WMWMWMWMWMWMWMWMWMW

dr. Zoltan Mađar / dr. Magyar Zoltán

Z E L E N I K A KOLIJEVKA TURIZMA

SVOM RODNOM MJESTU GODINE 2002

1 IZDAVAČ: Dr. Zoltan Mađar / Dr. Magyar Zoltán

RECENZENTI: Dr. Branislav Kovačević Lazar Seferović

TEHNIČKI UREDNIK: Autor

ŠTAMPA: Štamparija «3M Makarije» Podgorica

TIRAŽ: 500 komada

2002 godina

CIP – Katalogizacija u publikaciji Centralna narodna biblioteka Republike Crne Gore "Đurđe Crnojević", Cetinje

3338.48(497.16)"18/19"

MAĐAR, Zoltan

Zelenika: Kolijevka turizma/Zoltan Mađar. Zelenika: Z. Mađar, 2002 (Podgorica: 3M Makarije). 204 str. : ilustr. ; 29 cm

Tiraž 500

a) Turizam – Herceg-Novi -19-20B COBISS.CG-ID 428940

2 S a d r ž a j

Uvod 4.

ZELENIKA TURISTIČKA DESTINACIJA

Istorijski ogled 8. O misaonosti turizma u Crnoj Gori 27. Familija Mađar iz Zelenike 32. Ljetopis jedne peštanske građanske porodice -- sa dr. Emilom Unger. 40. Dr. Antun Mađar iz Zelenike 45. Stogodišnjica željeznica u Crnoj Gori 48. Hotel «Plaža»-Zelenika od 1902. do 1960. godine 56. Reagovanja 65. Pogledi na zgradu exHotela «Plaža» u Zelenici 65 Počeci turizma i hotelijerstva u Crnoj Gori – do 1916. godine 73.

TURISTIČKE USLOVNOSTI OKO ZELENIKE

O početku masovnog turizma u Crnoj Gori 106. Plave špilje 107. O simbiozi zapadnjačkog i vizantijskog arhitektonskog stila 108. Ostrvo mrtvih 109. Hotel grad Sv. Stefan 110. O vazduhoplovstvu – aerodrom Tivat 113. Razvojne mogučnosti sportskog vazduhoplovstva u Boki Kotorskoj -- sa Čabom Mađar. 119. Bombardovanje mornaričke baze 126.

DIVERGENCIJE OKOLO KOLIJEVKE SAVREMENOG TURIZMA

«Lokanda» kontra «Plaža» 130. Crnogorski turizam počeo je u Zelenici 131. Savremeni turizam Crne Gore počeo je u Zelenici 132. Isto (2) 133. Hanovi i hoteli 134. Hoteli gradskog i turističkog tipa 136. Crnogorske hotelske kontroverze 137

RAZNE ZAVIČAJNE STUDIJE

Najstarija arhitektura u Boki Kotorskoj 144. Napoleonov vojskovođa Marmon u Boki 150. Četiri dopisa 174. Slika Crne Gore 177. Jadranska strategija 179.

TARTALOM / IHALT / CONTENUTO

A turizmus bölcsője 184. Die Wiege des Tourismus 190. Für deutsche Zusammenfassung hier klicken: O Abbildungen sind deutsch beschriftet Ti con nu, nu con ti 194.

RECENZIJE

Ogledna antološka studija o Zelenici – od Lazara Seferovića 196. Komentar autora 198. Internet komentar, nakon promocije ove knjige 202

3 U v o d

Izgledalo je, prije sto godina, da Zelenika kao meteor upada u topografiju Boke: krajnja željeznička stanica, veliko pristanište, kolski mostovi, razvozni park, skladišta, kasarne, vodovod – sve novo novcato – počela je i privatna gradnja, preduzimljivost, trgovina, zanatlije, gostionice, život... I to u nazad još sto godina učmalom Zalivu, odakle se narod iseljavao – ali se sada počeo doseljavati i u Zeleniku! Pa nije izostao ni jedan sasvim novi vid privrede – turizam – u markantnoj zgradi novoizgrađenog pansiona, malo po strani, sa vlastitom plažom, obuhvaćeno tek zasađenim parkom i vlastitim vilama, i sve to pred brdovito-šumovitom pozadinom.

Taj mali turistički raj bio je besprimjeran u ono vrijeme, kada je samo tu i tamo tek bio raštrkan pokoji gradski hotel uglavnom za prihvat poslovnih putnika i za usluge mjesnim građanima. Najbliži turistički centar je bio Dubrovnik, ali i tamo tek koju godinu ranije. Prvi turistički vodić Boke Kotorske i okoline, 1906. godine, sponzorisan baš od vlasnika tog pansiona, posvetio je brojne svoje stranice Zelenici, prognostirajući razvoj ovog novog naselja kao za Opatiju – tada isto tek koju deceniju starog vrhunskog pojma za turizam na ovoj strani Jadrana.

Kako danas znamo – ta se prognoza nije ostvarila. Turizam je doduše postao glavna privredna grana ovog Primorja – pa time i Crne Gore – ali bez Zelenike. No nije svrha ove knjige da analizira razloge tog debakla. To i ničemu ne vodi: bilo je pa – nadajmo se – prošlo. Ova knjiga želi da potsjeti na onaj negdašnji početak, sada tačno prije 100 godina. Želi ukazati na jedan dobar početak, baš radi njegove moguće rehabilitacije.

Razvoj savremenog turizma na Južnom Jadranu predmet je XX vijeka. Nešto raniji početak je ograničen na Hrvatsko primorje (bez Dalmacije), i sa začetkom tek na samom kraju XIX vijeka u Dubrovniku. Budući da je turizam pod jakim uplivom političkih prilika, na Crnogorskom Primorju se može postaviti ova periodizacija:

1901 – 1914: turizam privilegiranih 1914 – 1920: ratno stanje 1920 – 1940: demokratizacija turizma turizam XX vijeka 1940 – 1946: ratno stanje 1946 – 1960: sindikalni turizam 1960 – 1990: masovni turizam 1990 – 2000: ratno i derutno stanje

4 Zelenički turizam je uglavnom propao već oko 1940. godine: postepeno zastarjeli i ratom oštećeni Hotel zapušten je i funkcionalno otuđen, a za neku alternativu se niko nije brinuo. Međutim danas možda uopšte stojimo pred novom alternativom. Bezobzirnu halapljivost masovnog turizma izgleda da zamjenjuje takozvani blagi turizam. I to istovremeno kada je – protekle decenije – došlo do građanskim ratom prouzrokovanog zastoja na ovom prostoru. Iz opšte devastacije ovdašnje turistiške ponude, sada iskrsava neobična zgrada starog zeleničkog hotela kao neki dragulj. Kao neki spomenik sjetnih vremena, prije katastrofa XX vijeka, sa takvom patiniranom izuzetnošću, koja može pružiti iskreno pribježište novo individualiziranom turisti.

Međutim prvi uslov za ovakvu rehabilitaciju je to, da se probudi opšta svijest: kako se ova kuća po sebi samoj nudi, a i da joj treba odgovarajući ambijent. Neka ova knjiga posluži tom osvješćivanju...

Jer literature o Zelenici praktično i nema – osim nešto vrlo stare turistiške literature na njemačkom, mađarskom i češkom jeziku, te jedne novije dokumentarne knjige o samom Hotelu. A sadržaj ove knjige – koju cijenjeni Čitalac sada drži u ruci – prikaz je regionalnog značaja tog hotela, i to baš iz ambijenta Zelenike – sa one negdašnje «zelene plaže». Oblik izlaganja je antologija. Povod za nastajanje ovih desetogodišnjih publikacija bile su divergencije, počev od prvog pokušaja Turistiškog saveza Herceg-Novog, da pokrene rehabilitaciju zeleničkog hotela povodom 90-godišnjice njegovog osnivanja. To je izazvalo prigovore, baš protiv regionalnog turističkog značaja Zelenike, u okviru Crne Gore. No protivnička argumentacija je bila u toj mjeri siromašna, da se ustvari ispostavilo: istorija turizma Crne Gore uopšte nije sagledana. Ipak su prigovori bili toliko provokativni, da sam prionuo da istražim barem istoriju početka turizma i hotelijerstva u Crnoj Gori. Rezultat i nije mogao biti ništa drugo: Zelenika je kolijevka savremenog turizma Crne Gore.

Pa je ova knjiga i prilog jednoj obuhvatnoj istoriji turizma i ugostiteljstva, u Crnoj Gori, čije istraživanje i prikaz još pretstoji. Ali i bez toga: da su ove publikacije mogle biti sukcesivno objavljivane, prije svega trebam zahvaliti zaista cijenjenoj, desetogišnjoj pažnji Radakcije crnogorskog nezavisnog nedjeljnika «Monitor».

Aktuelni povod pak za ovo antologiziranje svih mojih zavčajnih publikacija, kao knjige, jeste sadašnja 100-godišnjica osnivanja hotela u Zelenici. A ujedno možda, kako su tadašnji Zeleničari i napisali – da je tim aktom bio "udaren temelj samome mjestu" – i 100 godišnjica same Zelenike.

Autor

5 6 ZELENIKA TURISTIČKA DESTINACIJA

7 Istorijski ogled

Mjesto sa lijepim imenom – ZELENIKA - na istočnoj strani Topaljskog zaliva, najmlađe je od svih naselja u Boki. Nastalo je kao zaseok Kuta, a razvilo se tek od početka XX vijeka uz novu krajnju željezničku stanicu i novu luku, pa od tada važi i kao kolijevka savremenog turizma. Baš ovaj poslijednji faktor – sklonost ka propagandi turističke atraktivnosti – izazvalo je vitoperenja, koja se do danas prepričavaju. Prije svega oko imena: zahvaljujući izvanredno bogatoj šumskoj okolini, naročito u okolini mjesnog hotela, počelo je tumačenje tog imena po mediteranskom bilju. Pretjeralo se čak i u uzročnosti: željeznica radi hotela! Sa druge strane, došlo je do neobičnog osporavanja turističkog značaja po sebi. No ispravljanje takvih vitoperenja – kroz istorijski realističan pogled na Zeleniku – baš ne umanjuje turističku kvalifikaciju mjesta, nego se ta faktičnost upravo utvrđuje.

Prostorom Zelenike može se smatrati dolina i pripadajuće padine izmedju obalskih brijegova Lalovina i Zmijica, a u dubinu do Trojice, bez crkve na tom vrhu. Zelenika naime nema ni crkvu ni groblje, baš zato, što je nastala spajanjem zaseoka od starih sela Sasović i Kuti. Naročito u Kute, ima tragova života još iz ilirskog doba. O tome svjedoče pogrebne „gomile“, od kojih je jedna i istražena, na lokalitetu Glogovik. Sa relativno bogatim rezultatom: uz spaljene pokojnike nađeno je tu nešto keramike, bronzani nakit, niske ćilibara, staklena pasta, a i fragmenti gvozdenih noževa i strijela.1 Kutska grupa gomila leži u nizu pretpostavljivih predistorijskih naselja, koje se protežu od gradine (utvrđenog mjesta) u Vrbanj, preko Kruševice, Kamena, Poda i Repaja do Bijele. Pa na tom potezu, preko Kuta, treba misliti i na postojanje nekakve saobraćajnice. U čijem domaku se pak nalazi pećina Bunovići, skoro na vidiku Zelenike, gdje su nađeni i predilirski tragovi. Uostalom, sam prostor Zelenike tada treba još zamisliti kao neku plitku morsku uvalu.

Dalje, zna se da su Rimljani osvojili Boku 228. godine p.n.e. Pa su oni izgradili cestu između starih grčkih kolonija, Cavtata i Budve, označenu u tzv. Peutingerovoj karti rimskih puteva. Maltene nesumnjivo je da je taj put prolazio Zelenikom. Konkretno: autor se sjeća – još iz djetinjstva – nekog kamenog pločnika, koji je promolio u hotelskom parku prilikom kopanja jednog kanala, radi voda koje su se tu slivale sa Lalovine. Da se moglo raditi o rimskim ostacima, potvrđeno je inače arheološki2, a da se ovdje čak mogla nalaziti luksuzna „villa rustica“ pokazalo se prilikom gradnje kuće Begović, tu u strani, gdje su se pojavili fragmenti mozaičkog poda od sivožutih kamičaka. Tragovi takvih slobodnih vila nalaze se i u okolini: kod Tivta, u Bijeloj, u Kumboru ili u Sutorini – uvijek na pejsažno atraktivnim mjestima.

1. Ilija Pušíć: Arheološki lokaliteti i stanje arheološke nauke u Boki kotorskoj. In: Glodišnjak Boka (dalje skraćeno: B.) 1/1969. Herceg-Novi. S: 9. 2 Isto: „U uvali Zelenike, na lokalitetu zvanom Lalovina, konstatovana je arhitektura i keramika“ S: 14.

8 Srednji vijek

Raspadom rimske imperije, ova strana od Veriga pripala je Zapadnom carstvu. Seoba naroda je zatim uništila taj, svakako lijepi začetak visoke civilizacije u Zelenici. Romansko stanovnišvo se tada zbjeglo u utvrđeni grad Kotor. No zna se, da su nadošli Slaveni još koristili rimske ruševine, kojekavim pregrađívanjima. Oni su se vremenom Fragment jedne crkve, pozni IX v. počeli feudalizirati, pa su se za prostor Boke stale takmičíti Egy templom töredéke, késő IX. sz. kneževine Travunija i Duklja. Ovdje posebno za takozvanu Fragment einer Kirche, spáter 9. Jh župu Dračevicu, koja je od Bijele, ili Kumbora, dosezala do Debelog Brijega. Iz tog vrlo starog vremena imamo tragove jedne crkvice u Kutskom polju, iz IX vijeka (kod sv. Andrije). Još bolje su očuvane ruševine crkvice sv. Toma u pozadini polja, što je građena u XI vijeku, vrlo slično i danas stojnoj crkvici u Stonu.3 Pletenim ornamentima i stiliziranim figurama izuzetno lijepo ukrašene parapetne ploče, izvađene iz ruševine, čuvaju se u Zavičajnom muzeju u Herceg-Novom. Ovakav kvalitet govori o tome, da se centralno naselje župe nalazilo tu, kod Sv. Toma. Propast tih crkvica svodi se po svoj prilici na ratovanja za ovu plodnu dolinu. Dračevica je početkom XI vijeka potpala pod Travuniju, kada je knez Dragomir prodro ovamo iz Trebinja. Valjda je sa vojskom logorovao na brdu, koje i danas nosi baš ime Dragomir. Istorija bilježi da mu se vojska dalje uputila, preko Veriga, u Duklju, pa su ga Kotorani prevarom ubili na velikom ostrvu Tivatskog arhipelaga.

Zatim je u XII vijeku Duklja prenijela svoju vlast na Travuniju, da bi u XIII vijeku ista Duklja – kao i Kotor – pripali nemanjičkoj Srbiji, čija rastuća moč postepreno donosi smirenje, pa je i istorija zaćutala o lokalitetima Dračevice. Od polovine XIV vijeka, izumiranjem Nemanjića, počinju novi nemiri, u kojima privlačna Dračevica opet biva meta učestalih sukoba među vlastelom, dok 1377 tu ne zavlada bosanski kralj Tvrtko I. Sva ta ratovanja izgleda da su i do danas ostavila uspomenu u narodnom pričanju. Savo Nakićenović je u svojoj poznatoj knjizi „Boka“ zapisao predanje, po kome bi uvrh Sasovića i na Dragomiru negda stajale dvije neprijateljske vojske: pa je ona od Sasovića kazala mir – na što je ova druga drage volje pristala. Otuda bi, po ovakvoj verziji, ostala imena lokaliteta: Kazimir i Dragomir.

Godine 1382. počinje sudbinska veza Zelenike sa Herceg-Novim. Kako ćemo vidjeti, ne baš uvijek na vlastitu sreću. Pa ni sam postanak ovog novog grada nije proizišao iz potrebe njegove okoline, Dračevice, nego je nametnut višom politikom. Tvrtko je naime našao da je ovo mjesto „podesno za zidanje grada“ u svrhu pospješivanja bosanske Ostaci crkve sv. Toma, XI v. privrede, i to sa trgovinom solju, što se moglo Sz. Tamás templom maradványai, XI. Sz. proizvoditi u Sutorini. Međutim, uslijed smrti Reste der Kirche St. Thomas, 11. Jh.

3 O obijema kutskim crkvama. Istorija Crne Gore, knjiga 1. Titograd 1967. S: 336 i 432. Uporedi i Savo Nakićenović: Boka. Beograd 1913. Poglavlje Kuti.

9 močnog mađarskog kralja Lajoša Velikog, koji je bio pokrovitelj Kotora a i sam Tvrtko je zavisio od njega – sasvim se izmijenila politička i privredna situacija. Pa je Tvrtko promijenio svoju namjeru: radi čuvanja dobrih odnosa sada sa Dubrovnikom, odmah je zabranio trgovinu soli u Herceg-Novom. I to baš iste godine, u koju padaju osnivanje grada i smrt Lajoševa. Tojest: odmah pošto je Tvrtko tu na brzinu podigao jedno malo utvrđenje, na litici iznad mora. Tako je povelja4 koja izriče ovu zabranu – ironijom okolnosti – ujedno i dokumenat o osnivanju Herceg-Novog. Tvrtko je zatim digao ruke od svog novog grada, kojem nije ostalo ni ime (Sveti Stjepan) što mu je nadjenuo osnivač.

Bosnu je međutim unaprijedio do vrhunca njene istorijske moći. Ali nakon Tvrtkove smrti 1391, raspalo se to djelo na vlastelinske hercegovine, a Novi Grad (Castel Nuovo) – kako se ovo utvrđeno mjesto stvarno počelo zvati – dospjeva u vlast roda Hranić-Kosača, koji dalje izgrađuje tvrđavu, i promovira jedno naselje uz istu. Pa otvoreno pristupa trgovini solju – i time izaziva rat sa Dubrovnikom 1451-54. Pokušaji Dubrovčana da se domognu Herceg- Novog doduše nisu bili uspješni, ali su oni češće blokirali pomorske i karavanske veze, škodeći na sve moguće načine gradu – pa time i svem kraju okolo njega. Ova okolina ni inače nije bila baš usrećena tim nemirnim tržištem u novom gradu, gdje su zanatlije na brzinu dovođene sa strane; jer se zna, da se iz Dračevice naprotiv odlazilo na učenje zanata baš u Dubrovnik, a naravno i u Kotor. Nekako sa ovim u vezi nalazimo prvi spomen Kuta: 4. oktobra 1450. krojač Radonjin Božičković iz Kuta, nastanjen u Kotoru, sklopio je brak sa Kotorankom Ankulom Nikolić5. Sudeći po svemu, dosta su rijetki bili oni izučeni zanatlije, koji su se vraćali6: pokoji kovač ili uglavnom suknari, jer je sangvinični Herceg Stjepan baš taj zanat našao vrijednim za razvijanje. Herceg-Novi je pri tome bio na zlu glasu, zbog zaštite što je Stjepan pružao dobjeglim dužnicima. Dočim je bolja sukna i on sam dobavljao iz Dubrovnika. A bilo je dosta siromašnih seljaka po Drčevici, koji su kao mornari stupali na kotorske brodove.

Međutim sve više je rasla turska opasnost, pa se Stjepan obratio Mađarskoj, gdje je cjelokupna politika kralja Matijaša Korvina (vladao 1443-90) bila usredsređena protiv najezde Turaka. Iz ovog aspekta baš treba čitati Nakićenovića: da je Matijaš mogao raspolagati Kutima, darivajući ovo dobro izvjesnom fratru Aleksandru iz Dubrovnika. Moglo se međutim tek raditi o obećanju, u vezi sa pregovorima koje je Matijaš vodio sa Stjepanom oko preuzimanja Herceg-Novog, a u čemu je isti Aleksandar posrijedovao. Kasnije je ovamo zaista prispjelo 400 Mađara, kojima bi povjerena odbrana „gornjeg utvrđenja“ (buduća Kanli kula?), kada su Turci 1482. opsjeli grad. No Stjepan tada više nije bio živ, nego mu je sin Herceg Vlatko držao „donje utvrđenje“ (budući Forte Mare?), i to dosta žalosno: nije sačekao pojačanje od još 1000 vojnika što mu je Matijaš odmah poslao – ovi su trebali izvršiti desant uz pomoć dvije napuljske galije, koje su već veslale u Zalivu – nego je predao donju tvrđavu, sa pogodbom za turski azil (brat mu je već bio poturica). Gornja tvrđava se pak održala još mjesec dana7.

4 Potpun tekst povelje: B. 15-16/84. 5 Maksim Zloković: Prilozi za istoriju hercegnovskog kraja. B 15-16/84. 6 Istorija Crne Gore, knjiga 2 tom 2. Titograd 1970. Opšti registar o župi Dračevici i posebno S: 235 7 Isto. S:320 f: pa Boždar Đonović: Herceg-Novi u srednjem vijeku, B. 13-14/82; te narčito Tomo K. Popović: Herceg-Novi, istorijske bilješke, Herceg-Novi 1924, citat sa strana 26 f: „Još za života hercega Stjepana kao da je Herceg-Novi omilio bio i hrvatsko-ugarskome kralju Matiji Korvinu, jer, pošto sultan Mehmed II, godine 1463, osvoji Bosnu, te zatim prodrije s vojskom u Hercegovinu i uze dobar dio Stjepanovih zemalja, tada kralj Matija ponudi Stjepanu u zamjenu onijeh zemalja, što mu još preostajahu, neke zemlje u Hrvatskoj. Izgleda da je herceg pristao bio na ponudu jer kralj Matija odluči, da on glavom zauzme Herceg-Novi. Radi ovoga spremi on 1465. godine u Šibenik nekog fra Aleksandra Dubrovčanina da izradi dozvolu da slobodno mimo ovaj grad prođu dubrovački brodovi do Skradina, gdje bi sišao kralj, da otole krene put Herceg-Novoga. Ali od svega toga ne bi ništa, zar stoga, što se tada u Bosni nalažaše silna turska vojska i što Turci bijahu udarili i na preostale Stjepanove zemlje...“ Neka to: koliko je Matijašu bio „mio“ Herceg-Novi. Sigurno je međutim da je u ovom mjestu vidio ogromni strateški značaj – u boku Turaka! – jer je mjesne okolnosti htio i lično upoznati, nudeći Stjepanu ništa manje nego Zagreb. Stjepan se međutim užurbano privolio Mlećanima, pa se 5000 Matijaševih konjanika, što su već krenuli ovamo, zadržalo na Neretvi, isčekujući tamo daljnji razvoj događaja. Darivanje Kuta fra Aleksandru 1465, registrovano je u Monumenta Serbica 494. Inače, Matijaš (Corvin je nadimak po gavranu u grbu, bio je sin Janoša Hunyadia, opjevanog branioca Beograda Sibinjanin Janka) je podigao Mađarsku na vrhunac istorijske veličine, i to baš nasuprot separatističkog plemstva, kao što je bio i Stjepan. Osvojivši Beč, čak sa djelovima Njemačke i Češke, ulagao je poreze iz tih već razvijenih zemalja protiv Turaka: stvorivši jaku plaćeničku vojsku izvan uticaja vlastele. Rado je angažovao i Srbe, zbog njihovog

10 Turski period

Turci su time zadobili i obalski prostor od Igala do Jošica u Verigama. Uspostavili su Novski kadiluk sa nahijom Dračevica (ovaj pojam se od tada postepeno gubio), i to u zajedničkoj upravi sa Trebinjskim kadilukom a u okviru hercegovačkog sandžakata. Herceg-Novi su sveviše utvrđivali, a dobro zaštićenoj zeleničkoj pozadini su posvetili naročitu pažnju, tokom svoje dvostoljetne vladavine. O čemu još danas svjedoči elegantna kamena ćuprija pod Sasoviće (sada izvan upotrebe, nagrđena novim kolskim mostom), sa izvrsnim konjskim putem, čije su kaldrmisane dionice uzbrdo još očuvane. Zna se i za mjesta gdje je stajalo više čardaka, u Sasoviće, kao i za ostatak džamije. I u Kutima se zna za brojne turske čardake i za džamiju, a tu su se čak zadržali i neki turski toponimi. Pa i Evlija Ćelebija spominje Kute – kao za njega jedino pažnje vrijednog sela kraj Herceg-Novog - na svoj pretje- Turski most pod Sasoviće rani način: da topovi sa nekog Török híd Türkische brücke bastiona (valjda u Savini, za brisanje obale) ne daju proletjeti ni pticama za Kute; a bio je očaran položajem samog sela, sa mnoštvom maslina, pa mašta o 500 kuća i čak o mjesnom muselimu – višem činovniku! Svakako ga je u ovo ugledno selo doveo neki novski Turčin, da mu se pohvali sa svojim urednim imanjem. Razumljivo da su Turci kasnije ojađeno morali otići. Don Luković je zabilježio da su se bule praštale plačući: „Ao Kuti, zlatni skuti!“.

Nakon žilavog otpora, Turci su izbačeni iz Herceg-Novog 1687. godine, ali su Peraštani i Dobroćani već tri godine ranije bili osvojili obalu zaključno sa Kumborom, te su Turci tada već bili skučeni od Igala do Zelenike. Pa se kod prirodne prepreke, na „vodi Zelenici“ i dogodio prvi sukob mletačko-bokeške prethodnice sa Turcima, a 3. septembra u jutro i masivni desant8 iz Kumbora, sa prvim uspješnim jurišem na odbranbenu liniju u Savini. Ako se sad osvrnemo: mora biti da je tokom čitavog srednjeg vijeka, pa do ovog mletačkog desanta, jedva bilo života na prostoru ove današnje Zelenike. Opomenu za udaljavanje od obale pružili su Saraceni već polovinom IX vijeka: zauvijek su uništili grad Rose, pa su opljačkali čak i utvrđeni donji grad Kotora, a zna se da su Dračevićani tada bježali u planine. Obale nisu nikada bile sigurne od gusara i drugih neočekivanih napada, pa je to važilo ovdje još i za tursku vlast. Novljanski Turci su i sami bili zloglasni pljačkaši, boljem se dakle nisu ni mogli nadati. Luštica je preko puta stalno bila u mletačkim rukama, a Španci su čak 1538/39 privremeno i otjerali Turke. A kada su se Turci, novom opsadom, opet vratili u Novi, napadaju ih Mlečani i uništavaju im tvrđavicu Vrbanj u Kumboru 1572; Španci opet navraćaju 1617. i pljačkaju po selima naokolo. Tako su uznemiravanja Turaka, uzajamni prepadi Peraštana i Novljana, sipanje vatre sa brodova u prolazu i česte glasine o pripremi većih napada, bili na dnevnom redu gotovo tokom cijelog XVII vijeka. Pa su to Mlećani i demonstrirali opetovanom opsadom 1649 – a Turci su im se odužili opsadom Kotora 1667. Pri svemu ovom, u Kutima je mogao vladati realativan mir: napadač koji bi se usudio zaći ovamo, riskirao je da upadne u turske makaze – iz Novog preko Poda i Meljina.

iskustva sa Turcima. Protiv vlastele se oslanjao na narodne mase, pa otuda njegova još uvijek živa, velika popularnost, sa bezbroj pripovjetki i anegdota – ali i uzrečica: „Umre Matijaš – ode pravda!“. 8 Anton Milošević: Herceg-Novi u Boki kotorskoj. In: Glasnik Narodnog univerziteta Boke Kotorske, I-II/1937. Istorija Crne Gore, knjiga 3. tom 1. S: 180. Titograd 1975.

11 Mletački period

Kada je Veneciji, sa internacionalnom vojskom i uz podršku Bokelja i Hercegovaca, najzad pošlo za rukom osvajanje Herceg-Novog, zelenički prostor je dukalom 1718. stavljen pod samoupravu tzv. Topaljske komunitadi – uglavnom u zahvatu današnje Opštine bez Sutorine i Luštice. Sam grad Herceg-Novi je bio izvan te upravne zajednice, kao tvrđava neposredno pod upravom iz Venecije. Uz ostale mjere sređivanja novih odnosa u Zalivu, odmah je izrađena geografska karta predjela9. Pa se tu već susrećemo i sa imenom Zelenika: potok preko Kutskog polja označen je talijanskom ortografijom kao „Selenica T.“ (Torrente = bujica), inače bez ikakve naznake o ljudskom djelovanju u tom prostoru. Topografske karte Boke, iz vremena mletačke vlasti, uglavnom još nisu bile rađene mjerenjem nego su crtane pretežno od oka, i to sa opetovanim naimenovanjima ovog napadno zapaženog potočja: alternativno i kao „Selenica Fiumara“, dakle kao „rječina Zelenika“. Ovaj naziv naročîto potvrđuje i kasnije zapisana bugarštica10, kojom je opjevano osvajanje Novog od Turaka:

Dokle dođe armada okolo Novoga grada, A junaci gdje izlaze na rijeku Zeleniku...

Još detaljnije u desetercu, sa prethodnom napomenom, da se komandant opsade iskrcao na punti Kumbora (na zaravni kod „Lansirne“), gdje mu je pod vođsvom Iva Manžarovića pristupilo trista i šest Peraštana:

Lijepo ih je bane dočekao, Ter otide Ivu govoriti: „Kapetane, vjerna rajo moja, Otidite vodi Zelenici, Ma nemojte s Turkom boja biti, Dok spravimo svu ostalu vojsku“. Ban im reče, a oni da učine, I otidoše vodi Zelenici, Tu se Turci k njima uputiše, Peraštani na njih udariše. Meterize Turcima oteše...

Komandant opsade je bio general Girolamo Corner. On je izradio nacrt opsade, u koju je upisana i ova legenda: „Rječina Zelenika što uvire u Kotorski zaliv“ (Selonica Fiumera che bocca nel Canale di Cattaro). Plan rađen 80-ih godina XVII vijeka je, po svoj prilici, prvi dokument imena Zelenika. Rekli smo da prostor Zelenike, u predistorijsko doba, još trebalo zamisliti kao plitku morsku uvalu. Kroz hiljade godina bujični nanosi su ovu uvalu popunjavali, tako da je tu već nastala baruština: jedna prirodna prepreka, koju su sada koristile i turske prethodnice, naspram izvidnica sa kumborske strane. Poslije osvajanja Herceg-Novog ova prirodna prepreka je međutim već pretstavljala smetnju. Sada je čitavi Zaliv postao mletačka teritorija (Grbalj nešto kasnije), ali su Dubrovčani ustupili Turcima Sutorinu do Kobile, kao granični tampon. Pop Nakićenović ovako piše o problematici zeleničkih voda, pod naslovom Kuti:„U blizini kuća deru zimi veliki potoci, koji premda stanovima ne nanose štete, ali donekle nanose polju. Između njih najveći je ‚Sopot‘ koji se kupi s gora, više Kuta, vuče mnogo kamenje, s baština vuče plodnu zemlju, a ostavlja kamenje. Iz tog proizlazi, da u gornjem dijelu polja dio zemlje, koji je do skora vrijedio i obilne plodove donosio, više ne vrijedi ni za čuvati živo. Pomenuti potok u donjem se dijelu

9 „Atlas Coronelli“: ova najstarija mletačka karta Boke je često objavljivana u zavičajnoj literaturi. Ovdje i u daljnjem tekstu, kada spominjemo topografske planove, pozivamo se na zbirku profesora dr. Jevta M. Milovića: Istorijsko-geografski atlas Crne Gore, XVI-XX vijek. II izd. Nikšić 1993. 10 V. Bogišić: Narodne pjesme iz starijih najviše primorskih zapisa. Knjiga I. Beograd 1878. Ovu bugaršticu je navodno spjevao učesnik u borbama za Herceg-Novi, Peraštanin Marko Martinović. Iz iste stare knjige i naredni citat deseterca. Tada je neregulisano potočje Zelenike još jednako izgledalo, kao i u vrijeme nastanka tih pjesama.

12 Porijeklo imena Zelenika A Zelenika-név származása Ursprung des Namens Zelenika od voda vizektől von Gewässern

13 polja nekoliko zaustavlja s drugim potocima, s njima zajedno dva mjeseca prouzrokuje poplavu, ali ne od velike štete, osim što se ljeti usmrdi, i širi groznicu. Drugi su potoci: Žljebljanik, koji se kupi sa Uma i Greda, Ivanštak, Pržine i najposlije pri moru vrela, koja se zovu ‚Velika voda‘. Vlada je mletačka y XVIII v. ovoj vodi prolaze bila ogradila (izgradila), da odlazi slobodno u more. Vremenom, oni se zatvorili, te ih i vlada austrijska, od skora, uredila, tako, da danas voda dosta slobodno odlazi u more“.

Kućanin Nakićenović je ovo pisao oko 1900. godine, te ne spominje „vodu Zele- niku“, nego nagađa ime mjesta: „Zelenika zbog zelenila“. Radi provjere njegovog imenovanja po- točja, sada raspolažemo sa dvije dosta precizno crtane karte Zaliva, iz 1701. (Grimani) i 1753. (Flangini). Oba plana se jednako slažu u ovom: Bujica (tort.te ili T.e) Zelenika ima početni pravac zapad-istok primajući sa Pogled ka Zelenici od Savine, XVIII v: vide se poslijednje meljinske kuće, bri- lijeve strane drugi potok, to jeg Lalovina, bujične uvale brda Devesilje i obalski hrbat Zmijica (kod jedara). je po svoj prilici Žljebljanik, a Kilátás Zelenika felé, XVIII. sz. Aussicht zu Zelenika hin, 18. Jh. oba ovako protiču iza Dragomira. Zadržavajući ime, Zelenika zatim prima s lijeve još jedan neimenovani veliki potok, sa svoje dvije pritoke: „Aqua d.a Cerie“ izvire pod Repaj; a druga neimenovana pritoka teče uz selo Kuti, to je dakle Sopot. Primajući i ove vode Zelenika skreće ka moru i podilazi jedan označeni most, svakako na istom mjestu gdje se i sada nalazi kućanski most, pa teče dalje kroz prostor današnjeg naselja ka moru. S time, što su se tu vode razlile u zeleno zarasle baruštine, od čega je i nastalo ime Zelenika. Ali je to zaboravljeno, kasnijom regulacijom slobodnog odtoka u more. Pa je i nastala turistička priča o imenu mjesta, po šumskom zelenilu.

Epoha XVIII vijeka, pod sređenim okriljem moćne Venecije a uz nesmetanu mjesnu samoupravu, značilo je zlatno doba za Boku. O čemu i danas još svjedoče tada građeni palaci, naročito pomorskih kapetana, a i množenje drugih solidnih građanskih kuća, posvuda – sada bez straha i duž samih obala. Tako i u Meljine, ali jedva još u Zelenici. Što se tiče susjednog Meljina: Herceg-Novi je bio izložen nevremenu, bez sigurne , a najbliže dobro sidrište je bilo tu, u uvali, gdje je 1729. izgrađen voema važni – pored Splita najznačajniji! – Lazaret. Gdje su se brodovi, što su pristizali u Boku, ili u širu provinciju, morali podvrći Najstarije kuće Zelenike: Dvori Rapovaca, porušeni 1937. godine. zdravstvenoj kontroli. Time su tu nastale izvjesne Zelenika legrégibb házai. dokolične – maltene turističke! - , zbog 11 Die ältesten Häuser von Zelenika. nametnutuh karantenskih boravaka , pa je to povuklo i izvjesno imućnije naseljavanje u Meljine. Dočim se pozadina Zelenike valjda nanovo trebala konstituisati, doseljenicima iz Hercegovine, poslije

11 Zdenko Levental: Britanski putnici u našim krajevima, od sredine XV do početka XIX veka. 1989. S: 216f- između ostalog 1785. za Meljine: „Jedan dubrovački brod, kao i neki drugi koji su ovdje pristali, a koji su imali uredne zdravstvene dokumente, slobodno su se sa nama družili i s nama trgovali... Pozadi diže se prekrasan brežuljak koji pripda jednom fratarskom manastiru (Savina!). Osobama koje su u karantinu dopušta se posle nekoliko dana da pođu tamo i da se razonode lovom i sličnim...“

14 iseljavanja Turaka u suprotnom pravcu. U Sasoviće se navodno među prvima doselio neki Petar Sasojević12, po svoj prilici harambaša, jer je nagrađen sa dosta zemlje. U Kutima se nešto bolje održao kontinuitet sa bivšim stanovništvom Dračevice, tu je još bilo pravoslavnih kuća, ali se zna i da je 1699. naseljeno 80 hajdučkih familija na Pode i u Kute. Po katastarskim zapisima može se računati, da je u Kutima 1702. već žívilo preko 800 duša. Kućani su najprije bili kmetovi osvajačkih Peraštana i Dobroćana (tek su pod Austijom smjeli otkupiti svoje zemlje), ali se vodilo računa i o njihovom pravno sređenom životu, za što je nadzor bio povjeren kontu Buroviću iz Perasta, koji se u svojstvu guvernera sasvim bio preselio u Herceg-Novi13. Dali je u ovo vrijeme početo neko naseljavanje i u obalskom kufinu Kuta, nije poznato. No jeste na obali Sasovića: oko 1720. tu su iz Dalmacije došli Rapovci – kako Nakićenović kazuje – stekli su znatno poljoprivredno zemljište i sagradili markantni dvor.

Francuska vlast

Mletačku republiku je ukinuo Napoleon Bonaparte, i svu njenu teritoriju predao Austriji 1798. Tada je ukinuta i zatvorenost hercegnovske tvrđave, pa je grad postao upravni centar. Ali je Austrija već osam godina kasnije morala vratiti sve te teritorije Francuzima. No Rusi su spriječili njihov ulazak u Boku. Stoga su Francuzi prijetili topovima sa Prevlake i prodirali do novskih zidina, popalivši i Toplu. A odavde im se suprotstavljala narodna vojska Bokelja i Crnogoraca, koji su logorovali u Savini, i kretali se naravno preko mosta rijeke Zelenike. Francuska trikolora je dignuta na Španjolu tek u ljeto 1807. – isto samo za sedam godina. Oni su zaveli modernu upravu: obrazovan je Srez kotorski i Sud u Herceg- Novom. Pa je onda to tako funkcionisalo čak za narednih 150 godina!

Ne zna se tačan datum, ali se svakako radi oko godine 1810: francuzi grade čuveni kolski put duž čitavog primorja i završavaju ga kod Lansirne u Kumboru. Potom grade još i posebnu dionicu Kotor-Budva. Ovo su prvi kolski putevi uopšte u današnjoj Crnoj Gori! Pojava velikih taljiga dvotočkaša, sposobnih da transportuju višestruko nego što je mogao ponijeti onaj konj, koji je to sada vukao, značio je nečuveni napredak. Djelić ovog puta još je u upotrebi u Meljine: pred obalskim kućama, od austrijske ceste pa do Lalovine. Tu se put peo sa nekoliko serpentina uz strminu, i produžio kroz šumu do sadašnjih prvih kuća na zeleničkoj strani. Strmi prilaz do tih kuća isto nije ništa drugo, nego ostatak tog Napoleonovog puta. Taj se put tu gubi u pravcu bivše željezničke stanice. Trasa francuske ceste se zatim poklapa sa putevima što i sada vode preko kutskog mosta, pa opet do mora, te je obalom brijega Zmijica poslužila one stare kuće tamo, i spojila se najzad sa potonjom austrijskom cestom na kumborskoj strani. Možemo zamisliti, da je atraktivnost ove nove saobraćajnice izazvala i prva naseljavanja u Zelenici.

Austrijski period

Austrija je u junu 1814. trajno zauzela Boku. Franzuzi su ovdje, poslije Napoleonovog poraza, uglavnom prosto kapitulirali pred narodnom milicijiom. Obzirom na očekivani otpor ove, Austrijanaci su krenuli prepadom: nakon nočnog marša iz Konavala, Herceg-Novi je napadnut u cik zore i odmah osvojen, pa je austrijska vojska istog jutra stigla čak u , gdje se tek sredila za očekivinu borbu, radi prelaza u Verige14. Za ovaj brzi pokret, Austrijanci su svakako koristili obije prohodne mogučnosti kroz Zeleniku: novi francuski put; te i stari konjski put koji se izdvajao u Meljine, preko stražnjeg sedla Lalovine, pa je išao niskim stranama do već spomenutog mosta. Zatim je, i danas korištenom dijagonalnom ulicom, opet hvatao brdsku stranu prema Kumboru.

12 Pop Sava Nakićenović: Boka, antropogeografska studija. Beograd 1913, S: 476. 13 Informacije o naseljavanju u pozadini Zelenike (pored Nakićenovića) od Maksima Zlokovića: Mletačka uprava u Hreceg- Novom. B. 3/71; te od Vladimira Radovića: „Prilog o doseljenicima hercegnovskog kraja“. B. 10/78. 14 Mađarski prevod istorijskog pregleda od Tullia Erber: Novi vijek. In: Az Osztrák-Magyar Monarchia írásban és képben. Az Osztrák Tengermellék és Dalmácia. Dalmácia története. Az újkor. Budapest 1892. S: 495.

15 Stoljetna austrijska vladavina je, prije svega, značila udar za Boku. Pomorstvo se jedva oporavljalo od ratnih gubitaka, da bi najzad jedro kapituliralo pred parom. Pa je za brodarima počelo i opšte iseljavanje naroda. Međutim izgleda da Zelenika, tj. Sasovići i Kuti, nisu bili naročito pogođeni, budući da neka naročita orijentacija baš na pomorstvo ovdje i nije postojala. Doduše bilo je kapetana iz Kuta, a poneki i iz Sasovića, koji se spomi-

Dvostoljetno oblikovanje Zelenike Zelenika két évszázados alkulása Formung Zelenikas durch zwei Jahrhunderte

16 nju po dokumentima negdašnje Komunitadi i Novske opštine, ali je interesantno zapaziti da se ta prezimena ne pojavljuju u prvo sačinjenom spisku Nakićenovića, posebno za Zeleniku, niti inače u studijama pomorstva Boke. Znači: pomorci se ovdje nisu selili na obalu, a po svoj prilici nisu ni bili kapetani sa patentom duge plovidbe, nego su se još držali svoje seoske starine – ili su se sasvim iseljavali. Odnosno: nisu bili od odsudnog ekonomskog značaja za selo. Ovo bi se dalo objasniti baš sa znatnom obradivom zemljom, koja je mještanima mogla obezbjeđivati dobre životne uslove. Solidne kamene kuće u oba sela, brojne crkvice i mlinovi kao da svjedoče o izvjesnom blagostanju, štaviše Kućani su uzmogli sagraditi i dosta reprezentativnu crkvu Sv. Trojice, koja sa uzvisine lijepo dominira skoro cijelim zeleničkim prostorom.

Ime „rijeke“ Zelenike (Fl. Xeleniza) drže nepromijenjeno i austrijske kartografske skice, do 1838. godine. Tada imamo vrlo preciznu kartu Crne Gore, naslovljenu ćirilicom i na francuskom jeziku: „KARTA CRNEGORE u´činićna i sočinićna o.d.ć. Kolonela Grafa Karačai“. Na ne baš velikoj karti Boke uredno su ucrtani potoci koje smo razmatrali, ali bezimeno, a gdje je njihovo zajedničko ušce, vidi se kao nekakva vodena uvala. Lijevo od toga, svakako već na uzvišici, (poviše današnje škole) postavljena je tačka sa ortografski čistim, latiničkim natpisom: Zelenika. Tačka se nalazi na račvi dviju linija, koje treba da znače putne pravce: obije prema Kumboru, obalom i po brdskoj strani. Po ovom: vidi se da se i francuski put služio kutskim mostom, zaobilazeći plavni prostor. Na mjestu one tačke stoji najljepša stara kuća Zelenike: pravi mali palac sa belvederom (danas nagrđen pregradnjama). Ovdje imamo dakle početno jezgro naselja Zelenike.

Drugo, svakako starije jezgro, činio je danas već odavno porušeni dvor Rapovaca, ali se to nije smatralo Zelenikom, zbog pripadnosti u Sasoviće. Topografski se ovo zvalo Umac: prostor između Lalovine i brijega što sada zovemo Baterija (po artiljerijskoj bateriji u II svjetskom ratu). Kufin obiju sela nalazi se iza Baterije po putu što odavde vodi u unutrašnjost, ka tim selima, a danas se tu nalazi centar Zelenike. Umac su imovinski dijelile bogate familije Rapovaca i Šimraka, te Radimiri iz Dobrote, koji su isto imali jednu kućicu pri obali. Šimraci su imali svoje dvore u Sasoviće, ali su mogli, ako bi se iskrcali pod Lalovinom, hodati svuda po svom zemljištu do planine Radoštak.

Konobe za vino Rapovaca i Radimirija ostale su međutim prazne poslije epidemije filoksere, 80-ih godina, kada su im opustili vinogradi – valjali su još samo za pašu. Ta kriza se preklopila i sa privrednom nesigurnošću koja je slijedila krivošijski ustanak 1869/70: velika poskupljenja i gubitak kupovne moći, pogoršani još i drugim ustankom 1881. Nemamo podataka o tome, kako se gledalo iz Kuta i Sasovića na borbe iznad njihovih glava, u planini, sigurno je međutim da se uvođenje vojne obaveze, protiv čega su se Krivošijani uglavnom digli, ni ovdje ne bješe baš poželjno. Tržište je bilo dezolatno, redovno je otkupljivan samo „buhač“, jedna insekticidna biljka-sirovina, koja je prerađivana u Trstu. To je još moglo donositi pare, mimo oskudnog domaćeg tržišta. Sve dok austrijske ratne pripreme i opšta svjetska konjunktura, pred kraj stoljeća, nisu počele stvarati sasvim nove životne prilike. I baš tada započinje svoj rad poznati prota Nakićenović: on nam pruža prve sređene podatke o Zelenici. Doduše još oskudne. Ta (maltene) enciklopedija o Boki ima znatno širi obim, nego što se tiče tada još bezznačajne Zelenike. Štampana od Srpske akademije nauka u Beogradu tek 1913 godine, suštinski sadržaj te knjige je više nego jednu deceniju stariji.

Nakićenović tada već razlikuje „Staru Zeleniku i „Novu Zeleniku“, pod Kute, te Umac pod Sasoviće. Stara Zelenika je sada grupa kuća, onamo gdje smo to već našli, okolo one tačke na negdašnjoj karti. A Nova Zelenika protezala se još nešto dalje, uz cestu put Zmijice. Nova cesta je građena 1884. godine, i to pravo preko močvarne obale, sa dva mosta i sa potrebnim regulacijama za oticanje vode. Taj široki prostor ostao je naravno još neupotrebljiv za nekakvu gradnju. U poslijednjoj deceniji XIX vijeka desila se jedna promjena u Umcu: imanje Radimiri prodato je doseljenoj familiji Magyar iz Budimpešte, koja je tu u kratkom roku izgradila dvije nove vile. Prekretnica stoljeća je pak postala i velika

17 prekretnica za Zeleniku: počela je gradnja željeznice, baš tu sa krajnjom stanicom, i sa vojnim snabdjevnim centrom za pomorsku ratnu bazu u Boki, te i lučko mulo za pristajanje velikih brodova. U svrhu dobijanja platforme za stanicu, ujedno i za potrebna nasipanja mula i za definitivnu melioraciju negdašnje bare – sada zvane Na Zeleniku! – odvaljena je čitava morska strana Baterije, Umac je time prostorno otvoren prema Zelenici, premještena je cesta sa još jednim mostom, pa je ispod ovog regulisan i mlinski potok izdašnih izvorskih voda. Nova vojna karta pruža nam sliku stanja iz 1901. godine, kada je uspostavljen

Zelenika 1901 željeznički saobraćaj: uskotračna „Bosanska pruga“ doseže Umac tunelom i završava se na stanici uz samu obalu. Stanična je zgrada nosila natpis Zelenika – i to u kufinu Sasovića! – čime baš započinje emancipacija novog naselja, od svojih matičnih sela. Isto važi već i za poštu i telegraf: Sasović i Kuti pripadaju Zelenici, a ne obratno.

Vrativši se Nakićenoviću: evo spiska zeleničkih familija po njegovoj topografskoj podjeli: u Staroj Zelenici – Đurović i Tasović; u Novoj Zelenici – Seferović, Milošević, Kovačević, Šiljegović i Vidović; na Umac – Vučetić, Bakočević, Špilar, Mađar, Marković i Seferović. Po ovom spisku se možemo ukratko upoznati sa najstarijim familijama Zelenike:

Bakočevići su dosta rašireni oko Brda Devesilje, a vode porijeklo iz zaseoka Bakoč poviše Morinja. U ovom spomenu se radi lično o upravniku pošte.

Đurovići su se zatekli u Žlijebe 1687. godine, gdje su obrazovali bratstvo. Naša se familija doselila u Zeleniku tek oko 1890. godine, da bi tu takoreći iz stopa postigla visok trgovački i građanski ugled, prodajom građevinskog materijala.

Kovačevići su šljegli sa Grahova oko 1800. godine.

Mađar je ogranak jedne stare građanske familije iz Budimpešte. Imanje na Umac kupljeno je 1895, pa je novi vlasnik vršio i znatna daljnja ulaganja, tako se govorilo – i pisalo – da je „udario temelje samom mjestu“. Ovo sa tada najmodernijim hotelom, po kojem Zelenika i postaje kolijevka savremenog turizma u širem smislu.

Markovići su odskora šljegli iz Bubreške kod Nikšića.

Miloševići su stigli sa Grahova još 1692, ali se nisu namnožili. Otvorili su možda najprvu od kasnije vrlo brojnih krčmi.

Seferovići su jako rašireni rod, pa se i u Zelenici dvaput javljaju. Dospjeli sa Kuča oko 1720. godine.

18 Šiljegovići su isto od starine: zna se da im je predak Marko došao iz crnogorske Markovine 1687. godine, sa kapicom od šilježeta.

Špilar je došao iz Trsta odskora.

Tasovci su došli u Kute sa Repaja oko 1800, zadržali se u Zelenici, ali su se iselili za San Francisko u Americi.

Vidovići su sa Grahova došli u Risan 1694, gdje su obrazovali bratstvo, pa su se uzadnje preko Kumbora proširili do Zelenike.

Vučetići su 1692. isto sa Grahova došli u Sasoviće, pa su obrazovali i uglednu građansku familiju u Trstu. U centru Zelenike su otvorili radnju mješovite robe.

Dvije familije su ostavile topografski trag u prostoru Zelenike. Mimo Rapovaca nije se na kartama ni pojavio naziv Umac, no oni su se preselili u Meljine, pa su svoj zelenički dvor izdavali stanarima. Gore navedena imena iz Umca su uglavnom njihovi stanari. Izuzev Mađara u istom susjedstvu: njihov veliki posjed i spektakularne gradnje – pa i jezična pojava brojne gospode što je tu gostovala - počele su mijenjati narodni naziv ovog predjela u «Mađarovo». Drugo familijarno ime sa topografskim taloženjem je Tasovac: na istom mjestu gdje je, kao naselje, prvi put fiksirano ime Zelenika. Po svoj prilici su oni na tom mjestu izgradili onaj mali palac. Nagli preokret u životu Zelenike označavaju već ranije poboljšana cesta, pa nova željeznička stanica i veliko pristanište, te garnizon vojske sa njihovim novim slagalištima – praćenim i sa stočno-razvoznim parkom. Mjesto je odjednom

Polazak prvog voza 15 jula 1901 iz zbirke S. Lepetića Az első vonat indulása Abfahrt des ersten Zuges steklo dva vodovoda, sa posebnim pumpnim stanicama za vojsku i željeznicu. Obije su crple izdašne izvore pod Dragomirom, što je i stanovništvu koristilo putem javnih česama, a suvišni vodeni tok je koristio jedan kapacitetni mlin. Dok je još 1900. godine lokalna plovidba dodirivala samo Meljine i Baošiće, a unutrašnji zaliv nije imao ni sređenu putnu mrežu, Zelenika je jednim udarcem postala najprometnije čvorište u južnom vršku dunavske Monarhije. Tako se novo pristanište ubrzo pokazalo nedovoljnim za odvijanje teretnog prometa, pa su brodovi morali čekati na sidro. Ovo opterećenje nije nastalo samo iz vojnih razloga – vojni pretovar uglja preorganizovan je produženjem jednog kolosjeka do Zmijice, tamo sa posebnim pristaništem – nego i po privatnoj inicijativi Zeleničara, koji su se počeli oslanjati na novu infrastrukturu. Tada baš počinje uspon familije Đurović, sa prodajom građevinskog materijala. Konavljanin Dunđerović je počeo obilaziti usidrene brodove barkom, prodajući zelje, pa je uskoro postao pravi snabdjevač: brodovi su mu unaprijed javljali svoje potrebe telegrafom. Slično je bilo i sa osnivanjem zeleničkog

19 Zelenika na svom početku Zelenika a kezdetén Zelenika zu ihrem Anfang

20 Pansiona: prvobitna familijarna vila na obali bila je napadnuta rodbinom i prijateljima iz Budimpešte, pa se dr. Antun Mađar sjetio da bi se to moglo komercijalizovati. Tako: dok turistički vodiči sa kraja XIX vijeka ne nalaze ništa spomena vrijednog između Savine i Kumborskog kanala, vodič iz 1906. godine15 posvjećuje samo Zelenici i novom Pansionu čitave tri stranice, opširno se baveći i užom okolinom.

Pansion međutim nije postao samo odmaralište bjelosvjetskih turista, nego i stjecište nove zeleničke gospode: oficiri, načelnik pošte, šef stanice, lučki kapetan, a ponekad i „kralj“ Sasovića Jovo Šimrak u gizdavoj nošnji, počeli su da se tu sastaju. Glavno stjecište naroda obrazovalo se kod one raskrsnice za Sasoviće i Kute, blizu stanične zgrade, odakle se „preko pruge“ odlazilo i na „mulo“. Tu su počele da se koncentrišu krčme, pokoja butiga i gdjekoji zanatlija, a negdje oko 1910. godine su, u Pansionu izučeni ugostitelji Blagoje Mičunović i Jovo Vuković – koje je navodno i kralj Nikola pozivao za organizovanje dvorskih banketa na Cetinje – sagradili veliku gostionicu „Boka“: žarište zeleničke čaršije. Ovamo se međutim malo stanovalo, uglavnom željezničari u državnim novogradnjama, dok su domaći ljudi još težili ka istočnoj Zelenici, ili su počeli obrazovati jedno novo seosko jezgro, kod onog starog mosta u pozadini, gdje su se sticali seoski putevi.

Za spomenuti je: tu, na domaku mosta, još stoji jedan sasvim rijetki austrijski spomenik. Dosta je impozantan: komad stijene na zidanom postolju i sa gvozdenim džuletom na vrhu, no tekst spomen ploče je otučen. Navodno: ovo su sebi podigli vojni inženjerci, koji su gradili isti kolski put za Kute, odnosno, koji su obavili i sve melioracione radove u Zelenici, čime je otklonjen i bič malarije iz doline.

Te regulacije voda su međutim trebale otkloniti i opasnost od poplava, što je u obalskom prostoru urađeno sa znatnim nasipima, a u brdu brojnim bujičnim preprekama. Materijal za ove nasipe dalo je radikalno zasijecanje obalnog čela Baterije. Time su potoci obuhvaćeni u visoke potporne zidove pa je izdignuta i platforma «Na Zelenici», gdje su izgrađene kasarne, kolnice i štale za vojsku. Tada se baš zaboravlja vodeno porijeklo imena mjesta, jer je odvodni potez Repaja postao dominantan. Ti ogromni zemljani radovi vršeni su samo ljudskom radnom snagom, koje u Zelenici nije ni bilo dovoljno pa je bila zapošljena i vojska, uglavnom za vojne potrebe, a za željeznicu i luku bilo je oformljeno jedno privatno adhok- preduzeće. Mještanima je međutim i po završetku ovih radova ostao posao: nastala je klasa pretovarnih radnika, zvanih „obalci“, koji međutim nisu bili proleteri, jer su nastavili da se oslanjaju na raniju poljoprivrednu egzistenciju po selima u zaleđu. Tojest: novom mogućnošću za zaradu ukupno se podigao standard života u mjestu. Ovim se i ocrtava struktura novog zeleničkog stanovništva. Naseljavali su se uglavnom sitni preduzimači: pored nešto trgovaca mješovitom robom i klasičnih zanatlija, bilo je i dosta krčmara – koji su pretežno svi pripadali starom mjesnom narodu. Strani došljaci su bili stručni željezničari, činovnici ili naročite zanatlije: kao što je bio ugledni bravarski preduzimač Holarek, koji je i govorio stranim akcentom. Brojni oficiri i podoficiri su međutim rijetko puštali korijenje, budući da su njihove kvalifikacije postale suvišne tokom političkih promjena.

Tu promjenu je ubrzo donio prvi svjetski rat. Kada se, prije svega, potpuno ocrtao pozadinski značaj Zelenike, na zaštićenom prostoru od crnogorske artiljerije. Odavde je snabdjevan čitav zamašni garnizon Boke, zajedno sa udaljenim pograničnim tvđavama. Ova baza II Austrijske flote vršila je operacije do Otrantskog kanala, a sa podmornicama iz Kumbora još i dalje. U zelenički Pansion se bio smjestio štab ofenzive na Lovćen, pa se značaj mjesta privremeno bio proširio i na Crnu Goru i Albaniju.

15 A. Schmalix: Die Bocche di Cattaro und Umgebung. München-Brixen (= Bressanone, danas u Italiji) 1906.

21 Međuratne godine

Propast Austrije u tome nije ni mnogo što promijenila: Zelenika je ostala čvorište i za mirnodopsko snabdijevanje do Ulcinja i Cetinja, štaviše, u početnim mirnodopskim godinama su ovamo još uvijek navraćali i brojni albanski trgovci. A nova jugoslovenska vojska je takođe nastavila da daje isti, naročiti pečat mjestu. Sredina ovih godina označena je međutim katastrofalnom svjetskom privrednom krizom, što je u Boki bilo posebno otežano raskidom donekle izatkanih veza ka Trstu. Ipak, za Zeleniku su ove godine značile izvjesnu stabilizaciju, poslije onog naglog skoka unaprjed. Pojmovi Umac, Stara i Nova Zelenika izgubili su se, nestao je i osjećaj pripadnosti Sasovićima i Kutima – ma da je nadležnost tamošnjih seoskih kneževa još bila na snazi. No upravni poslovi su se ionako obavljali u opštini hercegnovskoj ili srezu kotorskom, odnosno u banovini cetinjskoj („zetskoj“). Doduše ostala je izvjesna fizička podijeljenost Zelenike na istočnu i zapadnu stranu, obzirom na centralni vojni logor i jednu oveću poljanu, koja još nije bila sasvim bezbijedna od poplava. Istočna Zelenika je djelovala nešto staloženije od zapadne, sa starosjedilačkim stanovništvom i trgovačkom poslovnošću: kod Vujnovića su se vršile skupne mjesečne kupovine Zelenička čaršija namirnica, iz okolnih sela; dok je Pestorić svoju A találkahely Treffpunkt Zelenika novu lijepu radnju nazvao „Zelenički podrum“. Trgovao je vinom na veliko, ali je u radnji pored namirnica prodavao i vrijednije domaće potrebštine, tekstil pa čak i igračke. Osim toga tu su bila slagališta građevinskog materijala, koje je Đurović nadaleko izvozio, pekara, gostionice pa i neizbježna žandarmerija. Zapadna Zelenika je nastavila da bude glavno stjecište mještana, zadržavši svoj prometni, zabavni i zanatski karakter. U ovom kraju stanovali su pretežno željezničari i oni koji su se u neku ruku računali kao gospoda, ali, tu je tavorila i „fukara“ u već sasvim srozanom kućištu Rapovaca. Iza toga je međutim odmah ležalo Mađarovo, sa tri vile u kojima su stanovali i oficiri, te sa parkom Pansiona, sada zvanog Hotel Plaža – gdje su se sretala bjelosvjetska gospoda. Završnu tačku ovog poteza činila je nova, elegantna kuća popa Vlada. Što se tiče onog trećeg seoskog jezgra, kod mosta u zaleđu: tamo je živio jednostavniji narod, ali se i tu već našla pokoja spratna kuća.

Glavna novost ovih godina bilo je otvaranje osnovne škole, jer se do tada moralo ići po kiši u dosta udaljeno Kute. Kada su djeca spomenutog trgovca Adama Pestorića dorasla, on se lično zauzeo za posebnu osnovnu školu u Zelenici, ustupivši za ovu svrhu sprat jedne svoje kuće. Ova se nalazila na putu između Stare Zelenike i kutskog mosta, na raskrsnici jednog sporednog seoskog puta, a raspolagala je samo sa dvije prostorije, u kojima su učila po dva razreda – školska obaveza je bila svega 4 godine. Na daljnje školovanje se išlo u Herceg- Novi: bilo u zanatsku školu za šegrte „kod sv. Jeronima“ ili u građansku školu za djevojke „u dumana“ – i to bez vjerske razlike – ili pak u nižu gimnaziju „na Srbinu“. Stizalo se do ranga današnjeg osmogodišnjeg školovanja, a dalje se stajalo pred problemom. „Preparandija“ – učiteljska škola u parku „Boka“, stalno je bila pod prijetnjom zatvaranja. Najbliža viša gimnazija, ili pak „Nautika“, bili su u Kotoru. Tako se iz Zelenike slabo dospijevalo do univerziteta. Valjda je prvi takav izuzetak bio profesor i potonji direktor gimnazije u Herceg- Novom, Šimun Tendžera, sin jednog željezničara.

Redovni lokalni saobraćaj, do Igala, obavljao je dvaput dnevno (bez nedjelje) takozvani „đački voz“: manevarska lokomotiva sa 1-2 vagona. Ali se sa tom vezom i inače svako služio, naročito subotom za „poć napjacu“. Rivijerski saobraćaj obavljali su i motorini, potpuno podešeni za putnike, koji su opet bili pojam za sebe. Tako se govorilo: „Sušto ćeš uNovi?“ – „s Balićem“ – po imenu vlasnika tih brodića iz Baošića. No poći pješke (put je kraćen kroz željeznički tunel) ili biciklom u Novi, bilo je isto samo po sebi razumljivo: stizalo se barem bez čekanja i to džabe. U Tivat su putovali radnici Arsenala: njih su prevozili parni

22 a poslije i motorni remorkeri „tenderi“ – bez pristupa za obične putnike. Po naročitom zvuku jednog dizelaša, taj tender je imao nadimak „Kalandraka“, a pošto se uvijek dobro čuo, služio je i za dnevnu vremensku orijentaciju. Oficiri i viđeniji vojni službenici vozili su se malim parobrodom „Marljivi“ – ovaj je bio ovjenčan strahopoštovanjem: bila je to bivša jahta austrijskog admirala, ili po narodnom vjerovanju - samoga cara Frana Josipa! Zatim, dvaput dnevno u suprotnim pravcima - izuzev nedjelje – Zeleniku su ticali linijski „vapori“ Zetske plovidbe „Bistrica“ i „Sitnica“, između Kotora i Herceg-Novog. Ovi su bili pravo žarište života u Zalivu, pa su i opjevani: „Bokom plove dva brodića bijela“. Za udaljenije saobraćajne veze služili su naravno vozovi preko Uskoplja, sa direktnim kolima za Sarajevo ili sa presjedanjem za Dubrovnik ili Nikšić. Doduše za Sarajevo ili Beograd moglo se već i letjeti

iz Grude, linijskim avionima, ali ne i zimi, jer se tamošnje polje pretvaralo u jezero. Parobroska brza pruga za Split, pristajala je samo u Herceg-Novom i Kotoru, ali je Zelenikom prolazila autobuska linija Cetinje-Dubrovnik, koja je „fermavala“ bilo gdje, na prosti znak rukom. Najzad, Zelenika je imala i svog taksi-šofera – Marka Vidića.

Što se tiče mula: ono je čak postalo svjedok Oktobarske revolucije u Rusiji. Tu su masovno pristizale izbjeglice, velikim brodovima iz Crnog mora. Ma da je dosta Rusa ostalo u Boki, u Zelenici su se samo privremeno zadržali, i to u Pansionu. Od značaja je bila dogradnja mula: čime je omogučeno pristajanje za dva prekookeanska broda, odnosno, znatno je proširena slagališna površina na samom mulu. Do ovog je došlo zauzimanjem spomenutog Obrena Dunđerovića, koji se u međuvremenu podigao do glavnog ekspeditora u Boki uopšte, a valjda i najglavnijeg poslodavca poslije države. Pored regionalnog poslovanja on je već zahvatio i u eksport: organizovao je željeznički dovoz aluminiumske rude, koja je gomilana u prava brda na mulo, a zatim je tovarena u velike italijanske brodove. Čitave legije golišavih radnika, sličnih indijancima zbog crvene kože uslijed boksitne prašine, radile su nedjeljama na utovaru jednog takvog broda. Međutim, kada je trebalo uspostaviti carinarnicu ona je - povuci-potegni - smještena u Herceg-Novi. Uostalom, govoreći o zeleničkom mulu, ne treba izostaviti jedan istorijski događaj: kralj Aleksandar se tu ukrcao na fregatu „Beograd“, i krenuo na svoj kobni put u Marselj.

Ali da se ne zadržimo samo pri svoj toj prominenciji – preskočivši masu obalskih radnika što su po magazinima, po željezničkim vagonima i brodskim štivama u znoju lica zarađivali svoj kruh; da bi dio te zarade ostavili u tucetu krčmi udarajući briškulu, ili igrajući biljar „kod

23 Vasa“, na buće „u Srbiju“, kuglanjem „pred Đurovića“ ili pak bančenjem sa pjevačicama „u Boku“ – spustimo se odmah na najniži stepen zeleničkog društva: do „oriđinala“. Na prvom mjestu: nezaboravni Pero Vickov (nadimak po ocu), zarađivao je sitnim uslugama - što mu je bilo redovno omogućavano – vazda i svuda prisutan, sa bezazlenim majmunskim licem i neobičnim hodom, bio je dobroćudna meta najblesavijih šala; Novak, nepristupačno ozbiljan i slabunjav „Nosač br. 1“ – jedini fakin u Zelenici – živi inventar stanice i mula, gdje je hvatao usluge i cime, hodao je teško-pogrbljeno i kad nije nosio kufere na leđima; stalna figura stanice je bio i jedan bezimeni prodavac, što je nudio predmete vlastite proizvodnje od prepariranih školjaka; Gligo šuster, ako nije čučao u svojoj dašćanoj radnjici, hramao je preko Zelenike na jednoj štaci, oko koje je ovio paraliziranu nogu; Đuro brico, toliko se zagledao u čaše da je morao prestati sa zanatom, završivši kao obalac, ali je sačuvao majstorsko dostojanstvo. On je doduše bio Meljinar, ali se potpuno srodio sa Zelenikom; više nego Jovo Babin: taj se izdržavao hvatanjem obotnica, pa je svakog jutra pristizao od Lalovine, polako veslajući ostima do mula i natrag, stojećki na provi svog guca - pomamio se kada mu mularija dovikne onaj nadimak. Bilo je i prolazničkih oriđinala, što su osvanjivali u Zelenici i služili za promjenu uz malo milostinje: Prskalo – veseljak sa govornom greškom; Diplar – odio je stalno duvajući u diple: Gange – taj je, tisnuvši prst u uho, pjevao na jedan iskonski način. Bio je i jedan Konavljanin, sasvim ozbiljan čovjek, izdaleka je hitro pješačio – bez jedne noge a na dvije štake – da primi svoje redovne milostinje. A iz Like su dolazili „Mate“: prodavajući drangulije sa U hotelskom parku tezge, što su nosili pred trbuhom. A hotelparkban Im Hotelpark

Centar uzdignutije zabave bio je Hotel, po strani od zeleničke čaršije. Pored gostiju iz bijelog svijeta, tu se inače dolazilo na kafu i piće, uz čitanje novina, ili za slušanje prvog radioaparata u Zelenici. Zimi, van turističke sezone, bilo je i dobro posjećivanih „čajanki“: plesnih zabava sa muzikantima. Bilo je čak pozorišno-amaterskih pretstava, koje su išle u korist priređivača: pretežno srednjoškolaca iz Zelenike i okline. Ove priredbe su se razlikovale izvjesnom spontanom svježinom od onih, koje su ideološki dosta uštogljeno stavljane na binu „Sokolane“. Hotel je bio i navratište putujućih artista: u verandi su nastupali mađoničari, žongleri, razni gimnastičari i snažetine, dompteri, klovnovi – a jedan crnac je postao atrakcija i izvan svojih nastupa. U parku su se producirali ekvilibristi na visokoj žici, zategnutoj među drvećem. Ali dolazilo je i pozorište lutaka, kao i putujuće kino: najprije sa nemim filmovima, a zatim i sa zvučnima. I to ne baš bilo kakvim, kao na primjer: Čaplinova „Zlatna groznica“!

Poslije se išlo u kino u Kumbor, gdje je mornarička škola stekla projektor, pa je počela davati igrane filmove i za javnost. To je bio prvi stalni kino u Boki. Kino u Herceg-Novom otvoreno je znatno kasnije ali, za razliku od Kumbora, svoje programe nije afiširalo u Zelenici. Spomenuli smo Sokolanu: to je bila jednostavna kuća gimnastičkog drušva „Sokol“, a stajala je pri obali na mjestu kasnije lučke kapetanije. Imala je neveliku gimnastičku salu sa otvorenim sportskim terenom, gdje su se održavali sletovi pred publikom. Preko puta je pak ona velika poljana, gdje je 1920. održana prva zvanična fudbalska utakmica mjesnog kluba „Obilić“, dosta visokog kvaliteta, jer je garnizon

24 obavezivao birane nogometaše. Taj teren je u drugoj polovini 30-ih godina upropašten katastrofalnom poplavom, kada je uništena i Sokolana, potok je promijenio tok u novim vododerinama, pa je čak otplavio dio puta za Kute pri trgovini Vujnovića, izazvavši i pukotine na toj zgradi. Do tada je ista poljana služila i za logorovanje šatrovačkih zabavljača sa „ringišpilom“, strijeljanom i drugim uređajima. I prije i poslije toga je bilo još grdnih poplava, 1922. godine je jedna takva katastrofa koštala živote tri vojnika i jednog civila16.

Relativno bogati život u Zelenici, jedva je međutim imao ambijentalnog odraza. Što je građeno ili uređivano, dešavalo se uvijek samo privatnom inicijativom, bez naročitog interesa za spoljašnjost. Ukupan izgled mjesta odavao je utisak anarhičnosti. Zelenika je plačala najviše poreza u opštini, ali se iz Herceg-Novog nije ništa vraćalo ovamo. Baštovanska pažnja se vidjela samo okolo stanične zgrade: željeznička direkcija u Sarajevu pružala je više za takav izgled, negoli mjesna uprava. Stoga je okolina starog Hotela, sa velikim parkom i finim životom, na kraju Zelenike, djelovala kontrastno kao neki zemaljski raj. Sve to vidio je i Obren Dunđerović: kupio je onu kućeštinu Rapovaca, porušio je, pa je na istom mjestu – u samom susjedstvu starog hotela i uz istu plažu - sagradio novi hotel, modernih, kristalnih oblika.

Ali, tada su već izostali gosti u oba objekta...

Dva hotela u Zelenici,1939. Két hotel Zelenikán Zwei Hotels in Zelenika

Drugi svjetski rat

Italijanski avioni su bombardovali Zeleniku 6. aprila 1941 izjutra: oštetili su stanicu i slupali jednu lokomotivu, isto na mulo sa potapanjem jednog broda, a bilo je i ljudskih žrtava. Napad je bio dosta besmislen: Kraljevina Jugoslavija se raspala kao po sebi, nije dejstvovala ni artiljerija sa brda Baterija, koja je tu stavljena baš radi odbrane od ovakvog napada. Motorizovani bersaljeri, sa kitom perja na šljemovima, stigli su ovamo iz Albanije bez ikakvog problema. Boku i dio Konavala sa Grudom, Italija je anektirala, time je narod prosto prešao u italijansko državljanstvo, za razliku od Crne Gore, gdje je proglašen samo italijanski protektorat. Hrvatska – susjedni Dubrovnik – postala je nezavisna država, ali isto samo marionet italijanskog i njemačkog okupatora. Ovdje su se Italijani zaista trudili da odobrovolje sebi narod, u prvom redu sa dobrim snabdijevanjem: zelenički magazini su bili dupkom puni, a stalno su stizali i veliki brodovi, istovarujući sve potrebno. Namirnice su dijeljene mjesečno za male pare: išlo se po „provizaciju“. I tu je opet postala vidna ona stara

16 Marija Crnić-Pejović: Herceg-Novi poslije I. svjetskog rata... B. 15-16/84.

25 podjela Zelenike: stanovnici sasovićke teritorije morali su, preko Lalovine, ići u Meljine za svoja sljedovanja. Bilo je to groteskno, obzirom da je sam centar Zelenike isto dijelom bio baš u Sasoviće. Ali je bilo i „organizovanja“: nemilice po magazinima, a i radnici su već u štivi broda zasjecali vreće, tako da se žito rasipalo po mulu, viseći o vinču, što su djeca tu odmah punim šakama kupila. U Dunđerovića-hotel se smjestila komanda mjesta, a narenog ljeta rekviriran je i dio starog hotela, za fašistički organizovano logorovanje djece. Svako je međutim znao, da u planini stoji „Orjenski bataljon“ partizana. Pa su na mulo počeli pristizati brodovi sa vojskom i ratnim materijalom: alpinci su sa svojim neobičnim šeširima preplavili Zeleniku, njihove mule su se gicale, viseći o istim brodskim vinčima, a zazveketali su i rojevi malih, brdskih tenkova. Krenulo se u ofenzive protiv partizana – ali se i vraćalo otuda: u dašćanim kašetama – čitave željezničke kompozicije sa kužnim zadahom. Odmah su upućivani pod Zmijicu, radi pretovara za Italiju. Najzad su ti legendarni alpinci pošli u nezaštićena bokeška sela – radi paljevine. Stanovnici Kuta i Sasovića morali su napustiti svoje stare domove i smjestiti se bilo kako pri obali, dok su se u zaleđu Zelenike dizali stubovi dima. Ovo je postao otsudni udar za ta sela. Mnogi se nisu više vraćali, ruševine su počele da zarastaju, a prestala je značajnija poljoprivredna proizvodnja i za dužu budučnost.

Ali, u neko doba, Talijani su poskidali Musolinijeve slike, pa su premazivali i crne fašističke parole po zidovima kuća. A jedne večeri stala ih je pjesma: čitav kraj se orio. Govorili su, puni radosti, da je sklopljen mir sa Saveznicima, koji su im tamo već osvojili bili Siciliju. Završen je dakle rat! No pjesma im je uskoro zapela u grlu: naišli su Nijemci, odnekud iz Veriga. Kolonu su im zaustavili spuštenom rampom pred zeleničkom Komandom. Ali, nakon nekih pregovora, pustili su ih dalje. Nijemci su zauzeli Prevlaku i stari for na Kobili. Sutradan su Italijani počeli da ih gađaju sa Baterije, na što su odgovorile njemačke Štuke, bombardovanjem Herceg-Novog. Jedne noči krenule su italijanske trupe ka zeleničkom mulu, gdje su ležala dva velika broda, jasno se ocrtavajući u jarkoj mjesečini. Uskoro se tamo začula panična galama, vojska se u neredu trpala u brodove. Pa su odjeknuli i pucnji, jer svi nisu mogli naći mjesta. Kada su se prepuni brodovi - presjekavši cime, - počeli udaljavati, još su vikali za njima „tornate, tornate!“. Tek se iza ponoći sve utišalo, brodove je progutala tama.17 Istog dana narod je orgijao po magazinima: gazilo se kroz brašno, oriz i cukar, po putu su valjani veliki crni kolutovi sira-parmezana, „spašavalo“ se što je ko mogao. Ali drugog dana Nijemci su već pucali preko glava. Slijedila je njihova više no jednogodišnja okupacija. Život je sada visio o koncu, ma da nije bilo borbi. Nijemci su ovdje prepustili posao sa narodnim otporom četnicima, pa je bilo ko po kratkom postupku mogao stradati. A počela je oskudica, što nije mimoišlo ni same Nijemce, koji su rekvirirali gdje god su što našli. Bili su uskoro sasvim opkoljeni, iza svake krivine ih je mogla čekati partizanska zasjeda, vozove su danju napadali saveznički avioni, a noču isto partizani. Sabili su se u Dunđerovića-hotel, pa Zelenika u jesen 1944. praktično i nije više bila okupirana. Nijemci su saobraćali sa svojom bazom u Tivtu jedino sa naoružanim peškarićima, koji su pljuskovima svjetlećih kuršuma šibali po obali. Najzad su u novembru napustili Zeleniku - digavši nov- novcati hotel u zrak.

Po oslobođenju prenešena je konspiracijska teritorijalna podjela na novu javnu upravu. Zelenika je time postala centar „Primorske opštine“ od Meljina do Kumbora, pri srezu hercegnovskom. No podjela Zelenike na Sasoviće i Kute opet je činio život zapetljanim, pa se ovaj autor (tada omladinac od 17 godina) požalio sreskom odborniku Blagoju

17 Tomislav Grgurević piše u svom sastavu: Situacija u bokokotorskom zalivu ljeta 1943... (B. 15-16/84) – da su Italijani planirali svoje povlačenje sa balkanskog ratišta preko Kotora, Drača i Valone, pa dodaje: „Italijanima je tada Kotor bio najvažnija luka na Balkanu, a Boka Kotorska mjesto gdje su italijanske divizije, razbacane po jednoj velikoj prostoriji, trebale da nađu spas. Odavde je trebala uslijediti evakuacija i to uz saglasnost Njemaca sa jedne strane i Engleza sa druge“. Umjesto Kotora, na ovom i drugim mjestima teksta, možemo slobodno staviti Zeleniku. Dobar dio italijanske vojske bio je evakuisan iz Zelenike na opisani način, ali budući da odjednom svi nisu mogli stati na ona dva doduše velika broda, masovno su još padali u njemačko zarobljeništvo. Naravno bila su korištena i druga prevozna sretsva: tako su se zelenički oficiri sa svojim posilnima poslužili trabakulama, što su koji dan ranije već sidrile pred stanicom. O gužvi te noći na zeleničkom mulu, govori i to, da su mještani zatim još dugo gančima vadili pobacanu opremu iz vode: neko je izvukao rusak sa velikim srebrenim krstom.

26 Mićunoviću... „Zar to još nije uređeno?“ ljutnuo se Blagoje. Natukao je titovku sa petokrakom, zgrabio biciklo i pošao pravo u Novi.

Od tada je Zelenika sasvim Zelenika. Samo: ubrzo bez svoje Primorske opštine, a postepeno i bez svega onog, što je u Zelenici bilo začeto. Danas niko ne bi ni pomislio, da je Zelenika ustvari kolijevka savremenog turizma Crne Gore, budući da su svi novovremeni turistički pokreti zaobišli ovo mjesto.

Zelenika, kolijevka savremenog turizma! Opravdanje ovog postulata moguće je samo istorijskim osvrtom, sumiranjem niza uticajnih faktora uperenih ka ovom mjestu, pa i upoznavanjem raznih misaonih upliva, koji su se ovamo bili usredsredili.

O misaonosti turizma u Crnoj Gori

Pojam turizma se može ovako definisati: Dobrovoljno putovanje i privremeni boravak stranaca, i to tako, što stranac svoj novac troši radi provoda ili rekreacije, te time privredno doprinosi mjestu gdje mu se pružaju namjenski sustavne usluge.

Ova definicija isključuje ugostiteljske usluge za mještane, a i za strance koji putuju zbog trgovačkih, političkih, naučnih ili bilo kakvih drugih prinudnih razloga, odnosno i takve ekspedicije koje nemaju privrednog značaja u mjestu boravka. Doduše, izvjesne prelazne motivacije mogu biti, na primjer, hodočasništvo ili neka obrazovna putovanja. Ograničavajući se na ovako definisani pojam turizma, i to u skorašnjoj novoj eri, raniji prelazni oblici okaraktetisani su spajanjem onog što se smatralo korisnim – odgovaranje vjerskim navadama, zdravstveni razlozi, sticanje kulturnih iskustava – sa tako svojsvenim ugodnostima. U tom smislu nalazimo, već u izvjesnoj mjeri privredno relevantno ugostiteljstvo, vrlo dugo – pored putnih konaka – skoncentrisano na blizinu određenih vjerskih ustanova, na ljekovite banje i na izrazite kulturne centre. Baš iz aspekta kulture, u poznim decenijama XVIII vijeka i u ranom XIX vijeku još uvijek je prednjačila Italija: za bogate mlade plemiće je jedna „kavaljerska tura“ kroz Italiju tada bila neizostavna obaveza. Pa je tamo razvijena ugostiteljska kultura direktno zračila i na ovu obalu Jadrana. Reprezentativni primjer za ovo imamo u komediji Karla Goldonija: „La locandiera“ – kod nas prevedeno kao „Mirandolina“. Oko polovine XIX vijeka znamo za literarno spominjane „lokande“ u Dubrovniku, Herceg-Novom, Kotoru i na Cetinju. Tu je jasan italijanski kulturni uticaj – već i po nazivu.

27 Istovremeno sa razvojem željezničke mreže u Evropi – sredinom XIX vijeka – počinje i intenzivniji turizam širih, ali ipak još naročito privlegiranih drušvenih slojeva. Sada se učvršćuje banjsko shvatanje turizma, iz njemačkog jezičnog područja, po prominentnim uzorima Karlsbada ili Baden-Badena. Pri čemu su banje postale više društvena sastajališta, negoli lječilišta. Ovakva motivacija pospješila je i promociju „klimatskih banja“ – jedino po vazdušnim datostima! – tako u Alpama i na Mediteranu. Tu otskače Francuska rivijera a, prispijećem željeznice u Rijeku oko 1880. godine, najzad i Opatija: kao prvi uzor jednog modernog turističkog centra na austrijskim obalama Jadrana. Poslije Crikvenice u tome slijedi i Dubrovnik, sve po istom uzoru: ovdje sa osnivanjem luksuznog hotela „Imperial“. Za razumijevanje početka savremenog turizma na južnom Jadranu, mjerodavni su dakle idejni pojmovi „sustavnog turizma“ u Dubrovniku.

Dubrovački „Imperial“ otvoren je u januaru 1897. inicijativom parobrodskog drušva „Austrijski Lojd“, a sa sretstvima „Hotelskog i banjskog akcionarskog društva Dubrovnik- Kotor“. Pojam banje je dakle mjerodavan! A i pansionske cijene su zimi bile skuplje nego ljeti: banjskom sezonom se naime smatralo godišnje doba za napuštanje kontinentalne zime. Stoga hotel „Imperial“ i nije bio lociran uz neku plažu, nego je trebao oformiti banjski centar – takozvani „Kurpak“ – sa morskim vidikovcem i društvenim stjecištem, pred Vratima od pila, uključujući i red vila sa baštama i vlastiti park sa teniskim igralištem. Orijentacija na zimsku sezonu podcrtana je i time, što je isti hotel prvog ljeta čak bio zatvoren, a i naredne godine je ljetnja posjeta iznosila tek trećinu od zimske. Sudeći po cijenama, ovakav odnos se zadržao još i u prvim godinama XX vijeka (podaci iz monografije: Početak dubrovačkog turizma. Hotel Imperial pred šezdeset godina. Dubrovnik 1955). Kada je valjda i počela promjena shvatanja klimatsko-banjskog turizma, naspram morsko-kupališne potražnje. I to opet po dubrovačkim primjerima: prvi hoteli sa jasnom orijentacijom na plaže su „Odak“ (potom Excelsior) 1913 i - čak sasvim izvan grada na Lapadu! – „Bijeli dvorac“ (potom Grand Hotel) tek 1914. godine.

Obzirom na ovakav evropski i jadranski razvoj turizma, trebamo se odreći nekih misli o izvođenju crnogorskog turističkog razvoja iz cetinjskih lokandi. Kad je i to znano, da su ove baš stvorene po uzoru na tadašnje kotorsko ugostiteljstvo: obije cetinjske lokande vodile su Kotoranke. Pri čemu – kako u Kotoru tako i na Cetinju – još ne može biti govora o nekoj po definiciji usvojivoj turističkoj uslužnosti. Ovo ni znatno kasnije – poslije internacionalnog priznanja crnogorske suverenosti - kada se cetinjski Grand hotel najzad podigao na evropski prihvatljiv nivo: tek kao prestoničko-gradski neophodan objekat. Jer, Cetinje nikada nije pružalo nekakve banjske kvalitete! Na stranu to, što je prije osnivanaja te potom zapuštene „Velike lokande“ na Cetinju, u Kotoru već postojao ugledni gradski hotel „Grac“. Ali je i apsurdno insistirati na početku crnogorskog turizma prije dubrovačkog. Budući da je i to dokumentovano, baš u turističkim vodičima sa početka XX vijeka: da je do tada postojalo turističko zaziranje od prostora južno od Dubrovnika – zbog ratničke fame. No, iz koga god razloga, jedva da je bilo bolje i kroz Dalmaciju. Kada su Splićani 1894. interpelirali u Beču, radi željezničke veze, u njihovom zamašnom privrednom obrazloženju nisu ni spomenuli turizam!

Ali splitski kraj nije baš bio zaboravljen u početnoj literaturi za turistički razvoj Dalmacije (austrougarski pojam Kraljevine Dalmacije protezao se od Raba do Sutomora): ogromna edicija Austrougarske monarhije u slici i riječi, tom o Austrijkom primorju i Dalmaciji, ukazao je već 1892. godine na perspektivne turističke regije, zavisno od tada još buduće željezničke infrastrukture: Kašteli, Dubrovnik i „okolina Herceg-Novog“. Pri čemu se nije mislilo na plaže, nego, kako se na istom mjestu knjige kratko izlaže a na drugom mjestu i opširno obrazlaže, ovaj izbor je nastao zbog „južnjačkog sunca i vazduha... za presretanje proljeća, za produženje jeseni, ili da se baš čitava zima provede na sunčanom vazduhu i među mirišljavim biljem “. Evo, ovim imamo svojevremenu definiciju o tome, šta su turisti – naravno i uz razgledanje kulturnih spomenika – do oko 1900. godine tražili na Jadranu. No

28 Topaljski zaliv – 1851. Öbölbejárati látkép Panorama des Buchteingangs otkuda to apartno isticanje baš hercegnovske okoline – danas u Crnoj Gori – širom jadranske obale?

Da ne počnemo sa oduševljenjima Turčina, Evlije Ćelebije. Možda se moderna turistička kvalifikacija okoline Herceg-Novog može prvobitno svesti do Njegoša: on se 30-ih godina školovao u Topli, pa nije začudo da se u „Gorskom vijencu“ obraća i Herceg-Novom, doduše u okviru one sveopšte epike, ali sa najfinije izražena dva-tri pejsažna retka. Na neki način ovo se moglo usaditi u glave nekih mještana, koji su prirodne datosti Herceg-Novog počeli propagirati u turističkom smislu. O tom je ostavio prvi trag njemački putopisac Kol (J. C. Kohl: Reise nach Istrien, Dalmatien und . Dresden 1856), koji je 1850 godine, u povratku sa Cetinja, boravio i u Herceg-Novom. Evo citata iz 12. poglavlja:

„... Do Herceg-Novog treba iz Kotora veslati pet sati, pristali smo tek pred noć ispred grada, što zauzima vrlo slikovit položaj u najsjevernijem zatonu Zaliva. Jedna stara tvrđava, zarasla raznolikim cvijećem, vijugavim i bujno rasčupanim biljem - Castel del mare – stremi ka vodi na jednoj stijeni... Bili smo dosta sretni, što smo našli jednu prijaznu osobu, da nam prekonoć ustupi jedino nastanjivu sobu mjesne lokande, a i to, što smo sreli jednog dobrostivog gospodina (!), koji se drugog dana pobrinuo da nam bude omogučen pristup do gradskih znameitosti“. Slijedi 6 opisnih stranica, i sa slijedećim citatima: „...Herceg-Novi navodno ima najugodniju klimu u cijeloj Austrijskoj monarhiji. Nije samo manje hladno od drugih brdskih krajeva Dalmacije, koji su izloženi buri, nego i manje vruće od drugih mjesta, koja leže među usijanim stijenama. Tako je ovdje i vegetacija vrlo bogata i lijepa. Rekli su mi (!), da nigdje inače u Dalmaciji nije ni sjeverna flora naših krajeva tako bogato pretstavljena, niti ona iz najjužnijih zemalja Evrope, kao što se to ovdje nalazi. U baštama zriju naranđe i limunovi preko cijele godine. Tu i tamo stoji jedna lijepa orijentalna palma- datulja, nikada nisam vidio tako velike čemprese kao ovdje, pa onda još tolike divlje lovorike i sa plodovima bogato okićene šipke, svuda po okolnim stijenama. A poslužili su nas grožđem, čija se zrna takmiče sa našim šljivama. Zajedno sa ovim velikim grozdovima, sa naranđama i palmama rastu ovdje još kostanji, dubovi, topole, vrbe i drugo kod nas domaće drveće, što medjutim u Dalmaciji ne uspijeva tako dobro. Dočim ih ovdje u Herceg-Novom nema manje nego i u njihovoj pravoj postojbini. Išli smo jednom hladovitom stazom, pod divnim drvećem preko slikovitih visova, kod Herceg-Novog, ka pravoslavnom manastiru Savina... Manastir smo našli najljepše obasjan suncem, na dražesnom položaju... Onaj ko voli drveće treba da pogleda i divni čempres, što stoji blizu tog manastira: njegovo staro, čvornato granje i kolosalni izgled ispunio nas je divljenjem. Rekli su mi u Herceg-Novom, da sada nema manjka u dobroj slatkoj vodi... O onom što su mi inače u Herceg-Novom rekli, interesovalo me naročito, da u obližnjim planinama ima divokoza...“

Da istaknemo: neki „dobrostivi gospodin“ iz Herceg-Novog „rekao je“ uglavnom sve to ovom putopiscu – prije ravno 150 godina! – vodeći ga naokolo i vršeći prvorazrednu turističku propagandu – kakvu i danas samo poželjeti možemo. No efektivno izražena turistička propaganda Herceg-Novog potiče iz najprominentnijeg mogućeg pera: iz memoara Maksimiljana Habsburškog (1832-67), mlađeg brata austrijskog cara! Bio je rano određen da preuzme vrhovnu komandu ratne mornarice, pa je od 1850. godine oplovio čitavi Jadran.

29 Tako je posjetio Herceg-Novi i Manastir Savinu. Sebi je sagradio čuveni dvorac „Miramare“ na jednoj morskoj litici kod Trsta, sa krasnim parkom u pozadini. Međutim, 1857. postavljen je za guvernera Lombardsko-venecijanskog kraljevstva: baš usred tamošnjeg italijanskog otpora protiv Austrije. Uprkos tome, uspio je steći izvjesnu simpatiju naroda pa je baš stoga, tek za dvije godine, morao abdicirati. Od tada se nalazio u antagonizmu sa svojim carskim bratom, povukao se u svoj dvorac i napisao memoare, koji su objavljeni 1867. u sedam tomova. Dočim, Francuzi su ga nagovorili da primi carsku ulogu u nemirnom Meksiku. Pod uslovom francuske vojne potpore, pristao je, pa se 1863. ukrcao na prekomorski put. Tamo je međutim ostavljen na cjedilu. Pošto je svoju ženu otposlao u sigurnost, Maksimiljan se dao zarobiti pa je – odbijajući i ponude za bjegstvo – strijeljan od revolucionara. Bilo je to ustvari samoubistvo čovjeka koji je svoj život smatrao promašenim.

Ono što je on napisao, citirao nam je poznati književnik Marko Car, rođen 1859. u Herceg-Novom i pokopan 1953. u Savini (Naše primorje. Slike i utisci sa Jadrana. Dubrovnik 1910). Mladi carski brat se ovako obreo u Herceg-Novom: „Prvi utisak što na mene učini Herceg-Novi bijaše čuđenje što se u našem zavičaju bolje i izbliže ne poznaje ova čarobna pitomina. Svak u zanosu trči u Nicu, Fiorenciju i u druge krajeve Evrope, a niko živ i ne sanja da u istoj nam ćesarevini ima predjela gdje izdašno raste svako milje i bilje, i gdje je ljepota izdašno rasturena koliko igdje na krugu zemljinom... Te ako prosvjeta i nije ovuda još sve svoje blagodati prosula, ipak bogat i svjestan čovjek, kad bi se nastanio ovdje i za svoj konforat postarao, jamačno bi s ponosom nekim nazivao svojim ovaj raj, u kojemu palma i dubovina rastu naporedo“. Maximilian von Habsburg

Palma i dubovina! – iste riječi onog „dobrostivog gospodina“, koji je u to isto vrijeme bio otpočeo turističku propagandu Herceg-Novog, pozivom na izuzetne prirodne datosti. Novi element je međutim upućivanje na Nicu. Svakako po kosmopolitskoj ideji jednog visočanstva: autoritet Maksimiljanovog čuđenja nad zapostavljenim rajem i poređenje sa tada već mondenom turističkom žižom u Francuskoj – ostao je neizbrisiv za čitavo jedno stoljeće! Nica, odnosno „Riviera“, postali su sablast u pozadini turističke propagande od Dubrovnika do Boke, u starim vodičima i u drugoj literaturi – prosto neizbježno. Ovo je zaboravljeno tek u drugoj polovini XX vijeka, kada se turizam ovdje sam po sebi profilisao. A i negdašnja ukazivanja na prirodne naročitosti gurnuta su sada u pozadinu, sve jačom urbanizacijom. No snagu Maksimiljanovog proročanstva izrazito potvrđuje pisanje Ljube Nenadovića. On više nije napisao ništa originalnog – pa je baš zato vrijedan da još bude citiran (O Crnogorcima. Pisma sa Cetinja 1878. godine):

Novi, čudno mesto, puno svakog čara, Novi u svem svetu nema ravna para! Kraj mora priroda čudo učinila; Što najlepše mogla, to je satvorila, Kud god oko bacam, na levo, na desno, Sve je namešteno divno i čudesno. Neapolj sam gled‘o, o večeri bleda, Al‘ ovakvog nigde nemadoh pogleda! I čudim se suncu kako može zaći Kad lepote ove nigde neće naći.

Iza ovog spotičućeg stihoklepstva valjda se naslučuje i Njegoševa slika: o na kamenu sjedećem Novom Gradu, što valove niz pučinu broji!... No u Ljubinoj prozi se naročito pojavljuje onaj anonimni dobrostivi Gospodin: „...gde cvetaju pomorandže i limunovi; odakle, ispod afrikanske palme, gledate vrhove snežnih bregova i pučinu sinjeg mora...“ – pa onda i Maksimiljan: „Šteta što naši ljudi koje ljekari upute da traže blažu klimu, ne dolaze

30 u Boku Kotorsku i Novi, nego idu u tuđa, skupa mesta... Klima je u Novom prijatnija i lepša nego u Nici“.

U literaturi već odavno priželjkivana željeznica, dosegla je Boku 1901. godine, sa krajnjom stanicom u Zelenici. Doduše, puka je slučajnost da se ovo lijepo ime poklapa sa tada već poluvjekovnom pejsažnom propagandom za oklinu Herceg-Novog, no nije slučajno da je ta propaganda sada usretsređena baš na ovo mjesto. Već naredne godine je, u susjedstvu stanice, osnovana signifikantna firma „Pansion na zelenoj plaži“. Objekat sa tridesetak soba sukcesivno je izgrađivan, pa je 1903. već bio sposoban za ovakav oglas: „... Zimsko i ljetnje odmaralište... Klima je zimi blaža nego u Nici i Kanu. U januaru cvjetaju ruže. U februaru zriju naranđe i limunovi. Kupanje u oktobru još uveliko traje i vrlo je ugodno, jer je voda plitka a obala pjeskovita. Budući da je objekat okružen ogromnom šumom, vazduh je ljeti isto svjež i ugodan...“. Ovo je višestruko objavljeno u najčitanijem nedjeljniku Mađarske, a istovremeno je tu donešen i članak pod naslovom „Zelenika“, u kojem se isto nedvosmisleno prepoznaje ono što već znamo kao uhodanu turističku propagandu, specifično za Herceg-Novi (Vasárnapi ujság br. 49/1903, Budimpešta): Opet se kaže da najraznolikije bogatsvo flore ovdje uspjeva, zahvaljujući izvanrednoj klimi, pa se nabraja čitava lista drveća. Pri tome: priroda potsjeća i na Mađarsku, ma da ovamo nema ni snijega ni mraza. Najzadivljujući je međutim sam park Pansiona: „Uz cedrove i čemprese stasiti eukaliptusi, kraj bosanskih šljiva tamnozelene lovorike i masline, pa naranđe, limunovi i šipci, najnježnie vrste smokava, citronade sa plodovima od kilo i pol. Ali stvaralac ovog parka nije zaboravio ni svoj zavičaj: što pokazuju orasi i trešnje, dunje sa plodovima težine od kila, te svojeručno kalemljene jabuke iz Erdelja. On u početku nije ni sam vjerovao, da te biljke iz hladne klime mogu rasti ovdje, ali mu je to sa pažljivom njegom ipak uspjelo. Sve je to rezultat vrijednog rada od pet-šest godina, tamo, gdje je prije bio samo propali vinograd“.

Osnivač Pansiona i stvaralac pripadajućeg parka – kojim je zorno realizovana stara turistička propaganda za okolinu Herceg-Novog - bio je dr. Antun Mađar iz Budimpešte. On se, za tadašnju Dalmaciju, usudio stvoriti do tada besprimjernu turističko-ugostiteljsku ponudu: daleko od bilo kakvog gradskog prometa. Doduše, tek pet godina poslije najreprezentativnijeg hotela austijske Dalmacije – „Imperial“ u Dubrovniku – ali je zelenička svojstvenost ono, što je po sadašnjoj definiciji baš bila savremeno-turistička karakteristika: orijentacija isključivo na zadovoljavanje potražnje za provodom i rekreacijom. Gradski položaj hotela „Imperial“ zadovoljavao je ovaj uslov tek približno, a skoro deceniju kasnije slično postavljeni Hotel „Boka“ u Herceg-Novom - još uvijek isto. Najstariji kvalitetni hotel u Crnoj Gori bio je takozvani „Grac“ – usred starog grada u Kotoru. Koju godinu mlađi Hotel „Grand“ na Cetinju uvijek se i reklamirao kao gradski hotel. Na fotografiji u 1901. godini izdatom prospektu, sasvim je izbrisana njegova okolina: prikazan je Grand-hotel samo u vlastitim konturama. Nasuprot svemu ovom: u vodiću za Dubrovnik, zelenički Pansion je 1906. godine ovako oglašavao:

„...Pansion na zelenoj plaži. Prvo preduzeće (!) u južnoj Dalmaciji, čija je svrha da strancima ponudi jevtino, udobno, zabavno i domaćinsko mjesto rekreacije. Palata pansiona stoji sa podnožjem glavne fasade neposredno uz more... Kupanje je besplatno. Cijenjenim gostima stoje besplatno na raspoloženje barke sa jedrima i bez jedara... Ljetnja temperatura je ovdje, između šume i mora (!), prijatno blaga. Ribolov je za svakog besplatan. Takođe je slobodan lov...“. Protekle su još decenije, dok nije počela gradnja sličnih hotela u Crnoj Gori – kao osnovnih nosilaca najznačajnije privredne grane u Zemlji.

Svojevremeno poznati privredno politički funkcioner i publicist, dr. R. Havaš (Havass), u svojoj 1905. u Budimpešti objavljenoj studiji pod (ovdje prevedenim) naslovom: „Dalmacija, naročito privredni značaj Boke Kotorske, te u Crnoj Gori i Albaniji predvidive industrijske i komercijalne prednosti“ piše o „Zelenoj plaži“ kao o maloj oazi zemaljskog raja, obuhvaćenog bujnom šumom, dok onaj neizbježni faktor Nice Havaš već tretira u sasvim konkurentskom tonu: „Svake godine – naročito u proljeće – turisti željni odmora odlaze na hiljade u Italiju i na italijansku i francusku rivijeru. Većina tih putničkih masa stiže iz Rusije,

31 iz istočnog dijela Njemačke, te iz Austrije i Mađarske, no svima je bliža bajna dalmatinska rivijera, sa pridruženim romantičnim planinama Crne Gore i Albanije...“ pa se Havaš zalaže za skretanje tih turističkih tokova baš ovamo.

Proročanske misli, do čijih je ostvarenja uskoro uglavnom i došlo! Ušli smo sada u stotu godinu začetka turizma na Zelenoj plaži Zelenike - pa time ustvari i u stotu godinu savremenog turizma Crne Gore. I to na misaonoj podlozi pola vijeka ranije: postavljeno po jednom dobrostivom Anonimusu u Herceg-Novom, pronešeno po jednom sjetnom Visočanstvu iz bijelog svijeta i zasnovano po jednom vizionarnom Doseljeniku u Zelenici.

Familija Mađar iz Zelenike

Ovo poglavlje sam napisao po prijateljskom insistiranju, da bi se podrobnije mogao sagledati pojam Zelenike kao kolijevke savremenog turizma: kroz slučajno-spontanu viziju jednog doseljenika, prije sto godina. Nazad skoro dvije decenije objavio sam doduše jedan skučeni ljetopis moje familije, kojim se pregledno može pratiti poimenični rodoslov Unger- Magyar počev od ranog XVIII vijeka. Srodnih familija ima danas raštrkano po Mađarskoj, Enleskoj, Švajcarskoj, Njemačkoj, Hrvatskoj pa eto i u Zelenici. Na ovom mjestu treba dakle «ispričati» istoriju moje vlastite familije, usmjerene na Zeleniku, od Čukun-čukunđeda do pokojnog Oca. Pri čemu se moram izviniti ostalim zeleničkim familijama, koje su takođe dale svoje doprinose procvatu mjesta, zato, što u ovoj knjizi nisu našle jednako mjesto sa svojim rodoslovima. Posebno onim Prezimenima, kojih sam se najlakše sjetio: Dunđerović, Đurović, Pestorić, Vujnović...

Kada sam se iselio u Njemačku, osjetio sam potrebu za istraživanjem familijarne istorije, no uopšteno sam imao na raspoloženju samo neke skučene očeve napomene iz njegove lične autobiografije. Tako: potičemo od jednog siromašnog kovačkog zanatlije koji je – usamljeni Mađar u tada njemačkom Budimu – ipak uspio da dobro vaspita svog sina. Taj je postao arhitekt, basnoslovno se obogatio, posjedovao je negdje u Budimu čitavu jedu ulicu, koju su po njemu i zvali Mađarovom ulicom. No staroga kovačkog majstora su budimski Nijemci još zvali Unger. Njegov sin – moj prebogati prađed – svjesno je preveo to prezime. Tako je moj đede mogao stupiti u odabranu elitu austrogarske vojske: da postane aktivni kapetan lake konjice – paradno uniformiranih husara. Službovao je u Erdelju, ali mu je tamošnji oštri

32 vazduh naškodio, u grlu, pa su mu ljekari preporučili južnu klimu i morski vazduh. U autobiografiji mog oca već su podrobno ispričane uspomene njegovog djetinjstva, od Erdelja do Zelenike. Ja sam tek nakon manje-više uspješne egzistencijalne borbe u Njemačkoj, opet mogao doći u Zeleniku. Otac me tada čudno pitao: čemu ta moja istraživanja? Naravno: da nam se tamo u dalekoj tuđini ne zametne trag. No, obrađujući sada domaći familijarni arhiv, doduše znatno opustošen kroz dva rata i zbog prinudnog seljenja, počelo se ocrtavati: Imanje u Zelenici nije kupio Đede nego Baba, on je tek kasnije i to sasvim minimalno naslijedio u Budimpešti. Prababa je živjela u zavadi sa mužem pa se i ona doselila u Zeleniku. Jedan dokument je kazivao da je, skupa sa sinom, pomišljala da napadne mužev testament u Mađarskoj. Iz te korespondencije sam saznao da se Prađed – onaj basnoslovno bogati arhitekt – zaista podigao vlastitim snagama, jer je prethodno bio basnoslovno izgubio na berzi! Čak su imena izvršilaca nad imovinom, poslije opšteg berzanskog kraha 1871, zapisana u Zelenici. Otac mi lično nije ni poznavao tog svog đeda.

Skinuo sam prašinu i sa brojnih matičarskih dokumenata. Tako: kumovi pri vjenčanju mog Đeda i Babe bili su Ferenc Erkel i Viktor Madarász – njih ćemo još spominjati – prvi je bio pionir mađarske muzike, dirigent budimpeštanske opere i kompozitor nacionalne himne, a drugi je bio pionir mađarskog istorijskog slikarstva, sa odlikovanjima i u Parizu. Oboje: istaknute ličnosti umjetničkog života. O Erkelovima Otac nije znao ništa, ali je Madarasa posjećivao kao srodnika svoje majke. Naravno našlo se i dokumenata oko krize pansionskog pogona, zbog Đedovih dugova, kao i knjige gostiju. Nema dokumenata o uvijek rado spominjanom vaspitavanju mještana za ugostiteljstvo, te onih kraljevskih posjeta u Hotel. Ali o tome se toliko pričalo, da su te usmene tradicije ipak vjerodostojne. No iskopao sam osnovni dokument o osnivanju budućeg Hotela: ugostiteljsku dozvolu na italijanskom službenom jeziku, ispostavljenu od tadašnjeg Sreza kotorskog, aktom br. 23309 od 24.11.1902. Sredio sam i dokumente o značaju ovog osnivanja, poslije prvog svjetskog rata, kada je došlo do nacinalističkih maltretiranja, pa se mjesni narod digao u odbranu Familije. Izražavajući «želju da ova porodica kod nas zavazda ostane», jer je Đede «unaprijedio ovo mjesto sa svojim hotelom i vilama. – On je u Boki prvi stvorio tako moderni hotel da su okolica i sam Hercegnovi od toga imali koristi», te «svojim poduzećem dao je pok. Mađar prve početke života u Zelenici... udario je temelje razvoja samog mjesta». Rezultate ovih istraživanja – u odnosu na istoriju Hotela – objavio sam u godišnjaku «Boka». Bila je to prva naučno relevantna publikacija o zeleničkom hotelu.

Potom, na bazi pronađenih matičarskih podataka, obratio sam se pismeno u Budimpeštu, tražeći još starije izvode. Tako sam saznao imena i svojih čukunroditelja. Tu je postojao još jedan trag: ona ulica Mađar. Zaista sam je našao na gradskom planu, ali u starom gradu Pešte! Time mi je bila odvraćena pažnja od Budima. Pisao sam gradskom arhivu – i dobio iscrpan odgovor: Benedek Unger, kovački majstor, poreznik od 1736. godine, mijenjao je 1746. svoju zabačenu kuću u Pešti, za jedu eksponiranu kuću pri gradskoj kapiji. To je bilo na uglu glavne ulice sa jednom pobočnom ulicom, koja je tekla paralelno sa gradskim zidinama – to je sada ulica Mađar. Nema šta: Benedek je moj čukun-čukunđed!

Dalje ovako, sa dopisivanjem, nije se više moglo. Ja sam tek bio prohodao poslije teške saobraćajne nesreće, kada sam izgubio lijevu potkoljenicu. Onako, sa novcatom protezom, odoh u Budimpeštu, pa sam zasjeo u gradski arhiv. Donijeli su mi debeli plik akata o Benedekovoj ostavinskoj diobi između mog Čukunđeda i njegovog starijeg brata – oboje isto kovački majstori – i njihovih sestara. Nadalje i o opremi Čukunđedovih ćerki-udavača. On je bio naslijedio onu kuću na uglu, u kojoj je stanovao okružen pokretnostima po opširnom inventaru – tu je zapisan i njegov klavir! Svojim ćerkama je dao još po jenu kuću u prćiju, a posjedovao je i druge tri kuće, te jedan kamenolom u predgrađu – sa kolskim parkom za transport – pa i neke oranice. Siroti rabotnik-kovač? Ama, o nekoj kovačkoj radionici ni govora više! A svi su dokumenti na njemačkom jeziku, ali sa mađarskim ovjerama... Obradio sam i stare adresare Budima i Pešte – od 1872 Budimpešte – i literaturu o uličnim imenima. Ona naša ulica, bila je nazivana po gradskim zidinama i kulama – sve dok se na uglu nije pojavio Benedek. Potom, iznenada, pripadajuća polovina

33 ulice, počinje da se naziva po njegovom prezimenu! Još kasnije, kada Benedekovo markantno ugaono kovačarstvo prestaje, pa se i smisao uličnog imena zaboravlja – svako po svojoj gubici zove cijelu ulicu «Ungar Gasse» ili «Magyar utca». Mađarska alternativa se zvanično ustalila poslije 1872 godine. Upoznao sam se sa jednim istraživačem matičnih knjiga. On je, uz naplatu, sastavio porodično stablo od Benedeka do Prađeda. Benedeku su odrasla dva sina i tri kćeri, a svima skupa je kumovao niko drugi nego – gradonačelnik. Sam Benedek je bio gradski odbornik, a njegova kumovanja po gradu ne mogu se prebrojati kroz matične knjige!

Po svemu ovom postalo je očigledno: mora biti još žive rodbine u Budimpešti. Ali, descendentno istraživanje je skoro nemoguće. Kako dalje? Dosjetio sam se: prepisao sam sve Unger-adrese iz telefonske knjige, i otposlao kružno pismo. Sa punim pogotkom! Odgovorio je dr. Emil Unger, praunuk starijeg brata mog Prađeda, doktor medicine. Sve se slagalo: on je još znao i to da se moj Đede otselio «u Kotor», i tamo se ubio. Tek sada se počelo odmotavati genealoško klupko – od rodbine do rodbine skupljali su se podaci, zainteresirali su se i naučni istoričari, pa je objavljeno i nekoliko članaka u časopisima. A najzad i knjiga, u zajedničkom autorstvu sa Emilom – kao rezultat dvodecenijskog rada.

Eto toliko o istoriji ovog istraživanja.

------

Budim i Pešta oko 1840. godine

Buda és Pest Ofen und Pest

------

Turci su istjerani iz Budima skoro istovremeno kada su izgubili i Herceg-Novi. A gonjeni su bili dalje na jug, i preko Dunava, opetovanim bitkama. Budimska tvrđava je razvaljena opsadom, Pešta – primitivno obzidana selendra – opustjela. Kao i skoro sva Mađarska. Vraćanje u normalan život ležalo je na strancima. Mađarsko plemstvo bilo je zauzeto obnovom svojih imanja, seljaštvo je bilo kmetski vezano za zemlju. Ali, i na ta imanja je isto počelo naseljavanje stranaca, dok su u gradove dolazili zanatlije sa Zapada, a i trgovci sa Balkana: Srbi i Grci. Pešta je počela oživljavati uglavnom po njemački. I to pretežno iz bliske Austrije ili, još bliže, iz prostora zapadno od Balatona, kojeg nisu bili zaposjeli Turci – naročito iz Gradišća – tada je to bilo mađarska granična oblast prema Austriji. Tu su se miješali Nijemci, Mađari a i Hrvati. Nije začudo, što je prezime Unger tu dosta često:

34 Nijemci su tako dozivali ponekog Mađara, koji se zatekao među njima. Pri čemu nije bilo važno kako ko govori: nacionalnost je bila stvar plemstva. Mađarsko plemstvo se okupljalo oko svoje slobodarske konstitucije, kojim se doduše odupiralo bečkom apsolutizmu, ali ni oni nisu razgovarali mađarski – tim «seljačkim jezikom» - nego su parlirali dvorskim italijanskim il francuskim jezicima, eventualno i njemački, a za političke i javne rasprave služili su se latinskim jezikom. Građanstvo u tom političkom sustavu nije moglo učestvovati. Nacinalno buđenje, a zatim i «nacionalizam», bila je tek stvar XIX vijeka – tada još sto godina u budučnosti.

Jedan gradišćanski momak, krenuo je na vandrovanje iz kovačke radionice, gdje je izučio svoj zanat, onamo na pusti istok. To je moglo biti sredinom dvadesetih godina XVIII vijeka. U Pešti se smjestio u konak za putujuće zanatske momke, pa je potražio posao. Primio ga je jedan majstor, po običaju ne samo u radionicu, već i u familiju uz zajedničku trpezu. U čitavoj Pešti bilo je samo stotinjak takvih esnafskih građana, sa majstorskom titulom, koji su ljubomorno čuvali svoj zatvoreni krug i predavali svoje mjesto samo u naslijeđe. Ako majstor nije imao naslijednika, to je bila šansa za stranog momka: da se oženi udovom pokojnog majstora. Našem Benedeku se osmjehnula ta sreća: 1740. se oženio sa od sebe starijom majstorkom, pa je uskoro zatim stekao i peštansko građansko pravo. Tada je zapisano njegovo porijeklo: Pinkafeld, sa ove strane mađarske granice (danas u austrijskoj pokrajini Burgenland). Novi peštanski kovački majstor Benedictus Unger, borio se zatim dalje za svoj napredak, premjestio je radionicu na najprometnije mjesto grada, kod gradske kapije, iza koje je bila tranzitna tržnica Balkana sve do Njemačke – pa je imao što da kuje oko zaprežne stoke i pohabanih kola. Bogatio se iz dana u dan i kupovao imanje za imanjem. Kada mu je stara umrla, Benedek se ponovo oženio – tada u svojim poodmaklim godinama – mlađahnom Klarom Hagen, pa je počeo praviti djecu: osam na broju. Najmlađi sin mu se rodio tri godine pred njegovu smrt, što ga je zadesila 1781. godine. Benedekov tačan datum rođenja nije poznat, živio je oko 76-77 godina, uglavnom kao suvremenik popularne austrijske carice i mađarske kraljice Marije Terezije.

Benedek nije doživio da vaspita svoje sinove. Djecu je odgajala njegova udova Klara, peštanska Švabica, koja se preudala – po već rečenom običaju – za kovačkog momka, jednog vandrokaša čak iz Njemačke. Nije čudno što je u familiji sasvim zavladao njemački jezik. Pošto je i Klara umrla, punoljetna djeca su izvršila diobu prema prethodnim naslijednim ugovorima. Stariji sin je prednosno naslijedio, što mu omoguči vrlo visoki društveni uspon. Prešlo se na trgovinu gvožđem, građene su palate po Pešti sa biranim arhitektima, potomci su se kretali u najvišem društvu, čak do bečkog dvora, pa je uzadnje stečeno i plemstvo. Propast ovih prilika izazvao je tek komunizam u Mađarskoj, ali je jedan član – te starije Unger-grane – u Engleskoj uspio da sačuva stari društveni nivo. Taj gospodin je i najviše doprinio kompletiranju ljetopisa Benedekovog roda.

Mlađi Benedekov sin ima krštenicu kao Franciscus Unger: rođen je 1778. u Pešti. Bio je manje preduzimljiv od svog brata, ma da kao privatijer ni on nije morao upražnjavati svoj teški zanat. Oženio se Rozalijom Mar 1807. godine – usred napoleonskih ratova! Ti su ratovi jedva ticali Mađarsku, tu je to bila tek prilka za bogaćenje, ratnim liferacijama za Austriju. Ferenc je pri tome očigledno dobro prošao. Rano umrla žena izrodila mu je devetoro djece, od kojih su međutim odrasla samo dva sina i dvije kćeri. Ferenc se skučio u svoja poslovanja, oprezno se ograničavajući inače od svega. Za što je imao bitnog razloga: bečki žbiri su špijunirali posvuda, pokušavajući da zadrže točak istorije poslije francuske građanske revolucije. Ferencovo ponašanje se tačno može okarekterisati pojmom «Biedermeier», onim štimungom povučeno-građanskog zadovoljstva u materijalnom blagostanju, amaterskoj kulturi i opreznoj apolitičnosti. Pri čemu se točak istorije ipak okretao, uprkos kočnice iz Beča. Mađarska je sve više vrila na «reformističkom» plamenu. Što je imalo svrhu privredne modernizacije po građanskim shvatanjima, upereno protiv plemićke jalovosti. Pa je, zbog stalnih smetnji iz Beča, sve to sukcesivno bilo praćeno i mađarskim nacionalizmom, protiv Austrije, i završilo se u oslobodilački rat, odnosno u građansku revoluciju 1848-49. Poslije neuspjeha te nacionalne pobune, Ferenc je dao

35 pismenu izjavu: umoran je, pa prepušta imovinu svojim naslijednicima. To je upravo ranije već bio učinio sa svojim starijim sinom, zbog njegovih ženidbenih problema, prepustivši mu jednu kuću. Sada su bile ćerke na redu: udavale su se za braću muzičara Ferenca Erkela. Ovaj je pak stanovao u istoj ugaonoj kući ulice Mađar, pa se priča, da je jednu svoju čuvenu opersku ariju isčačkao baš na onom familijarnom klaviru. Ferencov najmlađi sin je tada još bio maloljetnik, stoga mu se očinska briga okrenula tek kasnije, prilikom njegove ženidbe. Pošto je Ferenc sebi u svemu zadržao prihode od poklonjene imovine, prepustio je upravljanje tim prihodima svom najmlađem sinu, uz nagradu. Iz tih prihoda su se imali otplaćivati dugovi imovine: povjeriocu – ženi istog sina. Pošto je imovinska pitanja brižno sredio, Ferenc je mirno umro 1861. godine.

Za njim slijedeća generacija bila je prva u porodici sa akademskim obrazovanjem. Prvi sin je završio pravo i postao vojni sudac. Dvije kćeri udale su se za doktora medicine i ekonomistu. Najmlađi sin je studirao arhitekturu. Oba brata je razdvajalo šesnaest godina starosti, pa se baš u tome ogleda i njihova različitost. Prvi se oženio Bečankom, koja nikada nije naučila mađarski. Ova austrijski lojalna familija morala je zatim bježati pred mađarskim revolucionarima. Dočim je u povratku taj brat – vojni sudija! – morao suditi istim revolucionarima. Našao se u krizi savjesti, pa je valjda i sam bio sumnjičen, za vrijeme krvavih austijskih odmazdi. Stoga mu je 1850. izdat jedan opravdavajući dokument: da on, uprkos tome što je «rođeni Mađar», nikada nije osjećao simpatije prema revoluciji. Pored prezimena, ovo je prvo izričito ukazivanje na stvarnu nacionalnu pripadnost naše Unger- loze. Poslijednji izdanak ove – svojevremeno «crnožute» carski lojalne – familije je već spomenuti dr. Emil Unger: sada pokojnik bez potomstva.

Ferencov mlađi sin ima krštenicu iz 1830. godine, sa imenom Julius Unger. Bio je dakle još omladinac, kada se zatekao u revoluciji, i to na mađarskoj strani. Ovo isto jasno govori o njegovom već ranom patriotizmu. Iz one ratne godine ostale su samo neke smušene uspomene. Koliko je moguće složiti smisao tih priča: Đula bi bio ranjen i zarobljen, ali ga je brat pomogao u bjegstvu. Skrivao se u kolima sa sijenom, gdje su crnožuti srpski krajišnici bockali jataganima, ali ga nisu našli. Kada su počele austrijske odmazde, Đula je prebjegao u Minhen, gdje je studirao arhitekturu na čuvenoj umjetničkoj akademiji. Pozadinu ovakvog profesionalnog opredjeljenja činila je srodna familija Brein: sestra Đuline majke bila je udata u tu dosta značajnu arhitektonsku dinastiju. No ta je rodbina pod prilikama bečke diktature bankrotirala, Đula je profesionalno ostao na cjedilu, pa mu je stoga otac priskočio na opisani način. Tako je on preživio decenije 1850-60. - vrijeme najsurovijeg austijskog podjarmljivanja. Nacija je tada odgovorila pasivnim otporom. Iz tog vremena imamo prve familijarne fotografije: sve bez izuzetka u mađarskoj nošnji! Takođe i žene sa širokim krinolinama, uz Đulu njegova crnokosa ljepotica: Marija Seifert udata 1855. Odmah poslije Ferencove smrti Đula je dao prevesti staro familijarno ime: aktom br. 7968/61 kraljevsko- dvorske kancelarije odobreno mu je vođenje imena Magyar Gyula. Ovo je bio još jedan opšte rašireni način prkosa protiv Beča! Tada je Đula već bio tutor familije umrlog brata. Ali ta se udova na sve načine protivila, povela je dugotrajne sudske procese za uklanjanje tutorstva, pa je poslijednji zajednički akt još bila prodaja one ugaone kuće iz ulice Mađar, oko 1870. Staro familijarno gnijezdo je potom porušeno, a Đula se preselio u Budim, gdje je stečena jedna stara kuća u podnožju kraljevske palate. Tada je on bio berzijanski stradao, svakako sa gotovinom sa kojom je špekulisao iz poslijednje familijarne diobe. Ova katastrofa mora da je uticala na njegov karakter: postao je mrki borac za obnovu bogatstva. I to zaista uspješno, špekulacijama na nekretnine po Budimpešti: grada u eksplozivnom razvoju. Za desetak godina podigao se u najviši sloj poreznika. Okretao je dakle ogromne sume novca. A postao je i načelnik prvog budimskog okruga, pa je u tom svojstvu bio pozivan i na prijeme u kraljevskoj palati. Vladala je naime sasvim nova politička situacija. Austrija je bila podlegla po ratovima u Italiji i protiv Pruske, pa više nije mogla izdržati ni mađarski pasivni otpor. Došlo je do austro-ugarskog dualističkog sporazuma 1868: Mađarska je stekla dalekosežnu politčku autonomiju i postala je svoj privredni gospodar, pa su se nove grozničve razvojne mogučnosti odrazile najviše u Budimpešti. Zašto je pod ovakvim okolnostima došlo do raspada Đuline familije, nije razjašnjeno, sva su svjedočenja

36 potpuno kontradiktorna. Negativna su ona, koja su mu bila neprijateljski naklonjena: iz Emilove familije a i ove u Zelenici, po tome biva da je bio bezobzirno gramziv, pa i neobuzdani pijanac i ženskaroš. Pozitivne su pak uspomene sa neutralnih strana: bio je realist i odličan poslovan čovjek, izvrsno se slagao sa svojim sestrama i besprijekorno je poslovno sarađivao sa njihovim muževima. Kada su se Erkelovi otselili u zabačenu provinciju, slijedio im je onamo, stanovao je kao ostarjeli samac u jednoj neobičnoj kući sa vrtom, punim cvijeća, gdje je izbušio arteški bunar sa izvrsnom vodom, na korištenje sveukupnom susjedstvu. Tu je šetkao, pušio, pijuckao izvrsna vina iz svog podruma i mjerkao ženskinje, što mu je dolazilo na bunar. Testamentom je odredio: glavne naslijednice su dvije kćeri, a sina je zapostavio. Umro je 1908. godine, jer se – kako ono susjedstvo još priča – napregnuo sa jednom mladom...

Sin mu je bio Magyar Antal, rođen još sa starim prezimenom u Budimu 1857. Tokom svoje rane mladosti urastao je u sređene političke prilike moćne austrougarske Monarhije. Što međutim ne znači da nije bilo specifičnih društvenih previranja pod tim novim uslovima. Mađarsko društvo je bilo do krajnosti raslojeno. Na vrhu je praktično vladala plemićka oligarhija, dopustivši doduše i približavanje finansijske elite. Ispod toga je bio sloj bogatog građanstva, dijelom već i neprivrednog zahvaljujući svojim rentama. Taj je sloj međutim bio protkan i nižim, pretežno osiromašenim plemstvom. Dalje, još niže, nalazilo se sitno preduzimaštvo, radništvo i seljaštvo. Familija Magyar se nalazila u gornjim slojevima srednjeg staleža, s time, što joj je za punu društvenu važnost nedostajalo plemstvo. Dočim se plemstvo, na ovom istom nivou, lakomilo na bogatstvo ali je snishodljivo gledalo na građanstvo. Ali se to plemsvo i međusobno razlikovalo, ne samo po rangu nego i po starosti titule. U ovoj kompliciranoj društvenoj strukturi Antunov se otac kretao sa suverenom građanskom samosviješću, ali ne i ambiciozna majka Marija, koja se sa svoje strane lakomila na plemićku otmjenost. Za povezivanje bogatstva sa otmjenošću postojala su dva puta: brak i vojna služba. Prvim putem uspješno je prošla jedna Marijina ćerka: postala je barunica u prastaroj plemićkoj familiji. Na drugi put je Marija uputila svog sina Antuna. Ma da je i on započeo studij Dr. Antun Mađar, husarski kapetan 1887. arhitekture, svršio je pomodni Dr. Magyar Antal, huszárkapitány. Dr. Anton Magyar, husarenrittmeister doktorat prava. No to još nije bilo dosta, za izjednačenje sa plemstvom bio je potreban makar jedan aktivni oficirski rang. Antun je dopunio svoje obrazovanje i na oficirskoj akademiji, ali je bio tek rezervni poručnik artiljerije. Marija je imala u rodbini dva generala. Nije začudo, što Antun iznenada postaje aktivni kapetan elitne lake konjice! Time je bio izjednačen sa bilo kojom razinom nižeg plemstva. No na stranu to, što je zaista postao izvrstan oficir, po svemu što se tražilo od komandanta jednog husarskog eskadrona.

Antun se u svemu pokazao dostojnim na tako stečenoj društvenoj razini: odijevao se u luksuzno spravljenu uniformu, sa sabljom dimiskijom, jahao je izvrsnog paripa sa engleskim sedlom, držao je četveroprežnu karucu i saone sa livriranim kočijašem, pa je učestvovao i u novoj razbibrigi privilegiranog društva: u turizmu. Boravio je, već skupa sa svojom elegantnom ženom Idom Jacko, po najodabranijim destinacijama: na italijanskoj i francuskoj rivijeri, ali je otišao i do već tada neizostavnog Napulja i Sorenta, pa je posjetio

37 čuvenu plavu špilju i na Kapriju. Prepričavanja o ovim putovanjima glasila su kasnije, da je Antun sve to zabatalio radi Zelenike. Što naravno nije tačno, jer je on navraćao i u Alpe, a svoje ture je nastavio još i iz Zelenike: putovao je u Pariz na svjetsku izložbu 1900, a na vijest o erupciji Vezuva samo zato je opet putovao u Napulj. Posjećivao je i svog sina, kojeg je školovao u Rimu i Firenci. No nesumnjivo je da je, baš kao turista, sticao ona ugostiteljska iskustva koja su bila dobrodošla i za Zeleniku. Odnosno, ta iskustva su preko Zelenike začela i modernu turističku kulturu Crne Gore.

Naime: Antun je dospio u Zeleniku po neočekivanom prekidu njegove karijere – uslijed bolesti. Službovao je u ledenoj klimi Erdelja (danas Rumunija), gde ga je snašla hronična gušobolja. U vojnom arhivu Budimpešte sve stoji zabilježeno: njegove vojničke pohvale, čak i ekskluzivno poznavanje jezika: mađarski, njemački, francuski i italijanski (potom je u Zelenici naučio i srpski), zapisano je međutim da 1891. nije mogao učestvovati u jesenjim manevrima. Stanje mu se pogoršavalo – jedva je govorio! – pa je u ljeto iduće godine otpušten na bolovanje. Antun se te jeseni oporavljao u Dubrovniku. Ali tako stečeno poboljšanje odmah se pokvarilo povratkom u kontinentalnu klimu. Stoga je 1. marta 1893. umirovljen – u 36-oj godini života! Čamio je još godinu dana u jednom selu kod Budimpešte, pa se vratio u Dubrovnik. Tu je za kratko vrijeme ozdravio, i rješio: ostaće da živi u ovoj morskoj klimi, u najjužnijem ćošku Monarhije. Htio je kupiti i imanje, kod plaže na Lapadu, ali mu se žena usprotivila - neće u onu pustinju (!). U međuvremenu, izletima, obrijeli su se u Boki. Tu se Antun zagledao u romantiku «mrtvog grada» Perasta, ali mu žena nije htjela ni u te ruševine. Najzad, čista je slučajnost, što su se saglasili za jedno zamašno imanje kod Herceg-Novog, kojeg su dobroćanski Radimiri baš dali u prodaju. Doselili su se tako 1896. godine u Meljine, na domak kupljenog imanja u budućoj Zelenici.

Potom je i osnivanje hotela teklo po spontanim slučajnos- tima: u novosagrađenu vilu pri plaži, sa šumskom pozadi- nom, navalili su rodbina i prijatelji iz Budimpešte – putujući još dalekim zaobilas- kom preko Rijeke! A kada je 1901. dovedena željeznica baš u susjedstvo Antunove vile, pravo sa sjevera iz Budimpešte, sinulo mu je da se sve to može i komercijalizovati. Tako je počeo dograđivati vilu i graditi turističku koloniju, za koju je 1902. godine dobio ugosti- teljsku dozvolu. Antunova Pansion na zelenoj plaži 1905 vizija mogućeg turističkog Penzió a Zöld Tengerparton Pension am Grünen Strande razvoja, proistekla je iz niza slučajnosti i spontanosti, ali se usmjerila – po svjedodžbi suvremene literature – zaista onako kako se dogodilo više od pola vijeka kasnije. On je maštao o tome, da je ovaj kraj prirodno ravnopravan sa francuskom Rivijerom, da će turistički doseći Opatiju, pa da će njegova preduzimljivost pokrenuti i turizam susjedne Crne Gore. Tamo je poveo prve organizovne izlete i planirao filijalu u Baru. Svoje preduzeće zamišljao je ugledno, pa je vaspitavao mještane kao ugostiteljske radnike. Bio je potpuno svjestan toga, da je postao osnivačem modernog turizma na jugu Jadrana («jugu Dalmacije» po austrijskom pojmu). U vodiču za Dubrovnik 1906. oglasio je svoj «Pansion na zelenoj plaži» kao prvo preduzeće koje strancima pruža pogodan, udoban, zabavan i domaćinski odmor za duže vrijeme.

38 Cjelokupni stil ovog osnivanja bio je u znaku one otmjenosti, kojoj je Antun svojom prekinutom karijerom bio stremio, a na koju danas gledamo i sa izvjesnom dvojbom. Po tadašnjim pojmu ostala mu je izuzetna oficirska otmjenost, sa činom, uz dodatak «izvan službe». To je Antun i isticao, štaviše, svoj hotel je sagradio po uzoru na austrijsku vojnu arhitekturu! Takva otmjenost, pogotovo jednog elitnog oficira, značilo je apsolutno čuvanje lične časti i bezuslovni altruizam prema oklini. Čitav stil Antunovog života u Zelenici je u tom znaku. Njegov altruizam ostao je legendaran do danas, doduše: na štetu poslovanja preduzeća. A kada su se problemi namnožili – razočarenje u svojim štićenicima i nemoć pred nastalim dugovima – on je povukao konzekvenciju časti. Ubio se 1909. godine. No njegovo životno djelo je ostalo. Zasnovao je modernu turističku privredu na krajnjem jugu Jadrana, stvorivši i životnu egzistenciju svojim naslijednicima – odnosno korist institucijama koje su prisvajale negovo djelo – sve preko čitavog jednog stolijeća.

Već sasvim u Zelenici, tu je odživio dvije trećine XX vijeka Magyar Adorjan. Rođen je bio u Budimpesti 1887. godine, ali je osnovnu školu – tada tek četverogodišnju – završio u Herceg-Novom. Potom je sticao umjetničko vaspitanje u Italiji. Vratio se u Zeleniku, kada su tu završavane gradnje za novu turističku koloniju. Uključio se u poslovanje samo utoliko, što je preuzeo izletničku organizaciju, naročito sa plovnim parkom hotela. Postao je izvrastan znalac mora – pravi «marin» - pa je kasnije svojim malim jedrenjakom sam oplovio sve obale od Opatje do Krfa. Dalje se nije školovao nego se autodidaktički obrazovao, naročito u hungarološkom pravcu. Tome je podredio i svoj slikarsko-kiparski dar. Adorjanove naučno ambiciozne rasprave su zatim prvenstveno težile za rehabilitacijom mađarstva, uslijed nacionalne tragedije povodom prvog svjetskog rata. Razvio je izvjesnu teoriju, da Mađari nisu doseljenici u Karpatskoj niziji, nego da su tu oduvijek bili. Nadalje, da je baš tu nastalo čitavo čovječanstvo. Time su dakle Mađari preci svega čovječanstva, pa su i stvaraoci osnova sveukupne ljudske kulture. Sa ovom karakterističnom rečenicom: «Sve to, ako bi moglo postati opšte poznato, neće samo uspostaviti naše samopuzdanje, nego i kod drugih poštvanje prema nama».

Adorjan Mađar sa suprugom Arankom u hotelskoj kancelariji i sa svojeručnim dekoracijama.

Magyar Adorján nejével, Arankával, a hotelirodában és sájtkezű díszít- ményeivel.

Adorjan Magyar mit Frau Aranka Im Hotelbüro und mit eigenhädigen Dekorationen.

39 Upravu hotela Adorjan je preuzeo tek oko 1921. godine, pod tadašnjim uslovima dosta uspješno, baš zahvaljujući svojoj mašti, koja je – naravno uz izvanredan položaj objekta – stvorila i čvrsti prijateljski krug gostiju, čak i sa pretstavništvima u Pragu i Budimpešti. Znatno učešće u ovom uspjehu imala mu je i žena, Aranka Baden: ona je preuzela svu ekonomiju pogona. Dočim je Adorjan naslijeđeni hotel smatrao tek materijalnom podlogom za svoja teoretisanja. Za to je i našao interesirane u Mađarskoj. Ali ove su preokupacije postepeno išle na ušrb kvaliteta samog preduzeća. Hotel nije pratio turističke prohtjeve, samo su tri sobe dobile tekuću vodu, a cijela zgrada je imala samo jedno skučeno kupatilo. No Adorjan je svojeručno ukrašavao enterijere, radeći sukcesivno godinama, naročitim dekoracijama individualnog stila i sadržaja. Naročito su se isticale, donekle i monumentalno djelujuće, dekorativne slikarije koje su prekrivale zidove čitave ulazne partije Hotela i jedan separe. Rađene su bile uljem na prethodno zanatski priređenoj podlozi - tojest nisu nastale «a fresco»!

Kako bi se hotelske prilike najzad razvile, poslije opadanja posjete krajem 30-ih godina, može se samo nagađati. Ispriječio se drugi svjetski rat. Italijanska vojska je praktično okupirala kuću, a Adorjana je uklonila u internaciju. Poslije rata on se vratio iz Italije u teško oštećenu kuću: trudio se da obnovi pogon, prije svega ugošćavanjem željezničkih prolaznika. Ali morao se iseliti iz uskoro nacionalizovanog hotela, gdje su zatim uništena sva njegova umjetnička djela. Ta su ostala vidljiva još samo na cno-bijelim fotografijama a i pogrešno su spominjana, kao freske. Na ostatku imanja Adorjan je sebe proglasio zemljoradnikom. No ona svojstvena ideologija ostala mu je i dalje smisao života. Sada već sa korespondencijom po čitavom svijetu, na što je bila obratila pažnju mađarska emigracija.

Adorjan je odrastao i ostarao zajedno sa Zelenikom, a umro je pred svoj 91. rođendan. Rodio se prije no što je čovjek poletio, a još je doživio slijetanje na Mars... Danas mu žive tri sina i jedna kćer, svi sa svojim potomcima.

Ljetopis jedne peštanske građanske porodice doseljene u Zeleniku prije jednog vijeka ( sa dr. Emilom Unger, u godišnjaku Boka br. 15-16/1984 )

Stablo Unger-Magyar

Kao što je u milione godina skrivena istorija čovječanstva prije svega položena u ruke antropologije, sa stalno nanovo korigiranim hipotezama, možemo početi tako da razmatramo - na bazi malo određenih znakova i slutnji - i postanak jedne porodice.

Jedan poseban ljudski tip, vidljiv na gotovo svim stoljetnim porodičnim portretima, ukazuje na naročita istočnoevropska obilježja, koje je antropolog Eickstedt okarakterisao slijedećim riječima: «za Mađarsku tako karakterističan uglasti obris lica». Ovaj pokrajinski ljudski tip, koji se u porodici najprodornije odrazio, daje osnovu za pretpostavke o predistorijskom korijenu porodice, do obuhvatanja istorije plemena Sekelja, koji su u vrijeme naseljavanja Mađara još živjeli u zapadnim krajevima Panonske nizije. Prilikom preseljenja Sekelja na istok, u Erdelj, nije nemoguće da su pojedine grupe ostale u dolini Pinka, u današnjoj austrijskoj pograničnoj oblasti Burgenland, kao straža sa mađarskim plemićkim privilegijama. U naijsturenijim selima, u susjedstvu Nijemcima nastanjenog Pinkafelda, živjeli su konjički strijelci. Novi vijek je zatim doveo Turke, koji su u prvoj polovini XVI vijeka katastrofalno decimirali ove graničare. Sa zapada su potom počeli da se naseljavaju Nijemci. Malobrojne, još zatečene mađarske porodice, ovi su zvali «die Unger». Familije sa ovim imenom mogu se utvrditi potkraj XVII vijeka u dolini Pinka, sa rasporedom koji pokriva srednjevjekovna graničarska sela.

40 Nakon protjerivanja Turaka iz Mađarske, prosula se bujica useljenika u ovu opustošenu zemlju. Tako je 1740. godine, u tada njemačkoj Pešti, primljen za građanina jedan već više godina tamo nastanjeni kovački majstor, imenom Benedikt Unger (1703?-1781). On je kao zavičaj označio Pinkafeld. Ubrzo je kupio kuću kod gradske kapije ka Hatvanu i podigao se do uglednog patricija, tako, da je sporedna ulica uz njegovu ugaonu kuću nazvana «Unger- Gasse» - danas ulica Magyar. Nadimak «Schmied-Unger» bilo je posebno raspoznavajuće ime porodice još u XIX veku. Među brojnom Benediktovom djecom treba posebno spomenuti ćerku Rozaliju, koja se udala u najbogatiju peštansku građansku porodicu Wurm-Almay. Njena unuka vjenčala se zatim sa grofom :Ödön Széchenyi - sinom čuvenog privrednog reformatora lstvana. Dva Benediktova sina, rođeni još za života Marije Terezije, preci su dviju porodičnih glavnih grana koje se i danas razvijaju.

Glavna grana Unger potiče od kovačkog majstora Antona Ungera (1771-1835), koji je početkom XIX veka već bio u stanju graditi velike kuće sa zakupnim stanovima, čije je planove naručivao kod najboljih peštanskih arhitekata. Najmlađi mu sin, neoženjeni Henrik, postao je peti najbogatiji peštanski kućevlasnik. Jedna od njegovih kuća proglašena je danas nacionalnim spomenikom kulture.

Stariji sin, kojeg već možemo zvati Antalom (1801-1868), oženio se ćerkom najznačajnijeg arhitekte u Pesti, Mihály-a Polack. Antal je bio vlasnik jedne od najznačajnijih trgovina željezom u Mađarskoj: «Ka zlatnoj kosi». Uz to važio je kao prijatelj najistaknutijih umjetnika. Jedan od njegovih sinova, Emil, umro je rano i neoženjen. On je kao učenik najčuvenijeg mađarskog arhitekte Ybla, postao zapažen već sa svojom prvom građevinom. Sa njime je, ustvari, bio odlomljen vršak porodičnog uspona. Njegov brat, treći Antal, bio je jedan od nasljednika gvožđare, ali nije imao djece.

Grana Leo Unger

Leo (1840-1881) je zajedno sa bratom naslijedio gvožđaru. Njegov sin Emil ostao je neženja, te je time ova porodična grana izumrla već u drugoj generaciji.

Grana Bela Unger:

Među brojnom braćom je Bela (1843-1920) jedini nastavljač familije. Studirao je ekonomiju u Halleu. Međutim, potpuno se posvijetio upravljanju vlastite naslijeđene i priženjene imovine, posebno, jednog imanja u Tahi kod Budimpešte. Držao se zapravo po strani od privrednog vrtloga «osnivačkog doba» u glavnom gradu pod punim usponom, te je važio kao puritanac i dobročinitelj. Godine 1918. stekao je plemstvo sa pridjevom «od Tahi». Jedna sestra imala je pristup i u bečki dvor, kao žena ađutanta Frana Josipa.

Sinovi mu, od dviju žena, čine tri pobočne linije:

1. Richard Unger (1877-1928), pravnik, povećao je porodičnu imovinu i osnovao poznati hotel «Astoria» u Budimpešti. Bio je vlasnik vrijednih umjetničkih zbirki. Jedan sin, Istvan, umro je rano. Njegov polubrat, Ödön, studirao je u Oxfordu. Napustio je Mađarsku 1948. i vodi jedno pravno savjetovalište internacionalnog ugleda kod Londona. Vlasnik je poznate zbirke orijentalne umjetnosti. Linija se razvija dalje preko dva sina.

2. Bela Unger (1885-1945), građevinski inženjer, bio je teško ranjen u I svjetskom ratu na ruskom frontu, pa nije mogao prakticirati u svom zanimanju. Njegov sin Mihály je građevinski poslovođa u Budimpešti. Linija se dalje nastavlja putem jednog sina, pored ćerke.

41 3. Ervin Unger (1886-1965), konjički pukovnik, bio je pogođen poslijeratnim društvenim prevratom u Mađarskoj, pa je umro prognan iz glavnog grada. Dva sina su napustila Mađarsku: stariji, Bela, odmah posle rata preuzeo je kao svećenik župu Pleinting u Bavarskoj šumi. Mlađi brat Kristof radio je kao tramvajac u Budimpešti. Emigrirao je 1956, izučio za kemotehničara u Njemačkoj i živi kod Ulma. I njegova linija ima dva sina.

Glavna grana Unger-Magyar potiče od kovačkog majstora Frana Ungera (1778-1861), vlasnika 8 zakupnih kuća i drugih dobara a Pešti, a zatim «privatnik» i po svemu sudeći jedan trezveni «biedermeier». Dvije ćerke udao je u porodicu tada najeminentnijeg mađarskog muzičara, Ferenca Erkela, uz znatne miraze. Dva sina nastavljaju dvije porodične grane:

Grana Ferenc Unger

Najstariji sin Ferenc (1814-1858) apsolvirao je pravo i stupio u službu carske armije kao vojni sudac (auditor). Postigao je čin kapetana-suca. Od 1844. služio je u rodnom gradu, u zloglasnoj kasarni «Nova zgrada». Prilikom događaja 1848-49. stajao je na strani Austrije, ali se poslije ugušenja mađarske revolucije našao u krizi savesti. Imao je dvije ćerke (obje sa brojnim nasljednicima) i jednog sina, Emila.

Emil Unger (1848-1911) apsolvirao je tehniku a Budimpesti, postao je inženjer i kao takav proveo čitav život u službi Mađarske državne željeznice, u starijim godinama kao viši inspektor. Dodijeljena mu je i titula kraljevskog savjetnika.

Njegov jedini sin, takođe Emil (1887-1968), isto je bio mašinski inženjer, a bavio se, prije svega, problemima električnih centrala. Karijeru je počeo u Berlinu, zatim je i on radio na željeznici u Budimpesti, pa je najzad postao direktor jednog akcionarskog drustva. Obogaćen, mogao je stupiti rano u penziju. Blagostanje mu je propalo 1945, te je pod starost opet stupio u službu i to ponovo na projektovanju električnih centrala.

Potomci su mu jedna neudata ćerka i sin Emil, doktor medicine, naučni istraživač Radiobioloskog instituta u Budimpesti. Postigao je stepen kandidata medicinskih nauka. Privatno se bavi numizmatikom, a napisao je i stručno delo «Mađarski numizmatski određivač». Pošto on nema potomaka, ova se porodična grana njime završava.

Grana Magyar

Porodično ime Magyar važi od 1861. godine, što je dao prevesti Franov najmlađi sin Gyula (1830-1908). Studirao je arhitekturu na Umejtničkoj akademiji a Minhenu. Bavio se pretežno preprodajom nekretnina, te se zadržao u najimučnijem sloju peštanskog građanstva. Ujedno je bio i državni službenik: načelnik otmjenog prvog prestoničkog okruga. Jedna ćerka postala je barunicom Máriássy, u jednoj od najstarijih mađarskih plemićkih porodica.

Sin Antal (1857-1909), doktor prava, postao je putem rezervne karijere aktivni husarski kapetan. Zbog gušobolje morao je rano u penziju pa je tražio oporavak a Boki Kotorskoj, gdje se stalno nastanio osnovavši otmjeni hotel, kojeg su posjetili i balkanski kraljevi. Njegovo pionirsko djelo važi i danas, barem u Crnoj Gori, kao prvi podstrijek modernog turizma. Istovremeno su ga smatrali, zbog žive građevinske djelatnosti (pored hotela i tri vile sa parkom), osnivačem sela Zelenika.

Sin mu Adorjan (1887-1978) vodio je «Hotel plažu Zelenika» do nacionalizacije 1948. god. Poslije neobičnog umjetničkog i ponekad avanturističkog života, učinio je poznatim svoje ime u poslijednjim decenijama života, kroz originalne hungarološke studije, koje su

42 objavljivane na skoro svim kontinentima. Nakon njega, pored ćerke, i ova se porodična grana širi u tri pravca:

1. Zoltan Magyar, diplomirani inženjer arhitekture, iselio se iz ekonomskih razloga 1970. u Njemačku, gde je uprkos opšte krize u zvanju i teškog invaliditeta uslijed saobraćajne nesreće, uspio stvoriti egzistenciju srednjeg društvenog nivoa. Potomci su ćerka i sin.

2. Csaba Magyar, građevinski tehničar, tehnički je rukovodilac Banje Igalo kod Herceg-Novog, a vodi i privatni auto-kamp u Zelenici. Potomci su jedan sin i dvije ćerke.

3. Akoš Magyar, elektrotehnicar, službenik Televizije u Rijeci, dvaput ženjen: iz prvog braka ima ćerku, iz drugog sina.

Sveobuhvatni, komentirano dokumentirani i ilustrirani ljetopis ove vrlo rasprostranjene porodice - čija jedna grana već u četvrtoj generaciji stalno žvi u Boki Kotorskoj - položen je sada u Arhiv Herceg-Novog. Isti je sačinjen na mađarskom jeziku, ali je praćen i obimnom višejezičnom literaturom, koju ovdje posebno popisujemo. Ljetopis ocrtava u svemu uspon i (skoro) propast jedne građanske porodice u prostoru nekadašnje Austro-ugarske monarhije kroz tri stoljeća. Autori pokušavaju - stojeći doduše na svjesnoj građanskoj tački gledišta, ali po mogučnosti bez predrasuda - da vlastitu porodičnu sudbinu razmotre u sklopu opšte socijalne istorije.

LITERATURA: Bács Gyula Dr.: Jugoszlávia utikönyv, Budapest, 1977. Budapest törtenete, tomovi III i IV, Budapest, 1978. De Ferdinandy, Michael: Genealogie als Weltgeschichte. »Herold« - godišnjak, Bd. I, Berlin, 1972. Ferdinándy Mihály: Az ellenszgüllök. A Hídfö Baráti Köre, San Francisco, 1980. Vik. Đonović, Bar.: Ercegnovi (Castelnuovo). Privatno izdati vođ prije prvog svjetskog rata, u Herceg-Novom. Gojnić, Vlado: Od Lokande do savremenog turizma, Naš list, izd. Boka-commerce, Herceg-Novi, okt. 1977. Havass Rezsö dr.: Dalmácia, Budapest; 1905. Herceg-Novi sa okolinom. Herceg-Novi, 1982. Hevesi Lajos: Budapest és környéke. Budapest, 1873. Homma Karl - Harald Prickler: 1100 Jahre Pinkafeld. Pirnkafeld (A), 1960. Jászai Géza: Miünchen und die Kunst Ungarns 1800 bis 1945. Ungarn Jahrbuch, Mainz, 1970. Jugoslavija - turistička enciklopedija, Beograd, 1958. Kempelen Béla: Magyar nemes családok, Budapest, 1913. Komárik Dénes: Brein Ferenc és a pesti Brein család Építés és építészettudomány, IV, 1-2, Budapest, 1973. László Gyula: Östörténetünk, Budapest, 1983. Magyar Zoltán: Egy müvészremete. Duna, 11/1974, Fahrwangen (CH). Magyar Zoltan: Hotel «Plaža»-Zelenika od 1902. do 1960. godine, Zbornik Boka 6-7, Herceg-Novi, 1975. Magyar Zoltán: Magyar Adorján 90 éves. Duna, 13/1977, Fahrwangen. Magyar Zoltán: Magyar Adorjan emlékezetére, Duna, 1-2/1979, Fahrwangen. Magyar Zoltán: Tempora mutantur, Duna, božični literarni prilog, Fahrwangen, 1981. Magyar, Zoltan: Die Unger-Magyar, eine Pester Bürgerfamilie. Adler 12. (XXVI) Bd. H. 9/1982, Wien. Ponovljeno u Donauschwäbische Familienkundliche Forschungsblatter, Nr. 27/83, Darmstadt. Magyar Zoltán - Unger Emil: Kovácsmesterböl városi patricius. História, 2/1983, Budapest Pallos Jenö - Illyefalvi Lajos: Pest és Buda polgárjogot nyert lakosai. Budapest oko 1930. Patachich, Joseph: Die Bürger Pest's. Pest, 1834.

43 Peštanski i budimski adresari: 1822, 1827, 1866, 1870, 1871-72, 1873, 1874, 1875, 1881, 1885-86, 1888, 1907. Schamlix, A: Die Bocche di Cattaro und Umgebung. Komissionsverlag des Pressevereins - Buchhandlung Brixen - München/Brixen, 1906. Scherer Ferenc: Erkel Ferenc. Gyula, 1944. Schmall Lajos: Adalékok Budapest székes föváros történetéhez, Budapest, 1899. Unger Ödön Dr., sa knjigama koje obrađuju njegov orijentalni Keir Collection. London 1976: Géza Fehérvári: Islamic Metallwork of the Eighth to the Fifteenth Century; Ernst J. Grube: Islamic Pottery of the Eighth to the Fifteenth Century; B. W. Robinson, Ernst J. Grube, G. M. Meredith-Owens, R. W. Sketon: Islamic Painting and the Arts of the Fiftheenth Century. Unger Emil dr.: Egy nyugat dunántúli erdetü budapesti polgárcsalád története. A Magyar Tudományos Akadémia Pécsi és Veszprémi Akadémiai Bizottságának értesítöje - A Dunántúl története V. (1900-1944) - Veszprém, 1982. Unger Emil dr. - Magyar Zoltán: Ungerek a Magyar utcában, «Budapest»,4/1982, Budapest. Vörös Károly: Egy pesti ház regénye. Élet és tudomány, XXIII. Budapest, 1968. Vörös Károly: Budapest legnagyobb adófizetöi 1873-ban. Tanulmányok Budapest multjából, XVIII, Budapest, 1971. Vörös Károly: Budapest legnagyobb adtófizetöi 1888-ban. Tanulmányok Budapest multjából, XIX, Budapest, 1972. Ybl Ervin: Ybl Miklós, Budapest, 1956. Zádor Anna: Polack Mihály, Budapest, 1960. Anonimni članci: Pester Lloyd, Budapest, 4. 5. 20; Narod, Dubrovnik, 3. 11. 20; Bokeški glasnik, 19. 2. i 1. 3. 21; Újság, Budapest, 4. 3. 28; Politika, Beograd, 20. 1. 74; Pobjeda, Titograd, 25. 1. 75; Naš list, Herceg-Novi, juli 77; Nada, Beograd, 134/81.

Dr. Unger Emil és Magyar Zoltán: EGY PESTI POLOGÁRCSALÁD TÖRTÉNETE Budapest 1995 Ljetopis jedne peštanske građanske porodice. Die Geschichte einer Pester Bürgerfafamilie. Pod ovim naslovom izdata je knjiga, u kojoj je izdašno tretiran i zavičaj zeleničke familijarne grane. Recenzija Tamas Istvana (Anno domini. In: Új horizont 2/1997, Veszprém) upućuje na rijetku novost tog izdanja, poslije ere klasne netrpeljivosti. Izdanje od svega 500 primjeraka razgrabljeno je u budimpeštanskim knjižarama, uz ponovljene potražnje, pa se sada predviđa novo izdanje. Ovdje: jedna od zavičajnih ilustracija (163. strana) sa legendama: ubaljski par, Crnogorac, bokeški mornar, Lastovka, Konavljanka.

Az e címmel megjelent könyvben is lényegesen van tárgyalva a zelenikai Magyar család környezete

In dem unten diesem Titel erschienen Buch wurde der Umfeld der Familie Magyar auch eingehend behandelt.

44 POČECI TURIZMA U CRNOJ GORI Dr. Antun Mađar iz Zelenike ( Monitor 14 04 1995 )

Nazad ravno 100 godina, negdje tokom 1895, prispio je bio jedan fijaker iz Dubrovnika, zaustavivši se pred kućom Ožegovića na rivi u Meljine. Iskrcala se familija sa ženom ljepoticom, dvoje djece i kućnom pomočnicom – uz dosta prtljaga – i nastanila se u toj kući.

Glava ove familije bio je dr. Antun Mađar, rođen u Budimpešti 1857, potomak jedne vrlo ugledne i razgranate građanske familije iz Pešte. Otac mu je bio arhitekta, pripadnik najvišeg sloja tzv. "virilnih" oporeznika tadašnje Mađarske, a svojevremeno i načelnik otmjenog prvog okruga Budima – sa kraljevskom palatom – u kojoj je službenim svojstvom redovno prisustvovao zvaničnim prijemima. Sin mu, Antun, studirao je pravo, bio je činovnik Ministarstva odbrane a kao rezervni artiljerijski poručnik učestvovao je i u okupaciji Bosne 1878, na prostoru Brčko-Tuzla. Potom je prešao, kao aktivni oficir u laku konjicu - stekavši elitni čin husarskog kapetana - sa službom u Erdelju. Tamo se međutim razbolio. Zbog hronične gušobolje penzionisan je prerano, pa je potražio klimatski oporavak u Dubrovniku. Tu je tokom 1894. zaista ozdravio, ali je i zaželio da ostane u ovim krajevima. Tako je stupio u pregovore, za kupovinu imanja - 10 ha. pretežno šumovitog zemljišta - odmah iza brijega Lalovina pri Meljinama, od familije Radimiri iz Dobrote. Tu je, pri samoj obali, dao sagraditi vilu u koju se uselio još prije kraja prošlog vijeka.

Nijesmo spomenuli da je to bilo u Zelenici - jer Zelenika kao naselje tada još nije postojala. Lokalni topografski naziv ozvaničile su austrijske vlasti prilikom uspostavljanja krajnje željezničke stanice, najjužnije u Monarhiji, 1901. godine: uz izgradnju velikog pristaništa i centralnog slagališta za močni bokeški garnizon i flotnu bazu. Ova krupna državna ulaganja povukla su za sobom i razne privatne inicijative, tako je Zelenika naglo procvjetala i postala glavnim veletrgovačkim centrom hercegnovske opštine. A jedan od prvih zeleničkih preduzimača postao je i Antun: u novembru 1902. pribavio je od Sreza Kotorskog dozvolu za ugostiteljsto i počeo dograđivati svoju vilu u tu svru. Do 1905. je "Pansion na zelenoj plaži" uobličen kao dvorac sa tri romantična tornja, izgrađena je nova familijarna vila, jedna vila-depandans, još jedna vila za Antunovu naknadno doseljenu majku, razne pomočne zgrade - kao centrala za plinsku rasvjetu - uređen je park i probijene šetne staze kroz šumsko imanje. Nabavljena je flotila izletničkih barki, a u inostranstvu su školovani mještani

45 za kvalifikovane kelnere i za kuhare. Ovo su bile nečuvene privatne investicije u ovim krajevima, za ono vrijeme, i to u roku od svega nekoliko godina. I kasnije se još pisalo da je Antun "udario temelje" Zelenici, a da je svojim preduzećem i inače koristio okolini, jer je zapošljavao samo mještane, a i seljaci su mogIi boIje prodavati svoje proizvode. Dočim su njegovi školovani radnici, na tako stečenoj bazi, i potom mogli osnivati vlastite egzistencije.

Antun je - u interesu svog preduzeća – pospješivao već ranije započetu turističku propagandu Herceg-Novog. Još oko 1850. je njemački putnik J:G. Kol spomenuo jednu "lokandu" u Herceg-Novom uz navod, da su mu rekli (!) da Herceg-Novi ima najugodniju klimu u cijeloj Monarhiji, pa je tu i vegetacija najbogatija, kao mešavina južne i kontinentalne flore. Ovakve hvale, uz redovno naglašavanje i izuzetne plodnosti narandži i limunova, nizali su razni pisci sve do objavljivanja - 1906. - prvog turističkog vodiča specijalno za Boku i okolinu (sa Cetinjem i Skadrom), kojeg je sponzorisao baš Antun. Pobrinuo se, nadalje, već od jeseni 1903. da najčitaniji nedjeljnik Mađarske povremeno piše o Zelenici i o Boki, a plačao je i oglase u novinama, naročito sa pohvalnim podacima o prirodnim datostima mjesta. A o svom Pansionu je dao najizrazitiju karakteristiku oglasom u takode prvom specijalnom vodiću za Dubrovnik, isto 1906, kao prvo preduzeće u «južnoj Damaciji» za čisto odmaranje na duže vrijeme.

Svojevremeno Herceg-Novi još nije imao valjan ugostiteljski objekat. Kotor je doduše prednjačio, ali sa objektima gradskog tipa, vezanih za upravno-prosvjetno-trgovački značaj mjesta, a ne za turizam - čega je u Kotoru još i narednih decenija jedva bilo. Na teritoriji današnje Crne Gore je, osim toga, postojalo pažnje vrijedno hotelijerstvo samo na Cetinju, ali tek ovisno od kretanja putnika iz Kotora - odnosno - sa prijestoničko-gradskom furnkcijom. Čak je i turisticko hotelijerstvo Dubrovnika bilo tada tek u povoju, sa jedinim značajnim objektom "Hotel Imperijal" od 1897. - isto još funkcionalno u gradskom tkivu - dok su prvi slobodni, kupališni objekti na Pilama i na Lapadu osnivani tek 1913. i 1914. godine. Uopšte: savremeni turizam je na Jadranu do kraja XIX vijeka bio ograničen na Opatiju sa okolinom. I to: zbog jedino do Rijeke postoječeg željezničkog saobračaja, odnosno samo do prostornog dosega zgodnih lokalnih parobrodskih veza okolo Rijeke. Nije stoga neobično što je Zelenika u početku bila upoređivana sa Opatijom; u smislu slične razvojne perspektive, s obzirom na novu želježničku stanicu i na prvi moderno ustrojeni turistički objekat uz istu. Moderna savremenost Antunovog turističkog koncepta, pri tome, slijedi baš iz njegovog ličnog turističkog iskustva: zna se da je, pored alpskih putovanja, boravio u San Remu i na Francuskoj rivijeri, a višestruko i u Sorentu i na Kapriju. Uz to, ne jednom je navračao u Napulj, Rim i Firencu. Ta svoja turistička iskustva, baš sa Mediterana (govorio je pored mađarskog i njemačkog jezika i talijanski i francuski, a naučio je i srpski) primijenio je onda na najsavremeniji način, baš u Zelenici! Modernost njegovog novog preduzeća se ogleda i u tome što mu gosti nisu ništa drugo tražili sem odmora, razonode i slobode od drušvenih formalnosti: dolazili su u Zeleniku jedino zbog reklamno naglašenih prirodnih datosti. Savremena turistička ponuda bila je obaveza preduzeća i zbog društvenog nivoa gostiju: u prosjeku činovnika i oficira Monarhije. No - po sjećanjima - među prve goste se broji i, tada doduše još budući, kralj Petar I Karađorđević.

U kolikoj mjeri je savremeno shvaćena razonoda gostiju bila uklopljena u program novog zeleničkog turizma, istiće se i time što je Antun postao prvi - a još dugo i jedini - organizator turističkih izleta i to ne samo po Boki ili, dvodnevno, za Cavtat i Dubrovnik, nego baš i u Crnu Goru: na Cetinje, Skadarsko jezero i u Bar. Pa čak i prvi organizator turizma u današnju Albaniju - do Skadra! Njegov prospekat ove velike ture kroz tri tadašnje džave, za 5 dana, štampan je na njemačkom jeziku 1904. u Herceg-Novom, a rasturan je do Budimpešte i Beča. Osim toga, postoje dva opisa ture, u rečenom budimpeštanskom nedjeljniku i u vodiču za Boku i okolinu. Ovaj posljednji rasturan je takođe u Njemačkoj i Švajcarskoj.

46 Za ovakvo Antunovo turističko vizionarstvo, može se najzad reći, da ga je baš to dovelo i do nesreće: bio je ispred svog vremena u ovom prostoru. U svrhu pospješivanja izletničkog pogona svog preduzeća nabavio je - u Đenovi - motorni brodić, kršten "Vedetta". No, tada se ovdje još niko nije razumijevao u motore, pa je brodić radio nepouzdano. Zato je kupljen parobrod, kršten (po majci) "Maria", koji je mogao nositi 100 putnika pa se mislilo - radi rentabilnosti - da bi i redovno saobraćao do Kotora. No, konkurisati sa postojećim bokeškim pomorstvom se isto nije moglo. Antun je zapao u dugove i nije bio u stanju da im uredno odgovori. A bio je husarski oficir - po tadašnjim shvatanjima ravan plemiću! Okončao je život 1909. u Dubrovniku, pa je tamo i pokopan, na Boninovu. Krajem I svjetskog rata, kada su izbile epidemije i prostor groblja postao pretijesan, izvađen je iz groba - bez obaviještenja. Posmrtni ostaci su mu zauvijek nestali.

Možda je dr. Mađar iz Zelenike ipak zaslužio ovaj kratki spomen, povodom stogodišnjice njegovog doseljenja u naš kraj.

47 U nekoliko narednih brojeva "Monitor" će objaviti istraživanje dr. Zoltana Mađara o počecima željeznica u Crnoj Gori ( 3 nastavka 18 07 – 27 07 2001 ).

Stogodišnjica željeznica u Crnoj Gori

Kuku-kad-ću!

Crna Gora dugo nije imala (ili željela) nikakve lako prohodne saobraćajnice. Putopisac I.K. Kol (Kohl), batrgajući se po kršima nazad ravno 150 godina, pripitao je svog crnogorskog vodića: čemu takvo bespuće? Dobio je odsjećan odgovor: "Crnoj Gori su potrebni dobri konji, a ne dobri putevi". Na konje se oslanjao crnogorski saobraćaj još podugo, i kada je 1880-ih godina počela gradnja kolskih puteva. Poštanska "diliđenca" je, kroz planine od Kotora do Cetinja, trebovala šest sati vožnje - pola bijeloga dana!

Prvu željeznicu na teritoriji istorijske Crne Gore izveli su Italijani, povodom gradnje nove luke kod Bara. Decembra 1908. godine predata saobraćaju, bila je to maltene igračka: industrijski kolosijek najužeg tipa, imao je doduše jedan poduži tunel - visoko u Sutormanu. Uspinjući se onamo, sporo zahuktana lokomotiva je onomatopejski jadikovala: "Kuku-kad- ću!" Otuda se pruga zatim spuštala na Virpazar. Usput je savladala jednu veću strminu na originalan način: omčom, tako da je mali voz prvo prešao jedan vijadukt, pa se onda vratio pod isti taj vijadukt. Saobraćajnu vezu Virpazar-Plavnica obavljao je linijski parobrod Rijeka-Skadar. Od Plavnice se zatim jednakim vozom putovalo do Podgorice. Potom je izgrađena i pruga do Niksića, nešto širim kolosijekom i jačim lokomotivama. To je, međutim, značilo višestruko presijedanje: polaskom iz Nikšića trebalo se zadržati u Podgorici, pa zatim u Plavnici i Virpazaru - da bi se za skoro 24 sata putovanja stiglo u Bar! Ova je željeznica ipak još bila u upotrebi i poslije II svjetskog rata.

Između dva rata Nikšić je dobio kvalitetnu uskotračnu vezu za Trebinje, odakle je postojala pruga za Dubrovnik i Zeleniku, a preko Mostara i Sarajeva još dalje na negdašnju

A zelenikai vasútállomás 1901-ben készült helyszinrajza. Im Jahre 1901. aufgenommener Lageplan des Bahnhofs Zelenika.

48 jugoslovensku željezničku mrežu. Gradnja normalnog željezničkog kolosijeka Podgorica- Nikšić započeta je poslije II svjetskog rata; zatim tunelom Sozina i na Bar, te - dosta kasno - ova autarkična željeznica je vezana preko Novog Pazara i na jugoslovensku mrežu normalnog kolosijeka. Još kasnije stvorena je veza sa Albanijom. Gradnje ovih normalnih pruga, kao i one Sarajevo-Ploče - a i osavremenjivanje cestovne mreže - uslovilo je, međutim, paralelno ukidanje (do šezdesetih godina) svih pomenutih uskotračnih pruga.

No, sada je baš vrijeme da se prisjetimo najprve željeznice na teritoriji današnje Crne Gore uopšte: koja je ostvarena tačno prije 100 godina, sa krajnjom stanicom u Zelenici. Pruga je išla preko Debelog brijega pa duž Konavala, te uzbrdo na Uskoplje, gdje se račvala ka Dubrovniku. Pruga se dalje nastavljala, mimo ogranka za Trebinje, kod Huma, duž Popovog polja do Neretve, da bi se kod Gabele, blizu Čapljine, priključila na postojeću osu Metković-Sarajevo-Bosanski Brod, te preko Save na opštu mrežu normalnog kolosijeka. Linija Gabela-Zelenika bila je prvenstveno strateškog karaktera - na inicijativu Ministarstva rata u Beču - svrhom-logistike austrijske ratne baze a Boki, pa su ogranci za Trebinje i Dubrovnik u stvari bili privjesci te glavne linije.

Opšti privredni značaj tog 1901. godine uspo- stavljenog saobraćaj- nog poriva, ogledao se baš u Zelenici. Današ- nje markantno mjesto, kod Herceg-Novog, ta- da je u stvari jedva postojalo. Naziv "Zele- nika" nosilo je tek nekoliko kuća u istoč- nom dijelu današnjeg mjesta. O porijeklu ovog lijepog imena priča se da je to prenešeni naziv jedne Gradilište Zelenika – 1900. Zelenikai építkezés Baustelle Zelenika žbunaste biljke, pripad- nice u okolini raširene makije. Što je sa sigurnosću čista izmišljotina, ali - vrlo karakteristično - već sa turističkim intencijama! Naime: ispisana topografska imena (Istorijsko-geografski atlas Crne Gore, XVI-XX vijek. Niksić 1993) svjedoče sasvim drugo. Tako: "Selenica tor(ren)te" (bujica Zelenika) ili "Selenica Fiumara" (rječina Zelenika), pa "Xelenica" krajem XVII i tokom XVIII vijeka, a potom pod austrijskom upravom "Fl(uvia) Xeleniza" - odnose se sva na ucrtani potok koji protiče, sa zapada, iza brijega zvanog Dragomir, pa primajući sa lijeve strane bujicu Repaj, u prostoru današnje Zelenike skreće ka moru. Da ime ovog mjesta potiče od voda, potvrđuju izričito i pjesme o osvajanju Herceg-Novog od Turaka, kada su se napadači skupljali u Kumboru (T.M. Popović: Herceg-Novi, 1924): "A junaci gdje izlaze na rijeku Zeleniku" ili "Otidite vodi Zelenici... I otidoše vodi Zelenici". Jasno je, dakle - ime je nastalo po nekoj zeleno zarasloj vodi. Kod te prirodne prepreke se i dogodio prvi sukob mletačke prethodnice sa Turcima.

Na prvoj precizno mjerenoj karti 1838. godine (Carte du pais de Montenegro, dressée par... M. le Conde Fedor de Karacsay) prvi put je označen i zaseok Zelenika: nešto povučen u stranu, istočno od jedne vodene uvale, što je činilo prošireno ušće rečenog potočja. Opisne napomene tog ušća imamo u poznatoj knjizi popa Nakićenovića - "Boka" - baš u vrijeme nastanka željezničke stanice: Pošto je u knjizi objašnjeno (poglavlje Kuti) da bujični potoci u gornjem toku nanose znatne štete, kaže se: ''U donjem se dijelu polja nekoliko zaustavIja s drugim potocima, s njima zajedno dva mjeseca prouzrokuje poplavu, ali ne od velike štete, osim što se Ijeti usmrdi, i širi groznicu... Vlada je mletačka u XVIII v. ovoj vodi prolaze bila

49 ogradila (izgradila), da odlazi slobodno u more. Vremenom, oni se zatvorili te ih i vlada austrijska, od skora, uredila tako da danas dosta slobodno voda odlazi u more."

Bujične poplave tu nisu bile štetne, naravno, baš zbog neizgrađenosti i zabarenosti prostora. Nakićenović u to vrijeme (oko 1900) Zeleniku već razlikuje kao "Staru" i "Novu" - ovu posljednju sa već lijepo ozidanim kućama uz obalsku cestu. Izdvojeno (u poglavlju Sasovići) navodi se pak: "Umac ili Zelenika... gdje je stanica željeznička, tri-četiri ljetnjikovca i poštanski ured". Umcem se zvao onaj najzapadniji dio današnje Zelenike, gdje je jedan od rečenih ljetnjikovaca ubrzo dograđen kao i danas stojeća (ex)hotelska zgrada, a iz ovog navoda se primjećuje i istovremeni prenos imena "Zelenika" na Umac: prema natpisu na ovamo pripadajućoj novoj staničnoj zgradi, odnosno i prema usvojenoj poštanskoj adresi. Što se porijekla imena tiče, Nakićenović samo nagađa: "Zelenika zbog zelenila".

Izgradnja krajnje željezničke stanice na ovom mjestu – iza ravničarskog prostora Meljina – po cijeni probijanja tunela i odvaljivanja čitave jedne brdske strane, navela je do nastanka još jedne priče: da je nadobudni zelenički hotelijer zatražio, audijencijom kod austrijskog cara, baš takvu gradnju pruge; uz obećanje da će zauzvrat u Zelenici osnovati prvi hotel u ovim krajevima. I ova priča je izmišljena kasnije, već i stoga što u bečkim arhivima nema traga takvoj audijenciji. Ali, sa velikom željezničkom stanicom u Meljinskom polju uništilo bi se poljoprivredno korišćeno zemljište! Pri čemu su Meljine bile blokirane i priobalnom izgrađenošću. Povrh toga, Meljinska uvala je već oduvijek bila posjećeno sidrište: tokom XVIII vijeka to je bila matična luka za dvadesetak trabakula (brodovi sa 2-3 jarbola duže plovidbe), a 1900. je tu još vođeno devet takvih jedrenjaka (M. Marzani: Trabaccoli e pileghi, Milano 1988), ne brojeći bracijere, leute i slične manje brodove, ili česte posjete sa strane. Nova pretovarna luka je stoga tražila neko mjesto podalje od tog tradicionalnog sidrišta, pred meljinskim kućama. Pri tome je odvaljivanje brdske strane kod Zelenike pružilo ne samo željezničku platformu, nego i potreban nasipni materijal za zaokruženje istog, te za lučko mulo i - od posebne važnosti! - melioracioni materijal za regulaciju zabarenih i malarično kužnih voda.

Potvrde za ovu tehničku očiglednost leže u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, gdje je danas pohranjena dokumentacija za željeznice u Dalmaciji, Carsko-kraljevskog ministarstva saobraćaja u Beču, sa planovima i pripadajučom dokumentacijom. Tu se moglo utvrditi sljedeće: Nakićenovićeva napomena "od skora", o regulaciji zeleničkih voda, mora imati vremenski dijapazon od oko 20 godina, krajem XIX vijeka. I to unazad do gradnje kolskog puta sa mostovima. Zabareni prostor je već time bio poboljšan u takvoj mjeri, da se mogao nazvati "Na Zeleniku", odnosno, bujica Repaj je regulativno produžena sve do mora. Za potrebe željezničke stanice je cesta zatim nešto premještena, i to sa jednim novim mostom preko novoregulisanog odvodnog kanala izvorskih voda. Takođe je novo regulisano ušće Repaja, počev od pritoka tih izvorskih voda (odnosno od onog starijeg cestovnog mosta). Ovo stanje zadržalo se nekoliko decenija, kada je jedna katastrofalna poplava – tridesetih godina - izazvala nove regulacione radove.

Povezivanje jadranskih gradova

Željeznica je sredinom XIX vijeka postala najnaprednije kopneno prevozno sredstvo, koje nije samo ostvarivalo dotad nepojmljivu brzinu i udobnost putovanja nego je uslovljavalo i regionalne privredne razvojne mogučnosti, pa je time u svemu mijenjalo ljudske životne prilike. Politička borba za ostvarivanje željezničke veze postala je stoga vrlo izrazita. Rijeka (kvarnerska) je najprije izborila prugu normalnog kolosijeka 1872. godine. Tamošnja županija je ovo pitanje pokrenula ravno 10 godina ranije, dopisom Namjesničkom vijeću u Zagrebu (B. Stulli: Prijedlozi i projekti željezničkih pruga... 1975), između ostalog obrazlažući potrebu za "željeznjačom" i na krajnjem jugu u Dubrovniku, ili upravo u Kotoru (tom II, s.131). Pruga normalnog kolosijeka stvorena je prije, 1877. izmedu Šibenika i Splita, sa vezom na rudnik uglja u Siveriću – ali ne i dalje. Splićani su stoga interpelirali čak

50 do Beča: njihov poslanik je 1894. potanko izložio sve privredne prednosti povezivanja ove autarkične pruge sa postojećom austrougarskom mrežom kod Knina. Neobično je danas čitati taj zamašni napis: nema tu ni rijeći o turizmu!

Bosansko-hercegovačka uskotračna pruga je u međuvremenu dosegla Metković. Pa su se i Dubrovčani pokrenuli, a odmah su se priključili i Bokelji, molbom sačinjenom a Kotoru 30. XII 1893, na adresu Zemaljskog vlastodrštva u Zadru. Potpisnici su bili: dr. Radoslav Kvekvić, advokat iz Kotora i parlamentarni poslanik, Marko Balović posjednik iz Perasta, Luka Tripković posjednik iz Dobrote, i Jefto Gojković posjednik iz Herceg-Novog. Sa drugim nepotpisanim saučesnicima oni mole da se odobre predradnje za planiranje željeznice od Dubrovnika do Kotora. I podnose svoj – očigledno nestručan prijedlog trase: polaznu stanicu crtaju pred vrata od Ploča (još ne znaju za Gruž) pa trasu vuku uglavnom uz postojeću cestu do najužeg mjesta u Verige. Tu predlažu račvanje pruge: sve oko Zaliva do Kotora i mostom (!) ka Tivtu. Iza Tivta mučno traže opet vezu na Kotor: zalaze duboko u uvalu Kavča da bi se zatim, prebacivsi trasu preko Trojice, serpentinama spustili u škaljare i povezali se sa onom prugom okolo Zaliva.

Rečenu molbu ta gospoda obrazlažu vojnim i komercijalnim - u ovom redoslijedu! - argumentima, sa žeIjom povezivanja Boke sa prostorima Austrougarske, preko Bosne i Hercegovine. I to sa izvjesnom, nama danas pažnje vrijednom dalekovidošču: ovi su Bokelji već znali da naglase i turističke razloge! U još nekoliko dopisa ukazuju na to da su Herceg- Novi i Dubrovnik perspektivne klimatske banje, ravne Francuskoj rivijeri, i to u najdivnijem pejsažu južnog Jadrana, pa tu ima izgleda za posjete evropskog ranga. Ovo naglašavanje – posebno iz Herceg-Novog - i nije bilo ništa novo. Kroz literaturu se ovakvi tonovi mogu pratiti još i pola vijeka unazad.

Punom parom uz sutorinske strane, 1930-ih godina. iz zbirke S. Lepetića Teljes gőzzel a hegynek fel. Mit volldampf bergauf.

Tri godine nakon te molbe prikazan je stručan prijedlog željezničke trase: koja je izdvojena blizu Gabele između Metkovića i Čapljine – pa je južnom stranom Popovog polja produžena pravo do Trebinja. Usput, na stanici Hum bi se odvojio ogranak za Dubrovnik, tojest za Gruž. Opet usput, na prvoj stanici Uskoplje, izdvojena je trasa za Boku. Ista napušta Hercegovinu iza stanice Glavska, da bi prešla na austrijsku teritoriju. Pri čemu treba znati:

51 Bosna i Hercegovina tada nije bila u sklopu Austrougarske (aneksija je izvršena 1908.), nego je nominalno još bila turska provincija pod austrijskom upravom.

Dakle, na austrijskoj teritoriji se trasa počela spuštati u Konavle da bi, prošavši cijelom dolinom, na Debelom brijegu opet prešla na hercegovačku teritoriju. Da se zna i to: prostor Sutorine je tek oko 1930. bio pripojen opštini . Kod Igala je trasa opet dosegla austrijsku teritoriju. Preliminarni crtež trase u svemu se poklapa sa izvedenom prugom, jedino sa upadljivom razlikom tunelskog prolaza ispod brijega Lalovina, pred Zelenikom. Prvobitno su bila ucrtana dva tunela: sa otvorenom okukom kod plažice pod Lalovinom. Tu je, na planu, izvršena crvena ispravka: za približno pravolinijsko probijanje samo jednog tunela, onako kako je zatim i izvedeno. Alternativni plan sa krajnjom željezničkom stanicom Meljine - ne postoji.

Preliminarni projekat praćen je i "Tehničkim izvješćem" gdje se kaže, da ova pruga Boku i okolinu vezuje sa svjetskim prometom, te sačinjava direktnu vezu ovog kraja sa ostalom Evropom. Osim toga, predviđena željeznica je "veoma znamenita u strategijskom pogledu, jer drugoj ratnoj luci a Tivtu..." (prva luka je bila Pula) isto služi, kao veza u cijelu Monarhiju. Dalje se kaže: "Otkad obala Dalmacije dobija sve to više znamenitost kako klimatsko lječiliste kao što i dragošno prirodnijeh Ijepota svojijeh i istoriskijeh spomenika, a dugo nesigurno putovanje pomoru sačinjava zapreku za veliki dio putnika, te će i u tom pogledu zasnovana željeznička pruga postat znameniti faktor u željenom promicanju dolaženja inostranaca." Ostali detalji, posebno od Debelog brijega: Od poslijednje konavljanske stanice Nagumanac (14,5 km. od Zelenike), trasa tunelom podilazi sedlo Debelog brijega pa odmah zatim doseže današnju granicu Crne Gore. Od Igala trasa se vodi uz samu obalu, radi izbjegavanja kliznih terena, a od mora se zaštičuje "silnijim kamenjima".

Karakteristike željeznice: uskotračna (76 cm) za brzine do 20km/čas. Opis trase: nizbrdo do stanice 11,5 km, i još dalje nizbrdo, do zaokreta preko visokog mosta iznad usća Sutorine, pa kod Hasanbega prelaz u horizontalu i zatim stanica Igalo, 7,0 km. Dalje uz morsku obalu i kroz mali tunel kod Tople na postaju Herceg-Novi, 4,0 km. Zatim je trasa prolazila kroz tvrđavske zidine, koje su danas dobrim dijelom nestale, pa "cik plivaonice", dalje uz obalu, do "Mornaričkog lazareta" – prethodnika savinske bolnice. Tu se trasa udaljava od obale, zaobilazeći Meljine. "Time najzad sa dva tunela da se kod Rapovca svrši uz istu cestu kod lučke postaje Zelenika. Ova se postaja mora večijem dijelom graditi u moru da se omoguči velikim lagjama pristajanje u kraj pred postajom". Što je zatim dijelom isto izmijenjeno: zahvatom u kosinu brijega, izmještajem ceste i gradnjom posebno izbačenog mula. Maksimalni usponi trase iznose 25 promila. Najmanji radijus krivina mogao je biti 70 m, ali se nije išlo ispod 80 m, sa prelaznim krivuljama ne manje od 300 m. Trajanje gradnje bilo je prognozirano na dvije godine od odluke otkupa zemljišta. Gradnja je ostvarena u godinama 1899-1901.

Političko-geografska naročitost ove željeznice s obzirom na status Hercegovine, ili u odnosu prema "Bosanskim željeznicama", bio je raspravljan u bečkim ministarstvima rata i finansija, te je u vidu ekspozea predložen na konačnu nadležnost Ministarstvu saobraćaja, gdje se raspravljalo 19. VI 1899. Mišljenje vojske i budžetskih činovnika razilazilo se: prvi su željeli jedinstvenu upravu sa Bosancima, a drugi moguću najveću uticajnost Austrijanaca. Saobračajci su stvar složili ovako: u Gružu se ima stvoriti Uprava podložna Državnoj direkciji željeznica a Trstu. Bosancima će doduše biti prepušten cjelokupan pogon, ali sa upravnom nadležnošću (tarife, vozni redovi i slično) u Gružu, i to skupa sa pravom namještenja personala – bez Hercegovaca i Bosanaca. Gruž će u svemu vršiti nadzor na austrijskoj teritoriji, čuvajući ovdašnje interese. Pogonskih obračuna uglavnom neće biti, jer će Bosanci imati svojih koristi od stančnih uređaja i lučkih pretovara u Gružu i Zelenici. Zaključeno je da se ovakav ugovor sklopi najkasnije do 1905. godine.

Posebno je bilo sročeno "Razjašnjujuće izvješče k nacrtu namještaja postaja...", koje je vodilo računa "u slučaju (naravno vojne) potrebe za prometanje od dvanaest

52 pedesetoosnijeh vlakova u svakom smjeru". Dalje: "Zgrade za primanje ko što i zgrade namjenjene na nastanjivanje željezničkog osoblja, za službu trgovina i kretanja vlaka, grade se na konačan način... po tipima c.k. državnijeh željeznica..." Krajnja stanica Zelenika je duga 460 m. sa 4 kolosijeka (izvedeno je 5). Morala se zasnovati tako, da i najveći parobrodi sa gazom od 7,5 m. mogu pristajati. Strategijski prohtjev je zadovoljen vojnom pretovarnom rampom od 190 m dužine. Herceg-Novi, kao prolazna postaja, ne navodi se u ovom spisu. Stanica Igalo, dužine 330 m, služi za promet putnika i robe sa 3 kolosijeka, a uređena je i za popunjavanje lokomotiva vodom. Stanica Sutorina, dužine 290 m, umetnuta je pomočno zbog udaljenosti od Grude, te ima dva mimoilazna kolosijeka a, zbog udaljenosti od glavne ceste, i poduži prilazni put.

Pruga je dalje od Nagumanca vođena čitavom južnom stranom Konavala, kroz tri stanice, do Zvekovice/Cavtata. Tu je skrenula natraške i uzbrdo, penjući se uz sjevernu stranu, da bi iza Mihanića opet izvela punu okuku, i to vrlo neobično: kroz kružno-povratni tunel. Potom se pruga ispela na greben i skrenula u Hercegovinu. Izbjegnuta je dakle direktna veza Cavtat-Dubrovnik. Sa obrazloženjem: ta je obala izložena eventualnoj paljbi neprijateljskih brodova. Vidi se zaista: čitava ta nova željeznica imala je prvenstveno strateški značaj, svrhom logistike za ratnu bazu u Boki. Pa su i ukinuta direktna kola Zelenika-Dubrovnik čim su proradili autobusi. Ostala su direktna kola Zelenika-Sarajevo, sa eventualnim presijedanjem za Trebinje u Humu.

Pogrešna strategija

0 otvaranju saobraćaja na ovoj pruzi izdašno je pisano u novinama – sada ravno prije 100 godina. Evo izvoda iz najčitanijeg mađarskog ilustrovanog nedjeljnika (Vasárnapi ujság 28. VII 1901), pod naslovom "Otvaranje željeznice Gabela-Zelenika": Prvi voz, sa okićenom lokomotivom, krenuo je 14. jula rano ujutro iz Mostara, da bi kod Gabele zajezdio novoizgrađenom prugom. Odabrani putnici su bili: austrougarski ministar finansija, austrijski i ugarski ministri trgovine, ministar hrvatsko-slavonsko-dalmatinskih poslova, narodni poslanici, državni sekretari i brojni drugi visoki činovnici, te istaknuta vojna i sveštena lica – sa svitom bečkih i budimpeštanskih novinara. Naš novinar je bio pun hvale na udobnost putovanja, što je uporedio sa drugim uskotračnim vicinalnim vozovima: umjesto mlinaca za kafu "tu vuku snažne lokomotive, a umjesto tijesnih i malih vagona tu saobraćaju osobna kola i do 12 m dužine, sa unutrasnjim prolazom, štaviše ima i salonskih kola sa udobno namještenim ležajima". Sve su usputne stanice, kroz Hercegovinu, bile iskićene i pune šareno odjevenog, razdraganog naroda. "Čudesna zemlja" – piše mađarski novinar - "čitav dan smo posmatrali kroz prozor, vidjeli smo samo stijene, i nijesmo se umorili gledajući". No, ova slika se naglo izmijenila u plodnoj dolini Trebinja, gdje su putnici dočekani gozbom – janjcima na ražnju – i narodnim igrama pod vedrim nebom. Zatim se voz vratio na Uskoplje, gdje je dočekan delegacijom iz Dubrovnika, na čelu sa austrijskim ministrom željeznica; praćenog zadarskim, dubrovačkim i bokeškim odličnicima te i drugim novinarima. Tu je izvršeno otvaranje dionice pod upravom Gruža, pa je društvo otputovalo u Dubrovnik, gdje je ministar željeznica dao svečanu večeru.

Drugog dana, dakle 15. jula 1901. godine - ovo je prvi zvanični dan željeznica na teritoriji današnje Crne Gore! - visoko društvo se sa Lojdovim parobrodom "Habsburg" uputilo do Zelenike, uživajući u veličanstvenom sunčanom danu i prirodnoj pompi zaliva Boke. Pred Zelenikom su tri ratna broda pozdravila uplovljavanje topovskim salvama. Sa girlandama i slavolukom iskićenog mula išlo se pred staničnu zgradu, gdje je održana svečanost otvaranja i ove dionice, pa se specijalni voz uputio ka Uskoplju. Tamo, nakon još jedne vedre gozbe u društvu naroda, delegacije su se rastale u pravcu Dubrovnika i Sarajeva.

Još o krajnjoj stanici Zelenike: ona je po sada pronađenom planu bila isplanirana samo do Ložionice. Međutim, potom je jedan kolosijek produžen duž čitave zeleničke obale, do ispod brda Zmijica, gdje je uspostavljen pretovar ugIja za ratnu mornarcu. Između dva potrebna mosta ovog produžetka stvorena je, paralelno sa cestom, još jedna vojna pretovarna

53 rampa. Bočno od stanice, izvedeni su i kolosijeci direktno do novoizgrađe- nih vojnih magazina.

Potom je bilo razmišljanja i o generalnom produže- nju pruge iz Zelenike. Poznata je ideja visokog privrednog funkcionera Havaša, iz 1909. godine, koji se zalagao za privredne veze Mađarske sa Dalmacijom, uključujući i Crnu Goru. On je objavio studiju o tome (Monitor, 22. maja 98.), predlažući Postaja Herceg-Novi 1905 Herceg-Novi megálló Haltestelle Herceg-Novi gradnju "planinske željez- nice" do Cetinja! Misleći na tada svjetski proslavljeno inženjersko djelo pruge Beč-Trst, sa dugačkim tunelima i visokim vijaduktima. Ma da ovamo nije došlo do planiranja, moguća trasa je bila: kroz Kutsko polje i tunelom na Morinj, dalje preko Risna tunelom na Orahovac, poviše Dobrote i tunelom iza Kotora na Škaljare, te tunelom ispod Trojice i usponom uz Grbaljske strane na Kosmač poviše Budve. Tu bi pruga tunelom ispod Obzovice prešla na teritoriju Crne Gore, pa do Cetinja. Jedna druga alternativa produženja pruge do Bara bila je 1913. čak idejno isplanirana. Ta bi se pruga produžila do Baošića, gdje bi bio uspostavljen trajekt na Seljanovo pri Tivtu. Trasa bi se odmah ispela na 11 m visine za stanicu Tivat, i dalje kroz stanice Radanovići i Lastva preko 82 metara uvis. Onda se tunelom spušta do Budve, pa se opet penje uza strane kroz stanice Sv. Stefan, Buljarica i Mišići do 115 m visine, odakle se sa dva tunela spušta u Sutomore. Potom, na maloj visini, preko granične stanice Dulobegova Kula, pruga se već približila Baru u Crnoj Gori.

Rezon za ovo produženje shvatljiv je isto po Havašu: bojazan od italijanske konkurencije i od orijentacije Crne Gore na kontinentalnu vezu ka Srbiji - umjesto prema Dalmaciji. Kako god, nastale ratne prilike i radikalni politički prevrat poslije I svjetskog rata prekinuli su ovakva razmišljanja. Ostalo je da Kraljevina Jugoslavija dalje koristi infrastrukture koje je ostavila Austrija. Doduše sa novim produženjem željeznice do Nikšića. Tek sada je Herceg-Novi postao stanica sa dva kolosijeka i sa staničnom zgradom u "srpsko- vizantijskom stilu". Osim toga, uređena je postaja Savina, kraj Meljina, sa omanjom zgradom-čekaonicom. Kod onog malog tunela zaravnjen je teren za postaju Topla. Vozovi, obično kombinovane putničko-teretne kompozicije saobraćale su u ovo vrijeme dvaput dnevno do Huma, u oba pravca, sa direktnim kolima do Sarajeva, dok nije uveden - dosta kasno - direktni motorni voz za Sarajevo. Čisto teretne kompozicije i u pravcu Niksića, mijenjale su samo lokomotive. Putnici za Niksić morali su presijedati u Humu. Pored ovog, između Zelenike i Igala saobraćao je dnevno (sem nedjeljom) i takozvani "đački voz" sa manevarskom lokomotivom koja je vukla do dva vagona.

Ova je željeznica tada već postala bitan faktor turističkog razvoja Crne Gore. Stranci su u prvoj deceniji XX vijeka nagrnuli, prvo ka hotelu u Zelenici, a potom i u Herceg-Novi do Igala. U međuratnim godinama otkriveni su kao zgodna Ijetovališta Prčanj, Dobrota i Perast. Kotor je uglavnom ostao izletnički magnet. Naročito je odskočila Budva, a i udaljeni Ulcinj se počeo buditi. Evidentno su zaostali Tivat (još uvijek ratna baza) i Bar, kao i unutrašnjost Crne Gore. Turistički uticaj ove prve željeznice, usmjerene na Crnu Goru, sasvim je jasan, jer su se brze brodske linije završavale u Kotoru a Dalmacija je filtrirala posjetu iz tog pravca. Automobilizam i avijacija su tada još bili posve bezznačajni. Turisti su, dakle, stizali željeznicom u Boku – nalazeći tu nedostatne plaže! - pa su otuda prispijevali na izvanredne plaže Budve i Ulcinja.

54 No, značaj lučke stanice u Zelenici nije bio iscrpljen samo turističkim tranzitom. Uz produžetak pruge po obali Zelenike, privatnom inicijativom je stvoreno slagalište građevinskog materijala, sa rivom za pristajanje manjih brodova, koji su vršili razvoz duž čitavog Crnogorskog primorja, predavajući robu i dalje u unutrašnjost. Takođe privatnom inicijativom nastalo je i snažno špeditersko preduzeće, sa vlastitim magazinom i posebnim kolosijekom. Poslovanje te špedicije doseglo je i Italiju: ovom svrhom dograđeno je pristanište za dva velika broda, te su pregrađeni i kolosijeci na samom pristaništu, radi efektivnijeg pretovara.

Ovakvo stanje je naslijedila "Narodna Republika Crna Gora". Podruštvljivanje privrede značilo je tada nerazumnu koncentraciju - do zagušivanja - u Herceg-Novom. Pa i Boka je izgubila svoj, još od Austrije derivirani, strateški značaj - vojska se povukla i iz Zelenike. Promocija Bara je, pak, bez alternativnih zamisli, sasvim dokrajčila Zeleniku. Cestovna motorizacija je zadala smrtni udar i ovoj željeznici. To se baš i predviđalo, radujući se unaprijed što će donji stroj pruge, od Igala do Meljina, postati krasno obalsko šetalište. No, tadašnji urbanista Herceg-Novog, profesor Nikola Dobrović, protivio se razgrađivanju pruge od Igala do Cavtata. Naprotiv, predlagao je i njeno produženje, oko rta Kobile do Molunta! Za turiste: između Crne Gore i Hrvatske i to u društvu uobičajenih pijačnih putovanja Konavljana, u onakvoj nošnji.

I - ništa! Kao i besprimjerno nestajanje vodenog saobraćaja u Zalivu... Ostala je još - jadno zapuštena, ali i tako prostorno izvanredna! - platforma bivše željezničke stanice u Zelenici. Flankirana jedinstveno oblikovanim, takođe stogodišnjim ali isto otuđenim hotelom. Kao prasvjedoci danas najznačanije privredne grane u Crnoj Gori.

Ps: Krajem šezdestih godina prikazivana su dva dokumentarna filma o željeznicama Zelenika-Debeli brijeg i Bar-Virpazar.

55 Hotel «Plaža»-Zelenika od 1902. do 1960. godine ( godišnjak Boka 6-7/1975 sa dodatnim fusnotama )

Izvinjavam se čitaocu zbog pisanja u prvom licu i familijarne terminologije. Pisati o prvom hotelu turističkog karkera u Boki Kotorskoj i prvog takvog hotela na Srednjem i Južnom Jadranu uopšte nemoguće mi je na drugi način, jer je isti neodvojivo vezan za moju porodicu, a jednostavna rodbinska terminologija uštediće mi mnoge suvišne riječi. Materijal koji ovdje želim objaviti — vjerujem u korist opšte bokeške hronike — bazira se isključivo na ličnim sjećanjima živih članova porodice i na dokumentima iz porodične arhive. Odvelo bi me suviše daleko odmjeravanje uloge ovog hotela u okviru turističke privrede Boke — neka to bude prepušteno jednoj budućoj monografiji o razvoju turizma ovog kraja. Ako bi se neko prihvatio tog posla stoji mu naša, velikim dijelom još nepročitana i nesređena porodična i hotelska arhiva na raspolaganju. Značaj Zelenike u razvoju turizma Boke neka bude ovom prilikom ilustrovan samo jednom uzgrednom napornenom pok. Nina Anteljevića, bivšeg službenika poreskog ureda Opštine Herceg-Novi, mom bratu Čabi: da je do 1941. godine zelenički hotel plačao više poreza nego svi hoteli u Herceg-Novom zajedno18.

Bivša društvena sredina i osnivanje pansiona u Zelenici

Za razumijevanje uspješnosti jednog pionirskog turističkog preduzeća u vremenu kada za Boku kao potencijalni turistički kraj još niko nije znao i kada su još decenijama kasnije slična preduzeća završavala bankrotom, bitan je pogled u prošlost. Naime, osnivač pansiona u Zelenici je bio moj djed, penzionisani oficir elitne mađarske husarske konjice, doktor pravnih nauka i bivši službenik (koncipijent) mađarskog kraljevskog Ministarstva odbrane. Poticao je iz porodice koja je svoje imanje učvrstila u vremenu austro-ugarskog sporazuma o političkoj autonomiji Mađarske u okviru Monarhije, i pustolovnih privrednih događaja u Evropi. Jedan opšti privredni bum izbacio je tada na površinu nove kvalitete, a za njom slijede nagla privredna kriza i infiacija, isto tako i propast mnogih bogatstava. Preko tog previranja Budimpešta je od zaboravljenog provincijskog gnijezda izbila u red svjetskih metropola.U takvoj okolini porodica je imala vrlo uglednih prijatelja i poznanstava koji su kasnije imali uticaja na osnivanje i razvoj budućeg pansiona i hotela u Zelenici. Djed je od 1. maja 1890. godine bio u aktivnoj vojnoj službi19 i bio premješten u pokrajinu Erdelj, gdje je dobio neku boljku u grlu, tako da je kasnije već samo šapćući mogao govoriti, pa se povukao na bolovanje u jedno selo kod Budimpešte. Potom je, po savjetu Ijekara, u pratnji svoje porodice na ljeto 1895. godine došao u Dubrovnik (Gruž), gdje mu se boljka brzo zaliječila. Budući da je napuštanje južne prirmorske klime moralo značiti i povratak djedove bolesti, porodica je odlučila da se stalno naseli u ovom kraju. Nakon čestih izleta u svrhu istraživanja šire okoline, izbor je pao na Boku i to na tada jedva naseljenu morsku obalu, u jednom gaju između dva brijega, zarasloj gustom dubovom šumom, punoj ljepote i mira, koja je pripadala udaljenom selu Sasovići. Porodica se preselila u Meljine i zakupila stan u kući Ožegovića kod Lalovine. Iz Meljina su počele transakcije s vIasnicima oko kupovine zemljišta sa one strane Lalovine, u predjelu tada zvanom Umac. Neobično je da je kupovina zemljišta, po ugovoru iz 1897. godine,

18 Ovaj navod nije sasvim tačan: Herceg-Novi je sa Toplom i Igalom 30-ih godina već bio znatno posjećeniji od Zelenike. Taj odnos je 1935. godine bio okruglo 30400 naspram 2600. Tačno je međutim, da je Zelenika u svom ukupnom privređivanju bila glavni poreznik Opštine. 19 Djelimično sačuvan dokument: A magyar királyi honvédelmi minisztertöl 2423/1890. eln. szám RK. 27/1890.

56 vršena na ime moje babe20, dok se djed tek kasnije i postepeno javlja kao suvlasnik. Sljedstveno tome i građevinske dozvole glase na babino ime. Dozvola za gradnju prvog elementa budućeg hotela, koji je tada još zamišljen kao porodična vila, izdata je 10. 02 1898. godine na mjestu ranije porušenih zgrada, katastarski označenih kao br. 54, 55 i 65 KO Sasovići. Treba reći da je djed odnekud bio vičan arhitektonskom projektovanju te je predloške za stručnu izradu planova za kuće i hotel, sam projektovao i iscrtavao, a budući da nije imao ovlaštenje za ovakav rad, uz njegov potpis su nacrti ovjeravani od strane ovlaštenih preduzimača. Jedan sličan nacrt je i danas sačuvan. Dana 4. maja 1898. godine sačinio je ugovor sa četiri zidara iz Igala kako slijedi: "Gosp. Anton Magyar predaje zidanje svoje kuće na Umcu (Sasovići) pomenutim zidarima da po planu, koga im on bude označio izvedu, a to da iskopaju temelj; ozidaju zidove, popločaju i okartaju, uz slijedeću ugovorenu cijenu" - slijedi bliža specifikacija radova sa pojedinačnim cijenama uz obavezu: "da će izvesti gore pogođenu radnju po zanatu i Prvobitna vila – 1899 Előzetes villa Ursprüngliche Villa od dobrog materijala do dana 31. augusta 1899". Uslovi isplate su bili: "Kad bude radnja izvedena do prvog poda for. 500 (petstotina), a drugih 500 forinti kad radnja bude izvedena do drugog poda. Ostatak pak kad bude potpuno pogođena radnja izvršena". Prijem cjelokupne nagrade potvrđen je na slijedeći način: "Soma generale fiorini 6028,01 sei mila e venti otto fiorini e un soldo abbiamo ricevuto oggi li 7/II 1899. Vaso Simov Ciurich, Velimir Stefov Rostovićh". Sinovi su pisali sa ortografskim greškama, dok su očevi potpisali ugovor krstovima. Pošto je porodica stekla vlastiti obdah učinjen je još jedan odlučan korak, obraćajući se "Uglednom Općinskom Upraviteljstvu za Slavno Općinsko Vijeće u Kotoru, Dr. Antun Magyar, umirovljeni husarski kapetan iz Budimpešte a sada u Ercegnovome — Moli — da se njemu, ženi i djeci udjeli obetanje zavičajnog prava u slučaju da mu se prizna pravo državljanstva austrijskog" Bili su naime mađarski podanici. Opštinsko vijeće je na svojoj sjednici 11. februara 1900. godine "jednodušno" prihvatilo molbu, te pošto zaključku nije bilo prigovora, djed je aktom br. 176 od 1. marta iste godine obavješten da je zaključak postao pravomoćan. Obzirom da su porodični prijatelji odmah navalili iz Budimpešte kao gosti u novu vilu na jedinstvenom položaju, djedu je na um palo da otvori pansion i da počne naplaćivati za gostoprimstvo. Ta zamisao legalizovana je aktom br. 23.309 od 24. 11. 1902. na djedovo ime, kao "concessione per l‘ esercizio dell‘ industria di osteria (trattoria)". Na osnovu kasnijeg razvoja ovaj datum se može smatrati kao osnivanje hotela. Prvobitna vila, zahvaljujući brzoj i racionalnoj potrebi građenja i želji da se vidik na more u punoj mjeri iskoristi, imala je za ono vrijeme neobično moderan izgled, sa staklenom fasadom. Ovo se vidi na sačuvanoj fotografiji, zalijepljenoj u albumu koji prati cijeli razvoj hotela od osnivanja. U ovom albumu se i može najbolje pratiti razvoj daljnje izgradnje. Svakako po jednom već unaprijed zamišljenom planu, 1902-e godine se pojavljuje istočni

20 Ivo Giunio C.K. Bilježnik, Kotor: Contratto di Compravendita, Spedizione Ro: No: 2390 zaključen u novembru 1897. - C.K. Kotarski Sud u Ercegnovom: 10 sept. 1898. L’ intavolazione diritto da proprietà a favore di Ida Magyar moglie di Antonio di Castelnuovo. - Bilo je i kasnijih zemljišnih transakcija.

57 toranj, koji je sa tri sobe služio za prihvat prvih gostiju. Djed je u jednom dahu bio nastavio sa gradnjom i ostalih stambenih vila, kao depadansa pansiona, od kojih su dvije i danas upotrebijive. Treća, koja je kroz dva rata propala, postala je tada luksuzno zamišljeni porodični stan, čime je vila na obali potpuno oslobođena za prijem turista. Firma pansiona, inspirisana imenom obližnjeg mjesta Zelenike, postala je »Pansion am grünen Strande« (Pansion na zelenoj pIaži). U knjizi DALMÁCIA21 .Zelenika se već 1905. godine pominje kao mjesto za zimski boravak i morsko kupalište. sa svojim pansio- nom, a 1906. godine u knjizi »Die Bocchie di Cattaro und Umgebung« Zelenika i "ukusno uređen Pansion na zelenoj pIaži sa svojim vilama" opisani su na tri stranice, pored ostalog i kao: "ein beliebter Sommer- wie Winteraufenhalt für Erhol- ungsbedürftige". (omiljeno ljetnje kao i zimsko boravište za oporavak.) Za djedovog života gosti pansiona su ekskluzivno birani u sporazumu sa upravo prisutnim gostima, jer je kapacitet redovno bio pod pritiskom interesenata. Kuća je povremeno imala i prominentne goste: sjećamo se pretendenta na srpski prestol, budućeg kralja Petra I. Pansion je bio i jedini adekvatni ugostiteljski objekt južno od Cirkvenice gdje je Pod familijarnom vilom 1903. god: stoji Antun, uz njega mati, lijevo mu sjedi tada bio poznat još samo žena Ida, iza nje stoji ćerka, u sredini su Antunove sestre i još sjedi Idin brat.

Hotel »Terapia«. Za Csládi együttes az új villa alatt * Famliäres Beisamensein unter neuen Villa. Zeleniku vrlo značajna je 1905. godina, koja se javlja u našem arhivu molbom C.K željezničke uprave u Dubrovniku, 9. maja, za uknjižbu pri kotarskom sudu u Herceg-Novom za zemIjišne čestice koje je djed prodao u svrhu izgradnje pruge i krajnje željezničke stanice u Zelenici, najjužnije u Monarhiji, oslonjene na novo pistanište. Sagledavši značaj buduće željezničke stanice, djed je prethodno u audijenciji kod cara Franca Jozefa I postigao, da se stanica mjesto na pogodnom terenu u Meljinama, dokle je prvobitno bila planirana, izgradi u blizini pansiona po cijenu probijanja tunela i odvaljivanja dijela brijega Baterija u more. Time je obezbijedio konačnu budučnost svog poduhvata u razvoju hotela22.

21 Dr. Havass Rezsö: DALMÁCIA, Budapest 1905. Divald Károly müintéztének kiadása. 22 Na ovu najprvu studiju istorije zeleničkog Hotela, na samom početku istraživanja 1974. godine, uticale su još pretenciozne familijarne priče, koje su se vremenom čak i potencirale. Tako, počelo se tvrditi da su ovamo navraćali pravi kraljevi, umjesto nadobudnih, a i pravi bugarski car je bivao pogrešno imenovan, pa je proglašeno da su te posjete čak upisane u hotelske knige. Zanemareno je pak, da je u Dubrovniku nekoliko godina ranije osnovan luksuzni hotel «Imperijal». Željeznica je dosegla Zeleniku 1901. godine, pa su kasniji familijarni dokumenti o zemljišnim uknjižbama

58 U isto vrijeme djed se nosio mišlju da proširi poslovanje osnivanjem lokalne plovidbe između Herceg-Novog i Kotora. Sa svojim sinom Adorjanom u poslovima djed nije računao jer je kod njega zapazio talenat za umjetnost, pa ga je dao na umjetničku izobrazbu u Rim23, a zatim na usavršavanje u Firenzu. Umjesto njega pokušao je sebi odgojiti upraviteija i stručni kadar za vođenje poslova od ljudi iz Zelenike i okoline. Tako je za upravitelja školovao Jova Vukovića, Mila Perišića za kelnera, Blagoja Mićunovića24 kuvara i druge, koje je slao u Budimpeštu, Marselj i druge gradove Evrope. Jovu Vukoviću je naložio kupovinu jednog parobroda u Italiji, ali je on nabavio motorni brod »Vedetta« u brodogradilištu u La Speciji, koji je nesigurno funkcionisao, pa je djed ovaj brod ustupio septembra 1908. godine Jovu Vukviću i Blagoju Mićunoviću a zatim nabavio brod zvan »Maria«, koji je mogao nositi oko 100 putnika i redovno obavljao prugu izmedu Herceg-Novog i Kotora. Prva neuspjela kupovina broda, a zatim kupovina drugog, bacila je djeda u teško finansijsko stanje25. Dokumenti koji obavještavaju o neplačenim dugovima množe se u to vrijeme. Izlaz je tražio u založbi imanja u Zelenici u januaru 1909. godine26 u korist Zemljišno-veresijskog zavoda Kraljevine Dalmacije, koji mu je u februaru realizovao zajam od 16.000 kruna27. Istovremeno je pisao svom advokatu u Budimpeštu da mu nađe još 10.000 kruna, ali je dobio neodređeni odgovor28.

Hotel-pansion 1909-1918. godina

Nakon iznenadne smrti moga djeda 16. juna 1909. godine, hotel je dat u zakup nekom Holanđaninu Le Brunn-u, a pošto se ovaj pokazao nesposoban za vođenje poslova zbog alkoholizma, isti je sudskim putem uklonjen i 1915. godine sklopljen je novi ugovor sa drugim zakupcem, ljekarom dr. Nandorom Irmay za mjesečnu zakupninu od 1.000 kruna29.

Glavni očuvani dokumenat o poslovanju hotela iz vremena od 14. 09. 1909. do 11. 12. 1915. godine je »Knjiga stranaca«, koju je ustrojilo Opštinsko upravi- teljstvo iz Herceg-Novog. U tom vremenskom periodu, do prvog svjetskog rata, hotel je posjetilo oko 2.500 gostiju. Ako se oni razvrstaju radi geografske podijeljenosti po sadašnjoj političkoj podjeli Evrope, zapažamo veliki broj posjetilaca sa jugosloven- Novoimenovani Hotel-Pansion iza 1910. god. Az újranevezett Hotel-Penzió Das neubenannte Hotel-Pension irelevantni. Pri tome, pokazalo se da je nekakvo ispošljavanje željeznice radi hotela – čista izmišljotina. 23 "Primaria Associazione Cattolica Artistica ed operaia di carità reciproca in Roma: Scuola serale per gli adulti“. Ovo je titula jedinog sačuvanog dokumenta - pohvale za ornamentalno crtanje. 24 «POLITIKA» 20 juna 1974. 25 «NAROD» 3 novembra 1920, S:2. Dubrovnik. 26 C.K. Kotarski sud u Ercegnovom 25/L 1909. Opis nekretnina vlasnosti dr. Antuna Magyar p. Julija u KO Sasovići. 27 Hipoteka br. 2313, Zadar 8/2 1909. 28 Kasselik: pismo 29. juna 1909. 29 Prepis ugovora bez datuma i potpisa.

59 ske teritorije i to naročito prolaznika koji su samo prenoćili, putujući iz jednog obližnjeg mjesta u drugo. To je u prvom redu efekat završne željezničke stanice u Zelenici. Pored toga, u naročito velikoj mjeri bilo je gostiju iz Austrije, Mađarske, Njemačke i Čehoslovačke, u manjem broju iz Italije, Rumunije i Amerike, a pojedinačno iz Engleske, Francuske, Švajcarske i Rusije. Socijalni sastav gostiju je bio na visokom nivou: 50% imalo je akadernske titule ili visoke službene činove, između ostalog univerzitetski profesori, narodni poslanici, ministri, ambasadori; 25% bili su oficiri, uključujući nekoliko generala; plemića je bilo 5% nerijetko sa grofovskom titulom. Prominentni gost bio je bugarski kralj, koji je naišao motornim čamcem, kao i kralj Nikola crnogorski. Jedna zabilješka u knjizi gostiju o noćenju nekog oficira iz Sofije 21—22 04 1911. godine, možda je u vezi sa dolaskom kralja Borisa (Ferdinanda!)30.

Pošto je otac Adorjan u tom vremenu bio u vojsci u Erdelju i odatle otpušten krajem 1910. godine kao bolestan i nesposoban za rad, u porodičnim spisima se često pojavljuje ime ovlašćenog porodičnog tutora Mirka Komnenovića iz Herceg-Novog, koji je pružio nesebičnu pomoć porodici u sređivanju poslova i dugova preostalih poslije smrti djeda. Pa i poslije prvog svjetskog rata, već i kao poslanik radikalne stranke još sa naklonošću je pratio očeve napore u samostalnom vođenju hotela.

U toku prvog svjetskog rata poslovanje hotela je praktično prestalo, jer je zgrada postala u pravom srmislu vojni objekt. Tu je bio štab lovćenske ofenzive pa je to bilo označeno, nakon toga, i na jednoj mesinganoj spomen-ploči, koju su postavili Austrijanci, a kasnije je srpska vojska skinula. Na ploči je bio slijedeći natpis: "Aus diesem Hause hat seine Exzellenz Feldmarschall-Leutnant Rollinger die Operationen gegen den Lowtschen geleitet und siegreich durchgeführt« (Iz ove je kuće njegova ekscelencija feldmaršal Rolinger vodio operacije protiv Lovćena i pobjedonosno ih sproveo). Hotel je u to vrijeme bio i špijuniran, što je otkriveno tek nakon demontaže telefonske linije iz kancelarije Rolingera, na koju se potajno bio priključio jedan vojni službenik, porijeklom Italijan. Inače otac je od prvog dana rata bio mobiliziran i služio je na podurčju Boke, dok se ostala porodica skonila u Budimpeštu, pa je hotel bio prepušten na milost i nemilost austrijske vojske.

Hotel između dva rata

Porodica se odmah po završetku rata prikupila u Zelenici. Hotel je bio u derutnom stanju, inventar uništen ili razvučen. Slijede mutna vremena sa nastojanjem oca da, kako je kasnije kuća nazvana, »Hotel Plažu Zelenika« ponovo stavi u pogon. Najbolji gosti toga vremena bili su albanski trgovci koji su pretovarali svoju robu u Zelenici na željeznicu i brodove. Zvuči skoro nevjerovatno da je odmah započela i nadogradnja gornjeg sprata na veznim krilima između kula31. Istočno krilo je završeno sa obimnim zidovima i krovnom pločom bez unutrašnje izgradnje. Zapadno krilo dobilo je samo fasadni zid ka moru. Hotel je, sudeći po jednom inventaru32, početkom 1920. godine imao 36 ležajeva u 25 opremijenih soba. Spomenuta knjiga gostiju nastavijena je da se vodi 01. 12. 1920. godine, ali već nakon dvadeset dana dolazi do novog prekida. Za ovo kratko vrijeme usluženo je 50 gostiju, od kojih su dobra polovina bili Rusi-emigranti, koji su upravo ludo trošili svoj spašeni imetak, nadajući se skorom povratku u Rusiju.

30 Greška pri prekucavanju prvobitnog teksta: bio je to krunisani bugarski kralj Ferdinand. Navođenje knjaza – a ne kralja! – Nikole pak nije podobno na ovom mjestu. On je posjetio Zeleniku još za Antunovog života. 31 Ova nevjerica u prvobitnom tekstu bila je sasvim opravdana: sada je pronađena jedna fotografija iz 1916. godine, koja već pokazuje te nadgradnje. 32 Prilikom predaje hotela nekom Ivančeviću. Ovaj zakup je bio samo kratka epizoda.

60 Hotelprospekt cca 1935

Po tadašnjem zakonu protiv "neprijateljskih podanika" čitavo je imanje uzeto pod državni sekvestar33, a hotel je pretvoren u bolnicu34. Porodica, lišena svega, pomišljala je na iseljenje u Mađarsku35. I tada se digao pravi narodni pokret da se ovo spriječi. Na jednom listu 56 najuglednijih građana Herceg-Novog i okolnih sela, uključiv Mirka Komnenovića i sa Jovom Šimrakom na čelu, svojim potpisom izjavljuju: "da ova porodica kod nas zavazda ostane", na drugom listu Marko Rašević knez, pop Jovo Avramović iz Sasovića, te paroh Savo Nakićenović i knez Ignjo Marić iz Kuta, sa drugim potpisnicima kažu da je djed: "... unaprijedio ovo mjesto sa svojim hotelom i vilama. — On je u Boki prvi stvorio tako moderni hotel da su okolica i sam grad Hercegnovi od toga imali koristi..." I lokalna štampa se angažovala36, pa neka još jednom progovore pojedine rečenice tada potpisanih

33 Političko izloženstvo br. 4463, Ercegnovi 02 10 1920. Zapisnik sastavljen u uredu političke ekspoziture Ercegnovi 24 12 1920 34 The american Red Cross – comission to Greece – Saloniki – Greece (solunska misija amerčkog Crvenog krsta). 35 Rješenje Savjeta prestonice Budimpešte br.219. 502/1921-IV o prijemu u opštinu Budimpešte Magyar rođ. Jaczkó Ide i Magyar Adorjana, rođenih u Budimpešti. 36 «NAROD», Dubrovnik 03 11 1920; «BOKEŠKI GLASNIK», Kotor 19 02 i 12 03 1921.

61 "Nekoliko seijana" iz Sasovića i Zelenike: "... svojim poduzećem dao je pok. Mađar prve početke života na Zelenici ... udario temelje razvoja samog mjesta... zapošljavao je samo domaće ljude i na vlastite troškove slao ih u bijeli svjet, da se usavrše... podigao mnoge ovdašnje porodice." Akcija je urodila plodom, te je otac obavješten da može sam upravljati zaplijenjenom imovinom. Sekvestar je tada ostao samo na papiru, a skinut je i zvanično 1927. godine37. Valjalo je srediti i državljanstvo: napuštanje mađarskog državljanstva uslijedilo je još 192238. godine, ali prijem u jugoslavensko tek 1938. godine39. Knjiga gostiju nastavija se ispod napomene: »Hotel-Pension bio je zauzet kao bolnica od Misije Američkog Crvenog Krsta. Novootvoren 26. III 1921«. Knjiga je do kraja popunjena 14. 11. iste godine i obavještava o uslugama za preko 600 gostiju. Od inostranih gostiju se još u početku skoro isključivo navode trgovci iz Skadra. Možda sa ovim treba povezati pojavu još jednog prominentnog gosta u Hotelu: u parku se zaustavio jedan automobil sa albanskom gospodom koje je, govoreći već dobro albanski, lično moj otac poslužio ručkom. Tek nakon odlaska gostiju, naletjeli su žandarmi od kojih je saznao da je razgovarao sa Ahmedom Zoguom – budućim kraljem Albanije! Prvi pravi turisti koji su se više nedjelja zadržali bili su Srbijanci. Tada nastaje izvjesna praznina u sačuvanoj doku- mentaciji hotelskog pogona. O pripremama da se privuče širi krug gostiju, kazuje nam jedna svjedodžba Upraviteija političkog izoženstva u Herceg-Novom, K broj 51022 od 06. 02. 1922. da je "Pansion Zelenika na Zelenici hotel prvog razreda". Sačuvane knjige službene prepiske hotela, obuhvataju vremenski period od 31. 03. 1924. do 12. 07. 1941. Tu se već prve godine Magyar Adorján: aquarell vodi očevim rukopisom na srpskohrvatskom, češkom, mađarskom i njemačkom jeziku živa prepiska, kako sa domaćim adresama, tako i sa Čehoslovačkom, Austrijom, Mađarskom i Njemačkom. Za vremenski period od 01. 09. 1931. do 28. 11. 1948. sačuvana je Knjiga izdatih kreveta, kao izvanredan izvor statističkih podataka. Najzad knjiga gostiju, koja omogućava analizu kvaliteta posjete, sačuvana je za period od 17. 09. 1931. do 30. 12. 1946. godine. Nemoguće je ovaj materijal ovdje iscrpno obraditi, te se moramo ograničiti samo na utiske. Sve viškove zarade otac je ulagao u poboljšanje ponude hotela. Sprat zapadnog krila završen je sa 5 novih soba40, za koje je odobrena upotreba41 30. 6. 1930. godine. Time je hotel spolja konačno uobličen, dočim je sprat istočnog krila iznutra i dalje ostao nedovršen. Uveden je djelimično vodovod42, te je izvršena potpuna elektrifikacija. Enterijere je

37 Kr. Sreska ispostava Ercegnovi, br. 2301/16 06 1927. 38 Magyar Kir. Belügyminisztérium 198.070/1922. II BM. 39 Ministarstvo unutrašnjih poslova Kr. Jugoslavije, Sl. III br.20857/39. 40 U troškovima ove gradnje bitno je učestvovala majka, Aranka rođ. Baaden, sa svojim mirazom. Sva dosadašnja literatura nju potpuno prećutkuje. Pri tome: nosila je na svojim ramenima – pored uzgoja četvero djece – od 1926. godine cjelokupnu ekonomiju zeleničkog Hotela. 41 Opština Hercegnovska br. 2174/30. 42 Vodovodna instalacija je za stalno ostala nedovoljna: kuhinja i praonica uzimale su vodu sa dvorišne česme, cijela zgrada je raspolagala samo sa jednim kupatilom, bilo je razmješteno 5 WC-a i jedan pisoar, a umivaonike sa tekućom vodom imale su samo tri gostinjske sobe.

62 dekorisao i snabdjeo zidnim slikarijama otac svojeručno. Tu je bila i jedna velika, slikovita izIetnička mapa okoline, na zidu. Park je stalno obogaćivan mediteranskim biljem, a sa plaže uklonjeno je kamenje i navezene su velike količine pijeska brodovima. Svojim znanjem devet evropskih jezika i širokim opštim obrazovanjem, otac je nalazio načina da lično animira svakog gosta. Ponekad se i svojim likovnim obrazovanjem služio, portretirajući goste. Nije žalio truda ni za prijateljsku korespondenciju sa bivšim gostima — te je stvarao izvanrednu atmosferu, vezujući za hotel pravi krug prijatelja, koji su dalje širili propagandu. Interes posluge za rad u hotelu održavao je davanjem provizije na svaki izdani krevet, pored redovne zarade. Bitan doprinos uspjehu bile su i sopstvene agencije hotela. Agent u Pragu bio je rođeni Novljanin Dulfo Baldani43, tamošnji student, od 1924. godine. Tome se kasnije pridružila agencija u Budimpešti koju je uspostavio Laslo Ilješ-Šandor44. Ovim je obezbijeđen direktan i reprezentativan kontakt sa gostima, a ušteđene su pretjerane provizije profesionalnim i bezličnim agenturama. Glavna zasluga ovih agencija je bila ta, što su u izvornim tačkama najvećeg interesa za Zeleniku vrbovali i vansezonsku posjetu. Cijene su pri tome bile tako odmjerene da su gosti svoje troškove boravka u Zelenici manje-više kod kuće nadoknađivali uštedama u ogrijevu, te je i za vansezonsku posjetu sistematski izgrađivan krug gostiju, naročito od starijih bračnih parova. Manje reprezentativnom usmenom propagandom sa dogovorenom provizijom, bavila se donekle i jedna Beograđanka. Hotel je u predratnoj deceniji imao 30 opremljenih gostinjskih soba sa 49 do 53 kreveta. Pun mjesečni kapacitet iznosio je dakle okruglo 1.500 kreveta/noći. Grafikon izdatih kreveta/noći od 1926. do 1933. godine pokazuje priIičnu ujednačenost uprkos svjetskoj privrednoj krizi oko 1930. godine. Po prestanku krize dolazi do naglog skoka prometa hotela koji kulminira 1936. godine. Nakon toga zapaža se pad prometa na stari nivo, sve do početka drugog svjetskog rata, usljed zavedenih mjera zabrane iznošenja deviza od sve četiri zemlje glavnih liferanata turista: Čehoslovačke, Mađarske, Njemačke i Austrije. Grafikon izdatih kreveta/noći u najboljoj godini, pokazuje odnos sezonske posjete: zimska i proljetna je dostigla 1/3 ukupnog kapaciteta hotela, špica u sezoni penje se na skoro 100% kapaciteta. Jesenji pad na minimum kapaciteta te godine bio je odraz nesigurne političke situacije u Evropi.

Drugi svjetski rat i poslijeratne godine

Izbijanjem drugog svjetskog rata vojske su stavile ponovo ruke na hotel. Komanda mjesta u Zelenici pod pov. br. 29 od 03. 03. 1941. godine naređuje ustupanje zgrade odmah "za radni bataljon Boke Kotorske koji će od Vas zgradu primiti za potrebe smeštaja i stanovanja ljudstva, stoke i stočnih vozila". Zatim slijedi naredba Komesara od »Comune di Castelnuovo di Cattaro« broj 7044 od 20. 09. 1941. godine, da se u roku od 24 časa skine hotleska firma na hrvatskom jeziku, koju treba zamijeniti sa itaijanskim natpisom. Ova druga naredba nije nikada izvršena Dana 20. 02. 1942. godine knez sela Sasovići Petar Pješivac potvrđuje svojim potpisom da je "skoro cijeli hotel zauzet od vojske, a to od Batagliona Ivrea alpinaca" Otac je podnosio proteste zbog rekvizicije i oduzimanja sredstava za život porodice. Bio je pozvan na objašnjavanja, odbijao svaku saradnju i na druge načine se zamijerao okupatoru. Stoga je novembra 1942. godine konačno strpan u zatvor u Herceg- Novom i aprila 1943. godine interniran u Italiju. Hotel je time postao slobodan plijen okupatoru i služio neko vrijeme i kao dječje ljetovalište fašističke organizacije GIL, odnosno kvartir za oficire i vojne službenike. Zakupnina i promet nekoliko preostalih soba bili su dovoljni porodici za ne umrijeti od gladi. Slično je bilo i sa njemačkom okupacijom. Po hotelu je bilo samo bezobzirne vojske, dok ih pritisak oslobodilačke vojske nije prisilio na koncentraciju u susjednu zgradu gdje je bila komanda mjesta. Hotel je sada opustio, a

43 Već na prvim stranicama sačuvane hotelske korespondencije ima dopisa za Baldanija, sa podacima za vezu još i unazad. 44 Sačuvana je specijalna reklamna kuverta za pisma, sa slikom i firmom hotela na mađarskom jeziku. Kuverta je pečačena 31 03 1930. godine poštom Budimpešta.

63 mitraljeska vatra sa naoružanih ribarica pljuštala je povremeno po fasadi i prozorima. Prilikom evakuacije Zelenike, Nijemci su susjednu zgradu digli u vazduh. Strahovita eksplozija opustošila je u hotelu i ono što još nije bilo razvaljeno od vojske i paljbe. Po oslobođenju je postao prvi zadatak, skoro neupotrebljivog hotela, da svojim preostalim inventarom koliko-toliko opremi bolnicu u Savini, koju su Nijemci prilikom povlačenja potpuno ispraznili. O ovome svjedoči niz reversa Sreskog narodnooslobodilačkog odbora Kuti-Zelenika iz novembra i decembra 1944. godine, o predatom inventaru. Ranjeni borci, koji su još uvijek pristizali sa bojišta, oporavljali su se u krevetima u kojima su se nekada odmarala evropska gospoda. Po završetku rata, prvi gosti hotela bili su — Nijemci. To su bili zarobljenici šoferi koji su razvozili pomoć pakete organizacije UNRRA iz zeleničkih magacina. Spavali su na slami u praznim sobama. Otac, koji se vratio iz Italije krajem 1945. godine odmah je regulisao ugovorom boravak ovih »gostiju« u hotelu45. Po ovom, danas zaista egzotičnom ugovoru, Adorjan Magyar je iznajmio 5 soba i obavezao se za kuhanje hrane. Za ovo ima primiti 5.000 dinara mjesečno i hranu za porodicu. Slijedi legalizacija hotela, dozvolom za obavIjanje hoteske radnje 28. 07. 194646. godine. Knjiga izdatih kreveta i Knjiga gostiju nastavljena je da se vodi. Saznajemo da je u hotelu bilo tada 10 soba za izdavanje, koje je otac upornim radom – i borbom za povraćaj nešto namještaja - prethodno osposobio. Ovaj broj povećan je do novembra 1948. godine na 15 soba, tj. dostignuta je polovina predratnog kapaciteta. Gostiju nije falilo: toga mjeseca je bilo izdato 317 kreveta, pretežno gostima prolaznicima koji su hvatali još nesigurne saobraćajne veze u Zelenici. To je otprilike odgovaralo predratnoj vansezonskoj posjeti. U aprilu 1948. godine izvršena je nacionalizacija hotela47 i pristupilo se njegovom generalnom renoviranju o državnom trošku. Planove je u maju 1948. godine izradio ing. Mihajlo Simić iz Herceg-Novog. Bitne promjene su bile uklanjanje dotrajale drvene verande- restorana i izrada nove, sa betonskom konstrukcijom. U istočnom krilu je sada izgrađeno još 5 soba, kojima su se dodale i 2 sobe nakon iseljenja porodice. Ukupan kapacitet hotela narastao je tako na 37 soba. Ovako osposobijen hotel primao je uglavnom radnike i službenike, koji su koristili godišnje odmore uz sindikalne dotacije. Ukidanje sindikalne dotacije i prelaz na komercijalnu turističku privredu, bila je smrtna osuda starom hotelu sa zastarjelom opremom. Narodni odbor opštine Herceg-Novi napustio je objekt, čiju je modernizaciju smatrao nerentabilnom, prodavši ga Opštinskom narodnom odboru Centar-Sarajevo za dječje odmaraIište 1960. godine. Tako je »Hotel Plaža Zelenika« nakon 58 godina kontinuiranog rada prestao da postoji. Ni starog uskotračnog voza, koji je pola vijeka donosio goste, više nema. Putnički vapor se isto tako više ne javija svojim otegnutim fišćem pred zeleničkim mulom. Prošla vremena! Velika crvena zgrada sa tri tornja stoji i sada pred plažom punom djece, kao etiketa Zelenike. Prestareo otac izabran je za počasnog člana Turističkog društva u Zelenici, a uz to da bi održao tradiciju, vodi skromno uređeni autokamp pored svoje stare vile...

45 Državno automobilsko saobraćajno preduzeće FNRJ, XVIII Auto brigada, Split. Ugovor je sačinjen 28 01 1946. godine u Zelenici, pod brojem 22/46. 46 Sreski narodni odbor – Privredni otsijek, H.Novi, br.12237/46. 47 Ukaz Prezidijuma Narodne skupštine NRCG br. 808 od 28 04 1948 god. i br. 819 od 30 04 1948. rješenjem Vlade NRCG.

64 Reagovanja

Poznata su tri reagovanja na ovu prvu iscrpniju studiju o Hotelu «Plaža» u Zelenici. Ovako pod naslovom «Prilog istoriji» sa šifrom «T» u novini Boka 15 03 1976:

... ing. Zoltan Mađar iznosi vrlo interesantne podatke o početku hercegnovskog turizma i njegovom prvjencu Hotelu «Plaži» u Zelenici. Podaci si izvorni, svježi, do sada neobjavljeni, te su vrlo značajni za šire izučavanje turizma – najmlađe bokeljske privredne grane.

Hercegnovski Naš list je u dva nastavka jula i avgusta 1977. skraćeno ponovio sadržaj studije, sa uvodnom napomenom: «Prvi hotel na srednjem i južnom Jadranu». Valjda je ovo izazvalo reakciju Vlada Gojnića, da u istom listu, u oktobarskom broju, pod naslovom «Od Lokande do savremenog trurizma» prvensvo turističkog razvoja prebaci na Cetinje. Na ovoj razlici se ostalo.

Posljedice su došle do izražaja tek dvije decenije kasnije, jednom divergentnom polemikom (vidi poglavlje ovdje, o tim divergencijama) nakon koje je Čaba Mađar izdao knjigu pod naslovom Hotel «Plaža Zelenika» Zelenika (Zelenika 1999), u kojem objavljuje porodičnu dokumentaciju. Koju sam već 1975. godine bio obradio u ovoj prvoj publikaciji istorije zeleničkog Hotela.

Pogledi na zgradu exHotela "Plaža" u Zelenici

O ovom Hotelu je već dosta pisano, ali bez relevantnije arhitektonske analize, tog i danas stojnog objekta. Arhitektonski karakteristična zgrada izrazito markira ovaj dio Hercegnovske rivijere – već ravno 100 godina! Objekat je bio postavljen uz krajnju željezničku stanicu na zapadnom kraju Zelenike, neposredo uz plažu - za vlastite goste – i sa prostranim parkom do javne ceste. Preko ceste i željezničke pruge, hotelskoj koloniji su pripadale tri vile, a sve je to bilo okruženo vlastitom šumom, sa šetnim stazama. Istorijski značaj ovog objekta je to, što je ovo bio prvi isključivo turistički orijentirani hotel u današnjoj Crnoj Gori – za razliku od pređašnjih gradskih hotela.

Bivši hotel, sada predložen za zaštitu kao spomenik od istorijskog značaja, još ne posjeduje adekvatni arhitektonski opis. Izuzev jednog dosta površnog osvrta u godišnjaku „Boka“

65 br. 18/1986, nema relevantnijih pogleda na samu zgradu. U tom osvrtu ima proizvoljnih teza o oblikovnim uticajima, po istorizujućim dvorcima, ali bez konkretiziranja. Nije analiziran plan zgrade a prikazano je samo nekoliko fotografija. Pravilno je međutim utvrđeno, da postojeća unutrašnja funkcionalnost ne odgovara savremenim hotelskim prohtjevima. Odnosno, da objekat na ovaj način nije ništa drugo, nego (tada tek potencijalni) spomenik početka savremenog turizma u Crnoj Gori. No nije obrazloženo ni to, u čemu se sastoji ta nefunkcionalnost. Ma da u svemu važi zaključak, tog osvrta, da su spoljašnjost objekta i interni prostor razdvojeni, nedostaje i okolinsko razmatranje onog u čemu se baš ta spoljašnjost odražava. Ma da se paušalno upućuje na to, da ovaj istorijski objekat baš sada korespondira sa izvrsnom urbanističkom okolinom, i ova je teza ostala nedorečena.

Članak se ne osvrće ni na arhitektu – odnosno na neposrednog graditelja ovog objekta – čije poznavanje je međutim izvorno za razumjevanje same gradnje. Bio je to dr. Antun Mađar, rođen u Budimu 1857. godine. Preci su mu tamo poznati još od XVIII vijeka, već tada iz viših građanskih slojeva. Otac mu je bio arhitekt, koji se naročito obogatio poslovanjem sa nekretninama, u vrijeme eksplozivnog razvoja Budimpešte. Antun je takođe započeo arhitektonski studij, ali je završio pravo, a aktivirao se kao kapetan elitne lake konjice. Izvrsno je crtao: sačuvan je album sa pejsažima, pored ostalog iz Alpa, San Rema i Sorenta – kamo je Antun turistički putovao. Ima i crteža arhitekture, sa besprijekornom perspektivom. Zbog zdravstvenih razloga bio je prerano umirovljen, pa je iz istog razloga 1895. godine potražio mjesto na južnom Jadranu, za stalni klimatski boravak. Ideja za osnivanje ovog hotela, bila je izazvana navalom rodbine i prijatelja u vilu, koju je tu izgradio, te i sa krajnjom željezničkom stanicom u neposrednom susjedstvu, od 1901. godine. Ta je željeznica stvorila najpogodniju saobraćajnu vezu kroz Bosnu do Budimpešte, pa i dalje preko Beča na sjever, ili kroz tada austrijsku Galiciju prema Rusiji. Dozvola za otvaranje ugostiteljske radnje sačuvana je: izdata je od tadašnje sreske vlasti u Kotoru 24. novembra 1902. Dakle ravno prije 100 godina!

Originalni planovi za gradnju budućeg hotela i dodatnih vila, uglavnom nisu poznati. Tradicija međutim glasi, da je Antun sve sam projektovao, ali, budući da za to nije bio kvalificiran, zvanične planove su mi izradila stručno priznata lica. Tu Antunovu sposobnost potvrđuje jedan svojeručno crtani plan, korektno rađen u razmjeri 1:50, za jednu i danas stojnu sporednu kućicu. Taj plan je datiran 9. 06 1899, ozvaničen je taksenim markama, i ima situacioni prikaz: vide se porodična vila na obali i još jedna danas takođe stojna vila u pozadini, uz prikaz ceste i planirane željezničke pruge: tada još sa Második építkezési ütem, a torony 1902 krivinom za prolaz kroz prvobitno planirana Zweite Bauetappe, der Turm 1902 (drukčíje izvedena) dva tunela.

Pretežno šumovito imanje od oko 10 hektara obuhvatalo je jednu poljanu – propali vinograd – koja je dosezala do obale. Tu je postavljena stambena vila, čiju su isplatu građevinski preduzimači potvrdili u februaru 1899. U ovu svrhu je dijelom bila srušena jedna postojeća stara kućica, zadržavši međutim i dogradivši priobalni zid od kamena, koji je trebao odolijevati valovima južine preko uske plaže ispred same zgrade. Na ovaj zid je spratno postavljena veranda i bočna terasa, iza kojih su se nalazile stambene prostorije: dnevni

66 boravak otvoren u ulaznu verandu, bočno sa malim prijemnim salonom, dvije sobe sa krevetskim nišama i sa prozorima na terasu. U prizemlju se nalazila ekonomija: kuhinja, soba služavke, ostave i štala za perad. Svakako zbog hitne gradnje, spoljašnjost ove vile djeluje nekako improvizirano – za ondašnja shvatanja. Međutim danas gledamo te stare slike začuđeni modernošću kojom je ova kuća djelovala: čista kubičnost sa ravnim krovom i velika zastakljenja, tako da vila spolja podvlači šumsko-brdovitu pozadinu, a iznutra se – slobodno prolaznim prostorijama - obraća panorami Vrata Boke.

Zbog navale gostiju u ovu kuću, odmah je bilo potrebno stvoriti i depandans: to je ona spomenuta vila u pozadini. Za gradnju iste bila je već potrebna saglasnost Uprave željeznica u Gružu: komisija je sačinila zapisnik 15 02 1899, kojom je konstatovano da gradnja još nije izvedena, pa je sav rizik za kasnije mogući požar prebačen na vlasnika gradnje. Ova kuća ima skoro sasvim pravilnu četvrtastu osnovu, sa po jednim stanom u prizemlju i spratu – kamo se uzlazilo otvorenim stepeništem. Primijenjen je takođe ravan krov, sistema „drvocement“, što je u ovim krajevima nedavno bila uvela Austrija, na ponekim vojnim objektima. Ovakvom jednostavnom kubusu pridodat je međutim karakter vile sa dograđenom lođíjom za prizemlje, sa stubcima, koji su podupirali verandu gornjeg stana. Ova dogradnja bila je pokrivena strmim krovom, sa pločama zvanim „eternit“. Kasnije je taj krov skinut, pa je cijela kuća pokrivena šatorastim krovom u svemu bezznačajnog izgleda - kako danas stoji. U prizemlju je uzadnje živjela Familija, a sprat je poslije velikog zemljotresa ostao nenastanjen.

Uključujući rečenu sporednu kućicu, građenu za smještaj posluge, a potom i jedne kućice za proizvodnju rasvjetnog plina (elektrike dugo nije bilo), stvorena je u poslijednjim godinama XIX vijeka već izvjesna turistička kolonija – posjećivana uglavnom iz Budimpešte. Vlasnik se istovremeno bio potrudio za uređenje parka, na poljani između obiju vila. Taj prostor je još bio kontinualan, presječen samo uzanom cestom. O životu u ovakvoj, začetnoj, koloniji postoje pribilješke neke mlade djevojke, bezimene i bez datuma, ali očigledno neke rođake, koja je krenula na put iz Prerova (danas na granici Češke prema Slovačkoj), da bi se u Budimpešti priključila Antunu. Zajedno su putovali zatim željeznicom i brodovima preko Rijeke. Iskrcali su se u Meljine – zapis se dakle odnosi na vrijeme prije željeznice i luke u Zelenici. Djevojka se zabavljala izletima u okolinu, a u kući je plesala sa mjesnim oficirima, uz klavirsku muziku.

Odluku da se ovakve kućne prilike komercijalizuju, izazvala je željeznica. Familija se zato preselila u vilu-depandans, pa je počela dogradnja vile na obali. Fotografije iz 1902. već prikazuju jedan dodatni toranj. Ovaj je sadržao tri nove sobe, a u prizemlju – preko postojeće terase – i prolaz u park gdje su, na tom mjestu, već rasli primorski borovi. Unutrašnje stepenište tornja je ujedno imalo izlaz na ravni krov pređašnje vile. Tokom ove godine se već može pretpostaviti probni pogon budućeg pansiona.

Sigurno je da je Antun iste godine već imao onakav koncept, kako je kuća cjelinski izvedena: sa tri tornja. Jedna fotografija iz 1903. godine prikazuje kompletne zidove prizemlja u gradnji. Srednji najviši toranj je isto utemeljen uz postojeću vilu, a treći toranj je postavljen simetrično naspram onog prvog. Ovamo međutim sa po dvije sobe po spratovima. Stvorena je još jedna simetrična terasa, do koje je produžena staklena veranda, sa finom drvenom konstrukcijom i sa novim erkerom u sredini. U spojnom krilu, između novih tornjeva, našle su mjesto tri sobe, sa hodnikom koji je povezivao prizemlje tornjeva, te jedan separe otvoren u verandu, simetrično sa drugim separeom – negdašnjim dnevnim boravkom vile. Bivši salončić sada je postao „šank“ za posluživanje restorana u verandi, a simetrično sa njime našla je mjesto ostava za restoranski namještaj. Prvi toranj je sada povezan sa centralnim traktom dugačkim hodnikom, probijenim kroz one krevetske niše i pregrađivanjem susjednog separea. Jedna od postojećiih dviju soba pregrađena je i za skučeno kupatilo – jedino u cijeloj hotelskoj zgradi. Staro prizemlje – odnosno suteren – ostalo je da služi kao kuhinja, odakle se mračnim stepenicama stizalo u rečeni šank. Suterenske prostorije u novom krilu ostale su bez naročite namjene. Glavnina hotelskih

67 soba stvorena je u centralnom bloku, iza srednjeg tornja. Ispod ovog tornja i u prizemlju rečenog bloka, provlačio se ulazni foaje – između verande i hotelskog parka. Tu je i polazno stepenište za centralni trakt i odavde se izdvajaju hodnici za oba krila, kao i sporedne stepenice za suterenski prolaz do plaže.

Već se iz ovog složenog funkcionalnog opisa nazire: svo unutrašnje stanje bilo je podređeno vanjskoj zamisli simetralno oblikovanog tvrđavskog zamka, ponekad i po cijeni mučno nastajućih unutrašnjih slučajnosti. No vedri vanjski čar zgrade ne može se poreći. Baš nasuprot mrkom svojstvu jedne tvrđave – što bi se inače moglo očekivati. Pa čemu onda tvrđavski izgled sa nazupčanim tornjevima? U odgovoru na ovo pitanje treba poči od pojma srednjevjekovnog shvatanja arhitekture, u ranom XIX vijeku. Bilo je to u sklopu idealizovanog „otkrića“ srenjeg vijeka, nasuprot pređašnjeg idealiziranja grčko-rimske antike. Naspram „klasicizma“ pojavila se tada „romantika“ – kao jedna vrlo kompleksna kulturna pojava, koju ovdje ne možemo izlagati. Za nas ostaje relevantno: klasicizam se u Mađarskoj održao predugo, skoro do sredine XIX vijeka; paralelno sa odgovarajućim zakašnjenjem romantike. Kao mađarski pionir tog novog ukusa u arhitekturi, važi Ferenc Brein: za njega je dokazano oko 80 romantičarskih građevina u godinama 1843-55. A Brein je bio - po godinama znatno stariji - sestrić Antunovog oca! Tako se arhitektonska tradicija familije Mađar ustvari svodi na ovog prominentnog romantičara. A zna se u Familiji da je Antun i po naravi bio romantično raspoložen – pa i njegovo turističko vizionarstvo, već iz aspekta kasnije Crne Gore, nije ništa drugo nego jedna PROJEKCIJA VLASTITIH SHVATANJA U ZAMIŠLJENU STVARNOST. Ovo je sažeta definicija romantike! Doduše, u vrijeme nastanka predmetnog Hotela, Evropom je vladala jedna drukčije stilizovana postromantika – takozvana „secesija“ – sa idejom odvajanja od nazovi-istorijskih stilova. Naš hotel se idejno tačno uklapa u svojevremeno vladajući štimung, svojom neobičnom srednjevjekovštinom se međutim najoriginalnije i izdvaja iz vladajuće mode.

Oblikovna inspiracija zeleničkog hotela potiče od zgrade «Arsenal» u Beču. A zelenikai Hotel alaki sugalmazója a bécsi «Arsenal» épülete volt Die gestalterische Inspration für das Hotel in Zelenika, kam vom Arsenalgebäude in Wien.

68 Kao eventualni uzor ovoj gradnji, spominje se dvorac „Miramare“ kod Trsta. To je tipično romantičarska „tvrđava“, koju je 1854-56-ih godina sagradio nadvojvoda Maksimiljan, vrhovni komandant i modernizator austrugaraske mornarice. Da je Antun možda vidio taj dvorac pri moru, ne može se naravno isključiti, ali asocijacija sa Zelenikom nije dokumentovana. Naprotiv: ne

Spratne nadgradnje krila prije 1916. A szárnyemeletek felépítettsége. Aufbauten der Flügelgeschosse Zaokružena zgrada 1920-30-ih godina Kikerekítve Abgerundet postoji nikakva tektonska ili detaljna sličnost između ovog ciglenog hotela i onog kamenog dvorca. Tako se asocijacija može – ako se hoće! – svesti samo na pojavu: „tvrđavski palac pri moru“. Dočim oblikovnih sličnosti dvorca Miramare sa takvim dvorcima i kućama po tadašnjoj Austrougarskoj – ima bezbroj. Pa je i Ferenc Brein gradio onako – a ne kako se vidi u Zelenici. Antunov uzor treba dakle dublje tražiti. Ako se prisjetimo da

Cjelokupna osnova glavne etaže A fő szint összalaprajza Gesamtgrundriss des Hauptgeschosses

69 je on bio austrougarski vojnik-oficir, koji se često obrnuo kroz onu carevinu, napadno će nam privući pažnju sličnost tamošnje vojne arhitekture, sa hotelom u Zelenici. To su obično bile ciglene konstrukcije, a izdašno su se služile motivom tornjeva. Baš u ulaznoj partiji bečkog „Arsenala“ (u stražnjem traktu je danas vojno- istorijski muzej) ćemo maltene neposredno prepoznati tektoniku pojednostavljenog zeleničkog hotela! Skoro isto: centralni blok sa uzvišenim tornjem i dva bočna krila sa završnim masama na oba kraja – u Beču doduše znatno veće i složenije. Taj čuveni Arsenal je bio centralan za svu austrougarsku kopnenu vojsku, a građen je u godinama 1849-59, u ciglenom romanskom stilu, po planovima nekoliko arhitekata. Zelenički hotel zamišljen je neposredno od svog vlasnika. No ova kuća, naravno u znatno manjim dimenzijama, djeluje življe i vedrije od svog bečkog predloška. Baš uslijed Antunovog amaterstva – pa tako ipak “raskidno” - ma da ne i secesionističkim oblikovanjem. Njegov se hotel utoliko može sravniti sa Bečom, što iznad velikih lučnih otvora “beletaža” naši bočni tornjevi isto postaju neobično masivni, dok je centralni toranj oblikovno maltene čak i kopija onog bečkog. Ali i sva tektonika: uzvišeni srednji blok, sa svojim tornjem, pa bočna krila sa završnim masama. U ostalom: zelenička “tvrđava” odiše bajnom naivnošću, pa je tako ipak individualno arhiektonsko djelo. Nadaleko besprimjerna, romantično inspirisana fantazija.

Zgrada je u ovakvom obliku bila izgrađena 1904. ili 1905. godine, pa je tako valjda i ostala preko Antunove smrti (1909). Tada je kuća data u zakup, ali jedna fotografija iz 1916. godine zatim pokazuje nadgrađeni sprat krila među tornjevima1. Znamo međutrim da ovi spratovi nisu bili dovršeni. Tek 30-ih godina je u zapadnom krilu ostvareno 5 novih soba, pa su time numeracije svih soba dostigle brojku od 35. Hotel je tada vodio Antunov sin Adorjan, umjetnički obrazovan, pa je vlastoručno radio na unutrašnjim dekoracjama. U II svjetskom ratu zgrada je znatno oštećena, a i potpuno je uništena drvena veranda. Objekat je 1948. državno prisvojen i „obnavljan“. Izgrađen je i sprat istočnog krila, ali, sa teško betoniranom verandom zgrada je u srži nagrđena. Uništene su i sve unutrašnje dekoracije. Ali uprkos takvoj „modernizacji“, ništa nije učinjeno baš za funkcionalnu modernizaciju. Pa su i sobe ostale bez mokrih čvorova. Na ovaj način hotel nije mogao biti uključen u nove turističke prohtjeve, pa je postao dječje odmaralište. Vulgarne modernizacije su i dalje nastavljene, skidanjem tvrđavskih zubaca, tako da kuća više ne liči ni na šta. Ali, zgrada je svoju građevinsku solidnost dokazala prilikom velikog zemljotresa, kada su stari hoteli po Crnoj Gori uglavnom nestali. Vještački degradirani zelenički hotel ostao je međutim upotrebljiv – bez bitnih rekonsrukcija. Ironija je najzad, da je ovaj silom rasčerupani tvrđavski palac – danas čak postao vojni objekat!

Što se tiče parka, kojeg je zametnuo Antun, taj se svom svojom ubavošću razvio u 30-im godinama. Doduše još jedino pri samom hotelu, jer je gornji prostor sasvim otsjekla željeznica, dubokim usjekom i neuredno nabacanim otkopima. Pa je hotelski park ograđen i od ceste, živicom od bijelo cvjetajućih juka. Antunov koncept je bio: prikazati bogatstvo flore u ovom kraju, mješavinom kontinantalnog i mediteranskog rastinja. Osnovu za ovo pružilo je okolno hotelsko imanje, dubova šuma sa mediteranskom makijom. U samom parku rasli su orasi, jabuke i kestenovi; pored palmi, šipaka, čempresa i primorskih borova, a jedan lug fikusa služio je kao ljetnji restoran. Prostor je bio podijeljen na sunčani – sa cvjetnjacima - i zasjenčeni. Poslije nacionalizacije bio je već bataljen svaki parkovski koncept, a potom je sađeno jevtino drveće, da se zasjenče šatori za logorovanje djece. Tako to „dvorište“ i danas izgleda.

1 Slučajna pozadina na snimku parobroda "Metcovich". Horst F. Mayer, Dieter Winkler: In allen Häfen war Österreich. Die Österreich-Ungarische Handelsmarine. Wien 1993. S 189.

70 Treba najzad spomenuti, da su na imanju bile izgrađene još dvije lijepe vile. Zahvaljujući većoj promišljenosti – već bez žurbe – obije svjedoče o visokoj Antunovoj arhitektonskoj kultiviranosti. Reprezentativna familijarna vila podignuta je u strmoj šumskoj strani, poviše hotela, sa luksuzno prostranim prostorijama, koristeći izvanredne vidike od Savine do Obostnika, te sa visokim krovom, pod kojim je jedan veliki sat otkucavao vrijeme. Kuća je donekle stradala u I svjetskom ratu, uslijed vojne rekviracije, pa je jevtino iznajmljivana dok nije počela i prokišnjavati. Drvene konstrukcije napuštene kuće su propadale, a počela je i krađa materijala iz ruševine. Poslije II svjetskog rata ostali su još samo goli zidovi, danas jedva vidljivo šumom zarasli.

Druga mala ali elegantna vila građena je za Antunovu majku, u podnožju šumskog brijega, kroz kojeg su kopani tuneli za Meljine. No to je tada još bio mirni kutak imanja, gdje je gospođa uredila i svoj mali park. Napustila je Zeleniku poslije sinovljeve smrti, kada se Familija preselila u ovu skromniju kuću, ukrašenu jedino velikim gotičkim prozorima i balkonom na spratu. Tu je još dugo živjela Antunova udova, pa je zatim kuća iznajmljivana sve do zemljotresa, od kada stoji u poluruševnom stanju.

Sve ovo je bilo uglavnom stvoreno tokom prve decenije prošlog vijeka: nečuvena individualno-privatna investicija u ovim krajevima, kako prije tako i poslije! I sam knjaz Nikola se bio zainteresirao, posjetio je novi turistički objekat – koji je prvi put organizovano dovodio izletničke turiste i u njegovu Crnu Goru – pa je dao usmenu saglasnost za osnivanje zeleničke filijale u Baru. No to nije moglo biti ostvareno. Patrijarhalno vođenje ovog preduzeća teretilo je "Babina vila". Ostale dvije vile: de- resurse u toj mjeri, da se sjaj Antunovog vizionarstva gasio pandans i veliku familijarnu, vidi na već pri kraju njegovog života. No izvanredni razvoj turizma u drugim fotosima. ovim krajevima, u skorim decenijama, potvrdio je tu ranu Egyike a három hotelhoz tatozó vil- zeleničku preduzimljivost. Ali bez učešća Zelenike! Hoće li láknak. još doći do rehabilitacije? Sada je, makar, zakonom Eine von der drei zu Hotel gehöri- gen Villas zaštićeno ono što je od te kuće ostalo. Jer, Crnoj Gori nije ostalo baš ništa sa takvom turističkom tradicijom, dočim, amputirani hotel u Zelenici i dalje krasi ove obale, pa crnogorskoj turističkoj reprezentaciji može da pruži patinu iz sjetnih vremena, prije katastrofa XX vijeka.

Rečeno je da je urbanistička okolina ovog starog hotela još uvijek izvrsna - dok se i to ne amputira. Kako se već i nazire. Tako ipak ostaje ugroženost ovog spomenika, za ponovno privođenje svojoj prirođenoj namjeni. Odnosno: oduzima se šansa vraćanja turističke kolijevke Zelenike u krilo turističke privrede Crne Gore. Usko shvaćena modernizacija zeleničkog hotela naime nije moguća. Jer je funkcionalna i tehnička struktura samog objekta skroz zastarjela. Izlaz može biti u slijedećem: željeznica više ne postoji, pa se hotelski areal može proširiti do nove magistralne ceste, time, da se i stara cesta priključi Magistrali odmah kod nizbrdice pod Lalovinom. Na dobivenom prostoru treba podići novi sobni blok, sa baštovanski ozelenjenom i vještački polijevanom fasadom, kao „zelenički“ oblikovanom arhitektonskom pozadinom. To iza stare zgrade. Morska strana iste zgrade ima se restaurirati onako, kako je izgledala oko 1930. godine. Unutrašnjost se pak može potpuno preurediti za društvene prostorije cjelokupnog novog hotela, pri čemu bi tornjevi sadržali luksuzne suite, sa izlazima na krovne terase. Po strani, u podnožju strme Lalovine, mogu se diskretno postaviti prateći objekti: zabavni trakt sa vještački proširenom plažom. Restoranski pogon treba pak orijentirati na stranu negdašnje željezničke stanice: ispred koje je urbanistički već i predviđeno uspostavljanje jedne luke-marine.

71 72 Studija Zoltana Mađara «Počeci turizma i hotelijerstva u Crnoj Gori (do 1916. godine)», koju «Monitor» objavljuje kao feljton, važan je doprinos naučnom istraživanju istorije turizma na Južnom Jadranu. Autor je arhitekta urbanista, živi i radi u Karlsrueu (Njemačka). Za Crnu Goru i istoriju njegovog turizma veže ga porodična tradicija: njegov djed Antun (Antal) Mađar bio je vlasnik prvog hotela u Zelenici («Plaža»), koji je radio od 1902. do 1960 godine. (11 nastavaka 04 08 – 13 11 1995. Sa naknadnim fusnotama)

Počeci turizma i hotelijerstva u Crnoj Gori

Lazaret u Meljinama prva destinacija

Pojmovi "turizam" i "hotel" mogu biti vrlo široko shvaćeni. Ali, ko bi sravnio početak savremene turističke usluge sa tamo nekim dokumentiranim svratištem za strance iz srednjeg vijeka? Odnosno: počinje li hotelijerstvo u Crnoj Gori sa karavanserajem i imaretom (javnom kuhinjom) u PljevIjima već u XVI vijeku? Tragove prave turističke uslužnosti trebamo tražiti, dakle, vremenski mnogo bliže. Tako, na primjer, zna se za promet stranaca oko čuvenog Lazareta u Meljinama – kod Herceg-Novog - u XVIII vijeku, gdje se moralo prinudno boraviti, usljed mletačkih karantinskih propisa za prispjele brodove. Dokolica je tu tražila i razonodu. Jedan engleski putnik, imenom Džon Hauard, u namjeri da prikupi iskustva o najpoznatijim Iazaretima Evrope (!), stigao je tako 1785. iz Grčke baš i u Meljine. Zapisao je, između ostalog, da je tu poslije nekoliko dana već bio dopušten izlazak, pa je to korišteno za posjetu manastiru Savini, radi "razonode lovom i sličnim"2. Očigledno: kaluđeri Savine su već vrlo rano koristili svoj zgodan položaj u susjedstvu prometnog Lazareta - za izvjesno "turističko" privređivanje.

No, i ovim primjerom – ma da isti već sadrži izvjesnu bitnost stranog putnika, koji se posvjećuje samo razonodi - pogriješićemo ako ne razlikujemo pojmove "stranac" i "turista" jer je i savremeno shvaćeni pojam turizam u toj mjeri diferenciran3, da kretanje stranaca u prošlosti moramo dobro razlikovati od onog što se danas pokazalo privredno relevantnim za Crnu Goru. U tome se, prije svega, baš razlikuju pojmovi stvarnog "turizma" naspram "turističke srodnosti". Ovo posljednje doseže u najstariju istoriju čovječanstva. Trajni motivi putovanja, bili su potraga za hranom, pa trgovina, religiozni i ratnički motivi, eventualno i Iiječenje, a zatim i naučna želja za otkrićima, odnosno - znatnije od XVIII vijeka, "ture" u srhu vlastitog prosvjećivanja. Putovanja od čiste razonode ili rekreacije su još novijeg datuma, a tek u XX vijeku ovo uzima masovan karakter, tj. i privredno značajne razmjere. Stoga se u ovom smislu i sam pojam turizma dijeli na dvije epohe: turizam privilegiranih i savremeni turizam. Strožija granica između ovih dviju epoha može se povući samo u regionalno ograničenim prostorima: s time da se, globalno uzeto, prelaznim dobom smatraju dva polustoljeća XIX i XX vijeka. Kako i zbog čega, na teritoriji današnje Crne Gore, početak savremenog turizma pada na početak XX vijeka - to ćemo pokušati izložiti u ovoj studiji.

Ali, da se još jednom osvrnenmo na definiciju savremenog pojma "turizam": ovo zavisi od aspekta sa kojeg se putnik posmatra; tj. od oblika ili trajanja boravka, od godišnjeg doba, porijekla turiste ili lokacije prijemne ustanove, o uticaju na platni bilans, o organizacionoj

2 Levental, Z: Britanski putnici u našim krajevima, od sredine XV do početka XIX veka. Gornji Milanovac 1989. S 217-218. 3 Služimo se diverzifikacijama datim od Mr. L. Lucianovća: Kongresni turizam. Sarajevo 1980. S 13-15.

73 formi itd. Za sam pojam "turist" (od tour = obilazak) uglavnom važi: da je to pretežno zdrav putnik, koji naročito želi razonodu i odmor, pa privremeno troši novac u mjestu gdje to nije zaradio. Specijalno pak: pored banjskog turiste, u novije vrijeme rađaju se i kategorije kongresnog, diplomatskog, upravnog, sportskog i na sličan način posebno usmjerenog turiste - isključivo u smislu spajanja ugodnog sa korisnim - tj. kao razgraničavanje od ketegorije onog turiste, koji traži samo neku ugodnost. No, ove specijalizacije izlaze iz okvira naših razmatranja, jer se mi ovdje ograničavamo samo na epohu prije I svjetskog rata, tj. ograničavamo se na kategoriju turiste što traži baš onakvo ugosliteljstvo, koje obezbjeđuje naročito pogodne prilike za vlastitu razonodu i rekreaciju. Držimo se, dakle, aspekta onog turiste, ili onog ugostitelja, koji su svojevremeno zaista pokrenuli savremenu turističku privredu Crne Gore.

U tom smislu, treba se osvrnuti i na pojam "hotel" (lat. hospitium), pri čemu nas originalni francuski izraz ne smije zbuniti. U svom izdanku, ovaj naziv se odnosio na neki luksuzni gradski dom: kao privatno, privremeno boravište neke plemićke familije iz unutrašnjosti. Smisaono prenešeno, ovaj pojam se širio od "hôtel de ville" - opštinska kuća ili sastajalište uglednih građana, pa do "hôtellerie" - gostioničarsto. Hoteli kao kompletni veći ugostiteljski pogoni, začeti su tek kasnije u Americi, a zaštita komercijalnog hotelskog naziva počinje tek krajem XIX vijeka. Pa i to samo ponegdje i različito u pojedinim zemljama, uglavnom tako da se pod ovim nazivom podrazumijevaju građevinski zaokruženi ugostiteljski objekti, sa većim brojem Iežaja, sa obezbijeđenom ishranom gostiju i sa prostorijama za njihov društveni boravak. Moderne kategorizacije kvaliteta Novi doživljaj putovanja sredinom XIX vijeka: Dame stu- hotelskih ponuda, označenih sa diraju željeznički itinerar. zvijezdama, još ni danas nemaju opštu Hölgyek a vasuti itneráriumot tanulmányozzák inlernacionalnu priznatost - mada Damen den Eiesbahnitinerar studierend internacionalno shvaćeni standardi za ovo postoje. Po specijalnosti, danas se razlikuju tzv. gradski, prigradski, aerodromski i turistički hoteli ili moteli, bateli - pa i brodovi4.

Međutim, s obzirom na našu tematiku starijeg datuma, možemo se ograničiti na razmatranje samo dva početna hotelska tipa - onako kako je to klasificirao i profesor M. Bajlon u svom udžbeniku "Zgrade za stanovanje u kolektivu" (1962), za Arhitektonski fakultet u Beogradu: Ovakvi objekti kategorišu se prema namjeni (javni domovi, zatvori, manastiri, hoteli), prema funkcijama (odmor, boravak, ishrana) ili vremenu (trajno, privremeno, sezonski ili prolazno). U smislu ovih kategorija slijedi i klasifikacija privremenih boravišta, kao hoteli i konačišta, čiji je programski značaj promjenljiv zavisno od lokacije. Baš na osnovu lokacije bitno se razlikuju: gradski hoteli i takozvani turistički hoteli. "Razlika između ova dva je, tamo gdje se oni paralelno pojavljuju, više-manje u stepenu udobnosti koja se postiže boljom opremom i većim brojem i raznovrsnošću društvenih prostorija" (S 91). To jest: po starijim shvatanjima turistički hoteli su mogli biti skromnije opremljeni, naročito što se tiče društvenih prostorija, jer se uglavnom pretpostavlja boravak gostiju izvan objekta - zahvaljujući prirodnim datostima okoline - dočim su gradski hoteli morali raspolagati naročitim prostorijama i za nenastanjene goste. Ova osnovna razlika

4 Steibüchel-Rheivall R.v. / S. Linke: Hotel- und restaurantbauten. Gütersloch 1970. S 5-7.

74 ostaje uglavnom na snazi i danas, usljed paralelnog porasta zahtjeva za konforom kako u turističkim hotelima tako i u gradskim. U smislu: da se moderni turistički hoteli sa svojim konforom približavaju negdašnjim gradskim hotelima. Stoga, isto razlikovanje vrši i novija, opšta literatura o hotelijerstvu, pri čemu se međutim, u italijanskoj lileraturi vrši i razlikovanje mediteranskog od srednjoevrpskog hotlelijerstva. Po tome: za njemačku tradiciju bi važili efikasnost i red, dok u Francuskoj i Italiji pretežu rekreativni aspekli i prijatnost prehrane5.

Možemo još dodati: gradski tip hotela je oduvijek jedva bio zavisan od samog saobraćaja, jer su ovi objekti služili kao svratište bliže okoline, ili za one putnike koji su se ionako morali obrijeti u dotičnom gradu, s obzirom na bilo koji cilj doputovanja ili proputotvanja, i to mimo pojmova savremenog turizma. Stoga se istorija graskih hotela može pratiti već u najstarijim vremenima, kao u Dubrovniku, gdje se sama vlada brinula za jedno svratište, dok je od XV vijeka u gradu već bilo i privatnih konačišta6. Slobodno možemo pretpostaviti sličnost i u Kotoru. Odnosno: u Njemačkoj čuveni "Zum Riesen", u carinarskom gradu i kovnici novca Miltenburgu, gdje su otsijedali Fridrik Barbarosa, Ludvig od Bavarske, 1368. močni car Karlo IV, ili Luter; pa i kasnije u danas postojećoj zgradi, istorijske ličnosti kao Tili, Valenštajn i Karlo Vl. Sva ova gospoda nijesu, naravno, navraćali radi nekog zadovoljstva, jer su usput morali podnositi sve muke tadašnjih saobraćajnih neprilika.

Razlikovanjem "turističke srodnosti" - putovanja radi najrazličitijih svrha ili privredno još bezznačajno spontanih putovanja iz ličnog zadovoljstva - od "savremenog turizma" kao pojave organiziranih i privredno značajnih putovanja isključivo radi odmora i rekreacije, došlo se i do diferencijacije odgovarajućih ugostileljskih usluga. Turistički srodnu uslugu pokrivali su od davnina gostionice - ili po novijem shvatanju hoteli - naročitog gradskog tipa. Dočim, za turizam pri slobodnim prirodnim uslovima počeli su se razvijati odgovarajuće koncipirani "turistički hoteli" -.jednostavnije opremljeni - i orijentirani na plaže i druge prirodne pogodnosti. S time što je poslovanje baš ovakvih hotela bitno zavisilo i od modernih saobraćajnih udobnosti. Pa i od reklamnih akcija, tj. od propagiranja najprivlačnijih prirodnih datosti za individualnu rekreaciju, čime je ujedno bio uslovljen privredni značaj organizacije masovnog turizma.

Prve saobraćajnice

Prije sto godina stajala su na raspolaganju samo dva tipa saobraćaja: kopneni i vodeni. Saobraćaj po kopnu u Crnoj Gori - turistički gledano - praktično je nepostojeći, sve do novijeg vremena. Prvi kolski put, prohodan samo za taljige sa dva točka, sagradili su u Napoleonovo doba Francuzi, duž Dalmacije pa do Kumbora u Boki, te od Kotora do Budve. Austrija je I844. sagradila strmi konjski put od "Crnogorskog pazara" pri Kotoru do na Krstac. Zatim, tokom 80-ih godina, građeni su novi kolski putevi u Boki, odnosno od Kotora i na Cetinje. Do tada u brdima praktično i nije bilo puteva, to jest vladalo je stanje što je jedan Crnoj Gori naklonjeni, rani češki monograflčar 1876. ovako okarakterisao: "Putevi su skroz naskroz loši, tako da takvo ime i ne zaslužuju. Što se naziva putevima samo su gorske staze, po kojima se mora više skakati negoli hodati"7. Oko 1900. godine su, međutim, već vodili kolski putevi od Cetinja dalje za Rijeku, pa preko Podgorice i za Nikšić; odnosno od Rijeke preko Virpazara i za Bar. Na austrijskoj teritoriji su izgrađeni uglavnom strateški putevi uz obalu i na Orjen, ali su Perast i Risan još ostali izolirani, a i preko Veriga je saobraćala samo primitivna skela na vesla. Paštrovići su isto ostali bez kolskog puta. Svi putevi su imali jedino lokalni značaj, jer su bili oslonjeni na pomorske luke, preko kojih se odvijao daljinski saobraćaj.

Pomorski saobraćaj ka Crnoj Gori odvijao se od pamtivijeka kroz Boku. Posebno: crnogorski redovni brodski saobraćaj počeo je na Skadarskom jezeru, sa parobrodskom

5 Grande dizionario enciclopedico UTET, quarta edizione. Torino 1984. Članak: «Albergo». 6 Tadić J: Promet putnika u Dubrovniku. Dubrovnik 1939. S 23. 7 Holeček J: Černa Hora. Praha 1876. S 18

75 linijom počev od 1862. Od 1878. mogle su krenuti i putničko-teretne pomorske linije – dakle spore plovidbe do Trsta i Italije8, koje su međutim isto mogle imati samo lokalni turistički značaj.

Turistički relevantan, brzi putnički saobraćaj, držale su austrougarske kompanije iz Trsta i kvarnerske Rijeke. Čuveni "Austrijski Lloyd" osnovan je u Trstu 1836. posebno za parno brodarstvo, koji je preuzimanjem poštanskog transporta 1855, uz državne dotacije osigurao i brzi linijski saobraćaj do Kotora. Uredno pospješivanje ovog saobraćaja zavisilo je, međutim, od svjetioničarstva i od pomorske kartografije, što je sređeno tek 70-ih godina9. Ipak je dovođenje prvih turista u Dalmaciju zasluga baš ovog austrijskog brodarskog društva. Prvi trag o turizmu na južnom Jadranu zapisan je u lučkim dokumentima Gruža 1843, kada je tu pristao brod sa "putnicima zabavnog karaktera" koji su, naravno, noćili i hranili se na tom brodu zvanom "Barone Stuermer". Ovo je, dakle, najraniji podatak o organizovanom turizmu u ovim krajevima10.

Pred kraj XIX vijeka moglo se putovati brzim parobrodima iz Trsta do Kotora jednom nedjeljno za oko 40 sati, a iz Rijeke (kompanija "Ungaro-Croata") dvaput nedjeljno za 34-36 sati. Sredinom prve decenije XX vijeka ova učestalost je već postala svakodnevna. Kotor je bio čvorište linijskih brodova, njihova završna i polazna luka, odnosno, raskrsna luka i za regionalni saobraćaj od Metkovića - gdje je već postojala završna uskotračna žeIjeznička stanica - pa do Sutomora na kraju austrijske teritorije. Posebnost pri ovome bila je Lojdova. Tršćansko-Albanska linija, koja je vršila teretno-putnički saobraćaj od Kotora do Levkasa u Grčkoj: odlaskom i dolaskom po jedanput nedjeljno dodirujući Bar i Ulcinj, u tadašnjoj Crnoj Gori11. Prema tome: putovanje iz srednjoevropskih centara u Crnu Goru - uključujući i žeIjezničku vožnju do Trsta ili Rijeke - trajalo je u to vrijeme ipak 3-4 dana, što je Putnici linijskog parpbroda «Pannonia» (kompanija Ungaro- sa povratkom iznosilo dobru sedmicu: Croata) u Kotoru, prvih godina XX vijeka. samo za putovanje. Pri tome su turisti- Az Ungaro-Croata társaság «Pannonia» gőzösének utasai. suvozemci bili uglavnom prisiljeni da se Passagiere des Ungaro-Croata Dapfers «Pannonia» prepuste moru i - morskoj bolesti! Suvremeni turistički vodiči su se, naime, naročito bavili ovim problemom, a i inače je bilo konstatovano da "svijet koji nije naviknut moru, boji ga se kao kakve nemani"12. Pod ovakvim uslovima, misli onih koji su počeli rezonovati o turizmu austrijske Dalmacije bile su usmjerene na tada najefikasnije saobraćajno sredstvo: željeznicu. Tako je još 1892. pisano13:

8 Vulić N: Skadarskim jezerom do prvih susjeda i Jadrana. In: Monitor 12 XI 1993. Uporedi i seriju u Monitoru počev od broja 597/02 – Dinko Franetović: Crnogorska plovidba od 1878-1916. 9 Becer, E: a tengerészet fejlödése… In: Az Osztrák-Magyar Monarchia írásban és képben. Az Osztrák Tengermellék és Dalmácia. Budapest 1892. S 317f i 322. 10 Budman, M: Grand Hotel «Imperial» – početak sustavnog razvoja turizma u Dubrovniku. In: Pomorski zbornik 16/1978, Rijeka. S 517. 11 Vozni redovi za zimsko polugodište 1898/99. Uporedi notu 14. 12 Početak dubrovačkog turizma. Hotel «Imperial» pred šezdeset godina. Dubrovnik 1955. S 7: citat iz 1897. godine. 13 Noe, H: Dalmácia tájképekben... In: pod 8. citirani tom o Austrugarskoj monarhiji u tekstu i slikama. S 404.

76 "Kad jednom u austrougarskoj monarhiji srednji stalež stekne naviku da, kako se to drugdje dešava, uživa u dobročinstvima koja na domaćim morskim obalama pruža južnjačko sunce i vazduh: masovno će u izvjesnim godišnjim dobima nagrnuti na ovo primorje. Ali za to treba željeznica. Ako mogu putovati žeIjeznicom, doći će ovamo da presretnu, proljeće, da produže jesen, ili će baš čitavu zimu provesti na sunčanom vazduhu i među mirišljavim biljem. Na kopnu će naročito posjećivati tri pokrajine, čije temperature rastu po ovdje navedenom redoslijedu. Ti krajevi će biti: obalski pojas izmedu Trogira i Splita, zatim Dubrovnk i najzad okolina Herceg-Novog".

Era putničkog željezničkog saobraćaja počela je 1830. u Engleskoj, pa nije nikakva slučajnost da je - baš u Engleskoj - već 1845. osnovana i prva agencija svijeta za i danas savremeno shvaćenu organizaciju turizma: čuvena "Cook Thos. & Son", koja se podigla do krupnog koncerna upravo sa osloncem na željeznicu. Kuk je naime prvi put organizovao paušalna putovanja, čak u Švajcarsku i Italiju, i to sa slobodnim prekidima vožnje. Našu stranu Jadrana željeznica je dosegla 1872. u Rijeci, praćena odmah i sa turističkim razvojem Opatije - a iz te žiže se turizam pomalo širio na Istru i Hrvatsko Primorje. Dalmacija je, Zelenika, najjužnija željeznička stanica Monarhije. međutim, kasnila, baš uslijed udaljenosti Jedan prikaz iz 1902. godine. skopčanih sa saobraćajnom problem- A Monarhia legdélibb vasutállomása. Der südlichste Bahnhof der Monarche. atikom. Turistički vodič izdat posljednje godine XIX vijeka, u poglavlju "Praktični putni savjeti"14, preporučio je za posjetu Dalmacije barem mjesec dana: od Zadra do Sutomora, sa eventualnim izletom i na Cetinje. Ni u toj knjizi nije izostala žalopojka zbog nedostajuće željeznice. Cestovno putovanje je pritom bilo preporučeno, izuzetno, od Zadra do Šibenika - odakle je do Splita 1877. bila izgradena autarkična željeznička pruga (zbog razvoza uglja iz rudnika u Siveriću) - pa zatim i cesta samo od Dubrovnika do Herceg-Novog. Naznačena je, međutim, gradnja nove željezničke pruge, sa vezom za Sarajevo i Slavonski Brod, od Gabele kod Metkovića za Trebinje, Dubrovnik i Zeleniku.

Ova pruga je predata saobraćaju 1901: to je prva željeznica, od Debelog Brijega, na teritoriji današnje Crne Gore. Doduše: glavni razlog za ovu gradnju bilo je pitanje logistike ogromnog bokeljskog vojnog garnizona - baš na zahtjev austrijskog ministra rata. Isto je napomenuo i novinar koji je detaljno pisao i obimno fotografisao povodom svečane predaje pruge saobraćaju (Vasárnapi ujság 28 VIII 1901, Budimpešta). Okićeni voz sa brojnim ministrima i drugim odličnicima krenuo je 15. jula15 iz Mostara i usput bio praćen slavljima, a u Trebinju dočekan je i narodnom gozbom. Zatim se produžilo za Dubrovnik. Delegacija je drugog dana brodom stigla u Zeleniku, odakle je svečano otvorena i dionica do Uskoplja. Mada je pruga bila uskotračna, hvaljena je udobnost vagona - dužine i do l2 metara - kao i brzina putovanja, zahvaljujući snažnim lokomotivama, po dvije u kompoziciji. Odnosno: i inženjerskim kvalitetima same trase, iznad tehničkog prosjeka za uskotračne pruge. U samoj Zelenici, ovo je bilo spojeno i ogromnim radovima za platformu krajnje stanice - najjužnije u Monarhiji! - probijanjem tunela, zasijecanjem jednog brda, regulisanjem močvarnih voda i bujica, te nasipanjem velikog pristaništa. Sve ovo je u roku od nekoliko godina temeljito promijenilo život u mjestu: u stvari stvoreno je bilo baš jedno novo naselje pa je tako Zelenika kontrastno bila upoređivana sa "mrtvim gradom" Perastom.

14 Petermann, E.R: Führer durch Dalmatien. Wien 1899. 15 Pogrešno : po pisanju citiranog novinara polazak iz Mostara bio je 14 jula, dakle iz Zelenike dan kasnije. Proslava stogodišnjice željeznica u Crnoj Gori je zbog ove moje pisane omaške održana 16-og, a ne 15-og jula 2001. 77 Istovremeno su po spomenutim cestama Crne Gore, redovan saobraćaj održavale poštanske kočije sa konjskom zapregom, koje su vršile i prevoz putnika. Doduše od Kotora za Budvu - mimo zaobilaznih brodskih linija - isto je saobraćala jedna takva "diliđenca". Ovoj je za putovanje trebalo 4 sata, a do Cetinja se na taj način vozilo i 6 sati16. Međutim, uskoro je sagrađena uskotračna željeznička pruga od Bara za Podgoricu, koja je zatim iz Nikšića trebala da transportuje željeznu rudu. Kvalitet ove uglavnom improvizirane sveukupne pruge nije premašio značaj nekog ograničenog industrijskog kolosijeka - a linija je bila zavisna i od brodskog saobraćaja izmedu Virpazara i Plavnice. Putovanje od Nikšića do Bara, sa presjedanjem i u Podgorici, trajalo je tako skoro 24 časa.

Turističko "piketiranje" jadranske obale

Poslijednje godine prošlog vijeka, u izdanju Udruženja za unapređivanje narodnoprivrednih interesa Kraljevine Dalmacije17 donešena je prilično opširna knjiga: "Vodič kroz Dalmaciju". Pri čemu treba znati da je tzv. Kraljevina Dalmacija, od Raba do Petrovca, definitivno bila 1814. godine pripojena Austriji - uglavnom nakon napoleonskih ratova - da bi od 1878. i Sutomore pripalo ovamo. Maltene stogodišnje stanje ovog obalskog klina, udaljenog i saobraćajno nepovezanog sa maticom, pa i kulturno različitog (službeni jezik je bio italijanski), može se prosto okarakterisati sa riječju "zapostavljanje". U pogovoru rečenog vodiča ovo je pravdano niskim poreskim doprinosima pokrajine, dakle sa vrzinim kolom, koje je iz obratnog pravca opet spriječavalo saobraćajno povezivanje pokrajine sa maticom. Ovo stanje se, medutim, bitno promijenilo okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. koja je Monarhiji donijela nove resurse u neposrednoj pozadini Dalmacije, s jedne strane, dok je turistički uspon Opatije u 80-im godinama, sa druge strane, "skrenuo pažnju, više nego ranije, na prirodne ljepote i mediteransku klimu Dalmacije. Ova pokrajina posjedujre sve prohtjeve, pored svojih brojnih rivijera pogodnih za zimovanje, svojih divnih planinskih vidikovaca i svoje množine posjete vrijednih starina, da postane turistički kraj comme il faut".

Da naglasimo iz ovog: o Dalmaciji je još krajem XIX vijeka pisano da tek treba postati turistički kraj - jer je kao načinjen za to! Osim toga, ovaj citat specifira i negdašnji glavni turistički interes: zimski refugium od kontinentalne klime, pješački izleti u atraktivnoj prirodi, kao i zadovoljenje kulturne znatiželje. To jest: interese dokonih imućnika, koji profesionalno nisu bili vezani za nama poznatu kulturu plaćenih radničkih odsustava.

Stjecište ovakve odabrane gospode bila je odavno "kraljica mora" - Venecija - nad kojom je Monarhija međutim izgubila vlast već 1866. Tu, ili u banji Karlsbad (Karlovi Vari u Češkoj) stjecištu aristokracije još od srednjeg vijeka, nalazimo nama najbliže stare turističke podsticaje - pošto se posjeta ovih mjesta kontinualno održala do danas. Tako je Karlsbad tokom druge polovine XIX vijeka čak udesetostručio broj gostiju, koji su oko 1900. već odsijedali u oko 30 luksuznih hotela. Naravno, ovaj banjski turizam najmanje je imao zdravstveni smisao. Odlazilo se onamo najviše po principu "Vidjeti i biti viđen". Slično i u banji Išl, u Gornjoj Austriji, koja je postala društveno stjecište tada, kada je car Frano Josip (vladao 1848-1916) počeo tu redovno boraviti. Ovakvi prominentni "magnetizmi" djelovali su čak i do novijih vremena, ako se samo sjetimo uspona francuskog ribarsko-brodarskog mjesta Sen Tropez - po tragu glumice Brižit Bardo - ili pomislimo čak na ponudu zemljišta za ljetnjikovac Sofiji Loren kod Budve!

Začetak savremenog turizma na našoj strani Jadrana, u Opatiji, isto se svodi na najvišu aristokratsku prominenciju: tamo je princeza Marija Ana (carica uz Ferdinanda II. 1835-48) sagradila 1830. "Vilu Anđolinu", gdje su se i kasnile stalno sticali članovi caske familije. Stoga, tamošnje ribarsko seoce nije slučajno postalo odabrano izletište Riječana a, po

16 Autor se sjeća nekog štiva, po kojem je na ovoj liniji potom zaveden prvi evropski automobilski poštanski saobraćaj. 17 Verein zur Förderung der volkswirtschaftlichen Interessen des Königreichs Dalmatien. Osnovan je 1894. Vodič u izdanju istog pod 14.

78 dospijeću željeznice, Opatija se tokom 80-ih godina naglo popela u rang bjelosvjetskih turisiičkih centara.

Slična sretna okolnost zadesila je i Dubrovnik – bez obzira na kvalitet "prvog grada na Jadranu iza Venecije" i - uprkos saobraćajne zabačenosti. Ovo turističko "otkriće" pripada mlađem bratu cara Franja Josipa, Maksimiljanu, koji je bio životno privržen Jadranu: kao komandant austrijske ratne mornarice od 1854. On je izgradio pomorsku bazu u Puli, a unaprijedio je i Trst - gdje mu se i sada ističe dvorac zvan "Miramare". Maksimilijan je, još sasvim mlad, proputovao i upoznao Dalmaciju skroz-naskroz. Tako se obreo i na ostrvu Lokrumu ispred Dubrovnika, gdje je stari ruševni manastir preuredio kao vilu, i tu počesto boravio sa svojom ženom. Doduše, on se 1863. proglasio za cara u Meksiku, gdje su ga strijeljali revolucionari. Potom je ostrvo prekupio liberalno nastrojeni prestolonaslijednik Rudolf, isto za svoje boravke. Ali i on je 1889. tragično završio život. Ovakvih melanholija Lokruma - potpuno po ukusu "fin de siècle" kulture - tronuto se sjećao i poznati hercegnovski publicista Marko Car, 1910, u svom opisu tada austrijske Dalmacije, a pod naslovom "Naše Primorje".

Još jedan turistički skok - čak do Krfa - desio se na isti prominentni način u posljednjoj deceniji prošlog vijeka, posrijedstvom nešto nastrane, ali vrlo popularne austrijske carice Elizabete: jedne bajne Bavarke, koja je bila u bliskom srodstvu sa grčkom kraljevskom kućom. Svom mužu, caru Franu Josipu, izjavila je 1888. da ona "Grčku smatra budućom domovinom". Zaista je na Krfu sagradila čarobni dvorac, u kojem je međutim boravila samo do 1891.18 Ipak joj je slijedila dokona gospoština: u meduvremenu zacrnjenoj Rudolfovoj majci, a zatim i samoj po sebi legendarnoj žrtvi jednog besmislenog atentata (1898). Njen napušteni dvorac "Ahilejon" ostao je - do danas! - jedan od glavnih turističkih atrakcija na Krfu.

Bez obzira na tursku Albaniju (gdje se austrijski vodiči najviše interesuju za Skadar), Jadranska obala je na ovaj način, do kraja XIX vijeka, bila turistički Spomenica carice i kraljice Elizabete na Krfu "ispiketirana" izmedu Trsta, Opatije, Erzsébet királyné emléklapja Korfún Dubrovnika i Krfa. Ako sada Erinnerungsblatt der Kaiserin Sissi auf Korfu zanemarimo turistički razvoj u Istri, kao i na Hrvatskom primorju, ostaje da bacimo jedan pogled na polagano približavanje turističkih tokova duž Dalmacije. Najsažetiju sliku stanja pred kraj prošlog vijeka možemo isto izlučiti iz citiranog obimnog vodiča za austrijsku Dalmaciju. Prema tome: u Zadru, glavnom gradu pokrajine, bilo je 3 hotela i 1 gostionica; u Šibeniku 2 hotela, u Trogiru samo 2 (kuđene!) gostionice, u Splitu 2 hotela i 3 gostionice, te u Metkoviću još dva hotela. To je bio cjelokupni spomena vrijedni ugostiteljski kapacitet uže Dalmacije, i to sve sa hotelima najviše do II klase. Pri tome pada u oči apsolutna gradska orijentacija ovog ugostiteljstva: čak ni u Kaštelima - izmedu Trogira i Splita - nema spomena o ugostiteljstvu, mada se napominje da imućni Bosanci tu već imaju svoje vile. Ovi su, naime, mogli hvatati barem autarkičnu željezničku prugu, počev od Knina pa između

18 Hamann, B: Elisabeth. Kaiserin wider Willen. Wien-München 1982. S 460.

79 Šibenika i Splita. Dočim se hotelijerstvo u Metkoviću isto vezuje za noviju uskotračnu željeznicu kroz Bosnu i Hercegovinu.

U Dubrovniku i Gružu (nastavak iste željeznice za ovamo bio je tek u gradnji) spominju se, međutim, već 5 hotela i 2 gostionice, medu kojima je novi, prvoklasni "hotel Imperial" zaslužio čak naročiti opis, pod posebnim poglavljem. Otvoren je bio u januaru 1897, u vlasništvu "Hotelskog i banjskog akcionarskog društva Dubrovnik - Kotor". Objekat je imao 70 soba, električnu rasvjetu, kupatila i lift, slikarski atelje, mračnu komoru za fotografije i druge uslužnosti. Pored restoranske sale bile su i posebne sale za dame, za čitanje i za biljar; sa čijih balkona - iznad trpezarijske terase - otvara se vidik na park sa teniskim igralištem i dalje na gradsku panoramu. Neobično zvuči da su pansionske cijene zimi bile skuplje nego ljeti - što je, međutim, baš u skladu sa već spomenutim, svojevremenim shvatanjem sezonskog boravka: putovalo se radi blage zimske klime a ne radi kupališnog ljetovanja - pa ni u pažljivom opisu zgodnog položaja ovog hotela nema spomena o pristupačnosti nekoj plaži.

Toliko iz rečenog vodiča. U monografiji hotela Imperijal, pred njegovu šezdesetogodišnjicu, obrazlaže se da je akcionarsko društvo - sa sjedištem u Beču ! - odnosno sam hotel bio u rukama parobrodskih preduzeća. Kako su ga ta preduzeća svojom inicijativom stvorila, tako su isto mogla da ga unište svojim propustima. Inicijativa je, naime, 1983. protekla baš od austrijskog Lojda, da bi stranci "zadržali se u ovom blagom podneblju radi svoga zdravlja". Dubrovčani su zatim pregli da sistematski zavedu kod sebe ovu "sasvim novu" privrednu granu - kako znamo sa zavidnim uspjehom - mada od početka još ne po nama pojmljivom savremenom, mediteranskom smislu. Poveden idejom centralnoevropskog banjskog Iječilišta, hotel je prvog ljeta bio čak zatvoren, a i naredne godine Ijetnja posjeta je iznosila tek trećinu zimske, koji se odnos - sudeći i po kasnijim cijenama - zadržao još i početkom XX vijeka. To jest, sam konstitucioni i građevinski koncept Hotel Imperijala u Dubrovniku bio je zasnovan na, u budućnosti, dijametralno suprotnom shvatanju jadranskog turizma.

Uprkos novogradnji, ovaj prvi objekat sustavnog turizma u tadašnjoj Dalmaciji bio je u neku ruku već zastario: potekao je iz kontinentalnog shvatanja banjskog turizma (pa je i jezično bio sasvim njemački orijentiran), a bio je ustrojen i za izvjestan upravo prevazilaženi, uštogljeni i izvještačeni stil života, kada su dame - utegnute u svoje midere i sa nakaradnim "turnirima" na zadnjici - pomno se čuvale od svakog sunčanog zračka ili od vjetrometine: a i gospoda su u najmanju ruku morali da se pokazuju "korektno" odjeveni, sa uštirkanim okovratnicima. No, baš je u to vrijeme društveni ton preuzimala nova generacija "reformista" koja se, nasuprot svojih roditelja, obratila prirodnosti ponašanja i životnih okolnosti. Mideri i sva druga uštirkanost demonstrativno su odbačeni i zamijenjeni zdravim odijevanjem, čak je i gradski život bio po mogučnosti prezren, u znaku "vraćanja prirodi". Razvila se kultura sunčanja, "vazdušnog kupanja" pa i plivanja, uz druge napornije sportove - kada su mlade žene zajahale "čak" i bicikl. U ovom smislu su se, oko prekretnice stoljeća, pojavile i neke pretjerane ideologije – maltene neke sekte reformista - koje su se organizovale u kolonije za primitivan-prirodan život izvan opštih konvencija. Jedan od markantnih, dijelom do danas produženih takvih ideaologiziranih shvatanja prirodnosti, je opšte poznati pojam "nudizma".

Skrivena ljepota Boke Kotorske

Do prvog svjetskog rata, današnje Crnogorsko primorje - između Debelog Brijega i Bojane - bilo je razgraničeno sa Austrijom na potoku Željeznica, blizu Bara. S time što je Crna Gora na obalu Bara - pa zatim i Ulcinja - izbila tek od 1878. lzrazitog turizma tu, do nestanka suverene Crne Gore 1916. uglavnom još nije bilo. Što uostalom jednako važi i od Sutomora pa do Tivta, takođe i na austrijskoj strani.

80 Mučno napredovanje turizma kroz Dalmaciju - uprkos izvjesnog preskoka do Dubrovnika - dobro ilustruje baš pisac19 prvog specijalnog vodiča za Dubrovnik. On piše 1906: "Dvanaest godina je prošlo otkad sam prvi put stupio na tlo Dalmacije. Tada je još važilo, izuzev grupnih putovanja koje je austrijski Lojd neredovno priređivao, kao neka vrsta avanture ako je neko iz zemlje Srednje Evrope posjetio ove lijepe jadranske obale. Sem ako to ne bi bilo baš iz razloga da vojnici, činovnici, trgovci ili brodari budu upućeni ovamo. Stranci su rijetko dolazili u ove krajeve, turisti u uobičajenom smislu riječi takoreći nikad".

Ipak, izgleda da je, pod posebnim uslovima pomorski dobro zaštićene uvale izmedu Savine i Zelenike, vrlo rano došlo do izvjesnog turistički srodnog prometa. Za vrijeme mletačke pripadnosti, na tom mjestu je bilo obavezno sidrište vrlo značajnog karantenskog "Lazareta". A i potom je Herceg-Novi još dugo imao tu svoje najbliže, od nevremena relativno sigurno sklonište za trgovačke brodove. Stare kamene kolone od Meljina do Zelenike, još i danas svjedoče o značaju ovog - danas sasvim zaboravljenog - vezišta za nekad vrlo brojne brodove. O tome, uostalom, svjedoči i niz kuća imućnih pomoraca u Meljinama, koje su tu građene još u XVIII vijeku, baš iz istih razloga. A ispred ovih, na isturenom obalskom položaju, stoji velika kamena zgrada - da ne kažemo "hotel"! - familije Rapovaca. Ova skladna, ali hroničarski apsolutno neistražena kuća je zasigurno jedan vrlo stari ugostiteljski objekat, sa istaknutim značajem u sadašnjoj Crnoj Gori. S obzirom na starosjedilaštvo familije Rapovac, objekat bi mogao u najmanju ruku poticati duboko iz XIX vijeka. Imao je vlastiti pristan ne samo za barke usidrenih brodova, njihove pomorce i putnike, nego je direktno tangiran i starom francuskom cestom. Propast ovog preduzeća, pored opšte stagnacije u prošlom vijeku, po svoj prilici je izazvala gradnja pristaništa sa valobranom u Herceg-Novom, a potom i nagli uspon Zelenike. Objekat je u 30-im godinama ovog vijeka već bio derutan - nastanjen sirotinjom - a zatim i ruševina bez krova. Građevinsko preduzeće "Prvoborac" osposobilo je zgradu najzad za stanovanje, kako i danas stoji.

Jedno od najstarijih problematiziranja turizma u ovom kraju - baš iz tada najuglednijeg pera - potiče od sasvim ranih utisaka Maksimiljana Habsburškog20: "Prvi utisak što na mene učini Herceg-Novi, bilo je čudenje, što se u našem zavičaju bolje i izbliže ne poznaje ova čarobna pitomina. Svako u zanosu trči u Nicu, Firencu i druge krajeve Evrope, a niko živ i ne sanja da u istoj nam carevini ima predjela gdje izdašno raste, pod vedrim nebom, svako milje i bilje - i gdje je ljepota izdašnije rasturena kao igdje drugo na kugli zemaljskoj".

Međutim, po prirodi svog tadašnjeg lokalno-upravnog kao i regionalnog prometnog značaja, Kotor je postao prvo mjesto u današnjim okvirima Crne Gore, koje se uvrstilo u Il klasu aus- trijske ugostiteljske kategorizacije: tu je Amalija Rajter 1860. osnovala "Hotel Stadt Graz", u starom gradu, na trgu kod crkve Sv. Luke. Sačuvani prospekt21 navodi da je objekat otvoren cijele godine, da je sadržao 20 soba i kupatilo, veliku verandu, restoran i sporedne sale za 100 osoba, te dobru poslugu uz njemačku, italijansku i domaću kuhinju. Po lokaciji i datom opisu, i u ovom slučaju prepoznajemo hotel gradskog tipa: tj. takav hotel, koji se uklapa u gotovu gradsku infrastrukturu, ne mijenjajući nego dopunjujući životne prilike mjesta: odgovaranjem gotovoj potražnji od strane poslovnih prolaznika, te pružajući poboljšane restoranske i kafanske usluge. Hotel Grac se uostalom u tom smislu održao i poslije Prvog svjetskog rata, pod istim imenom. Međutim, baš njegova preranost - u poređenju sa stvarnim početkom turizma na Jadranu tek u Opatiji - govori o tome da se tu ne radi o turističkom ugostiteljslvu u savremenom smislu, pa ni o ranom turizmu u Kotoru.

19 Schmalix, A: Führer durch Ragusa und Umgebung. München-Brixen /Bressanone/ 1906. Jedna manja brošura bila je objavljena i ranije, prilikom otvaranja hotela Imperial. 20 Car, M: Naše Primorje. Slike i utisci sa Jadrana. Dubrovnik 1910. S 54. Citirano iz Maksimiljanovog djela: Mein erster Ausflug. Leipzig 1868 /postum/ S 232f. 21 Prospekt je otkrio kotorski novinar Dušan Davidović, i prezentirao ga skupu „90 godina medjunarodnog hotelijerstva u Crnoj Gori“. 10 10 94 u Herceg-Novom.

81 Posebno stoga što je kašnjenje turizma u Boki imalo i naročite razloge: sve što je ležalo južnije od Dubrovnika bilo je na "zlom glasu" zbog redovito ponavljanih ustanaka. Grbljani i Krivošijani su se oružjem dizali protiv poreskih nameta tokom godina 1840-50. Krivošijski ustanak protiv regrutacije 1869. završio je čak austrijskim moralnim krahom: car je u Beču morao potpisati mirovni ugovor sa vlastitim podanicima, a šest godina kasnije je i pješke otišao u njihove vrleti! Publicitet ovih događaja bio je, u stvari, prava turistička antipropaganda. A to je zatim sa drugim - doduše neuspjelim - krvavim krivošijskim otporom 1882. još jednom bilo pogoršano. Ovi događaji provlačili su se kao mora kroz literaturu i do početka. XX vijeka, u smislu redovno naglašenog umirivanja stranaca, da je kako u austrijskoj Boki, tako i u suverenoj Crnoj Gori, sada sve u redu i bezbjedno. Još 1892. pisano je u odbranu primorskih Bokelja, da nijesu dovoljno razlikovani od "sirovih" brđana, pa su ustanci onih pripisivani i ovima, koji, međutim, nijesu zaslužili da "pred svijetom budu poistovijećeni sa takvom zloglasnošću"22. A sa turističkog aspekta je to sasvim jasno izrečeno čak i 1906, u prvom specijalnom vodiču za Boku23:

"Tek djelo Henrika Noea 'Dalmatien' (oko 1870.) probu- dilo je pomalo interes za Dalmacijom pa su se stranci, jedan po jedan, neodlučno odvažavali ka Zadru, Splitu i Dubrovniku. Mnogi su, među- tim, pred Bokom imali neku tajnu grozu, jer su se sjećali često pretjeranih i uopštenih vijesti o orijentalnim strahotama Gostionica Rapovac u Meljine 1869, u pozadini Lazaret. iz godina ustanka u Hercegovini Lazarett és vendéglő Meljinében. Lazarett und Gaststätte in Meljine. i Krivošiju: Bokelji su svi bez razlike - kao i njihov čitavi kraj - u 70-80-im godinama još za mnoge važili kao narod izvanredno opasnih ljudi, i to na jednoj pozornici preodvažne razbojničke romantike i neumoljive krvne osvete"...

Tekst zatim nastavlja sa objašnjenjima i uvjeravanjem da je stanje najzad potpuno smireno, a da je narod "dobroćudan, u osnovi pravovaljan i dječački naivan". Ali posebno, što se tiče ovog spomena Hercegovine, ne smijemo smetnuti sa uma ni ratne godine 1875-78: kada je hercegovački ustanak, protiv Turske, Austrija podržavala: dozvoljavala je pristup bjelosvjetskih dobrovoljaca preko svoje teritorije, a i Crna Gora je bila objavila rat Turskoj. Baš u to vrijeme pada boravak književnika Sima Matavulja u Herceg-Novom, koji je tu profesorovao sedam godina, da bi pred izbijanje drugog krivošijskog ustanka, krajem 1881, i sam morao uteći. Šjor Simo je svojim realističnim pripovjetkama pružio briljantnu sliku tadašnjeg Herceg-Novog. U tom izvanrednom profiliranju socijalnog sastava grada, međutim, turizam ne igra nikakvu ulogu, mada se - kao analitička scena - koristi baš novsko gostioničarstvo.

U pripovijeci DR. PAOLO, fakini se u hercegnovskoj luci čude jednom došljaku koji "nije ni naš, ni Talijan ni Tudešak". U pripovijeci NOVI SVIJET U STAROM ROZOPEKU ovo je već bliže objašnjeno: starosjedioci mjesta su bili Srbi - od uglednih kapetana preko sitnih preduzimača do sirotinje - dok su državni činovnici uglavnom bili Talijani ili Austrijanci. Stranac-furešt samo jednom biva nepovezano spomenut, ma da Matavulj potanko piše o svim društvenim pojavama, o ponašanjima i običajima. Pri tome on zahvata u početak 70-ih godina, kada je stala da djeluje politička promjena u Monarhiji: od apsolutizma ka ustavnosti. Preinačenim imenom mjesta - Rozopek umjesto Herceg-Novi - Matavulj se ipak služi apstrakcijom u toj mjeri da mu se opisi glavnog gradskog trga bolje prilagođuju

22 Vulovich F: A Bocche di cattaroi nép élete. In: kao pod 9. 23 Schmalix, A: Die Bocche di Cattaro und Umgebung. München-Brixen 1906. S 6.

82 zamišljenoj radnji: prikazuje društvene promjene koje su tokom 70-ih godina svakako zahvatile i cijelu Boku. Te promjene vrte se u pripovjetci oko stare kafane "Kod Austrije" i oko novootvorene gostionice "Novi svijet", jednog američkog povratnika. Ustaljena slojevitost novskog društva, jasno izražena u staroj kafani i na samom trgu, počinje da se komeša otvaranjem nove, konkurentne kafane: sa tezgom, policama, biljarom, golemim ogledalima, ženskim alegoričnim slikama godišnjih doba i drugim novotarijama. Naspram stare kafane: prostrane ali nediferencirane, isto sa tezgom i policom, ali gdje jedini ukras čine bogorodičina ikona sa kandilima, između careve i caričine slike. Ovdje se točilo domaće vino, dočim je Amerikanac počeo nuditi doveženo pivo - čime je privukao i garnizonske oficite. Nasuprot novosti biljara ovdje, stara kafana je ostala samo mjesto za briškulu. Dok je tu do tada tek jednom godišnje priređivan bal, u "Novom svijetu" je svakodnevno svirala muzika za ples. A služila je njemačka kelnerica, umjesto prestarjelog gazde "Kod Austrije". Gdje su se gosti najzad tako prorijedili, da je stara kafana potom morala biti zatvorena.

Mada se tu suštinski radi o pripovjedačkoj apstrakciji, detaljni opisi su u toj mjeri živi, da su ipak morali imati stvarnog uzora u tadašnjem Herceg-Novom. Drukčije je, međutim, koncipirana pripovijetka BODULICA. Tu Matavulj nedvosmisleno imenuje Herceg-Novi s kraja 70-ih godina, i piše o konkretnoj gostionici na glavnom trgu starog grada: jednostavnoj "krčmetini", ali nadaleko čuvenoj po otresitosti gazdarice, a i po tome što se kod nje moglo bolje jesti i piti nego u ijednoj oštariji na Primorju - to po najmjerodavnijim svjedočenjima trgovačkih putnika.

"Sudac, načelnik, svi činovnici, oficiri, svi bolji trgovci i ostali mještani, pa i putnici i namjernici - sve se to stjecalo u Rozinu krčmu. Nemojte pomisliti da u Novom ne bješe naoko urednijih krčmi i ljepših krčmarica od Roze! Bilo ih je, pa opet sve skupa nemahu toliko mušterija koliko sam 'Veseli mornar'... u svako doba vrlo dobre kave, dobra vina, pa i rakije ne loše. Pivo se točilo pred veče... Vruća jela, a baš dobra, u podne i pošto mrkne. Osim toga, odlične mušterije mogahu u svako doba poslati Rozi svježe ribe da zgotovi... Zna se svakoj morskoj ribi način... Osim toga hoće li čovjek objed jali večeru napose... ili baš 'gospodsku', neka samo na vrijeme naruči Rozi, pa bolje ni usred Kotora! A sve to uvijek uredno i čisto... i jevtino, da bolje ne bi mogao tražiti ni kakav razmaženi praznokesić".

Ova nepismena krčmarica je svojevremeno postala ne manja znamenitost Herceg-Novog od Savine! Matavulj doduše spominje i "izvanjske" goste kod nje, ali ne znamo da li je za njih izdavala sobe. Posjetioci su joj, međutim, izdaleka donosili pozdrave i pisma, od njenih negdašnjih gostiju. Kao prominentnije goste Matavulj spominje oficire međunarodne flote prilikom predaje Ulcinja Crnoj Gori: "bijahu tri-četiri admirala, a već ne pitaj koliko li bješe časnika, činovnika i vojske. Sav taj bijeli svijet izredao se kod Roze". Ona se čak "tijesno sprijateljila" sa ruskim admiralom. Bodulica je bila došljakinja sa Visa - otuda joj nadimak - a stvarno se zvala šjora Kate Markulin. Umrla je 1893. od kapi. Ime Roza, slobodno joj je nadjenuo pisac24 - pa stoga ni firma "Kod veselog mornara" nije sigurna. No, u realnost opisa se možemo potpuno pouzdati, o čemu ima potvrde i u privatnoj korespondenciji Sima Matavulja.

Putovanje saksonca Kola

Prije pristupa počecima turizma u suverenoj Crnoj Gori, treba se osvrnuti na dva putopisa - na koje se polemika oko ove teme najčešće poziva - no redovno sa vrlo skučenim citatima, i to sasvim izvan cjelokupnog konteksta. Potrebno je, dakle, prije svega, sadržajnije prikazati te tekstove.

24 Zloković, M: Hercegnovski dani Sima Matavulja. In: godišnjak Boka 10/1978, Herceg-Novi. S 256.

83 Prvi tekst se odnosi na putovanje J.G. Kola25, jednog saksonskog bibliotekara, koji je krenuo iz Trsta parobrodom Lojda, tada još jedinom linijom na ovoj strani Jadrana. Kaže da je druga linija iz Trsta direktno išla za Krf, bez usputnih pristajanja. Njegova, dalmatinska linija do Kotora, saobraćala je samo jednom nedjeljno, za 5-6 dana zavisno od vjetra i vremena (S I27): "Tako u Kotoru smo zarobljeni kao na kraju svijeta" (S I/107), jer bi se daljnja parobrodska veza mogla uhvatiti samo "nesigurnim jedrenjacima" ka Krfu. Kol opisuje i svoje saputnike: četa vojske upućena za Boku, oficiri, po koji činovnik, svećenici i fratri i, naročito brojni, trgovci iz Dalmacije i iz Bosne odnosno Hercegovine. Posljednji su bili obučeni po turski, a nekoliko Bokelja u crnoj nošnji, bili su osobiti zato što su stalno bili naoružani do zuba (S I/80-81). Nije bilo, dakle, nijednog spomena vrijednog "turiste" koji bi na neki način barem ličio samome putopiscu. Štaviše, Kol u Šibeniku konstatuje da, kako tu kao i uopšte u Dalmaciji, ne postoje gostionice u kojima.bi se moglo odsjesti "konjem ili pješke". Zato mjesni trgovci goste sami svoje putujuće partnere (S I/92). Čak se i u Dubrovniku čudio:

"... Nastrano je da ovaj veliki trgovački grad, gdje toliki stranci stalno dolaze i odlaze, do današnjeg dana ne posjeduje nikakvu ustanovu, koju bi mogli nazvati hotelom za strance ili gostionicom. Putnici moraju ostati ili na svojim brodovima, ili se nadati dobrim prijateljima, ili, pak, zamoliti vlasnika lokande da im bilo gdje pronađe privatan smještaj. Doduše, mi smo imali sreću da dobijemo kvartir u najznačajnijoj zgradi Dubrovnika, u starom Kneževom ili Rektorskom dvoru, kojeg ovdje prosto zovu Palac" (S II/49f).

Sa pojmom "Locanda", što Kol redovno ispisuje velikim slovom po njemačkoj ortografiji i sa slovom "c" po italijanskoj ortografiji, susretaćemo se još češće, pa ovo sada moramo posebno objasniti. Lokanda je specifično italijanski, stariji izraz za gostionice jednostavnog tipa sa podesnošću za smještaj i ishranu. Po suštini, nalazi se na skali "osteria-trattoria-locanda- albergo" tj. iznad krčme i gostione a ispod hotela, jer nije bilo isključeno da je lokanda Guslar u dubrovačkoj lokandi, oko 1890. pružala, po potrebi, i prenočište "Locanda" jelenet Raguzában. "Locanda"-scene in Ragusa. u istoj sali-lokalu u kojoj je gošćena prehrana. Dočim je albergo/konačište naročito uređeno sa brojnijim odajama. Ali su se pojmovi lokanda i albergo u običnom govoru mogli i pomješati. Iz XVIII vijeka već ima brojnih opisa lokandi - budući da je Italija tada postala obligatni cilj obrazovnih, tzv "kavaljerskih tura". Za naše prilike posebno važeći dokument o tome, stvorio je Venecijanac Karlo Goldoni, svojom komedijom "La locandiera" (1793), koja se i kod nas počesto igra pod naslovom "Mirandolina", transponirano u dalmatinski milje. Baš kod nas se naziv lokanda dugo i širokosmisleno zadržao, jer je u narodnom govoru bio primjenjivan čak i za hotel Imperjal u Dubrovniku!

Dalje, o smještaju u Kotoru Kol ne izvještava, ali ovlaš spominje gostoprimstvo (S I/406), valjda u nekoj kući koja je bila dostojna da primi u posjetu i Njegoševog nasljednika Danila, čijim se pozlaćenim tokama Kol divio (S I/212). Preko njega bio je najavljen u Cetinju, odakle mu je dostavljen Njegošev poziv. Putovanje kroz Crnu Goru Kol je smatrao bezbjednim (mada je redovno bio u karavanskom društvu sa pratnjom) ako je naime

25 Kohl, J.G: Reise nach Italien, Dalmatien und Montenegro. Dresden 1856. U dva toma.

84 prisutna neka žena, jer Crnogorci žene ne diraju (S I/270-71). Od Krsca dalje počinje bespuće, uprkos živom saobraćaju prema Kotoru. Ljudi su se, međutim, sa lakoćom kretali po stjenovitim stazama, držeći korak i sa jahačima. Pri "uobičajenom" počinku u Njegušima, čašćena je rakija i ukusna pečena ovčetina sa hljebom, i to u kamenoj kolibi nekog starca, za koga su rekli da je Vladičin stric.

Prispijeće u Cetinje bilo je praćeno uobičajenom pucnjavom došljaka, a odgovoreno je čak topovima sa sabornog trga - jedne ledine pred Manastirom. Pored Biljarde, Cetinje se sastojalo od kojeg tuceta "kamenih koliba ili kuća", sa širokim ulicama. Kol dalje piše: "U Cetinju postoji jedna lokanda, koja je tako ugledna, uredna i simpatična, kao bilo koja inače u Dalmaciji. Osim toga, jedan po svoj prilici austrijski podoficir, koji se povukao na Cetinje sa ženom što i njemački govori, stanuje ovdje u jednoj vrlo zgodnoj kućici, u kojoj je uredio trgovinu na malo, pa se takođe bavi primanjem i gošćenjem stranaca. Mi smo se podijelili u obje ove kuće, pa smo bili tako dobro smješteni, kao ne baš uvijek u zapadnim (tj. sjevernim) obalskim krajevima Jadrana" (S Il297).

Kol je izrazio sreću što se smjestio baš kod ovog Austrijanca - dezertera bez pristupa na austrijsku teritoriju - jer je mogao govoriti njemački, a bio je i gošćen sa naročitom pažnjom. Njegoš je Kola višestruko primao, ali ga nije trebalo bliže opisivati, jer je crnogorski vladar već bio dovoljno poznat. Njegoš je započeo razgovor oko Homera - jer je Kol nalazio sličnost između starih grčkih epova i crnogorskih običaja (imao je, dakle, predznanja o Crnoj Gori) - ali Njegoš je rado davao i racionalne informacije o svojoj zemlji. Spominjana je i posjeta Kolovog vladara, saksonskog kralja, još ranije u Crnu Goru (S I/314) - što je očigledno bio početni povod za ovaj Kolov dolazak. Zatim je Kol otišao do Skadra - pišući o opštim stvarima - pa je zatim, opet iz Cetinja, karavanom krenuo natrag prema Budvi. Ali se nije spustio na obalu nego je, krečući se stalno po surim visovima, poviše Grblja opet došao do Kotora.

Mada je Kol u svemu znatiželjno promatrao Crnogorce, izvodeći često pozitivna upoređivanja u odnosu na njemačke seljake, u svom opisivanju Boke jako je naglasio problematiku crnogorskih četovanja. Na ovo je sveo trajnu nesigurnost Primorja, zbog čega su i Bokelji stalno pod oružjem, odnosno, zbog čega je i austrijska vojska bila nesrazmjerno prezentna. Ovim problemom Kol se opširno bavio u naročito izloženoj Dobroti (S I/237-48). Zatim je svoje putovanje nastavio iz Kotora "direktnim vodenim putem", veslajući skoro 5 sati do Herceg-Novog:

"Imali smo dosta sreće što smo naišli na jednu prijaznu osobu, koja je baš raspolagala sa jedino nastanjivom sobom mjesne lokande, da nam tu sobu ustupi preko noći" (S I/46l). Zatim Kol izražava one karakteristike mjesta koje će tu kasnije postati glavni ton turističke propagande: "Herceg-Novi navodno ima najblažu i najugodniju klimu u cijeloj austrougarskoj Monarhiji... Stoga je tu vegetacija vrlo bogata i lijepa, a rekli su mi da inače ni u jednom mjestu Dalmacije nije reprezentirana ni sjeverna flora naših krajeva ni ona Južne Evrope, kao što je to ovdje slučaj. U vrtovima zriju narandže i limunovi tokom cijele godine" (S I/464). I tako dalje, uz nabrajanje rastinja, kao i sa opisom šetnje kroz Savinu. U Manastiru se "začudo" govorilo samo srpski - mada je italijanski jezik u Dalmaciji opšte razumljiv. Kol je zatim, lošom cestom, zajahao put Dubrovnika u pratnji dva vojnika kroz Sutorinu - preko turske teritorije. Rečeno je, međutim, da cesta od Igala do Debelog Brijega ipak pripada Austriji. U Konavlima se Kol divio tamošnjoj nošnji, ali u "bijednoj" lokandi Grude je jedva što dobio za jelo. Prenoćio je u Cavtatu u vrlo finoj kući jednog umirovljenog kapetana - bolje nego u ikakvom hotelu (S II/31).

Iz ovih izlaganja da se zaključiti: sredinom XIX vijeka pa i nakon tadašnjih revolucionarnih prilika u Evropi i Dalmaciji, nije još bilo turizma na Jadranu, pa ni u Crnoj Gori. Tu se i tada putovalo na iskonski način, uglavnom karavanima, jer je po bespuću trebao vodič, a i iz sigurnosnih razloga. Do 1840. u Crnoj Gori nije bilo ni krčmi, ali je putnik mogao zakucati na vrata bilo koje kuće pa bi ga, na molbu, domaćin običajno primio na konak i skromno ga

85 pogostio. Za što nijesu tražene pare; pristajalo se, međutim, da putnik, pri odlasku, pruži srebrenjak domaćici26. Lokanda na Cetinju bila je, dakle, jedinstvena novost, stvorena po svoj prilici Njegoševim staranjem. On je već primao visoke posjete, čak u rangu saksonskog kralja. Ta cetinjska gostionica bila je smještena 1832. u privatno (Pero Tomov, Njegošev brat) građenoj kući, prizemnoj i slamom pokrivenoj, prvoj pri Manastiru. I to po svoj prilici naknadno jer, prema zapisu engleskog putnika C. Lamba, osim Manastira, Biljarde i Tablje (tvrđavica poviše Manastira) još je i 1844. jedva bilo spomena vrijednih kuća na Cetinju27. Vidimo dakle, da prvobitna cetinjska lokanda nije identična sa još kasnijom zgradom hotela "Grand", a pogotovo da nije ispravno njeno ispisivanje sa velikim "L" - kao da je to bila neka firma. Sudeći po ovim informacijama, prizemljuša je tek pred 1850. uređena kao pohvale vrijedna gostionica – pod Njegoševim nadzorom! Najzad, ne zna se da li je u svemu ovome već prednjačio onaj Austrijanac, koji se na Cetinju vrlo dobro snašao, jer se kao ugostitelj još decenijama dalje spominje.

Dalje se postavlja pitanje: je li istina da je cetinjska lokanda bila prvi objekat ugostiteljske istorije današnje Crne Gore, kada se ona baš sa Dalmacijom upoređuje - a Boka je tada bila u Dalmaciji! - pri čemu se u isto vrijeme spominje i lokanda u Herceg-Novom? I to: mada je Herceg-Novi bio tek drugorazredan u Kotorskom srezu, imao je već lokandu barem jednako vrijednu sa tadašnjim Dubrovnikom! Pa se kontinuitet ove novske lokande može naslutiti i kroz kasniju literaturu. Međutim, baš je u Herceg-Novom neko već tada počeo misliti turističkom glavom: barem što se tiče rane definicije – izuzetnost prirode! - za onu propagandu koja je tu bila utuvljivana strancima, a koja je početkom XX vijeka i internacionalno pronešena sa jasnom, savremenom turističkom intencijom.

Čika Ljubina pisma

Za razliku od "Pisama" iz Italije, Njemačke i Švajcarske, koja nijesu bez ironične kritike, Ljubomir Nenadović se u pismima sa Cetinja "O Crnogorcima" (Beograd, 1929), u pogledu Crne Gore uglavnom prepustio romantici "slovenske Sparte" (S 3). Onoj romantici, kojom su Crnogorci bili okićeni iz negdašnjeg panslavističkog aspekta - kao jedini slobodan slovenski narod mimo Rusa - a oko čega se pred polovinu XIX vijeka i inače počeo stvarati kult zadivljenosti. Tako su u crnogorska bespuća navraćali ne samo nosioci slovenskih kultura iz austrijske Monarhije, već i literati, umjetnici, naučnici ili drugi znatiželjnici širom Evrope. Pa i Njegoševa popularnost – vidjeli smo - privlačila je posjetioce, te se izgleda baš on i pobrinuo za prilike njihovog dostojnog smještaja na Cetinju. Već citirani Holeček, spominje potom (1876, S 20) da je 1864. uspostavljena, na akcije od po 50 zlatnika, zgodna gostionica, no ona se "nije isplaćivala". Nenadović ovaj objekat doduše spominje kao lokandu, ali je i po njemu očigledno da to nije ona ista iz Kolovog spomena.

U stvari i Nenadović ostaje dosta škrt sa podacima, koji bi nas ovdje posebno interesirali. Na prvom mje- stu, a u vezi sa cetinjskim kišurinama (S 29): "Gosti- onica - ili kao što ovde kažu "lokanda" - velika je dvospratna kuća, od sam- og kamena je zidana i dobro pokrivena; ali nekoli- ko puta morao sam u po noći ustajati i premeštati Lokanda na Cetinju 1864, potom u istoj zgradi «Grand hotel». postelju - tako je kisla". Lokanda Cetinjén, majd Grandhotel. Lokanda auf Cetinje, danach Grandhotel.

26 Holeček: S 45. 27 Agičić, D: Cetinje als Hauptstadt . In: Harald Heppner (izd.): Hauptstädte in Südeuropa. Wien-Köln-Weimar 1994. S 174f.

86 Zatim kaže da na Cetinju vlada veća skupoća nego u Kotoru i Dubrovniku. "Sve što je potrebno za udobnije življenje, i sam beli hlebac i sva zelen za lokandu, kupuje se i donosi iz Kotora" (S 3l ). Dalje, u pogledu smještaja stranaca, Nenadović kaže da kada se knjaz Nikola iz Biljarde preselio u novu palatu (1871), onamo je "preteklo nekoliko lepih, nameštenih soba, koje su davali besplatno gde kojim putnicima, dokle još nije bila velika gostionica opravljena i otvorena". (S 65). Pa je i sam Nenadović tako proveo godinu dana u Biljardi, što znači da je bilo dosta kvalitetnih problema oko ugostiteljstva na Cetinju. Ovo baš do onih ratova, poslije kojih je Crna Gora 1878. stekla internacionalno priznanje kao suverena država. Nenadović se tada isto kretao po ratištu, ali: "lokanda, velika cetinjska gostionica, gde stalno, kad nisam u logoru, obitavam i hranim se, svagda je puna stranaca. Tu sam imao priliku, za ručkom i večerom, doći u razgovor s putnicima iz svih krajeva sveta. Jednog dana nabrojili smo za stolom devet narodnosti i devet jezika, od slovenskih naroda bilo ih je najviše" (S 144).

Kakvi su se to putnici zatekli na Cetinju upravo pod ratnim prilikama, ne saznajemo. Turisti međutim sigurno nijesu bili. I ovo je baš sve što nam Nenadović kaže o turizmu i ugosiiteljstvu u Crnoj Gori, za treću četvrtinu XIX vijeka - mada se njegovom pisanju pridavao veliki značaj. Međutim, u istoj knjizi on piše i o Boki, kamo je sišao povodom dolaska austrijskog cara Frana Josipa u proljeće 1875. Pošto je u Kotoru prisustvovao raskošnim proslavama, ukrcao se na malenu jahtu - poklon cara knjazu Nikoli - zvanu "Slavljanin" a popularno samo kao "gospodarov vaporić'", sa kojim se uputio u Herceg- Novi. I tu počinje uobičajeni zanos nad prirodnim čarima:

"U Novom zatvaraju ljudi svoje prozore: tako je silan miris kad pomorandže cvetaju (S 162)... cvetaju pomarandže i limunovi, odakle, ispod afrikanske palme, gledate vrhove snežnih bregova i pučinu sinjeg mora... ne tražite lepšeg mesta ni u jednom slovenskom kraju - nigde ga nećete naći! U Novom zimi nema zime... leti nema nesnosne žege... Neapolj sam gled'o, o večeri bleda / Al ovakvog nigde nemadoh pogleda... Klima u Novom prijatnija je i lepša nego u Nici (S 171)... Neiskazana jevtinoća; za sedam ćesarskih dukata imate u prvoj gostionici ručak, večeru i stan sa poslugom (S 172)..." Nenadović pri tome ponavlja isti problem kao i Maksimilijan Habsburški - da se, uprkos svemu ovome, redovno traže strana klimatska mjesta, umjesto da se dolazi ovamo. Takvo monotono ponavljanje jednakih argumenata, zaista potvrđuje izvjesnu odavno započetu i trajno održavanu turističku propagandu Herceg - Novog.

Drugi dan je vaporić krenuo na otvoreno more, da bi preko Bojane prešao na Skadarsko jezero. U Budvi su se iskrcali i dobro ručali, a zatekli su brojne poznanike iz Kotora i sa Cetinja. Slično je bilo i u Petrovcu, uz stalne pozive za čašćavanje, ali su morali odsjesti kod popa. Odavde je vaporić napredovao uz tursku obalu, pa se Nenadović slabo obazire na Bar i Ulcinj. Poslije avantura na Bojani i peripetija sa turskim vlastima u Skadru, Nenadović opširno opisuje Jezero, ali u Viru spominje samo važan pazar. Kod Rijeke se interesovao za znamenitosti Oboda. Ništa o ugostiteljstvu, osim spomena ručka u maloj krčmi Dobrskog Sela.

Crna Gora i Kotor

Putopisac Kol je još 1850. sagledao da Kotor u neku ruku zavisi od Crne Gore, jer Kotorani bivaju uglavnom otuda snabdijevani namirnicama i drugim životnim potrepštinama. Iz turističkog aspekta, ovo opažanje bi se, međutim, moglo okrenuti: Crna Gora je zavisila od Kotora, na čiju rivu su stranci najprije stupili nogom, otkad uopšte ima pomorskog saobraćaja na Jadranu. A po napomeni Nenadovića, od suprotnosmjernog snabdijevanja - iz Kotora - i dalje je zavisila udobnost svih onih stranaca koji su već boravili u Crnoj Gori.

Pri tome postoji i izvjesna književna korektura romantično zanešenih cetinjskih pisama Nenadovića, iz realističnog pera Sima Matavulja. On je iz Herceg-Novog krajem 1881.

87 prebjegao na Cetinje, gdje se zadržao mnogo godina ispunjavajući i odgovorne dužnosti za Knjaza. U svojim "Bilješkama jednog pisca" (Novi Sad – Beograd 1962) mjestimično decidirano oponira Nenadoviću. Prvi njegovi utisci po dolasku iz "bokeljske pitomine" bili su vezani za tek uspostavljenu, internacionalno priznatu državnost Crne Gore. Matavulj je u tome vidio prije svega kontraste starog i novog, u čemu je bilo i komike ali i dirljivosti: "Kao kad bi se djeca igrala države, ipak je diralo pregnuće naših junaštvom proslavljenih gorštaka". Baš su bila uspostavljena ministarstva i državna "nadleštva" (S 90-91), a i diplomatska poslanstva. Stalno su na Cetinju bili predstavljeni Rusija, Austrougarska, Turska i Grčka, a francuski i italijanski rezidenti zimovali su još u Dubrovniku. Strana predstavništva su tada imala najviše po tri čovjeka, a ovi diplomati su se inače tuđili od urođeničkog građanstva i od "izvanjaca", kako je bio smatran i Matavulj (S 121).

On doduše češće spominje "proslavljenu lokandu (gostionicu), jedinu na Cetinju, hvala čika-Ljubovim spisima, toliko u srpstvu poznatoj" (S 99), ali je izričito karakteriše još manje. On se u lokandi provodio naveče, poslije dnevnog rada. Tu, pored drugih izvanjaca, redovno se hranio i jedan ruski etnolog, koji je bolje poznavao Crnu Goru od bilo koga, pa je u nevezanim večernjim razgovorima dosta toga davao od sebe. Ovakvi sastanci mladih ljudi bili su od naročite važnosti, nalazeći se "u planinskoj kotlini, zimi odvojeni od cijelog svijeta, bez novina, gotovo i bez knjiga, a u svakidašnjem saobraćaju sa prvobitnim ljudima" (S 114). Jer, osim ovakvih sijela u lokandi "izvanjci" su se sastajali isto samo međusobno u svojim stanovima, a nalazili su pristup jedino u tri cetinjske familije (S 117). Lokanda je otvarala "gornji salon" tek kada okopni put za Kotor, kada i Cetinje oživi, pa se živopisno šarenilo mjesta umnoži proljetnim muškim i ženskim evropskim nošnjama. "Dolazilo je Engleza, Francuza, Nijemaca, Talijana, Rusa. Bilo je naučnika, umjetnika, novinara, velikih gospođa i sumnjivih ženskih, pustolova i običnih turista. Tek tada je Cetinje počelo ličiti na neku prijestonicu, ma i najmanju..."(S 124)

Citiranoj Matavuljevoj napomeni, da je ta lokanda bila jedina gostionica na Cetinju, protivurječi kada on neočekivano spominje i neku najmanju gostionicu, gdje se isto moglo "otpočinuti". Znači, dakle, da je na Cetinju tada postojalo barem još jedno treće svratište, po veličini između te najmanje i one velike "Lokande" (S 181). Neobično je i to, što Matavulj na ovom mjestu prelazi na pisanje velikim slovom, pa to nastavlja i na S 247, spominjući Lokandu u jednom dahu sa "Zetskim domom" - tj. novom javnom čitaonicom (pa pozorištem) tokom poodmaklih 80-ih godina. Posebno: u "Plan von Cetinje" Spiridona Gopčevića 1875. nova Lokanda je označena kao "Gasthof", pored još dva "Gasthaus"-a (Vicko Paškvale i Jevto Vuletić), te jedna "stara kafana" i jedna "pivnica".

Najzad, i Matavulj se ovlaš bavi problematikom sigurnosti stranaca (S 193-94), tj. rezonira o ratničkim mentalitetom uslovljenim ponašanjem Crnogoraca prema "izvanjcima". Do Njegoševog vremena, dok su isključivo vladala plemenska shvatanja, nije se kosilo sa moralom nanošenje zla ni nekom Crnogorcu iz drugog plemena. Tek se gvozdenom voljom Njegoša i Danila pojam "onih" pomjerio na Hercegovce, Bokelje i Albance - a još više je to važilo za druge strance, koji su za crnogorski pojam prosto bili "beštije".

Etnički sastav Kotora je oko 1890. bio okarakterisan kao specifično odudarajući od ostale Boke, zbog jake mješavine italijanskih i austrijskih doseljenika, sa albanskim dodacima, odnosno zbog heterogenog naseljavanja i samih Bokelja, a i Crnogoraca - sve ovo uslovljeno vojnim, upravnim, školskim, vjerskim, zanatsko-trgovinskim i lučkim značajem grada28. Povrh toga su u gradu pred kraj prošlog vijeka postojali diplomatski konzulati Rusije; Italije, Grčke i Crne Gore. Kotor je, naime, ostao glavna izvozno-uvozna luka Crne Gore i poslije oslobođenja Bara, a čuveni "crnogorski pazar", pa šatre na rivi, specijalne tržnice, brojne zanatske radnje i trgovine u samom gradu, vrvjeli su od života i poslovanja29. Stoga je i gostioničarstvo moralo biti rano razvijeno, te nema ničeg čudnog u tome što je tu

28 Vulovich: S 564. 29 Petermann: S 252.

88 još 1860. jedna Austrijanka stvorila hotel evropskog nivoa: već opisani Hotel grad Grac - u stvari prometni pendant potonjeg hotela Grand u glavnom gradu Cme Gore.

Elegantno sastajalište Kotora bilo je i "Café Dojmi" - kafana i slastičarna po istoimenoj familiji - na Rivi, u perivoju zaraslom starim oleandrima. Turistički vodič iz 1899. osim toga spominje i hotel II klase "Stadt Triest" i "Kod lovca". Dočim u drugom vodiču 1906. glasi: "Hotel Grac (najbolji u mjestu)", te gostionica Kod lovca i "gostionica Pawlik". O hotelu Kod lovca pisao je čuveni francuski književnik Pjer Loti, budući član pariške Akademije, koji je krajem 70-ih godina boravio u Boki kao pomorski oficir. Iz tog vremena ima spomena i o hotelima "Lloyd" i "Puhalo- vić". Već samo ovi podaci govore o potrebi podrobnijih istraživanja istorije hotelijer- stva u Kotoru.

Prelazimo na navode istih vodiča (Petermann i Schma- lix) za Cetinje. Hoteli 1899: "Grand Hotel (vrlo dohar); Hotel Kraljević Marko, stariji, već ga je Kol hvalio kao čistunsku lokandu". Pa zatim 1906: "Gostionice: Grand- hotel (jednostavan, ali dobar, nalazi se u vlasništvu Kotor - početkom XX vijeka. Knjaza); Hotel Kraljević Marko (vođen od jednog Bečlije, takođe za preporuku)". Iz jednog drugog vodiča30 saznajemo i prezime tog Bečlije: Rheinwein. Ovo znači: Grand hotel na Cetinju zaista nije u kontinuitetu sa Iokandom iz Njegoševog doba, odnosno, ta je stara lokanda valjda prešla u vlasništvo onog Austrijanca, kod koga je Kol bio odsjeo - pa tako čini kontinuitet do danas zaboravljenog hotela "Kraljević Marko"?

Istorijat cetinjskih lokandi komplicira se dakle 1864, gradnjom jedne nove velike kuće, četiri godine iza osnivanja hotela Grac u Kotoru. Osim toga - prije nego što u ovu istoriju stupa ime «Grand hotel» - bilo je problema oko deficitne ekonomije i tehničkih manjkavosti nove lokande, tako da je ona u 70-im godinama morala biti zatvorena i popravljena. U skladu sa kašnjenjem turizma na Jadranu, i posebno na južnom Jadranu do kraja XIX vijeka, intenacionalne posjete krajem 70-ih i početkom 80-ih godina - kada je bilo i ratnog stanja - a koje spominju Nenadović i Matavulj, ne mogu se ubrajati u kategoriju savremenog turizma. Pogotovo kada se zna da je početak turizma na Jadranu bio orijentiran na zimsku sezonu - kada se na Cetinju nije imalo što tražiti - a ni za Kotor svojstvena klima nije bila na dobrom glasu. Baš paralelizam cetinjskih poslanstava i kotorskih konzulata ukazuje na to - kako i Matavulj nabraja razne interese stranaca - da njihov saobraćaj između oba grada nije imao turistički smisao (kod Grka pogotovo ne!). Naprotiv, prerano osnivanje hotela u oba grada - dvije decenije prije željeznički najprije dostupne Opatije! - samo po sebi opovrgava turističku, odnosno potvrđuje gradsku namjenu tih objekata. Da pokušamo skratiti: prvom provjerom, do sada sa cetinjske strane predlaganih ali uglavnom nedokumentovanih mišljenja o Grand hotelu - kao najstarijem u Crnoj Gori na bazi lokande oko 1850. - ne dolazi se do objektivne potvrde. Ne samo stoga što je istovremeno sa cetinjskom postojala lokanda i u Herceg-Novom (a takođe i u Kotoru), već i stoga, što nema dokaza o kontinuitetu njegoševske lokande sa Grand hotelom prije hotela Grac u Kotoru. Naprotiv: baš postoje iskazi koji taj kontinuitet ne dopuštaju. Osim toga navodni visoki kvaliteti Grand hotela, što su vremenski nediferencirano isticani, ne poklapaju se sa pretežno žalostivim izvještajima o kvalitetu ovog objekta, do pred 1880. Ipak, bez daljnje provjere ponovićemo

30 A Hartlebens Illustrierter Führer durch Dalmatien... Wien-Lepzig 1905.

89 ovdje ono što se o tome - isto bez navoda izvornih podataka - moglo naprečac pročitati ili čuti:

Nova Lokanda na Cetinju otvorena je 1868 (? - uporedi sa gradnjom 1864!), sa restoranom, osam lijepo namještenih i uredenih soba-kamara i dvije sale: jednu gospodsku, i jednu za prostije ljude - "grezariju". Ovom programu je pripadalo i prihvatilište za konje i kočije. Kasnije, posebno s obzirom na prisustvo diplomatije koja se pretežno tu hranila, jelovnici su pisani višejezično a i posluga je morala ukupno vladati sa svim odgovarajućim jezicima, uključujući i engleski, pošto je i to poslanstvo naknadno pridošlo. U to vrijeme se, medutim, kaže da je objekat imao dvadeset (?) soba, a plinske lampe su bile istog tipa kao u prominentnom hotelu "Sacher" - iza zgrade Opere u Beču. Sudeći baš po ovoj posljednjoj napomeni: težilo se gradskom tipu objekta, a posebno i naročitoj kafanskoj kulturi Srednje Evrope. Ali (danas srušeni) Grand hotel je identičan sa zgradom takođe naknadno uspostavIjenog poslanstva USA, pa je time zbrka u istoriji cetinjskog hotelijerstva kompletna.

Navodno 1901. je bio izdat prvi turistički prospekt Crne Gore - što se baš poklapa sa uspostavIjanjem željezničkog saobraćaja do Zelenike i Trebinja! Ovo bi bila približna potvrda početka savremenog turizma u suverenoj Crnoj Gori, upravo u prvim godinama XX vijeka, odnosno, i konzekvencija ranijih spontanih pojava, za koje je knjaz Nikola već 1872. pisao ruskom kancelaru, pored ostalog, "da su se strani posjetioci umnožili, da skoro nijedan dan od ranog proljeća nije protekao a da Cetinje nije primilo po kojeg gosta, gotovo iz svakog kraja Evrope". Ovo spontano kretanje stranaca počelo se institucionalizirati tek 1905. sa donošenjem "Pravilnika o hanovima" da bi zatim, u Kraljevini Crnoj Gori, 1914. bio donešen i "Zakon o privatnim smještajima"31.

Nikoline i Matavuljeve napomene o strancima ili "običnim turistima" na Cetinju, zacijelo ulaze u kategoriju izletničkog turizma. Jer se preporukama za turističke izlete stari vodiči naročito opširno bave. Turista koji se uglavnom već negdje smjestio, obično je bio navođen na šetnje i izlete u bližu i daljnu okolinu, bilo iz pejsažnih razloga ili radi posjete znamenitos- tima. Posebna poglavlja su pri tome posvećivana izletima baš u Crnu Goru ili na Krf.

Ulcinjska lokanda

UIcinj je bio smješten isključivo na krfski itinerar, tako što je parobrod u odlasku iz Kotora (subotom) stigao baš oko podne u Ulcinj (pri povratku isto subotom rano izjutra)32. Pošto na toj, jedinoj, teretno-putničkoj međunarodnoj liniji nije bilo posluge za putnike, a brod se dosta dugo zadržavao po lukama - trebala su mu dobra 3 dana i 2 noći do Krfa - Ulcinj je na taj način već mogao imati primjetnu posjetu prolaznih turista, koji su ovdje i objedovali. Pa nije neobično da je tu počela da stiče glas jedna "gurmanska" gostiona: Špirova lokanda - ili "otelj" - doduše i na nešto neobičan način. Svaki gost je morao pojesti i popiti sve što mu je gazda stavio na sto, a ako to nije mogao ili nije htio, bio je zamoljen da više ne navraća33. "Kod Špira mora biti reda!" - glasilo je kućno geslo i inače - pa ko se do 10 ura naveče nije zatekao u kući na spavanje, tome više nije bilo pristupa ni do jutra. Čak je i mladi knjaz Petar tako jednom ostao pred vratima!34 Ali šalu na stranu: kad je Špiro mogao sebi dozvoliti ovakve kerefeke - mora da mu je gostionica zaista dobro išla. A i posjeta Ulcinju početkom XX vijeka izgleda da je već postala od izvjesnog značaja, uprkos kopnenoj izolovanosti uslijed bespuća, pa i razbojnički ugroženih prilaza35. Valjda je Špirov strogi kućni red ovako i razumljiviji, jer su se u Ulcinju već počeli sticati imučnici, donekle iz novonastajućeg trgovačkog građanstva same Crne Gore.

31 Radović, M: Turizam. In: M. Maletić (izd): Crna Gora. Beograd 1976. S 547. 32 Petermann: S 593. 33 Gojnić V: Od "Lokande" do savremenog turizma. In: Naš list. Herceg-Novi, oktobra 1977. 34 Bilješka sa konferencije "90 godina međunarodnog turizma" 10 10 93 u Herceg-Novom. 35 Hartlebenov vodić je izričito odvračao od putovanja Ulcinj-Skadar, bez karavanskog mnoštva.

90 Zaliv Boke je sam po sebi bio izletnička atrakcija - posmatrana uglavnom sa brodske palube – a to se upoređivalo sa Firvaldštatskim jezerom u Švajcarskoj. Iz Risna su preporučavani izleti do Krivošija i na Orjen, za što nije postojala nikakva organizacija. U Risnu se oko 1900. godine moglo nočiti samo u privatnim kućama, a od vojske ili žandarmerije je trebalo tražiti preporuku za vodiča. Nije se preporučivalo nočenje ni u knezlaškoj krčmi, niti u takozvanom hotelu “Krivošije” u Crkvice, nego je trebalo zamoliti prenočište kod tamošnje austrijske carine, vojske ili žandarmerije!

Iz Kotora su opisane ture na Lovćen (tj. već u suverenu Crnu Goru): na Krstac ili čak na Štirovnik. Od "Crnogorskog pazara" je počinjalo penjanje strmim konjskim putem, pa je sa Krsca slijedila šetnja nizbrdo, čuvenom serpentinskom cestom. U drugom slučaju, produžavalo se u Njeguše radi noćenja. Kako - to oko 1900. još nije objašnjeno - koju godinu kasnije spominje se međutim neka "neugledna" gostionica, gdje su služeni samo, kafa, sir i pršut (! )36, pa je preporučivano nošenje provijanta. Tu je trebalo pogoditi vodiča, ali se cjelokupna neorganizovanost ovakve ture ogleda u napomeni o problematici jezika: turista je trebao barem da natuca srpski, ili da ima saputnika koji donekle vlada jezikom. Inače, mogao se pouzdati u ispravnost Crnogoraca. Drugi dan se zatim išlo na Štirovnik, opet preko Krsca, a silazak je eventualno mogao biti upravljen i na Cetinje.

Tura Kotor-Cetinje-Skadarsko Jezero-Bar37 obično je započinjana fijakerom, pri čemu je fijakerist ujedno bio i tumač jezika. Još blizu Kotora, na Trojici, prolazilo se kraj nekakve kuće, zvane "Hotel Trojica". Između Njeguša i Cetinja (na Bukovici) bila je jedna koliba, gdje su već oko 1900. služili kafu i vino. O Cetinju je već sve rečeno. U Rijeci su izvjestan modernitet nagovještavale obalska "promenada" i pristojna Mićićeva gostiona. Dalje je korišten parobrod "Danica", koji je nedjeljom i utorkom saobraćao za Skadar, a vraćao se ponedjeljnikom i četvrtkom. Iskrcavanje u Virpazar iziskivalo je oko 20 minuta, jer se brod zaustavljao kod ušća Crmnice, gdje su putnici prenošeni čamcem-lundrom. Bez bližih objašnjenja, napominje se da odavde vodi novi kolski put preko Sutormana za Bar; dočim oni koji žele više egzotike, neka iznajme lundru do Murića, pa otuda da pješke hvataju prečicu ispod vrha Rumije isto za Bar.

Pod ovom turom podrazumjevala se naravno i posjeta Skadru, što je, međutim, bilo skopčano sa kompliciranim sređivanjem turske vize prilikom napuštanja broda. Nešto kasnije vodići predlažu već i navraćanje do pristana Plavnice38, za Podgoricu - i to sa automobilskom (!) poštom - do najvećeg crnogorskog grada, za kojeg se inače zna da je imao dosta razvijen vlastiti ugostiteljski život, sa brojnim gostionicama i kafanama, dijelom i na zavidnom nivou. Pa da se otuda eventualno produži i do Nikšića. Ali je to, makar i u nagovještajima, bila krajnja preporuka za izletnički turizam u unutraš- njost Crne Gore.

Tura austrijskom obalom do Bara39, vodila je kolskim putem od Kotora isto preko Trojice, pa se spuštala u Budva krajem XIX vijeka

36 Isto. 37 Petermann: S 594. 38 Petermann: S 588-591. 39 Schmalix: Bocche... S 120.

91 Grbaljsko Polje da zatim, savlađujući dubovičke strmine, dosegne Budvu - gdje nema ni riječi o ugostiteljstvu! - štaviše, kasniji vodići još i kažu da će turističko vrijednovanje Budve dugo potrajati, s obzirom na saobračajnu zabačenost, pa i zbog takvog stanja, što je jugovina plavila i kopno ispred grada. Poštanska kočija saobraćala je pet puta nedjeljno a parobrodskih veza bilo je triput, od kojih je jedna produžavala i do Sutomora. Onamo se pak, oko 1900. od Budve inače moglo samo još jahati. Ali, jahačka tura od Trojice kroz gornja grbaljska sela do Budve, preporučivana je baš kao interesantnija nego putovanje kočijom kroz dolinu. Inače, u cijelom kraju se samo u Petrovcu spominju dvije "pristojne" gostionice.

Kotor je dakle bio izletnička raskrsnica za Crnu Goru. No u tome nije postojala nikakva organizacija. Za individualne polaske trebalo se pogađati sa fijakeristima, za Cetinje i natrag turista je morao posebno platiti i noćenje svog fijakeriste. Tarife nije bilo ni za bliže ture, do Orahovca ili do Župe - tojest do Tivta preko Trojice. Takođe se trebalo pogađati za barku do Prčanja ili Perasta. Neobično, je što se uredna kopnena veza za Verige nigdje ne spominje, dočim znamo da nije postojala cesta između Orahovca i Perasta. Tivat se spominje samo kao mornarička ratna baza sa lijepim parkom. Izletnički su potpuno izostavljene obale od Luštice do Jaza.

U svemu ovom upadljivo je da Herceg-Novi nije označavan kao polazna tačka za izletnički turizam. To jest: ovamo se dolazilo iz Dubrovnika brodom ili kolima preko Konavala, pa se normalno produžavalo za Kotor. Oko 1900. u Herceg-Novom, između kapija kod Pjace i kod Karače, spominju se dvije gostionice - Dulfova i Levkova - jedna od kojih je valjda identična sa onom o kojoj je pisao Matavulj. Vrijedno je međutim pažnje, da specijalni vodič za Boku 1906. navodi fijakersku ponudu sa fiksnim tarifama do Dubrovnika i do Kamenara, ali bez brdskih sela. Ova fijakerska služba je očigledno bila organizirana po dubrovačkom uzoru, jer su fijakeristi nosili jednake fesove sa plavom kićankom, kao i dubrovački. Posebno su iz Herceg-Novog preporučivane šetnje do Poda i naravno do Savine. Ponude za izlet barkama - dakle prema Njivicama ili Luštici - nije bilo.

Vrijeme Antuna Mađara

Već više puta citirani Šmaliksov vodić za Boku Kotorsku i oklinu (1906), pri opisu Herceg- Novog usredsređuje svoju pažnju na “Belavistu” (trg Marka Vojnovića) - odakle međutim nemamo nikakav otvoreni vidik. Spominje se više kafana, te gradska kuća, apoteka i čitaonica, Matavulj je ovo mjesto nazvao salonom grada. Pa u rečenom vodiću nalazimo i ovaj njemački oglas: "Hotel i restaurant ‚Bella Vista’, Herceg-Novi. Jedini i prvi hotel u gradu na glavnom trgu. Pod novim vođstvom potpuno moderniziran. Divan vidik na more i grad. Dobri kreveti i dobra obskrba. Dobri doručci, objedi i večere. Stalno svježe pivo iz bureta. Najbolja austrijska i dalmatinska vina. Pažljiva posluga. Morska i slatkovodna kupatila u kući. Za banjske goste sa dužim boravkom cijene po sporazumu."

Težište ovog teksta još leži na isticanju centralnog položaja objekta u gradu, sa restoranskim uslugama, ali se i osjeća napor oglašivača ovog "novo uređenog" objekta da privuče ne samo gradske namjernike, nego i turiste: uz naročite povlastice ili čak sa kupanjem u kući. Kako je to bilo riješeno bez gradskog vodovoda, ostaje da se nagađa, no slatka voda se mogla donositi sa obližnjeg izvora Karače. Dočim se morska voda morala dovlačiti sa prilične udaljenosti, po strmim skalinima. Međutim, poznati novski apotekar i lokalpatriota Đonović, u svojoj nedatiranoj, ali sudeći po sadržaju u drugoj polovini prve decenije pisanoj brošuri, vlastitog izdanja40, na češkom jeziku, očigledno nije bio zadovoljan sa ovim hotelom, jer svoj prikaz Herceg-Novog, zaključuje žalbom da tu "nedostaju dobri hoteli". Njegov jedini osvrt na ugostiteljstvo grada glasi, "Sa pjace prolazimo uz nekoliko

40 Gjonović V.B: Ercegnovi (Castelnuovo) v Bocce Kotorské. Tiskem Družstva Knihtiskány v Hranicích /bez godine/.

92 stepenika pod gradskim tornjem, do trga 'bella vista', čiji je naziv opravdan zaista krasnim vidikom na cijelu oblast zaliva, što se gledaocu pruža kroz okna restorana istog imena".

Toj gostionici, sigurno sa pokojom sobom za izdavanje, nema više ni traga: Ali trg Marka Vojnovića se, i doskora, u narodu zvao Belavista. Đonović se nadalje žali da investicija od 400.000 kruna za prvorazredni hotel "Boka" nije mogla biti ostvarena, niti hotel otvoren, zbog nedovoljnih sredstava. U svojoj brošuri je, medutim, posvetio izuzetnu pažnju - posebnim naslovom - Zelenici, pri čemu donosi skoro identičan tekst, kojeg je 1906. objavio Austrijanac Šmaliks u rečenom vodiču za Boku, A ta njemačka knjižica ima posvetu: "Gospodinu kraljevskom konjičkom kapetanu, van službe, dr Antonu Magyaru iz Zelenike, vjernim prijateljstvom i zahvalnošću posvečeno od Autora". Očegledno je, dakle, da je imenovani Antun imao znatnog uticaja na sadržaj tog prvog specijalnog vodiča, sa naslovom "Bocche di Cattaro und Umgebung", koji je u ovoj okolini obuhvatio i ostalo Primorje do Bara, kao i Cetinje, pa preko Skadarskog jezera čak do Skadra.

O ličnosti Antuna Mađara (1857-1909) pisano je već podosta, povodom dugogodišnjih priprema za komemoraciju stogodišnjice njegovog hotelskog osnivanja u Zelenici, a na osnovu sačuvanog dokumenta o dodjeli ugostiteljske dozvole od "Capitanato Distrittuale" u Kotoru 24. 11 1902. Ali najprvu poznatu javnu informaciju o novom "Pansionu na zelenoj plaži" donio je bio jedan budimpeštanski ilustrovani list41, sa velikim nedjeljnim tiražom, već dogodine. Uz tri tadašnje fotografije: šetači na šumskom vidikovcu, kolonija vila i Pansion - još u izgradnji tek sa jednim tornjem - i sa pogledom na željezničku stanicu. Tu je suštinski već sve bilo izloženo što će činiti buduću reklamu ovog objekta, i to sa jasnom intencijom mediteranskog kupališta, sa potpuno neusiljenim rekreativnim aspektima. Nakon kratkog opisa Herceg-Novog, kao klimatskog mjesta sa bujnom južnjačkom vegetacijom, gdje prestaje krš, mađarski članak predstavlja "našeg valjanog zemljaka", osnivača pansiona u tom "zemaljskom raju", što "ujedinjuje u sebi sve ono što jedno morsko klimatsko mjesto može pružiti. Antal je ovdje i sam izliječio svoju hroničnu gušobolju" - kaže pisac članka - "što ga je poniklo da svojim sapatnicima, ili onima što traže odmor, stvori pogodno boravište na ovoj tački sa veličanstvenom klimom". Slijedi opis šumovite okoline i velikog "zadivljujućeg" parka, gdje su posađene ne samo južnjačke biIjke, nego i u Mađarskoj omiljene voćke - kao demonstracija susreta južne i kontinentalne flore - uz pjeskovitu plažu vrlo pogodnu za kupanje; gdje su raspoložive i barke za šetnje (jer je voda zaliva uvijek mirna), pri čemu su kupanje, ribanje i lov besplatni. Ishrana je izvrsna a kompletan pansion je za primorsko odmaralište neobično jevtin. Nema traga luksuzu - svak se može slobodno ponašati i posvetiti se vlastitim zadovoljstvima: uživati životvorni morski vazduh ili se šetati po parku, odnosno, po novim šumskim stazama. Kome je do većih izleta, može da doživi raznovrsne pejzaže Boke Kotorske. Slijedi nešto istorijskog osvrta, sa napomenom o propasti starog bokeškog brodarstva usljed parne konkurencije - ali "izgradnja željeznice obećava bolju budućnost... Herceg - Novi i obalska naselja uzeli su novi polet. Turisti se već sada učestalo obraćaju ovom obalskom kraju, a naročito oni što traže odmor, otkad je Magyar Antal stvorio svoj pansion". Upadljiva je različitost ovog koncepta od svih do sada prikazanih turističkih ili ugostiteljskih koncepata! Autor konačno ističe i "dobroćudan, pristojan i pošten" narod ovog kraja, što će reći: neka se niko ne boji zle fame koja je inače vladala.

Po svemu sudeći, nije slučajno da je ovaj budimpeštanski napis o Zelenici neposredno propraćen i sa dva lirska spjeva knjaza Nikole crnogorskog: "Pjevušio sam" i "Mojoj Zorki ", uz komentar prevodioca da Nikolina poezija žarko odražava njegovu "bogobojažljivost, intimnu privrženost porodici i ljubav za domovinu i narod". Jer se na drugom mjestu kaže da je Antun Mađar bio privukao pažnju "mudrog" cmogorskog knjaza: pored svojih tada nečuvenih investicija u Zelenici, naročito i sa namjerom da osnuje hotelsku filijalu u Baru! Mora biti da je u tom smislu nešto i pregovarao sa Nikolom, jer je postojala izvjesna ekonomska tendencija u tadašnjoj Mađarskoj, za uključivanje u privredni razvoj Crne Gore:

41 Reményi A: Zelenika. In: Vasárnapi ujság 49/1903. Budapest. S 811-812.

93 bilo je to uopšte doba visoke evropske konjunkture, koja se počela odražavati i na ekonomiju Crne Gore. U svojevremenim napisima pobornika te mađarsko-crnogorske privredne veze, Antun je bio istaknut i kao prvi konkretni mađarski preduzimač, baš u toj interesnoj sferi. Istaknuta je Antunova vizija da se turistički tokovi u pravcu Italije, ne samo iz Austro-Ugarske, nego i iz Rusije i Njemačke skrenu u pravcu Boke i Crne Gore42

Ovakva Antunova predviđanja, sa njegove strane, potvrđuje i pansionski prospekt za "najnovije izvanredno interesantno" kružno putovanje iz Boke baš za Bar, pa preko Skadarskog jezera i Skadra za Cetinje43, u kojem se daje adresa poslovnice Centralne agencije Mađarskih kraljevskih željeznica, na reprezentativnom peštanskom trgu Vigadó (uz dunavsko šetalište). Tu su se mogli kupiti vaučeri Pansiona i nabaviti povlaštene povratne karte do Zelenike. U istom, već sasvim savremeno-turistički orijentisanom smislu, počelo je i komercijalno oglašavanje. Prvi ovakav oglas – 1903. višestruko u rečenom budimpeštanskom nedjeljniku - ponovljen je čak kao reprint u jednoj današnjoj zbirci dokumentacije o Austrougarskoj monarhiji44. Prevod sa mađarskog: "Pansion na zelenoj plaži. Zimsko i ljetnje odmaralište u Zelenici, kod Kotora u Južnoj Dalmaciji. Doseživo željeznicom preko Sarajeva, brodom preko Rijeke. Klima je zimi blaža nego u Nici i Kanu. U januaru cvjetaju ruže. U februaru zriju narandže i limunovi. Kupanje u oktobru još uvijek traje i vrlo je ugodno, jer je voda plitka a obala pjeskovita. Pošto je kolonija opkoljena ogromnom šumom, vazduh je ljeti svjež i ugodan. Potpuna opskrba (pansion) 5 kruna na dan. Kupanje besplatno. Slobodan lov i ribolov. Besprijekorna kuhinja i usluga. Sa opširnijim obavještenjima rado služi vlasnik Magyar Antal".

Dakle: umjesto isticanja gradskih i drugih interno kućnih kvaliteta, naglašava se potpuna ekstrovertiranost objekta, opkoljenog prirodnim prednostima, pri jednostavnom i neusiljenom ophođenju. O stilu života u Pansionu postoji i poseban suvremeni pomen, u okviru jednog putopisa kroz Dalmaciju, koji je 1905. bio podnešen i Mađarskoj akademiji nauka45: "Vlasnik nas prima sa mađarskom srdačnošću i pokazuje nam radosno svoju koloniju. Tu je veselo društvo. Brzo se sprijateljujemo i zajedno sa ostalim kupališnim gostima šetamo se kroz šumu. Odlazimo da uživamo u lijepom vidiku, pa onda se kupamo, pri čemu kupači prave zasmijavajuće šale. Odjednom, prijazna domaćica sjeda za klavir i zasvira jednu veselu mađarsku pjesmu. Nehotično se okrečemo, jesmo li zaista u Boki ili možda tamo daleko... na obali Blatnog jezera?"

Ovaj kratki osvrt na intimnu atmosferu novog zeleničkog objekta, ilustrovan je isto sa tri fotografije: pastir u nošnji čuva ovce poviše Pansiona, već spomenuta slika šetača na vidikovcu, te velika slika sasvim izgrađenog Pansiona sa tri tornja i sa flotilom izletničkih barki na vodi. Strukturu gostiju je 1906. zabilježio Šmaliks, a prepisao Đonović: "Omiljeno ljetnje i zimsko boravište za one koji trebaju rekreaciju, naročito za oficire i činovnike sa njihovim familijama iz cijele Monarhije, prevashodno iz Mađarske". Inače, iz vremena Antunovog života ne znamo za neku naročitu dokumentaciju o pogonu. Pansion je imao barem 30 soba za izdavanje, pretežno sa prozorima prema moru, jednu veliku trpezariju- verandu nad samom plažom i dvije manje sale za čitanje i konverzaciju, vezane za istu verandu. Jedna od vila u koloniji imala je i dvije suite, isto za izdavanje. Kolonija je imala vlastitu gasnu rasvjetu, ali je oskudno bila opremljena tekućom vodom. Stoga je i grijanje vršeno samo gvozdenim pećima. Vlasnik se, međutim, postarao za dobro obučenu poslugu: mlade mještane je slao na izobrazbu u Budimpeštu i na francusku Rivijeru, a poslvođu navodno čak i u Ameriku. Isto po usmenoj tradiciji, stolni pribori su bili od srebra, a prisutni gosti su - barem u početku - bili pitani da li se slažu sa prijavama novih gostiju. Društvo je uglavnom bilo zatvoreno, a to je i smisao familijarno shvaćenog "pansiona",

42 Havass R: Dalmácia, különösen Bocche di Cattaro közgazdasági jelentösége, valamint a Montegróban és Albániában kinálkozó ipari és kereskedelmi elönyök. In: OMKE 11-14/1905. 43 Originalni prospekt, izdat u Zelenici 1904, čuva se u Arhivu Herceg-Novog pod br. 1618 Đ. 44 Reden, A.S von: Az osztrák-Magyar Monarchia. Történelmi dokumentumok a századfordulótol 1914-ig. Budapest-Salzburg /dvojezično/ 1989. S 179. 45 Havass R: Dalmácia. Budapest 1905. S 179.

94 nasuprot javnom "hotelu". Postoji tradicija o tome da je budući srpski kralj Petar I isto bio gost - možda u vezi sa obližnjim manastirom Savina - što se moglo desiti jedino tokom, približno, prvog polugodišta postojanja Pansiona. Možda i nije sasvim pretjerano što je Šmaliks Zeleniku uporedio sa počecima Opatije. A Antun je 1906. u Šmaliksovom vodiču za Dubrovnik ovako oglašavao46: "Zelenika, kod Herceg-Novog (Južna Dalmacija. Željeznička stanica. Pansion na zelenoj plaži. Prvo preduzeće (!) u Južnoj Dalmaciji, čija je svrha da strancima ponudi jevtino, ugodno, zabavno i domaćinsko mjesto rekreacije za duže vrijeme..."

Ovaj oglas je sadržao još opširniju propaganu nego što smo gore citirali te, kratkoročno, na 6 kruna povećanu cijenu dnevnog pansiona. – I to tek nepunu deceniju poslije otvaranja najuglednijeg hotela Dalmacije - Imperijal u Dubrovniku! - koji je po svom konceptu baš bio drugačijeg, pretežno gradsko-srednjoevropskog tipa. Slobodniji dubrovački hoteli počeli su se oslanjati na plaže dosta kasnije: "Hotel Odak" (potom Excelsior) 1913. na Pilama, a tek godinu zatim se jedan Austrijanac usudio i na Lapad, sa hotelom "Bijeli dvorac" (potom Grand Hotel)47.

Poslije neočekivane Antunove smrti, zelenički objekat je dat u zakup nekom Nizozemcu, imenom Le Brun, koji je nazvao firmu "Hotel-Pension". Ovaj neuravnoteženi naziv održao se ipak do kraja 20-ih godina, kada je pansionski pridjev potpuno otpao. Za godine 1909 - 1915 sačuvana je knjiga gostiju, koja svjedoči o posjetama ne samo iz Austro-Ugarske i tadašnje Crne Gore, nego i iz Srbije, Italije, Amerike, Engleske, Francuske, Švajcarske i Rusije. Socijalni nivo je bio visok: od 2500 upisanih gostiju bila je polovina sa akademskim titulama ili visokim činovima - univerzitetski profesori, narodni poslanici, ministri, ambasadori - četvrtina su bili oficiri sa nekoliko generala: plemstvo je bilo predstavljeno sa 5 odsto, ne rijetko sa grofovskom titulom. Tako je neki Romanov (iz ruske carske porodice?) upisao kao jedino zanimanje: plemić! Ali najistaknutiji posjetilac uopšte bio je bugarski kralj Ferdinand. Stigao je motorinom na plažu, popeo se i u restoran, pa je izvolio pozvati udovu-vlasnicu, koja nije stanovala u iznajmljenom hotelu, na ćaskanje. Razgovarali su mađarski, jer je Ferdinand po ženskoj liniji poticao iz jedne izumrle mađarske plemićke familije, pa je i svoje vojno obrazovanje stekao u mađarskoj lakoj konjici. Budući da je u hotelskoj knjizi izuzetno zapisan i jedan bugarski oficir - moguće je da ova kraljevska posjeta pada u istu 1911. godinu48.

Propaganda Zelenike se na prvom mjestu oslanjala na blagost klime i bujnost prirode, kako je to pola stolijeća ranije počelo da se razglašava za Herceg-Novi. Šmaliks ovako počinje o Zelenici: "Prije nekoliko godina je žbunasta šuma dosezala do obale i pjenušavi morski vali škropili su masline i ono bujno busenje - zeleniku - po kojem Novosagrađeni hotel «Boka» u Herceg-Novom, je mjesto dobilo ime"49. Koju godinu kasnije iza 1912. godine. (1910), poznati literat Marko Car - isto rođeni Új hotel Herceg-Noviban. 50 Novljanin – ovo pak jasno obrazlaže : Neues Hotel in Herceg-Novi.

46 Schmalix: Ragusa… Oglas na unutrašnjoj strani korica. 47 Dubrovački turizam. Izvještaji Saveza za unaprijeđivanje turizma. Svezak prvi 1934-1935. Dubrovnik 1935. S 8. 48 Ni ova posjeta, zbog uzgrednosti, nije registrovana u knjizi službeno prijavljenih gostiju. 49 Da ime Zelenike ustvari potiče od zeleno ustajalih voda, bilo je uslijed ragulacija prilikom gradnje ceste, tada već zaboravljeno. Na ovom mjestu međutim imamo dokumenat o tome, kako je preinačeno tumačenje imena, svrhom turističke propagande! 50 Car: S 50f.

95 "Ovdje nema, doista, ni javnih spomenika, ni muzeja, niti je toga, prema istorijskoj sudbini ove ratoborne varošice moglo u njoj biti. Toga radi, ambicija mojih današnjih sugrađana i ne leži u tome da se ovo mjesto smatra kao neko ognjište umjetnosti i arheologije. Njihove su aspiracije sasvim na drugoj strani: oni hoče naprosto da se Novi smatra, kao što zbilja i jeste, najljepšom klimatskom stanicom na Jadranskom moru. Rekoh najljepšom, al' ne velim ujedno i najudobnijom, jer što se udobnosti tiče - barem kako je današnji evropski ‚confort' zahtijeva - u tome je Herceg-Novi, žalibože, još prilično zaostao..."

Upućujući na "Pisma" Ljube Nenadovića, koji se jednako oduševljavao hercegnovskom prirodom, Car se posebno potrudio i oko materijalno-turističkih argumenata, pa je diferenciranije hvalio prehranu: sa "gojnom divljači", ukusnom teletinom i mladim maslom. Crno vino sa Kamenog uporedio je sa Burguncem. Osim toga, napominje da je "već začeta i gradnja naročitog hotela za putnike, za koji je inicijativu uzelo jedno udruženje kapitalista iz mjesta". Bliže, obavještava nas o ovome Vlado Gojnić u svom već citiranom članku (vidi fusnotu 33): "Sačuvan je dokument o tome kako je podignut ovaj objekat, koji se nalazi u najljepšem parku na Jadranu. U listu 'Boka' od decembra 1908. godine objavljen je kraći tekst u kojem se, između ostalog, navodi: 'Saziva se za 17. januar 1909. godine u 10 sati Prva vanredna skupština Akcionog društva za građevine i saobraćaj stranaca u Herceg- Novom'. Treća tačka dnevnog reda glasila je: Odobrenje gradnje hotela". Da dodamo: Antun Mađar vlasnik tada već sedmogodišnjeg hotela u Zelenici – prisustvovao je ovoj skupštini. No njegove do danas sačuvane akcije za gradnju hotela "Boka" u Herceg-Novom – nikada nisu donijele neku rentu.

Ovaj, danas već porušeni hotel stajao je u visoko isterasiranom - naravno kasnje izraslom - izvanrednom ali omanjem parku punom palmi, sa krasnim vidikom na Vrata Boke. Svojim nevelikim dimenzijama hotel je ličio više na neku bogatu vilu, ali je svojim položajem - nešto odmaknutim od glavne aglomeracije mjesta - ipak počeo stvarati izvjestan novi gradski podcentar. Imao je otežan pristup do obale, zbog strmine, pod kojom je kasnije izbetonirana vještačka plaža sa kabinama za presvlačenje gostiju. Godine 1912. otvoren "Hotel Boka" je u suštini isto još bio gradski hotel, ali već sa osjetljivom prelazno– turističkom orijentacijom - u skladu sa starom intencijom mjesta: da se Herceg-Novi osloni na svoje prirodne kvalitete.

Organizovani izleti

Bez obzira na vrlo rano započeta, ali neredovno organizovana putovanja Austrijskog Lojda, na svaki način dosta rijetki turisti na teritoriji današnje Crne Gore, oko 1900, bili su još potpuno prepušteni sami sebi, ako su htjeli preduzeti bilo kakvu izletničku turu. Bolji smještaj mogli su naći samo u Kotoru i na Cetinju, odakle su mogli krenuti u duže obilaske, koristeći uglavnom redovna poštanska saobraćajna sredstva, ili su se morali pogađati bilo sa fijakeristima, bilo sa drugim podesnim prevoznicima. Osnovne informacije o mogućim itinerarima mogle su se doduše već crpiti iz knjiga-vodiča. Sve je, medutim, još bilo u znaku avanture, sa nepredvidivim usputnim troškovima, problematičnom opskrbom ili sumnjivim noćenjima. A svodilo se sve na vlastitu brigu i snalažljivost samog turiste. Prve organizovane izlete, sa paušalnom cijenom, usputnim zbrinjavanjem, kao i vodičkom službom postavio je "Pansion na zelenoj plaži" u Zelenici. Osnovan 1902. Pansion je po svoj prilici odmah sproveo probna putovanja, a 1904. donosi prvu prospektiranu ponudu za kružno putovanje: ne manje nego kroz 3 države: Austriju, Cmu Goru i Tursku - tj. od Zelenike do Skadra51.

Za bliže izlete i šetnje Panson je raspolagao vlastitim plovnim parkom, na vesla ili jedra, uz nisku naplatu. Jedan oveći kuter sa četiri uniformisana veslača i kormilarem, imao je "posadu koju čine pomorski iskusni Bokelji", a bio je podesan za izlete po zalivu i do Kotora, pa i na otvoreno more do "Plavih špilja". Ta prirodna atrakcija hercegnovske opštine bila je

51 Schmalix: Bocche, S 50.

96 reklamirana kao superiorna u odnosu na onu špilju svjetskog glasa sa Kaprija, a prvi put je turistički vrijednovana baš iz Zelenike - i to skupa sa Iuštičkom plažom Žanjicom. Za kopnene šetnje zelenički gosti su imali, prije svega, na raspolaganju šumovito imanje od l0 hektara, sa novoprobijenim stazama i sa vidikovcima snabdjevenim klupama. Slično nadalje, u inače slabo nastanjenom brdovito-šumskom predjelu. Ali su organizonvani i planinski izleti na Orjen52, posebno na vrhove Radoštaka (1446 m). Tamo se kretalo sa karavanima mazgi, iz Zelenike cestom preko Kamenog do Krivošija, u ranu zoru – a po mjesečini i noću - radi dočeka sunca na visovima i uživanja vidika čak do Dubrovnika i Albanije.

Pored obligatnih izleta i do Dubrovnika, sa dvodnevnim aranžmanom, sačuvana su četiri opisa velikog kružnog putovanja do Skadra. Poseban prospekt za ovo, u stvari jedna putopisna brošura na njemačkom jeziku53, izdata od strane Pansiona (pisao ju je svakako vlasnik) propagira 5-dnevni aranžman za 12 kruna po osobi. Pored tu sadržanih informacija, već dostojnih jednog turističkog vodiča, sva četiri putopisa54 sadrže i podatke relevantne za turističku istoriju Crne Gore, pa ih ovdje sravnjujemo:

Prva tri putovanja opisuju kružni put iz Zelenike preko Kotora-Bara- Virpazara-Skadra-Rijeke-Cetinja- Kotora. Četvrti putopis, kojeg je vodio vlasnikov sin Adorjan, ima suprotan pravac. Naime, pošto se on pred 1905-u godinu vratio sa školovanja, lično je počeo da se bavi izletničkim pogonom Pansiona. Polasci iz Kotora objašnjavaju se time što se prvo išlo lokalnom plovidbom iz Zelenike onamo - kao prvi dan ture. Tu se nočilo u rezervisanim kabinama broda, koji je sljedečeg jutra (srijedom) kretao do Sutomora. Odavde se, po napomeni 1904, produžilo barkom za Bar - preko državne granice - dočim se godinu kasnije spominje Cetinje i Skadar neki brod, odnosno po trećoj verziji Ilustracije u vodiču "Die Bocche di Cattaro und Umgebung" - 1906. (1906) trabakula sa albanskim Képek az első vidéki idegenvezetőből. Bilder aus dem ersten örtlichen Fremdenführer. pomorcima. Pri barskom Pristanu se spominje neka mala - ili "jednostavna ali čista" - gostionica, odakle se išlo fijakerom na razgledanje starog grada. Ili 1906. sa poštanskim kočijama. Tamo je ujedno telegrafski najavljen nekoj gospođi Jeleni dolazak u Virpazar, kao i austrijskom konzulatu u Skadru. Nočilo se izgleda u onoj skromnoj gostionici. Trećeg dana se putovalo preko Sutormana poštanskom kočijom (1905 - "udobnom"), odnosno 1906 - "udobnim i modernim omnibusom". U Virpazaru je bilo uobičajeno da se uzme "imbis" kod gospođe Jelene; a telegrafiralo se Grand hotelu na Cetinje, da sjutradan obezbijedi fijaker u Rijeci. Dočekavši parobrod "Obod" - sličan jahti! - produžilo se za Skadar, gdje je postupak sa turskom vizom bio ekspeditivno sređen intervencijom konzularnog dragomana; koji je turiste dočekao u samoj luci. Četvrtog dana se kretalo natrag pa, pošto se "Obod" još jednom vraćao u Virpazar iz Plavnice, pružila se prilika za ponovnu okrijepu kod gospođe Jelene. Zatim se stiglo do Rijeke i dalje na Cetinje,

52 Isto: Poglavlje "Auf den Radostak". S 50. 53 Magyar Č: prevod teksta. In: Monitor 14 07 – 04 08 1992. 54 Prospekt: Rundreise, Zelenika 1904; Reményi A: Kirándulás Montenegróba. In: Vasárnapi ujság 30/1905, Budapest, S 459f; Schmalix: Bocche... Poglavlje “Scutari und der Scutarisee”, S 117-121; Magyar A: neobjavljena autobiografija, pribižno za 1906. godinu

97 gdje se odsjedalo u Grand hotelu. Posljednji dan se putovalo preko Njeguša, pa je najzad uslijedio počinak "Kod lovca" u Kotoru.

Putopisu iz 1905. nedostaju doduše informacije o usputnom ugostiteljstvu, ali se isti - u vrlo čitanom budimpeštanskom ilustrovanom nedjeljniku zalaže za "lijep Pansion" u zeleničkom "odmarališnom mjestu". Autor dva puta spominje i osnivača-vlasnika, koji je lično vodio tu turu: "Jedva znam za izlete koji pružaju tolike prirodne Ijepote, a pri tome iziskuju tako malo zamora i neudobnosti... Čitav petodnevni izlet, izuzev vrlo jevtine i dobre opskrbe, koštao nas je osobno svega 42 krune. Da smo ovo mogli ostvariti sa tako neznatnim troškom - ne trebamo reći - možemo zahvaliti svim detaljima posvećenoj pažnji našeg prijatelja, Magyar Antala. Posjetiocima Zelenike najtoplije preporučujemo da za vrijeme tamošnjeg boravka ne propuste ovaj izlet". Obiman program skadarske ture preporučivan je u več citiranom specijalnom vodiču za Boku 1906. isto po "prednostima velike udobnosti, pune sigurnosti i od izvanredne jevtinoće". Interesantno je, međutim, da je - možda već iste godine - tura u suprotnom pravcu bila smišljena manje po udobnosti, a više po doživljenosti. Po Adorjanovom opisu te ture, koju je on lično vodio za nekog baruna Bornemisu, sa još dva gospodina, putovanje je išlo iz Zelenike direktno na Cetinje fijakerom, pa isto tako i dalje do Virpazara; gdje su nočili kod neke žene (Jelene?), koja je dobro kuvala a izdavala je i krevete. Kod nje su ponovo odsjeli i po povratku iz Skadra. U pravcu Bara krenuli su, međutim, sazvavši karavan mazgi, plaćajući to - bez problema - zlatnim austrijskim krunama. Nakon noćenja u Baru produžili su za Budvu sa drugim, novosazvanim karavanom. Ovaj putopis se, nažalost, prekida već u Paštrovićima, i to nakon petljavina sa austrijskom carinom: oko duvana što je Bornemisa kupio u skadarskom pazaru - na crno.

Nema podataka o tome da su turisti organizovano vođeni na izlete kroz Cmu Goru poslije 1909. - od Antunove smrti pa do iza I svjetskog rata. Sudeći po ovome, prvi organizirani turistički pristup Skadarskom jezeru - a i suverenoj Cmoj Gori uopšte, odnosno i današnjoj Albaniji - isto bi se sveo na zeleničku turističku preduzimljivost. To jest: ovim bi još jednom bio potvrđen izuzetan istorijski značaj Zelenike, kao kolijevke savremenog turizma u Crnoj Gori.

Šta su vidjeli Englezi

U vrijeme kada je ova studija počela da se objavljuje, dostavljeni su mi izvodi iz knjige dr. Lj. Drašković-Jakšića: "Englezi o Njegošu i Crnoj Gori" (Titograd, 1963). Ovako novosaznati podaci zahvataju u 40-e godine XIX vijeka - ali: ne mijenjaju prethodna izlaganja nego ih dopunjuju. Odnosno, baš potvrđuju prethodne zaključke, pa ih ovdje naknadno treba citirati kao dokumentaciju:

Čarls LEMB je boravio ovdje 1843. Iskrcao se naravno u Kotoru. Broj "hotela" je u gradu bio "veoma ograničen". Obreo se u glavnom "salonu" jednog od ovih: «... Locanda della Corona. Uvijek čovjeku pričinjava zadovoljstvo kad nađe da stvari bolje stoje no što je očekivao... Kuća ne bješe mnogo prljava, a i gazdarica bješe vrlo Ijubazna i prijatnog izgleda. Za prvim usklicima dobrodošlice i iznenađenja slijedilo je divljenje, zatim opšte upoznavanje sa prijateljima i rođacima, koji su se ovdje okupili za nevjerovatno kratko vrijeme... a na kraju ono što nam je najviše godilo, veoma ukusna večera...». Saznajemo dakle, da je oko 1840. u Kotoru postojalo gostioničarstvo, sa barem jednom lokandom sposobnom za prijem stranaca. Ova doduše nije bila znatno frekventna, sudeći po naročitoj prisnosti prijema, gdje je stranac djelovao čak tako atraktivno, da se oko njega sve sjatilo kao oko nekog malog čuda.

Potom je Lemb preko Bajica i sela Donji Kraj produžio za Cetinje, gdje je stigao u rano predveče, smjestivši se odmah u "prvi hotel". Pa opservira: «Ne bih mogao reći da je glavna odaja u najveličanstvenijem stilu, ali postelja je bila čista, a naći nešto čisto u ovim krajevima bilo je isto kao i izvojevati pobjedu. Naša domaćica bila je iz Kotora, iz mjesta koje, po mišljenju Crnogoraca, predstavlja središte svake prefinjenosti; domaćin ljubazan i

98 dobro vaspitan čovjek, govorio je francuski i italijanski a ranije je učestvovao u velikom ratu...» Očigledno: lokanda na Cetinje je tada bila nižeg kvaliteta od one u Kotoru, gdje se i inače tražio uzor za sve. Vlasnik je bio Napoleonov veteran, ali to ne znači da je morao biti i Francuz: sigurno je bio ovdašnji Primorac koji je tamo, tokom godina francuskog prisustva, naučio jezik. Dočim je italijanskim jezikom tada svako vladao, a srpski je taj čovjek valjda po naravi znao govoriti. Zadržavao se na Cetinje - nije dakle bio iz Crne Gore - jer je imao problema u Budvi, zbog paljevine nekih kuća, pa je «radi toga morao izvjesno vrijeme da se liši Kotora i njegovih zabava». Što se tiče fraze "prvi hotel", to valja ovako razumjeti: «Kad se ukaže potreba, bolje kuće se pretvaraju privremeno u gostionice, a to je obično slučaj kada zasijeda skupština». Cetinje je inače djelovalo dosta pusto, samo sa nešto starih ljudi, pošto Crnogorci uglavnom žive po svojim malim, raštrkanim selima.

Ser Dž. Gerdner VILKINSON boravio je na Cetinje 1944. godine, pa nas donekle informiše o kapacitetu cetinjskih lokandi. "Varoš" se sastoji od 19-20 kuća, Vladičinog dvora i Manastira: «Kuće su pokrivene crijepom i bolje su građene od većine kuća u Crnoj Gori, ali među njima se nalaze dvije krčme, što sam malo očekivao da ću naći. Jednu drži Kotoranin sa ženom, i mada mala, ona ima tu prednost da raspolaže jednom čistom spavaćom sobom, i to je u Crnoj Gori prijatna novina». Vilkinson je očigledno odsjeo u istoj gostionici kao i Lemb: a ta nije bila veća od one hercegnovske lokande, koju smo prethodno već naveli. On je prošao i kroz Rijeku, gdje spominje gostionicu udovice jednog atentatora na Njegoša, koji je stoga bio obješen.

Klarens E. PEDŽET došao je tu iste 1844. godine, u sklopu posjete sa jednog engleskog broda: «Pošto smo sjahali, otišli smo u Cetinje i Kotor, rani XIX vijek. 'gostionice'. To su bile dobro građene, čiste kuće, koje su cijele stajale na raspolaganju za smještaj Vladičinih gostiju. Našem kapetanu, međutim, ukazana je počast time što je dobio apartmane u samom dvorcu. Ustanovili smo da je naša domaćica jedna vrlo prijatna, vesela mala osoba, sa vrlo velikim smislom za konverzaciju. Njena jedina pomoć u vođenju poslova bio je njen muž, jedan pospani, debeli Nijemac... drugi oficir se gorko žalio na neprijatnu noć, koju mu je ovaj priredio, pošto su - po običaju Nijemaca - dijelili istu postelju». Pedžet nas ovim navodi na drugu cetinjsku lokandu, čiji je vlasnik sigurao bio isti Nijemac, kod koga je kasnije odsjeo već citirani putopisac Kol. Dočim, onaj je Napoleonov vojnik tada izgleda naprasno umro.

A.C. FREZER je zapisao svoja sjećanja od iste posjete na Cetinju, jer je pripadao posadi identičnog broda. I on potrvrđuje postojanje dvije gostionice, što su posebno vodile dvije domaćice. Lokande su u "međuvremenu" - tj. po prispijeću ovih gostiju - bile otvorene za njihov smještaj. Frezera je baš ovo naročito zanimalo: «Bilo je zanimljivo što (to) postoji u jednom ovakvom mjestu, i očekivali smo da je potpuno različito od uobičajenih zgrada te

99 vrste. Krenuli smo da razgledamo naš konak, i na naše veliko čudenje našli smo dvije vrlo prijatne kuće. Sobe su bile uredne i savršeno čiste, u ovom pogledu mnogo bolje od uglednih gostionica. Jedna izvrsna osobina (gotovo izuzetna) koja govori njima u prilog je ta, što postelje nijesu bile zagađene insektima. Ovo će cijeniti svako ko je putovao kroz Grčku. Domaćice nijesu bile mještanke, dovedene su iz Kotora. Jedna je bila udovica, ojađena nedavnom nesrećom; druga je bila neka govorljiva žena, oduševljena posjetom civilizovanih stranaca. Hrana je u ovim mjestima izvrsna, a jela se zalivaju šampanjcem i to izvrsnim. Mnogo smo se iznenadili našavši ova mjesta, koja su toliko različita od sirovosti naroda, a bili smo radoznali da doznamo ko su ti posjetioci od kojih zavisi opstanak tih zgrada...». Frezer nas međutim o ovom ne obavještava pobliže. Po svoj prilici Njegoš je tu dotirao, jer Pedžet istovremeno kaže, da njegova domaćica «nije htjela da čuje o nekoj naplati prenočišta, pošto je u tom smislu dobila naređenje od Vladike».

Frezer pak tvrdi da na Cetinju ove dvije gostionice nemaju konkurenciju čak ni od običnih krčmi. Tako mušterije «pripadaju samo jednoj stranci». Izgleda da su ove dvije lokande bile otvarane samo po ukazanoj potrebi, odnosno da su bile pod nadzorom Vladike za potrebe određenih gostiju. Englezi su ovog puta bili čak prekobrojni, pa je to moglo uznemiriti domaćice, ali su se one snašle spremanjem ležajeva na podu. Ovo je valjda i stvarni razlog za nepriliku onog oficira koji je morao dijeliti (bračnu?) postelju sa debelim gazdom. Kontrastni izvještaj o šampanjcu, podsječa nas ponovo na ranije citiranu napomenu Ljube Nenadovića, da su i manje Iuksuzne potrebe donošene na Cetinje iz Kotora.

A.A. PETON je 1846. još jednom uporedio Kotor i Cetinje. Međutim, nije bio nimalo oduševljen u Kotoru: «Kad su me uputili u jedini hotel u gradu, utvrdio sam da je bijedan, jer Kotor je bogu za leđima u Austrijskom carstvu. Mali broj putnika koji se penju u Crnu Goru nije dovoljan za održavanje udobne gostionice, i bio sam srećan što sam dobio sobu, jer je nagomilavanje vojske izazvalo nestašicu. stanova...» Peton i Lemb su po svoj prilici mogli ocjenjivati samo jednu istu gostionicu, onu «Lokandu od krune» - u razmaku od samo tri godine. Pri tome se Peton očigledno iznervirao zbog neke nusprostorije, pošto su garnizonski oficiri zauzeli sve što je bilo dobro. Treba znati: 1846. je bila gladna godina, pri čemu je Austrija ipak nemilosrdno utjerivala poreze, te su nemiri u Grblju uzimali maha. Ovako nastalom situacijom objašnjava se i to zašto je putopisac Kol oko 1850. ignorisao ugostiteljstvo Kotora, mada je tu (privatno) proveo koju nedjelju dana. Ovakva tjeskoba najzad objašnjava i rano osnivanje gradskog hotela sa nivoom, deset godina potom: austrijskoj gospodi oficirima, pridošlim činovnicima pa i boljim putnicima; morala se ovdje najzad stvoriti odgovarajuća ugostiteljska ponuda

Ali da vidimo šta još kaže Peton. On je, stigavši na Cetinje, pisao o prijestonici koja nije grad, već je to utvrđeni manastir okružen raštrkanim kućama: «... U ravnici je velika nova Vijećnica, koja se u Kotoru naziva Vladičin dvor ili arhiepiskopska palata. Gostionica je nedavno sazidana i bolja je nego što sam očekivao, jer sam na spratu našao čistu sobu, namještenu na evropski način, sa dobrom posteljom radi udobnosti putnika, koji dolaze iz Kotora. Na donjem spratu je neka vrsta krčme za domaće ljude».

Sudeći po svim ovim opisima, obije cetinjske lokande su bile samo jednosobne, kao i ona u Herceg-Novom. Po nuždi se moralo spavati na ležajima prostrtim po podu - naravno u "krčmi" - ili je obezbijeđen smještaj po drugim kućama, dok su bolji gosti primani na konak u Biljardi. Cetinjsko ugostiteljstvo se svakako održavalo političkom potporom, jer je bilo nerentabilno još i u 70-im godinama (Holeček). Dočim su se ugostitelji u Boki mogli pružati samo koliko im je ćebe dopuštalo pa je to, naročito u Kotoru, sredinom prošlog vijeka moralo prouzrokovati krizu ugostiteljstva, koje je, naravno, zatim po tržišnom principu tražilo svoje novo rješenje.

100

Podloga za nova istraživanja

Rezultati ove studije se naravno ne mogu uzeti kao potpuno konačni. Ipak proizilazi da je savremeni turizam Crnu Goru dosegao kroz Boku Kotorsku, oko 1900. godine. Ma da je bilo i ranijih, turistički srodnih korelacija između Kotora i Cetinja – još i prije nego što je u staroj Crnoj Gori uopšte započela neka ugostiteljska uslužnost. To su tokom XIX vijeka bile naprosto relacije između najisturenijeg centra Austrougarske monarhije i nadobudne ili stvarne prijestonice Crne Gore.

Ako se kao privredna relevancija turizma uzme ugostiteljstvo, početak "turističke srodnosti" u staroj Crnoj Gori pada u polovinu prošlog vijeka: prije 1840. tu nije bilo ni krčmi (Holeček). U Boki je ovaj datum svakako stariji. Dočim se početak "savremenog turizma", u smislu propagandnog i konstitutivno privrednog ugostiteljstva, u cijeloj današnjoj Crnoj

Oglasi zeleničkog pansiona: Budimpešta 1903 Dubrovnik 1906 Gori odlaže u prve godine XX vijeka. Decidirana turistička propaganda, u cilju svrhishodnog isticanja naročitih privlačnosti jednog kraja – počela je u Herceg-Novom već polovinom XIX vijeka, bez dvojbe i sa nekakvim ugostiteljstvom, koje se moglo oslanjati i na rani pomorski promet stranaca u Meljinama. Ovo se, u smislu već nedvosmisleno savremenog turističkog koncepta, konkretizovalo 1902. u Zelenici.

Međutim vrlo rane, savremeno shvatljive turističke koncepcije u Herceg-Novom, prije Zelenike, istoriografski uopšte nisu obrađene. Drugo rano turističko težište, Kotor, živjelo je uglavnom od svog tradicionalnog značaja, upravnog i kulturnog centra za oblast južno od Konavala, odnosno od svog prometnog značaja sa Crnom Gorom. No turistička istoriografija ovog mjesta jedva da je načeta. Posebnost Ulcija u istom smislu nije otišla dalje od anekdotičnosti. Što se tiče Cetinja, primjetljiv je napor da se istakne izvjestan vlastiti turistički značaj, mađutim, jednostrana težnja za time daje tek fragmentarne rezultate. Samo u tragovima znamo još o ranom ugostiteljstvu u Rijeci i Petrovcu. Ukupno: proučavanje turističkog razvoja na teritoriji

101 današnje Crne Gore, povratno do urbanih lokandi i putnih hanova – daleko je od integralnog znanja.

Dok se možda jednom konkretizuju statistički podaci kako sa bivšeg austrijskog primorja, tako i iz suverene Crne Gore, zasad možemo potražiti izvjesnu predstavu o inicijalnim čvorištima savremenog turizma iz poznijih statistika međuratnog doba: onda, kada je turizam već postao društveno svjesna privredna kategorija. Koristim "Izvještaje Saveza za unapređivanje turizma": Dubrovački turizam, svezak drugi 1935-1936, izdat u Dubrovniku 1936, gdje strana 47 donosi tabelu "Promet putnika u god. 1935": Kontinentalna Crna Gora (tada Zetska banovina zajedno sa Dubrovnikom, ali sa upravnim sjedištem na Cetinju) u tom Izvještaju uopšte nisu zahvaćeni: Cetinje, Skadarsko jezero i unutrašnjost Crne Gore - ali ni Tivat. Pema tome ovo još ni tokom 30-ih godina XX vijeka nijesu bili privredno relevantni turistički prostori. U Kotoru je boravilo tada 1554 turista - dočim samo u Zelenici 2616! Turizam se naime u kotorskoj opštini razvio u Prčanju (5719), Dobroti ("Sv. Marija" - 1605) i Perastu (1259). Lavovski dio tadašnjeg turizma nosio je Herceg-Novi: zajedno sa tijesnim prostorom Tople i Igala – bez Zelenike - 30.394. Budva je jako odskočila: sa širokim pojasom Paštrovića, Petrovca i Sutomora tu je već boravilo 45.471 turista. Bar se tek prikupljao sa 723 posjete. Ulcinj je bio na dobrom putu, sa 3.304 gosta.

Ako ove podatke projiciramo nazad, u prvu deceniju XX vijeka - znajući da u Budvi tada nije bilo turizma, pa se i Herceg-Novi tek prikupljao - kontrastno iskače Zelenika: kao prava kolijevka savremenog turizma u Crnoj Gori. Time se potvrđuje da prerano otvaranje hotela Grac u Kotoru (kao i ostalo cetinjsko ugostiteljstvo) nijesu bili od savremenog turističkog značaja - kada stvarnog turizma u Dalmaciji nije ni bilo! - nego su to prvenstveno bili objekti za smještaj poslovnih namjernika i za ispunjavanje lokalnih gradskih funkcija. Koncepciono upravo suprotno od 1902. osnovanog pansoina «na zelenoj plaži» - kako se ovaj objekat u Zelenici svjesno zvao - sa specijalno modernom turističkom definicijom.

Toliko je čudnije, što se jedna starinska lokanda baš na Cetinju potezala kao predak hotelijerstva Crne Gore, i to na osnovu jedne jedine istrgnute rečenice, za koju ni autor nije bio imenovan. Pa ne vodeći računa ni o narednim rečenicama, što govore o još jednom cetinjskom ugostitelju, kojeg i drugi stari izvori redovno skupa spominju. A prećutkivane su lokande u Kotoru i Herceg-Novom, u suvremenoj literaturi jednako spominjane, a po svoj prilici i starije od onih cetinjskih. Dočim, bokeljske lokande po kvalitetu nijesu zaostajale za tada jedinom lokandom i u Dubrovniku! Osim toga: ceinjska argumentacija je ignorisala potonji hotel Grac u Kotoru, koji je dokumentovano opet stariji od cetinjskog Grand hotela. Najzad, jedna od cetinjskih lokandi - u nastavku očigledno hotel Kraljević Marko - nije razlikovana od Grand hotela, niti je praćeno istorijskio bivstvovanje tih objekata. Naprosto: nijesu čitane niti upoređivane postojeće cetinjske hronike, nego su samo isčupavani fragmenti.

Autoru ove studije, naravno, ni sada ne može biti poznata sva naučna turistička literatura Crne Gore, ali iz ovakvih manjkavosti prilikom izlaganja na jednom skupu svih crnogorskih hotelijera, može se zaključiti da naučno kvalificirani istorijat turizma i hotelijerstva za Crnu Goru - praktično ne postoji! Tako sada dozvoljavam sebi slobodu za izvjesnu kritiku, uzevši kao prekretnicu vrhunac turističkog razvoja oko 1970, kada je bio sačinjen "Projekt južni Jadran", posebno i za razvoj Crnogorskog primorja, budući da su, za haotično kršenje ovog plana već rano (Borba 21.10.1972.) bile pisane teške kritike. Stihija koja je u to vrijeme "turističke izgradnje" uveliko vladala – i to sa potpuno promašenom prognozom tog planskog ostvarenja za 1990. (!) godinu, jer su nadolazeće krizne pojave počele ionako marginalizirati te planove - potvrđuju kulminaciju turističke privrede uopšte u 70-im godinama. A od tada imamo već jedno generacijsko rastojanje, radi preglednog proučavanja istorije savremenog turizma u Crnoj Gori.

Projekt Južni Jadran – ma da je izdašno raspolagao sa prostorima u svrhu turističke privrede - nije se uopšte osvrnuo na datosti sa gledišta turističkog izrasta. Pojedine

102 monografije su doduše bile objavljivane: kao od Dušana Martinovića za Perast 1970, pa Prčanj 1971. i Risan 1975. Baš u ovom istom tomu godišnjaka "Boka" br: 1-7/75, ja sam objavio prvu hotelsku monografiju, za Zeleniku, čiji tada sakupljeni podaci uglanom još nijesu prevaziđeni. Tadašnje praznine nijesu popunjavane novim saznanjima, štaviše trajno su ponavljane i greške: kao neistina o dolasku kralja Nikole*) u Zeleniku; ili zbrka oko bugarskog kralja Borisa - jer - da je to baš morao biti Ferdinand, dalo se provjeriti samo jednim pogledom u prvu enciklopediju.

Ali su raštrkane turističke monografije isto slabo ulazile u obuhvatna djela crnogorske literature. Tako se moglo desiti da u (već citiranoj) reprezentativnoj knjizi "Crna Gora" dr Miljan Radović napiše: "Inače, prvi značajni objekat na Crnogorskom primorju izgrađen je tek 1903. godine. To je 'Boka', koji je pionir savremenog turizma na ovom području" (Str. 547). Pored ovdje sasvim promašenog datuma, pitanje turističkog pionirstva "Plaže" u Zelenici, baš je na području Herceg-Novog nesporno. No; začetak mogućeg šireg spora ocrtao se bio već oktobra 1976, kada je Vlado Gojnić u hercegnovskom "Našem listu", pod naslovom "Od Lokande do savremenog turizma", pripisao početak turizma u Crnoj Gori onoj cetinjskoj lokandi. Taj kratki članak ostao je bez eha i u Herceg-Novom, pa je tako moglo doći do zaoštrene polemike 16 godina kasnije, kada je 10.10.93. u Herceg-Novom memorirano "90 godina međunarodnog hotelijerstva u Crnoj Gori", u znaku hotela Plaže, u Zelenici. Pri čemu, međutim, niko nije omalovažavao Cetinje, jer se problem nije nalazio u isuviše ovlaš iznešenoj istoriji cetinjskog ugostiteljstva, nego u insistiranju na netačnim tvrdnjama. I to bez obzira na okolnost da je zelenički hotel već 1906. samosvjesno oglašavao - nigdje manje nego u Dubrovniku! - da je prvo preduzeće u ovdašnjem kraju, koje strancima nudi REKREACIJU NA DUŽE VRIJEME (vidi reprint njemačkog oglasa). Ispalo je da se Cetinje turistički postavlja i ispred Dubrovnika! A srž zeleničke ponude je baš bila: servis po savremeno shvaćenom turizmu, prije svake istovjetne ponude u ovom prostoru. Istim potezom je na rečenom skupu cetinjski gradsko-ugostiteljski servis bio respektabilno diferenciran, samo što se onda prešlo na izravnavanje krušaka sa jabukama:

Ako bi se na ovom problemu dalje radilo, treba se toga prihvatiti po principu istoričarske metodologije: jednako kako se moramo uživiti u drugog čovjeka da bi ga bolje razumjeli, moramo se uživjeti i u druge, prošle, istorijske kulture - da bi baš to mogli razumjeti. Po- četna kultura turizma zadesila je Crnu Goru oko prekretnice XIX i XX vijeka iz Srednje Evro- pe, i ukrstila se sa ovdašnjom mediteranskom kulturom. Obije kulture se danas uglavnom zaboravljaju na bazi novog "moderniteta". Onaj negdašnji turizam i ugostiteljstvo zato uopš- te više ne možemo razumjeti iz aspekta nama sada utisnutog pojma masovnog i paušali- ziranog turizma, niti po eventualnom novijem pojmu ekološki shvaćenog "blagog turizma". Nego baš kroz kulturu "fin de siècle" - što je u ovoj studiji moglo biti samo natuknuto.

Neizbježni fakat je pri tome da je turizam Crnu Goru dosegao kroz Boku - tj. kroz negdašnju austrougarsku teritoriju - stoga se taj fenomen mora posmatrati skupno, baš iz današnje zajednice Crne Gore i Boke. Ovakva preplitanja: stoljetna austrijska uprava u Boki i specijalne posjete stranaca Crnoj Gori, prvi zapadnjački turisti u Boki i njihovi izleti u Crnu Goru, pa slijedujuće međunarodno jačanje turističke privrede na današnjem Crnogorskom primorju, versus masovni turizam poslije drugog svjetskog rata - projektuju lajt motiv turističkog fenomena u ovoj regiji - sve do aktuelne prekretnice pod novim političko- ekonomskim opcijama i pod ekološki shvaćenim uslovima: Tako, baš najudaljeniji dio ove istorije - do 1916. - mada je vezan za rečeni lajtmotiv: ne može se prosuđivati savremenom mjerilima, nego se mora razumjeli kroz onu svojstvenu prošlu kulturu; da bi se tek iz toga izdvojile niti koje iz ondašnje prošlosti vode u "savremeni turizam".

Ostaje, dakle, još dosta posla. Medutim, do proslave 100 godišnjice savremenog turizma u Crnoj Gori - tj. do 100-godišnjice jubileja Hotela u Zelenici - ostaje samo 7 godina. Dovoljno vremena, ipak, da se do tada raščiste istorijski pojmovi.

103 Autor se nada da je ovim svojim drugim prilogom - ovaj put u jednom čitanom časopisu kao što je "Monitor", a ne u zavičajno specifičnom godišnjaku - ipak pružio najskromniju podlogu za stvarna produbljivanja ovdašnje istorije turizma i hotelijerstva. A namjerna angažovanost ovog sastava, neka je provokacija za daljnji rad...

*) Ispravka Čabe Mađar iz Zelenike: Turistička tradicija Zelenike Monitor 27. 10. 1995.

U posljednjem nastavku studije Počeci turizma i ugostiteljstva u Crnoj Gori (do 1916.godine), objavljenog u "Monitoru" od 13. oktobra 1995. godine, autor studije Zoltan Mađar ponavlja dilemu: "neistinu o dolasku kralja Nikole u Zeleniku"? S ovim u vezi pozivam se na sjećanje nedavno preminulog Blagoja Mićunovića iz Zelenike, meni lično kazano; da je Blagoje, kao mladić, svoju ugostiteljsku karijeru počeo početkom ovog vijeka u nekadašnjem Pansionu na zelenoj plaži. Kao naočit momak i odabrani perspektivni kadar Blagoje je tada bio i jedini tadašnji radnik Pansiona, porijeklom iz Nikšića i državljanin Kraljevine Crne Gore. Kao takav, bio je odabran da lično služi kralja Nikolu u Pansionu. Za tu priliku bio je obučen u svečanu cmogorsku narodnu nošnju, koja je bila stalni inventar Pansiona i služila je upravo za ovakve reprezentativne svrhe. Iste ove navode Blagoja Mićunovića svojevremeno je potvrdio i moj otac Adorjan Mađar. Kralj Nikola, zadovoljan uslugama Pansiona i posluživanjem Blagoja Mićunovića, Blagoja je naknadno, više puta pozivao na Cetinje u dvor gdje je služio na prijemima specijalitete Pansiona koji su za te prilike slane iz Zelenike. U odnosu na studiju, želim istaći i sljedeće: dr Antal Mađar investirajući svoj kapital u turističke objekte u Zelenici, profit koji je tim putem sticao nije izvlačio i odrodio od mjesta sticanja, već opredjelivši se za stalni boravak u Zelenici (jednoglasna Odluka Vijeća Opštine Kotor br. 176 od 1. marta 1900. godine o sticanju zavičajnog prava dr. Antala Mađara i njegove porodice), profit je ponovo ulagao u daljni razvoj mjesta i turističke djelatnosti, pa je i zajedno sa svojim nasljednicima dijelio sudbinu Zelenike i njegovog stanovništva kroz istorijske lomove nastale u dva svjetska rata i nakon drugog svjetskog rata. Ovo nasuprot savremenih, potencijalnih i željno iščekivanih inostranih ulagača finansijskog kapitala koji za svoja ulaganja traže od države maksimalne garancije, a profit kroz razne finansijske instrumente odvlače u zemlje svojeg porijekla. Za Antunovog Života Nikola još nije bio kralj - nego knjaz – a potom Blagoje Mićunović nije više bio namještenik Pansiona.

1940

1980

104

T U R I S T I Č K E U S L O V N O S T I OKO ZELENIKE

105 O početku masovnog turizma u Crnoj Gori

Hotel Plaža u Zelenici je 1960. godine prodat opštini Sarajevo-centar, pa je objekat pretvoren u dječje ljetovalište. Još jednom je Zelenika postavila periodizacionu marku u turističkom razvoju Crne Gore: ovaj nemili akt označava tadašnju promjenu turistčke politike.

Naime: iz međuratnog doba naslijeđeno hotlijerstvo je u ranoj poslijeratnoj Jugoslaviji bilo nacionalizovano i stavljeno u «službu naroda», tako, što su «radni ljudi» sindikalnim dodjeljivanjem mogli svoje dopuste provoditi u takvim hotelima, uz bagatelna plaćanja iz svog džepa. Bio je to dotirano-neprivredni «turizam», bez naročitih prohtjeva, štaviše, baš je i bila poželjna siromašna ugostiteljska ponuda.

Ovakvo stanje nije moglo dugo potrajati, pri onim prirodnim uslovima za turistički razvoj, kakvim je raspolagala Jugoslavija i, posebno, Crna Gora. Osvješćivanje je počelo pogledom na Španiju. Fašistički režim generala Franka bio je jednako izolacionistički raspoložen prema demokratsko-poslijeratnoj Evropi, kao i početna «diktatura proletarijata» u Jugoslaviji, dok su životne prilike tamo možda bile još i nazadnije. Rapidno poboljšanje donijelo je međutim otvaranje ka turizmu. Franko je popustio uzde utoliko, koliko mu režim nije bio ugrožavan, pa je uspješno privukao prvi val masovnog turizma – pokrenutog poslijeratnim «privrednim čudom» na zapadnom Kontinentu – zajedno sa već klasičnom Italijom i novim turističkim zoniranjima na zapadnoj mediteranskoj obali Francuske.

Imao sam prilike da lično pratim promjenu turističke politike u Jugoslaviji, početno već i po gore rečenom događanju u Zelenici. Prvi primjetni znaci promjene su bili: izdata je turistička enciklopedija «Jugoslavija» 1958. godine, a započeta i gradnja «Jadranske magistrale» - kvalitene automobilske ceste ispod Velebita. U Crnoj Gori: postavljen je novi hotel u neobične planinske prilike Žabljaka, pa je ujedno i prvobitna zamisao da se Sv. Stefan pretvori u umjetničku koloniju – preinačena u smislu hotela-grada. Kod Tivta je stvorena zemljana pista za putničke avione. Sam Tivat se sredinom 50-ih godina tek nalazio u turističkom povoju: prvi hotel – «Mimoza» - bio je u gradnji. Ja sam u to vrijeme u Tivtu vodio građevinski referat a, uzgred i spontano, takođe i početne poslove turizma. Sjećam se jedne beogradsko-titogradske komisije, koja je vršila terenski uvid za turističke mogučnosti u Crnoj Gori. Ta nam je komisija izložila značaj turizma uopšte i, naročito, objasnila šta je masovni turizam. Baš na uzornom primjeru Španije: olaki priliv deviza bez velikih investicija i uz rapidno stvaranje radnih mjesta; sve to praćeno širim razvojem uslužne privrede i prateće infrasruktre. Ukupno: turizmom se ocrtava široki razvojni automatizam, a sada se priliv turista može ugovarati paušalno i masovno, preko inostranih turističkih agencija.

Naravno: samoupravni hoteli, koji ovdje vrše takva ugovaranja, moraju odgovarati standardima, postavljenim od takvih stranih turističkih agencija. Baš u ovom se pokazala nepodobnost zastarjelog hotela u Zelenici. Opština Herceg-Novi, protiv ogorčenih protesta Zeleničara, unovčila je ovaj skroz zastarjeli hotel, da bi pare uložila u modernu turističku infrastrukturu. Time – i protiv svoje volje – Zelenika markira prekretenicu ka najnovijem shvatanju paušalno-masovnog turizma: paralelno sa ukidanjem sindikalno dotiranog zeleničkog hotela, 60-ih godina se afirmirao novi vid industrijski shvačene turističke privrede. Ali: bez učešća Zelenike u tom novom razvoju - baš time markirajući novu privrednu promjenu.

106

Plave špilje

Zeleničke inicijative u organizovanom izletničkom turizmu, kroz Boku i Kotor, u staru Crnu Goru pa i do Skadra, a i Dubrovnika – manje-više modernim prevoznim sredstvima - ostale su tematski ciljevi i do danas. Posebno i na Orjen, s time, što je prvobitna organizacija tih izleta nešto drugčije izgledala. Išlo se na dnevne izlete, planinarski pješke preko Sasovića i Žlijeba, ili unajmljenim konjskim karavanima preko Meljina i Kamenog. Kretalo se u cik zore, a po mjesečini i noću, da bi se izlaz sunca već dočekao na visovima. Cilj je bio istočni vrh Radoštaka – 1400 m. upravo nad Zelenikom - odakle se može sagledati fantastični pejsaž Zaliva, te pucaju vidici čak do planina Albanije i do Dubrovnika. Tu su se izletnici zabavljali redovnim obnavljanjem i nadograđivanjem jedne kamene piramide – koju su gromovi razvaljivali – a čiju gradnju je bio započeo Adorjan Mađar još u najranijoj mladosti. Ta piramida je bila primamljivo vidljiva iz hotelskog parka. Alternativno, izlet je bio postavljen i tako da se prenoćilo na suvoj travi tog vrha, radi apsolutno nezaboravnog dočeka jutarnjeg sunca. Hotelska posluga je u tu svrhu dopremila ćebad i ponudila večeru pri logorskoj vatri, pa zatim i jutarnji doručak.

Izuzetna izletnička atrakcija blizu Zelenike su međutim takozvane Plave špilje, u otvorenoj obali Luštice. Fenomen plavih pećina bazira na tome, što plava komponenta svjetlosnog spektra najdublje prodire u vodu. Horizontalno, do ove pojave dolazi u tamnim obalskim dupljama. Svjetski je čuvena plava špilja na ostrvu Kapri: sastoji se od jedne oveće tamne dvorane, sa vrlo niskim i uzanim otvorom iznad vode, koji se međutim proširuje prema dnu mora. Tako dnevna svjetlost uglavnom podvodno prodire u pećinu. Prolazni otvor je snabdjeven lancem, koji omogučava uvlačenje barki bez veslanja. Turističke posjete su u naselju Kapri, ali i u Sorentu pa i Napulju, organizovane brodovima, koji se brojno sakupljaju pred pećinom. Turisti sjedaju u obične barke, koje zatim redom veslaju oko pećinske dvorane, pa onda onim istim putem odlaze, sa nekoliko trzaja veslača po rečenom lancu.

"Velika špilja" Kék barlang Blaue Grotte

Plave špilje u Luštici otkrio je za turizam dr. Antun Mađar: on je prve turiste doveo ovamo oko 1900. godine. Razlikuju se od one na Kapri drukčijom konfiguracijom i sa svojom brojnošću. Plavi efekat je najizrazitiji u jutro, kada su otvori pećina još u sjeni. U međuratnim godinama zelenički Hotel je izlete organizovao ovako: Desetak turista zaposjelo je jedan oveći ali niski motorin. Nakon približno jednočasovne vožnje prispjelo se

107 do «Velike špilje», sa dva otvora - gdje su nekada albanski krijumčari namagarčivali austrijske carinske brodove! Za turiste, ovdje je tek uvodni doživljaj plavetnila. Odmah pored izlaznog otvora ove prolazne špilje, nalazi se «Karadžinica» (turski: «crna avet»), u koju je motorin mogao ući samo sa pognutim glavama turista. Unutrašnjost se gubi u mraku, odakle, u ritmu valova, dopiru avetinjski šumovi. Plavetnilo ovdje odaje sve tonove, od prirodnog svjetla do mračnosti. U dnu špilje nalazi se plažica, gdje se motorin nasukao, radi kupanja pod neobičnim svjetlosnim efektima. U povratku, svraćalo se do vrlo jarko plave «Male špilje», u koju je bio moguć ulaz samo gondulom (u remuću motorina) ili plivajući. Vještiji su se mogli provući i kroz jedan otvor u stijeni, do male odaje sa plavim jezerom u sredini pa, kroz ovu, da izrone opet na svjetlo dana.

Dalje povratno, motorin se usidrio pa su turisti preveslali ili preplivali do stjenovitog uzlaza, koji vodi do «Slanog jezera». Iza jedne nešto uzvišene i pošire platforme nalazi se razvučeno udubljenje u stijenama, koje pune zimski valovi, pa se bistra voda tu održi i do slijedeće zime. Tako se tu stvorio jedan sasvim izolirani, mali biotop sa vlastitim ribicama, a rijetkim turistima prilika i za prijatno kupanje u mlakoj vodi. Zatim je, do popodnevnih časova, organizovan piknik sa ručavanjem u hladovini obližnjeg maslinjaka i kupanjem na toj plažici.

O simbiozi zapadnjačkog i vizantijskog arhitektonskog stila na Balkanu

Pod naslovom „Über die Symbiosis des abendländischen und byzantini- schen Baustils auf dem Balkan“, časopis „Das Münster“ (Br. 4/1975, Freiburg) objavio je moju studiju o takozvanoj „raškoj školi“ u srednjevjekovnoj Srbiji. U tom okviru pisao sam o neimaru Vitu Kotoraninu i pružio upoređenja arhitektonskih detalja u Srbiji i Kotoru. U daljnjem ekskursu dao sam i sliku crkve u Savini, sa slijedećim tekstom: Upoređenje triforija Studeni- ...na mletačkoj teritoriji, kod Herceg- ce, Dečana i Sv Tripuna. Novog, u Zalivu Boka, gradili su Savina je uzor i za druge dalmatinski majstori u godinama pravoslavne crkve u Boki.

1777-99 pravoslavnu crkvu Savina. Szavina a legjelentősebb Oni su primjenili retardirane adriai ortodox kolostor. vizantijske i romaničke forme, kao i proste barokne elemente: kupola na Savina ist der wichtigster orthodoxe Kloster an der tornju, balustrade i profilacije. Time Adria. su stvorili jednu vrlo efektnu novu varijantu trostrukog arhitektonskog stila.

108

Ostrvo mrtvih

Pod naslovom „Die Toteninsel“, časopis „Das Münster“ (br. 3/1976, Freiburg) objavio mi je studiju o ostrvcima pred Perastom, sa tri tamošnje fotografije: ostrvska panorama sa Perastom, te posebno Sv. Đorđe (groblje) i Gospa od Škrpjela (sa rijetkom austijskom slikom punom lepršavih zastava), koje upoređujem sa fotosima ostrva San Biaggio u jezeru Garda, sa (polu)-ostrvom Ischia blizu Napulja, sa ostrvom Ponza u pučini kod Caprija, sa Pontikonissi kod Krfa, te sa reprodukcijom slikarskog originala, o kojem je riječ. Uredništvo časopisa sastavilo je siže napisa na engleskom i francuskom jeziku, ovako:

Članak Zoltana Magyara bavi se glavnim opusom (švajcarskog umjetnika) Arnolda Beklina (Böcklin): „Ostrvo mrtvih“. Teško je precizirati kada se oblikovala koncepcija ove slike, od koje postoji pet verzija, samo neznatno različitih, pa je i pejsaž koji je poslužio kao model za „Toteninsel“ ostao neodređen. Autor se trudi da dokaže, da Beklinovi modeli nisu bili ni ostrvo u jezeru Garda, ni stjene što nose tvrđavski zamak Iskie. On smatra da je stvarni model bilo ostrvo Sv. Đorđa u Boki Kotorskoj, južno od Dubrovnika. Jedna usmena tradicija stvarno govori o tome, da je umjetnik posjetio ovo zaista slikovito ostrvo: zidovi obuhvačeni stijenama, buket čempresa, barke na vesla što počivaju u lučici i, povrh svega, glatka morska površina, široko osijenčena strmim planinama sa obala, baš onako, kako prikazuje najstarija verzija te slike.

------Arnold Böcklin: «Die Toteninsel»

die erste von fünf Bildversionen, im Kunst- museum von Basel.

Die Insel S. Djordje bei Perast Prva verzija, 1880.

Arnold Böcklin nevezetes festménye, a «Holtak szigete», állítólag a Perast melleti Sz. György sziget emlékezetével készült.

109

Hotel-grad sv. Stefan (Nakon djelimičnog učešća u gradnji, napis u zagrebačkom arhitektonskiom listu «Čovjek i prostor» 101/1960 )

Kada fotografije ne bi dokumentirale postojanje buketa zbijenih kamenih kuća crvenih krovova na otočiću - koji to i nije, jer je ipak spojen s obalom uskom pješčanom prevlakom, što presjeca tirkizno plavetnilo blistajuće morske površine - rekli bi da se radi samo o plodu prebujne mašte nekog turističkog stručnjaka, koji je htio svoj prospekt ukrasiti jednom zaista atraktivnom vinjetom.

Svetl Stefan je izrazito strateško naselje nastalo u nemirnom srednjem vijeku. Izloženo je vremenskim nepogodama, ali je i prirodno zaštićeno od nepriiatelja. To piratsko gnijezdo i obrambena citadela plemena Paštrovića kako-tako opasano zidovima, moglo je, uzdajući se u hrabro srce svojih stanovnika odbiti manje opsade koje su se u tim vremenima na Jadranu mogle očekivati svaki čas.

Naselje je gomilastog tipa - tj, građeno je bez neke svjesne organizacije. Skladna ljepota čitave grupacije postignuta je terasastim uzdizanjem fasada po nagnutu terenu, čije plohe teže da se postave paralelno s obalom. U fokusu ovako formiranih, skoro paralelnih lukova, na najvišem položaju stoji crkva posvećena Sv. Stefanu, te predstavlja neophodnu vizuelnu markantu ansambla. Ovo je primjer spontanog ali harmoničnog formiranja naselja, čiji stanovnici žive jednakim životom i imaju jednake potrebe.

Ljudi, koji su ove kuće gradili i pod njihovim krovovima živjeli, bili su, uglavnom, priprosti zemljoradnici i ribari - ukoliko se ta dva pojma uopće mogu rastaviti kao njihovo glavno zanimanje. Fizionomija ovih bezimenih ljudi sačuvana je samo na jednom spomeniku, koji se tu može vidjeti. To je profilirani nadvratnik donesen odnekuda i tu ugrađen. U njemu je vlasnik nevješto ovjekovječio svoje ime. Svi su objekti bez izuzetka izrazito rustikalnog karaktera, bez traga bilo Apartmánpélda Sz. Stefán Hotelvárosból kakvog gradskog odnosno Apartamentsbeispiel aus Hotel-Stadt S. Stefan stilskog utjecaja. Težak život,

110 uvijek na granici siromaštva, trpio se stoljećima, dok su postojali strateški razlozi za opstanak naselja. Čim su nova vremena eliminirala te razloge, započeo je i neminovni proces izumiranja.

Zaista je poštovanja vrijedna zamisao da se ovom izvanred- nom punktu našeg Primorja omogući nova funkcija, funkcija koja bi trebala da donese životni eliksir beznadnom tinjanju onak- vog života među starim zidovi- ma Sv. Stefana. Prvotno je zamišljeno da se čitavo naselje pretvori u umjetničku koloniju, ali je kasnije prevagnula ideja za hotel sa visokim konforom. Izgradnja je počela prije šest godina, a otvorenje je bilo polovicom jula ove godine. Prilično dugo trajala je gradnja buduči da se gradilo u dvije etape s prekidom od čitave dvije godine. Prva etapa obuhvaća grube građevinske radove i izgradanju novog naselja za preostale stanovnike Sv. Stefana. Adaptirane su zgrade, uređene saobraćajnice i postavljene instalacije u samom gradu. Poboljšane su i pristupne saobraćajnice. Osim toga, na obali se započelo gradnjom restorana sa ekonomatom. Projektant za ovaj period bio je arhitekt Branko Bon.

Najkrupniji zadatak kojim je rukovodio arh. Bon bila je adaptacija objekata za apartmane. Izvanredno opsežan projektantski zadatak, koji je zahtijevao veliku strpljivost i snalažljivost, riješen je funkcionalno vrlo uspješno. Postignuti su novi; vrlo ugodni, a često i atraktivni prostori u starim kućama. Nastojalo se iskoristiti sve mogučnosti da se iz apartmana otvore lijepi, široki vidici na more ili oblžinju obalu, bilo kroz prozore ili s terasa. Tamo gdje to nije bilo moguće, ostvarivani su pogledi ili pristupi intimnim internim patijima, ili trgovima. Smjelim spajanjem inače odvojenih objekata povećala se ukupna korisna površina, a presvođene ulice postale su ujedno i živopisnije (klobučine).

No već se tada počela osjećati izvjesna uniformnost u općem tretiranju, koja je prijetila hladnom i bezživotnom atmosferom jedne vještačke tvorevine. Već izdaleka bodu oči kruti, tehničarski krovovi s novim, nenijansiranim crvenim crijepom: `Mučno je i to, što se nigdje ne vide dimnjaci. Prolazeći ulicama osjećamo isto tako krutu izvještačenost zbog vječito iste fakture zidova. Ni travnjaci ne pomažu da se ovaj osjećaj ublaži, jer su dosljedno horizontalno izvedeni ne štedeći podzitke. Kakvi bi se topli i prirodni efekti postigli da se ovim detaljima posvetilo više pažnje i truda govori nam najgornji dio naselja, gdje “civilizatorski” zahvati mjestimično nisu sprovedeni tako konzekventno.

Ne mogu se odobriti ni ona stabla nedavno zasađena oko crkve, koja u budućnosti treba (namjerno?) da pokriju tu krunu nad krovovima ostalih kuća i da tako promijene cjelokupnu viziju ovog skladnog ansambla.

Druga etapa izgradnje sadrži, uglavnom, završne obrtničke radove, te projektiranje i uređenje enterijera, kao i adaptaciju i uređenje restorana prema novoj koncepcji (s dancing- barom i kavanom), pa i uređenje ekonomata - sve u samom gradu. Projektanti ove etape su beogradski arhitekti Nikola Radanović i Vladeta Maksimović.

Ova nova koncepcija znači veoma poželjno zaokruživanje grada-hotela u jednu jedinstvenu funkcionalnu cjelnu i njegovo oslobađnje od objekata na obali. Konačno je organiziran hotel sa svim detaljima, udobno namještenim apartmanima, reprezentativnom recepcijom, raznim radnjama, te restoranskim traktom koji zauzima čitavi mali “kvart” rasčlanjen na etaže s prostranim i intimnim prostorijama, terasama i vidikovcima, ili zatvorenim u sebe,

111 povučenim skoro u podzemlje. Jednom rječju: znalački riješeni prostori koji će zadovoljiti i najrazmaženije goste.

Šteta je, međutim, što se projektanti prilikom razrade enterijera nisu dovoljno obazreli na atmosferu kojom zrači ovo naselje u svom dosadašnjem postojanju. “Stilski” namještaj koji su projektanti zamislili za uređenje apartmana, mogao bi pristati u palac nekog kosmopolitskog bokeškog kapetana, ali nkako u priproste kuće paštrovačkih seljaka. Kad se već nisu odlučili za rustiku, koja bi zahtijevala ogromnu pažnju pri izradi, možda (?) bi se sa simpatijom moglo prihvatiti i to da se dosljedno i smjelo provede suvremeni tretman enterijera, što su uglavnom uspješno primijenili u traktu restorana. Time bi se, istina, definitivno anulirao starinski štimung, ali bi se iskreno i smišljeno priznalo da sve to sada treba da služi suvremenim potrebama, ujedno bi se izbjegla ona izvještačena atmosfera obnovljenog Sv. Stefana, koja nas sada prati na svakom koraku.

Danas, kada se život ponovo uselio među stare i nove zidove Sv. Stefana, možemo ipak reći da je završeno jedno veliko pionirsko djelo - djelo oživljavanja mrtvog grada (a takvih u našoj zemlji ima još), učinjen je ogroman napor, pothvat bez presedana, koji se mora gledati s poštovanjem zajedno sa svim njegovim neminovnim ljudskim slabostima. Izgleda da je teret ovog ostvarenja bio pretežak za ramena jedne ekskluzivne grupice kreatora. Očigledno je da su im izmakli mnogobrojni detalji, na koje se moralo paztiti: jer su bitni za postizavanje traženog i potrebnog štimunga.

Iskustva sabrana na ovom ostvarenju ne bi trebalo zanemariti kod eventual- nih sličnih zahvata u budućnosti. Osnovni ne- dostatak koji se sada može zapaziti, u prvom redu je već opisana krutost i uniformnost, us- prkos mjestimično uočljiv- im naporima (stolarija) da se to eliminira. Čini se da ni novi slojevi patine niti zub upotrebe neće više moći ovo popraviti. U nepovrat je izgubljena ona suptilna atmosfera primor- skih naselja, koja daje vlastitu individualnast sva- koj kući, kali i zakutku. Možda bi ova slabost bila ublažena da su pojedini objekti i grupacije bili povjereni većem broju nezavisnih projektanata, koji bi radili pod izvjesnim organiziranim režimom. Uz odgovarajuću kulturu i poznavanje primorske arhitekture ovi bi projektanti mogli obraditi svoje zadatke mnogo detaljnije i pažljivije, bez opasnosti da se poremeti cjelokupna harmoničnost. Uz to, zahvaljujući umjerenim individualnim divergencijama, čitav bi se dojam, vjerojatno, približio atmosferi normalnih naselja. Ovo je jedini put, jer slijedi stope historiskog razvitka samog naselja: Ijudi koji imaju iste želje i nazore grade živopisno i harmonično mjesto.

No, lako je sada kritizirati. Samo oni koji su sudjelovali u ostvarenju ovog jedinstvenog objekta znaju kakve je sve probleme trebalo svladati dok se stiglo do kraja. Osim spomenutih projektanata, koji su u ovo djelo uložli svoje iskrene napore, krupne zasluge pripadaju i nadzornom inženjeru, arh. Vojislavu Đokiću iz Hercegnovog. On je rješavao, u tijesnoj suradnji s izvođačem s mnogo ljubavi i kulture bezbrojne nepredviđene probleme.

112 Ako je nakon zamašnih građevinskih zahvata još nešto ostalo od autohtone atmosfere ovog primorskog mjesta - onda je to njegova zasluga.

Izvođač GP “Crna Gora” iz Nikšića obavilo je također dobar posao u gotovo nemogućim organizacionim uvjetima gradilišta. Sv. Stefan će, zacijelo, biti zabilježen još dugo u analima našeg građevinarstva kao - najveći krpež.

Na koncu još nekoliko riječi o novom hotelu koji treba da se gradi na temeljima ranije započete restoranske građevine kod pristupa na prevlaku Sv. Stefan. To će biti dvokatna građevina s jednom zaista delikatnom lokacijom, koju diktira utilizacija već izvedenih građevinskih radova na tom mjestu. Čini se, međutim, da je tu mogao doći u obzir samo jedan Wrightovski riješen niski objekt, utopljen u zelenilo, koji ne bi bio kontrast samom Sv. Stefanu. Ako su u ovom slučaju prevladali komercijalni aspekti, koji su već prouzročili izvjesna oštećenja i u samom gradu, sada bi bio momenat za pravovremenu intervenciju.

O vazduhoplovstvu – aerodrom Tivat

Prvi čovjek koji je uspješno poletio, bez motora, bio je Nijemac Oto Liliental – istorijske 1891. godine. Prvi uspješan motorni avion sagradili su Amerikanci, braća Rajt (Wright) 1903. godine. Vazduhoplovstvo Boke počinje samo 9 godina kasnije, vojnom hidroplanskom bazom u Kumboru. Od tada je brujanje aviona i nad Zelenikom postala svakodnevnica, sve do rasformiranja te baze oko II svjetskog rata. Putnički avionski saobraćaj počinje ranih 30-ih godina, na privremenom aerodromu u Konavlima, kod Grude.

Austrougarski dalekosežni izviđač poleće iz baze u Kumboru, 1916. Egy osztrák-magyar távfelderítő startol. Start eines österreich-ungarischen Langstreckenaufklärers.

113 Da bi bio moguč aerodrom i u Boki, palo mi je na um pogledom sa lovćenskih serpentina, na prostrano polje imeđu Tivatskog arhipelaga i Radanovića. Ideja mi nije ostavljala mira, pa sam je i iscrtao – bilo je to u ranim 50-im godinama – jedan kombinovani turistički aerodrom, ne samo za kopnene putničke avione, nego i za hidroplane, zajedno sa pogodnostima za sportsko letenje. Ta skica mi je objavljena, kada je na istom mjestu zaista počela gradnja aerodroma – neko drugi se to isto dosjetio. No gradnja je zastala neko vrijeme zbog bliske konkurencije u Ćilipe, pa se hercegnovska opština i okrenula onamo. Ja sam se međutim zaposlio pri tada novoobrazovanoj opštini Tivat, tako sam nastavio bavljenjem sa problematikom ovog aerodroma – pa sam to 1965. obradio kao diplomski zadatak na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Uvijek sa idejom: turistički kombinovani pogon sa morskom obalom, zajedno sa uslovima sportskog letenja. Ali definitivna izgradnja aerodroma kod Tivta ništa od toga nije uzela u obzir. Stvoren je običan kopneni aerodrom, samo za sebe, koji ničim ne koristi datu pejsažnost, pa čak razara i opštinsku teritoriju - otsijecanjem Krtola.

No u međuvremenu je ipak bilo izvjesnog vrijednovanja mojih ideja, kao kvalificiran- og nastavnika za bezmotor- no letenje i «srebreno C» pilota. Razradio sam teoret- ske aspekte tih mogučnosti u Boki: ukazujući na to da je planinski lanac uz obalu, redovno pod tirom snažnog maestrala, idealan za skoro sve sportske učinke. Pa sam 1956. i 57. postigao da Savezni vazduhoplovni cen- tar iz Vršca uputi ekipe, radi ispitivanja sportsko-letačkih Nad Vrmcem, 1956. Eredményes vitorlázórepülések a Tivat-repülőtérnél. uslova u Tivtu. Moja pozi- Erfolgsreiche Segelflüge am Flugplatz Tivat. tivna predviđanja su tada bila potpuno potvrđena, kako nad padinama Vrmca i Lovćena, tako i za termičko jedrenje po okolini. Jedino: nisu se htjeli rizikovati daljinski letovi, letačko rukovodstvo je zabranilo letove izvan vidokruga aerodroma.

U narednim godinama razvili su se međutim novi vidovi sportskog letenja, sa lakim letilicama, sposobnim za prinudno slijetanje takoreći bilo gdje. Jednu novu priliku, da ukažem na turističke mogučnosti sportskog letenja u Boki, pružio je jedan simpozijum o razmatranju prirodnih bogatstva Boke, iz turističkog aspekta, u Herceg-Novom 1979. godine. Tom prilikom sam ponovo izložio prirodne datosti za sportsko letenje, ali sada potkrijepljeno i konkretnim iskustvima iz Tivta. Prethodno sam isto propagirao u Njemačkoj, što je moj brat Čaba preuzeo u mjestu, pa je prvi internacionalni miting «zmajeva» mogao biti održan već najesen prethodne godine, u Kutskom polju, sa poletanjima sa Radoštaka. Jednako sa izvrsnim sportskim rezulatima.

No, nažalost, ovaj pokret je nekako otišao stranputicom. Nisam se slagao sa potom pretežućom politikom, da ovaj sport treba da popunjava zimsku turističku sezonu. Vazduhoplovno jedriličarstvo naprosto nije zimski sport. Posebno: zima je u Boki sezona jugovine i bure, dok je maestral tada oslabljen i nesiguran. Isto važi i za termiku uopšte. Vjetar južnjak sa niskim kišovitim oblacima ne dozvoljava približavanje padinama, a rafalna bura je posebno rizična za lake letilice. Pored toga, periferna udaljenost Boke ne može zimi ni konkurisati sa datostima «alpskog jedrenja» - baš pri ruci izvorištima turističkih odlazaka. O ovim problemima sam pisao u bavarskom «Drachenflieger Magazin»-u (11/78). Ipak je drugi miting u Kutima zakazan u sklopu zimskog festivala «Mimoza», pa je i završio neuspjehom, uglavnom zbog meteoroloških neprilika.

114

Magyar Zoltán Tivat, 1956

Idejna skica za aerodrom Tivat Rađena 1953. godine, a objavljena 1958. od prof. Nikole Dobrovića u udžbeniku za Arhitektonski fakultet u Beogradu: «Tehnika urbanizma – Saobraćaj»

Egyetemi tankönyvben közölt első vázlat a tivati repülőtérhez. Erste Skizze für das Flughafen Tivat, veröffentlcht im Univeritäts-Lehrbuch

115 Problemska studija aerodroma Tivat, sa okolinom: Vazdušno pristanište uz magistralni put (sa predlogom trase), kargo, pomočna pista za sportske letove, sportski centar pri obali, aeroklub sa tribinom za mitinge, turistička zona ka otočju, ekonomije i proizvodnja soli.

A tivati repülőtér problématanulmánya. Problemuntersuchung zu Flughafen Tivat.

116 AERODROM TIVAT diplomski rad Sa arhitektonski razrađenom pristanišnom partijom pri obali. Sportskoj partiji bi se prepustio postojeći pristanišni provizorijum pri magistralnoj cesti.

Diplomadolgozat a tivati repülőtérhez. Diplomarbeit zu Flughafen Tivat.

117 AERODROM TIVAT diplomski rad 1965

118

Razvojne mogučnosti sportskog vazduhoplovstva u Boki Kotorskoj ( Sa Čabom Magyar, u godišnjaku Boka 10/II-1979 )

Na savjetovanju o aktuelnim problemima turizma, održanom 23. novembra 1977. godine u organizaciji Saveznog komiteta za turizam u Beogradu, govorio je i Veselin Đuranović, predsjednik SIV-a. Rezimirajući dosadašnje rezultate razvoja turističke privrede, Veselin Đuranović je rekao da treba izvršiti zaokret u razvoju i to u dva pravca: “Prvo, u odlučnom opredeljenju za jačanje kvalitetne turističke ponude, i drugo, u odlučnijem ulaganju napora za transformaciju postojeće turističke ponude - transformaciju u smislu zadovoljenja novih, znatno razuđenijih zahtjeva turističke tražnje, koja je sve više karakteristična za turističko tržište Evrope”. (»Politika«, 28. novembra 1977.)

U ovom smislu je i Turistički savez Boke Kotorske pokrenuo inicijativu za valorizaciju prirodnih bogatstava Boke Kotorske u funkciji turizma, pored ostalog i sa temom: »Prirodni uslovi za nautički turizam i sportove«.

Boka Kotorska ima svoju tradiciju u vazduhoplovstvu koja nije iskorišćena u sportsko- turističke svrhe, te će ovdje biti izložene razvojne mogućnosti sportskog vazduhoplovstva. Povoljnosti za letenje u Boki Kotorskoj zasnivaju se na specifičnim regionalnim i lokalnim meteorološkim i terenskim uslovima. Tako je za sportsko vazduhoplovstvo meteorologija ograničena samo na najniži sloj atmosfere, na troposferu, koja doseže do 11000 m visine. Radi sagledavanja cjelokupnih meteoroloških uslova Boke ukratko ćemo se osvrnuti i na krupnije meteorološke pojave regionalnog karaktera.

Za Boku je karakteristično da su cikloni, koji prolaze preko Evope, na svojoj južnoj ivici praćeni jugozapadnim vjetrom, nama poznatim pod imenom »jugo« (ili šilok). Pošto su ove vazdušne mase tropskog porijekla, relativno su zagrijane, pune su vlage i prilikom susreta sa kontinentalnim hladnijim vazduhom poviše Boke – one se prazne. Otuda baš Meteorološka stanica u Crkvicama mjeri najviše količine padavina u Evropi. Jugo je, inače, snažan i ravnomjeran vjetar, usmjeren skoro pod pravim uglom na padine Orjena i Lovćena.

Suprotnu pojavu izazivaju evropski anticikloni: na njihovoj južnoj ivici praćeni su vjetrom koji u Boki ima sjeveroistočni pravac. Nalet ovih suvih, hladnih, arktičkih vazdušnih masa poznajemo pod imenom »bura«. Vjetar je takođe snažan, ali neravnomjeran, rafalno isjeckan zbog prolaza kroz planinske prepreke. Na većoj visini se gubi ova rafalnost, a pojavljuju se padinski talasi čije vrhove pri vedrom nebu označuje jedna naročita vrsta altostratusa, koji se u sočivasto izduženom obliku ređaju paralelno sa planinskim grebenima, već nad samim morem.

Ostala dva regionalna vjetra, koji uglavnom paralelno duvaju sa obalom, manje su značajni, to su: »levanat« sa jugoistoka i »tramontana« sa sjeveroistoka.

Veoma je značajan, međutim, izrazito lokalni vjetar »maestral«. Ovaj prijatni vjetar lijepog vremena, bez pretjerane jačine, donosi lako osvježenje u vrućim ljetnim danima sa mora - i u tome je suština njegovog nastanka. Po izlasku sunca brzo se zagrijavaju krševite strane Orjena i Lovćena, dok more ostaje relativno hladnije. Na ovaj način nastaje razlika u gustini vazduha nad kopnom i morem koji teži da se izjednači. Topli, lakši vazduh uspinje se nad padinama i povlači za sobom hladniji vazduh sa mora. Maestral jenjava pred veče, kada snaga zalazećeg sunca oslabi. Poslije nekoliko časova zatišja, dolazi do suprotne pojave:

119 kopno se brzo rashladi, dok more ne mijenja svoju temperaturu. Počinje povjetarac »burinet« u pravcu kopno-more, koji prestaje tek pri ponovnom izlasku sunca. Sada nastaje nekoliko časova zatišje dok maestral ponovo ne krene. Tako iz dana u dan, skoro kroz čitavo ljeto.

Maestral Bura

Poslije, manje-više, naivnih pokušaja slobodnog leta pomoću krila u prošlosti, zasluga za rješavanje ovog problema pripada njemačkom inženjeru Otu Lilientalu, čije su lake letilice imale nama dobro poznatu crtu aviona: čvrsta krila sa repnim stabilizatorima. Od 1890. do 1896. godine, kada je poginuo, Liliental je na ovim letilicama izveo preko 1 000 letova. A prvi motorni let sa krilaticom izvršili su Amerikanci, braća Orvil i Vilbur Rajt 1903. godine.

Boka se neposredno priključila ovim događajima sa hidroplanskom bazom u Kumboru koju je Austrija osnovala 1912. godine za vrijeme balkanskog rata, za izviđače svoje ratne flote, a zatim i kopneni aerodrom u jesen 1915. godine u Igalu, u Solilima, kao pripremu za lovćensku ofanzivu. Kumborska baza je u početku imala samo dva hidroplana tipa »Lochner«, sa snagom motora od 90 KS i letjeli su brzinom od 90 km/h. Jedan jaki šilok prebacio je preko ceste ova dva aviona i razbio ih zajedno sa hangarom. Tokom rata brojni sastav hidroaviona u bazi u Kumboru znatno je povećan, sa nešto usavršenijim tipovima Lohner-aviona. Bili su naoružani jednim mitraljezom ili sa nekoliko bombi od 3,5 ili 10 kg, koji su se ručno izbacivali iz kabine aviona. Dana 31. maja 1915. godine pod vođstvom komandanta baze poručnika bb. Huga Ockermüllera izveden je prvi borbeni let nad Italijom i bombardovana je luka Brindizi. Još živi učesnik prvih borbenih letova iz ove baze je, tada poručnik fregate, Miroslav Štumberger. Za pokazanu hrabrost za napad na jednu krstaricu u Otrantskom kanalu odlikovan je sa »Signum laudis«.

Aerodrom u Igalu imao je u svom sastavu avione raznih tipova, u početku samo austrijske a zatim je ojačana i jednom eskadrilom savršenijih njemačkih aviona, tako da je brojni sastav bio oko 20 aviona na aerodromu. Zbog čestih nezgoda kod slijetanja, aerodrom je bio opremljen velikim hangarima i radionicama za opravke. U borbenim letovima isticao se podoficir i as Arighi koji je sa 29 priznatih vazdušnih pobjeda preživio rat. Na ovim avionima letjeli su i piloti iz naših krajeva, pa se kapetan Sabotić srušio u more i poginuo kod Mamule, a kapetan Matijević, prilikom jednog slijetanja na aerodrom, teško je povrijeđen.

Poslije rata, aerodrom u Igalu izgubio je svoj značaj i rasformiran je, dok je aerodrom u Kumboru sa brujanjem svojih hidroplana ostao sastavni dio svakodnevne atmosfere u Boki, tokom međuratnih godina.

Civilno vazduhoplovstvo doživjelo je svoj nagli razvoj između dva rata, u čemu je čvorna tačka čuveni Lindbergov let preko Atlantika 1927. godine. To je doba razvoja putničkih i transportnih aviona sa organizacijom kontrole leta sa zemlje, ali i sportskog i turističkog vazduhoplovstva sa malim avionima. Jugoslavija nije zaostajala za ovim događajima, pa je i Boka već početkom 30-ih godina bila vezana za putnički saobraćaj otvaranjem aerodroma kod Grude. Tom prilikom bili su organizovani i prvi turistički kružni letovi do Herceg-Novog i Dubrovnika, kao i aeromitinzi sa vazdušnim akrobacijama.

120 U tom vremenu razvio se i poseban oblik sportskog vazduhoplovstva, bezmotorno letenje - vazduhoplovno jedriličarstvo. Kvaliteti ovog sporta izraženi su u izuzetnoj romantici »pravog« slobodnog letenja, vješto iskorišćavanje vazdušnih strujanja, te vaspitavanje za motorno letenje. Konstrukcije visokosposobnih jedrilica 30-ih godina bile su već u stanju da zadovolje izvanredne sportske uslove: stotine kilometara preleta i hiljade metara postignute visine.

Sva ova dostignuća imala su, naravno, odraza i u Boki Kotorskoj, te je 10. marta 1935. godine u Herceg-Novom na inicijativu diplomiranog turističkog pilota Gojka M. Milinovića, osnovan mjesni aeroklub »Naša krila« koji je okupio mlade entuzijaste za avijaciju iz svih okolnih mjesta. (»Glas Boke«, br. 116 od 9. marta 1935.)

Poslije II svjetskog rata, usavršavanjem borbenih aviona nadzvučne brzine i velikog radijusa dejstva i Kumborski aerodrom je izgubio značaj, pa je u Boki potpuno zamro vazduhoplovni život.

Padobransko takmičarski doskoci u vodu. Donja Lastva 1956. Ejtőernyős versenyzés Fallschirmerwettbewerb

Novi podsticaj došao je 1956. godine kada je građen aerodrom u Tivtu. Vazduhoplovni savez Crne Gore organizovao je logorovanje padobranaca: zbog redovnog mirnog vremena u jutarnjim i večernjim časovima i minimalne nadmorske visine – gustine vazduha - koja obezbjeđuje sporo propadanje padobranaca i ugodno prizemljenje, pokazalo se, da su uslovi za padobranstvo izvanredno povoljni. Iste godine Vazduhoplovni savez Jugoslavije organizuje i »Jadranski vazduhoplovni centar« u Donjoj Lastvi, za čijeg je upravnika postavljen Magyar Zoltan, nastavnik vazduhoplovnog jedriličarstva i modelarstva. Centar je raspolagao znatnim Ietačkim parkom, personalom i pitomcima1. Osnovan je i mjesni aeroklub. Te godine održano je tu i Državno prvenstvo padobranaca i postignut je jedan novi državni rekord. Takođe, održano je i prvo međunarodno takmičenje »Jadranski padobranski kup« na kojem su učestvovale skoro sve evropske zemlje, SAD i Izrael, a izvedeni su i propagandni skokovi u more u gradskoj luci u Herceg-Novom.

Sportsko padobranstvo se razvilo naročito poslije II svjetskog rata. Danas se skače padobranima koji se mogu upravljati, te i sa velikih visina postižu precizan pad na određeni cilj. Poseban vid padobranstva su skokovi sa zadrškom, gdje padobranac koristi

1 Objavljeni tekst je priredio moj brat Čaba, pa su ovom prilikom potrebne korekture. Rečenom sportsko-vazduhoplovnom centru je Opšina Tivat stavila na raspoloženje izvrsnu lokaciju u Donjoj Lastvi. Po zamisli Pavla Crnjanskog, upravnika Centra u Vršcu, i mene, i ovdje je sve trebalo da se razvije kao u Vršcu. Ispalo je međutim, da su objekiat u Donjoj lastvi počele koristiti kojekakve grupice i beogradske «buđe», za svoja ljetovanja. Tako smo bili stalno namješteni samo ja i jedan nastojnik, a sezonski nešto kuhinjskog i čistačkog personala. Letački personal, letački park i pitomci dolazili su kampanjski, podmladak i padobranci, a iz Vršca se za letenje došlo samo dva puta. 121 aerodinamičke osobine vlastitog tijela za izvođenje raznih pokreta i figura u slobodnom padu. Skače se iz aviona grupno ili pojedinačno.

Sportsko padobranstvo ima u Boki svoju osnovu u ranije ispitanim uslovima i već održanim takmičenjima. Polijetanja padobranaca mogu se vršiti sa aerodroma u Tivtu, a doskoci ne samo u Tivatskom polju (južno od aerodroma), već i u Kutskom polju, odnosno bilo gdje u more.

Meteorološki i terenski uslovi za letenje i obuku jedriličara u Tivtu pokazali su se idealnim kako u toku jutarnjeg i večernjeg mirnog vremena, tako i za vrijeme maestrala. Svi kandidati za sportsku srebrenu značku ispunili su uslove, čime se do tada u jednom zahvatu nije mogao pohvaliti ni jedan aerodrom u U zaprezi nad Tivatskim arhipelagom 1957. Vontatásban. Im Sclhepp Jugoslaviji. Letjelo se za »trajanje« 5 časova neprekidnog leta i visinu 1 000 m. iznad visine otkačinjanja.

Međutim, sezone 1958. i 1959. godine nastale su teškoće u daljnjem finansiranju Vazduhoplovnog centra i padobranaca, takmičenja i letovi jedan za drugim su otkazivana. Zbog još nedovoljno razvijenog turizma u Boki, lokalna privreda nije imala interesa niti moći da preuzme održavanje letačkog parka i osoblja, pa je Jadranski vazduhoplovni centar rasformiran, a letački park i osoblje povučeno za Vršac2. Objekat u Donjoj Lastvi preuređen je u današnji hotel »Park«.

Ostali su, međutim, rezultati ispitivanja mogućnosti jedrenja u Boki koje je u proteklom vremenu kratkog života Centra izvršio jedan od autora ovog referata, Magyar Zoltan, i letači Vazduhoplovnog centra iz Vršca sa brojnom grupom nastavnika i kandidata za “zvanično C” i “srebreno C” jedriličarske značke, sa odgovarajućom tehničkom opremom za obuku letenja aerozapregom i za kvalitetno letenje sa trenažnim i visokosposobnim jedrilicama. Pretežno se jedrilo padinski sa otkačinjanjem pri južnoj padini Vrmca na visini od 300 m. Najpovoljnije padinsko dizanje nalazilo se između Trojice i Bogdašića, ali je bilo i termički kombinovanih letova do Gornje Lastve i oko aerodroma. Sa postignutom visinom od oko 500 m bio je moguć priključak na lovćensku padinu, sa Ietovima od iznad Kotora pa do Grbaljske Lastve, praktično na svim visinama do 2000 m. Pokazalo se, takode, da se uz veće napore može letjeti i u slučajevima tzv. »inverzije« koja prekida termičke stubove za dizanje jedrilica na izvjesnoj visini - iako se jedrenje pod inverzijom, inače, smatra kao nešto sasvim nemoguće.

Pored već opisanih jedriličarski ispitanih padinskih zona Vrmca i Lovćena za bezmotorno letenje, kopnene jedrilice dosta su ograničene u ovom dijelu Boke zbog blizine saobraćaja na aerodromu Tivat3. Međutim, ne treba zaboraviti »hidrojedrilice« koje mogu da koriste usponske vazdušne struje duž obala sa neograničenim mogućnostima slijetanja na more. Za vrijerne pune aktivnosti Jadranskog vazduhoplovnog centra u Donjoj Lastvi ispitane su mogučnosti letenja i hidrojedrilicom trenažnog tipa »Jadran«, a u Splitu je korištena i

2 Do rasformiranja Jadranskog vazduhoplovnog centra došlo je prosto odlukom Opštine Tivat, da oduzme ustupljenu lokaciju u Donjoj Lastvi, a mene preuzme u opštinsku službu. Jer se ništa nije ostarivalo od velikih obećanja. Poslije dvije jedriličarske kampanje, sa mučnim preletima letačkog parka Vršac-Tivat pa sa lengerisanim avionima i jedrilicama pod vedrim nebom i ostalim nemogućim tehničkim uslovima, Paja Crnjanski je bio digao ruke od svega. 3 Ovo nije dobra formulacija. Rukovodstvo jedriličarskog eksperimenta u Tivtu zabranilo je udaljavanje iz vidokruga aerodroma, radi izbjegavanja rizika prinudnog slijetanja. Nije se raspolagalo transportnom prikolicom za demontirani prevoz jedrilice. 122 visokosposobna hidrojedrilica »Split«. U tadašnjim prilikama zbog otežanog transporta, loših puteva i slabe kopnene mehanizacije postojao je problem vraćanja i ovih pedrilica, po izvršenom preletu. Međutim; danas poslije izgrađene Jadranske magistrale i dobrih pristupnih puteva do samog mora, ovaj problem je otpao i sve prednosti su na strani, tako reći zaboravljenih hidrojedrilica.

Hidrojedrilica «Jadran», u Tivtu 1957 A vízreszálló«Jadran» vitorlázó. Der Hydrosegler «Jadran»

U međuvremenu su se u svijetu razvili novi vidovi sportskog vazduhoplovstva koji nijesu vezani za aerodrome, a i inače iziskuju minimalne troškove opreme. To je letenje zmajevima, više iz razonode nego iz sporta i ima izrazitu turističku komponentu, pa ćemo se na ovoj temi posebno zadržati. U eri zasićenosti automatizacijom, nadzvučnim avionima i astronautskim letovima, to je vraćanje Lilientalu, vraćanje prirodi, demokratizacija izvanrednog doživljaja letenja u prostoru.

Letovi i usavršavanje zmajeva nastavljeno je u sjenci razvoja savremene avijacije. U Engleskoj je »Daily Mail« organizovao 1922. godine nagradno takmičenje zmajevima za 1000 funti sterlinga, a pobijedio je Francuz Aleks Monarel sa, za tadašnje vrijeme, rekordnim letom od 3 časa, 21' i 3". Ferdinand Šulc letio je iznad pješčanih dina Baltika između 1923. do 1926. godine i od početnih 6 minuta letenja postigao je prelete od 36 milja sa 8-9 časova trajanja. Godine 1930. osnovan je i prvi klub u Itfordu u Engleslkoj. Između 1940. i 1960. godine zmajeve je usavršio i patentirao u ustanovi za aeronautička i astronautička istraživanja NASA Francis Rogallo. Rogalove zmajeve već koristi američlka armija, a vrše se istraživanja i za spuštanje kosmonauta iz svemira na kopno umjesto u more. Od 1972. godine letenje zmajevima naglo napreduje u svijetu. Zbog svoje jednostavnosti, jeftinoće, sposobnosti za lebdenjem, preciznim upravljanjem i kontrolom, postizanjem velikih visina i dugih preleta postao je masovan sport pristupačan svim kategorijama ljudi. Danas već postoje na stotine registrovanih klubova i na hiljade letača u svim razvijenijim zemljama. Početni tečaj za letenje zmajem može da se završi u stručnim školama, i aeroklubovima za svega četiri dana. Na ovim tečajevima se, prema utvrđenom programu, stiču osnovna znanja o teoriji letenja i meteorologiji. Kod praktične obuke obično se koriste zmajevi dvosedi, a kod prvih samostalnih letova instruktor daje uputstva letaču radio-kontaktom preko slušalica koje su ugrađene u šljem Ietača. Nakon 10 uspješnih preleta od 100 m. stiče se dozvola za I klasu letača.

Postoji više vrsta zmajeva u zavisnosti od površine i raspona krila, težine pilota i načina upravljanja. Upravljanje Rogalo zmajem se vrši pomjeranjem težišta tijela u odnosu na težište letilice uz osjećaj pilota za prostor. Za letenje se koriste odgovarajuće vazdušne struje, a letač može da povećava brzinu promjenom prednjeg nagiba letilice. Odnos visine i dužine leta u klizanju je obično od 1:4 do 1:11. Oprema letača je slična alpinističkoj: kombinezon, čizme, rukavice i šljem koji ne pokriva uši da bi se čuo šum vjetra. Za letove preko visine od 150 m. preporučuje se i specijalni padobran. Može da se nabavi i dopunska oprema, kao: visinomjer, brzinomjer, variometar i ručni mjerač brzine vjetra kod starta.

123 Izbor terena za letenje i bezbjedno slijetanje vrši sam letač, vodeći računa, pri tome, o strujanju i brzini vjetra, preprekama i bezbjednosti posmatrača ili životinja. Polijetanje se vrši zaletom i odrazom uz vjetar. Letenje na zavjetarnoj strani brda je zbog silažećih strujanja vazduha izričito zabranjeno. Sva godišnja doba su podobna za letenje, ali bolja su su zimska i proljetna vremena kada su vjetrovi jači i stabilniji. Sa stanovišta turističke ponude ovo je vrlo važan momenat, jer utiče na produženje turističke sezone4.

Mnoge zemlje su već stan- dardizovale zmajeve i usvo- jile pravilnike o zmajevima. lntencija pravilnika je da se utvrde pravila ponašanja kojih treba letači da se pridržavaju. Ne može se očekivati dobra volja, pomoć i ohrabrenje javnog mnjenja za ovaj sport ukoliko se jasno ne demonstrira odgo- vornost, visok stepen sigur- Slet zmajara u Kutskom polju, 1980. Foto: Magyar Csaba nosti i kontrole. Avijacija Sárkányos találka Zelenikánál. Drachefliegermeeting bei Zelenika. sama za sebe je opasna, ona ne oprašta nesposob- nost, nemar i nepažnju. Savezni vazduhoplovni inspektorat Jugoslavije upravo je pripremio Nacrt pravilnika o zmajevima i isti je dat na javnu diskusiju, te se očekuje da će tokom ove godine u Jugoslaviji biti regulisan ovaj vid sportskog vazduhoplovstva.

U početku je već rečeno da je letenje zmajevima poprimilo masovni karakter u mnogim zemljama zbog svojih prednosti. Ilustracije radi navest ću sljedeće podatke: Dana 12-22. marta 1975. godine u Insbruku u Austriji održano je Svjetsko prvenstvo u letenju zmajevima, dana 26-27. juna 1975. godine u Parizu, u okviru FAI, obrazovana je međunarodna komisija za donošenje međunarodnog pravilnika za letenje zmajevima, godine 1976. u Švajcarskoj održano je Evropsko prvenstvo, jula 1977. godine u Egeru u Mađarskoj održan je veliki međunarodni miting za letače zmajevima, Italijanska televizija, početkom marta 1978. godine, dala je posebnu reportažu na I programu o najvećem centru Italije za letenje zmajevima u Lombardiji. U specijalizovanim časopisima za letače zmajeva redovno se objavljuju kalendari susreta, mitinga i takmičenja. Sve veće turističke agencije u inostranstvu već su u svojim programima za 1978. godinu planirali posebne višednevne izlete u svojoj zemlji ili inostranstvu na već poznate letačke terene (Touropa, Deutsche Reisebiro DER, Touristik Union International TUI, Gut Reisen i drugi), pa je došlo vrijeme da se ovaj sport nađe i u našim prospektima, jer ponuda čini potražnju.

U Jugoslaviji za sada postoji samo nekoliko registrovanih klubova za letenje zmajevima, ali postoji i veliki broj individualnih letača u Sloveniji i drugim krajevima. Ja (Čaba) sam tečaj za letača zmajem pohađao u Brightonu u Engleskoj, u školi Knight Hang Gliding.

U Boki Kotorskoj prvi je razvio krila zmaja neki, na žalost, još neidentifikovani stranac jula 1977. godine, sletjevši sa Ledenica na plažu u Risan, a početkom ove godine prve letove sa Žvinja na plažu u Igalo izveo je naš mještanin Milorad Knežević koji je tečaj završio u školi Kalle Barkhansen u Mettmanu u SR Njemačkoj. Prema tome, era letenja zmajevima i u Boki je otpočela i ne smijemo dozvoliti da se ono razvija neorganizovano, jer će letača domaćih i stranih biti sve više.

4 Ovo je politički usiljena aplikacija kontinentalnih meteoroloških prilika – prvenstveno iz Alpa! - nasuprot baš u ovoj studiji specifično izloženih meteoroloških uslova u Boki. Pa i to samo obzirom na horizontalne vjetrove, dok su vertikalne termičke struje uvijek pojava toplih vremenskih prilika. 124 Letenje zmajem može se vršiti na već isprobanim terenima u Risnu i Žvinjama, ali veoma povoljne uslove pruža i južna strana Radoštaka, od Žljieba sa visinskom razlikom od oko 900 do 1400 m. i sa slijetanjem u Kutsko polje, zatim uz padine Lovćena sa startom sa Krstca. Takođe i ispitani jedriličarski kvaliteti jugozapadne strane Vrmca i Lovćena sa spuštanjem u Škaljare ili na hrbat Vrmca, poviše Trojice.

U domen sportsko-turističkog vazduhoplovstva spada još i motorna avijacija i modelarstvo. Motorna avijacija se mora smatrati vezana za aerodrom Tivat radi organizacije prihvata i servisiranja. Nisu isključena ni aeroklubska letenja hidroplanom i kopnenim avionima. Mogu se razmotriti i mogućnosti organizacije aeromitinga: vazduhoplovne izložbe, sletovi samograđenih aviona, sletovi »oldtajmer« aviona, sletovi akrobatskih asova, i sl., vezano za druge prigodne atrakcije koje sve zajedno mogu poduprijeti razvoj turističke ponude. Helikopteri mogu poslužiti kao naročito atraktivni taksi servis sa manjih prigodnih aerodroma, tako reći iz svih mjesta u Boki.

Pored već poznatih modela, umanjenih leilica ili letilica specijalnih konstrukcija sa radio- teledirigovanim uređajima, danas je već razvijeno i raketno modelarstvo koje okuplja široki krug individualnih ili preko klubova organizovanih entuzijasta. Rampe za lansiranje raketnih modela bez naročitih smetnji mogle bi se postaviti na otoku Mamula, a povoljni meteorološki uslovi u Boki omogućuju primjenu modelarske aktivnosti, tako reći bez ograničenja.

Radi stvaranja jezgra zainteresovane omladine i starijeg naraštaja, sa težnjom za vaspitavanjem budućeg stručnog kadra koji će na dovoljnom tehničko-naučnom nivou razvijati uslove i interes za budući razvoj i perspektivu vazduhoplovstva u Boki Kotorskoj, preporučuje se osnivanje mjesnih aeroklubova.

Na osnovu napred izloženih meteoroloških i istorijskih podataka i letačkih iskustava, neminovno se dolazi do zaključka da se sportsko, odnosno turističko vazduhoplovstvo u Boki ne može više posmatrati kao cilj za sebe. Ono se danas vezuje za turističku ponudu na zemlji, naročito u krajevima sa prvorazrednim atraktivnim pejsažima kakva je Boka Kotorska. Pošto ovaj vid razonode u svojim klasičnim oblicima uglavnom leži u domenu interesnih zajednica sa jačom materijalnom bazom i platežno jačim društvenim slojevima, sem letenja zmajevima i modelarstvo, mora se posvetiti i više pažnje turističkoj infrastrukturi.

125 Bombardovanje mornaričke baze (mjesečnik «Boka», maj 1997)

Čuveni italijanski literat Gabriele d’ Annunzio (1863-1938), predvodio je bombardovanje austrougarske mornaričke baze u Boki, jedne noći za vrijeme I svjetskog rata. Prije toga proslavio se u Rimu svojim društvenim romanima, sa mondenskom tematikom. Mondenski je živio i sam, a znao se popularisati i sa tada plamtećim italijanskim nacionalizmom. Glavno djelo mu je ep „Pohvale neba, mora, zemlje i heroja" u kojem na najbujniji način veliča Mediteran. Kao ratni huškač - zahvaljujući svojoj popularnosti - igrao je vidnu uogu u oklijevajućem pristupu Italije u rat 1915. I to iz iredentističkih razloga prema tada austrijskom Južnom Tirolu, Istri i Dalmaciji - uključujući i Boku.

Nije slučajno, dakle, da je isposlovao sebi komandu nad jednom avionskom eskadrilom za specijalne zadatke, pa je prvenstveno napadao ciljeve preko Jadrana. On lično nije pilotirao, ali je redovno letio kao izviđač i bombaš, komandujući ujedno eskadrom za vrijeme operacija. Prilikom nekog karambolažnog slijetanja, izgubio je tako jedno oko. U svrhu napada na Boku premjestio se krajem septembra 1917, sa sjevera Italije, na aerodrom Gioia del Colle pri vrhovnoj komandi u Brindiziju. Po prispijeću tovara bombi i nakon isčekivanja pogodnog vremena, noć 14/15. oktobra bila je najzad određena za poletanje. Danuncio je pisao bilješke tokom tog leta. Krenuvši sa uzvikom „alala!” letili su prema reflektorima za to određenih torpiljarki, ali im je potom ostala orijentacija još samo po sazviježđu Veliki medvjed. Književnik se ni tu nije mogao suzdržati, pa bilježi: „Heroični trenuci pristajanja (na opasnost) i smirenje. Duša se spaja sa elementima, i ona postaje noćna i zvjezdana. Visim izmedu neba i vode, kao neki sud napola ispunjen vodom, napola nebom". No na prilazu suprotnoj obali gubi se poezija:

„Ne vidim ništa. Ispraviti ugao. Na sjever. Zanijeli smo se ustranu? Primaći na sjever. Možda smo se zanijeli na sjever. Ostrva? To su oblaci. Naprijed pravo na obalu. Tu smo kod Boke. Evo ponte od Arze. Eja! Naprijed. Na zapad-sjeverozapad. Ponta Oštra na zapadu. Lastavica. Vidite li Tivatski zaliv? Pokriven je ka istoku. Baterije, Kobila. Dva đakomina na Rose. Eja! Još na sjever. Preći kanal. Kumbor. Avionski hangar! Dvije od 162. Druge dvije na Đenović. Primaći na istok. Naprijed eja! Preći na opstrukciju. Vidite li kanal? Rasvjetljavaju se! Nemamo više bombi. Pređite Tivat, za činiti povratnu rutu preko zaliiva Trašte (Letimo 2 sata i 20 minuta, trebamo isto vrijeme za povratak a benzin će taman dostajati). Baciti bombe? Sve četiri skupa? Kakva šteta! Sa drugih dvadeset bombi razaramo Đenović. Eja! Ova baterija mora biti sa Obostnika. Ne vidim nikakav signal. Vjerujem da zanosimo na jug..!'

Danuncio se tu već brine oko povratnog kursa. Uz nešto nedoumice, sretno su se opet spustili na svoj aerodrom. Istog dana komandant aerodroma Armani podnio je izvještaj. U akciji je učestvovalo 14 aparata „Caproni", od kojih je 12 stiglo do Boke, „uspješno" pogodivši podmornice i torpiljarke na sidrištu: „Efekti razaranja bili su vrlo vidljivi". A koji dan kasnije opširno javlja, da je polazak obavljen regularno u 23 sata. Pošto su vodeća svjetla izgubljena iz vida, ostala je orijentacija samo po busoli i zvijezdama, pa je došlo do skretanja na jug. Pri obali su se nalazili raštrkani ali gusti oblačni potezi koji su, 4-5 km. prije dospijeća, djelovali kao ostrvski arhipelag, no samo trenutačno, tako da su jedinice dobro dosegle obalu, između 1,15 i 2 sata. Bilo je razilaženja, pa su neki naišli kod Budve, ali su se lako orijentirali po lokalnim karakteristikama, kao i po vidljivosti Skadarskog jezera. Dalje Armani:

„NAPADNUTI OBJEKT - Boka Kotorska je najzad identifikovana, svi su sagledali i prepoznali mejsto koje je trebalo bombardovati: sidrište podmornica. Zapaženi su usidreni

126 brodovi, rasuti po Tivatskom zalivu, i manje brodovlje pri poluostrvu Luštica, ali nisu mogli otkriti sve podmornice. Možda nisu na sidrištu? Dali baciti bombe na ovo mjesto na vodi, što se činilo napuštenim? Odluku su po potrebnosti individualno donosile pojedine avionske posade: baciti bombe u onaj dio mora, baciti ih na zemlju ili neposredno na sjever i sjeverozapad od sidrišta, gdje se znalo o drugim važnim objektima. Tako je učinjeno. Bombe, tojest 24 granate-mine od 360 i 72 granate-mine od 162, sveukupno oko 3 i pol tone tereta, bačene su na tu zonu i vidjelo se da su skoro sve eksplodirale, i odmah zatim je zapažen jedan požar, vrlo vjerovatno od slagališta nafte".

Protivavionska odbrana je bila slaba, ocijenjeno je da je jedna baterija mogla biti smještena na Obostniku. Povratak se odvio jednako uslovljeno kao i odlazak, takođe sa nešto raštrkanim prispijećem. Dva aviona su se morala vratiti prijevremeno, zbog lošeg rada motora. Mimo ova dva incidenta nije bilo ničeg za požaliti se. Atmosfera je bila mirna.

Toliko o neposrednim izvještajima. Učinjena šteta očigledno nije baš bila velika, ali je u I Svjetskom ratu avijacija i inače tek imala manje-više psihološku ulogu. A četiri mjeseca po ovom napadu došlo je do čuvene pobune mornara u Boki! Dočim je Danuncio ovaj nalet smatrao najznačanijim preduzećem koji je do tada bio učinjen avionima-točkašima, ali najmanje zbog ratne efikasnosti! Preletjeli su naime 400 km. nad otvorenim morem, bez ikakvog orijentira:

„Bila je to prava i svojstvena odisejska avantura. Primijetivši obalu, svakog nas je spopala misteriozna emocija, koju nikada više neću zaboraviti. One trenutke prepoznavanja pojedinih mjesta u izmaglici, i u varljivom mjesečevom sjaju, brojim među najliričnije u mojoj duši. Ne bih zamijenio ni za koju drugu uspomenu sreće i ljepote ono uzbuđenje, što sam imao prepoznavši pontu Oštru. Radovalo nas je, našu ćutku spretnost - kako je to moglo ponekad radovati i Odiseja - kada smo tukli uspavanog neprijatega. Na našim tijesnim sjedištima, nestvarna igra svjetala dražila nas je homerskom grohotu..."

No Danucio se zatim proslavio sa čisto propagandnim letom na Beč, u augustu slijedeće godine, sa desetak aviona. Preletjeli su tada 1000 km. (800 km. nad neprijateljskom teritorijom) zasuvši austrijski glavni grad - lecima. Pošto se Italija po završetku rata smatrala prevarenom, jer nije dobila Dalmaciju, Danuncio je sa svim autoritetom slavnog ratnika lansirao pojam „vittoria mutilata"; pa kako su saveznici bili neodlučni oko pitanja Rijeke, on je jednostavno okupirao grad sa legijom nezaposlenih veterana. Bila je to godina (1919-20) jednog neviđenog teatralnog režima, gdje je „Comandante" sa balkona vodio frenetične dijaloge sa svojim crnokošuljaškim legionarima. Ime Danuncio postalo je tada bauk i u Boki, koja se privremeno nalazila pod savezničkom okupacijom - i to sa prezentnom italijanskom vojskom.

Za vrijeme akcije u Rijeci stvoren je stil „danuncijanizma" - jednog parolaško-herojskog frenetizma - što su uskoro preuzeli Musolinijevi fašisti. Ali, Danuncija su otpremili u zlatni kavez. Njegova ogromna popularnost nije išla u račun Dučea, pa mu je stvorio zadužbinu o državnom trošku, gdje je ostarijeli književnik udobno mogao provesti ostatak života. Tu sakupljeni literarni materijal - u „Vittoriale degli Italiani" (I-25083 Gardone Riviera/Brescia) - poslužio je kao podloga i za ovaj sastav.

Danas u Italiji niko ozbiljan ne gleda više na Boku, kao na neispunjeni dio risorđimenta iz XIX vijeka. Štaviše, Italija ima svoje probleme oko ideja raspada na sjeverni i južni dio.

127

128

DIVERGENCIJE okolo kolijevke savremenog turizma

129 U jesen 1993. komemorirana je u Herceg-Novom 90-godišnjica osnivanja hotela u Zelenici (sa godinom zakašnjenja zbog dubrovačkog rata), u znaku začetka turizma u Crnoj Gori. Pred skupom svih hotelijera Crne Gore, održao sam predavanje o istoriji „Pansiona na zelenoj plaži“. Već na samom skupu osjetilo se neslaganje sa takvim poimanjem početka turističkog razvoja - prebacivanjem tona na Cetinje. Ma da su Kotorani ukazali na još ranije hotelijerstvo kod njih! Ton polemike bio je ipak normalan, a ja još nisam bio pročitao literaturu, na koju su se polemičari pozivali. Ali je potom podgorički „Monitor“ objavio pismo Stefana Sušića (22. 10.) sa ovakvim naslovom: „Ko podmeće kukavičje jaje crnogorskom turizmu?“! - i to sa čisto političkim napadom na Ministra za turizam, gospodina Milića, koji je isto bio prisutan na skupu u Herceg-Novom. Sušić: ova 90-godišnja proslava je istorijski falsifikat, jer je hotelijerstvo u Crnoj Gori vezano za cetinjsku „Lokandu“, mnogo stariju od Zelenike. Ministar se nekritički privolio tom falsifkatu. Moja hitna ispravka uslijedila je kako niže glasi, sa ukazivanjem na diferenciranost gradskog i čisto turističkog hotelijerstva.

«Lokanda» kontra «Plaža» ( pismo u Monitor 05 11 1993 )

Neobičan je spor izbio oko prvenstva crnogorskog hotelijerstva sa „međunarodnim rejtingom“. Prosto, zbog nediferenciranih gledišta koji ime „locanda“ (ital: gostionica, krčma) suprotstavljaju imenu „Pension am Grünen Strande“ (njem: Pansion na zelenoj plaži). Sámo značenje ovih imena razlikuje već u osnovi smisao i sadržaj obiju ugostijeIjskih objekata pa je, stoga, njihovo upoređivanje isto što i upoređivanje krušaka i jabuka.

Evo šta o tome kaže udžbenik „Zgrade za stanovanje u kolektivu“, profesora M. Baylona 1962. za Arhitektonski fakultet u Beogradu: Ovakvi objekti kategorišu se prema namjeni (javni domovi, zatvori, manastiri, hoteli), prema funkcijama (odmor, boravak, ishrana) ili vremenu (trajno, privremeno, sezonski ili prolazno). U smislu ovih kategorija slijedi i klasifikacija privremenih boravišta: hoteli, konačišta, moteli - sa primarnom funkcijom prenoćišta, dok su pogodnosti ishrane od drugostepenog značaja. Međutim, zavisno od lokacije, značaj dužeg boravka i ishrane može biti promenljiv. Baš na bazi lokacije osnovno se razlikuju: "GRADSKI HOTELI i tzv. TURISTIČKI HOTELI… Razlika između ova dva tipa je, tamo gde se oni paralelno pojavljuju, više-manje u stepenu udobnosti koja se postiže boljom opremom hotela i većim brojem i raznovrsnošću društvenih prostorija".

Iz navedenog jasno proizilazi: Cetinjski hotel je bio lokal gradskog tipa, osiguran posjetama namjernika u glavni grad Crne Gore, odnosno samih mještana. Postavlja se, međutim, pitanje: da nisu postojala slična, gradska svratišta istovremeno u Kotoru i Herceg Novom? Dočim je zelenički hotel od prvog momenta bio namijenjen čisto turističkoj posjeti, primamljenoj samo odmorom na moru - baš onako kako to danas poznajemo na Primorju i u planinama. Budući da glavnu privrednu granu Crne Gore čini baš ovakav rod hotelijerstva, sa punim je pravom 10. oktobra, doduše sa jednogodišnjim zakašnjenjem, u Herceg-Novom proslavljena 90-godišnjica crnogorskog hotelijerstva sa međunarodnim rejtingom, i to sa pozivom na zelenički hotel. A da je Pansion na zelenoj plaži od početka bio i međunarodno posjećivan, zna se po uspomenama i po suvremenoj literaturi. Sačuvana knjiga gostiju 1909-1915. svjedoči o posjetama, ne samo iz austrougarske Monarhije i tadašnje Crne Gore, nego i iz Srbije, Italije, Amerike, Engleske, Francuske, Rusije, Bugarske...

Na hercegnovskoj proslavi nije bila zaboravljena "Lokanda", ali je postavljena na svoje diferencirano, mjesto. Tako, zelenički hotel ostaje pokretač stvarne turističke privrede Crne Gore, pa bi tu tradiciju trebao i nastaviti, da bi, poslije toliko teških iskušenja, kao ugledan hotel sa izuzetnim internacionalnim rejtingom, mogao proslaviti svoju l00-godišnjicu pod vlastitim krovom u Zelenici, kolijevci savremene turističke privrede Crne Gore.

130

Crnogorski turizam počeo je u Zelenici ( pismo u Monitor 06 12 1996 )

Sa zakašnjenjem saznajem o polemici u "Pobjedi" od 23. 10. i 01.11, koja me u osnovi raduje, jer sam za to i apelirao na kraju svoje serije o počecima turizma i hotelijerstva u Crnoj Gori u "Monitoru" ljeta 1995. Tada sam ujedno kritikovao vrlo površne podatke o hotelijerstvu na Cetinju, kojima se do tada polemisalo protiv turističkog početka u Zelenici. Sada sa respektom saznajem o disertaciji dr. Dušana J. Martinovića o turističkim mogućnostima Cetinja (1977), odnosno o njegovoj studiji "Razvitak turizma i ugostiteljstva na Cetinju" (1979). U aktuelnoj polemici on se poziva na poznato i nesporno osnivanje "Grand" hotela (svojevremeno zvanog "Lokanda") 1864. na Cetinju, čiju je posjetu on i specificirano analizirao. Uz to navodi još dva kasnija manja hotela, sveukupno sa izvrsnim i poliglotskim uslugama, što je 1901. obuhvaćeno i prvim vodičem Cetinja na francuskom jeziku. Zaista bih bio zahvalan g. Martinoviću kada bi on bio tako ljubazan dostaviti mi kopije svojih uvaženih studija, a ja sam unuk osnivača hotela u Zelenici, sa stalnim boravkom D - 76137 Karlsruhe, Luisenstr. 50. (Gospodin dr. Martinović nije reagovao)

Pozitivno je da se odstupilo od dosadašnjeg insistiranja oko "prvenstva" na bazi primitivnih lokandi. Naime, po Holečeku, prije 1840. u Crnoj Gori nije bilo ni krčmi, da bi pred 1850. godinu istovremeno bile otvorene dvije cetinjske lokande i lokande u Kotoru i Herceg- Novom (u austrijskoj Boki). Cetinjske lokande vodile su Kotoranke, odnosno njihovi muževi: jedan Napoleonov veteran i jedan austrijski vojni bjegunac. Očigledno je, dakle, da je bokeljsko ugostiteljstvo bilo uzor za početak cetinjskog. Odnosno, na Cetinje i nije pristizao nijedan gost, koji prije toga ne bi konačio u Kotoru.

Polemika je sada prebačena na cetinjsku "Lokandu" ili "Grand" hotel. No on je isto bio preduhitren kvalitetnim hotelom "Grac" u Kotoru, kojeg je 1860. osnovala Austrijanka Amalija Rajter. Uz to je dokumentovano (Holeček, Nenadović) da je ovaj cetinjski hotel u najmanju ruku još i tokom 70-ih godina bio nerentabilan i na niskom nivou: prokišnjavao je i morao je biti zatvoren. Stalni nedostatak cetinjske polemike je, što se u nju ne uključuju kotorski argumenti - ali to je naravno prvenstveni grijeh kotorskih istraživača. Međutim, ni kotorska ni cetinjska argumentacija po svoj prilici neće moći iskazati savremeno bitan turizam, jer se u oba slučaja očigledno radi o gradskom ugostiteljstvu za poslovne namjernike, odnosno na Cetinju, o uslugama tamošnjem diplomatskom koru. Bitna koincidencija je pri tome da se prvi turistički prospekt Cetinja pojavio istovremeno sa prispijećem željeznice u Zeleniku.

Time se skreće pažnja i na Herceg-Novi. Jasnu turističku perspektivu - na bazi prirodnih pogodnosti - zacrtao je tu već vrlo rano niko drugi nego austrijski princ Maksimiljan. Njegove konstatacije služile su, u najmanju ruku, tokom čitave druge polovine prošlog vijeka kao nedvosmisleni turističko-propagandni tenor Herceg-Novog i okoline: izuzetno blaga klima, bujna mješavina suptropske i kontinentalne vegetacije, te izvanredne prirodne ljepote. Što bi čak trebalo da skrene ovamo turiste sa francuske Rivijere!? Za prebaciti je Novljanima da ni oni nisu istražili svoju ugostiteljsku istoriju, mada o tome ima indicija oko bivšeg pomorskog lazareta - odnosno u vezi sa neobično velikom gostionicom Rapovac - naročito u MeIjinama ali i u samom gradu.

Savremeni turizam današnje Crne Gore - idejno i propagandno shvaćeno - počinje zasigurno polovinom prošlog vijeka u prostoru Herceg-Novog, doduše uglavnom još sa literarnim karakterom. Preuzimanje ove propagande u direktnoj komercijalnoj formi desilo

131 se u Zelenici, po prvom poznatom dokumentu 1903. godine kada je tamo, prethodne godine, budimpeštanski doseljenik dr Antun Mađar počeo dograđivati svoju vilu na obali i dobio ugostiteljsku dozvolu. Na ovaj korak se, međutim, on odlučio zbog "napasti" još od ranijih godina, prijateljskih i rodbinskih posjeta iz Mađarske, ali je istovremeno već važio i kao prvi pobornik opšteprivrednih veza Mađarske i Crne Gore. Zamišljao je skretanje tadašnjih turističkih tokova prema Italiji i Rivijeri takođe iz pravca Njemačke i Rusije ka Boki i Crnoj Gori (što se ostvarivalo 50 godina kasnije ili tek danas). U tom smislu je pregovarao sa knjazom Nikolom i planirao filijalu u Baru, pri čemu je na izlete već dovodio svoje goste u Crnu Goru, pa čak i u sadašnju Albaniju - do Skadra.

Ovaj kontinuitet je ostao neporemećen do danas, doduše sa težištem od Herceg-Novog do Igala, i to bez adekvatnog primjera kako na Cetinju, tako u Kotoru, ili bilo gdje drugo u ovim prostorima. To potvrđuju i turističke statistike iz 30-ih godina ovog vijeka: Zelenika je tada još imala veću posjetu nego Kotor, a Cetinje uopšte nije bilo vođeno statistički! Savremeni turizam Crne Gore počinje, dakle, jasno i neprekidno, od 1902. godine u Zelenici.

Na redakcijom Monitora prethodno postavljeni naslov mog pisma „Crnogorski turizam počeo je u Zelenici“, opet je reagovao gospodin Sušić (Monitor 17 01 1997), pod naslovom „Crnogorski turizam počeo je na Cetinju“. On prosto odbacuje notornu – i naučnu - diferenciju gradskog i turističkog hotelijerstva, pa ustvari postavlja aksiomatično apsurdnu tezu, da je Crnogorsko primorje učilo turističko privređivanje sa Cetinja. Uostalom Boka i nije bila Crna Gora – analizira Sušić – pa time i kalendarsko prvenstvo Kotora otpada, čak u današnjoj Crnoj Gori! Hoteli u Kotoru i Zelenici nastajali su inicijativama jedne Austrijanke i jednog Mađara, pa je njihovo isticanje vrijeđanje Crne Gore... Time Sušić opet napada Ministra za turizam, koji ne reaguje protiv mojih stavova.

Savremeni turizam Crne Gore počeo je u Zelenici ( pismo u Monitor 17 01 1997 )

Pogođen sam dopisom prof. dr. Stefana Sušića kojim on polemiku o hotelijerstvu Cetinje- Zelenika prebacuje na šovinistički obojenu političku bazu. Što je uostalom prije četiri godine konstatovao i ministar turizma. Na žalost, na moje opširne argumentacije - koliko mi to uspijeva - sa naučno-dokumentiranom bazom, on ne odgovara na isti način, nego se emocionalno zanosi, a ništa ne opovrgava. Odnosno - ako ćemo politički - baš isključuje Zeleniku (a time i cijelu Boku!) iz Crne Gore.

Inače, prigovaram g. Sušiću da on ništa ne diferencira. Ja sam moj napis završio rečenicom: "Savremeni turizam Crne Gore počinje, dakle, jasno i neprekidno od 1902. godine u Zelenici".

Sada moram podvući riječ SAVREMENI, pa molim druge diskutante o ovoj temi da se drže te diferencijacije. A što se tiče nekadašnjeg "turizma privilegovanih" (i ovo je turističko naučni termin), odnosno razlikovanja gradskog ugostiteljstva od – još jednom - SAVREMENOG turizma: diskusija Cetinje-Zelenika je bezpredmetna, jer pitanje prvenstva uopšte Cetinjani treba da rasprave sa Kotoranima.

132

U Monitoru 24 01 97 gospodin Sušić dalje polemiše pod svojim istim naslovom. Smatra nepobitnom činjenicom, da je crnogorski turizam počeo na Cetinju. Ne odobrava moju optužbu, da se on šovinistički ponaša, ali mene opet karakteriše kao prozelitskog dođoša u Boki – maltene kao da sam austijski monarhista. A i Zelenika ispada nekako dođoški, isto i Kotor, sada u Crnoj Gori – austrijska provincija je ovo – pa odovud ništa ne važi za Crnu Goru. Uz to Sušić posebno omalovažava hotel „Grac“ u Kotoru, a ne zna da je ovaj bio jednako kategorisan sa tadašnjim hotelima u Zadru i Splitu. Time on zaključuje da ja sve falsificiram – uključujući i željeznički poriv turizma iz Zelenike, baš za Crnu Goru.

Savremeni turizam Crne Gore počeo je u Zelenici (2) ( pismo u Monitor 07 02 1997 )

Evo još jednom, sasvim skučeno, rezultata mog istraživanja o počecima turizma i hotelijerstva u Crnog Gori (cjelovitu studiju je objavio "Monitnr" u Ijeto 1995): Prije 1840. u Crnoj Gori nije bilo ni krčmi, ali se tokom 40-tih godina već spominju dvije primitivne lokande na Cetinju; no po uzoru na rano kotorsko ugostiteljstvo, gdje je istovremeno dokumentovana lokanda “Od krune”, kao i kućna radinost. Već prije polovine prošlog vijeka, započela je savremeno implicitna propaganda prirodnih pogodnosti Herceg-Novog. Početak hotelijerstva uopšte, dokumentovan je ranije u Kotoru nego na Cetinju, sa hotelom “Grac”. Savremeni turizam u smislu privredno odlučujuće kategorije sa svrhom čiste razonode, i to u vezi sa uspostavljanjem željezničke veze Budimpešta-Zelenika 1901, počeo je praktično istovremeno (zvanično 1902) baš na domaku te željezničke stanice, nadovezujući se komercijalno-propagandno direktno na tada već poluvjekovnu literarnu turističku propagandu Herceg-Novog. Pri tome su iz Zelenike vođeni prvi organizovani izleti stranaca i u tadašnju Crnu Goru - pa i do Skadra. A izraženi su bili dalekosežni planovi za privlačenje stranih turista, izdaleka, ne samo u Boku već decidirano i u tadašnju Cmu Gnru. Kontinuitet tog već sasvim savremeno shvaćenog zahvata i planiranja u Zelenici, do danas nije više bitno prekidan. Što međutim ne važi jednako za Kotor, a najmanje za Cetinje.

Na ovakvo moje ponovljeno izlaganje razjario se Sušić ("Monitor 13.12.96) da ja podmećem neistinu, jer turizam Crne Gore - jednostavno - počinje na Cetinju. Pa je nebrojeno puta ponovio pozitivne opise tamošnje "Lokande" (koje se, međutim, odnose na kasnije obnovljeni i preimenovani hotel "Grand"). A što se tiče Kotora, ja to potežem "zlurado" - sa "crnožutom" (austrijsko-monarhističkom) pozadinom - jer Boka tada nije bila u sastavu Crne Gore. Moja upornost ima "prozelitsku" (dođošku) konotaciju; pa se sa ovim Sušić opet oborio na ministra turizma: taj nije "osjetio" političku konotaciju sa moje strane, kojom ja vrijeđam Crnu Goru. Pa treba preduzeti mjere protiv moje rabote! U suštini, dakle, Sušić faktički ništa ne opovrgava, pa stoga i izdvaja Boku iz Crne Gore! Odnosno "inspirativno" izvodi: ko se usudi da vrijednuje istoriju Boke kroz aktuelnu zajednicu današnjice, taj je neprijatelj Crne Gore, pripadnik opstruktivne "katoličke transverzale", tajni zavjerenik čiju rabotu treba “osjetiti'”, pa ga treba smožditi.

Vjera - mit - inkvizicija! Sušić doduše demagoški stvara neki naučni privid (kao etimološka analiza riječi "savremeno", namjesto mog funkcionalnog razmatranja), ali je ustvari apsolutno bez naučne volje. To jest, ne slijedi metodu duhovnog izvođenja zaključaka iz provjerljivih fakata u spoljnjem svijetu, nego arhaično-mitološki projicira u svijet vjeru, stvorenu u svom subjektivnom duhu. Pa u nedostatku faktima poduprte protivargumentacije Sušić sugeriše: ono što je Boka unijela u Crnu Goru, to je prozelitsko uvredljiva i opasna katolilčka transverzala; a mom naporu za specificiranje nekih kvaliteta - slijedi inkvizicija. Očigledno, sa gospodinom Sušićem nema razumne diskusije.

133

Hanovi i hoteli Reagovanje povodom feljtona «Prvjenci crnogorskog ugostiteljstva i turizma» ( Pobjeda 13 06 1998 )

Trebalo je zaista sa interesovanjem pratiti izlaganje gospodina Luke Milunovića: «Prvjenci crnogorskog ugostiteljstva i turizma», objavljeno u «Pobjedi» aprila-maja u 10 nastavaka. Sigurno će njegov rad ostati jedan od bitnih orijentacija za sagledavanje istorije ugostiteljstva Crne Gore pa time – posredno! – i glavne savremene privredne grane u ovoj zemlji turizma. Kažemo «posredno», zbog izvjesnog nesporazuma već u naslovu, koji se zatim više puta ponavlja u tekstu. Jer autor ne diferencira pojmove «turističke srodnosti» i «savremenog turizma». To jeste: on ne diferencira sekundarnu privrednu granu koja je svojevremeno samo pratila pojavu putovanja – boravka u tuđini iz najrazličitijih razloga - od jedne samostalne pa čak i odlučujuće privredne grane, koja teži privlačenju stranaca specijalno u svrhu rekreacije, te čak zapošljava druge sekundarne privredne grane. Prva pojava je iskonska, pa se njen početak u okvirima Crne Gore i ne može ustanoviti. Drugi fenomen – baš savremeni turizam kao imanentni pojam, posljedica je moderne industrijalizacije, sa pratećim blagostanjem i sa zajedničkim korijenom u Engleskoj, pa je i pojam modernog turiste – početno je to tip enleskog «globetrotter»-a maltene istovremena. Pada u 19. vijek. Odnosno: precizno datirani savremeno-privredni turizam vezuje se za pojavu željeznice u Engleskoj skupa sa prvim turističkim preduzećem «Cook» tačno 1845. godine.

Od bitnog je interesa svakako što autor otkriva postojanje «hana» serdara Mila Martinovića kod Cetinja – kao već postojećeg 1808. godine – dakle najstarije dokumentovane gostionice u Crnoj Gori. Dok se nešto starije ne dokaže, ovo ostaje naravno na snazi. Ipak: stoji u konkurenciji sa značajnim karavanserajem i sa dokumentovanom javnom kuhinjom u Pljevljima, iz 16. vijeka. Uopšte – pozivajući se doduše na naučnu saradnju Cetinja i Kotora – autor se uglavnom ograničava samo na «uže» shvaćenu Crnu Goru, pa kao tek reda radi spominje Bar i Ulcinj. Na Kotor i Herceg-Novi osvrće se doduše nešto konkretnije: u Kotoru on nalazi oko 1838. objekat «Locanda grande» - kao jedinu gostionicu u gradu. Da li? Englez Lemb samo pet godina potom piše, doduše, da je broj «hotela» u Kotoru veoma ograničen, a kaže da je odsjeo u «Locanda della Corona». Za Herceg-Novi autor isto konstatuje postojanje samo jedne negdašnje lokande; ali je to slično tvrdio Nijemac Kol čak i za Dubrovnik! Dočim, 70-ih godina Simo Matavulj i Ljubomir Nenadović jednako pišu o brojnim i izvrsnim novskim gostionicama. Treba dakle biti oprezan sa isključivanjem. Pogotovo kada autoru izmiče da su na Cetinju u Njegoševo doba postojale dvije male lokande: jedan vlasnik je bio Nijemac (potomak mu i danas živi!) a drugi jedan Napoleonov veteran. Obojica su bili ženjeni Kotorankama – domaćicama tih lokandi. Vidi se uticajnost kotorskog ugostiteljstva na Cetinju! Ali i Matavulj, koji je kasnije živio na Cetinju, brka na licu mjesta broj tamošnjih gostionica: on više puta spominje novu veliku «Lokandu» kao jedinu na Cetinju – ali na drugom mjestu protivuriječi sebi sa nekom «najmanjom» gostionicom, gdje se isto moglo počinuti. Koliko je gostionica, dakle, bilo na Cetinju?

Autor predmetne studije se ograničava samo na tretman malog ugostiteljstva u naseljima i na usputna svratišta – zvana «han». Hotel «Grand» na Cetinju spominje samo ovlaš, ali

134 kao prekretnicu ugostiteljstva Crne Gore. Taj hotel – svojevremeno još jednostavno zvan «gostionica» ili «lokanda» - osnovan je bio kao akcionarsko društvo 1863, pa je potom izgrađen. Ne treba međutim prećutati da je to bilo nekoliko godina kasnije, pošto je u Kotoru osnovan hotel «Grad Grac». Istorija ovih «odlučujućih» ugostiteljskih objekata u Crnoj Gori, međutim, uopšte nije raspravljena. Za cetinjski objekat se uglavnom zna: češki posjetilac Josef Holeček napominje da novi objekat nije otplaćivao svoju investiciju. Ljubomir Nenadović piše o velikoj skupoći, jer su sve potrebe, čak i bijeli hljeb, dovlačeni iz Kotora. A pokatkad je on morao premještati svoj krevet po sobi, zbog prokišnjavanja. Isto potvrđuje i Nijemac Švarc u svom spisu «Montenegro». Objekat je, po Nenadoviću, valjda bio renoviran 70-ih godina, kada se Knjaz preselio u novu palatu a on se morao skloniti u Biljardu. Tek potom ima pohvalnih izvjašnjavanja o hotelu «Grand». Za hotel «Grac» u Kotoru se ne zna o takvim prigovorima. Stajao je na trgu pri opštinskoj zgradi, a uglavnom je zadovoljavao evropska shvatanja sa svojim prostorijama i poslugom. Bitno je međutim: oba ova prva hotela današnje Crne Gore bili su očigledno gradskog a ne turističkog tipa. Suprotno bi trebalo dokazati analizom gostiju, što takođe još niko nije obavio.

Dakle: s obzirom na neizbježnu diferencijaciju predturističkog ugostiteljstva naspram modernog turizma, ovdje sada predlažemo početni faktor za pojavu savremenog turizma Crne Gore. I to na bazi citata već spomenutog putopisca J.G. Kola iz Saksonije, koji je tu navratio 1850. i obimno opisao svoje «Putovanje u Italiju, Dalmaciju i Crnu Goru» (Drezden 1956): Herceg-Novi – piše on - navodno ima najblažu klimu u Srednjoj Evropi, stoga je tu vegetacija bogata i lijepa, a «rekli su mi» (!) da ni u jednom drugom mjestu Jadrana nije reprezentirana flora Sjevera zajedno sa onom južne Evrope, kao ovdje. U vrtovima zriju narandže i limunovi tokom cijele godine... Mi podvalčimo: Kol i sam citira nekoga! Dakle neko je u Herceg-Novom već prije stopedeset godina smislio propagandni slogan o ugodnom i atraktivnom turističkom boravku – istovremeno sa početkom organizovanog turizma u Engleskoj! Ali se nije stalo na tome: austrijski princ Maksimiljan, carev brat, upisao je u svoje memoare (postum 1868) da mu je prvi utisak u Herceg-Novom bio: zašto ova «Čarobna pitomina» nije bolje poznata? – pa da se ne bi išlo u Nicu i druge evropske krajeve, nego baš u «ovaj raj, u kojem palma i dubovina naporedo rastu». Ovim je bila zaokružena turistčka propagandna ideja Herceg-Novog u okviru velike Monarhije. Istu je zatim doslovno prosuo Nenadović i u pravcu Srbije, deceniju potom. Još jednu deceniju zatim, 1890. je izdata monumentalna serija knjiga o Ausrougarskoj monarhiji, gdje se nabrajaju tri «buduća» područja turističkog razvoja na Primorju: Kašteli, Dubrovnik i Herceg-Novi. Najzad oko 1900. izlaze prvi turistički vodiči za Dalmaciju, odnosno Boku i Crnu Goru – sve u istom tonu. Na što se 1902. nadovezuje osnivanje prvog pravog turističkog hotela u Zelenici: «Pansion na zelenoj plaži», čija firma nedvosmosleno kazuje da se objekat direktno nadovezuje na tada već polustoljetnu turističku propagandu mjesta. Pansion ujedno čini komercijalnu reklamu u istom smislu, provocira odgovarajuće novinske članke, odnosno sadi park – sa smjesom kontinentalnog i mediteranskog rastinja...

135

Hoteli gradskog i turistčkog tipa ( pismo u Pobjedi 18 07 1998 )

Poštovani gospodine Luka Milunović, dozvolite da Vam se lično obratim, pošto ste Vašim reagovanjem «Samo o hanovima» u «Pobjedi» 25. juna, već prešli na lično polje. Tačno je da sam unuk osnivača «Hotela plaža» u Zelenici. Ali me u Herceg-Novom poznaju i kao zavičajnog istraživača, i to ne baš amaterskog. Sticaj je naime okolnosti: kao akademski kvalificirani istoričar, u stanju sam profesionalno raditi i oko rečenog familijarnog objekta, koji ima svoj zavičajni značaj.

Pa da taj značaj isto tako prenesem i na razmjere Crne Gore. Žao mi je što u tim razmjerama ne nailazim na dopadanje.

Ali baš zato moram insistirati na ovom predmetu. Odnosno: baš zato se moram najprofesionalnije držati savršeno objektivnih i dobro dokumentovanih tvrdnji, jer bi mi se u protivnom zaista objektivno moglo prigovoriti ono, što ste inače sada učinili: da «objavljujem svoj porodični stav». Ali da sam na pravom putu, u to me uvjerava, što moji argumenti nigdje nisu pobijeni. Pa to sada i Vi izraženo izbjegavate, sa Vaših visina. Zajedno sa ovim potvrđuju me još i mučna protivljenja: Po proslavi 90-godošnjice osnivanja zeleničkog hotela, u Herceg-Novom 1993. (sa godinom zakašnjenja) «argumentovano» je bilo – u tadašnjem stilu! – sa nekom mađarsko-katoličkom transverzalom. Povodom rasprave oko naučnog skupa o razvoju turizma 1996. na Cetinju, koji Vi prizivate, bio sam denunciran za habsburško-crnožuto vrijeđanje Crne Gore. Vaše sadašnje svođenje moje argumentacije samo na «familijarnost» osjećam već kao pozitivnu gradaciju.

Moju primjedbu, da se istorija Crne Gore na neki način stalno svodi na «užu» Crnu Goru, pravdam slijedećim: Na prvom mjestu Vašom protivrječnošću! Sada pišete da ste se baš na to ograničili, i to s obzirom samo na putne hanove. Međutim ipak ste zahvatili u lokande Kotora i Herceg-Novog. A reda radi spomenuli ste Bar, ali ispuštajući svojevremeno dosta hvaljenu malu gostionicu – drukčije rečeno isto jedan prolazni han – negdje na Pristan. Odnosno ne nalazite vrijednim «otelj» u Ulcinju, gdje je već otsjedala nova građanska klasa Crne Gore. Takva sužavajuća tendencija (usuđujem se primijeniti ovaj izraz) bila je jasno osjetljiva već na rečenom skupu u Herceg-Novom, kada se išlo na pobijanje Zelenike, navodeći jednu malu lokandu i Grand hotel na Cetinju, sa polovičnim citatima Nijemca Kola i Nenadovića. Ja sam to ispravio potpunim citatima istih autora, pa se to eto više ne dopada. A dopunio sam isto još i engleskim i češkim autorima, kao i sa Matavuljem.

Međutim, na istom skupu su Kotorani dokazali, da je prije cetinjskog hotela bio osnovan pristojan gradski hotel «Grac» u Kotoru. No izgleda da još samo ja uzimam smjelost da na tome i dalje insistiram. Tako ste Vi «mogli» cetinjski hotel opet postaviti kao odsudan za turizam Crne Gore. Na što sam baš i reagovao. Sada doduše najavljujete monografiju tog hotela. Vrlo sam zainteresovan, jer poznajem i cijenim kasnije pozitivne opise istog – moram ponoviti: poznajem i cijenim! – ali se nadam da ćete pri objektivnom istraživanju, ipak odustati od turističke odsudnosti tog uistinu gradskog objekta. I to obzirom na Nenadovićeve (a i druge) napomene o nepodobnosti, odnosno tome odgovarajući, nimalo turistički odsudan skandal, namjerno obezvrjeđujućeg izigravanja akcionara – posebno

136 Kotorana. Takozvana velika Lokanda na Cetinju u prvoj deceniji svog postojanja još ne zaslužuje onu kvalifikaciju koja joj se pripisuje silom retroprojiciranih kasnijih citata. Ali se rečenom metodom Vi i sada koristite, prilogom reklame za «Grand hotel» iz 1901. godine – dočim se moja kritika odnosi za vrijeme od preko tri decenije ranije. Budući da ste Vi nesumnjivo neko ko o ovim stvarima ima šta da kaže, sigurno je da i mene izvrsno razumijete...

Još o Vašem prigovoru na moje «diferenciranje» pojma Turizam. No baš Vama treba normalno prigovoriti, zato što ne diferencirate. Odnosno: svojevoljno bacate ujedno sve onako kako se Vama dopada. Prije svega: postoji osnovna diferencijacija na hotele gradskog i turističkog tipa (udžbenik Arhitektonskog fakulteta u Beogradu: «Zgrade za stanovanje u kolektivu», prof. M. Bajlon, 1962) – što uostalom neposredno potvrđuju i suština reklama cetinjskog i zeleničkog hotela, u razmaku od samo dvije godine. Zatim: u svakovrsnoj leksici pod člankom «Turizam» - odnosno bilo kojoj internacionalnoj varijanti ovog izraza – razlikuje se iskonska turistička srodnost od privredno relevatnog savremenog ili masovnog turizma. Molim dakle uvažene istraživače istorije turizma Crne Gore, za samo malo više volje za objektivnošću, pa ćemo se vrlo lako složiti: prvi gradski hotel Crne Gore stajao je u Kotoru, a prvi turistički hotel stoji (još kao zgrada) u Zelenici. Sve ostalo je turistička predistorija, koja strukturalno interesuje samo iz ovih početaka.

Sa druge strane: izvođenje realno opipljivog savremenog turizma Crne Gore sa Cetinja – očigledni je apsurd po sebi.

Crnogorske hotelske kontroverze ( dva nastavka u Monitor 07 i 14 08 1998 )

Hotel «Plaža» u Zelenici Skoro čitavo stoljeće postoji neobična kontroverza oko jednog pažnje vrijednog turističkog objekta koji, kao zgrada, i danas još izrazito markira Hercegnovsku rivijeru. Bivši hotel "Plaža" u Zelenici, 1902. godine osnovan kao "Pansion na zelenoj plaži", bio je oduvijek cijenjen u narodu, zato što je osjetno unaprijedio ovaj kraj. U tom smislu je bilo i novinskih pohvala, u vezi sa jednom krizom poslije I svjetskog rata, kada je mjesni narod listom bio ustao da brani ovaj objekat, na čelu sa narodnim poslanikom Mirkom Komnenovićem, protiv izvjesnog političkog zahvata iz Beograda. No, oko stvarnog značaja ovog hotela postoje neobične kontroverze. Tako se Novljanin Marko Car, tada nastanjen u Zadru, u svojoj knjizi "Naše Primorje" (1910) žali na turističku zaostalost Herceg-Novog, pa opisuje jedan izlet barkom do Meljina, ali ne nalazi spomena vrijednim Pansion koji mu je bio tu

137 pred očima. Nasuprot ovom, poznati lokalpatriota apotekar Đonović u svom vodiču - uz jednake žalbe - vrlo pohvalno ističe zelenički Pansion. Rečene žalbe odnosile su se na nepostojanje kvalitetnog hotela u Herceg-Novom: hotel "Boka" je uz sve jade bio stvoren akcijama tek oko 1912, to jest baš u nevrijeme balkanskih ratova.

Zelenički objekat je tada već manje-više uspješno opstajao čitavu jednu deceniju, dovodeći strane goste ne samo sa teritorije tadašnje Monarhije, nego i iz udaljenijih krajeva Evrope. Prema sačuvanoj knjizi gostiju od oktobra 1909. u narednim, već ka ratu težećim godinama, do kraja 1915. upisano je oko 2500 gostiju. Pretežno je bilo gostiju sa buduće jugoslovenske teritorije; potom najviše iz Austrije, Mađarske, Njemačke i Čehoslovačke, u manjem broju iz Italije, Rumunije i Amerike; a pojedinačno iz Engleske, Francuske, Švajcarske i Rusije. Nedokumentovano, dakle kao za kraću posjetu bez noćenja, postoji sjećanje na budućeg kralja Petra srpskog i knjaza Nikolu crnogorskog, po svoj prilici u prvim godinama, kao i na krunisanog bugarskog kralja Ferdinanda, moguće 1911. godine. U knjizi se pak vodi jedan plemić Romanov, po svoj prilici iz ruske carske kuće. Socijalni sastav gostiju je uopšte na visokom nivou, 50 % su imali akademske titule ili visoke činove – univerzitetski profesori, narodni poslanici, ministri, ambasadori; 25 % bili su oficiri, uključujući nekoliko generala; plemića je bilo 5 %, nerijetko sa grofovskom titulom. Objekat je imao preko 20 soba sa jednim kupatilom, te restoran-verandu sa dva prostrana separea. Stajao je neposredno uz plažu, opkoljen je parkom gdje se ljeti i ručavalo, a raspolagao je sa više hektara šume sa šetnim stazama, na čijoj ivici su stajale još tri pripadajuće vile. Pored pomoćnih zgrada i plinske centrale za rasvjetu. Pansion je osim toga vodio prve organizirane izlete, ne samo u okolini nego čak do Skadra, pa je svoje goste dovodio i na Cetinje. Pogon je bio u porodičnim rukama do 1909. a zatim je do kraja 1915. iznajmljen. Usljed ratnih prilika objekat je tada zauzela vojska.

Osnivanje tako izraženog ugostiteljskog objekta u Boki pada tačno u početak savremeno shvaćenog turizma u ovim krajevima. Ovaj pojam treba uporediti sa najprominentnijim turističkim mjestom u blizini - Dubrovnikom. Oslanjamo se na publikaciju (Dubrovnik 1955): "Početak dubrovačkog turizma. Hotel Imperial pred 60 godina": Gubitkom svoje samostalnosti Dubrovnik je pao u bijedu, ali je izlaz potom potražen u novoj mogućnosti: turizmu, onako kao se ova pojava sve više ocrtavala u Evropi. Bliže: onako kako je to pokazao turistički skok Opatije u 80-im godinama, odnosno pokazali i prvi pokreti turizma po Dalmaciji u narednoj deceniji. Obje ove akcije, što počinju tangirati Dubrovnik, "pokrenute su stranom inicijativom, ali zasebno, potekle su iz vodećih krugova u velikim saobraćajnim preduzećima, jedna pod uticajem željeznice, a druga zbog interesa parabroda. Bez osiguranja odgovarajućih uslova udobnog boravka nije se mogao znatno povećati ni broj putnika". Mada je u gradu već postojao po koji pristojni hotel, nedostatnost smještaja pokazala se prilikom otkrivanja Gundulićevog spomenika 1893. Hiljade posjetilaca - takode iz Boke i Crne Gore - dovezli su linijski brodovi, pa je krajem iste godine pomorska agencija Lojd iz Trsta pokrenula incijativu za gradnju prvoklasnog hotela. Formirano je Akcionarsko društvo Dubrovnik-Kotor sa sjedištem u Beču, sa rezultatom otvaranja hotela "Imperijal" krajem januara 1897 - od kada Dubrovčani računaju postojanje svog "sustavnog turizma". To jest, ostaje i nama da priznamo: savremeni turizam na južnom Jadranu počinje oko prekretnice XIX/XX vijeka. Tim prije što je čitavi predio južno od Dubrovnika bio na zlom glasu, zbog tada još nedavnih krivošijskih ustanaka protiv austrijskih vlasti, odnosno zbog opšte poznate ratobornosti Crnogoraca. Sve to je uzimano, skupa sa glasinama o krvnoj osveti i pljačkaških četovanja, kao opšta karakteristika ovdašnjeg naroda, kao latentna opasnost za strance, pa običan turista nije rizikovao dolazak ovamo (kao ni danas!). Ovaj problem može se jasno pročitati u tadašnjim turističkim vodičima, koji su za Dalmaciju odnosno Boku i Crnu Goru početi da bivaju štampani od 1899. godine: gdje se redovno pobijaju te glasine, te propagira postojeći red i mir.

Turistička predistorija Crne Gore obično se traži kroz takozvane "lokande" i "hanove" za smještaj namjernika. Naravno, to nisu bile ovdašnje specifičnosti, kako to baš ti italijanski i

138 turski izrazi svjedoče. Preko ovoga se pokušava identificirati početak "sustavnog turizma" Crne Gore, s obzirom na osnivanje akcionarskog društva za takovaznu veliku Lokandu na Cetinju, počev od 1863. godine. To jest, više od tri decenije prije Dubrovnika i usred tadašnjeg crnogorskog bespuća!

No pri tome se redovno ignoriše i to, da je 1860. godine u Kotoru - dakle jasno prije Cetinja - postojao hotel "Grad Grac", koji je zadovoljavao austrijske propise II klase, sa 20 soba i jednim kupatilom, velikom verandom, restoranom i sporednim salama za svega 100 osoba, uz dobru poslugu sa njemačkom, talijanskom i domaćom kuhinjom. Objekat je bio na trgu Sv. Luke pri opštinskoj kući. Istovremeno je Lokanda na Cetinju još prokišnjavala – Ljubomir Nenadović jetko navodi da je zbog toga noću morao premještati svoj krevet po sobi - a pri tome je vladala nesrazmjerna skupoća, jer su sve potrebštine za gosta, pa i bijeli hljeb, dnevno donašani čak iz Kotora. Ovakva početna zapuštenost trajala je godinama, po svoj prilici namjerno, da bi se novi objekat do te mjere obezvrijedio i obezkoristio, kako bi opala njegova vrijednost radi eliminisanja izvjesnih akcionara – posebno Kotorana – a u svrhu koncentrisanja vlasništva u ruke jedene cetinjske elite.

Ovo stanje se donekle popravilo tek 70-ih godina, po navodima Sima Matavulja, koji je tu mogao provoditi sumorne zimske večeri. A počelo se stvarno evropeizirati iza 1878. kada je Crna Gora priznata kao suverena država, pa je restaurirani hotel "Grand" postao diplomatsko sastajalište. Tada je izgrađen i kolski put od Kotora. Najzad: cetinjski hotel sada već važi kao pohvalno svratište, sa 20 soba i jednim kupatilom, sa velikim salonom i sa dva restorana - jedan za gospodu a drugi za "grezariju " - sa kafanom i sa višejezičnom poslugom, dobrom kuhinjom i probranim vinima, rasvijetljen finim plinskim lampama iz Beča. Isto sve za 100 osoba. Ovako se cetinjski hotel mogao prezentirati reklamom u 1901. godini izdatom vodiču za Cetinje, naglašavajući svoj položaj uvrh glavne gradske ulice.

Ovim smo opisali tri stara hotela, oko kojih se danas vodi istorijska kontroverza. Vidimo: sva tri su uglavnom imali jednaki sobni kapacitet, odnosno kotorski i cetinjski hoteli raspolagali su slično diferenciranim prostorijama za usluge posjetilaca. Ovo posljednje je, međutim, prostije kod zeleničkog objekta - ali je to tu nadoknađeno izvanrednim slobodnim spoljnjim prostorima. Dok kotorski i cetinjski hoteli naglašavaju svoju gradsku pristupačnost, zelenički hotel ovako oglašava 1903. godine (trostruko u vrlo čitanom budimpeštanskom nedjeljniku): "Pansion na zelenoj plaži. Zimsko i ljetnje odmaralište u Zelenici kod Kotora u Južnoj Dalmaciji. Doseživo željeznicom preko Sarajeva, brodom preko Rijeke. Klima je zimi blaža nego u Nici i Kanu. U januaru cvjetaju ruže. U februaru zriju narandže i limunovi. Kupanje u oktobru još traje i vrlo je ugodno, jer je obala plitka i pjeskovita. Pošto je kolonija opkoljena ogromnom šumom, vazduh je ljeti svjež i ugodan. Potpuna opskrba (pansion) 5 kruna na dan. Kupanje besplatno. Slobodan lov i robolov. Besprijekorna kuhinja i usluga".

Koncepcioni kontrast gradskih hotela u Kotoru i Cetinju, naspram ovog pejsažnog objekta u Zelenici, nezaobilazno je upadljiv. Smisao ovog kontrasta objašnjava jedan udžbenik Arhitektonskog fakulteta u Beogradu (Mate Bajlon, prof: Zgrade za stanovanje u kolektivu. 1962. strana 91). Pod naslovom "Objekti za prolazni boravak" glasi: "To su uglavnom tzv. gradski hoteli kao i tzv. turistički hoteli... Razlika između ova dva tipa je, tamo gde se oni paralelno pojavljuju, više-manje u stepenu udobnosti'’. Ovo jezgrovito razlikovanje gradskih i turističkih hotela može se kroz bezbrojnu drugu literaturu studirati u detalje. Za nas je bitno, da se to sve tačno poklapa sa konceptima najstarijih hotela u Crnoj Gori: u Kotoru i Cetinju jednako, naspram razlike u Zelenici. Ovom još dodajemo: gradski hoteli ne doprinose razvoju svog mjesta. Oni naprosto popunjavaju prazninu u potražnji namjernika koji silom nekih povoda dolaze u mjesto, odnosno, ispunjava ugostiteljske usluge koje sami mještani potrebuju. Budući da se gradski hoteli nalaze na posebno prometnim mjestima, malo ih se tiču i saobraćajni uslovi. Tako je velika Lokanda baš mogla opstati u potpunom bespuću. Suprotno je sa turističkim hotelima. Orijentirani na nedokučene

139 prirodne uslove, bitna je njihova saobraćajna pristupačnost, da bi uopšte mogli imati goste. A sa svojom mjesnom novošću, oni postaju važan privredni poriv. Zelenički hotel je osnovan godinu po prispijeću željeznice, uspostavio je specifično zapošljenje mještanima i poboljšao poljoprivredno tržište. To je publicistički bilo konkretizovano odmah poslije I svjetskog rata, odnosno, kako se i danas još čuva u sjećanju Zeleničana - mjesta, koje prije osnivanja ovog hotela nije ni postojalo!

Hotel sa sopstvenom plažom Prvi vodiči na početku XX vijeka jedva da su se osvrtali na Budvu, današnju turističku metropolu Crne Gore. Zbog saobraćajne zabačenosti sve se tada završavalo u Kotoru. Tek je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije građena cesta Cetinje-Budva te dalje prema Paštrovićima i Ulcinju, a sam Kralj je izabrao Miločer za Ijetnju rezidenciju. Uz to, Budva je dobila najzad i svoj prvi hotel, "Avalu", doduše po cijeni što je njegovim temeljima razoreno jedno antičko groblje. Na tome se zatim ostalo do polovine vijeka, da bi se tada pridodao i hotel "Grad sv. Stefan". Asfaltirani su putevi, razvio se automobilski saobraćaj, građeni su aerodromi, pojavila se traka Jadranske magistrale... I Budva je planula! Nije to, medutim, bilo ništa drugo nego fenomen koji se na samom početku stoljeća već bio ocrtao u Zelenici, ali se u Budvi ostvario u velikim razmjerama: savremeni turizam, u sklopu prirodnih datosti i saobraćajnih pogodnosti, pospješuje mjesni razvoj.

Nasuprot ovom, stagniraju Kotor i Cetinje. Tamošnja dva gradska hotela pružala su samo potrebne udobnosti za postojeći promet, mada je u Kotoru građen novi hotel "Slavija". Na Cetinju je građena velika administrat- ivna zgrada Banovine, i, uz to, nešto je nadograđen hotel "Grand". Ove sitne novosti nijesu imale nikakvog uticaja na turistički razvoj u Zetskoj banovini, kojoj je sada pripadao i Dubrovnik, centar tadašnjeg turističkog razvoja od Pelješca do Bojane! Tu je, naime, bio uspostavljen "Savez za unaprijeđenje turizma", orijentiran na čitavu rečenu zonu, ali bez Cetinja. U statistikama ovog turističkog saveza banovinski centar nije vođen, kao ni mornarička baza Tivat. Oboje su bili turistički bezznačajni.

Kotor je 1935. još zaostajao za Zelenikom u pogledu turističke posjete! Doduše, kotorski turizam se razvijao na drugim prirodnim pogodnostima: u prvom redu u Prčanju, ali i u Dobroti i Perastu, dok je Herceg-Novi sa Toplom i Igalom počeo bacati Zeleniku u zasjenak. Istovremeno, i Ulcinj je počeo da izrasta u još jedan novi turistički centar Zetske banovine.

Kada je riječ o kontroverziji početnog hotelijerstva Crne Gore, ostaje dakle još samo da se pozabavimo turističkim hotelom u Zelenici. Poslije povlačenja Izvještaji Saveza za unaprijeđenje turizma. II/1935-36, vojske i prestanka državnog sekvestra, Dubrovnik. vlasnička porodica je u martu 1921. Forrásos turizmusstatisztika Touristische Quellenstatistik

140 ponovo otvorila inventarski poluprazan objekat, sada zvan "Hotel-pansion", a potom hotel "Plaža". No, odmah je moglo doći do brzog oporavka, zahvaljujući u prvom redu albanskim trgovcima, koji su u velikoj mjeri koristili lučko-željeznički tranzit Zelenike. Po svoj prilici u vezi sa ovim postoji sjećanje na kratku posjetu Ahemeda Zogua, tada još pretendenta na albansku kraljevsku krunu.

Zelenika je u vrijeme nastanka jugoslovenske kraljevine bila najrazvijeniji veletrgovački centar ne samo u opštini, nego i u cijeloj Boki. U kasnijim godinama naročito i kao izvoznik boksitne rude. Ukazala se bila potreba za carinarnicom ali - ovo će postati neobična opšta pojava - Herceg-Novi je uspio da carinski ured smjesti u opštinskom centru. Uopšte, bila se razvila oštra konkurencija, možemo reći antagonizam izmedu Zelenike i Herceg-Novog, pa takođe i u pogledu turizma. Turisti su naime stizali vozom ili brodom, pa su "londinjeri" već brojnih hotela - zeleničkog takođe - vodili svakodnevnu borbu za goste. Naravno, vrbovanje gostiju nije bilo ograničeno samo na hercegnovsku stanicu i mulo. I zelenički hotel je štampao svoje prospekte, a osim toga več je rano imao svog predstavnika u Pragu. Jedan ovdašnji student je tamo vrlo uspješno propagirao Zeleniku. Kasnije je čak stvoreno i pravo predstavništvo u Budimpešti: jedan tamošnji mladić zvanično je radio kao ispostava Zelenike. Sličan pokušaj u Beogradu ostao je ograničen na samo jednu sezonu.

Iz ovog se vidi da je glavnina turista u Zeleniku dolazila iz Mađarske i Čehoslovačke, ali je bilo gostiju i iz Austrije i Njemačke. Sačuvana je hotelska korespondencija od 20-ih godina pa nadalje, knjiga gostiju iz 30-ih, statistička knjiga izdatih kreveta, pa i knjige personala. Raspolagalo se sa oko 50 kreveta, to jest okruglo sa 1500 kreveta/noći mjesečno. Od 1926. do 1933. popunjavanje je bilo ujednačeno srednje, a potom dolazi do skoka prometa hotela, koji kulminira 1936. Nakon toga je uslijedio pad prometa sve do početa II svjetskog rata. Ova pojava se tačno poklapa sa tadašnjom turističkom konjunkturom Jugoslavije, koja je doduše kulminirala 1937, ali je nešto raniji početak krize u Zelenici bio uzrokovan jakom orijentacijom na Srednju Evropu, gdje se novi svjetski rat baš začinjao deviznim restrikcijama i političkim prevratima u Austriji i Čehoslovačkoj. Pri tome su najviše bili pogođeni gosti niže platežne moći, koji su sada činili većinu posjete ovog objekta.

Kuća je u vrijeme te predratne krize imala samo jedno kupatilo i svega tri sobe za tekućom vodom. Prinudna štednja odrazila se i na angažovanje jeftine, nekvalificirane radne snage. Sve u svemu, nivo ovog starog hotela bio je u opadanju, jer se nije išlo na njegovu modernizaciju. Međutim, bogati špedicioni preduzimač Obren Dunđerović procijenio je da se problem turističke krize može prebroditi samo sasvim modernom i kvalitetnom ugostiteljskom ponudom. Sagradio je, po izgledu i opremi, nadaleko najmoderniji hotel, u neposrednom susjedstvu starog hotela i uz istu plažu. Ali novom objektu nije više bilo suđeno da primi goste: vojske su sada zauzele obje kuće. Preferirale su naravno onu moderniju, pa su se njemački okupaturi najzad i sasvim povukli u tu kuću, a kada su napustili Zeleniku digli su novi-novcati hotel u zrak. Strahovita eksplozija je znatno oštetila i susjedni stari hotel.

Tokom prve dvije poslijeratne godine familija je osposobila polovinu zgrade, pa je kuća služila prolaznicima još uvijek relativno prometnog saobraćajnog čvora Zelenike. Hotel je nacionalizovan 1948. i renoviran o državnom trošku: dosta nezgrapno i uopšte bez ikakvog modernog smisla. Ali turizmu se u Jugoslaviji, u toj poslijeratnoj deceniji, i nije poklanjala velika pažnja. Naslijeđeni hotelski kapaciteti služili su kao skoro besplatna sindikalna odmarališta, dotirana od države. Tek polovinom 50-ih počelo je osvješćivanje, i to na primjeru - Španije! Sagledalo se najzad da savremeni, masovni turizam donosi unaprjeđivanje zaostalih geografskih prostora, uz laku deviznu zaradu samoj državi. Rezultat ovog osvješćivanja je i dvotomna turistička enciklopedija "Jugoslavija" (Beograd 1958). Iz drugog toma te enciklopedije može se saznati tadašnje stanje u Crnoj Gori. Ograničavamo se samo na hotelijerstvo:

141 Hotel «Plaža» u Zelenici, u turističkoj enciklopediji "Jugoslavija", 1958. A zelenikai Strandhotel a "Jugoslavija" turisztikai enciklopédiában. Das Strandhotel von Zelenika in der Touristikenzyklopädie "Jugoslavija“". Mimo osvrta na Herceg-Novi prikazan je jedino hotel "Plaža" u Zelenici, sa napomenom da ima sopstvenu pješčanu plažu. Onda se govori o Budvi, uz prikaze hotela "Avala" i plaže Mogren. Novi hotel "Grad sv. Stefan" navodi se kao neobičan i vrlo komforan objekat sa lijepim plažama. Ulcinjski hoteli se ne spominju, ali se vide na panoramskoj slici sa plažom. Hotel "Crna Gora" u Titogradu istaknut je, jer "spada među najmodernije i najveće hotele u našoj državi". Najzad, prikazani su još hotel "Onogošt" u Nikšiću kao moderno uređen, te komforni "Durmitor" na Žabljaku. Dvije godine prije ukidanja hotela u Zelenici, taj skroz zastarjeli objekat još se mogao zateći u ovakvom društvu, zahvaljujući samo prvobitnim turističkim kvalitetima u vrijeme svog osnivanja. Kotor i Cetinje su u tadašnjoj Turstičkoj enciklopediji pomenuti po svojim gradskim kvalitetima, ali ne i po ugostiteljskim vrijednostima.

Iako su se Zeleničani ogorčeno protivili, Skupština opštine Herceg-Novi je 1960. riješila da ovaj istorijski hotel proda opštini Sarajevo, za dječje odmaralište. Pare su otišle za novi turistički razvoj Herceg-Novog, uostalom, kao što su i sva ostala podržavljena preduzeća iz Zelenike prebačena tamo. Potom se na Zeleniku negativno odrazila i izgradnja luke u Baru. Do tada cvjetajuće mjesto, tokom 60-ih godina bukvalno je opustjelo, pa su se posljedice takvog nazadovanja osjećale i u narednoj deceniji. Usred ubrzanog razvoja turizma je Zelenika, kolijevka savremenog turizma Crne Gore, ostala samo marginalno mesto sa svojim prvim turističkim hotelom u Crnoj Gori - jedino kao simboličnim podsjećanjem na prošlost.

* * * PoslijePoslije ove publikacije prestale su divergencije oko zeleničkog hotela, pa time i protiv "Zelenike"Zelenike ––– kolijevke savremenog turizma". Proslava 100 godina hotelijerstva u Crnoj GoriGori /1902-/1902-2002)-- 2002)2002) ––– protekla je bez prigovora.

142

R A Z N E ZAVIČAJNE STUDIJE

143

Najstarija arhitektura u Boki Kotorskoj ( Godišnjak Boka, broj 1/1969 )

Boka Kotorska je svojim specifičnim geografskim karakteristikama oduvijek privlačila ljude, koji su tu nalazili bogatstvo prirode i zaštitu, kao galavni faktor opstanka. Ujedno je more, koje je kao prirodni put više vezivalo nego razdvajalo naseljene prostore – stanovnicima Boke obezbjeđivalo veze i sa udaljenim kopnima. Na taj način, u Boki se mogu pratiti kontinualni tragovi materijalne kulture od najstarijih vremena.

Arhitektura, kao sredstvo kojim se prostor prilagođava potrebama čovjeka – dakle kao najviši vid organizacije prostora – u svako doba i u svim društvenim formacijama bila je najuočljiviji i jedan od glavnih oblika materijalne kulture. Zavisno od društvenih promjena, arhitektura se u Boki pojavljuje već u preistoriji svojim rudimentalnim izrazom, da bi se usavršila do visokih kvaliteta antičkog doba. Ona je svojom monumentalnošću i reprezenetivnošću i ovdje najzad bila vjesnik moći i bogatstva rimske imperije. Varvarska najezda, iako je izazvala uništenje zatečene arhitekture, ujedno je značila njeno ponovno rađanje iz vlastitog pepela. Hrišćanstvo je arhitekturu koristilo za svoje mistične ciljeve, stvarajući sumračne prostore, a ukrštavanje zapadne i istočne vjere u Boki donijelo je i svoje specifične oblike. Jačanjem političko-ekonomskih uticaja Zapada i arhitektura se više orijentiše na zapadne oblike. Turci privremeno zasađuju svoj orijentalni ukus, koji je isčilio zajedno sa njihovim povlačenjem. Ekonomsko jačanje građanstva izbacuje ovu društvenu klasu u prvi plan, koja takođe prihvata renesansu duha i kulture, a arhitektura im služi za stvaranje reprezenativne, ali i udobne kuće. Imperjalizam stvara ratnu bazu u Boki sa arhitekturom koja svojom inženjerskom egzatnošću i zamahom proklamuje jasne namjere svog vremena. Nasuprot tome, konfuzna predratna Jugoslavija nije u stanju da ostavi određen arhitektonski pečat ovom i inače zapostavljenom kraju. Socijalističko društvo pak, kroz četvrt stoljeća svog konstantnog razvoja i – možemo reći – eksperimentisanja, crta svoju često remećenu ali i uzlaznu arhitektonsku liniju.

Nažalost, istorijske perturbacije a i odsustvo nacionalne samostalnosti kroz čitavi novi vijek, nije omogučio Bokeljima da postignu prosperitet, koji bi im omogučio da se istrgnu sa periferije kulturnih zbivanja u svijetu. Ipak arhitektura ovog kraja ostaje kao sjajan dokument vitalnosti i nesagorivih sposobnosti, koji mogu da inspirišu na daljnje napore. U okvirima Jugoslavije i Crne Gore, bokeljsaka arhitektura povremeno dostiže prvorazredne kvalitete, te postaje nacionalno blago, koje zaslužuje punu pažnju. Skromni ostaci iz najstarijih vremena, koji se u Boki danas mogu naći, već mogu skrenuti pažnju na ovaj kraj u okvirima istorije arhitekture Jugoslavije.

Čovjek je u Boki ostavio svoj, do sada utvrđeni, najstariji trag u špilji Ristovici, kod sela Bunovići poviše Morinja. Špilja se nalazi u strmoj, stjenovitoj gredi sa južnom orijentacijom, teško se da primjetiti, a pristupačna je samo penjanjem kroz uski šlic između dvije vertikalne stijene. Pred samim ulazom u špilju nalazi se mala prirodna zaravan, odakle se odlično može osmatrati okolina i organizovati prva odbrana. Iza ove zaravni nalazi se gomila krupnog stijenja, koja ponovo spriječava laki ulaz u samu špilju, te omogučava drugu odbranu. Dalje slijedi kratki, dobro osvijetljeni i prostorni hodnik sa ravnim zemljanim

144 podom, gdje se mogao odvijati radni život stanovnika špilje. Ovo prijedvorje je na drugom kraju ponovo zatvoreno grudobranom od stijenja, koje otežava ulaz u jednu proširenu dvoranu, te pretstavlja treću odbrambenu liniju. Polutamna dvorana je očigledno bilo pravo stanovište pračovjeka, gdje je on, uz zid koji je od ulaza špilje (udaljenog oko 50 m.) najbolje osvijetljen, organizovao "kućno ognjište", koristeći okolno kamenje za sjedenje oko vatre, a pojedine prostore među razbacanim stijenama kao "intimne" ložnice za odmor. Najzad, lijevo u najtamnijem uglu dvorane, nalazi se skoro neprimjetni sasvim tamni i uski hodnik, koji je mogao poslužiti kao poslijednje sklonošte neborbenim članovima klana.

Na osnovu kulturnog materijala pronađenog u špilji, može se zaključiti da je tu sigurno stanovao čovjek bronzanog doba, pa i Iliri1. Neobična podesnost koju ova špilja pruža čovjeku prisiljenom da boravi u prirodi i da se čuva od iznenađenja, ilustrovana je time, da je ona bila nastanjivana i od partizana u poslijednjem ratu. U blizini špilje je bogat izvor vode, što seljani Bunovića i danas koriste. Oko sela su plodne njive, koje su svakako razlog što je špilja permanentno nastanjivana i u vremenima kada je čovjek inače prestao da se podvrgava pogodnostima koja mu priroda sama pruža.

Prvi korak ka arhitekturi – odnosno vještačkom prilagođavanju prirodnog prostora potrebama čovjeka, nađeni su kod sela Lipci, takođe u blizini Morinja. Ovo je bilo djelo čovjeka razvijenog bronzanog doba, koje pretstavlja jedinstvenu pojavu na Balkanu2. Svetilište koje je ovdje stvoreno korišćenjem prirodnih terenskih pogodnosti, što su primitivnim radom prilagođene određenoj svrsi, vezano je još očigledno za tradiciju pećinskog života. Riječ je o okapini, prirodno izdubljenoj u visokoj stijeni, čiji se gornji nadvoj kasnije odronio. Dio stijene što je činio zid ove okapine ukrašen je likovno, naročito sa jelenima. Na prostoru ispred okapine nalazi se polukružno navaljan niz krupnijeg i sitnijeg neobrađenog kamenja, koji čine neku vrstu amfiteatralne podgrade sa širinom tog ziđa do 2 m. Čitav prostor djeluje vrlo impresivno i monumentalno, u podnožju visokih surih stijena, sa upečatljivim pejsažom morskog zaliva koji se svojim perspektivama integralno uklapa u prostor tog "hrama".

Funkcija ovog prostora veoma je informativna: Djelovi stijena, koji su mogli služiti za prihvatanje i gaženje prilikom penjanja do oslikanog zida okapine, jako su uglačani – što ukazuje na dugotrajno i često penjanje do uske prirodne galerije ispred toga zida. Ako se sjetimo špilje Les Trois Frères, zaključićemo da se na galeriju naše okapine peo vrač, koji je obavljao neki obred na tom uzdignutom mjestu, nad učesnicima okupljenim u amfiteatru ispred okapine. Naime, u spomenutoj francuskoj špilji, na sličnom položaju, dat je likovni prikaz vrača, prerušenog u jelena3. Očigledno je da su se ovdje držali magijski obredi namjenjeni plodnosti životinja i postizanju što boljeg lova. Postanak ovog svetilišta datira se međutim u vrijeme između 1600. i 1200. godine prije n.e. Prema tome moramo konstatovati da se ovdje radi o kulturnom ostatku mnogo ranijih faza lovačko-sakupljačke privrede. Takve konzervativne pojave u kulturnim manifestacijama Boke, susrećemo privremeno i kasnije, svakako zbog prirodne odvojenosti ovog kraja od glavnih komunikativnih pravaca.

Neolitska kultura glačanog kamena bila je izložena postepenom širenju kulture bakra i bronze. Tadašnji stanovnici Boke svakako se uklapaju u tadašnji pelastički, pregrčki etnos. Oni održavaju stare lokalne tradicije, ali se povezuju i sa kulturno odmaklim područjima Egeje i Bliskog istoka, uslijed trgovačke ekspanzije iz tog pravca. Ovaj uticaj sa Istoka ilustruje nam legenda o Kadmosu, sinu feničkog kralja Agerona, koji se bio naselio na grčkoj teritoriji i tamo oko 1500. godine osnovao grad Tebu. Ali je zatim sa svojom ženom Harmonijom došao do Budve, gdje mu se rodio sin Ilirios.

1 Ilija Pušić: Arheološki lokaliteti i stanje arheološke nauke u Boki Kotorskoj. In: B. 1/1969, S 7-21. 2 Isti: Preistorijski crteži na stijeni u Lipcima. Godišnjak centra za balkanološka ispitivanja, IV, Sarajevo 1966, S 187-191. 3 Jaquetta Hawkes: Historija čovječanstva. Kulturni i naučni razvoj. Prethistorija. Zagreb 1966. Sv I, Knj I S243.

145 Pelastička kultura na bazi bronze poremećena je pojavom novog materijala, gvožđa, povlačeći za sobom znatne promjene u društveno-ekonomskim odnosima. Nastale su krupne perturbacije, koje poznajemo pod nazivom "egejske seobe", koje su prouzrokovale uništenje kulturnih žarišta na području današnje Grčke, između 1200-800. godine prije n.e. Ovi su događaji uglavnom mimoišli jugozapadni Balkan, što izaziva diferencijaciju naroda zatečenih na ovom području, u etničku grupu Ilira4.

Ekonomski odnosi predilirske ere okarakterisani su razvitkom primitivne zemljoradnje i začetkom stočarstva, ali je po ovim našim gudurama lov još ostao jedan od glavnih faktora života. No čovjek je već mogao napustiti nomadski život, pratnju divljači, i vezao se za određeni kraj. U to vrijeme se u Boki još živjelo po pećinama, ali je moralo biti i otvorenih salaša pri plodnim njivama, gdje je čovjek bio prisiljen da u nedostatku prirodnih skloništa gradi i vještačke zaklone, čijim se usavršavanjem došlo do kuće. Ostaci ilirskih kuća pronađeni su kod sela Kruševice i Vrbanja, poviše Herceg-Novog. Te su kuće imale pravougaonu osnovu sa niskim zidom od dva reda krupnog kamenja, položenih na teren, između kojih su šupljine punjene sitnijim kamenjem, vjerovatno sa zemljanim vezivom. Ovakav zid od neobrađenog kamena bez ikakvih konstruktivno čvrstih veza, nije mogao biti visok jer bi se raspao. Prema tome krov kuće je skoro dodirivao zemlju, što je tim kućama i moralo dati osnovni arhitektonski izraz stapanja sa okolinom. Krov je vjerovatno bio na dvije vode, sa pokrivačem od paprati ili slame. Kalkani su mogli biti zatvarani pleterom, obljepljenim sa blatom. U prostoru tih kuća nađeno je ognjište i djelovi keramičkog suđa, a fragment pronađenog pletera sa okamenjenim blatom nalazi se u zavičajnom muzeju Herceg-Novog.

No rečena etnička pomjeranja uticala su na društvenu nestabilnost, što je uzrokovalo potrebu za organizovanom odbranom pojedinih zajednica. Istovremeno sve jača orijentacija na proizvodnju životnih namirnica, dovodi do patrijarhalnog društvenog uređenja, sa izlučivanjem sposbnih ličnosti što vrše organizaciju kolektivnog rada, odbrane ili napada na druge zajednice. Stoga im prema zaslugama i nakon smrti pripada posebno poštovanje.

U svrhu odbrane, građena su primitivna utvđenja na uzvišenjima, odakle se po pravilu pružao širok vidik. Prirodna prednost koju odbrana ima na uzvišenom položaju, potencirana je još gradnjom grubih zidova u suvomeđi. Osnovna šema ovakvih "gradina" sastoji se u formiranju nekoliko odbrambenih linija na zidovima, koji približno koncentrično obuhvataju najveći vrh uzvišenja. Pri tome iskorištena je svaka prirodna prepreka, radi uklapanja u odbrambeni sistem, čime se pruzrokuju i otstupanja od osnovne šeme koncentričnih krugova. Obzirom da odbrambeni zidovi nisu bili naročito visoki, kao i na težnju da gradnja bude što više prilagođena terenu (svakako radi uštede u radu), opšti izgled gradina slivao se sa izgledom okoline. Stoga gradine i nisu baš bile primjetne, možemo reći da su bile "kamuflirane", pa je neupućeni neprijatelj mogao i da ih mimoiđe. U slučaju direktnog napada, primitivno utvrđenje je ipak pružalo znatnu prednost braniocima, zbog otsustva taktike, koja je borbu svodila na pojedinačne sukobe borbenih ličnosti, te je napadač mogao savladati položajne prednosti branilaca, samo ako je raspolagao znatno većom masom ratnika. Funkcija gradina bila je više namjenjena prikupljanju povremenih zbjegova, nego direktnoj zaštiti samih naselja. Stoga je gradina mogla postati i svečano zborno mjesto okolnog stanovništva – te u svemu tome nalazimo klicu budućih akropola klasične arhitekture.

U Boki, karakteristični punktovi na kojima se pretpostavljaju ovakve gradine su brijegovi sa crkvama, kod sela Pobrđe u Grblju i Gošići u Krtolima, te uz lokalitet Carine kod Risna. Sva tri lokaliteta nalaze se uz nesumnjivo davno naseljena područja i sačinjavaju vizuelno povezani lanac, koji je omogućavao međusobnu signalizaciju u slučaju opasnosti5. Međutim

4 Uporedi: Istorija Crne Gore. Od najstarijih vremena do kraja XII vijeka. Titograd, 1967, Knj. I. 5 Mišljenje magistra arheologije Jovana Martinovića iz Kotora.

146 u blizini već spomenutih kuća na Vrbanju još i vidno postoji jedna gradina6, čiji je postanak možda izazvan i raskrsnicom komunikacija od Trebinja prema Risnu i okolini Herceg- Novog. Gradina na Vrbanju podignuta je na krševitom brežuljku, koji ima dvije strme i teško pristupne strane, pa se vještački odbranbeni sistem svodi na južnu, blago nagnutu padinu, koja se trouglasto završava na vhu brežuljka. Sistem zidova povučen je tako, da su sa dvije strane zaštićene ivice strmina, a između ova dva zrakasta pravca izgrađeni su lučni zidovi, tako da spriječavaju kretanje uz blagi nagib padine. Ponegdje su i zrakasti zidovi udvojeni, tako da se i u tom podužnom smislu dobijaju dvostruke odbrambene linije.

Zidovi su od grubo složenog kamenja u suvomeđi. Mjestimično se još jasno vide ostaci zidova širine preko jednog metra, sa dva lica i trpancem od sitnijeg kamenja između njih. Kvalitet zidova (u smislu upotrebe većeg kamenja), poboljšava se prema vrhu brežuljka. Visina zidova tu ponekad još doseže ljudsku visinu. Može se pretpostaviti da je prelaz preko ovih zidova bio još i otežan gomilama drače (paliurus spina-Christi), koja se i danas mnogo upotrebljava za ograde. Uz ovo, interesantni su i detalji: vještački prorezi u stijenama koji liče na puteve i staze do gradine; jedna kapija u dijelu istočnog zrakastog zida, kombinovana od krupnog kamenja, od kojih se jedan lako može navaliti za zatvaranje prolaza; te jedan "tumul", tj. grobna humka na vhu brežuljka, kao žiža cjelokupne gradine, a i idejni akcent tog prostora.

Ove grobne humke "tumuli" ili "gomile", najznačajniji su spomenici preistorijske arhitektonske djelatnosti čovjeka u Boki Kotorskoj, a zahvljujući učvršćenoj tradiciji koja nije neposredno vezana za utilitarne potrebe života, tumuli se još dugo grade i u istorijskim vremenima. Suština arhitektonske koncepcije tumula je isticanje u pejsažu, stoga se vremenom podižu sve veće humke, koje mogu imati razmjere pravih brežuljaka, a za njihovo lociranje traže se istaknuta, dobro uočljiva mjesta. Istraživanjem tumula, te na osnovu utvrđenih načina sahranjivanja i predmeta koji su priloženi uz pokojnika, utvrđene su tipske identičnosti već iz Hrvatske, preko Boke i Crne Gore sve do zapadne Srbije, pa se preko Mađarske nadovezuju i dalje ka južnoj Rusiji7.

Tumula imamo u Grblju, Krtolima i Luštici, kao i po Orjenu, pa se može reći da je Boka time izuzetno bogata. To ujedno znači da je Boka u tim vremenima već bila vrlo intenzivno naseljena. Značajan niz od oko 30 tumula nalazi se na padinama krečnjačke prevlake Grbalj-Luštica. Pretežno su građeni na krševitom terenu u vidu kupe od nabacanog kamenja. Ovi tumuli su vremenom izgubili svoj prvobitni oblik, zbog odronjavanja-kotrljanja kamenja, pa su danas širi i niži nego prvobitno – postali su oblom humkom. Međutim nekoliko tumula u Tivatskom polju bolje su očuvani, jer su građeni pretežno od zemlje, pa su potpunije mogli održati svoj negdašnji izgled.

Kod sela Lješevići na lokalitetu Milovća-guvno, otkopan je jedan tumul, u čijioj sredini je nađena skučena raka, obložena krupnim pritesanim kamenim pločama, sa ljudskim kosturom u zgrčenom položaju. Konstrukcija ovog tumula sastojala se od dva koncentrična vijenca krupnog kamenja poređanih na teren, u kojima je izvršen kameni nabačaj same humke. Po priloženom novcu kralja Balajosa8može se zaključiti da je sahrana u ovom tumulu izvršena već o početku rimske dominacije u Boki. Ali to ne može umanjiti interes za ovaj objekat, baš zbog toga, što on dokazuje dugo održavanje domorodačkih tradicija, koje Iliri nisu zaboravljali. Konstruktivno su interesantni baš oni kružni vijenci od kamena, za koje se može pretpostaviti da su služili kao oznake na terenu, gdje treba donositi kamenje radi pravilnog slaganja humke. Ali ove kružnice su pored praktične funkcije morale imati i rituelno značenje, jer su (naročitio spoljnji vijenac) građeni na isti način kao zidovi kuća na Vrbanju, tj na konstruktivno vrlo arhaični i u to vrijeme prevaziđeni način.

6 Informacija iz Zavičajnog muzeja u Herceg-Novom. 7 O gradinama i tumulima vidi u citiranoj Istoriji Crne Gore poglavlje Rano bronzano doba, sa ukazivanjem na osnovnu literaturu. 8 Mr. Jovan Martinović usmeno: On je prisustvovao ovom arheološkom radu. Garašanin je na osnovu Balajosovog novca datirao jedan zlatni nalaz iz Budve oko polovine II vijeka prije n.e. Uporedi i Zbornik radova Narodnog mozeja IV (1964)65.

147 Ako znamo da je grobnica samo kuća pokojnika, koja oponaša prastari način stanovanja, možemo zaključiti da su preci bokeljskih Ilira, u vrijeme napuštanja pećinskog stanovanja, svoje najstarije kuće imali kružnog oblika. Kružna staništa, koje čovjek jednostavno gradi okrećući se oko sebe, konzekventno se nalaze kod primitivnih naroda cijelog svijeta, a u vidu takozvani "bunja" (poljskih skloništa) postoje i danas ponegdje u Boki a u velikom broju u obližnjim Konavlima. Prelaz na pravougaonu kuću bio je genijalni pronalazak, radikalno odvajanje od primitivnog poimanja zatvorenog prostora i prvi napor za njegovim smišljenim organizovanjem, uz savlađivanje niza složenih konstruktivnih problema. Ovaj korak je u Boki učinjen u preistoriji, a uspomena na najstariju tradiciju gradnje sačuvala se još dugo u načinu sahranjivanja ilirskih dostojanstvenika. Pored upoređenja kuće i grobnice, može se učiniti još i upoređenje između amfiteatra u Lipcima i gradine na Vrbanju, po tehnici zidanja. Amfiteatar u Lipcima je mogao pored prevashodne namjere za svečana skupljanja, poslužiti i za odbranu od manje opasnih napadača.

Složeni procesi obrazovanja ilirske etničke grupe, praćeni su unutrašnjim plemenskim raslojavanjima i pojavom plemenske aristokracije, uz odgovarajuća teritorijalna grupisanja i kulturnu stabilizaciju, koja izaziva i prve pojave urbanizacije. Slični ali ubrzaniji procesi odvijali su se na istočnom dijelu Balkana, gdje su se Grci, nakon potresa izazvanih egejskim seobama, etnički i kulturno uobličili, pa su se dosta rano zainteresirali i za jadransko područje. Već u VII vijeku prije n.e. ima vijesti o ilirskim plemenima iz grčkih izvora9. Kasnije ti izvori postaju sve potpuniji i češći, pa obuhvatajući i rimske izvore, može prilično da se odredi geografija ilirskih plemena. Sudeći po ovim izvorima, područje Boke izgleda kao razglobljeno između plemena Ardijeja, koji su naseljavali područje između ušća Neretve do Risna, i plemena Enheleja što su živjeli istočno od Boke do Drača, naseljavajući i istočne strane našeg Zaliva.

Svrha grčkog interesa za Jadran svakako da je bila trgovina, te je za Boku od posebnog značaja što se u Budvi već u VI-V vijeku može pretpostaviti postojanje jednog grčkog emporija, tj. stalnog trgovišta sa simbiozom grčkog i ilirskog elementa. Pa slično i u Cavtatu. Prodiranje grčke kulture preko ovih trgovišta imalo je svakako uticaja na određenu devarvarizaciju Ilira, koji su živjeli u neposrednom kontaktu sa eksponentima tadašnjeg žarišta Ciklpsko ziđe kod Risna evropske kulture, pa su počeli i sami Arhaikus falazás. Archaische Gemäuer. da prisvajaju proizvode grčke materijalne kulture.

Nesumnjivo je da su grčki neimari zalazili među Ilire, jer su povećani prohtjevi urbanizacije tražili njihovu stručnost, pa su svakako djelovali i na području Boke. O tome imamo prvi nagovještaj već sredinom IV vijeka prije n.e. u Skilaksovom Periplosu (paragrafi 24 i 25), gdje se spominju spomenici i hram Kadmosa i Harmonije, koji se nalaze na "Risanskoj rijeci" - tj. u zalivu Boke. Neodoljivo se nameće misao, da bi taj hram mogao imati arhitektonske karakteristike manje-više arhaičnog dorskog stila.

Međutim, iako grijana bliskim sjajem grčke kulture, ilirska plemena ipak ostaju konzervativna, etnički i politički u zatvorenom krugu, sa svojim internim odnosima i interesima – na što ukazuje činjenica da Grci nisu kolonizirali ove bliske obale. Štaviše, u III vijeku se iz ovih internih interesa iskristalisao jedan savez plemena, koji je obuhvatao

9 Istorijski i arheološki podaci koji dalje slijede crpljeni su iz Istorije Crne Gore, poglavlje: Crna Gora u osvit pisane istorije.

148 teritoriju Crne Gore i veliki dio Albanije. To je takozvana "ilirska država", koja je u Risnu imala važno utvrđeno naselje i prirodno dobro zaštićenu luku. Polibije spominje Rizon u II vijeku (II, 16) kao gradić veoma zgodan po svojoj neosvojivosti.

Da je Risan odavno bio dobro utvrđen, dokazuju ostaci ciklopskih zidova u koritu potoka Špilja. To je karakteristični način zidanja, poznat naročito u egejskom području, a u Crnoj Gori izuzetno je dobro očuvan zid istog tipa u Medunu kod Titograda. Risanski zid se takođe sastoji od krupnih tesanih kamenih blokova, dužine 1-1,3 m. Pojedini blokovi imaju karakteristični zubčasti zasjek, radi boljeg uglabanja, čime se prekida linija horizontalnih spojnica. Na pojedinim mjestima međuprostori blokova popunjeni su i manjim kamenima. Zidanje je vršeno bez vezivnog maltera – koji još nije bio poznat – ali su krupni blokovi svojom masom i obradom veza sami obezbjeđivali stabilnost zida. Vrlo je vjerovatno da su ovaj starinski zid gradili grčki neimari za potrebe Ilira.

Tvđavske zidine građene u ovako pritesanom ciklopu, imale su veoma masivan i snažan izgled, koji je već dominirao svojim prostorom. Po položaju zida u potoku Špilja i po drugim pokretnim arheološkim nalazima, može se zaključiti da se grad nalazio na prostoru Carine, zapadno od tog potoka i današnjeg naselja. I to baš u podnožju brijega zvanog Gradina, na čijem ćuviku se zaista nalazila jedna stara gradina. Prema tome Rizon je imao ravno podgrađe i visoku akropolu, gdje navodno takođe postoji kameni suhozid. Sve se ovo slaže sa osnovnom šemom grčkih utvrđenih polisa.

O značaju starog Risna govore nam još podaci, da je tu bila kovnica ilirskog novca i da je postojao kult ilirskog boga Medaura, zaštitnika gradskih zidina. Od posebnog je značaja da je Risan bio posljednja prestonica ilirske kraljice Teute.

Teuta je vladala tom već sasvim formiranom ilirskom "državom" i preduzimala smjele akcije u pravcu Grčke, čime je pokazala svoju moč i postigla znatan ugled. Ugroženi grčki gradovi obratili su se stoga za pomoč Rimu, gdje je jačanje Ilira takođe izazvalo zabrinutost. Osim toga je i plovidba rimskih brodova bila neposredno ometana ilirskim gusarenjem. Zbog toga Rimljani su poveli rat protiv Teute, koja je bila prisiljena povući se u Risan i zatražiti mir 228. godine prije n.e. Po legendi, Teuta je nakon toga izvršila samoubistvo skokom sa one stijene u Lipcima, da ne bi morala učestvovati u trijumfu rimskog pobjednika. Pacifikacija ilirskog saveza trajala je međutim još čitavo stolijeće iza toga, pri čemu je Rizon povremeno bio čas ilirsko uporište, čas centar za eksponiranje rimske politike prema Ilirima. Vladavina rimskog vazala Balajosa, sa sjedištem u Risnu, samo je jedna epizoda u tim događajima.

Ta nemirna vremena nisu pogodovala razvoju autohtone kulture, a konačno rimsko osvajanje donijelo je romanizaciju Boke, sa arhitektonskim novinama koje su neminovno pratile taj proces – čime se već izlazi iz tematskog okvira najstarije arhitekture u ovom kraju. Ma da u sasvim skromnom i nedovoljno istraženim ostacima, najstarija arhitektura Boke ipak ilustruje postepeno ekonomsko-društveno uzdizanje najstarijih stanovnika Zaliva, od primitivnih, raštrkanih lovaca i ratara, do prvih urbanih zajednica i početka stvaranja prve države na teritoriji Jugoslavije. Boka je tada bila intenzivno naseljeno područje, već sa značajnom pomorskom bazom i gradom, koji je bio dostojan da u njemu borave vladari. Sigurno je da je sve ovo bilo praćeno arhitektonskim djelima, čije tragove danas naziremo samo na površini zemlje, pa ovim stoga još ne može biti sve rečeno o najstarijoj arhitekturi Boke. Nova arheološka otkrića sigurno će dopuniti prikaz uloge, koju Boka i inače ima u reprezentaciji kulure Crne Gore i Jugoslavije.

149

Napoleonov vojskovođa Marmon u Boki Auguste Fréderic Louis Viesse de Marmont duc de Raguse ( godišnjak Boka 19/1987 )

Rođen je 20. jula 1774. u Chatillon-sur-Seine, gradiću u sjevernom vršku tadašnjeg Burgundskog vojvodstva (danas u Francuskoj kod Dižona) kao jedinac. Djetinjstvo je proveo na tamošnjem dvoru svoje ugledne plemićke porodice, koja je starijim prezimenom Vies bila porijeklom iz Nizozemske, ali se već tri stoljeća ranije naselila u Burgundiji. U toj tradicionalno vojničkoj porodici životni put bio mu je unaprijed određen1.

Iz artiljerijske škole, gdje se odlikovao svojim naučno-egzaktnim razmišljanjem, izišao je 1793. godine sa činom poručnika: skoro neposredno dospjevši zatim u opsadu Tulona, gdje je svojom hladnokrvnom smjelošću obratio na sebe pažnju Napoleona Bonaparte - komandanta ove opsade - koji je baš tu posvjedočio, takođe prvi put, svoj vojnički genij. Uzevši ga kasnije za ađutanta, Marmon je na očigled Napoleona imao prilike da se dalje ističe, prilikom pohoda na Italiju 1796. godine: najprije kod Lodija - za što ga je Republika odlikovala počasnom sabljom - zatim 5. augusta u borbama kod Castiglione lično je odlučio pobjedu, na čelu svoje artiljerije; a 14. decembra je na juriš zadobio mostobran San Giorgio kod Mantove. Nakon ovog podviga Napoleon ga je poslao da lično osvojene 22 protivničke zastave sam preda direktorijumu u Parizu - pa je tada unaprijeđen za generala.

Tek dvadesetdvogodišnji mladi general se 1798. godine oženio Hortenzijom Perego2, ćerkom uglednog bankara, kome je Napoleon svojevremeno povjerio osnivanje Francuske banke. Brak se iz dosta razumljivih razloga nije razvio sretno - pošto je dama preferirala

1 Biografski podaci uzeti su, pored ostale još posebno naznačene literature, iz Nouvelle Biographie Génerale (33. leksički tom), izd, Firmin Didot Frères u Parizu 1860. Druga ranija literatura koja za ovaj rad nije primijenjena: L. de Loménie: Galerie des Contemp. illustres, tom V; L' Illustration 20. 3. 1852; Sarrut et Saint-Edme: Biogr. des hommes du Jour, I tom, 2. dio str. 148; Biogr. nouv. des Contemp.; Biogr. univ, et portat. des Contemp.; Thiers: Hist. de la Révol. Franç. et Hist. du Consulat et de 1' Empire; Vaulabelle: Hist. des deux Restaurations; Lamartine: Hist. de la Restauracion; Mémorial de Sainte-Hélène; Méneval: Napoléon et Marie-Louise, souvenirs historiques; Mémoires tires des papiers d' un homme d' État; Fabvier: Journal des Operations du 6. corps pendant le campagne de France en 1814; Bourienne: Mémoires; Ducasse: Correspondance du roi Joseph; De Bardt: Du Rètablissment de la Royauté; Baron Fain: Manuscrit de 1814; Victoires et Conquêtes des Française; Pons de 1' Hoault: Bataille ct capitulation de Paris; Le maréchal Marmont, duc de Raguse, devant 1' histoire; Constant: Mémoires; Elias Regnault, Hist. de Napoléon; Ernouf: Hist. de France sous Napoléon; Maudult: Dernièrs Jours dc la grande Armée; Genćral Pelleport: Souvenirs; Gourgaud: Bourienne ct sous erreurs; Véron: Mém. d' outre-tombe; Saint-Beuve: Causeries du lundi, VI tom; Cuvilier-Fleury: Dernières études histor. et littèr. II tom. str. 120; Rapetti: La défection dc Marmont en 1814; Planat de La Faye: Le prince Eugène en 1814; Tascher de la Payerie: članak u »Le Moniteur« 5. 3. 1858; Laurent de 1' Ardèche: Réfutation des Mémoires du duc de Raguse. Iz našeg aspekta najneposrednija literatura je od D. Milakovića: Istorija Crne Gore izdata u Zadru 1554. Znatno kasnije, 1922, kompilirao je Dr. L. Tomanović - sudija u Herceg-Novom - iz slijedećih djela: T. Erber: Storia della Dalmazia del 1797 al 1814, Zadar 1892; F. Visković: Storia di Perasto - Raccolta di notizie e documenti Trst 1898; Kirchmeier: Ragusa - La caduta della Republica a la lotta dei soldati di Napoleone colla flotta russa, i Montenegrini e Crivosciani pel possesso delle Bocche di Cattaro. Zadar 1900; Dr. V. Đordević: Crna Gora u Rusiji, Srpska Kr. Akad. 1914. Poslijednje obuhvatno djelo je od P. Saint- Marc: Le maréchal Marmont Pariz 1957. 2 Jean Lhomer: Le banquier Perregaux et sa fille la duchesse de Ragusa, Pariz 1926.

150 pariški život. Ipak je Marmon kasnije zabilježio: »Volio sam svoju ženu, ona mi je poklonila svoju mladost«. Iste godine Marmon već učestvuje u pohodu na Egipat: Ističe se u desantu na Maltu; u bitci kod piramida uništava korpus elitnih mameluka; a za vrijeme Napoleonove ekspedicije u Siriju drži Aleksandriju pod najtežim uslovima oskudice i kuge, protiv koncentrisane opsade engleskih, turskih i ruskih snaga. Nakon povratka, doprinosi uspjehu Napoleonovog državnog udara od »18. brumaire« (novembra 1799), te stiče članstvo u novoorganizovanom državnom savjetu Francuske. Zatim, 1800. godine Marmon ponovo učestvuje u pohodu na Italiju: Organizuje transport artiljerije tokom čuvenog Napoleonovog prelaza preko zavejanih Alpa, da bi zatim komandujući istom artiljerijom kod Marenga, vidno doprinio odlučivanju te važne bitke. Na kraju ove kampanje, u januaru 1801, povjereno mu je vođenje pregovora za primirje sa Austrijancima, kojom prilikom je isposlovao najpovoljnije uslove za Francusku, što je Napoleon bez riječi potpisao.

Zatim je Marmon imenovan za prvog inspektora artiljerije, te unosi velika poboljšanja u organizaciju, tako da se govorilo: »njegova će artiljerija jednog dana zagrmiti svijetom.« To se brzo počelo ostvarivati: Krećući sa Napoleonom na otsudni udar protiv Austrije, 1805. godine prelazi Rajnu, proslavlja se kod Ulma, te kao komandant 2. korpusa Velike armije uzima svoj dio u čuvenoj »bitci tri cara« kod Austerlica (Slavkov kod Brna), gdje su Austrijanci - uprkos potpori Rusa - do nogu potučeni. Pošto je Austrija u decembru potpisala mirovni ugovor u Bratislavi, ustupivši Francuskoj svoje italske teritorije zajedno sa Tirolom i Dalmacijom, Marmon je upućen na Jadran kao glavnokomandujući tamošnjih snaga. I to, u prvom redu, da raskrči ratno stanje sa Rusima i Crnogorcima kod Dubrovnika.

Situacija koju je ovdje zatekao, tretirana je već detaljnije u godišnjaku "Boka", iz neposrednog francuskog izvora3. Ukratko: Zahvaljujući baš Napoleonu, Austrija je 1797. godine zadobila teritorije Mletačke republike, ali je sada morala pristati na otstupanje istih. Ovo je izazvalo nemir u Boki gdje je stanovništvo, poduprto Crnogorcima, zatražilo intervenciju ruskih trupa, stacioniranih na Krfu, protiv predstojeće francuske okupacije. Rusi su se odazvali, pa su već u martu 1806. godine zauzeli tvrđave u Boki, a zatim je rusko brodovlje počelo uznemiravati Dubrovnik pa je privremeno čak zauzelo i Korčulu.

Uprkos ovom, francuski general Loriston se krajem maja iskrcao u Stonu sa nešto više od hiljadu vojnika, pa je zauzeo Dubrovnik i Konavle. To je izazvalo napad iz Boke - Crnogoraca, Bokelja i Rusa - tako da su Francuzi 17. juna bili satjerani u zidine Dubrovnika, držeći osim toga još jedino otok Lokrum. Najzad, iz Dalmacije je 6. jula prispio u pomoč general Molitor sa jednom divizijom vojske: na što su se opsađivači povukli u Boku pa je sklopljeno primirje sa ruskim admiralom Senjavinom.

Marmon je stigao u Dubrovnik početkom augusta, doveo je i druga pojačanja, tako da je raspolagao ukupnom snagom od 8 - 10.000 vojnika. Dočim se na bokeškoj strani skupilo 5000 ruskih vojnika uz 3000 naoružanih Crnogoraca i 2000 Bokelja. Marmonove trupe su zatim 2. oktobra prodrle preko Debelog Brijega, postigavši borbeni uspjeh u Sutorinskom Polju, ali nisu opsjele Herceg-Novi, nego su se nakon paljevina po Igalu i Topli opet povukle. Povod za ovaj sukob uslijedio je iz spetljane političke situacije uslijed nepotpunog izvršenja bratislavskog mirovnog ugovora; a pošto je Marmonu stigla naredba da osigura Dubrovnik od daljnjih napada, pa da težište svojih djelovanja premjesti u Dalmaciju, gdje je opet prijetila opasnost od Austrije. Francuski udar do Herceg-Novog izazvao je zaista izvjesnu demoralizaciju u Boki, koju su Crnogorci zatim uglavnom napustili. Marmon je, do svog odlaska u novembru, još izvršio učvršćivanje dominantnih položaja poviše Dubrovnika i obezbijedio komunikaciju sa Stonom. U svoj glavni stan u Splitu, ušao je zatim sa pobjedničkom fanfarom.

3 Jovan J. Martinović: Dva svjedočanstva¸o Boki Kotorskoj s početka XIX vijeka – Godišnjak Boka br 3/71 – sadrži prevod suvremenog dokumenta pronađenog u Arhivu Venecije.

151 General Marmon sa Napoloeonom prelazi preko Alpa. Marmont tábornok (oldalt) áthág az Alpeseken. General Marmont, (seitlich) überschreitet die Alpen. Čini se da se Marmon u ovim krajevima ubrzo počeo osjećati vrlo dobro, ne tražeći povratak u Francusku. Tome je doprinijela valjda i romansa sa mladom, izuzetno lijepom i vrlo privlačnom ženom generalnog providura Dalmacije, Dandola, u Zadru. Ta plavokosa Mlečanka se takode oduševila za naočitog i istaknutog oficira Imperije4. Inače, dok su Zadar i Split predstavljali više neke privredne centre, Dubrovnik je postao pribježište za bogati slatki život. Marmonov kvartir u kneževom dvoru bio je uređen kao raskošni saraj nekog sultana: posvuda divani za odmaranje, ali i podesnost za zabave i balove. Dubrovčani su francusku vlast uglavnom primili sa rezignacijom5.

Uskoro je tilzitskim mirom prestalo ratno stanje izmedu Francuske i Rusije, pri čemu je potvrđen član bratislavskog ugovora o prepuštanju Boke Francuzima, te je general Loriston 10. augusta 1807. mirno mogao podići trikoloru na Španjoli, još u prisustvu Rusa. Zatim je i

4 Robert Christophe: Les amours et les guerres de marechal Marmont, Pariz 1955. 5 Koga interesuje atmosfera prevrata Dubrovačke republike, najugodnije će steći jcdnu kritički obojenu sliku o tome, ako prilikom Ljetnjih igara pogleda dramu »Dubrovačka trilogija« od Iva Vojnovića (1857-1929).

152 Marmon posjetio Boku, organizujući francusku upravu. Teritoriju je podijelio na tri »kantona«: kotorski, novljanski i budvanski, pri čemu je u Kotoru zasjedao »Kraljevski delegat« za čitavu pokrajinu (ova upravna podjela zadržala se oko 150 godina!), pošto je Boka - kao i cijela Dalmacija - pripojena tzv. »Kraljevini Italiji« sa sjedištem u Milanu. Tom prilikom se Marmon pobliže upoznao sa strukturom Bokelja, pa se u Kotoru začudio nesrazmjernosti katoličkih stanovnika, sa njihovim brojnim crkvama i manastirima, naspram samo jedne pravoslavne crkve. Da bi ovo donekle popravio, ustupio je ženski benediktinski samostan pravoslavnoj crkvi. Postavio je u Kotoru tribunal sa dva suca, a u Herceg-Novom i Budvi pomoćne mirovne sudove. U Dobroti je najzad imao i dosta prijazan susret sa vladikom, što je organizovao ruski civilni upravljač.

Krajem iste godine Marmon dobija od imperatora Napoleona titulu vojvode od Dubrovnika, nakon čega je 31. januara zauvijek ukinuo Dubrovačku republiku. Ovo ima toliko veze sa Bokom, što je zatim zaokružena dubrovačko-kotorska upravna oblast sa jednim zajedničkim administratorom, koji je bio potčinjen vojnoj vlasti. Marmon je i dalje dolazio u Boku, takođe i radi sastanaka sa vladikom, pa se zna da mu je u maju 1808. Perast trebao prirediti gozbu za 25 osoba, sa srebrnim priborom i svijećnjacima. Na ove posjete se svodi i osnivanje pozorišta u Kotoru6.

Ratno stanje sa Austrijom obnovilo se 1809. godine. Marmon sakuplja svoj armijski korpus pa prodire u Hrvatsku, potiskujući pred sobom dvostruko jače austrijske snage. I sam tako ranjen, 23. maja ulazi u Gospić, ali nastavlja da tuče Austrijance preko Otočca, progoneći ih u stopu do Rijeke. Bez da je tu rasčistio situaciju, okreće se na Grac, gdje se spaja sa glavninom francuske armije, a 28. juna stoji lično pred Napoleonom kod Beča. Slijedi odlučna bitka kod Vagrama, radi prelaska preko Dunava: Marmon odmah zatim obrazuje prethodnicu na suprotnoj obali. Oštroumnom analizom mogućnosti, hitro otkriva novu tačku koncentracije Austrijanaca kod Znojma: neizmjerne, još nesređene mase trupa, artiljerije i materijala. Umjesto da, po naređenju, tu sačeka prispijeće francuskih trupa, on napada i istovremeno nudi primirje - što Austrijanci prihvataju: Napoleon mu za ovo na licu mjesta pruža maršalsku palicu.

Bečkim mirom od 14. oktobra, izvedeno je zaokruženje francuskih posjeda na Balkanu i to - obuhvaćeno jednom novom kraljevinom zvanom Ilirija: sakupljene su Slovenija, Gorica i Istra, te znatni dio Hrvatske i Dalmacija, pa do Paštrovića. Za vrhovnog guvernera svih ovih oblasti postavljen je Marmon. Napoleon ga je pri ovom - poznavajući njegove nesretne intimne okolnosti - znatiželjno upitao: šta namjerava činiti sa vojvotkinjom za onih godina, koje sada treba da provede u svojoj novoj prestonici - Ljubljani. Marmon je samo kratko odgovorio: »Sire, povešću je«. Uspostavljanje novog dvora Ilirije, uslijedilo je velikim selidbenim konvojem iz Pariza, s time što je u Trstu stvorena i zimska rezidencija. Međutim, kada je prva dama Ilirije povedena da upozna svoje podanike - razbolila se u Dubrovniku. Zatim se vratila u Pariz, jer joj kao jadranska klima ne godi.

Ostavši opet sam, maršal se ozbiljno posvećuje upravi povjerenih mu zemalja: stvara efikasnu administraciju, sređuje prosvjetno pitanje i osniva škole (Kotor dobija gimnaziju u januaru 1811), uvodi građansko pravo i reorganizuje sudstvo, katastrira zemljišta i zameće uslove za novo zanatstvo i industriju. Obzirom na rusku a zatim englesku blokadu Jadrana, intenzivno se brine za kopneni saobraćaj i gradi ukupno 300 km. kolskih puteva i mostova. I Boka je dobila svoju prvu cestovnu vezu, koja je dosezala do Kumborskog Kanala, a bila je poboljšana i veza između Kotora i Budve. Marmon se ponaša kao prijatelj naroda, a svoju najveću popularnost stiče baš ovim gradnjama.

6 Rasuti podaci o Marmonovim posjctama Boki, pored njegovih dalje citiranih memorija, zatečeni su prilikom listanja ove literature: Kotor, Zagreb 1970; P.V. Kovačević: Istorija bokeljskog pomorstva, Kotor 1976; te u godišnjaku Boka br. 8/76 u člancima K. Milutinovića i D. Antovića.

153 Zaglavlje jednog sreskog dokumenta iz Kotora, 1812. godine, sa taksenim pečatom francuske provincije Ilirije. Francia-Illiria illetékpecsét Kotorból. Gebührenstempel von Frazösisch-Illyrien aus Kotor.

Ali je, za sve ovo, imao premalo vremena na raspoloženju - svega 18 mjeseci. Imperator ga je već 1811. godine premjestio u Portugaliju, da tamo zamijeni maršala Masena, koji je bio podlegao Englezima. No ni Marmon na kraju nije imao više sreće: u julu 1812. godine (Napoleon baš tada maršira na Moskvu) vodio je neuspješnu bitku u Španiji kod Salamanke protiv Velingtona, kojom prilikom mu je teško ranjena desna ruka. Još prije nego što je ozdravio, pozvan je u Njemačku da učestvuje u bitkama koje su tu dalje mljele Napoleonovu moć. Zatim, u borbama na teritoriji Francuske dijelio je skoro sve bitke, braneći najzad stopu za stopom duž Marne, do samog Pariza, gdje je onda nepokolebljivo štitio istočni dio grada. Ali 30. marta 1813. naveče, Napoleon ga je pozvao da napusti položaje i povuče se do Fontenebla, gdje se i on sam bio sklonio.

Tu se međutim Marmon neočekivano upustio u tajne pregovore sa protivnikom - ponukan i Napoleonovim ministrom Talejranom (Talleyrand) - čime je izgleda radikalizirao uslove imperatorove abdikacije, u korist Burbonske kraljevske kuće. Stoga su ga bonapartisti smatrali izdajnikom. Marmon ovo pravda besmislenom zadrtošću Napoleona u ta zadnja vremena, kojom je još samo škodio Francuskoj. Zatim je 1815. godine kralj Luj XVIII potvrdio Marmonova dostojanstva i čin, imenujući ga za pera Francuske, postavivši ga ujedno za komandanta svoje tjelesne garde. Prilikom stupanja na presto ruskog cara Nikole, 1826. godine, bio je upućen u Petrovgrad, da kao vanredni poslanik prenese pozdrav francuskog kralja. Poslije toga, do 1828. godine, vodi mučnu razvodnu parnicu sa Hortenzijom. Najzad, po naređenju kralja Karla X, preuzima 1830. godine komandu prvog korpusa armije, radi pacifikacije revolucije u Parizu, pa pošto u tome nije imao uspjeha, emigrirao je iz Francuske zajedno sa kraljem. Ostao mu je još samo povučen život, zasijenčen baš kontroverzijama oko tzv. »La défection de Marmont«.

Ovaj pojam izražen je tako titulisanom studijom M. Rapetti-a, koji maršalu inače priznaje izvanredne ljudske osobine: Marmon je trijumfirao - piše autor - po relacijama jednog svjetskog čovjeka. Imao je plemenitu, produhovljenu fizionomiju. Bio je vrlo obrazovan, pričao je sa šarmom, zadivljavao, opijao. Njegova sasvim uvjerljiva superiornost navodila je na respekt. Djelovao je obavezujući ali dobrostivo. Ponekog je doduše povrijeđivao svojom uzvišenošću, ali je to ublažavao njegov ljubazni ili briljantni karakter. Napoleon ga je nazivao Marmon I. Veoma se sviđao ženama, a sam je smatrao da surov vojnički život treba izglađivati svakodnevnom konverzacijom u ženskom društvu. Nagrađivao je poštene i lojalne ljude. Nije tražio oproštaja, samo je insistirao na respektiranju svojih razloga, kao što je i on činio prema svakom. Sam Marmon je rekao za sebe: »Ja sam Edip modernog doba, stalno me progoni neka sudbina, da činim suprotno od onoga što hoću.«

Uglavnom je boravio u Beču i Veneciji (tj. u tadašnjoj Austriji) ali je dosta i putovao: pored Engleske i Španije, po Mađarskoj i Erdelju, južnoj Rusiji, na Krimu i Azovskom moru, za Carigrad i po Maloj Aziji, u Siriju, Palestinu i Egipat. U Veneciji je još morao doživiti da mu djeca, što su se tamo igrala po rivi, stanu dovikivati: »Ecco collu ga tradi Napoleone!«

154 Ostalo mu je samo da se krupnim koracima udalji od te spontane optužbe svog zdvojnog djela. Tu je i umro, u Veneciji 3. marta 1852.

Ostavio je za sobom obiman literarni opus: Pored vojnih traktata štampani su mu i putopisi u 4 toma, u Parizu 1837. godine. Kao izvanredan izvorni istorijski materijal važe njegovi »Mémoires du duc de Raguse« u 8 tomova, štampani posthumno u Parizu 1856. godine. Ti su izazvali veliku pažnju, pa i ljutite napade. Mi ćemo izlučiti samo detalje što se tiču Boke.

*

Jedan njemački prevod Marmonovih memoara7 povezan je u 4 toma: Prvi tom, sa kojim ćemo se ovdje zabaviti, sadrži i uvodna objašnjenja. Prevod je izvršen neposredno sa jednog prepisa originalnog manuskripta, kojeg je Marmon lično povjerio vojvodi Palfi (Pálffy) u Mađarskoj - te je potpuno vjeran svom originalu. Marmon je svoj rad izdijelio na 28 »knjiga«, tj. većih poglavlja, sa označenim godišnjim periodizacijama. Izdavač Augstein, u svom prigodnom komentaru uz ovo kaže: »Oni što su poznavali ovog neobičnog čovjeka, vjerovaće da čuju govoriti baš njega lično, prilikom čitanja ovih, u povučenom miru dugo promišljenih bilježaka.«

Prevodilac Carl Goldeck - uvjeravajući u savjesnu vjerodostojnost svog rada - u uvodu daje još neke karakteristike Marmonove ličnosti. Ističe, već zbog stvarno otmjenog porijekla, njegovu vaspitno stečenu razliku prema ostalim vojničkim kolegama, od kojih je samozvani car Napoleon I počeo graditi oko sebe novi aristokratski krug. Maršal Marmon vojvoda od Dubrovnika, stoji usred tog doba žigajućih sabalja i topovske grmljavine, kao zaista sjajna ličnost. I on je bio vojnik, ratnik do dubine svoje duše. Rat ga je privlačio kao takav: rat i težnja za slavom bili su mu životni element. Jednom prilikom, jedan bezznačajni njemački činovnik slučajno stupivši u salu njegove štabske konferencije, svjedočio je 1805. godine o ovakvoj sceni: »Pri dugačkom stolu, majestetično kao bog ratnika, sa ugljeno crnom bradom, sa velikim krstom Legije časti na grudima, sjedio je usred svog sjajnog štaba general Marmon. Činovnik je zastao kao ukopan: Mladi ljudi što su stajali oko generala, u snazi te mladosti i punoći svojih pojava, u svoj gizdavosti uniforma, činili su se svi kao rođeni heroji. Živahnost i plamen što im se iskrila u očima, djelovala je kao sijevanje samog boga rata. A on, mladi vojskovođa, što je tu zapovjedno sjedio, ponosno i usplamtjelo, u bogatoj zlatom izvezenoj uniformi - izgledao je najsrećnijim među svim smrtnicima.«

Zahvaljujući dobrom uzgoju i nadmočnosti svojih manira, što obično odsudno utiču na nečiji pogled na svijet, Marmon ima i znatiželjnu, praktičnu narav koja - odmah nakon uzbuđenja u bitkama - pažljivo sluša diskusije naučnih pratilaca armije, o znamenitostima Rima ili o tajnama egipatskih piramida. Ovaj interes za proširenje svog obrazovanja nije ga nikada napustio, što se ogledalo i u revnosti sa kojom je uvijek zahvatao u učene stvari, kao i u usrdnom ophođenju sa ljudima od nauke, te u respektu sa kojim je o njima govorio. I obratno: izgleda da je u vojnim krugovima Marmon tretiran sa manje entuzijazma nego baš od strane junaka nauke toga doba. Bio je vrlo tačan, discipliniran i uz to i izvrstan organizator. Ništa mu nije bilo mrže od dosade - odnosno - zamijerao je ljudima što se dosađuju: »ne treba biti budala« (il ne faut pas etre imbecille) bila mu je uzrečica. Ko ima vremena, treba da se obrazuje, pa neće imati problema sa tim vremenom. I dok on nemilosredno udara po šarlatanstvu onog doba, za njega samog važe osobine jednog »honnete homme«, u starom i najboljem smislu: njegova nesebičnost, pravednost i humanost leže iznad svake sumnje, o čemu se svaki nepristrasni čitalac može prosto posvjedočiti baš iz njegovih Memorija. Čak ni napadači ovog djela ne osporavaju te osobine.

7 A. Marmont: Memoiren des Marschalls Marmont - Herzogs von Ragusa. Potsdam 1857. Prevodilac na kraju napominje da nije raspolagao završnom knjigom, jer je zadnji dio rukopisa bio izgubljen. Njemački prevod sc tako završava 1841. godinom.

155 Sve ove osobine treba skupiti, da bi se Marmon mogao okarakterisati u odnosu na svog imperatora. Može se smatrati, da je on jedini sačuvao izvjestan samostalan stav prema Napoleonu. Doduše i drugi su se protivili i kritizirali, ali je samo on oduvijek raspolagao takvom osnovom, koja se nije poklapala sa cijelom imperijom, a izražena je ovim maršalovim riječima: »Dok je on govorio ‘sve za Francusku’, služio sam mu sa entuzijazmom; kad je rekao ‘Francuska i ja’, služio sam mu revno; kad je kazao ‘ja i Francuska’, služio sam mu pokorno. Tek kada je glasilo: ‘ja bez Francuske’, odrekao sam ga se«. Naravno: možemo kazati da su ove Marmonove rečenice svojevoljne - vojnici što su još i kod Vaterloa ginuli za Napoleona, bili su sigurno drugog mišljenja - ostaje međutim da se cijeni Marmonov čvrst karakter, koji ga je držao na visini tih uvjerenja kroz čitavi nemiran život. A treba mu odati počast za plemenito nošenu nesreću - ili možda za nesrećnu grešku? O izdaji, u koju izgleda ni imperator sam nije bio uvjeren, ne može se na ovaj način govoriti.

Čitalac Memorija može naći razjašnjenja za mnogo što-šta, pri čemu lektira postaje još interesantnijom zbog brojnih protivljenja: baš tu se pruža prilika za samostalne studije i istraživanja. Bez sumnje, Marmonu pripada prvo mjesto među tadašnjim francuskim piscima vojnih memoara. On izlaže prosto kao vojnik, ali ipak poletno. Služi se brojnim finim zapažanjima karaktera opisanih osoba, a pojedini opisi su mu izvrsno uspjeli. Piše interesantnom promijenljivošću živog pričanja, kritike su mu prodorne, a izlaganje jasno i istovremeno bogato, uz poneku uvijek novu anegdotu. Sve to čini ovo obimno djelo ugodnim za čitanje. Iznad svega međutim imponira jasnost sa kojom on sve sagledava, uz mir sa kojim sređuje sav taj čudovišni materijal. istorijska vrijednost djela je sasvim čvrsta. Oslanjajući se na istinu, kojoj je svojim djelom baš služio, Marmon je zadivljujućim mirom izdržao sve ogorčene napade protiv svojih stavova, prepuštajući konačnu presudu vremenu i pravednom pokoljenju.

Ko je oko 1850. godine živio u Beču i Veneciji, tome je prilikom šetnji po bastionu ili po rivi sigurno upao u oči jedan krupan gospodin, čija je čitava pojava zračila onu neobjašnjivu važnost i spoljnju sigurnost, koju može da izrazi samo jedna riječ: »impozant«. Miran i odmjeren korak svjedočio je o tome, da je taj čovjek bio gotov sa svojim životom, da još gleda samo natrag iza sebe i da ništa ne vidi pred sobom, za što bi vrijedilo požuriti. Bio je viši od običnih šetača, snažnog struka, pokreti odmjereno laki i spretni - izdavali su negdašnjeg konjanika i vojnika. Uvijek pravo uzdignuta glava bila je nešto premalena za visok stas, ali značajne crte lica, velike oči i izvrsno izgrađeno čelo, činili su ovo neprimjetnim. Lice, ma da već prosijeđeno, nije dozvoljavalo ocjenu starosti, pa je svak više vjerovao da ima jednog vatrom prerano okaljenog vojnika pred sobom, negoli pravog starca. I bio je - baš po želji - pošteđen od onemoćanja. Kada mu je naglo pozlilo na trgu Sv. Marka, pa je odveden kući, nije htio leći ni u krevet, nego se u pravom smislu riječi borio sa smrću: hrabar i u ovoj borbi, umro je takoreći na nogama. Doživio je starost od 77 godina, poštovan i ožaljen od svih koji su ga poznavali, pa je nedostajao i u društvenom životu oba kulturna grada. Sahranjen je, po želji, u Francuskoj.

*

Prelazimo na njegovu ostavštinu uspomena iz Boke i okoline: Pristupamo tome ukratko sa gore već citiranim stanjem oko Dubrovnika, pred njegov dolazak ovamo. Marmon počinje svoja sjećanja u »devetoj knjizi«, maršem generala Molitora, koji je sa jednom divizijom bio poslat na zauzimanje Dalmacije. Taj marš je bio isuviše polagan, uslijed neobično loših puteva i rđavih vremenskih prilika: tako nije mogao preuzeti Herceg-Novi i Kotor do roka označenog bratislavskim ugovorom: 15. februara 1806. Ovo su iskoristili Rusi da se umiješaju u Boki, pošto je austrijski komandant sa svoje strane smatrao, da nakon tog roka više nije obavezan braniti tvrđave u ovom kraju. Stoga je francuski general Loriston, sa komesarskim ovlašćenjem za preuzimanje tvrđava, prepriječio preko mora iz Italije u svrhu kompenzacije stanja u Boki, tj. sa zadatkom da osvoji Dubrovnik. Pa da, po naređenju

156 Imperatora, zatim otuda vrši osmatranje Boke. Za samu Boku, Marmon primjećuje doslovno:

Taj mali kraj, čiji su stanovnici blagi, marljivi i inteligentni, ova oaza civilizacije usred mora varvarstva8, vidio je u tom konfliktu u kojeg ga je bacila zla kob, opasnost da bi mu moglo opasti blagostanje.

Blizu Kotora leži Crna Gora, jedan vrlo teško pristupačan kraj. Njeno pravoslavno stanovništvo se oduvijek odupiralo Turcima i skadarskom paši. Marmon tu podvlači: Rusija, čije namjere na istoku odavno postoje i čija se politika ni trenutka nije odvajala od toga pravca, uspostavila je već od nazad dugo godina veze sa tom zemljom, vršeći to obično preko Srbije. Jedan »nadbiskup«, poglavar crkve, tu priznaje supremaciju cara svih Rusa. Ovu čast je tada vršio vladika Petrović, čovjek nadmoćnog duha i izvanrednog karaktera. Teritorija se dijeli na 6 "grofovija": svako je naoružan i narod može da postavi oko 6000 strijelaca. Vladika (tu Marmon prelazi na originalni naziv) ima duhovnu vlast, dočim o svem ostalom odlučuje narodna skupština, čija je glava isto taj vladika. Skupština svake godine određuje jednog "guvernera". Svaka familija upućuje jednog "deputata" u skupštinu, koja se često sastaje. Tu imamo dakle, u jednoj još nerazvijenoj zemlji, jedan reprezentacioni ustav, kao što su i svi narodi nekada tako započeli organiziranje svoje vlasti. Može se zamisliti, kakav je utisak učinio na ove ljude prelaz ruskih suvozemnih trupa u Kotorski Zaliv. Stare veze su još bolje učvršćene a ruski general je dobio čitavu armiju pod svoju komandu. Kroz srodnost jezika i vjere, uz činjenicu da Rusi ovaj narod zbog velike udaljenosti doduše mogu braniti, ali nikad podjarmiti, možemo shvatiti neizostavnu poslušnost Crnogoraca prema Rusima. Pa Marmon doslovno dodaje:

Osim toga stanovnici Kotora, čije su dvije trećine takoder pravoslavni i skoro svi pomorci, nisu se od naše vlasti nadali ničem povoljnom, pa su se i oni naskoro priključili Rusima.

Loriston je međutim u Dubrovčanima našao pokoran narod. Ali je zatim došlo do napada iz Boke, pa Marmon kaže da je to u cijeloj Evropi izazvalo senzaciju: baš zato je on tada dobio naređenje od nestrpljivog i uznemirenog Imperatora, da krene za Dalmaciju i da uzme sa sobom tri pješačka puka iz Furlanije u sjevernoj Italiji. Naređenje je dobio 14. jula, pa je odmah drugi dan naveče otputovao. U Rijeci je međutim već saznao za uspješan napad Molitora na opsađivače Dubrovnika, pa se onda više nije žurio. U Zadru se sreo sa novoimenovanim generalnim providurom Dalmacije Dandolom, koga je već poznavao iz ranijih pohoda na Italiju, i to kao nevaljalog spletkaroša. Dandolo je sada počeo isto činiti protiv Marmona, u kom je gledao svog konkurenta. Ipak se zadržao u Zadru, radi prijateljstva sa Dandolovom šarmantnom ženom, čime je podstakao i njegovu »talijansku« ljubomoru.

Marmon nije imao baš visoko mišljenje ni o podređenom mu generalu Loristonu: »bio je to jedan pošteni dobričina, ali veoma osrednjih sposobnosti, koji nijednom nije opravdao svoju sreću«9. Prilikom prodora Crnogoraca u Konavle, na neoprezan način je protiv njih izaslao

8 Iz daljnjih izlaganja Marmona jasno proizlazi da on pod izrazima „civiliziran“ i „varvarski“ ustvari podrazumijeva današnje pojmove „razvijen“ i „nerazvijen“ odnosno „zaostao“. Ovo naročito proizilazi iz njegove kasnije, vrlo diferencirane studije o bijedi naroda u unutrašnjosti dalmacije. U svrhu izbjegavanja idejnih nesporazuma, mi ćemo u daljnjem tekstu, u ovakvim slučajevima upotrijebiti danas uobičajenu terminologiju. 9 Postoji kritički osvrt na Marmonove zapise o Loristonu; Napoléon de Lauriston: Observations sur le Mémoires de duc de Raguse, kao i bilješka u »Le Moniteur« od 6. 7. 1857. Na svaki način: general Loriston je vrlo interesantan za nas, jer je dobro upoznao Boku. Pisao je aktuelne izvještaje, ali memoare nije ostavio. Već citirana francuska leksička biografija, skraćeno informiše o njemu ovako: Lauriston (Jaques-Alexandre-Bernard Law, marquis de), francuki maršal, rođen je u Pondichéry 1. 2. 1768. Revolucija ga je zatekla u rangu artiljerijskog kapetana: nije emigrirao, nego se borio u republikanskoj armiji, a bio je s Napoleonom i u Italiji. Zatim vrši diplomatske dužnosti u Daniji i Londonu pa ratuje u koloniji Martinik, te je po povratku unaprijeđen u čin generala. Zatim prati Napoleona protiv Austrije, gdje je 1805. godine postavljen za guvernera grada Braunau. Naredne godine zauzima Dubrovnik sa 1500 vojnika, vršeći time represaliju protiv ruskog zauzimanja Boke. Tu se morao braniti protiv 15000 Rusa i Crnogoraca, poduprtih flotom od 6 linijskih brodova, 10 fregata ili brikova i 20 topnih brodića. Turci su bili saveznici sa Francuzima, pa su nekim u borbi zarobljenim Rusima odrubili glave, ma da im je Loriston nudio za njih otkup. Potom je, 19. 12. 1807. imenovan za generalnog guvernera Venecije. Naredne godine dobija titulu imperijalnog konta i odlazi u Madrid, zatim učestuje u kampanji na Mađarsku, a kod Wagrama se naročito odlikovao kao komandant gardijske artiljerije. Ponovo vrši diplomatske dužnosti po Evropi, da bi 5. 2. 1811. bio upućen za ambasadora u Petrovgrad, pa je kasnije - još pred osvajanjem Moskve - pregovarao o primirju sa Kutuzovom. Tokom povlačenja iz Rusije, komanduje začeljem francuske kolone, potom u Njemačkoj organizuje novi korpus Velike armije, ima uspjeha u bitkama, ali najzad bude zarobljen i zadržan n Berlinu. U Francusku se vraća 1814. godine, gdje ga Luj XVIII opet prima u službu. Imenovan je za pera Francuske, pa komanduje prvu pješadijsku

157 nekoliko detašmana, koji su bili potučeni, pa im po orijentalnom običaju posjekoše glave - čime je usplahirena i ostala francuska vojska. Loristonovih 4-5000 vojnika potučeno je u najvećoj gužvi, od 4-5000 Crnogoraca u pratnji svega 2400 ruskih vojnika. Inače, odlična utvrđenja Dubrovnika leže u podnožju Srđa, koji je morao biti osiguran jednom redutom. Ali Loriston nije u tom smislu ništa učinio: protivnik je zato mogao zauzeti položaje na tim uzvisinama, no umjesto da postavi razorne baterije pred zidine, izvukao je artiljeriju svom mukom na vrh brda. Bombardiranje otuda moglo je samo da zastraši djecu, i ostalo je bez rezultata. General Molitor je najzad stigao sa svega 3000 svojih vojnika: opsađivači su se pred njim povukli već nakon prve ćarke, pa je Molitor tako uklonio opsadu sa manje vojske nego što je ležalo u samom gradu. Marmon zatim sa osmjehom piše, da spasilac ipak nije lako ušao u Dubrovnik. Loriston je bio naime zazidao sve kapije: ma da su to baš najjače utvrđena mjesta u zidinama, pa se na takva mjesta i ne juriša. Inače, u prilogu »10. knjige« Marmonovih memoara leži ovo pismo Loristona, datirano u Herceg-Novom 11. augusta 1806:

Baš sam se, moj dragi Marmon, dogovorio sa admiralom Senjavinom o načinu kako treba obaviti predaju položaja i utvrđenja u Kotorskom Zalivu. Dan nisam mogao utvrditi, jer to gospodin admiral ne može učiniti bez državnog savjetnika Sankovskog, kome je povjerena sva civilna strana. Gospodin Sankovski je bolestan u Kotoru; ja sam pak naznačio admiralu, da njegova bolest ne može odugovlačiti izvršenje mirovnog ugovora, a dao sam mu do znanja i svoj stav o postupcima prema stanovništvu, kao i o izdavanju potrebnih proglasa. Sutra u podne dobiću odgovor od gospodina Sausovića; tada ću utvrditi dan predaje i postaviti rok ruskim trupama za ukrcavanje, kao i za napuštanje luke nakon zauzimanja tvrđava sa naše strane.

Ovdje se moramo, moj dragi Generalu, odmah pojaviti sa dovoljnim borbenim snagama; duhovi su vrlo uzbuđeni i nemirni, pa i Rusi se brinu zbog ovog. Ali sa borbenim snagama ćemo ljudima neodložno imponirati. Vjerujem međutim da nam Rusi sa svojim izvještajima možda žele utjerati i strah. Ne može se računati s tim, da bi se ovdje našlo žita, mesa i vina; treba sve bez izuzetka dopremiti; stanovnici se već plaše, da ćemo podizati kontribucije. Ali se neće protiviti tome, da nam uz naplatu prepuste ono što bi imali, pa će od tog trenutka bez dvojbe steći veliko povjerenje prema nama.

Prilikom prispijeća osmatrao sam Puntu Oštru, pa na drugoj strani i onaj Školj (= Mamula), zajedno sa susjednim obalama. Rusi su postavili kod Rosa jednu bateriju, a obavili su radove kod Herceg-Novog i kod fora Španjole. Vjerujem, da trenutno nije potrebno zauzeti Puntu Oštru i Školj; jer Englezi ove ne mogu osvojiti, uslijed izoliranog položaja, pa bi ih baš iz tog razloga trebalo dobro učvrstiti. Dočim: baterije od Rosa brane sidrište, dok sa topovima naoružani brodići izvrsno mogu ležati pod zaštitom Herceg-Novog i Španjole, čiji merzeri treba da dobro pokriju pristan.

Ovo su opažanja koja sam mogao učiniti večeras, sutra ću ih ponoviti tačnije i potpunije. Ali sam stalno tog mišljeja da zauzimanje Punte Oštre ne treba prenagliti.

Sreo sam gospodina Lepina (L'Epine); pitao me je šta treba da radi; rekao sam mu da ja ne bih ništa znao o tome, ali vjerujem, možeš reći gospodinu Belegaru (Bellegarde), da slijedbeno mirovnom traktatu Kotorski zalivi trebaju biti prepušteni Francuzima: to će ih baciti u veliki nemir glede poslijedica.

Marmon kaže u »desetoj knjizi« da je prispio u Dubrovnik 2. augusta. Prije toga je, 20. jula, već bio potpisan jedan ugovor u Parizu, između Francuza i Rusa, po kojem je Boka trebala biti predata francuskoj armiji - s time da se suverena Dubrovačka republika isprazni. Izgledalo je da će se sve ipak mirno svršiti, pa se Marmon pozabavio sređivanjem srozane francuske vojske po Dalmaciji. A Loriston je započeo pregovore sa Rusima, u smislu gore citiranog pisma. Ali pošto pariški ugovor još nije bio ratificiran od ruskog cara, Senjavin je vrdao sa predajom - kao - očekujući instrukcije iz Petrovgrada. Naprotiv: on je za to vrijeme dnevno dovlačio pojačanja i suvozemne trupe sa Krfa. To baš nije izgledalo nimalo miroljubivo, te je Marmon počeo hvatati sumnju: da Senjavin sprema predaju Kotora Englezima, slično kao što su to njemu učinili Austrijanci. Sve je bilo nesigurno i tamno. Pa je to navelo Marmona da počne organizirati novu odbranu Dubrovnika: tada je udaren temelj i za Fort Imperijal na Srđu. Osim toga stvorio je prijateljske veze sa turskim starješinama, a trebinjskog pašu je optužio, što je on prije puštao Crnogorce preko njegove diviziju kraljevske garde, a 1817. godine mu kralj dodjcljuje titulu markiza. Od 1821. nalazi se u vladi Francuske i 1823. dobija čin maršala. Smrt ga zatiče naglo, na dužnosti ministra financija, u Parizu 11. 6. 1828. Sa njime se bavi još ova literatura: Précis de la Vie militaire du marechal Lauriston, izvod iz I toma Galerie Historique et Critique de dix-neuviemc siècle; Thiers: Hist. du Consulat et de 1' Empire; De Coceilas: Dict. biogr. des Generaux français; C. Mullié: Biogr, des Célébrites des armées de terre et de mer; Lardier: Hist. biogr. de la Chambre des Paris.

158 teritorije da napadaju Dubrovnik, pa ni svojim Hercegovcima10 nije branio učešće u tim borbama.

Što se tiče Boke, Marmon je razmišljao ovako: Ako se admiral samo inatio ali inače bio lojalan svojim naredbodavcima, mogao bi mu predati Boku baš u prisustvu Engleza; ovi bi onda spriječili prevoz tamo potrebnog materijala morskim putem. Zatim, kao druga alternativa, trebalo je misliti i na mogućnost produženja rata sa Rusima, pa bi za taj slučaj bilo korisno preventivno prebacivanje napadačkih sredstava, dok su neprijateljstva u prekidu i pomorske veze slobodne. Dalje doslovno:

Otprilike dvije milje ispred ulaza u Kotorski Zaliv, još u sferi Dubrovnika, jedna obalska uvala oblikuje zatvorenu luku, u kojoj su brodovi savršeno sigurni. Ova luka se zove Molunat. Ovamo sam sa malim plovnim sredstvima poslao provijant, dvopelk, rakiju i oriz, te oko 15 topova velikog kalibra sa njihovim armaturama i municijom. Silom sam zauzeo Konavle: isto jedan dio dubrovačkog prostora što pokriva molunatsku luku; moje prethodnice postavljene su na granicu Albanije11, a ja sam čekao na trenutak kada će se otvoriti kapije Herceg-Novog.

Pregovori nisu napredovali. Ako je dakle admiral sa svojim otporom prekoračio date mu zapovijedi onda bi ga baš jedna prijetnja mogla natjerati na jasnost; ako se pak zaista radi o obnovi neprijateljstva, onda je bolje za mene, da sam otvorim ofenzivu. Odlučio sam dakle da djelujem. Dao sam da se u Moluntu preko noći, barkama na vesla, ukrca sva artiljerija na brodove. U cik dana je sve stiglo na Puntu Oširu, na zapadnu tačku ulaska u zaliv. Istovremeno sam izjavio, da ovaj postupak ne treba smatrati aktom neprijateljsiva, nego kao pripremnu operaciju za zauzimanje obala, što ima za svrhu, da se obale unaprijed dovedu u stanje odbranjivosti.

Čim je materijal iskrcan, dao sam izgraditi jednu veliku bateriju, radi pokrivanja i zatvaranja ulaza u zaliv. Ako bi počeo rat, to su bili prvi radovi protiv Herceg-Novog. Rusi, koji ovo preduzeće nisu nalazili po svom ukusu - a za reći istinu imali su i pravo - gađali su topovima na moje radnike; ipak su nastavljeni radovi, i za pet dana je moja baterija bila gotova. Admiral inače nije promijenio svoj način: naprotiv izjavio je, da ima naređenje zadržati kotorske zalive. To je značilo objavu nastavka rata. Bio sam baš u punoj akciji, kada sam istovremeno sa viješću da je ruski car odbio ratifikaciju Dubrilovog ugovora, primio naređenje, da se povratim u Dalmaciju radi opservacija prema Austrijancima, pošto se prethodno budem pobrinuo za odbranu Dubrovnika12. Ovo pozitivno naređenje bilo je izazvano datim okolnostima, čineći nemogućim izvođenje projekata, koje sam već započeo. Sada sam svoj materijal mogao povući samo uz saglasnost admirala. Uputio sam mu glasnika na brod i dao izjaviti, da je preduzeto naoružanje bilo predviđeno samo za odbranu zaliva, sa čijom predajom sam ja morao računati; pa pošto su se okolnosti promijenile, želim pristati na povlačenje sa Punte Oštre, pod uslovom, da mi on ne čini nikakve smetnje. On se na to obavezao, pa se pristupilo poslu. Kad su baterije demontirane i topovi smješteni u barke, promijenio je međutim svoje gledište. Tako sam dao topove utopiti u more, a prah, đulad i drugo što se moglo lako transportirati, prebaciti kopnom; sve ostalo je bilo uništeno.

Ovaj ratni početak nije ništa vrijedio; pa sam se sad nadao da će Senjavin započeti ofenziu, a ja time dobiti priliku da postignem jedan dostatni uspjeh nad njime, koji bi omeo novu opsadu Dubrovnika i to u vezi meni naređenog retrogradnog pokreta na Zadar. Ta prilika se uskoro zaista pružila.

Povukao sam se na Cavtat, gdje sam imao znatan provijant i moju cijelu flotilu. Zauzeo sam poziciju milju pred ovim gradom i čekao na događaje. Nije mi bilo uopšte stalo do borbe sa Crnogrcima: sa Rusima sam htio imati posla, pa sam u tu srhu morao čekati dok oni započnu borbu.

Dio ruske eskadre krstario je tada već izmedu Dubrovnika i Cavtata, ili je sidrio usred zaliva. Eskadra se sastojala od 22 ratna broda, od čega 10-11 linijskih brodova. Admiral je još ležao sa većinom svojih brodova po zalivima. Desantne trupe sa Krfa, sa detašmanima, pojačale su obalske snage Rusa na 7000 ljudi. Marmon je znao da su sva vojska i admiral lično, vrlo ratoborno raspoloženi, pa je polagao svoje nade baš u tu samosvjesnost protivnika, čineći sve moguće sa svoje strane da im to raspoloženje još i podstiče, ali pazeći da vlastitim trupama ne oduzme odvažnost. Povukao se sasvim u Cavtat, ali kad su trebinjski Hercegovci sišli do predgrađa Dubrovnika i zaprijetili prekidom kopnene veze sa Cavtatom: poslao je jedan puk na visove Brena, koji je smirio situaciju. Odbio je i jedan napad Crnogoraca i Bokelja, ali je zabranio njihovo progonjenje. Marmonu je zatim javljen i dolazak novih ruskih snaga sa Krfa pa je to, zajedno sa njegovom suzdržljivošću, potpuno

10 Marmon kaže »Grci turskog podanstva« a misli sigurno na »grčku« tj. pravoslavnu vjeru. 11 Misli se na Mletačku Albaniju – za razliku od Turske Albanije. Ono je bi stari naziv obale od Igala do Buljarice, a u srednjem vijeku i do Bara. Marmon ovdje sigurno govori o Debelom Brijegu. 12 Doslovni sadržaj ovih pisama nalazi sc nižc u tekstu. Dubrilov uvovor. to je onaj već spomenuti pariški projekt ugovora, što je ruski car trebao još ratificirati - ali je to najzad odbio učiniti.

159 ohrabrilo protivnika. Hvalili su se da će oplijeniti Dubrovnik i svu Dalmaciju. Najzad, jedan prilično brojni ruski korpus zauzeo je prelaz na Debelom Brijegu. To je Marmon baš čekao, pa dalje piše doslovno:

Ako Rusi ostanu, nadao sam se da ću ih potući. Ako se povuku, izgubiće etablirano mišljenje o sebi i povjerenje svojih pristalica. Ja tada nisam tačno poznavao snagu Rusa; tek sam nakon bitke mogao, po iskazima zarobljenika, sačiniti sređeni pregled, iz koje je proizišla njihova gore navedena snaga. Što se tiče naoružanih seljaka može se procijeniti da je bilo 4-5000 Crnogoraca, 3000 Bokelja i 2000 Grka turskog podanstva (= Hercegovaca). Tako sam imao 7000 Rusa i oko 9000 pripadnika iregularnih trupa pred sobom. Zna se inače koja je vrijednost ovih poslijednjih. Samo polovina se pokazuje na dometu oružja, pa se i od toga jedna četvrtina odvažno bije i pruža otpor; ali su svojom masom ipak manje-više tegobni, a u jednom trenutku zabune mogu postati i strašni.

Za dva sata, nakon što je prodor Rusa javljen, stupio sam u marš. U logoru Cavtata sam ostavio bolećive i one sa lošom obućom, sa nekoliko oficira i podoficira, tako da su ovi činili neku vrstu rezerve. Vojnici su odložili svoj prtljag, uzeli su namirnice i patrone sa sobom, pa sam noću 29. na 30. krenuo sa 5900 bajoneta na marš. Nadao sam se da ću svoju prethodnicu pred cik dana već imati za petama jedne trupe od 1200-1500 brđana, što su stajali sa obije strane mosta preko Ljute. Ali jedna kiša i nepogodnost puteva zadržali su moje kolone, izjutra još jednu milju pred protivnikom. Kad smo ih dosegli, dao sam ih napasti voltižerskim bataljonom pod komandom pukovnika Plancona (Planzone), koji je bio sačinjen iz četa 3, i 4. bataljona od 5, 23. i 79. puka, a bio poduprt jednim bataljonom grenadira iz istih pukova, pod komandom generala Loristona. 79-i puk je zaostao kao rezerva. Protivnik se nije održao, pa se povukao natrag i naviše. Mi smo ga slijedili i mogli smo tačno razabrati rusku liniju, što je bila postavljena u prelazu Debelog Brijega.

Spojio sam elitni bataljon pod komandu generala Loristona, i naredio mu da slijedi plato izvan velikih brdskih grebenova, da bi protjerao 2-3000 seljaka što su tamo držali jednu prilično jaku poziciju, pa da tako zaobiđe Ruse. Dao sam ga poduprijeti 11. pukom, pod komandom generala Obrea (Aubree). Zatim sam 79-om puku naredio afront-napad, a zadržao sam u rezervi 23. puk pod generalom Delconom (Delzons) i dva bataljona kraljevske italijanske garde, pod generalom Lekijem (Lecchi). 18-i laki pješadijski puk, što je na početku bio upućen na brdo, pozvan je natrag da bi se priključio pokretu, i da služi kao rezerva, da bi idućeg dana uzeo učešća u borbi.

Trupe su se pokrenule baš kad Rusi nestadoše. Seljaci, izbačeni iz svojih pozicija ostaviše 60 ljudi ležeći, pa su se povukli u stražnje položaje, koje više nismo mogli napasti, jer se dan bližio kraju. Jedan od mojih ađutanta, kapetan Gae (Gahet), što je već dugo vremena služio sa mnom, izgubio je nažalost tog dana život: naime kada je htio prenijeti naređenja jednoj koloni, pao je u ruke Crnogoraca, koji mu posjekoše glavu. Njegova smrt me jako zaboljela.

Slijedećeg dana, 1. oktobra, protivnik je već nestao iz položaja, gdje se sinoć povukao; dao sam dakle da to 11, puk zauzme. Elitni puk ga je slijedio; marširao je kasnije po grebenu gdje je stigao na vrh brda, po čijem je hrbatu sagrađen Herceg-Novi13. 79-i puk, poduprt 23-im, nadre (débuchér) u dolinu; taj je bio poduprt sa 18. lakim pukom a ovaj opet sa talijanskom gardom. Elitni bataljon je imao da suzbije jato seljaka, što se kretalo pred jednim ruskim pukom. Pošto napad voltižera nije uspio, stavih u marš grenadirski puk na čelu sa generalom Lonaom (Launah), i uzeh poziciju. 11-i puk je marširao niže po brdu, imao je suzbiti dva ruska bataljona i jednu jaku seljačku trupu. On ih je odlučno napao, razvila se borba na bajonet, pa je ubijeno preko 100 Rusa i 150 seljaka. Rusi se hitno povukoše ka glavnini svojih trupa, što stojaše u ravnici.

Prikaz jedne borbe Francuza sa narodnom vojskom.

Franciák egy szabad csapatot támadnak.

Franzosen greifen Freischerler an.

13 Sudeći po ovoj rečenici, elitni puk je tog dana neposredno stigao na domak Španjole. Taj je bio spojen od jednog bataljona voltižera i jednog bataljona grenadira, pod komandom generala Loristona: najboljeg poznavaoca terena, pošto je on prije imao prilike i lično rekognosticirati hercegnovski odbrambeni sistem. Elitni puk je imao zadatak da u početku osigura krajnje lijevo krilo, pa se kretao dosta visoko u stranama Sutorine. Protivnik je pokušao da mu zapriječi marš ali je, nakon jednog neuspjelog napada voltižera, odbačen akcijom grenadira. Nešto niže odigrala se i jedna druga borba bajonetima. Zatim su oba potučena ruska bataljona još zaprijetili time, da se ponovo formiraju na nekim nižim visovima sa koje bi mogli ometati francusku glavninu u polju. U ovome ih jc međutim preduhitrio jedan posebno izaslani francuski puk, koji je time rasteretio Loristona. Isti Rusi su se tada pripojili svojoj glavnini u polju, gdje je odsudna bitka već

160 Pokušaj šematske rekonstrucije bitke 1-2. oktobra 1806, kod Herceg-Novog. Csata Herceg-Novi előtt. Schlacht vor Herceg-Novi.

Tokom ovih događaja na lijevom krilu, čelo (tête) 79-og puka doprlo je do pristupa u bazen Herceg-Novog. Dolina, što je najprije uska, sada se naglo širi. Tu nas je čekalo preko 4000 Rusa u bojnom redu. Bez borbe je bilo nemoguće postići regularnu formaciju: trebalo je svakako steći nešto prostora. 79-i puk se, koliko je teren dozvoljavao, sakupio pa se oborio na ruska liniju i dijelom je potisnuo. Čitav je taj puk bio razrijeđen na čarkaše (tirailleur), ali je odvažnost vojnika zamijenila disciplinu i lošu formaciju, pa su se održali protiv jedne znatne nadmoći, dok se 23 puk vođen sa generalom Delconom približavao. Kad je čelo (tête) nadrlo (débuchér), naložio sam generalu Loristonu da privuče 79. puk i da ga uputi po visovima na lijevo, da pokrije bok 23. puka, pa da oba ruska bataljona što su se tada spuštala sa brda - a nisu mogli biti progonjeni zbog terenskih poteškoća - omete u zauzimanju istih. Naredba za napad 23. puka bila je pripremljena i izvedena uz vrlo živu vatru, čim se isti formirao po sekcijama. Ovaj napad je imao svrhu da otsiječe desno krilo protivnika uz zaobilaženje njegovog centra, za vrijeme dok su bataljoni zauzimali svoje razmake u maršu. Nakon osvajanja njihovog prednjeg položaja desno krilo Rusa se povuklo, čovjek za čovjekom, pozadi na brda. Centar se svio (replier) najprije na jednu uzvišicu, koja je neposredno zatim napadnuta i uzeta, pa najzad na jednu treću, gdje je onda odolio. Tu se sakupilo i njihovo lijevo krilo, sa jednom rezervom. Za vrijeme ove borbe je 18. laki pješadijski puk, pod komandom generala Goea (Gohez), nadro (débuchér) i formirao se u kolone. Ja mu naredih da, lijevo od 23. puka, krene u pravcu Herceg-Novog, da bi zaobišao protivnika dok 23. puk izvrši novi napad. Ovi pokreti su uskoro izvedeni, ali bilo da je protivnik slutio prijeteću opasnost ili da je napad 23. puka bio previše jetak, on se sa svom žurbom povuče natrag, tako da je 18. puk mogao dostići samo začelje (queue) njegove kolone, umjesto da mu se baci u bok kako sam se ja nadao, e da bi ga tako većim dijelom odrezao. Da jedan prolazni defile u maršu 18. puka nije bio zadržan desetak minuta, palo bi nam u ruke 1500 vojnika. Ipak se nastupilo dosta blagovremeno, da se vatrom razmelje ruska kolona, koja je tražila spasa dijelom u moru i u barkama što im je eskadra poslala ususret, a dijelom na zaravnima pod zaštitom vatre sa Španjole. Četvrt sata kasnije nije se mogao naći nijedan Rus izvan zidina Herceg-Novog, a seljaci su nestali. Vatra sa brodova i fora poduprla je ukrcavanje ruskih trupa, bez da bi nama pričinila štete14. započela. Pošto se Marmon više ne osvrće na elitni puk, izgleda da je taj bez daljnjeg ometanja mogao preći na greben poviše Tople. Ovo, kao i razmatranja pod 14) i 15}, su neobavezni pokušaji boljeg razumijevanja Marmonovog dvostruko prevađanog izlaganja. 14 Prateći Marmonovo ovlašno vojničko izlaganje, glavnu bitku bi laički ovako mogli opisati: Pošto Francuzi nisu naišli na ozbiljan otpor prilikom prelaska Debelog Brijega, glavnina vojske se počela spuštati u Sutorinsko polje, zaštićena posebnim jedinicama na padini sa lijeve strane. Protivnik je tada, bez uspjeha, pokušao da spriječi napredovanje tih krilnih jedinica – kako je izoženo u prethodnoj fusnoti. Glavnina ruskih snaga prepriječila je samo polje, takvom borbenom linijom, da pristižuće francuske kolone, zbog ostavljenog im sasvim uskog prostora, nisu mogle uobličiti svoju borbenu formaciju. Stoga su rizikovali jedan neregularan napad, kojim su zabavili pa i nešto potisli dio Rusa; za koje vrijeme se naredna jedinica, što je pristigla iz uske doline, uspjela formirati. Napad ove bio je pripremljen živom puščanom vatrom, a imao je svrhu otsijecanja desnog ruskog krila. Pošto su prednji položaji Rusa osvojeni, njihovo desno krilo se postepeno povuklo na brdske strane. Francuzi su se tada koncentrisali na centar protivničke linije, pa su ovu dvaput potiskivali sa uzvišica, na koje se taj dio Rusa sklanjao. Ovi su tek na trećoj uzvišici uspjeli odoljeti, pošto su se tu spojili sa svojim lijevim krilom i nekim rezervnim snagama. Tada je Marmon ubacio jedan novosređeni puk, koji je trebao zaobići Ruse, dok su se oni branili od direktnih napada. Primjetivši ovaj manevar, Rusi su se međutim tako brzo povukli sa uzvišice, da ih isti francuski puk nije mogao dostići bočnim udarom, nego je samo puščanom paljbom raspršio njihovu kolonu u povlačenju. Razbijeni Rusi su zatim zašli u plitko more, gdje ih Francuzi nisu više mogli dokrajčiti zbog unakrsne vatre sa Španjole i ratnog brodovlja, pa su isti spašeni barkama sa ruskih brodova. Za to vrijeme se desno krilo ruske vojske preko Tople sklonio u hercegnovsku tvrđavu.

161

Bokelji, razdraženi od Rusa, nisu prestajali već šest mjeseci da nas inzultuju. Za vrijeme primirja napali su naše predstraže. Ja sam se trudio da ih povratim njihovoj obavezi i da im razjasnim njihov pravi interes. Oni se nisu dali poučiti i vjerovali su, da su moji koraci uzrokovani strahom. Grci, turski podanici iz susjedstva (= Herceg- ovci) pridružili su im se. Požalio sam se trebinjskom paši, a on mi odgovori, da mi prepušta pobunjenike. Ja se odlučih za zastrašujući primjer.

Naredio sam da se popale više sela15 i sva predgrađa Herceg-Novog: to je značilo kazniti pobunu u njenom samom žarištu i naređenje je izvršeno narednog dana. Dao sam međutim poštediti kuću jednog stanovnika, koji je par mjeseci ranije spasio život jednom Francuzu. Na kuću mu je postavljena tabla, na kojoj je ispisan razlog ovog izuzetka. 2-og oktobra, kada sam dao popaliti lijepa predgrađa Herceg Novog - uprkos paljbe sa protivničke flote - došlo je do napada 1000-1200 seljaka, zajedno sa ponekim Rusom, na pozicije našeg lijevog krila, prisilivši ga na povlačenje. Broj protivnika je rastao pa sam morao poslati trupe onamo. Tom prilikom sam upotrijebio talijansku gardu, koja je očajavala jer prošlog dana nije učestvovala u borbama. Poduprta jednim bataljonom 79, puka i pojedinim drugim detašmanima, odbacila je protivnika koji je ostavio 200 mrtvih, pa se opet sve umirilo. Tako taj protivnik, što je mislio mačem naškoditi Dubrovniku, nije mogao zaštititi ni vlastitu zemlju i ognjište16.

Gubici protivnika prilikom ove tri afere mogu se ovako cijeniti: kod Rusa 350 mrtvih i 6-700 ranjenih, pored 211 zarobljenika. Seljaci izgubiše 400 mrtvih i preko 800 ranjenih. Mi smo imali 25 mrtvih i 130 ranjenih. Bezznačajnost ovih gubitaka možemo zahvaliti odlučnosti naših napada i brzini pokreta.

Marmon zatim kaže da je postigao svoj cilj: da tim zaostalim plemenima pokaže svoju nadmoć nad Rusima. Povukao se 3. oktobra po svijetlom danu i na očigled protivnika, zalključivši svoju petodnevnu ekspediciju opet u Cavtatu. Po Marmonu, protivnik je bio tako zastrašen, da »ni jedan seljak« .nije više išao za njime17. Iz Cavtata su trupe zatim produžile za Dubrovnik i Ston, da bi ubrzali radove na tamošnjim fortifikacijama. Marmon je tu još proveo čitavi oktobar, da potpuno opremi Dubrovnik. Zatim se posvetio poslovima po Dalmaciji, uredivši sve tako, da je u svega dva dana mogao sakupiti dobro opremljene trupe i upraviti ih u svaki poželjni pravac.

15 Na koja sela sve misli Marmon? Koga je tu htio kazniti sa dozvolom trebinjskog paše? Za Igalo i Toplu mu ta saglasnost nije trebala. Međutim, ako znamo da je Sutorina tada bila turska teritorija - onda se čini da je palio i te naseobine 16 Francuski pokreti od Igala u pravcu Herceg-Novog, mogu se ovako sagledati: Njihov elitni puk je vcć prethodnog dana izvršio blokadu fora Španjole, kako se eventualnim ispadom otuda ne bi ugrozio bok kolone, koja je iz lijevog francuskog krila prodrla na samu Toplu. Predstraža iste kolone, zaustavila se po svoj prilici negdje kod sadašnjeg kina u Herceg-Novom: tj. kod hrbta preko kojeg više nije dosezalo dejstvo sa gradskih zidina. Kada su Francuzi počeli paljevinu kuća, ruska flota je doduše pripucala, ali je to moglo biti samo od demonstrativnog značaja. Više uspjeha je imala narodna vojska koja je - prezirući smrt - pokušala da zaštiti domove, odbacivši zaista Francuze sa nekih položaja. Sa njima je, takođe samo radi demonstracije, isto bilo i nešto Rusa. Međutim pošto su ubačena odmorna francuska pojačanja, prestali su i ovi sukobi. O krajnjoj tačci prodora Francuza govori paljevina dvorca Burovića - sadašnjeg katoličkog ženskog samostana - što navodi Niko Luković u svom djelu: »Boka Kotorska« (Cetinje 1951). 17 Dr. L. Tomanović u XVIII poglavlju svoje studije: Događaji u Boki Kotorskoj od godine 1797 do 1814. (Dubrovnik 1922), kompilira starije komentare ovih borbi. Prije svega, ne opovrgava da je Marmonova namjera bila jedna ograničena ekspedicija, nego kaže: »Marmont je pokušao, da preduzme ofenzivu, ne bi li postigao kakav uspjeh nad vojskom, koja se mogla opet obratiti protivu Francuza u Dubrovniku.« Isto to obrazlaže sam Marmon, dodajući i to da mu je vojska pošla samo sa priručnom opremom i, kako vidimo, bez artiljerije. Naredba za povratak u Dalmaciju, nije Marmonu ništa više ni omogućavala. Međutim, Tomanovićevo izlaganje bitke već postaje čudno. On (ili njegov izvor) se i sam služi ovim istim Marmonovim opisom, ali iz njega filtrira uglavnom ono što dobro zvuči za Ruse. Tako na pr. završava: »Ukrštena vatra sa Španjole i brodovlja nije Marmontu dala dalje, nego je dao popaliti Igalo i Toplu...« Ni riječi pak o tome da su Rusi tu bili satjerani u more: najglavnije je dakle prećutano. Slijedi i jcdna kontradikcija o Marmonovom povlačenju: »Tako se Marmont fali. Ali Milaković to drugačije izlaže: Kad jc vidio pogibiju svoje vojske, Marmont odustaje od bitke i povuče se u Sutorinu. Vatra prestade oko ure noći. Pa noću krenu put Cavtata. Tako zorom 3. oktobra (21. sept.), kad su crnogorske straže to opazile, povikaše: “ko je junak! Francuzi utekoše!” Tada se saveznici latiše oružja i poslije dvije ure hoda stigoše ih i udariše na njih sa svih strana tako da se Marmontova vojska povlačila korak po korak; kad priđoše Rusi, prikupivši vojsku u čistu kolonu naredi što brže povlačenje; a saveznici ohrabrni ovom pomoći, uznemirivali su to povlačenje živom vatrom, dok se Marmont povukao u Cavtat. Zatim su Crnogorci i Bokelji dva dana plijenili i palili a da im se niko ne protivi, pa se zajedno sa Rusima povratili u Novi«. Apstrahujući emotivni usklik ovog izvještaja, izaleda da su narodni borci i nakon neuspjelog spriječavanja paljevine po Topli, još pripucavali do u noć. Marmon je međutim svoje trupe tada skoncentrisao radi noćenja u Sutorini. Njegovo uredno povlačenje 3. oktobra za Cavtat, izgleda da je ipak bilo uznemiravano letećim grupama narodnih boraca, za kojima je na brzinu upućena i jedna ruska jedinica. Ove savezničke operacije međutim nisu moglc imati takav značaj, da bi se još kao nešto bitno urezale u Marmonovo pamćenje. Uprkos direktnog protivrječja sa Milakovićevim pisanjem (on nije bio očevidac!), skloni smo vjerovati u veću težinu Marmonovog izlaganja: prije svega zbog nama sada poznatog naređenja, da se Marmon imao ograničiti na defanzivu Dubrovnika. Ovom našem povjerenju međutim doprinosi i njegova iskrenost u negativnim tačkama: Svoj neuspjeh na Oštri opširno i bez okolišanja priznaje; a sam sebi umanjuje i sutorinsku pobjedu, reducirajući brojčanost iregularnih »seljaka« po njihovoj stvarnoj borbenoj vrijednosti. Uz to: Marmonova biografija zaista ne zahtjeva da se prazno hvali ovim epizodnim incidentom, kakvih je u tim ratovima bezbroj i drugdje bilo, te kojeg za naš interes Marmon i sasvim preusko opisuje. A ostaje kao neosporni fakat: da nakon ovoga više nije bilo spomcna vrijednih suvozcmnih napada iz Boke, ma da jc ruska flota zatim po drugi put zauzimala Korčulu, pa je čak i Brač osvojila, uz druge desante u Dalmaciji, gdje su to narodni pokreti baš dozvoljavali.

162 No, još se trebamo kratko osvrnuti na gore citirani sutorinski incident. Ton domaćih retrospekcija naime tendira stavu, da je Marmon tom prilikom pretrpio slom svoje namjere za osvajanje Boke, pa da se (po nekim autorima) čak jedva i spasio u zidine Dubrovnika. Međutim, argumentacija za ovo svodi se samo na retoriku, štaviše, ovaj Marmonov zapis izgleda da ostaje jedini neposredni izvor za zaključivanje. On međutim kaže da je, uslijed dobivenih naređenja, morao privremeno odustati od svojih planova za osvajanje Boke, te je sutorinsku operaciju ograničio na demonstraciju svoje moći nasuprot ruskih kopnenih snaga: na očigled Bokeljima i Crnogorcima. A ovo je učinio, kao preventivu protiv još jednog napada na nužno oslabljenu francusku posadu u Dubrovniku. Naravno, ne možemo odlučiti razmimoilaženja sa do sada zastupanim mišljenjima o ovim događajima - odjednom na ovom mjestu - nego ukazujemo na neka ozbiljna neslaganja, koja ta mišljenja iz osnova remete. Odlučno je u tome da Marmon zaista nije više smio započinjati rat za osvajanje Boke, zbog promijenjene političke situacije u Evropi: koja više nije trpila angažovanje francuskih snaga i za okupaciju Zaliva. Sve mu je to bilo stavljeno do znanja pozitivnim naređenjima, koji su priloženi uz »10. knjigu« Memoara. Tako, princ Eugen piše Marmonu iz Monce 8. septembra 1806:

Žurim se obavijestiti vas, gospodine general-šefe Marmon, da Rusija nije potpisala mirovni ugovor. Stoga moramo smatrati da smo u ratu sa tom zemljom. Njegovo veličanstvo se nada da vi ovo vrijeme možete iskoristiti za vašu organizaciju radi naoružanja i učvršćenja Dubrovnika. Njegovo veličanstvo mi nalaže, da vam kažem, da je Zadar centar odbrane Dalmacije. Na tom mjestu trebate sve centralizirati tako, da ako jedna nadmoćna armija, bilo otkud, želi prekriti Dalmaciju pa zemlju već i zauzme, vi za svaki slučaj možete držati Zadar i tamo se zatvoriti...

A zatim sasvim kategorički, 24. septembra 1806:

Pretpostavljam, gospodine generalu Marmon, da ne možete još biti u posjedu Kotora, pa se žurim da vam javim, da za to više nije vrijeme. Protivnik će vjerovatno privući pojačanja i postaviti se u odgovarajuće stanje. Pruska se ozbiljno naoružava, nije nemoguće da bi izbio rat sa ovom silom. Austrija doduše izjavljuje svoju neutralnost i da ne učestvuje u ovim naoružanjima; ali ipak morate, obzirom na vašu veliku udaljenost, da svoje mjere prilagodite prilikama. Vaša baza mora biti Zadar... ako bi se prilike promijenile morate sabrati vaše trupe na austrijsku granicu. Možete uznemiravati hrvatske granice... Pod ovim uslovima morate u Dubrovniku ostaviti samo jedan dostatni garnizon. Pošto se u tom dijelu rat ima voditi defanzivno to vas molim, da kraljevsku gardu prevedete u Zadar.

Uz ovo Marmon spominje i jednu pomalo bizarnu kombinaciju za zauzimanje Boke: Napoleon je naime zadržao od Austrije grad Braunau (sjeverno od Salcburga), kao zalog za Boku. Da bi se sva ova afera najzad na neki način okončala, zaključena je jedna kombinovana francusko-austrijska operacija: da se jednakim, zajedničkim snagama preduzme opsada Herceg-Novog i Kotora. Ali imperator se onda našao u velikom poslu: pred njim su se rušili i podizali prestoli, pa se prestao interesirati za ovu stvar, koja je zaspala, tim prije što je i inače bila nezgodna zbog ruske nadmoći na moru.

Potom Marmon daje opis Dalmacije, iz kojih su neki detalji interesantni i za nas, jer mogu činiti paralele i sa životnim prilikama u Boki i okolini. Štaviše, on se i poslužio sa jednom direktnom paralelom:

Ovi (= dalmatinski) brodari su opšte uzevši dosta osrednji, pa se sa onima iz Kotorskog Zaliva ni izbliza ne mogu uporediti.

Narod Dalmacije on dijeli u dvije posebne grupe: stanovnike obala i unutrašnjosti. Gradovi na obali su bili skoro isključivo naseljeni Talijanima, koji su ovamo došli tražeći svoju sreću – a iskvareni su po mletački. Žive skromno, vodeći uglavnom upravu i bave se sa nešto zanata i sitne zemljoradnje. Klima i zemljište u primorskim krajevima dopuštaju narodu nešto bogatiju kulturu nego u unutrašnjosti. Tamo međutim vlada bijeda: nešto zemljoradnje i dosta slabih i mršavih stada čini svo bogatstvo tog čisto slovenskog stanovništva. Šume su im opustošene i nekultivirane, jer su se ljudi htjeli odbraniti od kuluka, kojeg su ranije morali vršiti sječom za mletačku mornaricu; a preko milion koza gricka mladice i spriječava obnovu šume. Ali u ovom siromašnom kraju, u malim kolibama, po kakvim stanuje čitava

163 familija spavajući oko istog ognjišta, živi jedan lijepi, snažni narod, koji se lako oduševljava; ali je i vrlo neprosvijećen, jednostavan, povjerljiv i odan svojim poglavicama. Kao i svi zaostali narodi, ne shvata nikakve apstrakcije, pa treba djelovati na njegova čula, podvrći ga nekom materijalnom postupku. Taj narod je trom, kao i svi što su civilizacijom zaostali, jer slabo zna upotrijebiti svoje snage; žene moraju obavljati najteže poslove dok se muškarci prepuštaju plandovanju i zabavi. Na budućnost ne misle, pa potroše za 7 ili 8 mjeseci toliko, koliko bi dostajalo za punu godinu, i onda svakog proljeća pate od gladi, živeći od trava i kozjeg mlijeka.

Marmon izvlači ovaj zaključak: Obalski pojas je bio stvarno oštećen sa francuskom okupacijom, zbog opadanja pomorstva, dok su gradovi i poljoprivreda baš stekli prednosti. Drži međutim, da je sav narod bio pobunjen protiv Francuza, i to od strane glavara i neobrazovanih kaluđera, koje je nova vlast lišila njihove stare moći. Odnosno od austrijskih i ruskih intriga, kao i kroz hiljadu predrasuda, čemu je još više doprinosio - nego što je to spriječavao - stari upravni aparat koji je ostao u rukama Talijana. I mada je francuska vojska trošila dosta para, pa se stanje u provinciji uopšte popravljalo, strasti i intrige su djelovale protiv Francuza.

Glavni doprinos francuske vojske bila je gradnja cesta: "Velika armija" je ovdje zatekla potpuno bespuće. Kraljica mora - Venecija - nije za takvu gradnju imala nikakvog interesa, jer se saobraćaj među utvrđenim gradovima mogao odvijati morem, a poprečne veze nisu bile poželjne, da bi se baš otežali napadi na te gradove. Ova situacija se potpuno okrenula za vrijeme Marmona, kome je upravo saobraćaj po moru bio onemogućen. Stoga se zauzeo za gradnju cesta: najprije je motivirao svoje vojnike, podsjećajući ih na rimske vojnike-graditelje i na isti način puštao da klešu spomen-ploče četa, dajući tako imena dionicama koje su gradile. Gdje su garnizoni bili na većim otstojanjima, dovođen je narod na međudionice - i to prvenstveno za proljetne gladi: za dnevnicu se davao kruh iz vojnog provijanta, i to više nego što su ti ljudi ikad imali na trpezi. Kasnije su već dolazile i delegacije da mole Marmona za gradnju kolskog puta u svom kraju, shvativši pomalo i inače značaj tog novog saobraćajnog sredstva. Drugi efekat ovih gradnji je bio, da se narod počeo navikavati na sistematski rad. Najzad, Dalmatinci su počeli da spominju Marmona skoro poslovično: »Austrijanci su osam godina smišljali planove za puteve, bez da su ih ostvarili. Marmon je uzjahao konja, pa kad je sjahao, putevi su bili gotovi. «A sam austrijski car Franc II, kada je 1817. ili 1818. godine opet mogao doći u Dalmaciju, pomalo naivno rekao: »Šteta što Marmon nije ostao još 2-3 godine«. Ovo je bilo rečeno vojvodi Meternihu, koji je iste riječi kasnije prenio Marmonu.

Jedan od bitnih kamena spoticanja u provinciji je bilo regrutovanje dalmatinske legije, jer je vojna obaveza proširena i na gradove. Prije, za vrijeme Austrijanaca, regrutacija nije nikada bila problem, Tako su oni i batinama gonili na marš - doduše Austrijanci nisu pozivali građane - koji su protiv Francuza onda počeli buniti i seljake. Marmon je u maju 1807. bio opomenut od princa Eugena iz Milana, da mora izvršiti dekret imperatora, za postavljanje legije od 4000 vojnika: i to da se imaju »primjeniti sva sredstva koja mogu olakšati regrutaciju legije, o tome se sporazumjeti sa providurom i izvjestiti me, kakve prepreke svoje tome protiv«. Uskoro zatim, 8. jula 1807. princ mu uputi ovakvo hitno pismo - pravo iz Tilzita:

Šaljem vam kurira Generale da vam saopštim, da je mir između Francuske i Rusije zaključen, i da ta sila predaje Kotor. Slijedbeno morate naći vaše dispozicije da ovu tvrđavu uzmete u posjed, čim se izdaju naređenja. Crnogorce, Generale, ne smijete napasti. Naprotiv, morate pokušati postići sa njima sporazume i nagovoriti ih da se stave pod protektorat imperatora. Vi sami uviđate, da se ova stvar mora voditi sa svom mogućom vještinom... Dubrovnik se ima definitivno sjediniti sa Dalmacijom: morate dakle stalno raditi na utvrđenjima i dovesti ih u najbolje stanje.

A 10. augusta 1807. Loriston piše Marmonu iz Dubrovnika:

164 Generale, zauzimanje Kotorskog Zaliva je jutros u 6 sati izvrešeno; for Španjola nam je predat, on je u našoj vlasti, a francuska zastava se vije na njenim bedemima. Gradovi Herceg-Novi, Kotor i Budva biće nam predati tek 12. jer Rusi nose sa sobom sadržinu mnogih magazina, pa ovi moraju biti ispražnjeni, a ostale zalihe koje oni ostavljaju nama, treba da budu prenešene iz kasarni, gdje leže pohranjene.

Izgleda da je biskup od Crne Gore sklon da se ponaša mirno i da živi u dobrom razumijevanju sa nama. Vidićemo kada budemo u Kotoru, jer se ovaj grad snabdijeva povrćem i drvom od Crnogoraca...

Marmon je u svom glavnom stanu primio ruskog kurira, po kome mu je admiral Senjavin dostavio naređenje što je on dobio. Ovaj put je svak bio iskren, i stvar je brzo i sa svim mogućim obzirom i pažnjama obavljena. Marmon se zatim uputio u Dubrovnik, a otuda je najzad posjetio kraj »čije se ime za tri mjeseca po čitavoj Evropi spominjalo«. Ovo je sada zabilježio o Boki:

Bokelji su se nakon hercegnovske afere mirno držali. Uvidili su, da im je jednako interes i obaveza da sačekaju kraj borbi u miru, da vide kome će pripasti. Oni su dobro primili francuske trupe i trudili su se da im prijašnje nepravilnosti budu zaboravljene. Ja nisam optuživao, jer to ipak ničemu ne bi vodilo; samo sam im naredio, da Dubrovčanima nadoknade brodove što su bili oteli u Gružu, mimo međunarodnog prava, tj, da im izruče ono što za to isplate Rusi. Ova Pažnja je za mene imala najbolje poslijedice: otada je ponašanje stanovnika skoro u čitavoj provinciji ostalo mirno.

Za odbranu pristana, dao sam postaviti baterije na ulazu, pa dovesti utvrđenja Kotora i Herceg-Novog u najbolje stanje: dalje organizovao sam provinciju tako ekonomtčno kako je god bilo moguće. Ništa ne bi, primijenjeno na mornaricu, bilo tako u skladu sa navikama stanovnika ovog kraja, kao što je izvrsna hrvatska organizacija (= Krajišnici!), što je istovremeno elemenat odbrane i sigurnosti zemlje, a i princip civilizacije; ali bi za sprovođenje toga trebalo mnogo vremena i novca. A nisam imao niti naloga za to, dok je guvernerstvo u to doba imalo sasvim krive pretstave o toj organizaciji, čiju sadržinu i protuteg nije poznavalo. Zadovoljio sam se dakle sa uvođenjem neophodno potrebne civilne i sudske administracije, i nastojao sam da dobro izaberem činovnike.

Biskup crnogorski zamolio me za sastanak. Ja sam se složio, pa smo se sastali nedaleko od Kotora. Razgovarali smo o prošlosti pa sam ga pitao, zašto je vodio rat protiv mene. Odgovorio je da je vjerovao, da treba slušati Rusiju, što ga je štitila i pretrpala dobročinstvima; ali mu sada novo stanje nalaže druge obaveze. Uvjeravao me da će se crnogorski vuk prijateljski ponašati i neće pružiti povoda za tužbe, te da sa punom ambicijom želi steći naklonost moga suverena. Ma da nije izrekao nikakvu namjeru, ipak mi se činilo iz njegovog govora, da se nosio mišlju, da se jednog dana stavi pod zaštitu Francuske. Nisam dirao to pitanje; predlog je morao doći od njega. Kasnije, kada sam već mislio da će to zatražiti, imao je drugčije nazore. Ruska vlada na kraju ipak nije prestala da neobično cijeni svoj uticaj u ovim krajevima. Ja sam vladici sa naše strane obećao dobro susjedstvo, ali pod uslovom reciprociteta, što je on ponovno potvrdio. Na to smo se rastali. Ovaj vladika, jedan divan čovjek od 55 godina, imao je puno plemenitosti i dostojanstva u svojim manirima. Njegov pozitivni, zakonom određeni autoritet u zemlji bio je zapravo bezznačajan: ali upliv mu je bezgraničan.

Pošto sam se pobrinuo za potrebe ove provincije i organizovao njenu upravu, naredio sam regrutaciju, od 600 mornara za flotilu i za mornaricu Venecije, što je bez prepreka izvršeno. Ovo stanovništvo od 45000 duša, održava 450 brodova, od kojih izvjestan broj vrši veliku plovidbu. Zemlju i upravu sam stavio pod naredbe Loristona, i vratih se u Dalmaciju.

U decembru 1807. godine, Marmonu je dodijeljeno dostojanstvo vojvode od Dubrovnika. Taj dodatak svom imenu, primio je kao podsjećanje na dobro izvršenu službu.

Dalje, Marmon kaže u »jedanaestoj knjizi«, da se početkom 1808. godine opet vratio u Dubrovnik, prinuđen okolnostima da tu promijeni političko uređenje, tj. da ukine vladu stare republike. Na stanje u Boki - iz kojeg god razloga - više se ne osvrće, mada je ovamo dolazio radi sastanaka sa vladikom. Tim više se bavi razmatranjem političkih odnosa sa Crnom Gorom:

Imperator je u to vrijeme mnogo polagao na to, da Crna Gora primi njegov protektorat, pa je insistirao na jednom zvaničnom aktu od strane vladike. U ovoj stvari su činjeni češći pokušaji, i ma da je vladika pružao nade, nikad ih nije ispunjavao, govoreći samo: ako bi imperator zaratio sa Turskom, može računati sa svim njegovim narodom. Najzad se ipak obratio svojoj skupštini, koja mu savjetovaše konsultaciju sa Petrovgradom. Marmon je odredio jednog konzula, imenom Tomić, koga je vladika doduše primio sa obzirima, ali ga nije htio pustiti na Cetinje, nego je tražio njegov boravak u Kotoru. Poslije svega, i pošto je čak rekao da se pomolio za Napoleona i njegovu armiju, dao je najzad do znanja svoje

165 neraspoloženje prema priželjkivanom aktu. Naime: bez obzira na vjerske okolnosti, Crna Gora je odavno gajila dobre odnose sa Rusijom, od kuda su stizala razna dobročinstva, pa su se ista i dalje mogla očekivati. A vladici je svakako bolje odgovarao jedan zaštitnik sa udaljenosti od 300 milja, negoli protektor u neposrednoj blizini, koji je lako mnogo postati i potčiniteljem.

Pregovori su se odugovlačili, pa kad je stigao odgovor iz Petrovgrada - taj je opet bio infiltriran austrijskim intrigama - vladika pokaže promijenjen ton i manire. Marmon, koji je već patio zbog svog »podređenog« - neratničkog položaja, zapitao je tada svog imperatora: da li bi se on složio sa prisilnim potčinjavanjem Crne Gore, u slučaju da dođe do sloma sa Austrijom i Rusijom. Računao je, da to može obaviti za 8 dana sa 7-8000 vojnika. Pri tome je čak fantazirao o raseljavanjima Crnogoraca iz vlastite zemlje, radi njihovog slabljenja, ali Napoleon mu ništa od toga nije odobrio. Ma da se ne može reći da je on bio naklonjen Crnogorcima: Još ranije, nakon opsade Dubrovnika, bijesnio je bez biranih izraza (dokument pri »10. knjizi«), naređujući Marmonu da treba - uz privremeno pretvaranje pred vladikom - nakon tada zamišljenog zauzimanja Boke izvršiti prepad na Crnu Goru, sa 12.- 15000 vojnika.

Vladika je predmet molbe za francusko pokroviteljstvo formalno iznio pred skupštinu, koja na to jednoglasno nije pristala. Intenzivirajući svoje odnose i sa Bečom, vladičino raspoloženje prema Francuzima je postajalo sve nepovoljnije: čak je sklopio mir i sa svojim vječnim neprijateljem, pašom od Skadra. Ovo je naročito ometalo francuske planove za prolaz ka Krfu, pa su se širile i glasine da bi - obratno - Turci potpomognuti Crnogorcima mogli napasti Boku. Stoga je Marmon, radi umirenja duhova, pojačao garnizon u Paštrovićima. Početkom septembra pokazalo se već i otvoreno neprijateljstvo vladike. Pod njegovim uticajem, stanovnici Braića su iznenada odrekli poslušnost, pa su se suprotstavili Francuzima, potpomognuti sa 300 Crnogoraca. Time su Francuzi bili iznenađeni: od svega 200 izaslanih vojnika poginulo je i ranjeno 50. Vladika se doduše izvinjavao, da on nije bio prouzrokovač ovog incidenta, ali mu Marmon nije sasvim vjerovao, smatrajući da su se ti Crnogorci samo preuranjeno pokrenuli u Paštrovićima. Bio je to već simptom bliskog rata sa Austrijom.

Tu zimu je Marmon proveo u pripremama za taj rat. Po dobivenim instrukcijama imao je ostaviti u Dalmaciji samo apsolutno neophodni broj trupa, koje su trebale držati određene tvrđave - među kojima Kotor i Herceg-Novi. Ostale pozicije su napuštane i bedemi otvarani. Marmon se tim naređenjima radovao: Dugo je već čekao, gdje bi mogao naći sebi bilo kakav rat, kad već rat nije potražio njega. Na kraju, svoja izlaganja u »11. knjizi« potkrijepljuje sa slijedećim dokumentarnim prilozima:

Napoleon je napisao Marmonu iz Pariza 26. januara 1808, da se on već odavno obratio carigradskoj Porti za slobodan prolaz ka Krfu. Marmon bi u ovom maršu učestvovao sa 12000 vojnika, u tri divizije. Napoleon je smatrao da se do Krfa može stići za tri dana, pa će se tamošnji engleski garnizon odmah odbaciti u more. Zapovijedio je da Marmon svakih 13 dana uputi jednog od svojih oficira put Krfa, što će činiti i general Bertije (Berthier), tako da će Marmon svakih osam dana dobiti vijesti o Krfu, a ti brojni oficiri će ujedno upoznati predio. Zatim još naređuje: »Držite jednog agenta kod crnogorskog biskupa i trudite se da ga pridobijete«. Zatim ponovo iz Pariza 9. februara 1808: »Kako to da mi nikad ne govorite o Crnogorcima? Ne treba da imate kruti karakter, trebate obratiti oči na njih, i pokušati pridobiti njihove vodeće govornike«.

Ovdje već osjetni ton diferencije među Napoleonom i Marmonom, zatim raste i do inzultiranosti zbog prigovora, da Marmonove trupe u Dalmaciji isuviše troše, više nego što bi koštala i jedna dvostruko veća armija. Na ovo 30. marta 1808. Marmon šalje ministru rata detaljno obrazloženje, o izvršenju posebnih naredbi koje je primao. Ukazuje na to da je Dalmaciju preuzeo u rasulu, pa su morale biti obezbijeđene i komunikacije i obnovljene

166 tvrđave, a posebno su mnogo koštali radovi u Zadru, što važi i za utvrdenje Srđa kod Dubrovnika. Dalje:

Uzeo sam u posjed položaje Zaliva: obala je morala biti naoružana, Kotor da se dovede u ispravno stanje. Za ovu svrhu nisu bili postavljeni nikakvi fondovi, što zaista želim reći i zahtijevati. Ti radovi su bili nužno potrebni. Baš prije nekoliko dana me je njegovo veličanstvo počastilo ovim dopisom: "Pretpostavljam, za slučaj ako jedna eskadra od 12-15 brodova dođe pred Kotor ili Dubrovnik, da su obavljene potrebne mjere za osiguranje oba grada protiv nadmoćnih borbenih snaga. Odgovorite mi na ovo pitanle". U vezi ovog pistma sam smatrao potrebnim, da treba umnožiti odbrambena sredstva pristana kod Dubrovnika i Herceg-Novog, pa se ti radovi u ovom trenutku baš obavljaju.

Marmon se i lično pravda Napoleonu 5. juna 1808, izmedu ostalog:

Nakon tilzitskog mira morao sam zaposjesti Kotorski zaliv. Rusi su vršili radove na Herceg-Novom. Ovu tvrđavu sam našao u dobrom odbrambenom stanju pa nismo trebali na tome ništa više činti. Kotor su međutim zanemarili, pa smo tu morali obaviti, doduše skupe, ali hitno potrebne radove; za tu svrhu sam predujmio nešto novca iz fondova, koji su po svoj prilici morali biti zahvaćeni za inženjeriju, svrhom ove tvrđave. Ja sam podnosio molbe, o kojima se nije vodilo računa, pa je francuska kasa ovom prilikom za izvjesnu sumu prikraćena.

U istom pismu Marmon napominje detalj da je, slučajno otkrivši da se u javnim crkvenim molitvama uz Napoleona spominje i njegovo ime, po starom mletačkom ritualu, ovo zabranio cirkularom: jer se ne pristoji da on bude spominjan zajedno sa svojim suverenom. Ovo da je učinio u smislu svoje bezgranične odanosti Napoleonu.

Princ Eugen naređuje Marmonu iz Milana 27. januara 1809, da se sa 16000 vojnika postavi na austrijsku granicu, da bi tamo vezao jednake austrijske snage. Za to vrijeme u Boki:

Jedan brigadni general će komandovati u Kotoru: On ima da obrazuje bataljon Bokelja, od najvjernijih, radi saradnje u odbrani zemlje... Biće dovoljno da se u Herceg-Novom ostavi 200 ljudi za odbranu utvrđenja. Ovu tvrđavu treba, kao Kotor i Dubrovnik, snabdjeti životnim namirnicama za 6-8 mjeseci, dalje: praha, đuladi i razne municije, toliko koliko je potrebno za odbranu svih položaja u isto vrijeme.

U »dvanaestoj knjizi« se Marmon sjeća svog ratovanja sa Austrijancima, kada mu je podijeljen čin maršala Francuske, a u »trinaestoj knjizi« već piše u svojstvu generalnog guvernera novoformiranih Ilirskih provincija. Smjestivši se u glavnom gradu ovih, Ljubljani, prilično se udaljio od Boke, koju uglavnom više ne spominje.

Osvrćući se na privrednu situaciju svojih provincija, napominje da se u Dalmaciji (tj. i u Boki) na postojećem stanju nije moglo ništa promijeniti. Promet soli je inače bio jedan od najvećih izvora prihoda Ilirije, naročito obzirom na izvoz u Tursku. Ovom možemo dodati, da je Kotor bio glavno tržište soli sa Crnom Gorom. Carina je bila jedna vrlo važna stvar, pospiješena i kontinentalnom blokadom - tom Napoleonovom promašenom idejom - kojom je pokušao da privredno slomi Englesku. Time je međutim doveo samo do dirigističke privrede u čitavoj Evropi, baš suprotno francuskom revolucijom izborenom liberalizmu, kojeg je i Marmon smatrao jedino zdravim. Blokadom nije bio ometen samo izvoz evropske robe, nego i uvoz kolonijalnih potrebština. Strogost blokade međutim nije mogla biti nikad apsolutno održana, pa su se carinski propisi svaki čas mijenjali. Tako je brodarstvo bilo ne samo zakočeno, nego brodari sa uvoznom robom nisu unaprijed mogli ni znati kakvi ih nameti čekaju na odredištu. Konfiskacije robe bile su na dnevnom redu, pa se ista prodavala, ponovo konfiscirala i ponovo prodavala. Pokušaj da se barem Trstu da status slobodne luke, nije mogao biti ostvaren. Marmon ovdje već pokazuje ogorčenje protiv Napoleona. Uobraženost je, kaže, bila jedna od njegovih najmarkantnijih osobina: on je u ovom haosu uživao, ravnajući se samo po zadovoljstvu, što mu je pričinjao osjećaj vlastite moći.

*

167 U gornja dva poglavlja informirali smo se o Marmonu pretežno iz francuske literature, i njegovih ličnih bilježaka, a to uglavnom važi i za opšte prihvaćeni istorijski stav. Ovaj stav se pak nešto razlikuje od onog - recimo tona - što se kod nas o tome može pročitati. Ustvari, ovog neobično sposobnog vojskovđu, ubjedljivog pregovarača, izvrsnog administratora, učenog mislioca i ugodnog čovjeka - koga nam najzad čine pristupačnim i sasvim ljudske slabosti, jedva smo još imali prilike upoznati kroz domaću literaturu. Jasno je, da je Marmon morao ostaviti zdvojne uspomene: i to već kod samih Austrijanaca, kojima je ne jednom mrsio konce. Tako se u tamošnjoj literaturi njegov briljantni prodor iz Dalmacije na Grac samo uzgredno spominje, dok se izdižu prolazni vojni uspjesi samih Austrijanaca: na prepadom izvršena osvajanja prije Marmonove najezde - zatim ponovno nadiranje u Dalmaciju iza njegovih leđa - do najzad sasvim izgubljenog rata kod Znojma.

Ali objektivnost zaista traži poznavanje svih mogućih aspekata, pa stoga baš treba da pogledamo još i rezimiranja koja su vršena sa ove strane Debelog Brijega. Izgleda da je za takvu svrhu najpodesniji noviji pregled dokumentacije o ruskoj floti i upravi, objavljen takođe u godišnjaku Boka, i to baš istovremeno sa prethodnom, već citiranom francuskom dokumentacijom18.

Rusi su dobro ocijenili značaj Boke, u okviru njihove politike spriječavanja prodora francuskih snaga u pravcu Levanta, stavljući prepreku po liniji Jadran-Krf-Sevastopolj. Ovo se slagalo i sa protivljenjem Bokelja da prihvate francusku vlast, odnosno sa već postignutim sporazumom na Cetinju, za crnogorsku intervenciju u Boki. Ruski komesar na Cetinju, Sankovski, obavijestio je o ovom admirala Senjavina na Krfu, koji je i sa strateške strane našao shodnim da Rusija uzme učešća u ovoj intervenciji, pa se 28. februara 1806. već iskrcao prvi odred Rusa u Herceg-Novom. Pošto se ova prethodnica uvjerila u opštenarodnu saglasnost sa protektorom, Senjavin je prihvatio i neposrednu molbu iz Boke. Vrijednost ove novostečene strateške baze, Senjavin je ovako ocjenio:

Kao luka, bokeljski zaliv je najbolji na svijetu a granice koje ga okružuju su skoro nepristupačne. Pomoću Crnogoraca i malog. broja naše vojske, Boka je sigurna od napadača, pa bio on snažan i mnogobrojan.

Bokelji su mu odmah opremili i stavili na raspoloženje, za vojne zadatke, 30 naoružanih brodova sa posadom, dok se na kopnu postepeno sakupilo 5000 crnogorskih i bokeških boraca. Pri tome, Senjavin dobija od cara Aleksandra I slobodne ruke djelovanja - doduše na vlastitu odgovornost: zbog kompliciranih diplomatskih prilika, baš uslijed miješanja u izvršenje predmetne tačke bratislavskog mirovnog ugovora. Car nije ratificirao ni naknadni ugovor o ovome, pa se Senjavin najzad otvoreno usprotivio predaji Boke Francuzima - istovremeno kada je Marmon već imao zavezane ruke da zbog toga povede rat sa njime. Senjavin je doduše u ovom svom postupku imao moralnu podršku od strane večine Bokelja, koji su dolazili do njega sa iskazima svoje privrženosti - vrlo naglašeno i prema caru Aleksandru I. To je sve bilo puno emocija: čak do suza. Pri tome su Bokelji, zajedno sa Crnogorcima, i aktivno napadali Francuze po Konavlima, a korsari upadoše i u grušku luku, robeći dubrovačke brodove. U Herceg-Novom je čak uspostavljen stalni sud za raspodjelu plijena, koji je sasvim redovno otiman od Francuza. Sa svim tim rastao je i zanos za ponovni napad na Dubrovnik - još i pod utiskom uspješne borbe protiv Francuza u junu - što je postajalo ozbiljnom prijetnjom: Hercegovci su se već spuštali do dubrovačkih predgrađa, a Crnogorci i Bokelji napadali su ka Cavtatu. Energični protunapad Marmona pravo do Herceg-Novog, morao je onda zaista djelovati kao hladni tuš. Senjavin je trebao spašavati svoj obraz. Priredio je gozbu, hvaleći »sve kneževe, sudije i narod«:

Ratnici! Vi ste pokazali odlično junaštvo i hrabrost; vi ste izvršili zadatke u savršenom redu. Drskost neprijatelja koji se usudio da stupi na vašu zemlju strogo je kažnjena. Neprijatelja ste zbunili vašim junaštvom; on je izgubio toliko ljudi da neće moći brzo na megdan izaći. Čestitam vam pobjedu, srdačno zahvaljujem za blagi postupak prema zarobljenicima i svakako želim da vaša humanost ostane trajna.

18 Vidi u istom svesku Boka br. 3/71; P. Kovačcvić: Flota admirala Senjavina u našim vodama - Ruska uprava u Boki (od 28. februara 1806. do 14. augusta 1807. god.).

168 Nasuprot ove pobjedničke hvale, stajali su međutim goli fakti: da je ruska vojska naočigled Bokelja okupana u moru, da je Marmon po svojoj milosti i nemilosti palio i žario njihove kuće i da - prilikom ogorčenog i zaista junačkog pokušaja da se ovo spriječi - Rusi ni drugog dana nisu mogli pružiti konkretnu pomoć narodnoj vojsci. Ipak, Senjavinova demagogija (znajući da je to bila samo francuska kaznena ekspedicija) da su Francuzi sada oslabljeni za napadanje Boke - održao se kod nas još uvijek u pisanjima o tim događajima. Dočim: da se Marmon u vrijeme tog Senjavinovog pravdanja već okrenuo drugim zadacima, o tome iz naše literature ništa ne saznajemo. Pri tome se francuski gubici uglavnom prikazuju zbirno, zajedno sa onim ranijim Loristonovima, prije Marmonovog protunapada. O vremenu od skoro jedne godine nakon bitke u Sutorini – tj. do onda kada su Rusi zatim hladnokrvno izručili te iste bokeške ratnike Francuzima - takođe malo znamo. A ne komentariše se u istom svijetlu ni pozniji akt Aleksandra I: koji je Boku bez brige sasvim ostavio Austriji.

Ipak je već bilo slutnji i razmišljanja o proturiječjima rusko-francuskog perioda u Boki: baš na stranicama godišnjaka Boka19. U tome prije svega treba zapaziti fakat, da su u mletačko doba – iza Dubrovačke republike - baš bokeški gradovi i opštine raspolagali najvećim privilegijama: čije je uživanje međutim pripadalo sloju i inače povlaštenih plemića, koji su držali mjesta u municipalnim vijećima. Ovaj društveni sloj je bio, pored najboljih zemljišnih posjeda, i inače dosta imućan. Raspolagao je ujedno sa odgovarajućim obrazovanjem i vodio život na evropskom nivou. Uz sebe je imao - doduše bez aristokratskih privilegija - i sloj uspješno preduzimljivih pa stoga kvalitativno uglavnom izjednačenih građana. Ovaj vodeći sloj je bio, izuzev naknadno od Turaka osvojenog Herceg-Novog i specifičnog Risna, prevashodno katoličke vjere. Niži slojevi pretežno bezznačajnog građanstva, bili su međutim već i u Kotoru jako pomiješani sa pravoslavnima. Masa naroda - pravoslavnog i katoličkog - živila je po selima, vodeći »patrijarhalan, primitivan život, protivan novim zahtjevima, uglavnom držan u kmetskoj zavisnosti od gospode«. A privilegije i patrijarhalizam svode se obično na jedan isti imenik: konzervativnost.

I baš ovome je povlađivao manifest ruskog guvernera Sankovskog, koji je preuzeo civilnu vlast u ovoj pokrajini »istoga jezika i krvi ruske, što teče po narodnim žilama«: on se prvo obraća sveštenstvu radi povinovanja vlastima, a zatim potvrđuje ranije povlastice opština, zajedno sa ličnim dostojanstvima, pa potvrđuje municipalne statute, kotorski sud i vijeće, te predstavnike gradskih savjeta, pokrajinske glavare, opštinske kapetane i sudije - ne zaboravljajući posebno potvrđivanje grbaljskih knezova - Sankovski najzad obećava sve »kao pod bivšom mletačkom vladom«. Dok za ovako zamišljenu budućnost Bokeljima uopšte obećava vlastitu slobodnu republiku, pod zaštitom ruskog cara i sa potporom Crne Gore - istovremeno obećava Petru I, da će se izvršiti ujedinjenje Boke sa Crnom Gorom u jednu republiku, takođe pod ruskom zaštitom, tako da vladika »svojim duhovnim i političkim uticajem i položajem postaće najnezavisniji vladalac u ovome dijelu Ilirika«.

Sve je ovo, na svestran način, bilo u Boki vrlo povoljno primljeno - pri čemu, međutim, ne smijemo zaboraviti jedno: svega 2-3 godine prije gore navedene proklamacije Sankovskog, bila je još na dnevnom redu uporna pobuna grbaljskih seljaka, što je bio »ne samo svojevrsni nacionalno-oslobodilački pokret koji je imao za krajnji cilj sjedinjenu Boku sa Crnom-Gorom, nego i klasni, seljački ustanak protiv feudalaca, koji su ekonomski eksploatisali seljačke mase i dovodili ih do krajnjeg nezadovoljstva« (Milutinović). Proklamacija i obećanja Sankovskog, kao da tačno ciljaju na tu još živu prijetnju: Narodu se odvraća pažnja populističkim slavjanizmom (uglavnom i do danas stalno citiranim, ali obično bez Senjavinovih suštinskih, reakcionarnih programskih tačaka) od imperativa za poslušnost naspram starim kontijaškim privilegijama.

19 Dr. K. Milutinović: Boka Kotorska 1797-1815. Godišnjak Boka br. 8/76.

169 U kontrastu sa ovim treba da bacimo i pogled na ogorčeno suprotstavljanje Francuzima: Čini se da pri tome nije baš bio odlučujući taj inače tako žarki slavjanski populizam, jer se privilegisani sloj Bokelja vrlo lako odvratio od takve ideologije prilikom dvokratnog, vrlo radog prihvatanja i austrijske vlasti20. Po svoj prilici stoga, jer se aristokratsko uređenje Austrije isto nije protivilo priznavanju »ranijih povlastica«. Dočim je »Code Napoleon« (u Francuskoj i danas važeći građanski zakonik), kojeg je Marmon dao primijeniti u Dalmaciji, bio izveden iz ovih prvenstvenih postulata francuske građanske revolucije: Jednakost svakoga pred zakonom, sloboda ličnosti i imovine, te odvojenost države i crkve. U poređenju sa ovim - za naše pojmove danas zaista samo po sebi razumljivim, sasvim prirodnim postulatima: postaje nam razumljivo da svojevremene rusofilske izlive dobro treba razlikovati od sklonosti prema Crnogorcima. A isto tako i od mržnje prema Francuzima. Uostalom, sukoba sa Francuzima bilo je i izvan domašaja Crne Gore. Tako je, baš povodom novog ustava što je bio donio zadarski providur Dandolo - kojim su se trebale ukinuti neke srednjevjekovne privilegije - u junu 1807. izbio ogorčeni ustanak u Poljičkoj grofoviji, kod Omiša, što su Rusi jednako podupirali i svojim desantima. Pošto su Francuzi ovaj opasni ustanak uspjeli ugušiti, rasturili su tu staru oblast u okružja Splita, Senja i Omiša. Na opštu mržnju prema Francuzima osvrće se i negdašnja austrougarska literatura, i to vrlo akribijski: na taj način stavljajući sebe samu u lijepo svijetlo. Tako, u vezi jedne druge značajne pobune piše21: »Dalmatinski dobrovoljci su malo hajali za primirje (= Znojam 1809), nego su otjerali francuske posade iz Omiša i Makarske, pa su u ime Ferenca I (= ugarsko-dalmatinski kralj, odn. Franc II austrijski car) zauzeli čitav prostor izmedu Cetine i Neretve. Bilo je tu takvo otadžbinsko oduševljenje, kakvo je istovremeno vladalo samo u Tirolu pod Andrijom Hoferom«.

Baš u ovom svijetlu, treba se sjetiti toga, da su Austrija i Rusija, u najzad uspostavljenom miru poslije Bečkog kongresa, ostali zajedno u »Svetoj alijansi«: reakcionarnom savezu, što je uspostavio Meternih za nasilnu restauraciju prevaziđenog aristokratskog uređenja Evrope - što je odvelo do daljnjih nemira i revolucija. Ako se sad sjetimo i programa, sa tome odgovarajućim obećanjima Sankovskog u Kotoru, vidimo da su ovi već bili u apsolutnom skladu sa istim restauratorskim koncepcijama. Pa šta je onda Boka imala očekivati od te buduće »zaštitnice« - od carske Rusije? Trebamo samo baciti kratak pogled onamo: Već jedno stoljeće ranije je Petar Veliki sjekao brade zaostalim bojarima, da bi rusku gospodu barem naizgled modernizirao. Njegov apsolutizam je »glajhšaltovao« i rusku crkvu, tako da je narod istu počeo smatrati »birokratskom vjerom«, masovno se priključujući raskolničkim sektama (neki su se klanjali pred bistom Napoleona) - koje su imale jednu zajedničku crtu - antiklerikalnu nastrojenost, dok su samog cara smatrale antikristom. I to iz dobrih razloga, jer su pravoslavni popovi bili prinuđeni pisati »izvještaje«, srozavši se tako na obično denuncijanstvo. Filozof Solovjov (1853-1900) je takvu »oficijelnu crkvu« i otvoreno napao: oštro je razlikujući od narodne pobožnosti. A sam Napoleonov pohod na Moskvu - odnosno saveznički pa i ruski protunapad do Pariza - rezultirali su dalekosežnim uticajem na nazore samih Rusa, koji su se među sobom podijelili: na konzervativne »slavofile« i napredne »zapadnjake«. Politički, ovo je djelovalo kroz poznatu zavjeru dekabrista - kojima je pripadao i pjesnik Puškin (1799-1837) - napredno zadojenih mladih ljudi, pretežno oficira, čiji je revolt zatim ugušen u krvi. Kulturni otjelovitelj slavofila je bio mistično nastrojeni Dostojevski (1821-1881), dok za zapadnjake stoji kritični realist Tolstoj

20 U već citiranom prilogu istoriji Crne Gore, L. Tomanović donosi dva karakteristična primjera, za oba austrijska zauzimanja Boke, i to: U III poglavlju - pred prvu austrijsku okupaciju (1798). - »Dakle 18. jula skupiše se plemići u rečenoj palati (u Budvi) i tu je pozvan došao Mitropolit. Tu su mu predali pismo, u kom je bila dobrovoljna predaja Nj.V. Caru kao Kralju ugarskome, i htjeli su da se razvije ugarska zastava. Kad su ovo doznali Paštrovići, kao i općinari (Majine, Pobori i Brajići), potrčaše u palac i tome se opriješe, osobito Paštrovići. Plemići su morali popustiti nasilju i prilagoditi se volji jačih i nasilnih, najposlije onih, koji su ih namjeravali prije malo dana možda i ubiti.« U XXI poglavlju - pred drugu austrijsku okupaciju (1814). - U opoziciji Mitropolitovom pismu ruskom caru, obraćaju se peraška, stolivska i dobrotska opština austrijskom caru: »Ovo stanovništvo bez Gospodara, sjećajući se očinskih briga V.V. što je imalo sreću da uživa kroz devet godina, u cvatućem stanju trgovine i plovidbe, opet se obrću katoličke opštine onoj slatkoj vladi... da moli V.V. da ih primi u svoje podanstvo. I ako neki prvaci pravoslavnih opština iste pokrajine, potaknuti kojim spoljnim uplivom, da se obrnu drugom Gospodaru, ipak ukupno stanovništvo ne želi drugog nego V.V... nada se da će naknaditi izgubljeno, i za to prosi... 1) Da povlastice, prava i sloboštine, koje je uživala ista pokrajina do kraja 1805-te, budu potpuno povraćena...« 21 Az Osztrak-Magyar Monarchia írásban és képben. Az Osztrák Tcngermellék és Dalmácia. Budimpešta 1892.

170 (1817-1875), koji je prilikom nekih oštrih razmimoilaženja sa Dostojevskim - u Baden- Badenu - nadraženo dobacio: »ja sam Nijemac!«22

Ali da se vratimo u Boku: Kada su se pred kraj napoleonskih ratova Boka i Crna Gora, vlastitom voljom bez Sankovskog i Rusa, zaista ujedinili - pa se Vladika opet obratio Aleksandru I za rusku zaštitu - dobio je otriježnjavajući odgovor, sada u smislu pogodbi na Bečkom kongresu: »Riješio sam da je (= Boku) vratim Austriji...« Tako, sav onaj svojevremeni rusofilski populizam u Boki, što još uvijek izvire iz citata tadašnjih spisa i proklamacija, ostaje samo kao jedna groteskna uspomena. No ne smijemo suditi o tome iz našeg vremenskog odstojanja: tadašnji ljudi su imali pred sobom samo uspomene, koje su ostale od Marka Martinovića učitelja ruskih pomoraca - do baš u to vrijeme umrlog admirala Marka Vojnovića: osnivača ruske crnomorske flote i svojevremenog Senjavinovog pretpostavljenog. Štaviše: trebamo respektirati tadašnje rane izraze vlastite nacionalne svijesti. Ovo je medutim baš bilo potstaknuto iz onih prosvjetnih shvatanja, koja su vodila francuskoj revoluciji.

Zaokolivši ovako, štošta nas opet upućuje na Marmona: i to na njegove zaključke o stanju u Dalmaciji i uzrocima opšte mržnje protiv Francuza. Bitnu ulogu je u tome igralo - kaže - neprosvijećenost i zaostalost naroda, što je slušao svoju, napoleonskim građanskim zakonima razvlašćenu i zato nezadovoljnu vlastelu i glavare, koji su sa druge strane bili poduprti austrijskim i ruskim intrigama, a što je sve još brljano i za nove prilike nekompetentnim, ali još nepromijenjenim mletačkim upravnim aparatom. U Boki je - uslijed zakašnjelog dolaska Francuza - zaista mogao doći do plastičnog izražaja jedan element ove kritike, i to baš ono intenzivno i pregnantno rusofilsko parolaštvo - koje je izgleda uspješno prekrilo inače i tada aktuelne, druge društvene probleme: kao što je mogla biti i sklonost naroda u Boki prema jednostavnoj, neposrednoj demokraciji u Crnoj Gori23.

Međutim, ne treba da sve ovo ostane tako napisano, kao neka bezuslovna hvala te francuske okupacije u Boki. Francuzi su tu donijeli svoja nova društvena pravila isuviše naglo i radikalno (sjetimo se da se Marmon bavio i mislima o krajiškom graničarstvu), u jednu sredinu koja na to još rije bila spremna, pa se tome pretežno i protivila. Viši sloj Bokelja je odbijao »jakobinsko« građansko uređenje - dok narod na brzinu još nije shvatao nove slobode koje su mu se time nudile. Naprotiv, nalazio je ugroženim baš one patrijarhalne spone, koje su do tada uređivale način života. Kroz »obezvlašćenje« pa time nastalu privrednu nezainteresiranost višeg sloja, poremećeni su i privredni tokovi, opet uglavnom na štetu naroda: a sve to u okviru opšteg opterećenja ratom i zbog ometene plovidbe Jadranom, odnosno Napoleonove besmislene kontinentalne blokade uopšte, koja je paralizirala baš brodarstvo – glavni izvor blagostanja Bokelja. Sve ovo je povrh toga bilo opterećeno i utjerivanjem teške ratne kontribucije, kao i zavođenjem - za Boku tada nepojmljive - vojne obaveze. Ovo se onda naravno vraćalo Francuzima i kao neposredna odbojnost, i to naročito kada je njihovo prisustvo oslabilo, za vrijeme rata sa Austrijom 1809. godine. Bokelji su nastavili da se bratime sa eto tako slobodnim Crnogorcima, koji su sada opet mogli upadati ovamo, pa je francuska vlast zabranjivala takve dodire, uz prijetnju vojnog suda24. Iz istih razloga, vojnicima je tada zabranjeno da se udaljavaju od utvrđenih mjesta i preporučeno, da budu stalno naoružani i spremni za brzu odbranu. Gradske kapije su zatvorene pred zalazak, a otvarane po izlasku sunca, te kroz tako dugo zatvorene kapije nije mogao biti propušten niko, pod nikakvim izgovorom. U Boki je tada vladalo maltene opsadno stanje.

22 Charles Morazé: Historija čovječanstva - kulturni i naučni razvoj. Svezak 5, knjiga 3: Rusko carstvo: - Posrijedstvom UNESCO-a 1969, u Zagrebu. Alfons Schäfer: Deutsch-russische Begegnug in Baden. Oberrheinische Studien IT, Bretten 1973 23 Na primjer, P.V. Kovačević u svom radu: Grbalj (Kotor 1964) navodi da su neki Grbljani tražili od Sankovskog da smijeni upravo potvrđene kneževe, jer ovi »… ne hoćahu slušat ni o zakon carskomi ni vladiku, već baštine i aspre uzimahu, a žene od muževa raspušćivahu i govorahu: mi smo cari i patriarhi i vladike, ni Bog vam bez nas neće pomoći.« 24 Naredba je donešena u Kotoru 23. I 1809. Vidi, M. Zloković: HercegNovi od pada Mlctačke Republikc do Bečkog Kongresa (1797- 1815). Godišnjak Boka, br. 4/72.

171 I tačno prema Marmonovom sagledavanju stvari: Francuska epizoda je baš najviše škodila u Boki - kroz objektivnu propast bokeškog pomorstva, od čega se ovaj kraj više nije oporavio, sve do najnovijeg doba. Jedan kratak osvrt na ovo25 ostaje još neophodan radi cjeline: Cvatuće bokeško pomorstvo u mletačko doba, nije bilo prekinuto ni prvim dolaskom Austrijanaca. Zna se čak tačno, da su neke prčanjske trgovačke kuće i brodovlasnici, od 1794. do 1805. učetvorostručili svoj promet. Nagli pad poslova ovih porodica desio se baš 1806. godine - upravo sa dolaskom Rusa u Boku ili Francuza u Dalmaciju. Rusi su prema tome zatekli bokeško pomorstvo još u vrlo dobrom stanju: Senjavin, koji je zahvaljujući i Bokeljima tada zavladao Jadranom, konstatuje oko 400 odlično opremljenih patentiranih brodova, sa posadom od 5000 slavnih pomoraca. Prilikom dolaska Francuza u Boku 1807. godine, ova flota je još uvijek bila netaknuta, ali su tokom slijedećih sedam godina oštećena dva glavna faktora: brodovi i dio kapitala, a paralelno je počela i jaka migracija pomoraca. Dočim oni što su ostali kod kuće, protivili su se pretežno uklapanju u francusku mornaricu. Mada su bili veoma poželjni: pa su stoga i prisilno mobilizirani. Istovremeno: stalno privezani ili usidreni drveni brodovi počeli su trunuti, ili su bili demolirani od nevremena. Povrh toga, taksa koja je teretila te plovne objekte - što više nisu uredno priveđivali - značila je gubitak njihovog vlasništva već za četiri godine.

Ipak izgleda, da su se nekako održale veze sa Rijekom, jer su se tamošnji trgovci za ovo naročito brinuli, i to uprkos jakih smetnji od strane engleskih ratnih brodova i njihovih korsara, što su imali svoju bazu na Visu. Marmon je zamrlu trgovačku mornaricu mobilizirao 1809, godine - pa se pokazalo da je Boka tada mogla staviti pod jedra još samo 94 broda daleke plovidbe - dočim se do 1814. godine i ovaj broj spustio na svega 50. Saldo gubitaka bio je dakle, za svega jednu deceniju: 350 patentiranih brodova! A grcalo se pored toga i pod neodrživim teretom novčanih kontribucija, pa su pojedine familije počele da zapadaju u teške dugove. Ništa manje nego i čitave opštine: Prčanj je, iznemogavši pod tim teretima doživio i to, da su mu Francuzi rasprodali srebro iz riznice župne crkve, konfiskujući i fond za gradnju novog hrama.

Međutim, nisu se svi Bokelji suprotstavili Francuzima. U svjetlu dosadašnje literature, moramo se međutim zapitati, da li su oni koji se - baš zbog njihovih izvanrednih kvaliteta - uzgred ipak spominju, bili na neki način loši narodnjaci? Šta ih je navodilo, šta su mislili ovakvi Bokelji: - Pasko Luković iz Stoliva postavljen je 1808. godine za zapovjednika »La Brenta«. - Kapetan Visković iz Perasta isto je plovio pod francuskom zastavom: dobio je pohvalu zbog junačkog držanja protiv Engleza. - Kapetan Đurović iz Prčanja, pismeno je pohvaljen zbog okršaja sa jednim engleskim brodom, znatno jačim od njega. - Marmon je 1809. godine osnovao jednu nacionalnu obalsku siražu, kao dopunu svojim nedovoljnim regularnim vojnim snagama. Dozvolu za postavljanje takvih gardi dodjeljivao je kao odlikovanje: privilegije koje su se time sticale bile su više časne nego korisne. Učesnici su se čak opremali o svom trošku. Marmon ovo podvlači i anegdotom: Jedan mladi svećenik u Rovinju, žalio mu se na izbor svog zvanja, objasnivši: »S vremenom se mijenjaju ideje. Prije se htjelo biti pop, a sad svako želi da postane gardist«. Bokešku gardu je Marmon po kvalitetu uporedio samo sa dubrovačkom i zadarskom.

25 Zbirka ovdje odabranih detalja uzeta je iz knjige: 12 vjekova Bokeljske mornarice (Beograd 1972). Inače uTomanovićevoj već češće citiranoj 1922. god, izdatoj knjizi o događajima u Boki Kotorskoj 1797-1814: on se preko 23 strane bavi sa pripremnim okolnostima prve austrijske prezencije (1797), koju zatim (1797-1806) raspravlja preko 36 stranica; sedamnaestomjesečnom ruskom prisustvu (1806-1807) posvjećuje 32 stranice; dočim razmatranje sedmogodišnje francuske okupacije (1807-1813) vrši samo preko jedne-jedine stranice, uz još neke napomene i u pogovoru. Ostatak knjige, još dvadesetak stranica, posvećen je okolnostima izbacivanja Francuza iz Boke, ujedinjenju sa Crnom Gorom i pogledima na drugi dolazak Austrijanaca 1814. godine. Ovakvo sasvim simptomatično zapostavljanje francuskog djelovanja u Bolki - nasuprot nesrazmjerne naglašenosti kratke ruske epizode - ostalo je pregnantno u literaturi sve do danas. Tomanović međutim ukazuje na potrebu arhivskog istraživanja francuskog perioda. Ovome možemo dodati: Za vrijeme talijanske okupacije, bio je sav mletački dio kasnijeg austrijskog arhiva iz prve polovine prošlog vijeka - bačen u drvarnicu suda u Herceg-Novom. Autorov otac je kao zatvorenik u istom sudu, otuda mogao ponešto spasiti, pa se ti papiri sada nalaze kod Magyar Čabe u Zelenici. Inače neznatnu arhivsku građu francuskog perioda u Herceg-Novom, obradio je i objavio M. Zloković u godišnjaku Boka br. 4/72, upućujući i na neka druga novija istraživanja.

172 - Za Nikolu Živkovića, načelnika hercegnovske opštine, smatralo se da je zagovarač francuskih reformi: Tako, 14. januara 1811. pucalo se na njegovu kuću, pa je bio ranjen. - Kapetan Krsto Radimiri iz Dobrote, izdržao je 1811. godine borbu sa 7 engleskih ratnih brodova izmedu Brača i Hvara. Od 11 ljudi posade, poginulo mu je ili ranjeno 10, a i sam je bio ranjen. Za ovo je 1817. godine dobio krst Legije časti, od francuskog kralja Luja XVIII. U Dobroti mu je spjevana i pjesma.

Ali da ne budemo nepravedni prema drugoj - svakako pretežnijoj strani - evo i otuda nekoliko nehotičnih primjera: Joko Crnogorčević iz Baošića nosio je pisma Sankovskog i vladike na Krf, a u povratku pilotirao rusku flotu u Boku, pa je zatim korsario pod ruskom i potom pod engleskom zastavom. Ilija Crnogorčević je takođe korsario, a Luka Crnogorčević je istovremeno bio kapetan »Novske komunitadi«. Đorde Vojnović iz Herceg-Novog postao je komandant narodne vojske. Za Ruse su još korsarili: Špiro Lipovac, Simo Želalić, Marko Radimiri, Mihajlo Vučetić, Đorde Stojković, Marko Pješivac i Božidar Cicović. U ruskom desantu na Korčulu i Brač učestvovao je Grbljanin, kapetan Jovan Vukotić, pa je odlikovan sabljom. Ovo su bili kvalificirani brodari pod ruskom zastavom; bokeški suvozemni borci su izgleda u prvom redu bili Krivošijani i Kruševičani, uz nešto Grbljana, Sutorinjana i drugih.

Nazire se nekako, kao što smo već istakli za samu Rusiju, takođe izvjesna konzervativna i napredna idejna divergencija u Boki. Najvjerovatnije je da oni što su stali uz Marmona - tj. nisu bili rusofilni konzervativci - ustvari nisu prosto htjeli služiti Francuzima, nego su prije svega bili saglasni sa njihovim reformama: sa idejama tada mlade i napredne buržoazije. Čemu se međutim protivila klasa, koja se trudila da sačuva svoje feudalističke privilegije, a koja je našla potporu u nemušto nezadovoljnoj masi, kojoj je stalno komunicirana populistička retorika. Simptomatično je pri tome da se iz njedra te iste stare gospode, u pogodnom momentu, mogla isčauriti i jedna austrofilna frakcija, kojoj je međutim isto nedostajala šira baza26. Glavna ličnost ove alternative, treba da je bio Petar Luković, koji je uime svojih jednomišljenika iz Stoliva, Dobrote i Perasta, 22. februara 1814, caru Francu II lično predao molbu sa pozivom, da Austrija opet zauzme Boku. Bez obzira na odgovarajući diktat Bečkog kongresa, dobro znamo rezultate: teška stagnacija čitavog ovog kraja tokom XIX vijeka.

Nažalost, dosadašnja istraživanja su se uglavnom ograničila na idealizirajuću tradiciju rusofilnog aspekta u Boki. Istorija Boke je međutim mnogo interesantnija, tj. složenija, da bi se baš ova njena epizoda mogla smatrati na takav način prosto zaključenom. Takvim pojednostavljenjem se već zapalo u stalna ponavljanja, koja nikuda više ne vode, mada stoje u očiglednoj kontradikciji sa drugim, manje-više zapostavljenim istraživačkim aspektima. Tako je to još i na pragu dvjestogodišnjice one dalekosežne društvene promjene, koju je izazvala baš francuska revolucija, i koja je u međuvremenu postala samo po sebi razumljiva tekovina savremenog života.

Možda će ovim predložena teza o diferenciranosti društvenih odnosa baš one, nimalo bezznačajne, možda čak i odsudne decenije u Boki, moći biti kritično produbljena, ako se priđe analizi životnih okolnosti gore imenovanih pa i manje spominjanih ličnosti, zajedno sa njihovim porodičnim i širim društvenim okolnostima. To bi isto bilo jedno od sredstava, kojim bi se najzad stvorila jedna stvarna i plastična slika društvenog razvoja u Boki - i to odozdo

26 Peraško opštinsko vijeće konstatira 23. augusta 1807: »Pošto su se Bokelji sjedinili sa Crnogorcima, sađoše Crnogorci pod upravom Nj. E. Gospodina Petra Petrovića Mitropolita Crnogorskog, odbiše od ovih granica hrabro i energično francuske trupe, u opštem interesu, zanešeni patriotskom vatrom, predadoše se zaštiti i podanstvu Ruske Carevine, koja im je poslala neposrednu pomorsku pomoć i suhoputne trupe, pod čijom smo vladom bili u toku sedamnaest mjeseca. Kroz to doba s nama se postupalo sa očinskom dobrotom, ne vrijeđajući naše povlastice starinskih naših zakona (!), ostajući u našem miru, zaštićeni i upravo obezbijeđeni Ruskom Vladom od Crnogoraca i pravoslavnih Bokclja...« Ovaj citat prepisan je iz XX poglavlja Tomanovićevog djcla. Dalje, Tomanović u XXI i XXII poglavlju izlaže vladičino obraćanje Aleksandru I za rusku zaštitu nad 1813. godine upravo sprovedenim ujedinjenjem Boke sa Crnom Gorom. Sadržaj odgovora što je primio, navodi P. Butorac (Boka Kotorska nakon pada Mletačke republikc do Bečkog Kongresa, Zagreb 1938): »... pozivljem vaše Preosveštenstvo... da upotrebite Vaš upliv, da se stanovništvo Buke Kotorskc skloni pokoriti se odluci savezničkih država, uvjeravajući ih da će prava i povlastice (!) što su oni uživali od najstarijih vremena biti potpuno sačuvani...« Radilo se o predaji Boke Austriji koja je - isto kao Rusi - obećavala kontinuitet srednjevjekovnih i mletačkih staleških privilegija. Uporedi sve ovo i sa fusnotom 20.

173 iz samog naroda. Taj razvoj je sasvim sigurno - nimalo drugčije nego inače u Evropi - našao svoju okretnu tačku baš tada, kada je i k nama nemilosrdno prodro epohalni prelom francuske revolucije, makar i posredstvom bonapartizma. Pregnantni nosilac ovog bio je guverner Ilirika, Marmon, čovjek slobodnog duha – bez zadojenosti bonapartizmom...

Četiri dopisa

Crna Gora u mađarskim enciklopedijama Monitor 31 12 1993.

U Feljtonu 03.12.93. Sreten Perović donosi informacije iz tri budimpeštanske enciklopedije 1911-27, 1936-42 i 1960-72. Međutim, ovom je svakako trebao prethoditi čuveni Pallas nagy lexikona" (Palasov veliki leksikon) sa 18 tomova 1893-1904. Pod "Montenegro" (1896) tu stoji u četiri stupca, prije svega uputstvo na geografsku kartu (pod prilogom Bosznia): bez Boke do Brca kod Sutomora (pod Austrijom), odnosno bez istočnih oblasti kod Kruta pri Ulcinju, pa pojas Tuzi-Gusinje-Plav, kao i na sjeveru od Berana pa tokom Tare (pod Turskom). Zatim glasi: "nezavisna kneževina... 9085 km² (?). Dužina morske obale 70 km; samo sa manjim zalivima, koje su obuhvaćene strmim stjenovitim obalama. Prostor: dolina Zete, Nikšićki bazen i tjesnaci Duge razdvajaju oblasti kneževine na dva različita dijela. Zapadni dio je svojstvena Crna Gora, istočno su Brda". Slijede geomorfološki opisi, sa napomenom teške pristupačnosti krševite Crne Gore i alpskog karaktera Brda, odnosno ravničarskog karaktera Podgorice ka Skadarskom jezeru. Različitost dvije pokrajine važi i hidrografski, obzirom na karstne ponore, uz posebnosti Skadarskog jezera sa pritokama. Klima je zapadno vrlo različita danju i noću, zimi i Ijeti, dočim je na istoku uravnoteženija, a kiše su tamo češće. Vremenske prilike su različite obzirom na visinske razlike: planine su pokrivene vječnim snijegom, dočim u podgoričkoj niziji zimu čine samo kiše. Tome odgovara i različitost flore. Uz Skadarsko jezero i na primorju rađaju naranče, masline, smokve itd, na Crnoj Gori raste samo žbunje, u Brdima međutim i srednjeevropsko drveće. U planinama su česti medvjedi, vukovi i divokoze, posebno je u Rijeci važna riba ukljeva.

"Stanovništvo, proizvodi, uprava: Broj stanovnika (1879) se cijenio na 220.000 ili novije 240.000, čija je većina pravoslavna i stoji pod cetinjskom i ostroškom episkopijom". Slijedi doslovni opis Crnogoraca kao u "Monitoru" br. 163, što znači da se kasnija enciklopedija "Revai" služila "Pallas"-om za podlogu. Zatim "takozvani" gradovi: Cetinje (2.000 stanovnika), Podgorica (4000), Ulcinj (2000), Bar (1500), Kolašin (1500), Nikšić (3000) i Danilovgrad (1000). Zemljoradnja je još vrlo primitivna. Zemlja je na mnogim mjestima zajednička imovina; velikog posjeda nema nigdje. Glavni urodi su kukuruz, duvan (1894: 450.000 engl. funti), krompir, raž i proso. Vino se proizvodi u crmničkoj nahiji i podgoričkom

174 okružju, nadalje u okolini Bara i Ulcinja. Velike površine su goleti, koje najviše mogu poslužiti za pašu. Broj koza i ovaca cijenjen je na 350.000, rogate stoke 60.000, svinje 8000, konja 3000. Zanatstvo je samo bezznačajna kućna radinost. Trgovački putevi su isključivo državne ceste i pješačke staze. Iz Budve i Kotora na Cetinje, otuda za Podgoricu i Nikšić, nadalje iz Bara do Skadarskog jezera vode kolski putevi. Što se tiče međunarodne trgovine, vrijednost uvoza iznosi 200.000 forinti (austrijskih) a izvoza 2 miliona forinti. Glavna izvozna dobra: Pyrethrum roseum, dimljena kaštradina i ovčetina, vuna i kože; uvoz su žitarice, oružje i municija, kolonijalna i luksuzna roba. Bar i Ulcinj su stanične luke austrijskog Lloyda. Po 1852. uspostavIjenom, te 1855. i 1879. preinačenom ustavu, Crna Gora je navodno jedna ograničena, stvarno međutim apsolutna monarhija, gdje je izvršna vlast položena u ruke Knjaza. Ministri su mu: predsjednik ministarstva i ministar unutrašnjih poslova, te ministri za inostrane, vojne, monetarne, pravne i vjerske poslove. Po 1879. donešenoj uredbi za javnu upravu, zakonodavno tijelo bi trebalo da se sastoji od osam članova, čiju polovinu imenuje Knjaz.

Knjaževina je izdijeljena na 80 okružja, na čijem čelu su mjesni kneževi koji u miru drže vlast, a u ratu su četni vođe. Stajaće vojske nema, ali je zato svaki sposoban muškarac vojni obaveznik; samo se Muslimani mogu novcem otkupiti. Cijeni se da ima sposobnih 35.870 pješaka i 856 artiljeraca. Broj pušaka je 40.000, osim toga ima dva opsadna topa, dva od bronze od 11 funti, 12 čeličnih i 6 bronzanih Krupovih, te 24 brdska topa - što stoje u Spužu. Školovanje je obavezno za svu djecu; djelotvorno ima međutim samo 70 osnovnih škola, sa 3000 muških i 300 ženskih učenika. Osim toga ima jedan teološki seminar i jedna gimnazija na Cetinju, te viša ženska škola sa 44 učenica o trošku ruske carice. Prvostepeno sudstvo vrše okružni kneževi, a drugi stepen je Veliki sud na Cetinju, odakle se još može apelirati Knjazu. Za pomoć sirotinji služe javni radovi, pri čemu se plaća žitom iz Rusije. Prihodi knjaževine cijene se na 600.000 forinti: prikazi se međutim nikad ne objavljuju. Zakonodavnu vlast vrši Knjaz. Slijedi spisak literature za osam djela.

U dodatnom tomu 1904: "Montenegro" je obrađen preko jednog stupca, uz spisak literature za osam novih djela. Tu se donose brojevi o porastu stanovništva i proizvodnje, s time, da se odnos veličine uvoza i izvoza promijenio u negativni bilans. Od čega je polovina uvoza dolazila iz Engleske. Iz Bara za Nikšić izgrađena je uskotračna pruga, radi povećanja proizvodnje tamošnje gvozdene rude: Telegrafske linije iznosile su 343 engl. milje. Austrija daje 60.000 kruna za održavanje puteva i 16.000 za poštansku službu. Od 1895. postoji podoficitska škola po talijanskom ugledu u Podgorici, koja je 1898. prenešena na Cetinje (slijede informacije o obrazovanju kroz tu školu kao i o opštoj ratnoj spremnosti). Vojska je inače stalno na mirovnom dopustu, pa vježba samo nedjeljom i po praznicima. Najzad saznajemo i istorijske aktuelnosti, od proslave 200-godišnjice dinastije Petrovića do kabinetskih promjena 1903.

Nekad i sad Monitor 04 11 1994

Sa žalosnom pažnjom pratim vaše izvještaje iz Tivta, gdje sam tokom svih 60-ih godina vodio urbanističke poslove. Dobro poznajem taj narod. Ništa se sada ne slaže sa tim mojim iskustvom! Međutim, još 1888. pisao je književnik Simo Matavulj iz Lepetana:

"... u Boci je malo katolika, ali su im crkve vrlo lijepe i oni o festama upinju se da im što ljepše ispane. Njihova braća pravoslavna začinjaju im veselje. Amo je velika tolerancija religijska, npr. žene naše vjere idu na zavjete u njihove crkve, a i oni još više u naše. Katolici svi slave krsna imena i čuvaju ostale srpske običaje."

Ovome dodajem iz vlastitog sjećanja: kada je 1939. umro papa Pije XI, u crkvi sv. Jeronima u Herceg-Novom podignut mu je simbolični odar i održana zadušnica. Na posebnim stolicama, neposredno uz odar, sjedala su tri pravoslavna popa i krstili se sa tri prsta -

175 usred katoličke crkve! A u prvoj klupi za redovne vjernike, sjedio je i igaljanski hodža - sa turbanom u krilu.

Čitam nadalje, u dopisima vašem listu, da pop u crkvi sv. Luke u Kotoru sada osporava katoličko porijeklo te crkve, pa i potonji pravoslavni i katolički oltar u istoj crkvi. Uvjeren sam: taj pop nije Bokelj.

U spomen žrtvama Monitor 10 02 1995

Povodom trostruke polemike oko "golootočkih žrtava" na stranicama Vašeg lista, da počnem, i završim sa poslovicom: "Ko sa 20 godina nije komunist, nema srca; ko je sa 40 još komunist - nema mozga!"

Od tada smo svi pametniji. Što hoću reći: ne mogu se motivi golootočana presuditi po današnjem znanju, ali se ne smije suditi ni bez iskustva proteklih decenija - niti bez dopunskih saznanja o predratnom staljinizmu. Naprosto, istorijski slučaj Golog Otoka se ima shvatiti diferencirano, kao i sve ostalo istorijsko. Čini mi se da polemici Udruženja Goli Otok i g. Darmanovića baš nedostaje takva diferenciranost.

Mislim da bi se Udruženje Goli Otok trebalo baviti širenjem tolerancije i sa humanitarnom stranom svojeg bivstvovanja, jer je ideološka strana - zbog koje su i stradali - od početka bila promašaj. I da kažem još i ovo: čuvam u dragoj uspomeni jednog svojeg prijatelja, stradalnika sa Golog Otoka. Navodim samo da je bio Vuksanović iz Zelenike. I on se borio za slobodu ljudske misli i dostojanstva. Koju godinu poslije povratka iz sužanjstva izvršio je samoubistvo. Tada se u Jugoslaviji već relativno dobro živjelo: bolje i slobodnije nego u ma kojoj zemlji sa komunističkim režimom. Pa, baš i zbog ovakve tragike, neka je i njemu u spomen Trg golootočkih žrtava, gdje god budu pjace tako nazivane.

Kako to drugi rade Monitor 31 03 2000

Mlazni avion turističkog koncerna TUI poletio je iz Štutgarta za Grčku preko Austrije i Mađarske, na veliku okuku Dunava izmedu Rumunije i Jugoslavije. Krilom poviše rumunske obale, skrenuo je ka Bugarskoj - jasno zaobišavši Jugoslaviju! Koridorom preko Atine stigli smo zatim na odredište: ostrvo Mikonos. Sitan neki aerodrom; kočenje točkova snažno nas je bacilo naprijed u sjedištima.

Ovamo nas je doveo interes za mediteransku narodnu arhitekturu. Mikonos je oduvijek bio sirotinjsko mjesto, bez naročitih arhitektonskih spomenika. Iznenadila nas je sličnost tamošnje nošnje (danas samo na starim slikama) sa crnogorskom... narodna arhitktura je, međutim, čuvena: bijelo okrečene kockaste kućice sa ravnim krovovima i uskim prozorima, slikovito zbijene međusobno, u lavirintu tijesnih uličica oivičenih strmim kućnim skalinima. Danas se, naravno, dalje gradi. Nove jednako zbijene četvrti, ali i rasuti ljetnjikovci, no nikako preko jednog sprata. Što važi i za nevelike hotele - i sve to u onom bijelom kockastom "stilu". Niko tu ne smije da se baškari kako mu se ćefne.

Samo jedna zgrada ima crveni nagnuti krov i fasadu sa arkadama. To je gradska kuća. Ispred nje stoji jedna novija crkvica za plavim kubetom. Nad ulaznim vratima velika spomen-ploča obavještava o zaslugama negdašnjeg ruskog konzula: konta Jovana Vojnovića! On je bio i graditelj te istaknute kuće, u tom sačuvanom obliku, još oko 1772. godine. Da ne duljim: plemićka familija Vojnović je bila nagrađena od mletačkog dužda za zasluge oko osvajanja Herceg-Novog od Turaka. Poznato je da su ogranci ove familije potom sticali i zasluge u ruskoj službi. U njihovom palacu u Herceg-Novom gostili su i

176 Njegoša. Isti je dijelom porušen prilikom gradnje željeznice početkom XX vijeka, kada su se Vojnovići preselili u Dubrovnik.

Mimo svega ovog, tu nas je posebno zasjenio turistički život tog inače istorijski ne mnogo značajnog ostrva. U ovom skučenom predjelu spržene oker boje, zasutog ljutim kamenjarima, bez ijedne krošnje i prirodne sjene, ali sa kao suza čistim morem i tek sa nekoliko slabo korišćenih ovećih plaža, u svemu i bez značajnog hotelijerstva, ogromne turističke krstarice smjenjuju se neprekidno "bljujući" svoje turiste u maleni gradić. Uz jedan nedavno građeni pir vezuju se ponekad i tri takva broda, uz ostala, što sa sidra motorinima prebacuju goste. A svaki čas svraćaju i velike lukzusne jahte, sa vrhunskim posjetiocima. Svi oni troše po malenim gostionicama, butigama i noćnim lokalima, da bi za dan ili dnevno- polunoćni boravak ustupili mjesto drugim brodovima i novim rojevima turista. Ovo je bilo sagledano tek za jednonedjeljnog boravka, u poznoj oktobarskoj sezoni! Sa poukom: kako se malim sredstvima, ali sa pažljivom izgradnjom imidža, mogu razviti karakteristični i vrijedni oblici turizma...

Početkom XX vijeka u mađarskim novinama se sa simpatijama pisalo o Crnoj Gori. Zahvaljujući radu našeg saradnika Zoltana Mađara, koji živi u Njemačkoj, čitaocima ćemo prezentirati dva separata iz budimpeštanskih «Nedjeljnih novina», iz 1903. godine:

Đula Vlašić (Wlassich Gyula, sin ministra prosvjete): Na goletnoj zemlji. Slika iz Crne Gore (na mađarskom u Vasárnapi ujság br.18/03, Budimpešta, prevod u Monitoru 15 05 1998).

Slika Crne Gore

Sretni ljudi, na žalosnoj zemlji. To je Crna Gora. Na stranca djeluju divovske stijene, lišene svakog bilja, kao da su od prirode stvorene tamne grobne ploče. Ali Crnogorac vidi u njima bogom danu, svoju majku zemlju. Ogromne stijene ulivaju mu povjerenje, a surova okolina divlju snagu za životnu borbu. Žilav, zadovoljan narod, kome i ono malo dostaje. On gradi sebi kućicu sa jednom prostorijom, bez suvišnog ukrašavanja. Ima magare, kozu, ovcu, ponekad i svinju. Ako nema zemlje - stvori je sebi. Zagradi neki kamenjar i tu nanese od kojekuda šakom jedva zgrnutu zemlju, pa gaji duvan i kukuruz. Crnogorski seljaci ne raspravljaju o lošem vremenu i slabom rodu jer - za bolje i ne znaju. Jedino je njihov ministar inostranih poslova, sa kime sam razgovarao na Cetinju, rekao: ma snašli bi se oni, samo da nije toliko stijenja. Učio je taj u Parizu, vidio je svijeta, obrazovan je čovjek. No narod ne haje za to - kao ni orao u svom visokom gnijezdu.

177 Stigao sam u Kotor iz najslikovitijeg mjesta bojama ozarene dalmatinske obale, iz Dubrovnika. Ovdje je okolina već surovija, ali je još ublažena sjajem plavog Jadrana. Iz Kotora vodi šestočasovni kolski put u glavni grad Crne Gore - a penje se na hiljadu trista metara visine. Imali smo zapregu od tri sitna brdska konja. Kako smo se udaljavali od morske vedrine, ka Crnoj Gori, nebo se počelo stuštavati. Tamni, zgusnuti oblaci lijegali su na sniježne visove kao odbrambeni bastioni ove male zemlje, tamo iza njih. More je najzad nestalo, desno zija duboka špilja a lijevo tamni ambis. Nad crnim stijenama lebdi jato gavranova. Stigli smo do granice. Mukla tišina u ovom kršu. Tek tu i tamo pomaljaju se dječje grupice, moleći sitniš za buketiće cvijeća. Rijetko gdje i pokoja mršava koza u kamenjaru, čije pastirče zebe na stijeni, umotan u crno crnogorsko ćebe. I mi navlačimo bunde. Vjetar je hladan a snijeg je svjež po visovima.

Dolina se pomalo širi, pa se pred nama otvara jedna kotlina. Tu leži selo Njeguši, rodno mjesto današnjeg vladara ove zemlje. Zaustavljamo se pred krčmom. Ulazimo. U sumračnoj prostoriji sjede Crnogorci sa kapicama, uz tri stola. Manje da bi štogod popili, no više stoga da se ogriju. Stušteni tipovi - da kažemo i divlji - sa pištoljima što ni jednome ne fali za pojasom. Čak im i učitelj ovako ide u školu. Čim smo ušli, ućutali su. Za prvi tren mogli bi pročitati nepovjerenje u njihovim mrkim pogledima. Ali čim se upustimo u razgovor sa njima, odmah popušta nekakva nevidljiva brava, koja obično razdvaja one što se još nikada nijesu vidjeli. Surova lica postaju prijazna, a zanijemljene usne razgovorljive.

Gostioničar ponosno pokazuje svoje oružje, okačeno o zid. Hvali se da svaki Crnogorac ima pušku, a naročito se ponose moskovitskim puškama - dar ruskog cara. Od šesnaeste do sedamdesete godine svako je vojnik, a nedjeljom bivaju pozivani na vježbe. Odlično gađaju. Bio sam svjedok takvog gađanja, kada su skoro svaki put pogodili privezanu kokoš na dvjesta koraka. Preko puta je škola. Učitelj se pojavio, saznavši da ima stranaca u krčmi. Čuje da smo Mađari. Priča da je maturirao u vojvođanskom Karlovcu, pa pomalo zna mađarski. I pozove nas da mu razgledamo školu. Lijepa, povelika sala sa geografskim kartama i zidnim slikama. Na stolu spomen knjiga, gdje se upisuju gosti i njihovi sitni darovi. Upišemo se i priložimo krunu. Učitelj se najljepše zahvaljuje pa nas, opet u krčmi, zazuzvrat čašćava rakijom. Takav je kavaljer njeguški učitelj.

Na zidu krčme visi slika knjaza Nikole, sa ćerkom - prelijepom kraljicom Italije - uz nju i muž Viktor - Emanuel II, a nasuprot ruski car i carica. Nikola I je basnoslovno popularan. To je objašnjivo sa jedne strane istaknutom ličnošću kralja-pjesnika, a sa druge strane i sjajnom prošlošću familije Petrović-Njegoš, u borbama protiv Turaka. Posebno se u ovo uključuje Petar II, najveći pjesnik među južnim Slovenima. Nikolina popularnost nije opala ni onda kada je, nazad dvije godine, prestao da lično sudi. Do tada je sve sporove on sam rješavao, po prastarom običaju, patrijarhalno. Njeguši, maltene, pobožno pokazuju kuću gdje se on rodio.

Ali mene su, ipak, više zanimale one skromne kuće u kojima žive njegovi podanici. Ušao sam u jedan malu kuću, na kraj sela, pred čijim vratima je stajala starica sa odraslim kćerima. Srdačno su me primili. Moj pozdrav su Ijubazno odvratili, a mlade su se i nestašno osmjehivale. Starica me uvela i ponosno rekla: "Ima od čega da se živi u Crnoj Gori. Gledajte. Tu vise freški pršuti, a onamo je dimljena slanina. Da vidite, mi ne umiremo od gladi!". Sumračno je unutra a dim sa ognjišta, na podu, sve još više zamagljuje. Jedva zamjećujem jedno prasence što je starica, malo zastiđeno, odagnala s nogu. Misleći valjda da to ipak ne spada u sobu za prijem. Razaznajem onda đevojke, što su zasjele uz ognjište. Lica im ozari crveno svjetlo praštajuće vatre. Primjećujem da je jedna plavuša a druga brineta. Lijepa je ova crnogorska rasa - eno pravoga primjera u kraljici Italije. Ali i njeguške seljanke su Ijepotice. I kako uče! Odmah su od mene naučile mađarsko "igen", pa su onda tako potvrđivale što god sam ih pitao.

No, morali smo dalje, ka srcu Crne Gore, ka ponosu Nikolinog naroda - na Cetinje. Tri konjića žurila su uzbrdo - znaju da već idu doma. Ali opet stižemo do jedne krčme, a naš

178 kočijaš ne izostavlja nijednu, mada već nesigurno sjedi na boku. Pa pošto se sada opet popeo, više ne može ni bez pjesme: sjetno izlivajući svu žalost svog siromašnog zavičaja. Prestao je tek sa ponosnom najavom: "Cetinje!". Jedno petsto kuća. Dvije široke ulice koje presijeca nekoliko poprečnih ulica, sa trgom u sredini i sa druga dva na krajevima. Kuće su većinom prizemne, crveni krov, sitni prozori. Gradić je okarakterisan baš time, da se sve tu nalazi, ali je sve u minijaturi. Tu je jednospratni knjažev dvor i, malo dalje, u Biljardi su ministeriji. Sve tamo staje u jedan sprat, ali i ne treba više mjesta za pet ministerija: po jedan ministar sa sekretarom. U istoj Biljardi zasjeda i vlada, logoruje garda, a poučavaju se i četiri razreda gimnazije. Prije je tu bio vladarski dvor, sa bilijarskim stolom, koji je svojevremeno bio dovučen iz Kotora, na plećima od pedesetak momaka - tada još po bespuću.

Kuće ministara i dvorskih odličnika podignute su u okolini Dvorca. I ove su na sprat, sa malo sitnih prozora. Ministar inostranih poslova, obučen u narodnu nošnju, sam mi je otvorio vrata; a sa sličnom prirodnošću je postupio i njegova ekscelencija gospodin premijer, koji već trideset osam godina obavlja ovo časno dostojanstvo. Imaju i pozorište, i u istoj zgradi sa čitaonicom i nacionalnim muzejom. To je "Zetski dom". Hotel "Grand" ima dvadesetak soba. Naročito su lijepe i velike palate ruske i austrougarske ambasade.

Pošto sam razgledao malobrojne znamenitosti, prošetao sam ulicama. Tu bezbrižno prolazi šareno odjeveni narod. Ima i albanskih žena u dimijama. Crnogorci uljudno pozdravIjaju stranca, a međusobno se prijateljski izljube. Dirljivo je gledati, kada se dvije stuštene Ijudine sa mrkim pogledima i pištoljima za pojasom, susretnu, pa padnu jedan drugom u zagrljaj. Vole svoju rasu i imaju međusobnog povjerenja. A nad cijelom ovom malom i goletnom državicom, koja se tu sa vrha planine Lovćen jednim pogledom može sagledati - pokraj malenog mauzoleja Petra II - lebdi njegova pjesnička uzdajuća duša. Ona, Ijubavlju ispunjena Ijudska duša, što živi u svakom stanovniku ovog pustog komadića zemlje i koja tu izbija iza siromaštva, pa razgaljuje bijedu. ... I na tužnoj zemli sretni su Ijudi.

- - -

Visoki privredni funkcioner Mađarske Reže Havaš (1852-1927), doktor geografskih nauka, bio je vatreni pobornik za razvoj nekadašnje Dalmacije, pa je u tom smislu često obilazio i današnje prostore Crne Gore, objavljujući brojne publikacije. U ovom članku djeluje maltene proročanski: nova barska luka i željeznica će, u prvom redu, unazaditi Boku! To se, pola vijeka kasnije drastično i dogodilo sa – Zelenikom.

Dr. Havass Rezső: Antivari és az új montenegrói vasút (Bar i nova crnogorska željeznica). In: Földrajzi közlemények, 1909 XXXVII/II; Budapest. Sa mađarskog prevedeni izvodi u Monitor 22 05 1998.

Jadranska strategija

Prilikom produžavanja bosanskih željeznica do Trebinja, Dubrovnika i Zelenike, Havaš je 1900. godine rezimirao svoje nazore, izražavajući žalost zbog indiferentnosti mađarskih preduzimača za Dalmaciju, odnosno, zbog zadovoljstva političara sa tjeskobnim prilikama Rijeke, tada jedine mađarske teritorijalne luke. Dočim se interes austrijskih privrednika već bio okrenuo dalje - suprotno geografskim prednostima Mađarske. Austrijanci su tada pokrenuli "Udruženje za unaprjeđivanje društveno-ekonomskih interesa Kraljevine Dalmacije" u Beču. Havaš podsjeća da se on već dvadeset godina bavi tom problematikom, zagovarajući pripajanje Dalmacije Hrvatskoj, da bi - u sklopu hrvatske autonomije - svo primorje prešlo u nadležnost Budimpešte. Dvije godine nakon ovog, Havaš je ukazao i na

179 opasnost austrijskih namjera, da Mađarsku učine još zavisnijom putem carinskih nameta. Tim prije bi, dakle, mađarski interesi trebalo da se usmjere ka Jadranu, tako da Dalmacija postane glavni konkurent italijanskih luka.

Havaš se posebnom studijom iz 1905. godine direktno obraća Boki, Crnoj Gori i Albaniji ukazujući na njihove privredne prednosti. Što su Austrijanci davno primijetili, pa da bi ih Mađari ipak preduhitrili Havaš predlaže da se Mađarska zauzme za produžetak željezničke pruge iz Zelenike "planinskom" gradnjom (tuneli kod Morinja, Risna i Kotora, uspon uz grbaljske strane i tuneli ispod Obzovice) do Cetinja.

Sluteći konkurenciju naspram svojih ideja razvoja Dalmacije, Havaš je naročitu pažnju obratio "osnivanju" Bara - sada prije 90 godina. Doputovao je ovamo specijalno, u pratnji fotografa, da izvještava o postavljanju kamena temeljca za novi lučki grad i o već postojećoj željeznici Bar-Virpazar. Po svoj prilici namjerno - da bi u Mađarskoj izazvao zabrinutnost u interesu svojih ideja - on taj mali voz, tek u razmjeri jednog industrijskog kolosjeka, uzima vrlo ozbiljno (ali ga ne fotografiše!), mada je ta romantična igračka ubrzo stekla šaljivi nadimak - zbog zahuktale sporosti na uzbrdicama - "Kuku-kad-ću"...

Spoljna trgovina je bitna pojava moderne privrede, koja je prevazišla i pojmove kolonijalizma. Mađarska nema kolonija niti ima sredstva da na taj način zapostavlja druge narode, ali ima prednost da može privredno prevagnuti na Balkanu. Ranije je ova geografska prednost bila izrazita: Rumunija i Turska su bile bitni potrošači mađarskih proizvoda, i to vjekovima. No, od druge polovine XIX vijeka gube se te predispozicije, utakmicom velikih naroda za Balkan, na prvom mjestu zbog lošeg kopnenog saobraćaja, koji svojim cijenama više ne konkuriše parnom pomorskom transportu. Ali, sa Crnom Gorom i Albanijom ni ranije nijesu postojale dobre trgovačke veze. Što je, pak, počela koristiti Austrija, s obzirom na to da ove zemlje počinju da se civilizuju, uz porast njihove tržišne potražnje. Autor je još prije trideset godina sreo na Cetinju austrijske trgovačke putnike, koji su tamo dolazili kroz bespuća.

Crna Gora u novije vrijeme zaslužuje povećanu trgovačku pažnju, što su osjetili i Italijani, a Rusija već odavno gleda na Crnu Goru kao na svoju balkansku ispostavu. Iako mala, Crna Gora se izvrsno prilagođava ovim takmičenjima te postaje sve uticajnija na balkanskom prostoru. Knjaz je stupio u rodbinske veze sa italijanskom vladarskom kućom, čime je stekao moćnog protektora, pa genijalno vodi svoju zemlju na putu civilizacije. Izgradio je solidnu cestovnu mrežu, svuda se vidi radinost, red i čistoća, a obrazuju se i novi privredni centri u plodno-ravničarskoj Podgorici i u stočarskom Nikšiću. A pokrenut je i vodeni saobraćaj preko Skadarskog jezera za Albaniju. Dokaz crnogorske dalekovidosti je, povrh toga, barska luka i izgradnja pruge Bar-Virpazar. Na proljeće 1908. pročulo se da Crna Gora ima novu prijestonicu: Novi Bar. Uz sjajna slavlja, bio je položen kamen temeljac 8. maja iste godine. Tom je prilikom Knjaz poslao ovaj telegram kralju Italije:

"Na ovoj prekrasnoj morskoj obali, koja se pretvara u najsigurniju luku, nasuprot Tvog Barija, odakle si bio krenuo da budeš muž naše voljene kćeri, danas polažem kamen temeljac nove varoši Bar, čija će namjena biti - kroz odgovarajuće dispozicije - da služi potrebama naše slovenske braće pri Dunavu, koji žude za Jadranskim morem. Ovim danom šaljem srdačni pozdrav Tebi i Tvom narodu, sa kojim nas zajednički ciljevi isto bratski povezuju. Nikola".

Ovaj događaj je prouzrokovao velika talasanja i postao je povod za razne kombinacije. Havaš je na to reagovao ličnim dolaskom, preko Rljeke i Kotora, stigavši 6. septembra u prostrani Barski zaliv, gdje, na brdu Volovica stoji najsjajniji simbol modernog napretka: Markonijeva telegrafska stanica. Ujedno i vidna spojka onih odnosa, koji povezuju Crnu Goru sa Italijom. Desno, sa padine, mami jedan novi dvospratni hotel. To je "Hotel Marina" koji čeka došljake, turiste i preduzimače, sa svojih 36 soba i sa salama, za sve one koji će dizati promet novog lučog grada. U podnožju se odvija gradnja pristaništa, a na šinama

180 prve crnogorske željeznice projuri voz sa oštrim piskom. U suprotnoj krivini zaliva vidi se vila Prestolonasljednika sa više sporednih objekata.

Ali gdje je Novi Bar? Nema ga još, jer tu stoji samo pet kuća i nekoliko baraka. Dvije kuće su dvospratne, u jednoj je austrougarski konzulat; u drugoj pošta, lučka kapetanija i drugi uredi. Jednu jednospratnicu zauzela je pomorska agencija austrijskog Lojda. Među ovim kućama prolazi aleja drvoreda, a malo podalje od obale stoji kamena dvospratnica italijanskog duvanskog monopola. Ova se grupacija zgrada zvala Pristan, jedan sat hoda ispred udaljenog Bara. Pristan je prvo nazvan Novi Bar, zatim je preimenovan u Bar, sa razlikovanjem Starog Bara. A što se tiče nove prijestonice, to je bila samo novinska patka. Kako je barski konzul objasnio, a poslije potvrdio i stari prijatelj autora, general Vukotić na Cetinju, nikad nikome tako nešto nije bilo palo na um. Jer, samo bi jedan ratni brod mogao zbrisati takvu prijestonicu. Crnogorci imaju sasvim druge nakane: jednog dana biće ostvarena pruga Dunav-Jadran, za što ima interesa u više država. Najvažnije je pitanje: u kojoj će jadranskoj luci imati krajnju stanicu ta željeznica. Turci to traže sebi, u albanskom Sv. Jovanu od Medove, Draču, Valoni ili drugdje. Te luke želi preduhitriti Crna Gora u novoosnovanom Baru, naravno uz rusku i italijansku protekciju.

Poslije ovih izlaganja autor opisuje svoj boravak u Baru. Pošto pristanište još nije bilo izgrađeno, iskrcali su se barkom sa broda, u društvu razdraganih Crnogoraca. Na obali su dočekani buljukom mještana koji su došljake, pravom procesijom, otpratili do carinarnice, gdje je prtljag bio vrlo detaljno pregledan. Radi aktuelne "bombaške afere" iz Srbije, opomenuti su da im treba specijalna dozvola za fotografisanje. Isti narod pratio je zatim autora i do svratišta - dolazak dvojice stranaca ukazao se kao prava senzacija! Ova gostionica, vrlo čista i uredna, zamjenjivala je još nedovršeni hotel, takođe i sa vrlo dobrom hranom. Tu je autor upoznao inženjera Marka Đukanovića, koji je vršio nadzor u ime Vlade. Mada u Parizu obrazovan, bio je u nošnji i sa pištoljem. Kao i drugi činovnici u mjestu, što su svoje dnevne poslove vršili stalno naoružani. Na zidu gostionice visile su slike Knjaza sa familijarnim portretima ruskog cara i italijanskog kralja. Autor je, naravno, upoznao i konzula, Meković Dušana iz Temišvara koji je, samo mjesec dana potom, bio ugrožen jednom demonstracijom: razorili su ogradu konzulata, strgnuli carskog orla i razbucali austrijsku zastavu, zbog čega mu se Knjaz zatim morao izvinjavati.

Po riječima konzula, 1905. je bila osnovana "Compania Antivari" u Veneciji, sa italijanskim kapitalom, čije je kamate garantovala crnogorska Vlada. To je preduzeće dobilo koncesiju za gradnju luke i željeznice, kao i za osnivanje parobrodskog društva na Jezeru. Ugovor je potpisan 26. jula 1906 – kojim je ustvari prekršen ugovor Berlinskog kongresa, što je branio kontrolu Italije nad Barom. Formalno, Italija to i ne čini, faktično je, međutim, ona ovim uzela u ruke privredni život Crne Gore. Tako, ista kompanija gradi i onaj hotel, a jednoj svojoj filijali osigurala je i monopol duvana, što se proizvodi kod Podgorice u modernoj fabrici, sa preko 350 zapošljenih i sa preradom od 150 hiljada kila duvana. Ista kompanija namjerava izgraditi i novi Bar, pa je već vlasnik potrebnog zemljišta. Na Skadarskom jezeru oni grade luke u Virpazaru, Plavnici i Rijeci. Željeznica je puštena u saobraćaj decembra 1908, sa kolosijekom od 70 cm, na dužine od 42 km, i sa tunelom dužine 1272m. pod Sutormanom. Barska luka dobija digu dužine 400 m, koja ujedno služi za pristajanje. U gradnji su 250 metara, a predviđaju se još dva mula u roku od dvije godine. Graditelj je italijanski preduzimač Roberto Fakaroli.

Ova nova luka i željeznica, u prvom redu, unazadiće srez kotorski, pa time i austrijske interese. I to ne samo s obzirom na robni promet nego i u pogledu turizma, koji će biti privučen kako morskim kupalištem Bara, tako dobrom vezom ka Skadarskom jezeru. Bar i Crna Gora su, međutim, samo jedan korak italijanske balkanske politike. Drugi korak je osvajanje Albanije. Autor se lično uvjerio da u Skadru već ima italijanskih škola, gdje se djeca i odijevaju, a roditeljima se pruža novčana premija. Interes Italije uperen je, međutim, na Valonu: "ključ Jadrana" naspram Otranta. Time bi austrijski Trst i mađarska Rijeka prestali da budu faktori na Jadranu.

181

Nakon ovako izloženih briga autor piše o svom daljnjem proputovanju. Krenuo je kolima na Virpazar, svrativši u romantični Stari Bar, čije ruševine potiču od crnogorske opsade 1877, gdje po ulicama još leže topovska đulad. Inače, u donjem gradu vri život. Dalje vodi izvrsna cesta na prevoj Sutorman. Usput je jedan stari Crnogorac Ijubazno poklanjao izvrsno grožđe, ali nije htio primiti novac. Poslije šestočasovne vožnje stiže se u Virpazar gdje se prekrcava na mali parobrod, na kojem je prava zbrka balkanskih tipova, Crnogoraca i Albanaca a ima i po koji Crnac. Puše i pijuckaju jedan novitet - pivo iz Budimpešte! Po dolasku u Skadar počinju i problemi sa turskom carinom koja mu oduzima fotoaparat da bi ga tek poslije intervencije konzula vratili. Grad je zanimljiv, ali problematičan zbog sasvim zapuštenog zdravstva. U povratku, autor navodi Rijeku Crnojevića kao "crnogorsku Nicu"! Potom se penje izvrsnom cestom do Cetinja. Grad nije baš lijep, ali ipak djeluje kao oaza među crnim gorama. Tu malu metropolu svakodnevno pominju novine, jer je tu centar političkih dešavanja. Autor je napustio Crnu Goru preko Kotora, u želji da što više Mađara posjeti ovu zemlju, i to bez ikakve bojazni za ličnu sigurnost.

182

TARTALOM • INHALT C O N T E N U T O

183

A TURIZMUS BÖLCSŐJE - ZELENIKA T a r t a l o m

. Zelenika – idegenforgalmi desztináció Történelmi áttekintésként: a tengerről jövő veszélyek miatt a XVIII. századig alig is léteztek erődítetlen tengerparti települések. Zelenika mai területe egyébként is mocsaras volt, úgyhogy itt csak a XIX. századtól észlelhető a megtelepedés, két háttéri falu határaiban. A szórványházak területi összeolvadását és a helység felfejlődését csak a XX. század hozta, mikor az első években vasuti végállomás került ide, kikötővel, amit magánvállalkozások követtek, s itt valósult meg messze földön az első üdülőhotel is. E gazdaságilag figyelemre méltó felfejlődést csak a II. világháború utáni rendszer akadályozta meg, miután a közeli Herceg-Novi mindent magához centralizált, valamint konkurrens végállomás-kikötő létesült Bárban. Zelenika turisztikai virágzása is így szűnt meg. Egyrészt az elavuló régi hotel miatt, amivel Herceg-Noviban nem törődtek már, másrészt a túlkommercializált tömegturizmus Zelenika természeti adottságait is ignorálta - a «zöld tengerpartot».

Montenegró modern turizmusipara mégis innen ered. A «Penzió a Zöld Tegerparton»-nak címezett szállót dr. Magyar Antal alapította 1902-ben, egy régi pesti jómódú polgárcsalád sarja: rögtön magas szintű látogatottsággal leginkább Magyarországról. Az I. háborúban aztán a Montenegró-offenziva vezérkara székelt a Házban. A két háború között Magyar Adorján örökös vezette tovább az üzemet, főleg magyar és csehszlovák látogatottsággal. A II. háborúval ismét jött a katonaság: jugoszlávok, olaszok, németek – az alkalmi változások szerint. A rettentően megrongált Házat azután államosították, jól rosszúl feljavították s 1960-ig még szakszervezeti hotelként üzemeltették, majd gyermeknyaralónak tették meg. A polgárháború óta ismét katonaság ül benne: a maradék jugoszláv flotta admiralitása.

Miközben az eredeti külsejű Ház – piros téglatornyos palota – immár 100 éves lett. Minthogy a megépítője korán nyugalmazott katonatiszt volt, az építészi alakítás a nevezetes «Arsanal»-ra emlékeztet Bécsben. Az egykori hirdetések viszont e Ház rendkívüli, előnyös természetbe ágyazottságát hangsúlyozzák, nagyszerű üdülési lehetőséggel valamint közlekedésileg jól elérhetően. Egyéb korszerű irodalom szerint: a Penzió megalapítójának messze szárnyló víziói voltak: kifejezett versenybe lépés az akkor már felkapott francia Riviérával és, az akkori országhatáron túl, Montenegro bekapcsolásával is e tervekbe. Ami fél évszázaddal későbben valóban kezdett is megvalósulni. Illetve, a polgárháború utáni, aktuális, turisztikai megujhódás keretében e régi Háznak most új szerep tulajdoníttatik.

184

Turisztikai feltételek Zelenika körül Pontszerű rámutatások, részben kirándulási célok szerint: a zelenikai hotel vitte végbe az első szervezett kirándulásokat az egykori Montenegro területén is, sőt elérte Scutarit Albániában (akkor Törökországban). Közelebbi túrákkal, elindult a turizmus Zelenikából a háttéri hegyvidékre, valamint az itteni – Caprival vetélkedő – Kék barlangokba. Külön tanulmány illette viszont a repűlő sportot, tekintettel a kivételesen alkalmas meteorológiai adottságokra.

Elvi divergenciák A sok évig gondosan kifejtett s bő területű vizsgálódások, Zelenika turistatörténeti jelentőségének alátámasztására, azáltal voltak provokálva, hogy az érveket extrém ellenállással kellett szembe állítani. A vita a legelmérgesedtebb polgárháborus-sovinizmus közepette kezdődött, amikor az volt a legfőbb baj, hogy magyar alapításról van szó, amely "sérti" Montenegrót. Cáfoló ellenérvek nem hangzottak el, viszont az akkor többé-kevésbé szintén üldözött ellenzéki sajtó közlési lehetőséget nyújtott. Néhány év múlva aztán már nem lehetett ugyan így "érvelni", de akkor elfogultsági szemrehányások kerültek sorra, miszerint Zelenika csupán családi ügy lenne. Az ellenérvek a kopár hegyekben egykor alig elérhető Cetinjét igyekeztek favorizálni, felemás irodalmi idézetekre támaszkodva. Amik viszont cáfolhatók voltak a teljes szövegek idézésével. Úgyhogy a turisztikai úttörés Zelenikából elvitathatatlan maradt. Miáltal a régi hotelépületet most műemlékvédelem alá helyezték, mint Montenegro jelentős kultúrörökségét. A 100 éves alapítási megemlékezés pedig, 2002 ben, zavartalanúl folyhatott le.

Az idegenforgalom és a szállodaipar kezdetei Montenegróban (1916-ig) ( Duna 1-2/1996; Fahrwangen, Svájc )

Mi köze legyen egy Svájci-Magyar Tudsitónak Montenegró idegenforgalmi törtenetéhez? Csakhogy: fel kellett figyelnünk dr. MAGYAR ANTAL nevére, aki Budapestről költözött - még száz évvel ezelőtt - a déladriai vidékre, egy Boka nevű, a térképeken jól kivehető öbölbe. Ez most Montenegró részköztársaság (azaz Kisjugoszlávia) területén az új Horvát állammal határos. Az ottani nemzeti sovinizmusok közepette szinte üdítően hat, hogy a Motenegró fővárosában, Podgoricában (eddig Titograd), megjelenő „montenegrói független MONITOR hetilap” mostanában bőven foglalkozott, szerb nyelven, Magyar Antallal, mint a montenegrói korszerű idegenforgalom megalapitójával. Azaz, a tengermelléki hegyvidék legfontosabb gazdasági ágának a legelőrelátóbb szorgalmazóját mutatta be a Lap, unokája által, a most Németországban elő Magyar Zoltán kutató leírásaival. Mivel pedig a jelen válságos helyzetben e vidék egyik legjelentősebb devizahozó látogatói magyarok is, anál inkább érdemesnek tartjuk, hogy a „Monitor" érdekes cikksorozatával megismertessük olvasóinkat - egyben a századelő osztrak-magyar világának egy keveset ismert reszletét is bontogatva, ami által éppen kidomborodnak e merész korai magyar vállalkozásnak az egykori körülményei.

185 1995. április 14-én az idézett folyóirat „Archiv" rovatában szó szerint ezt közölték bevezetésként:

„Dr. Magyar Antal a korszerű idegenforgalom megindítója Montenegróban. Egy penzióval, illetve hotellel Zelenikán, amely az 1902-60. években létezett, de most is - mint épűlet - egyike a Herceg-Novi Riviera legmarkánsabb epületeinek.”

Honvéd huszártiszt-egyenruhás képéhez, „idegenforgalmi vizionárus” aláírással folytatták: budapesti nagypolgári családban 1857-ben született (1909-ig élt), Herceg-Novinál telepedett le egészségi okokból, a Monarchia legdélibb csücskét keresve fel. Ott tiz hektáros tengerparti erdős birtokot vett, és megalapította rajta a szállodáját, „Penzió a Zöld Tengerparton” cimmel, majd három villát is épített még hozzá.

Röviddel előbb ért oda a vasút is, végállomással meg jelentős kikötővel, ami által kialakult a Zelenika nevű falú. Magyar Antal parkosított turisztikai telepét tartották utóbb az új helység megalapozásának, de az új szálloda is a mai Montenegró első korszerűen megfogalmazott hotelének számít. Ő kezdte meg a vidék hirdetési meg cikkezési propagandáját is, kiválóan Magyarországon. Leginkább onnan is jöttek a vendégek, főleg magyarok, akik így szintén a vidék első jelentős idegenforgalmát alakították. Nem csak az Öbölben, mert a zelenikai Penzióbol indultak messzi kirándulásokra is, s az akkor szuverén Montenegró államon keresztül a még Törökországhoz tartozó Albániáig jutottak el.

Majd a „Monitor" 1995. augusztus 4-től október 13-ig illusztrált heti folytatásokban foglakozott Montenegró I. vilagháború előtti turisztikai történetével, az egyes folytatásokat kúlön-külön szerkesztőileg cimezve - ahogyan most azoknak a tartalmát röviden ismertetjük:

1) Lazaretto Meljinében, az első állomás Az a kérdés, hol kezdődjék ez a történet? Talán még a Velencéhez való tartozás idejében, amikor Herceg-Novi mellett nevezetes kórintézet létezett? Ahol az érkező hajók kötelesek voltak az egeszségi vesztegzárat kiállani. Tudvalévő, hogy a XVIII. század utolsó negyedében itt henyélésre kényszerített utasok vadászattal, meg hasonló szórakozásokkal töltötték az időt. E „turisztikailag hasonló” jelenségből kiindulva, megállapítható azonban, hogy Montenegó korszerű idegenforgalmát csupán a XX. sz. elejetől lehet számitani, mert bár regibb a „kiváltságosak idegenforgalma”, korszerűnek mondható ellenben csak az iparszerűen kiaknázható turizmus, olyan főleg egészséges utazók révén, akik üdülés céljaból, a pénzüket nem ott költik el ahol megkeresték. Kifejtetik továbbá, hogy a vendegfogadók, azaz a hotelok fogalma kétféle: városiak a régibbek és ezek olyanok, amelyek elvileg nem az üdülést szolgálják, hanem ügyes-bajos utazókat fogadnak, illetve a helybeli polgárságot is kiszolgálják a termeikben. Turisztikai hotelok viszont természetadta előnyöket értékelnek ki az üdülést keresők számára, s berendezésileg is egyszerűbbek. Sőt az olasz irodalom középeurópai meg mediterrán vendeglátóipart is megkiülönböztet: az egyik jellege a rendtartás meg a hatékonyság, a másiké inkabb üdülés és a jó étkezés.

Turisztikai hotelok igen függenek a környezeti előnyeik hirdetésétől, valamint a jó forgalmi megközelíthetősegtől. A mai Montenegró a századfordulókor még csak hajókkal volt elérhető, helyiérdeki kocsiutak is csak a századvég előtt épültek. A turisztikailag fontos hajójáratok, Triesztből meg Fiumeból mindig csak eddig, az Öbölig jártak, amely akkor Ausztria-Magyarországhoz tartozott, nem pedig Montenegróhoz. Emennek a fővarosa Cetinje, magasan a hegyekben, egyetlen kocsiúttal közlekedett csak az öbölbeli Kotorral.

2) Első közlekedési viszonyok Utazás az „osztrák Lloyd” hajóival Triesztből 40 órát, Fiumeból az „Ungaro-Croata” társasággal pedig 34-36 órát vett igénybe - tengeribetegség fenyegetésével! Másrészt a „Lloyd" egy lassú teher-utasjáratot is küldott a görög Korfu sziget felé, hetenként csak egyszer, amely a montenegrói Bar és Ulcinj kikötőket érintette. Az akkoriban legnagyobb

186 remenyű vasúti összeköttetés a szlavóniai Brodtól, Szarajevón keresztül 1901-ben valósult meg, Dubrovnikba és Zelenikába. Azért nagyreményű, mert a vasút három évtizeddel előbbi Fiumeig jutása, rögtön megindította Abbázia előkelő idegenforgalmát, az uralkodoház tagjainak részvételével is, amely peldaképe lett az idegenforgalmilag elmaradt Dalmacia korszerűen értelmezett turisztikai ébredezésének.

3) A Boka öböl rejtett szépsége Dubrovnikra is hasonló előkelőség irányította a figyelmet: Ferenc József császár öccse, Miksa, kezdett az ottani Lokrum szigeten üdülni. Utána pedig Rudolf trónörökös is oda járt. Majd még egy turisztikai vonzópontot idézett elő Erzsébet császárnő és királynénk, mikor 1890 táján Korfun épittette magának az ott ma is nevezetes „Achileon" kastélyát. Ezekkel az egész Adriapart turisztikailag ki volt ugyan jelölve, a mult század végéig, Dalmáciaban azonban kizárólag városi jellegű, másodrendű szállodák léteztek még csak itt-ott. Kivétel lett csupán Dubrovnik, ahol 1897-ben megnyitották a fényűző Hotel Imperiált, de nem mediterrán nyaralóként, hanem az akkori középeurópai gyógyturisztikai felfogás szerint, az enyhe téli éghajlat kiértékeléséhez.

A mai Montenegró területén Herceg-Novi mellett, ismét Meljinében tünik fel egy jelentősebb fogadó, az ott veszteglő hajósok és utasok kiszolgálása végett - ma már csak lakóházként. Erre járt valamikor Miksa is, aki először vélekedett idegenforgalmilag: helytelenitve azt a szokást, hogy mindenki Olaszorszagba, meg a Francia Riviérára igyekszik, mikor éppen itt van a „világ legkellemesebb és leggyönyörűbb videke”. Ellenben, tekintettel Kotor kerületi fontosságára, mégis ott nyitották meg 1860-ban a vidék első minőségi hotelét. Ami azonban, így túlkorán, még nem bírt turisztikai jelentőséggel.

4) A szász Kohl útleirásából Az idegenforgalom megkésésének ebben az Öbölben ugyanis még külön okai voltak: a rendszeresen ismétlődő felkelések és zavargások az államhatlom ellen, valamint a szomszédos Hercegovinában 1875-78-ban folytatott kegyetlen háborúzas miatt. Ezt 1882- ben még követte a bokai hegylakók utolsó véres felkelese. A mindezekből eredő rémhirek valóságos turisztikai ellenpropaganda voltak, s a megnyugtatni igyekvő viszontpropaganda még a századelőn is folyt. Matavulj Simo dalmát iró Herceg-Novi társadalmi életét a 70-es években brilliáns módon irta le, de az idegenforgalom e leírásokban semmi szerepet sem játszott még. Nemkülönben egy J. C. Kohl nevű német utazó irja 1850-ben: Gőzhajós utazása Triesztből Kotorba eltartott egy hétig, de csak hivatalos személyek meg kereskedők társaságában. Csodálkozva jegyezte meg, hogy még Dubrovnikban se volt valamirevaló vendéglő, Kotorban pedig ilyesmit szóra se érdemesített. Innen indult, karavánnal az úttalan hegyekbe Cetinje felé.

5) Lokanda volt a kezdet Megérkezve, Kohl kellemes meglepetéssel írt az ottani „locanda"-ról, azaz egy szerény, de rendes vendégfogadórol. Jómaga azonban egy másik, osztrák vendéglősnél szállt meg ugyanott. Leirásaiban egyébkent elpanaszolta a montenegrói portyázásokat Boka felé, amik az egész vidéket állandó bizonytalanságban tartották. Visszautaztában megemlített egy lokandát Herceg-Noviban is, ahol a környék növényzeti gazdagságát dicsérte, kiemelve azt - ahogy mondták neki -, hogy itt lenne a legenyhébb éghajlat a Monarchiában.

Cetinjében 1864-ben épült egy nagyobb szálloda, amely azonban nem működött hasznothajtóan, s műszak-minőségileg is kétes volt még. Eről Nenadovics Ljubomir szerb iró számolt be, aki 1875-ben Herceg-Noviban is megforduva megdicsérte ott az olcsó és jó vendéglátást, és ő is elragadtatta magát a természeti környezettel, nagyjában Miksát és Kohlt ismételve. Ami már bizonyos helybeli idegenforgalmi propagandára kezd utalni. 6) Montenegró és Kotor

187 A rég szabad Montenegró 1878-ban nyerte el nemzetközileg is az államhatalma elismerését, egyben a Bar és Ulcinj tengertparti vidékek megszerzésével. Cetinje ekkor kezdett államkormányzatilag berendezkedni, első diplomáciai követségekkel is. A város azonban télhó idején teljesen el volt szigetelve a világtól, még ujságok se jutottak el oda. Ennek a faluból fővarossá való átalakulásnak társasközpontja lett az új „Lokanda" - utóbb Grand-hotel. Közlekedés és kereskedelem szempontjából Cetinje teljesen Kotorral függött össze: amely zsongó kikötőváros, kereskedelmi, közigazgatasi, stratégiai és kulturális központja volt Ausztria-Magyarország legdélibb csücskének. Megfelelő módon kezdett itt persze a vendeglátó ipar is erősödni

7) Az ulcinji Lokanda Idegenek szervezetlen kirandulásaihoz Ulcinj kizárólag a korfúi hajóvonalon feküdt. Éppen délebédre való kikötői tartózkodással, úgyhogy itt egy eredeti vendéglő kezdett adomákba illő lenni, mert gazdája annyira tartott magára, hogy megkövetelte: a vendég okvetlen nyeljen le minden jót, amit az asztalára tálalt. A Boka öbölt ezidőben a svájci Vierwaldstätter-tóval hasonlították össze. Kotor volt a kirándulások góca is, a montenegrói hegyekbe meg a Scutari tóra, valamint az osztrák tengerparton is tovább, az akkor turisztikailag érintetlen Budva vidékére. Herceg-Noviban az irodalom még panaszolta a szállásolási hiányosságokat. Ellenben Zelenikán, Magyar Antal 1902-ben alapította az említett Penziót, amely már a címében is - a Zöld Tengerparton - a vidék legfőbb természeti értékét, meg a legkorszerűbben értelmezett tengeri nyaralást emelte ki.

8) Magyar Antal kora A budapesti „Vasárnapi Ujság” (egykori nagyon népszerű képeslap) 1903/49-es számában mutatta be a legelső korszerű idegenforgalmi vállalkozást a Dél-Adrián. Kifejezetten az ott már rég megkezdett idegenforgalmi propaganda értelmeben, amelyet Antal a szállodaparkban demonstrált, kontinentális meg délvidéki növényzet vegyítésével. A cikk kiemelte, hogy fényűzés helyett mindenki a fesztelen üdülést élvezheti. Két évvel utóbbi irodalom szerint pedig, Antal fiókszállót tervezett már Bárban is, montenegrói területen, azzal a céllal, hogy az idegenforgalmi áramlások Olaszország irányából elterelendők lennének, nem csak a Monarchiából, de Oroszországból meg Németországból is, a Boka és Montenegró felé. Ennek megfelelően 1904-ben németnyelvű prospektust nyomtatott egy Bar-Scutari-Cetinje ötnapos körkiránduláshoz, amelynek valóságos keresztülvitelével először inditotta meg a szervezett idegenforgalmat, úgy a mai Montenegró területén, mint a mai Albániában is. Másrészt, strandos és erdősétányos szállójával megelőzte Dubrovnik hasonnemű turizmusát és, ezzel, egész Dalmáciát is. Egyébként Herceg-Novi első korszerű hotele, a ma már megsemmisült Hotel Boka, csak Antal halála után létesült.

9) Szervezett kirándulások A zelenikai Penzió 1904 óta mindjárt három országon keresztül szervezett kirándulásokat: az Osztrák-Magyar Monarchia, Montenegró és Törökország akkori területein. Többek között szintén a „Vasárnapi ujság" 1905/30-as számában dicsérte ezt a rendezvényt. Tovabbá Herceg-Novi községterületén turisztikailag először tárult fel a háttéri hegyvidék, Zelenikából szervezett lovaskaravánokkal, valamint a nyilt tengeri „Kék Barlangok" a Penzió négyevezős kutterével. Dubrovnikig kétnapos kiránduló rendezvényeket kináltak, valamint egyebeket a Boka öböl látnivalóihoz.

Összefoglalva: az idegenforgalom Montenegrót a Boka öblön keresztül érte el, miután 1840 előtt a hegyvidéken kocsmák se léteztek. Határozott turisztikai propaganda-gondolkozás pedig Herceg-Noviban már a századközép előtt megvolt, amelynek a természeti előnyöket hangsúlyozó értelme 1902-től Zelenikában nyert gyakorlati kifejezést.

188 10) Amit az angolok láttak Beszúrás utólagos értesülésböl: Az 1840-es években angolok többszörösen fordultak meg itt, akik szerint Kotorban egy „Locanda della Corona" cimű vendéglő létezett akkor. Ezek az utasok is két lokandáról számoltak be Cetinjén: mindkettőt kotori háziasszonyok vezették. Egyiknek a gazdája Napoleon veteránja volt, a másiké egy kövér német - azaz egyik se volt montenegrói. A házak nyilván csak egy-egy vendégszobával rendelkeztek, úgyhogy az egyik hajóstiszti csoportnak padlóra ágyazott fekhelyeken is hálnia kellett. Dicsérték azonban a szokatlan tisztaságot.

11) Új tudományos kutatások adalékai Korszerű nyilvántartások hiányában kimutatható azonban a 30-as évek turisztikai statisztikáiból, hogy Zelenika akkor is még jelentős vendéglátó volt, azaz a mai Montenegró modern idegenforgalmának itt ringott a bölcsője már a századelőn. Ez megcáfol bizonyos vitát, amely ezt az eredetet még előbb Cetinjébe kivánta helyezni, habár a háborúk közötti statisztikák a tengermellék hátterében egyáltalán nem vesznek tudomásul idegenforgalmat. A montenegrói korszerű idegenforgalom 100. évfordulójának megünnepléséig, 2002-ben, azonban még elég idő marad hátra a tudományos történelmi felülvizsgálatra.

Utóirat: Az évekig eltartó ujságviták után, s végül a fentemlített „Monitor“-ban 1998 június 7. és 14-én összefoglalt érvelésekhez, több ellenvélemény aztán nem merült fel. A II. világháború után államosított és használatilag is elidegenített hotelépületet, ezután törvényes műemlékvédelem alá veendőnek nyilvánították, mint Montenegró történelmileg jelentős objektumát és kultúrörökségét. A 100 éves megemlékezések is zavartalanúl folynak le most, 2002-ben, a Turisztikai Minisztérium védnökségével meg a köztársasági és vidéki turistaegyesületek támogatásaival. Miközben törvényt is hoztak, az egykor államosított birtokok jogörökösi visszajuttatásához.

189 DIE WIEGE DES TOURISMUS' - ZELENIKA I N H A L T

Zelenika – Fremdenverkehrsdestination Als geschichtliche Übersicht: wegen der von See kommenden Gefahren gab es bis 18. Jh. kaum unbefestigte Siedlungen an der Küste. Der heutige Raum von Zelenika war übrigens ein Sumpfgebiet, so ist hier erst im 19. Jh. der Zuzug von Menschen wahrnehmbar, in die Gemarkungen von zwei Hinterlanddörfer. Die räumliche Zusammenfügung von Streuhäuser und die Siedlungsentwicklung erfolgte erst im 20. Jh. als, in den ersten Jahren, die Eisenbahn hierher kam, mit Endstaion und Schiffshafen. Dem folgten private Unternehmungen, somit entstand hier auch das weit und breit erste Erholunshotel. Dieser wirtschaftich bemerkenswerte Aufschwung stoppte erst das neue Regime, nach dem II. Weltkrieg, als die Stadt Herceg-Novi alles zu sich zentralisierte, und auch eine Konkurrenz in Bar entstand, mit neuem Endbahnhof und Hafen. Das touristische Aufblühen Zelenikas nahm so auch sein jähes Ende. Einerseits wegen der Veraltung des Hotels, worüber sich Herceg-Novi nicht kümmerte, andererseits der überkommerzialisierte Massentourismus ignorierte auch die Naturgegebenheiten Zelenikas – den «grünen Strand».

Die moderne Touristik Montenegros stammt trotzdem von hier ab. Die «Pension am Grünen Strande» wurde 1902. von Dr. Anton Magyar gegründet, er war der Spross einer wohlhabenden Bürgerfamilie aus Budapest. Sein Hotel, wechselhaft mit der Geschichte des Balkans beeinträchtigt, überdauerte als Gebäude allerdings ganze 100 Jahre - bis heute. Es ist ein originell gestaltetes Haus – Palast mit roten Ziegeltürmen. Da der Erbauer ein früh in die Ruhestand übergegangener Berufsoffizier der Monarchie gewesen war, sein Baukonzept erinnert an das berühmte «Arsenal» in Wien.

Damalige Reklamanzeigen weisen jedoch auf die einmalig vorteilhafte Einbettung des Hauses in die Natur, mit unvergleichlichen Erholungsmöglichkeiten, und zwar mit guten Verkehrsverbindungen leicht erreichbar. Gemäß sonstiger zeitgenössischen Literatur, der Inhaber der neuen Pension hegte weitschweifende Visionen: Konkurrenz mit der damals schon arrivierten Französischen Riviera und, über die damalige Landesgrenze hinaus, das Einbinden Montenegros in diese Pläne. Eine solche Wirklichkeit bahnte sich ein Halbjahrhundert später tatsächlich an. Beziehunsweise, nach den Umständen des Bürgerkrieges, wird dem alten Haus heute eine entsprechend neue Rolle zugedacht.

Touristische Voraussetzungen um Zelenika

190 Punktweise, gemäß Ausflugszielen: das Hotel von Zelenika führte die ersten organisierten Ausflüge aus, einschlißlich des Territoriums von ehamaligen Montenegro, vielmehr, man erreichte auch Scutari in Albanien (damals in der Türkei). Mit kürzeren Touren erschloß man aus Zelenika das gebirgige Hinterland, sowie die hiesige – mit Capri vergleichbare – Blaue Grotten. Eine besondere Untersuchung rührt am Flugsport, angesichts der außergewöhnlich geegneten meteorologischen Gegebenheiten.

Prizipielle Divergenzen Die umfangreichen und viele Jahre lang ausgeübten Forschungen, waren dadurch provoziert, daß man die Argumente gegen extreme Widerstände durchsetzen mußte. Die Außeinandersetzung begann mitten in den chauvinistisch vergifteten Umständen des Bürgerkrieges. Das gröste Malheur war, dass dies eine ungarische Gründung gewesen ist – womit Montenegro "beleidigt" sei. Sonst waren keine widerlegende Argumente hervorgebracht, worauf die damals auch mal verfolgte Oppositionspresse den Raum für die Veröffentlichungen gab. Einige Jahre später konnte man allerdings nicht mehr so "argumentieren", dann kam der Vorwurf auf: Zelenika ist eine voreingenommene familiäre Sache. Die Gegenargumentation favorisierte Cetinje - Ort in damals kaum zugänglichen wüsten Bergland - gestüzt auf herausgegriffene literarische Zitate. Diese waren aber durch das vollständige Zitieren der Originaltexte widerlegbar. Somit ist die Pioniertat Zelenikas im montenegrinischen Tourismus endgültig belegt. Folglich ist der alte Hotelbau für Denkmalschutz vorgeschlagen, und die Komemoration der 100-sten Jährung der Gründung, jetzt im Jahre 2002, velief ohne Zwischenfälle. Vielmehr, das Objekt unterliegt bereits dem neuen Gesestz für die Restitution von enteigneten Vermögen.

Ein ungarischer Pionier des Fremdenverkehrs in Montenegro (Der neue Pester Lloyd 24 05 1995, Budapest)

Im unabhängigen Wochenblatt „Monitor" aus Podgorica, Hauptstadt der Teilrepublik Montenegro, lasen wir mit Überraschung, dass der Begründer des wichtigsten Wirtschaftszweiges an der heutigen Adriaküste Rest-Jugoslawiens - des Fremdenverkehrs - ein Ungar war.

Vor genau 100 Jahren - also I895 - siedelte Dr. Anton Magyar (1857-1909) samt Familie an die Bucht von Kotor. Er war der Nachkomme einer altansässigen großbürgerlichen Familie aus Budapest. Aus gesundheitlichen Gründen musste er frühzeitig den Beruf eines Husarenrittmeisters aufgeben. Seine Genesung fand er aber erst im Klima des südlichsten Zipfels der Donaunumonarchie. Bei Herceg-Novi kaufte er sich 10 Hektar Waldungen und baute sich eine Villa in unmittelbarer Nahe der Küste.

Hier entstand bereits im Jahre 1901, neben einem großen Verladehafen die Endstation der Eisenbahn mit dem Bahnhof Zelenika, der Budapest mit der damals noch abgelegenen Küste verband und rief folglich den Aufblühen der gleichnamigen Ortschaft zu einem Handelszentrum hervor. Anton Magyar leistete seinen Beitrag dadurch, in dem er im Jahre 1902 die Genehmigung zur Betreibung einer Gastwirtschaft erwarb, und seine Villa zur Pension „Am grünen Strande“ ausbauen Iieß. Im Jahre 1905 war dann das romantische „SchIoß“ mit seinen drei, weithin sichtbaren Türmen sowie drei weitere Villen am Waldrand nebst zugehörigen Parkanlagen fertiggestellt. Damit war dies „Das erste Unternehmen in Süddalmatien, dessen Zweck es ist, dem Fremden einen billigen, bequemen, vergnügten und häuslichen Erholungsort für längere Zeit zu bieten" - wie es in einer Anzeige von damals hieß.

191 Kühne Pläne des Ungarn Und es war tatsächlich die erste Herberge im Sinne eines modernen Tourismus. Damals gab es an der österreichisch-ungarischen Adriaküste lediglich in Abbazia und Umgebung Fremdenverkehr im heutigen Sinne. Selbst das nahe Dubrovnik stand erst am Anfang seinen späteren Tourismusbooms. Das damals souveräne Fürstentum Montenegro war seinerzeit noch völlig unerschlossen. Angesichts dieser günstigen Umstände schmiedete der Ungar kühne Pläne. Er ging davon aus, dass sich - dank der neuen Bahnverbindung - die Tourismusströme, die traditionell nach Italien unterwegs sind, hierher umlenkbar wären.

Dabei wollte er nicht nur die Erholungssuchenden aus der Monarchie in diesen unerschlossenen Süden locken, sondern auch die zahlungskräftigen Touristen aus Deutschland oder aus dem fernen und kühlen Russland. Eine intensive Werbekampagne setzte ein und kurze Zeit später wurden die ersten Ausflüge durch Montenegro, über den heute noch immer relativ unerschlossenen Skutarisee bis hinein nach Albanien, nach Scutari organisiert.

Damit war für diese Region die Stunde des modernen Tourismus angebrochen. Seine Aktivitäten und Pläne zogen auch die Aufmerksamkeit des montenegrinischen Fürsten Nikola auf sich. Es soll auch zu Verhandlungen zwischen den Beiden gekommen sein, um in der heutigen Hafenstadt-Bar eine Filiale zu errichten. Der frühe Tod Magyars und der 1. Weltkrieg durchkreuzten all diese Zukunftsvisionen.

Zierde der Riviera Strandhotel „Zelenika" - eine Gründung des Tourismus-Pioniers aus dem Ungarnlande - blieb als Familienbetrieb bis zum Ende des 2. Weltkrieges bestehen. Danach wurde es verstaatlicht und diente bis 1960. noch als Hotel. Danach wurde das alte Gebäude zu einem Kindererholungsheim umfunktioniert. Noch heute steht es als markante Zierde an der Riviera von Herceg-Novi, - dem inzwischen zweitwichtigsten Touristikzentrum in Montenegro.

Seit einigen Jahren - auch im Hinblick darauf, dass die jugoslawische Katastrophe bald ein Ende finden möge - bemühten sich die Verantwortlichen des örtlichen Tourismus um die Rekonstruktion des ältesten Hotels an diesem Teil der Adriaküste. Im Jahre 2002 wird man in Zelenika das 100-te Jubiläum des Beginns des Tourismus in Montenegro feierlich begehen. Vermutlich wird man sich dann des Namens des ehemaligren Husarenoffiziers aus dem Land der Magyaren dankbar erinnern.

Übrigens: in dem oben erwähnten Blatt „Monitor“ war auch zu lesen, dass trotz des internationalen Embargos, die meisten Touristen die in der vorjährigen Sommersaison Montenegro besuchten, aus Ungarn kamen.

Touristikgewerbe Montenegros -- eine ungarische Gründung Am «Grünen Strand» ( Der neue Pester Lloyd 10 04 2002 )

„Die herrliche Luft von Castelnuovo, das Südklima und die Vegetation machen diesen Landstrich außerordentlich anziehend. Es ist auch ein berühmter Winterkurort und eines der bekanntesten Seebäder Dalmatiens - gegründet an diesen fernen Gestaden von unserem Budapester Landsmann Dr. Antal Magyar. Dahinten breiten sich üppige Waldungen aus, die der Anlage auch den Namen „Grüner Strand“ verschafft hat. Die Schönheit der Landschaft wird zusätzlich mit den im Hintergrund sichtbaren hohen Bergen gesteigert. Der Eigentümer der Anlage empfing uns mit ungarischer Herzlichkeit. Eine fröhliche Gesellschaft ist hier beisammen. Wir lernen uns schnell kennen, schließen uns den Badegästen an, spazieren zusammen durch den Wald und genießen die schöne

192 Aussicht. Daheim angekommen, setzt sich die liebeswürdige Hausherrin an das in der Veranda stehende Piano und stimmt ein lustiges ungarisches Lied an. Wir schauen uns unvermittelt um, sind wir tatsächlich hier in der Bocche? Oder eher in unserer lieben Heimat, an den Ufern des Plattensees?"

Diese Zeilen schrieb Dr. Rezsö Havass, ein Geograph und Förderer der ungarisch- dalmatinisch-montenegrinischen Wirtschaftsbeziehungen, in seinem 1905 veröffentlichten Reisealbum „Dalmácia" über diese Pensionsanlage unweit der Stadt Herceg-Novi, am Rande des sich erst bildenden Dorfes Zelenika (zu deutsch etwa: Grünlein). Die neue Gaststätte existierte damals erst drei Jahre. Im Jahre 1901 ist dort nämlich die Endstation der südlichsten Bahnlinie Österreich-Ungarns gemeinsam mit dem neuen Hafen eingeweiht worden. Antal Magyar - er siedelte sich dort knapp ein Jahrzehnt früher aus gesundheitlichen Gründen an - war von diesem Zusammenspiel von Natur und Technik inspiriert worden: die herrliche Landschaft der Bucht von Cattaro, sein bewaldetes Anwesen am Strand und natürlich die neue Bahnlinie. Diese verband jetzt die Südadria über Bosnien und Kroatien geradewegs mit Budapest. Eine Strecke, die nun nur noch zwei Reisetage in Anspruch nahm. Dank Antals großbürgerlicher Beziehungen kamen – trotz des weiten Umweges aus Budapest über Fiume - bereits vorher schon spontane Gäste zu ihm.

Die amtliche Genehmigung für das Gaststättegewerbe wurde ihm am 24. November 1902 erteilt. Die „Pension am Grünen Strande" - ein Palast mit drei ziegelroten Türmen und mit noch drei dazugehörigen Villen - erfreute sich bei hochrangigen Besuchen bis zum Ausbruch des 1. Weltkrieges großer Beliebtheit. Das Militär besetzte dann das Haus mit dem Generalstab der Montenegro-Offensive. Später dann verband sich die Geschichte des Hauses mit Jugoslawien. Der Erbe, Adorjan Magyar, nannte es jetzt „Strandhotel" und pflegte den wunderbaren Park heran. Die Gäste kamen noch immer meist aus Ungarn, aber auch aus der Tschechoslowakei.

Mit Beginn des 2. Weltkrieges zog dann wieder das Militär hier ein: Jugoslawen, Italiener, Deutsche - wie sich die Ereignisse eben abwechselten. Das stark heruntergekommene Haus wurde dann vom kommunistischen Regime enteignet, schlecht und recht saniert und bis 1960 noch als gewerkschaftliche Erholungsstätte genutzt. Zu dieser Zeit begann aber auch die ernsthafte Touristikwirtschaft Montenegros. Als modernes Hotel war das Haus im gegebenen Zustand nicht tauglich, so ist es zu einem Kindererholungsheim umfunktioniert worden. Nachdem dann im Bürgerkrieg Jugoslawien zerfiel, ist der alte „Burgpalast" von der Admiralität der Rest-Kriegsmarine besetzt worden. Durch mehrfach unverantwortliche Eingriffe in den Bau hat das Haus mittlerweile so manches von seinem ursprünglich heiteren Aussehen eingebüßt

Allerdings wurde der Anstoß nicht vergessen, den dieses Haus dem wichtigsten Wirtschaftszweig Montenegros - dem Tourismus - einst gab. Im Laufe des letzten Jahrzehnts, anfangs auch mit gepfefferten Auseinandersetzungen, ist diese nunmehr hundertjährige ungarische Gründung an der Südadria als Urahn der modernen Touristik Montenegros anerkannt worden. Das Haus ist nun denkmalgeschützt und als ein bedeutendes historisches Denkmal und Kulturerbe Montenegros anerkannt.

193

Ti con nu, nu con ti !

Che vuol' dire in veneto: Tu con noi, noi con te. Fu il motto-fiducia dei Bocchesi alla Serenissima. Ormai da secoli della vita giunta. Eppure: Bocchesi furono gli ultimi difensori della Repubblica: catturando ancor più la prima nave francese che entrava nella Laguna. Questo motto bocchese lanciò nuovamente d' Annunzio, nella prima guerra mondiale, con significati diversi, però specialmente per la Squadriglia d' aviazione, comandata da lui stesso. Il suo volo alle Bocche di Cattaro, bombardando li la base navale austriaca, sta descritto in questo libro.

La supremazia austriaca – e poi austro-ungara – seguiva la caduta di Venezia. Accadeva che, nei ultimi anni del secolo XIX, capitava nelle Bocche un Ungherese, fondando un albergo alla spiaggia cerchiata di boschi, presso Castelnuovo (Herceg-Novi). Nello stesso tempo arrivava qui la ferrovia, combinata con nuovo porto navale – tutto nella contrada immediata dell' appena costruito albergo, d' una architettura originale. Così, quel signore – dr. Antonio Magyar – stava già stimato come l' iniziatore dello sviluppo del villaggio Zelenika, e di più oggi, come creatore del turismo moderno di Montenegro. Perciò il titolo di questo libro: CULLA DEL TURISMO – ZELENIKA.

Quell' albergo passava per tutte le disgrazie del XX-mo secolo. Nei primi dieci anni si metteva qui bene una società altissima, ma fra poco, nella I. guerra occupava la casa lo stato maggiore austriaco per la offensiva contro Montenegro. Poi la Jugoslavia: ospiti prevalentemente ungheresi e cecoslovacchi. La II. guerra: militari jugoslavi, italiani, tedeschi – con la rovinazione catastrofale della casa. Seguì il communismo: la casa espropriata dello stato fu «modernizzata» da maniera volgarissima, così – ormai – incapace per soddisfare i desideri turistici moderni. Passava il tempo con ospitazione dei bambini. E ultimamente la guerra civile: tornava il militare – ammiragliato della flotta restante, della Jugoslavia restante.

Adesso: l' anno 2002 fa il centennario della fondazione dello Albergo – dall' anno 1902. La economia turistica montenegrina vuole tuttavia svegliarci nuovamente. E qui sta un oggetto da tradizione straordinaria! Almeno: la casa sta preposta per la protezzione come monumento storico importante, ed una eredità culturale montenegrina. Di più: sta sottopsto alla legge nuova, per la restitucione die beni expropriati

194

RECENZIJE

195

Lazar Seferović: Ogledna antološka studija o Zelenici

Zoltan Mađar rođen je 6. maja 1928. godine u Zelenici. Sin je i unuk vlasnika tamošnjeg hotela «Plaža». Osnovnu školu pohađao je u Zelenici a gimnaziju, do male mature, u Budimpešti i Herceg-Novom.

Neposredno poslije drugog svjetskog rata upisao se u novoosnovanu srednju tehničku školu na Cetinju, te pripada prvoj generaciji crnogorskih tehničara. Tehnikum je produžio u Titogradu i završio ga na arhitektonskom otsjeku u Zagrebu.

Radio je kao asistent tehničkog direktora Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, te kao samostalni scenograf za mađarska pozorišta u Subotici i Bačkoj Topoli, pa i za kazalište u Zadru. Pod njegovim rukovodstvom izgrađen je Savezni vazduhoplovni centar u Vršcu, gdje je stekao i zvanje nastavnika za jedriličarsko letenje.

U Zeleniku se vratio 1955. godine, a radio je u projektbirou građevinskog preduzeća «Prvoborac». Svjetionik hercegnovske luke izveden je po njegovom projektu. Zatim mu je pri opštini Tivat povjeren referat za građevinarstvo i urbanizam. Tu mu je pružena prilika da nastavi studije, na univerzitetu u Beogradu. Diplomski rad na Arhitektonskom fakultetu, na temu tivatskog aerodroma sa predlogom funkcionalne kombinacije kopna i obale, ocijenjen je vrhunski, ali gradnja nije tako izvedena.

Od 1970-te živi u Njemačkoj, gdje je radio na poslovima urbanističkog planiranja, pa zatim završava studij novovjekovne istorije – pored literanih nauka i istorije umjetnosti – na Tehničkom univerzitetu u Karlsrue. Magistarski rad na temu kulturne istorije betona isto je vrhunski ocijenjen. Potom je odbranio disertaciju o mađarskim arhitektima na Zapadu, na Tehničkom univerzitetu u Budimpešti. Sada sarađuje pri katedri za istoriju tehnike u Karlsrue.

Objavio je niz radova o teoriji arhitekture, te o zavičajno-istorijskim i genealoškim temama – na srpskom, mađarskom i njemačkom jeziku. Istoričar arhitekture sa boravištima u Njemačkoj, Mađarsakoj i Španiji, ličnost široke erudicije, on nam je priredio antološke ogledne studije o počecima modernog turizma, odnosno hotelijerstva na Južnom Jadranu: u Zelenici, Boki i Crnoj Gori; posvećene stogodišnjici turizma u Crnoj Gori. Njegove ogledne studije istorijski i naučno, a posebno literarno, relevantne su kao podloga, koje stručnom i argumentovanom dokumentacijom, otvorenošću polemične kritičnosti i prihvatanjem objektivnih činjenica i iskustava drugih, primjenjuju evropske kriterijume u verifikaciji stavova i zaključaka.

Time, po prvi put u našoj turističkoj i široj publicistici, hotel Plaža u Zelenici iz 1902 godine, dobiće ono mjesto koje zaslužuje i koje mu pripada u istoriji turizma i hotelijerstva čitave jadranske obale.

Sa penetracijskim osvrtom na bližu i dalju okolinu, sa akcentom na značaj godine 1902-e i djelovanja prvog modernog hotela sa međunarodnim rejtingom organizovanog turizma, hotel Plaža u Zelenici dobija adekvatno istorijsko mjesto u razvoju turizma Crne Gore. Zahvatajući integralno istorijske argumente na širem prostoru čitavog Jadrana, potom Crne Gore, i posebno Boke, autor jedinsvenim premisama otkriva i dokazuje «zaboravljenu činjenicu» o značaju začetka savremenog turizma i hotelijerstva u Zelenici, u Boki i u Crnoj Gori.

196 Ogledne studije o turizmu – sa sukcesivnim datumima do nazad 27 godina! – segmentirane su u ovoj knjizi po poglavljima, koja, iako svaka ponaosob čine jedinsvenu i povezanu cjelinu, mogu stajati i kao integralno studijsko opredjeljenje, kroz činjenice kojima nas autor argumentovanim stilom podsjeća na istorijske istine koje se ne mogu opovrgnuti.

Dubokim prodiranjem u dosada neistražene arhive i dokumente, autor je po prvi put u javnost iznio fakte koje smo ili zaboravili, ili su nam bili nedostupni, ili smo o njima imali određene predrasude. Pa to u ovoj knjizi nagovješćuje na četiri jezika...

«Neizbježni je fakat pri tome da je turizam Crnu Goru dosegao kroz Boku, to jest, kroz negdašnju austrougarsku teritoriju, pa se stoga taj fenomen mora posmatrati skupno, baš iz današnje zajednice Crne Gore i Boke. Ovakva preplitanja: stoljetnja austrijska uprava u Boki, prvi zapadnjački turisti u Boki i nihovi izleti u Crnu Goru, pa slijedujuće međunarodno jačanje turističke privrede na današnjem Crnogorskom primorju versus masovni turizam poslije drugog svjetskog rata – projektuju lajt-motiv turisričkog fenomena u ovoj regiji – sve do aktuelne prekretnice pod novim politčko-ekonomskim opcijama i pod ekološki shvaćenim uslovima. Tako baš najudaljeniji dio ove istorije – 1916. – ma da je vezan za lajt-motiv, ne može se prosuđivati savremenim mjerilima, nego se mora razumjeti kroz onu svojstvenu prošlu kulturu, da bi se tek iz toga izdvojile niti koje iz ondašnje prošlosti vode u savremeni turizam» - citat je iz autorove polemike na kraju obimne studije «Počeci turizma i hotelijerstva u Crnoj Gori» - kao podloga za nova naučna istraživanja.

197

Komentar autora

Zamoljena su tri naučno kvalificirana recenzenta da daju mišljenje o ovoj antologiji. Pismeno se odazvao Lazar Seferović istoričar umjetnosti, viđeni turistički radnik u Herceg- Novom i rođeni Zeleničanin. Pozitivno se izrazio i prof. dr. Branislav Kovačević istoričar, uz primjedbe oko redakcije ove knjige, kojima je uglavnom udovoljeno. Jedan turistički naučnik – potvrđujući doduše faktografiju – nije se složio sa izvođenjem mojih zaključaka, uz ove primjedbe:

1. Naslov knjige je regionalno nediferenciran. Orijentacija bi trebala biti samo Zelernika ili Primorje (obzirom što Boka nije bila u Crnoj Gori). 2. Predmet ove knjige je ponavljanje već izdate knjige, Mađar Čabe, o Hotelu u Zelenici. 3. U ovoj knjizi sakupljenim člancioma nedostaje naučni aparat. 4. Suvišni su članci bez turističkog odnosa. 5. Postoji analogija turizma – hodočasništvo, lov itd – sa davnim ugostiteljstvom u Crnoj Gori.

Ova lista primjedbi odražava naučničku opreznost neeksponiranja oko jedne teoretske postavke, koja je eksplicitno izražena u podnaslovu «Podloga za nova istraživanja» na stranama 101-103 ove knjige. Gdje su baš postavljene teoretske teze za produbljivanje istorije turizma Crne Gore. Naime, postavljanje naučnih teza (hipoteza) je baš postupak naučne metodologije: jedna vrlo vjerovatna i faktografski poduprta stavka podnosi se naučnoj javnosti, pa ista time biva potvrđena ili opovrgnuta. Pri čemu ova antologija baš načinje istoriju turizma Crne Gore uopšte, o kojoj i inače ima samo raštrkanih studija, pa i sa eksplicitno pogrešnim navodima (vidi od M. Radovića na str. 103), ili je bilo heterogenih seminarskih pokušaja, kao u Herceg-Novom 1993. i na Cetinju 1996. Ovi i dugi pokušaji sagledavanja istorije Turizma redovno su se usredsređivali na to, da istaknu početak turizma isključivo u staroj Crnoj Gori.

Baš nasuprot ovom stoji moja teoretska stavka za početak savremenog turizma Crne Gore iz Boke, kako to Seferović citira sa 103. strane ove knige. Definiciju savremenog turizma našao sam u knjizi dubrovačkog turistiškog naučnika mr. L. Lucianovića (vidi str. 73-74) od 1980. godine, što sam na str 27. ovako pojednostasvnio: Savremeni turizam se odnosi na putovanja i privremene boravke stranaca, i to tako, što stranci troše svoj novac radi provoda ili rekreacije, te time privredno doprinose mjestu gdje im se pružaju namjenski sustavne usluge. Što se tiče tih namjenskih usluga, oslanjam se na hotelsku definiciju mog profesora Bajlona, iz njegovog udžbenika za Arhitektonski fakultet u Beogradu «Zgrade za stanovanje u kolektivu» (višestruko ponavljano u ovoj knjizi, posebno na str. 74), gdje se razlikuju gradski hoteli i turistički hoteli: «Razlika između ova dva je, tamo gdje se oni paralelno pojavljuju, manje-više u stepenu udobnopsti koja se postiže boljom opremom i većim brojem i raznovrsnošću društvenih prostorija». Ova definicija potiče iz 1962. godine, dakle ima naročitu važnost za posmatranje ranijeg hotelijerstva. Novija literatura to specifira još raznolikije.

Moja rečena teoretska stavka, specifično svedeno na Zeleniku, može se oboriti, prvenstveno, obaranjem ovih definicija. Što do danas niko nije uradio, kako se vidi iz poglavlja «Divergencije» u ovoj knjizi. Pa je time bila i omogučena proslava 100 godišnjice hotelijerstva u Crnoj Gori, u februaru 2002, baš u znaku zeleničkog Hotela. No ovom se još uvijek suprotstavljaju gore navedenih 5 tačaka – na što odgovaram:

198 1.

Da je hotel u Zelenici prekoračio svoje mjesne granice, toga je već bio svjestan njegov osnivač, moj đede Antun, kada je u Dubrovniku 1906. godine oglašavao svoje preduzeće kao prvo u južnoj Dalmaciji – danas bi rekli prvo na južnom Jadranu – sa čisto rekreativnom svrhom (njemački oglas, str. 101). A da je on pokretao savremeni turizam baš u staroj Crnoj Gori, o tome svjedoči njegov prospekt organizovanih izleta onamo – pa i do Skadra! – štampan 1904. i sačuvan u Arhivu Herceg-Novog pod br. 1618 Đ (prevod sa njemačkog od Čabe Mađar u Monitor 14 07 92). Adekvatan je bio interes Knjaza Nikole za Zeleniku (svjedočenje Blagoja Mićunovića, str. 104): dokumentovano znam i za pregovore sa Nikolom radi osnivanja zeleničke filijale u Baru (prevodim naslov dokumenta sa str. 94: Ekonomski značaj Dalmacije a naročito Boke Kotorske, kao i u Crnoj Gori i Albaniji date industrijske i trgovačke prednosti). Uostalom, mjesni narod se oko 1920. izjašnjavao (str. 61) da je Antun «unaprijedio ovo mjesto sa svojim hotelom i vilama. On je u Boki stvorio tako moderni hotel da su okolica i sam Hercegnovi od toga imali koristi». Najzad: dokazujem statističkom tabelom sa str. 140, da je Zelenika još 1935. godine držala 8. mjesto u turizmu cjelokupne današnje Crne Gore: iza Budve, Herceg-Novog, Igala, Petrovca, Sutomora, Prčanja i – samo neznatno – iza Ulcinja. Sva ostala mjesta, uključujući Kotor i Bar, bila su slabije posjećena od Zelenike, ili statistički uopšte nisu bila vođena: kao Tivat i sva unutrašnjost Crne Gore. Prema tome: turistički značaj Zelenike u prostoru Crne Gore ne može se osporiti.

Dobro ovo bi se moglo ograničiti samo na Cnogorsko primorje. Međutim, mjerodavnog turizma u unutrašnjosti Crne Gore nije bilo ni doskora – pogledajmo samo i današnje stanje oko Skadarskog jezera. A najnovijim master-planom Crne Gore direktno je izraženo i za budučnost, da crnogorski turizam treba biti orijentiran na Primorje (Majorka na Jadranu – Monitor 31 05 02). Tako je to uvijek i bilo! S time, što je turizam zahvatio Budvu, i dalje na istok, tek poslije prvog svjetskog rata. Unutrašnjost Crne Gore ostala je samo blijedi odraz ovog razvoja, prvostepeno kao cilj izletničkog turizma, i to početno iz Kotora, a organizovano najprije iz Zelenike. Opozicija ove teze međutim stoji na stanovištu, da se turizam Crne gore razvio iz unutrašnjosti ka Primorju. A da bi se ovaj očigledni absurditet zaobišao – isključuje se Boka iz istorije Crne Gore! Time se pak istupa sa terena naučnosti u nekakvu politiku. Čemu sam se već jednom usprotivio – ima 5 godina – na str. 132. Pa evo još jednom:

U višetomnoj «Istoriji Crne Gore» (1967-75) koja nije zahvatila XIX vijek – valjda iz ideoloških razloga – budući da se nalazišta iz antičkog doba naročito koncentrišu u Boki (i u Zelenici!), tu se Boka zaista izdašno razmatra. Ali se potom to uglavnom gubi iza same Crne Gore. Bilo je još nezaobilazno, ali već jenjava razmatranje obimne srednjevjekovne kulture Kotora, a renesansna literatura – od Pime oko 1500 – pa čak i posvuda vidna barokna arhitektura, a i likovna umjetnost Boke kao da ne postoje. Pa se i politička istorija Boke spominje samo «onako kako (joj) je prošlost bila povezana sa crnogorskom istorijom» (knj.2.tom I, str.VIII.). Pa ko kaže sada da je Crna Gora mediteranska zemlja?! Najzad: u Jajcu smo se onomad dogovorili da će republika Crna Gora i Boka biti slično postavljena kao Bosna i Hercegovina, pa bi se i ove dvije istorije mogle – još i prije – odvojeno razmatrati. No to je potom kratko promijenjeno u Titogradu. Boka je za svega nekoliko godina sasvim integrisana u «staru Crnu Goru». A sada: postupci nekih istoričara iz one bivše Crne Gore, da se stvari ipak razdvajaju, ima samo jedan naziv – aparthajd!

2.

U skladu sa ovim preferira se naravno rečena knjiga mog Brata (on je po obrazovanju građevinski tehničar), jer je već i naslovno usklađena: samo hotel u Zelenici! Tu i nema bitno dokumentiranih teza o regionalnom značaju objekta – odnosno takva ukazivanja iz te knjige nisu dokumentovana. Sadržaj je iste uglavnom ponovo komentirana dokumentacija

199 familijarnog arhiva, koju sam 1974. godine bio iskopao iz Đedovog pisaćeg stola (str. 33), sredio i vrijednovano objavio naredne godine (str. 56-65). Četvrtina te knjige bavi se međutim Bratovim autokampom, na đedovini, što nema regionalnu relevanciju; odnosno sa njegovim pokušajima oko letačkog sporta, za što mu je isto bila potrebna moja saradnja sportskog pilota i kvalificiranog nastavnika za bezmotorno letenje (str. 113-114 i dodatne bilješke str.121-124)

Ova moja knjiga naprotiv zbirno iznosi baš regionalni značaj zeleničkog Hotela, isprobano kroz decenijske paprene divergentnosti, sa nikada opovrgnutim argumentima, na osnovu kojih se mogla održati proslava stogodišnjice crnogorskog hotelijerstva. Sa druge strane: u ovoj knjizi ja opovrgavam i nenaučne izmišljotine, kojima se besmisleno potencira nekakva familijarna «važnost». Između ostalog – kao vrhunac tih bajki – da je željeznica dovedena do Zelenike radi ovog Hotela (str. 52-58).

3.

«Naučna aparatura» označava bilješke uz jednu raspravu, što upućuju na izvornost podataka, na koje se dotično naučno djelo oslanja. Bilješke o izvorima se trebaju davati ispod straničnog teksta, ili na kraju rasprasve. A na kraju svega može se sređeno dati, alfabetski ili hronološki, i poseban prikaz literature koja je u bilješkama već navedena (kao u uvoj knjizi), ili koja inače postoji u širem smislu. Eventualno se izvodi i leksički pregled pojmova, ali je to sasvim prepušteno volji autora. Osnovni je prohtjev: provjerljivost! Čitalac rasprave treba da je u stanju, da se može uvjeriti, da autor ne izmišlja fakte. Ili da na bazi datih izvora može i produbiti pročitano.

Čudno je što dobijam kritiku o nedostatnoj naučnoj aparaturi. Ili možda i nije čudno? – poslije optužbe o mom falsifikatorstvu (Monitor 22.10.93.), denuncijacije o vrijeđanju Crne Gore (Monitor 17.01.97.) i naznačivanja familijarne subjektivnosti (Pobjeda 25.06.98.). Nečija naučna vjerodostojnost se najlakše može napasti baš sumnjičenjem kvalifikacije. No svako sumnjičenje mora biti i konkretizovano, da bi joj se zaista i vjerovalo. Molim da mi se dokaže jedna jedina tvrdnja, koja ne bi bila dokumentovana. Jer: baš zbog familijarnog karaktera mojih rasprava morao sam najprofesionalnije paziti na naučni kvalitet istih.

Doduše, zaista je bilo novinskih otstupanja – ali baš to ispravljam u ovoj knjizi. U novinama nije uobičajeno objavljivanje naučnog aparata. Stoga to ispravljam na str. 75-104. Poučen, upisivao sam aparaturu i u sam tekst (str. 27-32 ili 48-55). U genealoškim člancima ove knjige nema aparature (arhivski rad, dopisivanja i usmenost), ali su ta decenijska istraživanja izložena u rodoslovnoj knjizi (str. 44). Isto tako nema posebnih bilješki u poglavlju Divergencije, jer se tamošnji tekstovi oslanjanju na prethodno dokumentovane fakte, odnosno, sami su izvorni u pogledu divergentnog posmatranja turizma u Crnoj Gori. Pet antologijskih članaka (str. 40-44, 56-64, 119-125, 144-149 i 150-174) objavljivani su međutim u naučnom godišnjaku «Boka» u Herceg-Novom, od 1969. do 1987. – prestalo se zbog građanskog rata. Pored brojnih drugih radova u inostranstvu, naučni časopis «Das Münster» (redaktor prof. H.H. Hofstätter u Freiburgu, Njemačka) objavio mi je i dvije zavičajno relevantne studije (str. 108-109). Najzad, ova knjiga mi služi i za publikaciju neobjavljenih radova, pod ovim naslovima Uvod; Istorijski ogled; O misaonosti turizma u Crnoj Gori; Pogledi na zgradu exHotela «Plaža» u Zelenici; O početku masovnog tuirzma u Crnoj Gori; Plave špilje; O vazduhoplovstvu – aerodrom Tivat.

4.

Ovo je antologija i svih mojih zavičajnih studija, samo pod zbirnim imenom «ZELENIKA – kolijevka turizma». Jer u ovoj knjizi baš preovlađuje ta tematika. Teme koje bez turističkog odnosa odrazuju moje poznavanje Zavičaja sakupljene su razgovjetno, pod naslovom Zavičajne studije – izuzev jedne: o bombardovanju austrijske mornaričke baze. Ova

200 vazduhoplovna tema nudila se u sklopu iste, ostale tematike. Ali ipak ne baš sasvim bez turističkog odnosa: tim vazdušnim napadom komandovao je naime jedan od najprominentnijih italijanskih književnika, pa nije na odmet da italijanski turisti znaju: da je «D' Annunzio letio nad Bokom». Ovo je bio naslov mog rukopisa, kojeg je redakcija izmijenila. A sada na to ukazujem u italijanskom rezimeu ove knjige.

Uostalom u studiji o francuskom generalu Marmonu u Boki (za francuske turiste isto od interesa) prikazano je baš kako se manipuliše istorija. Tada oko bitke kod Herceg-Novog, a sada o porijeklu turizma isto otuda.

5.

Pitanje predturističkih analogija raspravio sam na str.73-74, samo sam se umjesto «analogije» služio izrazom «srodnost», u širem smislu, te i sa specifizmom «turizam privilegiranih», za razliku od masovnog turizma. A uz to i sa gore izloženom diferencijacijom gradskog i turističkog hotelijerstva. Bitno je: iskonski «turizam» nije imao karakter čiste razonode – za to su putovanja bila isuviše skupa i tegobna – pa je turizam u modernom smislu omogučila tek željeznica, od sredine XIX vijeka. Tako su i prvi paušalni turisti dolazili baš na more: u Brghton kod Londona. Pri čemu su upravo turistički hoteli morali imati dobre saobraćajne veze, pa i reklamu radi privlačenja dokonih. Time se oko tih hotela pospješivala i opšta privreda. Suprotno: gradski hoteli su privjesak svoje sredine, primajući došljake ili prolaznike silom njihovih putovanja, odnosno, pružaju mjesnom građanstvu bolje usluge od krčmi. Stoga su gradski hoteli – a i putna svratišta – stariji od turističkih hotela, pa i spadaju pod kategoriju turističke analogije.

No sada se radi o savremenom, privredno opšte relevantnom turizmu. Takva destinacija prvog čisto turističkog hotela u Zelenici, savim je očigledna: «Pansion na zelenoj plaži» postavljen je u atraktivni prirodni ambijent, na domaku željeljezničke stanice, pa je reklamisao baš te pogodnosti u isključivo odmarališne svrhe, a svojom egzistenijom je «unaprijedio ovo mjesto». Protiv tog zeleničkog turističkog fakta postavljeno je samo cetinjsko ugostiteljstvo: takozvane lokande, odnosno Grand hotel. I to bez diferencijacije lokandi kao analogno-turističkih, tj. iskonsko-ugostiteljskih objekata, ili tog cetinjskog hotela kao baš gradski okarakterisanog (Nenadović, Matavulj, prospekt Cetinja 1901). Pri čemu je čak prećutkivano: da je bilo istovremenih lokandi u Kotoru i Herceg-Novom, da su obije cetinjske lokande bile vođene od Kotoranki odnosno od njihovih muževa-stranaca (po napisima engleskih putopisaca, te Nijemac Kohl), da je hotel Grac u Kotoru stariji od Granda i da je ovaj cetinjski hotel bio u derutnom stanju barem do pred 1880. godinu. A stajao je u apsolutnom bespuću, isto do tih godina!

Na stranu pak, što po svjedodžbi svojevremenih turističkih vodiča – posebno za Boku i okolinu (takođe sa Cetinjem, Schmalix 1906) – južno od Dubrovnika do tada nije bilo mjerodavnog turizma: zbog ratničke fame. Ovaj led je probio zelenički Hotel, reklamnim uvjeravanjima (prospekt 1904) da je narod tu dobroćudan i da je sve mirno i bezbjedno. Isto tako, sa zeleničkim hotelom počinje i pojam «ljetovanja», što je još jedva bilo znano i u Dubrovniku (str. 28 i 80), jer je ovdašnji početni turizam bio orijentiran na zimsku sezonu – kada se na Cetinju baš ništa nije moglo tražiti! – pa je svojevremena literatura u ovom smislu isticala Herceg-Novi (str.28-29).

Prema tome: nema turističkog prvenstva stare Crne Gore naspram Boke. A ipak se treba suprotstavljati apsurdnoj tvrdnji da je «crnogorski turizam počeo na Cetinju» (str.132-133). Pa čak i braniti se od sumnjičenja, da onaj koji suprotno tvrdi nema naučnu kvalifikaciju! Dok argumenata koji bi opovrgli poriejklo turizma iz Boke u pracu Crne Gore – nema pa nema...

201 Internet-komentar, nakon promocije ove knjige

«ZELENIKA - kolijevka turizma» promovisana je u Herceg-Novom u Domu vojske, 24. oktobra 2002. To mjesto promocije preporučio je admiral Mornarice, čije se sjedište nalazi baš u zeleničkom exHotelu. Po promociji gospodin admiral Zarkovic Mihailo nas je primio u fino uređenom Admiralitetu – tu u Zelenici. Njegova radna soba nalazi se – u mojoj rodnoj sobi! Na pažljivost, kojom se Mornarica odnosi prema ovoj staroj zgradi, on je više puta naglašeno ukazivao. Inače: postoji namjera da se zgrada oslobodi, obzirom i na novi Zakon o pravednoj restituciji svojevremeno oduzetih imovina, donešenog baš koji mjesec prije ovog sastanka.

Promociju knjige je organizovao Centar za turističku informaciju Herceg-Novog u smislu proslave «100 godina hotelijerstva u Crnoj Gori». Što je bilo započeto u okviru festivala «Mimoza» u februaru, sa odgovarajućim priredbama, prigodnim prospektom, plakatima i poštanskim pečatom. Potom, poslije promocije moje knjige, slijedila je još prigodna poštanska marka o tačnom godištu: 24. novembra.

Na promociji – u prisustvu mnogih prijatelja - pročitana su dva odlomka iz poglavlja «O misaonosti turizma u Crnoj Gori» - odabrani pasusi o prirodnim ljepotama Herceg- Novog (str.29) i o stvaranju parka pri zeleničkom Hotelu (str. 31). Sekretarica Opštine, gđa. Olivera Doklestić – i sama literarno djelujuča – pretstavila je knjigu kao lament protiv polustoljetnog zapostavljanja Zelenike uopšte, i mjesnog turizma zajedno sa tim osnivačkim Hotelom. Gospodin dr. Rade Ratković, dekan Turističkog fakulteta u Kotoru, istakao je da je naročita vrijednost knjige ta, što crpi i ističe mjesne vrijednosti, umjesto uobičajenih potraga za stranim uzorima, a odlikuje se naročitom humanošću, obračajući se ljudima koji su stvarali istoriju turizma Crne Gore. U tom okviru bi spor Zelenika-Cetinje bio drugorazredan. Ja sam najzad izložio mogučnost rehabilitacije zeleničkog turizma i samog hotela, na planu sa strane 72, i objasnio arhitektonski koncept postojeće zgrade prema poglavlju «Pogledi na zgradu exHotela "Plaža" u Zelenici».

Poslije toga, prisutan gradonačelnik Herceg-Novog, gospodin Djuro Cetkovic, zahvalio mi se «na ovom poklonu». Promociji su prisustvovala četiri televizijska operatora i brojni novinari, sa opetovanim interjuima. Naročito Televizija «Duna»: operator i redaktorka su ovim povodom doputovali iz Budimpešte i tokom jedne nedjelje snimali turističke okvire oko sadržaja knjige.

Dali će ova, po sebi uspješna, stogodišnjica pokrenuti rehabilitaciju najstarijeg turističkog objekta, pa i kolijevke savremenog turizma Crne Gore? Da se tome još suprotstavljaju neke ograde, evidentno je po neuspjeloj inicijativi za promociju ove knjige u Podgorici, a podcrtano je sa 5 navedenih prigovora u prethodnom poglavlju. Posebno: izostavljanje Boke iz turističke istorije Crne Gore evidentan je u knjizi Bosiljke Celebic: Gostoprimstvo u Crnoj Gori (Podgorica 2001). Autorka spominje ovlaš kotorske lokande, opet u ovdje (str.199) već citiranom smislu «onako kako je prošlost (Boke) bila povezana sa crnogorskom istorijom». O hercegnovskom ugostiteljstvu i ranom kotorskom hotelijerstvu ni govora, ali oskudno i o Grand-hotelu na Cetinju – ovo pak radi boljeg svijtela!

Sudeći po svemu, «spor Zelenika-Cetinje» iako argumentativno ustvari nesporan, po liniji imaginacije «Boka nije bila u Crnoj Gori» psihološki još može štetno djelovati. Stoga sam svoje predavanje na promociji započeo ovim riječima: Ovo nije knjiga – nego jedan otvoreni naučni skript...

Zaključeno krajem 2002 godine.

202