G O V O R K R a Lj E
Total Page:16
File Type:pdf, Size:1020Kb
MIRAŠ MARTINOVIĆ G O V O R K R A LJ E V A MIRAŠ MARTINOVIĆ GOVOR KRALJEVA MIRAŠ MARTINOVIĆ Autorovo izdanje Na koricama Freska u starome Stonu na kojoj zetski kralj Mihailo Vojislavljević drži model svoje zadužbine (XI vijek) G O V O R K R A LJ E V A Kompjuterska obrada Nebojša Glumac (NAKNADNO DOPISANA ISTORIJA) 2008.-2011. Lektura Mirjana Šoć Štampa Grafokarton, Prijepolje Tiraž 500 primjeraka 2011. Govor kraljeva Sve ima svoje nove trenutke, pa i ono što se čini da je zauvijek prošlo. Kraljevstva i ljudi. Kraljevi, događaji, istorija, ukupno trajanje. Mjesta i legende. Sveti- telji. Bitke i pobjede. Hramovi krunidbeni i hramovi narodni. Knjige koje su nestale u plamenu i vremenu. Kroz kraljevstvo riječi usposta- vilo se novo kraljevstvo. Još jedan dokaz da riječ traje duže od svega i da jednom izgovorena nikada ne umire. Jednom povučene granice, uprkos brisanjima, uspostavljene su trajno u našoj imaginaciji, u na- šoj kolektivnoj svijesti. Toliko puta poricano i krivotvoreno, Dukljansko kraljevstvo se po- novo vaspostavilo. Učinila je to naša svijest o njemu. I kad smo tu svijest probudili, shvatili smo da Kraljevstvo nikada nije nestajalo, da je uvijek bilo tu gdje jeste. Ono u nama i mi u njemu. 5 Miraš Martinović Govor kraljeva USPOSTAVLJENO KRALJEVSTVO SVAKO SJEĆANJE JE SADAŠNJOST... N O V A L I S Iz Opšteg pamćenje se vaspostavljalo: kraljevi, događaji, snovi, nepro- lazni sveti govor. Ne slijedeći istorijski hod, već neku dublju sopstve- nu i opštu intuiciju, artikulisao sam ih u riječi. Slijedio sam vrijeme kako su se pojavljivali u mojoj imaginaciji, oni koji su bili vremenom dodirnuti. Neki i po nekoliko puta, nezadovoljni, valjda, načinom na koji sam ih oživio i uveo u naše vrijeme. Od Kraljevstva koje je prošlo, nastalo je Kraljevstvo riječi. Živi govor kraljeva koji su ga uspostavili, dali mu ime i ocrtali granice. Bože, molimo te da istrajemo. Njih i njihovih podanika bez kojih ono ne bi postojalo... I dopusti nam da sačuvamo svoj jezik i svoje pjesme. Dopusti nam da živimo na obalama svojih rijeka, Palate, rezidencije, mauzoleji. Izvori i rijeke. Imena i toponimi. Sve na brežuljcima koje si nam dao, što je nekada bilo imenom obilježeno, a zvalo kraljevstvo Sclavorum u svojim gradićima, ispod drveća koje si posadio na našoj zemlji. Regnum ili Kraljevstvo Slovena. Ti bože znaš koliko smo mali, ali te molimo ne dopusti da se naša veličina ugrozi. Jednom, davno iščezlo, probudilo se u nama. Adam Zagajevski | U noći, 4. novembra 2008. 6 7 Miraš Martinović G O V O R Z E M LJ E 8 Govor kraljeva ZLATNO DOBA U tebi ćute mnoga pokoljenja rastočenih obličja. Njihovi snovi i nade. I misli koje su mislili dok bijahu u čovječjim obličjima... Princeze, knjeginje, ljepotice koje su te krasile svojom ljepotom. Kneževi i vojskovođe, ratnici i duhovnici... U tebi su. Izmamljujem njihove glasove i osmijehe... Smiješe mi se kroz travu i lišće, kroz bilje koje iz tebe izrasta. Njihovi snovi hoće da postanu stvarnost. Otvaraju se grobnice, mauzoleji kraljeva, tumuli... Koliko se naroda na tebi smijenilo? Sve njihove nade u tebi su pokopane. Njihovi životi. Hodim od mjesta do mjesta, pretražujem ih, vidim polomljene zdjele iz kojih su pili vodu, medovinu i vino. Vidim oružje, alatke kojima su rukovali i gledali isto ovo sunce koje mi danas gledamo... Iz tvojih dubina izmamljujem njihove glasove i snove. Spavaju pjevači koji su spjevali najljepše pjesme. 11 Miraš Martinović Govor kraljeva Naš ep je velik. U ovim ravnicama, gledajući ovo nebo... I sve je prošlo, ali je nebo ostalo i zvijezde na njemu. Po koja je pala i osvijetlila dubine naše. Ako nas jednom nestane sa ove zemlje Ostaćemo da živimo u njemu. Noću, mnoge sjene izlaze iz njih i lutaju svojim nekadašnjim trago- vima, tražeći sebe, bivše i nestale. Koliko sam sjeni sreo u ponoćnim Čujem molitve koje su upućivali bogovima časovima, kad su tišina i tama najveće! iz ovih polja, ovih ruševina... Iz ovih mogila, ispred hramova i pira- mida... Od nekih po koji kamen je ostao! Ostali razabacani, ali negdje Od postanja, ovdje se rađalo i umiralo. postoje i sanjaju da se vrate i sastave. Svaki kamen je svjedočanstvo o nama. Opet hram da bude... U naš kameni ljetopis urezana su slova o našem postojanju. Mnoga su se ljeta smijenila. Mnogi zrikavci pjevali svoju pjesmu... I Glave imepratora iz tebe izranjaju dok orači oru brazde tvojim ledi- laste savijale gnijezda. Trave rasle. I cvjetovi najljepši koje je ona nje- nama. drila. Mnoga pokoljenja su se na tebi smijenila. Vojske, osvajačke i odbram- I himne koje su spjevali pjesnici... bene, naše i tuđinske, koje su rušile i palile. A ljetopisi naši, izgorjeli u poharama... Da nam pamćenje unište, to bijaše naum onih koji su nas osvajali i crnim konjicama galopirali. Osjećam tvoju dušu kako pulsira kroz mene, kroz nas i kola našim du- šama. To kolanje ne prestaje. Mjesta koja sam izdvojio, praveći ovu mapu, povezana su nevidljivim, ali sigurnim linijama. Mitska geografija koju niko ne može izbrisati. Naše mitove smo položili kao zalogu. U njima i kroz njih trajemo. Dublji ponorni tokovi čiji šum ne prestaje pulsiraju neuništivom snagom... Velike grobnice svjedoče o onima koji su nekada bili.... 12 13 Miraš Martinović Govor kraljeva KLESARI SA MARTINIĆKE GRADINE – Sve što čovječije ruke sagrade, vrijeme razgradi! – govorio je onaj – KAMENA POEMA što je sanjao san. – Ali naše ruke su snažne! Protomajstor koji upravlja nama i građevi- nom tako podesio je sve. Vrijeme će ustuknuti. (Navesti imena klesara) – To je samo privid! – ubjeđivao ih je sanjač Pribil. Poslušajte šta go- vorim, a nećemo doživjeti da to vidimo... Sve će ovo jednom biti raz- građeno... Nastavljali su da klešu hiljade ruku i hiljade alatki. Sijevale su varnice, dizala se prašina, padala na znojava lica. Dovedeni sa raznih strana Dioklitije, iz Zahumlja i Travunije, iz pri- – Vidi, kakve je ugaone kamenove postavio! – otimao se glas. –Kakvi morja... Najbolji klesari koji su se oprobali u kamenu, klesali su kao da temelji. Ništa neće pomjeriti. uklesuju sebe. Neki su uklesivali snove, a neki nade. Onaj što je sanjao ništa nije govorio. Pjevao je neku tužnu pjesmu u Dovlačili su kamenje za katedralu iz raznih majdana. Zaprege su stiza- ritmu sa svojim alatom. Izvijala se iz buke i odlazila u nebo, s pjesmom le iz svih pravaca sa kamenim blokovima koje je trebalo obraditi. klesara koji je sa sumnjom gledao na veliku građevinu. Slijevale su se mnoge kapi znoja. Zemlja ih je upijala, a oni klesali pod – Biće to najljepša katedrala u kojoj će biti krunisani dukljanski kralje- suncem koje je nemilosrdno grijalo. Neumorno, po danu i po noći vi. U novoj Duklji, pošto je ona propala. osluškujući ritam dlijeta, ritam krvi i svojih ruku, kao da oblikuju biće – Propašće ova kao i ona. Ništa nije ostalo, a da nije propalo! – sum- grada i biće hrama. njičavao bi, s vremena na vrijeme, dobacio klesar koji nije prestajao sa Klesale su snažne mišice. Ljuti kamen se ljuto opirao i branio svoja popijevkom. obličja. Ali oni su bili nepokolebljivi u namjeri da ga obrade. (Razbacane po poljani, velike gromade su stajale i čekale, ravnodušno, – Blagosiljam biće zemlje koja je rodila ovo kamenje. klesarske ruke, da se put njih pruže.) Jedan od klesara je rekao kako osjeća pobunu kamenja koja se sprema Klesali su noću pri punom mjesecu... Cvrčci su oponašali dlijeta i kle- i kako će jednom doći vrijeme, kada će ona buknuti, raznizati zidove. sare. Popadaće stubovi. Biće ruševina. Razbježaće se kamenje, ka mjesti- ma, odakle je istrgnuto. Prošla su vremena! Razorena je bazilika, najljepša koja je ikada prav- Sanjao sam san, vidio tu sliku. ljena na Doklejskoj zemlji. Srušena je Lontodokla.... Zidari su mu se smijali. – Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje! I danas se čuje glas klesara i pje- – Kada ga mi ugradimo! – govorio je Borjen – ništa ga neće razgraditi. sma cvrčaka. Prohodalo kamenje, razbježalo se na sve strane. Pričalo Ostaće za vječita vremena. se kako su ga sretali na putevima. 14 15 Miraš Martinović Govor kraljeva Ostao je još samo po neki kamen na Martinićkoj gradini. Glasovi onih BARSKI PREZVITER RAZGOVARA koji su ga tesali trepere nad ranicom. Čuju se zvuci alatki usklađeni sa SAM SA SOBOM kretanjem zvijezda. U njega su tajnim znacima uklesali pismo i istori- ju. Naše postajanje i postojanje. „Navedimo da progovore ćutanja istorije, ti strašni zastoji na Kažu da ga je razbacala nevidljiva ruka, kako se pismo ispisano na nje- muzičkom vrhuncu kad je istorija utihla, a koji su upravo njeni mu ne bi nikada sastavilo. najtragičniji akcenti. Samo se tada mrtvi mire s grobom“ A kad se kamenje ponovo vrati i uziđe ga ista ruka, iz ruševina će na- Ž. Mišle stati ponovo, lijepi grad Lontodokla. | 20. juli 2008. Pisah ova slova, da uspostavim trajanje. Pamaćenje nije uvijek pouz- dan svjedok. Na pergameni ispisana, veća mogućnost je da prežive. Pisah u skriptoriju Vladičice naše ratačke, za potrebe barske omladi- ne, da spozna, cijeni, poštuje i čuva djela svojih predaka. Suočen sa demonom prolaznosti Pisah. Upisah imena vladara, dinastije, rodoslove, bitke i značajne događaje da bi znali poslije, ko smo bili prije. Jer vidjeh šta rade oni koji su namjeravali da nas izbrišu sa lica zemlje i iz istorije. Vidjeh da sa konjima ulaze u hramove, da knjige naše pale i hramove ruše. Rekoh: neka ostane zapisano! Zapisah sve što sam znao, što je prenošeno od naraštaja do naraštaja. Svako ime za koje čuh i svako djelo koje je učinjeno, stavih na per- gamenu. Poče knjiga da pulsira, imena da žive. Pokrenuše se mrtvi. 16 17 Miraš Martinović Govor kraljeva Oživješe dinastije. Vidjeh da je knjiga živo biće i da u njoj sve živi. Na- T U M U L I U ZETSKOJ RAVNICI brojih lijepa i zvučna imena.