S a D R Ž a J Naša Crkva U Bulešićevo Vrijeme

ISSN 1330-0377

Godina 22, br. 1 (43), str. 1-246 , Rijeka, 2014. UDK: 2 (05)

SADRŽAJ

NAŠA CRKVA U BULEŠIĆEVO VRIJEME

Teološko-pastoralni tjedan, Rijeka, 16. rujna 2013.

Uvod: Naša Crkva u Bulešićevo vrijeme ...... 3 Putem dijaloga – uz pedesetu obljetnicu enciklike pape Pavla VI. Ecclesiam Suam (1964.-2014)...... 5

IZLAGANJA Stipe TROGRLIĆ, Progoni i stradanja Katoličke Crkve na području današnje Porečke i Pulske biskupije 1945. – 1947...... 9 Jure BOGDAN, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće za svećenike danas...... 41 Mate ŽMAK, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje...... 55 Josip GRBAC – Silvija IVANČIĆ, Moralno promišljanje o mučeništvu Miroslava Bulešića...... 67 Franjo VELČIĆ, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić – prvi progonjeni biskup nakon Drugoga svjetskog rata...... 89 Natalija BOGOVIĆ, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike laike danas...... 121

RASPRAVE I ČLANCI Stanko Josip ŠKUNCA, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner domovina glagoljice...... 135 Milan ŠPEHAR – Tihana GRŽANIĆ, Duhovnost i umjetnost...... 196 Božidar MRAKOVČIĆ – Sandra VIDOVIĆ, Značenje glagola proseu,comai (moliti) u Lukinu evanđelju...... 189 Mirjana PINEZIĆ, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije ljudske ljubavi...... 221

PRIKAZI I RECENZIJE Anton Tamarut, Obiteljsko lice Crkve (Nikola Vranješ)...... 237 Božo Lujić, Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti. Pretpostavke za biblijsku teologiju Staroga zavjeta (Anton Tamarut)...... 243 Uvod 3

Naša Crkva u Bulešićevo vrijeme

Ovaj broj Riječkog teološkog časopisa, kao i obično, donosi dvije grupe radova. Prva je vezana uz blaženog Miroslava Bulešića, a druga raspravama (porijeklo glagoljice, odnos Crkve i umjetnosti, objava teološke dimenzije ljudske ljubavi, značenje grčkog glagola moliti u Lukinom evanđelju) te prikazima novih naslova. Donosimo i prigodni osvrt o pedesetoj obljetnici enciklike pape Pavla VI. Ecc- lesiam Suam. Teološko-pastoralni tjedan u Rijeci u rujnu 2013. bio je u znaku beatifikacije Miroslava Bulešića, koja je uslijedila nakon njega, 28. rujna 2013. u Puli. Izborom teme TPT-a biskupi Riječke metropolije htjeli su svećenicima i redovnicima bolje približiti lik ovoga istarskog svećenika i mučenika naše Crkve iz 20. stoljeća te na njegovu primjeru potaknuti sve na hrabro svjedočenje vjere u novim vremenima. Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima (Svetvinčenat). Godine 1943. imenovan je župnikom u Kanfanaru, a od 1946. postao je nastavnikom i odgojiteljem u Pazinu. Usproti- vio se komunističkom petogodišnjem planu koji je uključivao rad nedjeljom te udaljavanje Crkve iz javnog života. U kolovozu 1947., prigodom krizme u Lanišću, komunisti su nožem napali Miroslava u župnoj kući, od čega je preminuo. Kako bi se shvatile okolnosti Bulešićeva hrabra svjedočan- stva, predavači na TPT-u ocrtali su uvjete života Crkve nakon Dru- gog svjetskog rata i za vrijeme komunizma. Tada se nisu izmijenile samo granice naših dijeceza već su, prije svega, nastali novi uvjeti u kojima su kršćani u Hrvatskoj bili pozvani svjedočiti svoju vjeru. U ovom broju Riječkog teološkog časopisa donosimo nekoliko radova s toga skupa. Dva rada, među kojima i autor angažiran u samoj po- stulaturi kauze, pišu o liku istarskog svećenika Miroslava Bulešića. Njegovo mučeništvo nije samo događaj iz povijesne spomenice već je to, prije svega, poticaj na promišljanje i aktualiziranje njegove poruke u današnjem vremenu. Bulešićevo svjedočanstvo pita nas o današnjim situacijama u kojima Crkva obavlja svoje poslanje. 4 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 Uvod 5

Putem dijaloga – uz pedesetu obljetnicu enciklike pape Pavla VI. Ecclesiam Suam (1964.-2014.)

Početkom kolovoza ove godine, točnije na Preobraženje Gos- podinovo, navršit će se pedeset godina od 6. kolovoza 1964. kada je papa Pavao VI. izdao svoju prvu encikliku Ecclesiam Suam. Prilika je to da se ukratko podsjetimo na programatski tekst toga pontifi- kata, encikliku posvećenu putevima Crkve u navještanju evanđelja. Razlog osvrta nije samo skora beatifikacija pape Montinija, već prije svega aktualnost misli Pavla VI. o tome kojim putem treba Crkva ići kako bi ostvarila svoje poslanje. U enciklici prevladava ekleziologija zajedništva. Očito je kako se time nastojalo utjecati na shemu de Ecclesia o kojoj je rasprava tada bila u punom zamahu. Uistinu, communio, zajedništvo, biti će važan ako ne i središnji pojam koncilske ekleziologije, koja će biti formirana do konca slijedeće 1965. godine. Papa se u enciklici usre- dotočio na tri točke: svijest Crkve o sebi, obnova i dijalog. Prva dva dijela enciklike od temeljnog su značenja i postepeno uvode u treći dio. Naime, bez identiteta i obnove istinsko stavljanje u odnos sa svijetom nije moguće. Samo življeni kršćanski identitet omogućuje nam shvaćanje različitosti svjetovnog života: biti u svijetu, ali ne biti od svijeta. No ta razlika nije neka separacija kršćana u odnosu na svijet. Kada se Crkva razlikuje od svijeta ona mu se ne suprotstavlja na način da mu je neprijateljicom, već je pored njega u smislu da je pozvana preobraziti ga. Milost nije privilegij koji kr- šćanin može ljubomorno čuvati za sebe, već ga mora priopćavati drugom i širiti ga. Tu se javlja dijalog. Papa ne želi Crkvu koja bi bila izvan svijeta i u trajnoj osudi svijeta. Papa Pavao VI. enciklikom Ecclesiam Suam nastoji teološ- ki utemeljiti dijalog i posvijestiti nam kako dijalog izvire iz same strukture naše vjere. Dijalog nipošto nije neka moda ili neka tehnika. Dijalog je nutarnji zahtjev naše vjere; upisan je u samu narav religije, osobito objavljene religije, i u samo biće Crkve. U objavi Bog preuzima inicijativu i stupa u otvoren dijalog s cijelim čovječan- 6 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 stvom. Riječ Božja prišla je k nama Utjelovljenjem i Evanđeljem; Evanđelje je izrazita objektivizacija dijaloga utjelovljenoga Božjeg Sina (Riječi) s čovječanstvom. Budući da se svijetu nikako ne može donijeti spasenje izvana, potrebno je da poput Riječi Božje koja je postala čovjekom poprimimo životne oblike onih kojima želimo prenijeti Kristovu poruku. Pritom moramo prihvatiti sve što je humano i pošteno. Taj jedinstveni dijalog Boga s ljudima, koji se odvijao u povijesti spasenja, omogućio nam je da shvatimo nešto o njemu, o otajstvu njegova života, kakav on jest – a on je Ljubav – i na koji način hoće da mu iskazujemo poštovanje i da mu služimo, to jest ljubeći. Kako još prije više desetljeća komentira Bonaventura Duda (prema Koncilske teme ili Misterij kršćanske egzistencije po II. vatikanskom koncilu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.), Pavao VI. naznačuje teološku metodologiju dijaloga u kojoj ističe to da Bog započinje dijalog, on ima inicijativu. Zbog toga ne smijemo čekati da nas ljudi pozovu, već treba da sami povedemo s njima dijalog. U dijalogu spasenja pokretač je čista ljubav, božanska dobrota, stoga duša dijaloga kršćana našeg vremena treba biti ljubav, gorljiva i dušoljubiva, nipošto koristoljubiva ljubav. Dijalog spasenja nije otpočeo u razmjeru sa zaslugama onih kojima je bio upravljen, a još manje u omjeru s uspjehom i neuspjehom, stoga i naš dijalog treba biti bezgraničan i neproračunat. Dijalog spasenja što ga je Bog otpočeo sav se odvija u ozračju slobode. Bog svakome upućuje poziv na ljubav, nikoga fizički ne prisiljava. Iako taj Božji poziv znači strahovitu odgovornost, Bog svakome ostavlja netaknutu slobodu da njegov poziv primi ili odbije. Stoga Crkvi ne trebaju sredstva vanjske prisile. Poštujući građansku slobodu svog slušateljstva, Crkva smjera samo tome da putovima ljudskog misaonog priopćavanja i odgoja izmami nutarnje spasiteljsko uvjerenje i osvjedočenje. Di- jalog mora biti svima pristupačan, upravljen svakome tko je dobre volje, treba biti obazriv, postepen te računati na lagano i psihološko povijesno sazrijevanje. Papa određuje krugove dijaloga: 1) cijelo čovječanstvo; 2) svi koji vjeruju u Boga; 3) svi kršćani. Antropološki razlog dijaloga Cr- Uvod 7 kve i čovječanstva nalazi se u maksimi Nil humanum a me alienum (Ništa ljudsko nije mi tuđe.). Glede dijaloga unutar same Crkve papa poziva na dijalog sve njezine članove. Želi da se unutarnji crkveni odnosi prožmu duhom dijaloga, jer zaista dolikuje da među sobom razgovaraju članovi jedne te iste zajednice koja se temelji na ljubavi. Taj unutarnji dijalog u Crkvi treba biti familijaran, pun vjere i ljubavi, djelatan, živ, prisan, osjetljiv za svaku istinu, za svaku krjepost i za sve vrijednosti kršćanske baštine, iskren, prožet uzornom sveto- šću, spreman čuti sve glasove ljudi našega vremena, podoban da od katolika napravi ljude zaista dobre, mudre, slobodne, nepristrane, vedre i hrabre. Pedeseta obljetnica ove enciklike prilika nam je da se priupi- tamo kakva je svijest o crkvenosti, o obnovi i o imperativu dijaloga kod hrvatskog katolika danas? U kojoj su mjeri pastoralni ciljevi naših župa i biskupija plod toga plodotvornoga suodnosa između svijesti o vlastitom identitetu, obnovi i dijalogu? Nije li danas bez te interakcije posve nemoguće prepoznati znakove vremena i izbje- ći određene neuspjehe u svjedočenju evanđelja i prenošenju evan- đeoske poruke suvremenom čovjeku, osobito mladima? U kojoj je mjeri svijest o potrebi dijaloškoga usmjerenja danas prisutna u ži- votu Crkve u Hrvatskoj i koliko ga osjećamo, ne kao stvar osobnog izbora, već kao obvezu koja proizlazi iz naše vjere? Ta je svijest usko povezana s prihvaćanjem i življenjem crkvenosti. Ostvarivanje dijaloga u praksi ili njegovo odbijanje, uvjereni smo, u uskoj je vezi s istinskim poimanjem Crkve kao Naroda Božjega. Nije li upravo na Drugom vatikanskom saboru katolička ekleziologija pojmom Naro- da Božjega dala ključnu definiciju Crkve? Koliko ima danas dijaloga među katolicima u Hrvatskoj? Koliko ima dijaloga između biskupa i svećenstva, između zaređenih članova Crkve i vjernika laika, svih njih skupa s pripadnicima drugih kršćanskih konfesija, drugih reli- gija i onih koji ne vjeruju? Da li se dijalog vjernika i nevjernika u Hrvatskoj na početku trećega tisućljeća vodi uistinu oko temeljnih egzistencijalnih pitanja koja su jedina kadra, danas kao i u prošlosti, potaknuti čovjeka da odgovori na pitanje: A vi, što vi kažete, tko sam ja? (Mt 16,15; Mk 8,29; Lk 9,20)? Dijalozi kojima svjedočimo, čini 8 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 nam se, odveć su često samo ideološka razračunavanja iz kojih se neće roditi istina, a još manje istinska čežnja za kršćanskim Bogom koji u svakom vremenu, i neovisno od bilo koje kulture i društvenog sustava, daje odgovor na skrivenu čežnju svakoga čovjeka jer je anima humana naturaliter christiana. U suvremenom pluralnom i se- kulariziranom hrvatskom društvu istinski dijalog pravi je put Crkve.

Marko Medved S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 9

IZLAGANJA

Stipan Trogrlić

PROGONI I STRADANJA KATOLIČKE CRKVE NA PODRUČJU DANAŠNJE POREČKE I PULSKE BISKUPIJE 1945. – 1947.

dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula Izvorni znanstveni rad UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ- KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091) Primljeno: 15. 03. 2014.

Na području onog dijela Istre koji je poslije rata pripao Ju- goslaviji (Zona B) civilni (upravni) organi vlasti bili su kotarski, gradski i mjesni Narodnooslobodilački odbori na čelu s Oblasnim NOO-om za Istru. Cjelokupan društveni život kontrolirala je sve- moćna Partija uz pomoć sveprisutne tajne policije – Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), odnosno kasnije Uprave državne bezbednosti (UDBA). Po međunarodnom pravu, Vojna uprava Jugoslavenske armije (VUJA) trebala je nadzirati, do potpisivanja mirovnog ugovora s Italijom, da privremena civilna vlast poštuje i provodi ranije, tj. talijansko zakonodavstvo. Međutim, novi organi vlasti uvodili su nove, revolucionarne odredbe na udaru kojih se našla i Kato- lička Crkva u Istri. Zapravo, svi progoni i stradanja Crkve u Istri proizlazili su iz komunističkog modela vlasti koji, s jedne strane, egzistira na stalnom podgrijavanju teze o ugroženosti od vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja, a s druge strane, na potrebi apsolutne kon- trole cjelokupnog društvenog života. Budući da je Katolička Crkva u Istri po sebi unutarnji neprijatelj, podvrgnut Vatikanu, vanjskom neprijatelju, a usto teško ju je podvrći redovitim mehanizmima kon- trole, onda su progoni i represija ostali jedino sredstvo njezina dr- žanja pod kontrolom. Ključne riječi: Istra, Katolička Crkva, »narodna vlast«, progoni, stradanja.

* * * 10 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Prostorni, crkveno-vjerski i državno-politički okvir Teritorijalni opseg Porečke i Pulske biskupije u današnjim granicama odredile su dvije bule: Locum beati Petri pape Lava XII. iz 1828. godine i Prioribus saeculi pape Pavla VI. od 17. listopada 1977. godine. Prvom su se bulom Porečka i Pulska biskupija, dotada odvojene biskupije, ujedinile pod vlašću zajedničkog biskupa, ali su pravno ostale zasebne dijeceze. Biskupija je obuhvaćala prostor zapadne i južne Istre te je bila podijeljena na sedam dekanata: Poreč, Rovinj, Kanfanar, Motovun, Pula, Vodnjan i Labin. Drugom bulom Pazinska apostolska administratura sa šest dekanata (Kršan, Pićan, Pazin, Buzet, Oprtalj i Umag), dio Tršćanske biskupije, pripojena je Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Budući da je bulom Prioribus saeculi određeno da se crkvene granice »uvijek poklapaju s granicama Ta- lijanske Republike s jedne strane i Jugoslavenske republike s druge strane, a unutar te Države s međama Slovenije i Hrvatske«, kape- lanije Pregara, Gradina i Topolovac, predmet dugog spora između Pazinske administrature i Apostolske administrature za Slovensko primorje1 sa sjedištem u Kopru pripale su novouspostavljenoj Ko- parskoj biskupiji, a župe Kaštel, Savudrija i kapelanija Sveta Marija na Krasu, u prošlosti dio Piranskog dekanata, tj. Koparske biskupije, postale su dijelom Porečke i Pulske biskupije.2 Prema crkvenim statistikama, 40-ih godina 20. stoljeća, u 13 navedenih dekanata nalazilo se 108 župa i 27 kapelanija. Svjetovnih svećenika bilo je 138, a redovničkih 29. Četiri muška reda (benediktinci, franjevci-opservanti, franjevci-konventualci i salezijanci) imala su svoje zajednice u Novigradu (Dajla), Rovinju, Puli i Pa- zinu. Osam ženskih redovničkih nominacija (1. Suore Zelatrici del Sacro Cuore di Gesù, 2. Suore della Providenza della Congregazio- ne di san Gaetano, 3. Suore della Congregazione Divini Salvatoris, 4. Suore Clarisse Francescane del Santissimo Sacramento, 5. Suore

1 Radilo se o dijelovima Goričke, Koparske i Riječke biskupije koji su se poslije Drugog svjetskog rata našli u sastavu NR Slovenije. Biskupijski arhiv u Poreču (dalje: BAP), Apostolska administratura u Pazinu (dalje: AAP), Jurisdikcija II, Pregara, Gradina Topolovac. 2 Istarska Crkva jedna. Proslava crkveno-pravnog ujedinjenja, travanj 1978., Župni ured Eufra- zijeve bazilike, Poreč, 1978., str. 6; Dragutin NEŽIĆ, Od Apostolske administrature u Pazinu do jedinstvene biskupije u Poreču 1947.-1978., Biskupski ordinarijat u Poreču i Istarsko književno društvo (dalje: IKD) Juraj Dobrila, Poreč – Pazin, 1988., str. 37. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 11 del Sacro Cuore di Gesù e Maria, 6. Suore della Congregazione della Santa Famiglia, 7. Suore Minime dell’Addolorata, 8. Suore della Congregazione delle figlie di San Giuseppe) imalo je svoje zajednice (samostane) u 11 istarskih mjesta: Brtonigla, Buje, Labin, Motovun, Novigrad, Pazin, Poreč, Pula, Rovinj, Umag, Vodnjan. U tim zajednicama živjela je 221 sestra. Bilo je 225.405 vjernika katolika.3 Istarski biskupi tršćanski i koparski Antonio Santin i Raffaele Radossi bili su po nacionalnosti Talijani, što se nikako ne smije izgubiti iz vida kad se govori o njihovu javno-političkom djelovanju u poratnom vremenu. Santin, svećenik Porečke i Pulske biskupije, rođeni Rovinjac, nakon pet godina provedenih na mjestu riječko- ga biskupa, godine 1938. imenovan je tršćanskim i koparskim biskupom. Normalizacija odnosa između fašističkog režima i crkvene vlasti na području Tršćanske i Koparske biskupije bila je ne samo posljedica potpisivanja Lateranskih ugovora između Mussolinijeve vlade i Svete Stolice,4 ili »približavanja srednjih talijanskih slojeva Crkvi i davanja Crkvi važne uloge u lokalnoj zajednici«,5 nego i osobnog Santinova zauzimanja.6 Godine 1942., nakon smrti Trifuna Pederzollija, za porečko-pulskog biskupa imenovan je Raffaele Ra- dossi, franjevac konventualac s otoka Cresa. Rođen je u hrvatskoj obitelji Radoslović. Majka mu, navodno, nije ni poznavala talijanski jezik,7 u kući se, znači, govorilo hrvatski. Tijekom školovanja na talijanskim crkvenim učilištima Radossi se priklonio talijanskom

3 Stato personale e locale delle unite diocesi di Parenzo e pola, per l'anno 1942., Tipographia G. Coana e & figli Parenzo 1942.; Prospetto delle diocesi di Trieste e Capodistria, persone-chiese, benefici-istituti, Pasqua 1940. 4 Lateranski su ugovori potpisani 11. veljače 1929. Sastoje se od triju dijelova: ugovor, konkordat i financijska konvencija. Ugovor potvrđuje osnivanje Države Grada Vatikana, katolička vjera pro- glašava se državnom vjerom. Konkordatom je precizirana nadležnost Crkve i države u vjerskim pitanjima, utvrđuje se uvođenje katoličkog vjeronauka u javne škole, dok Financijska konvencija precizira svotu koju će Sveta Stolica dobivati od države kao nadoknadu. Guido ZAGHENI, L' età contemporanea. Corso di storia della Chiesa, Edizioni San Paolo, Milano, 1996., str. 261-262. 5 Paolo BLASINA, Vescovo e clero nella diocesi di Trieste-Capodistria, Istituto regionale per la storia del movimento di liberazione nel Friuli Venezia Giulia, Trieste, 1993., str. 14. 6 Noviji historiografski radovi prikazuju različite, često suprotstavljene povijesne narative o biskupu Santinu. Usp. Marko MEDVED, Historiografske podjele oko biskupa Santina, u: Histria, 1 (2011.) 1, str. 113-135, dok biskupovo riječko razdoblje nastoje smjestiti u prostor i vrijeme bez nacionalnih ili ideoloških predrasuda i stereotipa. ISTI, Riječki biskup Antonio Santin (1933. – 1938.), u: Croatica Christiana Periodica, 31 (2012.) 70, str. 117-143. 7 Autor je informaciju čuo od blagopokojnog Ivana Graha. 12 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 nacionalnom krugu, što će zorno izraziti i promjenom prezimena.8 Ne raspolažemo informacijama o njegovu odnosu prema fašizmu u međuratnom razdoblju. Prema stoljetnoj praksi Katoličke Crkve da se na područjima gdje još nisu utvrđene državne granice uspostavi apostolska administratura s upraviteljem koji ima ovlaštenja rezidencijalnog biskupa, Sveta Stolica je za dio Tršćanske i Koparske biskupije i Goričke nadbiskupije, koji je poslije Drugog svjetskog rata pripao Jugosla- viji, imenovala slovenskog svećenika Franca Močnika apostolskim administratorom obiju administratura. Kad je u rujnu 1947. porečko- pulski biskup Raffaele Radossi napustio Istru, Mihael Toroš, također Slovenac, imenovan je administratorom Porečke i Pulske biskupije. Kako Močniku, kao talijanskom državljaninu, nije bio dopušten boravak u Jugoslaviji, Sveta Stolica je apostolskim administratorom jugoslavenskoga dijela Tršćanske i Koparske biskupije imenovala Dragutina Nežića, tadašnjeg duhovnika u Bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. Uredi administrature nalazili su se u Pazinu, zbog čega se uobičajio naziv Pazinska apostolska administratura. Kad je To- roš 1949. godine imenovan goričkim apostolskim administratorom, za njegova nasljednika u ulozi apostolskog administratora Porečke i Pulske biskupije određen je Dragutin Nežić koji je 1950. imenovan biskupom. Tako je Dragutin Nežić u svojoj osobi ujedinio crkvenu upravu čitave hrvatske Istre.9 Jugoslavensko-talijanski prijepori po završetku Drugog svjetskog rata oko toga kome će pripasti Istra i čitava Julijska Venecija,10

8 Ivan GRAH, Istarska Crkva u ratnom vihoru (1943. – 1945.), II. izd., IKD Juraj Dobrila, Pazin, 1998., str. 118. 9 Dragutin NEŽIĆ, Od apostolske administrature u Pazinu do jedinstvene biskupije u Poreču, str. 9-13. 10 Za nekadašnje anektirane austrijske posjede na svojoj istočnoj granici – grofovije Goricu i Gradiš- ku, grad Trst s okolicom, dijelove Kranjske i Koruške te Istru s kvarnerskim otocima (osim otoka Krka) Italija je već otprije, s jasnim teritorijalnim zahtjevom, upotrebljavala naziv Venezia Giulia. U hrvatskoj i slovenskoj historiografiji kao »ekvivalent, ne i prijevod«, talijanskog naziva Venezia Giulia redovito se sve donedavno rabio naziv Julijska krajina. Kako se u novije vrijeme češće koristi naziv Julijska Venecija, i u ovom će radu biti upotrebljavan taj naziv. Julijska Venecija, grad Zadar te dalmatinski otoci Lastovo i Palagruža formalno-pravno pridruženi su Italiji Rapallskim mirovnim ugovorom, potpisanim 1920. između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, da bi Rimskim ugovorom iz 1924. Kraljevina SHS prepustila Italiji i tadašnji grad Rijeku, koji je odmah uključen u sastav Julijske Venecije. Franko DOTA, Zaraćeno poraće. Konfliktni i konkurentski narativi o stradanju i iseljavanju Talijana Istre, Srednja Europa, Zagreb, 2010., str. 7-9; Franco CECOTTI, S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 13

Jugoslaviji ili Italiji, privremeno su riješeni sporazumom između vlada Velike Britanije i SAD-a i jugoslavenske vlade, potpisanim u Beogradu 9. lipnja 1945. godine. Nešto kasnije (20. lipnja) Beo- gradski sporazum potvrđen je i operacionaliziran u Devinu. Prema tim sporazumima, Julijska Venecija podijeljena je između angloa- meričke i jugoslavenske vojne uprave. Crta razdvajanja, poznata kao »Morganova linija«, tako nazvana prema američkom generalu Mor- ganu koji ju je predložio, išla je na sjeveru od austrijske granice do Kobarida, zatim se spuštala istočno od Tolmina i Gorice. Od Gorice je skretala još nešto istočnije da bi se zaustavila na uskom pojasu južno od Trsta. Zapadno od Morganove crte nalazila se Zona A, s tim da je grad Pula s najužom okolicom ušao u sastav Zone A (pod angloameričkom vojnom upravom), a istočno od crte razdvajanja bila je Zona B – pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije (dalje: VUJA). U točki 7. Devinskog sporazuma eksplicitno je istaknuto: »Ovaj ugovor ni u kom pogledu ne prejudicira niti tangira definitivnu pripadnost dijela Julijske Venecije Italiji zapadno od linije. Isto tako ni jugoslavenska vojna okupacija ni administracija dijelom Ju- lijske Venecije istočno od linije ni u kom pogledu ne prejudicira niti tangira definitivnu pripadnost toga područja.«11 Na području Zone B civilni (upravni) organi vlasti bili su Na- rodnooslobodilački odbori (dalje: NOO)12 na čelu s Oblasnim NOO- om za Istru (dalje: ONOI), čije je sjedište do 12. lipnja 1945. bilo u Puli, a otada do njegova ukidanja 31. studenog 1947. u Labinu. Na nižoj hijerarhijskoj razini nalazili su se kotarski, gradski i mjesni odbori. Pri ONOI-u osnovano je 17 odjela ili organizacijskih jedinica – od Odjela za unutarnje poslove do Privrednog vijeća za Istru, Rijeku i Slovensko primorje.13 Uz odjele djelovale su i tri oblasne komisije:

Julijska Venecija, u: Istarska enciklopedija, Miroslav BERTOŠA – Robert MATIJAŠIĆ (ur.), Lek- sikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str. 359. 11 Juraj HRŽENJAK (ur.), Istra i Slovensko primorje u borbi za slobodu kroz vjekove, Rad, Beograd, 1952., str. 585. 12 Općim zakonom o narodnim odborima, koji je donio Prezidijum Narodne skupštine FNRJ 21. svibnja 1946. godine, Narodnooslobodilački odbori (NOO) preimenovani su u Narodne odbore (NO). Službeni list FNRJ, br. 43, Beograd, 28. svibnja 1946. 13 Radilo se o sljedećim jedinicama: Unutrašnji poslovi, Tajništvo, Financijski odjel, Poljoprivredni odjel, Odjel trgovine i opskrbe, Odjel obrta, trgovine, rudarstva, Prosvjetni odjel, Prometni odjel, Zdravstveni odjel, Socijalni odjel, Socijalno-zdravstvena zaštita, Odjel rada, Oblasna uprava na- 14 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Agrarna komisija, Komisija za ratne štete i Komisija za ratne zločine te Okružni sud i Javno tužiteljstvo za Istru. Cjelokupan život kontrolirala je svemoćna Partija pomoću svoje sveprisutne tajne policije – Odjeljenja za zaštitu naroda (dalje: OZNA).14 Strah od OZNE, koji su sijali njezini službenici, odražavao se u izreci koja se širila među običnim pukom: »OZNA sve dozna.« Prema međunarodnom pravu, Vojna uprava Jugoslavenske armije (VUJA) trebala je, do potpisivanja mirovnog ugovora s Italijom, nadgledati da privremena civilna vlast provodi ranije, tj. talijansko, zakonodavstvo. No kako su odnosi između Kraljevine Italije i Svete Stolice uređeni konkordatom iz 1929., koji je Crkvi osiguravao niz povlastica,15 biskupi su računali na to da će se nova vlast pobrinuti da se odredbe konkordata poštuju. Kad su vidjeli da od poštivanja konkordata nema ništa te da civilna vlast donosi propise suprotne odredbama konkordata (pitanje vjero- naučne pouke i civilnog braka), ustali su u obranu prava Crkve, što je onda često pripisivano njihovu nacionalističkom ili čak fašistič- kom djelovanju. Nakon potpisivanja Pariškog mirovnog ugovora, Prezidijum Narodne skupštine FNRJ 16. rujna 1947. donio je ukaz o proširenju odredaba ustava i zakona FNRJ na područje nekadašnje Zone B.16 Time je otvorena nova stranica u izgradnji državne vlasti na području Istre. ONOI je raspušten 30. studenog 1947. dok su

rodnih dobara, Planska komisija, Kontrolna komisija i Privredno vijeće za Istru, Rijeku i Sloven- sko primorje. Državni arhiv u Pazinu (HR-DAPA) – 79, Oblasni Narodni odbor za Istru, Sumarni inventar, sv. 1., autor: Ljiljana RADALJAK. 14 OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda), sigurnosno-obavještajna služba Jugoslavije osnovana 13. svibnja 1944. pri Povjerenstvu za narodnu obranu Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), strogo centralizirana obavještajna organizacija s jedinstvenom upravljačkom strukturom i metodama rada na teritoriju čitave Jugoslavije. U ožujku 1946. od Prvog i Drugog odsjeka OZNA-e formirana je Uprava državne bezbednosti (UDBA), koja preuzima poslove OZNA-e. Hr- vatski leksikon, II. svezak, L-Ž Antun VUJIĆ (ur.), Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 219. Usp. Orietta MOSCARDA OBLAK, Contributo all'analisi del potere popolare in Istria e a Rovigno (1945.), u: Quaderni, Centro di Ricerche storiche, Rovinj, 2003., str. 61-74. 15 Poznati Lateranski ugovori između Sv. Stolice i Kraljevine Italije, potpisani 11. veljače 1929. u palači sv. Ivana Lateranskog u Rimu, sadržavali su tri dijela: ugovor, konkordat i financijski sporazum. Ugovorom je utvrđeno formiranje države na području grada Vatikana. Priznanje katoličke vjere kao državne vjere stavljeno je u prvi članak ugovora. Konkordat je definirao odnose države i Crkve na vjerskom području. Država je priznavala nerazrješivost braka, klerici su oslobođeni služenja vojnog roka, u javnim školama uveden je vjeronauk kao obvezan predmet. Financijski sporazum određena je svota koju će Sveta Stolica dobivati od talijanske države na ime odštete. Guido ZAGHENI, L'età contemporanea, IV, str. 261-262. 16 Juraj HRŽENJAK (ur.), Istra i Slovensko primorje, str. 621. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 15 kotarski, odnosno gradski odbori neposredno vezani uz vlast svoje republike, dotično uz resorna ministarstva.

Zločin bez kazne – fizičke likvidacije Nova, revolucionarna vlast, stvarana po modelu ruske boljše- vičke vlasti, još je tijekom rata, po kratkom postupku obračunavala s »narodnim neprijateljima«, među koje su ubrojeni mnogi sveće- nici, samo zato što nisu »jasno i glasno« podržali tu vlast. Za vrijeme kratkotrajne partizanske vlasti od 13. rujna do početka listopada 1943. po istarskim je mjestima kružio »sablasni autobus smrti« koji je »narodne neprijatelje« odvodio u pazinski Kaštel odakle su mnogi, bez ikakva sudskog procesa, osuđeni na smrt i bačeni u neku od istarskih kraških jama. Župnik u Rovinjskom Selu Angelo Tarticchio bačen je u boksitnu jamu na Lindaršćini 19. rujna 1943. godine. Bi- skup Radossi od slične je sudbine spasio župnika u Šišanu Camilla Ammirattija, također zatočenog u pazinskom Kaštelu.17 Bogoslova Vladimira Vivodu i oca mu Anselma partizani su noću krajem kolovoza 1944. uhitili u rodnoj kući u Štrpedu (kod Buzeta) i obojicu nakon zvjerskog mučenja strijeljali na rubu Motovunske šume.18 Na listi bujske OZNA-e godine 1946. našli su se Libero Co- lomban, upravitelj župe Nova Vas (nad Mirnom), Giuseppe Rocco, župnik u Grožnjanu, te Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici (Umaški dekanat). Označeni kao neprijatelji narodne vlasti i protivnici priključenja Istre Jugoslaviji trebali su biti likvidirani od narodne straže. Unatoč prijetnjama, sva trojica su odlučila ostati. U to da im se ozbiljno radi o glavi prvi se uvjerio Bonifacio. U predvečerje 11. rujna 1946., dok se pješice vraćao iz Grožnjana, gdje se ispovjedio kod tamošnjeg župnika i zadržao u dužem razgovoru, dočekala ga je narodna straža i odvela ga u nepoznatom pravcu. Neki svjedoci potvrdili su da su ga vidjeli »u društvu« dvojice jugoslavenskih milicionera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera. Otada se Bonifaciju izgubio svaki trag, a s vremenom su se proširile

17 Ivan GRAH, Udarit ću pastira. Sudbina nekih crkvenih djelatnika od 1940. do 1990 na području današnje Porečke i Pulske biskupije, Josip Turčinović d.o.o., Pazin, 2009., str. 11-14. 18 Isto, str. 23. 16 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 verzije o izdavačima naredbâ, načinu i izvršiteljima, kao i o mjestu njegova ubojstva. Pretpostavlja se da je bačen u neku od tamošnjih jama.19 Strahujući da bi i njih mogla progutati noć, Colomban i Ro- cco u listopadu su napustili Istru i spas potražili u obližnjem Trstu.20 Kazimir Paić, kao župnik u rodnoj župi Sveti Ivan od Šterne, nakon kapitulacije Italije aktivno se uključio u NOP, zbog čega su ga Nijemci uhitili i odlučili deportirati u Njemačku u neki od tamoš- njih logora. Na intervenciju biskupa Radossija Nijemci su ga oslobo- dili. Prema Biskupovoj preporuci, kako bi izbjegao daljnje neugodnosti, sklonio se u franjevački samostan kod Padove. Krajem svibnja 1944. svojevoljno je napustio samostan i otišao u Trst gdje se javio za domobranskog vojnog kapelana. Pri povlačenju njegove jedinice krajem travnja 1945. prema Austriji, i Paić je krenuo s njom. Kod Šempetra nedaleko Gorice slovenski partizani su iznenadili bjegun- ce na spavanju, razoružali ih i strijeljali 29. travnja 1945. godine.21

Napadi i optužbe protiv biskupa Radossija i Santina U lipnju 1945., prigodom jednog povratka iz Pule, koja se kao dio Zone A nalazila pod angloameričkom vojnom upravom, biskup Radossi doživio je prometnu nezgodu. U očekivanju često prolaze- ćeg biskupova tamnozelenog automobila na relaciji Poreč – Pula i u obrnutom pravcu, iza granične rampe u Vodnjanu, kojom je počinjala Zona B pod upravom VUJA-e, na cesti prema Kanfanaru iskopan je jarak na koji je naletio biskupov automobil. Biskup je glavom udario u vjetrobran. Zadobio je ozljede zbog kojih je kraće vrijeme zadržan u pulskoj bolnici, nakon čega je kućni oporavak duže potrajao.22 Kad je Saveznička komisija 23. ožujka 1946. došla u Pulu, biskup Radossi smatrao je svojom dužnošću posjetiti članove Komi-

19 Archivio privato Antonio Santin (dalje: APAS) 8/Ia/1/n. 97, Arresto del sacerdote don Francesco Bonifacio, settembre 1946.; prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze dall' archivio privato, MGS Press, Trieste, str. 323; GRAH, Ivan, Udarit ću pastira, str. 17-18; Ettore MAL- NATI (ur.), Fedele a Cristo fino al martirio. Beato don Francesco Bonifacio, Diocesi di Trieste, Trieste, 2008., str. 29. 20 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 45, 124. 21 Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 17. 22 Antonietta CORSI, Ricordo del vescovo mons. Raffaele Radossi. Con i ricordi di mons. Bommarco e mons. Radole ed altri, Unione degli Istriani, Trieste, [s. n.], str. 26. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 17 sije i upozoriti ih da bi »na licu mjesta« trebali proučiti situaciju Pule i Istre. Sumnjao je da je »izneseno mišljenje« njegova klera, zaista stvarno mišljenje svećenstva. Pod iznesenim mišljenjem Radossi je očito aludirao na izjavu svećenika u »Spomenici« izručenoj Save- zničkoj komisiji u Pazinu 19. ožujka 1946. godine u kojoj istarski svećenici traže sjedinjenje Istre s Hrvatskom u Jugoslaviji. Radossi je bio uvjeren da je Spomenica napravljena i uručena pod pritiskom vlasti. Smatrao je kako se najveći dio njegovih svećenika ipak protivi sjedinjenju Istre s Hrvatskom i to je, prema njemu, bilo stvarno mišljenje njegova klera.23 Zvane Črnja, dežurni animator napada na biskupa Radossija, nije vodio računa o tome da se u vrijeme posjeta Savezničke komisije biskup nalazio u Puli. Zato je i mogao napisati kako je Komisiju u porečkoj bazilici dočekao »zloglasni biskup Radossi (...) s gru- pom reakcionara«. Na ovu očitu netočnu konstrukciju autor je lako nadodao i onu drugu o vjerojatno prethodno organiziranom susretu biskupa s Komisijom.24 Čitatelju je ostavljeno da sam pretpostavi o čemu se u bazilici razgovaralo i u što je Radossi nastojao uvjeriti Komisiju. U rujnu 1946., nakon krizme u župi Žbandaj (kod Poreča), biskupa Radossija su »lokalni bukači« uhvatili u partizansko kolo. Tim činom željelo se poniziti biskupa i sam sakrament krizme. Ovaj je događaj biskupu Radossiju bio povod za preseljenje u Pulu u kojoj se, pod zaštitom Angloamerikanaca, osjećao sigurnije.25 I dalje je putovao po Istri obavljajući pastoralne pohode. Iz sigurnosnih je razloga bio obučen u civilno odijelo. Na svakom »bloku« morao je pokazati dokumente (propusnicu). Jednom prigodom na jugoslavenskoj strani »bloka« u Vodnjanu revnom zapovjedniku uredni dokumenti nisu bili dovoljni. Zadržao je biskupa, odveo ga u posebnu prostoriju, ispitivao ga i na kraju mu naredio da se skine do gola.26

23 Lettera di S. E. Il Vescovo alla città di Pola (bez datuma), u: L'Arena di Pola, god. II, br. 72 (Pula, 24. ožujka 1946.), str. 1. 24 Zvane ČRNJA, U krvi rođeno, Matica hrvatska, Zagreb, 1948., str. 200. 25 Ivan GRAH, Bogojavljenje 1950. u Žbandaju, u: Ladonja, god. XXII, br (190), srpanj-kolovoz 2001., str. 16. 26 Antonietta CORSI, Ricordo del vescovo, str. 28. 18 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Novi bijes vlasti biskup Radossi navukao je na sebe konfe- rencijom održanom u Puli 7. travnja 1946. na kojoj je upozorio na ozbiljno ugrožavanje vjerskih sloboda u Zoni B. Jasno, bez zadrške, pozivajući se na brojne činjenice, progovorio je o položaju sveće- nika i Katoličke akcije. Optužbe, progoni, čas otvoreno čas prikri- veno neprijateljstvo prema biskupu i svećenicima u suprotnosti su s proklamiranim slobodama te nisu najbolje jamstvo demokratičnosti režima koji se takvim prikazuje – rekao je biskup.27 Sad su sve ugro- ženiji bivali njegovi pastoralni pohodi župama biskupije. Zadnju krizmu kao porečko-pulski biskup održao je 10. listopada 1946. u Filipani. Ispred crkve čekali su ga provokatori i napadači. Upravitelj župe Vodnjan Rodolfo Toncetich, opazivši nakane »grupe« muška- raca, dao je znak biskupovu vozaču da autom dođe pred sakristiju. Toncetich i drugi svećenici okružili su biskupa i dopratili ga do automobila te je tako izmakao napadačima.28 Prije nego što će u rujnu 1947. napustiti Istru, biskup Radossi je, po tko zna koji put, prozvan kao sluga međunarodnog imperijalizma. Jednom su ga, na putu prema Puli, zaustavili jugoslavenski po- granični organi na graničnom prijelazu između Zone A i Zone B kod Vodnjana i izvršili pretres automobila. Pronađene cigarete i hrana bile su dovoljan razlog da se biskup optuži zbog pokušaja ilegalnog prebacivanja robe reakcionarnim elementima u Puli. Tvrdilo se kako je Radossi posjedovao dvije lažne osobne iskaznice i jednu ispravnu. Čak su donesene i tri fotografije s triju različitih iskaznica.29 Istr- gnutim citatima iz propovijedi, u kojima je Radossi branio svetost privatnog vlasništva, željelo ga se prikazati kao protivnika agrarne reforme, a time i kao neprijatelja siromašnih slojeva (seljaka, kolona i radnika) koji s neskrivenim oduševljenjem pozdravljaju mjere agrarne reforme.30 Poučen iskustvom sprečavanja njegova dolaska u Kopar 19. lipnja 1946. za blagdan sv. Nazarija, zaštitnika biskupije, Santin je

27 Marcello BOGNERI, Cronache di Pola 1939-1947, Unione degli Istriani di Trieste, Trieste, 1990., str. 67. 28 Isto. 29 Glas Istre, br. 447, Rijeka, 12. veljače 1947., str. 2. Ovdje se ne treba isključiti montaža. Biskup je bio i previše poznata osoba da bi se služio sitnim prijevarama poput lažnih osobnih iskaznica. 30 Glas Istre, br. 425, Rijeka, 17. siječnja 1947., str. 2. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 19

1947. obavijestio VUJA-u o svojoj nakani da na svetčev dan po- sjeti Kopar te održi procesiju i pontifikalnu misu prigodom koje bi podijelio sakrament potvrde (krizme). Nije zaboravio zamoliti vlast da osigura mir i red. Budući da nikakve informacije o protivljenju njegovu posjetu Kopru nisu stizale ni od VUJA-e, ali ni od kotarskih vlasti Kopra, biskup je 19. lipnja iz Trsta brodom stigao u Kopar. U luci ga je dio naroda srdačno dočekao, ali su se čuli i uzvici: »Ne želimo fašiste!« Iz luke se uputio u zgradu sjemeništa odakle je, u pratnji kanonika, trebao krenuti prema katedrali. I upravo kad se spremao krenuti prema katedrali, u sjemenište su ušla četiri čovjeka tražeći od biskupa, „u ime naroda“, da odmah napusti Kopar. Iako je neka Kopranka, socijalistička aktivistkinja, upozorila biskupa na zavjeru koju su mu spremili »njezini«, bilo je prekasno. Još dok je razgovarao s ovom Koprankom, u sjemenište je provalilo stotinjak ljudi prijeteći biskupu i vičući kako odmah mora otići iz grada. Po- tom su biskupa zgrabili i, vukući ga po stubama te udarajući šaka- ma i drvenim letvama po glavi, odveli u sjemenišno dvorište. Svega okrvavljena nastavili su povlačiti i udarati dok su izvana, preko sje- menišnog zida, navaljivali novi napadači. Tek tada je intervenirala Milicija i tako spasila biskupa od novih nasrtaja. U kamionu jugoslavenske vojske i pod zaštitom vojnika Santin je prebačen do mjesta Albaro Vescova, gdje se nalazio blok koji je dijelio Zonu B od Zone A. Tu ga je preuzela saveznička vojska i odvela u biskupsku reziden- ciju u Trstu.31

Zastrašivanja, prijetnje i sudski procesi svećenicima U euforičnim trenutcima oslobođenja Istre nije se zaboravio »neprijateljski rad« dijela svećenika. Na središnjoj proslavi, koja se održala u pulskoj Areni 12. svibnja 1945., Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte za Istru (dalje: JNOFI), u nazočnosti 30.000 ljudi nije mogao ne spomenuti djelatnost reakcije, kojoj su se pridružili »nekoji nazovi narodni svećenici«. Poimence

31 Antonio SANTIN, Al tramonto, ricordi autobiografici di un vescovo, Edizioni LINT, Trst, 1978., str. 179-182; APAS 15/5 a/nn. 5-7, Resoconto del vescovo al cardinale Luigi Maglione sull'aggressione di Capodistria (manoscritto) 21 giugno 1947. Prema: Sergio GALIMBERTI, San- tin. Testimonianze, str. 352-354. 20 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 su apostrofirani tršćanski i koparski biskup Antonio Santin te sve- ćenici Zvonimir Brumnić i Božo Milanović. Može se samo pretpostaviti kako su na dio indoktrinirane mase djelovale Šestanove riječi da su spomenuti svećenici i biskup surađivali s okupatorom, šaljući vjernike u SS-odrede i TODT te im govoreći kako ih partizani vode u propast.32 Prema Milanoviću, Brumniću i »nekoliko prodanih duša oko njih«, još je oštriji bio istup Dušana Diminića, tajnika JNOFI- je, i to na Prvoj konferenciji Plenuma Oblasnog odbora JNOFI-je koja se održala u Poreču 21. svibnja 1945. Diminić je spomenuo da su svećenici imali štab u Trstu koji je, pod izlikom širenja hrvatske riječi, surađivao s Nijemcima i pisao laži o progonima Crkve te da su »blebetali o boljševizmu«, a sve s ciljem razbijanja NOP-a.33 Biskup Santin 12. lipnja 1945. u izvješću upućenom papi Piju XII. detaljno opisuje vjerske prilike u svojoj biskupiji. Spomenuo je napade nove vlasti na njega osobno te naveo kako je u pulskome tisku nazvan vođom reakcije. Svećenike su prozivali reakcionarima, a zbog optužaba i pritisaka petorica ih je pobjegla iz Tršćanske i Koparske biskupije, dok je jedan svećenik u zatvoru proveo skoro mjesec dana. Zanimljivo je biskupovo opažanje na kraju izvješća. Vjera nije ugrožena izravnim napadima nego suptilnim metodama onemogućavanja vjernikâ u obavljanju njihovih dužnosti. Naime, nedjeljom su u manjim mjestima, upravo u vrijeme mise, organizirani obvezatni sastanci koji su u pravilu završavali plesom (partizanskim kolom, op. aut.), a djevojke koje su bile pripadnice partizan- skih jedinica, davale su vrlo loš moralni primjer time što su živjele i spavale s muškim pripadnicima tih jedinica. Svećenici su u svojim izvješćima često obavješćivali biskupa o opadanju vjerskog i mo-

32 Glas Istre, br. 38, Pula, 14. svibnja 1945., str. 1-2. Organizacija TODT nazvana je po svom osniva- ču Fritzu Todtu, njemačkom inženjeru i nacističkom časniku. Kao poluvojna inženjerijska postroj- ba u prijeratnom vremenu sudjelovala je u izgradnji mreže autocesta u Njemačkoj. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata TODT postaje isključivo vojna organizacija, da bi poslije Todtove pogibije 1942. Albert Speer organizaciju priključio Ministarstvu za naoružanje i ratnu proizvodnju. Ti- jekom zadnjih dviju ratnih godina za TODT je, pod prinudom, radilo oko 1,4 milijuna radnika. Izvor: Wikipedia, slobodna enciklopedija. 33 Glas Istre, br. 42, Pula, 24. svibnja 1945., str. 1. Ovaj istup protiv svećenika Diminić ne spominje u svojim kasnijim pisanim sjećanjima. Usp. Dušan DIMINIĆ, Sjećanja. Život za ideju, Istarska županija – Savez udruga antifašističkih boraca Istarske županije – Savez antifašističkih boraca Primorsko-goranske županije – Udruga antifašističkih boraca grada Rijeke, Adamić, Labin – Pula – Rijeka, 2005. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 21 ralnog života seoskog stanovništva, koje je bilo prilično podložno samovolji lokalnih šefova.34 Najteža je situacija bila u sjevernom, graničnom području Zone B. Paola Zechina, župnika Materade (kod Umaga), optuživalo se za špijunažu u korist Engleza. Kad se ovaj, unatoč stalnim pritiscima i provokacijama, nije micao iz Materade, protjeran je u Italiju. Biskup Santin je u dopisu NOO-u grada Umaga ukazivao na nezako- nitost u postupku protjerivanja župnika Zechina, kojemu nije doka- zana nikakva krivica, osim činjenice da među župljanima navodno nije uživao simpatije, što nije bilo dovoljnim razlogom da se zatraži njegov odlazak iz župe.35 Ponekad je i sama nazočnost na nedjeljnoj misi bila dovoljna da se dobije etiketa reakcionara ili fašista, nakon čega je slijedilo pojačano praćenje dotične osobe, da bi se potom konstruirale optužbe i sudski procesi. Jasno, sve to utjecalo je na opadanje pohađanja crkve, posebice nedjeljnih misa.36 Od optužaba na račun Vatikana i domaćih biskupa, koje se proglašavalo slugama fašizma i međunarodnog imperijalizma, brzo se prelazilo i na svećenike – vjerne sljedbenike izdajničke politike svojih pastira. Takvi su se svećenici nakon javnog žigosanja nadzi- rali i potajno uhodili, a vjernike koji su ih posjećivali nazivalo se »reakcionarima i fašistima«. Umaški župnik Pietro Cenati i njegov pomoćnik Emiliano Gambosa optuženi su zbog organiziranja anti- slavenskog odbora, a svemu je bila kriva njihova aktivnost u okviru umaške Katoličke akcije, u koju su se masovno učlanjivali mladići i djevojke. Za vjernike je svaki kontakt s Gambosom bio kompro- mitirajućim, zbog čega se on – kako ne bi svoje vjernike doveo u neugodnu situaciju – povukao u izolaciju i živio poput mizantropa. Gambosa je neka žena, koja je redovito dolazila u Crkvu, optužila zbog antislavenske propagande; potjecala je iz komunističke obitelji, a bila je udana za mjesnog uglednika, pa se može pretpostaviti da je kao špijunka bila ubačena u umašku župu.37

34 APAS 4/Inn, 59-63, Antonio Santin, Relazione a Pio XII., 12. lipnja. 1945., prema: Sergio GA- LIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 117. 35 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 117-118. Određeni broj župljana vlast je, tj. lokalni moćnici, uvijek mogla nagovoriti (čitaj: prinuditi) na svjedočenje protiv svećenika. 36 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 118. 37 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 118-119. 22 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

U pet »Izvješćâ o neprijateljstvima u Istri«, sastavljenima tijekom srpnja, biskup Santin detaljno nabraja antivjerske poteze ko- munističkih vlasti u Istri, no ovdje ćemo se ograničiti samo na neke krupnije iskaze neprijateljstva prema Crkvi. Podđakonu Antoniju Dessantiju iz Buja bilo je onemogućeno otputovati u Goricu radi polaganja ispita na tamošnjoj Teologiji. Ti- njanski župnik Zvonimir Brumnić, »voljen od župljana zbog svoje dobrote i predanosti pozivu«, pred partizanskim prijetnjama morao se skloniti u Bazovicu. Kada je narod podnio peticiju za povratak njihova župnika, iz Pazina je u Tinjan bila upućena skupina sa zadat- kom na skupovima iznositi optužbe protiv Brumnića. Martin Tavčar, župnik u Krbunama (Pićanski dekanat), i Josip Ogrinec, župnik u Grimaldi (Buzetski dekanat), nalazili su se u zatvoru skoro mjesec dana, a da sud u to vrijeme nije podignuo nikakvu optužbu protiv njih. Nakon protesta župljana Tavčar je pušten na slobodu, dok je Ogrinec i dalje zadržan u pazinskom zatvoru.38 U župi Sveti Matej-Cere (kod Žminja) članovi ONOI-a nare- dili su župniku Atiliju Palmanu da obustavi održavanje vjeronauka u crkvi sve do dobivanja dopuštenja pulskih civilnih vlasti. No kad je Palman došao u Pulu radi dobivanja obavijesti o pravu održava- nja vjeronauka, odgovoreno mu je da smije držati vjeronauk samo prvopričesnicima, i to isključivo u Crkvi, te zaprijećeno određenim mjerama u slučaju podučavanja djece »svih uzrasta«. Ivan Motika, jedan od komunističkih prvaka u Istri, govorio je o prevelikoj orijen- tiranosti klera prema Rimu, zbog čega je smatrao kako bi u Zagrebu trebalo ustoličiti neovisnog primasa.39 Kao posljedica komunističke propagande javlja se održavanje sahrana bez svećenika; pritom su članovi Partije obilazili obitelji, uvjeravajući ih u nepotrebnost cr- kvenoga pogreba.40 Na pojedinim skupovima govornici su spominjali »novu vjeru« u kojoj neće biti krštenja, ispovijedi ili sakramenta braka. Po-

38 APAS 8/I a/1n. 107, Relazione del vescovo su atti ostili a Buie, Antignana, ecc., 10. luglio 1945. Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 316-317. 39 Radilo se o programu stvaranja tzv. narodne, o Rimu i papi, neovisne Crkve. 40 APAS 8/I /nn 101-102, Relazione del vescovo su atti ostili a Parenzo, Pisino, Pinguente, ecc., 16 luglio 1945. Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin.Testimonianze, str. 317. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 23 sljedice zastrašivanja ubrzo postaju vidljivima, stoga je u nekim krajevima narod počeo osjetno manje nego ranije posjećivati crkvu. Iako nisu predstavljali izravan napad na Crkvu, primjeri zajedničkog života »drugova i drugarica« bez crkvenog vjenčanja doživljavali su se kao napad na katoličke moralne vrednote.41 Ivan Žufić, župnik u Sv. Petru u Šumi, zbog svoje popularnosti i utjecaja na narod smetao je narodnoj vlasti pa je odlučeno da se isprovocira njegov odlazak iz župe. Na ovu vijest svi su župljani, osim pet obitelji, potpisali peticiju u kojoj traže Žufićev ostanak. No OZNA je poslala svojeg dužnosnika koji je uništio spomenutu peticiju kao pisani dokaz o zauzimanju župljana za župnika Žufića prije nego što je dostavljena vlastima.42

Ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića u Lanišću Uz velike poteškoće, zahvaljujući u prvome redu samoorga- nizaciji mještana i pomicanju već utvrđenog početka mise s 9 na 8 sati ujutro, namjere napadača iz okolnih mjesta da ometu održava- nje krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947., kao što se to dan ranije dogodilo u Buzetu, nisu uspjele. Dok se vani, pred crkvom, »rato- valo«, u crkvi je obavljen obred krizme. Po završetku obreda Ja- kob Ukmar, djelitelj krizme, Miroslav Bulešić, Ukmarov pratilac, profesor i podravnatelj u Pazinskom sjemeništu, i domaći župnik Stjepan Cek uputili su se prema župnom stanu. Petnaest minuta iza njih napadači, koji su za vrijeme krizme uzaludno nastojali provaliti u crkvu, krenuli su prema župnom stanu s jasnom nakanom da, kad već nisu mogli u crkvu, na silu uđu u župni stan. Međutim, i ovaj su put pred kamenjem branitelja morali ustuknuti.43 U međuvremenu je u selo stigla milicija, što je i kod vjernika i kod svećenika izazvalo olakšanje. Bili su uvjereni da će milicija braniti »javni red i mir«. Zapovjednik milicije je nakon pisane zamolbe župnika Ceka došao

41 APAS 8/I a/I nn, 99, 100, 110, Relazione del vescovo su atti ostili a Pregara, Portole ecc., 19 luglio 1945. Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 318. 42 Ne bez ironije, uz ovu mjeru OZNA-e biskup Santin dodaje: »U Zoni ’B', kao što je poznato, vlada narod.« Relazione del vescovo sui atti ostili a Pisino, S. Pietro in Selve, ecc., luglio 1945., APAS, 8/I a/1/nn, 93. Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 319-320. 43 Arhiv Istarskog književnog društva Juraj Dobrila u Pazinu (dalje: AH IKD), Dnevnik duhovnika Štefana Ceka (fotokopija) (dalje: Dnevnik), str. 38. 24 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 u župni stan s namjerom da sa svećenicima popriča o netom minu- lim zbivanjima. Ni pet minuta od dolaska zapovjednika na vrata su počela lupati trojica muškaraca. Na Cekovo pitanje što žele, odgo- vorili su da bi htjeli razgovarati s popovima. Cek je bio uvjeren da je nazočnost zapovjednika milicije jamstvo sigurnosti pa je, nakon kraćeg krzmanja, ipak otvorio vrata. Sad su na vratima bila ne trojica nego desetorica koja su bijesno vikala: »Borili smo se i još ćemo se boriti!«44 Evo kako je događaje nakon upada provalnika u župni stan opisao očevidac Stjepan Cek, laniški župnik: U kući je bjesnio pakao. Strašne psovke, urlanje, razbijanje stakala posuđa. Ja – tvrd. Rulja trči po stepenicama u I. kat. Lupa, razbija, urla. Dugo to trajalo. Pretražuju valjda sve. Bili su i na potkrovlju i ondje prevezali konop za… Vraćaju se u prizemlje, idu u dvorište, razbijaju taxi kojim se Ukmar doveo, vraćaju se natrag, bijesno psuju i urliču ‘Gdje je onaj treći vrag? Dva smo već regulali, kud se treći skriva’?(…)45 U tim trenutcima u župnom uredu dvama ubodima nožem u predjelu vrata ležao je mrtav Miroslav Bulešić, na prvome katu župnog stana teško izudaran po glavi i tijelu zapomagao je mons. Ukmar, dok se župnik Cek spasio sakrivši se ispod stuba. Za njega je vjerojatno bio pripremljen konop, kasnije pronađen u potkrovlju župnog stana.46 U 16.30, istoga dana kad se dogodio zločin, četve- ročlana ekipa na čelu s javnim tužiocem za Istru Andrijom Grpcem, u nazočnosti dvojice svjedoka iz mjesta, izvršila je očevid crkve, župnog stana i njihove okolice. U župnom uredu uz lijevi zid sobe – gledano od vratiju – velika lokva krvi, u kojoj leži glavom i gornjim dijelom tijela liješ pokojnog Bulešića Miroslava. (...)47 Najvjerojatnije je odmah po završetku očevida tijelo pokojnog Bulešića prekriveno plahtom. Javno tužilaštvo odlučio je da se

44 AH IKD, Dnevnik, str. 39. 45 AH IKD, Dnevnik, str. 40. 46 Isto. 47 Županijski sud u Puli (dalje: ŽSP), Okružni sud za Istru – Pula (dalje: OSIP), Kazneni spisi protiv Stjepana Ceka i družine K-65/47, Uviđaj i nalaz vještaka, Zapisnik o istražno-kriminalnom uvi- đaju sastavljenom u ime Javnog tužilaštva za Istru u Pazinu, dne 24. kolovoza 1947. Predmet: Istražno-kriminalni uviđaj crkve, župnog dvora i njihove okolice. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 25 obdukciju nad ubijenim Bulešićem izvrši 25. kolovoza. Prije same obdukcije mrtvac je premješten u kuhinju. Zadatak je povjeren li- ječnicima dr. Ivanu Matijašiću, liječniku iz Pazina, i dr. Albertu Ar- gentieriju, kotarskom liječniku u Buzetu. Nejasno je zbog čega se na početak obdukcije čekalo sve do 20.00 sati navečer. Nije isključena mogućnost da se liječnike nastojalo uvjeriti što bi trebali napisati u nalazu. Kako rezultati nalaza nisu išli na ruku zataškavanju ili uma- njivanju zločina, očito je da liječnici nisu podlegli diktatu nego su profesionalno obavili svoj posao. U svojstvu pomoćnika obdukciji su nazočili Ivan Grabar, student medicine, asistent u bolnici u Pa- zinu, i Ivan Della Grotta, grobar u Pazinu. Zdenko Baćić, pravni referent Javnog tužilaštva, u svojstvu istražitelja, i Nikola Černe- ka, referent Pododsjeka za suzbijanje kriminaliteta kotarskog NO-a Buzet, nazočili su kao predstavnici vlasti. Za svjedoke su pozvani Jakov Grbac i Ivan Grbac, obojica iz Lanišća, uz napomenu da su hrvatske nacionalnosti i nisu »u rodu s oštećenicima«. Udovoljeno je molbi župnika u Zamasku, novoimenovanog laniškog kapelana, Petra Matijašića da bude nazočan prilikom obdukcije.48 Nakon što su svjedoci potvrdili da se radi o posmrtnim ostatci- ma svećenika, »njima nepoznata imena«, koji je asistirao na krizmi u Lanišću, a liječnici konstatirali kako je riječ o njima poznatom sve- ćeniku Miroslavu Bulešiću, podravnatelju i profesoru u Pazinskom sjemeništu, pristupilo se pregledu i obdukciji (u izvorniku: »paranju leša«). U zaključku vještaci potvrđuju da je uzrok smrti izljev krvi prouzročen dvjema ranama: na predjelu podbratka s desne strane rana zadana oštrim bodežom dužine 5 i dubine 8 cm. Sedam centi- metra ispod ove rane »uzduž ruba desnog sternocleidiomastoideu- snog mišića« nalazila se druga rana, zadana također oštrim oružjem, širine 3 cm i dubine 5 cm. Dok je prvom ranom prerezana grkljanska šupljina u predjelu jabučice, drugom je to isto učinjeno s unutraš- njom »iugularnom venom«. Iako su obje rane zadane neposredno jedna za drugom, velikom žestinom i oštrim bodežom, pretpostavlja se da je donja rana zadana ranije. Naime, donja rana, iako je i ona

48 ŽSP, OSIP, Uviđaj i nalazi vještaka, Zapisnik o istražno-liječničkom pregledu i paranju leša pok. Miroslava Bulešića 25. kolovoza 1947. 26 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 bila smrtonosna, ne bi izazvala trenutnu smrt, koja je nastupila nakon druge, gornje, rane. Na žrtvi nisu pronađeni tragovi koji bi upu- ćivali na pokušaje samoobrane ni tragovi zlostavljanja nakon smrti.49 U polusvjesnom stanju Ukmar je popodne, malim kamionom, u pratnji Stjepana Ceka, prebačen u Pazinsko sjemenište. Berard Barčić, profesor u sjemenišnoj gimnaziji, očevidac tog događaja, zapisao je: Taj dan 24. kolovoza, na blagdan sv. Bartola apostola, mučenika, ja sam zamijenio vlč. Bulešića u Kanfanaru: Vratio sam se u četiri sata poslije podne. Ušao sam u sjemenište. Vladala je posvemašnja tišina, nigdje nikoga. Penjući se u svoju sobu začuh snažan poziv: ‘Berarde, Berarde, brzo dolje’! Bio je to glas laniš- kog župnika Stjepana Ceka. Potrčao sam k njemu. Izašli smo pred sjemenište. Na cesti je stajao neugledni kamioncin. Na njemu je bio položen msgr. Ukmar. Ja sam već ranije poznavao msgr. Ukmara. No, sad ga nisam prepoznao, toliko je bio iznakažen. Župnik Cek, ja i vozač kamioncina prihvatili smo msgr. Ukmara i unijeli ga u sjemenište.50 Božo Milanović je kod vlasti ishodio dopuštenje da po Ukmara dođe automobil talijanskog Crvenog križa i prebaci ga u Trst. Međutim, vlast je ubrzo promijenila odluku: umjesto u Trstu bit će hospitaliziran u Rijeci. Dva su razloga toj nagloj promjeni: vlast se, s jedne strane, plašila negativna odjeka u zapadnoj javnosti slike i riječi nasmrt pretučenog Ukmara, a s druge strane, željela ga je imati na dohvatu pred predstojeće ispitivanje i sudski proces. O teškim, po život opasnim ozljedama nanesenim mons. Uk- maru jasno govori liječnički nalaz. Pozvan u sjemenište u Pazin da pruži pomoć mons. Ukmaru, kamo je ovaj prebačen nakon zločina u Lanišću, dr. Matijašić je u 16.30 došao u sjemenište i pregledao pacijenta. U nalazu je utvrdio da je glava pacijenta deformirana uslijed tumefakcije s obiju strana glave, obje su usne otečene s lijeve strane i ekhimotične. Na glavi su utvrđene 3 male, ne duboke ozljede i he- matomi na oba oka. Iz obiju nosnih šupljina tekla je krv. Na tijelu, od pupka do desnoga boka nalazila se modrica dugačka oko 20 i široka 2,5 cm. Na temelju iskaza fra Berarda Barčića da je pacijent, čim je

49 Isto. 50 Berard BARČIĆ, Poratna sjećanja jednog franjevca, Franjevački provincijalat, Zadar, 2008., str. 48-49. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 27 prevezen, izmokrio pola čaše krvave i mutne mokraće, da se pacijent žalio na bol u predjelu desnog dijela trbuha, a na svaki pritisak na bubrege bolno reagirao, liječnik je pretpostavio kako je desni bubreg ozlijeđen. Na kraju dr. Matijašić smatra da su ozljede na glavi iza- zvane udarcima šakom i tvrdim predmetom, a one na trbuhu motkom ili štapom ili komadima stolice. Glede Ukmarova oporavka nije bio optimističan s obzirom na njegovu visoku starost. Na Matijašićevu preporuku, budući da u Pazinu nije bilo uvjeta za liječenje, Ukmar je u 1 sat poslije ponoći kolima hitne pomoći prebačen u bolnicu Sv. Duh u Rijeci iako je, kao što je spomenuto, bilo određeno da će biti prebačen u Trst. U trenutku prijevoza u ambulantnim kolima došao je svijesti – pitao je kamo ga voze.51 Kao što se moglo i očekivati, po završetku krizme u Lanišću slijedila su uhićenja, podizanja optužbi, sudski proces i izricanje presude. Pred Okružnim sudom u Pazinu vođen je sudski proces protiv dvojice svećenika, laniškog župnika Ceka i biskupova izaslanika Ukmara te jedanaest civila (7 iz Lanišća, 2 iz Brgudca, 1 iz Rašpora i 1 iz Račje Vasi). Presuda je izrečena 2. listopada 1947. Prvooptuže- noga Stjepana Ceka teretilo se za četiri kaznena djela protiv države i naroda. Po svim točkama optužbe Cek je proglašen krivim. Izre- čena mu je jedinstvena zatvorska kazna u trajanju od šest godina te gubitak građanskih prava u trajanju od 2 godine nakon izdržavanja kazne.52 Drugooptuženi Ukmar proglašen je krivim zato što ne samo da nije ništa poduzeo da spriječi provokacije, iako je bio dobro upoznat s organiziranjem provokacija, nego je inicijatora provokacija Ceka podupirao u njegovim nakanama. Izrečena mu je kazna od mjesec dana zatvora. Vrijeme koje je Ukmar proveo na liječenju (26. kolovoza – 2. listopada) tretirano je kao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, a kako se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru ubrajalo

51 ŽSP, Zapisnik o saslušanju svjedoka i stručnjaka, sastavljen u ime Javnog tužioca za Istru, u Pazi- nu 25. kolovoza 1947. 52 Arhiv postulature bl. Miroslava Bulešića, sv. 6, U ime naroda, Presuda, Posl. Br. K. 65/47. Pazin, 2. listopada 1947. 28 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 u izdržavanje kazne, Ukmar je odmah po donošenju presude pušten na slobodu.53 Sedmorica stanovnika Lanišća – Ivan Grbac Zvanuc, Josip Žmak, Josip Grbac Antun Grbac, Petar Žmak, Josip Krizmanić i Ivan Grbac Ivić – optuženi su za sudjelovanje na sastanku u kući Josipa Žmaka večer uoči krizme na kojemu je, u prisutnosti župnika Ceka, odlučeno da se na dan krizme izazove nered. Odlučeno je da organizirana straža vjernicima i krizmanicima iz sela Brgudca, Ras- pora, Prapoća, Podgaća i Račje Vasi, koja su bila dio župe Lanišće, onemogući ulazak u crkvu u Lanišću za vrijeme krizme. Sva sedmorica Lanišćana osuđena su na kaznu od šest do deset mjeseci zatvora, s tim da im se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru računalo u izdržavanje kazne.54 Stvarni krivci za zločin – Slavko Sanković, Elvis Medica, Jo- sip Božić i Srećko Brajković, za koje je utvrđeno, a i sami su to priznali, da su bili sudionici mase koja je provalila u župni stan i izazvala opći nered u kojemu se dogodio opisani zločin, proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su nasjeli na provoka- ciju župnika Ceka i provalili u župni stan. Zbog toga su kažnjeni na zatvorsku kaznu od tri do pet mjeseci. No Sanković je oslobođen optužbe jer je u općem metežu zadao smrtne udarce svećeniku Bule- šiću. Svjedokinja Ruža Buždon, iskaz iz istražnog postupka – da je Sankovića vidjela kako okrvavljenih ruku i s nožem u ruci izlazi iz župnog stana – pred sudom je preinačila u izjavu kako nije sigurna je li Sanković u rukama imao nož ili nešto drugo, ili joj se sve to samo pričinilo. Ružin iskaz iz istražnog postupka demantirale su tri svjedokinje koje su tvrdile da su Sankovića vidjele u isto vrijeme kad i ona te da u to vrijeme, iako je imao ruke okrvavljene, nije u njima imao nož. Samo Sankovićevo priznanje – da je ruke raskrvavio o staklo za vrijeme gužve u župnom stanu, a što je sud uvažio kao istinu, bilo bi komično da se takvim priznanjem nije pokušao opravdati zločin.55

53 Isto. 54 Isto. 55 Isto. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 29

Vrlo zanimljiv i znakovit događaj dogodio se u rujnu 1943. u Buzetu. Partizani su nakon preuzimanja vlasti u gradu, pred ho- telom, postrojili »narodne neprijatelje«, među kojima se nalazio i jedan svećenik. Partizanski sektaš Nikola Čehić tom je prigodom rekao: Pustite svećenike, s njima ćemo se obračunati kasnije. Isti Čehić, u skorašnjem povlačenju pred njemačkom protuofenzivom, našao se u društvu s Marčelom Klarićem, poznatim narodnjakom, koji je pod Italijom robijao zbog svog hrvatstva. Bez ikakva povoda Čehić je priprijetio Klariću: »Tebe ćemo ubiti jer si narodnjak, a nisi komunista.«56 Čini nam se da ovaj događaj dosta zorno dočarava stanje svijesti kod onih kojima je na prvome mjestu bila »čistoća revolucije«, a takvih je bila većina u vodstvu čitavog jugoslavenskog, pa onda i istarskoga NOP-a. I zaista, nakon rata likvidiran je ne samo Klarić nego još sedam istarskih narodnjaka, praktičnih vjernika: Viktor Levak, Mate Peteh, braća Ivan i Karlo Rajko, Josip Banovac, Franjo Bratulić i Ivan Jurman.57

Stradavanja redovničkih zajednica Samostane franjevaca opservanata u Puli, Pazinu, Rovinju, Lošinju i Nerezinama, koji su se dotad nalazili pod Venecijanskom provincijom sv. Franje, preuzeli su 1947. hrvatski franjevci Zadar- ske provincije sv. Jeronima. Zgrade samostana u Rovinju i Pazinu odmah su proglašene općenarodnom imovinom, nad kojom su nad- zor imali tamošnji gradski odbori.58 Dio pazinskog samostana na- cionaliziran je za potrebe nekih odjela ONOI-a koji su iz Labina preseljeni u Pazin. Obećanje prilikom useljavanja tih odjela, da će se poštivati pravilo klauzure i samostanski red, ostalo je samo obe- ćanje. U samostan su se uselile i žene, a ponašanje novih stanovnika

56 Svjedočanstvo pok. Stanka Macuke (lipanj 1996. i prosinac 1997.), tada umirovljenog župnika u Buzetu, inače očevidca ratnih i poratnih zbivanja na Buzeštini, u posjedu autora teksta. 57 Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 111-113. 58 Ministarstvo unutrašnjih poslova NR Hrvatske rješenjem br. 35175-IV-1948. od 6. IX. 1948. pravno je sankcioniralo pitanje vlasništva nad franjevačkim samostanima Venecijanske provincije tako što je zabranilo djelovanje franjevaca ove provincije, a samostanske zgrade u Pazinu, Rovinju, Nerezinama i Malom Lošinju proglašene su narodnom imovinom kojom će upravljati izvršni odbori NOO-a dotičnih mjesta. AH IKD, Osobni fond Bože Milanovića (dalje: OFD Milanović), Pismo Komisije za vjerske poslove B. Milanoviću, br. 1337/1948, Zagreb, 30. listopada 1948. 30 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

često je takvo da fratrima onemogućava obavljanje njihovih dužno- sti. Vrata samostana stalno su bila otvorena, kasno noću, uz psovke i viku dolazilo se u samostan i sviralo na harmoniju. U takvoj situaciji gvardijan samostana Atanazije Kocijančić upozorio je vlast da će fratri, ako se situacija ne popravi, morati napustiti samostan, a to će, pripominje Kocijančić, izazvati sablazan kod naroda.59 Sudski proces protiv franjevaca samostana sv. Antuna u Puli pokazat će kako vlast nije previše brinula o sablazni. Talijanski franjevci ovog samostana, vjerujući u poštivanje vjerskih sloboda, ostali su u samostanu i nakon što je Pula došla pod jugoslavensku vlast. Kao znak prihvaćanja nove stvarnosti bilo je njihovo sudjelovanje na proslavi priključenja Pule Jugoslaviji u samome središtu grada, kod Slavoluka Sergijevaca, znamenitog antičkog povijesnog spomenika.60 Poziv organizatora na proslavu fratri su najvjerojatnije shvatili kao znak kurtoazije prema kojemu su se tako i postavili, bez obzira na njihovo osobno neslaganje s razvojem političko-diplomatske situacije koja je dovela do dolaska Pule pod jugoslavensku komunističku vlast. Unatoč ovome znaku dobre volje fratara, samostan je bio pod stalnom prismotrom UDBA-e koja je tražila zgodnu prigodu za obračun s fratrima. Kad je fra Simpliciano Gomiero naivno uletio u zamku dvojice agenata UDBA-e, po nacionalnosti Talijana, i prihvatio njihovu ponudu da u samostanu instalira radiopostaju kojom će, nakon što su ga agenti poučili rukovanju, slati poruke o gospodar- skom, vjerskom i političkom stanju u Istri, tražena prigoda se uka- zala.61 UDBA, koja je znala za fratrovo privremeno javljanje, upala je u samostan 6. studenog i uhitila svu trojicu članova samostana: Simpliciana Gomiera, gvardijana Serafina Mattiela i Kornelija Hre- lju te Ambrogija Bellata iz rovinjskoga samostana koji se zatekao u pulskom samostanu. U hajci na fratre uhićeni su još i Bernardin Beninac iz rovinjskog samostana i ranije spomenuti Atanazije Koci-

59 AH IKD, OFD Milanović, fasc: M2A085, Pismo A. Kocijančića Komisiji za vjerske poslove, Pazin, 1. studenog 1947. 60 Albino Simpliciano GOMIERO, Nelle arene di Nerone. Diario di galera, CENS, Milano, 1995., str. 30-31. 61 Berard BARČIĆ, Pedeseta obljetnica 'slučaja' samostana sv. Antuna u Puli, u: Istarska Danica 1997., str. 90-91. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 31 jančić iz pazinskog samostana, kao i neki civili bliski fratrima. Svi uhićeni optuženi su za špijunažu i dostavljanje informacija »za neku stranu državu«.62 Sudski proces protiv optuženih vođen je od 19. do 22. prosinca 1947. godine u prostorijama Osnovne škole Giusuè Carduci, s tim da je dan prije početka procesa oslobođen Kornelije Hrelja zbog nedo- statka dokaza. Sudac Josip Dorčić izrekao je 23. prosinca presudu: svi fratri proglašeni su krivima i osuđeni su na zatvorske kazne od 16 godina (Gomiero) do 3 godine (Bellato). Točno na Božić 1947. u Glasu Istre pojavio se članak o presudi franjevcima, »agentima špi- junske službe«.63 Nakon izrečene presude fratri su odvedeni u zatvor Zolog kod Ljubljane, a potom u Lepoglavu i, na kraju, u Staru Gra- dišku. Samostan je zaplijenjen kao imovina narodnih neprijatelja, a crkva zatvorena. Ljeti 1949. fratri su pušteni na slobodu u zamjenu za neke slovenske i hrvatske zarobljenike. Jedino je pater Kocijančić morao do kraja »odraditi« kaznu.64 Benediktinski samostan u Dajli kod Novigrada s »uzor ima- njem« od 586 ha obradive površine prve nevolje s novom vlašću počinje doživljavati potkraj 1945. godine. Odbijanje Ambrogija Biz- zara, člana dajlske redovničke zajednice, da uđe u mjesni NOO kao predstavnik klera bio je razlogom za pljačkaški upad u samostan. Njegovo odbijanje protumačeno je kao reakcionarno djelovanje či- tave samostanske zajednice, zbog čega je »na oku« trebalo držati i ostale redovnike kako svojim idejama ne bi zarazili okolne vjernike. Kad već nije bilo konkretnih dokaza protiv redovnika, zamjeralo im se izrabljivanje kolona na njihovim posjedima, iako su samostanski koloni živjeli sasvim pristojno, što će se očitovati i njihovom obra- nom redovnika, njihove osobne i imovinske sigurnosti.65 U ožujku 1946., prigodom posjeta Savezničke komisije za razgraničenje Istre, neki su novinari članovima Komisije predložili posjet samostanu u Dajli. U mjesnom NO-u to je protumačeno kao

62 Albino Simpliciano GOMIERO, Nelle arene di Nerone, str. 35. 63 Glas Istre, br. 43, Rijeka, 25. prosinca 1947., str. 2. 64 Berard BARČIĆ, Poratna sjećanja, str. 59. 65 Giuseppe TAMBURRINO, I Benedettini di Daila e S. Onofrio in Istria: ultime vicende (1940.- 1950.), Abbazia di Praglia, Praglia, 1997., str. 31-32. 32 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

želja redovnika da se sastanu s članovima Komisije kako bi im izni- jeli »optužbe« na račun nove vlasti zbog njihova teška položaja, ali istog položaja Crkve u Istri. Protiv »protunarodnog« rada redovnika odmah su inscenirane manifestacije. Pod dojmom tih manifestacija neki su redovnici i koloni pobjegli u Trst.66 Nakon nekoliko upada i pljački samostana, 19. prosinca 1946. na stranicama Glasa Istre pojavio se članak pod naslovom »Ostaci fašizma u samostanu Dajla kod Umaga«. Kao i svi onodobni članci o Crkvi, tako je i ovaj nastojao u što gorem svjetlu prikazati djelovanje benediktinaca u Dajli, kao dijela vatikanske zavjere.67 I dok su optužbe na stranicama Glasa Istre bile daljnja priprava za konačan obračun sa zajednicom u Dajli, tri provale tijekom kolovoza 1947. godine predstavljale su bližu pripravu za taj obračun. Prije samog uhićenja sve četvorice redovnika 29. kolovoza 1947., Mjesni NO organizirao je protestne »mitinge« protiv redovnika u kojima su sudjelovali, na brzinu skupljeni, seljaci iz okolnih mjesta.68 U bujskom, potom u koparskom zatvoru dajlski su fratri boravili od uhićenja do pokretanja sudskog procesa pred Okružnim sudom u Kopru 21. veljače 1948 godine.69 Izricanjem presude 5. ožuj- ka 1948. završen je ovaj, kako će pokazati kasnije pravne analize, montirani sudski proces.70 Svi optuženi redovnici: Teodor Amato,71 Alfonso del Signore, Ambrogio Ottavio Bizzari, Benedetto Segatori i Mauro Leilo osuđeni su na gubitak slobode i prisilan rad u trajanju od četiri mjeseca do godinu i pol. Svi su optuženi zbog bavljenja privrednim kriminalom – potajno prebacivanje poljoprivrednih pro- izvoda u Italiju, skrivanje energenata i poljoprivrednih strojeva, ile- galno nabavljanje jugolira i lira te lažno prikazivanje samostanskih poljoprivrednih prinosa.72 Samostanski posjedi su, kao vlasništvo

66 Isto, str. 35. 67 Glas Istre, br. 405, Rijeka, 19. prosinca 1946., str. 2. 68 Giuseppe TAMBURRINO, I Benedettini di Daila, str. 43-44. 69 Isto, str. 51. 70 Sentenza di abrogazione della codanna dei monaci, tribunale della Contea, No K-5/9, Pola, 17 febbraio 1997. Poništenje presude, prijevod na talijanski jezik, prema: Giuseppe TAMBURRINO, I Benedettini di Daila, str. 88-106. 71 Suđen u odsutnosti, nalazio se u Italiji. 72 Sentenza di condanna dei monaci e di confisca dei beni di Daila, Tribunale Popolare Circondariale Capodistria, il 5 marzo 1948. Prijevod presude na talijanski jezik. Prema: Giuseppe TAMBURRI- S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 33 narodnih neprijatelja, odmah konfiscirani i stavljeni na raspolaganje »narodnoj vlasti«. Reorganizirano na komunističkim zadružnim na- čelima samostansko uzor-imanje ubrzo je doživjelo svoju devastaci- ju i propast. S imovinsko-pravnim problemima i pitanjem osobne sigurnosti suočile su se i ženske redovničke zajednice u kojima su, gotovo odreda, sestre bile Talijanke, dok su Hrvatice i Slovenke u tim samostanima bile prava rijetkost. U valu dramatičnog i tragičnoga talijanskog egzodusa iz Istre koji je, s jedne strane, bio posljedica represije komunističkog režima, a s druge dragovoljnog optiranja za Italiju, talijanske redovnice napuštaju svoje samostane. Tijekom 1946. i 1947. oko 250 talijanskih redovnica, među njima i poneka Hrvatica i Slovenka, napušta Istru i odlazi u Italiju.73 Neke su prije odlaska že- ljele namjenski ostaviti svoje kuće, kao one »Sacri Cuori – Presvetih Srdaca« iz Pule koje su svoje dvije zgrade ostavile »Zboru«, što je na sudu i pisano ovjereno. Očekivanja Bože Milanovića da će narodna vlast uvažiti darovnicu sestara izjalovila su se. Samostan i pripada- jući mu vrt proglašeni su općenarodnom imovinom.74 U Lovranu su talijanske sestre držale internat za 30-ak djevojčica. Riječki biskup Ugo Camozzo plašio se da vlast ne stavi internat u kategoriju narodnog imanja i tako onemogući dolazak hrvatskih sestara pa je zamolio talijanske sestre da ostanu u Lovranu. Redovnice kongregacije sv. Gaetana u Rovinju su držale internat za talijanske gimnazijalke. Tek što su redovnice otišle u Italiju, nova vlast preuzela je internat i odmah uklonila sve križeve iz internatskih prostorija. Ravnatelj je ovu mjeru opravdavao rastavom države od Crkve. Na insistiranje učenica ipak je dopustio povratak križeva, ali samo iznad kreveta u spavaćim sobama.75 Božo Milanović uspio je preko Komisije za vjerska pitanja u Zagrebu isposlovati da hrvatske redovnice preuzmu neke od napuštenih redovničkih kuća.76

NO, I Benedettini di Daila, str. 72-87. 73 Ivan GRAH, Poratna sudbina talijanskih časnih sestara, u: Istarska Danica, Pazin, 2007., str. 175. 74 AH IKD, OFD Milanović, Pismo B. Milanovića Komisiji za vjerske poslove u Zagrebu, Pazin, 28. veljače 1947. 75 AH IKD, OFD Milanović, Izvještaj Komisiji za vjerske poslove u Zagrebu, Pazin, 8. travnja 1947. 76 Ivan GRAH, Poratna sudbina, str. 175. 34 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Imovinsko-pravna nesigurnost Samovolja lokalne vlasti očitovala se i u oporezivanju kako svećenika osobno tako i crkvenih nadarbina. Neposredno po završet- ku rata porezni organi tretirali su svećenike kao službenike Crkve. Kao službenici plaćali su »službenički porez« na prihode od tzv. »či- nodejstva«, dok drugi službenici nisu plaćali taj isti porez. Pravilnik o tumačenju Zakona o neposrednim porezima od 26. listopada 1945. donosi sljedeće objašnjenje: »Kao prihodi radnika i namještenika koji podliježu porezu po odbitku smatraju se: plate, dodaci na plate svake vrste, honorari nagrade, remuneracije, gratifikacije, sedničke i dežurne dnevnice, ispitne takse, štolarine (lukno i redovina) i druge slične nagrade, prihodi od svešteničkih činodejstava smatraju se kao takovi i podležu porezu po odbitku.«77 I upute iz prosinca 1948. sa- drže slične odredbe.78 Nepridržavanje jasnih zakonskih odredaba o utvrđivanju i kategorizaciji poreza na dohodak dovelo je do toga da su svećenici, iako svrstani u kategoriju činovnika, oporezivani prema skali za poljoprivredna domaćinstva. Prihodi od nadarbina kao dio svećeničke plaće nisu oporezivani po toj osnovi nego po osnovi prihoda od ostalih zanimanja, a ta kategorija poreza bila je znatno veća od onoga na plaću.79 U kolovozu 1947., dok se upravitelj župe Fažana Valentin Cu- karić nalazio u zatvoru, optužen zbog financijskih makinacija, u žu- pnu kuću, uknjiženu kao »crkveno dobro«, trebala je useliti milicija. Dolazak milicije u Fažanu bio je vezan uz jačanje sigurnosti prema Zoni A pod angloameričkom upravom (Pula s okolicom). Zbog predviđene prenamjene župni ured i arhiv premješteni su u privatnu kuću. Kako do useljenja milicije ipak nije došlo, jer je Pula Pariškim mirovnim ugovorom pripala Jugoslaviji, upravitelj župe Cukarić uzalud je od vlasti tražio da se kuća vrati Crkvi. Godine 1949. kuća je predana na korištenje upravi otočja Brijuni koji su je preuredili za potrebe svojih radnika, a 1954. kuću je preuzela Stambena uprava te

77 Službeni list FNRJ, br. 25, Beograd, 26. ožujka 1946. 78 Službeni list FNRJ, br. 108, Beograd, 15. prosinca 1948. 79 AH IKD, OFD Milanović, fasc: M9A122, Promemorija o nepravilnostima i nelogičnom odmjera- vanju poreza crkvenim ustanovama. Autor promemorije nije poznat. Milanović pretpostavlja da je to bio Antun Marčac koji je kao pravnik pomagao Crkvi u pravnim poslovima. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 35 je uredila tri stana. Cukarić je intervenirao kod Stambene uprave tra- žeći da se barem jedna soba ostavi za župne potrebe. No nikad nije dobio odgovor. Zbog opasnosti od provala u kuću u koju je prenesen župni ured i arhiv, Cukarić je 1957. dokumente obaju ureda premjestio u sakristiju župne crkve.80 U pograničnoj zoni u župne su se kuće privremeno useljavali vojnici. Iza njih je, nakon što su ih napustili, ostajala tolika materijalna šteta da neke više nisu bile za stanovanje. Tako su u župnoj kući u Gradini (kotar Buzet) od veljače do listopada 1947. boravili vojnici pogranične narodne straže. Za to kratko vrijeme razbili su kipove jaslica i Kristov kip, pohranjene na tavanu kuće. Nestale su četiri grede, četiri daske, 2 stolice, deset ključeva, razbijeno je pet stakala. Ukupna šteta iznosila je 5000 dinara. Zgrada župnog stana u Šterni (kotar Buzet) oduzeta je župi odlukom Agrarne komisije opći- ne Buje 31. siječnja 1947. i dana na upravu Mjesnom NO-u Oprtalj. Ovaj je u kuću uselio graničarsku vojnu posadu koja će u kući ostati do kraja 1950. Vojnici su za svog trogodišnjeg boravka župnu kuću toliko devastirali da je ona nakon njihova odlaska bila neupotreblji- va za stanovanje. Prozori i vrata bili su razbijeni, podovi spaljeni, a inventar ili odnesen ili uništen. Slična sudbina zadesila je i župnu zgradu u Završju (kotar Buzet). Granična posada koja se uselila krajem 1947. i tu ostala do početka 1950. za nešto više od dvije godine uspjela je uništiti sav inventar, razbiti vrata i prozore, tako da su bili neophodni popravci ako se tu htjelo stanovati. U Taru (kotar Poreč) situacija je navlas identična onoj u Šterni ili Završju. Dvogodišnji boravak vojske potpuno je demolirao župnu kuću.81 Visoki zvonik crkve sv. Eufemije u Rovinju, koja se nalazi na uzvisini iznad grada, služio je od 1947. do 1952. kao stražarni- ca odakle su vojnici jugoslavenske mornarice slali signale drugim obalnim stražarnicama. Na zvonik se moglo ući samo kroz crkvu. Kako bi se mogla obaviti smjena straže, crkva je morala biti dano- noćno otvorena. Na taj su način crkveni predmeti, od kojih su neki

80 BAP, Župa Fažana, Fond poslije 1945., Župni ured Fažana, br. 5/61 od 26. srpnja 1961. 81 Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje: HDA), Fond Komisije za vjerska pitanja (dalje: FKVP), kut: 139, fasc: Opći spisi 71-4377, Apostolski administrator Porečko-pulski i Pazinski, broj: 74/52, Pazin, 22. siječnja 1952. 36 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 imali i umjetničku vrijednost, bili izloženi opasnosti krađe. Osim toga, vojnici su svojim ulascima i izlascima znali ometati obrede u crkvi. Biskup Nežić je Generalštabu JA predložio da vojnici napu- ste zvonik i smjeste se na neko drugo mjesto u Rovinju ili, ako je za potrebe vojske zvonik već neophodan, da se proširenjem donjeg prozora napravi izvana ulaz na zvonik.82 Nakon nekoliko mjeseci uzaludnog čekanja odgovora Generalštaba, Nežić se obratio Komi- siji za vjerske poslove da podsjeti Generalštab na njegov dopis vezan uz boravak vojske na rovinjskom zvoniku.83 Nežićev brzojav, uskoro poslan Komisiji za vjerske poslove, »Rovinjski zvonik oslobođen«, bio je dokaz uspješnosti intervencije Komisije kod Generalštaba.84 ONOI je 26. studenog 1946. donio »Odluku o uređenju agrarnih odnosa i poništenje dražbi na području ONOI-a za Istru«. Ovom Odlukom u Istri se ukidaju kolonatski odnosi85 bez obzira na njihovo trajanje, a napoličarski86 i drugi zakupnički odnosi razrješuju se ako su trajali duže od 15 godina, računajući od 8. rujna 1943. una- zad, dok se sve dražbe izvršene u vrijeme fašizma od 1922. godine, ako su imale za cilj uništavanje domaćeg slavenskog stanovništva, poništavaju.87 Na taj način seljaci – koloni postaju vlasnici zemlje, a napoličari i druge vrste zakupnika to su postajali ako su zemlju obrađivali 15 godina i više. Početkom 1947. Izvršni odbor ONOI-a

82 HDA, FKVP, kut: 139, fasc: Opći spisi 71-4377, Porečko-pulski biskupski ordinarijat, broj: 732/51, Pazin, 19. rujna 1951. 83 HDA, FKVP, kut: 139, fasc: 71-4377, Apostolski administrator Porečko-pulski i Pazinski, broj: 63/1952, Pazin, 22. siječnja 1952. 84 IHDA, FKVP, kut: 139, fasc: 71-4377, Brzojav, 16. veljače 1952. 85 Kolonat je vrsta ugovora o zakupu kojim vlasnik zemljišta na određeno vrijeme daje zemlju na obradu slobodnom seljaku (kolonu). Ovaj se obvezuje da će zemlju obrađivati kao «dobar težak» te da će vlasniku davati dio uroda, kako je to precizno naznačeno u ugovoru. Budući da je kolonat tretiran kao privatno-pravni ugovor, zadržao se u Dalmaciji i Istri (posebno nekadašnjem mletač- kom dijelu Istre) sve do 1946. godine. Vladimir PEZO (ur.), Pravni leksikon, Zagreb, 2007., str. 596. 86 Slično kao i u kolonatu, vlasnik daje drugome zemlju na obradu. Obrađivač (napoličar) obvezuje se vlasniku dati dio uroda, obično je to polovica, odakle je i došao naziv napoličarstvo. O pravnoj naravi napoličarstva postoje različita mišljenja, od toga da se radi o ugovoru o zakupu, ortaštvu do toga da je to ugovor sui generis. Vladimir PEZO (ur.), Pravni leksikon, str. 784. 87 Odluka o uređenju agrarnih odnosa i poništenje dražbi na području Oblasnog NO-a za Istru, Služ- beni list DFJ, br. 19, 1. prosinca 1946., HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut: 1, fasc: Spisi 2-100, Oblasna agrarna komisija, Odjel šumarstva i šumske industrije, broj: 107/47, Labin, 15. siječnja 1947. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 37 imenovao je sedam članova Oblasne agrarne komisije. Za predsjednika je imenovan Vjekoslav Ladavac.88 Provođenje Odluke povjerava se Oblasnoj agrarnoj komisiji i kotarskim agrarnim komisijama koje je tek trebalo osnovati. Predvi- đalo se da će šume, pašnjaci i livade, koji će agrarnom reformom biti oduzeti dotadašnjim vlasnicima, prijeći u vlasništvo mjesnih NO-a. To je dovelo do nekontrolirane sječe šuma od strane dojučerašnjih vlasnika, ali i zakupaca tih šuma. Kako bi se doskočilo devastaciji šuma, ONOI je donio naredbu »o najstrožoj zabrani« sječe drveća bilo u šumi bilo na livadama ili pašnjacima bez dozvole nadležnog NO-a.89 Odluka ONOI-a od 26. studenog 1946. izazvala je uznemire- nost među istarskim biskupima i svećenicima, strahovalo se da bi Crkva u Istri mogla ostati skoro bez ikakvih posjeda. Razlog tome je, s jedne strane, što većina crkvenih posjeda u Istri nije obrađivana u režiji vlasnika (župnika, biskupije ili samostana) nego je davana u razne vrste zakupa, a s druge strane, sve do potpisivanja mirovnog sporazuma s Italijom, nije se mogao primijeniti jugoslavenski Zakon o agrarnoj reformi, odnosno hrvatski Zakon o provođenju agrarne reforme, koji je Crkvi dopuštao zemljišni maksimum od 10 ha. 90 Podatci crkvene provenijencije pokazuju da je Katolička Cr- kva na području Pazinskog dekanata, prije agrarne reforme, bila vlasnik zemljišta površine 40 ha, 41 ar, 74 m². U agrarnoj reformi od 1946. do 1948. oduzeto joj je 245 ha, 31 ar, 1 m². Prema državnim statistikama, na istome području Crkva je imala posjede veličine 298 ha, od čega joj je agrarnom reformom oduzeto samo 31 ha i 50 ari. Nesrazmjer crkvenih i službenih statistika moguće je tumačiti time da službeni podatci Kotarske agrarne komisije Motovun obuhvaća- ju vrijeme do početka 1947. jer je kotar Motovun ukinut u ožujku

88 HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut: 1, fasc: Spisi 301-399, ONO za Istru, Tajništvo, broj: 302, Labin, 2. siječnja 1947. 89 HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut: 1, fasc: Spisi 2-100, ONO za Istru, Odjel šumarstva i šumske industrije, broj: 107/47, Labin, 15. siječnja 1947. 90 Narodne novine, br. 80, Zagreb, 26. studenog 1945. HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut: 2, fasc: Pregled stanja crkvenih posjeda Kotarske agrarne komisije Motovun za godinu 1947. BAP, Fond poslije 1945., Župa Pićan, Fond poslije 1945., Poslijeratni spisi, Parcele zemljišta pićan- skih. 38 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

1947., a crkveno obuhvaćaju još čitave dvije godine: 1947. i 1948. S druge strane, izgleda da su prisutne i dvije metodologije: crkvena koja prikazuje sve oduzeto, a službena vjerojatno samo ono što je prešlo u zemljišni fond, ali ne i ono što su dobili koloni i napoličari. U svemu ne treba zanemariti nastojanje kojim se službenim podatci- ma namjerno ublažavalo mjere agrarne reforme prema Crkvi.91

Zaključak Za samo dvije i pol godine života pod zvijezdom petokrakom (od sredine 1945. do kraja 1947.), kao znakom novog vremena, Ka- tolička Crkva u Istri bila je istraumatizirana raznim oblicima progona, sve do fizičkih likvidacija. Umjesto obećane slobode i blagosta- nja, u praksi je carevala represija prema drugim i drugačijim te opća materijalna bijeda. Iako je car bio gol, o tome se nije smjelo govoriti. Jedina stvarnost nad kojom državni aparat nije imao kontrolu bila je Crkva. Sama ta činjenica bila je dovoljna da se na Crkvu gleda kao na protivnika, uvijek spremnog na podrivanje državne vlasti i druš- tvenog poretka. Unatoč zaslugama istarskoga svećenstva u borbi za sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom i njegovoj benevolentnosti prema vlasti, ta se ista vlast, kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, nije uspijevala osloboditi svoje ideološke, komunističko-ateistič- ke matrice, iz koje je onda izvirao pogled i praktično ponašanje prema Crkvi kao »unutarnjem neprijatelju«, uvijek spremnom, u sprezi s »vanjskim neprijateljem« (Vatikanom), predvodnikom međuna- rodne reakcije, podrivati i rušiti državnu vlast i društveni poredak. Taj temeljni određujući stav prema Crkvi nije uspijevala prekriti ni idilična slika koja je stvarana prema van. Svećenici, naime, sudjeluju u općenarodnim slavljima, pozdravljaju narod sa svečano urešenih tribina, a uglednici nove vlasti mogli su se vidjeti na vjerskim mani- festacijama, primjerice na tijelovskim procesijama. Ako je vrijeme od sredine 1945. do kraja 1946. godine vrijeme taktiziranja tzv. »narodne vlasti« prema Crkvi, koje karakterizira sit- no popuštanje i krupno stezanje, podrška narodnoj Crkvi (niže sve- ćenstvo) i osude hijerarhije, diferencijacija među svećenicima prema

91 BAP, Fond poslije 1945., Župe Pazinskog dekanata. S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 39 nacionalnoj pripadnosti i kooperativnosti prema vlasti, onda je čita- va 1947. obilježena izravnim pritiskom na Crkvu kao takvu. Rezul- tati tog pritiska sve su češći sudski procesi i razni oblici progonstva Crkve, koji će svoj vrhunac doživjeti u zločinu u Lanišću, kada je ubijen mladi svećenik Miroslav Bulešić. Sve to bilo je uvjetovano, s jedne strane spoznajom da se nije uspjela uspostaviti kontrola Cr- kve iznutra preko svećeničkog društva, a s druge uvjerenjem da je potpisivanjem mira u Parizu 10. veljače 1947. okončana prva faza diplomatske borbe u kojoj je svećenstvo izvršilo svoju ulogu. Sada nastupa novo vrijeme u kojemu ta podrška neće biti toliko bitna. Na kraju ne treba zanemariti ni činjenicu da su, prema priznanju jednog od vodećih istarskih političara toga vremena, na mnoge vodeće položaje došle nesposobne osobe. Drukčije kazano, bili su to neo- brazovani, ali podobni boljševici kojima su jednako smetali istarski narodnjaci i istarski svećenici. Progoni i stradanja Katoličke Crkve u Istri izneseni u ovome članku samo su skica i poticaj za jedno sveobuhvatno istraživanje koje bi trebalo obuhvatiti sljedeća pitanja: potiskivanje vjeronauka iz školskog sustava, nepoštivanje crkvenog vlasništva, oduzimanje crkvenih posjeda, neprimjereno visoki porezi svećenicima i crkvenim ustanovama, svetogrđe, problemi s podjelom sakramenata, posebno krštenja i vjenčanja, dvostruka cenzura pučkog kalendara Istarska Danica, zabrana lista Gore srca, zabrana održavanja procesija, oduzimanje matičnih knjiga, ometanje bolničkoga pastorala, dobrovolj- ne radne akcije u funkciji formiranja modalne socijalističke ličnosti. Odgovori na sva navedena pitanja mogu se naći u arhivskim vreli- ma. Međutim, o tihim, »u četiri oka«, nigdje zapisanim, pritiscima i ucjenama i klerika i laika, ovih potonjih samo zato što su nedjeljom odlazili na misu, družili se sa župnikom ili im je možda sin bio u Pazinskom sjemeništu, može se samo pretpostavljati. 40 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 Persecutions and Sufferings of the Catholic Church in the Diocese of Poreč and Pula (1945 – 1947)

Summary The Istrian region of the zone B after the war became a part of the newly formed Yugoslavia. The civil authority was constituted by the National Liberation Committees, on the level of district, city and villages. There was also a regional National Liberation Com- mittee for Istria. The entire society was controlled by the omnipo- tent Communist Party, with the help of the omnipresent secret police (OZNA), which afterwards changed the name in UDBA (State Secu- rity Administration). During the period that preceded the peace treaty with Italy, the Military administration of the Yugoslav army had to supervise the implementation of the former i.e. Italian Laws. But, the new administration was implementing new communist revolutionary laws, which started the persecution of the Catholic Church in Istria. All the persecutions and sufferings of the Church in Istria were the consequence of the communist model of government, which nurtured itself with the help of imaginary internal and external enemies, always in a need for an absolute control over the entire social life. The Catholic Church in Istria was by itself an ‘enemy’ from within, subordinated to the Vatican - the external enemy. Since it was diffi- cult to monitor it with ordinary methods, repression and persecutions were the only way to control the Church. Key words: Istria, Catholic Church, „the government of the people“, persecutions, sufferings. J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 41

Jure Bogdan

MIROSLAV BULEŠIĆ KAO UZOR I NADAHNUĆE ZA SVEĆENIKE DANAS

dr. sc. Jure Bogdan Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, Rim UDK: 235.2:25[254+262.14] BULEŠIĆ, Miroslav (497.5 ISTRA)(000.282) (000.348.2)(092)"712" Pregledni članak Primljeno 2. svibnja 2014.

Blaženik Miroslav Bulešić čovjek je jasnog svećeničkog identiteta, ljudski, kršćanski i svećenički opredijeljen jer u svakome trenutku svoga života jasno pokazuje kako se živi i svjedoči sveće- ničko zvanje. U svom prikazu blaženikova života i duhovnosti autor ističe nepromjenjive elemente svećeničkog identiteta kao i one koji su vezani uz iščitavanje znakova vremena i vlastitosti svijeta u kojima je svećenik pozvan izvršavati svoju misiju. Autor koristi citate iz pozicije kauze beatifikacije Kongregacije za proglašenje svetim Miroslava Bulešića 2013. godine i prikazuje Bulešića kao čovjeka vjere i povjerenja u Gospodina, kao svećenika vjernog Crkvi sve do kraja, revnog pastira u skrbi za povjerene mu duše, otvorenog životu, ali u svakome trenutku pripravnom na smrt te prožetog ma- rijanskom pobožnošću. Ključne riječi: Miroslav Bulešić, svećenik, identitet, duhovnost, mučeništvo.

* * * 1. Uvod Obraditi zadanu temu Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće za svećenike danas možda bi bilo lakše da je Miroslav Bulešić uzdi- gnut na čast oltara zbog njegovih herojskih kreposti. U tome slučaju već bi i sami svjedoci i ispitani u predmetu, kao i drugi stručnjaci u tijeku kauze, posebice vodili računa o tome kako je i koliko sluga Božji u svome životu postigao herojski stupanj kreposti (virtù eroi- che). Kauza svećenika Miroslava Bulešića vodila se od početka kao 42 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 kauza jednoga mučenika. Dakako, sukladno crkvenim propisima, vodilo se pri tome računa i o njegovu životu, o krepostima, kako i koliko ih je ostvario u svome životu. Ukoliko se eventualno kod kandidata za čast oltara uočavaju i neke nesavršenosti u životu, mu- čeništvo ih kao vrhunac ljubavi prema Kristu i braći sve briše. Ka- uza može ići naprijed. Mučeništvo i svetost kandidata dokazuju se iskazima svjedoka, očevidaca, što ih oni daju pod zakletvom tijekom kanonskoga postupka (procesa). U prošlome stoljeću prihvaćena je kao valjana u postupku i praksa dokazivanja mučeništva ili herojskih kreposti na temelju pisanih povijesnih izvora. Reformom Kongregacije za proglašenje svetima 25. siječnja 1983. s konstitucijom Divinus perfectionis Magister predviđeno je da se kauza vodi na trima razinama. Postupak se vodi prema poseb- nim Normama od 7. veljače 1983.1 i prema instrukciji Sanctorum Mater Kongregacije za kauze svetih od 17. svibnja 2007. godine.2 Najprije dijecezanski biskup (posebno povjerenstvo) gdje je sluga Božji umro treba prikupiti sva pisana i usmena svjedočanstva o ži- votu, djelovanju, smrti i o glasu svetosti kandidata za kanonizaciju ili o mučeništvu i o glasu mučeništva. Treba prikupiti svu potrebnu dokumentaciju koja se na bilo koji način odnosi na kauzu. Prikupljenu i sređenu građu prema postojećim pravilima treba dostaviti rimskoj Kongregaciji za kauze svetih. Nakon što se tu pro- vjerilo da se dijecezanski dio postupka odvijao sukladno Normama i Instrukciji, kauza se povjerava relatoru koji vodi brigu o tome da se napiše pozicija – knjiga na temelju pristigle građe o mučeništvu, odnosno o glasu svetosti i krepostima sluge Božjega. Relator nadgleda studij kauze. Kad je pozicija tiskana, ona će poslužiti stručnjacima za donošenje suda o svetosti, odnosno o mučeništvu sluge Božjega.3 Poziciju za Miroslava Bulešića napisao je Fabijan Veraja.4 Najprije

1 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM, Normae servandae in inquisitionibus ab episco- pis faciendis in Causis Sanctorum, die 7 februarii a. 1983. 2 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM, Sanctorum Mater. Instructio ad peragendas Inqu- isitiones dioecesanas vel eparchiales de Causis Sanctorum, Romae 2007. 3 Usp. Fabijan VERAJA, Putovima providnosti, Hrvatski Zavod sv. Jeronima u Rimu i dušobrižniš- tvo hrvatskih iseljenika u kontekstu Ostpolitik Svete Stolice, Crkva u svijetu – Hrvatski povijesni institut, Rim, 2013., str. 296-298. 4 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Canonisati- onis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 43 ju je proučilo 6 stručnjaka povjesničara konzultora Kongregacije te su donijeli i svoj pozitivan sud 26. listopada 2010. i o tome je tiskan zaseban svezak.5 Sljedeći je korak povjeravanje pozicije i prosudbe konzultora povjesničara teološkim stručnjacima konzultorima koji su donijeli pozitivni sud o mučeništvu sluge Božjega Miroslava Bu- lešića. Kao zaključak teološke prosudbe 30. ožujka 2012. godine, u zasebno tiskanoj knjizi, stoji: »Na kraju rasprave, svi konzultori su dali pozitivnu ocjenu affirmative (9 su 9). Također su izrazili želju da bi ovaj lik primjernog biskupijskog svećenika Hrvata, koji je krvlju posvjedočio svoju herojsku vjernost Kristu i Crkvi, mogao čim prije stići, ako li se to bude svidjelo Svetome Ocu, željenoj beatifikaciji.«6 O kauzi su u studenome 2012. godine izrekli svoj sud kardinali i biskupi (congregatio ordinaria) članovi Kongregacije za kauze svetih. Papa Benedikt XVI. ovlastio je 20. prosinca 2013. Kongregaciju za kauze svetaca da proglasi Dekret o mučeništvu sluge Božjega Miro- slava Bulešića. Vodeći računa o prijeđenome putu i prikupljenoj građi, u ovome radu ograničavamo se na neke naglaske iz duhovnosti te života i djela dvadesetsedmogodišnjeg svećenika mučenika Bulešića koji se posebno ističu u njegovu ljudskom i svećeničkom profilu. Exempla trahunt! Kršćanskoga mučenika nema bez življenih stožernih kreposti. One uvijek prethode mučeništvu. Valja naglasiti da mučenik, kako ga poima katolička teologija, nije kamikaza, narodni heroj, slučajna žrtva, pravednik među narodima... Mučeništvo je povlastica koju Bog daje izabranim dušama. Mučeništvo je logički slijed intenzivna duhovnog života, povezanosti duše s Bogom. Ono nije i ne može biti slučajno. To je očito iz života Miroslava Bulešića. I na tragu toga istražujemo u čemu je Bulešić »uzor i nadahnuće

super martyrio, Romae, 2010. 5 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P.N. 1873, Parentina et Polensis Beatificationis seu Declarationis Martyrii Servi Dei Miroslavi Bulešić presbitery in odium fidei, uti fertur, interfecti († 24 augusti 1947), Relatio et vota In Congressu Consultorum Historicorum habito die XXVI mensis octobris anno MMX, Romae, 2010. 6 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P. N. 1873, Parentina et Polensis Beatificationis seu Declarationis Martyrii Servi Dei Miroslavi Bulešić Presbyteri in odium fidei, uti fertur, interfecti († 24. VIII. 1947), Relatio et vota Congressus peculiaris Die 30 martii an. 2012 habiti, Romae 2012., str. 132. U prigodi beatifikacije Miroslava Bulešića 2013. godine cijela je pozicija zasebno izdana u izvorniku na talijanskome jeziku i u hrvatskome prijevodu. 44 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 za svećenike danas«. »Mučeništvo je vrhovno svjedočanstvo dano za istinu vjere; označuje svjedočanstvo koje ide do smrti. Mučenik daje svjedočanstvo za Krista umrlog i uskrsloga, s kojim je sjedinjen ljubavlju. On podnosi smrt činom jakosti.«7 U progonstvu, trpljenju i umiranju mučenik ljubi. On oprašta progoniteljima. U njega nema trunka mržnje prema protivnicima Isusova križa. On za njih moli. Želi ih zagrliti Kristovom otkupiteljskom ljubavlju. »Sve pitam za oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put«,8 napisao je Bulešić u duhovnoj oporuci na blagdan sv. Jurja mučenika 23. travnja 1945. I njegova posljednja misa koju je služio u čast Presvetog Srca Isusova bila je za obraćenje grešnika.9 Nedugo poslije toga njegova duša bila je pred licem Božjim.

2. Čovjek Božji – svećenik Božji Kao neposrednu pripravu za svećeničko ređenje Miroslav je obavio sedmodnevne duhovne vježbe kod benediktinaca uz bazili- ku sv. Pavla u Rimu, od 28. ožujka do 4. travnja 1943. Na sam dan svećeničkog ređenja 11. travnja 1943. u rodnoj župi Svetvinčenat, ujutro prije ređenja, Miroslav je zapisao: »Svećeničko ređenje: još mi fali malo sati kada ću postati svećenik. Moj Bože, sav Ti se prikazujem, sav Ti se darujem: sav hoću da sam Tvoj sada i uvijek. Tebi hoću da vjerno služim. Slava Tvoja i spas duša! Poniznost, požrtvov- nost! Prikazat ću se sav za spas i mir našeg naroda! Misu ću prikazati za se: u zahvalu i oproštenje grijeha i da isprosim jaku volju u po- slušnosti Bogu! Prikazat ću je i za roditelje: za zdravlje svojeg milog oca, za moju predragu majku i sestre i brata. Spomenut ću se također svojih dobročinitelja, prijatelja, svih onih koji su mi se preporučili u molitvi. Svećenik navijeke!«10

7 Katekizam Katoličke Crkve (KKC), br. 2473. 8 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P.N. Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Cano- nisationis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio super martyrio, Romae, 2010., str. 31. 9 Testimonianze di Mons. Jakob Ukmar: b) Relazione al Rettore del Collegio Lombardo di Roma, Trieste, 3 novembre 1947., u: CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P. N. Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Canonisationis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio super martyrio, Romae, 2010., str. 137. 10 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Canonisati- onis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 45

Nakon ređenja i svečanosti mlade mise zadržao se još mjesec dana u svojoj biskupiji. Nakon toga vratio se u Rim. U duhovnome dnevniku 23. svibnja bilježi: »Svećenik sam! Zahvalan Bogu, sje- ćam se onog trenutka kad su mi bile položene ruke na glavu te je moju dušu napunio svojom milošću Duh Sveti. Ganutim sam očima i srcem primao taj veliki dar Božji i bio sam veseo: Bog mi je dao tu milost, da sam se za Njegovu čast, za Njegovu ljubav žrtvovao te da sam se postavio u Njegove ruke da nastavljam djelo otkupljenja. Moj Bože, kako si me volio i kako me voliš! Htio si da budem posve Tvoj. Strašio sam se ipak poteškoća. Preuzvišeni biskup me je ohra- brio svojim riječima, svojom očinskom besjedom: – 'Idi naprijed hrabro! Ne straši se poteškoća! Imaš sredstva da ih možeš nadjačati: Svetu Misu i Brevir. – Budi poslušan i ponizan, daj se sasvim Bogu i moći ćeš biti i čist, i moći ćeš biti vjerni sluga Božji!'«11 Pobožnost prema presvetoj euharistiji, živa vjera u realnu prisutnost Isusovu u bijeloj hostiji trajne su konstante njegova duhovnog života. Kao što se ozbiljno molitvom, studijem, pobožnošću, poglavito duhovnim vježbama pripremao za svećeništvo, mladi sve- ćenik Bulešić, revno i pobožno pripremat će se za slavlje sv. mise i primanje presvete euharistije. Svjestan je kao zaređeni svećenik da je on službenik euharistije koja daje život Crkvi. A on sam jest si- gnum i sredstvo spasenja, instrument u Božjim rukama. Iz njegovih duhovnih zapisa, jednostavnih i vrlo dubokih, moglo bi se pomisliti da je to glas nekih dalekih stoljeća i školâ duhovnosti, govor iz nekog danas nedostižna svijeta. Gotovo nezamislivo. A ipak, to piše naš suvremenik, koji je do jučer bio u našim aulama, kročio je našim ulicama, propovijedao u našim crkvama, boravio među nama, jedan od nas. »Željno se vraćam svojom mišlju na onaj dan, na onu radost moju, moje drage majke i milog oca i braće, a i svih drugih koji su me molitvom pratili do oltara. Počeo je za me novi život: svećenički život. Oćutio sam u sebi nešto izvanredno, kada sam u ganuću i [sa] strahopoštovanjem izgovorio riječi Svete Mise, kada sam progovo-

super martyrio, Romae, 2010., str. 23. 11 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Canonisati- onis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio super martyrio, Romae, 2010., str. 23-24. 46 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 rio besjede žrtvovanja: 'Ovo je Tijelo moje, Ovo je Krv moja'! – Smućujem se! Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu [više] usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino. – Moja majka i otac i braća plakali su; a i mogli su: sin im je umirao, sam je pre- stajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja. Biskup me je u ganuću primao, vidljivo mjesto Boga, i cjelivao me je cjelovom mira u Gospodinu, veseleći se što mu je Bog dao pomoćnika u vinogradu Gospodnjem.«12 Imao je samo 23 godine kada je zapisao te riječi. Duhovna zrelost, potpuno predanje u volju Božju. Na mladomisničku spomen-sličicu zapisao je geslo, svoj životni program, sintezu svoga budućeg svećeničkog djelovanja: »Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja.« Vrativši se u Rim Bulešić je u lombardijskom sjemeništu nastavio pripremati ispite i pohađati predavanja na Gregoriani.

3. Revni pastir duša Uslijed ratnih operacija, preko ljeta 1943. dogodile su se kru- pne promjene u Italiji pa tako i u Istri. Svrgnut je s vlasti Benito Mu- ssolini. Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. U Pazinu je 13. rujna pro- glašeno odcjepljenje Istre od Italije i priključenje »matici zemlji«. I biskupu Radossiju i Bulešiću bilo je jasno da se on više ne može vratiti u Italiju na daljnji studij. Mons. Radossi upućuje Bulešića na župu Baderna. Svjedočanstvo tih događanja, nesigurnosti za vlastiti život zapisao je Bulešić u pismu rektoru lombardijskoga sjemeništa u Rimu.13 U susretu s velikim poteškoćama na župi htio je sve ostaviti. Prestrašio se, ali je uskoro vidio i plodove svoga rada. »Da znate kakvu sam pustoš našao: ljudi udaljeni od crkve (samo promislite: na nedjeljnu je misu dolazilo 10, 15 ili 20 ljudi, na ukupno 1500 župljana); narod koji ne zna moliti, koji vrlo malo pozna našu vjeru. Prava nesreća. Naprosto sam klonuo. Htio sam otići. Preuzvišeni je uporno tražio da se posvetim poslu i ja sam to učinio: sada idem, kao

12 Isto, str. 24. 13 Vidi Isto, str. 25-26. J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 47 misionar, od kuće do kuće da pohodim ljude i pozovem ih u crkvu, da ih potaknem, da ih poučim... Toliko je posla! Nemam vremena da makar malo pogledam svoje knjige.«14 »Molimo jedni za druge i molimo za mir. Opaža se i vidi se kako se ljudi vraćaju k Bogu. Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona proliva; neće li možda ona poslužiti, upravo ona, kao temelj društva koje se preporađa u boli? Ja mislim da hoće! (...) Bijedan je naš ži- vot! Uzaludan je i bez vrijednosti, ako ga – i u takvim okolnostima – ne prikažemo Bogu. Mi živimo u danima kada se iziskuju žrtve i darivanje Bogu i bližnjemu.«15 Sve svoje sile, sav svoj život predaje Bogu za njemu povjerene duše. Svjestan smrtne opasnosti, on moli: »A mene, moj Bože, ako je Tvoja volja prištedi, da budem u Tvojim rukama oruđe da se širi Tvoja ljubav i nauka. Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado.«16 Župnikom u Baderni Bulešić je ostao do 1945. godine. Nakon očeve smrti k njemu su se preselili ukućani: majka Lucija, sestra Zora i mlađi brat Josip. Uskoro je preuzeo i pastoralnu skrb za župe sv. Ivana od Šterne i Muntrilja. Obilazio je biciklom svoje župljane od kuće do kuće, nastojao ih sve upoznati i dovesti na nedjeljnu svetu misu. Tu djelatnost budno su pratili neprijatelji Crkve u partizanskim redovima. Nije im se nikako sviđalo što je utjecaj na župljane više imao župnik negoli oni. Ratna 1944. godina bila je posebno teška. Partizani su prepa- dima i sabotažama unosili nesigurnost, nered. Napadali su Talijane i Nijemce, a ovi su im se onda osvećivali paljenjem sela i ubijanjem nedužnih ljudi. Najviše je bilo na udaru seosko stanovništvo koje su Nijemci i Talijani progonili kao osumnjičenike za suradnju s ju- goslavenskim partizanima, ubijajući iz osvete brojne skupine talaca ili spremajući osumnjičene u daleke logore. Od drugih, radno spo- sobnih seljaka, oblikovali su posebne radne jedinice, pod svojim za- povjedništvom. Partizani su, s druge strane, nastojali sve muškarce uključiti u svoje postrojbe. U ratnom se vrtlogu mladi župnik našao izravno na poprištu sukoba silnicâ triju velikih ideologija: fašizma,

14 Vidi Isto, str. 26. 15 Isto, str. 25-26. 16 Isto, str. 28. 48 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 nacizma i komunizma. Svima je jednako bio kriv jer su ga svi htjeli za sebe a on je bio i ostao samo župnik dušobrižnik koji je svakodnevno pastoralno brodio kroz Scile i Haribde. Slijedio je samo jednu liniju – svoga božanskog učitelja Isusa koji se bori za ljudske duše koje mu je providnost po Crkvi povjerila.

4. Otvoren životu – u svakome trenutku pripravan na smrt Župnik Bulešić činio je sve što je mogao da olakša patnje i tjeskobe što su pogađale njegove župljane. Često je dolazio u Po- reč u Biskupski ordinarijat s popisom ljudi koje su odveli Nijemci i Talijani, molio biskupa da za njih posreduje. Tako je mnoge spasio od sigurne smrti. Partizani su Miroslava optuživali da surađuje s Ni- jemcima i odvraća mlade, posebno djevojke, da ne ulaze u njihove redove. Upućivali su mu teške prijetnje pa i smrću. O tom strašnome stanju u svome je dnevniku 22. ožujka 1944. zapisao: »Bože moj, što se tu događa. Kako je velika Tvoja pravica [pravednost], a neizmjer- no Tvoje milosrđe. Vidiš moju zapuštenu župu. Neka ne dođe na nju Tvoja prestroga, a i za nju zaslužena, kazna.« »Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu. Tvoja volja neka bude moja, uz svaku žrtvu. I ako sam štogod zanemario u vršenju svojih dužnosti oprosti mi, i nek mi oproste ljudi, do kojih možda nisam gajio veliku ljubav. Moje velike mane zadržavaju me u vršenju svojih dužnosti. Bože, oprosti mi! [...] Ako bi to morao biti moj zadnji spis: svima pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i mojih vjernika.«17 Na sve prijetnje i klevete njemu upućene javno je progovorio na Božić 1944.: »Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Ja, znajte, da ću se držati uvijek vjere, svojeg poštenja, koje neću prodati za nikakvu zemaljsku cijenu, bez straha ću svakome kazati ono što je

17 Isto, str. 28. J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 49 pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristo- va. Kud i kako je On išao, onuda i onako idem i ja.«18 Kako se rat bližio kraju, komunisti su bili sve agresivniji prema Crkvi, pa tako i prema mladom poduzetnom župniku Bulešiću. Na drugu obljetnicu svoga ređenja on je zapisao: »Danas, kada radim za spas duša, možda koji put fali mi prave ljubavi. Bogu na slavu neka bude moj život i na spasenje mojih župljana. Hoću da proslijedim u svagdanjoj žrtvi za moje stado. Bože, obrati srca i pameti župljana mojih, da oni Tebe spoznaju, slušaju i ljube. Koliko događaja, po- voljnih i nepovoljnih, u tim dvjema godinama svećeništva! Od prije Božića protivnici su se digli protiv mene, smatrajući moje djelovanje u apostolatu kao neku politiku. A ja sam činio samo svoju dužnost: učio sam djecu kršćanski nauk, sve sam pozivao na kršćanski život, na svetu misu, na svete sakramente. S djecom sam napredovao puno u nauci katekizma; učinio sam, da djecu malo oživim, i predstavu za 'pust'. Sve to nije bilo po volji protivnika. Ništa za to. Ja sam uči- nio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod. Moj Bože, opet Ti prikazujem svoj život! Neka bude Tvoja volja.«19 Dva tjedna poslije, svjestan da je u životnoj opasnosti, on piše svoj duhovni testament. U oporuci je poručio svojim neprijateljima: »Moja osveta je oprost.«20

5. Čovjek vjere i povjerenja u Gospodina i Crkvi vjeran do kraja U jeku pripreme za pučke misije u župi Baderna biskup ga je premjestio u novu župu Kanfanar. O tome Bulešić piše: »Došao sam pak u ogromnu i zapuštenu župu. – Prva mi je skrb bila pripraviti sv. Misije. I sv. Misije održale su se od 30. ožujka do 7. travnja 1946. Uspjeh je bio velik. Hvala Bogu.«21 U novoj sredini dao se na obnovu velike župe kao i kapelanija Sošići i Barat. Nedjeljom je prijepodne držao mise, a popodne pučke pobožnosti. Oživio je crkveno pjevanje. Uveo je pobožnost prema

18 Isto, str. 20. 19 Isto, str. 30. 20 Isto, str. 31. 21 Isto, str. 20. 50 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Presvetom Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu. Promicao je čestu sv. ispovijed, molitvu krunice, posebno među mladima i djecom. Svojom komunikativnošću i radom u kratkom je vremenu osvojio srca svojih župljana, ali komunisti mu nisu davali mira. Bio im je stalno na meti. Plašili su i odvraćali djecu i mladež od vjeronauka i Crkve. Okupljali su mlade na noćne zabave i sastanke kako bi ih otrgnuli od utjecaja roditelja i župnika. Tu su ih u duhu socijalističke revolucije odvraćali od nedjeljne sv. mise, crkvenih obreda..... Uza sve to, župljani su najvećim dijelom slijedili svoga mladoga pastira. Promatrajući kako narod hrli na misu, a Bulešića kako u biretu i reverendi, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih vjernika prema crkvi, neki su članovi Komunističke partije jedne nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu međusobno zaključi- li: »Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke.«22 Župnika su preko rodbine pokušavali nagovarati da se makne iz Kanfanara u Italiju. On je samo odgovarao: »Ovdje je veća potreba za svećenicima, ovdje treba ostati.« Otvoreno su mu počeli prijetiti smrću. A on je uzvraćao: »Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!«23 Prema svima je bio otvoren i susretljiv. U propovijedima čvrst, jasan i odlučan. Narod ga je sve više slijedio. Crkva je bila sve punija vjernicima svih uzrasta. U pastoralnome radu bio je ispunjen dobrotom prema siromasima. Kad se komunistička propaganda obrušila na Svetog Oca, da je on u službi nacionalističke talijanske politike, vlč. Bulešić jasno je i nedvosmisleno na blagdan sv. Petra u homiliji progovorio o ulozi Sv. Oca u Crkvi: »Sv. Petar stanovao je u Rimu, gdje je prolio i svoju krv za vjeru u Krista. Ali on nije umro, već živi u nasljednicima. Povijest nas povezuje s prvim Papom Petrom i dokazuje nam da je Papa u Rimu nasljednik Svetoga Petra, [da je] On namjesnik Kristov i Glavar Crkve Kristove... Mi poput dobre djece pustimo se voditi od majke Crkve i tako ćemo postići svoj cilj. – Kad se govori o Rimu, govori se o središtu Katoličke Crkve, koja je po cijelom svijetu raši- rena, a nipošto se ne govori o Rimu... kao glavnom gradu Italije. To

22 Usp. Isto, str. 39. 23 Vidi Isto, str. 39. J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 51 nije naša briga. Isto tako naša pripadnost Katoličkoj rimskoj Crkvi ne smeta nama da se mi nacionalno razvijamo i ne prisiljava nas da mi pripadamo pod jednu ili drugu državu. Crkva je mati za sve, bez ikakve razlike. Isto tako, kad se govori o Papi, namjerava se govoriti o njemu kao glavaru Crkve, a ne o jednom Talijanu. Papa je jednak za sve, pače više se brine za one narode koji su više udaljeni od Cr- kve, da se i oni u nju udruže.«24

6. Pod zaštitom Bezgrešne Djevice U prosudbi Bulešićeve duhovnosti, kao sjemeništarca i bogoslova, kasnije i svećenika, može se kazati da ona u sebi sadrži kristo- loške i izrazito mariološke naglaske. »Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi umirem, Isuse, Tvoj sam živ i mrtav.« – zapisao je u duhovnim vjež- bama prije đakonata.25 Iskreno vjernički, sinovski odano pobožan je prema Blaženoj Djevici Mariji. Dok se priprema za svećeništvo i kasnije kao svećenik, vrlo često obraća se za pomoć i zaštitu presvetoj Bogorodici. Već kao sjemeništarac i bogoslov slušao je o ukazanjima Maj- ke Božje pastirima u Fatimi 13. svibnja 1917. Cijeloga života bio je obuzet činjenicom da se prvo ukazanje dogodilo 13. svibnja 1917., isti datum na koji je on tri godine poslije rođen (13. svibnja 1920.). U svoj je duhovni dnevnik 16. svibnja 1942. zapisao: »Primi, Majko moja, dar koji sam Ti prikazao 13. maja 1942., koji se sastojao od svega mene, primi me za svojeg sina...«26 Papa Pio XII. na blagdan Bezgrešne (8. prosinca 1942.) posvetio je Crkvu Blaženoj Djevici Mariji. Mladi rimski bogoslov Bulešić tom je prigodom zapisao: »Bio sam u Sv. Petru i tamo obavio posvetu zajedno sa Svetim Ocem i mnoštvom vjernika.«27 Kao odjek molitve u Sv. Petru, istoga dana navečer u lombardijskome sjemeništu Bulešić pravi osobnu posvetu Gospi. Titraje svoje duše i vapaje srca bilježi u svoj dnevnik: »Neka zavlada Tvoje Presveto Srce u srcima svih ljudi: u meni, u mojoj obitelji, u ovom našem Zavodu, u našoj Istri, u cijelom svijetu. Neka se

24 Isto, str. 42. 25 Isto, str. 20. 26 Isto, str. 19. 27 Isto, str. 21. 52 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 po svem svijetu Tebi pjeva slava. Molit ću po nakani Sv. Oca Pape i cijele Crkve. Tvoj sam sada i uvijek! Amen! (8. 12. 1942. uvečer).«28 Krajem ljetnih praznika, u dogovoru s biskupom Radossijem, kao pripravu za đakonat, Miroslav je obavio duhovne vježbe u Puli u samostanu franjevaca konventualaca od 9. do 12. listopada 1942. Završavajući svoja razmatranja kojima predaje Bogu sav svoj život i služenje Crkvi, klerik Bulešić u svome duhovnome dnevniku bilje- ži: »Sveta Majko, moja ljubezna Majko, zahvali se sa mnom Bogu za sva dobročinstva koja mi je podijelio. Moli se za me Njemu da mi pomogne da dobro vršim dužnosti kojima se obvezujem. Majko moja, Ti me vodi putem spasenja i svetosti. Čuvaj me čista na duši i na tijelu. Daj, sačuvaj moje srce čisto za Boga. Sve neka bude za Boga. – Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi umirem, Isuse, Tvoj sam živ i mrtav. Amen. Duše Sveti, nastani se u meni zauvijek…«29 Đakonat je primio u rodnoj župi Svetvinčentu u župnoj crkvi. U svome duhovnome dnevniku zapisao je: »Dne 25. oktobra, na blagdan Krista Kralja, primio sam u Svetvinčentu sveti red đako- nata. Prikazao sam se sasvim svojemu Bogu: na Njegovu čast i spas duša. Ganutim sam se srcem približio oltaru Božjem i ondje postavio svega sebe: svoje srce, svoju dušu. Nisam htio pustiti ništa za se, već sam htio sve Tebi darovati, moj Bože! – Tebi sam se, Majko moja, darovao da me Ti prikažeš Bogu, svome i mome. Bog mi bio milostiv i držao me vjernim kod sebe. – Isuse, veliki i Vrhovni Svećeniče, daj da Ti postanem vjeran svećenik.«30 Četvrtu godinu studija u Rimu Miroslav je započeo kao đa- kon, a završio kao svećenik. Zaređen je 11. travnja 1943. godine. I kao đakon osjeća duboku podjelu u sebi, u svojoj osobi: želi se sav prikazati Bogu i ustrajno mu se predaje u molitvi, a s druge strane i dalje doživljava svoje slabosti, nedosljednosti, nevjernosti. Vulkan požuda i strasti vrije u njegovim dubinama. U duši mladog priprav- nika za svećeništvo, kao i u duši svakog čovjeka, odvija se trajna borba između dobra i zla. U molitvi je ustrajan i posvećuje se Bogu, zaziva pomoć presvete Bogorodice: »Majko moja, sutra ću se sa-

28 Isto, str. 21. 29 Isto, str. 20. 30 Isto, str. 20. J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 53 svim Tebi posvetiti, sav ću se Tebi darovati: dati i izručiti svoju dušu, svoju žalosnu dušu, svoja djela, svoje zasluge; izručit ću Ti svoje tijelo sa svim sjetilima. Prikazat ću Ti svoja bogatstva, svoje imanje, svoje roditelje, svoje sestre i svojeg brata, svoje rođake, svoju Istru. U Tvoje ruke ću sve predati. Združen s Tobom, bit ću združen s Kri- stom Bogom. Predat ću Ti svoja poniženja...«31

7. Zaključak U godinama nakon Drugog vatikanskoga sabora puno se pi- salo i govorilo o identitetu katoličkoga svećenika. Neki su željeli svećenika koji radi neki posao među ljudima kao i ostali radnici, u tvornici, uredu itd. Uronjen u svijet, ali ne od svijeta, s ljudima bi dijelio sve obiteljske i društvene poteškoće. Tako bi svjedočio, bio evanđeoski kvasac. Bilo je i jakih struja koje to žele, ali uz fakul- tativni celibat. Neki su željeli svećenika angažirana u političkome životu kako bi on mogao zastupati i promicati evanđeoske vrednote u društvenoj zajednici i tako doprinositi stvaranju pravednijega društva i humanijih odnosa među ljudima. Uz saborske dokumente, redovne nastupe učiteljstva, Crkva je jasnije progovorila o identitetu svećenika biskupskim sinodama 1971. i 1990. godine, Zakonikom kanonskoga prava iz 1983. i Katekizmom Katoličke Crkve iz 1992. godine. Neki su elementi svećeničkog identiteta nepromjenjivi. Oni su stari i uvijek su novi s obzirom na osobu i prilike: svećenikov odnos s Kristom, osjećaj crkvenosti svakog svećenika, eshatološka dimenzija njegova poslanja i djelovanja, nadnaravnost njegova zvanja... Postoje i drugi mehanizmi koji iščitavaju znakove vremena i vlastitosti svijeta u kojima svećenik mora izvršavati svoju misiju. I jučer, kada je živio i djelovao Bulešić, kao i danas, od svećenika se očekuje da je on posrednik i čovjek svete službe (izabran i zaređen) sve do služenja Crkvi koja je sakrament spasenja. Svećenik je uvijek u služ- bi zajednice kršćana i on je prvi na crti odgovornosti i evangelizacije svih ljudi. Na terenu svećenik je, kao službenik Crkve, promicatelj i usklađivač različitih službi i karizmi. Od njega se očekuje da je

31 Isto, str. 21. 54 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 potpuno slobodan i neovisan, a istovremeno aktivan i svjestan član jednog prezbiterija. Nije i ne može biti samostalni strijelac. Djeluje na području konkretne mjesne Crkve u punom zajedništvu s mje- snim biskupom, uvijek za narod Božji. Novi hrvatski blaženik Miroslav Bulešić, čovjek kristalno jasnog svećeničkog identiteta, ljudski, kršćanski i svećenički opredijeljen u svakome trenutku svoga života, jasno pokazuje kako se živi i svjedoči svećeničko zvanje. Božji čovjek koji je davno nadišao granice svoje biskupije i domovine. Njegovo vrijeme uvijek traje. Nikad ne zastarijeva.

Miroslav Bulešić – An Example and Inspiration for Contemporary Priests

Summary The blessed Miroslav Bulešić had a clear priestly identity, always making flawless human, Christian and priestly choices, cle- arly showing in every moment of his life how to live and to give testimony for the priestly vocation. The author evidences the un- challengeable elements of the priestly identity, and those elements linked to the sign of times and the world into which a priest is called to his mission. The author draws from the Positio of the process for the beatification, presenting Bulešić as a man of faith and confidence in the Lord, as a priest faithful to his Church until the end, a shepherd diligent in the care for souls entrusted to him; opened to life, but in every moment ready to die, and filled with Marian devotion. Key words: Miroslav Bulešić, priest, identity, spirituality, martyrdom. M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66 55

Vladimir Žmak

MIROSLAV BULEŠIĆ: ANĐEOSKI LIK I EVANĐEOSKO DJELOVANJE

Vladimir Žmak, dr. med. Lanišće UDK: 254.2:235.2(497.5 ISTRA) BULEŠIĆ, Miroslav (000.260.2)(000.282)(000.322)(092) Stručni rad Primljeno 26. 04. 2014.

Autor promatra lik Miroslava Bulešića kroz dvostruku prizmu. Pozivajući se na fra Berarda Barčića vidi u Bulešiću anđeoski i evanđeoski svećenički lik. Lik i djelo Miroslava Bulešića opisuje iščitavajući relativno bogatu literaturu sadržanu u dosad objavlje- nim knjigama o njegovu životu i djelu, u novinama, časopisima i internetskim stranicama. Posebice u tom kontekstu ističe najnoviju kritičku i dokumentiranu studiju Fabijana Veraje. Ključne riječi: Miroslav Bulešić, dnevnik, oprost.

* * * Lik i djelo Miroslava Bulešića možemo upoznati izčitavajući relativno bogatu literaturu sadržanu u do sada izdanim knjigama o njegovom životu i djelu, u novinama, časopisima i WEB stranicama. Posebice je u tom kontekstu značajna najnovija kritička i dokumen- tirana studija Fabijana Veraje: Miroslav Bulešić, svećenik i muče- nik, znakoviti lik moderne povijesti Istre (Positio super martyrio), na temelju koje se Kongregacija za kauze svetih izjasnila o njegovu mučeništvu.1

1 Marijan BARTOLIĆ, Miroslav Bulešić, svećenik-mučenik, IKD „Juraj Dobrila“, Pazin, 1990.; An- tun MILOVAN, Svjedok vjere Miroslav Bulešić, IKD „J. Turčinović“ - Ordinarijat Porečko-pulske biskupije, Pazin-Poreč 1996., Vjekoslav MILOVAN, Palma Miroslava Bulešića, „Josip Turčino- vić“, Pazin – Ordinarijat Porečko-pulske biskupije, Poreč – Postulatura sl. B. Miroslava Bulešića, Pula 2002., ISTI, Miroslav Bulešić svjedok Kristov,„Josip Turčinović“, Pazin – Ordinarijat Poreč- ko-pulske biskupije, Poreč – Postulatura sl. B. Miroslava Bulešića, Pula 2006.; ISTI, Bio je svet svećenik, svjedočanstva suvremenika o Sluzi Božjem Miroslavu Bulešiću, izd. Josip Turčinović – Pazin, Pula, 2010.; Mate ŽMAK-MATEŠIĆ, Krvava krizma Lanišće, Lanišće, 1947., 2. izd. Pazin Josip Turčinović, 2007.; POSTULATURA SL. B. MIROSLAVA BULEŠIĆA, Miroslav Bulešić 56 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Iščitavajući Miroslavovu pisanu ostavštinu – pisma, zapise, propovijedi i njegov duhovni testament – možemo upoznati njegov lik i spoznati veličinu njegova djela. O liku Miroslava Bulešića i danas svjedoče njegovi živući suvremenici, kao i oni koji su ga poznavali ili samo susretali, a danas nisu više s nama.2 Jedan je od živućih krepki stotinutrogodišnjak fra Berard Bar- čić koji je bio, kako sam veli, ne samo Miroslavov poznanik već prijatelj i ispovjednik. On u svojoj nedavnoj besjedi o Miroslavu govori o susretu s njime i njihovu prijateljstvu od Mirina dolaska na mjesto podravnatelja Sjemeništa u Pazinu 1946. godine. Kako kaže fra Berard Barčić, Miro je na njega ostavio dvostruk dojam: anđeo- ski i evanđeoski. »Ja sam živio s Mirom Bulešićem u biskupijskom sjemeništu u Pazinu godinu dana, od 1946. do 1947. Na mene je ostavio dvostruki dojam: anđeoski i evenđeoski. Anđeoski: Stvarno je bio krasan momak, kao da je anđeo, vedar... A kada kažem evan- đeoski, to znači da je njegov razgovor odavao da živi od evanđelja, da živi od Isusa Krista.«3

Anđeoski lik Miroslava Bulešića I zaista, kao što su anđeli prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima, takav je bio i Miroslav Bulešić. Miroslavova majka Lucija, kad ga je rodila 13. svibnja 1920., u njemu je vidjela, kao svaka dobra majka, lik anđela (»anđele moj«). Nadjenuvši mu ime Miroslav, zajedno sa svojim suprugom Mihom, nije ni slutila koliko će ono simbolično odrediti njegov ži- vot. Odrastajući u obitelji tegobno, ali u biotopu vjere, mali Miroslav zasigurno je već zarana slušao mamine molitve iz Dobrilina molitve- govori, Postulatura Sl. B. Miroslava Bulešića, Pula, 2004.; članci o životu i mučeništvu Sluge Božjega objavljeni u mjesečniku Ladonja, Pazin od 1997. do 2009.; članci u kalendaru Istarska Danica, Pazin, 1991., 1997., 1998., 2000., 2002., 2004., 2005., 2006., 2008., 2009.; izvještaji povodom svečanih proslava 50. i 60. obljetnice smrti Sluge Božjega Miroslava Bulešića objavljeni u katoličkom tjedniku Glas Koncila 1997. i 2007. Vidi www.miroslavbulesic.hr. 2 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik. Znakoviti lik moderne povijesti Istre, Porečka i Pulska biskupija, Poreč, 2013. 3 Razgovor s fra Berardom Barčićem, http://miroslavbulesic.hr/images/materijali/2013-06-12-razgovor-o-Bulesicu-fra-Berard-Barcic.mp3 (2. travnja 2014.). M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66 57 nika »Oče, budi volja tvoja«, da bi kasnije i sam, uzimajući u ruke Dobrilin molitvenik za hrvatski puk u Istri, ponavljao: »Oče, budi volja tvoja«. To će ne samo ponavljati do smrti već i izvršavati volju Očevu i biti sljedbenikom njegova Sina.4 Kao svećenik Kristov potpuno će se posvetiti bratu čovjeku, navješćujući evanđelje ne samo riječima već djelatnom akcijom sve do krajnje žrtve. U desetoj godini života Miroslav se opredjeljuje za sjemenišno školovanje. U sjemeništu u Kopru boravi od 1931. do 1939. kada je, završivši pet razreda gimnazije i tri razreda liceja, položio ispit zrelosti, odnosno veliku maturu. I ovdje možemo pratiti njegov anđeoski lik. Ali pod stigmom pripadnosti hrvatstvu u Koparskom sjemeništu mladi se Miro u obrani svoga narodnoga identiteta fizički obračunava s kolegom. Odmah potom izražava žaljenje i pita za oprost. Dakle, ne živi u nekom ezo- teričnom anđeoskom zanosu već u cijelosti shvaća realan život koji ga okružuje. Već tada započinje njegov mučenički život. I sami od- gajatelji prepoznali su Miru kao izvrsna sjemeništarca i isticali ga drugima za primjer. Na preporuku njegova duhovnog voditelja, svećenika Ivana Pavića, porečki i pulski biskup Trifun Pederzolli upućuje ga na jesen 1939. na studij u Rim. Došavši 1939. godine na studij teologije u Rim, mladi Bulešić po prvi put ima prigodu osjetiti se slobodnim i ravnopravnim. Stjecajem okolnosti smješten je u Francuskom zavodu, među sjemeništarcima raznih nacionalnosti. Daleko od pogranič- ne provincije Julijske Venecije, koja je tada obuhvaćala Istru, s olak- šanjem, mladi bogoslov piše svojemu mentoru vlč. Ivanu Paviću: »I sami Talijani priznaju što sam, i zovu me svi hrvatskim imenom.«5 Studira teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu i živi u Lombardijskom sjemeništu. Cijeli studij prolazi u sjeni Drugog svjetskoga rata. Početkom 1943. postaju sve očitije tragične posljedice rata koji je zahvatio Europu. I u Rimu većina pučanstva sve više osjeća

4 Darko GAŠPAROVIĆ, Slava Miru Miroslava. Meditacije, www.miroslavbulesic.hr. (2. travnja 2014.). 5 Citirano prema Dario ČEHIĆ, Istarski mučenik vlč. Miroslav Bulešić – novi blaženik, u: www. katolik.hr. 58 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 nestašicu. Dana 24. siječnja 1943. Bulešić bilježi: »Žalost i bijeda. To je realnost koja vlada danas na svijetu... O vi poglavari naroda, koliku imate odgovornost! O vi koji se nazivate gospodarima svijeta, kakav vas sud čeka pred Bogom i pred majkama, ženama, djecom, starcima, koji radi vas trpe! Žalost se širi kao tužna simfonija svijetom i okružuje sva dobra srca. Jadni vojnici! Gdje je vaše dostojanstvo? Ne postoji više vaša osoba, vaš staleški položaj; vi ste brojka, vi ste dio, vi ste stvar bez imena! Jedna deviza (uniforma) i ništa više. Ali vi imate pravo na svoje dostojanstvo, na slobodu, na ljubav, na domaće ognjište...«6 O svojem prisustvovanju okupljanju vojnika 25. siječnja 1943. Miro bilježi: »Kakav prizor: Vojnici s tužnim obrazom na kojem je bio zapisan znak prošlog trpljenja, muke, gladi, bijede, zapuštenja... U duši sam svima čitao težnju za mirom, za majkom, za ženom, za djecom, za domom; težnju prema iskrenoj i razumljivoj, dubokoj i toploj ljubavi. Rat se je raširio u sva srca te okrutno ih dijeli i para... Svećenik je katolički apostol ljubavi Kristove... mi moramo ljubiti sve ljude, bez ikakve iznimke.« S odobravanjem prenosi riječi jednog časnika koji govori o potrebi vjere »koja nas vodi do križa, bar- jaka mira i sreće«.7 U Rimu mladi istarski svećenik prima novčanu pomoć od za- grebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njih će se dvojica kasnije i osobno upoznati. Poznavatelji života ove dvojice hrvatskih blaže- nika prepoznaju u njihovu djelovanju i spisima blisku duhovnost i mnoge dodirne točke. U travnju 1943. godine, na poziv svoga biskupa, bogoslov Bu- lešić vratio se u Istru na svećeničko ređenje. Porečki biskup Raffaele Radossi vodio je brigu o tome da na raspolaganju ima mladog sve- ćenika Hrvata koji će u slučaju dodatnog pogoršanja političke situacije moći zamijeniti nekog župnika Talijana u kakvoj osobito teškoj župi. Takva je župa bila Baderna, desetak kilometara od Poreča. U iznimno teškim okolnostima (svjedoči da je mogao čuti kako metci fijuču oko njega), nakon kapitulacije Italije 13. rujna 1943. godine

6 Isto. 7 Miroslav BULEŠIĆ, Dnevnik, 25. siječnja 1943. M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66 59 preuzima upravljanje župom od svećenika koji u dugogodišnjem žu- pnikovanju nije naučio reći valjda ni jednu rečenicu na hrvatskom jeziku (u lokalnoj školi izgovaranje hrvatskih riječi kažnjavalo se šibom). Bulešić ubrzo mora preuzeti upravljanje još dvjema susjed- nim župama jer svećenika je premalo. Vjernici su zadovoljni što mogu u crkvi pjevati pjesme na hrvatskom jeziku i što mogu moliti Gospinu krunicu na jeziku koji ih je mati naučila. Sjećaju se da je Miro bio iznimno komunikativan, čime je osvojio opće simpatije u župi i uspio privući mlade u crkvu. Vrlo brzo »žešći boljševici« u redovima partizana počinju rovariti i širiti laži o tome kako mladi svećenik tobože surađuje s Nijemcima i fašistima. Miro mora strahovati za svoj život. U župnom dnevniku, koji također vodi na hrvatskom jeziku, zapisuje: »Jednom riječi možemo kazati, da u cijelo to vrijeme u ljudima je vladao strah i žalost, koji su bili prouzročeni sa svih strana. Svi su strašili, svi su ubijali. Jadan narod, koliko je pretrpio! Koliko suza, koliko bijede u ovo vrijeme.«8 Miroslav i u svojoj egzistencijalnoj stisci osjetljiv je za potrebe ljudi i duboko ćuti njihov jad i nevolju, muku i bol. Nakon završetka rata Bulešić uspješno djeluje kao župnik u Kanfanaru. U prilog doživljaja vlč. Miroslava Bulešića kao anđeoskoga lika iznosim pripovijedanje akademika Branka Fučića o njegovu susretu s Mirom kada je bio župnik u Kanfanaru. Sa svojom su- radnicom, inače deklariranom ateistkinjom, u poratnom razdoblju obilazio je sakralne objekte u Istri istražujući glagoljicu. Tako su se jednom prigodom našli u crkvi u Kanfanaru. Dok je akademik razgledavao crkvu, njegova suradnica ušla je u sakristiju. Nakon nekog vremena, sva ushićena, izlazi i ponavlja: »Vidjela sam anđela... Vidjela sam anđela...« U sakristiji je susrela, njoj inače nepoznato- ga, župnika u Kanfanaru vlč. Miroslava Bulešića. Akademik Branko Fučić ispričao je ovaj događaj prigodom obilježavanja 50. obljetnice mučeničke smrti Miroslava Bulešića 1997. godine u Lanišću.

8 Miroslav BULEŠIĆ, Dnevnik, 19. lipnja 1945. 60 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Međutim, Bulešićev anđeoski lik, koji riječju i djelom navi- ješta Kristovu spasiteljsku poruku, smeta komunističkim vlastodrš- cima. Ukoliko i dalje bude govorio tako otvoreno, prijete mu da će ga ubiti. Njegov je odgovor: »Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!« Miroslav Bulešić nije ostao dugo u Kanfanaru jer je već na početku školske 1946./1947. godine postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu. U to su vrijeme odnosi s komunističkim vlastima složeni: s jedne je strane posve jasan njihov borbeni ateizam i nastojanje da se mladež otrgne od obitelji i Crkve – vlč. Bulešić tu se hrabro suprotstavlja lokalnim komunističkim rukovodiocima. S druge strane, hrvatski svećenici podržavaju pripojenje Istre matici Hrvatskoj. Naj- viđeniji među ovim svećenicima mons. Božo Milanović pripadnicima međunarodne komisije za određivanje granica između Italije i Jugoslavije objašnjava da vlade dolaze i prolaze, a granice ostaju za stoljeća. Hrvatski svećenici okupljaju se u Zboru svećenika sv. Pavla; Bulešić je tajnik Zbora. Porečki biskup Radossi ispočetka se protivi djelovanju Zbora, ali poslije prihvaća da svećenici Hrvati imaju legitimno pravo okupljati se, odnosno da u danim političkim prilikama svećenici okupljeni u Zboru mogu djelovati prema vlasti i sačuvati Crkvu od progona. Izgleda da je osobno zalaganje mladog Bulešića pomoglo popuštanju napetosti između Radossija i njegovih svećenika Hrvata. Služba podravnatelja i glavnog odgojitelja sjemeništaraca u Pazinu pokazuje se složenom: komunistički agenti nastoje privući barem dio sjemeništaraca na svoju stranu – vrijeme je to suđenja Alojziju Stepincu, ali i ministrovanja mons. Svetozara Rittiga u vladi Narodne Republike Hrvatske. Provokatori napadaju mladog Bu- lešića kao previše konzervativna i previše revna. Ta rovarenja »iznutra« Bulešića duboko pogađaju. U kolovozu 1947. godine Bulešić se nalazi u pratnji mons. Jakoba Ukmara, uglednog slovenskog svećenika, delegata biskupa Santina, uz odobrenje Svete Stolice, za podjelu sakramenta potvrde na području Istre. Mjesni pristaše komunističkog režima natječu se tko će krizmu više omesti ili posve onemogućiti. Dana 23. kolovo- M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66 61 za 1947. godine u Buzetu dvadesetak nasilnika prodire u crkvu i divljački galami, tjerajući iz crkve krizmanike i kumove. Miroslav Bulešić, uz nekoliko drugih svećenika, suprotstavlja se nasilnicima i oni izlaze iz crkve. Poslije, za vrijeme mise plešu oni pred crkvom kolo i skandiraju »Tito! Staljin! Partija, partija, partija!« Ponovo ulaze u crkvu. Dolaze do glavnog oltara, vlč. Bulešić odlučno staje ispred svetohraništa: »Dalje ćete ići samo preko mene mrtvoga!« U takvim uvjetima nije se u Buzetu mogla podijeliti krizma; svećenici odlaze u obližnju kapelaniju Črnicu, a za njima pristižu i krizmanici. U Buzet se vraćaju pješice. Putem, na pitanje boji li se sutra ići na planiranu krizmu u Lanišće, Bulešić odgovori: »Samo jedanput će se umrijeti!« Ljudima koji su ovome svjedočili bilo je očito kako je vlč. Miro u duši smiren i ne boji se smrti. Na dan krizme u Lanišću, 24. kolovoza 1947. godine, dobro organizirani župljani nisu dopustili nasilnicima, koji su se okupili iz drugih mjesta, prići crkvi. Međutim, župljani laniške župe nisu bili samo dobro organizirani već i dobro duhovno pripremljeni. Naime, potkraj ožujka 1947. godine župnik Stjepan Cek, koji je u Lanišće došao u studenom 1946. godine, organizirao je misije. Misionari su bili vlč. Leopold Jurca i pater Eduard Bajčić. Gotovo u isto vrijeme, tijekom 1947. godine, dok misionari obnavljaju duhovni život vjernika laniške župe, fra Berard Barčić, kao ispovjednik i nastavnik u Biskupijskom sjeme- ništu u Pazinu, duhovno priprema vlč. Miroslava Bulešića. Na blagdan sv. Bartolomeja mučenika 24. kolovoza 1947. godine, duhovno pripremljeni, susrest će se Miroslav i vjerni laniški puk. Miroslav će poći u mučeničku smrt, a laniški puk na dugi višedesetljetni križni put uzništva, progona, političkog, ekonomskog i gospodarskog tla- čenja s posljedičnim iseljavanjem diljem svijeta. Poseban vid muče- ništva laniškoga puka bila je spoznaja da su oni, iako listom brani- telji Crkve, svećenika i vjere otaca, u svijesti istarskoga puka, kao posljedica režimske propagande i medijske hajke, nosili biljeg naroda koji je ubio svetoga svećenika. Istinu koju su malobrojni znali, da je laniški vjerni puk bio na braniku svojih svećenika i vjere svojih otaca, a pod prijetnjom ugroze egzistencije, nisu smjeli javno izreći, 62 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 tek se posljednjih godina javno obznanjuje. Konačno, na istini, a ne na obmani, zasniva se pravi život. Uostalom, uvijek vrijedi ona Isusova: »Spoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi« (Iv 8, 21). Vlč. Bulešić nakon mise koju je služio mons. Ukmar (tada nije bilo koncelebriranih misa) i završetka krizme ostaje u crkvi i sam služi svoju posljednju misu u čast Presvetog Srca Isusova za obra- ćenje grešnika. Nakon što je krizma završila u Lanišće dolaze milicajci i »dva civila«,9 kojih inače nije bilo kada je trebalo štititi vjernike od nasilja njihovih komunističkih prijatelja. Župljani koji su čuvali crkvu i župni stan povlače se misleći da će oni uspostaviti javni red i mir. U vrijeme kada su milicajci »osiguravali« župnu kuću, skupina orga- niziranih komunista provaljuje u nju uz lomljavu, razbijanje stakala i pokućstva. Trojica osobito spremnih napadača napadaju vlč. Miro- slava Bulešića, zasipaju ga udarcima u glavu i lice, po cijelome tijelu. Dvije svjedokinje, od kojih je jedna još danas živa, kroz prozor vide Mirino lice raskrvavljeno od otvorenih rana te krv iz njegovih usta. Za vrijeme udaranja dva puta čuju kako mladi svećenik zaziva: »Isuse, primi dušu moju!« Jedan od napadača dvama ubodima nožem u vrat zadaje Bulešiću smrtonosne rane. Zid župnoga ureda upija mučenikovu krv.10 Bilo je oko jedanaest sati, u nedjelju 24. kolovoza 1947. godine.

Evanđeosko djelo Miroslava Bulešića Prije spomenuti fra Berard Barčić, kada danas govori o djelu Miroslava Bulešića, kaže da je na njega ostavio evanđeoski dojam. »Evanđeoski jer je njegov razgovor odavao da on živi Evanđelje, da živi od Isusa Krista, bio je to govor posve naravan, prirodan, djelovao je evanđeoski. Mene je zadivljavao, svojim govorima koje je držao sjemeništarcima; tako lijepo, tako toplo, evanđeoski, stvarno je osvajao ljude.«11

9 Vjerojatno djelatnici UDBA-e. 10 Do danas sačuvani tragovi: zid župnoga ureda u Lanišću i dva dijela konzervirane žbuke istoga zida; jedan pohranjen u župnoj crkvi u Lanišću, a drugi u Svetvičentu. 11 Razgovor s fra Berardom Barčićem, http://miroslavbulesic.hr/images/materijali/2013-06-12-razgovor-o-Bulesicu-fra-Berard-Barcic.mp3 (2. travnja 2014.). M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66 63

O tome da živi evanđelje svjedoči i Mirino pismo vlč. Paviću 27. svibnja 1944. godine u kojemu iznosi svoj pogled na aktualnu situaciju: »Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom.« Miroslav u pismu anticipira što će Drugi vatikanski koncil u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu vrlo dojmljivo is- povijediti i odlučno proklamirati: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu« (GS 1). On je i u ratnim godinama, »u uvjetima meteža i ideoloških nejasnoća fašizma, nacizma i komunizma u kojima se našla Istra, ži- vio puninu vjere, te pred nama stoji kao blistavi dragi kamen (poput kamena) sličan kristalnom jaspisu, kako Knjiga Otkrivenja opisuje sveti grad Jeruzalem (usp. Otk 21, 11).«12 Njegova kristalna čisto- ća proizlazi iz prožetosti evanđeljem. Živio je cjelovitost vjere: »Ili smo kršćani, ili to nismo. Nema polovične vjere, ne može je biti. Ako smo kršćani, moramo biti vjerni učenici Kristovi.« Na optužbe da se bavi politikom u propovjedi 12. rujna 1944. godine rekao je: »Moja politika je ta da vas potičem na put poštenja; da vam pokažem cilj vašega života, da u vaša srca usadim kršćansku ljubav, slogu i dobrotu (…); da se za vas žrtvujem danju i noću (...) Ničega se ne bojim. Jer znam da činim u svemu svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima.« Kad su se sve više dizali protiv njega, on piše: »Protivnici su se digli protiv mene (...) Ništa za to, ja sam uči- nio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod.«13 Naime, Miroslav osim što služi bližnjemu u akutnoj nevolji poput milosrdnog Samarijanca, svojim poticanjem na put poštenja želi da »cesta od Jeruzalema za Jerihon« (i suprotno) bude osigura- na od razbojnika i pljačkaša da više nitko, ili barem što manje njih,

12 Josip BOZANIĆ, Miroslav Bulešić, mučenik svete potvrde, Glas Koncila, Zagreb, 2007. 13 Miroslav BULEŠIĆ, Dnevnik, 12. rujna 1944. Usp. Vjekoslav MILOVAN, Miroslav Bulešić – svjedok Kristov, Pula, 2006, str. 68 64 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 ne bude tamo ostavljen napola mrtav, odnosno potiče da se stvore društveno-gospodarske i pravne pretpostavke za humane odnose i da se poduzme sve što je nužno da zavlada pravda i solidarnost među ljudima. Kako reče: »da u vaša srca usadim kršćansku ljubav, slogu i dobrotu«. Međutim, razbojnici »na cesti od Jeruzalema za Jerihon« dižu se protiv njega. Prijetnje koje mu komunisti upućuju navode ga da počinje realno računati s mogućnošću da se te prijetnje i ostvare. U svoj Duhovni testament 23. travnja 1945. zapisuje: »Svjestan da sam obavio uvijek svu svoju dužnost, prožet gorućom ljubavi do svojeg stada, da još uputim svoje vjernike na put poštenja i dobrote, hoću da ti progovorim, moja žalosna majko, draga braćo i mili moj narode.« Nakon što se obraća svojoj majci, bratu i sestrama i zahvaljuje svome pokojnome ocu, obraća se istarskome puku:

»Hvala i tebi, mili moj puče! Bio sam malo vremena s tobom. Dosta mi je bilo da sam te poznao, da sam vidio tvoje mane, tvoje pogreške. Upoznao sam tvoju dušu, oćutio sam tvoje teškoće, jer su tvoje poteškoće bile moje, tvoje žalosti bile moje. Ah da, odmah prvu nedjelju što sam misio tu mogao sam Ti preporučiti kršćanski život. Ta preporuka je bila uvijek u mojim propovijedima. Budite kršćani, u pravom smislu riječi. Nemojte biti kršćani samo na polovicu. Po- stali smo prijatelji u kratko vrijeme! Slagali smo se u svemu. Ja sam svakoga primio, sa svakim sam se porazgovorio, svakoga savjetovao na dobro, svakoga tješio, svakoga pomogao. Siromaha nisam pustio praznoga doma. One koji su bili u zatvoru sam zagovarao i izvukao uz pomoć Presvijetlog Biskupa iz zatvora. Tako da mogu kazati da sam preko stotinu ljudi spasio. Podučavao sam djecu u kršćanskom nauku jer je bila moja namjera da vam budu djeca, ljubljeni, i mili vjernici, a odgojena u duhu vjere, u duhu poštenja i dobrote. U savjesti mogu vam kazati da sam svima učinio dobro a nikomu zlo. A ti, narode moj, nisi bio zahvalan. Ja te pitam. Što sam ti učinio ili u čemu sam te ražalostio? Odgovori mi! Tvoj odgovor već čujem. Nećeš da živiš kršćanski. Nećeš da služiš Bogu i da štuješ njegove zapovjedi. Ti hoćeš služiti đavlu. Misli, moj narode, obrati M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66 65 se! Bogu služi. – Moje misli lete do svih vaših sela i vas vidim kako ste zaposleni u svoje stvari, vidim vas kako se dižete protiv Boga vašim mrskim kletvama, vašim nepoštivanjima blagdana, vašim ne- poštenjem u ženidbi. Puče moj, Bog želi da se njemu obratiš. Moja zadnja preporuka jest ova: Budite pravi kršćani. Bogu služite i bit će vam dobro, na tom svijetu i na drugom. ZBOGOM! Blagoslovio vas Svemogući Bog Otac i Sin i Duh Sveti. Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost. [istaknuo autor] Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put. U Baderni, 23. travnja 1945.«14

Zaključak Na temelju riječi koje je o blaženiku izrekao fra Berard Barčić o tome da je na njega on ostavio dvostruki dojam, anđeoski i evanđe- oski, možemo uistinu u Miroslavu Bulešiću promatrati elemente koji čine lik ovoga istarskoga mučenika. U vremenu bremenitom raznim osvetama nije mogao svojim progoniteljima i njihovim slijednicima odaslati jasniju evanđeosku poruku. Međutim, oni dobro razumiju samo prvi dio rečenice »Moja osveta...«, ali osvetiti se oprostom za njih je nepojmljivo. Nekima je to ostalo nepojmljivo sve do današ- njih dana. Naime, praštanje nije čin koji donosi munjevit obrat, nego je to mukotrpan proces u kojemu najprije treba posijati sjeme te dati vremena klijanju i rastu nakon čega se mogu očekivati i plodovi. Nadamo se da su sazreli plodovi anđeoskoga lika i evanđeoskoga djela blaženoga Miroslava Bulešića. On je svima oprostio, a nama dao primjer kako je moguće u potpunosti, bez kompromisa, slijediti Kristovu poruku, pa i po cijenu krajnje žrtve.

14 Miroslav BULEŠIĆ, Duhovni testament, 23. travnja 1945. 66 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 Miroslav Bulešić: Angelical and Evangelical Priestly Figure.

Summary There is a relatively rich bibliography concerning Miroslav Bulešić and his deeds. Of special significance is the new critical study of Fabian Veraja (Positio super martyrio), on the basis of which the Congregation for the Saints accepted Bulešić as an authentic martyr of the faith. Through his writings: letters, annotations, predications, and his spiritual testament, we can get acquainted with his personality and the greatness of his conduct. Many living witnesses still testify about him. The testimony of those who knew him, or just met him in the past is also preserved. One of the living witnesses is now a 103 year old franciscan Berard Barčić. He was a friend of Miroslav's and his confessor. His testimony reveals details concerning his encounter with Miroslav, and their friendship, starting when Miroslav was appointed vice-rec- tor of Seminary in Pazin, in 1946. Berard Barčić was impressed by Miro both 'angelically and evangelically'. “I have lived with Miro Bulešić in the seminary in Pazin for one year, from 1946 to 1947. He impressed me 'angelically and evangelically'. Angelically: he was a really marvelous person, like an angel, always bright… And when I say evangelically, I mean that a conversation with him was revealing that he lived from the Gospel, from Jesus Christ“. Key words: Istria, Catholic Church, Miroslav Bulešić. J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88 67

Josip Grbac – Silvija Ivančić

MORALNO PROMIŠLJANJE O MUČENIŠTVU BLAŽENOG MIROSLAVA BULEŠIĆA

Prof. dr. sc. Josip Grbac KBF u Zagrebu – Teologija u Rijeci Silvija Ivančić KBF u Zagrebu – Teologija u Rijeci UDK: 241.5:272[235.2][254+262.14](497.5)BULEŠIĆ, Miroslav] (000.248.1)(000.282)(092) Stručni rad Primljeno: 28.05.2014.

Cilj je ovim prilogom s teološkog stajališta analizirati pojam i stvarnost mučeništva u liku i djelu blaženog svećenika Miroslava Bulešića. Namjera je otkriti radi li se o istinskom mučeništvu ili jednom činu koji nalikuje nekom obliku pasivizma ili fanatizma. To je moguće utvrditi samo ako, s jedne strane, promatramo njegov život i djelovanje, ali, s druge strane, i njegova teološka promišljanja. S obzirom na to da samo prolijevanje krvi zbog vjere ne mora uvijek biti znakom istinskog mučeništva, pitanje mučeništva bl. Miroslava razmatra se u dva temeljna vida; u vidu bijelog (nekrvnog) i crvenog (krvnog) mučeništva. Sukladno tome, predmet razmatranja nisu samo neposredna događanja oko njegove smrti nego cijeli njegov život i djelovanje. Radi se o pitanjima što je uopće mučeništvo, kakvo mučeništvo postoji, je li Miroslav Bulešić ostvario bijelo muče- ništvo i je li bio spreman na crveno mučeništvo, odakle ta ljubav u njegovu srcu po kojoj je to mučeništvo i podnio i može li se njegov lik aktualizirati, tj. primijeniti danas, u današnjem društvu. Ključne riječi: Miroslav Bulešić, bijelo i crveno mučeniš- tvo, duhovnost, svećenički i laički poziv.

* * * Uvod U svako vrijeme, u početcima kršćanstva, u vrijeme bl. Miro- slava Bulešića, ali i u naše vrijeme svaki je kršćanin bio i jest pozvan posvjedočiti svoju vjeru. Posvjedočiti ju prvenstveno načinom živo- 68 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 ta, djelima, riječju, svojom duhovnošću i tako postići bijelo muče- ništvo. Osim toga, svatko je pozvan i na crveno mučeništvo, ali je pitanje tko će ga postići. Bl. Miroslav Bulešić bio je svećenik kojega je Gospodin pozvao na crveno mučeništvo, ali prije toga pozvao ga je da bude svet kao što je Otac nebeski svet i da tako postigne bijelo mučeništvo. Vrijeme i okruženje u kojemu je živio nije bilo nimalo jednostavno ni lagano. Ratno stanje, prijetnje koje su mu pristizale, rana smrt oca, nisu ga poljuljale u vjeri već su u njemu učvrstile odluku da živi za Boga i povjeren mu narod. Put kojim je trebao proći kako bi ostvario bijelo mučeništvo nije bio jednostavan. U svojim duhovnim zapisima, ali i u pismima, spominje trenutke suhoće, slabosti, klonulosti, ali nikada sumnje u Boga i njegovu volju već, naprotiv, unatoč teškoj situaciji pokazuje ustrajnost i nepokolebljivost u vjeri.

1. Mučeništvo Mučeništvo dolazi od grčke riječi „martus“, što znači svjedok (martirion = svjedočanstvo). Teologija mučeništva utemeljena je na smrti Isusa Krista koji je za nas položio život te samim time postao prototip mučenika. Mučenik je svjedok koji nasljeduje Krista sve do darivanja vlastita života da potvrdi istinitost evanđelja. Odlika je kršćanskih mučenika u tome što umiru iz ljubavi prema Bogu i bližnjima te upravo zbog toga postaju uzorom i nadahnućem. Kod vrednovanja radi li se o istinskom mučeništvu ili ne, postoje tra- dicionalni kriteriji: 1. da je pojedinac podnio fizičku smrt; 2. da je podnio smrt zbog nečije mržnje prema kršćanskim istinama; 3. da je smrt prouzročio neprijatelj kršćanske vjere ili kršćanskih kreposti; 4. da je smrt voljno prihvaćena. Uz ove kriterije, postoje i kriteriji koji se uzimaju s moralnoga stajališta, a to su: 1. da je netko podnosio muke i tjeskobe zbog vjernosti Gospodinu, bez obzira na to je li uslijedila nasilna smrt; 2. da je netko podnio smrt ne zbog mržnje prema vjerskim istinama nego zato jer je neustrašivo branio načelo ljudske J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88 69 solidarnosti i ljubavi prema potrebnoj braći; 3. da je netko umro iz ljubavi prema bližnjemu.1 U povijesti se počelo govoriti o dva oblika mučeništva, o bi- jelom i crvenome mučeništvu. Crveno ili krvno mučeništvo čin je polaganja vlastita života, točnije – umiranje, tj. prolijevanje krvi radi vjere u živoga Boga. Bijelo, duhovno ili nekrvno mučeništvo nutarnje je žrtvovanje koje se očituje u življenju kreposnog života, obdr- žavanju Božjega zakona i življenju triju evanđeoskih savjeta.

2. Bijelo mučeništvo bl. Miroslava Bulešića 2.1. Blaženikova duhovnost – put do mučeništva „Tko može žudjeti mučeništvo?“ bio je upit kardinala Franje Kuharića na 50. obljetnici Bulešićeva mučeništva i još je nadodao: „Samo onaj koji je prožet Bogom. Koji je prožet do dna srca i duše Duhom Svetim. Koga nosi ljubav. Mučeništvo je ljubav. Mučeništvo je pobjeda nad svim mržnjama.“2 Možemo li u osobi bl. Miroslava uočiti ove spomenute karakteristike? Promatramo li osobu bl. Miro- slava od vremena formacije, kada se spremao postati svećenikom, već kao šesnaestogodišnjak, za svečano oblačenje talara na spomen- sličici zapisuje: „Bog moj si Ti! U rukama Tvojim sudbina moja.“3 Iz samog citata koji je Blaženik odabrao može se uočiti da je još kao mladić u svome srcu gajio potpunu predanost Gospodinu, točnije, svoju sudbinu koja ga čeka. Zanimljiva je činjenica da je u vrijeme studija u Rimu često odlazio u rimske bazilike, Koloseum, katakom- be i druga mjesta na kojima su umirali prvi mučenici. Ondje se molio i, gledajući iz današnje perspektive, možemo reći da je pripremao svoju dušu na izvorima mučeništva.4 Godine 1942. u svojim duhovnim zapisima zapisuje i jednu molitvu upućenu Križu: „O križu, slat-

1 Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, Josip Turčinović d.o.o., Pazin, Ordinarijat Porečko – pulske biskupije Poreč, Postulatura sluge Božjega Miroslava Buleši- ća, Pula, 2010., str. 178-179. 2 Moja osveta je – oprost (kolovoz 2013.), u: https://www.youtube.com/watch?v=I7KBR2Nj7No (29. III. 2014.). 3 Vjekoslav BARTOLIĆ, Miroslav Bulešić sluga Božji, Josip Turčinović d.o.o., Pazin, 2000., str. 22. 4 Usp. Moja osveta je – oprost (kolovoz 2013.), u: https://www.youtube.com/watch?v=I7KBR2Nj7No (29. III. 2014.). 70 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 ki križu, ti si mi vjeran drug. Ti si bio sa mnom kada se je inelucta- biliter odlučivalo moje zvanje. Ti si me pomogao i nadahnuo, Ti si me krijepio i ponukao da idem pravim putem. O Križu, vjerni moj druže, Ti si bio sa mnom kada sam tugovao, kada sam plakao; kada mi je srce plakalo od tuge. Ti si mi brisao suze, cijelio srce. O Križu, budi uvijek sa mnom. O Križu sveti, daj da Te ja nosim u svojem srcu i da Te nasljedujem.“5 U Križu prepoznaje ispit vjernosti, oslonac i liječnika duše te mu u svom srcu želi otvoriti stalno prebivalište kako bi mu Križ postao smjerokaz nasljedovanja Krista. Tijekom njegova daljnjeg službovanja primjećuje se da uistinu postaje sličan Kristu, sličan Križu kojemu se moli, on sam postaje drugima oslonac i liječnik te ostaje u tome vjeran do smrti. Unatoč teškoj situaciji, u pismu vlč. Ivanu Paviću piše: „Spasenje čovječanstva možda ovisi o nama. Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridiže- mo, zavijamo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom.“6 Tada je imao tek 20 godina, ali je u svojoj duhovnosti već bio toliko sazrio da je spoznao kako se pobijediti može samo ljubavlju. Svjestan da je za uspjeh u radu s ljudima potrebno zajedništvo, točnije, sjedinjenje s Kristom, mladom svećeniku Antunu Prodanu piše: „Toliko ćemo mi uspijevati, koliko budemo združeni s Isusom. Sredstva sjedinjenja s Njime jesu molitva, privatna i javna. Molitva mora biti u nama ukorijenjena, a mi preko nje u Bogu.“7 Iz Duhovnog dnevnika može se prepoznati njegova čežnja za što prisnijim odnosom s Gospodinom, njegova odlučnost da više ne bude vezan uz sjetilnost već da želi biti sasvim Božji. Izjave: „Za Tebe hoću da živim i umrem. Tvoj hoću da budem“8 i kasnije: „Da Bogu služim, treba da imam srce čisto“9 jasno govore o svijesti i odluci za koga želi živjeti, ali i umrijeti, što je, u konačnici, i sam potvrdio naočigled mnogih.

5 Duhovni dnevnik, neobjavljen, str. 54. 6 Duhovni dnevnik, str. 100. 7 Marijan BARTOLIĆ, Miroslav Bulešić sluga Božji, str. 96. 8 Duhovni dnevnik, str. 6. 9 Isto, str. 89. J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88 71

Na duhovnim vježbama za svećeništvo zapisuje: „Prije smrt nego grijeh i nevjernost.“10 Ono što je živio, to je i svjedočio, za to se i zalagao, nije strepio već je činio ono za što je bio pozvan – biti svećenik, a biti svećenik, kao što je i sam rekao svojim sjemeništar- cima dok im je bio poglavar u sjemeništu, znači biti mučenik. Bitna karakteristika njegove duhovnosti jest uranjanje u dubinu trpljenja za Gospodina i s Gospodinom, koja je također bila nit vodilja prema kasnijem mučeništvu. Svjestan da bez trpljenja nema spasa i da bez muke nema slave, već s 22 godine u molitvi piše da se odlučuje trpjeti s Isusom. On žudi za Kristovim križem i traži od Boga da se taj Križ usadi u njegovo srce, da vlada u njemu. Križ je poimao kao „smrt nama“, smrt svemu onome što je pokvareno. U svojem dnevniku zapisao je da „martyrium znači svjedočanstvo“.11 Je li on osobno, uranjajući u dubinu misterija Križa i povezujući ga s mukom Kristovom, htio postati svjedokom, živjeti i dati svjedočanstvo Križa i na kraju postići taj „martyrium“? Njegov nutarnji odnos s Gospodinom isijavao je odlučnošću, principijelnošću, zrelošću, mirnoćom i, napose, ljubavlju. Tako je u jednoj svojoj propovijedi kazao: „Ničeg se ne bojim, jer znam da či- nim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Ja, znajte, da ću se držati uvijek vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za nikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću kazati svakome ono što je pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova. Kud i kako je On išao, onud i onako idem i ja.“12

2.2. Proganjan od tadašnje vlasti Miroslav je tijekom cijelog života bio obilježen trima progoniteljima: fašistima, nacistima i komunistima od kojih je na kraju i izgubio život. Već odmalena, nakon dolaska fašista na vlast, mini- starskim dekretom bile su ukinute sve hrvatske škole u Istri, tako da je i Miroslav bio jedan od mnogih koji je pohađao osnovnu školu na talijanskom jeziku. U periodu dok je pohađao sjemenište u Kopru

10 Isto, str. 88. 11 Isto, str. 135. 12 Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, str. 16. 72 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 poglavari su često ukazivali na Miroslava kao uzorna sjemeništar- ca, a vlč. Stanko Macuka okarakterizirao ga je kao onoga koji se u društvu hrvatskih đaka isticao „kao rodoljub koji voli svoj narod i svoj jezik, ali je poštivao i sve druge.“13 Upravo zbog te ljubavi prema svom narodu Miroslav je, unatoč svim dobrim karakteristikama, poput drugih hrvatskih đaka, u sjemeništu bio izložen mnogim ne- pravdama i omalovažavanjima. Tako je u jednoj situaciji, izgubivši strpljenje, udario jednoga kolegu i odmah se nakon toga čina raspla- kao. Kad su ga nadležni pitali zašto je to učinio, odgovorio je: „Ko- liko smo vam puta rekli kako se oni odnose prema nama, kako nam se rugaju, a vi niste ništa poduzeli.“14 Njegov plač nakon počinjenog čina ukazuje da se nije radilo o činu mržnje nego o instinktivnom potezu koji je izrastao iz potrebe za pravdom koja je u tom periodu itekako manjkala. Nakon odcjepljenja Istre od Italije i njezina sjedinjenja s Hr- vatskom mir nije dugo potrajao jer se odmah nakon toga na Istru obrušila njemačka ofenziva. Mladi svećenik Miroslav dobiva službu u župi Baderna gdje nije previše vodio računa o eventualnim opasnostima koje su bile itekako velike nego se sav posvetio dobrobi- ti svojih župljana. Rektoru zavoda Lombardo u Rimu 20. studenog 1943. piše: „Kad bih vam ispričao što se dogodilo ovdje kod nas od 8. rujna do danas, vi biste se prestrašili. Sjećam se onih svojih bježa- nja, onih metaka što su fijukali oko mene. Da znate kakvu sam pu- stoš našao: narod koji ne zna moliti. Naprosto sam klonuo. Htio sam otići. Preuzvišeni je uporno tražio da se dadem na posao i ja sam to učinio: sada idem kao misionar, od kuće do kuće… mislim da se trebam pomiriti sa sudbinom i da treba vršiti volju Biskupovu. Molimo jedni za druge i molimo za mir. Opaža se i vidi kako se ljudi vraćaju k Bogu. Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona prolijeva; neće li možda upravo ona poslužiti kao temelj društva koje se ponovno rađa u boli? Ja mislim da hoće!“15 Nalazeći se u teškoj situaciji, s jedne strane nedavna smrt njegova oca, a s druge ogromne posljedice koje

13 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str. 16. 14 Isto, str. 17. 15 Isto, str. 26-27. J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88 73 rat nosi sa sobom, izražava svoju klonulost, ali i ustrajnost, izlažući se tako opasnostima za dobro povjerenih mu duša. Već kao mladomisnik Miroslav je pao u nemilost Komunistič- ke partije koja ga je optuživala da je „agent Vatikana“.16 Optuživali su ga da surađuje s Nijemcima i odvraća mlade od priključenja njihovim postrojbama te su mu zbog toga prijetili i smrću. Optužbe su bile da je govorio protiv partizana, da organizira fašističku školu, da je u službi Nijemaca. Zabranjeno mu je osnovati djevojačko društvo, djevojkama su zabranjeni dolasci na sv. sakramente, djeci dolazak na vjeronauk, a djevojkama pjevanje u crkvi pod prijetnjom da će ih ošišati itd.17 Po završetku rata 1945. stanje se smiruje, ali ne i za Crkvu. Nastavljaju se progoni od strane komunista čiji teror na svojoj koži osjeća i bl. Miroslav. Tako na drugu obljetnicu svećeničkog ređenja, 11. travnja 1945., zapisuje: „Od prije Božića protivnici su se digli protiv mene, smatrajući moje djelovanje u apostolatu kao neku politiku. A ja sam činio samo svoju dužnost.“18 No unatoč svim prijetnjama i pokušajima sprečavanja rada mladoga svećenika, ljudi su i dalje dolazili u crkvu, i to u još većem broju, tako da se od nekih članova Komunističke partije mogla čuti i prijetnja: „Dok je ovaj živ, nitko neće na naše sastanke.“19 Unatoč svim prijetnjama i rizicima, Miro- slav nikada nije posumnjao i doveo u pitanje svoje djelovanje, svoj poziv, poslušnost Crkvi i Božju riječ za koju je dao i život, moral koji je propovijedao, obraćenje na koje je pozivao.

2.3. Spremnost na mučeništvo Uzmemo li u obzir životnu dob svećenika Miroslava i stupanj njegove duhovne zrelosti možemo uvidjeti da se radi o osobi koja je spremna suočiti se s realnošću života. Našavši se u vremenu i mjestu gdje Bog i Crkva nisu bili dobrodošli i zbog čega su se događali raznovrsni napadi, bilo verbalni bilo fizički, može se reći da je to na

16 Isto, str. 114. 17 Isto, str. 29. 18 Duhovni dnevnik, str. 116-117. 19 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str. 111. 74 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 bl. Miroslava ostavilo neizbrisiv trag poziva na mučeništvo. Izravne prijetnje, upozorenja, napadi, nasilno sprečavanje krizmi sigurno su utjecali na to da u njemu sazrije jedna takva odlučnost o kojoj i sam piše u svome dnevniku. Kada su počele pristizati prijetnje, njegova ga je rodbina pokušala nagovoriti da se skloni u Italiju, na što je on odlučno odgovorio kako ostaje ovdje i ako ga ubiju, ubit će ga za Boga i vjeru. Bitno je ovdje spomenuti i svjedočanstvo pokojnog nadbiskupa Pavlišića kojemu je bl. Miroslav jednom prilikom pre- pričao što im je govorio duhovnik u sjemeništu: pitao ih je treba li prihvatiti ili izbjegavati mučeništvo. Govorio im je o „mučenicima ruže“ i „mučenicima ljiljana“, da ne može svatko doživjeti crveno mučeništvo, ali se svatko mora boriti da u svom životu očuva osobno dostojanstvo u borbi protiv napasti i putem bijeloga mučeništva, no treba biti pripravan i na crveno mučeništvo. Njegov stav je bio, svjedoči nadbiskup Pavlišić, da treba prihvatiti i jedno i drugo.20 U takvom stavu vidi se jasna opredijeljenost za mučeništvo. No može li se na temelju ovoga razgovora zaključiti da je bio spreman na takav čin? U Duhovnom dnevniku već 1944., točnije tri godine prije samoga mučeništva, obraća se Gospodinu: „Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja… Svima opraštam, ako imam štogod da oprostim.“21 Ovdje se jasno vidi spremnost na mučeništvo. No njegovo mučeništvo nije nastupilo te godine već kasnije, a u među- vremenu o toj spremnosti svjedoče i druge njegove molitve. Tako već 1945. zapisuje: „Drugi me mrzili, imali volju i želju da me sma- knu. U Tvojim sam rukama. Ako Ti, Bože, dozvoliš, mi ćemo presta- ti. Neka bude volja Tvoja. Daj mi jakost da ustrajem. Ako hoćeš moj život, ne štedi me!“22 Njegova ustrajnost u opredjeljenju za mučeniš- tvo, tj. darivanje svojega života, ne prestaje, dapače, kao da osjeća da mu je mučeništvo sve bliže. Te iste godine piše Duhovni testament gdje zapisuje: „Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost.

20 Usp. Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, str. 52. 21 Duhovni dnevnik, str. 109-110. 22 Isto, str. 118. J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88 75

Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.“23 Prava spremnost ovdje dolazi na vidjelo. Ne samo da je spreman darovati svoj život već to želi učiniti iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, bilo da su mu to prijatelji ili neprijatelji. To je bit kršćanskoga mučeništva. Njegova ljubav sazrijeva, gotovo da je potpuno spremna, kao da čeka pravi trenutak kada će se to zbiti. Kada je bio na prvoj pričesti u Rukavcu 1947., na dar je dobio tortu s bijelim janjetom koje je imalo oko vrata crvenu vrpcu. Kada je vidio dar, naglo se uozbiljio i rekao: „Hvala vam svima. Lijep je to dar, ali nije dobar znak.“24 Je li već ovdje naslućivao što će mu se dogoditi za dva mjeseca? Nekoliko dana nakon tog događaja u dnevniku zapisuje: „Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi.“25 Predosjeća li Miroslav i ovdje svoju skorašnju smrt koju će doživjeti kao mučenik? Za to nam može biti potvrda i svjedočanstvo mons. Ukmara koji kaže da je, dok su obilazili mjesta u kojima su se odvijale krizme, bl. Miroslav svaki put išao ispred njega kako bi izvidio je li sigurno ili nije, svjesno ugrožavajući svoj život.26 Prema iskazu vlč. Ivana Jelovca, koji svjedoči o događajima u Buzetu, bl. Miroslav je neko vrijeme proveo klečeći u dubokoj sabranosti pred svetohraništem, a kada je postalo opasno da napadači obeščaste sve- tohranište, stao je pred njega i rekao: „Ovuda možete proći samo preko mene mrtvoga.“27 Brani svoga Boga i svoju vjeru koju je cijeloga života ispovijedao, a sada ovim činom javno i svjesno izlaže vlastiti život za svoja uvjerenja. Kada su Miroslava odvraćali od puta u Lanišće jer su se po- javile prijetnje kako će ondje padati krvavo kamenje, odgovorio je: „Jedanput treba umrijeti.“28 Ovom izjavom dao je naslutiti što će se dogoditi idući dan. Na sam dan mučeništva služio je misu na čast Presvetog Srca Isusova za obraćenje grešnika. Je li ovom mi-

23 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str. 31. 24 Mate ŽMAK MATEŠIĆ, Krvava krizma, Josip Turčinović d.o.o., Pazin – Lanišće, 2007., str. 67. 25 Duhovni dnevnik, str. 139. 26 Usp. Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, str. 128. 27 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str. 54. 28 Isto, str. 121. 76 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 som i molitvom potvrdio sve ono što je prije spomenuto, sve svoje molitve i stavove? Moli za obraćenje grešnika – je li to možda bilo namijenjeno za njegove ubojice? Ako jest, onda se radi o još jednom bitnom elementu kršćanskoga mučeništva.

2.4. Zašto je blaženi Miroslav bio spreman na mučeništvo? Kako bismo mogli zaključiti da se kod Miroslava Bulešića može govoriti o istinskom mučeništvu, nije dovoljno utvrditi gole činjenice oko događaja njegove smrti nego je potrebno sagledati i motive ili razloge njegove spremnosti na mučeništvo. Osim kriterija kao što su ljubav prema bližnjemu i oprost mučiteljima, koji su ra- zvidni u njegovim duhovnim spisima, ali i iz poticaja koje je upući- vao vjernicima i kolegama, kao uvjet za bijelo mučeništvo nabraja se i kreposni život. Krenemo li od socijalnih kreposti, uistinu možemo zapaziti da su sve prisutne u njegovu životu – od pravednosti za koju se uvijek zalagao među ljudima; zahvalnosti koju je iskazivao svojoj obitelji i bližnjima, a ponajviše Bogu; milosrdnosti i blagosti koje su bile prisutne u njegovu odnosu prema čovjeku i za koje su mnogi posvjedočili kada su opisivali njegov lik, posebno naglašavajući baš ove karakteristike, npr. u iskazu mons. Ukmara: „On je bio pravi Božji čovjek, blag i mudar, predan znanju i molitvi.“29 Osobno i javno štovanje Boga nije ni od koga skrivao, što je i dokazao svojom smrću, a krepost istinoljubivosti dokazao je neumornim svjedoče- njem za istinu. Što se tiče stožernih kreposti, razboritost i umjerenost vide se u njegovu nutarnjem, duhovnom životu, gdje je uvijek nastojao te dvije kreposti živjeti „punim plućima“. Tako u svom dnevniku zapisuje: „Ali nešto sam ipak učinio: žrtvovao sam se u jelu, piću.“30 Krepost jakosti vidi se u njegovim konkretnim činima riskiranja života, kada svjesno i svojevoljno u slobodi prihvaća odgovornost za svoje čine i postupke. I na kraju, tu su i bogoslovne kreposti. Vjerovao je uvijek, unatoč teškim i na prvi pogled nerazumljivim situacijama za običnoga čovjeka – zašto patnja, zašto rat, zašto nevini stradavaju, zašto Bog to sve dopušta? Unatoč svemu tome, ne

29 Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, str. 124. 30 Duhovni dnevnik, str. 9. J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88 77 dovodi u pitanje postojanje Boga, ne sumnja, već mu upućuje riječi: „Daj da svrši taj rat, koji nam je za kaznu, i daj da se ustanovi mir i red, sloboda i dostojanstvo čovječje.“31 Tu je i nada koju nikada ne gubi već gleda naprijed, gleda na konačan cilj i za njega se žrtvuje i živi. I na kraju ljubav, za koju neprestano moli i koju nikada nije uskratio ni vjernicima ni nevjernicima. Iako je nekada i opominjao ljude, bio možda i prestrog, kako i sam za sebe govori, činio je to iz ljubavi prema ljudima, za spas njihovih duša kao što čini pravi pastir. Osim obdržavanja Božjih zakona i življenja kreposna života, tu su još i tri evanđeoska savjeta ili tri zavjeta – čistoća, poslušnost i siromaštvo koji se također ubrajaju među karakteristike koje prate one koji postižu bijelo mučeništvo. Iz Miroslavova dnevnika mo- žemo vidjeti da se s posebnom pozornošću zadržavao na tim trima zavjetima za koje je osobito molio Boga. Za čistoću je vrlo često molio, osobito u periodu kada se u njega zaljubila jedna djevojka koju spominje u dnevniku. Molio je da ustraje i da ne padne u takav grijeh koji će naštetiti njegovoj čistoći. Tako na jednome mjestu u dnevniku zapisuje: „Ne dopusti mi da se okaljam nikada sa ženama. Daj mi jakosti onda kada ih budem ispovijedao.“32 Zapisuje i: „Divno je biti čist na tijelo a divnije na duši.“33 Još više nego za prvi, molio je za zavjet poslušnosti koji je osobno smatrao težim od prvoga, svjestan da svoju volju mora podložiti biskupovoj. Molio je Boga da mu dade milost i da u biskupovoj volji gleda volju Kristovu. I siromaštvo je posvjedočio primjerom koji je dao, osobito u odnosu koji je gajio prema siromasima, ali i životom kakvim je živio. Na pitanje zašto je Miroslav Bulešić bio spreman na mučeništvo može se odgovoriti kako je svoj poziv živio vjerodostojno jer je preko toga uspio doći do bijeloga mučeništva koje mu je omogućilo spremnost i ostvarenje crvenoga mučeništva.

31 Isto, str. 20. 32 Isto, str. 23. 33 Isto, str. 21. 78 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

3. Crveno mučeništvo blaženoga Miroslava Bulešića 3.1. Blaženi Miroslav: mučenik kao prvi kršćanski mučenici? Možemo li bl. Miroslava usporediti s prvim kršćanskim muče- nicima i postoje li neke sličnosti ili je svatko ponaosob jedinstven? Krenemo li od prvoga kršćanskog mučenika, sv. Stjepana, o kojemu čitamo u Djelima apostolskim, uočit ćemo da se radi o „mužu punom vjere i Duha Svetoga“ (Dj 6, 5) koji je, osim karitativnog rada, obnašao i službu evangeliziranja i propovijedanja, kako je za sv. Stjepana rekao papa Benedikt XVI.: „U Isusovo ime donosi novo tumačenje Mojsija i samog Božjega zakona, iščitava Stari zavjet u svjetlu navještaja Isusove smrti i uskrsnuća. To izaziva reakciju Ži- dova koji njegove riječi shvaćaju kao bogohuljenje i iz tog razloga osuđen je na kamenovanje.“34 Ovdje se mogu prepoznati sličnosti s našim Blaženikom koji je također obnašao karitativnu, evangeliza- torsku i propovjedničku službu. Mnoge njegove propovijedi, kateheze za mlade i pozivi na obraćenje smetali su Komunističkoj partiji koja ga je upravo iz tih razloga odlučila ubiti. Prije same smrti sv. Stjepan je zazivao: „Gospodine Isuse, primi duh moj“ (Dj 7, 59). S ovim možemo usporediti i Miroslavove riječi pri samom kraju živo- ta, kada su ga nasilnici krenuli mučiti: „Isuse, primi dušu moju“, o čemu svjedoče i očevidci njegova mučeništva.35 Za sv. Bartolomeja (Natanael) Isus je rekao: "Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!" (Iv 1, 47). Poznata je i njegova ispovijest vjere: "Učitelju, ti si Sin Božji!" (Iv 1, 49) u kojoj se jasno vidi da je Bartolomej ispovijedao vjeru u Isusa Krista i time posvje- dočio ljubav prema njemu, za što je dokaz i mučenička smrt.36 Za bl. Miroslava također se može reći da je bio istinit navjestitelj Ra- dosne vijesti u kojega nije bilo prijevare, koji je svoju vjeru i nauk Crkve propovijedao vjerodostojno, koji je Krista ispovijedao Sinom Božjim, koji je svakog čovjeka prihvaćao s ljubavlju, koji je imao

34 BENEDIKT XVI., Stjepan prvomučenik (10. I. 2007.), u: http://www.vatican.va/holy_father/be- nedict_xvi/ audiences/2007/documents/hf_ben-xvi_aud_20070110_hr.html (30. III. 2014.). 35 Usp. Duhovnik dnevnik, str. 54. 36 Usp. BENEDIKT XVI., Sv. Bartolomej, svjedok jednostavnog prianjanja uz Krista (4. X. 2006.), u: http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/audiences/2006/documents/hf_ben-xvi_ aud_20061004_hr.html (30. III. 2014.). J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88 79 mirnu savjest do kraja života i time posvjedočio da je uistinu živio po Kristovim načelima. Blaženik je zazivao i sv. Ceciliju, kako to navodi u svome dnevniku: „Sv. Cecilijo, prikazala si se potpuno Bogu, ti si očuvala neokaljanu svoju čistoću i čvrstu svoju vjeru. To isto molim te, da bih i ja mogao obdržati.“37 Živeći čistoću unutar braka, propovijeda- jući evanđelje i odbivši žrtvovanje bogovima, sv. Cecilija je podni- jela mučeništvo svjedočeći tako svoju naklonost Isusu Kristu. Prije negoli je umrla uspjela je sve svoje imanje razdijeliti siromasima za koje se uvijek brinula. Uspoređujući bl. Miroslava i sv. Ceciliju, možemo uvidjeti sličan žar za čistoćom koju su živjeli i za koju joj se, kako je prije spomenuto, Blaženik i utjecao za pomoć. Nadalje, vidi se sličnost i kod brige za siromahe. Tako je jednom prilikom bl. Miroslav u propovijedi rekao: „Dok imam ja nešto, imat će i on (siromah).“38 Sličnosti s mučenicima prvih stoljeća ne vide se samo u smrti koju su podnijeli zbog vjere u Gospodina već i u načinu života, karakteristikama tih osoba, njihovih vrlina kojima se Gospodin itekako poslužio i, nadasve, u ljubavi koju su svi posjedovali, do te mjere da su oprostili svojim neprijateljima.

3.2. Blaženi Miroslav: mučenik ili fanatik? Imenica fanatizam dolazi od lat. riječi fanaticus = zanesen, za- nos, pretjerano oduševljenje, zaslijepljenost (za neku ideju, narod- nost, vjeru, stranku itd.).39 Fanatik je čovjek koji je zanesen nekim pokretom, idejom ili vjerom.40 Može li se mučeništvo nazvati fanatizmom, budući da se svjesno i svojevoljno prihvaća smrt zbog „zaslijepljenosti“ ili oduševljenja vjerom? Možda se na prvi pogled tako i čini, ali ako pogledamo dublje u samu problematiku, vidjet ćemo da je odgovor malo drugačiji. Svakako da u raznim religijama

37 Duhovni dnevnik, str. 57. 38 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str. 40. 39 ONLINE RJEČNIK, fanatizam (31. III. 2014.), u: http://onlinerjecnik.com/rjecnik/strane-rijeci (2. IV. 2014.). 40 ONLINE RJEČNIK, fanatik (31. III. 2014.), u: http://onlinerjecnik.com/rjecnik/strane-rijeci (2. IV. 2014.). 80 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 postoje fanatizmi, kao npr. u islamu gdje si pojedinci, vjerujući da čine dobro sebi i drugima, odlučuju oduzeti život i tako čine samou- bojstvo, ali pritom stradavaju i drugi. Između ovakvog vjerskog fanatizma i mučeništva postoji velika razlika. Naime, nauk Katoličke Crkve nalaže da ljudski život treba čuvati jer je čovjek stvoren na sliku Božju i zbog toga trebamo štititi i tuđe živote. Tako npr. dokle god uzvraćamo istom mjerom, bilo da se radi o samoobrani ili obrani drugoga, ne činimo grijeh, ali ako u obrani uzvratimo većom mjerom nego što smo bili napadnuti, tada upadamo u grijeh; npr. ako se nekome oduzme život, a moglo ga se samo onesposobiti. Možemo se zapitati zašto je Isus spriječio Petra u Getseman- skom vrtu da ga obrani. Ovdje se radi o uzvišenom pozivu na mu- čeništvo, na svjesnom predanju sebe za druge. Najčešća reakcija čovjeka kada ga netko napadne jest da se počne braniti ili da obrani drugoga, kao što je učinio i Petar. No imajući u vidu poziv na muče- ništvo, a kako je i sam bl. Miroslav rekao – svatko mora biti spreman na crveno mučeništvo,41 pozvani smo, prema primjeru Isusa Krista, dobrim zaustavljati zlo, kao što je rekao i Petru: „Djeni mač u korice. Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?“ (Iv 18, 11). Temeljna je ljubav koja nosi mučenika, koja mu omogućava oprost i molitvu za njegova mučitelja, a fanatika nosi zaslijepljenost koja nanosi zlo i njemu osobno i drugima. Postavlja se pitanje: je li ikada bilo primjera istinskih muče- nika izvan Katoličke Crkve koji su oprostili svojim neprijateljima i koji su u tu smrt odlazili radosni? Sv. Alfonz Liguori govori o nadna- ravnoj vjeri koju je nemoguće shvatiti čisto razumskim putem i koja je bila prisutna kod mučenika. Kada ta vjera ne bi bila istinita Kri- stova vjera te kada njima Bog ne bi pomogao posvjedočiti tu vjeru do prolijevanja krvi, pitanje je bi li oni uopće mogli izdržati ta stra- hovita mučenja i dragovoljno se i radosno predati okrutnoj smrti?42 Je li čovjek sam sposoban na takav jedan čin ili je tu ipak prisutna i ruka Svevišnjega koji mu u tom činu pomaže? Svi smo pozvani biti

41 Usp. Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, str. 52. 42 Usp. Alfonz LIGUORI, Vježbanje u savršenosti, Verbum, Split, 2013., str. 18. J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88 81 spremni na mučeništvo, ali pitanje je tko će dobiti tu milost da ga i podnese. Prema ovim zaključcima, lako je ustvrditi da je i bl. Miroslav uistinu mučenik, a nikako fanatik. Mučenik kojega je Gospodin postupno pripremao i na kraju ga i doveo pred vrata mučeništva na koja je bl. Miroslav ušao radosno i mirno, predavši se bez opiranja i pro- livši svoju krv za Boga i bližnje. Predajući time svjesno svoj život i zaustavivši zlo okrenuvši drugi obraz, ostvario je poziv na ljubav.

4. Lik Miroslava Bulešića danas – je li ga moguće nasljedovati? 4.1. Svećenička služba po uzoru na blaženog Miroslava Bulešića Hrvatski narod je, prema riječima bl. Alojzija Stepinca, u liku Miroslava Bulešića dobio idealna svećenika.43 Njegov žar za bijelim mučeništvom, ali isto tako i spremnost na crveno mučeništvo, zauvijek su ga obilježili kao uzor onima koji su mu bili bliski, ali i mnogim drugima koji su se nadahnjivali njegovim primjerom.44 Unatoč svim protivštinama, prijetnjama i nasiljima, on se zalagao za povjereno mu stado. Svoj poziv shvatio je vrlo ozbiljno. Nije se zaustavljao samo na sebi već je davao i savjete svojim kolegama. Miroslav piše prijatelju svećeniku: „Išao bih od kuće do kuće. U svakoj bih se kući zaustavio, razgovarao s ukućanima, zanimao se za njihovo zdravlje, rad, djecu itd. i obećao im da ću ih i ubuduće doći posjetiti, ako oni žele. Uredio bih čim prije pitanje vjeronauka. Poučavao bih djecu u pjevanju i to što ljepše moguće, i preko ove dječice privlačio bih i druge i same njihove roditelje. Stvorio bih od dječaka malu grupicu ministranata; njih bih naučio lijepo služiti sv. Misu, upoznao bih ih malo s liturgijom, pa s katekizmom, i preko njih zvao roditelje, s njima se molio za obraćenje drugih. U svim svojim poteškoćama izjadao bih se s Kristom, i povjerio njemu sve svoje neprilike živom vjerom i velikim zaufanjem. ´Sve mogu u onome koji me jača´ – govorio je sv. Pavao. Koliko i kakvih je protivnika on uvijek imao! On je bio hrabar, vjeran, oduševljen i druge je oduševljavao, tako da se

43 Usp. Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str. 40. 44 Duhovni dnevnik, str. 59. 82 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 nisu bojali i javno, uza sve protivnosti, ispovijedati svoju vjeru. Kao tvoj prijatelj, ja si želim, da bi tvoje župe postale uzorom drugima. Daj mi i ti koji savjet o mojem radu. Pomozimo si jedan drugome. Živimo sjedinjeni u molitvi, u idealu, u radu.“45 Kad su bili u pita- nju teški trenutci, kojih nije manjkalo, pisao je istome svećeniku: „Nemoj se nikada pustiti i nadvladati dvojbom ´ne znam što raditi ni otkuda početi´. To bi bilo opasno, jer bi lako pao u pasivnost, u nerad. Ne smije te strašiti ni pasivnost sa strane ljudi, ni protivnost, ni karakter. Uvidi o čemu se radi i onda poduzmi mjere: nakon dubokog promatranja napravi dijagnozu i dijeli lijekove.“46 No da nije sve bilo tako sjajno, svjedoče njegove riječi napisane u dnevniku: „Koliko nerazumijevanja od strane svećenika, prezira, poteškoća. – A i Ti si trpio, Isuse! Daj da i ja trpim s Tobom.“47 Usprkos svim tim situacijama koje su ga okruživale, bilo pozitivne bilo negative, uvijek su ga krasile karakteristike odgovornosti, blagosti i nadasve ljubavi, koje bi trebao imati svaki pastir.

4.2. Život laika po uzoru na blaženog Miroslava Bulešića Velik poticaj iz Blaženikova života nemaju samo svećenici nego i laici kojima je uputio mnoge propovijedi. Često je pozivao na obraćenje i napuštanje grešnoga života. No sve bi to bilo uzaludno da i sam nije živio ono što je propovijedao. U njegovim župama dogodio se procvat, ljudi su dolazili u crkvu i molili se, potaknuo ih je na razne pobožnosti, poput križnoga puta, sv. krunice itd. Primjerom života pokazao je nepokolebljivu vjeru u Boga, borbu protiv grijeha, na što je pozivao i vjernike. Ono što možemo uočiti u njegovu životu jest poziv na svetost na koju su svi pozvani, bilo svećenici bilo laici. Nadalje, tu je i poziv na mučeništvo, na koje su također pozvani i svećenici, ali i laici. On je svjedočio o jednom idealu za kojim smo svi pozvani težiti. Ono što laici još mogu uočiti u njegovu životu jest njegova vjernost zaručnici Crkvi kojoj služi cijelim svojim bi- ćem, koju hrani i duhovno i materijalno, koju brani od neprijatelja,

45 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str. 45. 46 Isto, str. 44. 47 Isto, str. 47. J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88 83 koju zagovara kod Boga, koju ljubi, kojoj ostaje vjeran do kraja i za koju daruje ono najdragocjenije što je imao – svoj život. U takvom primjeru laici trebaju gledati ideal braka, ali i međusobnih odnosa s drugim ljudima.

4.3. Živjeti u vihoru 21. st. po uzoru na blaženog Miroslava Bulešića Vrijeme u kojemu je živio bl. Miroslav bilo je obilježeno ra- tom. On je bio svjedok triju ideologija: fašizma, nacizma i komunizma. Nijedna od tih triju ideologija nije donijela mir. Nevini su stra- davali, Crkva koju čine i svećenici i laici bila je proganjana, željelo joj se „začepiti“ usta. Bila je stavljena pred izbor: ili prionuti uz Par- tiju ili biti proganjana. Ostavši vjerna Rimu i papi, Crkva u Hrvata počela je trpjeti progone, pa tako i Crkva na području Istre. Može li se tadašnja situacija, u kojoj je živio bl. Miroslav, usporediti s da- našnjom? Onda je bilo ratno stanje, kada se prolijevala krv, a danas, iako se krv ne prolijeva, svjedoci smo ratovanja riječima i raznim manipulacijama. U zadnje vrijeme svjedoci smo raznih zbivanja u Hrvatskoj: uvođenje dvojezičnosti, referendum o braku, uvođenje zdravstvenog odgoja u škole itd. Sve se to u početku uvodilo „ne- primjetno“, korak po korak. No s vremenom, kada su se ljudi počeli suprotstavljati, počelo je biti sve izravnije, ne skrivajući se više iza novih naziva već otkrivajući o kojoj se ideologiji radi. Cilj je bio isti i onda i sada – iskorijeniti sve što ima veze s Hrvatima i Crkvom. Samo što se danas ta ideologija krije iza jednog imena koje obuhva- ća ono što je prije bilo podijeljeno na više njih. Razlika je samo u jednoj stvari, a to je da se još nije prolila nevina krv. Kao što su u Blaženikovo vrijeme pokušavali zatirati sve što je vezano uz Hrvate, smatrajući ih građanima drugoga reda i tako se odnoseći prema njima, slična je situacija i danas kada se nastoje za- boraviti i zataškati povijesne činjenice koje se tiču još uvijek živuće- ga naroda i tako mu se pokušava nametnuti nešto što ga u dubini srca vrijeđa, kao što je npr. slučaj s uvođenjem dvojezičnosti. Kako se može zakoračiti u bolje sutra koje bi nam svima trebalo donijeti mir ne rješavajući probleme povijesti? Kao što se bl. Miroslav još kao 84 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 mladi sjemeništarac, ali i kasnije kao svećenik, zalagao za prava hrvatskoga naroda, točnije rečeno za pravdu i istinu, tako smo isto pozvani činiti i mi danas. Kao svećenik pokazao je pravi primjer kako se i na koji način treba zalagati za svoj narod. Naime, u vihoru rata, unatoč silnim prijetnjama i situacijama koje su mu dovodile u pitanje život, nije htio pobjeći u Italiju i ostaviti svoj narod. Isto tako, dok je bio u Zboru sv. Pavla, zalagao se da se Istra priključi Hrvatskoj, dobivši zauzvrat od komunističke vlasti pisanu „garanciju“ da će se vjerski život moći odvijati bez smetnji, da će priznati Zboru pravo da bude posrednikom između vlasti i svećenika, da će im dati dopu- štenje za otvaranje sjemeništa, jamčilo im se pravo na poučavanje vjeronauka u istarskim školama te tiskanje molitvenika, katekizama i drugih knjiga.48 Nažalost, ova se obećanja nisu ostvarila. U bl. Miroslavu trebamo gledati onoga tko je volio svoj narod i domovinu. Kada su mu tako za vrijeme prve sv. mise u Juršićima ponudili snop talijanskih zastavica, zahvalio se i uljudno ih odbio, kasnije dodavši: „Mene je hrvatska majka rodila.“49 Ponosan na svoje podrijetlo, u pravdi i istini ga je branio riječima, djelima i molitvom, kao što možemo vidjeti u pismu koje je uputio rektoru Zavoda Lom- bardo u Rimu: „Mi živimo u danima kada se traži žrtva i predanje Bogu i bližnjemu.“50 Znajući za njegov neustrašiv način propovijedanja i pozive na obraćenje te prijetnje koje su mu stizale, sličan primjer imali smo i u današnje vrijeme kada je bila riječ o zdravstvenom odgoju i re- ferendumu o braku pa se nastojalo ušutkati Crkvu i njezine stavove napadima da krši ljudska prava. Zbog pozivanja na poštivanje kršćanskih vrijednosti, ne samo svećenici nego i laici doživjeli su verbalne i fizičke napade. Mediji su uzeli stvar u svoje ruke te na taj način pokušali Crkvi zadati još jedan udarac raznim manipulacijama i iznošenjem „argumenata“ samo jedne strane. No okrenuvši se molitvi i žrtvi, po primjeru bl. Miroslava Bulešića, referendum o braku bio je primjer kako je moguće izboriti se za istinu, osobito ako se to

48 Usp. Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str. 43. 49 Marijan BARTOLIĆ, Miroslav Bulešić sluga Božji, str. 41. 50 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, 27. J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88 85

čini u zajedništvu s Bogom. Dolazeći možda u situacije u kojima se nalazio Blaženik, kršćanin će uvijek biti u situaciji da mora odgovoriti njegovim riječima koje su postale geslom njegove beatifikacije: „Moja osveta je oprost!“ 51

Zaključak U suvremenom društvu sve je učestalija pojava da se na svetce gleda ili kao na čudake ili s divljenjem. Svetci, a time ujedno i blaže- nici, asociraju na ljude koji su na nadnaravan način živjeli svoju vjeru i tako u očima mnogih postali „nedostižni“. Mučeništvo se danas u očima mnogih izjednačava s fanatizmom, pa čak i među tzv. vjernicima, jer se čini da je to nešto što može ostvariti samo nekolicina, a u očima nekih takav je čin ludost. O tome da nije tako posvjedočio nam je bl. Miroslav Bulešić, sjajan primjer iz hrvatskoga naroda. Čovjek koji nije ostao samo na divljenju prema svetcima već je znao da je pozvan na svetost koju je nastojao i živjeti. Problem je našega naroda u tome što svoje sunarodnjake uvijek gleda s velikom dozom kriticizma te na taj način odbacuje ono što je loše kod nekoga, ali isto tako i puno toga što je dobro. Nadalje, javlja se problem grupacija među narodom, raznih svrstavanja, što rađa predrasudama. Zbog tih, ali i drugih razloga dolazi do zanemarivanja i naših svetaca i blaženika koji su dokaz da i Hrvati mogu živjeti svetačkim životom. Zbog tih predrasuda javlja se svojevrstan skepticizam prema hrvatskim svetcima. Zato dolazi do zanemarivanja vlastitih velikana naroda koji su životom posvjedočili da se uistinu može nasljedovati Isusa Krista, pa i polaganjem života ako to situacija zatraži. Jedan je od takvih primjera i bl. Miroslav Bulešić kojega još uvijek hrvatski narod ne poznaje dovoljno dobro. Možda su čuli za njega, no jesu li ga uistinu upoznali? Jesu li upoznati s njegovim životom, njegovim djelovanjem, zalaganjem, duhovnošću koja nije bila plitka već duboko uronjena u trpljenje s Isusom Kristom, koja ga je pripremala sve te godine da može biti spreman na mučeništvo?

51 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, 31. 86 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

U njemu imamo primjer mladića koji nam je blizak, koji je živio u vremenu poprilično sličnom današnjem, ali je bio neustrašiv borac za pravdu i istinu. Njegov lik karakterističan je upravo zato što se može itekako aktualizirati i danas. Njegovo življenje bijeloga mučeništva trebalo bi i nama danas biti smjerokazom da to nije ne- što nedohvatljivo već nešto na što smo svi pozvani i što je moguće živjeti u svako vrijeme, na svakome mjestu, pa tako i danas. Njego- va čežnja za crvenim mučeništvom ukazuje na nedokučive Božje planove. Njegove riječi da svatko treba biti spreman na crveno mu- čeništvo, ako to Gospodin od njega zatraži, trebaju biti poticajem i nama danas da se istrgnemo iz pospanosti i postanemo odlučniji u obrani kršćanskih vrijednosti. J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88 87

Theological and Moral Reflection upon the Martyrdom of Blessed Miroslav Bulešić

Summary Is the case of Miroslav Bulešić a true martyrdom or an act re- minding of a fanatic passivity? This question can be answered only by studying his life and deeds, as well as his theological reflections. The shedding of blood for faith is not always a sign of a true martyrdom by itself. Hence, the question of the martyrdom of the blessed Miroslav is considered through two basic approaches: in the con- text of the white (non-bloody) and the red (bloody) martyrdom. The objects of investigation are not just facts immediately preceding and following his death, but his entire life and activity. The questions are: what is the martyrdom, what kinds of martyrdom exist, did Miroslav accomplish the white martyrdom, was he ready for the red martyrdom, what was the origin of love through which he suffered the martyrdom, and is his example actual today? The way he lived his white martyrdom shows us that this is not impossible in our times. Rather, we are all called to it, since this can be experienced in every time, in every place, even today. His longing for the red martyrdom reveals the inscrutable plans of God. His in- vitation, that everyone should be ready for the red martyrdom if the Lord asks for it, should be an encouragement for us today. Key words: Miroslav Bulešić, white and red martyrdom, spirituality, priestly and lay vocation. 88 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 89

Franjo Velčić

KRČKI BISKUP DR. JOSIP SREBRNIĆ – PRVI PROGONJENI BISKUP NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Doc. dr. sc. Franjo Velčić KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci UDK: 27:272[262.12 SREBRNIĆ, JOSIP](497.5) "1944/1945""364/"(000.322)(092) Izvorni znanstveni rad Primljeno 7. 05. 2014.

U ovom se radu analizira odnos nove jugoslavenske komu- nističke vlasti prema krčkom biskupu dr. Josipu Srebrniću (1923.- 1966.) iz dosad nepoznatih/neobjavljenih arhivskih zapisa i bilje- žaka njegovih najbližih suradnika mons. Mate Polonija i mons. Ivana Žica Rokova. Naime, kraj Drugoga svjetskog rata nije bio kraj neugodnostima i mukama koje je biskup Srebrnić proživljavao za vrijeme talijanske i kasnije njemačke okupacije otoka Krka. U novim političkim okolnostima biskup Srebrnić ostao je nepokole- bljiv i dosljedan oporbenjak novoj komunističkoj jugoslavenskoj vlasti u jasnom distanciranju i neprihvaćanju komunističke ideologije, što je javno očitovao vjernicima i svećenstvu Krčke biskupije u Pastirskom pismu za korizmu 1944. godine i slijedom toga svojim svećenicima službenim dopisom napisanim na latinskom jeziku 17. listopada 1944. godine zabranio svako podupiranje i sudjelovanje u organima vlasti jer je vođena i pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije. Zbog takvog stava bio je uhićen odmah drugog dana nakon oslobođenja otoka Krka, 18. travnja 1945. godine. Ključne riječi: biskup Josip Srebrnić, Mate Polonijo, Ivan Žic Rokov, Jurica Knez, Primorski vjesnik, La Civiltà Cattolica.

* * * Završetak Drugoga svjetskog rata na svjetskoj razini službeno je proglašen 9. svibnja 1945. godine, no u pojedinim krajevima kraj rata nastupio je mnogo ranije, ovisno o završnim ratnim operacijama i oslobađanju pojedinih područja. Tako su otok i grad Krk oslobo- 90 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

đeni 17. travnja 1945. godine kada su se partizanima, nakon deseto- satnog oružanog otpora, predale njemačke okupacijske vojne snage.

Biskup Josip Srebrnić protivnik komunističke ideologije Nakon oslobođenja od nacifašističkog okupatora uslijedila je uspostava novog totalitarno-komunističkog političkog sustava, koji se oštro okomio na one koji se nisu slagali s takvim jednopartijskim, ideologiziranim političkim državnim sustavom. I Katolička Crkva na ovim prostorima, posebno njezina hijerarhija, strahovala je i za- zirala od takvoga političkog uređenja. Među tadašnjim hrvatskim episkopatom krčki biskup dr. Josip Srebrnić1 bio je jedan od onih koji se u određenom času otvoreno distancirao od ideologije komunizma i njezina oblika političkog uređenja. Učinio je to u veljači 1944. u Pastirskom pismu za korizmu, koje je dao tiskati na Sušaku, u kojemu je središnja tema bila neprihvatljivost komunističke ideologije koja deklariranim bezboštvom ide za »temeljitim prevrtanjem socijalnoga poretka«.2 Zato je već u listopadu 1944. godine dospio na crnu listu NOP-a i novouspostavljene narodne vlasti, premda je prije toga bio u relativno dobrim odnosima s partizanskim pokretom i s partizanskim vlastima. Tako su npr. u biskupskom domu u Krku 11. rujna 1943. s pripadnicima partizanske vojske zajedno nazdra- vili pad fašističke Mussolinijeve Italije koji se zbio kapitulacijom tri dana ranije, 8. rujna 1943., i susljedno tomu, odlazak talijanske vojske s otoka Krka.3 U tom je času biskup Srebrnić čak izričito za-

1 Josip Srebrnić rođen je 2. II. 1876. u Solkanu (Slovenija). Zaređen je za svećenika 28. 10. 1906., a za krčkog biskupa u Ljubljani 8. XII. 1923. Doktorirao je u Beču i bio profesor povijesti i ze- mljopisa, a u Rimu je doktorirao iz teologije. Dekretom Svete Stolice 10. XI. 1949. imenovan je apostolskim administratorom Riječke biskupije. Umro je u Krku 21. VI. 1966. Više o njemu vidi: Mihovil BOLONIĆ – Ivan ŽIC ROKOV, Otok Krk kroz vjekove, Zagreb, 2002²., str. 124; Franc KRALJ, Srebrnič Josip, krški škof, u: Primorski slovenski biografski leksikon, sv. 14., Gorica, 1988., str. 432-435. 2 Josip SREBRNIĆ, Pastirsko pismo za korizmu 1944., Sušak, 1944. Citirajući encikliku Divini Redemptoris pape Pija XI. od 19. ožujka 1937., Srebrnić na 10. stranici citira papinski dokument: Komunizam je nešto u samoj svojoj biti pokvareno, radi toga ne može se dozvoliti suradnja s njime ni na jednom području sa strane onih, kojima je do kršćanske kulture, jer komunizam je bezbožan i ide napose za temeljitim prevratom socijalnoga poretka i rušenjem samih temelja kršćanske civilizacije. 3 Biskupijski arhiv Krk (u daljnjem tekstu: BAK), Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 78/4.; Biskup Srebrnić (u zaglavku stoji: iz Biskupske Kancelarije) u daktilografskom spisu pod naslovom Pa- birci iz doba Drugog svjetskog rata, u Krku 8. prosinca 1953., str. 2, bilježi: Dne 11. rujna 1943. F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 91 htijevao od svoga kancelara mons. Mata Polonija da postane članom Narodnooslobodilačkog odbora (NOO-a) grada Krka, što je Polonijo odlučno odbio, nazvavši u svojim osobnim zapisima svoga Ordina- rija »naivčinom«.4 U više je navrata tijekom prve partizanske vladavine, koja je trajala od 11. rujna 1943. do 13. studenoga 1943., biskup Srebrnić pokazivao znakove lojalnosti prema novouspostavljenoj vlasti, koja je 11. rujna, bez ispaljenoga metka preuzela vlast u gradu Krku, nakon užurbanog odlaska talijanske vojske. Tako je 20. listopada te iste godine po drugi put primio u posjet dr. Ivana Ribara, predsjednika AVNOJ-a, u pratnji pravoslavnog svećenika Vlade Zečevića, koji je od 1942. godine već bio aktivan član KPJ.5 Tijekom njihova trosat- nog razgovora, o kome je Srebrnić po njihovu odlasku napisao iscr- pan zapisnik, nije bilo ni riječi o njegovu »protunarodnom radu«.6 No u biskupu Srebrniću dogodio se jedan odlučan i hrabar »za- okret« kad je došao do čvrste i jasne spoznaje da su partizani i NOP (»pokret narodnog oslobođenja« – kako ga Srebrnić naziva!) pod kontrolom i vodstvom KPJ. Tada je biskup Srebrnić 17. listopada 1944. napisao svojim svećenicima jedno okružno pismo na latin-

preuzeli su na otoku Krku vlast Partizani te ostali njegovi gospodari do 13. studenog, kad su došli njemački vojnici. Odmah sutradan u nedjelju 12. rujna, došli su Partizani pod vodstvom brigadira – poglavara čete Polčića u biskupski dvor, da Biskupa pozdrave; dne 20. ponovno pod vodstvom Iv. Barbalića i nar.(odnog) zast.(upnika) HSS Hundrića, i drugova Branka i Milana; s njima su bili i gg. Oršić, Škoflić, mons. Polonijo, Kan.(onik) Milovčić, dr. Pičuljan i dr. 4 BAK, Ostavština p. Mate Polonija. Fascikl: Autobiographia p. Mata Polonija, str. 58. Polonijo u svom rukopisu bilježi: Po kapitulaciji kraljevine Italije i povlačenju talij. trupa s otoka naši su partizani po podne dana 11. IX. 1943. (subota) zaposjeli grad Krk, koji su napustili uoči dolaska njemačke vojske, koja je ušla u grad Krk u subotu pred podne 13. XI. 1943. Dne 24. IX. 1943. novi gospodari po kanoniku M. Milovčiću ponudili su kanoniku Poloniju mjesto u Narodnom Odboru općine Krk, što je Polonijo iz načelnih i ideoloških motiva odlučno odbio. Isti su dan biskupa posjetili dr. Ivan Ribar i dr. Svetozar Rittig. Sjutradan subotu 25. IX. po podne biskup je u svojoj rezidenciji „na sali“ u nazočnosti stolnoga dekana Jakova Maračića pozvao Polonija, da uđe u NO općine Krk. Polonijo je opet odbio. Nato je b. Srebrnić neobično oštro napao Polonija, što ne će da surađuje s partizanima. Možda je Ribaru i Rittigu bio dan prije obećao suradnju svoju ličnu i svoga svećenstva? Naivčina! 5 Usp. Vladimir ZEČEVIĆ, u: Enciklopedija leksikografskog zavoda, sv. 6, Zagreb, 1969., str. 724: Od 1927. do 1941. bio je pravoslavni svećenik u Krupnju. (…) Član KPJ od 1942. (…) u maju 1942. član Vrhovnog štaba NOV i POJ. 6 Cjelovit Srebrnićev zapisnik razgovora s predsjednikom AVNOJ-a vidi u: Franjo VELČIĆ, Mu- čenici i žrtve u Krčkoj biskupiji, u: Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012., Zagreb, 2013., str. 307-311. 92 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 skom jeziku u kojemu decidirano zabranjuje svakom svećeniku bilo kakvu suradnju i pristupanje partizanskim i drugim organizacijama, predvođenim Komunističkom partijom. To je obrazložio načelnim, idejnim stavovima komunizma kao ideologije koja je neprihvatljiva za kršćanstvo. U tom pismu on navodi: »Komunizam je u suštini zao /pokvaren/« – Pijo XI. u svojoj enciklici Divini Redemptoris od 19. marta 1937., te njemu nikakovu pomoć ne smije pružati onaj, koji je pozvan da brani kršćanstvo i gradjanski poredak od propasti. (Sravni i moju pastirsku poslanicu od 1944. g. l. 18). Namjesnik dakle Kristov nepogrešivo izjavljuje, da je komunizam bezbožnički i da mu nitko ne smije pomagati. Ovo vrijedi za sve, a u prvom redu za svećenike, koji su dužni silom svoga sveće- ničkoga reda prednjačiti vjernicima i davati im primjer krepošću i ispravnim djelovanjem. Koliko bi dakle teško griješio svećenik, koji bi davao svoje ime ili pripomoć partizanskim organizacijama.«7 To je pismo, izvorno napisano samo na latinskom jeziku, trebalo služiti isključivo kao interna obavijest dijecezanskim svećeni- cima, ali je najvjerojatnije neki krčki svećenik predao pismo u partizanske ruke te su partizani na temelju toga pisma u biskupu Srebr- niću vidjeli svoga neprijatelja kome će se zbog toga ubrzo osvetiti.8 Naime, nakon prve doktrinarne stavke Srebrnić u pismu navodi dobro znane činjenice ubojstava počinjenih od strane partizana u Krčkoj biskupiji i drugdje. On piše: »Ja sam uvjeren, da izmedju naših svećenika nema nijednog, koji bi zaboravivši na svetu vezu prema Kristu i Crkvi, zaboravio

7 BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 100, Urudžbeni zapisnik Prezidijala 1943-1957., br. 258 od 17. X. 1944. Srebrnić je vlastoručno napisao: Svim svećenicima Krčke biskupije latinski pisana poslanica, da nitko ne smije surađivati u odborima, društvima Partizana i N.O.O. jer je sve to, kako činjenice dokazuju, u službi Kom. Partije Jugoslavije. Kazne suspenzije na neposlušne. Pri dnu stranice Srebrnićeva je opaska: Primjerak okružnice od OZNE u Sušaku, ali porijeklom iz ž.u. u Barbatu = Svojina i prijevod iz lat. u hrv. jezik, učinjen kod OZNE i za nju. 8 Prijevod toga pisma tipkopisom na hrvatskom jeziku čuva se u Zagrebu u Hrvatskom državnom arhivu (u daljnjem tekstu: HDA), Arhiva NDH, Kutija 134., Dok. inv. br. 10.621 (za presliku tog dokumenta zahvaljujem gđi Radosni Mihajić). Usp. također: Miroslav AKMADŽA, Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi i crkveno-državni odnosi od 1945. do 1966. godine. Primjer Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 2003., str. 17. Autor knjige isti dokument nalazi u: HDA, Osobni fond Sve- tozara Rittiga, kutija 4. F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 93 na fakat, što su partizani tri naša brata9 po svojoj samovolji okrutno ubili i pravi pokolj počinili medju svećenicima drugih biskupija / tako na primjer u ljubljanskoj biskupiji više od 30.000 laika i 40 svećenika (34 svećenika i 6 teologa) ubili/, i tako duboko pao, da bi postao ne samo član pokreta, koji je u suštini zao, nego da bi taj pokret svojom simpatijom, na najveću sablazan duša, unapredjivao ili pružao pomoć.« Na kraju Srebrnić određuje kanonske kazne za onog svećenika »koji bi se usudio dati svoje ime ma kom odboru ili organizaciji partizanskoj«.10 Nije trebalo dugo čekati partizanski odgovor. Uslijedio je u Primorskom vjesniku, glasilu Jedinstvene Narodno-oslobodilačke fronte Hrvatskog primorja, u studenome 1944. u novinskom članku pod naslovom »Svim izdajnicima domovine sudit će narod«,11 pot- pisanom od Jurice Kneza. Tamo se izvješćuje o tome kako je na III. zasjedanju ZAVNOH-a to tijelo konstituirano u »Hrvatski narodni sabor«, tj. »u zakonodavni i izvršni organ naroda i države Hrvatske« u kojemu su, uz seljake i radnike, i »svećenici i profesori«. U nastavku članka iznosi se i javna prijetnja biskupu Srebrniću: »Ovdje, usput, ćemo napomenuti i protunarodni rad krčkog biskupa Srebrnića, koji već od početka NOB-e podmeće NOF-i ko- munističke ciljeve. On govori po švapsko-ustaško-četničkom recep- tu, da se NOP bori za ostvarenje komunističkih ciljeva, iako su mu dobro poznate odluke II. zasjedanja AVNOJ-a i III. zasjedanja ZAV- NOH-a, kojim su jasno izraženi ciljevi, za koje se bori NOF-a. Tako je Srebrnić prije nekoliko dana poslao svim župnicima krčke biskupije pismo, kojim je pokušao odvojiti svećenike-rodolju- be od njihovog naroda. Gospodin Srebrnić bi htio, pod svaku cijenu, da svoju prljavu, protunarodnu rabotu prikaže kao djelo svećenika krčke biskupije. Svećenici, koji su izabrani u odbore NOF-e, osudjujući njegov izdajnički rad, poslali su nam to njegovo pismo, na latinskom i hr-

9 Bili su to svećenici Krčke biskupije: Jerko Čubranić, župnik u Banjolu na Rabu; Andrija Mavrinac, župnik u Korniću na Krku; prof. Jerko Gršković, umirovljeni gimnazijski profesor. 10 HDA, Arhiva NDH. Vidi bilješku br. 8. 11 Jurica KNEZ, Svim izdajnicima domovine sudit će narod, u: Primorski vjesnik, god. II., 19. stude- ni 1944., br. 138, str. 2. 94 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 vatskom jeziku da se iznese pred širu javnost. Objavljujemo, zato, ovdje, nekoliko doslovnih navoda iz tog Srebrnićeva pisma: 1.“Ako se koji svećenik nalazi među članovima kojeg parti- zanskog društva ili stranke, u tako zvanom Narodno-oslobodilač- kom pokretu, taj je suspendiran od službe, ili ako je izvan službe, suspendiran je od sakramenata (Kanon br. 2279). Ovo vrijedi, ako kroz 8 dana, pošto je primio ovaj list, ne odstupi iz spomenute organizacije.“ 2. “Pod suspenziju od dužnosti, ili ako je izvan dužnosti, pod suspenziju od sakramenata spada svaki svećenik, koji sudjeluje u gore navedenim organizacijama ili dopusti da se u te organizacije upiše.“12 Komentirajući ove dvije točke, Jurica Knez nastavlja: »Koliko je ovaj izrod, koji krnji čast i ugled biskupskih haljina, pokvaren, dokaz je još i ovo. Zabranio je zvonjenje u crkvama, pod izlikom, da se time partizanima prokazuju mjesta i položaji, na kojima se nalaze Nijemci. Zločine Nijemaca prema narodu i crkvi on ne će da vidi. On se pravi da ne zna, da su Nijemci u Dobrinju zatvorili ljude u zvonik i dinamitom ga razorili. Možda ne zna Josip Srebrnić, da su Švabe na Krku zapalili sve škole? On sve to ne će da vidi. Ali neka dobro znade da to vidi narod krčke biskupije, da to vide pošteni i rodoljubivi svećenici krčke biskupije, koji se danas bore sa svojim narodom za sretniju i ljepšu budućnost našega naroda, a protiv svih narodnih neprijatelja, pa bili oni ogrnuti kakvom god odorom. Dani, krvlju stečene, slobode su vrlo blizu. Ratnim zločincima i njihovim pomagačima dani su odbrojeni. Njih čeka pravedni, ali strogi narodni sud.«13 No i prije toga Srebrnićeva pisma od 17. listopada morala je već biti neka prijetnja biskupu Srebrniću jer su na trodnevnoj Okruž- noj konferenciji Kotarskog NOO-a za Hrvatsko primorje, održanoj od 18. do 20. listopada 1944. u prostorijama KNOO-a Crikvenice, sudionici i delegati KNOO-a Krka izvijestili: »Uhvatili smo pismo

12 Isto. 13 Isto. F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 95 biskupa Srebrnića, kojim priznaje da je javno proglasio kako su ga partizani osudili na smrt.«14 Očito je Srebrnićevo Pastirsko pismo za korizmu 1944., a napose okružno pismo svećenicima od 17. listopada iste godine, postalo predmetom preispitivanja u višim političkim strukturama nove partizanske vlasti. To je vidljivo iz toga što je još početkom 1945. godine partizanska vlast pokušala biskupa Srebrnića pridobiti za sebe. Taj je posao prepustila mons. dr. Svetozaru Rittigu, visokom političkom predstavniku nove vlasti. U tom je vidu 20. veljače 1945. godine dr. Svetozar Rittig, potpisan kao umirovljeni župnik Sv. Mar- ka u Zagrebu, izdao jednu malu brošuru pod naslovom: Odgovor Krčkom Biskupu na njegovu osudu Narodno Oslobodilačkog Pokre- ta. Ta je brošura bila naslovljena na početku teksta – Braći sveće- nicima Federalne Države Hrvatske!, a tiskana je u Zadru.15 Bilo je to svojevrsno upozorenje i pamflet protiv biskupa Srebrnića, ali i jasna prinuda svakom katoličkom svećeniku, jer je na zadnjoj stranici bio otisnut obrazac Izjave koja je trebala biti osobno potpisana i datirana, kojom se iskazuje »vjernost i odanost velikom političkom djelu Maršala Tita i njegovih drugova«.16 Ova izjava, koja se doima u stilu poznate prisile kojom je, za vrijeme Francuske revolucije, francuski kler bio primoran potpisati zakletvu vjernosti revoluciji, očito je ukazivala na smjer da je i sam Narodno-oslobodilački pokret djelo Komunističke partije Jugoslavije i jugoslavenskih komunista koji su gradili novu »Demokratsku i Federativnu Jugoslaviju«, a svojim vlastoručnim potpisom potpisnik bi postao »član Jedinstvene

14 Usp. Petar STRČIĆ, Zapisnici sjednica Okružnog narodnooslobodilačkog odbora za Hrvatsko primorje 1943-1945. godine, Rijeka, 1975., str. 231. Kao delegati KNOO-a Krk sudjelovali su: Josip Crnčić, Nikola Filinić i Marija Galjanić (AFŽ). 15 /Svetozar RITTIG/, Odgovor Krčkom Biskupu na njegovu osudu Narodno Oslobodilačkog Pokre- ta, umnožio Okružni odbor JNOF-e Hrvatske – Zadar – Štamparija „Vijesti“, Zadar, 1945. 16 Isto, str. 15. Evo cjelovitog teksta Izjave: Svijestan sam velikih događaja koji su se zbili i još uvijek zbivaju u krajevima hrvatskoga i ostalih užnih (sic!) slavenskih naroda. Iskazujem vjernost i odanost velikom političkom djelu Maršala Tita i njegovih drugova. Želim biti član Jedinstvene Narodno-oslobodilačke fronte, raditi na obnovi i izgradnji naše domovine i za veliku budućnost nove Demokratske i Federativne Jugoslavije, bratske i ravnopravne zajednice svih Hrvata, Srba, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca. Dne… Potpis 96 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Narodno-oslobodilačke fronte...«17 Danas, s povijesne udaljenosti, smijemo primijetiti da je tada Srebrnić pravo prosudio smjer Narod- no-oslobodilačkog pokreta, koji je doista bio vođen po direktivi Ko- munističke partije Jugoslavije koja se, doduše, izvanjski predstav- ljala u demokratskom svjetlu, premda je od prvih početaka radila na uspostavi »diktature proletarijata«, odnosno diktature KPJ, kao jednopartijskog represivnog sustava prema svima koji ne misle kao oni. Ali je i Rittig, u veljači 1945., kad su još vojne operacije bile u tijeku, bio uvjeren »da nova demokratska i federativna Jugoslavija po temeljnim načelima svoga Ustava nije komunistička država«. I doista, kad su se onda, kao i danas, iščitavali ti povijesni dokumenti iz Bihaća, Otočca, Plitvica, Jajca, Topuskoga, Beograda i drugdje, nije se moglo ni po čemu nazrijeti komunistički sustav, koji je tada duboko bio prikriven pod plaštem demokratskih fraza i parola, ali je očito duboko bio u svijesti onih koji su znali da, kao članovi KPJ, smiju nasilno nastupiti prema svemu i svakomu koji im stoji na putu realizacije njihovih zamisli. Jedan od tih koji im je smetao bio je očito i biskup Srebrnić.

Srebrnićevo uhićenje i zatočeništvo u Grižanama Doista, nije trebalo dugo čekati da dođe do toga dana i suda. Naime, dva dana nakon oslobođenja Krka, tj. 19. travnja '45., nova je vlast odvela biskupa Srebrnića u nepoznatom pravcu jer Rijeka još nije bila oslobođena. Srebrnićev najbliži suradnik mons. Mate Polonijo u svom autobiografskom rukopisu o odvođenju biskupa Srebrnića piše: »Polonijo je često za duže ili kraće vrijeme u svojstvu biskupskog delegata zamjenjivao odsutnoga Srebrnića. (…) Slučaj je na- došao dva dana po oslobođenju (17. IV. 1945.), jer je već 19. travnja 1945. po podne bio silom odveden preko Šila u konfinaciju u Bribir i poslije nekog vremena prebačen na Sušak, gdje je ostao interniran u samostanu čč. sestara sv. Križa sve do dana 19. rujna 1945., kad je nakon mučnih ispitivanja bio bez procesa pušten na slobodu.«18

17 Isto. 18 BAK, Fascikl: Autobiographia p. Mata Polonija, str. 12. F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 97

Zanimljivo je da Mate Polonijo nije bio siguran gdje je odveden Sre- brnić jer nije bio odveden u Bribir nego u Grižane i pritvoren u ta- mošnjem župnom stanu kao što to navode partizanski izvori. Međutim, Srebrnićev drugi bliski suradnik mons. Ivan Žic o tom istom događaju ostavio nam je detaljnije i preciznije podatke. On piše: »U biskupiju došla vojska, pregledala biskupiju. Dali su vojsci jesti i piti, ali vojska se nije dirala ni u biskupa ni u ukućane. Dne 18. travnja narodne vlasti (zastupnici OZNE) odredili su Preuzvišenom biskupu Dr. Josipu Srebrniću kućni zatvor. Samo meni bilo je dozvoljeno da mogu u biskupiju do njega. Ja sam kroz dan upozorio Preuzvišenoga, da bi u najmanju ruku mogao biti odveden nek uredi svoje stvari i da bude na sve spreman. Dne 19. travnja 1945. došao je kasniji šef Ozne na Sušaku Vla- dimir Nikšić, Ivan Galjanić, tajnik Kotara i nekoji drugi, da se biskup spremi i ode. Ja sam rekao, da to tako ne može biti, da moram pozvati Kaptol, jer biskup mora predati upravu biskupije. Dozvoli, da pozovem Kaptol. Brzo došli kapitularci i svećenici (Polonijo Mate, Volarić Franjo, Milovčić Mate, Gršković Ivan, Šabalja Pavao, Bolo- nić Mihovil i ja). Sve smo učinili, da bismo uvjerili njih o nevinosti biskupovoj, ali su mu oni predbacivali suradnju s okupatorom radi nekih okružnica, koje su bile izdane, da se očuva svećenike daleko od politike i ratne odgovornosti. On je morao otići. Odveli ga autom u 18 sati preko Šila na Crikvenicu u Grižane, gdje je bio interniran kod župnika. (…) Na putu prati Preuzvišenoga kanonik Gršković. A biskupijom upravlja sede impedita po dekretu biskupovu mons. Mate Polonijo, prepozit.«19 Pri kraju svoga višednevnog boravka u Grižanama, u zaleđu Crikvenice, biskup Srebrnić doživio je prvi, zacijelo inscenirani, bru- talni verbalni i fizički napad. Dogodilo se to 30. svibnja, prigodom njegova odvođenja iz Grižana u riječki zatvor. Tako Primorski vjesnik, glasilo Jedinstvene Narodno-oslobodilačke fronte Hrvatskog primorja, 3. lipnja 1945. donosi zacijelo iz prve ruke, od očevidca, izvješće o onome što se događalo u Grižanama, ispred župnog stana

19 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika župe Stara Baška (rukopis), str. 146-147. 98 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 gdje je bio pritvoren Srebrnić. Nepotpisani člankopisac, najvjerojatnije Jurica Knez, zadužen za »slučaj« biskupa Srebrnića, koji je pisao o Srebrniću u studenome 1944. godine, započinje svoje izvje- šće prijetnjama tamošnjega mnoštva: »Van s banditom – ne ćemo da nam zlotvori u popovskoj mantiji kaljaju naše poštene svećenike – dolje sluga i suradnik okupatora Srebrnić!«20 Uvjeren u Srebrnićevu krivnju, javlja da je »došlo s otoka Krka nekoliko žena, čiji su mu- ževi i braća stradali u tim racijama« i okomile se silovito na biskupa Srebrnića, te je tako »narodna vlast poduzela mjere da istoga prebaci na sigurnije mjesto i to kao zatvorenika, dok se ne provede istraga za sva zločinstva i nedjela, koja je Srebrnić počinio protiv našeg naroda i Pokreta«. Tada se »sav bijes razjarenog naroda srušio (se) na zmijsku glavu krvavog pastira. Smrdljiva jaja, pjesak i kamenje, kletve mladih udovica i starih majki, koje su ostale bez svojih milih, padale su kao pravedna kazna po onome, koji je u ime Boga pozivao krvoločne Švabe i ustaše na borbu protiv partizana.« (…) »Proklet neka si crni zlotvore…, radi tebe, gade, poginuo je moj brat…, pješi- ce neka ide bandit, a ne sa autom…, smrt Srebrniću – vikala je masa i probijala kordon oko auta… pljujući mu u lice.«21 U autentičnost toga izvješća ne moramo sumnjati. Jedino je budni pratitelj tih zbivanja pop Ivan Žic – Rokov u svom zapisu pridodao da na tom skupu nije sudjelovala ni jedna žena s otoka Krka!22 Vijest o Srebrnićevu uhićenju i maltretiranju, unatoč novona- staloj, političkoj i blokovskoj podijeli svijeta nakon Drugoga svjetskoga rata, doprla je i do Vatikana. Rimski isusovački časopis La Civiltà Cattolica, vrlo dobro obaviješten o zbivanjima u Crkvi širom svijeta, potanko je i detaljno 1954. godine opisao čitav tijek Srebrni- ćeva uhićenja i maltretiranja. Očito je to napisano na temelju nekog potankog priopćenja o zbivanjima s biskupom Srebrnićem. Budući

20 Narod je dostojno ispratio Srebrnića, u: Primorski vjesnik, god. III., Rijeka, 3. lipnja 1945., br. 156, str. 2. 21 Usp. Isto. 22 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 146-147. Kroničar je zapisao: »Tamo mu se htjelo prirediti u lošem ambijentu zlostavljanje. (…) Dne 29. travnja (sic! – lapsus!) u Griža- nama priređuju biskupu demonstraciju same raskalašene žene, kad su ga imali odvesti u Sušak u zatvor. Poče ga i tvarno napali i ćuškali. On je dotičnoj rekao: „Što sam ti učinio?“ – Oni su htjeli prikazati, da su sudjelovale otočanke, kojima su poginuli muževi od Njemaca, ali u stvari nije sudjelovala ni jedna otočanka.« F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 99 da to izvješće nadopunjava ono što je dosad napisano o Srebrnićevu uhićenju, donosimo ga sažeto u hrvatskom prijevodu: »Za mons. Josipa Srebrnića, biskupa krčkoga, zlostavljanja su započela prije drugih biskupa u Hrvatskoj. On je bio uhićen u svojoj rezidenciji u Krku 18. travnja 1945. Drugog dana mu je priopćena odluka da će biti interniran u Grižanama, jednom selu otprilike 6 km udaljenom od Crikvenice. Još u tijeku pretraživanja zgrade biskupskog dvora on se već morao uputiti s onima koji su ga došli uzeti: prvu je noć proveo u nekoj sobici (tal. bugigattolo) u Crikvenici, a 20. travnja uvečer doveden je u Grižane. U međuvremenu ga je partizanski Primorski vjesnik klevetao i vrijeđao na najodurniji način. Zatim je 30. svibnja inscenirana protiv njega jedna demonstracija, na kojoj su se posebno isticale svom žestinom neke žene koje su za tu prigodu došle iz drugih krajeva. I dok je tajna policija odvodila biskupa Srebrnića da ga ukrcaju na jedno vozilo (camionetto), ove su ga vrijeđale, napadajući ga kamenjem, gnjilim jajima, pijeskom, pljujući i udarajući ga, izbivši mu šešir s glave. Ova paklena scena – nastavlja izvješće – trajala je dobrih četvrt sata, dok su u međuvre- menu čuvari reda to ravnodušno promatrali i čekali da mnoštvo iska- li svoj bijes (tal. sfogasse i suoi bestiali istinti). Dok se vozilo polako kretalo prema novom odredištu, nastavljali su bacati kamenje prema biskupu kome je uz bok stajao jedan milicioner s automatskom puš- kom uperenom prema biskupovoj glavi. Kad je stigao na Sušak, odveden je u zatvor i tamo je zatvoren u jednoj vrlo uskoj ćeliji koja je već bila ispunjena drugim zatvorenicima, i k tome vrlo blizu za- hodima, kojima se u nuždi služilo preko dvije stotine osoba: tako da je smrad i metež bio nepodnošljiv. Dana 7. lipnja odveden je u jedan samostan; ali i tu je sedamdesetogodišnji Biskup bio podvrgnut strogom nadzoru i nije bio pošteđen raznih neugodnosti i ponižava- nja. Bio mu je uskraćen brijač i najosnovnija mogućnost obavljanja osobne higijene, premda je bio pun životinjskih nametnika poku- pljenih zbog nehigijenskih uvjeta tijekom prethodnog zatočeništva u zatvoru; ni liječnik mu nije bio dostupan da bi se liječio od lišaja na 100 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 koži lica (dall'erpete).«23 Tako La Civiltà Cattolica izvještava o tim prvim danima poraća biskupa Srebrnića. Srebrnićevo pak preseljenje iz Grižana u Rijeku Ivan Žic Ro- kov u nastavku svoje kronike ovako spominje: »Dne 30. V. 45. bio odveden iz Grižana po šefu OZN-e Nik- šiću uz demonstracije, u zatvor u Sušak, a onda u zatvor kod časnih SS. Sv. Križa u Sušaku. Tu je mogao i misiti. Bio češće ispitivan. Pi- smeno je uspio dokazati svoju nevinost i objasniti radi čega je morao pojedinu stvar učiniti ili napisati.«24

Medijsko-propagandno blaćenje biskupa Srebrnića Bilo je to pomno zamišljeno i izvedeno preko tadašnjih novina, a ponajviše u Primorskom vjesniku koji se raspačavao u Rijeci i primorju. Upravo 30. svibnja 1945., tj. onog istog dana kada je Srebrnić fizički napadnut u Grižanama, pojavio se prvi uvodni čla- nak u Primorskom vjesniku, glasilu JNOF-a Hrvatskoga primorja, pod naslovom U haljini biskupa, potpisan od Jurice Kneza.25 Tu ga već člankopisac oslovljava banditom, zbog njegova »protunarodnog rada«. Srebrnić je za njega bio »nečovjek« koji je u suradnji s okupatorom napravio toliko zla »našem narodu«, posebno »napaćenom narodu otoka Krka«. Perfidna je pak bila konstrukcija i optužba kojom člankopisac stavlja na teret Srebrniću čak i rušenje zvonika u mjesecu kolovozu 1944. godine u Dobrinju, pri čemu su bili u velikoj neposrednoj opasnosti taoci koji su u njemu bili pritvoreni od strane Nijemaca. Člankopisac dakle i to stavlja Srebrniću na teret budući da su se u njegovoj kancelariji »pripremali svi ti paklenski naumi jer „sve akcije (…) bile su pripremane u njegovoj prisutnosti, tj. prema njegovim direktivama, rukovodile se iz Srebrnićeve kancelarije«.26 Sljedeći članak u nizu, prije spomenut, ali nepotpisan, pojavio se 3. lipnja 1945. pod naslovom Narod je dostojno ispratio Srebrni-

23 Iugoslavia – Nostra corrispondenza, u: La civiltà cattolica, 105 (1954.), sv. I., str. 721-722. 24 BAK, Kronika…, str. 148. Svi dosadašnji pisani izvori spominju da je Srebrnić bio iz Grižana preseljen u zatvor na Sušaku. Međutim, prema svemu sudeći, bio je to zatvor u Rijeci, u vrijeme talijanske okupacije u ulici Via Roma, a danas u ulici Žrtava fašizma, pokraj riječke katedrale. 25 Jurica KNEZ, U haljini biskupa, u: Primorski vjesnik, god. III., Rijeka, 30. svibnja 1945., br. 154, str. 2. 26 Isto. F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 101

ća, u kojemu se potanko opisuje inscenirani napad na biskupa Srebr- nića u Grižanama. Taj isti ili sličan članak prenio je i list Naprijed.27 Nakon polugodišnje stanke, početkom siječnja 1946. počela je nova serija novinskih napada na biskupa Srebrnića. Prvi u nizu pojavio se pod naslovom Dokumenti govore o protunarodnom radu biskupa krčkog dr. Josipa Srebrnića.28 Člankopisac uvodno konsta- tira: »Naš se je list u toku svoga izlaženja već više puta imao prilike pozabaviti tim predstavnikom visokoga klera«,29 a zatim analizira četiri Srebrnićeva pisma, od kojih je prvo uputio u travnju 1941. svećenicima i vjernicima svoje biskupije, u kojemu, nakon talijanske okupacije Krka, priznaje i veliča jedino NDH, tj. hrvatski suverenitet, kao jedinu legitimnu vlast nad otocima njegove biskupije. Učinio je to nauštrb Talijana, kako će on to usmeno i pisano izložiti OZNA-i.30 Nakon dva dana, u sljedećem broju pojavljuje se nova optužba pod naslovom: U želji da što bolje posluži okupatora – biskup Sre- brnić nastojao je od svoga svećenstva stvoriti špijunsku organizaciju.31 I na ovu optužbu, temeljenu na Srebrnićevu pismu od 6. ožujka 1944. kojim traži od svojih svećenika da mu jave sva relevantna zbivanja u župama kako bi na temelju tih podataka mogao intervenirati, Srebrnić izričito odgovara i daje svoje tumačenje u pisanoj obrani pred OZNA-om. I treći članak u nizu uslijedio je pod naslovom Biskupa Srebr- nića više su smetali omladinski mitinzi nego rušenje crkvenog zvo-

27 Usp. Viktor NOVAK, Magnum crimen, reprint izd., Beograd, 1986., str. 960. Citirajući članak »Istina o radu krčkog biskupa Srebrnića« iz novina Naprijed od 9. lipnja 1945., Novak eufe- mistički piše: Kad je (Srebrnić, moja op.) jednog dana došao u Grižane, i odsjeo kod domaćeg župnika, skupio se narod oko župnikove kuće i stao je demonstrativno zahtijevati, da se biskup udalji iz mjesta. „Ne ćemo izajnika u poštenoj svećeničkoj kući! Van s njime!“ – vikao je ogorčen narod, spreman da mu na mjestu sudi. Blagodareći partizanskim, narodnim vlastima nije došlo do krajnjega. Ali, ovime je narod dao najbolju ocjenu o biskupu, ne samo u Grižanima, već i za cijelu krčku dijecezu. 28 Dokumenti govore o protunarodnom radu biskupa krčkog dr. Josipa Srebrnića, u: Primorski vjesnik, god. IV., Rijeka, 9. siječnja 1946., br. 248, str. 2. Vrlo je indikativno da je beogradska Politika već 4. siječnja 1946. donijela članak: Protivnarodni rad biskupa Krčkog dr. Josipa Srebrnića. Usp. Viktor NOVAK, Magnum crimen, str. 565. 29 Dokumenti govore…, u: Primorski vjesnik, god. IV., Rijeka, 9. siječnja 1946., br. 248, str. 2. 30 Vidi prilog na kraju ovoga članka. 31 U želji da što bolje posluži okupatora – biskup Srebrnić nastojao je od svoga svećenstva stvoriti špijunsku organizaciju, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 11. siječnja 1946., br. 249, str. 2. 102 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 nika u Dobrinju po Nijemcima.32 Opet se u ovom članku pojavljuje teza o Srebrnićevoj krivnji zbog njemačkog miniranja zvonika u Dobrinju na Stipanju 4. kolovoza 1944. godine. Srebrnićevu obranu autor članka smatra lažnom i uspoređuje ju s pokoljem poljskih ča- snika u Katinskoj šumi koji su, prema pisanju sušačkih novina, izveli Nijemci, ali ih sada, propagandno i lažno, pripisuju Sovjetima!33 U sljedećem broju Primorskog vjesnika opet se autor članka vraća onome što je Srebrnić pisao u listopadu 1944., tj. okružnom pismu upućenom svećenicima na latinskom jeziku o nemogućnosti suradnje s društvima i pokretima koji su predvođeni komunističkom ideologijom. Članak je naslovljen: Biskup Srebrnić zabranjivao je svojim svećenicima da sudjeluju u Narodno-oslobodilačkom pokretu, jer je sam do posljednjeg časa bio vjeran ustaškoj vladi u Zagre- bu.34 Posljednji u nizu velikih novinskih članaka koji su uzeli na nišan biskupa Srebrnića tiskan je pod naslovom: Sve se više mno- ži materijal koji dokazuje protunarodnu rabotu ustaško-talijansko- švapskog sluge biskupa Srebrnića.35 U ovome članku autor, uz do- sadašnju Srebrnićevu korespondenciju s raznim okupacijskim i drugim strukturama onoga vremena, donosi i »odjeke iz naroda« te u cijelosti donosi pismo krčkog partizana Stipe Drpića od 15. siječnja 1946. i njegovu prosudbu Srebrnićeva djelovanja za vrijeme talijanske okupacije.36 Sve ove novinske članke u Primorskom vjesniku protiv biskupa Srebrnića, od kojih su neki potpisani, prema stilu pisanja i idejnoj

32 Biskupa Srebrnića više su smetali omladinski mitinzi nego rušenje crkvenog zvonika u Dobrinju po Nijemcima, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 13. siječnja 1946., br. 250, str. 2. 33 Isto. Autor članka, najvjerojatnije Jurica Knez, ovako to opravdava: Ovo je još jedan dokument koji očigledno potvrdjuje, kako su fašisti znali da falsificiraju činjenice, koje su onda upotrebljava- li u svoju korist. Isto onako kako su iskrenuli istinu u poznatom slučaju Katinske šume, kad su svoje vlastite zločine htjeli pripisati sovjetskim vojnicima, tako i ovdje vidimo kako su prisilili župnika, da potpisuje izjave koje su oni sami sastavili. 34 Biskup Srebrnić zabranjivao je svojim svećenicima da sudjeluju u Narodno-oslobodilačkom pokretu, jer je sam do posljednjeg časa bio vjeran ustaškoj vladi u Zagrebu, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 16. siječnja 1946., br. 251, str. 2. 35 Sve se više množi materijal koji dokazuje protunarodnu rabotu ustaško-talijansko-švapskog sluge biskupa Srebrnića, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 25. siječnja 1946., br. 255, str. 2. 36 Isto. F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 103 misli vodilji, smijemo pripisati Jurici Knezu, partizanskom prvobor- cu i jednom od organizatora ustanka u Hrvatskom primorju.

Srebrnićeva obrana Tijekom ovog višemjesečnog zatočeništva i ispitivanja OZNA je primorala biskupa Srebrnića, ili se pak sam potrudio, napisati svoju obranu o svom djelovanju i pothvatima za vrijeme i tijekom Drugog svjetskog rata, o njegovim odnosima s Talijanima i kasnije s Nijemcima. To je prava, mala apologija, u stilu starokršćanskih apologija pro vita sua, gdje Srebrnić iznošenjem detaljnih činjenica opravdava svoje vladanje i postupanje, nazivajući taj način djelovanja taktikom »akomodacije«, zahvaljujući kojoj je spasio na stotine života ugroženih otočana. No to je tema za sebe i ujedno svjedočan- stvo čovjeka koji je u potpunosti živio za Boga i za ugrožena čovje- ka. A što se tiče Srebrnićeva zauzimanja za ugrožene Krčane tijekom Drugoga svjetskog rata, mons. Ivan Žic Rokov bilježi: »Na ovom mjestu moram istaknuti kao očevidac i onaj, koji sam bio u neposrednoj blizini, da se je biskup Srebrnić za vrijeme rata neprestano zauzimao za naše ljude kad su bili internirani ili progonjeni od Talijana ili Nijemaca. Njegova zasluga je da je bio po- boljšan postupak u logoru u Rabu, gdje je pogibalo na hiljade ljudi. Kasnije za vrijeme Nijemaca (od 13. XI. 1943 – 17. IV. 1945) upravo su ga ljudi opsjedali, da bi im intervenirao za njihove zarobljenike, odvedene ili za oduzete stvari. Mi smo imali pune ruke posla za pri- kupljanje i bilježenje podataka, a biskup je onda njemački pisao. Već nije mogao ni odoliti (sic!). Ni na ručak nije mogao više puta, jer se je radilo o vrlo hitnim slučajevima, da se spasi ljude dok nisu odvedeni od otoka. Jednom je uspio spasiti oko 100 Puntara već odvedenih na Rijeku, drugi puta preko 60 djevojaka, koje su zatvorene u vili Kirinčić u Krku čekale, da budu odvedene. Za njih se je najodlučnije zauzeo i spasio ih. Mnogo pojedinaca uspio spasiti, a isto i blago i robu. Uspio, da nije u Krku obala bačena u zrak itd. Uvijek nije mogao uspjeti, ali on se zauzimao za sve, pa i za one, za koje je znao, da su komunisti. Tako, da su mu Nijemci predbacivali, da je partizan ili donašali protivne dokaze od onoga što je on iznašao i sramotili 104 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 ga. Zato je okružnicom pozvao svećenike, da ga o svemu točno in- formiraju, da može pravilno udesiti obranu u pojedinom slučaju.37 Dogodilo se više puta i to, da su mu Nijemci pisma jednostavno poderali i bacili nepročitana u koš, jer već im ga je bilo dosta. U posljednje vrijeme zbog nesigurnosti i nemogućnosti vožnje po moru (išli su samo vojnički motori katkad po noći!) i radi nemogućeg že- ljezničkog prometa otok je gladovao. Aprovizacija nije dolazila. On se je zauzimao, te išao čak po noći vojničkim motorima na Rijeku, da moli pomoć za ljude, a na koncu dobio je, da je sudjelovao s Nijemcima!«38 Među brojnim poznatim datostima iz ovoga navoda Ivana Žica treba spomenuti aprovizaciju hrane u ratno vrijeme za izgladnjelo stanovništvo. Naime, Žic smatra Srebrnićevo zauzimanje za izgladnjelo stanovništvo otoka Krka odvažnim, herojskim djelom, međutim, ne vodi računa o time da su upravo partizani u to vrijeme priječili da hrana dođe do izgladnjela pučanstva, i to je bio dio njihove vojne taktike. Partizani su, naime, računali da će u otežanim ži- votnim prilikama lokalno stanovništvo iz ogorčenja još više zamrziti okupatora i masovnije se priključiti njihovu pokretu.39 Vijest o Srebrnićevu uhićenju doprla je, naravno, i do njegove najbliže rodbine. Iz pisma koje je biskup Srebrnić uputio svojoj ro- đenoj sestri proizlazi njegovo uvjerenje da mu život visi o samovolji onih koji su ga uhitili i da svakog časa može biti ubijen, ali također i njegovo potpuno predanje u Božju providnost. To kratko oproštajno

37 To isto Srebrnićevo pismo od 6. ožujka 1944. godine u Primorskom vjesniku sasvim je drugačije ocijenjeno. Usp. članak: U želji da što bolje posluži okupatora – biskup Srebrnić nastojao je od svoga svećenstva stvoriti špijunsku organizaciju, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 11. siječnja 1946., br. 249, str. 2. 38 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 147-148. 39 U Baški na otoku Krku, kako bi spriječili podjelu pristigle aprovizacije izgladnjelom stanovništvu, partizani su hladnokrvno likvidirali općinskog načelnika Zvonimira Grandića, inače simpatizera NOP-a, koji je imao sina Zvonimira, dobrovoljca u partizanima! Usp. Franjo VELČIĆ, Tko je i zašto ubio bašćanskoga načelnika Zvonimira Grandića?, u: Kvarnerski vez, god. 11., rujan 2007., str. 21. U Dalmaciji je zbog takvog »makijavelističkog« pristupa jedan partizanski vođa žalio što talijanski fašisti nisu kao odmazdu pogubili u Primoštenu više mještana. Usp. Ante SKRAČIĆ, Mučenici i žrtve u Šibenskoj biskupiji, u: Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012., Zagreb, 2013., str. 411. F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 105 pismo na slovenskom jeziku nema potrebe prevođenja i donosimo ga u cijelosti:

Draga moja sestrica! Iz srca te pozdravljam. Jaz mislim na te, jaz molim za tebe. Ne bodi preveč žalostna! Išči toložbo pri Mariji in Jezusu. Oni ti bodo dali mir in pomoč, in videli se bomo pri njih v svetih nebesih. Jaz sem že pri njih. Jezusu sem hotel vedno služiti; Njemu ostati zvest do smrti; Njega sem ljubil; Njega sem branil; od Njega odbijal ne- varnosti, ki so žugale nesmrtnim dušam. Zato ponižno upam, da me ne bo (1r-v) zavrgel, ampak sprejel k sebi. Tam bom tudi tebi, draga dobra sestrica, prostorček pripravil. Zato bodi mirna. Pozdravi Marijo, Franceta in Štefana in Lucijo in Albina in vse člane njihovih družin. Budimo vedno skupaj v Bogu, da se v Bogu pri naših dobrih stariših zopet najdemo. Od srca te še enkrat pozdravljam in te v slovo pljubljam in ti dajem svoj blagoslov u Presv. Srcu Jezusovem odani ti brat + Jožef, škof. Sušak, 28. VII. 1945.40

Srebrnićevoj sestri, koja se kao domaćica brinula za svoga brata i kad je bio krčkim biskupom, uputio je utješnu riječ i senjsko- modruški biskup dr. Viktor Burić. Očito je bio zamoljen od biskupa Srebrnića da se javi i utješi njegovu sestru i rodbinu koji zasigurno od travnja mjeseca nisu imali nikakvih vijesti o njemu. Donosimo i pismo biskupa Burića Srebrnićevoj sestri. Velecijenjena gospođo! Znam, da ste u velikoj brizi za svoga brata, preuzv. g. biskupa, pa Vam zato upravljam nekoliko riječi. Razumijem Vašu bol, kad znate, da je želio i činio ljudima samo dobro. I jer je to činio radi Boga, zato ni u ovim kušnjama nije izgubio duševne vedrine i pouzdanja u Gospodina. On sve gleda u

40 BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 81/3. 106 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 svrhunaravnom svijetlu. Posve je odan u volju Božju i uvjeren je, da će njegove patnje biti samo od duhovne koristi njegovim vjernicima. Kad je on ovako smiren i predan u volju Božju, nemojte se ni Vi odviše žalostiti i uznemirivati za njegovu sudbinu. Gospodin je onaj, bez čije volje i pripuštenja ništa se ne događa. Kad nam on daje da trpimo, tada ima pred očima samo veće dobro naše ili naše- ga bližnjega. Pa tako je i Vaš g. brat pod posebnom zaštitom Božje Providnosti, koja će sve udesiti za njegovo i njegovih vjernika dobro. Mnogo se za njega molimo i ja sam uvjeren, da će ove molitve uskoriti čas, da će opet moći nastaviti svoj revni nadpastirski rad. Preporučam se u Vaše molitve te Vas mnogo pozdravljam. U Kristu odani +Viktor Burić, biskup41

Biskup Srebrnić je, dakle, nakon devet dana provedenih u ri- ječkom zatvoru bio interniran u kućni pritvor kod sestara svetoga Križa na Sušaku. Tu je također bio pod strogim nadzorom, ali mu je bilo dopušteno služenje sv. mise u njihovoj crkvi. Tamo je Srebrnić napisao svoju opširnu obranu, obrazlažući potanko svoje djelovanje tijekom talijanske i njemačke okupacije. Tu je obranu, vlastoručno napisanu i potpisanu, datirao 14. lipnja 1945. godine i prijepis iste čuva se u pismohrani Krčke biskupije.42 U isto vrijeme sustavno su ga napadali u Primorskom vjesniku s ciljem da ga omraze među pri- morskim pučanstvom i da time ujedno spreme teren za sudski progon. Međutim, u rujnu mjesecu, tj. nakon punih pet mjeseci istražno- ga zatvora, došlo je do njegova oslobađanja i puštanja iz pritvora bez suđenja i osude. Iz Kabineta predsjedništva Narodne vlade Hrvatske Srebrnić je primio dopis kojim je oslobođen i omogućeno mu je slobodno kretanje: Kabinet Pretsjedništva Narodne vlade Hrvatske Broj Kab 87/45 Zagreb, 24. IX. 1945

41 Isto. 42 Usp. BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 78/5. F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 107

Preuzvišeni gospodine Biskupe, Po naredjenju Pretsjednika Narodne vlade Hrvatske današ- njim danom se ukida odluka o Vašem kućnom pritvoru. Odlukom Ministra unutrašnjih poslova Savezne vlade od 4. IX. o.g. ukidaju se ograničenja za kretanje, pa prema tome nema zapre- ka za slobodno putovanje. Izvolite primiti izraze mog odličnog poštovanja Po ovlaštenju Pretsjednika narodne vlade Hrvatske: Šef kabineta: (Nečitljiv vlastoručni potpis) Gosp. biskupu Dr. Josipu Srebrniću – Krk43

Kad je Srebrniću priopćeno da je slobodan i da se može slobodno kretati, nije Srebrnić pošao u Krk odmoriti se i oporaviti od ove verbalne i medijske torture već je sutradan odmah otputovao u Zagreb, gdje je u tijeku bilo zasjedanje biskupa o aktualnim pitanjima Crkve i naroda. Mons. Ivan Žic, koji je bio u Zagrebu na konferenciji kao predstavnik Krčke biskupije, ovako bilježi: »Od 16. IX. 45. do 23. IX. držale su se biskupske konference u Zagrebu. Ja sam bio poslan od strane naše biskupije kao referent. Dne 19. IX. bio je biskup pušten i 20. IX. došao na konferencije. Mislili su, da će biti sada sluga, ali on je biskup. Dne 27. rujna vratili smo se zajedno preko Vrbnika u Krk.«44 No dani i mjeseci koji su slijedili nisu bili ništa lakši od ovih minulih. OZNA ga je pratila u stopu. I ono što se nisu usuđivali izvesti u malenom Krku, to su inscenirali u gradu – Sušaku. Znali su da ga tamo neće imati tko braniti. Njegov tajnik Ivan Žic bilježi: »Dne 14. XI. 1945. biskup ide po poslu u Sušak. Sutra dan dne 15. XI. nekolicina nahuškane omladine napade ga tvarno u župnom uredu na Sušaku razbivši vrata. Tukli su ga repama, tako da mu je

43 BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 81/3. 44 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 148. 108 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 jedno oko bilo zatvoreno od udaraca. Nije ipak stradao. Bile zvane u pomoć vlasti, ali svaki se ispričavao i omladini je bila prepuštena sloboda. Dne 16. XI. vratio se u Krk.«45 Početkom nove, 1946. godine počeli su novi napadi na biskupa Srebrnića. Poticane medijsko-novinskim optužbama i blaćenjem, započele su organizirane demonstracije, popraćene razbijanjem prozora biskupskoga dvora, šaranja i ispisivanja uvredljivih izraza i parola po zidovima i slično. Očevidac Mate Polonijo bilježi: »Drugi se je put Srebrnić svojevoljno tajno udaljio iz Krka na večer dana 20. siječnja 1946. i sklonio se do 3. veljače u samostan oo. Trećoredaca na Glavotoku, jer je već 6. siječnja iste godine bio načuo, da se proti njemu organizira velika demonstracija i navala na biskupsku palaču i njegovu osobu. To se je zbilo sutradan dne 21. siječnja 1946. na večer, kada su uz veliku galamu i prijetnje bili ka- menicama polupani prozori biskupskog dvora. Bojeći se najgorega imenovao je Polonija već 6. siječnja 1946. svojim generalnim vika- rom in spiritualibus et temporalibus, što je na Polonijev zahtjev dne 22. siječnja u Glavotoku izmijenio u delegaturu, koju je ponovio u Krku dne 22. kolovoza 1946.«46 I dok Polonijo tako faktografski piše, mons. Ivan Žic, koji je Srebrnića osobno pratio u bijegu, uz nemali rizik i pretrpljeni strah, to detaljno bilježi: »Dne 20. I. 1946. doznao sam da kane Preuzvišenome demon- strirati, pače izvesti ga na ulicu, maltretirati, a možda i linčati. U tu svrhu, da su nekoji tražili civilna odijela. Upozorio sam biskupa i odmah odlučili smo, da ga pratim na Glavotok. Bio je već prvi sumrak. Izašli smo iz Krka neopazice prema Linardićima kamo smo stigli iza 9 sati u noći. Tama. Put nešto malo posut snijegom. Biskup starac. Često je posrtao, pao na lice. Ozljedio lice i nos. Ja sam ga pod ruku vodio. Išli smo tiho kroz sela Linardići, Milohnići, Brzaci, jer smo se bojali, da nas tko ne opazi. Zato smo i zatezali, pa smo stali na putu oko 4 sata. Bilo je vrlo napeto putovanje, a i opasno, jer ako bi nas bili zapazili lako se moglo dogoditi, da nas gdje iza gromače neki

45 Isto. 46 BAK, Fascikl: Autobiographia p. Mata Polonija, str. 12-13. F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 109 strelja. Toga smo bili svjesni. Bog nas čuvao. Biskup ostao nekoliko dana u Glavotoku u Trećoredskom samostanu, a ja sam se sutradan vratio. Dne 21. siječnja 1946. na večer stvarno povedoše nekoji đake u demonstraciju i bacaše kamenje u prozore, nekoje i razbiše s mor- ske strane i sa strane grada. Težega nije bilo, jer narod nije bio za takve stvari!«47 Koliko je Srebrnić bio tvrd orah za novu vlast, svjedoče i do- gađaji koji su se zbivali u Rijeci. Naime, u Rimu je 10. studenoga 1949. godine krčki biskup Josip Srebrnić imenovan apostolskim administratorom Riječke biskupije. Stoga je i u Rijeci imao teških briga i velikih neugodnosti. Protiv njega su 25. ožujka 1950. godine upriličene »bučne ulične demonstracije sredinom općine Starog Grada i nedostojna maskarada, kojom se je javno izvrgavalo smijehu i ruglu biskupsko dostojanstvo«.48 Takvi i slični napadi nastavljali su se do 1954. godine. Tako su još 1954. godine »noćni junaci«, kako ih naziva krčki svećenik Ni- kola Fabijanić, razbili prozore sa strane mora, „a sa strane katedrale izmazali biskupovu rezidencu blatnim natpisima.“49 Ali dogodilo se nešto što protivnici Crkve nisu očekivali. Naime, jedan njemački tu- rist, prošavši ulicom, fotografirao je išarane zidove i slike objavio u inozemstvu od kojih je nekoje prenio i sam Nikola Fabijanić u Americi, u godišnjaku Krčki kalendar za 1955. godinu koji je sam uređivao za naše iseljenike. Doznavši za to, komunisti su brže-bolje pokrili natpise krečom… ali bilo je kasno. Kao odgovor na prijavu razbijanja prozora i provale u biskupiju mjesne su vlasti odgovarale da »krivce ne mogu pronaći». A Fa- bijanić, kojemu nije manjkalo humora u pisanju, komentirajući ovaj odgovor vlasti, kratko zaključuje: »Sigurno su se sakrili u kukuruz.« Budući da se Fabijanić u američkoj emigraciji prisjećao i onoga što se događalo i tijekom talijanske okupacije, zaključuje: »Talijanski fašisti blatili su sličnim balkanskim natpisima istu kuću (i oni junač-

47 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 148-149. 48 BAK, Fascikl: Autobiographia p. Mata Polonija, str. 27. 49 Nikola FABIJANIĆ, Biskup Srebrnić… „Izdajica, Špijun, Magarac i t.d.“, u: Krčki Kalendar za godinu 1955., New York, (s.a.), str. 78-79. 110 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 ki po noći) kao i crveno-zvjezdaši. Nasilnici su uvijek isti bili crni ili crveni.« S obzirom na to da je jedan od pogrdnih natpisa bio: „Ovdje stanuje magarac!“, Fabijanić, pomalo cinički se podrugujući, zaklju- čuje: „Ben! A što se magarca tiče pa i on mora negdje stanovati. Ako stanuje tamo onda je to valjda zato što ste mu kuću svojim blatom pretvorili u štalu. Ja sam doista vidio da magarac jede slamu i da nekoji idu pače i na dvije noge; ali da magarac nosi mitru e toga čuda još nisam vidio. Vidio sam da biskup nosi štap, a to valjda zato da se njime brani od magaraca. A recite što je taj magarac tamo radio? Zar ne da je šutio. Onaj ia, ia, ia… prepustio je vama da se tako obistini riječ sv. Pisma: Dok je prorok šutio magare je govorilo.«50 A Srebr- nićevi kurijalni suradnici u jednom internom zapisniku iz Biskupske kancelarije od 8. prosinca 1953. zaključit će sljedeće: »Samo nepo- znavanje prilika za vrijeme rata, samo zla volja, samo slijepa mržnja, uperena protiv Crkve i religije, mogu bacati kamena na našega Bi- skupa, kamenje u obliku kleveta, podvala i laži.«51

Umjesto zaključka S obzirom na ovaj poslijeratni progon biskupa Srebrnića, ali i nekih njegovih svećenika u vremenu stvaranja nove komunističke Jugoslavije, iznijet ćemo razmišljanje mons. Ivana Žica. Na kraju svoje Kronike zaključuje: »NB! Pobilježio sam ove događaje burnog vremena (…) kao i događaje revolucije i nastupa narodnih jugoslavenskih vlasti vođe- nih načelima materijalističke nauke komunizma – sve u ratnoj psiho- zi – mržnje i krvi. (…) U početku mnogo pojedinaca radi nepozna- vanja prilika, uzroka i nakane bilo je na krivom putu i udaljeno od crkve – ali doskora istina pobjeđuje i narod opet voli crkvu svjesnije više nego ikada prije.«52 Zbog ovakva odlučna i nepopustljiva Srebrnićeva stava prema novoj, vladajućoj komunističkoj ideologiji, suvremeni povjesničar Miroslav Akmadža, nakon detaljnog arhivskog proučavanja i objav-

50 Isto. 51 BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 78/4. Pabirci iz doba Drugog svjetskog rata, str. 6. 52 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 149-150. F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 111 ljivanja arhivske građe, svrstava biskupa Srebrnića u onu »skupinu biskupa koji su se otvoreno i beskompromisno suprotstavljali komu- nističkom režimu«.53 Takvi napeti odnosi između biskupa Srebrnića i državnih vlasti, oličeni u državnim komisijama za vjerska pitanja, od saveznih preko republičkih do općinskih, trajali su skoro do šes- desetih godina dvadesetog stoljeća. Naime, zbog podučavanja i na- metanja podaništva od strane državne Komisije za vjerska pitanja, neki se biskupi dugo nisu odlučili posjetiti njihove urede, premda su to oni od njih očekivali. I opet, jedan od tih bio je i biskup Srebrnić. On je došao na razgovor u Zagreb tek 21. listopada 1958. i to samo zato da čuje objašnjenje zašto mu nije izdana putovnica za put u Rim. U svom se nastupu, za razliku od drugih biskupa, pokazao vrlo čvrst i dosljedan. Nije prihvatio samo podučavanje već se svojim mi- šljenjem suprotstavljao. Tako je predsjedniku Komisije Josipu Grže- tiću nekoliko puta rekao da je on za suradnju, ali samo na kulturnom i vjerskom polju, a ne na političkom polju. Na kraju susreta koji je trajao preko jedan sat zapisničar je zaključio svoj poduži zapisnik lijepim zapažanjem: „Na kraju razgovora drug Gržetić rekao je Sre- brniću, da se nada da će ga još vidjeti, a ovaj je odgovorio, da je to lako moguće i kada dodje u Zagreb, da će si dozvoliti da opet dodje na diskusiju.«54 I ovaj dijalog pokazuje da su se u odnosima Crkve i države osjećala neka nova, nadolazeća blaža vremena.

53 Miroslav AKMADŽA, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske komunističke vlasti, u: Riječki teološki časopis, god. 17 (1009), 2(34), str. 277-284. 54 Usp. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država. Dopisivanje i razgovori između predstavnika Kato- ličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji, 1953.-1960., svezak II, Zagreb, 2010., str. 161-165. 112 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Prilog 1

Srebrnićev pismeni odgovor OZNA-i, napisan na Sušaku 14. lipnja 1945.

Str. 1.

Odjelu Zaštite Naroda u Hrv.(atskom) Primorju Sušak Prijepis II. Saopćenje p. n. Biskupa dr. Srebrnića povodom zadnjih napadaja na njegovu osobu u »Prim.(orskom) Vjesniku«

»Prim.(orski) Vjesnik« objavio je od zadnje jeseni naprijed niz žestokih napadaja na moju osobu, u zadnje doba radi toga, jer da sam Nijemce pozivao na otok Krk i time se ogriješio o oslobođenje našega naroda. Čast mi je u vezi s tim zadnjim napadajima iznijeti, koliko slijedi, jer sam uvjeren, da će to dobroj stvari mnogo koristiti. Dne 13. XI. 1943. došli su Nijemci na otok Krk. Članovi KNOO /Kotarski narodno-oslobodilački odbor/ i ONOO /Općinski (ili: Okružni?) narodno-oslobodilački odbor/ u Krku povukli se na vrijeme iz grada i spasili se. Od vlasti ostao sam u Krku ja sam, za kojega je široka javnost znala, da je NOO povodom dolaska Parti- zana dne 11. IX. 1943. toplo pozdravio. Bilo je jasno, da su me radi toga i Nijemci smatrali pristašom NOO i prijateljem partizana. I ja bih bio mogao pobjeći, ali ostao sam u Krku, kako mi je crkvena lex residentiae nalagala, premda sam bio svjestan, da će mi Nijemci eventualno činiti najveće neprilike. Nastalo je pitanje, koji će stav zavladati između Biskupa u Krku i okupatora na otoku. Za vrijeme talijanske okupacije taj stav bio je stav neprekidne borbe, stav neprijateljstva i nepovjerenja, jer je bilo čitavo vrijeme F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 113 ispunjeno s borbom, koju sam vodio za obranu hrvatskog jezika u crkvi i kod kršćanskog nauka u školama; za oslobođenje hapšenih svećenika i svjetovnjaka iz talijanskih zatvora; protiv neljudskog po- stupanja u koncentracionom logoru na otoku Rabu i protiv nemoral- nih pojava u javnosti (n.pr. u Dubašnici, kad su djevojčice u samim kupaćim gaćicama pjevajući po javnoj cesti išle na šetnju, ili u Rabu, gdje su talijanske vojničke oblasti htjele na neki način otvoriti „una casa di tolleranza“). Rezultati te borbe bili su dovici prefekata u Ri- jeci: „Voi siete il capo ribelle nell'isola di Veglia; Voi siete nemico d'Italia.“ Bio sam tada trajno na tome, da budem interniran; a to bi bilo katastrofalno za Hrvate na Krku – tako su tada svi govorili. Kako sada s njemačkim okupatorom? – Str. 2. Nijemce je veoma ugodno iznenadilo, kad su vidjeli, da perfek- tno vladam njihovim jezikom. – U drugoj polovici studenoga 1943 pohodio me je u Krku u velikoj pratnji «Der Deutsche Berater dr K. Pachneck» te mi obrazložio smjernice za svoj rad: Od stanovništva i mene očekuje samo lojalnost i poslušnost prema naređenjima. Krk ima kasnije pripasti Hrvatskoj; za sada sačinjava dio provizorne pokrajine: «Deutsche Operationszone – Adriatisches Küstenland» sa središtem u Trstu. Njemačke vlasti, tako je još posebice istaknuo, ne će protiv nikoga postupati za stvari, koje se odnose na vrijeme prije dolaska njemačke vojske na otok Krk! Zamolio me još, neka poradim oko toga, kako bi na otoku Krku – ukoliko to o meni ovisi – vladao poredak i mir. – Njegove riječi, da ne će protiv nikoga postupati za stvari, koje se odnose na vrijeme prije dolaska njemačke vojske na Krk – kao da su bile upravljene na moj naslov! Shvatio sam dakle, da bi se mogli moji dodiri s Nijemcima iskoristiti za dobro naroda na Krku i odlučio, provoditi radi naroda taktiku akomodacije prema njima, t.j. taktiku, iz koje bi oni zaklju- čivali, da nijesam protiv njih, premda je bila naravski uvijek moja želja, da ih što prije nestane ne samo s otoka Krka nego uopće s naših strana, jer sam predobro znao, kako postupaju sa Slovencima, s Poljacima i Slavenima uopće – 114 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Na otoku Krku nije se našao nijedan, koji bi moju taktiku osu- đivao, jer se nikada nije (se, precrtano olovkom, moja op.) javio ni najmanji prigovor protiv nje, pa ni tada, kad su izvan grada Krka Partizani posvuda zagospodarili. Naprotiv, svi su osjećali njene uspjehe za dobro naroda. Neka od plodova, kojima je ona urodila, nabrojim samo nekoje, koji se odnose na sam grad Krk: 1) – Nakon mnogih nastojanja tečajem g.(odine) 1944 uspjelo mi je, da sam dobio natrag starodrevni polyptichon Sv. Lucije iz historijske Biskupske crkve sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške. U g.(odini) 1913 ta je slika, velika 180 x 140 cm, bila prenesena u Beč, da bude ondje restaurirana, jer je uslijed visoke starosti (potiče iz prve polovice 14. vijeka, stara dakle 600 godina) postala dosta troš- na. U Beču zatekao ju je svjetski rat 1914-1918, te je ostala ondje, dok ju talijanska komisija u godini 1919 nije pronašla i poslala u Trst, a kasnije u Kopar. Dvadeset godina tražio sam njezin povratak Biskupiji Str. 3. preko nadležnih faktora u Zagrebu, centralne vlade u Beogra- du, kasnije preko talijanskih vlasti u Rijeci i u Rimu; obratih se za posredovanje na samu Sv. Stolicu. Ali bez uspjeha! U g. 1940 bila je prenesena iz Kopra u pokrajinu Videm (Udine) i ondje sakrivena. Ali su ju pronašli i polovicom studenoga 1944 doveo sam ju osobno iz Sušaka u Krk. Na tom uspjehu za hrvatsku stvar svi su mi čestitali, jer je bilo jasno, da talijanske vlasti slike nikada ne bi restituirale. 2) – Obalu u Krku njemačka je vojska svu minirala, da bude prigodom njemačkog poraza bačena u zrak. Ponovno sam u toj stvari intervenirao, zadnji puta još 17. travnja, kad su Partizani navalili na Krk, pa je komandant njemačke posade u 10 h. prije podne došao k meni. Obala nije bila bačena u zrak. – 3) – Općina Krk izgubila je povodom iščeznuća broda, koji je imao za Božić 1944 Krku donijeti aprovizaciju, svotu od preko 130.000 Lira. Zamolila me je za moju intervenciju, i uspjelo mi je, da joj je bilo od njemačkih vlasti ta svota u obliku potpore povraće- na. – F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 115

4) – Krk dobio je u osobi p. n. Josipa Knaffla načelnika, protiv kojega nijesu Partizani nikada protestirali. Njegovo je imenovanje bilo moje djelo. – 5) – Kako „Seetransportstelle“ nije mogla pronaći čovjeka, kojemu bi povjerila prijenos zarada otočana u Njemačkoj, to je mene zamolila, da posredujem. Prihvatih se posla i jedanput preneo sam na Krk i porazdijelio odnosnim obiteljima 84.000 Lira, drugi put 33.000 Lira (najviše za Bašku i za Dragu). – 6) – Opć.(inski) redar u Krku (Fr. – nadodano olovkom, moja op.) Skolaris bio je na tome, da izgubi službu i da bude odveden u Njemačku, jer mu je jedini sin pobjegao u Partizane. Samo na moju neposrednu intervenciju dao mi je tadanji komandant Götz obećanje, da će obitelj pustiti na miru, premda su protivnici tražili njeno otstra- njenje iz Krka. Ali je ostala u Krku. – 7) – U svibnju 1944 oslobodio sam 64 djevojke iz Krka koje su bile pohapšene, da budu odvedene na rad u Njemačku. U posebnoj deputaciji izrazile su mi kasnije te djevojke svoju zahvalnost. – 8) – Skupina Tudor, Dijanić i drugovi bili su odvedeni na rad u Korušku itd. intervenirao sam za njih, i oni povratili se u Krk i meni osobno saopćili svoju zahvalu. – Str. 4. 9) – Sudac Antončić i radioekspert Grinz bili su odvedeni u zatvore u Rijeci. Osobno sam za njih kod Gestapo-satnika Schlünt- zera posredovao, koji mi je tom zgodom otkrio, što hapšenike tereti. Obezkrijepio sam prigovore i pušteni su na slobodu, s njima također invalid Vladimir Maračić iz Punta, za kojega sam tada također nastupio. – 10) – Isti uspjeh postigao sam u slučaju hapšenja sestara Mali- narić (Hotel Krk) u Krku. – 11) – Isti uspjeh u slučaju 11.-orice mlađih Krčana, zatočenih u Dachau-u i u drugim logorima u Njemačkoj. – 12) – Samostanu u Košljunu ishodio sam dozvolu za prevoz 50 q raži iz Sušaka u Krk, te se ta raž velikim dijelom porazdijelila među siromašne obitelji. – 116 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

13) – Vlasniku broda, koji je 20. X. 1944 uslijed napadaja iz zraka propao i potopio se ishodio sam kod „Seetransportstelle“ isplatu troškova za brod. – 14) – Po mojoj posebnoj intervenciji dobio je Krk aprovizaciju uoči Uskrsa 1945; inače ne bi činovnici i siromasi u Krku niti kruha imali za Uskrs. – 15) – U siječnju 1945 postigao sam, da bi putem aprovizacije došli do živežnih namirnica svi javni namještenici na Krku, svi invalidi, svi penzijonirci i svi cestari – i u općinama, koje su bile u partizanskim rukama. – 16) – U gradu Krku trajno su zatvorili Nijemci sve izlaze iz grada (osim onoga na sjeveru); postigao sam, da su opet otvorili onaj kod „Porta Pisana“. – 17) – Taktika akomodacije omogućila mi je, da sam protestirao: a. kod Višega Komesara dr Rainer-a u Trstu, kad su Nijemci srušili zvonik u Dobrinju i tri nevina čovjeka ubili. – b. kod komandanta Jankowskoga u Krku, kad je dao 10-oricu Krčana Hrvata kao taoce zatvoriti, jer je mislio, da će u električnoj centrali u Krku nastati eksplozija. – c. kod ustaškoga komandanta u Krku u ožujku 1945, kad su Ustaše opljačkali kuće u Salatići (Vrh). – 18) – A upravitelj Biskupskog dobra Kanajt mogao bi javiti koji je odgovor primio od Biskupa, kad ga je izvjestio, da dolaze Partizani k njemu. „Pazite, da Vas radi toga Nijemci ne odvedu“ – bio je odgovor! – – x – x – Str. 5. Sve do sada navedeno odnosi se samo na grad Krk; premda nije ni izdaleka sve ! – A ono što se odnosi na žitelje po otoku Krku? Na stotine je slučajeva, gdje sam za narod nastupio i radio za oslo- bođenje hapšenih otočana iz ruku okupatora! – Sve sam to mogao samo na temelju taktike akomodacije, dok je bilo to moguće, jer konačno vidjeh i ja, da Nijemci, osobito Gesta- po, gube povjerenje prema meni, jer sam previše i prečesto urgirao F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 117 oslobođenje i onih, za koje su bili stalni, da su Partizani, ali sam unatoč toga ja radio za njih! – Taktika akomodacije mi je bila to potrebnija, jer je u svibnju 1944 predstojnik Kotarske Ispostave obolio te se potpuno povukao. Jedina vlast u Krku bio sam ja. Njemački faktori počeli su ljude re- dom pošiljati k meni, jer da bez moje preporuke ne će nijedne molbe ni primiti! –

U čemu je (sic) sastojala taktika akomodacije?

U tome, da Nijemci nijesu smjeli doći do uvjerenja, da sam ja protiv njih i da radim protiv njih. Radi toga bio sam uvijek uljudan s njima; njihove vojnike, osobito u zadnje doba, puštao sam u svoju dvorsku kapelu, gdje su primali sakramente Sv. Ispovijedi i Sv. Pričesti, ukoliko su bili katolici; a koji put davao sam im savjete ili stavio im prijedloge, radi kojih bi mogli zaključivati, da je Biskup uz njih, premda su bili ti prijedlozi bez ikakve važnosti, i koli za Bisku- pa toli za svakoga; koji je poznao prilike na otoku, direkte naivni, i potpuno nepodobni, da bi ikakovu štetu mogli nanijeti nacrtima za oslobođenje Krka iz njemačkih ruku. Sam Komandant Jankowski mi je jednom izjavio, da je svako ratovanje na otoku Krku protiv Partizana nemoguće: Oni su odmah o svakoj akciji obaviješteni te se mogu uvijek na vrijeme povući; teren je prepun gromača, grmlja, jama, dolaca, na koje Nijemci nijesu naučeni, a sve to služi sjajno upravo Partizanima. Makar Nijemci držali i 3000 vojnika na otoku, ne bi mogli uspjeti, jer ne samo da ne bi imali preduvjete za prehra- nu, Partizani bi mogli već iz svakog grma poništiti čitave čete na cesti, jer u svakom grmu mogla bi se nalaziti nevidljiva mitraljeza, a da gromače itd. ne treba ni spominjati. Tako je komandant govorio. Str. 6. Radi toga je bila moja taktika akomodacije potpuno umjesna i opravdana, to više što su i Nijemci, ne samo mi otočani, bezuvjetno dobro znali, što su bili Talijani sve poduzeli, da otokom zavladaju, ali nijesu uspjeli. 118 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

U Krku držali su Talijani jak odred regularne vojske te su za nj velik broj opširnih baraka sagradili; imali su za tim koli u gradu toli i na brojnim mjestima po otoku (i ne samo u središtima pojedinih općina) veće i manje posade karabinjera; imali su u Krku jaku kvesturu s velikim brojem policajaca i još većim brojem civila odjevenih agenata, raštrkanih po čitavom otoku; imali su poviše posvuda naoružane finančne straže; vrlo velik broj militariziranih opć. (inskih) činovnika i pošt.(anskih) namještenika i konačno vrlo velik broj učiteljskih sila – ali sav taj ogroman aparat za teroriziranje naroda nije bio u položaju, da onemogući NOO na otoku i da zapriječi potpuni poraz talijanskih snaga na otoku, netom su se dne 11. rujna 1943 pojavili prvi naoružani Partizani na njegovu tlu. Uoči tih činjenica Nijemci smatrali se nesposobnima, da zavladaju otokom. Stvarali su doduše svoje posade, ali se te posade čvrsto držale svojih žičanih ograda, tako da su i prosti ljudi bez radi- ja i novina došli do uvjerenja, da Nijemci ne mogu nikako pobijediti, kad se već na otoku Krku vojnički tako bijedno ponašaju. Poduze- li su doduše 3-4 puta svoje «razzie», ali su Partizani za nje uvijek na vrijeme doznali, te radi toga nijesu sačinjavale lov na Partizane, nego lov na radne snage, muški i ženske, koje bi odveli na rad ili kod »Todta« ili u Njemačku. Protiv takvog lova, na ljude odlučno sam osobno kod »Beratera« prosvjedovao, i uspijevalo mi je – da su se mnogi od odvedenih opet vraćali kućama svojim. Slobodno sam mogao dakle Nijemcima davati savjete i staviti prijedloge poput onih, koji su bili u »Prim. vjesniku« objavljeni. Sami su ih tražili, i kazalo im se toliko, da im se nešto kazalo. Tko je poznao prilike i teren, mogao im se samo nasmijati. Ti savjeti i prijedlozi ne izdaje nikakvih tajni partizanske strategije, ne odnose se na veze Partizana, na njihovu poštu, njihova skladišta, njihove odbore. Isto je kao kad bi tko komandantu u Rijeci predlagao, neka bude posada u Rijeci jaka 2000 momaka, a one u Kastvu, Opatiji, Trsatu, Podvešćici, Str. 7. Martinšćici po 500 vojnika. Komandant bi stalno mislio, da mu se ruga(m) a odgovorio bi: Vi se u te stvari ne razumijete, pustite F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 119 ih! – Ako se na istom mjestu u »Prim. vjesniku« spominje i »čišće- nje«, slijedi jasno za svakoga poznavaoca mjesnih prilika i terena, da je ta riječ upotrebljena ironički, te da se odnosi ne na Partizane nego na pljačkanje, s kojim su Nijemci kod svojih »razzia« nastupali, i na bezobzirni lov na ljude, protiv kojega sam, kako rekoh, protestirao. Eto, kako treba shvatiti taktiku akomodacije, koja nije nikomu škodila, a donosila je narodu velikih koristi. Škodila je nažalost samo meni, jer mjesto priznanja bacila me je u stanje, kakvoga ni jedan Biskup u Jugoslaviji nije dočekao. – Ali se to dogodilo radi neinformiranosti, jer se navalilo na mene prije nego su se prilike na Krku proučile i mene saslušalo! – Moja relacija do okupatora može pak svatko upoznati, tko bi se zanimao za odgovor, što ga je predsjednik vlade NHD (sic!) dr Mandić u sedmici prije cvijetnice mjeseca ožujka 1945 (dakle tri-če- tiri sedmice prije oslobođenja otoka Krka) primio od mene. Tada me je preko posebne deputacije, koja mi je iz Zagreba donijela njegovo pismo, pozvao, neka odmah odem u Zagreb, jer da će se ondje drža- ti važna crkveno-politička sjednica. Za putovanje u Zagreb i nazad stavio mi je poseban udoban auto na raspolaganje. Odgovorio sam, da se pozivu ne mogu odazvati, jer bi svijet moj boravak u Zagrebu smatrao kao sudjelovanje s Nijemcima i Ustašama. I ostao sam kod kuće! Moj odgovor bi se mogao pronaći u Pisarni dr Mandića, ali zna za nj i Preuzv. Gosp. Biskup dr. Burić, jer sam mu ga u njegov pišući stroj diktirao. – U Sušaku, 14. lipnja 1945. +Josip dr. Srebrnić, Biskup Krčki, v.r. 120 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 The Bishop dr. Josip Srebrnić from Krk: The First Persecuted Bishop After World War 2

Summary The article analyzes the relationship of the new Yugoslav communist government towards the bishop dr. Josip Srebrnić, on the basis of unknown and unpublished writings, as well as upon the annotations of his close collaborators, mons. Mate Polonio, and mons. Ivan Žic – Rokov. The end of WW2 did not bring an end to horridne- ss and sufferings that bishop Srebrnić underwent during the time of Italian and German occupation of the island of Krk. In new political circumstances, the bishop Srebrnić remained a strong and coherent opposition to the new communist Yugoslav government, distancing himself and refusing publicly the communist ideology. He openly stated his position to the faithful and to his priests of the diocese of Krk in the Pastoral letter for the lent of 1944. Subsequently he forbid his priests to support and participate in the new administration beca- use it was led and controlled by the communist party of Yugoslavia. This message was divulged as an official letter, written in Latin, da- ted on the 17th October of 1944. He was arrested the day after the liberation of Krk, on 18th April 1945. Key words: bishop Josip Srebrnić, Mate Polonio, Ivan Žic Rokov, Jurica Knez, Primorski vjesnik, La Civiltà Cattolica. N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 121

Natalija Bogović

VAŽNOST SVJEDOČANSTVA SVEĆENIKA ZA VJERNIKE LAIKE DANAS

dr. sc. Natalija Bogović Metropolitanski pastoralni institut, Rijeka UDK: 254.2:260.2[264-792:235.2[257+262.14]BULEŠIĆ, Miroslav] (000.248.1/.2)(000.282) Pregledni rad Primljeno: 29. travnja 2014.

Svi su Kristovi vjernici, kojega god reda ili staleža bili, pozvani na puninu kršćanskoga života i na savršenstvo ljubavi. Sveće- nici pak u tome imaju posebnu ulogu i način na koji oni žive svoju vjeru uvelike utječe na život i vjeru laika. Stoga će se svećenike u ovom članku promatrati kao autentične navjestitelje evanđelja, kao predstavnike božanskog i ljudskog u svijetu, kao ljude zajedništva, kao svjedoke istine. Duhovnost svećenika se u prvom redu sastoji od prijateljskog odnosa s Kristom, stoga svećeništvo treba biti duboko ukorijenjeno u molitvi kako bi se na autentičan način živjelo i propovijedalo evanđelje. Svećenik je nadalje onaj koji je službeni predstavnik onoga što je božansko na zemlji, ali pritom ne smije pasti u napast da izgubi osjećaj za ono što je ljudsko. Svećenik je onaj koji voli ljudsko, koji vidi i može govoriti o izvoru svakog dobra koje je u Bogu, prisutno u svijetu i čovjeku. Svjedočanstvo za istinu koje pruža svećenik oduvijek je bilo od presudne važnosti za svakog vjernika laika. On treba znati čitati znakove vremena i evanđeoski odgovarati na njih, treba biti autentičan i transparentan. To znači da se u njegovoj osobi ogleda i vidi život Kristov, milost Božja. Ključne riječi: svećenik, laik, navjestitelji evanđelja, predstavnici božanskog i ljudskog, ljudi zajedništva, svjedoci istine.

* * * Uvod Promatrajući povijest Crkve, možemo reći da je svaki Božji ugodnik, svetac, blaženik ili kandidat oltara određena Božja poruka svome vremenu. U svakom povijesnom vremenu Bog uzdiže svje- 122 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 doke vjere da budu putokazi kako doći do Boga, kako svetije živjeti kršćanski poziv, kako ostvarivati život po evanđelju.1 I našem vremenu označenom velikim tehničkim dostignućima, ali isto tako se- kularizmom i liberalizacijom, Bog šalje svjedoke vjere. Sveti i bla- ženi najprije svojim životom po vjeri, a potom svojim djelovanjem za Boga jesu u prvome redu svjedoci da Bog postoji, da duhovni, nadnaravni svijet jest jedna realnost u koju su oni neprestano uronje- ni.2 Za vjernike laike od presudne je važnosti imati u svećeniku uzor, primjer kako istinski živjeti evanđelje. U tom smislu u prvom je redu važno kako svećenik živi i naviješta evanđelje, je li uistinu autenti- čan, je li svjedok vjere, istine, nade i ljubavi na koje ga poziva sam navještaj. S druge strane, laici itekako mogu pridonijeti dobru cijele Crkve i mogu svojim zalaganjem pridonijeti ostvarivanju sve du- bljeg zajedništva, no kako bi u tome uspjeli, oni trebaju imati otvoren i dobar odnos sa svećenikom, župnikom, voditeljem zajednice i u njemu imati uzor. Od presudne je važnosti da i laici i svećenici zajedničkim snagama rade na posvećivanju svijeta.Važnost i svjedo- čanstvo života svećenika u pozivu na svetost svih ljudi, a pogotovo vjernika laika, ogromni su. Svećenici su pozvani skrbiti se za vjernike kao očevi u Kristu, biti uzorom svim vjernicima koji su im povje- reni kako bi se svi dostojno mogli nazivati Crkvom Božjom. Svojim ponašanjem i svojom skrbi moraju pokazati lice prave svećeničke i pastoralne službe i vjernicima i nevjernicima, katolicima i nekato- licima, svima moraju dati svjedočanstvo istine i života. Zadaća je pak laika po vlastitom pozivu, tragati za Božjim kraljevstvom baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Božjemu. Bog ih poziva da, obnašajući svoju vlastitu dužnost i vođeni evanđeoskim duhom, pridonose posvećenju svijeta te tako u prvom redu svjedočanstvom svojega života drugima očituju Krista (LG 31, 2). Svima je stoga razvidno da su svi Kristovi vjernici, kojega god staleža ili reda bili, pozvani na puninu kršćanskoga života i na savršenstvo ljubavi (LG 40, 2). Svećenici pak u tome imaju posebno izvrsnu ulogu uzora te ćemo promatrati osobu svećenika kao autentična navjestitelja evan-

1 Božidar NAGY, Ivan Merz – uzor vjernicima – laicima i Bogu posvećenim osobama, u: Obnovlje- ni život, 58 (2003.) 4, str. 112. 2 Božidar NAGY, Ivan Merz – uzor vjernicima – laicima i Bogu posvećenim osobama, str. 113. N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 123

đelja, kao predstavnika božanskog i ljudskog u svijetu, kao čovjeka zajedništva i svećenika kao svjedoka istine, jer su to kategorije koje mi se u današnje vrijeme čine ključnima za obradu ove teme.

1. Svećenik – autentičan navjestitelj evanđelja Odlazeći s ovoga svijeta Isus je svojim apostolima, njihovim nasljednicima i svima u Crkvi rekao: »Pođite po svem svijetu, pro- povijedajte evanđelje svemu stvorenju« (Mk 16,15). Nije rekao u kakvim će se okolnostima i u kojim društvenim sustavima evanđe- lje naviještati već je rekao »Pođite!«3 Propovijedaj Riječ u zgodno i nezgodno vrijeme, piše sv. Pavao svom učeniku Timoteju (»Propo- vijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj svom strpljivošću i poukom«, 2 Tim 4,2), iz čega vidimo da vrijeme može biti zgodno i nezgodno, ali zadaća navije- štanja evanđelja ostaje. To je prva zadaća svećenika, naviještanje te autentičnost života po evanđelju. Svećenik zapravo treba govoriti i živjeti onako kako Isus progovara i živi u evanđelju. Nadalje, svećenikova se duhovnost u prvom redu sastoji od dubokog prijateljskog odnosa s Kristom, u tom smislu u svećeniko- vu će životu Isus imati prednost pred svim. Svećeništvo jest i treba biti duboko ukorijenjeno u molitvi. Upravo da bi mogao obavljati svoju službu kako treba, svećenik treba ući u dubok sklad s Kristom koji jest i ostaje glavnim nositeljem svakog pastoralnog djelovanja. Jamstvo plodnosti svećenikove službe ima dubok korijen u duhovnom životu i ako svećenik ne računa na prvenstvo milosti, neće moći odgovoriti na izazove vremena. Duhovni život, s druge strane, treba biti utjelovljen u životu svakog prezbitera liturgijom, osobnoj molitvom, načinom življenja i obavljanjem kršćanskih kreposti.4 »Sve- ćeništvo se ne rađa iz povijesti, nego iz nepromjenjive Gospodinove

3 Marin SRAKIĆ, Prezbiter – navjestitelj evanđelja u demokratskom društvu, u: Diacovensia, X (2002.) 1, str. 91. 4 »Zato je nužno da u molitvenom životu prezbitera nikada ne budu izostavljeni svakodnevno euha- ristijsko slavlje s odgovarajućom pripravom i kasnijim zahvaljivanjem, česta ispovijed i duhovno vodstvo, cjelovito i gorljivo moljenje časoslova, ispit savjesti, razmatranje u pravom smislu riječi; lectio divina, produženi časovi šutnje i razgovora, povremene duhovne obnove, dragocjeni izrazi marijanske pobožnosti, pobudna štiva o životima svetaca.« KONGREGACIJA ZA KLER, Direk- torij za službu i život prezbitera, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013., str. 97-98. 124 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 volje. No ono se ipak sudara s povijesnim okolnostima i – premda ostaje uvijek isto – oblikuje se, u konkretnosti izbora, također po evanđeoskom vrednovanju „znakova vremena“.«5 To je razlog zbog kojega su svećenici dužni tumačiti takve „znakove“ u svjetlu vjere i podvrgavati ih razboritoj prosudbi. Ne smiju ih ignorirati ni u kojem slučaju. Osim toga, prezbiteri su pozvani duboko živjeti svoju služ- bu kao svjedoci nade i transcendencije te su stoga zauzeti na raznim područjima apostolata gdje se zahtijevaju »velikodušnost i potpuna predanost, naobraženost i prije svega, zreli i duboki duhovni život ukorijenjen u pastoralnoj ljubavi koja je njihov posebni put svetosti i koja predstavlja također istinsko služenje vjernicima u pastoralnoj službi.«6 Iz toga proizlazi da je svećenik na sasvim poseban način uklju- čen u zauzimanje čitave Crkve za evangelizaciju. U Crkvi su svi, jasno u prvom redu biskupi i prezbiteri, pozvani naviještati Rado- snu vijest, priopćiti ju što potpunije vjernicima, omogućiti da za nju saznaju nevjernici i nema kršćanina koji bi se mogao izuzeti od te zadaće koja slijedi iz samoga sakramenta krštenja i potvrde i koju potiče sam Duh Sveti. Naviještanje evanđelja prva je zadaća prezbitera jer je temelj kršćanskog osobnog i zajedničkog života vjere koju potiče Božja riječ i koja se hrani tom Riječju. Svi službeni dokumenti Crkve ističu tu zadaću prezbitera.7 Prezbiter je pozvan naviještati Krista, ne sebe i svoje ideje već Krista raspetoga koji će uvijek za jedne biti ludost, a za druge sablazan. Vrlo je važan način navještaja i propovijedanja. Temeljno svoj- stvo dobre homilije opisao je sv. Luka u Isusovu nastupu u sinagogi: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (Lk 4,21). To je proročka homilija koja ima tri elementa: »Pismo«, »danas« i »odzvanja u vašim ušima«. Homilija koja nastoji savjestima vjernika približiti Riječ. Homilija treba biti vjerna evanđelju, treba

5 KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 88. 6 KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 89. 7 Marin SRAKIĆ, Prezbiter – navjestitelj evanđelja u demokratskom društvu, str. 93. N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 125 voditi brigu o konkretnoj prisutnoj zajednici, o njezinoj životnoj, so- ciokulturalnoj situaciji i problematici.8 Uz homiliju, župna kateheza najčešći je oblik evangelizacije. Bez nje nema nove evangelizacije. Pastirska pisma, biskupovo ili župnikovo pismo također je oblik evangelizacije. Postoje i izvanredni oblici evangelizacije kao razne akademije, priredbe, konferencije, sastanci, proslave beatifikacije… Ostaje jedno, a to je da Sveto pismo bude uvijek glavno upo- rište propovijedanja i svake evangelizacije i da mu se uvijek ostane vjeran. Svijest da treba ostati apsolutno vjeran i usidren u Božju ri- ječ i u predaju kako bi netko bio istinski učenik Kristov i kako bi upoznao istinu, uvijek je pratila povijest svećeničke duhovnosti te je mjerodavno potvrđena i od strane Drugog vatikanskog koncila. Treba svakako naglasiti kako je za autentično naviještanje evanđelja nužno biti nasljedovatelj Krista koji moli. Evanđelja često prikazuju Krista koji moli u situacijama kada je pred nekom odlukom ili događajem, zapravo je čitava Isusova aktivnost proizlazi- la iz molitve. Iz toga proizlazi da i svaki pokret svećenika danas u njegovu pastoralu treba biti potaknut unutarnjim Duhom kako bi se izbjegao površni aktivizam ili funkcionalizam i kako bi bio upravo autentičan navjestitelj, evangelizator. Euharistija je izvor i vrhunac kršćanskoga života i cijele evangelizacije jer sve crkvene službe i djela apostolata čvrsto su povezani sa svetom euharistijom i prema njoj su usmjereni. Posvećen trajnom služenju svete žrtve svećenik najočitije pokazuje svoj identitet.9 Zato je, kako bi bio djelotvoran i uvjerljiv, važno da svećenik u perspektivi vjere i svoje službe upozna, s konstruktivnim osjećajem, ideologije, jezik, kulturne spletove, tipologije koje se šire sredstvima komunikacije koja, u velikoj mjeri, uvjetuju mentalitete. Znat će se obratiti svima bez da se ikada sakri- ju najradikalniji zahtjevi evanđeoske poruke, ali izlazeći ususret zahtjevima svakog pojedinca prema primjeru sv. Pavla: »Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim« (1 Kor 9,22).10

8 Marin SRAKIĆ, Prezbiter – navjestitelj evanđelja u demokratskom društvu, str. 100. 9 KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 126. 10 Isto, str. 53. 126 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

2. Svećenik – predstavnik božanskog i ljudskog Krist pridružuje apostole svom poslanju. »Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas« (Iv 20, 21). Svećenik je dakle izabran, posve- ćen i poslan djelotvorno aktualizirati to neprolazno poslanje Krista, postajući njegovim autentičnim predstavnikom i glasnikom. »Može se reći da suobličavanje Kristu, sakramentskim posvećenjem, pobli- že određuje svećenika u krilu Božjeg naroda i čini ga, na njemu svoj- stven način, dionikom posvetne, učiteljske i pastoralne vlasti samog Isusa Krista, vođe i pastira Crkve. To svećenikovo suobličavanje Kristu ne ostvaruje se samo po evangelizacijskom, sakramentskom i pastoralnom djelovanju već se zbiva u žrtvovanju samoga sebe i ispaštanju za druge, tj. u prihvaćanju vlastitih patnji i žrtava svoj- stvenih svećeničkoj službi s ljubavlju.«11 U prezbiterskom ređenju svećenik je primio pečat Duha Sve- toga kako bi zauvijek bio služitelj Krista i Crkve. Duh Sveti je onaj Branitelj čiju prisutnost i djelatnu moć svećenik nikada neće izgubiti, također on daje proročku zadaću naviještanja i tumačenja s autoritetom Božje riječi. Svećenik je službeni predstavnik onoga što je božansko na zemlji, ali pritom ne smije pasti u napast da izgubi osjećaj za ono što je ljudsko. Svećenik je onaj koji voli ljudsko, koji vidi i može govoriti o izvoru svakog dobra koje je u Bogu, prisutno u svijetu i čovjeku. »Prezbiteri, snagom sakramenta reda, pozvani su podijeliti skrb za misiju, svi moraju imati misionarsko srce i shvaćanje i moraju biti otvoreni za potrebe Crkve i svijeta da se svi ljudi spase i da dođu do spoznanja istine« (1 Tim 2, 4-6).12 Nitko od Kristovih vjernika, nijedna od crkvenih ustanova ne može izmaknuti toj najvišoj dužnosti: naviještati Krista svim narodima.13 Svećenik je također onaj koji bi trebao poznavati duhovnu i kulturnu povijest Europe i svijeta, koji se prijateljski i duhovno dru- ži sa svetcima, teolozima, velikim filozofima i književnicima. Tako ima prijatelje među velikanima ljudskog duha, povijesti i kulture.

11 Isto, str. 31-32. 12 Isto, str. 40. 13 Isto, str. 48. Vidi i: IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio (7. prosinca 1990.) 3, u: Acta Apostolicae Sedis 83 (1991.), str. 251-252. N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 127

Biti čovjek kulture za svećenika znači poznati zakone života, rađanja i smrti, radosti i nezadovoljstva, znači poznati ponore ljudske duše. Svećenik je onaj koji slobodno prati kulturu i čovjeka.14 Svećenik je također čovjek molitve, razmatranja, on treba zapravo biti čovjek mistike. Kako definirati mistiku? Možda bismo mogli reći da je mistika ne htjeti se definirati i razumijevati bez odnosa prema Bogu jer se u mistici događa istinska povezanost, posebno zajedništvo s Bogom koji ulazi u dušu, u život čovjeka. Svećenik je onaj koji se ne može poimati, razumjeti bez odnosa prema Bogu, bez bliskosti s Kristom, bez velike tradicije Crkve, i to intimno u prisutnosti samoga sebe i javno u društvenoj ulozi.15 Mistika bi se možda mogla i usporediti sa situacijom u kojoj se npr. jedna osoba ne može definirati bez povezanosti i duboke veze s nekom drugom osobom, iako ta druga osoba trenutno nije nazočna. Kad ljubljena osoba nije nazočna npr. ja se svejedno ne mogu definirati bez te veze, bez te povezanosti s ljubljenom osobom, i to u svojoj najdubljoj nutrini, u svojem spontanom nutarnjem biću. Svećenik je stoga tako blagoslovljen da se više ne može, ne želi, ne treba, ne voli i ne smije definirati i razumijevati bez Boga, i to intimno-privatno i javno-društveno.16 U tome je posebnost svećeničke službe gdje odnos prema Bogu, prisutnost Krista, njegov odnos prema Bogu i ljudima, njegova otvorenost spram Boga Oca i ljudi, zajedništvo s velikom povi- ješću, tradicijom i prisutnošću Crkve ulaze u svijest, savjest i dušu svećenika i to je ono što se može nazvati mistikom. Tako mistika postaje nešto posebno odvažno i hrabro jer život svećenika intimno i privatno, javno i društveno ovisi o niti odnosa prema nečemu nevidljivom. Svećenik je predstavnik milosti. On je osoba koja zna prepoznati, pratiti, razumjeti govor duše druge osobe. Svećenik stvara prostor u kojemu pojedinac može disati, on prepoznaje, potiče i podržava jedinstvenost svake osobe, u molitvi ju nosi pred Bogom i blagoslivlja i time uspostavlja dublje zajedništvo među ljudima.

14 Elmar SALMAN, Svećenik između zvanja i mistike, u: Diacovensia XVIII (2010.) 2, str. 272. 15 Elmar SALMAN, Svećenik između zvanja i mistike, str. 273. 16 Isto, str. 273. 128 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Svećenik je predstavnik milosti, svećenik je svjedok, dušobrižnik, a duša je nešto veliko i opet ju je teško definirati. Čovjek bez duše čovjek je kojemu nešto nedostaje: svjetlucanje očiju, boja glasa, ge- ste ruku, smiješak, umijeće samovanja i podnošenje samoga sebe, otvorenost, ranjivost. U svemu tome progovara duša nekog čovjeka. Crkva je blagoslovljeno zajedništvo između jedincatih osoba gdje svatko ima i živi jedincati odnos prema Bogu. Život i služba svećenika uvijek se događaju u povijesnom sklopu koji je od vremena do vremena bremenit novim problemima i neotkrivenim sadržaji- ma.17 Svećeništvo se sučeljava s tim povijesnim okolnostima i traži evanđeoske odgovore na znakove vremena na suvremen i evanđelju prihvatljiv način. Znači, svećenik mora imati sluha i mora, kako smo već rekli, osluškivati i prepoznavati znakove vremena i na njih spremno i uvjerljivo odgovoriti. Te znakove vremena ne smije se ignorirati već ih treba razborito prosuđivati i tumačiti u svjetlu vjere.18 Danas se čini da se budućnosti više bojimo no što ju želimo. I Ivan Pavao II. govorio je o tom strahu i opetovano govorio i tražio od ljudi da se ne boje, neka otvore vrata svoga srca Bogu. Mnoge ljude danas muči nutarnja praznina, gubitak smisla života, nesigurnost, strah od svega i kao da se neko veliko beznađe uvuklo u svaku poru društva, u duše. Zabrinjavajući znakovi beznađa katkad se očituju i u agresivnosti, u nasilju i nesumnjivo su za Crkvu velik izazov u smislu nove evangelizacije koja u sebi uključuje poziv na onu nadu koja se oslanja na Božja obećanja, na vjernost Njegovoj riječi. Današnjem čovjeku Crkva treba navijestiti evanđelje nade koje je ujedno evanđelje života. S tim u vezi posebno vrijedi misao pape Pavla VI. kako suvremeni čovjek »radije sluša svjedoke negoli učitelje, ili, ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci«.19 U novoj evangelizaciji, o kojoj je često govorio Ivan Pavao II., svećenik je pozvan biti glasnikom, svjedokom te nade. U tom smislu on treba oživjeti svoju vjeru, svoju nadu i iskrenu ljubav prema Gospodinu tako da ga može staviti pred oči vjernicima i svim ljudima onakva

17 KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 34. 18 Anton TAMARUT, Svećenik – svjedok nade, u: Crkva u svijetu, 44 (2009), 1, str. 52. 19 PAVAO VI., Evangelii nuntiandi (8. prosinca 1975.) br. 41, u: AAS, 68 (1976.), str. 31. N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 129 kakav on jest: osoba živa, koja nas ljubi više od sviju jer je za nas dao svoj život.

3. Svećenik – čovjek zajedništva Ekleziologija zajedništva danas postaje odlučujuća za shvaća- nje prezbiterijalnog identiteta, njegova izvornog dostojanstva, njegova poziva i poslanja u Božjem narodu i u svijetu. U takvoj pre- dodžbi Crkve svećenik je u prvom redu graditelj zajedništva, osoba koja okuplja, povezuje i koordinira, otkriva u drugima dobrotu i ljubav te, pružajući im svoje povjerenje, potiče vjernike na zalaganje, suradnju i suodgovornost. On u pojedincima uočava karizme i stvara prostor gdje se one mogu očitovati i razvijati na dobro zajednice. Drugi vatikanski koncil dugo se zadržao na zajedničarskoj naravi svećeništva, ispitujući odnos prezbitera sa svojim biskupom, s drugim prezbiterima te s vjernicima laicima. Oni u Božjem narodu obavljaju iznimnu službu oca i učitelja, odgajatelja u vjeri, ipak su zajedno sa svim Kristovim vjernicima Gospodnji učenici. Na poseban način trebaju voditi brigu o siromašnima i slabima, o bolesnima i umirućima. Prezbiteri su pozvani povezivati svoj rad s vjernicima laicima, pozvani su slušati ih, bratski promatrati njihove želje, pri- znavajući njihovo iskustvo i mjerodavnost na raznim poljima ljudske djelatnosti, da bi tako mogli zajedno s njima razabrati znakove vremena.20 Prezbiteri su, prema koncilskom nauku, postavljeni usred laika da sve vode k jedinstvu ljubavi. Može se dakle reći da je sve- ćenik, po mjeri ekleziologije zajedništva, osoba otvorena za dijalog i koja surađuje. Raduje se različitosti zvanja, službi i karizmi, računa na djelovanje Duha Svetoga u srcima vjernika. Posebno je osjetljiv na potrebe slabih i siromašnih, što posebno naglašava papa Franjo, ne bježi pred pitanjima i problemima, ne boji se bezizlaznih situacija već se zrelo, mudro i hrabro suočava s problemima i rješava ih. Sve- ćenik danas treba biti čovjek na kojega se možeš osloniti, treba biti zrela osoba i intelektualno i emocionalno, osoba za koju znaš da je na ovome svijetu na tvojoj strani i da te pritom vodi k Bogu. Sveće- nik koji poštuje zakon rasta i razvoja, koji nikada ne gubi strpljenje

20 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Presbyterorum ordinis, br. 6. 130 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 i nadu nego ih razvija i kod sebe i kod drugih vjernika. Vjernike pak motivira ljubavlju, ne strahom i kritikom. On je učitelj koji nikada ne zaboravlja da je i on sam učenik. Poput apostola Pavla, kaže: »Mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti« (2 Kor 1, 23). Riječ je o radosti koja svoj izvor ima u ljubavi, u zajedništvu i jedinstvu s Kristom. Svećenik je osoba koja živi s Kristom u uskom zajedništvu cijeloga života. To zapravo znači da je Kristova osoba jedini njegov životni program. To se očituje u Pavlovim riječima: »Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist.« (Gal 2,20). On izgrađuje i oblikuje svoj eklezijalni identitet ponajprije ako živi život nasljedujući Isusov odnos prema Ocu, prema samome sebi, prema bližnjima, posebno prema siromasima, prema prijateljima i neprijateljima, prema pra- vednima i nepravednima, prema svim stvorenjima.21 U euharistiji svećenička služba nalazi svoje ispunjenje. Sve- ćenik djeluje u sakramentima, na poseban način u euharistijskom slavlju u osobi Isusa Krista. On dakle za euharistijskim stolom upri- sutnjuje Krista zaručnika, izvor i vrhunac kršćanske radosti, ljubavi i nade.22

4. Svećenik – svjedok istine Svjedočanstvo za istinu koje pruža svećenik oduvijek je bilo od presudne važnosti za svakog vjernika laika. Svaki je kršćanin pozvan dati svjedočanstvo vjere, svjedočiti jer tako nasljeduje Krista koji je pred Pilatom rekao: »Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.« (usp. Iv 18, 37). To u nekim slučajevima može značiti da kršćanin položi svoj život iz vjernosti istini, iz ljubavi prema Bogu i ljudima. To je onaj krajnji oblik svjedočenja za istinu, krajnji oblik nasljedovanja Isusa. Svi su ljudi pozvani nasljedovati Isusa, a svećenici po svom pozivu još izvrsnije, tj. uvijek živjeti za- jedništvo s njime, s njegovom osobom, duhovnim naukom, slijediti njegov primjer pogotovo u molitvi, odnosu prema Bogu i bližnjemu. Poput Isusa, svaki vjernik treba bdjeti, boriti se za čisto srce, sve

21 Anton TAMARUT, Svećenik – svjedok nade, str. 64. 22 Isto, str. 66. N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 131 svoje snage staviti i dati u izgradnju kraljevstva nebeskog na zemlji, oprostiti neprijatelju, vjerovati Bogu i ljubav prema njemu staviti iznad svega. Isus svaku osobu koja ga slijedi vodi korak po korak sve bliže Ocu. Dok idemo vlastitim putem, vidimo da su i prije nas koračali velikani ljudskoga duha istim putem prema istini i slobodi. Mnogi muškarci i žene naše Crkve borili su se i danas se bore kako bi svijet učinili prikladnijim, boljim i ljepšim mjestom za život. Oni su stvarno živjeli i žive ono što vjeruju: žrtvuju svoj život za istinu i ljubav. Pokazuju kako živjeti usprkos svemu kaosu koji nas okružuje. To su osobe koje ustraju u ljubaznosti i poniznosti unatoč nasilju, to su ljudi koji ne sude i ne osuđuju. Pokazuju svojim životom širu sliku, dakle da ima načina za postizanje mira i jedinstva, iako po cijenu borbe i boli, a u nekim slučajevima i života.23 Povijest ljudskog roda prepuna je raznih ideja i ideologija koje su sijale zlo i nasilje. Također, puna je velikih ideja, dobrih djela i duhovnih velikana. Činjenica je da se za istinu teško izboriti i da su često ljudi koji su se borili za istinu bili osuđivani na smrt. Isusa su razapeli na križ jer je naviještao kraljevstvo nebesko, jer je navije- štao svog Oca, a veće istine od te nema. Znamo i za mnoge mučenike od nastanka prve Crkve pa do današnjih dana koji su svoje živote dali za pravednost i istinu. Njihov život, međutim, nije stao, njihova borba zapravo nije time završila. Zapravo, možemo zaključiti da su, iako su izgubili svoj život, upravo tada pobijedili. Pobijedili su nenasiljem, pobijedili su dobrotom, istinom, molitvom, milosrđem i oprostom. Otpor koji su pružili bio je otpor svetih ljudi koji ne pri- hvaćaju neistinu i laž ni po koju cijenu, ali nisu zbog toga nikog osudili ili ubili. Pružili su nenasilan otpor i učinili najviše moguće da se glas istine proširi svijetom. Borili su se istinom i ljubavlju. Svjedoci smo toga i danas kada govorimo o Miroslavu Bulešiću, šezdeset šest godina nakon njegove smrti. U tome leži najveća važnost svjedočan- stva svećenika za vjernike laike danas. Zadržati vjeru, usprkos svim napadima, podnijeti i izdržati svaku vrstu nasilja i laži, odgovoriti i osvetiti se, kako kaže Bulešić, ljubavlju i oprostom, to je ono što

23 Jean VANIER, Postati čovjekom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., str. 142. 132 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 svećenik danas, kao i uvijek, treba živjeti u sadašnjosti, s pogledom uperenim prema vječnosti. Treba imati ono što je imao Bulešić, čvr- stu vjeru, odlučnost da se suprotstavi svim lažima nenasiljem, molitvom, požrtvovnošću, ljubavlju. Na taj način on postaje Kristov živi svjedok istine na zemlji koji privlači sve vjernike. Postaje uzor svakom čovjeku kojega će svako srce prihvatiti i slijediti. Njego- vo svjedočanstvo života na taj način postaje potpuno jer je slijedio Krista i u smrti. Opet, nije svatko pozvan podnijeti mučeništvo, ali je svatko pozvan slijediti Kristov život i nauk i koliko to savršenije čini, toliko su vjernici više privučeni njegovom osobom koja uvijek mora upućivati na Isusa koji ga je pozvao. Svaki svećenik, kako bi ljude doveo Kristu i spasenju, mora biti živi Kristov svjedok na zemlji. To ne može sam, treba mu Božja milost, molitva, kako njegova tako i svih ljudi oko njega. Iz tog je razloga i potrebno da svećenici i vjernici mole jedni za druge kako bi svi zajedno jednoga dana pri- spjeli k Ocu.

Zaključak Kao u Isusovo vrijeme, kao i u vrijeme Miroslava Bulešića, važno je da svećenik danas živi i vjeruje evanđelju i ne podilazi drugim ideologijama, sustavima vrijednosti. Također, ne može i ne smije zatvoriti oči pred potrebama ljudi koji ga okružuju. Treba ljudima biti podrška, uzdanik kojemu se ljudi uvijek mogu obratiti kad im je teško. Treba razumjeti njihovu situaciju, ne osuđivati i prema tome djelovati. Samo onome čovjeku koji se milosno daje, nesebično, be- zinteresno, bez osude, s ljubavlju i velikodušno ljudi će vjerovati i otvarati mu se. Svakako, prevažno je da svećenik moli i da ima dubok unutarnji duhovni život kako bi uvijek bio u Božjoj blizini, kako bi znao prepoznati ono što je Božji naum i za njega samog i za ljude oko njega. Teško je uvijek razumjeti Božji naum, često ga je još teže prihvatiti, ali kako je jednom rekla sv. Terezija Avilska: »Bog nekad i krivim crtama piše ravno«, tako i mi blaženog Miroslava Bulešića danas itekako častimo kao onoga koji je činio sve da se na kraju proslavi Bog. Takvom se svećeniku, takvom svjedoku vjere vjeruje. Njegov život i danas potiče ljude da više vjeruju. S druge strane, N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 133 svaki čovjek teži sreći i bezbrižnom životu, ali je li takav život zaista moguć za vjernika kršćanina na ovome svijetu? U čovjeku koji zna nositi patnju, strpljivo, velikodušno, velika je snaga, on je sposoban trpjeti i suosjećati. Takav je svećenik onaj koji će privući mnoge k sebi, potaknuti ih na hod prema Bogu. To je osoba koja neće pobjeći od nečije boli ili ju osuditi, već će pružiti podršku, unijeti vedrinu, nadu i sve svoje snage staviti u služenje čovjeku. I da zaključimo, kakvog svećenika dakle danas vjernici laici u Crkvi trebaju? Kakvoga svećenika, svjedoka danas svijet treba? Svećenika koji je navjestitelj evanđelja, koji je svjedok istine, ljubavi i nade svojim svakidašnjim životom, koji je autentičan, koji je čovjek molitve, koji je mistik, što znači da je intimno povezan s Bogom. Jednom riječju, onakav kakav je i Isus bio u evanđeljima. Njegove riječi i djela moraju govoriti, svjedočiti isto, moraju navi- ještati kraljevstvo nebesko. On treba znati čitati znakove vremena i evanđeoski odgovarati na njih, treba biti autentičan i transparentan. To znači da se u njegovoj osobi ogleda i vidi život Kristov, milost Božja. I to je ono što prepoznajemo u riječima, životu i osobi don Miroslava Bulešića. On je doista transparentan jer u riječima »Ovo je moje tijelo« i »Ovo je moja krv koja se za vas prolijeva« doista vidimo čovjeka koji svoj život daje za druge po uzoru na Krista. 134 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 The Importance of the Testimony of the Priests for the Faithful Lay Persons

Summary All the faithful of Christ are invited to the fullness of the Chri- stian life and to the perfection of love. The priests have a special role since their way of life considerably influences the life and the faith of the laity. Therefore, we shall consider the priests as authentic proclaimers of the Gospel, representatives of Godly and human in the world, as men of communion, and witnesses of truth. The spirituality of the priests stands primarily in friendship with Christ, therefore the priesthood must be deeply rooted in prayer, in order to live and preach the Gospel in an authentic manner. The priest represents the Godly in the world. Nevertheless, he must never lose the sense for human. By loving what is human, he contempla- tes the source of good, which is in God present in world and men, and he is able to announce it. Priest’s commitment to the truth was always of a crucial importance for a faithful lay person. A priest should know how to read the signs of time and how to respond to them in the spirit of the Gospel. He must be an authentic witness; endowed with transparency, i.e., his life must be a reflection of Christ’s life and a reflection of God’s mercy. Key words: priest, lay, announcer of the Gospel, representing the human and the Godly, men of communion, witnesses of truth. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 135

RASPRAVE I ČLANCI

Stanko Josip Škunca

O PODRIJETLU GLAGOLJICE. ISTRA I KVARNER DOMOVINA GLAGOLJICE

dr. sc. Stanko Josip Škunca Samostan sv. Frane, Zadar UDK: 003.349[264.014.3+273.4](497.5 ISTRA, KVAR- NER) "03/08“(367+398)(363)(091) Primljeno: 1. listopada 2013. Pregledni rad

U mnoštvu teorija o nastanku glagoljskog pisma autor se zauzima za onu o njezinu gotskom podrijetlu. Prema njegovu mi- šljenju, slavenski apostoli Ćiril i Metod nisu izumitelji glagoljskog pisma nego su već postojeće pismo i biblijske tekstove preuzeli, redigirali i prilagodili potrebama svoje misije na Zapadu. Uvaža- vajući stare izvore, poput Tome Arhiđakona Splitskog i Hrvatske kronike, koji gotovo poistovjećuju Gote i Hrvate, te činjenicu da tragove glagoljice nalazimo na prostoru gdje su nekad vladali i ži- vjeli Istočni Goti, autor smatra da podrijetlo glagoljice treba tražiti u tom ambijentu. Autor potom pokušava naći razlog duboke ukorijenjenosti glagoljice na istarsko-kvarnerskom području te smatra da je iz povijesnih razloga na tom prostoru bila jača koncentracija Gota, zbog čega se on može smatrati kolijevkom glagoljskog pisma. Goti arijevskog vjerovanja imali su svog nacionalnog biskupa, narodni jezik u liturgiji i tu su tradiciju prenijeli Hrvatima s kojima su se stopili. U dodatku autor daje kratak pregled o sudbini staroslavenske liturgije u Istri. Ključne riječi: glagoljica, staroslavensko bogoslužje, Goti i Hrvati, Episcopus Chroatensis, Istra i Kvarner.

* * * Posljednjih godina dosta se raspravlja o podrijetlu hrvatskoga glagoljskog pisma i dosta njih stavlja u pitanje dosadašnju »službenu teoriju« o njegovu ćirilometodskom podrijetlu. Akademik Radoslav 136 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Katičić, premda smatra da nema valjanih razloga tu teoriju stavljati u pitanje, ipak smatra da se »o postanku i starosti glagoljice može i mora i dalje raspravljati«. Baveći se tom temom u posljednje vrijeme, odlučili smo i sami raspravi dati doprinos. S obzirom na podrijetlo i nastanak glagoljskog pisma, postoji mnoštvo teorija od kojih bih izdvojio tri: jeronimsku, ćirilometod- sku i gotsku, koju neki zovu migracijskom. Pritom smatramo kako bi trebalo razlikovati glagoljsko pismo i staroslavensko bogoslužje, premda se ti pojmovi međusobno isprepliću. Što se tiče jeronimske teorije, prema kojoj bi sam sv. Jeronim bio autor glagoljskog pisma i nekih biblijskih prijevoda, valja reći da danas gotovo i nema njezinih pobornika. Ta je teorija zaživjela u 13. st. kad su se Hrvati uporno borili za liturgiju na svom jeziku, koju je Rim često osporavao, pa se trebalo zaštititi nekim jačim autoritetom. No pobornici ove teorije navode riječi Hrabana Maura (776. – 856.) koji u svom djelu De inventione linguarum kaže da postoje slova Etika Filozofa, scitske narodnosti, koja je »do nas sa svojim opaska- ma doveo sv. Jeronim« (litteras [...] quas venerabilis Hieronymus presbyter ad nos usque cum suis dictis explanando perduxit)1 pa bi u tom pravcu i dalje trebalo istraživati. Spomenimo i to da je sv. Jero- nim pohvalio gotskog biskupa Wulfilu zato što je preveo Bibliju na gotski jezik.2 U našoj uhodanoj literaturi još uvijek dominira ćirilometodska teorija o podrijetlu glagoljice, tj. uvjerenje da su sveta braća Ćiril i Metod prije polaska u svoju misiju među Slavene god. 862. izumili glagoljsku azbuku i preveli svete knjige za potrebe liturgije. U pozadini ove misije bila je politička situacija Moravske, ali i Carigrada. Naime, knez Rastislav pozvao je misionare iz Carigrada kako bi se politički distancirao od njemačkih Bavaraca koji su pretendirali na područje Moravske i koji su se Crkvom služili za svoje političke ciljeve. Ovdje ne želimo otvarati raspravu o geografskoj lokaciji dr- žave »Moravije«, koju je pokrenuo mađarski istraživač Imre Boba, a prema kome ovu zemlju trebamo smjestiti istočnije, u našu Panoni-

1 Usp. Ivan MUŽIĆ, Hrvati i autohtonost, Knjigotisak, Split, 2001., str. 488. 2 Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., str. 219. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 137 ju, s glavnim gradom Sirmijem.3 U svakom slučaju, na tu su zemlju pretendirali njemački Bavarci, pa su poduzimali sve kako bi se za- branila slavenska služba Božja koju su tu uvela Sveta braća iz Solu- na. Na kraju su, nakon smrti sv. Metodija, u tome i uspjeli (+885.). Teoriju o Konstantinu-Ćirilu kao tvorcu glagoljskog pisma, koja se temelji na spisu Žitje Konstantina Filozofa – što je, prema nekima, kompilacija različitih tekstova koji su nastajali u vremenskom razdoblju od IV., IX. i XV. st.4 – doveli su u 19 st. do »znanstvenog potvrđivanja« pobornika panslavizma i jugoslavenstva, ali ju i danas neki tako grčevito brane. No »čini se da je sazrelo vrijeme da ta teorija bude podvrgnuta temeljitijem promišljanju [...] i da bi nastanak glagoljskog pisma mogli povući dalje u prošlost«, piše biskup dr. Mile Bogović.5 Stoga danas ima sve više istraživača koji ćirilometodsku teoriju stavljaju u pitanje ili ju posve odbacuju te traže nova rješenja smatrajući nadasve da je glagoljsko pismo starijega datuma.6 Premda se glagoljski i ćirilični spomenici javljaju skoro istovremeno, tj. u zadnjim dvama desetljećima 10. st., pozor- niji istraživači zapažaju da su glagoljski tekstovi jezično »arhaičniji« pa je logično zaključiti da su nastali prije od ćiriličnih, prije od Ćirila i Metoda. Stoga se može vjerovati da su Sveta braća, odlazeći u mi- sijski rad u »Moraviju«, svoje liturgijske i biblijske tekstove preuzeli i donekle priredili iz postojećeg staroslavenskog fundusa, bilo da su ga našli na Krimu, gdje su do 858. bili kao misionari među Haza- rima, bilo da su ga dobili iz našeg primorja koje je bilo pod vlašću Bizanta. Neshvatljivo je da bi Sveta braća za iste glasovne potrebe Slavena, koji su u to doba imali vrlo sličan jezik, stvarala dva pisma, glagoljicu i ćirilicu. U tom je smislu naš poznati stručnjak za glagoljicu Marko Japundžić, TOR, znanstveno dokazao da su staroslavenski biblijski tekstovi nastali »prije misije Svete braće pa tvrdnju kako su njihovi učenici prvi donijeli slavensku liturgiju u nas treba

3 Imre BOBA, Novi pogled na povijest Moravie, Split, Crkva u svijetu, 1986. 4 Usp. Nikola CRNKOVIĆ, Hrvati za narodnih vladara, Novalja, 2007., str. 276. 5 Mile BOGOVIĆ, Glagoljica, u: Senjski zbornik, 28 (1998.), str. 45. 6 Slavomir SAMBUNJAK, Gramatozofija Konstantina Filozofa Solunskog, Demetra, Zagreb, 1998., str. 21. tvrdi da je »malo onih koji sumnjaju u to da je Konstantin Filozof autor glagoljice«, možda i zato što se literatura o suprotnom mišljenju umnožila nakon njegove knjige. 138 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 apsolutno isključiti«.7 Analizom staroslavenskih biblijskih tekstova on dolazi do zaključka kako oni nisu prevedeni s grčkog, što bi bilo normalno od njih Grka, nego iz najstarijeg latinskog prijevoda, tzv. Vetus latina ili Itala. Uostalom, od poziva Svete braće sa strane kneza Rastislava u Moravsku 862. do početka njihova misijskog puto- vanja u proljeće iduće godine (863.)8 bilo je prošlo tek nešto više od šest mjeseci pa je nemoguće da je Konstantin (Ćiril) u to kratko vrijeme iznašao pismo, preveo i priredio svete tekstove za liturgiju. Možda su tu poteškoću uočavali i autori Žitja Konstantinova i Solun- ske legende pa su ustvrdili da je Konstantinovo pismo došlo s neba, od Boga nadahnuto9 te da ga je «čudesni golub u letu bacio Kon- stantinu u krilo«.10 I sami pobornici ćirilometodske teorije priznaju da »slavenske knjige sigurno nisu napisane u kratkom vremenskom razdoblju od dolaska Rastislavovih poslanika u Carigrad do polaska ćirilometodske misije«.11 To da je Konstantin »autor glagoljice može se smatrati znanstvenom istinom«, tvrdi Slavomir Sambunjak, gla- golski mudroslovac.12 No mi smatramo da su Sveta braća glagoljsko pismo samo preuzela i priredila već postojeće biblijske tekstove za crkvene potrebe na Zapadu. Osim toga, prema tvrdnji stručnjaka, ovi su glagoljski tekstovi jezično toliko savršeni da nikad kasnije nisu bili nadmašeni, tako da »stojimo zadivljeni pred ljepotom prvog slavenskog prijevoda Novoga zavjeta.«13 Kako su dakle ti Grci, koji su doduše poznavali slavenski jezik, mogli tako savršeno i u tako kratkom vremenu obaviti tako zahtjevan i opsežan posao? Zbog toga se mnogi stručnjaci ne zadovoljavaju ovom ćirilometodskom teorijom za koju su se uhvatili naši autori 19. st. u zanosu jugoslavenstva, a

7 Marko JAPUNDŽIĆ, Tragom hrvatskog glagolizma, Provincijalat franjevaca trećoredaca – Kr- šćanska sadašnjost, Zagreb, 1995.; ISTI, Hrvatska glagoljica, Hrvatska uzdanica, Zagreb, 1998. 8 Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti Hrvata s ćirilometodskim izvorištem svoje srednjovjekovne kulture, u: Slovo 38 (1988.), str. 41. Prof. V. Tkadlčik zaključio je da su sveta braća krenula na put u ožujku ili početkom travnja 863., a u Moravsku stigli krajem lipnja iste godine. Prof. je također mišljenja da su naši misionari došli u Moravsku morskim putem: Carigrad – Drač – Venecija – Moravska. 9 Josip BRATULIĆ (priredio i preveo), Žitja sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1985., str. 70. 10 Slavomir SAMBUNJAK, Gramatozofija, str. 25. 11 Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti, str. 47. 12 Slavomir SAMBUNJAK, Gramatozofija, str. 25. 13 Dominik MANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963., str. 188; Nikola CRNKOVIĆ, Hrvati, str. 277. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 139 koju neki njihovi učenici i danas podržavaju. S pravom kaže Mate Šimundić, poznati jezikoslovac i onomastičar: »Politika je ta koja je htjela glagoljicu povezati s dvojicom Solunjana.«

Gotsko podrijetlo glagoljice? U potrazi za boljim rješenjem neki noviji istraživači zagova- raju gotsko podrijetlo naše glagoljice. Na tom je tragu i ovo naše izlaganje. Polazimo od nekoliko činjenica među Hrvatima: 1. Na- rodni jezik u liturgiji – razumije se u njegovu petrificiranom obliku – jedinstveni je primjer u Zapadnoj Crkvi i on se – usprkos svim crkvenim zabranama – stoljećima održavao sve do naših dana. 2. Postojanje nacionalnog biskupa – Episcopus Chroatensis – u doba hrvatskih narodnih vladara također je jedinstveni primjer u Zapad- noj Crkvi. 3. Zbog čega naši stari izvori, Toma Arhiđakon u svojoj kronici Historia Salonitana, kao i pisac Hrvatske kronike (Libellus Gothorum), poistovjećuju Gote i Hrvate (Slavene)? 4. Zbog čega je glagoljica u doba svojega širenja povezivana s arijanskom herezom? 5. U sjevernoj Istri (koja čak i nije bila u sastavu hrvatske države) i kvarnerskom bazenu sa zaleđem susrećemo najuporniju upotrebu glagoljskog pisma, staroslavenske liturgije i najveću koncentraciju glagoljskih spomenika. Na koncu konca, kako to da u našoj najsta- rijoj povijesti i tradiciji nema spomena o prisutnosti Svete braće ili njihovih učenika na hrvatskom teritoriju. »Prvi susreti Hrvata s ćiri- lometodskom slavenskom kulturom ostaju za istraživače 'najtamnije razdoblje hrvatskog glagoljaštva' [...] Možda se ćirilometodska kultura i baština uvlačila među Hrvate posve tiho, nečujno i slučajno«, piše Ivanka Petrović.14 S nakanom da pokušamo naći odgovor na ova pitanja, pošli smo malo dublje u povijest Crkve na ovim prostorima. Najprije smo uočili da je Ilirik u 4. st. bio jako uporište arijanskog krivovjerja. Aleksandrijski svećenik Arije učio je da Sin Božji nije suvječan i istobitan s Bogom Ocem. Prvi ekumenski koncil u Niceji 325. osu- dio je Arija ustvrdivši da je Sin suvječan i »istobitan s Ocem«. Arije

14 Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti, str. 49. 140 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 je protjeran u Ilirik, gdje je za svoj nauk našao dosta pristaša. Među njegovim sljedbenicima susrećemo Valenta, biskupa Murse (Osi- jek), Urzacija, biskupa Singiduma (Beograd), i Fotina, vrlo uglednog biskupa Sirmiuma (Sr. Mitrovice).15 Poznato je da su arijance podržavali carevi Konstanc (350. – 361.) i Valent (375. – 378.) te su omogućili održavanje više sinoda (u Sirmiumu god. 349., 351., 357., 358., 359., 375.) na kojima se pokušala naći pomirujuća formula za obje strane, nicejce i arijance. Faktično su neke od ovih sinoda imale poluarijanski, a neke čisto arijanski karakter. Sinoda u Singi- dumu god. 366., kojoj su prisustvovali Valens, Urzacije, Gaj, Pavao i drugi panonski biskupi, izričito je ispovjedila arijansku formulu o Trojstvu. Tek je tzv. »Ilirska sinoda« 375., na koju je došlo mnoštvo biskupa s Istoka, potvrdila nicejsko vjerovanje o istobitnosti Oca i Sina i Duha Svetoga.16 Zapadni su se biskupi 381. godine okupili na sinodi u Akvileji, na kojoj je glavnu riječ imao milanski biskup sv. Ambrozije, te su potvrdili nicejsko vjerovanje i osudili neke panon- ske biskupe. Ekumenski koncil u Carigradu iste 381. zaključio je ovu raspravu s istom osudom arijanskog vjerovanja. Time je glavni- na Crkve na Istoku i Zapadu prihvatila pravovjerni nauk Nicejskog koncila, no iz povijesti znamo da su neki narodi, kao Vandali, Lan- gobardi, Gepidi, Heruli i Goti i dalje ustrajali u arijanstvu. Poznato je također da su Goti u doba ove teološke rasprave dobili svog prvog nacionalnog biskupa u osobi Wulfile (310. – 388.) koji je polovinom 4. st. preveo Sveto pismo na njihov jezik. Mladi Wulfila bio je uče- nik Euzebija iz Nikomedije, filoarijanskog biskupa u Carigradu. Za biskupa ga je zaredio i poslao kao misionara »u gotsku zemlju« (tj. u Ilirik) biskup Euzebije Cezarejski, koji je također bio sklon arijanstvu. Wulfila je među Gotima djelovao punih 40 godina i vjerojatno prisustvovao sirmijskoj sinodi 357. god.17 Tako su Goti, pokršteni u arijanstvu, čuvali ovo vjerovanje kao svoju nacionalnu posebnost i

15 Kralj Teodorik, postavljajući Koloseja za novog upravitelja Sirmijske Panonije, kaže da je Sirmij nekoć bio sjedišete Gota: quondam sedes Gothorum (MIGNE, Patrologia Latina, vol. 49, str. 588). 16 Velimir BLAŽEVIĆ, Concilia et synodi in territorio hodiernae Jugoslaviae, Vicetiae, 1967., str. 3-9; Vice KAPITANOVIĆ, Rimski Ilirik u odrazu kršćanske književnosti, Književni krug, Split, 2006., str. 24 -30. 17 Isto, str. 36. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 141 imali svoju nacionalnu Crkvu i svog nacionalnog biskupa. Odvojeni od Istočne i Zapadne Crkve, svoje su bogoslužje obavljali na narodnom jeziku. Budući da su istočni Goti stotinama godina živjeli izmiješani sa Slavenima, s njima su se postupno stopili i primili njihov jezik, logično je zaključiti da su svoje duhovno nasljeđe, neke svoje običaje, ostavili i Hrvatima. Zanimljiva je i činjenica da se još u 6. i 7 st. u nekim »ilirskim crkvenim zajednicama časte neki gotski sveci«.18 Sasvim je vjerojatno da je jedan dio Hrvata primio ovo arijansko kršćanstvo od svojih pratioca Gota koji su mu ostavili i neka svoja obilježja, kao pismo, narodni jezik u liturgiji i nacionalnog čelnika Crkve. Već je postalo otrcano natezati se oko vremena kad su Hrvati bili pokršteni, kao i iz kojeg su središta evangelizirani: te oni su došli u Dalmaciju kao arijanci, te kršteni su iz Rima, pa krstili su ih franački misionari. Ustvari, sva su tri mišljenja realna jer se proces krštavanja odvijao postupno i iz različitih središta. Jedan dio Hrvata zacijelo je primio arijansko kršćanstvo posredstvom gotskih kršćana te su bili »poprskani Arijevom zarazom«, kao što piše Toma Arhiđakon. Djelovanjem prvog splitskog nadbiskupa Ivana Rave- njanina i njegovih suradnika, »vođe Gota i Hrvata očišćeni su od zaraze arijanskog krivovjerja«, izvješćuje nas isti Toma,19 i zašto mu ne bismo vjerovali? Ovdje se trebamo prisjetiti povijesne činjenice da su Istočni Goti ili Ostrogoti na području Italije, rimske Dalmacije i Panonije formirali svoju državu sa sjedištem u Ravenni (493. – 552.). Na- kon zauzeća Ravenne i utemeljenja gotskog kraljevstva na prostoru Kvarnera osnovano je posebno kneštvo pa se spominje »comes insulae Curritanae et Celsinae«20 (knez Krka i Cresa), pod kojim je osobito bila ostrogotska flota. Povjesničari govore i o Tarsatičkoj Li- burniji koja je bila podređena komesu u Akvileji.21 Gotsku je državu odlučio srušiti istočno-rimski car Justinijan smatrajući se zakonitim nasljednikom cijelog Rimskog Carstva (koje je propalo 476.) te je

18 Ivan MUŽIĆ, Hrvatska povijest 9. stoljeća, Split, 2006., str. 43. 19 TOMA ARHIĐAKON, Kronika – Hist. Salonitana gl. 7 – preveo Vladimir Rismondo, Split, 1960., str. 19. 20 MIGNE, Patr. lat. 41, str. 719. 21 Mate SUIĆ, Liburnia Tarsaticensis, Zbornik u čast Grge Novaka, Arheološki institut, Zagreb, 1970., str. 706. 142 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 protiv njih poveo dugotrajni rat (535. – 552.). U ratu su borbe imale naizmjeničan ishod, ali je na kraju rat završio slomom ostrogotske države. Područje Akvileje, Kvarnera sa sjevernom Istrom, Gorskim kotarom i Likom zadnje je palo pod vlast Konstantinopola.22 Admi- ral gotske mornarice, koja se nalazila u ovom kutu Kvarnera, predao se Grcima tek nakon što je gotska vojska na čelu s Totilom na kopnu kod Tagine 552. doživjela strahovit poraz. Gotska je država propala i pošla u povijest, mnogi su Goti stradali u ratovima, ali nisu svi nestali, dapače, znamo da su isti, u unu- trašnjosti Ilirika, još ranije prešli na stranu Bizanta. Njihova prisutnost i liturgija na njihovu jeziku bilježi se, na primjer, oko Nikopolja u Bugarskoj sve do 9. st.23 Oni su imenom pošli u povijest te su se malo-pomalo stapali s većinskom slavenskom masom, s Hrvatima. Nije isključeno da je i Crkva bosanska iz srednjeg vijeka derivat gotske nacionalne Crkve, kao što je to još 1937. ustvrdio Gregor Čremošnik.24 Mi smatramo da je značajnija koncentracija poraženih Gota na području Akvileje, Istre i Kvarnera tu ostavila dublji trag na polju kulture i književnosti. Područje Primorja od Rječine do Labina Nijemci su u srednjem vijeku nazvali Meranijom, tj. zemljom Gota. Prema istraživa- nju Jakoba Kelemine,25 Mer(in)gotima su se ispočetka zvali svi Goti na Balkanu, da bi se taj pojam postupno sužavao te označavao Gote primorja i, na kraju, Gote spomenutog užeg, akvilejskog područja. Prema mišljenju W. Grimma, na teritoriju Meranije do Merana Istoč- ni su se Goti bili koncentrirali prije pohoda na Italiju.26 Činjenicu da su Goti i kasnije na ovom području bili važan čimbenik, potvr- đuje nam pismo pape Grgura Velikog iz 599. u kojem on spominje gotskog vojvodu Gulfaris dux Istriae.27 Polovinom 11. st. dolazi do borbe za ugarsko prijestolje, zbog čega njemački car 1063. izvede

22 Stjepan ANTOLJAK, Zadar pod vlašću Istočnih Gota, u: Hrvati u Prošlosti, Stijepo OBAD (ur.), Split, 1992., str. 262; Ivo MEDINI, Provincia Liburnia, Diadora, Zadar, 1980., str. 400-441. 23 Elio BARTOLINI, I Barbari, Longanesi, Milano, 1982., str. 654. 24 Ivan MUŽIĆ, Vjera Crkve bosanske, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2008., str. 125. 25 Jakob KELEMINA, Goti na Balkanu, u: Robert TAFRA (ur.), Goti i Hrvati, Split, 2003., str. 43- 59. 26 Isto, 48. 27 Ivan MUŽIĆ, Hrvatska povijest IX. stoljeća, 42, bilj. 73. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 143 vojnu na Stolni Biograd u Mađarskoj i tu ustoliči svog kandidata Salamona. Budući da se carevom vojnom pohodu pridružio istarski markgrof Urlik I., kao nagradu dobio je područje Meranije. Urlikova žena Sofija sestra je kralja Salomona i Jelene Lijepe, žene hrvatskog bana (a kasnije kralja) Zvonimira. Nakon Urlikove smrti ban Zvonimir pridruži sebi ne samo Meraniju nego i cijelu Marku Dal- matinsku, tj. područje Kvarnera sa zaleđem. Zbog toga će Zvonimir naći svoj spomen na Bašćanskoj ploči. Ozbiljni istraživači dobro za- pažaju da je područje sjeverne Istre i Kvarnera posebno «zaraženo» glagoljicom i tome pokušavaju naći razlog. Jedni kažu da su Sveta braća na putu za Rim 867. prošla kroz Istru pa je to moglo utjecati na širenje glagoljice. No sam prolaz Ćirila i Metoda kroz ove krajeve nije dovoljan da protumačimo ovu činjenicu. Drugi kažu da su ra- stjerane Metodijeve učenike Nijemci prodavali kao roblje u Veneciji pa su ih kupili neki Bizantinci i doveli na posjede u našim krajevima. Sve su to puka nagađanja. Naprotiv, pater Japundžić dokazuje da je glagoljica u upotrebi u Istri i Koruškoj još u 8. st. Nada Klaić, govoreći o ovom »krajnjem uglu Jadrana« i »gotskoj baštini« koju je ondje naslijedio bizantski car,28 ne vodeći računa o ranije spo- menutim činjenicama, glagoljaštvu ovoga područja pokušava naći drugo objašnjenje. Polovinom 11. st., u vrijeme crkvene reforme, došlo je do sukoba između pape Aleksandra II. i protupape Honorija II. kojega je podržao car Henrik IV. Ovaj kraj, koji se našao u taboru protureformnog antipape Honorija II., bio je pogodno tlo za širenje slavenske liturgije i glagoljice, misli Nada Klaić, i tvrdi da »glagoli- zam ostaje trajna kulturna baština ovog područja u samom kutu Ja- drana u prvom redu zahvaljujući revnosti grčkih svećenika koji nisu dopustili bilo u X. ili u XI. stoljeću da im Rim nametne svoj latinski jezik.«29 Koliko je ona uvjerljiva, neka čitatelji sami prosude. Mi, naime, smatramo da je gotsko nasljeđe ovog područja glavni razlog ukorijenjenosti glagoljice. Sedmo i osmo stoljeće u hrvatskoj povijesti vrlo su mračni zbog pomanjkanja povijesnih vrela, ali možemo vjerovati da je to

28 Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u Srednjem vijeku, Globus, Zagreb, 1990., str. 16. 29 Nada KLAIĆ, Kako i kada postaje „Metodova doktrina“ kulturno dobro Hrvata, u: Croatica christiana periodica, 10 (1986.) 17, str. 37. 144 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 vrijeme prožimanja i stapanja različitih etničkih skupina od kojih su jezično prevladali oni najbrojniji, Slaveni, odnosno Hrvati. Kasio- dor, kancelar gotskih kraljeva u Ravenni, reče da su Goti »genijalni kao Grci i najinteligentniji od svih barbara«. Slavenizirani Goti, koji su imali državničko iskustvo i višu kulturu, očito su odigrali važnu ulogu u oblikovanju hrvatske države i kulture. Dio naših povjesniča- ra olako prelazi preko činjenice da stari izvori, kao što su Toma Arhi- đakon kao i Hrvatska kronika, poistovjećuju Gote i Hrvate te njihova imena upotrebljavaju kao sinonime. Na to je davno upozorio već spomenuti Kerubin Šegvić.30 Ne želimo ovdje raspravljati o tome koliko u genima Hrvata ima slavenske, ilirske, dalmatske, liburn- ske, romanske, gotske i ine krvi, i je li naš hrvatski narod na ovom području autohton, o čemu piše Ivan Mužić.31 Želimo jedino iznijeti mišljenje da su Istočni Goti, zvani i Ostrogoti, koji su bili kršćani arijanske vjeroispovijesti, odigrali značajnu ulogu u kreiranju hrvatske državnosti i u formiranju hrvatske kulturne i političke fizionomije, pa i glagoljskog pisma i liturgije na narodnom jeziku. Poznati crkveni povjesničar iz 18 st. Farlati kaže da hrvatsko-dalmatinsko kraljevstvo »potječe od Gota, a Slaveni ga proširiše«.32 Naši povjesničari uočavaju, a to potvrđuju pisanjem cara Konstantina Porfirogeneta, da je najstarija jezgra hrvatske države nastala na području Like, Gac- ke, Krbave i sjeverne Liburnije33 i da su tu imali svoju prvu političku autonomiju pod upravom bana. Također je poznato da imena naših knezova i kraljeva (lat. duces, reges) koja završavaju na -mir ili -mer (Trpimir, Branimir, Krešimir, Zvonimir) nemaju veze s našom riječ- ju »mir« nego su gotskog podrijetla i označavaju vojvodu, vladara. To stapanje Gota i Hrvata, kao i činjenica da su Goti bili inicijatori hrvatske države, bila je poznata i Tomi Arhiđakonu koji kaže da je »vojvoda Got stajao na čelu cijele Sklavonije«.34 Mi smatramo da je gotski milje izvor ili bar prenositelj hrvatskog nacionalnog pisma, glagoljice, a tako i liturgije na narodnom jeziku.

30 Kerubin ŠEGVIĆ, Gotsko podrijetlo Hrvata, Split, 1997., str. 96: Duces Gothorum seu Sclavo- rum; a pluribus Gothi appellabantur et nihilominus Sclavi. 31 Vidi fusnotu 1. 32 Illyricum sacrum II, str. 143: a Gothis originem, a Sclavis incrementum accepit. 33 De admin. VI – II, str. 33. 34 Živan BEZIĆ, Don Kerubin Šegvić, u: Hrvatska obzorja, 2 (1996.), str. 362. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 145

Poznati stručnjak za staroslavenski jezik Josip Hamm priznaje »da se u proučavanju glagoljice vjerojatno išlo krivim putem« i da je već prije bilo učenjaka koji su smatrali »da bi glagoljica mogla biti i gotskog porijekla«. Stoga, detaljnom analizom glagoljskih slova, on dolazi do zaključka da »glagoljici treba tražiti uzor u pismu koje je sredinom četvrtog stoljeća sastavljeno za arijanske Gote«.35 Protiv- nici gotske teorije rado ističu kako je Hamm nakon II. svjetskog rata u svojoj Staroslavenskoj gramatici iz 1947. (str. 7) napustio svoju teoriju o gotskom podrijetlu glagoljice. Možemo misliti što ga je na to potaklo ako znamo da je velik erudit i stručnjak Kerubin Šegvić god. 1945. osuđen na smrt ne samo zbog svoje suradnje s ustaškim režimom nego i zbog »propagiranja svoje teorije o gotskom porijeklu Hrvata... da raspiri mržnju među narodima Jugoslavije«, kako stoji u obrazloženju presude.36 Uostalom, i sam je Hamm god. 1985. u Rimu priznao ocu Marku Japundžiću (TOR) da svoje mišljenje o glagoljici nije smio javno iznositi i potvrdio njegove zaključke o starini glagoljskoga pisma.37 Stoga teorija prema kojoj korijene glagoljice treba tražiti u gotskoj sredini dobiva sve više pobornika. Ovdje se možemo zapitati kada i na kojem je prostoru započe- ta ova gotsko-slavenska kulturna simbioza. Jedno od mišljenja jest da se to dogodilo već u 4. stoljeću poslije Krista, i to na sjevernoj obali Crnoga mora, osobito na Krimu, s glavnim središtem Hersone- zom, gdje su nađena skoro sva glagoljska slova. Stručnjacima upada u oči isto ili slično nazivlje za više gotskih i glagoljskih slova. Kao što rekosmo, Konstantin-Ćiril je prije svoje moravske misije boravio kao misionar u Hersonezu. Nije isključeno da su Sveta braća već tada susrela Slavene koji su imali svoje pismo i prevedene dijelove Biblije na staroslavenski jezik. Uostalom, i u »Žitju« nalazimo podatak da je Konstantin u Hersonu »pronašao evanđelje i psaltir napisan 'ruskim' pismenima« što bi, prema nekima, moglo označavati glagoljsko pismo.38 Mi ipak smatramo vjerojatnijim da su Sveta braća,

35 Josip HAAM, Postanak glagoljskog pisma u svjetlu paleografije, u: Robert TAFRA (ur.), Goti i Hrvati, str. 178 36 Živan BEZIĆ, Don Kerubin Šegvić, str. 362. 37 Ivan MUŽIĆ, Hrvati, str. 454. 38 Ivan MUŽIĆ, Hrvati, str. 468. 146 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 budući slavenski misionari, biblijske i liturgijske tekstove dobili iz našeg primorja, tzv. Bizantske Dalmacije. Tog je mišljenja i fra Do- minik Mandić koji piše: »Sv. Ćiril morao se poslužiti jezikom i prije- vodima nedjeljnih evanđelja i poslanica, što su ih bezimeni hrvatski svećenici na Jadranu izradili tokom nekih dvjesto godina.«39 Neza- mislivo je da bi Hrvati, koji su u prvim desetljećima 9. st. bili već svi kršteni i slavili euharistiju, čekali Svetu braću, odnosno njihove učenike, da im pruže svete tekstove na njihovu jeziku. Konstantin i Ćiril su dakle mogli poći u »Moraviju« s već gotovim, možda do- rađenim liturgijskim tekstovima, a ne kao autori glagoljskog pisma i prevoditelji svetih tekstova. Puno je razloga zbog kojih nastanak glagoljskog pisma trebamo tražiti u vremenu mnogo starijem od misije Svete braće. Stručnjaci uočavaju da tragove glagoljice nalazimo nadasve u krajevima u kojima su nekoć vladali Goti, to jest na području starog Ilirika. Mi pak primjećujemo, i s mnogima ističemo, da je glagoljsko pismo najjače zasvjedočeno i ukorijenjeno baš u spomenutom istarsko-kvarnerskom prostoru i smatramo da tu činjenicu treba dobro ispitati. Krčki svećenik Mihovil Bolonić, ugledni istraživač staro- hrvatskog bogoslužja na Krku, govori o »zagonetki glagoljizma« i priznaje da »dosad nije stvarno utvrđeno kako je slavenska liturgija prodirala u Hrvatsku uopće, a posebno na otok Krk«.40 Kako u »Ži- tju« nema nikakva govora u djelovanju Svete braće među Hrvati- ma, kako bi objasnili pojavu glagoljice u našim krajevima, istraži- vači rado prihvaćaju priču o njihovim učenicima koji su protjerani iz Moravske i dospjeli u naše krajeve, kako su u Veneciji prodani kao roblje, Bizantinci ih kupili i doveli na svoje posjede u sjevernoj Dalmaciji, na otok Cres, u Osor, i na Krk.41 Žitja Konstantinovih učenika Nauma i Klimenta, koja govore o činjenici da su neki uče- nici prodani u Veneciju, izvještavaju nas da ih je kupio neki carev čovjek, doveo u Konstatinopol gdje su neki ostali kao carevi štiće-

39 Dominik MANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963., str. 397. 40 Mihovil BOLONIĆ, Otok Krk kolijevka glagoljice, Zagreb, 1980., str. 24. 41 Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Hrvatska književnost srednjeg vijeka, Zora – Matica Hrvatska, Zagreb, 1969., str. 7; Lujo MARGETIĆ, Hrvati, glagoljica, str. 885. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 147 nici, a drugi pođoše u bugarsku zemlju.42 Dakle, nikakva spomena Dalmacije. Oni se domišljaju da su protjerani učenici na posjedima pod Bizantom u Dalmaciji našli povoljnu klimu za svoje djelovanje jer je narodni jezik u liturgiji na Istoku bez problema prihvaćen. No mi znamo da je glagoljica bila raširena i na drugim hrvatskim po- dručjima, svuda gdjegod su, kao što rekosmo, nekoć vladali Goti. Iz činjenice da je područje Istre i Kvarnera prebogato glagoljskim spomenicima »danas je općenito prihvaćeno mišljenje da je autoh- tono područje glagoljice Hrvatsko primorje, istočna Istra i sjeverna Dalmacija te da se iz tog bazena širila na druga područja«, piše Bo- lonić.43 Do sličnih zaključaka dolaze noviji istraživači poput Sabine Nagy koja na temelju starih izvora tvrdi da je »glagoljica nastala na istarsko-venecijanskom području u VIII. stoljeću«.44 Zanimljiv je s tim u vezi podatak da filolozi kod čakavaca nalaze oko tisuću riječi gotskoga podrijetla. Koncentracija epigrafskih spomenika na ovom području »upućuje na taj prostor kao iskonsko, ishodično područje hrvatskog glagolizma«, piše Zvane Črnja.45 Početkom 1930. javlja se «originalno» mišljenje nekih po- vjesničara prema kojima slavensku liturgiju u 10. i 11. st. nisu pro- movirali hrvatski glagoljaši i vladari nego dalmatinski biskupi, pod jurisdikcijom Carigrada. Barjaktari toga mišljenja vrlo su ugledni povjesničari Lovre Katić, Miho Barada i, u novije vrijeme, Nada Klaić. Riječ je nadasve o splitskim sinodama 925. i 928. Istina je da su ove sinode prvenstveno sazvane zato da se riješi pitanje crkvene jurisdikcije. Naime, budući da je cijela Dalmacija došla pod suverenitet hrvatskog vladara, hrvatski se biskup Grgur u Ninu nadao postati metropolitom Hrvatske i Dalmacije, ali se tome suprotstavljaju i pretendiraju na taj položaj splitski nadbiskup, koji se pozivao na antičko pravo Salone, i biskup Zadra, glavnoga grada bizantske Dal- macije. No isti autori tvrde da je pitanje slavenskog jezika u liturgiji na tim sinodama sporedno, tvrdeći da vladar i glagoljski kler za to ne uopće ne mare. »Ni jedno slovo nas u izvorima ne upućuje da je Gr-

42 Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti, str. 35. 43 Mihovil BOLONIĆ, str. 25. 44 Sabine NAGY, Pokušaj objašnjenja geneze glagoljjice, Železno, 2010., str. 10. 45 Zvane ČRNJA, Kulturna povijest Hrvatske, I, Otokar Keršovani, Rijeka, 1978., str. 392. 148 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 gur Ninski branitelj glagoljice«, tvrdi Lovre Katić.46 Ustvari, ova su dva predmeta bila usko povezana. Staroslavenski jezik upotreblja- vao se od početka među krštenim Hrvatima Dalmacije i Hrvatske, a biskupi Dalmacije to su prirodno tolerirali na svojim područjima. Papa Ivan X. (914. – 928.) to im ozbiljno spočitava: »vobis tacenti- bus et consentientibus – a vi šutite i odobravate«. Na splitskoj sinodi 925. hrvatski biskup Grgur Ninski, koji je pretendirao biti metropolit Hrvatske, «u očima pape nije grješnik, jer nije poput dalmatinskih biskupa dopustio da se glagoljica širi na njegovu području», smatra Klaićeva.47 S obzirom na to da je imao podršku kralja Tomislava, utekao se papi s nadom da će mu on dati za pravo, tj. da će postati metropolitom Hrvatske i Dalmacije. No na novoj sinodi 928., kojoj je predsjedao papin poslanik Madalbert, ne samo da je izgubio bitku nego i svoju ninsku, hrvatsku biskupiju, pa mu je dan Skradin, biskupsko sjedište u starini. Nin s »hrvatskim biskupom« bio je ozbiljna prijetnja Splitu, nasljedniku Salone, i zato ga je trebalo uništiti iz korijena. Uostalom, kako bi postigli svoj cilj, oni na sinodi tvrde da Nin u starini i nije imao biskupa nego samo arhiprezbitera. Pobije- dilo je dakle historijsko pravo pa je splitski biskup postao metropolitom za područje sve do Save, a Hrvatska je biskupija tada zbrisana s lica zemlje. Usput spomenimo da je Hrvatska biskupija u novim okolnostima ponovno obnovljena 1075. Premda je papa Ivan X. tra- žio da se »barbarska« glagoljica potpuno dokine, latinski biskupi Dalmacije, smatra Klaićeva, za to puno ne mare pa ne zabranjuju glagoljanje, jer to i nije bilo moguće zbog naroda. Jedino zaključuje da ubuduće neće zaređivati svećenike glagoljaše ukoliko ne nauče latinski jezik. Tvrdnja o glagoljaštvu bizantske Dalmacije dovede- na je do apsurda pitanjem je li slavenska služba Božja uopće bila u upotrebi u Hrvatskoj: »Sada se postavlja pitanje da li je slavensko bogoslužje uopće bilo u upotrebi u ninskoj biskupiji«, piše Bene- dikta Zelić-Bućan i zaključuje da je »na području ninske biskupije (a to je cijela Hrvatska, o.p.) do splitskih sabora liturgijski jezik bio

46 Lovre KATIĆ, Borba Grgura Ninskog sa splitskim nadbiskupom Ivanom, Leonova tiskara, Split, 1929., str. 25. 47 Isto, str. 83. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 149 latinski.«48 No papa Ivan X. bio je zabrinut baš zbog posvuda raši- renog slavenskog bogoslužja koje je njemu mirisalo na krivovjernu »Metodijevu doktrinu«.49 Premda je papa Ivan VIII. bio odobrio slavensko bogoslužje i sv. Metoda zaredio za srijemskog nadbiskupa, ovaj papa istog Metoda smatra heretikom. Glasini da se slavenska služba Božja vezuje uz herezu pridonijeli su zacijelo njemački biskupi koji su sv. Metodija, kako bi ga istjerali, optužili za krivovjer- je. Isto je u 13. st. mislio i Toma Arhiđakon u svojoj »Salonitanskoj historiji«. Svoju odbojnost prema slavenskoj liturgiji potkrijepio je i uvjerenjem da su Goti arijanci izumitelji glagoljskoga pisma: »Got- ska slova pronašao neki Metodije heretik koji je mnogo toga napisao protiv katoličke vjere na istom slavenskom jeziku.«50 Istina je da Toma često pristrano piše te ga povjesničari olako obezvređuju, no mi vjerujemo da svoje tvrdnje temelji na izvorima ili predaji. On zna da su Goti bili arijanci, vjeruje da glagoljica potječe od Gota i zato slavensku liturgiju povezuje s herezom. Tako je mislio i antipapa Honorije II. (1061. – 1064.) koji poslanicima krčkoga glagoljskoga klera u Rimu kaže da ne može dati dozvolu za glagoljanje jer je često čuo da su »Goti arijanci pronalazači ovakve književnosti.«51 Tomino pisanje omalovažava Nada Klaić tvrdeći da njegovo mišljenje poči- va na slabim temeljima jer je, navodno, nekoliko stoljeća kasnije od događaja,52 faktično, jer se ne uklapa u njezinu koncepciju.

Starohrvatsko bogoslužje Danas ima dosta povjesničara koji smatraju da je dio Hrvata, možda i prije doseljenja, najprije ispovijedao arijansko kršćanstvo koje su primili preko Gota, pa vjerojatno tu možemo tražiti razlog što su Hrvati jedini kršćani Rimske Crkve koji su bogoslužje obavljali na narodnom jeziku. Kako to da Hrvati u formuli krštenja ne upotrebljavaju prijevod izraza »baptizo« – »ja te uranjam, perem«,

48 Benedikta ZELIĆ-BUĆAN, Slavensko bogoslužje i glagoljica kod Hrvata do kraja XI. stoljeća, u: Marulić, 3 (1986.), str. 376-387. 49 Codex dipl. I, br. 22., str. 29. 50 Hist. Salon. XVI – Rismondo 29. 51 Isto, str. 29. 52 Nada KLAIĆ, Povijest, str. 19. 150 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 koji se upotrebljava u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi nego, »ja te krstim« – tj. činim kršćaninom?53 Nije li i ta terminologija preuzeta od Gota i njihove riječi »kreist« – kršćanin? I praksa da su Hrvati imali svog nacionalnog biskupa (episcopus Chroatensis), nevezanog uz odre- đeni grad, kao što je pravilo u cijeloj Crkvi, nego uz dvor vladara i za područje cijele Hrvatske, pretpostavljamo da je preuzeta iz gotske prakse. Netko može reći da su Istočni Goti nekoliko stotina godina ranije izgubili svoju državu, pa valjda i crkvenu organizaciju, te pi- tati kako njihovu praksu možemo povezati s hrvatskom? Goti jesu izgubili državu, ali su, izmiješani s Hrvatima, nastavili imati svoja manja administrativna područja, vjerske poglavare ovisne o civilnim vlastima. Zanimljivo je da Toma Splićanin glagoljsko pismo naziva »gotskim slovima« te vjerujemo kako je Toma tu klevetu, kao što rekosmo, pokupio iz njemačkih izvora preko Rima. Sjetimo se da »Ži- tja« iznašašće azbuke pripisuju sv. Konstantinu-Ćirilu, a ne Metodu. U svakom slučaju, u Tomino vrijeme (13. st.) još je živa uspomena, a vjerojatno je on taj podatak našao i u arhivima, da glagoljsko pismo potječe od Gota. Razumije se da je Toma zadrti Roman i protivnik Hrvata te je glagoljaše rado povezivao s arijanskim krivovjerjem. U spisu »O obraćenju Bavaraca i Karantanaca«, koji je napisan 873., nalazimo podatak da je »Iz Istre i Dalmacije došao neki Slaven imenom Metodije, koji je pronašao (adinvenit) slavensko pismo te je slavenski obavljao službu Božju.«54 Možda baš ovaj podatak da je Metodije došao »iz Istre i Dalmacije« označava domovinu glagoljice. U svakom slučaju, prvo crkveno odobrenje službe Božje na slavenskom jeziku dao je, kako rekosmo, papa Ivan VIII. (872. – 882.), smatrajući da se i njime »dostojno slavi Boga, te naređujemo da se istim jezikom propovijedaju i razglašuju djela Krista našega Gospodina«. Pobornici ćirilometodske teorije o podrijetlu glagoljice rado navode i pismo istoga pape Ivana upućeno 880. knezu Sveto- pluku, u kojemu piše da je »slavensko pismo pronašao neki filozof

53 Marko JAPUNDŽIĆ, Gdje, kada i kako je nastala glagoljica, Hrvatska revija, Zagreb, 1994., str. 547. 54 Stjepan ANTOLJAK, Hrvati u prošlost, Split, 1992., str. 103. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 151

Konstantin«.55 To se može odnositi na ćirilicu, ili se tu jednostavno izražava činjenica da su slavensku liturgiju baš u to vrijeme među Slavenima širila sveta braća Ćiril i Metodije. Dodatnu pomutnju oko imena Metodija možda je proizveo podatak da su stari Hrvati imali pravni kodeks koji se zvao »Metodios ili Methodos«, a sadrža- vao je zaključke Duvanjskoga sabora iz god. 753. i bio, prema mi- šljenu stručnjaka, napisan na starom hrvatskom jeziku i pismu.56 To može biti samo glagoljica. Zanimljivo je da su dalmatinski Romani ovu knjižicu nazivali Libellus Gothorum, sigurno zato što je bila napisana glagoljicom. Sadržaj ove knjige, prema mišljenju stručnjaka, sačuvan je više-manje u Hrvatskoj kronici (Sclavorum regnum) i njenoj varijanti zvanoj Ljetopis popa Dukljanina. Zanimljiv je i podatak Virgila, biskupa Mainza iz 8. st. – za koga se smatra da je u mladosti bio vjerovjesnik Istre i Koruške – a koji veli da tamošnji Slaveni imaju svoje vlastito pismo.57 To je mogla biti samo glagoljica.

Episcopus Chroatensis Postojanje hrvatskog nacionalnog biskupa – episcopus Chroa- tensis – jedinstven je primjer u Zapadnoj Crkvi, upućivalo bi na praksu što su je ranije imali Goti. I Toma Arhiđakon, barem u odnosu na doba hrvatskih vladara, kaže: «Hrvatski su kraljevi htjeli imati svog posebnog biskupa... koji se nazivao «hrvatski» i postavili njegovo sjedište u polju kod crkve svete Marije blizu kninskog kaštela... on je imao imanja i posjede gotovo po čitavom Hrvatskom kraljevstvu, jer je bio kraljevski biskup i pratio kraljevski dvor.»58 Takva institucija nam je izričito zabilježena u doba kneza Branimira (879. – 892.) koji je rezidirao u Ninu i imao uza se biskupa kao visokog državnog službenika, rekli bismo kancelara. «Nije to rezidencijalni biskup or- dinarij... već posebni dvorski biskup... s jurisdikcijom nad cijelom

55 Lujo MARGETIĆ, Hrvati, glagoljica i slavenski apostoli, u: Dometi, 9 (1999.), 7/12, str. 52: litteras Sclavinicas a Constantino quodam philosopho repertas. 56 Dominik MANDIĆ, Rasprave, 187-190. Dmine Papalić i Jerolim Čaletić 1546. kažu da su ovu knjižicu prepisali »rič po rič iz jedne stare knjige pisane hrvcakim pismom«, što može biti samo glagoljica. Isto, str. 468; Ivan MUŽIĆ, Hrvati i autohtonost, Split, 2001., str. 64. 57 Nikola CRNKOVIĆ, Hrvati za narodnih vladara, Novalja, 2007., str. 281. 58 TOMA ARCH., Kronica, Rismondo, str. 27. 152 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 primorskom Hrvatskom.»59 S knezom Branimirom god. 879. stupa na scenu biskup Teodozije, izabran od klera i naroda, koji se obraća papi Ivanu VIII. te ga izvješćuje o povratku dalmatinskih Hrvata u krilo Rimske Crkve, nakon što ih je knez Zdeslav bio priklonio Cari- gradu. Papa Teodozija poziva u Rim kako bi ga zaredio za biskupa i tako slijedio primjer svojih prethodnika.60 No Teodozije nije pošao u Rim nego u Akvileju, odnosno u Čedad (Cividale), gdje je stolovao patrijarh Walpert koji ga je i posvetio. Zašto je Teodozije pošao akvi- lejskom patrijarhu, a ne papi, pitaju se neki. Ima tu nekoliko razloga: prvo, to je vrijeme franačke dominacije nad Hrvatskom, a Crkva se redovito prilagođavala političkoj situaciji. Drugo, otamo su došli misionari koji su pokrstili ostatak Hrvata i krivovjerce priveli pravovjerju. Naime, bila je praksa da se nova crkvena zajednica, odnosno biskupija, vezivala uz Crkvu, majku od koje je primila krštenje. Bio je to i lukav, politički potez; ni Rim ni Carigrad, nego treće središte. Papa Ivan VIII. nije smio burno reagirati jer se Dalmacija tek bila otrgla od Carigrada. Autori se pitaju kad je osnovana Ninska biskupija i otkad je ninski biskup postao hrvatskim nacionalnim biskupom. Stariji, kao Bianchi,61 zastupaju tezu o apostolskom utemeljenju ove biskupije, pa bi prvi biskup bio sveti Ansel, jedan od sedamdeset dvojice Isuso- vih učenika. Farlati tu predaju donosi, ali smatra da je Ninska biskupija za novodošle Hrvate osnovana ili obnovljena u VII. st. u vrijeme Ivana Ravenjanina, prvog splitskog nadbiskupa.62 S obzirom na sam naslov Episcopus Chroatensis, Farlati prihvaća mišljenje Ivana Lu- cića koji kaže da je ninski biskup taj naslov dobio u vrijeme kneza Muncimira (892. – 910.).63 Noviji autori priču o apostolskoj predaji odbacuju, ali se ne slažu o vremenu utemeljenja. Neki, kao Marko Perojević,64 smatraju da se to dogodilo početkom 9. st. nakon što su

59 Josip BUTURAC – Antun IVANDIJA, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Kršćanska sadaš- njost, Zagreb, 1973., str. 56. 60 Codex dipl. I, br. 12, str.15. 61 Carlo BIANCHI, Zara cristiana, II, Zadar, 1879.; ili Kršćanski Zadar, preveo Velimir Žigo, Zadar, 2011., str. 176-179. 62 FARLATI, IV., str. 205. 63 Isto, 205. 64 Marko PEROJEVIĆ, Ninski biskup u povijesti hrvatskog naroda, Matica Hrvatska, Zagreb, 1939., str. 20. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 153

Franci zavladali našom zemljom. Mirom u Achenu 812. Hrvatska definitivno dolazi pod suverenitet Franaka (iznimka su neki otoci i gradovi koje nazivamo Bizantskom Dalmacijom) pa se i u crkvenom pogledu stavlja pod jurisdikciju franačke Akvileje. Drugi, kao Miho Barada,65 misle da je osnutak hrvatske biskupije u Ninu potakla Fo- cijeva shizma, pa bi ona bila ustanovljena 864. i podvrgnuta rim- skom biskupu da bi se Hrvatsku odvojilo od raskolne Crkve u kojoj su se našli gradovi Dalmacije. No da je ta biskupija postojala i prije Focijeva raskola govori nam pismo pape Nikole I. (858. – 867.) upu- ćeno kleru i ninskoj Crkvi, u kome ih podsjeća na to da se biskupije ne mogu osnivati bez dozvole Svete Stolice,66 što znači da je ninska Crkva već postojala i da se biskup birao i bez potvrde Svete Stolice. Tako i papa Ivan VIII. god. 879. poziva biskupa Teodozija da, po uzoru na svoje prethodnike (antecessores),67 dođe u Rim na posvetu i po palij. Ferdo Šišić s pravom smatra da je Ninska biskupija starijega datuma, ali ne precizira vrijeme.68 Na pitanje kada nastaje praksa da se ninski biskup naziva episcopus Chroatensis, biskup Hrvata, nije baš lako odgovoriti. Nada Klaić smatra da taj naslov prvi dobiva spomenuti Teodozije,69 dok Butorac i Ivandija idu još dalje pa pojam »hrvatskog biskupa« vezuju uz priču o Cededu, lažnom krčkom biskupu, koju oni stavljaju između 1024. i 1030.70 Međutim, pojmove hrvatskog i krčkog biskupa treba strogo odvajati. Ovi dakle autori pogrešno vezuju pojam hrvatskoga biskupa uz lažnog krčkog biskupa Cededu, a nema pravo ni Nada Klaić koja ovu »storiju« stavlja u doba reformnih papa, tj. između 1061. i 1064., dapače, neki misle da ju treba posve zabaciti budući da je Njemačka prihvatila legalnog papu Honorija II. već u travnju 1062.71 Mi pretpostavljamo da je za pokrštene Hrvate u unutrašnjosti zemlje postojao neki vrhovni vjerski autoritet, vezan uz vladara, zvao se on biskup ili drukčije, otkad

65 Miho BARADA, Episcopus croatensis, u: Croatia sacra, I (1931.), str. 173-185. 66 Cod. dipl., I, Zagreb, 1967., str. 8. 67 Cod. dipl., I, str. 16. 68 Ferdo ŠIŠIĆ, Priručnik, str. 190, 199. 69 Nada KLAIĆ, Povijest, str. 60. 70 J. BUTURAC – A. IVANDIJA, Povijest, str. 56. 71 Lujo MARGETIĆ, Vidljive i manje vidljive poruke Tomine „Historia salonitana“, u: Zbornik Toma Arhiđakon i njegovo doba, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 25-27. rujna 2000. godine u Splitu, Mirjana Matijević-Sokol – Olga Perić (ur.), Split, 2004., str. 14. 154 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Hrvati imaju svoju državnu organizaciju, makar pod suverenitetom viših sila, Bizanta, odnosno Franaka. Ako prihvatimo mišljenje da je dio krštenih Hrvata, pomiješan s Gotima, isprva ispovijedao arijansko kršćanstvo, onda su oni sasvim vjerojatno imali svog narodnog biskupa, neovisnog o Istočnoj i Zapadnoj Crkvi. Vjerski poglavar bio je druga važna osoba uz svjetovnog kneza jer se vjerski i poli- tički život ispreplitao. Budući da su knez i narodni prvaci prihvatili jedinstvo s općom Crkvom, vjerojatno dolaskom Franaka, vjerski je poglavar morao biti legaliziran i posvećen za biskupa od poglavara Crkve majke, u našem slučaju od akvilejskog patrijarha. Hrvatski je biskup i dalje boravio u sjedištu kneza, odnosno kralja. Nin je bio prvo sjedište hrvatskoga kneza pa je ninski biskup postao i nacio- nalni biskup Hrvata. To što se na splitskoj sinodi 925. tvrdi da Nin nije bio biskupsko sjedište u antici, da je imao samo arhiprezbitera, može biti samo način da se ninskom biskupu oduzme jurisdikcija nad cijelom Hrvatskom za koju se borio splitski nadbiskup. Kad su naši kraljevi rezidirali u Kninu, i hrvatski je biskup tu boravio, na što nas podsjeća Toma Arhiđakon.72 Trebalo bi svakako kritički ispitati seriju ninskih biskupa, prethodnika biskupa Teodozija (Patrici- je 699., Mauro 714., Anastazije 756., Pavao 787., Marin 812.) koju nudi i vezuje uz Akvilejski patrijarhat Carlo Federico Bianchi.73 Na- kon mraka 7. i 8. st., kad su Hrvati u unutrašnjosti bili pod jarmom Avara, slijedi novo doba hrvatske povijesti. Kralj i car Karlo Veliki zauvijek je srušio avarsku državu i podvrgao naše krajeve pod svoju vlast. Tada dolazi povoljno vrijeme za sređivanje vjerskih i crkvenih prilika u Hrvatskoj. Dakle, početkom 9. st. Hrvati sa svojim vojvo- dama dolaze pod vrhovnu vlast Franaka i tada franački misionari krštavaju ostatak Hrvata, krivovjerce privode pravovjerju i sređuju crkvenu hijerarhiju. Prema tome, da zaključimo, pojava »hrvatskog biskupa« početkom 9. st., prema našem je mišljenju legalizacija pred općom Crkvom vjerskog poglavara onih Hrvata koji su ispovijedali arijansko vjerovanje, a sada su privedeni crkvenom jedinstvu.

72 TOMA ARCH., Kronika, Rismondo, str. 27: »Hrvatski su kraljevi htjeli imati svog posebnog biskupa i zatražili su od splitskog nadbiskupa te su uspostavili biskupa koji se nazivao Hrvatski. Njegovo su sjedište postavili u polju, uz crkvu svete Marije blizu kninskog kaštela.« 73 Carlo Federico BIANCHI, Kršćanski Zadar, 2011., str. 182. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 155

Istra i Kvarner kolijevka glagoljice? S obzirom na to da se glagoljica najčvršće ukorijenila i zadr- žala ne samo u liturgiji nego i u civilnoj administraciji baš na prostoru Istre i Kvarnera i jer na tom prostoru nalazimo najviše (90 %) pisanih spomenika kako na tvrdoj (Plominski natpis, Krčki natpis, Valunska ploča, Bašćanska ploča) tako i mekoj podlozi, priliči da u kratkim crtama opišemo i sudbinu glagoljskog bogoslužja na ovom području. Relativno velik broj glagoljskih spomenika na tome po- dručju upućuje na zaključak da je glagoljica baš negdje na tim prostorima nastala i odatle se širila u druge predjele, zaključuje Ivan Mužić.74 Dakle, pretpostavljamo da su kroatizirani Goti ovoga prostora bili vodeći politički i kulturni sloj u početcima države Hrvata i pružili im začetke pismenosti. Iz iznesenoga može se s dosta vjerojatnosti zaključiti da su Istra i Kvarner sa svojim okruženjem mogli biti čak domovina glagoljice. I češki slavist Vaclav Vondrak izričito tvrdi da je glagoljica nastala u Istri, odnosno na području Akvilejskog patrijarhata. Potvrda su tome i Kijevski listići iz 10. st., jedan od najstarijih glagoljskih spisa, koji sadrže liturgijske tekstove karakteristične baš za ovaj patrijarhat.75 Velika hajka na glagoljicu i slavensku liturgiju nastala je u drugoj polovini 11. st., za papa Aleksandra II. (1061. – 1073.) i Grgura VII. (1073. – 1085.) koji su svim silama provodili reformu Crkve htijući je unificirati, osloboditi od državnog zagrljaja i pooštriti dis- ciplinu klera. Jedan od reformskih zadataka bio je i pooštrenje zakona o celibatu koji nije dosljedno provođen u cijeloj Crkvi. Zbog toga nije nikakvo čudo što se slavenska liturgija, koja je odisala separa- tizmom i krivovjerjem, kao i oženjeni svećenici glagoljaši nađoše na udaru. Povjesničarka Nada Klaić pokušava objasniti priču Tome Arhiđakona o lažnom krčkom biskupu Cededu (Zdedi). Nakon smrti pape Nikole II. (+1061.) pobornici reforme izaberu za papu Aleksan- dra II., a pristaše cara i antireformisti biskupa Parme, pod imenom Honorije II. (1061. – 1064.), kome se priklone Nijemci i sjeverna

74 Ivan MUŽIĆ, O slavenskoj pismenosti na današnjem teritoriju Hrvata, u: Kačić, 25 (1993.), str. 401. 75 Marko JAPUNDŽIĆ, Tragom hrvatskog glagolizma, str. 83. 156 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Italija.76 U to vrijeme s područja Akvileje u Hrvatsku dolazi neki svećenik Vulfus, Langobard ili Got, »bezbožni sljedbenik arijanske hereze«, koji kao pristaša Honorija II. širi antireformu među glago- ljašima Istre i Kvarnera. Na Krku nađe svoje pristaše glagoljaše koje predvode pop Cededa (Zdeda) i opat Pojtjeh. Sva trojica pođu u Rim, gdje je do 1064. stolovao protupapa Honorije II., i traže njegovo dopuštenje za slavensko bogoslužje, no tamo nisu postigli ništa. Papa im uskraćuje dopuštenje za glagoljsko bogoslužje jer je »često čuo da su Goti arijanci izumitelji ove pismenosti«. Nije jasno kako spojiti ovo odbijanje protureformnog pape da dopusti glagoljanje s mišljenjem Nade Klaić, koja tvrdi da je Vulfus došao u Hrvatsku kao pristaša istoga Honorija II. Toma piše kako se glagoljaški kolovođe nisu obeshrabrili te po povratku na Krku šire lažne glasine da je papa odobrio slavensko bogoslužje, štoviše, da je Cededu (Zdedu) posvetio za biskupa. Organiziraju pobunu glagoljaškoga klera te legalnog biskupa odstrane, a ustoliče Zdedu za pastira Krčke Crkve. No na kraju Zdeda završava »sramotnom Arijevom smrću«, kako nam to naširoko opisuje Toma Arhiđakon.77 Premda je Toma zagrižen La- tin i često pristran u opisivanju događaja, autori se slažu da u tome opisu ima jezgra istine.78 Pristaše ćirilometodske teorije vjeruju da su biskupi Bizantske Dalmacije polovicom 11. st., pod jurisdikcijom Carigrada, prihvaćali slavensku liturgiju jer im nije bilo strano da narodi upotrebljavaju svoj jezik u liturgiji. S obzirom na to da je Tomi Arhiđakonu to nezamislivo, on – misli Klaićeva – to zataškava te Gotohrvate proglašava glagoljašima i arijanskim krivovjercima. U stvari, biskupi Dalmacije već su se 924. distancirali od Carigrada i priklonili se politici Rima u borbi protiv glagoljaštva, kako to ispravno piše Toma Splićanin. Zato crkveni sabori u Splitu (925. i 1060.), na inicijativu Rima, donose odluke, doduše ne baš drastične imajući u vidu faktično stanje, o postupnom uklanjanju slavenskog jezika iz liturgije. Sinoda u Splitu 1060. strogo – pod prijetnjom izopćenja – zabranjuje zaređivati Slavene ukoliko ne nauče latinski jezik, kle-

76 Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, III/1, Zagreb, 1971., str. 408. 77 TOMA ARH., c. 16. – Rismondo, str. 30-31. 78 Nada KLAIĆ, Pobjeda reformnog Rima na Jadranu za pape Grgura VII., u: Vjesnik Hist. arhiva u Rijeci i Pazinu, XXVIII (1986.), str. 169. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 157 ricima nositi bradu i dugu kosu, ženiti se ili ženu zadržati, što je bila praksa glagoljaša.79 Na još jednoj sinodi u Splitu 1063. izopćeni su tvrdokorni protivnici reforme, među kojima su i spomenuti Vulfus, Cededa i opat Pojtjeh.80 Uza sve službene zabrane ili ograničenja, staroslavenska služba Božja bila je toliko ukorijenjena u našim krajevima da ju više nitko nije mogao iskorijeniti. Istini za volju, glagoljsko bogoslužje, osobito u nekim krajevima, živjelo je u ilegali sve do novijih vremena. Uvidjevši faktično stanje, papa Inocent IV. godine 1248., na molbu senjskog biskupa Filipa – koji se poslužio predajom da je glagoljicu iznašao sv. Jeronim – dopusti upotrebu staroslavenske liturgije, »ali samo u onim krajevima u kojima je već u upotrebi«. Ovo papino dopuštenje faktično je pridonijelo širenju glagoljske liturgije drugdje u Crkvi pa i u svjetovnom životu. Juraj Slavinac (Georgius de Sclavonia), rođen na području Akvilejskog patrijarhata, profesor pariškog sveučilišta, napisao je god. 1390. da je glagoljica alpha- betum Crawaticum i da se »njom podjednako služi kler Istre, koji je dio hrvatske domovine, kao i kler ostalih hrvatskih krajeva«. On, štoviše, tvrdi da je sv. Jeronim »svojedobno preveo skoro sve psalme na naš jezik«. Mišljenje da su glagoljicu iznašli sveti Ćiril i Metodije proširilo se tek u 19. st.

Dodatak: Sudbina starohrvatske liturgije u Istri Istarski publicist Ernest Radetić nabraja biskupije i župe Akvilejskog patrijarhata u kojima se tijekom stoljeća više ili manje glagoljalo:81 13 župa u Tršćanskoj, 13 u Koparskoj, 13 u Novigrad- skoj, 30 u Porečkoj, 21 u Pulskoj i 10 u Pićanskoj biskupiji, dakle u stotinu župa Istre. A da se glagoljica upotrebljavala čak u nekim istarsko-romanskim župama, potvrđuju matice u Vodnjanu, gdje su se podatci za Knjigu krštenih upisivali naizmjence latinicom ili glagoljicom, već prema etničkoj pripadnosti krštenika. Sjetimo se da je i »Razvod istrijanski« iz 1325. napisan starohrvatskim pismom,

79 Codex dipl., I, br. 67, str. 96. 80 Eduard PERIČIĆ, Pape i Hrvati do 12. stoljeća, Zbirka Hrvatska – Sveta Stolica, Zagreb, 1999., str. 35. 81 Ernest RADETIĆ, Istra pod Italijom 1918-1943., Albrecht, Zagreb, 1944. 158 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 glagoljicom. Za očuvanje glagoljaštva u Istri posebno su zaslužni benediktinci, pavlini i franjevci glagoljaši trećeg samostanskog reda, koji su djelovali među istarskim pukom i obavljali staroslavensku službu Božju. Protestanti Istre u 16. stoljeću iskoristili su glad hrvatskog puka za vlastitom knjigom te su tiskali nekoliko svojih knjiga glagoljicom i narodnim jezikom. Tridentski koncil, zabrinut za jedinstvo Crkve, nije baš vrednovao partikularne obrede i jezike u liturgiji. Znamo da je staroslavensku liturgiju na tom Koncilu odlučno branio krč- ki biskup Albert Dujam Gliričić (1550. – 1564.), O.P. U duhu istog Koncila koji je težio za unitarizmom, pokrajinska sinoda u Udinama 1596. ukinula je akvilejski obred, branila upotrebu staroslavenskog i naredila uvođenje latinskog jezika. No istarski biskupi nisu smatrali potrebnim ukinuti starohrvatsku liturgiju u upotrebi od pamtivijeka nego su jedino zaključili da se savjesno pregledaju i isprave eventualne netočnosti staroslavenskih liturgijskih knjiga. Na temelju izvje- štaja biskupa Svetoj Stolici valja reći da je većina istarskih biskupa 17. i 18. st., premda nisu bili naše narodne krvi, vodila brigu o odgoju svećenika glagoljaša i nastojala pribavljati liturgijske knjige za glagoljaške župe. Tako je porečki biskup de Nores (1573. – 1597.) htio osnovati sjemenište za glagoljaše tvrdeći da su gotovo svi njegovi svećenici sacerdotes illyrici.82 No manjkala su mu novčana sredstva. On je usto uočio činjenicu da su svećenici glagoljaši naj- podobniji za crkvenu integraciju novonadošlog pravoslavnog pučan- stva, koje je bilo naviklo na staroslavensku liturgiju grčkog obreda. Isti Nores molio je Rimsku kuriju da se napokon tiskaju glagoljske knjige »toliko potrebne, ne samo ovoj biskupiji, nego i čitavoj Istri i Dalmaciji«.83 Sličnu brigu imali su pulski biskupi i braća Sozomeno, koji (1592. i 1605.) mole Sv. Stolicu da se tiskaju liturgijske knjige na »ilirskom jeziku«.84 S obzirom na nizak stupanj obrazovanja gla- goljaških svećenika, neki su biskupi upućivali molbu u Rim kako bi

82 Mario PAVAT, La riforma tridentina del clero a Parenzo e Pola, Roma, 1960., str. 188. 83 Ivan GRAH, Izvještaji porečkih biskupa Svetoj Stolici, u: Croatica christiana periodica, 7 (1983.) 12, 5. 84 Ivan GRAH, Izvještaji pulskih biskupa Svetoj Stolici (1592-1802), u: Croatica christiana periodica, 20 (1987.), 30. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 159 izvjestan broj klerika iz Istre studirao na »Ilirskom kolegiju« u Lo- retu. No njihove su molbe odbijane s odgovorom da Istra geografski ne spada u »ilirske« pokrajine.85 Ono što nisu uspjeli drugi istarski biskupi, ostvario je koparski biskup Paolo Naldini (1686. – 1713.), augustinac iz Padove. On je nakon temeljitih priprema god. 1709. osnovao »ilirsko sjemenište« za svećenike glagoljaše u Kopru, koje je djelovalo sve do 1818. U drugoj polovici 18. st. neki biskupi talijanskog podrijetla počeli su potiskivati slavensku liturgiju u Istri. Tako je u doba porečkog biskupa Negrija (1742. – 1778.) Mlečanina malo-pomalo ukinuta glagoljska misa u Porečkoj biskupiji, a ostale su još jedino propovijedi i katehizacija na hrvatskom jeziku. Kad su se u drugoj polovici 19. st. rasplamsali nacionalizmi, talijanska buržoazija kao i austrijske vlasti, svaka iz svojih interesa, počele su borbu protiv slavenske službe Božje znajući da se i na taj način podržava nacionalna svijest. Zanimljivo da su one nalazile pristaše i među Hrvatima, kakav je npr. bio Petar Stanković, kanonik iz Barbana. Premda se i na vratima njegove rodne kuće nalazio glagoljski natpis, on se pobrinuo da se u Barbanu i okolnim selima spale sve staroslavenske knjige. Oko 1900. novigradski župnik Francesc- hini uništio je sve staroslavenske knjige i dokumente koje je našao u crkvi te u biskupskom i župnom arhivu. Krajem 19. i početkom 20. st. staroslavenskoj je liturgiji i hrvatskom jeziku u Istri objavljen rat do istrebljenja. Tako je porečko-pulski biskup Ivan Flapp, rodom Furlan, 1887. izdao dekret kojim se strogo zabranjuje upotreba hrvatskog jezika u crkvama: „Ako bi se tko usudio u našoj biskupiji slaviti misu, obavljati službu Božju, sprovode i dijeliti sakramente pučkim jezikom počinio bi teški grijeh (graviter peccaret).“ Slič- no je poduzeo protiv upotrebe slavenskih jezika tršćansko-koparski biskup Franjo Nagl, došavši 1902. na čelo te biskupije. Uzalud su pisane peticije svećenika i dekana, uzalud prosvjedi vjernog puka, uzalud su u Rim išla izaslanstva uglednih muževa. Ni Rim ni biskupi nisu popuštali jer su iza zabrana stajali, jedino u tome složni, i Beč i talijanski iredentisti. Staro pravo i praksa glagoljanja smatrali su oružjem panslavizma. No drastičan je bio odgovor Božjega naroda.

85 Isto, str. 34. 160 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Ondje gdje su župnici htjeli provesti dekret, župnik bi ostajao sam i bez ministranta u crkvi. Narod je znao poći u neku drugu crkvu ili ispred crkve moliti krunicu. U nekim župama nije bilo mise po nekoliko mjeseci, čak ni za najvećih blagdana, kao što su Božić i Bogojavljenje. Župnicima je dano dopuštenje da mogu sami, bez puka, slaviti misu. Ondje gdje je narod ipak htio doći na misu, a nije htio ni znao latinski odgovarati, biskupi su uputili župnike da mogu tiho celebrirati latinski, dok je narod molio svoje molitve. U siječ- nju 1910. svećenstvo je iz Lupoglava uputilo apel biskupu u Trstu: »Ne možemo nikako proslijediti s provođenjem dekreta, jer je to na štetu vjere i Crkve.« Biskup Nagl uskoro je promoviran za bečkog nadbiskupa, a župnici su nastavili slaviti Boga s narodom na njegovu jeziku. Uskoro je počeo Prvi svjetski rat koji je završio propašću Austro-Ugarske Monarhije i talijanskom okupacijom Istre. Ono što nisu uspjeli učiniti nacionalisti, učinili su fašisti. Bilo je strogo zabranjeno slaviti misu na staroslavenskom, obavljati obrede i propo- vijedati na hrvatskom jeziku. Župnici, oni koji nisu bili internirani ili protjerani, samo su kriomice, gdje je bilo moguće, držali »dotrinu« djeci jedino razumljivim hrvatskim jezikom. Nakon kapitulacije Ita- lije 1943. poneki su svećenici malo-pomalo počeli opet glagoljati, a nakon rata i u većini župa s hrvatskim življem. God. 1952. biskup Nežić dobio je od Sv. Stolice i službeno dopuštenje za liturgiju na staroslavenskom jeziku. Na Drugom vatikanskom koncilu Duh Sveti uzeo je stvar u svoje ruke i konačno je dopušteno Boga slaviti na živim narodnim jezicima. S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 161

The Origin of the Glagolitic Scripture: Istria and Kvarner – The Homeland of the Glagolitic Scripture

Summary Among several theories regarding the origins of the Glagolitic script, the author chooses to seek for the Gothic origin. He states that Slavonic apostles Cyril and Method are not the inventors of the Gla- golitic scripture: they redacted and adjusted took the existing scripture biblical texts, for the needs of their mission in the West. Taking into account the antique sources, Thomas the Arch-dean of Split and the Croatian Chronicle, which almost equal Goths and Croats, as well as the fact that traces of the Glagolitic script are found where the eastern Goths lived and ruled in the past, the author considers that the origins of the Glagolitic script should be explored in that particular ambient. The reason for the deep rootedness of the Gla- golitic script in Istria and Kvarner is found in the concentration of Goths in that region, which was stronger for historical reasons. Hen- ceforth this region could be considered the cradle of the Glagolitic script. The Goths of Arian beliefs had their national bishop and the national language in liturgy, and handed over this tradition to Croats with whom they merged. Finally, the author presents an overview of the destiny of the Old-Slavonic liturgy in Istria. Key words: Glagolitic script, Old-Slavonic liturgy, Goths and Croats, Episcopus Chroatensis, Istria and Kvarner. 162 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 163

Milan Špehar – Tihana Gržanić

DUHOVNOST I UMJETNOST

Prof. dr. sc. Milan Špehar KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci Tihana Gržanić, mag. theol. KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci UDK: 248.21:7[22.012+233.1+233.5+241.5]: [7.01/.02+7.06] [111.85+123/124+130.123+159.942+159.954.2+159. 956+165.21](000.282) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 15. veljače 2014.

Premda se umjetnost i duhovnost razlikuju, one imaju puno dodirnih točaka. Važno je uvijek iznova podsjetiti na to. Ovaj čla- nak ima to upravo za cilj, tj. posvijestiti čovjeku zajedništvo između umjetnosti i duhovnosti. Već u uvodu želimo naglasiti čovjekovu dimenziju slike Božje. Dok je duhovnost više svjesna i vođena Bo- gom-božanskim, umjetnost se često nesvjesno izražava. Crkva je to oduvijek prepoznavala i priznavala. Zato je umjetnost dio i Crkve. U prvom dijelu želimo analizirati glavne točke kršćanske duhovnosti koja se hrani Sv. pismom i sakramentima. Tu ona stječe iskustvo koje se realizira u krepostima. U poglavlju o umjetnosti dajemo kratak osvrt na pitanja što je i u čemu se sastoji umjetnost, prvenstveno sa strane umjetnika i teoretičara umjetnosti. Ona je umijeće pretakanja ideje u djelo. To je stvaranje. Stoga će treće poglavlje biti posvećeno čovjeku kao sustvaratelju, na što ga je pozvao Bog. Zato je i umjetnost Božji poziv. To potkrepljujemo citatima teorije umjetnosti i teologije. U glavnome dijelu „Duhovnost i umjetnost“ nudimo odgovor na pitanje što je umjetnost, što je umna krepost, gdje je povezanost uma i umijeća. Posebno pojam ljepote ima širo- ku lepezu, ali puno dodirnih točaka. Tako želimo ukratko naznačiti proces stvaranja, spomenuti neke teorije o materiji i formi umjetnosti. Posebno za to navodimo razmišljanja filozofa Maritaina. Kada govorimo o kršćanskoj umjetnosti, onda želimo naglasiti da takav umjetnik mora biti kršćanin i u umjetnost utkati kršćanski moral. Djela takvog umjetnika neće biti manje umjetnička djela. Citati i 164 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

navodi daju pregled bavljenja tom problematikom s teološke, filo- zofske i umjetničke strane, odnosno teorije umjetnosti. Ključne riječi: Bog, stvaranje, kršćanstvo, duhovnost, umjetnost, umjetničko stvaranje, kreposti, moral.

* * * Uvod Čovjek je slika i prilika svojega Stvoritelja, što čitamo već u prvom poglavlju Biblije. Pozvan je raspolagati svime što je stvoreno, a time i na život s Bogom koji počinje na zemlji i ima svoj put u vječnost. Mnogi su putovi življenja i spoznavanja Boga. Umjetnost je također jedan od tih putova. Umjetnost je oduvijek bila sastavni dio društva i Crkve. Ti- jekom stoljeća njihovi su se putovi razilazili, no ta je veza poprav- ljiva. Upravo je cilj ovim člankom pokazati da ta veza postoji te da umjetnost ne može rasti bez Boga jer je ona sastavni dio čovjekove duhovnosti. Svijetu umjetnosti pripada glazba, ples, književnost. Umjetnost traži duhovnost. Crkva je oduvijek poimala umjetnost kao potrebu društva i pojedinaca. O tome govori i papa Benedikt XVI. u govoru održanom na njegovu susretu s umjetnicima u Sikstinskoj kapeli 21. studenog. 2009. On naglašava da su oni pozvani biti čuvarima božanske ljepote, a time su potrebni Crkvi i društvu. „I vi budite, sa svojom umjetnošću, navjestitelji i svjedoci nade za čovječanstvo. A ne bojte se sučeljavati s prvim i posljednjim izvorom ljepote, dijalogizirati s vjernicima, s onim tko se poput vas osjeća hodočasnikom u svijetu i povijesti prema beskonačnoj ljepoti. Vjera ne oduzima ništa vašem geniju, vašoj umjetnosti, dapače uz- diže ih i hrani, hrabri da prijeđu prag i da… promatraju posljednju i konačnu ljepotu, sunce bez zalaska koje osvjetljava i sadašnjost čini lijepom.“1

1 Usp. Susret pape Benedikta XVI. s umjetnicima, Vatikan, 24. 12. 2009., www.missio.ba/news. asp?nws_ id=3050. M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 165

1. Kršćanska duhovnost Riječ duhovnost prvobitno se koristila za ono što je duh, za razliku od materije. Današnje značenje poprima tek puno kasnije, a u tom bismo ju smislu mogli definirati kao nauk o napretku unutarnjeg života kršćanina u njegovu odnosu s Bogom. Ona je odvažnost vjere u Isusa Krista i život duha. Duhovnost se temelji na Svetom pismu i dogmatskoj teologiji koja uči što treba vjerovati, moralnoj teologiji koja uči što treba čini- ti, a što izbjegavati. No ona ta dva smjera u teologiji spaja u praksu i time ih nadilazi. Cilj duhovnosti jest život s Bogom u savršenstvu njegove ljubavi. Duhovnost se, s obzirom na to da proizlazi iz vjere, milosno i obilno daje onima koji vjeruju, koji su za nju raspoloženi, prvenstveno u kontemplaciji molitve i spoznaje.2 Dakle, ona proistječe i iz čo- vjekove volje da ju primi, slobode težnje prema dobru i zadovoljstva koje se ostvaruje preko kreposti. Upravo su kreposti te koje nas vode na putu usavršavanja, one su klice u čovjeku koje treba usavršavati i razvijati. One nas uče vježbati i razvijati vještinu – umijeće biti čovjek, a takve uključuju i određeno nadahnuće. Tako zahvaljujući ulivenim krepostima i darovima, koji nas nukaju da težimo uzviše- nom savršenstvu potaknuti Duhom Svetim, rastemo prema Bogu.3 Drugi vatikanski sabor vjernicima je ponovno omogućio kori- štenje Svetog pisma i izvan liturgije, a time je potvrdio evanđeoski poziv na svetost svima. Sveto je pismo glavni i prvotni autoritet kr- šćanskoga života: teologije i duhovnosti, a takvo nas hrani i vodi na putu prema trojednom Bogu. Taj put zovemo duhovni život. Već nam Stari zavjet donosi tekstove za okrepu i hranu du- hovnoga života. Tu su mudrosne knjige koje uče mudrosti na vrlo

2 Usp. Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija – Glas Koncila, Zagreb, 1994., br. 2013-2014: „Svi vjernici bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani su na potpun kršćanski život i na savršenu ljubav." „Duhovni napredak teži sve intimnijem sjedinjenju s Kristom. To jedinstvo se zove 'mistično' jer sudjeluje u otajstvu Krista kroz sakramente – 'svete tajne' – i, kroz njega, u otajstvu Presvetog Trojstva. Bog nas sve poziva na intimno sjedinjenje s njim, ako i jesu samo nekima udijeljene osobite milosti ili izvanredni znakovi ovog otajstvenog života, s ciljem da se očituje dar darovan svima besplatno." 3 Usp. Servais PINCAERS, Pavlov i Tomin nauk o duhovnom životu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., str. 17. 166 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 konkretan način. Te poruke mogu izgledati često čisto zemaljski, no čovjek se već ovdje priprema i počinje rasti k Bogu u zajednici i svijetu u kojemu živi, u najrazličitijim prilikama. Posebno nam psalmi donose sve vrste duhovnih iskustava: od askeze, preko kontemplacije, do mistike. Jedno od središta duhovnog nauka u Novom zavjetu jest Govor na gori koji uvijek izvrće mnoge čovjekove ovozemaljske vrednote. Sveto pismo kao najveću objavu donosi riječi i djela Isusa Krista. On je Sin Božji, utjelovljena Božja riječ koja nam govori preko evanđelja. Njegovim poslanjem dobili smo primjer koji traži suo- bličenje s njime u glavnoj zapovijedi ljubavi koju nam daje. Svojom smrću na križu i uskrsnućem otkupljuje nas, ali nas ne ostavlja same već nam šalje Duha Svetoga i njegove darove, počevši od ljubavi (agape). Preko milosti Duha Svetoga postajemo iznutra slobodni, suobličavamo se s Kristom i mi sami postajemo bolji. Ta milost ne uništava našu narav već je usavršava, razvija našu duhovnu sposobnost, pa i preko naših prirodnih sposobnosti. Preokreće, ozdravlja i čisti srce. Kako bi čovjek rastao u duhu i živio s Bogom, mora živjeti čestito. A kako bi to postigao, pomažu mu Duh Sveti i kreposti. Kreposti nisu teorija već ljudsko iskustvo. Postižu se djelima visoke moralne vrijednosti, plod su ulaganja napora i čine nas boljima. Osobno nas legitimiraju s obzirom na to da dolaze iz naše nutrine. Istinske nas kreposti usavršavaju, one su stvaralačke, potiču dosjetljivost i podržavaju nadahnuće. Takve nas upućuju na savršen- stvo k višem dobru shvaćenom kao svrha koja nas privlači i budi u nama želju i ljubav. One nisu međusobno odvojene.

2. Umjetnost Vincent van Gogh kaže: „Ne znam bolju definiciju umjetnosti od ove: Umjetnost je čovjek pripojen prirodi, stvarnosti, istini, ali s jednim značenjem, shvaćanjem i karakteristikom koje umjetnik isti- če, kojima daje izraz, koje izvlači, koje razrješava, oslobađa, ukra- šava bojama."4 Puno smo puta čuli pitanje što je to umjetnost? Ili po čemu je neko djelo umjetnost? Jedino što možemo reći jest da je to neka

4 Usp. Vincent VAN GOGH, Pisma bratu, Glas, Banja Luka, 1985., str. 29. M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 167 trajna vrijednost, nezavisna od prostora i vremena, a nastaje u nepre- stanom procesu odbacivanja nekih vrednota i ponovnom otkrivanju nekih drugih. Isto tako moramo reći da je onaj koji stvara takvo djelo umjetnik. Umjetnik – artist, artien – učitelj je umijeća, u staroj Grčkoj slobodna umijeća poput glazbe i filozofije. Kasnije se ta riječ koristi za obrtnike, a tek u 18. st. ima današnje značenje. Prema definiciji, obrtnik je onaj koji je podređen uvjetima narudžbe dok je umjetnik učitelj puka, u srednjem vijeku, a u sebi nosi balans materijalnog svijeta i metafizičkog, duhovnog. Umjetnost nastaje idejom, a upravo onda kad umjetnik povuče liniju u crtež ili počne pisati riječ na papir, ideja se počinje ocrtavati u materiju koja dalje služi onome koji promatra ili čita, s mogućno- šću učenja, spoznaje i rasta. Stvaranje umjetničkog djela u isto je vrijeme i radosno i bolno, nikako mehaničko, a onaj koji stvara često ni ne zna kako će izgledati dok ga najzad ne završi. Michelangelo je rekao: „Oslobađam skul- pturu iz mramora koja je ondje zarobljena."5 No to djelo ne nastaje samo od sebe, stvara ga umjetnikov um, srce i ruka, a to ne može zamijeniti ni jedno drugo biće, kao ni stroj. Umjetnik u sebi nosi neizmjernu želju da traži, ali i sposobnost da nađe i stvori nešto originalno. „Što duže ostaje put oko mene, što duže promatram oko sebe i što duže gledam svoje vlastito življe- nje, to mi jasnije postaje da se povijest naroda i povijest duha može shvatiti jedino kao smjenjivanje čas brzih čas veoma naglih procesa raščlanjivanja, što ga izaziva spoznaja, i procesa integracije, što ga pokreće ljubav."6 Upravo u tom smjenjivanju u povijesti mnogi su se filozofi, teoretičari i umjetnici bavili pojmom i fenomenom umjetnosti. Svaki na svoj način i svojim načinom izražavanja.

5 Citirano u: Horst Waldemar JANSON, Historija umetnosti, Izdavački zavod Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 10. 6 Usp. Elie FAURE, Povijest umjetnosti, duh oblika, Naprijed, Zagreb, 1959., str. 18. 168 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

3. Čovjek sustvoritelj Teologija koja je previše naglašavala otkupljenje od grijeha zasjenila je važnost čovjeka kao slike Božje te ljudske kreativnosti.7 Biblijski tekst donosi odgovor na pitanje tko je čovjek. On je sličan svim bićima, ali i različit. Satkan je od mesa i duha koji su jedinstvo.8 Više no i jedno biće čovjek je sličan Bogu; ima razum i slobodnu volju te mogućnost činiti dobro, ljubiti i stvarati. Kako bi ostvario svoje poslanje i uistinu bio slika Božja, mora biti čovjek zajednice. Bog stvara svijet i vodi ga. Taj svijet nije zgotovljen i čovjek u njemu nije neki gledatelj već je pozvan stvarati ga zajedno s Bogom. Bog čovjeka, koji je slika i prilika Boga, poziva da mu bude suradnik. Čovjek je time čovjek u svijetu i njegova je egzistencija zaronje- na u svijet kako bi, izgrađujući svijet, dovršavao samoga sebe. Tako nas Božja ljubav u stvaralačkoj ekspanziji pridružuje ostvarenju svoga plana kao jedine koji možemo stvarati uz njega. To je također zakon svake ljubavi prema onome koga se ljubi.9 Na ovaj se Božji poziv čovjek može i ne mora odazvati, on može graditi, ali i rušiti svijet oko sebe. Svojom smo slobodom i voljom jedino mi sposobni „rađati kao Bog“, ali unutar prirode, unutar stvorenoga, jer nitko „ne stvara kao Bog, jedino nas on stvara“.10 Čovjek koji je uistinu slika Božja koristi se nečim što već postoji i tome daje oblik i značenje. Od nositelja te stvarateljske snage traži se golem stupanj odgovornosti i poučenosti. Nužno je da se stvaralaštvom preobrazi u novog čovjeka i nije čudno da se čovjek zastraši svoje kreativnosti. O sudjelovanju u stvaranju, kozmogenezi, kasnije u Bibliji govori i sv. Pavao kad govori o našem „rastu u Bogu“ u 2 Kor 3, 18:

7 Usp. Marijan JURČEVIĆ, Čovjek biće budućnosti, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2005., str. 19. 8 Izraelac čovjeka ne dijeli već meso-tijelo, kao i duh, označava cijelo njegovo biće koje je nerastav- ljivo, za razliku od Grka koji veliča čovjekov duh koji se mora osloboditi od tijela. 9 Usp. Marie-Dominique CHENU, Perspectives de chatolicité XXV (1966), u: Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., str. 25. 10 Usp. Usp. Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 12: „Odakle takvo živo biće ako ne od tebe, Gospodine? Zar postoji takav umjetnik koji će stvoriti sebe?“ M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 169

„A svi mi, koji otkrivenim licem obrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu.“ Upravo na način stvarateljskog čovjekova djelovanja Bog djeluje u svijetu. Samim time što je svaki čovjek stvoren od Boga, on u sebi nosi stvarateljsku snagu bilo u odgoju djece, proizvodnji hrane, manualnom radu, arhitekturi ili djelima drugih umjetnosti. Dakle, ona nije dana samo izvanrednim ljudima već svakom čovjeku, a to stvaralaštvo preobražava društvo i stvara povijest. Objava koju nam donosi Isus Krist od čovjeka traži odgovornost i izgradnju čovjeka i društva na putu ljubavi. Upravo se u osobi Isusa Krista očituju sve vrijednosti koje čovjek može doseći i koje se do kraja mogu ispuniti jedino u suradnji s Bogom. Čovjek je od Boga opskrbljen svime kako bi mogao razumjeti njegovu poruku i poziv, on u sebi pronalazi božanski temelj koji mu omogućava vje- rodostojan odnos s Bogom: vjeru, nadu i ljubav.11 U svojoj kreativnosti i radu u suradnji s Gospodinom čovjek vidi više vrijednost čovjeka no njegove mane, ima više povjerenja u Boga nego osjećaj straha, kazne i napuštenosti. Stvorivši čovjeka Bog ga je pozvao na stvaranje, a u „umjet- ničkom stvaranju čovjek se očituje više no ikad kao slika Božja“. Božanski umjetnik upravo njemu prenosi iskru svoje transcendentalne mudrosti. Tako je čovjek umjetnik koji je, svjestan svoga dara, snažnije potaknut promatrati sebe i sve stvoreno na način da uzdiže Bogu svoj hvalospjev. Samo na taj način on može razumjeti samoga sebe, svoj poziv i poslanje.12

4. Odnos duhovnosti i umjetnosti 4.1.Što je umjetnost? Svako čovjekovo djelovanje plod je neke spoznaje. Učinkom djelatne svjetlosti u čovjekovoj naravi imamo uvid u istine o kojima ovisi naša spoznaja. Na uzroke nam ukazuje znanost, a mudrost nam omogućava znanje prvih uzroka (to su metafizika i teologija).

11 Usp. Marijan JURČEVIĆ, Čovjek biće budućnosti, str. 21. 12 Usp. IVAN PAVAO II., Pismo Ivana Pavla II. umjetnicima, Glas Koncila, Zagreb, 2004., str. 7. 170 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Čovjekov um djeluje i njegov je čin imanentan, usavršava čovjeka i pomoću njega um dolazi do bitka bez obzira na to je li predmet bavljenja dobar ili loš. Upravo to je spekulativni rad koji dovodi do iskustva radosti u intuitivnom zrenju božanske biti. Druga je vrsta rada praktični rad, koji skolastici definiraju kao okorištavanje svojom spoznajom radi nekog djela. On je okrenut djelovanju, a ne nekoj unutarnjoj spoznaji. Praktični rad dijelimo na dva područja: na područje djelovanja i područje pravljenja. Ova područja shvaćamo s obzirom na služenje našom slobodom. Tako područje pravljenja nije služenje našom slobodom već s obzirom na proizvedenu stvar koja je usmjerena svrsi i dobru, ako je u skladu s pravilima dobra i ako je učinak dobar. Takvo djelovanje uvodi nas u zaseban, zatvoren, ograničen svijet. Ima samodostatnu svrhu koja nije zajednička svrsi ljudskog života.13 Područje djelovanja pripada slobodnoj uporabi naših sposobnosti. Ona je izvan ljudske crte, nosi pravila i vrijednosti koje ne pripadaju čovjeku. Ovisi o želji ili volji, a ne teži istini već dobroti i ljubavi koja povećava bitak subjekta.14 Ona se tiče savršenstva ljudskog bića, ćudorednosti i kreposti razboritosti. Oslobađa od ljudskoga, ali ljudska je u načinu svoga izvođenja; bila je zamišljena, mije- sila se i oblikovala, razvijala u razumu prije negoli je bila pretočena u tvari. Takva će zauvijek sačuvati duhovni okus i boju. Ono što ju proizvodi jest um. Djelo što se ima proizvesti nije ništa drugo nego umjetnička materija, a njegov oblik ispravno usmjeren naum.15

4.2. Umna krepost S obzirom na to da umijeće, umjetnost, spada u područje djelovanja, a ne pravljenja, ono je umno, njegovo je djelovanje u tome da ideju utisne u tvar. Ono je subjektivno: određena kakvoća uma umjetnika ili obrtnika. Svaka osoba u sebi nosi habitus koji se stje- če vježbanjem ili ponavljanjem. To su bitne postojane dispozicije koje usavršavaju nositelja na crti njihove naravi. Te osobine mogu

13 Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, Globus, Zagreb, 2001., str. 11. 14 U skladu sa zakonima ljudskoga čina i s istinskom svrhom svekolika ljudskog života. 15 Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 12. M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 171 biti vanjske, fizičke, duševne i duhovne. Djelatnim habitusom ravna duhovno djelovanje koje ima središte u nematerijalnim sposobnostima – umu i volji. On označava razvitak kojim duša postaje bolja na nekom području. Mogu ga postići samo duhovna bića jer su samo ona sposobna sama podići razinu svojega bitka samim svojim djelovanjem. Habitusi su postojani i trajni jer su ukorijenjeni u apsolutnome, a među ljudima su nejednako raspoređeni kao i darovi Duha.16 Umijeće je habitus praktičnog uma, kreposti koje se grade radi dobra. Ono uključuje usklađenost djelatnika i djela koje izvodi. Ako je habitus krepost, zaključak je da je usmjerena k dobru, usmjerena je obogaćivanju i njezino djelovanje čini predmet savršenijim. To dobro proizlazi samo ako u duši djelatnika postoji usklađenost stanja duše i proizvedenoga djela. Oni su djelo tog umijeća prije no što ostvare djelo, s njime su usklađeni prije negoli ga oblikuju. Ovdje govorimo o umijeću, a ne o umjetniku koji često može ići i protiv svoje umjetnosti. To umijeće, prema tome, ima nezabludivu ispravnost. Ta ispravnost nije znanstvena istina već dobro. Umijeće je uvijek ispravno u duši onoga koji stvara i nema veze s neisprav- nošću ruke, materija uključuje slučajnost i pogrešivost, no umijeće je ukorijenjeno u unutarnjoj sigurnosti. Dakle, ručna vještina samo je materijalni i izvanjski uvjet umijeća, s obzirom na to da čovjek komunicira putem materije u vremenu i prostoru, no umijeće pripada duhu. Skolastici umijeće povezuju s krepošću razboritosti koju u punini nose samo svetci s nadnaravnom radoznalošću i darovima Duha Svetoga koji ih potiču na božanske stvari – na božanski način.17 Oni su potaknuti, usmjereni i nošeni Duhom njegove ljubavi, što im daje slobodu. Dakle, sama umjetnost ne ide za tim da umjetnik bude dobar u svom ljudskom djelovanju već smjera tome da proizvede djelo. Ljudsko umijeće ne proizvodi djelo koje samo od sebe djeluje, takva djela stvara samo Bog. Dakle, umjetnik je, prije svega, čovjek i lako je predvidjeti da će u njemu doći do sukoba između umjetnosti i razboritosti. Ti se

16 Usp. Isto, str. 15. 17 Usp. Isto, str. 16. 172 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 unutrašnji sukobi mogu ukloniti samo ako, uslijed duboke poniznosti, umjetnik ne bude svjestan svoje umjetnosti i zbog pomazanja mudrošću sve u njemu bude u ljubavi. Razboritost usavršava um ako je volja ispravna na crti ljudske žudnje s obzirom na dobro svakog čovjeka. Ona je zaokupljena biranjem sredstava za ciljeve dobra. Dakle, svaka umjetnikova djelatnost, kao i svakog drugog čovjeka, treba biti usmjerena kreposti razboritosti. Čin uporabe naših ljudskih sposobnosti ovisi o uporabi volje i žudnje, a umijeće daje sposobnost da se učini dobro djelo. Tako umjetnik koji griješi protiv svojeg umijeća zaslužuje manji prijekor no čovjek koji griješi svjesno protiv razboritosti od onoga koji to radi nesvjesno. Razboritost sama nema predmet koji mora učiniti pa su tako putovi i pravila neodređeni, podređena je volji. Takva mora istra- živati i voditi se moralom i ćudorednosti koji su joj čvrst temelj i određuju joj ispravno sredstvo. Umijeće je umni razvitak razuma i plemenitost srca. S obzirom na to da je ono krepost, čovjeku obdaruje duh savršenstvom. Primjer nam je Isus koji je stolar, krepost umijeća mu je svojstvena jer je ona svojstvena Bogu kao Dobrota i Pravednost. Sin je slika Oca i njegova djelovanja.

4.3.Pojam ljepote Pojam ljepote usko je vezan uz umjetnost još od stare Grčke. Sv. Toma o ljepoti kaže da je ona „ono što se dopada očima", a gle- danje pretpostavlja kao intuitivnu spoznaju. Ona pruža radost duše u spoznavanju samim time što joj je dano to što je dobro za spoznaju. Ljepota je predmet uma koji je otvoren beskraju bitka. Mjesto spoznaje jest pojmovni svijet koji putem osjetila vida, sluha i intuicije dolazi do uma. U kategoriju ljepote ulaze cjelovitost, razmjer i jasnoća. Cjelo- vitost jer um voli bitak, razmjer jer um voli rad i jedinstvo koje je sjaj M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 173 u sebi i misterij koji se stalno otkriva. Jasnoća je prisutna u ljepoti jer um voli svjetlo i spoznatljivost.18 Ljepota postoji u svemu, ona je ontološka tajna koju stvari nose u sebi, duh je bitka, a time i trag ostavljen u središtu stvorenoga bića. Time je ona kategorija dobrog i rad koji je djelo uma. Tako se um u lijepom nalazi i prepoznaje, dolazi u doticaj s vlastitom svje- tlošću koja ga uzdiže k njegovom Tvorcu. Čovjek koji zamjećuje ljepotu uživa u njoj. Kako bi došao do toga, on se mora kulturno uzdizati. Time se sve više produhovljuje. Svjetlost bitka prožima um neodvojivo od osjetilnog, ali oslobađa duhovno, „zatočeno" iz materije. Nakon toga um će razmišljanjem analizirati te radosti. Mogućnost zamjećivanja ljepote dar je koji nazivamo talentom koji je umjetnik pozvan razvijati. Uzrok ljepote nije istina već dobro, um ispunjava željom i budi ljubav, dok istinito samo po sebi prosvjetljava. Ljepota je u inver- tnom odnosu sa spoznajom, ona se voli zbog nje same, a ta ljubav dovodi do ekstaze19 koju duša ćuti u nekom blažem obliku kad ju obuzme ljepota umjetnosti, a u punini kad je u Božjoj ljepoti. Božja ljubav daje ljepotu onome koga ljubi, a naša je ljudska ljubav uzro- kovana ljepotom onoga što i koga ljubimo.20 Ljepotu kao pojavu ne možemo konkretizirati ni specificira- ti previše usko jer se ona prema pojmu cjelovitosti, savršenosti ili dovršenosti ostvaruje na puno načina. Cjelovitost, savršenost ili do- vršenost, kao i razmjer, prikladnost ili sklad, nemaju apsolutni zna- čaj, mogu se shvatiti jedino s obzirom na svrhu djela. Forma djela obasjava materiju u ontološkom smislu koji se na različite načine otkriva našem duhu, a nikako u smislu pojavne jasnoće. Cjelovitost nekog bića tako ne možemo uspoređivati s dovršenosti npr. Leonar- dove skice ili nekog futurističkog djela. Ona je svjetlost za sebe, ali ne i za nas; to je sjaj iz duše, životno počelo i snaga milosti.21 Bljesak forme, koji se našem duhu otkriva na različite načine, ima bezbroj

18 Usp. Isto, str. 22. 19 Ek-stazis: izvan sebe. 20 Usp. Dionizije AREOPAGIT: „O Bogu treba reći da je na neki način obuzet ekstazom ljubavi usred obilja svoje dobrote, preko koje sve ima udjela u njegovoj svetosti.“ Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 24. 21 Usp. Isto, str. 25. 174 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 načina da obasja materiju, što govori o neusklađenosti ljepote s ide- alnim i nepromjenjivim, ona je relativna i ne poimaju je svi jednako. Delacroix je rekao: „Vidjeti dobro gdje ga je umjetnik stavio."22 Prema tome, ljepota pripada rodu transcendentalija, tj. predmet je misli koje nadilaze rod, kategorije i razrede jer se svugdje nalaze i prožimaju. Osobina je bića, a ne nešto pridodano. Svugdje je prisutna i različita kao raspršen odraz Božjega lica u kojemu su istina, dobrota i jedinstvo jedno.23 Ljepota je u čovjeku samo sfera njegova djelovanja te zato pobuđuje sukobe. Bog daje ljepotu bićima u skladu s njihovom vlastitošću kao što je Sin slika Oca, Ljepota, Riječ, sjaj i svjetlost uma. Bog je lijep, preegzistencijski izvor ljepote, a ljepota po svojoj pripadnosti ono- stranom teži da uznese dušu iznad stvorenoga svijeta. Potiče čovjeka da zemlju smatra slikom koja upućuje na svoga Stvoritelja i nebo, ona postaje najočitiji dokaz naše besmrtnosti. Ljepota vodi čovjeka u duhovno područje, doticanjem bitka pokazuje se njena sličnost s kraljevstvom Božjim: apsolutnost, plemenitost i radost života. Tako dolazimo do zaključka da čovjek spoznaje i ostvaruje samoga sebe kroz istinito, lijepo i dobro. Doti- canjem neke transcendentalije duše se sjedinjuju u zajedništvo te se tako ostvaruju. Neko djelo, ako je lijepo, isto je i kao čovjek na obzorju doti- canja duha i materije. Ta djela imaju duhovnu dušu. Vrijednost djela više je duhovna nego materijalna, a način postojanja više je kontemplativan, odakle ljepota djela dolazi u obilju. Ta ljepota proizvodi istančan užitak koji se kod umjetnika može usporediti s igrom i mu- drošću koja, osim što pruža užitak, ima kretanja koja su sama sebi svrhom. E. A. Poe rekao je u članku The Poetic Principle da je ljepota „dio besmrtnosti čovjeka. U isto vrijeme posljedica i znak njegova postojanja do kraja."24 Ona pretpostavlja napor u dosezanju nadna- ravne ljepote kao i tugu zbog nemoći dosezanja božanske ljepote već

22 Usp. Isto, str. 99. 23 Usp. Isto, str. 27. 24 Usp. Edgar Allan POE, The Poetic Principle, http://classiclit.about.com/library/bl-etexts/eapoe/ bl-eapoe- poetic.html, 7. rujna 2010. M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 175 na zemlji. Umijeće nije samo ropska obrada tvari već teži duhovnom rastu, a umjetnost znači izraziti se u doticaju s tijelom, materijom i živjeti u duhovnom. Prema tome, jedino Bogu pripada, u pravom smislu, proizvo- đenje ljepote, a čovjek da bi bio slobodniji u stvaranju, mora uži- vati u supstanciji mudrosti i njenu miru. Inače nije u kontemplaciji nego u proizvodnji koja ga osuđuje na bijedu vremenita djelovanja. Umjetnik ne posjeduje ljepotu ni sjaj neba jer je njegov način ljudski i ne može ju posjedovati kao ni spoznati u potpunosti te time daje nesavršenu i nepotpunu radost. Ljepota je Božjega podrijetla.25 Upravo je renesansa počela rasipati bit umjetnosti jer od nje same traži mističnu puninu koju može dati samo Bog. Ona traži od umjetnika da bude dobar djelatnik, kao i načelo novčane dobiti i savršenost korisnoga, čime lišava umjetnost ciljeva rasta čovjekova bića. Sprečava čovjeka sjetiti se Boga te nameće osjećaje beskori- snosti i odbačenosti. No upravo iz tih osjećaja budi se nada o ponovnom pronalaženju ljepote umjetnosti koja vodi čovjeka na putu prema Bogu upućujući ga od vidljivoga k nevidljivom.

4.4. Proces stvaranja Ovdje valja reći nešto o pravilima umijeća te prirodnome daru pojedinca. Slobodna umijeća, tj. umjetnosti, u svojoj biti imaju neka pravila koja su formalna sastavnica u regulaciji koju ona utiskuju u materiju. Ona nisu imperativ nametnut izvana, ona su djelatni putovi praktičnog razuma. Kao takvi, ovi su visoki i skroviti. Sveukupnost tih pravila nazivamo tehnikom, no ovdje se ne radi samo o materijal- nim postupcima već i o intelektualnim putovima rada koje umjetnik rabi kako bi postigao svrhu u djelu. Oni najuzvišeniji putovi tiču se individualnosti djela koje je zamislio umjetnik; oni se otkrivaju samo jednom. Djelo je tako skup pravila koje je organiziralo duhovno biće,26 a bez intelektualne forme nad materijom djelo bi bilo puki osjetilni namaz, ono što danas zovemo kičem.

25 „Jedino siromasi i mirotvorci uživaju savršenu radost jer posjeduju mudrost i kontemplaciju u muku stvaranja i u glasu Ljubavi.“ Usp. Jacques MARTAIN, Skolastika i umjetnost, str. 30. 26 Usp. Isto, str. 101. 176 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Prema cijelom ranije navedenom istraživanju umjetnosti vidjeli smo da ona ovisi o umnim krepostima ili habitusu; tako i pravila umijeća ne vrijede ako u životnom i duhovnom stanju nisu u habitusu. Habitus iznutra gradi duh umjetnika koji vlada pravilima i njima se služi za ciljeve svoje umjetnosti. Dakle, čovjek, umjetnik posjeduje ta pravila, a ne ona njega. On ne djeluje protiv pravila već u postupku sliči Bogu, on nadilazi pravila, izvan njih je, on stvara prema višem pravilu i skrivenom redu. Moderno društvo, a i povijest još od renesanse, pokušava iz- baciti habitus iz umjetnosti, kao i darove Duha Svetoga i moralne kreposti. Metode i pravila shvaćaju se kao skup samozadovoljnih formula i postupaka, oni nastoje zamijeniti habitus. Lijepe stvari treba učiniti lakima jer nedopustivo je da pristup djelatnosti umjetnosti ovisi o krepostima koje nemaju svi. No istina je teška kao i ljepota, a put je uzak. Dakle u subjektu je nužno razviti unutarnju snagu.27 Ha- bitus treba klijati u čovjeku. Tako i sam prirodan dar nije dovoljan za razvoj umijeća. U modernom svijetu problematika umjetnosti kreće se upravo između akademizma (materijalnih pravila, forme), gdje umjetnost nema naravnog dara, gdje je umjetnost tek mogućnost.28 Prirodni dar koji se danas često smatra umjetnošću samo je preduvjet za umjetnost, njezin nagovještaj. Ne njegujemo li ga u kulturi i krepostima, neće se razviti u umjetnost. Tako dolazimo do zaključka da umjetnost proizlazi iz volje i ljubavi, a raste i njeguje se kao prijateljstvo. Taj prirodni dar ovisi o tjelesnim sposobnostima, osjetilima, ali i o mašti koja je glavna opskrbiteljica umjetnosti. Ona je dar. Iz definicije umjetnosti kao umne kreposti proizlazi njena duhovnost iz koje umjetnost stječe izvedbena pravila. Veliki majstori umjetnosti uče od drugih majstora, no u nekim slučajevima individualni napor umjetnika priskrbljuje sam sebi odgoj duha, npr. Goya, ili Van Gogh koji prima naobrazbu pastora, ali ne i umjetnika.29 Ono najduhov- nije u umjetnosti traži samoću i samoodgajanje duha, a što se više

27 Usp. Isto, str. 39. 28 Problem nastaje u poučavanju umjetnika. Iz majstorskih radionica za vladavine Luja XIV. prelazi se na formalno školstvo u kojemu se gubi tradicija, a time i kvaliteta osobnog napretka. 29 Usp. Vincent, VAN GOGH, Pisma bratu, str. 8. M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 177 odgaja i formira, više se približava poanti umjetnosti, djelo postaje sve osobnije, njemu svojstvenije. Tako npr. u materiji: potezima i nanosima boje u slikarstvu možemo jasno iščitati duh Van Goga ili način obrade kamena Rodina ili Michelangelovu nedovršenost. Da- kle, odgoj duha neizostavno je nužan, on se sastoji u učenju od učite- lja i vanjskom kontinuitetu ljudske suradnje. Nezaobilazan je, dakle, sadržaj kulture i povijesti umjetnosti jer za originalnost je potrebno učenje i iskustvo iz kojega proizlazi nešto novo i neponovljivo.30 S obzirom na to da lijepa umijeća dotiču bitak, transcenden- tno, podložna su zakonu obnove, promjene. Ljepota ima beskrajnu amplitudu poput bitka, ali djelo stvoreno u materiji pripada nekom sadržaju kojemu je pak nemoguće iscrpiti transcendentalije.31 Mnogi su umjetnici na svoj vlastiti način obrađivali iste teme, a one su svaki put estetski drugačije i neponovljive. Umjetnik se nalazi pred prostranstvom izbora, on je onaj koji nalazi nove, različite načine kojima ostvaruje lijepo, ono čime ljepota svojom svjetlošću može obasjati materiju, novu prilagodbu prvotnih i vječnih pravila. Upravo u tom trenutku prevladava kontemplativno djelovanje koje svoj temelj ima u habitusu, a ne u vještini, talentu, tehnici, izvedbe- nim djelatnostima koje ovise o žanru u kojemu se djelo ostvaruje. Umjetnost ne pretpostavlja ispravljanje žudnje poput razboritosti, ali želja teži ispravno svrsi svojstvenoj umijeću. Ta se istina ne prihvaća prema stvarima već je vezana uz usklađenost s ispravnom željom. Opća svrha umjetnosti jest ljepota, no proizvod nije puka tvar podređena svrsi već individualno i originalno ostvarenje ljepote. Djelo je samo sebi svrhom i u njemu je izveden jedinstven proboj u nevidljivi svijet. Ono od umjetnika traži da mu strast i volja budu usklađene prema svrsi njegove umjetnosti, njegove želje i osjećaji moraju biti na crti ljepote (nematerijalnosti i transcendencije koje

30 Sv. Toma kaže da je apsurdno od svakoga tražiti da bude „originalni genij“. Usp. Jacques MAR- TAIN, Skolastika i umjetnost, str. 105. 31 Transcendentali su oznake bića, ne neki puki atributi, već njegovi određeni vidovi. Jedan od vi- dova bića koje navode srednjovjekovni filozofi jest ljepota, a u ljepoti se dotiču umijeća i bitak. Umjetnost proučava ljepotu i nastaje u ljepoti. Dionizije Aeropagit u djelu De nominibus deorum navodi: „Nadnaravno Lijepo zove se Ljepota zbog ljepote koja joj je od njega darovana svim bićima prema vlastitosti svakoga od njih; ono, kao uzrok sklada i sjaja svih stvari, baca na sve, s bljeskom, poput svjetlosti, vlastitim razdvajanjem izvorne zrake, koje sve čini lijepim.“ Umberto ECO, Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici, Zagreb, 2007., str. 30. 178 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 nisu puko ljudske), ljudski život i osjetilna svakodnevica i rutina same umjetnosti snosit će vrijednost njegove zamisli. Ljepota se mora uskladiti s njegovom naravi, tako djelo mora proizlaziti iz srca i utrobe, uma i duha. Kao transcendentalija, ljepota se pojavljuje na mnoge načine, ona je neiscrpna pa tako omogućava umjetniku da se svaki put na nov način uskladi sa svrhom da ravna materijom. Nakon usklađenosti pravila umjetnik je slobodan stvarati, ovjenčati se nekom intuitivnom emocijom, jedinstvenom i neponov- ljivom. Upravo ta duhovna senzibilnost u doticaju s materijom odgovara u izvedbi kontemplativnoj djelatnosti i životu umjetnosti u doticaju s lijepim.32

4.5. Materija i forma umjetnosti Iz navedenoga zaključujemo da umjetnost, umijeće ima svoju formu ljepote koja se u umnoj djelatnosti otkriva i pretače u umjet- ničko djelo. Njena je svrha samo djelo, njegova ljepota, no isto tako svrha je umjetnosti ne uzrujati ljudsku dušu već ju pročišćivati. Tako je u umjetnosti ružno sve ono što je lažno, što je neprirodno bez razloga.33 Stoga se od samoga slikarstva traži da likovi koje prikazuje izgledaju naslikano, da oni ne budu obmana oka ili duha već se tra- ži da djelo bude usklađeno sa sredstvima kojima je materijalizirano i svojom svrhom. Upravo suvremeno slikarstvo, koje je potisnulo naličje i figurativnost, pokazuje kako je slika nešto što se ne da definirati, ali se opisno iskazuje riječima: „Ima tu nešto!" Upravo kao suprotnost tome stoji kič koji nema prisutnosti duha i teži da se pred njim pokloni. Ta dva oprečna djela možemo nazvati slikom Božjom i idolom. Umjetničko djelo priznaje Tajnu, kič ne.34 Krepost umijeća sastoji se u prosudbenom činu, um stvara djelo, a vještina je samo stečen uvjet, nešto izvanjsko. Upravo u fluen- ciji umijeća umjetnost može nastati i prijeći u nespretan potez, kao kod srednjovjekovnih majstora koji se ne koriste npr. geometrijskom perspektivom kako bi prikazali prostor te time stvorili iluziju na plat-

32 Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 40. 33 Usp. August RODIN, Umjetnost, u: Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 41. 34 Usp. Ivan GOLUB, Na međama vjere i umjetnosti, u: Svesci, br. 46 (1982.), str. 53. M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 179 nu, no i u njihovim se djelima objavljivala istančana intelektualnost umjetnosti.35 Renesansna nas umjetnost pak uvjerava da u slici koju gledamo vidimo prizor stvarnoga svijeta koji se slika. Suvremena umjetnost ide za čišćenjem takvih „laži" u umjetnosti, djela se slika- ju, kipare i nisu oponašanje nekog predmeta. To oponašanje u čistoj umjetnosti nije puko preslikavanje predmeta već stvaranje novoga; sastavljanje i građenje nekog predmeta prema zakonima samoga predmeta koje valja smjestiti u postojanje.36 Umjetnost ne želi za- hvatiti samo površinu stvari, ona zahvaća dubinu. Paul Klee kaže: „Umjetnost ne odražava ono što je vidljivo, već pravi vidljivim.“37 Čovjek od svoga djetinjstva promatra i oponaša stvari, na taj način uči i hrani svoj duh. Stvari koje umjetnik spoznaje: boje, prostor, linije, plohe, riječi, zvukove shvaća kao stvari za sebe, ali i kao nešto što omogućava spoznaju nečeg drugoga. Te su stvari znakovi koji duhu posredstvom osjetila pružaju nešto različito. Promatranjem umjetničkih djela čovjek također hrani dušu spoznajama, a s obzirom na to da ta djela proizlaze iz ljepote i spoznavanja većeg broja stvari, ona su vrlo bogata i to bogatstvo pro- sljeđuju dalje, ona komuniciraju.38 Tako dolazimo do zaključka da se sama radost spoznaje ne sastoji u samome činu spoznaje zbilje ni u savršenom oponašanju. Materijalne sastavnice djela (tema, stil, boja, ritam, riječ) nisu dovoljne za radost koju donosi ljepota jer ona mora zasjati iz forme, svjetlosti bitka. Ta se forma samo očituje pomoću znakova koji su spoznatljivi osjetilima. Čovjekov duh, za razliku od Božjega, nije uzrok stvari i uzrok ljepote. Ona mu je dana. Kao takav, on ne može formu crpsti samo iz svoga stvarateljskog duha. Umjetnik ju crpi iz riznice osjetilnog, od Boga stvorenog, svijeta kao i onog svog unutarnjeg duševnog te na taj način postaje povezaniji i korak dalje na putu k Bogu. Takav čo- vjek vidi dublje od drugih, pa čak mora i preobražavati materijalne privide u prirodi. Umjetnost, dakle, definiramo kao stvaralačku, ima sposobnost uzbuditi ljudsku dušu, a kao materiju koristi ono što već

35 Usp. Horst Waldemar JANSON, Historija umetnosti Historija umetnosti, str. 156. 36 Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 44. 37 Usp. Gunter ROMBOLD, Kraj sakralne umjetnosti?, u: Svesci, 46 (1982.), str. 54. 38 Usp. IVAN PAVAO II., Pismo Ivana Pavla II. umjetnicima, str. 10. 180 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 postoji. Ne stvara ex nihilo kao Bog, on stvara na drugome stupnju. No ipak umjetnik u sebi nosi dostojanstvo jer je dionik Božji u stvaranju lijepih djela, razvijajući moći koje mu je ulio Stvoritelj kao sa- vršeni dar koji jedino on može dati. Priroda koju je stvorio Gospodin čovjeku stvaratelju mora biti uporište i savjetovalište. Na taj način on postaje učenikom Božjim, a umjetnost je odjek Božjeg umijeća u stvarima. Gospodin želi da ga oponašamo, no ne kao robovi već kao prijatelji, stvaratelji u duhovnoj lakoći i naporu, ne u ropskom oponašanju. Takva umjetnost stvarana u Božjoj slobodi ujedinjava umjetnikov um i senzibilitet. On sam u stvaranju nema izričito jasne nakane već vođen od Boga putem prirode i kategorijom ljepote i nesvjesno stvara dobra djela.

4.6. Kršćanstvo i umjetnost „Pokušaj shvatiti posljednje riječi onoga što kažu veliki umjetnici, ozbiljni majstori, u svojim remek-djelima, u njima će biti Bog. Neki su to napisali ili rekli u knjizi, a drugi na slici. Zatim prosto naprosto čitaj Bibliju i Evanđelje jer to navodi na razmišljanje... raz- mišljanje uzdiže misao iznad običnog nivoa i protiv tvoje volje.“39 Već smo naveli razliku između religijskih i svjetovnih djela, no kad kažemo kršćanska umjetnost, mislimo na onu koja se definira temom kojom se bavi ili duhom iz kojega proistječe. To je umjetnost otkupljenja čovječanstva. Ona donosi kršćanske plodove jer je zasa- đena u kršćanskoj duši, pije iz vode života i hrani se bogoslovnim krepostima uz dašak darova Duha Svetoga. U nju ne spada samo sakralno i religiozno već i ono svjetovno, ona je ondje gdje je ljudska radost. Iz tajanstvenog života njenih djela rađa se dubok osjećaj koji posjeduje dio vječnosti.40 U najdubljem dijelu ljudske duše događa se osloboditeljski i nezaslužen susret.41 Umjetnost je sama po sebi vrlo teška, pogotovo u današnje vrijeme jer je teško biti umjetnik, a još teže kršćanin. Riječ je o mirenju apsolutnih veličina. Te veličine u modernom svijetu predstavljaju oprečna mišljenja; jedna živi na

39 Vincent VAN GOGH, Pisma bratu, str. 36. 40 Usp. Jean MOUTON, Umjetnost je milost?, u: Svesci 64 (1986./1987.), str. 47. 41 Usp. William CONGDON, Umjetnik, umjetnost i kršćansko zajedništvo, u: Isto, str. 39. M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 181 tradiciji, moralu i krepostima, na osobi Isusa Krista, a druga zna od- bacivati to isto i često živi materijalno, dajući životu neki sekularni duh. No možemo reći: kad god je umjetnost u povijesti dosegla određeni stupanj veličine i čistoće, ona je vjernička jer u sebi i nesvjesno nosi djelić transcendentalne ljepote. U umjetnosti nadahnuće igra bitnu ulogu. Za kršćanskog umjetnika ono je dar Duha Svetoga. Nadahnuće umjetniku, kada to um želi, daje stvaralački zamah veći od razuma, a na njegovoj je slobodi odabrati hoće li ga slijediti ili će ga krivotvoriti. To je nadah- nuće pralik nadnaravnog nadahnuća. Ova se dva nadahnuća trebaju združiti kako bi umjetnost bila kršćanska ne samo u nadi već i u zbi- lji. Tada je ona istinski odraz milosti. Milost se prvenstveno očituje u nevidljivu pozivu da se izađe iz samoga sebe, da se gleda prema van. Njezina je glavna prepreka nepostojanje ljubavi.42 Dakle, da bi nastala takva kršćanska djela, umjetnik treba biti kršćanin i treba nastojati napraviti lijepo djelo u koje, osim uma, pretače i svoje srce. Djelo koje čovjek stvara, osim ljepote koja bi mu trebala biti forma, u njega unosi svoja poimanja svijeta i sebe; tako samo ako je umjetnik kršćanin, može stvarati zbiljski kršćanska djela i ona tako u cjelovitosti mogu pripadati kršćanstvu i umjetnosti. No ono što je različito, takvo mora ostati, tj. estetiku ne treba podrediti vjeri kao ni vjeru postupcima umjetnosti. Umjetnik ravna svojim djelom, umjetničkim habitusom koji mora biti slobodan i ničemu podređen, kršćanska umjetnost išće slobodnog umjetnika, a djelo će nositi odsjaj milosne svjetlosti samo ako nastane iz srca puna milosti koje traži poniznost i strpljivost.43 Kako bi ljepota nekog djela bila kršćanska, pročišćena, umjetnik mora težiti takvoj ljepoti kao što i u njegovoj duši mora biti Krist. Na taj način ljepota postaje kršćaninovim unutarnjim nadograđiva- njem. Sve se to događa zahvaljujući ljubavi koja mora biti živa, i što je više takva, djelo je kršćanskije. Pritom se traži kontemplaci- ja u evanđeoskoj ljubavi, ona išće „sveta“ umjetnika ukoliko je on

42 Usp. Isto, str. 39. 43 Cezanne sa strpljivošću promatra latice cvijeta dok ne otpadnu, a Vincent van Gogh isto tako promatra vjetar. 182 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

čovjek,44 od njega traži da bude obuzet ljubavlju, dakle samo je djelo onoliko kršćansko koliko prolazi čovjekovom dušom i kakva je ona. Leonardo tako u Traktatu o slikarstvu kaže: „Slikar koji ima teške ruke imat će ih i u svojim djelima pa će reproducirati manu svoga tijela, ako se dugim vježbama ne sačuva od toga. Ako je govorljiv i živahnih kretnji, njegove će figure imati isti karakter. Ako je majstor pobožan, likovi će imati zavrnut vrat, ako je pak majstor lijen njegove će figure izražavati lijenost na naravni način... svaki karakter u slikarstvu jedan je od slikarovih karaktera.“45 Povijest nam donosi mnogo stilova i razdoblja u umjetnosti, a nastanak tih lijepih umjetničkih djela dokazuje da za kršćansku umjetnost ne možemo tražiti neki „kršćanski“ stil, sustav pravila, način izvedbe kao ni tehniku. Ona može dopustiti beskonačnu mo- gućnost stilova i tehnika, no svi će ti oblici imati zajednički for- malni izgled i po tome će se razlikovati od nekršćanskih. Kako ide vrijeme, tako se mijenja i umjetnost, pa i ona kršćanska koja vodi čovjeka prema vječnosti, k sjedinjenju sa Spasiteljem iz kojega se prelijeva ljepota umjetnosti. Najbliža kršćanskoj umjetnosti u velikom razmjeru bila je umjetnost srednjega vijeka koja je mnogim naporima izgradila vlastiti svijet vjere i ljepote. Danas se ona može nametnuti samo ako proizađe iz zajedničke obnove umjetnosti i svetosti u svijetu. Kršćanstvo ne olakšava umjetnost nego svaku umjetnost svakoga stila i razdoblja inspirira, uzdižući je iznutra; otkrivajući joj u vjeri skrivenu ljepotu, daje joj jednostavnost, mir i profinjeni užitak. Umjetnost, zahvaljujući božanskom stvaranju koje je uvijek u nastajanju, a nikad dovršeno u ovome svijetu, u slici učvršćuje pro- ročko čuđenje nad tajnom postojanja. Kad dobije kršćanski sadržaj, postaje divljenje Kristu nad dubinom tajne postojanja koja je milost Božja.46

44 Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 54. 45 Leonardo DA VINCI, Traktat o slikarstvu, Kultura, Beograd, 1953., str. 48. 46 Usp. William CONGDON, Umjetnik, umjetnost i kršćansko zajedništvo, str. 39. M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 183

4.7. Moral kao bitna komponenta kršćanske umjetnosti Umjetnost, umijeće zaokupljeno je stvaranjem vlastitih djela, dakle njena je svrha samo djelo i njegova ljepota. No isto tako umjetnost se ne može odvojiti od čovjeka koji ju stvara, a ona za njega mora biti na crti moralnosti, posebno kada govorimo o kršćan- skoj umjetnosti. Govorimo o kršćanskoj moralnosti po kojoj se svrha ljudskog djelovanja određuje svrhom blaženoga gledanja i ljubavi prema Bogu, a usavršava se u nadnaravnom životu bogoslovnih kreposti i milosnih darova.47 Umjetnik za konačnu svrhu svoga djelovanja ne može kao svrhu uzeti jedino umjetnost jer to bi bilo idolo- poklonstvo. Umjetnik mora biti svjestan toga da je on samo čovjek, a umjetnost nije božica. Ako je umjetnost dobro, onda ona u biti nije protiv Boga, a time ni protiv Dobra ljudskog života. Umjetnost u svom području nije podređena nijednoj kreposti, no u odnosu na subjekt koji ju stvara ili onoga koji gleda, podređena je dobru subjekta, dakle krepostima mudrosti, razboritosti, jer se čovjek njome služi slobodno te time postaje podređena njegovoj svrsi. Do te svrhe čovjek treba doći ravnajući se onim što ga u religiji nosi. Ranjavanje Boga od strane umjetnosti ranjavanje je i umjetnosti same. Umjetnik mora znati vladati materijom kojom proizvodi umjetničko djelo. Time ono ništa neće izgubiti od svoje uzvišenosti i čistoće. S obzirom na svrhovitost svakog bića, na njegovo poslanje na zemlji, umjetnik također u sebi osjeća potrebu, brigu da djeluje na druge. On uvijek služi nekoj ideji pa makar ona bila samo estetska. Umjetnik treba raditi prema vlastitom nahođenju, no djelo treba graditi samo radi vlastite ljepote, čistoća djela ovisi o snazi stvaralačkog počela ili o snazi umjetničke kreposti. Ona se na neki način nalazi u svakom umjetniku (i u onome koji želi stvoriti „anti- krepost“). Umjetnik vjernik lako može povezati umjetničku krepost s vjerskom, ali ih ne izjednačava. Umjetnost je nešto ljudsko pa tako i ovisi o dispoziciji subjekta, dakle, pripada vremenu i prostoru na kojemu raste. Diše, uči i usavršava se putem kulture, društva, duhovne predaje, povijesti. Upravo najuniverzalnija i najljudskija djela nose obilježja kulture u

47 Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 119. 184 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 kojoj su nastala. Umjetnost se javlja kao temeljna potreba jer nitko ne može živjeti bez užitka. Ako nema duhovnog užitka (koji pruža svaka prava umjetnost), tada on podliježe tjelesnim užitcima. Ona ljude uči duhovnim užitcima, a kako je i sama osjetilna, može ih voditi plemenitijem od sebe. Ona priprema ljude na „umjetničku“ kontemplaciju, kao što to što čine moralne kreposti koje pribavljaju duši spokoj i unutrašnji mir te potiču ljubav. Time je umjetnik na crti asketizma i neprestance se mora čuvati privlačnosti lakoće uspjeha i mlitavosti svoga napora. Valja mu prolaziti kroz tamnu noć koja neprestance pročišćava. Kreposti koje ga vode jesu jakost, čestitost, umjerenost, jednostavnost, čistoća, a najvažnija je od svih razboritost koja neprestano radi za dobro čovjeka. Ona je nadležna ne za stvaranje dobroga djela samog već s gledišta ljudskih vrijednosti i stajališta slobodnog čina umjetnika, ali i promatrača. Često dolazi do sukoba između umjetnosti i razboritosti u čovjeku. Stoga umjetnik puno lakše nalazi zajedništvo s kontemplativcem jer ih habitus veže uz njihov rad. Kontemplativac poznaje mjesto umjetnika i ljepote, a umjetnik koji ljubi ljepotu može nazreti veličinu ovoga drugoga te će prepoznati njegovu ljubav i ljepotu. Čak i ne znajući, umjetnik se zna vinuti onkraj svoje umjetnosti prema subzistentnoj Ljepoti u svijetu nedostupnom umjetnosti i razumu. Ni slikarstvo ni kiparstvo ne mogu ne utkivati u svoju umjetnost „ludost križa“, a onaj pravi kršćanski križ za nju će uvijek biti inspiracija.

Zaključak Nije svakom čovjeku dan poziv da bude umjetnik, no svaki čovjek pozvan je na stvaranje. Taj je poziv dar kojim čovjek djeluje prema zahtjevima umjetnosti, on je sposoban stvarati predmete u koje se ne upliće moralna razina, ona je na razini čovjekova stvaranja, no isto tako ove se dvije razine uvjetuju kako bi se u potpunosti ostvario umjetnik – čovjek. Umjetnik tako stvarajući djelo u njega ulijeva odraz onoga što on jest i kako jest, oživljava svoje djelo, oči- tuje svoju vlastitost izražavajući svoj duhovni život i komunicira s drugima. Tako stvara povijest umjetnosti, ali i svoj osobni „dnevnik" koji nam govori o njegovoj najdubljoj intimi. M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 185

Umjetnici imaju poseban odnos s ljepotom. Bog na kraju svakog dana u Stvaranju kaže da je stvoreno dobro. Papa Ivan Pavao II. u svom pismu umjetnicima kaže da je ljepota dobro koje umjetnici prepoznaju i preoblikuju, ta im je mogućnost dana u Božjem daru koji zovemo talent. Oni su ga pozvani razvijati u službi bližnjega i cijeloga čovječanstva.48 Taj talent je potreba u njima samima koja traži odricanje, učenje i rad koji na kraju oslobađa. Umjetnici tako u sklopu društva uvijek imaju posebno mjesto, oni pridonose kulturi nekog naroda, oni su ogledalo kulture, ali i općega dobra. U svom djelovanju imaju svoje područje djelovanja. Pritom mislimo na umjetnost riječi, zvuka i vizualne umjetnosti, za- datke koje trebaju prihvatiti, težak rad i odgovornosti koje nose. Ljepota onoga što stvori čovjek, umjetnik, samo je sjenka onoga što je prava Ljepota koja prebiva u Bogu. Tako u Dj 17, 25 sv. Pavao kaže: „Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima“; i u Dj 17, 30: „Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.“ Vjerska spoznaja, dakle, može izvući korist iz intuicije umjetnosti kao vrste kontemplacije, božanska i Kristova ljepota veća je od svijeta, a umjetnik najbolje vidi put ljepote u svijetu koja vodi otajstvu Boga. Umjetnost i Crkva tijekom povijesti imali su partnerski odnos, no negdje su se na tom putu znali razilaziti, najviše onda kad je umjetnost počela postojati samo radi sebe. No partnerski odnosi mogu se ponovno izgraditi ako nam je na pameti da svi izgrađujemo društvo, zajednicu i umjetnike (a ne da ih samo interpretiramo) koji će ponovno gledati umjetnost kroz prizmu svetog, kroz prizmu ži- vota po Kristu. Crkva je na Drugom vatikanskom koncilu naglasila važnost kulture i umjetnosti. Gaudium et spes kaže: „Ona nastoji razumjeti narav vlastitu čovjeku, njegove probleme i njegovo iskustvo u pokušaju da upozna samog sebe i svijet.“49

48 Usp. IVAN PAVAO II., Pismo Ivana Pavla II. umjetnicima, str. 11. 49 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes, O crkvi u suvremenom svijetu, br. 62, Kršćan- ska sadašnjost, Zagreb, 1986. 186 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Umjetnost je ta koja odražava nedohvatljivu Ljepotu, donosi radost u srce i plod je koji ujedinjava naraštaje te ih dovodi do komuniciranja u divljenju. Ovim radom htjeli bismo doprinijeti ponovnom trajnome dijalogu i suradnji između vjere i umjetnosti. Isključujemo opasnost da umjetnik življenjem i prakticiranjem vjere smanjuje svoju umjetnič- ku vrijednost. Naprotiv, upravo ga ona tjera do što boljih umjetnič- kih ostvarenja. Nadamo se da smo upravo to uspjeli barem prikazati, kao i to da bi vjera bez umjetničkog izražaja bila vrlo siromašna te da upravo življenje vjere budi umjetničku inspiraciju. M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188 187

Spirituality and Arts

Summary In spite of their differences, spirituality and arts have many things in common. This article aims to remind of the relationship between art and spirituality. The introduction emphasizes the dimension of the image of God, inherent to man. While spirituality is con- scious, led by God and Godly, art is often unconsciously expressed. Church has always accepted it and recognized it. Therefore, art forms a part of the Church. In the first part the main points of the Christian spirituality are presented: it is nurtured by the Holy Scripture and the sacraments. It is here that spirituality matures towards the experience of virtues. When discussing arts, an overview of questions regarding art is offered, including different viewpoints of artists and theoreticians of arts. Art is the skill of transforming an idea into an act. This is creation. Therefore, chapter three will be devoted to men as co-creator, which is his vocation by God. Hence, art is a vocation from God, confirmed by several quotations from the theory of arts and theology. In the main part, ‘spirituality and arts’, an answer to the question ‘what is art’ is proposed, what is the virtue of the mind, and where the mind and the skill are connected. The question of bea- uty has many points in common with this discussion. We want to elu- cidate the process of creation, mentioning some theories concerning the substance and the form of the art, especially in the light of the Maritain’s philosophy. In respect to Christian art, we emphasize that the artist must be a Christian, and weave into his art the Christian morality, which will not make his opus less artistic. The quotations will show an overview of this problem from the theological, philo- sophical and artistic, i.e. position from the theory of arts. Key words: God, creation, Christianity, spirituality, arts, artistic creation, virtues, morality. 188 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 189

Božidar Mrakovčić – Sandra Vidović

ZNAČENJE GLAGOLA PROSEU,COMAI (MOLITI) U LUKINOM EVANĐELJU

Doc. dr. sc. Božidar Mrakovčić KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci Sandra Vidović, mag. theol. KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci UDK: 226.4 προσεύχομαι (00.22.07) Pregledni rad. Primljeno: 15. 04. 2014.

Članak u prvome dijelu donosi rječnik molitve u Evanđelju po Luki. Brojnost izraza i njihova rasprostranjenost po čitavom evanđe- lju pokazuje izrazit Lukin interes za temu molitve. Među molitvenim izrazima ističe se glagol proseu,comai (moliti) koji je kod Luke naj- prisutniji i odnosi se uvijek isključivo na Boga. U središnjem dijelu članka analizira se svih 19 mjesta u Lukinu evanđelju gdje se glagol proseu,comai pojavljuje slijedeći tijek evanđelja i uzimajući u obzir njegovu strukturu. U zaključku članka naglašava se da je Isus čak 7 puta subjekt glagola proseu,comai i kao takav od Luke je predstavljen kao molitelj i primjer molitve. Činjenica da Isus uvijek moli sam ukazuje na jedinstven Isusov odnos s nebeskim Ocem koji za Isusa ima temeljnu vrijednost. Isusova molitva kod krštenja (3, 21) i preobraženja (9, 28s) povezana je s objavom kao Božjim odgovorom na Isusovu molitvu što otkriva njezin dijaloški karakter te povezanost s njegovim identitetom i poslanjem. Na Očevu ljubav Isus u molitvi odgovara kao Sin povjerenjem i poslušnošću. Pokazuje to osobito Isusova molitva uoči izbora dvanaestorice (6, 12), Petrove vjeroispovijesti (9, 18) i muke (22, 40s.44.46). Isus svoje mesijansko poslanje obavlja u zajedništvu s nebeskim Ocem. U molitvi traži i poslušno prihvaća Očevu volju, preuzima mesijansko poslanje i put križa. Isus, međutim, nije samo primjer molitve nego i učitelj molitve. Molitva Očenaša (11, 1-4) pokazuje da Isus svoje učenike čini dionicima svoje sinovske molitve. Uči ih da molitva prvenstveno treba biti usmjerena na duhovne vrijednosti i treba imati komunitaran karakter. Osim toga, treba biti pouzdana, ponizna, ustrajna, re- dovita i kao takva izraz vjere i zajedništva s Bogom koje se očituje 190 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

konkretno u traženju i prihvaćanju Božje volje i u solidarnom za- jedništvu s ljudima. Ključne riječi: Evanđelje po Luki, molitva, proseu,comai, objava, poslanje, Duh Sveti.

* * * Molitva i Biblija dvije su usko povezane stvarnosti, i to na više razina. Ukoliko je molitva razgovor s Bogom, onda možemo reći da je Biblija kao knjiga objave rezultat tisućljetnog dijaloga Boga i čovjeka u kojemu Bog ima inicijativu, a čovjek tu inicijativu prepoznaje i prihvaća. Biblija je zapravo plod slušanja Boga kojemu čovjek odgovara, raspravlja s njime i pred njime razmišlja. Može se gotovo reći da „Biblija više nego što govori o Bogu, govori Bogu i razmišlja pred Bogom“.1 Zato je Biblija knjiga u kojoj susrećemo mnoge molitelje i velik broj molitava. U Starome zavjetu kao moli- telji se ističu veliki likovi poput Abrahama koji posreduje kod Boga za Sodomu (Post 18, 16-33), Mojsija koji traži od Boga da bude milosrdan prema nevjernom narodu (Izl 32, 11-14), Davida koji moli za život svoga djeteta, začetog u preljubu (2 Sam 12, 16), Salomona koji od Boga traži mudrost kako bi mogao pravedno kraljevati (1 Kr 3, 4-15) ili poput Joba koji od Boga traži odgovor na svoju patnju (Job 31). U mnoštvu molitava razasutih po gotovo svim knjigama Staroga zavjeta posebno mjesto zauzima Knjiga psalama koja predstavlja molitvenu baštinu izraelskog naroda i molitvenik je Božjeg naroda ne samo u Starome nego i u Novome zavjetu. Važnost molitve u Novome zavjetu potvrđuje Isus kao molitelj i učitelj molitve. Od svih evanđelista Luka najviše stavlja naglasak na ovu crtu Isusove osobe. Dovoljno je uočiti činjenicu da čak u pet događaja koji opisuju sva tri sinoptika samo Luka govori o Isusovoj molitvi: samo kod Luke Isus se moli kod svoga krštenja (3, 21), nakon ozdravljenja gubavca (5, 16), prije izbora dvanaestorice (6, 12) i Petrove kristološke vjeroispovijesti (9, 18) kao i tijekom preobra- ženja (9, 28, 29). Osim toga, Luka čak četiri puta citira riječi kojima Isus osobno moli (10, 21-22; 22, 42; 23, 34.46). Za razliku od Marka

1 Usp. Bruno MAGGIONI, Preghiera, u: Pietro ROSSANO – Gianfranco RAVASI – Antonio GIR- LANDA (ur.), Nuovo Dizionario di teologia biblica, Torino, 1988., str. 1216. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 191 i Mateja koji donose samo jednu Isusovu molitvu na križu (Mt 27, 46; Mk 15, 34), Luka ih ima dvije. Osim toga, Luka u svom evanđe- lju ima čak četiri Isusove kateheze o molitvi (11, 1-13; 18, 1-14; 21, 36; 22, 39-46).2 Uz molitvu Očenaš samo Luka kao primjer molitve donosi i tri hvalospjeva: Marijin Veliča (1, 46-55), Zaharijin Blago- slovljen (1, 68-79) te Šimunov Sad otpuštaš (2, 29-32) kao i kratku anđeosku pjesmu Slava Bogu na visini (2,14).3

1. Lukin rječnik molitve Kod Luke nalazimo i najveću koncentraciju riječi koje, prema Dizionario dei concetti biblici del Nuovo testamento, spadaju u novozavjetno semantičko polje molitve.4 Statistički podatci o prisutnosti ovih izraza u pojedinom evanđelju, osobito ako se uzme u obzir duljina svakog pojedinog evanđelja (Mt 28 poglavlja, Mk 16, Lk 24 i Iv 21), više nego uvjerljivo pokazuju poseban Lukin interes za temu molitve: Mt Lk Iv Mk (16) NZ (28) (24) (21) proseu,comai (moliti) 15 10 19 0 85 proseuch, (molitva) 2 2 3 0 36 de,omai (moliti, prositi) 1 0 8 0 22 de,hsij (molitva, prošnja) 0 0 3 0 18 aivte,w (tražiti) 14 9 11 11 70 ai;thma (prošnja) 0 0 1 0 3 evrwta,w (moliti, zatražiti) 4 3 15 28 63 βοάω (vapiti) 1 2 4 1 12 kra,zw (vikati) 12 10 3 4 55 proskune,w (pokloniti se 13 3 3 11 60 ničice)

2 Usp. Mario LÀCONI, La preghiera nel Vangelo di Luca, u: ISTI i suradnici (ur.), Vangeli sinottici e Atti degli apostoli, Torino, 2002., str. 557-560. 3 Ova tri kršćanski intonirana biblijsko-mesijanska hvalospjeva kao i anđeoski distih, smješteni u evanđelju djetinjstva, predstavljaju savršen uvod u temu molitve kod Luke. LÀCONI, Mario, La preghiera nel Vangelo di Luca, str. 562-563. 4 Usp. Hans Schönweiss, Preghiera, u: Lothar Coenen – Erich Beyreuther – Hans Bie- tenhard (ur.), Dizionario dei concetti biblici del Nuovo testamento, Bologna, 2000., str. 1377. 192 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

gonupete,w (kleknuti) 2 2 0 0 4 aivne,w (hvaliti, slaviti) 0 0 3 0 8 euvcariste,w (zahvaljivati) 2 2 4 3 38 66 43 77 48 474 Tabela 1

Od izraza u tabeli kod Luke ne nalazimo samo glagol gonupete- ,w (kleknuti). Dominacija navedenih izraza u Lukinu evanđelju ostaje i onda ako uzmemo u obzir da tri termina iz tabele br. 1 (ai;thma, evrwta,w, kra,zw) kod Luke ne spadaju u užem smislu u rječnik molitve jer se ni eksplicitno ni implicitno ne odnose na Boga. Navede- nom nizu izraza treba pak nadodati još neke glagole koji kod Luke očito spadaju u molitvene izraze: Mt Mk Lk Iv (21) NZ (28) (16) (24) doxa,zw (slaviti) 4 1 9 23 61 evxomologe,w (priznati, 2 3 2 0 10 slaviti) megalu,nw (veličati) 1 0 2 0 8 avgallia,w (kliktati) 1 0 2 2 11 euvloge,w (blagoslivljati) 5 5 13 1 41 tu,ptw to. sth/qoj (udarati 0 0 2 0 2 se u prsa) 13 9 30 26 133 Tabela 2

Statistička usporedba s ostalim evanđeljima i u ovoj tabeli pokazuje poseban Lukin interes za temu molitve. Koliko je pak tema molitve naglašena u Lukinu evanđelju, pokazuje i prisutnost navedenih rječnika molitve po poglavljima, odnosno po dijelovima Lukina evanđelja. U ovom članku poslužit ćemo se u ovu svrhu Brownovom strukturom Lukina evanđelja: Prolog (1, 1-4); I. Uvod: Djetinjstvo i B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 193 dječaštvo Isusovo (1, 5 – 2, 52); II. Priprava za javno djelovanje (3, 1 – 4, 13); III. Djelovanje u Galileji (4, 14 – 9, 50); IV. Putovanje u Jeruzalem (9, 51 – 19, 27); V. Djelovanje u Jeruzalemu (19, 28 – 21, 38); VI. Posljednja večera, muka, smrt i pokop (22, 1 – 23, 56); VII. Uskrsna ukazanja u Jeruzalemu i okolici (24, 1 – 53).5

I. II. III. IV. V. VI. VII. 1, 5 3, 1 4, 14 – 9, 51 – 19, 22, 24, 1 – – 4, 9, 50 19, 27 28 – 1 – – 53 2, 13 21, 23, 56 52 38 Molitva općenito (22x) 5, 16; 22, 6, 11, 1.2; 1, 3, 20, 40.41. proseu,comai 12.28; 18, 10 21 47 9, 1.10.11 44.46 8.28.29 proseuch, 6, 12 19, 46 22, 45 Prozbena molitva (27) 5, 12; 8, 21, de,omai 10, 2 22, 32 28.38; 36 9, 38.40 1, de,hsij 13; 5, 33 2, 37 11, 1, 9.10.11. 25, aivte,w 6, 30 23, 23 63 13; 52 12, 48 evxaivte,w 22,31

5 Raymond E. BROWN, Uvod u Novi zavjet, Zagreb, 2008., str. 222. 194 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

βοάω 3, 4 9, 38 18, 7.38 tu,ptw to. 18, 23, 48 sth/qoj 13 Molitva hvale i zahvale (38) 2, 13. 19, aivne,w 20 37 4, 15; 13, 13; 5, doxa,zw 2, 20 17, 15; 23, 47 25.26; 18, 43 7, 16 evxomologe,w 1, 46. megalu,nw 10, 21 22, 6 58 avgallia,w 1, 47 10, 21 24, 1, 42. 30. 6, 28; 19, euvloge,w 64; 2, 13, 35 50. 9, 16 38 28.34 51. 53 4, 24, proskune,w 7. 52 8 22, 17, 16; euvcariste,w 17. 18, 11 19 15 4 21 23 5 13 6

Tabela 36

Tabela pokazuje kako je rječnik molitve prisutan, osim u pro- logu (1, 1-4), u svih sedam dijelova Lukina evanđelja, statistički

6 Novozavjetna mjesta u tabeli podcrtana dvostrukom crtom sadrže dvaput navedeni pojam. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 195 najčešće, s obzirom na dužinu određenoga dijela, u evanđelju djetinjstva (15 – 2, 52) i u izvještaju o Isusovoj muci (22, 1 – 23, 56). Osim toga, u tabeli su pojmovi podijeljeni u tri dijela: dva izraza za molitvu općenito, šest izraza odnose se na prozbenu molitvu, a ostalih osam na molitvu hvale i zahvale. Statistika u tabeli pokazuje da je ova zadnja skupina izraza ne samo najbrojnija nego se sveukupno od molitvenih izraza najčešće pojavljuju u Lukinu evanđelju, što ovom evanđelju daje jak hvalbeni ton. Premda je molitva u Lukinu evanđelju toliko izraženo prisutna, o ovoj je temi na hrvatskom jeziku vrlo malo napisano.7 Mi ćemo u ovome članku pristupiti ovoj temi iz perspektive navedenog molitvenog rječnika. Budući da je u članku nemoguće obraditi sve ter- mine, ograničit ćemo se na onaj koji se najčešće pojavljuje u Lukinu evanđelju, a to je glagol proseu,comai (moliti). Uzet ćemo u obzir i značenje imenice proseuch, (molitva) koja je s ovim glagolom zna- čenjski i korijenski usko povezana.

2. Glagol proseu,comai u Lukinu evanđelju „Najopćenitiji termin koji u Novom zavjetu označava čin molitve je proseu,comai. On označava bilo koju vrstu stupanja u kontakt s Bogom i može se dakle pojaviti bez daljnjih specificiranja sadržaja.“8 Ovo isto možemo reći i za imenicu proseuch,. Glagol proseu,comai u Novom se zavjetu pojavljuje sveukupno čak 85 puta, od čega u evanđeljima 44 puta, dakle većinom, i to kod Mateja 15, kod Marka 10, a kod Luke čak 19 puta.9 Ako ovome nadodamo da Luka u Dj koristi ovaj glagol daljnjih 16 puta, onda postaje više nego jasno koliko mu je važan ovaj izraz. Luka puno rjeđe koristi imenicu proseuch,, samo triput (Mt i Mk po dvaput) od sveukupno 36 puta koliko se ova imenica pojavljuje u Novome zavjetu. Preferirajući glagol pred imenicom, Luka sugerira da je njemu stalo ne samo da

7 Izričito o ovoj temi pišu: Ratko PERIĆ, Isus molitelj (prema Evanđelju sv. Luke), u: Vrelo života, 7 (1981.) 1, str. 10-17; Tomislav IVANČIĆ, Lukin Isus – molitelj i učitelj molitve, u: Kateheza, 15 (1993.) 2, str. 109-118. 8 Hans Schönweiss, Preghiera, str. 1377. 9 Kod Ivana se glagol proseu,comai ne pojavljuje nijedanput. 196 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 njegovi čitatelji imaju teoretsko znanje o molitvi nego prvenstveno da mole. Glagol proseu,comai u Novome zavjetu znači upućivati molbu, i to isključivo Bogu ili jednostavno moliti.10 Tabela 3 pokazuje da ovaj glagol kod Luke dolazi u svim dijelovima Lukina evanđelja, osim u zadnjem (24, 1 – 53). Ako uzmemo u obzir duljinu pojedinog dijela evanđelja glagol proseu,comai najčešće nalazimo u Lukinu opisu Isusove muke (22, 1 – 23, 56), točnije u perikopi o Isusovoj molitvi na Maslinskoj gori (22, 40.41.44.46). Mi ćemo u ovom član- ku obraditi značenje ovoga glagola u kontekstu svake perikope u kojoj se on pojavljuje, a u zaključku ćemo pokušati napraviti sintezu o značenju ovoga glagola u čitavom Lukinu evanđelju.

2.1. Molitva naroda kod Ivanova navještenja (1, 10) Luka prvi put koristi glagol proseu,comai gotovo odmah na početku svog evanđelja u r. 1, 10, u perikopi o navještenju Krstite- ljeva rođenja (Lk 1, 5 – 25). Dok je Zaharija bio u svetištu i prinosio žrtvu kađenicu, „sve je ono mnoštvo naroda vani molilo (h=n … proseuco,menon)“. Glagol proseu,comai ovdje je u participu prezenta koji zajedno s imperfektom glagola biti h=n tvori perifrastičnu konjugaciju koja zamjenjuje imperfekt.11 Dok se narod vani moli, Zaharija u svetištu ima viđenje u kojemu mu anđeo naviješta rođenje sina i otkriva njegovu ulogu u Božjem planu spasenja. Žrtva kađenica, koju je Zaharija toga dana prinosio, imala je za cilj doći do Boga, obavije- na slatkim mirisom tamjana (usp. Ps 141, 2). Do Boga je, međutim, došla i Zaharijina molitva za rođenje djeteta. Bog je čuo njegovu prošnju (de,hsij)12 i uslišio ju (1,13). Navještaj rođenja Spasiteljeva preteče na određeni način predstavlja i uslišanje molitve naroda koji je u hramskom dvorištu, moleći, čekao na završni svećenikov bla-

10 Usp. Fredrick William DANKER (ur.), A Greek-English Lexicon of the New Testament and other Early Christian Literature, Chicago – London, 32000., str. 879. U daljnjem tekstu: BDAG. 11 Fitzmyer primjećuje da Luka po svom običaju pretjeruje izrazom „sve ono mnoštvo naroda“ i ukazuje na činjenicu da Stari zavjet ne predviđa da se narod moli za vrijeme žrtve kađenice koja se prinosila ujutro i navečer. Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke I-IX, New York, 1981., str. 324. 12 Imenica de,hsij u NZ-u označava molitvu u smislu goruće molbe upućene isključivo Bogu u situaciji hitne i velike potrebe. Usp. BDAG, str. 213. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 197 goslov.13 Ivan Krstitelj bit će blagoslov ne samo svojim roditeljima nego „mnogim Izraelovim sinovima“ (usp. 1, 16). Evanđelje po Luki dakle započinje molitvom starozavjetnog naroda Božjega u Hramu koja prati objavu koju Zaharija dobiva i početke konačnog ostvarenja Božjega plana spasenja. Slično će Luka svoje evanđelje i završiti: s učenicima, novim narodom Bož- jim, koji će se nakon Isusova uzašašća vratili u Jeruzalem i „sve vrijeme u Hramu blagoslivljati Boga“ (usp. 24, 52). Židovi u Hramu na početku evanđelja moleći očekuju Božji blagoslov, a učenici na kraju evanđelja blagoslivljaju Boga zbog njegovih silnih djela kojima su, prateći Isusa, bili svjedoci. Evanđelje započinje prozbenom molitvom, a završava slavljeničkom.

2.2. Isusova molitva kod krštenja (3, 21) Glagol proseu,comai nalazimo kod Luke drugi put u r. 3, 21, u perikopi o Isusovu krštenju (3, 21 – 22) koja spada u dio Lukina evanđelja koje izvještava o Isusovoj pripravi za javno djelovanje (3, 1 – 4, 13). Premda sva tri sinoptika u svojim evanđeljima opisuju Isu- sovo krštenje, samo Luka spominje da se Isus pritom molio: „Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio (VIhsou/ baptisqe,ntoj kai. proseucome,nou), rastvori se nebo …“ (1, 21). Participi aorista pasivnog baptisqe,ntoj i particip prezenta medijalnog proseucome,nou u genitivu apsolutnome gramatički izražavaju radnje u pozadini objave koju Isus prima kod svoga krštenja: rastvara se nebo i na Isusa silazi Duh Sveti, a glas Božji objavljuje da je Isus ljubljeni Božji Sin. Ova objava događa se nakon što je Isus kršten (baptisqe,ntoj), a za vrijeme dok se moli (proseucome,nou).14 Premda ne znamo što Isus moli,15 znamo da „dok se moli objavljuje se Trojstvo, a sve je to

13 Usp. Paul – Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, Zagreb, 1996., str. 29. 14 U grčkom jeziku particip aorista označava sporednu radnju koja se događa prije glavne radnje, a particip prezenta radnju koja teče istovremeno s radnjom glavnoga glagola. Usp. James SWET- NAM, Osnove novozavjetnoga grčkog jezika. Prvi dio: morfologija, Sarajevo, 2011., str. 428. Zovkić naglašava trajan vid participa prezenta i zaključuje „da je Isus bio u stanju molitve“. Usp. Mato ZOVKIĆ, Isus u Evanđelju po Luki, Sarajevo, 2002., str. 126. 15 Zovkić smatra kako se iz konteksta da zaključiti sadržaj Isusove molitve: „…prije početka mesijanskog djelovanja Isus traži od Oca znak kakav Mesija treba biti. Bila je to molitva za dar Duha Očeva kojega je spreman slijediti. … Bila je to i molitva za produbljenje odnosa s Ocem na po- četku mesijanskog djelovanja, jer ga glas iz neba proglašava ljubljenim Sinom upravo zato što je 198 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 rezultat Isusova poštovanja Očeva plana i njegove molitve.”16 Kao i kod navještenja Krstiteljeva rođenja, i ovdje se za vrijeme molitve događa objava koju možemo promatrati kao Božji odgovor na molitvu: „Bogojavljenju nije povod samo krštenje vodom, nego Isusova molitva kroz koju saznaje kako mu Bog potvrđuje poslanje.“17 Isus će svoje poslanje izvršavati kao onaj koji je blizak ljudima, ali i u jedinstvenu odnosu s Bogom. Krštenje očituje njegovu solidarnost i bliskost s ljudima, a molitva njegov jedinstveni odnos s Bogom.18 Molitva naroda koja u 1, 10 prati žrtvu kađenicu dopire do nebesa i biva uslišana navještajem Krstiteljeva rođenja. Isusova je molitva kod krštenja takva da razdire nebesa. Njegova komunikacija s Bogom ne poznaje nikakve prepreke: on je ljubljeni Božji Sin na kojemu počiva Duh Sveti. Kao ljubljeni Božji Sin biva prepoznat upravo dok moli, iz čega možemo zaključiti da je njegova molitva izraz njegova jedinstvenog sinovskog odnosa s Ocem. Dok se moli, Isus preuzima od Oca povjereno mu mesijansko poslanje19 i prima Duha Svetoga u čijoj će snazi to poslanje ostvarivati (usp. 3, 16; 4, 1.14.18).20

2.3. Isusova molitva i poziv na molitvu tijekom javnog djelovanja u Galileji (4, 14 – 9, 50) U dijelu evanđelja u kojemu Luka izvještava o Isusovu javnom djelovanju u Galileji glagol proseu,comai pojavljuje se sveukupno šest puta: 5, 16; 6, 12.28; 9, 18.28.29. Pet je puta opet riječ o Isuso- voj molitvi, a samo jedanput o Isusovu pozivu učenicima da mole.

spreman biti skroviti Mesija, poput Sluge patnika iz Knjige Izaijine.“ Usp. Mato ZOVKIĆ, Isus u Evanđelju po Luki, str. 126. 16 Ratko PERIĆ, Isus molitelj, str. 11. 17 Tako Isusovu molitvu kod krštenja tumači Paul – Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, str. 47. 18 Usp. Mato ZOVKIĆ, Isus u evanđelju po Luki, str. 127. 19 Fitzmyer vidi najveći dokaz za Isusovo preuzimanje mesijanskoga poslanja u trenutku krštenja u Dj 10, 37 – 38 gdje se silazak Duha Svetoga na Isusa kod krštenja definira kao pomazanje Duhom Svetim i snagom. Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke I-IX, str. 482. 20 Luka više od ostalih evanđelista govori ne samo o Isusu molitelju nego i o njegovoj povezanosti s Duhom Svetim. Dugandžić citira F. Bovona koji lijepo spaja ove dvije stvarnosti: „Bog se vezao uz Isusa svojim Duhom, a Isus se veže uz Oca svojom molitvom.“ Usp. Ivan DUGANDŽIĆ, Bi- blijska teologija Novoga zavjeta, Zagreb, 2004., str. 84. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 199

2.3.1. Isusova molitva na samotnome mjestu (5, 16) U perikopi o ozdravljenju gubavca (5, 12 – 16) subjekt glagola proseu,comai ponovno je Isus. Premda je zabranio gubavcu o njemu govoriti, „glas se o njemu sve više širio i silan svijet grnuo k njemu slušati ga i ozdraviti od svojih bolesti. A on se sklanjao na samotna mjesta moliti (h=n u`pocwrw/n evn tai/j evrh,moij kai. proseuco,menoj)“ (5, 15 – 16). Perifrastična konjugacija sa značenjem imperfekta dodatno naglašava učestalost, a time i važnost Isusova povlačenja u osamu na molitvu za vrijeme njegova javnog djelovanja. Izraz “samotna mjesta” je u množini (evn tai/j evrh,moij), što nam govori da je Isus imao više mjesta na kojima je molio, i to sam.21 Ni ovdje nam nije poznato što Isus moli, ali iz konteksta vidimo da Isus nije dopuštao da ga ponese popularnost koju je uživao u narodu jer je znao da njegovo cjelokupno djelovanje proizlazi iz njegova odnosa s Bogom koji se molitvom potvrđuje i učvršćuje.22 Ovo je drugi od pet događaja koji donose sva tri sinoptika, ali samo Luka spominje Isusovu molitvu.23

2.3.2. Isusova molitva uoči izbora dvanaestorice (6, 12) Treći je događaj ove vrste izbor dvanaestorice (6, 12 – 16) koji Luka započinje riječima: „Onih dana iziđe na goru da se pomoli (proseu,xasqai). I provede noć moleći se Bogu (evn th/| proseuch/| tou/ qeou/)“ (6, 12). Isus je ponovno subjekt glagola proseu,comai koji je ovdje u infinitivu aorista (proseu,xasqai). Aorist u grčkom jeziku označava svršenu radnju, bez naglaska na njezinu trajanju. Među- tim, činjenica da je Isus prije izbora dvanaestorice u molitvi proveo cijelu noć ponovno ističe intenzitet i trajanje Isusove molitve. Isus

21 Lukino evanđelje poznato je po tome da govori o Isusu koji se povlači na samotna mjesta i moli. Usp. BALZ, Horst, proseuch, h/j, u: Horst BALZ – Gerhard SCHNEIDER (ur.), Exegetical dictio- nary of the New testament, III, Grand Rapids, 1991., str. 166. 22 Fitzmyer naglašava kako, govoreći o Isusovu povlačenju u osamu, Luka ne želi reći da Isus bježi od mnoštva nego želi naglasiti vezu između Isusova komuniciranja s nebeskim Ocem i njegove učiteljske i iscjeliteljske aktivnosti. Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke I-IX, str. 576. Usp. također Ratko PERIĆ, Isus molitelj, str. 12: „U molitvi Gospodin dobiva snagu za svoju propovjedničku ulogu i borbu.“ Ivančić pak naglašava da se Isus „sklanjao na samotna mjesta da moli kako bi dobio snagu da se opre ljudskoj volji, da bi mu Očeva volja bila važnija od ljudskih želja“. Usp. Tomislav IVANČIĆ, Lukin Isus — molitelj i učitelj molitve, str. 114. 23 I Marko govori o Isusu koji se rano ujutro povlači u osamu i moli nakon „dana u Kafarnaumu“. Usp. Mk 1, 35. 200 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 ponovno napušta ljude („iziđe na goru“) kako bi bio sam s Bogom u molitvi. Ovaj put Isus moli na brdu koje se u Bibliji vezuje uz Božju blizinu i objavu.24 Ni ovdje, kao ni u prijašnjim redcima, nije nam poznato što Isus moli. Možemo pretpostaviti da Isus moli jer želi čuti što je volja Očeva, koga izabrati za apostole. Za razliku od dosadašnjih mjesta, ovdje se izričito kaže da se Isus moli Bogu (evn th/| proseuch/| tou/ qeou/).25 Cjelonoćna Isusova molitva prije izbora dvanaestorice otkriva važnost koju Isus daje tom činu. Dvanaestorica će biti Isusovi svjedoci i poslanici koji će „prenijeti Isusovo poslanje preko granica Izraela, diljem svijeta, u sve narode (Dj 1, 8)“.26 U Dj 1, 2 Luka kaže da je Isus izabrao apostole „po Duhu Svetome“. Moliti, u biti, znači dati se voditi Duhom Svetim. Isus je s Bogom povezan kako preko Duha kojega je primio od Oca (usp. 3, 22) tako i svojom molitvom. Apostole izabire snagom ovog zajedništva s Bogom, u sinovskom zajedništvu s Ocem, usklađen s njegovom voljom.27 Iza Isusova izbora dvanaestorice stoji, dakle, Božja volja i Božji blagoslov. Možemo također reći da molitvom Isus ne samo otkriva koga pozvati u krug dvanaestorice nego time prima od Oca dvanaestoricu na dar.28

2.3.3. Poziv učenicima na molitvu za neprijatelje (6, 28) Luka ponovno upotrebljava glagol proseu,comai u Lk 6, 28 u kontekstu Isusova poziva na ljubav prema neprijateljima (6, 27 – 36), u perikopi koja čini dio Isusova govora na ravnu (Lk 6, 17 – 49): „…blagoslivljajte (euvlogei/te) one koji vas proklinju, molite (proseu,cesqe) za one koji vas zlostavljaju.“ Ovaj put nije Isus subjekt glagola proseu,comai nego traži da to budu „oni koji slušaju“ (6, 27), tj mnoštvo učenika i mnoštvo naroda koje je nagrnulo slušati

24 Usp. Paul-Gerhard MüLLER, Lukino evanđelje, str. 96. Marko također spominje goru kao mjesto ustanovljenja dvanaestorice (Mk 3, 13), ali ništa ne kaže o Isusovoj molitvi. Matej pak ne spominje ni goru ni molitvu. 25 Izrazi proseu,comai i proseuch, kod Luke su uvijek „usmjereni prema Bogu Ocu, no u Lk 6, 12 to je posebno naglašeno (proseuch, tou/ qeou/)“. Usp. Horst BALZ, proseuch, h/j, str. 165. 26 Usp. Paul – Gerhard MüLLER, Lukino evanđelje, str. 69. 27 Usp. Tomislav IVANČIĆ, Lukin Isus — molitelj i učitelj molitve, str. 113-114. 28 Fitzmyer povezuje Lk 6, 12 s Iv 17, 6, gdje Isus govori o onima koje mu je darovao Otac. Usp. Joseph A., FITZMYER, The Gospel According to Luke I-IX, str. 616. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 201 ga (usp. 6, 17). Izraz proseu,comai ovdje je u 2. licu množine imperativa prezenta (proseu,cesqe) i označava trajan stav molitve, a ne tek pojedinačan čin.29 Isus želi da molitva njegovih učenika bude poput njegove, trajni izraz odnosa s Bogom. Paralelan odnos između imperativa molite i blagoslivljajte30 pokazuje na kakvu molitvu Isus misli, na zazivanje Božjega blago- slova na neprijatelje, svega dobroga što čovjeku od Boga dolazi. Isu- sov poziv na blagoslivljanje i molitvu za neprijatelje u paralelnom je odnosu s dvama pozivima koje nalazimo u prethodnom retku: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima“ (6, 27). Ljubav prema neprijateljima treba, dakle, biti konkretna i od srca, izražena dobrim djelima i molitvom. Isus sam daje primjer molitve za neprijatelje kada na križu moli: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34). Sadržaj i naše molitve za neprijatelje treba biti molba da im Bog oprosti. Temelj je ovakva ponašanja Božje milosrđe prema nama i Isusov poziv da budemo nasljedovatelji Božji: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (6, 36).31 Moliti za neprijatelje znači, dakle, biti usklađen i s Isusom i s Bogom.

2.3.4. Isusova molitva i Petrova vjeroispovijest (9, 18) Luka se ponovno vraća Isusu koji moli na početku perikope o Petrovoj vjeroispovijesti (9, 18 – 21): „Dok je jednom u osami molio (evn tw/| ei=nai auvto.n proseuco,menon)“ (9, 18). Glagol proseu,comai ovdje je ponovno u participu prezenta i s glagolom eivmi, tvori pe- rifrastičnu konjugaciju koja ima značenje imperfekta. Ponovno je Isusova molitva navedena kao sporedna radnja u čijem se kontekstu događa ona glavna: Isusovo pitanje učenicima o njegovu identitetu.

29 Prezent u grčkom jeziku ima trajan vid. 30 Imperativ euvlogei/te također je u prezentu. Luka se glagolom euvloge,w služi najčešće kao izrazom za hvalbenu, slavljeničku molitvu, ali katkad i za zahvalnu i prozbenu molitvu. Blagoslov postaje prozbena molitva kada objekt glagola euvloge,w nije više Bog nego ljudi. 31 Usp. Paul-Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, str. 74: „Ljubav prema neprijateljima, njihovo blagoslivljanje, nemaju za razlog socijalnu logiku, nego nasljedovanje Boga i time pokazivanje njegova milosrđa. Ovo eshatološko-etičko uputstvo nije upućeno svima nego samo Isusovim uče- nicima.“ 202 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Spominjanje Isusove molitve pokazuje da je za Luku ovo pitanje vrlo važno. Ponovno se naglašava da Isus moli u osami. S njim su, me- đutim, ovaj put i njegovi učenici koji jedini imaju privilegij vidjeti ga kako moli. Ne kaže se, međutim, da oni mole zajedno s Isusom. Premda su oni s njime, Isus moli sam. Ni ovdje nam nije poznato za što Isus moli. Međutim, prisutnost učenika, kao i ono što slijedi, sugerira na to da je Isusova molitva ponovno povezana s učenicima. Nakon što je razgovarao s Ocem, Isus se obraća učenicima. Najprije ga zanima što ljudi misle tko je on, a nakon toga što oni misle. Ako promotrimo kako Matej opisuje ovu vjeroispovijest u svojem evanđelju, možemo zaključiti da je „Isus molio za dar spoznaje, da znaju tko je on“.32 U Matejevoj verziji, naime, Isus komentira Petrovu vjeroispovijest riječima: „…jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“ (Mt 16, 17). Isus zna da mu je to objavio Otac jer se on za to molio. Zanimljivo je da svi sinoptici donose ovu vjeroispovijest, ali nitko od njih, osim Luke, ne spominje da se Isus prije toga molio. Ovo je već četvrti takav slučaj, a peti će biti Isusova molitva kod preobraženja.

2.3.5. Isusova molitva kod preobraženja (9, 28 – 29) Perikopu o Isusovu preobraženju (9, 28 – 36) Luka opet za- počinje Isusom koji moli i to dvaput ponavlja: „Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli (proseu,xasqai). I dok se molio (evn tw/| proseu,cesqai auvto,n), izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista“ (9, 28s). Infinitiv aorista proseu,xasqai izražava molitvenu namjeru s kojom je Isus uzašao na goru, a infinitiv prezenta proseu,cesqai Isusovu molitvu tijekom koje biva preobražen. Isus se, dakle, ne penje na brdo sa svojim učenicima objaviti im se nego se pomoliti. Za vrijeme njegove molitve događa se preobraženje.

32 Ratko PERIĆ, Isus molitelj, str. 14. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 203

Lukino povezivanje molitve i preobraženja sugerira da je molitva ispravna samo ako preobražava čovjeka, ako ga mijenja. Moli- tva u Bibliji nema cilj promijeniti Boga nego čovjeka koji moli. Isus se, međutim, nije preobrazio u smislu da je postao bolja osoba, kao što se to molitvom događa s nama ljudima. Isusovo preobraženje pred trojicom učenika bilo je objaviteljske naravi: „Isus zadubljen u molitvi otkriva njihovu pogledu misterij. Svojom molitvom – zajed- ništvom s Bogom – Isus je uključen u teofaniju tijekom koje ga Otac naziva svojim Sinom i očituje slavu njegove osobe.“33 Slično kao i kod krštenja, ne znamo što Isus moli, ali znamo kako Bog odgovara na Isusovu molitvu: „Glas s neba potvrđuje Isusovo bogosinstvo.“34 Isusova molitva ponovno tako postaje okvir važnog objavitelj- skog događaja,35 što potvrđuje tezu da kada Luka govori o Isusovoj molitvi, obično nakon toga slijedi nešto neobično i važno za Isusovo poslanje (usp. 3, 21).36 Molitva i objava kod krštenja sprema Isusa za njegovo mesijansko poslanje. Molitva i objava kod preobraženja sprema Isusa, ali ne samo Isusa nego i učenike, za odlučujući dio njegova mesijanskog poslanja, za njegovu muku, smrt i uskrsnuće u Jeruzalemu prema kojemu će se Isus uskoro „sa svom odlučnošću“ uputiti (usp. 9, 51). To potvrđuje činjenica kada kod preobraženja Mojsije i Ilija razgovaraju s Isusom o njegovu „izlasku“, tj. o njegovoj smrti i uskrsnuću. Očev glas proglašava Isusa svojim Sinom i potvrđuje Isusov put križa (9, 23). Učenici su pak pozvani prihvatiti ovaj, za njih neočekivan, Isusov mesijanski put i na tom ga putu slijediti. U tom je nasljedovanju Isusovo preobraženje njima ohrabrenje jer pokazuje koji je konačan ishod toga puta – Isusova uskrsna slava u kojoj će i oni sudjelovati. Na ovoj je liniji priloška oznaka vremena „jedno osam dana nakon tih besjeda“ koja povezuje Isusovu molitvu i preobraženje s prethodnim događajima, tj. s Petrovom vjeroispo-

33 Mario LÀCONI, La preghiera nel Vangelo di Luca, u: ISTI i suradnici (ur.), Vangeli sinottici e Atti degli apostoli, Torino, 2002., str. 555. 34 Paul-Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, str. 95. 35 Fitzmyer sugerira da se vjerojatno radilo o noćnoj molitvi i da Isusova molitva predstavlja psiho- lošku pozadinu za preobraženje. Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke I-IX, str. 798. 36 Usp. Darrell L. BOCK, Luke 1:1 – 9:50, Grand Rapids, 1994., str. 866. 204 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 viješću (9, 18 – 21), prvim navještajem muke, smrti i uskrsnuća (9, 22) te s Isusovom besjedom o uvjetima nasljedovanja (9, 22 – 27).37 Luka ne definira samo vrijeme nego i mjesto Isusove molitve i preobraženja. To je opet gora, mjesto posebne Božje blizine i objave (usp. 6, 12), a za Luku i mjesto Isusove molitve (usp. 6, 12). S Isusom ovaj put nisu svi učenici nego samo Petar, Jakov i Ivan, tri najbliža Isusova učenika koji su jedini prisutni i kad Isus uskrisuje Jairovu kćer (usp. 8, 51).38 Ovo je drugi put da su učenici prisutni dok Isus moli: prvi put prije Petrove vjeroispovijesti (9, 18), drugi put kod Isusova preobraženja. U oba slučaja, premda su učenici prisutni, Isus moli sam. Nadalje, obje perikope predstavljaju za učenike važne trenutke u otkrivanju Isusova identiteta i prihvaćanju njegova poslanja koje se odražava onda i na njihovo nasljedovanje. Petar ispovijeda Isusovo mesijanstvo, a glas s neba otkriva im Isusovo bogosinovstvo; budući da je Isus Sin Božji, pozvani su ga slušati (9, 35).

2.4. Isusove pouke o molitvi na putu prema Jeruzalemu (9, 51 – 19, 27) U središnjem djelu Lukina evanđelja, koji izvještava o Isusova putu iz Galileje u Jeruzalem i koji sadrži ponajviše Isusove riječi, glagol proseu,comai ponovno se pojavljuje sveukupno šest puta, 11, 1.2; 18, 1.10.11.39 Prisutnost navedenoga glagola koncentrirana je na početku jedanaestog i osamnaestog poglavlja, što pruža mogućnost govorenja o nekoj vrsti inkluzije, molitvenog okvira čitavog ovog dijela evanđelja čime Luka ponovno pokazuje koliko mu je tema molitve važna.40

37 Fitzmyer primjećuje da istu frazu nalazimo u 1 Mak 7, 33 sa značenjem: „nakon ovih događaja“. Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke I-IX, str. 797-798. 38 Znamo da postoji više skupina ljudi oko Isusa, najprije ih je 72, zatim 12, pa 3 i onda Petar: što je broj ljudi manji, to se radi o ljudima koji su bliži Isusu, tj. ljudima koje Isus više podučava. 39 U 11, 1 glagol proseu,comai pojavljuje se 2 puta. 40 U 11. poglavlju govor je o molitvi kao zazivanju Oca da dođe njegovo kraljevstvo, a u 18. poglavlju o molitvi kao adekvatnoj pripravi za skoro očitovanje samoga kraljevstva. Usp. Mario LÀCONI, La preghiera nel Vangelo di Luca, str. 556. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 205

2.4.1. Isus moli i uči svoje učenike moliti Očenaš (11, 1 – 13) Evanđelist Luka čak tri puta upotrebljava glagol proseu,comai na početku perikope pod naslovom „Pouka o molitvi“ (11, 1 – 13) koja sadrži i Lukinu verziju Očenaša: u r. 11, 1 dvaput, a u r. 11, 2 još jedanput. Luka ovako piše: „Jednom je Isus na nekome mjestu molio (evn tw/| ei=nai auvto.n evn to,pw| tini. proseuco,menon). Čim presta, reče mu jedan od učenika: 'Gospodine, nauči nas moliti (ku,rie( di,daxon h`ma/j proseu,cesqai) kao što je i Ivan naučio svoje učenike.' On im reče: 'Kad molite, govorite (o[tan proseu,chsqe le,gete): Oče! …'“ (11, 1 – 2). Primjećujemo da u sva tri slučaja glagol proseu,comai ima trajan vid. Za Isusovu molitvu Luka koristi perifrastičnu konjugaciju (glagol eivmi, u infinitivu + particip prezentaproseuco,menon ) kojom na poseban način naglašava trajnost Isusove molitve. Slijede infinitiv (proseu,cesqai) i konjuktiv prezenta (proseu,chsqe) koji se odnose na molitvu učenika. Trajni vid prezenta u grčkom jeziku sugerira da i molitvu učenika treba karakterizirati trajnost, odnosno ustrajnost. Ovaj put Luka ne navodi mjesto gdje Isus moli nego samo piše: „na nekome mjestu“. Međutim, ponovno su tu Isusovi učenici. Ovo je već treći put kod Luke da su učenici prisutni dok Isus moli, ali nikada kao sudionici njegove molitve nego uvijek samo kao svjedoci. Ovaj put, međutim, ne ostaju pasivni nego traže od njega da ih nauči moliti. Molba učenika ukazuje na posebnost Isusova načina molitve. I oni žele moliti na taj način. Na njihov zahtjev Isus uči svoje učenike moliti Očenaš. Riječima uvoda u molitvu Očenaša: „Kada (o[tan = kadgod) molite, govorite…“ Isus poučava svoje učenike da se u svakoj njihovoj molitvi trebaju obraćati Bogu s „Oče“ i da sadržaj Očenaša treba biti načelno prisutan u svakoj njihovoj molitvi. Kad god Luka donosi sadržaj Isusove molitve, a to se događa sveukupno četiri puta (usp. 10, 21; 22, 42; 23, 34.46), primjećujemo da se Isus također uvijek obraća Bogu s „Oče“: kada ga slavi zbog toga što sebe i svoj plan spasenja otkriva malenima (10, 21), kada ga na Maslinskoj gori moli da od njega otkloni čašu muke (22, 42), kada ga na križu moli za svoje neprijatelje (23, 34) i u času smrti predaje mu svoj duh (23, 46). „Ovo je Isusovo posebno obilježje u molitvi, njegov osobni na- 206 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

čin oslovljavanja Boga kao roditelja kojemu je do ljudi stalo, koji se brine za ljude, koji je milostiv i koji ljubi.“41 Učeći svoje učenike obraćati se Bogu sa sinovskim povjerenjem, kako mu se i on obraća, Isus želi učiniti svoje učenike dionicima onog odnosa s Bogom koji njemu kao Sinu na jedinstveni način pripada. Za razliku od Matejeva Očenaša (Mt 6, 9 – 13) koji ima sedam zaziva, Lukin ima samo pet. Kod Luke nedostaju treći (Mt 6, 10: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.“) i sedmi zaziv (Mt 6, 13: „… nego izbavi nas od Zloga.“). U prvim dvama zazivima, koje karakterizira posvojni pridjev „tvoj“ („tvoje ime“, „kraljevstvo tvoje“), „učenik traži nešto što pripada prije svega Bogu“.42 Zadnja tri zaziva karakterizira posvojni pridjev „naš“ koji molitvi Očenaš daje zajedničarski karakter. Prvim zazivom „Sveti se ime tvoje“ molimo Oca da se tako očituje u svojoj svetosti da ju možemo vidjeti, osjetiti i neprestano naviještati.43 Zazivom „Dođi kraljevstvo tvoje“ tražimo da Bog učini da njegovo kraljevstvo dođe, ono eshatološko, ali i da ga učini vidljivim već sada vodeći nas prema solidarnosti i međusobnom bratstvu. S povjerenjem da se Bog brine za siromahe Isus nas dalje uči moliti Oca da nam svakodnevno daje ono najpo- trebnije, „kruh naš svagdanji“.44 U četvrtoj molbi molimo da nam Bog otpusti naše grijehe jer i mi smo ih spremni otpustiti svakom našem dužniku. I na kraju, moleći da nas ne uvede u napast, molimo Oca da ne dopusti da podlegnemo napasti, da nas oslobodi od opasnosti da mu budemo nevjerni.45 Nakon same molitve Očenaša Luka nastavlja Isusovom poukom o molitvi naglašavajući sigurnost uslišanja navodeći primjer bezočna prijatelja i nesavršena zemaljskog oca (11, 5 – 13). U ovome dijelu molitvene pouke Luka ne koristi glagol proseu,comai nego

41 Tako Robert J. KARRIS, Evanđelje po Luki, u: D. J. HARRINGTON i dr., Komentar evanđelja i Djela apostolskih, Sarajevo, 1997., str. 333. 42 Usp. Bruno MAGGIONI, Preghiera, str. 1225. 43 Imperativ aorista pasivnog a`giasqh,tw („sveti se“) sugerira da je Bog taj koji treba učiniti da se njegovo ime sveti u smislu da njegovu spasonosnu moć učini očitom u životu pojedinca i zajednice. Usp. Isto. 44 Molba za kruhom u središtu je kako u Matejevoj (četvrta molba od sedam) tako i u Lukinoj verziji Očenaša (treća molba od pet). 45 Usp. Cesare Marcheselli-Casale, Vangelo secondo Luca, u: Luciano PACOMIO (ur.), La Bibbia Piemme, Casale Monferrato, 1995., str. 2463. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 207 aivte,w („tražiti“) koji, kada ima Boga za objekt, označava traženje u smislu prozbene molitve.46 Kao što glagol proseu,comai dolazi tri puta na samom početku perikope o molitvi (11, 1 – 2) tako se i glagol aivte,w sa značenjem molitvenog traženja tri puta pojavljuje u završ- nim redcima perikope (rr. 11, 9.10.13). Isus koji na početku svoje pouke uči učenike da se u molitvi obraćaju Bogu kao Ocu (r. 11, 2) čini to i na koncu perikope u r. 13 govoreći o nebeskom Ocu. Kao što i u Očenašu Isus ne stavlja na prvo mjesto materijalne potrebe nego duhovne (r. 11, 2: „Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje!“), tako i pouka o molitvi završava sa sigurnošću da nebeski Otac daje uvijek svoga Svetoga Duha onima koji ga zaištu. Oba su glagola, i proseu,comai na početku perikope i aivte,w na kraju, isključivo u prezentskim oblicima, što upućuje na ustrajnost u molitvi. Drugi dio perikope još snažnije nego prvi stavlja naglasak na pouzdanu molitvu. Budući da je Bog, kao naš Otac, daleko iznad bilo kojega prijatelja ili zemaljskog oca, smijemo mu se u molitvi obraćati s pot- punim pouzdanjem, osobito kad ga tražimo za dar njegova Duha.47 U 11, 2 – 4 po prvi put u Evanđelju po Luki nalazimo sadržaj molitve izražene glagolom proseu,comai. Očenaš je prozbena molitva. Glagol aivte,w koji dominira drugim dijelom pouke o molitvi ta- kođer izražava prošnju. Možemo, dakle, sa sigurnošću reći da u 11, 1 – 2, barem što se tiče molitve učenika, glagol proseu,comai označava pouzdanu i ustrajnu prozbenu molitvu.48

2.4.2. Isusova pouka učenicima o ustrajnoj i pouzdanoj molitvi (18, 1 – 8) Sljedeće mjesto u Lukinu evanđelju gdje je glagol proseu,comai jest 18, 1: „Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti (proseu,cesqai) i nikada ne sustati.“ Ovim retkom evanđe- list uvodi prispodobu o nepravednom sudcu i upornoj udovici (18,

46 Usp. BDAG, str. 30. 47 Isus se ovdje služi argumentacijom „od manjeg k većem“. Usp. Paul – Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, str. 113. „Ako prijatelj pomaže prijatelju, ako se otac brine za svog sina, koliko će se više Bog skrbiti za učenike Isusa, svoga Sina.“ Robert J. KARRIS, Evanđelje po Luki, str. 334. 48 Lk 11, 1 – 13 je „velika perikopa o prozbenoj molitvi“. Usp. Paul – Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, str. 110. 208 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

1 – 8) kojom Isus potiče na ustrajnost u molitvi. Motiv ustrajnosti u molitvi u ovome retku naglašen je najprije vremenskim prilogom „svagda“ (pa,ntote), glagolom proseu,comai u infinitivu prezenta (proseu,cesqai) i na kraju rečenicom „nikada ne sustati“ koja na negativan način, opet s glagolom u infinitivu prezenta (evgkakei/n), potvrđuje pozitivan izričaj „svagda moliti“. Prispodobom o nepravednom sucu i ustrajnoj udovici, koja se nije bojala dosađivati mu svojim svakodnevnim molbama, Isus ne poistovjećuje Boga s nepra- vednim sucem nego se njime služi da pokaže kako ustrajna molitva ne može ostati neuslišanom. Ako nepravedni sudac, iz svojih sebič- nih motiva, ne može odoljeti upornoj molitvi jedne udovice koja nije imala nikakvu važnost u tadašnjem društvu, koliko li će više „Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu (tw/n bow,ntwn auvtw/| h`me,raj kai. nukto,j) sve ako i odgađa stvar njihovu?“ (17, 7).49 U navedenom retku nalazimo nove izraze kojima se ponovno naglašava ustrajnost u molitvi: vremenski prilozi „dan i noć“ i glagol boa,w (vapiti) u participu prezenta (bow,ntwn). To da uslišanje ustrajne molitve nije upitno, potvrđuje i sljedeća Isusova rečenica: „Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu“ (18, 8). Međutim, upitno je hoće li molitva biti ustrajna: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (18, 8). Ovom rečenicom Isus usko povezuje vjeru i molitvu. Ustrajna molitva pokazatelj je čvrste vjere.50 S druge strane, ova završna rečenica povezuje perikopu o ustrajnoj molitvi s prethodnom perikopom u kojoj je riječ o drugom Kristovu dolasku koji se poistovjećuje s dolaskom kraljevstva Božjega (17, 20 – 37). Eshatološki kontekst sugerira na to da sadržaj ustrajne molitve nije ovdje neka svakodnevna potreba nego molitva za dolaskom kraljevstva Božjega i konačnim izbavljenjem kršćana od neprijateljskog svijeta koji ih nepravedno napada. Najbolji je način da se dočeka

49 Ovdje se ponovno Isus služi argumentacijom „od manjeg k većem“. Usp. Lk 11, 5 – 13. Prema Karrisu, ova argumentacija donosi dvije pouke: „Ako nemoćna udovica upornim traženjem pobje- đuje nepravednog suca, koliko će više postići kršćanski učenici koji ustrajno mole; ako nepravedni sudac popušta navaljivanju udovice, koliko više će tako postupiti milostivi Bog.“ Usp. Robert J. KARRIS, Evanđelje po Luki, str. 354. 50 Molitva uzdržava vjernikovu vjeru, čini ga spremnim na paruziju. Vjeru ovdje valja shvatiti kao kršćansku egzistenciju življenu u budnosti i vjernosti evanđelju usprkos kušnjama. Usp. Gérard ROSSÉ, Il Vangelo di Luca. Commento esegetico e teologico, Roma, 1992., str. 689. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 209 iznenadni drugi Kristov dolazak upravo ustrajna molitva i vjernost Gospodinu, što onda jamči konačnu obranu izabranih. I ova perikopa kombinira glagol proseu,comai s još jednim molitvenim izrazom, a to je glagol boa,w koji znači vikati, jakim glasom zazivati, vapiti. Može se raditi o uzvicima prouzročenima radošću ili uzbuđenjem, o svečanom proglašavanju važne poruke, ali i o tjeskobnim vapajima i zazivima koji, kad su upućeni Bogu, očito imaju molitveni karakter.51 I u ovom je slučaju jasno da se glagol proseu,comai odnosi na prozbenu molitvu.

2.4.3. Farizejeva i carinikova molitva (18, 9 – 14) Odmah nakon prispodobe o sudcu i udovici (18, 1 – 8) slijedi još jedna prispodoba o molitvi, ona o farizeju i cariniku (18, 9 – 14) koju Isus upućuje „nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu“ (18, 9). Iz prispodobe je očito da se tako ponaša farizej u odnosu na carinika. Dakle, Isus se ovdje obraća farizejima, što nije ni čudno budući da su oni bili ljudi molitve. Ovom prispodobom Isus im želi ukazati na važnost pokajničke dimenzije koja obilježava ispravan molitveni stav pred Bogom, a koja njima nedostaje. U prispodobi o farizeju i cariniku (18, 9 – 14) čak dva puta spominje se glagol proseu,comai (moliti), i to u redcima 10 i 11: „Dva čo- vjeka uziđoše u Hram pomoliti se (proseu,xasqai): jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio (proshu,ceto)…“ Infinitiv aorista (proseu,xasqai) izražava odlučnu namjeru i farizeja i carinika s kojom uzlaze u Hram pomoliti se. Imperfekt proshu,ceto odnosi se pak na farizeja čija molitva biva obilježena kao ona koja traje. Problematičan je, međutim, sadržaj carinikove molitve: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, pre- ljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem“ (18, 11 – 12). Početak molitve sugerira da se radi o zahvalnoj molitvi za milost kreposnoga života. Međutim,

51 Usp. BDAG, str. 180. 210 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 nastavak molitve otkriva samohvalnu molitvu, ako se tada o molitvi uopće može i govoriti. Farizej moli, a zapravo ne moli nego razgovara sam sa sobom; vidi samo samoga sebe i nikoga drugoga, ni Boga ni bližnjega svoga. Farizejevo je zahvaljivanje problematično jer ga spaja s prije- zirom prema drugim ljudima. Problematičan je, međutim, i njegov odnos prema Bogu. Za razliku od ostalih ljudi, on nije grešnik, nema potrebe za Božjim oproštenjem i kao takav nije Bogu ništa dužan. Posteći i dajući desetinu za hramske potrebe on sam svojim zasluž- nim djelima nadoknađuje Bogu svoje eventualne nesavršenosti.52 Paradoksalno, farizej zahvaljuje Bogu zato što mu ništa ne duguje pa mu ni ne treba biti zahvalan za udijeljena dobra jer je on svojim pravednim životom i dobrim djelima Bogu sve već nadoknadio. Carinik, naprotiv, traži u molitvi oproštenje za svoje grijehe. Na to upućuju kako narativan uvod u molitvu tako i sam sadržaj molitve: „A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći (e;tupten to. sth/qoj auvtou/ le,gwn): 'Bože milostiv budi meni grešniku!'“ (18, 13). Carinikova vanjska gesta udaranja u prsa očituje njegov unutarnji osjećaj greš- nosti. Imperfekt e;tupten (udaraše) sugerira trajanje i intenzivnost, a time i iskrenost carinikove pokajničke molitve. Isus pohvaljuje ova- kvu carinikovu molitvu i kaže za njega da se vratio kući „opravdan“, tj. pomiren s Bogom. Ova nam perikopa otkriva da je cilj i rezultat istinske molitve opravdanje, tj. oproštenje grijeha i obnova autentična odnosa s Bo- gom.53 Kako bismo postigli ovo opravdanje, potrebno je u molitvi pred Bogom stajati ponizno, sa sviješću o vlastitoj grešnosti i potrebi za obraćenjem, a ne samodopadno. Farizeju njegova molitva nije donijela opravdanje jer ga, uvjeren u vlastitu pravednost, od Boga nije ni tražio. Međutim, prezirući grešnike, sam se pokazao grešnikom. Premda je obdržavao sve zakone, zaboravio je ono najvažnije, a to je

52 Usp. Gérard ROSSÉ, Il Vangelo di Luca, str. 697. 53 Usp. D 1, 13, 38 – 39: „Neka vam dakle braćo, znano bude: po Ovome vam se navješćuje opro- štenje grijeha! Po Ovome se tko god vjeruje, opravdava od svega od čega se po Mojsijevu zakonu niste mogli opravdati!“ B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 211 zakon ljubavi te da je i sam, kao i carinik, potreban Božjeg oprošte- nja i vlastita obraćenja.54 Precizirajući carinikovu molitvu pokajničkom gestom udaranja u prsa, kao i sadržajem carinikove molitve, ova Isusova parabola pridaje glagolu proseu,comai dimenziju kajanja kao nužnog dijela autentične kršćanske molitve.

2.5. Licemjerna molitva pismoznanaca (20, 45 – 47) Nakon opširna opisa puta u Jeruzalem evanđelist Luka od 19, 28 do 21, 38 opisuje Isusove posljednje dane u Jeruzalemu. U ovome dijelu evanđelja nailazimo na glagol proseu,comai samo jedanput, i to u perikopi koja donosi Isusov sud o pismoznancima (20, 45 – 47). Poučavajući u Hramu Isus javno („pred svim narodom“) upozorava svoje učenike na licemjerje pismoznanaca koji se kao takvi vole po- kazivati i biti čašćeni, a s druge strane oduzimaju udovicama i ono malo dobra što im je nakon smrti njihovih muževa ostalo, služeći se pritom dugim molitvama kao izlikom (20, 47: profa,sei makra. proseu,contai = pod izlikom dugih molitava)55 kako bi prikrili svoje pravo lice.56 Njihova je molitva licemjerna jer ne proizlazi iz srca57 i nema za cilj odnos s Bogom nego zavaravanje javnosti pred kojom žele ispasti jako pobožni i tako sakriti svoju beskrupuloznu pohlepu. Takva je pobožnost u suprotnosti ne samo sa zakonom nego i s pro- ročkom tradicijom prema kojoj „pravo štovanje Boga… traži brigu i pravdu prema najoskudnijim i najslabijim članovima društva koji su predstavljeni u udovicama“.58

54 Cifrak naglašava da je za opravdanje potrebna vjera. Svojom pokajničkom molitvom carinik je izrazio svoju vjeru u Boga i time zadobio oproštenje grijeha. I farizej moleći pokazuje da vjeruje u Boga. Međutim njegova vjera nije prava jer ne uključuje obraćenje. Farizej bi trebao prihvatiti da je volja Božja da su i grešnici pozvani na pravednost. Svojim preziranjem grešnika farizej je u suprotnosti s Bogom kakvoga Isus naviješta (usp. Lk 15). Usp. Mario CIFRAK, Slika o Bogu ili etika (Lk 18, 9 – 14)!?, u: Bogoslovska smotra, 75 (2005.) 2, str. 553-554. 55 Glagol proseu,comai ovdje je u 3. licu množine indikativa prezenta medijalnog (proseu,contai). 56 Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke X-XXIV, New York, 1985., str. 1316. 57 Usp. Horst BALZ, proseu,comai, u: Horst BALZ – Gerhard SCHNEIDER (ur.), Exegetical dicti- onary of the New testament, III, Grand Rapids, 1991., str. 166; Paul – Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, str. 155. 58 Usp. Robert J. KARRIS, Evanđelje po Luki, str. 364. 212 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Pismoznanci se, dakle, ne ponašaju u skladu s onim što jesu i što naučavaju. Više im je stalo do svoga društvenog statusa i koristi koju iz toga mogu izvući nego do svoga srca, do Boga i bližnjega. A sve kreće od pogrešne molitve. Bez vertikalnog smjera, tj. bez pravog razgovora s Bogom, nema ni pravog odnosa s bližnjima, tj. hori- zontalne linije. Kada bi farizejima bilo istinski stalo do Boga, brinuli bi se i za bližnje. Budući da molitvu zloupotrebljavaju za pokrivanje svoje gramzljivosti, stići će ih za njihova zlodjela još oštrija kazna.

2.6. Isusova molitva na Maslinskoj gori (22, 39 – 46) U perikopi o Isusovoj molitvi na Maslinskoj gori (22, 39 – 46), uoči Isusove smrti na križu, glagol proseu,comai nalazimo čak četiri puta: u redcima 22, 40.41.44.46. U redcima 40 i 46 glagol proseu,comai dolazi u 2. licu množine imperativa prezenta (proseu,cesqe), a u redcima 41 i 44 u 3. licu jednine indikativa imperfekta (proshu,ceto). Imperative nalazimo u Isusovu pozivu učenicima „Molite da ne padnete u napast!“ koji se ponavlja na početku i na kraju perikope i tako funkcionira kao inkluzija cjelokupnog odlomka, inkluzija koja čita- vu perikopu pretvara u poziv kršćanima na pouzdanu i intenzivnu molitvu u teškim trenutcima.59 Poziv učenicama da mole funkcionira kao okvir Isusove molitve koja je u središtu perikope i koja služi kao primjer molitve svim kršćanima u trenutcima kušnje. Indikativima imperfekta Luka u na- rativnom dijelu naglašava da se Isus te noći, uoči svoje smrti, molio dugo, kao što je to činio i ranije prije važnih odluka i događaja.60 Isus koji se uoči svoje smrti usrdno i žarko molio, poziva učenike neka i oni mole. Međutim, dok on moli, oni spavaju.61 S obzirom na moli-

59 Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke X-XXIV, str. 1438. 60 Usp. Mato ZOVKIĆ, Isus u evanđelju po Luki, str. 303. 61 Ovaj kontrast dobro izražava koncentrična struktura čitave perikope koju otkrivamo nakon uvod- nog r. 39 i koja u svakom svome dijelu ima ili glagol proseu,comai ili imenicu proseuch,: A) Isus poziva učenike da mole kako ne bi podlegli kušnji (r. 40: proseu,cesqe); B) Isus moli, a anđeo ga jača (rr. 41 – 43a: proshu,ceto); C) u agoniji žarče moli i krvlju se znoji (rr. 43b – 44: proshu,ceto); B') diže se od molitve i nalazi učenike zaspale zbog žalosti (r. 45: avpo. th/j proseuch/j); A') po- zaspale učenike poziva na molitvu kako ne bi podlegli kušnji (r. 46: proseu,cesqe). Usp. Robert J. KARRIS, Evanđelje po Luki, str. 373. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 213 tvu na Maslinskoj gori, Isus je uzor koji valja nasljedovati, a učenici primjer koji treba izbjegavati. Kao mjesto molitve Luka navodi Maslinsku goru62 i dodaje da se Isus tamo zaputio „po običaju“. Isusu je očito bilo poznato to mjesto jer se tamo vjerojatno često molio (usp. Iv 18, 2). Govor o molitvi u ovoj perikopi započinje u r. 40 Isusovim pozivom učenicima da mole. Isus odmah navodi i cilj molitve: „…da ne padnete u napast!“ Riječ „napast“ (peirasmo,n) nalazimo i u posljednjoj molbi Lukina Očenaša: „I ne uvedi nas u napast!“ (11, 4). Kriza koja nadolazi s Isusovim uhićenjem, suđenjem, mukom i smrću bit će takva da se učenici svojim silama neće moći adekvatno s njom suočiti. Zato Isus poziva učenike da se s nadolazećom kušnjom suoče snagom molitve. Jedino snagom zajedništva s Bogom, u koje ih molitva uvodi, moći će izbjeći opasnost da podlegnu zlokobnoj snazi napasti, tj. da se ogriješe o vjernost Bogu i iziđu iz zajedništva s njime.63 Pozitivnim rječnikom možemo reći da molitva ima za cilj učvrstiti i sačuvati zajedništvo s Bogom. Ono na što Isus poziva svoje učenike, on i sam čini. Zanimlji- vo je uočiti da se Isus pritom odvaja od svojih učenika: „I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo“ (22, 41). Isus i ovaj put moli sam. Učenici su s njim, u blizini, ali Isus sam razgovara s Ocem nebeskim. U ovoj perikopi Isus nam je dao jedan od najboljih primjera molitve. Lukin Očenaš ne sadrži zaziv „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!“ (usp. Mt 6, 10). Međutim, da je prihvaćanje volje Božje ono čemu treba voditi naša molitva, pokazuje Isusova molitva uoči muke: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22, 42). Obraćajući se Bogu s „Oče“ Isus potvrđuje svoj jedinstveni sinovski odnos s Bogom. Isus nema tajni pred Ocem i sve mu iskreno govori. Kao čovjek boji se patnje i smrti i zato moli Oca da ga svega toga poštedi. Međutim, prije same molbe umeće „Ako hoćeš“ i opet nakon molbe dodaje: „Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ Insistiranje na

62 Matej i Marko, naprotiv, spominju konkretno mjesto na Maslinskoj gori, tj. Getsemani. 63 Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke X-XXIV, str. 1441. 214 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 volji Božjoj pokazuje pravi sadržaj Isusove molitve. Molitvom Isus želi utvrditi usklađenost svoje volje s Božjom voljom.64 Zanimljivo je, međutim, uočiti da je u pogodbenoj rečenici „Ako hoćeš“ u grčkom jeziku glagol bou,lomai koji u Novom zavjetu ne znači jednostavno htjeti nego planirati.65 Isus svojom molitvom ne želi, dakle, samo uskladiti svoju volju s Božjom nego prije svega želi doći do jasnoće je li muka i smrt zaista Božji plan za njega.66 Bog na Isusovu molitvu odgovara slanjem anđela da ga ohrabri u njegovoj unutarnjoj borbi čime mu neizravno otkriva svoj plan, ali i daje do znanja da ga neće ostaviti samog.67 Luka naglašava težinu Isusove unutarnje borbe oko traženja i prihvaćanja volje Božje govoreći o časovima tjeskobe i o krvavom znoju. Međutim, što je ta borba bila žešća, Isusova je molitva bila intenzivnija: „A kad je bio u smrtnoj muci (evn avgwni,a|),68 usrdnije se molio“ (22, 43). Isus je iz ove borbe, zahvaljujući ustrajnoj molitvi (imperfekt), izašao kao pobjednik. Spoznao je Očevu volju i prihvatio ju sa sinovskim povjerenjem i pouzdanjem. Zanimljivo je uočiti da Isus na Maslinskoj gori moli na kolje- nima, što također možemo shvatiti kao njegovo podlaganje Božjoj volji, a s druge strane kao znak posebnog intenziteta njegove molitve.69 Naime, do ovoga trenutka Luka nikada ne kaže u kojem tjelesnom stavu Isus moli. To da Isus moli klečeći, potvrđuje i rečenica „Isus usta od molitve“ (kai. avnasta.j avpo. th/j proseuch/j) koju nalazimo u 22, 45. Ovo je drugi put (usp. 6, 12) da se kod Luke pojavljuje i

64 Ivančić naglašava da je poslušnost prema nebeskom Ocu „Isusov osnovni duševni i egzistencijalni stav molitve“. Usp. Tomislav IVANČIĆ, Lukin Isus — molitelj i učitelj molitve, str. 112. 65 Usp. BDAG, str. 182. 66 Usp. Mato ZOVKIĆ, Isus u evanđelju po Luki, str. 304. 67 Ukazanje anđela kojega Bog šalje da ohrabri mučenika poznat je motiv iz židovske literature (usp. Dn 9, 49.95). R. 43 možda evocira događaj iz života proroka Ilije koji, ohrabren u pustinji od an- đela, spremno ustaje i nastavlja svoj put (1 Kr 19, 7 – 8). Usp. Gérard ROSSÉ, Il Vangelo di Luca, str. 911. 68 Imenica avgwni,a znači tjeskobnu muku, ali se ovdje može protumačiti i kao pobjedonosna bitka. Usp. BDAG, str. 17. 69 „Moliti klečeći znači moliti ponizno, spreman na prihvaćanje volje Božje, ne oslanjajući se na vlastite zasluge i podlažući svoje planove Božjem planu o spasenju svih.“ Mato ZOVKIĆ, Isus u evanđelju po Luki, str. 302. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 215 imenica proseuch, (molitva) zajedno s glagolom proseu,comai (6, 12; 22, 45), ponovno sa značenjem Isusove molitve.70 Isusova molitva na Maslinskoj gori toliko je snažan primjer molitve za njegove učenike da će riječi Isusove molitve ući u Mate- jevu verziju Očenaša, čime se potvrđuje teza da je Isus i učitelj molitve i primjer molitelja. Isus svojim primjerom pokazuje da se napast udaljavanja od Božje volje pobjeđuje molitvom. Što je kušnja veća, to i molitva treba biti intenzivnija. Zaključni Isusov poziv učenici- ma: „Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!“ (22, 46) trajni je Isusov poziv vjernicima da stalno mole i izbjegavaju kušnju koja bi ih odvela u otpad.71

3. Zaključak Glagol proseu,comai najčešći je molitveni izraz kod Luke i nalazimo ga u svim dijelovima njegova evanđelja, osim u posljed- njem, što ukazuje na njegovu važnost s obzirom na temu molitve. Za razliku od drugih molitvenih izraza kod Luke, glagol proseu,comai odnosi se uvijek isključivo na Boga72 i tako najvjernije pokazuje da je prava molitva uvijek izraz odnosa s Bogom i povezanosti s njime. Iz konteksta i na temelju povezanosti s drugim molitvenim izrazima možemo zaključiti da glagol proseu,comai kod Luke označava najče- šće prozbenu molitvu. Subjekti su glagola proseu,comai kod Luke: po jedanput mnoštvo naroda (1, 10), farizej i carinik (18, 10 – 13), pismoznanci (20, 47), a čak sedam puta Isus (3, 21; 5, 16; 6, 12; 9,

70 Imenica proseuch, dolazi kod Luke još samo jedanput u perikopi o izgonu trgovaca iz Hrama (19, 45 – 46). Luka izvještava da je Isus, ušavši u Hram, počeo izgoniti prodavače pozivajući se na riječi proroka Izaije i Jeremije: „Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve (oi=koj proseuch/j), a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!“ (usp. Iz 56, 7 i Jr 11, 7). Luka u svom evanđelju više nego ostali evanđelisti govori o Hramu kao mjestu molitve. Evanđelje počinje Zaharijom koji u Hramu prinosi kad, dok se mnoštvo naroda u vanjskom dijelu Hrama moli (1, 9 – 10). U Hramu Isus biva obrezan i prepoznat od Šimuna i proročice Ane koja je provodila svoje dane kao udovica u Hramu moleći i posteći (2, 37). U Hramu starac Šimun pjeva svoju hvalospjevnu molitvu „Sad otpuštaš“. Dvanaestogodišnji Isus sa svojim roditeljima hodočasti u Jeruzalem u Hram i tamo slavi Pashu (3, 41 – 42). U Hram se dolaze moliti i farizej i carinik (18, 10). I, konačno, Lukino evanđelje završava ponovno Hramom kao mjestom molitve i blagoslivljanja Boga novog Izraela, odnosno Isusovih učenika nakon uzašašća (24, 52 – 53). 71 Usp. Robert J. KARRIS, Evanđelje po Luki, str. 374. 72 Usp. Horst BALZ, proseuch, h/j, str. 166. 216 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

18; 9, 28; 11, 1; 22, 41 – 44). Za učenike se pak nigdje ne kaže da mole nego da ih Isus poziva na molitvu i uči moliti (6, 28; 11, 2; 18, 1; 22, 40.46).73 Isus se moli na samotnim mjestima, najčešće na brdu koje sim- bolizira mjesto Božje prisutnosti i objave. Moli uvijek sam, pa i onda kad su s njim njegovi učenici, čime Luka ukazuje na specifičnost i jedinstvenost Isusova odnosa i zajedništva s nebeskim Ocem.74 Ka- rakteristično je za Luku da se Isus moli prigodom krštenja na Jorda- nu i preobraženja (3, 21; 9, 28s), gdje Isusova molitva funkcionira kao kontekst objaviteljskih događaja koji očituju Isusov božanski identitet i njegovo mesijansko poslanje. Objava predstavlja Božji odgovor na Isusovu molitvu u obliku Očeva glasa. Isusova molitva, dakle, nije monolog nego dijalog s nebeskim Ocem. Na Očevu ljubav Isus odgovara povjerenjem i poslušnošću. Osim toga, Isus se kod Luke uvijek moli prije važnih odluka kao što su izbor dvanaestorice (6, 12), Petrova mesijanska vjeroispovijest (9, 18), muka (22, 40s.44.46). Očito je za Isusovo djelovanje od odlučujuće važnosti njegova povezanost s nebeskim Ocem i usklađenost s njime.75 Budu- ći da moli sam, ostaje nam nepoznato što Isus moli. Vezano uz glagol proseu,comai Luka donosi jedino riječi Isusove molitve uoči muke na Maslinskoj gori (Lk 22, 41 – 42). Ova molitva jasno pokazuje Isusov sinovski odnos s Bogom te otkriva da je traženje i prihvaćanje Očeve volje njezin bitan sadržaj. Ovakva molitva ne može ostati neusliša- na. Gramatički gledano, proseu,comai je kod Luke gotovo uvijek u glagolskim oblicima koji imaju trajan vid (prezent, imperfekt). Isus se redovito povlačio u osamu i molio. Prije izbora dvanaestorice či- tavu noć provodi u molitvi (6, 12). Molitva je za Isusa bila toliko važna da ju je prakticirao redovito i nije štedio na vremenu. Odnos s Ocem bio mu je važniji od sna i od popularnosti kod ljudi.

73 Zanimljivo je uočiti da Luka, služeći se glagolom proseu,comai nigdje ne kaže da apostoli ili uče- nici mole. Štoviše učenici, kad ih Isus poziva na molitvu na Maslinskom brdu, to ne čine nego spavaju. 74 Usp. Mario LÀCONI, La preghiera nel Vangelo di Luca, str. 555: „Kristova samoća u molitvi – označava neusporedivo i neizrecivo dostojanstvo Isusove molitve – njegovo tajnovito zajedništvo s božanskim svijetom, iskustvo Oca koje je samo njegovo.“ 75 Isusova molitva „uvijek najavljuje i pripravlja njegovo mesijansko djelovanje“. Usp. Isto. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 217

Isus ne samo da je kao molitelj primjer molitve nego i pouča- va svoje učenike molitvi, štoviše, čini ih dionicima svoje sinovske molitve. Poziva ih da, poput njega, „svagda“ mole i „nikada“ ne su- staju (18, 1). U Očenašu ih poučava kako moliti i što treba biti sadr- žaj svake njihove molitve (11, 2 – 4). Povezanost Očenaša s ostalim mjestima gdje nalazimo glagol proseu,comai to potvrđuje. Kao što se on u molitvi obraća Bogu kao Ocu (10, 21; 22, 42; 23, 34.46) tako i svoje učenike uči pouzdanoj, iskrenoj i poslušnoj molitvi. Učeći ih da Boga nazivaju svojim Ocem, Isus čini učenike dionicima svojega sinovskog odnosa s Bogom. U molitvi na prvome mjestu trebaju biti duhovne stvarnosti: svetost Božjeg imena i Božje kraljevstvo, odnosno dar Duha Svetoga kojega Bog uvijek daje onima koji mu se obraćaju molitvom (11, 13) i po kojemu već sada ulazimo u ambijent Kraljevstva. Molitva za svagdanji kruh, oproštenje grijeha i izbavlje- nje iz napasti imaju komunitaran karakter. Molitva pismoznanaca je licemjerna jer ne uključuje brigu za bližnjega nego, suprotno tome, iskorištavanje najugroženijih (20, 47). Samohvalna molitva farizeja koji prezire carinika ne rezultira opravdanjem jer farizej ne traži od Boga oproštenje niti ga je spreman dati (18, 11). Molitva mora uvijek uključivati obraćenje jer njezin cilj nije promijeniti Boga nego molitelja. Na tragu je molitve za oproštenje i primjer ponizne carinikove molitve u Hramu (11, 13) te Isusov poziv učenicima da mole za svoje neprijatelje (6, 28) kao što to i on sam čini na križu (23, 34). Zadnjem zazivu Očenaša odgovara Isusov poziv učenicima na Ma- slinskoj gori da mole kako ne bi podlegli napasti (22, 40.46). Svojim primjerom Isus pokazuje da, što je kušnja veća, molitva treba biti intenzivnija (22, 43). Isusovim primjerom i poukama Luka poziva na pouzdanu, poniznu i ustrajnu molitvu služeći se pritom slikama djece, prijatelja, carinika i udovice. Ustrajna i pouzdana molitva uvijek je izraz vjere u Boga i životnog zajedništva s njime. Pouzdana molitva očituje ovo zajedništvo, raskajana ga obnavlja, a ustrajna i žarka molitva čuva ga da u kušnji ne bude pogaženo. Zajedništvo s Bogom koje molitva očituje konkretno je i verificira se u svakodnevnom traže- nju i prianjanju uz volju Božju, što uključuje solidarno zajedništvo s 218 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 ljudima. Kao što je Isus u molitvi kod krštenja primio Duha Svetoga od kojega se dao voditi u svom poslanju, tako su i učenici pozvani pouzdanom i ustrajnom molitvom otvoriti se Očevu daru Duha kako bi poslušni njegovu vodstvu mogli u svijetu izvršiti svoje poslanje.76

76 „Nema autentične molitve osim one koja otvara stvorenje djelovanju Duha, djelovanju koje ga oblikuje prema Božjim željama i zahtjevima Kraljevstva.“ Usp. Isto, str. 558. B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220 219

The Meaning of the Verb προσεύχομαι In the Gospel of Luke

Summary The first part of the article offers an analysis of the vocabulary of prayer in Luke’s Gospel. The number of different expressions and their diffusion in the Book, witness to the Luke’s interest for prayer. The verb προσεύχομαι (to pray) is often used, referring exclusively to God. In the central part of the article all the 19 occurrences of the verb are analyzed, in the order of appearance, taking into account the structure of the Gospel. Jesus is 7 times the subject of the verb προσεύχομαι, therefore He is presented by Luke as an example of prayer. Jesus always prays alone, this reveals His unique, crucial relationship with the heavenly Father. The prayer of Jesus during the baptism (3,21) and the tran- sfiguration (9,28) is related to revelation, which is God's answer to the prayer of Jesus. This discloses the dialogical character of prayer, correlated with His identity and mission. Jesus responds to His father in prayer as a Son, with confidence and obedience: this is evident in Jesus’ prayer in the vigil of the election of the twelve (6,12), be- fore Peter's confession (9,18) and the Passion (22,40s.44.46). Jesus lives His messianic mission in communion with the heavenly Father, seeking and obediently accepting the will of the Father in prayer, accepting the messianic mission and the way of the cross. Jesus is also a teacher of prayer. The Lord's prayer (11,1-4) shows that Jesus introduces his disciples into his prayer as the Son: the prayer must be primarily oriented towards spiritual goods, and should have a communitarian dimension. It should be reliable, hum- ble, persistent and regular in order to become an expression of faith and communion with God, resulting in the search and acceptance of the will of God and in a harmony with man. Key words: the Gospel according to Luke, prayer, προσεύχομαι, revelation, mission, Holy Spirit. 220 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236 221

Mirjana Pinezić

SVADBENI MISTERIJ I OBJAVA TEOLOŠKE DIMENZIJE LJUDSKE LJUBAVI

Dr. sc. Mirjana Pinezić KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci UDK: 233.5[219:392.5][230.111+265.5](000.173) (000.241)(000.282) Pregledni članak Primljeno: 11.04.2014.

Ljudska ljubav nije samo oprečnost Božjoj ljubavi ili jednostavno neutralan teren na koji se ova druga primjenjuje. U istinskom iskustvu ljudske ljubavi prisutno je nešto što otkriva i upućuje na sam misterij Božje ljubavi. Vraćanje na sam „početak“, na stvaranje, u svjetlu Kristova misterija, pomaže nam uočiti da je čovjek – kao muško i žensko – stvoren na sliku Božju i da je od samoga početka, upravo kao „jedinstvo u dvoje“, uronjen u Božji spasenjski plan ljubavi. Ovo „dvojno jedinstvo“ postaje mjesto objave Boga koji je u sebi „zajedništvo osoba“ (communio personarum). Čovjek je tako i po „zajedništvu osoba“ na sliku Božju i po toj struktu- ralnoj upućenosti na drugoga pozvan na jedinstvo s Bogom, kao „jedinstvo u različitosti“. Čitav Božji naum spasenja se, posljedič- no, odvija u vidu svadbenog misterija, gdje se Bog predstavlja kao Zaručnik koji pripravlja svoj narod za konačnu eshatološku svadbu. To potvrđuju i mistici i sam nauk Crkve koji sve sakramente iščita- va putem ove svadbene dimenzije. Činjenica da ljudska ljubav ima sposobnost postati sakramentom (brak) očituje teološku istinu da čovjekova spolnost, međusobno darivanje osoba i plodnost spadaju u karakteristike svadbenog misterija. Ukoliko je ovaj sakrament vidljivi znak svadbenog misterija Krista i Crkve, koji je u temelju i svih drugih sakramenata, tada ovaj vid svadbenog misterija obuhva- ća čitav kršćanski život, pa i samo moralno djelovanje kršćanina. Moralna teologija, stoga, treba uzeti u obzir ovu objavu teološke dimenzije ljudske ljubavi i uzvišenog poziva na koji je kršćanin pozvan jer jedino na takav način ova znanost može postati sposobnom za odgovor na čovjekov zahtjev za punim razvojem slike Božje koja je u njemu. 222 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Ključne riječi: svadbeni misterij, ljudska ljubav, zajedniš- tvo osoba, spolna razlika, plodnost.

* * * Uvod „Ljubav nije nešto što se uči, pa ipak, ništa nije tako važno naučiti! Kao mladi svećenik naučio sam cijeniti ljudsku ljubav. [...] Ako se cijeni ljudska ljubav, rađa se i potreba da se sve snage usmjere u korist 'lijepe ljubavi'. Jer ljubav je lijepa.“1 U svojim Kateheza- ma o ljudskoj ljubavi Ivan Pavao II. ukazao je na ljepotu i važnost ovog misterija ljudske ljubavi koja je sposobna očitovati samu Božju ljubav, tj. samoga Boga, jer Bog je ljubav (usp. 1 Iv 4, 16). Sma- trao je ovu duboku istinu o ljudskoj stvarnosti važnom za tumačenje ostvarenja čovjekova poziva jer je upravo ljubav ono što čovjeka najviše čini čovjekom.2 Od ove prvotne intuicije o važnosti ljudske ljubavi za čovjeka razvilo se i teološko-moralno promišljanje koje naglašava nekoliko aspekata koji proizlaze iz ove stvarnosti, a to su: zaručnički ili svadbeni misterij,3 svadbeni smisao tijela i poziv

1 IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str. 139. Ovu je ljubav prema ljudskoj ljubavi papa Ivan Pavao II. na poseban način izrazio pomoću sto dvadeset devet kateheza koje je održao srijedom tijekom audijencije od 5. rujna 1979. do 28. studenog 1984. g. Te su kateheze naknadno objedinjene u jednu cjelinu i izdane 1985. g. na tal. jeziku pod naslovom Uomo e donna lo creò. Catechesi sull'amore umano, Città Nuova, Libreria Editrice Vaticana, Roma, 11985. Često su poznatije pod nazivom Teologija tijela. Na engleskom jeziku u podnaslovu je naglašena teologija tijela, a ne ljudska ljubav kao što je to kod talijanskog izdanja. Usp. JOHN PAUL II, Man and Woman He Created Them. A Theology of the Body, Pauline, Boston, 2006. Nedavno je izašlo novo izdanje Kateheza na talijanskom jeziku koje imaju drukčiji naslov, za koji izdavači vjeruju da više odgovara izvornoj nakani Autora. Usp. GIOVANNI PAOLO II, L'amore umano nel piano divino. La redenzione del corpo e la sacramentalità del matrimonio nelle catechesi del mercoledì (1979-1984), Gilfredo Marengo (ur.), Libreria Editrice Vaticana – Pontificio Istituto Giovanni Pa- olo II per studi su matrimonio e famiglia, Città del Vaticano, 2009. Na hrvatskom jeziku tek je nedavno izašlo prvo izdanje. Usp. IVAN PAVAO II., Muško i žensko stvori ih. Kateheze o ljudskoj ljubavi. Cjelovita teologija tijela, Svezak I. i II., Verbum, Split, 2012. i 2013. 2 Dana 13. svibnja 1981. g., na dan kada je doživio atentat, ustanovljen je i „Papinski institut Ivan Pavao II. za studij o braku i obitelji“, kao i „Papinsko vijeće za obitelj“ kojima će cilj biti prouča- vanje misterija ljudske ljubavi i teologije tijela. Ivan Pavao II. smatrao je atentat potvrdom da je za tako jednu važnu stvar bilo potrebno i krv proliti. Usp. BENEDETTO XVI, Udienza ai parte- cipanti all'incontro promosso dal Pontificio Istituto Giovanni Paolo II per studi su matrimonio e famiglia nel XXX anniversario di fondazione dell'Istituto, http://press.catholica.va/news_services/ bulletin/news/27412.php?index=27412&lang=it (13. V. 2011.). 3 Zaručnički misterij odnosi se na figure zaručnika i zaručnice, a svadbeni misterij ukazuje na her- meneutsku elaboraciju zaručničkih kategorija. Usp. Angelo SCOLA, Il mistero nuziale: una pros- pettiva di Teologia sistematica?, Lateran University Press, Roma, 2003., str. 9. Dok zaručnička M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236 223

čovjeka na ljubav koji uključuje dar samoga sebe.4 Te tri stvarnosti upućuju jedna na drugu i vrlo su često uzete kao sinonimi. U ovom radu pokušat ćemo ukazati na veličinu ljudske ljubavi upravo u kontekstu svadbenog misterija. Prva točka govori o sagledavanju ove stvarnosti pod vidom „početka“ i konačne svrhe. U drugoj točki donosimo opis ove stvarnosti pod biblijsko-antro- pološkim i mistično-teološkim vidom, u trećoj navodimo značajke svadbenog misterija, da bismo na kraju ukazali zašto je baš ovaj misterij ključ teološko-moralnog iščitavanja ovog najdubljeg iskustva ljudske stvarnosti.

1. „Početak“, „povijesnost“ i „sudbina“ ljudske ljubavi Ako bi čovjek bez ljubavi bio neshvatljiv sebi i drugima,5, onda se tu krije ključ za razumijevanje i njegova „početka“ i njegove „sudbine“. No ne upućuje svako shvaćanje ljubavi na njezin zadnji smisao koji objavljuje potpuni misterij te stvarnosti, kao što ni svako iskustvo ljubavi nije istinsko i autentično. Čak ni skrupulozno izvr- šavanje religioznog zakona ne jamči posjedovanje savršene ljubavi koja jedina ostaje za vječni život (usp. 1 Kor 13, 13). Mnoga lažna iskustva ljubavi (i prema Bogu i prema bližnjemu) zatiru nam pogled pred onim što je u sebi vrlo jednostavno. Tko, onda, može u potpunosti razumjeti misterij ljubavi koji je sposoban objaviti čovjeka njemu samome6 i ukazati mu na zadnji smisao njegova života? Zar

dimenzija tijela naglašava poziv tijela na ljubav i darivanje, svadbeni misterij tijela objedinjuje spolnu različitost, ljubav i plodnost. 4 Kronološki se razvijalo obrnuto. Ivan Pavao II., čija je filozofija snažno označena personalizmom, čovjeka je promatrao kao onoga koji je sposoban za predanje samoga sebe u ljubavi. Iz pastoralnog djelovanja sa zaručnicima naučio je cijeniti ljudsku ljubav, a taj misterij ljubavi otvorio je vrata zaručničkom ili svadbenom misteriju. 5 “Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi on ostaje biće neshvatljivo, život mu ostaje lišen smisla, ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne osvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje. Upravo stoga Krist Otkupitelj [...] sasvim otkriva čovjeka samome čovjeku. To je, smijemo li se tako izraziti, ljudska dimenzija otajstva Otkupljenja. U toj dimenziji čovjek ponovno nalazi svoju veličinu, dostojanstvo i vrijednost svoje čovječnosti”, IVAN PAVAO II., Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka (4. ožujka 1979.), Dokumenti 56, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 21996., br. 10. 6 „Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi. Adam, prvi čovjek, bio je naime slika onoga koji je imao doći, Krista Gospodina. Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva. Nije, dakle, nikakvo čudo što gore iznesene istine u njemu nalaze svoj izvor i u 224 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 ne jedino Onaj koji je „ljubio do kraja“ (usp. Iv 13, 1), sve do darivanja vlastitog života za druge, objavljujući nam tako misterij Očeve ljubavi prema nama? Potrebno je, dakle, sagledati stvarnost ljubavi iz samog njezina očitovanja u našoj ljudskoj dimenziji na najčišći mogući način, a to je u osobi Isusa Krista. Farizejima, koji žele iskušati Isusa, na pitanje je li dopušteno čovjeku otpustiti svoju ženu iz bilo kojeg razloga, Isus odgovara: „Zar niste čuli da ih je Stvoritelj, kad ih u počeku stvori, 'stvorio muško i žensko'“ (Mt 19, 4). Isus ne kaže da to zavisi od slučaja do slučaja, tj. samo od vlastitog iskustva, ali se ni ne poziva na zakone i propise. On ostaje izvan takve kazuistike koja odvaja čovjeka od misterija njegova poziva na puninu ljubavi. Isus se, naprotiv, poziva na „početak“, odnosno na sam Božji naum s čovjekom koji je bio prisutan pri stvaranju. Čovjek je od samoga početka stvoren na sliku Božju i to kao „muško i žensko“, tj. kao „dvojno jedinstvo“. Čovjek je „postao 'slika i prilika Božja' ne samo svojim čovještvom, nego i zajedništvom osoba što ga muškarac i žena tvore od početka“.7 Zato će – za Mojsijevo dopuštenje da se žena otpusti – reći: „Ali u počet- ku nije bilo tako“ (Mt 19, 8). Za Ivana Pavla II. ovaj „početak“ označava ne samo stvaranje nego i izvorno, autentično ljudsko iskustvo, odnosno ono što je upisano u dubinu čovjekova srca. Do te dubine čovjek sam ne bi mogao sići, ili barem ne bi mogao tu naći svoju sigurnost bez pomo- ći „odozgo“. Tako stvaranje prvoga čovjeka, kao i izvorno ljudsko iskustvo, nalazi istinsko tumačenje u “Početku“ koji je Isus sam, bez čijeg utjelovljenja nije moguće do kraja razumjeti ni samu ljudsku ljubav. U „povijesnom čovjeku“, tj. u njegovu aktualnom stanju, nastavlja egzistirati i ono što je Bog htio za čovjeka na samom početku,

njemu dosižu svoj vrhunac. On koji je »slika nevidljivog Boga« (Kol 1, 15) jest i savršeni Čo- vjek koji je Adamovim sinovima vratio sličnost s Bogom, koja je već prvim grijehom izobličena. Budući da je u njemu ljudska narav bila uzeta, a ne uništena time je ona i u nama uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo. Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom.“ DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII., 1965.), br. 22, u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 41986. (dalje: GS). 7 IVAN PAVAO II., Muško i žensko stvori ih, I, str. 105-106. M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236 225

što je upisao u njegovu narav i srce. Izvorna nevinost čovjeka prije grijeha, koju možemo iščitati iz prvih poglavlja Knjige Postanka, govori nam o misteriju ljudske naravi koja je u sebi posjedovala jednu harmoniju (status naturae integrae), ali koju je čovjek izgubio nakon pada. Status naturae lapsae, ipak, nije u potpunosti uništio taj Božji projekt koji je bio upisan u samu čovjekovu narav. Ono što je ostalo „zapisano“ u dubini čovjekova srca, često je od njega zahti- jevalo prevelik napor da ostane poslušan tom zakonu, odnosno „Ri- ječi-Pismu“ zapisanom u srcu (usp. 2 Kor 3, 3), budući da je upravo područje čovjekova srca izloženo žestokoj borbi između dobra i zla. Utjelovljenjem je Krist objavio sve ono što je uistinu ljudsko, što je u njemu združeno s božanskom naravi i sposobno je objaviti Boga samoga. No Božji plan s čovjekom ne završava životom na ovoj zemlji. Uskrsnućem u tijelu Krist objavljuje konačni Božji plan s čovjekom. U svjetlu uskrsnuća čitava ljudska dimenzija, zajedno s čovjekovim tijelom, strastima i osjećajima, poprima svoju pravu vrijednost. Na taj način moguće je bolje uočiti dinamizam između „izvorne nevinosti“, „povijesnog stanja“ ljudske stvarnosti, kao i ko- načno čovjekovo eshatološko ispunjenje. Ako nastavimo tako u dva smjera što ih naznačuju Kristove riječi [naime, stvaranje i uskrsnuće] i nadovežemo se na iskustvo tijela u dimenziji našega zemaljskog postojanja (dakle u povijesnoj dimenziji), možemo izvesti određenu teološku rekonstrukciju onoga što bi moglo biti iskustvo tijela [mogli bismo reći – i čitave ljudske dimenzije] na temelju čovjeku objavljenog „početka“ te onoga što će biti u dimenziji „onoga svijeta“. Mogućnost te rekonstrukcije, koja proširuje naše iskustvo čovjeka-tijela, barem neizravno ukazuje na dosljednost teološke slike čovjeka u tim trima dimenzijama, koje zajedno doprinose konstituiranju teologije tijela.8 Čovjekova tjelesna i ljudska ljubav nije razumljiva bez shvaća- nja cjelokupne čovjekove osobe koja dostiže svoju puninu u ljubavi prema drugome, a čovjek, opet, nije razumljiv bez Krista i uskrsnuća svega što je tjelesno. Krista, s druge strane, nije moguće razumjeti bez Duha Božjega koji nas uvodi u samu nutrinu Božju, u misterij

8 IVAN PAVAO II., Muško i žensko stvori ih, I, str. 445-446. 226 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Boga koji se u povijesti objavljivao kao Zaručnik koji traži svoj narod kao Zaručnicu.

2. Svadbeni misterij i dinamika njegova postupnog očitovanja 2.1. Antropološko-biblijski horizont svadbenog misterija Svadbeni misterij obuhvaća misterij ljubavi koji otkriva sam „početak“ ljubavi u čovjeku, kao i njegovo konačno ostvarenje – sjedinjenje Boga i čovjeka. Budući da je čovjek povijesno biće i ima potrebu razvoja, ova se objava ljubavi događa postupno. Tim se po- stupnim očitovanjem ljubavi događa objava Boga i njegove naravi, ali isto tako i čovjeka i njegove naravi. U Svetom pismu možemo uočiti šest faza razvoja koje obuhvaćaju: Arhetipski misterij Adama i Eve, prvotnog para koji je stvoren na sliku i priliku trojstvenoga Boga. Oni su pozvani da postanu „jedno tijelo“, otvarajući se na taj način trećemu. Kada Bog stvara čovjeka, poziva ga ne samo na ljubav i na zajedništvo s njim nego i na zajedništvo s drugima. Tipološki misterij zaručnika u Pjesmi nad pjesmama koji se izražava kao „memorija“ izvornoga para i „pre-figuriranje“ onog budućeg. Jezik zaručnika postaje tipološki za govor Boga čovjeku i čovjeka Bogu. Proročki misterij Izraela-Zaručnice i Boga-Zaručnika. Bog se u Starom zavjetu objavljuje kao Zaručnik koji želi zaručiti narod i cijelo čovječanstvo sa sobom. To je navještaj buduće mesijanske svadbe (tal. nozze) novog naroda s Bogom. Pashalni misterij „jednog tijela“ (una caro) Krista-Zaručnika9 i Crkve-Zaručnice obuhvaća izlijevanje Duha Svetoga i poziv ljudi na svadbenu gozbu spasenja. Sakramentalni misterij dvoje krštenih koji su zaručeni/sjedinjeni „u Gospodinu“ (1 Kor 7, 39), predajući se jedno drugome unutar „velikog otajstva“ Krista i Crkve (Ef 5, 32). On je Zaručnik koji

9 „Predstavljajući se kao 'zaručnik', Isus otkriva Božju bit i potvrđuje njegovu neizmjernu ljubav prema čovjeku.“ IVAN PAVAO II., Pismo obiteljima, knjiga 1, Izvještajna katolička agencija, Za- greb, 21994., br. 18. „Zaručnik je dakle isti Bog koji je postao čovjekom“, Isto, br. 19 (dalje: PO). M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236 227 daje svoj život za Zaručnicu-Crkvu. Na temelju svadbenog misterija Krista i Crkve utemeljen je i misterij sakramenta braka. Eshatološki misterij svadbe Jaganjčeve, kojemu se upućuje vječni zaziv Crkve, Zaručnice Riječi, i Duha koji ju nastanjuje. To je navještaj Krista Jaganjca koji na kraju vremena privodi svoju Za- ručnicu Crkvu, neokaljanu i bez mane. Euharistija je uprisutnjenje i navještaj tog misterija dok Zaručnik ne dođe.10 Uz objavu „Zakona“ cijelo je vrijeme tijekom povijesti spasenja bila prisutna „svadbena“ dimenzija tog istog Zakona što se sa- vršeno očitovao u Kristu-Zaručniku koji je dao svoj život za Crkvu- Zaručnicu. Taj se misterij nastavlja razvijati u Crkvi sve do njezina konačnog usavršavanja za svadbu Jaganjčevu.

2.2. Mistično-teološki aspekt svadbenog misterija Ova svadbena dimenzija na poseban je način bila naglašavana kod kršćanskih mistika. Svoj odnos s Bogom doživljavali su pod vidom zaruka ili braka,11 tj. saveza čovjeka i Boga. Čovjek je grešnik kojemu je besplatno pružen Savez i iskazano milosrđe, a Bog je taj koji prvi ljubi i svu svoju ljubav iskazao je u Isusu Kristu po Duhu Svetome.12 Prihvaćajući ovu ponudu ljubavi, duša biva uzdignuta iznad svojih granica i postaje sposobnom za ljubav kakvom ljubi Bog sam. Poznati su nam izrazi da duša živi u mističnom sjedinjenju s Bogom i da je kao zaručnica koja živi u nutrini sa svojim Zaruč- nikom.13 Njezina spoznaja punine ljubavi proizlazi iz samog života, sjedinjenja u ljubavi.

10 Usp. Carlo ROCCHETTA, Teologia della famiglia. Fondamenti e prospettive, Edizioni Dehoniane Bologna, Bologna, 2011., str. 87-88. 11 Terezija Avilska razlikuje zaruke i brak u mistici. 12 Usp. Giovanni MOIOLI, Mistica cristiana, u: Nuovo dizionario di spiritualità, Stefano de Fiores i Tullo Goffi (ur.), Edizioni Paoline, Roma, 1979., str. 987. 13 Edith Stein smatra da je najprikladniji izraz za ovo sjedinjenje zaručnička ljubav. „Kad se duša naziva Božjom zaručnicom, ne radi se o sličnosti dviju stvari koja dopušta označavati jednu pomoću druge. Postoji, štoviše, tako intimno jedinstvo između slike i stvari da se jedva još može govoriti o nekoj dvojnosti. To je oznaka odnosa simbola u užem i pravom smislu. Odnos duše prema Bogu, kako ga je Bog od vječnosti predvidio kao svrhu za koju je ona stvorena, ne može se točnije ozna- čiti nego zaručničkom vezom. Obrnuto: ono što zaručništvo po svom značenju govori, ne ispunja se nigdje tako pravo i potpuno kao u sjedinjenju Boga s dušom po ljubavi. Kad se to jednom shvati, onda slika i stvar čak zamjenjuju svoje uloge: Božje se zaručništvo upoznaje kao prvotno i pravo zaručništvo, a svi ljudski zaručnički odnosi pokazuju se kao nesavršene kopije te praslike – kao što 228 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Ta se ljubav, ipak, shvaćala kao vrhunac na koji su pozvani jedino svetci i to svetci mistici. Kako bi se sjedinjenje dogodilo, potrebno je proći proces čišćenja. Nakon aktivne noći osjeta i viših dijelova duše (razuma i volje), čišćenje se nastavlja pasivnom noći duha i tek tada je duša spremna za sjedinjenje.14 Tu je. na neki način. i tijelo preobraženo, pobožanstvenjeno, ali to je dug i bolan proces koji teško mogu proći oni koji ne pripadaju staležu savršenstva, tj. redovničkom staležu. Svadbeni misterij, u svojoj cjelokupnosti kako ga Crkva danas shvaća, naprotiv, želi istaknuti bitnu dimenziju ljubavi koja či- tav kršćanski život čita pod vidom svadbene ljubavi između Boga i čovječanstva, polazeći od misterija ljubavi Krista i Crkve (usp. Ef 5, 23-25). To se odnosi, dakle, i na one najredovitije forme ljubavi koje su prisutne u kršćanskom životu, a ne samo na izvanredna mi- stična iskustva. U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: „Sav kršćan- ski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje koje uvodi u Božji narod, već je svadbeno otajstvo. Može se reći da je to svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharisti- ji. Kršćanska ženidba postaje pak učinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve. Budući da označuje i podjeljuje milost tog saveza, brak među krštenima pravi je sakrament Novoga zavjeta.“15 Ako se ovo „veliko Otajstvo“ Krista i Crkve na najvidljiviji način očituje u sakramentu ženidbe, tada je potrebno otkriti misterij Nevidljivoga u vidljivome, u onome što nam je nadohvat ruke, što je opipljivo. Ivan Pavao II. u Pismu obiteljima ističe: „Sama obitelj veliko je otajstvo Božje. Kao 'domaća Crkva', ona je 'zaručnica Kristova'. Opća Crkva i u njoj svaka mjesna Crkva, neposrednije se otkriva kao zaručnica Kristova u 'domaćoj Crkvi' i u njoj življenoj ljubavi: bračna ljubav, ljubav očinska i majčinska, bratska ljubav, ljubav zajednice osoba i

je i Božje očinstvo praslika svakog očinstva na zemlji. Na temelju odnosa kopije prema slici postaje ljudski zaručnički odnos sposoban da simbolički izrazi božanski zaručnički odnos, a nasuprot toj zadaći prelazi na drugo mjesto ono što je u stvarnom životu kao čisto ljudski odnos. Ono što je on stvarno ima vrhovni smisao svog postojanja u tom da može izraziti jednu božansku tajnu (Usp. Ef 5, 23).“ Edith STEIN, Znanost križa. Studija o Ivanu od Križa, Djela 1, Kršćanska sadašnjost i Hrvatski karmelićani i karmelićanke, Zagreb, 1983., 145. 14 Usp. Isto, str. 28-113. 15 Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 1617. M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236 229 naraštaja. Može li se zamisliti čovječja ljubav bez Zaručnika i bez ljubavi kojom je on ljubio prvi i sve do kraja?“16 U toj ljubavi, dakle, svaka dimenzija ljudske ljubavi ima svadbeno značenje, pa i sama spolnost, međusobno darivanje i prokreacija.

3. Značajke svadbenog misterija Tri su karakteristike koje označavaju svadbeni misterij i koje su neodvojive po svojem sadržaju jedna od druge, a to su: spolna različitost, otvorenost drugome i plodnost.

3.1. Spolna razlika Dva su teksta iz Knjige Postanka koji govore o stvaranju čo- vjeka: Post 1, 26-27 i Post 2, 18-25. U tome nalazimo „nepromjen- ljiv temelj sve kršćanske antropologije“.17 Iz jednog i drugog teksta možemo iščitati da je čovjek osoba i da je razumno biće koje je po- zvano vladati nad drugim stvorenjima. To vrijedi i za muškaraca i za ženu. U povijesti se, stoga, često naglašavalo da je čovjek sličan Bogu po svojem razumu i slobodnoj volji. Time je čovjekova mens postala mjesto imago Dei, dok se nije nikako moglo zamisliti da bi i po impulsima i spolnoj naravi čovjek mogao, na neki način, odra- žavati sliku Božju. U tijelu i osjetima vidjelo se jedino vestigia Dei, po čemu bi čovjek više bio sličan životinjama nego Bogu. Tako su smatrali i Augustin i Toma.18

16 PO, br. 19. 17 IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem. Apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom marijanske godine, Dokumenti 91, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989., br. 6 (dalje: MD). 18 „Sve što u duši imamo zajedničko sa životinjama s pravom se kaže da to još uvijek pripada izvanj- skom čovjeku... U svemu tome ne razlikujemo se od životinja, osim što tjelesnim oblikom nismo prignuti, nego uspravni.“ Aurelije AUGUSTIN, Trojstvo – De Trinitate, Biblioteka „Službe Božje“, Knjiga 59, Split, 2009., 509, XII, 1. „Duša nije Božja slika dijelom kojim se usmjeruje na djelovanje s nižim zbiljama.“ Isto, 516, XII, 10. Na primjedbe da bi čovjek i tijelom mogao biti slika Božja, sveti Toma odgovara: „Već smo primijetili da se u svakom stvorenju nalazi neka sličnost s Bogom, ali samo u razumskom stvorenju ona je prisutna kao slika, dok je kod drugih prisutna kao trag (vestigia). Razumsko stvorenje, naprotiv, nadilazi druga stvorenja po intelektu ili umu (mens). Jasno je dakle da se u samom razumskom stvorenju nalazi slika Božja samo u odnosu na um (mens). Naprotiv, u odnosu na svoje druge dijelove, bit će prisutna samo sličnost tragova (vestigia), kao što je to za sva druga bića kojima nalikuje s obzirom na gore navedene dijelove.“ Toma AKVINSKI, Summa Theologiae, pars I, q. 93, a. 6, ad 2. 230 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Ono što nije do sada bilo obuhvaćeno, što je nehotice izostav- ljeno upravo je ova relacijska ili odnosna dimenzija u čovjeku koja je uključena u tu istu sliku Božju, a koja se najviše očituje u muš- ko-ženskim odnosima. Post 1, 27, koji kaže: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“, potvrđuje da je čovjek slika Božja kao „jedinstvo u dvoje“. „Da je čovjek, stvoren kao muškarac i žena, slika Božja ne znači samo da je svaki pojedini od njih sličan Bogu kao razumno i slobodno biće. To znači također da su muž i žena kao 'dvoje u jednom' u zajedničkoj ljudskoj naravi pozvani da žive zajedništvo ljubavi i da tako u svijetu odrazuju zajedništvo ljubavi koje je u Bogu i u kojem se tri božanske Osobe ljube u intimi otajstva božanskog života.“19 Sama tjelesnost osoba u njihovoj spolnoj određenosti i razlici može, stoga, biti „sredstvo kojim se izražava čovjekova bogolikost“.20 U tom smislu „tijelo postaje gotovo prasakrament jer po njemu vidljivost muškosti i žen- skosti prenosi otajstvo istine i ljubavi, otajstvo božanskoga života kojega je čovjek dionik“.21 Ovo polarno ili dvojno jedinstvo označava se izrazom asime- trična recipročnost. Asimetričnost znači da ovaj odnos ne uključuje samo bračne drugove, zaručnike ili općenito muško-ženski ljubavni odnos (iako ostaje kao arhetip ljubavi) nego se odnosi i na očinstvo- majčinstvo, bratstvo-sestrinstvo itd.22 Zapravo „cijela se ljudska povijest na zemlji odvija u okvirima toga poziva [tj. poziv na međusob- no zajedništvo]. Na temelju načela da u međusobnom zajedništvu budu jedan za drugoga, odvija se u povijesti integracija onoga što je 'muško' i što je 'žensko', što je i Božja nakana.“23 Recipročnost znači da je između muškarca i žene prisutan u isto vrijeme identitet („Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ – Post 2, 23) i razlika koja nije samo psihofizička nego i duhovno-ontološka.24

19 MD, br. 7. 20 Stjepan KUŠAR, Muško i žensko stvori ih (Post 1, 27). Mali prilog teologijskog antropologiji spolova, u: Obnovljeni život, 45 (1990), 6, str. 463. 21 Angelo SCOLA, Uvodu u prvi ciklus, u: IVAN PAVAO II., Muško i žensko stvori ih, I, 55. 22 Usp. Angelo SCOLA, Il mistero nuziale, I, Uomo – Donna, Pontificia Università Lateranense – Mursia, Roma, 1998., str. 100. 23 MD, br. 7. 24 Već je Edith Stein imala tezu o postojanju ženske duše. Usp. STEIN, Edith, Žena, Djela 2, Kršćan- ska sadašnjost – Hrvatski karmelićani i karmelićanke, Zagreb, 1990., str. 37-43. M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236 231

Čovjek kao pojedinac postoji samo kao muško ili žensko. Spolna je narav čovjekova bića stoga konstitutivna antropološka i ontološka dimenzija, a ne nešto akcidentalno i zato ne može biti uklonjena.25 To je integrativni dio čovjekova bića koji je stvoren na sliku i priliku Božju. Recipročnost ne znači samo jednakost mnogih koji su različiti po nekim detaljima ili mogu imati različite uloge. To nije ni komplementarnost koja bi dvije polovice spajala u jedno i gdje nijedna polovica ne bi bez druge bila cjelina (kao Platonov mit). Naprotiv, svatko je u sebi potpuna zaokružena cjelina koja je, po toj istoj punini, upućena na drugoga.26

3.2. Otvorenost drugome i dar samoga sebe Prema GS 24, „postoji sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi. Ta sličnost jasno pokazuje da čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenu darivanju samoga sebe.“ To bi značilo da je u svom izvornom smislu čovjek više određen kao communio personarum nego kao samosvi- jest i sloboda individualnog samostojnog bića.27 Struktura njegova bića jest osobna struktura subjekta i to je nešto objektivno što nitko

25 „Spolna razlika je izvorna, ne proizlazi i ne izvodi se iz nečeg drugog (ne može se predstaviti), jer zahtijeva da bude mišljena kao neposredna dimenzija osnovnog ljudskog iskustva. Govoriti o ljudskom iskustvu znači prepoznati izvornost ljudskog stanja u okviru izvorne strukture sveukupne stvarnosti. Razmišljanje o spolnoj razlici nameće dakle razmišljanje o cjelini.“ Angelo SCOLA, Il Mistero nuziale, II, Matrimonio-Famiglia, Pontificia Università Lateranense – Mursia, Roma, 2000., str. 89. „Spolna razlika upućuje tako na ontološku razliku, a ova zadnja daje cjeloku- pnu sliku svake stvarnosti u kojoj postaje još više rasvjetljena i spolna razlika. Izrazom ontološka razlika želi se, na neki način, ukazati na narav izvorne strukture (temelj, arche). Sveukupnost stvarnosti (bitak) postoji jedino kao fragment, biće koje, s druge strane, može postojati jedino po sveukupnosti stvarnosti (bitak, cjelina). Cjelina potvrđuje postojanje razlike (polarnost) između bitka i bića koja je sama po sebi neizvediva iz nečeg drugog i nepremostiva.“ Isto, 90. 26 Usp. BENEDIKT XVI., Deus caritas est – Bog je ljubav. Enciklika biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o kršćanskoj ljubavi, Kršćanska sadaš- njost, Zagreb, 2006., str. 21-22, br. 11. 27 Tako Boetijeva definicija individua supstantia rationalis naturae kao da nije do kraja dorečena. „In this light, Boethius's concept of person, which is prevailed in Westrn philosophy, must be criticized as entirely insufficient. Remaining on the level of the Greek mind, Boethius defined 'person' as naturae rationalis individua substantia, as the individual substance of a rational nature. One sees that the concept of person stands entirely on the level of substance. This cannot clarify anything about the Trinity or about Christology; it is an affirmation that remains on the level of the Greek mind which thinks in substantialist terms.“ Joseph RATZINGER, Retrieving the Tradition. Concerning the Notion of Person in Theology, u: Communio 17 (1990.) 3, str. 439-454. 232 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 ne može zanijekati. A po toj strukturi čovjek je bitno odnosno biće koje svoje puno ostvarenje dosiže u ljubavi, u jedinstvu s drugim. On ne bi mogao ostvariti sebe kad ne bi postojao drugi koji ga može prihvatiti kao dar i kojemu se može darivati. Otvorenost drugome je, dakle, konstitutivni identitet osobe. „Ja“ je strukturalno otvoreno ili upućeno na „ti“. Čovjek je čovjek više po tome što je sposoban biti dar, biti „za“ drugoga. „Ljudsko je biće stvoreno da bi bilo dar, koji izražava i ostvaruje čovjekovu transcendentnu dimenziju.“28 Ljubav se po svojoj naravi, dakle, želi potpuno predati drugome, zajedno sa svime što posjeduje. Čak se ni spasenje ne može potpuno doživlja- vati kao osobna stvarnost, bez odnosa prema drugome. U tom smislu sveti Pavao svjedoči o vlastitoj boli koju nosi u srcu zbog još neo- stvarena jedinstva s braćom koja su ostala izvan ove istine o ljubavi. „Istinu govorim u Kristu – ne lažem – zato mi svjedoči moja savjest zajedno s Duhom Svetim da u svom srcu nosim duboku i trajnu bol. Želio bih da ja osobno budem određen za uništenje, odijeljen od Kri- sta, za svoju braću, za svoju rodbinu po tijelu“ (Rim 9, 1-3). „Čovjek ne može egzistirati 'sam' (usp. Post 2, 18); može postojati samo kao 'jedinstvo dvoje', dakle u odnosu prema drugoj ljudskoj osobi. Radi se o obostranoj potrebi odnosa: muža prema ženi i žene prema mužu. Biti osoba na sliku Božju znači biti u odnosu, u odnosu s drugom 'osobom'. To nas upućuje na predviđanja one samoobjave Trojedinog Boga: životno jedinstvo u zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga.“29 Kad stvara čovjeka, Bog kao da se najprije treba navratiti u svoju nutrinu i iznjedriti svoj projekt koji ima snažan pečat ljubavi. Ovakvo stvaranje ne bi bilo moguće kada bi Bog bio sam, usamljeni Prvotni Princip.30 Bog je, međutim, u sebi Ljubav. To nije neka kvaliteta koja ga krasi nego je to njegova narav. Zaručništvo ili svadbenost (tal. nuzialità) stoga je ključ za

28 BENEDIKT XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini. Enciklika o cjelovitome ljudskom razvoju u ljubavi i istini upućena biskupima, prezbiterima, đakonima, posvećenim osobama, vjernicima laicima i svim ljudima dobre volje, Dokumenti 158, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., br. 34 (dalje: CV). 29 MD, br. 7. 30 Tu se možemo prisjetiti riječi jedne pjesme koja želi suprostaviti Božju samoću i zajedništvo dvoje u ljubavi: „I Bog je bio sam, i on je htio dvoje, da si grade jedan hram, gdje se ljepše vide boje“ (pjesma Kao mir Josipe Lisac). M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236 233 razumijevanje punine ovog misterija koji ima svoj zadnji temelj u Presvetom Trojstvu, međusobnom zajedništvu u ljubavi. Communio personarum muškarca i žene odražava tako communio personarum u Presvetom Trojstvu. Izraz „zaručnički“ ili „svadbeni“ ima karakter relacionalnosti. Zaručnička ljubav između triju božanskih osoba uključuje i zajedništvo s ljudskom naravi jer je Isus Krist utjelovljenjem sjedinio u sebi ljudsku i božansku narav. Možemo, stoga, reći da tim združivanjem dviju naravi sama osoba Isusa Krista ima svadbeni karakter.

3.3. Plodnost I po svojoj plodnosti čovjek je na sliku Božju. Biti „jedno tijelo“ (una caro), u vidljivom, tjelesnom sjedinjenju osoba koje su sposobne u potpunosti biti dar za drugoga i predati se drugome, postaje teološkim mjestom očitovanja Božje trinitarne ljubavi. To je moguće jer tijelo, kao sakrament osobe, odražava dimenziju dara, otvoreno- sti i predanja drugome u ljubavi.31 Plodni supružnici daruju sebe jedno drugome, ali prihvaćanjem Boga u svoj život tu plodnost žive kao međusobno darivanje Boga. Jer prava je plodnost jedino ona koja je prihvatila „Život“ koji donosi plod za vječnost. Na taj način osobe postaju sposobne „rađati“ jedni druge jer ih međusobnim darivanjem sama ljubav Božja preobražava i čini ih novim ljudima. Plodnost je u širem smislu, dakle, otvorenost životu i to može biti i na osobnom i na društvenom planu.32 U svojoj izvornoj naravi izražena je ova ovisnost o drugome, što znači da od čovjeka proizlazi i zato je osoba za drugoga. Rađanje je pak vezano uz smrt i zato predstavlja velik izazov u čovjekovu rastu prema savršenoj ljubavi. Plodnost je ishod kojemu teži dar samoga sebe drugome. Ako odba-

31 „Tako se u toj dimenziji zasniva prvotni sakrament shvaćen kao znak koji uspješno prenosi u vidljivi svijet nevidljivo otajstvo odvijeka skriveno u Bogu. To je otajstvo Istine i Ljubavi, otajstvo božanskoga života, u kojemu čovjek stvarno sudjeluje. U čovjekovoj povijesti izvorna nevinost započinje to sudjelovanje te je vrelo prvotne sreće. Sakrament kao vidljivi znak ustanovljuje se s čovjekom kao „tijelom“, po njegovoj „vidljivoj“ muškosti i ženskosti. Naime, tijelo, i samo ono, sposobno je učiniti vidljivim ono što je nevidljivo: duhovno i božansko. Ono je stvoreno da u vidljivu zbilju svijeta prenosi otajstvo odvijeka skriveno u Bogu i tako mu bude znakom.“ IVAN PAVAO II., Muško i žensko stvori ih, I, str. 161. 32 „U središtu istinskoga razvoja jest otvorenost životu.“ CV, br. 28. 234 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 civanje života postane stil koji prihvaća većina ljudi, širi se kultura smrti koja ne poštuje više nikakav oblik koji je povezan s ljubavlju, darivanjem i besplatnošću.33

4. Svadbeni misterij kao objava teološke dimenzije najdubljeg iskustva ljudske stvarnosti Iz perspektive svadbenog misterija čovjek je, dakle, pozvan na sjedinjenje u ljubavi koje nadilazi njegove snage. To je stoga poziv na čitanje svake moralne dimenzije u vidu božansko-ljudskog misterija ljubavi. „To što čovjek jest i što mora činiti očituje se u trenutku kad Bog otkriva sama sebe.“34 Ono što isprva izgleda kao jednostavno ljudska stvarnost, iz koje bi se čak trebalo izdignuti kako bi se upoznalo ono božansko, postaje mjestom za iščitavanje misterija ljubavi koja je prisutna u Bogu samome. Krist koji objavljuje čovje- ka čovjeku (usp. GS, br. 22), objavljuje mu ovu najdublju božansku stvarnost koju čovjek može susresti u dubini svoga bića. Ako uz po- moć „sile odozgo“ siđe u te dubine, pronaći će „silu“ koja proizlazi iz njegove vlastite „puti“ (ukoliko Krist objavljuje i tko je „Adam“) koja će se, posljedično, očitovati i u njegovu djelovanju, posebno u konkretnom iskazivanju ljubavi prema bližnjemu. Čovjek koji je pozvan na ovu uzvišenu ljubav dobiva, dakle, i sposobnost davanja uzvišenijeg odgovora jer je po svojoj strukturi biće koje transcendi- ra samoga sebe i koje nalazi svoj puni smisao i ispunjenje jedino u ljubavi. Prihvaćajući ovakav način gledanja u središtu morala nije više ono što je grijeh ili ne, što je dopušteno, a što nije, nego moral prije svega ukazuje čovjeku na putove kako dati odgovor na „Božji poziv u procesu svojega rasta u ljubavi, u okrilju zajednice spasenja“ (VS, br. 111), kao i na ono što može priječiti taj razvoj ili može čovjeka potpuno skrenuti s tog puta. Moralna teologija je, ovim misterijem, izazvana i pozvana steći izvoran, čist, kontemplativan pogled koji će u redovitoj, svakodnevnoj stvarnosti moći uočiti ovo „veliko Otaj-

33 Isto, br. 34. 34 IVAN PAVAO II., Veritatis splendor – Sjaj istine. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve (6. VIII. 1993.), Dokumenti 107, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., br. 10 (dalje: VS). M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236 235 stvo“ (Ef 5, 32), koji će, dakle, i u propisima zabrane znati prepoznati vrijednosti koje se trebaju poštovati i sačuvati. Zato Veritatis splendor kaže da „propis koji zabranjuje preljub ostaje poziv na čist pogled, sposoban poštovati svadbeno značenje tijela“ (VS, br. 15). U „početku“ dakle nije zabrana, ni zakon, nego poziv na ljubav i ostvarivanje sebe darivanjem sebe dugome. Upravo je zbog toga moralna teologija pozvana razmatrati „nadasve duhovnu dimenziju ljudskog srca i njegov poziv na Božju ljubav“ (VS, br. 112). Ako prihvati izazov istinskog tumačenja ove stvarnosti, moralna teologija može biti sposobna za vlastitu veću „unutarnju duhovnu dimenziju, odgovara- jući na zahtjeve punog razvoja imago Dei, koja je u čovjeku, te na zakone duhovnog procesa opisanog u kršćanskoj asketici i kršćan- skoj mistici'“ (VS, br. 111).

Zaključak U današnje vrijeme gender revolucije nije moguće ostati rav- nodušnima pred izazovima koji propituju ne samo osnove naše vjere nego i temeljni osjećaj za ono što bi se trebalo prihvatiti kao naravno na moralnom području. Svadbenim misterijem možemo sagledati seksualnost i svu stvarnost vezanu uz ljudsko tijelo na izvoran, iskonski način, tj. onako kako je oduvijek bilo prisutno u Božjem planu. Razvoj promišljanja o ovome misteriju pomaže nam da ne odvajamo seksualnost od osobne strukture subjekta, a ovu opet od poziva na ljubav i sebedarje. Svadbeni misterij tako otkriva ljepotu ove ljubavi koja čovjeka ne zatvara u svoje vlastito ja nego svaki čovjek postaje moj bližnji kojega trebam ljubiti kao samoga sebe. Onaj koji ljubi ljubavlju koja nadmašuje same ljudske mogućnosti, živi svadbeni misterij i time svjedoči o jedinstvu Kristova tijela koje treba sve više poprimati formu Zaručnice Kristove koja će biti, u ljubavi, potpuno podložna svojoj Glavi. Kako onda ne naučiti, upoznati i cijeniti ljudsku ljubav koja će u nama potaknuti potrebu da sve snage usmjerimo u korist ove „lijepe ljubavi“? 236 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 The Mystery of Marriage and the Revelation of the Theological Dimension of Human Love

Summary Human love is not just the opposite of the love of God, or a neutral terrain for its application. Rather, the true experience of human love has a dimension of revelation pointing to the mystery of the love of God. The account of the Creation, in the light of the mystery of Christ, helps us understand that man, as man and woman, is created in the image of God, and from the very beginning, he is as an 'unity in two' deeply immerged in God's salvation plan of love. This 'double unity' becomes a place of revelation of God, who is already a 'communion of persons' (communio personarum). Throu- gh 'the communion of persons' according to the image of God, and through this structural direction to the other - the vocation of man is the unity with God - as 'unity in diversity'. God's plan of salvation is evolving as a mystery of marriage: God is the bridegroom preparing his people for the final eschatological marriage. The mystics and the teaching of the Church confirm it, by understanding all the sacraments through this wedding dimension. Human love can become a sacrament (of marriage): this reveals the theological truth that human sexuality, mutual giving and fertility are a characteristic of the marriage mystery. If this sacrament is a visible sign of the mystery of Christ and Church, which is the basis for all other sacraments, then this dimension of the marriage mystery encompasses the whole Christian life, and the moral activity of the Christian. Moral theology should take into account this revelation of the theological dimension of human love and greatness of Christian vocation, for only in this way this science will become able to respond to the human need of a full development of the image of God which is already in him. Key words: marriage mystery, human love, communion of persons, sexual difference, fertility. PRIKAZI I RECENZIJE 237

PRIKAZI I RECENZIJE

Anton Tamarut

OBITELJSKO LICE CRKVE

Kršćanska sadašnjost – Kršćanski kulturni centar, Zagreb, 2013., 237. str.

1. Uvod Knjigu pod gornjim naslovom, autora prof. dr. sc. Antona Ta- maruta, objavili su Kršćanska sadašnjost i Kršćanski kulturni centar iz Zagreba 2013. godine. Riječ je o sabranom nizu promišljanja o temi Crkve i s njom povezanim temama. Naslov knjige u sebi saži- ma teme koje se u njoj obrađuju tako što u odnosu na sve njih ističe obiteljsku crtu Crkve kao nosivu i strukturalnu označnicu zajednice koja se pojavljuje i ostvaruje u mnogim dimenzijama. Svaka od iz- dvojenih tema bi po sebi trebala odisati onim što nazivamo obiteljskom oznakom Crkve u širem smislu te riječi. Autor nastoji učiniti upravo to, tj. nastoji ukazati na obiteljsku dimenziju Crkve u svemu onome što Crkva je i u čemu se očituje njezino poslanje.

1. Podjela knjige po temama Spektar tema koje se u ovoj knjizi obrađuju je vrlo širok i mogli bismo reći da pokriva sve bitne elemente života i poslanja Cr- kve. Autor se bavi vrlo aktualnim pitanjima crkvenog zajedništva, a razvrstava ih u više manjih cjelina pod sljedećim naslovima: Crkva – institucija i otajstvo, Crkva u službi ljubavi, Crkva u svadbenom ozračju, Crkva – grad na gori, Duh Sveti u Crkvi, Obiteljski temelji Crkve, Obiteljski život Crkve, Crkva bez konformizma, Crkva u obnovi, Crkva na putu, ponizna i samozatajna Crkva, sentire cum Ecclesia - osjećati s Crkvom, dijalog između svećenika i vjernika laika, izvor i obzor kršćanske solidarnosti, evangelizacija politike ili 238 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 politizacija evanđelja, kako ponovno otkriti ljepotu i radost vjere i duhovnost Drugog vatikanskog koncila.

2. Poruka knjige Ova knjiga je važna ne samo u dogmatskom, već i u teološko- pastoralnom smislu. Iako je, dakle, riječ o djelu jednog dogmatiča- ra, važno je istaknuti da je ovo djelo puno vrlo konkretnih poticaja za stvarni život i poslanje Crkve. Autor se bavi vrlo aktualnim, u isto vrijeme važnim, ali i teškim pitanjima crkvenog zajedništva i poslanja. S tim pitanjima suočava se hrabro nudeći jasne odgovore i ukazujući na stvarne uzročnike problema crkvenog zajedništva i poslanja. Tako u prvome redu ukazuje na važnost prepoznavanja otaj- stvene naravi Crkve koja u suvremenom društvenom, ali sve češće i pastoralnom kontekstu biva zasjenjena. U tome pogledu autor ističe: »Kolikogod ponekad mogli imati razumijevanja za sociološke i po- litičke poglede na Crkvu, ipak se nećemo moći složiti sa svođenjem Crkve na njezinu pojavnu, sociološku i političku formu. Tko Crkvu svodi tek na hijerarhijski organiziranu ustanovu s društveno-poli- tičkim ambicijama, taj ili Crkvu dovoljno ne poznaje ili ju pak želi svjesno svesti na mjeru svojih dnevno-političkih i ideoloških potreba. Jednako tako, iako svjesni velike važnosti pojedinih ustanova i službi unutar Crkve, radi istine prema njenoj naravi ne možemo pri- stati na izjednačavanje, odnosno poistovjećivanje Crkve s njezinim hijerarhijskim službenicima. Tko god bi se u Crkvi pokušao ponašati kao njezin vlasnik i gospodar bio bi kradljivac i varalica. Crkva je isključivo Kristova svojina, njegovo Tijelo. On ju je stekao svojom otkupiteljskom smrću na križu te ju je po otajstvu uskrsnuća opremio Očevim darom, Duhom Svetim, Gospodinom i Životvorcem« (str. 13). Povezano s prethodnim razmišljanjima autor jasno ukazuje na važnost institucionalne dimenzije Crkve, posebice govoreći o njezinom značenju u odnosu na ostvarivanje kršćanske ljubavi: »Ljubav po sebi traži čvrsto, trajno i postojano uporište, a usuđujemo se reći i stalnu i postojanu instituciju… Ljubav ne bi smjela biti izložena PRIKAZI I RECENZIJE 239 nikakvoj proizvoljnosti i ćudljivosti pojedinaca ili pojedinih skupina. Ona ne smije ovisiti o trenutačnom raspoloženju i osjećanju. Ne može se zadovoljiti privremenošću, kao što ne može postojati uvjet- no ili pak živjeti pod ucjenom. Ljubav se ne improvizira i ne živi hirovito, povremeno i privremeno. Ozbiljna, radosna i zrela ljubav, koja svoj uzor i mjeru ima u Božjoj ljubavi, podrazumijeva uredan, organiziran i stabilan način života. Crkva je u tom smislu institucija Božje savršene ljubavi i njegova spasenja. Ta je ljubav bezuvjetna i neograničena, otvorena svim ljudima i svakom stvorenju. Ona je vječna i neizmjerna. Crkva je upravo sakrament takve ljubavi, “stal- ne poput nebesa“ (Ps 119,89) te stoga njena vrata moraju uvijek i svima biti otvorena. Njezin povijesni i društveni profil, hijerarhijski i komunijalni ustroj i život trebaju biti isključivo u službi Božje otvo- rene, sveobuhvatne i trajne ljubavi prema svijetu« (str. 17.). Autor ističe da stvarni problemi za Crkvu, u odnosu na njezinu pojavnost i poslanje, ne proizlaze iz njezine naravi već iz ponašanja nekih njezinih članova i načina kako doživljavaju svoje mjesto u crkvenom zajedništvu. U tome su pogledu njegova promišljanja vrlo sugestivna: »Problem nastaje kada se Crkva po pojedinim svojim članovima zaljubi u ono vremenito i zemaljsko, kada se dade fas- cinirati učinkovitošću i uspjehom ovozemaljskih društava te neke od njih počne gotovo doslovno oponašati što u strukturama, što u službama, zakonima i običajima, te se s njima čak i natjecati. Svje- stan takvim opasnosti Isus je već svoje prve učenike upozorio kako se ne smiju ponašati kao vladari i velikaši ovoga svijeta, nego jedini uzor ponašanja trebaju tražiti u Sinu Čovječjemu koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge (usp. Mt 20,28)… Crkva dakle mora biti drugačija u odnosu na svijet, inače bi svijetu bila nepotrebna. Njoj duh svijeta, posebno duh svjetovnog obnašanja vlasti, mora biti tuđ i nezamisliv. Isusova joj opomena mora stalno biti na pameti: “Nije tako među vama! Na- protiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslu- žitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga“ (Mk 10,43-44). Žalosno je kada se u kojeg službenika Crkve može uočiti da razmišlja gotovo na isti način kao i obnašatelji svjetovne 240 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 i političke vlasti; da se njegov cilj i metode upravljanja crkvenom zajednicom jedva po čemu razlikuju od cilja i načina kako jednim gradom, pokrajinom, političkom strankom ili poslovnom tvrtkom upravljaju ljudi iz svijeta politike, gospodarstva i financija; kako zapravo i njega, umjesto duha evanđelja motiviraju i vode isti zakoni materijalnog i društvenog probitka, prestiža i uspjeha… Tjeskobe se u Crkvi javljaju kada je ona više zaokupljena sobom, odnosno svojim institucionalnim okvirima i strukturama, nego živim otajstvom Krista. I obrnuto, u Crkvi je toliko više radosti i nade koliko je više Krist-zaručnik u središtu njezina života« (str. 20-21). Autor se u svojim promišljanjima hrabro i beskompromisno suočava i s nekim, mogli bismo ih nazvati 'suptilnim', prijetnjama crkvenom zajedništvu koje ga nagrizaju iznutra: »Ružno bi bilo kada bi crkveni život bio obilježen plahošću, ljigavošću i raznim dodvora- vanjima. To bi značilo da se u Crkvi izgubio obiteljski duh slobode i sigurnosti, iskrene ljubavi i istine, a zavladao duh glumišta i lice- mjerja. U Crkvi je od početka postojala opasnost od konformizma. Od te kušnje nisu bili pošteđeni ni nositelji najviših službi, o čemu možda najzornije svjedoči slučaj kada se Pavao u Antiohiji otvoreno suprotstavio Kefi jer se ovaj u jednom trenutku prestrašio hodati ravno, “po istini evanđelja“ te se počeo ponašati nedosljedno i prije- tvorno, zavevši na taj put i druge Židove, pa čak i Barnabu (usp. Gal 2,11-14). Dakle, zbog “istine evanđelja“ u Crkvi bi konformizam, prijetvornost i dodvoravanje trebali biti nezamislivim ponašanjem, nedostojnim slobode i časti sinova i kćeri Božjih« (str. 38). Upravo zbog svega navedeno autor ističe važnost obiteljskog viđenja Crkve unutar kojega se može prepoznavati otajstvenost i koje jamči skladan doprinos svih njezinih članova njezinom poslanju. Cr- kvu vidi kao zajednicu u trajnoj obnovi, kao samozatajnu i poniznu Božju obitelj svu usredotočenu na ostvarivanje poslanja koje joj je povjerio njezin božanski utemeljitelj. Crkva samo u ostvarivanju tog poslanja pronalazi svoj smisao i svu radost vlastitog postojanja i zapravo samo je takva Crkva potrebna svijetu. Autor u tome pogledu ističe: »U obiteljskom zajedništvu vjere, nade i ljubavi otkrivaju se uzajamna sličnost i različitost, uočava se bogatstvo poziva, službi i PRIKAZI I RECENZIJE 241 dara koje je pojedinac primio ne tek za sebe, nego prvenstveno za druge, za cijelu obitelj…« (str. 32). Crkva je u ovoj knjizi opisana korištenjem poznatih teoloških oznaka, od kojih se uz obitelj, ističu i ona grada na gori, otajstva, kuće i dr. Kroz opisivanje njihovog značenja, poglavito polazeći od ekleziologije Drugog vatikanskog sabora, autor razlaže i mnoge druge teme poput suodnosa klera i laikata u Crkvi, kao i pitanja evangelizacije i dr. Drugim riječima, u ovoj knjizi ponuđeno je jedno prilično zaokruženo ekleziološko promišljanje koje odgovara potrebama Crkve u ovome vremenu, a koje je, s druge strane, usi- dreno u jasnim i nepromjenjivim istinama vjere Crkve. Poznavate- lji teološke problematike lako će uočiti da suvremenost i aktualnost autorovih promišljanja odišu duhom promišljanja pape Franje što se posebice ističe u odnosu na viđenje zadaća Crkve danas: »Crkva ne smije stajati na mjestu, niti se smije vezati samo uz određeni prostor i vrijeme, kulturu, jezik ili običaje. Ne smije se vraćati u prošlost i žaliti za “boljim“ vremenima. Ona uvijek mora gledati naprijed. Za nju u povijesti ne smiju postojati “savršena“ mjesta niti “zlatna“ vremena. Kao putnica na zemlji Crkva se ne bi smjela vezati uz ništa materijalno i prolazno, uz nijednu svjetovnu instituciju, političku op- ciju ili društveno-politički sustav. Ona mora biti slobodna i pokretna, svima otvorena i prema nikome pristrana. Mora živjeti asketski, biti samozatajna i siromašna, mirna i sigurna da u ovome svijetu nema bogatstva, časti i vlasti koje bi mogla izgubiti. Njezino je bogatstvo pohranjeno na nebesima; njezina je slava u Bogu, njezina vlast u služenju. Duh putujuće Crkve duh je blaženstava (usp. Mt 5,1-12), zaljubljenost u vječna i neprolazna dobra. Crkva bi se jedino trebala bojati da ne izgubi siromahe, bolesne i nemoćne, sve one malene s kojima se Sin Čovječji na osobit način poistovjetio (Mt 25,40)« (str. 44). Iz svih ovih navoda jasno je da je ova knjiga vrlo vrijedna i ak- tualna i u dogmatskom i u teološko-pastoralnom pogledu. Napisana je jasnim i razumljivim jezikom. Svi subjekti crkvenog pastorala u njoj mogu pronaći vrlo korisne i poticajne prijedloge za unaprjeđe- nje vlastitog djelovanja. U tome pogledu predstavlja važan pomak u 242 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 promišljanjima o stanju i zadaćama Crkve danas, ali i o perspektiva- ma crkvenog djelovanja u budućnosti. Nikola Vranješ

PRIKAZI I RECENZIJE 243

Božo Lujić

VJERA U BOGA UVIJEK NOVIH MOGUĆNOSTI. PRETPOSTAVKE ZA BIBLIJSKU TEOLOGIJU STAROGA ZAVJETA

Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2014., str. 451.

Knjiga Bože Lujića “Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti. Pretpostavke za biblijsku teologiju“ impresionira koliko opsegom i količinom sadržaja, toliko još više njegovim bogatstvom, životnošću i svježinom poruke. Knjiga ima 451 stranicu. Podijeljena je u devet poglavlja. Osim Predgovora, opremljena je iznimno bogatom bibli- ografijom, i to uz napomenu da se radi samo o naslovima koji su u knjizi rabljeni i navođeni. U njoj su uz sve značajnije bibličare svjetskog glasa, poput L. Alonso Schökela, W. Brueggemanna, K. Kocha, N. Lohfinka, J. L. Sicre Diaza, C. Westermanna, H. W. Wolffa, E. Zengera, primjereno zastupljeni i ugledni hrvatski bibličari, posebno A. Rebić, A. Popović, I. Šporčić, I. Golub, B. Odobašić, B. Velčić. Značajan broj, 27 bibliografskih jedinica pripada samom autoru, što već po sebi upućuje na činjenicu da su u ovo opsežno djelo ugrađena mnoga prethodna autorova istraživanja i promišljanja. Knjiga sadrži popis kratica, pojmova, kazalo imena, a sve to čitatelju u mnogome olakšava snalaženje u obimnom tekstu. Istraživanja i rezultati u knjizi potkrepljeni su i potvrđeni brojnim podnožnim bilješkama među kojima veći broj predstavljaju male, zasebne, minijaturne studije o pojedinom biblijskom motivu, glagolu ili pojmu. Autor skromno u podnaslovu kaže da se tu radi o pretpostav- kama za biblijsku teologiju Staroga zavjeta, a ja se usuđujem reći da je to ne samo izvrstan uvod u biblijsku teologiju Staroga zavjeta, nego i antologijski prikaz cjelokupne starozavjetne teologije. U knjizi su na egzemplaran način pod vidom vjere obrađe- ne sve ključne teme Staroga zavjeta. Na pojedinim uzorcima autor predstavlja i analizira izvor, narav, sadržaj, obzore i domete biblijske vjere. Tako on na temelju istine koju čuvaju i otkrivaju ključne riječi 244 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 i pojmovi starozavjetne teologije (berit, šub), kao i na izabranim i konkretnim osobama biblijske povijesti pokazuje kako je vjera Sta- roga zavjeta temelj i pokretačka snaga života (Abraham, proroci). U toj vjeri čovjek vidi i osjeća Boga u korijenima svoga života, u korijenima svijeta; to je Bog otvoren i okrenut čovjeku, Bog koji čo- vjeku pruža mogućnost da s njime prijateljuje – Bog prijateljskog saveza, Bog prava i pravednosti; On je na poseban način Bog praštanja i milosrđa. Bog koji dolazi iz budućnosti, ujedno je Bog čovjekove budućnosti. Ključna novost i posebnost koja se krije i otkriva u staroza- vjetnoj vjeri, a koja predstavlja i samo središte ove iznimne knjige, sastoji se u mogućnosti promijene i Boga i čovjeka. Čovjek se može i treba mjenjati i prilagođavati Bogu. No još je u odnosu biblijskog čovjeka i Boga čudesnije to što se i Bog prema čovjeku mijenja i prilagođava mu se, traži ga i zove, daje mu uvijek novu priliku da uspije i bude onaj tko bi trebao biti: prijatelj Božji, čovjek novoga neba i nove zemlje. Biblijska povijest vjere puna je obostrane nade i očekivanja, obostranog uzmicanja i približavanja, to je vjera koja ključa životom, puna emocija, puna događaja, padova i uspona. To je zapravo povijest ljubavi koja i pati i raduje se, boji se i nada se, nemirna je i postojana. To je istovremeno konačna i otvorena povijest ljubavi. U toj povijesti nemoguće je da Bog odustane od čovjeka kao što je nemoguće da i čovjek odustane od Boga. Zadnji razlog toga neraskidivog „bračnog saveza“ leži u Božjem obećanju da će on svoj narod, i svakog pojedinca u njemu zaručiti sebi dovijeka, i to „u pravdi i u pravu, u nježnosti i ljubavi“ (Hoš 2,21). U Božjem obećanju i u njegovom Duhu zajamčena je vječna budućnost ljubavi. Ovom knjigom je autor uspio pokazati kako vjera nije samo ljudska stvarnost nego i ujedno Božja. „Ne samo da se čovjek u vjeri pouzdaje u Boga, da u vjeri uspostavlja odnose s Bogom nego se, jednako tako, i Bog u povjerenju okreće čovjeku, vjeruje u čovjeka kao djelo svoje stvoriteljske ljubavi, skrbi za njega, bdije nad njim, solidarizira se s njime, i u nevjerojatnom suosjećanju pati s njim“ (str. 151). PRIKAZI I RECENZIJE 245

Starozavjetna vjera u Boga uvijek novih mogućnosti utjelovljena je i životna, puna konkretnih, a istodobno univerzalnih i općih, pojedinačnih i skupnih ljudskih iskustava. I zbog toga se moguće u njoj odmah prepoznati i usvojiti je. U nju se lako uživjeti, s njom se tijesno povezati i poistovjetiti. Zato se ovu knjigu, iako je pisana stručno kao priručnik, čita tečno i znatiželjno. Veoma je hranjiva i poučna. Autor na više mjesta ciljano aktualizira i izravno primije- njuje biblijsku situaciju i poruku na povijesnu i društvenu situaciju našega naroda. Tako npr. na kraju analize nekoliko psalama (Ps 13, 27, 126), koji predstavljaju „paradigmu povijesti spasenja pojedinca i vjerničke zajednice“ (str. 230), autor postavlja nekoliko retoričkih i sugestivnih pitanja: „Nije li zapravo iskustvo navedenih psalama i naše iskustvo danas?“ (ibidem). „Zar i mi nismo bili poput židovskih prognanika koji su opstali samo sanjajući san vjere?“ (ibidem). „Nije li Bog, koji je nekoć promijenio udes Izraelov, isti Bog koji je promijenio i naš udes? (ibidem). Slično je, aktualizirajući proročku vjeru biblijskog čovjeka, autor povukao nekoliko paralela između povijesti izraelskog naroda i našeg naroda u prošlosti, ali i u sadašnjosti. „Ima mnogo toga što bi se u prošlosti moglo naći kao zajedničko: gubitak vlastite države, slobode, jezika, a često je bila upitna i vlastita kultura. Raseljavanje s raznovrsnih razloga bio je trajan proces koji je doveo do strahovito velike dijaspore našega naroda po svijetu. U svim tim povijesnim događajima i donošenju presudnih odluka sudbina naroda bila je također vezana uz velike sile. Ali čak i najnovija povijest dopušta pravljenje paralela.“ (str. 96). Da nas ipak povijesne usporedbe, sadašnje asocijacije i tre- nutne emocije ne bi odvele u krivom smjeru, autor u istom dahu nastavlja: „No unatoč svoj toj sličnosti, trebalo bi se doista čuvati pretjeranoga i jednostranoga veličanja vlastite prošlosti. Trebalo bi, naprotiv, u vlastitoj poniznosti, a na temelju proročkog iskustva, na- učiti da život i naroda i pojedinca treba imati svoju vertikalu koja je kudikamo značajnija od vanjske potpore koju nam netko može dati. To je težak zadatak, koji traži vjeru u Boga koji oblikuje povijest i spašava i pojedince i narode“ (str. 96). 246 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Aktualizacija biblijske poruke pokazuje da autor istražuje i analizira biblijske sadržaje i poruke u sasvim određenom vremenskom i društvenom kontekstu, te se u tom smislu njegov rad treba shvatiti kao poslanje, kao osobno, konkretno i odgovorno služenje određenoj vjerničkoj zajednici, kojoj on ne stoji nasuprot ili izvana, već joj sudbinski i značenjski iznutra pripada. Ova knjiga sigurno nije samo neophodno i dragocjeno štivo za studente i odabranu skupinu biblijskih i teoloških sladokusaca. Ona se po svom opsežnom životnom sadržaju i poruci nudi kao priručnik za svakog ozbiljnijeg vjernika, priručnik za vjerničko „cjeloživotno obrazovanje“. Pomoću nje moguće je osvijetliti i dublje osvijestiti svoju dosadašnju osobnu i skupnu povijest odnosa s Bogom, ali u svjetlu njenih slika i poruka moguće je također naći ključni poticaj za novi iskorak prema Bogu Isusa Krista, prema Bogu uvijek novih mogućnosti. A to je zapravo i najvažnije, jer samo u vjeri u Boga uvijek novih mogućnosti, u Boga koji dolazi iz budućnosti i sâm čovjek može živjeti s uvijek novim mogućnostima. Anton Tamarut PRIKAZI I RECENZIJE 247 248 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1