1 Lenki I Relji, Mojim Unucima
Lenki i Relji, mojim unucima 1 2 Feliks Pašić MUCI Ljubomir Draškić ili živeti u pozorištu 3 4 Ulaz u vilu »Nada« u Omišlju na ostrvu Krku 5 6 Mladom Svetozaru Cvetkoviću, tek pristiglom u Atelje 212, činio se kao ka- kav veliki lutan, očiju dubokih i crnih, sa podočnjacima koji su s godinama posta- jali sve tamniji i dublji. Mira Stupica pamti jedno štrkljasto i visoko dete, krakato, okato, nosato i pomalo dremljivo, koje je kapke imalo uvek napola spuštene, kao roletne. I u sećanju Aleksandra–Luja Todorovića javlja se u istoj slici: visok, štrkljast, šiljat, neopisivo mršav. Vojislavu Kostiću je, tako visok i mršav, sa šišanom bradom, ličio na Don Kihota. Ivana Dimić je imala dvanaest godina kad ga je prvi put videla, na slavi na koju je došla s roditeljima. Među gostima se izdvajao visok, mršav, duhovit čovek koji je psovao. Ogroman, tamnog lica i brade, izgledao joj je kao neki Azijat. Aleksandar–Saša Gruden seća ga se kao klinca koji je s majkom došao kod očeve rodbine u Užice. Prilog opštem utisku: štkljast, nosat, s ogromnim kolenima. Kad su ga upitali kako je, odgovorio je: »Zaštopal mi se nosek.« Posle je objašnjavao da je imao jezički problem: »Govorio sam hrvatski.« Dolasku u Užice 1941. godine prethodi prva velika životna avantura. Od ranih dana naučio je da svet i ljude vidi u slikama. U slikama Zadra, u koji se porodica 1939. seli iz Zagreba, kada je otac Sreten postavljen za vicekonzula Kraljevskog konzulata, prelamaju se, između ostalih, prizori ogromnog stana u kome, po jednom dugačkom hodniku, vozi bicikl.
[Show full text]