljuje, ali ne i spoznaje ili posjeduje. Ono što je onkraj svega mi- slivog i ostaje nam trajno nedostupna. Iako prisutno samo pojedinoj egzistenciji, božanstvo odmah nestaje u neizvjesnosti i nespoznat- ljivosti. Zauvijek ostajemo zarobljeni čitanjem pisma šifri i najviše što možemo jest posvijestiti se i čitati ultimativnu šifru – neuspjeh ikakva «znanja» i «posjedovanja» transcendencije. Zbog toga za transcendenciju kao zbiljnost «onkraj šifri» nijedno njezino na Zapadu «mjerodavno ime» – bitak, zbiljnost, bo- žanstvo, Bog – ustvari nije prikladno, jer predstavlja definiranje i time opredmećivanje. Svaki je iskaz, pozitivan ili negativan, samo prijelaz, korak u spekulativnome mišljenju. Transcendiranje se ne zaustavlja. Velika pitanja o Bogu kao čovjekovu smislu ostaju bez jednoznačnog i konačnog odgovora i time upravo omogućuju slobodno, transcendirajuće filozofijsko vjerovanje koje Jaspers sažima kao potpuno ne-znanje o Bogu i njegovoj opstojnosti uopće i istovremeno osjećaj potpune zahvaćenosti i obuhvaćenosti njime.

95 PhGaO, isto. 538 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Jaspers ovdje govori o metafizici neuspjeha koja je u punini započela već Kantovom destrukcijom stare metafizike. Kantu je, prema Jaspersovoj interpretaciji, stalo do toga do očuva njezin karakter šifre, nauštrb njezinu razumijevanju kao «znanosti» i pre- tenziji na opće važenje. Nakon uviđanja njezina «neobvezujućeg» karaktera, potrebno je nadići se iznad šifri, transcendirati ih i time ukinuti metafiziku kao općeobvezujuću. Time se upravo čuva zbiljnost šifri kao višeznačnih «simbola» transcendencije. Izbjegavajući njihovu apsolutizaciju, egzistencija dolazi do samorazumijevanja u svjetlu transcendencije. Smisao je ono što nadilazi empirijsko, što nije dostupno znanosti, a što u konačnici nadilazi i sâmo mišljenje, što lebdi između bitka i ništavila, ali je egzistencijalno bremenito i kao takvo istinski je izvor čovjekova bitka. Ovdje vječnost – transcendencija – postaje prisutna onome vremenitome – čovjeku – koji kao egzistencija transcendira samoga sebe. Stoga je i moguće govoriti o neuspjehu metafizičkog mišljenja kao o ključnoj šifri. Spekulacija o bitku nema svoj objekt, ona se za- država u području apstrakcija. Bitak ne spoznajemo, kao ni bilo koji drugi «predmet» metafizike, zbog njegove nepriopćivosti, ali upravo nam se on ovdje istinski pokazuje. Ništavilo bremenito progovara. «Ovakvo se mišljenje ljulja između praznine i objektiviteta. Umjesto postizanja nemogućega – spoznaje bitka – mi govorimo o bitku, kao da on jest, ili kao da nam bitak govori. Upravo neuspjeh misli postaje impuls. Tišina govori.»96 Riječ je ovdje o filozofijskoj metafizici koja najintenzivnije računa s vlastitim neuspjehom kao ši- from koja, paradoksalno, ustvari, najviše govori. Spekulacija ostaje prazna jer nema svojeg objekta, usprkos svoj svojoj metodično- sti. Transcendencija je nadilazi, iako se u njoj pokazuje. Spekula- cija se pokazuje kao pozadina naše egzistencijalne svijesti: njome se osvjetljavaju granice znanja i mišljenja i postajemo svjesni onog nemislivog. Ograničenost mišljenja ipak nije ono zadnje. Putem egzistencijalnog osvjetljavanja ove nemogućnosti znanja mi «kidamo pokrov neznanja koji nas drži nesvjesnima tog ograničenja» i pri- bližavamo se nemislivom i nespoznatljivom «Obuhvatnom svega

96 PhGaO, str. 421. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 539 obuhvatnog».97 Neuspjeh postaje upravo najviši oblik čovjekova samoostvarenja, ono najveće do čega egzistencija može doći u prona- laženju svojega vlastitog izvora. Postajući svjesni posvemašnje slo- mljenosti i ograničenja, mi ih nadilazimo, prestajemo biti zarobljeni te postajemo slobodni. Time zadobivamo volju za samoostvarenje u svijetu. Transcendirajući sve šifre dolazimo do praznine koja skriva puninu, dok nam ono – transcendencija, nazvali je mi (jezikom šifri) Jedno, Obuhvatno, Bog ili božanstvo – ostaje skriveno kada ga želi- mo «znati» i «spoznati», a progovara nam na egzistencijalnoj razini koja nije dalje priopćiva.

4. Zaključne misli

«Filozofija o Bogu» moguća je jedino kao «mišljenje nemislivoga». Tako neuspjeh mišljenja postaje temeljnom šifrom koja nas ne vodi nekom određenom znanju već filozofijskoj vjeri koja živi iz obuhvaćenosti transcendencijom. To je cilj filozofijskog vjerovanja kojemu je na prvome mjestu čovjekova sloboda i njegovo samoostvarenje, nasuprot pukom robovanju šiframa. Transcendiranje od raznih šifri Boga k onome što u njima govori egzistencijalno je oslobođenje koje, kao filozofijsko vjerovanje, ne poznaje ograničenost i isključivost. Moguća se egzistencija treba prepustiti vodstvu transcendencije, i sva pitanja koja nam se postavljaju, kao i mogući odgovori, mogu samo «osvijetliti» unutarnje stanje otvorenosti božanskom vodstvu. Nijedno znanje ne dopire do transcendencije i stoga nijedno znanje ne može zadovoljiti čovjekovu potrebu za smislom. Na mjesto znanja dolazi «osobno iskustvo» onoga koji postavlja pitanja. To je egzistencijalni, a ne logički uvid, stoga i nema potpune sigurnosti o bitku. Na mjesto sigurnosti dolazi neizvjesnost filozofijskog vjerovanja. Vjerom, a ne znanjem, čovjek kao slobodna egzistencija dolazi do vlastita smisla i samoostvarenja. Samim pitanjem «zašto jest nešto, a nije radije ništa» mi već dolazimo do svijesti o bitku, koja nije znanje, i po tome dolazimo do samih sebe kao povijesne

97 PhGaO, str. 423. 540 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 egzistencije. Pitanje o bitku u povijesti je filozofije bilo odgovoreno na različite načine, no u svakom je pokušaju, ako ga se ne razumije kao znanje nego kao šifru, moguće doći do iskustva transcendencije. D. Tolvajčić, “Bog” kao šifra transcendencije..., 503-542 541 'GOD' AS A CIPHER OF TRANSCENDENCE. JASPERS' INTERPRETATION OF THE 'GROUND CIPHERS OF GODHEAD'

Summary

The main idea of this paper is to reconstruct and evaluate concept of «God» as «cipher of Transcendence» in Karl Jaspers' philosophical faith («der philosophische Glaube»). God-question has very important role in Jaspers' late thought. «Existenzphilosophie» is - in his own words - metaphysics. It is, in fact, sort of a philosophical search for Absolute. Jaspers' name for Absolute is «Transcendence» (die Tran- szendenz.) Transcendence is, as «Encompassing of all that En- compasses», non-objective, transcendent, absolutely hidden sour- ce and ground of existential self-realization of man. There can be no knowledge of Transcendence. It is sort of deus absconditus of Jaspers' philosophy. Although it has many names (Being, Reality, Deity, God), no category can grasp it. Transcendence, is therefore, thinkable only as the «Unthinkable». Instead of knowledge, we have «cipher reading». Unthinkable, hidden Transcendence speaks only through ciphers. Main cipher of Transcendence is «God». Cipher «God» has many forms; the basic «ciphers of the Deity» in the West are «the one God», «the personal God» and «the incarnated God». These three «fundamental ciphers of the Deity» are - in Jas- pers' own words – «inaudible without thinking». We can only bring them to mind by means of philosophical speculation. Speculation doesn't bring Transcendence near, but «uncovers the wealth of ciphers» and their «powerfull existentiall effect». In cipher «God», Transcendence, although hidden, becomes present to Existenz, but Existenz does not have any real «knowledge» about what God is. When we want to «know» what God is, we fail. So, «failure» becomes the ultimate cipher. Instead of «knowledge», we have «philosophical faith». Philosophising man as possible 542 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Existenz, therefore, becomes philosophical believer in all-encompassing Transcendence wich lies «beyond all ciphers». Key words: Existenz, transcendence, ciphers, one God, personal God, incarnated God, philosophical faith. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 543 Borislav Dadić – Ivana Knežić

Metafizička istraživanja o osobi

Doc. dr. sc. Borislav Dadić, Pročelnik Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru Prof. Ivana Knežić, Znanstveni novak Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru UDK: [111.8+130.3]:[141.144: 141.33][17.021.2 +172.1]316.37 Izvorni znanstveni rad

U radu se žele preispitati postojeća shvaćanja i interpretira- nja čovjeka te ukazati na moguće posljedice do kojih dovode neke suvremene filozofske teorije i pravci. Pokušaji definiranja čovjeka sežu daleko u prošlost. Još je Boetije definirao čovjeka kao „individualnu supstanciju koja posjeduje razum“. Na njega se kasnije nadovezuje sv. Toma Akvinski nastojeći istaknuti čovjekovu originalnost i neponovljivost. Suvremeno doba obilježeno je napretkom prirodnih znanosti koje čovjeka promatraju partikularno, što može dovesti do neslućenih posljedica i ugrožavanja čovjekova položaja. U članku se razmatraju štetne posljedice takva pristupa i ističu pozitivne strane onog cjelovitog i sveobuhvatnog. Ključne riječi: čovjek, definicija čovjeka, prirodne znanosti, sveobuhvatan pristup.

* * * Uvod

Prije samog početka bilo kakva filozofskog govora o ljudskoj osobi možemo se zapitati koji bi danas bio smisao jednog takvog govora. Zašto baš danas govoriti i zašto govoriti baš o ljudskoj osobi? Ako nas nešto zanima o čovjeku, zašto se ne bismo radije utekli vrlo preciznim rezultatima prirodnih znanosti? Znamo, one su danas razvijenije nego ikada prije u povijesti i svakim danom sve više napreduju. No ako nam to nije dovoljno, možemo uzeti u obzir i rezultate društvenih i drugih humanističkih znanosti koje su u posljednje vrijeme također u velikom zamahu. Može li nam filozofski govor o 544 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 čovjeku donijeti nešto novo ili on predstavlja samo suvišno "nakla- panje" koje ne treba uzimati ozbiljno?

1. Aktualnost filozofske rasprave o ljudskoj osobi

Za nas je filozofija bila i ostala prava znanost, čak štoviše, kra- ljica svih znanosti, i tako ćemo je poimati i u ovom našem istraži- vanju. Posebno ćemo je ovdje promatrati, na tragu Aristotela, kao znanost o posljednjim uzrocima cjelokupne stvarnosti, pa tako i ljudske osobe. No to ne znači da prilikom filozofskog govora o ljudskoj osobi treba zanemariti rezultate pozitivnih znanosti. Naprotiv, njihove rezultate treba uzeti u obzir, ali treba imati na umu i njihova ograničenja zbog kojih oni, uzeti sami za sebe, ne samo da ne daju potpunu sliku o čovjeku već dovode do potpuno pogrešnog shvaća- nja čovjeka, pogotovo ako ih se uzima kao one koji jedini mogu ne- što relevantno reći o čovjeku. Upravo stoga filozofski govor o ljudskoj osobi itekako ima smisla. Pozitivne se znanosti doista nalaze na vrhuncu svoga razvoja i povjerenje ljudi u njih sve više raste, ali se također, proporcionalno s rastom toga povjerenja, zaboravljaju ona ograničenja koja te znanosti po samoj svojoj naravi imaju i koja će uvijek imati i zbog kojih njihov govor o čovjeku nikada neće i ne može biti govor o cjelovitom čovjeku ili ljudskoj osobi već samo govor o ljudskom tijelu, ljudskom ponašanju, običajima ljudi i slično. Filozofski govor, naprotiv, želi reći nešto o ljudskoj osobi kao cjelini i, posebno, o onim načelima prema kojima ljudska osoba jest osoba, a do kojih pozitivne znanosti, zbog same svoje naravi, ne mogu doći. Kada pokušaju prekoračiti granice pozitivnih znanosti, znanstvenici redovito zapadaju u ideologiju, a među ljude unose veliku zbrku svojim interpretacijama znanstvenih rezultata. No manja je teškoća kada ta zbrka ostaje samo na teoretskoj razini. Mi smo ljudi, naime – kako je to još Aristotel ustvrdio – društvena bića, okruženi smo ljudima i svakodnevno ulazimo u bezbrojne interakcije s drugim osobama. Kako ćemo se u tim interakcijama odnositi prema drugima, velikim dijelom ovisi upravo o tome kakvo je naše shvaćanje ljudske osobe. Ako teoretski nismo spoznali njezinu apsolutnu vrijednost, teško da B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 545 ćemo u svome djelovanju postupati s drugom osobom kao s nekim tko tu vrijednost ima u sebi. Do načela koje je temelj te vrijednosti, pozitivne znanosti, kako je već rečeno, ne dolaze. Stoga filozofski govor o ljudskoj osobi ne samo da nije suvišan već je i nužan ukoliko se i u djelovanju želi zauzeti ispravan stav prema svakoj pojedinoj konkretnoj ljudskoj osobi. Na čisto teoretskoj razini, jedan od tipičnih primjera čestog zanemarivanja filozofskog govora o čovjeku i apsolutiziranja rezultata pozitivnih znanosti javlja se kada je riječ o raznim teorijama evolucije. Nerijetko se može čuti kako je biologija dokazala da je čovjek potekao od majmuna. Uzmemo li u obzir samo ono što je do sada rečeno o pozitivnim znanostima, vidimo da je takva tvrdnja u potpunosti besmislena. Naime, biologija o čovjeku kao takvome, o onome što nekog pojedinog čovjeka čini originalnom i neponovljivom osobom ne može reći gotovo ništa. Ono o čemu biologija može govoriti jest ljudsko tijelo i podrijetlo ljudskog tijela. Budući da čovjek nije samo tijelo već ima i duhovno načelo, svaki pokušaj objašnja- vanja čovjeka i njegova podrijetla samo putem biologije ili govora o ljudskom tijelu i njegovu podrijetlu predstavlja zapravo jedan tip redukcionizma. Točnije, zapada se u naturalizam, na način da se neki rezultati do kojih je biologija došla učine isključivima i općevažeći- ma. Naturalistička pozicija promiče definiciju čovjeka kao životinje koja misli, a mišljenje shvaća samo kao jedan od rezultata evolucije. Pri ovakvim tvrdnjama očito je da su prijeđene granice pozitivne znanosti jer se one bave materijalnom stvarnošću, onim što se može opaziti osjetilima, izmjeriti i verificirati. Ljudska misao, naprotiv, nije dostupna našim osjetilima niti ju možemo mjeriti. To znači da ni ljudska misao, kao ni ono načelo na kojemu se ona temelji, nisu do- stupni pozitivnim znanostima.1 Mnogi ljudi često nisu svjesni ovoga prekoračivanja granica pojedinih znanosti kada se iznose rezultati do kojih su te znanosti došle i kada se oni interpretiraju na ovakav način. Tako zapravo pojedini znanstvenici manipuliraju rezultatima znanosti kako bi iznijeli svoj filozofski stav koji, navodno, potvrđu- ju znanstvena istraživanja. No tada znanstvenik više ne govori kao

1 Usp. Tonči MATULIĆ, Život u ljudskim rukama, Glas Koncila, Zagreb, 2006., str. 103-105. 546 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 znanstvenik nego kao filozof. Kako ne bismo upali u zamku takvih 'znanstvenika-filozofa', nužno je uvijek imati na umu područja i granice kako pozitivnih znanosti tako i filozofije. Stoga filozofiji ostaje zadaća u okviru svoje redovite metode istraživanja kritički propitki- vati rezultate pozitivnih znanosti, posebno onih koji imaju pretenziju govoriti o tome "što je čovjek, odakle dolazi i zašto postoji ili da, drukčije rečeno, znanstvene rezultate pročisti od neznanstvenog elementa koji je često s njima pomiješan tako da pogled drži otvorenim za cjelovitost, za daljnje dimenzije stvarnosti čovjeka o kojoj znanost može pokazati samo pojedine vidove."2 Ipak, da nisu svi znanstvenici redukcionisti, možemo vidjeti na primjeru antropologa Fiorenza Facchinija koji u posljednjem poglavlju svoje knjige Staza- ma evolucije čovječanstva ističe da stvarnost ne može biti objašnje- na isključivo biološkom evolucijom i da postoje oni segmenti stvarnosti koji su isključivo područje filozofije i teologije. Sve spoznaje, pak, do kojih se došlo, bilo putem pozitivnih znanosti bilo putem filozofije ili teologije, trebaju služiti za izgradnju boljeg i humanijeg svijeta te istinske komunikacije i suradnje među ljudima, "pri čemu kao bitan subjekt i mjerilo ostaje ljudska osoba."3 No kao što već rekosmo, problem bi bio puno manji kad bi ostao samo na teoretskoj razini. Potrebno je pitati se kakve posljedice apsolutiziranje i pogrešno interpretiranje rezultata pozitivnih znanosti ima u praksi, u konkretnoj situaciji, u susretu s konkretnom ljudskom osobom. A odgovor na to pitanje u sebi sadrži veliku tragediju ljudskoga roda: neprepoznavanje i nepriznavanje svakog čovjeka kao osobe. Ono se, pak, najbolnije očituje u masovnim le- galnim ubojstvima najslabijih i najbespomoćnijih. Naime, može se često čuti kako ljudski embrij nije osoba te stoga pobačaj nije nikakvo zlo. Citirajući L. Palazzanija, poznati filozof antropolog Ramon Lucas Lucas pojašnjava kako je u ovakvim tvrdnjama problematič- no to što se "status osobe" pripisuje onima koji pokazuju različite osobine, kao što su racionalno odlučivanje i djelovanje, samosvijest itd. S obzirom na to da ljudski embrij ne pokazuje nikakve znakove

2 Joseph RATZINGER, Europa. Njezini sadašnji i budući temelji, Verbum, Split, 2005., str. 68. 3 Fiorenzo FACCHINI, Stazama evolucije čovječanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., str. 262. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 547 racionalnog djelovanja, zaključuje se kako on nije osoba. To onda znači da netko može biti više osoba, a netko drugi manje, ovisno o tome u kojoj mjeri očituje svoju racionalnost. Takvo je shvaća- nje sasvim pogrešno jer je osoba metafizička stvarnost. "Biti osoba" pripada ontološkom redu, a ne razini djelovanja te je stoga osoba ne samo onaj tko aktualno posjeduje određene vlastitosti već svaki onaj pojedinac tko pripada racionalnoj ljudskoj vrsti, bez obzira manifestira li te vlastitosti u svome djelovanju ili ne.4 Budući da se ovakav pristup ljudskoj osobi danas zanemaruje, događa se to da se ljudskom embriju ne priznaje "status osobe" te se s njime može postupati kako se hoće ne bi li se ostvarile neke druge, "uzvišenije" svrhe. To izvrsno objašnjava T. Matulić u svojim bioetičkim raspravama, pokazujući kako je komunizam legalizirao pobačaj kako bi se olakšala borba proletarijata za besklasno društvo, u čemu je i žena trebala imati veliku ulogu, dok su liberalne demokracije pobačaj le- galizirale s obrazloženjem kako to rade radi potvrđivanja slobode i autonomije pojedinaca,5 točnije žena koje imaju pravo odlučivati o svome tijelu.6 Paradoksalno, liberalna je filozofija, koja se nekada sama borila protiv prava jačega, postala tako sama zagovornicom prava jačega braneći pravo na slobodan izbor odraslih i samostalnih ljudi na štetu prava na život bespomoćnog nerođenog djeteta. Dolazi do sukoba vrijednosti do kojega ne bi smjelo doći, a to se događa stoga što se sloboda izbora smatra najvišom vrijednošću, i to sloboda shvaćena kao apsolutna sloboda. Zaboravlja se da su ljudi ograniče- na bića i da je stoga i njihova sloboda ograničena. Zato se i zabrana pobačaja smatra neprijateljskom liberalnoj demokraciji, umjesto da se shvati kao put do njezine potpune afirmacije u zaštiti ljudskog dostojanstva, a posebno onih najranjivijih.7 Očito je, dakle, da su put do 4 Usp. Ramon LUCAS LUCAS, Antropološki status ljudskog embrija, u: A. Volarić-Mršić (ur.) Status ljudskog embrija, Centar za bioetiku-FTI, Zagreb, 2001., str. 85. 5 Usp. Tonči MATULIĆ, Medicinsko prevrednovanje etičkih granica, Glas Koncila, Zagreb, 2006., str. 69. 6 Vrlo dobar pregled autora koju su se zalagali za 'kulturu smrti' i u tom kontekstu za pobačaj u ime prava žena za odlučivanje o svom tijelu može se pronaći u knjizi Donald DE MARCO – Benjamin D. WIKER, Arhitekti kulture smrti (Verbum, Split, 2007.). Navest ćemo, radi ilustracije, stajalište samo jedne promotorice ove kulture smrti – Elisabeth Badinter. Ona je zagovarala stav prema kojemu "su ženina prava ispred prava fetusa i ispred majčinskih obveza" (E. Badinter, Man/Woman: The One Is the Other, citirano prema djelu: Arhitekti kulture smrti, str. 177.) 7 Usp. Tonči MATULIĆ, Medicinsko prevrednovanje, str. 53-66. 548 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ostvarivanja svojih "uzvišenih" svrha obje ideologije – komunistička i liberalistička – nastojale pronaći gazeći vrijednost i dostojanstvo ljudske osobe. Kako bismo jasno vidjeli u čemu se sastoji bit i vrijednost ljudske osobe, iz čega će onda proizaći i zahtjev za poštivanjem njezina dostojanstva, bit će potrebno u promišljanje i istraživanje najprije unijeti neke podjele i razjašnjenja s obzirom na značenja određenih pojmova vezanih uz problem osobe. Riječ je o pojmovima osoba i individua. Vidjet ćemo uskoro da značenje ovih pojmova nije isto, te da ih se ne može koristiti kao sinonime. Često se u društvu, zbog miješanja ovih pojmova, ugrožava dostojanstvo osobe pod krivim uvjerenjem da se tako moralo postupiti u interesu viših, društvenih ciljeva.

2. Osoba i individua

Iz prethodne analize možemo zaključiti kako je za dobro ure- đenje i funkcioniranje društva nužno ispravno shvaćanje ljudske osobe. Da bismo znali kako urediti odnos između pojedinog čovjeka i društva u cjelini, najprije je potrebno shvatiti razliku između osobe i individue. No odmah treba reći kako to dvoje nije nešto što se međusobno isključuje. Naime, kao što ćemo vidjeti u metafizičkoj analizi, pojam individua ulazi u definiciju osobe. To znači da osoba nije nešto što isključuje individualnost, ali se ipak ne može ni svesti samo na nju. Još je Aristotel ustanovio da je načelo individualizacije materija – ona je načelo prema kojemu se unutar ljudske vrste jedan čovjek razlikuje od drugoga, budući da je forma nerazdjeljiva te ona ne može biti to načelo.8 Iz ovoga jasno proizlazi da se prema istom načelu, materiji, razlikuju mačka od mačke kao i tratinčica od tratin- čice. Biti individua stoga je ona karakteristika bića koju čovjek dijeli s drugim bićima u prirodi. Tako J. Maritain napominje da je prema načelu individualizacije svaki čovjek samo jedinka unutar ljudske vrste, dio materije i svemira; različit, doduše, kao baš taj i taj čovjek, a ne neki drugi, ali ipak samo dio cjelokupne materijalne stvarnosti

8 Usp. ARISTOTEL, Metafizika, Z. VII. 8, 1034 a 5; hrv. pr.: Globus-SNL, Zagreb, 1988., str. 177. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 549 te kao takav podložan fizičkim i kozmičkim zakonitostima.9 Slično razmišlja i N. Berdjajev kada kaže da je "individuum kategorija na- turalistička, biološka, sociološka", on "se neprekidno promišlja kao dio cjeline i izvan ove cjeline, ne može se zvati individuumom".10 Važnost individualnosti za razumijevanje osobe ističe i R. Guardi- ni, ali ih isto tako, kao i prije navedeni autori, ne poistovjećuje. U tom smislu individua, premda ima potrebu za svijetom stvari koje ga okružuju, prije svega ima potrebu za materijom toga svijeta, ona zauzima odmak od tog svijeta stvari i bori se protiv toga da ju svijet ne apsorbira u sebe.11 Međutim, čovjek nije samo individua. Osim materije, koja je načelo individualizacije, u čovjeku postoji i drugo, duhovno načelo, a to je njegova besmrtna duša. Tako je čovjek po specifičnim moći- ma svoje besmrtne duše usmjeren na cjelokupnost bitka i na bitak u sebi, na vrhovno dobro koje nadilazi sva partikularna i vremenita dobra, te stoga ima u sebi dostojanstvo koje nema ni jedno drugo biće u prirodi, a to je dostojanstvo osobe. Ljudska je osoba po svojoj duhovnoj duši ukorijenjena u duhovnom i ćudorednom svijetu, svijetu koji nije dio materijalnog svemira nego ga beskrajno nadilazi. Nadilazi ga svojom slobodom kojom je uvijek u stanju unijeti novost u njega, a ne samo pratiti njegove zakonitosti.12 Osoba se ne može svesti na prirodu, na biološki, ali ni na psihološki aspekt. Posebno je možda potrebno naglasiti opasnost od "psihologiziranja" osobe jer se često događa da se osoba svodi tek na osobnost. Osobnosti nema bez osobe, osoba je metafizički temelj, supstrat na kojemu se osobnost razvija. Osobnost, stoga, kao ukupnost stečenih i naslijeđe- nih kvaliteta i nedostataka, spada u akcidentalni red bivstvovanja.13 Osobnost se formira svjesnim i slobodnim činima pa ukoliko bismo osobu sveli na osobnost, moglo bi se dogoditi da osobi koja nije u stanju obavljati svjesne i slobodne čine ne priznamo njezino dostojanstvo te s tim u vezi ni njezina prava i potrebe koje kao osoba ima.

9 Usp. Jacques MARITAIN, Tri reformatora, Laus, Split, 2000., str. 27. 10 Nikolaj A. BERDJAJEV, O čovekovom ropstvu i slobodi, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1991., str. 49. 11 Usp. Romano GUARDINI, Mondo e persona, Morcelliana, Brescia, 2002., str. 136. 12 Usp. Jacques MARITAIN, Tri reformatora, str. 26. 13 Usp. Ramon LUCAS LUCAS, Antropološki status, str. 97 550 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Čovjek, dakle, u sebi ima materijalno načelo koje ga čini individuom, jedinkom ljudske vrste i dijelom većih cjelina: svemira, prirode i društva. No isto tako, svaki čovjek ima u sebi i duhovno na- čelo prema kojemu je sâm jedna cjelina i prema kojemu ima vrijednost kojom nadilazi svemir, prirodu i društvo. Upravo to načelo čini da se osoba bitno razlikuje od svih ostalih bića u stvorenom svijetu. Osoba nije nešto što se može dati, poput životinja, biljaka ili neživih stvari. Zahvaljujući ovom načelu, kada se pitamo o identitetu nekog konkretnog čovjeka, koristit ćemo upitnu zamjenicu "tko", dok kada se pitamo za identitet ostalih bića, koristimo upitnu zamjenicu "što".14 Stoga, kad čovjeka promatramo kao osobu, ne smijemo ga nikada koristiti kao sredstvo u neku drugu svrhu nego uvijek trebamo imati na umu da on ima svoju vlastitu svrhu te stoga zaslužuje naše poštovanje.15 Iako je osoba u sebi jedinstvena cjelina, to ne znači da je u sebe zatvorena i sebi dovoljna. Naprotiv, ona je po svojoj naravi upuće- na na druge, na komunikaciju uma i ljubavi, na samoostvarivanje u zajednici s drugim osobama.16 Pitanje je kako sada urediti taj odnos među ljudima, odnosno kako urediti odnos između pojedinog čovje- ka i njegova pojedinačnog dobra s jedne strane, te društva i općeg dobra s druge strane. Kome treba dati prednost? Treba reći da rje- šenje nije jednosmjerno, odnosno ne možemo reći da je čovjek radi društva, ali niti da je društvo radi čovjeka. No ako imamo na umu to da je čovjek istodobno i individua i osoba, dobit ćemo jasno rješenje ovisno o tome s kojeg aspekta ga promatramo. Ako, naime, čovjeka promatramo kao individuu, onda je on jedan dio društva jer se, kako smo vidjeli, individua uvijek promišlja kao dio u odnosu na cjelinu. U tom će slučaju njegovo pojedinačno dobro biti podređeno općem dobru društva, u skladu s Aristotelovom tezom da je cjelina ispred dijela. Pod općim dobrom mislimo na sve ono što se raspodjeljuje na sve članove društva, a pridonosi njihovom materijalnom i duhov-

14 O razlici između 'netko' i 'nešto' u kontekstu rasprave o osobi vidjeti izvrsnu knjigu: Robert SPAE- MANN, Personen. Versuche über den Unterschied zwischen "etwas" und "jemand" (Stuttgart, 1998.). 15 Usp. Borislav DADIĆ, Odnos pojedinačnog i općeg dobra u perspektivi metafizike osobe, u: "Filo- zofska istraživanja“ 92 (2004.), sv. 1, str. 41-58, ovdje 51. 16 Usp. ibid., str. 48. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 551 nom razvitku: škole, bolnice, ceste, ali i dobri zakoni, običaji, tradicija, kultura jednako kao i sloboda, pravednost, hrabrost itd. Opće dobro nije samo ono što je korisno ili probitačno već, prvenstveno, i ono što se odnosi na ispravnost života i posljednju svrhu svakog čovjeka.17 Kada, pak, čovjeka promatramo kao osobu, tada je on sâm jedna cjelina koja se nikako ne može promatrati kao dio neke veće cjeline. Kao osoba, on je po svojoj besmrtnoj duši usmjeren prema konačnom, vrhovnom dobru i jedino tom dobru uvijek daje prednost pred svim drugim dobrima. Promatrajući s aspekta konačnog dobra, mogli bismo reći kako je i opće dobro nekog društva samo jedno od pojedinačnih dobara osobe koje mu služi da dostigne svoje konačno dobro. Zato u tom slučaju društvo treba biti u službi osobe, ono treba poticati razvoj i usmjerenje osobe prema njezinu konačnom cilju, a nikada se postaviti iznad nje. Kada čovjeka promatramo kao osobu, a to znači kao cjelinu, odnos između čovjeka i društva odjednom se obrće pa tako društvo na neki način postaje dijelom osobe.18 U nekim teorijama često se zaboravlja na jedinstvenost ljudske osobe pa ju se smatra samo dijelom društva koji u tom društvu ima svoju ulogu i svoju funkciju i tako pridonosi njegovu održanju. Jedna je od takvih teorija i hijerarhijski personalizam. Prema ovoj teoriji, svijet se kao cjelina sastoji od osoba koje su organizirane hijerarhijski, a to znači da svaka osoba zauzima određeni položaj u hijerarhiji i podređena je osobi koja se nalazi na višem stupnju hijerarhijske ljestvice. Tako bi ljudska osoba bila na jednom stupnju te ljestvice koji je iznad nekih "nižih" osoba, ali je zato podređena višim osobama kao što su naci- ja, čovječanstvo i, konačno, svemir. U ovakvoj teoriji svako realno jedinstvo postaje osobom. To znači da se jedna osoba promatra kao dio u odnosu na hijerarhijsku cjelinu i da svoju vrijednost dobiva iz odnosa s tom cjelinom, a to proturječi shvaćanju osobe kao cjeline i vrijednosti koje ima kao duhovno biće. Stoga je ovaj hijerarhijski personalizam u svojoj biti zapravo "antipersonalizam".19 No, nažalost, shvaćanje čovjeka nije pogrešno samo u teoriji već, posljedično, i u praksi. Često se zaboravlja da je čovjek osoba,

17 Usp. ibid, str. 50-51. 18 Usp. Jacques MARITAIN, Tri reformatora, str. 28-29. 19 Usp. Nikolaj A. BERDJAJEV, O čovekovom ropstvu i slobodi, str. 54. 552 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 jedinstvena i neponovljiva, s vrijednošću koja nadilazi društvo pa ga se svodi samo na individuu koja je dio društva te kao takva u službi društva ili pak, što je možda još češći slučaj, u službi drugih individua. Povijest nam za to daje niz primjera: od ropstva i feudalizma do komunizma, fašizma i nacizma. U najnovije vrijeme osobi slična opasnost prijeti od onoga što se u literaturi često naziva "globaliz- mom". U svim tim sustavima čovjek se koristi samo kao sredstvo za ostvarivanje nekih drugih, "viših" svrha. U totalitarnim režimima osoba je jedan atom u društvu, jedan njegov maleni dio koji sve svoje snage treba podložiti jedino društvu kao cjelini.20 S druge strane, ni individualizam koji se kao suprotnost totalitarističkim režimima javlja u modernom svijetu, a koji kao isključivu vrijednost postavlja apsolutnu slobodu individue i sva njezina prava, ne nudi odgovara- juće rješenje te se čini da se ove dvije krajnosti nekako svode na isto: ostaje se i dalje na razini odnosa dio – cjelina, odnosno individua – društvo i ne dolazi se do vrijednosti osobe. Ako se u totalitarističkim sustavima čovjek kao dio društvene cjeline koristi samo kao sredstvo za neku "višu" društvenu svrhu, onda u individualizmu čovjek kao individua postaje samo jednim djelićem materijalnog svijeta koji više ne samo da nema "višu" svrhu u društvu nego uopće više i ne zna koja je njegova svrha. Želeći ga osloboditi od ropstva druš- tva, individualizam čovjeka čini robom njega samoga, odričući mu njegovu konstitutivnu usmjerenost na druge, nužnu za njegovo samoostvarenje, ali i njegovu sposobnost transcendencije kako materijalnog svijeta tako i društva, te mogućnost usmjeravanja prema ko- načnom dobru. Naprotiv, on ga potiče brinuti se o sebi i samo o sebi, steći što više materijalnog bogatstva i trošiti, mami ga trenutačnim užicima, blještavim i "neodoljivim" ponudama i potiče ga brinuti se za vlastiti izgled, zdravlje i dug život. Sve to čovjeka zatvara u nje-

20 Izvrstan pregled raznih filozofskih teorija koje su u povijesti zagovarale borbu za dobro čovjeka, dok su u stvarnosti vodile njegovoj propasti, može se naći u knjizi Arhitekti kulture smrti (Donald DE MARCO – Benjamin D. WIKER, Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007.). O tiraniji društva nad osobom posebno vidjeti u ovom djelu članak o K. Marxu i A. Comteu. O ovom zadnjem čitamo: "Comte je posvema zanemario ono što zovemo cjelovitom osobom. On je čovjeka sveo na poslušnog, nesebičnog i pokornog altruista, a zatim ga je, lišivši ga tako najvećeg dijela njegova čovještva, pozvao da ljubi Čovječanstvo." Premda je Comte krasno proklamirao: "Moje načelo je ljubav, moja osnovica je Red, Moj cilj je Progres", ... "Krajnji rezultat njegove filozofije, međutim, je tiranija", zaključuje Donald De Marco (str. 132-133). B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 553 govoj sebičnosti, zarobljava ga i odvraća od njegove konačne svrhe i, razvijajući individualnost, ubija njegovu osobnost.21 Suvremena kretanja u društvu jasno pokazuju kako je liberalni individualizam doveo čovjeka na rub novoga ropstva, kao posljedice nove diktature koju je J. Ratzinger genijalno nazvao "diktaturom relativizma".22 Uvijek zapravo postoji ta opasnost od pogrešnog shvaćanja odnosa pojedinca i društva. Ne smije se zaboraviti kako je čovjek istovremeno osoba i individua te da je potrebno uvažavati oba ova aspekta. Ako ga svedemo samo na individualni aspekt, posljedice su nam već jasne – on postaje samo broj, jedinka gotovo beznačajna unutar društvene cjeline. Ukoliko smo već i svjesni da je on kao osoba sâm cjelina koja je sposobna nadići cjelinu društva, ipak ne smijemo zaboraviti da se njegov život nužno isprepliće sa životima drugih ljudi u tom društvu.23 Iz tog se razloga "društvo i treba odnositi prema osobi na dvostruki način. Prvo, ono treba dijeliti opće dobro na sve pojedince toga društva. Drugo, treba poštivati i promicati težnju osobe prema vrhovnome dobru, koje nadilazi dobro političke zajednice."24

3. Metafizička konstitucija osobe

U prvom dijelu članka nastojali smo istaknuti probleme – ali i njihova moguća rješenja – koji se javljaju kako u teoriji tako i u praksi zbog nepoznavanja i nepriznavanja vrijednosti i dostojanstva svake pojedine ljudske osobe. Kako bismo vidjeli na čemu se temelje vrijednost i dostojanstvo ljudske osobe iz kojih proizlazi zahtjev za poštovanjem i uvažavanjem osobe na svim razinama, neće nam biti dovoljan samo fenomenološki pristup – proučavanje onoga što

21 Usp. Jacques MARITAIN, Tri reformatora, str. 27-28. 22 Usp. Joseph RATZINGER, Omelia del cardinale Joseph Ratzinger decano del collegio cardinali- zio, Missa pro eligendo Romano pontefice – 18. aprile 2005. Evo te famozne Ratzigernove izjave, na koju će mnogi autori poslije pozivati: "Si va costituendo una dittatura del relativismo che non riconosce nulla come definitivo e che lascia come ultima misura solo il proprio io e le sue voglie" (cjeloviti tekst se može pronaći na webu: http://www.vatican.va/gpII/documents/homily-pro-eligendo-pontifice_20050418_it.html – 25.06.09.). Upravo je suvremeni relativizam u izravnoj suprotnosti s apsolutnom vrijednošću ljudske osobe. 23 Usp. Angelo SCOLA, Čovjek kao osoba. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003., str. 161. 24 Borislav DADIĆ, Odnos pojedinačnog i općeg dobra, str. 52. 554 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 osoba očituje prema van – već je potrebno izvršiti i jednu dublju, metafizičku analizu osobe te tako otkriti što je osoba u sebi, odnosno što je to što ju čini osobom i što u djelovanju obvezuje.

3.1. Metafizička analiza osobe Za Tomu Akvinskog "osoba znači ono što je najsavršenije u cijeloj prirodi – a to je supsistentni pojedinac razumske naravi".25 Ova savršenost osobe ne temelji se na tome kako osoba djeluje u ovom našem svijetu nego na onome što je ona u sebi, što je ona promatrana s metafizičkog aspekta. Klasična je definicija osobe ona Bo- etijeva koju je kasnije prihvatio i doradio Toma Akvinski: "Naturae rationalis individua substantia (individualna supstancija racionalne naravi)".26 Pojam supstancija uporabljen je kako bi se isključili akcidenti iz definicije, jer akcidenti nisu oni koji konstituiraju osobu. U vezi s tim pojmom nastale su rasprave koje su ukazivale na nedostatnost Boetijeve definicije. Kao jedan od prigovora Boetijevoj definiciji osobe navodi se kako se supstancija odnosi ili na prvu supstanciju – konkretnu pojedinačnu stvar, ili na drugu supstanciju – vrstu ili rod. U prvome bi slučaju dodatak "individualna" bio suvišan, jer prva supstancija jest individualna supstancija, dok bi u drugome slu- čaju taj dodatak bio pogrešan, budući da druga supstancija označava vrstu ili rod. Na taj prigovor Toma Akvinski odgovara da je najbolje shvatiti kako je "supstancija" u definiciji uporabljena u općenitom smislu – tako da obuhvaća i prvu i drugu supstanciju, a potom je pojmom "individualna" ograničena na prvu supstanciju.27 U svakom slučaju, u ovoj definiciji supstancija označava samostalno biće, ono koje postoji kao konkretno, pojedinačno. Takve supstancije nazivamo hypostasis. Ramon Lucas Lucas u tomističkom duhu objašnjava: "Tako shvaćena, supstancija je ontološko počelo koje samostalno postoji [subsistit] te je podmetak akcidentima [substat] i u njima se pojavljuje... Tko god tvrdi da određene kvalitete i određenja jesu

25 Toma AKVINSKI, S.Th. I., q. 29, a. 3; eng. pr.: http://www.newadvent.org/summa/1020.htm#1 (30. 3. 2007.). 26 BOETIJE, De persona et duabus naturis, PL, 64, c. 1343., eng. pr. u: http://www.newadvent.org/ cathen /11726a.html (30. 3. 2009). 27 Usp. Toma AKVINSKI, S. Th. I., q. 29, a. 1; eng. pr.: http://www.newadvent.org/summa/1020. htm#1, (30. 3. 2009.). B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 555 'od' nečega ili 'od' nekoga, na implicitan način upućuje na određenu supstanciju: moguće je tako više vlastitosti i čina staviti u odnos prema jednom te istom čovjeku."28 Ako, dakle, pojam individualne supstancije primijenimo na čovjeka, uočavamo da njegove vlastitosti i čini ne postoje sami u sebi nego postoje kao vlastitosti i čini nekog subjekta – supstancijalnog ljudskog individuuma. Supstancija je on- tološki uvjet postojanja svih obilježja, funkcija i djelovanja čovjeka. Zato čovjeka ne možemo svesti na zbroj njegovih obilježja ili pak čina. Supstancija je ta koja omogućuje jedinstvo čovjekova identiteta u prostoru, kao i njegovo trajanje u vremenu. Ako bismo čovjeka shvatili tek kao zbir njegovih čina, on bi izgubio svoj identitet i jedinstvo, ne bi bio "biće" već tek vlastito "činjenje".29 Toga je svjestan i N. Berdjajev koji, iako odbija supstancijalnost pripisati osobi jer metafizičke pojmove shvaća odveć statično, ipak kaže: "U realizaciji osobe netko se vječito mijenja, no taj netko ostaje ipak jedan te isti, sačuvana je istovjetnost."30 Dakle, bez obzira na sve moguće promjene koje čovjek tijekom života prolazi, on ipak uvijek ostaje taj jedan isti čovjek i bez obzira na sve razvojne faze kroz koje prolazi, on ipak zadržava jedinstvo i kontinuitet bivstvovanja. Smatramo da je ovo posebno potrebno naglasiti u raspravama o nekim bioetičkim pitanjima: od samog trenutka začeća pa sve do prirodne smrti čovjek zadržava svoj isti identitet i ljudsko dostojanstvo. Druga važna karakteristika osobe koju valja istaknuti u Bo- etijevoj definiciji jest individualnost osobe. Osoba je dakle neko konkretno, a ne univerzalno biće. Individualnost osobe znači kako njezino unutarnje jedinstvo tako i njezinu jedinstvenost, odnosno ra- zličitost od drugih i neponovljivost. Toma, pak, u svojoj definiciji koristi pojam "supsistentni pojedinac". Pojam subsistens označava individualnu supstanciju koja tvori potpunu cjelinu. Osoba, dakle, samostalno postoji kao cjelina.31 Romano Guardini u svojem promi- šljanju o specifičnosti ljudske osobe i njezinu odnosu prema svijetu koji je okružuje smatra da je individualnost ono što prvo uočavamo

28 Ramon LUCAS LUCAS, Antropološki status, str. 71. 29 Usp. ibid., str. 71-72. 30 Nikolaj A. BERDJAJEV, Ja i svijet objekata, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984., str. 145. 31 Usp. Ramon LUCAS LUCAS, Antropološki status, str. 75. 556 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 kod osobe i po čemu se ona razlikuje od drugih raznovrsnih bića, kao i od drugih pojedinaca unutar vrste kojoj i sama pripada. Zato je za njega individualnost "živo biće ukoliko predstavlja zaokruženo jedinstvo konstitucije i djelovanja".32 U uskoj vezi s pojmom individualnosti jest i pojam naravi. Na- ime, individuum označava pojedinačnog pripadnika određene vrste, odnosno naravi. Narav je, prema Tomi Akvinskom, ono po čemu neku stvar zovemo naravnom, a neka stvar naziva se naravnom po tome što ima određenu formu pa je, prema tome, forma naravne stvari donositeljica njezine naravi. Pojam naravi najprije je označavao samo rođenje nekog bića, a kasnije je njezino značenje preneseno na počelo tog rađanja, a zatim i na počelo gibanja. Budući da je počelo gibanja u stvari koja je podložna gibanju materija ili forma te stvari, onda i njih zovemo narav, a budući da materija i forma sačinjavaju bit stvari, pojam naravi proširen je i na bit bilo koje stvari koja postoji u prirodi, a tu bit izražava definicija.33 Niti jedna od dosad spomenutih karakteristika ne čini onu bitnu razliku osobe. Naime, u svijetu oko nas uočavamo mnoge individualne supstancije koje pripadaju nekoj vrsti ili naravi, bilo u živom bilo u neživom svijetu. Prema tome, i kamen na našem putu jedna je individualna supstancija, baš kao i tulipan u mom vrtu ili lastavica koja prolijeće ispred moga prozora, no to ih ipak ne čini osobama. Međutim, svaka osoba nužno jest i individualna supstancija. Ono što je razlikuje od ostalih individualnih supstancija koje nisu osobe jest njezina racionalnost. Robert Spaemann posebno je istaknuo činjenicu kako se osobe ne mogu jednostavno poistovjetiti s njihovom naravi, one nisu jednostavno njihova narav nego one posjeduju tu narav. Zato za njega biti osoba znači "bivstvovati na način razumske naravi".34 Racionalnost, kao specifičnu odrednicu osobe, posebno vezujemo za dvije ljudske moći: razum, kao spoznajnu moć i volju, kao moć težnje, točnije, razumske težnje. Zahvaljujući ovim moćima, čovjek može upravljati vlastitim djelovanjem, a ne samo

32 Romano GUARDINI, Mondo e persona, str. 136. 33 Usp. Toma AKVINSKI, SCG, IV., c. 35.; hrv. pr.: Suma protiv pogana, sv. II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 923-925. 34 Robert SPAEMANN, Persone, Laterza, Roma – Bari, 2005., str. 32. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 557 ponašati se automatski ili instinktivno. Razum i volja na poseban su način upućeni na zadnji temelj cjelokupne stvarnosti što znači i na zadnji temelj osobe i njezina dostojanstva, odnosno na bitak (esse) ili akt bivstvovanja (actus essendi). To je na izvrstan način objasnio Ivan Kozèlj u svom djelu Savjest, koji u duhu skolastike, ali i nekih modernih personalističkih filozofa, objašnjava kako mi, spoznavajući objektivnu stvarnost oko sebe, tj. spoznavajući ono što postoji, ono što jest, spoznajemo i sami sebe kao otvorene prema toj stvarnosti, odnosno otvorene prema svemu što jest. Tu je našu otvorenost još i Aristotel ispravno shvatio rekavši kako je "duša na neki način sve postojeće",35 budući da svojim umom može obuhvatiti sve što jest. Naša je spoznaja univerzalna i sveobuhvatna, a ne partikularna.36 Dalje Kozèlj nastavlja kako "psihološka analiza daje pravo sv. Tomi kada na različite načine ponavlja: 'Ono što um najprije kao najpoznatije zamišlja, i na što konačno sve svoje misaono znanje svodi, je biće.' ... Kad god i kako god naša misao prolazi iz potencije u akt, njezin akt je u srži uvijek 'esse – biti, bitak', u njem i po njem sve dohvaća i izražava, što uopće na bilo koji na- čin dohvatiti i izraziti može."37 Dakle, kao i naše postojanje, naše je mišljenje i naše djelovanje utemeljeno na bitku. Ne na nekom po- jedinačnom određenom biću već na bitku samom. Ova otvorenost razuma prema univerzalnosti očituje se i u našoj razumskoj težnji, odnosno volji. Naime, budući da smo sposobni spoznavati stvari pod aspektom univerzalnoga, mi spoznajemo ne samo partikularna dobra već i univerzalno dobro, a onda i težimo za njim. Spoznavši vrijednost univerzalnog dobra, čovjek se ne može nikada u potpunosti zadovoljiti ostvarivanjem pojedinačnih dobara već uvijek teži za ostvarivanjem onog univerzalnog dobra – dobra kao takvog. Stoga svrha cjelokupne ljudske težnje, kao i ljudskog djelovanja, ostaje posjedovanje tog dobra u punini, odnosno posjedovanje bitka u punini. Bitak na koji je čovjek u svom mišljenju i djelovanju upravljen stvarnost je neovisna o našim mislima, to je supsistentni bitak, biće kojemu je bit vlastiti bitak. To nije sveukupnost stvarnosti niti tek

35 ARISTOTEL, O duši, III. 431 b; hrv. pr., Naprijed, Zagreb, 1996., str. 84. 36 Usp. Ivan KOZÈLJ, Savjest, FTI, Zagreb, 1990., str. 196-197. 37 Ibid., str. 197-199. 558 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 neki apstraktni pojam već realno postojeća stvarnost, štoviše, temelj sveukupne stvarnosti koji daje bivstvovanje svemu što jest.38 Osoba, prema tome, nije samo svojim postojanjem utemeljena na Bitku već je prema njemu usmjerena i svojim specifičnim moćima – razumom i voljom. Odatle njezina vrijednost i dostojanstvo. Ipak, važno je reći kako racionalnost ne znači samo njezino aktualno provođenje ili djelovanje već samu moć, i to konstitutivnu moć otvoriti se cjeloku- pnosti bitka. Možemo zaključiti da racionalnost ne mora biti prisutna kao aktualno djelovanje konkretnog bića već je dovoljno da bude prisutna kao njegova moć.39 Stoga možemo reći da je osoba i onaj čovjek koji je u komi ili spava, isto kao što je to i mentalno zaostao čovjek, ili fetus. Iako mi spoznajemo osobu preko njezina djelovanja, preko njezinih manifestacija, to ne znači da su njezina djelovanja i manifestacije ono što je konstituira kao osobu. To su sve akcidenti ispod kojih se krije supstancija, njihov subjekt. Stoga ne možemo sa sigurnošću tvrditi kako nema osobe tamo gdje nema djelovanja koja su inače karakteristična za osobu. Važno je ispravno shvatiti načelo agere sequitur esse (djelovanje slijedi iz bivstvovanja) – nije netko osoba zato što djeluje kao osoba ili zato što se takvim pokazuje već upravo suprotno: netko djeluje kao osoba i pokazuje se kao osoba zato što jest osoba.40 Nepriznavanje ove činjenice dovodi nas opet do teških posljedica na bioetičkom planu: nepriznavanje osobnog dostojanstva hendikepiranoj osobi, osobi u komi ili, pak, nerođenom djetetu moglo bi dovesti do toga da pomislimo kako je s takvim ljudima moguće postupati kako se hoće. Boetijeva definicija koju smo do sada analizirali ne odnosi se izravno i isključivo na ljudsku osobu. Naime, znamo da su prve rasprave o osobi potekle iz teološke kristološke i trinitarne problematike, a u kršćanskoj teologiji osobe nisu samo ljudi već i anđeli i, prvenstveno, sâm Bog. Zato je, kad govorimo o ljudskoj osobi, uz spomenute karakteristike istaknute u Boetijevoj definiciji – supstan-

38 Usp. ibid., str. 199-203. 39 Naravno, ovdje se moć shvaća u smislu onoga što klasična metafizika naziva moć djelovanja (potentia agendi), a ne moć bivstvovanja (potentia essenedi). O različitim tipovima akta i potencije vidjeti u izvrsnoj knjizi: Luis CLAVELL – Miguel Pérez DE LABORDA, Metafisica (EUSC, Roma, 2006., str. 147-154). 40 Usp. Ramon LUCAS LUCAS, Antropološki status, str. 84. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 559 cija, individua, narav, racionalnost – potrebno još posebno naglasiti i jedinstveni spoj duše i tijela koji konstituira ljudsku osobu. Vrlo je važno da ova dva načela ne shvaćamo kao dvije različite stvari, neovisne jednu o drugoj. Toma Akvinski kaže kako tijelo i duša nisu dvije odvojene supstancije već iz ta dva načela nastaje jedno realno postojeće biće.41 Zato kada biolog proučava ono tjelesno u čovjeku, nikada zapravo ne izučava nešto što je samo tjelesno već ono što je ljudsko, pa stoga i osobno. Samo tijelo bez duše ne postoji, kao što ni duša ne postoji bez tijela. Stoga su neodržive one teze po kojima bi ljudski embrij doista bio čovjek, ali ne i osoba. Takve teze podra- zumijevaju da osoba označava samo duhovni vid čovjeka koji bi na neki način bio izvana pridodan onom tjelesnom u trenutku kada bi ovaj dosegao određenu zrelost. Takvo je stajalište neodrživo, budući da je osoba jedinstvo duše i tijela koje se razvija bez kvalitativnih skokova.42 Pojam osobe u potenciji – što bi, prema nekima, bila zigota ili embrij43 – nema nikakva utemeljenja jer prijelaz iz potencije u akt nikada ne mijenja narav toga bića već ga dovodi do punine – ono može postati samo ono što već jest po svojoj naravi i ništa drugo. Zato, metafizički gledano, ljudsko biće od samog trenutka začeća treba biti poštivano kao osoba.44 Jedinstvo duše i tijela nije nužno imati na umu samo kad se raspravlja o pitanju dostojanstva osobe prije njezina rođenja. Svako je nasilje nad tijelom čovjeka nasilje nad osobom. Zato tragedija mučenja i stradavanja u logorima i ka- znionicama totalitarnih sustava kojima je povijest svjedočila, a koja se na žalost ponavljaju i u suvremenim "demokratskim" društvima, nije prvenstveno tragedija stradavanja ljudskog tijela već tragedija stradavanja i poniženja osobe. Kako Berdjajev kaže, "duševni život prožima čitav život tijela, kao što i tjelesni život djeluje na život duše. Postoji vitalno jedinstvo duše i tijela u čovjeku... Prava ljudskog tijela zbog toga su već povezana s dostojanstvom osobe, a naj- gora posezanja za osobom prije svega bivaju posezanja za tijelom.

41 Usp. Toma AKVINSKI, SCG, II., c. 69.; hrv. pr., sv. I., str. 655. 42 Usp. Ramon LUCAS LUCAS, Antropološki status, str. 95. 43 Embrij označava novu jedinku koja nastaje začećem, dok zigota označava prvi stadij embrija, tj. stanicu koja nastaje spajanjem spermatozoida i jajne stanice u činu začeća. (Usp. Ramon LUCAS LUCAS, Bioetika za svakoga, Verbum, Split, 2007., str. 115.) 44 Usp. Ivan FUČEK, Osoba, savjest, str. 38-39. 560 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 More glađu, tuku i ubijaju prije svega ljudsko tijelo i, preko tijela, to se rasprostire i na cijelog čovjeka."45

3. 2. Osobine ljudske osobe Iz metafizičke konstitucije osobe proizlaze i neke njezine bitne vlastitosti koje se jasno pokazuju na fenomenalnoj razini promatranja, tj. u djelovanju osobe u svijetu koji ju okružuje. Mi smo svjedoci ovog manifestiranja u svakodnevnom iskustvu, kako u odnosu na nas same tako i u odnosu na druge osobe oko nas. Kako bismo kompletirali naše istraživanje o ljudskoj osobi, osvrnut ćemo se na one njezine bitne vlastitosti, bez čijeg poznavanja ne možemo imati potpunu sliku o tome što je to ljudska osoba. Prvo ćemo proučiti neotuđivost osobe.

Neotuđivost Neotuđivost proizlazi iz činjenice da osoba ne postoji u drugome nego u sebi. Moje "biti osoba" jest neotuđivo, to mi se ne može oduzeti. Osoba ne može biti oteta od drugoga jer posjeduje vlastiti ontološki identitet koji proizlazi iz njezina akta bivstvovanja i nepre- nosiv je na drugoga. Osoba, stoga, pripada samoj sebi i nije otuđiva. Zato osoba posjeduje poseban ontološki individualitet u usporedbi s drugim individualnim bićima oko nas. To je ono što je I. Duns Skot nazivao posljednjom samoćom (ultima solitudo).46 Svaka se vrsta, pa i ljudska, može povećavati i smanjivati, ali se osoba ne može ni umnažati ni poništavati. Meni se sve može uzeti, ali ne i ono "biti osoba". Zato će R. Guardini, želeći istaknuti ovu vlastitost osobe, napisati kako "ono biti sam svoj, u konačnici znači da ne mogu biti posjedovan od neke druge instancije, nego pripadam sebi".47 To zna- či da me netko može oteti iz mog doma ili moje prirodne društvene sredine, da me može zatvoriti u zatvor ili učiniti robom, ali to se odnosi samo na moju psihofizičku dimenziju. Mene kao osobu nitko

45 Nikolaj A. BERDJAJEV, O čovekovom ropstvu i slobodi, srp. pr., str. 46-47. 46 Usp. John DUNS SCOTUS, Opus Oxoniense, III d.1, 1, br. 17, u: Robert SPAEMANN, Persone, str. 36. 47 Romano GUARDINI, Mondo e persona, str. 148. To ne znači da ono nasilje koje se može izvršiti nad mojom psihofizičkom dimenzijom nema utjecaja na moju cjelovitu osobu, ali taj utjecaj nije odlučujući i ne omogućava drugome da me može otuđiti i posjedovati. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 561 ne može oteti ili posjedovati jer osoba ne podliježe relaciji posjedovanja.48 Ne samo da ja kao osoba ne mogu biti otuđen od nekoga drugoga, što bi značilo negativno djelovanje drugog čovjeka ili društva na mene kao osobu, nego isto tako nitko drugi ne može mene zamijeniti u onim stvarima i situacijama kada ja djelujem kao osoba. Ne može, na primjer, nitko umjesto mene donijeti slobodnu odluku i preuzeti odgovornost za tu odluku. Sloboda i odlučivanje pripadaju isključivo osobi i jedino ona može snositi odgovornost za slobodne čine. Ova pozicija ističe neprocjenjivu vrijednost svakog čovjeka i u suprotnosti je sa svakim pozitivizmom koji, budući da smatra kako spoznajemo samo ono do čega dolazimo na temelju osjetilnog iskustva, ne dolazi do osobe koja je duhovna stvarnost.

Jedinstvenost Svaki je čovjek kao individuum nositelj ljudske naravi. Tom ljudskom naravi on dijeli zajedničke karakteristike s ostalim pripadnicima ljudske vrste. No čovjek nije samo jedinka ljudske vrste već je on, kao osoba, jedna konkretna cjelina koja ima sve karakteristike ljudske naravi, ali tako da su te karakteristike u njoj prisutne na jedan apsolutno jedinstven način pa možemo reći kako egzistencija ljudske osobe transcendira samu ljudsku narav. Dostojanstvo ljudskog bića ne temelji se, dakle, na tome što ono participira na zajednič- koj ljudskoj naravi već na tome što je ono neponovljiva, jedinstvena ljudska osoba.49 Govoreći na svoj način o osobi, Berdjajev kaže kako u njoj postoji puno toga naslijeđenog, povijesnog, tradicionalnog, društvenog i rodbinskog, ali to sve zajedno nije ono što osobu čini osobom. Za njega "osoba je izuzetak, a ne pravilo. Tajna postojanja osobe je u njenoj apsolutnoj nezamjenjivosti, u njenoj jednokratnosti i jedinstvenosti, u njenoj neusporedivosti... 'Osobno' je originalno, povezano s prvoizvornikom, potpuno. Osoba je obavezna izvršavati samobitne, originalne, stvaralačke postupke i samo to je i čini osobom, predstavlja njenu jedinstvenu vrijednost."50

48 Usp. ibid., str. 148. 49 Usp. Ramon LUCAS LUCAS, Antropološki status, str. 77. 50 Nikolaj A. BERDJAJEV, O čovekovom ropstvu i slobodi, str. 40-41. 562 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Ako bismo zanemarili ovu bitnu vlastitost osobe, te ju sveli samo na jednu zamjenjivu jedinku unutar ljudske vrste, ne bi bilo ni- kakvih moralnih poteškoća kada bismo jednu takvu jedinku uništili i zamijenili je nekom drugom. Ionako bi ona kao takva bila samo dio ljudske vrste i, prema tome, njoj kao cjelini podređena. Koliko god ovakva pomisao izgledala zastrašujućom, ona ipak malo-pomalo pušta svoje korijenje u praksi. Naime, sva biotehnološka nastojanja oko kloniranja "etički" se opravdavaju tezom da bi kloniranje mnogo pridonijelo boljitku čovječanstva, razvoju i usavršavanju ljudske vrste itd. No pritom se ne misli na to kako ljudska vrsta u stvarnom životu ne postoji kao ljudska vrsta već samo kao mnogo konkretnih pojedinih ljudi, kao konkretne pojedine ljudske osobe. Kloniranjem se želi proizvesti jedna osoba, identična nekoj drugoj, već postoje- ćoj osobi, na način da se postigne njezina genetička istovjetnost s "originalom". Osnovna zabluda u ovom pokušaju leži u tome što se osobu ne može klonirati. Čak ako bi se i proizvela osoba identičnog genetičkog koda, ne može se proizvesti identična osoba jer osobu ne čini samo skup gena. Zato je R. Guardini sasvim u pravu kada kaže da bi se "smisao osobe poništio kada bi ja mogao biti dvaput".51 Osoba je jedno konkretno jedinstvo duše i tijela, a dušu se kao duhovno načelo ne može proizvesti iz materije, ne može ju se kopirati niti umnažati. Ljudska osoba, iako ima materijalno načelo koje ju čini individuom i dijelom ljudske vrste, ima i duhovno načelo koje ju čini jedinstvenom i neponovljivom.52 Kao jedinstvo ta dva načela, ljudska osoba nikada ne može biti kopirana, bez obzira na to koliko se visok stupanj sličnosti uspio postići između dvije osobe u psihofi- zičkom pogledu, to ipak uvijek ostaju dvije različite osobe, svaka sa svojom jedinstvenošću, vrijednošću i dostojanstvom.

Pojedinačnost Metafizička je analiza pokazala da je osoba jedna pojedinačna konkretna stvarnost, konkretno supstancijalno jedinstvo duše i tijela utemeljeno na jednom aktu bivstvovanja, koje utemeljuje sve ostale savršenosti koje to pojedinačno biće ima ili može imati. Zato ga Bo- 51 Romano GUARDINI, Persona e mondo, str. 149. 52 Ramon LUCAS LUCAS, Antropološki status, str. 77-79. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 563 etije naziva individualnom supstancijom, a K. Wojtyla odatle izvlači njegove temeljne vlastitosti nepromjenjivosti i jedinstvenosti.53 Ovo biće samo sebe u kontekstu rasprave o osobi iskazuje zamjenicom "ja", a drugi mu se obraćaju s "ti". Zato pojedinačna osoba uvijek ima prednost pred kolektivnim bićima, kakvo je društvo ili drža- va, koja čine tek akcidentalno jedinstvo. Stoga su kolektivi uvijek u službi pojedinačne osobe. Odnosu društva i osobe posebnu je pozornost posvetio Berdjajev, boreći se za dostojanstvo osobe i pokazuju- ći kako ona kao cjelina za sebe nikada ne može biti sredstvom neke druge, ma kako velike cjeline. Naglašava kako "osoba kao cijelo u sebi ne pripada nijednom sistemu i planu".54 No, s druge strane, on se suprotstavlja svakom individualističko-egoističkom shvaćanju osobe koje bi pretpostavljalo samodostatnost i zatvorenost čovjeka u sebi, te nastavlja kako osoba "uvijek pretpostavlja drugo, ona je usmjerena k drugome, ona izlazi iz sebe".55 Dakle, istinske odnose s drugim ljudima mogu ostvariti tek onda kada svakoj pojedinoj osobi priznam onu istu vrijednost i dostojanstvo koje priznajem i sebi kao osobi. No dostojanstvo ljudske osobe ne može biti samo lijep pojam koji nije ni na čemu utemeljen. Dostojanstvo ljudske osobe mora imati svoj temelj duboku ukorijenjen u samom biću. A. Loba- to smatra da se taj temelj nalazi u "samom bitku, koji se pokazuje istovremeno pojedinačan i mnogostruk",56 te na taj način osigurava dostojanstvo pojedinoj osobi, kao i zajednici osoba u kojima se pojedinac ostvaruje. Romano Guardini u djelu Osoba i sloboda ističe tri karakteristike osobe: samopripadanje osobe, nezamjenjivost osobe i samo- jamstvo osobe. A to u slučaju osobe znači: "Ja ne mogu biti nastanjen od nekog drugog te sam u odnosu na sebe sam sa sobom. Ne mogu biti predstavljen od nekoga drugoga, ne može netko za mene kao osobu jamčiti nego ja sam jamac samome sebi. Ne mogu biti zamijenjen s nekim drugim jer ja sam ja jedini ja."57

53 Usp. Antonio NEGRI, De persona. L'indomabilita dell'individuo, Spirali, Milano, 2004., str. 258. 54 Nikolaj A. BERDJAJEV, Ja i svijet objekata, str. 132. 55 Ibid., str. 132. 56 Abelardo LOBATO, La dignità della persona umana. Privilegio e conquista, Edizioni Studio Do- menicano, Bologna, 2003. str. 69. 57 Romano GUARDINI, Persona e libertà, La Scuola, Brescia, 1987., str. 181-182. 564 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Cjelovitost Filozofski način promatranja bilo koje stvari jest uvijek takav da se pita što je ta stvar u sebi i da ju se promatra u njezinoj cjelovitosti. Na isti način filozofija pristupa i ljudskoj osobi. Suprotno tome, pozitivne znanosti uvijek parcijalno pristupaju čovjeku pa čovjek biva samo individua, jedan dio u odnosu na npr. prirodu (biologija) ili na društvo kao cjelinu (sociologija). Iako na svom području mogu imati istinita otkrića, ova shvaćanja donose samo djelomičnu istinu o čovjeku pa u slučajevima kada se ona apsolutiziraju kao jedina i cjelovita istina, dolazi do neprihvatljivog antropološkog redukcionizma. Zadatak je filozofije, imajući u vidu ove pojedinačne istine, dati svoj specifičan doprinos u ispravnom i cjelovitom shvaćanju ljudske osobe. Već je bilo rečeno da je osoba pojedinačna, konkretna supstan- cijalna cjelina sastavljena od duše i tijela. Duša i tijelo kao dva suna- čela čine jedno stvarno, supstancijalno i osobno jedinstvo čovjeka. Ili, kako je to Ivan Fuček jasno istaknuo, "duša i tijelo tvore bitno i supstancijalno jedinstvo – jedan bitak (unum esse) i jedno bivstvovanje (unam exsistentiam)."58 Dakle, ljudska duša nije shvaćena kao neka odvojena supstancija koja bi se na izvanjski način sjedinjavala s ljudskim tijelom već je ona forma ili prvi akt tijela koje ima život u potenciji. Ona je načelo koje određuje i organizira tijelo i čini da biće jest to što jest.59 Zahvaljujući tom duhovnom načelu, osoba nadilazi materijalni svijet u koji je uronjena svojom tjelesnošću, te se nikada ne može smatrati jednim njegovim dijelom, ne može, kao duhovna stvarnost, nikada biti dijelom neke veće cjeline budući da je ona uvijek cjelina za sebe. Vlastito je materiji da se može dijeliti, ali duh se ne može dijeliti i zato se duhovna stvarnost ne može promišljati u kategorijama dio-cjelina. Stoga su pozitivne znanosti tek djelomično u pravu kad čovjeka određuju kao dio nekih većih cjelina: društva, prirode ili svemira. Točno je da čovjek kao tjelesno biće, kao individua, doista pripada tim cjelinama, ali taj isti čovjek prvenstveno je osoba i, prema tome, cjelina za sebe. Berdjajev osobu naziva izvornom cjelovitošću i jedinstvom koje nije determini-

58 Ivan FUČEK, Osoba, savjest, str. 41. 59 Usp. Ramon LUCAS LUCAS, Antropološki status, str. 86-87. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 565 rano odnosima dio-cjelina već je prvenstveno sloboda i mogućnost pobjede nad determinacijom materijalnog svijeta.60 Stoga se osobu uvijek treba promatrati kao svrhu samoj sebi, a nikada kao sredstvo za postizanje nekih drugih svrha, nikada u službi nekih većih cjelina. Ona se jednostavno ne može ubrojiti među kategorije sredstava jer po svojoj biti i mogućnosti realizacije može pripadati samo kraljev- stvu svrha, i samo se u tom smislu može i promatrati. To ne znači da ljudska osoba tijekom povijesti nije bila iskorištavana kao sredstvo drugih pojedinaca ili kolektiva kako bi postigli neke svoje ciljeve, ali se želi istaknuti kako takvo postupanje s osobom nije dopušteno i u suprotnosti je s biti i dostojanstvom ljudske osobe. Ovu je ideju E. Mounier jasno istaknuo na sljedeći način: "Nijedna druga osoba, još i više, nijedan kolektiv, nijedan organ društva ne može legitimno koristiti [osobu] kao sredstvo."61

Relacionalnost Mnogi su suvremeni filozofi istaknuli upravo relacionalnost kao najvažniju karakteristiku osobe. No još je i Boetije smatrao da relaciju označava svaka riječ koja se pripisuje osobi. Isto to prihvaća i Toma Akvinski nadodajući kako se niti jedna riječ ne pripisuje osobi u strožem smislu od riječi osoba te tako sama riječ osoba označava upravo relaciju.62 Personalizam koji se razvija na temeljima Boetija i Tome naziva se ontološki personalizam i on osobu promatra u njezinim ontološkim odnosima. Pokazuje kako su za ljudsku osobu bitna četiri temeljna odnosa: unutarosobni (intrapersonalni) odnos, tj. odnos sa samim sobom; međuosobni (interpersonalni) odnos ili odnos sa svim drugim ljudima; kozmički (ekološki) odnos, tj. odnos sa svime što nije čovjek, a postoji u svijetu, i na kraju transcendentalni ili religiozni odnos, tj. odnos prema najvišem biću – Bogu. U novije se vrijeme javlja drugi tip personalizma, tzv. dijaloški personalizam, koji ističe nužnost odnosa za osobu jer osoba putem odnosa živi i razvija se i jedino se na takav način može ostvariti. Najznačajniji su 60 Usp. Nikolaj A. BERDJAJEV, O čovekovom ropstvu i slobodi, str. 50. 61 Emmanuel MOUNIER, Manifeste au service du personnalisme, u: Antonio NEGRI, De persona, str. 89. 62 Usp. Toma AKVINSKI, S. Th. I., q. 29., a. 4.; eng. pr.: http://www.newadvent.org/summa/1020. htm#1, (30. 3. 2007.). 566 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 predstavnici ovog tipa personalizma S. Kierkegaard, J. H. Newman, F. Ebner i M. Buber.63 Relacionalnost, odnosno otvorenost osobe prema svijetu i drugim bićima u svijetu, moguća je zahvaljujući slobodi koju ljudska osoba duguje svojoj duhovnoj naravi. Kao slobodno biće, čovjek ima svoj bitak u sebi i za sebe, ali ne i od sebe. Svoj bitak čovjek dobiva participacijom od bića koje je sâm bitak i koji svemu što jest daje bitak. Darujući bitak ljudskoj osobi, on s njoj ostvaruje poseban metafizički odnos, koji utemeljuje i samu mogućnost za ostvarivanje odnosa s drugim bićima u svijetu, koju osoba ima i koju stalno ak- tualizira u komunikaciji s drugima. Dijaloški personalizam posebno ističe činjenicu da se u ovoj komunikaciji s drugima osoba ne gubi nego potvrđuje. Naime, "osoba ostaje osobom čak i kada se ostvaruje u drugoj osobi".64 Ona tada ljubi drugoga kao samoga sebe, a sebe kao drugoga, naravno, ostajući cijelo vrijeme svoja. Ovo je moguće samo u ljubavi koja na najbolji način izražava ovaj metafizički temelj njezine relacionalnosti. To se posebno očituje u odnosu koji osoba ostvaruje sa samim bitkom u sebi od kojega dobiva svoje biti u sebi i biti za sebe. Osobu kao slobodno biće karakterizira samoposjedovanje s jedne, i otvaranje prema drugima s druge strane, a njezino istinsko samoostvarenje zbiva se tek kada njezino biti za sebe postane biti za drugoga, i to u konačnici biti za onoga koji joj daje njezino biti u sebi i biti za sebe i koji je temelj njezine slobode.65 Ovo biti za drugoga znači drugome se darovati, odnosno drugoga ljubiti, što znači da se osoba ostvaruje upravo ljubavlju. Time se želi reći kako se osoba ne može ostvariti zatvarajući se u sebe i podižući barijere između sebe i drugih. To se najbolje očituje u ljubavi između muškarca i žene koja predstavlja najviše ostvarenje ljubavi u ljudskoj naravi. Naime, čovjek uvijek i jedino postoji ili kao muškarac ili kao žena. I zato "ni jedan čovjek ili ni jedna žena ne može, po sebi, biti cjelovit čovjek. On ima uvijek pred sobom drugi način, njemu nedostupan, da bude

63 Usp. Ivan FUČEK, Osoba, savjest, str. 43-45. 64 Antonio NEGRI, De persona, str. 119. 65 Usp. Angelo SCOLA, Čovjek kao osoba, str. 46-48. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 567 on."66 To znači, da bi se čovjek ostvario, da bi doživio vlastito ispu- njenje, treba drugoga i treba se drugome otvoriti. Osoba je svjesna činjenice da ona sama ne iscrpljuje sve bogatstvo subjektivnosti, svijesti o samoj sebi, samoposjedovanja i slobode, odnosno otvorenosti bitka kao takvoga. Upravo svojom subjektivnošću i unutrašnjošću osoba postaje svjesna svoje nekompletnosti i ograničenosti, čime se odmah otvara prostor za drugotnost, ostvarenje relacionalnosti.67 Zabluda je egocentrika kako štiti svoje dostojanstvo zatvarajući se u sebe i postavljajući oklop oko sebe. Baš naprotiv, on se time odriče svoga dostojanstva jer zatvara put vlastitom samoostvarenju i dose- zanju smisla života. Tako egoizam nije samopotvrđivanje već, naprotiv, samoodricanje.68 Ljubav muškarca i žene, iako temeljna, nije jedina vrsta ljubavi u ljudskom svijetu. Iz nje izrastaju manje i veće zajednice ljubavi, među kojima prvo mjesto svakako zauzima obitelj kao osnovna jedinica društva. Nadalje, tu su i druge manje i veće zajednice i druš- tvene jedinice i, na kraju, velike političke i kulturne tvorevine kao što je država.

Autonomija Autonomija ili neovisnost svake osobe proizlazi iz činjenice da je svaka osoba biće obdareno razumom i svojim aktom bivstvovanja. Toma Akvinski kaže da svako razumno biće ima suverenost nad svojim činima, odnosno da je gospodar svojih čina.69 Kritičari raciona- lizma u devetnaestom stoljeću postavljali su instinkte nasuprot umu kao one koji doista pokreću ljudsko djelovanje.70 No treba reći kako prirodni instinkti ne određuju čovjekovo ponašanje već čovjek njima upravlja svojim razumom i služi se njima u ostvarivanju svoje ko- načne svrhe. Kada kažemo da je osoba biće koje je gospodar svojih čina, to ujedno znači da je ona biće koje za te čine snosi odgovornost te da nitko ne može umjesto nje odlučivati niti odgovarati za njezine

66 Ibid., str. 153. 67 Usp. J. DE FINANCE, Persona e Valore, EPUG, Roma, 2003., str. 63-64. 68 Usp. Vladimir SOLOVJOV, Smisao ljubavi, Sfairos, Beograd, 1988., str. 21-23. 69 Usp. Toma AKVINSKI, S. Th., I., q. 29., a. 1.; eng. pr.: http://www.newadvent.org/summa/1020. htm#1, (30. 3. 2007.). 70 Usp. Volker GERHARDT, Samoodređenje, Demetra, Zagreb, 2003., str. 215. 568 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 čine. Stoga možemo reći da je čovjek pri svakom izboru sâm sa sobom. Toga su na poseban način bili svjesni suvremeni filozofi. Tako Nikolaj Berdjajev piše o teškoćama koje sloboda sa sobom nosi, o teškoći izbora, o slobodi koja se rađa iz boli jer znači sukob sa zlom u sebi i oko sebe, sukob s ustaljenim navikama, sukob s kompromi- sima. Ruski filozof primjećuje kako mnogi nisu spremni na tu bol te se odriču slobode i pristaju na ropstvo samo da ne bi morali trpjeti bol.71 Drugi su suvremeni filozofi pokušavali suprotstavljati narav i slobodu, kao dva antipoda koja se isključuju. Ovo je proizlazilo iz pogrešnog shvaćanja ljudske slobode kao apsolutne neograničenosti čovjeka u svakom smislu. Čovjek naprosto to nije i to nam pokazuje kako povijest ljudske misli tako i naše svakodnevno iskustvo. Zato bi bilo pogrešno narav shvaćati kao neprijateljicu slobode. Sloboda je zapravo aspekt naše naravi. Naša je narav uvjet naše slobode, a ne njezina neprijateljica. To se može razumjeti kada se ima na umu činjenica da osim slobode od, postoji i sloboda za, koja je prava afir- mativna sloboda i u kojoj se najbolje očituje naša ljudska neovisnost i autonomija. A upravo je to ono što je najteže suvremenoj misli prepoznati kao čovjekovu realnost.72 Vidimo, stoga, kako na području slobode posebno dolazi do izražaja posebnost i originalnost ljudske osobe. To na još dramatičniji način izražava danski filozof Søren Ki- erkegaard u svom djelu Strah i drhtanje. On suprotstavlja tragičnog junaka i viteza vjere, pokazujući kako tragični junak uvijek ima opće norme djelovanja i pravila na koja se može osloniti i kojima se može opravdati, pomoću kojih ga, u krajnjoj liniji, i drugi mogu razumjeti. Vitez vjere je, naprotiv, sâm pred svojim izborom. On nema općih normi u koje bi mogao uklopiti svoje djelovanje i pomoću kojih bi ga drugi mogli razumjeti. Nema toga jezika, nema tog oblika komunikacije kojim bi on drugima mogao posredovati teškoću svoje situacije. On kao osoba, original sa svojom izvornom situacijom, stoji sâm pred Apsolutom i pred svojim izborom.73 Iako se S. Kierke- gaard u svojim djelima radije služi izrazom individuum nego osoba, njegovo shvaćanje slobode i jedinstvenosti čovjekove odluke očituje

71 Usp. Nikolaj BERDJAJEV, O čovekovom ropstvu i slobodi, str. 44. 72 Usp. J. DE FINANCE, Persona e Valore, EPUG, Roma, 2003., str. 76. 73 Usp. Søren KIERKEGAARD, Strah i drhtanje, Verbum, Split, 2000. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 569 kako je on zapravo duboko svjestan neponovljivosti ljudske osobe koja se nikako ne može uklopiti u neke opće kalupe nego ih nadilazi kao jedinstvena duhovna stvarnost.

Umjesto zaključka

Premda je filozofska razrada ideje o osobi općenito, pa tako i o ljudskoj osobi, započela razvojem filozofije u okvirima ranog kršćanskog srednjovjekovlja, nastavila se tijekom najviših dosega skolastičke misli, te za neko vrijeme bila stavljena u drugi plan, pojavom moderne misli uslijedila je ponovna elaboracija ovog prevaž- nog filozofskog problema u okviru suvremene misli. S jedne strane, ta se ponovna elaboracija ideje osobe događala u okviru pojedinih ogranaka egzistencijalističke struje unutar filozofije, s druge strane ona je postala glavnom maticom misaonog tijeka poznatog u povijesti pod nazivom personalizam. I premda ovaj posljednji pravac nije bio dugoga vijeka, a ovdje nije mjesto ni vrijeme za analize takvog fenomena, možemo se složiti s tvrdnjom Paula Ricoeura, da premda je pravac završio, problem osobe ponovno se vratio na mi- saoni vidokrug suvremenog čovjeka.74 Čak štoviše, rekli bismo da se sve više približava samom žarištu misaonih preokupacija današ- njeg čovjeka. Naime, ono što se događa s današnjim čovjekom, a što je dijelom omogućio ovakav eksplozivni razvoj tehnologije, od pojava nezamislivih društvenih fenomena, tipa globalnog terorizma, preko manipulacije ljudskim genima i genetskog inženjeringa, što izaziva mučna bioetička pitanja, doveli su razumno biće poznato u biološkom smislu kao homo sapiens sapiens, do točke kada se treba zapitati: jesam li ja osoba i što to znači biti osoba? Ili će suvremeni čovjek potražiti adekvatan odgovor na ovo pitanje i djelovati u skladu s istinitim odgovorom na njega ili će postati neopravdano nazivati ga više razumskom životinjom na jednoj razini promišljanja, kao i homo sapiens sapiens na drugoj razini promatranja. Ovaj naš rad ima pretenziju skrenuti pozornost na važnost ovoga filozofskog pro-

74 Usp. Paul RICOEUR, Meurt la personalisme, revient la personne. Riječ je o predavanju koje je Ricoeur održao povodom pedsetogodišnjice osnivanja časopisa "Esprit" i koje je potom publici- rano u istom časopisu u broju od siječnja 1983. god. (str. 113-119). 570 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 blema u našem vremenu i postaviti osnove budućem produbljivanju ove problematike.

Popis korištene literature

Aristotel, Metafizika, Globus-SNL, Zagreb, 1988. Aristotel, O duši, Naprijed, Zagreb, 1996. Berdjajev, Nikolaj, Ja i svijet objekata, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984. Berdjajev, Nikolaj, O čovekovom ropstvu i slobodi, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1991. Dadić, Borislav, Odnos pojedinačnog i općeg dobra u perspektivi metafizike osobe, u: "Filozofska istraživanja", 92 (2004.), sv. 1., str. 41-58. Clavell, Luis – De Laborda, Miguel Pérez, Metafisica, EUSC, Roma, 2006. De Finance, Joseph, Persona e Valore, EPUG, Roma, 2003. Facchini, Fiorenzo, Stazama evolucije čovječanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996. Fuček, Ivan, Osoba, savjest, Verbum, Split, 2003. Gergard, Volker, Samoodređenje, Demetra, Zagreb, 2003. Guardini, Romano, Persona e libertà, La Scuola, Brescia, 1987. Guardini, Romano, Mondo e persona, Morcelliana, Brescia, 2002. http://www.newadvent.org/cathen/11726a.html Kierkegaard, Søren, Strah i drhtanje, Verbum, Split, 2000. Kozèlj, Ivan, Savjest, FTI, Zagreb, 1990. Lobato, Abelardo, La dignità della persona umana. Privilegio e conquista, Edizioni Studio Domenicano, Bologna, 2003. Lucas Lucas, Ramón, Antropološki status ljudskog embrija, u: A. Volarić- Mršić (ur.), Status ljudskog embrija, Centar za bioetiku-FTI, Zagreb, 2001. Maritain, Jacques, Tri reformatora, Laus, Split, 1995. Matulić, Tonči, Medicinsko prevrednovanje etičkih granica, Glas Koncila, Zagreb, 2006. Matulić, Tonči , Život u ljudskim rukama, Glas Koncila, Zagreb, 2006. Negri, Antonio, De persona. L'indomabilita dell'individuo, Spirali, Mila- no, 2004. B. Dadić - I. Knežić, Metafizička istraživanja o osobi, 543-572 571 Ratzinger, Joseph, Europa. Njezini sadašnji i budući temelji, Verbum, Split, 2005. Ricoeur, Paul, Meurt la personalisme, revient la personne, u: "Esprit", jan- vier (1983.), str. 113-119; tal. pr.: La persona, Morcelliana, Brescia, 2002. Scola, Angelo, Čovjek kao osoba, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003. Solovjov, Vladimir, Smisao ljubavi, Sfairos, Beograd, 1988. Spaemann, Robert, Personen. Versuche über den Unterschied zwischen "etwas" und "jemand", Stuttgart, 1998.; tal. pr.: Persone. Sulla differenza tra "qualcosa" e "qualcuno", Laterza, Roma –Bari, 2005. Toma Akvinski, Suma protiv pogana; 2. sv., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.-1994. Toma Akvinski , Suma teologije; eng. pr.: http://www.newadvent.org/summa/1020.htm#1 572 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Metaphysical Enquiries Concerning the Human Person

Summary

The article questions the present understandings and interpre- tations of the human person, with a view to the possible outcomes of some contemporary philosophical theories and directions. During the history different attempts were made in search of a definition of the human person. Boethius defined the man as the “individual su- bstance having the mind”. Following Boethius, saint Tomas Aquinas tried to point out human originality and singularity. Modern times are marked by advancement of natural sciences, characterized by a fragmentary view of the person, which could lead to unthinkable consequences and jeopardize the status of the person. The article dis- cusses the harmful consequences of a partial approach, and accents the positive side of the integrative and thorough approach. Key words: human person, definition of human, natural sciences, integrative approach. A. Golubović - M. Polić, Prilog o životu i djelu Krčanina..., 573-592 573 Aleksandra Golubović – Maja Polić

PRILOG O ŽIVOTU I DJELU KRČANINA PIETRA MATTEA FERCHIA/MATIJE FRKIĆA (KRK, 1583. – PADOVA, 1669.)

Doc. dr. sc. Aleksandra Golubović Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za filozofiju Maja Polić, prof., Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci UDK: 271.3[1+012]929 M. FRKIĆ (1583.-1669.) Pregledni rad

Govor je o životu i djelu franjevca konventualca, znanstvenika Pietra Mattea Ferchia/Matije Frkića, i to u prigodi 340. obljetnice njegove smrti. Primaran interes ovoga Krčanina bila je filozofija, a bavio se – kao i većina onodobnih znanstvenika – i retorikom, poezijom, algebrom, matematikom, poviješću, kozmografijom, teologijom, pa čak i medicinom. U članku je dan i onomastički pristup njegovu prezimenu i imenu, osvrt na njegovo filozofsko promišlja- nje te bibliografija njegovih radova. Ključne riječi: Pietro Matteo Ferchie/Matija Frkić, onoma- stika, filozofija, bibliografija, Krk, Padova.

1. Primorski kraj iznjedrio je nekoliko znamenitih i u svjetskim razmjerima poznatih znanstvenika/filozofa, poput Franje Petrisa i Markantuna Dominisa. Jedan od njih svakako je i Pietro Matteo Ferchie/Matija Frkić iz grada Krka koji je, za razliku od spomenute dvojice, ostao nepoznat široj hrvatskoj čitalačkoj publici. Njegovo je djelo u znanstvenom i književnom svijetu izazivalo divljenje, stoga su mu mnogi suvremenici i nasljednici, napose franjevci, iskazivali poštovanje. 574 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 O njemu su – između ostalih – pisali krčki liječnik dr. Gianba- ttista Cubich (1875.),1 zatim Josip (Jozo) Milošević (1906.),2 Stjepan Marija Ivančić (1910.);3 natuknica mu se nalazi u leksikonu Zname- niti i zaslužni Hrvati 925-1925 (1925.).4 Njime se bavio i Mate Polo- nio (1934.),5 a u novije vrijeme ponajviše Mihaela Girardi-Karšulin (1993.,6 1995.7) i Ljerka Schiffler (1995.,8 2004.9). Tu su i prilozi Žarka Dadića (1994.)10 i Jadrana Zalokara (2006.).11 Zahvaljujući nekolicini naših istraživača, o njegovu životu i djelu gotovo da i nema nepoznanica. No ono što izaziva kontroverze Ferchievo/Frkićevo je ime i prezime te nacionalna pripadnost.

2. Pietro Matteo Ferchie rođen je na otoku Krku, u istoimenome gradu 23. siječnja 1583., a umro je u Padovi 8. rujna 1669. godine. Cubich u svome djelu navodi da je filozof rođen 1581. godine, što je na temelju podataka u matičnoj knjizi opovrgnuo Polonio.12 Opisujući pripadnike ove krčke obitelji, Polonio navodi kako su bili niska rasta i uz poljodjelstvo bavili su se i obrtom te pomor- stvom; tako je Ferchiev otac – prema Poloniju, hrvatskoga imena

1 Gianbattista CUBICH, Notizie naturali e storiche sull'isola di Veglia, I, Trieste, 1874., str. 149- 151. 2 Josip (Jozo) MILOŠEVIĆ, Život i djela fra Mate Ferkića iz Krka, konventualnog franjevca (1853- 1669), Rad JAZU, 1906., 164, str. 1-36. 3 Stjepan Marija IVANČIĆ, Povjestne crte o samostanskom III redu s. o. Franje po Dalmaciji, Kvarneru i Istri i poraba glagolice u istoj redodržavi. Sa prilozima, Zadar, 1910., str. 229. 4 Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925 (1925.), Zagreb, 1925., str. 78. 5 Mate POLONIO, Krčka porodica Ferchie i teolog o. Mate Ferkić, Bogoslovska smotra, 22, 1, Zagreb, 1934., str. 69-81. 6 Mihaela GIRARDI-KARŠULIN, Hrvatski renesansni aristotelizam, Zagreb, 1993., str. 21-51, 79- 101, 151-169. Prikaz knjige napisala je dr. sc. Erna BANIĆ PAJNIĆ, u: Filozofska istraživanja, 66, 17, 3, Zagreb, 1997., str. 824-828. 7 ISTA, Matija Frkić (Krk, 1583 - Padova, 1669), Filozofski glasnik, 4, 3 (15), Zagreb, 1995., str. 2. 8 Ljerka SCHIFFLER, Matija Frkić, tumač i kritičar Tassa: "Osservationi sopra il Goffredo del Signor Torquato Tasso", Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 21, 1/2 (41/42), Zagreb, 1995., str. 83-108. 9 ISTA, Vetera et nova. Hrvatska filozofija u europskom obzoru, Zagreb, 2004., str. 170, 171, 183- 188, 194-222. 10 Žarko DADIĆ, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Zagreb, 1994. Prikaz ove knjige, u kojemu je spomenut i krčki filozof dala je dr. sc. Lj. Schiffler, u:Filozofska istraživanja, 55, 14, 4, Zagreb, 1994., str. 930-932. 11 Jadran ZALOKAR, Fra Mate Frkić. Renesansni filozof s Krka, Krčki kalendar, Rijeka, 2006., str. 143-147. 12 Gianbattista CUBICH, nav. dj., str. 149. A. Golubović - M. Polić, Prilog o životu i djelu Krčanina..., 573-592 575 Ivan, bio pomorac.13 Njegova majka Franjica, koja je osim njega ro- dila i dvije kćeri – Paškvu (21. kolovoza 1586.) i Nikicu Mariju (4. travnja 1580.), preminula je kad mu je bilo 6 godina.14 Deset godina nakon majke preminuo mu je i otac, nakon čega Ferchie stupa u krčki samostan; franjevac konventualac postaje 1599. u Krku.15 Po- tom se uputio na Apeninski poluotok, u Bergamo, Padovu i Rim na studije filozofije i teologije.16 Doktorirao je u Zavodu sv. Bonaven- ture u Rimu 1611. godine, nakon čega je počeo održavati nastavu u franjevačkim kolegijima u Riminiju, Veneciji i Bologni.17 Putovao je ostatkom Europom, te je boravio u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Češkoj; obavljao je i različite zadatke za potrebe svojega reda. Isti- cao se toliko da je bio i generalni asistent reda i provincijal.18 Kao profesor najdulje se zadržao na padovanskom sveučilištu – čak trideset pet godina, predajući metafizikuin via Scoti.19 Godine 1628. nalazimo ga kao gvardijana u Krku. No iste godine ispražnje- na je katedra metafizike in via Scoti na padovanskome sveučilištu, te ju počinje voditi taj Krčanin; dvije godine kasnije imenovan je profesorom teologije.20 O kvaliteti njegovih predavanja i popularno- sti koju je imao piše J. Milošević: „Sa svih strana hrlili su učenici, da ga slušaju. Mnogi strani učenjaci kad bi došli u Padovu, ne bi iz nje otišli, da prije ne čuju Ferkića. Udivljeni dubokim naukom i razlaganjem Ferkićevim svuda bi raznosili lijep glas o njegovoj učenosti. (...) on je vladao potpuno retorikom, poezijom, algebrom, matematikom, istorijom, kosmografijom, filozofijom, teologijom, pa čak i medicinom.“ Dodaje: „Nije čudo, da su se u Padovi odlični- je osobe dičile njegovim prijateljstvom i rado k njemu dolazile, da čuju njegovo mišljenje o znanstvenim pitanjima. I mletačka vlada cijenila ga je u velike, pa bi se njemu obraćala za savjet, kad bi što zasijecalo u njegove nauke. U slučaju, kad bi nastala koja prepirka

13 Mate POLONIO, nav. dj., str. 76. 14 ISTI, nav. dj., str. 78. 15 Josip MILOŠEVIĆ, nav. dj., str. 1. 16 Isto, str. 7, 8. 17 Isto, str. 8. 18 Isto, str. 4, 5. 19 Isto, str. 4. 20 Isto, str. 6. 576 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 medju profesorima, njegovo bi mišljenje i riječ njegova odlučili.“21 S obzirom na to, na padovanskome je sveučilištu imao iznimno visoka primanja, kako ne bi prihvatio druge ponude.22 Susrevši se za boravka u Padovi s nedostatkom njemu potrebne literature, napose teološkog sadržaja, odlučio je 1636. god. osnovati knjižnicu za profesore teologije; knjižnici je darovao gotovo sve knjige koje je posjedovao.23 Godine 1638. postaje gvardijan u rod- nom Krku, a 1666. provincijal reda.24 Obnovio je tamošnji samostan, uklopivši u njega sjeverni dio gradskih zidina. Cubich navodi kako je filozofova slika bila ponad vrata sakristije crkve samostana sv. Franje sve do dolaska Napoleonove vojske, u počecima XIX. stolje- ća, koja ju je maknula. Imenom ovoga krčkoga filozofa J. Milošević u gradu Cresu, na o. Cresu, nazvao je godine 1913. oformljeni zbor, i to za redovnički podmladak; tako ovaj nosi naslov Zbor duhovne mladeži Ferkić. Krčaninovo značenje najbolje oslikava Polonio: „U Ferkiću imamo još jedan dokaz, da naši pređi nijesu samo znali mišicama štititi zapadnu kršć. kulturu, nego da su je umom pomogli i izrađi- vati. To nam služi na čast i diže ugled pred svijetom.“25 O njemu će reći Milošević: „Možda se Ferkiću može nešto prigovoriti, da je više puta u polemici prekoračio granice umjerenosti pokazujući u tom oštru, a katkad i zagrižljivu ćud. Bio je nepopustljiv u obrani svojih načela, koja uvijek nisu bila najbolja (...). Ali opet ne smijemo biti prestrogi sa Ferkićem, jer se mnogo toga mora pripisati duhu vremena, u kojemu je živio, i vladanju osoba, s kojima je polemizirao.“26

3. Kao što smo prethodno istakli, prezime krčkoga filozofa izaziva nedoumice, čak i u krugu filozofa koji istražuju njegov život i djelo. Stoga u raznim leksikografskim i enciklopedijskim izdanjima

21 Isto, str. 11. 22 Isto. 23 Isto. 24 Isto. 25 Mate POLONIO, nav. dj.,str. 70. 26 Josip MILOŠEVIĆ, nav. dj., str. 7. A. Golubović - M. Polić, Prilog o životu i djelu Krčanina..., 573-592 577 nailazimo na brojne, mahom pohrvaćene oblike Ferchieva prezimena. Pohrvaćivanje u nas počinje u XIX. stoljeću, u doba hrvatskog narodnog preporoda i reakcije na talijanski iredentizam.27 A nastavi- lo se i u XX. stoljeću, u politički vrlo burnom razdoblju kada je ono bilo reakcija na talijansko-fašističku silovitu denacionalizaciju Istre, tadašnje Rijeke, dijela kvarnerskih i dalmatinskih otoka koje je Rim dobio 1920. i 1924. godine.28 Tada, međutim, jačaju hrvatski naci- onalni i antifašistički osjećaji. No pohrvaćene izvedenice – Frkić, Frće, Ferkić, Ferčić, Frčić itd. – zadržale su se do današnjih dana kod većine hrvatskih istraživača, što je, prema našemu stručnjaku za po- moćne povijesne znanosti, onomaziologiju i onomastiku, akademiku Petru Strčiću sasvim pogrešno.29 U Enciklopediji Jugoslavije iz 1958.30 Ferchia možemo naći pod prezimenom Frće, a kao još jedan mogući oblik navodi se Fer- kić, uz dodatak latinskog oblika Matthaeus Ferchius Veglensis. Isti oblik javlja se i u novijem izdanju Enciklopedije Jugoslavije iz 1986. godine.31 U hrvatskom izdanju enciklopedije iz 2002. god.32 nailazimo na oblik Frkić, uz dodatak također pohrvaćenih oblika Frće, Fer- kić te latinskog oblika Matthaeus Ferchius Veglensis. Na isti ćemo oblik naići i u Hrvatskom biografskom leksikonu iz 1998. godine.33 Opći religijski leksikon34 donosi oblik Frčić uz dodatak Frće, Fer- kić te spomenuti latinski oblik. Filozofkinja Ljerka Schiffler u ranije spomenutim radovima navodi oblik Frkić, a spominje i niz drugih

27 Angelo VIVANTE, Iredentismo adriatico. Contributo alla discusione sui rapporti Austro-Italiani, Trst, 1984., str. 71 i dalje; ISTI, Jadranski iredentizam, Zagreb, 2002.; Petar STRČIĆ, Angelo Vi- vante o talijanskome iredentizmu. Dr. Angelo Vivante, pravnik iz Trsta (11.VIII.1869.-24.IV.1915.), talijanski publicist, novinar, urednik i političar, Sveti Vid. Zbornik, 7, Rijeka, 2002., str. 41-70. 28 Rapallski ugovor. 12. novembra 1920. Zbirka dokumenata, Zagreb, 1950.; Antun GIRON, Dip- lomatske igre oko Rijeke i Rimski pakt iz 1924. godine, Izvješće Prve riječke hrvatske gimnazije, Rijeka, 1993./1994., str. 14-18. 29 Akademik Petar STRČIĆ tome je pitanju posvetio više svojih radova, primjerice, u članku Nome e cognome di Francesco Patricius, (1-2), La Battana, XXXVI, 133, Rijeka, 1999., str. 89-104; isto, XXXVII, 136, str. 101-110; ISTI, O imenu i prezimenu Franje Petrisa. Zbornik «Frano Petrić, Francesco Patrizii, 1597-1997.», Zagreb, 1999., str. 100-132. 30 Enciklopedija Jugoslavije, 3, Zagreb, 1958., str. 393. 31 Enciklopedija Jugoslavije, 3, Zagreb, 1986., str. 266-267. 32 Hrvatska enciklopedija, 4, Zagreb, 2002., str. 59-60. 33 Hrvatski biografski leksikon, 4, Zagreb, 1998., str. 366. 34 Opći religijski leksikon, Zagreb, 2002., str. 276. 578 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 hrvatskih izvedenica, poput Ferčić, Ferkić, Frće, Frčić te talijanski oblik Ferchi. J. Miloševiću čini se „opravdanim zvati ga Ferkićem“, navo- deći razloge: „Propitao sam se u Krku, dali ima tamo koje prezime, koje odgovara ovome. Trud moj i prijateljâ nije imao povoljnog uspjeha. Ne samo u gradu Krku, dapače ni na cijelom otoku nema prezimena, koje bi se ikako sudaralo s ovim. Još je čudnije, da u maticama grada Krka nema o toj obitelji nikakvog spomena, premda znamo, da je naš fra Mato tamo rođen i kršten.- Ja mislim, da se je koja obitelj tamo doselila i stanovala u gradu Krku i da je iščezla bez potomaka. Pa zbilja u primorju hrvatskome, pak i u križevačkom kotaru ima i danas Ferkića, i vjerojatno je, da se je odonud preselila koja obitelj, s tim više, što znamo, da je otac našega fra Mate posjedovao nešto zemlje, od koje je živio, a fra Mate je bio sin jedinac, i tako iščeznu s njim obitelj Ferkićeva u Krku. Kad je postao knji- ževnikom, on je skrivao svoje ime, kako su to običavali humaniste onoga vremena.“35 Prema Poloniju, Krčanin je bio „naše krvi i jezika, na sveuči- lište u Padovu bio je pozvan iz našeg Krka, gdje je kao guardijan ispovijedao i poropovijedao našem narodu na njegovu jeziku, Kr- čaninom je bio po rodu, rođenju i redovničkom posinovljenju, pa se kao takav (Veglensis) najradije i potpisivao.“36 Dodaje, nadalje, da se Ferkić – kako u cijelome tekstu navodi njegovo prezime – katkada potpisivao Ferchius, katkada Veglensis, a katkada Ferchius Veglen- sis, te da je „pod tim imenom poznat u učenjačkom svijetu. Talijani ga u duhu svoga jezika zovu Ferchio, a Hrvati – ne znaju kako bi ga zvali.“37 Polonio se upustio u istraživanje matičnih knjiga, te je otkrio kako je Krčanin rođen 23. siječnja 1583. godine, i to pod imenom Pietro Matt(e)o Ferchie.38 Dodaje kako je, dakle, na krštenju dobio imena Petar i Matej, te se prvoga imena kasnije odrekao.39 35 Josip MILOŠEVIĆ, nav. dj., str. 13. 36 Mate POLONIO, nav. dj., str. 69. 37 Isto, str. 70, 71. 38 Polonio pojašnjava običaj koji je vladao i na Krku, prema kojemu se novorođenče krsti netom po rođenju – ako je rođeno u jutarnjim satima, onda je kršteno u popodnevnim, a ako je rođeno poslijepodne ili navečer, krsti se idući dan. Na ovaj način pojašnjava Krčaninov dan rođenja – 23., a ne 24. siječnja, kako navodi Milošević. Isto, str. 71. 39 Isto. A. Golubović - M. Polić, Prilog o životu i djelu Krčanina..., 573-592 579 Milošević pojašnjava da je ime Petar napustio ušavši u red franjevaca konventualaca.40 Nadalje, kaže Polonio, prezime Ferchie, „i to samo u tom obliku, dolazi u maticama župe Krk dosta često.“41 Stoga smatra neistinitom maločas iznesenu tvrdnju J. Miloševića, kako je obitelj došla na Krk i s filozofom izumrla. Jer posljednje se Ferchie na otoku Krku, dodaje Polonio, navodi 1742. godine, dok u njegovo vrijeme na Krku više ne postoji to prezime.42 Odgovarajući na pitanje jesu li Ferchie na Krku došljaci ili starosjedioci, Polonio kaže kao su pripadnici te obitelji zabilježeni u matičnim knjigama još u XVI. stoljeću, ondje su još i duže, te su se razgranali; na temelju toga Polonio zaključuje: „U to doba dakle Ferchie su u Krku zavičajni, pripadnici, građani (cives, cittadini), i to već tako dugo, da se više ne zna, odakle su došli, i da su im Krčani međuto obrnuli ime na svoju.“43 Također, Polonio navodi kako se prezime Ferchie u krčkim arhivima pojavljuje u nekoliko oblika: Farchia, Farcich, Ferfnich, Ferchi, Ferchio, Ferrich, Farsia, dok u stoljeću nakon filozofova nailazimo na prezimena Fergolo, Ferecina, Fercachich, Ferghina, Fer- chinich.44 S obzirom na to da u Polonijevo vrijeme na Krku, zatim diljem hrvatskoga prostora, pa i u susjednoj Bosni, postoje Frgačići, Frkovići, Frkići, Fržići, Sfarčići, Farčići, Frkatovići, Ferki, Ferići, Fršići, autor zaključuje kako Krčaninovo prezime ima hrvatske korijene, kao i to da ono prvotno nije imalo taj oblik već „su mu Krčani po svojemu narječju izmjenili oblik i izgovor“. Nadalje, na hrvatsko podrijetlo prezimena Ferchie upućuje nas i njihovo prijateljevanje s hrvatskim doseljenicima u grad Krk.45 Vezano uz izgovor navedena prezimena, Polonio navodi znakove kratkoće na samoglasnicima e (Férchiè), zbog kojih se ono izgovara Frće, navodeći i više primjera karakterističnih krčkih prezimena, u kojima se završni slog c h i e izgovarao ć e (npr. Starchie, Dobrinchie, koji postaju Starcich, Star- čić, Strčić, odnosno Dobrincich, Dobrinčić). Stoga, kaže, možemo

40 Josip MILOŠEVIĆ, nav. dj., str. 4. 41 Mate POLONIO, nav. dj., str. 72. 42 Isto. 43 Isto, str. 73. 44 Isto, str. 74. 45 Isto, str. 75. 580 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 zaključiti „da staro krčko chie odgovara hrvatskom čić, pa je dosljedno ime Ferchie moralo prvotno izgledati i glasiti Frčić, iz čega proizlazi da je filozofovo prezime prije dolaska njegove obitelji na tada romanski Krk glasilo Frčić.“46 U navedenim izdanjima kao oblik filozofova imena navodi se Matija, Mate47 ili Mato,48 stoga možemo zaključiti kako ono, iako pohrvaćeno, nije predmetom spora među hrvatskim istraživačima. Potrebne podatke pokušali smo pronaći u Filozofskom rječni- ku iz 2002.,49 Leksikonu filozofa iz 1982.,50 Hrvatskom općem leksikonu iz 1996.51 te dvama izdanjima Hrestomatije,52 no natuknice o krčkom filozofu ondje nisu zabilježene. Ferchia se eksplicite kao hrvatskog filozofa navodi tek u Op- ćem religijskom leksikonu te u Hrvatskoj enciklopediji, iako ga naši znanstvenici smatraju Hrvatom. Petar Strčić smatra kako je filozofa ispravno nazivati Pietro Matteo Ferchie, označavajući ga kao Tali- jana, tim više što Ferchie «niti jednim svojim činom nije pokazivao da je Hrvat».53 Ako poslušamo glas stručnjaka, prihvatimo Ferchia kao Talija- na i počnemo ga nazivati onako kako se i sam nazivao, nećemo uma- njiti vrijednost njegova doprinosa filozofskoj historiografiji uopće.

4. Znanstvenu karijeru ovoga Krčanina obilježile su dvije profe- sure. Naime, bio je profesor metafizike, a poslije i teologije na padovanskome sveučilištu.54 Tema koju možemo izdvojiti kao poveznicu metafizike i teologije i koja je, kako u kontekstu njegova doba tako

46 Isto, str. 76. 47 Josip MILOŠEVIĆ, nav. dj. 48 Mate POLONIO, nav. dj. 49 ***, Filozofski rječnik, 2. izd., Zagreb, 1984. 50 Danko GRLIĆ, Leksikon filozofa, 2. izd., Zagreb, 1982. 51 Hrvatski opći leksikon, Zagreb, 1996. 52 Vladimir Filipović u Filozofskoj hrestomatiji obrađuje hrvatske renesansne mislioce u sklopu svjetske filozofske misli, no ne spominje našega Krčanina. Vidi: Vladimir FILIPOVIĆ, Filozofija renesanse, sv. III, 3. izd., Zagreb, 1982. 53 Snježana Marija MARČEC – Marta JAŠO – Petar STRČIĆ, Bratovštinska knjiga Sv. Antuna Pa- dovanskoga iz Krasa, Kras – Krk, 2004., str. 34-36. 54 Vidi: Lj. Schiffler,Vetera et nova, nav. dj., str. 183. Autorica Frkića predstavlja kao krčkog filozofa i teologa, predstavnika zlatnog doba skotizma te značajnog mislioca povijesti aristotelizma. A. Golubović - M. Polić, Prilog o životu i djelu Krčanina..., 573-592 581 i nama danas uvijek aktualna i zanimljiva – jest Bog i dokazivanje njegova postojanja. Tematiku vezanu uz Boga može se proučavati i analizirati s filozofskog i teološkog aspekta. U povijesti, mnogi su filozofi i teolozi na različite načine pokušavali dokazati Božje postojanje, a razlike u pristupu često su izazivale žustre rasprave, posebice s obzirom na to tretiraju li se pitanja o Bogu isključivo s filozofskoga ili teološkog aspekta. U skladu s time, neki su tako smatrali da je Boga moguće dokazati bilo putem filozofije bilo teologije. No polazišta filozofije i teologije, međutim, nisu ista, a to osobito dolazi do izražaja s obzirom na interpretiranje i tumačenje Božje opstojnosti. Temelj te- ološkog promišljanja o Bogu čini tvrdnja kako Bog postoji (a ona proizlazi prvenstveno iz vjere) te na njoj teologija nadograđuje sva svoja promišljanja, dok filozofija upravo tu tvrdnju dovodi u pitanje.55 Filozofija želi upozoriti na činjenicu kako je najprije potrebno dokazati Božju opstojnost da bismo dalje eventualno mogli nešto tvrditi o egzistenciji Boga. Metafizika je filozofska disciplina koja istražuje onaj dio stvarnosti koji se nalazi „iznad“ ili „iza“ fizičke, odnosno materijalne dimenzije, tj. pita se o temelju i uzroku cjelokupne stvarnosti. Taj temelj teologija prepoznaje u Bogu.56 Krčanin se također pitao o mogućnostima filozofije (tj. metafizike) da dokaže Boga. U drugome trenutku interesiralo ga je može li filozofija, čak i pod pretpostavkom da dokaže Boga, išta konkretno reći o Bogu objave. Njegova su promišljanja vezana uz specifičnu interpretaciju aristotelizma koja se pojavila u XVII. st. i, sukladno tome, najviše se bavio preispitivanjem i utvrđivanjem povezanosti Aristotela i kr- šćanskog nauka.57 Do tada dominirala je ona interpretacija Aristotela koju je dao sv. Toma Akvinski, no Ferchie nije siguran da se upravo 55 Važno je pojasniti da kršćani prihvaćaju tvrdnju – Bog postoji – prvenstveno na temelju Božje objave kao i osobne vjere. 56 Vidi: Ivan MACAN, Filozofija spoznaje, Zagreb, 1997., str. 183: „Središnji je problem metafizike pitanje supstancije. Postoji međutim više vrsta supstancija. Kojom se bavi metafizika? Aristotel smatra da mora postojati barem jedna supstancija koja je nepromjenljiva i kao takva izvor svake promjene. Inače bismo pali u proces bez kraja. Zato se prva filozofija mora u punom smislu baviti tom prvom i nepromjenljivom supstancijom koja ima božanska svojstva, pa se stoga filozofija može zvati teologijom.“ 57 Pod aristotelizmom u skolastici podrazumijeva se u prvom redu interpretacija sv. Tome Akvin- skog. Toma je došao u dodir s Aristotelom preko njegovih arapskih komentatora, posebice Avicene i Averoesa. Više o tome vidi u: Ivan MACAN, nav. dj., str. 189-196. 582 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 ona najbolje uklapa u kršćansku sliku svijeta. U tom smislu, njegova su promišljanja nova i vrlo odvažna, budući da odstupaju od tada dominantnih stajališta. O tome može li filozofija dokazati Boga i koliko su stajališta Tome Akvinskog prihvatljiva i danas se, kao što je poznato, vodi rasprava.

5. Metafizika u susret teologiji! U metafizici se može postaviti pitanje o Bogu u onome dijelu u kojemu se propituje, primjerice, prvi, odnosno posljednji temelj ili uzrok cjelokupne stvarnosti. Način na koji se pristupa Bogu te dokazivanju njegove opstojnosti može se temeljiti na fizičkim ili kozmo- loškim osobinama svijeta.58 Tada govorimo o kozmološkom dokazu ili dokazima Boga, koje je prvi sustavno izložio Toma Akvinski.59 U svome dokazivanju Toma se oslanjao na Aristotela, smatrajući kako je upravo on pogodan za izražavanje sadržaja kršćanske religije. Kozmološki dokaz ili dokazi, kako ih danas nazivamo, odnose se prvenstveno na prva tri Tomina „puta“, u kojima se pokušava objasniti fenomen gibanja, uzročnosti i postojanja nužnoga bića. Zajed- no ukazuju na mogućnost postojanja stvoritelja svijeta. Osnovu čini ideja da svijet kakav poznajemo ne bismo mogli objasniti ako ne pretpostavimo postojanje nužnoga bića koji ga je uzrokovao i koji ga vodi. No kada se na ovaj način pristupa tumačenju Božje opstojnosti, ostaje pitanje vodi li određeni tip dokaza za Boga ujedno i zaključku kako je riječ upravo o kršćanskom Bogu. Kršćani vjeruju u Boga objave, ali upitno je poklapa li se on s Bogom filozofa. Na- dalje, kršćani Bogu pripisuju određene atribute. Atributi ili svojstva koji bi Bogu kao savršenom biću trebali pripadati jesu: stvoritelj, nepromjenjiv, vječan, svemoguć, sveznajuć itd. Pitanje je na koji način kozmološki dokaz ili dokazi upućuju na spomenuta Božja svojstva. U XVII. stoljeću, općenito govoreći, prevladava utjecaj renesanse i humanizma koji sa sobom nosi novu viziju svijeta i čovjeka. 58 Moguće je naići na više inačica kozmološkog dokaza. Mi se u ovom radu oslanjamo prvenstveno na putove sv. Tome Akvinskog. O drugim inačicama kozmološkog dokaza vidi u: Mel THOMP- SON, Filozofija religije, Zagreb, 2003., str. 122-138. 59 U radu neće biti govora o drugim vrstama dokaza za Boga poput ontološkog, moralnog, teleološ- kog i dr., budući da nisu relevantni za našu raspravu o Krčaninu. A. Golubović - M. Polić, Prilog o životu i djelu Krčanina..., 573-592 583 Dolazi do razvoja prirodnih znanosti, provode se prirodoznanstvena istraživanja, utemeljuju se nove znanstvene metode, dolazi do mnogih novih otkrića i sl. No kod nekih autora nailazimo i na specifičan način promišljanja određene tematike, a to znači i na mogući odmak od renesansnoga duha. Ferchie je očiti primjer jednoga takvog autora, zastupnika postrenesansnoga aristotelizma, tj. onoga koji ponajprije predstavlja kritiku i reakciju na renesansu i humanizam. Tu se, ponajprije, misli na kritiku sinkretizma koji je zavladao u gotovo svim područjima. Ferchie reagira na njegovu pojavu i širenje zahtije- vajući da se autori – odnosno filozofi – bave tzv. čistom filozofijom, oslobođenom od miješanih teorija koje su najčešće gotovo potpuno neusklađene.60 Pitamo se je li Ferchie imao na umu neko novo rje- šenje? Poznata je činjenica da se vrlo brzo nakon utemeljenja kršćan- ske religije tražio najprimjereniji način za izlaganje i interpretiranje kršćanskih istina i ostalih religijskih sadržaja. Mnogi su mislili da će se to najbolje ostvariti upravo posredstvom filozofije. U počeci- ma, smatralo se da je Platonova filozofija za to najpogodnija (kao npr. kod sv. Augustina), no kasnije će ipak prevladati Aristotelova interpretacija. Kod Tome Akvinskog najjasnije se uočava na koji se način određena filozofija, i to ona Aristotelova, može upotrijebiti za izlaganje sadržaja kršćanske religije.61 Ako se pitamo zašto je Toma odabrao upravo Aristotela te na koji je način baš on pogodan za izlaganje temeljnih sadržaja kršćanske religije, odgovor bi mogao biti sljedeći: zato što u njegovoj filozofiji postoji jasna razlika između prirodnoga i natprirodnog, a što je još važnije, zbog isticanja spe- cifičnosti odnosa razuma i vjere. Jedna od najboljih poznavateljica Krčaninova života i djela – filozofkinja Mihaela Girardi Karšulin – ističe kako je i on toga bio svjestan.62 U prvoj filozofiji ili metafizici Aristotel se bavio temom vječnoga i nepromjenjivog bića koje predstavlja uzrok i temelj cjelokupne stvarnosti ili svijeta u cjelini.

60 Sinkretizam – ovdje označava teorije nastale miješanjem različitih filozofskih, prirodoznanstvenih i teoloških disciplina i pravaca koje je jednostavno neopravdano na takav način tretirati. 61 Neki autori, primjerice Ivan Devčić, smatraju da je Toma Akvinski u svojih „pet puteva“ zapravo ponudio „razumske puteve do Boga“. Vidi: Ivan DEVČIĆ, Pred Bogom blizim i dalekim, Zagreb, 1998., str. 23-24. 62 Usp. Mihaela GIRARDI KARŠULIN, Matija Frkić, nav. dj., str. 4. 584 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Aristotel u svom bavljenju područjem metafizike detaljno analizira fenomen kretanja kako bi kasnije, pomoću istoga, došao do dokaza za opstojnost Prvoga nepokrenutog pokretača. Put dokazivanja sastoji se u tome da se na temelju propadljivog bića svijeta dolazi do vječnog i nužnog bića koje se shvaća kao načelo, tj. još i više, kao eficijentno načelo – koje stvara promjenjiva bića. Dakle, polazi se od poznatog da bi se zaključilo nepoznatim, odnosno došlo do Boga. Taj je način dokazivanja prihvatila kršćanska teologija kao dokaz za opstojnost Boga. Dokaz za prvo načelo ili prvi uzrok, primjećuje Girardi Karšulin, dokaz je toga da postoji čisti akt za koji se smatra kako je sve po njemu stvoreno i o njemu ovisi, dok on ovisi sam o sebi.63 Može se prihvatiti da je to svojevrstan dokaz o opstojnosti nužnog bića, ali on nam i dalje ne govori ništa o objavljenim sadr- žajima kršćanske religije i u tom smislu nismo sigurni poklapa li se Aristotelov Prvi nepokrenuti pokretač s kršćanskim Bogom.64 Ari- stotelova je filozofija, s jedne strane, pogodna za dokazivanje prvoga uzroka, no s druge strane Frkić se distancira od Aristotela (tj. Tomine interpretacije Aristotela) u trenutku kada dvoji o tome koliko se Ari- stotelov Prvi nepokrenuti pokretač poklapa s Bogom koji se objavio ljudima (ili s Bogom o kojemu govore kršćanske dogme).

6. Sada ćemo se osvrnuti na suvremene kritike kozmološkoga dokaza, posebice na kritiku drugoga Tomina puta. Riječ je o tzv. argumentu prvoga uzroka, tj. kozmološkome argumentu koji se oslanja na samu empirijsku činjenicu postojanja svemira. U dokazu se tako tvrdi kako je apsolutno sve prouzrokovano nečim što prethodi i kako ništa nije započelo postojati bez uzroka, odnosno nitko nije uzrok samome sebi niti može stvoriti samoga sebe. Kako ne bismo išli u beskonačan regres, zaustavljamo se na prvome uzroku – Bogu. Kritike koje se mogu uputiti kako argumentu prvog uzroka tako i dokazu o Prvome nepokrenutom pokretaču mogu biti sljedeće. U dokazu o prvom uzroku tvrdi se da je svaka pojedinačna stvar prouzročena nečim drugim, te da praktički to načelo vrijedi 63 Usp. isto, str. 5. 64 Usp. isto, str. 5. A. Golubović - M. Polić, Prilog o životu i djelu Krčanina..., 573-592 585 ili bi trebalo vrijediti uvijek i svugdje. Dakle, čini se apsolutno ne- mogućim da neka stvar bude proizvedena, odnosno da postoji bez uzroka. Ako je tako, postavlja se pitanje zašto se onda sve zaustavlja baš na Bogu. Od koga je on prouzročen? Ili, tko je uzrok Bogu? Naravno, moguć je odgovor – sve osim Boga ima uzrok, no i dalje ostaje otvoreno pitanje na koji način Bog proizvodi, odnosno čime proizvodi učinke u svijetu. Ferchie je pokušao odgovoriti i na to pitanje, ali nije u potpunosti uspio, kako tumači Girardi Karšulin.65 Drugi prigovor odnosi se na krajnji domet niza uzroka i učina- ka. Naime, ako niz uzroka i učinaka ima svoj kraj, zašto se zaustavlja baš na Bogu, a ne npr. pojavom samoga svemira? Neki će autori tvrditi da je ovakav način dokazivanja Boga vrlo upitan. To će poku- šati potkrijepiti pozivajući se na činjenicu koja kaže da ako je uopće moguće imati neki beskonačni niz, onda bi se učinci i uzroci mogli protezati unatrag u beskonačnost, ili čak unaprijed u budućnost, jer uvijek je moguće nadodati još jedan. U tome slučaju, Božje je postojanje suvišno u smislu da imamo na raspolaganju i alternativno rješenje. Sljedeći prigovor vezan je za ograničenja koja se tiču zaklju- čaka kozmoloških dokaza. Čak i ako prihvatimo da prva tri Tomina puta ukazuju na postojanje bića koje je sve stvorilo i svime upravlja – to i dalje ne dokazuje da je riječ o Bogu kakvim ga opisuju teisti – pod time mislimo na kršćane koji vjeruju u Boga stvoritelja, koji bi trebao biti vječan, nepromjenjiv, svemoguć i dr.66 S obzirom na današnju raspravu o uspješnosti dokazivanja Boga putem kozmo- loškog dokaza možemo zaključiti kako je Ferchiev oprez kada je riječ o „spajanju“ aristotelizma, odnosno filozofije i temeljnih istina kršćanske religije, bio i te kako utemeljen.

7. Ferchievo promišljanje problematike odnosa vjere i razuma Mogli bismo reći da je Ferchie svoja promišljanja o Bogu izlo- žio u dvije i danas vrlo aktualne teme. U povijesti mnogi su ih filo-

65 Usp. isto, str. 10. 66 O suvremenim promišljanjima kozmološkog dokaza vidi: Brian DAVIES, Uvod u filozofiju religije, Zagreb, 1998., str. 65-83. 586 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 zofi i teolozi također pokušavali rasvijetliti.67 Jedna je tema vezana uz pokušaj utvrđivanja Božje opstojnosti posredstvom metafizike, tj. postrenesansnog aristotelizma, a druga putem promišljanja odnosa vjere i razuma. One su usko povezane, posebice u situaciji kada se Boga pokušava dokazati racionalnim putem, što je pokušao učiniti Toma Akvinski.68 Ferchie nije siguran da je Tomin način najprimjereniji, pa tematiku odnosa vjere i razuma pokušava sagledati na nov način. Odnos vjere i razuma razmatrao je u okviru renesansne teorije o postojanju dvije istine. Padovanski aristotelizam razlikuje istinu razuma i istinu vjere. Razum, čini se, nije sposoban dokazati sadrža- je objave. Girardi Karšulin pojašnjava zašto je tako razmišljao: „Ra- zum nije protivan vjeri, što više, on dovodi do praga vjere, ali objavljeni sadržaji su takvi da nadilaze mogućnost razumskog dokaza.“69 Najpoznatije Ferchievo djelo, a za naš rad i najinteresantnije, jesu Vestigationes peripateticae (Peripatetička istraživanja). U njima Krčanin istražuje deset tema, istraživanja ili poglavlja: 1) o tvorbi iz ničega; 2) o tvornosti prvoga bića; 3) o načinu tvorenja prvoga bića; 4) o jedinstvu Boga; 5) o broju nebesa; 6) o odvojivoj formi; 7) o broju kategorija; 8) o spoznatljivom za čovjeka; 9) o trostrukoj podjeli znanosti; 10) o prvom spoznatom. Kao što možemo vidjeti, Frkić tu intenzivno analizira aristotelizam ne bi li došao do zaključka kako se on može najbolje uskladiti s kršćanskom vizijom svijeta.70 Frkić u prvom istraživanju nastoji pokazati, o čemu nas izvještava Girardi Karšulin, kako se Aristotelu neopravdano pripisuju neka na- čela poput onog da iz ničega ništa ne nastaje.71 Bilo mu je, čini se, osobito važno pokazati kako je aristotelizam pogodan za obrazlo- ženje kršćanske vizije svijeta. No, s druge strane, oduvijek je nastojao odvojiti objavljenu istinu od spoznate istine, za razliku od Tome

67 Suvremenu interpretaciju povezanosti dokaza o Božjem postojanju i pristupa spoznaji kod Tome Akvinskog nalazimo kod Nikole Stankovića. Vidi: Nikola STANKOVIĆ, Čovjek pred Bezuvjet- nim, Zagreb, 2000., str. 17-27. 68 Ivan Devčić, primjerice, izlaže interpetaciju Tome Akvinskog o postojanju dva načina spoznaje istine o Bogu. Više o tom pristupu vidi u: Ivan DEVČIĆ, Bog i filozofija, Zagreb, 2003., str. 33-36. 69 Mihaela GIRARDI KARŠULIN, nav. dj., str. 6. 70 Vidi: isto, str. 8. 71 Usp. isto, str. 9: „Nadalje, na temelju distinkcije potencijalnog i aktualnog bića Aristotel je lim- itirao ovu tezu, jer se za aktualno biće koje nastaje iz potencijalnog bića na određen način može reći da nastaje iz ničega.“ A. Golubović - M. Polić, Prilog o životu i djelu Krčanina..., 573-592 587 Akvinskog. Ne možemo ne primijetiti kako je to malo neobičan stav. Girardi Karšulin to objašnjava na sljedeći način: „Frkić uvijek nastoji razgraničiti objavljenu od spoznate istine. Ovo razgraničenje znači s jedne strane ustrajnost u objavljenoj istini, s druge strane slobodu (racionalne – peripatetičke) spoznaje na svojem putu, u svom argu- mentacijskom postupku i svojim pretpostavkama. Na kraju puta, na cilju, međutim, kao najvredniji plod slobode racionalnog peripate- tičkog mišljenja uspostavlja se sklad Objave i slobodnog filozofskog traganja.“72 Krčanin insistira na svojevrsnom skladu objave s jedne strane i filozofije s druge, no svejedno nije uvjeren kako su stajališta Tome Akvinskog, s obzirom na odnos vjere i razuma, najispravnija.73 Više se usmjerava na skotističku liniju, koja je opreznija kada je riječ o uskoj povezanosti filozofije i teologije i, sukladno tome, i razuma i vjere. S obzirom na današnja stajališta o tome, razumijemo i zašto.

8. Prilog za bibliografiju radova Pietra Mattea Ferchia/Matije Frkića

Apologia pro Joanne Duns Scoto in Joannem Friedericum Matene- sium, Coloniae, 1619. Correptio historica Abrahami Bzovii, Camberii, 1619. Correptio historica Abrahami Bzovii, Bononiae, 1620., 96 str. Apologiae pro Ioanne Duns Scoto, ... libri tres: ... In Paulum Iovium Novocomensem, Bononiae, 1620., /358/ str. Correctio Scotica J. Duns Scoti, doctoris subtilis, vitam et mortem explicans, Chambery, 1620. Apologia pro Joanne Duns Scoto ... in Abrahamum Bzovium Polo- num, Bononiae, 1620., VIII + 80 str. Apologiae pro Joanne Duns Scoto, doctore subtili, libri tres. In Joa- nnem Fridericum Matenesium. In Abrahamum Bzovium Polonum. In Paulum Jovium Novocomensem, Bononiae, 1620., 120 str.

72 Usp. isto, str. 9. 588 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Apologiae pro Joanne Duns Scoto, doctore subtili, libri tres. In Joa- nnem Fridericum Matenesium. In Abrahamum Bzovium Polonum. In Paulum Jovium Novocomensem, Bononiae, 1620., 120 str. Vita f. Ioannis Dunsii Scoti, Bononiae, 1622., 80 str. Vita f. Ioannis Dunsii Scoti, Bononiae, 1622., /16/ + 103 /104/ str. Vita B. Jo. Duns Scoti, Venetiis, 1622.-1623. Vita b. Scoti, Bononiae, 1623. Apologiae pro Ioanne Duns Scoto doctore subtili. Libri tres. In Io- annem Fridericum Matenesium. In Abrahamum Bzouium Polonum. In Paulum Iouium Nouocomensem, Neapoli, 1629., /8/ + 200 str. Vita Ioannis Dunsii Scoti franciscani doctoris subtilis. Et apologiae pro eodem, Neapoli, 1629., /16/ + 61 + /3/ str. Vita Ioannis Dunsii Scoti franciscani doctoris subtilis. Et apologiae pro eodem, Neapoli, 1629., 160 str. Apologiae pro Ioanne Duns Scoto doctore subtili. Libri tres. In Io- annem Fridericum Matenesium. In Abrahamum Bzouium Polonum. In Paulum Iouium Nouocomensem, Neapoli, 1629., 160 str. Istri seu Danubii ortus aliorumque fluminum ab Aristotele in primo Meteoro inductorum. Accessit Lacus Asphaltitis confirmatio, Pata- vii, 1632., 80 str. Istri seu Danubii ortus aliorumque fluminum ab Aristotele in primo Meteoro inductorum. Accessit Lacus Asphaltitis confirmatio, Pata- vii, 1632., /8/ + 64 str. Oratio in laudem Scoti habita Patavii anno 1634, Patavii, 1634., IV + 12 str. Oratio praeludialis ad metaphysicam et alia similis ad theologiam, Paduae, 1634. Vita Philippi Fabri Faventini, theologi publici, Patavii, 1637. Discussiones Scoticae de commentariis Metaphysicis et Reportatis Parisiensibus ascriptis Jo. Dunsio Scoto, Patavii, 1638., VIII + 84 + VIII + 34 + 2 str. A. Golubović - M. Polić, Prilog o životu i djelu Krčanina..., 573-592 589 Discussiones Scoticae de Commentarijs metaphysicis, & reportatis parisiensibus ascriptis Io. Dunsio Scoto, Patavii, 1638., 4 f. + 84 str. Discussiones Scoticae de Commentarijs metaphysicis, & reportatis parisiensibus ascriptis Io. Dunsio Scoto, Patavii, 1638., 80 str. Vestigatio peripatetica prima de factione ex nihilo, Patavii, 1639., 485 + /19/ str. Adventus Lucae Stellae, Veneti, ad episcopatum Patavinum celebra- tus nomine Collegii theologorum Universitatis Patavinae, Patavii, 1639., 12 str. De fabulis Palaestini stagni ad aures Aristotelis, peripateticorum principis, Patavii, 1641., 117 str. De fabulis Palaestini stagni ad aures Aristotelis, peripateticorum principis, Patavii, 1641., 120 str. Osservationi Sopra Il Goffredo Del Signor Torquato Tasso, Padova, 1642., 160 str. Osservationi Sopra Il Goffredo Del Signor Torquato Tasso, Padova, 1642., 346 str. De personis producentibus Spiritum Sanctum, Patavii, 1644., XX + 362 + 11 str. Defensio Vestigationum peripateticarum ... ab offensionibus Belluti et Mastrii, Patavii, 1646., 8 + 482 + /2/ str. De caelesti substantia et eius ortu ac motu in sententia Anaxagorae, Venetiis, 1646., 16 + 458 + /6/ str. De caelesti substantia ejusque ortu ac motu in sententia Anaxago- rae, Paduae, 1646. De caelesti substantia et eius ortu ac motu in sententia Anaxagorae, Venetiis, 1646., 16 + 458 + /6/ str. Defensio Vestigationum peripateticarum ... ab offensionibus Belluti et Mastrii, Patavii, 1646., 8 + 482 + /2/ str. De caelesti substantia et eius ortu ac motu in sententia Anaxagorae, Venetiis, 1646., 80 str. 590 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Epitome theologicum ... ex Magistro Sententiarum et subt. doct. Jo. Scoto, [S. l. : s. n., 1647.], 8 + 277 str. De productione Filii Dei ad Sebastianum Baldum, Venetiis, 1650., VIII + 124 str. Observationes super epistola Primi libri De septimo-quaesitis, quae est de creatione Filii Dei ad intra et epistola Liceti, Venetiis, 1652., VIII + 408 + 12 str. Tractatus theologicus de angelis ad mentem s. Bonaventurae, Pata- vii, 1655. Recognitio peripatetica Aristotelis ut magistri, Liceti ut discipuli, an omnium Aristoteticorum, Paduae, 1656., 80 str. De creatione scripturali, Paduae, 1658. De creatione scripturali cum Sanctis Augustino et Bonaventura, Pa- tavii, 1658. Tractatus theologicus de angelis ad mentem s. Bonaventurae, Pata- vii, 1658. De angelis, tractatus theologicus ad mentem s. Bonaventurae, Padu- ae, 1658.-1665. De productione Filii Dei ad Sebastianum Baldum, Patavii, 1667. De productione Filii Dei ad Sebastianum Baldum, Patavii, 1668., VIII + 46 str. Praecursor de sancta Conceptione sanctissimae Dei matris Mariae, Paduae, 1668., 46 str. Vita Scoti seu Additiones ad Vitam Scoti jam impressam, Patavii, 1671., XVI + 78 str. A. Golubović - M. Polić, Prilog o životu i djelu Krčanina..., 573-592 591 A Contribution Regarding Life and Work of Pietro Matteo Ferchi / Matija Frkić from Krk (Krk 1583 – Padova 1669)

Summary: The article is written in the occasion of the 340th anniversary of death of Pietro Matteo Ferchi / Matije Frkića, a franciscan con- ventual friar and scientist. His first interest was philosophy, and as many his contemporaries did, he dealt also with rhetoric, poetry, al- gebra, mathematics, history, cosmography, theology and even medicine. The article presents the onomastic analysis of his name and surname, the evaluation of his philosophical ponderations as well as the bibliography of his works. Key words: Pietro Matteo Ferchi / Matija Frkić, onomatology, philosophy, bibliography, Krk, Padova. 592 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 PRIKAZI I RECENZIJE 593

PRIKAZI I RECENZIJE

Josip Šimunović

ŽUPNA ZAJEDNICA NA POČETKU TREĆEGA TISUĆLJEĆA

Pastoralno-teološka razmišljanja o mogućnostima ostvarivanja župnog pastorala u Republici Hrvatskoj

Glas Koncila, Zagreb, 2009., 382 str.

Hrvatskoj teološko-pastoralnoj literaturi pribrojeno je ove godine još jedno vrijedno djelo autora Josipa Šimunovića. Njegova knjiga ŽUPNA ZAJEDNICA NA POČETKU TREĆEGA TISUĆLJE- ĆA. Pastoralno-teološka razmišljanja o mogućnostima ostvarivanja župnog pastorala u Republici Hrvatskoj podijeljena je u osam poglavlja: 1. Strukture u župnoj zajednici, 2. Male zajednice – poticaj za rad u župnoj zajednici, 3. Župna kateheza u obnovi župne zajednice, 4. Euharistija u životu župne zajednice, 5. Kršćansko dragovoljstvo kao ostvarenje dijakonije u župnoj zajednici, 6. Pastoralno planiranje i programiranje u župnoj zajednici, 7. Crkveni pokreti i njihovo djelovanje u župnoj zajednici, 8. Djelovanje župne zajednice ad extra. Kako je vidljivo iz ovog pregleda poglavlja, autor obrađuje više važnih tema iz područja pastorala župne zajednice. Prvo poglavlje možemo promatrati kao temeljno s obzirom na ono o čemu će biti govora u nastavku knjige. U njemu autor sustavno obrađu- je strukture župne zajednice, nastojeći svaku pojedinu službu, kao i pojedina župna tijela, svrstati u kontekst organskog pastorala župne zajednice. Župnička služba kao temeljna i ključna za župu promatra se kao služba vlastite svećenikove odgovornosti u ostvarivanju vlastitih svećeničkih zadaća. Isto tako, autor velik naglasak stavlja na suradnički pastoral u kojemu službe i zaduženja vjernika laika tako- 594 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 đer moraju doći do izražaja, kao i na timski rad (str. 68-69). Posebnu težinu ovom poglavlju daje predstavljanje ankete provedene među polaznicima đakonske pastoralne godine đakona Zagrebačke nadbiskupije i Varaždinske biskupije, koja daje niz važnih uvida s obzirom na djelovanje đakona tijekom đakonskog praktikuma. Poglavlje završava nizom važnih odlomaka o antropološkim pretpostavkama suradničkih odnosa, kao i o temeljnim pretpostavkama uspješne ljudske komunikacije. Drugo je poglavlje posvećeno proučavanju značenja i važno- sti manjih skupina, tj. manjih zajednica unutar župne zajednice koje trebaju doprinijeti dinamiziranju župnoga života i djelovanja. Model formiranja manjih župnih zajednica razrađen je u dokumentu Hrvat- ske biskupske konferencije (dalje: HBK) Župna kateheza u obnovi župne zajednice. Plan i program. Polazeći od temeljnih postavki izloženih u tom dokumentu, autor ističe ulogu i značenje zajednica unutar župne zajednice kao živih jezgri kršćanskog života i djelovanja. Izlaže također antropološko značenje zajednice za čovjekov osobni i društveni razvitak, a polazeći odatle njihovo se značenje posebno ističe s obzirom na ulogu u ukupnom kršćanskom životu. Spomenuti dokument HBK na poseban je način podloga raz- mišljanja u najvećem, trećem poglavlju knjige, posvećenom župnoj katehezi. Autor ovoj tematici prilazi na sustavan način razrađujući sva relevantna pitanja s obzirom na temu. Od izuzetnog je značenja poglavlje posvećeno živim vjerničkim krugovima, odnosno manjim ili tzv. interesnim zajednicama u župi koje trebaju postati promoto- rom zauzetog djelovanja članova župe u svim segmentima vjerskog života. »Župna zajednica je pozvana omogućiti nastajanje malih crkvenih zajednica/živih vjerničkih krugova – katehetskih skupina u kojima će se vjernici duhovno razvijati da bi tako duhovno zreli mogli na vjerodostojan način uprisutnjivati vjeru u određenom kontekstu današnjice. Živi vjernički krugovi pozvani su biti izvorima nove evangelizacije na početku trećega tisućljeća« (str. 99). Nadalje, župna kateheza posebno se obrađuje u vidu nekih ključnih elemenata koje autor stavlja u prvi plan kako bi se uočila njezina važnost za vjernički život. U ovom segmentu razrade autor PRIKAZI I RECENZIJE 595 svoju pozornost usmjerava na određivanje svih onih vitalnih ciljeva vjerničkog života koji nisu ostvarivi bez kateheze. Tako polazi od temeljnog značenja kateheze kao oblika pastoralne skrbi za članove župne zajednice, potom govori o njezinoj važnosti u odnosu na iskustvo vjere. U ovom važnom segmentu osobito treba zapaziti isticanje važnosti župne kateheze koja omogućuje iskustvo življenog kršćan- stva u župi, posebice u onim situacijama u kojima obitelj ne posreduje, ili ne posreduje na pravi način njezin udio u vjerničkom iskustvu (str. 100-101). Župna kateheza usmjerena je buđenju i odgoju osobne vjere, a njezin cilj nije tek dodir s osobom Isusa Krista već i uvođenje u zajedništvo s njim (str. 102). Pored svega ovoga, župna kateheza pridonosi i cijelom nizu crkvenih aktivnosti i bitnih elemenata vjerničkog života. U tom smislu od prvotnog je značenja njezin doprinos odgoju za euharistijsko slavlje, zatim doprinos izgradnji autentičnog župnog zajedništva, angažmanu u župnoj zajednici i dr. U katehetsko-odgojnom smislu autor naširoko razrađuje značenje obitelji u vjerskom odgoju djece. Obitelj vidi temeljnim polazištem toga odgoja. Bavi se i pitanjima vezanim uz odgoj u predškolskoj dobi, nakon čega prelazi na teme povezane s katehetsko-pastoralnim nastojanjima oko vjerskog odgoja djece u nižim razredima osnovne škole s posebnim osvrtom na prvopričesničku katehetsku skupinu. Posebno zanimljivim pokazuje se, također, dio govora o župnoj katehezi u smislu priprave za sakrament krizme. Autor polazi od alarmantne činjenice nedostatne katehetske priprave koja se u ovom segmentu pokazuje posebice problematičnom (str. 139). Nakon toga obrađuje cijeli spektar pitanja vezanih uz sustavno pastoralno-katehetsko djelovanje s obzirom na odgoj u vjeri svih skupina vjernika, počevši s predadolescentima, adolescentima, mladima, sve do pitanja kateheze odraslih. Upravo je kateheza odraslih jedno od ključnih pitanja cijele naše pastoralne prakse. U govoru o ovoj temi u ovoj se knjizi polazi od problema tzv. katehetskog prekida (str. 173) koji se očituje u napuštanju katehetske dinamike u odre- đenoj dobi, dinamike koja će se često nastaviti tek prigodno. Autor stoga i ističe katehezu kao trajni proces koji prati vjernika u ostvarenju života vjere. Treće poglavlje osobito je važno zbog razrade nekih 596 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 osobito osjetljivih područja župnoga pastorala, pri čemu se u prvom redu misli na pastoralnu brigu za osobe s posebnim potrebama. Četvrto poglavlje knjige, pod naslovom Euharistija u životu župne zajednice, cijelom djelu daje dodatnu težinu. U njemu su, naime, obrađene sve bitne poveznice euharistijskog slavlja i života i djelovanja župne zajednice. U njemu se prepoznaje euharistija kao središnja jezgra župnog zajedništva. Na više mjesta u ovom poglavlju autor to jasno ističe, pozivajući se pritom u prvom redu na brojne papinske dokumente. Pored središnjeg značenja euharistijskog slavlja u životu župne zajednice, obrađuje i neke teme koje su s tim nužno povezane, počevši od teme odgoja za euharistijsko slavlje, s posebnim naglaskom na obiteljski odgoj, a potom na doprinos župne zajednice spomenutom odgoju. Potom, kao jednu od ključnih tematika s obzirom na odnos euharistije i života župne zajednice obrađe- na je tema nedjeljnog euharistijskog slavlja i njegova značenja za žu- pno zajedništvo. Autor jasno uočava brojne nedostatke u pastoralnoj praksi s obzirom na ovu tematiku, posebice kada je riječ o problemu nedolaska na nedjeljnu svetu misu tolikog broja onih koji se priznaju katolicima. Kao jednu od žurnih potreba prepoznaje odgoj za euharistijsko slavlje i to konkretnim elementima katehetskog djelovanja (str. 225). U djelu se obrađuje i tematika vezana uz događaj i slavlje prve svete pričesti s točno razrađenim elementima koje taj događaj i to slavlje uključuju. Kao osobito dragocjen izdvaja se završni dio ovoga poglavlja o odnosu euharistije i župne zajednice u kojemu se sintetiziraju bitni elementi koje euharistijsko slavlje nužno nosi za život vjernika, ali i za život župne zajednice kao takve. Pritom posebno mjesto zauzima naglasak na svjedočanstvu slavlja euharistijskog otajstva u svakodnevici (str. 232). Peto poglavlje, pod nazivom Kršćansko dragovoljstvo kao ostvarenje dijakonije u župnoj zajednici, promatra kršćansko dragovoljstvo kao oblik ostvarivanja dijakonije u Crkvi. Naglasak je stavljen na župnu razinu. Dragovoljstvo je prepoznato kao prirodan i nezaobilazan izričaj istine biti kršćanin. Stoga dimenzija drago- voljstva nužno mora prožimati kršćanski život. Dragovoljstvu se ne smije pristupati improvizatorski već sustavno. »Da bi kršćansko dra- PRIKAZI I RECENZIJE 597 govoljstvo bilo ono koje se živi, potrebno je imati organizirano dragovoljstvo« (str. 254). Organizirano i sustavno vođeno dragovoljno djelovanje mora prožimati sve župne strukture u kojima se ostvaruje dragovoljni način djelovanja, ali i sve ostale oblike doprinosa vjernika životu i djelovanju župne zajednice. U šestom poglavlju knjige obrađuje se izuzetno značajna tema, posebice s obzirom na župnu razinu crkvenog djelovanja, a riječ je o pastoralnom planiranju i programiranju u župnoj zajednici. Autor jasno prepoznaje važnost programatskog pristupa pastoralu. Otkri- va brojne manjkavosti koje nastupaju ukoliko takva pristupa nema, ili ukoliko je manjkav. Donosi i jasno razlikovanje između bitnih odrednica programatskog djelovanja, kao što su projektiranje, plan, programiranje. Budući da je ovakav pristup djelovanju u konkretnoj praksi dosta manjkav, vrlo je važno uočiti značenje poticaja koji se u ovoj knjizi u tom smislu donose. Svaki bi pastoralni djelatnik u njoj trebao pronaći poticaje za sustavno i jasno pastoralno planiranje. Sedmo poglavlje knjige posvećeno je vrlo osjetljivoj i aktu- alnoj temi: Crkveni pokreti i njihovo djelovanje u župnoj zajednici. Autorov je pristup ovoj tematici izuzetno realan i pozitivan. Polazi od potrebe integriranja djelovanja pokreta u ukupnost crkvenog ži- vota. Do takve integracije mora doći posebice na župnoj razini. »U susretu župne zajednice i crkvenih pokreta trebalo bi doći do ople- menjujuće suradnje povijesti, Tradicije i crkvenih struktura sa život- nošću i pokretljivošću koje stvara novo lice župne zajednice« (str. 273-274). No u procesima koji vode do ostvarenja ovakva pristupa u odnosu župne zajednice i crkvenih pokreta moraju se poštovati jasni crkveni kriteriji, a upravo se u našoj pastoralnoj stvarnosti osjeća potreba za jasnoćom tih kriterija s obzirom na odnos pokreta i župe (str. 277). Autor posebno ističe kriterije koje je papa Ivan Pavao II. istaknuo u apostolskoj pobudnici Christifideles laici (str. 279-280). Iščitavajući stanje i zahtjeve hrvatske pastoralne situacije autor prepoznaje potrebu skladnog uklapanja crkvenih pokreta u život župne zajednice, pri čemu je potrebna veća otvorenost same župe, a s druge strane obuzdavanje elitističkih i izolacionističkih tendencija od strane samih pokreta. 598 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Zadnje poglavlje knjige, pod naslovom Djelovanje župne zajednice ad extra, posvećeno je tematici prisutnosti župne zajednice u društveno-kulturalnoj sredini. I ovo je jedno od vrlo osjetljivih i danas izuzetno aktualnih područja s obzirom na život i djelovanje Cr- kve u Hrvatskoj. Autor ovu tematiku razrađuje u odnosu na četiri razine djelovanja Crkve ad extra: navjestiteljska, odgojno-obrazovna, socijalno-karitativna i kulturno-društvena. Na svim ovim razinama potrebno je ostvarivati sustavno i razgranato djelovanje Crkve kako bi ona i u sferama ljudskog društva dala vlastiti doprinos ostvarenju čovjeka u svim njegovim dimenzijama. Na spomenutim razinama djelovanja mora se, u tom smislu, puno više poraditi oko unapre- đenja onih oblika prisutnosti i suradnje Crkve u društvu koji već postoje, ali i na korištenju tolikih neiskorištenih mogućnosti. Župna zajednica i u ovom segmentu ostaje najkonkretnijim crkvenim čim- benikom u tom prevažnom zadatku, čiji članovi trebaju u najrazliči- tijim prilikama svakodnevnog obiteljskog, profesionalnog i župnog života doprinijeti prepoznatljivoj prisutnosti Crkve u društvu. Na kraju, potrebno je još jednom istaknuti veliku vrijednost knjige koju smo ukratko analizirali. Iako je namijenjena, u prvom redu, teološkoj akademskoj zajednici, tj. profesorima i predavačima, te studentima teologije, treba istaknuti da je pisana vrlo pristupačnim jezikom, jednostavnim rječnikom i tečnim stilom izražavanja. Zato je potrebno da se njome obogate i oni vjernici koji nisu prošli visoku teološku formaciju. U prvom redu pritom mislimo na širok krug župnih suradnika, animatora i ostalih aktivnih vjernika koji će u njoj zasigurno moći pronaći puno poticaja za vlastiti kršćanski život i djelovanje iz vjere. Vrlo praktični teološko-pastoralni elementi istaknuti u ovoj knjizi, utemeljeni na jasnim crkvenim odrednicama uči- teljstva, te potkrijepljeni tolikim stručnim teološkim komentarima i promišljanjima, ovome djelu daju osobitu važnost i od njega čine nezaobilazan teološko-pastoralni vodič u promišljanju i unapređenju pastorala župne zajednice. Nikola Vranješ PRIKAZI I RECENZIJE 599 Nikola Vranješ

I FEDELI LAICI NELLA MISSIONE DELLA CHIESA IN CROAZIA OGGI. SFIDE E PROSPETTIVE

Pontificia Università Lateranense, Roma, 2008., 368 str.

Doktorsku disertaciju pod naslovom I fedeli laici nella missione della Chiesa in Croazia oggi. Sfide e prospettive obranio je 2008. godine Nikola Vranješ, svećenik Riječke nadbiskupije, (rođen 1976. godine u Korenici, Gospićko-senjska biskupija) na Lateranskom sveučilištu u Rimu. Danas je Nikola Vranješ asistent na Katedri pastoralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, na Područnom studiju Teologija u Rijeci. Njegova disertacija nije prvi ni jedini povijesno-teološki i analitički prikaz teološko-pastoralne situacije vjernika laika u Crkvi u Hrvatskoj u razdoblju prije i u vrijeme Koncila, s osobitim naglaskom na razdoblje demokracije od 1991. godine do danas. Ipak je on opravdan jer je sazdan prema na- čelima suvremene pastoralne teologije koja vrednuje ne samo povijesna nego i sociološka kretanja u hrvatskom društvu i Crkvi. U uvodu (str. 10-14) Vranješ ističe kako laici u Crkvi predstav- ljaju veliku većinu Božjeg naroda, pa samim time postaju nezaobila- znim čimbenikom u njezinu poslanju i djelovanju. Osobito političko stanje u kojemu je Crkva živjela u socijalističkoj Jugoslaviji bilo je razlogom da se položaju i djelovanju laika u Crkvi nije moglo prije dva desetljeća posvetiti adekvatnu pozornost. Stoga ono danas traži ispravnu prosudbu i ubrzano rješavanje. Vranješ upravo to i čini u svom radu jer se nije zaustavio samo na registriranju i opisivanju povijesnih događaja koji su uvjetovali položaj vjernika laika u pretkoncilskom razdoblju, u vrijeme Koncila i postkoncilskom vremenu od pojave demokracije do naših dana. Vlastitosti tog vremena nastoji prosuditi analitički, kritički i normativno, tj. zacrtati prikladne pastoralne postupke kojima će se ispraviti nedostaci naslijeđenog 600 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 sadašnjeg stanja vjerskog života i pastoralnog rada kada su u pitanju vjernici laici i njihovo mjestu u Crkvi. Samu je radnju Vranješ razdijelio u tri dijela. U prvome donosi povijesni pregled od početka organiziranog djelovanja laika s posebnim osvrtom od Koncila do danas (str. 14-172). Započinje razdobljem tzv. Katoličkog pokreta u Hrvatskoj pa do uspostave ide- ološkog i političkog komunizma. Vrijeme je to uvjetovano jednim specifičnim povijesnim zbivanjem koje se očitovalo u osobitom po- ložaju i značenju koji su vjernici laici odigrali u Crkvi (str. 14-31). U drugom je razdoblju smjer kretanja laikata kako u hrvatskom društvu tako i u hrvatskoj Crkvi, svakako bitno obilježen dolaskom na vlast i dugom vladavinom komunizma (str. 31-110). Treće razdoblje zapo- činje demokratskim promjenama koje su se dogodile 1991. godine i koje je pratio i Domovinski rat te ratna stradanja u velikom djelu Hrvatske (str. 110-172). Demokracija je ponovno otvorila vrata za slobodno djelovanje vjernika laika i omogućila im bolje i svestranije djelovanje unutar društvenog i crkvenog života. Kako su i na koji način dočekane te i takve promjene u hrvatskoj Crkvi, kako među laicima tako i među biskupima i svećenicima, tematika je kojim se Vranješ bavi u drugom dijelu svoje radnje (str. 175-240). Krenuvši od kriteriološke prosudbe aktualnog stanja na osnovi dokumenata crkvenog učiteljstva, on dolazi do specifičnih kriterija za prosuđi- vanje djelovanja vjernika laika. Među tim kriterijima na prvom je mjestu buđenje svijesti o ulozi laika u Crkvi i njihovu neophodnom djelovanju u Crkvi. Taj zahtjev pred crkveno vodstvo stavlja zadatak mijenjanja «formae mentis» koja vodi unapređenju pastoralne prakse s obzirom na vjernike laike (str. 220-240). Jedino je na takav način moguće ostvarenje novih operativnih modela za jedan novi zamah u djelovanju vjernika laika u skladu sa zahtjevima koje pred njih stavlja Drugi vatikanski koncil, o čemu je riječ u trećem dijelu ove radnje (str. 240-303). Nakon što je u prva dva dijela disertacije analitički i kritički opravdao da je prošlo jedno povijesno razdoblje u kojemu su vjernici laici, prvo, uglavnom smatrani pasivnim ele- mentom u odnosu na hijerarhiju Crkve, a zatim su se pod terorom komunizma morali usmjeriti na unutarnje djelovanje bez velikih mo- PRIKAZI I RECENZIJE 601 gućnosti za vanjski pastoralni angažman, Vranješ u ovom djelu ukazuje na jednu novu realnost sadašnjeg crkvenog trenutka i obrazlaže u kojim je razmjerima on realno polazište za određivanje programa i sadržaja sadašnjeg i budućeg pastoralnog djelovanja. Ova disertacija sadrži niz pojedinosti, podataka, informacija, tvrdnji i prosudbi suvremenih domaćih i stranih teologa, a napose onih pastoralne teologije. Sve je to od velike važnosti za jedno buduće teološko-pastoralno promišljanje i, još više, za djelovanje vjernika laika u društvu i Crkvi u Hrvata. Spomenuto gradivo autor istovremeno usustavljuje, procjenjuje i ocjenjuje, nudeći tako jedan izvanredan dokument o onome što se događalo nekada, ali i o važ- nosti sadašnjeg trenutka kada su, prema njegovu sudu, sustav vanj- skih okolnosti i pozitivna spremnost samih vjernika laika povoljni da vjernici laici ostvare svoje poslanje u cijelosti. Stoga smatram kako primjena znanstvenog modela za takav angažman, koji nudi Vranješ, ima operativnu pastoralnu vrijednost. Osim toga, ovaj rad svojim ustrojstvom može biti prikladan uzorak za slična istraživanja i prosuđivanja i drugih teološko-pastoralnih zbivanja u pastoralnom djelovanju Crkve u Hrvatskoj. Veronika Reljac

602 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 Franjo Emanuel Hoško

ZAPADNOHRVATSKE POVIJESNE TEME

Povijesno društvo Rijeka, Adamić, Rijeka, 2009., 466 stranica.

Umirovljeni redovni profesor naše Teologije, područnog studija Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Franjo Emanuel Hoško još je uvijek honorarni profesor Teologije u Rijeci i Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Du- gogodišnje djelovanje u Rijeci usmjerilo ga je i u njegovim povijesnim istraživanjima. Ova je knjiga zapravo zbirno djelo njegovih radova o različitim povijesnim temama koje jasno ujedinjuje prostor proučavanja, a to je zapadna Hrvatska. Knjiga je zapravo nastala na poticaj Povijesnog društva Rijeka, a autor mu je član, s jasnim ciljem da se u njoj nađu autorovi radovi o povijesnim temama kojima za- dire u prošlost zapadne Hrvatske. Tako su Zapadnohrvatske povijesne teme zapravo zbornik autorovih radova koji su nastali u različito vrijeme i iz različitih razloga. No, osim usredotočenosti istraživanja na prostor zapadne Hrvatske, povezuje ih autorov ozbiljan pristup temama, sustavna razrada i bogato navođenje povijesnih vrela, prije svega arhivskih izvora, a zatim i poznate literature. Na prostoru zapadne Hrvatske autor ističe sam grad Rijeku kao crkveno i kulturno središte tog dijela Hrvatske, zatim se usredotočuje na prostor neg- dašnje Senjsko-modruške biskupije, onda na Istru i kvarnerske otoke pa na franjevce u zapadnoj Hrvatskoj, a u posljednjem poglavlju na kulturne djelatnike i njihovo djelo. Tako je knjiga razdijeljena u pet poglavlja, a svako od njih ima šest do osam priloga. remda je autor franjevac, u ovoj su knjizi franjevačke teme sa- brane samo u jednom poglavlju, a daleko više dolazi do izražaja au- torovo zanimanje za cjelokupnu crkvenu povijest zapadne Hrvatske. Ako treba istaknuti neke dijelove knjige, onda su to radovi u kojima autor istražuje kulturno stvaralaštvo, napose školsko i literarno, koje je nastalo u njedrima Crkve na označenom prostoru. Jedan je prilog posvetio Osnovama katekizma u Oficiju rimskom biskupa Šimuna PRIKAZI I RECENZIJE 603 Kožičića, znamenitog riječkog tiskara. Uspješno je predstavio Raj duše Nikole Dešića, zapravo molitvenika Katarine Zrinske. Glavini- ćeva povijesna djela, ali i djela kojima je promicao katoličku obnovu na području zapadne Hrvatske, osobit su predmet njegova zanimanja. Pridružio je Glaviniću još dvojicu franjevaca, P. Jančića i P. Bu- dimira, koji su bili pićanski biskupi, ali također zauzeti promicatelji potridentske crkvene obnove. Hoško nije otkrio, ali je prvi analitički i komparativno prikazao isusovački priručnik za pučke misije u Lici s kapucinskim priručnikom za ostvarivanje istog zadatka na istom tlu. Upozorio je na osobitu narav tih molitvenih priručnika koji su istodobno katekizmi, pjesmarice i molitvenici. S mnogo zauzetosti predstavio je literarni rad Frana Vrinjanina, Šime Sironića i Ivana Pavića; svi su oni bili u svom vremenu borci za uspješno naviješta- nje evanđelja na prostoru zapadne Hrvatske. Nema nikakve sumnje da je Hoškovo zbirno djelo vrijedan doprinos crkvenoj i kulturnoj historiografiji zapadne Hrvatske. Njegov je zbornik tematski raznovrstan, ali je bogat do sada neobrađivanim temama crkvene i kulturne prošlosti. Kad piše i o franjevačkim temama, onda izabire one o kojima nitko prije njega nije pisao. Su- stavno je i jasno predstavio franjevačke visoke škole na Trsatu čiji se počeci naslućuju još u 16. st., a razmahale su svoje djelovanje u 18. st. Prema nastavnom programu i stupnju unutar ondašnjeg crkvenoš- kolskog sustava, bile su važnije od viših isusovačkih škola u samoj Rijeci pa je opravdano zaključiti kako je veći bio i njihov utjecaj na kulturu riječkoga prostora. Do sada nitko nije ni uočio, ni istraživao, djelovanje tih franjevačkih visokih škola na Trsatu, tj. filozofskog učilišta i visoke bogoslovne škole s fakultetskim nastavnim programom. Hoško je to učinio. Predstavio je njihove nastavnike, njihova tiskana djela i rukopise, razotkrio organizaciju rada i ukazao na promjene u nastavnom programu. Tom velikom radu pridružio je i rad o filozofskom učilištu koje je djelovalo od 1964. do 1977. na Trsatu u posve drukčijim okolnostima i iz drugih razloga. Autor je od početaka svog znanstvenog rada osobito istraživao pojavu jozefinizma i njegove posljedice u crkvenom i kulturnom ži- votu u Hrvatskoj. Potvrđuju to njegovi prilozi u ovoj knjizi o pojavi 604 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 jozefinizma u Senjsko-modruškoj biskupiji koja se očituje u novom razvrstavanju župa. Osobit je prilog poznavanju jozefinizma velika rasprava o tzv. Hrvatsko-primorskoj franjevačkoj provinciji, tvorevi- ni jozefinizma. Prisutnost kasnog jozefinizma u zapadnoj Hrvatskoj može se prepoznati u prilozima o nastanku sjemeništa i bogoslovne škole u Senju. Osobito su vrijedni prilozi o prosvjetnim radnicima iz Rijeke, Franji Tomičiću i Grguru Lencu, istaknutim jozefinistima, koji su djelovali u inozemstvu. Već su oni dovoljni da crkvena povijest zapadne Hrvatske počne ozbiljnije studirati život Crkve na pri- jelazu iz 18. u 19. st. pa će uočiti da ju je jozefinizam bitno obilježio i zatim se očitovao u cijelom 19. st. na tlu zapadne Hrvatske. Hoškovo je zbirno djelo Zapadnohrvatske povijesne teme obrađenim temama, osobito crkvenim, vrijedan doprinos historiografiji o zapadnoj Hrvatskoj. Najveći je dio rasprava u zborniku bio objavljen već prije, ali ima i radova koju su po prvi put objavljeni u ovoj knjizi. Za njom bi trebao posegnuti svatko tko voli Rijeku, Istru i kvarnerske otoke, Liku i Gorski kotar. Štoviše, u mnogočemu omogućuje bolju prosudbu od dosadašnjih crkvenih i kulturnih zbivanja na ovom prostoru i njihova naslijeđa koje je nama pripalo. To je dovoljan razlog da posegnemo za Hoškovom knjigom. Prilozi o Šimi Sironiću, Ivanu Paviću, Maksi Pelozi i Branku Fučiću autorov su hrabar iskorak i u najnoviju crkvenu prošlost zapadne Hrvatske. Zapadnohrvatske povijesne teme, dakle, vrijedno su djelo koje omo- gućuje bolje i točnije poznavanje crkvene i kulturne prošlosti, kako davne tako i nedavne, ovog našega geografskog, upravnog, crkvenog i kulturnog područja zapadne Hrvatske. Marijan Jurčević, OP PRIKAZI I RECENZIJE 605 Marko Medved

LA CHIESA CATTOLICA A FIUME (1920-1938): AMMINI- STRATORI APOSTOLICI E VESCOVI DI UNA DIOCESI PLURINAZIONALE IN EPOCA FASCISTA.

Pontificia università Gregoriana. Facoltà della storia e dei beni culturali della Chiesa.

Roma, 2008., 325 str.

Marko Medved (rođ. 3. rujna 1974. u Rijeci) već je četvrtu godinu asistent na Katedri crkvene povijesti na Teologiji u Rijeci, područnom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Završivši redoviti teološki studij na istoj Teologiji, studirao je crkvenu povijest na sveučilištu Gregoriana u Rimu i ondje uspješ- no doktorirao. Objavio je drugo poglavlje rada imenovane doktorske radnje; isti naslov nose cjelovit tekst radnje i njezin objavljeni dio. Već u proslovu i u općem uvodu u radnju autor ističe nemar povjesničara za povijest nastanka, prvih upravitelja i biskupa Riječ- ke biskupije i nacionalne odnose talijanske hijerarhije i hrvatskog i slovenskog svećenstva u biskupiji. Štoviše, povjesničari se nisu bavili ni političkom poviješću grada Rijeke u razdoblju između dva svjetska rata, a ona je bila bitno obilježena fašizmom. Medved napominje kako je u svom radu nastojao voditi računa o svemu što su o tim pitanjima napisali talijanski, hrvatski i slovenski povjesničari, razlučiti njihove stavove, ali ipak naglašava kako je njegov rad nastao prije svega na temelju arhivskih vrela koja čuvaju Biskupijski i Državni arhiv u Rijeci. Razumljivo je da je istraženo povijesno gradivo u svojoj radnji prije svega koristio u predstavljanju riječkih apostolskih administratora i biskupa i tako izgradio okosnicu svoje radnje. Tako je u prvom poglavlju predstavio djelovanje apostolskog administratora Celsa Costantinija (1920.-1922.), u drugom prvog biskupa benediktinca Isidora Saina (1922.-1932.), u trećem biskupa Antonija Santina (1933.-1938.), ali je u četvrtom poglavlju odustao 606 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 od bavljenja biskupom Ugom Camozzom (1938.-1947.) već je raspravu usredotočio na najosjetljivija pitanja crkvenog i društvenog života na području Riječke biskupije, tj. na jezično pitanje i sustavnu denacionalizaciju slavenskog življa. Nije, naime, zanemario činjeni- cu da su crkveni upravnici bili Talijani koji su djelovali u hrvatskom i slovenskom okruženju. Stoga je, premda se za to ne može odgovornost prvenstveno pripisati Crkvi, podrobno opisao progone hrvatskih i slovenskih svećenika i redovnika i zabranu korištenja crkveno-slavenskoga jezika u bogoslužju i narodnih jezika u pastoralnom radu u slavenskim župama, naglasivši da je to bilo djelo talijanske fašističke uprave koje su talijanski biskupi nastojali čak i spriječiti. Premda je Medved svoju radnju usredotočio na osobe crkvenih upravnika u Rijeci, odlučno je upozorio da je uspostava Riječke biskupije tražila prethodnu i prateću uspostavu novih župa, više dijecezanskih ustanova, što se također odrazilo u odnosu crkvene hijerarhije prema slavenskom svećenstvu i vjernicima. Tako je proces utvrđivanja ustrojstva nove biskupije u Riječkoj biskupiji išao ponekad paralelno s jezičnim pitanjem, a ponekad ga je i uvjetovao. Medved je potvrdio znanstveni pristup izabranoj temi svoje doktorske radnje kad ukazuje na društvenu, političku i crkvenu povijest Rijeke prije nego što se u njoj utvrdila talijanska uprava. Naravno, ne mimoilazi okupaciju Rijeke koju je izveo Gabriele D'Annunzio sa svojim neregularnim vojnim jedinicama i zadržao se u Rijeci više od godinu dana proglasivši svoj čin "generalnim pokusom uspostave fašizma". Podrobno predstavlja sve što je učinio za uspostavu nove biskupije u Rijeci apostolski administrator Celso Costantini u dvije godine boravka u gradu. Obrazloženo odbija pisanje komunističke historiografije kako je Costantini podržavao D'Annunzia i ukazuje kako ga je upravo on nazivao "poganinom", a fašizam odbijao kao za kršćane neprihvatljiv ideološki i društveni sustav. Costantinija je 1922. u vodstvu Crkve u Rijeci naslijedio Isi- doro Sain, rođen u Novigradu u Istri. Došavši u Rijeku ubrzo je osnovao četiri nove župe u gradu; s vremenom je podigao i tri nove župne crkve. Izvan Rijeke Sain je osnovao također župe u Opatiji, Rukavcu, Brgudu, Podgradu i Zagorju te župnu vikariju u riječkoj PRIKAZI I RECENZIJE 607 bolnici. Tako je 25. travnja 1925. uspostavljena Riječka biskupija, nakon aneksije Rijeke Italiji, potkraj Sainove uprave, imala 21 župu. Medved navodi razloge osnivanja te nove biskupije: fašistička Italija željela je dobre odnose sa Svetom Stolicom jer je Mussolini na po- četku svoje vladavine želio uključiti i Crkvu u svoj plan "narodnog preporoda", a i papa Pio XI. bio je spreman surađivati s fašističkom talijanskom vladom. Mjesne su gradske vlasti u Rijeci pak smatrale uputnim osnovati i biskupiju na istoku talijanske države, a biskupu Sainu bila je neophodna ekonomska pomoć državnih i mjesnih vlasti da u tek osnovanoj biskupiji podigne sjemenište i uspostavi kaptol. Poslije Lateranskih ugovora 1929. između Italije i Svete Stolice bili su uvjereni ne samo biskup Sain nego i vrh Crkve kako je fašizam manje zlo za Crkvu u Italiji od liberalizma, ali im se ne smije pripisivati prihvaćanje fašističke ideološke ili političke orijentacije. Biskup Sain uspio je u svojim planovima. Osnovao je 1926. sjemenište i uspostavio kaptol. Ubrzo je shvatio kako fašistička vlast želi po svaku cijenu talijanizirati živalj njegove biskupije jer je poče- la progoniti hrvatske svećenike. Sain se pomirio s denacionalizaci- jom riječkih župa, ali nije odobravao isti postupak u Brseču, Mošće- nicama i Drenovi; na kraju je popustio političkoj vlasti. Poslije njega vodstvo je Riječke biskupije preuzeo Antonio Santin tijekom pet godina, da bi zatim postao biskupom Tršćan- sko-koparske biskupije. Smatrao je svojom zadaćom utvrditi uspo- stavljeno ustrojstvo Riječke biskupije i uspio je proširiti sjemenište, ojačati biskupijske urede, osnovati biskupijski list «Bollettino del Clero della diocesi di Fiume» i reorganizirati kaptol. No nije ishodio potrebnu pomoć za izgradnju crkava u novouspostavljenim župama; podigao je samo crkvu u Matuljima. Uspostavio je i nove župe, raz- vrstavši ih sve u pet dekanata na području biskupije, koja je svoje granice svela na granice državne administrativne jedinice Kvarnera. Pomogao je razvitku redovničke Družbe kćeri Srca Isusova, trudio se oko pastoralne brige o radnicima u gradu Rijeci, a valja istaknuti da je imao dobre odnose sa Židovima. Medved nije želio izbjeći pisanje slovenskih i hrvatskih povje- sničara koji Santinu pripisuju nekritičnu podršku fašista u njihovoj 608 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 politici prema Hrvatima i Slovencima. On ispravno upozorava kako se u to vrijeme Crkva u Italiji smatrala narodnom religijom i često nekritički odobravala fašistički nacionalizam, i to sve u uvjerenju da je u stanju uz pomoć fašizma izvesti katoličku obnovu. Isto tako Medved objašnjava da su jugoslavenski povjesničari prosuđivali Santinovo djelovanje s motrišta komunističke historiografije. San- tin se, naime, prije svega suprotstavio komunizmu, a nije opravdano pripisivati mu nastojanja oko talijanizacije Hrvata i Slovenaca. Sam je Santin propovijedao i hrvatski, branio pravo svećenika da pastoralnu službu obavljaju na hrvatskom i slovenskom jeziku, ali je istina da je u Riječkoj biskupiji zabranio staroslavensku službu Božju. Medved u svojoj radnji podrobno i uz mnogo pojedinosti opisuje slijed zbivanja u negdašnjoj Riječkoj biskupiji za vrijeme fa- šističke vladavine. Razborito razlučuje slobodne odluke crkvenih vlasti, napose upravitelja te biskupije, od odluka administrativnih državnih vlasti. Štoviše, usuđuje se ukazati u kojoj su mjeri crkveni upravnici bili pod utjecajem državne politike, ali osporava da je Crkva bila pod utjecajem fašizma i poticala državnu vlast na nepra- vedne postupke prema onima koji su se suprotstavljali nastojanjima oko talijanizacije slavenskog življa na području te biskupije. U svojoj radnji pružio je cjelovit uvid u kompleksnu povijest Rijeke prije Drugog svjetskog rata, a još iscrpniji prikaz neophodnih pothvata koje je tražila uspostava i osnivanje biskupije u tome gradu. Uspješ- no je sintetizirao dosadašnja istraživanja povijesti Riječke biskupije, ukazao na njihovu djelomičnost, opravdanost i neopravdanost u zaključivanju, a svoj rad zauzeto je izgradio na ozbiljnom studiju arhivskih vrela. Svakako bi bilo neophodno cjelovitu Medvedovu doktorsku radnju objaviti i na hrvatskom jeziku. Franjo Emanuel Hoško PRIKAZI I RECENZIJE 609 Franjo Emanuel Hoško

ZAPADNOHRVATSKE POVIJESNE TEME

Adamić, Rijeka, 2009.

Prof. dr. o. Franjo Emanuel Hoško, dugogodišnji profesor ri- ječke Teologije i aktivni djelatnik na polju kulture i pastorala mladih, obitelji i intelektualaca, nakon samo godinu i pol od knjige “Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma” koja je doživjela priznanja na nacionalnoj razini (finale nagrade Jutarnjega lista „Kulturna pu- blicistika 2008. godine“) već je izdao novo djelo “Zapadnohrvatske povijesne teme”. Povijesno društvo Rijeka, čiji je Hoško član, izdalo je ovu knjigu kao 8. u nizu “Nova istraživanja prošlosti Rijeke i riječkog područja”. Ona sabire radove koje je u rasponu od više od dva de- setljeća autor objavio u našim crkvenim i svjetovnim znanstvenim časopisima i zbornicima, a tiču se crkvene povijesti zapadne Hrvat- ske. Knjiga je podijeljena u pet poglavlja: Rijeka, crkveno i kulturno središte zapadne Hrvatske; Senjsko-modruška biskupija; Istra i kvarnerski otoci; Franjevci u zapadnoj Hrvatskoj te Kulturni djelatnici i njihovo djelo. Geografskim pojmom zapadne Hrvatske obuhvaćeno je po- dručje današnje Riječke metropolije na čijem su području u povijesti djelovale i neke crkvene jedinice kojih više nema, a koje autor oživljava pišući o njihovim biskupima i redovničkim zajednicama koje su na tome teritoriju djelovale (Pićanska biskupija, Krbavska biskupija, Modruška biskupija). Primarni njegov interes jest crkvena povijest, no rekonstruirajući povijest Crkve zapadnohrvatskih biskupija i redovnika, istodobno piše i o odnosu svjetovnih vlasti prema Crkvi (npr. odnos Frankopana i Kurjakovića prema franjevcima). Knjiga se otvara kulturno-povijesnim pregledom područja da- našnje Riječke nadbiskupije u kojemu autor donosi podatke u rasponu od početaka kršćanstva u rimskoj Tarsatici, sve do 20. stoljeća u 610 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 kojemu grad Rijeka postaje biskupijskim, potom nadbiskupijskim i metropolitanskim središtem. Razumljivo je da našem najstarijem marijanskom svetištu Trsatu i redovnicima koji ovdje djeluju autor posvećuje najveću pažnju. Hoško nas vodi na početke trsatske predaje opisujući postojanje loretske i trsatske predaje o prijenosu Svete kuće: one su se razvijale najprije samostalno, a od 1530. zajednički. Hoško piše o prvim piscima koji su zapisali trsatsku predaju o prijenosu Svete kuće na Trsat (Riera, Angelita i Torsellini). Povlašteno mjesto zauzima naš Bartol Kašić i njegova Istoria loretana od sfete kuće Bo- gorodičine. Kao najznačajnijeg povjesničara trsatskog svetišta autor ističe Franju Glavinića posvećujući mu veliku pozornost i prostor. Autor navodi kako je Glavinić triput boravio u Loretu gdje je upoznao tamošnju predaju te je potom ugradio u svoju povijest trsatskog svetišta. On je svoje izvještaje temeljio na zapisima iz tzv. Medved- gradskih uspomena koji su izgorjeli 5. rujna 1629. u požaru što je uništio trsatsku franjevačku samostansku knjižnicu i arhiv. U tim je zapisima bio i putopis trsatskoga župnika Aleksandra s puta u Svetu Zemlju. Autor piše kako se Glaviniću, provjerenom povjesničaru i piscu drugih djela u duhu katoličke obnove, ne može predbaciti da je izmislio izvještaj o prijenosu Svete kuće iz Nazareta na Trsat jer je bio povjesničar koji je dobro razlikovao povijesna vrela od tradicije. Stoga iz njegove Historije Tersattane Hoško bilježi: «Ukratko sam prikazao povijest prvoga prijenosa Sv. Kuće iz Nazareta na Trsat, s nekim stvarima koje se tiču trsatske crkve i samostana, a da time nisam izobličio povijest, koja predstavlja istinu». Hoško potiče po- vjesničare da i nadalje traže povijesna vrela za potpuno razrješenje trsatske predaje o prijenosu Svete kuće na Trsat jer je Klaro Pasconi 1731. zabilježio kako je izvještaj župnika Aleksandra Jurjevića bio zapisan i u gradskim uredima Rijeke, Bakra, Senja, Krka i Grobnika. Dok nam piše kako pićanski biskup Marotti 1715. kruni Gospinu sliku, Hoško ne nudi suhe faktografske podatke, on događaje stavlja u kontekst pa objašnjava kako je to prvo Gospino krunjenje izvan Italije – dvije godine poslije kruni se Gospa u Poljskoj (Čenstohovi) ili na slovenskoj Svetoj Gori. PRIKAZI I RECENZIJE 611 Opisujući znamenite osobe iz trsatskoga samostana ocrtava i povijest okolnih biskupija. Tako u 17. stoljeću čak 4 fratra s Trsata postaju biskupima, među njima Pavao Jančić i Pavao Budimir koji sjede na pićanskoj katedri, čijih je 210 godina od ukinuća obilježeno 2008. i u čijem je obilježavanju svojim znanstvenim radom sudje- lovao i sam Hoško. Još prije, sredinom 14. st., čak su tri biskupa Krbavske biskupije, jedan za drugim, franjevci. Franjevci se u Kr- bavskoj biskupiji nalaze od četvrtoga desetljeća 14. stoljeća. Trajno se nastanjuju u Krbavskoj biskupiji tek u osmom desetljeću 14. st. Autor povlači izravnu vezu između širenja opservantizma (one struje unutar franjevaštva koja se zauzimala za strože obdržavanje franje- vačkog pravila) i uspjeha u širenju bosanske vikarije. Autor razvrsta- va franjevačke samostane u Krbavskoj, Senjskoj i Krčkoj biskupiji s obzirom na njihov odnos prema tadašnjim podjelama unutar Reda sv. Franje, tj. opservantizma i konventualizma, pojašnjavajući koje samostane podržavaju Frankopani, a koje Kurjakovići: prvi su, naime, uz samostane konventualske struje (a to su Krk, Senj, Modruš), a Kurjakovići uz opservante u Krbavi. U tim suprotstavljanjima opservanata i konventualaca, potom i dva tipa samih opservanata (bo- sanskog i tal. modela), samostan u Krbavi 1448. stupa na čelo tzv. Krbavskoj kustodiji, a 1464. toj je kustodiji dodijeljen samostan na Trsatu. Pola stoljeća nakon pada Bosne (1463.), bosanska se vikarija dijeli na dio pod Turcima Bosna Srebrenička (Srebrena) i slobodan dio Bosna-Hrvatska koja će uskoro postati samostalnom provinci- jom i brojiti 4 kustodije: cetinsku, trsatsku, krbavsku i grebensku. Sredinom 16. st. provincija Bosna-Hrvatska izgubila je u Modruškoj biskupiji sve samostane osim Trsata. U 16. stoljeću čak su 4 senjska biskupa franjevci. Provincija Bosna-Hrvatska spasila se od propasti šireći se na područje Slovenije, ali je samo djelomično sačuvala svoje povijesno ime pod nazivom Hrvatska-kranjska provincija sv. Križa. Hoškova knjiga ne proučava samo povijest franjevaštva. Autor piše i o drugim crkvenim redovima čiji je značaj za crkvenu povijest Riječke metropolije vrlo velik (isusovci, kapucini, pavlini). Ova 612 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 knjiga potvrđuje pažnju koju autor već godinama, u cijelom svom opusu posvećuje nekim određenim pitanjima: lik Bogorodice, potom hrvatska katekizamska literatura i pitanje jozefinizma zajedno s jansenizmom, crkveno obrazovanje i visoko školstvo. Prisutnost Bogorodice analizirana je u Brašnu duhovnom Riječanina Niko- le Hermona, u propovijedima Franje Glavinića, u djelu istarskoga svećenika mons. Ivana Pavića. Jozefinističkim postavkama koje su obilježile drugu polovicu 18. st. i 19. stoljeće naše crkvene povijesti, autor se bavi proučavajući djelovanje Franje Tomičića (1729.-1790.) iz Kastva, Riječanina Josipa Grgura Lenca, osnivanje župa u Senj- sko-modruškoj biskupiji, nastanak bogoslovskog sjemeništa u Senju 1806. Pitanjem crkvenoga školstva bavi se u člancima o filozofskom i teološkom školovanju primorskih i istarskih pavlina u Lepoglavi, u već spomenutim članku o senjskome sjemeništu, u članku o visokim školama na Trsatu i o franjevačkom filozofskom učilištu na Trsatu nakon Drugoga vatikanskog koncila. Vjeronaučnom se literaturom bavi tražeći katekizamske osnove u Oficiju rimskom biskupa Šimuna Kožičića. Zadnje poglavlje posvećeno je doprinosu koji su određeni priznati djelatnici na kulturno-povijesnom području dali kršćanskim ili crkvenim temama. To su Radmila Matejčić, Makso Peloza, Bran- ko Fučić, akademici Lujo Margetić i Petar Strčić. Ovim djelom Hoško nam se predstavlja kao crkveni povjesni- čar koji se, doduše, oblikovao u redovništvu, ali nije ostao pošteđen interesa prema cjelokupnoj crkvenoj povijesti i kulturi zapadne Hr- vatske u kojoj djeluje četiri desetljeća. Značajka njegova rada jest sustavnost i istinoljubivost. Hoško ima razvijen osjećaj za ljepotu izričaja i jasno oblikovanje rečenica. U dosadašnjem je radu obavio golem posao oko proučavanja franjevačke, crkvene i narodne proš- losti. Znanstvenicima njegovi radovi mogu biti pouzdanom građom i usmjerenjem za nova istraživanja. Marko Medved PRIKAZI I RECENZIJE 613 Stanko Lasić

PRAVO NA ROĐENJE U UČENJU CRKVE

Centar za bioetiku FTI DI, Zagreb, 2009.

U izdanju Centra za bioetiku Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove u Zagrebu i Nakladničke kuće Tonimir iz Varaždin- skih Toplica objavljena je knjiga dr. Stanka Lasića "Pravo na rođenje u učenju Crkve". Na 704 stranice udžbeničkog formata obrađuje se kršćanski pogled na život prije rođenja, od apostola Pavla do pape Benedik- ta XVI. Nakon panoramskog pregleda problematike u predgovoru, knjiga vodi čitatelja sustavnom i moralnom teologijom od Poslanice Galaćanima do naputka Dostojanstvo osobe. Opisuje kako se nado- građivalo učenje Crkve o početku ljudskoga postojanja, to kompleksno pitanje vjere i ćudoređa (i biologije, medicine, prava, ekonomi- je…), savjesti i demografije, te budućnosti današnjega čovječanstva. Rijetka je tema poput ove koju su redom obrađivali toliki umnici čovječanstva, a još je rjeđe sve to naći unutar istih korica. Cjelovito se donose u hrvatskom prijevodu: Izlaganje Tome Akvinskoga o zapovijedi 'Ne ubij' iz 1273., Izjava o izazvanom po- bačaju iz 1974. Zbora za učenje vjere, s Franjom Šeperom na čelu, naputak Dar života iz 1985. i odgovori o uklanjanju maternice iz 1993., Vjerodostojno tumačenje o kaznenom poimanju pobačaja iz 1988. i okružnica Ivana Pavla II. Radosna vijest života iz 1995. Ilustrirano je fotografijama, drvorezima, bakropisima, crteži- ma i grafikonima. Knjigu je za tisak priredio, predgovor i dodatke napisao mr. Petar Marija Radelj. U dodatku je povijesni mozaik o dubrovačkom Nahodištu (1432.-1927.) kao konkretno svjedočanstvo organizirane kršćanske skrbi koje je trudnicama pružalo besplatno utočište, porođaj i babinje te njegu, odgoj i udomljenje djece koju roditelji nisu mogli ili htjeli zadržati; prvi cjeloviti prijevod Zakona o zabrani trgovine robljem iz 1416. i Zakona o osnutku i opskrbi Nahodišta za stvorenja koja se 614 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2 nečovječno odbacuju iz 1432. Velikoga i općeg vijeća Dubrovačke Republike. Statistika poštovanja i kršenja prava na rođenje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u još 55 zemalja otkriva zapanjujuće podatke i tendencije. Tematski popis literature i pregled pravne regulative otvara nove mogućnosti istraživanja. U Pojmovniku se definira teološki, filozofski, medicinski, pravni, demografski i jezikoslovni aparat, primjerice: pravo na ro- đenje određuje se kao ljudsko pravo da dijete iz majčine utrobe dođe na svijet prirodnim porođajem ili uz liječničku pomoć i nastavi samostalno postojati. Dio je prve generacije ljudskih prava (prava na život). Sustavno se i masovno niječe pripadnicima ljudske vrste koji se označuju kao »neželjena trudnoća«. Ne poštuje se kad god se namjerno i izravno trne život ljudskoga bića između začeća i rođe- nja. Izravno se krši smanjenjem broja, uništavanjem, zamrzavanjem zanijetaka; tzv. kontraceptivima (a zapravo abortivima) kojima se zanijetak presreće da se ne ugnijezdi ili se usađeni zametak izbacuje iz maternice svim vrstama feticida i izazvanim pobačajem. Proizlazi iz naravnoga prava, što znači da ga ljudski pravni sustavi nisu ovla- šteni osnivati, dodjeljivati ili uskraćivati, nego su ga dužni priznati, poštovati i štititi. U širem smislu, ne poštuje se: kloniranjem; umjetnom oplodnjom jer začetak lišava prirodnoga, majčinskog okruženja i primanja; dijagnostikom prije usađenja koja probire zanijetke kako bi se u maternicu prenijeli samo oni bez mana ili željenoga spola; zamjenskim majčinstvom jer plodu uskraćuje djetinji odnos s rodi- teljskim izvorima i izaziva i očituje lom između srodstva po genima, po trudnoći (nošenju) i po obvezi odgoja. Njegovo kršenje primjer je razmjera zla. Petar Radelj 615 616 Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2