Riječki Teološki Časopis – 30

ISSN 1330-0377

Godina 15, Br. 2(30), str. 265-656 , Rijeka, 2007. UDK: 2 (05)

SADRŽAJ

BOGOSLOVNO SJEMENIŠTE I BOGOSLOVNA ŠKOLA U SENJU (1806.-1940.) U ŽIVOTU CRKVE U HRVATSKOJ Znanstveni simpozij, Rijeka, 24. i 25. studenoga 2006.

Uvod predstojnika Teologije u Rijeci...... 268

IZLAGANJA

Franjo Emanuel HOŠKO, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa i Bogoslovne škole u Senju...... 271 Marko MEDVED, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa u prvih pedeset godina djelovanja...... 285 Agneza SZABO, Senjska bogoslovija i prihvaćanje Parčićeva misala za biskupa Posilovića 1876.-1894...... 295 Anton BOZANIĆ, Senjska bogoslovija i razvoj Hrvatskog katoličkog pokreta...... 309 Robert SKENDERPOVIĆ, Andrija Rački i «Svetokuzamska sinoda» 1917. godine...... 325 Mile BOGOVIĆ, Svećenici Senjsko-modruške biskupije odnosno Riječko-senjske nadbiskupije od 1878. do 2000. godine ...... 337 Milan ŠIMUNOVIĆ, Teologija kao ustanova i kao studij između naslijeđa i budućnosti; s posebnim osvrtom na Riječku teologiju...... 347 ZNAČENJE SENJSKOGA SJEMENIŠTA U NAŠOJ CRKVI I NARODU Znanstveni pogovor u povodu 200. obljetnice od osnutka senjskoga sjemeništa, u organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu - Teologije u Rijeci, Gradskog muzeja Senj i Državnog arhiva u Gospiću, pod pokroviteljstvom Grada Senja i Ličko-senjske županije Senj, 21. travnja 2007.

IZLAGANJA

Mons. Mile BOGOVIĆ, Biskupovanje Ivana Krsitelja Ježića (1789. – 1833.)...... 383 Enver LJUBOVIĆ, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića...... 395 Franjo Emanuel HOŠKO, Jozefinistička polazišta osnivanja župa i njihovo ostvarenje u biskupijama Senjskoj i Modruškoj...... 411 Fila BEKAVAC-LOKMER, Knjižnica senjskog sjemeništa...... 435 Mirko RAGUŽ, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju i okolici...... 455 Franjo VELČIĆ, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija...... 475 Juraj LOKMER, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa u Senju...... 497 Milena ROGIĆ, Zbor duhovne mladeži u Senjskom sjemeništu...... 517 Marko MEDVED, Senjsko sjemenište u izvještajima «Ad limina» senjskih biskupa...... 527 Blaženka Ljubović, Znameniti ljudi senjskog sjemeništa...... 537 RASPRAVE I ČLANCI

Josip SINJERI, Biskup Antun Mahnić i Hrvatski katolički pokret...... 551 Marijan BENKOVIĆ – Iris TIĆAC, Wojtylina filozofska interpretacija osobe i čina pod aspektom svijesti...... 589 Iris TIĆAC, Značenje razlikovanja između psihe (psyhe) i duše (Seele) u ranoj fenomenologijskoj misli Edith Stein...... 603

PRIKAZI I RECENZIJE

Duhovni portret: Antonio Michelazzi, «sculptor fluminensis», homage povodom 300. obljetnice rođenja (Juraj Lokmer)...... 621 Josip MUŽIĆ, Filozofska metodologija (Iris Tićac)...... 631 Stjepan BALOBAN, Gordan ČRPIĆ (ur.), Socijalni kompendij: izazov i nadahnuće (Josip Grbac)...... 639 Rafko VALENČIČ, Sveti Hieronim mož s Krasa. Prispevek k ubikaciji Stridona, rojstnega kraja sv. Hieronima (Franjo Emanuel Hoško)...... 644 Stipan TROGRLIĆ, Katolička crkva u Istri. Nacionalno-političke i idejne podjele (1880.-1914.) (Franjo Emanuel Hoško)...... 646 Hrvatski dušobrižnički ured, aktualni trenutak Crkve i domovine (Adolf Polegubić)...... 649 Izvješće s 19. Kongresa IOSOT-a: International Organization for the Study of the Old Testament (Anđela Jeličić)...... 652 268

BOGOSLOVNO SJEMENIŠTE I BOGOSLOVNA ŠKOLA U SENJU (1806.-1940.) U ŽIVOTU CRKVE U HRVATSKOJ

Uvod predstojnika Teologije u Rijeci

Za svaku mjesnu Crkvu od velike je važnosti bogoslovno sjemenište i bogoslovna škola. Biskupiji u kojoj ove ustanove besprijekorno funkci- oniraju zajamčena je svijetla budućnost. Vjerojatno je slično, prije nešto više od 200 godina, razmišljao i senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Je- žić kad je otvorio sjemenište i filozofsko-teološko učilište u Senju (1806.- 1940.). Budući da se Bogoslovno sjemenište Ivan Pavao II. i Teologija u Rijeci, koja djeluje u sastavu Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, osjećaju pravni sljednici senjskog sjemeništa i bogoslovne ško- le, Teologija je organizirala 24. i 25. studenoga 2006. u Rijeci znanstveni simpozij na temu: »Bogoslovno sjemenište i Bogoslovna škola u Senju (1806.-1940.) u životu Crkve u Hrvatskoj». Obljetnica senjskog sjemeništa bila je također povod za biskupe Ri- ječke metropolije da pastoralnu godinu 2006./07. za Riječku crkvenu po- krajinu proglase Godinom duhovnih zvanja. Na njihov je poticaj Teologija i XXXVIII. Teološko - pastoralni tjedan za svećenike i pastoralne djelatnike Riječke metropolije organizirala na temu “Duhovni poziv danas”.* Na poticaj gospićko-senjskog biskupa dr. Mile Bogovića Teologija je 21. travnja 2007., zajedno s Gradskim muzejom u Senju i Državnim arhivom u Gospiću kao suorganizatorima, realizirala također jednodnevni znanstveni pogovor: “Značenje Senjskoga sjemeništa u našoj Crkvi i narodu”. Ovdje su posebice došli do izražaja plodovi koje je ova visokoškolska ustanova dala ne samo na crkvenom nego i na općedruštvenom polju, jer je više od stoljeća bila jedina ustanova fakultetskog ranga na našem po- dručju. I dok pišem uvod u ovaj broj Riječkog teološkog časopisa u kojem predajemo javnosti velik dio predavanja i referata održanih na simpoziju u Rijeci i pogovoru u Senju, raduje me činjenica da obilježavanje obljetnice

* Radovi Tjedna objavljeni su u Riječkom teološkom časopisu br. 29 (2007./1). 269 nije imalo smisao u samome sebi (bolje upoznavanje prošlosti) nego je bilo poticaj mjesnim Crkvama ovog područja da promisle aktualno stanje i po- duzmu određene korake glede duhovnih zvanja i teološke kulture u ovom dijelu Hrvatske. Možemo se ponadati, također, da će i ovaj zbornik radova biti ne samo dio anala Gospićko-senjske biskupije i Riječke metropolije nego bar jedan čvrst kamenčić u temelju njezine budućnosti. Izv. prof. dr. Ivan Šporčić, predstojnik Teologije u Rijeci

F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str. 271 - 284 271

I. IZLAGANJA

Franjo Emanuel Hoško

RAZLOZI NASTANKA BOGOSLOVNOG SJEMENIŠTA I BOGOSLOVNE ŠKOLE U SENJU

Prof. dr. o. Franjo Emanuel Hoško, Teologija u Rijeci UDK: [377.5/6 : 254.4] 262.3 SENJSKO-MODRUŠKA + 262.12 JEŽIĆ, I. K. (497.5 SENJ) “1806/07” (091) Izlaganje na znanstvenom skupu

Nakon što je Habsburška Monarhija za cara Leopolda II. (1790.-1792.) dana 18. siječnja 1791. dokinula tzv. generalna sje- meništa, tj. državne ustanove za odgoj i obrazovanje budućih sveće- nika, biskupi su mogli uspostaviti visoke bogoslovne škole s pripadnim odgojnim zavodima, sjemeništima. To je dopuštenje iskoristio senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić (1789.1833.) i u Senju uspostavio sjemenište i bogoslovnu školu. Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska biskupija stoga opravdano slave častan i vrijedan spomen: visoki jubilej 200. godišnjice osnutka ovih zavoda, nasta- lih u jozefinističko vrijeme, ali bitno upravljenih sustavno odgoju i obrazovanju svećeničkih kandidata. Ključne riječi: Senjsko-modruška biskupija, Senj, Ivan Krsti- telj Ježić, sjemenište, visoka bogoslovna škola.

Častan je i vrijedan spomena visoki jubilej 200. godišnjice osnivanja biskupijskog sjemeništa i bogoslovne škole u Senju. Te je ustanove uspostavio Ivan Krstitelj Ježić, senjsko-modruški biskup “s najdužim stažom”; vodio je, naime, kao biskup Senjsko-modrušku biskupiju od 1789. pa do 1833. godine. Povijest tih biskupija spo- minjat će ga zbog više pothvata koje je poduzeo za njezino dobro; jedan je od tih pothvata bilo otvaranje sjemeništa i bogoslovne ško- le 1806. u Senju. Prethodno je ishodio od vlade u ugarskom dijelu Mile BOGOVIĆ, Najduži biskupski staž - Ivan Krstitelj Ježić, Zvona, 21(1983), br. 1, str. 5. ISTI, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: ISTI (priredio), Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija. Izvješća biskupa Svetoj Stolici (1602.-1919.). Zagreb, 2003., str. 77-79. 272 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Habsburške Monarhije, Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća, da ono oduzme franjevcima njihov samostan u Senju i dodijeli ga biskupiji pa je Ježić u taj samostan smjestio tek uspostavljene biskupijske odgojno-obrazovne ustanove.

1. Ježićevo priželjkivanje biskupijskog sjemeništa i bogoslovije

U svom izvještaju „ad limina” 24. prosinca 1795. biskup Ježić, među ostalim, izvještava Svetu Stolicu da se već „sedam godina” trudi oko uspostave vlastitog biskupijskog sjemeništa jer je uvjeren da bi sjemenište bilo na osobitu korist biskupija kojima upravlja. U ostvarenju tog nauma priječe ga trajni ratovi i opterećenost držav- ne blagajne. U sljedećem svom izvještaju “ad limina” 12. prosinca 1802. biskup Ježić potvrđuje svoju želju otvoriti sjemenište i u njemu bogoslovnu školu i ponovno ističe da se već “petnaest godina” trudi oko uspostave sjemeništa i da je za ostvarenje tog nauma tražio podršku i pomoć od samoga cara. U izvještaju “ad limina” 11. lipnja 1814. Ježić izvještava Svetu Stolicu da je 1807. doista otvorio sjemenište, a car mu je godinu dana ranije udijelio 19.795 florena za tu namjenu. U tom je izvještaju također izvijestio da je 1810. sjeme- nište izgorjelo, ali je obavijestio kako je ono i obnovljeno, dijelom novcem biskupije i dijelom državnim novcem; očekuje da će drža- vnom pomoći posve obnoviti sjemenišnu zgradu pa će sjemenište i bogoslovna škola uskoro nastaviti rad.

Mile BOGOVIĆ (priredio), Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija. Izvješća biskupa Svetoj Sto- lici (1602.-1919.), Zagreb, 2003., str. 242. - Kad je riječ o “trajnim ratovima”, onda Ježić očito misli najprije na rat Monarhije s Turskom (1788.-1790.), koji je završio 4. kolovoza 1791. mirom u Svištovu, i zatim na ratove austrijsko-pruske koalicije kojom su se Habsburška Monarhija i Pruska pokušale suprotstaviti Francuskoj koja je 20. travnja 1792. objavila rat Austriji. Taj rat završio je u travnju 1795. mirom u Bazelu. Nakon tog mira Pruska je istupila iz koalicije, a Napoleon je nastavio ratovati protiv Monarhije 1796./77. i osvojio austrijske posjede u sjevernoj Italiji, dok nije 18. travnja 1797. sklopljeno primirje u Leobonu, odnosno 17. listopada 1797. u Campoformiju. Tim je mirom Francuska dobila Belgiju i zapadnu obalu Rajne, Lombardiju, mletačke posjede u Alba- niji i otoke u Jonskom moru, a Austrija najveći dio bivše Mletačke Republike, tj. Veneciju sa širom okolicom, mletačku Istru, kvarnerske otoke, Dalmaciju i Boku kotorsku. Uskoro su uslijedili drugi (1779.-1802.) i treći (1805.) rat Habsburške Monarhije s Francuskom. Treći je rat zaključen 25. prosinca 1805. u Požunu nakon teškog poraza Austrije 2. prosinca 1805. kod Austerlitza. Isto, str. 250. Isto, str. 258. F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str. 271 - 284 273 Ove pojedinosti iz Ježićevih izvještaja “ad limina” valja prosuditi s više pozornosti; nije dovoljno uzeti ih kao cjelovite zapise o zbivanjima. Ježić u svom izvještaju 1795. očito pretjeruje naglašava- jući da već sedam godina nastoji osnovati sjemenište. Sedam godina prije njegovog pisma, tj. 1788. godine, nije bilo nikakve mogućnosti da on uspostavi biskupijsko sjemenište i u njemu bogoslovnu školu. Tada je on bio samo pomoćni biskup Aldraga Piccardija, ali to nije glavni razlog nemogućnosti. Glavni je razlog bio što je to bilo vrijeme razmahalog jozefinizma kad u cijeloj Habsburškoj Monarhiji nije bilo biskupijskog sjemeništa već su postojala samo tzv. generalna sjemeništa. No, nije isključena Ježićeva dalekovidnost da ta generalna sjemeništa neće biti duga vijeka, ali je daleko vjerojatnije da se Ježić svojom tvrdnjom želi predstaviti pred Svetom Stolicom kao zauzet i Rimu odan biskup. Generalna sjemeništa prestala su djelovati tek poslije smrti njihova osnivača cara Josipa II. (1790.- 1790.), kad je po odobrenju cara Leopolda II. Bečka dvorska kancelarija 4. srpnja 1790. dokinula generalna sjemeništa u austrijskom dijelu Monarhije, dok je generalna sjemeništa u ugarskom dijelu Monarhije car dokinuo tek 18. siječnja 1791. i dopustio biskupima i višim redovničkim starješinama ponovno djelovanje biskupijskih i redovničkih visokih bogoslovnih škola s pripadnim odgojnim zavodima. Dakle, kad Ježić šalje svoj prvi izvještaj u Rim, tek je prošlo nešto više od četiri godine, a ne sedam godina, otkako su ponovno uspostavljena biskupijska sjemeništa u ugarskom dijelu države i počele s radom biskupijske bogoslovne škole. Ježić nije ni u svom izvještaju potkraj 1802. Svetoj Stolici odustao od svoje tvrdnje da mu je od 1788. na srcu otvaranje sjemeništa i bogoslovne škole, premda su i u Rimu dobro znali kako su dugo djelovala generalna sjemeništa u Habsburškoj Monarhiji. Te je godine Ježić ipak prešao s riječi na djelo i započeo neposredne pothvate oko uspostave sjemeništa, a za smještaj tih ustanova poželio je franjevački samostan u Senju. U tome je konačno uspio, ali je njegovo nastojanje bilo daleko teže i mučnije nego što to izriče tvrdnja: “Isposlovao je kod cara da mu se dade zatvoreni franjevački Franciscus CVETAN, Constitutiones Maximiliani Vrhovac episcopi zagrebiensis et josephinismus, str. 28. 274 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 samostan u Senju. Ondje je otvorio prvo bogoslovsko sjemenište u povijesti Senjske biskupije”.

2. Franjevački samostan u Senju postaje biskupijsko bogoslovno sjemenište

Franjevci u Senju već u prvim godinama Ježićeve biskupske službe proživljavaju osobite teškoće, a donio ih je rat između Mo- narhije i Turske jer su potkraj 1787. u samostanu bila smještena 124 vojnika, a 8. svibnja 1788. vojnici su zaposjeli čitav samostan, dok su se franjevci preselili na Trsat. Na poziv građana vratili su se u Senj 19. kolovoza 1788. godine. No još tri godine nisu mogli u samostan, jer je u njemu i nadalje boravila vojska; oni su stanovali u privatnoj kući. Ni molba Senjana samom caru Josipu II. 9. rujna 1788. nije pomogla da franjevci uđu u svoj samostan; u samostan su se vratili tek 1791. i prionuli uz obnovu zgrade, jer su im vojne vlasti udijelile pomoć od 600 forinti za popravak samostana. Premda su još 1783. bili prihvatili zadaću voditi senjsku gimnaziju, spomenute su im okolnosti omogućile da tu obvezu prihvate tek 1791. godine i obavljaju je tek nešto više od jednog desetljeća - do 1802. ili 1803. godine.10 Tada su se, naime, suočili sa zahtjevom biskupa Ježića da napuste svoj samostan u Senju, a teškoće u radu nametnuo je također nedovoljan broj osposobljenih nastavnika kao i pad sveukupnog broja članova pokrajinske zajednice Hrvatsko-primorske provincije. Franjevci su šest stoljeća boravili u Senju. God. 1795. bilo ih je devet,11 ali su početkom 1806. morali napustiti samostan i predati ga biskupu Ježiću da u njemu uspostavi sjemenište i bogoslovnu školu.12 Ježić je u drugoj polovici 1802. došao na namisao da te ustanove uspostavi u senjskom franjevačkom samostanu. Svoje je namjere očitovao u jesen 1802. franjevačkom provincijalu Vili- ISTI, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, str. 78. APSLJ, Isto, fol. 87. APSLJ, Isto, fol. 88. 10 Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj kroz stoljeća, str. 213, 214. 11 Mile BOGOVIĆ (ur.), Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija. Izvješća biskupa Svetoj Stolici (1602.-1919.), str. 241. 12 Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj kroz stoljeća. Kršćanska sadaš- njost, Zagreb, 2002., str. 74, 75. F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str. 271 - 284 275 baldu Grašiću jer se on 30. listopada 1802. pismom javlja senjskom gvardijanu Barlamu Keseru upozoravajući ga da on ne smije pristati na biskupovu želju da samostanu oduzme gornji kat za smještaj biskupijskih sjemeništaraca i njihovih profesora, a franjevcima ostavi samo prizemlje.13 Poslije Grašićeva odbijanja zastalo je za trenutak provođenje ove biskupove nakane, ali biskup nije odustao od svojih namjera. Ugarsko ga je kraljevsko namjesničko vijeće podržavalo jer 2. studenoga 1803. potiče provincijala Grašića da svoje studente pošalje na školovanje u Senj,14 i to čim ondje započne rad biskupijska bogoslovna škola.15 Da su franjevci prihvatili taj prijedlog, mož- da bi i nadalje ostali u svom samostanu. U međuvremenu je biskup Ježić ishodio punu suglasnost Ugarskoga kraljevskog namjesničkog vijeća za svoje namjere jer on 2. siječnja 1805. dostavlja svoj ukaz provincijalu Grašiću da franjevci što skorije napuste svoj samostan u Senju te da se nastane u bivšem isusovačkom samostanu u Ri-

13 APSLJ, Isto, fol. 125. 14 Rad filozofske i teološke škole može se pratiti i navedenih godina. Tako filozofsko učilište od 1802. do 1804. djeluje u Klanjcu. Profesori filozofije su Verekund Porenta i Ananija Hostnik (AFSK, Kronika samostana u Karlovcu, str. 203, 204.). U isto je vrijeme bogoslovna škola na Trsatu djelovala sve do 1810. godine. Alojzije Pokorn predaje teologiju svo to vrijeme, a Gra- šića je 1805. naslijedio u profesorskoj službi Vinko Pance (APSLJ, Protocollum Prov. Croatico- Maritimae, fol. 123). I poslije 1810. nastavila je na Trsatu rad bogoslovska škola, zajednička za obnovljenu Hrvatsko-kranjsku provinciju (AFSK, Liber pastoralium, str. 124). Učilište filozofije nastavilo je djelovati sve do 1810. u Klanjcu (AFSK, Liber pastoralium, str. 99). Na njemu su predavali Verekund Porenta (1802.-1808., 1809.-1910.), Ananija Hostnik (1802.-1805.), Krizostom Fogh (1805.-1809.) i Rajmund Maurović (1808.-1810.). Ukidanjem Hrvatsko-primorske provincije prestala je raditi i filozofska škola u Klanjcu (APSLJ, Protocollum Prov. Croatico-Maritimae, fol. 152), ali je 1811. godine otvorena u Karlovcu. Predavači su bili bivši profesor karlovačke gimnazije Atanazije Saitz i Aurelije Hoerman, a starina Beno Majer vršio je službu odgojitelja studenata (APSLJ, Protocollum Prov. Croatico-Maritimae, fol. 152). Ove su škole organizirale rad prema propisima ondašnjeg jozefinističkog školskog zakonodavstva. Nastavnu osnovu, raspored predmeta i izbor priručnika određivalo je Ugarsko kraljevsko namjesničko vijeće propisujući da redovničke filozofske i teološke škole u svemu moraju ispunjavati odredbe koje vrijede za držav- ne akademije. U učilištu filozofije moraju predavati dva profesora, a četiri u bogoslovskoj školi profesora. Tako 22. svibnja godine 1805. javlja provincijal Grašić (AFSK, Liber pastoralium, 96). Premda su filozofsko učilište u Klanjcu i bogoslovska škola na Trsatu bili privatnog karaktera, njihovi su profesori morali biti osposobljeni za predavanja naslovom doktora ili osobitim ispitom za predavače. Takve su ispite za predavače na redovničkim višim školama mogli kandidati polagati i na zagrebačkoj akademiji. Državne su vlasti vodile puni nadzor nad redovničkim školama. Traže godišnji izvještaj o uspjehu studenata i popis predavanog gradiva. Te izvještaje valja slati zamje- niku direktora visokog školstva u Zagrebu. Osim ovih mjera nadzora, državne su vlasti zadržale pravo inspekcije nad redovničkim školama (APSLJ, Protocollum Prov. Croatico-Maritimae, fol. 144). 15 APSLJ, Isto, fol. 132. 276 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 jeci.16 Provincijal Grašić se 6. travnja 1805. usprotivio i toj odluci naglašavajući da je riječki samostan preblizu samostanu na Trsatu pa franjevci u Rijeci ne bi mogli imati dovoljno prihoda za život. Zato daje protuprijedlog da biskupsko sjemenište bude u Rijeci ili u bivšem pavlinskom samostanu u Senju.17 Isti je prijedlog 8. velja- če 1805. podnio provincijal Grašić i biskupu Ježiću,18 ali mu on na njega najvjerojatnije nije ni odgovorio. Naprotiv, ugarska vlada novim ukazom 18. veljače 1806. potvrđuje franjevcima svoju prvotnu odluku o neodgodivom napuštanju samostana.19 Nakon toga biskup Ježić 13. ožujka 1806. zahtijeva da mu franjevci odmah izruče samostan, a njima dopušta da se usele u bivši pavlinski samostan u Senju dok im grad ne podigne novu kuću.20 Ovaj prijedlog o boravku u pavlinskom samostanu nije bio realan. Potvrđuju to kasniji događaji, a i novi provincijal Beno Majer 29. ožujka 1806. u pismu biskupu Ježiću, u kojem moli da franjevci i nadalje ostanu u samostanu, jer će prvih godina biti malo sjemeništaraca pa sjemeništu neće biti potrebne sve samostanske prostorije. Na kraju svog dopisa Majer moli biskupa da se on zauzme za što skoriju izgradnju novog franjevač- kog samostana.21 U međuvremenu je gvardijan Barlaam Keser 9. travnja 1806. uložio žalbu kod Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća zatra- živši da se franjevcima prije napuštanja samostana dodijeli prikladno mjesto stanovanja i dade puno jamstvo da će u roku od godine dana započeti izgradnja novog samostana.22 Keser je najvjerojatnije primio obećanje da će mu biti ispunjeni zahtjevi, kako se može zaklju- čiti iz njegovog pisma od 10. travnja 1807. godine. Zato su franjevci 1. svibnja 1806. napustili samostan i uselili u kuću baruna Portnera koju im je dodijelila gradska uprava obećavši preko biskupa Ježića 29. travnja 1806. izgradnju novog samostana.23 Petorica su franjeva-

16 APSLJ, Isto, fol. 137 17 APSLJ, Isto, fol. 138. 18 APSLJ, Isto, fol. 139. 19 APSLJ, Isto, fol. 140. 20 APSLJ, Isto, fol. 144. 21 APSLJ, Isto, fol. 145. 22 APSLJ, Isto, fol. 146. 23 APSLJ, Isto, fol. 148. F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str. 271 - 284 277 ca, a među njima i gvardijan Keser, ostali u Senju još godinu dana iščekujući da im grad započne graditi novi samostan. Budući da grad tijekom godine dana nije ništa poduzeo za njihov prikladniji smještaj niti za podizanje novog samostana, javio je 10. travnja 1807. gvardijan Keser gradskoj upravi da petorica senjskih franjevaca, prema odluci poglavara, napuštaju Senj i odlaze na Trsat.24 Tako je u Senju završila djelatnost i prisutnost franjevaca, potvrđena još potkraj 13. st.25 No, to se nije nikada dogodilo, premda je država željela da u senjskoj bogoslovnoj školi nastave svoje školovanje i franjevački studenti teologije koji su još od 1802. boravili i studirali na Trsatu.

3. Ježićevi naumi i jozefinistička država

Iznenađuje odluka državnih vlasti da franjevci trebaju napustiti svoj samostan u Senju jer je prethodno, 2. travnja 1802., car Franjo II. svojom odlukom zaustavio daljnje dokidanje redovničkih samostana.26 No, isti je car ranije, 25. ožujka 1802., potaknuo biskupe na osnivanje biskupijskih sjemeništa i bogoslovnih škola jer je postalo jasno da je najbolji način odgoja i obrazovanja budućih svećenika ako se oni odvijaju pod neposrednom paskom mjesnog biskupa. Car je stoga izričito ohrabrio biskupe na podizanje ne samo takvih sje- meništa već i bogoslovnih škola u središtima pojedinih biskupija, ako u njima nema sveučilišta ili drugog visokog teološkog učilišta. U istom se pismu car obvezuje da će država novčano podržati takve ustanove iz fondova koji su nekoć uzdržavali generalna sjemeništa, a sada su preoblikovani u Vjerski fond i fond za stipendije studentima teologije.27 Takav je poticaj još 20. svibnja 1790. upravio biskupi-

24 APSLJ, Isto, fol. 150. - O Barlaamu Keseru (1752.-1827.) usp. E. HOŠKO, Posljednji senjski franjevac podiže zvonik trsatske bazilike, Marijin Trsat, VIII/1974, 3, str. 3-4. 25 APSLJ, Isto, fol. 152, 154. - Provincijal Majer već je 13. srpnja 1806. bio siguran kako franjevcima nema više opstanka u Senju. Stoga u pismu ugarskoj vladi postavlja zahtjev da se provinciji vrate prije devetnaest godina oduzeti samostani u Brdovcu i Kotarima kao nadoknada za oduzeti senjski samostan. Naglašava da su ti samostani prikladni za smještaj školskih i odgojnih zavoda provincije, a provincija ne može čekati tako dugo dok bude izgrađen novi samostan u Senju. No, ugarska se vlada oglušila i na ovu Majerovu molbu, jer su samostani u Brdovcu, Kotarima i Senju trajno ostali izgubljeni za hrvatske franjevce. 26 Gerhard WINNER, Die Klosteraufhebungen in Niederoesterreich und Wien. Herold, Wien - Mu- enchen, 1967., str. 259-269. 27 Ferdinand MAASS, sv. 4, str. 300. 278 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ma car Leopold II. (1790.-1792.), nakon što je bio odlučio dokinuti generalna sjemeništa. Biskupe je pozvao da uspostave bogoslovna sjemeništa i bogoslovne škole, a dopustio im je da za te ustanove upotrijebe i ispražnjene samostane i koriste nekoć zasnovane sjeme- nišne zaklade.28 Naravno, biskup Ježić mogao se pozivati na tu carevu odluku, a i na odluku cara Franje I. od 25. ožujka 1802. o što skorijem us- postavljanju biskupijskih sjemeništa i bogoslovnih škola. Franjevci su se pak u svom opiranju prepuštanja samostana mogli pozivati na činjenicu da svoj samostan nisu napustili u vrijeme razmahalog jozefinizma na izričitu odluku istoga cara od 2. travnja iste godine o odustajanju od prethodnog jozefinističkog zakona prema kojem je država redovnicima oduzimala samostane. Te su uredbe cara Franje I. proturječile jedna drugoj pa je to bio sukob dvaju neusklađenih zakona, ali je država zanemarila vlastiti zakon u prilog franjevcima i stala na stranu Ježićeva zahtjeva da se franjevcima oduzme samostan u Senju i preda biskupiji. Što je bilo presudno za takvu odluku Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća? Najvjerojatnije je za državna nadleštva bilo važnije otvaranje novih ustanova, bitnih za život biskupije, od održavanja jednog samostana. No, nije isključeno da se biskup Ježić mogao osloniti i na svoj ugled kod najviših dr- žavnih vlasti pa je ta odluka donesena iz obzira prema njemu. Ježić, naime, u svom izvještaju “ad limina” spominje da je za ostvarenje svoga nauma tražio pomoć od države, od samoga cara. Ta napomena ukazuje ne samo na Ježićevu želju otvoriti sjemenište i bogoslovnu školu već i na njegovo povjerenje u državne vlasti i postavlja pitanje kako se on općenito nosio s jozefinizmom. Budući da u izvještaju “ad limina” 1814. Ježić jasno piše da mu je 1807. car udijelio 19.795 florena za otvorenje sjemeništa i bogoslovne škole, opravdano je taj dar protumačiti kao nagradu za punu odanost prema onovremenom jozefinističkom državnom ustrojstvu. Iz toga što je on odbio smjestiti bogoslovno sjemenište i visoku školu u bivši pavlinski samostan i odlučnosti da za te ustanove upotrijebi franjevački samostan može se zaključiti da je Ježić, nošen jozefinističkim idejama, zapravo želio 28 Feridnand MAASS, Der Josephinismus. Quellen ze seiner Geschichte in Oesterreich 1760-1850. sv. 4, Herold, Wiern-Muenchen, 1957., str. 10. F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str. 271 - 284 279 odstraniti franjevce iz svog biskupskog grada. To potvrđuje i činjeni- ca da nije podržao njihov rad u gimnaziji gdje su djelovali do 1802. ili 1803. jer se realno odrekao te njihove službe samo da provede svoj naum o smještaju sjemeništa i bogoslovne škole u njihov samostan.29 K tome ostaje upitno nije li Ježić primio i obvezu franjevcima pomoći u podizanju novoga samostana u Senju, jer je vrlo velika razlika u svoti novca koju je država dala njemu za preuređenje samostana i prethodno franjevcima za obnovu samostana. I druga zbivanja ukazuju na to da je biskup Ježić bio pristaša jozefinizma. Najočitiji je znak njegove pripadnosti tom državno-crkvenom sustavu sama činjenica da je imenovan za biskupa u vrijeme krutog jozefinizma. Njegova pak mladenačka biografija govori u prilog takvoj njegovoj upravljenosti. Završio je, naime, filozofski i te- ološki studij 1771. doktoratom u Grazu kad je na tamošnjem teološ- kom fakultetu već došlo do otpuštanja profesora isusovaca pa je on slušao predavanja dominikanca Vinka Dihanića i augustinca Johanna Baptista Cortiva, a možda i augustinca Richarda Teckera. Dihanić i Cortivo počeli su 1760. svoje nastavničko djelovanje u Grazu i pre- kinuli isusovačko teološko naučavanje, osobito o nauku o milosti. Tecker je 1765. naslijedio Cortiva, a kod njega i Dihanića je 1768. doktorirao Vid Modesto Bosiljevac iz Mrežnice tezama Assertiones theologicae, a Mijo Bračun je 1771. branio njihove teze Assertiones theologicae ad mentem SS. Eccclesiae doctorum Augustini et Tho- mae, te 1772. Assertiones ex universa theologia.30 Nije poznato kod koga je doktorirao Ježić, ali je sigurno da je već u razdoblju njegova školovanja sveučilište u Grazu bilo jedna od visokoškolskih ustanova gdje su se udomile ideje tzv. kasnog jansenizma, jedne od idejnih sastavnica jozefinizma. Kasnije je Ježićev odnos prema francuskim vlastima bio takav da samo potvrđuje lakoću kojom se on prilagođa- vao političkim promjenama te prihvaćao i izvršavao uredbe državnih moćnika.31

29 APSLJ, Isto, fol. 144. - Istini za volju, biskup Ježić je 13. ožujka 1806. dopustio senjskim franjevcima da se nastane u bivšem pavlinskom samostanu dok im grad ne podigne novu kuću. 30 Franjo Emanuel HOŠKO, Jozefinist Franjo Tomičić iz Kastva (1729.-1790.), u: ISTI (ur.),Zbornik Marijana Jurčevića. O čovjek i Bogu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005., str. 333, 334. 31 Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, str. 77, 78. 280 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 4. Sjemenište i bogoslovna škola po mjeri jozefinističkih uredbi

Odgojni i školski zavod u Senju izdanak su jozefinističkih preuredbi visokog crkvenog školstva i crkvenih odgajališta u Habsbur- škoj Monarhiji koja je još za carice Marije Terezije (1740.-1780.) uvela, najprije 1774. i zatim 1777. godine, sustav jedinstvene teološ- ke izobrazbe nametnuvši biskupijskim i redovničkim visokim škola- ma novu nastavnu osnovu koja je bitno bila usmjerena pastoralnom osposobljavanju budućih svećenika.32 No, car Josip II. (1780.-1790.) učinio je radikalan korak na tom polju crkvenog odgoja i školstva jer je oduzeo Crkvi pravo na odgoj vlastitog klera i predao ga državi. Ugarsko kraljevsko namjesničko vijeće tako je 14. kolovoza 1783. upravilo dopis mjesnim biskupima i redovničkim provincijalima u kojem priopćuje svoju odluku da trajno obustavlja rad svih crkvenih visokih škola, kako biskupijskih tako redovničkih. Tada je država uspostavila generalna sjemeništa kao odgojne i obrazovne zavode i u njih okupila studente teologije iz biskupijskih i redovničkih visokih bogoslovnih škola da tako osigura jedinstven odgoj i izobrazbu bu- dućih svećenika.33 Dakle, na inicijativu samoga cara, državne su vlasti osnovale generalna sjemeništa kao mjesta jedinstvenog teološkog školovanja i odgoja budućih svećenika uz obrazloženje da je to zahtjev oblikovanja novog lika svećenika koji će biti u stanju ostvariti državne zahtjeve crkvene obnove.34 Zadaća je svećenika odgojenih u generalnim sjemeništima bila biti narodni učitelj i odgojitelj, a u ostvarivanju te zadaće podložan državi. Provedbene odluke o uspostavi generalnih sjemeništa Ugar- skog kraljevskog namjesničkog vijeća otkrivaju da prvi koraci provedbe tog programa u Ugarskoj nisu bili dovoljno određeni. Naj- prije je, prema tim dokumentima, trebalo u generalno sjemenište u Budimu okupiti studente teologije koji su do tog vremena studirali

32 F. KLOSTERMANN, J. MUELLER (ur.), Pastoraltheologie. Ein entscheidener Teil der josep- hinischen Studienreform. Herder, Wien, 1979. 33 Uredba Namjesničkog vijeća br. 8885 od 15. IX. 1783. izriče taj cilj ovim riječima: “Quo benigna mens et intentio Regia quae generalia cleri tam saecularis quam regularis seminaria, in qubius morum et studirom viegeat uniformitas, designatis locis constabilienda...”. - Arhiv Hrvatske fra- njevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, Zagreb (=AHPZagreb), Svezak 6, str. 242. 34 B. F. MENZEL, Abt Franz Stephan Rautenstrauch von Brenov-Braunau. Koenigstein/Ts 1969, str. 226-223. F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str. 271 - 284 281 teologiju na redovničkim i biskupijskim bogoslovnim školama na području biskupija koje imaju središta u: Ostrogonu, Egeru, Vaczu, Gyoeru, Veszpremu, Višegradu i Szombatelyu. Još su bila predvi- đena dva generalna sjemeništa, i to u Košicama (Kassa, Cassovia, Kaschau) i u Pečuhu ili Kaloči; u ovo posljednje trebali su doći studenti teologije iz biskupija sa središtima u Senju, Velikom Varadi- nu, Zagrebu, Kaloči, Csanadu i Pečuhu. No, ubrzo su druga mjesta izabrana za djelovanje generalnih sjemeništa,35 jer je konačna odluka Ugarskog namjesničkog vijeća 15. rujna 1783. bila da generalna sjemeništa budu u Požunu (Bratislavi), Egeru i Zagrebu.36 U Požunu i Egeru teologiju će predavati deset profesora, a u Zagrebu samo četi- ri. Studenti su se trebali okupiti u tim mjestima prije 1. svibnja 1784. godine.37 Program teološke nastave, koji je 1777. proglasila država za visoke crkvene škole u ugarskom dijelu Monarhije, prihvatila su 1783. i generalna sjemeništa, a ostao je na snazi i nakon što su ta sjemeništa 1790. prestala djelovati. Na početku djelovanja generalnih sjemeništa, objašnjava 1783. njihov idejni začetnik opat Stephan Rautenstrauch, njihovo se uspostavljanje opravdava potrebom »formiranja dobrih dušobrižnika, koji će jednom živjeti usred naroda da bi mu osvjetljavali put do dobra riječju i djelom«. Zato izobrazba budućih svećenika ne smije stvarati učenjake nego »dobre dušobrižnike«, jer svećenik treba biti učitelj, pastir i odgojitelj naroda, pa je potrebno izgraditi lik svećenika prema modelu djela Jana Opstraeta Pastor bonus,38 i to posebno službom katehiziranja i propovijedanja.39 Zato novi program teološke nastave napušta skolastičku nastavnu metodu jer ona, prema Rautenstrauchovu sudu 35 Odluke br. 4584/385 i 7640 - AHPZagreb, Svezak B 6, str. 239, 240. 36 PAVIŠEVIĆ, I/II, 3; II, 31. 37 Ista odluka Namjesničkog vijeća predviđa da u Budimu djeluje sveučilište s trima fakultetima: pravnim, medicinskim i filozofskim; teološki fakultet bit će u Pešti, a na njemu mogu studirati studenti koji su već završili teološko školovanje u generalnim sjemeništima. Dotadašnje visokoš- kolske ustanove, zvane akademije, u Trnavi, Györu i Košicama prestaju djelovati, ali nastavljaju rad akademije u Zagrebu i Velikom Varadinu. Filozofski odjel iz Trnave seli u Požun, a onaj iz Košica u Eger; u Požun seli i pravni odjel iz Trnave, dok se uspostavlja takav studij u Velikom Varadinu. - AHPZagreb, Svezak B 6, str. 245. 38 Opstraetovo je djelo u to vrijeme već na indeksu zabranjenih knjiga, i to zbog svoje jansenističke usmjerenosti. 39 K. BAUMGARTNER, Die Seelsorge im Bistum Passau zwischen barocker Tradition. Aufklärung und Restauration, St. Ottilien, 1975., str. 165-170. 282 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 »ne odgovara ni značaju ni opsegu teološke znanosti«, a također ni »potrebama našega vremena«. On uvodi novu didaktiku, koja se oslanja na pedagoška načela tzv. filantropizma Karla Heinza Seibta, koji opet slijedi Johna Lockea i J. J. Rousseaua.40 Ratiu sadržajno prethodi benediktinska teološka tradicija, koja je naglašavala potrebu praktične usmjerenosti teološkog studija kao i povijesnu metodu umjesto filozofijske u organizaciji sadržaja i sustava samoga teološkog gradiva.41 Pretjerano uplitanje države u teološko školovanje krivotvo- rilo je početni pozitivan pothvat naglašenog isticanja važnosti pastoralne teologije i pastoralne formacije budućih svećenika, jer se pokazalo da država želi stvoriti od svećenika državne službenike koji će državi podizati dobre građane razlažući ljudima »njihove dužnosti prema samima sebi, prema bližnjima, prema zemaljskim gospodarima kao i druge potrebe čovjeka kao društvenog bića.«42 Posljedica takva odgoja i obrazovanja bio je pad oduševljenja za studij i za buduće svećeničko djelovanje, čak i nedovoljna sigurnost u vjeri mnogih koji su bili u generalnim sjemeništima.43 Jozefinistički sustav pak nije dočekao ostvarenje svog očekivanja da će takvim odgojem i obrazovanjem svećenika potaknuti i nov odgoj vjernika. K tome je bio nedostatan broj svećenika koji su odgoj i obrazovanje stekli u generalnim sjemeništima. Biskupi su pak uglavnom pokazivali nezadovoljstvo što se odgoj i obrazovanje budućih svećenika odvija bez njihova utjecaja, a i vjernici su vrlo često iskazivali svoje nezadovoljstvo mladim kapelanima koji su došli iz generalnih sje- meništa. Sve je to dovelo do dokidanja generalnih sjemeništa odmah na početku vladanja cara Leopolda II. (1790.-1792.).44 Najprije je Bečka dvorska kancelarija 4. srpnja 1790. dokinula generalna sjemeništa u austrijskom dijelu Monarhije, a biskupima i crkvenim redovima dopustila da ponovno sami organiziraju teološku izobrazbu i odgoj svog pomlatka; filozofsku su izobrazbu i nadalje

40 J. MUELLER, Die Pastoraltheologie innerhalb..., str. 51. 41 Isto, str. 50. 42 E. HEGEL, Die Situation der deuschen Priestarausbildung um die Wende vom 18. zum 19. Jahr- hundert, u G. SCHWEIGER, Kirche und Theologie im 19. Jahrhundert, Göttingen, 1975., str. 32-34. 43 Hans HOLLERWEGER, Zwischen Kaiser und Volk, str. 89. 44 Hans HOLLERWEGER, Zwischen Kaiser und Volk, str. 89. F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str. 271 - 284 283 trebali prethodno stjecati u državnim školama. U ugarskom je dijelu Monarhije car Leopold II. dokinuo 18. siječnja 1791. generalna sje- meništa i ponovno dopustio biskupima i višim redovničkim starje- šinama uspostavu visokih bogoslovnih škola s pripadnim odgojnim zavodima.45 Naravno, u crkvenim odgojnim i obrazovnim zavodima i nadalje je vladao jozefinistički duh u odgoju i obrazovanju.46 Drža- va, naime, nije odstupila od prije postavljenih zahtjeva u organizaciji teološkog obrazovanja. Bila je dopuštena mogućnost biskupijama i redovničkim zajednicama otvaranja svojih bogoslovnih škola pod sljedećim uvjetima: prvo, da prihvate Ratio (1777.) kao nastavnu osnovu,47 odnosno državne propise o njezinoj prilagodbi; drugo, da se pridržavaju rasporeda predmeta, satnice i priručnika koje je pro- pisala država, odnosno usvojilo sveučilište u Beču ili Budimpešti;48 treće, da ne slijede u predavanjima autore koje nisu odobrile državne vlasti i ne raspravljaju o pitanjima na koja nisu dovoljno sigurni odgovori;49 četvrto, profesori moraju prethodno zadobiti kvalifikaciju polaganjem državnog ispita na sveučilištu;50 peto, da državnim školskim vlastima u dva primjerka šalju semestralne izvještaje o radu škole i o uspjehu svakog studenta;51 šesto, da u školskim poslovima poštuju nadležnost državnih školskih vlasti.52 Te su ustanove bile od presudne važnosti u povijesti Senjsko- modruške biskupije zbog svoje odgojne i obrazovne uloge. Njihova važnost presiže granice biskupije i očituje se u kulturnoj povijesti zapadne Hrvatske, a valja naglasiti da su neki profesori u određenim razdobljima prošlosti tih ustanova značajno utjecali na život Crkve u Hrvatskoj. Razumljiva je sama činjenica da su nastanak i počeci djelo- 45 Franciscus CVETAN, Constitutiones Maximiliani Vrhovac episcopi zagrebiensis et josephinismus, str. 28. 46 Franciscus CVETAN, Constitutiones Maximiliani Vrhovac episcopi zagrebiensis et josephinismus, str. 52; 57, 58. 47 Statuta...provinciae S. Ladislai, 90: »...Lectores tam Theologiae, quam Philossophiae in tradendis materiis suarum respectivarum facultatum, Planum ab Excelso Consilio Locumtenentiali Hun- garico, aut successivis forte annis ab altiori foro praescribendum exacte observent...« - Statuta municipalia Provinciae S. Joannis a Capistrano, Budae, 1829., 77. 48 Isto, 114; Tabella exibens Ordinem praelectionum pro Lycaeis Hungariae (1806). 49 Statuta municipalia Provinciae S. Joannis a Capistrano, 82. 50 Isto, 114: kao osobitu uredbu navodi i to da se za profesorski ispit ne mogu prijaviti kandidati koji su prije 1774. završili redoviti studij teologije. 51 Statua... provinciae S. Ladislai, 90; Statuta municipalia Provinciae S. Joannis a Capistrano, 82. 52 C. VASCOTTI, Storia della Castagnavizza, 115. 284 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 vanja senjskog bogoslovnog sjemeništa i bogoslovne škole bili ovisni o onovremenom odnosu Crkve i države u Habsburškoj Monarhiji. Ti su se odnosi očitovali i tijekom pet desetljeća kasnog jozefinizma, tj. sve do konkordata između Svete Stolice i Austrije 1855. godine. Drža- va im je, naime, nametnula i kontrolirala odgojni i nastavni program u duhu kasnog jozefinizma.

THE REASONS FOR CREATING THE THEOLOGICAL SEMINARY AND THEOLOGICAL SCHOOL IN SENJ

Summary:

When on 18th January 1791, the Habsburg monarchy, during the time of Emperor Leopold II (1790-1792), abolished the so-called general seminaries i.e. the state educational institutions for future priests, the bishops could create high seminary schools with apperta- ining educational institutions, seminaries. Ivan Kstitelj Ježić (1789- 1833), the bishop of Senj-Modruša made good use of this permission and established the seminary and theological school. Thus, the Arch- diocese of Rijeka and the diocese of Gospić-Senj celebrate their 200th anniversary in honour of founding these institutions, established during Joseph’s times, with the aim to educate future priests. Key words: Diocese of Senj-Modruša, Senj, Ivan Krstitelj Je- žić, seminary, high theological school. M. Medved, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa..., str. 285 - 294 285 Marko Medved

NASTAVNA OSNOVA SENJSKOGA SJEMENIŠTA U PRVIH PEDESET GODINA DJELOVANJA

Mr. Marko Medved, Teologija u Rijeci UDK: 371.2 [1+2] : [377.5/6 : 254.4] (497.5 SENJ) “1807/1857” Izlaganje na znanstvenom skupu

Austrijski program izobrazbe proizlazi iz tadašnjeg poimanja državno-crkvenih odnosa koji se temelje na jozefinizmu. Taj program, suprotno rimskome, ide za pastoralnom formacijom sve- ćenika. Njegova zadaća nije samo prenošenje pologa vjere već edu- kacija naroda te posvemašnji doprinos općemu dobru. Profesori koji formiraju svećeničke kandidate višestruko ovise o državi koja im daje profesorsku kvalifikaciju, nastavnu osnovu itd. Autor navodi kolegije i profesore prvih godina djelovanja senjskoga sjemeništa. Godine 1807. započinje nastava na prethodne godine otvorenom senjskom sjemeništu. Studenti nakon dvogodišnjeg ciklusa filozofije, koju predaju tri profesora, slušaju četverogodišnji ciklus teologije koju predaju četiri profesora. Sredinom devetnaestog stoljeća filozofija se premješta u vanjsku gimnaziju. Ključne riječi: Senjsko sjemenište, nastavna osnova, teologija, filozofija.

* * *

Uvjeti uspostave senjskoga sjemeništa

Tridentinski koncil 1545.-1563. u povijesti Crkve nije donio samo doktrinarne dekrete već je posebnu pozornost posvetio i pastoralnim pitanjima. Koncil poziva biskupe da se posvete pastoralu biskupije i da se skrbe o formaciji takvog klera koji bi uistinu bio na visini svoje zadaće. Tako je posebnom uredbom zatražio da budući svećenici prime školovanje u odgojnim zavodima, sjemeništima, pa biskupima nalaže podizanje takvih ustanova uz katedralne crkve.

James A. O’Donohoe, Tridentine seminary legislation: its sources and its formation, Louvain, 1957.; H. Jedin, L’importanza del decreto tridentino sui seminari nella vita della Chiesa. Semina- rium, 5 (1963), str. 396-412. 286 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Tu će odluku koncilskih otaca, donesenu na 23. sjednici 15. srpnja 1563., godinu kasnije potvrditi papa Pio IV. bulom Benedictus Deus et Pater. Iako će provedba odluke o sjemeništima biti duga i teška, pokazat će se fundamentalno važnom za povijest Crkve narednih stoljeća. Biskupi su pozvani formirati svećenike ne više pomoću raznih metoda i načina do tada primjenjivanih i međusobno različitih nego uspostavljajući seminarium, kolegij. Model za sjemeništa diljem katoličkog svijeta bio je zavod Germanicum u Rimu. No razni oblici odgoja svećeničkih kandidata nastavili su supo- stojati ovisno o zemljama. Model utemeljen na koncepciji sv. Karla Boromejskoga vladao je sjemeništma Italije i Španjolske i bio je utemeljen na pobožnosti, učenju, disciplini. Takav je model, utemeljen na svojevrsnoj separaciji od svijeta, onim što nazivamo fuga mundi, formirao svećenike bez dovoljnog poznavanja svijeta. Organiziraju se stoga duhovne vježbe iz čega će nastati francuska škola duhovnosti koja će se, prema imenu župe Saint’Sulpice, nazvati sulpicijan- skom školom ili metodom. Taj model stavlja naglasak na pastoralno služenje svećenika i na njegovu duhovnost: svećenici se formiraju izravno u pastoralu. Treći model jest njemački model s vanjskim pohađanjem sveučilišta i nepostojanjem malih sjemeništa. Senjski se biskupi cijelo osamnaesto stoljeće tuže na nedostatak sjemeništa, no financijski razlozi onemogućuju ih u njihovu us- postavljanju. Senjsko-modruški sjemeništarci pohađaju filozofiju na raznim mađarskim akademijama, a teologiju u mađarskom Somba- telju. Osnutak sjemeništa bit će moguć tek početkom devetnaestoga stoljeća. Tako se u Senju osniva sjemenište u kojem nastava započi- nje akademske 1806./1807. godine. Promotrimo ponajprije uvjete u kojima nastaje senjsko sjemenište. Osnutak senjskoga sjemeništa događa se u razdoblju ukinuća Družbe Isusove, nekoliko godina prije njegove ponovne uspostave. Osim što je ukinuće isusovaca imalo vrlo negativne posljedice za

Luigi Mezzadri, Storia della Chiesa. Tra medioevo e epoca moderna, Roma, 2001., str. 404; P. Schmidt, Das Collegium Germanicum in Rom und die Germaniker. Zur funktion eines römischen Ausländerseminars (1552-1914), Tübingen, 1984. O nastavnoj osnovi na Collegiu Romano, prete- či današnje Gregoriane, vidi u: Mario Fois, L’organizzazione dell’insegnamento alla Gregoriana prima del 1773, Roma, 2006. O povijesnom razvitku sjemeništa u općoj Crkvi vidi u: F. Marchisano, L’evoluzione storica della formazione del clero, in Seminarium (1962) 2. M. Medved, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa..., str. 285 - 294 287 izobrazbu diljem opće Crkve, tako da se u nekim zemljama crkveni obrazovni sustav naprosto urušio, ono je u neku ruku moglo biti važ- no i u slučaju osnivanja sjemeništa za Senjsko-modrušku biskupiju. Naime velike zgrade sjemeništa i kolegija koje je Družba Isusova imala u Rijeci, u postupku osnivanja sjemeništa konkurencija su Se- nju, zato što se razmišlja o otvaranju sjemeništa u Rijeci. Senj se ne slaže pa planovi s Rijekom propadaju. Kao u Đakovu, i u Senju će sjemenište biti otvoreno u bivšem franjevačkom samostanu. Promotrimo filozofske i teološke pretpostavke nastavne osnove senjskoga sjemeništa. Hrvatski filozofijski i teološki prostor obi- lježen je aristotelizmom. Njegova se prisutnost može paralelno pratiti kako u filozofskoj tako i u teološkoj misli. Katolička restauracija obnovila je skolastiku u tomističkoj tradiciji i svim crkvenim škola- ma nametnula jedinstvenu neoskolastičku orijentaciju. Na području Crkve u Hrvata na snazi su dva oprečna shvaćanja izobrazbe sveće- nika odnosno dva modela pastoralne formacije: rimski i austrijski program. Rimska nastavna osnova nakon obnove Papinske države 1815. temelji se na uredbi Pija VII. Metodo generale di pubblica istruzi- one ed educazione per lo Stato pontificio i Leona XII. Quod divina sapientia iz 1824. Sredinom 19. stoljeća Pio IX. propisuje novi Ra- tio studiorum 1858. godine. Osnove tog programa suprotstavljaju se svakoj informaciji o novoj filozofiji i idealizmu, te su zatvorene prema dostignućima toga doba. Taj se program temelji na teologiji koja ostaje zatvorena u samu sebe. Nedovoljno teži za znanjem o svijetu, ne zanima se za materijalizam i idealizam, te ne vodi računa o Kantovoj filozofiji. Čini se da rimski program odbija uzeti u obzir pojavu sekularizacije. Rimski program nema povjerenja u povijesnu metodu niti u studij povijesti, a egzegeza je dopuštena tek u poslijediplomskom studiju. Posljedica takvog programa bila je nedovoljna pastoralna formacija svećenika.

Austrijski program

Za izobrazbu koju svećenički kandidati dobivaju u Senju presudnu važnost ima nastavna osnova iz Beča. Odnosi državnih vla- 288 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 sti i Crkve u razdoblju nastanka senjskoga sjemeništa obilježeni su cezaropapizmom, tj. jozefinizmom koji su provodili ne samo Ma- rija Terezija (1740.-1780.) i njezin sin Josip II. (1780.-1790.) nego i njihovi nasljednici sve do sredine devetnaestog stoljeća. Politika svojevrsnog instrumentaliziranja i iskorištavanja Crkve u državne svrhe odnosi se i na područje obrazovanja. Državne vlasti polovicom osamnaestog stoljeća preuređuju nastavne programe filozofskih škola na kojima se nisu obrazovali isključivo svećenički kandidati. Tako se predviđa prednost fizike nad ostalim filozofskim disciplinama, dvogodišnje školovanje s logikom, metafizikom i matematikom u prvoj, etikom, psihologijom i fizikom u drugoj godini. Školski je zakon iz 1752. predviđao i plan za teološke škole razlikujući spekulativnu i moralnu teologiju, zahtijevajući proučava- nje Biblije i kontroverznih teoloških pitanja, crkvenoga govorništva i crkvene povijesti. Nasljednik Josipa II. car Leopold II. (1780.-1792.) obnovio je crkvena učilišta teologije, ali ne i filozofije. Budući da je filozofija i dalje bila uvjet za studij teologije, nastojalo se i uspjelo ponovno otvoriti škole filozofije te naposljetku državne vlasti, nakon po- četnog toleriranja, 1802. u austrijskom dijelu monarhije dopuštaju privatne škole. Nastavnici filozofskih učilišta morali su prethodno završiti školovanje na državnim sveučilištima i akademijama i ondje postići profesorsku kvalifikaciju. Nastavna osnova senjskog sjemeništa utemeljena je na austrijskome programu koji piše opat Franz Stephan Rautenstrauch po nalogu dvora Entwurf zur Einrichtung der Theologischen Schulen, a Marija Terezija ga 1774. odobrava. Ugarsko kraljevsko namje- sničko vijeće 22. kolovoza 1777. odobrava za područje svoje vlasti preuređen Rautenstrauchov Nacrt pod nazivom Ratio educationis totiusque rei literariae per Regnum Hungariae et Provinciis eidem adnexis.

Fritz Valjavec, Der Josephinismus: zur geistigen Entwicklung Osterreichs im achzehnten und neunzehnten Jahrhundert, München-Oldenbourg, 1945.; Eduard Winter, Der Josefinismus: die Geschichte der osterreichischen Reformkatholizismus 1740-1848, Berlin, 1962. Josef Müller, Der pastoraltheologisch-didaktische Ansatz in Franz Stephan Rautenstrauchs: Entwurf zur Einrichtung der theologischen Schulen, Wien, 1969.; Georges Goyau, L’Allemagne religieuse, le catholicisme, Paris, 1909.-1923. M. Medved, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa..., str. 285 - 294 289 Nakana je te nove nastavne osnove postići znanstvenu naobrazbu svećenika i dati svećenicima pastoralnu praktičnu formaciju. Time se želi svećeniku omogućiti upoznavanje i suočavanje sa strujanjima svoga doba. Upravo radi toga da bi se svećenici suočili s onodobnom filozofijom i sekularizacijom, u nastavnu osnovu ulaze npr. crkvena povijest i biblijska egzegeza. Ideal je dobar dušobriž- nik. Formirati svećenika kao dušobrižnika, ali ne samo prema evan- đelju nego i prema tadašnjoj prosvjećenoj državi. U početnoj fazi jozefinizam teži za obnovom Crkve, no s Josipom II. on se mijenja i pokušava stvoriti i stvara državnu Crkvu. Taj jozefinizam obuhvaća naučavanja Lodovica Antonija Muratorija i jansenističke te febro- nijanske elemente. Teologija se mora oslanjati na crkvene oce i na Bibliju, a ne na Tomu Akvinskoga; teologija mora biti «ad mentem Christi», napušta se skolastička nastavna metoda. Sada se valja osloniti na pedagoška načela Heinza Seibta koji opet slijedi Johna Loc- kea i Jeana Jacquesa Rousseaua. Stvarajući s vremenom državnu Crkvu, država iskorištava teologiju u političke svrhe: svećeniku se nameće cilj, a to je, naravno, dobro naroda. Svećenik je ne samo dušobrižnik nego i odgojitelj naroda, činovnik države, a pastoralna teologija ga treba za to osposobiti. Početna pozitivna nakana pastoralne teologije i takve formacije svećenika bit će kompromitirana jer se pokazalo da država želi od svećenika stvoriti državne službenike koji će državi podizati dobre građane.

Filozofsko učilište

Ratio educationis iz 1777. propisuje za filozofiju za područje cijele monarhije priručnike Ivana Horvatha. Uz filozofijske discipline logike, fizike i metafizike propisuju se i povijest prirode, povijest društva i religija, povijest careva, austrijskih careva, austrijskih

Alfred Schuchart, Der Pastor bonus des Johannes Opstraet: zur Geschichte eines pastoraltheo- logischen Werkes aus der Geisteswelt des Jansenismus, Trier, 1972. E. Hoško, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb, 2001., str. 303. Ivan Horvath slijedio je newtonizam. Josip Franjo Domin (rođen u Zagrebu 1754.), Horvathov nasljednik na katedri u Pešti, širit će isti newtonizam Horvathovih teza. Vidi Ž. Dadić, Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, Zagreb, 1982., str. 354-355. 290 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 nasljednih zemalja i susjednih država, poznavanje novih državnih uredaba, povijest filozofije, praktičnu filozofiju i ekonomiju sela. Predviđeni su i sporedni predmeti: grčki jezik, govorništvo, opća povijest i heraldika. Za vrijeme Marije Terezije za upis na teologiju nije bilo nužno završiti filozofiju; taj predmet mogao se naučiti kod kuće i polagati. Josip II. propisuje najmanje 2 god. filozofije kao uvjet za svaki fakultet pa tako i za teologiju. Bez filozofije studenti ne mogu na visoka učilišta. Trebalo je pokrenuti i filozofiju, stoga biskup Ježić 1808. otvara dvogodišnje filozofsko učilište. Filozofija se predavala dvije godine i bilo je pred- viđeno 6 studenata za svaku godinu, što znači ukupno 12 studenata. No broj je bio veći jer su filozofiju upisivali i laici kojima je to bilo nužno kako bi poslije nastavili studij na nekom drugom fakultetu. (Npr. za ak. god. 1827./28. u 1. su razredu čak 24 đaka, u 2. samo 6. Idućih godina oko 25-30; ak. god. 1830./31. 1. i 2. godina broje zajedno 23 đaka.) Nakon požara 1810. filozofski studij nastavlja radom, iako u skučenim prostorima. Za biskupske liceje bila su propisana najmanje dva profesora i jedan za vjeronauk. Do 1847. se predaje jedan sat vjeronauka, a nakon toga dva sata. U Senju su na filozofskom liceju redovito tri profesora: jedan za logiku, metafiziku i moralnu filozofiju, drugi za čistu i primjenjenu matematiku, a treći za fiziku. U tom početnom periodu djelovanja senjskoga sjemeništa za vrijeme francuske uprave to su: Antun Cimiotti, profesor retorike, Filip Šegulja, profesor gramatike, Franjo Matejčić, profesor princi- piorum. Njima je pridodan i profesor francuskog jezika. Nakon francuske vladavine liceju se ne priznaje javnopravni karakter i profesori ne dobivaju plaću. Kad se 1820. zatvara senjska gimnazija, rektor sjemeništa dobiva zgradu na upravljanje tako da od tada imamo dvije školske ustanove privatnopravnog karaktera. Dana 27. listopada 1823. carski dekret priznaje licej ukoliko studenti polože ispit pred komisijom. To se dogodilo uslijed činjenice da profesori senjskog sjemeništa

Nastavu senjskoga sjemeništa u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća rekonstruirali smo iz: M. Bogović (ur.), Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Zagreb-Rijeka, 1999., str. 79. M. Medved, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa..., str. 285 - 294 291 nisu imali dovoljne kvalifikacije: 1824. nema nijednog profesora s doktoratom ili ispitom. Tako 1827. zbog nedovoljne kvalificiranosti Antona Cimiottija njega nasljeđuje Josip Mrzljak. Školska direkcija u Zagrebu traži 4 profesora za licej s doktoratom ili ispitom. Krajem dvadesetih godina 19. stoljeća studenti polažu ispite pred zagrebač- kim profesorima. Studenti filozofije dolazili su na predavanja veći- nom izvana. Akademske godine 1830./31. u liceju se predaju: scientia re- ligionis, Philosophia practica, Physica, Mathesi applicata, Oecono- mia, Historia universalis, Logica methodica et metaphysica pura, Mathesi theoretica, Historia pragmatica Hungariae.10 Od 1835. godine svjetovnim studentima 5 profesora predaje filozofiju s vjeronaukom. Već od samog početka nastoji se zadobiti javnopravni karakter ustanove kako bi se studenti mogli upisivati ne samo na teologiju nego i na druge visoke škole. Carskim dekretom od 30. ožujka 1845. priznaje se javnopravni karakter liceja za cijelu monarhiju, trebalo se držati propisanog plana u njemačko-austrijskim pokrajinama, dodajući još poljodjelstvo; profesori se postavljaju kao i na gimnaziji, profesorski se kadar sastoji od 5 profesora s određenom god. plaćom, direktorat se povjerava biskupu, đaci kojima je to moguće plaćaju određenu sumu. U tim okvirima licej je svečano otvoren šk. 1845./46. god. Tada vjeronauk i pedagogiju predaje Anton Sokolić, dr. Juraj Šikić filozofiju, dr. Anton Hesky matematiku, dr. Vjekoslav Soić fiziku, prirodopis i poljodjelstvo, Dominik Cimiotti filozofiju i povijest. Za- dnje godine liceja kao posebne ustanove 1848./49. bilo je u prvom razredu 2, a u drugom 18 đaka. Naredne 1849./50. godine 7. razred gimnazije postaje prva godina liceja (treći razred više gimnazije), a na koncu će šk. 1850./51. god. oni nakon završetka gimnazijskog školovanja položiti ispit zrelosti.11 U vremenu kad licej nije priznat od države, kao i u vremenu kad je on priznat, koristili su se udžbenici koji su bili na drugim od države priznatim učilištima. Godine 1849. dolazi do reforme studija

10 M. Bogović (ur.), Visoko školstvo..., str. 80. 11 Isto, str. 81-82. 292 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 i filozofsko se učilište povezuje s gimnazijom kao 7. i 8. razred jer je do tada ona imala 6 razreda. Svećenički su kandidati zadnjih dviju godina smatrani bogoslovima i boravili su u sjemeništima.12 U vrijeme apsolutizma ministar Leo Thun za područje cijele monarhije «Osnovom za organizaciju austrijskih gimnazija i realki» dokida filozofske tečajeve i premješta nastavu filozofije u srednjoš- kolski sustav školovanja. Filozofski je licej u sjemeništu praktički prestao raditi 1851. godine. Biskup Soić pokušava 1874. uspostaviti filozofiju unutar sjemeništa, u prvom redu radi toga jer misli da se u sjemeništu kandidati bolje pripremaju za svećeništvo: onaj koji završi vanjsku gimnaziju teško se odlučuje za svećeništvo. Filozof- ski licej kratkoga je vijeka, traje samo godinu dana, čini se zbog pomanjkanja profesora. Poteškoće nastaju 1885. zatvaranjem senjske više gimnazije. Tada se moralo u sjemeništu pružiti svećeničkim kandidatima nužnu filozofsku izobrazbu. Viša se gimnazija ponovno otvara 1893.

Teološki licej

U pripravne teološke discipline Entwurf ubraja biblijsku hermeneutiku, pravila za tumačenje Biblije, uvod u biblijske knjige i patrologiju te teološke discipline: posebna dogmatika s polemikom, kanonsko pravo i pastoralno bogoslovlje. Kao dopunski predmeti predviđali su se istočni jezici, biblijska arheologija i geografija, povijest dogmi, katehetika, liturgika i crkveno govorništvo. Iz prije navedenih osnovnih karakteristika austrijske nastavne osnove i takvog poimanja teologije i zadataka svećenika proizlazi nastavna osnova teološkog studija koji stoga obuhvaća pripravne, središnje i dopunske discipline. Pripravne su teološka enciklopedija, koja uvodi u teološki sustav, povijest teologije i teološke literature, biblijski jezici i biblijska hermeneutika te crkvena povijest. Središnje su discipline posebna dogmatika s polemikom, kanonsko pravo, mo- ralno i pastoralno bogoslovlje. U dopunske predmete spadaju istočni jezici, biblijska arheologija i geografija, povijest dogmi, katehetika i liturgika te crkveno govorništvo.

12 Isto, str. 83. M. Medved, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa..., str. 285 - 294 293 U senjskom je sjemeništu teološka škola koja se naziva Fa- cultas theologica in seminario episcopali. Na teološkim je fakultetima trebalo biti najmanje 8 profesora, dok na biskupskim licejima 4. Redovito je na licejima jedan profesor predavao dva predmeta. 1) crkvenu povijest i kanonsko pravo; 2) Sv. pismo: Stari zavjet i Novi zavjet; 3) Institucije: opći dio dogmatike i posebni dio dogmatike, 4) moral i pastoral. Na fakultetima je jedan profesor predavao jedan predmet. Plan teološkog studija trajao je stalno 4 godine. Predavanja su održavana u dvije predavaonice: I. i II. godina zajedno, III. i IV. godina također zajedno. U tim prvim godinama senjskoga sjemeništa povijest Crkve i patrologiju predaje Franjo Livak; Sveto pismo i pomoćne predmete (istočne jezike i hermeneutiku) Franjo Vrinjanin; dogmatsku i po- lemičku teologiju Vinko Parac; kanonsko pravo, moralku i pastoral Grga Pančić.13 Nova uprava 1810. određuje da profesora ne bude više od 5 i da budu članovi kaptola te da ih sami kaptoli senjski, modruški i riječki uzdržavaju. Staroslavenski se predaje od 1860., početkom 20. stoljeća naziva se starohrvatski. Crkvena je umjetnost uvedena 1906. Do kraja pedesetih godina katehetika i pedagogika se predaju unutar pastoralke, a poslije toga imaju zasebne profesore. Jezik na kojem se predaje u senjskome sjemeništu jest latinski. Od 1844. godine dopušteno je pastoralne predmete predavati na narodnom jeziku. Za vrijeme francuske uprave predaje se i francuski jezik. Godina 1849. reformna je godina na području školstva. Refor- mira se srednje školstvo, a onda i visoko školstvo. Nad studijem će biti povećana kompetencija mjesnog biskupa, a umanjena ona dr- žavne vlasti. U tom smjeru ide i konkordat Austrije i Sv. Stolice iz 1855. godine. Ako uspoređujemo situaciju u prvih pedeset godina sa situa- cijom krajem stoljeća onda možemo zaključiti da se u prvih pedeset godina strože obdržavalo pravilo da profesor ne može predavati neki predmet koji ne pripada njegovoj užoj domeni. Krajem stoljeća to

13 Isto, str. 26. 294 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 će se donekle liberalizirati, pojedini će profesori predavati različite predmete. Predmete, satnicu i udžbenike propisivala je država, tj. usvojilo je sveučilište u Beču ili Budimpešti. U predavanjima su se slijedili autori odobreni od državnih vlasti, valjalo je izbjegavati nedovoljno sigurna pitanja, profesori su prethodno morali položiti državni ispit. Nije bilo izmjena nastavne osnove za teološke škole tijekom cijeloga 19. stoljeća. Sve do konca 19. stoljeća nije došao u pitanje austrijski program teološke nastave te s tim u vezi tip svećenika.

Riassunto

La Ratio studiorum dei primi cinquant’anni di vita del seminario di Segna è contraddistinta dalla concezione giuseppinista dei rapporti tra Chiesa e Stato vigente nella monarchia dalla metà del Settecento. Tale concezione, opposta a quella romana, ha come scopo dare ai futuri sacerdoti una formazione pastorale secondo la visione dello stato illuminista. Questa visione austriaca nonostante la ragionevolezza di aver basato la formazione del clero sulla teologia pastorale fu compromesso dalla volontà dello stato di formare un clero che fosse una specie di impiegato statale con il compito di plasmare il buon cittadino piuttosto che avvicinare i credenti a Dio. Il sacerdote non ha soltanto lo scopo di portare la Buona novella al popolo, cioé di evangelizzare, ma egli deve essere altresì maestro del popolo, impegnato nell’educazione di tutto ciò che aiuta il progresso della società e serve al bene comune. Tre professori nel corso di due anni del corso filosofico insegnavano: logica, metafisica e filosofia morale, matematica pura e appliccata, fisica. I quattro professori ini- ziali del liceo teologico insegnavano ognuno due materie nel corso di quattro anni: a) storia della Chiesa e diritto canonico, b) sacra scrittura: Antico e Nuovo Testamento, c) dogmatica, d) morale e pastorale. Lo stato decideva e stabiliva le materie, il corso di studio, gli autori dei testi seguiti nelle lezioni. Il corpo docenti era tenuto a sostenere gli esami di stato per poter insegnare. A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str. 295 - 308 295 Agneza Szabo

SENJSKA BOGOSLOVIJA I PRIHVAĆANJE PARČIĆEVA MISALA ZA BISKUPA POSILOVIĆA 1876.-1894.

Dr. sc. Agneza Szabo, Zagreb UDK: [377.5/6 : 254.4] : 25 + 264-12 PARČIĆ, D. + 262.12 POSILOVIĆ, J. (497.5 SENJ) “1876/94” Izlaganje na znanstvenom skupu

1. Uvod

Mislim da nije potrebno posebno dokazivati da je problematika Parčićeva misala i njegova prihvaćanja krajem 19. kao i na samom početku 20. stoljeća prije svega prvorazredni filološki problem. No budući da se prihvaćanje istoga misala, kao i njegov tisak, ostvarilo u vrijeme dok je Juraj Posilović bio senjsko-modruški biskup (1876.-1894.), a nakon toga preuzeo je službu zagrebačkog nadbiskupa (1894.-1914.), težište ovog izlaganja odnosit će se na službu biskupa Posilovića na slavnoj stolici Senjsko-modruške biskupije, kao i njegove zasluge u promicanju glagoljice, te osobito u pogledu tiskanja Parčićeva misala 1893. godine, zajedno s odjecima u javnosti, u koje se, već po starom običaju, umiješala austro-ugarska politika, pa i sam mađarofilski ban u Hrvatskoj Dragutin Khuen-Héder- váry (ban 1883.-1903.). Uz ovo želim također naglasiti da sve do započetih demokratskih promjena (1990.) ime zaslužnoga senjsko-mudruškog ili krbavskog biskupa dr. Jurja Posilovića (1876.-1894.), a potom i slavnoga zagrebačkoga nadbiskupa (1894.-1914.) nismo mogli naći zabilježeno niti u jednoj hrvatskoj enciklopediji ili leksikonu, naravno nakon 1945. godine. Izuzetak je jedino proslavljeni zbornik Zna- meniti i zaslužni Hrvati, koji je objavljen u povodu 1000. obljetnice hrvatskog kraljevstva 925.-1025., u kojem je i ime zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića, dobilo zasluženo mjesto i u kojem se izri- jekom navodi da je ‚‘Posilović kao senjski biskup proveo upotrebu 296 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 glagolice‘‘. Naravno, razloga za kasnije prešućivanje Posilovićeva imena nije bilo, no lako se može zaključiti da je jugokomuniste, pa i liberale smetalo što je nadbiskup bio ne samo crkveni velikodostoj- nik nego k tome još i jedan od osnivača Prvog hrvatskog katoličkog kongresa u Zagrebu 1900. godine, što je njima bila jako nepoćudna činjenica, a potom osobito još i to što je baš on, Posilović, ponovno doveo isusovce u Zagreb, te uz zakladu zagrebačkog nadbiskupa Ju- rja Haulika (1858.) i sam bitno pridonio gradnji bazilike Srca Isuso- va. Upravo zbog ove potonje činjenice bio je javno i oštro napadan i od ondašnje liberalne javnosti, osobito zagrebačke. Konačno je ime nadbiskupa Posilovića dobilo mjesta u prije desetak godina objavljenom Hrvatskom leksikonu, premda svega desetak redaka, što još uvijek nije ni izdaleka onoliko koliko ovome velikanu hrvatske povijesti pripada.

2. Osvrt na djelovanje biskupa Jurja Posilovića na stolici Senjsko-modruške ili Krbavske biskupije (1876.-1894.)

1.1 Sažeti biografski pregled Jurja Posilovića prije dolaska u Senj

Prema rezultatima novije historiografije dobro su poznate brojne zasluge biskupa Jurja Posilovića dok je bio senjsko-modruški biskup (1876.-1894) i kasnije zagrebački nadbiskup. Na stolicu Senjske biskupije došao je sa solidnim iskustvom svećeničkog, književnog i nastavničkoga rada, ali bez poznavanja glagoljaške tradicije. Nai- me, nakon završenih teoloških studija u ugarskom zavodu Pazmane- um u Beču, gdje je zaređen za svećenika (1858.) te uskoro na istom zavodu stekao i doktorat znanosti iz područja biblijskih znanosti i crkvenoga prava (1861.) vratio se u Zagreb na raspolaganje nadbiskupu Jurju Hauliku, koji je i zaslužan za njegovo školovanje. Hau-

Velimir DEŽELIĆ, Posilović Josip Juraj dr. nadbiskup zagrebački, Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1025, Zagreb, 1925. (ur. Emilij Laszowski i suradnici), str. 218. Agneza SZABO, Političke i crkvene okolnosti u doba gradnje bazilike Srca Isusova u Zagrebu, Tkalčić, godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 2002., br. 6, str. 191-230; 209-226. Posilović Juraj, zagreb. nadbiskup, Hrvatski leksikon, 2, Zagreb, 1997., str. 293. Ističem da je autorica ovih redaka napisala mnogo veći prilog za isti leksikon, ali ga je uredništvo reguliralo na svega 12 redaka. A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str. 295 - 308 297 lik ga je najprije imenovao nadstojnikom sjemeništa te profesorom povijesti Novoga zavjeta i kanonskog prava u istom sjemeništu. Istovremeno se Posilović zalagao za promicanje kulture i prosvjete u narodu i stoga se pridružio nadbiskupu Hauliku glede osnivanja Književnog društva Sv. Jeronima u Zagrebu (1867.), iza čega su stajali isusovački misionari koji su povremeno dolazili u Zagreb i s kojima će Posilović usko surađivati i kao senjsko-modruški biskup. Sve do svoga imenovanja za senjsko-modruškog biskupa (1876.) bio je i glavni bilježnik istoga književnog društva, te je u svakom godištu kalendara i Ljetopisa svetojeronimskog društva Danica napisao opširan Ljetopis društva, koji je i danas prvorazredan povijesni izvor za proučavanje povijesti toga toliko zaslužnog društva upravo u prvom desetljeću njegova djelovanja. U međuvremenu bio je Posilović i urednik zagrebačkoga Katoličkog lista (1872.-1875.) u kojem je već ranije objavio više stručnih i znanstvenih rasprava, a kasnije i polemika iz područja crkvenog prava i povijesti, te osobito u pitanjima definiranja papine nepogrešivosti, kao i novog školskog zakona za pučke škole (1874.). A nakon otvaranja moder- nog Sveučilišta u Zagrebu (1874.), koje svoje utemeljenje duguje zagrebačkim isusovcima (1869.), Posilović je imenovan redovitim profesorom na Bogoslovnom fakultetu (1874.-1876.), te uskoro i njegovim prvim dekanom. Nakon što se senjsko-modruški biskup Više o životu i radu Jurja Posilovića vidjeti u: Franjo PLEVNJAK, Prilozi za kulturnu povijest hrvatskog svećenstva, Zagreb, 1910. (poglavlje: Dr. Juraj Posilović nadbiskup zagrebački, str. 459- 464); Antun CUVAJ, Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1913., sv. VIII., str. 113-114; Fran BARAC, Nadbiskup dr. Juraj Posilović, Narodne novine, 1914., br. 95. Riječ je o zapaženom nekrologu u povodu nadbiskupove smrti. Međutim, liberalne novine Obzor zabilježile su nadbiskupovu smrt sasvim kratko, ali su zato zapažene nekrologe u povodu smrti zagrebačkoga nadbiskupa dr. Jurja Posilovića objavila i druga glasila u zemlji, dakako i Katolički list. O životu i djelu senjsko-modruškog biskupa i Zagrebačkog nadbiskupa dr. Jurja Posilovića postoji više starijih i novijih priloga, među kojima uz brojne priloge ovdje ističem: Josip BUTURAC, Zagrebački biskupi i nadbiskupi 1094.-1944., Kulturno poviestni zbornik Za- grebačke ndbiskupije, Zagreb, 1944., str. 66-67. Brojni podaci o životu i radu sensko-modruškoga biskupa i kasnije zagrebačkog nadbiskupa dr. Jurja Posilovića nalaze se također u u zagrebačkom Katoličkom listu (1861.-1914.), a povremeno i u drugim glasilima koja su izlazila u to vrijeme. Od novijih priloga ističem: Mile BOGOVIĆ, Juraj Posilović – senjsko modruški biskup i zagrebački nadbiskup, Zvona, Rijeka, 1983./3, str. 5.; Mile BOGOVIĆ, Veze zagrebačke i senjsko-modruške biskupije, Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094-1994, zbornik u čast kardinala Franje Kuharića, Zagreb, 1995., str. 283-293 (poglavlje 7: Juraj Posilović (1876.-1894.), str. 291); Agneza SZABO, Juraj Posilović 1894.-1914., zbornik radova Zagrebački biskupi i nadbiskupi, Zagreb, 1995., str. 480-487; Mile BOGOVIĆ, Senjsko-modruška illi Krbavska biskupija, Izvješća biskupâ Svetoj Stolici, Zagreb, 2003.; vidjeti poglavlje o Jurju Posiloviću (1876.-1894.), str. 79-81; Agneza SZA- 298 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Vjenceslav Soić (ordinarij 1869.-1875.) povukao iz službe, među kandidatima za njegova nasljednika spominjao se i poznati hrvatski povjesničar, ali i političar Franjo Rački, rodom iz Fužina. Međutim, za crkvene i državne vlasti od Račkoga, koji je tada i poznati pripad- nik liberalne Narodne stranke (Strossmayerove), bila je ipak mnogo prikladnija osoba sveučilišnoga profesora Jurja Posilovića, premda austro-ugarske vlasti, prije svega ugarska strana, nisu bile ni s njime zadovoljne. Konačno je, nakon carsko-kraljevskog imenovanja, 26. srpnja 1876. slijedilo i imenovanje Sv. Stolice, odnosno tadašnjega pape Pija IX. Ovim je Juraj Posilović postao novi senjsko-modruški biskup.

1.2 Juraj Posilović, senjsko-modruški biskup (1876.-1894.), i njegove zasluge u pogledu prihvaćanja Parčićeva misala

Kao što vidimo, novi senjsko-modruški biskup Juraj Posilović nije stigao u Senj kao nepoznata osoba u crkvenoj, pa niti u hrvatskoj javnosti. Koristeći ranija iskustva odmah je, uz brojne druge djelatnosti, pokrenuo i tiskanje Službenog vjesnika Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije (1876.) koji je izlazio sve do konca godine 1945. Uz to je osobitu brigu posvetio bogoslovnom sjemeništu u Senju, kako u materijalnom tako i u duhovnom smislu. Zato je osim općeg poboljšanja svakodnevnog standarda nastojao, uz postavljanje najkvalitetnijih profesora, poboljšati i kvalitetu nastave u sjemeništu te su u tom cilju postupno uvedene i nove discipline (crkveno go- vorništvo, sociologija, osnovni problemi zdravlja itd.). Osim toga za duhovnu obnovu svoje biskupije uveo je biskup Posilović isusovač- ke pučke misije u nakani da uz pomoć višednevnih staleških propovijedi produbi kvalitetu kršćanskog življenja u narodu. Radi toga je i sam napisao brojne poslanice koje su prvorazredni poticaj za rast vjere i morala u narodu. Osim toga, koliko god je mogao, i materijalno je pomagao ‘’brojne sirote, nevoljnike i bijednike’’ svoje biskupi- BO, Zagrebački nadbiskup Juraj Posilović – mecena hrvatske kulture i prosvjete, Naše domovine kinč preželni, zbornik u čast 70. ljetnice bistričkoga župnika i prvog upravitelj Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke mons. Lovre Cindorija, Zagreb, 2004., str. 331-346. Mile BOGOVIĆ, Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija, Izvješća biskupâ Svetoj Stolici, Za- greb, 2003., str. 79-80. A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str. 295 - 308 299 je. Osim zauzetog upravljanja povjerenom biskupijom, Posilović se kao virilni član Hrvatskoga sabora nije za vrijeme rasprava upuštao u stranačka sukobljavanja, ali je iskoristio svoj utjecaj u Saboru za poboljšanje materijalnoga položaja svećenstva. Kako je isticao, po- dručje njegove biskupije jest siromašan kraj i slabo naseljen pa stoga ne može sam uzdržavati svoje svećenike. Stoga je uz potporu dovoljnog broja saborskih zastupnika podnio pismeni prijedlog kojim je zatražio da se dotacija dušobrižničkog svećenstva propisanim, to jest zakonskim putem uredi tako da se svota odgovarajuća reguli- ranoj dotaciji, sigurnosti radi, svake godine iznova uvrsti u državni proračun. Mnogi izvori bilježe da je svećenstvo Senjsko-modruške biskupije i za ovo djelo bilo oduvijek zahvalno biskupu Posiloviću. Prema općoj ocjeni njegovih suvremenika, ali i kasnijih po- vjesničara, osobitim zaslugama biskupa Jurja Posilovića pripadaju i njegova neumorna nastojanja oko očuvanja glagoljice u hrvatskom narodu. Tim su pismom napisana brojna književna i crkvena djela, kulturni i povijesni spomenici, među kojima su, uz znamenitu Ba- šćansku ploču (oko 1100. godine), i znameniti misali, i to već od 14. pa sve do početka 20. stoljeća. Premda Posilović nije imao iza sebe glagoljašku tradiciju, po dolasku u Senj (1876.) znao se prilagoditi potrebama biskupije. Prevladavši goleme političke, a potom i financijske teškoće, dao je uz financijsku potporu Sv. Stolice u Rimu u Propagandinoj tiskari godine 1893. tiskati novi staroslavenski misal u redakciji Dragutina Parčića i uveo ga u svaku župu svoje biskupije. Također je, i to uz suglasnost pape Lava XIII., objavio opširnu i vrlo lijepu poslanicu O stroslavenskoj službi Božjoj, 22. ožujka iste godine, te odredio svećenstvu Senjsko-modruške biskupije za strogu dužnost “da počne opet uspostavljati Božju službu jezikom strosla- venskim kako je bivalo od najstarijih vremena, te ima biti do dana današnjega, te da se ubuduće nesmije upotrebljavati ‘’ščavet’’ nego

Prema ondašnjim zakonima u Hrvatskoj, ali i cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, sve do 1918. biskupi i nadbiskupi su virilni članovi Hrvatskoga sabora trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, što znači da su po svojoj službi, a ne temeljem raspisanih izbora, bili dužni sudjelovati u radu Hrvatskoga sabora. Ukoliko ne bi mogao sam doći i, dakako, sudjelovati u raspravama ako je želio, bio je dužan poslati svoga zamjenika, koji je mogao na Saboru pročitati i biskupove prijedloge. Tim se pravom često služio i Posilović. Josip BUTURAC, n. dj., str. 66-67; Agneza SZABO, Juraj Posilović 1894.-1918., n. dj., str. 481- 486; poglavlje Senjsko-modruški biskup, str. 482-482. 300 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 samo novi misal.“ On sam kupio je siromašnim župama nove staroslavenske misale, Parčićeve, a u biskupsko je bogoslovno učilište uveo ‘’katedru za liturgički jezik staroslavenski’’ i odredio da ta disciplina (staroslavenski jezik) bude i predmetom župničkog ispita za sve kandidate njegove biskupije. Upravo zbog tih njegovih odluka, brojni su pisci isticali kako je ime biskupa Posilovića ubilježeno zauvijek ‘’zlatnim slovima u povijesti biskupije senjsko-modruške, kao i cijeloga hrvatskoga naroda. Kako su isticali, uz Grgura Ninskog i Filipa Senjskog vazda će spominjati dok bude Hrvata i ime biskupa Jurja Posilovića.’’ Međutim, relevantna povijesna građa i literatura govore da je posao tiskanja novog Parčićeva misala, zajedno s pripremama, trajao više godina. Već od ranije i sam je biskup Strossmayer sa suradnicima, i to pod vodstvom Franje Račkoga, radio na proširenju uporabe glagoljice i na njezinoj afirmaciji. Oslanjao se pri tome na glasovitu encikliku pape Lava XIII. Grande munus (teška služba) koja je objavljena 1880. godine u čijoj je redakciji sudjelovao sam Strossmayer, a njezina je bit u sljedećem: objavljuje se štovanje slavenskih apostola Ćirila i Metoda, te ih izjednačuje s drugim apostoli- ma pojedinih naroda – Bonifacijem i Patrikom. Istom se enciklikom potvrđuje i uporaba slavenskog jezika u bogoslužju, što je kasnije, i unatoč političkim problemima, pa i otporu od strane austro-ugarskih vlasti, ipak dovelo do tiskanja novih izdanja staroslavenskog misala, te novog Rimskog hrvatskog obrednika, također i uz već spomenutu papinu pomoć. Naime, politika bečkoga dvora, a jednako i same Ugarske, upravo je strepjela pred opasnošću moguće treće južno- slavenske političke (državne) zajednice unutar dvojne momarhije, a tu je ‘’opasnost’’ vidjela i u promociji staroslavenskog jezika u liturgiji. Zato se Strossmayer nakon Posilovićeva dolaska na stolicu Senjske biskupije više puta tužio svome prijatelju Franji Račkom da je i Posilović za istu stvar, dakle glagoljsku službu Božju, ali da se boji odrešitije istupiti osobito u pogledu tiskanja novih crkvenih Naime, Parčić je u misal vratio jezik hrvatskih litugijskih knjiga XIV. i XV. stoljeća i time ga oči- stio od Levakovićevih i Karamnovih rusizama. Usp. Mile BOGOVIĆ, Veze Zagrebačke i Senjsko- modruške biskupije, n. dj., str. 291. Književni časopis Vienac, Zagreb, 1894., br. 13., str. 211; isto br. 27., str. 421-422; Fran BARAC, Nadbiskup Dr. Juraj Posilović, Katolički list, Zagreb 65/1914., br. 18., str. 213-218. A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str. 295 - 308 301 knjiga, ovdje misala, iz straha da se ne zamjeri vladi promađarskoga bana Khuen-Héderváryja. Međutim, koliko se sam Posilović ‘’bo- jao’’ banske vlasti možda najbolje svjedoči činjenica što je Posilović desetak godina prije objavljivanja Parčićeva misala, koji je doduše već više godina bio u pripremi, bio također jedini hrvatski biskup koji se usudio, i unatoč zabrani bečkoga dvora, a time i samoga kralja Franje Josipa I., doći Strossmayeru u Đakovo i kao glagoljaš sudjelovati na posveti đakovačke katedrale sv. Petra godine 1882., i to na staroslavenskom jeziku.10 Naime, bečki je dvor bio protiv svake upotrebe glagoljice, također i u doba objavljivanja Parčićeva misala (1893.), bojeći se tobože još i ruskoga utjecaja na ova područja. A u kakvom se stanju u pogledu liturgije tada nalazila Senjsko-mo- druška biskupija, a time na neki način i sam Posilović, doznajemo i iz opširnog anonimnog priloga objavljenog u Katoličkom listu, u kojem stoji i sljedeće: ‘’Dakako da ove biskupije imadu starodavni privilegij služiti se u liturgiji staroslovjenštinom ili glagoljicom, ali tečajem vremena, neznam čijom krivnjom – napustila se je sve to više glagoljica, a posegnulo se je pjevati hrvatski sve što se pjeva. Je li to dopušteno ili nije, to na mene dakako ne spada, nu takvoj zlorabi po mojem sudu bi se svakako doskočiti moralo na svoj način, te uvesti jedan ili drugi dozvoljeni jezik liturgički, da vlada svagdje jednaka jednoličnost u liturgiji, a ne ovako ‘mixtum compositum’ kakvog nigdje nema.’’ A u nastavku istoga komentara nepotpisani autor kaže i sljedeće: ‘’Crkva je dala i u tom svoje propise, kojih se svi jednako držati moramo, a ne raditi kako se komu svidja, pa ako rečene biskupije imadu privilegij služiti se glagoljicom u liturgiji, to ne znamo za nikakov privilegij, po kojem bi bilo dopušteno pjevajuć sv. misu onako pjevati, da pobožnoga čovjeka u crkvi više smućuje, nego li na pobožnost bodri.’’ Osim toga, anonimni autor na neki način zagovara ‘’gregorijanski napjev kao eminentno pjevanje katoličke Crkve’’, ali ističe da je svećeniku sveta dužnost propisana ‘’obćim crkvenim propisom, a ne raditi svojevoljno.’’ Istina, isti autor, anonimni dakako, osvrnuo se na doista veliko siromaštvo pučan- stva Senjsko-modruške biskupije. Naime, u samom uvodu svojega 10 Andrija ŠULJAK, Biskup J. J. Strossmayer i ćirilo-metodsko-glagoljska baština, Diacovensia, Đakovo II/1994., str. 288. 302 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 priloga doslovno je napisao: ‘’Ja sam prošao nedavno skoro cielu biskupiu senjsku i modrušku, da vidim i ove okolice. One su me više rastužile svojom golotinjom i sirotinjom, nego što su me mogle ra- zveseliti zeleni predieli gorskih i krajiških strana. (...). A tko hoće da vidi na svoje oči siromaštvo naroda u podpunoj slici i ljutu njegovu biedu, kojom se imade boriti, neka dođe ovamo, pa će znati, što je životna borba.’’11 Međutim, kad je deset godina kasnije konačno izašao novi staroslavenski misal u redakciji Dragutina Parčića, Posilović je u već spomenutoj poslanici svome svećenstvu i narodu naredio da se ubuduće ne smije upotrebljavati ‘’ščavet’’ nego samo novi misal. Ustvari, Parčić je uz pomoć svojih suradnika u misal vratio jezik hrvatskih liturgijskih knjiga iz 14. i 15. stoljeća i time ga očistio od Le- vakovićevih i Karamanovih rusizama. Međutim i puk i svećenstvo nerado su prihvaćali očišćeni (Parčićev) misal, jer su se već privikli na upotrebu govornog narodnog jezika u liturgiji - ščaveta. Mnoge je smetala sličnost između jezika Parčićeva misala i jezika pravoslavne liturgije. A i ‘’Očenaš’’ je u misalu jako sličan onome kako ga mole grčko-istočni vjernici (tj. pravoslavci).12 Posilović je stoga bio prisiljen dati naknadna objašnjenja. Prema Bogoviću: ‘’Opazilo se, piše on da puk najviše vrijeđa ‘’Oče naš’’ i u njem riječi ‘’iže cesarstvo’’ i ‘’hljeb naš’’, jer tako običavaju moliti grčko-istočni. Valja reći ka- toličkom puku da grčko-istočni mole svoj ‘’0če naš’’ staroslavenski, i zato onako kako se čuje i u našoj liturgiji. No, mi nećemo moliti onako, kako se u Misi pjeva, staroslavenski, nego hrvatski, kako i do sada’’.13 Uz ovo, Mile Bogović također ističe da je biskup Posilović zamolio poznatog filologa Ivana Broza da napiše upute za čitanje staroslavenskih tekstova iz misala, što je ovaj učinio. Dopunio ih je i ponešto ispravio profesor u Senju Ivan Radetić. Uz sitnije preinake

11 Katolički list, Zagreb XXXIII./1882., br. 29. Ističem da je anonimni autor potpisan slovom a. 12 Vrijedno je spomenuti da se u službenim izvješćima sve do 1918. godine ne upotrebljava termin pravoslavni već grčko-istočni, kada je riječ o vjeroispovijesti. Pojam ‘’pravoslavni’’ u službenoj je upotrebi 1918. kada se uvodi i naziv Srpsko-pravoslavna crkva. 13 Mile BOGOVIĆ, Senjsko-modruška ili Krbvska biskupija, Zagreb, 2003., poglavlje Juraj Posi- lović (1876.-1894.), str. 80. Više o tome usp. također Mile BOGOVIĆ, Staroslavenska liturgija u biskupijama senjskoj i modruškoj u 19. stoljeću i Parčićev misal, Riječki teološki časopis, Rijeka I/1993., br. 2, str. 209-225. Vrijedno je spomenuti da je isti Bogovićev članak objavio i Ogranak Matice hrvatske u Zadru u posebnom broju Zadarske smotre, koji je u cijelosti posvećen Parčiću. Usp. Zadarska smotra, Zadar XLII/1993., br. 3, str. 63-77. A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str. 295 - 308 303 to je godinu dana kasnije objavio u Propagandinoj tiskari u Rimu Dragutin Parčić, dakle 1894. godine, pod naslovom: Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice iz novih crkvenih knjigah po hrvatskoj recenziji. Taj Mali azbukvar ima svega 10 stranica.14

2.3 Umjesto zaključka: Katolički list o novom izdanju glagoljskoga misala

Kao što je spomenuto, i unatoč suglasnosti Sv. Stolice i njezine financijske potpore, kao i tiskanja u Rimu, austro-ugarske vlasti nisu se zbog političkih razloga slagale s tiskanjem novog staroslavenskog misala, sada Parčićeva. Stoga se isti misal, premda je tiskan u Rimu, morao tiskati pod naslovom za ‘’porabu Barske nadbiskupije’’, koja se tada službeno nalazila u Crnoj Gori, dakle izvan dohvata austro- ugarskih vlasti. I cjelokupna naklada misala morala se predati tamoš- njem biskupu Šimi Milinoviću prigodom svečanosti u slavu pedesete obljetnice biskupske službe pape Lava XIII. koja se u cijeloj Crkvi, pa tako i u senjskome sjemeništu slavila 19. veljače 1893. godine.15 Pri tome je postojalo čvrsto uvjerenje da će isti misal biti korišten i u Hrvatskoj i na području Senjsko-modruške biskupije, ‘’što će zavisiti od biskupa, svećenstva i puka’’, ali i političkih okolnosti. O nepovoljnim političkim okolnostima, kao i samoj genezi, odnosno mukotrpnoj povijesti nastanka novog staroslavenskog misala, izaš- log u redakciji već više puta spomenutog filologa Dragutina Parčića, kao i samog položaja istoga misala nakon njegova tiskanja, možda izvorno najbolje govori također anonimni prilog u Katoličkom listu pod naslovom Novo izdanje glagolskog misala, koji je objavljen neposredno nakon njegova tiskanja početkom 1893. godine. Donosimo stoga ovdje isti tekst u cijelosti:16

14 Izvor cit. ovdje u bilj. 11. 15 Zanimljivo je spomenuti da je prigodom održane spomen-svečanosti u senjskome sjemeništu Pro- slov u slavu pedesetogodišnjice biskupovanja pape Lava XIII. spjevao tadanji bogoslov, kasnije proslavljeni hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, a objavio ga je u cijelosti na uvodnoj stranici Katolički list. Usp. god.. XXXXIV., br. 10. 16 -a- Novo izdanje glagoljskoga misala., Katolički list, Zagreb, XXXXIV./1893., br. 10., str. 78- 79. 304 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ‘’Poznato je i našim čitaocima, da se od nekoliko godina u Rimu tiska nov slavenski17 misal rimskog obreda ponajprije za porabu barske nadbiskupije u Crnoj Gori, na dalje da se taj misal imao ovih dana dotiskati te službeno predati barskom nadbiskupu, prevri- ednom ocu Šimi Milinoviću prigodom svečanosti papinskoga jubileja, kod koje je on zastupao crnogorskoga kneza Nikolu I. Kako nas izvješćuju iz Rima misal je zbilja dotiskan. Ovo novo izdanje (staro)slavenskog misala zaista je znameniti događaj. Ono ponajprije svjedoči kako se Rimska Stolica ne protivi (staro)slavenskom bogoslužju gdje ono s pravom postoji ili gdje ga viši duhovni razlozi iziskuju. Svjedoči nadalje za sadašnjeg slavno vladajućeg sv. Oca pape Lava XIII. kako i on u tome slijedi vjerno stope svojih predšasnika. Nikolu I. Hadrijana II. Ivana VIII., Inocen- cija IV. Urbana VII., Benedikta XIV., te prenosi u život svoje velike misli o Slavenstvu, koje je u okružnici ‘’Grande munus’’ izrazio i divno razvio. Pošto je ovo novo izdanje slavinskoga misala gotov čin, mogu ovdje ukratko nacrtati njegovu doista zanimivu povijest. Novo izdanje toga misala potaknuo je bosanski i srijemski biskup J. J. Strossmayer i to još za pape Pija IX. Naš je biskup bio od davna uvjeren da je staroslavenska služba Božja kod katoličkih Slavena jedno od onih sredstava, koji je podoban Istočnu Crkvu, kojoj su stožer sada Slaveni, približiti Zapadnoj. Stoga mu je pošlo za rukom uputiti sv. Stolicu da uzme pod svoju zaštitu Slavensku službu Božju kod katoličkih Slavena. A pošto je tomu mnogo na putu stajala nestašica slavenskih liturgijskih knjiga, imalo se o novom izdanju njihovu najprije nastojati. Ta briga bila je najprije povjerena bosan- skom i srijemskom biskupu. Biskup Strossmayer povjerio je taj posao svome prijatelju kanoniku dr. Fr. Račkome, a ovaj uzeo u pomoć pokojnog Miju Pavli- novića i prof. Ivana Brčića. Taj odbor popunio se prof. dr. V. Jagi- ćem, tada gimnazijskim prof. u Zagrebu, a za savjetan je upitan i filolog Gjuro Daničić.

17 Upozoravam čitatelja da u izvorniku piše slovinski, ali mi znamo da je to slavenski, pa sam tu promjenu, kao i nekoliko drugih manjih stilskih intervencija radi razumijevanja teksta provela u duhu današnjeg jezika. A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str. 295 - 308 305 Vijećalo se najprije kojim redom i kako da se izdaju liturgičke knjige. U prvom pogledu nije se sumnjalo da treba započeti s najpo- trebnijom crkvenom knjigom – s misalom. U drugom pogledu usta- novilo se načelo: da se u jeziku mora vratiti starinska čista slovin- ska-hrvatska redakcija, od koje su ranija izdanja odstupila. I posao redakcije povjeren je stručnom profesoru I. Brčiću u Zadru, koji si je za pomoćnika uzeo glagoljaša o. Dragutina Parčića. Međutim nastupile su zamašne promjene. Glavni urednik I. Brčić prestavi se dne 4. travnja 1870. god. U Italiji i Rimu nastao je posvemašnji preobražaj javnih odnošajah. Papa Pio VII. umre 7. veljače 1878. Činilo se, da će pitanje o novom izdanju misala zaspa- ti. Nu iznese ga na površinu sklapanje ugovora između sv. Stolice i Crnogorskoga kneza Nikole, kod kojeg je hitno sudjelovao i sam Strossmayer. Knez je Nikola izjavio želju, da se slavensko bogoslužje uvede u Barsku nadbiskupiju. Ovu je želju zagovarao Strossmayer i novi nadbiskup Milinović, a sv. Otac Lav XIII. rado se odazvao toj že- lji. U međuvremnu Parčić je novo izdanje Misala skoro dovršio, a i sama sv. Stolica rado ga je prihvatila. Prema običaju bila je radnja Parčićeva povjerena odboru, da je ispita, i poslije kad je ocijenjena dobrom, preuzeo je pod Parčićevim rukovodstvom tiskanje sv. Zbor De propaganda fide. U početku se mislilo, da se misal tiska ne glagolskim pismom, već poradi teškoće u čitanju, ćirilskim pismom. Sa strane sv. Stolice nije bilo nikakve poteškoće. Ali kada nastaše po- teškoće s drugih strana, o ćem nećemo ovdje raspravljati, vratilo se izvornoj glagoljici, kojom su tiskani svi raniji misali. I novo izdanje misala ustvari se drži latinskog rimskoga obreda, te je popunjeno svimi dodatci novijimi, iza posljednjeg izdanja. U jeziku razlikuje se od starijih slovinskih misala u tom, što je uspo- stavljen prema napretku slavistike staroslavenština hrvatske redakcije, dok su se posljednja izdanja od nje udaljila više ili manje. Budi mi dozvoljeno za one čitaoce, koji su se tim pitanjima manje bavili, nadovezati kratko razjašnjenje. Jezik liturgijskih knjiga glagoljskoga pisma, a obreda rimskoga, je tzv. staroslavenski, jest onaj isti koji jest u liturgijskim knji- 306 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 gama ćirilskoga pisma grčko-istočnoga obreda kod Srba, Bugara i Rusa. To je jezik koji su uveli slavenski apostoli, sv. braća Ćiril i Metod, a koji zovu neki starobugarskim, a drugi panonskim, prema tome kako misle da se govorilo u staroj Bugarskoj (Makedoniji) ili Panoniji i Moravskoj. Spomenici toga staroslavenskoga jezika, pre- šavši granicu njegove prave domovine, i došavši u domovinu jezika srodnoga, nisu se kod prepisivanja mogli oteti njegovu utjecaju. I tako su postali razredi staroslavenskih spomenika: (srednjo) bugar- ski, moravsko-slovački, ruski te hrvatski i srbski ili hrvatsko-srbski. Staroslavenski spomenici hrvatskog razreda pisani glagolicom, nemaju nazala, poznaju redovito samo jedan, jer itd. Čim su stariji staroslovenski spomenici hrvatskoga razreda, tim su čišći i pravilniji i bliži matici. Takova obilježja nose i liturgijske knjige glagoljske u starim rukopisima. Kasnije udaljuju se od svoga izvora, te su živim govorom jače procijeđeni. Ove se pojave pokazuju i u tiskanim izdanjima misala glagoljskoga. Prvo mletačko izdanje god. 1483. koje je sada veoma rijetko, te je iznova ondje god. 1528. trudom o. Pavla Modrušanina preštampano, prislanja se još na starije rukopise. Ovaj misal dao je modruški biskup Šimun Kozičić god. 1531. pretiskati u svojoj tiskari na Rijeci. Trideset godina kasnije (1561.) objelodanjen je misal opet u Mlecima Nikolom Brozićem, župnikom omiškim na Krku. Mnogo je više pučkim hrvatskim govorom prožet misal priređen po jastrebarskom o. Rafaelu Levakoviću, te u Rimu god. 1631. tiskan i kojega je odobrio papa Urban VII.; pa je stoga opet ponovo pretiskan god. 1678. i 1706. Rusizmima je pre- pleten (prožet) misal koji je tiskan istom 1741. u Rimu, a priređen po splitskom popu Mati Karamanovu. On je proboravio više godina u Rusiji, mislio je da staroslavenski jezik valja na rusizam vratiti. Ovo je izdanje odobrio papa Benedikt XIV. god. 1754. Prošlo je gotovo 150 godina, a da glagoljski misal nije izdan, a kamoli ispravljen. Kakvo li dakle čudo, da su Crkva u hrvatskom i dalmatinskom primorju ostale bez službenika? Pa je i to djelomice pospješilo propadanje službe Božje na slavenskom jeziku. S druge strane, ova je nestašica izazvala u senjsko-modruškoj biskupiji zlo- porabu, da se misa pjeva hrvatski i latinski po rimskom misalu i na samovlasnom uvedenom hrvatskom ‘’ščavetu’’. A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str. 295 - 308 307 Kada se dakle dozvolom sv. Stolice priređivalo novo izdanje glagoljskoga misala, zar se moglo i smjelo jedno od najstarijih samo pretiskati? To bi bio prkos napretku slavistike. Valjalo se povratiti u starije dobro vrijeme, valjalo je uspostaviti staroslavenštinu u hrvatskoj redakciji. To je glavno načelo ustanovio spomenuti odbor: po njemu su novo izdanje priredili Brčić i Parčić – to je načelo odobrila i sv. Stolica.’’ Slijedi opširniji odlomak na glagoljskome pismu koji se tiče same glagoljske transkripcije, a nakon toga anonimni autor nastavlja: ‘’Iz ovih kratkih odlomaka razabrati će imalo vješt čitatelj, da je ovo novo izdanje od svih ranijih mnogo pravilnije, i da nam prikazuje čistu staroslavenštinu u hrvatskoj redakciji. Po tom je ovo izdanje misala i sa znanstvenoga gledišta veoma znamenito, a preč. gosp. Parčiću služi na čast. Katoličko svećenstvo slavenskoga naroda bit će zahvalno sv. Ocu Lavu XIII. za ovaj plemeniti dar. Ovaj Misal namijenjen je neposredno barskoj nadbiskupiji. No ne sumnjamo da će ga usvojiti i one hrvatske biskupije, u kojim se do sada slavenska služba Božja u crkvi sačuvala. To će zavisiti od biskupa, svećenika i puka. U Rimu uvjereni smo, neće naći zaprijeka. A sada se barem ne mogu izgovarati, da ne ima Misala. Preporuća- mo ga svekolikom hrvatskom svećenstvu. – a – ‘’

308 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str. 309 - 324 309 Anton Bozanić

SENJSKA BOGOSLOVIJA I RAZVOJ HRVATSKOG KATOLIČKOG POKRETA

Dr. sc. Anton BOZANIĆ UDK: [377.5/6 : 254.4] SENJ : [256 + 266.5 + 267] (497.5) Izlaganje na znanstvenom skupu

Pokretač i inspirator Hrvatskog katoličkog pokreta u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća krčki je biskup Antun Mahnić. Novi pokret ili gibanje išlo je za duhovno-intelektualnim obrazovanjem mlađeg katoličkog sloja i težilo za izgradnjom društva prožetog kršćanskim vrijednostima. Rad na formaciji i organizaciji katoličkog laikata oduševio je i pokrenuo mnoge mlade djelatnike. Ustanove u kojima su se odgajali svećenički pripravnici - sjeme- ništa i bogoslovije - postale su prava rasadišta novih ideja i novih pogleda o gibanjima u katoličkom svijetu. Bogoslovija u Senju, prostorno nadomak Krku, bila je jak oslonac pokretaču Hrvatskog katoličkog pokreta. Među najbližim Mahnićevim suradnicima bio je tada još mlad svećenik i profesor senjske bogoslovije Fran Binički i, na drugi način, nekadašnji pitomac sjemeništa u Senju i svećenik senjsko-modruške biskupije i nekoliko godina (1915.-1919.) tako- đer profesor pedagogike i katehetike na senjskoj bogosloviji Milan Pavelić. Mahnićev časopis Hrvatska straža, preselio se na neko vrijeme u Senj, a Binički je postao njegov glavni urednik i promotor Leonove družbe. U narednom razdoblju Pavelić se u Rijeci posvetio uređivanju dnevnika Hrvatskog katoličkog pokreta Riječkih novina. Ova dvojica, duhovnik i profesor senjske bogoslovije, te pisac, po- lemičar i izdavač dr. Fran Binički i pjesnik, pisac i urednik katolič- kih publikacija Milan Pavelić postali su glavni nositelji Hrvatskog katoličkog pokreta u senjskoj bogosloviji. Ključne riječi: Hrvatska straža, liberalizam, obrana vjere, laici

* * * Uvod

Početak i razvoj Hrvatskoga katoličkog pokreta u vremenskom razdoblju od 1903. do 1920. godine usko je vezan uz ime krčkog 310 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 biskupa Antuna Mahnića. Međutim, nije Mahnić tu bio sam već je imao brojne suradnike. Bolje rečeno, bilo je mnogo onih koji su ra- zumjeli važnost novog projekta katoličkoga pokreta i ugradili u njega svoje sposobnosti i snage. Među najbližim suradnicima biskupa Mahnića bili su i profesori senjske bogoslovije Fran Binički i Milan Pavelić. Hrvatski katolički pokret (dalje: HKP) označuje gibanje - u prvom redu među studentima i srednjoškolcima - koje je, u razdoblju rasta vjerskog indiferentizma s početka dvadesetog stoljeća, ostalo prepoznatljivo u povijesti Crkve među Hrvatima po cijelom nizu formiranih katoličkih laika koji su se izdigli iz uhodane vjerske osrednjosti tradicionalnih sredina, te mladenačkim žarom djelovali oko unošenja kršćanskih vrijednosti u privatni i javni život. To je razdoblje naše prošlosti kada se laikat prvi put masovno i djelatno uključio u život Crkve. Ono što je važno ovdje naglasiti jest činjenica da je HKP, kako se pojavio i razvijao, proizašao iz Mahnićeva promišljanja posto- jećeg vjerskog stanja kod nas, na njegovoj viziji budućnosti i nizu pokrenutih akcija usmjerenih prema mlađem naraštaju. Novo je gibanje išlo za duhovno-intelektualnim obrazovanjem mlađeg katoličkog sloja i težilo za izgradnjom društva prožetog kr- šćanskim vrijednostima. Oplemenjen mladenačkim poletom, HKP nastavio je svoje djelovanje i nakon smrti biskupa Mahnića, tj. osobe koja je dala prve impulse cijelom događanju. U međuratnom razdoblju nastojao je uskladiti svoje programe s potrebama vremena i s ciljevima i zadacima Katoličke akcije. Nemoguće nam je u ovom kratkom izlaganju zahvatiti sve sastavnice HKP-a, pa se ovdje ograničavamo na iznošenje važnijih elemenata i činjenica vezanih uz nastojanja biskupa Mahnića, a posebice na ono što se zbivalo u senjskoj bogosloviji.

Ovaj se članak zasniva na vlastitim istraživanjima iznesenim u knjizi: A. BOZANIĆ, Biskup Mahnić, pastir i javni djelatnik u Hrvata, Zagreb-Krk, 1991. A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str. 309 - 324 311 1. Događaji koji su prethodili Hrvatskom katoličkom pokretu

Katolički pokreti u zemljama zapadne Europe: Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Španjolskoj i Italiji nastali su u drugoj polovici 19. stoljeća. Iz početnog stadija obrane slobode i prava Crkve, laičke su se organizacije u drugoj fazi zauzele oko rješavanja socijalnog problema, koji je u to doba dobivao na aktualnosti. Od enciklike Rerum novarum sve se više proširivala upotreba pojma “kršćanska demokracija”, koji je ispočetka označavao “poku- šaj da se u smislu jedne političke teologije demokratski ideali jednakosti i slobode shvate kao ostvarenje Evanđelja”. Iako sam termin nije uvijek bio jednoznačan ni u crkvenim dokumentima, katolički socijalni pokreti u pojedinim zemljama pozivali su se na kršćansku demokraciju dok su organizirali socijalni rad za potrebe naroda. U takav povijesni i misaoni okvir smjestio se i HKP. Pojavio se početkom dvadesetog stoljeća, znači 20-30 godina kasnije nego u svijetu. Uključio se ujedno u previranja i tokove hrvatskog naroda, kloneći se stranačkih strasti onog doba. Razvijao je pri tome vjersko-odgojne, prosvjetne, tiskovne, kulturne, socijalne i gospodarske djelatnosti. Promatrajući društvena kretanja i javno mnijenje s vjerskog motrišta, moramo konstatirati kako je prema početku dvadesetog stoljeća hrvatska laička inteligencija postajala sve ravnodušnija prema vjeri. Sve je više bilo onih koji su se deklarirali nevjernicima. Rastao je broj framasona koji se nisu ustručavali javno napadati Ka- toličku crkvu i kler s više ili manje, ili čak bez ozbiljnijih razloga i slično publicirati. Novo vrijeme pružalo je nove izazove crkvenim angažiranim djelatnicima. Prvi katolički sastanak g. 1900. predstavljao je znak manife- stativnog katoličkog buđenja kod Hrvata prema uzoru na slična gibanja u katoličkom svijetu. Vjernici laici skupno su se osjetili pozva- nima pratiti tekuća zbivanja i razmisliti o svom angažiranju u novim

H. MAIER, Revolution und Kirche, Freiburg, 1965., str. 276. Značenje pojma “kršćanska demokracija” kretalo se, zavisno od društveno političkih prilika u pojedinoj zemlji, od čisto karitativnog djelovanja pa do političkog angažiranja. Usp. H. JEDIN, Velika povijest Crkve VI/2, str. 224-226. 312 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 prilikama. U priručnicima za povijest Crkve u Hrvata neki katolički sastanak g. 1900. u Zagrebu smatraju početkom HKP-a. Međutim, narav stvari ne dopušta da se zborovanje u Zagrebu g. 1900. označi kao početak, jer se katolički pokret kod nas stvarao i širio na sasvim drugi način. Prije svega počeo je oblikovanjem prvih jezgara među đacima i studentima, znači odozdo, a ne odozgo na temelju općih zaključaka proklamiranih na jednom skupu.

2. Početak i razvoj Hrvatskog katoličkog pokreta i revija Hrvatska straža

Posvetivši se potpuno pastoralnim problemima do tada nepoznate biskupije, biskup Antun Mahnić je od samog dolaska na Krk g. 1897. stao pomno pratiti situaciju u Hrvatskoj, napose na područ- ju publicistike i kulture. Oko sebe je okupljao mlade svećenike i s njima raspravljao. Znao je reći: “Tko hoće biti suvremen, mora se u prvom redu obratiti na mlade ljude, ispravno ih odgojiti, pa će za 10-20 godina imati narod za sobom i to u onoj mjeri, u kojoj bude odgojio elitnu mladež. A, jer je inteligencija mozak naroda, mora narodna obnova početi od buduće inteligencije: od sadašnjih bogoslova i akademičara. Oni su na vratima života, njihov je primjer odlučan za one koji su na srednjim školama.” Prateći idejna i kulturna događanja i ono što im daje pečat biskup je dolazio do zaključka kako se javni život kod Hrvata suočava sa sličnim problemima kao kod Slovenaca. Uspostavljao je kontakte s više svećenika vještih peru, kao što su: F. Binički, A. Alfirević, K. Eterović, S. Hartman i dr., koji su do tada pisali u Katoličkom listu i Vrhbosni. Proučavajući dalje prilike u hrvatskom narodu, Mahnić je dolazio do, za njega, uvjerljivih spoznaja kako se rastače kršćanstvo koje je vjekovima impregniralo našu cjelokupnu kulturu. Sa svih strana, a pogotovo preko novinstva, književnosti, umjetnosti i javne riječi, ulaze elementi koji se kose s kršćanskim zasadama. Vjernici i cijela crkvena javnost kao da nisu dovoljno svjesni onoga što se zbiva, pa svojim ponašanjem dopuštaju širenje liberalnih shvaćanja.

I. RADIĆ, Biskup Mahnić, Slavonska Požega, 1940., str. 83-84. A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str. 309 - 324 313 Stoga je Mahnić, kao čovjek akcije i vješt na peru, odlučio pokrenuti časopis, u mnogočemu sličan slovenskom Rimskom katoliku (što ga je Mahnić u Gorici bio pokrenuo g. 1888.), koji je trebao u javnosti stati u obranu kršćanskih načela. Nazvao ga je Hrvatska straža. Novopokrenuti tromjesečni časopis s produženim naslovom “Za kr- šćansku prosvjetu namijenjen nauci i književnosti” i s podnaslovom “Antemurale Christianitatis” ugledao je svjetlo dana u Krku sredinom godine 1903. U uvodniku se jasno obrazlaže svrha Hrvatske straže (dalje: HS): “Namisao pokrenuti list za hrvatsku naobraženu ruku, koji bi ispovijedao i branio načela kršćanska i zdrave filozofije, posljedak je trajnog proučavanja prilika u kojima se nalazi javni naš život.” Zatim se prelazi na opis vjerskog stanja kod nas: “Pretežna je većina hrvatskog naroda kršćanska. Kršćanstvo je uhvatilo dubok korijen u misli i u ćudi hrvatskoga naroda, te je tako spojeno s povi- ješću, sa slavom i njegovom veličinom, kako je teško reći kod ikojeg drugog naroda u Evropi... Ipak moramo priznati žalosnu činjenicu, da je ona protukršćanska struja, koja je već odavna zavladala višim slojevima zapadnog društva, sebi u Hrvatskoj prokrčila put i otimlje sve više maha. Da, i naši naobraženi krugovi odmeću se sve više od starih kršćanskih predaja i povode se za naukama moderne Evrope... Isusova stvar imade u Hrvatskoj vrlo malo neustrašivih, odrješitih pobornika.” Prema biskupovoj procjeni, i oni uvjereni katolici kojima je stalo do vjerske stvari često šute kad bi trebali govoriti, puni su svakojakih obzira i radije raspravljaju o problemima iz drugih zemalja nego o onima s kojima se suočava naš čovjek u javnom ži- votu. Zato HS želi analizirati i prosuditi u svjetlu kršćanskih načeia i uz pomoć zdrave filozofije sav javni život koji obuhvaća područje misli, književnosti, umjetnosti, znanosti, u određenom vidu i politi- Revija Hrvatska straža (dalje: HS) izlazila je tromjesečno od 1903-1918. Počela je izlaziti u Krku, zatim je g. 1907. prešla u Senj, a zadnjih godina u Rijeci. Urednici su joj bili: A. Alfirević 1903.- 1906., F. Binički 1907.-1913. i ponovno Alfirević 1914.-1918. Uz Mahnića, koji je bio njen pokre- tač i autor velikog broja članaka, posebno u prvim godištima, glavni su suradnici u časopisu bili: A. Alfirević, F. Binički, K. Eterović, M. Horman, I. Radić i drugi. Mahnić se gotovo nikad nije potpisivao ispod svojih članaka, a pseudonime je često mijenjao. Čitaoci su ipak brzo prepoznali njegove članke. Ovu reviju ne smijemo zamijeniti s istoimenim dnevnikom koji je, pod vodstvom J. Šimraka, izlazio u Zagrebu od 1929. do 1941. A. MAHNIĆ, “Hrvatska straža” u: HS I(1903), str. 1. Isto, str. 1-3. Isto, str. 4. 314 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ke. Mahnić je već pretpostavio kako će se novom časopisu spočita- vati kako, ističući kršćanske ideje, cijepa narodno jedinstvo. Prema njemu, postojeće su jedinstvo uvelike narušili oni koji su liberalizmom zatrovali javno mnijenje.10 Odmah se obratio katoličkim laicima s pozivom da budu, kao što su laici već po mnogim zemljama, promicatelji i branitelji kr- šćanskih načela na svim područjima javnog života.11 Promjene koje su se zbile u suvremenom svijetu - smatra on - iziskuju više nego ikad od katoličkih laika da ulože sav svoj ugled i talent, te zajedno sa svećenicima u javni život unesu kršćanska načela. A da bi se laici, u prvom redu katolička inteligencija, mogli prihvatiti zadatka koji im je vlastit, biskup je insistirao na tome da se počne proučavati filozofija i apologetika, pa da se u tom smislu laici organiziraju i sastaju.12 Upravo je časopis HS bio ispunjen sadržajem koji je čitaocima laicima na neposredan način nastojao otkriti što trebaju poznavati i na koji način otkriti mjesto svoga djelovanja. Dovoljno o tome govore sami naslovi članaka iz prvog godišta: Zvanje katoličkih svjetovnjaka u naše doba, Zadaća kršćanske filozofije u XX vijeku, Libera- lizam i liberalni katolicizam, Katolička Crkva i rodoljublje, Načelo, Lav XIII i moderno društvo, Je li vjera privatna stvar, O počecima i biti kršćanstva, Za istinom, Zašto bezvjerstvo proganja Katoličku Crkvu, Monizam u hrvatskoj književnosti, Nije lijepo što nije moral- no i istinito, Otvoreno pismo predsjedniku Hrvatske, Ideja i forma u lijepoj umjetnosti itd. Novi je časopis odmah pobudio neslućeno zanimanje, osobito je kod mlade generacije djelovao neposredno. Imao je jasne stavove i pogodio način pisanja na koji se do tada nije pisalo. Sam urednik Alfirević kaže: “Netom je izišao prvi broj HS. Primih kao urednik iz Gorice, Zadra i Sarajeva više pisama. Bogoslovi i gimnazijalci oduševljeno pozdravljaju novi časopis. Iza drugog i trećeg broja nije bilo bogoslova, ni srednje škole odakle ne stupiše u bliži dodir i do-

Isto, str. 6-7. 10 Isto, str. 8-9. 11 A. MAHNIĆ, “Zvanje katoličkog svjetovnjaka u naše doba”, u: HS I(1903), str. 9-20. 12 Isto, str. 19-20. A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str. 309 - 324 315 pisivanje s uredništvom. To je bilo pramaljeće, koje je naviještalo novo doba u katoličkim redovima. Pri tome je biskupa najviše vese- lilo što se domalo odazvala i mladež iz zagrebačkog sjemeništa.’’13 Osvrćući se na HS-u u sklopu ostale periodike, Lj. Maraković, jedan od najaktivnijih članova katoličkog gibanja, napisao je sljede- će: “Ono što je HS-i davalo naročitu snagu prema vani, jest njena kompaktnost u metodi i idejnoj osnovici, potpuna solidarnost svih njezinih članaka, anonimnost radova poradi same stvari i, dakako, potpun načelni radikalizam.”14 K tome treba ubrojiti i aktualnost tematike: “Nama koji pišemo za hrvatsku inteligenciju osvrtati nam se je napose na prilike u Hrvatskoj. Što se u nas danas piše i radi, to je za nas najaktualnije, zato nam valja i prema tome birati materiju koju ćemo filozofski obrađivati. Nije odviše napose to naglasiti, jer imade u nas onih duboke filozofske naobrazhe, koji pak, kako se čini, nau- mice izbjegavaju pitanja što zasijecaju u suvremene hrvatske prilike, bojeć se nekako dirati u osjetljive živce nekojih i mutiti domaći mir; dok se davaju na raspravljanje pitanja koja se tiču francuskih, nje- mačkih i drugih stranih prilika, pa u njihovu obrađivanju uostalom i pokazuju vanrednu učenost i načitanost.”15 U HS-i bila su sustavno obrađivana ključna poglavlja iz filozofije i apologetike, a zatim pojedina pitanja iz novije crkvene povijesti. Pokušalo se s vjerskog motrišta upustiti u literarnu kritiku Kranjčevića, Tresića, Novaka i Preradovića.16 Također se u svjetlu kršćanskih načela gledalo na ustanove koje svojim radom utječu na javni život i oblikuju javno mnijenje. Njima pripadaju izdavačke organizacije, a tada je najvažnija bila Matica hrvatska. Izlaženjem HS-e u katoličkim se redovima počelo nešto buditi. Nicalo je oduševljenje, osobito kod mladih. Kod nekih je HS naišla na osporavanje.17 Od strane liberalnih glasila upućivane su oštre kritike na ime cijepanja narodnog jedinstva i klerikalizma koji se unosi putem časopisa HS.

13 A. ALFIREVIĆ, “Početak HS i katoličko društvo”, u: Zora-Luč XXIII, Zagreb, 1921., str. 131. 14 Lj. MARAKOVIĆ, “Mahnićeva kritika hrvatske književnosti”, u: Čas XV(1921), str. 202. 15 A. MAHNIĆ, “Princip praktičnosti i aktualnosti u filozofiji”, u:HS VIII(1910), str. 7. 16 Valja priznati da Mahnićeva literarna kritika ima malu literarnu vrijednost. Dilemu je riješio njegov učenik Lj. Maraković. 17 S. Korenić, urednik Katoličkog lista, proglasio je HS-u suvišnom. 316 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Važno je ovdje naglasiti da se uloga HS-e nije svela samo na “stražarenje”, na obranu vjere, na apologetsku samozaštitu nego je krenula prema produbljivanju i osvježavanju vjerskih sadržaja. HS je htjela, u najmanju ruku, da poruka vjere, koja je uprisutnjena u vi- šestoljetnoj kulturi hrvatskog naroda, bude prihvatljiva suvremenoj inteligenciji. Pozivanjem na kršćanska načela započela je u određenom smislu “razdioba duhova”, tj. razlučivanje kršćanskih ideja i stavova od onih koji su nespojivi s kršćanstvom. Isticala se ujedno borba protiv liberalizma, koji potkopava temelje vjere. Elementi liberalizma otkrivani su unutar kršćanstva kod onih koji se izvana ne žele pokazati vjernicima, jer je za njih vjera privatna stvar, ili pak uzimaju za sebe samo nešto od vjerskog poklada. To su - prema postavkama HS-e - pripadnici katoličkog liberalizma. Onom dijelu klera koji je imao u prvom planu narodne ciljeve oko kojih su se trudili utjecajniji svećenici u prošlom stoljeću, nije odgovaralo toliko isticanje katoličkih načela u HS-i i upiranje prstom na liberalizam. Činilo im se da Mahnić ipak pretjeruje. Me- dutim, bilo je i onih koji su smatrali da je pokretač HS-e bolje uočio probleme svoga doba nego itko drugi. Činjenice ipak potvrđuju da izlaženje časopisa HS i okupljanje oko njegovih programa označavaju početak katoličkog pokreta kod nas. Tako su to doživjeli i članovi prvih katoličkih organizacija.18 Jasno je da se ne može podcijeniti druge crkvene listove iz ovog doba, kao što su buli zagrebački Katolički list i sarajevska Vrhbosna, koji su se trebali suočavati sa sličnim problemima i ponekad voditi polemike. Međutim, HS je imala neku jasnoću i posebnost i to baš zato što je sadržajno i orijentacijski htjela ostati dosljedna prvotnom cilju: “analizirati i prosuditi u svjetlu kršćanskih načela i uz pomoć zdrave filozofije sav javni život”. U obradi predmeta bila je sustavna i djelovala je neposredno i izazovno. HKP se oblikovao na dvjema razinama: a) na idejnoj ili for- macijskoj, koja se stvarala putem časopisa HS kojim su prodefilirali novi pogledi, stavovi i polazišta za svježe akcije laika na promo-

18 Citirano prema: A. BOZANIĆ, Biskup Mahnić, str. 105, br. 426. A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str. 309 - 324 317 viranju kršćanskih vrijednosti, i b) na razini realiziranja zacrtanih planova, a to znači u neposrednom organiziranju i radu s laicima. S jedne strane Mahnić je pokretanjem časopisa HS nastojao, zajedno sa svojim suradnicima, analizirati sav javni život u svjetlu kršćan- skih načela i laicima ukazati na potrebu zajedničke akcije na planu obrane i promicanja kršćanskih vrijednosti. Krčki je biskup odigrao na ovom području ključnu ulogu, jer je sam bio jak na peru i znao je kako treba djelovati u javnosti. Znamo, jedino sredstvo javnog djelovanja u ono vrijeme bio je tisak. Međutim, za djelovanje na drugoj razini, tj. za provođenje stvari u djelo, za organiziranje sveučilišne mladeži bili su potrebni operativci, ljudi na terenu koji su bili sposobni čitavu stvar izvesti. Profesorima i odgojiteljima u sjemeništu i teologiji pripadala je u ovom segmentu vrlo značajna uloga.

3. Bogoslovija u Senju, početak i razvoj Hrvatskog katoličkog pokreta

Ako govorimo o senjskoj bogosloviji i razvoju HKP-a u njoj, odnosno kroz nju, onda moramo u toj ustanovi prepoznati dvije razine na kojoj se takvo nešto moglo događati: a) djelovanje kod samih bogoslova putem već postojećih institucija u bogosloviji i b) ozračje novog gibanja kod bogoslovskih profesora i odgojitelja. a) Kod bogoslova Početkom 20. stoljeća, u vrijeme nastajanja HKP-a, u senjskoj je bogosloviji bilo oko 20-ak pitomaca; nekad malo više, nekad nešto manje, za razliku od međuratnog razdoblja, tj. od ponovnog otvaranja bogoslovije god. 1933. pa do zatvaranja broj se bogoslova gotovo udvostručio.19 Slično kao i po drugim teološkim učilištima, bogoslovi senjskog sjemeništa imali su organizaciju Zbor duhovne mladeži kojoj je prvotni cilj bio temeljito učenje narodnog jezika i i uopće buđenje narodne svijesti.20 Ponekad je briga za narodnu stvar

19 Vidi. M. BOGOVIĆ, “Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj”, u: Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Zagreb-Rijeka, 1999., str. 1-104. 20 Taj je Zbor duhovne mladeži osnovan još godine 1846. i uključio se u sve ondašnje društvene tokove. Vidi M. BOGOVIĆ, nav. dj., str. 109-115. 318 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 poprimila više laički karakter, pa su čak crkvene vlasti morale postavljati određena ograničenja. Članovi Zbora bili su angažirani oko izdavanja više knjiga, organizirali su pjevačko društvo i tamburaški zbor. Zanimali su se za opća društvena i politička previranja. Na sastancima i skupovima diskutiralo se i raspravljalo o suvremenim pitanjima. Očito je da nastanak i razvoj HKP-a nije mogao mimoići interes senjskih bogoslova, pogotovo onih pojedinaca koji su, organizirani u Zboru duhovne mladeži, imali mogućnosti više saznati o novim crkvenim pokretima. Ipak valja priznati da - vjerojatno uslijed relativno malog broja pitomaca u senjskoj bogosloviji - o aktivnosti u katoličkom pokretu bogoslova u Senju imamo po ondašnjim crkvenim listovima koji su pratili HKP manje osvrta nego što ih je bilo u drugim našim većim bogoslovijama. b) Kod profesora i odgojitelja Kad je riječ o profesorima i odgojiteljima u sjemeništu treba odmah naglasiti da su dvojica profesora senjske bogoslovije bili jak oslonac inicijatoru HKP-a. Ponajprije bogoslovija u Senju bila je prostorno nadomak Krku. U njoj je bilo i krčkih bogoslova. Među najbližim Mahnićevim suradnicima bio je tada još mlad svećenik i profesor senjske bogoslovije Fran Binički i, na drugi način, nekadaš- nji pitomac sjemeništa u Senju i svećenik Senjsko-modruške biskupije i nekoliko godina (1915.-1919.) profesor pedagogike i katehetike na senjskoj bogosloviji Milan Pavelić. Dovoljno je već na početku spomenuti da se Mahnićev časopis Hrvatska straža preselio na neko vrijeme u Senj, a Binički je postao njegov glavni urednik i promotor Leonove družbe. U narednom razdoblju, tj. od godine 1011. nadalje Pavelić se u Rijeci posvetio uređivanju dnevnika Hrvatskog katolič- kog pokreta Riječkih novina i drugih glasila. Ova dvojica, duhovnik i dugogodišnji profesor senjske bogoslovije, te prozni pisac, pjesnik, polemičar, povjesničar, publicist, prevoditelj i izdavač dr. Fran Bi- nički i pjesnička duša, pisac i urednik katoličkih publikacija Milan Pavelić postali su glavni nositelji Hrvatskog katoličkog pokreta u senjskoj bogosloviji. A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str. 309 - 324 319 Stoga je ovdje potrebno dati barem kratak osvrt na život i rad ove dvojice zauzetih pregalaca HKP-a iz Senja.

4. Životni put Frana Biničkog

Fran Binički rođen je godine 1875. u zaseoku Mušaluku blizu Ličkog Osika.21 Osnovnu školu pohađao je u Ličkom Osiku. Gimna- ziju u Gospiću, gdje je imao prilike sazrijevati u društvu književ- nika, pjesnika i kulturnih djelatnika; osoba koje su snažno utjecale na razvoj i oblikovanje Franovih literarnih sklonosti. Kao izvrstan učenik, u gimnazijsko je vrijeme pokazivao posebnu ljubav prema literaturi i učenju stranih jezika. Na političkom planu oduševljavao se pravaškim idejama. Stekavši solidnu izobrazbu u gospićkoj gimnaziji, Binički je odabrao svećeničko zvanje i krenuo u senjsku bogosloviju. Zaređen je za svećenika g. 1899. Kao mladomisnik imenovan je najprije nadstojnikom senjskog Ožegovićianuma, pa malo kasnije kapelanom u Novom Vinodolskom. Već naredne godine upućen je na daljnji studij u Innsbruck u isusovačko teološko učilište Canisianum. Konačno se godine 1902. vratio kao doktor teologije iz Inn- sbrucka u Senj, gdje ga je zateklo imenovanje za sjemenišnog duhovnika i za profesora crkvenog prava i povijesti, a malo kasnije i za profesora staroslavenskog jezika. U Senju je ostao sve do završetka Prvoga svjetskog rata i do zatvaranja bogoslovije godine 1919. Ovo je razdoblje, od 1902. do 1919., obilježeno intenzivnim djelovanjem Frana Biničkog oko HKP-a, ali o tome ćemo govoriti u sljedećem poglavlju. Nakon zatvaranja senjskog sjemeništa godine 1919. Binički je udaljen iz Senja i imenovan župnikom u Lici, u Širokoj Kuli. Ra- zlozi njegova premještanja po svemu sudeći leže u njegovu tvrdom političkom pravaškom opredjeljenju i nedovoljnom prilagođavanju ondašnjim, za hrvatski narod ne baš lakim, političkim prilikama. Na-

21 Podaci o Franu Biničkom nedavno su sabrani i objavljeni u knjizi: N. BIĆANIĆ, Hrvatski katolič- ki stražar s Nehaja, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1995. Također je članak o životu Frana Biničkog objavio isti autor u: Senjski zbornik, 22 Senj, 1995., str. 327-334., a skraćeni je članak objavljen u: Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, str. 125-129. 320 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ime, domoljublje kod njega nije isključivalo ni političko angažira- nje. Javno je odobravao ulazak Hrvatske u južnoslavensku državu, ali je - poput mnogih - morao poslije javno priznati i svoje razočara- nje.22 Nakon pet godina premješten je za župnika u Lički Osik gdje je proveo zadnjih 20-ak godina svoga života. Kao šezdesetogodišnjak godine 1934. osuđen je i 14 je mjeseci proveo u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Fran Binički bio je vrlo plodan pjesnik, prozni pisac i prevoditelj. U brojnim je časopisima i listovima objavljivao svoje članke, stihove, zatim samostalne pripovijetke i romane. Vrijeme provedeno u zatvoru posvetio je prevođenju. Tijekom partizanskog “oslobađa- nja” Gospića našao se u proljeće godine 1945. u gospićkoj kaznio- nici gdje su ga napustile tjelesne snage i, oboljevši od tifusa, u 70-oj je godini umro.

5. Fran Binički i Hrvatski katolički pokret

Povratak Frana Biničkog sa studija u Innsbrucku i njegov dolazak na službu profesora i duhovnika u bogosloviju u Senj godine 1902., poklapa se sa samim početkom HKP-a. Dok je Antun Mahnić godine 1902. stvarao planove oko organiziranja HKP-a, te poslao mladog svećenika Ivana Butkovića na daljnji studij u Beč s nakanom da u sveučilišnom centru oblikuje prve jezgre katoličke studentske organizacije novoga tipa, u Krku je istovremeno počeo okupljati prijatelje i istomišljenike, mlađe ljude novih nazora i vješte pisanju. Krčki je biskup očito već otprije uo- čio članke Frana Biničkog u Vrhbosni i drugim listovima jer je od samog dolaska Biničkog u Senj krenulo njihovo obostrano povezivanje i uvažavanje. Mladi je senjski profesor dolazio biskupu u Krk ili su se pak nalazili u kapucinskom samostanu o. Bernardina Škri- vanića u Rijeci u društvu Ante Alfirevića, Ignacija Radića i ostalih koje je Mahnić već prepoznao kao protagoniste katoličkog gibanja.23 Binički je bio angažiran već u pripremi prvog broja novopokrenutog

22 F. BINIČKI, Moje tamnovanje, Zagreb, 1942., str. 15. 23 Više o intenzivnijem povezivanju Biničkog i biskupa Mahnića vidi u: N. BIĆANIĆ, “Fran Binič- ki”, u: Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, str. 127-128. A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str. 309 - 324 321 časopisa Hrvatska straža, lista koji je stvarao idejnu osnovu HKP-u, a ugledao je svjetlo dana u Krku već u prvoj polovici 1903. godine. Kao mlad i nadobudan profesor, jasnih stavova i čvrste orijentacije - mnogo vještiji u pisanju negoli u govoru - Fran Binički je prepoznao u idejnim postavkama krčkog biskupa određenu podu- darnost s vlastitim stavovima i time pronašao dodatno nadahnuće za daljnji određeniji spisateljski rad. Stoga je potpuno prionuo uz zacrtani plan HKP-a i angažman u časopisu Hrvatska straža. Njegov temperamentni duh ima stalno pred sobom program novog katolič- kog gibanja kojem je zadaća: obrana vjere i prava Katoličke crkve, preobrazba javnog života prema vjerskim i kršćanskim načelima, stvaranje i promicanje socijalnih organizacija kako ih vidi papa Lav XIII. i ostvarenje ideala kršćanske demokracije, kao i narodna pitanja hrvatskog naroda. Naime, ne trebamo smetnuti s uma da se u to vrijeme na širem riječkom području širio jedan antiteistički i antiklerikalni duh koji se razbacivao oštrim riječima na račun vjere i Crkve. Između ostalog možemo ovdje spomenuti djelovanje masonske lože Sirius, osnovane godine 1901., koja se oštro obarala na sve vjersko označujući sve klerikalnim. Ni Binički nije bio naročito blag u pisanju na račun protuvjerskih ispada protivnika. On se borio protiv protuvjerskih liberalnih ideja, protiv modernizma, naprednjaštva i masonstva. Rado je koristio slike iz hrvatske prošlosti kako bi pobudio nacionalnu svijest, naglašavajući pri tom kako je Hrvate kao narod održala jedino katolička vjera i odanost Petrovim nasljednicima. Uslijed ja- čeg zauzimanja za narodna pitanja Binički je znao doći i u sukob sa senjskim biskupom Antunom Maurovićem, ali - kako sam priznaje - takve je napetosti znao smiriti krčki biskup. Treba naglasiti da se Binički mnogo zauzimao oko osnivanja prvog društva katoličke sveučilišne mladeži Domagoj u Zagrebu godine 1906. Bio je glasan na tom skupu. Godine 1907. Fran Binički preuzeo je uredništvo Hrvatske straže, tako da je taj časopis sve do 1914. godine izlazio u Senju, a izdavač mu je postalo novoosnovano Loenovo društvo kome je na čelu bio također Binički. To je društvo uzelo zadaću “organizirati 322 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 hrvatske učenjake koji će njegovati kršćansku filozofiju i znanost; ima izdati djela koja su prijeko potrebna hrvatskom općinstvu; ima uzgojiti podmladak koji će hrvatsku znanost dići na visinu; ima po- duprijeti sve pothvate prave znanosti.”24 Jasno je da se nisu mogli ostvariti svi zacrtani planovi, ali je Binički kao urednik časopisa - a i kao pročelnik Leonova društva - radio, pisao, promicao nove ideje i stvarao određeno ozračje. U Senju je pokrenuo i pučku knjižnicu. Kraj Prvoga svjetskog rata označio je i skori prestanak aktivnosti Frana Biničkog u HKP-u. Kad je nakon rata osnovana Hrvat- ska pučka stranka - za koju znamo da nije odigrala nikakvu posebnu ulogu - on se požurio postati njezinim aktivnim članom, čime se i politički kompromitirao. Binički je premješten u Liku. Bogoslovija u Senju je zatvorena. Ponovo je otvorena godine 1933. i potrajala je do 1941., ali se u njoj Binički više nije angažirao. Bio je tada već u visokim godinama. Aktivnosti nekadašnjeg HKP-a iz doba Frana Biničkog preinačene su u skladu s Katoličkom akcijom.

6. Milan Pavelić i njegova uloga u Hrvatskom katoličkom pokretu

Već smo prije spomenuli Milana Pavelića kao drugog važnijeg djelatnika u HKP-u iz senjske bogoslovije. On je rođenu Krivome Putu god. 1878. gdje je pohađao osnovnu školu. Pošao je u sjeme- nišnu gimnaziju u Senj u Ožegovićianum. Tri su osobe posebno djelovale na formiranje njegove osobnosti: književnik Milutin Cihlar- Nehajev, rodoljub i politički djelatnik Antun Radić i biskup Lang, kažu poznavatelji njegova života.25 Studij teologije nastavio je na zagrebačkoj bogosloviji, gdje se posebno angažirao u Zboru duhovne mladeži zagrebačke. Kao mlad svećenik godine 1902. službuje najprije u Bakru, zatim Crikvenici, Krasnu i Kompolju. Zbog krhkoga je zdravlja umirovljen već s 33 godine, ali tek je tada započelo njegovo pravo angažiranje u HKP-u.

24 F. BINIČKI, “Leonovo društvo” u: Hrvatska straža, 7/1909, str. 6. 25 Romansirani životopis o njemu napisao je o. J. BADALIĆ, Milan Pavelić, Zagreb, 1972. Ovdje slijedimo drugi manji članak: M. ŠPEHAR, “Milan Pavelić” u: Visoko školstvo na području Riječ- ko-senjske metropolije, str. 172-176. A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str. 309 - 324 323 U časopisu Hrvatska straža počeo je već godine 1911. uređiva- ti rubrike o književnosti. Kao literat, Pavelić je tražio da književnost postane umjetnost, jer ona čovjeka vodi dobru. Zato u vjerskim listovima nije podnosio bezvrijedne tekstove. Kratko vrijeme, dok se đački list Luč preselio u Rijeku, on je bio i njegov urednik. Najviše se Pavelić zauzeo u radu u katoličkom dnevniku HKP- a “Riječkim novinama” koje su Mahnićevim zauzimanjem od god. 1912. počele izlaziti u Rijeci u kapucinskom samostanu. U tom su mu se listu, gdje je Paveliću bila povjerena uloga odgovornog urednika, širom otvorila vrata i mogao je raditi na području koje je najbolje poznavao, a to su bile teme o kulturi. Istovremeno je u časopisu Luč pisao članke o duhovnom životu, a po drugim časopisima objavljivao svoje pjesme. U senjskoj se bogosloviji Pavelić pojavljuje od 1915. do 1919. kao profesor katehetike i pedagogike. Tu ima prilike više komunicirati i surađivati s Biničkim. Milan Pavelić odlučio je godine 1924. postati isusovac. (NB! Zanimljiva je činjenica da je i jednog drugog Mahnićeva bliskog suradnika i urednika Hrvatske straže - Antu Alfirevića - nakon Mah- nićeve smrti privukla želja da krene istim životnim putem.) Neko je vrijeme Pavelić uređivao Glasnik Srca Isusova. Poznavatelji Milana Pavelića ocjenjuju kako je on bio u prvom redu pjesnik i prevodilac himana s latinskog, a ne povjesničar i publicist. U HKP-u je on ipak prepoznat kao pisac i urednik. Umro je godine 1939.

ZAKLJUČAK

Hrvatski katolički pokret od samog je početka imao znatnog odjeka u senjskoj bogosloviji. Najjača osoba, a ujedno blizak suradnik krčkog biskupa Antuna Mahnića, bio je dr. Fran Binički. Milan Pavelić također je djelovao kao urednik i pisac. Kraj Mahnićeva ži- vota otprilike se podudara i s prestankom rada ove dvojice aktivista u katoličkom pokretu. 324 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 THEOLOGICAL SEMINARY IN SENJ AND DEVELOPMENT OF THE CROATIAN CATHOLIC MOVEMENT

Summary:

Antun Mahnić, the bishop of Krk was the initiator and inspirer of the Croatian Catholic movement in the first decades of the twen- tieth century. The new movement followed the spiritual-intellectual education of younger Catholics aspiring to build a society imbued with Christian values. The work on formation and organisation of catholic laypersons inspired with enthusiasm and moved the young people. The institutions for education of future priests, seminaries and divinity colleges became a real source of new ideas and views for movements in the catholic world. The seminary in Senj, next to Krk, was a strong hold to the initiator of the Croatian catholic movement. Fran Binički, at the time a young priest and professor at the theological seminary in Senj, and Milan Pavelić, first seminarian in Senj, then priest of the diocese of Senj-Modruša and later (1915- 1919) a professor of pedagogy and catechism at Senj seminary, were Mahnic’s two closest co-operators. Mahnić’s magazine Hrvatska straža (Croatian Guardian) moved to Senj shortly after, and Binički became its editor-in-chief and conferrer of Leon’s association. Fur- ther, Pavelić devoted himself to edit news for the Croatian Catholic movement of Rijeka newspapers. Thus, Dr. Fran Binički, priest and professor at Senj seminary, writer, polemicist and editor of catholic publications, and Milan Pavelić poet, writer and editor-in-chief of Catholic publications, became the main bearers of the Croatian Cat- holic movement of the theology seminary in Senj. Key words: Croatian Guardian, liberalism, defence of faith, laymen R. Skenderović, Andrija Rački i “Svetokuzamska sinoda”..., str. 325 - 336 325 Robert Skenderović

ANDRIJA RAČKI I „SVETOKUZAMSKA SINODA“ 1917. GODINE

Dr. sc. Robert Skenderović, Hrvatski institut za povijest, Zagreb UDK: 94 : 282 [254 : 262.4] : 329.12 (262.2 BAKARSKI) “1917” + 929 RAČKI, A. Izvorni znanstveni rad

Tijekom Prvog svjetskog rata među hrvatskim je nižim sve- ćenstvom došlo do gibanja koje je u sebi nosilo socijalne i liberalne ideje. Sastanak svećenstva bakarskog dekanata u Sv. Kuzmi kraj Bakra 1917. godine, poznat kao „Svetokuzamska sinoda“, bio je jedan od primjera takvih zbivanja. U ovom se radu analiziraju zahtjevi svećenstva bakarskog dekanata i utvrđuje povezanost „Sveto- kuzamske sinode“ s ostalim liberalnim gibanjima među hrvatskim katoličkim svećenstvom pred kraj Prvog svjetskog rata. Ključne riječi: Andrija Rački, Svetokuzamska sinoda, liberalizam, Katolička crkva, bakarski dekanat, žuti pokret.

* * *

UVOD

Godine 1917. u Primorskim novinama objavljen je članak pod naslovom „Materialne prilike svećenstva u našem Primorju“ u kojem je u cijelosti preneseno pismo svećenika bakarskog dekanata sastavljeno na njihovom sastanku u Sv. Kuzmi kraj Bakra 27. travnja 1917. godine i upućeno biskupskom ordinarijatu u Senju. Mada je pismo bilo nepotpisano, ubrzo je javnost saznala da je glavni organizator svećeničkog sastanka i sastavljač pisma bio Andrija Rački, tadašnji župnik na Sušaku, a od 1895. do 1902. profesor crkvene povijesti i crkvenog prava u visokoj bogoslovnoj školi u Senju. Pismo je zbog kritike tadašnjeg položaja nižeg svećenstva izazvalo velike polemike u katoličkim krugovima, posebice zato jer su se u isto vrijeme u Dalmaciji i Banskoj Hrvatskoj pojavili još neki istupi koji su 326 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 kritizirali postojeće stanje u Katoličkoj crkvi i zahtijevali reformu ustroja crkvene organizacije. Protivnici sastanka svećenika bakarskog dekanata nazvali su čitav događaj „Svetokuzamska sinoda“, pa je pod tim imenom ostao upamćen u povijesti. „Svetokuzamska sinoda“ povezuje se s tadašnjim liberalnim kretanjima među hrvatskim katoličkim svećenstvom iz kojih je 1920- ih godina izrodio „žuti pokret“. U ovom se radu na temelju poznatih povijesnih izvora i novinskih članaka analizira zahtijevanje sveće- nika bakarskog dekanata te se ispituje povezanost „Svetokuzamske sinode“ s ostalim tadašnjim pojavama liberalnih kretanja katoličkog svećenstva u hrvatskim zemljama.

DRUŠTVENA KRIZA PRED KRAJ PRVOG SVJETSKOG RATA

Mnoge je ljude u Europi ratna neimaština dovela na rub egzistencije, što je u stanovništvu potaknulo društvene nemire. Pojavili su se brojni zagovornici radikalnih promjena koji su u osiromaše- nim masama našli podršku. Ideje komunizma i fašizma postale su popularne u mnogim državama, a 1917. u Rusiji izbija boljševička revolucija. Godine 1917. teška je neimaština zahvatila i stanovništvo Au- stro-Ugarske Monarhije. Stanovništvo je trpjelo zbog nedostatka osnovnih životnih namirnica, cijene su naglo porasle, a za mnoge stvari i nije bilo mogućnosti slobodne kupnje nego se opskrba njima provodila preko tzv. „gradske aprovizacije“. Takve su aprovizacije djelovale i na području Rijeke, Sušaka i Bakra. Oglasi u novinama, poput „Došao krumpir na Rijeku“, „Ce- dulje za petrolej“, „Krušne cedulje za mjesec travanj“ ili „Šećer na gradskoj aprovizaciji“ bili su tadašnja svakodnevica. Tadašnje su

Takve su aprovizacije djelovale i na području Rijeke, Sušaka i Bakra. U članku novinar piše sljedeće: „Naravno da pučanstvo to jedva čeka, jer premda se u vrlo ograni- čenoj mjeri dobije, danas gradjanstvu u pomanjkanju žutog brašna nadomještava palentu i kruh“, Primorske novine, br 56, 8. ožujka 1917. Primorske novine, br. 59, 11. ožujka 1917. Primorske novine, br. 62, 15. ožujka 1917. Isto. R. Skenderović, Andrija Rački i “Svetokuzamska sinoda”..., str. 325 - 336 327 novine bilježile i veliku raširenost šverca, zbog čega su vlasti bile prisiljene stalno provoditi različite represivne mjere. Rat je sa sobom donosio i brojne propise koji su dodatno po- gađali stanovništvo. Primorske novine tijekom 1917. godine donose vijesti o nekim od takvih propisa. Pored uobičajene cenzure brzoja- va, pisama i novina, posebno je dojmljiva odluka o zabrani bojanja jaja za Uskrs i pravljenja pisanica te odluka o skidanju zvona u Ri- jeci „u ratne svrhe“, kada je u gradu ostavljena samo jedna trećina zvona. Takve su prilike teško pritiskale stanovništvo i svećenstvo, posebice one koji su i prije rata imali male prihode.

„SPOMENICA“ U PRIMORSKIM NOVINAMA 12. SVIBNJA 1917.

Dana 12. svibnja 1917. godine na naslovnoj strani Primorskih novina objavljeno je pismo (sami autori ga nazivaju „spomenicom“) upućeno biskupskom ordinarijatu u Senju pod naslovom „Material- ne prilike svećenstva u našem Primorju“. Iz spomenice je vidljivo da je 27. travnja 1917. godine skupina katoličkih svećenika bakarskog dekanata održala sastanak u Sv. Kuzmi kod Bakra na kojem je sastavljena rezolucija o materijalnom položaju nižeg svećenstva. Sami autori spomenice navode da su se na taj sastanak odlučili prvenstveno zbog loših materijalnih prilika u koje su upali zbog rata i poskupljenja. Nadalje, u spomenici se navodi da su oni prije njenog sastavljanja već uputili molbu za novčanu pomoć Zemaljskoj vladi u Zagrebu, ali su se plašili da će iz Zagreba dobiti odbijenicu zbog posvemašnje neimaštine u zemlji, izazvane ratom. Zato su se obratili biskupskom ordinarijatu s istom molbom, nadajući se da će biskupi iz vlastitih sredstava naći određena sredstva koja bi pomogla nižem svećenstvu. ‘’Pregledavanje putničkih kovčega na stanici’’ – „Zemaljski opskrbni ured u Budimpetši zamolio je gradsko poglavarstvo da se na željezničkom kolodvoru namjesti jednu ispostavu za pregledavanje putnih kovčega, da se predusretne kriomčarenju živeža.“ – Primorske novine, br. 60, 13. ožujka 1917.; „Zapljena cikorije (kavin surogat)“, Primorske novine, br. 62, 15. ožujka 1917. „Nema uskrsnih pisanica“ (Primorske novine, br. 79, 4. travnja 1917.) – Novinar je ironično ko- mentirao odluku „Mislim da se o ovu odluku ne će nitko ogriješiti“, jer je među stanovništvom ionako vladala velika nestašica. „Skinuta zvona“ (Primorske novine, br. 77, 1. travnja 1917.). 328 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Iz same strukture pisma vidljivo je da je svećenička molba imala prizvuk odlučnog zahtijevanja, pa i kritike odnosa hrvatskih biskupa prema svojem svećenstvu. Navođenje latinskih citata, poput „pecunia tua in perditionem“, svakako nije moglo upućivati na pokušaj mirnog rješenja materijalnih prilika nižeg svećenstva, pa pismo nije naišlo na simpatije i odobravanje hrvatskih biskupa. Nedugo nakon objavljivanja spomenice u Katoličkom listu objavljeno je da je senjsko-modruški ordinarijat o spomenici saznao iz novina, što je čitavom slučaju dalo novu dimenziju.10 Tadašnji je senjsko-modruški biskup dr. Josip Marušić odlučno reagirao. Tražio je, pod prijetnjom suspenzije, da potpisnici spomenice potpišu novu izjavu u kojoj se ograđuju od sastanka u Sv. Kuzmi.11 Većina sveće- nika to je i učinila, što se može potvrditi na temelju članka „K spomenici svećenstva bakarskog kotara“ koji je 23. svibnja iste godine izašao u Primorskim novinama. U tome je članku potvrđena izjava dekanata da su neki svećenici odlučili opozvati svoje sudjelovanje na sastanku i potpisivanje spomenice, ali je uredništvo Primorskih novina napisalo da ne želi izjavu u cijelosti prenijeti jer je doznalo da su svećenici to učinili pod pritiskom.12 Uredništvo lista još je k tome dodalo: „Stanovita se gospoda varaju, misle li, da je to stvar samo svećenstva koje je ovu akciju započelo. To je stvar naroda i čitave naše javnosti i ne će više silaziti s dnevnog reda, niti se može ugušiti...“13 Dana 26. svibnja u Primorskim novinama javlja se autor pod pseudonimom „Svećenik“, koji u članku „Na adresu popa Stipe Vu- četića“ brani spomenicu i razloge njenog pisanja. Autor ponovno spominje samo materijalno stanje svećenstva i kritizira neosjetlji- vost onih svećenika koji su bili dobro materijalno zbrinuti prema ostalima, koji su živjeli u neimaštini.14 Štoviše, pisac se u jednom dijelu pisma retorički pita „Gdje je ondje napadaj na našeg biskupa dr. J. Marušića?“ i sam odgovara: „Pisac biskupa svoga nadasve

„Materialne prilike svećenstva u našem Primorju“, Primorske novine, br. 111, 12. svibnja 1917. 10 Katolički list, br. 23/1917., str. 265. 11 Isto, str. 268. 12 „K spomenici svećenstva bakarskog kotara“, Primorske novine, br 119, 23. svibnja 1917. 13 Isto. 14 „Na adresu popa Stipe Vučetića“, Primorske novine, br. 122, 26. svibnja 1917. R. Skenderović, Andrija Rački i “Svetokuzamska sinoda”..., str. 325 - 336 329 poštuje, ali pisac je ogorčen radi zapostavljanja materijalnog stanja svoje halje. Zato je ono napisano.“15 Vjerojatno je autor ovog članka bio sam Andrija Rački, glavni organizator sastanka u Sv. Kuzmi i sastavljač spomenice, što se može zaključiti iz činjenice da je u ovome novinskom odgovoru sam sebe predstavio kao sastavljača njenog sadržaja. Sadržaj ovog članka pokazuje da se Rački nije usudio pro- širivati sukob i na druge teme nego se zadržao samo na materijalnim pitanjima. Već krajem svibnja iste godine spomenicu je od svećenika bakarskog dekanata i dalje branio još jedino Andrija Rački, ali mu je podrška stigla iz drugih krajeva. Dana 1. lipnja Primorske novine objavljuju članak nepoznatog svećenika iz Banske Hrvatske (potpisan „Banovinski župnik“) koji je u svojem članku „Svećenstvo grada Bakra i kotara za poboljšicu beriva – i banovinski kler“ također istaknuo nepodnošljivo stanje nižeg svećenstva te je tražo preraspo- djelu crkvene imovine iz koje bi se mogli riješiti njihovi materijalni problemi.16 Autor članka navodi Katolički list koji je pobunjene sve- ćenike prozvao socijalistima i radničko-vojničkim vijećem iz Petro- grada, te odgovara da ih takvo etiketiranje neće odvratiti od njihovog glasnog protivljenja postojećem stanju.17 Međutim, afera oko „Svetokuzamske sinode“ ubrzo je zavr- šila. Većina potpisnika spomenice povukla je svoju podršku odmah nakon oštrog odgovora biskupa dr. J. Marušića, a Andrija Rački po- četkom srpnja pozvan je u u Senj „ad audiendium verbum“ (da primi ukor).18 Zbog sastavljanja „spomenice“ Rački je kažnjen suspenzijom od službe i plaće na 15 dana te novčanom globom.19 Suspenzija mu je dignuta 16. srpnja, točno 15 dana kasnije, što znači da je već tada senjski biskup smatrao da je Rački priznao krivnju i prihvatio kaznu.20

15 Isto. 16 „Svećenstvo grada Bakra i kotara za poboljšicu beriva – i banovinski kler“, Primorske novine, br. 126, 1. lipnja 1917. 17 Isto. 18 Mile BOGOVIĆ, Crkvena povijest Rijeke od 1889. do 1924., u zborniku radova Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme, ur. Darko Deković, Rijeka, 1997., str. 16. 19 „Suspenzija našeg župnika dr. Frana Račkog“, Primorske novine, br. 151, 3. srpnja 1917. – Nije jasno zašto ga u tome članku zovu Franjo Rački, kada je sigurno da se radi o Andriji Račkom. 20 Mile BOGOVIĆ, Crkvena povijest Rijeke, str. 16. 330 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Biografija Andrije Račkoga (Fužine, 1870. godine – Rijeka, 1957.) pokazuje da je on u početku imao vrlo uspješnu svećeničku karijeru. Rački je studirao na senjskoj bogosloviji od 1883. do 1892. te je za svećenika zaređen 1893. godine.21 Nakon studija u Senju, bio je upućen na dodatni studij teologije, odnosno na specijalizaciju u Innsbruck, gdje je proveo školsku 1892./1893. godinu te je nakon toga u Zagrebu stekao doktorat. Već 1895. godine Rački se ponovno vraća u Senj, gdje na bogosloviji postaje predavač crkvene povijesti i kanonskog prava, na kojem je mjestu ostao do 1902. godine.22 ste je godine došao na Sušak i započeo dugogodišnju karijeru tamošnjeg župnika. Kao župnik na Sušaku, Andrija Rački je bio aktivno uključen u tadašnja crkvena zbivanja na području Senjsko-modruške biskupije. Godine 1909. potpisao je, zajedno s još 28 svećenika riječkog i bakarskog dekanata, predstavku nadbiskupu Posiloviću protiv ma- đarskih posezanja za riječkom župom.23 Zatim je 1911. godine bio imenovan kanonikom Stolnog kaptola modruškoga, što svjedoči da je do te godine imao podršku svojega biskupa, ali iza toga započinju njegovi sukobi s visokim crkvenim krugovima.24 Prvo je neslaganje s ordinarijatom u Senju iskazao 1913. godine u slučaju Ivanke Jeršovek, poznate kao „sv. Johance“, koja je 1911. godine uznemirila javnost tvrdeći da se znoji krvavim zno- jem.25 Nakon što je 1913. utvrđeno da je spomenuta Ivanka zavara- vala i vjernike i svećenike, liberalni su krugovi ovaj slučaj iskoristili kao jedan od važnih argumenata u njihovim kritikama Crkve. Među samim svećenicima također su se pojavile kritike, a najveći je kri- tičar bio upravo Andrija Rački koji je tom prilikom žestoko napao riječke kapucine. Rački je kritizirao i njihovu gradnju nove crkve u Rijeci, ali je u pozadini zapravo ležao problem što on nije bio u

21 Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, u: Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije (ur. Mile Bogović), Zagreb-Rije- ka, 1999., str. 68. 22 Isto, str. 34. 23 Zoran GRIJAK, „Odnos Hrvata prema problemu odvajanja riječke župe od Senjsko-modruške biskupije (1891.-1925.)“ u zborniku radova Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme, ur. Darko Deković, Rijeka, 1997., str. 69. 24 Mile BOGOVIĆ, Crkvena povijest Rijeke, str. 15. 25 Isto, str. 29. R. Skenderović, Andrija Rački i “Svetokuzamska sinoda”..., str. 325 - 336 331 stanju sagraditi crkvu na Sušaku, mada mu je biskupski ordinarijat to stalno sugerirao.26 Teške prilike izazvane ratom dovele su do velikih društvenih gibanja koja su zahvatila sve slojeve, pa i niže svećenstvo. Očigled- no je da je takva situacija ohrabrila Andriju Račkoga na još veći sukob s biskupskim ordinarijatom, pa se 1917. javlja kao organizator sastanka u Sv. Kuzmi, koji je u crkvenim krugovima bio shvaćen kao svojevrsna svećenička pobuna. Zbog sastanka i spomenice bio je kažnjen već spomenutom suspenzijom. Nakon izrečene kazne Rački je priznao krivnju i prihvatio disciplinske mjere koje su protiv njega poduzete. Od tada je svoju energiju usmjerio u drugom pravcu, pa iz njegove vlastite knjige „Povijest grada Sušaka“ saznajemo da je 2. veljače 1918. godine okupio ugledne građane Sušaka u gradskoj vijećnici radi pokretanja gradnje katoličke crkve.27 Tom je prilikom izabran odbor kojem je predsjednik bio umirovljeni veliki župan Vinko baron Zmajić, blagajnik dr. Viktor Ružić, a tajnik sam dr. An- drija Rački. Nakon odlaska „stare vlasti“, odnosno Austro-Ugarske Monarhije odbor je nastavio s radom, ali je Rački u svojoj knjizi 1929. godine konstatirao da je rad na izgradnji zapeo „zbog hirova, intriga i zasukanosti“.28 Vjerojatnije je da Rački nije uspio u svojem naumu jer je bio u lošim odnosima s većinom katoličkih intelektualaca u njegovoj okolici koji su se u to vrijeme okupljali oko Hrvatskog katoličkog pokreta.29

POVEZANOST „RANA U KATOLIČKOJ CRKVI“ I „SVETOKUZAMSKE SINODE“

U spomenici i članku koji je Rački objavio u Primorskim novinama nema tragova nikakvih značajnijih ideoloških stavova. Do- duše, u spomenici se zahtijeva veća „demokratizacija“ Crkve, što se može shvatiti kao kritika postojeće crkvene hijerarhije, ali se ne

26 Isto, str. 31. 27 Andrija Rački, Povijest grada Sušaka, str. 102. 28 Isto. 29 Isto, str. 16. 332 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ističu nikakve ideje koje bi tu hijerarhiju mogle ugroziti. Sama afera oko spomenice trajala je svega nekoliko mjeseci (od svibnja do srpnja 1917. godine), ali na nju se već u lipnju iste godine nastavila nova polemika koju je izazvala brošura solinskog nadpopa don Nike Petrića „Rane u Katoličkoj crkvi“. U lipnju 1917. godine, svega nekoliko tjedana nakon objavljivanja spomenice, Primorske novine počele su objavljivati dijelove brošure don Nike Petrića koja je u javnosti izazvala velike rasprave. Veći je dio katoličke javnosti oštro osudio Petrićeve poglede na stanje u Katoličkoj crkvi, ali su ga zato liberalni krugovi s odušev- ljenjem prihvatili. Petrićeva kritika Katoličke crkve i tvrdnja da u njenom životu najveće prepreke predstavljaju farizejstvo ili formali- zam, klerikalizam i celibat, obuhvaćale su znatno širu kritiku od one koju su iznijeli svećenici na sastanku u Sv. Kuzmi. Obje su se kritike podudarale jedino u pitanju uživanja crkvene imovine, o čemu su trebali svedočiti prvi dijelovi „Rana Katoličke crkve“ objavljeni u Primorskim novinama.30 Međutim, iste su novine u sljedećim brojevima objavile i dijelove Petrićevih „Rana“ u kojima se govorilo o celibatu31, a polemiku su nastavile i člankom „Lupaju po svetoj vjeri“.32 U tome je članku nepotpisani autor u ime Primorskih novina naglasio da je, prema njegovom mišljenju (dakle, i prema mišljenju uredništva Primorskih novina), don Niko Petrić dobro ocijenio ta- dašnje stanje Katoličke crkve i uzroke njenih „zabluda“. Autor član- ka odbio je kritiku izrečenu u okružnici senjsko-modruškog biskupa da se svećenici ne smiju udruživati s liberalnim Primorskim novinama i Hrvatskom njivom zbog njihove, kako je to u okružnici stajalo, protucrkvene aktivnosti, a sebe je predstavio kao dobrog kršćanina kojem je cilj samo ukazati na zablude i pogreške u Katoličkoj crkvi. No, nakon toga je članka gotovo u cijelosti zamrla polemika u Primorskim novinama i o Petrićevim „Ranama“. Tek su u rujnu iste

30 „Rane u Katoličkoj crkvi – klerikalizam“, Primorske novine, br. 131, 7. lipnja 1917.; „Rane u Katoličkoj crkvi – klerikalizam (nastavak)“, Primorske novine, br. 133, 7. lipnja 1917. 31 „Rane u Katoličkoj crkvi – celibat“, Primorske novine br. 137, 15. lipnja 1917.; „Rane u Katolič- koj crkvi –celibat (nastavak)“, Primorske novine, br. 139, 17. lipnja 1917. 32 „Lupaju po svetoj vjeri“, Primorske novine, br. 134, 12. lipnja 1917. R. Skenderović, Andrija Rački i “Svetokuzamska sinoda”..., str. 325 - 336 333 godine Primorske novine dale još jednom podršku don Niku Petriću u članku „Na proputovanju u Dalmaciju“, u kojem je spomenuto da je isti nekoliko dana boravio na Rijeci, te da je zbog svojih istupa bio „najoštrije napadan po raznim klerikalnim listovima“.33 Mnogi su autori kasnije tvrdili da su upravo Petrićeva brošura i „Svetokuzamska sinoda“ dva događaja koji su označili prvu fazu reformnog pokreta katoličkog nižeg klera. Međutim, u tome nisu bili jedinstveni. Među onima koji su smatrali da je „Svetokuzamska sinoda“ bila jedan od važnih događaja koji su prethodili reformnom pokretu bili su i ljudi suprotnih ideoloških stavova, kao primjerice Josip Gunčević i Viktor Novak. Gunčević je doista smatrao da je Andrija Rački bio jedan od preteča reformnog pokreta34, kao i Vik- tor Novak koji je čitavom slučaju „Svetokuzamske sinode“ davao izuzetno velik značaj.35 Naprotiv, postoje i tumačenja prema kojima sastanak u Sv. Kuzmi nije imao nikakvu važnost za kasnija zbivanja. Tako je, primjerice, Vladimir Vučić u cijelosti osporio važnost sastanka i zaključio da su sudionici skupa samo tražili da se poboljša njihov materjalni položaj.36 Kratkotrajna polemika oko „Svetokuza- mske sinode“ doista ne ukazuje da je taj događaj imao većeg utjecaja na zbivanja u Senjsko-modruškoj biskupiji. Andrija Rački nije se pridružio radikalnim zahtjevima don Nike Petrića i ostalih, koji su poslije Prvog svjetskog rata prerasli u „žuti pokret“.37 Štoviše, Andrija Rački kasnije je i sam osudio osnivanje Hrvatske katoličke crkve.38 U nizu tumačenja tih zbivanja važno je i mišljenje Zlatka Ma- tijevića, koji zaključuje da izlazak brošure „Rane u Katoličkoj crkvi“ i „Svetokuzamska sinoda“ nisu bili rezultat zajedničke akcije. Što- više, Matijević naglašava da je neorganiziranost i nepovezanost tih akcija glavna odlika prvog razdoblja koje je tek nagovještalo kasnija

33 „Na proputovanju u Dalmaciju“, Primorske novine, br. 211, 11. rujna 1917. 34 Josip GUNČEVIĆ, Godišnjica pokreta nižeg klera u Jugoslaviji, Glasnik biskupija bosanske i srijemske, br. 3-4, 1920., str. 12. 35 Viktor NOVAK, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948./Beograd, 1986., str. 86-87. 36 Vladimir VUČIĆ, Reformni pokret, Starokatolički glasnik, br. 6, 1963., bilješka 10. 37 Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1996., str. 447. 38 Katolički list, br. 26, 1924., str. 309-310. 334 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 zbivanja u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.39 Primorske novine, koje su sudjelovale u obje polemike - oko „Svetokuzamske sinode“ i oko „Rana“, najbolji su dokaz da se doista radi o nepovezanim i neorga- niziranim događajima. U čitavom slučaju zanemarena je uloga Primorskih novina i njihovog urednika Peroslava Ljubića. Iz pisanja Primorskih novina vidljivo je da su ove novine od svojeg početka 1916. godine bile u sukobu s crkvenim krugovima. Primorske novine bile su zapravo nastavak Riječkog Novog Lista. Njihov glavni urednik Peroslav Lju- bić (Virje, 1869. – Beograd, 1937.) imao je i prije dolaska na Sušak zanimljiv životni put. Svoju novinarsku karijeru započeo je u Virju gdje je 1892. godine osnovao tiskaru te već 1893. godine izdaje tjednik Podravac, koji kasnije pod imenom Hrvatske novine izlazi do 1912. godine. Ljubić je u to vrijeme bio velik pristalica i jedan od osnivača Hrvatske seljačke stranke u svojem rodnom kraju, ali se sa Stjepanom Radićem razišao 1908. godine, te se opredijelio za Hrvat- sko-srpsku koaliciju. Godine 1911. dolazi u Rijeku i pomaže Franu Supilu u izdavanju Riječkog Novog Lista. U Rijeci je dočekao poče- tak Prvog svjetskog rata, gdje nakon Supilova odlaska u inozemstvo i mobilizacije Slavka Jutriše nakratko preuzima uređivanje Novog lista, sve dok ga konačno krajem 1915. godine nisu zabranile mađar- ske vlasti. Nakon toga Ljubić je na Sušaku 1916. godine pokrenuo Primorske novine, u kojima su pisali brojni poznati javni djelatnici, književnici i političari, primjerice Jovan Miodragović, Špiro Čakić, Makso Mrzljak, Ivo Grizogono, Gjivo Supilo, Emin Car, Nikola Ve- selin i drugi.40 Ljubić je Primorske novine na Sušaku izdavao sve do 1919. kada zbog Talijana odlazi iz grada.41 Godine 1920. dolazi u Osijek i od tada postaje zagriženi zastupnik jugoslavensko-unitari- stičke ideje.42 Štoviše, postaje jedan od glavnih pripadnika Narodne radikalne stranke u Osijeku. Tijekom dvadesetih godina uređivao je Stražu, lokalni list osječkih radikala, a bio je i ravnatelj „Srpske štamparije“ te član uprave „Narodne obrane“ u istome gradu.43

39 Zlatko MATIJEVIĆ, Reformni pokret dijela nižeg katoličkog svećenstva u Hrvatskoj (1919.-1924. god), Povijesni prilozi, br. 8/1989., str. 6. 40 Peroslav LJUBIĆ, Sabrano zrnje, Osijek, 1930., str. 132. 41 Isto, str. 158. 42 Isto, str. 159. 43 Zdravko DIZDAR, „Osnivanje i djelatnost četničkih udruženja na području grada i kotara Osijeka R. Skenderović, Andrija Rački i “Svetokuzamska sinoda”..., str. 325 - 336 335 Ljubićeva osobna biografija pokazuje sudbinu nekih hrvatskih liberala, koji su svoju javnu djelatnost započeli u okviru hrvatsko-katoličkog opredjeljenja, a završili u jugo-srpskom i izrazito antikatoličkom društvu. Njegovo napredovanje od umjerenog liberala do pročetnički orijentiranog unitarista pokazuje da se cjelokupna pojava liberalnih ideja u hrvatskom društvu, pa i u među hrvatskim katoličkim svećenicima, treba sagledavati slojevito. Početkom 20. stoljeća u hrvatskom su se društvu javili brojni zahtjevi koji su tražili reformu Katoličke crkve. Mnogi od tih zahtjeva mogu se samo u najširem obliku zajednički nazvati liberalnim idejama. Postojala je velika razlika između umjerenih zahtjeva jednog dijela liberalnog svećenstva, koje Jure Krišto ocijenjuje kao zajedničku vjeru katoličkih liberalnih svećenika i liberala u prosvjetu i napredak, i onih koji su tražili radikalne promjene u Katoličkoj crkvi, čak i po cijenu njene propasti.44 Peroslav Ljubić pripadao je ovoj posljednjoj skupini, pa su za njega „Svetokuzamska sinoda“ i Petrićeve „Rane“ bile izvrsna prilika za ostvarenje takvih radikalno- liberalnih ciljeva. Te su ideje bile previše radikalne i za samoga An- driju Račkog, što je dovelo do prekida njihove dotadašnje suradnje.

ZAKLJUČAK

Još uvijek je nedovoljno poznato u kolikoj su mjeri liberalne ideje zahvatile senjsku biskupiju prije Prvog svjetskog rata, ali je sasvim razumljivo da su snažnija idejna strujanja započela u vrijeme samog rata, posebice pred njegov kraj, kada je cjelokupno stanovniš- tvo tadašnje Austro-Ugarske Monarhije bilo iscrpljeno ratnim zbivanjima. Savim je jasno da je u takvim uvjetima došlo do pojačanih socijalnih napetosti koje su dovele i do pojave različitih ideja. „Svetokuzamska sinoda“ može se protumačiti kao izraz pojave određenih liberalnih ideja među nižim svećenstvom, ali nije bila dio nikakve organizirane akcije širih razmjera, pa se kao takva ne može povezati s kasnijim „žutim pokretom“. Spomenica Andrije

u monarhističkoj Jugoslaviji (1918.-1941.)“, drugi dio, Scrinia slavonica, 6(2006.), str. 346. 44 Jure KRIŠTO, „Naprednjačka kritika katolištva“, u: Hrvatski katolički pokret (ur. Zlatko Matije- vić), Zagreb, 2002. 336 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Račkog i ostalih (nepoznatih!) svećenika bakarskog dekanata imala je za cilj samo poboljšanje uvjeta života nižeg svećenstva. Navedeni izvori i novinski članci pokazuju da dr. Andrija Rački nije bio prista- ša radikalnih liberalnih ideja nego više buntovni kritičar puta kojim je Katolička crkva kročila početkom 20. stoljeća. Rački je ostao žu- pnikom na Sušaku sve do umirovljenja 1933. Crkvu na Sušaku nije nikad sagradio, ali je ostatak svojeg župničkog rada proveo bez iza- zivanja novih sukoba s biskupskim ordinarijatom. Najviše će ostati upamćen po povijesnim djelima o gradu Sušaku: „Povijest grada Sušaka“ (Sušak, 1939.) i „Prilozi za povijest grada Sušaka“ (Sušak, 1947.).

ANDRIJA RAČKI AND “ SVETOKUZMANSKA SINODA” IN 1917

Summary:

During the First World War there was a movement among the Croatian low-level priesthood with social and liberal ideas. The meeting of the Bakar priest deanery at Saint Kuzam (next to Bakar) in the year 1917, known as “Svetokuzmanska sinoda” was one of these examples. This work analyses the requests of the Bakar priest deanery and establishes the connections between “Svetokuzmanska sinoda” and other liberal movements of the Croatian Catholic priesthood at the end of the First World War. Key words: Andrija Rački, Svetokuzmanska sinoda, liberalism, Catholic Church, Bakar Deanery, yellow movement. M. Bogović, Svećenici Senjsko-modruške biskupije..., str. 337 - 346 337 Mons. Mile Bogović

SVEĆENICI SENJSKO-MODRUŠKE BISKUPIJE ODNOSNO RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE OD 1878. DO 2000. GODINE

Mons. Dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski UDK: [254 : 929] (262.3 SENJSKO-MODRUŠKA / RI- JEČKO-SENJSKA) “1878/2000” (091) Izlaganje na znanstvenom skupu

Uvodne napomene Podaci koje pruža ovo izlaganje do 1978. godine izloženi su na svećeničkom danu riječko-senjskog prezbiterija 22. lipnja 1978. u Ogulinu. Želio sam tada dati svećenicima na razmišljanje neke stati- stičke podatke iz prošlosti s uvjerenjem da to može učiniti korisnijim naše razmišljanje o suvremenom pastoralu zvanja. No, da ipak ne budu goli podaci, tim više što sam dobio zadatak prikazati povijesno-pastoralni vid svećeničke problematike danas, dodao sam i neke svoje dedukcije, koje će nekima biti pomoć u tumačenju podataka, ali svakome ostaje mogućnost i da se, neovisno o mojim dedukcija- ma, zamisli nad činjenicama jer ih nisam izobličio: niti izopačio niti poljepšao. Mislim da je i danas opravdano iznositi te podatke, pogotovo što su obogaćeni podacima do 2000. godine. Moramo se suočiti s vjerskim stanjem, ili barem s odjekom pastorala svećeničkih zvanja, na području današnje Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije. To je pretpostavka ispravne organizacije tog pastorala i u ovo naše vrijeme. Podaci se odnose na Senjsko-modrušku biskupiju do 1969. i na Riječko-senjsku nadbiskupiju poslije toga. Grad Rijeka jedno je vrijeme bio sastavni dio Senjsko- modruške biskupije. Ona je od 1919. do 1969. činila, zajedno sa svojim zaleđem zapadno od Rječine, zasebnu crkvenu upravnu jedinicu, najprije apostolsku administraturu, a potom od 1925. do 1969. zasebnu biskupiju. To vrijeme admini- strature i biskupije nije uključeno u ovo izlaganje, niti su uključeni u donju statistiku svećenici koji su u to vrijeme bili inkardinirani u spomenutoj crkvenoj jedinici. 338 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 U statističkim prikazima uzeti su u obzir samo oni svećenici koji su inkardinirani u Senjsko-modruškoj (ili poslije riječko-senjskoj) biskupiji, ali nisu uračunati redovnici. Podatke o svećenicima do 1978. našao sam, uslužnošću mons. Vladimira Kraljića, u Biskupijskom arhivu u Senju (napose u «Albu- mu svećenika») i biskupijskim shematizmima. Kasnije podatke sve do našeg vremena pribavio je mons. Nikola Imbrišak. Uvrstio sam ih u svoje davno izlaganje kao osobit dodatak, ali sam ih zapravo ugra- dio u to izlaganje. Pred svima vama zahvaljujem mu što ih njegovom suglasnošću mogu ugraditi u ovaj prikaz.

1. Mlade mise na području današnjih dekanata 1718.-1743.

Administrativna podjela biskupije bila je u 18. stoljeću druga- čija od današnje. Iz pastoralnih razloga uzeto je ovdje kao mjerilo područje današnjih dekanata. Posegnut ćemo najprije za nešto starijim podacima nego što je najavljeno u naslovu kako bi se mogla bolje uočiti razvojna tendencija problematike svećeničkog pomlatka. Uzet je u obzir period od 25 godina.

U vremenu od 1718. do 1743. bio je sljedeći broj ređenika na području današnjih dekanata: Bakar 32 Otočac 11 Crikvenica 53 Gospić 9 Senj 60 Ogulin 41 Rijeka 4 Slunj 6 Delnice 23

Svih je ređenih u to vrijeme bilo 229, što znači u prosjeku 9 svećenika godišnje. Prema izvješću biskupa Benzonija iz 1741., biskupija je tada imala 76.435 vjernika, 211 biskupijskih svećenika i 116 redovnika. To znači da je na jednog biskupijskog (inkardini- ranog) svećenika dolazilo 362 vjernika. Iz gornje tablice očito je da je primorski pojas biskupije bio najbogatiji svećeničkim zvanjima, M. Bogović, Svećenici Senjsko-modruške biskupije..., str. 337 - 346 339 odnosno da su najbrojnija zvanja u mjestima i krajevima koja su u društveno-političkom i kulturnom pogledu bila na višoj razini. Neka nas ne zbunjuje slučaj Rijeke. Ona je u to vrijeme pripadala Pulskoj biskupiji; ona su četvorica ređenika s područja istočno od Rječine koji je do 2000. pripadao riječkom dekanatu. Opatijski dekanat nije uzet u obzir jer nije pripadao Senjsko-modruškoj biskupiji.

2. Mlade mise od 1878. do 2000. po desetljećima

Rođeni na Rođeni Napustili Redni Desetljeće području drugdje Svih svećeništvo broj biskupije (B) (O) (A) 1. 1878.-1888. 37 21 58 0 2. 1888.-1898. 64 15 79 0 3. 1898.-1908. 47 25 72 3 4. 1908.-1918. 43 13 56 1 5. 1918.-1928. 7 2 9 7 6. 1928.-1938. 21 22 43 5 7. 1938.-1948. 10 18 28 4 8. 1948.-1958. 9 9 18 9 9. 1958.-1968. 24 13 37 1 10 1968.-1978. 13 4 17 6 11. 1978.-1988. 8 11 21 0 12. 1988.-2000. 10 8 16 2 293 ili 161 ili Ukupno 1878.-2000. 454 38 ili 8,3% 64,5% 35,5%

Od 1878. do 2000. promisilo je 454 svećenika koji su inkardinirani u Senjsku-modrušku biskupiju (nakon 1969. Riječko-senjsku nadbiskupiju). Od toga je njih 293 rođeno na području biskupije (B), a 161 na području drugih biskupija (O). Nema podataka koliko je svećenika bilo inkardinirano u druge biskupije, a rođeni su na po- 340 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 dručju ovih biskupija. Radi preglednosti dodan je i broj onih koji su napustili svećeničku službu u pojedinim desetljećima (A). Za razliku od prethodnog stoljeća, biskupije su u 20. st. sve više upućene na primanje svećenika i svećeničkih kandidata iz drugih biskupija. To je posebno uočljivo nakon sušnog desetljeća 1920.-1930., kada je bilo svega 5 mladih misa. U sljedećem desetlje- ću 1930.-1940. imamo 40 svećenika rođenih u drugim biskupijama naprema 25 rođenih ovdje. Ta logika ponavljat će se i poslije, sve do naših dana. Poučno je promatrati ovu tablicu s obzirom na to koliko su se na svećenička zvanja odrazile promjene do kojih je došlo nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, odnosno koliko su sami ratovi na to utjecali. Naravno da ratovi nisu donijeli samo novu vlast nego i nov (drugačiji) način mišljenja i stvorili drugačiji odnos između Crkve i države. Tim se promjenama mijenja i položaj svećenika u društvu što je povezano s većim nesnalaženjima i traženjima, odnosno ma- njim brojem zvanja i brojnijim napuštanjem svećeničke službe.

3. Mlade mise na području naših dekanata

1878. 1888. 1898. 1908. 1918. 1928. 1938. 1948. 1958. 1968. 1978. 1978. Mjesto 1888. 1898. 1908. 1918. 1928. 1938. 1948. 1958. 1968. 1978. 1988. 2000. Bakar 2 7 9 8 0 2 2 1 3 0 0 0 Crikve- 16 14 11 6 4 3 0 1 0 0 0 0 nica Senj 11 14 5 5 0 4 1 0 1 0 0 1 Rijeka 3 6 9 6 3 3 1 0 0 1 0 2 Delnice 4 7 8 6 0 3 2 4 4 3 2 1 Otočac 7 6 2 6 0 1 1 0 4 4 1 0 Gospić 2 7 3 4 0 3 0 2 0 1 1 1 Ogulin 1 3 0 1 0 1 1 1 4 1 2 2 Slunj 1 0 0 1 0 1 2 0 7 3 2 3 M. Bogović, Svećenici Senjsko-modruške biskupije..., str. 337 - 346 341 Ovdje su uzeti u obzir samo svećenici koji su rođeni na po- dručju biskupija. To po sebi ne znači da i mnogi od onih koji su rođe- ni izvan biskupija nisu imali mladu misu u nekoj našoj župi, ali njih ovdje ne uzimamo u obzir. (Opatija nije uzeta u obzir jer do 1969. nije pripadala Senjsko-modruškoj biskupiji, a nakon toga nije imala ni jednog mladomisnika.) Očito je da se dogodio obrat: neka su se mjesta (krajevi) iscr- pili. To se posebno odnosi na primorski dio biskupije. Možemo to ilustrirati još nekim podacima. Senjska je župa imala 51 mladomisnika (2 godišnje) u razdoblju od 1718. do 1743., a od 1850. do 1900. imala je šezdesetak; od 1900. do 1978. svega 7, s time da je predzadnja mlada misa bila 1945. (a i taj mladomisnik uskoro je napustio svećeničku službu!). Sljedeća je bila tek 1991. Posljednja mlada misa bila je u Grižanama 1906., u Bakru 1914., u Crikvenici 1922., u Kraljevici 1933. (Nije isključeno da je netko iz tih gradova poslije navedenih godina postao svećenik kao redovnik ili je bio inkardiniran u drugu biskupiju. Takvi, kako je već rečeno, ovdje nisu uzeti u obzir.) Napominjemo da 46 župa u posljednjih 150 godina nije imalo mlade mise: Boričevac, Brest, Brlog, Brušane, Bunići, Bužim, Cernik, Cesarica, Crni Lug, Čanak, Dabar, Drenova, Josipdol, Kaluđerovac, Korenica, Gornji Kosinj, Letinac, Lički Novi, Lipa, Lipice, Lovinac, Lukovo Otočko, Lukovo Šugarje, Modruš, Baške Oštarije, Palanka, Perušić, Plaški, Plemenitaš, Pod- lapac, Prozor, Ramljane, Ribnik, Ričice, Rudopolje, Sv. Križ kod Senja, Sv. Križ kod Rijeke, Sv. Matej (Viškovo), Škrljevo, Šmrika, Tribalj, Trnovac, Tržić, Vratnik, Zagon i Završje.

4. Broj svećenika u odnosu na broj vjernika

Godine Vjernici Svećenici Bogoslovi na 1 svećenika 1878. 268.535 206 15 1.303 1894. 308.479 234 28 1.318 1900. 329.738 210 28 1.570 342 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

Godine Vjernici Svećenici Bogoslovi na 1 svećenika 1916. 367.001 219 20 1.676 1925. 320.585 187 20 1.714 1939. 286.671 140 29 2.047 1959. 241.321 91 20 2.652 1974. 335.680 119 11 2.821 1981. 280.000 83 12 3.373 1991. 279.200 92 13 3.035 2000. 290.000 93 13 3.118

Ovaj proces da na jednog svećenika pripada sve više vjernika traje već dugo jer je u prošlim stoljećima nerijetko bilo i previše sve- ćenika. Spomenimo samo da je 1741. na jednog svećenika dolazilo 362 vjernika. Dakako da se svi svećenici nisu bavili isključivo sve- ćeničkim poslom. Danas svećenik zbog prometnih veza i sredstava može lakše doći u dodir s većim brojem vjernika. Osim toga, tu su tisak i razna druga sredstva za društveno priopćavanje kojim se može «katehizirati» vjernike i bez svećenikove riječi. Danas su svećenici školovani i upućeniji, pa prema tome i osposobljeniji za pastoralni rad. Imaju i veće ovlasti. Danas nema slučajeva poput onoga iz 1732. kada je senjsko-modruški biskup zaredio jednoga za svećenika i dopustio mu da može misiti dva puta godišnje. Danas se ne suočavamo s viškom svećenika nego s nedostat- kom. U eri sprege trona i oltara mjesta i gradovi koji su u državi više značili davali su više zvanja. Iz njihove se sredine moglo lakše probiti na više, a svećeništvo je bilo društvena promocija. Seoskom mladiću nije se tada pružala naročita prilika otići u školu i postati svećenikom, da znači nešto više u državnoj strukturi. Svećenik je po svojoj službi uključen i u državnu strukturu. Ona ga je kao takvog podržavala i onda kada nije znao za granice svoje biskupije niti imao veze s biskupom. Senjski biskup Markantun de Dominis u svojem izvješću «ad limina» piše 1602. godine da «preko brda» (tj. preko M. Bogović, Svećenici Senjsko-modruške biskupije..., str. 337 - 346 343 Velebita) ima nekih kaštela koji imaju svojega svećenika, ali ih on nije nikada vidio niti oni njega, niti je uspostavio bilo kakvu vezu s njima. Po toj logici, dok je u kaštelu kapetan katolik, bit će tu i katolički svećenik. Danas državna struktura ne «drži» svećenika; on može opstati samo ako se drži crkvene strukture, odnosno ako se stavi u ovisnost o svojim kolegama svećenicima i općenito crkvenoj zajednici. Zato danas postoji veća mogućnost povezivanja svećeni- ka, u tome i jest njihova budućnost.

Gdje su svećenici studirali bogosloviju

Za shvaćanje donjih podataka potrebno je znati gdje su se ško- lovali bogoslovi biskupija o kojima je riječ. Do 1919. biskupija je imala svoje sjemenište u Senju. Te je godine zatvoreno zbog malog broja bogoslova (12). Nakon toga bogoslovi su slani na razna učilišta izvan biskupije, ponajviše u Za- greb. Školske 1933./34. godine ponovno je proradila bogoslovija u Senju i radit će do kraja akademske godine 1939./40., nakon čega su bogoslovi ponovno slani na studije izvan biskupije. Kada je 1947. otvoreno Bogoslovsko sjemenište u Rijeci, slani su tamo bogoslovi sve dok isto nije 1955. aktom državne vlasti zatvoreno. Od te su godine do 1964. biskupski svećenički kandidati pohađali Visoku te- ološku školu u Pazinu kada svi osim IV. godine prelaze u Zadar, a iz Zadra dolaze u Rijeku gdje je akademske godine 1966./67. započela ponovno raditi Visoka bogoslovna škola koja radi i danas (kao Teo- logija u Rijeci, Područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu). Doktoriralo je na raznim učilištima 27 bogoslova. Izvanredno su bogoslovi slani i na druga učilišta izvan biskupije i domovine, kako je vidljivo iz ove tablice:

Mjesto od 1978. do 2000. Senj 2841 Pazin 36 Rijeka 59 344 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

Mjesto od 1978. do 2000. Rim 24 Budimpešta 11 Innsbruck 10 Beč 5 Ostala učilišta 74

5. Ostali važni podaci

Od senjsko-modruških svećenika koji su ređeni nakon 1878. trojica su postali biskupi ordinariji iste biskupije: Antun Marušić (1914.-1930.), Ivan Starčević (1932.-1934.) i Viktor Burić (1935.- 1974.). Viktor Burić prvi je riječko-senjski nadbiskup i metropolit ri- ječki. Riječko-senjski nadbiskupi Josip Pavlišić i Anton Tamarut tek su kao biskupi inkardinirani u Senjsko-modrušku biskupiju, odnosno Riječko-senjsku nadbiskupiju. Svećenici Riječko-senjske nadbiskupije Ivan Devčić i ja danas smo biskupi Riječke nadbiskupije, odnosno Gospićko-senjske biskupije.

Svećeničku je službu prestalo obavljati: a) privremeno (suspendirani pa primljeni, otišli pa se vratili) 26 svećenika b) za stalno (otpušteni ili otišli) 38 svećenika

Za vrijeme Drugog svjetskog rata poginuo je 21 svećenik. Do 1941. nema niti jednog slučaja da je koji svećenik Senjsko-modruš- ke biskupije bio ubijen. Tijekom zadnjih 100 godina trojica su sve- ćenika prestala vršiti svećeničku službu zbog duševnih bolesti (prije je toga bilo više). Trojica su smrtno stradala u prometnim nesrećama. Jedan je umro na propovjedaonici, a jedan se ugušio u dimu.

1 U ovaj su broj uračunati i oni koji su prije ili poslije studirali na nekom drugom teološkom učili- štu. M. Bogović, Svećenici Senjsko-modruške biskupije..., str. 337 - 346 345 7. Zaključna razmišljanja u vidu pastorala zvanja

Prije otvaranja senjskog sjemeništa na području Senjske i mo- druške biskupije bilo je dosta zvanja. Nedostatak klera nastaje kada je otvoreno središnje sjemenište u Budimpešti jer se mnogi zaređeni nisu vraćali u svoju biskupiju. Otvaranjem sjemeništa u Senju taj se odljev zvanja zaustavlja. Sjemenište i Filozofsko teološko učilište doprinijelo je organiziranijem pastoralu i podizanju razine teološke naobrazbe u cijelom kleru. Većina zvanja dolazi iz primorskih krajeva, iz Senja i Vinodola, što znači iz razvijenijih područja. Na prijelazu u 20. stoljeće Vinodol daje sve manje zvanja, a malo pomalo slijedi ga i Senj. Pad svećeničkih zvanja iz tih krajeva poklapa se s otvaranjem mogućnosti za društvenu promociju u drugim zvanjima. U siromašnijim područjima i dalje je svećeničko zvanje bilo za iza- brane. Moglo se postavljati zahtjevnije kriterije za primanje u sje- menište. Zvanja je inače sve manje u 20. stoljeću, ali se u to vrijeme osjeća buđenje zvanja u unutrašnjosti biskupija. Jednako tako u to vrijeme raste broj svećenika koji nisu rođeni na području biskupija. Vrijeme rata i poraća redovito je siromašno svećeničkim zvanjima. U isto vrijeme najviše svećenika napušta svećeničko zvanje. U novije vrijeme raste broj svećeničkih kandidata i iz urbanih sredina. Danas na jednog svećenika dolazi preko 3000 vjernika, što je deset puta više nego u vrijeme biskupa Benzonija (1741.). 346 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 347 Milan Šimunović

TEOLOGIJA KAO USTANOVA I KAO STUDIJ IZMEĐU NASLIJEĐA I BUDUĆNOSTI S posebnim osvrtom na riječku Teologiju

Prof. dr. Milan Šimunović, Teologija u Rijeci UDK: [377.5/6 + 378.62 : 254.4] : [254 + 260.2 + 261.5 + 262.5 II. VATIKANSKI] (VISOKA BOGOSLOVSKA ŠKOLA / KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET – TEOLOGIJA U RIJECI) (497.5 RIJEKA) “1966/20” Izlaganje na znanstvenom skupu

Teološka se znanost, što se tiče njezina mjesta i uloge u Cr- kvi i u odnosu prema društvu, poslije Drugog vatikanskog koncila susrela sa zadatkom prave ‘katarze’ kako ‘ad intra’ tako i ‘ad extra’ na crti ‘aggiornamenta’ sveukupnog promišljanja i drugačijega djelovanja Crkve u suvremenom svijetu. Sve je to proživljavala i ova ustanova, najprije kao Visoka bogoslovska škola od 1966., potom kao Katolička teologija i konačno (1995.) kao Teologija u Rijeci - Područni studij KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, kao povijesna sljednica Filozofsko-bogoslovne škole u Senju, čiju 200. obljetnicu postojanja obilježavamo (1806.- 2006.). Treba reći da je, uza sve teš- koće, uvijek bila ‘u toku’, na tragu koncilske teologije, zahvaljujući i većem dijelu vrsnih profesora. Velike su se promjene ostvarile u pokoncilskom razdoblju, a posebice nadolaskom demokratskih promjena devedesetih godina što se tiče poimanja teologije, odnosno njezina sadržaja i uloge, lika i uloge nastavnika i studenata, osobito kada su se u studij mogli uključiti i laici. Trebalo je, naime, odgovoriti na brojne izazove vremena. Imajući pred očima značajna postignuća ove ustanove, autor ukazuje na hrabrije iskorake u suočenju s nekim problemima i nuž- nošću preustroja, što se u prvome redu odnosi na reformu studija, odgovorniji pristup pripremi i izboru nastavničkog kadra, ali i novog pozicioniranja teologije kao znanosti i kao učilišta, posebice u naj- novijoj situaciji svojevrsne marginalizacije teološkoga promišljanja s obzirom na preobrazbu crkvene i društvene prakse. Razmišljajući o budućnosti autor postavlja neka pitanja koja čekaju odgovor, posebice što se tiče mjesta i uloge školovanih laika. Ključne riječi: Visoka bogoslovska škola, bogoslovi, laici, Teologija u Rijeci. 348 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Uvod

Visoka 200. obljetnica postojanja Filozofsko-bogoslovne ško- le u Senju (1806. - 2006.), čija je Teologija u Rijeci sljednica na ovim prostorima, povod je da se na sustavniji način postavi pitanje mjesta i uloge odnosno značenja teologije kao znanosti i kao ustanove na ovim prostorima. Vremena su se stubokom promijenila, pa tako i promišljanje o teološkoj znanosti koja je doživjela značajne promjene, osobito nakon Drugog vatikanskog koncila šezdesetih i demokratskih promjena devedesetih godina dvadesetog stoljeća. U analizi situacije pred očima imamo Teologiju u Rijeci i njezino djelovanje u suočenju s nizom teškoća, što dobrim dijelom uvjetuje i njezina nastojanja da odgovori zahtjevima vremena i propozicijama koje se danas postavljaju ovakvim visokoznanstvnim ustanovama, osobito na crti bolonjskog procesa. U ovom se radu ukazuje na konkretna pitanja i navode se konkretni elementi odnosno problemi koji uvjetuju aktualno djelovanje i budućnost Teologije.

1. O nekim ‘prijelazima’ iz ranijih naslijeđa

1.1. Prema teološkoj znanosti kao ‘scientia salutis’

Povijesne mijene i nevolje, kao što su zatvaranje Visoke bogoslovske škole pedesetih godina (1955.) i ponovno otvaranje u drugoj polovici šezdesetih godina (1967.), ostavile su duboke tragove na djelovanje ove visokoškolske ustanove, počevši od posljedica suočenja sa svim ograničenjima u komunističkom sustavu, osobito zbog otežanog protoka informacija, školovanja kadra, pomanjkanja teološke literature i dr. U isto vrijeme na djelu su bili procesi koji su ukazivali na nužnost dubljih promjena unutar teologije kao znanosti i njezina utjecaja na život i djelovanje Crkve.

Dakako da onaj koji bi želio imati dublji uvid u visoko crkveno školstvo na području Riječko- senjske metropolije, odnosno danas Riječke metropolije (od njegovih početaka do 1997.), osobito s povijesnog stajališta, treba posegnuti za Spomenicom (na 559 stranica), za što je najzaslužniji profesor Mile Bogović, kao inicijator međunarodnog znanstvenog skupa na Teologiji u Rijeci (25. i 26. travnja 1997.) i potom urednik ovog remek-djela. M. BOGOVIĆ (ur.), Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije. Spomenica, Kršćanska sadašnjost - Teologija u Rijeci, Zagreb-Rijeka, 1999. M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 349 Činjenica je da nije bio lagan put nadilaženja teologije uglavnom kao ‘školske mudrosti’, odnosno spekulativne suptilnosti sko- lastičke teologije (skolastike), koja je dobrim dijelom vladala i u vrijeme osnivanja i djelovanja senjskog sjemeništa i Filozofsko-bogoslovne škole (1806.), a u nekim segmentima sve do Drugog vatikanskog koncila. Teško se probijala definicija teologije kao ‘znanosti spasenja’ u službi čovjeka u konkretnom vremenu i prostoru. Naime, postajalo je sve jasnije da su teološka teorija ili teološka misaona ra- zglabanja, prema nekom čudnom ustaljenom načelu, sve manje bila kadra odgovoriti na izazove vremena. Štoviše, trajno su se provlačili ostaci davne tzv. crkvene teologije koja je uglavnom nastojala pre- nositi i braniti ‘glas hijerarhije’, te kasnije apologetske teologije koja se javlja u jeku prosvjetiteljstva u nastojanju da se opravda određena teološka krutost i zatvorenost u odnosu prema svijetu. Teolozi su često bili gledani kao ljudi koji se “lijepo nalaze u svojim ustaljenim i uhodanim formulama”, kabinetski i katedarski odijeljeni od stvarnosti. Na taj način u tradicionalnoj katoličkoj teološkoj školi “postojao je ozbiljan raskol između onoga što je student teologije učio i onoga što je u praksi mogao korisno upotrijebiti.” Budući da je teologija u svome temeljnom značenju u služ- bi pravog shvaćanja odnosno produbljivanja vjere, jer ona polazi od vjere kao svoga ishodišta i korijena, temeljno je pitanje kako se shvaća vjera. Velika je, naime, razlika shvaća li se ona kao skup istina i formula ili kao stav, odnos i povjerenje u odnosu na biblijskoga Boga, što korjenito mijenja osobni i zajedničarski život. U tom smislu nije svejedno hoće li teolog biti čuvar i branitelj nepovredivo- sti skupa jasno formuliranih zasada ili će biti promicatelj otvaranja čovjeka prema nadahnućima Duha Svetoga, s ciljem da ga dublje ‘uvodi u istinu’ objave ( usp. Iv 16, 13), ali uvijek u konkretnom vremenu i prostoru. Drugim riječima, hoće li ostati samo na komotnom ponavljanju starih oblika, ne trudeći se ispitati hoće li ti oblici zaista nešto stvarno božanski poručiti današnjoj generaciji, a to znači da će krenuti na put produbljivanja objavljene istine koji će se odvijati

T. ŠAGI BUNIĆ, Vrijeme suodgovornosti, knjiga prva., KS, Zagreb, 1981., str. 400. Isto, str. 135. Isto, str. 17-23. 350 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 u povezanosti s vremenom. Već je pedesetih godina postajalo sve jasnije da svećenik pastoralac nije mogao odgovoriti na pitanja suvremenoga svijeta s mentalitetom ‘recepture’ odnosno kompendija istina, kazuistitike i pukog moraliziranja koje je kršćanstvo pretvara- lo u sustav, bez posebnoga odraza na život.

1.2. Zaokreti u pastoralnosti teologije na Drugom vatikanskom koncilu

Koncilski zaokret dogodio se kada se, u svjetlu Božje riječi, ostvarila veća osjetljivost za nove pojave u svijetu u trajnoj promjeni. Otud novi pristup Bibliji kao radosnoj vijesti za čovjeka u konkretnoj situaciji što je došlo do izražaja u tzv. kerigmatskom pristupu, a potom i čovjekovim i kulturološkim pitanjima i otud potreba za tzv. antropološkim pristupom. Na taj način studij teologije nije mogao ostati usmjeren samo na učenje dogmatskih istina i formulacija, bez nužne preokupacije kako pomoći suvremenom čovjeku da se u duboko promijenjenom svijetu otvori Božjoj poruci. U tom se smislu pokoncilska teologija susrela s temeljnim zadatkom ‘prevođenja’ kršćanske poruke kako bi bila što razumljivija čovjeku moderne i danas postmoderne. Otud potreba i novoga govora. Jer nije se mogla održati teologija koja je nastojala otajstvo svesti na razumska nače- la, što ga je ponekad vodilo lišavanju njegove unutrašnje logike i prilagođavanju ljudskim mjerilima. Naprotiv, ona se počela shvaćati kao pokušaj da se otajstvo razloži, da se što dublje pronikne u svoj njegovoj otajstvenoj i spasenjskoj logici. To je teologija koja slijedi logiku vjere, odnosno koja se uvijek vraća događaju Isusa Krista i na tom događaju uvijek sebe ispravlja. Za nju je taj događaj istinski ‘hermeneutski kriterij’. Slijedom rečenoga teologija polazi od Riječi o kojoj svjedoči Biblija, bogoslužje Crkve, život djelotvorne ljubavi i svakidašnji ži- vot Crkve. U isto je vrijeme u skladu sa stupnjem iskustva što ga ima Crkva u određenom razdoblju svoga putovanja. Ona je u prvome redu kristovski usmjerena, odnosno u službi je ‘ljudi i njihova spasenja’, što se događa u konkretnoj životnoj praksi koja se u susretu M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 351 s Božjom riječi mora trajno mijenjati. Teologija postaje tumačenje uvjetovano konkretnim iskustvom Crkve i kao takva postaje kadra ispravljati, pokretati i usmjeravati određeno iskustvo vjere. Drugim riječima, ona poprima ulogu znanstvenog ‘utemeljenja’, ‘provjerava- nja’ i ‘produbljivanja’. Na toj je crti ‘kopernikanski zaokret’ Drugog vatikanskog koncila koji teologiji postavlja sasvim nove zadatke, posebice kada naglašava da sva teologija mora biti životnija odnosno pastoralnije usmjerena. Crkva se više usmjerava prema čovjeku i svim njegovim pitanjima, u sasvim novim prilikama. Pritom je Kon- cil izmijenio i način pristupa. Umjesto osuda preuzeo je dijaloški pozitivan način u izlaganju nauka i pozitivnom pristupu čovjeku, s ponudom autentičnog kršćanstva. Tako se dogodio pastoralni zaokret, što za teologiju znači da mora iznalaziti načine autentičnijeg i učinkovitijeg djelovanja Crkve u suvremenom svijetu, napuštajući često povijesno uvjetovan ‘teološki prtljag’ odnosno mrtve ili ne- funkcionalne pristupe i izričaje. Pokoncilska teologija našla se pred zadatkom pomaganja studentima, ponajprije kandidatima za svećeništvo, da se po završetku studija, pod utjecajem starih mentaliteta, ‘ne utope’ u preživjele pastoralne standarde odnosno u pastoral koji nema perspektive. Očito to pretpostavlja usvajanje novih mentaliteta i poduzimanje smjelijih poteza, uz uvjet da poput Abrahama znaju izlaziti ‘iz zemlje stečenih sigurnosti’, određenih teoloških sustava i čak stoljetne pastoralne prakse u ‘novu zemlju’ i u novo razdoblje, s novim spoznajama i parametrima djelovanja. U vrijeme prijelaza u novi milenij i teologija ‘polaže ispit’ iz opće odgovornosti za usađivanje osloboditeljske poruke. Ovdje valja imati pred očima velikog teologa K. Rahnera koji je još šezde- setih godina prošloga stoljeća rekao da je “jedini dopušteni tuciorizam za Crkvu danas ‘tuciorizam smionosti’.” Međutim, situacija je još dugi niz godina dobrim dijelom na neki način bila proturječna. Naime, dok se s jedne strane zapažala iskrena želja za autentičnom transformacijom pretkoncilske Crkve u pokoncilsku, odnosno u Cr- kvu s ‘novim licem’, s druge strane mogli su se zapažati i određeni K. RAHNER - N. GREINACHER, Die Gegenwart der Kirche, u: F. X. ARNOLD i dr. (ur.), Han- dbuch der Pastoraltheologie, sv. II/1, Freiburg i. B., Herder, 1966., str. 275. 352 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 restauratorski procesi povratka na zastarjele teološke postavke. Sto- ga hrvatski teolog i koncilski perit T. Šagi-Bunić opravdano kaže: “Sasvim je razumljivo i naravno da će u Crkvi pa i među teolozima biti ljudi koji ne vide problema, koji ne osjećaju tjeskobe što muče današnjeg čovjeka, koji se lijepo snalaze u svojim ustaljenim i uhodanim formulama.” Stoga teologija danas, kao govor o Bogu, čovjeku, Crkvi i društvu, ima još veću odgovornost kako se svi zajedno ne bismo udaljili od onoga što je ‘Duh htio reći Crkvi’ i preko spomenutoga Koncila.

3. Ključni momenti u razvoju Riječke teologije posljednjih pedesetak godina

3.1. Visoka bogoslovna škola u pokoncilskim godinama

Riječka teologija, najprije s naslovom Visoka bogoslovna ško- la, doživjela je značajniji procvat sedamdesetih godina prošloga sto- ljeća, posebice kada se otvorila mogućnost da barem neki studenti/ svećenici pođu na specijalizaciju u inozemstvo, na rimska papinska sveučilišta. Nema sumnje da je to, uz dio postojećih profesora, ozna- čilo prekretnicu u teološkom promišljanju, nadahnutom Drugim vati- kanskim koncilom i promišljanjima jakih europskih teologa od kojih su neki bili uključeniji u pripremu i odvijanje Koncila. Postupno se napuštalo stereotipno ponavljanje nekih ustaljenih formula, u teoriji i praksi, i prihvaćalo promišljanja koja su vodila prema novim stra- teškim vizijama koje su bile kadre mijenjati neku crkvenu praksu. Upravo su tome smjerale rasprave na profesorskim sjednicama i na drugim crkvenim forumima. Na djelu je bila posebna osjetljivost za čitanje ‘znakova vremena’, odnosno za potrebu premišljanja odre- đenih postavki i postupaka, a sve na temelju shvaćanja da je Crkva ‘u svijetu’, a ne ‘naspram svijeta’, za život čovjeka i svijeta s kojim treba biti i suputnik i supatnik. Insistiranje na takvim stavovima znalo je ponekad izazvati određene tenzije i među profesorima, kao

T. ŠAGI-BUNIĆ, Ali drugog puta nema. Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila, II. izdanje, KS, Zagreb, 1986., str 400. To se posebno moglo vidjeti na sastancima riječkog dekanata u kojemu je sudjelovao veći broj profesora, također i onih koji nisu bili izravno u pastvi. M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 353 i biskupima i pastoralnim klerom, posebice s obzirom na ponekad ‘uske okvire’ funkcioniranja biskupije, što je i nesvjesno vodilo po- državanju ‘statusa quo’, pa čak i odbijanju potrebe daljnjeg kritičkog razmišljanja. To je dovelo do svojevrsnog zaziranja od pojedinih profesora i, s druge strane, do oživljavanja restauratorskih procesa u konkretnoj crkvenoj praksi. Ipak to nije moglo umanjiti obnovi- teljski doprinos Visoke bogoslovne škole čiji su profesori bili glavni čimbenici ne samo u promišljanju već i stvaranju nove crkvene prakse, posebice kada je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina pristiglo novo pojačanje u nastavničkom kadru s inozemnih sveučilišta. Štoviše, njihovo je djelovanje bilo prepoznatljivo i na nacionalnoj razini jer su neki od njih nastupali na više foruma, posebice na Teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu, ili sudjelovali u nekim važnijim tijelima i pothvatima Biskupske konferencije.10 Dakako, sve su to ponekad pratile i određene napetosti, ne samo što se tiče iskoraka pojedinih profesora u suvremenom teo- loškom promišljanju i njegovu ‘presađivanju’ u ova područja već i zbog toga što je postajalo sve očitije da se profesori, inače svjesni pomanjkanja zvanja i pastoralnih djelatnika, ipak moraju daleko više posvetiti svojoj službi koja je često bila u koliziji sa službama na biskupijskoj razini. Naime, veći dio profesora imao je, neki još i danas imaju, i župničku službu ili su obavljali važnu ulogu u biskupijskim strukturama i sjemeništu. Valja spomenuti da se riječko teološko učilište, posebice osamdesetih godina, počelo susretati sa sličnim problemima kao u

U to su vrijeme neki svećenici znali vješto ‘ubaciti parolu’ da pojedini profesori (posebno ‘rimski’) nisu dovoljno ‘vjerni Crkvi’, što je i nadbiskupa Josipa Pavlišića lako uznemirilo. To je onda rezultiralo i ‘pomicanjem’ pojedinaca iz središta Rijeke, i to na vrlo zahtjevne župe, gdje je trebalo utrošiti silnu energiju u obnavljanje crkvenih objekata, što je zacijelo umanjivalo mogućnost njihova sustavnijega bavljenja teologijom. Neki su s mukom spajali znanstveno-nastavnički i župni rad. Dogodilo se da se dio nastavnika stjecajem okolnosti uglavnom posvetio pastvi, a zanemario nastavničku službu, koju su neki i napustili. U tom svjetlu mogu se iščitavati i događaji oko laičkog pokreta “Synaxis” u Rijeci, kada su se neki crkveni krugovi pobojali izrazito koncilskog promišljanja o crkvenoj i društvenoj stvarnosti, odnosno skretanja ‘u lijevo’. 10 Autor ovih redaka još je u vrijeme specijalizacije u Rimu izabran (1974.) za predsjednika Stalnog odbora Katehetskog vijeća Biskupske konferencije za organizaciju katehetskih ljetnih škola. Upra- vo je KLJŠ, održana u Rijeci 1974. (s oko 250 svećenika, redovnika i redovnica s raznih strana), bila prekretnica u suvremenom i koncilskom promišljanju kateheze na biskupijskoj i nacionalnoj razini. 354 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 prošlosti i ono u Senju, što se tiče broja studenata koji su bili isklju- čivo pripravnici na svećeništvo ili poneka redovnica.11 To je stvara- lo određenu neizvjesnost sve do rasprava o mogućnosti zatvaranja učilišta i prelaska u Zagreb, što je dakako utjecalo i na motivaciju u djelovanju ove ustanove. Već sedamdesetih, a posebice osamdesetih godina prošlog sto- ljeća vodile su se rasprave o nužnosti većega povezivanja Visoke bogoslovske škole s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Zagre- bu. Pokušaj afilijacije (agregacije) KBF-u započeo je još 1996., ali je uslijed nekih okolnosti završen tek potkraj ak. 1987./1988. god., kada je Sveta Stolica odobrila zatraženu afilijaciju. To zacijelo na više razina jača poziciju Visoke bogoslovne škole. Potrebno je istaknuti i specifičnost riječke Teologije što se tiče i uključenosti četiri biskupije odnosno Riječko-senjske i kasnije Ri- ječke metropolije, čiji su biskupi prvi odgovorni za Teologiju i za bogoslovno sjemenište, posebice dakako riječko-senjski i potom ri- ječki ordinariji mons. dr. Viktor Burić, mons. Josip Pavlišić, mons. dr. Anton Tamarut i mons. dr. Ivan Devčić.12 Po dugoj tradiciji izme- đu biskupa i profesora postoji trajni dosluh u planiranju i izvođenju odgoja i obrazovanja, tim više što su mons. A. Tamarut i mons. I. Devčić i kao biskupi nastavili s profesorskom službom. Otvara se veća mogućnost utjecaja Teologije na crkvenu preobrazbu toga velikoga područja, ali i poziv na premišljanje pastoralne prakse, što se događalo i putem teološko-pastoralnih tjedana, simpozija i drugih skupova.

3.2. Demokratske promjene i uključivanje u Sveučilište

Nadolaskom demokratskih promjena devedesetih godina proš- loga stoljeća otvaraju se nove i značajne mogućnosti i za teološki studij u punijoj slobodi istraživanja i izražavanja kao i primjene te- ološke misli.

11 Ak. godina 1979./80.-1985./86. broj bogoslova kretao se od 12 do 15. 12 Na Visokoj bogoslovskoj školi, danas Teologiji u Rijeci, odgajaju/školuju se svećenički kandidati iz triju, a kasnije iz četiriju biskupija metropolije: Riječko-senjska nadbiskupija, danas Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska biskupija, Krčka i Porečka i pulska biskupija. Posljednjih godina tu se uključuju studenti iz Zadarske nadbiskupije. M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 355 Ulazak u Sveučilište, kao Područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (od 1995.) u svakom pogledu označava velik iskorak za Teologiju u Rijeci. Uz ostalo, otvaraju joj se nove mogućnosti za jačanje kvalitete studijskog programa i njegova izvo- đenja u zajedništvu s matičnim fakultetom, ali i novi prostori dijaloga, štoviše i suradnje, sa svijetom znanosti u okviru Sveučilišta. Teologija postaje priznatija i utjelovljenija u ‘vremenu i prostoru’, ima prigodu različitim kanalima promovirati cjelovitiji pogled na čovjeka i izgradnju novoga svijeta. Ona sve ozbiljnije vodi računa o novoj svijesti Crkve u njezinu odnosu sa svijetom, o potrebi ‘čitanja znakova vremena’.13 Svijet, kao ranije, više nije samo polje primjene fiksnih teološko-pastoralnih shema, jednakih za sva vremena, već postaje valjani sugovornik. Ta umreženost s različitim pogledima na svijet i institucijama koje se bave humanističkim pitanjima, osobi- to odgojem i obrazovanjem, omogućila joj je rad na svojevrsnom umanjenju ‘rascjepa između evanđelja i kulture’, u čemu je već papa Pavao VI. vidio najveću dramu našeg vremena.14 Teologiji se pružila mogućnost znanstvenoistraživačke kao i nastavno interdisciplinarne suradnje s drugim neteološkim znanostima, posebno filozofskim, pedagoškim, medicinskim i dr. Na taj način otvoren joj je pristup modernom znanstvenom i društvenom ‘areopagu’ na kojem ona ima mnogo toga reći. Što se tiče riječke situacije, valja istaknuti da su od velike koristi bili i kontakti dijela profesora u raznim susretima s kolegama iz drugih disciplina, bilo na raznim seminarima i simpozijima, bilo u svojstvu predavača na nekim fakultetima Riječkog sveučilišta.15 Kasnije će i studenti Teologije slušati neke izborne predmete na ri- ječkim fakultetima, a dio studenata s istih fakulteta slušat će neke predmete na Teologiji. Preko svojih radova u Riječkom teološkom časopisu16 i u drugim teološkim revijama postaju dostupni širem krugu čitatelja. Ipak

13 Usp. Gaudium et spes, str. 4. 14 PAVAO VI., Evangelii nuntiandi (1975.), KS - dokumenti 50, str. 20. 15 Tu su poseban doprinos dali dr. M. Jurčević, dr. E. Hoško i dr. Josip Grbac. 16 Veliko je značenje imalo pokretanje Riječkog teološkog časopisa (1993.). Profesori i ostali suradnici imali su prilike za objavljivanje svojih radova koji su reflektirali i ovo područje. Vremenom je RTČ postao respektabilan teološki časopis u kojem radove objavljuju znanstvenici iz Hrvatske i inozemstva. 356 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 utjecaj Teologije ne ide tako brzo jer se velike ‘sante leda’ nepovjerenja i predrasuda u odnosu prema teološkom promišljanju u cjelini i Crkvi kao instituciji ne otapaju tako brzo.

3.3. Uvažavanje i korištenje prednosti otvaranja Teologije laicima

Nema sumnje da se velik novitet i zaokret dogodio devedesetih godina prošloga stoljeća kada se otvorila mogućnost studiranja i laicima, koji su mogli postati vjeroučitelji u školi, djelatnici u nekim institucijama ili u župnom pastoralu. Nekad zatvoren sustav dobiva mogućnost da se daleko više ‘otvori svijetu’ i vodi računa o njegovim izazovima i zahtjevima na svim područjima. Uz određene ne- doumice teško je bilo predvidjeti što će to značiti da npr. svećenički kandidati i laici sjede u istim studentskim klupama u svojevrsnom koedukacijskom procesu.17 Očito je to trebalo utjecati i na drugačiji odgoj bogoslova kako bi jednoga dana mogli biti osposobljeniji predvoditelji kooperativ- nog dušobrižništva, posebice s onim laicima s kojima su sjedili u klupama i stekli iste diplome. Nema sumnje da su se ubrzo mogli vidjeti pozitivni rezultati s obzirom na suradnju u raznim pothvatima i to ne samo u školskom vjeronauku nego i na razini župnih zajednica. Dakako, najveća blagodat osjetila se u prisutnosti diplomiranih teologa, posebno laika, u javnim školama, putem vjeroučiteljske službe, zatim u medijima i drugim areopazima suvremenoga života.

4. Aktualna situacija u djelovanju Teologije

Visokoznanstveni teološki studij posljednjih petnaest godina priprema kandidate za svećeništvo kao i laike za djelovanje u raznim crkvenim službama i ustanovama te na društvenom području, u svijesti da Crkva ne smije ostati svedena na ‘sakristiju’ nego je pozvana svjedočiti vjeru, biti sol, svjetiljka i preobrazbeni kvasac u suvremenom svijetu. To se provodi u svijesti da za angažiranog kr- 17 Zanimljivo je da se poneki profesor pitao kako će to biti kada se po hodnicima učilišta počnu šetati laici, a pogotovo ženski svijet? M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 357 šćanina koji će preuzeti neke odgovorne službe nije dovoljna samo dobra volja i osobna pobožnost nego je potrebna i stručnost koju Crkva traži i pruža. Osim znanstveno-nastavnog djelovanja Teologija u Rijeci sve više postaje respektabilan čimbenik u nizu pothvata, i to kao: - organizator znanstvenih (međunarodnih) simpozija teologije; - organizator trajnog teološko-pastoralnoga usavršavanja za svećenike i laike, osobito kao pastoralnih djelatnika, i u tom smislu svake godine priprema Teološko-pastoralni tjedan; - izdavač Riječkog teološkog časopisa u kojemu u glavnini objavljuju znanstvene radove nastavnici Teologije; - organizator mjesečne Kulturne tribine na kojoj se obrađuju aktualna pitanja od šireg društvenog značenja, dijelom i uz predstavljanje značajnijih izdanja, te raznih znanstvenih kolokvija i okruglih stolova.

Isto tako dio nastavnika Teologije sudjeluje u raznim znanstvenim projektima, na tuzemnim i međunarodnim simpozijima, članovi su nekih značajnih stručnih povjerenstava na razini Mini- starstva znanosti, obrazovanja i športa, sudjeluju u krugu hrvatskih znanstvenika, recenzenti su nekih projekata, objavljuju više stručnih i znanstvenih članaka i knjiga i u isto vrijeme napreduju u znanstveno-nastavnim zvanjima. U isto vrijeme dio profesora predaje i na poslijediplomskom znanstvenom studiju na KBF-u u Zagrebu. U isto vrijeme, nastavnici Teologije sudjeluju u mnogim važ- nim pothvatima na razini Riječke metropolije18 i šire, kao i u nekim tijelima Hrvatske biskupske konferencije. Na taj način svojim djelovanjem Teologija u Rijeci daje značajan doprinos i ovome gradu, kao i cijeloj riječkoj crkvenoj pokrajini. Posebnost riječke Teologije očituje se i u činjenici da ima određen broj i ženskog nastavničkog kadra (više od 5), po čemu je prva u Hrvatskoj. Treba, na kraju, reći 18 Pojedini nastavnici sudjeluju kao predavači u Tečaju priprave za brak, održavaju predavanja na svećeničkim i drugim skupštinama u metropoliji i na nacionalnoj razini. Neki (M. Šimunović i A. Peranić) već više godina pri Teologiji vode dvogodišnju Školu za stručno do/školovanje župnika animatora/suradnika (liturgijskih, obiteljskih i katehetskih) te jednogodišnju Školu za odgojiteljice u vrtićima koje bi provodile i vjerski program, gdje predaje dio nastavnika s Teologije. 358 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 da zahvaljujući barem dijelu svojih profesora, koji djeluju u slože- noj situaciji što se tiče i izvanfakultetskih obveza, Teologija u Rijeci uživa velik znanstveni ugled kako na ovim područjima tako i na nacionalnoj razini.

5. U suočenju s nekim razvojnim pitanjima, problemima i zastojima

5.1. Nužnost dinamičkog pristupa u trajnoj reformi studija

Posljednjih su godina nastupile značajnije reforme u visokom obrazovanju na europskoj razini, u što se zacijelo i Hrvatska morala uključiti. U integracijskim i inovacijskim procesima postaju mje- rodavni kriteriji koji proizlaze iz Bolonjske deklaracije, s ključnim elementima kao što su ECTS sustav i reforma sveučilišta, te Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (2003.), uz ostalo i s ciljem da visokoškolstvo više bude u službi razvoja države i društva u cjelini. Očito ovaj proces prate određene nedorečenosti i negativnosti, osobito što se tiče nekritičkog usvajanja nekih europskih trendova, također i u bojazni umanjenja utjecaja teologije u cjelokupnom procesu. Teologija u Rijeci uključila se u sva ta događanja preko ma- tičnog Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Međutim, valja reći kako postoji bojazan da se ostane na promjenama koje su više ‘kozmetičke naravi’, jer se nisu povele prave rasprave o kvalitata- tivnim zaokretima u samom studiju.19 Uz ostalo nisu izneseni jasni kriteriji u opredjeljivanju za primjerenije smjerove studija, kao i za poboljšanje kvalitete nastave. Činjenica je, naime, da se studij još uvijek odvija na klasičan način: predavanja/ispiti, pomanjkanje pra- voga dogovora u svezi sa seminarima i izbornim predmetima kao i studijskih radionica s tehničkim pomagalima, u čemu smo na neki

19 Činjenica je da nije bilo prave prilike, niti u okviru KBF-a i njegovih Područnih studija niti na Simpozijima profesora teologije koje svake godine organizira KBF u Zagrebu, da se rasprave svi kriteriji u tim promjenama, osobito što sve to znači za teološki studij, uz vođenje računa i o stavovima Kongregacije za katolički odgoj u svezi s bolonjskim procesom, odnosno o mogućnostima i specifičnostima prilagodbe studija teologije. M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 359 način još u počecima i sl.20 S druge strane, još uvijek nije provedeno načelo svojevrsnog timskoga rada, koji pretpostavlja veću suradnju među nastavnicima što se tiče ‘dijaloga’ među pojedinim teološkim granama i katedrama. Činjenica je da su se profesori specijalizirali na raznim učilištima, tuzemnim i inozemnim, pa je stoga nužna bolja koordinacija i što se tiče sadržaja pojedinih kolegija i načina vođenja studija.21 Nema sumnje da valja ukazati i na problematičnost pristupa nastavnika izvođenju nastave s didaktičko-metodičkog i komuniko- loškog stajališta. Treba priznati da se nije ozbiljno postavilo pitanje koliko se netko pripremao ‘biti nastavnik’. Sve je prepušteno intuiciji i snalaženju pojedinaca.22 To nedostaje i tome će u budućnosti trebati posvetiti daleko veću pozornost, osobito što se tiče primjene suvremenih tehničkih pomagala. U tom kontekstu manjka diferencirani pristup studiju ovisno o tome priprema li se student samo za znanstvenika ili nekog djelatnika u konkretnoj crkvenoj ili društvenoj praksi. Program je jednak za sve i ne posvećuje se dovoljna pažnja nadarenijim i perspektivnijim studentima. I sami svećenički kandidati primjećuju da se dovoljno ne pripremaju za one segmente djelovanja koji ih očekuju u praksi u raznim područjima crkvenoga djelovanja. Naime, u temeljima su Bolonjske deklaracije, na crti tzv. personalizacije studija, upravo i studenti koji moraju imati daleko veću ulogu u kreiranju i evaluaciji studijskog programa. Što se tiče samoga teološkoga studija problem je u tome što studenti nemaju poseban utjecaj na reformu studija.23 20 Teologija nema svoga (samostalnog) računa već je vezana uz matični KBF u Zagrebu i sredstva koja uspije dobiti, dakako manja i ne uvijek bez teškoća i pravovremeno. Stoga se u mnogim pothvatima mora osloniti na bogoslovno sjemenište. Zacijelo, pomanjkanje samostalnosti što se tiče financijskih pitanja dobrim dijelom utječe na učinkovitost pothvata Teologije. Uz ostalo voditelji katedri nemaju svoje kabinete čime se umanjuje i kvaliteta rada sa studentima. 21 Već se dulje vrijeme čuju primjedbe na račun neusklađenosti u tretiranju pojedinih pitanja, odnosno naglašenijega ponavljanja u više kolegija, kao što je slučaj sa sakramentima. 22 Nije svejedno hoće li se nastava svesti na ‘suho čitanje’ materijala (skripta) koji se ponekad godinama ne inoviraju ili će se promovirati tzv. problemski pristup u kojem će studenti imati pravo nastupati i raspravljati, a ne samo biti pasivni slušači. 23 Uloga izabranih predstavnika studenata uglavnom se svodi na to da svake druge godine budu na sjednici kada se bira vodstvo Teologije, a ako i iznesu neke primjedbe na studijski program, one nemaju neku posebnu težinu. Posljednjih je godina pisac ovih redaka, kao predstojnik, uveo praksu tzv. studentskih foruma na kojima su studenti mogli izraziti svoja mišljenja i prijedloge. Međutim, to nije pravo zaživjelo niti je dovoljno ozbiljno shvaćeno najprije od strane nastavnika, a onda i samih studenata koji slabo vjeruju u uvažavanje njihovih mišljenja, tim više ako vide da je malo nastavnika koji ‘žive za ovu ustanovu’, jer to nisu niti u mogućnosti zbog drugih izvanfa- 360 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Postavlja se pitanje koliko se na teološkim učilištima događa teo- loška interdisciplinarnost, a paralelno i interdisciplinarnost između teološke znanosti i drugih znanosti na sveučilištima, kako na razini predmeta tako i na razini zajedničkih projekata. Znanstvene grane i teologija kao znanost moraju ići zajedno, jer zajedničko im je druš- tvo u kojem djeluju, zajednički im je čovjek kome žele služiti kao i cilj odnosno budućnost čovjeka i društva čiji su sastavni dio. Po- jedine katedre odnosno teološke grane ne smiju postati svojevrsni ‘teološki geto’ ili neke vrste ‘znanstvenog lena’. Dinamična i pro- točna interdisciplinarnost unutar filozofsko-teološkog studija bitna je pretpostavka za uspješnu interdisciplinarnost teologije s drugim znanstvenim disciplinama na razini sveučilišta. U tom smislu nije se sustavno i dovoljno dogovorno pristupilo inovacijama u uvođenju nekih kolegija koji bi studente, osobito laike, više pripremali za kvalitetnije uključivanje u neke društvene segmente, a što je prisutno i u nekim crkvenim dokumentima. Isto tako, nije dovoljno suradnički proveden pothvat okrupnjavanja predmeta i smanjenja satnice.24

5.2. Odgovorniji pristup izboru, pripremi i napredovanju nastavničkog kadra te njihovu vrednovanju na svim razinama na crti ‘Promemorije’ biskupima metropolije

Činjenica je da se danas sve više aktualizira pitanje daleko od- govornijega pristupa ovoj visokoznanstvenoj ustanovi, posebice što se tiče profiliranja znanstveno-nastavnog kadra. Dobiva se dojam da još uvijek neki, pa čak i odgovorniji, nisu svjesni promjena koje su se dogodile u odnosu na poimanje nastavnika na Teologiji otkada je ona u sveučilišnom sustavu. Jer njihov se rad ne može svesti samo na čitanje neažuriranih predavanja odnosno nastavnih materijala, ako su ih uopće dali studentima ili objavili na web-stranicama, u pomanjkanju svijesti o trajnom napredovanju i što se tiče nastave, kako

kultetskih obveza. Osim toga, studente zabrinjava i činjenica što je u posljednje vrijeme uvelike smanjen broj onih nastavnika koji mogu biti u Vijeću Teologije (od docenata na više), čime se umanjuje mogućnost prave reforme i djelovanja učilišta. 24 Dosta je spomenuti pitanje obiteljske problematike i novoga pastorala, komunikologije, odgojnih znanosti, socijalnog pastorala i dr. Studenti nisu osjetili neke kvalitativne pomake osim što su promijenjeni naslovi, a ostalo je ostalo ‘po starom’. M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 361 bi se odgovorilo zahtjevima fakultetskog studija. Ne vodi se dovoljno računa o tome da se, osim predavanja, nastavnik mora dokaza- ti i pisanjem znanstvenih članaka i knjiga, što procjenjuju posebna stručna povjerenstva za napredovanje. Bolonjski proces očekuje od nastavnika posebnu odgovornost i time što se ide prema tzv. perso- nalizaciji nastavnika teologa kojima bi prvo i glavno radno mjesto trebao biti fakultet, a ne ponekad nešto usputno. Naime, određeni crkveni krugovi, koji često slabo vrednuju nastavničku službu, trebali bi više imati na pameti da je ona prava crkvena služba učitelja, uz službu apostola, evanđelista i pastira (usp. Ef 4, 11-13). U posljednje se vrijeme dobiva dojam širenja nekog čudnog nerazumijevanja što se tiče službe nastavnika na Teologiji, kao da se radi o nekom ‘uhljebljenju’ i lakom stjecanju ‘karijere’, također i u biskupijskim strukturama.25 O tome se otvoreno govorilo na sjednicama Vijeća Teologije, ali se ta pitanja nisu pravo raspravila ni na biskupijskim razinama. Vođeno sviješću drugačijih pristupa Vijeće Teologije upućuje biskupima posebnu Promemoriju, u kojoj se, uz ostalo, kaže: “Trenutak je za ozbiljan i odgovoran analitički pogled na znanstveno-nastavničke kvalifikacije sadašnjih članova profesorskog zbora. Suočeni smo, naime, s deficitarnim brojem članova s nastavno-znanstvenim zvanjem docenta, izvanrednog i redovnog profesora, što bi u skoroj budućno- sti moglo predstavljati za rad Teologije ozbiljne probleme.”26 Nespo- razumi nastaju i iz razloga što postoji veliko neznanje glede težine i odgovornosti poziva sveučilišnog nastavnika i njegova napredovanja u zvanju.27 Da bi pojedini djelatnik mogao ispuniti preuzete 25 Pojedinci ne vode dovoljno računa o tome da njihovi kolege profesori jednako, ako ne i više, rade na župama i u isto su vrijeme na Teologiji ili drugdje. 26 Vijeće Teologije uputilo je 26. ožujka 2003. Promemoriju nadbiskupu i biskupima Riječke metropolije, a u svezi s nekim pitanjima vezanim uz rad i zadatke Teologije, koji zaslužuju zajedničku i temeljitu analizu i promišljanje te jasna i promptna rješenja. 27 Naime, velik dio klera ne zna kako se prema postojećim zakonima odnosno Ugovoru o radu svi djelatnici Teologije obvezuju u određenom vremenskom roku na napredovanje iz nižega u više nastavno-znanstveno zvanje (asistent, viši asistent, docent, izvanredni i redoviti profesor-znanstveni savjetnik). Ako to ne učine, gube stečeno zvanje. Napredovanje se postiže isključivo na temelju stručnih i znanstvenih rezultata. Postoje sasvim određeni kriteriji kojima treba udovoljiti: struč- ni, pregledni i izvorni znanstveni radovi, mentorstvo kod diplomskih, magistarskih i doktorskih radnji, sudjelovanje u znanstvenim projektima te simpozijima, ovdje i u inozemstvu. Isto tako valja reći da su na fakultetu svi nastavnici, ali se svi ne mogu nazivati profesorima, kako se to obično čini. Profesori su, u punom smislu riječi, samo oni sa znanstveno-nastavnim i znanstvenim 362 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 obveze i uredno napredovati, potrebno je da mu nastavno-znanstveni rad bude primarni zadatak te da sva druga eventualna zaduženja na razini mjesne i nacionalne Crkve budu s njime kompatibilna. S druge strane, nastavnici se moraju uključiti u neke pothvate Teologije, kao što su simpoziji, teološko-pastoralni tjedni i dr.28 Što se tiče nastavnika, osobito onih koji bi mogli i trebali preuzeti značajnije uloge u vodstvu Teologije, Teologija se u posljednje vrijeme našla u zabrinjavajućoj situaciji. Teologiji se u Rijeci, stjecajem okolnosti, dogodilo da je dobar dio djelatnika ostao na razini magisterija i ne može napredovati, a time ni punim pravom sudjelovati u kreiranju budućnosti ustanove i studija.29 Objektivni pro- matrač može postaviti i pitanje nedovoljno osmišljene strategije što se tiče profesorskog kadra, počevši od izbora kandidata i slanja na studij u inozemstvo30 do ‘odljeva’ kadra u druga područja i službe. Valja istaknuti i činjenicu da je znatan broj renomiranih profesora još u dobrim godinama svoga rada napustio Teologiju ili im zbog drugih važnih preuzetih službi ovaj posao više nije bio primaran. Jer pomanjkanje koordinacije i ‘osipanje’ profesora, što zbog prerane smrti što zbog odlaska na novu dužnost, trajno je uvjetovalo pa i osiromašivalo djelovanje Teologije, a time i umanjilo mogućnost da uskoro postane i samostalni fakultet, tim više što sada nema stalno zaposlenih nastavnika u zvanju redovitoga profesora, a isto tako ima malo izvanrednih profesora i docenata.31

zvanjem izvanrednog i redovitog profesora. Upravo je takvih premalo na ovoj ustanovi, što predstavlja znatan problem. Ostali se nazivaju docentima, asistentima, znanstvenim novacima ili samo predavačima (ako nisu napredovali u zakonskom roku). 28 Dogodilo se da je glavnina tereta pala na manji broj profesora, i to uglavnom uvijek istih i starijih. 29 Više specijalizanata (njih sedam) ‘povučeno’ je, iz pastoralnih i drugih biskupijskih potreba, s rimskih sveučilišta u svojstvu magistara, jer su trebali preuzeti neke biskupijske službe, u nadi da će ovdje moći nastaviti, odnosno doktorirati, što se nije ostvarilo. Dakako, to se uvelike odrazilo na djelovanje i ‘sliku’ riječke Teologije. 30 O tom pitanju progovorila je i Promemorija Vijeća Teologije biskupima metropolije (2003.): “Smatramo da bi u ovoj prilici trebalo konačno uspostaviti određeno pravilo u popunjavanju i pomlađivanju profesorskog kadra; odabir kandidata za poslijediplomski studij kao i samo područ- je studija trebalo bi, prema našem mišljenju, usuglasiti prvenstveno s potrebama naše Teologije. Smatramo da bi uloga Vijeća Teologije i nositelja određene katedre u odabiru kandidata morala imati daleko veće značenje od dosadašnjeg” (Točka 1, 1.1.). 31 Dosta je imati pred očima događanja od devedesetih godina nadalje. Dvojica profesora prerano su umrla, a mogli su još više godina predavati (dr. Ante Kresina i dr. Milan Bogović), dr. Antun Tamarut postao je šibenskim biskupom, a potom riječko-senjskim nadbiskupom (honorarno je predavao i naglo umro), dr. Marijan Valković prešao je na KBF u Zagrebu, dr. Anton Benvin otišao M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 363 5. 3. Nedovoljno razjašnjeno pitanje mjesta i uloge crkvenih učilišta i teologa kao takvih

Postavlja se pitanje je li Teologija izvršila svoj zadatak obrazovanja svećeničkih kandidata i laika koji će se potom, kako se često događa, ‘utopiti’ u neke postojeće pastoralne i društvene ‘standarde’ ili će kao ustanova, a ne samo neki njezini pojedinci, biti čimbeni- kom preobrazbe Crkve i društva koji će znati poslušati ‘glas struč- njaka’? Još je devedesetih godina ugledni profesor na ovoj ustanovi Srećko Badurina, kasnije šibenski biskup, postavio indikativna pitanja, očito i na temelju svoga profesorskog iskustva, u svezi s mjestom i ulogom teologa i teološkog učilišta u Crkvi. Naime, on u Crkvi uočava opasnost stereotipnosti, odnosno ponavljanja nekih formula koje su nekad izrečene i koje se nekako još uvijek ponav- ljaju, a život je daleko noviji. Činjenica je da se donose službene izjave, i u obliku dokumenata, o kojima se ni prethodno niti naknadno teološki pravo ne razmišlja kako bi se to eventualno pretočilo u jednu poticajnu viziju. Konkretno, koliko su naša teološka učilišta odnosno teolozi u službi novih vizija? Često se događa da, ako je što napisano ili formulirano, uglavnom je to odnekud doneseno, malo

je u Rim za rektora Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima (i potom umro), dr. Srećko Badurina postao je šibenskim biskupom, dr. Mile Bogović postao je najprije pomoćnim riječkom-senjskim biskupom, a potom gospićko-senjskim biskupom, dr. Ivan Devčić postao je riječkim nadbiskupom. Njih dvojica predaju samo kao honorarni nastavnici. Dr. Antun Tamaru, ml. prešao je za profesora na matični KBF u Zagrebu. Ovome treba dodati i činjenicu da je smo s ovoga područja, konkretno iz Istre, imali dva renomirana profesora - dr. Josipa Turčinovića i dr. Aldu Starića, koji su postali profesori na KBF-u u Zagrebu, dijelom predavali i u Rijeci. Dr. Turčinović je prerano umro. Na kraju treba reći da su riječki profesori traženi i u nekim važnim pothvatima na nacionalnoj razini. Neki su u isto vrijeme obavljali ili još obavljaju službu profesora i odgovornu službu u Zagre- bu. Mr. Ivana Milovčića uglavnom je apsorbirala služba ravnatelja Hrvatskog Caritasa, što je za Teologiju znatno osiromašenje budući da je on jedini i toliko potreban naš liturgičar u riječkom podneblju koji se ne može potpunije posvetiti svom nastavničkom poslu. Trojica profesora koji su u posljednje vrijeme stekli naslov znanstvenog savjetnika i redovitog profesora (prvi u povijesti Teologije u Rijeci prema sveučilišnim propozicijama), ali su ak. god. 2006./2007. umirovljeni (s navršenih 65 godina života), i nastavili raditi kao honorarni nastavnici, premda je postojala nada i uvjerenje da će KBF imati razumijevanja da nastave još koju godinu zbog pomanjkanja kadra koji je napredovao, a s druge strane bili su i nositelji važnih službi i projekata na Teologiji (M. Šimunović i kao predstojnik), ali više nisu članovi Vijeća i ne mogu sudjelovati (imati glas) u kreiranju značajnijih pothvata. Aktualno stanje u ak. god. 2006./07., što se tiče stalno zaposlenih, jest: 3 izvanredna profesora, 2 docentice, 3 viša asistenta, 2 znanstvena novaka/asistenta, 1 asistentica, 4 viša predavača i 1 predavač (ukupno 15), dok je 16 honorarnih nastavnika. 364 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 proizlazi iz ove stvarnosti. To je pitanje metode rada, zapažanja onoga što je naš ovdašnji ‘locus theologicus’, a to može biti sve što se živi. U nas se stvari ‘odvijaju i odvijaju’, pa eventualno netko unatrag misli o njima. Treba misliti ukorak s vremenom.32 To je upravo zadatak teologa. I njih treba stimulirati da to rade, štoviše, rekao bi Badurina, trebalo bi “izvršiti izvjesni duhovni, moralni pritisak da se bave originalnim razmišljanjem, neka budu svjesni da se od njih to očekuje, te da je njihov rad potreban i važan. Možda bi svaka ili bar neke teologije mogle pod nekim određenim vidom neke pristupe bolje razviti, odnosno zadržati neku specifičnost.”33 Valja imati pred očima činjenicu da je čovjek postmoderne jako osjetljiv, ima ‘istan- čan sluh’ za sve novo što se pojavi, i to odmah postaje predmetom refleksije i valorizacije.34 U tom je smislu nužna daleko veća komu- nikacija među teolozima, posebice profesorima. Otud potreba jače ukorijenjenosti dijaloške teologije u sredi- nu u kojoj Teologija djeluje, konkretno u riječku i ostala područja ove metropolije, odnosno uključenosti u analizu povijesnih nasli- jeđa liberalizma, antiklerikalizma, bojovnog ateizma i sveprisutne sekularizacije i indiferentizma. To znači da mora biti utjelovljenija u prostor i vrijeme. Suvremena teologija mora odlučnije prihvatiti zadatak definitivnog prijelaza iz geta u svijet, izazov pluralizma, traženja načina da za novo vino (navještaj) pripremi nove mješine i kritičkog praćenja služenja i života Crkve, upozoravajući na pogreš- ne tendencije kao i interdisciplinarne suradnje.35 Naime, postoji opasnost da se Rijeku i okolicu i dalje isključi- vo promatra ‘sumnjičavim očima’ na temelju njezine komunističke i izrazito ateističke prošlosti kao i ostataka toga mentalnoga sklopa. S obzirom na desetljeća progona, kao i na novu situaciju slobode koju

32 Usp. S. BADURINA, Prema novoj zrelosti. Razmišljanja i razgovori o vjeri i Crkvi, biskupstvu i redovništvu, KS i Provincijalat franjevaca trećoredaca, Zagreb, 1989., str. 40. 33 Isto, str. 40. 34 Istini za volju, Crkva ne funkcionira na način nekih društvenih institucija, ali to ne znači da ne mora biti ‘brža’ u reakciji na neke pojave. Uzmimo samo npr. emisiju ‘Otvoreno’ koja promptno reagira na neke pojave, uključuje ljude različitih profila da o određenom događaju promišljaju. Kod nas, u katoličkom tisku i u emisijama religiozne kulture, mnogo toga ‘kasni’, a često se iza- biru uglavnom isti sugovornici. Neki valjda nisu poželjni, vjerojatno i zbog bojazni od ‘kritičkih tonova’. Nemali je broj teologa ‘zašutio’, bojeći se kritike, i službene, zbog nekih promišljanja, posebice o tzv. tabu-temama. 35 A. M. TÓTH i P. MIKULŠĆÁK, Nije kao med i mlijeko. Bog nakon komunizma - Na putu prema pastoralnoj teologiji Istočne (Srednje) Europe, KS, Zagreb, 2001., str. 158. M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 365 se ponekad doživljava kao sukobljenost s pluralističkim društvom, postoji opasnost da se naginje nekom novom ‘ograđivanju’ i ‘zatvaranju’ u ‘svijet duhovnih pokreta’, zaboravljajući da se ovaj svijet ne smije promatrati kao čisto izvanjski ili protivan. Postkomunistička pastoralna teologija mora stoga svjesnije vrednovati sadašnju situaciju kao ‘kairós’, odnosno kao Božji poziv Crkvi koji je uvijek pod- sjeća na njezinu uvijek novu zadaću, da naviješta radosnu vijest za ljudsko društvo, za svijet koji Bog trajno ljubi.36 Današnji je papa, još kao kard. J. Ratzinger, rekao da bi bilo kobno “kada bismo dopustili da nas vodi neka negativna računica, kada ne bismo dopustili da nas vode vizije što u sebi nose pozitivan, smisleni sadržaj te koje usmjeravaju naše djelovanje i daju nam hrabrost za djelovanje.”37 Zato teolozi, izjasnio se S. Badurina, trebaju imati i vremena za ono što je njima specifično, a to znači da se ne misli kako je šteta što se netko bavi samo tim poslom, a župa negdje ostaje nepo- punjena. Istina, njima je potreban neposredni kontakt sa životom, s pastoralom. Naime, “teologija je objašnjavanje, produbljivanje, pri- mjenjivanje zajedničke vjere svega Božjeg naroda. Zato je za samog teologa, za plodnost i pokretljivost njegova razmišljanja i njegovih traženja, apsolutno potreban taj stalni živi dodir sa živom vjerom Cr- kve, taj dijalog sa zajednicom vjernika, a nipošto mu nije dosta dodir i dijalog s mrtvim knjigama.”38 Dakako, potrebna je mjera, odnosno “to ih ne bi smjelo toliko zaokupljati da manjka energije i vremena za ono što je njima specifično.”39

5.4. Suočavanje s tendencijama ‘getoiziranja’ teologije

Uz ranija uočavanja umanjivanja doprinosa teoloških učilišta na koncilski hod Crkve, činjenica je da je još uvijek na djelu svoje-

36 A. M. TÓTH i P. MIKULŠĆÁK, Nije kao med i mlijeko..., str. 158-159. 37 J. kard. RATZINGER, Sol zemlje. Kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu stoljeća, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997., str. 236. 38 T. ŠAGI-BUNIĆ, Ali drugog...., str. 404. 39 S. BARUDINA, Prema novoj..., str. 40. Zacijelo će trebati sustavnije pretresti i pitanje odnosa Teologije kao visokoznanstvene ustanove i bogoslovnog sjemeništa. Za sada ove dvije ustanove žive u određenoj ‘simbiozi’ i nekako se, prema crkvenom ključu, Teologiju shvaća u prvom redu u službi sjemeništa, što ona i jest, ali je i nešto više kao znanstvena ustanova, uz ostalo i iz razloga što na njoj studiraju i oni koji neće biti svećenici. 366 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 vrsno marginaliziranje njihova doprinosa, kako u društvu tako, na neki način, i u samoj Crkvi. Ne može se ne spomenuti i činjenicu da se javljaju protagonisti postmoderne i posttranzicijske ‘getoizacije Crkve’ i ‘getoizacije teološkog studija’, a onda i ‘getoiziranog teologa’ bilo ‘klerikalnog’ bilo ‘neklerikalnog’ tipa.40 S druge strane, postavlja se pitanje i samim teolozima: koliko su ambiciozni u smislu da budu prisutniji i aktivniji na društvenoj sceni, odnosno koliko će znati utjecati na tu javnost, a ne ona na njih.41 Ako je tome tako u društvu, zašto se to događa u Crkvi? Dje- luje pesimistički, ali se mora postaviti i pitanje, koje je svojedobno postavio dekan KBF-a J. Baloban, to jest koliko je teologija danas aktualna za članove Kristove Crkve i za članove civilnoga društva? Odnosno jesu li teolozi postali ‘suvišni’ intelektualci i mislioci, koji, kako u Crkvi tako i u društvu, trebaju govoriti samo onda kada biva- ju pitani, a u svim drugim slučajevima neka ne uzbunjuju ni crkvenu ni društvenu javnost?42 Mnogo ovisi i o tome kako su sami teolozi ‘na visini zadatka’, odnosno koliko i sami žele biti pitani. Ako se ne- što čini, više je to od strane pojedinog teologa, a činjenica je da neki pothvat nema uspjeha bez promišljenih zajedničkih pothvata. Nije isključeno da se teolozi boje ‘udruživanja’ da ne budu etiketirani zbog određenog ‘strančarenja’ odnosno ‘skretanja ulijevo’. J. Baloban pribojava se da je u hrvatskoj Crkvi na pomolu svojevrsno zasićenje teološko-intelektualnim raspravama kao pod- lozi za konkretno pastoralno djelovanje i postavlja pitanje koliko crkveno vodstvo i pastoralni djelatnici na terenu trebaju intelektualno-teološku uslugu teologa, svojih profesora? S druge strane, zašto teolozi nisu više ‘spiritus movens’ raznih eklezijalnih događanja i tumačenja, pastoralnih strategija i tumačenja i življenja društvene dimenzije vjere?43 Može se, nadalje, postaviti i pitanje jesu li izgubili ‘kontakt s praksom’, zatvorivši se u ‘kabinete’ ili dijelom i zbog toga

40 Usp. govor dr. Josipa Balobana, dekana KBF-a, u povodu Dana Teologije u Rijeci 7. prosinca 2001. 41 Činjenica je da mediji danas vrlo smišljeno ‘doziraju’ nastupe teologa za koje znaju da su ‘afir- mativni’, koji će nastupiti kao autentični tumači evanđelja i crkvenoga učenja, odnosno koji će otvarati putove suvremenom čovjeku do susreta s Bogom. Radije se poziva one koji će znati reći i ono što ‘medijima odgovara’, dakako, usredotočujući se više na politička pitanja. 42 Iz govora dr. Josipa Balobana, dekana KBF-a na otvaranju Međunarodnog simpozija profesora Teologije (Zadar-Petrčani, 14. travnja 2004.). 43 Isto. M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 367 što su prezauzeti drugim poslovima ili jer vide da nisu ni potrebni i zato počinju ‘gubiti volju’?44 U svakom slučaju, na djelu je određena stagnacija i pasivizacija. A upravo bi danas teologija/teolozi trebali biti u ulozi ‘uznemirivatelja’, u svijesti da je u ulozi poniznog i od- važnog služenja, makar doživjeli otpore i protivštine ili, u najmanju ruku, omalovažavanje u situaciji kada ih pojedinci smatraju ‘suviš- nim’ misliocima, koji bi trebali govoriti više po ‘narudžbi’, uz uvjet da ne djeluju disonantno i da ne zbunjuju ni crkvenu ni društvenu javnost. Velik problem, na koji je ukazivao S. Badurina, jest ‘rutina’ i uhodanost, izvlačenje na ‘razboritost’, ‘iskustvo’, a što se zapravo može nazvati intelektualnom tromošću ili možda premorenošću. Slijedom rečenoga, danas se zapaža da se dobar dio teologa pasivi- zira, ‘čeka’, ‘ne nagli’, ne ‘istrčava’ odnosno ne ‘strši’ jer bi to, kako neki misle, čak moglo biti i opasno za napredovanje na ‘crkvenoj ljestvici’. Ako takva praksa prevlada, pogotovo ako netko od takvih dođe na važniji crkveni položaj, odnosno u neko utjecajno povjerenstvo, onda nema šanse za obnovu i primjenu u praksi teologije koju je Koncil započeo. Sve to ukazuje na pojavu antiintelektual- nog mentaliteta u hrvatskom društvenom i crkvenom životu i u tom smislu Stjepan Baloban kaže: “Što se više cijeni u crkvenoj javnosti: intelektualni rad u životu svećenika i pastoralnih djelatnika, tj. duhovno-pastoralne aktivnosti, ili gradnja crkvenih objekata? Je li veći uspjeh za svećenika sagraditi novu crkvu i župni stan ili izgrađivati župnu zajednicu u kojoj će se moliti, solidarno pomagati slabijima i ‘isključenima’, zajednički tražiti odgovore na sve zahtjevnija pitanja bračnoga, obiteljskoga, ali i društvenoga i političkog života. Koli- ko se u našim župama i redovničkim zajednicama vremena i snage posvećuje intelektualno-duhovnom radu, a koliko organizacijsko- upravljačkim aktivnostima, koje su također važne?”45 44 Očito za to nisu dovoljna izlaganja na teološko-pastoralnim tjednima, na kojima nekolicina (uglavnom uvijek istih) raspravlja o nekim pitanjima, što uostalom nikog poslije ne obvezuje, dok ve- ćina šuti, što dosta govori o zabrinjavajućoj situaciji. Nedavno je na jednom neformalnom skupu svećenika bilo postavljeno pitanje zašto danas u Hrvatskoj nema teologa koji bi ‘stršali’, odnosno hrabrije istupali, izjašnjavali se o nekim pitanjima, poveli rasprave koje će ići ne samo prema novim saznanjima već i drugačijemu djelovanju Crkve, poput svojedobno T. Šagi-Bunića, V. Bajsića i dr. Netko je, s višega položaja, odgovorio da to nije ni potrebno jer da postoji Učiteljstvo. 45 S. BALOBAN, Antiintelektualni mentalitet u Hrvatskoj, u: Kana, XXXVII (2006.), 7-8, str. 9. 368 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Nema sumnje da je teologija, kao crkvena služba, dužna po- moći Crkvi “da ne odustane ni časa od onoga puta koji je sebi zacr- tala Koncilom.”46 Upravo ona, osobito kao pastoralna teologija, osposobljava za uočavanje i ‘prevođenje’ valjanih tvrdnji u konkretne pastoralne projekte, što zacrtava put ‘pastoralu odgovora’ koji predstavlja ostvarenje dobro poznatih kriterija povijesti spasenja ‘danas i ovdje’. Taj se pastoral rađa iz pedagoške potrebe da se polazi uvijek od konkretne situacije u kojoj se nalaze oni kojima je ponuđeno spasenje. Konkretnije, ‘pastoral odgovora’ sastoji se u prevođenju u pastoralni program teologije ‘znakova vremena’.

6. O budućnosti Teologije u Rijeci

6.1. Ljudske pretpostavke za uspješnije djelovanje

Prema nekim pokazateljima dolazi vrijeme kada će trebati povesti ozbiljniji razgovor na više razina o svrsishodnosti teološkog studija pa čak i upitnosti više teoloških učilišta (fakulteta) ukoliko se ne dogodi primjereni preustroj sa specijalizacijama koje odgovaraju potrebama vremena. To se dakako odnosi i na Teologiju u Rijeci koja najprije mora vidjeti može li odgovoriti očekivanjima u sve ve- ćoj ‘raspršenosti’ njezinih glavnih aktera odnosno profesora.47 Kva- litetnih pomaka teško može biti bez jake volje za timskim radom, a ne da svatko radi kako ‘zna i umije’, kao individualac. To znači da treba vidjeti kolika je i kakva ljudska kohezija, volja i motivacija za zajednički rad kao što je postojala sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je zajedničko promišljanje i djelovanje bilo svojevrstan profesorski ‘habitus’.48 U tom smislu, može se po- 46 T. ŠAGI-BUNIĆ, Vrijeme suodgovornosti..., str. 149. 47 Nema sumnje da činjenica i prostorne raspršenosti, i s raznim zadacima, utječe na manjak određe- ne homogenizacije profesora, što se odražava u pomanjkanju prilika za bolje komuniciranje (osim između predavanja) i planiranje. Uzmimo npr. đakovačku situaciju gdje su profesori na okupu, tu stanuju, i danomice mogu komunicirati, raspravljati i planirati. Iskustva nam govore da je i u Rijeci bilo drugačije kada je dio profesora stanovao u bogoslovnom sjemeništu i imao prilike za dnevnu komunikaciju. Danas se oni, osobito oni koji su glavniji akteri, vide rijetko ili uglavnom usputno kada je nastava. 48 Sjetimo se samo ranih sedamdesetih J. Šojata, Lj. Kučana, I. Ilijića, M.Valkovića, M. Jurčevića, E. Hoška, A. Benvina, A. Tamaruta st., A. Kresine, Mile Bogovića, J. Šimca, J. Manjgotića, S. Ba- durine, a potom i novih koji su se pridruživali po dolasku sa specijalizacije krajem sedamdesetih: M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 369 staviti i pitanje: ne ‘topi’ li se i u eri individualizma sve više ta volja za timskim radom, bez čega nema perspektive, pogotovo ako nema jasne strategije što se tiče znanstveno-nastavničkog kadra, ne samo broja već u prvom redu kvalitete? Pitanje je, nadalje, gleda li se na Teologiju uglavnom kao na ustanovu za pripremanje kandidata za svećeništvo i laika za vjeronauk, ali da dalje nije toliko važna i utjecajna u životu Crkve. Koli- ko je Teologija u cjelini, a ne samo pojedinci, pitana u postavljanju strateških pastoralnih ciljeva i pastoralnih planova i programa, ne samo povremeno i skokovito za potrebe tzv. dnevnog pastorala?49 Istina, nastavnici imaju prilike djelovati odnosno utjecati na usvajanje novih teoloških promišljanja i preko teološko-pastoralnih tjedana i simpozija. Međutim, postavlja se pitanje koliko su toliki pastoralni tjedni utjecali na promjenu kvalitete pastve ili se ona više ravnala prema ‘drugim uhodanim parametrima’? Činjenica je da u Rijeci dobre pastoralne inicijative nisu zaži- vjele jer ponekad nije bilo dovoljno ‘sluha’ za osnovno suradničko planiranje i djelovanje. Možda će nekome pretjerano zvučati ako se kaže da je Rijeka imala ‘hrabrih pastoralnih inicijativa’, barem sedamdesetih i osamdesetih godina u suradnji Teologije i prezbiterskog vijeća,50 ali isto tako mnoge su inicijative ubrzo doživjele neuspjeh jer nije bilo dovoljno podrške da zažive ‘na dužu stazu’. Zašto se to događalo i dijelom se još uvijek događa, valjat će istražiti. Očito ne mogu više biti opravdanje burna prošlost na ovim područjima, česte povijesne i kulturološke promjene, osobito kada

Milan Bogović i M. Šimunović, te osamdesetih godina: I. Devčić, M. Žagar, I. Šporčić, J. Grbac, M. Špehar, I. Stošić, F. Velčić, I. Milovčić, A. Tamarut ml., a potom nove generacije devedesetih godina. 49 Jedan od zanimljivijih i očitijih primjera jest poziv koji je krajem kolovoza 2005. biskup Bogović uputio riječkoj Teologiji na susret u Gospiću u vidu promišljanja projekta “Crkve hrvatskih mučenika” na Udbini. 50 O tome ‘zlatnom razdoblju’, što se tiče suradnje Visoke bogoslovne škole i pojedinih biskupija, posebno Riječko-senjske, može najbolje posvjedočiti profesor E. Hoško koji je još jedini živući sudionik i kreator projekata na crti Drugog vatikanskog koncila, osobito koncepcije prezbiterskog vijeća ne samo kao savjetodavnog već i presudnoga tijela biskupije za predvođenje djelovanja Crkve. Tadašnji statut prezbiterskog vijeća predviđao je i postojanje tzv. poslovnog odbora sve- ćenika koji su zajedno s ordinarijem (zahvaljujući koncilskoj otvorenosti tadašnjega nadbiskupa dr. Viktora Burića) predlagali i izlagali aktualne teme, koje su usmjeravale stvaranje zaista ‘novog lica Crkve’. Nažalost, osamdesetih se godina utjecaj Teologije počeo smanjivati i tako umanjivati ‘sinodalni’ način u djelovanju Crkve. 370 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 je riječ o gradu Rijeci, kao i promjene biskupijskoga ustrojstva, ne- homogenost pučanstva i klera, sekularizacija i dr. Zacijelo će trebati analizirati stanje u pastoralnom kleru, odnosno zašto je u određe- nom trenutku nedostajala jača volja za koncilske iskorake u pastvi, konkretno i u pastoralu obitelji. Smatram da će se naša budućnost prelamati na pravoj ‘recepciji Koncila’? Ako je to slučaj s dijelom starijega klera koji je završio klasičnu (pretkoncilsku) i na promjene na neki način otpornu teologiju, postavlja se pitanje zašto se to do- gađalo i događa u dijelu klera srednjih i mlađih godina? Dio sveće- ničkih kandidata ili već zaređenih svećenika primljen je naknadno u biskupiju. Ovisno o tome kakav je i gdje teološki studij završio, čak - što je ozbiljan problem - bez kolegija koji su nužni za evangelizaciju ovdje i sada (posebno vjeronauk u školi, župnu katehezu i obiteljski pastoral), pitanje je koliko i kako se pastoralno inkulturirao u speci- fičnu okolinu na ovim područjima ili je, naprotiv, i nesvjesno kočio zaživljavanje novih ideja i pothvata.51 Zato se valja suočiti s ten- dencijiom ‘pukog prakticizma’ bez posebnog teološkog promišljanja nad praksom. To je puka ortodoksija (vjera kao posjed) i ortopraksa koja se iscrpljuje u sakramentalizaciji, obrednosti i manifestativnom pastoralu koji ne shvaća nužnost nove, ako ne i prve, evangelizacije. Još uvijek dijelom persistira tzv. ‘pučka teologija’ koja pogoduje procesu restauracije odnosno ‘povratka na staro’. U tom smislu i Teologija ima odgovornost da se dogodi tzv. ‘smjena’ teološke misli odnosno da se više usvoji pokoncilska i suvremena teološka misao u suočenju s izazovima vremena, a time i razvojni pomak u kontinuitetu, najprije u ‘formi mentis’ kako svećenika tako i, posebice, nekih odgovornijih pojedinaca. U protivnom, događat će se uglavnom neke ‘površinske promjene’ bez volje za korjenitije zahvate.

51 U tom smislu mogu se postaviti i neka pitanja što se tiče svećenika iz “Neokatekumenskog puta”, odnosno misijskog sjemeništa u Puli. Riječ je o neriješenom statusu njihova (programa) studija na nacionalnoj razini odnosno na razini Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te HBK, jer se s formalno-pravnog stajališta zbog valjanosti diploma prema standardima hrvatskoga visokog školstva stavlja u pitanje također i njihova služba vjeroučitelja u hrvatskoj školi. U svezi s time postavlja se pitanje koliko se, uz ostalo, studira i proučava i sva problematika vjeronauka u hrvatskom školskom sustavu kao i novih oblika župne kateheze i pastoralnih opcija u Hrvatskoj, kako Crkva danas zamišlja i planira. To vrijedi i za one svećenike koji su drugdje studirali, posebice u inozemstvu, a nisu u programu studija imali prilike za obradu nekih važnijih pitanja iz pastoralne teologije i katehetike, posebno onih koja se nužno odnose na hrvatsku situaciju. Postavlja se pitanje što može i Teologija učiniti za trajno usavršavanje odnosno primjerenu inkulturaciju tih pastoralnih djelatnika u specifičnu riječku situaciju? M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 371 Pastoralnost teologije, naime, upravo znači da ona osposobljava buduće svećenike za naviještaj evanđeoske poruke u kulturnim uvjetima svojega vremena i postavljanje pastoralnog djelovanja prema vjerodostojnom teološkom viđenju,52 a ne u povlačenju od svijeta u ‘svijet’ vlastitog duhovnog doživljavanja, ponekad bez svijesti o potrebi suočavanja s koncilski profiliranom duhovnošću, što se ponekad događa u nekim duhovnim pokretima, uz uzdizanje vlastitog iskustva na pijedestal općega kriterija u pastoralu, u čemu i projekt “Vjera i moral u Hrvatskoj” vidi posebnu opasnost.53

6.2. Suočenje s ozbiljnim problemima

Nužno je ukazati na goruće probleme s kojima se mora i Teo- logija suočiti, valja istaknuti u vrijeme i poslije studija.

6.2.1. Problem teološko-pastoralnog individualizma osobito mlađih svećenika. Trebat će konačno istražiti fenomen zašto tolika bojazan zbog novoga? Je li to samo iz razloga što se vidi da se može jednostavnije i unosnije živjeti bez velikog zalaganja, mi- nimalistički i u kolotečini, s linijom manjeg otpora ili, s druge strane, sjemenišni odgoj i ovakav teološki studij, barem kada je riječ o svećeničkim kandidatima, nisu dovoljni za osposobljavanje novih evangelizatora? S druge strane, zašto su toliko jaki utjecaji nekih pojedinaca, pa čak i struktura, koji stečeno na Teologiji brzo transpo- niraju i marginaliziraju? Za takav oblik pastorala očito nije trebalo pet/šest godina studija.54

6.2.2. Teologija pred fenomenom novog osobito gradskog pastorala, a time i brojnih novih areopaga. Svijet se naglo mijenja. Reći će današnji papa, još kao kardinal: “Promijenjeni svijet prodire već u našu sadašnjost i već je tu u određenoj mjeri. Gledamo

52 Usp. Pastores dabo vobis, str. 55. 53 Gordan ČRPIĆ-S. KUŠAR; Neki aspekti religioznosti u Hrvatskoj, u: Bogoslovska smotra, LXVI- II (1998.) 4, str. 560. 54 Na jednom je svećeničkom skupu kolega koji je imao izlaganje rekao: ‘’Neki kolege svećenici svom će kolegi sve oprostiti osim rada, osobito nekih inovacija koje je naučio na studiju. Jer kad radiš i njih izazivaš, diraš im savjest. I zato te ogovaraju.’’ 372 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 kako se taj proces nastavlja, ali ne možemo vidjeti njegov smjer, ne znamo kako će se sve završiti.”55 Ali to ne znači da trebamo stajati ‘skrštenih ruku’. U situaciji naglašenog društvenog raslojavanja, posebice u odnosu na događanja u gradskim sredinama, potrebno je duboko teološko premišljanje cjelokupne prisutnosti Crkve, a to znači i drugačijega gradskog pastorala, a ne obavljati ga na način ‘seoskog pastorala’. Nije svejedno je li to pastoral ‘vladanja’ i ‘administrira- nja’ ili služenja i evangelizacije na novim areopazima škole, kulture, zdravstva, medija, gospodarstva i dr.

6.2.3. Potreba premišljanja toliko naglašavanog permanentnog obrazovanja, u kojemu bi Teologija trebala imati sve manju ulogu.56 Valja se sjetiti dobrih vremena kada je, najviše zaslugom profesora Mile Bogovića, organizirano kapilarno permanentno obrazovanje i na međudekanatskim razinama. I Teološko-pastoralni tjedan sve manje utječe na profiliranje crkvenoga djelovanja, a većina nastavnika misli da će u novom obliku to još manje moći činiti. S druge strane, može se postaviti pitanje ‘potrošenosti’ dosa- dašnjih modela permanentnog obrazovanja. Došlo je do zasićenosti predavanjima i svojevrsnim teoretiziranjima. Potreban je pastoralni centar, s pastoralnim radionicama i materijalima i modelima rada gdje bi pastoralni djelatnici moli dobiti konkretnu pomoć, a ne samo teoriju. Ali za to treba imati dobro razrađen plan i program.

6.2.4. Izdvojeno ključno pitanje: kuda sa školovanim teolozima laicima? Nema sumnje da Teologiju u Rijeci, a onda i biskupe ove metropolije, zaokuplja jedan poseban i gorući problem: kuda sa školo- 55 J. RATZINGER, Sol zemlje..., str. 227. 56 Činjenica je da je Teologija dugi niz godina organizirala vrlo dobre Teološko-pastoralne tjedne, s vrlo izazovnim temama. Međutim, posljednjih se godina rapidno smanjivao broj svećenika na tim tjednima. Je li to i stoga što se vidjelo da se ‘na terenu’ može vrlo dobro proći i bez velikih pomaka, tim više što slabo djeluju tzv. kontrolni mehanizmi. I jednako će proći, na biskupijskim strukturama, bez obzira na intenzitet i kvalitetu rada. Godine 2006. biskupi su predložili skraćiva- nje trajanja TPT-a na jedan dan, s time da se on nastavi odvijati po pojedinim biskupijama na tzv. ciljanim skupovima koji bi aktualizirali osnovne teme jednodnevnoga TPT-a. Međutim, bez dobre organizacije odnosno koordinacije ni to neće imati nekog posebnog rezultata, pogotovo ako se barem u jedan od godišnjih skupova ne uključe zauzetiji vjernici laici koje se isključilo s jednod- nevnog TPT-a koji organizira Teologija, a što je većina profesora shvatila kao znatan nedostatak. M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 373 vanim diplomiranim teolozima laicima? Svojedobno je, govoreći o profilima za koje studij teologije treba osposobljavati profesor Ivan Devčić, današnji riječki nadbiskup, izrazio misao koja je sve pri- sutnija i u posljednje vrijeme: “Odgovor na to je vrlo kompleksan i pretpostavlja postojanje jasnih pastoralnih vizija za danas, a još više za sutra. A slijedom mnogih pokazatelja dade se zaključiti da takvih vizija u nas još nema. Stoga se, ne bez razloga, stječe dojam da na- šoj Crkvi nedostaje ambicioznosti, odnosno da ona ne želi zauzeti mjesto u društvu koje joj se nudi. Od posebnog je značenja služba teologa kao savjetnika i promicatelja boljih međuljudskih odnosa, a time i učinkovitosti svih pothvata u suvremenom poduzetništvu. A i u samoj Crkvi postoje nepokriveni prostori, nema npr. službe pastoralnog asistenta i stalnih đakona, iako bi to i štošta drugo bilo potrebno.”57 Postavlja se pitanje što se od tada do danas promijenilo i pomaklo? Činjenica je također da u Crkvi, posebno u pastoralu, još uvijek nema dovoljne koncilske otvorenosti za kooperativno dušobriž- ništvo, usprkos činjenici da nema prave budućnosti bez uključivanja teološki educiranih laika u svojstvu pastoralnih asistenata.58 Krajnje je vrijeme da se shvati, u teoriji i praksi, kako i neke laičke služ- be spadaju u crkvene službe, pogotovo kada je na djelu, osobito na ovim prostorima, pomanjkanje klera. Kada se to shvati, bit će lakše riješiti i financijska pitanja pri upošljavanju laika, imajući na pameti da laici kao pastoralni asistenti mogu obavljati velik dio pastoralnih zadataka. S druge strane, što se tiče upošljavanja laika teologa kao vjero- učitelja, osnovne i srednje škole sve su popunjenije, stoga su mnogi diplomirani teolozi na muci kako će se zaposliti. To je izazov i za Crkvu i društvo i valja razmišljati o preustroju studija, počevši od najviših crkvenih razina. S druge strane, ako su svećenički kandidati i laici zajedno studirali, vidi li se u dovoljnoj mjeri u praksi toliko

57 I. DEVČIĆ, Kamo ide visoko crkveno školstvo, u: Zvona , 1997/5, str. 8. 58 Dovoljan je primjer i pokušaj osnovnog školovanja nekih postojećih ili potencijalnih župnih suradnika na Školi za župne animatore (što je pokrenula katedra pastoralne teologije u suradnji s ka- tehetskim uredima pojedinih biskupija) da se temeljitije posvete župnom obiteljskom, liturgijskom i katehetskom pastoralu. Hoće li to biti još jedna od promašenih šansi? 374 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 naglašavana suradnja ili, naprotiv, laik i dalje ostaje u podređenom položaju kao ‘teolog drugoga reda’, koji može pružiti neku manju uslugu ako bude zamoljen, ali nikako sudjelovati u koncipiranju pastve, pogotovo ne u nekoj crkvenoj službi npr. pastoralnog asistenta, župnog animatora ili još uvijek neuvedenog trajnog đakonata? Gdje su završili toliki diplomirani teolozi koji nisu vjeroučitelji u školi? Koja korist od tolikih godina studija što se tiče stvaranja novog lica Crkve i župne zajednice? Zacijelo će se prethodno morati dogoditi svojevrsna ‘prementalizacija’ kako svećenika tako i samih laika, odnosno drugačije poimanje uloge kršćanina danas, drugačija ‘lica’ župne zajednice i Crkve kao takve, u kojoj se dogodio zastoj u pre- vladavanju njezine naglašene ‘dvodijelnosti’ (kler-laici) kao i ‘kleri- kaliziranoga’ pastorala. Nema sumnje da se crkvena učilišta nalaze pred zadatkom te- meljitijega preustroja u promijenjenim prilikama. To se odnosi na neke nove sadržaje odnosno kolegije, kako za one koji se spremaju za svećeništvo tako i za studente laike u vidu njihova djelovanja u svim raznim i novim područjima društvenoga života. Stoga je potrebno ukazati na neka pitanja ili svojevrsne ‘muke’ koje tište Teo- logiju u Rijeci.

6.2.5. Pitanje dvopredmetnog studija

Iznesena pitanja ukazuju na nova promišljanja o preustroju studija. U svezi s time Teologija u Rijeci u aktualnoj specifičnoj situaciji još nije u cijelosti u prilici omogućiti studentima takav studij koji će ih osposobiti za neka nova zanimanja u novim ‘areopazima’. To je i stoga što nije u toj mjeri samostalna da bi mogla provoditi neke reforme bez matičnog fakulteta u Zagrebu, gdje još nije prove- dena prava rasprava, u prvom redu što se tiče budućnosti školovanih teologa laika.59 A to je upravo, kako je naglašeno, gorući problem.

59 Uključenost u KBF u Zagrebu, i preko njega u središnje Sveučilište u Hrvatskoj, donosi niz prednosti, počevši od cjelokupnog koncipiranja studija, provođenja napredovanja nastavnika, rješava- nja niza formalno-pravnih zadataka i dr., predstavlja za Teologiju u Rijeci nemale prednosti. Me- đutim, KBF ne zabrinjava činjenica pomanjkanja studenata laika i njihove budućnosti, jer za sada ima velik broj studenata i možda i neke bolje mogućnosti za njihovo upošljavanje u metropoli. Za Rijeku je to gorući problem i zato je razumljivo da se s njime mora na vrijeme suočiti. M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 375 Stoga se nije čuditi što posljednjih godina pada interes za upis spo- sobnih laika na ovaj studij.60 Upravo i zbog upošljavanja diplomiranih studenata laika u raznim društvenim institucijama, već pred desetak godina počelo se postavljati i pitanje pokretanja tzv. dvopredmetnog studija ili u svezi s time uspostava nekog specijaliziranog instituta radi laika, što bi otvorilo daleko šire mogućnosti djelovanja osposobljenih vjernika laika u društvu, osobito u školstvu. Stoga bi od velike važnosti bio dvopredmetni studij. Konkretno, to bi značilo da uz postojeći studij 0+5 (studij A) za buduće svećenike i one koji žele dalje napredovati u teološkoj znanosti bude i studij 3+2 (studij B), koji bi pružao solidnu temeljnu teološku formaciju, uz formaciju u nekim drugim humanističkim i društvenim predmetima. Prednost je u tome što bi se studentima laicima omogućilo da uz teologiju, koja im omogućuje predavanje vjeronauka u školi, budu osposobljeni i u nekom drugom predmetu, kao npr. hrvatskom jeziku i književnosti, povijesti, peda- gogiji, informatici i dr., kako bi lakše došli do zaposlenja, posebice onda ako im satnica vjeronauka nije dosta za puno radno vrijeme ili ako više ne bi bili u stanju predavati vjeronauk. Očito to se ne može provesti bez povezivanja s Riječkim sveučilištem, odnosno podiza- njem Teologije na razinu fakulteta, o čemu se posljednjih godina sve više govori. 61 I među nastavnicima, a pogotovo među studentima, vlada uvjerenje da bi ovakav pothvat bio specifičan i na razini Crkve u Hrvat- skoj. Radilo bi se ne samo o uspostavi još jednog teološkog fakulteta, sa skoro identičnim programom, već bi se otvorila mogućnost i za širi interdisciplinarni studij. To bi za riječko crkveno učilište otvorilo daleko veću mogućnost plodnijeg dijaloga s ljudima iz znanstvenih krugova i kulture uopće, odnosno uspješnija evangelizacija javnosti, posebice svijeta znanosti i kulture, i to u situaciji gdje još uvijek postoje ideologizirani ostaci negdašnjeg komunističkog sustava, danas

60 Riječku teologiju, uz ostalo, zabrinjava i činjenica ‘osipanja’ studenata laika, pogotovo s područja grada Rijeke, čemu doprinosi i besperspektivnost njihova studija što se tiče mogućeg zaposlenja, osim kao vjeroučitelji. A mjesta u školama uglavnom su popunjena. 61 Taj je razgovor u više navrata pokretao nadbiskup mons. I. Devčić, što je prihvatilo Vijeće Teolo- gije kao jednu od glavnih točaka svojih rasprava, u čemu se posebno založio prof. dr. Josip Grbac, inače posebno osjetljiv na uključivanje laika, osim u Crkvi, u razne društvene segmente. 376 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 s ‘licem’ ne manje problematičnog liberalizma, a sve u pravcu i umanjivanja marginaliziranja utjecaja Crkve u promociji humanističkih vrijednosti i općega dobra. Ovdje valja dodati riječi I. Devčića koji je svojedobno, govoreći o stvaranju jedinstvene koncepcije visokih teoloških učilišta za cijelo nacionalno područje, naglasio da valja procijeniti koliko nam učilišta uopće trebaju i moraju li sva biti sve- učilišnog tipa ili bi se neki studiji mogli pretvoriti u veleučilišta, što, kako reče, “ne zapinje zbog državnih vlasti, koje više-manje svoj dio obveza spram crkvenoga školstva ispunjavaju, nego prvenstveno s razloga unutarcrkvenog nesnalaženja u novonastaloj situaciji.”62 Na- spram aktualne uniformnosti zacijelo će se na hrvatskoj razini početi razmišljati i o drugačijem profiliranju teoloških fakulteta, odnosno o nekim specijalizacijama koje odgovaraju potrebama pojedine regije i Crkve u cjelini. Međutim, kako sada stvari stoje, ne naziru se neka pozitivna rješenja jer ona traže jaču smjelost i orgniziranost kako na razini Riječke metropolije, domovinske Crkve tako i nadležnih vatikanskih kongregacija. U isto vrijeme valja voditi računa da se volja koja ‘danas’ postoji za nekim radikalnijim promjenama ‘sutra’ može izgubiti i opet će se moći zabilježiti jedna promašena šansa.

6.2.6. Potreba stvaranja istinske fakultetske zajednice i crkveno-duhovno-vjerničkog profiliranja studenata laika. Postaje sve očitije da “fakultet nije samo obrazovna nego i odgojna zajednica. Studenti na crkvenom učilištu s pravom očekuju da im se omo- gući adekvatna asistencija u rastu odnosno u sve dubljem usvajanju ljudskih i kršćanskih vrijednosti ne samo kroz predavanja već i kroz razne studentske aktivnosti, a posebice kroz duhovno vodstvo.”63 Stoga nije svejedno koliko se osposobljavaju da duhovno napreduju, da već sada više sudjeluju u životu župnih zajednica, da budu preobrazbeni kvasac sredina u kojima žive.64

62 I. DEVČIĆ, Kamo ide..., cit. čl., str. 8. 63 M. ŠIMUNOVIĆ, Vodič kroz fakultetski studij (ak. god. 2006./2007.), Teologija u Rijeci, Rijeka, 2006., str. 67. 64 Valja otvoreno ukazati na činjenicu da od početka uključivanja laika u studij teologije nije bilo dovoljne suglasnosti što se tiče brige za duhovno profiliranje studenata laika. Neki su nastavnici smatrali da su oni samo u službi stručnog obrazovanja i da se za pitanje njihova vjerničkog odgoja trebaju brinuti drugi, konkretno župnici. Drugi su smatrali da im se treba pružiti duhovna asisten- M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 377 6.2.7. Nužno promišljanje o boljem približavanju Teologije ‘terenu’.65 S obzirom na prethodno spomenutu ‘marginalizaciju teologije’ ukazuje se hitna potreba rasprave o tome kako će teologija odnosno glas teologa kao stručnjaka zahvatiti razne kategorije kršćana i građana, tj. kako će biti prisutniji u raznim društvenim segmentima. Neki misli da se teolozi moraju na neki način ‘agresivnije’ pozitivno nametnuti, osobito u medijima. Ni hvalevrijedna inicijativa Kulturne tribine još uvijek nije uspjela zahvatiti neke relevatnije slojeve. Na njoj se okuplja uglavnom starija i druga populacija, koja nema više značajnijega utjecaja. S druge strane, mnoge relevantne institucije i osobe na društvenoj razini nisu pravo upoznate s teološkim studijem odnosno ne znaju za ‘koristi’ koje bi od njega odnosno njegovih diplomiranih teologa mogli imati.66 U tom smislu potrebni su neki pothvati Teologije u nadi da njezini aktualni diplomirani teolozi više naiđu na ‘otvorena vrata’ i kod mogućeg zaposlenja u raznim institucijama društvenog i kulturnog života. U isto vrijeme, teološko promišljanje nije privilegij samo onih koji predaju ili studiraju na Teologiji već ono treba ‘sići u praksu’, barem među školovane vjernike laike koji će ne samo ‘pratiti’ teološku literaturu već na temelju određenih saznanja djelovati.67 Što se tiče uže crkvene razine, počevši od svećeničkih i re- dovničkih krugova, postavlja se pitanje nije li došlo do svojevrsnog otklona od teološkog intelektualiziranja koje ne koristi konkretnoj pastvi, što pokazuje i činjenica da su teolozi sve manje ‘spiritus movens’ u nekim događanjima. Dakako, činjenica je da je na djelu i tendencija svojevrsnog udaljavanja teorije i prakse, odnosno pomanjkanja sluha za teološka promišljanja u vidu drugačijega pastorala, osobito u gradskoj sredini. Nužno je, stoga, postaviti pitanje dijaloga

cija i u tom je smislu usmjeravana služba pomoćnika predstojnika za studente. 65 U tom je smislu i pisac ovih redaka, kao predstojnik Teologije (ak. god. 2005./2006.), najavio inicijativu ‘Prijatelja Teologije’, preko koje bi se na organiziraniji način pristupilo upoznavanju svih slojeva s djelovanjem ove ustanove. Međutim, ona nije zaživjela jer za to nije bilo prave spremnosti više čimbenika. 66 Može se reći da ni sama Teologija nije dovoljno učinila za promidžbu svoga programa studija. Postavlja se pitanje zašto je u posljednje vrijeme slab odaziv maturanata iz gimnazija, posebice iz Pazinskog kolegija i Salezijanske klasične gimnazije u Rijeci. 67 Bila je ohrabrujuća činjenica da su neki laici sedamdesetih i osamdesetih godina više pokazivali zanimanja za suvremenu teološku literaturu, kao npr. časopis ‘Svesci’, i bili sposobni sudjelovati u teološkim raspravama, osobito oni okupljeni oko projekta “Synaxis” u Rijeci. 378 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 odnosno drugačijega suodnosa teorije i prakse, teologije i ‘terena’, jer se posljednjih godina počeo događati ‘tihi razlaz’ Teologije, odnosno novijih teoloških promišljanja i prakse, što je pogodovalo nekim novim, pa i restauratorskim procesima. Teologija obvezno mora razmotriti to pitanje i naći načina za primjereniji dijalog s pastoralnim klerom.68 Dakako, tu je i problem zauzetosti fakultetskih nastavnika jer se od njih, što se tiče napredovanja, danas sve više traži. Dok to nekad na crkvenom učilištu nije bio problem, bez neke veće muke odnosno ažuriranja moglo se godinama biti profesorom, jer nije bilo ni sustava napredovanja, danas to više nije moguće.

6.2.8. Nužnost većega dosluha Teologije, ili barem nekih njenih djelatnika, i nekih relevantnih čimbenika radi strateškog dogovora na ovim prostorima da se vidi koje su i kakve reforme potrebne i moguće s postojećim snagama, koje su pozvane baviti se znanstveno-teološkim radom, a s druge strane udovoljavati potrebama redovitoga pastorala. Neće li se još više trebati dati povjerenje sposobnijim laicima, ciljano ih školovati da mogu preuzeti neke odgovornije službe u Crkvi? Tu svakako spada i stimuliranje svećeni- ka i laika kao teologa znanstvenika.69 Ovdje prvenstveno mislim na teologe laike. Naime, “iako je cilj svakog studija formirati osobe od znanosti, ovdje teološke, stvarnost ipak pokazuje da se tek rijetki stvarno bave teološkom znanošću u vidu daljnjeg produbljivanja, te pisanjem. Onima rjeđima trebalo bi omogućiti da se teološkom zna- nošću stvarno bave i budu oni koji bdiju u vrijednosnim društvenim procesima i senzibiliziraju sve nas svojim vizionarskim pogledima, dubljim uvidima u stvarnost i upozoravaju na ‘zastranjenja’. I Crkvi

68 U tom pravcu postoje razmišljanja da bi trebalo ići za osnivanjem posebnog biskupijskog (ili metropolitanskog) pastoralnog centra ili instituta koji se bi više posvetio ‘prevođenju’ teološke misli i zahtjeva crkvenih dokumenata u konkretnu pastoralnu praksu i u razne društvene segmente. Potrebna je konkretnija asistencija pastoralnim djelatnicima ne samo održavanjem tečajeva (i teoretiziranjem) već i omogućavanjem uključivanja u tzv. pastoralne radionice, da mogu dobiti konkretne radne materijale i dr., tim više što nisu svi kadri sami nositi se s tolikim potrebama pluriformne pastve. 69 Činjenica je da se rijetki studenti uključuju u vrlo dobro organiziran poslijediplomski znanstveni studij na KBF-u u Zagrebu. Zacijelo nisu dovoljno informirani i stimulirani ne samo kako bi bili predavači na teološkom učilištu već i voditelji raznih pastoralnih i drugih (društvenih) projekata. Što se svećenika tiče, osobno mislim da bi u svakom dekanatu trebao biti jedan specijalizirani svećenik (barem s naslovom magistra). M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 379 i društvu su zasigurno dobrodošli takvi profili osoba koje su u stanju promišljanja o Bogu i svim ljudskim pitanjima držati prisutnim u svim društvenim obzorima i dijalogizirati.”70 Stvarnost, naime, govori o njihovoj zabrinjavajućoj odsutnosti u profiliranju crkvene strategije, počevši od raznih vijeća i povjerenstava do prisutnosti u nekim crkvenim zbivanjima, a to je velika šteta za Crkvu.71

7. Zaključak

Zaključno se može ustvrditi da je Teologija u Rijeci kao visokoznanstvena ustanova, sa svojim profesorima, odigrala značajnu ulogu u životu Crkve i društva na ovim prostorima, često u situaciji i uvjetima koji nisu favorizirali znanstveno teološko promišljanje u službi stvaranja ‘novog lica’ Crkve kao i usmjerenja društva na bazi autentičnih vrijednosti s kršćanskim korijenima. Dakako, vrijeme neumoljivo postavlja nova pitanja i donosi nove izazove pred kojima se ne mogu ‘zatvarati oči’ i funkcionirati prema ustaljenim parametrima. I u ovom radu postavljena pitanja mogu biti poticajem za odgovornije ponašanje svih, posebice onih odgovornijih, u odnosu na budućnost ove ustanove. U tom smislu, u obliku sinteze nužno je ukazati na potrebu: - da teološka učilišta, posebice Teologija u Rijeci, ne prestanu tragati za takvim profiliranjem koje će biti u stanju odgovoriti na suvremene izazove i djelovanje Crkve na novim ‘areopazima’. U toj je reformi bitno na poseban način misliti na studente laike kojima treba pružiti priliku za primjerenije obrazovanje i u nekim drugim humanističkim i društvenim predmetima, to znači adekvatnu pripremu za razne druge službe u društvu kao i za službu nastavnika u drugim predmetima osim u vjeronauku u školi. Stoga će trebati, uz sve postojeće nerazumijevanje, nastaviti razmišljanja o načinu ostvarenja toga cilja, bilo u okviru sponzoriranoga Instituta reli-

70 P. ARAČIĆ, G. ČRPIĆ, K. NIKODEM, Postkomunistički horizonti. Obrisi sustava vrijednosti i religijskih orijentacija u deset postkomunističkih zemalja, Teologija u Đakovu, Đakov, 2003., str. 222. 71 Činjenica je da često imaju ‘glavnu riječ’ laici i laikinje koji nemaju teološku naobrazbu, osobito dio njih u starijoj dobi, a koji se znaju nametnuti, zauzeti ‘prve redove’ i biti ‘vjerni’, što i nesvjesno udaljava školovane teologe laike. A ako se i uključe, oni znaju da moraju ‘biti na liniji’, odnosno tako nastupati odnosno govoriti da to odgovara određenom crkvenom ‘establishmentu’. 380 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 gioznih znanosti, ili nekog adekvatnijega naziva, bilo uz redoviti teološki studij (0+5) i ‘studija B’ (3+2), odnosno dvopredmetnog studija, kako bi se laici mogli potpunije i trajnije integrirati u odgojni i obrazovni sustav našega društva, što nužno otvara pitanje uzdizanja Teologije na razinu samostalnoga fakulteta u okviru Ri- ječkog sveučilišta. U isto vrijeme nužno je odgovornije promišlja- nje, bez obzira na neke nedorečenosti i teškoće, i o uključivanju teologa laika u neke pastoralne službe u župnoj zajednici, dakako i uz mogućnost zaposlenja; - da se učini sve kako bi se, ovdje ili u inozemstvu, pripremao potreban znanstveno-nastavnički kadar te da i biskupi vode dovoljno računa da mjera, inače potrebnog određenog pastoralnog djelovanja nastavnika prezbitera, bude što kompatibilnija s profesorskom službom kako se ne bi poremetilo njihovo napredovanje u znanstveno-nastavnim zvanjima. U isto je vrijeme nužno da se barem dijelu profesora, nositelja temeljnih katedri, odnosno onih koji mogu bolje provesti neke projekte, omogući da im profesor- ska služba bude skoro jedini ili svakako primaran zadatak, kako bi timski mogli provesti potrebne reforme studija i učiniti da Teolo- gija preko nekih svojih inicijativa, kao što su simpoziji, teološko- pastoralni tjedni, kulturne tribine i osobito Riječki teološki časopis i uključivanje u znanstveno-istraživačke projekte, bude respektabilan čimbenik u podizanju kvalitete djelovanja Crkve i društvenoga života, posebice na području školstva, kulture, socijalnog djelovanja, poduzetništva, gospodarstva, politike i dr., a ne da ostane na rubu društvenih zbivanja; - da se osiguraju takvi uvjeti, bilo u sadašnjim bilo u novim okolnostima,72 da Teologija kao ustanova bude samostalnija i što se tiče adekvatnije financijske podrške kako bi mogla provoditi postojeće i nove pothvate.

Ova se pitanja ne rješavaju samo teoretiziranjem na simpozijima već ciljanim udruženim snagama svih najodgovornijih klerika

72 Teologiji se otvaraju nove i kvalitetnije mogućnosti za djelovanje nakon što se u dogledno vrijeme preseli u susjednu zgradu Filozofskog fakulteta u Rijeci. To će biti svojevrsna prekretnica u djelovanju Teologije, na što se treba dobro pripremiti kako bi se iskoristile prilike koje se pružaju. M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str. 347 - 382 381 i laika i Teologije kao visokoznanstvene ustanove, za što je vrijeme sazrelo, samo da ne bi nepovratno prošlo. Djelovanje, naime, nema perspektive ako sve snage i strukture, kao što su ordinarijati, župe, sjemenište i Teologija, nisu dovoljno udružene odnosno ako nema temeljne koordinacije, dakako u poštivanju kompetencija. Jer nije svejedno hoće li se teologija kao znanost, a time i visokoznanstvena ustanova, pomiriti da živi na uhodanim trasama, odnosno da ‘preživ- ljava’, ili će osluškivati potrebe vremena i na njih dati konkretan odgovor. Teologija je bila i mora ostati za Rijeku i šire metropolitansko područje od presudnoga značenja. 382 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 THEOLOGY AS AN INSTITUTION AND AS A STUDY BETWEEN HERITAGE AND FUTURE With a view to Theology in Rijeka

Summary:

After the Second Vatican Council, the science of theology met, regarding its place and role within the Church and society, with the task of real “catarsa” as “ad intra” so “ad extra” on the line of “aggior- namento” of the complete reflection and changing Church activity in the contemporary world. This institution passed through all this also; firstly as Seminary High school from 1966, then as Catholic theology and finally (1995) as Theology in Rijeka – Regional study of KBF University in Zagreb, a historical successor of the Philosophical- seminary school, in Senj, celebrating their 200th anniversary (1806- 2006). It should be mentioned that, regardless of many difficulties, it has always been “in step with”, and followed the council theology, thanks also to a great number of excellent professors. Many changes have taken place in the post council period and especially during democratic changes in the nineties as for understanding of theology, its content and role, personage and role of teachers and students, especially when laymen might have been included. Namely, many challenges of the time should have been answered. Keeping in mind considerable achievements of this Institution, the author points out brave steps taken forward in facing some prob- lems and restructuring necessities, that firstly apply to study reform, then to a more responsible approach to preparation and choice of teachers, but also to new positioning of theology as science and education, especially in the latest situation of a certain marginalisation of theological thought in respect to transformation of ecclesiastical and social practice. Thinking about the future the author presents questions that need answers, especially regarding place and role of educated laymen. Key words: High seminary school, seminaries, laymen, The- ology in Rijeka M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str. 383 - 394 383

ZNAČENJE SENJSKOGA SJEMENIŠTA U NAŠOJ CRKVI I NARODU

IZLAGANJA

Mons. Mile Bogović

BISKUPOVANJE IVANA KRSTITELJA JEŽIĆA (1789.-1833)

Mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski UDK: 322 : 262.12 JEŽIĆ, I.K. + 262.3 SENJSKO-MO- DRUŠKA “1789/1833” Izlaganje na znanstvenom skupu

Kao i u drugim krajevima pod austrijskom monarhijom, ovo je vrijeme u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj obilje- ženo valom jozefinističkih reformi. Na biskupskoj stolici nalazio se Ivan Krstitelj Ježić (1789.-1833.), biskup s najduljim biskupskim stažem. U Ivanu Krastitelju Ježiću carski je dvor vidio pogodnu osobu za provođenje temeljite crkvene reorganizacije, u čemu se nije prevario. Za vrijeme Ježićeva upravljanja područje biskupija doživjelo je brojne i velike promjene u raznim vidovima. Ono je mijenjalo i državnu i metropolitansku pripadnost, povećavalo se i dijelilo, proživjelo dokidanje redova i kaptola, doživjelo udvostru- čenje župa i osnivanje sjemeništa. Ključne riječi: Ivan Krstitelj Ježić, sjemenište, biskupija, župa, redovništvo, glagoljica.

* * *

1. Život

Ivan Krstitelj Ježić sin je Ivana i Vincencije r. Kabalin. Gimna- ziju je završio kod isusovaca u Rijeci. Njegov ujak Ivan Krstitelj Kabalin, arhiđakon ličko-krbavski, a od 1773. do 1782. senjsko-mo- 384 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 druški biskup, omogućio mu je studij na sveučilištu u Grazu, gdje je 1771. promoviran za doktora filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen u Beču 1769. Prva mu je svećenička služba bila kapelan u Ličkom Novom. Potom je premješten u rodno mjesto Novi Vino- dolski gdje je 1773. postao župnikom i kanonikom, a 1782. postaje modruški arhiđakon. Nakon ujakove smrti pomaže u upravi starom biskupu Piccardiju kojemu je 18. I. 1788. dodijeljen za pomoćnog biskupa s pravom nasljedstva. Kad je Piccardi ubrzo umro, 13. IX. 1789. postaje Ježić rezidencijalnim biskupom. Njegov prethodnik Aldrago Piccardi zadnji je pićanski biskup, a u Senj je došao najviše zato da se može ostvariti planirano dokidanje Pićanske biskupije, jer je u međuvremenu biskupska stolica u Senju ostala prazna. Još za Piccardijeva života postaje Ježić koadjutor s pravom nasljedstva, a 1789. preuzima samostalno upravu obiju biskupija i upravljat će njima 44 godine. Njegov životopisac Mate Cvetko kaže da je bio čvr- ste tjelesne konstrukcije i nikada nije ozbiljno bolovao. Nenadana bolest (febris catar alis gastrica nervosa) svali ga za pet dana u grob. Bilo je to 6. svibnja 1833. Pokopan je u novljanskoj katedrali.

2. Otvaranje sjemeništa

Ježićev biskupski staž najduži je od svih biskupa senjskih i modruških ili krbavskih. Bio je veoma učen i radin. Cijelu je biskupiju obišao pet puta i o tome ostavio vrijedne zapise koji se nalaze u Biskupskom arhivu u Senju i u Tajnom vatikanskom arhivu. Ukidanjem isusovaca i pavlina doživjelo je tešku krizu sveuku- pno školstvo na cijelom području, jer osim riječke i senjske gimnazije postojale su još samo pučke škole. U Rijeci su senjski biskupi kod isusovaca školovali glavninu svojih svećeničkih kandidata.

BOGOVIĆ, Mile: Najduži biskupski staž - Ivan Krstitelj Ježić, Zvona, XXI (Rijeka, 1983.), 1, str. 5. CVETKO, Mate: Ivan Krstitelj Ježić, Službeni vjesnik biskupije senjske i modruške ili krbavske, 1929/1, str. 37-41. Vidi također: Manojlo SLADOVIĆ: Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst, 1856., str. 124-125, 290. Senjsko-modruška ili krbavska biskupija: izvješća biskupa Svetoj Stolici 1602.-1919., Hrvatski dr- žavni arhiv: Monumenta croatica vaticana – posebna izdanja 6, priredio Mile Bogović, Kršćanska sadašnjost: Croatica christiana – Fontes, Zagreb, 2003., str. 254-287. M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str. 383 - 394 385 Biskup Ježić doista je zdušno radio na otvaranju sjemeništa. Imao je nakon ukidanja isusovačkog teološko-filozofskog učilišta u Rijeci prigodu slati studente izvan biskupije, najprije u Peštu, gdje je 1784. otvoreno centralno sjemenište, a potom i u Zagreb, kamo je 1790. vraćeno sjemenište. No osnivanjem novih župa bilo je potrebno više svećenika, a njih je bilo sve manje jer se mnogi od onih koji su otišli u Peštu ili poslije u Zagreb nisu vraćali u siromašnu biskupiju nego su ostajali vani, najviše u Zagrebačkoj i Đakovač- koj biskupiji. Ježić je tada pokušao pripremati svećeničke kandidate privatno u polupraznom franjevačkom samostanu u Senju, ali se to pokazalo dosta teško. U to vrijeme bilježimo dolazak većeg broja krčkih svećenika “glagoljaša”, tj. koji nemaju neke priznate latinske škole nego su svoje školovanje završili kod starijeg svećenika. U dogovoru s državnim vlastima, kad je vojska napustila senjski samostan, Ježić je tražio da se on ustupi za sjemenište, a da se franjevcima da druga zgrada za samostan. Kao mogućnost bila je obližnja kuća obitelji Portner. Franjevci su jedno vrijeme stanovali u privatnoj kući jer se od njih tražilo da predaju na gimnaziji nakon ukidanja pavlinskog reda 1786. godine. Natezanje oko toga potrajalo je dosta dugo, dok konačno franjevci nisu 1802. otišli na Trsat. Go- voreno je da je to privremeni odlazak dok se pitanje njihova smje- štaja ne riješi, ali se oni više nisu vratili u Senj. Vlada je u početku predložila za sjemenište isusovački kolegij u Rijeci, što u Senju nisu smatrali uputnim. Franjevci su insistirali da se za sjemenište upotrijebi dokinuti pavlinski samostan sa školskim prostorijama. Sjemenište je ustrojeno u smislu zakona 1804., kojim je od strane države reguliran red u sjemeništima. Bogoslovno učilište ta- kođer je ustrojeno prema zakonu od 2. kolovoza 1803., tj. kao če- tverogodišnji studij s četiri profesora, kao i svi zavodi takve vrste u austrijskoj monarhiji. Sama sjemeništa uspostavljeno je dopisom Namjesničkog vijeća od 23. studenoga 1804., a redovna nastava po-

Povodom 50. obljetnice otvaranja sjemeništa i teološkog učilišta u Rijeci, održan je ondje i znanstveni skup na kojemu je obrađena cjelokupna visokoškolska nastava na području tadašnje Ri- ječko-senjske metropolije. Radovi su objavljeni u zborniku Visoko školstvo na području Riječko- senjske metropolije (uredio Mile Bogović), Rijeka – Zagreb, 1999. U prvom je dijelu obrađena povijest senjskog sjemeništa, što je objavljeno kao posebna knjiga pod naslovom: Povijest vi- sokoškolske izobrazbe u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj do 1940. godine, Senj, 1999., str. 227. 386 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 čela je s akademskom godinom 1806/07. Dne 4. rujna izdana je naredba bogoslovima u Sombatelju da se uključe u senjsko sjemenište. Broj studenata kretao se između 20 i 30. Kao za poglavare i profesore, tako je država davala i za uzdržavanje bogoslova. U početku je taj izdatak iznosio 13.548 forinti, u kojim se okvirima kretao izdatak države i poslije. Na staru godinu 1810. sjemenište je zahvatio po- žar, tako da je tek 1816. bilo sposobno, nakon obnove, primiti nove studente. U međuvremenu je Ježić poučavao svećeničke kandidate privatno u Senju i Novom, a poticao je i istaknutije svećenike da isto rade u svojim župnim uredima. Dakako da je neke slao na studij u inozemstvo. Ukidanjem pavlinskog reda 1786. došla je u krizu i senjska gimnazija. Ježić se svojski trudio da ona nastavi s djelovanjem i na sve je strane tražio učiteljski kadar za nju. U tom je radu imao samo djelomičnog uspjeha. Gimnaziju će obnoviti 1839. njegov nasljednik Ožegović.

3. Ustrojstvo biskupija

Senjski je kaptol tražio ne samo ukidanje zbornih kaptola u Modruškoj biskupiji nego i katedralnog modruškog, jer je insistirao na postojanju samo jedne biskupije, a prema tome i jednog stolnog kaptola, onoga u Senju. U drugoj polovini 18. stoljeća bilježimo također stalna nastojanja senjskog kaptola da za cijelo područje postoji samo jedan ge- neralni vikar i jedan kapitularni vikar. To znači i jedan katedralni kaptol, ustvari jedna biskupija. To im je na trenutak i uspjelo, jer je car i kralj Josip II. 28. XII. 1781. inkorporirao modruški teritorij u Senjsku biskupiju, dokinuvši i sam naziv Modruška ili Krbavska biskupija. Taj patent nije bio proveden, a 13. siječnja 1789. sam ga je car povukao. Senjski kaptol nije mirovao i Ježićev dugi episkopat bio je opterećen stalnim sporovima s njime. Naime, Ježić je bio s po- dručja Modruške biskupije i nastojao je osigurati i biskupiji i njenom kaptolu jednakopravnost sa Senjom. Mirom u Schönbrunnu 1809. izgubila je Austrija krajeve od Save do mora. Te je krajeve Napoleon priključio “Ilirskim pokra- M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str. 383 - 394 387 jinama”. Tako su se biskupije Senjska i Modruška našle pod francuskom vlašću. Ježić se u novim prilikama dobro snašao. Bio je osobno prijatelj generala Marmonta i slovio je kao frankofil. Tadanji zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, naprotiv, odlučni je pro- tivnik Francuza. To je Napoleonu bio još jedan motiv da je senjskom biskupu 15. travnja 1811. dan na upravu i dio Zagrebačke biskupije koji je došao pod francusku vlast, ali do realizacije tog dekreta francuske vlasti nije došlo, jer su pregovori o provedbi dekreta trajali koliko i francuska vlast. No, prije nego se ta odluka provela u djelo, Francuzi su se morali povući, a time su se i granice biskupija Senjske i Modruške povukle u prijašnje okvire. Za vrijeme francuske uprave ostalo je područje biskupija jednako podijeljeno na civilni i vojni dio. Građansku Hrvatsku južno od Save priključio je car Franjo I. 1816. svojim nasljednim zemljama, nakanivši u njima provesti temeljitu civilnu i crkvenu reorganizaciju. Planirao je uspostaviti samostalnu Modrušku biskupiju sa sijelom u Rijeci. Ježić se složio s tim planom, tim radije što je i to išlo u prilog njegovoj tezi da je Mo- druška biskupija stvarno posebna biskupija, odijeljena od Senjske. Inače je naizmjence stolovao u Senju i Novom. U Novom si je sagradio i posebnu rezidenciju. Odlaskom Francuza, car Franjo civilni dio biskupije uključuje “Kraljevini Iliriji” koju priključuje svojim nasljednim zemljama. Tada nastaje plan da se Modruška biskupija odvoji od Senjske i da joj se sjedište premjesti u Rijeku. Već je bilo izrađeno detaljno razgraničenje, a i biskup Ježić se s njime složio, ali kad je car morao 1822. vratiti taj dio ponovno pod Hrvatski sabor i bana, odustalo se od ideje o biskupiji u Rijeci. Nakon toga nije više bio zainteresiran za crkvenu reorganizaciju spomenutog područja. Tako se u buli “Locum beati Petri” iz 1828., kojom je izvršena regulacija biskupija, Rijeka i ne spominje. Ježićeva će se želja donekle ispuniti, jer će papa Grgur XVI. bulom “Apostolici nostri muneris” 1833.presuditi da je Modruška RAČKI, Andrija: Crkvene reforme francuske vlade u Senjsko-modruškoj biskupiji (1809-1813), Bogoslovska smotra, I (Zagreb, 1910.), str. 339-354. (Stjepan ANTOLJAK, Katoličke župe u francuskoj Hrvatskoj godine 1811., Croatia sacra 17-18, str. 104-120). Modrussiensis - Memoria huius episcopatus, 1808. Archivio segreto vaticano: - Nunziatura di Vienna, Processi dei vescovi ed abbati, n. 676. str. 61 (folio). 388 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 biskupija stvarno odijeljena i različita od Senjske i da ima svoje utvr- đene granice. Što se pak tiče granica koje je papa odredio, Ježić nije mogao biti zadovoljan jer je, prema toj buli, od Modruške biskupije oduzet ličko-krbavski arhiđakonat i pripojen Senjskoj. Dogodilo se, dakle, da je i nekadanje sjedište Krbavske biskupije ostalo izvan njezinih granica. U državnopravnom pogledu, u 18. stoljeću sjeverozapadno je područje pripadalo civilnoj Hrvatskoj, a jugoistočno tzv. Vojnoj krajini. Područje Vojne krajine, koja se protezala kroz Hrvatsku u Slavoniju, bilo je neposredno pod bečkim Ratnim vijećem, što znači da je izuzeta od vlasti Hrvatskog sabora i bana. U vojnom dijelu Senjske i Modruške biskupije bilo je dosta pravoslavnog življa, koji se naselio uz područje prema turskoj granici. Carica Marija Terezija 1776. priključila je civilnoj Hrvatskoj i grad Rijeku, koji je do tada pripadao habsburškim nasljednim zemljama. Godine 1787. i ona će biti dana na upravu senjskom biskupu. Prije toga je bila pod biskupom u Puli, a taj se grad nalazio unutar Mletačke Republike. Metropolitanska pripadnost tih dviju biskupija doživjela je ta- kođer u ovo vrijeme dosta promjena. Obje su biskupije u srednjem vijeku bile pod splitskim metropolitom. U 16. stoljeću bilježimo više intervenata ugarskog primasa u crkvena pitanja tih biskupija, a negdje oko 1600. prestaje ondje stvarna jurisdikcija splitskog metropolita i počinje onoga u Ostrogonu. Godine 1703. obje biskupije dolaze pod kaločkog metropolita. Kada je 8. ožujka 1788. osnovana Ljubljanska metropolija, postaju Senjska i Modruška sufragan- ske biskupije te metropolije, što će trajati do ukidanja te metropolije 19. kolovoza 1807. godine, nakon čega su spomenute biskupije podvrgnute neposredno Svetoj Stolici do 29. siječnja 1833., kada se ponovno vraća vlast kaločkog metropolita, dok Zagreb nije postao metropolitansko središte 1852. godine. Izmijenjene su i biskupijske granice. Rijeka je 1787. došla pod senjsko-modruškog biskupa, ali nigdje se ne kaže kojoj ona biskupiji pripada, pa će ostati svojevrstan “corpus separatum” sve od osnutka biskupije 1925. godine. Prema akvilejskoj patrijaršiji, granica je bila nejasna jer su nekim krajevima PELOZA, Makso, Razvoj crkvenopokrajinske pripadnosti senjske i krbavsko-modruške biskupije, Senjski zbornik, VI (1973. – 1975.), str. 216-260. M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str. 383 - 394 389 uz granicu upravljali senjsko-modruški svećenici (PK 2, 1788, v. 10. kolovoza), ali je to poslije riješeno tako da je područje izuzeto iz te uprave. Najveće su promjene nastale prema Osmanlijskom Carstvu. Godine 1791. mirom u Svištovu oslobođen je prostrani teritorij koji je u cijelosti pripao Senjsko-modruškoj biskupiji. Na tom područ- ju nastat će župe: Cetingrad (Vališselo), Drežnik, Vaganac, Zavalje, Borićevac.

4. Osnivanje novih župa

Početak je jozefinističkih reformi župa u vrijeme Manzadora (1764.-1782.) koji je, prije nego je postao senjsko-modruški biskup, bio carski predstavnik na pregovorima u Rimu o istoj stvari. Kada je postao senjsko-modruški biskup, bio je dobro upućen u namjere bečkog dvora i mogao ih je sa sigurnošću provoditi. U njegovo je vrijeme posebna komisija obišla sve župe i podnijela izvješće o stanju na terenu. Ona nije imala izravnu zadaću predlagati nova župska središta, ali je učinila preradnje koje će se koristiti u tom smislu. U vrijeme jozefinizma vrijedila su sljedeća pravila za osnivanje novih župa: novu župu treba osnovati ako je udaljenost naselja od župskog središta veća od sata hoda, ako je središte nepristupačno zbog brda i toka rijeka, ako u udaljenim mjestima ima više od 500 vjernika. Vrlo udaljena mjesta od župnog središta dobivala su samostalnog kapelana ako su bila i manje brojna, jer se smatralo da do svakog bolesnika treba na vrijeme doći svećenik, a ako je mjesto tako daleko da postoji opasnost da svećenik ne može stići, bio je to dovoljan razlog da se ondje postavi kapelan. Drugi je val bio 1789. kada su prema jozefinističkom ključu stvorene nove župe i kapelanije (vikarijati). Te i iduće godine uspostavljeno je 10 novih župa, a kapelanije će biti podignute na razinu župa 1807., kada je osnovano 50 novih župa.

HOŠKO, Emanuel, Biskup Pijo Manzador i preuređenje župa u Lici i Krbavi, Riječki teološki časopis, III (Rijeka, 1995.), 2, str. 269-279. Biskupski arhiv Senj, fasc. XV, br. 12. Od 1789. do 1807. osnovano je ukupno 74 novih župa. Do tada ih je ukupno bilo 53. Nakon toga pa do danas, ako se izuzme dijeljenje Rijeke na župe, na istom području osnovano je samo 8 župa. 390 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 5. Redovništvo Često se osnivanje novih župa povezuje s dokidanjem redova, bratovština i zbornih kaptola. Postoji određena veza između jednoga i drugoga. Da bi se mogla provesti regulacija župa u jozefinističkom duhu, trebalo je naći dosta sredstava, koje je dvor nalazio u imanji- ma redova, zbornih kaptola i brojnih bratovština. Time, dakako, nije rečeno kako neki redovi ne bi bili dokinuti da nije bilo osnivanja novih župa. Od redova na području spomenutih biskupija dokinuti su isusovci, pavlini i augustinci. Osim toga, dokinut je i franjevač- ki samostan u Senju. Redovničkih zajednica nije bilo mnogo pa ih mnogo nije ni dokinuto. Isusovci su dokinuti papinskom odlukom u cijeloj Katoličkoj crkvi. Oni su u Rijeci imali svoj kolegij, gimnaziju te teološko i filozofsko učilište. U Rijeci je postojao i jedini augustinski samostan na području dviju biskupija. I on je dokinut. Nekada je na tom području bilo više pavlinskih samostana. Nakon turskih osvajanja preostala su samo 3 i jedna ispostava. Sa- mostani su bili u Senju, Novom i Crikvenici, a ispostava s dva redovnika bila je u gorju Kapela, gdje je nekada bilo i do 80 redovnika. U Senju su pavlini držali gimnaziju, koja je nakon ukidanja 1786. došla u tešku krizu, tako da se nije oporavila sve do 1839. kada ju je na čvršće noge podigao biskup Mirko Ožegović. Od bratovština je ostala samo talijanska bratovština Žalosne Gospe pri crkvi sv. Vida u Rijeci.

6. Glagoljica

Tako po biskupijama Senjskoj i Modruškoj u vrijeme biskupa Ježića nalazimo dosta krčkih glagoljaša. Inače se otvoreno zauzimao za pravo glagoljanja u liturgiji. Kada je župnik u Malom Lošinju 1802. ukinuo misu na staroslavenskom jeziku10, stao je Ježić, zajedno s krčkim biskupom, u obranu glagoljice. Na području njegovih biskupija glagoljica je već

10 LJUBIĆ, Šime, Borba za glagoljicu na Lošinju, Rad JAZU, 57, Zagreb, 1881., str. 150-187 M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str. 383 - 394 391 napuštana, a u dijelove mise koji se čuju uvođen je govorni jezik. Ježić se uklapa u tu tendenciju narodnog jezika u liturgiji i 1824. objavljuje “Epistole i Evanđelja”, tzv. šćavet ili slavet, ustvari misal na hrvatskom jeziku.11 U Ježićevo vrijeme bilježimo postupno povlačenje staroslavenske liturgije i uvođenje narodnog jezika. Staroslavenski jezik s glagoljskim pismom u sv. misi bio je u uporabi u ovim biskupijama već tisuću godina. Najprije je ta praksa bila dopuštena samo u seoskim župama i crkvama, a 1248. papa Inocent IV. dopustio je to upravo senjskom biskupu Filipu. Senjska je katedrala bila jedina katedrala u katoličkom svijetu gdje svečane mise ne samo da se nisu pjevale latinski nego se nisu ni smjele pjevati na tom univerzalnom katoličkom jeziku, već samo na staroslavenskom i iz misala pisanih glagoljskim pismom. Kada je Propagandina tiskara te knjige u 17. i 18. stoljeću uskladila s jezikom ruskih liturgijskih knjiga, u biskupijama Senjskoj i Modruškoj postupno se napušta staroslavenski jezik i glagoljica i svećenici iz starih misala prepisuju tekstove na latinici i polako ih usklađuju s govornim jezikom. Ježić ne samo da nije tu praksu osporavao nego ju je podržao time što je 1824. tiskao jedan takav misal. U njemu su svi dijelovi sv. mise koji su se u misi glasno izgovarali na govornom hrvatskom jeziku. Za one dijelove koji su se govorili tiho mogao se upotrebljavati latinski ili staroslavenski misal. Slična je praksa ušla u još neke hrvatske biskupije, ali nigdje nije bila tako proširena kao u biskupijama Senjskoj i Modruškoj. Tako u tim biskupijama imamo tijekom cijelog 19. stoljeća u misi narodni jezik, što je gotovo nezamislivo prije Drugog vatikanskog sabora. Ta praksa bit će od strane Svete Stolice koncem stoljeća zabranjena i ponovno je uveden liturgijski staroslavenski jezik.

Zaključak

Vrijeme biskupa Ježića spada svakako među najznačajnije pe- riode u povijesti biskupija Senjske i Modruške. One su tada dobile svoje granice i unutarnje uređenje, a definiran je i odnos između bi- 11 Epistole i evanjelja priko svega litta po redu Missala rimskoga skupno s molitvami i blagoslovmi u jezik slovenski prinesena, u Rici 1824., LXXX+315 str. 392 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 skupije Senjske i biskupije Modruške. Metropolitanska pripadnost još se neće ustaliti, jer je tek 1852. osnovana Zagrebačka metropolija. Možemo reći da je jozefinizam ondje pokazao svu svoju efikasnost u pozitivnom i negativnom smislu, kako u prekrajanju biskupijskih granica tako i u unutarnjoj organizaciji biskupije. To je vrijeme biskupa Ježića, koji se i jozefinizmom znao okoristiti za dobro biskupija. Kratkotrajna francuska vladavina nije uspjela nametnuti neke nove institucije, ali je s njome došlo jedno novo mišljenje koje će unijeti nove poglede i na shvaćanje uloge Crkve i države ili, još bolje, na mjesto naroda u jednoj i drugoj. Biskup Ježić na čitavom je planu svojih biskupija radio na ši- renju naobrazbe i kulture i u tom je smislu na svojim prostorima vršio onu ulogu koju je u Zagrebačkoj biskupiji vršio Maksimilijan Vrhovac. Poučavao je narod u svakoj potrebi, što pokazuje i njegova brošura “Vrhu navlačenja kravokozicah”.12 Smičiklas kaže da je bio dobar prijatelj Francuske i francuski legionar. Prijateljevao je s najutjecajnijim ljudima od znanja i vlasti. Mnogo je pisao. Osim u biskupskom arhivu, njegovih dopisa i rasprava ima u Zagrebu, Beču, Budimpešti i Rimu. Nešto od toga nalazi se i u Rijeci.13 Pored toga što je bio vrlo učen, bio je i radin. Njegov episkopat nije samo naj- duži nego i najplodniji. Ne samo da su se u njegovo vrijeme dogodili mnogi važni događaji nego je i on u brojim događanjima igrao važnu ulogu. Posebno, dakako, u biskupijama Senjskoj i Modruškoj. No ono po čemu će se trajno spominjati jest otvaranje senjskog sjemeni- šta i teološkog učilišta prije dvije stotine godina.

12 Vrhu navlačenja kravokozicah, dvi u kratko beside za pobuditi svekolike oce i majke, iz nimškoga od M. Neustädtera, na Rijeci 1804., 15 str. 13 Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, Osobne i obiteljske pismohrane: Ježić, Ivan Krstitelj, Spisi 1803, 1831, svež. 1. M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str. 383 - 394 393 BISHOPING OF IVAN KRSTITELJ JEŽIĆ (1789-1833)

Summary:

A wave of Josephs’ reforms marked the period under the Au- strian monarchy as elsewhere so in the dioceses of Senj, Modruška and Krbava. The bishop with the longest service was Ivan Krstitelj Ježić (1789- 1833). The royal court recognized in Ivan Krstitelj Ježić a suitable person to carry out the radical ecclesiastical reorganiza- tion. During Ježić’s conduct, the area of dioceses passed through many notable changes from different aspects. It changed the state and metropolitan affiliation, it was increased and divided, passed through dissolution of orders and churches, and underwent the redo- ubling of parishes and establishing of seminaries. Key words: Ivan Krstitelj Ježić, seminary, diocese, parish or- der, Glagolitic alphabet 394 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str. 395 - 410 395

Enver Ljubović

HERALDIČKO ZNAKOVLJE BISKUPA IVANA KRSTITELJA JEŽIĆA

Enver Ljubović, prof., Senj UDK: 929.6 : 262.12 JEŽIĆ, I.K. (497.5 SENJ) Izlaganje na znanstvenom skupu

Autor u navedenom prilogu opisuje heraldičko znakovlje senjsko –modruškog biskupa Ivana Krstitelja Ježića koji pripada poznatoj novljanskoj plemićkoj obitelji Ježić. Novljanski Ježići, kao bogati trgovci i posjednici, dobili su plemstvo i grb 1791. od austrijskog cara Leopolda II. Biskup Ježić rođen je 1746. u Novom Vinodolskom, a umro je 1833. i pokopan u župnoj crkvi svetog Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom. Za rezidencijalnog biskupa Senjsko–modruške biskupije imenovan je 1789. i ostao je na tome položaju sve do svoje smrti. U raščetvorenom grbovnom štitu grba biskupa Ježića zastupljeni su heraldički simboli: malteški crveni križ, zlatno sidro, bijela golubica u letu i pelikan. Svi heraldički simboli na njegovim grbovima, i kamenim i obojenim, odražavaju vrijeme i trenutak u kojemu je živio biskup Ježić. Osim službenog biskupskog grba, na njegovom nadgrobnom spomeniku isklesan je biskupski grb i latinski natpis. Isti simboli isklesani su i na njegovim kamenim grbovima. Navedeno heraldičko znakovlje govori jezikom simbola i znakova te s likovnog stajališta nosi značajke umjet- ničkih stilova. Uz grbove autor u prilogu donosi i dva natpisa iz senjske katedrale, vezana uz ime i djelovanje biskupa Ježića. Ključne riječi: Ježić, grbovi, heraldika.

* * * 396 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 PLEMIĆKA OBITELJ JEŽIĆ IZ NOVOG VINODOLSKOG

Obiteljski grb obitelji Ježić iz 1791. godine (Jessich von Gesseneck ili “od Jaeenka”)

Austrijsko plemstvo obitelji Ježić podijeljeno je 1791. godine od austrijskog cara Leopolda II. Krsti Ježiću, poznatom senjskom trgovcu i počasnom konzulu grada i države Đenove i Francuske u gradu Senju. Plemstvo i grb dodijeljeno je za zasluge prigodom nabavke i prijevoza žita iz prekomorskih zemalja za vrijeme velike gladi u Primorju tijekom 1787. i 1788. godine. Prema nekim usmenim predajama, jedan od plemića Ježića sudjelovao je na poznatom saboru hrvatskih velikaša u Cetingradu 1527. godine, kada su hrvatski velikaši izabrali austrijskog cara Fer- dinanda I. Habsburškog za hrvatskog kralja, a potpis i pečat velikaša Ježića nalazi se i na povelji kojom se potvrđuje taj izbor. Ježići su vinodolska plemićka obitelj koja se, po svoj prilici, doselila iz Dal-

Grb je objavljen u grbovniku: Megerle von MUHLFELD I. G., Osterreichisches Adelslexikon 1701.-1820. U obiteljskoj usmenoj tradiciji vezanoj za Ježiće postoji i podatak da je jedan član ove obitelji sudjelovao kao hrvatski plemić na saboru u Cetingradu 1527., kada su hrvatski plemići izabrali za svoga kralja Ferdinanda I. iz dinastije Habsburg. Dakako, ovaj podatak ne možemo smatrati vjerodostojnim jer nemamo nikakvog pismenog traga osim usmene tradicije koja se pre- nosila s koljena na koljena, pa je sačuvana sve do dana današnjega. Enver LJUBOVIĆ, Nekoliko plemićkih obitelji Vinodola i njihovi grbovi, Vinodolski zbornik 11, Ustanova u kulturi “Dr. Ivan Kostrenčić“, Rijeka-Crikvenica-Novi Vinodolski-Bribir, 2006., str. 158.-176. E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str. 395 - 410 397 macije krajem 17. ili početkom 18. st., a živjeli su u Novom Vino- dolskom, Žrnovnici kod Novog Vinodolskog i Senju. Tijekom 19. st. Ježići se naseljavaju u Žrnovnicu, gdje su obnovili stare napuštene mlinove, poznate još od uskočkih vremena, a osim mlinova imali su nekoliko stupa, brodova i jednu tuneru koja je bila aktivna gotovo do Drugog svjetskog rata. Razvijaju uvelike trgovinu svakojakom vrstom roba između Senja i Rijeke, a čak zbog trgovačkih poslova u Žrnovnici u to vrijeme postoji i pošta. Poznati su kao dobri i iskusni trgovci, a starinom su vezani za grad Novi Vinodolski. U 19. je stoljeću u Novom Vinodolskom živjelo 18 porodica Ježića, a u 20. st. svega 6, te se bilježi stalni trend pada broja članova ove obitelji. Prezime Ježić spada u drugu kategoriju najstarijih novljanskih prezimena, jer se javljaju zajedno s nekoliko autohtonih novljanskih prezimena još u 18. st. U knjizi “Stališ duša” župe Novi Vinodolski, za razdoblje od 1815. do 1891., također se navodi 19 porodica Ježića. U Primorju, pa i šire, gotovo svaka obitelj imala je svoj obiteljski nadimak (špic, špicname ili prišvarak), pa tako često u obiteljima istoga prezimena postoje različiti nadimci. Ježići iz Novog Vinodolskog nosili su sljedeće obiteljske na- dimke: Surini, Surinka, Stanković - od imena Stanimir ili Stanko, Arbić - od osobnog imena Adelbert, Jona, Lozine, Pampići, Padaline i Rajkin. Zbog trgovačkih poslova pojedini su članovi ove obitelji živje- li ili povremeno boravili neko vrijeme i u Senju, koji je tijekom 18. i 19. st. bio poznati trgovački grad i grad pomoraca. I danas se u gradu Senju jedna stara zgrada na obali mora koja je nekada bila solni magazin zove zgrada “ex Ježić”.

KRATAK ŽIVOTOPIS BISKUPA JEŽIĆA

Jedna je od najstaknutijih ličnosti ove plemićke novljanske obitelji senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić, rođen 1746. Biskup Ivan Krstitelj Ježić pokopan je u župnoj crkvi svetog Filipa i Jakova u Novom Vinodols- kom, a na njegovom nadgrobnom spomeniku isklesan je kameni grb. 398 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 u Novom Vinodolskom, umro 1833. godine također u Novom, gdje je i pokopan u novljanskoj katedrali, tj. danas u župnoj crkvi svetog Filipa i Jakova. Sin je Ivana i Vincencije r. Kabalin. Isusovačku gimnaziju završio je u Rijeci. Studirao je na sveučilištu u Grazu uz potporu ujaka Ivana Krstitelja Kabalina, arhiđakona ličko-krbavskog i kasnijeg biskupa senjsko-modruškog. Godine 1771. promoviran je u doktora filozofije i teologije, a za svećenika je zaređen u Beču 1769. godine. Bio je svećenik u Ličkom Novom, a od 1773. postaje župnik i kanonik u Novom Vinodolskom, te 1782. godine postaje modruški arhiđakon. Godine 1788. dodijeljen je kao pomoćni biskup s pravom nasljedstva starom biskupu Piccardiju, a kada je Piccardi umro 1789. godine u Trstu, Ivan Krstitelj Ježić postaje rezidencijalnim biskupom Senjsko-modruške biskupije sve do svoje smrti 1833. Bio je posljednji u nizu od devet senjsko-modruških biskupa koji su boravili u Bakru. Naslijedio ga je biskup Ožegović 1834. godine. Biskupe su morali imenovati bečki dvor i rimska kurija, odnosno car i papa. Rim je austrijskom caru i dalje priznavao pravo imenovanja samo senjskog biskupa, dok se prema modruškom biskupu držao” liberae collationis”, tj. smatrao je da se naslov može slobodno podijeliti nekome bez prethodnog carskog imenovanja. To je pravo Sveta Stolica potvrdila i na posebno održanoj sjednici 2. kolovoza 1665. godine. Beč se nije protivio ovoj odluci, budući da su obje biskupije imale samo jednog biskupa. Crkveni dostojanstvenici oblikovali su svoje heraldičko znakovlje na temelju posebnih pravila. Često su spajali svoje obiteljske grbove s grbovima gradova ili teretorija kojima su upravljali. Obi- teljski grb biskupa Ivana Krstitelja Ježića i njegov biskupski grb iz temelja se razlikuju i nemaju ni jedan zajednički lik u štitu grba, pa do spajanja s obiteljskim grbom ovdje nije došlo. Ako neki biskup nije imao svoj obiteljski grb, odnosno nije bio plemićkog podrijetla, često se za njega oblikovao novi grb te je likove ili simbole u grbu

Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjsko-modruškoj ili krbavskoj do 1940., Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str. 158. Niko CVJETKOVIĆ i Josip LUZER, Biskupski grbovi u gradu Bakru, Bakarski zbornik broj 7, Grad Bakar, Bakar, 2001., str. 5. E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str. 395 - 410 399 predlagao sam biskup. Iznad grbovnog štita biskupskog grba nalazi- le su se insignije biskupske časti: biskupski štap, mitra, šešir i križ.

HERALDIČKO ZNAKOVLJE I OPIS GRBOVA

Grb biskupa Ivana Krstitelja Ježića

OPIS GRBA: Štit je grba četverokutnog oblika zaobljenih donjih kuteva i sa šiljkom na dnu te je raščetvoren; 1. na srebrnom polju crveni malteški križ; 2. na modrom polju zlatno sidro; 3. na zlatnom polju sa zelene podloge polijeće golub mira; 4. na zelenom polju pelikan. Okrunjenu kacigu en face, na kojoj stoji golub mira, prate biskupska mitra i štap. Sve je nadvišeno biskupskim šeširom i kićankama. Heraldičko znakovlje Ježićeva biskupskog grba sadrži u sebi one najvažnije crkvene, povijesne i kulturološke odrednice vezane za cijeli prostor Senjsko-modruške biskupije tijekom duljeg povijesnog razdoblja. Likovi u grbu odražavaju povijesni i kulturološki trenutak vremena u kojem je živio biskup Ivan Krstitelj Ježić. Ovaj

Tatijana GARELJIĆ, Grbovi i rodoslovi Makarske i Makarskog primorja, Gradski muzej Makar- ska, Makarska 1996., str. 16. Grb preuzet iz: Grbovi u gradu Bakru, autora Mladena STOJIĆA i Nenada LABUSAa, Bakarski zbornik, 3., Grad Bakar, Bakar, 1997., str. 11. 400 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 je prostor tijekom duge i nemirne povijesti zauzimao najvažnije mjesto u povijesti i kulturi hrvatske države i hrvatskog naroda te je ovdje i nastalo prvo organizirano državno središte i klica hrvatske držav- nosti. Križ je najrašireniji i najizrazitiji simbol kršćanstva. Križ je od znaka poniženja i sramote postao znakom i simbolom slave. Križ je kao ikonografski lik bio poznat mnogo prije Krista (svastika, ankh), raspinjanje kao mučenje izmislili su Feničani, a kasnije prihvatili Rimljani. Križ poput četvrokuta simbolizira zemlju i on je najobu- hvatniji od svih kršćanskih simbola te ima funkciju sinteze i mjere, a u njemu se sastaje nebo i zemlja. Križ simbolizira raspetog Krista, Spasitelja i on je više nego lik Isusa Krista, jer se poistovjećuje s njegovom ljudskom povješću, pa i s njegovom osobom. Malteški križ, kao jedan od likova u biskupskom grbu biskupa Ježića simbol je malteških vitezova, odnosno malteškog reda koji je osnovan 1070. godine za njegu i zaštitu palestinskih hodočasnika. Osam vanjskih šiljaka ovoga križa simbolizira regeneraciju (obnovu, oživljavanje). Ponekad se govori kako oni predstavljaju osam blaženstava iz Isusova govora na gori. Vitezovi su nosili crni plašt i bijeli križ, a promijenili su nekoliko središta, kao npr. Cipar i Rod, da bi se ustalili na Malti 1530. godine. Oni su ovdje uredili državu i po Malti su u povijesti poznati i kao malteški red. Danas je ovo službeni amblem države Malte. Danas se bave njegom bolesnika i humanitarnom djelatnošću, pa je i ovaj simbol malteškog križa, ali crvene boje, u biskupskom grbu znakovit i upućuje nas na skrb i brigu za čovjeka i njegov ukupan život. Bijela golubica u zapadnoj kršćanskoj ikonografiji simbolizira Duh Sveti i silazak Duha Svetog na zemlju, a personificira ga u prikazima Sv. Trojstva. Duh Sveti prikazuje se od II. st. (Lucinine katokombe u Rimu). Prema kršćanskoj je dogmi Duh Sveti treća osoba u Trojstvu. Učinkom Duha Svetog Bogorodica je začela Kri- sta. On je nad Kristom, kada se Krist krstio u rijeci Jordan. Kao Duh Istine on prožima i vodi Crkvu te nadahnjuje ljude, udjeljujući im „sedam darova Duha Svetog”. Bijela golubica simbol je čistoće, a prema evanđelju i simbol bezazlenosti, golubičina krila iskazuju E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str. 395 - 410 401 sudioništvo u božanskoj prirodi. Na nadgrobnim reljefima golubica je simbol duše i često pije iz posude koja je simbol izvora sjećanja. Dušu koja ima pogled golubice oživljava Duh Sveti, srodna je duhu, kojeg sveta ptica simbolizira. Golub je kršćanski simbol i personificira mir među ljudima i narodima, a vrijeme u kojem je živioi djelovao biskup Ježić bilo je puno ratnih sukoba i stradanja, pa je poštivanje ovoga najstarijeg kršćanskog simbola bilo od velike važ- nosti pri uspostavi mira među državama tadašnje Europe. Pelikan je simbol ljubavi (caritas u ciklusu krjeposti). On je simbol očinske ljubavi te simbol Krista koji vlastitom krvlju hrani ljude. Pelikan živi uz vodu, pa je simbol vlažne prirode koja iščezne pod djelovanjem sunčeve topline i ponovno se rađa te je stoga postao likom Kristove žrtve i njegova uskrsnuća te uskrsnuća Lazarova. Kr- šćanski simbolizam temelji se i na rani u srcu iz koje kaplju krv i voda kao napitci života. Lik sidra kao heraldičkog simbola u biskupskom grbu Ježića simbolizira nadu (spas u ciklusu krjeposti). Budući da zadržava brod svojom težinom, sidro je simbol stalnosti, izdržljivosti, smi- renosti i vjernosti. Simbolizira postojani dio našega bića, onaj koji omogućuje da sačuvamo bistrinu duha. Sidro je posljednja morna- rova zaštita u oluji pa se najčešće povezuje s nadom, koja jedina preostane osloncem u životnim poteškoćama. Sidro također simbolizira i sukob između krutog i tekućeg stanja, između zemlje i vode. Spomenimo papu sv. Klementa (bačen u more), sv. Ivana Nepomuka (zaštitnik utopljenika), sv. Nikolu (zaštitnik mornara). Na grobu sv. Filomene urezano je sidro jer se pretpostavlja da ju je car Diokleci- jan bacio u rijeku Tiber sa sidrom vezanim o vrat. Lik zlatnog sidra u biskupskom grbu upućuje nas na pomorstvo i mornare jer je velik dio Senjsko-modruške biskupije bio teritorijalno vezan uz more. Sveti Pavao kaže” da treba usidriti dušu u Kristu, jer će se samo tako izbjeći duhovni brodolom”. Križ-sidro kao simbol i lik u štitu grba biskupa Ježića simbolizira nadu koju kršćani polažu u Krista. Ovaj križ-sidro bio je am-

Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (uredio Srećko BADURINA), Sveučilišna naklada Liber-Kršćanska sadašnjost-Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 613. 402 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 blem sv. Klementa, rimskog biskupa (pape) koji je, prema predaji, u doba cara Trajana bio vezan za sidro i bačen u more. Ostali znakovi crkvenog dostojanstva, kao npr. zlatni biskupski štap i biskupska mitra poredani su, odnosno ukršteni iza grba, tako da im glavni dijelovi vire iza štita, a iznad štita je okrunjena zlatna plemićka kaciga, jer je novljanska obitelj Ježić bila plemićka i imala je plemstvo i obiteljski grb. Iznad okrunjene zlatne plemićke kacige bijeli je golub mira s maslinovom grančicom u kljunu koja simbolizira mir i ljubav među ljudima. Sve nadvisuje biskupski zeleni šešir s kićankama. Mitra je liturgijska kapa i simbol crkvene časti koju nose biskupi, opati, kardinali i pape. To je visoko pokrivalo za glavu, kapa pričvršćena ukriž na vrhu, a obris je poput šiljaka luka. Dva roga mitre podsjećaju na dvije zrake svjetla što izbijaju iz Mojsijeva čela dok prima deset Božjih zapovijedi. Mitra je, dakle, simbol dvaju zavjeta, Staroga i Novoga. Na mitri koja je od platna ili svile naslikan je grb i uglavnom je ukrašena zlatnim vezom. Ostali elementi grba koji nisu u štitu i koji se nalaze okolo štita koji uokviruju jesu: biskupski zeleni šešir i sa svake strane štita po tri zelene rese. Biskupski je sukneni šešir nizak široka oboda s kojeg vise vrpce koje sa svake strane grbovnog štita završavaju sa 6 zelenih kita na svakoj strani u rasporedu 1:2:3. U heraldici, odnosno prema međunarodnim heraldičkim pravilima, biskupski šešir ima vrpcu koja sa svake strane ima 6 zelenih kita. Kameni grbovi biskupa Ježića koji se nalaze isklesani na njegovom nadgrobnom spomeniku u crkvi sv. Filipa i Jakova i iznad ulaza u župni dvor također imaju iste likove kao i njegov obojeni biskupski grb koji je nosio na mitri u svim prigodama. E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str. 395 - 410 403

Kameni grb biskupa Ježića s nadgrobnog spomenika (crkva sv. Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom)

U dvorištu župnog dvora u Senju nalazi se kameni grb biskupa Ježića koji se razlikuje od ostalih grbova i ima samo jedan zajednički lik, a to je malteški križ. 404 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 OPIS GRBA: Grb je isklesan na bijelom vapnencu, visine 80, širine 60 i de- bljine 18 cm. ŠTIT: U klinastom konkavnom štitu koji je sa strane duboko profiliran isklesan je na sredini malteški križ. UKRAS: Iznad štita isklesana je rešetkasta okrunjena kaciga okrenuta en face, a iznad okrunjene kacige biskupska mitra intitula- ta. Iznad mitre isklesani su ukrasi i križ.

Križ s trima prečkama postao je vremenom simbolom crkvene hijerarhije, pa odgovara papinskoj tijari, kardinalskom šeširu i biskupskoj mitri. Od 15. st. samo papa ima pravo na križ s tri prečke, kardinal s dvije, biskupi imaju pravo na uporabu jednostrukog kri- ža.

Kameni grb biskupa Ježića (župni dvor Senj)

Blaženka LJUBOVIĆ - Enver LJUBOVIĆ, Grbovi i natpisi na klamenim spomenicima Senja, Senjsko književno ognjište, Senj, 1996., str. 43. Grb se danas u cijelosti sačuvan nalazi u dvorištu župnog dvora u Senju. E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str. 395 - 410 405 Senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić postavio je 1826. krov na stari zvonik senjske katedrale koji je svodom bio spojen s katedralom. Za taj događaj vezan je sljedeći natpis:10 HAEC TURRIS A NOVEM SAECULIS SUB SISTENS AT VALDE DEFORMIS AD FOR- MAM TURRIS CAMPANARIAE SUMP- TIBUS ECCLESIAE ET BE- NEFACTORUM MUNIFICEN- TIA REDACTA EST ANNO DOMINI 1826

Početkom 19. stoljeća biskup Ježić uredio je interijer katedrale u klasicističkom stilu, a iz 1819. godine poznat je natpis koji spominje biskupa Ježića. Sadržaj natpisa vezan je uz crkveni život, a ne uz izgradnju katedrale te se nalazi s lijeve strane svetišta. Natpis je na latinskom jeziku i glasi :11 IOANNI BAPT. IESICH SEGNIENS ET MODRUS. S(eu) CORBAV. EPISCopo OPTIME MERITO CHLERI.POPULO. PATRIAE PATRI PIISSIMO. ECCLESIAE FAUTORI GENEROSISSIMO ANNO EPISCOPATUS XXXI. SACERDOCII IUBILEUM CUM DIOCESANIS OCTO VENERANDIS IN SUA CATHEDRA CORAM PLURIBUS. ECCLESIA. TOGA. SAGOQ. CELEBRIBUS VIRIS. TENERO QUOQUE CONCELEBRINO VINCENTIO

10 Ivan KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1891., str. 258., natpis 866.; Josip FRANCIŠKOVIĆ, Stolna crkva u Senju s zvonikom iz godine 1000, Bogoslovska smotra, Zagreb, 1927., str. 420- 422; Melita VILIČIĆ, Arhitektonski spomenici Senja, RAD, knjiga 360, JAZU, Zagreb, 1971., str. 97. 11 Ivan KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, n.dj., str. 257-258, natpis broj 865; Melita VILIČIĆ, n.dj., str. 116, slika 126. 406 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 CABALLINI AB EHRENBURG SAC. AP. MAIESTATIS p.s. CONSILARIO PRAESENTE CELEBRANTI TRIUM TAMDIU LONGAEVUM MATRIMONIUM BENEDICENTI NE MIRA HAEC SACRUM RERUM IN DIOCESI VEL FORS IN ORBE CATHOLICO NOVITAS OBLIVIONE SEPELIATUR CATHEDRALE CAPITULUM VIRTUTI DIGNITATIQUE EIUS DEVOTUM

Portret biskupa Ivana Krstitelja Ježića E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str. 395 - 410 407 PORTRET IVANA KRSTITELJA JEŽIĆ12 NOVI VINODOLSKI, 1746, NOVI VINODOLSKI, 1833. /SAKRALNA BAŠTINA SENJ, galerija portreta biskupa

Portret biskupa Ježića nalazi se u zbirci portreta u Sakralnoj baštini u Senju, a naslikan je oko 1830. godine, ulje na platnu, 87,2 x 71,5 cm, b. s. Poprsje muškarca srednjih godina, frontalno. Sijeda kosa, mala ružičasta kapica. Bijela čipkasta tunika, mocet od bijeloruži- časte svile, oko vrata lanac s križem ukrašenim modrim kamenima. Desnom rukom pridržava knjigu. U pozadini draperija, arhitektura i stup. Na poleđini slike natpis:

IOANNES BAPT: JESICH EPPUS CREAT: ANNO/1789/OBIIT/ 1833./ Profati abnepos Vencesl./Kargačin gym. Prof.:/emerit: restauravit/1878.

LITERATURA

Niko CVJETKOVIĆ i Josip LUZER, Biskupski grbovi u gradu Ba- kru, Bakarski zbornik 7, Grad Bakar, 2001. Mile BOGOVIĆ, Najduži biskupski staž-Ivan Krstitelj Ježić, Zvona, XXII., Rijeka, 1983., str. 5. Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjsko-modruškoj ili krbavskoj do 1940., Sakralna baština Senj, Senj, 1999. Mile BOGOVIĆ, Jozefinizam u biskupiji senjsko-modruškoj, Zvo- na, 10, 1982., str. 5 i 12. Josip FRANCIŠKOVIĆ, Stolna crkva u Senju s zvonikom iz godine 1000., Bogoslovska smotra, Zagreb, 1927.

12 M. BREGOVAC–PISK, Prošlost i baština Vinodola, Zagreb, 1988., str.128, kataloški broj 145. 408 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Tatijana GARELJIĆ, Grbovi i rodoslovi Makarske i Makarskog primorja, Gradski muzej Makarska, Makarska, 1996. Ivan KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i.t.d., Zagreb, 1891. LEKSIKON IKONOGRAFIJE, LITURGIKE I SIMBOLIKE ZA- PADNOG KRŠĆANSTVA, Sveučilišna naklada Liber - Kršćanska sadašnjost - Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979. Blaženka LJUBOVIĆ - Enver LJUBOVIĆ, Grbovi i natpisi na kamenim spomenicima Senja, Senjsko književno ognjište - Časopis Usponi, Senj, 1996. Enver LJUBOVIĆ, Nekoliko plemićkih obitelji Vinodola i njihovi grbovi, Vinodolski zbornik 11, Ustanova u kulturi „Dr. Ivan Ko- strenčić”, Crikvenica, 2006. Megerle von MUHLFELD I. G., Österreichisches Adelslexikon, Er- gänzungsband 1701.-1820. Prošlost i baština Vinodola, Zagreb, 1988., Boris PRISTER, kataloški broj 306. Mladen STOJIĆ - Nenad LABUS, Grbovi u gradu Bakru, Bakarski zbornik 3, Grad Bakar, 1997. Melita VILIČIĆ, Arhitektonski spomenici Senja, RAD, knjiga 360, JAZU, Zagreb, 1971. Bartol ZMAJIĆ, Heraldika, Sfragistika, Genealogija, Veksilologija i Rječnik heraldičkog nazivlja, Golden Marketing, Zagreb, 1996. E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str. 395 - 410 409 HERALDIC INSIGNIA OF BISHOP IVAN KRSTITELJ JEŽIĆ

Summary:

The author in the mentioned section describes heraldic insignia of Ivan Krstitelj Ježić, the bishop of Senj-Modruša who belongs to a well-known noble family Ježić from Novalja. The Ježićs’ as rich tradesmen and landowners were ennobled and received the coat of arms from the Austrian emperor Leopold II. Bishop Ježić was born in Novi Vinodolski in 1746 and died in 1833; he was buried in the parish church of Saint Philip and Jacob in Novi Vinodolski. He was nominated the residential bishop of Senj-Modruša diocese in 1789 and he remained in this post until he died. In the four part shield of the coat of arms of bishop Ježić, the heraldic insignia are: the red cross of Malta, golden anchorage, white dove in flight and the peli- can. All heraldic insignia on his stone and painted coat of arms, re- flect the time and moment when the bishop lived. Besides the official bishop’s coat of arms, on his tombstone are chiselled out the bishops’ coat of arms and the Latin inscription. The same insignia are carved on his stone coat of arms. The mentioned heraldic insignia talks with the language of signs and symbols; from an artistic point of view it bears qualities of artistic styles. Besides the coat of arms, the author brings two inscriptions from the cathedral of Senj, connected with the name and activities of bishop Ježić. Key words: Ježić, coat of arms, heraldic 410 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 411 Franjo Emanuel Hoško

JOZEFINISTIČKA POLAZIŠTA OSNIVANJA ŽUPA I NJIHOVO OSTVARENJE U BISKUPIJAMA SENJSKOJ I MODRUŠKOJ

Prof. dr. o. Franjo Emanuel Hoško, Teologija u Rijeci UDK: 322 : [262.2 + [377.5/6 : 254.4] (497.5 SENJ) : 262.3 SENJSKO-MODRUŠKA] “1764/1806” Izlaganje na znanstvenom skupu

U Senjsko-modruškoj biskupiji nastalo je u razdoblju jozefinizma 86 novih župa. Jozefinizmom su bili sigurno zadojeni biskup Pijo Manzador (1764.-1773.) i biskup Ivan Krstitelj Ježić (1789.- 1833.). Kad je Ježić preuzeo vodstvo biskupije, ona je brojila 51 župu, a u dugom razdoblju njegova upravljanja biskupijom osnovano je 75 novih župa; na njegov osobni zahtjev država je osnovala 49 župa. U više novih župa podignute su i nove crkve i kuće za župnike. Nema sumnje da je ovo silno umnažanje broja župa bilo na korist općem vjerskom moralnom stanju u biskupiji, osobito nakon što je biskup Ježić 1806. osnovao i biskupsko sjemenište s visokom bogoslovnom školom. Ključne riječi: Senjsko-modruška biskupija, jozefinizam, Pijo Manzador, Ivan Kristitelj Ježić, župe, sjemenište, bogoslovna škola.

* * *

U historiografiji je usvojen naziv jozefinizam za povijesno razdoblje u zemaljama pod vlašću Habsburgovaca od sredine 18. stolje- ća do sredine 19. stoljeća. Premda je državna politika u Habsburškoj Monarhiji već za carice Marije Terezije, a zatim za njezinih sino- va Josipa II. i Leopolda II., postavila kao glavni cilj centralizaciju upravnog aparata, ipak su „bit jozefinističkog zakonodavstva tvorile crkveno-političke mjere i odredbe”. Jozefinizam je, dakle, osobita politička filozofija, ali se najčešće pod tim imenom misli na crkve- nopolitičke reforme u duhu prosvjetiteljstva za cara Josipa II. koji je

Erich ZOELLNER, Therese SCHUESSEL, Povijest Austrije, Barbat, Zagreb, 1997., str. 210, 211. 412 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 punom radikalnošću provodio tako zacrtan program reformi. Jozefini- zam je, dakle, tipičan austrijski oblik prosvjetiteljstva, kojem su temelji postavljeni prije vladanja cara Josipa II., da bi se u njegovo vrijeme razmahao u potpunosti i pokazao svu svoju oporost u odnosima prema Katoličkoj crkvi zbog cezaropapističkih oznaka, ali ga je nadživio i trajao je sve do sredine 19. st. Upravo zato je opravdano govoriti o ranom jozefinizmu za carice Marije Terezije, razmahalom za cara Josipa II. i kasnom sve do 1855. kad je Austrija sklopila konkordat sa Svetom Stolicom.

1. Državni program uspostave novih biskupija i novih župa

Valja naglasiti da jozefinizam širinom svog sadržaja i nastojanjem oko društvenih i političkih izmjena, a napose u odnosu Crkve i države, nadilazi redoviti opseg interesa samoga prosvjetiteljstva. Drža- va je, naime, još 1765. godine, tj. u razdoblju ranog jozefinizma, isticala da je njezino pravo proširiti vlast na područje gdje se susreću država i Crkva, na tzv. «res mixtae», pa je Crkvi ostavila samo ono što se odnosi na naviještanje evanđelja, bogoštovlje i dijeljenje sakramenata. Josip II. je i to područje osjetljivo smanjio, napose svojim uredbama, tzv. patentima, o vjerskoj toleranciji, dokidanju samostana, osnivanju župa i promjeni biskupijskih granica te novim redom bogoslužja. No, još je 23. siječnja 1755. carica Marija Terezija (1740.- 1780.) objavila odluku da se u svim austrijskim zemljama prikupe podaci o broju župa, kapelanija i crkava. Htjela je na taj način saznati koliko je potrebno novih pastoralnih mjesta i crkava za učin- kovito dušobrižništvo da bi na taj način ispravila uočenu pastoralnu nedjelotvornost, nastalu zbog pastoralne nebrige prema vjernicima rubnih naselja u župama s velikim područjima. To je istraživanje ta- «Ideje prosvjetiteljstva, najčešće nazivane ‘jozefinizmom’ (iako sin Marije Terezije nije bio ni začetnik ni usamljeni provoditelj te ideje), bile su u Austriji pod utjecajem jansenizma, crkvenog pokreta koji je inicirao biskup Cornelius von Ypern, s obilježjem vrlo stroge vjerske discipline. Više su od teoloških, državno-crkvena učenja toga pravca utjecala na mjerodavne ličnosti javnog života u Austriji te određivala njihove odluke u crkveno-političkome smislu». Isto, str. 206. Rudolf ZINNHOBLER, Joseph II. und der Josephinismus. Theologisch-praktische Quartalschrift, 139(1991), br. 4, str. 402. Isto, str. 402-405. Rudolf REINHARDT, Zur Kirchenreform in Oesterreich unter Maria Theresia, Zeitschrift fuer Kirchengeschichte, 77(1966), str. 105-111. F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 413 kođer trebalo utvrditi kakva je učinkovitost pastoralnog djelovanja u gradskim župama s velikim brojem vjernika. Zahtjev za ovim istra- živanjima nastao je kao rezultat uvjerenja da u suzbijanju i iskorije- njivanju kriptoprotestantizma više nije izvedivo preseljavanje pro- stestanata u Transilvaniju, ali isto tako da malo koriste izvanredna sredstva dušobrižništva, npr. pučke misije. Prevladalo je uvjerenje da su daleko djelotvornija sredstva redovitog župskog pastorala, napose trajna prisutnost svećenika i njihovo bolje osposobljavanje za pastoralnu službu. Iz tog uvjerenja slijedilo je također nastojanje oko umnažanja pastoralnih postaja, tj. podizanja novih crkava i sveće- ničkih nastambi, uspostava novih župa i kapelanija. Da bi se izveo taj program, bilo je potrebno povećati broj svećenika, čemu je pak prethodilo osnivanje novih sjemeništa i povećanje već postojećih, a prije toga korištenje svećenika pojedinih crkvenih redova u župnoj pastoralnoj službi. Naravno, za takav sveobuhvatan i dalekosežan pastoralni program bilo je neophodno namaknuti novac i ustanoviti osobitu zakladu, tzv. Vjerozakladu, iz koje bi se plaćali troškovi nastali preuređenjem župa i biskupija. Bečki je dvor smatrao da do potrebnog novca za ostvarenje tog programa može doći posezanjem u prihode velikih opatija, samostana, bogatih župa i crkvenih bra- tovština. Konačno je u vremenu Marije Terezije dvorska kancelarija predložila 1753. tri načina stjecanja takvog novca: prvi je tražio da upravitelji najbogatijih prelatura odustanu od visokih naslova, pa će tako uštedjeti novac koji će zatim predati Vjerozakladi; drugi je prijedlog bio da se u pojedinim nasljednim zemljama ustanovi središnja uprava svih samostanskih dobara, a samostani će dobivati sredstva za uzdržavanje svojih članova redovnika kojih ne bi smjelo biti više od 19; treći je način dolaženja do samostanskog novca bio prijedlog da se svakom samostanu i prelaturi odredi godišnji porez. Nakon što je posebna vjerska komisija na bečkom dvoru 1755. i 1756. izradila sveopći program preuredbe župa u monarhiji i program stjecanja novca, carica nije željela provesti drugi program bez Ferdinand MASS, Der Fruehjosephinismus, Wien, 1969, str. 36-43; Johann WEISSENSTEINER, Die josephinische Pfarregulierung, u: Erwin GATZ (izdavač): Die Bistuemer und ihre Pfarreien. Herder Verlag, Freiburg, 1991., str. 52. Johann WEISSENSTEINER, Die josephinische Pfarregulierung, str. 53. Rudolf REINHARDT, Zur Kirchenreform in Oesterreich unter Maria Theresia, str. 113-115. 414 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 suglasnosti najviših crkvenih vlasti u Rimu, pa je stoga tražila pri- kladnu osobu koja će u Rimu uspješno predstaviti nakane bečkog dvora. Našla ga je u Piju Manzadoru, članu Dvorske komisije za vjerska pitanja. On je u to vrijeme bio provincijalni poglavar austrijskih barnabita, a Marija Terezija ga je 25. svibnja 1755. odredila za svog povjerenika u spomenutim poslovima u Rimu.10 Manzador je prihvatio povjerenu zadaću i sam doradio prijedloge o načinu stjecanja kapitala za Vjerozakladu predvidjevši da njome upravlja Dvorska vjerska komisija uz zajamčen uvid crkvenim osobama koji su njezini članovi, ili onima koje će imenovati sam papa ili će tu za- daću kontrole Vjerozakladina fonda preuzeti nuncij u Beču. Državni kancelar monarhije prihvatio je samo prvu mogućnost, a ostale je tako preinačio da uvijek bude isključena Rimska kurija od upravljanja vremenitim dobrima Crkve u Austriji. Te je prijedloge Manzador zastupao 1756. u Rimu i gotovo je bio privolio crkvena nadleštva da ga prihvate. Rasprava je zastala kad je papa Benedikt XIV. zatražio popis svih crkvenih dobara u Austriji da bi tako imao stvaran uvid u crkvene prihode u Austriji. Manzador se s tim papinim zahtjevom vratio u Beč, spreman nastaviti započeti diplomatski posao. Kako je iste godine buknuo rat s Pruskom (1756.-1763.), dvor nije nastavio razgovore s Rimom u vezi sa stvaranjem Vjerozaklade kako Pruska ne bi iz propagandnih razloga posijala sumnju među narodom, da se crkvena dobra troše u ratne svrhe.11 Nakon Pruskog rata država je 1771. naznačila načela prema kojima valja učiniti novi plan osnivanja novih župa u monarhiji; on je izrađen 1777. godine i nije više bilo vremena provesti ga za života Marije Terezije. Za cara pak Josipa II. (1780.-1790.) pristupilo se radikalnim metodama ostvarenju tog plana. Car je svojim patentom 1782. dokinuo kontemplativne crkvene redove. Njihovu je imovinu Andreas POSCH, P. Don Pius Manzador. Diplomat und Ordensmann, Beitraege zur Wiener Dioe- zesangeschichte, 21(1980), str. 38-40. 10 Pijo Manzador (Beč, 10. ožujka 1706. - Alba Julija, Rumunjska, 28. kolovoza 1774.) bio je biskup Senjsko-modruške biskupije od 1764. do 1773. godine. Mile Bogović pružio je potrebne podatke o njegovom životu i djelovanju u Hrvatskoj saževši ih u tvrdnju: Manzadorov “rad u Senjsko-mo- druškoj biskupiji, možemo reći, da je bio u duhu njegova reda i u duhu prosvjetiteljskog apsolutizma Bečkog dvora.” - Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 75, 76. 11 Rudolf REINHARDT, Zur Kirchenreform in Oesterreich unter Maria Theresia, str. 117-119; Joha- nn WEISSENSTEINER, Die josephinische Pfarregulierung, str. 53, 54. F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 415 iskoristio za podizanje socijalnih i prosvjetnih ustanova, ali i za podizanje novih župa; svećenike je iz tih redova pak predao na raspolaganje biskupima da im povjere župnu pastvu. Car je k tome dokinuo crkveni zakon o izuzetosti redovnika od vlasti mjesnih biskupa i tako omogućio da i svećenike u crkvenim redovima s odobrenim djelovanjem koriste u župnoj pastvi. Iste je 1782. godine Josip II. uspostavio Vjerski fond, tj. Vjerozakladu, koja je trebala novcem dokinutih crkvenih redova i samostana redova s odobrenim djelovanjem podizati i nove župe. Osnovao je 1782. i Duhovnu komisiju carskog dvora koja je iste godine razradila pravila koja valja slijediti u osnivanju novih župa; prvo ističe da u dijeljenju postojećih župa i uspostavi novih valja voditi računa o rijekama i brdima što priječe okupljanje župljana u župnoj crkvi; drugo je pravilo da dijelovi župe ne smiju biti udaljeni preko sat hoda; treće se odnosi na broj vjernika u župi i traži da u konfesionalno jedinstvenoj sredini ne prelazi više od 700 župljana, a u krajevima gdje su katolici u dijaspori taj broj može biti i manji; četvrto pak želi poštovati prošlost pa prepo- ruča osnivanje novih župa u mjestima gdje su u prošlosti bila župna središta; peto pak upozorava da je opravdano osnivanje novih župa ako župnik mora tražiti pomoć susjednih svećenika ili ako je nekom dijelu župe bliža crkva susjedne župe pa se u njoj okupljaju vjernici iz dviju župa.12

2. Preuređnje župa u Senjsko-modruškoj biskupiji u vrijeme jozefinizma

Teško je razumjeti odluku bečkog dvora da upravo Pijo Man- zador 1764. ostavi Beč i pođe na sam rub monarhije za biskupa u Senjsko-modrušku biskupiju. Bio je, naime, Bečanin rođenjem, a k tome član Dvorske komisije za vjerska pitanja, povjerenik upravo u poslovima preuređenja župa austrijske carice Marije Terezije 1755. pred Svetom Stolicom u Rimu, gdje je 1756. gotovo privolio naj- više crkvene vlasti na caričin prijedlog o tom pothvatu. Možda je razlog bio taj što Dvorska komisija nije po završetku Pruskoga rata 1763. nastavila razgovore o tom programu preuređenja biskupija i

12 Johann WEISSENSTEINER, Die josephinische Pfarregulierung, str. 57. 416 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 župa s Rimom, a nije isključeno da je netko iz spomenute komisije, uz caričino odobrenje, želio provjeriti Manzadora u izvođenju prije zacrtanog programa. Treba još spomenuti kao moguće obrazloženje Manzadorova odlaska u Senjsko-modrušku biskupiju provjeravanje može li preuredba župa na prostoru te biskupije ojačati djelovanje Katoličke crkve. Jedan od razloga državnog zahvata u reguliranje župa u Habsburškoj Monarhije bilo je, naime, i nastojanje riješiti pitanje prisutnosti protestanata među katolicima u austrijskom dijelu monarhije, pa je slanje Manzadora u Senjsko-modrušku biskupiju moglo biti ispitivanje vrijede li postavljena načela o uspješnijem djelovanju katolika među protestantima također za isto takvo djelovanje katolika među pravoslavnim kršćanima. Ta se misao nameće iz čitanja Manzadorova izvješća “ad limina” u kojem se opravdava što je više puta tražio odgađanje kanonskog pohoda župama biskupije i u tri navrata kao prvi razlog spominje da su ga u obavljanju biskupske vizitacije ometali i priječili “perfidi schismatici” (142v, 144r; 145v; 147r, 150r), tj. pravoslavci.13 Manzador je već nakon prve vizitacije 1764. do 1766. godine osnovao 11 mjesnih kapelanija, a nakon druge od 1768. do 1771. još 8 novih mjesnih kapelanija, tj. ukupno 19 novih vikarijata, a uspostavio je i župu u Mrkoplju.14 Upravo u vrijeme Manzadorove druge vizitacije osobita mješovita komisija, sastavljena od predstavnika crkvene i državne vlasti, obišla je župe Ličko-krbavskog arhiđakonata od 15. listopada do 25. studenoga 1768. godine, izvijestila o stanju župa tog područja i zatim izradila program uspostave novih kapelanija i župa.15 Taj je program bio polazište za uspostavu više novih župa i kapelanija u vrijeme biskupa Ivana Krstitelja Ježića (1789.- 1833.),16 ali je u isto vrijeme dokument o prethodnom Manzadaro- 13 Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 230. 14 Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 231. Franjo Emanuel HOŠKO, Biskup Pijo Manzador i preuređenje župa u Lici i Krbavi, Riječki teološki časopis, 3(1995), br. 2, str. 272. 15 Franjo Emanuel HOŠKO, Biskup Pijo Manzador i preuređenje župa u Lici i Krbavi, Riječki teo- loški časopis, 3(1995), br. 2, str. 269-279. 16 Ivan Krstitelj Ježić (Novi Vinodolski, 7. studenoga 1746. - Novi Vinodolski, 6. svibnja 1833.) doktoratom je završio filozofski i teološki studij u Grazu. Djelovao je kao kapelan u Ličkom Novom, a zatim je bio župnik i kanonik u rodnom mjestu. Već je 1788. imenovan za pomoćnog biskupa Aldragu Piccardiju, da bi sljedeće godine preuzeo vodstvo biskupije. Političke prilike otežavale F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 417 vu preuređenju župa. On je, naime, na području Ličko-krbavskog arhiđakonata prije 1768. uspostavio četiri samostalne kapelanije i razradio kako uspostaviti petu. God. 1767. namjestio je kapelana u naselju Sveti Rok, naselju koje je pripadalo župi Lovinac, kapelana u Bruvnu unutar župe u Gračacu; župi Gračac po ustrojstvu je pripadao i kapelan u Zrmanji-Palanci. Manzadarovom je odlukom o župi u Karlobagu bio ovisan kapelan u Cesarici, a samostalni je vojni kapelan stolovao u Gospiću, na području župe u Novome. Ostale su kapelanije na tom području uspostavili Manzadarovi prethodnici. One su bile u sastavu sljedećih župa: u župi Novi u Brušanima, u župi Budaku kapelan u Širokoj Kuli, župi Gornje Pazarište kapelan u Donjem Pazarištu, župi Čanak kapelan u Buniću. Na čelu komisije koja je sve to ispitivala bio je Ivan Kabalin, u to vrijeme arhiđakon ličko-krbavski, a zatim Manzadorov nasljednik u nizu senjsko-mo- druških biskupa.17 Svakako je biskup Manzador bio prvi biskup senjsko-modruški biskup u razdoblju ranog jozefinizma koji je i sam bio zadojen idejama jozefinizma. Nema izričitih podataka je li spomenuta mješovita komisija pohodila župe Ličko-krbavskog arhiđakonata po Manzadorovoj volji ili po odredbi državnih vlasti; vjerojatnije su državne vlasti stajale iza tog čina. No, u razdoblju razmahalog jozefinizma za vrijeme cara Josipa II. državne su vlasti još više zadirale u ustrojstvo pojedinih biskupija. Tako je potkraj vladavine cara Josipa II. godine 1789. sazdan temeljni plan prema kojemu je trebalo provesti cjelovito preuređenje župa u Senjsko-modruškoj biskupiji. Bilo je to prve godine samostalne uprave Ivana Krstitelja Ježića tom biskupijom. U Ježićevim se biografijama ističe da je u razdoblju francuske vladavine u zapadnoj Hrvatskoj od 1809. do 1813. bio povezan s predstavnicima te vladavine, izričit frankofil, ali zapravo valja više naglašavati da je u razdo- su njegovo upravljanje jer je od 1809. područje biskupije bilo pod francuskom vlašću. Ipak je uspješno vodio biskupiju i riješio pitanje nove raspodjele župa te odgoja i obrazovanja budućih svećenika na području same biskupije. - Mile BOGOVIĆ, Najduži biskupski staž - Ivan Krstitelj Ježić, Zvona, 21(1983), 1, str. 5; ISTI, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 77-79. 17 Ivan Krstitelj Kabalin (Novi Vinodolski, 1716. - Novi Vinodolski, 1783.) potpisivao se “Caballi- ni”. Od 1747. do 1773. bio je župnik u Perušiću i ličko-krbavski arhiđakon. Na stolici senjsko- modruških biskupa bio je jedno desetljeće (1773.-1783.). U vrijeme njegovog upravljanja Senj- sko-modruškom biskupijom osnovane su četiri nove župe. - Biskup Kabalin bio je ujak biskupu Ježiću. 418 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 blju svog visokog školovanja u Grazu i Beču usvojio zasade jozefinizma i ostao im vjeran sve do smrti. Tu je vjernost osobito iskazivao u pastoralnom preuređenju svoje biskupije i u organizaciji odgoja u sjemeništu te rada bogoslovne škole u tom sjemeništu.18 Već je prve godine njegove biskupske uprave osnovano šest župa, a sljedeće dvanaest, dok je 1791. nastalo pet novih župa. Tako su u prve tri godine biskupskog upravljanja Ivana Krstitelja Ježića Senjsko-modruškom biskupijom osnovane 23 nove župe što je uvjetovalo bitnu izmjenu dotadašnjeg župnog sustava u biskupiji. No, u vrijeme kasnog jozefinizma, 1807. godine, posve se izmijenila topografija Senjsko-mo- druške biskupije jer je tada jednom odlukom Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća u Budimu osnovano 49 novih župa. Potrebno je naglasiti da je tu odluku državnih vlasti potaknuo sam biskup Ježić jer je 15. svibnja 1807. predložio novu raspodjelu župa i osnivanje spomenutog broja novih župa.19 Poslije 1807. pa do Ježićeve smrti 1833. osnovano je još pet novih župa pa se ukupan broj novih župa u 44 godine Ježićeve biskupske službe u Senjsko-modruškoj biskupiji pepeo na 75, tj. daleko veći broj nego što je biskupija imala župa kad je on preuzeo njezino vodstvo.20 Naravno, sve je to posve promijenilo ustrojstvo župa u toj biskupiji, i to prema načelima jozefinističkih vlasti koje nisu odustale od državne uredbe o osnivanju novih župa, premda su 1790. u ugarskom dijelu monarhije bili dokinuti gotovo svi jozefinistički zakoni.21

18 Andrija RAČKI, Crkvene reforme francuske vlade u Senjsko-modruškoj biskupiji (1809.-1813.), Bogoslovska smotra, 1(1910), str. 349-351; Mile BOGOVIĆ, Sadržaj izvješća senjsko-modruš- kih biskupa Rimu od 1602. do 1919. godine, Senjski zbornik, 23(1996), str. 163, 164; 182-188; ISTI, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 42-44; 77-79. 19 Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 42, 43. - Ni Bogović ni drugi povjesničari Senjsko-modruške biskupije ne spominju da je Ježić kao pomoćni biskup potaknuo ili sudjelovao 1789. u programu podizanja novih župa, ali to nije isključeno. 20 Zahvaljujući istraživanjima Mile Bogovića poznat je točan broj župa u Senjskoj i Modruškoj biskupiji od konca 17. st. Godine 1684. Senjska biskupija ima pet, a Modruška 20 župa; god. 1695. Senjska ima četiri, a Modruška 23 župe; god. 1708. Senjska broji 8 župa, a Modruška 24 župe; god. 1741. Senjska ima 10 župa, Ličko-krbavski arhiđakonat 11, a Modruška biskupija 24; u razdoblju od 1741. do 1781. u Senjsko-modruškoj biskupiji bila je 51 župa. Taj broj župa zatekao je Ježić na početku svoje biskupske uprave. - Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 40-42. 21 Johann WEISSENSTEINER, Die josephinische Pfarregulierung, str. 62. F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 419 Pastoralno se ustrojstvo Senjsko-modruške biskupije, naime, u vremenu jozefinizma izmijenilo u cijelosti. Kad je Ježić preuzeo upravu biskupije, ona je imala 51 župu, a potkraj njegova živoga brojila je 126 župa, što znači da je za njegove uprave biskupijom osnovano 75 župa.22 Ježić je dovodio u službu Senjsko-modruške biskupije svećenike drugih biskupija, ali bilo je očito da na taj način ne može organizirati pastoralni rad u svojoj biskupiji. Stoga je razumljivo da je godinu dana prije svog prijedloga o uspostavi velikog broja župa osnovao biskupijsko sjemenište s visokom bogoslovnom školom u Senju. Doista je to bio posljednji čas da Senjsko-modruška biskupija osigura dovoljan broj svećenika za vlastite potrebe pa je bila ispravna odluka da ona sama preuzme odgovornost za odgoj i obrazovanje svojeg svećenstva. Povećan broj župa nužno je zahtijevao ne samo veći broj svećenika nego takve svećenike koji će dobro poznavati pastoralno stanje u biskupiji i pripadati joj životom i djelovanjem.

3. Popis župa u vremenu katoličke obnove i jozefinizma

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844.

Senj1 1545.

Otočac2 1615.

Brinje3 1615.

Brlog4 1684.; 1708.

22 Gornji se brojevi vezuju uz istraživanja Mile Bogovića. Ako se slijedi Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji. Cerkev v Jugoslaviji 1974., Zagreb, 1975. (navod: Opći šematizam, str. 432- 448), onda je do biskupa Ježića bilo 56 župa, a u njegovo je vrijeme osnovano 79 novih župa, tj. on je upravljao s 135 župa Senjsko-modruške biskupije. 420 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844.

Sv. Juraj5 1684.

Bakar6 1684.

Belgrad 1684.

Bosiljevo7 1684.

Bribir 1684.

Brod8 1684.

Kotor 1684.

Ledenice9 1684.

Drivenik 1684.

Gerovo10 1684.

Grobnik 1684.

Čabar 1684.

Hreljin11 1684. F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 421

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844.

Lukovdol12 1684.

Modruš13 1684.

Moravice14 1684.

Novi 1684.

Ogulin15 1684.

Oštarije16 1684.

Tounj17 1684.

Trsat 1684.

Zagon18 1684.

Fužine19 1684.; 1708.

Perušić20 1690.

Krmpote21 1695. 1807.

Grižane 1695. 422 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844.

Delnice 1695.

Lešće na 1695. Dobri22 Donji Ko- 1708. sinj23

Jablanac24 1708.

Lokve25 1708; 1807.

Lički Osik26 1711.

Slunj 1722.

Kuterevo27 1741.

Gornji Ko- 1741. sinj28

Saborsko29 1741.

Budak 1690; 1741.

Karlobag30 1691; 1741.

Lički Novi 1690; 1741. F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 423

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844. Pazarišće 1690.; 1741. Donje31

Podlapac 1702.; 1741.

Smiljan 1708.; 1741.

Udbina 1706.; 1741.

Čanak 1719.; 1741.

1752. Gračac32

Sv.Križ/ Senjska 1755. Draga 1767. Gospić

Mrkopalj33 1767.

Ličko Le- 1779. šće34 Gornje Pa- 1781. zarišće35

Rakovica 1781.

Zagorje36 1786. 424 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844.

Stajnica 1789.

Cerovnik37 1789.

Draga 1789.

Praputnjak38 1789.

Kostrena 1789. Sv. Lucija

Jezerane 1790.

Krivi Put39 1790.

Ričice 1790.

Sveti Rok 1790.

Jelenje 1790.

Kraljevica 1790.

Tribalj 1790.

Lipa40 1790. F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 425

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844.

Lađevac 1790.

Cvitović 1790.

Erdelj/Ge- neralski 1790. Stol

Vrbovsko 1790.

Ribnik41 1790.

Drežnik 1791.

Vaganac 1791.

Cetin/Va- 1791. lišselo

Zavalje 1791.

Borićevac 1791.

Brest42 1802.

Letinac43 1807.

Dabar 1807. 426 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844.

Ramljani 1807.

Prozor 1807.

Krasno44 1807.

Starigrad 1807.

Lukovo 1807 Otočko

Kompolje 1807.

Švica 1807.

Vratnik 1807.

Bilaj 1807.

Palanka/Zr- 1807. manja Bruvno/Sv. 1807. Petar

Bužim 1807.

Rudopolje45 1807. F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 427

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844.

Trnovac46 1807.

Lukovo 1807. Šugarje47 Crikveni- 1807. ca48 Ledenik /Baške 1807. Oštarije49

Cesarica 1807.

Brušane 1807.

Novi 1807.

Korenica 1807.

Bunić 1807.

Aleksinica50 1807.

Perjasica/ Mateško 1807. Selo

Blagaj 1807.

Maljevac 1807. 428 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844.

Plaški51 1807.

Trošmarija/ 1807. Otok Tržić 1807.

Josipdol52 1807.

Prezid 1807.

Plešce 1807.

Tršće 1807.

Turke 1807.

Kuželj53 1807.

Lič 1807.

Podstene 1807.

Divjake 1807.

Završje 1807. F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 429

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844.

Plemenitaš 1807.

Ravna 1807. Gora54

Crni Lug55 1807.

Razloge56 1807.

Dol/Križi- 1807. šće57 Kukuljano- 1807. vo Šiljevica kod Sv. 1807. Jakova/Ja- dranovo

Selce 1807.

Zagon 1807.

Dramalj/ Sveta Jele- 1810. na58

Hrib59 1810.

Široka 1816. Kula60 430 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

Spominju se u Osnovane Osnovane Osnovane Župa vrijeme katoličke 1789.- 1810.- 1807. obnove 1791. 1844.

Krišpolje61 1820.

Cernik 1830.

Drenova62 1838.

Kostrena Sv. Barba- 1839. ra63

Zlobin64 1841.

Sinac65 1841.

Napomene iz tablice: 1 Općenito je mišljenje da je u Senju bilo biskupijsko središte već početkom 5. st. U vrijeme seobe naroda biskupija je nestala, a obnovljena je 1169. godine. Granice biskupije odredio je 1185. Split- ski sabor. - Župa je, dakle, u Senju od pamtivijeka. - Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 21-24. 2 U srednjem vijeku Otočac je bio u sastavu Senjske biskupije, a od 1460. do 1534. središte Otočke biskupije. Župa se spominje još u 12. st. (Opći šematizam, str. 447). - U vremenu poslije Trident- skog sabora 1615. biskup Vinko Martena (1613.-1617.) spominje župu u Otočcu. - Mile BOGO- VIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 28; 40. 3 Biskup Martena također 1615. spominje Brinje kao sjedište župe (Isto, str. 40), a 1695. toj župi pripadaju Jezerane kao filijala Isto,( str. 41). No, Opći šematizam (str. 446) smatra da je župa od pamtivijeka. 4 Župu Brlog biskup Sebastijan Glavinić spominje 1695. kao filijalu župe Otočac, ali već je biskup Benedikt Bedeković (1704.-1709.) navodi 1708. kao samostalnu župu. - Isto, str. 41. 5 Biskup Hijacint Dimitri (1680.-1686.) spominje dvije nove župe: Brlog i Sv. Juraj (Isto, str. 40; 57), a 1695. u Karlobagu je filijala župe sv. Jurja (Isto, str. 41). 6 Biskup Dimitri spominje i 20 sljedećih župa u Modruškoj biskupiji u ovom popisu. - Isto, str. 40. 7 Bosiljevo je 1695. u sastavu Zagrebačke biskupije. - Isto, str. 41. 8 Opći šematizam, (str. 438) zapisuje da je župa osnovana 1609. godine. 9 God. 1795. biskup Ježić odijelio je od Ledenica župu Krmpote. - Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 41. 10 Opći šematizam (str. 439) smatra da je ta župa ustanovljena 1504. godine. 11 Opći šematizam (str. 436) bilježi da se župa spominje u 13. st. 12 Opći šematizam (str. 442) navodi da je župa ustanovljena 1604. godine. F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 431 13 Krbavska biskupija osnovana je 1185., a sjedište joj je 1460. preneseno u Modruš, pa se zato zove i Modruškom. Iz Modruša je biskup, zajedno sa svojim kaptolom, morao pobjeći u Novi, a ponio je također mnoge dragocjenosti. U Modrušu se i sada vide ruševine katedrale i biskupskoga dvora. Od biskupa Antuna de Dominisa (1591.-1596.) senjski je biskup najprije upravitelj Modruške biskupije, a poslije je ona jednakopravno sjedinjena sa Senjskom biskupijom. - Mile BOGOVIĆ, Po- vijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 29-31; 35-37; 52-56. 14 Opći šematizam (str. 438) smatra da je župa nastala još u 14. st. 15 Opći šematizam (str. 443) smatra da je župa u tom mjestu već u 16. st. 16 Opći šematizam (str. 443) zabilježio je da se župa spominje već 1450. godine. 17 Opći šematizam (str. 443) smatra da je župa osnovana u 16. st. 18 Opći šematizam (str. 438) bilježi da je ta župa osnovana 1605. godine. 19 Opći šematizam (str. 439) smatra da je tek 1725. osnovana ta župa. 20 Ovu godinu osnutka navodi i Opći šematizam (str. 441). 21 Krmpote su se odijelile od župe Ledenice. God. 1695. pripadaju Modruškoj biskupiji, a 1708. ih biskup Bedeković ubraja u župe Senjske biskupije. - Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modru-ške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 41. 22 Opći šematizam (str. 443) spominje da je župa ustanovljena još u 14. st. 23 Opći šematizam (str. 440) početke župe stavlja u1650. godinu. 24 Opći šematizam (str. 448) tvrdi da se župa spominje od pamtivijeka. 25 Opći šematizam (str. 439) donosi da je ova župa ustanovljena 1808. 26 Ovu župu samo spominje, i to s navedenom godinom nastanka Opći šematizam (str. 441). 27 Opći šematizam (str. 446) smatra da je župa osnovana 1724. godine. 28 Opći šematizam (str. 441) kaže da je ta župa osnovana 1692. godine. 29 Opći šematizam (str. 443) smatra da je župa osnovana tek 1864. godine. 30 Opći šematizam (str. 448) napominje da se ta župa spominje već 1680. godine. 31 Opći šematizam (str. 440) piše da se ta župa spominje još 1341. godine. 32 Opći šematizam (str. 441) stavlja početak župe ranije, u 1715. godinu. 33 Opći šematizam (str. 439) stavlja u 1771. godinu osnivanje župe. 34 Opći šematizam (str. 446) stavlja osnutak te župe u navedenu godinu. 35 Spominje se još 1753. godine. - Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 227. 36 Opći šematizam, str. 444. 37 Opći šematizam (str. 442) navodi godinu 1756. kao vrijeme osnivanja župe. 38 Opći šematizam (str. 436) pomiče osnivanje župe u 1786. godinu. 39 Opći šematizam (str. 448) piše da je župa osnovana tek 1794. godine. 40 Opći šematizam (str. 442) smatra da je župa osnovana 1792. godine. 41 Opći šematizam (str. 442) stavlja osnivanje župe u 1704. godinu. 42 Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), ne spominju župu Brest, a Opći šematizam (str. 442) stavlja njezino osnivanje u navedenu godinu. 43 Novoosnovane župe Bogović dijeli po okružjima. Navodi pet okružja: u senjskom okružju nastale su nove župe: Krmpote, Letinac, Dabar, Ramljani, Prozor, Krasno, Prizna, Starigrad, Lukovo Otočko, Kompolje, Švica i Vratnik (12); u ličko-krbavskom okružju: Bilaj, Palanka (Zrmanja), Sv. Petar (Bruvno), Bužim, Trnovac, Lukovo Šugarje, Ledenik (Baške Oštarije), Cesarica, Brušane, Novi, Korenica, Bunić, Aleksinica (13); u prekokapelskom okružju: Perjasica u Mateškom Selu, Blagaj, Maljevac, Plaški, Otok ili Trošmarija, Tržić i Josipdol (7); u gorskokotarskom okružju: Prezid, Plešce, Tršće, Turke, Kuželj, Lič, Podstene, Divjake, Završje, Plemenitaš, Ravna Gora, Lokve, Crni Lug i Razloge (14); .u vinodolskom okružju: Dol (Križišće), Kukuljanovo, Šiljevica kod Sv. Jakova, Selce i Zagon (5). - Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 42, 43. 44 Opći šematizam (str. 446) navodi godinu 1790. kao vrijeme osnutka te župe. 45 Ta je župa tada osnovana prema Općem šematizmu (str. 442). 432 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 46 Opći šematizam (str. 442) navodi godinu 1839. kao vrijeme osnutka župe. 47 Opći šematizam (str. 448) pomiče u 1809. osnivanje župe. 48 Nema te župe u popisima prije 1807. godine kad ju je vizitirao biskup Ježić, ali je opravdano smatrati da je ranije osnovana. - Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 255. 49 Opći šematizam (str. 441) stavlja u 1820. godinu osnivanje župe. 50 Opći šematizam (str. 440) navodi da je župa starija jedno stoljeće jer smatra da je osnovana 1696. godine. 51 Opći šematizam (str. 443) navodi da se ta župa spominje još u 10. st. 52 Opći šematizam (str. 442) spominje godinu 1786. kao vrijeme ustanovljenja župe. 53 Opći šematizam (str. 439) bilježi da je 1790. ustanovljena ova župa. 54 Ravna Gora još se za biskupa Manzadora 1768. spominje kao samostalna kapelanija. - Opći še- matizam, str. 439. 55 Opći šematizam (str. 438), očito pogrešno, osnivanje župe stavlja u 1817. godinu. 56 Opći šematizam (str. 440) postavlja osnutak župe tek u 1850. godinu. 57 Opći šematizam (str. 437) navodi da je ta župa osnovana već 1789. godine. 58 Opći šematizam (str. 438) stavlja osnivanje te župe u 1709. godinu. 59 Opći šematizam (str. 439) godinu 1808. smatra godinom ustanovljenja župe. 60 Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 255, spominju župu 1804. godine, ali to Bogović nije uzeo u obzir, dok Opći šematizam (str. 442) stavlja osnutak župe u 1816. godinu. 61 Opći šematizam (str. 446) spominje da je ta župa osnovana 1820. godine. 62 Opći šematizam (str. 435) navodi da je župa u Donjoj Drenovi osnovana 1837. godine, a u Gornjoj Drenovi 1928. godine. 63 Opći šematizam (str. 435) pomiče osnivanje ove župe u 1830. godinu. 64 Opći šematizam (str. 436) smatra da je župa u tom mjestu osnovana 1844. godine. 65 Opći šematizam (str. 447) piše da je ta župa osnovana 1841. godine.

Zaglavak

U Senjsko-modruškoj biskupiji nastalo je u razdoblju jozefinizma 86 novih župa. Samo u vrijeme biskupa Ivana Krstitelja Ježi- ća osnovano je 75 novih župa, a na njegov zahtjev 49 župa. U više novih župa podignute su i nove crkve i kuće za župnike. Bilo je to u skladu s jozefinističkim načelima o preuredbi župa. Nema sumnje da je ovo silno umnažanje broja župa bilo na korist općem vjerskom moralnom stanju u biskupiji. Da osigura dovoljan broj svećenika za ovaj visok broj župa, osnovao je biskup Ježić 1806. biskupsko sje- menište s visokom bogoslovnom školom; osnutak i djelovanje tih ustanova također je bilo u punom skladu s državnim uredbama koje su nastale u duhu jozefinizma i vladale u razdoblju kasnog jozefinizma. F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str. 411 - 434 433

JOSEPHS’ STARTING POINTS TO ESTABLISH PARISHES AND THEIR REALIZATION IN THE DIOCESE OF SENJ- MODRUŠA

Summary

Eighty-six new parishes were institutionalized in the diocese of Senj-Modruša during Joseph’s time. Bishops Pijo Manzador (1764- 1773) and Ivan Krstitelj Ježić (1789-1833) were imbued with Jose- phinism. When Ježić took charge of the diocese there were 51 parishes, and during his long service 75 new parishes were founded; the state built 49 parishes on his personal request. New churches with houses for priests were built in many new parishes. There is no doubt that these numerous parishes were of benefit to the general religious moral state in the diocese, especially when bishop Ježić founded the diocese seminary with Seminary High school in 1806. Key words: Diocese of Senj and Modruša, Josephinism, Pijo Manzador, Ivan Krstitelj Ježić, parishes, seminary, Seminary High school 434 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str. 435 - 454 435 Fila Bekavac-Lokmer

KNJIŽNICA SENJSKOG SJEMENIŠTA

Fila Bekavac – Lokmer, dipl. ing., Rijeka UDK: 373.5 : 282 : 027.6(497.5 Senj) Pregledni rad

Knjižnica bogoslovnog sjemeništa i visokog teološkog uči- lišta osnovana je najvjerojatnije istovremeno s matičnim ustanovama. To je bilo 1806. godine kada je radom započelo sjemenište i visoko teološko učilište, ta visokoškolska ustanova, stoljeće i pola jedina na području sjevernoga Jadrana, koju je1804. godine osnovao biskup Ivan Krstitelj Ježić i koja je djelovala uz manji prekid (1919.- 1933.) sve do 1940. godine. Zavod je bio smješten u zgradi staroga franjevačkoga samostana, koja je 1816. godine obnovljena nakon požara koji ju je zadesio 1810. godine, kada su stradali arhiv i knjižnica ovoga zavoda. Zgradu zavoda krajem XIX. stoljeća temeljito obnavlja biskup dr. Antun Maurović. Uoči II. svjetskoga rata, 1940. godine biskup dr. Viktor Burić zatvara ovaj zavod. Zgrada je u II. svjetskome ratu stradala u bombardiranju grada, namještaj je najvećim dijelom raznesen, a ni knjižni fond nije bio pošteđen. Nakon 1945. godine zgrada sjemeništa nacionalizirana je i koristi se sve do danas za smještaj gradske uprave i ugostiteljske namjene. Knjižnica sjemeništa smještena je u neadekvatne skladišne prostore, gdje je nastavljeno njezino stradanje. Uređenjem svećeničkoga doma stvoreni su uvjeti za smještaj knjižnica različitih biskupijskih ustanova. U novonastaloj Knjižnici biskupija senjske i modruške (Sakralna baština u Senju) našle su se i preostale knjige iz nekadaš- nje knjižnice senjskoga sjemeništa. U ovome radu daje se povijest nastanka, sudbina knjižnice i pregled fonda na osnovi postojećih kataloga/inventara i uočenih primjeraka knjižne građe u novonastaloj knjižnici. Ključne riječi: knjižnica, bogoslovno sjemenište, Senj.

Uvod

Zasigurno je utemeljitelj sjemeništa u Senju biskup Ivan Kr- stitelj Ježić, svjestan značenja knjige u obrazovanju i pripremanju

M. BOGOVIĆ, Ježić, Ivan Krstitelj, Hrvatski biografski leksikon 6 (I-Kal), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str. 487-488. 436 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 svećeničkih kandidata, odmah razmišljao i o osnivanju sjemenišne knjižnice. To je ustaljena tisućljetna praksa Katoličke crkve, jer je poznata činjenica da su sve danas velike knjižnice u svijetu, a i kod nas u Hrvatskoj, započele djelovanjem kao infrastruktura crkvenih ustanova ili učilišta. To nimalo ne iznenađuje jer je temelj vjere u Božjoj riječi zapisanoj u Knjizi, tj. u Bibliji. Zato i jest prva tiskana knjiga u svijetu Biblija, a kod nas Hrvata misal. Zato i jesu svećenici bili, a i danas trebaju biti, najobrazovaniji dio naroda. Na temelju analize opsega i sadržaja fonda, kataloga odnosno knjiga inventara, knjižničnoga poslovanja može se zaključivati o razini kvalitete svake djelatnosti, a u ovom slučaju o kvaliteti senjskoga sjemeništa i visokoga teološkog učilišta. Može se zaključivati o profilu korisnika knjižnice, o područjima interesa neke skupine, interdisciplinarnom pristupu obrazovanju ili istraživanju itd. Tu je analizu moguće raditi za određeno razdoblje bilo pogledom u današ- nje okruženje, npr. uspoređivanjem sa sličnim ustanovama, kada se mogu utvrditi pravci daljnjega razvoja ili pozicioniranja ustanove u okruženju, odnosno pogledom unatrag u prošlost, što ovim radom pokušavam učiniti.

Povijest knjižnice

Knjižnica senjskoga sjemeništa i visokoga teološkoga učilišta osnovana je najvjerojatnije već 1804., a najkasnije tijekom školske 1806./1807. godine kada su sjemenište i visoko teološko učilište po- čeli radom. U velikom požaru 1810. godine stradao je najveći dio zgrade, knjižnica i arhiv sjemeništa. Tada je najvjerojatnije i po- najviše donacijama postupno stvoren novi fond knjižnice. Tada su napisane i mnoge rukopisne knjige, koje su nastale kao priručnici za predavanja pojedinih disciplina koje su se izučavale na teološ- kom i filozofskom učilištu, a bile su potrebne u nedostatku tiskane literature toga tipa. Kada je biskup Marušić 1919. godine ukinuo M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine, Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str. 23-24. 73 naslova/primjerka rukopisnih knjiga koje potječu iz knjižnice senjskoga sjemeništa danas se nalaze u Biblioteci biskupija senjske i modruške u Sakralnoj baštini u Senju. (J. Lokmer, F. Be- kavac-Lokmer, «Sakralna baština Senj», Sakralna baština biskupija senjske i modruške u Senju, F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str. 435 - 454 437 sjemenište i teološko učilište, knjižnica je ostala u zgradi. Dio zgrade i inventar sjemeništa korišten je na razne načine (podijeljen ruskim emigrantima). Kakva je bila sudbina knjižničnog fonda u razdoblju 1919.-1933. godine teško je reći, ali je najvjerojatnije vođeno računa o čuvanju knjižničnoga fonda. Budući da su u zgradi bila smještena razna katolička društva, valja pretpostaviti da su članovi tih društa- va mogli koristiti i tu knjižnicu. Ali o tome nema nikakvih dokumenata. Sjemenište je obnovio biskup Ivan Starčević 1933. godine, a tada je otvorena i visoka bogoslovna škola. Djelovanje obnovlje- nog sjemeništa i teološkog učilišta trajalo je do 1940. godine kada je odlukom biskupa Burića zatvoreno. U popisu inventara senjskoga sjemeništa što ga je u srpnju 1941. godine sastavio Josip Burić i mons. Matija Glažar spominju se na više mjesta prostor knjižnice, čitaonica, 7 polica s knjigama, kao i dva sanduka (kašete) knjiga. Fond knjižnice doživio je sudbinu svega ostaloga sjemenišnog inventara: uskladišten je u dijelu zgrade koji nije iznajmljen ustanovama – korisnicima zgrade (Velika župa Vinodol-Primorje). Sudbina je knjižnice u samome ratu neizvjesna, ali je sigurno da je knjižnični fond dijelio sudbinu zgrade sjemeništa koja je indirektno stradala u bombardiranju grada, kada je u listopadu 1943. godine do temelja srušena nekadašnja franjevačka, a do tada sjemenišna crkva svetoga Franje. Nakon partizanskog kratkog “oslobođenja” grada zgrada je, unatoč oštećenjima u bombardiranju, ipak u funkciji potreba raznih vojski smještenih u polusrušenom Senju. Nakon poslijeratnoga prisilnoga iseljenja iz zgrade sjemeništa, knjižni je fond smješten u zgradu Doma Svete Terezije, na način za Riječki teološki časopis, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci, Rijeka 13(2005), 1(25); str. 211-244.) M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine, Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str. 100. Isto, str. 104-106. Isto, str. 106-108. Isto, str. 109. Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, Fasc. IX. br. 189 (V. Mlađa škola). Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Po- sebni spisi, Fasc. IX. br. 189 (Stanje sjemeništa – c, Biblioteka bivša). Neki su Senjani, koji su u to vrijeme bili dječaci, u jednom nevezanom razgovoru svjedočili o devastirajućem “korištenju” knjižnoga fonda, kada su neki njihovi vršnjaci od manjih knjiga i pergamena s omota onih većih izrađivali lopte za nogomet. 438 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 knjige štetan, ali tada jedino moguć. Može se pretpostaviti da je dio fonda pri zatvaranju sjemeništa kod sebe zadržao profesorski kadar, odnosno oni koji su se knjižnicom koristili, ovisno o slijedu njihovih profesionalnih aktivnosti.10 Također je manji dio fonda 1947. godine bio osnovom Knjižnice Visoke bogoslovne škole u Rijeci, danas Te- ologije u Rijeci, gdje se nalazi i nešto knjiga iz ostavštine svećenika – senjskih bogoslova, među kojima su i knjige iz knjižnice senjskoga sjemeništa. Krajem šezdesetih godina XIX. stoljeća Senjska i modruška biskupija izgradila je u ruševinama kuće Prpić (Okruša) uz palaču prepošta kaptola u Senju (Palača „Carina“) svećenički dom i u njemu pripremila dosta prostora za smještaj arhivske i knjižnične građe. Tu je smještena sva građa preostala iz mnogih knjižnica u vlasništvu Crkve, kao i naknadno prihvaćene brojne donacije, prvenstveno sve- ćenika. Tako je stvorena Knjižnica biskupija senjske i modruške,11 koja je sastavni dio Sakralne baštine u Senju, institucije Gospićko- senjske biskupije u kojoj se nalazi dobar dio materijalne kulturne baštine stare Senjske i modruške biskupije ostao u Senju nakon pre- mještanja biskupskoga sjedišta iz Senja u Rijeku 1969. godine.12

Knjižnica senjskoga sjemeništa

Danas se o knjižnici senjskoga sjemeništa može govoriti na temelju podataka njezina četiri stara inventara/kataloga, koje sam tijekom sređivanja i inventarizacije građe u Biblioteci biskupija senjske i modruške pronašla. Na temelju tih inventara/kataloga može se dobiti djelomičan uvid u sadržaj fonda nekadašnje knjižnice senj-

10 Tako se desetak knjiga koje su pripadale ovoj knjižnici danas nalazi u fondu Knjižnice Pomorsko- ga i povijesnoga muzeja u Rijeci, a dospjele su tamo kao donacija sestre senjskoga sjemeništarca, a kasnije svećenika i potom isusovca Josipa Müllera, pedesetih godina 20. stoljeća. 11 Fond tako novonastale knjižnice potječe iz: Biskupske biblioteke, biblioteke Kaptola u Senju, knjižnice sjemeništa u Senju, knjižnice Zbora duhovne mladeži u Senju, knjižnice Odgojnog zavoda “Ožegovićianum“, Privatnog odgojnog zavoda “Palestra“(Šimatić), različitih donatora/ donacija o čemu svjedoče „ex libris“ zapisi na knjigama kao i pečati (na nekim knjigama) pojedinih zavoda/cjelina. 12 J. LOKMER, F. BEKAVAC-LOKMER, «Sakralna baština Senj», Sakralna baština biskupija senjske i modruške u Senju, Riječki teološki časopis, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Za- grebu – Teologija u Rijeci, Rijeka 13 (2005), 1(25); str. 211-244. F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str. 435 - 454 439 skoga sjemeništa. Sve četiri knjige inventara vođene su primjenom metode “numerus currens” unutar pojedine stručne skupine. Stručne su skupine ipak različito definirane od jedne do druge knjige inventara, ovisno o razdoblju kada su knjige inventara nastale, no temeljne struke zastupljene su u gotovo svim knjigama. U tabeli br. 1 prikaza- ne su različite struke tada naznačene u inventaru - katalogu knjižnice bogoslovnog sjemeništa u Senju.

STRUČNO Knjiga 1. Knjiga 2. Knjiga 3. Knjiga 4. Ukupno PODRUČJE Zabava* 124 622 0 0 746 Historia Eccl. a 223 0 175 124 522 Profana Sacra Rethorica 256 0 193 54 503 Jus Eccl. et. 180 0 158 102 440 Civile Prir. znanosti, sociologija, 0 137 301 0 438 zdrav. nar. gosp. Moral et Pastorali 172 0 124 108 404 Spirutualia 0 238 148 0 386 Pedagogica Dogmatika (Theologia 160 0 102 71 333 Dogmatica) Razno 32 236 0 0 268 Studium Biblicum 122 0 68 64 254 Ascesa 249 0 0 0 249 Povijest, životopisi, 0 237 0 0 237 zemljopis, putopisi 440 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

STRUČNO Knjiga 1. Knjiga 2. Knjiga 3. Knjiga 4. Ukupno PODRUČJE Knjige za mlade 0 229 0 0 229 Pouka 204 0 0 0 204 Mischelanea 0 0 0 93 93 Strana literatura 0 56 0 0 56 Patristica et 0 0 0 54 54 Meditationes Književnost, 0 54 0 0 54 umjetnost Slovnice 45 0 0 0 45 Rječnici 45 0 0 0 45 Časopisi 0 37 0 0 37 Ukupno 1812 1846 1269 670 5597

Tabela br. 1: Stručni raspored knjižnične građe bogoslovnog sjemeništa u Senju

Isto to prikazano je i grafički na grafičkom prikazu br. 1. Grafički prikaz br.: 1 : Stručni raspored knjižnične građe Bo- goslovnog sjemeništa u Senju

54 45 45 37 93 56 54 746 204 229

237 522 249

254 503 268

333 440

386 438 404

Zabava* Historia Eccl. a Profana Sacra Rethorica Jus Eccl. et. Civile Prir. znanosti,sociologija,zdrav.nar. gosp. Moral et Pastorali Spirutualia Pedagogica* Dogmatika (Theologia Dogmatica) Razno Studium Biblicum Ascesa Povijest,životopisi,zemljopis, putopisi* Knjige za mlade Pouka Mischelanea Strana literatura Patristica et Meditationes Književnost, umjetnost Slovnice Rječnici Časopisi F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str. 435 - 454 441 Kao što je vidljivo, sjemenišna je knjižnica imala oko 5000 naslova/svezaka. Također je razvidno da su profesori koji su predavali, kao i studenti polaznici teološkoga učilišta i pitomci sjemeništa koristili sljedeće strane jezike: grčki, latinski, hebrejski, kaldejski, mađarski, njemački, francuski, talijanski, hrvatski (ilirski)13 i staroslavenski. Uz standardnu latinicu knjižnična je građa pisana: glagoljicom, ćirilicom, bosančicom, grčkim i hebrejskim pismom, te goticom. Prema sadržaju knjiga inventara vidljivo je da se nedovoljna pažnja posvećivala periodičnim publikacijama, tj. novinama i ča- sopisima. Tek se u jednoj knjizi inventara nalaze podaci o toj vrsti građe. Moguće je i da je periodika bila izmještena na nekoj drugoj lokaciji, kao i građa vođena pod oznakom “razno”. Vjerojatno se radi o popularnoj vjerskoj literaturi koja je bila smještena kod sakri- stije crkve svetoga Franje. To upućuje na mogućnost da se ta vrsta građe posuđivala stanovnicima Senja, članovima raznih katoličkih društava i bratovština (kongregacija), jer laicima nije bilo dopušteno ulaziti u sjemenište. Način vođenja inventarnih knjiga ukazuje na organizaciju knjižnice i dostupnost građe. Može se zaključiti da je građa bila smještena u “otvorenom pristupu”, što je danas sasvim poželjan i suvremen način korištenja građe. Građa je bila na policama smješte- na prema stručnim područjima navedenim u inventaru. Listajući knjige inventara - kataloga stječe se dojam da knjiž- nica tijekom skoro stoljeća i pol nije vođena jednako kvalitetno. Veći dio inventarnih knjiga pisan je uredno i sustavno lijepim rukopisima, krasopisom, dok je u zadnjem razdoblju najveći dio knjiga inventa- riziran olovkom, ponekad teško razumljivim rukopisom. U nekim je knjigama olovkom evidentirana na praznim listovima cirkulacija građe, odnosno zaduživanje i razduživanje. Kao što je ranije istaknuto, građa je bila namijenjena u prvome redu studiju teologije, duhovnome odgoju, ali i obrazovanju klerika posebno na humanističkome području. Tako je iza teološke literature najzastupljenija literatura s područja povijesti ne samo Crkve već i 13 U najstarijoj knjizi inventara, najvjerojatnije iz sredine XIX. Stoljeća, često se hrvatski jezik naziva ilirskim. 442 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 opće i nacionalne povijesti, priručnici za učenje jezika (gramatike, rječnici), a u kasnijem razdoblju i građa iz društvenoga i prirodo- slovnoga područja. Vrijedno je istaknuti građu koja je omogućavala formiranje svećenika - intelektualca nacionalno opredijeljenoga sa svim atribu- tima europske uljudbe. Tako je ta građa na latinskome, njemačkome ili talijanskome jeziku ravnopravno korištena s građom na hrvatskome jeziku, koja je s godinama postajala sve brojnija. To je bila osnova ne samo za dobro upoznavanje vlastitih korijena (hrvatska kultura, jezik, povijest, tradicija) već i za razvijanje nacionalne svijesti na području pastoralnog djelovanja.

Spomenik prošlosti i građa za budućnost

Knjižnica nikada nije službeno osnovana,14 nikada nije imala, za razliku od knjižnice Zbora duhovne mladeži svoj žig, pečat. In- ventarne knjige odaju stanje i status knjižnice. Tako knjige inventara – katalozi ne nose njezino ime. Očito je postojala, ali ne kao posebna ustrojbena jedinica. Zlatno doba knjižnice bilo je od sredine do kraja XIX. stoljeća, odnosno do njezina zatvaranja 1919. godine. Knjiž- nični je fond kod ponovnog otvaranja sjemeništa 1933. godine već bio zastario i postao je neodgovarajući za moderan studij teologije. Može se na osnovi toga govoriti i o ispravnosti odluke biskupa Bu- rića da privremeno, do rješenja nekih za sjemenište egzistencijalnih pitanja, zatvori ovaj zavod od životne važnosti za Senjsku i modruš- ku biskupiju. Među ta pitanja od životne važnosti, kako to svjedoče zapisi nekih od svjedoka tih dana, spadalo je i nepostojanje moderno organizirane, suvremene knjižnice sjemeništa.15 Već samo letimičnim pregledom knjižničnog fonda uočava se visoka razina kvalitete građe knjižnice senjskoga sjemeništa, koja se danas nalazi u Biblioteci biskupija senjske i modruške u Sakralnoj baštini u Senju. Ta je građa ostala kao visoko vrijedan spomen proš- losti djelovanja ovoga visokoškolskoga zavoda i zavrjeđuje sustav-

14 O tome nema nigdje nikave dokumentacije niti spomena u literaturi. 15 Bilješka iz Dnevnika dr. Josipa Šojata iz lipnja 1940. godine, Zbirka rukopisa, Knjižnica Teologije u Rijeci. F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str. 435 - 454 443 no izučavanje. To će se moći učiniti samo ako se ta građa obradi, tj. katalogizira, a podaci učine dostupnim javnosti elektroničkim putem (internet). Također sam uvjerena da je većina knjižnične građe posebno zanimljiva znanstvenicima: povjesničarima, pravnicima, jezikoslov- cima, te svima onima koji izučavaju hrvatsku i europsku baštinu. U privitku ovoga rada dajem prilog u kojem se nalazi izbor naslova knjižnične građe iz knjiga inventara-kataloga knjižnice bogoslovnog sjemeništa u Senju, koji se najvećim dijelom danas nalaze u fondu Knjižnice biskupija senjske i modruške u Senju (Sakralna baština). To su pravi biseri, djelići velikoga mozaika, koji su u našoj znanosti i kolektivnoj svijesti još dobrim dijelom nepoznanica, posebno s obzirom na njihovu nazočnost u ovome dijelu Hrvatske koji se često smatra svojevrsnom «pustinjom» u kulturnome smislu. Očito je to materija koju očekuje temeljito izučavanje i vrednovanje u na- cionalnome i europskome kontekstu. Stoga pozivam u prvome redu intelektualnu javnost Grada Senja i Ličko-senjske županije, državne institucije, relevantna ministarstva, Nacionalnu i sveučilišnu knjiž- nicu da pomognu kako bi ova građa postala javna i dostupna za opće dobro. Pozivam građane grada Senja i Ličko–senjske županije da osobnom, građanskom inicijativom, suradnjom i zalaganjem iskažu djelotvornu ljubav prema svojoj baštini, osobno se založe za ostvarenje daljnje obrade i prezentacije. Zasigurno će i Sveučilište u Rijeci, koje djeluje i na području Senja, pokazati zanimanje za izučavanje i vrednovanje ove knjižnične građe čime se zasigurno izgrađuje i obo- gaćuje ne samo senjski gradski, županijski već i cjelokupni hrvatski, te upotpunjuje i sveukupni europski identitet. 444 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 P R I L O G:

IZBOR NASLOVA KNJIŽNIČNE GRAĐE IZ INVENTARA – KATALOGA KNJIŽNICE BOGOSLOVNOG SJEMENIŠTA U SENJU

A. CRKVENA, OPĆA I NACIONALNA POVIJEST

Illyrici sacri tomus /I-VIII/. ... auctore Daniele Farlato. Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske/trudom Manoi- la Sladovića, Trst, 1856. Izpiszavanye xivlenya i csinih Napoleona, czeszara Franczuzah i kralya od Italie od nyegovog narodgyena do vrimena szkloplyenoga mira u Tilsitu / iz nimachkoga u narodni jezik prenesheno po Antu- nu Nagy, Vu Zagrebu: 1810. Kronika aliti spomen vsega svieta vikov u dva dela razredjen, ko- terih prvi drži od početka svieta do Kristuševoga porojenja drugi od Kristuševoga porojenja do ispunjanja leta 1690/složen i na svitlo dan po Pavlu Ritteru-Vitezoviću, Zagreb, 1696. Popa Dukljanina letopis po latinsku i toga nekoliko i još nešto po hrvatsku po prepisu popa Jerolima Kaletića/razsudjeno dao na sve- tlo Ivan Črnčić U Kraljevici: 1874. Poviest hrvatska/po vrelih napisao Tade Smičiklas, u Zagrebu, 1879. Vollstaendige Topographie der Karlstaedter = Militaergrenze mit besonderer Ruecksicht auf die Beschreibung der Schloesser, Ruinen, Inscriptionen und andern bergleichen Ueberbleibsein von Antiquitaeten ... von Franz Julius Fras, Agram: 1835. Otočaner Regiments-Geschichte: Ursprung dieser Gegend, ihrer Bevoelkerung und ihrer Schicksale : in zwei Baenden und drei Ha- uptstuecken/verfasst im Jahre 1851., 1852. und 1853. zu Otočac von Franz Bach ..... Karlstadt, 1855. F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str. 435 - 454 445 B. CRKVENO I CIVILNO PRAVO

Decretales D. Gregorij Papae IX. svae integritati vna cvm glossis restitutae ad exemplar Romanum. Nunc recens perutilibus additi- onibus praeclariss. iurisc. D. Andreae Alciati illvstratae. Venetiis, 1605. Canones et decreta Concilii Tridentini ... dum Assertiones de vir- tutibus theologicis ... publice propugnaret ... Georgius Keseru ... pra- eside Francisco Kunics ... auditoribus oblata, Cassoviae, 1740. Zakon czarkovni sloxen i upravglien za naucenie i prosvitgljenie redovnokov harvaskoga naroda/od Angela Dalla Costa, nauciteglja czarkovnoga i svitovnoga zakona, popa czarkve parvostolne splitske, U Mneczi:MDCCLXXVIII [1778.]. Werboeczius illustratus sive Decretum tripartitum juris consue- tudinarii inclyti regni Hungariae/Stephano de Werboecz [Tyrnavi- ae], 1775. Statutum Civitatis Segniensi (1758.).

C. JEZIKOSLOVLJE

Blago jezika slovinskoga illi Slovnik : u komu izgorarajuse [!] rjeci slovinske latinski i diacki = Thesaurus linguae Illyricae sive Dicti- onarium Illyricum : in quo verba Illyrica Italice et Latine redduntur / labore p. Jacobi Micalia. Grammatika talianska u kratko ili Kra- tak nauk za naucitti latinski jezik / koga slovinski upisa otac Jacov Mikaglja ...[Romae] : et sumptibus Sacrae congregationis de propaganda fide impressum ; Laureti : apud Paulum et Io. Baptistam Seraphinum, 1649. Admodum reverendi patris Joannis Bellosztenecz ... Gazophyla- cium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium : selectioribus synonimis, phraseologiis, verborum constrctionibus, metaphoris, adagiis, abundantissime locupletatum : item plurimis authorum in 446 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 hoc opere adductorum sententiis idiomate illyrico delicatis illustra- tum Zagrabiae : typis Joannis Baptistae Weitz, 1740. Nova ricsoslovnica iliricska: vojnicskoj mladosti krajicskoj poklo- njena / trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novo- ga u Lici, U Tarstu, 1812. Nova ricsoslovnica iliricsko - francezka: na potribovanje vojni- cske mladosti iliricskih darxavah / Mozin; prinesena po Shimi Star- csevichu xupniku od Novoga u Lici, U Tarstu, 1812. Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga / uredjena Vekosla- vom Babukićem, U Zagrebu: kod Milana Hiršfelda [štampano pri Franji Suppanu], [s. a.]. Ilirska slovnica / sastavi Vekoslav Babukić, U Zagrebu, 1854. Mažuranić, Antun, Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za počet- nike. U Zagrebu, 1842. Babich, F., Primo institutio gramaticae pro iliricis accomodata. Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije Hervatske i Slavonije = Orst-Lexikon der Koenigreiche Dalmatien, Kroatien und Slavonien / uredio Vinko Sabljar, von Vinzenz Sabljar, U Zagrebu: Nakladom i berzotiskom A. Jakića, 1866. Gaj, Ljudevit, Sbirka nekojih rečih, koje su ili u gornjoj ili u do- lnjoj Ilirii pomanje poznane. U Zagrebu : Pritiskano pri Franji Sup- panu, 1835. Imena vlastita i splošna domaćih životin u Hrvatov a ponekle i Srbalj: s primetbami / muka Frana Kurelca, Zagreb: “Svetozar Ga- lac”, 1867.

D. PROPOVIJEDI

Besiede Divkovi[đ]a svarhu Evan[đ]elia nedie[đ]lnieh: Priko svega godišća; koe Besiede iz razlikieh diačkieh k[đ]niga privede, ispisa; i složi bogo[đ]lubni Bogoslovac fra Matie Divkovi[đ] iz F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str. 435 - 454 447 Nelašak. Reda Svetoga Frančeška, iz Provincie primenkom Bosne ar[đ]entine. U koiese Besiedah zdarže mnoge stvari vele vriedne, i korisne koliko za redovnike, toliko za svietov[đ]ne [đ]lude, kako- se očito vidi čate[đ]iem ove k[đ]nige.U Mnetcieh: Kod Carkve, Ste Marie Formože, 1616. Pogargegne izpraznosti od sviyeta = De contemptu vanitatvm mvndi : u trii diela razdiegleno: = libri tres illiryco idiomate / sloxeno i izuageno u iezik slouinsky bosansky iz Suetoga pisma i razlikye izkuscanie naucitegla i pisaca po fra Mihaylu Radnichiv Bacaninv, Romae, M.DC.LXXXIII. Riec Boscia s’ mnoggo karstjanskieh nauka sa samu svarhu Bos- cie slave i duhovne koristi naviestena darscava slovinskieh kar- stjanima/po potajnu Boggoslovzu Redovniku Pripoveidalaza Dubrovcianinu,(Gučetić, Vinko Marija), V Mleziema, MDCCXLI- II [1743.]. Pripovidagniah na svetkovine korizmene: i drughe predike od zlochiah vechma u sadagnia vrimena obicaini/skupgliene iz vechie kgniha latinski i sloxene u dicni harvaski jezik za sluxbu m.m. p.p. parofanah slovognianah po otczu fra Jozippu Banovczu, U Mleczi, MDCCXLVII. Czvet szveteh, ali Sivlenye, y chini szvetczev, koteri vu nassem hor- vatczkem, iliti szlovenszkem orszagu z-veksum pobosnosztjum, y z-prodestvom postujusze. ... Y na nass szlovenszki jezik, ... po lyu- blenom trudu p. Hilariona Gasparotti, ...: preneseni, 1750. /-1760./ vu Gradczu /T. 1, 2/ ; vu Bechu /T. 3, 4/, 1752.-1761. Prosvitljenje i ogrianje iliti nediljne i svecsane predike priko jeseni i zime dolazeche: razum csovicsansku u dillovanju prosvitljujuche, a dussu s-spasonossnim naukom griuche: za pomoch sviu dussah nastojnikah i ostali pripovidalaca kratko alli kruto sloxene / po ocu fr. Emeriku Pavichu, Reda s. o. Franceska od Obsluxenia... Na svitlost dane u Budimu, godine M.DCC.LXII. S-strosskom pokojnoga gospodara Barnabae Dexevicha gragjanina Budimskog, usstampane, Pritisnute u Budimu: po Leopoldi Francesku Landereru, Stampatu- ru, M.DCC.LXII. 448 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Pripovidagnie nauka karstjanskoga/sloxeno i u razlikaa govore- gnja razdiglieno po o. f. Jerolimu Filipovichiu iz Ramee, sctioczu jubilatomu Reda s. o. Francescka obsluxegnja, U Mletczii, 1750.- 1765. Nediglnik dvostruk: to’ jest po dva govoregna za svaku nediglju priko godine lasna, kratka i ravna samo za lasnochju pastirah na- selackie puka prijprostitoga i nenaucnoga, uregena / o. f. Filipa iz Occhjevja, U’ Mletczij, 1766. Razgovori i pripovidagna oza Ardelia Della Bella Fiorentina Druscbe Isvsove data na svitlost od pripostovanoga d. Mattia Ciuli- chia kanunika splitske zarkve poglavite i parvostolne Dalmazie i sve Croazie, U Mletci: po Adolfu Cesare, [1805.]. Korizmena govorenja od muke i smerti gospodina Isukersta, pokore i strashnog suda Boxjega:iz Svetog Pisma i nauka svetih otaca izvadjena, u kratko sloxena/i s’dopustjenjem stareshinah po o. fr. Adalbertu Horvathu reda s. o. Francesca (...) na svitlo izdata, U Budimu, 1824. Sveta govorenja za sve nedilje kroz cilu godinu / sloxena i recsena u stolnoj cerkvi diakovacskoj po Bartholu Pavlichu, S’milostivnim privolenjem i dopushtenjem njihovog prisvitloga i priposhtovanoga gospodstva gospodina biskupa Emerika Karle Raffay. U Budimu, 1827. Blagorechja za vsze czeloga leta nedelye: na dve ztrane razdelyena y po Ignacziu Kriztian vu gornyem varashu zagrabechkem pri sz. Marku Kapelanu van dana, Vu Zagrebu, 1830. Razgovori Petra Vanni redovnika. ... Prineseni od Italianskoga u Slovinski jezik po Franu Vrignaninu ...U Rici, 1831. Dio I-III. Homilie I. II. , Šime Starčević Prebrani govori otca Bourdaloue/hrvatski preodjenuti po Ivanu Fi- aminu, U Kraljevici: Tiskom Primorske tiskare, [1874.]. F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str. 435 - 454 449 E. MOLITVENICI I PASTORALNI PRIRUČNICI

Časoslov’ rimskij slovinskim’ ezikom’ poveleniem’ s.g.n. Innoken- tie papi i. vidan’ = Breviarium Romanum Slavonico idiomate iussu s.d.n. Innocentii pp. X ed / [prir. Rafael Levaković], Romae: Typis et impensis Sac. cong. de propag. fide, 1648. Blago nauka karstianskoga/trud glasoviti latinski pryposctovano- ga Nikole Turlota; prinesen iz diackooga paak u franceski jezik, napokon u slovinski po Jednomu Redouniku iz Dalmazie... U Mlezzij, MDCCLXX. [1770.]. Poszel apostolszki vu navuku kerschanszkom posztavlen: z-obla- sztjum, volyum i dareslivosztjum preszvetloga i prepostuvanoga goszpodina goszpodina Juraja Branjug z-Bosjum i aposztolszkoga sztola miloschum biskupa zagrebechkoga... ovak na szvetlo dan: i vszem vernem kerschenikom vu zdussno poszlussanye, a duhov- nem pasztirom vu marlivo nazvechanye szerdecheno preporuchen / z-trudom i lyublenum szkerbjum p. Juraja Mulih T. J. messnika, missionariusza apostolszkoga obnassan i ovde na kratkom szlosen, [Zagreb], leta 1742. Časoslov’ rimskij slavenskim’ ezykom’, poveleniem’ p.g.n. papy Pia Šestago izdan, na dva leto časte razdelen’ = Breviarium Roma- num Slavonico idiomate iussu ss.d.n. papae Pii Sexti editum, in duas anni partes divisum / [prir. Matija Karaman i Matej Sović]; izd. Petar Gocinić-Galzigna, Romae: Typis et impensis sac. Congregati- onis de propaganda fide, 1791. Istomacegne stvari potribitii nauka karstjanskoga za uvixbagne dicze i cegliadi priprostite u darxavi Bosanskoj : nadostavgliase na pocetku kgnixicza brojnicza, svetkovina pomicni, to jest korizme, Uskarsa, Duhova, Brashanceva etc. : kalendar illiti svetodanik viko- viti za nach svetkovine, postove i oprosctegna kojase zadobivaju u czarkvam bosanskim priko godine / i sastavgleno od... fra Augusti- na Milletichia, biskupa daulianskoga i namistnika aposctolskoga u Bosni svoj, u Herczegovini i u Posavini turskoj, U Rimu: u sctampa- rii svetogh skuppa, 1828. 450 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Nacin pomochi k-zvelicnyu umirayuche: kruto koristan i potriban redovnikom ki skerb dus imayu i gospodarom druxine, da budu sebe i sebi podloxnih k-dusevnomu zvelicenyu znali ravnati: Bogucto- sam duxamna casti i postenye / pripisan, skuplyen i nadostavlyen po popu Iliyi Luckinichu, kanoniku i primanceru castne stolne crikve senyske, Stampa v Benetak: Jakou Tomasini, [1722.]. Osmina dillovanja duhovnoga u kojoj se razgovara duscia redov- nicka z Bogom, sastavgliena iz razliciti kgniga u slavni jezik illiricki / i na svitlost data po f. Mati Zoricichiu, sctioczu bogoslovczu...U Jakinu: po Petru Ferri, MDCCLXV [1765.]. Upravglanje griscnika k Boggu to-jest kakkose griscnik po sakra- mentu pokore i pricestjenja upravglia k Boggu: nauk od velike koristi/dat na svitlost po Jednom Redovniku xeglnu spasegna karstjanskoga, U Mletczih: po Antunu Bassanesu, MDCCLXVIII [1768.]. Uprava mnoggo korisna ispovidnika: kojamu kaxe kakkose ima nossiti prama svoijm pokornici u niki dogagiaij mucnii kojimuse na pristogliu od ispovidi olti sakramenta od s. pokore cesto dogagiaju/ sastavgliena i na svitlost data po f. Mati Zoricichiu, U Mlezi, MD- CCLXXXI. Korabglicza Pisma svetoga i svih vikovah svita dogagiajih pogla- vitih: u dva poglavja razdigliena... / po fra Andrii Cacichu iz Bri- sta... U Mleczih: pritiskano od Antona Bassanesa, 1760. Vinac bogoljubnih pisamah koje se nediljom i s’ prigodom razlicsi- tih svetkovinah pod s. missom pivati obicsaju, iz razlicsiti duhovnih knjigah sastavljen i s’ nacsinom csiniti put krixa / po o. p. Marianu Jaichu... U Budimu, 1830. Pokripglienie umiruchi za dobro i sveto pochi u milosti Bosxioi sovoga svita / iztomaceno i skupgleno pria po don Luczi Terzichiu; koie da boglie i vpraunie izgovara u haruaski iesik popravi i ptistam- pa po oczu p. fra. Bernardinu Paulovichu iz Dubrovacke Darssave, U Mleczi: po Bartalu Occhi, MDCCXLVII [1747.]. Put krixa illi xalosno putovagnie nascega izmuchenoga Gospodi- na Issukarsta od kuchie Pilatove do Kalvarie: s’ prilikam ottaistvah F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str. 435 - 454 451 muke uregien: koije Put postavglien u manastirij i czarqua Reeda svetoga Ocza Franczescka od obsluxegnia Provinczie Bosne Srebar- nicze: S’ Dopusschegniem Starescinah. U Budimu, 1734.

F. LITURGIJSKE KNJIGE I PRIRUČNICI

Missale Romanum, 1594. Ritual rimski/istomaccen slovinski po Bartolomeu Kassichiu popu bogoslovcu od Druxbae Yesusovae... V Riimu, 1640. Missal’ rimskij slavenskim’ ezykom’ poveleniem’ p.g.n. papy Ur- bana Osmago izdan’ = Missale Romanum Slavonico idiomate iussu ss. d. n. papae Urbani Octavi editum, Romae: Typis et impensis Sa- crae congregationis de propaganda fide, 1741. (Karaman). Pisctole i evangelja priko svegga godiscta na novi nacin istomacena po razlogu Missala Dvora Rimskoga: od svih pomagnkanjah, kolikoje moguchie bilo, ocistjena: i sasvimih, koja dosad nebiahu, s’ velikom pomgnom u slovinski jezik istomacena, i virno prinesena: s’ priloxkom razliki blagoslova: Nacina karsctenja male dicze iz Rituala Rimskoga: i Kalendara Pape Gargura XIII s’ brojniczom blagdana pomicni: i s’ razbrajanjem dana u kojimse cini mina miseca / f. Petar Knexevich iz Knina, U Mletczih: po Ivanu Novellu, MD- CCLXXXIII. [1783.]. Vesperal rimsko-slovenski: večernje na nedelje i svetce po vse leto, po crkvenim knigam glagolskim: s priloženijem jutrn i časov velih blagdan i drugih molitav, Krk: rashodi Staroslovenskije akademije, 1907. Tri glagolske mise: preudestio prema tradicijonalnomu horalu / [Jo- sip Vajs], Krk: rijeno u Zl. Pragu kod Belskoga, 1905.

G. BIBLIJA I ULOMCI SVETOGA PISMA

Biblia sacra: vulgatae editionis, 1709. 452 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Biblia sacra: vulgatae editionis, 1750. Biblia Hebraica, 1739. Biblia Hebraica, 1756. Biblia Hebraica, 1757. Biblia Hebraica, 1849. Sveto pismo Novog’ zakona: Sixta V. P. naredbom providjeno i Klementa VIII. pape vlastjom izdano: sada u jezik slavno-illyricski izgovora bosanskog’ prinesheno; tad ss. otacah i naucsiteljah toma- csenjem nakitjeno, S’ osobitim protresom i povlastju poglavarah. U Budimu: Slovima i troshkom Kraljev. Mudroskupshtine Macxarske, 1831. Sveto pismo Starog’ zakona,... sada u jezik slavno-illyricski... prinesheno; ...U Budimu: Slovima i troshkom Kraljev. Mudroskupshti- ne Macxarske, 1831. Štijenja i Evangjelja: za sve nedilje i svetkovine priko godine / koja na bistrie razumljenje i čistie štijenje izvede Kajo Agjić U Za- grebu: F. Župan; u Oseku: Lehman; u Požegi: A. Sallay; u Senju: A. Matković; u Zadru: bratja Batara, 1851. Đurđević, Ignjat, Saltjer slovinski, Zagreb, 1851. Ulom’ci Svetago pisanie Vet’hago i Novago zaveta / s’bral’ iz’ sloven’skih rukopis’ i pečatlenih’ knig’ Ivan’ Br’čić’, V Zlat’neem’ Praze: Tiskarnica sinovah B. Haase, 1864.-1871.

LITERATURA:

Mile BOGOVIĆ, JEŽIĆ, Ivan, Krstitelj, Hrvatski biografski leksikon 6 (I-Kal), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str. 487-488. Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine, Sakralna baština F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str. 435 - 454 453 Senj, Senj, 1999. *****INVENTAR bogoslovnog sjemeništa u Senju 1941., Bisku- pijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, Fasc. IX. br. 189 (V. Mlađa škola). *****INVENTAR bogoslovnog sjemeništa u Senju 1941., Bisku- pijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, Fasc. IX. br. 189 (Stanje sjemeništa – c. Biblioteka bivša). Juraj LOKMER, Fila BEKAVAC-LOKMER, «Sakralna baština Senj», Sakralna baština biskupija senjske i modruške u Senju, Ri- ječki teološki časopis, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci, Rijeka 13 (2005), 1(25); str. 211-244. Josip ŠOJAT, Dnevnik (1940), Zbirka rukopisa Knjižnice Teologije u Rijeci.

454 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 THE LIBRARY OF SEMINARY IN SENJ

Summary: The library of the theological seminary and of the High theological school was most probably established at the same time as the registry institutions. In 1806, the seminary and High theological school started with work; the High school, established by Bishop Ivan Krstitelj Ježić in 1804, was operating, with short breaks (1919- 1933), for a century and a half as the only one in the North Adriatic till 1940. The institution was located in the building of the old Fran- ciscan monastery. The building was renewed in 1816 after the fire of 1810, when the archive and the library were destroyed. Bishop Dr. Antun Maurović had the building completely renewed by the end of XIX century. Bishop Dr. Viktor Burić closed the institution in 1940. In the II World War during bombing of the town, the building, furniture and the library were ruined. After 1945 the building of the Seminary was nationalized, and since then it has been used to locate municipal authorities and catering necessities. The inventory and the library were moved to an inadequate warehouse, and the deteriora- tion continued. By arrangement of the clerical home, room was pro- vided for libraries that belong to different institutions of dioceses. The remaining books from the former Library of Senj seminary were placed in the new Library of Senj and Modruša in Sacral heritage of Senj. Today we can talk about this library on the basis of four inventory books that served as catalogues too. The Library had around 5.000 titles/volumes. It mainly consisted of theological, legal, historical and linguistic literature of older period, and later it contained literature of more modern social and natural sciences. Documents are in various languages, and the Croatian language prevails in re- cent times. The golden time of the Library was form the middle till the end of XIX century, i.e. when it was closed down in 1919. Today this material, though not completely saved, is a monument of time and an effort not just to educate priests, intellectuals but also to keep the national identity. Thus, it is necessary to elaborate and put it at the disposal of the potential users. Key words: Library, Theological seminary, Senj M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str. 455 - 474 455 Mirko Raguž

SENJSKO SJEMENIŠTE I ŠKOLSTVO U SENJU I OKOLICI

Dr. sc. Mirko Raguž, Senj UDK: [377.5/6 : 254.4] SENJ : [373 + 373.5] SENJ, SV. JURAJ, VRATNIK, KRASNO) (497.5) “1806/2006” (091) Izlaganje na znanstvenom skupu

Potkraj prošle 2006. godine Senj je skromno, ali dostojanstveno obilježio visoke obljetnice pučkog školstva (360 godina senjske pučke škole, 170 godina nacionalnih pučkih škola u Kra- snu, Sv. Jurju i Vratniku) i time znatno pridonio sveukupnom bogatstvu svoje prošlosti. U ne tako davnoj prošlosti na senjskom je području djelovalo 26 pučkih škola, a danas (u godini 2007.) samo jedna, i to Osnovna škola S. S. Kranjčevića u Senju s 432 učenika, s područnim razrednim odjelima: u Sv. Jurju 61 učenikm, Krasnu 56 učenika, Vratniku 12 učenika, Krivom Putu 2 i Jablancu samo jedan učenik. U rujnu 2007. i ova će se škola zatvoriti, jer ostaje bez đaka. Djeluje i jedna srednja škola - P. R. Vitezovića u Senju s ne- izvjesnom budućnošću s obzirom na broj polaznika. U prošlosti je djelovalo i visoko učilište, osnovano godine 1906., počelo s radom akademske 1906/07. godine, jedino na zapadnom dijelu sjeverne Hrvatske, poznato po mnogim značajnim ličnostima koje su obi- lježile ono doba i ostavile trajan pečat u intelektualnom, političkom i gospodarskom životu Hrvatske. Riječ je o senjskom sjemeništu i teološkom učilištu u Senju. I o njemu je ovdje riječ. Prije punih 200 godina u Senju je otvoreno sjemenište i u njemu teološko učilište u trajanju od četiri godine. Jedno je vrijeme u njegovu sastavu djelovao i filozofski licej. Za to vrijeme kroz njega je prošlo preko tisuću studenata, a s uspjehom je ovaj studij u Senju završilo oko 700 sve- ćenika. U ovome radu upravo i govorimo o prosvjetnom djelovanju ovih ustanova. Ključne riječi: učitelj, svećenik, student, škola, gimnazija, licej, teološki studij.

* * * 456 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Od dolaska Hrvata u ove krajeve pa sve do 16. stoljeća premalo je sačuvanih podataka koji pouzdano i potpunije govore o hrvatskom školstvu toga vremena. Prvo okupljanje djece i mladeži u samostanima i župnim crkvama da nauče čitati i pisati, a ponešto i računati, bili su prvi znakovi pojave škola u Hrvatskoj za vrijeme narodnih vladara. Iako je premalo dokumenata koji govore o tim prvim školama, pouzdano se zna da su one nastajale uz kaptole i samostane (u organizaciji pojedinih crkvenih redova u to doba). I prije nego što su se Hrvati konačno skrasili na ovim prostorima, u stalnom sukobu sa starosjediocima, ali i susjednim narodima, nije se čekalo neko novo vrijeme već se usporedo sa stalnim osvajačkim i obrambenim ratovima postupno razvijala i pismenost među Hrvatima. «Redovnici su se bavili odgojem i obrazovanjem mladeži, ne samo one koja se imala obrazovati za svećenike nego i za svjetovnjake.» (Šišić, 1925.) Prvi tragovi škole u Senju vezani su također uz Katoličku crkvu. Svećenici su okupljali dječake koji su se kanili posvetiti sve- ćeničkom zvanju. Odgajali su ih i poučavali kako su najbolje znali u obavljanju crkvenih zadaća, ali i u čitanju, pisanju i prepisivanju crkvenih knjiga. «Mlađe ljude, u kojima je bilo spreme i volje, sabi- rali su oko sebe, poučavali ih u vjerskim istinama i obredima, a kada su to znali, tad su ih redili.» (A. Rački: Katolički list, Stogodišnjica senjskoga sjemeništa, 1906., br. 1). Senjskoj biskupiji trebalo je dugo vremena da osnuje jedno visoko učilište i odgajalište budućih svećenika. Na tom su putu stajale brojne zapreke. U doba turske navale s istoka, osvajanje najboljih zemljišnih posjeda po pojedinim dijelovima Senjske i modruške ili Krbavske biskupije, te državne mjere oko stvaranja Vojne krajine bile su glavne smetnje i glavni razlozi za odgađanje otvaranja škole za potrebe Crkve, ali i šire. Do godine 1770. nije bilo niti jedne škole na selu u Hrvatskom primorju. Ali već godine 1775. nalazimo trivi- jalnu školu u Sv. Jurju, Brinju 1772. godine, Novom Vinodolskom 1786., u Bribiru 1787. itd. Još prije postojala je škola u Otočcu, Ogu- linu i Gospiću godine 1765. To je bilo vrijeme velikih aktivnosti oko osnivanja škola. Prema izvješću baruna Becka, vrhovnog krajiškog M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str. 455 - 474 457 nadzornika, do 1775. sve su satnije u Vojnoj krajini imale vojničke trivijalne škole. U senjskom okruženju mnogo ranije djelovala je na Rabu gradska škola još 1408., a na Pagu 1466. godine. Ove su se gradske škole održavale o trošku gradova u kojima su djelovale.

OSNIVANJE PRVIH ŠKOLA

Po dolasku u Senj godine 1646. pavlini su u samostanu u kojem su ranije djelovali dominikanci, po nalogu biskupa Agatića, otvorili privatnu školu, koja bi odgovarala osnovnoj školi. Tako tvrdi Andrija Rački (Katolički list, 1906. br. 3) i kaže da su tako radili samostanci svugdje u nas, «pak nijesu jamačno nit pavlini senjski u tome zaostajali kao prijatelji knjige i znanosti.» Zahvaljujući uloženim naporima senjskog biskupa Pohmajevi- ća, godine 1725. otvara se latinska škola koja već 1734. ima svih šest razreda, i to: prvi razred - parva, drugi razred -principia, treći razred - gramatika, četvrti razred - sintaksa, peti razred - poezija i šesti razred - retorika. To je bio standardni oblik tadašnjih gimnazija, latinskih škola. Ova srednjoškolska ustanova u Senju osnovana je radi školovanja svećeničkog kadra, ali i za šire potrebe građanstva, jer su bogatiji građani na taj način osiguravali bolju naobrazbu svoje djece. Vodili su je senjski pavlini i biskup Pohmajević od njih je očekivao da će njegovu biskupiju obogatiti «vrsnim i sposobnim propovjed- nicima i katehetima». Ta nadanja nisu zadugo trajala. Zaredale su se pritužbe na rad pavlina i na njihovu izobrazbu u gimnaziji. Biskup Benzoni povlači svoje svećenike iz gimnazije zbog štetnog utjecaja školskih učitelja. Pavlini dobivaju opomenu od nadležnih tijela, a kasnije dolazi do ukidanja pavlinskog reda i zatvaranja njihovih zavoda. Rad gimnazije dolazi u pitanje. Sve do 1770. godine u cijeloj austrijskoj carevini školstvo nije bilo uređeno pa je zaredao niz pokušaja i prijedloga za ustrojem jedinstvene osnove rada u školama. Te 1770. godine austrijska kraljica Marija Terezija donosi prijedlog da se «izda što potpunija osnova za cjelokupno školstvo, koja bi imala određivati putove, kako da se odgoje domovini vrijedni građani i kršćani pa bi škole valjalo ova- 458 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ko razdijeliti: opće trivijalne škole, realke i latinske škole». (Cuvaj, 1910., str. 408-409). Stoga poziva opata Ivana Felbigera u Beč da preuzme vođenje glavne škole i pozabavi se preustrojem školstva. Konačno godine 1774. Felbiger predlaže Algemeine Schulordnung fur deutschen Normal-Haupt-und Trivijal-schulen in sommtlichen k.k. Erblandern - Opći školski red u 19 točaka. Tim je Općim škol- skim redom stvorena temeljna osnova podjele škola i nastavne osnove u njima. Trivijalne su škole u pravilu dvorazredne (dvogodišnje), glavne škole trorazredne (trogodišnje) i glavne uzorne škole, ili nor- malke četvereorazredne, s dva tečaja u završnom razredu iz kojih su se izdvajali budući učiteljski kandidati. Naime, te četverogodišnje pučke škole imale su pravo izdvajati sposobnije učenike koji bi se posvetili učiteljskom pozivu. Uključivali bi se u posebne tečajeve i seminare, nakon kojih bi polagali ispite i tako se osposobljavali za učitelje (I. Dumbović, 1991.). Niža početna škola trebala se otvoriti u svakoj župi, a više početne škole– glavne škole u svakom okruž- ju. Oba razreda trivijalne škole jednaka su prvom i drugom razredu glavne škole. Trivijalne škole imale su gdjegdje samo jedan razred, drugdje dva razreda, a s donošenjem novih školskih propisa taj se odnos mijenjao. Prema programu normalne su škole bile neka vrsta realne gimnazije, ali su se ipak razlikovale. Kada je 1771. u Beču otvorena prva normalna škola, iz Senja je poslan jedan učitelj upoznati se s pravilima obučavanja u toj školi (A. Cuvaj, Građa za povijest škol- stva, sv. I, str. 407-408). Tako je Senj gotovo među prvima dobio učitelja obrazovanog za rad u normalnoj školi. Kako Opći školski red nije bio svugdje prihvaćen u praksi, posebice u Mađarskoj, carica Marija Terezija izdaje 1777. novi škol- ski red za Ugarsku i njoj pridružene kraljevine Hrvatsku i Slavoniju pod nazivom Ratio educationis totiusgue rei literariae per regnum Hugariae et provincias eidem adnexas od 22. kolovoza 1777. i njime donekle udovoljava vladajućim strukturama u državi, ali se ni on nije u potpunosti primjenjivao na zadovoljavajući način. Hrvatskom jeziku dano je sporedno mjesto, dok je njemački jezik ponovno u nekim školama istican kao važan predmet. Prema ovoj školskoj na- M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str. 455 - 474 459 redbi, škole su se dijelile na normalne i narodne škole. Gimnazije su imale pet razreda, od kojih su prva tri gramatikalni, a druga dva hu- manitarni. Prije toga su gimnazije, kako je to već rečeno, imale šest razreda, od kojih je prvi (parva) oduzet gimnaziji i pripojen pučkoj školi. Treba spomenuti da su gimnazijama pripojene i mudroslovne akademije u trajanju od dvije godine i u njima se predavala logika, povijest filozofije, matematika, prirodopis i fizika. Kako i ova naredba nije u potpunosti ušla u školski život, ozbiljnije se počelo odmah iza toga razmatrati novi prijedlog kojim bi se ovaj Ratio educationis iz 1777. preuredio, prilagodio i prihvatio na opće zadovoljstvo svih ranije spomenutih država. Tako se godine 1806. donosi novi Ratio educationis i njime se uređuju škole sve do 1845. kada je donesena nova školska naredba pod nazivom Sustav početnih učionica (Sy- stema scholarum elementarium od 16. srpnja 1845.). Podjela škola ostala je gotovo ista, samo što se narodne škole razlikuju po mjestu djelovanja. Prema ovoj posljednjoj administrativnoj naredbi škole su se dijelile na niže i više škole. Prva su se dva razreda zvala niža osnovna škola, a druga dva, treći i četvrti, združeni s nižim razredima zvali su se višim osnovnim školama. U okvirima ovih spomenutih školskih naredbi djelovale su škole u Hrvatskoj, a onda i ove na senjskom području. U ono vrijeme imale su europsku dimenziju ustroja i rada. Njihova primjena nije se svugdje podjednako provodila. Naredbom iz 1806. g. određeno je da se u gimnazijama kao nastavni upotrebljava latinski jezik. Međutim, već godine 1792. u gimnazije se uvodi mađarski jezik kao neobvezatan predmet, da bi ga Hrvatski sabor 1827. godine uveo kao redovan nastavni predmet (I. Dumbović, 1991.). Kada je pavlinski red ukinut, godine 1786. u senjskoj gimnaziji nastale su teškoće, posebice kadrovske naravi. Nedostatak uči- telja i profesora uz stalni nedostatak novca temeljna je teškoća hrvatskog školstva u to vrijeme i često ćemo ovaj problem isticati jer je značajnije pridonosio otvaranju, odnosno zatvaranju škola. Već tada je u Senju djelovala normalka pa su se godinu dana kasnije, 1787. franjevci ponudili voditi normalku i latinsku školu. U to je vrijeme djelovala i nautička škola. Godine 1785. u Senju je otvorena 460 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 jedna vrsta realke s dva tečaja. Polazak joj je bio slab pa je poslije tri godine dokinuta. Ta je škola imala zadaću osigurati i više znanja iz područja obrtne struke radi pripremanja mladeži za više tehničke zavode. Normalka je već postojala i vodili su je biskupijski svećeni- ci. Spomenuo sam da je gorući problem nastavnički kadar. Premalo je učitelja u to doba. Po odlasku pavlina školstvo nakratko preuzimaju franjevci, na veliki nagovor senjskih crkvenih vlasti. Iz mjesečnih i polugodišnjih izvješća Generalnoj komandi 1801. godine saznajemo da je u nižoj normalci u Senju bilo 78 đaka, a u višoj 31. Učitelj u nižoj normalci u Senju bio je Josip Bergi, a u višoj nadučitelj Schalmayer (Biskup- ski arhiv Senj, Spisi, 1801.). Godine 1803. u nižoj normalci bile su tri skupine polaznika s ukupno 71 učenikom. U prvoj skupini bilo je 25, drugoj 32 i trećoj 14 polaznika. Iz popisa polaznika saznajemo da su to djeca ne samo iz Senja već i iz Kompolja i Poljica, a ži- votna im je dob između sedam i četrnaest godina. U višoj normalci nalazimo iste godine 44 učenika, a nadučitelj im je bio Josip Bergi (Biskupski arhiv Senj, F-XIII, br. 36). To je samo jedna sličica iz povijesti senjske normalne škole.

OTVARANJE SENJSKOG SJEMENIŠTA

U Senju je otvorena i djevojačka škola 1800. To je dvadeset pet godina kasnije od otvaranja prve djevojačke škole u Karlovcu. Godine 1802. zatvara se senjska gimnazija, a godine 1806. otvara se senjsko sjemenište u bivšem franjevačkom samostanu, a u sjemeni- štu teološko i filozofsko učilište. Biskup Ježić otvara godine 1808. i filozofsko učilište, jer bi bez njega svećeničkim kandidatima bio ote- žan upis na teološki studij. To je bilo u skladu s ondašnjim školskim propisima. Pa iako ova prosvjetna institucija nije imala svoj pravo- crtni razvoj, stvorila je bogato duhovno žarište i stjecište budućih intelektualaca koji su obilježili svoje doba kvalitetnim pedagoškim i kulturnim učincima na dobrobit ne samo Crkve nego i cijele Hr- vatske. Njezin se razvoj od samih početaka prosvjetnog djelovanja i rada može podijeliti u tri glavne cjeline, u kojima je bilo uspona i M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str. 455 - 474 461 padova, ovisno o financijskoj potpori, kvalitetnim kadrovima i samoj nastavnoj osnovi prema kojoj se radilo u sjemeništu, odnosno na teološkom učilištu i u gimnaziji. ( M. Bogović, 1999.) Ulažu se veliki napori za ponovnim otvaranjem senjske gimnazije i konačno se 1808. ona ponovno otvara bez kadrovske povezanosti s bilo kojom redovničkom zajednicom. Mukotrpnim zalaganjem i brigom oko osiguranja profesora na tek otvorenom senjskom sjemeništu izdvajala se posebna skrb oko prostora i novca. Teološko je učilište počelo akademske 1806./07. godine u franjevačkom samostanu s 48 pitomaca, a samo godinu dana kasnije s 50 pitomaca. I upravo kada se sve to osiguralo, sjemenište 1810. zahvaća požar i sve se dobre namjere oko ovoga visokog učilišta odgađaju do 1816. Te se godine ponovno otvara sjemenište. U vremenu između 1809. i 1813. i francuska uprava nastoji pozitivno djelovati na razvoj škol- stva, pa mjerodavne školske strukture u Senju to s dosta umješnosti i koriste. Marmont uvodi posebna pravila rada u gimnaziji u kojima u četiri poglavlja najprije razrađuje kompetencije ravnatelja, zatim razrađuje nastavnu osnovu u oba razreda, o završnim ispitima, te o podjeli nagrada. Ta su pravila išla u prilog unapređivanju rada i djelovanja ove srednjoškolske ustanove. U početku u sjemeništu djeluje teološka škola koja se još zove i fakultet u trajanju od četiri godine. U njoj rade četiri profesora na čelu kojih je Filip Vukasović. Tih prvih godina na ovom su teološkom učilištu radili: Franjo Livak, koji predaje povijest Crkve, Franjo Vrinjanin predaje Sveto pismo i pomoćne predmete (istočne jezike i hermeneutiku), Vinko Parac predaje dogmatsku i polemičku teologiju i Grga Pančić, stručnjak za kanonsko pravo, moralnu teologiju i pastoral. (M. Bogović, Senj, 1999., str. 21-26) Senjsku gimnaziju prate teškoće kadrovske naravi, gubi pravo javnosti godine 1820., a sedam godina kasnije prestaje i s radom. S radom prestaje 1820. g. i nautička škola. Da se sve ovo ne dogodi, velike napore čini biskup Ježić, ali s malo uspjeha. Nedosta- je pripravnika za filozofski licej pa zatvaranjem senjske gimnazije nastaju znatnije teškoće jer su od tada obje te ustanove djelovale kao privatno-pravne. 462 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 SENJSKI TEOLOZI U ŠKOLSTVU

BISKUP MIRKO OŽEGOVIĆ NA ČELU SENJSKOG ŠKOLSTVA

Tridesete godine devetnaestoga stoljeća bile su kritične godine senjskoga školstva. Godine 1836. Senj je imao jednu trorazrednu nadučionicu, jednu djevojačku školu s ukupno 166 polaznika. Imao je i dvije nedjeljne škole s 19 učenika. Od 1816. do 1849. filozofski licej radi vrlo otežano. Osim ovih škola, djelovale su još i pučke škole u Sv. Jurju, Jablancu, Krasnu, Vratniku i Krivome Putu. Druš- tveno-političke okolnosti u Hrvatskoj tridesetih godina 19. st. išle su donekle na ruku otvaranju novih škola i upravo se 1836. godine na senjskom području otvaraju tri pučke škole, i to u Vratniku, Krasnu i Sv. Jurju. (FATA, Parochiarum, Sv. Juraj, 1836.) Desetak je godina ranije, 1825. u Jablancu otvorena pučka škola. Još godine 1819. Me- ternich je rekao da mu ne treba učenih ljudi već dobrih i poslušnih građana. Zato u njegovo doba školstvo u cjelini nazaduje. Kada je u Sv. Jurju 1836. godine otvorena nacionalna škola, mjesni je župnik bio Ambroz Krišković, student senjskog sjemeni- šta. Za učitelja je imenovan mještanin Karlo Biondić. U Vratniku je otvorena škola iste godine. Mjesni župnik Henrik Maar, student senjskog teološkog učilišta, bilježi u svom izvješću biskupu Ožegoviću da je za učitelja imenovan Božo Maras. Nešto kasnije, oko 1890., za učitelja u Vratniku dolazi Mihovil Banić iz Kompolja, inače sveće- nik i senjski student teologije. U Krasnu je svećeničku službu obavljao Anton Krišković, također senjski student, koji je kasnije prešao u vratničku župu i tamo umro godine 1895. U Jablancu je dugo radio i djelovao svećenik senjski teološki student Ivan Ivšić. Mnogo ranije, kada je škola otvorena godine 1825., u Jablancu je svećeničku službu obavljao Mihovil Martinčić, također student teološkog uči- lišta u Senju od 1916. do 1919. godine. Je li bio prvi učitelj u toj školi, nisam našao nikakvih podataka, ali se odmah nakon izgradnje škole uselio u učiteljski stan. Prema Ivšićevim izvješćima što ih je redovito slao senjskome biskupu, može se zaključiti da je predavao M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str. 455 - 474 463 vjeronauk jer sustavno i kronološki nabraja vjeronaučne teme koje je radio s djecom od prvog do četvrtog razreda. (BAS, Spisi, Ja- blanac, 1868., str. 1341) Ovi spomenuti svećenici i učitelji bili su obrazovani, vješti u metodičkim umijećima i didaktičkim načelima, pa su znalački kvalitetnije pristupali svojim dužnostima u odnosu na ranije učiteljske osobe koje su djelovale bez takve naobrazbe. Bili su cijenjeni u svojim mjestima rada i djelovanja, a i lakše su ostvarivali moralna i etička načela za koja su se zalagali u radu s najmlađima. U stalnom kontaktu s učenicima i njihovim roditeljima jačali su spone između Crkve i škole u mjestu. Stoga su bili cijenjeni i kao moralne i obrazovane osobe. S dolaskom u Senj biskupa Ožegovića, mnoge se stvari u svezi sa senjskim školstvom značajnije mijenjaju. Senjski biskup Mirko Ožegović velik je poznavatelj duhovnih prilika u čitavoj Hrvatskoj. Kada se postavilo pitanje uređenja pučke prosvjete u Saboru, biskup Ožegović bio je na čelu skupine predstavnika Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koja je imala zadaću izraditi prijedlog o temeljnom ure- đenju pučkih škola. Iz ove je biskupije, na čelu koje je bio biskup Ožegović, potekla ideja da se stvaraju knjige i udžbenici na jedinstvenom jeziku (Zapisnik Vrhovnog školskog ravnateljstva od 31. listopada 1835.). Tom je prigodom senjski biskup predložio Vrhov- nom školskom ravnateljstvu da se što hitnije raspravi i o pravopisu u školskim knjigama. Inače, u to vrijeme svećenstvo preuzima brigu oko hrvatskog jezika u školama. To je bio kvalitativni pomak u odnosu na ono učiteljstvo koje je moralo poučavati djecu na njemač- kom jeziku. Posebice se to odnosilo na škole u Vojnoj krajini. Kao prodirektor viših škola i školski nadzornik, biskup Ožegović bio je vrlo upućen u stanje hrvatskog školstva prije nego što je došao u Senj na novu dužnost. Ono po čemu je biskup Ožegović iznimno poznat u povijesti školstva Senja i njegove okolice jest ponovno otvaranje senjske gimnazije godine 1839. S njegovim dolaskom u Senj školstvo je bre- menito teškoćama, što je bilo odraz sveukupnih školskih prilika u Hrvatskoj (A. Cuvaj, 1910., III.). I otvaranje jedne takve ustanove o vlastitome trošku značilo je mnogo za siromašnu senjsku sredi- 464 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 nu. On najprije otvara gramatikalni razred, a godinu dana kasnije i drugi, pa treći i tako redom. Da bi se svjedodžbe priznale na razini cijele carevine, Ožegović svaki put o svome trošku poziva ispitno povjerenstvo iz karlovačke gimnazije (A. Cuvaj, 1910, II.). A kako bi osigurao potreban broj polaznika za tu instituciju, u Senju za 40 pitomaca osniva konvikt u kome im osigurava stanovanje i hranu. U tu svrhu godine 1857. kupuje jednu trokatnicu. Za izdržavanje konvikta Ožegović je položio 23 tisuće for., a od kamata je osigurao troškove za izdržavanje pitomaca. Njegovom je zaslugom osnovan i glazbeni zavod u Senju godine 1842. Biskupu Ožegoviću pošlo je za rukom da godine 1843. senjska gimnazija dobije pravo javnosti, a dvije godine kasnije, 1845., i filozofski licej. U vrijeme biskupa Ožegovića bio je običaj da se najboljim učenicima na kraju školske godine dodjeljuju priznanja i nagrade. To je obvezno na kraju godine obavljao u svome biskupskom dvoru Ožegović. Okupio bi u svome dvoru svu gimnazijsku mladež s njihovim profesorima, kao i sve gradske predstavnike, i u njihovoj bi nazočnosti dijelio nagrade najboljim učenicima svakoga razreda. To su u pravilu bile knjige, a svakom tako nagrađenom učeniku svirala bi glazba, tzv. tuš. Pri dodjeli nagrada obično bi se držali i govori, jedan na hrvatskom, a drugi na njemačkom jeziku. Ovdje usput napominjem da je Hrvatski sabor 1848. godine imenovao odbor «za izrađenje najpotrebitijih po- pravakah u školah, naukah i vjerozakonih», pod predsjedanjem senjskog biskupa Ožegovića. Oni izrađuju nacrt u kojemu je temeljna podloga za odgoj «čovičnosti i narodnosti u dobrih domorodacah». Taj eleborat poslužio je za izradu «Osnova temeljnih pravilah javnog obučavanja za Hrvatsku i Slavoniju» koji je objavljen 1. rujna 1849. godine. Tom je naredbom nastala krupna promjena u cjelokupnom hrvatskom školstvu. Dakako, na njenu odgodu i primjenu značajnije su utjecale političke mijene toga doba, ali su svakako utjecale na sam ustroj cjelokupnog školstva i na programske osnove u njemu. Prema tim Osnovama gimnazije su dobile 8 razreda, i to četiri razreda niže i četiri razreda više gimnazije. Niži su se razredi zvali gramatikalni, a viši liceumi. Predloženo je da se viši razredi gimnazije podignu u Zagrebu, Osijeku, Karlovcu i u Senju. Sve je to među inim u konač- M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str. 455 - 474 465 nici znatnije pridonijelo donošenju prvog hrvatskog školskog zakona godine 1874. Posebice je značajna godina 1850. kada se licej pripaja gimnaziji. Od tada sedmi i osmi razredi gimnazije postaju prve dvije godine liceja. Koncem školske 1850./51. godine prvi se put polažu i ispiti zrelosti na senjskoj gimnaziji. To znači da je filozofski licej prestao raditi u sjemeništu, te da je studij filozofije nastavio djelovati u sastavu senjske gimnazije sve do 1919. godine.

MLADI SENJSKI TEOLOZI U ŠKOLAMA

Godine 1856. škole potpadaju pod biskupske ordinarijate, a mjesni župnici imenuju se neposrednim ravnateljima elementarnih škola. Preuzeli su unutrašnju upravu katoličkih osnovnih škola (vjeronauk, nastava, metodika, disciplina, briga za moral mladeži i uči- telja, odobravanje udžbenika). Kako je veći dio senjske okolice bio pod upravom Vojne krajine, u školama na njihovu području bili su učitelji mahom državni službenici. U senjskoj dijecezi biskupi nisu imali potpun utjecaj na škole. Stoga rijetko nalazimo polaznike senjskog sjemeništa u senjskim osnovnim školama. Ali ipak, u nedostatku učitelja bilježimo neka imena koja su se istodobno nalazila u ulozi učitelja i svećenika, baš onih sa senjskog teološkog učilišta. Već sam neke ranije naveo. Školske 1867./68. u nižoj djevojačkoj školi u Senju bilo je ukupno u sva tri razreda 82 polaznika, a u glavnoj dje- vojačkoj školi u sva četiri razreda 140 polaznika. Njihov je kateheta tada bio Petar Car, rodom iz Crikvenice, ali profesor u Senju i senjski teološki student. Poučavao je ovaj kateheta i polaznike nedjeljne škole (opetovnice) koju je spomenute 1867./68. šk. god. polazilo10 učenika i 15 djevojčica. Ovaj svećenik i profesor bio je dugi niz godina u senjskoj prosvjeti. (BAS, Spisi, Senj, 1869., 1379). Senjsko teološko učilište već je polovicom 19. st. dalo druš- tvenoj javnosti poznatog Senjanina Emanuela Sladovića, koji je uz pučku i srednju školu pohađao i teološko učilište u Senju. Svećeni- kom je postao godine 1845., a kasnije i nadučiteljem u glavnoj školi u Senju. Radio je i kao profesor u nižoj gimnaziji, a u višim razredima predaje njemački, hrvatski i latinski jezik. I Stjepan Sabljak 466 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 bio je student senjskog teološkog učilišta. Nakon uspješno položenih ispita u Senju, osposobljen je za gramatikalnog učitelja i kao takav počeo je raditi na privatnoj gimnaziju u Senju. Položio je i ispite za humanističkog učitelja nakon čega je postavljen za ravnatelja senjske gimnazije. Bio je dobar svećenik i učitelj, pa ga zbog toga ta- dašnja generalna komanda 1868. imenuje školskim savjetnikom, a zatim i nadzornikom pučkih i srednjih škola Vojne krajine. Senjske teološke studije završili su i Toma Matić, ravnatelj senjske gimnazije, Adalberto Mikšić, profesor senjske gimnazije, Toma Petrović, profesor nižih razreda gimnazije, Šime Starčević, župnik i pisac, dr. Ante Starčević, poznati političar i pravaš, dr. Franjo Rački, povjesni- čar i prvi predsjednik JAZU, dr. Ivan Starčević, biskup senjski, dr. Fran Binički, svećenik i pisac, dr. Eugen Kvaternik, poznati hrvatski političar i još mnogi drugi. (I. Devčić, Senjski zbornik, br. 16, str. 55-62). Tijekom svoga djelovanja senjskim je sjemeništem prošlo, među ostalim, 90-ak svećenika sa senjskoga područja što je značaj- no pridonijelo višoj kvaliteti odgoja i obrazovanja senjske mladeži kao i obrazovanja svećeničkog pomlatka ovoga kraja. Mnogi su od ovih svećenika radili i djelovali u senjskim i drugim pučkim i srednjim školama, predavali uz vjeronauk i druge predmete. Spomenimo samo neke: Jakov Randić, župnik u Kraljevici i učitelj u Kostreni, Nikola Pobor, kanonik i arhiđakon u Bakru, sedam godina učitelj u Kukuljanovu, Gašpar Matković, senjski kanonik, učitelj na Trsatu punih osam godina, Aleksandar Car, župnik u Crikvenici, a učitelj na Zlobinu, i mnogi drugi. Senjski sjemeništarci bili su i dr. Petar Mat- ković, sveučilišni profesor, Ljudevit Slamnik, gimnazijski ravnatelj u Rijeci, Ivan Radetić, senjski gimnazijski ravnatelj i da ne nabrajam sve druge. (I. Devčić, Senjski zbornik, 16, str. 55-62). Mnogi su sve- ćenici aktivno sudjelovali u javnom životu mjesta. Tako, primjerice, nalazimo svećenika i učitelja Josipa Accurtija u odboru za izgradnju pučke škole u Senju godine 1872. (Zapisnik sjednica gradskih zastupnika Senja od 1872.). Njegovo ime nalazimo i u Upravnom odboru društva Sv. Jurja koji skrbi za kvalitetniju ulogu pučke mla- deži u senjskim pučkim školama. Uz njega je isto tako dosta aktivan i vjeroučitelj Anton Bosnić, kao član Upravnog odbora društva Sv. M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str. 455 - 474 467 Jurja. Posebne zasluge imaju njihovi profesori, istaknuti prosvjetni djelatnici i znanstvenici. Naveo bih samo neke, iz Senja: Antun Bo- snić, Josip Demelli, Antun Lončarić, Ivan Pavelić, Milan Pavelić, Ivan Radetić i Josip Šojat. Iz okolice Senja: Petar Car iz Crikvenice, Josip Burić iz Kraljevice, Viktor Burić iz Kraljevice, Stanko Gauš iz Kraljevice, Franjo Ksaver Livak iz Novog Vinodolskog, Josip Mo- drić iz Križpolja, Vinko Mrzljak iz Novog Vinodolskog, Vinko Parac iz Bribira, Antun Perković iz Križpolja, Ivan Potočnjak iz Novog Vinodolskog i još drugi. (M. Bogović, 1999.). Svi ovdje spomenuti i još mnogi drugi dali su značajan prinos kvalitetnoj izobrazbi pučke i srednjoškolske mladeži, ali i svećeničkog pomlatka u senjskom sje- meništu. Kao profesori, a senjski sjemeništarci, u Senju je radilo njih 40. Od toga broja 10 ih je rođenih Senjana. U Lukovo dolazi za mjesnog učitelja 1896. svećenik Venceslav Potočnjak iz Novoga, inače senjski student i polaznik teološkog učilišta u Senju, i tamo ostaje sve do 1903. Učiteljska mu je plaća iznosila 16 forinti i 66 novčića. Prema cjelovito sačuvanoj školskoj dokumentaciji, ovaj svećenik i učitelj ostvarivao je zapažene rezultate u radu s djecom. Bar tako bi- lježe županijski školski nadzornici prilikom posjeta ovoj školi. Sve je usklađeno s propisanim školskim ciljevima i zadaćama pa su i rezultati na kraju ohrabrujući. Tako visoko obrazovan i sa svećeničkim ugledom ovaj je učitelj u Lukovu često bio posjećivan od visokih crkvenih dostojanstvenika, ali i državnih službenika. Spomenuo bih samo primjer da je u dva navrata, upravo u vrijeme njegova učitelj- skog djelovanja, ali i prije za vrijeme učitelja i svećenika Antona Po- lessija, ovo malo podvelebitsko mjesto posjetio dr. Izidor Kršnjavi, predstojnik Ureda za bogoštovlje i nastavu, sa svojim suradnicima, ali u posjete je dolazio onodobni senjski biskup, kako bi se i sam uvjerio u rezultate školskog uspjeha (Školska spomenica škole Lu- kovo). Iako nemamo tako sačuvanih školskih dokumenata u ostalim školskim sredinama, nemamo razloga ne vjerovati da nije tako bilo i u drugim školama, u drugim mjestima, gdje su svećenici, polaznici senjskog teološkog učilišta djelovali i takve rezultate ostvarivali. Sve to zajedno pridonosilo je onoj razini odgojnih i obrazovnih postignu- ća škola na senjskom području, u čemu je svakako neprocjenjiva 468 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 zasluga učitelja obrazovanih na senjskom teološkom učilištu. Stoga među inima i zaključujemo da Senj s okolicom, zahvaljujući svom teološkom učilištu, ima vrlo bogatu školsku prošlost i da suvremeni naraštaji imaju mnoga stručna i znanstvena vrela iz kojih mogu dalje bogatiti i oplemenjivati prosvjetna i duhovna ostvarenja. Donošenjem prvog hrvatskog školskog zakona godine 1874. raskidaju se dotadašnji odnosi Crkve sa školama. Ovaj zakon Crkvi, koja se od samih početaka razvoja školstva u Hrvatskoj jedino brinula o odgoju i obrazovanju, oduzima upravu i nadzor, ali joj ostavlja i dalje skrb za vjeronauk. Stoga Crkva smatra da ovaj Zakon malo pridonosi ugledu učitelja, ugledu škole kao i odgoju u cjelini (Har- tmann, 1893., str. 13). Dakle, nakon donošenja spomenutog školskog zakona u školama ostaju svećenici kao vjeroučitelji, a u mjestima gdje nije bilo traženih učitelja, nastavu su i dalje izvodili svećenici. Kao primjer, naveo sam učitelja i svećenika u Lukovu.

PREMA ZATVARANJU SENJSKOG SJEMENIŠTA

Drugo razdoblje djelovanja sjemeništa u Senju nije bilo nimalo lakše od protekloga, od njegova osnivanja. Nezadovoljni su sa stjecanjem znanja u gimnaziji, jer se nije osiguravala ona razina znanja koja im je potrebna za daljnji nastavak studija teologije. U sjemeništu osiguravaju svojim polaznicima besplatan stan i hranu. Međutim, nakon smrti biskupa Ožegovića i mnogih nastojanja biskupa Soića oko ponovnog otvaranja filozofskog liceja, ali nakratko, 1875. godine, zbog slaba interesa za svećenička zvanja i nedostatka profesora, opet dolazi do pripajanja sedmih i osmih razreda gimnaziji. Polaznici su se morali kvalitetno pripremati za prijemne ispite. Posebice su teškoće nastale ukidanjem viših razreda gimnazije 1885. godine. Senjska se gimnazija pretvara u četverogodišnju nižu realku, koja tako djeluje gotovo punih deset godina, sve do školske 1894./95. godine. Te godine Senj ima dvije opće pučke škole sa 6 učitelja koje pohađa 120 dječaka i 141 djevojčica. Ovdje treba spomenuti i trgo- vačku školu koja je otvorena 15. listopada 1883. godine, u trajanju od tri godine. Na zamolbu Trgovačko-obrtničke komore u Senju do- M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str. 455 - 474 469 pustila je Kraljevsko-zemaljska vlada, odjel za unutarnje poslove, da se u Senju osnuje Naukovni tečaj za obrtničku i trgovačku mladež u cilju promicanja i unapređivanja teoretsko-naukovne izobrazbe tr- govačko-obrtničke mladeži. Kada je tečaj prestao s radom 1894. godine, osnovana je šegrtska škola. Prema statutu, šegrtske su se škole dijelile na dva dijela: niži je odjel trajao jednu godinu i imao je jedan razred, a viši odjel imao je tri razreda i trajao je tri godine. Sjemenište je moralo raditi u skromnijim uvjetima i sa sma- njenom nastavnom osnovom, ali su se ulagali veliki napori kako bi svećenički kandidati mogli upisati studij teologije. Ožegovićianum nadoknađuje nedostatak viših razreda gimnazije, a njihovim ponovnim otvaranjem godine 1893. u višim se razredima gimnazije pripremaju svećenički kandidati. Ne zadugo. Zbog slaba odaziva kandidata za svećenike, posebice prije, a i za vrijeme Prvoga svjetskog rata, sjemenište se zatvara 1919. godine. Tako je završeno i drugo važno razdoblje djelovanja ovog visokog učilišta u Senju koje je trajalo sve do godine 1933. S velikom željom i upornošću biskupa Ivana Starčevića ponovno se senjsko sjemenište otvara 15. siječnja 1934. godine i traje do 1940. kada se zauvijek zatvara. Ovo kratko vrijeme djelovala je izobrazba mladih teologa u ustanovi pod nazivom Viša bogoslovna akademija u Senju i u tom je vremenu pripremalo teološko obrazovanje 113 polaznika. Razlozi su ovom zatvaranju isti ili slični pret- hodnima, pomanjkanje novca i profesorskog kadra. A ta je činjenica stalni pratitelj svih školskih ustanova na senjskome području do danas (M. Bogović, 1999.).

NEKOLIKO ZAKLJUČNIH PRIPOMENAKA

Senj s okolicom u svojoj prošlosti je bio snažno školsko i kulturno središte, za što ponajprije treba zahvaliti postojanju i djelovanju senjskih škola, ali i biskupije, oko koje se više od stoljeća okupljala duhovna inteligencija, djelovala u njoj, a i sama dosta pridonosila stvaranju kvalitetnih i obrazovanih ljudi koji su držali škole, pouča- vali mladež i stvarali jedan višestoljetni intelektualni kontinuitet na 470 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ovom senjskom prostoru. U početku su se znali nositi sa znanjem gotovo jednakim onome na Zapadu, kasnije su zbog političkih, druš- tvenih i ekonomskih razloga malo zaostajali, pa su se morali gotovo sami i uz malu pomoć sa strane snalaziti i osiguravati onu kvalitetu znanja koja ih je podjednako držala na razini ostalih susjednih po- dručja pa i šire. To je rezultiralo velikom potrebom otvaranja ško- la, držanja onih školskih institucija u kojima su odražavale potrebe ne samo Crkve već i cijelog građanstva koje se u svojoj prošlosti školovalo u svome mjestu. Na taj način Senj je tijekom minula dva stoljeća stvarao tako snažnu intelektualnu jezgru upravo u gimnaziji, odnosno u sjemeništu da je čvrsto stajao uz sam bok najvećih školskih središta, poput Zagreba, Karlovca ili Varaždina. U njemu su djelovali ili učili, odnosno školovali se istaknuti hrvatski politički djelatnici, znanstvenici, gospodarstvenici, učitelji, profesori i ini intelektualci koji su svojim djelima obilježili svoje vrijeme i ono doba o kojemu je ovdje riječ. S pravom se može zaključiti da je Senj na početku devetnaestoga stoljeća, a posebice sredinom toga stoljeća, doživio zlatno doba školstva. To nije bilo uvijek bez teškoća, ali s obzirom na sve društvene i političke okolnosti toga vremena, Senj s okolicom bio je značajan čimbenik u stvaranju više kvalitete hrvatskog školstva u cjelini. Tome je značajnije pridonijelo i senjsko sjemenište koje je ove godine s ponosom obilježilo 200. obljetnicu. M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str. 455 - 474 471 IZVORI I LITERATURA:

1. VERZEICHNIS-BAS, Spisi-1801. ( popis đaka niže i više pučke škole u Senju za zimsko polugodište 1801.). 2. BAS (Biskupski arhiv u Senju), F XIII, br. 36 - mjesečno izvješće iz godine 1803. 3. BAS (Biskupski arhiv Senj), FXIV, br. 15 B - mjesečno izvješće za godinu 1804. Generalnoj komandi Karlovac-Varaždin. 4. BAS (Biskupski arhiv Senj), F XVI B, br. 22 - polugodišnje izvje- šće iz godine 1809. 5. BAS (Biskupski arhiv Senj), Svezak FATA PAROCHIARUM, 1836. 6. LJETOPIS PUČKE ŠKOLE LUKOVO (Pismohrana osnovne škole S.S. Kranjčevića Senj). 7. SPOMENICA ŽUPE SV. JURAJ. 8. BACH, FRANZ: Otočaner Regimentsgeschichte, Karlstadt, 1855. 9. BALENOVIĆ, VID: Školstvo u Lici do razvojačenja Vojne krajine, Lički kalendar, Zagreb, 1934. 10. BOGOVIĆ, MILE: Crkvene prilike u Senju u 14. st. i Statut Senjskog kaptola, Senjski zbornik 13, Senj, 1988. 11. BOGOVIĆ, MILE: Prijelazno stoljeće senjske crkve (1450.- 1550.), Senjski zbornik 17, Senj, 1990. 12. BOGOVIĆ, MILE: Senjska gimnazija od osnutka do smrti biskupa Mirka Ožegovića (1725.-1869.), Senjski zbornik, Senj, 1989. 13. BOGOVIĆ, MILE: Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine, Sakralna baština, Senj, 1999. 14. CUVAJ, ANTON: Građa za povijest školstva kraljevine Hrvat- ske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. I-XI. 472 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 15. DUMBOVIĆ, IVAN: Razvoj školstva u Hrvatskoj, zbornik radova, Institut za pedagoška istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučili- šta u Zagrebu, Zagreb, 1991., str. 82-104. 16. FRAS, FRANJO JULIJE: Topografija karlovačke Vojne krajine, Gospić, 1835. 17. KIRIN, JOSIP: Razvitak hrvatskog pučkog školstva, Zagreb, 1886. 18. MAGDIĆ, MILE: Topografija i povijest grada Senja, Senj, 1877. 19. RAČKI, FRANJO: Stogodišnjica senjskog sjemeništa, Katolički list, 1906., br. 3. 20. RAGUŽ, MIRKO: Senjsko pučko školstvo, Školske novine , Za- greb, 1994. 21. ROKSANDIĆ, DRAGO: Vojna Hrvatska-La Croatie Militaire, I, II, Zagreb, 1988. 22. SABLJAK, STJEPAN: Kronika Senjske gimnazije, Senjski zbornik 17, 1990. 23. XXX: Školstvo u Hrvatskoj i Slavoniji od njegova početka do konca godine 1895., Zagreb. M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str. 455 - 474 473 SEMINARY AND SCHOOL SYSTEM IN SENJ AND SURROUNDINGS

Summary:

Toward the end of 2006, Senj celebrated, modestly but with dignity, the anniversaries of the public schooling (360 years of public elementary school, 170 years of national elementary schools at Krasno, Sv. Juraj (Saint George) and Vratnik and thus considerably contributed to entire riches of the past. Not long ago 26 elementary schools were operating in Senj, and today (in 2007) there is only the elementary school “S.S. Kranjčević” with 432 pupils with regional classes at Sv. Juraj with 61 pupils, at Krasno with 56 pupils, at Vrat- nik with 12, at Krivi Put with 2 and at Jablanac with just one single pupil. In September 2007 this school will close down, because it remains without pupils. The Secondary school “P.R. Vitezović” is operating in Senj with an uncertain future, due to lack of students. In the past even a High school was founded in 1906, and started with the academic year 1906/07; the only High school in northern Croatia, well-known for many important persons who marked those times and left a permanent seal on the Croatian intellectual, political and economic life. This is about the Seminary and Theological Sem- inary in Senj. This is also the point in question. More than 200 years ago the Seminary was founded in Senj and within it the Theological Seminary with a duration of four years. For a while the High school of Philosophy was operating within it. During that period over one thousand students studied there, and about 700 priests graduated from this school in Senj. This text presents the educational work of these institutions. Key words: teacher, priest, student, school, grammar school, high school, theological studies

474 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str. 475 - 496 475 Franjo Velčić

SENJSKO SJEMENIŠTE I KRČKA BISKUPIJA

Dr. Franjo Velčić, Teologija u Rijeci UDK: [377.5/6 : 254.4] SENJ : 262.3 KRČKA (497.5) Izlaganje na znanstvenom skupu

Senjsko je sjemenište od 1806. do 1940. godine udomilo i školovalo 80-ak svećeničkih kandidata s područja susjedne Krčke biskupije. Ovaj nemali broj studenata i dobrim dijelom kasnijih sve- ćenika bio uglavnom inkardiniran u Krčku biskupiju, ali su mnogi, zbog brojnosti tadašnjega krčkog klera, vršili svoju svećeničku služ- bu i bili inkardinirani u drugim biskupijama. U ovom radu obrađuju se njihove osnovne generalije koje mogu poslužiti za upotpunjava- nje osobne biografije pojedinih istaknutih članova koji su odigrali važnu ulogu u povijesti našega kraja. Pored duhovnog doprinosa u održavanju kršćanske vjere, mnogi su od njih dali, kao mjesni učite- lji i odgojitelji u osnovnim školama, nemjerljiv doprinos u očuvanju nacionalne svijesti stanovništva na kvarnerskim otocima i diljem naše domovine gdje su službovali. Ključne riječi: senjsko sjemenište, krčka biskupija, izobrazba klera, krčki svećenici

Nakon Tridentinskoga sabora (1545.-1563.) koji je, pored ostaloga, odredio da svaka biskupija treba imati svoje sjemenište za obrazovanje i formiranje budućih svećenika, krčki su biskupi u svakom izvješću „ad limina apostolorum“ navodili kako zbog pomanjkanja financijskih sredstava nemaju vlastito sjemenište u svojoj biskupiji. Stoga su stoljećima bili primorani, uz donekle ekvivalen- tni privatni studij proveden u vlastitoj sredini, slati svoje kandidate na studij izvan biskupije. Otvaranje sjemeništa u Senju 1806. godine od strane senjskoga biskupa Ivana Krstitelja Ježića (1789.-1833.) zacijelo je za krč-

Vatikan, Archivio Segreto Vaticano, S. Congr. Concilii, Relatio Veglen. 857., godina 1601., 4r.: „Seminarium nondum est erectum, prout nec sunt instituta praebendae Theologi, et Poenitetiarii, cum nulla benefitia sint in dioecesi ad Ordinarii, vel Sedis Apostolicae collationem spectantia“. O školovanju svećenika u Krčkoj biskupiji vidi: Franjo VELČIĆ, Teološka izobrazba na području (današnje) Krčke biskupije, Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije (=Analecta croatica christiana, sv. XXXI), Zagreb-Rijeka, 1999., str. 207-220. 476 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 koga biskupa Ivana Antuna Šintića (1792.-1837.) bila izvrsna prilika za slanje na studij svojih svećeničkih kandidata. Upravo blizina Krka i Senja, odnosno činjenica da su Krčka i Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija (danas: Gospićko-senjska biskupija) susjedne biskupije koje more odvaja odnosno spaja, tijekom stoljeća često su bile upućivane jedna na drugu. Te veze sežu daleko u povijest, još u vrijeme kad je Krčka biskupija imala jurisdikciju i na teritoriju hrvatskog priobalja prije osnutka Senjske biskupije. Nadalje, zbog brojnoga glagoljaškog klera na otoku Krku, koji je često nadilazio redovite potrebe duhovne pastve, dolazilo je nemi- novno do migracije glagoljaša izvan biskupije. Odlazili su izvan biskupije bilo kao korizmeni propovjednici, bilo trajno ili za dulje vrijeme na službu u pastvi. U novijoj povijesti postoje brojni primjeri kako su krčki svećenici djelovali na području Senjske biskupije. No, od otvaranja senjskoga sjemeništa 1806. i teološkog uči- lišta koji se službeno nazivaju Biskupski teološki licej, uz prekide do njegovog konačnog zatvaranja godine 1940., velik je broj krčkih sjemeništaraca i bogoslova pohađao tu crkvenu srednju i visokoškol- sku obrazovnu ustanovu, premda su gotovo u isto vrijeme u Gorici i Zadru postojala druga dva središnja sjemeništa. Neki su polaznici ove senjske obrazovne ustanove kasnije razvili svoje pastoralne i intelektualne djelatnosti na području Krčke biskupije i izvan nje. Tako smo pri još nepotpunom pregledu Biskupskoga arhiva u Krku utvrdili da je iz Krčke biskupije bilo 80-ak polaznika senjskoga teološkog, odnosno filozofskog učilišta. Svi su oni evidentirani u studiji dr. Mile Bogovića u zborniku-spomenici Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije. No, pomnom analizom svakog pojedinog člana vidimo da nisu svi kasnije pripadali, odnosno nisu bili, crkveno-pravnim rječnikom rečeno, inkardinirani u Krčku biskupiju. Stoga smo ih obradili i raz- O tome je podrobno raspravljao Ivan ČRNČIĆ, Najstarija poviest krčkoj, osorskoj, rabskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji, Rim, 1867. Usp. Mihovil BOLONIĆ, Krčki glagoljaši i njihova služba izvan Krka, Bogoslovska smotra II, Za- greb, 1965., str. 354.; ISTI, Stoljetne veze krčkih i senjskih glagoljaša, Senjski zbornik, VI (1975.), str. 126-128. Polazište u identificiranju pitomaca senjskog sjemeništa iz Krčke biskupije bila nam je studija: Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbav- skoj, Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, str. 1-123. F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str. 475 - 496 477 vrstali u četiri različite skupine, i to: pitomci rodom iz Krčke biskupije i u njoj kasnije inkardinirani, oni koji su rodom iz Krčke biskupije ali su poslije bili inkardinirani u neku drugu biskupiju ili odustali, zatim pitomci podrijetlom iz Krčke biskupije, ali su rođeni i djelovali izvan nje, i na kraju stranci inkardinirani u Krčku biskupiju.

1) Pitomci Senjskog sjemeništa rodom iz Krčke biskupije i u njoj poslije inkardinirani

Ovih je, prema našem uvidu, dakako najviše. Krku najbliži Senj (za razliku od Gorice i Zadra) iznjedrio je brojne duhovne pastire, ali i one koji su pridonijeli razvoju otočne kulturne i političke sredine. Njima pripadaju:

Albaneze (Albaneže), Nikola (junior), rođen u Omišlju 19. travnja 1810. godine. Pohađao je dvogodišnji studij filozofije od 1827. do 1829. Zaređen je za svećenika 3. studenoga 1833. Već iduće 1834. godine član je ruralnog kaptola i duhovni pomoćnik u svojoj rodnoj župi. Godine 1851. župnik je Omišlja, okružni školski nadzornik i počasni konzistorijalni savjetnik.

Badia, Nikola, rođen u Omišlju 20. lipnja 1803. godine. Poha- đao je prvu godinu studij filozofije u ak. god. 1822./1823., i nastavio tri godine teološkog studija od 1823. do 1826. Za svećenika je za- ređen 8. listopada 1826. Godine 1834. na službi je u Omišaljskom dekanatu kao upravitelj kuratije u Miholjicama – Sv. Vidu. Od godine 1838. do 1847. u svom je rodnom Omišlju župnik i predstojnik ruralnog kaptola.10 Godine 1848. više nije župnik Omišlja, već samo član kapitula s naznakom: „Parroco deficiente“, a sljedeće je godine

Schematismo della diocesi di Veglia per l’anno 1834., Fiume, Tipografia fratelli Karletzky, str. 6 (moja op.: to je prvi tiskani šematizam Biskupije Krk!) Scematismo della diocesi di Veglia per l’anno 1851., Fiume, Tipografia fratelli Karletzky, str. 10. M. BOGOVIĆ, nav. dj., str. 42. U bilješci za Nikolu Badija piše da je umro prije 1834. Međutim, prema Šematizmu za 1834. god., on je na službi! Schematismo …anno 1834., str. 6. Micoglizze Curazia di Padron(ato) del Capitolo di Castelmusc- hio. 10 Scematismo della diocesi di Veglia per l’anno 1842., Fiume, Tipografia reg. governiale dei fratelli Karletzky, str. 10. „Parroco e Capo del Capitolo“. Na ploči župnog ureda u Omišlju, na popisu omišaljskih župnika i plovana piše da je bio omišaljski župnik od 1838. do 1847. godine. 478 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 umirovljeni župnik. Umro je u Rijeci 11. prosinca 1862. godine.11

Barbirić, Marko, rođen u Baški 28. srpnja 1825. godine. Studi- rao je drugu godinu filozofskog studija u godini 1846./47. Zaređen je za svećenika 13. listopada 1854. Godine 1859. upravitelj je kuratije Stara Baška.12

Bogović, Petar (senior), rođen u Dubašnici (Malinska) 28. prosinca 1806. godine. Prvu je godinu filozofskog studija pohađao 1824./25. Zaređen je za svećenika 23. rujna 1832. godine. Godine 1842. koralni je vikar u Krku i privremeni duhovni pomoćnik.13

Bogović, Petar (junior), rođen 17. lipnja 1833. godine u Dubaš- nici (Malinska). Studirao je od 1856. do 1857. Zaređen je za svećeni- ka 20. rujna 1857. godine. Od 1859. do 1862. duhovni je pomoćnik u rodnoj župi Dubašnica, a župnik mu je Petar Bogović senior.14Od 1862. upravitelj je kuratije Stara Baška, a od 1863. godine „ludimagister“, tj. učitelj djece u Baški,15 te kapitularac i duhovni pomoćnik u bašćanskom ruralnom kaptolu. Od 1866. do 1868. nalazimo ga kao upravitelja Predošćice, a već sljedeće 1869. godine postaje duhovni pomoćnik u Belome na Cresu.16 Godine 1881. kapitularac je i duhovni pomoćnik ruralnog kaptola u Dubašnici, a 1884. je upravitelj kuratije Sv. Jakov na Lošinju. Godine 1888. župni je upravitelj u Lunu. Umro je 28. veljače 1891. godine.17

Božanić (Bozanić), Petar, rođen u Vrbniku 5. ožujka 1823. godine. Studirao je filozofiju u dvogodištu od 1841. do 1843. Zaređen je za svećenika 5. travnja 1847. Godine 1854. u Krku obnaša službu

11 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1863., Jaderae, Ex Typographia Demarc- hi-Rougier, str. 26.: D. Badia Nicolaus, Parochus em. m. Flumine 11 Dec. 1862. 12 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1859., Jaderae, Ex Typographia Demarc- hi-Rougier., str. 11. 13 Scematismo …anno 1842., str. 7. 14 Status personalis et localis … anno 1859., Jaderae, str. 12. 15 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1863., Jaderae, str. 16. 16 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1869., Jaderae, Ex Typographia Demarc- hi-Rougier, str. 18. 17 Anton TURČIĆ, Dubašnica – sveta baština i duhovni zov, Dubašnica, 1996., str. 48. F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str. 475 - 496 479 koralnog vikara i pastoralnog suradnika.18 Nekoliko godina kasnije postaje kanonikom stolnog kaptola u Krku. 19

Butković, Nikola, rođen u Vrbniku 18. ožujka 1805. godine. Studirao je filozofiju u ak. god. 1822./23. i kasnije nastavio studij teologije od 1823. do 1827. Zaređen je za svećenika 19. ožujka l828.20 Ponajprije je župni upravitelj u Vrani,21 zatim župnik u Lubenica- ma.22 Ovaj je svećenik imao istančan osjećaj i ljubav prema arhe- ologiji. Pronađeni arheološki predmeti na širem i užem području Vrbnika čuvaju se danas u župnom uredu u Vrbniku u zbirci koju je sakupio već početkom 19. stoljeća i kasnije, kao svećenik i učitelj, u Kastvu i Vrbniku. Njegov nećak prof. Ivan Butković poklonio je zbirku vrbničkoj župnoj crkvi. Uz to poklonio je crkvi i zbirku starog novca.23 I nakon reforme školstva u Austro-Ugarskoj Monarhiji 1869. godine Butković i neki drugi vrbnički svećenici nastavili su učitelj- sku djelatnost na muškoj početnoj školi. Naime, nakon položenih učiteljskih ispita bio je, dopuštenjem Biskupskog ordinarijata u Krku, imenovan nadučiteljem.24

Czvelić (Cvelić), Ivan, rođen u Dubašnici (Malinska) 2. listopada 1817. godine. Studirao je filozofiju 1836./37. Zaređen je za sve- ćenika 30. listopada 1842. godine. Vršio je službu duhovnog pomoć- nika u Lubenicama župniku Nikoli Butkoviću.25

Damjanović (Damijanjević), Franjo, rođen u Lubenicama na Cresu 14. travnja 1822. godine. Studirao je filozofiju od 1841. do 18 Scematismo della diocesi di Veglia per l’anno 1854., Venezia, Gio. Brizeghel, Tip. lit. calc. e libraio, str. 7. 19 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1868., Jaderae, Ex Typographia Demarc- hi-Rougier, str. 10. 20 U Zborniku Visoko školstvo..., str. 45.: Svećenik zaređen 1827., i u bilješci: krčka bisk. 21 Scematismo … anno 1842., str. 15. 22 Scematismo della Diocesi di Veglia per l’anno 1844., Fiume, Tipografia regia governiale dei fratelli Karletzky, str. 14. 23 Usp. Mihovil BOLONIĆ, Vrbnik nad morem (=Krčki Zbornik, 9), Krk, 1981., str. 39-40. 24 Isto, str. 189. 25 Scematismo ... anno 1844., str. 14. 480 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 1843. Zaređen je za svećenika 31. listopada 1847. Nakon mlade mise duhovni je pomoćnik u rodnim Lubenicama na Cresu, a 1859. godine već je upravitelj iste župe.26

Dorčić, Franjo, rođen u Cresu 15. studenoga 1802. godine. Studirao je teologiju od 1821. do 1825. godine. Za svećenika je za- ređen 20. studenoga 1825. godine.27 Godine 1842. kapitularni je po- moćnik zbornog kaptola u Cresu, a 1844. godine u svom je rodnom gradu upravitelj župe.28 Umro je u Cresu 23. veljače 1860. kao umirovljeni duhovni pomoćnik.29

Dorčić, Petar, rođen u Baški 15. rujna 1829. godine. Studirao je godinu dana filozofiju, od 1848./49. Godine 1851. na kamenom podu bivše benediktinske crkve sv. Lucije u Jurandvoru prvi je pro- našao kamenu ploču kasnije nazvanu Bašćanska ploča. Zaređen je za svećenika 16. listopada 1853. Godine 1858. član je ruralnog kaptola u Baški i učitelj područne škole,30 zatim upravitelj župe u Loparu, a od 1862. upravitelj je župe u rodnoj Baški.31

Dragović, Bartol, rođen u Baški 4. srpnja 1813. godine. Studi- rao je filozofiju dvije godine, od 1831. do 1833. Zaređen je za sveće- nika 13. svibnja 1838. Godine 1851. župnik je u Novalji.32

Dragović, Mihovil, rođen u Baški 4. veljače 1821. godine. Studirao je filozofiju dvije godine, od 1837. do 1839. Zaređen je za svećenika 4. veljače 1844. Godine 1851. službuje u Krku kao konzistorijalni kancelar i biskupski kapelan.33

26 Status personalis et localis … anno 1859., Jaderae, str. 14. 27 Scematismo … anno 1842., str. 14: Dorčić je „Coadjutore Capit.“ 28 Scematismo … anno 1844., str. 14: „Sussidiario, ed Amministratore parrocchiale“. 29 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1861., Jaderae, Ex Typographia Demarc- hi-Rougier, str. 20. 30 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1858., Tergesti, Typographia Marenigh, str. 11. 31 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1862., Jaderae, str. 10. 32 Scematismo … anno 1851., str. 17. 33 Isto, str. 6. F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str. 475 - 496 481 Fargačić (Frgačić), Šimun, rođen u Bašćanskoj Dragi 22. listopada 1808. godine. Studirao je filozofiju dvije godine, od 1827. do 1829. Zaređen je za svećenika 22. listopada 1833. Godine 1851. službuje kao upravitelj Stare Baške.34

Harbić, Mate, rođen u Vrbniku 18. listopada 1823. godine. Studirao jednu godinu filozofiju, od 1843./44. Zaređen je za sveće- nika 8. rujna 1850. Godine 1861. upravitelj je kuratije Sv. Jakov na Lošinju.35

Ilić (Ilijić), Nikola, rođen u Omišlju 27. siječnja 1828. godine. Studirao je drugu godinu filozofskog studija, od 1846./47. Zaređen je za svećenika 2. veljače 1851. Godine 1861. upravitelj je župe Du- bašnica.36

Justinić, Ivan, rođen u Dobrinju 10. ožujka 1828. godine. Stu- dirao je drugu godinu filozofskog studija, od 1846./47. Zaređen je za svećenika 27. travnja 1851. Godine 1855. privremeni je član ruralnog kaptola u Dobrinju i duhovni pomoćnik.37

Kirinčić, Anton (junior), rođen u Dobrinju 5. veljače 1835. godine. Studirao je u ak. 1855./56. god. Zaređen je za svećenika 21. rujna 1858.38 U Dobrinju preuzima 1860. godine službu vjeroučite- lja, a kasnije i učitelja u pučkoj školi.39 U isto je vrijeme kapitularac dobrinjskoga ruralnog kaptola i duhovni pomoćnik župniku istog imena i prezimena, tj. Antonu Kirinčić senioru.

Komaić, Josip, rođen u Vrbniku 24. siječnja 1832. godine. Stu- dirao prvu godinu filozofije 1848./49. Zaređen je za svećenika 29.

34 Isto, str. 10. 35 Status personalis et localis … anno 1861., Jaderae, str. 13. 36 Isto, str. 12. 37 Scematismo della diocesi di Veglia per l’Anno 1855., Venezia, Tipografia di Gio. Brizeghel, str. 10. 38 Status personalis et localis … anno 1869., Jaderae, str. 32. 39 „Lietopis“ i „Kronika“ pučke/osnovne škole u Dobrinju, (Krčki zbornik, sv. 26), Krk, 1992., str. 22. 482 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 siječnja 1855. Godine 1857. župni je suradnik u Vrbniku te ujedno učitelj na lokalnoj školi.40

Linardić, Franjo, rođen u Sv. Fuski na Krku 13. prosinca 1826. godine. Studirao je drugu godinu filozofskog studija, od 1848./49. Za svećenika je zaređen 4. travnja 1853. Godine 1857. upravitelj je župe Predošćica na otoku Cresu.41

Lion, Zaharia, rođen u Cresu 20. siječnja 1826. godine. Studi- rao je u ak. god. 1845./46. Zaređen je za svećenika 4. veljače 1849. Već iduće godine službuje kao župni upravitelj u Predošćici.42 Go- dine 1851. župni je upravitelj u Orlecu, a već 1854. duhovni je po- moćnik u Cresu. Godine 1864. postaje kanonikom creskoga zbornog kaptola.43

Lukarić, Franjo, rođen u Vrbniku 10. ožujka 1808. godine. Studirao je dvije godine filozofiju, od 1831. do 1833. Zaređen je za svećenika 20. listopada 1838. godine. Godine 1857. već je u stanju mira u Cresu.44

Mahulja, Anton, rođen u Vrbniku 21. prosinca 1914. godine. Studirao je teologiju od 1933. do 1935. godine, a zatim je prešao u Ljubljanu. Zaređen je za svećenika 3. srpnja 1938. godine. Prvu svećeničku službu vršio je kao duhovni pomoćnik u Rabu, a zatim je bio kateheta na Realnoj gimnaziji u Krku, te duhovni pomoćnik i koralni vikar. Od 1966. zamjenik je župnika u istome gradu. Umro je u Vrbniku 29. ožujka 1972.45

40 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1857., Tergesti, Typographia Marenigh, str. 11. 41 Isto, str. 16. 42 Scematismo della diocesi di Veglia per l’anno 1850., Fiume, Tipografia regia governiale dei fratelli Karletzky, str. 15.; u: Visoko školstvo…, str. 58., godina rođenja je 1824. 43 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1864., Jaderae, Ex Typographia Demarc- hi-Rougier, str. 18. 44 Status personalis et localis … anno 1857., Tergesti, str. 15. 45 Nekrolog u: Okružnice Biskupskog Ordinarijata Krk, IV., 1972., str. 70-72.; Kratka biografija u: Alojzije RAGUŽIN, Stotina Kristovih radnika iz Krčke biskupije, Punat, 2003., str. 71-72. F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str. 475 - 496 483 Maričić, Juraj, rođen u Puntu 12. srpnja 1835. godine. Studirao je u ak. god. 1855./56.46 Zaređen je za svećenika 21. rujna 1858. Go- dine 1861. je ludimagister, tj. učitelj djece u Baški.47 Godine 1868. korski je vikar i duhovni pomoćnik u krčkom kaptolu, a od godine 1870. do 1894. župnik je u Novalji. Iz Novalje odlazi u mirovinu i nastanjuje se u Zadru, gdje je i umro 18. travnja 1899.48

Milčetić, Anton, rođen u Dubašnici (Malinska) 22. listopada 1824. godine. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1843./44. Za- ređen za svećenika 29. lisotopada 1848. Godine 1850. upravitelj je Ustrina na otoku Cresu.49

Milohnić, Franjo, rođen u Poljicima na Krku 26. rujna 1801. godine. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1822./23. Zaređen je za svećenika 20. listopada 1827. godine. Godine 1843. kanonik je u Osoru. 50

Milovčić, Matej, rođen u Vrbniku 27. rujna 1827. Studirao je drugu godinu filozofije, od 1848./49. Zaređen je za svećenika 31. listopada 1852. godine. Godine 1857. upravitelj je kuratije Kornić.51

Orlić, Petar, rođen u Puntu 20. studenoga 1914. godine. Stu- dirao je u ak. god. 1935./36.52 Nastavio je studij na Teološkom fakultetu u Ljubljani, a završio u Zagrebu gdje je proslavio i svoju mladu misu. Službovao je kao župni vikar u Rabu. Za vrijeme talijanske okupacije otoka Raba prešao je u Zagreb gdje se upisao na Filozof- ski fakultet i postao profesorom. Nastanio se u Beču i tamo umro 7. prosinca 1982., a pokopan je u rodnom Puntu.53 46 Visoko školstvo…, str. 60: Zabunom Maričića naziva Grga umjesto Juraj. I nije rođen na Vrhu već u Puntu. 47 Status personalis et localis … anno 1861., str. 11. 48 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1900, Veglae, Typis Tipographiae „Curic- ta“, str. 55. 49 Scematismo … anno 1850., str. 12. 50 Scematismo della Diocesi di Veglia per l’Anno 1843., Fiume, Tipografia r. g. dei fratelli Karletzky, str. 12. 51 Status personalis et localis … anno 1857., str. 10. 52 Visoko školstvo…, str. 65: U bilješci piše da je prešao u ljubljansko sjemenište. 53 Usp. Nekrolog u: Okružnice bisk. ord. Krk, I., 1983., str. 23, i A. RAGUŽIN, Stotina Kristovih 484 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Petris, Kuzma, rođen u Cresu 27. kolovoza 1801. godine. Stu- dirao je od 1821. do 1925. Zaređen je za svećenika 30. listopada 1825. Godine 1842. već je umirovljeni župnik Beloga i redoviti is- povjednik creskih benediktinki.54 Godine 1863. kanonik je creskoga zbornog kaptola. Umro je u Cresu 23. veljače 1885.55

Ragusin, Anton, rođen u Velom Lošinju 5. veljače 1811. godine. Studirao je drugu godinu filozofije, od 1830./31. Nastavio je studij teologije od 1831. do 1835. 56 Za svećenika je zaređen 26. prosinca 1839. Godine 1842. duhovni je pomoćnik u župi Veli Lošinj i kateheta u mjesnim školama.57

Sorić, Franjo, rođen u Baški 27. lipnja 1810. godine. Pohađao je drugu godinu filozofije, godine 1834./35. Zaređen je za svećenika 29. prosinca 1839. god. Godine 1843. bio je duhovni pomoćnik u Vrbniku i privremeni učitelj u osnovnoj školi.58

Turčić, Anton, rođen u Dubašnici (Malinska) 31. siječnja 1807. godine. Pohađao je studij filozofije od 1826. do 1829. Zaređen je za svećenika 10. studenoga 1832. Godine 1857. duhovni je pomoćnik u Belome na otoku Cresu.59

Volarić, Josip, rođen u Risiki na Krku 18. prosinca 1913. godine. Sedam razreda tadašnje klasične gimnazije pohađa na Košljunu, Badiji i u Dubrovniku, a maturirao je u Splitu. Studij teologije od 1935. do 1939. pohađa u Senju, a nastavlja u Ljubljani pa opet u Senju. Zaređen je za svećenika 1939. U tijeku rata 1943. uhićen je od Talijana i odveden u logor Pisticci. Od 1944. do 1945. vojni je

radnika, str. 43-44. 54 Scematismo…anno 1842., str. 14: „Sig. Cosmo Petris, Parroco di Caisole pens. Conf. ord.“ Tako- đer na istoj stranici piše: „Cosmo Petris, Parroco pens. dimorante in Cherso“. 55 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1885., Tergeste, Typis Filiorum C. Amati, str. 46. 56 Usp. Visoko školstvo…, str. 94 i 69. U rubrici „živio“ stoji da je rođen 1809. god. 57 Scematismo … anno 1842., str. 15; U Šematizmu za 1837. godinu navodi se da je Antonio Ragusin već prvi duhovni pomoćnik u župi Veli Lošinj. Zabuna ili druga osoba? 58 Scematismo della Diocesi di Veglia per l’Anno 1843., Fiume, Tipografia r. g. dei fratelli Karletzky, str. 8. 59 Status personalis et localis … anno 1857., str. 15. F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str. 475 - 496 485 svećenik za „partizane jugoslavene u Italiji“, odnosno „kao svećenik našim vojnicima u sastavu savezničke vojske“. Po povratku iz Italije bio je 16 godina župnik u Vrbniku. Umro je 5. siječnja 1976. god.60

Volarić, Matej, pok. Ivana, rođen u Vrbniku 5. listopada 1811. godine. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1928./29. Zaređen je za svećenika 19. listopada 1834. Godine 1859. kanonik je, arhiprez- biter creskoga zbornog kaptola i župnik.61 Preveo je na hrvatski jezik Vandjelja i poslanice, Srednji i veliki katekizam. Umro je u Cresu 23. travnja 1864.

Volarić, Matej (junior), rođen u Vrbniku 8. listopada 1825. godine. Studirao je drugu godinu filozofskog studija, od 1846./47. Zaređen je za svećenika 18. lipnja 1851. Godine 1859. član je vrb- ničkoga ruralnog kaptola te učitelj i kateheta u mjesnoj školi.62

Volarić, Petar (junior), rođen u Vrbniku 13. listopada 1800. godine. Studirao je teologiju od 1821. do 1823. Zaređen je za sve- ćenika 7. svibnja 1825. Bio je župnik u Vrbniku i kotarski školski nadzornik. Preveo je s talijanskog na „ilirski“, tj. na hrvatski jezik Biblijsku povijest staroga i novoga zavjeta za osnovne škole.63

Zubranić (Čubranić), Juraj, rođen u Baški 28. svibnja 1828. godine. Pohađao je drugu godinu filozofije, od 1846./47. Zaređen je za svećenika 31. kolovoza 1851. Godine 1857. bio je upravitelj župe Baška.64 Umro je 4. srpnja 1915. godine.

Zubranić (Čubranić), Petar, rođen u Baški 11. travnja 1825. godine. Pohađao je drugu godinu filozofije, od 1846./47. Zaređen je za svećenika 13. listopada 1850. Godine 1857. bio je upravitelj župe Banjol na Rabu.65 60 Nekrolog u: Okružnice biskupskog ordinarijata Krk, I, 1976., str. 29.-30; u: Visoko školstvo…, str. 77, piše da je zaređen 1940. 61 Status personalis et localis … anno 1859., str. 14; M. N. Oršić, Mate Volarić, književnik ilirski, u: Vienac, zabavi i pouci, Zagreb, 1883., br. 44, str. 716-718, i br. 45, str. 730-731. 62 Isto, str. 10. 63 M. BOLONIĆ, Vrbnik nad morem, Krčki zbornik, sv. 9, Krk, 1981., str. 200. 64 Status personalis et localis… anno 1857., str. 11. 65 Isto, str. 18. 486 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Žic, Anton, rođen u Puntu 29. srpnja 1812. godine. Pohađao je drugu godinu filozofskog studija, od 1836./37. Zaređen je za sveće- nika 21. listopada 1840. Godine 1857. bio je korski vikar u Krku i ujedno pastoralni suradnik.66

Žic, Nikola, rođen u Puntu 26. svibnja 1833. godine. Studirao je teologiju u ak. god. 1856./57. Zaređen je za svećenika 21. rujna 1858. Kapelan je u Puntu od 1858. do 1868.67 Kasnije, od 1868. do 1900., kurijalni je upravitelj. Umro je 16. srpnja 1904. u Puntu.

Žic, Vinko rođen je u Puntu 21. prosinca 1914. godine. Studi- rao je teologiju u ak. god. 1935./36. (samo 2 mjeseca), a kasnije zbog liječenja prešao u Zagreb. Biskup Josip Srebrnić zaredio ga je za svećenika 10. kolovoza 1941. u biskupskoj kapeli u Krku. Službo- vao je od 17. prosinca 1941. u Križevcima (Zagrebačka nadbiskupija), zatim u Zagrebu od 1942. do 1944. u župi sv. Marka, potom treće namještenje kao upravitelj župe Stara Baška od 1944. do 1948. Od 1848. upravitelj je župe Risika. Koncem srpnja 1961. prelazi u stanje mira. Nastanio se u Rijeci kod sestara milosrdnica, gdje je umro dne 2. studenoga 1962. Pokopan je na riječkom groblju Kozala, u sveće- ničkoj grobnici.68

2) Pitomci rodom iz Krčke biskupije - inkardinirani izvan biskupije ili odustali

Bajčić, Ivan, rođen u Poljicima na Krku. Pohađao je tečaj filozofije u godini 1843./44.69

Barbić, Ivan, rođen u Vrbniku. Studirao je dvije godine filozofiju, od 1834. do 1836.70

66 Isto, str. 10. 67 Status personalis et localis … anno 1868., str. 13: „Cooperator et Magister Scolae loc“. 68 Usp. Alojzije RAGUŽIN, Stotina Kristovih radnika, str. 54-55. 69 Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo…, str. 86. 70 Isto. F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str. 475 - 496 487 Borović, Danijel, rođen u Novalji 1859. godine. Studirao je u ak. god. 1883./84. Zaređen je za svećenika 1884. Umro je 1894. godine.71

Dapčić, Ivan, rođen u Omišlju 1881. godine. Studirao je u Se- nju od 1901. do 1905. Zaređen je za svećenika 1905. godine. Kao umirovljeni župnik umro je u sušačkoj bolnici 29. ožujka 1938. godine.72

Feretić, Matija, rođen u Omišlju 1885. godine. Studirao je od 1904. do 1908. Zaređen je za svećenika 1908. godine, a umro je 24. prosinca 1909. godine.73

Filinić, Ivan, rođen u Cresu. Studirao je filozofiju jedan godišnji tečaj od 1820./21. i kasnije nastavio studij teologije od 1821./22.74

Franki, Nikola, rođen u Omišlju 1877. godine. Studirao je od 1896. do 1900. Zaređen je za svećenika 1900. godine.75

Geršković (Gršković), Mate, rođen u Vrbniku. Studirao je dvije godine filozofiju, od 1827. do 1829.76

Geršković (Gršković), Matija, rođen je u Vrbniku 1818. godine. Studirao je od 1855. do 1859. godine.77

Geršković (Gršković), Roman, rođen u Vrbniku. Studirao je filozofiju dvije godine, od 1834. do 1836. 78

71 Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo…, str. 44. 72 Knjiga godova župe Omišalj, rukopis. 73 Osim u: Visoko školstvo…, str. 48, u Knjizi godova župe Omišalj čitamo: 24. prosinca 1909. Feretić Mate, mladomisnik, upravitelj župe Donje Pazarište (Senjska bisk.), 25 god. 74 Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo…, str. 48 i 88. 75 Isto, str. 49. 76 Isto, str. 88. 77 Isto, str. 49. 78 Isto, str. 88. 488 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Gršković, Nikola, rođen u Vrbniku. Pohađao je drugu godinu studija filozofije, od 1846./47.79

Gršković, Nikola, rođen u Vrbniku 1863. godine. Studirao je teologiju od 1883. do 1887. Zaređen je za svećenika Senjske biskupije 1887. godine i postao istaknut javni djelatnik. Naime, austrijska vlada nije mu dopustila da bude zaređen za svećenika Krčke biskupije, budući da je 1883. god. bio osuđen na tri mjeseca zatvora zbog nekih demonstracija protiv Talijana. Bio je gorljivi pristaša Stranke prava te je neko vrijeme uređivao pravaški tjednik «Hrvat». Zatim je emigrirao u Sjedinjene Američke Države gdje je u Chicagu i Cle- velandu osnovao hrvatske župe i sagradio župne crkve za tamošnje Hrvate. I tamo je već 1901. god. s Nikolom Polićem, pomorskim kapetanom iz Kraljevice, pokrenuo list «Sloboda», zatim «Hrvatski svijet» (1912-1917) i onda «Jugoslavenski svijet» (1917-1921), koji je 1921. god. promijenio ime u «Svijet». Bio je jedan od najistaknu- tijih boraca za ujedinjenje južnoslavenskih naroda 1918. godine. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je i član Jugoslavenskog odbora u New Yorku. Umro je u New Yorku. Prema njegovoj želji urna s njegovim pepelom bila je bačena u more koje miluje njegov rodni Vrbnik. Tom prigodom bila mu je postavljena i spomen-ploča na općinskoj školskoj zgradi na vrbničkoj «Placi».80

Harbić, Anton, rođen u Vrbniku 1865. godine. Studirao je u Senju u dva navrata i to od 1888./89. i od 1891./92. Zaređen je za svećenika 1892. Umro je 1935. godine.81

Kattaro, Josip, rođen je u Baški 1803. godine. Studirao je filozofski tečaj jednu godinu, od 1823./24, i nastavio studirati teologiju od 1824. do 1828. Zaređen je za svećenika 1828. godine. Umro je 1864. godine.82

79 Isto. 80 Usp. M. BOLONIĆ, Vrbnik nad morem, (=Krčki Zbornik, 9) Krk 1981., 209-210. 81 Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo…, str. 51. U bilješci se navodi da je studirao u Zadru. 82 Isti, str. 54. F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str. 475 - 496 489 Kumbatović, Ivan, rođen u Omišlju 28. listopada 1876. godine. Studirao je od 1897. do 1901. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1901. Od 1901. do 1912. kapelan je u Slunju, Mrkoplju, Crikvenici i Rijeci. Zatim župnik u Lukovdolu i od 1921. upravitelj župe Sv. Barbara u Kostreni, a od 1922. u Sv. Luciji Kostrena. Umro je 18. srpnja 1964. u Kostreni i tamo je pokopan.83

Linardić, Matija rođen je u Sv. Fuski (Linardići) na Krku 1837. godine. Studiraoje u Senju od 1857. do 1861. Napustio je studij bogoslovije.84

Ljutić, Anton, rođen u Dubašnici (Malinska). Studirao je dvo- godišnji filozofski studij od 1826. do 1828.85

Mahulja, Julije, rođen u Vrbniku 1867. godine. Studirao je od 1888./89.86

Manzoni, Ivan, rođen u Dobrinju 1899. godine. Studirao je jednogodišnji tečaj filozofije od 1917./18 (pohađajući 7. raz. gimnazije u Senju), a kasnije je nastavio teološki studij od 1918./19. Mladu je misu slavio 1937. godine u Dobrinju. Službovao je u Zadarskoj nadbiskupiji u župi Rava. Tu su ga partizani uhitili, objesili mu velik kamen oko vrata i utopili ga u kanalu između Rave i Dugog otoka 1942. godine.87

Marčić, Nikola, rođen u Omišlju 1880. godine. Studirao je od 1901. do 1903.88 U bBilješci stoji + 10. I. 1904. U Knjizi godova mrtvih župe Omišalj čitamo: „Nadnevak 10. siječnja, godina 1904. Marčić Nikola Nikov, bogoslov, 23 god.“

83 Usp. Službeni vjesnik biskupskog ordinarijata senjskog i modruškog, Senj 1964, str. 37-38. 84 Jedinu vijest o njemu donosi zbornik: Visoko školstvo…, str. 58. 85 Isti, str. 91. 86 Isti, str. 59. 87 Ante BAKOVIĆ, Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu – svećenici žrtve rata i poraća, Zagreb, 1994., str. 80. 88 Visoko školstvo…, str. 60: U bilješci donosi datum: + 10. I. 1904. Prema sjećanju njegove rodbine u Omišlju, mladi bogoslov pošao je za božićne blagdane prema Omišlju, ali se utopio s brodom koji ga je prevozio iz Bakra prema Omišlju. Kazivatelj i danas pamti neprežaljenu bol njegove majke (prema usmenom kazivanju Nikole Marčića, Pod placu 7, Omišalj). 490 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Milcetić (Milčetić), Petar, rođen u Krku. Pohađao je prvu godinu filozofskog studija, od 1824./25.89

Milohnić, Josip, rođen u Poljicima na Krku. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1848./49.90

Pajalić, Ivan, rođen u Baški. Studirao je dvije godine filozofiju, od 1824. do 1826., i nastavio teološki studij od 1826. do 1828.91

Pajalić, Nikola, rođen u Baški. Studirao je dvije godine filozofiju, od 1830. do 1832.92

Pindulić, Dominik, rođen u Omišlju 1856. godine. Studirao je filozofiju u ak. god. 1874./75., te nastavio teološki studij od 1877. do 1880.93

Pindulić, Ivan, rođen u Omišlju 19. prosinca 1883. godine. Studirao je teologiju od 1902. do 1906. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1906. Službovao je kao kapelan u Perušiću, Grižanama i Rije- ci. Od 1916. u Puli je kapelan ratne mornarice. Godine 1927. polaže doktorat civilnoga prava na Zagrebačkom sveučilištu. Godine 1947. imenovan je profesorom kanonskog prava na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Umro je u Rijeci 10. ožujka 1958. godine.94

Seršić, Bartol rođen je u Bašćanskoj Dragi na Krku 1914. godine. Studirao je od 1938. do 1940. godine.95

Sgombić (Žgombić), Mihalj rođen je 19. rujna 1843. godine u Žgombićima, u Dubašnici-Malinska. Studirao je teologiju od 1865. do 1869. Zaređen je za svećenika 16. srpnja 1869. Bio je inkardiniran u Senjsko-modruškoj biskupiji. Do 1871. bio je kapelan u Jele-

89 Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo…, str. 92. 90 Isto, str. 92. 91 Isto, str. 65 92 Isto, str. 93 93 Isto, str. 66. 94 Usp. Službeni vjesnik biskupskog ordinarijata senjskog i modruškog, Senj, 1958., str. 19. 95 Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo…, str. 71. F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str. 475 - 496 491 nju, zatim u Bribiru, Rijeci, Fužinama, Hreljinu, Generalskom Sto- lu, Tounju. Bio je upravitelj župe u Kompolju i Pazarištu te župnik u Sušačkoj Drazi do 1905. godine. Kao umirovljenik nastanio se u rodnoj Dubašnici i umro 11. svibnja 1910. godine.96

Steffanić (Štefanić), Ivan, rođen u Vrbniku. Studirao je od 1816. do 1818. Zaređen je za svećenika 1818.97

Strilčić, Ivan, rođen u Dubašnici (Malinska). Studirao je drugu godinu filozofije, od 1827./28.98

Strižić, Ivan, rođen u Dubašnici (Malinska). Studirao je dvije godine filozofiju, od 1826. do 1828.99

Štefanić, Franjo, rođen u Vrbniku. Studirao je od 1816. do 1819.100

Tomašić, Juraj, rođen u Baški. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1843./44. Umro je 8. listopada 1884.101

Viviani, Pavao rođen je u Malom Lošinju. Studirao je od 1819. do 1823. godine.102

Vlahinić, Juraj, rođen u Baški. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1825./26.103

Volarić, Franjo, rođen u Vrbniku. Studirao je filozofiju u ak. god. 1820./21. i nastavio teološki studij od 1821. do 1825.104

96 Usp. A. TURČIĆ, nav. dj., str. 50. 97 Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo…, str. 72. 98 Isto, str. 95. 99 Isto, str. 95. 100 Isto, str. 74. 101 Isto, str. 96. 102 Isto, str. 77. 103 Isto, str. 96. 104 Isto, str. 96. i 77. 492 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Volarić, Nikola, rođen u Vrbniku. Pohađao je prvu godinu filozofskog studija u ak. god. 1828./29.105

Vukasović, Petar, rođen u Baški. Studirao je filozofiju godinu dana, od 1820./21. i nastavio teološki studij u ak. god. 1821./22. Umro je 6. studenoga 1839.106

2) a. U profesorskom zboru

Među profesorima koji su predavali na senjskom teološkom učilištu rodom s otoka Krka treba spomenuti posebno Božu Miho- vilića, rođenog u Vrbniku 18. svibnja 1834. godine. On je svoje nauke dovršio u Pešti i Beču. Za svećenika je zaređen 4. kolovoza 1859. Iste je godine bio poslan na studij u Beč u Augustineumu, tj. od 1859. do 1861. Od 1861. do 30. rujna 1875. profesor je biblijskih znanosti, zatim namjesni upravitelj u Križpolju. Od 1871. vrši službu vicerektora u sjemeništu, od 1874. mlađi je kanonik senjskoga kaptola, zatim prosinodalni ispitivač, biskupski povjerenik na gimnaziji i normalki u Senju. Umro je 9. ožujka 1881. u Rijeci kod kapucina.107 Za njega će Mihovil Bolonić reći da je u Senju vršio ugledne službe, a vrbnički pučki pjesnik Ivan Gršković Rošo ovako o njemu pjeva: «U kom (tj. u Senju) je i sada kanonik z’Vrbnika. Vrbniku i Senju / to može biti dika».108

3) Pitomci podrijetlom iz Krčke biskupije, ali rođeni i djelovali izvan nje

Ilijić, Ivan rođen je u Rijeci 10. ožujka 1918. godine. Studirao je u ak. god. 1936./37. Nastavio je studij u Rimu kao pitomac (o vlastitom trošku) u Coll. Germanico-Hungaricumu. Zaređen je za svećenika 1944. godine. Na Gregorijani je 1949. doktorirao tezom: Das Glagolitische Missale aus dem Jahre 1631. – Die Geschichte der Herausgabe. Nakon studija otišao je u Ameriku, a 1957. god.

105 Isto, str. 96. 106 Isto, str. 78. 107 M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe…, str. 32. 108 M. BOLONIĆ, Vrbnik nad morem, Krčki zbornik, sv. 9, Krk, 1981., str. 136. F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str. 475 - 496 493 vratio se u domovinu i bio profesor na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci do 1972. godine. Ponovno se vratio u Ameriku i umro u New Yorku 5. srpnja 1987. godine.109

Kraljić, Vladimir rođen je na Sušaku 1911. godine. Studirao je teologiju od 1933. do 1935. Zaređen za svećenika 1935. Kanonik je senjskoga stolnog kaptola i biskupski kancelar. Umro je u Senju 11. lipnja 1984. godine.110

4) Stranci inkardinirani u Krčku biskupiju

Među istaknutim strancima koji su se inkardinirali u Krčku biskupiju bili su: Hlača, Karlo, rođen «u Grobniku-gradu» 26. prosinca 1872. Otac mu je bio, kako sam piše 1928. u svome Curriculumu vitae, se- ljak i općinski lugar, a majka kućanica. Po majci je iz grobničke stare patricijske obitelji Durbešić. Studirao je od 1894. do 1897. U popisu članova Zbora duhovne mladeži piše da je istjeran zbog politike.111 Njegov Curriculum vitae otkriva nam i druge vrijedne pojedinosti.112 109 Ivan MILOVČIĆ, Ivan Ilijić, Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije (=Analecta croatica christiana, sv. XXXI), Zagreb-Rijeka, 1999., str. 357-359. 110 Knjiga godova župe Omišalj, rukopis, str. 163. 111 Usp. Visoko školstvo…, str. 51, na fusnoti br. 144. Tu se također navodi da je Hlača „postao sveće- nik i bio kapelan u Mošćenicama, tada tršćanske biskupije“. 112 Biskupski arhiv Krk (u daljnjem tekstu: BAK), Fascikl, Curriculum vitae. Hlača piše o sebi: «U listopadu g. 1894. stupio sam u Senjsko bogoslovno sjemenište. Tu sam svršio 3 godine bogoslovskih nauka sa dobrim uspjehom. Od sjemenišnih profesora najviše mi imponirao Dr. Niko Veljačić, profesor dogmatike, svojim katonskim značajem i radikalnim dosljednim hrvatskim rodoljubljem. Dr. I. Kukanić svidjao mi se zbog svoje vedre živahnosti, spremnosti i lahkoće kojom je predavao Biblicum i eksegezu, a prof. Roko Vučić – kasnije senjski biskup – svojim živahnim, familijarnim i praktičnim tumačenjem pastoralke i morala. Iz crkvenoga prava bio mi profesor Dr. Andrija Rački, koji je ujedno bio tada i prefekt u sjemeništu. Na njegov kategorički i odlučni zahtjev kod biskupa dra A. Maurovića, bio sam isključen iz Senjskog sjemeništa – preko praznika dobio o tome dekret – nakon već dobro položenih ispita za treću godinu bogoslovskih nauka. To je bilo iz čisto političkih razloga – a htio me srušit na ispitu iz crkvenoga prava, pa da to bude povodom moga izgona, ali – nije uspio. – Kriv sam bio, što sam se odviše živo isticao svojim pravaštvom, a Dr. A. Rački, kao «obzoraš» mrzio pravaštvo, naročito tadanje «frankovstvo», kao i zato što sam se nejedamput, u prigodama, s njime pred drugim klericima zbog politike poriječkao, kad nas je on htio oduševiti za «obzoraštvo». – U Senju mi bio rektorom dobričina kanonik J. Snidaršić.» I dalje nastavlja Hlača: «Prošla je potpuna godina dana, koju sam izgubio u traženju mjesta u sjemeništima drugih hrvatskih biskupija. Išlo je to teško, doklegod me nije na predlog pok. Frana Volarića, krčkog kanonika – prepozita, primio za bogoslova Krčke biskupije blagopok. biskup Dr. A. Mahnić. Ovaj me posla u centralno sjemenište u Goricu, da tamo svršim zaključnu IV. godinu bogoslovije, ali – na moje i blagop. biskupa Mahnića iznenađenje – tadanji rektor goričkog bogosl. 494 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Zaređenje za svećenika 14. listopada 1900. godine u biskupskoj kapeli u Krku i inkardiniran u Krčku biskupiju te je imenovan duhovnim pomoćnikom u Velom Lošinju.113 Godine 1910. kurat je u Mar- tinšćici na Cresu, a 1935. godine župnik u Barbatu na Rabu.114 Iz ove župe odlazi u mirovinu i nastanjuje se u Omišlju gdje je i umro 16. siječnja 1962. godine i pokopan na mjesnom groblju „Sveti Duh“.

Zaključak

Među brojnim polaznicima senjskog Teološkog učilišta koji imaju neku vezu s Krčkom biskupijom (naveli smo 82 pitomca – polaznika i 1 profesora), a spomenuti su u Zborniku o visokom škol- stvu na području Riječko-senjske metropolije, pomnom analizom došli smo i do drugih svećenika Krčke biskupije koji su također u Senju pohađali gimnaziju, posebno tadašnji 7. i 8. razred koji je u svom programu obuhvaćao glavninu filozofskih predmeta, a nisu spomenuti u gornjem popisu. Među njima su npr. Bartul Pajalić115 iz Baške koji je umro na glasu svetosti kao redovnik redemptorista. Mnogima je odlazak u Senj značilo po prvi put otisnuti se od rodnoga doma i kraja te su to nosili i kasnije u svome sjećanju. Tako npr. pop Ivan Seršić (rođen 29. prosinca 1866. u Dragi Bašćanskoj) stupio je 1877. godine u prvi razred senjske gimnazije. Ali je također zapam- tio «kako je Senjska bura onda puhala redom petnaest dana, mogao sam doći u Senj, tek nakon petnaest dana (15. 10. 1877.) Dolazak iz talijanske pučke škole u hrvatsku gimnaziju nije bio lagan posao, ali je razrednik gosp. pop Viktor Mihalović imao mnogo strpljenja sa Krčanima, (nas iz Cislajtanije). I svi smo prolazili dobrim uspjehom. Tu sam našao druga Petra Zahiju, poslije kanonika u Krku. Zajedno sjemeništa, nije me nikako htio primiti u sjemenište, gdje je on rektorom bio, jer da bi destruktivno djelovao na ostale bogoslove. Morao sam se vratiti na Grobnik, gdje sam se privatno pripravljao za ispite za IV. godinu bogoslovije. Ove sam ispite po volji i naredbi blagop. biskupa dra A. Mahnića polagao u goričkoj bogosloviji. Ispite sam položio dobrim uspjehom pred profesorom rektorom Gabrijelčićem i prof. Čerinom. To je bilo g. 1899.» 113 Usp. Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1902., Veglae, Typis Tipographiae „Kurykta“, str. 37. 114 Usp. Status personalis et localis dioecesis Veglensis Krk pro anno 1935., Tisak Tiskare D. Milic – Preko, str. 44. 115 Usp. A RAGUŽIN, Kristovi svećenici…, str. 94; ISTI, Život o. Bartula Pajalića, redovnika Re- domptoriste – umro na glasu svetosti, Punat, 2001. F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str. 475 - 496 495 smo maturirali u Senju 25. srpnja 1885, i s nami bila zatvorena onda (prestala) klasična gimnazija.»116 Vrbnički pop Mate Justić u prvi je razred gimnazije stupio na Rijeci 1890. i tamo svršio četiri niža razreda, a onda prešao na senjsku gimnaziju i tu god. 1899. položio ispit zrelosti. Drugi Vrbničanin, Mate Milovčić, rođen u Vrbniku 30. srpnja 1876. stupio je u senjsku gimnaziju 1. listopada 1887. U Senju je polazio I. i II. razred, a na Rijeci ostale razrede do mature. On nam u svom Curriculumu donosi vrijedno zapažanje i usporedbu između ova dva grada krajem 19. stoljeća: «Rijeka bila je za mene novi svijet. Prvi sam put tamo gledao željezničke lokomotive, engleske velike trgovačke parobrode, silni i bujni trgovački promet, divno riječko kazalište. Svega toga Senj nije imao.»117 I drugi Vrbničanin Ivan Blaž Volarić, rođen 2. veljače 1867., stupio je 1880. godine u prvi razred gimnazije u Senju, gdje je za- vršio šest razreda, a nakon ukinuća gimnazije pošao je u Split gdje je 1888. na javnoj gimnaziji dobrim uspjehom položio maturu. Za- nimljiva je njegova opaska: «To je bila prva hrvatska matura na po- hrvaćenoj gimnaziji. Da nije moj prastric: Franjo Volarić kanonik i prepozit stolnog kaptola u Krku ostavio iza smrti obiteljski stipendij, ne bih ja nikada bio svećenik. Bog mu se duši smilovao i počivao u miru.»118 Tako je senjsko Teološko učilište između dva jaka teološka učilišta, Gorice i Zadra, tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća tiho ali uporno mladim generacijama budućih svećenika, uz duhovnu i intelektualnu formaciju, unosio i formirao dotada svjesno zato- mljeni hrvatski duh i time postao svjetionik na Hrvatskom primorju i za vremena koja su slijedila.

116 Biskupski arhiv Krk, (BAK), fascikl, Curriculumi vitae, Seršić Ivan od 4. ožujka 1938. 117 BAK, isti fascikl, Milovčić Mate. 118 BAK, isti fascikl, Ivan Blaž Volarić, od 30. ožujka 1938. 496 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 SEMINARY OF SENJ AND THE DIOCESE OF KRK

Summery

From 1806 till 1940 the seminary of Senj founded a home and educated 80 sacerdotal candidates from the adjacent diocese of Krk. This not small number of students and for the most part later priests were mostly incardinated into the diocese of Krk. Due to the nume- rousness of sacerdotes of Krk in those days many performed service and were incardinated in other dioceses. In this work their personal data are examined and could serve for completion of the personal biography of some distinguished members, who played an important role in the history of our region. Besides their spiritual contribution in maintaining the Christian faith, many of them gave, as local teachers and educators in elementary schools, immense contribution in preserving the national consciousness of the inhabitants of the Kvar- ner islands and throughout our country where they served. Key words: The seminary of Senj, diocese of Krk, education of clerics, priests from Krk J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str. 497 - 516 497 Juraj Lokmer

SUDBINA INVENTARA BOGOSLOVNOG SJEMENIŠTA U SENJU

Juraj Lokmer, dipl. ing., Rijeka UDK: 069.02 : 82(497.5 Senj) Izvorni znanstveni rad

Bogoslovno sjemenište i visoko teološko učilište osniva 1804. godine senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić. Ta vi- sokoškolska ustanova, stoljeće i pol jedina na području sjevernog Jadrana, uz manji prekid (1919.- 1933.) djeluje sve do 1940. godine. Zavod je bio smješten u zgradi staroga franjevačkoga samostana, koja je nakon požara 1810. godine obnovljena 1816. i opremljena novim namještajem. Zavodovu zgradu temeljito obnavlja biskup dr. Antun Maurović krajem XIX. stoljeća. Uoči II. svjetskoga rata, 1940. godine, biskup dr. Viktor Burić zatvara ovaj zavod. Zgrada je u II. svjetskom ratu stradala u bombardiranju grada, namještaj je najvećim dijelom raznesen. Nakon 1945. godine zgrada sjemeništa nacionalizirana je i koristi se sve do danas za smještaj tijela gradske uprave i ugostiteljske namjene. Inventar sjemeništa sačuvan je samo u tragovima. Nešto je umjetnički vrijednoga inventara sačuvano i taj se inventar opisuje u ovome radu. Ključne riječi: bogoslovno sjemenište, Senj, inventar: slike, kipovi, klupe, kameni spomenici, lipa.

* * * Povijesni pregled

Sjemenište i visokoškolski zavod osniva 1804. godine senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić (1789.-1833.) ostvarivši time nastojanja niza svojih prethodnika i smješta ga u prostore sta- M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine, Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str. 23. M. BOGOVIĆ, JEŽIĆ, Ivan, Krstitelj, Hrvatski biografski leksikon 6 (I-Kal), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str. 487-488. Još je biskup Martin Brajković (1698.-1703.) nastojao u krajevima oslobođenim od Turaka vratiti biskupijske posjede da bi time osnovao sjemenište u Senju, a i drugi su biskupi (Pohmajević, Benzoni, Čolić), svaki na svoj način, pokušavali nešto učiniti u tom pravcu (M. BOGOVIĆ, Po- vijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine, Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str. 10-12, 22). 498 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 roga franjevačkoga samostana. Taj je zavod počeo radom školske godine 1806./1807. Uz samostan stajala je i starodrevna samostan- ska crkva svetoga Franje koja je tada služila kao sjemenišna crkva i koja je do temelja srušena u bombardiranju grada 1943. godine. Njezin je inventar zauvijek izgubljen, ali to je bio inventar crkve, a ne sjemeništa, pa o tome neće biti govora u ovome radu. Što je u trenutku osnivanja sjemeništa u tom prostoru ostalo od franjevačko- ga inventara, teško je znati, jer su franjevci već 1785. godine morali napustiti samostan, dopustiti da se u njega smjesti vojska. Poznato je da su samostanski arhiv, knjižnicu i vrjednije umjetnine senjski franjevci prenijeli u najbliži samostan svoje provincije, u samostan Majke Božje na Trsatu, gdje se to i danas čuva. Franjevci su defini- tivno napustili Senj 1802. godine, ne mogavši ponovno koristiti svoj stari samostan, tj. napustili su Senj prije osnivanja sjemeništa. Već 1810. godine na staru godinu sjemenište je stradalo u po- žaru. Tada je izgorjelo 2/3 zgrade sjemeništa, zajedno s pokućstvom i knjižnicom, kao i arhivom. Obnovljeno je tek 1816. godine kada je i nabavljen novi inventar. Sjemenište i visoko bogoslovno uči- lište radilo je bez prekida sve do 1919. godine. Biskup dr. Antun Maurović 1898. godine preuredio je i obnovio sjemenišnu zgradu, nakon što je prije toga, 1896. godine preuredio senjski kaštel za potrebe odgojnoga zavoda Ožegovićianum. Godine 1919. biskup Josip Marušić zatvorio je sjemenište. Sjemenišni je inventar nakon zatvaranja korišten na razne načine, a i iznajmljivan je. Dosta je po- kućstva dano na uporabu izbjeglim Rusima koji su dosta vremena boravili u Senju. Neko je vrijeme na II. katu sjemenišne zgrade bilo smješteno dječje zabavište. Na prvome su katu bile prostorije raznih katoličkih društava i Hrvatskog katoličkog narodnog saveza. Tu su stanovali i katedralni orguljaš i kapelan. Zgradom je upravljao kanonik Josip Frančišković. Godine 1933. biskup Ivan Starčević obnavlja sjemenište i visoku bogoslovnu školu. Te ustanove dje- M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine, Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str. 23. Ibidem, str. 23-24. Ibidem, str. 10. Ibidem, str. 24-25. Ibidem, str. 100. Ibidem, str. 104-106. J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str. 497 - 516 499 luju sve do 1940. godine kada biskup dr. Viktor Burić zatvara sje- menište i visoku bogoslovnu školu.10 Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske zgrada sjemeništa i dio njegova inventara iznajmljeni su, uz naknadu, Velikoj župi Vinodol - Primorje koja je imala sjedište u Senju. U sjemenišnoj zgradi ostale su kapelica i velika spavaonica kao skladišni prostori, a sve drugo koristila je Velika župa.11 Dio inventara tada je pozajmljen i drugim crkvenim zavodima (Ožegovići- anum, Dom Svete Terezije), društveno-političkim pravnim osobama (Ustaški stan, Žandarmerija), kao i privatnim osobama (podžupanu dr. Topali, kotarskome predstojniku B. Jambrečaku), a dosta je toga odneseno i u sjemenišnu kuću (u vrt na Travici).12 Nakon kratko- trajne partizanske uprave, u rujnu i listopadu 1943. godine u Senj ulazi njemačka vojska. Razornim bombardiranjem grada u listopadu 1943. godine zgrada i inventar sjemeništa doživljavaju daljnju de- vastaciju. Dio inventara i prostora sjemeništa koristila je i Komanda Wehrmachta.13 Sredinom travnja 1945. u Senj ulaze partizani. Usko- ro završava rat. I partizanska vojska također preuzima dio inventara. Zapravo, za potrebe jugoslavenske vojske to uzima Gradski Narod- no-oslobodilački odbor i revers za te krevete i madrace potpisuje njegov predsjednik prof. Čanić.14 Ubrzo se nakon vojske u zgradu sjemeništa useljavaju institucije nove gradske vlasti, koje tamo ostaju sve do današnjih dana. Zgrada je u međuvremenu popravljena, ali oduzeta vlasniku, Senjsko-modruškoj biskupiji, nacionalizirana te djelomično u prizemlju korištena za ugostiteljsku djelatnost. U prizemlju zgrade u nekadašnjem samostanskom reflektoriju, odnosno sjemenišnoj blagovaonici i kuhinji organizirana je gostionica, krčma prema najgorem boljševičkome, staljinističkome scenariju, koja je tu pod imenom «Gostionica Lipa» djelovala kao dio ugostiteljskoga poduzeća Velebit skoro do današnjih dana. Ime Lipa dobila je po ve-

10 Ibidem, str. 106-108. 11 Ibidem, str. 109. Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189 (Stanje sjemeništa). 12 Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Po- sebni spisi, fasc. IX, br. 189 (Sjemenišne stvari). 13 Potvrda od 6. svibnja 1944. godine, Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189. 14 Potvrda Gradskog N.O.O., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189. 500 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 likome stablu lipe u dvorištu. I ovo je stablo zaista velikih dimenzija spomenik ne samo prirode već i povijesti, političkih pogleda – to je hrvatska, slavenska lipa, pa ju je potrebno i zaštititi, obilježiti jer je to stablo staro sigurno više od stoljeća i pol. Žalosno je bilo vidjeti da na vratima te krčme, gdje se pod utjecajem alkohola i izgublje- noga novca na kartanju - a kartalo se blagdanom i svagdanom do duboko u noć - svakodnevno žestoko psovao Bog, Isus, Marija, stoji uklesano «O.A.M.D.G.» – «Sve na veću slavu Božju». Možda nisu znali što to znači ili su se htjeli još više narugati? U klaustru samostana, odnosno unutarnjem dvorištu sjemeni- šta na kamenom je postolju stajao kip Bezgrješne o čijoj se sudbini ništa ne zna. Možda je stradao u bombardiranju 1943. godine, a možda su ga uništili novi korisnici ovoga prostora. Ostalo je kameno postolje koje podsjeća na taj kip i koje je preživjelo mnoga vremena, sve do naših dana. Zašto i to postolje nisu makli? To zna sam Bog koji uvijek ostavlja znakove i daje svojim vjernima nade da će se sve promijeniti na bolje.15 Sav preostali inventar iz ove zgrade tada je prenesen u skučeni prizemni prostor Doma Svete Terezije, gdje se smjestio i biskup s upravom biskupije. Tamo su te stvari, naslagane u prizemlju, čekale neka nova vremena. Ako i nije bio prije toga uništen, dobar je dio inventara tada dalje stradao i dočekao naše vrijeme kao nijemi svjedok teških vremena koja su jačala nadu i vjeru, koja su obećavala da će nakon Kalvarije doći i naš Uskrs. Nakon izgradnje kuće za svećenički dom sredinom šezdesetih godina XX. stoljeća najveći je dio toga inventara, zajedno s arhivskim gradivom i knjižničnom građom, našao smještaj u toj kući. Stvaranjem Riječ- ko-senjske nadbiskupije i odlaskom biskupa u Rijeku tu ostaje mons. Vladimir Kraljić kao arhivar i kustos. Krajem sedamdesetih godina skupina Senjana, entuzijasta i zaljubljenika u senjsku baštinu, organizirano djeluje najprije u suradnji s mons. Kraljićem, a potom s dr. Milom Bogovićem. Tako je osamdesetih godina nastala muzejska

15 Sjećam se svoje pok. majke i njezinih brojnih prijateljica: bile su to Gregovićke, Gržanićke, Bi- ljanke i mnoge druge koje nikada nisu nogom stupile u ovu krčmu, a kada su prolazile uz prostor crkve svetoga Franje stavljale su na se znak križa – to su učile i nas djecu - kao da su u crkvi, koje su molile i znale ispustiti i suzu kada bi govorile o ovome, za njih i sve Senjane katolike, dragome i svetome prostoru. J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str. 497 - 516 501 cjelina koja danas djeluje pod imenom Sakralna baština.16 Tu se ču- vaju zadnji materijalni ostaci inventara senjskoga sjemeništa. Dio inventara – klupe iz sjemenišne kapele, danas se nalazi u katedrali u Senju.

Inventar senjskog sjemeništa

Jedini pisani dokumenti koji izravno nešto govore o inventaru senjskoga sjemeništa i visokoga teološkoga učilišta jesu Spomen- knjiga biskupskog bogoslovnog sjemeništa u Senju i Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju iz 1941. godine s nadnevkom 31. srpnja 1941. godine. Dio podataka dobiven je kao zabilježena i zapamćena sjećanja mnogih Senjana i ukupne tradicije u Senju, a što su prenijeli do današnjih dana brojni, sada već pokojni Senjani,17 među njima i svećenici koji su bili pitomci toga sjemeništa.18 Još uvijek je dosta toga nepoznato, pa je ovo prigoda da se svaka informacija o sjeme- ništu i crkvi svetoga Franje u pismenom obliku sačuva i pohrani u Sakralnoj baštini u Senju. Najstariji predmet koji je pripadao senjskome sjemeništu, a sačuvan je do danas, jest slika Bezgrješne Djevice Marije, ulje na platnu, veličine 75 x 110 cm (Slika br. 1). Na slici je prikazana Dje- vica Marija osjenjena Duhom Svetim, stoji na kugli zemaljskoj koja lebdi među oblacima. Jednom nogom zgazila je glavu sotoni – staroj zmiji koja u ustima drži jabuku - simbol čovjekova istočnoga grijeha, a drugom je nogom stala na prema dolje okrenuti polumjesec, kao što to piše u Otkrivenju, ali to je i simbol najvećega neprijatelja kr- šćanstva tijekom nekoliko stoljeća. Lice Djevice karakterističnoga je izgleda za austrijski kulturni krug, štoviše odaje svojevrstan standard modnoga obilježja toga vremena. Izgled Djevice mogao bi se prije pripisati biblijskoj Juditi obučenoj u raskošne barokne haljine živih i kontrastnih boja, duge kovrčave kose koja joj se spušta niz ramena, 16 J. LOKMER, F. BEKAVAC - LOKMER, «Sakralna baština Senj», Sakralna baština biskupija senjske i modruške u Senju, Riječki teološki časopis, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci, Rijeka 13 (2005), 1(25), str. 211-244. 17 Autorovi roditelji Erna i Vilko Lokmer, Andrija Gržanić, prof. Šimatić, Vinko Švob, Joso Nagoda i brojni drugi stariji Senjani. 18 Mons. Vladimir Kraljić, mons Vlado Sušić, mons. Josip Frković, mons. Josip Šojat, mons. Ante Sironić. 502 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 dajući joj izgled djevojačke nevinosti. Izraz lica je smjeran, ponizna pogleda. Jednu je ruku stavila na prsa, a u drugoj drži veliki ljiljan – simbol čistoće. Na glavi joj je jednostavan dijadem s ukrasom na sredini, a na rukama i na izduženu otmjenome vratu nalaze se niske bisera. Oko glave je velika svjetlost i krug od dvanaest zvjezdica. Na slici se vidi trag krune plošnoga karaktera koja se danas čuva u rizni- ci Sakralne baštine, a koja je najvjerojatnije krasila lik Bezgrješne. Lik Djevice okružen je anđeoskim likovima reduciranim na glavu i krila pomalo staračkoga, ali plemenitaškoga izgleda lica, te je smje- šten u okruženje oblaka koji od neba prema zemlji poprimaju sve dramatičniji izgled i tamniji kolorit. Autor slike nije potpisan niti ga se iz arhivskoga gradiva zna. Sveukupni dojam odaje maniru slika- nja i ikonografiju austrijskoga alpskoga kruga, odnosno kontinental- noga slikarstva kasnoga XVIII., odnosno ranoga XIX. stoljeća. Ova je slika najvjerojatnije u sjemenište došla iz franjevačke ostavštine, odnosno vjerojatno posredstvom karlovačkih franjevaca, koji su dijelom baštinili franjevačku imovinu u Senju,19 jer je ikonografijom, ali i stilskim karakteristikama sasvim u duhu ostalih umjetničkih ostvarenja posebno franjevačke slikarske baštine kontinentalne Hr- vatske. To se lijepo može uočiti ako se ova slika usporedi s ostvare- njima kontinentalnih majstora čija su djela sačuvana u samostanima Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. U kompoziciji i impostaciji lika senjske Bezgrješne uočava se jak utjecaj Valenti- na Metzingera,20 autora oltarne pale Immaculata, oko 1740. godine, koja se nalazi na Trsatu.21 U nekim detaljima (zmija, okrenuti polumjesec) posebno iskazuje veliku sličnost sa slikom Bezgrješne Bo- gorodice koja se nalazi u franjevačkom samostanu svetoga Nikole u Čakovcu,22 a rad je varaždinskoga slikara austrijskoga podrijetla Blasiusa Gruebera iz 1748. godine.23 Najveća sličnost, posebno u

19 Zemljišni je posjed u zaseoku Francikovac nedaleko Vratnika karlovački franjevački samostan prodao naseljenim Bunjevcima početkom XIX. stoljeća. 20 A. CEVC, METZINGER, Valentin Janez, Likovna enciklopedija Jugoslavije, 2 (K-Ren), Jugosla- venski leksikografski zavod «Miroslav Krleža», Zagreb, 1987., str. 318-320. 21 M. REPANIĆ - BRAUN, Barokno slikarstvo u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji Sv. Ćirila i Me- toda, Institut za povijest umjetnosti, Hrvatska franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 2004., str. 100. 22 Ibidem, str. 100. 23 Ibidem, str. 94-95. J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str. 497 - 516 503 oblikovanju lika Bezgrješne, njezina izgleda, posebno lica i drugih detalja (pozadina, anđelići) kao i gama boja, intenzitet kolorita ukazuje da je to najvjerojatnije rad kranjskoga slikara Leopolda Laye- ra (Kranj, 1752.-1828.), koji je za karlovački franjevački samostan 1817. godine naslikao također sliku Bezgrješne Bogorodice.24 Zasi- gurno bi daljnja i detaljnija analiza ove senjske slike i opusa slikara Leopolda Laya pokazala da je ovaj slikar kasnobaroknoga klasiciz- ma i razigrane patetike rokokoa, koji koristi Metzingerov stil, ali i rješenja drugih njemu dostupnih i poznatih majstora, u ovom slučaju Blasiusa Gruebera, autor ove senjske Bezgrješne. Slika je u lošem stanju, platno je izvješeno i mjestimično probušeno, o čemu svjedo- če restauratorske zakrpe, a uljna je boja isušena i djelomično ispu- cala. Očito je slici potreban hitan restauratorski zahvat. Jednostavno profiliran i pozlaćen okvir slike najvjerojatnije je originalan okvir iz vremena nastanka slike. Iz sredine je XIX. stoljeća kameno postolje za kip Bezgr- ješne, izrađeno od sivoga, najvjerojatnije istarskoga kamena, priz- matična oblika (60 x 60 cm), s proširenjem na vrhu (90 x 90 cm) i visine 120 cm, neoklasicističko-historicističke obrade (Slika br. 2). Na dvije suprotne plohe lijepom kapitalom u kamen je urezan latinski tekst. Na jednoj strani napisano je:

PRECLARA CUSTOS VIRGINUM SPES NOSTRA COELI GAUDIUM SYRTES DOLOSAS AMOVE FLUCTUS TOT INTER DEVIIS TUTAM RECLUDE SEMITAM25

Na drugoj je strani tekst iz kojega doznajemo godinu kada je kip postavljen:

VIRGINI SINE LABE CONCEPTA

24 Ibidem, str. 234-235. 25 U slobodnom prepjevu (J. L.) glasi: “Djevičanstva prejasna čuvarice/Nado naša nebeske radosti/ Ukloni sprudi himbene/putem sigurnim nas vodi.“ 504 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 TUTO IN ADVERSIS PRAESIDIO ELECTAE MATRI IUNIOR CLERUS ANNO REPARATAE SALUTIS MDCCCLXXV POSUIT26

Ovaj profilirani postament sličan je, skoro identičan svojim izgledom i obradom nekim nadgrobnim spomenicima u senjskom groblju svetoga Vida.27 Sličnost je (vrsta kamena: istarski sivac - Repen, način obrade, ukrasni detalji) s nadgrobnim spomenikom senjskoga veletrgovca i brodovlasnika Barca, kao i nekim drugim spomenicima očita. Slova su najvjerojatnije bila pozlaćena. Ovaj spomenik svakako treba sačuvati, obnoviti, tj. dati mu njegovu prvotnu funkciju i značenje, naravno ako u tome prostoru neće nastaviti i dalje živjeti gostionica ili bilo kakav ugostiteljski objekt. Najprimjerenije bi bilo da se na to postolje postavi kip Bezgrješne, zaštitnice sjemeništa, majke toliko Crkvi potrebnih svećenika. S kraja XIX. stoljeća, najvjerojatnije iz vremena Maurovićeve obnove sjemeništa 1898. godine, potječu i klupe neoklasicističke profilacije u duhu historicizma, u stilu koji podsjeća na namještaj s kraja XIX. stoljeća koji je kod nas poznat pod imenom «Alt De- utsch», a koje su bile dio inventara sjemenišne kapele (Slika br. 3). Moguće je da su i nešto starije (sredina XIX. stoljeća) te da stilski prate opremu klasicističke kapele svetoga Mihovila u Senjskoj dragi – Majoriji, koju je izgradio major Kajetan Knežić 1838. godine.28 Klupe su solidan zanatski rad visoke umjetničke vrijednosti izrađene iz hrastova puna drveta, duljine oko 2 m i visine oko 1,20 m. Bočni su dijelovi izrezbareni, isprofilirani i čine jedan poseban sklop. Je li to lokalni senjski proizvod ili je to import iz sjevernohrvatskih, slovenskih ili pak austrijskih (tirolskih) krajeva, teško je reći. Upo-

26 U slobodnom prepjevu (J. L.) glasi: „Djevici/bez ljage začetoj/svih protivština zaštiti/odabranoj majci/svećenički podmladak/godine spasonosnoga otkupljenja/1875./podiže.“ 27 P. TIJAN, Senjsko groblje Sv. Vida, Senjski zbornik XIX, Senjsko muzejsko društvo – Gradski muzej Senj, Senj, 1992., str. 135-165. 28 S. SZAVITZ NOSSAN, Josip Kajetan Knežić 1786-1848, Senjski zbornik IV, Gradski muzej Senj, Senjsko muzejsko društvo, Senj, 1969.-1970., str. 192-203. J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str. 497 - 516 505 rabom u katedrali klupe su izgrebene, izrezane i intervencijama za dobivanje funkcionalnosti u prostoru katedrale djelomično oštećene. Preporuča se da ih se stručno obnovi, uklone recentne «rezbarije», te na njih stavi pločica s tekstom čime bi se naglasila njihova umjetnič- ka, spomenička vrijednost. Time bi se možda sačuvale od ubrzanoga daljnjega uništavanja. Prema sačuvanim fotografijama,oltar u sjemenišnoj kapeli bio je drven neorenesansne konfiguracije i stila, bojeno drvo bez neke umjetničke vrijednosti. To je bio oltar poput brojnih oltara kojih su pune naše crkve preuređivane krajem XIX. i početkom XX. stolje- ća, predstavlja jeftin i na zanatsku razinu sveden proizvod koji je od sredine XIX. stoljeća preplavio crkve u Hrvatskoj. Takvi i slični oltari poznati su pod imenom «tirolci», jer je u Tirolu bila razvijena manufakturna proizvodnja crkvenoga inventara, uključujući i skulpture, koja je dominirala tržištem. I skulpture koje su bile na oltaru ili su sačuvane a pripadale su sjemeništu – prema Inventaru iz 1941. godine bilo ih je 12 - uglavnom su istoga podrijetla. Istini za volju, treba reći i to da ni svi «tirolci» nisu bili iste vrijednosti, što se može vidjeti i na 10 skulptura koje su sačuvane i nalaze se u Sakralnoj baštini. Najstarija je skulptura, koja ne pripada «tirolcima», skulptura svete Katarine Sienske, dominikanke, mističarke i crkvene nauči- teljice (Slika br. 4). Sveta Katarina, redovnica dominikanka, stoji raširenih ruku pokazujući svoje stigme i izgleda poput križa. To je dimenzijama mali rad, bojeno drvo (visine 50 cm),29 ali izrazito im- presivna izraza, koji bi se mogao smjestiti na sam početak XIX. stoljeća ili možda čak ranije.30 Starijoj skupini skulptura «tirolaca» pripadaju skulpture dvaju anđela klanjatelja, bojeno drvo visine 70 cm (Slika br. 5). Proporcije likova nisu idealno pogođene. Polikromija je svedena na minimum: boja puti, bijelo-sive haljine i zlatne trake. To je zanatski dobar rad, reklo bi se s dosta umjetničke izražajnosti, posebno u izrazu lica.

29 Skulptura najvjerojatnije prikazuje svete Katarinu Siensku, čije raširene ruke pokazuju stigme (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kr- šćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 325-326). 30 Skulptura je recentno premazana debelim slojem bijele uljane boje koja najvjerojatnije prekriva originalnu polikromiju. Mogla bi se pripisati i radionici koja je djelovala tijekom XVIII. stoljeća kod pavlina u Senju. 506 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Niz kipova svetaca: Krist veliki svećenik, crkveni naučitelji koje se može atributirati kao: sveti Toma Akvinski31, sveti Albert Ve- liki32, sveti Augustin33, sveti Jeronim.34 Potom sveti crkveni naučitelj, istočni crkveni otac, koji bi mogao predstavljati Grgura Nazijansko- ga, svetoga Atanazija, svetoga Ivana Zlatoustoga, Bazilija Velikoga, Ćirila Jeruzalemskoga ili pak Ćirila Aleksandrijskoga35. Tu su i kipovi svetoga Vinka Paulskoga, apostola siromaha i misionara,36 ali bi to mogao biti i sveti Franjo Saleški37, kao i sveti Ivan Don Bosco (XIX. stoljeće), utemeljitelj redovničke zajednice svećenika salezi- janaca. Sve su ove skulpture visine između 80 i 85 cm, bojeno drvo, koje spadaju u skupinu najmlađih skulptura «tirolaca» s kraja XIX. i/ili početka XX. stoljeća. Te su skulpture solidan zanatski rad, jednostavna izraza, sve je svedeno na ikonografsku funkciju prikaza i lišeno svih osjećaja i umjetničke izražajnosti, slobodne interpretacije, posebno unutarnjih stanja svakoga lika ponaosob. Likovi su uko- čeni, pravi «drveni sveci», hladni i, reklo bi se s likovnoga aspekta, «bez duše». Njihova je vrijednost u tome što su to originalni zanatski

31 Izgledom je to redovnik u dominikanskome habitu sa suncem na prsima i knjigom ili knjigama u ruci, što su atributi svetoga Tome Akvinskoga, crkvenoga naučitelja iz XIII. stoljeća (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sa- dašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 567). 32 Dominikanski redovnik s knjigom i perom u ruci čest je prikaz svetoga Alberta Velikoga, dominikanca, biskupa, crkvenoga naučitelja iz XII./XIII. stoljeća, učitelja svetoga Tome Akvinskoga (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kr- šćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 107-108). 33 Sveti Augustin, biskup Hipona u sj. Africi, jedan od četiriju latinskih crkvenih otaca (V. stoljeće) prikazuje se kao istočni biskup s knjigom i perom (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 134-135). 34 Sveti Jeronim, podrijetlom iz Dalmacije (Stridon), jedan od četvorice latinskih crkvenih otaca (V. stoljeće), koji je preveo Bibliju na latinski jezik (Vulgata) obično je prikazan u pratnji s lavom, a katkada (kao što je ovdje slučaj) i s crvenim kardinalskim šeširom i grimizom, oznakama časti svećenika (kardinala) koji su bili u papinoj službi u Rimu (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 297-298). 35 Ovdje je prikaz svetačkoga lika toliko općenit i ta skulptura može predstavljati jednoga od niza crkvenih otaca prvih stoljeća kojima je zajednički atribut odijelo istočnoga biskupa, bez mitre na glavi, knjiga u rukama (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveuči- lišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 134, 140, 247, 281). 36 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kr- šćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 584-585. 37 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kr- šćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 235-236. J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str. 497 - 516 507 radovi, dokumenti jednoga vremena u kojemu je sakralni kič počeo svoj život, što su svjedoci vremena koje je prethodilo ovome našemu u kojemu je potpuno zavladao «sakralni kič» ili umjetnički slabo doživljeni izraz sakralnoga. Senju i njegovoj mjesnoj Crkvi te su skulpture spomenik duha vremena o kojem danas govorimo. Njiho- va uporabna vrijednost nije ničim umanjena osim fizičkim oštećenji- ma koje se može lako popraviti, barem kod većine skulptura.

Umjesto zaključka

Na kraju čitajući Spomenicu, pregledavajući Inventar sjeme- ništa iz srpnja 1941. godine čovjek ne može ne osjetiti sjetu, pa i tugu, ali i svojevrstan ponos. Tugu i sjetu vremena pred veliku oluju II. svjetskog rata i nadiruću sekularizaciju, pred oluju koja je promijenila lice svijeta, a stravično unakazila lice i tijelo ovoga grada i mjesne senjsko-modruške Crkve ne samo u materijalnome nego i u ljudskome i duhovnome pogledu. Ponos izaziva velika skromnost, jednostavnost života svih onih koji su sudjelovali u radu sjemeništa i visokoga teološkoga učilišta, koji su tu odgajani i školovani, prava skromnost svojstvena samo glagoljašima. Ali nadasve, tu se osjeti sva krhkost ljudskoga elementa, posebno strah biskupa Burića da se ne ponovi situacija u sjemeništu koja je bila za vrijeme I. svjetskog rata, iako su se mnogi mladići iz Senja38 i biskupije prijavili u sjemenište s istinskom željom da postanu svećenici. Da, vidljiva je ta krhkost, ali još jače uočljiva je veličina Duha Božjega koji je to sjemenište i teološko učilište vodio skoro stoljeće i pol. I stoga budimo ponosni i zahvalimo Bogu za tu milost i za sve one koji su tu djelovali, jer su svojim radom i odgojem stvorili niz generacija vrijednih, svetih i uzornih svećenika, izvrsnih političara, učenih muževa koji su se istaknuli u mnogim za hrvatski narod od- lučnim trenucima. Zahvalimo Bogu što je senjsko sjemenište i visoko učilište bilo rasadnikom nacionalne intelektualne i duhovne elite. Ali, vrativši se malobrojnome inventaru skromnih razmjera to je ujedno i primjer

38 Dokumentacija obitelji Turina/Lokmer, Senj 1940. godine 508 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 kako se malim sredstvima i s puno molitve, pouzdanja u Boga i radom duhovno jakih i intelektualno bogatih ličnosti mogu činiti velika djela, narodu hrvatskome i narodu Božjemu nadasve potrebna. Nije li to poruka i nama danas? Da, to je poruka nama i našemu vremenu.

LITERATURA

Anđelko BADURINA, Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadaš- njost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979. Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine, Sakralna baština Senj, Senj, 1999. Mile BOGOVIĆ, JEŽIĆ, Ivan, Krstitelj, Hrvatski biografski leksikon 6 (I-Kal), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str. 487-488. Anica CEVC, METZINGER, Valentin Janez, Likovna enciklopedija Jugoslavije, 2 (K-Ren), Jugoslavenski leksikografski zavod «Miro- slav Krleža», Zagreb, 1987., str. 318-320. ****Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189 (Stanje sjemeništa). ****Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189 (Sje- menišne stvari). Juraj LOKMER, Fila BEKAVAC-LOKMER, «Sakralna baština Senj», Sakralna baština biskupija senjske i modruške u Senju, Ri- ječki teološki časopis, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci, Rijeka 13 (2005), 1(25); str. 211-244. J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str. 497 - 516 509 ****Potvrda Gradskog N.O.O., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189. ****Potvrda od 6. svibnja 1944. godine, Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189. Mirjana REPANIĆ-BRAUN, Barokno slikarstvo u Hrvatskoj franje- vačkoj provinciji Sv. Ćirila i Metoda, Institut za povijest umjetnosti, Hrvatska franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 2004. ****Spomen-knjiga biskupskog bogoslovnog sjemeništa u Senju, Biskupski arhiv (Sakralna baština) Senj, Senj, 1941. Stjepan SZAVITZ NOSSAN, Josip Kajetan Knežić 1786-1848, Senjski zbornik IV, Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo u Senju, Senj, 1969.-1970., str. 192-203. Pavao TIJAN, Senjsko groblje Sv.Vida, Senjski zbornik XIX., Senj- sko muzejsko društvo – Gradski muzej Senj, Senj, 1992., str. 135- 165. 510 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 INVENTORY FATE OF THEOLOGICAL SEMINARY IN SENJ

Summary:

In 1804, Ivan Krstitelj Ježić the bishop of Senj-Modruša founded Theological seminary and High school of theology. This High school was operating, with short breaks (1919-1933), for a century and a half as the only one in the North Adriatic till 1940. The institution was located in the building of the old Franciscan monastery. In 1816, after the fire in 1810, the building was renewed and fur- nished. The bishop Dr. Antun Maurović had the building thoroughly renewed by the end of XIX century. On the eve of the second World War, the bishop Dr. Viktor Burić closed the institution in 1940. In the II World War, during the bombing of the town, the building, furniture and the library were ruined. After 1945 the building of the Seminary was nationalized and since then has been used to locate municipal authorities and catering necessities. The inventory has partly been saved. The most valuable part of the inventory is the picture of the Immaculate Conception of the Blessed Virgin, painted in oil, in the late baroque style by an unknown artist from the north-west conti- nental part of Croatia or Slovenia. The benches in the cathedral in the classicistic profile are part of the seminary inventory. The sculptures, so called “tirolci” are documents of the time when the seminary was operating. The sculpture of Saint Catherine of Siena belonged most probably to the seminary too; it can be attributed to the older period, when Paulist carpenter-carving workshop was operating in Senj. In the cloister – seminary yard, there is a stone pedestal with the Latin text from 1875, where stood the statue of the Immaculate Concep- tion of Mary. There is also a lime-tree with a huge trunk and crown, over 150 years old that can be considered the monument of the natural and cultural-historical heritage. Key words: Theological seminary, Senj, Inventory: pictures, sculptures, benches, stone monuments, lime-tree J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str. 497 - 516 511 Slike:

Slika 1. Bezgrješna Djevica Marija, ulje na platnu (75 x 110 cm), rad nepoznatog autora iz početka XIX. stoljeća. 512 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

Slika 2. Klaustar - dvorište bogoslovnog sjemeništa u Senju (danas), s postoljem kipa Bezgrješne (kraj XIX. stoljeća) i starom lipom (početak sredina XIX. stoljeća).

Slika 3. Klupe iz kapele bogoslovnog sjemeništa u Senju (sredina/kraj XIX. stoljeća), danas u katedrali u Senju. J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str. 497 - 516 513

Slika 4. Sveta Katarina Sienska, obojeno drvo (50 cm), rad nepoznate radionice iz kraja XVIII./početka XIX. stoljeća. 514 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

Slika 5. Anđeli klanatelji, obojeno drvo (70 cm), rad nepoznate radionice najvjerojatnije s austrijskog područja (tzv. „tirolci“), kraj XIX stoljeća. J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str. 497 - 516 515

Slika 6. Crkveni naučitelji: sveti Jeronim i sveti Toma Akvinski, obojeno drvo (80 cm), rad nepoznate radionice najvjerojatnije s austrijskoga područja (tzv. „tirolci“), početak XX. stoljeća. 516 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 M. Rogić, Zbor duhovne mladeži u Senjskom sjemeništu, str. 517 - 526 517 Milena Rogić

ZBOR DUHOVNE MLADEŽI U SENJSKOM SJEMENIŠTU

Milena Rogić, dipl. oec., Sakralna baština Senj UDK: [377.5/6 : 254.4] : [267.6 + 655.4] (497.5 SENJ) Pregledni rad

Zbor duhovne mladeži u Senju književno je društvo koje osnivaju bogoslovi u sjemeništu Senjske i modruške biskupije 1846. godine. U ovom radu prikazana je izdavačka djelatnost Zbora te na- vedena sva djela koja je Zbor uspio prevesti i izdati u hrvatskom prijevodu u periodu od svog osnutka do 1940., tj. do definitivnog zatvaranja sjemeništa i prestanka rada Zbora. Kao prilog ovom radu donose se dva popisa. Prvi se odnosi na izvornu arhivsku građu koja je pripadala Zboru duhovne mlade- ži, a nalazi se u Biskupskom arhivu u Senju, a drugi se odnosi na knjige koje je izdao Zbor, a sačuvale su se u Spomeničkoj biskupskoj biblioteci u Senju. Ključne riječi: senjsko sjemenište, Zbor duhovne mladeži, izdavačka djelatnost.

* * *

Bogoslovi senjskog sjemeništa u 19. stoljeću, poput svojih zagrebačkih kolega i kolega u drugim teološkim učilištima, osnivaju književno društvo «Zbor duhovne mladeži». Zbor je osnovan 18. svibnja 1846. godine. Godine 1896. Zbor je tiskao Spomenicu 50 godišnjeg obstanka Sbora duhovne mladeži u Senju, Senj, 1896. Iz Spomenice saznajemo da su utemeljitelji Zbora bili: Ivo Balas, Antun Matošec, Božo Pleše, Makso Agnezi, Ivo Ilaušek, Vojtjeh Vončina i Antun Tonko- vić. Zbor je utemeljiteljem također smatrao i Antu Starčevića koji je kao senjski bogoslov studirao u Pešti, te revno podupirao i nastojao oko osnutka društva. 518 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Svrha osnivanja društva određena je pravilima: «Naučiti temeljito narodni jezik, dobro proučiti domaću književnost i povijest, kao također po mogućnosti upoznati se s književnošću i poviješću inih narječja slavenskih». Osnova za djelovanje Zbora izradila se prema uzoru na pravila književnog društva zagrebačkih bogoslova. Prvi predsjednik bio je Antun Matošec. Društvo se odmah učlanilo u Maticu ilirsku. Članovi društva skupili su potreban iznos sredstava dostatan da Zbor postane članom utemeljiteljem. Sjemenišni poglavari nisu oduševljeno promatrali osnivanje ovoga društva. Bilo je to vrijeme buđenja nacionalne svijesti pa su se crkvene vlasti bojale da se bogoslovi ne uključe previše u takvo općenacionalno gibanje. Biskup Mirko Ožegović ipak je dao svoj pristanak za osnivanje Zbora, uz uvjet da ništa ne bude protivno sje- menišnim naredbama. Ujedno im je obećao da će im cijele godine slati Slovačke Novine, Orla tatranskog i Zoru dalmatinsku. Antun Hesky, profesor biblijskih znanosti, uputio je 7. 1. 1847. molbu biskupu Ožegoviću da u sjemeništu dopusti učiti hrvatski jezik koji će on dragovoljno predavati. Ovoj se molbi biskup jako obradovao i dopustio profesoru Antunu Heskyu da povjerenu mla- dež uči materinski jezik. Iz pisma zagrebačkim bogoslovima saznajemo da su polagali i ispit iz svoga jezika. Dobivši tako silnu potporu od svog biskupa, prionuli su sku- pljanju svih vrjednijih knjiga koje su izlazile na hrvatskom jeziku. Zbor je osnovao svoju knjižnicu koja je u početku imala 10 knjiga, a kako čitamo u Spomenici 1896., u knjižnici Zbora nalazilo se 1367 djela. Da bi se što više uvježbali u pisanju na hrvatskom jeziku, svaki član bio je dužan napisati godišnje jednu radnju ili prevesti neki rad iz stranog jezika. Franjo Rački, tada student u istom učilištu, prihvatio je obvezu da će napisati gramatiku češkog jezika iz koje bi ostali članovi učili. On je svoj zadatak ispunio, ali nema podataka o tome koliko se ona koristila među senjskim bogoslovima. U Spomenici, u bilješci ispod teksta, piše da se ta gramatika čuva kod župnika Ivana Balasa u Triblju (Spomenica, str. 9).

Spomenica 50 godišnjega osnutka Sbora duhovne mladeži u Senju, Senj, 1896., str. 9. M. Rogić, Zbor duhovne mladeži u Senjskom sjemeništu, str. 517 - 526 519 Namisao Zbora da priredi neko djelo za tiskanje teško se ostvarivala, što zbog nedostatka financijskih sredstava što zbog za- htjevnosti takvog posla, ili bolesti onih bogoslova koji su se najviše oduševili za takav rad. Tako se više godina (1862.-1880.) radilo na priređivanju molitvenika u kojem bi, pored molitava, bile skupljene sve crkvene pjesme koje su se pjevale na području Senjsko-modruške biskupije. Od toga se, nakon dugo godina, odustalo. U Biskupskom arhivu sačuvane su pjesme koje su se tada pjevale u Modrušu. Bilo je šezdesetih godina prijedloga da se tiskaju pjesme Franje Račkoga iz mladih dana, ali ni to nije ostvareno, pod isprikom da se s time ni Rački ne bi složio budući da nisu odgovarale duhu vremena. Josip Murvin, za vrijeme svog predsjednikovanja (1866.- 1867.), predložio je da se skuplja narodno blago, pjesme, priče, poslovice, narodna frazeologija, osobite riječi i drugo. Na tome se radilo s dosta velikim uspjehom. Bogoslovi su preko praznika po selima bilježili pjesme i priče. Nešto od toga objavljeno je u Sla- venskom jugu u Karlovcu; veći je dio objavio Fran Mikuličić 1876. (Narodne pripovijetke i pjesme iz hrvatskog Primorja. Pobilježio ih čakavštinom Fran Mikuličić. U Kraljevici, slovima primorske tiskare, a troškom piščevim 1876. (Službeni vjesnik, 1928/2, str 67), zajedno sa svojim pjesmama, a jedan je dio objavljen u Spomenici 1896. godine. Od 1873. do 1896. godine Zbor će uspjeti prirediti i izdati nekoliko knjiga. Prva od tih knjiga izašla je iz tiska u studenom 1873. pod nazivom Dubravka. To je prijevod knjige njemačkog autora Ba- ubergera: Klausnerin von Carrenberge. Prikazuje događaje iz vremena križarskih ratova. Za vrijeme predsjednikovanja Nikole Cara Zbor će uspjeti prevesti i objaviti dvije knjige, i to: 1881. godine knjigu »Zadnji dani Jerusolima» talijanske spisateljice Antoniette Klitsche de la Grange; 1883. godine «Posljednji car» A. Besija. Godine 1886. izdaju knjigu francuskog pisca o. Karla Claira «Grippard», gdje se opisuje povijest jedne opatije iz doba Francuske revolucije. Knjigom se želi ukazati na opasnosti bezvjerja i masonske ideologije. Da bi obilježili 50 g. misništva Sv. Oca Lava XIII., Zbor će 1887. prirediti i objaviti pripovijetku iz papinske povijesti: Navice- 520 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 llaio sul Tevere (Prevozač), već spomenute spisateljice Antoniette Klitsche. Godine 1887. duhovnik u sjemeništu Vučić predlaže bogoslovima da prevedu djelo sv. Alfonsa de Liguoria pod naslovom Pratica di amar Gesu Christo. Nakon dugih priprema i odgađanja djelo će izići iz tiska tek 1892. godine pod naslovom Kako da uzljubimo Kri- sta. Drugo ispravljeno izdanje izići će u tiskari «Miriam» u Rijeci 1912.

Za izdavaču djelatnost Zbora, u periodu od 1896. do 1919. do zatvaranja sjemeništa, podatke nalazimo u sačuvanoj knjizi Zapisni- ka sjednica Zbora 1896.-1921. U tom razdoblju izdavački rad nije prekinut, ali nije bio tako opsežan. Uspjeli su objaviti sljedeća djela: Kršćanska Bogoljubnost sv. Franje Saleškog, Senj, 1899., Natrag k svetoj crkvi dr. Alberta Ruvillea, Ljubljana, 1912., Uvod u pobožni život (Filotea sv. Franje Saleškog), Zagreb, 1922.

Kad je sjemenište privremeno zatvoreno 1919., a bogoslovi poslani u Zagreb, Zbor nije odmah prestao postojati. Šest članova Zbora: Viktor Burić, Rikard Valić, Martin Bubanj, Josip Bravar, Dra- gutin Kukalj i Vjekoslav Gržanić rade u dogovoru sa zagrebačkim zborom kao gosti u sekcijama zagrebačkog zbora i služe se čitaoni- com i knjižnicom zagrebačkog zbora. Zadnje djelo izdano u ovom periodu u Zagrebu, Filotea, tiskano je u zajedništvu sa zagrebačkim zborom s tim da je pravo na nakladu pripadalo zagrebačkom zboru jer je financirao izdanje, dok je prijevod i izdavačko pravo pripadalo senjskom zboru. Kada je ponovno otvoreno sjemenište, 1933., obnovljen je i rad Zbora duhovne mladeži senjske. Članovi Zbora odlučili su već prve godine rada, vjerni Zborovoj tradiciji, u hrvatskom prijevodu izdati djelo P. Franza Weisera, D. J. Svjetlo planina. Djelo je namije- njeno hrvatskoj mladeži u kome će ona naći životne smjernice u ono pogubno poslijeratno doba. Godine 1935. objavljen je prijevod knjige Jacquesa Maritaina Religija i kultura. Zbor je ovo djelo posvetio obnovitelju senjskog M. Rogić, Zbor duhovne mladeži u Senjskom sjemeništu, str. 517 - 526 521 sjemeništa biskupu dr. Ivanu Starčeviću, koji je preminuo 24. XI. 1934. Godine 1936. Zbor će uspjeti tiskati dvije knjige: «Čudovište iz predgrađa» Franza Herwiga i najvrjednije djelo koje je Zbor izdao, «Povijest Kristova» Giovannija Papinija (Storia di Cristo). Ova knjiga izdana je o devedesetoj obljetnici postojanja Zbora. Knjigu je s talijanskog preveo kanonik dr. Fran Binički, bivši profesor i prefekt u sjemeništu, a ilustrirana je slikama djela Ivana Meštrovića. (Me- štrović je po prvi put ustupio reprodukcije svojih djela.) Sam Papini pohvalno se izrazio o tom senjskom izdanju. Bilo je nekih prigovora na slike u ovom izdanju. Nuncij iz Beograda mons. Pelegrinetti poslao je pismo Zboru u kojem pohvaljuje ovo izdanje, kako prijevod tako i ilustracije. Nakon izdavanja ove knjige nastat će kriza unutar Zbora. Zbor će prestati s radom 1937. Imovina Zbora predat će se sjemenišnoj upravi, a rektor Blažević imenovao je petoricu bogoslova koji su u njegovo ime vodili poslove Zbora. Godine 1939. rad Zbora ponovno je obnovljen i ubrzo je zapo- čela i izdavačka djelatnost. Godine 1940., prije zatvaranja sjemeništa, a time i prestanka rada Zbora, po treći je put za tisak priređeno djelo sv. Franje Saleš- kog «Filotea». Za obilježavanje jubileja 1300. godišnjice prvih veza sa Sv. Stolicom u Zagrebu je 1940. priređena izložba pod nazivom Kato- ličko školstvo i prosvjeta kod Hrvata. Na ovoj izložbi Zbor je sudjelovao svojim edicijama. Od prvih su izdanja, već tada, imali samo po jedan primjerak.

Osim izdavačke djelatnosti, članovi zbora priređivali su sve- čane akademije, i to obavezno za spomendan sv. Tome Akvinskog. Na sam Badnjak uvečer Zbor je priređivao i tombolu. Da bi razbili monotoniju u sjemeništu, a s nakanom da se uvježbaju u što ljep- šem crkvenom i svjetovnom pjevanju, 1876. osnovano je pjevačko društvo «Lira», koje je djelovalo neovisno o književnom društvu. Uz dopuštenje sjemenišnih poglavara, Zbor je 1895. osnovao tam- buraški zbor. 522 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 U prvih dvadesetak godina postojanja Zbor se dopisivao naj- više sa zagrebačkim zborom, a potom i s đakovačkim. U kasnijem periodu nalazimo pisma zadarskog, sarajevskog i ljubljanskog zbora, zatim zbora hercegovačke franjevačke bogoslovne mladeži «Ba- kula» iz Mostara, te Hrv. kat. akad. društva «Hrvatska» iz Beča i Hrvatskog katoličkog akademskog društva «Domagoj» iz Zagreba. Na poticaj Zbora duhovne mladeži zagrebačke, u svrhu dogovora kako bi svi hrvatski bogoslovi trebali složno raditi oko duhovnog preporoda Hrvatske, održan je 21. i 22. kolovoza 1901. na Trsatu susret predstavnika svih hrvatskih bogoslovskih zborova. U velikom broju skupili su se ne samo hrvatski bogoslovi već i slovenski. Poslije ovog sastanka još su se više učvrstile prijateljske veze među svim zborovima, a time je i korespondencija postala češća. Senjski su bogoslovi svjedočili za vrijeme postojanja Zbora, nešto manje od 100 godina, da ljube svoju hrvatsku domovinu i svoj narod. Upravo zbog te ljubavi prionuli su učenju hrvatskog i drugih jezika, vježbali se u pisanju i govorništvu, najprije da se osposobe za budući svećenički, učiteljski i svaki domoljubni rad s narodom.

Prilog je ovom radu popis arhivskih knjiga Zbora duhovne mladeži Senj, senjskog - modruškog sjemeništa, sačuvanih u Bi- skupskom arhivu u Senju. Sve knjige koje su na popisu pisane su rukom hrvatskim jezikom.

- Popis članova «Zbora duh. mladeži» 1846.-1919. g. sign. 73, Sjemenište - Zbor - Pravila iz 1846. g.; 1863. g.; 1878. g.; 1910. g. sign. 74, Sjemenište - Zbor - Pravila (nije napisana godina na kraju pravila) sign. 75, Sjemenište - Zbor, - Spomenica od 1846.-1851. godine. sign. 76, Sjemenište - Zbor - Spomenica od 1860.-1895. godine. sign. 77, Sjemenište - Zbor M. Rogić, Zbor duhovne mladeži u Senjskom sjemeništu, str. 517 - 526 523 - Spomenica od 1896.-1921. godine. sign. 78, Sjemenište - Zbor - Ur. zapisnik od 1846.-1868. godine. sign. 79, Sjemenište - Zbor - Ur. zapisnik od 1867.-1895. godine. sign. 80, Sjemenište - Zbor - Ur. zapisnik od 1895.-1922. godine. sign. 81, Sjemenište - Zbor - Zapisnik odborskih sjednica od 1935.-1940. godine. sign. 82, Sjemenište - Zbor - Zapisnik knjiga od 1846.-1853. godine. sign. 83, Sjemenište - Zbor - Zapisnik knjiga od 1846. godine. sign. 84, Sjemenište - Zbor - Zapisnik knjiga sign. 85, Sjemenište - Zbor - Zapisnik radnja 1878. godine. sign. 86, Sjemenište - Zbor - Knjiga računa od 1887.-1898.godine. sign. 87, Sjemenište - Zbor - Dobrovoljni prilozi od 1869.-1881. godine. sign. 88, Sjemenište - Zbor - Blagajnički dnevnik od 1896.-1910. godine. sign. 89, Sjemenište - Zbor - Prihodi i izdaci od 1861.-1901. godine. sign. 89 A, Sjemenište - Zbor - Prihodi od 1872.-1900. godine. sign. 90, Sjemenište - Zbor - Prihodi i izdaci od 1912.-1941. godine. sign. 91, Sjemenište - Zbor - Pjesmarica crkvena 1872. godine Modruš sign. 92, Sjemenište - Zbor 524 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 - «Osnova pjevačkog društva ‘Lira’«. Pravila pjevačkog društva bogoslova u Biskupskom sjemeništu u Senju. sign. BAS R 21. 1876.

Popis sačuvanih knjiga koje je u hrvatskom prijevodu izdao Zbor duhovne mladeži Senj, a nalaze se u spomeničkoj biskupskoj biblioteci. Popis je izrađen prema inventarnoj knjizi biblioteke.

Inv. broj Ime pisca Djelo Mjesto i godina izdanja 12522 o. Karlo Clair Grippard Zagreb, 1886.

16179 Spomenica 50 godišnjega obstanka Sbora duhovne mladeži u Senju Senj, 1896.

16062 sv. Franjo Saleški Kršćanska bogoljubnost Senj, 1899.

13836 dr. Albert Ruville Natrag k svetoj crkvi Ljubljana, 1912.

16080 Jacques Maritain Religija i kultura Zagreb, 1935.

16093 Giovanni Papini Povijest Kristova Senj, 1936.

Među neinventariziranim knjigama koje su pripadale mons. Vladimiru Kraljiću nalazimo drugo ispravljeno izdanje Zbora sv. Alfonsa M. de Liguoria Kako da uzljubimo Isusa Krista, Rijeka, 1912., i drugo izdanje sv. Franje Saleškog Uvod u pobožni život (Fi- lotea), Zagreb, 1922. M. Rogić, Zbor duhovne mladeži u Senjskom sjemeništu, str. 517 - 526 525 Literatura

Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine, Senj, 1999. Josip BUTURAC, Povijest Zbora duhovne mladeži zagrebačke 1836-1936, Zagreb, 1937. Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Djakovu 1806.-1906., Đa- kovo, 1911.

THE CHOIR OF SPIRITUAL YOUTH

Summary:

The choir of spiritual youth in Senj is a literal association founded by seminarians in the diocese of Senj in 1846. This work presents the publishing of the Choir and mentions all works that the Choir translated and published in the Croatian language from its foundation till 1940, when the seminary was closed- down and the Choir stopped its work. As enclosure there are two lists. The first applies to the original archive material that belonged to the Choir of spiritual youth and is in the diocese archive in Senj and the other applies to books issued by the Choir and are preserved in the memorial bishop’s library in Senj. Key words: seminary of Senj, the Choir of spiritual youth, publishing 526 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 M. Medved, Senjsko sjemenište u izvještajima..., str. 527 - 536 527 Marko Medved

SENJSKO SJEMENIŠTE U IZVJEŠTAJIMA AD LIMINA SENJSKIH I MODRUŠKIH BISKUPA

Mr. Marko Medved, Teologija u Rijeci UDK: [377.5/6 : 254.4] + 262.12 (497.5 SENJ) : 262.13 (047) Izlaganje na znanstvenom skupu

Izvještaji ad limina koje su biskupi dužni odašiljati Svetoj Stolici pružaju sliku najprije o potrebi osnivanja sjemeništa u osa- mnaestom stoljeću, a nakon otvaranja i početka nastave 1807. godine o uvjetima u kojima ono djeluje. Pomoć države i jozefinistička politika omogućuju njegov rad u kojem studenti nakon dvogodiš- njeg ciklusa filozofije koju predaju tri profesora, slušaju četverogo- dišnji ciklus teologije s četiri profesora. Nakon požara 1810. izgorjele su dvije trećine sjemeništa zajedno s pokućstvom i knjižnicom, protokolom i spisima sjemeništa. Sredinom devetnaestog stoljeća filozofija se premješta u vanjsku gimnaziju. Godine 1896. preuređen je bivši kaštel Ožegovićianum tako da on sada može primiti 100 pitomaca. Staroslavenski jezik uveden je 1860. Godine 1919. sje- menište je spalo na pet bogoslova, pa su oni poslani u Zagreb. Ključne riječi: senjsko sjemenište, senjsko-modruški biskupi, izvješća ad limina, teologija, filozofija.

* * *

1. Izvještaji ad limina

U okviru mjera poduzetih na Tridentinskom saboru, te pontifi- katima koji su uslijedili nakon Koncila, poduzete su određene mjere koje su poticale mjesne pastire na poboljšanje pastoralne skrbi u biskupijama. Ordinariji su obvezani na održavanje biskupijskih sinoda, na vizitiranje biskupija, te na izvješćivanje o svemu tome Svete Stolice i osobno posjećivanje pragova apostolskih prvaka u Rimu. Dok se sinode nisu ustalile kao praksa, odlazak u Rim i podastiranje izvještaja Svetoj Stolici održali su se, iako ne u vremenskim razdobljima koji su prvotno zahtijevani. Ta je vremenska obveza bila 528 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 povezana s udaljenošću biskupija od središta kršćanstva, a iznosila je od tri do deset godina. Senjska je biskupija, dok je bila u sastavu splitske crkvene pokrajine, imala trogodišnju obvezu, a kada je došla pod kaločkog, odnosno ostrogonskog te poslije zagrebačkog metropolita, četverogodišnju obvezu. Od 1911. općevažeće je pravilo pet godina. Za izvještaje iz Senja prosjek je bio 15 godina. Izvješća prima Kongregacija Koncila (a potom Konzistorijalna Kongregacija), koja izvještava Svetog Oca te odgovara biskupima. Ima razdoblja u kojima je velika praznina u izvještajima iz Senja. Tako su najveće praznine od 1615. do 1684. i od 1826. do 1885. Ova druga praznina posebno je bitna za nas jer je to vrijeme djelovanja senjskoga sjemeništa. U tim izvještajima možemo dakle promatrati početno razdoblje djelovanja sjemeništa, te njegova za- vršna desetljeća. Ovaj je rad moguć zahvaljujući izvješćima ad limina koje je mons. Mile Bogović prikupio u Vatikanskome arhivu i objavio 2003. godine.

2. Potreba za otvaranjem sjemeništa

Tijekom cijelog osamnaestog stoljeća svi se senjsko-modruški biskupi tuže na nedostatak sjemeništa. Ivan Anton Benzoni 1741. piše kako nema sjemeništa te kako šalje kandidate u isusovačke ško- le u Rijeci, Grazu, Loretu, Zagrebu, tako da je malo svećenika koji nisu dobili svećeničku naobrazbu i koji ne znaju latinski. Juraj Vuk Čolić 1748. godine piše kako su kandidati za sveće- ništvo prije ređenja podvrgnuti strogom ispitu, a sposobniji se šalju u Loreto, Beč, Rim, Graz, Zagreb, Goricu. Jednom tjedno kanonik teolog poučava kler u sakristiji senjske katedrale. Isti biskup Juraj Vuk Čolić u izvješću iz 1753. godine piše da je od carice isposlovao godišnje 1000 talira za deset pitomaca u za-

M. Bogović (priredio), Senjska-modruška ili krbavska biskupija. Izvješća biskupa Svetoj Stolici, Zagreb, 2003. Ibid., 190. Ovaj biskup inače Riječanin, rezidira izmjenično u Senju i Rijeci pa je možda i stoga ovaj grad postavio na prvo mjesto u nizu onih u koje šalje svoje kandidate za prezbiterat, dok će već njegov nasljednik grad Svetog Vida potpuno izostaviti iz popisa. Ibid., 215-216. M. Medved, Senjsko sjemenište u izvještajima..., str. 527 - 536 529 vodu u Grazu, dok se ne otvori sjemenište u biskupiji za koje je dobio velika obećanja od kraljevske darežljivosti. Nakon što je izgubio dva mjesta u Beču u Zavodu sv. Barbare i u Gorici, preporučuje se za koje mjesto u rimskim zavodima. U narednom izvješću od 1757. godine biskup Juraj Vuk Čolić piše da je dobrotom carice dobio nekoliko mjesta u Grazu, a zahva- ljujući ocima iz Kongregacije dobio je i jedno mjesto u Propagandi- nu zavodu. Moli za još jedno mjesto u Propagandi te da se pravo u Loretu da isključivo Senju, a ne da ga njegova biskupija izmjenično ima s Rabom koji je tada još uvijek samostalna biskupija. Njegov nasljednik Ivan Krstitelj Ježić 1795. piše kako sjeme- nište još ne postoji iako se biskup već sedam godina trsi da ga otvori. Piše kako se šest klerika školuje u Sombatelju i još nekoliko pripravnika na drugim mađarskim akademijama.

3. Nakon otvaranja sjemeništa

Prvo izvješće ad limina koje imamo na raspolaganju nakon otvaranja sjemeništa jest ono Ivana Krstitelja Ježića od 11. lipnja 1814. godine. U njemu čitamo da je ono otvoreno 1807. godine. Mi- sli se vjerojatno na to da su 1807. počela predavanja jer je očito da je sjemenište otvoreno 1806. godine. Biskup Ježić piše kako je Franjo I. 1806. dao 19.795 florena za biskupijsko sjemenište. Nakon četiri godine sjemenište je poharano požarom. Na staru godinu 1810. izgorjele su dvije trećine sjemeništa zajedno s pokućstvom i knjižnicom, protokolom i spisima sjeme- ništa. Ježić piše o načinu kojim je nastojao popraviti novonastalu situaciju. Profesori i sjemeništarci disperzirani su što u Senju što u jačim središtima biskupije, modruškom i riječkom zbornom kaptolu. Biskup obnavlja sjemenište što svojim što državnim novcem. Zna- mo iz drugih izvora da je dobio 8000 franaka za obnovu sjemeništa, a poslije će skupiti još 10.000 franaka, što je ukupno bilo 7000 forin- Ibid., 224. Ibid., 228. Ibid., 241-242. Ibid., 257. Usp. M. Bogović (priredio), Visoko Školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Zagreb-Rijeka, 1999, 24. 530 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ti, puno manji iznos od onoga koji je sjemenište godišnje dobivalo od austrijske vlasti. Iz izvješća Ivana Krstitelja Ježića 1822. saznajemo da je sje- menište otvoreno s dotacijom od 10.495 florena godišnje s 24 klerika i tada s 12 pripravnika. (Godišnja dotacija za sjemenište određena je na iznos od 13.548 forinti.) U tim okvirima kretao se izdatak drža- ve i poslije; narast će za još koju tisuću florena. Iz istog izvješća, s nadnevkom 12. lipnja 1822., saznajemo nastavni program i broj uče- nika. Šest za svaku godinu. Dakle 12 za filozofiju, 24 za teologiju. Ježić navodi predmete: dogmatska teologija, Sveto pismo, kanonsko pravo, povijest Crkve, orijentalni jezici, grčki i hebrejski jezik, pastoral, patrologija i pedagogija. U Ježićevu izvješću od 22. svibnja 1826. sjemeništu je posve- ćeno malo prostora, i to bez novih pojedinosti.

4. Drugo razdoblje

Nakon već spomenutog nedostatka izvora od čak šest deset- ljeća, u izvješću Svetoj Stolici od 29. svibnja 1885. Juraj Posilović piše kako je utemeljen poseban sjemenišni fond u koji je svaki sve- ćenik oporučno trebao ostaviti 5% od čiste ostavštine. Osim šeste glave koja je, prema običaju, posvećena tom pitanju, biskup piše o sjemeništu i u prvoj kada razmatra materijalni položaj Crkve. On podrobno analizira sjemenište u pogledu učenika, discipline, učenja, službe Božje, uprave, vizitacija, pristojba. U sjemeništu koje broji 24 sjemeništaraca, te se godine broji jedan više, tj. 25 mladića. O disciplini brinu pretpostavljeni, o liturgiji i molitvi duhovnik. Kada dotiče temu nastave, piše kako četiri profesora poučavaju one rijetke mladiće koji zbog nenaklona vremena prema Crkvi dolaze u sjeme- nište. Ti rijetki kandidati često su netalentirani. Učinak teološkog te- čaja je, piše ordinarij, osrednji ili slab. Kod toga dio kritike upućuje na one gimnazijske ustanove koje prema Crkvi gaje neprijateljske osjećaje. Sjemeništarci sudjeluju u katedrali na svečanim bogosluž- jima nedjeljom i svetkovinama u koru, te na večernjoj. Sudjeluju

M. Bogović, Senjska-modruška ili krbavska biskupija. Izvješća biskupa Svetoj Stolici, 257-258. Ibid., str. 223. M. Medved, Senjsko sjemenište u izvještajima..., str. 527 - 536 531 također kod važnijih događaja u drugim mjestima biskupije. Civil- ne vlasti omogućuju otvaranje sjemeništa, prihode, broj profesora i đaka. Piše da je crkvena vlast, tj. njegov prethodnik biskup Ožegović dao sjemeništu statute. Biskup slobodno imenuje i razrješuje upravu sjemeništa, kao što slobodno prima i otpušta sjemeništarce. Rektor je kanonik; biskup djeluje zajedno s njim, saslušavši katkada ostale pretpostavljene i profesore. Ni u Senju nije običaj imenovati dvoji- cu kanonika kako bi pomogli biskupu u upravi sjemeništem. Rektor svake godine mora civilnoj vlasti na reviziju predati izvještaje koje je prethodno pregledao biskup. Ordinarij u pravilu vizitira početkom školske godine, zatim pristupa semestralnim ispitima đaka, a obavlja vizitacije u slučaju posebnih okolnosti. Nema pristojbe za sjemeni- šte.10 Glede izvještaja Jurja Posilovića od 30. studenog 1890. spomenimo da je u odgovoru koji biskup dobiva od Kongregacije 3. srpnja 1891. naglašena potreba svećeničkog odgoja te imenovanje posebnog nadzornog odbora za sjemenište.11 Antun Maurović u izvještaju od 20. siječnja 1900. piše kako je u sjemeništu 20 mladića. Trojica su u zagrebačkom sjemeništu, 2 u Pešti, a jedan u Beču u Augustineumu. Biskup donosi dnevni red sjemeništa i program teološkog učilišta. Godine 1898. sjemenište je iznutra obnovljeno novcem koji mu je dodijelila vlada. Godine 1896. preuređen je bivši kaštel Ožegovićianum tako da on sada može primiti 100 pitomaca. Kaštel je darovala senjska općina, a biskup ga je iz biskupijskih fondova obnovio troškom od 78.000 florina. (Biskup Maurović preuredio je i obnovio sjemenišnu zgradu nakon što je prethodno preuredio senjski kaštel, zamijenivši ga s općinom za neprikladnu dotadanju zgradu Ožegovićianuma, gimnazijalcima za konvikt.) Antun Maurović opisuje duhovni život sjemeništaraca: dnevna prisutnost na misi, dnevna meditacija ili duhovno predavanje, dnevna molitva krunice, svakog tjedna ispovijed i pričest, nedjeljom propovijed, jednom godišnje duhovne vježbe prema modelu svetog Ignacija, meditacija za Veliki tjedan. Navodi popis predmeta koji se slušaju u četiri godine teologije. Od onih koji nisu postojali u 10 Ibid., str. 297-298, 310-312. 11 Ibid., str. 320. 532 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Ježićevim izvještajima to su sada arheologija, dijalektika, metodika, kateheza s vježbama u praksi, kurijalni stil. Spominje staroslavenski jezik (uveden 1860.). Do kraja pedesetih naime katehetika i pedagogika predaju se unutar pastoralke, a poslije toga imaju zasebne profesore. Sjemeništarci su podučavani i u ceremonijama i gregori- janskom pjevanju. Piše da promovira boljitak u studiju, dvaput tjedno vršio je po- kuse pod nadzorom profesora iz raznih disciplina, zahtijevao mje- sečne konferencije u kojima je bio informiran o uspjesima teologa. Semestralnim ispitima prisustvuje biskup. U upravi sjemeništa ne- malu ulogu ima senjski kaptol: rektor je sjemeništa kanonik i brine se o ekonomiji, stegi, nauku. S njim biskup vodi brigu o materijalnom i moralnom napretku sjemeništa. Jedan je drugi kanonik profesor moralke i pastorala, drugi poučava kurijalni stil, a rektor drži uvodna predavanja iz staroslavenskoga jezika. Biskup često posjećuje sje- menište, o stanju i napretku razgovara s rektorom i profesorima i traži izvještaje, prisutan je na semestralnim ispitima, biva mu predo- čena klasifikacija o napretku u studiju i ponašanju sjemeništaraca.12 Iz izvještaja Roka Vučića iz rujna 1913. doznajemo da je u sje- meništu godine 1912./1913. bilo 22 kandidata. Osim toga, jedan je u rimskom Germanicumu, a dva u Centralnom sjemeništu u Budim- pešti. Ordinarij opisuje način odgoja i predavanja u sjemenišnom učilištu. Zgrada je velika te opskrbljena svime što treba. Omogućena je rekreacija sjemeništarcima: u toplim mjesecima svakodnevno, u hladnim triput tjedno. Hrvatska vlada daje za sjemenište 30.000 kruna godišnje iz fonda vjera iz kojeg se plaćaju profesori. Sjemenište posjeduje 32.000 kruna u vrijednosnim papirima. Ne traži se plaćanje borav- ka, učenici su besplatno u sjemeništu, iz fonda od ostavštine sve- ćenika pomaže se siromašnim kandidatima. Biskup opisuje i hvali karakteristike rektora sjemeništa Ivana Vidasa, kanonika kantora. Roko Vučić bi u sjemeništu htio još pokojeg kanonika, ali u kaptolu nema više doktora. Predložio je državnim vlastima imenovanje za kanonike dvaju profesora teologije, ali imenovanja još nema. Rekto-

12 Ibid., str. 336-338. M. Medved, Senjsko sjemenište u izvještajima..., str. 527 - 536 533 ru pomažu dvojica svećenika; duhovnik je profesor moralke. Osim dvojice svećenika, ostatak profesorskog kadra ne stanuje u sjemeni- štu; svi su profesori doktori teologije. Tjedno svi pitomci pristupaju ispovijedi i pričesti, a trećina se dnevno pričešćuje. Tijekom godine često prisustvuju duhovnim vježbama, po 5 dana kod zagrebačkih isusovaca. U godinama borbe protiv modernizma biskup donosi i vrlo po- droban popis literature koja je u uporabi u Senju: Fundamentalna teologija H. Hurtera, SI; Theologia specialis Francisca Eggera; Stari zavjet Josipa Volovića; Hermeneutika Joanne Düller; Egzegeza (nije naveden autor već formulacija «iuxta auctores catholicos et Sanctos Patres»); Hebrejski jezik Vosen-Kaulena; Novi zavjet Rudolpha Vi- mmera; Kanonsko pravo Ferdinanda Belaja; Povijest Crkve Zeiber- ta; Moralna teologija H. Noldina, SI; Pastoralna teologija Martina Štiglića; Filozofija C. Willemsa; Crkvena umjetnost (ne navodi autora); Sociologija Kahnika i Kathreina, SI; Pedagogija i Katehetika Martina Štiglića i Ferdinanda Heflera; Staroslavenski Ivana Radeti- ća; Stil kurije, praktične vježbe. Biskup uvjerava kako profesori rabe katoličke autore, predaju na latinskom i hrvatskom jeziku. Od predmeta na latinskom nagla- šava dogmatiku i moralku. Dvaput tjedno poučava se crkveno pjevanje. Kandidati se primaju nakon završene gimnazije. U skladu s instrukcijama Svete Stolice, učenici ne smiju nositi na predavanja neke svoje knjige ili dnevnike. Biskup vizitira sjemenište početkom školske godine, vodi razgovore s kandidatima i posjećuje ih tijekom godine koliko je moguće. Semestralnim ispitima uvijek prisustvuje biskup. Ništa što bi se moglo nazvati izvanrednim nije se dogodilo u zadnjem petogodištu. Prije primanja redova biskup ispituje o pobož- nosti, znanju i svemu što se traži za ređenike. Drže se duhovne vjež- be prije primanja redova: za niže redove u trajanju od jednog dana, za subđakonat tri, đakonat dva, prezbiterat tri dana. Svi se rede na naslov Senjske i Modruške biskupije. Sjemenište nema ljetnikovca niti za njegovo pribavljanje tada ima nade. Tijekom praznika sje- meništarci se vraćaju kući. Duhovnik ih poučava kakav dnevni red 534 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 valja da obdržavaju te se od župnika traži svjedočanstvo o ponašanju mladića tijekom praznika. Teolozi koji pokazuju dobre odlike šalju se u Rim, Zagreb, Budimpeštu. Neki se kao svećenici šalju u Augustineum u Beč. Ne šalju se na civilna sveučilišta. U Hrvatskoj je na snazi oslobođenje od služenja vojnog roka. Ne prihvaćaju se otpušteni iz drugih sjeme- ništa.13

5. Zadnje razdoblje

Izvještaj Josipa Marušića nosi datum 10. prosinca 1919. Bi- skup je dosta toga ponovio iz izvješća Roka Vučića iz 1913. godine. Rektor je kanonik (Josip Frančišković iz Praputnjaka); dvoje profesora živi u sjemeništu, u njemu je i duhovnik koji predaje pedagogiku. U važnijim pitanjima biskup interpelira kanonike. Ponavlja informaciju o običaju slanja na duhovne vježbe kod isusovaca. Ponavlja informacije o nedostatku ljetnikovca i o vizitira- nju sjemeništa početkom godine. Sjemenište je spalo na pet bogoslova, pa su oni poslani u Zagreb. Biskup izražava nadu da će nagodinu sjemenište u Senju biti opet otvoreno.14 Znamo da mu to ipak neće uspjeti i da će ga moći otvoriti tek Ivan Starčević 1933. godine. Ovdje moramo stati jer nam kasniji izvještaji ad limina još nisu dostupni.

13 Ibid., str. 369-372. 14 Ibid., str. 400-401. M. Medved, Senjsko sjemenište u izvještajima..., str. 527 - 536 535 Riassunto:

Le ralazioni ad limina il cui obbligo assieme alla visita alla Santa Sede viene imposto agli ordinari nell’ambito delle misure po- stconciliari in seguito all’assise di Trento (1545-1563). Tali relazioni dei vescovi di Senj-Modruš permettono di analizzare dapprima l’impellente bisogno che nel Settecento si sentiva per l’apertura del seminario e dopo l’apertura e l’inizio delle lezioni nel 1807 anche la struttura dell’istituto, il numero dei professori, degli alunni, le materie e i libri testi che vi venivano usati. L’aiuto dello stato cioè il giuseppinismo permise la fondazione e la vita del seminario. Tre professori per due anni del corso filosofico e quattro professori del liceo teologico nel corso di quattro anni. Dopo l’incendio del 1810 il seminario dovette essere riadattato. Alla metà dell’Ottocento la filosofia si insegna fuori del seminario, nel ginnasio. L’assenza delle relazioni per sessant’anni (1826-1885) impediscono un’analisi com- pleta. Nel 1896 è stato ristrutturato l‘edificio Ožegovićianum. Nel 1919 i seminaristi, ridotti a 5, si trovano a Zagabria. Nonostante il desiderio dell’ordinario di riaprire il seminario lo si potrà fare solo nel 1933. 536 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 B. Ljubović, Znameniti ljudi senjskog sjemeništa, str. 537 - 550 537 Blaženka Ljubović

ZNAMENITI LJUDI SENJSKOG SJEMENIŠTA

Blaženka Ljubović, prof., Gradski muzej Senj UDK: 929 : [377.5/6 : 254.4](497.5 SENJ) Izlaganje na znanstvenom skupu

U razdoblju od 1806. do 1940., uz kraće prekide, djelovalo je senjsko sjemenište i filozofsko teološko učilište koje je utemeljio biskup Ivan Krstitelj Ježić. Važnost njegovog djelovanja ogleda se u tome što je bio značajna odgojno-obrazovna ustanova koja je dala brojne znamenite ljude hrvatskoj Crkvi i narodu. Mnogi od njih koji su se školovali i odgojili u sjemeništu postali su svećenici, ali bilo je i onih koji se nisu opredijelili za svećeničko zvanje već su svoj doprinos dali u raznim znanstvenim disciplinama važnim ne samo za Senj nego i za cjelokupnu hrvatsku kulturu. Više od jednog stoljeća teološko i filozofsko učilište u Senju bilo je jedina visokoškolska ustanova u zapadnoj Hrvatskoj. U vrijeme djelovanja učilišta obrazovalo se oko 1000 studenata od kojih je preko 700 zaređeno za svećenike, i to uglavnom za Senjsku i Modrušku ili Krbavsku biskupiju. Iz Krčke biskupije bilo je oko šezdeset studenata. Po važnosti učilište je nadvisilo granice Senja i Senjsko-modruške biskupije. Ključne riječi: senjsko sjemenište, teološko i filozofsko uči- lište, znameniti ljudi, biskup Ivan Krstitelj Ježić.

* * *

Poviješću visokoškolske izobrazbe u Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj biskupiji do 1940. godine, ali i u kasnijem razdoblju, visokim školstvom na području Riječko-senjske metropolije, bavio se mons. dr. Mile Bogović, danas biskup gospićko-senjski. Na temu visokog crkvenog školstva u nas organiziran je 1997. godine znanstveni skup čiji je rezultat izdavanje zbornika–spomenice Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije (Za- greb–Rijeka, 1999.) koji je za tisak priredio i u njemu objavio svoja istraživanja mons. dr. Mile Bogović. U prvom dijelu obradio je viso- 538 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ko školstvo na području Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije. Taj dio izišao je i kao posebna knjiga pod naslovom Povijest viso- koškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine (Senj, 1999.) koju sam koristila za svoj rad kao i članke iz Senjskih zbornika sv. 16/1989., 24/1997. i 26/1999. istog autora. U pripremi teme nije bilo jednostavno izvršiti izbor iz tako velikog broja poznatih i znamenitih ljudi koji su se istaknuli na raznom znanstvenom području crkvenog i svjetovnog života, a koji su prošli kroz senjsko sjemenište i filozofsko-teološko učilište. Među brojnim ljudima koji su završili senjsko sjemenište bilo je dosta kulturnih i prosvjetnih djelatnika. Isticali su se osobito na pedagoškom polju, spomenimo Stjepana Sabljaka, ravnatelja gimnazije u Senju i nadzornika škola u Vojnoj krajini; Tomu Matića, gimnazijskog ravnatelja u Senju; dr. Petra Matkovića, sveučilišnog profesora u Zagrebu; Ivana Fiamina, pisca knjiga za mladež; Lju- devita Slamnika, gimnazijskog ravnatelja u Rijeci; Ivana Radetića, gimnazijskog profesora u Senju i dr. Između ostalih, u senjskom su sjemeništu bili bogoslovi «Šime Starčević svećenik i pisac Nove ričoslovice iliričke, Ante Starčević, poznat kao utemeljitelj Stran- ke prava, Franjo Rački prvi predsjednik Jugoslavenske akademije, Emanuel Sladović, crkveni povjesničar pisac poznate Povijesti biskupija senjske, modruške i krbavske, Eugen Kvaternik istaknuti pravaš, Josip Gržanić poznati pravaški zastupnik u saboru, Josip Frančišković crkveni povjesničar, Josip Šojat teolog i novinar, dr. Martin Štiglić sveučilišni profesor teološki pisac, dr. Fran Binički pjesnik, prevoditelj i jedan od najbližih suradnika krčkog biskupa Mahnića» i ostali. U senjskom se sjemeništu školovalo i nekoliko senjsko-mo- druških ili krbavskih biskupa: Viktor Burić, Venceslav Šoić, Ivan Starčević, Roko Vučić. Ovdje su predstavljeni neki od znamenitih ljudi koji su studirali i/ili bili profesori u senjskom sjemeništu i filozofsko-teološkom učilištu s najpotrebnijim podacima o životu i djelu. Namjera nam je

Ivan DEVČIĆ, Senjsko bogoslovno učilište, Senjski zbornik br. 16, Senj, 1989., str. 61. B. Ljubović, Znameniti ljudi senjskog sjemeništa, str. 537 - 550 539 istaknuti ne samo ono po čemu su ti ljudi vezani uz senjsko teološko i filozofsko učilište već i što su dali hrvatskoj kulturi i znanosti. Ferdinand Babić (1827.-1894.), svećenik i književnik, rodio se u Ravnoj Gori, služio se pridjevkom ravnogorski, pristaša je ilirizma, teologiju je studirao u Senju od 1846. do 1850. Pisao je u brojnim časopisima (Danica ilirska, Neven, Dragoljub i dr.) pjesme, novele i pripovijetke. Spjev Spomenik gradu Bakru tiskan mu je 1991. godine. Josip Benac (1893.-1961.), svećenik i pjesnik. Rodio se u Mrkoplju. Filozofiju je studirao u senjskom sjemeništu od 1911. do 1912., a teologiju od 1913. do 1917. U raznim časopisima (Obitelj, Hrvatska prosvjeta, Hrvatska duša, Hrvatska straža i dr.) objavljuje pjesme, te crtice s naglašenom vjerskom porukom. Zvonko Benzia (1913.-1937.), svećenik. Rodio se u Starigra- du. Od 1933. do 1936. godine pohađao je bogosloviju u Senju, zatim nastavio u Rimu. Umro je mlad shvativši patnju i stvarni život. Pod naslovom Svećenička žrtva (Zagreb, 1938.) njegov životopis napisao je Hijacint Bošković pod pseudonimom Jacint Zumbulov. Fran Binički (1875. – 1945.), svećenik, povjesničar, pjesnik, filozof, prevodilac. Rodio se u Mušaluku kraj Ličkog Osika. U Se- nju je studirao teologiju od 1896. do 1900., zatim studij nastavio u Innsbrucku. U biskupskom bogoslovnom sjemeništu u Senju bio je profesor crkvene povijesti i kanonskog prava, a neko je vrijeme predavao staroslavenski (starohrvatski) jezik. Pisao je i surađivao u brojnim časopisima (Katolički list, Nada, Vrhbosna, Hrvat, Hrvatska prosvjeta i dr.). Piše pjesme i pripovijetke rodoljubne, religiozne i povijesne tematike, političke i polemičke članke, te rasprave. Zbog svojih je političkih opredjeljenja bio zatvaran i proganjan. Hrvatski biografski leksikon, sv. I, Zagreb, 1983., str. 288; Zlata DEROSSI, Senjski kanonik i hrvatski književnik Ferdinand Babić, Senjski zbornik br. 30, Senj, 2003., str. 377-400; Mile BO- GOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, Senj, 1999., str. 41; Mile BOGOVIĆ, Znamenite ličnosti senjskog filozofskog i teološkog učilišta 1806.- 1940., Senjski zbornik br. 26, Senj, 1999., str. 287. HBL, I, str. 629; M. BOGOVIĆ, Povijest, str. 43. i str. 101; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 287. M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 43, 132-137; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 287. Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925., Zagreb, 1925., str. 28; HBL, I, str. 775; Nikola BIČANIĆ, Dr. Fran Binički – život i djelo, Senjski zbornik br. 22, Senj, 1995., str. 327-334; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 28, 43, 125-129; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 287. 540 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Ivan Blažević (1895.-1979.), svećenik, teološki pisac. Rodio se u Trebinju. U Innsbrucku je studirao teologiju, gdje je i doktorirao. Biskup Starčević imenovao ga je rektorom sjemeništa i ujedno kanonikom Stolnog kaptola u Senju. Predavao je Sveto pismo i pedagogiku. U Senju je 1936. godine utemeljio književnu nakladu «Fides» u kojoj je objavljeno 7 knjiga (prijevoda) teološkog sadrža- ja. Poslije rata odlazi u inozemstvo (Mercedes, Argentina) gdje na sjemenišnoj bogosloviji predaje Sv. pismo. Hijacint Bošković (1900.-1947.) (pseudonim Jacint Zumbu- lov), dominikanac, filozofski i teološki pisac. Rodio se u Selcima na Braču. Od 1934. do 1939. predavao je dogmatiku, filozofiju i -as cetiku na senjskoj bogosloviji. Napisao je brojna samostalna djela i mnogobrojne članke o filozofskoj, teološkoj i asketsko-mističnoj problematici. Surađivao je u brojnim časopisima (Hrvatskoj prosvjeti, Bogoslovnoj smotri, Duhovnom životu i dr.). Napisao je biografiju Zvonka Benzije, mladog senjskog svećenika koji rano umire, pod naslovom Svećenička žrtva. Josip Burić (1910. – 1997), svećenik i crkveni povjesničar. Rodio se u Kraljevici. Teologiju je studirao od 1929. do 1933. godine na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Od 1935. do 1940. predavao je dogmatiku, crkvenu povijest i apologetiku na bogosloviji u Senju. Voditelj je biskupskog arhiva i tajnik biskupa Burića. Dosta je građe ispisao iz tog arhiva, a svoje ispise ostavio vatikanskoj biblioteci. Bio je veliki poznavatelj vatikanskih arhiva. Napisao je brojne radove od kojih su neki ostali neobjavljeni i nedovršeni.

Ivan STOŠIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, Senj, 1999., str. 129-131; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 28, 119; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 287-288. Hrvatski biografski leksikon, sv. II., Zagreb, 1989., str. 190-191; Marijan JURČEVIĆ, Povijest vi- sokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, Senj, 1999., str. 132-137; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 28; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 288. M. BOGOVIĆ, Dr. Josip Burić, Senjski zbornik br. 24, Senj, 1997., str. 289-292.; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 29, 137-141; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 288. Radove Josipa Burića koje je napisao za vrijeme svog života a nije objavio dovršio je i uredio Mile Bogović u knjizi pod naslovom Josip Burić Biskupije Senjska i modruška u XVIII. stoljeću, Dr- žavni arhiv u Gospiću, Kršćanska sadašnjost, Gospić-Zagreb, 2002. U riječi urednika M. Bogović kaže: «…ja sam dobio priliku da se bar donekle odužim svom nezaboravnom učitelju u povijesnoj struci. Želja mi je bila nastaviti i dovršiti njegovo djelo.» B. Ljubović, Znameniti ljudi senjskog sjemeništa, str. 537 - 550 541 Viktor Burić, (1897. – 1983.),10 biskup senjsko–modruški i prvi riječko–senjski nadbiskup. Rodio se u Kraljevici. Studirao je filozofiju (1914./15.) i dio teologije (1915.-1917.) u Senju. Zatim je nastavio studij u Innsbrucku i Zagrebu gdje je 1933. i doktorirao. Filozofiju i crkvenu povijest predavao je u Senju od 1933. do 1935. godine. Zatvorio je sjemenište 1940. godine smatrajući da ne postoje uvjeti za njegov rad. Godine 1947. obnovio je u ratu oštećenu senjsku katedralu, a iste godine u Rijeci otvara bogoslovnu školu i sjemeni- šte. Brojne članke vjerskog sadržaja i biskupske poslanice objavljuje u Službenom vjesniku Biskupije senjsko-modruške ili krbavske koji od 1969. godine postaje glasilo Riječko-senjske nadbiskupije. Ivan Fiamin (1833.-1890.),11 hrvatski književnik i riječki žu- pnik. Rodio se u Voloskom. Bogoslovni studij započeo je u Senju 1852. godine, a završio u Beču 1856. Od 1857. do 1862. godine na bogosloviji u Senju predavao je katehetiku, metodiku i pedagogiku. Poznat je po tome što se u svom svećeničkom radu zauzimao za čuvanje staroslavenske službe Božje. Od 1865. do 1867. godine zastupnik je Riječkog kaptola u Hrvatskom saboru gdje je veliki do- moljub i borac za hrvatska prava. Josip Frančišković (1874.-1958.),12 svećenik i crkveni po- vjesničar. Rodio se u Praputnjaku. Od 1893. do 1898. bogoslovlje je studirao u Senju, nakon čega odlazi u Beč gdje 1906. doktorira teologiju, vraća se u Senj gdje od 1910. do 1919. predaje moralnu teologiju, pastoral i sociologiju. U Bogoslovnoj smotri od 1925. do 1934. piše brojne radove iz senjske crkvene povijesti s posebnim osvrtom na senjsku katedralu i crkvu sv. Franje te kraće upute iz pastoralne teologije. Nikola Gršković (1863.-1949.),13 istaknuti iseljenik, novinar i političar. Rodio se u Vrbniku. Studirao je bogosloviju u Senju od

10 HBL, sv. II, str. 522; M. BOGOVIĆ, Dr. Viktor Burić, Senjski zbornik br. 24, Senj, 1997., str. 283- 288.; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 29, 45, 10, 119, 141-145; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 288. 11 Hrvatski biografski leksikon, sv. IV., Zagreb, 1998., str. 197-198; Josip MARTINOLIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, Senj, 1999., str. 154- 155; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 29 i 37; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 288. 12 HBL, sv. IV, str. 360; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 29, 49, 119, 155-156; M. BOGOVIĆ, Zname- nite..., str. 288-289. 13 Znameniti i zaslužni..., str. 98.; Hrvatski biografski leksikon, sv. V., Zagreb, 2002., str. 246-247; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 50; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 289. 542 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 1883. do 1887. Zbog svojih političkih nadzora iselio je u SAD gdje postaje vrlo aktivan među hrvatskim iseljenicima. U iseljeništvu osniva brojne hrvatske katoličke župe i pokreće izdavanje brojnih iseljeničkih glasila. Josip Gržanić (1845.-1907.)14 rodio se u Senju. Ak. god. 1866./67. studirao je bogosloviju u Senju nakon čega na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji upisuje pravo. Kao poznati pravaški zastupnik u Hrvatskom saboru ukazuje na brojne gospodarske i političke probleme. Osuđen je zbog «čizmovanja» bana Khuena-Héderváryja u Hrvatskom saboru 5. listopada 1885. godine. Augustin Juretić (1890.-1954.),15 svećenik, novinar, političar. Rodio se u Jelenju. Od 1909. do 1914. u Senju je studirao filozofiju i teologiju. Doktorirao je teologiju na bečkom Augustineumu 1917. godine. Aktivan je u vjerskom i političkom životu između dva rata. Brojne crkvene, socijalne i gospodarske teme obrađuje u novinama i časopisima, od kojih neke i uređuje. Nakon rata nastavlja djelovati u inozemstvu. U Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu čuva se dio njegova bogatog arhiva. Dragutin Kniewald (1889.-1979.),16 teološki pisac i povjesni- čar umjetnosti. Rodio se u Zagrebu. Svećenik je Senjsko-modruške biskupije. Od 1916. do 1919. predavao je moralku i pastoralku na senjskoj bogosloviji. Godine 1934. organizirao je prijenos Bašćan- ske ploče iz Jurandvora u Zagrebu. Ivan Košćak (1851.-1915.),17 svećenik i teološki pisac. Rodio se u mjestu Bela (Podbela) kraj Varaždina. Od 1873. do 1882. bio je profesor filozofije, moralke i pastoralke na senjskoj bogosloviji. Oti- šao je u Vrhbosansku nadbiskupiju gdje je bio kanonik i arhiđakon i neko vrijeme urednik glasila Vrhbosna.

14 Znameniti i zaslužni...,, str. 92.; HBL, sv. V, str. 274; Mira KOLAR, Senjanin Josip Gržanić, pra- vaški političar u obnovi Senja i Hrvatske, Senjski zbornik br. 22, Senj, 1995., str. 267-292; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 50; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 289. 15 Hrvatski biografski leksikon, sv. VI., Zagreb, 2005., str. 598-599; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 53. i 102; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 289. 16 M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 30, 36, i 116; M. BOGOVIĆ, Znamenite, str. 289. 17 M. BOGOVIĆ, Povijest...,, str. 30, 36, 115; Ivan DUJMUŠIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, Senj, 1999., str. 161-162, M. BOGOVIĆ, Zname- nite..., str. 289. B. Ljubović, Znameniti ljudi senjskog sjemeništa, str. 537 - 550 543 Martin Davorin Krmpotić (1868.-1931.),18 svećenik i istaknut iseljenički pisac, rodio se u Krivom Putu. Akademskih godina 1888./89. i 1890./91 studirao je bogosloviju u Senju. Odlazi u inozemstvo gdje se bori za prava hrvatskog iseljeništva, vraćajući mu duh ljubavi i zajedništva i u Crkvi njeguje staroslavenski jezik i glagoljicu. Ljubomir Kučan (1906.-1978.),19 svećenik i profesor, rodio se u Hreljinu. Od 1936. do 1939. studirao je bogosloviju u Senju. U Rimu studira crkveno pravo. U gotovo svim župama Riječko-senjske nadbiskupije pjeva se hrvatska misa «senjski napjev» koju je uglazbio. Dragutin Kukalj (1899.-1945.),20 svećenik i teološki pisac, rodio se u Crikvenici. Ak. god. 1918./19. studirao je teologiju u Senju. Piše brojne knjige iz područja liturgije. Ivan Kukanić (1868.-1944.),21 profesor, teološki pisac, riječki župnik, rođen u Rijeci. Od 1891. do 1897. predavao je Sv. pismo na senjskom teološkom učilištu. U vrijeme talijanske okupacije Rijeke bori se za prava Hrvata, zbog čega je i proganjan. Eugen Kvaternik (1825. - 1871.),22 političar i pravaš. Ak. god. 1842./43. studirao je teologiju u Senju. Napušta teologiju da bi nastavio studirati pravo. Bori se za cjelovitu i neovisnu Hrvatsku. Go- dine 1871. podiže ustanak u Rakovici gdje i pogiba. Petar Matković (1830.-1898.),23 profesor. Rodio se u Senju gdje je od 1848. do 1853 studirao filozofiju i teologiju. Kao bogoslov na senjskoj gimnaziji predavao je povijest i zemljopis. Studira na sveučilištima u Beču, Pragu, Berlinu i Göttingenu. Član je JAZU od njenog osnutka. U publikacijama JAZU objavljuje svoje radove. 18 Znameniti i zaslužni...,, str. 149; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 57 i 120; J. LOKMER, Zvona, 13, Rijeka, 1999.; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 290. 19 Josip MANJGOTIĆ, Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Rijeka, 1999., str. 366-368; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 57; M. BOGOVIĆ, Visoko..., str. 313; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 290. 20 M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 58; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 290. 21 M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 31, 36, 58, 118; Ivan ŠPORČIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, Senj, 1999., str. 162-166; M. BOGOVIĆ, Zname- nite..., str. 290. 22 Znameniti i zaslužni..., str. 156; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 58; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 290. 23 Znameniti i zaslužni...,, str. 182; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 62 i 92; M. BOGOVIĆ, Znameni- te..., str. 291. 544 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Milan Pavelić (1878.-1939.),24 svećenik i hrvatski pjesnik. Rodio se u Krivom Putu (Serdari). Od 1915. do 1919. predavao je katehetiku i pedagogiju na bogosloviji u Senju. Surađivao je u brojnim časopisima: Nada, Vrhbosna, Hrvatska prosvjeta i dr. Uređivao je katolički dnevnik Riječke novine. Prevodi crkvene himne i pjesme, te objavljuje više zbirki pjesama. Makso Peloza (1915.-1989.),25 svećenik i hrvatski povjesni- čar. Rodio se u Velim Munama. Od 1934. do 1938. studirao je teologiju u Senju. Povijest studira na zagrebačkom sveučilištu, a crkvenu povijest u Rimu. U vatikanskom i gračkom (Graz) arhivu prikuplja arhivsku građu o hrvatskoj povijesti, od čega je većina do sada ne- objavljena. Luka Petrović (1805.-1869.),26 svećenik i profesor, zagrebački kanonik, te 1868. izabrani zagrebački pomoćni biskup nadbiskupa Haulika. Rodio se u Slunju. Filozofiju je studirao u Pešti, a teologiju u Beču. Od 1838. do 1850. predavao je u Senju crkvenu povijest i kanonsko pravo. Nakon toga odlazi na specijalizaciju u Beč. Godine 1851. imenovan je dvorskim kapelanom i ravnateljem nauka u An- gustineumu u Beču. Andrija Rački (1870.-1957.),27 profesor i povjesničar. Rodio se u Fužinama. Od 1889. do 1892. studirao je teologiju u Senju, a od 1895. do 1902. na teološkom učilištu u Senju predavao crkvenu povijest i kanonsko pravo. Godine 1906. godine napisao je povijest senjskog sjemeništa u prigodi 100. obljetnice njegova osnutka. U staleško udruženje svećenika u Hrvatskoj ulazi nakon Drugog svjetskog rata. Budući da je bio trsatski župnik, proučavao je povijest Sušaka te objavio dvije knjige na ovu tematiku.

24 Znameniti i zaslužni...,, str. 208; Milan ŠPEHAR, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, Senj, 1999., str. 172-176; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 33. i 37; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 292. 25 M. BOGOVIĆ, Povijest...,, str. 66; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 292. 26 Josip MARUŠIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, Senj, 1999., str. 176-179; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 33 i 36; M. BOGOVIĆ, Znameni- te..., str. 292. 27 M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 34-35 i 68; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 292. B. Ljubović, Znameniti ljudi senjskog sjemeništa, str. 537 - 550 545 Franjo Rački (1828.-1894.),28 teolog, kanonik, povjesničar i političar. Rođen je u Fužinama. Ak. god. 1846./47. pohađao je filozofiju u Senju, a ak. god. 1848./49. teologiju. Crkvenu povijest, kanonsko pravo i patrologiju predavao je od 1855. do 1857. godine. Godine 1857. postaje kanonik ilirskog kaptola sv. Jeronima u Rimu, a 1877. zagrebački kanonik. Istakao se brojnim publicističkim i povijesnim radovima. Svojim je djelovanjem na crkvenom i svjetovnom polju postao jedan od najpoznatijih ljudi senjskoga teološkog i filozofskog učilišta, ali i hrvatskoga naroda. Prvi je predsjednik Jugoslavenske akademije i suradnik J. J. Strossmayera. Emanuel Sladović (1819.-1857.),29 filolog i crkveni povjesni- čar. Godine 1840./41. u Senju je studirao prvu godinu teologije, a ostale tri u Beču. Na senjskoj gimnaziji predaje od 1850. Napisao je brojne radove iz estetike, poezije i filologije, a osobito je značajan njegov doprinos poznavanju povijesti Senjsko-modruške biskupije. Jedno od najpoznatijih djela mu je Povesti biskupijah senjske i mo- druške ili krbavske (Trst, 1856.). Venceslav Soić (1814.-1891.),30 profesor i senjski biskup. Ro- đen je u Bakru. Od 1831. do 1833. u Senju je studirao filozofiju, a teologiju u Beču i Pešti. Od 1839. do 1846. predavao je fiziku, prirodopis i poljodjelstvo na filozofskom učilištu (liceju), neko vrijeme predavao je i staroslavenski jezik. Za vrijeme svoga župnikovanja sagradio je novu župnu crkvu u Bakru, koja je bila najveća u biskupiji. Godine 1858. postaje pomoćni biskup biskupa Ožegovića da bi 1869. nakon Ožegovićeve smrti bio ustoličen za senjsko-modruškog biskupa. Godine 1875. povukao se u mirovinu i nastanio u rodnom Bakru. Značajno je tiskanje njegove brošure Razprava ob obstoje- ćoj porabi staroslovenskog ili glagoljskog jezika pri vršenju svete mise po obredu rimokatoličkom u sdrušenih biskupijah senjskoj i Modruškoj. 28 Znameniti i zaslužni...,, str. 223; M. BOGOVIĆ, Spisi o Franji Račkom u Biskupskom arhivu u Senju, Senjski zbornik br. 24, Senj, 1997., str. 131-140; Andreja KARTELO-NEKIĆ, Povijest vi- sokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, Senj, 1999., str. 181-183; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 34, 36, 68 i 94; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 292. 29 Znameniti i zaslužni...,, str. 240; Darko NEKIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, Senj, 1999., str. 185-188; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 71; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 293. 30 M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 85, 95, 194-195; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 293-294. 546 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Ante Starčević (1823.-1896.),31 političar i pravaš. Ak. god. 1845./46. studira teologiju u Senju, a nakon toga je kao senjski bogoslov poslan na studij u Peštu gdje je 1846. promoviran u doktora filozofije. Od godine 1861. aktivno sudjeluje u političkom životu -hr vatskog naroda kada utemeljuje i Stranku prava. Poznati su njegovi govori gdje se vidi njegovo znanje i domoljublje u kojima ne štedi političke protivnike, te o kojima oštro piše u brojnim pravaškim ti- skovinama. Ivan Starčević (1877.-1934.),32 profesor i biskup. Rodio se u Mrkoplju. Ak. god. 1896./97. studirao je teologiju u Senju, zatim nastavlja studij u Pešti. Od 1901. pa do 1916. na senjskoj bogosloviji predaje dogmatiku, katehetiku, pedagogiku i filozofiju. Godine 1932. postaje biskup, a ak. god 1933./34. ponovno otvara sjemenište i bogoslovsko učilište u Senju. Josip Šojat (1912.-1996.),33 teolog i novinar. Rodio se u Senju. Od 1933. do 1935. godine studirao je teologiju u Senju, zatim je poslan u Rim gdje 1939. doktorira iz bogoslovlja. Ak. god. 1939./40. predavao je filozofiju i dogmatiku u Senju. Godine 1947. otvorenjem sjemeništa u Rijeci pa do umirovljenja predavao je razne teološko- pastoralne predmete. Pokretač je lista Bakarska zvona čiji prvi broj izlazi 1963., a koji će od 1966. postati mjesečnik za kulturu cijele nadbiskupije pod nazivom Zvona. Martin Štiglić (1834.-1914.)34 rođen je u Praputnjaku. Godine 1856. stupio je u senjsko sjemenište, zatim nastavlja studij u Beču gdje je postao doktor teologije. Od 1868. do 1874. predavao je u Se- nju pastoralnu i moralnu teologiju. Nakon toga odlazi u Zagreb gdje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu postaje profesor pastoralne teologije. Napisao je brojne članke i knjige iz pastorala i katehetike.

31 Znameniti i zaslužni..., str. 245; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 72; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 294. 32 M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 34, 36, 72, 195-197; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 294. 33 Ivan DEVČIĆ, Mons. dr. Josip Šojat, Senjski zbornik br. 23, Senj, 1996., str. 405-407; Tomislav ROGIĆ, Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Rijeka, 1999., str. 387-391; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 74; Ivan DEVČIĆ, Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Rijeka, 1999., str. 313; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 294. 34 Znameniti i zaslužni..., str. 257; Milan ŠIMUNOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, Senj, 1999., str. 197-203; M. BOGOVIĆ, Povijest...,, str. 36 i 74; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 294. B. Ljubović, Znameniti ljudi senjskog sjemeništa, str. 537 - 550 547 Vladimir Usmiani (1890.-1978.)35 rođen je u Otočcu. Studi- rao je teologiju od 1909. do 1913. Upravitelj biskupskog konvikta Ožegovićianum postaje 1928. i temeljito ga preuređuje. Od 1933. do 1937. predavao je sociologiju na teološkom učilištu u Senju. Franjo Vrinjanin (1770.-1854.),36 profesor, kanonik i teološki pisac. Od 1807. do 1810. predavao je u Senju biblijske znanosti. Go- vorio je talijanski i latinski jezik te preveo više knjiga. Roko Vučić (1850.-1914.),37 profesor i biskup. Rodio se u Kra- ljevici. Školovao se u Senju, a potom u zavodu Germanicum u Rimu. Od 1883. do 1906. predavao je u Senju moralku, pastoralku, kanonsko pravo i crkvenu povijest. Oboljelom biskupu Mauroviću 1907. godine postaje pomoćni biskup, da bi 1910. bio imenovan biskupom ordinarijem. Pisao je opsežno djelo o obredima Katoličke crkve, bio je vrstan propovjednik. Imena ovih ljudi najbolje govore koliko je bila jaka intelektualna jezgra senjskog sjemeništa i učilišta, izvorišta mnogih kvalifici- ranih znanstvenih kadrova. Diljem Hrvatske, ali i izvan njenih granica ono je prenosilo glas vjere i samoopstojnosti hrvatskog naroda, glas znanosti, pro- svjećenosti, duhovnog i kulturnog napretka tog doba. Može se zaključiti da je senjsko sjemenište i filozofsko-teo- loško učilište (1806.-1940.) časno ispunilo zadaću. Ono je svojoj biskupiji i svom narodu dalo mnogo vrijednih svećenika, ali i dosta prosvjetnih i kulturnih djelatnika, te ostavilo veliki pečat u hrvatskoj povijesti i kulturi.

35 M. BOGOVIĆ, Povijest...,, str. 34, 76 i 105; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 295. 36 36 Znameniti i zaslužni...,, str. 283; M. BOGOVIĆ, Povijest...,, str. 35, 36, i 204; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 295. 37 Znameniti i zaslužni..., str. 283; M. BOGOVIĆ, Povijest..., str. 35-36 i 204-206; M. BOGOVIĆ, Znamenite..., str. 295. 548 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 LITERATURA

Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do 1940. godine (Senj, 1999.). Hrvatski biografski leksikon, sv. I-VI, Zagreb, 1983.-2005. - Senjski zbornici, sv. 16/1989, sv. 22/1995, sv. 23/1996, sv. 24/1997, sv. 26/1999, sv. 30/2003.: teme o crkvenom školstvu na području Senja. Spomenica Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije (Zagreb – Rijeka, 1999.). Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925, Zagreb, 1925. B. Ljubović, Znameniti ljudi senjskog sjemeništa, str. 537 - 550 549 FAMOUS PEOPLE OF SENJ THEOLOGY COLLEGE

Summary

The Theology college and Philosophy High School, established by bishop Ivan Krstitelj Ježić, worked with some short breaks from 1806 until 1940. Importance of this school can be seen in the fact that this was an important educational institution which gave numerous famous people in Croatian church and nation. Many of them were educated in the Theology college and became pries, but there were also those who did not dedicate their life to priest vocation and they rather gave their contribution to different scientific disciplines important for Senj and all Croatian culture. More than one century the Theology and Philosophy High School in Senj was the only high educational institution in the west- ern Croatia. At the time of the High School work, there were about 1,000 students of whom more than 700 became priests mostly in Senj and Modruš or Krbava Bishoprics. There were about 60 students from Krk Bishopric. Regarding its importance the High school surpassed the frontiers of Senj and Senj-Modruš Bishopric. Throughout Croatia and further across its borders, the High School propagate the voice of religious belief and integrity of Croatian people, the voice of science, illumination, spiritual and cultural prosperity of the time. It can be concluded that the Senj Theology College and Phi- losophy-Theological High School (1806-1940) honourably fulfilled its duty. It gave many valuable priest to the bishopric and people, as well as numerous teachers and cultural workers and it left a great impact in the Croatian history and culture. Key words: Senj Theology College, Theology and Philosophy High School, famous people, bishop Ivan Krstitelj Ježić. 550 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 551

RASPRAVE I ČLANCI

Josip Sinjeri

BISKUP ANTUN MAHNIĆ I HRVATSKI KATOLIČKI POKRET

Josip Sinjeri, prof. povijesti i hrvatskoga jezika i književnosti UDK: 262.12 MAHNIĆ, A. : [256 + 266.5 + 267] (497.5) Izvorni znanstveni rad

Članak prikazuje nastanak i razvoj Hrvatskog katoličkog pokreta (HKP-a) na početku 20. st., s naročitim naglaskom na ulozi biskupa Mahnića. Razvidna su sva važna zbivanja od Prvog hrvatskog katoličkog sastanka 1900., osnivanja prvih studentskih katoličkih udruženja i pokretanja katoličkih listova do osnutka krovne organizacije hrvatskih katoličkih laika – Hrvatskog katoličkog narodnog saveza (1910.) te stavljanja istog pod vodstvo tzv. Seniorata 1913. godine. U svim je zbivanjima istaknuto mjesto biskupa Mahnića kao značajnog pokretača. Ključne riječi: Antun Mahnić, Hrvatski katolički pokret, Hrvatska straža, katolički tisak, katolička udruženja.

* * *

I. PRVI HRVATSKI KATOLIČKI SASTANAK

Sukob Crkve i društva te prilike u Europi na prijelazu dvaju stoljeća odražavaju se i na hrvatske zemlje, gdje je temeljni problem bio nacionalna potlačenost. Mnogi priželjkuju oslobođenje i ujedinjenje hrvatskih zemalja. Hrvatsko liberalno građanstvo pak ne čine industrijalci, kao u Zapadnoj Europi, već inteligencija, a s njom i kler, koji je poprilično laiciziran. Isto tako, sloj proletarijata na hrvatskom prostoru nije zastupljen kao na Zapadu, jer je industrijskih radnika malo. Naime, Hrvatska je bila seljačka zemlja i uvjeti za nastanak socijalizma bili su nepovoljni.

MATAUŠIĆ, str. 199 i 208. 552 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Jedna od posljedica liberalizma na hrvatskim prostorima bila je činjenica da je sloj inteligencije u nastajanju bio potpuno prožet njegovim idejama i sve je više dolazio u suprotnost spram katoličkog klera. Krajem devetnaestog stoljeća inteligencija traži nove politič- ke puteve, ulazi u potpuno nesuglasje sa svjetonazorom Katoličke crkve i iz pasivnosti i vjerskog indiferentizma prelazi u otvoreno kritiziranje vjere i Crkve. «Tom su raspoloženju pridonijele i organizacije s izričito protukatoličkim programima, kao što je bilo slobodno zidarstvo i Srpska pravoslavna crkva.» U tom smjeru idu i napisi u zagrebačkom Srbobranu, glavnom glasilu hrvatskih Srba, koji je prvih godina 20. st. vodio pravi rat s “klerikalizmom”, doduše, samo s onim katoličkim. U Zagrebu je izlazio Katolički list, poluslužbeno glasilo zagre- bačke Crkve. Nastojao je djelovati pomirljivo među svećenstvom, ali su se i u njemu počeli javljati radikalni glasovi koji su tražili oštru borbu protiv liberalizma. Sve je više polemika s liberalima, pa i samom državom. To je bila prva naznaka onoga što će krčki biskup Antun Mahnić kasnije nazvati borbom duhova. Sedamdese- tih godina Juraj Posilović tvrdi da nijedne novine koje tada izlaze u Hrvatskoj «nisu Katoličkoj crkvi naklone», što najbolje odražava tadašnje stanje javnog mnijenja. Osamdesetih se svećenstvo sve više dijeli i sukobljava. Mlađi se svećenici zalažu za oštrije akcije. Tako Stjepan Hartman predlaže stvaranje katoličke stranke po uzoru na njemački Zentrum. Nadalje, Stjepan Korenić kao urednik Katoličkog lista u vremenu 1897.-1899. stalno se zalaže za organiziranje katoličkog pokreta u Hrvatskoj. Cilj bi mu trebao biti i politički angažman. Zapravo se iznosi ideja o katoličanstvu kao novom pokretaču hrvatske naci-

KRIŠTO 1994., str. 369. Katolički list utemeljio je 1849. kasniji kardinal Juraj Haulik, zagrebački biskup (1837.-1853.) i prvi nadbiskup (1853.-1869.). Dr. Juraj Posilović bio je profesor i prvi dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, urednik Katoličkog lista 1872.-1875., potom senjsko-modruški biskup (1876.-1894.) i, naposljetku, zagrebački nadbiskup (1894.-1914.). Riječ je o katoličkoj stranci s velikim utjecajem klera, koja je u to vrijeme bila vrlo značajna i uspješna u Njemačkoj. Stjepan Korenić (1856.-1940.) bio je prebendar prvostolne crkve zagrebačke i urednik Katoličkog lista od 1896. do 1904., s kraćim prekidima. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 553 onalne integracije i buđenju iz društveno-političkog mrtvila, koje je bilo posljedica dugotrajnog oporbenog položaja svih hrvatskih nacionalnih struja u Banskoj Hrvatskoj. Međutim, čini se da Korenić za svoje stavove ipak nema potporu episkopata.

Svejedno se krajem 1899. crkveni vrh u Hrvatskoj odlučuje za održavanje Prvog hrvatskog katoličkog kongresa, kako bi se odredilo i organiziralo katoličko djelovanje. Katolički list već je napravio određenu pripremu stvarajući ideju o povezanosti katolicizma s do- moljubljem, iako se hrvatstvo i katoličanstvo ne poistovjećuju. Isto- dobno se podržava samo “zdravi” liberalizam koji se ne sukobljava s vjerom i Crkvom. Prvi hrvatski katolički sastanak počeo je s radom 3. rujna 1900. g. u Zagrebu svečanim otvaranjem u dvorani Hrvatskog sokola, uz prisustvovanje gotovo svih hrvatskih biskupa. Skupom je domini- rao đakovački biskup J. J. Strossmayer. Predsjedavatelj je bio grof Miroslav Kulmer. U Zagreb je za tu prigodu doputovalo oko 1200 predstavnika iz Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine te Slovenije. Zajedno sa Zagrepčanima i gostima iz Banske Hrvatske, okupilo se oko 5000 ljudi. Radni program odvijao se iduća dva dana po sekcijama koje su raspravljale o ovim temama: - katolički život, - karitativna društva, - odnosi između Crkve i države, - katolički tisak, - socijalna pitanja, - odgoj, - crkvena umjetnost, - književnost.10

U sekciji o katoličkom životu u Hrvata od iznimne je važno- sti bilo donijeti određene odluke o laikatu, s obzirom da je trebalo ustanoviti smjernice za katolički pokret. Naime, laikat je u drugim STRECHA, str. 61-77 i 80; VITKOVIĆ, str. 447. STRECHA, str. 139; VITKOVIĆ, str. 448. STRECHA, str. 139. 10 VITKOVIĆ, str. 448. 554 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 europskim zemljama bio glavni nositelj takvih pokreta. «Rezolucija o laikatu u prvom je redu izrazila mišljenje da bi u srednjim školama, napose u višim razredima gimnazije, valjalo podići razinu vjerskog obrazovanja. Što se tiče sveučilišne mladeži, na prvom je mjestu istaknuta težnja da se na sveučilištu osnuje katedra za kršćansku filozofiju.»11 Od izuzetne je važnosti bio i rad sekcije te rezolucija o katolič- kom tisku. Mario Strecha kaže kako su europski katolički novinari objavljivali svoja gledišta i u javnosti se sami borili sa sekularizacijom i liberalizmom, a katolički je sastanak za hrvatske prilike imao drukčija rješenja. Naime, «od hrvatskog je tiska zatraženo da ubu- duće bude prožet ‘pravim kršćanskim i rodoljubnim hrvatskim duhom’».12 Iz Rezolucije o tisku Prvog hrvatskog katoličkog sastanka vidljivo je da je to vrlo uopćena interpretacija jer se ona obraća samo kršćanskim listovima. “Bezbožne” su novine osuđene i dana je pre- poruka da se ne čitaju. Hrvatsko pak novinstvo je pozvano na «slo- gu» i međusobnu «ljubav».13 Strecha tvrdi da je Ivan Ružić u svojim izlaganjima «pod pojmom ‘hrvatska katolička štampa’ razumijevao sva glavna dnevna oporbena glasila, zahtijevajući od njih «da pobi- jaju sve ono što je u suprotnosti s učenjem Crkve».14 U raspravi se doduše govorilo o svjetovnom, liberalnom tisku kao onom koji je i “narodno” loš. Treba reći da je pri raspravi u sekciji o katoličkom tisku bilo predloženo da se imenuju konkretni protuvjerski listovi, ali to nije prihvaćeno. Najvažniji sudionik u raspravi bio je dr. Ivan Ružić. On je kao glavni govornik razložio: «Vidjevši dakle, koliko je pogubna bezvjerska štampa, nameće nam se kao pravim kršća- nima, katolicima, dužnost ne samo da ne širimo i ne podupiremo takovu štampu nego da na ustuk bezvjerskoj štampi širimo, podupiremo i preporučujemo katoličku štampu. (…) Dobra, kršćanskim duhom prožeta štampa je čvrst bedem i obrana suprot laži i krivim naucima. Njoj je svrha, da dade izražaja pravim potrebama naroda i tako vrši mjerodavan upliv na javno mnijenje. (…) Jednom riječi: hrvatska katolička štampa mora biti ujedno hrvatska narodna štampa

11 STRECHA, str. 139-147. 12 Isto, str. 147. 13 PHKS, str. 126-127. 14 Usp. STRECHA, str. 147. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 555 prožeta duhom narodnosti. Crkvena povjest (sic!) bjelodano svje- doči, kako narodna moć doprinosi crkvenoj moći.»15 Tu se govori o tome kako bi se i crkveni tisak trebao baviti svjetovnim temama, tj. domoljubnim, gledano u najširem smislu, političkim. Izražena je u raspravi i potreba za osnivanjem hrvatskog katoličkog političkog glasila. Budući da se Korenić protivio toj ideji, to nije prihvaćeno.16 Činjenica je da to nije dio rezolucije o katoličkom tisku i ne samo da nije bilo dopušteno da uđe u zaključak, već je i potpuno odbačeno kao zamisao. Na završnoj plenarnoj sjednici pročitani su svi zaključci koje su donijele pojedine sekcije, a koji su trebali biti usmjerenje za daljnju katoličku aktivnost. Izabran je i Središnji odbor Drugog hrvatskog katoličkog sastanka, do kojeg nije nikada došlo.17 Važnost je sastanka u tome što je on bio znak «manifestativ- nog katoličkog buđenja kod Hrvata», po uzoru na slična gibanja u svijetu.18 Odlučujuća je za Prvi hrvatski katolički sastanak činjenica da je to bila prva afirmacija političkog katolicizma, «povijesne pojave koja je u Banskoj Hrvatskoj tada još uvijek bila u prvoj, konstitu- tivnoj etapi svog razvoja».19 «Nastojanje da katoličko učenje postane pokretačka snaga svih hrvatskih društvenih i nacionalnih vrijednosti došlo je do izražaja u svim kongresnim izlaganjima i raspravama, a uočljivo je i u kongresnim odlukama, prije svega u rezoluciji o odnosu Crkve i države, o odgoju, o lijepoj književnosti, o katoličkom tisku i o socijalnom pitanju. Pritom nije naodmet ponoviti da je zamisao o tome da se cjelokupna hrvatska društvena stvarnost uskladi s učenjem Katoličke crkve, koju je od sredine devedesetih godina Korenić uporno i odlučno zagovarao u Katoličkom listu, bila potpuno u skladu s nastojanjem tadašnjeg papinstva odnosno s njegovom idejom o ‘rekristijanizaciji’ modernoga društva, koje bi se aktiv- nošću Katoličke crkve postupno trebalo preoblikovati u kršćansko društvo…»20

15 PHKS, str. 104, 324 i 326. 16 STRECHA, str. 147-148. 17 VITKOVIĆ, str. 448. 18 BOZANIĆ, 1991., str. 101. 19 Isto. Strecha se slaže s navedenom postavkom. 20 BOZANIĆ, 1991., str. 101. 556 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Raniji pokušaji katolika da se organizirano suprotstave libe- ralističkim utjecajima, kao npr. za izbore 1897., prigodom čega je polučen trenutni izborni uspjeh, urodili su, jasno, samo još većim antagonizmom. «Takva je posljedica bila i Prvoga svehrvatskoga ka- toličkoga kongresa u Zagrebu 1900. godine. Liberali su… osudili te poteze katoličkoga svećenstva kao ‘klerikalizam’ koji je usmjeren na razbijanje ionako slabih političkih snaga hrvatskog naroda.»21

II. POČETCI KATOLIČKOG ORGANIZIRANJA

Car Franjo Josip imenovao je 1896. dr. Antuna Mahnića22 krč- kim biskupom, a papa Lav XIII. to je imenovanje potvrdio. Nakon što je sljedeće godine u Gorici zaređen za biskupa, u ožujku je te iste 1897. g. u Krku i preuzeo upravu biskupije. Na hrvatsko po- dručje dolazi u tijeku svih društvenih i crkvenih previranja o kojima se govorilo u prethodnom poglavlju. On je već 1888. počeo na slovenskom jeziku izdavati časopis Rimski katolik, kojem je ujedno bio urednik, izdavač i vlasnik. U tom je časopisu iznosio svoje stavove i ocjene, te vodio polemike o filozofskim, vjerskim, socijalnim i drugim pitanjima, po čemu je postao vrlo poznat. U svom se časopisu bio zauzeo za održavanje Sveslovenskog katoličkog skupa 1892. u Ljubljani.23 Poveo je i vodio katolički pokret u Sloveniji s Janezom Krekom i drugima, «uz velike teškoće i s velikim uspjehom».24 Za- dnje njegovo važno djelo među Slovencima bilo je osnivanje tzv. Leonove družbe 1896. g. u Ljubljani, a koja je trebala biti znanstveno-izdavačka ustanova. Novi krčki biskup u početku samo čeka i ne provodi nikakve akcije. Priprema se, promatra i proučava vjerske, političke i kulturne 21 KRIŠTO, 1994., str. 369. 22 Anton Mahnič (po dolasku na Krk koristi samo ime Antun Mahnić) rođen je 1850. u današnjoj Republici Sloveniji, u selu Kobdilj župe Štanjel, u tadašnjoj Goričkoj nadbiskupiji, a danas Ko- parskoj biskupiji. Poslije studija na goričkoj bogosloviji zaređen je 1874. za svećenika. Idućih dvadesetak godina obavljao je razne službe u dječačkom sjemeništu u Gorici. Poslije preuzimanja dužnosti krčkog biskupa (1896.), koju je obnašao sve do smrti, boravi na Krku do 1918. Za talijanske okupacije te godine snašle su ga nevolje i izgnanstvo u Rim. Kasnije odlazi u Zagreb gdje je i umro 1920. (BOZANIĆ, 1991., str. 14-15 i 39-40). Posmrtni su mu ostaci iz Zagreba preneseni na Krk tek 2002. godine. 23 BOZANIĆ, 1991., str. 15-16 i 35-37. 24 BUTURAC. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 557 prilike i prati društvenu situaciju u Hrvatskoj. Ubrzo je uvidio da su problemi javnog života u Hrvata slični onima u Slovenaca. Počeo je uspostavljati kontakte sa svećenicima koji su pisali u Katoličkom listu i Vrhbosni.25 «Prisustvovao je i Prvom hrvatskom katoličkom sastanku u Zagrebu, ali se nije htio uključiti u diskusije i rasprave. Postajalo mu je jasno da su izglasane rezolucije samo lijepe želje u tadašnjim okolnostima lišene mogućnosti ostvarenja.»26 Valja na- značiti da je biskup Mahnić smatrao da je način na koji se na Kato- ličkom sastanku pristupalo nadirućem liberalizmu već potrošen i da treba naći nov i odrješitiji otpor. Shvatio je da odgovor liberalizmu mora ići preko odgoja mladih katoličkih naraštaja, koje bi se dovelo istinskom vjerničkom duhu. Ti bi mladi ljudi onda snagom svoje duhovnosti zaista preobrazili cjelokupnu društvenu stvarnost u žaru toga istog kršćanskog/katoličkog duha.27 Ipak je Mahnić započeo sa svojim radom u kontekstu smjernica Katoličkog sastanka o organiziranju i odgoju srednjoškolaca i studenata u okviru katoličkih društa- va, usporedo s aktivnim uključivanjem katoličkog laikata u djelovanje Crkve, te o ostvarenju katoličkog tiska, koji ima presudnu ulogu u utjecaju na kulturu i društvo. Prema Mahniću naročita je zadaća katoličkog tiska «da svijetu pripovijeda mudrost Boga i Kristova kri- ža». «Katolička štampa je najradikalniji ustuk proti raskršćanjenja javnog života», naglašavao je.28 U tom smislu 1903. godine pokreće tromjesečnik Hrvatska straža (HS). Puni je naslov lista bio Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu, podnaslov Časopis namijenjen nauci i književnosti, a ge- slo “Antemurale christianitatis” (“Predziđe kršćanstva”). Bio je to apologetsko-filozofski časopis koji je izlazio do 1918. godine, prvo u Krku, potom u Senju, a naposljetku u Rijeci. Prvi urednik bio je dr. Ante Alfirević, svećenik iz Splita. U početku je postojao i odgovorni urednik, a to je bio o. dr. Stanko Dujmović. U početnom razdoblju u impresumu lista piše: «uredništvo u Spljetu, uprava u Krku». List se obraćao studentima i intelektualcima. Branio je katolički vjerski 25 Radi se o službenom listu Vrhbosanske nadbiskupije koji je pokrenuo Josip Stadler, prvi vrhbo- sanski nadbiskup (1881.-1918.). 26 BOZANIĆ, 1991., str. 16, 101-102; VITKOVIĆ, str. 449. 27 MARDEŠIĆ, str. 260-261. 28 MIHALJEVIĆ, str. 243. 558 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 nauk od suvremenih zabluda i pozivao sve, a prvenstveno mladež, na duhovnu obnovu naroda.29 Biskup Mahnić na Krku je 1899. osnovao i vlastitu tiskaru Kurykta u kojoj je, osim Hrvatske straže, tiskao i dvomjesečnik za ekonomiju i kulturu Pučki prijatelj, namijenjen katoličkom vjerničkom puku, te druge publikacije.30 Pozivanjem u Hrvatskoj straži na život prema kršćanskim na- čelima započelo je razlučivanje kršćanskih ideja i stavova od onih koji su s kršćanstvom nespojivi, tj. “razdioba duhova”, kako je to nazvao Mahnić.31 «Po uzoru na europske zemlje, Mahnić se nadao da bi katolički laici mogli postati nositelji preporodnih težnji kato- ličanstva i među Hrvatima.» Mahnić je u vjernicima gledao vojsku čiji bi generali bili svećenici.32 Nadalje, počela je i borba protiv liberalizma, koji je potkopavao vjeru, a čiji su elementi otkrivani i unutar samog kršćanstva, i to poglavito kod onih koji se izvana nisu htjeli pokazati vjernicima jer su vjeru smatrali osobnom stvari ili je pak nisu prihvaćali u cijelosti. Oni su bili na meti kao katolički libe- ralci. Jasno je da je onom dijelu klera koji je u prvom redu imao u planu nacionalne ciljeve smetalo izricanje rigidnih katoličkih načela nauštrb liberalizma.33 Prosudbe i ocjene o početku HKP-a uglavnom se slažu da je to bilo s izlaženjem prvog broja HS-e.34 Nakon pojave HS-e u javnosti bilo je jasno da se Mahnić odmaknuo od pomirljivih, ali definitiv- no «mlakih i beživotnih» zaključaka Katoličkog sastanka. U borbi s liberalnom ideologijom on je tražio daleko zahtjevnija i tvrđa rješe- nja. «Hrvatska je straža otklanjala onda svaku mogućnost uvođenja slobode tiska, govora i škole, posebice u odnosu na katoličke zasade koje se ne smiju toliko propitkivati koliko spasonosno prihvaćati. Sloboda je posljedica istine i s njom mora biti u skladu.» Mahnić je zastupao gledište da nije dovoljno samo idejno i načelno pobijati uvezeni liberalizam nego je također prijeko potrebno razobličavati 29 Vidi VITKOVIĆ, str. 449 i BUTURAC. 30 VITKOVIĆ, str. 449. 31 BOZANIĆ, 1991., str. 105. 32 KRIŠTO, 2004., str. 34. 33 BOZANIĆ, 1991., str. 105. 34 MATIJEVIĆ, str. 182. To zaključuje i uredništvo zbornika Hrvatski katolički pokret, Zagreb, 2002., str. 5-6, koje u svom predgovoru ništa drugo niti ne pretpostavlja, a niti uzima kao ozbiljnu sugestiju. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 559 njegova zbiljska ostvarenja u domaćoj kulturi, posebice u ondašnjoj književnosti. Pri tome mu etika igra ulogu jednako važnu kao i este- tika, a koja je zapravo njoj u službi.35 Treba reći da se uloga Hrvatske straže nije svela samo na “stra- žarenje” i obranu vjere nego je pokušala produbiti i osvježiti vjerske sadržaje, a naročito približiti ih suvremenoj hrvatskoj inteligenciji.36 Činjenica je da je svoje djelovanje Mahnić poglavito usmjerio prema intelektualcima jer je uvidio da su oni društveno najutjecajnija skupina, a koja svakako ne zastupa katolička stajališta. No, zapravo je zamisao o “kulturnoj borbi” vodila katolički pokret u sukob s naj- većim dijelom hrvatske inteligencije, a onda se nikako nije mogla izbjeći niti konfrontacija s liberalnim dijelom svećenstva,37 kako je već napomenuto. Mora se ovdje naglasiti da je izlaženje Hrvatske straže i izno- šenje njezina programa bilo samo jezgra katoličkog pokreta u Hrvat- skoj. Šire ciljeve HKP-a iznio je biskup Mahnić u audijenciji kod Pija X. 14. lipnja 1904. Oni su bili: - obrana vjere i prava Katoličke crkve, - preobrazba javnog života prema kršćanskim načelima, - borba za prava, političku slobodu i samosvijest hrvatskog naroda, - stvaranje i promicanje socijalnih organizacija, - ostvarenje ideala kršćanske demokracije. Papa je program odobrio, kao i rad krčkog biskupa.38

Istodobno s priređivanjem prvog sveska Hrvatske straže, u jesen 1902. poslao je biskup Mahnić Ivana Butkovića, svećenika Krč- ke biskupije, na daljnji studij filozofije u Beč, sa zadatkom da tamo organizira hrvatske studente katoličkih načela. Tako je, nakon priprema i poziva studentima, u prostorijama slovenskog studentskog društva Danica 12. svibnja 1903. održana konstituirajuća skupština prvog Hrvatskog akademskog društva Hrvatska. Društvo je uzelo lozinku “Za vjeru i dom!”, a kao program odredilo «njegovanje vjer-

35 MARDEŠIĆ, str. 260-264. 36 BOZANIĆ, 2002., str. 278. 37 STRECHA, str. 220-221. 38 BOZANIĆ, 1991., str. 105. 560 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 skoga i narodnoga čuvstva, znanosti i umjetnosti, te zadružnoga ži- vota među članovima.»39 Sastavljanje programa neosporno je bilo inspirirano Mahnićevim utjecajem. Valja istaknuti da su se mnogi mladi oduševili čvrstoćom Mahnićeva značaja i zahtjevnošću njegovih stavova.40 Uskoro su osnovana još dva katolička akademska društva: Kačić u Innsbrucku i Preporod u Grazu. Za bogoslove su na teološkim učilištima osnivani tzv. “zborovi”. Te prve organizacije sveučilištaraca bile su usko povezane s Antunom Mahnićem jer on je cijelom pokretu dao misaonu podlogu i smjernice rada. Vodeći članovi društava obraćali su mu se u svim važnijim pitanjima. Odgoj članova bio je najbitnija sastavnica rada društva. Kod toga je Mahnić tražio solidnu kulturnu i filozofsku izobrazbu, kao i poznavanje teologije te duhovno-asketski život prema evanđeoskim krjepostima.41 «Zanimljivo je da je mnogo više razumijevanja našao kod mladih nego među biskupima i svećenstvom.»42

III. VRHUNAC ORGANIZIRANJA HKP-a

Hrvatsko katoličko akademsko društvo Hrvatska u Beču po- čelo je u listopadu 1905. izdavati đačko glasilo Luč. Bio je to mje- sečnik hrvatskog katoličkog đaštva i «glavni organ đačkog pokreta». Uređuje ga Ljubomir Maraković, a glavni je urednik Ivan Butković. Tiska se u tiskari Kurykta na Krku. U prvom broju tog lista uredniš- tvo poručuje hrvatskom svećenstvu neka ih podupire jer je na njima važna kulturna i odgojna zadaća. Preporučuju se i laicima kojima nije svejedno «kako im se i u kojem smjeru odgaja njihova mladež u svrhu rada ‘za vjeru i dom’».43 Zadaci koje si je zadala Luč bili su organiziranje katoličke mladeži, vježbanje mladih u publicističkom radu i osvajanje simpatija javnog mnijenja za Hrvatski katolički pokret.44 «Nedvojbeno je da je Luč nastavila tragom Hrvatske straže i da je, dosljedno, biskup Mahnić davao ideološku potku mladim ka-

39 BOZANIĆ, 1991., str. 106. 40 VITKOVIĆ, str. 448. 41 BOZANIĆ, 2002., str. 281. 42 VITKOVIĆ, str. 449. 43 MIHALJEVIĆ, str. 244-245. 44 VITKOVIĆ, str. 449. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 561 tolicima.» Mladi su sada postali neovisni i ne začuđuje oduševljenje Mahnićeve revije novim studentskim glasilom.45 Po osnivanju Luči pripremni odbor Hrvatske organizirao je, zajedno s krčkim biskupom, na Trsatu u kolovozu 1906. tzv. ogra- ničeni sastanak hrvatskog katoličkog đaštva. To je ujedno bio prvi katolički studentski sastanak u Hrvatskoj na kojem su postavljeni i temelji rada buduće katoličke akademske udruge.46 Ne dvojimo da je važnost tog zbora hrvatske katoličke mladeži u prenošenju rada HKP-a iz inozemstva u Hrvatsku, što je onda i njegov pravi početak, bitno za donošenje rezolucije o osnivanju Hrvatskoga katoličkog akademskog đaštva (HKAĐ).47 Pored toga donesena je i rezolucija o suzbijanju «zle štampe» i promicanju dobrog katoličkog tiska, a na- ročito Luči i Hrvatske straže.48 Ubrzo nakon toga, 10. studenog iste godine osnovano je u Zagrebu Hrvatsko katoličko akademsko druš- tvo Domagoj.49 To nije išlo lako, ali je uz zapreke u tome uspio dr. S. Markulin, član Hrvatske. Prvi predsjednik Domagoja bio je Ferdo Pavelić, a društvo je život započelo radom sa samo pet članova.50 Društvo se nekako proširilo i ubrzo počelo, osim studenata, aktivno okupljati katoličke učenike svih srednjih škola u Hrvatskoj.51 Mlade se posebice poticalo na osoban vjerski život, ali svejednako i na za- uzimanje za društvenu pravdu u smislu katoličkog socijalnog nauka. Značajno je da je iz Domagoja izrasla većina istaknutih katolika u kasnijem razdoblju HKP-a.52 Na Mahnićev poziv za organiziranim djelovanjem odaziva se sva katolička sveučilišna mladež. Hrvatski studenti osnivaju svoja društva u sveučilišnim gradovima Pragu, Budimpešti i kasnije u Be- ogradu. «Uz Mahnića pristaju i svi bogoslovski zborovi u Hrvatskoj i Bosni, zatim đačke Marijine kongregacije u kojima se rađaju sred- njoškolske đačke organizacije.»53 45 KRIŠTO, 1994., str. 225. 46 MIHALJEVIĆ, str. 245; VITKOVIĆ, str. 449. 47 KRIŠTO, 1994., str. 226. 48 MIHALJEVIĆ, str. 245 . 49 KRIŠTO, 2004., str. 48. Prema VITKOVIĆ, str. 449, to je bilo tek 28. travnja 1907., također kao rezultat trsatskog sastanka, ali to je sasvim pogrešno, iako istu kronološku pogrešku dijeli i BO- ZANIĆ, 1991., str. 38. Vidi i KRIŠTO, 1994., str. 226. 50 KRIŠTO ,1994., str. 226. 51 MIHALJEVIĆ, str. 245-246. 52 VITKOVIĆ, str. 449. 53 BUTURAC. 562 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Na poticaj Hrvatske iz Beča, Domagoj je, zajedno sa Zborom duhovne mladeži, kojeg su činili zagrebački bogoslovi, preuzeo organiziranje prvog Hrvatsko-slovenskog katoličkog kongresa.54 Taj se sastanak održao u Zagrebu 4. kolovoza 1907., a na njemu su sudjelovali brojni mladi katolici iz svih hrvatskih zemalja, što je pridonijelo «učvršćivanju HKP-a i organiziranju srednjoškolske mladeži»,55 koje je potom dobilo zamah. Pozornost sudionika skupa posebno je privuklo izlaganje dr. Janeza Kreka o «razvoju kršćansko-socijalne ideje kod Slovenaca».56 «Ljeto 1908. godine bilo je značajno razdoblje za Hrvatski katolički pokret. Pokret se organizacijski toliko raširio da je bilo moguće organizirati nekoliko značajnih sastanaka diljem hrvatskog kulturnog prostora. Toga su ljeta sastanci bili u Đakovu, Zagrebu, na Trsatu, u Splitu i Travniku. U Istri je osnovano ferijalno društvo Dobrila, što je bilo na tragu istih organizacijskih napora u drugim hrvatskim dijelovima. Đaci su osnivali ferijalna društva za širenje prosvjete među pukom tijekom ljetnog raspusta. Uza spomenuto istarsko, najznačajnija su bila Martić za Bosnu, Strossmayer za Sla- voniju, Pavlinović za Dalmaciju i Kačić za Zagreb.»57 Valja istaknuti i nekoliko većih ljetnih sastanaka hrvatske ka- toličke mladeži koji su uslijedili idućih godina: 1909. u Splitu, 1910. u Osijeku i 1911. u Zagrebu.58 Na splitskom đačkom kongresu 1909. zaključeno je da se osnuje Hrvatski katolički đački savez (HKĐS),59 sa svrhom bolje koordinacije đačkih katoličkih organizacija, što je iste godine i provedeno.60 Pravila HKĐS-a, kao krovne organizacije,

54 MIHALJEVIĆ, str. 245-246; VITKOVIĆ, str. 450. 55 MIHALJEVIĆ, str. 245-246. 56 BOZANIĆ, 1991., str. 108. 57 KRIŠTO, 1994., str. 274. VITKOVIĆ, str. 450, pogrešno kaže da je to bilo 1907. 58 BUTURAC. 59 VITKOVIĆ, str. 450: «Na sastanku u Splitu 1908. okupilo se više od 800 studenata, a godinu dana kasnije osnovan je u Zagrebu ‘Hrvatski katolički đački savez’.» U potpunoj je diskrepanciji i s J. Krištom i sa S. Vitkovićem BUTURAC koji doduše spominje splitski sastanak iz 1909., ali osnivanje HKĐS-a smješta u 1910. godinu. Prema V. Mihaljeviću, HKĐS osnovan je odmah na splitskom sastanku 1909. (MIHALJEVIĆ, str. 246). Napokon, najzanimljivije je od svega što je Krišto u raskoraku sa samim sobom. Tako KRIŠTO, 1994., str. 371, piše da je HKĐS osnovan 1910. godine. 60 KRIŠTO, 1994., str. 292. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 563 uredio je biskup Mahnić. «To je bilo ‘zlatno’ razdoblje đačke organizacije.»61 «Hrvatska mladež koja je sudjelovala u organiziranim katoličkim formacijama pokazivala je organizacijski dinamizam i vitalnost kojima se nisu mogli pohvaliti liberalni kolege izvan organiziranog katolicizma.»62 Usporedo s Luči, kao glavnim glasilom, izlazilo je još dvadesetak srednjoškolskih listova.63 «Biskup Mahnić idejno je usmjeravao i pratio organiziranje mladih.» U unutarnje se ustrojstvo društava nije miješao. Povreme- no je slao poslanice u kojima bi ukazivao na određene probleme i time usmjeravao eventualne akcije ili bi davao kakve duhovne upute i savjete.64 Od mladeži se traži članstvo u Marijinoj kongregaciji, česta sveta pričest, marljivo učenje, duhovna izgradnja, složan rad, poslušnost i poštovanje prema starijima, posebice prema crkvenim poglavarima.65 «Kad su se proširile organizacije po višim i srednjim školama, đacima je toplo preporučivao rad sa seoskom i radničkom omladinom, koja tvori 90% svih mladih.»66 Na sastancima društava održavala su se predavanja o aktual- nim temama, posebno o odnosu vjere prema znanosti, književnosti, društveno-političkim zbivanjima itd., a onda bi uslijedila diskusija. Bolji studentski radovi objavljivani su u Luči. «Tipovi organizacija, preuzeti iz katoličkih pokreta drugih zemalja, nisu bili zastarjele strukture zatvorenog tipa pomoću kojih bi se članovi branili od vanjskih utjecaja nego su bili otvorena društva koja su javno djelovala u školi, na sveučilištu, selu i drugdje. Zato je pripadanje Katoličkom pokretu označavalo javno ispovijedanje vjere u ambijentu koji se dobrim dijelom distancirao od Crkve i vjere.»67

61 MIHALJEVIĆ, str. 246. 62 KRIŠTO, 1994., str. 292. 63 MIHALJEVIĆ, str. 246. 64 BOZANIĆ, 1991., str. 109. 65 BUTURAC. 66 BOZANIĆ, 1991., str. 109. 67 BOZANIĆ, 2002., str. 281 i 285. 564 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 IV. HKP U POLITICI I PITANJE SKUPINE OKO HRVATSTVA

«Mahničevo nastojanje oko očuvanja glagoljice, osnutak Sta- roslavenske akademije, a zacijelo i dugotrajna i neobično žučna polemika što ju je s tim u vezi u tijeku 1901./1902. bio prisiljen voditi s talijanskim liberalnim tiskom, nisu ostali nezapaženi u ši- roj hrvatskoj javnosti.»68 Kako je svojom istinom sudio o znanosti, književnosti, umjetnosti, «uvjeren u sposobnost ljudskog razuma da dokuči istinu i siguran kako se ona nalazi u njegovoj Crkvi», tako je prosuđivao i sve ostale grane ljudskog zanimanja, pa i politiku, dakako. Smatrao je da političko djelovanje spada u laikat, a svećeničko uplitanje u političke poslove dopušteno je samo «ukoliko to iziskuju probici katoličke vjere, dok nema svjetovnjaka koji bi te probitke branili ili promicali». «Da Katolička crkva, preko svoga laikata, ima biti prisutna u politici, za Mahnića, kao uostalom ni za druge biskupe i teologe toga vremena, nije bilo nikakve sumnje.»69 Na sinodi Krč- ke biskupije 1901./02., koju je biskup Mahnić pokrenuo, zaključeno je kako se katolici trebaju više uključiti u politiku, pa i predvođeni klerom. Bila je to i svojevrsna kritika katoličkog sastanka, koji je o tom pitanju uglavnom šutio. «Unatoč tome što su upozoravali na spremnost dijela svećenstva banske Hrvatske da zakorači na politič- ku pozornicu na sasvim drukčiji način nego što je to prije bio slučaj, zaključci krčke biskupijske skupštine ipak su istaknuli da bi glavnu zadaću u političkom životu u ime Katoličke crkve trebali imati laici, a ne svećenici. Svećenstvo s biskupima na čelu angažiralo bi se samo posredno, osim ako se ne pokaže da je hrvatska katolička inteligencija odveć malobrojna, pri čemu nije propušteno spomenuti mišljenje da je to sasvim realno očekivati s obzirom na snažan pro- dor liberalizma u njezine redove.» Mahnićevo i Korenićevo viđenje HKP-a bitno se razilazilo oko načina djelovanja katolika u političkom životu. Korenić je odbaci- vao mogućnost stvaranja posebne katoličke stranke, kao i vezivanje HKP-a uz bilo koju od postojećih stranaka. Sasvim suprotno raz-

68 STRECHA, str. 225. 69 KRIŠTO, 1994., str. 196-197. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 565 mišlja krčki biskup. On je, naime, sklon ideji o stvaranju katoličke stranke, iako niti on nije za vezivanje uz neku već postojeću stranku. Samim tim između Mahnića i Korenića, kao i između dvaju njihovih listova, te skupina oko njih, nije bilo nikakve suradnje u razdoblju koje je uslijedilo. Nekako istovremeno sa slijeganjem u javnosti dojmova vezanih uz Prvi hrvatski katolički sastanak, Khuenov je režim odustao od donošenja sekularističkih zakona, kako se ne bi izravno sukobio s Crkvom. Time je oduzet jedan argument katoličkom pokretu za organiziranjem laika. Novi je poticaj u tom smjeru dao tek Antun Mahnić. Biskup Mahnić dijelio je povjerenje Stjepana Korenića u nacionalno-integrativnu snagu katolicizma kao temeljnog oblika kr- šćanstva te isticao kako hrvatstvo ne može opstati bez svoje bitne katoličke odrednice, a kamoli se ujediniti. Razlike između Mahnića i Korenića nisu postojale ni u pogledu prvoga i temeljnoga cilja HKP- a: sustavne rekristijanizacije društva. Obojica su zastupali ideju o nužnosti cjelovite preobrazbe privatnog i javnog života u Hrvatskoj prema katoličkom nauku. Razlika između njih ipak je postojala u tome što je Mahnić smatrao, suprotno od Korenića, da se katolici trebaju upustiti u javni, bespoštedni obračun sa svim mišljenjima koja se protive kršćanskoj filozofiji i Crkvenom učiteljstvu. Dakle, za razliku od Mahnića, koji je usmjeravao HKP u skladu s geslom «najprije katolik, a onda Hrvat», Korenić je djelovao prema načelu «i Hrvat i katolik». Uostalom, taj stav dijeli i većina svećenstva, u skladu s tradicijom hrvatskog liberalnog katolicizma koji su usmjerili Rački i Strossmayer. Kasnije je Korenić svejedno promijenio mi- šljenje i priklonio se Mahniću.70 U svibnju 1904. počeo je u Zagrebu izlaziti katolički dnevnik Hrvatstvo, čiji je izdavač bila novoosnovana Hrvatska katolička tiskara. Prvi mu je urednik bio August Harambašić, ugledni pisac i pravaški političar, ali ga je uskoro zamijenio Oton Szlavik.71 Za samo ostvarenje projekta trebalo se pripremati četiri godine. Prema J. Krišti, pokretanje katoličkog dnevnika bio je jedan od zaključaka katoličkog sastanka iz 1900., međutim «nisu svi katolički krugovi 70 STRECHA, str. 215-217, 223, 225-227, 231 i 233. 71 KRIŠTO, 2004., str. 25. 566 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 bili sretni zbog njegove pojave».72 Ne bi trebalo smetnuti s uma ono što je već rečeno o katoličkom sastanku i pokretanju katoličkog po- litičkog dnevnika. Vrlo je pojednostavljeno gledanje da je Hrvatstvo plod katoličkog sastanka, kako o tome kaže Buturac. Ono bi to moglo biti samo neizravno, kao rezultat ideje koja se kod pojedinaca prilikom sastanka rodila. I Katolički list73, kada govori o osnutku Hrvatskog katoličkog tiskovnog društva, koje je, valja pripomenuti, stajalo iza Hrvatstva, naglašava da je to društvo osnovano u smislu zaključaka katoličkog sastanka. To je točno samo u shvaćanju tih zaključaka u najširem smislu, a nikako kao izravna posljedica onoga što je izneseno u konkretnom zaključku o tisku. Neobična je i Krišti- na postavka o nezadovoljstvu nekih katolika novim dnevnikom. To se jamačno odnosi na Stjepana Korenića, jer se u tom prvom razdoblju po nastanku tog lista ne može vezati ni uz koga drugoga. Misli se vjerojatno na to kako je Korenić morao dati ostavku kao urednik Katoličkog lista zbog protivljenja Hrvatstvu, o čemu će kasnije još biti riječi. Još ranije bio je osnovan kulturno-politički klub Immaculata kojemu su utemeljitelji dr. Velimir Deželić, stariji, Šandor Bresztyen- szky, Oton Szlavik i dr. Taj se klub povezao s biskupom Mahnićem, s dalmatinskim svećenstvom oko dr. Ante Alfirevića i s vrhbosanskim nadbiskupom dr. Ivanom Šarićem. «Iz tih je veza rođena zamisao da se osnuje Hrvatsko katoličko tiskovno društvo, kojemu bi glavna zadaća bila izdavanje katoličkoga dnevnika Hrvatstvo.»74 «Dnev- nik Hrvatstvo, kao i Hrvatski katolički pokret koji se ukorjenjivao u Hrvatskoj, bilo je djelo mlađega klera, pretežito pravaške ideologije.»75 U uvodniku prvog broja Hrvatstva, naslovljenom Naš program, iznosi se za što će se list zalagati: «…nastojat ćemo, da se svima silama odupremo bezvjerskom i nekršćanskom duhu, što ga sve većma neprijatelji vjere i morala šire u narod, koji je po svojoj prošlosti ‘predziđe kršćanstva’.» «Borit ćemo se za samosvojnost crkve (sic!) rimokatoličke, za njezina prava i institucije proti svako-

72 KRIŠTO, 1994., str. 211-212. 73 KL, br. 18, 1904. 74 KRIŠTO, 2004., str. 24-25. 75 KRIŠTO, 2004., str. 29. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 567 me napadaju, došao on s koje mu drago strane», kaže se u nastavku. Trudit će se «da se sve u svim granam javnoga života obnovi i prepo- rodi u Isusu Kristu». «Nastojat ćemo, da ustavnim putem polučimo što veće organičko proširenje hrvatskoga državnog prava. Zahtievat ćemo, da se Dalmacija kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji što prije pri- poji, kako nam je to i u nagodbi zajamčeno; a radit ćemo, da se i ostale zemlje, na koje kraljevina Hrvatska imade virtualna prava, prema obećanju kraljevske krunidbene zavjernice od god. 1867. pri- poje materi zemlji. U hrvatskim zemljama priznajemo samo jedan politički narod: h r v a t s k i, samo jednu državnu zastavu: hrvatsku, samo jedan službeni jezik: hrvatski. Nastojat ćemo intenzivno, da se što više podigne narodno blagostanje svih slojeva pučanstva, te da se narod na gospodarskom polju unapriedi i da procvate. U tu svrhu ćemo zahtievati, da kraljevina Hrvatska sama upravlja svojim financijama.» Posebno će se brinuti za radnički i seljački stališ, a ta- kođer se zalažu i za opće pravo glasa. Kao svoje glavne neprijatelje izdvojili su socijalizam, liberalni katolicizam, realizam, sotonizam i «nietscheanizam»,76 dakle «sve sijače bezvjerstva i nemorala u knji- ževnosti, dnevnim novinama i znanosti». Laici i svećenici koji su stajali iza tog katoličkog dnevnika bili su uvjereni da im je misija «otvarati narodu oči», upozoravati na sve moguće pogibli i «prokazivati narodne neprijatelje». Vidljivo je da im je politički program bio klasičan pravaški, s tim da rješenje hrvatskog pitanja vide u okviru monarhije.77 U programu, koji je bio iscrpan i konkretan, bez dvojbe zastupljena je i socijalna sastavnica.78 Uvodnik Hrvatstva od 7. svibnja 1904., koji je potpisan Alfa, počinje ovim (u izvorniku masnim slovima) otisnutim tekstom: «Krk. Javljam vam iz pouzdana izvora radostnu viest, da je sv. Otac Papa Pio X prigodom audijencije krčkog biskupa odobrio program Vašega lista i blagoslovio Vaš katolički pokret.»79 Osim izražavanja nezadovoljstva općom društvenom anticr- kvenom klimom, Hrvatstvo u uredničkom članku Da li smo potrebni osuđuje zbog istog riječki Novi list, a potom, opet iz istih razloga, i

76 HRVATSTVO, 2. svibnja 1904., str. 1. 77 KRIŠTO, 1994., str. 212. 78 Usporedi s KRIŠTO, 1994., str. 212-213. 79 HRVATSTVO, br. 6, 1904., str. 1. 568 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 službene vladine Narodne novine. Nastavlja se još i da Narodne novine «pišu dapače često tendenciozno i zlobno o vjerskim stvarima i otvoreno pristajaju uz slobodne zidare». Napada se i Obzor zbog «napada na vjeru». Navode se i neki primjeri članaka koji govore o vjeri.80 U jednom kasnijem broju osvrću se ne članak u Obzoru koji govori o njima. Apostrofirani su tamo kao “klerikalci”. Taj pojam oni uzimaju pozitivno i odbijaju svaku Obzorovu negativnu insinu- aciju.81 U prvom broju Hrvatstva, na str. 3, donosi se proglas o Hrvat- skom katoličkom tiskovnom društvu, pod istoimenim naslovom, gdje se obznanjuje osnutak tog društva i iznosi njegov program. Druš- tvu je svrha «braniti, čuvati, širiti katoličku sviest putem štampe, te tako naš katolički narod obnoviti u Isusu Kristu». Kao utemeljitelji društva ističu se (nad)biskupi Posilović, Strossmayer, Drohobeczky, Maurović, Krapac i Voršak, te dr. Bresztyenszsky. Zanimljivo je i zapravo signifikantno da među njima nema biskupa Antuna Mahnića. I Katolički list na naslovnici je donio proglas o osnivanju rečenog društva za katolički tisak naslovljen Katolici! Hrvati!. Tamo se još kaže da je društvo osnovano u smislu rezolucije Prvog hrvatskog katoličkog sastanka. Potpisnici proglasa navedeni su utemeljitelji društva.82 U KL-u ističu kako su vrlo zadovoljni što je pokrenut novi katolički dnevnik, makar su si morali priuštiti skandal s promjenom urednika. Čitateljima se obraća novi urednik dr. Josip Pazman i zahvaljuje Koreniću na dotadašnjem uredničkom radu, ali se s njim ne slaže: «Nikako pak ne možemo vjerovati, da bi osnutak političkog dnevnika – a recimo, da se danas sutra i katolička politička stranka osnuje – mogao biti u Hrvatskoj na štetu za vjersko-crkvene interese i javni ugled staleža svećeničkoga.» Nadalje upućuje i na članak Da li smo potrebni iz prvog broja Hrvatstva. U rubrici Vjesnik isto tako objavljen je s velikim zadovoljstvom članak o novom katoličkom dnevniku gdje piše da će on biti obrana od antiklerikalnih listova.83 U uvodniku sljedećeg broja Čemu ‘klerikalni’ dnevnik brani se ka-

80 HRVATSTVO, 2. svibnja 1904., str. 2. 81 Isto, 4. svibnja 1904. u članku Dvie tri o ‘Obzoru’. 82 KL, br. 18, 1904. 83 Isto, str. 207-208 i 213-214. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 569 tolički dnevnik, posebno od napada u Obzoru. Kaže se da je takav list potreban jer su prava Katoličke crkve ugrožena. Ne protive se ni katoličkoj stranci, od koje da neki strahuju.84 Dakle, Stjepan Korenić protivio se izlasku lista, pa je morao dati ostavku u Katoličkom listu. On je još na katoličkom sastanku odbio takvo nešto. «Pod novim uredništvom, Katolički list je stao uz Hrvatstvo.» Moguće je da Korenić nije bio protiv katoličkog dnevnika općenito nego je, kao i većina svećenika, kritizirao Hrvat- stvo zbog ulaženja u strančarsku borbu služeći Frankovoj stranci.85 Iz istog se razloga od tog lista kasnije distancirao i Mahnić, želeći odvojiti HKP od svake političke stranačke opcije.86 No HS je, kako je već bilo rečeno, s oduševljenjem pozdravila pojavu novog lista. Učinila je to i sarajevska Vrhbosna, koja je već od ranije zagovarala pokretanje katoličkog dnevnika takve vrste.87

«Iako se katolički dnevnik, sigurno ne bez suglasja s biskupom Mahnićem,88 htio od početka predstaviti kao glasnogovornik Hrvatskog katoličkog pokreta, studentska se mladež organizirala pod drugim sponzorstvom i poticajima.» Glavni protagonisti toga bili su Mahnić i Butković. Dakle, bez obzira na vrludanja u početku, duhovni otac HKP-a biskup Mahnić nema nikakve naročite veze s dnevnikom Hrvatstvo. Valja pripomenuti i činjenicu da je I. Butko- vić pri osnutku Hrvatske jasno naznačio da se to društvo, a ono je klica budućega HKP-a, «ne veže ni uz kakvu stranku niti promiče bilo kakve političke programe». Mahnić se s vremenom ogradio od svakog političkog djelovanja svećenstva, kako svojeg tako i svećen- stva općenito.89 Anonimni svećenik, koji je možda upravo biskup Mahnić, u Jutru iznosi svoje nezadovoljstvo načinom sudjelovanja svećenika u političkom i stranačkom životu. Ne samo da su učla- njeni i glasuju za neke «pogibeljne» stranke (npr. Radićevu HPSS) već se i javno međusobno sukobljavaju na ružan način, narušavajući

84 KL, br. 19., 1904., str. 218. 85 KRIŠTO, 1994., str. 214 i 217. 86 BOZANIĆ, 2002., str. 244. 87 KRIŠTO, 1994., str. 214. 88 Istaknuo J. S. 89 KRIŠTO, 1994., str. 214, 216-217 i 236. 570 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 takvim ponašanjem ugled svega svećenstva, zbog čega dotični izra- žava žaljenje.90 Svećenici su u Banskoj Hrvatskoj bili podijeljeni na razne stranke: štrosmajerovci, starčevićanci, koalicionaši, a najmanje ma- đaroni. «Samo dio svećenika pristajao je uz Hrvatstvo, a među svjetovnjacima bilo je samo 90 pripadnika tih novina.» Protiv njihova pisanja javno su istupali Milko Cepelić (1853.-1920.), đakovački svećenik, te Stjepan Korenić, štrosmajerovac i koalicionaš, kasnije samostalni demokrat, koji je 1909. napisao knjižicu u kojoj tvrdi da je Sveta Stolica protiv sudjelovanja katolika u politici. Točno je da je Hrvatstvo svojim političkim stavom donijelo štetu Crkvi,91 ako je točno da je štetilo samoj vjeri, ukoliko je odbilo od nje neke političke protivnike Hrvatstva. Crkvi je naškodilo utoliko što ju je sukobilo i s državnom vlasti i s oporbom. «Od Hrvatstva ograđuje se i biskup Mahnić i predstavnici Hrvatskog katoličkog đačkog pokreta koji nisu nikada priznavali vezu ni s Prvim hrvatskim katoličkim kongresom ni s dnevnikom Hrvatstvo. Tu vezu spominju samo neupućeni.»92

Bilo je to vrijeme kad su naprednjaci poveli žustar “kulturni boj” protiv “klerikalaca”. «U ideologiziranoj svijesti naprednjaka, taj se boj nadavao kao nužnost. Jedan od njegovih ideologa, M. Mar- janović pisao je: ‘Naš čitav mladi pokret ne može si nitko ozbiljno zamisliti bez izrazite borbe protiv klerikalizma…’» Oni vjeruju da je «pogibao klerikalizma veća od svakog vanjskog neprijatelja» (Pokret, 1907., br. 120). «Ali bilo je i ovakvih definicija: ‘Klerika- lizam je stara prokušana metoda, po kojoj dobrodušni lakovjerni ljudi dospijevaju sad u veću sad u užu ovisnost od crkve i njezinih predstavnika’ (Sloboda, 26. listopada 1907.).» Kako se djelovanje “novoliberalnih”, napose naprednjačkih kritičara klerikalizma po- većavalo, tako se, naoko bez ikakva obaziranja na političke prilike, đaštvo sve više i snažnije organiziralo na katoličkim osnovama. Zbog takvih je okolnosti, pri osnivanju Hrvatsko-slovenskog akademskog društva Istra 1907. godine, nastao rascjep među istarskim

90 JUTRO, br. 5, 1908., str. 1, uvodnik Izbori i svećenstvo. 91 BUTURAC. 92 BUTURAC. Istaknuo J. S. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 571 studentima. Potaknuti svime što se događa, “klerikalci” su preuzeli vodstvo učiteljskog društva Narodna prosvjeta i istoimenog časo- pisa, u kojem su počeli pisati u kršćansko-socijalnom duhu i protiv liberalizma. U Dalmaciji opet, organizirano katolištvo budno je pa- zilo na izbore i kandidate i nerijetko je agitiralo protiv naprednjačkih kandidata. Ideološki program katoličkog gibanja koji je oblikovao biskup Mahnić bio je u izravnoj opreci s naprednjačkim programom. «Naprednjačkom trojstvu slobodoumnosti, demokratizma i naciona- lizma, Mahnić je postavio svoje sačinjeno od katoliciteta, kršćanske demokracije i hrvatstva.» «Po Mahniću, katoličko je organiziranje trebalo biti duhovni pokret koji svoje nadahnuće i život crpe iz vjere i povezanosti s Crkvom. Princip kršćanske demokracije suprotstav- ljao se idolizaciji nacije i bilo kojeg i čijeg nacionalnog pitanja, uvijek podržavajući rodoljublje.»93 Također se sastojao i od zagovaranja materijalnog poboljšanja života naroda te njegova većeg utjecaja na društveno-političke prilike. Narodnosno, pak, HKP je stajao na na- čelu prava hrvatskog naroda na samostalnost.94 Zahvaljujući Mah- niću, odnos prema liberalizmu u Hrvatskoj dobiva posve drugačije i odbojnije značenje u Crkvi negoli je imao prije. «S obzirom da je utjecaj biskupa Mahnića među naobraženim vjernicima u Hrvat- skom katoličkom pokretu ostao kroz duže vremensko razdoblje go- lem i neupitan, a među ostalim biskupima nije nailazio na vidljiviji otpor, od tada pa dalje njegovo gledište o liberalizmu bit će redovno uzimano kao ono Katoličke crkve u Hrvatskoj.»95

Godine 1906. osnovana je Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava, uz već postojeću Kršćansku socijalnu stranku koju su či- nile radničke domovinaške i frankovačke frakcije. Novu je stranku oblikovala skupina oko Hrvatstva. Program stranke sadržavao je političku, društveno-gospodarsku i bogoštovno-prosvjetnu sastavnicu.96 Stranka je bila nasljednica Hrvatske radničke zajednice S. Za- gorca, usvojila je pravaška politička stajališta, a težila je spajanju s 93 Mahnić vidi snagu domoljublja u kršćanskoj vjeri i samo putem nje, a u čemu slijedi biskupa Strossmayera, kako je i napisao u Hrvatskoj straži 1904. 94 KRIŠTO, 1994., str. 225, 234-236 i 271. 95 MARDEŠIĆ, str 259-260. 96 KRIŠTO, 1994., str. 228-229. 572 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 frankovcima.97 HS je pozdravila novu stranku. Također je i KL dao veliku podršku novonastaloj stranci.98 «Gotovo od samog početka HS-e, na ideji osnivanja katoličke stranke isticao se napose jedan dopisnik iz Zagreba,99 koji je objavio seriju članaka pod zajedničkim naslovom sa sitnim varijacijama «Narodna organizacija».100 Iako nije posve jasno što je autor razumijevao pod ‘katoličkim pokretom’, očito je bio nezadovoljan što se on nije pretvarao u ‘Katoličku stranku’. Ipak se čini da se on iden- tificirao s programom koji je donijelo Hrvatstvo na početku svoga izlaženja, ali se ljutio što je postojalo ‘glasilo stranke koja ne eksi- stuje’. Zato je zagovarao sastanak na kojem bi se ‘mi koji stojimo uz pokret’ konstituirali kao ‘formalna stranka’.» Osim krčkog biskupa Mahnića, i drugi su pripadnici hrvatske katoličke hijerarhije smatrali da je za ostvarenje preporodnoga kr- šćanskog programa potrebna politička stranka te su zagovarali njezino osnivanje. To su ipak spriječili papini naputci protiv veziva- nja stranaka uz Crkvu, kao i postupci ljudi u Hrvatstvu. Razlike u teoretskim i praktičkim postavkama između njih i Mahnića bile su prevelike.101 Fran Plevnjak, na primjer, jedan od urednika Hrvatstva i prvi odgovorni urednik, ne dijeli politiku i vjeru, a smatra «da je svećeniku i dužnost miješati se u politiku.» Ono gdje se Mahnić i Plevnjak najviše razilaze jest gledanje na Crkvu. «Za Plevnjaka su svećenici bitna odrednica Crkve. Stoga su upravo svećenici pozvani da štite interese Crkve i vjere političkim sredstvima. Mahnić naprotiv shvaća Crkvu kao zajednicu i svećenika i svjetovnjaka, iako je ulogu svjetovnjaka ograničio na poslušnost crkvenoj hijerarhiji. Svjetovnjacima je namijenjena odlučujuća politička uloga i stoga je Mahnić htio odgojiti svjetovnjake… kako bi oni preuzeli ulogu poli- tičke borbe za interese vjere i Crkve.»102 «Stoga je ispravan zaključak da poslije 1905. Mahnić nigdje više u javnosti ne zagovara osnivanje Kat.[oličke] Stranke, koji

97 KRIŠTO, 2004., str. 48-49. 98 KRIŠTO, 1994., str. 243; KRIŠTO, 2004., str 49. 99 Prema KRIŠTO, 1994., str. 238, taj je autor nedvojbeno sam Antun Mahnić. 100 Usp. str. 16-18 ovoga rada. 101 KRIŠTO, 1994., str. 238-240. 102 KRIŠTO, 1994., str. 241-242. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 573 (sic!) bi se rad smatrao kao rad Katoličkoga pokreta.» To potvrđu- je i njegova ograda od programa i isključivosti Kršćanske socijalne stranke u Banskoj Hrvatskoj. HKSSP je, ionako, kao stranka slabo zagovarala katolička načela i brinula za vjerske interese.103 Njezin je katolicizam bio samo politički. Biskup Mahnić htio je pod svaku cijenu odvojiti HKP od političke identifikacije koju mu je nastojao dati nezgodan katolički politički dnevnik Hrvatstvo. «U tom nastojanju da razdvoji HKP od političke akcije, Mahnić je nerijetko nailazio na potporu i drugih katoličkih listova.»104

Sa svrhom da odvoji HKP od novonastale HKSSP, a po uzoru na austrijsku Pijevu družbu (Piusverein), koja je osnovana 1906. s ciljem «pobijanja zle štampe, širenja dobre kršćanske štampe i nov- čane potpore dobroj štampi»,105 Mahnić 1908. osniva u Zagrebu tzv. Pijevo društvo za promicanje katoličkog tiska.106 Mahnić se trudio istisnuti dnevnik Hrvatstvo pokretanjem tjednika Jutro (ur. Oton Szlavik, «prebjeg» iz Hrvatstva) u Zagrebu u veljači 1908. godine,107 premda je prilikom osnivačke skupštine Pijeva društva u svom govoru rekao: «Glede našeg katoličkog dnevnika Hrvatstvo i njegovih urednika izjavljujem i kao biskup javno svjedočim, da su njihova kršćanska načela bila kao sunce čista, a način njihovog pisanja bio je moderan i elegantan, te nije ni najmanje odisao klerikalizmom u zlom smislu.»108 Pokretač Jutra jest Pijevo društvo. Svrha lista bila je promidž- ba katoličkih vjerskih načela. Usprkos svemu, Jutro izlazi samo dvije godine109 i tada se zauvijek gasi. Taj se list bavio politikom, ali je 103 KRIŠTO, 1994., str. 239-240 i 246. 104 Isto, str. 239-240 i 268. U vezi s tim što Krišto kaže u završetku, potrebno je napomenuti da on nije konkretizirao o kojim je to listovima riječ, ali može se pretpostaviti da bi to svakako bio Katolički list. 105 MIHALJEVIĆ, str. 244, na temelju HS, 7/1908., str. 81-86. 106 BOZANIĆ, 1991., str. 38. Mihaljević kaže da je Pijevo društvo osnovano 1907., ali Jutro navodi da mu je osnivačka skupština bila 1908. Moguće je da je taj podatak Mihaljević uzeo iz KRIŠTO, 1994. KL vijest o osnutku Pijeva društva objavljuje tek u broju od 13. veljače 1908. Tako se može shvatiti i iz HS-e. 107 KRIŠTO, 1994., str. 371; KRIŠTO, 2004., str 59. Krišto 1994. Jutro naziva dnevnikom iako je to tjednik. U tome ga slijedi i Vine Mihaljević. Stvar je ispravljena u djelu iz 2004. 108 JUTRO, br. 1., 1908., str. 1, u članku Konstitujuća glavna skupština Pijevog društva. 109 To je bilo već 1909., a ne kako Mihaljević spominje da Jutro prestaje izlaziti 1910., iste godine kad i Hrvatstvo. 574 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 istina da nije bio izravno vezan ni uz jednu političku skupinu.110 U uvodniku lista pod naslovom Što hoćemo objašnjava se zašto je taj list pokrenut. To je učinjeno zato «jer mu je do toga stalo bilo, da stvo- ri katolički organ, koji će ne samo opravdanje svoje, već i jamstvo svoje egzistencije u sebi samome nositi, a koji će uza to takav biti, da ga svaki Hrvat katolik bez krzmanja može svojim listom smatrati». Odnosno, list se mora uzdržavati sam od svojih pretplatnika, kako bi zbilja bio nezavisan. Priznaju se u istom tekstu velike zasluge Hrvat- stvu, «koji eto već petu godinu stoji na braniku hrvatskih i katoličkih svetinja». Oni pak žele nešto drugo. Pokušat će omogućiti i «manje imućnim držati si katolički i hrvatski list, te da njihovom pomoću opstojimo i da tako obezbijedimo svoje bitisanje». Pijevo društvo nužno je trebalo «svoj vlastiti organ», koji će širiti i braniti njegove ideje. Što se tiče političkog programa, kaže se sljedeće: «Ako je listu zadaća, da okupi sve oko sebe, što je hrvatsko i katoličko, tad valja priznati, da takov list mora stajati izvan političkih stranaka, u koiko (sic!) to katolički i patriotički list može.» Nadalje se pak ističe: «U svim gotovo strankama imade dobrih Hrvata, u svim gotovo strankama imade ljudi, koji su uvjereni da su uradili patriotski, kad su se svojoj stranci pridružili, jer u svim gotovo strankama imade ljudi, koji svoje vjerske dužnosti i vrše.» U nastavku se kaže kako s obzirom na to «mora naš list, koji bi vruće žudio, postati organom svih Hrvata katolika, ostati izvan stranaka». Navodi se i da će list Jutro svakako biti oporbeni, a nikako izvanpolitički. «Jutro će dakle strogom pravednošću pratiti rad svih stranaka, ono će paziti, da se nikada o pravdu ne ogriješi, ali ono će i bez ljudskog straha moći svoj sud o svakoj stranci izricati, jer ga nikakvi stranački interesi ne vežu. Ono će se čuvati, da nikoga ne uvrijedi bez potrebe, ali ono će se isto tako čuvati, da ne izgubi svoje samostalnosti. Naš je program dakle: Prava hrvatskoga naroda u domovini i izvan nje, a isto tako i u istoj liniji sveta vjera djedova naših, koju su nam kroz toliko krva- vih stoljeća čitavu i neokaljanu sačuvali (sic!). Zato ćemo se boriti i to ćemo eto braniti.» 111 HS je s odobrenjem pozdravila takav istup

110 MATIJEVIĆ, str. 183. 111 JUTRO, br. 1., 1908., str 1. Podebljanja: J. S. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 575 Jutra i preporučila list.112 Ako se to sve usporedi s proslovom iz prvog broja Hrvatstva, gdje se, zgodno je ponoviti, naglašava borba za prava Crkve, za narodne pravice i blagostanje, vidi se da je i ovdje to vrlo slično. Dakle očito je da ni Jutro ne daje ništa novo ni posebno izvan kršćanskog i hrvatskog državnopravnog programa. U drugom broju lista odmah se u uvodnom članku masno otisnutim slovima iznosi potpora nadbiskupa Posilovića radu Pijeva društva.113 To je zbilja krajnje čudno ako se uzme u obzir ono što je isti izjavio za KL, a obrađuje se u ovome radu malo kasnije. Te je iste 1908. godine Pijevo društvo kupilo i list Prosvjetu, «beletristički časopis», namjeravajući preko njega voditi borbu za «kulturni napredak našega naroda».114

KL iznosi svoje nezadovoljstvo osnivanjem Pijeva društva i smatra da nije u redu što im pokrovitelj nije zagrebački ordinarij već krčki. Osima toga, smatra da je postojanje još jednog katoličkog lista rasipanje snaga, jer su dva takva katolička informativna lista previše. Nezadovoljni su što Jutro ne tiska Hrvatsko katoličko tiskovno druš- tvo. Zaključuje se: «Mi stojimo uz Hrvatstvo i molimo sve prijatelje katoličkog hrvatskog pokreta, neka se ne dadu zavesti.» «‘Mi ne smijemo ostaviti naš glavni katolički organ Hrvatstvo’, reče nam Preuzvišeni Gospodin Nadbiskup, kad u njega zatražismo savjeta, kako da se držimo u ovoj kobnoj shizmi u katoličkom taboru, koja će – bojimo se – kao i svako zlo na svijetu imati svoj korijen u osobnim hirima, i osobnom interesu, a plemenita svrha služi samo za štafa- žu.»115 KL ostaje kod svojih stavova glede pojave Jutra i u narednim brojevima. Prema Krišti, katolička je hijerarhija ili pokušala ugasiti Hr- vatstvo ili ga podvrgnuti Pijevu društvu, ali joj to nije uspjelo.116 Prema ovome gore rečenom, to nikako ne može biti točno. Mora se pojasniti kako se radi o tome da je hijerarhija osnovala i držala Hrvatsko katoličko tiskovno društvo koje je izdavalo i tiskalo Hrvat- 112 KRIŠTO, 1994., str. 270., prema HS, 7/1909., 192. 113 JUTRO, br. 2. 1908., str 1. 114 JUTRO, br. 20., 1908., str. 1, članak ‘Prosvjeta’. 115 KL, br. 7., 1908., str. 82-83. 116 KRIŠTO, 1994., str. 270. 576 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 stvo. Uostalom, u KL-u se tvrdi, među ostalim odgovorima na napise u drugom broju Jutra, da nadbiskup Posilović nikako nije bio taj koji se zalagao da Hrvatstvo prijeđe pod Pijevo društvo.117 Čini se da je to pokušavao jedino Mahnić, ali radeći sve u rukavicama. S tim je u svezi uvodnik Jutra od 16. ožujka 1908. napisao sam biskup Mah- nić, kao pokrovitelj Pijeva društva. On izražava žalost zbog napada- ja KL-a na Pijevo društvo, Jutro i njega osobno. Poslije toga osvrće se na napade zbog izvjesnih afera i preuzima odgovornost na sebe što je bio pokušao utjecati na zagrebačkog nadbiskupa Posilovića ne bi li Pijevo društvo preuzelo vlasništvo nad listom Hrvatstvo.118 I uvodnik idućeg broja obrana je od napada u KL-u za koje se tvrdi da su neutemeljeni. Oba lista ipak imaju nešto zajedničko: u sukobu su sa svim svjetovnim novinama i nekatoličkim listovima. Jutro je vrlo brzo ušlo u neslaganja s Hrvatskom Starčevićeve Stranke prava, pa s Pokretom, Riječkim novim listom, Narodnim novinama, te s Obzorom, jasno. Za Jutro je pisao i Stjepan Korenić, stajući na Mahnićevu stranu u sukobu s Hrvatstvom.

Zanimljivo je da je katoličko svećenstvo na izborima 1908. podržalo naprednjake, tj. doprinijelo njihovoj pobjedi. Očito je da su svećenici oko Hrvatstva bili usamljeni i bez ikakva ugleda. Kada se 1910. fuzionirala Frankova Čista stranka prava i “kle- rikalna” skupina oko Hrvatstva u Kršćansko-socijalnu stranku prava (trijalističku), neizbježna je činjenica da je HS to podržala. To je ujedno bio i kraj Hrvatstva, koje je već od 1908. ionako sličilo liberalnom katoličkom Obzoru, s kojim se nekada borilo i sporilo.119

«Mnogi od dobronamjernih starijih svećenika i laika očekivali su da će se mladi iz katoličkih društava svrstati uz već zacrtane programe oko lista Hrvatstvo, zasnovanu Hrvatsku kršćansko-socijalnu stranku, ili možda uz list Jutro. Ali mlađi nisu bili sasvim zadovoljni radom i stavovima pretežno starijih, jer su kod njih uočavali dva

117 KL, br. 8, 1908., vijest Pijevo društvo u odjeljku Vjesnik, str. 93-94. 118 JUTRO, br. 6, 1908., str. 1. 119 KRIŠTO, 1994., str. 270 i 296-297. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 577 osnovna nedostatka: jednostranost u obrani Crkve s naglašenom stra- načkom opredijeljenošću i diletantizam na prosvjetnom, socijalnom, ekonomskom pa i političkom načinu angažiranja. Daleko svježije i prihvatljivije programe nalazili su mladi u razvijenom katoličkom pokretu kod Slovenaca. Na njihove stavove utjecao je i sam J. Krek, koji je isticao da se Hrvati i Slovenci moraju oslanjati jedni na druge u vjerskim, kulturnim, gospodarskim i političkim pitanjima.»120 Đačke su organizacije zauzele jasan stav i nisu htjele vezivati svoj rad uz program bilo koje stranke. Svaki se član mogao slobodno priključiti političkoj skupini kojoj je htio, a određeno je bilo samo to da se program dotične političke stranke ne kosi s kršćanskim na- čelima. Treba biti jasno da se Mahnić nije cijelo vrijeme zalagao za osnivanje katoličke stranke, jer je uvidio da je to u Hrvatskoj skoro nemoguće. Za njega je djelovanje na političkom i stranačkom polju bio samo jedan od mogućih načina djelovanja, a eventualna stranka samo sredstvo za to. On je pratio zbivanja na političkoj sceni i bio je ispočetka sklon Stranci prava. Smatrao je da bi ta stranka, «obogaće- na kršćansko-socijalnim programom, mogla biti okosnica katoličkog djelovanja u politici». «Kasnije produbljivanje razdora u toj stranci udaljilo ga je od njezina programa.» Zazirao je i od Stjepana Radića jer je uvidio da on nema nikakve svetinje iznad naroda.121 Bilo kako bilo, Mahnić nastavlja s radom na promicanju kršćanske filozofije i znanosti. Na inicijativu urednika Hrvatstva, koja nije zaživjela, preko Frana Biničkog, urednika HS-e, osniva u Rijeci i pokreće u Senju rad Leonova društva za promicanje kršćanske filozofije i znanosti. Svrha društva bilo bi suprotstavljanje «pohari modernizma» u Hrvatskoj te izdavanje apologetike, popularne filozofije i estetike, a društvenim glasilom proglašena je Hrvatska straža.122

V. ZAVRŠNICA STRUKTURIRANJA HKP-A

U Zagrebu je 7. travnja 1910. osnovan Hrvatski katolički narodni savez (HKNS), «koji je trebao postati centralni organ svih pro-

120 BOZANIĆ, 1991., str. 114-118. 121 BOZANIĆ, 1991., str. 114-118. 122 KRIŠTO, 2004., str 63-64. 578 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 svjetno-kulturnih, vjersko-odgojnih i socijalnih organizacija u HKP- u».123 Osnutku je nazočio i Antun Mahnić, a on je i sastavio pravila HKNS-a, po uzoru na “Action populaire” u Francuskoj, “Azione soziale” u Italiji, “Volksverein” u Njemačkoj, “Volksbund” u Au- striji i “Krščansku socijalnu svezu” u Sloveniji. U idejnom je stadiju ime te organizacije bilo Hrvatski pučki savez. Bio je to jedan u nizu pokušaja osnivanja jedinstvene katoličke organizacije na osnovi me- đustranačkog kulturnog programa, sa svrhom provođenja u djelo ka- toličkih ciljeva.124 Usklađivanje svih aktivnosti HKP-a ispočetka je išlo vrlo teško i organizacija HKNS-a se gotovo uopće ne primjeću- je, a i samo je državno odobrenje Savez čekao dvije godine.125 Stvar je kasnije počela ići nešto bolje, pogotovo kad je HKNS na razini biskupija započeo organizirati socijalne tečajeve. Aktivnosti raznih katoličkih udruženja i ustanova ipak su bile u punom zamahu. Posebno je popularan bio slogan: «Van iz sakri- stije!», čime se aludiralo na društveni angažman oko kojeg katolici više ne ostaju ravnodušni. Biskup Mahnić je putem svojih poslanica, kao i na druge načine, pratio rad pojedinih društava i idejno ih usmjeravao, ali se u njihovu unutarnju organizaciju nije miješao.126 «Pokreti se ‘ne osnivaju’, ne nastaju voljom hijerarhije ili vlasti niti su plod filozofsko-teoloških refleksija ili spekulacija.» «Oni se, naime, ‘rađaju’ spontano, ‘nastaju’ iz ‘baze’ kao življeni odgovor» na određene društvene, vjerske, kulturne i ideološke izazove svoga doba. U nastajanju kakvog pokreta obično ključnu ulogu ima neki vođa ili inicijalna skupina. Kada je riječ o HKP-u, ta je osoba zasigurno bio krčki biskup dr. Antun Mahnić. On i skupina oko njega bili su «pokretačem i organizatorom ne samo početnoga gibanja, nego su i snažno utjecali na njegovo daljnje ustrojavanje i djelatnost».

To čitavo razdoblje koje je obilježeno kao finalno u struktu- riranju HKP-a, ne obiluje samo đačkim i studentskim katoličkim

123 BOZANIĆ, 1991., str. 109-110. 124 KRIŠTO, 1994., str. 292. 125 «Mahnićevi su ljudi optuživali zagrebačke katoličke krugove da se premalo zalažu za odobrenje pravila.» Zaprijetili su da će odobrenje ishoditi u Beču. HKNS je odobren tek 1913. i tad je održao prvu konstitutivnu skupštinu. (KRIŠTO, 1994., str. 292, u fusnoti.) 126 KRIŠTO, 1994., str. 292; BOZANIĆ, 1991., str. 109-110. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 579 glasilima već se i na teološkom području 1910. pojavljuje Bogoslov- ska smotra kao poseban prilog KL-a. Organizirani katolici u Spli- tu pokreću dva lista: Hrvatsku državu potkraj 1910. i Pučke novine 1911., te Katoličko tiskovno društvo, koje izdaje te novine. U Zadru se 1910. osniva Hrvatsko društvo za katoličku prosvjetu,127 a u Ri- jeci su kapucini, pod Mahnićevim utjecajem, 1911. osnovali Kuću dobre štampe, koja je izdavala nekoliko listova. Tragom ostvarenja ideje o širenju katoličkog tiska, što je bila prvotna zadaća Mahni- ćeva Pijeva društva, u Pazinu se 1910. osniva Tiskarsko društvo, dok je u pazinskoj gimnaziji djelovala katolička skupina Đački klub s vlastitim listom Naš rad.128 «Mahnić misli na dobro organizirani katolički tisak»,129 jer «liberalni i socijalistički tisak najpogubniji su za vjeru i moral u svijetu i u hrvatskom narodu».130 Stoga uopće ne čudi što je «potkraj 1913. cijela organizacija HKP-a publicirala jedan dnevnik, pet tjednika, tri polumjesečnika, 14 mjesečnika i jedan dvomjesečnik, a utjecala je na pisanje još pet dnevnika, pet tjednika i sedam mjesečnika, te još jednog lista neredovitog izlaženja». «Tisak je uglavnom bio u Pijevu društvu. Prema procjeni članova HKP-a tisak katoličkih organizacija bio je količinski gotovo jednak liberalnom novinstvu, dok su pučki katolički časopisi bili oko pet puta jači od liberalnih.» Nastojanje katoličkog tiska najsnažnije obilježavaju obrana vjere, Crkve i domovine od bezvjerskog tiska i liberalizma općenito i promicanje katoličkih načela.131 Kod toga se očito u svemu slijede i poštuju naputci izrečeni u rezoluciji o katoličkom tisku Prvog hrvatskog katoličkog sastanka. Problemi s kojima se katolički tisak susretao bili su, osim financijskih, nedostatan broj katoličkih novinara i njihova nedovoljna stručnost te «sklonost centralizaciji katoličkog tiska». «Usprkos tim problemima, hrvatsko društveno-kulturno i duhovno ozračje počet- kom XX. stoljeća jednostavno je ‘tražilo’ katolički tisak kako bi se

127 Samo je ime te institucije sporno jer Krišto na jednom mjestu kaže da se zove Hrvatsko društvo za katoličku prosvjetu u Zadru (KRIŠTO, 1994., str. 292), a na drugom ga naziva Hrvatskim druš- tvom za katoličku štampu (KRIŠTO, 1994., str. 303). 128 MIHALJEVIĆ, str. 246. 129 BUTURAC. 130 MIHALJEVIĆ, str. 244. To je, uostalom, već davno konstatirano na Prvom hrv. kat. sastanku. 131 MIHALJEVIĆ, str. 248 i 250. 580 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ‘spasila’ vjera i domovina u čemu je i katolički tisak našao plodno tlo i u čemu je odigrao pozitivnu značajnu ulogu.»132 Mahnić je 1911. počeo izdavati mjesečnik Svećenička zajednica namijenjen duhovnoj i intelektualnoj izgradnji svećenstva.133 Jedno od zadnjih značajnijih predratnih Mahnićevih ostvarenja bilo je pokretanje književnog časopisa Hrvatska prosvjeta 1913., «koji s vremenom postaje žarište hrvatske katoličke književnosti i moćan čimbenik u našem kulturnom životu».134

VI. GODINE SABIRANJA I GODINE RASAPA

Prema Mahnićevoj zamisli, vodstvo nad HKP-om trebalo je biti kolegijalno sastavljeno od diplomiranih studenata, tzv. seniora. Zato je g. 1913. formiran Hrvatski katolički seniorat sa sjedištem u Zagrebu, kao upravljačko tijelo.135 «Ta je institucija imala sudbono- snu ulogu ne samo u razvoju hrvatskog katolicizma nego u hrvatskoj povijesti općenito.»136 Zadatak seniorata bio je očuvati «jedinstvo i trajnost pokreta» i «bdjeti nad cijelim pokretom i pokretati nove inicijative».137 «HKP bio je samonikao i autonoman, nije bio izravno podložan hijerarhiji. Za svoj rad sam je odgovarao, a većina biskupa nije utjecala na njegovo djelovanje. Seniori su stoga, kao već uhodani članovi katoličkog pokreta, bili vrhovna mjerodavnost organiziranog djelovanja i vodili su brigu o daljnjem razvoju i novim inicijativama.»138 Biskupi su jedino preko duhovnika pojedinih organizacija nadzirali vjerski i moralni integritet.139 Prema izvornom Mahnićevu poticaju iz 1912., seniorat je trebao biti intelektualna organizacija koja bi proučavala aktualne probleme i provodila organiziranje HKP-a.140

132 Isto, str. 250. 133 KRIŠTO, 1994., str. 303. 134 ŠANJEK, str. 434. 135 KRIŠTO, 2004., str. 81. Osnivanje društva pripremano je tijekom 1912. godine, ali je osnivajuća skupština bila u ožujku 1913. u Ljubljani. 136 KRIŠTO, 1994., str. 310. 137 VITKOVIĆ, str. 450. 138 BOZANIĆ, 1991., str. 110. 139 VITKOVIĆ, str. 450. 140 MATIJEVIĆ, str 183. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 581 U Rijeci je 1912. pokrenut novi katolički politički dnevnik Ri- ječke novine. U njegovu su uredništvu bili katolički seniori, a glavni je urednik bio dr. Petar Rogulja. «Riječke novine nisu bile glasilo HKP-a, ali je taj list ‘ipak započeo jednu novu epohu u životu hrvatskih organizovanih katolika’.»141 «Značajno je da je uoči Boži- ća 1912. upravo u ovom dnevniku izišao ‘prvi politički programni članak hrvatskog katoličkog pokreta’. U njemu je zauzeto stajalište ‘narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba’. Iako ovaj ‘politički programni članak’ nije imao nikakvu stranačku boju, neki su simpa- tizeri Riječkih novina držali da je HKP njime, ipak ‘stupio u politiku, kao neovisna i posebna grupa’.»142 Prema tome je Buturac u krivu kad kaže: «U ovom prvom razdoblju od 1903. do 1918. hrvatski ka- tolički pokret je izvanstranački, ali traži da sav javni život, dakle umjetnost, politika, gospodarstvo, bude prožet kršćanskim načeli- ma.»143 Jer, ako se uzme u obzir pristup Zlatka Matijevića, tada se rečena tvrdnja odnosi samo na razdoblje do 1912. Krišto također zaključuje kako su Mahnićeva Hrvatska straža i Riječke novine vodile politiku ujedinjenja Južnih Slavena, suprotno mišljenjima za- grebačkog nadbiskupa Antuna Bauera i vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera.144 HKNS bio je pokušaj katolicizma da se politički organizira na nepravaškim osnovama, uz koje su katolici bili tradicionalno vezani. U isto se vrijeme s kulminacijom katoličkog organiziranja odvijao i proces pada i nestanka naprednjaka, najvećih oponenata katoličke mladeži. Iz njihove dezorijentacije rodila se prije svega ideja jugo- slavenstva. No, i u katoličkim se redovima s vremenom kristalizirala neka jugoslavenska ideologija, posebno od 1912. godine, pri čemu su odlučujuću ulogu imale Riječke novine. Nekadašnji su se protivnici te godine nekako zbližili. Upravo su mladi katolički intelektualci iz seniorata, i svećenici i laici, usmjerili HKP prema jugoslaven- stvu,145 pri čemu ne treba zaboraviti da je biskup Mahnić još uvijek idejni vođa pokreta. «Još važniju ulogu u ideološkoj preorijentaciji 141 Isto. 142 Isto. 143 BUTURAC. 144 KRIŠTO, 2004., str. 100-101. 145 KRIŠTO, 1994., str. 371. 582 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 organiziranog katolicizma imao je Drugi hrvatski katolički sastanak, održan 1913. godine u Ljubljani (bio je zapravo hrvatsko-slovenski sastanak) na kojemu su se profilirali mladi zauzetnici za ‘narodno jedinstvo’.»146 Na tom tzv. Drugom hrvatsko-slovenskom kongresu,147 aktivno je sudjelovao i biskup Mahnić,148 a svrha je tog sastanka trebala biti u tome da se, prema uzoru na organizacije studenata i učenika, organiziraju nova društva i na vjerskom, gospodarskom te prosvjetnom području. Na sastanku je bilo riječi i o katoličkom tisku.149 «Ljubljanski je sastanak završio prvi odsjek u katoličkom pokretu…»150 Nije čudno što je početkom Prvog svjetskog rata riječki katolič- ki dnevnik zabranjen zbog zastupanja južnoslavenskog ujedinjenja. Mahnić je odmah potom u Zagrebu pokrenuo novi dnevnik Novine «s istim ideološkim predznakom». Pojedinci iz krugova katoličkog seniorata stalno su se i na razne načine zauzimali za stvaranje države Hrvata i Slovenaca unutar monarhije ili pak, u slučaju njena raspada, za moguću zajedničku južnoslavensku državu, ali oko toga unutar organiziranog katolicizma nije vladala idejna sloga,151 iako je pouzdano da je sam Mahnić s većim dijelom seniorata zagovarao južno- slavensko ujedinjenje i izvan okvira Austro-Ugarske Monarhije, što je uključivalo njezin raspad.152 Unutar HKNS-a postojala su zasebna tajništva za svaku granu HKP-a: mladeška društva, katoličko đaštvo, radnička društva, pučki apostolski rad, vjerske organizacije i vjerničke zajednice, seljačke gospodarske i novčarske udruge i dr. Aktivnosti HKNS-a bile su naj- više usmjerene na mladež te donekle na radništvo. Glavne su aktivnosti bila razna predavanja, a u njima je vodeću ulogu imao seniorat i to je bilo mjesto njegove afirmacije.153 Pri kraju 1913. godine HKP ima:

146 Isto, str. 371-372. 147 Mada su ga zvali i Drugim hrvatskim katoličkim sastankom, to je ipak bio hrvatski-slovenski sastanak, kako je objašnjeno i to prvi takve vrste, ukoliko se izuzme da su ranije postojali takvi susreti mladih. 148 BOZANIĆ,1991., str. 38. 149 MIHALJEVIĆ, str. 247-248. 150 HS, 12/1914., str. 5. Kurzivom pisano i u originalu. 151 KRIŠTO, 1994., str. 371-372. 152 KRIŠTO, 2004., str. 113-114. 153 KRIŠTO, 1994., str. 292, u fusnoti. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 583 - četiri akademska društva i dva sveučilišna kluba sa 150 članova, - 10 bogoslovskih zborova s 300 članova, - 41 organizaciju na srednjim školama (tzv. kongregacije) s oko 3000 članova, - 60 omladinskih seljačkih društava s 3000 članova, - 150 seniora na čelu,154 uglavnom bivših domagojevaca.

«Nastao poput sličnih pokreta u katoličkom svijetu, Hrvatski katolički pokret suživio se s narodnim previranjima» u doba kad su hrvatske zemlje bile rascjepkane unutar dvojne Austro-Ugarske Monarhije. «Zasnivajući svoje djelovanje na trostrukim, međusobno povezanim principima: vjerskom, narodnom i demokratskom, gibanje inspirirano Mahnićevim vizijama išlo je za duhovno-intelektualnim obrazovanjem mlađeg katoličkog sloja te za izgradnjom novog društva prožetog kršćanskim vrijednostima.»155 Prvi svjetski rat zadao je snažan udarac katoličkom organiziranju i rad pokreta gotovo je sasvim prestao.156 Svejedno je, «oplemenjen mladenačkim poletom», HKP nastavio svoje djelovanje i nakon smrti osnivača, prerastajući postupno u nešto drugo negoli je bio u svom početku – više-manje pokret za mlade, nastojeći uskladiti svoj program, oblikovan prema potrebi svoga doba, s novim ciljevima i zadacima Katoličke akcije.157

VII. ZNAČENJE BISKUPA MAHNIĆA

Bez ikakve sumnje, osnivač je i tvorac Katoličkog pokreta u Hrvatskoj bio biskup Antun Mahnić.158 Da je on stvarno najzasluž- niji pokretač i organizator HKP-a,159 u ovom je radu bilo dovoljno jasno vidljivo. Mahnić je sigurno bio idejni usmjeravatelj i ključni koordinator, kao što je svakako bio glavni duhovni vođa pokreta.

154 BOZANIĆ, 1991., str. 110. Zanimljivo je što Vitković tvrdi da je akademskih društava bilo šest. (VITKOVIĆ, str. 450.) 155 BOZANIĆ, 1991., str. 95. 156 VITKOVIĆ, str. 450; BOZANIĆ, 1991., str. 111. 157 Isto. 158 BUTURAC. 159 Isto. 584 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Prema A. Bozaniću, pozitivni bi aspekti djelovanja biskupa Mahnića na planu HKP-a bili:

- nastanak i razvoj HKP-a potvrđuje da su Mahnićeve analize trenutnog vjerskog stanja i procjene budućnosti, kao i akcije poduzete u skladu s tim bile ispravne; - Mahnić je bio organizator i idejni vođa, ali mu je funkcija bila samo savjetodavna u vođenju i odlučivanju; - sposobnost organiziranja bila mu je na visokoj razini; - njegovanje demokratskog duha i slobode mišljenja (biskup se smatrao samo jednim od članova seniorata); - uporno i ustrajno djelovanje iako je on cijelo vrijeme bio sam u svemu, jer se cijeli hrvatski episkopat čitavo prvo desetljeće ograđivao od HKP-a; - posjedovanje optimizma i povjerenja u mladež; - prihvaćanje njegovih zahtjeva za radikalizmom kod mladih; - dobro prosuđivanje stvari i dijeljenje bitnoga od nebitnoga u radu.

Negativni aspekti Mahnića, prema Bozaniću, bili bi što je u odnosu na liberalizam, a posebno na području filozofije, znanosti i književnosti, zauzeo nepomirljiv stav držeći se djela El liberalismo es pleada (Madrid, 1884.) S. Y. Salvanyja, španjolskog teologa, prema kojemu liberalno poimanje počiva na pogrešnim premisama, tj. zabludama. «U tom se pogledu biskup svrstao među konzervativce. Iako je na političkom planu prihvaćao i odobravao plodove slobo- darskih nastojanja kao što je npr. opće pravo glasa, ustavni poredak i demokratski način odlučivanja, nije bio svjestan da se do tih datosti došlo na temelju sličnih shvaćanja s kakvim liberalizam pristupa filozofiji, znanosti i umjetnosti. Stoga je Mahnić bio do kraja sumnji- čav prema novijim filozofskim pravcima, shvaćanju književnosti i umjetnosti, jer ih je smatrao nespojivim s kršćanstvom. Na području literarne kritike služio se često neodgovarajućim kriterijima. Nije imao dovoljno sluha da u novijim strujanjima, ponekad i nepovoljnim za Crkvu, otkrije nove pozitivne elemente. Skolastika sa silo- J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 585 gizmom bila je za njega vrhunac misli. Takvo shvaćanje zastupao je pred kršćanskom javnošću i prenosio članovima HKP-a.»160

Prema Vitkoviću, zasluge su biskupa Mahnića, i temeljne i op- ćenite, brojne i njegovo je djelo ostavilo «duboke tragove». Mahnić je oblikovao novi naraštaj katoličkih intelektualaca i «uključio laikat kao aktivnu komponentu u život Crkve među Hrvatima». Inteligen- cija je morala biti duhovno i vjerski izgrađena jer inače ne bi mogla «voditi narod». U tu je svrhu Mahnić preporučivao liturgijski i sa- kramentalni život, te uključivanje u pobožne udruge, čime je postao «preteča kasnije Katoličke akcije». «Katolička akcija, po njegovu mišljenju, prije svega je djelatnost katoličkog laikata u ovisnosti i pod vrhovnim nadzorom Crkve. Prema Mahničevu programu trebalo bi najprije osvijestiti i ujediniti kler, a zatim organizirati katolički laikat.» On je to svakako i činio. Mahnić je dao i velik doprinos tzv. teologiji laikata. «Prvi vatikanski koncil zahvatio je velike dogmatske teme o vjeri… Slijedećih (sic!) decenija počela je teološka refleksija o konkretnim ljudima kojima je namijenjena ta vjera koju je koncil branio i definirao. Počelo se shvaćati da ti ljudi nisu samo slušatelji, već da bi trebali biti i nosioci i širitelji vjere. U to teološko traženje novih puteva uključuje se i biskup Mahnič koji naglašuje da su laici ‘Crkva u svijetu’, da je njima povjerena uloga posvećenja ‘zemaljskog grada’161 i brani odlučno njihovu autonomiju. Hijerarhija ne smije samo za sebe svo- jatati funkciju evanđeoskog kvasca,162 jer u njoj sudjeluje i ‘kraljevsko svećenstvo’.»163 S obzirom na sve to, na kraju se, s Vitkovićem, može zaključiti: «Sigurno je da Mahniča s pravom možemo ubrojiti među preteče one teologije laikata koju je II. vatikanski koncil kasnije postavio kao program cijeloj Crkvi.»164

160 BOZANIĆ, 2002., str. 286-287. 161 Ovdje se zapravo misli na ovozemaljsku ljudsku zajednicu (civitate terrena), naprotiv zajednice u vječnosti, tj. “kraljevstva nebeskog” ili “Božjeg grada” (civitate Dei), a o čemu govori sv. Augu- stin u svom čuvenom djelu O državi Božjoj (De civitate Dei). 162 Aluzija na riječi Isusa Krista, koji je tom metaforom nazvao navjestitelje vjere, što se odnosi na sve kršćane. 163 To je jedan od biblijskih i crkvenih naziva za Kristove vjernike laike. 164 VITKOVIĆ, str. 450-451. 586 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 POPIS LITERATURE I IZVORA

1. BOZANIĆ, Antun: Biskup Mahnić. Pastir i javni djelatnik u Hr- vata, Zagreb - Krk, 1991. 2. BOZANIĆ, Anton: Djelovanje biskupa Mahnića na formaciji i organizaciji katoličkog laikata do 1912. godine, u zborniku Hrvatski katolički pokret, Zagreb, 2002. 3. BUTURAC, Josip: Hrvatski katolički pokret, Marulić, 1985., br. 5, str. 554-556. 4. Hrvatski katolički pokret (zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2001.), Zagreb, 2002. 5. HRVATSTVO. 6. HS = Hrvatska straža. 7. JUTRO - Organ „Pijevog društva za promicanje katoličke štampe medju Hrvatima“. 8. KL = Katolički list. 9. KORENIĆ, Stjepan: Nekoliko misli k crkvenoj politici u Hrvats- koj, Zagreb, 1908. 10. KORENIĆ, Stjepan: Da li je dosadašnji katolički pokret u Hr- vatskoj uspio? Ako nije uspio, za što nije uspio?, Zagreb, 1909. 11. KRIŠTO, Jure: Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850.-1918., Zagreb, 1994. 12. KRIŠTO, Jure: Hrvatski katolički pokret (1903.-1945.), Zagreb, 2004. 13. MARDEŠIĆ, Željko: Hrvatski katolički pokret i liberalizam, u zborniku Hrvatski katolički pokret, Zagreb, 2002. 14. MATAUŠIĆ, Mirko Juraj: Odnos Katoličke crkve prema novijim idejnim strujanjima u hrvatskim zemljama 1848-1900, Bogoslovska smotra, 1985., br. 1-2. J. Sinjeri, Biskup Anton Mahnić i Hrvatski katolički pokret, str. 551 - 588 587 15. MATIJEVIĆ, Zlatko: Hrvatski katolički pokret i politika (1903.- 1929.), Croatica Christiana Periodica, 2001., br. 47. 16. MIHALJEVIĆ, Vine: Rađanje tiska hrvatskoga katoličkog pokreta, u zborniku Hrvatski katolički pokret, Zagreb, 2002. 17. PHKS = Prvi hrvatski katolički sastanak, Zagreb, 1900. 18. STRECHA, Mario: Katoličko hrvatstvo. Počeci političkog katolicizma u banskoj Hrvatskoj (1897.-1904.), Zagreb, 1997. 19. ŠANJEK, Franjo: Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7.-20. st.), Zagreb, 1996. 20. VITKOVIĆ, Stanislav: Crkva i kultura u Hrvata na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Bogoslovska smotra, 1985., br. 1-2. 588 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 BISHOP ANTUN MAHNIĆ AND CROATIAN CATHOLIC MOVEMENT

Summary:

Article writes about Croatian catholic movement (HKP) from the beginning till the 1st world war. Everything starts with First Cro- atian catholic meeting in Zagreb in year 1900. By its conclusions Croatian catholic publishing society runs catholic newspaper Hr- vatstvo in Zagreb 1904. In a meanwhile Antun Mahnić, bishop of Krk, starts with a magazine for christen philosophy called Hrvatska straža. In the same time he initiates founding student catholic ma- gazines and societies all over the Monarchy. Later Mahnić initiates Pius society, which fruit was week newspaper Jutro. There were some struggles between the group around Hrvatstvo, who founded new political party, and the group around Jutro. The crucial year for the Movement was year 1910, when Croatian catholic peoples union established and Hrvatstvo with its party disappeared. HKP became stronger and soon was run by new leadership – Seniorat. Till the beginning of the First World War, HKP has about 5 000 members in different kinds of basic societies in cities and villages. Key words: Antun Mahnić, Croatian Catholic movement, Croatian Guardian, catholic press, Catholic associations M. Benković - I. Tićac, Wojtyilina filozofska interpretacija..., str. 589 - 602 589 Marijan Benković – Iris Tićac

WOJTYLINA FILOZOFSKA INTERPRETACIJA OSOBE I ČINA POD ASPEKTOM SVIJESTI

UDK: 141.32 “PERSONALIZAM” : [159.922 : [165.42 + 165.61 + 165.81] ] WOJTYLA, K. Stručni rad

Karol Wojtyla jedan je od najznačajnjijih poljskih personali- sta. Svoju personalističku antropologiju razvio je u jednom od svojih najznačajnijih filozofskih djela «Osoba i čin». Budući da okvir rada ne omogućuje tematiziranje svih aspekata Wojtyline personalističke koncepcije osobe i čina, analize se usredotočuju na jedan aspekt, a to je istraživanje osobe i čina pod aspektom svijesti. Istraživanje svijesti služi kao priprava za bolje razumijevanje posebne sveze iz- među čina i personalne subjektivnosti čovjeka. Ključne riječi: svijest, dvostruka funkcija svijesti, samospoznaja, emocionaliziranje svijesti, podsvjesno, subjektivitet, subjektivizam.

* * *

U svojoj antropološkoj studiji «Osoba i čin» Wojtyla nastoji ukazati na nesvodljivost ljudske osobe, a to znači na njen subjektivitet, te u skladu s tim u svojim analizima primjenjuje fenomenološku metodu. Uobičajeno ja za fenomenološki pristup da za polazište analize uzima «ego cogito». Wojtyla ne prihvaća kartezijansko polazište već je uvjerenja da se osoba na adekvatniji način otvara u činu. U svojim analizama on polazi od činjenice «čovjek djeluje». Čin je svjesno djelovanje. Stoga se u Wojtyle radi o istraživanju osobe i čina pod aspektom svijesti, a ne o analizi svijesti po sebi. Ona se promatra u uskoj povezanosti s osobom i činom. Svijest nije i ne može biti samostalan subjekt nego uvijek pretpostavlja svog nositelja, ona je uvijek svijest određenog subjekta, odnosno «suppositum uvijek tvori njen korijen». Drugim riječima, čovjeka se ne može reducirati na svijest. S tim u svezi Wojtyla ističe: »Stalno imamo pred očima svijest ne kao odvojenu od stvarnosti nego samo kao subjektivan 590 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 sadržaj onog bivstvovanja i djelovanja koje je svjesno – dakle bivstvovanja i djelovanja vlastitog čovjeku. Kada otkrivamo svijest u cjelini ljudskih dinamizama kao konstitutivnu vlastitost čina, trudi- mo se ipak razumjeti je uvijek u vezi s tim činom, s dinamizmom i sa sposobnošću djelovanja osobe. Taj način shvaćanja kao i interpretacije svijesti... brani nas od promatranja te iste svijesti kao nekog samostalnog subjekta. Shvaćanje svijesti kao samostalnog subjekta moglo bi utrti put do njezina apsolutiziranja, a u daljnjoj konsekven- ciji voditi do idealizma». Svijest, dakle, nije samostalan subjekt, ali za Wojtylu ona ima ključno mjesto za razumijevanje personalne subjektivnosti čovjeka. On «zapaža i tumači pojam svijesti u funkciji konstituiranja jedinstva osobnog iskustva vlastitog čina te smješta svijest u ontologiju ljudske osobe». Analize osobe i čina pod aspektom svijesti pretpostavka su za potpunije razumijevanje posebne sveze između čina i personalne subjektivnosti čovjeka.

Svijest i samospoznaja

U svojim analizama svijesti Wojtyla uvodi niz važnih razlikovanja. Jedno se odnosi na razliku između «svjesnog djelovanja» i «svijesti o djelovanju». Čovjek ne samo «što djeluje svjesno nego ima svijest o tome da djeluje – i još više, da svjesno djeluje». Za- hvaljujući tom razlikovanju «zadobijamo neposredan pristup svijesti i možemo ju podvrgnuti istraživanju pri čemu moramo stalno voditi računa o funkciji koju svijest ima u djelovanju, ali i u čitavoj egzistenciji osobe». Ovo izdvajanje svijesti kao posebnog aspekta za Wojtylu predstavlja «metodološki korak, usporediv sa zagrađiva- njem, koje služi boljem razumijevanju onoga što se nalazi u zagrada- ma». Da je čovjek osoba, manifestira se u svjesnom djelovanju, ali također i u svijesti samoj. Tradicionalna interpretacija čina kao actus

K. WOJTYLA, Person und Tat, Verlag Herder, Freiburg- Basel-Wien, 1981., str. 42-43. Đ. HRANIĆ - S. PLATZ, Personalni dinamizam čovjeka u filozofiji Karola Wojtyle, u: I. KOPREK (uredio), Defensor hominis. Zbornik radova na međunarodnom simpoziju “Čovjek u filozofiji K. Wojtyle – Pape Ivana Pavla II.», Filozofsko- teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2003., str. 131. K. WOJTYLA, Person und Tat, Verlag Herder, Freiburg-Basel-Wien, 1981., str. 37. Isto, str. 37. Isto, str. 38. M. Benković - I. Tićac, Wojtyilina filozofska interpretacija..., str. 589 - 602 591 humanus vodila je računa o značenju svijesti koje Wojtyla naziva atributivnim. Za razliku od tradicionalne interpretacije čina kao actus humanus, prema kojoj je aspekt svijesti bio «s jedne strane sadr- žan (ponekad sakriven) u ‘racionalnosti’ (‘homo est animal rationa- le’ ili ‘persona est rationalis naturae individua substantia’), a s druge pak strane u volji (shvaćenoj kao appetitus rationalis) i izražavao se u volunatrium», Wojtyla u svojoj studiji iznalazi svijest kao bitan i konstitutivan aspekt čitave dinamičke strukture koju čine osoba i čin. Wojtyla veću pozornost želi posvetiti svijesti u supstantivistič- kom značenju. To se odnosi na ono što Wojtyla naziva «refleksiv- nim» aspektom svijesti. Pri tom se radi «jedino o otvaranju aspekta svijesti sui generis, koji actus humanus u sebi sadrži». U Wojtyle susrećemo elaboraciju dviju funkcija svijesti. Naj- prije polazi od funkcije zrcaljenja. Svijest prati i zrcali čin: »Čovjek naime ne samo da djeluje svjesno nego je također svjestan svog djelovanja kao i toga tko djeluje – dakle, svjestan je čina i osobe u njihovoj dinamičkoj relaciji. Ova svijest nastupa istovremeno sa svjesnim djelovanjem, takoreći prati ga. Ona nastupa također prije njega i nakon njega. Ima svoj kontinuitet i identitet, neovisno o konstitu- ciji i jedinstvenosti svakog osobnog čina. (...) Ova prateća svijest ne govori toliko o tome da je djelovanje svjesno nego prije o tome da je čovjek svjestan svog djelovanja. To isto tako govori da djeluje kao osoba i – u čemu aspekt svijesti ima najvlastitiju ulogu – doživ- ljava djelovanje kao čin». U funkciji zrcaljenja svijest je shvaćanje onog što je postalo spoznato. Iako je svijest povezana sa spoznajnom sposobnošću, nije s njom istovjetna. Wojtyla razlikuje intencionalne čine od svijesti. Činima svijesti nije moguće pripisati intencionalni karakter. Ovi čini nemaju intencionalni karakter, iako je ono što je predmet naše spoznaje, shvaćanja i znanja također predmet svijesti. Svijest se ograničava na «zrcaljenje onoga što je već spoznato». Iako svijest u funkciji zrcaljenja ima izvjesnu kognitivnu ulogu, ona se razlikuje od eksplicitnog kognitivnog shvaćanja kakvo se postiže u samospoznaji. Što to znači kada Wojtyla kaže da «svijest zrcali ljudsko djelovanje na sebi vlastit način», poznato nam je iz iskustva moralne svijesti kojom su nam naši čini, njihove moralne Isto, str. 39. 592 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 kvalitete na neki način poznati prije izričitog čina refleksije i prije čina samospoznaje. Wojtyla razlikuje refleksivitet svijesti od «refleksivnosti» koja je vlastita ljudskom razumu u njegovim spoznajnim činima. Reflek- sija «pretpostavlja intencionalnost tih čina, to znači njihovo spozna- vajuće obraćanje predmetu». Već smo istaknuli da svijest nema intencionalni karakter. S tim u svezi valja ukazati i na razliku između samospoznaje i svijesti, iako samospoznaja mora biti povezana sa sviješću. Predmet je samospoznaje vlastito »ja» s kojim svijest stoji u najužoj povezanosti, ali prema kojem svijest nije spoznajno usmjerena kao prema predmetu. Nema intencionalnih akata svijesti koji bi objektivizirali to «ja». Tu funkciju ispunjavaju čini samospoznaje. Svaki čovjek tim činima duguje objektivirajući kontakt sa samim sobom kao i sa svojim činima. Svijest, zahvaljujući samospoznaji, zrcali čine kao i njihov odnos prema vlastitom «ja». Zahvaljujući samospoznaji vlastito ja djelujućeg subjekta shvaća se kao predmet. Samospoznaja nema za predmet samo osobu i čine nego također svijest čina i svijest osobe. Čovjek posjeduje samospoznaju svoje svijesti. Svijest je «‘teren’ na kojem vlastito ja, kada nastupa u čitavoj njemu vlastitoj predmetnosti (upravo kao predmet samospoznaje), istovremeno doživljava svoju subjektivnost». Na taj način otvara nam se druga funkcija svijesti. Svijest se ne iscrpljuje u funkciji zrcaljenja. Druga je funkcija svijesti funkcija «refleksije» ili doživljavanja. Ona nam omogućuje naše čine «doživjeti kao naše vlastite». Svijesti, posebice u njenoj refleksivnoj funkciji, zahvaljujemo što čovjek kao suppositum sebe doživljava kao subjekt. Ona nam omogućuje naše čine «doživjeti kao naše vlastite.» I u tom smislu «tvrdimo da čovjek upravo svijesti zahvaljuje subjekti- viranje onoga što je predmetno». Zahvaljujući ovim dvjema funkcijama, svijest subjektivizira sve ono što sačinjava objektivni, intencionalni svijet osobe. Čovjek

Isto, str. 54. Isto, str. 52. Isto, str. 53. M. Benković - I. Tićac, Wojtyilina filozofska interpretacija..., str. 589 - 602 593 «svijesti duguje subjektivizaciju objektivnog». Pritom Wojtyla ističe kako je nešto posve različito «biti subjekt, nešto drugo – biti shva- ćen (objektiviziran) kao subjekt, a nešto drugo – doživjeti sebe kao subjekt svojih čina i svojih doživljaja (tu posljednju mogućnost zahvaljujemo svijesti u njenoj refleksivnoj funkciji)».10

Subjektivnost i subjektivizam

Wojtylin se doprinos sastoji i u jasnom razgraničenju subjektivnosti čovjeka od subjektivizma kao određene misaone pozicije. Naš autor govori o tijesnoj pripadnosti subjektivnosti stvarnosti osobe i čina. Potvrda subjektivnosti čovjeka od temeljnog je značenja za realizam. Aspekt svijesti ima pritom temeljno značenje «za potvrdu čovjekove subjektivnosti». Zahvaljujući svijesti čovjek sebe doživ- ljava kao subjekt. Wojtyla je mišljenja da subjektivnost nije dostat- no shvaćati samo na metafizički način. Čovjek jest nedvojbeno prije svega subjekt svog postojanja i djelovanja i on je to kao biće određe- ne naravi, kao suppositum humanum. Ali ostanemo li samo pri tom određenju, apstrahiramo od onoga što za nas predstavlja izvor iskustva, posebice «od doživljaja subjektiviteta, u kojemu je subjekt sebi dan kao vlastito ja».11 Stoga valja nastojati oko sinteze oba aspekta. To nije važno «samo s metodologijske strane nego također i pred- metne», jer se «bez očitovanja čovjekove subjektivnosti ne može u vlastitoj punini opisati ni dinamičan odnos između osobe i čina. Taj odnos ne samo da se zrcali u svijesti kao nutarnjem zrcalu čovjekova bivstvovanja i djelovanja nego na svoj način, upravo zahvaljujući toj svijesti, formira konačni subjektivni oblik. Radi se, naime o obliku doživljaja čina, doživljaja djelatnog odnosa osobe prema činu, do- življaja moralne vrijednosti koja se nalazi u tom dinamičnom sustavu. Sve su to objektivne činjenice koje ipak svoju objektivnost kao i realnost posjeduju samo i isključivo u čovjekovoj subjektivnosti».12 Subjektivizam znači apsolutizaciju aspekta svijesti i temelji se na potpunom razdvajanju doživljaja od čina, kao i na redukciji mo-

10 Isto, str. 55. 11 Isto, str. 55. 12 Isto, str. 70. 594 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ralnih vrijednosti na puke sadržaje svijesti. Ako su vrijednosti i do- življaji shvaćeni samo kao sadržaji svijesti, onda Wojtyla s pravom primjećuje kako «na kraju i sama svijest mora prestati biti nečim stvarnim, postaje samo mišljeni subjekt sadržaja. Put subjektivizma završava u idealizmu».13 Suprotno tome, shvaća li se svijest kao aspekt, ona služi samo potpunijem razumijevanju subjektiviteta čovjeka, posebice u njegovoj nutarnjoj relaciji prema vlastitim činima. «Putem samospoznaje integrirana svijest čuva, pored karaktera svijesti, predmetno znače- nje i time istovremeno predmetnu poziciju u strukturi čovjeka».14 U tom je smislu «svijest samo ključ za subjektivite čovjeka, ali nije temelj za subjektivizam».15

Problem emocionalizacije svijesti

Budući da Wojtyla promatra osobu u cjelovitosti, za njega čovjek nije samo misleće biće nego i biće koje osjeća. U kakvoj je pak vezi svijest s emocijama? Vidjeli smo iz prethodnih analiza da svijest zrcali vlastito ja čovjeka i njegove čine i istovremeno mu omogućuje doživjeti svoje ja i svoje čine. Doživljavanju više odgovaraju čini osjećanja nego čini razumijevanja. «Svijet osjećanja ima svoje objektivno bogatstvo u čovjeku koji je biće osjećanja, a ne samo misleće biće».16 Wojtyla smatra da «emocije, emotivni fakti u svojim raznovrsnim oblicima u kakvima se u čovjeku kao subjektu pojavljuju (‘događaju’) ne samo što imaju svoj odbljesak u svijesti nego također utječu na sebi vlastit način na svjesno zrcaljenje raznih predmeta, uključujući vlastito ja i čine».17 Ovaj poseban utjecaj emo- cionalnog elementa na svijest djelovanja Wojtyla naziva «emociona- liziranjem svijesti». Radi se o složenom i jedinstvenom problemu. Wojtylu ovdje interesira bit samog problema i to iz motrišta svijesti. Wojtyla analizira problem emocionaliziranja svijesti pod pretpo- stavkom da svijest u personalnoj strukturi čovjeka uvjetuje izvje- 13 Isto, str. 71. 14 Isto, str. 72. 15 Isto, str. 72. 16 Isto, str. 63. 17 Isto, str. 64. M. Benković - I. Tićac, Wojtyilina filozofska interpretacija..., str. 589 - 602 595 sno samo-posjedovanje, tj. samo-raspolaganje. Prema našem autoru, raznoliki osjećaji emocionaliziraju svijest – to znači uključuju se u obje njezine funkcije, zrcaleću i refleksivnu, modificirajući karakter tih funkcija. To se prije svega očituje u odražavanju (zrcaljenju) putem svijesti koje gubi distancu prema emociji i predmetu obuhva- ćenom tom emocijom. Tu distancu svijest zahvaljuje samospoznaji. Čovjek je, naime svjestan svojih emocija, ali ne vlada njima. To se može dogoditi kada je stupanj intenziteta osjećanja prevelik ili kada samospoznaja nije u stanju objektivirati osjećaje, tj. intelektualno ih identificirati. U tom slučaju svijest zrcali osjećajne činjenice, ali kao nešto što se «događa», kao da je veza s vlastitim ja razorena.

«Strukturalno prvenstvo» potencijalnosti naspram svijesti

Čitava je dosadašnja analiza posredno bila analiza ljudske potencijalnosti. Potencijalnost Wojtyla promatra u svezi s dinamizmom čovjeka. Dinamičnost čovjeka proizlazi iz njegove potencijalnosti. Ako se vodi računa o cjelovitom iskustvu čovjeka, onda se mora voditi računa o dva različita dinamizma: dinamizmu djelovanja i dinamizmu onog što se u čovjeku «samo događa». Temeljem svijesti čovjek je svjestan glavnih pravaca dinamizma, on doživljava djelovanje kao nešto bitno različito od onog što se u njemu samo događa. Wojtyla te strukture uspoređuje s kategorijama aristoteličke metafizike, s agere i pati. «Dvije objektivne strukture ‘čovjek djeluje’ kao i ‘(nešto) se u čovjeku događa’ označavaju dva temeljna pravca dinamizma vlastita čovjeku. To su toliko suprotstavljeni pravci da se u jednom od njih očituje i pritom ostvaruje aktivnost ili čovjekova djelatnost, a u drugom njegova pasivnost. (...) U njima se očituje aktivnost i pasivnost – agere i pati – kao constitutivum struktura i objektivni temelj njihova razlikovanja».18 Iako između ovih dviju struktura čovjekova dinamizma postoji suprotstavljenost, Wojtyla ukazuje na to da «slično kao i u metafizici, tako i u čovjeku, obje kategorije nisu samo suprotstavljene nego se međusobno uvjetuju i objašnjavaju».19 Drugim riječima, između djelovanja čovjeka i sve- 18 Isto, str. 75. 19 Isto, str. 75. 596 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ga onoga što se u čovjeku događa postoji ne samo suprotstavljenost nego i korelacija. Naime, obje forme dinamizma imaju svoje isho- dište u subjektu, kojega se s pravom definira kao dinamičko biće. Kada se o agere i pati govori kao o dva različita pravca dinamizma, tada se, prema Wojtyli, istovremeno mora konstatirati da «je pravac ‘iznutra’ zajednički za oba dinamizma».20 Kada Wojtyla s tim u svezi govori o «izvjesnom jednakom rangu» obiju struktura, tada se radi o jednakosti iz motrišta dinamike čovjeka samog. Polazeći od tog motrišta, «ukoliko se postavlja analogija bitka, može se kako djelovanje tako i događanje (…) shvatiti kao izvršenje određene potencije. Kako jedno tako je i drugo aktualizacija, dinamičko jedinstvo potencije i akta».21 Dinamizam subjekta proizlazi iz potencijaliteta jer on poči- va na raspolaganju određenim snagama. Na ovom mjestu precizi- ra značenje izraza «dinamizam» i «potencijalitet». «Izraz ‘dinamizam’ grčkog je podrijetla: dynamis znači što i snaga ili jakost. Izraz ‘potencijalitet’ latinskog je podrijetla: potentia znači moć».22 Iako etimologija riječi ukazuje na srodnost, gotovo identičnost ovih pojmova, njihova primjena u Wojtylinu istraživanju ipak ukazuje na izričitu razliku. Svaki dinamizam istovremeno pretpostavlja postojanje izvora njegove dinamizacije. Tradicionalna koncepcija čovjeka, polazeći od načela metafizike, taj izvor naziva moć (potentia). No, Wojtyla ne slijedi tradicionalni način razlikovanja moći u čovjeku, jer takav put smatra dobro poznatim. On se okreće «fundamentalnoj intuiciji osobe kako se ona pojavljuje u činu i kroz čin».23 U Woj- tylinoj terminologiji dinamizam «ukazuje na aktualno dinamiziranje subjekta ‘čovjek’ koje dolazi iznutra i čas uzima formu djelovanja, čas formu događanja».24 Potencijalnost, suprotno tome, «ukazuje na izvor tog aktualnog dinamiziranja samog subjekta».25 Iza razlike iz- među djelovanja i događanja krije se različita potencijalnost. Samo kada je riječ o prvoj vrsti dinamizma, u kojoj je čovjek svjestan po-

20 Isto, str. 76. 21 Isto, str. 79. 22 Isto, str. 103. 23 Isto, str. 105. 24 Isto, str. 103. 25 Isto, str. 103. M. Benković - I. Tićac, Wojtyilina filozofska interpretacija..., str. 589 - 602 597 kretač i uzrok, možemo govoriti o djelovanju, dok u drugom slučaju valja prije govoriti o aktiviranju. Naš autor postavlja si kao cilj bliže odrediti odnos svijesti prema potencijalnostima u čovjeku. S tom nakanom Wojtyla skreće pozornost na dvije izrazito različite vrste dinamizma i potencijalnosti, tj. «dva strukturalna sloja dinamičkog subjekta ‘čovjek’. To su istovremeno dva sloja subjektiviteta svakog konkretnog ‘ja’ – subjektivnosti, zato što ‘ja’ doživljava u njima sebe samo kao subjekt, a ne kao činitelja, kao što je to slučaj u svjesnim djelovanjima, tj. u činima».26 Da bi točnije odredio odnos svijesti prema potencijalnostima u čovjeku, Wojtyla odabire dvije različite vrste dinamizma, dva «strukturalna sloja dinamičkog subjekta ‘čovjek’»: somatsko-vegetativni i psiho-emotivni. Wojtylu zaokuplja pitanje njihova mjesta u svjesnom doživljavanju. Wojtylu najviša zaokuplja odnos svijesti spram te dvije vrste potencijalnosti. Razlika između obje forme dinamizma sastoji se u tome što je jedan svjesno opažen, dok drugi to nije. Čini vegetativnog27 područja ne opažaju se svjesno, oni su svijesti nedostupni. Čovjek ima svijest svog tijela kao nečeg što živi svoj vlastiti život. Kada, primjerice, doživljavamo fizičku bol, tada je taj doživljaj po sebi psihičke naravi, a ne vegetativne, iako predmetni temelj doživljaja leži u somatsko-vegetativnom sloju, u njegovoj potencijalnosti. Iako se vegetativni dinamizam nalazi izvan dosega svijesti, ipak ulazi u strukturu osobe. «Onaj koji djeluje, koji izvršava čine – čovjek – istovremeno dinamički subjekt svega onog što se u njemu događa, kako u emo- cionalnom tako i u vegetativnom sloju, kao i onog što je svjesnom opažanju nedostupno. To je jedan i isti subjekt – subjekt, čitava osoba, ‘netko’ – koji također u području čitavog prirodnog kauzaliteta (…) ne prestaje biti osobom».28 Jedinstvo i identitet subjekta govori u prilog potencijalnom jedinstvu i, slijedom toga, u prilog dinamič- kom jedinstvu tog subjekta. Iako se potencijalitet i vegetativni dinamizam nalaze izvan dometa svijesti, ipak ulaze u strukturu dinamič-

26 Isto, str. 105. 27 Kada Wojtyla u ovom kontekstu rabi izraz «vegetativno», tada ga razumije sukladno Aristotelovu pojmu «anima vegetativa». 28 Isto, str. 108. 598 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 kog subjekta. Isto je tako moguće vidjeti da se dinamičko jedinstvo u vegetativnom sloju ostvaruje bez i izvan svijesti. Ova činjenica, prema Wojtyli, govori u prilog tome da sposobnost (potencija) dolazi prije svijesti: »Dinamičko jedinstvo prethodi i primarno je u odnosu na svijest u objema njezinim funkcijama, funkciji odražavanja i do- življavanja. U čovjeku-subjektu ono se sastoji – barem na tjelesnoj razini – primarno u jedinstvu života, i tek drugotno, i takoreći sporedno, u jedinstvu proživljenog iskustva. Ova tvrdnja potkrepljuje prvenstvo potencijalnosti u odnosu na svijest».29 I na psiho-emotivnoj razini mora se voditi računa o prvenstvu potencijalnosti naspram svijesti. Čini emocionalne sfere, to znači oblik dinamizma čovjeka čiji je temelj i izvor u subjektu psiho-emo- cionalni potencijalitet, nalaze jasno zrcaljenje u svijesti. Oni «nisu samo svjesno opaženi nego ih svijest također zrcali».30 Psiho-emo- tivna potencijalnost ima posviješćeni karakter. Iz svega rečenog slijedi da je u cjelokupnosti čovekova dinamizma nužno razlikovati područje koje je dostupno svijesti i ono koje je svijesti nedostupno, odnosno svijest i podsvijest.

Odnos svjesnog i podsvjesnog

Wojtyla u svoje analize uvodi i problematiku podsvjesnog, odnosno želi istražiti odnos svijesti spram potencijalnosti u čovje- ku i «iz motrišta podsvjesnog». Dosadašnje analize omogućile su u cjelini ljudskog dinamizma razlikovati svijesti dostupan i svijesti nedostupan sloj. «Svjesno opaženi dinamizam razlikuje se temeljem subjekta samog – čovjeka, osobe – od dinamizma koji nije svjesno opažen. On mu je, uvede li se kao kriterij podjele odnos prema svijesti, štoviše, suprotstavljen».31 Wojtyla skreće pozornost na to da se u pojmu podsvijesti «nalazi još nešto drugo, a ne samo puka ne- posviješćenost činjenica dinamičkih aktiviranja, kakve se nalaze u subjektu ‘čovjek’, posebice u somatsko-vegetativnom sloju. Radi se o podsvijesti. Našeg autora zaokuplja pitanje potvrđuje li podsvijest

29 Isto, str. 109. 30 Isto, str. 106. 31 Isto, str. 110. M. Benković - I. Tićac, Wojtyilina filozofska interpretacija..., str. 589 - 602 599 čovjekov dinamizam i potencijalnost. Wojtyla odgovara potvrdno: »Još više, podsvjesno ukazuje na posebno prvenstvo potencijalnosti naspram svijesti. Kada kažemo ‘prvenstvo’ ne mislimo time ni u kom slučaju ‘nadređenost’. Radi se o strukturalnom prvenstvu i slijedom toga o prvenstvu u području objašnjenja i razumijevanja. Ne bi se ni u kom slučaju moglo razumjeti i objasniti čovjeka, njegov dinamizam, odnosno njegovo svjesno djelovanje kada bi se oslanjali samo na svijest. Potencijalnost je u tom pogledu nešto, za interpretaciju ljudskog dinamizma – kao i za interpretaciju svjesnog djelovanja, prvotno, ranije».32 Na koji način podsvjesno svjedoči o dinamizmu i potencijalnosti čovjeka? Podsvjesno «sve to potvrđuje na vlastit način – taj je način vlastit utoliko što je podsvijest ponajprije povezana s nu- tarnjim aspektom čovjekova iskustva. Kao podsvjesno razumijemo prostor u kojem određeni sadržaji ostaju zatvoreni ili zadržani na pragu svijesti. Jedno i drugo – kako zatvaranje tako i zadržavanje – pokazuju da se podsvijest upravlja prema zakonima vlastitog dinamizma. O tome svjedoči onaj prag svijesti preko kojega neki sadržaji moraju zakoračiti, kako bi mogli biti svjesno opaženi i doživljeni. Jer tako dugo dok se nalaze u podsvijesti nalaze se izvan dosega doživljaja, točnije rečeno, nalaze se u poddoživljaju (...) Uobičajeni prijelaz u svjesno odvija se na spontani način i na način koji se ne da kontrolirati. Kada, primjerice, čovjek osjeća bol u bilo kojem orga- nu, tada postaje svjestan postojanja tog organa i njegovog pogrešnog funkcioniranja. U takvom se slučaju događa prijelaz od ne-svjesnog u svjesno. Podsvjesno, suprotno tome, ostaje prema mišljenju psiho- analitičara rezervirano isključivo za sadržaje čije je prekoračivanje praga svijesti povezano s djelatnim postojanjem onih nadređenih čimbenika u čovjeku, s njegovom posebnom budnošću».33 Drugim riječima, podsvjesno svjedoči o dinamizmu i potenijalnosti čovjeka jer ukazuje na nadređeni dinamizam kao i potencijalnost koja se nalazi u njegovu korijenu, a koja budi prag svijesti. Isto tako ukazuje na potencijalnost koja se nalazi unutar aktualnog praga svijesti.

32 Isto, str. 112-113. 33 Isto, str. 111. 600 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Na kraju se možemo zapitati koje je značenje Wojtyline analize mjesta i uloge podsvjesnog. Naš autor sam ističe kako fragment posvećen podsvijesti ima posebno značenje u njegovoj studiji. Raz- mišljanja o podsvjesnom pomažu vidjeti unutarnji kontinuitet i koherentnost subjekta, kao subjekta svjesnog čina i istovremeno subjekta onoga što se u njemu samo «događa». Ova neprekinutost i koherentnost nalazi se s jedne strane u području podsvjesnog samog, i istovremeno između njega i svijesti. Podsvijest nam u svojem ne- prekinutom odnosu sa sviješću pokazuje čovjeka kao biće koje je iznutra podložno vremenu, koje ima svoju vlastitu nutarnju povijest. Podsvijest ističe hijerarhiju ljudskih mogućnosti. Radi se o težnji za postajanjem svjesnim, za svjesnim doživljajem. Na taj način podsvjesno pokazuje svjesno kao područje u kojem se čovjek istinski ostvaruje. Wojtyline analize sugeriraju da i podsvijesno svjedoči o dinamizmu i čovjekovoj potencijalnosti, a posebice ukazuje na svijest kao dimenziju istinskog ostvarenja čovjeka. Svijest u znatnoj mjeri oblikuje podsvijest koja je «samo vrsta spremišta u kojemu ono što se nalazi u subjektu ‘čovjek’ čeka da postane svjesnim. Naime, tek tada zadobiva puno ljudsko značenje».34 S pravom Rulla ukazuje na to da je ovo povezivanje rasprave o svjesnom i nesvjesnom s raspravom o dinamizmima i njihovim mogućnostima u čovjeku za Wojtylu nužno, jer inače nesvjesno ne bi bilo elementom stvarne strukture ljudskog subjekta nego bi bilo samo negacija svjesnoga.35 Iz svega rečenog moguće je uočiti da svijest nije i ne može biti samostalni subjekt. Ona uvijek pretpostavlja svoga nositelja. Iako se čovjeka ni u kom slučaju ne može reducirati na svijest, svijest ima svoje funkcije koje čovjeku omogućuju posjedovati svijest vlastitog «ja» i doživjeti svoje «ja». U ime cjelovitog iskustva Wojtyla ne propušta usmjeriti pozornost i na ulogu emocija. Čitav čovjekov osjećajni život ima veliko značenje u oblikovanju ljudskih čina. S jedne strane osjećaji intenziviraju naše djelovanje, s druge pak strane utječu ograničavajuće, ponekad gotovo paralizirajuće na aktivnost volje. S tim u svezi Wojtyla ukazuje na problem «emocionalizaci-

34 Isto, str. 113. 35 Usp. L. M. Rulla, Antropologija kršćanskog poziva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001., str. 80. M. Benković - I. Tićac, Wojtyilina filozofska interpretacija..., str. 589 - 602 601 je svijesti» koji se javlja onda kada se raznoliki osjećaji uključuju u obje funkcije svijesti (zrcaleću i refleksivnu) i u određenoj mjeri modificiraju njihov karakter. Naš autor pokazuje na koji način emo- cionalizacija svijesti vodi k subjektivizmu. Wojtyla u svoje analize uvodi i problematiku podsvjesnoga, ukazujući na dijalektiku izme- đu svjesnog i podsvjesnog. Doprinos Wojtyle sastoji se u tome što čovjeka promatra u njegovoj cjelovitosti, vodeći računa o tome da čovjek kao osoba nije samo suppositum humanum nego i biće koje posjeduje specifičnu subjektivnost.

Zusammenfassung

Karol Wojtyla ist der bedeutsame Vertreter des polnischen Per- sonalismus. Seine personalistische Anthropologie hat er im philosophischen Werk «Person und Tat» entwickelt. In Rahmen dieser Arbeit ist es nicht möglich alle Aspekte der personalistischen Kon- zeption von Person und Tat zu erörtern. Deswegen begränzen sich die Analyse auf nur einen Aspekt, bzw. Person und Tat werden unter dem Aspekt des Bewusstseins untersucht. Das ist die Vorbereitung für das Verstehen des besonderen Zusammenhang zwischen der Tat und der personalen Subjektivität des Menschen. Schlüsselwörte: das Bewusstsein, die Doppelfunktion des Bewusstseins, die Emotionalisierung des Bewusstsein, das Unterbe- wusste, die Subjektivität, der Subjektivismus. 602 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 I. Tićac, Značenje razlikovanja između psihe..., str. 603 - 620 603 Iris Tićac

ZNAČENJE RAZLIKOVANJA PSIHE (PSYHE) I DUŠE (SEELE) U RANOJ FENOMENOLOŠKOJ MISLI EDITH STEIN

Doc. dr.. Iris Tićac, Teologija u Rijeci UDK: 165.62 : [159.922 : 159.9.01] 929 STEIN, E. Pregledni rad

Velika je zasluga E. Stein da je u svom ranom, ali javnosti tek 1991. godine dostupnom djelu «Uvod u filozofiju» jasno istaknula razliku između svijesti i psihe. Na taj joj je način uspjelo opovrgnuti idealističku pretpostavku prema kojoj je psihičko bez ostatka vezano uz svijest. Na to se nadovezuje razlikovanje psihe i duše, tj. revi- zija pojma duše. Težnja za razlikovanjem psihe i duše motivirana je težnjom za distanciranjem od pojma duše kako ga shvaća empirij- ska psihologija. Ovo je razlikovanje utjecalo na čitavu koncepciju osobe kakvu susrećemo u E. Stein. Rad polazi od teze da ove analize, provedene u djelu «Uvod u filozofiju», svjedoče o kontinuitetu fenomenološkog istraživanja E. Stein, odnosno o tome da je pitanje osobe i psihe čovjeka bilo središnje pitanje njene filozofije i u ranoj fenomenološkoj fazi. Ključne riječi: svijest, psiha, duša, «personalna jezgra», «životna snaga».

* * *

Edith Stein studirala je psihologiju u Breslau kod Williama Sterna, no razočarana eksperimentalnom metodom i «psihologijom bez duše» odustaje od prvotne namjere promovirati kod njega. Kao razlog razočaranja studijem psihologije Stein navodi «vladajuću ne- jasnoću oko pojma psihičko». Stoga ne čudi da ju je privukao Hu- sserlov način filozofiranja i njegova oštra kritika psihologizma. Stein odlazi u Göttingen gdje se priključuje skupini Husserlovih učenika. E. Husserl već je 1911. godine, u vrijeme rasprave između filozofije i psihologije, ukazao na to da moderna psihologija više ne želi «biti znanost o ‘duši’» nego o «psihičkim fenomenima», no hoće li to i 604 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 postati, tada mora biti u stanju odrediti te fenomene i opisati ih u pojmovnoj strogoći. Početak fenomenologije može se razumjeti kao protureakciju na prirodoznanstveni psihologizam. Što je za Stein značio susret s fenomenologijom, opisala je na sljedeći način: »Ponovno otkriće duha i nastojanje oko prave duhovne znanosti spada sigurno u najveće promjene koje su se dogodile u zadnjem desetljeću na znanstvenom području. Ne samo da je duhovnost i smislenost duševnog života ponovno stekla svoje pravo nego su također ponovno pronađeni njegovi stvarni temelji, iako još uvijek postoje psiholozi... koji smatraju nedopuštenim u znanstvenim svezama govoriti o duši». Stein želi jasno razgraničiti fenomenologiju od psihologije, tj. otkloniti shvaćanje prema kojemu fenomenologija kao opis čistih do- življaja nije drugo nego deskriptivna psihologija. Takvo promatranje počiva na pogrešnoj pretpostavci, jer «čisti doživljaji kojima se bavi fenomenologija nisu psihička stanja, stanja ljudskog individuuma. Ljudi i životinje i sva njihova stanja – fizička i psihička – pripadaju realnom svijetu i zajedno se s njim isključuju putem ‘fenomenološke redukcije’». Mijene u shvaćanju psihe i duše valja razmatrati na pozadini nastojanja E. Stein da razvije fenomenološki pojam osobe. Već u disertaciji koju je obranila 1917. godine na Sveučilištu Albert-Ludwig u Freibrugu pod naslovom «Problem uživljavanja u njegovom povijesnom razvoju i fenomenološkom razmatranju», u kojoj analizira iskustvo tuđe subjektivnosti, nametnulo joj se pitanje kako se konstituira psiha čovjeka, što obuhvaća pojam ljudske duše. U okviru dok- torske disertacije ona je samo skicirala strukturu ljudske osobnosti u njenim temeljnim crtama, ali, kako sama kaže, u tom okviru nije mogla započeti «produbljeno istraživanje kompliciranih pitanja tog kruga problema». Svoj odnos spram disertacije izrazila je Stein u E. STEIN, Welt und Person. Beiträge zum christlichen Wahrheitsstreben, u: Edith Stein, Werke Bd.VI, Louvain – Freiburg 1962., str.64. E. STEIN, Einführung in die Philosophie, Herder Verlag, Freiburg im Breisgau, 2004., str. 20. U svrhu promocije tiskani rad obuhvaća samo sustavne dijelove, dok je povijesni dio izgubljen. Rad je objavljen pod nazivom «O problemu uživljavanja». Edith Stein, Zum Problem der Ein- fühlung, Buchdruckerei des Waishauses, Halle, 1917. Svi navodi u ovom tekstu oslanjaju se na reprint originalnog izdanja. E. STEIN, Zum Problem der Einfühlung,Verlagsgesellschaft Gerhard Kaffke, München, 1980. I. Tićac, Značenje razlikovanja između psihe..., str. 603 - 620 605 jednom pismu Romanu Ingardenu: »Pojam psihičkog još nije jasno razrađen (...) To će biti moguće tek onda kada bude razrađen pojam duha, također tu nedostaje još gotovo sve (iako je IV. dio jedini kojega sam radila ‘con amore’)». U nastojanju da se distancira od pojma «duše» kako ga shva- ća psihologija, Stein već u ranoj fenomenologijskog fazi poduzima reviziju pojma duše i uvodi pojam psihe (psyhe), što će imati važan utjecaj na njezin pojam osobe. To dolazi do izražaja poglavito u djelu «Uvod u filozofiju». Nakon što je u prvom dijelu istraživala probleme filozofije prirode i ključne pojmove, u drugom dijelu, naslovljenom «Problemi subjektiviteta», Stein si postavlja kao zadaću razviti pojam osobe. Iako je rukopis nastajao između 1917. i 1920. godine, djelo je postalo dostupno čitateljskog javnosti tek 1991. godine, za- hvaljujući dvojici vrsnih poznavatelja koji su, istražujući njena djela u okviru priprave za njeno proglašenje blaženom, u arhivu u Brüsse- lu naišli na ovaj vrijedan rukopis. Analize koje slijede poglavito se oslanjaju na drugi dio «Uvo- da u filozofiju» u kojem Stein promišlja problem subjektivnosti. Već u doktorskoj disertaciji u kojoj se bavi činom uživljavanja Stein dolazi do zaključka da «čisto ja» ne može biti uživljavajuće ja. Tko je nositelj doživljaja? Odgovor zahtijeva bistrenje pojmova «ja» i «psihičko», odnosno točnije razlikovanje svijesti i psihičkog. Stein se posvećuje razmatranju odnosa psihe i svijesti potaknuta uvjerenjem da je «temeljna pogreška» mnogih po sebi vrijednih istraživa- nja (F. Brentano, H. Münstenberg, P. Natorp) ležala u nedostatku u razlikovanju svijesti i psihičkog.

Razlika između svijesti i psihe

Dok se Stein u disertaciji bavila istraživanjem područja svijesti, sada se posvećuje istraživanju njenih korelata. «U niz korelata spada

E. STEIN, Selbstbildnis in Briefen III. Briefe an Roman Ingarden, Herder Verlag, Freiburg im Breisgau, 2001., str. 56. E. STEIN, Einführung in die Philosophie, Edith Stein Gesamtausgabe 8, Herder Verlag, Freiburg im Breisgau, 2004. Usp. Studio ufficiale dei due Teologi Censori della S. Congregazione per le Cause dei Santi, Gli Scritti della Serva di Dio Edith Stein, Roma, Postulazione Generale O.C.D., 1977. 606 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 također psihičko, koje tvori predmet psihologije». Psihičko spada u područje filozofije utoliko što je «korelat naše svijesti» i «kao i čitav prirodni svijet konstituiran u pravilnim svezama svijesti». Ishodište za fenomenološku analizu psihičkog tvori doživljaj. U strukturi do- življaja Stein razlikuje sadržaj doživljaja, doživljaj tog sadržaja i svijest o tom doživljaju. Ovaj posljednji aspekt, svijest koja prati i uje- dinjenjuje svo doživljavanje Stein naziva individualnim «carstvom svjesnog ‘čistog’ doživljaja» koje kao takvo ne zahtijeva biti realnim entitetom. Stein razlikuje između metodološki uvedenog «čistog» ja i «individualnog» ja. «Ja» shvaća najprije u smislu «jedinstva struje svijesti». Ovo «ja« može biti okvalificirano kao «čisto», jer po sebi nema sadržaj. Čisto ja» po sebi je prazno, svoju puninu zadobija tek pomoću sadržaja doživljaja. Zahvaljujući različitosti sadržaja doživljaja, struje svijesti kvalitativno se razlikuju. «Budući da svaki pojedini doživljaj struje karakterizira posebno mjesto u cjelokupnoj svezi doživljaja, obilježen je kvalitativno kao doživljaj ovog, a ne nekog drugog ja». No, ni isticanjem te kvalitativne posebnosti još se ne postiže ono što Stein razumije pod «realnim ja». Dok u doktorskoj disertaciji često govori o «čistom», «individualnom» i «psihičkom» ja, ne navodeći kakav odnos između njih postoji, a često i nije posve jasno o kojem «ja» govori, u djelu «Uvod u filozofiju», posebice u poglavlju u kojem tematizira problem subjektiviteta, ove razlike postaju jasnije. Dok u dosadašnjim istraži- vanjima pod subjektivitetom misli na «subjekt, tj. svijest kao korelat predmetnog svijeta», sada ističe kako je to «prirodnom stavu» relativno udaljeno značenje. Kada u uobičajenom smislu riječi govorimo o subjektima, tada u pravilu mislimo na ljude u svijetu. Ljud- ska osoba nije «puko čisto ja, čije duhovne oči gledaju u predmetni svijet» nego «realnost koja je dušom i tijelom povezana s realnim svijetom».10 Ljudi primaju utiske iz svijeta, zauzimaju nutarnji stav prema tome, zahvaćaju slobodnom voljom u svijet. Oni su «subjekti ja-života, intencionalne svijesti».11

E. STEIN, Beiträage zur philosophischen Begründung der Psychologie und der Geisteswissensc- haften, str. 14. Ibid., str. 20. Ibid., str. 42. 10 Edith Stein, Einführung in die Philosophie, str. 113. 11 Ibid., str. 102. I. Tićac, Značenje razlikovanja između psihe..., str. 603 - 620 607 Osobu kao subjekt «aktualnog ja-života», koja se razlikuje od «čistog ja», možemo prema Stein označiti kao «posebnu formu svijesti», personalnu svijest u čiju bit spada da se «odvija u formi cogi- ta».12 No time se ne iscrpljuje pojam osobe. Ona nije samo subjekt aktualnog svjesnog života nego posjeduje trajna tjelesna i psihič- ka svojstva. Oznaka psihičko pripada samo «realnom ja, njegovim svojstvima i stanjima» i ostaje ograničena na «život izoliranog individuuma». Psihičko ili realno ja Stein shvaća «kao nositelja svojih svojstava», «kao transcendentnu13 realnost koja do danosti dolazi putem objavljivanja u imanentnim datostima, ali koja nikada sama ne postaje imanentom».14 Razdvajanje svijesti i psihe počiva na razlikovanju svijesti kao carstva svjesnog čistog doživljaja i psihičkog kao područja tran- scendentne realnosti koja se pojavljuje u doživljajima i sadržajima doživljaja. Stein se protivi shvaćanju prema kojemu je sve psihičko vezano uz svijest. Svijest i psihičko se razlikuju. Psiha se ne smije poistovijetiti sa strujom svijesti. «Osobu se naziva jedinstvom tijela i duše, ali ne tijela i svijesti. Govori se o njenim psihičkim svojstvima, dok govor o svojstvima svijesti nema smisla».15 Dolazi i do revizije pojma «svijest». Svijest se kao sposobnost (moć) refleksiviteta više ne shvaća u husserlovskom smislu kao «struja čiste svijesti» već je riječ o «prvotnoj svijesti» (tj. svijesti doživljaja) ili «nutarnjoj svijesti» koja nije «vlastiti čin nego ‘nutarnje svjetlo’ koje prosvjetljuje tijek doživljaja».16 Ova «prvotna svijest» istovremeno omogućuje da doživljaj koji prolazi «ostane ‘retencionalno’ u sadašnjosti», da se «kontinuirano prolazne ‘faze’ objedine u jedinstvo ‘doživljaja’» i da se tako «doživljaj koji u refleksiji postaje predmetnim pokrije prvotno doživljenim, shvati kao ‘isti’».17 Jasnim razlikovanjem psihe i svijesti Stein je uspjelo opovrgnuti idealističku pretpostavku prema kojoj je psihičko bez ostatka 12 Ibid., str. 104. 13 „Transcendentno“ se ovdje razumije u fenomenološko-spoznajnoteorijskom smislu. To što je u svijesti dakle „imanentno“ dano je mišljeno. To što postoji s one strane svijesti, dakle „transcendn entno“empirijsko je postojanje. 14 E. STEIN, Beiträge zur philosophischen Begründung der Psychologie und der Geisteswissensc- haften, Max Niemeyer Verlag, Tübingen, 1970., str. 20. 15 E. STEIN, Einführung in die Philosophie, str. 124. 16 Ibid., str. 106. 17 Ibid., str. 106-107. 608 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 vezano uz svijest i prema kojoj psihičkom ne pripada realnost. Stein najprije istražuje ono što je zajedničko osobama kao realnim subjektima, a to je njihova psiho-fizička struktura.

Ontička struktura psihičkog subjekta

Stein postavlja pitanje «kako nam je dan psihofizički individuum»? Dok u disertaciji pokazuje kako su nam osobe dostupne u činu uživljavanja, ovdje ide korak dalje, pokazujući da je osoba dostupna i u nutarnjem opažanju. Za iskustvo ljudske osobe, prema Ste- in, postoje dva puta, onaj vlastitog i onaj tuđeg iskustva. Ako se za polazište razmatranja uzme «prirodni stav», tada «nam se opažanje tuđeg nudi kao ono što nam je bliže».18 No, kako je moguće iskustvo tuđeg duševnog života? Budući da «tuđe ja» nije dano izravno nego samo posredno, pojavljuje se u tjelesnom obliku, u psihofizičkom izrazu, Stein smatra da deskripcija tuđeg iskustva mora započeti na tom elementarnom sloju – tijelu. Ali tijelo koje je originalno dano moje je vlastito tijelo. Što možemo zadobiti iz promatranja vlastitog individuuma? U odgovoru na ovo pitanje Stein svoja istraživanja provodi na dvije razine: ontološkoj i fenomenološkoj. Ponajprije, apstrahiramo li od tijela kao živog, tada se vlasti- to tijelo dano u činima vanjskog opažanja pojavljuje kao puka stvar, kao materijalno tijelo (Körper). No, ako se vodi računa o načinu na koji se ono pojavljuje za spoznajući subjekt, tada se pojavljuju razlike. Svako vanjsko opažanje stvari krije u sebi prazne komponen- te koje do ispunjenja dolaze u novim opažanjima. Svako shvaćanje stvari uzima stvar s jedne strane kao zatvoreno prostorno tijelo, dok su druge strane, tj. nutarnje, «prazne», «su-dane» i zahtijevaju drugu «orijentaciju», pokret opažajućeg. Slobodna promjena orijentacije i na taj način moguće ispunjenje praznih, tj. neodređenih komponenti opažanja pri tom je načelno neograničeno. Kod opažanja živog tijela (Leib), to nije moguće. Ovdje se pokazuje posebno mjesto koje tijelo ima u odnosu na druge stvari. Dok ono subjektu omogućuje po volji

18 E. STEIN, Einführung in die Philosphie, Herder Verlag, Freiburg im Brisgau, 2004., str.149. I. Tićac, Značenje razlikovanja između psihe..., str. 603 - 620 609 mijenjati mjesto prema svim stvarima, to mu ne uspijeva u odnosu na vlastito tijelo. Dok se svakoj drugoj stvari možemo približavati i od nje se udaljavati, sebe uvijek nalazimo vezane uz tijelo. Upravo ta «pripadnost sebi ne može se konstituirati u vanjskom opažanju». Samo izvanjski opaženo tijelo «bilo bi uvijek samo jedinstveno tijelo (Körper), ali nikada ‚moje tijelo‘». Stein ističe kako ta vezanost tijela uz subjekt ukazuje na puno više nego što je «prostorna nerazdvojivost». Živo se tijelo (Leib), za razliku od drugih materijalnih stvari, odlikuje sposobnošću pokret- ljivosti i pojavljuje se kao nositelj polja osjetilnosti. Tijelo posjeduje svojstvo koje se ne nalazi ni u jedne puko prostorne stvari, a to je osjetljivost, sposobnost biti nositelj aktualnih osjeta. Oni istovremeno pripadaju svijesti, čine dio osjetnog života tog subjekta, materijala na kojem se temelji duhovni život. Stein ističe da je tijelo bitno konstituirano osjetima, koji su «realni sastavni dijelovi svijesti i kao takvi pripadni svome ja». Osjetilne danosti pokazuju se kao istovremeno tjelesno-duševna stanja. «Umor koji osjećam ‚u čitavom tijelu‘ i posredstvom kojega mi tijelo u tom svom stanju dolazi do danosti, shvaćam istovremeno kao stanje ‚mog‘ psihičkog subjekta».19 Upra- vo se osjetima konstituira jedinstvo vlastitoga ja i tijela, iako još ne u punom opsegu uzajamnog odnosa. Kao i osjeti, tako su i aktualna stanja, osjetljivost kao trajno svojstvo nešto što je zajedničko «tijelu» (Leib) i «duši» (Seele). Oduhovljeno tijelo (Leib) naspram tijela (Körper) odlikuje se ne samo time da je nositelj polja osjetila, da se nalazi u nultoj točki orijentacije prostornog svijeta, da je instrument volje već predstavlja polje izražavanja njemu pripadnog ja, odnosno odlikuje se sposobnošću izraziti nutarnji život osobe, njena aktualna stanja kao što su radost, žalost i njezin «karakter». Postavimo li pitanje što je to nutarnje koje se izražava u tijelu, Stein odgovara da je to «psihofizički subjekt, odnosno ‚osoba‘ kao realno jedinstvo ‚duše‘ i ‚tijela‘, pri čemu tijelo igra ulogu ‚vanjskog‘, a ‚duša‘ je odgova- rajuće nutarnje».20 No, time još nije puno rečeno, dok se ne istraži što Stein razumije pod «dušom» ili, kako odsada radije govori, pod «psyhe», jer će izraz «duša» upotrijebiti u drugom smislu. 19 Isto, str. 194. 20 Isto, str. 123. 610 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Struktura psihe

Psiha je za Stein u najopćenitijoj formulaciji jedinstvo «nutarnjih» svojstava i stanja realnog subjekta. «Kao oν (biće) realnog svijeta psyhe pripada... najvišim kategorijama realnosti. Ona je sup- stancija, konkretno jedinstvo nutarnjih svojstava (akcidenata) i trpi za vrijeme trajanja svog postojanja niz promjenjivih stanja (modi). Ona i njena svojstva podliježu određenim pravilnim promjenama u ovisnosti o realnim okolnostima u kojima se nalaze i stoje pod kate- gorijom kauzaliteta».21 U Stein susrećemo zanimljivu tezu prema kojoj je psiha sa svojim svojstvima «biće koje se razvija».22 Za Stein psiha ne posjeduje svoja svojstva od početka nego ih postiže tijekom svoga života. Pod «životom psihe» Stein misli niz stanja, odnosno «kontinuiranu transformaciju životne snage23 u aktualna psihička stanja; tijekom tih procesa životna se snaga usmjerava u određenim pravcima, ‘pri- pravlja’ za izvjesne zadaće i u tome se sastoji izobrazba psihičkih dispozicija».24 Izobrazba psihičkih dispozicija i svojstava u subjektu funkcionalno je ovisna o vanjskom svijetu, ali pretpostavlja i motivaciju okolnim svijetom. Da bi to učinila jasnim, Stein ukazuje na osebujnost psihičkih svojstava i njihov odnos prema stanjima. Svoj- stva su dispozicije, odnosno znače isto što i sposobnosti za izvje- sna stanja. Način na koji Stein predstavlja odnos između psihičkih svojstava i stanja ostavlja dojam kretanja u krug: »Oštroumnost je, primjerice, sposobnost riješiti teške zadaće uma, tj. izvršiti određene misaone djelatnosti. Tu sposobnost zadobijamo ako se ‘vježbamo’ u takvim zadaćama, ukoliko uvijek iznova naše mišljenje potvrđujemo na određeni način. Ali kako možemo vježbati djelatnost za koju ne posjedujemo sposobnost? Ako je pak, s druge strane, posjedujemo,

21 Isto, str. 124. 22 Isto, str. 126. 23 Koncept životne snage (elan vital) Stein preuzima od H. Bergsona i razvija ga u djelu «Doprinosi filozofijskom utemeljenju psihologije i duhovnih znanosti», u kojemu traži nov pristup u shvaća- nju psihičkog kauzaliteta. Stein je uvjerenja da je jedino na tlu fenomenologije moguće plodno tre- tiranje psihičkog kauzaliteta, jer se pojam kauzaliteta još nije oporavio od udarca koji mu je zadala Humeova kritika. Opširnije o tome vidi: E. STEIN, Beiträge zur philosophischen Begründung der Psychologie und der Geisteswissenschaften, str. 1-116. 24 E. STEIN, Einführung in die Philosophie. Gesamtausgabe 8., Herder Verlag, Freiburg im Breis- gau, 2004., str. 126. I. Tićac, Značenje razlikovanja između psihe..., str. 603 - 620 611 tada je ne trebamo više postizati».25 Kako bi se izbjegao ovaj «za- čarani krug», Stein smatra nužnim ukazati na razvoj psihe i njenih svojstava kao razvoj «prvotne sposobnosti». To znači da se ono što «nije ‘postavljeno’ u psihu ne može razviti ni pod kojim okolnostima».26 Središnje značenje za strukturu psihe pritom ima ono što Ste- in naziva «životnom snagom».27 Pod pojmom «životne snage» Stein razumije «trajna svojstva realnog ja ili psihičkog individuuma» koja su se razvila tijekom rastućeg životnog iskustva. Tako shvaćena «ži- votna snaga» uzrok je psihičkog događanja jer omogućuje nastajanje aktualnih doživljaja. Bez životne snage bila bi, doduše, «moguća svijest, jer ishodište ima u čistom, po sebi praznom ja», ali se ne bi mogao pojaviti doživljaj u realnim psihičkim stanjima. Životna snaga omogućuje nastajanje aktualnih doživljaja, ali time iskuša- va povratno djelovanje, naime, njena se snaga umanjuje. Stein taj proces uspoređuje s «transformacijom energije». Psiha funkcionira u ovisnosti o životnoj snazi prema jednostavnom modelu: »Ako je rezervoar snage napunjen preoblikuje se u nagone potvrđivanja u kojima se troši njen višak. Ako je blizu iscrpljenja tako da prijeti za- kazivanje funkcioniranja mehanizma, tada odašilje ‘nagone potrebe’ čije ispunjenje donosi pritok novih snaga».28 Budući da svaki doživ- ljaj «troši snagu», Stein se nameće pitanje je li životna snaga «ko- načni kvantum». Je li životna snaga individuuma dostatna, o tome možemo, prema Stein, «samo neodređeno i uopćeno nagađati».29 Iako je njen odgovor niječan, ona dodaje da se «životna snaga» ne može ni kvalitativno odrediti. Stein ne može dati odgovor ni na upit koji se nameće, a to je pitanje podrijetla životne snage. Ona može tek utvrditi da ta «čudesna sposobnost iz sebe proizvodi ‘nagonske snage’, ukazuje na izvor snage koji leži s one strane mehanizma in- 25 E. STEIN, Einführung in die Philosophie, str. 126-127. 26 Isto, str. 127. 27 Koncept životne snage Stein preuzima od H. Bergsona, a sama Stein ukazuje na analogiju između tog pojma i pojma «psihičke snage» u Theodora Lippsa. U Husserla susrećemo pojam «habituali- teta» transcendentalnog ja, kao transcendentalni ekvivalent za pojam životne snage. 28 B. W. Imhof primjećuje da se na ovaj način E. Stein približava Freudu, iako u njenom djelu ne nailazimo na Freudovo ime. «Ako bi naša psiha u ovisnosti o životnoj snazi uistinu trebala funkcionirati po tom jednostavnom modelu ‘nagona potvrđivanja i potrebe’, tada bi to značilo potpunu ovisnost životne sfere o ta dva nagona». (B. W. IMHOF, Edith Steins philosophische Entwicklung. Leben und Werk, Birkhäuser verlag, Basel-Boston, 1987., str. 202). 29 Ibid., str. 90. 612 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 dividualne osobnosti».30 S pravom Imhof primjećuje da je Stein upo- rabom neodređenog pojma «životne snage» napustila tlo egzaktne pojmovnosti. Tek u posthumno objavljenom djelu «Konačni i vječni bitak» Stein iznova postavlja pitanje «otkuda» životna snaga. Ovdje ju poistovjećuje s «moći duše», točnije s «moći težnje» koja je duši «dana kako bi postala ono što treba biti».31 Život psihe pokazuje se kao rezultat djelovanja različitih snaga: osjetilne i duhovne životne snage. Osjetilna životna snaga preoblikuje se u osjetilne nagone i njihovo potvrđivanje. Istovremeno ona služi održanju duhovne životne snage koja pak «hrani» duhovnu djelatnost. «Što se svježije osjećam, to je ‘budnije’ moje ‘duhovno oko’, to je intenzivnije upravljanje na objekte, životnije shvaćanje. Potrebna je određena mjera životne snage da bi se uopće mogla razvijati bilo kakva ja-djelatnost, da bi u život mogao stupiti čin».32 Duhovna životna snaga ne predstavlja puku tansformaciju osjetilne životne snage nego u sebi skriva nov izvor snage koji se, doduše, može razviti samo sudjelovanjem osjetilne životne snage. Duhovna životna snaga omogućuje psihi pristup objektivnom svijetu i osposo- bljuje ju da odatle izvlači nove snage. «Psiha ukazuje na dvostruku narav: ona je u sebi zatvorena monada, a s druge strane korelat njenog okolnog svijeta, otvorenih očiju za sve što se zove ‘predmet’».33 «Tu drugu osobinu, doduše, ona ne posjeduje qua psyhe nego qua duh».34 Dok o osjetilnoj i životnoj snazi govori već u djelu «Doprinosi filozofskom utemeljenju psihologije i duhovnih znanosti», ovdje su- srećemo diferenciranije razmišljanje o životnoj snazi u čovjeku. Po- red duhovne i tjelesne životne snage ona uvodi «impulse volje». Ovo je razlikovanje važno, jer ukazuje na to da psihički život nije samo kauzalno uvjetovano događanje. Psihički su procesi s jedne strane vezani uz osjetilnu sferu, ali kao realizacija duhovnog života podli- ježu jednog drugoj vrsti zakonitosti, motivaciji koju Stein označuje

30 E. STEIN, Beiträge zur philosophischen Begründung der Psychologie und der Geisteswissensc- haften, str.81. 31 Edith STEIN, Endliches und ewiges Sein, Edith Steins Werke, Band II., Herder Verlag, Freiburg im Breisgau, 1962., str. 399. 32 Edith STEIN, Beiträge zur psiholosophiscehn Begründung der Psychologie, str. 67. 33 Ibid., str. 200. 34 bid., str. 200. I. Tićac, Značenje razlikovanja između psihe..., str. 603 - 620 613 kao smisleno proizlaženje jednog akta iz drugog. Upravo smisleno proizlaženje razlikuje motivaciju od psihičkog kauzaliteta. Motiva- cija je zakonitost duhovnog života koja podređuje psihu vladavini razuma. U «psihičkom subjektu osjetilno-duhovne naravi» djeluje dvostruka zakonitost: kauzalitet i motivacija. Aktualni psihički život na taj se način pokazuje kao sveza «osjetilnosti i duhovnosti». Tijelo i duh i tome pripadne snage, osjetilna životna (kauzalitet) i duhovna (motivacija) snaga dopunjuju se pojmom duše.

Psiha i duša

Stein poduzima i prvo diferenciranje pojma duša naspram onog psihologije. «To što smo u svojim izvođenjima označavali kao psyhe, ‘duša’ kao jedinstvo svih ‘nutarnjih’ svojstava i stanja realnog subjekta, povezanog s materijalnim tijelom... to je za psihologiju mjerodavan pojam duše».35 Za razliku spram pojma duše kako ga shvaća psihologija, Stein rabi izraz «duša» kako bi njime označila čitavu personalnu kvalitetu, koju nosi personalno ja. Dok je psiha samo vanjski dio duše koji predstavlja poveznicu između čisto tjele- snog i duhovnog postojanja čovjeka, duša se odlikuje personalnom, a time i slobodnom kvalitetom koju kvantificirajuća psihologija ne može istraživati. Drugim riječima, pod «psyche» Stein shvaća funkciju duše koja tjelesna iskustva čini dostupnim nutarnjem doživljava- nju. Pod «dušom» u specifičnom smislu riječi Stein podrazumijeva «nutarnji bitak u kojemu se najčišće izražava ‘jezgra osobe’». Dru- gim riječima, «duša» postaje sinonimom čitave personalne kvalitete. Dok psiha podliježe razvoju, «personalna jezgra» koja leži u temelju tjelesno-duševnog jedinstva predstavlja «nepromjenjivo stanje koje nije rezultat razvoja nego obrnuto, propisuje tijek razvoja».36 Stein govori o «personalnoj jezgri» kao središtu osobe, njenih svojstava i njenog karaktera. Ona predstavlja središte osobe koje do izražaja posebice dolazi u osjećajnom životu. U biti mnogih doživljaja leži

35 Edith STEIN, Einführung in die Philosophie, str. 144. 36 Edith STEIN, Beträge zur philosophiscehn Begründung der Psychologie und der Geisteswissen- schaften, str. 84. 614 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 da dolaze iz dubine duše i nose biljeg njene jedinstvenosti. S tim u svezi Stein ukazuje na duboku razliku u sferi doživljaja. Dok je u teorijskim aktima, aktima opažanja, predočivanja, mišljenja, subjekt upravljen na objekt, čim taj subjekt pored toga i osjeća, to više nije moguće, jer «u osjećanju doživljava ne samo objekte nego sebe samog, doživljava osjećaje kao one koji proizlaze iz ‘dubine njegovog ja’». Doživljavajuće ja u osjećanju svijeta vrijednosti ne prima samo svijet kao vrijednosni nego ga «preuzima u sebe», odnosno «otvara mu svoju dušu».37 Kada Stein govori o «ja dubini», tada misli na dušu i njene dubine. Time Stein istovremeno konstatira da «to ‘sebe’ doživljavajuće ja nije čisto ja, jer čisto ja nema dubine». Kad Stein govori o »ja dubini», ima na umu «dubinski položaj» duše. Duša ima «dubinske slojeve... i rangovnim stupnjevima vrijednosti odgovara onaj dubinski sloj u koji one ‘zaslužuju’ biti primljene».38 Iako na ovom mjestu nije moguće previdjeti Schelerov utjecaj, valja ipak primijetiti da Stein upravo tim «duševnim usidrenjem» vrijednosti ujedno nadilazi Schelera koji nije filozofijski utemeljio hijerarhiju vrijednosti. Stein dušu shvaća kao središte duševno-tjelesno-duhovnog ži- vota, kao dubinu iz koje ja živi i u koju pounutarnjuje sve što doživ- ljava. Duša je «središte osobe, ‘mjesto’ gdje je ona kod sebe same».39 Tu do izražaja dolazi i značenje razlikovanja između psihofizičkog individuuma i osobe. «Psihofizički individuum koji se predstavlja kao jedinstvo materijalnog tijela i psihe ne bismo smjeli nazvati osobom u strogom smislu riječi. Osoba ima ‘tijelo i dušu’, ali to ‘imanje’ ima posebno značenje. U osobu spada živjeti iz ‘duhovnog sredi- šta’». S razlikovanjem psihe i duše povezano je ujedno i razlikovanje karaktera kao određenog stanja unutar psihe, koji je svakoj osobi vlastit, od onog što osobi podaruje biljeg osobnosti, a što Stein naziva «personalnom osebujnošću» pod kojom se misli «jednostavna kvaliteta» koja oblikuje osobu do «jedinstvene osobnosti». Pod «karakterom» Stein misli «sposobnost osjećati i snagu kojom se to osje-

37 E. STEIN, Einführung in die Philosophie, str. 137. 38 Isto, str. 137. 39 Isto, str. 137. I. Tićac, Značenje razlikovanja između psihe..., str. 603 - 620 615 ćanje pretvara u čin».40 Budući da je osjećanje istoznačno s doživlja- jem vrijednosti, karakter je «otvorenost (eventualno i zatvorenost) za carstvo vrijednosti i način na koji se čovjek zauzima za njihovo ostvarenje».41 «Nepromjenjiva jezgra» znači više nego sposobnost za određene čine, ona udara biljeg svakom činu koji iz nje proizlazi kao doživljaju upravo te i nijedne druge osobe. Ali ona daje pečat i svijetu objekata koji se otvara osobi, a to znači svijetu vrijednosti. Stein to ilustrira na sljedećem primjeru: «Estetska je osjetljivost karakterna crta osobe koja je zajednička mnogim drugima. I to su iste objektivne vrijednosti koje su svima njima dane. Unatoč tome, svatko ima posve ‘osobni odnos’ prema estetskim vrijednostima. (...) Postoje vrijednosti čija je vrijednost ‘nesporna’ i o čijem rang-poret- ku postoji opće suglasje; tko za nju nema ‘smisla’, tome se odriče svako razumijevanje umjetnosti na dotičnom području. Ali moju posebnu ‘zaljubljenost’ u ovo ili ono djelo neću zahtijevati ni od koga, jer ona počiva na onome što to djelo samo meni znači, na zadnjem tajanstvenom sporazumu između mene i njega».42 Takav individualni odnos postoji između osobe i svake njoj dostupne vrijednosti. Iskustvo duše imamo u doživljaju karaktera koji se najbolje pokazuje u otvorenosti i prijemčivosti za etičke vrijednosti. «Što je osoba, to vidimo po tome u kojem svijetu vrijednosti živi, za koje je vrijednosti pristupačna i koja djela – vođena vrijednostima – stvara».43 Da između osobe i svake njoj dostupne vrijednosti postoji upravo individualni odnos, pokazuje se posebice u odnosu prema drugim osobama: »O karakternim svojstvima čovje- ka i njihovoj vrijednosti možemo se suglasiti s drugima i može se od mene zahtijevati ‘poštovanje’ za te vrijednosti. Ali se ne može postaviti kao zahtjev da ga ja zbog takvih vrijednosti trebam voljeti. Hoću li i kako nekoga voljeti, počiva na tome kako njegova jedinstvenost dotiče moju i nešto je tako jedinstveno, kao i sama ta jedinstvenost. Karakter ljubavi kao shvaćanja vrijednosti i njena upravljenost na

40 E. STEIN, Einführung in die Philosophie, str. 128. 41 Isto, str. 128. 42 Isto, str.135. 43 Edith STEIN, Beträge zur philosophischen Begründung der Psychologie und der Geisteswissen- schaften, str. 205. 616 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 jedinstvenost osobe pokazuje da ta jedinstvenost sama u sebi uklju- čuje vrijednost».44 Samo je duša posve i isključivo određena jezgrom. «Sve du- ševno korijeni se u jezgri».45 Duša znači čitavu personalnu kvalitetu, ona je «ispunjena onim što joj je vlastito, neovisno o ‘izvanjskim okolnostima’».46 Duša je u specifičnom smislu riječi središte osobe, «‘mjesto’ gdje je ona kod same sebe»,47 u kojoj se «jezgra osobe» najčišće izražava. Što je to individualna duša, prema Stein, ne može se izraziti u svojstvima. Pa ipak ona govori o «kvalitetama» duše kao što su čistoća, dobrota, plemenitost. Ako bi se na prvi pogled moglo reći da Stein ovdje iznosi proturječne tvrdnje, valja odmah dodati da je to proturječje samo prividno. Naime, prema Stein, te kvalitete nisu trajna obilježja duše. Ona su promjenjiva stanja kao i fluktuirajući doživljaji. Duša je njima ispunjena, ali one ju ne ispunjaju izvana. Duša i njene kvalitete imaju posebno značenje za ono što Stein naziva karakterom u najužem smislu riječi. Karakterna svojstva kao sposobnosti za doživljavanje vrijednosti i vrjednosne načine ponašanja sama ne spadaju u dušu ni u jezgru osobe, ali omogućuju da postane vidljivim ono što dušu ispunja. «Dobrota znači sposobnost za dobra djelovanja, ali ne samo to. Tko je dobar, taj djeluje dobro; ali dobrota mu je vlastita i kada nikada ne bi trebao učiniti nešto dobro».48 Posebno mjesto u «karakteru» zauzima volja. Unutar svojstava «nalazimo (više ili manje veliku) voljnu snagu kao sposobnost zauzeti se za doživljene vrijednosti, ali ‘iza toga’ i još jedno htijenje: snagu samooblikovanja koja… nije ograničena prvotnom sposobno- šću. Ona se korijeni u samome ja i ovdje svaki voljni čin mora imati svoj izvor».49 Ovdje Stein govori o slobodi samoodređenja koja čo- vjeka čini odgovornim za svoje čine. Za razliku od psihičkih sposobnosti koje se razvijaju u ovisnosti o snagama kojima osoba raspolaže i o okolnostima, jezgra osobe 44 Edith STEIN, Einführung in die Philosophie, str. 136. 45 E. STEIN, Beträge zur philosophischen Begründung der Psychologie und der Geisteswissenschaf- ten, str. 206. 46 Ibid., str. 137. 47 Isto, str. 137. 48 E. STEIN, Beiträge zur philosophischen Begründung der Psychologie und der Geisteswissen- schaften, str. 208-209. 49 E. STEIN, Einführung in die Philosophie, str. 139. I. Tićac, Značenje razlikovanja između psihe..., str. 603 - 620 617 ne podliježe razvoju. U tome se jasno pokazuje težnja za razlikovanjem psihe i duše koja je u Stein motivirana i težnjom za distanciranjem od pojma duše kako ga shvaća psihologija. To, naravno, vrijedi pod uvjetom da psihologija ne previđa pojam duše i ne svodi ga na «psihičke fenomene». Stein rabi izraz «duša» u specifičnom smislu riječi i razvija pojam duše koji je srodan shvaćanju «duše» u metafizičko-religioznom smislu. Ipak ovdje ga još ne utemeljuje nego ga karakterizira kao onog koji izrasta iz svakodnevnog razumijevanja. Na razliku između poimanja duše u jednom i drugom smislu ukazuju izrazi uobičajenog govora: «Razlikuje se, primjerice, osjetilna bol od duševne boli i time se izražava da osjetilnost ne spada u duševni život».50 Perso- nalna jezgra ili, u konačnici, duša čovjeka postaje «izvorom života». «Živjeti iz vlastite duše... ne znači samo to da aktualni život zrcali kvalitete duše nego da iz nje izvire, njen je život». Duša s jedne strane traži usidrenje u psiho-fizičkoj strukturi, a s druge strane svezu s duhovnim svijetom. Personalna jezgra čisti je faktum i kao takav neobjašnjiv. To vodi Stein do granica filozofijske refleksije. Te granice ukazuju na ono što Stein ovdje označuje kao «onostranu moć» koja leži «izvan osobe i svih naravnih sveza». Tu se već mogu uočiti prvi tragovi okretanja prema religioznom. Prema E. Stein, postoji očito još jedno drukčije pritjecanje životnih snaga: «Postoji stanje mirovanja u Bogu, potpunog smirivanja svih duhovnih djelatnosti, u kojem se ne planira, ne odlučuje, ne djeluje nego se sve umno prepušta Božjoj volji». Prema svjedočenju same E. Stein, ova je spoznaja proizašla iz vlastita iskustva: «Ovo mi je stanje priopćeno nakon što je doživljaj koji je nadilazio moje snage potpuno iscrpio moju duhovnu životnu snagu... Mirovanje u Bogu naspram zakazivanja sve aktivnosti iz nedostatka životne snage ne- što je posve novo i jedinstveno. Ono je bila mrtva tišina. Na njeno je mjesto stupio osjećaj zaštićenosti, oslobođenosti od brige, odgovornosti i dužnosti djelovanja. I kada sam se predala tom osjećaju, počeo me ispunjavati nov život i – bez voljnog napora – tjerati na novo potvrđivanje. Ta oživljujuća struja čini se kao izljev djelatnosti

50 Isto, str. 145. 618 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 i snage koja nije moja, i koja je u meni djelatna, a da mi ne postavlja nikakve zahtjeve».51 Tek susret s mišlju Tome Akvinskog i nastojanje oko posredovanja između novovjekovne filozofije svijesti i klasične metafizike bitka, omogućit će E. Stein utemeljiti pojam duše, odnosno vodit će ju do metafizike koja se usredotočuje oko pojma osobe. Iz svega rečenog moguće je zaključiti da se posebna zasluga E. Stein sastoji u tome što je u vremenu u kojemu je dominiralo prirodoznanstveno shvaćanje svijesti i psihe učinila vidljivom vlastitu zakonitost svijesti, što je jasnim razgraničenjem između svijesti i psihe opovrgnula idealističku pretpostavku prema kojoj je psihičko bez ostatka vezano uz svijest, i prema kojoj psihičkom ne pripada realnost. Za koncepciju osobe također je važno razlikovanje između pojma psihe i pojma duše. No, upitnim se pokazuje prenošenje pojmova iz prirodnih znanosti, kao što su snaga i energija, na područje psihe i svijesti. To je tim čudnije što čisto fenomenološko istraživa- nje upravo izbjegava takve redukcionizme. No, neovisno o tome, istraživanju E. Stein u cjelini pripada velika zasluga.

51 E. STEIN, Beträge zur philosophischen Begründung der Psychologie und der Geisteswissenschaf- ten, str. 76. I. Tićac, Značenje razlikovanja između psihe..., str. 603 - 620 619 Zusammenfassung

Es ist eine der grossen Verdienste E. Steins, dass sie in ihrem frühen aber erst im Winter 1991. veröffentlichen phänomenologis- chen Werk «Einführung in die Philosophie» eine klare Scheidung zwischen Psyche und Bewusstsein vorgenommen hat. Auf diese We- ise gelang E. Stein die Wiederlegung der idealistischen Annahme, das Psychische sei restlos an das Bewusstsein gebunden. Im Ansc- hluss darauf, hat E. Stein eine erste Differenzierung des Seelensbe- griffs gegenüber dem der Psychologie vorgenommen. Das hat Rüc- kwirkungen auf das gesamte steinschen Personkonzept. Die Arbeit geht von der These aus, dass die Analysen im Werk «Einführung in die Philosophie» von der Kontinuität phänomenolo- gischer Forschung Edith Steins zeugen, bzw. davon, dass die Frage nach Person und Psyche des Menschen die zentralste Achse von Ste- ins philosophischen Denken auch in ihrer frühen phänomenologis- chen Phase war. Schlüsselwörte: das Bewusstsein, die Psyche, die Seele, der «Kern der Person», die Lebenskraft. 620 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 PRIKAZI I RECENZIJE 621

III. PRIKAZI I RECENZIJE

D u h o v n i p o r t r e t Antonio Michelazzi, «sculptor fluminensis» homage povodom 300. obljetnice rođenja

«Sve na veću slavu Božju»

Ljudi čine grad. Svojom posebnošću, životom i djelovanjem građani izgrađuju njegovu materijalnu i duhovnu stvarnost, daju gradu ono što ga čini značajnim, važnim, poznatim, daju mu dušu i srce. Grade ambijent po kojem taj grad postaje prepoznatljiv, stvaraju duhovno ozračje, njegov identitet. Taj je proces karakteristika i naše europske, kršćanske civilizacije. Na istočnoj obali sjevernoga Jadrana u XVIII. stoljeću nastavljaju se procesi započeti velikim duhovnim i političkim previranjima prethodnih stoljeća (osmanlijska osvajanja, humanizam i renesansa, protestantizam) i nastojanja Ka- toličke crkve i europskih katoličkih vladara (katolička obnova) da održe i stvore duhovno i političko jedinstvo toga područja. Gradovi Rijeka i Trst značajna su trgovačka i pomorska uporišta, habsburški izlaz na Mediteran izravno povezan s njihovim nasljednim zemljama (Kranjska, Štajerska, Koruška). Značajno poslanje u tim procesima katoličke obnove imaju škole i odgojni zavodi u rukama redovničkih zajednica, posebno Družbe Isusove. Isusovci, ti visoko obrazovani Europljani, pripadnici talijanskoga, njemačko-austrijskoga, bolje re- čeno sveeuropskoga kulturnoga kruga, donose u ove krajeve suvremena svjetska strujanja, duhovno ozračje koje je svoj najbolji izraz dobilo u likovnoj umjetnosti, glazbi, graditeljstvu i književnosti, a sve pod geslom: «Omnia ad maiorem Dei gloriam». Bio je to proces globalizacije zasnovane na kršćanskome humanizmu i kulturi. Do- šavši u Rijeku u listopadau 1626. godine na poziv gradskoga vije- ća, Družba Isusova tu 1627. godine osniva kolegij, gimnaziju, 1633. godine i sveučilišni studij, nastavlja njegovati i razvijati autohtone pučke pobožnosti (čudotvorno riječko raspelo), osniva bratovštine 622 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 (Sodalitas italica Beatae Virginis Dolorosae = Bratovština Žalosne Gospe, Brašćina Svetoga Križa) i gradi velebnu crkvu svetoga Vida s raskošnim oltarima. Riječki isusovački kolegij, iako je bio na svoj način izrazito suprostavljen glagoljaškoj većini grada Rijeke i okol- nih biskupija koje su čvrsto obdržavale glagoljašku tradiciju (Senj - Modruš, Krk, Pićan), ipak je znatno utjecao na te krajeve i svećen- stvo, posebno na njihove biskupe. Glagoljaši su s vremenom, školu- jući se na isusovačkim učilištima u Rijeci i po Austriji, postajali sve više globalizirani Europljani, ne odustajući u tradicijskoj tvrdogla- vosti od svoje posebnosti, staroslavenskog jezika u bogoslužju, uz istovremeno uvođenje govornog, hrvatskog jezika (šćavet). A isusovci su prestali biti stranci i počeli su se sve više oslanjati na au- tohtonu duhovnu baštinu, s pukom se sporazumijevati na njegovom govornome jeziku. Riječanin isusovac Nikola Hermon 1693. godine priređuje i tiska u Ljubljani latinicom na riječkoj čakavštini molitve- nik „Brašno duhovno“ koji je bio, kao što mu to i naziv govori, „duhovna hrana“ riječkoj pučkoj Brašćini Svetoga Križa. I danas kada se čitaju transkribirani tekstovi te knjižice, osjeća se živa, duhovno bogata pobožnost toga puka koja nama kršćanima danas svakako nedostaje. Gradeći crkvu svoga kolegija, danas je to riječka prvostolnica, isusovci su, zahvaljujući i povoljnijoj ekonomsko-političkoj situaciji u habsburškim zemljama, posebno u Rijeci nakon što je 1719. godine car i kralj Karlo VI. Rijeku proglasio slobodnom lukom i učinio je europskim kozmopolitskim gradom, potakli u njoj veliku gradi- teljsku djelatnost: obnovu „Vele crikve“, augustinske crkve svetoga Jeronima, crkve benediktinki, franjevačke crkve Majke Božje Trsat- ske, ali i senjske i pićanske stolnice i drugih crkava na austrijskome (Bribir, Pazin, Pićan, Gračišće) i mletačkome području (Krk, Rab). Taj velik i zahtjevan posao privukao je u Rijeku brojne graditelje, obrtnike, umjetnike iz obližnjih habsburških (Gorice i Kranjske) i mletačkih zemalja (Furlanija-Veneto, Padova). Naručitelji su njihovih usluga ne samo riječki isusovci i gradsko svećenstvo, na čelu s riječkim arhiđakonom i patricijem Nikolom Tudorovićem, bratovšti- ne (Bratovština Gospe Žalosne, Bratovština bijelih) i cehovi (Škola PRIKAZI I RECENZIJE 623 krojača) nego i biskupi senjsko-modruški (Ivan Anton de Benzoni, Juraj Wolfgang Ćolić), pićanski (Juraj Franjo Ksaver de Marotti), patriciji riječki (Marotti, Benzoni, Gaus, Orlando, Marensi, Stem- bergar, Tudorović, Rusić) i senjski (Vudragović, Rupčić), riječki (Summacampagna, Sumreker, Minolli, Tremanini, Pilepić, Gladić) i senjski građani (Vahtar, Marchiolli), ali i zborni kaptoli (Bribir), župe (Pazin, Gračišće) i samostani (Trsat).

Strani majstori – riječki graditelji

Tako u Rijeci još od kraja XVII. stoljeća rade kipari i oltaristi: venecijanac grčkoga podrijetla Leonardo Pacassi i njegov zet Pasqu- ale Lazzarini iz Gorice, kipar Jacopo Contiero iz Padove, udomaćen u Udinama, koji je neko vrijeme radio s Angelom Pozzom i Frances- com Robbom u klesarskoj radionici Luke Misleja u Ljubljani, čiji su utjecaji dolazili i do Rijeke. Tu su djelovali i graditelji Francesco Olivieri, Bernardin i sin mu Zuane Martinuzzi, pa zatim kipar i oltarist Antonio Michelazzi iz Gradisce di Isonzo. Gradiška na Soči gradić je na području gdje se isprepliću utjecaji Venecije, furlanskih umjetničkih središta i Gorice s jakim alpskim „štihom“. To je plodno tlo stare Akvileje koja je duhovno utjecala više od tisućljeća i pol na istočnu jadransku obalu (Patrijaršija: Majka svih crkava na istočnoj obali Jadrana), a na sjeverozapadu te obale, u Istri, akvilejski su pa- trijarsi skoro tisućljeće bili feudalni gospodari. Duhovna i feudalna vlast patrijarha sačuvala je i prenijela mnogo toga iz antike, ranokr- šćanskoga i ranosrednjovjekovnog razdoblja, pa možda posredovala i u nastanku i širenju glagoljice, a time dala i poticaj da se u tim prostorima sačuvaju vlastite posebnosti. To je područje kojim su često prolazili mnogi narodi u pohodu na Ravenu, Rim, u bogatu Padsku nizinu. Stari latinizirani Paleoveneti, Kelti miješaju se s divljim Hu- nima i ratobornim Gotima, Avarima, mnogobrojnim Langobardima i malobrojnim Ugrima, a miran život nastavljaju s brojnim i miro- ljubivim Slavenima. To je Furlanija koja je, nakon što se tijekom vremena istrošila vlast akvilejskih patrijarha, već na početku XVI. stojeća podijeljena između Venecije i Habsburgovaca upravo negdje 624 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 oko rijeke Soče. Gradišku na Soči, naselje slavenskoga imena, po- četkom XII. stoljeća osnovalo je sedam slavenskih i latinskih obitelji. Krajem XV. stoljeća Venecija pretvara Gradišku u jaku utvrdu za obranu od Turaka, prema projektima slavnoga Leonarda da Vincija. Od 1511. godine u vlasti je Habsburgovaca. Stoljeće kasnije Vene- cija bezuspješno ratuje s Habsburgovcima da bi vratila to strateški važno mjesto, a neposredan su povod za to i senjski uskoci, koji za račun Habsburgovaca i za svoj račun često dolaze i u Furlaniju (Rat za Gradišku, 1615.- 1617.). Tu je od oca Valentina i majke Catha- rine 1. studenoga 1707. godine rođen Antonio Michelaz (Mikelac), kasnije u dokumentima nazivan Michelazzi. Bilo je to vrijeme kada je Gradiška bila na vrhuncu svoga zlatnoga doba, kada je sa svojom okolicom sedamdeset godina funkcionirala kao samostalna država kneževske obitelji Eggenberg iz Štajerske.

Umjetnik isusovačke duhovnosti

Michelazzi, svjedok velike građevinske djelatnosti i umjetnič- ke aktivnosti u Gradiški i okolici, kada su podizane brojne palače i ljetnikovci, izgrađene i umjetničkim djelima urešene mnoge crkve, dolazi u Rijeku, najvjerojatnije s Jacopom Contierom oko 1725. godine u tijeku obnove „Vele crikve“ (1717.- 1726.). Prvi se put u Rijeci Antonio Michelazzi spominje u dokumentima 8. rujna 1729. godine, kada je u knjigama vjenčanih zabilježena njegova ženidba s Lucijom iz ugledne riječke obitelji Melchiori. Uskoro im se rađa kćerka (1731.), a potom i sin Augustin (1732.) kojemu su na krštenju kumovi riječki patriciji, a krstio ga je riječki arhiđakon. Tako ugledni kumovi njegova sina znak su Michelazzijeve dobro prihvaćene i vrednovane djelatnosti na obnovi Zborne crkve. Sin Augustin kasnije je u Rijeci kod isusovaca završio gimnaziju i 1750. godine stupio u Družbu Isusovu. Postao je ugledan svećenik i profesor mineralogije i botanike na isusovačkim učilištima u Gorici i Grazu, te dugo- godišnji ravnatelj knjižnice knezova Appony. U Nacionalnoj i sve- učilišnoj knjižnici u Zagrebu sačuvano je nekoliko izdanja njegovih knjiga iz područja mineralogije (Compendium regni fossilium quod PRIKAZI I RECENZIJE 625 in usum suorum auditorum elucubratus est Augustinus Michelazzi..., 1775., 1781.) i botanike (Compendium regni vegetabiliis quod in usum suorum auditorum elucubratus est Augustinus Michelazzi..., 1776., 1788.), a koje su služile kao udžbenici na isusovačkim visokim učilištima, uključujući tu i Zagreb i Rijeku. Michelazzijevo prvo djelo u Rijeci najvjerojatnije je oltar Majke Božje Karmelske (danas Presvetoga Srca Isusova) u Zbornoj crkvi koji je izradio 1729. godine za Bratovštinu bijelih. Oltar izveden dobro i po ukusu riječkih isusovaca, rafiniranih poznavatelja umjetnosti, bio je razlog da isusovci 1731. godine sklope prvi ugovor s Michelazzijem za izradu propovjedaonice u crkvi svetoga Vida, a koju je trebao izvesti prema vlastitom projektu. Michelazzi je izveo ovu propovjedaonicu kao cjelovito umjetničko djelo visoke kvalitete, aristokratske profinjeno- sti izražaja, tople polikromije pretežno žutog, crvenog i ljubičastoga mramora, kristalne jasnoće kompozicije i sažete forme mramorne plastike. Ova propovjedaonica nije samo funkcionalni već je to i uzvišeni komad crkvenog namještaja s kojega se naviješta riječ Bož- ja. To je svojevrsna isusovačka duhovna i kulturna legitimacija, ali i osobna Michelazzijeva ispovijed vjere. Samo umjetnik formiran u isusovačkoj duhovnosti mogao je tako nešto izraditi i tako svjedočiti svoju vjeru i predanost Bogu i odanost Crkvenom učiteljstvu. Vrijedi zastati kod tog remek-djela i uživati u harmoniji kompozicije, boja, oblika, likova kao i njezinoj posebnosti, čistoj duhovnosti. Uslijedile su daljnje narudžbe. Godine 1733. Michelazzi, koji sada ima u Rijeci vlastitu radionicu, s isusovcima sklapa ugovor za izradu oltara svetoga Josipa u crkvi svetoga Vida. Na ovom oltaru ne baš raskošne arhitekture, pomalo smirene klasicističke note i jedinstvene kompozicije, pozornost posebno plijene reljefi na antependiju i atici oltara, koje je izveo na zavidnoj umjetnički razini. Svoju čistu ljubav mladoženje kojom ljubi zaručnicu prenosi u mramorni reljef Zaruke B.D. Marije na atici oltara, u kojem naglašava uzvišenost zaruka i sakramenta braka. Nježnost mladog oca koji se klanja tek rođenom djetetu, divnomu plodu ljubavi muža i žene blagoslovlje- ne sakramentom braka, pretvara u prikaz Poklonstvo pastira djetetu Isusu. Taj antependij - reljef u bijelom mramoru odiše smirenošću 626 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 izraza, klasicističkom dostojanstvenošću, isijava nježnošću i žarom ljubavi prema Bogomajci i djetetu Isusu. Šteta, današnji Riječani nemaju mogućnosti čestitati božićne blagdane ovom svojom «ri- ječkom» čestitkom, Michelazzijevim Poklonstvom pastira, na kojoj bi se mogli diviti toplini prizora, pobožnosti priprostih pastira, ali i poruci rođenja Božjega sina u prostoj štalici, u koju je smještena Bogomajka aristokratskih manira, naglašene tjelesnosti s malahnim, nejakim Djetetom. Antoniju Michelazziju posebno je draga umjetnička tema svetog Antuna Padovanskoga, najvjerojatnije nebeskog zaštitnika njega i njegova sina Antona Valentina. Na antependiju istoimena oltara u riječkoj Zbornoj crkvi i na Trsatu, kao i na oltaru svetoga Josipa (i svetoga Antuna Padovanskoga) u katedrali u Senju, «Svetac svega svijeta» smješten je u više ili manje kićeni florealni vijenac, što kompoziciji visokoga reljefa daje ljupkost i draž ljubavi kojom je sv. Antun ljubio dijete Isusa.

«Sculptor fluminensis» – kipar iz Rijeke

Michelazzi je uspješan umjetnik, poduzetnik, koji u životu proživljava teške i bolne trenutke umiranja i gubitaka najmilijih. Nakon prve žene umire mu i druga (Anna Maria), pa se ženi i tre- ći put Katarinom Summacampagna, kćerkom uglednoga riječkoga ljekarnika. Smrt mu odnosi djecu. Bol i patnje zbog smrti svojih najmilijih Michelazzi pretače u umjetnički izraz, u skulpture i re- ljefe na oltarima posvećenim svetome Franji Ksaverskome, isusovcu i apostolu Dalekoga istoka (Kine, Japana, Indije), kojega smrt sprječava da stupi na tlo velike Kine. Na ovim različitim prikazima smrtnoga časa svetoga Franje Ksaverskoga isprepliće se oduševlje- nje ovim svecem i njegovim životnim putem, zasigurno je bio uzor njegovu sinu, isusovcu Augustinu, boli i žalosti zbog smrti voljenih osoba, smrti čiju je blizinu tako često osjećao u svojoj kući kada je posjećivala i odvodila njegove najmilije. U riječkome Sv. Vidu, u katedrali u štajerskome Grazu i Senju oltari su ovoga sveca, a prikaz je smrti toga sveca i na antependiju oltara zagrebačke katedrale, PRIKAZI I RECENZIJE 627 koje je izradio, kako to spominju neki dokumenti, «sculptor fluminensis», tj. riječki kipar ili, budući da nikada nije službeno postao riječki građanin, usprkos činjenici da je bio vrlo ugledan i poštovan u gradu, samo kipar iz Rijeke. Tu je sasvim realistično, bez svake uzvišenosti, prikazao dostojanstveno umiranje kršćanina pomirena s Bogom, potpuno predana Božjoj ljubavi. Ta je tema jako bliska «Si- gnoru» Michelazziju, pobožnom, uglednom vjerniku, tajniku riječke Bratovštine Žalosne Gospe, koja se, kao i Brašćina Sv. Križa (pučki naziv: «Agonija»), brine za dobru i sretnu smrt svojih članova čiji su životi tijekom XVIII. stoljeća bili ugroženi brojnim epidemijama velikih boginja i kuge. Proživljavajući bol umiranja, on čisti svoju vjeru i pouzdanje u Boga, što rezultira nastankom oltara veličanstve- ne i dostojanstvene kompozicije, ponajprije onoga raskošnijega za zagrebačku katedralu, a posvećenog svetome Jurju i bl. Augustinu Kažotiću, Hrvatu iz Trogira, zagrebačkome i lucerskome (Lucera u južnoj Italiji) biskupu, dugo stoljeća jedinome hrvatskome blaženi- ku, kojega su nekada, a i danas više časte Talijani nego Hrvati. Taj su oltar naručili zagrebački kanonici Dumbović i Ress, poznavajući svu veličinu Michelazzijeva talenta i njegov velik ugled u ovom dijelu habsburške države. U taj niz oltara spadaju i oltari sasvim smirene kompozicije i monumentalnog, pomalo klasicističkog oblika: glavni oltar u crkvi svetoga Jeronima u Rijeci, glavni oltar crkve svetoga Petra i Pavla u Bribiru, kao i glavni oltar u katedrali (danas župnoj crkvi) u Pićnu. Michelazzijev životni «credo» najbolje se razaznaje u prostoru između dvije teološke vrline: Vjere i Ljubavi koje je ovaj umjetnik prikazao skulpturama žena na atici oltara sv. Franje Ksaverskoga u riječkom Sv. Vidu. Vjera je žena izrađena u venecijanskoj maniri kiparske virtuoznosti i pokrivena je koprenom, a Ljubav je majka s djecom u krilu, puna nježnosti, rafinirano oblikovana kao znak podjele između tjelesne stvarnosti i duhovne nadnaravnosti. To po- tvrđuje i oporuka tetke njegove žene, koja ga opisuje kao čovjeka duboke ljubavi i osjećajnosti prema bližnjemu, prema svojoj obitelji i široj porodici. 628 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Antonio Michelazzi nije samo kipar i oltarist, on je i graditelj, poduzetnik. Nakon velikoga potresa u Rijeci 1750. godine, kada je grad jako oštećen, Michelazzi 1752. i 1753. godine radi na obnovi gradskoga tornja, po svoj prilici samo na arhitekturi portala, vijenaca i ukrasa oko poprsja austrijskih nadvojvoda. Michelazzi je i poduzetnik koji nabavlja materijal za veća gradilišta: most na Rječini i izgradnju ceste u Kranjskoj. Isto tako radi na drugoj obnovi «Vele crikve» gdje se njegovim ostvarenjem, uz oltar Majke Božje Kar- melske i oltar svetoga Antuna Padovanskoga, još smatraju i oltari svetoga Franje Paolskoga i svetoga Ivana Krstitelja Michelazzijev je opus ogroman. Njemu i njegovoj riječkoj radionici mogu se pripisati još oltari u katedrali u Senju: oltar svetoga Josipa, oltar svetoga Ivana Nepomuka i oltar Majke Božje od Sedam Žalosti, kao i dio kamenoga inventara (propovjedaonica), potom oltari Majke Božje od Svete Krunice u župnoj crkvi u Pazinu i Grači- šću, oltar u crkvi svetoga Križa u Rabu, oltari u riječkoj augustinskoj (danas dominikanskoj) crkvi: svetoga Nikole Tolentinskoga i Gospe od Dobroga Savjeta (kipovi su rad nekog drugog majstora), ali i dio inventara srušene crkve svetoga Franje u Senju (oltar Majke Božje Loretske s kipom, oltar Majke Božje Karmelske i oltar svetoga Ivana apostola i evanđelista), oltar svetoga Josipa u zbornoj crkvi u Bakru, kao i oltar u sinagogi u Rijeci, koji je tamo najvjerojatnije sekundar- no upotrijebljen, a ima sve elemente stila Michelazzijeve radionice.

Hommage Michelazziju i Rijeci XVIII. stoljeća

Antonio Michelazzi umro je 1772. godine u Rijeci, neposredno prije ukinuća Družbe Isusove i njezina kolegija u Rijeci, a nakon nešto više od 40 godina djelovanja u ovome gradu, gdje je svoja naj- bolja ostvarenja izradio upravo po narudžbi ili na preporuku riječkih isusovaca. Njegovu radionicu, nacrte i stilski izričaj, posebno u oblikovanju oltara, naslijedila je kiparska obitelj Capovilla. Nažalost, ne zna se za njegov grob. Možda je skromni, pobožni član Bratovštine Žalosne Gospe, a u kroničnome nedostaku grobišnoga prostora u Rijeci, krajem XVIII. stoljeća kojom često haraju smrtonosne epi- PRIKAZI I RECENZIJE 629 demije zaraznih bolesti, zakopan u zajedničkoj grobnici, možda i u isusovačkoj crkvi svetoga Vida ili u nekoj od drugih riječkih crkava, odnosno u njihovim dvorištima - grobljima, koja su sve do 1773. godine, kada je izgrađeno prvo riječko gradsko groblje na Kozali nedaleko Kalvarije, bila ukopna mjesta za stanovnike Rijeke. U arhivu je sačuvan podatak da je nakon njegove smrti načinjen popis imovine, ali toga popisa više nema. Dugo su vremena on i njegovo djelo bili obavijeni šutnjom. Tek je sredinom XX. stoljeća dr. Radmila Matej- čić, pručavajući riječku baroknu baštinu, opisala njegov opus i prva ukazala na značaj toga umjetnika originalnoga kiparskog izraza, čija brojna djela resi harmonija oblika i kompozicije, suptilna duhovnost i jasna kršćanska poruka. Michelazzi, «sculptor fluminensis» svojim je opusom nadrastao okvire grada u kojem je djelovao. On je kipar koji je svojim djelima ukrasio brojne crkve sjeverozapadne Hrvat- ske, a proslavio se i u Grazu, rezidenciji habsburških nadvojvoda. Štoviše, Michelazzi je, iako nije rođen u Hrvatskoj niti je rođenjem Hrvat, upravo lokacijom djelovanja i svojih brojnih ostvarenja naj- značajniji kipar – oltarist hrvatskoga baroka, koji je hrvatski barokni izričaj uzdigao na razinu onodobnih relevantnih umjetničkih ostvarenja. Brojni kameni barokni oltari u riječkim crkvama, a najviše ih je iz Michelazzijeve radionice, čine Rijeku gradom s najvećim brojem kamenih baroknih oltara u Hrvatskoj, ali i gradom s najvećim brojem oltara koje je izradila radionica toga grada, radionica koja je Rijeku učinila jakim umjetničkim središtem XVIII. stoljeća. Dana 1. studenoga 2007. godine navršilo se 300 godina od Michelazzijeva rođenja, što je prigoda da se sjetimo ovoga velikoga Riječanina. Ovaj je esej svojevrsni homage Antoniu Michelaz- ziju, skromna zahvalnost Bogu na daru toga kršćanina i umjetnika. Zasigurno je njega, graditelja predivnih Božjih žrtvenika, milostivi Bog, vječna i neiscrpna Ljubav, već nagradio svojim očinskim zagr- ljajem i obasjao svjetlom svoga lica. Nadajmo se da će Rijeka svoga «sculptora fluminensis» uskoro počastiti ulicom ili trgom negdje u Starome gradu, ondje gdje je Michelazzi živio, kuda je prolazio, gdje je zastajao u mislima, tuzi i veselju, gdje je sa svojim klesari- ma i kiparima neumorno mramoru udahnjivao dušu, budući da on 630 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 u Rijeci nema spomena ni spomenika. I u Gradiški izgleda da je potpuno izblijedjelo sjećanje na tu rođenoga Antonia Michelazzija. Istina, njegov su najveći spomenik upravo njegova djela u gotovo svim starijim riječkim crkvama, u crkvama Hrvatskoga primorja, u Istri, okolici Zagreba, u austrijskome Grazu. To je potrebno učiniti ne samo radi Michelazzija već poradi današnjih Riječana i riječkoga gradskoga, ali i nacionalnoga i europskoga dostojanstva i identiteta, budućnosti i novih riječkih naraštaja. Poželimo i nastojmo da Lju- bav i Vjera, koje su odredile Michelazzijev život i obilježile njegov opus, postanu poveznice, poput Antonia Michelazzija, među narodima, državama i gradovima: Hrvatskom i Italijom, Rijekom i Gradi- scom di Isonzo, da postanu čvrsti mostovi slavne prošlosti za sretnu budućnost. Posjetite Sveti Vid, Velu crikvu u Rijeci, katedralu u Senju, župnu crkvu u Bribiru, nekadašnju katedralu u Pićnu, župnu crkvu malenoga Lupoglava kod Dugoga Sela ili pak katedralu u Grazu... Zastanite i uživajte u divoti Michelazzijeva djela, zahvalite Bogu na daru toga čovjeka i umjetnika. Pomolite se za njegovu dušu. Juraj Lokmer PRIKAZI I RECENZIJE 631 Josip Mužić Filozofska metodologija Naklada Bošković, Split, 2007., 163 str.

Ova je knjiga, kako je u uvodu istaknuo sam autor, nastala «iz nastavnog djelovanja i ima stoga i praktičnu primjenu. Ponajprije je bio zamišljen za studente filozofije kako bi im poslužio u njihovom bavljenju filozofijom za vrijeme studija i poslije» (str. 7) No, knjiga daleko nadmašuje prvotnu nakanu, te predstavlja važan doprinos upoznavanju posebnosti znanstvenog bavljenja filozofijom, i to na jedan cjelovit i zanimljiv način. Pitanje filozofske metodologije, znanstvenosti filozofije pretpostavlja čovjeka kao osobu koja se bavi filozofskim istraživanjem. Stoga ne čudi da autor prvo, pripremno poglavlje, naslovljeno Te- meljne postavke, započinje tematiziranjem čovjeka kao djelatnog bića i važnosti i smisla ljudskog rada. Svako ljudsko djelovanje teži i poduzima se s nekim ciljem, odnosno s nekom svrhom. U polazi- štu Mužićeve filozofske metodologije nalazi se tematiziranje i jasno određivanje specifičnosti intelektualnog rada kao poziva, te ukaziva- nje na njegov prvotni smisao, a to je «biti u službi cjelovitog ostvarenja osobe». Tezu da je intelektualni rad «poziv u pravom smislu riječi i to jedan od najuzvišenijih i ujedno najzahtjevnijih», autor obrazlaže pozivajući se na spoznaje o razumskoj ljudskoj naravi, u koju je upisana težnja za znanjem. Naime, u čovjekovu bit spada da je biće obdareno umom kao sposobnošću spoznaje i mišljenja. Znanje je upravo ona forma koja aktualizira ili ostvaruje sposobnost spoznaje. U tom kontekstu autor ističe kako filozofija «istražujući počela i svrhu svega to ne čini da bi se uzdigla iznad drugih znanosti, već s jedne strane da bi odgovorila na nezatomljivu težnju ljudskog razuma, a s druge strane da bi omogućila njihovo objedinjavanje i suradnju» (str. 19). Stoga autor kada ukazuje na razdiobu načina raz- mišljanja u ovisnosti o svrsi (praktički, znanstveni i filozofski način razmišljanja) skreće pozornost na to da filozofsko mišljenje «nije odvojeno od prethodna dva nego ih pretpostavlja, njima se koristi i s njima je komplementarno» (str. 18). 632 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Dok s divljenjem promatramo napredak znanosti, autor upozorava na pravu svrhu znanosti. Čovjek je biće koje po naravi teži znanju, a predmet je tog znanja istina koja čovjeka osposobljava da bolje shvati samoga sebe. Putevi kojima se spoznaje istina različiti su. Znanost je jedan od puteva. Na području znanstvenog spoznavanja uočava se rast specijalizacije, što sa sobom nosi problem objedinja- vanja rezultata u koherentnu cjelinu. S tim u svezi autor primjećuje: «Specijalizirano znanje se gleda kao nužnost, ali se čovjek time ne miri. Jer doista život vrijedan življenja je objedinjeni život» i upravo tu «filozofija daje potpuni odgovor i to ‘sa stajališta cjeline’» (str. 20). S tim u svezi autor govori o «filozofskoj globalizaciji». S pravom autor upozorava da progresivno umnažanje informacija još ne predstavlja znanje, ono po sebi ne znači ništa ako su podaci lažni ili ako ne znamo njihovu svrhu, te ističe kako «sustavno proučavanje filozofije osposobljava za lučenje ispravnog od neispravnog u idejama na raznim područjima te omogućava stjecanje dobro utemeljenog i cjelovitog razumijevanja stvarnosti» (str. 22). Kriterij ispravnosti i zajedničko polazište svim ljudima za njihova istraživanja treba biti «dobro čovjeka, to jest koliko je određeno otkriće i istina u funkciji boljeg osobnog i zajedničkog življenja» (str. 22). Autor uz navedeno mjerilo dodaje i postojanje dobre volje «među intelektualcima, koji će općem dobru davati prednost pred pojedinačnim, često sebičnim, interesima» (str. 23). U drugom poglavlju naslovljenom «Polazišta i kriteriji kakvo- će» autor premješta težište analize na osvjetljavanje odlika samog znanstvenog rada, kao i vrlina koje su potrebne znanstveniku. U uvodu ovog poglavlja autor polazi od konstatacije da su veliki uspjesi znanosti doprinijeli afirmaciji znanosti u suvremenom društvu. No, s tim u svezi autor s pravom upozorava kako se u prvom redu to odnosi na «vrednovanje rezultata koji se mogu materijalizirati i unovčiti» (str. 25). Autor upozorava da se paralelno odvija «prešutno omalo- važavanje dostignuća» humanističkih znanosti. Time autor skicira kontekst u kojemu se danas postavlja pitanje o ulozi i svrsi znanosti. Naime, uočljiva je dominacija prirodoslovnih znanosti i njihov utjecaj na kulturu i to zbog mogućnosti brze primjene rezultata, odnosno PRIKAZI I RECENZIJE 633 tehnologije. Svojevrstan podređeni položaj društveno-humanističke znanosti nemaju zbog znanstvenosti nego odnosa korisnosti prirodo- tehničkog područja za tehnološki razvoj. Za Mužića «izlaz iz ove kri- zne situacije može biti u tome da se nedostatke pretvori u prednost», tj. da se «iskoristi za jedno preispitivanje i otklanjanje pogrešaka, produbljenje osobnih postavki i porast u kvaliteti» (str. 25). Upravo u tome, s pravom tvrdi autor, filozofija ima nezamjenjivu ulogu. Autorova je intencija osvijetliti «osnovne odlike znanstvenog rada» i, s druge strane, istaknuti «vrline koje su potrebne znanstveniku». Nakon što je u prvom, uvodnom poglavlju pokazao bitne odlike intelektualnog rada, sada se usredotočuje na one značajke koje su vlastite znanstvenom radu kao jednoj vrsti intelektualnog rada, a to su: istinitost, logičnost i razumljivost. I znanosti i filozofiji zajednič- ka je težnja za istinom. To im je i etička obveza. U znanstvenom radu motiv i vodilja uvijek treba biti istina. S tim je usko povezana i vrlina skromnosti koja treba krasiti znanstvenika. Ona naime čini istraživa- ča sposobnim podložiti se istini. Autoru se kao ključno za istinitost znanstvenog rada nameće pronalaženje i korištenje potrebne literature. S pravom autor ističe kako «u susretu s tuđim radovima valja izbjegavati dvije krajnosti: nekritičko povođenje za autoritetima i originalnost na silu. Istina dolazi doista ne samo ispred vlastitog ega nego i ispred obzira prema drugima i njihovim mišljenjima» (str. 28). Logičnost je uvjet koji rad mora zadovoljiti kako bi bio znanstven. No, da bi logika ispunila ulogu koju od nje očekujemo, preduvjet je da je «autor ne samo razumio ono što izlaže nego da je zagospodario materijom do te mjere da ima vlastiti sud koji je prepoznatljiv i ne usteže se ni od kritičnosti kada je potrebna» (str. 30). Budući da se znanstveni rezultati trebaju priopćiti drugima, razumljivost koja dolazi do izražaja u jasnoći i jednostavnosti izričaja svakako je jedna od odlika znanstvenog istraživanja. No, ona je, kako to s pravom ističe autor, «ostvariva prije svega preko istinskog rada na vlastitoj misli» (str. 32). Budući da je nositelj znanstvenog istraživanja određeni subjekt, veliko značenje imaju vrline znanstvenika, o kojima ovisi kvaliteta rada, a od kojih autor navodi i obrazlaže prvenstveno tri, to su 634 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 skromnost, savjesnost i ustrajnost. Pod savjesnošću autor ni u kojem slučaju ne misli na perfekcionizam nego time želi označiti činjenicu da se «u znanosti odgovarajuće sposobnosti usavršavaju zahvalju- jući pristupu i načinu kako se radi» (str. 36). Vrlina savjesnosti čini istraživača sposobnim oduprijeti se površnosti i lakomislenosti u kojoj autor prepoznaje «akutni problem današnjice koji se očituje kroz to da ljudi prvo djeluju to znači u našem slučaju prvo napišu, reknu ili pročitaju, najčešće na osnovu emocija i(li) uslijed potražnje oko- line, a tek onda eventualno misle što to njima predstavlja» (str. 36). U današnjem se vremenu, koje je obilježeno imperativom za instant- rezultatima, ozbiljan i kvalitetan znanstveni rad pokazuje kao prava škola kreposti strpljivosti. U trećem, središnjem poglavlju autor se, kako to sugerira i sam naslov poglavlja «Filozofska i znanstvena metodologija», po- svećuje tematiziranju filozofske i znanstvene metodologije. Nakon etimologijskog objašnjenja riječi «metodologija» autor ukazuje na distinkciju između znanstvene i filozofske metodologije ukazujući pri tom kako «spomenute razlike ne znače da je filozofska metoda nešto izvanznanstveno ili nadznanstveno». Prije je riječ o tome da je veza između filozofije i metodologije drukčije naravi, to jest «dru- gačija nego kod bilo koje druge znanosti» (str. 43). To proizlazi ne samo iz toga što je «filozofija uvijek metoda jer filozofski misliti pretpostavlja nužno i znati kako to činiti» nego «vrijedi i obrnuto prema kome upotreba određene metode od filozofa već pretpostavlja i jednu filozofiju» (str. 43). Drugim riječima, autor ovdje ukazuje na to da je metodologija već i sama sastavnica filozofije. S druge strane, autor ne propušta ukazati i na poseban status filozofske metodologije, što proizlazi iz naravi predmeta filozofije. Naime, filozofiji je vlastito da «nije ograničena ni u predmetu istraživanja ni u metodama kao što se to događa kod metodologija drugih znanosti, a ipak ne gubi na unutarnjoj povezanosti» (str. 44). Svaki znanstveni rad pretpostavlja nužno čovjeka i njegovu ra- zumsku sposobnost. Stoga «nikakva metodologija ne može zamijeniti misao». Autor ističe kako to posebno vrijedi za filozofiju koja se temelji «na pozitivnom vrednovanju razuma i povjerenju u njegove PRIKAZI I RECENZIJE 635 sposobnosti spoznaje». No, to ni u kom slučaju ne znači kako filozofiji nije potrebna metodologija. Autor odbacuje kao neprimjereno svako nastojanje oko odvajanja filozofije i metodologije. Suprotno tome, Mužić ističe kako filozofija, «uvažavajući doprinose drugih znanosti i pomažući im u promišljanju i poboljšavanju njihovih po- lazišta, metoda i ciljeva ima istodobno puno pravo» i «dužnost kori- štenja i razvijanja vlastite metodologije» (str. 20). Pritom autor ističe značenje osobne zauzetosti, ali i naslijeđa, odnosno obveze filozofa da proučava i nastavlja rad svojih prethodnika, s ciljem da se «u susretu s tuđim mislima čovjek uči sam filozofski misliti». U četvrtom poglavlju naslovljenom «Čitanje filozofskih tekstova» Mužić ističe «potrebu izravnog susreta» s izvornom litera- turom. U ovom dijelu autor pruža obrazloženi uvid u niz postupaka koji doprinose kvalitetnijem i plodnijem iščitavanju izvornog filozofskog teksta (plan rada, organizacija vremena i prostora). U potpoglavlju naslovljenom «Rad s knjigama» autor daje vrijedne praktičke preporuke koje se odnose na potrebu kupnje knjiga, po- željnost obilježavanja teksta, pravljenja bilješki, sve do pitanja mo- tivacije. Nakon pripravnih koraka i osvješćivanja nužnih uvjeta, u potpoglavlju «Pristup filozofskom djelu» autor skreće pozornost na osebujnu narav filozofskog teksta koji zahtijeva određenu pozornost zahtjevnom tekstu, primjerenu dinamiku čitanja, a sve to uključuje velik trud i osobnu zauzetost čitatelja. S pravom Mužić ističe kako «filozofija nema nakanu da nas zabavi, kao što to čini roman, nego je vrlo zahtjevna i to ne skriva. I kao što nitko ne postaje preko noći filozof tako ni filozofija ne podnosi površnost u pristupu tuđoj misli» (str. 68). Kada je riječ o tome kako čitati filozofsku knjigu, zanimlji- ve su i korisne autorove upute i obrazloženja potrebe za «najmanje tri čitanja», pri čemu autor pokazuje u čemu se sastoji vlastiti pristup svakom čitanju, kao i koji su plodovi tih čitanja. Pritom Mužić kao temeljno ističe «razumjeti autorovu misao». Dobro obraditi tekst uključuje proučavanje, objašnjenje i vrednovanje. «Usmeno izlaganje filozofske teme» naslov je petog poglavlja u kojemu nas autor uvodi u praktičnu primjenu teorijskih temelja 636 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 filozofske metodologije preko govora. U polazištu je autorova pristupa ovoj tematici shvaćanje čovjeka kao bića kojemu su govor i jezik svojstveni. Kada je riječ o filozofskom govoru, autor skreće najprije pozornost na «neka temeljna zajednička polazišta koja mu nužno prethode», odnosno pretpostavke filozofijskog govora, a to su nemogućnost svođenja na improvizaciju i spontanost kao uvjeti konzistentnosti i akademske razine, traženje mudrosti. Pored toga Mužić analizira i ukazuje na dvije osnovne dimenzije, ovisno o tome «uspostavlja li se odnos sa sobom ili s drugim». Prva dimenzija ili «odnos sa sobom» važna je kao proces samoosvješćivanja kojega nema bez interakcije razuma i jezika. Kada je riječ o drugoj dimen- ziji ili «odnosu s drugim» autor posebice naglašava vrijednost sluša- nja drugog kao i potrebu i spremnost «naučiti se umijeću koje traži uživljavanje, razumijevanje, suosjećanje, poštivanje, ljubav». To su nužne pretpostavke svakog dijaloga, odnosno stvaranja prijateljskog ozračja u kojemu se «lakše prihvaćaju opravdane primjedbe i protiv- ni argumenti». Svrha je dijaloga traženje istine ili, riječima autora, «dijalog je plod slušanja sebe i drugog, gdje dvije osobe stvaraju skupa i treći odnos prema istini kako u traženju tako i u otkrivanju» (str. 84). Autor s pravom skreće pozornost na dijalošku sastavnicu usmenog izlaganja jer se ono «uvijek obraća nekom slušateljstvu s kojim treba uspostaviti komunikaciju». Nakon eksplikacije polazišta autor prelazi na utvrđivanje zakonitosti i određenih zajedničkih sastavnica koje čine uspješnim razne oblike izvedbe priprave za usmeno izlaganje, kao što su sinteza, proces spremanja koji je najvećim dijelom učenje, te memoriranje. U svezi sa svakom od njih autor ukazuje na moguće zablude. Tako je primjerice pogrešno uvjerenje da se može odmah početi učiti iz tuđeg sažetka. Autor ukazuje na pravu svrhu sažetka, koja se sastoji u tome da služi prije svega samom subjektu da usustavi i učini sebi preglednim obavljeni rad, te mu omogući snalaženje kod izlaganja. Autorova zapažanja o nespojivosti plodnog i pozornog učenja sa žurbom posebno su vrijedna i aktualna za demaskiranje besplodnosti i ispraznosti danas raširenih ponuda raznih programa za brzo učenje i čitanje. PRIKAZI I RECENZIJE 637 Nakon što je predstavio strukturu i različite vrste izlaganja, te posebno potpoglavlje posvetio ispitu kao posebnoj vrsti usmenog izlaganja, Mužić se usredotočuje na filozofski govor. Autorova nastojanja oko afirmacije važnosti zahtjeva koji se postavlja pred govornika, a to je «vladanje jezikom kao takvim u svom njegovom bogatstvu mogućnosti koje dozvoljavaju da se misao može precizno formulirati» posebice je važno i aktualno u današnjem vremenu u kojemu suvremeni mediji poput interneta ili SMS poruka podrža- vaju osiromašenje u izričaju (umjetno skraćivanje koje ide na uštrb jasnoće misli), a na što ukazuje i sam autor. Stoga u zaključnom dijelu ovog poglavlja autor ukazuje na svrhu govora, te u tom svjetlu prosuđuje važnost i aktualnost «umijeća govora» i u današnje vrijeme. Za filozofiju je, ističe autor, retorika važna stoga što omogućuje doći do istine. Filozofija, kao i svaka druga disciplina, ima svoje specifičnosti koje se onda očituju ne samo u usmenom nego i u pisanom izričaju, pa autor šesto poglavlje posvećuje «pisanju» kao ključnom sredstvu posredovanja istine. To uključuje niz koraka ili «predradnji» (od izbora teme, preko prikupljanja potrebne građe, do izrade plana rada i obrade materijala). Nakon toga Mužić osvjetljava zakonitosti filozofskog pisanja, odnosno obrazlaže i navodi kriterije, tj. norme kojima mora odgovarati pisanje filozofskog djela, a među ključnim je «pisati uvijek istinu onoliko koliko je se spoznalo kloneći se bilo kakve neistine» (str. 112). S tim u svezi autor upozorava da «koliko god filozofija bila uzvišena u svom traženju i afirmiranju istine to ne smije biti povod i opravdanje da bude dosadna». Glavni razlog tome leži u činjenici da je «istina sama po sebi izuzetno privlačna i filozofi imaju odgovornost da to sačuvaju i prenesu pišući dobro» (str. 114). Ključnu ulogu kod samog pisanja ima filozofski problem. S tim u svezi za autora se zadaća filozofa sastoji u tome da «problem formulira tako da se objasni njegov smisao, pozadinu iz koje nastaje te njegove sastavnice» (str. 115). Iako autor s pravom tvrdi kako «ne postoji jedan univerzalan recept za pisanje», te da se «svatko uči pisati najbolje kroz vlastito iskustvo», daje i niz vrijednih i korisnih razmišljanja o samome načinu pisanja, koja se odnose na rješavanje 638 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 početne izgubljenosti pred množinom dijelova koje treba sastaviti u cjelinu, na ulogu inspiracije, te značenje okruženja, napominjući kako je važno da «nikad ne pišemo ono što sami ne shvaćamo». Autor donosi i niz vrijednih zapažanja o tome kako se ispravno slu- žiti računalom i internetom, vodeći uvijek računa o njihovoj pravoj svrsi. S pravom Mužić ističe kako «od njih ne smijemo tražiti da nas zamijene u pisanju jer to ne mogu. Trebaju uvijek ostati samo tehnič- ka pomagala kojima se treba znati dobro služiti» (str. 123). Završno, sedmo poglavlje naslovljeno «Objavljivanje» donosi niz korisnih i vrijednih naputaka u svezi sa strukturom znanstvenog rada, vrstama znanstvenih djela, pravilima za vrednovanje znanstvenih radova, do vrsta predstavljanja tuđih radova (stručni prikaz, re- cenzija) i tiskanja. Knjiga na kraju donosi vrlo opširnu i relevantnu bibliografiju. Osim što pridonosi dignitetu filozofske metodologije, ova je knjiga višestruko poticajna za svakog tko se ozbiljno bavi filozofijom, posebice za studente koji se namjeravaju posvetiti znanstvenom radu i zbog načina na koji obrađuje metodološka pitanja. U svjetlu Mužićeva prikaza filozofska se metodologija pokazuje vrlo zanimljivom, jer autor na znanstven i pristupačan način, te lijepim i jasnim stilom promišlja i obrađuje ključna metodologijska pitanja i probleme. Iris Tićac PRIKAZI I RECENZIJE 639 Stjepan Baloban, Gordan Črpić (uredili): Socijalni kompendij: izazov i nadahnuće Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, svibanj 2007., 131 str.

Knjiga izlazi kao deveta u nizu brošura koje je posljednjih godina izdao Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, a uglavnom se radi o tematskim izlaganjima na tribinama koje je ovaj Cen- tar redovito organizirao u Zagrebu. Kako i sam naslov knjige kaže, autori žele potaknuti neke misli koje će progovoriti ne samo o ovoj knjizi nego o razlogu zašto je ona nastala, a taj je Kompendij socijalnog nauka Crkve.

1. Ako je istina ono što tvrdi kard. Martino u tekstu koji je zapravo njegovo izlaganje na predstavljanju Kompendija u Zagrebu, naime, da Kompendij postavlja socijalni nauk u srce poslanja Crkve, onda je to svojevrstan milenijski korak ne samo za Crkvu kao zajednicu ili instituciju nego i za djelovanje i razmišljanje svakog pojedinog kršćanina. Naime, bili smo naučeni da socijalni nauk jest nešto važno, ali ne i bitno za kršćanski život. Kako je socijalni nauk svoj govor temeljio uglavnom na prirodnom moralnom zakonu, a ne na teološkim ili svetopisamskim postavkama, socijalni nauk bio je prešutno smatran manje važnim od npr. postavki kršćanske etike ili morala. Obveze koje nameće socijalni nauk smatrale su se manje važnima, prekršiti ih ili ne ispuniti ih uglavnom se nije smatralo grijehom u klasičnom smislu riječi. Crkva je krenula smjerom da to od sada neće biti tako. Ljubav, kao temelj odnosa s Bogom, tj. vjere, i pravednost, kao osnova socijalnog nauka Crkve, ne idu više usporedo nego se prožimlju. Ljubav nije samo neki dodatak pravednosti, neki «višak» koji nastupa samo ondje gdje pravednost ne postiže svoj cilj nego je ljubav okvir i vjere i socijalnog nauka Crkve. Svaki kršćanski poduzetnik od sada će morati imati na umu da kršenjem odredbi socijalnog nauka, a koje idu na štetu dostojanstva ljudske osobe, čini grijeh u istinskom smislu riječi. 640 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 2. Članak Gordana Črpića «Suvremeni hrvatski areopag» jest svojevrstan «dokazni materijal» da je u Hrvatskoj nastupio krajnji trenutak za uspostavu jednog suživota koji će barem izdaleka slijediti upute socijalnog nauka Crkve izražene u Kompendiju. Slika stanja zaista je dramatična, štoviše, u nekim segmentima lošija nego 90-tih godina. Sukladno tome, realno je govoriti o potrebi da i Crkva preustroji vlastite prioritete: u ovom je trenutku bitnija od okrenutosti prema sebi, vlastitim istinama i ustroju okrenutost prema društvu i onome što se u njemu zbiva. Koliko god termin zastario, izgleda da u Hrvatskoj još uvijek ima dovoljno prostora za Crkvu koja će biti «kritična savjest» društva. Ne vidim drugog načina da ona ovu funkciju obavi osim da sustavno i «agresivnije» pristupi promociji socijalnog nauka Crkve u raznim sferama života, od gospodarstva do medija, počinjući od one «manjine» u hrvatskom društvu koju možemo nazvati praktičnim kršćanima. Ako je u Hrvatskoj moguće da manjina, relativistički nastrojena i zadojena, većini hrvatskih građana sustavno nameće rješenja koja odudaraju od uvriježenih tradicijskih vrijednosti u ovom društvu, zašto bi bilo nemoguće da kršćanska manjina, jednim agresivni- jim pristupom, postigne nekakve uspjehe oko organizacije ovog društva na načelima socijalnog nauka Crkve? Možda je u pitanju samo metodologija kako to postići. Ova knjiga, pogotovo ovaj tekst, nadahnjuje nas da se pitamo kako to da, uz svu opravdanu kritiku na račun hrvatskog medijskog prostora, mi u Crkvi nismo uspjeli profilirati jedan medij koji će moći odgajateljski djelovati na javno mnijenje? Kako to da u tom smislu nemaju nikakve uspjehe istupi Crkve u medijima? Smijemo li onda postaviti pitanje sposobnosti onih koji uređuju vjerske emisije na TV-u, radiju itd.?

3. Sličan naboj ima i rad Željka Tanjića o supsidijarnosti i solidarnosti. Promocija socijalnog nauka Crkve u Hrvatskoj ovisi o tome hoćemo li uspjeti postići barem minimalni konsenzus oko nekih prioriteta u ovom povijesnom trenutku. Je li nam još uvijek prioritet država ili je došlo vrijeme da razvijamo društvo? Je li nam prioritet solidarnost oko postizanja nekih ciljeva, kao što je cilj PRIKAZI I RECENZIJE 641 bio uspostava države 90-tih godina, ili je došlo vrijeme za uspostavu solidarnosti prema određenim kategorijama ljudi? Je li nam prioritet sofisticirani politički život, koji se svodi na održa- vanje na životu vječnih političkih elita, ili nam je prioritet razvoj neprofitnih i nevladinih udruga koje će imati težinu i prilikom političkog odlučivanja? Na ova pitanja odgovora još uvijek nema, niti ima ozbiljnih inicijativa da se ove dileme riješe. Valjda je onda logičan zaključak da je promocija Kompendija u Hrvatskoj zadatak kojemu se mora posvetiti cjelokupna Crkva, a ne samo Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve s nekoliko njegovih zaposlenika.

4. Članak Josipa Balobana o socijalnom pastoralu predstavlja svojevrstan iskorak. Pastoral je, naime, glavni kanal promocije socijalnog nauka Crkve. A iskreno govoreći, naš je dosadašnji pastoral bio uglavnom okrenut samoj Crkvi, problematici uključivanja ljudi u život lokalne Crkve, pogotovo na sakramentalnoj razini. Tako, dok već godinama po našim župama postoje tečajevi priprave za sakramente, tečajevi upoznavanja s temeljnim istinama vjere, praktički nema tečajeva upoznavanja s temeljnim načelima socijalnog nauka Crkve i načinima kako ih pojedinac može provesti u djelo. Sjetimo se da su svojevremeno francuski svećenici koji su svojevoljno bili radnici u tvornicama (pretres ouvieres), kako bi bili što je moguće bliži običnim radnicima, u najmanju ruku bili gledani sa skepsom od službene Crkve. Istina je da je socijalni pastoral zadatak svih članova Crkve, a ne samo hijerarhije, kako tvrdi Baloban, no, nadodao bih da je u specifičnim uvjetima Crkve u Hrvatskoj, gdje taj socijalni pastoral nije razvijen, nužno ponajprije zalaganje upravo hijerarhije. Ako hijerarhija ne učini sve kako bi socijalni pastoral u ovom trenutku postao prioritetom Crkve u Hrvatskoj, teško je zamisliti da će se on ustaliti na lokalnoj razini. Ovo vrijedi i za potporu koju bi upravo institucionalna Crkva trebala pružiti katoličkim udrugama u Hrvatskoj. Pozdra- vio bih konkretne prijedloge prof. Balobana u tom smislu i nadam se da neće ostati samo lijepo izgovorena riječ. 642 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 5. Važna su i usmjerenja koja Ivan Milovčić daje u smislu da an- gažman na planu provedbe socijalnog nauka Crkve ne zamje- njuje karitativni rad. Naime, ako poradimo na buđenju svijesti o važnosti socijalnog nauka Crkve, ne smijemo upasti u napast da svekoliko djelovanje na socijalnom planu institucionaliziramo. I socijalni nauk Crkve i Caritas djeluju prvenstveno preko aktiv- nih pojedinaca, a ne zamjenjuju ih. Ovo je važno napomenuti s obzirom da sve relevantne sociološke analize u posljednje vrijeme pokazuju kako građani Hrvatske izražavaju visoku spremnost na osobno i individualno pomaganje, ali su izuzetno skeptični u odnosu na pretjerano institucionaliziranje na planu socijalnog i humanitarnog angažmana. Institucionaliziranje, kako na planu provođenja socijalnog nauka Crkve tako i na planu Caritasa, može imati smisao samo ukoliko ima za cilj pospješiti angažman svakog dobronamjernog pojedinca.

6. Kompendij bi se, sukladno razmišljanjima Valerija Vrčeka, po pitanju sveukupnog odnosa čovjeka prema svijetu ili prirodi, mogao nazvati svojevrsnim korektivom tekstova Drugog vatikanskog sabora. Naime, očito je da mnogi tekstovi Sabora, pogotovo konsti- tucija «Gaudium et Spes», katkada odišu i pretjeranim optimiz- mom. Čovjek je gotovo demijurg koji može sve i to je ocijenjeno jako dobrim. Upravo oni tekstovi koji ublažavaju takav optimi- zam, npr. oni o grijehu i čovjekovoj destruktivnoj sposobnosti, ostaju na marginama dokumenata i nemaju determinantnu težinu u sveukupnom koncilskom opusu. Kompendij, 40 godina nakon Koncila, svjesno zauzima odmjereniji stav i time dokazuje osjetljivost Crkve i njezinu spremnost da i danas čita znakove vremena, a ne da producira «vječne» ali apstraktne dokumente. «Načelo opreznosti» mora postati sastavni dio naših teoloških razmišljanja kada čitamo koncilske tekstove, kao svojevrsni korektiv.

7. Dobro se u ovu knjigu uklapa i predavanje kardinala Martina o enciklici «Bog je ljubav». Naime, socijalni angažman kršćanina morat će veliku pozornost posvetiti pravednosti. No, u pravedno- PRIKAZI I RECENZIJE 643 sti se ne iscrpljuje kršćansko djelovanje. Ostaje mnogo prostora za jedan «višak» koji se zove ljubav ili milosrđe. Odnos pravednosti i ljubavi u pojedinim povijesnim trenucima i imajući u vidu stanje određenog društva traži uvijek novo premišljanje i zahtijeva uvijek novu uravnoteženost. Pravednost bez ljubavi i ljubav bez pravednosti ne mogu regulirati ljudsko društvo na humani na- čin. Kako danas riješiti ovaj odnos unutar angažmana kršćanina na socijalnom planu? U svakom slučaju, i u Hrvatskoj je u ovom trenutku potrebna svojevrsna «caritas politika», u kojoj će, u in- stitucionaliziranom i individualnom obliku, moći zajedno obita- vati i djelovati kako pravednost tako i ljubav. Enciklika može po- služiti kao vrijedan orijentir. Možda nije naodmet podsjetiti kako je u Hrvatskoj danas svakako više u krizi pravednost nego ljubav, pa je ostvarenje pravednosti socijalnim naukom Crkve prioritet i uvjet da bi se mogla nesmetano razvijati i ljubav.

8. Očito je u Hrvatskoj potrebno pronaći nekoliko prioriteta o kojima će najprije morati progovoriti Crkva putem svojeg socijalnog nauka. Jedan od ovih prioriteta svakako je korupcija, jer ona stvara negativne preduvjete za djelovanje na svim ostalim područji- ma. Stoga je dobra odluka urednika da na kraju ove knjige donesu notu «Borba protiv korupcije» Papinskog vijeća za pravdu i mir. I dobro je o korupciji govoriti upravo unutar socijalnog nauka Crkve jer, ako je taj socijalni nauk sastavni dio vjere i bitan čim- benik kršćaninova djelovanja, onda će i korupcija moći dobiti obilježje istinskog grijeha, a ne samo biti vrednovana kao nemi- novna pratilja sveukupnog čovjekova djelovanja. Svijest o tome da je korupcija istinski grijeh u Hrvatskoj gotovo da i ne postoji. Krajnje je vrijeme da se o tome progovori. Teza 9. note tvrdi da «borba protiv korupcije zahtijeva porast uvjerenja koje proizlazi iz konsenzusa o moralnim prosudbama…» Ovdje i mi u Hrvat- skoj moramo početi. Od stvaranja konsenzusa oko toga što nam je nužno za zajedničko dobro. Josip Grbac 644 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Rafko Valenčič Sveti Hieronim mož s Krasa. Prispevek k ubikaciji Stridona, rojstnega kraja sv. Hieronima Družina, Ljubljana, 2007., 216 str.

Rafko Valenčič, profesor emeritus Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani, u Uvodu (str. 11, 12) svoje knjige obavješta- va čitatelje da si je davno postavio za zadaću pružiti doprinos istra- živanju pitanja rodnog mjesta sv. Jeronima, jednoga od velikih crkvenih otaca kršćanskog Zapada (347.-420.), da bi konačno odlučio objaviti rezultate svoga rada. Prihvatio je tzv. liburnijsku hipotezu prema kojoj je Stridon bio na području Liburnije, zapadno od Kvar- nerskog zaljeva, ali je još točnije odredio prostor na koji se odnosi ta hipoteza prijedlogom svoje “kraške” hipoteze prema kojoj je Stridon bio mjesto u slovenskom Krasu, na mjestu današnjeg gradića Piv- ke. U prvom poglavlju svoje knjige “Životni put sv. Jeronima” (str. 13-25) Valenčič prikazuje Jeronimovo djetinjstvo u Stridonu, mladost u Rimu i Galiji, boravak u školi u Akvileji i Istoku, ponovni boravak u Rimu u službi pape Damasa te rad i smrt u Betlehemu. U drugom je poglavlju predstavio djelo sv. Jeronima, istaknuvši da je bio savjetnik pape Damasa, prevodilac i tumač Svetoga pisma, pisac poslanica, kroničar i povjesničar, polemičar, ali i pokornik i učitelj duhovnog života; nadahnuo je različite kulturne ustanove, a među njima i Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima. Njegovo je životno djelo postalo vrijedan polog europske kulture (str. 27-57). Treće je poglavlje “Stridon - rodno mjesto sv. Jeronima” (str. 59-154) najopsežnije i u njemu je pisac vjerno predstavio različita mišljenja o ubikaciji Stridona. Naveo je pet hipoteza: istarsku, panonsku, dalmatinsku, liburnijsku i zaključio s “kraškom”, tj. loci- ranjem Stridona u slovenski Kras. Odbacio je istarsku i panonsku hipotezu koju su osobito zastupali hrvatski glagoljaši i redovnici pavlini. Također nije prihvatio dalmatinsku hipotezu hrvatskog arheologa Frana Bulića, a zatim se priklonio liburnijskoj hipotezi hrvatskog arheologa Mate Suića, da bi na kraju točnije odredio prostor na kojem je mogao biti grad Stridon, na slovenski Kras; tu je petu hipotezu nazvao “kraškom”. Njoj u prilog naveo je da je to bilo područje PRIKAZI I RECENZIJE 645 brojnih i važnih utvrđenih naselja, a zatim je ukazao na štovanje sv. Jeronima i njemu posvećene brojne crkve na tom području. Pisac ove knjige, premda prihvaća liburnijsku hipotezu Mate Suića o rodnom mjestu sv. Jeronima, ne smatra da su njegova istra- živanja bez prigovora potvrdila tu hipotezu i zatim dopustila da je on točnije odredi nazvavši je “kraškom”. Naprotiv, smatra da rasprava nije završena. Premda treba naglasiti da pisac poznaje i koristi hrvatsku literaturu o sv. Jeronimu, nužno je spomenuti da mu je proma- kla studija riječkog akademika Luje Margetića “Jeronimov oppidum Stridonis” (u: Croatica christiana periodica, 26(2002), br, 30, str. 1-9), koji misli da je Stridon mogao biti samo u onom dijelu Dalma- cije koji je ležao uz tzv. Pannoniu secundu; to je područje bosanske Posavine. Margetić obrazlaže svoje mišljenje povijesno-pravnom prosudbom zapisa samoga sv. Jeronima da je njegovo rodno mjesto na granici Dalmacije i Panonije, ali također ne smatra da je pitanje ubikacije Stridona riješio zauvijek. Koparski pomoćni biskup Jurij Bizjak u proslovu je Valen- čičeve knjige sažeto ispisao njezinu namjenu i vrijednost nazvavši tu knjigu “uvjerljivom raspravom’’ o sv. Jeronimu kao “čovjeku s Krasa”. Naglašava da knjiga ne zaključuje istraživanje o položaju Stridona, rodnog mjesta sv. Jeronima. Ona je vrijedna jer je prvo samostalno djelo” na slovenskom jeziku o tom pitanju. Biskup Bi- zjak također naglašava da je pisac knjige dugo vremena savjesno sabirao podatke da bi dao pregledan tekst knjige. K tome naglašava da je u određivanju smještaja Stridona uzeo u obzir ne samo ono što o tome govore povijesna vrela već i ono što su u posljednje vrijeme ponudila arheološka istraživanja (str. 9, 10). Valja k tome naglasiti da Valenčič u svojoj knjizi, koja je dobro opremljena fotografijama umjetničkih slika sv. Jeronima, pruža sustavan uvid u život i djelo sv. Jeronima i iscrpan popis literature kojom se služio. Treba također napomenuti da s osobitim poštovanjem iznosi spomenute hipoteze o rodnom mjestu sv. Jeronima i njima pridružuje vlastitu “krašku” hipotezu, opravdavajući je iscrpnim obrazloženjima. S poštovanjem valja prihvatiti Valenčičevu iskrenost kad priznaje svoju naklonost prema sv. Jeronimu i ne skriva radosno iznenađenje da su svetac i on djeca istog prostora. F. E. Hoško 646 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Stipan Trogrlić Katolička crkva u Istri. Nacionalno-političke i idejne podjele (1880.-1914.) Pula, 2006., 230 str.

Stipan Trogrlić autor je djela Katolički pokret u Istri (1895.- 1914; Zagreb, 2000.), a za tisak je pripravio i knjigu Katolička crkva u Istri i državna vlast (1945.-1954.). Između ta dva djela objavio je knjigu Katolička crkva u Istri. Nacionalno-političke i idejne podjele (1880.-1914.; Pula, 2006.), što ukazuje da je Crkva u Istri u drugoj polovici 19. st. i prvoj polovici 20. st. tema kojoj je s osobitom za- uzetošću upravio svoja povijesna istraživanja. Naslovi objavljenih knjiga odmah nameću misao da su knjige u mnogočemu komple- mentarne i zapravo traže jedna drugu. U uvodu (str. 7-11) pisac jasno ukazuje na dosadašnje pristupe u povijesnim prikazima uloge Crkve u Istri u drugoj polovici 19. i na početku 20. st. Razlikuje pristupe talijanske i hrvatske historiografije, a onda kod jedne i druge stavove tzv. svjetovne i tzv. crkvene historiografije. Opravdano je pisac ukazao na ovu različitost u samome pristupu povijesnom istraživanju i obrazložio zašto su ti pristupi do te mjere divergentni da bi postavio tvrdnju kako ni jedan od njih ne omogućuje cjelovitu i točnu spoznaju stanja i djelovanja Crkve u Istri u spomenutom razdoblju. Treba naglasiti da se autor nije zado- voljio samo analitičkim proučavanjem dosadašnje historiografije već je sam provjeravao poznatu i tražio nepoznatu izvornu građu tako da je samostalno postavio ustrojstvo svom djelu i zatim ga opravdao do te mjere da je mogao izbjeći polemiku s piscima četiriju spomenutih upravljenosti među povjesničarima. Knjiga je razdijeljena u pet poglavlja. Prvo ističe “konfliktan i pomalo traumatičan” susret Katoličke crkve s građanskim društvom (str. 13-60). Premda više piše o globalnom susretu Crkve i liberalizma, uspješno primjenjuje opća saznanja na stanje u Istri. Ukazuje na činjenicu i razloge nepovjerenja Crkve u liberalizam i njegovu prisutnost u kulturi, prosvjeti, ekonomiji i politici. No, obrazlaže i promjenu crkvenih stavova potkraj 19. st., nakon zaokreta Crkve u PRIKAZI I RECENZIJE 647 socijalnoj politici. Drugo poglavlje “Političke i vjerske prilike u Istri (1815.-1918.)” najprije prikazuje te prilike u Habsburškoj Monarhi- ji, a zatim u samoj Istri (str. 61-91); osobito je iscrpno i vjerodostoj- no predstavljen “istarski svećenik i njegov svijet” (str. 87-91). Treće poglavlje “Crkva i istarska nacionalno-politička situacija (1861.- 1907.)” sustavno razlaže kako je i tko prihvatio ideje ilirskog pokreta u Istri, naglašava ulogu biskupa Jurja Dobrile i stanje nakon njegove smrti do pojave Hrvatskog katoličkog pokreta koji ponovno zaoš- trava odnose Crkve i liberalnih društvenih i političkih slojeva u Istri (str. 93-136). Ne zaustavlja se autor samo na prikazu stanja Crkve među istarskim Hrvatima već piše i o stanju Crkve među istarskim Slovencima. Četvrto je poglavlje “Hrvatski katolički pokret i Tali- janski katolički pokret - organiziran nastup istarskih katolika” (str. 137-190) usredotočeno na zbivanja kojima su i drugi povjesničari, a osobito sudionici tih zbivanja, posvetili svoju pozornost. Trogrlić tim zapisima poklanja punu pozornost i zatim vlastitim istraživanji- ma upotpunjuje spoznaje o širenju i organizaciji Hrvatskog katolič- kog pokreta u Istri, a isto tako i o djelovanju Talijanskog katoličkog pokreta na istarskom tlu. Ti zapisi omogućuju cjelovitu sliku o tom razdoblju crkvenog djelovanja, a dijelom mijenjaju već prihvaćene sudove i ukazuju na važnost tog razdoblja za kasniju povijest Crkve u Istri. Peto poglavlje “Koparsko sjemenište između vjerskog i nacionalnog” (str. 193-216) prvi je cjelovit prikaz rada tog sjemeništa koji se odmaknuo od nizanja uspomena koparskih sjemeništaraca. Ističe njegovu ulogu u životu Crkve, ali ne zaboravlja naglasiti da je sjemenište bilo jedno od uporišta talijanizacije slavenskog življa u Istri. Trogrlićevo je djelo prvo historiografsko djelo na hrvatskom jeziku koje povijest Crkve u drugoj polovici 19. st. i na samom po- četku 20. st. stavlja u koordinate odnosa Crkve i društva u Habsbur- škoj Monarhiji tog vremena. Oslobođeno je subjektivnih pristupa pojedinim značajnim osobama iz tog vremena u Crkvi i u društvu i kritičkom prosudbom uspješno razotkriva dubok sukob između Cr- kve i liberalizma s jedne strane te hrvatskog i talijanskog nacionalnog elementa u samoj Crkvi. Pisano je na osnovi vlastitih istraživanja 648 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 povijesnih vrela pa njegova vrijednost nadilazi zapise pojedinih sudionika zbivanja u tom razdoblju hrvatske crkvene povijesti. Ovom djelu valja pokloniti punu pažnju i prihvatiti ga s povjerenjem kao vodič za poznavanje i razumijevanje crkvene, kulturne i društvene povijesti Istre u tom osobitom razdoblju istarske prošlosti. F. E. Hoško PRIKAZI I RECENZIJE 649 Hrvatski dušobrižnički ured Aktualni trenutak Crkve i domovine, zbornik Frankfurt na Majni, 2007., 136 str.

Hrvatski dušobrižnički ured iz Frankfurta nastavlja višegodiš- nju praksu objavljivanja zbornika predavanja s godišnih pastoralnih skupova svećenika, đakona, pastoralnih suradnika i suradnica koji djeluju u zapadnoj Europi. Ovaj put sa skupa održanog od 2. do 6. listopada 2006. u Puli o temi „Aktualni trenutak Crkve i domovine.” Kako u predgovoru ističe delegat za hrvatsku pastvu u Njemač- koj fra Josip Bebić, Katolička crkva i društvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini doživjeli su tijekom nekoliko zadnjih godina velike i radikalne promjene. Tradicijska Crkva postupno gubi na ugledu, te osjeća da joj je stoljetna haljina postala uska i neprikladna. Postavlja se pitanje što učiniti da se Katolička crkva u našemu narodu obnovi i obuče u novo prepoznatljivo ruho. Dugogodišnji komunistički režim i Domovinski rat ostavili su nezacijeljene rane i duboke ožiljke, što dodatno otežava pastoralni rad u našemu narodu. Prof. dr. Stjepan Baloban govorio je o temi „Aktualni trenutak Crkve u Hrvatskoj“. Istaknuo je da društvo u kojem Crkva vrši svoje poslanje utječe i na odnose u samoj Crkvi, čemu bi trebalo posvetiti ozbiljnu pozornost u crkvenim krugovima. S tugom se osvrće na velik broj društvenih negativnosti koje se prenose u Crkvu i negativno odražavaju na njezino poslanje. Jako se puno pozornosti posvećuje gradnji crkvenih objekata i različitim oblicima organizacija, a sve manje vremena ostaje za čovjeka i njegove istinske probleme. Pre- malo se pozornosti posvećuje adekvatnom odgoju kandidata za duhovna zvanja i poremećeni su odnosi u Crkvi, između klera i laika. Također je ustvrdio da se s tim gorućim unutarcrkvenim pitanjima treba u Crkvi hrabro suočiti i radi dobrobiti vjernika i radi budućno- sti hrvatskog naroda općenito. Dr. sc. Ivo Balukčić izlagao je o temi „Problemi i perspektive Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini pred izazovima sadašnjice“. Predavač je u kratkim crtama naglasio da je „zemljica Bosna“ bila i jest crta razgraničenja, a ujedno i središte civilizacija, kultura, reli- 650 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 gija. Ona je bila i ostala u znaku vječnog prožimanja i susreta Istoka i Zapada, gdje se susreću katoličanstvo i pravoslavlje, kršćanstvo i islam. U tom šarenilu vjera, kulturnih i narodnih različitosti, prema njegovu mišljenju, može se živjeti jedino uz najveći stupanj toleran- cije. Istaknuvši također važnost povijesnog sjećanja, šire se osvrnuo na Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini i njezino djelovanje od 1881. do danas. Iznio je mnoštvo vrlo važnih statističkih podataka. Dr. Balukčić istaknuo je teme obnove i povratka te s tim u svezi ulogu katoličkih škola, Caritasa kao i odnos Crkve i države te među- narodne zajednice. U svom izlaganju naslovljenom „Bosna i Hercegovina danas i položaj Hrvata u njoj“ dr. Mladen Bevanda prikazao je trenutačnu situaciju u kojoj se nalazi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Ar- gumentirano je ustvrdio da su Hrvati s razlogom nezadovoljni svojim položajem jer su ugrožena njihova temeljna prava s obzirom na činjenicu da federalne vlasti promiču unifikaciju i jednoobraznost. Hrvatima se sprječava povratak kući, hrvatski jezik nije ravnopravan s ostalim jezicima, zabranjen je hrvatski televizijski kanal. Prema njegovom mišljenju, ako se nešto radikalno ne promijeni, tj. ako Bo- sna i Hercegovina ne postane država po mjeri svih naroda i građa- na u kojoj će doista svaki narod odlučivati o svojoj sudbini, prijeti potpuni nestanak Hrvata u BiH, kao i velika nestabilnost za čitavu državu. Gosp. Domagoj Ante Petrić nastupio je temom „Od negativnih dijagnoza do pozitivnoga djelovanja“. Posebice se osvrnuo na činje- nicu da je urušavanje komunističkog sustava u istočnoj Europi i Hr- vatskoj izazvalo samo izvanjske preobrazbe velikog broja komunista, ali njihova je infiltracija u ekonomske strukture i političke stranke i dalje vrlo snažna: sprječavaju pravno i demokratsko funkcioniranje novonastalih država. Također je istaknuo da se preko medija nameću sekularizacija i ateizam većinskoj kršćanskoj javnosti. Govoreći o mogućnostima pozitivnog djelovanja, predavač je istaknuo neumor- ni rad Crkve na očuvanju hrvatskoga kršćanskog identiteta. Zaključno predavanje održao je dr. sc. Dražen Živić o temi „Sadašnji i predvidivi demokratski potencijali društveno-gospodar- PRIKAZI I RECENZIJE 651 skog razvitka Hrvatske“. U svom je izlaganju govorio o korijenima demografske krize i upozorio na vrlo teško demografsko stanje. U svezi s tim istaknuo je da se ne provode ni nacionalni programi demokratskog razvoja usvojeni na Hrvatskom saboru. Predavač je dao iscrpnu statistiku demografskog stanja u Hrvatskoj. Na kraju je upozorio na nužne dugoročne mjere kojima bi se kriza zaustavila. U svezi s tim istaknuo je da će Hrvatska u svom populacijskom razvoju zaostajati, te da će do 2050. „izgubiti“ petinu sadašnjeg stanovniš- tva. Vjerujem da će zbornik biti od velikog značenja svima onima koje zanima ta po mnogočemu zanimljiva i značajna tematika. Vrlo uspjelo rješenje naslovnice i ovoga je puta dala Romana Kašaj. Adolf Polegubić 652 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Izvješće s 19. Kongresa IOSOT-a International Organization for the Study of the Old Testament Ljubljana, 15.-20. srpnja 2007.

U Ljubljani je od 15. do 20. srpnja 2007. održan 19. Kongres IOSOT-a (International Organization for the Study of the Old Te- stament), Međunarodne organizacije za istraživanje Starog zavjeta. Kongres se od 1950. god. održava svake treće godine u nekom od velikih sveučilišnih centara. Od 1950. god. domaćini Kongresa IOSOT-a bili su sljede- ći gradovi: Kopenhagen, Strasbourg, Oxford, Bonn, Ženeva, Rim, Uppsala, Edinburg, Göttingen, Beč, Salamanka, Jeruzalem, Louva- in, Pariz, Cambridge, Oslo, Basel, Leiden. Ljubljana je po prvi put bila domaćin tom velikom znanstvenom skupu koji je okupio više od 500 sudionika iz cijelog svijeta u prostorima Pravnog fakulteta Univerze u Ljubljani. Organizatori su Sveučilište u Ljubljani, Teološki fakultet, a pokrovitelj događaja bio je predsjednik Republike Slovenije Janez Drnovšek. To je prvi put da se Kongres održava u jednoj od zemalja bivše Istočne Europe, što su organizatori posebno naglasili, istaknuvši ulogu i odgovornost Zapada za Istok i svijet uopće. «Uloga Biblije nije samo da ustanovi postojanje transcenden- tnih, vječnih stvarnosti nego i da unese dinamične, vječne stvarnosti koje će utjecati na ljudsko postojanje. Cijela Biblija podiže svijest o tome da je svaki ljudski život svet, i ljudsko društvo mora odgovoriti na dobrohotne imperative Stvoritelja. Konkretna primjena biblijske etike su pravda, pravednost, ljubav, milosrđe i poniznost», riječi su prof. dr. Jože Krašovca, predsjednika Organizacijskog odbora 19. Kongresa IOSOT-a. Osobna imena koja vuku svoje podrijetlo iz Bi- blije, prema riječima dr. Krašovca, jedan su od najjačih simbola koji sjedinjuju ovaj globalizirani svijet. Velik broj sudionika, slušatelja i predavača iz cijelog svijeta, njihov entuzijazam i predanost potvrđuju svaku argumentaciju o važnosti Biblije. Međureligijski i međukulturalni dijalog kojem se svjedočilo potvrdio je da je Biblija mjesto susreta, diskusije, ali i razumijevanja. Uspostavljeni su brojni kontakti među sudionicima, PRIKAZI I RECENZIJE 653 kontakti s brojnim specijaliziranim izdavačima iz cijelog svijeta koji su tijekom Kongresa ponudili vrijedna nova izdanja. Treba naglasiti da je uz IOSOT, od 12. srpnja u Ljubljani svoje (dvodnevne) kongrese održao i niz manjih, specijaliziranih organizacija. Poimence: IOTS (International Organization for Targumic Studies), IOSCS (International Organization for Septuagint and Co- gnate Studies), IOQS (International Organization for Qumran Studi- es), IOMS (International Organization for Masoretic Studies), BEP (Biblije od Edessa Project), ISLP (International Syriac Language Project). Ukupno je u Ljubljani održano više od 160 predavanja, u nekoliko sekcija, s dnevnim rasporedom od 9 do 18.30 sati. Tijekom jutra uglavnom su izlagani tzv. «main papers», glavna predavanja pozvanih predavača, u trajanju od 45 minuta, tijekom kojih je predavač i pozvao prisutne na postavljanje pitanja. Ovakav se pristup pokazao vrlo korisnim, zbog prisutnosti velikog broja poznavatelja problematike diskusije su bile vrlo fokusirane, provokativne i argumentirane. Izdvojimo neke od govornika: prof. Gianni Barbiero (Ponitifi- cium Institutum Biblicum, Rim) predstavio je Psalam 49, u povijesno-kritičkoj, ali i kanonskoj interpretaciji, s posebnim osvrtom na zagonetku tog psalma, retke 13 i 21 s igrom riječi koju treba prepoznati u hebrejskom izvorniku. Prof. Aron Dotan (Tel Aviv University) predstavio je nove trendove u proučavanju Masore magne i Masore parve, marginalnih nota u hebrejskim biblijskim rukopisima koji ukazuju na elemente važne u interpretaciji samog teksta: na pravopis i pravopisna pravila, sintaksu i pravila sintakse, stilističke konstrukcije, egzegezu, mi- draš, semantiku. Ispravno pročitana i interpretirana Masora vrijedan je alat u znanstvenoj analizi i razumijevanju biblijskog teksta. Prof. David J. A. Clines (Sheffield University, Sheffield) govorio je o hebrejskoj leksikografiji danas naglasivši, među ostalim, kako je jasno da je hebrejski rječnik fluidniji nego što se prije mislilo. Stvorila se potreba stvaranja novog leksikona koji će obuhvatiti sva recentna istraživanja na području leksikografije, dakle istražiti brojne nijanse u značenju pojedinih riječi i izraza. 654 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Prof. Emanuel Tov (Hebrew University, Jerusalem) govorio je o slučajnosti, kao o faktoru koji je mogao utjecati na formiranje pojedinih zbirki u antičkoj književnosti. To potvrđuju (nakon temeljite paleografske, lingvističke analize masoretskog, kumranskog ili sep- tuagintskog teksta) različite kombinacije svitaka, odnosno tekstova. Prof. Georg Fischer (Universität Innsbruck) prikazao je zanimljivu analizu Jeremijine knjige, istaknuvši Jeremijine molitve kao hermeneutičke ključeve za cijelu knjigu. Molitve, kao i u ostalim biblijskim knjigama, sijeku poeziju ili prozu otkrivajući i važne pro- cese i postavke: radi se o intimnom dijalogu povjerenja s Bogom koji nama čitateljima daje izravan uvid u ono što je važno. Prof. Seizo Sekine (Tokyo University) prikazao je i evaluirao filozofske interpretacije Abrahamove žrtve: od Kierkegaarda,- Le vinasa, Kanta, Derride, do japanskih filozofa koji govore o kenozi Abrahama preko čina vjere. Sekine je u vlastitu filozofsku analizu uvrstio i interpretaciju Abrahamova čina Gerharda von Rada. Svaka- ko je zanimljiva njegova kvalifikacija povijesno-kritičkog pristupa Bibliji: ukoliko filozof želi reći nešto o biblijskom tekstu ne može zaobići ozbiljnu povijesno-kritičku analizu teksta, u protivnom pada u spekulaciju. Prof. John Barton (Oxofrd Univeristy) izložio je temeljne postavke holističkog pristupa biblijskom tekstu, nazvavši predrasudom stav koji holističko čitanje vidi tek kao alternativu povijesno-kritič- koj metodi koja, navodno, rado fragmentira tekstove. Prof. Barton argumentirao je u korist holističkog karaktera povijesno-kritičke metode; ona već određivanjem književne vrste postaje holistička, kao i svojim nastojanjem da pronađe koherenciju među ponekad nepovezanim tekstovima. Jedno od važnijih predavanja bilo je i predavanje prof. Ulric- ha Bergesa (Westfälische Wilhems-Universität Münster) o autorstvu Deutero-Izaije. Postavljeno je pitanje o identitetu autora Izaije 40- 55, za kojeg akademska zajednica ne prihvaća još tzv. kolektivno autorstvo (poput Izaije 56-66). Berges je argumentirao polazeći od raznolikosti literarnih formi koje ne mogu biti znakom povijesne aktivnosti anonimnog proroka, s obzirom da je literarna struktura indi- PRIKAZI I RECENZIJE 655 vidualnih poglavlja puno jača nego što se obično priznavalo. Berges autorstvo pripisuje skupini izgnanih hramskih pjevača. To potvrđuju aluzije i teološko-literarne poveznice između Deutero-Izaije i psa- lama, tužaljki i svećeničke tradicije, te elementi deuteronomističke teologije. Prof. Vasile Mihoc iz Rumunjske (University of Sibiu, Sibiu) izložio je temeljna načela pravoslavne hermeneutike, naglasivši važ- nost ranih crkvenih svjedočanstva, u odnosu na apostolsku i ranu po- stapostolsku tradiciju koja je temeljna za Pravoslavnu crkvu. Njegov je cilj bio pokazati aktualnost takvog utemeljenja. Prof. James H. Charlesworth (Princeton Theological Semi- nary, SAD) demonstrirao je analizu jedne nepoznate kopije Knjige postanka (fragmenta Post 31-32), koji je možda iz Kumrana. Pale- grafskom analizom utvrđeno je da se fragment datira u razdoblje od 30. god. pr. Kr. do 132. god. poslije Krista. Datiranje metodom ugljikova izotopa ukazalo je na razdoblje od 95. do 195. god. poslije Krista. u kojem je navedeni tekst mogao biti zapisan, a koža (pergamena) obrađena. Kombinacijom paleografske i ugljikove metode prof. Charlesworth zaključuje da se predstavljeni fragment Knjige postanka može datirati u razdoblje od godine 50. do godine 105. poslije Krista. Poslijepodnevni program rada Kongresa (tzv. «short papers») bio je raspoređen u nekoliko sekcija, od kojih je svaka sadržavala po sedam polusatnih predavanja, unutar kojih su pojedini izlagači ostavljali prostor za diskusiju i preispitivanje izloženog. Izlagao je velik broj sveučilišnih profesora, ali i mladih doktoranata. Izdvojimo samo neke: Jennifer Barbour (Oxford University), «Šaulova sjena u Koheletu 4,17-5,6»; Daniel Alberto Ayuch (University of Balamand, Libanon), «Manašeova molitva, pravoslavna tradicija i suvremene studije»; Gianluigi Boschi (Facolta di Teologia, Bologna), «Biblija i izvor i struktura apokaliptike»; Georg P. Braulik (Institut für Al- ttestamentliche Bibelwissenschaft, Universität Wien), «Prekinuti Dekalog: Pnz 5, 12.16»; Maria Carmela Palmisano (Sveučilište u Ljubljani): «Studija Siraha 36H,1-17»… Izdvojili smo samo neke od 160-ak naslova, želeći ukazati na raznolikost pristupa i sveobuhvatnost o kojoj se vodilo računa pri or- 656 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ganiziranju Kongresa. Tome je pridonio i tzv. «call for papers», odn. otvoreni poziv svim znanstvenicima s polja biblijskih znanosti da se jave organizatoru Kongresa sa svojim člancima i predavanjima. Organizator je htio na poseban način potaknuti mlade istraživače. Uz Kongres organizatori su priredili i Biblijski festival, bogat kulturni program kojim se cijeli tjedan doslovno slavilo bogatstvo Sv. pisma. To je ujedno i vrhunac «Godine Biblije» u Sloveniji. In- dikativno je da organizatori vide ovaj događaj od izuzetnog kulturo- loškog i znanstvenog značaja kao svojevrstan uvod u predsjedanje Slovenije Europskom unijom. Treba istaknuti da je prof. Adalbert Rebić, KBF Zagreb, bio u savjetodavnom tijelu Organizacijskog odbora. Na žalost, relativno je mali broj hrvatskih stručnjaka prisustvovao ovom Kongresu koji nam je održan gotovo u susjedstvu. Možda bi trebalo promisliti o načinu na kojem se u našim akademskim krugovima, ali i u medijima, promoviraju takvi događaji i sudjelovanje (predavača ili samo slušača) na istima. Anđela Jeličić