Link MONUMENTA SREBRENICA Knjiga 8.Pdf
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
MONUMENTA SREBRENICA Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva KNJIGA 8. SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA Recenzenti: Prof. dr. sc. Jusuf Žiga Akademik prof. dr. sc. Enver Halilović Prof. dr. sc. Sead Selimović Prof. dr. sc. Anita Petrović Prof. dr. Edin Mutapčić Urednik: Prof. dr. sc. Adib Đozić Lektor: Zarfa Sarajlić, prof. Prijevod na engleski: Prof. dr. sc. Selma Kešetović Izdavač: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona Štampa: OFF-SET Tuzla Tiraž: 500 kom Tuzla – Srebrenica 2019. ISSN 2233-162X 2 SADRŽAJ Riječ urednika ............................................................................................... 5 GENOCID Sabina Subašić-Galijatović, KRIVIČNA ODGOVORNOST U PRAKSI MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU ................................ 15 Meldijana Arnaut-Haseljić GENOCID U SREBRENICI: UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT ................................................................................ 35 Dževad Mahmutović HRONOLOGIJA SUDSKOG PROCESA RADOVANU KARADŽIĆU ZA ZLOČIN GENOCIDA U SREBRENICI I OSTALE ZLOČINE ................ 53 Ermin Kuka LOGORI I MJESTA NEZAKONITOG ZATOČENJA BOŠNJAKA NA PODRUČJU VIŠEGRADA U PERIODU AGRESIJE 1992–1995. GODINE ................................................................................................. 81 Rasim Muratović, Midhat Čaušević RAZUMIJEVANJE OPROSTA U DJELU NORVEŠKOG FILOZOFA ARNEA JOHANA VETLESENA ........................................................... 105 AKTUELNE PRAVNE TEME Hamid Mutapčić, Faruk Đozić STANJE U OBLASTI JAVNE EVIDENCIJE NEKRETNINA U BOSNI I HERCEGOVINI I MOGUĆI PRAVCI REFORME ................................ 133 IZ PROŠLOSTI BOSANSKOG PODRINJA Adem Handžić JEDAN SAVREMENI DOKUMENAT O ŠEJHU HAMZI IZ ORLOVIĆA ............................................................................................. 151 3 Kemal Nurkić BOŠNJAČKO-MUSLIMANSKO STANOVNIŠTVO HADŽI ISKENDER MAHALE U SREBRENICI POLOVINOM XIX STOLJEĆA ................ 163 SJEĆANJE SJEĆANJE: HATIDŽA MEHMEDOVIĆ ................................................ 185 4 RIJEČ UREDNIKA U knjizi broj 6, edicije „Monumenta Srebrenica“ govorili smo o fenomenu i značaju kulture sjećanja za ukupnu društveno-historijsku egzistenciju društvenih grupa, prije svega, nacija i država. U prošlom broju „Monumente“, broju 7, problematizirali smo jedan sasvim specifičan oblik kolektivne svijesti Bošnjaka, nastao u posljednje vrijeme, a to je samostid, možemo ga nazvati i samomržnja, autošovinizam i slično, ali je taj oblik svijesti vrlo sličan kompleksu niže vrijednosti, koji u biti omalovažava svoje, a vrednuje tuđe kulturne, tradicijske, političke, religijske i druge vrijednosti života. Sasvim je drugo pitanje uzroka nastanka takvog oblika kolektivne svijesti, ali oni se zasigurno nalazi u ukupnosti društveno-historijskih uslova življenja, možda je adekvatniji izraz preživljavanja, Bošnjaka kao naroda i nacije u posljednja dva stoljeća, koja karakteriziraju kontinuirani zločini genocida nad njima. Izloženi genocidnom stradanju i permanentnoj genocidnoj prijetnji, Bošnjaci su bili u prilici da često puta umjesto života dostojnog slobodnog čovjeka i naroda, žive život u poziciji „zagonetne svinge“, ne zato što tu poziciju žele već je iz nužde formiraju kao političko-kulturno moranje da bi preživjeli. Nažalost, Bošnjaci se i danas nalaze u takvoj društvenoj, kulturnoj, političkoj i idejnoj stvarnosti. Jedna od pojavnih karakteristika bošnjačke kolektivne svijesti danas jeste nekritičko prihvaćanje tuđih mišljenja i prijedloga, posebno ako oni dolaze od „autoriteta“, predstavnika tzv. „međunarodne zajednice“, ne razmišljajući mnogo o dugoročnim posljedicama prihvatanja takvih prijedloga. Podsjetimo se samo da je država Republika Bosna i Hercegovina u toku rata protiv bosanskohercegovačkog društva i države, predala enklavu Srebrenica na upravljanje i zaštitu Organizaciji Ujedinjenih nacija, koja je Srebrenicu proglasila „Zaštićenom zonom UN-a“.1 Kako nam je poznato, ta ista „međunarodna zajednica“, a nju čine najmoćnije države svijeta, upravo one koje su članice Vijeća sigurnosti UN-a, nije htjela, a mogla je jer je moćna, da osigura živote Bošnjaka zatočenih u enklavi Srebrenica, najvećem koncentracionom logoru na planeti Zemlji, na kraju 20. stoljeća. Naprotiv, 1 Vijeće sigurnosti Un-a je 16. aprila 1993. godine donijelo rezoluciju, kojom je Srebrenicu proglasilo „zaštićenom zonom, koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu“. 5 dozvolila je da Vojska i policija Republike Srpske uz nesprječavanje Republike Srbije, a mogla je, izvrše zločin genocida nad Bošnjacima „Zaštićene zone UN Srebrenica“, jula mjeseca 1995. godine. Dakle, samo dvije godine nakon preuzimanja obaveze da će „zaštititi“ Bošnjake Srebrenice jer „zaštićenu zonu“ niko „ne smije napadati, niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu“, u Srebrenici se dogodio genocid. Sve naprijed iznesene tvrdnje su do danas dokazane kroz pravomoćne presude pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, Sudu Bosne i Hercegovine i inostranim sudovima, prije svega njemačkim.2 Iznijeli smo ove neosporne činjenice jer prisustvo „međunarodne zajednice“ u Bosni i Hercegovini i danas jako značajno utiče na stanje i perspektive razvoja Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjaka, kao njezine kvintesencijalne sadržajnosti. Opravdano se postavlja pitanje, ako je „međunarodna zajednica“ izdala „Zaštićenu zonu UN Srebrenica“ 1995. godine, može li to isto uraditi državi Bosni i Hercegovini i žrtvama genocida u momentu kada se za to stvore uslovi, npr. 2025. godine. Nečinjenje dovoljno na izgradnji funkcionalne države, racionalizirajući njezinu neracionalnu dejtonsku košulju, a oblačeći briselsku, ostavljajući Bosnu i Hercegovinu bez zaštite NATO saveza, otvara sumnju da se Bošnjacima u državi Bosni i Hercegovini može desiti ono što se desilo „Zaštićenoj zoni UN Srebrenica“ 1995. godine. Da se to ne bi desilo Bošnjaci se moraju više uzdati sami u sebe, što znači, uzdati se u svoju, a ne tuđu pamet, u svoju snagu, znanje, ekonomiju, politiku i druge segmente vlastitosti, naravno ne zanemarujući svaku dobronamjernu sugestiju i pomoć. Možda ovu opomenu uzdanja u sebe i brige o sebi najbolje izražava narodna izreka: „Uzdaj se u se i u svoje kljuse (konja)“ i: „Tuđa ruka svrab ne češe.“ Da bi Bošnjaci izgradili svijest o potrebi primarnog oslanjanja na vlastite snage (kulturne, duhovne, političke, ekonomske, vojne, naučne, patriotske i dr.), neophodno je permanentno kritički preispitivati svakodnevne aktivnosti u svakoj sferi života, u kulturi posebno. Ne zaboravimo da kultura, pored ostalih ima i zaštitnu funkciju društva i države. „Zaštitna funkcija kulture prvenstveno štiti pojedinca od gubljenja vlastitog identiteta. Pored zaštite identiteta, kultura štiti čovjeka i od nepovoljnih i prirodnih uticaja, kao što su ratovi, bolesti i sl. Ova funkcija kulture ogleda se i u zaštiti vlastite kulture od zaborava. To se postiže putem niza kulturnih institucija, kao što su naučne, kulturne i obrazovne institucije, arhivi, muzeji, biblioteke i dr. O značaju zaštitne funkcije kulture možda najbolje govori podatak da su u povijesti mnogi narodi nestali onda kada nisu 2 Opširnije pogledati u: Vedad Gurda, Procesuiranje genocida u Bosni i Hercegovini pred međunarodnim, domaćim i inostranim sudovima, „Monumenta Srebrenica“, knjiga 4, Tuzla – Srebrenica, 2015, str. 35-68. 6 uspjeli da očuvaju svoju kulturu, odnosno kada kultura nije bila u stanju da izvrši svoju zaštitnu funkciju.“3 Jedna od vrlo bitnih kulturnih činjenica, ne samo za kulturu sjećanja, već za kulturu uopće, jeste spomenička kultura, koja se primarno zasniva na obilježavanju značajnih datuma i događaja te značajnih ličnosti jednog naroda. Spomenici su „okamenjeni“, kristalizirani simboli dijela društvene stvarnosti na koju se odnose, a prioritetna im je funkcija da opominju, čuvaju od zaborava, prenose sjećanje s generacije na generaciju, upozoravaju i jednom riječju, štite nacionalnu kulturu od zaborava. Spomenici, nisu samo podignute biste poznatim ličnostima ili pak događajima, već su to i nazivi škola, ulica, naselja, a u širem smislu i imena ljudi. Bošnjaci i po ovom pitanju u velikom su zaostatku u odnosu na druga dva naroda u Bosni i Hercegovini, posebno u bosanskom Podrinju. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati „svoj“ prostor su obilježili simbolima iz vlastite nacionalne kulture, dok Bošnjaci „svoj“ većinski prostor dijele na tri dijela. Pod prostorom, ovdje ne mislimo samo na teritorijalno-geografski prostor, već i prostor u širem smislu riječi, kulturni, umjetnički, politički i sl. Da ne bi bilo zabune, želimo istaći da nismo ni za kakve ekskluzivizme, zatvorene krugove kulture, obrazovanja, političkih teritorijaliziranja, naprotiv, za afirmaciju smo bosanske otvorenosti za drugo i drugačij,e ali ne na način da, npr. Hrvati svoj jezik imenuju hrvatskim, Srbi srpskim, a da Bošnjaci svoj jezik imenuju BHS jezikom. I Bošnjaci svoj jezik trebaju imenovati bosanskim. Bosansko jedinstvo različja se upravo sastoji u istovremenoj i potpuno ravnopravnoj afirmaciji svakog bosanskog subidentiteta, jer samo tako svaki bosanski subidentitet neće smetati jedan drugom, već naprotiv prepoznavat će se kao bosanska autohtonost, tolerirati, afirmirati, ne sukobljavati, već koegzistirati u miru i uvažavanju vlastitih zasebnosti i „nužne“ upućenosti jednih na druge. Vratimo se spomenicima i značajnim godišnjicama. Kako to izgleda u Srebrenici i kako se Bošnjaci odnose prema