1. SRPSKI VLADARI

Kneževina Srbija (Paganska Srbija, VII vek-836)

Prvi Vladari i Knezovi Srba i Srbije (Sedmi vek-836)

Knez Srba Doveo Srbe na Balkan u vreme vladavine Vizantinskog Cara Heraklija (610-641), VII vek-660; ne zna se njegovo ime, umro je 680) Svevlad (660-679, Knez Srbije) Selimir (679-680, Knez Srbije) Vladin (680-700, Knez Srbije) Ratimir (700-730, Knez Srbije) Višeslav (730-780, Knez Srbije) Radoslav (780-822, Knez Srbije) Prosigoj (822-836, Knez Srbije)

Kneževina Srbija (Krštena Srbija, 836-1035)

Vlastimirovići (836-960) Knez 805 - 851

Vlastimir (pre 805 — oko 851) je prvi srpski knez (arhont) o kome imamo više podataka u istorijskim izvorima. Vladao je najverovatnije u periodu od oko 830. do oko 851.godine i po njemu se najstarija srpska vladarska dinastija naziva Vlastimirovići. Vladao je kao de facto suveren vladar, iako je moţda nominalno priznavao vrhovnu vlast vizantijskog cara,a njemu su opet bili direktno podreĊeni vladari ostalih srpskih oblasti. Sredinom IX veka došao u sukob sa Bugarima predoveĊenim Presijamom (836—852) koji su pokušali da potĉine sebi prvobitnu Srbiju,ali je Vlastimir tokom trogodišnjeg rata uspeo da odbije njihove napade i saĉuva srpsku samostalnost. Do danas nisu razjašnjeni motivi bugarskog napada na Srbiju, ali se kao dve glavne hipoteze navodi:

Vlastimirovo odbacivanje vizantijske vrhovne vlasti, što je pokrenulo Bugare da pokušaju da prošire svoju vlast sa ostalih Slovena i na Srbe. Vlastimirovo savezništvo i pomoć Vizantiji tokom njihovog rata oko 846.godine Posle njegove smrti,vlast je prešla na trojicu njegovih sinova Mutimira,Strojimira i Gojnika.

Knez Mutimir Mutimir (vladao 860-891) je naslednik i sin ţupana Vlastimira.

Svoju aktivnost na pokrštavanju Srba Vasilije I nije usmerio samo prema Neretvljanskoj oblasti, već prema celoj Srbiji. Primanje hrišćanstva od strane vladarske porodice u Srbiji moţemo smestiti izmeĊu 867, kada je Vasilije I stupio na presto, i 870 pošto Jiriĉek roĊenja prva dva srpska princa sa hrišćanskim imenima,najmlaĊeg Mutimirovog sina Stefana i Gojnikovog sina Petra koji su prema podacima bili vršnjaci,smešta izmeĊu 870 i 874. U prilog ovome mogao bi da ide dokument iz 872. u kom papa poziva izvesnog slovenskog kneza Mutimira da se potĉini panonsko-sremskoj crkvenoj oblasti ĉiji je centar bio nedaleko od današnje Sremske Mitrovice zbog ĉega u ovom Mutimiru mnogi vide Vlastimirovog sina.

Na ĉelo Bugarske 880. dolazi Boris koji kreće na Srbiju ţeleći da osveti poraz svog oca. Vlastimirovi sinovi spremno su doĉekali vojsku iz Bugarske i naneli joj još teţi poraz u odnosu na onaj koji se desio tri decenije ranije. Ovom prilikom zarobljen je Borisov sin Vladimir sa svim vojskovoĊama koje su iz sukoba sa Srbima uspeli da iznesu ţivu glavu na ramenima. Posle ovako teškog poraza Bugarska je bila primorana da sklopi mir i zakljuĉeno je prijateljstvo usled ĉega su razmenjeni pokloni. Ostalo je zabeleţeno da su zarobljenici „molili― Srbe da ih otprate do granice, do Rase, ostaje nam nejasno zbog ĉega ali je moguće da su se osećali sigurnije da prolaze kroz Srbiju pod pratnjom srpske vojske nego sami, gde su razmenjeni pokloni u ime prijateljstva. Poznat nam je sadrţaj Mutimirovog poklona Borisu, koji se sastojao od dva roba, dva sokola, dva hrta i devedeset koţa, ali ne i Borisovog Mutimiru na ĉemu su neki istoriĉari iz Bugarske temeljili svoju neodrţivu tezu o potĉinjenosti Srbije Bugarskoj u to doba. Uskoro meĊu braćom dolazi do sukoba oko vlasti i iz te borbe kao pobednik izlazi Mutimir, verovatno i zbog ĉinjenice da je imao podršku iz Bugarske. Strojimir i su bili u ovom sukobu zarobljeni i poslani sa porodicama u Bugarsku kao zarobljenici, s tim što je, iz nama nepoznatih razloga, Mutimir kod sebe zadrţao Gojnikovog sina Petra. Petar nije bio zadovoljan striĉevom odlukom jer je vrlo brzo prebegao u panonsku Hrvatsku.

Mutimir je imao tri sina Pribislava, Brana i Stefana.Ţeleći da spreĉi izbijanje rata oko vlasti po njegovoj smrti odredio je najstarijeg sina Pribislava za jedinog naslednika vrhovne vlasti nad Srbijom, dok su druga dvojica verovatno dobila neke oblasti na upravu.

Knez Prvoslav Prvoslav (Pribislav) Mutimirović (891-892) je sa braćom Branom i Stevanom kratko ostao kao ţupan (knez) da vlada Srbijom, jer ih je uklonio brat od strica Petar Gojniković, sin Gojnikov.

Petar Gojniković (892-917) Petar potiskuje Pribislava sa vlasti nakon jedva godinu dana i on beţi u Hrvatsku.Pošto se Petrovom uzurpacijom prestola poremetio redosled nasleĊivanja javili su se i drugi srpski prinĉevi sa ţeljom da postanu vrhovni kneţevi.

Tri godine posle uzurpacije,dakle 895,na Petra kreće,iz Hrvatske,srednji Mutimirov sin Bran,ali Petrova vojska odnosi pobedu,a Bran pada u zarobljeništvo gde biva oslepljen,po Petrovom nareĊenju,sa ciljem da ga onemogući da se bori za presto.Strojimirov sin Klonimir 897 kreće iz Bugarske na Petra.U nekoliko borbi uspeo je da pobedi Petrovu vojsku i da zauzme prestoni grad Dostiniku,ali osvajanjem prestonice sukob još nije bio rešen u Klonimirovu korist jer Petar još uvek nije poloţio oruţje zbog ĉega su sukobi nastavljeni.Prilikom jednog sukoba Klonimir gine,a Petar kao jedini ţivi princ u Srbiji ponovo dolazi na vlast.

Posle ovoga je Srbija provela dve decenije pod Petrom u miru jer je vrhovni knez odliĉno vodio spoljašnju politiku zemlje odrţavajući dobre odnose i sa Vizantijom i sa Bugarskom,koja se bliţila vrhuncu svoje moći, ĉiji je sukob oko prevlasti na Balkanu visio u vazduhu.Kako je vreme odmicalo bilo je sve jasnije da će Bugarska uskoro postati najjaĉa sila na Balkanu i da Srbiji neće ni Petrovo kumstvo sa vladarom Bugarske Simeonom spasti kada Bugarska završi sa Vizantijom.U tom cilju,a moţda i podstaknut od strane Vizantinaca,Petar odluĉuje da stupi u pregovore sa carstvom sa Zlatnog Roga.Negde na obali Jadrana on se susreo sa draĉkim strategom.Moţda bi ovaj sastanak ostao nepoznat u Bugarskoj da zahumski knez Mihajlo Višević nije dojavio Simeonu za njega.

Neposredno posle bitke kod Anhijala,u kojoj je Bugarska potukla Vizantiju i postala najjaĉa sila na Balkanu,poslao je na Petra Simeon vojsku koja je sa sobom vodila Pavla Branovića kao pretendenta na presto vrhovnog kneza Srbije.Vojvode vojske iz Bugarske pozvale su Petra da doĊe u njihov tabor,pozivajući se na kumstvo.Petar je prihvatio njihov poziv,otišao u njihov tabor gde je okovan i odveden u Bugarsku gde je uskoro umro u tamnici.

Pavle Branović (917-923) Vizantija je polako poĉela da se oporavlja i skuplja snagu za ponovni sukob sa Bugarskom. Oko 920. godine Vizantija šalje na Pavla Branovića vojsku koja je sa sobom vodila Zaharija, Pribislavovog sina,kao pretendenta na presto. Pavlova vojska pobeĊuje u sukobu i Zaharija biva zarobljen i poslat u Bugarsku u zatoĉeništvo. Politiĉka situacija na Balkanu koja je podstakla Petra Gojnikovića na pribliţavanje Vizantiji postojala je i dalje, doduše malo izmenjena u korist Bugarske usled pobede kod Anhijala. Iako je na presto došao voljom Simeona Pavlu je bilo jasno da je pribliţavanje Vizantiji bolje za njega,njegovu drţavu i što je najvaţnije za Srbe. Zbog tih razloga Pavle otvoreno prelazi na stranu Vizantije. Neki ovaj prelazak na stranu Vizantije smeštaju u 921., ali mi se ĉini da je Stanojević u pravu kada ga smešta u 923. zbog kasnijih dogaĊaja u Srbiji. Simeon je vrlo brzo po Pavlovoj promeni politike poslao na njega vojsku koja je sa sobom vodila Zaharija Pribislavljevića kao pretendenta.

Zaharija Pribislavljević (923-924) Zaharija Pribislavljević se neposredno po preuzimanju vlasti odluĉuje da preĊe na stranu Vizantije, verovatno iz istih razloga koji su i dvojicu njegovih prethodnika podstakli na to i na kraju krajeva koštali vlasti. Simeona su ove brze promene politike vrhovnih knezova Srbije verovatno uverile da će Srbi biti na njegovoj strani dokle god je njegova vojska u Srbiji, a kako on nije bio u mogućnosti da drţi vojsku u Srbiji rešio je da jednom za svagda pokori Srbe i šalje vojsku na Zahariju, ali se ne spominje postojanje nekog pretendenta koji je poslat sa njom. Pošto su prilikom svih prethodnih pohoda beleţena i imena pretendenata, ĉak i ako oni nisu uspeli da osvoje vlast moţe se zakljuĉiti da ovom prilikom Simeon nije imao nameru da postavi marionetu na srpski presto. Ovaj pohod vojske iz Bugarske završava se njihovim porazom. Nije poznato da li je Zaharija ovom prilikom dobio neku jaĉu pomoć iz Vizantije i uz njenu pomoć uspeo da se odbrani ili je dobro procenio svoje snage i mogućnosti Bugarske u to doba. Da je Zaharijina vojska teško porazila protivnika govori i ĉinjenica da su glave i oruţje dvojice bugarskih vojvoda,koji su ili poginuli ili bili zarobnjeni u borbama, stigli na Zlatni Rog kao trofeji. Simeon 924. godine šalje na Zahariju veću vojsku koja ovog puta vodi sa sobom i Klonimirovog sina Ĉaslava. Kada je Zaharija sagledao nadolazeću vojsku odluĉio je da pobegne u Hrvatsku i tako spase glavu na ramenima. Posle ovog bekstva vrhovnog kneza Bugari su pozvali srpske ţupane da doĊu u njihov tabor da se poklone novom knezu, meĊutim nije im se ukazala prilika da vide budućeg vrhovnog kneza Srbije jer su bili pohvatani i pobijeni na licu mesta. Posle toga u Srbiji nije bilo nikoga kome bi poloţaj omogućio da organizuje neku ozbiljniju odbranu što je iskoristila vojska iz Bugarske i teško opustošila Srbiju, a Ĉaslava vratila u Bugarsku.

Ĉaslav Klonimirović (vladao 927 — oko 950) Bugarski car Simeon umire 927., što izaziva veliki obrt na Balkanu. Simeona nasleĊuje njegov sin Petar koji je u poreĊenju sa svojim ocem bio samo bleda senka, doduše u poreĊenju sa Simeonom koji je bio gospodar Balkana mnogi bi bili samo senke,ali pravu promenu izaziva ĉinjenica da je bio pod uticajem vizantijskog cara tako da Vizantija ponovo postaje najjaĉa sila na Balkanu. Oko 927. Ĉaslav uspeva da prebegne iz Bugarske u Srbiju. Stanje koje je tamo zatekao bilo je, po priĉanju tadašnjih pisaca, u najmanju ruku oĉajno. Priĉa se da je u celoj Srbiji bilo samo pedesetak lovaca bez ţena i dece. U ovakav podatak je teško poverovati, tako da je verovatno u Dostinici i njenoj bliţoj okolini zatekao samo pedesetak lovaca bez ţena i dece. Ĉaslav je po preuzimanju vlasti priznao vrhovnu vlast vizantijskog cara i zatraţio od njega zaštitu. Kada se obezbedio od potencijalnih napada iz inostranstva posvetio se obnovi i uĉvršćivanju Srbije.

Kada je srpski knez Ĉaslav poginuo u bitki sa MaĊarima 950. godine, tadašnje srpske zemlje se raspadaju na manje oblasne jedinice. Bosna se odvojila od Srbije i pala pod vlast hrvatskog kralja Krešimira II, a u ostalim srpskim oblastima vlast su uzeli lokalni gospodari. Tada se centar srpske drţavnosti seli juţno u oblast Duklje sve do pojave velikog ţupana Vukana, koji oko 1090. godine centar srpske drţavnosti seli u Rašku. Za vreme vladavine ţupana Vukana Raška ponovo postaje najmoćnija srpska drţavna teritorija za koju se sve ĉešće poĉinje upotrebljavati naziv Srbija.

Tihomirovići (960-1035) Tihomir (960-980, Knez Srbije) Ljutomir (980-1003, Knez Srbije) Ljutomirov Sin (1003-1030, Knez Srbije; ne zna se njegovo ime) Ljutovit (1030-1035, Knez Srbije)

Vojislavljevići (1035-1118 )

Dinastija Vojislavljevića je vladala u Duklji, jednoj od srpskih drţava u ranom srednjem veku. Pre nego što je potpala pod vizantijsku vlast, protiv koje se pobunio , Dukljom je vladao . Vladari iz ove dinastije bili su: Stefan Vojislav (1035 – 1050) Mihailo I (1050 – 1077) Konstantin Bodin (1081 – 1101) Nakon smrti Konstantina Bodina, Duklja je zapala u stanje politiĉkog rasula. Letopis popa Dukljanina, jedini izvor za prilike u Duklji ovoga vremena, nabraja veliki broj vladara što samo odslikava politiĉku nestabilnost, a ne odraţava stvarnu smenu na prestolu. Mihailo II, Bodinov sin Dobroslav, Bodinov polubrat Koĉopar (1101-1102, Kralj Duklje, Raške, Zahumlja, Travunije i Neretljanije) Vladimir (1102 – 1114, Kralj Duklje, Raške, Zahumlja, Travunije i Neretljanije) ĐorĊe (1114 – 1118, Kralj Duklje, Raške, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)

Velika Župa Raška (1118-1166) Vukan (oko 1090-1116), veliki župan

Vukana je na presto u Raškoj postavio dukljanski kralj Bodin, a po Vukanu se ova srpska dinastija naziva Vukanovići . U poĉetku, njih dvojica su zajedno organizovali akcije protiv Carigrada, a kada se Bodin izmirio sa Grcima, Vukan je nastavio pohode protiv Vizantije. Poprište borbi je bio zapadni deo Kosova gde se grad Zveĉan nalazio u srpskom, a Lipljan u grĉkom posedu.

Vukan je u borbama protiv Vizantije bio veoma energiĉan i surov, pa je i sam car Aleksije I Komnin obilazio pograniĉna utvrĊenja kako bi protiv Vukana organizovao odbranu. U jednom takvom napadu 1093. godine Vukan je zauzeo i popalio Lipljan. Pred carem se opravdao da je bio izazvan surovim grĉkim ponašanjem. Iste godine razbijo je i vojsku vizantijskog draĉkog zapovednika, carevog sinovca Jovana Komnina. Posle tog uspeha Vukanovi odredi su prodirali ĉak do Tetova, Skoplja i Vranja. Naredne godine Vukan je ponovo lukavstvom i pregovorima uspeo da smiri cara Aleksija koji je iznova poveo vojsku na Srbiju. Tada su kao taoci u Carigradu otišli Vukanovi sinovci Uroš i Stefan Vukan.

Posle smrti velikog ţupana Vukana u Raškoj su trajali meteţi koje je vešto iskoristio dukljanski kralj ĐorĊe i za velikog ţupana postavio Vukanovog sinovca Uroša. Vreme njegovog dolaska na srpski presto obeleţeno je sukobima dve velike sile Vizantije i ojaĉale Ugarske. Najĉešće, ovi sukobi su se odvijali preko teritorije Srbije uz velika stradanja srpskog stanovništva. Oko 1127. godine otpoĉeo je rat izmeĊu Vizantije i Ugarske. Uroševići (1166-1165) Uroš I 1112. do oko 1145

Uroš I bio je raški veliki ţupan iz dinastije Vukanovića.

Uroš je bio sinovac raškog velikog ţupana Vukana. Iz Letopisa Popa Dukljanina poznato je da je Vukan imao roĊenog brata Marka. Moguće da je upravo Marko bio Urošev otac. Pošto je samo ime Uroš po svojoj osnovi ur ( maĊ: gospodin, gospodar) ugarskog porekla, moguće je da je Markova supruga bila ugarskog roda. Sam Uroš se prvi put spominje u istorijskim izvorima u Aleksijadi Ane Komnine u opisu pohoda koji je vizantijski car Aleksije I Komnin preduzeo protiv Srba 1093/1094. godine. Kada je carska vojska zauzela Lipljan, veliki ţupan Vukan je caru Aleksiju odmah poslao pregovaraĉe nudeći taoce i zakletvu da će ubuduće poštovati sporazume. MeĊu dvadesetak uglednih talaca koji su tom prilikom predati vizantijskom caru bila su dva Vukanova sinovca Uroš i Stefan Vukan. Nije poznato koliko dugo su Uroš i njegovi saputnici proveli vremena pod vizantijskom prismotrom.

Kada je veliki ţupan Vukan umro 1112. godine nasledio ga je, moţda posle unutardinastiĉke borbe oko nasleĊa, sinovac Uroš . Prvi veći sukob sa Vizantijom ogledao se u prilikama u Duklji gde su i Vizantijci i Rašani pokušavali da obezbede presto svom kandidatu. Po Popu Dukljaninu, vizantijska vojska iz Draĉa je 1113/1114. upala u Duklju i zauzela prestoni Skadar i nametnula za kralja Radoslava, sinovca Mihaila Vojislavića. Dotadašnji vladar ĐorĊe, sin Konstantina Bodina, je pobegao u Rašku gde je narednih sedam godina uţivao Uroševu zaštitu. Pošto je 1118. godine dolaskom Jovana II Komnina (1118.-1143.) došlo do smene na vizantijskom prestolu, ĐorĊe je 1120/1121. uz pomoć Uroša provalio u Duklju i kod Bara pogubio tadašnjeg vladara, svog brata od strica Grubešu. Po ĐorĊevom povratku kući izgleda da je i sam Uroš upao u sukob sa svojom rodbinom i dukljanski kralj je 1126./1127. preduzeo pohod u Rašku kako bi Uroša oslobodio tamnice u koju su ga bacili njegovi srodnici. ĆorĊe je zatim vratio Uroša na velikoţupanski presto i ponovo se vratio u Duklju. Ĉitava priĉa o sukobima unutar dukljanske dinastije Vojislavića i saradnji ĐorĊa i Uroša saĉuvana je jedino u Letopisu Popa Dukljanina i samim tim ne moţe se prihvatiti bezrezervno.

Dalji tok vladavine Uroša I moţe se sa nešto više sigurnosti pratiti zahvaljujući vizantijskim istoriĉarima Jovanu Kinamu i Nikiti Honijatu. Istoriju Raške, ĉijeg vladara ne imenuju, vizantijski izvori tretiraju kroz prizmu sukoba carstva sa Ugarskom. Naime, Almoš, slepi stric ugarskog kralja Stefana II (1116.-1131.) je pobegao na carsku teritoriju i Jovan II Komnin je odbio da ga izruĉi. Nakon razmenjenih uvreda, Stefan je 1127. zauzeo i razrušio vizantijski Beograd, posle ĉega je otpoĉeo otvoreni rat sa carstvom. U toku ovog perioda, najkasnije 1129. godine, Srbi su zauzeli vizantijsku ispostavu Ras i spalili je, dok je car zauzvrat kaznio lokalnog zapovednika Kritopla tako što ga je posadio naopako na magarca i sproveo carigradskim ulicama. Usledio je kazneni pohod koji je sam car predvodio, a u toku koga su Srbi pretrpeli teţak poraz. Jovan II Komnin se iz Raške vratio sa bogatim plenom i zarobljenicima koje je naselio u okolini maloazijskog grada Nikomedije. Nakon poraza, Uroš je morao da prihvati vazalne obaveze prema vizantijskom caru. Najverovatnije je da je u sluĉaju rata u Evropi morao da šalje svom senioru vojsku od 2000 ljudi, a za rat u Aziji svega 300 ratnika.

Mir izmeĊu Ugarske i Vizantije zakljuĉen je najposle 1129. godine. Bolešljivi Stefan II nije imao naslednika i po Beĉkoj ilustrovanoj hronici rešio je da svog slepog brata od strica Belu, Almoševog sina, oţeni Jelenom, ćerkom raškog velikog ţupana Uroša. Kao Almošev sin, Bela je verovatno bio prihvatljiv kandidat za ugarski presto i za vizantijski dvor tako da se Uroš ovim dinastiĉkim brakom obezbedio sa obe strane. Pošto se od tog perioda ţupa Rama redovno pominje u ugarskoj kraljevskoj titulaturi moguće je da je Uroš predao Ramu kao miraz uz svoju ćerku. Jelena je naroĉito vaţnu ulogu odigrala kasnije kao supruga slepog kralja Bele II i regentkinja u vreme maloletstva njihovog sina Geze II.

Pored Jelene, Uroš I je imao još jednu ćerku Mariju i trojicu sinova: Uroša II Primislava , Beloša i Desu. Po jednom zapisu iz 1134. Marija je uz posredovanje ugarskog i ĉeškog dvora udata za Konrada od Znojna. MeĊutim, to joj je ujedno i jedini pomen u istorijskim izvorima. Neuporedivo veću vaţnost za Rašku imalo je rodbinsko povezivanje sa ugarskom dinastijom Arpada. Srednji sin Uroša I, Beloš je od 1142. ţiveo na ugarskom dvoru i u toku vlade svog sestrića Geze postao je najuticajnija figura u politiĉkom ţivotu Ugarske. I Uroš II i Desa su vladali kao raški veliki ţupani i i u borbi protiv vizantijske prevlasti oslonac su traţili u Ugarskoj.

Poslednji pomen Uroša je ponovo u Letopisu Popa Dukljanina koji navodi da je nešto posle 1143. dukljanski knez Radoslav doţiveo pobunu lokalnog plemstva koje je pozvalo Uroševog najmlaĊeg sina Desu i pomoglo mu da preuzme vlast nad Zetom i Travunijom. Pošto je Uroš II Primislav poslao vojnu pomoć vizantijskom caru Manojlu Komninu zarad rata sa Ikonijskim sultanatom u Maloj Aziji 1146, pretpostavlja se da je Uroš I preminuo oko 1145. godine.

Kao i u sluĉaju drugih vladara iz dinastije Vukanovića, vladavinu Uroša je teškpo rekonstruisati usled fragmentarnosti izvora i njihove nejednake vrednosti. Ipak, po mišljenju istoriĉara Tibora Ţivkovića, Uroš I je u toku svoje druge vlade uveo Rašku u meĊunarodnu politiku i time udario osnove budućem raskidanju vazalnih odnosa sa Vizantijom.

Uroš II Primislav raški veliki župan 1145. do 1162 Uroš II Primislav (ili Prvoslav) je bio raški veliki ţupan iz dinastije Vukanovića i vladao je od oko 1145. do 1162. godine. Njegova liĉnost poznata nam je iskljuĉivo iz vizantijskoh izvora koji opisuju pohode cara Manojla I Komnina (1143 - 1180) protiv Srba i Ugara sredinom 12. veka.

Uroš II Primislav je stupio na presto posle smrti svog oca Uroša I oko 1145. godine. NajmlaĊi sin Uroša , Desa poslednjih godina njegovog ţivota je zavladao Travunijom i Zetom odakle je, uz podršku jednog dela lokalnog plemstva, stalno pokušavao da istisne predstavnike dinastije Vojislavića. Kako je dukljanski knez Radoslav bio vizantijski štićenik, sukobi oko jadranskog zaleĊa ukazuju da su se vladari Raške ponovo indirektno okrenuli protiv moćnog cara Manojla I Komnina. Vizantijski istoriĉar Nikita Honijat zapisao je kako je srpski ţupan vršio upade u zemlje podloţne Romejima. Po Jovanu Kinamu pak, car Manojlo je 1149. pripremao pohod na Siciliju kada je saznao da se Alamani, Dalmati i Peonci (tj. Normani iz juţne Italije, Srbi i Ugri) spremaju da napadnu carstvo na zapadu. Srednji sin Uroša I, Beloš je 1141. postao palatin na dvoru svog sestrića Geze II (1141-1162) i time su vladari Raške u ugarskom kralju stekli vaţnog saveznika.

Vizantijski car se 1149. nalazio u Valoni na jadranskoj obali današnje Albanije i odatle je, najverovatnije, preko Pelagonije i Kosova polja upao u oblast kojom je vladao Uroš II. Manojlo je prvo razorio Ras, rašku prestonicu, porobio njegovo stanovništvo i ostavio posadu pod komandom sevastoipertata Konstantina AnĊela. Nakon toga, car je sa glavninom vojske produţio u oblast koju Kinam naziva Nikava koja se verovatno nalazila na gornjem Ibru. U Nikavi je Manojlo Komnin potĉinio lokalna utvrĊenja bez ikakvih problema, ali je sledeća meta vizantijske vojske, Galiĉ na desnoj obali Ibra zauzeta na juriš tek posle trodnevne opsade. Zarobljenike je vizantijski vasilevs poslao iz Rasa da se nasele u okolini Serdike (današnja Sofija). MeĊutim, tokom carevog odsustva, Uroš je već napao Vizantince u okolini Rasa. Car je krenuo da zarobi velikog ţupana, ali u tome nije uspeo mada se Uroš po Kinamu morao spasavati beţeći pešice preko planinskih prevoja. Manojlo je odustao od potere ali je spalio neimenovanu rezidenciju srpskog arhiţupana i zatim se povukao bez jasno ostvarene pobede.

Krajem leta 1150. Manojlo I Komnin je sproveo novi i ovoga puta paţljivije planiran pohod protiv nepokornog srpskog ţupana. Dok je boravio u Nišu, car je saznao da ugarski odredi pristiţu u pomoć Srbima preko zemlje nazvane Longomir (donji tok reke Lugomir, leve pritoke Velike Morave). Manojlova vojska je dolinom Morave stigla do Save a zatim je krenula niz Drinu pokušavajući da preseĉe put Ugrima i spreĉi ih da se sastanu sa Uroševim Srbima. Nakon manjeg i pobedonosnog sukoba sa Ugrima u blizini Drine, Romeji su se utaborili nedaleko od reke Tare [1]. . U zoru srpska vojska, pojaĉana konjicom sastavljenom od Ugara, Peĉenega i hazarskih Halisija iz Srema, je pritisla obalu reke. Tek sa pojavom cara na bojištu, vizantijska vojska je uspela da strelama natera neprijateljsku vojsku da se povuĉe sa obala. Kada su Romeji prešli dotada ĉuvani most uspeli su da nametnu u poĉetku neodluĉnu borbu koju je na kraju rešio sam car u dvoboju sa gorostasnim ugarskim zapovednikom Vakhinom. MeĊu uglednim zarobljenicima nalazili su se i dvojica srpskih ţupana Grdeša i Vuĉina. I ovoga puta vizantijska pobeda nije bila ubedljiva pošto je teţak teren i sneţni nanosi spreĉio kretanje nekoliko vizantijskih vojskovoĊa, a Vakhin je skrenuo caru paţnju na brojnost neprijateljske vojske. Kinamova opaska o snegu koji je uhvatio Vizantijce ukazuje da je Manojlov pohod potrajao bar dva meseca, do novembra 1150. godine. MeĊutim, u carski logor su prvo stigli poslanici velikog ţupana, a zatim i sam Uroš drţeći se smerno i ponizno. Uroš je pao na niĉice pred carem i poloţio zakletvu da će za sva vremena ostati rob Romeja. Morao se i obavezati da će ubuduće vizantijskom caru slati pomoć od 2000 ratnika u sluĉaju rata u Evropi, a 500, umesto dotadašnjih 300, u sluĉaju pohoda u Aziju. Manojlo se ovoga puta zadovoljno vratio u Carigrad gde je proslavio trijumf u kome su, po reĉima Nikite Honijata, voĊeni ugarski plemići i raskošno obuĉeni srpski zarobljenici. Careva pobeda proslavljena je i besedom solunskog arhiepiskopa Mihaila i stihovima Teodora Prodroma i aninimnog pesnika (Anonim Manganski).

Naredne, 1151. Manojlo Komnin je, nakon što je umirio raškog vladara, poveo pohod protiv Ugara kako bi ih kaznio zbog pomoći koju su ukazali Srbima. Mir je najposle zakljuĉen 1152. nakon još jednog vizantijskog pohoda u današnjem Sremu. Uprava nad vizantijskim ispostavama Nišem i Braniĉevom poverena je carevom bratu od strica Androniku koji je posle nekog vremena zatraţio ugarsku pomoć kako bi se domogao carskog prestola. Time je zapoĉet novi sukob Vizantije i Ugarske koji je najposle okonĉan 1155. novom pobedom cara Manojla. Tokom ovih ratova, došlo je do podela u raškoj dinastiji pošto je Uroš II ostao lojalan caru, dok je, verovatno pod Beloševim uticajem, jedan deo plemstva podrţavao najmlaĊeg od braće, Desu. Kada se Manojlo ponovo pokazao uspešnim u ratu sa Ugrima, srpsko plemstvo je, u strahu od careve sile, pristalo da prihvati za vladara onoga koga vizantijski car odredi. Manojlo je primio i Uroša i Desu i potom potvrdio starijeg Uroša na mesto velikog ţupana. Uroš je obnovio staru vazalnu zakletvu caru i predao taoce. Hronološke okvire epizode tokom koje je Uroš privremeno izgubio presto nije lako odrediti, ali se u nauci smatra da se zbacivanje odigralo najranije 1153, dok je Uroš po carevoj volji vraćen na tron verovatno 1155. godine.

Kada je 1160. okupljao vojsku za pohod protiv Ikonijskog sultanata Turaka Seldţuka, car Manojlo je pozvao i raškog vladara da ispuni svoju vazalnu obavezu i pošalje obećanu vojsku. Daljih sukoba sa Vizantijom nije bilo sve do 1162. kada je umro Geza II, tako da je Manojlo I Komnin rešio da na ugarski presto postavi svog štićenika. Car je iskoristio priliku i da uredi prilike u raškoj pošto se ţupan, ĉije je ime po Kinamu bilo Primislav, odmetnuo od vizantijskog sizerenstva. Car je pozvao u Filipopolj (danas u Bugarskoj) Primislava i njegovog brata Beloša i zatim proglasi Beloša za velikog ţupana. Primislav je preseljen na vizantijsku teritoriju gde je bio bezopasan po interese carstva i car ga je obdario izdašnim posedom. U nastavku teksta Kinam spominje i Desu kao najmlaĊeg brata Primislava i Beloša. Primislava pominje samo Kinam, a kasniji srpski rodoslovi spominju Prvoslava, imaginarnog brata Stefana Nemanje. Po mišljenju većeg dela istoriĉara danas, Uroš i Primislav (Prvoslav?) su bili jedna te ista liĉnost. U nastavku teksta Kinam spominje i Desu kao najmlaĊeg brata Primislava i Beloša i pored toga navodi kako je već spomenuo da se ovaj veliki ţupan već dva puta odmetao od cara koji mu je u oba navrata oprostio. Pored toga, Primislava pominje samo Jovan Kinam, a kasniji srpski rodoslovi i letopisi spominju Prvoslava, imaginarnog brata Stefana Nemanje. Na osnovu Kinama, koji je naţalost saĉuvan u nekompletnom prepisu iz 13. veka, nije moguće konaĉno razrešiti dilemu o identitetu velikog ţupana Primislava, a isto tako ni da li njegovo ime treba transkribovati kao Prvoslav kako se poĉelo smatrati još u istoriografiji 19. veka.

Bilo kako bilo, period vladavine Uroša bio je doba podeljenosti raške vladarske kuće i plemstva po pitanju pridrţavanja vazalskim obavezama prema vizantijskom caru. Jedan deo plemstva se opirao Vizantiji uz ugarsku podršku, a sam Uroš se u tri navrata otvoreno suprostavio caru. MeĊutim, pobuna iz 1162. godine, podstaknuta Manojlovom preokupiranošću prilikama u Ugarskoj, rezultirala je svrgavanjem Uroša II. Pošto se njegovo ime više ne spominje u izvorima moguće je da je umro nedugo nakon gubitka prestola.

Desa (oko 1161—1165), srpski župan Desa, srpski ţupan koji je bio u opoziciji Urošu II i Manojlu I Komninu, a u prijateljstvu sa MaĊarima.

Nakon Beloševe kratkotrajne vladavine u Raškoj, velikoţupanski presto je preuzeo njegov najmlaĊi brat Desa.

On je bio formalno vazal Vizantije. Desa je u teškim uslovima potpune dominacije vizantijske sile po ĉitavom Balkanskom poluostrvu, pokušao da nastavi politiku svojih prethodnika, Uroša I i Uroša II Primislava , i da uspostavi šire veze sa potencijalnim saveznicima u Evropi.

Prve diplomatske misije je naĉinio braĉnom ponudom. Svoju najstariju kćer je udao za kneza Leonarda Osorskog, sina venecijanskog duţda Vitala II Mikijelija. Desini poslanici se nalaze u dalekoj Nemaĉkoj, gde takoĊe pokušavaju da uspostave savez putem ţenidbe druge Desine ćerke za nemaĉkog markgrofa, što je izazvalo bes vizantiskog cara Manojla Komnina.

Pored osvih diplomatskih misija, Desa postiţe izuzetne uspehe u odnosu na Duklju. U Letopisu popa Dukljanina se navodi da se da su se stari neprijatelji podigli protiv kneza Radoslava i njegove braće Jovana i Vladimira, štićenika cara Manojla.

Oni pozivaju velikog ţupana Desu i predaju mu Zetu i (Travuniju) na vlast.

Neprijateljstvo izmeĊu cara Manojla i ţupana Dese kulminira nakon Desinog zauzeća oblasti Dendra, koju je po sporazumu trebao da preda Vizantiji, ali je odbio. Car Manojlo ga zbog neverstva, ĉim je završio borbu sa MaĊarima (Ugrima), sa jakom vojskom napao i zarobio kod Niša 1165. To se desilo onda kada su na Desu posumnjali vizantinci da saraĊuje sa Zapadom, a naroĉito sa Ugarskom. U takvoj situaciji Desa je pozvao ugarske poslanike da doĊu na sastanak sa Carem da bi iskazali lojalnost Desi samo prema Vizantiji, a ne i prema Ugarskoj. U celoj raspravi, jedan od ugarskih poslanika je oslovio Desu sa "naš gospodar", što je navelo Vizantince da posumnjaju u Desinu lojalnost. Vojnici su zarobili Desu i poslali ga u Carigrad gde je bio jedno vreme zatoĉen. Tako je Desa izgubio poloţaj velikog ţupana Raške, a car Manojlo je za novog ţupana postavio ţupana iz sporedne porodiĉne grane- Tihomira, Nemanjinog starijeg brata.

Poslednji boravak Dese je bio u okolini Trebinja. Prema Mavru Orbiniju, on je umro najverovatnije poĉetkom 1166. godine. Sahranjen je u crkvi sv. Petra u Trebinjskom Polju (sedam kilometara jugoistoĉno), ĉiji se ostaci i danas mogu videti.

Nakon arheološkog iskopavanja, pronaĊen je jedan ktitorski grob, koji je najverovatnije bio Desin grob.

Tihomir (1165-1166) je bio veliki župan Srbije Nakon proterivanja ţupana Dese u Carigrad, na predlog vizantijskog cara Manojla Komnina, presto u Raškoj uzima Tihomir, sin ţupana Zavide, koji je bio u srodstvu sa zetskom dinastijom.

Ţupan Tihomir je pod svojom liĉnom vlašću zadrţao Rašku, a njegova braća: Miroslav dobio je Zahumlje, Stracimir gradaĉko-rudniĉku oblast, a najmlaĊi Nemanja dobija Ibar, Toplicu, Rasinu i oblast oko Jastrebca koju narod zove danas „Reke―. Miroslav podiţe svoju zaduţbinu crkvu svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju gde je i napisano Miroslavljevo jevanĊelje, a Stracimir podiţe crkvu u Gracu (danas Ĉaĉak).

Ubrzo je došlo oko nesporazuma u odnosu Tihomira i Nemanje prema Vizantiji. Vlastela oko Nemanje je teţila da vodi samostalnu politiku prema Vizantiji, pa je uz njihovu pomoć Nemanja pokušao da zbaci sa prestola brata Tihomira polovinom 1165., ali nije uspeo i bio je zatoĉen u crnim pećinama prema Rasu o ĉemu govori njegov sin Stefan Prvovenĉani u „Ţitiju Svetog Simeona―.

Prema istom ţitiju, Nemanja se spasao uz pomoć svojih prijatelja i uspeo je da sa prestola svrgne svoga brata Tihomira 1166. godine, koji kao Vizantijski vazal beţi u Vizantiju od koje traţi pomoć da bi pobedio uzurpatora Nemanju.

Vizantija je Tihomiru pruţila pomoć u oruţju i vojsci sa kojom je krenuo na Nemanju, u nadi da će povratiti izgubljeni presto. Do odsudne bitke meĊu braćom dolazi na Kosovu, kod mesta Pantine (blizu Vuĉitrna) 1170. godine, gde je na ĉelu svoje vojske stajao sam Tihomir. U bici je Tihomir poginuo, a Nemanja je postao veliki ţupan Raške-Srbije.

U dokumentima se takoĊe navodi Tihomirova smrt, jer se spominje da je jedan od braće poginuo, a zatim izvori više ne pominju Tihomira.

Ostala braća, Miroslav i Stracimir su u poĉetku sukoba izmeĊu Tihomira i Nemanje bili na strani Tihomira, da bi posle njegove pogibije priznali svog brata Nemanju za vladara, a ovaj im je za uzvrat ostavio na upravu oblast koju su drţali i do kraja ţivota bili u slozi i ljubavi.

Nemanjići (1196-1371) (1166-1196) veliki župan

Rodio se oko 1132. godine u Ribnici kod današnje Podgorice. Njegov otac Zavida bio je u srodstvu sa dinastijom Vukanovića, verovatno Vukanov sestrić. Kada su u Srbiji izbili neredi Zavida se sklonio u Zetu gde je Nemanja i roĊen i kršten po katoliĉkom obredu. Po Zavidinom povratku u Rašku, Nemanja je ponovo kršten prema pravoslavnoj sluţbi u crkvi Sv. Petra i Pavla u Rasu.

Kao udeoni knez za vreme vladavine njegovog brata Tihomira, Nemanja je svojom vlašću imao ţupe Ibar, Rasinu, Toplicu i Reke, a od vizantijskog cara Manojla I Komnina dobio je Duboĉicu u liĉni i nasledni posed.

1166. godine, Nemanja je postao veliki ţupan a njegovi saveznici su postali Ugarska i Mletaĉka Republika. Potpuno se okrenuo od Vizantije i cara Manojla I Komnina. Ali kada je 1172. godine došlo do smene na ugarskom prestolu, Nemanja više nije mogao da se osloni na MaĊare. Viazantijska vojska krenula je na Srbiju, a Nemanja je, da bi pokazao pokornost Manojlu Komninu, gologlav i bosonog sa uţetom oko vrata, došao pred noge vizantijskom caru predao mu svoj maĉ i zatrazio milost. Car Manojlo mu je poštedeo ţivot, ali ga je kao roba sproveo u Carigrad. Sve do smrti cara Manojla I Komnina 1180. godine Nemanja nije preduzimao nikakve akcije protiv Vizantije. U tom periodu, posvetio se sreĊivanju unutrašnjih prilika i konaĉnim uĉvršćenjem pravoslavlja u drţavi. Braća su mu se pokorila i priznala vrhovnu vlast ĉime su zadrţali pravo na upravljanje ranijim posedima.

Jaĉajući svoju vlast, Nemanja se oslanjao na Crkvu koja mu je izdašno pomagala pri uĉvršćenju centralne vlasti i feudalizma u Srbiji.

Nemanja je za vreme svoje vladavine otpoĉeo prikupljanje srpskih oblasti u jednu homogenu celinu. Pomerio je granice Srbije iz planinskih predela Rasa u dve velike doline, u moravsku i kosovsko-metohijsku dolinu. Srbi postaju aktivan i vaţan ĉinilac balkanske politike, a Nemanja pravoslavlje proglašava drţavnom verom i sa njime poĉinje period podizanja velelepnih manastira i crkava.

Na Blagovesti 1196. godine Stefan Nemanja se odrekao prestola u korist svoga srednjeg sina Stefana, vizantijskog . Stariji sin Vukan dobio je na upravu Zetu sa Trebinjem, Hvosno i Toplicu, a najmlaĊi sin Rastko posle kratkotrajnog vladanja Zahumljem, zamonašio se u manastiru Sv. Pantelejmona na Svetoj Gori i tamo ostao kao monah Sava.

I Nemanja se sa svojom ţenom Anom takoĊe zamonašio u Rasu, u crkvi Sv. Petra i Pavla. Dobio je ime Simeon, a Ana je dobila ime Anastasija. Ona je otišla u Bogorodiĉin manastir kod Kuršumlije, a Nemanja se posle kraćeg zadrţavanja u Studenici uputio u Svetu Goru svome sinu Savi. Tamo su 1199. godine podigli manastir Hilandar.

U ovom manastiru, Nemanja je po odluci vizantijskog cara Aleksija III AnĊela postao "samostalni, svojevlastan i samoupravan."

Stefan Nemanja umro je 13. februara 1200. godine. Kao zasluţnog branitelja i utvrditelja pravoslavlja, Srpska crkva proglasila ga je za svetitelja.

Prepodobni Simeon Mirotoĉivi - Stefan Nemanja. Rodonaĉelnik i veliki vladalac srpskog naroda, ujedinitelj srpskih zemalja, tvorac nezavisne srpske drţave, branitelj Pravoslavlja, istrebitelj jeresi-naroĉito bogumilske. Najpre bio kršten u latinskoj crkvi, no docnije oslobodi se od te crkve i postane ĉlan crkve pravoslavne. Najpre zavisio u drţavnom pogledu od Grka, no docnije oslobodio se te zavisnosti i postao potpuno samostalan. Veliki ţupan postao je 1169., a osamostalio je srpsku drţavu 1180.godine. Kada je utvrdio drţavu, i veru pravoslavnu u drţavi, tada, po primeru svoga sina Save, primi monaški ĉin u manastiru Studenici 1195. godine i dobije ime Simeon. ţena njegova Ana takoĊe primi monaški ĉin, dobije ime Anastasija i povuĉe se u ţenski manastir.

Njegova ţena, Ana, bila je ćerka grĉkog cara Romana IV Posle dve godine inoĉestva u Studenici Simeon ode u Svetu Goru. Tu se nastani najpre u manastiru Vatopedu, zajedno sa Savom. Otac i sin provodili su dane i noći u molitvi. Tu su sagradili šest paraklisa: Spasitelju, Besrebrenicima, svetom Georgiju, svetom Teodoru, Preteĉi i svetom Nikolaju. Kupe ruševine Hilandara i sagrade divan manastir, u kome Simeon poţivi samo osam meseci pa skonĉa. Kad je bio na izdisaju, Sava ga, po njegovoj ţelji, poloţi na prostu rogozinu. Sa oĉima upravljenim u ikonu Bogomatere i Spasitelja blaţeni starac izusti ove reĉi: "Vsjakoje dihanije da hvalit Gospoda!" I preseli se ka Gospodu 13. februara 1200. godine.

STEFAN NEMANJIĆ PRVOVENĈANI (1196-1217) veliki župan, (1217-1228) kralj

Stefan Nemanjić, srednji sin Stefana Nemanje bio je oţenjen Evdokijom, kćerkom Aleksija III od koga je Stefan dobio titulu sevastokratora, a Srbija u to vreme uţivala visoko uvaţavanje u Carigradu, kao samostalna i stabilna balkanska drţava. Stefanovim imenovanjem za velikog ţupana nije bio zadovoljan njegov brat Vukan koji je nastojao da se domogne prestola uz pomoć Ugarske. Da bi se obezbedio od napada Ugarske i napada brata Vukana, 1201. Stefan od sebe udaljava svoju ţenu Evdokiju sa kojom je imao sina Radoslava i kćer Komninu. 1204. godine Stefan se ponovo oţenio drugom ţenom, ĉije ime nije poznato, dobio je sinove Vladislava i Predislava. Kako je Mletaĉka Republika u to vreme ojaĉala, Stefan je oterao i drugu ţenu i oţenio se po treći put, sada unukom mletaĉkog duţda Enrika Dandola, Anom, kako bi ojaĉao veze sa Mletaĉkom Republikom i zapadom. Sa Anom je dobio sina Uroša I.

Stefan Nemanjić nije bio zadovoljan titulom velikog ţupana pa je stupio u pregovore sa papskom kurijom i 1217. godine od pape Honorija III dobio je kraljevsku krunu. Nastavljajući uspešnu drţavnu politiku svoga oca, Stefan Prvovenĉani je uĉvrstio Srbiju u krugu stabilnih evropskih kraljevina. U odnosu na Nemanjino vreme, Srbija je proširila svoje granice ka istoku obuhvatajući sada teritorije od Niša i Vranja, Preševo, Binaĉku Moravu, Gornji i Donji Polog i Prizren. Posto se krunisao, Stefan prisvaja sve dukljanske zemlje. Uskoro nestaju veliki kneţevi humski, a nestaju i dukljansko-nemanjiĉki kraljevi sporedne Vukanove loze. Obe titule uklapaju se u titulu kralja Stefana Prvovenĉanog - Kralj sve Raške zemlje i Dalmacije i Travunije i Zahumlja.