S a D R Ž a J Naša Crkva U Bulešićevo Vrijeme
Total Page:16
File Type:pdf, Size:1020Kb
ISSN 1330-0377 Godina 22, br. 1 (43), str. 1-246 , Rijeka, 2014. UDK: 2 (05) SADRŽAJ NAŠA CRKVA U BULEŠIĆEVO VRIJEME Teološko-pastoralni tjedan, Rijeka, 16. rujna 2013. Uvod: Naša Crkva u Bulešićevo vrijeme ................................................. 3 Putem dijaloga – uz pedesetu obljetnicu enciklike pape Pavla VI. Ecclesiam Suam (1964.-2014) .......................................... 5 IZLAGANJA Stipe TROGRLIĆ, Progoni i stradanja Katoličke Crkve na području današnje Porečke i Pulske biskupije 1945. – 1947 ................................... 9 Jure BOGDAN, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće za svećenike danas ................... 41 Mate ŽMAK, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje ....................... 55 Josip GRBAC – Silvija IVANČIĆ, Moralno promišljanje o mučeništvu Miroslava Bulešića ....................... 67 Franjo VELČIĆ, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić – prvi progonjeni biskup nakon Drugoga svjetskog rata ................................................................. 89 Natalija BOGOVIĆ, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike laike danas .................... 121 RASPRAVE I ČLANCI Stanko Josip ŠKUNCA, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner domovina glagoljice ................ 135 Milan ŠPEHAR – Tihana GRŽANIĆ, Duhovnost i umjetnost ......................................................................... 196 Božidar MRAKOVČIĆ – Sandra VIDOVIĆ, Značenje glagola proseu,comai (moliti) u Lukinu evanđelju ................. 189 Mirjana PINEZIĆ, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije ljudske ljubavi ............. 221 PRIKAZI I RECENZIJE Anton Tamarut, Obiteljsko lice Crkve (Nikola Vranješ) ................................................. 237 Božo Lujić, Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti. Pretpostavke za biblijsku teologiju Staroga zavjeta (Anton Tamarut) ....................... 243 Uvod 3 NAŠA Crkva U Bulešićevo VRIJEME Ovaj broj Riječkog teološkog časopisa, kao i obično, donosi dvije grupe radova. Prva je vezana uz blaženog Miroslava Bulešića, a druga raspravama (porijeklo glagoljice, odnos Crkve i umjetnosti, objava teološke dimenzije ljudske ljubavi, značenje grčkog glagola moliti u Lukinom evanđelju) te prikazima novih naslova. Donosimo i prigodni osvrt o pedesetoj obljetnici enciklike pape Pavla VI. Ecc- lesiam Suam. Teološko-pastoralni tjedan u Rijeci u rujnu 2013. bio je u zna- ku beatifikacije Miroslava Bulešića, koja je uslijedila nakon njega, 28. rujna 2013. u Puli. Izborom teme TPT-a biskupi Riječke metro- polije htjeli su svećenicima i redovnicima bolje približiti lik ovoga istarskog svećenika i mučenika naše Crkve iz 20. stoljeća te na nje- govu primjeru potaknuti sve na hrabro svjedočenje vjere u novim vremenima. Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima (Svetvinčenat). Godine 1943. imenovan je župnikom u Kanfanaru, a od 1946. postao je nastavnikom i odgojiteljem u Pazinu. Usproti- vio se komunističkom petogodišnjem planu koji je uključivao rad nedjeljom te udaljavanje Crkve iz javnog života. U kolovozu 1947., prigodom krizme u Lanišću, komunisti su nožem napali Miroslava u župnoj kući, od čega je preminuo. Kako bi se shvatile okolnosti Bulešićeva hrabra svjedočan- stva, predavači na TPT-u ocrtali su uvjete života Crkve nakon Dru- gog svjetskog rata i za vrijeme komunizma. Tada se nisu izmijenile samo granice naših dijeceza već su, prije svega, nastali novi uvjeti u kojima su kršćani u Hrvatskoj bili pozvani svjedočiti svoju vjeru. U ovom broju Riječkog teološkog časopisa donosimo nekoliko radova s toga skupa. Dva rada, među kojima i autor angažiran u samoj po- stulaturi kauze, pišu o liku istarskog svećenika Miroslava Bulešića. Njegovo mučeništvo nije samo događaj iz povijesne spomenice već je to, prije svega, poticaj na promišljanje i aktualiziranje njegove poruke u današnjem vremenu. Bulešićevo svjedočanstvo pita nas o današnjim situacijama u kojima Crkva obavlja svoje poslanje. 4 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 Uvod 5 PUtEM DIJALOGA – UZ PEDESEtU OBLJEtNICU ENCIKLIKE pape Pavla VI. EcclEsiam suam (1964.-2014.) Početkom kolovoza ove godine, točnije na Preobraženje Gos- podinovo, navršit će se pedeset godina od 6. kolovoza 1964. kada je papa Pavao VI. izdao svoju prvu encikliku Ecclesiam Suam. Prilika je to da se ukratko podsjetimo na programatski tekst toga pontifi- kata, encikliku posvećenu putevima Crkve u navještanju evanđelja. Razlog osvrta nije samo skora beatifikacija pape Montinija, već prije svega aktualnost misli Pavla VI. o tome kojim putem treba Crkva ići kako bi ostvarila svoje poslanje. U enciklici prevladava ekleziologija zajedništva. Očito je kako se time nastojalo utjecati na shemu de Ecclesia o kojoj je rasprava tada bila u punom zamahu. Uistinu, communio, zajedništvo, biti će važan ako ne i središnji pojam koncilske ekleziologije, koja će biti formirana do konca slijedeće 1965. godine. Papa se u enciklici usre- dotočio na tri točke: svijest Crkve o sebi, obnova i dijalog. Prva dva dijela enciklike od temeljnog su značenja i postepeno uvode u treći dio. Naime, bez identiteta i obnove istinsko stavljanje u odnos sa svijetom nije moguće. Samo življeni kršćanski identitet omogućuje nam shvaćanje različitosti svjetovnog života: biti u svi- jetu, ali ne biti od svijeta. No ta razlika nije neka separacija kršćana u odnosu na svijet. Kada se Crkva razlikuje od svijeta ona mu se ne suprotstavlja na način da mu je neprijateljicom, već je pored njega u smislu da je pozvana preobraziti ga. Milost nije privilegij koji kr- šćanin može ljubomorno čuvati za sebe, već ga mora priopćavati drugom i širiti ga. Tu se javlja dijalog. Papa ne želi Crkvu koja bi bila izvan svijeta i u trajnoj osudi svijeta. Papa Pavao VI. enciklikom Ecclesiam Suam nastoji teološ- ki utemeljiti dijalog i posvijestiti nam kako dijalog izvire iz same strukture naše vjere. Dijalog nipošto nije neka moda ili neka tehnika. Dijalog je nutarnji zahtjev naše vjere; upisan je u samu narav reli- gije, osobito objavljene religije, i u samo biće Crkve. U objavi Bog preuzima inicijativu i stupa u otvoren dijalog s cijelim čovječan- 6 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1 stvom. Riječ Božja prišla je k nama Utjelovljenjem i Evanđeljem; Evanđelje je izrazita objektivizacija dijaloga utjelovljenoga Božjeg Sina (Riječi) s čovječanstvom. Budući da se svijetu nikako ne može donijeti spasenje izvana, potrebno je da poput Riječi Božje koja je postala čovjekom poprimimo životne oblike onih kojima želimo pre- nijeti Kristovu poruku. Pritom moramo prihvatiti sve što je humano i pošteno. Taj jedinstveni dijalog Boga s ljudima, koji se odvijao u povijesti spasenja, omogućio nam je da shvatimo nešto o njemu, o otajstvu njegova života, kakav on jest – a on je Ljubav – i na koji način hoće da mu iskazujemo poštovanje i da mu služimo, to jest ljubeći. Kako još prije više desetljeća komentira Bonaventura Duda (prema Koncilske teme ili Misterij kršćanske egzistencije po II. va- tikanskom koncilu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.), Pavao VI. naznačuje teološku metodologiju dijaloga u kojoj ističe to da Bog započinje dijalog, on ima inicijativu. Zbog toga ne smijemo čekati da nas ljudi pozovu, već treba da sami povedemo s njima dijalog. U dijalogu spasenja pokretač je čista ljubav, božanska dobrota, sto- ga duša dijaloga kršćana našeg vremena treba biti ljubav, gorljiva i dušoljubiva, nipošto koristoljubiva ljubav. Dijalog spasenja nije otpočeo u razmjeru sa zaslugama onih kojima je bio upravljen, a još manje u omjeru s uspjehom i neuspjehom, stoga i naš dijalog treba biti bezgraničan i neproračunat. Dijalog spasenja što ga je Bog otpočeo sav se odvija u ozračju slobode. Bog svakome upućuje po- ziv na ljubav, nikoga fizički ne prisiljava. Iako taj Božji poziv znači strahovitu odgovornost, Bog svakome ostavlja netaknutu slobodu da njegov poziv primi ili odbije. Stoga Crkvi ne trebaju sredstva vanj- ske prisile. Poštujući građansku slobodu svog slušateljstva, Crkva smjera samo tome da putovima ljudskog misaonog priopćavanja i odgoja izmami nutarnje spasiteljsko uvjerenje i osvjedočenje. Di- jalog mora biti svima pristupačan, upravljen svakome tko je dobre volje, treba biti obazriv, postepen te računati na lagano i psihološko povijesno sazrijevanje. Papa određuje krugove dijaloga: 1) cijelo čovječanstvo; 2) svi koji vjeruju u Boga; 3) svi kršćani. Antropološki razlog dijaloga Cr- Uvod 7 kve i čovječanstva nalazi se u maksimi Nil humanum a me alienum (Ništa ljudsko nije mi tuđe.). Glede dijaloga unutar same Crkve papa poziva na dijalog sve njezine članove. Želi da se unutarnji crkveni odnosi prožmu duhom dijaloga, jer zaista dolikuje da među sobom razgovaraju članovi jedne te iste zajednice koja se temelji na ljubavi. Taj unutarnji dijalog u Crkvi treba biti familijaran, pun vjere i ljuba- vi, djelatan, živ, prisan, osjetljiv za svaku istinu, za svaku krjepost i za sve vrijednosti kršćanske baštine, iskren, prožet uzornom sveto- šću, spreman čuti sve glasove ljudi našega vremena, podoban da od katolika napravi ljude zaista dobre, mudre, slobodne, nepristrane, vedre i hrabre. Pedeseta obljetnica ove enciklike prilika nam je da se priupi- tamo kakva je svijest o crkvenosti, o obnovi i o imperativu dijaloga kod hrvatskog katolika danas? U kojoj su mjeri pastoralni ciljevi naših župa i biskupija plod toga plodotvornoga suodnosa između svijesti o vlastitom identitetu, obnovi i dijalogu? Nije li danas bez te interakcije posve nemoguće prepoznati znakove vremena i izbje- ći određene neuspjehe u svjedočenju evanđelja i prenošenju evan- đeoske poruke suvremenom čovjeku, osobito