MONUMENTA SREBRENICA Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva KNJIGA 8.
SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA
Recenzenti: Prof. dr. sc. Jusuf Žiga Akademik prof. dr. sc. Enver Halilović Prof. dr. sc. Sead Selimović Prof. dr. sc. Anita Petrović Prof. dr. Edin Mutapčić
Urednik: Prof. dr. sc. Adib Đozić
Lektor: Zarfa Sarajlić, prof.
Prijevod na engleski: Prof. dr. sc. Selma Kešetović
Izdavač: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona
Štampa: OFF-SET Tuzla
Tiraž: 500 kom
Tuzla – Srebrenica 2019.
ISSN 2233-162X
2 SADRŽAJ
Riječ urednika ...... 5
GENOCID
Sabina Subašić-Galijatović, KRIVIČNA ODGOVORNOST U PRAKSI MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU ...... 15
Meldijana Arnaut-Haseljić GENOCID U SREBRENICI: UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT ...... 35
Dževad Mahmutović HRONOLOGIJA SUDSKOG PROCESA RADOVANU KARADŽIĆU ZA ZLOČIN GENOCIDA U SREBRENICI I OSTALE ZLOČINE ...... 53
Ermin Kuka LOGORI I MJESTA NEZAKONITOG ZATOČENJA BOŠNJAKA NA PODRUČJU VIŠEGRADA U PERIODU AGRESIJE 1992–1995. GODINE ...... 81
Rasim Muratović, Midhat Čaušević RAZUMIJEVANJE OPROSTA U DJELU NORVEŠKOG FILOZOFA ARNEA JOHANA VETLESENA ...... 105
AKTUELNE PRAVNE TEME
Hamid Mutapčić, Faruk Đozić STANJE U OBLASTI JAVNE EVIDENCIJE NEKRETNINA U BOSNI I HERCEGOVINI I MOGUĆI PRAVCI REFORME ...... 133
IZ PROŠLOSTI BOSANSKOG PODRINJA
Adem Handžić JEDAN SAVREMENI DOKUMENAT O ŠEJHU HAMZI IZ ORLOVIĆA ...... 151
3 Kemal Nurkić BOŠNJAČKO-MUSLIMANSKO STANOVNIŠTVO HADŽI ISKENDER MAHALE U SREBRENICI POLOVINOM XIX STOLJEĆA ...... 163
SJEĆANJE
SJEĆANJE: HATIDŽA MEHMEDOVIĆ ...... 185
4 RIJEČ UREDNIKA
U knjizi broj 6, edicije „Monumenta Srebrenica“ govorili smo o fenomenu i značaju kulture sjećanja za ukupnu društveno-historijsku egzistenciju društvenih grupa, prije svega, nacija i država. U prošlom broju „Monumente“, broju 7, problematizirali smo jedan sasvim specifičan oblik kolektivne svijesti Bošnjaka, nastao u posljednje vrijeme, a to je samostid, možemo ga nazvati i samomržnja, autošovinizam i slično, ali je taj oblik svijesti vrlo sličan kompleksu niže vrijednosti, koji u biti omalovažava svoje, a vrednuje tuđe kulturne, tradicijske, političke, religijske i druge vrijednosti života. Sasvim je drugo pitanje uzroka nastanka takvog oblika kolektivne svijesti, ali oni se zasigurno nalazi u ukupnosti društveno-historijskih uslova življenja, možda je adekvatniji izraz preživljavanja, Bošnjaka kao naroda i nacije u posljednja dva stoljeća, koja karakteriziraju kontinuirani zločini genocida nad njima. Izloženi genocidnom stradanju i permanentnoj genocidnoj prijetnji, Bošnjaci su bili u prilici da često puta umjesto života dostojnog slobodnog čovjeka i naroda, žive život u poziciji „zagonetne svinge“, ne zato što tu poziciju žele već je iz nužde formiraju kao političko-kulturno moranje da bi preživjeli. Nažalost, Bošnjaci se i danas nalaze u takvoj društvenoj, kulturnoj, političkoj i idejnoj stvarnosti. Jedna od pojavnih karakteristika bošnjačke kolektivne svijesti danas jeste nekritičko prihvaćanje tuđih mišljenja i prijedloga, posebno ako oni dolaze od „autoriteta“, predstavnika tzv. „međunarodne zajednice“, ne razmišljajući mnogo o dugoročnim posljedicama prihvatanja takvih prijedloga. Podsjetimo se samo da je država Republika Bosna i Hercegovina u toku rata protiv bosanskohercegovačkog društva i države, predala enklavu Srebrenica na upravljanje i zaštitu Organizaciji Ujedinjenih nacija, koja je Srebrenicu proglasila „Zaštićenom zonom UN-a“.1 Kako nam je poznato, ta ista „međunarodna zajednica“, a nju čine najmoćnije države svijeta, upravo one koje su članice Vijeća sigurnosti UN-a, nije htjela, a mogla je jer je moćna, da osigura živote Bošnjaka zatočenih u enklavi Srebrenica, najvećem koncentracionom logoru na planeti Zemlji, na kraju 20. stoljeća. Naprotiv,
1 Vijeće sigurnosti Un-a je 16. aprila 1993. godine donijelo rezoluciju, kojom je Srebrenicu proglasilo „zaštićenom zonom, koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu“. 5 dozvolila je da Vojska i policija Republike Srpske uz nesprječavanje Republike Srbije, a mogla je, izvrše zločin genocida nad Bošnjacima „Zaštićene zone UN Srebrenica“, jula mjeseca 1995. godine. Dakle, samo dvije godine nakon preuzimanja obaveze da će „zaštititi“ Bošnjake Srebrenice jer „zaštićenu zonu“ niko „ne smije napadati, niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu“, u Srebrenici se dogodio genocid. Sve naprijed iznesene tvrdnje su do danas dokazane kroz pravomoćne presude pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, Sudu Bosne i Hercegovine i inostranim sudovima, prije svega njemačkim.2 Iznijeli smo ove neosporne činjenice jer prisustvo „međunarodne zajednice“ u Bosni i Hercegovini i danas jako značajno utiče na stanje i perspektive razvoja Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjaka, kao njezine kvintesencijalne sadržajnosti. Opravdano se postavlja pitanje, ako je „međunarodna zajednica“ izdala „Zaštićenu zonu UN Srebrenica“ 1995. godine, može li to isto uraditi državi Bosni i Hercegovini i žrtvama genocida u momentu kada se za to stvore uslovi, npr. 2025. godine. Nečinjenje dovoljno na izgradnji funkcionalne države, racionalizirajući njezinu neracionalnu dejtonsku košulju, a oblačeći briselsku, ostavljajući Bosnu i Hercegovinu bez zaštite NATO saveza, otvara sumnju da se Bošnjacima u državi Bosni i Hercegovini može desiti ono što se desilo „Zaštićenoj zoni UN Srebrenica“ 1995. godine. Da se to ne bi desilo Bošnjaci se moraju više uzdati sami u sebe, što znači, uzdati se u svoju, a ne tuđu pamet, u svoju snagu, znanje, ekonomiju, politiku i druge segmente vlastitosti, naravno ne zanemarujući svaku dobronamjernu sugestiju i pomoć. Možda ovu opomenu uzdanja u sebe i brige o sebi najbolje izražava narodna izreka: „Uzdaj se u se i u svoje kljuse (konja)“ i: „Tuđa ruka svrab ne češe.“ Da bi Bošnjaci izgradili svijest o potrebi primarnog oslanjanja na vlastite snage (kulturne, duhovne, političke, ekonomske, vojne, naučne, patriotske i dr.), neophodno je permanentno kritički preispitivati svakodnevne aktivnosti u svakoj sferi života, u kulturi posebno. Ne zaboravimo da kultura, pored ostalih ima i zaštitnu funkciju društva i države. „Zaštitna funkcija kulture prvenstveno štiti pojedinca od gubljenja vlastitog identiteta. Pored zaštite identiteta, kultura štiti čovjeka i od nepovoljnih i prirodnih uticaja, kao što su ratovi, bolesti i sl. Ova funkcija kulture ogleda se i u zaštiti vlastite kulture od zaborava. To se postiže putem niza kulturnih institucija, kao što su naučne, kulturne i obrazovne institucije, arhivi, muzeji, biblioteke i dr. O značaju zaštitne funkcije kulture možda najbolje govori podatak da su u povijesti mnogi narodi nestali onda kada nisu 2 Opširnije pogledati u: Vedad Gurda, Procesuiranje genocida u Bosni i Hercegovini pred međunarodnim, domaćim i inostranim sudovima, „Monumenta Srebrenica“, knjiga 4, Tuzla – Srebrenica, 2015, str. 35-68. 6 uspjeli da očuvaju svoju kulturu, odnosno kada kultura nije bila u stanju da izvrši svoju zaštitnu funkciju.“3 Jedna od vrlo bitnih kulturnih činjenica, ne samo za kulturu sjećanja, već za kulturu uopće, jeste spomenička kultura, koja se primarno zasniva na obilježavanju značajnih datuma i događaja te značajnih ličnosti jednog naroda. Spomenici su „okamenjeni“, kristalizirani simboli dijela društvene stvarnosti na koju se odnose, a prioritetna im je funkcija da opominju, čuvaju od zaborava, prenose sjećanje s generacije na generaciju, upozoravaju i jednom riječju, štite nacionalnu kulturu od zaborava. Spomenici, nisu samo podignute biste poznatim ličnostima ili pak događajima, već su to i nazivi škola, ulica, naselja, a u širem smislu i imena ljudi. Bošnjaci i po ovom pitanju u velikom su zaostatku u odnosu na druga dva naroda u Bosni i Hercegovini, posebno u bosanskom Podrinju. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati „svoj“ prostor su obilježili simbolima iz vlastite nacionalne kulture, dok Bošnjaci „svoj“ većinski prostor dijele na tri dijela. Pod prostorom, ovdje ne mislimo samo na teritorijalno-geografski prostor, već i prostor u širem smislu riječi, kulturni, umjetnički, politički i sl. Da ne bi bilo zabune, želimo istaći da nismo ni za kakve ekskluzivizme, zatvorene krugove kulture, obrazovanja, političkih teritorijaliziranja, naprotiv, za afirmaciju smo bosanske otvorenosti za drugo i drugačij,e ali ne na način da, npr. Hrvati svoj jezik imenuju hrvatskim, Srbi srpskim, a da Bošnjaci svoj jezik imenuju BHS jezikom. I Bošnjaci svoj jezik trebaju imenovati bosanskim. Bosansko jedinstvo različja se upravo sastoji u istovremenoj i potpuno ravnopravnoj afirmaciji svakog bosanskog subidentiteta, jer samo tako svaki bosanski subidentitet neće smetati jedan drugom, već naprotiv prepoznavat će se kao bosanska autohtonost, tolerirati, afirmirati, ne sukobljavati, već koegzistirati u miru i uvažavanju vlastitih zasebnosti i „nužne“ upućenosti jednih na druge. Vratimo se spomenicima i značajnim godišnjicama. Kako to izgleda u Srebrenici i kako se Bošnjaci odnose prema tom važnom pitanju. Neosporna je činjenica da je Srebrenica planetarno poznata kao jedan od najstarijih gradova u Bosni i Hercegovini i šire. Poznata je i kao grad srebra, olova, cinka, kalaja, boksita, sve samih plemenitih metala. Također, Srebrenica je planetarno poznata i po ljekovitoj vodi Crnog gubera, vodi registriranoj kao lijek u svim medicinskim enciklopedijama svijeta. Nažalost, Srebrenica je krajem XX stoljeća postala planetarno poznata i po zločinu genocida nad Bošnjacima „Zaštićene zone UN Srebrenica“, koji je počinila Vojska i policija Republike Srpske. Zločin genocida je simboliziran izgradnjom i radom Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica, u čijem je sastavu i šehidsko mezarje. Danas, kada
3 Jusuf Žiga, Adib Đozić, Sociologija, IV izdanje, BKC, Sarajevo, OFF-SET, Tuzla, 2013, str. 349. 7 kažete Srebrenica, u stvarnom i simboličkom smislu i značenju i u evropskoj i svjetskoj javnosti, to vas ime podsjeća na zločin genocida nad Bošnjacima Srebrenice 1995. godine. Ne odgovara to poricateljima i negatorima genocida, ni domaćim ni inostranim. Kada je u pitanju negiranje genocida u Srebrenici, ono je ponekad potpuno otvoreno, brutalno, a ponekad perfidno prikriveno. Ima i onih nastojanja da se umanji dostignuti simbolični značaj Memorijalnog centra Potočari i šehidskog mezarja, na način da se nameću drugi sadržaji, manje značajni, ili pak da se Srebrenici pored simbola genocida oličenog u spomen-mezarju Potočari nametnu i izgrade i drugi spomenici, koji bi ako ne zamijenili i izmijenili simboličku snagu Memorijalnog centra, a ono bar umanjili njegovo značenje i simbolički glas. Konkretno, radi se o ideji izgradnje „spomenika miru“ u Srebrenici. Odmah da budemo najeksplicitnije jasni, nije niko protiv mira, posebno u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, ko imalo ima obraza, stida, zdravog razuma i poštenja. Ali za izgradnju mira u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, neophodno je ispuniti značajne društvene, političke i kulturne pretpostavke. Ne mogu žrtve genocida prihvatiti izgradnju spomenika miru dok se ne ostvare društveno-politički uslovi za mir. Koji su to uslovi? Prije izgradnje „spomenika miru“ treba prestati s negiranjem genocida u Srebrenici, uz istovremeno usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida na nivou Bosne i Hercegovine. Dok god se negira genocid, ne postoje ni minimalni uslovi za „spomenik miru“. Prije izgradnje spomenika miru treba prestati diskriminirajuće negiranje bosanskog jezika u obrazovnom sistemu Republike Srpske. Sljedeći uslov, koji treba otkloniti jeste sveopća diskriminacija u zapošljavanju Bošnjaka u javnim institucijama Republike Srpske, prije svega u policiji i obrazovnim institucijama. Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska treba u okviru svojih specijalnih veza sa Srbijom riješiti pitanje naplate nadoknade za potopljeno zemljište od strane hidroelektrane Bajina Bašta, ne samo za općinu Srebrenica već i za ostale općine, koje su pretrpjele štetu od potapanja zemljišta, dok sav prihod od zajedničkog hidroenergetskog potencijala rijeke Drine ide Srbiji. Ta sredstva bi značajno doprinijela ekonomskom razvoju Srebrenice, a time i boljim životnim uslovima svih njezinih građana. Boljem životu u Srebrenici svih građana, ali i bržem povratku prognanih žrtava genocida, doprinijela bi izgradnja Banjsko- turističkog kompleksa „Guber“ u Srebrenici, što mogu realizirati općinske i entitetske vlasti, ako hoće. Smatram da neće, iz razloga što bi svaki gost koji dođe u Srebrenicu, pored lijepih uspomena iz Srebrenice, ponio i informaciju o počinjenom genocidu. To je osnovni razlog zašto je u Srebrenici zaustavljena izgradnja banjsko-lječilišnog kompleksa s hotelima. Ista bi funkcija bila i smještaj direkcije Rudnika olova i cinka u Srebrenicu, gdje joj je i mjesto, a ne kao što je sada da se ne zna ni gdje je. Ukinuti nedavno formiranu tzv. 8 „međunarodnu komisiju“ za Srebrenicu i Sarajevo, od strane NSRS, kako bi se po političkim nalozima negatora genocida izvršila revizija događanja u i oko Srebrenice, jula mjeseca 1995. godine, što su relevantini i zvanični organi već utvrdili. Sljedeći uslov, koji treba ispuniti da bi se moglo civilizirano govoriti o „spomeniku miru“ u Srebrenici, jeste da se prestanu veličati ratni zločinci, tj. oni koji su pravomoćno osuđeni za zločin genocida i druge ratne zločine. Ispunjavanjem ovih uslova bile bi ispunjene želje žrtava genocida da se prizna zločin, da se poštuju žrtve genocida, da se ne diskriminiraju bošnjački povratnici u zapošljavanju, obrazovanju i drugim sferama života, time bi bili ispunjeni i uslovi za stvarni mir pa bi „spomenik miru“ imao smisla i simbolizirao bi uspostavljenu pravdu za žrtve genocida i eliminirao pretpostavke za novi genocid. Bez ispunjavanja ovih preduslova, šta bi značio „spomenik miru“ u Srebrenici. Primarno bi služio da umanji simbolički značaj i snagu Memorijalnog centra sa šehidskim mezarjem. Kako bi to praktično izgledalo. Dođe neka delegacija iz Evrope ili svijeta u Srebrenicu, onda bi položila cvijeće i odala počast žrtvama genocida u Memorijalnom centru, a zatim bi otišla i položila cvijeće na „spomenik miru“. Neke delegacije, kao npr. ruska i njima slične evropske desničarske organizacije, ne bi ni došle da odaju počast žrtvama genocida, ali bi položili cvijeće na „spomenik miru“ i time zatomili, zamaglili, perfidno sklonili iz simboličke sadržajnosti spomenik genocida u Potočarima. Mediji bi izvijestili da je položeno cvijeće na „spomenik miru“. Govorilo bi se o miru, a o genocidu ni riječi. Noam Čomski je objasnio 10 strategija, kojima se manipulira ljudima putem medija. Jedna od strategija je „preusmjeravanje pažnje“. Izgradnjom „spomenika miru“ u Srebrenici prije nego što se ispune naprijed navedeni uslovi nema nikakav drugi cilj, nego da „preusmjeri pažnju“ sa Srebrenice kao simbola genocida na apstraktnu priču o miru, za koji nisu ostvarene pretpostavke. „Spomenik miru“ podignut na način, neispunjavanja potrebnih društveno-političkih uslova, imao bi istu ulogu kao što je imala 1993. godine uspostava „Zaštićene zone UN Srebrenica“. Kao što „Zaštićena zona“ nije spriječila genocid nad Bošnjacima, već naprotiv „uspavala“ ih, obmanula, dovela u zabludu da će ih UN čuvati, tako bi i ovaj „spomenik miru“, „preusmjeravanjem pažnje“ sa stvarnog genocida na lažni mir, spriječio Bošnjake da razmišljaju i steknu osnovna znanja i razumijevanja o svijetu u kome žive i perspektivama svoga opstanka. Postavlja se opravdano pitanje, zašto nije podignut spomenik miru u Aušvicu, simbolu zločina holokausta, Jasenovcu i Staroj Gradišci, simbolu ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu, Kragujevcu, simbolu smrti „čete đaka u jednom danu“, zašto nema ideje da se podigne spomenik miru u New Yorku na mjestu rušenja kula blizankinja 11. septembra 2001. godine.
9 Odgovor je jednostavan, „spomeniku miru“ na takvim mjestima nije mjesto jer bi „preusmjerio pažnju“ i umanjio simboličko značenje događaja koji simboliziraju to mjesto i koji su se stvarno dogodili i treba da opominju da se ne bi više nigdje ponovili. Ako je baš nekome stalo do podizanja spomenika u Srebrenici kojim bi se afirmirali mir, ljubav, suživot, zajedništvo i tolerancija ima mnogo događaja i ličnosti, kojima bi se mogao podići spomenim. Evo nekoliko prijedloga: prvi, podići spomenik Majkama Srebrenice za nesebičnu borbu za pravdu i istinu, širenje poruka mira bez ijednog poziva na osvetu ili revanšizam. Drugi prijedlog, podići spomenik Juraju Dragišiću, rođenom u Srebrenici 1450. godine, znamenitom bosanskom franjevcu, skolastiku i filozofu. Treći prijedlog, možda je najpotrebniji i najopravdaniji, kada su u pitanju mir i zaštita ljudskih života i prava. Radi se o bosanskom Oskaru Schindleru, a to je ugledni Srebreničanin, imam Alija (Jusufa) Klančević (1888–1952), koji je ogranizirao i spasio od pogubljenja 3.500 Srba s područja srebreničkog sreza 1942. godine, zatočenih u logoru u Srebrenici od strane Crne legije, pod komandom Jure Francetića. Prostor i namjena teksta nam ne dozvoljava, ali bismo mogli navesti na desetine ovakvih ili sličnih primjera. Na kraju, da ponovimo, nije niko protiv mira i „spomenika miru“, posebno žrtve genocida, ali prije njegove izgradnje neophodno je, moralno i ljudski korektno, prethodno ostvariti društveno-političke, ekonomske i kulturne pretpostavke za mir, ne samo u Srebrenici već i cijeloj Bosni i Hercegovini, a to su prije svega, nediskriminacija bilo koga po bilo kom osnovu i prestanak i zabrana negiranja genocida. Bez ostvarenja tih preduslova, “spomenik miru“ bio bi u isključivoj funkciji „preusmjeravanja pažnje“ sa simbola Srebrenice kao planetarnog simbola stvarnog genocida nad Bošnjacima, na simbol apatraktnog i lažnog mira. Dragi i poštovani čitaoci, u osmom broju „Monumente“, koji je ove godine pred vama imate priliku pročitati devet originalnih naučnih tekstova strukturiranih u četiri tematska poglavlja. Prvo poglavlje problematizira teme o genocidu, tako je i naslovljeno, a sadrži radove eminentnih naučnih radnika. Potrudili smo se da fizionomijski tekstovi čine jednu cjelinu, koja daje odgovore na praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju o kojoj piše dr. sc. Sabina Subašić-Galijatović, naučni saradnik, do konkretnih sudskih presuda i konkretnih pravnih kvalifikacija zločina genocida. Drugi rad je Genocid u Srebrenici: Udruženi zločinački poduhvat, autorice, naučne saradnice, dr. sc. Meldijane Arnaut-Huseljić. Dr. sc. Dževad Mahmutović, vanredni profesor, piše o Hronologiji sudskog procesa Radovanu Karadžiću za zločin genocida u Srebrenici i ostale zločine. Logori i mjesta nezakonitog zatočenja Bošnjaka na području Višegrada, u periodu agresije 1992-1995.
10 godine, autora dr. sc. Ermina Kuke, naučnog saradnika, četvrti je rad u ovom dijelu knjige. Dr. sc. Rasim Muratović, vanredni profesor i mr. sc. Midhat Čaušević, viši asistenet, pišu rad o temi Razumijevanje oprosta u djelu Anrea Johana Wetlesena. U drugom poglavlju, naslovljenom Aktuelne pravne teme, donosimo rad dr. sc. Hamida Mutapčića, vanrednog profesora i mr. Faruka Đozića, dipl. pravnika, Stanje u oblasti javne evidencije nekretnina u Bosni i Hercegovini i mogući pravci reforme. Želimo da se ovim radom, a i budućim o ovoj temi, čitaoci upoznaju s problemima vlasništva i evidencije nekretnina. U trećem poglavlju, Iz prošlosti bosanskog Podrinja, donosimo dva rada. Prvi je rad dr. Adema Handžića, Jedan savremeni dokument o šejhu Hamzi iz Orlovića, koji će nas podsjetiti na 500 godina od izgradnje tekije u Konjević Polju jer upravo ove godine se obilježava pet stoljeća njezine egzistencije za koju je najneposrednije vezana i egzistencija Bošnjaka u bosanskom Podrinju. Drugi rad je rad mr. sc. Kemala Nurkića koji piše: Bošnjačko-muslimansko stanovništvo hadži Iskender mahale u Srebrenici polovinom XIX stoljeća. Četvrto poglavlje, koje uvodimo od ovoga broja, naslovili smo kao Sjećanje, a tematizirat će uspomene na sve majke Srebrenice, kojima su u zločinu genocida ubijeni sinovi, muževi i braća. U ovom broju donosimo sjećanje na Hatidžu Mehmedović, dugogodišnju predsjednicu „Majki Srebrenice“, koja je prošle godine preselila na Ahiret. Pozivamo vas ovom prilikom da se ne zadovoljimo samo čitanjem „Monumente“, već i da se uključite u pisanje radova i objavljivanje. Redakcioni odbor edicije vam stoji na raspolaganju za svaku vrstu sugestija i pomoći. Dr. sc. Adib Đozić, redovni profesor
11
GENOCID
Sabina Subašić-Galijatović
KRIVIČNA ODGOVORNOST U PRAKSI MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU
Sažetak Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osnovan je kako bi utvrdio odgovornost individua za počinjene zločine. U svojoj praksi različita sudska vijeća ovog suda susrela su se s problematikom, koja je inherentno vezana za masovne zločine, kakvi su zločini protiv čovječnosti i zločin genocida – učešće više osoba u planiranom i zajednički osmišljenom kolektivnom kriminalitetu, u velikom broju slučajeva bez eksplicitnih normi u svom Statutu, koje bi adekvatno odgovorile utvrđivanju odgovornosti. MKSJ je na polju utvrđivanja individualne odgovornosti značajno razvio svoju jurisprudenciju, što predstavlja predmet ovog rada.
Uvod “U prirodi je čovječanstva da svaki akt, jednom upisan u tok historije čovječanstva, ostaje kao ponovna mogućnost, čak i dugo vremena nakon što se njegova realnost utopi u prošlost (...).”1 U historijskom smislu, međunarodno pravo dugo je bilo usmjereno na međudržavne odnose; posljedično, odgovornost pojedinaca za međunarodno-protupravna djela ostajala je van dometa međunarodnog prava. Utvrđivanje individualne krivične odgovornosti po prvi put se pojavljuje pred Međunarodnim vojnim tribunalom u Nirnbergu, koji je svoju optužnicu zasnivao na individualnoj odgovornosti optuženih te odgovornosti na osnovu pripadnosti određenoj grupi ili organizaciji, a u sklopu zajedničkog plana ili 1 Arendt H., Eichmann a Jerusalem- rapport sur la banalité du mal, Ed. Gallimard, Paris, 1966, p. 472-473. 15 zavjere (tačka 1. Optužnice Nirnberškog tribunala).2 Pravna doktrina je već u toku nirnberškog procesa govorila o “revoluciji”, gdje se na “polju krivičnog prava pojavljuje kažnjavanje koje politiku država, bilo u miru bilo u ratu, stavlja pod disciplinu prava”.3 U daljnjem stupnju razvoja međunarodnog prava po pitanju odgovornosti, Statut MKSJ poznavao je dvije vrste odgovornosti: individualna odgovornost počinilaca i odgovornost nadređenih. Već u svojim prvim predmetima, na osnovu normativa Statuta, MKSJ je ustanovio princip individualne krivične odgovornosti. Pozivajući se na Izvještaj Generalnog sekretara UN,4 Prvostepeno vijeće u predmetu Tadić, naglasilo je da “sva lica koja učestvuju u planiranju, pripremanju ili izvršenju teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji doprinose počinjavanju kršenja i stoga su lično odgovorna”.5 Učešće u počinjenju zločina je, dakle, osnovni element da bi se jedna osoba mogla smatrati odgovornom. Načini učešća mogu biti različiti i ne moraju biti direktni da bi se ustanovila odgovornost; pravna praksa MKSJ pokazuje da učešće ne mora biti samo činjenje, već i nečinjenje.6 Član 7 (1) Statuta MKSJ koji propisuje 2 “Hermann Wilhelm Göring, Rudolf Hess, Joachim von Ribbentrop, Robert Ley, Wilhelm Keitel, Ernst Kaltenbrunner, Alfred Rosenberg, Hans Frank, Wilhelm Frick, Julius Streicher, Walter Funk, Hjalmar Schacht, Gustav Krupp von Bohlen und Halbach, Karl Dönitz, Erich Raeder, Baldur von Schirach, Fritz Sauckel, Alfred Jodl, Martin Bormann, Franz von Papen, Arthur Seyss-Inquart, Albert Speer, Constantin von Neurath et Hans Fritzsche, Individually and as Members of Any of the Following Groups or Organizations to which They Respectively Belonged, Namely: Reichsregierung (Reich cabinet), Korps der Politischen Leiter der NationalsozialistischenDeutschenArbeiterpartei (Leaderchip corps of the Nazi party), Schutzstaffeln der NationalsozialistischenDeutschenArbeiterpartei (commonly know as the “SS”), Sicherheitsdienst (commonly know as the “SD”) ; la GeheimeStaatspolizei (commonly known as the “Gestapo”); Sturmabteilungen. der NSDAP (commonly know as the “SA”) ; and General staff and High command of the German Armed Forces, all as defined in Appandix”, Indictment International Military Tribunal the United States of America, the French Republic, the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland, and the Union of Soviet Socialist Republics, Avalon Project- Documents in Law, History and Diplomacy, Yale Law School, Lillian Goldman Law Library. 3 De La Pradelle A., “Révolutiondans le droit penal international”, in Eugene Aroneanu, Le crime contrel’humanité, Les éditionsinternationales, Paris, 1946, p. 8, 11. 4 United Nations, Security Council, Report of the Secretary-General pursuant to paragraph 2 of Security Council Resolution 808 (1993), S/25704, 3 May 1993, par. 54. 5 MKSJ, Tužila cprotiv Duška Tadića zvanog “Dule”, IT-94-1-T, Mišljenje I presuda, 7. maj 1997, par. 661. 6 “Osnovna pretpostavka mora da bude da je u međunarodnom pravu, baš kao i u nacionalnim sistemima, osnova krivične odgovornosti princip lične vinosti: nikoga se ne može smatrati krivično odgovornim za djela ili transakcije u koje on nije bio lično uključen ili u kojima nije učestvovao na neki drugi način (nullapoena sine culpa)”, MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999, par. 186. 16 vidove odgovornosti odražava načelo krivičnog prava, po kojem krivična odgovornost pojedinaca postoji ne samo u slučaju fizičkog počinjenja zločina, nego i u slučaju različitih oblika učestvovanja i doprinosa zločinu “na neki drugi način”, uz uslov da su u dovoljnoj mjeri povezani sa zločinom: “Osoba koja je planirala, poticala, naredila, počinila ili na drugi način pomogla i podržala planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od krivičnih djela navedenih u članovima 2–5 Statuta, snosi individualnu odgovornost za to krivično djelo.” Sudska praksa MKSJ identifikovala je elemente različitih kategorija individualne krivične odgovornosti iz Člana 7 (1) Statuta: planiranje, poticanje, naređivanje, počinjenje, pomaganje i podržavanje te kroz pojedine predmete razvila i odgovornost za udruženi zločinački poduhvat.
Osnovni vidovi individualne krivične odgovornosti (planiranje, podsticanje, naređivanje, počinjenje, pomaganje i podržavanje) Planiranje, kao vid odgovornosti iz Člana 7 (1) Statuta MKSJ, definisano je kao učešće jedne ili više osoba u “smišljanju izvršenja krivičnog djela, u pripremnoj fazi, kao i u fazi sprovođenja”.7 Kao osnovni element za ovaj vid odgovornosti navedena je zločinačka namjera, odnosno da je osoba imala namjeru da direktno ili indirektno počini krivično djelo, kao i da je djelovala shodno planu.8 Uobičajeno za ovaj vid odgovornosti je da se on navodi zajedno s ostalim vidovima koji, osim planiranja, uključuju i podsticanje, naređivanje te pomaganje i podržavanje zločina, a najčešće u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata, kao posebnog vida odgovornosti. Tako je u predmetu Karadžić navedeno da “pored krivične odgovornosti, koja proizilazi iz njegovog učešća u udruženim zločinačkim poduhvatima, Radovan Karadžić zbog svog činjenja i nečinjenja (…) snosi individualnu krivičnu odgovornost za planiranje, podsticanje, naređivanje ili pomaganje i podržavanje zločina za koje se tereti u ovoj Optužnici”. Što se tiče planiranja (kao vida odgovornosti9) navedeno je da
7 MKSJ, IT-95-14-T, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, pred Pretresnim vijećem I, Presuda, 3. mart 2000, par. 279; MKSJ, IT-98-33-T, Tužilac protiv Radislava Krstića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. avgust 2001, par. 601. 8 MKSJ, IT-95-14-T, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, pred Pretresnim vijećem I, Presuda, 3. mart 2000, par. 278. 9 Vidjeti šire: predmeti Milošević, IT-02-54, “Kosovo, Hrvatska i Bosna”; Krajišnik, IT- 00-39, “Bosna i Hercegovina”; Plavšić, IT-00-39 I 40/1, “Bosna i Hercegovina”; Stanišić i Župljanin, IT-08-91, “Bosna i Hercegovina”; Mladić, IT-09-92; IT-98-33-T, Krstić; Mejakić I drugi, IT-02-56, “Logori Omarska i Keraterm”; Kvočka i drugi IT-98-30, 17 isti obuhvata “formulisanje, unapređenje i/ili podsticanje razvoja i provođenja politike SDS i državnih organa bosanskih Srba, čija je svrha bila ostvarenje cilja udruženog zločinačkog poduhvata i/ili učešće u tome”, s ciljem trajnog uklanjanja bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata s područja na koje su bosanski Srbi polagali pravo (…).10 Odgovornost zbog podsticanja razvijana je već u prvim predmetima MKSJ. Pozivajući se na definiciju ovog vida odgovornosti, datu u predmetu Akayesupred MKSR11, Pretresno vijeće u predmetu Blaškić podsticanje je definisalo kao “navođenje druge osobe da počini krivično djelo”, koje se može izvršiti može izvršiti, kako činjenjem tako i nečinjenjem, te da je potrebno dokazati da postoji “uzročno-posljedična veza između podsticanja i izvršenja objektivnog elementa krivičnog djela.”12 Ovakva pozicija potvrđena je u predmetu Kvočka, gdje su sudije detaljnije obrazložile actus reus te uslove mens rea odgovornosti za podsticanje: “Actus reus koji se traži za ‘poticanje’ zločina jeste svako ponašanje optuženog, kojim se druga osoba podstiče da djeluje na određeni način. Ovaj element je zadovoljen ukoliko se dokaže da je ponašanje optuženog predstavljalo faktor, koji je jasno doprinio ponašanju druge osobe ili osoba. Nije neophodno dokazati da krivično djelo ne bi bilo počinjeno da nije bilo učešća optuženog. Zahtijevana mens rea jeste u tome da je optuženi namjeravao isprovocirati ili navesti na počinjenje zločina ili je bio svjestan značajne mogućnosti da će vjerovatna posljedica njegovih postupaka biti počinjenje zločina.”13 Naređivanje, kao oblik individualne krivične odgovornosti, detaljno je razrađen u sudskoj praksi MKSJ. Individualna odgovornost na osnovu datih naređenja iz Člana 7 (1) Statuta MKSJ može biti pripisana svakoj osobi te, iako u određenim aspektima može biti slična odgovornosti nadređenog iz “Logori Omarska, Keraterm iTrnopolje”; Kunara i drugi, IT-96-23 i 23/1, “Foča”; Prli ć i drugi, IT-04-74; Ražnatović Željko-Arkan, IT-97-27; Sikirica i drugi, IT-95-8, “Logor Keraterm”; Stanišić i Simatović, IT-03-69, Simić i drugi, IT-95-9, “Bosanski Šamac”; Stakić, IT-97-24, “Prijedor”; Šešelj, IT-03-67; Talić, IT-99-36/1, “Bosanska Krajina”; Todorović, IT-95- 9/1, “Bosanski Šamac”. 10 MKSJ, IT-95-5/18-PT, Tužilac suda protiv Radovana Karadžića, Treća izmijenjena optužnica, 19. oktobar 2009, par. 30-31. 11 ICTR-96-4-T, The Prosecutor v. Jean-Paul Akayesu, Trial Chamber, Judgement, 2 September 1998, par. 481. 12 MKSJ, IT-95-14-T, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 3.mart 2000, par. 280. 13 MKSJ, IT-98-30/1-T, Tužilac protiv Miroslava Kvočke, Dragoljuba Prcaća, Milojice Kosa, Mlađa Radića, Zorana Žigića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. novembar 2001, par. 252. 18 Člana 7 (3) Statuta MKSJ, od nje se razlikuje po tome što odgovornost za naređivanje prema Članu 7 (1) može biti pripisana samo u slučaju činjenja, a ne i propusta. Član 7 (1) Statuta MKSJ predviđa, dakle, da počinioci krivičnih djela iz Statuta MKSJ mogu biti krivično odgovorni ukoliko su djela počinili samo u svjesnom znanju o djelu. To je i osnovna razlika od odgovornosti nadređenog iz Člana 7 (3) Statuta, gdje nije neophodno da je nadređeni znao, već je dovoljno samo da je “imao razloga da zna” da su njegovi podređeni počinili djelo, a da nije poduzeo neophodne ili razumne mjere da spriječi djela ili kazni počinioce. Slijedom navedenog, odgovornost za naređivanje je odgovornost za činjenje, dok se odgovornost nadređenog zasniva na propuštanju, odnosno nečinjenju. MKSJ je po pitanju odgovornosti za naređivanje zauzeo stajalište da odgovornost za naređivanje zahtijeva odnos subordinacije između naredbodavca i izvršioca te da nije neophodno da naredba bude data u pisanoj ili drugog specifičnoj formi i da ista može biti, kako eksplicitna tako i implicitna.14 Ovo rezonovanje prihvatila su i druga sudska vijeća: “Pretresno vijeće smatra da se ‘naređivanje’ odnosi na ‘osobu na položaju vlasti, koja taj položaj koristi da bi uvjerila drugu osobu da počini krivično djelo’. Osoba koja ‘naređuje’ mora imati mens reu, traženu za krivično djelo za koje se tereti, pri čemu je morala biti svjesna znatne vjerovatnoće da će izvršenje ili neki drugi oblik doprinosa izvršenju tog naređenja za posljedicu imati počinjeno krivično djelo. Pretresno vijeće, međutim, smatra da dodatna osuda za izdavanje naređenja u vezi s nekim konkretnim krivičnim djelom nije primjerena, kada se utvrdi da je optuženi to isto djelo i počinio.”15 Iz pravne prakse MKSJ dakle, proizlazi da nadređeni može biti krivično gonjen po odgovornosti za naređivanje iz Člana 7 (1), ma kakva da je forma izdatog naređenja te bez obzira da li je naređenje dato direktno ili indirektno. Potrebno je samo dokazati da je naređenje bilo izdato te da postoji namjera naredbodavca da zločin bude i izvršen.16 Počinjenje kao oblik individualne odgovornosti u smislu Člana 7 (1) Statuta definisano je i potom razrađeno pred više sudskih vijeća MKSJ. Tako je pojam “počinjenje” u prvim predmetima koji su tretirali ovu problematiku interpretiran kao fizičko, odnosno direktno počinjenje krivičnog djela od 14 MKSJ, IT-95-14-T, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, pred Pretresnim vijećem, 3. mart 2000, par. 281. 15 MKSJ, IT-97-24-T, Tužilac protiv Milomira Stakića, pred Pretresnim vijećem, 31. juli 2003, par. 445. 16 MKSJ, IT-95-14/2-T, Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, pred Pretresnim vijećem, 26. februar 2001, par. 388. 19 strane optuženog ili je njegov propust ako ne djeluje onako kako je dužan u skladu s pravilima međunarodnog humanitarnog prava.17Actus reus koji se traži za počinjenje zločina sastoji se, dakle, u tome da je optuženi učestvovao, bilo fizički bilo na neki drugi neposredan način, u materijalnim elementima zločina, putem činjenja ili putem propusta. Zahtijevani element svijesti (mens rea) za počinjenje jeste da je počinilac djelovao sa sviješću da će vjerovatna posljedica njegovog postupka ili propusta biti krivično djelo.18 Uz to, može postojati nekoliko počinitelja istog krivičnog djela, kada ponašanje svakog od njih ispunjava nužne elemente definicije materijalnog krivičnog djela.19 Iz gore navedenog, međutim, proizilazi da navedena definicija obuhvata jedino direktnog počinioca djela. S druge strane, MKSJ je u kasnijoj praksi proširivao navedenu definiciju te u njoj naveo i indirektne počinioce. Tako je Pretresno vijeće u predmetu Stakić dalo definiciju, koja osim direktnog počinioca, obuhvata i supočinioca: “Pretresno vijeće daje prednost definiciji ‘počinjenja’ u smislu značenja da optuženi, bilo fizički, bilo na neki drugi neposredan, odnosno posredan način, svojim pozitivnim radnjama, odnosno – ako postoji obaveza djelovanja – propustima, učestvuje individualno ili zajedno s drugima u materijalnim elementima krivičnog djela, za koje se tereti. Sâm optuženi ne mora učestvovati u svim aspektima inkriminisanog ponašanja.”20 Ovo Pretresno vijeće, pojašnjavajući pojam “posredno”, pozvalo se na posredno učestvovanje, kako je definisano u njemačkom zakonu – “počinilac iza izvršioca” (mittelbare Täterschaft), te navelo da se ovi termini obično koriste u kontekstu privrednog kriminala ili drugih oblika organizovanog kriminala.21 Slično stajalište zauzelo je i Pretresno vijeće u predmetu Kvočka.22 17 Vidjeti:MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999, par. 188; MKSJ, Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, Pred pretresnim vijećem, Presuda, 22. februar 2001, par. 390; takođe vidjeti: MKSR, drugostepena presuda u predmetu Nahimana, par. 478. 18 MKSJ, IT-98-30/1-T, Tužilac protiv Miroslava Kvočke, Dragoljuba Prcaća, Milojic eKosa, Mlađa Radića, Zorana Žigića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. novembar 2001, par. 251. 19 MKSJ, Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, Pred pretresnim vijećem, Presuda, 22. februar 2001, par. 390. 20 MKSJ, IT-97-24-T, Tužilac protiv Milomira Stakića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 31.juli 2003, par. 439. 21 MKSJ, IT-97-24-T, Tužilac protiv Milomira Stakića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 31.juli 2003, par.439, fn 942. 22 MKSJ, IT-98-30/1-T, Tužilac protiv Miroslava Kvočke, Dragoljub aPrcaća, Milojice Kosa, Mlađa Radića, Zorana Žigića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. novembar 2001, par. 250-251. 20 Iz navedenog je uočljivo da je MKSJ pojam počinitelja i supočinitelja postavio u smislu zajedničkog djelovanja u materijalnim elementima krivičnog djela, gdje djelo može biti zajedničko, ali se materijalizira preko fizičkog izvršenja jednog od supočinitelja, koji time dobija status direktnog počinioca. Supočinjenje, odnosno indirektno počinjenje, kako slijedi iz pravne prakse MKSJ, može imati različite modalitete. Upravo su se sudije u predmetu Tadić našle pred pitanjem kvalifikacije optuženog, koji nije direktno počinio djela koja mu se stavljaju na teret, ali je bio prisutan u toku počinjenja i u njima učestvovao na određeni način.23 Učešće, dakle, može imati različite forme i omogućava da se utvrde modaliteti supočinilaštva. Tako iz pravne prakse MKSJ, proizilazi da supočinilac može biti osoba koja je izdala naređenje, podsticala ili učestvovala u udruženom zločinačkom poduhvatu, a njegova se odgovornost ustanovljava u sklopu ovih vidova odgovornosti. Pomaganje i podržavanje (aiding and abetting), kao vrsta individualne krivične odgovornosti, predstavlja oblik odgovornosti saučesnika. Doprinos pomagača i podržavaoca može poprimiti oblik konkretne pomoći, ohrabrenja ili moralne podrške, koji bitno utiču na izvršenje krivičnog djela.24 Pomaganje se može sastojati od djela ili propusta, a odigrati se može prije, tokom ili nakon počinjenja krivičnog djela.25 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Kunarac i drugi, objedinjuje elemente ovog vida odgovornosti iz dotadašnje pravne prakse te ističe da “djelo pomaganja ne mora biti uzrokom djela glavnog počinioca”.26 Samo prisustvo na mjestu zločina nije presudno za pomaganje i podržavanje, osim ako je to prisustvo imalo značajan uticaj na glavnog počinioca, u smislu opravdavanja ili ohrabrenja.27 Mens rea pomaganja i podržavanja sastoji se u znanju da radnje koje čini pomagač i podržavalac pomažu glavnom počiniocu u počinjenju konkretnog krivičnog djela. Pomagač i podržavalac ne moraju dijeliti istu mens rea kao i glavni počinilac, ali moraju
23 MKSJ, IT-94-1-T, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, Mišljenje i presuda, 7.maj 1997, par. 637. 24 MKSJ, IT-95-17/1-T, Tužilac suda protiv Ante Furundžije, Presuda, 10. decembar 1998, par. 235 i 249. 25 MKSJ, IT-95-14-T, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 3. mart 2000, par. 285; MKSJ, Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 22. februar 2001, par. 391. 26 MKSJ, Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomir aKovača i Zoran Vukovića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 22. februar 2001, par. 391. 27 MKSJ, IT-94-1-T, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, Mišljenje i presuda, 7. maj 1997, par. 689; MKSJ, IT-95-17/1-T, Tužilac suda protiv Ante Furundžije, Presuda, 10. decembar 1998, par. 232; MKSJ, Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 22. februar 2001, par. 393. 21 poznavati mens rea počinioca, te osnovne elemente zločina i donijeti svjesnu odluku da djeluju, uz znanje da time podupiru izvršenje zločina.28 Tako je Žalbeno vijeće u predmetu Krstić zaključilo: “Činjenica da Pretresno vijeće nije pojedinačno navelo članove Glavnog štaba VRS kao glavne učesnike u genocidnom poduhvatu, ne negira zaključak da je Radislav Krstić bio svjestan njihove genocidne namjere. Optuženi može biti proglašen krivim za pomaganje i podržavanje u zločinu, za koji se zahtijeva posebna namjera i onda kada glavnim počiniocima nije suđeno i kad nije utvrđen njihov identitet.”29
Udruženi zločinački poduhvat kao vid odgovornosti Udruženi zločinački poduhvat kao vid individualne odgovornosti iz Člana 7 (1) Statuta MKSJ, iako kao pojam nije implicitno sadržan u ovoj normi, značajno je razvijen kroz pravnu praksu MKSJ, kako bi se utvrdilo individualno učešće u kriminalnom fenomenu kolektivne prirode, kakvi su zločini protiv čovječnosti i zločin genocida te sankcionisali masovni zločini, kroz identifikaciju kolektivnog projekta i načine njegovog izvršenja.30 Doktrina UZP bila je predmetom detaljnih rasprava pred MKSJ, kako bi se obuhvatila direktna odgovornost većeg broja pojedinaca, koji su u saradnji izvršili velik broj logistički složenih zločina.31 Primjenjivana je u mnogim procesima, kako bi se počinjena djela povezala s visokim zvaničnicima, kada su te zločine fizički počinili drugi, udaljeni kako u geografskom smislu, tako i po hijerarhijskom položaju.32 Već u prvim predmetima, sudije MKSJ su se suočile s učešćem većeg broja osoba te je tražen način da se utvrdi njihova individualna odgovornost. Tako su sudije u prvim predmetima koje su imali razmatrati, zaključili da je sama priroda mnogih međunarodnih krivičnih djela, koja se čine u ratnim situacijama takva da “većina tih krivičnih djela nisu
28 MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999, par. 229; MKSJ, Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 22. februar 2001, par. 392. 29 MKSJ, IT-98-33-A, Tužilac protiv Radislava Krstića, 19.april 2004, par. 143. 30 Elisabeth Claverie, Rafaelle Maison, „L entreprise criminelle commune devant le Tribunal penal international pour l ex Yougoslavie“, in P. Truche, „Juger les crimes contre l humanite vingt ans apres le proces Barbie“, ENS Editions, Lyon, pp. 183-205, 2009. 31 Vidjeti šire: MKSJ, IT-98-33-T, Tužilac protiv Radislava Krstića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. avgust 2001, par. 610 -646. 32 Vidjeti: predmeti Brđanin, Karadžić, Krajišnik, Krstić, Mladić, Milošević S., Plavšić, Prlić i drugi, Stakić, Stanišić J. i Simatović, Stanišić M. i Župljanin. 22 posljedica zločinačke sklonosti pojedinaca, nego predstavljaju manifestaciju kolektivnog kriminaliteta”.33 Budući da Statut MKSJ nije predviđao UZP kao vid odgovornosti, sudije MKSJ su odgovore na ovu problematiku tražile u izvorima međunarodnog prava, kakvo je međunarodno običajno pravo.34 Tako su u predmetu Tadić, sudije MKSJ počele koristiti i razvijati doktrinu UZP-a pod nazivom “zajednička nakana”, odnosno “zločinački poduhvat”.35 Pozivajući se na raniju relevantnu sudsku praksu, sudije MKSJ u ovom predmetu zaključile su da koncept zajedničke nakane obuhvata tri različite kategorije kolektivnog kriminaliteta: Prvu kategoriju čine predmeti u kojima svi suoptuženi, djelujući sa zajedničkim planom, posjeduju istu zločinačku namjeru, kao na primjer formulisanje plana među saizvršiocima da se počine ubistva i kada, sprovodeći u djelo taj zajednički plan (čak i ako svaki od saizvršilaca izvršava različitu ulogu u okviru plana), oni svi ipak imaju namjeru da ubiju.36 Druga kategorija UZP-a odnosi se na organizovane koncentracione logore te je ovom kategorijom UZP-a sankcionisano učešće saizvršiilaca, kao članova vojnih ili administrativnih struktura u sistematskim zločinima.37 Treća kategorijaUZP-a odnosi se na predmete u kojima “jedan od izvršitelja počini djelo koje je, iako van zajedničkog plana, ipak prirodna i predvidiva posljedica izvršenja te zajedničke nakane”. Primjer za ovu kategoriju UZP-a je “zajednička namjera, koju dijeli cijela grupa da se pripadnici neke etničke grupe prisilno uklone iz njihovog grada, sela ili regije
33 MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999, par. 191. 34 MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999, par. 194. 35 MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999, par. 193-195. 36 MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999, par. 193-201. Vidjeti šire: MKSJ, IT-95-17/1-T, Tužilac suda protiv Anta Furundžije, Presuda, 10. decembar 1998, par. 232; MKSJ, IT-04-74-T, Tužilac međunarodnog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, Pretresno vijeće III, Presuda, 29. maj 2013, Tom I, par. 203; MKSJ, IT-97-24-A, Tužilac suda protiv Milomira Stakića, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 22. mart 2006, par. 85. 37 MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvano g”Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999, par. 202 i 203; MKSJ, IT-97-24-A, Tužilac suda protiv Milomira Stakića, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 22. mart 2006, par. 65.MKSJ, IT-04-74-T, Tužilac međunarodnog suda protivJ adranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, Pretresno vijeće III, Presuda, 29. maj 2013, Tom I, par. 204. 23 (da se izvrši ‘etničko čišćenje’), s posljedicom da se, u toku izvršenja toga, jedna ili više žrtava ustrijeli i ubije”.38 Materijalni element (actus reus) UZP-a isti je za sve tri kategorije te obuhvata učešće više osoba u počinjenju zločina i postojanje zajedničkog plana. Osobe koje učestvuju u počinjenju zločina pri tom ne moraju biti dio vojne, političke ili administrativne strukture.39 To učešće ne mora uključivati izvršenje nekog konkretnog krivičnog djela (npr. ubistvo, istrebljenje, mučenje, silovanje itd.), nego se može sastojati i u pomoći ili doprinosu izvršenju zajedničkog plana ili namjere. Također, odgovornost za zločin koji su počinile druge osobe izvan UZP-a može biti pripisana članu UZP-a, ukoliko se isti poslužio glavnim izvršiocem, djelujući u skladu sa zajedničkim planom u okviru UZP- a.40 Što se tiče zajedničkog plana za počinjenje krivičnog djela, isti ne mora biti prethodno dogovoren ili formulisan, već može biti improvizovan na licu mjesta.41 Iz jurisprudencije MKSJ proizilazi da je traženi materijalni element (actus reus) za sve tri kategorije UZP-a učešće “više osoba, koje ne moraju biti 38 MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15.juli 1999, par. 204-232; MKSJ, IT-97-24-A, Tužilac suda protiv Milomira Stakića, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 22. mart 2006, par. 98. 39 “Odbrana nadalje tvrdi da se Radislava Krstića ne bi trebalo smatrati krivim u pogledu zločina počinjenih u Potočarima 12.i 13. jula 1995. jer je do 13. jula 1995. komandant Drinskog korpusa bio general Živanović. Taj argument je irelevantan.Odgovornost Radislava Krstića za zločine počinjene u Potočarima proizlazi iz njegovog ličnog učestvovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu da se prisilno premjeste civili. Ti oportunistički zločin ibili su prirodna i predvidiva posljedica tog udruženog zločinačkog poduhvata. To što je Krstiću izrečena osuđujuća presuda za ta krivična djela nije povezano s njegovim položajem u štabu Drinskog korpusa u trenutku njihova počinjenja. Žalba Radislava Krstića na osudu za oportunističke zločine, koji su počinjeni u Potočarima, a koji su prirodna i predvidiva posljedica njegovog učestvovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu prisilnog premještanja, odbacuje se”, MKSJ, IT-98-33-A, Tužilac protiv Radislava Krstića, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 19. april 2004, par. 151. 40 U predmetu Krstić Pretresno vijeće je konstatovalo da su postojal adva UZP, jedan s ciljem “da se 12. i 13. jula iz Potočara nasilno premjeste bosansko-muslimanske žene, djeca i starci” i “stvori humanitarna kriza koja će to nastojanje poduprijeti”, a drugi s ciljem “ubijanja vojno- sposobnih muškaraca bosanskih muslimana u Srebrenici”. Vijeće je shodno tome optuženog proglasilo krivim za nehumana djela i progon kao zločine protiv čovječnosti na osnovu njegovog učešća u prvom UZP, a za genocide na osnovu učešća u drugom UZP. Učesnici oba UZP bile su samo visoke političke i vojne vođe bosanski hSrba, dok izvršioci nisu.Vidjeti šire: MKSJ, IT-98-33-T, Tužilac protiv Radislava Krstića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. avgust 2001, par. 601, 611, 613, 617-618, 644-645. 41 Vidjeti detaljnije: MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999, par. 227; MKSJ, IT-04-74-T, Tužilac međunarodnog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoj aPetkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, Pretresno vijeće III, Presuda, 29. maj 2013, Tom I, par. 212. 24 organizovane u vojnu, političku ili upravnu strukturu”, zatim “zajednički plan, zamisao ili nakana”, koji ne moraju biti unaprijed dogovoreni, već mogu biti improvizovani na licu mjesta te samo “učestvovanje optuženog u zajedničkom planu, koji uključuje počinjenje jednog od krivičnih djela predviđenih Statutom”.42 Za razliku od materijalnog elementa, uslovi za dokazivanje namjere (mens rea) su različiti za sve tri kategorije UZP-a. Za prvu kategoriju UZP-a traži se “umišljaj da se izvrši određeno krivično djelo”, koji dijele svi izvršioci. Druga kategorija UZP-a zahtjeva “svijest o sistemu zlostavljanja (dokazana, bilo eksplicitnim svjedočenjem bilo izvlačenjem razumnog zaključka, na osnovu položaja vlasti optuženog), kao i namjera da se sprovede taj zajednički dogovoren sistem zlostavljanja”. Za treću kategoriju potrebna je namjera učešća i provođenja zajedničke nakane i doprinos zajedničkom zločinačkom poduhvatu i izvršenju krivičnog djela grupe.43 Kroz analizu predmeta, koji sadrže ovaj vid odgovornosti, uočljivo je da optužnice podignute prije izricanja drugostepene presude Tadić ne sadrže u značajnijem obimu ovaj vid odgovornosti, iako situacija opisana u ovim optužnicama odgovara kategorijama UZP-a, npr. u predmetima Kunarac, Janković, Zelenović. Iako su činjenični dokazi upućivali na postojanje elemenata za prvu i drugu kategoriju UZP-a (zajedničko učešće u planiranju i počinjenju zločina; isti cilj s istom kriminalnom namjerom, koju su dijelili svi učesnici; organizovani sistem u različitim zatočeničkim objektima), ovaj vid odgovornosti nije primijenjen u navedenim predmetima. Međutim, predmeti s učešćem više osoba u počinjenim zločinima, nakon drugostepene presude Tadić, u velikom omjeru sadržavaju ovaj vid odgovornosti.44
Individualna krivična odgovornost nadređenog (komandna odgovornost) Historijski gledano, ideja pojedinačne krivične odgovornosti za propuštanje da se preduzmu potrebne mjere za sprečavanje ili kažnjavanje povreda zakona ratovanja u međunarodnom kontekstu je eksplicitno izražena 42 MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15.juli 1999, par. 227. 43 Vidjeti: MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog”Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999, par. 228. 44 Vidjeti, npr.: MKSJ, IT-98-33-T, Tužilac protiv Radislava Krstića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. avgust 2001, par. 617; MKSJ, IT-02-54-T, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Izmijenjena optužnica, 22. novembar 2002; MKSJ, IT-97-24-A, Tužilac suda protiv Milomira Stakića, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 22. mart 2006, par. 85; MKSJ, IT- 99-36-A, Tužilac protiv Radoslava Brđanina, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 3. april 2007, par. 410; MKSJ, IT-95-5/18-PT, Tužilac suda protiv Radovana Karadžića, Treća izmijenjena optužnica, 19. oktobar 2009, par. 6-8, 11-14, 20-24. 25 tek krajem Prvog svjetskog rata.45 Zbog poznatih historijskih okolnosti, ova ideja nije zaživjela te je doktrina komandne odgovornosti za nečinjenje u međunarodnom kontekstu bila primijenjena u pravnoj praksi tek nakon Drugog svjetskog rata, u suđenjima za ratne zločine, kako pred međunarodnim vojnim sudovima, tako i pred sudovima pojedinih zemalja.46 U periodu od Drugog svjetskog rata na ovamo, doktrinu komandne odgovornosti nije primijenio nijedan međunarodni pravosudni organ, ali ideja o pojedinačnoj krivičnoj odgovornosti nadređenih za nečinjenje, uvrštena je u korpus međunarodnog humanitarnog prava: princip prema kojem nadređeni, ukoliko nije pravilno izvršio svoju dužnost, može biti pozvan na krivičnu odgovornost za zločine koje su počinili podređeni47 te dužnost komandanta da kontroliše postupke svojih podređenih i da preduzme mjere za sprečavanje, odnosno kažnjavanje kršenja Ženevskih konvencija ili njenih Protokola.48 Ipak, možemo zaključiti da se pravo odgovornosti nadređenog zasnivalo samo na odgovornosti vojnih struktura. Referentna pravna praksa MKSJ po pitanju odgovornosti nadređenog, nazvana i komandnom odgovornošću,49 sadržana je u prvostepenoj presudi u predmetu Delalić, gdje su, u skladu s Članom 7 (3) Statuta MKSJ dati osnovni uslovi za primjenu ovog vida odgovornosti: “postojanje odnosa nadređeni- 45 Međunarodna komisija za utvrđivanje odgovornosti pokretača rata i njihovo kažnjavanje preporučila je u svom Izvještaju preliminarnoj mirovnoj konferenciji 1919. godine osnivanje suda za krivičnogonjenje, među ostalim, svih onih koji su: naredili ili znajući što se sperma i imajući ovlašćenja da intervenišu, propustili da spriječe ili preduzmu mjere za sprečavanje, okončanje ili represiju kršenja ratnih zakona ili običaja. Međutim, ta ideja neće biti realizovana.Vidjeti: MKSJ, IT-96-21-T, Tužilac protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog”Pavo”, Hazim aDelića i Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 16. novembra 1998, par. 335-339. 46 U velikom broju postupaka protiv njemačkih i japanskih ratnih zločinaca nakon Drugog svjetskog rata vojni sudovi i tribunal oslanjali su se na princip komandne odgovornosti za nečinjenje, kao valjanu osnovu za pripisivanje pojedinačne krivične odgovornost inadređenima za krivična djela podređenih. Vidjeti: MKSJ, IT-96-21-T, Tužilac protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazim aDelića i Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 16. novembra 1998, paragrafi 336-339. 47 “Failure to act”, ICRC, Article 86, Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12 August 1949, and relating to the Protection of Victims of International Armed Conflicts (Protocol I), 8 June 1977. 48 “Duty of commanders”, Article 87ICRC, Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12 August 1949, and relating to the Protection of Victims of International Armed Conflicts (Protocol I), 8 June 1977. 49 Pretreso vijeće u predmetu Delalić naglasilo je da je pojam “komandna odgovornost” korišten kao sinonim za odgovornost nadređenog, MKSJ, IT-96-21-T, Tužilac proti Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zva nog “Pavo”, Hazima Delića i Esad aLandže zvanog “Zenga”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 16. novembra 1998, par. 331, fn. 343. 26 podređeni; nadređeni je znao ili imao razloga da zna da će biti počinjeno ili je već počinjeno krivično djelo; i nadređeni je propustio da preduzme neophodne i razumne mjere za sprečavanje krivičnog djela ili kažnjavanje počinioca.”50 Kako bi nadređeni mogao biti osuđen po ovom vidu odgovornosti za djela svojih podređenih, neophodno je postojanje veze subordinacije, koja se manifestuje efektivnom kontrolom, odnosno kada je nadređeni imao stvarnu mogućnost da spriječi zločin ili da kazni podređenog, koji ga je počinio. Doktrina komandne odgovornosti zasnovana je, dakle, na moći nadređenog da kontroliše postupke svojih podređenih, odnosno na dužnosti da tu moć koristi kako bi spriječio i kaznio zločine, koje čine njegovi podređeni. Tako se prag za utvrđivanje moći kontrole nad onima koji su počinili krivična djel,a kako bi se mogli smatrati njihovim “nadređenima” u smislu Člana 7 (3) Statuta, određuje od slučaja do slučaja, uzimanjem u obzir konkretnih činjenica svake situacije i “prodiranjem kroz velove formalizma iza kojih se možda kriju pojedinci, koji snose najveću odgovornost za zlodjela”.51 Žalbeno vijeće u predmetu Delalić potvrdilo je ovakav stav te dodalo da veza subordinacije može biti direktna ili indirektna te da je ključno odrediti kontrolu nadređenog.52 Odnos subordinacije ne mora, dakle, biti direktan ili neposredan, pa se tako više nadređenih može smatrati odgovornim i za samo jedan zločin, koji je počinio neki podređeni,53 bilo da je nadređeni vojni komandant ili vođa paravojnih grupa54 ili civilna osoba, koja
50 MKSJ, IT-96-21-T, Tužilac protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića i Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 16.novembra 1998, par. 346. 51 “Mišljenje je Pretresnog vijeća da je komandni položaj svakako neophodni preduslov za nametanje komandne odgovornosti. No, ova se tvrdnja mora kvalifikovati tako što će se u obzir uzet činjenica da se postojanje takvog položaja ne može utvrditi samopozivanjem na formalni status. Naprotiv, factor kojim se utvrđuje odgovornost za ovaj tip krivične odgovornosti jeste stvarno posjedovanje, odnosn oneposjedovanj emoći kontrole nad postupcima podređenih. Shodno tome, formalni naziv komandanta ne bi se smio smatrati neophodnim preduslovom za komandnu odgovornost, pošto se takva odgovornost može nametnuti bilo po osnovu de factoilide jure položaja komandanta”, MKSJ, IT-96-21-T, Tužilac protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića i Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 16. novembra 1998, par. 370. 52 MKSJ, IT-96-21-A, Tužilac međunarodnog suda protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića, Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 20. februar 2001, par. 378. 53 MKSJ, IT-95-14-A, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 29. juli 2004, par. 303. 54 MKSJ, IT-96-21-T, Tužilac protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića i Esada Landže zvanog “Zenga”, predPretresnim vijećem, Presuda, 16.novembra 1998, par. 356-357 i 363. 27 ima položaj nadređenog.55 Primjena odgovornosti nadređenog zahtijeva prije svega da je neki podređeni počinio krivično djelo predviđeno Statutom MKSJ. Pri tome, nije nužno da podređeni budu identifikovani imenom i prezimenom. S tim u vezi, dovoljno je da se navede “kategorija” kojoj podređeni pripada, odnosno službena funkcija.56 Što se tiče uslova mens rea, pravna praksa MKSJ predviđa dva tipa elemenata: “da je nadređeni stvarno znao, s obzirom na direktne i indirektne dokaze kojima je raspolagao da njegovi podređeni čine, da se spremaju da počine ili su počinili krivična djela iz Člana 2–5 Statuta; da je nadređeni imao u svom posjedu informacije, koje su bile takve prirode da je u najmanju ruku mogao biti upozoren na takav rizik jer su ukazivale na potrebu dodatne istrage, kako bi se utvrdilo da li su njegovi podređeni počinili takve zločine ili su se spremali da ih počine.”57 Kao indicije za stvarno znanje, navedeni su: broj, vrsta i razmjere protupravnih djela, period u kome su protupravna djela izvršena, broj i vrsta angažovanih jedinica, eventualna logistika, geografska lokacija djela, rasprostranjenost djela, modus operandi sličnih protupravnih djela, angažovani oficiri i osoblje, mjesto na kome se nalazio komandant u vrijeme počinjenja djela, blizina službovanja nadređenog mjestu zločina te ponavljanje zločina.58 Što se tiče elementa svijesti, vezano za formulaciju “bilo je razloga da zna”, samo ponašanje nadređenog može biti osnova za krivičnu odgovornost, zbog toga što je imao mogućnost da zna, ali svjesno tu mogućnost nije iskoristio.59 Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići jasno je obrazložilo da, iako u međunarodnom običajnom pravu ne postoji dužnost komandanta “da zna”, njegova krivična odgovornost se sastoji u tome da je morao reagovati zato što je imao mogućnost da zna, ali tu mogućnost 55 MKSJ, IT-96-21-A, Tužilac međunarodnog suda protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića, Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 20. februar 2001, par. 195-197 i 240. 56 MKSJ, IT-95-14-A, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 29. juli 2004, par. 217. 57 MKSJ, IT-04-74-T, Tužilac međunarodnog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, Pretresno vijeće III, Presuda, 29. maj 2013, Tom I, par, 246; Vidjeti detaljnije: MKSJ, IT-96-21-T, Tužilac protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića i Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 16. novembra 1998, par. 346; MKSJ, IT-96-21-A, Tužilac međunarodnog suda protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića, Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 20. februar 2001, par. 239. 58 MKSJ, IT-96-21-T, Tužilac protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića i Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 16.novembra 1998, par. 386. 59 MKSJ, IT-96-21-A, Tužilac međunarodno gsudaprotiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića, Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 20. februar 2001, par. 226. 28 nije iskoristio,60 te da se takav propust primjenjuje na isti način i na civilne nadređene61. Što se tiče informacija koje su nadređenom omogućavale razlog da zna, navedeno je da je dovoljno da to budu opće informacije, kao što su informacije da su neki od vojnika pod njegovom komandom nasilnog ili nestabilnog karaktera te da zna za njihovu kriminalnu reputaciju ili manjak profesionalizma.62 U optužnicama su obično kao vidovi odgovornosti zajedno navedeni naređivanje, poticanje i planiranje. Kao alternativni vidovi odgovornosti, posebno u predmetima gdje se terete visoki zvaničnici navedeno je učešće u UZP (npr. kao dio zajedničkog kažnjivog cilja i, alternativno, kao moguća i predvidljiva posljedica provođenja zajedničkog kažnjivog cilja, a koji zahtijeva niži mens rea). Veoma mali broj osuđujućih presuda sadrži ovaj vid odgovornosti. Naime, Vijeća MKSJ, koristeći se svojim diskrecionim pravom, nisu utvrđivala krivicu po više alternativnih vidova odgovornosti. Tako se sudije, kada bi se krivica ustanovila u sklopu UZP-a, nisu bavile ostalim vidovima odgovornosti za koje su se optuženi teretili.
Odgovornost civilnih nadređenih osoba Statut MKSJ u svom Članu 7 (2) izričito je predvidio da “nijedna optužena osoba, bilo da se radi o šefu države ili vlade ili o odgovornom državnom funkcioneru, ne može biti oslobođena krivične odgovornosti, niti joj se može ublažiti kazna na osnovu njenog službenog položaja”. Iz navedene odredbe, jasno proizilazi da se ovaj vid odgovornosti ne ograničava na vojne komandante već obuhvata i situacije do kojih dolazi pod vojnom komandom, odnosno da se proteže na sve civilne osobe na položaju u vlasti. Pretresno vijeće u predmetu Delalić dalo je svoju interpretaciju ove odredbe konstatujući da “pojedinci na položaju vlasti, bez obzira da li je riječ o civilnim ili vojnim strukturama, mogu snositi krivičnu odgovornost, koja proizilazi iz doktrine o komandnoj odgovornosti, na osnovu svog de facto kao i de jure položaja nadređenog”.63 Za primjenu principa ovakve odgovornosti neophodna je veza 60 MKSJ, IT-96-21-A, Tužilac međunarodnog suda protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića, Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 20. februar 2001, par. 226. 61 MKSJ, IT-96-21-A, Tužilac međunarodnog suda protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazim aDelića, Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 20. februar 2001, par. 240. 62 MKSJ, IT-96-21-A, Tužilac međunarodnog suda protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića, Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 20. februar 2001, par. 238; MKSJ, IT-95-14/2-T, Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, pred Pretresnim vijećem, 26. februar 2001, par. 437. 63 MKSJ, IT-96-21-T, Tužilac protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, 29 kontrole. Kao što je istaklo Žalbeno vijeće u predmetu Blaškić, pokazatelji efektivne kontrole “više su stvar dokaza, nego materijalnog prava”.64 Pokazatelji efektivne kontrole se dokazuju kroz svaki postupak pojedinačno i služe da pokažu da je optuženi imao moć da spriječi, kazni ili preduzme korake za pokretanje postupka protiv počinilaca.65 Faktori koji ukazuju na položaj vlasti i efektivnu kontrolu između ostalog uključuju: zvaničnu funkciju, način imenovanja, de jure i de facto moć izdavanja naređenja, učinak naređenja, raspolaganje materijalno-tehničkim sredstvima i ljudstvom, kao i ovlaštenja za primjenu disciplinskih mjera.66 Što se tiče stepena moći nadređenih da djeluju, MKSJ je zauzeo stav da “doktrina odgovornosti nadređenog obuhvata civilne nadređene osobe samo u onoj mjeri u kojoj one kontrolišu svoje podređene u stepenu sličnom onome koji imaju vojni komandanti.”67 Na istim principima, pravna praksa MKSJ je utvrdila da, iako je formalno posjedovanje funkcije važan vid zapovjedne nadležnosti ili vlasti nadređenog, za pripisivanje krivične odgovornosti u odsustvu imenovanje de jure, dovoljno je vršenje kontrole de facto.68 Nadalje, kada civilni rukovodioci vrše veća ovlaštenja od onih koja su im službeno dodijeljena, ta de facto situacija, prema praksi MKSJ, ima “veći značaj i relevantnost” od de jure situacije, u kojoj bi nadređeni službeno imao ovlaštenja, ali to ne odgovara ovlaštenjima, koja on efektivno vrši.69 S tim u vezi, od ključnog je značaja priroda vlasti koja se vrši, a ne izvor te vlasti.70
Hazima Delića i Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 16.novembra 1998, par. 354. Vidjet išire o opsegu Člana 7 (3) vezano za odgovornost civilnih lica u paragrafima 355-363. 64 MKSJ, IT-95-14-A, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 29. juli 2004. 65 MKSJ, IT-96-21-A, Tužilac međunarodnog suda protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića, Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 20. februar 2001, par. 206. 66 MKSJ, IT-04-74-T, Tužilac međunarodnog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, Pretresno vijeće III, Presuda, 29. maj 2013, Tom I, par. 244. 67 MKSJ, IT-96-21-T, Tužilac protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića i Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 16.novembra 1998, par. 378. 68 MKSJ, IT-98-34-T, Tužilac protiv Mladena Naletilića zvanog Tuta i Vinka Martinovića zvanog “Štela”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 31.mart 2003, par. 67. 69 MKSJ, IT-99-36-T, Tužilac protiv Radoslava Brđanina, pred Pretresnim vijećem II, Presuda 1.septembra 2004, par. 281; MKSJ, IT-04-74-T, Tužilac međunarodnog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, Pretresno vijeće III, Presuda, 29. maj 2013, Tom I, par. 243. 70 MKSJ, IT-04-74-T, Tužilac međunarodnog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, Pretresno vijeće III, Presuda, 29. maj 2013, Tom I, par. 243. 30 Zaključak Osnivanje MKSJ označilo je prekretnicu u razvoju međunarodnog prava primjenjivog na zločine počinjene u oružanim sukobima. Prije svega, utemeljeni su operativni postupci i pravni presedani, koji su izmijenili postojeće pravne okvire, naročito u pogledu različitih vidova individualne odgovornosti. Posebnu pažnju MKSJ je poklonio doktrini udruženog zločinačkog poduhvata te razradio primjenjivost ovog vida odgovornosti u međunarodno-pravnoj teoriji i praksi.Međutim, iako je MKSJ značajno uticao na razvoj međunarodno- pravne teorije, imajući u vidu da je osnovan da bi se sudila najteža krivična djela, odnosno gonili prekršitelji visokog ranga, možemo zaključiti da je naslijeđe MKSJ u tom smislu nedostatno. Odgovornost visokih počinitelja te komandnog i civilnog lanca komandovanja, pogotovo u okviru UZP-a, mogla je doprinijeti značajnijem utvrđivanju kolektivnog kriminaliteta i ulozi država, koje neupitno stoje iza masovnih i sitematskih zločina, kakvi su zločini protiv čovječnosti i zločin genocida.
Bibliografija 1. Arendt H., Eichmann a Jerusalem- rapport sur la banalité du mal, Ed. Gallimard, Paris, 1966. 2. De La Pradelle A., “Révolutiondans le droit penal international”, in Eugene Aroneanu, Le crime contrel’humanité, Les éditionsi- nternationales, Paris, 1946. 3. Elisabeth Claverie, Rafaelle Maison, „L entreprise criminelle commune devant le Tribunal penal international pour l ex Yougoslavie“, in P. Truche, „Juger les crimes contre l humanite vingt ans apres le proces Barbie“, ENS Editions, Lyon. 4. ICRC, “Failure to act”, Article 86, Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12 August 1949, and relating to the Protection of Victims of International Armed Conflicts (Protocol I), 8 June 1977. 5. ICRC, “Duty of commanders”, Article 87ICRC, Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12 August 1949, and relating to the Protection of Victims of International Armed Conflicts (Protocol I), 8 June 1977. 6. Indictment International Military Tribunal the United States of America, the French Republic, the United Kingdom of Great Britain
31 and Northern Ireland, and the Union of Soviet Socialist Republics, Avalon Project- Documents in Law, History and Diplomacy, Yale Law School, Lillian Goldman Law Library. 7. United Nations, Security Council, Report of the Secretary-General pursuant to paragraph 2 of Security Council Resolution 808 (1993), S/25704, 3 May 1993.
Pravna praksa MKSJ: 1. MKSJ, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, IT-94-1-T, Mišljenje i presuda, 7. maj 1997. 2. MKSJ, IT-96-21-T, Tužilac protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića i Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 16.novembra 1998. 3. MKSJ, IT-95-17/1-T, Tužilac suda protiv Ante Furundžije, Presuda, 10. decembar 1998. 4. MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999. 5. MKSJ, IT-95-14-T, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, pred Pretresnim vijećem I, Presuda, 3. mart 2000. 6. MKSJ, IT-96-21-A, Tužilac međunarodnog suda protiv Zejnila Delalića, Zdravka Mucića zvanog “Pavo”, Hazima Delića, Esada Landže zvanog “Zenga”, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 20. februar 2001. 7. MKSJ, Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, Pred pretresnim vijećem, Presuda, 22. februar 2001. 8. MKSJ, IT-95-14/2-T, Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, pred Pretresnim vijećem, 26. februar 2001. 9. MKSJ, IT-98-33-T, Tužilac protiv Radislava Krstića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. avgust 2001. 10. MKSJ, IT-98-30/1-T, Tužilac protiv Miroslava Kvočke, Dragoljuba Prcaća, Milojice Kosa, Mlađa Radića, Zorana Žigića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. novembar 2001.
32 11. MKSJ, IT-02-54-T, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Izmijenjena optužnica, 22. novembar 2002. 12. MKSJ, IT-98-34-T, Tužilac protiv Mladena Naletilića zvanog Tuta i Vinka Martinovića zvanog “Štela”, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 31.mart 2003. 13. MKSJ, IT-97-24-T, Tužilac protiv Milomira Stakića, pred Pretresnim vijećem, 31. juli 2003. 14. MKSJ, IT-98-33-A, Tužilac protiv Radislava Krstića, pred Žalbenim vijećem, 19.april 2004. 15. MKSJ, IT-95-14-A, Tužilac protiv Tihomira Blaškića, pred Žalbenimvijećem, Presuda, 29. juli 2004. 16. MKSJ, IT-97-24-A, Tužilac suda protiv Milomira Stakića, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 22. mart 2006. 17. MKSJ, IT-99-36-A, Tužilac protiv Radoslava Brđanina, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 3.april 2007. 18. MKSJ, IT-95-5/18-PT, Tužilac suda protiv Radovana Karadžića, Treća izmijenjena optužnica, 19. oktobar 2009. 19. MKSJ, IT-04-74-T, Tužilac međunarodnog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, Pretresno vijeće III, Presuda, 29. maj 2013, Tom I.
33
Meldijana Arnaut-Haseljić
GENOCID U SREBRENICI: UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT
Sažetak Presude izrečene pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY/MKSJ), potvrdile su činjenice kojima je dokazano postojanje više udruženih zločinačkih poduhvata izvršenih u Bosni i Hercegovini u periodu 1992–1995, s posebnim naglaskom na genocid u Srebrenici, iza čijeg počinjenja stoji lanac dobro povezanih zločinaca organiziranih u sistem političkih, vojnih i policijskih struktura i organa Republike Srpske. Teorijsko i praktično tumačenje udruženog zločinačkog poduhvata kao oblika krivične odgovornosti, koji je, kao takav, prvi put u historiji međunarodnog prava definisan u predmetima pred Haškim sudom, nameće potrebu sagledavanja pripisivosti ovog vida odgovornosti te utvrđivanja načina, na koji se ova doktrina razumijeva i tumači u kontekstu sudske prakse pred MKSJ, ali i pred sudom Bosne i Hercegovine. Ključne riječi: MKSJ, udruženi zločinački poduhvat, zločin, saučesništvo, pomaganje, presuda.
Uvod Presude izrečene pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY/MKSJ) Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, kao najodgovornijim osobama u Republici Srpskoj, s aspekta političkih i vojnih pozicija, koje su obnašali u periodu 1992–1995, potvrdile su postojanje više udruženih zločinačkih poduhvata u Bosni i Hercegovini. Utvrđene činjenice u ovim predmetima, kao i onim drugima, koji su procesuirani za udruženi zločinački poduhvat, a odnose se na genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici, još jednom su dokazale političke planove i njihove realizacije izvršene oružanom agresijom, s ciljem potpunog uništenja nacionalne skupine kao takve. Izrečene presude su potvrdile postojanje povezanog lanca učesnika 35 u udruženim zločinačkim poduhvatima, koji su djelovali u određenom kontekstu, iako su neki od njih bili i fizički dislocirani od samog mjesta izvršenja zločina, ali i po hijerarhijskoj poziciji.1 Sudska praksa usmjerena je na povezivanje visokopozicioniranih vođa odgovornih za različite oblike zločina, s neposrednim izvršiteljima i počiniteljima različitih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, pa i onog najtežeg – zločina genocida.
Doktrina udruženog zločinačkog poduhvata Udruženi zločinački poduhvat kao oblik odgovornosti teško je dokazati jer pretpostavlja dokazivanje učešća grupe ljudi svjesno udružene kako bi počinili neki zločin te je pored dokazivanja posljedica izvršenog zločina, potrebno dokazati da je postojala i namjera izvršenja. Učešće pojedinih članova grupe može biti nemeđunarodnog karaktera, ali se može protezati i na međunarodne učesnike te time upućivati i na izvršenu agresiju. Optužnica podignuta protiv Slobodana Miloševića sadržavala je udruženi zločinački poduhvat, koji je izvršen u okviru međunarodnog oružanog sukoba.2 Iako se udruženi zločinački poduhvat javlja u više oblika, uvijek za pretpostavku ima dokazivost po osnovu postojanja zajedničkog plana, namjere ili cilja koji vode izvršenju zločina, kao i direktno učešće u izvršenju zločina. 1 “Pretresno vijeće konstatuje da je general Krstić kriv kao učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bio da se 12. i 13. jula iz Potočara nasilno premjeste bosansko-muslimanske žene, djeca i starci te da se stvori humanitarna kriza, koja će to nastojanje poduprijeti tako što će natjerati stanovništvo iz Srebrenice da pobjegne iz Potočara, gdje je potpuni nedostatak hrane, zaklona i nužnih usluga trebao ubrzati njihov strah i paniku te na kraju dovesti do toga da spremno napuste teritoriju. General Krstić tako snosi odgovornost i za uzgredna ubistva, silovanja, premlaćivanja i zlostavljanja počinjena prilikom izvršenja tog zločinačkog poduhvata u Potočarima”, MKSJ, IT-98- 33-T, Tužilac protiv Radislava Krstića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. avgust 2001, paragraf 617. 2 “... Svrha tog udruženog zločinačkog poduhvata bila je prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba, prije svega bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata, iz velikih dijelova teritorije Republike Bosne i Hercegovine (…). Ovaj udruženi zločinački poduhvat postojao je od 1. avgusta 1991. i trajao najmanje do 31. decembra 1995. Među pojedincima, koji su učestvovali u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu, bili su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, general Ratko Mladić, Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Martić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, zvani ‘Frenki‘, Radovan Stojičić, zvani ‘Badža‘, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović, zvani ‘Arkan‘ te drugi poznati i nepoznati učesnici. …, a optuženi je bio svjestan toga da iz izvršenja udruženog zločinačkog poduhvata mogu proizaći takvi zločini.” (MKSJ, IT-02-54-T, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Izmijenjena optužnica, 22. novembar 2002, paragrafi 5-8) 36 Kao vid odgovornosti, udruženi zločinački poduhvat nastao je kroz pravnu praksu MKSJ i podrazumijeva individualnu odgovornost za učešće u počinjenju zločina.3 Krivično odgovornim se smatra osoba koja doprinese izvršenju zločina u kontekstu ostvarenja zajedničkog zločinačkog plana. Na ovaj način utvrđuje se odgovornost i za one koji su na neki način omogućili izvršiocima da fizički počine djelo koje ne predstavlja individualnu zločinačku sklonost, nego predstavlja manifestaciju kolektivnog kriminaliteta u sprovođenju zajedničkog zločinačkog plana.4 Ovime se onemogućuje umanjenje odgovornosti eventualnom klasifikacijom djela kao pomaganje ili podržavanje. Razlika između pomaganja i podržavanja, u odnosu na udruženi zločinački poduhvat je u postojanju zajedničkog plana i u spoznaji o pomaganju i podržavanju izvršenja konkretnog zločina od strane počinitelja te postojanje namjere za izvršenje zločina u odnosu na postojanje zajedničkog cilja. Pretresno vijeće u predmetu Krajišnik, potenciralo je razliku između osoba koje djeluju zajedno sa zajedničkim ciljem i osoba koja djeluju pojedinačno s istim kriminalnim umišljajem. Zajednički cilj nije uvijek dovoljan da bi se utvrdilo postojanje grupe, budući da različite i međusobno nezavisne grupe mogu dijeliti identične ciljeve. Ovakva grupa pretpostavlja interakciju ili saradnju, odnosno zajedničko djelovanje s ciljem ostvarenja zajedničkog cilja. Dijeljenje namjere i ciljeva podrazumijeva saizvršilaštvo, ali je važno naglasiti da namjera i cilj ne moraju biti unaprijed planirani i mogu se pojaviti po ad hoc principu i improvizovani na licu mjesta.5 Uslov mens rea pretpostavlja
3 “… odgovornost za ‘udruženi zločinački poduhvat’ predstavlja oblik krivične odgovornosti za koji je Žalbeno vijeće ustanovilo da je implicite sadržan u članu 7(1) Statuta. Ona podrazumijeva individualnu odgovornost za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu da se počini zločin.”(MKSJ, IT-98-33-T, Tužilac protivRadislava Krstića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. avgust 2001, paragraf 601) 4 “… učestvovanje i doprinos drugih članova grupe često je ključno u omogućavanju izvršenja tog krivičnog djela. … smatrati krivično odgovornom kao izvršioca samo osobu koja fizički izvodi krivično djelo značilo bi zanemariti saizvršilačku ulogu svih onih koji su na neki način omogućili počiniocu da fizički izvrši to krivično djelo. Istovremeno, ovisno o okolnostima, smatrati ove druge odgovornim samo kao pomagače i podržavatelje moglo bi potcijeniti stepen njihove krivične odgovornosti.”(MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999, paragraf 192) 5 “ (I) Pomagač i podržavalac je uvijek saučesnik u krivičnom djelu koje je počinila druga osoba, glavni počinilac. (II) U slučaju pomaganja i podržavanja nije potreban dokaz o zajedničkom dogovorenom planu, a pogotovo ne prethodno postojanje takvog plana. Nije potreban nikakav plan niti dogovor, dapače, glavni počinilac ne mora ni da zna za doprinos saučesnika. (III) Pomagač i podržavalac izvršava djela konkretno usmjerena na pomaganje, ohrabrivanje ili davanje moralne podrške počinjenju nekog konkretnog krivičnog djela (ubistva, istrebljenja, silovanja, mučenja, bezobzirna razaranja civilne imovine itd.) i ta podrška ima značajnog učinka na počinjenje krivičnog djela. Nasuprot tome, u slučaju djelovanja prilikom sprovođenja zajedničke nakane ili plana, dovoljno je 37 postojanje konkretne namjere/umišljaja za izvršenje zločina ili postojanje lične spoznaje/saznanja o izvršenju konkretnog zločina ili namjera u učestvovanju ili unapređenju izvršenja konkretnog zločina ili zajedničkog cilja u sklopu udružene grupe.6 Materijalni element (actus reus) UZP-a obuhvata učešće više osoba (ne moraju biti dio vojne, političke ili administrativne strukture) u počinjenju zločina i postojanje zajedničkog plana.7
Udruženi zločinački poduhvat u genocidu u Srebrenici Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju procesuirao je značajan broj predmeta, koji se odnose na udruženi zločinački poduhvat u da učesnik izvrši djela koja su na neki način usmjerena sprovođenju zajedničkog plana ili nakane. (IV) U slučaju pomaganja i podržavanja, traženi element svijesti je znanje da djela koja čini pomagač i podržavalac pomažu počinjenju konkrenog krivičnog djela od strane glavnog počinioca. Nasuprot tome, u slučaju zajedničke nakane ili plana traži se više (tj. ili umišljaj da se počini krivično djelo ili umišljaj da se sprovede zajednički zločinački plan plus predviđanje da će se vjerovatno počiniti krivična djela van zajedničke zločinačke nakane)”. MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, Presuda Žalbenog vijeća, 15. juli 1999, paragraf 229. 6 “Nasuprot tome, element mens rea razlikuje se zavisno od kategorije zajedničkog plana o kome se radi. Što se tiče prve kategorije, traži se umišljaj da se izvrši određeno krivično djelo (a taj umišljaj dijele svi saizvršioci). Što se tiče druge kategorije (koja je, kao što smo gore primijetili, zapravo varijanta prve), traži se lična svijest o sistemu zlostavljanja (dokazana, bilo eksplicitnim svjedočenjem, bilo izvlačenjem razumnog zaključka, na osnovu položaja vlasti optuženog), kao i namjera da se sprovede taj zajednički dogovoren sistem zlostavljanja. Što se tiče treće kategorije, traži se namjera da se učestvuje i sprovodi zločinačka aktivnost ili zločinačka nakana grupe i da se doprinese zajedničkom zločinačkom poduhvatu ili u svakom slučaju, izvršenju krivičnog djela od strane grupe. Nadalje, do odgovornosti za krivično djelo različito od onog koje je dogovoreno zajedničkim planom dolazi samo ako je, u uslovima tog slučaja, bilo predvidivo da će jedan ili drugi pripadnik grupe počiniti takvo krivično djelo i (II) optuženi je hotimično pristao na taj rizik”, MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, Presuda Žalbenog vijeća, 15. juli 1999, paragraf 228. 7 “Odbrana nadalje tvrdi da se Radislava Krstića ne bi trebalo smatrati krivim u pogledu zločina počinjenih u Potočarima 12.i 13. jula 1995. jer je do 13. jula 1995. komandant Drinskog korpusa bio general Živanović. Taj argument je irelevantan.Odgovornost Radislava Krstića za zločine počinjene u Potočarima proizlazi iz njegovog ličnog učestvovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu da se prisilno premjeste civili. Ti oportunistički zločini bili su prirodna i predvidiva posljedica tog udruženog zločinačkog poduhvata. To što je Krstiću izrečena osuđujuća presuda za ta krivična djela nije povezano s njegovim položajem u štabu Drinskog korpusa u trenutku njihova počinjenja. Žalba Radislava Krstića na osudu za oportunističke zločine koji su počinjeni u Potočarima, a koji su prirodna i predvidiva posljedica njegovog učestvovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu prisilnog premještanja, odbacuje se”, MKSJ, IT-98-33-A, Tužilac protivRadislava Krstića, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 19. april 2004, paragraf 151. 38 izvršenju genocida u Srebrenici. Sud Bosne i Hercegovine bavio se doktrinom udruženog zločinačkog poduhvata u nekoliko predmeta, koje je procesuirao. Značajan broj optužnica, koje je podiglo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, a koje se odnose na genocid u Srebrenici, sadržavalo je neku od kategorija UZP-a. Međutim, u malom broju predmeta, optuženom je pripisan i presuđen ovaj vid odgovornosti.
Međunarodni krivičniMeđunarodni sud za bivšu Jugoslavijukrivični sud za bivšu Jugoslaviju MKSJ se udruženimMKSJ zločinačkim se udruženim poduhvatom zločinačkim u Bosni poduhvatom i Hercegovini u Bosnikao vidom i Hercegovini odgovornosti bavio u 51 predmetukao, što vidom predstavlja odgovornosti 40.16% bavio ukupnog u 51 predmetu, broja predmeta što predstavlja (127), 40.16%koji se ukupnog odnose na Bosnu i broja predmeta (127), koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu. Od 51 predmeta Hercegovinukoji. Od se 51 odnose predmeta na udruženikoji se odnose zločinački na udruženi poduhvat, zločinački u 16 slučajeva poduhvat se, u ovaj 16 slučajeva vid se ovaj vid odgovornostiodgovornosti odnosi na odnosi genocid na ugenocid Srebrenici u Srebrenici, što predstavlja, što predstavlja 31.4%. 31.4%.
127 140 120 100 80 51 60
40 16 20 0 Predmeti u kojima je Predmeti koji su Ukupan broj presuđen UZP u presuđeni za UZP u predmeta koji se Srebrenici BiH odnosi na Bosnu i Hercegovinu
GrafikonGrafikon 1. 1. Udruženi zločinački poduhvatpoduhvat po po presudama presudama MKSJ MKSJ
Trećina predmeta koji su procesuirani za udruženi zločinački poduhvat u Bosni i Hercegovini odnosi se Trećina predmeta koji su procesuirani za udruženi zločinački poduhvat na genocid uu Srebrenici. Bosni i Hercegovini odnosi se na genocid u Srebrenici.
60
50 39
40
30 51
20 16 10
0 Predmeti koji su procesuirani Predmeti koji su procesuirani za UZP u BiH za UZP u Srebrenici
Grafikon 2. Udruženi zločinački poduhvat – predmeti procesuirani za Srebrenicu pred MKSJ
Udruženi zločinački poduhvat, kao vid odgovornosti, uveden je kroz praksu MKSJ. Ovaj vid odgovornosti nije definiran Statutom Tribunala te u početnoj fazi njegovog rada, Tužilaštvo u pripremanju optužnica, nije na ovaj način povezivalo odgovornost osoba koji su učestvovale u 4
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju MKSJ se udruženim zločinačkim poduhvatom u Bosni i Hercegovini kao vidom odgovornosti bavio u 51 predmetu, što predstavlja 40.16% ukupnog broja predmeta (127), koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu. Od 51 predmeta koji se odnose na udruženi zločinački poduhvat, u 16 slučajeva se ovaj vid odgovornosti odnosi na genocid u Srebrenici, što predstavlja 31.4%.
127 140 120 100 80 51 60
40 16 20 0 Predmeti u kojima je Predmeti koji su Ukupan broj presuđen UZP u presuđeni za UZP u predmeta koji se Srebrenici BiH odnosi na Bosnu i Hercegovinu
Grafikon 1. Udruženi zločinački poduhvat po presudama MKSJ
Trećina predmeta koji su procesuirani za udruženi zločinački poduhvat u Bosni i Hercegovini odnosi se na genocid u Srebrenici.
60
50
40
30 51
20 16 10
0 Predmeti koji su procesuirani Predmeti koji su procesuirani za UZP u BiH za UZP u Srebrenici
GrafikonGrafikon 2. Udruženi 2. Udruženi zločinački zločinački poduhvat poduhvat – predmeti – predmeti procesuirani procesuirani za Srebrenicu za Srebrenicu pred MKSJ pred MKSJ Udruženi zločinački poduhvat, kao vid odgovornosti, uveden je kroz praksu MKSJ. Ovaj vid odgovornosti nije Udruženi definiran zločinački Statutom Tribunalapoduhvat, tekao u vid početnoj odgovornosti, fazi njegovog uveden je rada kroz, Tužilaštvo u praksu MKSJ. Ovaj vid odgovornosti nije definiran Statutom Tribunala te pripremanju optužnica, nije na ovaj način povezivalo odgovornost osoba koji su učestvovale u u početnoj fazi njegovog rada, Tužilaštvo u pripremanju optužnica, nije na ovaj način povezivalo odgovornost osoba koji su učestvovale u počinjenju 4 zločina i izvršenju genocida. Naknadno je praksa suda nametnula potrebu da se uspostavi ovaj vid odgovornosti, što je za posljedicu imalo presuđivanje u slučajevima kada optužnica nije teretirala optuženog za UZP, kao vid individualne odgovornosti. U slučaju procesuiranja predmeta koji se odnose na Srebrenicu, takvu situaciju imamo u jednom predmetu – general Radislav Krstić. Broj optužnica, koje su podignute za genocid u Srebrenici i koje su sadržavale UZP kao vid odgovornosti je 14 i po njima je i presuđen udruženi zločinački poduhvat.
40 počinjenju zločina i izvršenju genocida. Naknadno je praksa suda nametnula potrebu da se uspostavi ovaj vid odgovornosti, što je za posljedicu imalo presuđivanje u slučajevima kada optužnica nije teretirala optuženog za UZP, kao vid individualne odgovornosti. U slučaju procesuiranja predmeta koji se odnose na Srebrenicu, takvu situaciju imamo u jednom predmetu – general Radislav Krstić. Broj optužnica, koje su podignute za genocid u Srebrenici i koje su sadržavale UZP kao vid odgovornosti je 14 i po njima je i presuđen udruženi zločinački poduhvat.
16 16 14 12 10 8 6 4 1 2 0 Predmeti u kojima nije Predmeti koji su procesuirani podignuta optužnica ali su za UZP u Srebrenici presuđeni za UZP u Srebrenici
GrafikonGrafikon 2.Odnos 2.Odnos broja broja predmetapredmeta pprocesuiranihrocesuiranih za za UZP UZP u Srebreniciu Srebrenici pred pred MKSJ MKSJ
U sagledavanje statističkihU sagledavanje pokazatelja statističkih uzeli pokazatelja smo i predmet uzeli Slobodansmo i predmet Milošević Slobodan, gdje je MKSJ Milošević, gdje je MKSJ podigao optužnicu za udruženi zločinački poduvat, podigao optužnicu za udruženi zločinački poduvat, ali konačna presuda nije izrečena zbog smrti ali konačna presuda nije izrečena zbog smrti optuženog. Međutim, u optuženog. međupresudiMeđutim, u međupresudije sudsko vijeće je sudskoutvrdilo vijeće odgovornost utvrdilo Slobodana odgovornost Miloševića Slobodana za Miloševića UZP.8 Statistički pokazatelji, eventualno, mogu biti izmijenjeni po okončanju za UZP.8 Statistički pokazatelji, eventualno, mogu biti izmijenjeni po okončanju postupaka, koji se 8 “U optužnici se navodi da je Slobodan Milošević učestvovao u UZP koji je nastao prije 1. avugusta 1991, a trajao je najmanje do 31. decembra 1995. Među pojedincima, koji su 8 “U optužnici se navodiuzeli učešća da je uSlobodan UZP bili Miloševićsu Radovan učestvovao Karadžić, Momčilou UZP koji Krajišnik, je nastao Biljana prije 1.Plavšić, avugusta Ratko 1991, a trajao je najmanje do 31. decembraMladić, Borisav 1995. Među Jović, pojedincima Branko Kostić,, koji Veljko su uzeli Kadijević, učešća uBlagoje UZP bili Adžić, su Radovan Milan Martić, Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić,Jovica Stanišić, Ratko Mladić, Franko Borisav Simatović Jović, (zvani Branko “Frenki”), Kostić, VojislavVeljko Kadijević, Šešelj, Radovan Blagoje Stojičić Adžić, Milan Martić, Jovica Stanišić, Franko(zvani “Badža”),Simatović Željko (zvani Ražnatović “Frenki”), “Arkan” Vojislav i drugi Šešelj, poznati Radovan i nepoznati Stojičić učesnici. (zvani Svrha “Badža”), Željko Ražnatović “Arkan”tog iUZP drugi bila poznati je prisilno i nepoznati i trajno uklanjanje učesnici. većine Svrha nesrba, tog UZP pre bila svega je bosanskih prisilno i muslimana trajno uklanjanje većine nesrba, pre svegai bosanskih bosanskih Hrvata, muslimana iz velikih i bosanskih dijelova teritorije Hrvata, Republike iz velikih Bosne dijelova i Hercegovine. teritorije Prema Republike Bosne i Hercegovine. Premanavodima navodima optužnice, optužnice, tokom tokom relevantnog relevantnog perioda, perioda Slobodan, Slobodan Milošević Milošević je bio je biopredjsednik predjsednik Republike Srbije i u tom svojstvuRepublike vršio jeSrbije efektivnu i u tom kontrolu svojstvu ili jevršio imao je znatan efektivnu uticaj kontrolu na učesnike ili je uimao UZP znatan te je, samuticaj ili u dogovoru s drugim poznatim na i učesnike nepoznatim u UZP licima, te je, efektivno sam ili u kontrolisaodogovoru s drugim ili u znatnoj poznatim mj erii nepoznatim uticao na licima, postupke saveznog Predsjedništva SFRJefektivno i kasnije kontrolisao SRJ, MUP, ili uJNA znatnoj i VJ, mjeri armije uticao bosanskih na postupke Srba (VRS), saveznog kao Predsjedništva i srpske paravojn e jedinice. Navodi se da je odSFRJ 1. marta i kasnije 1992. SRJ,ili približno MUP, od JNA tog i datuma VJ, armije pa do bosanskih 31. decembra Srba 1995, (VRS), Slobodan kao i srpskeMilošević, djelujući sam ili u dogovoruparavojne s drugim jedinice. učesnicima Navodi UZP, se da planirao,je od 1. marta podsticao, 1992. ili naredio, približno počinio od tog datuma ili na drugi pa do način31. pomagao i podržavao planiranje, pripremu i izvršenje široko rasprostranjenog ubijanja hiljada bosanskih muslimana tokom i nakon decembra 1995, Slobodan Milošević, djelujući sam ili u dogovoru s drugim učesnicima preuzimanja vlasti nad teritorijama u Bosni i Hercegovini; zatočenja hiljada bosanskih muslimana u zatočeničkim UZP, planirao, podsticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao objektima u Bosni i Hercegovini u životnim uslovima sračunatim da dovedu do djelimičnog fizičkog uništenja ovih planiranje, pripremu i izvršenje široko rasprostranjenog ubijanja hiljada bosanskih grupa, naročito gladovanjem, zagađenom vodom, prisilnim radom, neadekvatnom ljekarskom njegom i konstantnim fizičkim i psihičkimmuslimana nasiljem. tokom Kao saizvršilaci nakon preuzimanja UZP, Milošević vlasti senad takođe teritorijamar teretio u zaBosni istrj ebljenjei Hercegovini; ili ubistvo i prisilno premiještanje i deportacijuzatočenja hiljada hiljada bosanskih bosanskih muslimana muslimana, u zatočeničkim bosanskih Hrvata objektima i drugih u Bosni civila i Hercegovini nesrpske nacionalnosti. Optužbe također uključujuu životnim brojna uslovima dela sračunatim hotimičnog da dovedu i bezobzirnog do djelimičnog uništavanja fizičkog kuća, uništenja druge javn ovihe grupa,i privatne imovine bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata, njihovih kulturnih i vjerskih ustanova, historijskih spomenika41 i drugih svetih mjesta i oduzimanje i pljačku imovine bosanskih muslimana, bosanskih Hrvata i drugih civila nesrpske nacionalnosti. 5 postupaka, koji se vode pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove, budući da su u drugostepenom postupku predmeti Karadžić (MICT-13- 55), Mladić (MICT-13-56) i Šešelj (MICT-16-99) te predmet na ponovnom procesuiranju, Stanišić i Simatović (MICT-15-96). Predmeti u kojima su izrečene pravosnažne presude pred MKSJ: Ljubiša Beara, Vidoje Blagojević, Ljubomir Borovčanin, Miroslav Deronjić, Milan Gvero, Dragan Jokić, Radovan Karadžić, Radislav Krstić (presuda), Slobodan Milošević (međupresuda),9 Ratko Mladić, Drago Nikolić, Momir Nikolić, Dragan Obrenović, Vinko Pandurević, Vujadin Popović, Zdravko Tolimir i Stojan Župljanin. Predmet Jovica Stanišić i Franko Simatović (IT- 03-69) proslijeđen je Mehanizmu za međunarodne krivične sudove na dalje procesuiranje. Optužnica podignuta protiv njih sadrži udruženi zločinački poduhvat, kao i presuda koju je izreklo Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Naime, Pretresno vijeće je oslobodilo Stanišića i Simatovića za učešće u UZP-u, ali je Žalbeno vijeće ovu odluku Pretresnog vijeća poništilo.10 Predmet Vojislav Šešelj je u optužnici sadržavao učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, ali u presudi koja je oslobađajuća nije sadržan ovaj vid odgovornosti.
naročito gladovanjem, zagađenom vodom, prisilnim radom, neadekvatnom ljekarskom njegom i konstantnim fizičkim i psihičkim nasiljem. Kao saizvršilac UZP, Milošević se također teretio za istrjebljenje ili ubistvo i prisilno premiještanje i deportaciju hiljada bosanskih muslimana, bosanskih Hrvata i drugih civila nesrpske nacionalnosti. Optužbe također uključuju brojna dela hotimičnog i bezobzirnog uništavanja kuća, druge javne i privatne imovine bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata, njihovih kulturnih i vjerskih ustanova, historijskih spomenika i drugih svetih mjesta i oduzimanje i pljačku imovine bosanskih muslimana, bosanskih Hrvata i drugih civila nesrpske nacionalnosti. Slobodan Milošević se teretio na osnovi individualne krivične odgovornosti (član 7(1) Statuta Međunarodnog suda) i na osnovi krivične odgovornosti nadređenog (član 7(3) Statuta). (MKSJ, IT-02-54-T, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Odluka po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, 16. jun 2004, Podaci o predmetu). 9 MKSJ, IT-02-54-T, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Odluka po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, 16. jun 2004. 10 “Poništava, uz suprotno mišljenje sudije Afanđea, odluku Pretresnog vijeća da oslobodi Stanišića i Simatovića optužbi za počinjenje, putem učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu, ubistva, kao kršenja zakona i običaja ratovanja i ubistva, deportacije, drugih nehumanih djela (prisilno premiještanje) i progona, kao zločina protiv čovječnosti po svim tačkama optužnice”. (MKSJ, IT-03-69-A, Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, Presuda, 9. decembar 2015, paragraf 131) 42 Sud Bosne i Hercegovine Sud Bosne i Hercegovine podigao je određeni broj optužnica u predmetima vezanim za Srebrenicu, a koje sadrže udruženi zločinački poduhvat u kojem su učestvovale osobe u obuhvaćenim pojedinim predmetima. Međutim, većina tih sudskih procesa nije okončana i nisu izrečene pravosnažne presude ili su izrečene presude koje ne sadrže ovaj vid odgovornosti, iako je doktrina UZP11 sadržana u optužnici pojedinačnih predmeta. Izuzetak je predmet Trbić (IT-05-88/1), koji je MKSJ proslijedio na procesuiranje Sudu Bosne i Hercegovine ((S1 1 K 017791 14 Krž) X-KRŽ-07/386). Naime, kapetan Milorad Trbić bio je pomoćnik Dragi Nikoliću, načelniku bezbjednosti Zvorničke brigade Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS). MKSJ je prvu optužnicu protiv njega podigao 10. februara 2005, a zatim je ona korigovana (2. marta 2005, 28. juna 2005, 14. juna 2006) te je 18. augusta 2006. godine podignuta konačna optužnica. Trbić je, po MKSJ, optužen na osnovu individualne krivične odgovornosti (član 7 (1) Statuta) za: genocid (član 4); udruživanje radi vršenja genocida (član 4); istrjebljenje, ubistvo, progone i prisilno premiještanje (zločini protiv čovječnosti, član 5); ubistvo (kršenje zakona i običaja ratovanja, član 3).12 Optužen je za udruženi zločinački poduhvat ubijanja vojno sposobnih muškaraca muslimanske nacionalnosti;13 udruženi zločinački poduhvat prisilnog uklanjanja muslimanskog stanovništva iz Srebrenice;14 udruženi zločinački poduhvat III (prošireni vid)15. Sud Bosne i Hercegovine je izmijenjenu optužnicu prihvatio i potvrdio 27. jula 2007, s dodatnim tačkama kojima je proširena optužnica podignuta od strane MKSJ. Prvostepena presuda kojom je Milorad Trbić proglašen krivim za krivično djelo genocida, izrečena je 16. oktobra 2009. Osuđen je na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina. Drugostepenom presudom, izrečenom 17. januara 2011. Godine, prvostepena presuda je potvrđena u cijelosti. U ponovljenom drugostepenom postupku izrečena je presuda 19. januara 2015. godine, kojom je “drugostepena presuda Suda Bosne i Hercegovine broj:
11 S1 1 K 014263 13 Krž (X-KRŽ-05/24) - Slobodan Jakovljević i dr.; S1 1 K 006124 11 Kžk - Radomir Vuković i dr.; S1 1 K 003379 12 Kžk - Momir Pelemiš i dr. 12 MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Optužnica, 18.avgust 2006. 13 MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Optužnica, 18.avgust 2006, paragrafi 11-28. Učesnici ovog udruženog zločinačkog poduhvata navedeni su u prilogu A Optužnice: paragrafi 61 – 63. 14 MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Optužnica, 18.august 2006, paragrafi 31-49. Učesnici ovog udruženog zločinačkog poduhvata navedeni su u prilogu A Optužnice: paragrafi 61 – 63. 15 MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Optužnica, 18.august 2006, paragraf 53. 43 X-KRŽ-07/386 od 21. oktobra 2010. godine, preinačena u odnosu na primjenu krivičnog zakona i odluku o kazni, pa su radnje za koje je Milorad Trbić prvostepenom presudom oglašen krivim, pravno kvalifikovane kao krivično djelo genocid iz člana 141. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u vezi s članom 22. (saizvršilaštvo) istog Zakona. Sud je navedenu presudu preinačio i u dijelu odluke o kazni te optuženog Milorada Trbića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, a u izrečenu kaznu mu se na osnovu člana 50. KZ SFRJ ima uračunati vrijeme koje je optuženi proveo u pritvoru i na izdržavanju kazne po pravosnažnoj presudi Suda Bosne i Hercegovine. U preostalom dijelu, presuda Suda Bosne i Hercegovine broj: X-KRŽ-07/386 od 21.10.2010. godine, ostaje neizmijenjena.”16 U ovom predmetu, doktrina UZP-a preuzeta je iz prakse MKSJ, oslanjajući se prvenstveno na predmet Tadiću, kojem je prvi put jasno artikulisana kao oblik krivične odgovornosti koju karakteriziraju tri kategorije. Pretresno vijeće je utvrdilo da je u predmetu Trbić relevantan samo osnovni oblik UZP-a.17 UZP je predstavljen kao oblik saizvršenja, opravdan prirodom krivičnih djela koja nisu posljedica zločinačke sklonosti pojedinaca, nego predstavljaju manifestaciju kolektivnog kriminaliteta u cilju ostvarenja zajedničkog kriminalnog plana, gdje je krivična i moralna odgovornost direktnih izvšilaca, ali i osoba koje su pomogle i omogućile izvršenje zločinačkog djela. Naime, UZP sam po sebi ne predstavlja krivično djelo, već predstavlja način izvršenja krivičnog djela. Vijeće je utvrdilo da je za dokazivanje Actus reus potrebno utvrditi učešće većeg broj osoba koje ne moraju biti organizovane u nekoj vojnoj, političkoj ili upravnoj strukturi, a koje povezuje zajednički plan ili nakana koja predstavlja ili uključuje izvršenje krivičnog djela pri čemu plan, zamisao ili nakana ne moraju biti prethodno dogovoreni ili formulisani, nego mogu biti improvizovani na licu mjesta. Identitet osoba koje učestvuju u UZP-u ne mora biti poimenično utvrđen. Neophodno je dokazati učešće optuženog u zajedničkom planu, koji uključuje izvršenje nekog od
16 http://www.sudbih.gov.ba/predmet/2451/show 17 Osnovni ili opći oblik UZP-a kvalifikovan je kao zajedničko djelovanje grupe ljudi, s ciljem ostvarivanja ‘zajedničkog plana’ koji posjeduju istu zločinačku namjeru. Ukoliko takva grupa počini krivično djelo, u skladu s tim zajedničkim planom, osobe koje su dobrovoljno učestvovale u nekom aspektu tog plana i htjele zločinački ishod mogu se smatrati krivično odgovornim kao saizvršioci. ‘Primjer za to je plan ubijanja koji su formulisali učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu u kojem, iako svaki od učesnika može imati drugačiju ulogu, svaki od njih ima namjeru da ubije.’” (MKSJ, IT- 05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Presuda, 16. oktobar 2009, paragraf 214). 44 krivičnih djela, koje ne mora podrazumijevati konkretno krivično izvršenje (npr. ubistvo, istrjebljenje, mučenje, silovanje, itd.), nego se može sastojati u pomoći ili doprinosu izvršenju zajedničkog plana ili nakane (npr. utvrditi vremenske i geografske okvire tog cilja i opći identitet žrtava).18 Zločinački cilj ne mora biti samo isti, nego mora biti i zajednički za sve učesnike UZP-a, s tačno utvrđenim pojedinačnim doprinosom optuženog u zločinačkom planu, koji mora biti u najmanju ruku značajan. Osoba se može oglasiti krivom za učešće u UZP-u u slučajevima kada “(I) neposrednim sudjelovanjem u počinjenju dogovorenog zločina (kao glavni počinilac); (II) prisustvovanjem u vrijeme počinjenja zločina (sa znanjem da će se zločin počiniti ili se čini); namjernim pomaganjem ili ohrabrivanjem drugog učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu da počini taj zločin; ili (III) djelovanjem u potpori nekom konkretnom sistemu u kojem se zločin čini putem položaja vlasti ili funkcije optuženog, sa znanjem o karakteru tog sistema i namjerom da se on realizuje.”19 Potrebno je napomenuti da sve osobe koje direktno učestvuju u izvršenju zločina (actus reus) ne moraju se smatrati istovremeno i članovima UZP-a. S druge strane, osoba koja se smatra učesnikom UZP-a ne mora biti fizički prisutna u izvršenju zločina, koji je izvršen kroz UZP. Kod oblika općeg UZP-a, mens rea podrazumijeva postojanje namjere i plana za izvršenje krivičnog djela koju dijeli s ostalim saizvršiocima. U predmetu Trbić Vijeće je podržalo stav da “ni sudska praksa, niti literatura ne podržavaju prijedlog da se jedan osnovni oblik UZP-a proširi od najvišeg ešalona vojnog rukovodstva do najnižeg pješadijskog vojnika, uključujući lica s toliko različitim ulogama i dijelovima, dodjeljujući svima njima isti stepen krivične odgovornosti.”20 Dakle, prvostepenom presudom je određen pravilan opseg nadležnosti Zvorničke brigade, kao i samog Trbića, na osnovu pravila službe JNA, koje je preuzela VRS. Apelaciono vijeće vezano za postojanje UZP-a i odgovornosti optuženog za djela počinjena u zoni odgovornosti Zvorničke brigade zauzelo je stav da je prvostepena presuda utvrdila jasnu demarkaciju između jedinica Drinskog korpusa, prevashodno Bratunačke i Zvorničke brigade, u sklopu realizacije sveobuhvatnog plana, da su određena zatvaranja i pogubljenja zatočenih muškaraca na lokalitetima, koji su se
18 MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Presuda, 16.oktobar 2009, paragraf 215-216. 19 MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Presuda, 16.oktobar 2009, paragraf 218. 20 MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Presuda, 16.oktobar 2009, paragraf 222; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 014263 13 Krž (X-KRŽ-05/24) – Predmet Jakovljević Slobodan i dr., Presuda, Sarajevo, 29. juli 2008. 45 nalazili u njenoj zoni odgovornosti, bila pod komandom Zvorničke brigade.21 Analiza sudsko-medicinskog dokaznog materijala o postojanju sekundarnih masovnih grobnica i rezultati DNK analize predstavljaju činjenične dokaze, koji se odnose na povezanost sekundarnih masovnih grobnica s primarnim.22 Sudsko vijeće Suda Bosne i Hercegovine je u predmetu X-KRŽ-06/236 – Božić Zdravko i dr. dalo pregled osnovnih postavki doktrine UZP-a prema postojećem međunarodnom pravu. Koncept udruženog zločinačkog poduhvata zasniva se na tri kategorije, i to: osnovni oblik, po kojem svi saizvršioci djeluju u skladu sa zajedničkim planom, posjeduju istu zločinačku namjeru;23 sistemski oblik, kojeg karakteriše postojanje organizovanog sistema zlostavljanja;24 širi oblik, koji podrazumijeva slučajeve u kojima postoji zajednička svrha25. Actus reus za sve tri kategorije je: više učesnika koji ne moraju biti u vojnoj, političkoj ili administrativnoj organizaciji; postojanje zajedničke svrhe koja predstavlja ili obuhvata izvršenje krivičnog djela; zajednička svrha koja uključuje izvršenje jednog od krivičnih djela kažnjivih zakonom26. Mens rea zavisi od kategorije UZP-a: “Za osnovni vid udruženog zločinačkog poduhvata traži se dokaz da je optuženi imao istu namjeru, kao
21 MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Presuda, 21.oktobar 2010, paragraf326. 22 MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Presuda, 21.oktobar 2010, paragraf327. 23 “Jedan primjer je formulisanje plana među učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata da se izvrši ubijanje, gdje, čak i ako svaki od učesnika izvršava različitu ulogu, oni ipak svi imaju namjeru da ubiju.” (Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/236 - Predmet Božić Zdravko, Presuda, Sarajevo, 06. novembar 2008) 24 “Primjer je istrebljenje ili koncentracioni logori u kojima su zatvorenici ubijani ili maltretirani u skladu s udruženim zločinačkim poduhvatom.” (Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/236 - Predmet Božić Zdravko, Presuda, Sarajevo, 06. novembar 2008); Vidjeti i: Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 014263 13 Krž (X-KRŽ-05/24) - Predmet Jakovljević Slobodan i dr., Presuda, Sarajevo, 29. juli 2007; Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 006124 11 Kžk - Predmet Vuković Radomir i Tomić Zoran, Presuda, Sarajevo, 25. januar 2012. 25 “Ovaj ekstenzivni oblik obuhvata slučajeve u kojima je postojala zajednička svrha da se izvrši krivično djelo gdje jedan od izvršilaca izvrši djelo koje, iako van zajedničke svrhe, ipak predstavlja prirodnu i predvidivu posljedicu izvršenja te zajedničke svrhe.” (Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/236 - Predmet Božić Zdravko, Presuda, Sarajevo, 06. novembar 2008) 26 “To učešće ne mora uključivati izvršenje nekog konkretnog krivičnog djela iz jedne od odredbi (na primjer: ubistvo, istrebljenje, mučenje ili silovanje), već se može sastojati u pomoći ili doprinosu ostvarenju zajedničke svrhe.” (Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/236 - Predmet Božić Zdravko, Presuda, Sarajevo, 06. novembar 2008) 46 glavni izvršioci krivičnog djela. Za sistemski vid udruženog zločinačkog poduhvata traži se lična svijest o sistemu zlostavljanja (dokazana bilo eksplicitnim svjedočenjem bilo donošenjem razumnog zaključka na osnovu ovlaštenja, koja je optuženi imao), kao i namjera da se doprinese tom sistemu zlostavljanja.27 Značajno je naglasiti da je pripadnik UZP-a, iako nije fizički učestvovao u izvršenju krivičnog djela, “odgovoran za krivično djelo koje izlazi iz okvira dogovorenog cilja tog poduhvata, ukoliko (I) to krivično djelo predstavlja prirodnu i predvidivu posljedicu ostvarenja tog poduhvata i (II) ako je optuženi bio svjestan da je to moguća posljedica ostvarenja poduhvata i s tom sviješću ipak odlučio da učestvuje u datom poduhvatu.”28 Da bi iz bilo kojeg oblika UZP-a proistekla krivična odgovornost mora se dokazati njegovo postojanje i učešće29 optuženog u tom poduhvatu. Pravosuđe naše države zasniva se na Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine, koji u članu 180. stav 1. navodi određene oblike individualne krivične odgovornosti u kojima se eksplicitno ne pominje udruženi zločinački poduhvat, ali je u njemu sadržana osnova koja omogućava procesuiranje udruženog zločinačkog poduhvata, što je zasnovano i u međunarodnom običajnom pravu.30 Dakle, “Oni koji su osmislili kriminalni plan i proveli ga nakon pada Srebrenice su krivično odgovorni za sva krivična djela koja su uslijedila. Obični vojnici, … su odgovorni samo za krivična djela koja su individualno izvršili.”31 Član 180. izveden je iz člana 7. stav 1 Statuta MKSJ i identičan mu je – i on obuhvata
27 Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/236 - Predmet Božić Zdravko, Presuda, Sarajevo, 06. novembar 2008. 28 Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/236 – Predmet Božić Zdravko, Presuda, Sarajevo, 06. novembar 2008. 29 Podrazumijeva direktno izvršenje dogovorenog krivičnog djela ili saizvršenje u smislu pomaganja glavnom izvršiocu u fizičkom izvršenju zločina. Svi učesnici tog poduhvata jednako su krivi za izvršenje tog krivičnog djela, bez obzira na ulogu koju su imali u njegovom izvršenju. 30 “Analizirajući navedeni član, proizilazi da isti izjednačava sve oblike učešća u izvršenju krivičnog djela i granice krivnje i kažnjivosti. Član 180. KZ BiH je izveden iz člana 7. Statuta MKSJ. Član 180.stav 1. je postao dio KZ BiH nakon stupanja na snagu člana 7. stav 1. i nakon tumačenja MKSJ da on obuhvata, konkretno, udruženi zločinački poduhvat kao način saizvršenja kojim se stiče individualna odgovornost.” (Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 003379 12 Krž 10 – Predmet Tužilaštva Bosne i Hercegovine protiv Momira Pelemiša i Slavka Perića, Drugostepena presuda, Sarajevo, 18. Oktobar 2012.,paragraf 56); “Isti stav zauzet u predmetima Rašević i Todović – prvostepena presuda, str.103; Milorad Trbić, prvostepena presuda paragraf 205; Ratko Bundalo drugostepena presuda, paragraf 238.” (Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 003379 12 Krž 10 - Predmet Tužilaštva Bosne i Hercegovine protiv Momira Pelemiša i Slavka Perića, Drugostepena presuda, Sarajevo, 18. oktobar 2012, napomena 17) 31 Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/236 - Predmet Božić Zdravko, Presuda, Sarajevo, 06. novembar 2008. 47 udruženi zločinački poduhvat kao način saizvršenja kojim se stiče individualna krivična odgovornost.32 I u drugim predmetima, koji se odnose na genocid u Srebrenici, Sud Bosne i Hercegovine je razmatrao doktrinu udruženog zločinačkog poduhvata. U predmetu Radomir Vuković i dr. (Drugostepena presuda) navodi se da je pretpostavka udruženog zločinačkog poduhvata da su se osobe udružile u ostvarivanju zajedničkog kriminalnog cilja.33 Ovdje je Apelaciono vijeće zauzelo stav da “svjesno učešće u implementaciji zajedničke svrhe i plana u UZP-u i dalje ne uspostavlja i članstvo u takvom UZP-u”, odnosno, svjesnost o postojanju zajedničke svrhe ne mora uvijek značiti članstvo u UZP-u, čak i u slučajevima pojedinačnog učešća u sprovođenju u djelo zajedničku svrhu ili plan.34 Da bi se mogla pripisati odgovornost za UZP neophodno je dokazati namjeru drugačiju od one koja se zahtjeva za posebnu genocidnu namjeru, odnosno, neophodno je dokazati članstvo u UZP-u za izvršenje samoga djela genocida, ali i postojanje namjere da se počini krivično djelo genocida.35 Apelaciono vijeće je u iznošenju zaključaka postavilo pitanja međuzavisnosti osoba koje učestvuju u UZP-u, odnosno, hijerarhijskog položaja u komandnoj strukturi svakog pojedinog učesnika. Tako je sud oslobodio odgovornosti za UZP optužene u predmetu Radomir Vuković i dr. jer “optuženi je jednostavno bio ‘sredstvo’ iskorišteno od strane kreatora plana, … ‘nisu članovi UZP-a, ali koji su [bili] upotrijebljeni da počine krivična djela.’”36 32 “Statut MKSJ predstavlja međunarodni propis, pošto je izrađen u skladu s ovlaštenjima Ujedinjenih nacija. Uveliko prihvaćen princip međunarodnog prava je da, kada je međunarodno pravo ugrađeno u domaće zakone, ‘domaći sudovi u obzir moraju uzimati izvorne norme međunarodnog prava i njihova međunarodna sudska tumačenja i definicije.’ Kada je član 7. prepisan u zakon BiH, došao je zajedno sasvojim međunarodnim izvorima i međunarodnim sudskim tumačenjima i definicijama.” (Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/275 – Rašević Mitar i drugi,Presuda, Sarajevo, 28. februara 2008). 33 Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1K 006124 11 Kžk (veza X-KR-06/180-2) – Predmet Vuković Radomir i dr., Presuda, Sarajevo, 25. januar 2012, paragraf 518. 34 Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1K 006124 11 Kžk (veza X-KR-06/180-2) – Predmet Vuković Radomir i dr., Presuda, Sarajevo, 25. januar 2012, paragraf 519. 35 “Odgovornost za UZP na jednak način [se] primjenjuje i u odnosu na krivično djelo genocida, kao i na sva druga krivična djela predviđena u članu 172. do 175. KZ BiH. Dokaz da individualni genocidni umišljaj ili svjest njegovog postojanja kod drugih nikako ne dovodi ipso facto do zaključka da je to lice bilo učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio počinjenje genocida. Slično tome, dokaz za genocidni umišljaj ni na koji način ne zavisi od dokaza o učešću u UZP-u u cilju izvršenja genocida.” (Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1K 006124 11 Kžk (veza X-KR-06/180-2) – Predmet Vuković Radomir i dr, Presuda, Sarajevo, 25. januar 2012,paragraf 522). 36 Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1K 006124 11 Kžk (veza X-KR-06/180-2) – Predmet Vuković Radomir i dr, Presuda, Sarajevo, 25. januar 2012, paragraf 525. 48 U predmetu Momir Pelemiš i dr. (Drugostepena presuda) tužilaštvo je nastojalo dokazati da su optuženi svjesno pomagali učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, koji su postupali u namjeri djelimičnog istrebljenja grupe (Bošnjaka), da je optuženi znao za genocidnu namjeru učesnika udruženog zločinačkog poduhvata te da je znao za ubijanje zarobljenika na ekonomiji Branjevo i u domu Pilica, kao i dokazati “svjesno učešće optuženog u pružanju podrške operaciji pogubljenja i u organizaciji i koordinaciji ukopa nastradalih iz škole Kula, kao i svjesno pomaganje optuženog u organizaciji i koordinaciji ukopa stradalih žrtava Doma Pilica”.37 Apelaciono vijeće nije moglo utvrditi izvan svake razumne sumnje postojanje konkretnog znanja o namjeri i poduzimanja radnji, koje bi pomogle glavnim učesnicima ostvarenje genocidne namjere te je oslobodilo optuženog Momira Pelemiša.38 Po presudi Apelacionog vijeća izrečenoj 18. oktobra 2012. godine, Slavko Perić je osuđen na 11 godina zatvora za krivično djelo genocida.39 U predmetu Slobodan Jakovljević i dr. (Prvostepena presuda) Pretresno vijeće donijelo je zaključke u odnosu na udruženi zločinački poduhvat kao vrstu krivične odgovornosti, te oslobađanja optuženih za ovu vrstu odgovornosti. Vijeće koje je donijelo presudu pretpostavlja, arguendo, da je postojao UZP sa zajedničkim ciljem “‘da se zarobe, pritvore, pogube strijeljanjem po kratkom postupku, sahrane i ponovo sahrane hiljade muškaraca i dječaka, Bošnjaka iz srebreničke enklave, u dobi između 16 i 60 godina, u periodu između 12. jula 1995. i oko 19. jula 1995. god.’ i da se ‘prisilno presele žene i djeca iz enklave Srebrenica u Kladanj, dana 12. i 13. jula 1995. god.’”.40 Učesnici ovog UZP bili su neki članovi vojnog rukovodstva.41 Optuženima u ovom predmetu se nije pripisala ova vrsta odgovornosti,42 jer se mogu smatrati odgovornim samo 37 Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 003379 12 Kžk – Predmet Pelemiš Momir, Presuda, Sarajevo, 13. juni 2013, paragraf 14. 38 Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 003379 12 Kžk – Predmet Pelemiš Momir, Presuda, Sarajevo, 13. juni 2013, paragrafi 15, 81 i 82. 39 Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 003379 12 Kžk – Predmet Pelemiš Momir, Presuda, Sarajevo, 18. oktobar 2012. Udruženi zločinački poduhvat kao vrsta krivične odgovornosti nije pripisana Slavku Periću. 40 Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 014263 13 Krž (X-KRŽ-05/24) – Predmet Jakovljević Slobodan i dr, Presuda, Sarajevo, 29. juli 2008. 41 Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 014263 13 Krž (X-KRŽ-05/24) – Predmet Jakovljević Slobodan i dr, Presuda, Sarajevo, 29. juli 2008. 42 “Oni se ne mogu smatrati krivično odgovornim za ona krivična djela koja su počinjena prema zamisli njihovih najviših pretpostavljenih, čemu oni nisu doprinijeli, samo na osnovu toga što su ti nadređeni takođe smatrali da su radnje optuženih dio njihove zamisli. Kriminalna namjera i djela drugih, kojima optuženi nisu doprinijeli, jednostavno ne mogu biti osnova za krivicu optuženih, a teorija udruženog zločinačkog poduhvata ni na koji način ne mijenja ovo osnovno načelo.” (Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 014263 13 Krž (X-KRŽ-05/24) – Predmet Jakovljević Slobodan i dr, Presuda, Sarajevo, 29. juli 2008). 49 za zločine koje su oni direktno počinili. Vijeće smatra da bi pripisivanje UZP-a optuženim u ovom predmetu značilo dodjeljivanje kolektivne odgovornosti svim vojnicima za zločine njihovih nadređenih. Također, poznavanje zajedničke svrhe i plana te svjesno učešće u njihovoj implementaciji direktno ne uslovljava učešće u UZP-u. Naglasak je stavljen na činjenicu da dokazivanje individualnog genocidnog umišljaja ne znači ipso facto učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bio počinjenje genocida.43 Naime, genocid biva izvršen isključivo u kontekstu široko rasprostranjenog, sistematičnog i organizovanog počinjenja krivičnih djela protiv određene grupe prema planu ili politici, kojom upravlja neka organizacija (najčešće država) ili grupa visoko pozicioniranih rukovodilaca. Međutim, ovaj kontekst nije dovoljan da počinioci genocida bezuvjetno budu smatrani i učesnicima u UZP-u.
Zaključna razmatranja Udruženi zločinački poduhvat kao vid odgovornosti nije bio utemeljen u teoriji i praksi međunarodnih sudova prije uspostavljanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, niti je imao svoju definiciju, mjesto i ulogu. Postojanje udruženog zločinačkog poduhvata ne pretpostavlja pripremno planiranje ili izričit dogovor među njegovim učesnicima. Udruženi zločinački poduhvat postojao je širom teritorije republike bosanskih Srba, a osnovna komponenta UZP-a uključivala je Krajišnika, Karadžića, Mladića i druge političke i vojne vođe bosanskih Srba. Opći cilj UZP-a bio je da se etnički prekomponuju teritorije, koje je odredilo rukovodstvo bosanskih Srba drastičnim smanjenjem stanovništva bošnjačke nacionalnosti, i to ubijanjem, istrjebljenjem, protjerivanjem, deportacijama i prisilnim premiještanjem što predstavlja temeljne postavke, koje obuhvataju zločine u okviru općeg cilja. Za realizaciju ovoga cilja, neophodna pretpostavka je genocid u svojstvenim oblicima actus reus i mens rea. Kako genocid po svojoj definiciji predstavlja bilo koje djelo44 učinjeno u namjeri potpunog ili delimičnog uništenja jedne 43 “Odgovornost za UZP zahtijeva dokaz o namjeri drugačiji od onog koji se zahtijeva za posebnu genocidnu namjeru – odnosno zahtijeva dodatne dokaze članstva u udruženom zločinačkom poduhvatu radi počinjenja djela genocida uz namjeru da se počini krivično djelo genocida.” (Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 014263 13 Krž (X-KRŽ-05/24) – Predmet Jakovljević Slobodan i dr, Presuda, Sarajevo, 29. juli 2008). 44 Djela mogu biti: a) ubistvo članova grupe; b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe; c) namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima, koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja; d) mjere uperene na sprječavanje rađanja u okviru grupe; e) prinudno premiještanje djece iz jedne grupe u drugu, a osobe koje počine genocide biće kažnjene bez obzira da li upravljaju državom, obavljaju funkcije ili su obični pojedinci. 50 nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve, izvršenje ovakvog djela pretpostavlja postojanje organiziranog i dobro isplaniranog sistema.
Izvori: 1. MKSJ, IT-98-33-T, Tužilac protiv Radislava Krstića, pred Pretresnim vijećem, Presuda, 2. august 2001; 2. MKSJ, IT-98-33-A, Tužilac protivRadislava Krstića, pred Žalbenim vijećem, Presuda, 19. april 2004; 3. http://www.sudbih.gov.ba/predmet/2451/show 4. Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/236 – Predmet Božić Zdravko, Presuda, Sarajevo, 06. novembar 2008. 5. Sud Bosne i Hercegovine, Broj: X-KR/06/275 – Rašević Mitar i drugi,Presuda, Sarajevo, 28. februara 2008. 6. MKSJ, IT-02-54-T, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Izmijenjena optužnica, 22. novembar 2002; 7. MKSJ, IT-02-54-T, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Odluka po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, 16. juni 2004, Podaci o predmetu; 8. MKSJ, IT-03-69-A, Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, Presuda, 9. decembar 2015. 9. MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Optužnica, 18. august 2006. 10. MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Presuda, 16. oktobar 2009. 11. MKSJ, IT-05-88/1-PT, Tužilac Međunarodnog suda protiv Milorada Trbića, Presuda, 21. oktobar 2010. 12. MKSJ, IT-94-1-A, Tužilac protiv Duška Tadića zvanog “Dule”, pred Žalbenim vijećem, 15. juli 1999. 13. Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1K 006124 11 Kžk (veza X-KR- 06/180-2) – Predmet Vuković Radomir i dr, Presuda, Sarajevo, 25. januar 2012. 51 14. Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 1 K 014263 13 Krž (X-KRŽ-05/24) – Predmet Jakovljević Slobodan i dr, Presuda, Sarajevo, 29. juli 2008. 15. Sud Bosne i Hercegovine, Broj: S1 K 003379 12 Kžk – Predmet Pelemiš Momir i dr.
52 Dževad Mahmutović
HRONOLOGIJA SUDSKOG PROCESA RADOVANU KARADŽIĆU ZA ZLOČIN GENOCIDA U SREBRENICI I OSTALE ZLOČINE
Sažetak Ovaj rad donosi hronologiju sudskog procesa u kojem je Radovan Karadžić, kao najviše rangirana ličnost s prostora bivše Jugoslavije, osuđen za genocid na području Srebrenice 1995. godine i za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju, nehumana djela (prisilno premiještanje), terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca, koje je počinio učešćem u četiri udružena zločinačka poduhvata. Hronologija je urađena na temelju zvaničnih dokumenata Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i upotpunjena Sažetkom presude Žalbenog vijeća u postupku protiv Radovana Karadžića. Kazna doživotnog zatvora koja mu je izrečena, poruka je svima da se ratni zločini ne isplate, a obiman dokazni materijal u ovom predmetu i činjenice koje su u njemu sadržane, posebno su značajne za utvrđivanje istine o događajima u BiH te zaslužuju ovu, ali i mnoge druge i drugačije analize. Ključne riječi: Radovan Karadžić, genocid, ratni zločin, ICTY
1. Radovan Karadžić – pripreme za agresiju i zločine Radovan Karadžić, ljekar-psihijatar, pjesnik, srpski političar, bivši predsjednik Republike Srpske i ratni zločinac, rođen je 19. juna 1945. godine u selu Petnjica blizu Šavnika, Crna Gora. Osnovnu školu je završio u Nikšiću, a s 15 godina starosti preselio se u Sarajevo, gdje je završio srednju medicinsku školu, a potom studije medicine, da bi na kraju specijalizirao i doktorirao psihijatriju. Pored medicine, bavio se i književnošću. 53 Oženjen je s Ljiljanom Zelen-Karadžić, s kojom ima dvoje djece – kćerku Sonju i sina Sašu. Osamdesetih godina prošlog vijeka je hapšen i osuđen za privredni kriminal. Politikom se počeo baviti 1990. godine, kada je u BiH, nakon demokratskih promjena i ustavnih reformi, osnovao Srpsku demokratsku stranku te postao njen prvi predsjednik1. Na prvim demokratskim izborima, na kojima su poraženi dotada vladajući komunisti, s koalicionim partnerima preuzima vlast u Bosni i Hercegovini (BiH). Ubrzo potom, uslijedio je raspad bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Karadžić i njegova partija su se zalagali za opstanak BiH u okvirima krnje države, a u konačnici su prijetili i pokušali otcijepiti dijelove BiH sa srpskom većinom i priključiti te krajeve Srbiji i Crnoj Gori te doprinijeti formiranju „Velike Srbije“2. Radovan Karadžić je bio jedan od utemeljitelja zasebne skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 24. oktobra 1991. godine3, što je potaklo i osnivanje nekoliko “srpskih autonomnih oblasti” (SAO) na prostoru BiH4. U novembru iste godine je organizovan i referendum, na kome su se izjašnjavali bosanski Srbi te većinom glasova izrazili svoje opredjeljenje za “ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom i Crnom Gorom”. Skupština bosanskih Srba pod kontrolom SDS-a i Radovana Karadžića je 9. januara 1992. godine proglasila “Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine”5, a 28. februara iste godine donesen je i ustav te Republike. Prema ovom ustavu, teritorij “Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine” 1 Javna redigovana verzija presude od 24. marta 2016., Tužilac protiv Radovana Karadžića, MKSJ (Tom I), dostupno na: http://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/bcs/160324- presuda-1od4.pdf; para. 58 2 Ibid, para. 44-57 3 Ibid, para. 77 4 Ibid, para. 130 5 Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, https:// sr.wikisource.org/sr-el/%D0%94%D0%B5%D0%BA%D0%BB%D0%B0%D 1%80%D0%B0%D1%86%D0%B8%D1%98%D0%B0_%D0%BE_%D0%B- F%D1%80%D0%BE%D0%B3%D0%BB%D0%B0%D1%88%D0%B5%D1 %9A%D1%83_%D0%A0%D0%B5%D0%BF%D1%83%D0%B1%D0%B- B%D0%B8%D0%BA%D0%B5_%D1%81%D1%80%D0%B- F%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B3_%D0%BD%D0%B0%D1%80%D0%BE% D0%B4%D0%B0_%D0%91%D0%BE%D1%81%D0%BD%D0%B5_%D0%B8_%D 0%A5%D0%B5%D1%80%D1%86%D0%B5%D0%B3%D0%BE%D0%B2%D0%B8 %D0%BD%D0%B5, 05.04.2019. 54 obuhvatao je srpske autonomne pokrajine, općine i druge srpske etničke entitete u Bosni i Hercegovini, kao i odrednicu da ona ostaje dijelom jugoslovenske federacije6. Vlasti BiH organizirale su 29. februara i 1. marta 1992. godine referendum o nezavisnosti BiH, dakle o njenom izdvajanju iz SFRJ7. Od ukupno upisanih glasača, na referendum je izašlo 64%, od kojih se za nezavisnost BiH izjasnilo 98%. Na osnovu rezultata ovog referenduma, uslijedila su priznanja nezavisnosti BiH, najprije od evropskih zemalja i Sjedinjenih Američkih Država, u aprilu 1992. godine, a Ujedinjeni narodi su 22. maja iste godine priznali nezavisnost BiH i primili je u svoje članstvo8. Dana 12. maja 1992. godine, Radovan Karadžić je izabran za predsjednika Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine9. Od 17. decembra 1992. godine bio je jedini predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant oružanih snaga Republike Srpske. Ova pozicija mu je omogućavala da komanduje vojskom bosanskih Srba te pravo da postavlja, unaprjeđuje i smjenjuje oficire ove vojske10. Dvanaestog maja 1992. godine Skupština Republike srpskog naroda u BiH je usvojila Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH, među kojima se posebno izdvajaju: -- Državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice; -- Koridor između Semberije i Krajine; -- Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država; -- Uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi; -- Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti; -- Izlaz Republike Srpske na more11. 6 Ustav srpske Republike Bosne i Hercegovine, https://sr.wikisource.org/sr-el/%D0%A3 %D1%81%D1%82%D0%B0%D0%B2_%D0%A1%D1%80%D0%BF%D1%81%D0 %BA%D0%B5_%D0%A0%D0%B5%D0%BF%D1%83%D0%B1%D0%BB%D0%B 8%D0%BA%D0%B5_%D0%91%D0%BE%D1%81%D0%BD%D0%B5_%D0%B8_ %D0%A5%D0%B5%D1%80%D1%86%D0%B5%D0%B3%D0%BE%D0%B2%D0 %B8%D0%BD%D0%B5, 05.04.2019. 7 Javna redigovana verzija presude od 24. marta 2016., Tužilac protiv Radovana Karadžića, MKSJ (Tom I), op. cit. para. 54 8 Ibid, para. 56 9 Ibid, para. 96 10 Ibid, 99-102 11 Lara J. Nettelfield, Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina, Cambridge University Press, p. 68 55 2. Zločini i procesuiranje odgovornog Radovana Karadžića Bio je ovo početak otvorene agresije i rata, koji je obilježen zločinima neviđenih razmjera i brutalnošću, kako je konstatiralo sudsko vijeće tokom izricanja drugostepene presude Radovanu Karadžiću. Prema podacima udruženja žrtava genocida i ratnih zločina, koje u svojim pismima upućenim na različite adrese u svijetu, a u povodu izricanja konačne presude Radovanu Karadžiću, iznose podatke o: -- najmanje 57.300 osoba bilo je zatvoreno u u koncentracione logore; -- silovano je i seksualno zlostavljano najmanje 25.500 osoba; -- višegodišnja opsada Sarajeva rezultirala je ubijanjem 11.541 civila, a od toga 1.601 je bilo dijete, -- u genocidu počinjenom u julu 1995. godine u i oko Srebrenice ubijeni su svi zarobljeni muškarci i dječaci, njih najmanje 8.372; -- još uvijek se traga za više od 7.000 nestalih osoba; -- sve katoličke crkve i džamije sravnjene su sa zemljom12.
Kao lidera političkog rukovodstva bosanskih Srba, Karadžića se smatralo najodgovornijim za početak rata i brojne zločine, koji su počinjeni na teritoriji koju je kontrolisala vlast, koju je on predvodio. Nakon dugogodišnjeg prikupljanja informacija i dokaza, tužiteljstvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je 24. jula 1995. Godine, protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića podnijelo prvobitnu optužnicu13. Ova optužnica je najprije rezultirala da je Radovan Karadžić bio isključen iz daljnjih mirovnih pregovora, koji su u konačnici rezultirali Dejtonskim mirovnim sporazumom, a kasnije je bio primoran odreći se svih javnih funkcija. Međunarodna zajednica je tražila od vlasti u BiH i Srbije da optuženog Radovana Karadžića isporuče MKSJ, kako bi mu se sudilo14. Međutim, dugi niz godina nakon okončanja rata i podizanja optužnice, Karadžić nije isporučen. Naprotiv, intenzivno mu je pružana podrška, što je rezultiralo njegovim uspješnim skrivanjem sve do 21. jula 2008. Godine, kada su ga u
12 Pročitajte šta piše u pismu 12 udruženja žrtava povodom presude Karadžiću, https:// bportal.ba/procitajte-sta-pise-u-pismu-12-udruzenja-zrtava-povodom-presude- karadzicu/ 13 Optužnica protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, Tužitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, dostupno na: http://www.icty.org/x/cases/mladic/ ind/bcs/950724.pdf 14 Međunarodni nalog za hapšenje i nalog za predaju Radovana Karadžića i Ratka Mladića, MKSJ, dostuno na: http://www.icty.org/x/cases/karadzic/custom4/bcs/960711.pdf 56 Beogradu uhapsile srbijanske službe sigurnosti15. MKSJ je izručen 30. jula 2008. godine16. Nakon ovog hapšenja i izručenja, na svjetlo dana je izašlo niz pojedinosti u vezi s njegovim skrivanjem, a najvažnije su da se skrivao i živio s promijenjenim identitetom i da je koristio dokumente na ime Dragan Dabić, da se bavio alternativnom medicinom i imao privatnu ordinaciju u Beogradu, gdje je bio i nastanjen. Pojavljivanje pred sudijama MKSJ je intenziviralo pripreme za početak suđenja. To je podrazumijevalo i pripremu treće izmijenjene optužnice, prema kojoj se i sudilo Radovanu Karadžiću17. Prema ovoj optužnici, Radovan Karadžić se sumnjičio da je individualno krivično odgovoran po dvije tačke za genocid (tačke 1 i 2), po pet tačaka za zločine protiv čovječnosti: Progoni (tačka 3); Istrebljivanje (tačka 4); Ubistvo (tačka 5); Deportacija (tačka 7); Nehumana djela – prisilno premiještanje (tačka 8)) i po četiri tačke za kršenja zakona i običaja ratovanja: Ubistvo (tačka 6); Terorisanje (tačka 9); Protivpravni napadi na civile (tačka 10); Uzimanje talaca (tačka 11), koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u BiH od 1992. do 1995. godine. Njegova individualna krivična odgovornost ogleda se u učešću u četiri udružena zločinačka poduhvata (UZP): -- UZP s ciljem da se bosanski muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja u Bosni i Hercegovini, na koja su bosanski Srbi polagali pravo, i to činjenjem zločina u općinama širom BiH; -- UZP čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva, provođenjem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva; -- UZP s ciljem eliminisanja bosanskih muslimana iz Srebrenice u julu 1995. Godine; -- UZP sa zajedničkim ciljem da se pripadnici UN-a uzmu za taoce, kako bi se NATO prisilio da se suzdrži od vazdušnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba18.
15 Statement Of The Office Of The Prosecutor On The Arrest Of Radovan Karadžić, dostupno na: http://www.icty.org/sid/9950 16 Radovan Karadžić in Tribunal’s Custody, dostupno na: http://www.icty.org/en/press/ radovan-karad%C5%BEi%C4%87-tribunal%E2%80%99s-custody 17 Third Amended Indictment, ICTY, dostupno na: http://www.icty.org/x/cases/karadzic/ ind/en/090227.pdf 18 Ibid. para. 6-29 57 Prema ovoj optužnici, glavni pretres je počeo 26. oktobra 2009. godine i trajao je sve do 7. oktobra 2014. godine. Pretres je trajao ukupno 499 sudskih dana, ukupan broj dokaznih predmeta, koji su uvršteni u spis je 11.481 (tužilaštvo 6.671, a odbrana 4.807, te vijeće 3), svjedočilo je ukupno 586 svjedoka (tužilaštvo je pozvalo 337, odbrana 248 i vijeće 1 svjedoka). Tokom ovog postupka, optuženi Radovan Karadžić se branio sam19. Prvostepena presuda je donesena 24. marta 2016. godine, a njome je Radovan Karadžić proglašen krivim za genocid na području Srebrenice 1995. godine i za progon, istrebljivanje, ubistva, deportaciju, nehumana djela (prisilno premiještanje), terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca te je oslobođen krivice po optužbi za genocid u drugim općinama u BiH tokom 1992. godine. Prvostepenom presudom su potvrđeni i navodi iz optužnice, prema kojima je Karadžić ove zločine počinio učešćem u četiri UZP-a. Osuđen je na 40 godina zatvora. Ovu presudu je donijelo vijeće u sastavu: sudija O-Gon Kwon, predsjedavajući; sudija Howard Morrison; sudija Melville Baird i rezervni sudija Flavia Lattanzi20. Ubrzo po izricanju ove presude, a u predviđenom roku, obje strane su najavile žalbe i zatražile produženje rokova za najavu i podnošenje žalbenih podnesaka, što je i prihvaćeno. Obje strane, tužilaštvo i Karadžić su svoje žalbene podneske podnijeli 5. decembra 2016.godine, podneske respondenta 15. marta 2017. godine, a replike na podneske respondenta 6. aprila 2017. Karadžić se žalio na sve osuđujuće tačke optužnice i na krivično pravnu sankciju, koja mu je izrečena. U zaključku svoje žalbe tražio je da se presuda raspravnog vijeća preinači21. S druge strane, optužba je zahtijevala osuđujuću presudu i po tačci 1 optužnice (genocid u općinama), ali i izricanje kazne doživotnog zatvora22. Žalbeni pretres je održan 23. i 24. aprila 2018. pred vijećem Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove23. 19 Podaci o predmetu IT-95-5/18, dostupno na: http://www.icty.org/x/cases/karadzic/cis/ bcs/cis_karadzic_bcs.pdf 20 Javna redigovana verzija presude od 24. marta 2016., Tužilac protiv Radovana Karadžića, MKSJ (I do IV toma), dostupno na: http://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/ bcs/160324-presuda-1od4.pdf; http://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/bcs/160324- presuda-2od4.pdf; http://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/bcs/160324-presuda-3od4. pdf; http://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/bcs/160324-presuda-4od4.pdf. 21 Radovan Karadzic’s Appeal Brief, dostupno na: http://www.irmct.org/sites/default/files/ casedocuments/mict-13-55/appeal-briefs/en/karadzic-radovan-karadzics-appeal-brief. PDF 22 Prosecution Appeal Brief, Case No. MICT–13–55-A, dostupno na: http://www.irmct. org/sites/default/files/casedocuments/mict-13-55/appeal-briefs/en/karadzic-notice- filing-public-redacted-version-prosecution-appeal-brief.PDF 23 Žalbeni pretres možete pogledati na video klipovima dostupnim na: https://www. youtube.com/playlist?list=PLXAYOHe1xrLaPgX2XTkRQzhRVAUi_-WDg 58 Konačnu presudu je 20. marta 2019. godine donijelo vijeće u sastavu: Judge Vagn Priisse Joensen, Presiding Judge William Hussein Sekule, Judge Jose Ricardo de Prada Solaesa, Judge Graciela Susana Gatti Santana, Judge Ivo Nelson de Caires Batista Rosa24. Žalbeno vijeće je, uz protivno mišljenje sudija de Prade i Rose, poništilo kaznu od 40 godina zatvora i Karadžiću izreklo kaznu doživotnog zatvora. Značajno je, i za istraživače će biti interesantno, djelimično izdvojeno mišljenje sudije de Prada, u kojem analizira žalbu tužiteljstva i istu nakon detaljne analize, smatra prihvatljivom u tačkama 1, 2 i 3, te na taj način ukazuje da je i u Općinama počinjen genocid25. Zbog značaja ovog predmeta za Bosnu i Hercegovinu i narode koji u njoj žive, u nastavku ovog rada donosimo Sažetak presude Žalbenog vijeća u postupku protiv Radovana Karadžića.
3. Sažetak presude Žalbenog vijeća u postupku protiv Radovana Karadžića26 Žalbeno vijeće izreklo je danas presudu u predmetu Tužilac protiv Radovana Karadžića, u skladu s pravilom 144(D) Pravilnika o postupku i dokazima mehanizma (Pravilnik). Ovaj sažetak sadrži ključna pitanja iznesena tokom žalbenog postupka i glavne zaključke Žalbenog vijeća i ne predstavlja nijedan dio službene, mjerodavne Presude.
A. Kontekst Tokom perioda na koji se odnosi Optužnica, Radovan Karadžić je obavljao funkcije u rukovodstvu bosanskih Srba i od decembra 1992. bio predsjednik Republike Srpske (RS) i vrhovni komandant njenih oružanih snaga (VRS). Dana 24. marta 2016. godine, Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudilo je Karadžića za genocid, za zločine protiv čovječnosti i za kršenje zakona i običaja ratovanja zbog njegovog učešća u četiri udružena zločinačka poduhvata, i to: (i) “sveobuhvatnom UZP-u”, čiji je cilj bio da se trajno uklone bosanski muslimani i bosanski 24 Judgement, Case No. MICT–13–55-A (Prosecutor – Radovan Karadzic), International Residual Mechanism for Criminal Tribunals, file:///C:/Users/Dzevad/Downloads/ KARADZIC%20-%20JUDGEMENT.PDF 25 Ibid, para. 790-853 26 http://www.irmct.org/sites/default/files/casedocuments/mict-13-55/appeals-chamber- judgements/bs-hr-sr/190320-karadzic-sazetak-presude.pdf 59 Hrvati s područja, na koja su bosanski Srbi polagali pravo u općinama širom Bosne i Hercegovine; (ii) “UZP-u vezanom za Sarajevo”, čiji je cilj bio da se kampanjom snajperskog djelovanja i granatiranja teroriše civilno stanovništvo Sarajeva; (iii) “UZP-u vezanom za Srebrenicu”, čiji je cilj bio da se eliminišu bosanski muslimani u Srebrenici 1995. godine; i (iv) “UZP-u vezanom za uzimanje talaca”, čiji je cilj bio da se osoblje UN-a uzme za taoce, kako bi se NATO prisilio da se uzdrži od vazdušnih udara na ciljeve bosanskih Srba. Pretresno vijeće je Karadžića osudilo na kaznu zatvora od 40 godina. Karadžić je pred Mehanizmom podnio žalbu na osuđujuću presudu i izrečenu kaznu. Od Žalbenog vijeća je tražio da poništi sve njegove osuđujuće presude i donese oslobađajuću presudu ili, alternativno, da naloži novo suđenje ili da mu smanji kaznu. I Tužilaštvo je podnijelo žalbu, osporavajući neke zaključke Pretresnog vijeća i kaznu izrečenu Karadžiću. Strane u postupku su svoje usmene argumente iznijele pred Žalbenim vijećem 23. i 24. aprila 2018. godine.
B. Pravičnost sudskog postupka U osnovama 1–27 svoje žalbe, Karadžić tvrdi da je postupak pred Pretresnim vijećem bio nepravičan. On tvrdi da je Pretresno vijeće prekršilo njegovo pravo na pravično suđenje, a naročito njegovo pravo da sam sebe zastupa, da lično prisustvuje obilascima mjesta događaja, da blagovremeno bude obaviješten o navodima za koje se tereti u Optužnici i da mu se sudi pred nepristrasnim sudom. On također tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo u sljedećem: kada nije smanjilo obim optužbi, koje protiv njega iznosi tužilaštvo i kada nije preduzelo mjere zbog kršenja pravila o objelodanjivanju; kada je formalno primilo na znanje činjenice o kojima je presuđeno i oslonilo se na velik broj njih; kada je prihvatilo u spis i nepravično se oslonilo na pismene dokaze umjesto usmenih iskaza; kada je odbilo njegov zahtjev da unakrsno ispita jednog svjedoka tužilaštva; kada je odbilo da uvrsti dokaze odbrane i nepravično ih isključilo; kada je dopustilo da određeni svjedoci tužilaštva svjedoče uz zaštitne mjere; kada je odbilo da odbrani omogući lakše izvođenje dokaza odbivši da za svjedoke odbrane izdaje subpoena, primora ih da svjedoče, odobri im zaštitne mjere, odredi im pravnog zastupnika ili da ponovo otvori dokazni postupak, kako bi se saslušao jedan potencijalni svjedok odbrane; i na kraju, kada je odbilo da izuzme iskaze ratnih dopisnika i da uvaži parlamentarni imunitet. Žalbeno vijeće konstatuje da je Pretresno vijeće povrijedilo Karadžićevo pravo da mu se sudi u njegovom prisustvu, odlučivši se na 60 dva obilaska mjesta događaja bez prisustva Karadžića. Međutim, Žalbeno vijeće konstatuje da time što nije prisustvovao obilascima mjesta događaja, Karadžiću nije nanesena stvarna šteta, te da konstatacija da je došlo do kršenja njegovih prava predstavlja djelotvorno pravno sredstvo. Žalbeno vijeće također konstatuje da je Pretresno vijeće pogriješilo time što se nije izjasnilo o meritumu Karadžićevog podneska, u kojem se tvrdi da je u vezi s izjavom jednog svjedoka prekršeno pravilo o objelodanjivanju, ali zaključuje da time Karadžiću nije nanesena šteta. U svakom drugom pogledu, Žalbeno vijeće konstatuje da Karadžić nije pokazao da je sudski postupak prema njemu bio nepravičan. Shodno tome, Žalbeno vijeće odbija Karadžićeve žalbene osnove 1–27.
C. Općine U žalbenoj osnovi 28, Karadžić osporava zaključak Pretresnog vijeća da je postojao zajednički plan da se bosanski muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja, na koja su bosanski Srbi polagali pravo u općinama širom Bosne i Hercegovine, kao i ocjenu Pretresnog vijeća u vezi s dokazima, koji se odnose na sveobuhvatni UZP. Žalbeno vijeće konstatuje da Karadžićevi argumenti predstavljaju tek neslaganje s ocjenom dokaza od strane Pretresnog vijeća, a da pri tom ne pokazuju da je napravljena ikakva greška. Prema tome, Žalbeno vijeće odbija Karadžićevu žalbenu osnovu 28. U osnovi 29, Karadžić osporava osuđujuću presudu prema trećem obliku udruženog zločinačkog poduhvata za zločine navedene u tačkama 3–6 Optužnice i tvrdi da postoje uvjerljivi razlozi da Žalbeno vijeće odstupi od standarda mens rea, na koji se Pretresno vijeće oslonilo kada ga je osudilo za progon, ubistvo i istrebljenje. Konkretno, on tvrdi da Žalbeno vijeće treba da odstupi od standarda mens rea o postojanju svijesti o mogućnosti da bi takvi zločini mogli biti počinjeni, ako se ima u vidu presuda Vrhovnog suda Ujedinjenog Kraljevstva u predmetu R. v. Jogee; Ruddock v. The Queen, gdje je ukinut analogni standard. Nakon što je razmotrilo ovo pitanje, Žalbeno vijeće nije ustanovilo da postoji ikakav uvjerljivi razlog da odstupi od uvriježene jurisprudencije Žalbenog vijeća u vezi s mens rea za treću kategoriju udruženog zločinačkog poduhvata. Shodno tome, Žalbeno vijeće odbija Karadžićevu žalbenu osnovu 29. U osnovi 30, Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kada ga je osudilo za progon putem prisilnog premještanja zatočenika, koji su razmjenjivani kao zarobljenici, pošto mu takvo ponašanje nije stavljeno na 61 teret u Optužnici. Žalbeno vijeće primjećuje da, iako se u Optužnici konkretno ne navodi da su među žrtvama prisilnog premještanja ili deportacije bile i osobe koje su bile zatočene i/ili razmijenjene, u Optužnici se, međutim, tereti za progon kao zločin protiv čovječnosti počinjen nad bosanskim muslimanima i bosanskim Hrvatima na 21 području Bosne i Hercegovine, u vremenskom periodu dužem od tri godine. Iz razloga objašnjenih u Presudi, Žalbeno vijeće konstatuje da privremeno zatočenje nekih od žrtava prisilnog premještanja prije njihovog protjerivanja iz općina obuhvaćenih sveobuhvatnim UZP-om, nije bilo pravno relevantna činjenica koja se morala navesti u Optužnici. Shodno tome, Žalbeno vijeće odbija Karadžićevu žalbenu osnovu 30. U osnovi 31, Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće prekršilo njegovo pravo da on ispita dokaze protiv sebe, kada je zaključilo da je odgovoran za 36 zločina iz priloga Optužnici. Konkretno, on tvrdi da se Pretresno vijeće, kada je donijelo zaključke u prilog tim osudama, nedopustivo oslonilo isključivo ili u odlučujućoj mjeri na neprovjerene dokaze u vidu činjenica, o kojima je presuđeno i/ili dokaza uvrštenih u skladu s pravilima 92bis i quater Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a. Žalbeno vijeće smatra da bi zahtjev za potkrepljivanje činjenica o kojima je presuđeno, nakon što su one već uvrštene u spis, dovelo u pitanje svrhu sudske efikasnosti, kojoj formalno primanje činjenica na znanje služi. Svojim uopćenim argumentom da je Pretresno vijeće pogriješilo kada se isključivo ili u odlučujućoj mjeri oslonilo na činjenice o kojima je presuđeno, Karadžić nije pokazao da je napravljena bilo kakva greška. Međutim, u odnosu na incidente 27.5 iz Priloga C, 20.4 iz Priloga B i 11.1 iz Priloga E Optužnici, kao i na incident 13 iz Priloga B Optužnici, u vezi s ubijanjem jednog zatočenika u zatvoru Kula, te u odnosu na incident 22.5 iz Priloga C Optužnici, u vezi sa zlostavljanjem dvojice muslimana u vojnom objektu u Magaricama, Žalbeno vijeće konstatuje, uz suprotno mišljenje sudije Joensena i sudije de Prada, da je Pretresno vijeće prekršilo Karadžićevo fundamentalno pravo da ispita svjedoke protiv sebe, tako što je izreklo osuđujudu presudu, oslonivši se prilikom izvođenja konstatacija o tim događajima, isključivo ili u odlučujućoj mjeri na neprovjerene dokaze. Ovom greškom je nanesena stvarna šteta, koja obesnažuje Karadžićeve osude u mjeri, u kojoj se one zasnivaju na tim konstatacijama. Shodno tome, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije Joensena i sudije de Prada, djelimično prihvata Karadžićevu žalbenu osnovu 31 i poništava osuđujuće presude, u onoj mjeri u kojoj one počivaju na gore navedenim incidentima iz priloga Optužnici. Žalbeno vijeće odbija preostali dio Karadžićeve žalbene osnove 31. 62 D. Sarajevo Prilikom donošenja osuđujuće presude za krivična djela koja proizlaze iz granatiranja Sarajeva, Pretresno vijeće se oslonilo na svoje konstatacije da je granatiranje od 28. do 19. maja 1992. godine i od 5. do 8. juna 1992. godine, koje je u Optužnici navedeno kao incidenti 1 i 2 u Prilogu G, bilo “neselektivno” i “nesrazmjerno”. Pretresno vijeće je utvrdilo da su se incidenti 1 i 2 iz Priloga G Optužnici, odigrali u “čisto urbanom okruženju” i da su “gađana čitava civilna naselja u Sarajevu, pri čemu nije pravljena nikakva razlika između civilnih i vojnih ciljeva”. U žalbenoj osnovi 33, Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je konstatovalo da je granatiranje Sarajeva, posebno kad se to odnosi na incidente 1 i 2 iz Priloga G Optužnici, bilo “neselektivno“ i “nesrazmjerno”. Žalbeno vijeće podsjeća da u međunarodnom običajnom pravu postoji apsolutna zabrana gađanja civila i smatra da načelo razlikovanja, kad se tumači i primjenjuje u skladu s članom 51(4) Dopunskog protokola i Ženevskih konvencija, zabranjuje neselektivne napade, odnosno napade koji su po prirodi takvi da pogađaju vojne ciljeve i civile ili civilne objekte bez razlike. Prema tome, pravno je dozvoljeno gađati samo vojne ciljeve. Žalbeno vijeće smatra da konstatacije Pretresnog vijeća odražavaju činjenicu da su u granatiranju gađani vojni ciljevi i civilni objekti, kao i civilno stanovništvo, bez razlike, i to bez obzira na mogućnost da su se pokretni položaji Armije Republike Bosne i Hercegovine možda nalazili u civilnim dijelovima Sarajeva. Žalbeno vijeće konstatuje da Karadžić nije pokazao da postoji greška u zaključcima Pretresnog vijeća da su incidenti 1 i 2 iz Priloga G Optužnici bili neselektivni napadi. Iz razloga objašnjenih u Presudi, Žalbeno vijeće je ustanovilo da nije nužno ocijeniti da li je Pretresno vijeće pogriješilo u svojoj konstataciji da je granatiranje vezano za incidente 1 i 2 iz Priloga G Optužnici, bilo nesrazmjerno jer eventualna greška s tim u vezi ne bi imala uticaja na odluku o krivici i ne bi dovela do neizvršenja pravde. Žalbeno vijeće zato odbija Karadžićevu žalbenu osnovu 33. U žalbenoj osnovi 34, Karadžić osporava konstataciju Žalbenog vijeća da je VRS 5. februara 1994. godine u Sarajevu ispalio minobacačku granatu, koja je pogodila pijacu Markale, na koju su dolazili civili, prouzročivši smrt najmanje 67 ljudi i ranjavanje njih više od 140. Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je izračunalo upadni ugao granate na osnovu mjerenja izvršenih nakon što je krater remećen i da je nerazumno postupilo jer nije
63 uzelo u obzir dokaze da su ta mjerenja nepouzdana. Iz razloga objašnjenih u presudi, Žalbeno vijeće konstatuje da Karadžić nije pokazao postojanje greške u ocjeni dokaza i konstatacijama Pretresnog vijeća. Žalbeno vijeće zato odbija Karadžićevu žalbenu osnovu 34. U žalbenim osnovama 36 i 37, Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je konstatovalo da je on dijelio zajednički cilj UZP-a vezanog za Sarajevo, i to: (i) zato što se oslonilo na sastanak koji nikada nije održan; (ii) zato što je zanemarilo dokaze o njegovim naređenjima, kojima se zabranjuje gađanje civila; i (iii) prilikom ocjene njegovog znanja o napadima na civile. Žalbeno vijeće smatra da Karadžićeva tvrdnja da bi eventualna greška u vezi sa sastankom održanim krajem maja 1992. poništila odluku o krivici, nije uvjerljiva. Pretresno vijeće je konstatovalo da se plan granatiranja i snajperskog djelovanja po gradu realizovao krajem maja 1992. godine i taj zaključak ne zavisi od Karadžićevog učešća na sastanku krajem maja 1992. godine. Pretresno vijeće je također ustanovilo da je prije tog sastanka Karadžić podržao Mladića i njegov plan granatiranja i snajperskog djelovanja po Sarajevu, kada je glasao da on postane komandant VRS-a 12. maja 1992. godine, nakon što je Mladić rukovodstvu bosanskih Srba prezentovao svoju strategiju za Sarajevo, koja je uključivala opsadu i gađanje grada iz mnogobrojnog teškog oruđa. Nadalje, Pretresno vijeće se oslonilo na druge faktore od kritične važnosti za konstataciju o Karadžićevom slaganju s UZP- om vezanim za Sarajevo i doprinosu tom UZP-u, koja stoji bez obzira na to kakvi su zaključci Pretresnog vijeća o njegovom učešću na sastanku krajem maja 1992. godine. Žalbeno vijeće podsjeća da je prilikom utvrđivanja Karadžićeve namjere u vezi sa zločinima koji proizlaze iz UZP-a vezanog za Sarajevo, Pretresno vijeće ocijenilo mnogobrojne izjave i naređenja koja su izdali Karadžić i drugi, uključujući ona kojima se srpskim snagama u Sarajevu nalaže da ne gađaju civile i da poštuju ratno pravo. Pretresno vijeće je primilo k znanju i detaljno razmotrilo skoro sva naređenja na koja se poziva Karadžić i Žalbeno vijeće smatra da Karadžić samo nudi jedno alternativno tumačenje dokaza, a da nije pokazao postojanje greške. Isto tako, Žalbeno vijeće smatra da nema merituma u Karadžićevoj tvrdnji da su njegovi politički motivi nevažni za ocjenjivanje njegove namjere. Kontekst u kojem je Karadžić izdavao naređenja, kojima zabranjuje gađanje civila u Sarajevu direktno je relevantan za to jesu li njegovi potezi odražavali njegovu stvarnu brigu za njihovu sigurnost. Pretresno vijeće je s tim u vezi razumno konstatovalo da je Karadžić izdavao takva naređenja
64 dok je pregovarao sa stranim diplomatima, kad je pristajao na prekide vatre, kad se našao pod pritiskom međunarodne zajednice ili kad su mu prijetili vazdušnim napadima. Isto tako, Pretresno vijeće je razumno zaključilo da naređenja, kojima se zabranjuje gađanje civila ne pokazuju da se Karadžić nije slagao s granatiranjem i snajperskim djelovanjem po Sarajevu, nego da su se ta dejstva odvijala u trenucima kada mu to nije odgovaralo. U tom kontekstu, bilo je razumno utvrditi da su relevantna naređenja bila “politički motivisana”. Karadžić nije pokazao da je Pretresno vijeće napravilo grešku u ocjeni njegovih naređenja, prilikom utvrđivanja njegove namjere da počini ubistvo, mučenje i protivpravne napade na civile, a u vezi s UZP-om vezanim za Sarajevo. Kad je riječ o njegovom znanju o napadima na civile, Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo u svojoj ocjeni zato što se usredotočilo na informacije koje je on primao, a ne na informacije kojima je on “razumno vjerovao”. Iz razloga objašnjenih u Presudi, Žalbeno vijeće smatra da su Karadžićevi argumenti neuvjerljivi. Žalbeno vijeće stoga odbija Karadžićeve žalbene osnove 36 i 37.
E. Srebrenica Pretresno vijeće je konstatovalo da je UZP vezan za Srebrenicu počeo postojati kad je Srebrenica pala 11. jula 1995. godine i da je zajednički plan bio eliminisati bosanske muslimane u Srebrenici – prvo putem prisilnog uklanjanja žena, djece i staraca bosanskih muslimana, a kasnije putem ubijanja muškaraca i dječaka. U žalbenim osnovama 38 i 39, Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je konstatovalo da je on dijelio zajednički cilj UZP-a vezanog za Srebrenicu, i to na osnovu: (a) Direktive br. 7, koju je izdao 8. marta 1995. godine, (b) ograničavanja humanitarne pomoći; (c) tri naređenja koja je izdao 11. jula 1995. i (d) činjenica na osnovu kojih je ustanovljeno prisilno premiještanje. Pretresno vijeće je konstatovalo da je Karadžić 8. marta 1995. godine izdao Direktivu br. 7, jednu strogo povjerljivu direktivu, koja sadrži dio u kojem se Drinskom korpusu naređuje sljedeće: “Stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i bezperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”. Pretresno vijeće je konstatovalo da taj dio teksta pokazuje namjeru da se bosansko muslimansko stanovništvo prisili da napusti
65 Srebrenicu i Žepu. Pretresno vijeće je nadalje konstatovalo da je, najkasnije u vrijeme izdavanja Direktive br. 7, Karadžić imao dugoročnu strategiju, čiji je cilj bilo prisilno uklanjanje bosanskih muslimana iz Srebrenice, putem namjernog ograničavanja humanitarne pomoći, kao i otvaranjem vatre na enklavu od strane snaga bosanskih Srba. Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je konstatovalo da je on namjeravao da ukloni bosansko muslimansko stanovništvo Srebrenice, zato što nije razmotrilo njegovu tvrdnju i dokaze koji je potkrepljuju, da je on Direktivu br. 7 potpisao, a da je nije pročitao, niti je bio svjestan gore pomenutog dijela teksta. Imajući u vidu dokaze koje je razmotrilo Pretresno vijeće, a pogotovo dokaze o važnosti Direktive br. 7, dokaze o Karadžićevoj ulozi u sastavljanju sedam glavnih direktiva VRS-u, uključujući Direktivu br. 7, o tome da je Karadžić prihvatio tu direktivu kao svoju, kao i njegovo priznanje da ju je pregledao i odobrio, Žalbeno vijeće konstatuje da Pretresno vijeće nije pogriješilo kad se oslonilo na taj dio teksta u Direktivi br. 7, prilikom utvrđivanja Karadžićeve namjere da prisili bosansko muslimansko stanovništvo da napusti Srebrenicu i Žepu. Kad je riječ o humanitarnoj pomoći, Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće zanemarilo i pogrešno protumačilo relevantne dokaze kad je konstatovalo da mu je putem Državnog komiteta, koji je osnovao i ovlastio da odobrava humanitarne konvoje, imao kontrolu nad konvojima i da se on tom kontrolom služio da bi ograničavao humanitarnu pomoć za Srebrenicu. On, također, tvrdi da konstatacija kako se on tom kontrolom služio da bi ograničavao humanitarnu pomoć za Srebrenicu nije bila jedini mogući zaključak, koji se mogao izvesti na osnovu dokaza jer je drugi zaključak to da su vojnici na nižim nivoima samoinicijativno opstruirali konvoje. Žalbeno vijeće konstatuje da dokazi na koje se Karadžić oslanja, ne potkrepljuju njegove tvrdnje i da on nije pokazao da je Pretresno vijeće zanemarilo relevantne dokaze. Prilikom donošenja svojih konstatacija, Pretresno vijeće je razmotrilo dokaze koji pokazuju da se nakon izdavanja Direktive br. 7, dostava humanitarne pomoći u značajnoj mjeri smanjila, da su se uslovi u Srebrenici pogoršali do “katastrofalnih razmjera” i da su do kraja juna 1995. neki od stanovnika tog mjesta umrli od gladi. Imajući u vidu dokaze koje je Pretresno vijeće razmotrilo prilikom donošenja zaključka da je Direktiva br. 7 realizovana putem smanjenja humanitarne pomoći, koja je stizala do Srebrenice, Karadžić nije pokazao da je zaključak Pretresnog vijeća neutemeljen ili na drugi način nerazuman. 66 U vezi s Karadžićevom tvrdnjom da nijedno razumno pretresno vijeće ne bi moglo isključiti mogućnost da su vojnici na nižim položajima bili ti koji su opstruirali konvoje bez njegovog znanja o tome, Karadžić predlaže alternativni zaključak, no svoju argumentaciju ničim ne potkrepljuje, niti upućuje na osnovu za izvođenje takvog zaključka u sudskom spisu. Žalbeno vijeće stoga konstatuje da Karadžić nije pokazao da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je konstatovalo da je Karadžić provodio Direktivu br. 7, time što je onemogućio pristup humanitarnoj pomoći u Srebrenicu. Karadžić, takođe, osporava oslanjanje Pretresnog vijeća na tri naređenja koja je izdao odmah nakon pada enklave 11. jula 1995. godine. To su (a) naređenje kojim se imenuje Ćeronjić za civilnog komesara za Srebrenicu, sa zadatkom da uspostavi općinske organe vlasti bosanskih Srba i stanicu javne bezbjednosti bosanskih Srba i da osigura njihovo efikasno funkcionisanje; (b) naređenje Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske da formira stanicu javne bezbjednosti u “Srpskoj Srebrenici” i (c) naređenje da od tog trenutka nadalje samo Državni komitet može da odobri prolazak humanitarnih konvoja, nakon konsultacija s Karadžićem. Pretresno vijeće je konstatovalo da je uspostavljanje struktura bosanskih Srba u Srebrenici, ukazivalo na to da je postojala namjera da se bosanski muslimani trajno uklone iz enklave i da je naređenje u vezi s odobravanjem prolaska humanitarnih konvoja, u praktičnom smislu značilo ograničenje pristupa međunarodne zajednice enklavi. Iz razloga izloženih u Presudi, Žalbeno vijeće konstatuje da Karadžić nije pokazao da je Pretresno vijeće pogriješilo jer se oslonilo na ta tri naređenja, kada je konstatovalo da je on dijelio zajednički cilj da se prisilnim uklanjanjem bosanski muslimani eliminišu iz Srebrenice. Karadžić, također, tvrdi da nije znao za okolnosti na koje se Pretresno vijeće oslonilo kada je konstatovalo da je premještanje bosanskih muslimana bilo prisilno. Kako se objašnjava u Presudi, Žalbeno vijeće ne vidi da postoji greška Pretresnog vijeća s tim u vezi. Žalbeno vijeće stoga odbija Karadžićeve žalbene osnove 38 i 39. U žalbenoj osnovi 40, Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je konstatovalo da je on dijelio prošireni zajednički cilj u okviru UZP-a vezanog za Srebrenicu, da se pobiju vojno sposobni muškarci i dječaci, bosanski muslimani. Konkretno, on tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo u sljedećem: (a) kada je izvelo zaključak da je on naredio da se zarobljenici 67 prebace u Zvornik, gdje su kasnije ubijeni; (b) kada je zaključilo da je on u to vrijeme znao da se u Srebrenici odvija ubijanje; i (c) kada se oslonilo na njegove aktivnosti nakon pogubljenja u Srebrenici, kako bi utvrdilo njegovu namjeru. Žalbeno vijeće je razmotrilo faktore i dokaze na koje se Karadžić oslonio u prilog alternativnom zaključku koji sugeriše, a to je da je on izdao uputstvo da se zatočenici prebace u Batković, no primjećuje da Karadžić ustvari ponavlja svoje neslaganje s ocjenom relevantnih dokaza, koju je iznijelo Pretresno vijeće i pritom ne ukazuje ni na kakvu grešku. Uzimajući u obzir konstatacije Pretresnog vijeća po pitanju Karadžićevog aktivnog nadzora nad operacijom ubijanja, realizacije plana koji su provodili njegovi potčinjeni, uloge njegovih bliskih saradnika na terenu, činjenice da je on s njima održavao redovne kontakte tokom cjelokupnog provođenja operacije ubijanja, kao i činjenice da su zatočenici prebačeni u Zvornik, gdje su pogubljeni, Žalbeno vijeće konstatuje da Pretresno vijeće nije pogriješilo kada je zaključilo da je jedini razuman zaključak, koji se može izvesti iz ukupnih dokaza taj da je Karadžić naredio da se zatočenici prebace u Zvornik. Kako se objašnjava u Presudi, Žalbeno vijeće konstatuje nadalje da Karadžić nije pokazao da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je konstatovalo da je on imao saznanja o ubijanjima i događajima na terenu u Srebrenici, u vrijeme kada su se oni odvijali i kada se oslonilo na njegove aktivnosti nakon pogubljenja u Srebrenici, kao osnovu za utvrđivanje njegove namjere. Žalbeno vijeće stoga konstatuje da Karadžić nije pokazao da postoji greška u konstataciji Pretresnog vijeća da se on složio s proširenjem zajedničkog cilja, kako bi taj cilj obuhvatio ubijanje muškaraca i dječaka, bosanskih muslimana iz Srebrenice. Na osnovu gore navedenog, Žalbeno vijeće odbija Karadžićevu žalbenu osnovu 40. U svojoj osnovi 41, Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je izvelo zaključak o njegovoj genocidnoj namjeri, zato što je pogrešno ocijenilo dokaze i izvedene zaključke. Karadžić ostaje pri stavu da njegova odluka, kojom je dopustio lokalnom osoblju UNPROFOR-a da napusti Srebrenicu pokazuje da on nije imao namjeru da svaki vojno sposobni bosanski musliman iz Srebrenice bude ubijen. S tim u vezi, Žalbeno vijeće ponavlja da dokazi o ograničenoj i selektivnoj pomoći nekolicini pojedinaca ne sprječava razumnog presuditelja o činjenicama da razumno izvede zaključak o postojanju neophodne namjere za počinjenje genocida. U vezi s Karadžićevom tvrdnjom da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je konstatovalo da je on želio zatvoriti koridor u blizini Zvornika, koji je 68 otvoren 16. jula 1995. godine, kako bi se omogućilo bosanskim muslimanima da slobodno prođu do teritorije pod kontrolom bosanskih muslimana, Žalbeno vijeće napominje da Karadžić pogrešno prikazuje ocjene i konstatacije Pretresnog vijeća, kako se objašnjava u Presudi. Što se tiče Karadžićevog argumenta da je Pretresno vijeće pogrešno protumačilo ono što je izjavio pred Skupštinom bosanskih Srba 6. augusta 1995. godine, Žalbeno vijeće napominje da se Pretresno vijeće u svojoj konstataciji da je Karadžić dijelio namjeru da svaki muškarac, bosanski musliman iz Srebrenice, bude ubijen, oslonilo na žaljenje koje je on izrazio u vezi s činjenicom da su neki muškarci, bosanski muslimani, uspjeli proći kroz linije bosanskih Srba. Žalbeno vijeće konstatuje da je Karadžić ponudio tek jedno alternativno tumačenje dokaza i da nije uspio pokazati da postoji greška. I konačno, suprotno Karadžićevoj tvrdnji, Pretresno vijeće se pri donošenju zaključka da je on imao genocidnu namjeru, nije oslonilo isključivo na njegovo znanje o pogubljenjima i to što nije ništa preduzeo da ih spriječi. Konstatacija Pretresnog vijeća o Karadžićevoj genocidnoj namjeri počiva na Karadžićevom znanju o pogubljenjima, kao i na njegovom pristanku da se provede plan. Na to ukazuje njegovo naređenje da se zatočenici premjeste u Zvornik, gdje su ubijeni i njegov propust da interveniše kako bi zaustavio ili spriječio ubijanja u periodu od večeri 13. jula do 17. jula 1995. godine. S obzirom na sve rečeno, Žalbeno vijeće konstatuje da Karadžić nije pokazao da u zaključcima Pretresnog vijeća o njegovoj mens rea za genocid postoji greška. Žalbeno vijeće stoga odbija Karadžićevu žalbenu osnovu 41. U svojim osnovama 42 i 43, Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je zaključilo, kako je on znao za ubijanje nakon pada srebreničke enklave 13. jula 1995. i kada ga je s njima u vezi osudilo kao nadređenog. Žalbeno vijeće napominje da Karadžić pogrešno prikazuje konstataciju Pretresnog vijeća da je on znao za ubijanje počinjeno 13. jula 1995. Konkretno, Pretresno vijeće je konstatovalo da je Karadžić znao za ubijanje u skladištu u Kravici i da je imao razloga da zna da je počinjeno i drugo ubijanje. Time što tvrdi da nije bio informisan o razmjerima ili zločinačkom karakteru tog ubijanja i da nije imao razloga da za njega zna, Karadžić tek izražava svoje neslaganje s konstatacijama Pretresnog vijeća i ocjenom relevantnih dokaza, pri čemu ne ukazuje ni na kakvu grešku. Osim toga, Karadžićeva tvrdnja da je Pretresno vijeće, na osnovu spisa, trebalo da izvede zaključak da taj 69 incident njemu nije bio opisan na način koji povlači njegovu obavezu da istraži i kazni izvršioce, nije ni uvjerljiva niti razumna. Pretresno vijeće je ispravno utvrdilo da je primanje na znanje informacije o ubijanju između 755 i 1016 muškaraca, bosanskih muslimana, koje su držale snage pod njegovom kontrolom u skladištu u Kravici bilo, dovoljno da sa sobom povuče njegovu obavezu da istraži taj i druge s tim povezane zločine u Srebrenici i da kazni izvršioce. Karadžićeva tvrdnja da je Pretresno vijeće pretpostavilo da je on znao za zločine jednostavno zato što je bio “predsjednik”, nije uvjerljiva. Pretresno vijeće je ocijenilo konkretne okolnosti i, kako se kaže gore u tekstu, konstatovalo da je Karadžić znao za masovno ubijanje koje se odvijalo u skladištu u Kravici, te je razumno utvrdilo kako je on imao razloga da zna za drugo ubijanje, koje su vršili njegovi potčinjeni. Karadžić, s ovim u vezi, nije pokazao nikakvu grešku. Žalbeno vijeće konstatuje da Karadžić nije pokazao grešku u ocjeni njegove mens rea, koju je Pretresno vijeće napravilo u svrhu utvrđivanja njegove krivice kao nadređenog u vezi s ubijanjem, koje je počinjeno prije nego što se Karadžić složio s proširenjem sredstava za eliminisanje bosanskih muslimana u Srebrenici 13. jula 1995. godine. Na osnovu gore navedenog, Žalbeno vijeće odbija Karadžićeve žalbene osnove 42 i 43.
F. Uzimanje talaca U žalbenim osnovama 44 i 45, Karadžić osporava konstatacije Pretresnog vijeća vezane za uzimanje talaca. Pretresno vijeće je konstatovalo da je od 25. maja do 18. juna 1995. godine postojao UZP vezan za taoce, s ciljem uzimanja osoblja UN-a za taoce, kako bi se NATO prisilio da se uzdrži od udara na ciljeve bosanskih Srba. Pretresno vijeće je također konstatovalo da su bosanski Srbi zatočili preko 200 vojnika UN-a, odveli ih na razne lokacije, uključujući i neke od vojnog značaja i prijetili da će im nauditi, da će ih ubiti ili nastaviti da ih drže u zatočenju, ukoliko NATO ne obustavi vazdušne napade. Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo, kada je konstatovalo je on dijelio zajednički cilj i namjeru da se izvrši uzimanje talaca, i to zbog sljedećeg: (i) nema dokaza da je on iznio ili odobrio prijetnje da će osoblje UN-a biti ubijeno ili povrijeđeno i (ii) osoblje UN-a bilo je zatočeno na zakonit način. Žalbeno vijeće podsjeća da se Pretresno vijeće nije oslanjalo na Karadžićeve prijetnje kada je utvrdilo actus reus za zločin uzimanja talaca. 70 Pretresno vijeće je konstatovalo da je Karadžić prijetio i namjeravao prijetiti osoblju UN-a na osnovu toga što je, između ostalog: (i) izjavio u televizijskom intervjuu da će se “svaki pokušaj da se zatočeno osoblje UN-a oslobodi ‘dovesti do katastrofe’ i ‘pokolja’”; (ii) u istom intervjuu je zaprijetio da će pooštriti odgovor bosanskih Srba, ako UN naredi dalje vazdušne napade NATO-a; (iii) upozorio je UNPROFOR da će tretirati vojnike UN-a “kao neprijatelje” u slučaju da NATO izvede vazdušne napade; (iv) naredio je da se aktivira odluka da VRS “hapsi sve što je strano na teritoriji RS”, da s vojnim osobljem postupa kao s ratnim zarobljenicima i “drži ih kao taoce”; (v) odobrio je nalog da se zatočeno osoblje UN-a drži na strateškim lokacijama koje su bile potencijalne mete vazdušnih udara. Iz razloga objašnjenih u Presudi, Žalbeno vijeće konstatuje da Karadžić nije pokazao da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je konstatovalo da je on dijelio zajednički cilj UZP-a vezanog za uzimanje talaca i da je namjeravao da se upute prijetnje osoblju UN-a, kako bi se spriječili dalji vazdušni napadi NATO-a. U pogledu Karadžićevog argumenta da je Pretresno vijeće pogriješilo, kada nije konstatovalo da je protivpravno zatočenje jedno od obilježja uzimanja talaca i da je, po njegovom mišljenju, osoblje UN-a bilo zatočeno na zakonit način, Žalbeno vijeće podsjeća na apsolutnu zabranu uzimanja za taoca bilo koga ko aktivno ne učestvuje u neprijateljstvima, uključujući i zatočene osobe, nezavisno od njihovog statusa prije zatočenja. U tom smislu, ako su zatočene osobe van borbenog stroja, to automatski povlači zaštitu iz Zajedničkog člana 3, uključujući zabranu da se te osobe uzimaju kao taoci. Stoga pitanje da li je zatočenje osoblja UN-a bilo zakonito ili nije, ne utiče na primjenjivost zabrane uzimanja talaca u skladu sa Zajedničkim članom 3. Iz tog razloga, Žalbeno vijeće odbija Karadžićeve argumente po ovom pitanju. Žalbeno vijeće stoga konstatuje da se u ovom slučaju zabrana uzimanja talaca odnosi na osoblje UN-a i odbacuje Karadžićeve žalbene osnove 44 i 45.
G. Žalba tužilaštva U svojoj prvoj žalbenoj osnovi, tužilaštvo tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je konstatovalo da nema dovoljno dokaza da se utvrdi kako dokazane radnje progona, za koje se optuženi tereti u tački 3 Optužnice, kao i zločini ubistva i istrebljenja, za koja se tereti u tačkama 4, 5 i 6 Optužnice, spadaju u sveobuhvatni UZP da se trajno uklone bosanski muslimani i bosanski Hrvati s područja na koja su bosanski Srbi polagali pravo (isključeni zločini). 71 Pretresno vijeće je konstatovalo da se na osnovu dokaza može izvesti i drugi razuman zaključak, naime, da Karadžić nije namjeravao da ti zločini budu počinjeni, ali da za to nije mario dovoljno da bi obustavio provođenje zajedničkog plana. Zbog toga je Pretresno vijeće Karadžića osudilo na osnovu odgovornosti po trećoj kategoriji udruženog zločinačkog poduhvata, i to za svako od “isključenih zločina”. Žalbeno vijeće podsjeća da, iako znanje nekog optuženog o konkretnim zločinima zajedno s daljnjim učešćem u ostvarivanju zajedničkog plana iz koga ti zločini proizlaze, može biti osnova za zaključak da je taj optuženi dijelio potrebnu namjeru za date zločine, to ne nameće nužno takav zaključak. Osim toga, kada se o namjeri zaključuje na osnovu posrednih dokaza, taj zaključak mora biti jedini razuman zaključak koji se može izvesti na osnovu raspoloživih dokaza. Žalbeno vijeće zato konstatuje, uz suprotno mišljenje sudije de Prada, da tužilaštvo nije pokazalo grešku Pretresnog vijeća u ovom pogledu. Iz razloga navedenih u Presudi, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije de Prada, zaključuje, da nijedna od konstatacija na koje se oslanja tužilaštvo ne upućuje na to da je jedini razumni zaključak taj da su isključeni zločini bili dio zajedničkog plana. Žalbeno vijeće će se sada osvrnuti na pitanje da li ove konstatacije kumulativno dovode do takvog zaključka. Razumni presuditelj o činjenicama mogao bi zaključiti da ove konstatacije, uzete kumulativno, idu u prilog zaključku da su neki ili svi isključeni zločini bili dio zajedničkog cilja. Međutim, Žalbeno vijeće smatra, uz suprotno mišljenje sudije de Prada, da Pretresno vijeće nije pogriješilo kada je konstatovalo da ti činjenični zaključci ne nameću takav zaključak kao jedini razumni. S obzirom na ovaj zaključak Žalbenog vijeća, uz suprotno mišljenje sudije de Prada, Žalbeno vijeće odbija žalbenu osnovu 1 žalbe tužilaštva. U svojoj drugoj žalbenoj osnovi, tužilaštvo tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad nije utvrdilo da su bosanski muslimani i bosanski Hrvati bili podvrgnuti destruktivnim uslovima života, u smislu člana 4(2)(c) Statuta MKSJ-a. Konkretno, tužilaštvo tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kada nije iznijelo obrazloženo mišljenje i/ili kada je neadekvatno kategoriziralo svoju analizu dokaza. Kao što je objašnjeno u Presudi, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije de Prada, u ovoj tvrdnji ne nalazi nikakav meritum. Tužilaštvo također tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je ustanovilo da potrebna obilježja iz člana 4(2)(c) Statuta MKSJ-a nisu utvrđena u vezi s određenim zatočeničkim objektima u općinama navedenim u tački 1 Optužnice (općine iz tačke 1 Optužnice). Žalbeno vijeće se s tim ne
72 slaže. Prvostepena presuda odražava opsežnu ocjenu Pretresnog vijeća kako diskriminatornih, tako i destruktivnih uslova u kojima su relevantni zatočenički objekti funkcionisali. I mada tužilaštvo tvrdi da je Pretresno vijeće te faktore ignorisalo, Žalbeno vijeće primjećuje da je Pretresno vijeće konstatovalo kako ti uslovi pokazuju postojanje diskriminatorne namjere i da su dovoljni da se utvrdi progon, djelimično na osnovu okrutnog i nehumanog postupanja. Međutim, proganjanje i teško zlostavljanje na koje upućuju ovi dokazi i koji su navedeni u konstatacijama Pretresnog vijeća, nisu naveli Pretresno vijeće da, kao jedini mogući, izvede zaključak da se radi o smišljenom nametanju životnih uslova smišljenih da dovedu do fizičkog uništenja grupa bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata kao takvih. Žalbeno vijeće zaključuje, uz suprotno mišljenje sudije de Prada, da tužilaštvo nije pokazalo da je Pretresno vijeće pogrešno ocijenilo dokazni spis kad nije konstatovalo da obilježja iz člana 4(2)(c) Statuta MKSJ-a nisu dokazana izvan razumne sumnje. Zbog toga, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije de Prada, odbija žalbenu osnovu 2 žalbe tužilaštva. U svojoj trećoj žalbenoj osnovi, tužilaštvo tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad nije konstatovalo da su Karadžić i drugi članovi sveobuhvatnog UZP-a imali genocidnu namjeru, za koju se tereti u tački 1 Optužnice. Tužilaštvo iznosi argument da je Pretresno vijeće pogriješilo u svojoj ocjeni obrasca zločina, kao i konkretnih izjava i ponašanja Karadžića i drugih članova sveobuhvatnog UZP-a. U pogledu navodnih grešaka vezanih za obrazac zločina, kako je objašnjeno u Presudi, Žalbeno vijeće zaključuje, uz suprotno mišljenje sudije de Prada, da tužilaštvo nije uspjelo da pokaže nikakvu grešku u ocjeni Pretresnog vijeća. Žalbeno vijeće, također, odbacuje tvrdnju da je Pretresno vijeće pogriješilo u primjeni prava pri ocjeni izjava i ponašanja Karadžića i drugih članova sveobuhvatnog UZP-a. Žalbeno vijeće se nije uvjerilo da je Pretresno vijeće zanemarilo bilo koji od dokaza na koje se oslonilo tužilaštvo, niti da je nužno moralo donijeti zaključak da je genocidna namjera jedini razumni zaključak, koji se može izvesti na osnovu izjava i ponašanja Karadžića i drugih članova sveobuhvatnog UZP-a, kao i na osnovu obrasca zločina počinjenih u općini Prijedor. U ovom pogledu, Žalbeno vijeće smatra da dokazi o etničkoj pristrasnosti, ma koliko za osudu oni bili, ne dokazuju nužno genocidnu namjeru. Prvostepena presuda pokazuje da se Pretresnog vijeće pridržavalo ovog načela. S obzirom na gore navedeno, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije de Prada, ne može zaključiti da je jedini razumni
73 zaključak, koji razumni presuditelj o činjenicama može izvesti na osnovu izjava i ponašanja, na koje se poziva tužilaštvo jeste da izjave i ponašanje Karadžića i drugih članova UZP-a pokazuju namjeru da se unište grupe bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata kao takve, u općinama iz tačke 1 Optužnice. Na osnovu gore navedenog, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije de Prada, odbija žalbenu osnovu 3 žalbe tužilaštva.
H. Odmjeravanje kazne I Karadžić i tužilaštvo su uložili žalbe na kaznu od 40 godina zatvora, koju je izreklo Pretresno vijeće. Karadžić tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo, kada je odbilo da konstatuje da postoji nekoliko olakšavajućih okolnosti. Što se tiče navodnog propusta Pretresnog vijeća da uzme u obzir Karadžićevu nepripremljenost i nedostatak kontrole tokom rata, Žalbeno vijeće primjećuje da je Pretresno vijeće izričito primilo k znanju njegove tvrdnje, ali je zaključilo da njegovu navodnu neobučenost i nepripremljenost za rat nije smatralo olakšavajućom okolnošću, s obzirom da je konstatovalo kako je on imao ovlaštenja nad snagama bosanskih Srba i relevantnim političkim i državnim organima. Tvrdeći da je on bio “psihijatar i pjesnik, bez vojnih znanja”, Karadžić zanemaruje činjenicu da je Pretresno vijeće iznijelo opširne konstatacije o njegovim ovlaštenjima nad snagama bosanskih Srba i o njegovoj centralnoj ulozi u četiri udružena zločinačka poduhvata. Što se tiče Karadžićevih tvrdnji u vezi s njegovim dobrim ponašanjem za vrijeme rata, Žalbeno vijeće primjećuje da je Pretresno vijeće primilo k znanju Karadžićevu tvrdnju s tim u vezi i konstatovalo da Vijeće, s obzirom na težinu njegovih zločina i njegovu centralnu ulogu u njima, “nije smatralo da njegovo ponašanje tokom rata, na bilo koji način, predstavlja olakšavajući faktor”. Žalbeno vijeće, takođe,r podsjeća na konstataciju Pretresnog vijeća da je Karadžićevo učešće bilo ključno za krivična djela počinjena u ostvarivanju četiri UZP-a. S obzirom na to, kao i iz drugih razloga izloženih u Presudi, Žalbeno vijeće konstatuje da Karadžić nije pokazao da postoji ikakva greška u ocjeni, koju je Pretresno vijeće dalo u vezi s olakšavajućim okolnostima i odbija Karadžićeve žalbene osnove 47 i 50. U svojoj žalbi u vezi s kaznom, tužilaštvo tvrdi da je Pretresno vijeće zloupotrijebilo svoju diskreciju kada je izreklo kaznu od 40 godina zatvora i traži da se Karadžićeva kazna poveća na doživotnu kaznu zatvora. Tužilaštvo tvrdi da kazna od 40 godina zatvora ne odražava konstatacije Pretresnog vijeća i njegovu analizu težine Karadžićevih zločina i njegove odgovornosti za najveću i najtežu grupu zločina, koja je ikada stavljena na teret ijednom 74 pojedincu pred MKSJ-om. S obzirom na zaključke Pretresnog vijeća u vezi s razmjerama Karadžićevih zločina, Žalbeno vijeće se slaže sa stavom tužilaštva i smatra da kazna zatvora u trajanju od 40 godina neadekvatno odražava izuzetnu težinu Karadžićevih zločina, kao i njegovu centralnu i ključnu ulogu u četiri udružena zločinačka poduhvata. Nesklad između težine Karadžićevih zločina i njegove kazne od 40 godina zatvora je očigledna, kada se Karadžićevi zločini i kazna koja mu je izrečena uporede s doživotnom kaznom izrečenom Tolimiru, Beari, Popoviću i Galiću za njihovu odgovornost, za tek dio Karadžićevih zločina. Žalbeno vijeće napominje da Pretresno vijeće nije izričito uzelo u obzir ove predmete, dok je odmjeravalo Karadžićevu kaznu. Činjenica da su Tolimiru, Beari, Popoviću i Galiću izrečene doživotne kazne zatvora za učešće u tek jednom od četiri udružena zločinačka poduhvata, koja ovaj predmet obuhvata, kao i činjenica da su oni bili potčinjeni Karadžiću, dodatno pokazuje da je Karadžiću, izrečena kazna od 40 godina, neadekvatna. S obzirom na gore navedeno, Žalbeno vijeće smatra da kazna od 40 godina, koju je izreklo Pretresno vijeće podcjenjuje izuzetnu težinu Karadžićeve odgovornosti i njegovu ključnu ulogu u “najstrašnijim zločinima” počinjenim tokom čitavog perioda sukoba u Bosni i Hercegovini, koji su bili zapaženi po “samim razmjerima” i “sistematskoj okrutnosti”. U okolnostima ovog predmeta, kazna koju je izreklo Pretresno vijeće toliko je nerazumna i očigledno nepravična da Žalbeno vijeće može samo zaključiti da je Pretresno vijeće propustilo da na ispravan način primjeni svoje diskreciono ovlaštenje. Žalbeno vijeće konstatuje, uz protivno mišljenje sudije de Prada i sudije Rosa, da je Pretresno vijeće napravilo primjetnu grešku i da je zloupotrijebilo svoje diskreciono ovlaštenje, kada je izreklo kaznu od samo 40 godina zatvora. Žalbeno vijeće, uz protivno mišljenje sudije de Prada i sudije Rosa, stoga usvaja žalbenu osnovu 4 tužilaštva. Žalbeno vijeće podsjeća da je djelimično, uz protivno mišljenje sudije Joensena i sudije de Prada, usvojilo žalbenu Karadžićevu osnovu 31 i poništilo njegove osude u vezi s sveobuhvatnim UZP-om, u mjeri u kojoj se one zasnivaju na incidentima 27.5 iz Priloga C, 20.4 iz Priloga B, 13.1 iz Priloga B djelimično, 22.5 iz Priloga C djelimično, i 11.1 iz Priloga E Optužnici. Bez obzira na to, Žalbeno vijeće je odbacilo sve druge aspekte Karadžićeve žalbe i potvrđuje preostale osude za genocid, progon, istrebljenje, ubistvo, deportaciju i druga nehumana djela (prisilno premiještanje) kao zločine protiv čovječnosti, kao i za ubistvo, terorisanje, protivpravne napade na civile
75 i uzimanje talaca kao kršenje zakona i običaja ratovanja, u vezi s njegovim učešćem u sveobuhvatnom UZP-u, UZP-u vezanom za Sarajevo, UZP-u vezanom za Srebrenicu i UZP-u vezanom za taoce. Žalbeno vijeće nadalje podsjeća da je, uz protivno mišljenje sudije de Prada i sudije Rosa, usvojilo žalbenu osnovu 4 tužilaštva.
I. Dispozitiv Iz gore navedenih razloga, ŽALBENO VIJEĆE, NA OSNOVU člana 23 Statuta i pravila 144 Pravilnika, IMAJUĆI U VIDU pismene argumente strana u postupku i njihovu usmenu argumentaciju iznesenu na žalbenom pretresu 23. i 24. aprila 2018., ZASJEDAJUĆI na javnoj sjednici, USVAJA, uz protivno mišljenje sudije Joensena i sudije de Prada, Karadžićevu žalbenu osnovu 31, djelimično, i PONIŠTAVA, uz protivno mišljenje sudije Joensena i sudije de Prada, Karadžićeve osude u onoj mjeri u kojoj se one zasnivaju na incidentima 27.5 iz Priloga C, 20.4 iz Priloga B, 13.1 iz Priloga B djelimično, 22.5 iz Priloga C djelimično, i 11.1 iz Priloga E Optužnici, ODBACUJE Karadžićevu žalbu u svim drugim aspektima, POTVRĐUJE Karadžićeve preostale osude, na osnovu člana 1 Statuta i članova 7(1) i 7(3) Statuta MKSJ-a, za genocid, progon, istrebljenje, ubistvo, deportaciju i druga nehumana djela (prisilno premiještanje) kao zločine protiv čovječnosti, kao i za ubistvo, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca kao kršenje zakona i običaja ratovanja, u vezi s njegovim učešćem u sveobuhvatnom UZP-u, UZP-u vezanom za Sarajevo, UZP-u vezanom za Srebrenicu i UZP-u vezanom za taoce. USVAJA, uz protivno mišljenje sudije de Prada i sudije Rosa, žalbenu osnovu 4 tužilaštva, ODBACUJE, uz protivno mišljenje sudije de Prada, žalbu tužilaštva u svim drugim aspektima, UKIDA, uz protivno mišljenje sudije de Prada i sudije Rosa, kaznu od 40 godina zatvora i IZRIČE, uz protivno mišljenje sudije de Prada i sudije Rosa, kaznu doživotnog zatvora, pri čemu će se u kaznu uračunati, na osnovu pravila 125(C) i 131 Pravilnika, vrijeme koje je Karadžić već proveo u pritvoru od njegovog hapšenja 21. jula 2008., ODLUČUJE da ova Presuda odmah stupa na snagu, na osnovu pravila 145(A) Pravilnika. NALAŽE da će, u skladu s pravilima 127(C) i 131 Pravilnika, Karadžić ostati pod nadzorom Mehanizma dok se ne dovrši organizacija njegovog prebacivanja u državu u kojoj će izdržavati kaznu. Sudija Vagn Joensen prilaže djelimično protivno i izdvojeno saglasno mišljenje. Sudija José Ricardo de Prada Solaesa prilaže djelimično protivno mišljenje.
4. Zaključak: Gotovo 24 godine poslije podizanja optužnice, Radovanu Karadžiću je izrečena konačna presuda za zločine koji su počinjeni pod njegovom kontrolom devedesetih godina prošlog vijeka u BiH. Trinaest godina je trajalo skrivanje Radovana Karadžića i izrugivanje žrtvama njegovih zločina i međunarodnoj pravdi. Onda je u julu 2008. godine uhapšen u Srbiji i isporučen MKSJ. Godinu dana su trajale pripreme za početak pretresa u ovom predmetu. Pretres je počeo 26. oktobra 2009. godine i trajao punih pet godina, sve do 7. oktobra 2014. godine. Tokom pretresa u spis je uvršteno ukupno 11.481 dokaznih predmeta, svjedočilo je ukupno 586 svjedoka, a optuženi Radovan Karadžić se branio sam. Nakon ovog prvostepenog postupka, ali i postupka po žalbama, koji je uslijedio 20. marta 2019., vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove u Hagu je potvrdilo da je Radovan Karadžić kriv za genocid na području Srebrenice 1995. godine i za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju, nehumana djela (prisilno premiještanje), terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca koje je počinio učešćem u četiri UZP-a, te je oslobođen krivice po optužbi za genocid u drugim općinama u BiH tokom 1992. godine. Osuđen je na kaznu doživotnog zatvora. Na ovu presudu ne postoji mogućnost žalbe. Na ovaj način Karadžić je postao najviše rangirana osoba, koja je osuđena za zločine na području bivše Jugoslavije. Ovo je jedna u nizu značajnih 77 presuda koje je donio MKSJ, kao sud osnovan od strane Ujedninjenih nacija. Ova presuda je poruka svima da se ratni zločini ne isplate. Dokazni materijal u ovom predmetu i činjenice koje u njemu sadržane su posebno značajne za utvrđivanje istine o događajima u BiH, a pravne kvalifikacije, s kojima, naročito žrtve, nisu zadovoljne su nešto što je, ipak, dio slobodnog sudijskog uvjerenja.
Literatura: 1. Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, https://sr.wikisource.org/sr-el/%D0%94%D0%B5%D0%BA%D0%B- B%D0%B0%D1%80%D0%B0%D1%86%D0%B8%D1%98%D0 %B0_%D0%BE_%D0%BF%D1%80%D0%BE%D0%B3%D0%B- B%D0%B0%D1%88%D0%B5%D1%9A%D1%83_%D0%- A0%D0%B5%D0%BF%D1%83%D0%B1%D0%BB%D 0%B8%D0%BA%D0%B5_%D1%81%D1%80%D0%B- F%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B3_%D0%BD%D0%B0%D1 %80%D0%BE%D0%B4%D0%B0_%D0%91%D0%BE%D1%81%- D0%BD%D0%B5_%D0%B8_%D0%A5%D0%B5%D1%80%D 1%86%D0%B5%D0%B3%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D0%B- D%D0%B5, 05.04.2019. 2. Javna redigovana verzija presude od 24. marta 2016., Tužilac protiv Radovana Karadžića, MKSJ (I do IV toma), dostupno na: http://www. icty.org/x/cases/karadzic/tjug/bcs/160324-presuda-1od4.pdf; http:// www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/bcs/160324-presuda-2od4.pdf; http://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/bcs/160324-presuda-3od4. pdf; http://www.icty.org/x/cases/karadzic/tjug/bcs/160324-presuda- 4od4.pdf. 3. Judgement, Case No. MICT–13–55-A (Prosecutor – Radovan Karadzic), International Residual Mechanism for Criminal Tribunals, file:///C:/ Users/Dzevad/Downloads/KARADZIC%20-%20JUDGEMENT.PDF 4. Lara J. Nettelfield, Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina, Cambridge University Press 5. Međunarodni nalog za hapšenje i nalog za predaju Radovana Karadžića i Ratka Mladića, MKSJ, dostuno na: http://www.icty.org/x/cases/ karadzic/custom4/bcs/960711.pdf
78 6. Optužnica protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, Tužitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, dostupno na: http://www.icty.org/x/cases/mladic/ind/bcs/950724.pdf 7. Podaci o predmetu IT-95-5/18, dostupno na: http://www.icty.org/x/ cases/karadzic/cis/bcs/cis_karadzic_bcs.pdf 8. Pročitajte šta piše u pismu 12 udruženja žrtava povodom presude Karadžiću, https://bportal.ba/procitajte-sta-pise-u-pismu-12-udruzen- ja-zrtava-povodom-presuće-karadzicu/ 9. Prosecution Appeal Brief, Case No. MICT–13–55-A, dostupno na: http://www.irmct.org/sites/ćefault/files/casedocuments/mict-13-55/ appeal-briefs/en/karadzic-notice-filing-public-redacted-version- prosecution-appeal-brief.PDF 10. Radovan Karadzic’s Appeal Brief, dostupno na: http://www.irmct. org/sites/ćefault/files/casedocuments/mict-13-55/appeal-briefs/en/ karadzic-radovan-karadzics-appeal-brief.PDF 11. Radovan Karadžić in Tribunal’s Custody, dostupno na: http:// www.icty.org/en/press/radovan-karad%C5%BEi%C4%87- tribunal%E2%80%99s-custody 12. Statement Of The Office Of The Prosecutor On The Arrest Of Radovan Karadžić, dostupno na: http://www.icty.org/sid/9950 13. Third Amended Indictment, ICTY, dostupno na: http://www.icty.org/x/ cases/karadzic/ind/en/090227.pdf 14. Ustav srpske Republike Bosne i Hercegovine, https://sr.wikisource. org/sr-el/%D0%A3%D1%81%D1%82%D0%B0%D0%B2_%D0%A 1%D1%80%D0%BF%D1%81%D0%BA%D0%B5_%D0%A0%D0 %B5%D0%BF%D1%83%D0%B1%D0%BB%D0%B8%D0%BA% D0%B5_%D0%91%D0%BE%D1%81%D0%BD%D0%B5_%D0%B 8_%D0%A5%D0%B5%D1%80%D1%86%D0%B5%D0%B3%D0% BE%D0%B2%D0%B8%D0%BD%D0%B5, 05.04.2019. 15. Žalbeni pretres možete pogledati na video klipovima dostupnim na: https://www.youtube.com/playlist?list=PLXAYOHe1xrLaPgX2XTkR QzhRVAUi_-WDg
79
Ermin Kuka
LOGORI I MJESTA NEZAKONITOG ZATOČENJA BOŠNJAKA NA PODRUČJU VIŠEGRADA U PERIODU AGRESIJE 1992–1995. GODINE
Sažetak S jasnom, planiranom i smišljenom namjerom i ciljem izvršenja različitih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima, agresor je na području Višegrada u periodu od 1992–1995. godine formirao i ustrojio više logora i mjesta nezakonitog zatočenja bošnjačkih civila. U njima su u kontinuitetu i svakodnevno vršena fizička i psihička mučenja, zlostavljanja i maltretiranja, kao i ubistva zatočenika. U logore su, pored muškaraca, odvođene i žene, djeca i starije osobe, što je jasan dokaz kako agresor nije birao koga će zarobiti i smjestiti u brojne logore i mjesta nezakonitog zatočenja na području Višegrada. Na desetine i stotine višegradskih bošnjačkih civila je zarobljeno i zatvoreno u logore, u kojima su mnogi ubijeni ili su usljed teških mučenja i tortura podlegli povredama. To je bio samo jedan od načina za potpuno istrebljenje Bošnjaka s područja Višegrada i stvaranje etnički čistih teritorija na rijeci Drini. Obim, razmjere i karakteristike zločina nad Bošnjacima Višegrada, uključujući i zatvaranje civila u logore, zahtijevaju detaljniju elaboraciju postupanja agresora prema zatočenim civilima, a što je uključivalo stalna mučenja, torture, pa i ubistva. Od velike pomoći za potvrdu tih teza jesu i svjedočenja preživjelih logoraša. Ključne riječi: logori, mjesta nezakonitog zatočenja, Višegrad, agresija, genocid
Uvod – određenje ključnih pojmova Logor (zarobljenički) podrazumijeva mjesto „u kome su internirani ratni zarobljenici.”1 Također, logor je i „mjesto sakupljanja velikog broja, na 1 III Ženevska konvencija od 12. augusta 1949, član 21; Vojna enciklopedija, sveska 10, Beograd, 1975, str. 667; Čekić, Smail, Termiz, Dževad (2007). Žrtve zločina u Sarajevu 81 silu dovedenih ljudi, u cilju iskorištavanja njihova rada i likvidacije.“2 Pojam logoraš se, u najkraćem, definira kao lice koje je zatočenik u logoru. Mjesto nezakonitog zatočenja podrazumijeva sve objekte i prostore „u koje su privođeni i zatvarani civili u periodu 1992–1995. bez provedenog pravnog postupka hapšenja i zatvaranja u skladu s važećom zakonskom regulativom.”3 Zatvaranje podrazumijeva „teško oduzimanje fizičke slobode (jednom ili više lica), suprotno temeljnim pravilima međunarodnog prava, počinjeno kao dio širokog ili sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva.”4 S ciljem izvršenja različitih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima, agresor je na području Višegrada u periodu od 1992–1995. formirao i ustrojio više logora i mjesta nezakonitog zatočenja bošnjačkih civila Višegrada. U njima su u kontinuitetu i svakodnevno vršena fizička i psihička mučenja, zlostavljanja i maltretiranja, kao i ubistva zatočenika (logoraša)5. U logorima i zatvorima širom Bosne i Hercegovine je, tokom agresije 1992–1995. godine, neviđena zlostavljanja preživjelo „preko 200.000 civila, 1992-1996. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 119. 2 Mujkić, S. Muhamed (2010). Brčko – sedam krugova pakla (drugo dopunjeno izdanje). Brčko, str. 91; Muratović, Rasim, Kuka, Ermin (2015). Genocid u Brčkom 1992-1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 21. 3 Isto. 4 International criminal court, Elements of crimes, 2000, član 7 (1), (e); Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. Jula 1998, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 2, 6. mart 2002, član 7; Čekić, Smail, Termiz, Dževad, nav. dj., str. 128. 5 „Status logoraša ima svaki građanin Bosne i Hercegovine i strani državljanin, koji je u periodu od 18.09.1991. godine do 30.04.1996. godine bio prisilno zatvoren ili interniran i tretiran kao ratni vojni zarobljenik ili logoraš civil, od strane bilo kojih oružanih formacija iz Bosne i Hercegovine, a koji je kao takav registriran od strane Međunarodnog crvenog križa/krsta ili je status logoraša utvrđen shodno Pravilniku o utvrđivanju statusa logoraša, kao osoba zatečena u logoru ili drugom mjestu zatočenja u vremenu dužem od 72 sata, a kojoj su pri tome bila uskraćena elementarna ljudska prava zagarantirana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, ukoliko se ne radi o licu koje je na takvom mjestu izdržavalo kaznu zatvora po osnovu sudske presude iz perioda prije 18.09.1991. godine“ (Arnaut Haseljić, Meldijana (2017). Prisilni nestanci na području Sarajeva 1992–1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 205–206, prema: Statut Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini, Član 3). 82 a oko 30.000 logoraša ubijeno je ili se vode kao nestali. Registrirano je 657 mjesta zatočenja – zatvora i logora.“6 Uvjeti u kojima su civili na području Republike Bosne i Hercegovine u periodu agresije 1992–1995, uključujući i grad Višegrad, „odvoženi u logore i iz njih, sličniji su načinu kako se prevozi stoka, što, pored ostalog, potvrđuje da je jedini odnos prema ljudskom dostojanstvu žrtve genocida, otvoreni prezir.“7 Među logorima i drugim mjestima nezakonitog zatočenja u kojima su izvršena teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, odnosno svi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid nad Bošnjacima, na području Višegrada posebno se izdvajaju: Kasarna JNA Uzamnica; Osnovna škola “Hasan Veletovac“; Osnovna škola “Petar Kočić“; Osnovna škola “Vuk Karadžić“; Srednjoškolski centar; hotel “Bikavac“; Vatrogasni dom; Stanica javne bezbjednosti; Zavod za zaštitu mentalno- retardirane ženske djece i omladine Višegrad; Sportski centar “Ušće“; Zadružni dom u Sasama; Hidrocentrala Višegrad; Tvornica namještaja “Varda“; Osnovna škola “Želimir Željić“ u Prelovu; Osnovna škola u Orahovicama; Mjesni ured u Dobrunu; Hotel Višegrad, Hotel “Vilina vlas“ u Višegradskoj banji,...8
3.1. Kasarna JNA u Uzamnici Jedan od prvih formiranih logora na prostoru Višegrada bio je logor u kasarni JNA u višegradskom mjestu Uzamnica, na desnoj obali rijeke Drine, u blizini Hidrocentrale Višegrad. Logoraši su u ovom zatočeničkom logoru bili podvrgavani svim oblicima fizičke i psihičke torture, mučenja i zlostavljanja, a mnogi su ubijeni. Prema raspoloživim podacima, „u periodu između juna 1992. i oktobra 1994. u logoru je bilo zatočeno oko 45 muškaraca, oko 11 žena i dvoje djece. Broj zatočenih osoba varirao je, jer su neki zatočenici odvođeni,
6 Arnaut Haseljić, Meldijana, nav. dj., str. 205. 7 ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, Pred Pretresnim vijećem II, Tužilac protiv Radoslava Brđanina, Presuda, 1. septembar 2004, paragraf 1016. 8 Čekić, Smail (2016). Dejtonski (mirovni) sporazum – legalizacija genocida u Republici Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 521; Hećo, Faid (2005). Uloga Jugoslovenske narodne armije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 175-176; AIIZ, Inv. br. 2-272, Izvještaj Štaba Teritorijalne odbrane Višegrad, Biro za istraživanje rata i ratnih stradanja Višegrad, broj 190/92, 27. juli 1992. 83 a dovođeni novi.“9 Imajući to u vidu, jasno je da je kroz ovaj logor prošlo na stotine bošnjačkih civila. Tako je zločinac Nenad Tanasković „dana 25. maja 1992. godine, zajedno s neidentifikovanim vojnicima, u selu Kabernik u općini Višegrad, prilikom izlaska civila M.M. iz šume, istog zarobio, svezao mu ruke i silom ugurao u jedan manji kamion i odveo ga prema Donjoj Lijesci, nakon čega su optuženi i Novo Rajak teško pretučene zatočenike M. M. i njegovog oca H. M. sproveli u kasarnu Uzamnica, gdje su ostalim zatočenicima u Uzamnici rekli da su ih optuženi i Novo Rajak pretukli.“10 Uz njih, zatočenike u logor Uzamnica su još dovodili: Miloš Pantelić, Slavko Trifković i mnogi drugi. Najstarija zatočena osoba „bila je stara 80 godina i svi su, tek s ponekim izuzetkom, bili civili. Zatočenici su bili zaključani u jednom hangaru, a muškarci i žene držani su u odvojenim prostorijama.”11 Uvjeti za život i preživljavanje, u logoru „bili su bijedni. Nije bilo dovoljno hrane za sve zatočenike. Nisu postojale sanitarije, a zatočenicima nije pružana medicinska pomoć. U hangaru nije bilo grijanja ni električne struje.”12 U logoru, zatočene muškarce „stražari su redovno tukli, šakama, pendrecima, električnim kablovima i drvenim palicama, uglavnom noću, a posebno krajem 1992. i početkom 1993. Zatočenike su tukle i druge osobe, koje su dolazile u kasarnu.”13 Komandant logora u Kasarni JNA u Uzamnici od početka juna pa do kraja 1992. (ili početka 1993.) bio je Đure Đurišić, a njega je naslijedio Stojan 9 ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, Presuda, 5. oktobar 2010, paragrafi 759-760. U logoru je, prema izjavi jedne od žrtava genocida, “bilo mnogo ljudi i žena …” (Kljun, Ibrahim (1996). Višegrad – hronika genocida nad bošnjacima. Zenica: KDB “Preporod“/Centar za istraživanje ratnih zločina i zločina genocida nad Bošnjacima, str. 291; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 522). Značajan broj logoraša u logoru Uzamnica je bio u zatočeništvu „sve do oktobra 1994. godine.“ (ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Drugi pretpretresni podnesakTužilaštva (optužnice u vezi sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom), 31. maj 2002, paragraf 650; ICTY, Predmet br. IT-98-32-T, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Mitra Vasiljevića, Presuda, 29. novembar 2002, paragrafi 759-760;AIIZ , Inv. br. 5166, izjava A. G.). 10 Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR/06/165, Odjel I za ratne zločine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Nenada Tanaskovića, Presuda, 24. august 2007, paragraf 3. 11 Isto, paragraf 760. 12 Isto, paragrafi 761 i 1064. 13 Isto, paragrafi 762, 978 i 1024-1025; AIIZ, inv. br. 5166, izjavaAhme Gojaka; Kljun, Ibrahim, nav. dj., str. 291-292; Sućeska, Mustafa (2001). Krvava ćuprija na Drini. Sarajevo: DES, str. 345-347. U logoru u Uzamnici je, pored ostalih, 837 dana, od čega 103 dana u samici, bio zatočen Ahmo Gojak, koga su stalno tukli i koji pruža značajne 84 Zekanović. Stojana Zekanovića je, krajem 1993. na mjestu upravnika logora zamijenio Goran Popović, zvani Pop. U nepune dvije godine promijenila su se čak tri upravnika logora. Čest „gost“ logora bio je i zloglasni zločinac Milan Lukić. Od juna 1992. pa sve do 1993. Milan Lukić, Sredoje Lukić, Miloš Lukić, Boban Inđić i Dragan Šekarić iz Goražda, kao i mnogi drugi, redovno su dolazili u ovo mjesto zatočenja i zlostavljali zatočenike. Milan Lukić je, jednom prilikom, „naočigled svih zatočenika, jednog logoraša zaklao.“14 Zatočenike su „postepeno iz logora po grupama odvodili i ubijali.”15 Isti su „tukli zatočenike u hangaru naočigled drugih zatočenika. Obično su ih tukli kundacima, drvenim motkama i šakama, a ponekad su ih udarali nogama u čizmama. Kad bi završili, pod bi ostao sav krvav. Milan Lukić je zatočenike tjerao i da pjevaju ’četničke’ pjesme i da se ’krste’. Kad bi vidio zatočenike na radu van logora, Milan Lukić im je prilazio i tukao ih.”16 Značajan broj zatočenika je, zbog uvjeta života u logoru, kao i stalnih tortura, mučenja i premlaćivanja, u logoru umro. Tako su „Meho Bećirević, Ćamil Bećirević i Bekto Salić podlegli ozljedama nanesenim premlaćivanjem. Mustafa Ćuprija obolio je od dijabetesa i umro poslije mjesec dana. Majka Islama Kusture, stara 96 godina, slomila je nogu, ali nije dobila ljekarsku pomoć i preminula je poslije 20 dana.”17 Tokom zatočeništva u logoru, logoraši su u kontinuitetu odvođeni na prisilni rad, kako u Višegrad, tako i u njegovu okolinu. Tako su zatočenici „istovarali ugalj u naseljima Gornja Mahala i Čađava, čistili šljaku iz kotlovnice i radili na jednoj farmi pored rijeke Župe.”18
podatke o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava u tom logoru, kao i na području Višegrada, gdje je, “zajedno s ostalim zatočenicima zloglasne Uzamnice”, “obavljao najteže fizičke poslove” (“Išli smo ispred četnika vojnika kao živi štit, sakupljali leševe ubijenih Bošnjaka po ulicama, haustorima i stanovima. Mučili su nas glađu i žeđu …”). Gojaku su zločinci gurnuli kašiku u grlo i morao ju je progutati (AIIZ, Inv. br. 5166, izjava Ahme Gojaka; Sućeska, Mustafa, nav. dj., str. 345–347; Kljun, Ibrahim, nav. dj., str. 300–301; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 522). 14 Kljun, Ibrahim, nav. dj., str. 301; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 523. 15 ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, Presuda, 5. oktobar 2010, paragrafi 769-770, 1025 i 1038-1039; Sućeska, Mustafa, nav. dj., str. 358; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 523. 16 Isto. 17 ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, Presuda, 5. oktobar 2010, paragraf 764; Čekić, Smail, anv. dj., 2016, str. 523. 18 ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, Presuda, 5. oktobar 2010, paragraf 765. 85 Jednom prilikom u avgustu ili septembru 1992. „svi zatočenici su kamionom odvezeni u Dobro Polje, gdje su vezani po dvojica i naređeno im je da pješke odu na borbenu liniju. Iako je A BiH otvorila vatru, oni su se vratili neozlijeđeni. U oktobru 1992, u logor su dolazile grupe vojnika i zatočene muškarce odvodile na kopanje rovova van logora, kod brane.”19 Zatočenici su, pored ostalog, bili podvrgnuti kontinuiranim premlaćivanjima i iživljavanjima od strane zločinaca. Ta premlaćivanja „prouzrokovala su teške psihičke ili tjelesne patnje, odnosno ozljede. Neki zatočenici bili su starije osobe za koje su premlaćivanja i nanesene ozljede imali posebno teške posljedice.” Zbog činjenice da su bili zatvoreni u logoru, zatočenici su bili „posebno ranjivi, jer se nisu mogli spasiti bijegom, niti se braniti.”20 Milan Lukić je „u više navrata, kao što je to, pored ostalog, uradio u toku jedne noći krajem jula 1992. godine, kada je odveo više od 20 mlađih zatočenika, te u septembru 1992. godine, kada je iz hangara odveo Muharema Bajraktarevića i gluhonijemu Fahru Sejdić (42), iz logora odvodio zatočenike i ubijao ih. Lukić je ubio i dječaka Mirzu Bajrića iz Gostilja, starog 17 godina.“21 Da je logor Uzamnica bio logor i mjesto zatočenja Bošnjaka iz Višegrada, ali i šire, svjedoči i dokument komande 2. Podrinjske PLPBR od 10. juna 1993. godine, u kome, pored ostalog, stoji kako se „vojni zatvor nalazi u Uzamnici kod Višegrada“, te da se „u zatvoru nalazi 20 starih zatvorenika i 3 nova zatvorenika, što čini ukupno 23 zatvorenika. Vojni zatvor i zatvorenike posjetila je grupa MKCK.“ Dalje se navodi kako su „u zatvoru nova tri zatvorenika i to: Menzilović (Ibra) Mehmed, rođen 07.05.1961. godine u Menzilovićima, SO Višegrad, Gojak (Ajdina) Ahmo, rođen 16.11.1967. godine u Prijepolju, stalno nastanjen u Malom Krivku, Barska 10-11300 Smederevo i Čvor (Muja) Vahid, rođen 1931. godine u Kaošticama, SO Višegrad.“22 Početkom oktobra 1994. godine, zatočenici koji su još uvijek bili u logoru Uzamnica su odvezeni u Sarajevo, gdje su razmijenjeni.23 U više navrata je bio odbijen zahtjev Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK) da pristupe logoru. Ipak, u maju 1993. godine, predstavnici 19 Isto, paragraf 766; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 524. 20 Isto, paragrafi 977-981 i 1060; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 525. 21 Isto, paragrafi 797-799;Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 525. 22 AIIZ, Inv. br. 9-12942, Komanda 2. Podrinjske PLPBR, str. pov. broj 611, od 10. 06. 1993. 23 Isto, paragrafi 767 i 772. Tada (6. oktobra 1994) na Kuli je razmijenjen i logoraš Ahmo Gojak. U Jablanici su mu “iz želuca operacijom izvadili kašiku” (Kljun, Ibrahim, nav. dj., str. 3101; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 524). 86 MKCK su uspjeli doći u posjetu logoru i osobno se uvjeriti u uvjete koji su vladali u tom logoru. Ipak, zatočenici u logoru, zbog straha od kasnije odmazde zločinaca, nisu smjeli govoriti o zlostavljanjima u logoru s predstavnicima MKCK-a.24
3.2. Stanica javne bezbjednosti Nakon što su u martu 1992. policajci srpske nacionalnosti napustili Stanicu javne bezbjednosti Višegrad, već u aprilu 1992, dolaskom Užičkog korpusa JNA, ponovo se vraćaju i u potpunosti preuzimaju kontrolu nad Stanicom, a kadrove bošnjačke nacionalnosti, koji su ostali u Višegradu, hapse, zatvaraju ili ubijaju. Tako, od aprila 1992. „Risto Perišić, učitelj, postao je načelnik policije u Višegradu, a DraganTomić komandir. Jedan od njegovih pratilaca bio je Vidoje Andrić, rezervni policajac.”25 U Stanici javne bezbjednosti Višegrad je „bilo zatvoreno 15 do 20 civila muslimanske nacionalnosti.“26 Zatočenici su držani „u prostoriji veličine 5m sa 5m, u kojima je bilo oko 10 zatvorenih, u trajanju i do 7 dana; tu prostoriju su od hodnika policijske stanice odvajala vrata s rešetkama, koja su bila zaključana…“ Uvjeti su bili katastrofalni. Naime, „nije bilo adekvatnog toalet, a niti mogućnosti korištenja vode… Dežurni, ili osoba određena za to, imali su ključ kojim bi otključavali i zaključavali vrata, te sprovodili pritvorenike pod pratnjom naoružanih stražara kroz hodnik do toaleta. Policajci u Stanici javne bezbjednosti, uključujući i Leleka, bili su naoružani…“ Također, „nije bilo načina da se izađe iz te prostorije, osim u slučajevima kada bi im to dozvolila lica koja su imala ključ.“27 Vijeće Suda Bosne i Hercegovine se, odlaskom na lice mjesta, uvjerilo da su navodi vezani za veličinu i lokaciju prostorije u kojoj su bili zatvoreni logoraši, bili u potpunosti tačni. Zločinac Željko Lelek „kao jedan od naoružanih policajaca koji je imao ključeve, apsolutno je znao da su ovi ljudi lišeni slobode.“28 On je osobno u mjesecu maju 1992. „nakon što su
24 ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, Presuda, 5. oktobar 2010, paragraf 762. 25 ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, Presuda, 20. juli 2009, paragraf 59. 26 Kantonalni sud u Sarajevu, Predmet br. K-53/04, Tužilaštvo Kantona Sarajevo protiv Nove Rajaka, Presuda, 27. novembar 2006, str. 4. 27 Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR/06/202, Odjel I za ratne zločine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Željka Leleka, Presuda, 23. maj 2008, str. 50-51. 28 Isto, str. 51. 87 u zgradu Stanice policije u Višegradu, dovedeni i zatvoreni civili bošnjačke nacionalnosti, među kojima i Subašić Suvad, Džaferović Enver, Tvrtković Safet, Žunić Nezir, Kurspahić Osman, Murtić Abid, Dolovac Suvad i njegov brat, te mladić zv. Salko, učestvovao u njihovom zatočenju.“29 U zatvaranju, mučenju i zlostavljanju zatvorenika u Stanici javne bezbjednosti u Višegradu učestvovao je i zločinac Momir Savić. On je u vremenskom periodu između 17. i 22. aprila 1992. „dok se u zgradi SUP-a u Višegradu nalazio zatvoren Ramiz Gušo, sin Šabana i još 23 lica bošnjačke nacionalnosti, istog ispitivao u kancelariji na spratu zgrade, pri čemu ga je psovao i vrijeđao, psujući mu Aliju Izetbegovića i stranku SDA i govoreći ‘Balijo’, a sve u društvu izvjesnog kapetana Dragana, da bi ga jednom prilikom pesnicom oko dva puta udario u predjelu glave, gdje je usljed siline udarca Ramiz pao na pod i mutilo mu se u glavi, i bio prisutan kada je kapetan Dragan, Ramiza Gušu udario rukama u glavu.“30 Zločinac Novo Rajak je „svakodnevno ulazio u prostoriju i premlaćivao Muhameda Čukojevića i ostale zatvorenike, a naročito je brutalno premlaćivao Safeta Tvrtkovića. Adil Čakar je od siline udaraca izgubio vid na desnom oku, a Muhamedu Čukojeviću je kao posljedica zlostavljanja od strane Rajaka i drugih srpskih policajaca, bila polomljena nosna kost i nanesene su mu druge, brojne tjelesne povrede.“31 On je osobno, jednom prilikom „izveo Safeta Tvrtkovića na saslušanje, s kojeg se Tvrtković nikad nije vratio. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni prilikom ekshumacija. Također, „Neziru Žuniću se iz prostorije Stanice policije Višegrad gubi svaki trag od sredine maja 1992. godine, kada je u ćeliji više puta premlaćen s ostalim zatočenicima.“32 U Stanicu javne bezbjednosti zatvorenike je dovodio i zločinac Milan Lukić. On je „prema iskazu svjedoka VG089, 14. juna 1992. približno u 17:00 sati, nakon što je na novom mostu u Višegradu ubio Samira Derviševića i još jednog dječaka, koji se zvao Ajvaz, odveo svjedoka VG089 u SJB Višegrad, gdje je ovaj ostao zatočen tri dana.“33 Kroz logor Stanicu javne bezbjednosti u Višegradu prošlo je na desetine logoraša. Logoraši su zatvarani, mučeni, zlostavljani te bili izloženi mnogim 29 Isto, paragraf 4. 30 Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR-07/478, Odjel I za ratne zločine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Momira Savića, Presuda, 3. juli 2009, paragraf 1. 31 Kantonalni sud u Sarajevu, Predmet br. K-53/04, Tužilaštvo Kantona Sarajevo protiv Nove Rajaka, Presuda, 27. novembar 2006, str. 3. 32 Isto, str. 4. 33 ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, Presuda, 20. juli 2009, paragraf 628. 88 torturama, sve do kraja mjeseca juna 1992. godine. Važno je napomenuti kako ovaj logor, kao niti logor u kasarni JNA Uzamnica, nije posjetio niko od predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK).
3.3. Vatrogasni dom Vatrogasni dom je, također, bio pretvoren u logor za višegradske Bošnjake. U njemu je bilo zatočeno preko 100 bošnjačkih civila. Uvjeti su bili takvi da su logoraši „posjedali i polijegali po golom, prljavom patosu...“Zločinci su logoraše mučili, maltretirali, premlaćivali, oduzimali im vrijedne stvari (novac, nakit i slično). Ubili su ukupno 18 logoraša zatvorenih u ovom logoru. Također, noći su bile posebno strašne, jer su zločinci noću odvodili logoraše, „ali ih nisu vraćali.“34 Svjedokinja H. A., logoraš u Vatrogasnom domu u Višegradu, u svojoj izjavi navodi: „Do nekoliko dana ponovno je došla grupa četnika, naših komšija Šimšića, Miličevića i drugi. ‘Zar još niste otišli’ – upitao je Brane Miličević. Morali smo na brzinu izaći iz kuće na zborno mjesto u selu. Iz sela smo pošli pješice (uz pratnju četnika) do sela Presjeke, u kojem smo pokupili nekoliko bolesnih i starih... Pod Obravnjem smo zatekli mnogo četnika, pjevali su i igrali kolo, a nama dobacivali uvredljive riječi i prijetili. Tu su nas potrpali u teretne kamione i dovukli u Vatrogasni dom u Višegradu, gdje su nas zatvorili. Bilo nas je oko stotinu i tu smo prenoćili na prljavom i golom patosu. Sutradan je došao Lukić, s dvojicom četnika. Počelo je maltretiranje i pretres naših zavežljaja. Tražili su devize, nakit i pare... Treći dan došao je naš komšija Boban Šimšić. Poslije njega su ušla četverica četnika, s maskama na licu i odveli četvericu naših ljudi. Domalo su se vratili s tesarskim sjekirama, koje su bile krvave. Tako su četnici odvodili sve po četvericu naših muškaraca. Izveli su: Agić Mehu (62), Agić Emina (21), Bulatović Husu (56), Gluščević Hasana (35), njegova sina Nesiba (14), Gluščević Muju (32), Gluščević Sifeta (17), Siftić Mehu (68), njegova unuka Samira (16), Hodžić (Alije) Dželala i Senada (Seće) – po 20 godina, Kešmer Ibrahima i njegova sina (19), te Kešmer Hameda (6), Nuhanović Avdiju (45), Šabanović Mustafu (60), Kozić Adema (62), Vilić Huseina (36) i Sućesku (Hakije) Salku (30 godina). Svih devetnaest Bošnjaka ubijeno je na Drinskoj ćupriji. Svako veče četnici su odvodili djevojke i mlade žene u jednu prostoriju i silovali ih.“35 34 Kljun, Ibrahim, nav. dj., str. 282-283; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 527-528. 35 Sućeska, Mustafa, nav. dj., str. 327-328; Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR- 05/04, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Bobana Šimšića, Presuda, 11. juli 2006, paragrafi 108, 111, 112, 113, 147, 156, 160, 162, 164, 165, 167, 169, 170. 89 Pored zločinaca Bobana Šimšića i Milana Lukića, u Vatrogasni dom je dolazio i zločinac Mitar Vasiljević. Tako, svjedokinja „VG-105 je rekla da je vidjela kako osoba, koju je identifikovala kao ‘Vasiljević’, tješi kćer čovjeka, kojeg su on i Lukić izvodili iz vatrogasne stanice. Svjedokinja se nalazila u vatrogasnoj stanici, zajedno s drugim tamo zatvorenim stanovnicima Žljeba.“36 Također, ni ovaj logor nije posjetio niko od predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK).
3.4. Osnovna škola “Hasan Veletovac“ Osnovnu školu „Hasan Veletovac“ u Višegradu, zločinci su u ljeto 1992. godine pretvorili u logor, u kojem su zatvarani civili Bošnjaci s područja Višegrada. U tom logoru „bilo je zatočeno oko 500 muslimanskih civila. Oko škole je bila bodljikava žica i ljudi nisu imali slobodu kretanja. Na zidovima i podu u hodnicima je bila krv.“37 U logoru je bio zatočen veliki broj žena i djece. Žene, zatočene u ovom logoru „morale su obavljati razne poslove, npr. čistiti krv u nekim dijelovima škole.”38 Zločinac Milan Lukić je bio glavno i odgovorno lice u logoru. On je „izdavao naređenja drugim vojnicima. S Milanom Lukićem često su bili Boban Šimšić i Ljubiša Cvijović, kao i drugi vojnici. Tokom vremena, koje je VG 063 provela zatočena u toj školi, viđala je Milana Lukića svakog dana. Uvijek je nosio maskirnu uniformu, kao i stražari u školi. ’Dosta puta’ je vidjela i Sredoja Lukića, ali ne uvijek s Milanom Lukićem.”39 Jednog dana, prilikom uobičajene prozivke, zločinci Milan Lukić, Ljubiša Cvijović, Boban Šimšić i drugi „odveli su tri muslimana, Ismeta Bulatovića, Šemsu Polju i jednog mlađeg čovjeka po imenu Eniz ili Enes. Ti ljudi više nikad nisu ponovo viđeni.”40 Drugom prilikom, zločinac Milan Lukić je „nekolicini starijih muškaraca u školi naredio da izađu napolje. Naređeno im je da tuku jedan drugoga po glavi motkama i da pjevaju ’četničke’ pjesme. 36 ICTY, Predmet br. IT-09-32-T, Pred Pretresnim vijećem II, Tužilac protiv Mitra Vasiljevića, Presuda, 29. novembar 2002, paragraf 158. 37 ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, Presuda, 5. oktobar 2010, paragrafi 781 i 859; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 526. 38 Isto, paragraf 859. 39 Isto, paragraf 860. 40 Isto, paragraf 861; Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR-05/04, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Bobana Šimšića, Drugostepena presuda, 7. august 2007, paragraf 2.a. 90 Ako se nisu dovoljno jako udarali, počeli bi ih tući Milan Lukić, Sredoje Lukić, Boban Šimšić i drugi. Kad se jedan od tih starijih muškaraca vratio, krvario je i sav je bio u modricama.”41 Na Vidovdan, 28. juna 1992. godine, u fiskulturnu salu škole „Hasan Veletovac” ušli su Milan Lukić i još jedan muškarac. Milan Lukić je „vikao na ljude zatočene u školi ’Hasan Veletovac’” i krajnje brutalno se ponašao. “Jednom zatočenom muslimanu, Ibri Šabanoviću, naredili su da pođe s njima napolje. Kasnije, iste večeri, Milan Lukić se vratio, s još jednim muškarcem, koji je u ruci nosio glavu Ibre Šabanovića. Milan Lukić je zatočenicima doviknuo: ’Ovo je vaš kurban’”, što se odnosi na islamski blagdan Kurban- bajram.42 U logor u osnovnoj školi „Hasan Veletovac“ zločinci su dovodili bošnjačke civile iz raznih mjesta i naselja s područja općine Višegrad. Tako je zločinac Boban Šimšić, dana 18. juna 1992. godine „oko 10,00 sati, zajedno u grupi s više pripadnika srpske vojske i policije naoružanih puškama, učestvovao u napadu na selo Kuka u općini Višegrad, hapšenju i protivzakonitom zatvaranju više desetina civila Bošnjaka, među kojima su žene, djeca i muškarci, koje su odveli i zatvorili u prostorije Osnovne škole ‹Hasan Veletovac› u Višegradu, osim Karišik Omera i Šabanović Redže, koje su odveli iz sela, od kada im se gubi svaki trag.”43 Nadalje, isti zločinac je dana 25. jula 1992. godine „zajedno u grupi od oko deset pripadnika srpske vojske i policije, učestvovao u napadu na selo Velji Lug, u općini Višegrad i u tom napadu, naoružani puškama, ubili Ahmetspahić Medihu, Ahmetspahić Amelu, Ahmetspahić Raziju, Sućeska Fatu, Aljić Safeta, Ahmetspahić Latifu, Memišević Smailu, kuće i privredne objekte Bošnjaka zapalili, a više desetina civila Bošnjaka među kojima žene, djecu i muškarce odveli i protivzakonito zatvorili u prostorije Osnovne škole ‘Hasan Veletovac’ u Višegradu.”44
41 Isto, paragraf 862. 42 Isto, paragraf 700 i 730; Zločinac Mitar Vasiljević je 10. juna 1992. uoči Kurban-bajrama “nekolicini Muslimana koji su radili u polju doviknuo: ’Muslimani, sjutra dijelimoveliko kurbansko meso’” (ICTY, Predmet br. IT-98-32-T, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Mitra Vasiljevića, Presuda, 29. novembar 2002, paragraf 87); Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 527; Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR-05/04, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Bobana Šimšića, Drugostepena presuda, 7. august 2007, paragraf 2.c. 43 Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR-05/04, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Bobana Šimšića, Drugostepena presuda, 7. august 2007, paragraf 1. 44 Isto, paragraf 1a. 91 Boban Šimšić je „u drugoj polovini juna mjeseca 1992. godine, kao pripadnik rezervnog sastava policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Policijske stanice Višegrad, vršeći dužnost stražara koji je obezbjeđivao zatvorene civile Bošnjake u prostorijama zgrade Osnovne škole Hasan Veletovac u Višegradu, njih više stotina, među kojima žene, djecu i muškarce, zajedno s drugim pripadnicima srpske vojske, policije i paravojnih formacija, učestvovao u ubistvima, prisilnom nestanku i mučenjima zatvorenika te pomagao u prisiljavanju na seksualni odnos djevojaka i mlađih žena.“45 Zločinci u logoru su se međusobno pomagali u mučenju, zlostavljanju, torturama i ubistvima zatočenih civila. Tako je zločinac Boban Šimšić „najvjerovatnije 28.06.1992. godine, iako svjestan djela koja će biti učinjena, omogućio Milanu Lukiću i drugim pripadnicima srpske vojske da uđu u prostorije Osnovne škole Hasan Veletovac, gdje su protivzakonito bili zatvoreni civili Bošnjaci, nakon čega su izabrali oko dvadeset muškaraca i naredili im da pođu u drugu prostoriju, gdje su ih udarali rukama, nogama i drugim čvrstim predmetima, nanoseći im ozbiljne fizičke povrede i psihičke patnje, i to: Poljo Jusufa, Bajramović Mehmeda, Hurem Ramu, Hadžić Hameda, Hadžić Ibrišima, Aljić Avdu, Ferić Avdu, Alijašević Abida, Memić Ibru, Ramić Naila, Šabanović Ibru, nakon čega je Bajramović Mehmed iste noći odveden iz zgrade Osnovne škole Hasan Veletovac, od kada mu se gubi svaki trag, a kada je sutradan Mehmedova supruga pitala optuženog Šimšića da joj kaže šta je bilo s njenim suprugom, istoj je opsovao ‘balijsku majku’ i udario šamar toliko jak, da je s djetetom pala na tlo; izdvojili su Hadžić Hameda, kojega su premlatili udarajući ga nogama i gazeći po njegovom tijelu dok je ležao na podu, a kada je pritrčala Hadžić Haša, supruga Hameda, kako bi zamolila da ga ne zlostavljaju jer je srčani bolesnik, i sama je pretrpjela teško fizičko zlostavljanje višestrukim udarcima u predio vilice, a nakon što je od siline udaraca zadobila lom vilice i pala, nastavili su je tući nogama po cijelom tijelu; nakon što je optuženi zajedno s grupom pripadnika srpske vojske odveo mldb. djevojku H. S. iz prostorije u kojoj su civili bili zatvoreni, koja se uspjela osloboditi bjekstvom, odmah nakon toga su izdvojili njenu majku H. R. zvanu Šuhra i na hodniku je jedan od vojnika iz grupe, držeći objema rukama njenu podužu kosu, podigao od tla i njeno tijelo okrenuo nekoliko puta počupavši joj tako veći dio kose, pa počeo tući po glavi, prsima, nogama i leđima govoreći: ‹Što si S. rekla da bježi od nas›, a zatim je uveo u prostoriju zajedno s optuženim i rekao: ‘Sad ćemo vam srca vaditi i peći na ovim pločama’, pokazujući na uključene i užarene ploče na električnom
45 Isto, paragraf 2. 92 štednjaku, a optuženi je kroz smijeh govorio: ‘Sad ćete se najesti’, a zatim je ponovo nepoznati vojnik udarao i tom prilikom joj slomio nos, izazvavši jako krvarenje.“46 U zarobljavanju bošnjačkih civila i dovođenju u logor u Osnovnu školu „Hasan Veletovac“ učestvovao je i zločinac Momir Savić. On je dana 30. juna 1992. godine „na ‘Limskom mostu’, koji se nalazi na putu za naselje Međeđa, općina Višegrad, zapovijedao većom grupom naoružanih srpskih vojnika, koja je zarobila oko 30 civila Bošnjaka, mahom žena i djece, odakle su ih kamionom prebacili prvo u naselje Drinsko radi ispitivanja, a zatim dalje u prostorije Osnovne škole ‘Hasan Veletovac’ u Višegradu, gdje je već bilo preko 50 civila zatvorenih civila Bošnjaka i gdje su nezakonito držani, zatvoreni četiri dana u nehumanim uslovima...“47
3.5. Osnovna škola u Orahovicama I u višegradskom selu Orahovice, zločinci su prostorije Osnovne škole pretvorili u privremeni logor, kroz koji je prošlo na desetine bošnjačkih civila. U logoru u Osnovnoj školi u Orahovicama, zločinci su zatočenike podvrgavali najtežim torturama i mučenjima, nanoseći im teže i lakše fizičke i psihičke povrede. Glavni zločinci, koji su dovodili i mučili zatvorenike u ovom logoru bili su Nenad Tanasković i Vitomir Racković. Zločinac Vitomir Racković je, zajedno s više uniformiranih i naoružanih pripadnika srpske vojske i policije, sve vojno sposobne civile Bošnjake iz sela Osojnice, Kabernika i Holijaka, „bez ikakvog pravnog osnova, zatočio na spratu Osnovne škole u Orahovicama u općini Višegrad, a potom u toku noći u prizemnoj prostoriji škole zajedno s P. M. i T.N. udarao zatočenike Šabanović Salku, Džananović Esada i Mlinarević Ramu, tako što su ih udarali rukama i nogama po glavi, usljed čega su zatočeniku Šabanović Salki oštetili četiri zuba, nanijevši pri tom oštećenima snažne fizičke i duševne bolove.”48 Svjedokinje na suđenju zločincu Vitomiru Rackoviću, „Omanović Munira i RV-14 su u svom iskazu saglasno potvrdile da je kritične prilike, zajedno s drugim nepoznatim vojnicima, došao njihov komšija Vitomir Racković, u uniformi i naoružan. Svjedoci RV-7, Šabanović Salko i Cero 46 Isto, paragraf 2.c. 47 Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR-07/478, Odjel I za ratne zločine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Momira Savića, presuda, 3. juli 2009, paragraf 8. 48 Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. S 1 1 K 014365 14 Kri, Pred Sudskim vijećem, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Vitomira Rackovića, Presuda, 11. maj 2015, paragraf 1. 93 Jasmin, potvrdili su da je kritičnog dana, optuženi učestvovao u lišenju slobode oko 20 Bošnjaka – muškaraca iz sela Kabernik, Osojnica i Holijaci, koji su zatim nezakonito zatvoreni od strane nepoznatih vojnika u prostorije OŠ u Orahovicama…“49 Na suđenju Vitomiru Rackoviću za počinjene zločine na području Višegrada, Sud Bosne i Hercegovine je utvrdio kako „za Bošnjake – muškarce, nezakonito dovedene u OŠ Orahovice, također, nije bilo dvojbe da su bili civili. Naime, a o čemu su saglasno govorili i svjedoci odbrane Ninković Momir, Zečević Stanimir i Đurić Želimir, radilo se o nenaoružanim civilima, za koje je svjedok Ninković Momir veoma slikovito rekao da su izgledali ‘izbezumljeni’.“50 Optuženi zločinac Nenad Tanasković „oko 31. maja 1992. godine, je zajedno sa jednom grupom pripadnika vojske napao nebranjena sela u kojima su živjeli muslimani, i to sela Osojnica, Kabernik, Holijaci i Orahovice, te su zarobili muške civile tih sela, rekavši im da to čine zbog opasnosti od mina i napada muslimanskih snaga, prijeteći da će ubiti svakoga ko bude pokušao pobjeći, zatim su jednu prodavnicu opljačkali i kuće zapalili, a dvije od njih je zapalio lično optuženi, da bi u toku noći, u prostorijama osnovne škole u Orahovicama, gdje su svi prenoćili, Salko Šabanović i još jedan čovjek prozivani iz prostorije gdje su ovi muškarci bili zatočeni i odvedeni u drugu prostoriju škole, gdje su ih teško pretukli Nenad Tanasković i Miloš Pantelić te još pet ili šest drugih vojnika, da bi sljedećeg dana zatočenike odveli u pravcu mosta, prijeteći im da će ih sve pobiti, a potom su odvedeni u kasarnu Uzamnica u Višegradu, odakle su za par sati bili pušteni.“51 Svjedoci tvrde da je „u učionici u prizemlju bilo više vojnika i oni su počeli da ispituju svjedoka Šabanovića, pokušavajući da ga prisile da prizna da je švercovao oružjem. Svjedok Šabanović je naveo da su ga onda počeli tući, šutajući ga u leđa. To je trajalo 7-8 minuta. Svjedok navodi da ga je tada udarao Miloš Pantelić i ostali, dok optuženi Tanasković nije. Narednog jutra, oko 7.30 sati, Salko Šabanović je ponovo odveden na još jedno ispitivanje, po njega su ponovo došli Pantelić i Tanasković i odveli ga u istu prostoriju, u kojoj je bio pretučen i prethodne večeri. Svjedok Šabanović je izjavio da ga je i taj drugi put tukao Pantelić, dok je optuženi samo tu bio prisutan. Svjedok navodi da je s njim u školu doveden i izvjesni Esad Džananović iz Rogatice, ali da iako mu je lijeva strana vilice bila modra, on nije pretučen te večeri. 49 Isto, paragraf 167. 50 Isto, paragraf 130. 51 Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR/06/165, Odjel Iza ratne zločine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Nenada Tanaskovića, Presuda, 24. august 2007, paragraf 4. 94 Svjedok je također naveo da je sutradan grupa zatvorenih civila puštena iz škole, osim njega i Džananovića.“52
3.6. Osnovna škola „Vuk Karadžić“ Osnovna škola „Vuk Karadžić“, koja se nalazi u Novoj Mahali u Višegradu, također je bila pretvorena u logor za višegradske Bošnjake. U tom logoru bilo je zatočeno više civila, muškaraca, staraca, žena i djece. Zločinci su zatočene civile tukli, maltretirali, vršili fizičku i psihičku torturu nad njima. Neki su usljed teškog zlostavljanja podlegli. Torture su bile osobito izražene tokom noći. Logoraš i svjedok tortura u ovom logoru, H. H. u svojoj izjavi, pored ostalog, navodi: „... Naredili su nam da svi dođemo na autobusku ‘okretaljku’ iz sela Gostilja u sedam sati ujutro, možemo ponijeti samo ćebe i hranu za jedan dan. U određeno vrijeme došlo je 140 osoba, čekali smo do devet sati, ali vozila nisu došla. Došao je Mikan Ilić, nastavnik iz Prelova, s dva četnika, vratio nas kućama i naredio da dođemo sutradan u 8 sati na isto mjesto. Došli smo kako nam je naređeno, a došao je i ‘vojvoda’ Mikan s 4 četnika i 4 kamiona. Rekli su nam da će nas odvesti u Kladanj ili Olovo, a dovezli su nas pred zgradu Osnovne škole ‘Vuk Karadžić’ u Novoj Mahali u Višegradu. Zatvorili su nas sve u jednu prostoriju da prenoćimo. Polegli smo po golom patosu pored zidova. Ušao je Dragan Tomić, profesor-milicioner, s dva četnika i pištoljem u ruci, prošetali su po slobodnom prostoru između nas i izašli. Ista trojka je upala oko pola noći, čula sam kad su se dogovarali: ‘Odakle ćemo početi?’, pa sam gurnula muža M. i prošaputala: ‘Pobiće nas!’ U prvoj grupi su odveli šest ljudi u drugu prostoriju, pretukli ih i oduzeli im novac, devize i nakit. Tako su odvodili i ostale muškarce, sve po šestericu. Mome mužu su oduzeli dvije hiljade njemačkih maraka i 30 milijardi dinara. Drugih 50 milijardi bio je sakrio u cipelu, pa kada se vratio stavio ih u džep misleći da su četnici završili pretres. Zbog toga su ga toliko prebili da je dvadesetak dana iza toga umro. Pokušala sam da ga zaštitim, ali su i mene pretukli do besvijesti...“53 Logor Osnovna škola „Vuk Karadžić“ spominje se i u presudama Haškog tribunala u predmetima protiv Milana i Sredoje Lukića te Mitra Vasiljevića.
52 Isto, str. 43-44. 53 Kljun, Ibrahim, nav. dj., str. 284; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 528. 95 3.7. Zavod za zaštitu mentalno-retardirane ženske djece i omladine Zločinci, u svom zločinačkom činu pretvaranja svih većih objekata u gradu u logore i mjesta nezakonitog zatočenja Bošnjaka iz Višegrada i okoline, nisu izostavili niti Zavod za zaštitu mentalno-retardirane ženske djece i omladine u Višegradu. Zavod je bio smješten na lijevoj obali Drine, iznad Doma zdravlja, naselje Okolišta. Tako su navedeni Zavod, odnosno prostorije Zavoda „pretvorili u klanicu. Prethodno su na nepoznato mjesto prebacili štićenice srpske nacionalnosti, a ostale pobili ili rastjerali. Danima su djevojke i djevojčice, od kojih većina nije sposobna da se brine o sebi, lutale po okolini Zavoda i ginule u minskim poljima ili kao glineni golubovi služile za obuku četničkih snajperista i mitraljezaca.“54 Logoraš u Zavodu bila je i R. R., koja u svojoj izjavi, pored ostalog, kaže: „Prije dolaska Užičkog korpusa, 17 dana smo se skrivali u Zavodu za mentalno zaostalu djecu, skupa s porodicom i drugim mještanima. Razlog našeg dolaska u Zavod je taj što su četnici non-stop granatirali to područje, gdje smo se nalazili. Povremeno smo se vraćali kući da uzmemo nešto hrane i da nahranimo stoku. Jednog dana sa svojim vozilom pred Zavod došao je J.A. iz Kabernika i u vozilu dovezao dvije starije ranjene žene. Tada je povikao da bježimo jer dolaze maskirani četnici koji će ubrzo doći i do kapije Zavoda. J. je nastavio put u pravcu Doma zdravlja, a ubrzo su došli i četnici, s maskiranim licima (čarapama na glavi). Šesterica četnika su nogama nasilno otvorili vrata kapije i ušli u Zavod. Postavljen je ultimatum da se preda svo naoružanje pa čak i najmanji nož, a muškarci da se izdvoje napolje i da se postroje. Od naoružanja nije bilo ništa, a 17 muškaraca je postrojeno napolju. U prostorijama Zavoda nalazilo se tada oko 700-900 žena i djece. Muškarce su naočigled nas ispitivali, tukli nogama, rukama, palicama, tako da su Čermehić Mirsadu prebili jednu nogu, a na glavi su bile vidne povrede od te palice. Mirsad i još trojica muškaraca su odvedeni da pokazuju u naselju čije su kuće muslimanske, a čije su srpske. Moj muž E. s još trojicom muškaraca, imao je zadatak da kupi poginule, koje su oni poubijali. Poslije povratka mojeg muža saznala sam da su pokupili 6 leševa muškog spola, među kojima i Česer Ramiza i njegovog brata. Četnici su ih natjerali da iskopaju rake i da se sahrane. Ti se grobovi nalaze u blizini trafostanice zavoda. Ostatak od postrojenih muškaraca smjestili su u jednu prostoriju Zavoda... Dolaskom
54 Oslobođenje, 26. august 1992, str. 2. 96 Užičkog korpusa, muškarci su ponovo izloženi ispitivanju, a nama je obećano da ćemo ubrzo kući. Na kapiji Zavoda bilo je desetak rezervista Užičkog korpusa, pod čijom smo komandom ostali još dva dana i dvije noći, bez hrane i vode.“55
3.8. Hotel „Višegrad“ Hotel „Višegrad“, koji se nalazio pored same ćuprije, tokom 1992. godine je bio pretvoren u logor za višegradske Bošnjake. Zatočeni Bošnjaci su osobito maltretirani i mučeni u podrumskim prostorijama hotela, usljed čega su neki i podlegli zbog teških povreda. Zločinci su u hotel „Višegrad“ „danonoćno dovodili Bošnjake, zatvarali ih u podrumu i tukli.“56 Također, zločinci su jedan broj bošnjačkih civila s područja prigradskog naselja Crnča, nakon što su ubili Mustafu Maluhiju i još nekoliko Bošnjaka, jedne noći, početkom juna 1992. godine, odveli u Brštanicu, gdje su ih uzgred „tukli i prijetili, pucajući nam pored glave, tražili su pare i devize da nas puste. U Brštanici su uhvatili još nekoliko ljudi i sve nas vratili u hotel ‘Višegrad’, uveli nas u salu, koja je bila sva poprskana krvlju.“57 Premlaćivanja i torture u ovom logoru nad nedužnim bošnjačkim civilima, pored muškaraca, vršile su i žene. O tome svjedoči i R. N., koji, pored ostalog, navodi: „Desetak četnika i dvije žene u maskiranim uniformama prvo su s nama lijepo razgovarali. Mene su pitali za neke stare ljude, pitali su me mogu li preplivati Drinu, gdje sam radio, u kojim sam organizacijama bio... Onda su nas počeli tući svim i svačim. Jedan je držao mene i stolicu da ne padnem, a drugi me udarao. Onda priđe drugi da me ‘odbrani’, a onda on nastavi da me tuče... Osjetio sam kad su mi polomili rebra na lijevoj strani. Onda su donijeli neke spiskove, ali mene nije bilo ni na jednom. Jedan reče: ‘Pa ovaj čovjek nije ništa kriv, nema ga na spisku’, ali drugi dodade: ‘On je bio švaler, ima ga na spisku švalera’. Tada je na mene nasrnula Žaklina, jedna od dvije žene u maskirnim uniformama. Udarala me nogama u lice, iz nosa mi je pljuštala krv, a njoj se na vratu trese zlatni lanac na kojem je nanizano zlatno prstenje. Udari me jako pesnicom u lice, a s ruke joj spade sat i razbi se. Ona ode, a priskočiše četnici. ‘Što joj razbi sat?’ – vikali su i tukli me. Krv se prosula po
55 AIIZ, Inv. br. 03-782. 56 Kljun, Ibrahim, nav. dj., str. 271-272 i 296-297; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 528. 57 Isto. 97 patosu i stolu. Jedan donese sunđer i obrisa patos, a drugi donese čist stolnjak i obrisa sto, pa ga ostavi na stolu. Kada se vrati onaj sa sunđerom, dreknu na mene: ‘Što si uprljao ovaj čisti stolnjak?’ i nastavi da me tuče. Uhvati me za uho i prinese nož, ali ga drugi odvratiše da ga ne odsiječe. Tukli su i ostale, ja nisam imao vremena da to gledam. Moga sina su izveli napolje da ne gleda. Čuo sam samo Ibru Međuseljca koji je vrištao, a onda se onesvijestio pa su ga odvukli u podrum, u WC.“58 Torture u logoru u hotelu “Višegrad“ prošlo je na desetine civila Bošnjaka.
3.9. Mjesni ured u Dobrunu Prostorije Mjesnog ureda u Dobrunu bile su mjesto zatočenja (logor) značajnog broja civila Bošnjaka s područja Dobruna i mjesta i sela oko Dobruna. Kroz ovaj logor prošlo je na desetine muškaraca svih dobi, žena i djece. U dovođenju i mučenju zatvorenika u logoru u Dobrunu, pored ostalih, učestvovao je i zločinac Petar Kovačević. On je „u avgustu mjesecu 1992. godine u selu Dobrun, u općini Višegrad, a nakon što su S-1 i H. F. po njegovom zahtjevu u prisustvu dvojice nepoznatih uniformisanih i naoružanih srpskih vojnika zakopale ubijenog Gacka Muju, naredio S-1 i H. F. da idu ispred njega do kuće H. F. To su njih dvije u strahu i učinile, a zatim je naredio da S-1 uđe u novu kuću H. F. i da se skine, a H. F. Je odveo iznad kuće. Odatle se nakon petnaestak- dvadeset minuta vratio do oštećene S-1, koja ga je u prizemnoj prostoriji čekala, gdje je S-1 prisilio na seksualni odnos, tako što je naoružan pištoljem naredio da se mora skinuti i presaviti preko klupe, što je ona u strahu da je ne ubije i učinila, pritom ga moleći da se ne skida i da joj to ne radi. Potom je otpozadi silovao, odakle se udaljio s lica mjesta u pravcu motela u Dobrunu. Za nekih sat vremena naoružan je došao u kuću oštećene S-1, u kojoj su pored S-1 bile, njena majka i H. F., istjerao ih iz kuće, rekao im da ne smiju biti tu, da one hrane Zelene beretke i im naredio da idu prema motelu u Dobrunu, što su one u strahu i učinile. Odveo ih je u kuću Isić Fatime, u blizini mjesnog ureda u Dobrunu, koji je služio kao zatočenički objekt za muslimane, s područja mjesne zajednice Dobrun. Nakon toga su dvojica nepoznatih vojnika odveli H.F. u nepoznatom pravcu, dok su S-1, njena majka i Isić Fatima u pratnji nepoznatog srpskog vojnika premještene u prostorije mjesnog ureda u Dobrunu, gdje je optuženog Petra Kovačevića 58 Isto, str. 297. 98 jedanput vidjela i gdje su bile zatočene do 28. avgusta 1992. godine, odakle su premještene u logor Uzamnica u općini Višegrad.“59 Svjedok „Eniz Mutapčić posvjedočio je“, pored ostalog, i o svom „zatvaranju u mjesnom uredu, zajedno s još pedesetak Muslimana.“60 Iz sela Babin Do, u logor u Mjesnom uredu u Dobrunu odvedeni su „Fadil Husović, Smajo Međuseljac, Mustafa Zukić, Senad Bišević i Delibašić Muzafer. Navedena lica odvedena su u Dobrun, gdje se još nalazilo 63 Bošnjaka – muslimana. Tad počinju prva ispitivanja i maltretiranja koja izvode kapetan Stojanović i major Vukosavljević. Ispitivanja se svode na saznanja o vodećim ljudima općine Višegrad (muslimanske nacionalnosti), gdje se nalaze, o rasporedu Zelenih beretki i dr. Ispitivanja su vršena odvojeno. U drugoj prostoriji, gdje se vršilo ispitivanje, nalazili su se predstavnici SDS-a Višegrad, na čijem čelu je bio Mićo Obradović. Poslije desetak dana provedenih u logoru Dobrun, jedanaest Bošnjaka je pušteno, dok su Fadil Husović i Mustafa Zukić odvedeni u Užice na dalje ispitivanje. Ostali dio ljudstva ostao je u Dobrunu.“61 U svojoj izjavi o ispitivanjima i mučenjima u logoru u Dobrunu, M. D., pored ostalog, navodi: „... 15. aprila 1992. godine zarobljen sam od strane četničke vojske, koja je ušla u Višegrad iz Srbije, na čijem čelu je bio potpukovnik Vuković. Tog dana sam odveden u Dobrun, gdje se nalazio glavni štab SDS-a... Tučen sam i maltretiran, kao i svi ostali u logoru iz samo jednog razloga – što sam Musliman. To je izvodio policajac Nikola, vodnik I-klase, rodom iz Višegrada i Mitar Nikitović, moj školski drug...“62
59 Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. S11 K 0014093 14 Kri, Pred Sudskim vijećem, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Petra Kovačevića, Presuda, 2. novembar 2015, paragraf 2. 60 Isto, paragraf 128. 61 AIIZ, Inv. br. 4877, Ratni zločini nad bošnjačkim stanovništvom općine Višegrad – saznanja, Zajednička komanda Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, Strog. pov. br. 06/8-57, od 18. 12. 1997. 62 AIIZ, Inv. br. 4878. 99 3.10. Hotel „Vilina vlas“ Hotel “Vilina vlas“, koji se nalazio u sklopu nadaleko poznate Višegradske banje, bio je logor u kome su zločinci vršili brojne zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Udaljen je od grada oko 5 kilometara. U ovom logoru zločinci su „tukli nedužne civile debelim kablovima i gvozdenim šipkama. Jednom broju Bošnjaka – muslimana sjekli su nos, uši, a nerijetko i spolne organe, zatim urezivali noževima krstove po tijelu, zabadali noževe i na razne načine ih mučili...Tako izmučene ljude trpali su u automobile i odvodili u nepoznatom pravcu. Mnogima se i danas gubi svaki trag, ali se pretpostavlja da su ubijeni na rijeci Drini.“63 Upravo tako je zločinac Milan Lukić, zajedno sa zločincem Mitrom Vasiljevićem, postupio sa sedam Bošnjaka, koje je zarobio u fabrici namještaja „Varda“ i ubio na obali Drine. Naime, nakon što ih je zarobio, ubacio ih je u auto i dovezao do hotela „Vilina vlas“. Kada su stigli do hotela, zločinac Milan Lukić je „svima naredio da izađu iz vozila i uđu u hotel… Hotel je bio zatvoren… Milan Lukić je postrojio zarobljene muškarce ispred recepcijskog pulta i od Mitra Vasiljevića, koji je bio u predvorju kada su ti muškarci ušli, zatražio da mu da ključeve kancelarije direktora hotela… Milan Lukić je pogledao iza recepcijskog pulta, ali nije našao ključeve… Nakon što su u hotelu bili 15-20 minuta, Milan Lukić je ‘Montenegru’, plavokosom vojniku, sedmorici muškaraca i Mitru Vasiljeviću naredio da odu do automobila.”64 Zločinac Mitar Vasiljević je potvrdio kako su „sva sedmerica zarobljenika bila nenaoružana.“65 Pošto su krenuli, nakon nekog vremena „automobili su se zaustavili nekoliko stotina metara poslije raskrsnice u Sasama u pravcu višegradske Župe. Milan Lukić je naredio svima da izađu iz vozila i krenu prema Drini, koja je bila blizu. Prijetio je da će ih pobiti ako pokušaju pobjeći... Sedmerica zarobljenih muškaraca je postrojena na obali, okrenuti prema rijeci.”66 Nakon toga, zločinac Milan Lukić ih je strijeljao. U mjesecu maju 1992. godine, autobus Crvenog krsta s bošnjačkim civilima, koji je trebao ići prema Skoplju, zaustavljen je na višegradskom mostu. Tada su zločinci „skinuli četvericu mladića (od kojih sam poznavao
63 Sućeska, Mustafa, nav. dj., str. 316; Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 528-529. 64 ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, Presuda, 5. oktobar 2010, paragraf 109-116; ICTY, Predmet br. IT-09-32-T, Pred Pretresnim vijećem II, Tužilac protiv Mitra Vasiljevića, Presuda, 29. novembar 2002, paragraf 99-102 i 209-210. 65 Isto. 66 Isto. 100 samo Kemu Maluhiju), koji su odvedeni u Banju (Višegradska banja – hotel ‘Vilina vlas’) i poubijani...“67 Logor u hotelu “Vilina vlas“ je bio osobito poznat kao četnički štab u kome su zločinci dovodili i silovali na desetine bošnjačkih žena, djevojaka i djevojčica.
Zaključna razmatranja Sva dosadašnja relevantna, teorijska i empirijska znanstvena istraživanja, uključujući i prezentirane i elaborirane činjenice o postojanju logora, jasno i nedvosmisleno upućuju na zaključak da su na području Višegrada, za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine, s namjerom izvršeni svi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i najteži oblik zločina – zločin genocida. Prema podacima Haškog tribunala, samo tokom maja i juna 1992. godine, ubijeno je više od 60% Bošnjaka s područja općine Višegrad. U Višegradu je 1992. godine ubijen veći broj Bošnjaka, nego u ijednoj drugoj općini u okolini. Srpski agresor je na području Višegrada u periodu od 1992–1995. godine formirao i ustrojio više logora i mjesta nezakonitog zatočenja bošnjačkih civila Višegrada, s ciljem istrebljenja Bošnjaka i stvaranja etnički čistih teritorija. U njima su u kontinuitetu i svakodnevno vršena fizička i psihička mučenja, zlostavljanja i maltretiranja, kao i ubistva zatvorenika (logoraša). U radu je obrađeno ukupno deset logora i mjesta nezakonitog zatočenja Bošnjaka na području Višegrada, što nikako nije i konačan broj. Rezultat počinjenih zločina nad Bošnjacima u Višegradu u periodu 1992–1995. godine jeste radikalna promjena nacionalnog sastava stanovništva na području Višegrada. U odnosu na Popis stanovništva iz 1991, kada je Bošnjaka bilo 13.471, prema Popisu stanovništva iz 2013. godine u Višegradu živi svega 1.043 Bošnjaka. Za počinjene zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava na području Višegrada od 1992–1995, do sada je pravosnažno presuđeno ukupno 14 zločinaca. Ukupno je presuđeno 200 godina zatvora te jedna doživotna kazna zatvora, i to Milanu Lukiću.
67 Čekić, Smail, nav. dj., 2016, str. 845; Sućeska, Mustafa, nav. dj., str. 313.; Kljun, Ibrahim, nav. dj., str. 267-268. 101 Literatura: 1. AIIZ – Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međun- arodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 2. Arnaut Haseljić, Meldijana (2017). Prisilni nestanci na području Sa- rajeva 1992-1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čov- ječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 3. Čekić, Smail, Termiz, Dževad (2007). Žrtve zločina u Sarajevu 1992- 1996. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 4. International criminal court, Elements of crimes, 2000. 5. Čekić, Smail (2016). Dejtonski (mirovni) sporazum – legalizacija geno- cida u Republici Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Saraje- vu. 6. Hećo, Faid (2005). Uloga Jugoslovenske narodne armije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 7. ICTY, Predmet br. IT-99-36-T, Pred Pretresnim vijećem II, Tužilac pro- tiv Radoslava Brđanina, Presuda, 1. septembar 2004. 8. ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, Presuda, 5. oktobar 2010. 9. ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac pro- tiv Slobodana Miloševića, Drugi pretpretresni podnesakTužilaštva (op- tužnice u vezi sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom), 31. maj 2002. 10. ICTY, Predmet br. IT-98-32-T, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Mitra Vasiljevića, Presuda, 29. novembar 2002. 11. ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića, Presuda, 20. juli 2009. 12. III Ženevska konvencija od 12. augusta 1949. 13. Kantonalni sud u Sarajevu, Predmet br. K-53/04, Tužilaštvo Kantona Sarajevo protiv Nove Rajaka, Presuda, 27. novembar 2006. 14. Kljun, Ibrahim (1996). Višegrad – hronika genocida nad bošnjacima. Zenica: KDB “Preporod“/Centar za istraživanje ratnih zločina i zločina genocida nad Bošnjacima.
102 15. Mujkić, S. Muhamed (2010). Brčko – sedam krugova pakla (drugo dopunjeno izdanje). Brčko. 16. Muratović, Rasim, Kuka, Ermin (2015). Genocid u Brčkom 1992-1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međun- arodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 17. Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 2, 6. mart 2002. 18. Statut Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini. 19. Sućeska, Mustafa (2001). Krvava ćuprija na Drini. Sarajevo: DES. 20. Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR/06/165, Odjel I za ratne zločine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Nenada Tanaskovića, Presuda, 24. august 2007. 21. Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR/06/202, Odjel I za ratne zločine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Željka Leleka, Presuda, 23. maj 2008. 22. Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR-07/478, Odjel I za ratne zločine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Momira Savića, Presuda, 3. juli 2009. 23. Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR-05/04, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Bobana Šimšića, Presuda, 11. juli 2006. 24. Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. X-KR-05/04, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Bobana Šimšića, Drugostepena presuda, 7. august 2007. 25. Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. S 1 1 K 014365 14 Kri, Pred Sud- skim vijećem, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Vitomira Rackov- ića, Presuda, 11. maj 2015. 26. Sud Bosne i Hercegovine, Predmet br. S11 K 0014093 14 Kri, Pred Sud- skim vijećem, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Petra Kovačevića, Presuda, 2. novembar 2015. 27. Vojna enciklopedija, sveska 10, Beograd, 1975.
103
Rasim Muratović, Midhat Čaušević
RAZUMIJEVANJE OPROSTA U DJELU NORVEŠKOG FILOZOFA ARNEA JOHANA VETLESENA1 – Je li oprost moralno pogrešan –
Sažetak “Je li oprost moralno pogrešan?” Prema mišljenju profesora Vetlesena2, do pomirenja u Bosni i Hercegovini ne može doći ukoliko počinioci ne priznaju ono što su počinili i ne iskažu javno kajanje za ono što su uradili. I tada, ako se to desi, niko nema pravo natjerati žrtvu da izvinjenje i prihvati. Oprost i zaborav nisu obaveze 1 Arne Johan Vetlsen (1960) je jedan od najpoznatijih norveških filozofa. Profesor je Političke filozofije na Univerzitetu u Oslu, u Norveškoj. Autor je dvadesetak knjiga i stotina naučnih radova i eseja u kojima izučava pojam zla. Vetlesenova djelo Hva er etikk/Šta je etika, (Universitetsforlag, Oslo, 2014 – četvrto izdanje) i Studier i ondskap (Universitetsforlag, Oslo, 2016 – drugo izdanje/Studije o zlu, prevedene su na bosanski jezik, 2015. i 2017. godine, a u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerzitata u Sarajevu. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu je, 2014. godine, objavio knjigu, autora Rasima Muratovića, pod naslovom Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelima Arnea Johana Vetlesena. Zbog Vetlesenovog upornog rada na izučavanju zla, ali i ljudskog dostojanstva, dobio je nagradu Fangenes testamente (Logoraški testament, 2004. godine), koju svake godine dodjeljuje Norveški institut za mir, istraživačima koji su dali poseban doprinos u borbi protiv zla. Na prijedlog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, profesoru Vetlesenu Univerzitet u Sarajevu je 2015. godine dodijelio Nagradu za mir i progres. Vetlesenovi naučni eseji su nastojanje da se nauka koristi za razumijevanje provala barbarstva i zapretanih zločinačkih instikata koji završavaju genocidom. Svi njegovi radovi imaju osnovni cilj, a to je razumijevanje uzroka, ciljeva i razmjera genocida te prevencije genocida kao zločina i zla najvišeg ranga. Profesor Vetlesen od 2015. godine redovno, jednom godišnje, drži predavanja studentima na Odsjeku za filozofiju i sociologiju na filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. 2 Šire o Vetlesenu vidjeti u: Muratović, Rasim, Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2014 105 žrtve, kategoričan je Vetlesen, “poznato mi je koliko se javlja poricanje i upravo ušutkivanje žrtve da govori o svemu onome što se dešavalo, često može samo pogoršavati stvari, narušavati mogući postupak pomirenja. Razumljivo je da je veliki broj žrtava spreman zaboraviti sve što im se dešavalo zbog budućnosti. Ljudi su često svjesni da podsjećanje na te patnje može uzrokovati nove sukobe, nemir u društvu. Reći žrtvama da šute jednako je sumnjivo, psihološki neizdrživo da se to ostavi kao odgovornost samo žrtve, a ne samo zločinca, i to nikako ne može pomoći žrtvama”, tvrdi Vetlesen. Po Vetlesenu, žrtva ne može biti prisiljena da oprosti, mora biti spremna da dobrovoljno da oprost, a počinilac ga mora prihvatiti samo kao poklon koji nije zaslužen. Vetlesen je kategoričan u ocjeni da ne postoji niko ko bi imao pravo prisiliti žrtvu na oprost, pa ni vjerski ili politički lideri. “Niko nema pravo ni davati bilo kakvo uputstvo u tom smislu. To je isključivo pravo žrtve. Oprost nije obaveza žrtve, niti je pravo počinioca. To je, dakle, lični stav. Šta god žrtva odluči, niko je nema pravo osuđivati ili hvaliti za to što je učinila. Vetlesen na kraju zaključuje da žrtva ne može biti prisiljena da oprosti, mora biti spremna da dobrovoljno da oprost, a počinilac ga mora prihvatiti samo kao poklon koji nije zaslužen. Ključne riječi: oprost, moral, zločin, krivnja, kajanje, pravda, izvinjenje, pomirenje.
Uvod Oprost zavisi od onoga što je urađeno. Smatra se da je dobro što je neko spreman oprostiti zločin. Zločin koji je počinjen stvara asimetriju u odnosu zločinca i žrtve, osim ako žrtva ne oprosti zločincu. Ovakva neravnoteža nije dobra za njihove buduće odnose. Bez obzira što sam čin oprosta nije u stanju izbrisati ono što je zločinac uradio, taj čin može uticati na da se to što je učinjeno ostavi po strani, kako njihova budućnost ne bi bila upropaštena. Nedvojbeni Aristotelovski pogled na opraštanje bio je izazov u periodu kad je Kant nagovijestio termin „radikalno zlo“, koji kasnije koristi Hannah Arendt, kao zločin koji mi „niti možemo kazniti, niti oprostiti“3 Pitanje je: Da 3 Kant, Immanuel, Religion within the Limits of Reason Alone. New York: Harper, 1960; Arendt, Hannah, The Human Condition. Chicago, III. University of Chicago Press, 1958. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017, str. 247) 106 li postoje zločini koji su tako ekstremni da oprost više nije moralno opravdana reakcija ili nije moguć kao jedna ljudska reakcija? Može se argumentovati da, bez obzira na ekstremnu prirodu ovakvih zločina, ipak postoji želja da se oni oproste, što faktički može pomoći da se takve strahote evociraju u budućnosti. Na osnovu primjera zločina iz bliže prošlosti, želimo pokušati pokazati da se zlo na svjetskom planu ne može prevladati tako što će se, što smatramo neumjesnim i nepravednim, oprostiti. Naprotiv, mi time rizikujemo da stimulišemo buduće počinitelje. U diskusiji želimo problematizirati i dati prednost učesniku u odnosu na djela u novijim filozofskim diskusijama o oprostu, koji je u velikoj mjeri fokusiran na pojam izvršioca djela. Mora se primijetiti da su naše diskusije veoma selektivne budući da se one fokusiraju na ubistva kao zločin, koji se treba oprostiti ili ne oprostiti. Kad smo izabrali zločine najgore vrste, kao naše glavne primjere, to ne znači da će zaključci do kojih smo došli biti univerzalni: oni neće biti važeći za sve slučajeve koji pokreću pitanje oprosta.
1. Oprostiti samom sebi U nastojanju da nam pojednostavi suštinu problematike vezane za oprost, Vetlesen nam prezentira primjer Njemice, Traudl Junge, koja je radila tri ratne godine kao Hitlerova sekretarica. Njen posljednji dio posla bio je pisanje političkih testamenata za fürera, koje joj je on diktirao u berlinskom bunkeru malo prije njegovog samoubistva, 30. aprila 1945. godine. Ostatak života, sve do svoje smrti u februaru 2002. godine, Junge je provela živeći mirno u svom domu u Münchenu. U filmu I m toten Winkel, snimljenom na osnovu intervjua, koje je Junge dala godinu dana prije smrti, saznat ćemo – u zadnjim segmentima – da je ona rekla reditelju, Andréu Helleru, neposredno prije smrti: „ Mislim da sada mogu oprostiti samoj sebi.“ Šta je Junge nagnalo da oprosti samoj sebi? Ili preciznije, šta je to ona morala uraditi da bi sebi, na kraju svog života, oprostila? I šta je to što je ona oprostila? Teško je dobiti odgovor na ova pitanja. Kao prvo, oprost nije tema devedesetominutnog filma, sačinjenog od Jungeinog monologa. Ipak, može se barem implicitno oprost smatrati kao tema u većini onoga što je Junge u svom monologu iznijela dok je razmišljala o vremenu kad je bila Hitlerova sekretarica. Naprimjer, ona govori koliko se stidi činjenice da je od početka 107 „voljela“ Hitlera. Ispričala je još da ga je ona osjećala „kao oca“ koji je prema njoj bio pažljiv, nježan i osjećajan. Zašto je Junge zbunjena? Očigledno zato što ona smatra da je njena procjena Hitlera totalno pogrešna. Kakva je to greška? Ponovo je odgovor više implicitan, nego eksplicitan. Možda možemo reći ovako: Junge je utvrdila da je bila u zabludi – uključujuči i njenu zabludu o Hitlerovim zločinima. Ali da su ti zločini, za mladu i odanu sekretaricu Junge, više ili manje, bili nevažni, dok je radila za Hitlera. Drugim riječima: Junge krivi sebe za ono što nije znala, a trebala je znati. Ono što nije znala u to vrijeme, sada osjeća da je trebala znati. Junge stalno ističe istrebljivanje Jevreja. Ona je istinski šokirana onim što je bila Hitlerova politika i onim šta su bili rezultati vođe, za kojeg je ona tako slijepo i lojalno radila. Ona okrivljuje sebe što je bila uvjerena da je radila dobro, ali je to u stvarnosti bilo jedno veliko zlo. Jungein pristup pitanju oprosta kao da se sastoji od kontinuiranog dijaloga sa samom sobom. Dakle, to se u potpunosti odnosi na njenu vlastitu krivicu, za koju ona nije krivila druge. Bila je jako mlada kada je prihvatila da radi za Hitlera. Također su je i drugi prevarili. Svi oko nje uvjeravali su je da je ona na ispravnoj strani moralnih razlika, koje se javljaju u ratnim situacijama. Ipak, Junge nije krivila druge, uključujući i svoje moćne nadređene, osim samu sebe. Ovdje se ona razlikuje od velikog broja mladih Nijemaca koji su dijelili njenu osudu ili su, na jedan ili drugi način, podržavali nacistički režim koji je vladao dvanaest godina.4 Junge je prvi put, i to na kraju svog života, razumjela ono za šta je sebe optuživala, kako je nju moral izdao (njene riječi), na što je ona na kraju filma i ukazala. Ispričala je kako je došla do spomenika Sophie Scholl u Münchenu. Sholl i njen brat Hans su tada, u ratu, vodili studentsku grupu otpora Weisse Rose u Münchenu, koja je poslije bila dobro poznata. Scholl je uhapšena i sudilo joj se. Bila je kriva za izdaju zemlje i poznati nacistički sudija Roland Freisler osudio ju je na smrt giljotinom. Kada je Junge istraživala spomenik Sophie Scholl, otkrila je da su njih dvije rođene iste godine. To ju je probudilo: „Schol mi je pomogla da shvatim da nema opravdanja u tome da sam bila mlada kad se to događalo. U tom periodu bilo je ljudi mojih godina koji su tačno znali šta se događa i koji su prkosili opasnostima i protestvovali protiv toga.“ 4 Mitscherlich, Alexander &Margarete Mitscherich, Die Unfähigkeit zu trauern. München: Piper, 1967. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017, str. 250) 108 Tako je bilo jasno da Jungeina krivica nije bila samo njena. Umjesto toga, Junge upoređuje svoja djela s drugom osobom, osobom koja je istih godina i veoma slična njoj. Junge je zaključila da je izbor, koji je bio moguć za Sophie Scholl, u principu, mogao biti i njen. Naprijed smo se pitali: Šta je to uticalo na to da Junge oprosti samoj sebi? To su najmanje dva centralna elementa. Kao prvo, ona je morala svoja djela u ratu priznati kao moralno pogrešna, kao dokaz da je bila na pogrešnoj strani. Kao drugo, ova se procjena bazira na tome da je ona faktički imala jedan izbor i da se lično morala nositi s tom odgovornošću, kao što je i uradila. Primjer Shollove svjedoči da je bilo moguće, čak i za ženu u dvadesetim godinama, izabrati drugačije. Konkretnije, Junge krivi sebe što nije uspjela prozrijeti ono čime je, putem propagande, bila izložena. Ona dalje krivi sebe što nije pokazala istu hrabrost kao Schollova, koja je rizikovala svoj život za istinu i moralna uvjerenja. Ovo je djelimičan odgovor na druga dva pitanja. Opisali smo to što smo vidjeli kao razlog zbog kojeg je Junge bila spremna sebi oprostiti. Ali šta je to konkretno što ona sebi oprašta? Nakon ovoga, pojavljuje se četvrto pitanje: Za koga je značajan Jungein oprost? Odgovor na ovo je veoma jednostavan i očigledno, bez alternative: za nju lično i samo za nju. Iz svojih ozbiljnih samoposmatranja i razgovora sa samom sobom ona je i subjekt i objekt oprosta. Ona je samu sebe pitala može li ovim dobiti nešto u moralnom smislu – oprost – i zaključuje da ona to može. Nema druge, ili bolje rečeno, treće involvirane strane. Ali ovo „ne pije vodu“, iako je došlo kao jasan odgovor na naše pitanje. Mi ne mislimo samo na ulogu Sophie Scholl u Jungeinoj borbi za pomirenje, kada je u pitanju oprost. Postoji više partnera za razmatranje: ne samo žrtve, nego i ljudi koji su bili pogođeni Jungeinim postupcima za vrijeme rata – kao što su Nijemci, uključujući i generacije rođene poslije rata. Zašto je jedna stara i veoma zabrinuta Junge prihvatila prijedlog da se napravi film o njenoj dugogodišnjoj borbi s moralnim načelima? U odnosu na druge za koje je radila, ona nije nikada bila poznata javna ličnost u Njemačkoj. Naprotiv, pojavljuje se osamdesetogodišnja Junge u filmu kao jedna vrlo privatna osoba, koja konstantno i nervozno trlja ruke. Ona nikada nije bila poznata široj javnosti i niko, uključujući i one koji su pisali historiju Trećeg rajha, nisu bili zainteresovani da je kontaktiraju da ispriča svoju historiju.
109 Pa zašto je onda prihvatila da učestvuje u filmu koji govori isključivo o njenom životu i njenom razmišljanju? U to vrijeme, ona je imala osamdeset godina i bila je dugo godina u depresiji, tako da nije bila sposobna za neki posao. Vetlesen predlaže sljedeće objašnjenje: Junge je vjerovatno došla do zaključka da, ako se jedna osoba koja je podržavala naciste poslije mnogo godina života promijeni i oprosti sebi, to može imati značaja za druge. Pretpostavljamo da je premisa došla od Sophie Schull kao osobe koja je birala izbor, koji će se poslije ocijeniti kao ispravan ili loš, koji funkcioniše kao primjer za druge, sadašnje ili buduće osobe, bez obzira da li mi razmišljali ili ne razmišljali o tome, koji smo izbor napravili. Kada djelujemo, pod uvjetom da djelujemo slobodno, mi se ne odnosimo samo prema sebi – ne mislimo samo na sebe (Sokratov unutrašnji dijalog). Jednako je važno, s moralnog stanovišta, da gledamo na druge, neovisno jesmo li toga svjesni ili ne. Zapažamo da je sam čin izbora moguć između nekoliko opcija. U mjeri u kojoj djelovanje otkriva učesnikov moral i u toj mjeri da jedan događaj može uticati na druge, radnja je uvijek javna, nikad čisto lična. Zato što svi mi svijet dijelimo s drugim učesnicima, svi funkcionišemo kao primjeri. Razlog zašto je Jungein primjer relevantan i ima veze s njenim prvobitnim izborom i njenom naknadnom borbom da se pomiri s tim, nakon što je shvatila moralnu grešku, značajan je i za nas druge. Njeno poređenje njenog i Schollinog izbora može se posmatrati kao normativ: Jungeino priznanje, nama koji gledamo film o njenom životu, pokazuje moralno značenje procjene vlastitog izbora i vrijednosti koje su razlog za to, prema izboru i vrijednostima drugih pod sličnim okolnostima. Scholl je bila Jungein uzor. Ali, i Junge može biti uzor drugima, koji žele pokazati spremnost za kritičko preispitivanje svojih uvjerenja i svojih vrijednosti. Vetlesen ne tvrdi da ista logika stoji iza oprosta samom sebi i našeg oprosta drugima. Vetlesen poentira na tome, a što primjer s Junge ilustruje, da li ću ja imati želju da oprostim drugom zavisi od toga je li ta osoba voljna za samokritiku, što je jedan od preduslova da se oprosti samom sebi.
2. Važnost vlasništva Odnos između aktera i njegovog djela kompleksna je filozofska tema. Zajednički pristup u modernoj filozofiji morala ideja jevlasništva . Vlasništvo nad radnjom koja će se oprostiti (ili ne) relavantna je za oba aktera; u odsustvu vlasništva može se reći da nemaju pravo na oprost, ni osoba koja oprašta, kao ni 110 osoba kojoj se oprašta. Ukazivanje na ovo ne mijenja argumente. Ako uzmemo primjer koji se fokusira na stranu ubice ispred žrtve, možemo se upitati da li je australijski premijer Kevin Rudd imao pravo kada je 2008. godine uputio izvinjenje autohtonom stanovništvu; možda je Rudd uzeo za primjer, kao model, izvinjenje američkog predsjednika Billa Clintona crnačkim robovima. Vetlesen tvrdi da su izvinjenje i oprost zaista dvije različite stvari. Ipak, postoji neka veza, prije svega zato što drugo zavisi od prvog: oprostiti se može kad onaj kojem se oprašta, pokaže iskreno kajanje za svoje postupke i kad kajanje dobije formu izvinjenja i izjave u smislu: ”Izvinjavam se za bol, koju sam vam nanio.” Ovakav jezik izražava vlasništvo: ubica javno priznaje šta su on ili ona uradili i preuzima odgovornost za ono što je urađeno žrtvi. Na primjerima Rudda i Clintona uočljiva su dva razloga zašto izvinjenje ne zadovoljava stanje vlasništva. Onaj koji moli za izvinjenje, nije vlasnik događaja za koji se izvinjava i njihova izvinjenja usmjerena su prema vlasnicima, a ne prema posljedicama događaja: to nisu oni koji su direktne žrtve, nego njihovi preci. Drugim riječima, izvinjenje – koje uzgred mnogi smatraju kao uslov za oprost – ne funkcioniše kada su vlasnici postupaka i vlasnici posljedica tih postupaka mrtvi. Vetlesen tvrdi da se, suprotno od ovog razočaravajućeg zaključka, može reći da je razumijevanje vlasništva ovdje previše usko i kruto. Ideja o vlasništvu postaje nevjerovatna ako je ona privilegija rezervisana samo za direktno involvirane strane. Kao konstruktivniji primjer neposrednog izvinjenja mogle bi se smatrati Ruddove i Clintonove aktivnosti, kao izvinjenja zamjenika. Njihovi javni uvježbani govori kvalifikuju se kao izvinjenje (u prijevodu žaljenje) jer su ih izgovorili lideri, simbolične osobe. Oni kažu ono što misle, ali kao predsjednici i premijeri, i to predstavlja stav cijelog političkog društva, odnosno cijelog socijalnog jedinstva, koje je i (originalno) grješno i (originalno) žrtva. Kako nikad nije izrečeno izvinjenje između direkno involviranih strana – nikad nisu zarasle stare rane, nego su ih pratile kroz stoljeća i postale teret koji je uticao na cijelu zajednicu. Kada imamo ovakav slučaj, onda se državni ili nacionalni lideri smatraju najboljim i najprihvatljivijim primjerima da izgovore do sada neizgovorena izvinjenja i tako doprinesu oprostu i pomirenju. Nema sumnje da ovakva izvinjenja funkcionišu, ponekad vrlo dobro. Kao jedan od dobrih primjera, Vetlesen navodi bivšeg premijera Willya Brandta, koji je 1971. godine kleknuo ispred spomenika Jevreja, koje su nacisti ubili u getu u Warszawi. Kao pojedinac, Brandt nije imao nikakvu
111 odgovornost za izvršene zločine – naprotiv, on je bio dio otpora protiv nacizma. Ali kao politička figura, Brandt, koji je vodio tadašnju Zapadnu Njemačku, bio je odgovarajuća osoba koja je mogla izraziti žaljenje i pokazati poštovanje prema žrtvama nacista. Vetlesen tvrdi da zamjensko izvinjenje izražava zamjensku krivicu. Kada imamo potrebu za izvinjenjem bez vlasništva radnje, poziva se kolektivni, a ne individualni akter. Politički lider jedne nacije izvršava kolektivne radnje u ime kolektivnog osjećaja krivice, ili preciznije, preuzima krivicu. Brandt je u ime svih nacista molio za izvinjenje. Na isti se način za izvinjenje obratio svim žrtvama. I kada ove žrtve više nisu žive (ili kad je barem neko od njih preživio), on se mora pokloniti njihovim potomcima. U Ruddovom i Clintonovom slučaju, vremenski faktor ima potpuno drugačije značenje. Ne postoji bilo koja veza između zločinca i onoga koji moli za izvinjenje, kao ni zahtjev za vlasništvom. Sve što je ostalo je simbolička veza: u Brandtovom slučaju veza između bivših i sadašnjih njemačkih vladara. Brandt je u istoj poziciji u kojoj je nekada bio Hitler; stoga ima smisla da moli za izvinjenje za zadnje zločine.
3. Kolektivizacija djelovanja aktera Drugi primjer, kojeg Vetlesen koristi u nastojanju da nam pojednostavi suštinu problematike vezane za oprost, je primjer SS-ovca koji moli jednog predstavnika grupe, koju je pokušao istrijebiti, da mu oprosti. Za SS-ovca je Wiesenthal izabran da posluži kao zamjenik za milione žrtava. Kao predstavnik jedne cijele grupe žrtava Wiesentalova uloga sama je po sebi posebna. Možemo reći da je on žrtva nacizma, ali nije Carlova žrtva. „Tu se radi, prema definiciji Charlesa Griswolda, o oprostu treće strane za nepravdu učinjenu drugima, uključujući i žrtve koje nisu žive.“5 Ovo su informacije koje znamo: Carl, koji želi da mu bude oprošteno, ima vlasništvo nad djelima za koje moli oprost. Wiesenthal, od kojeg se moli oprost, nema vlasništvo nad žrtvama Carlovih zločina. Wiesenthal je direktna žrtva zločina koje su izvršili drugi nacisti, ali ne Carl. Kad je slučaj ovakav, možemo se upitati: U čemu je ovdje suština? Kako moralno značenje ove razlike utiče na situaciju – Carlova molba za oprost i Wiesenthalov odgovor? 5 Griswold, Charles, Forgiveness. A Philosophical Investigation. Cambridge: Cambridge University Press, 2007. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 266) 112 Činjenica je da je Carl pristalica iste genocidne ideologije i prakse, kao i Wiesenthalovi zločinci (oni koji su ga uhapsili, poslali u koncentracioni logor, čuvari u logoru itd.). Svi zločinci imaju zajedniču ideologiju, koja odobrava i podstiče njihove postupke kao nužne i ispravne; zajedničko svim direktnim žrtvama jeste to da su bile slučajno naznačene, kao žrtve upravo zbog ove ideologije. Carl apsolutno ne pokazuje da ga zanima da li je Wiesenthal kao individualna žrtva spreman oprostiti svojim zločincima kao individuama. Carl se umjesto toga obraća Wiesenthalu, samo kao zamjeniku žrtava za njegove zločine kao SS-vojnika. Wiesenthal, kao zamjenik, javno nikada ne može zamijeniti Carlove direktne žrtve. Jedna od onih žrtava, koja je trebala biti umjesto Wiesenthala pored Carlove samrtne postelje je, naprimjer, onaj mali dječak s crnom kosom i crnim očima, posebno zato što Carl eksplicitno izvlači njega u svom izražavanju kajanja i želje da mu se oprosti prije nego što umre. Čudno je da Wiesenthal, bez obzira na sve svoje perspektive i razmišljanja, nikada nije postavio direktno pitanje Carlu da li bi njegove žrtve prihvatile da moli jednog predstavnika za oprost. Važno je, također, napomenuti da iako Carl nesumnjivo moli da mu se oproste svi njegovi zločini nad Jevrejima, porodica koju je naveo – posebno mali dječak – osnova je njegove želje. U ovoj priči, centralno mjesto zauzima ova porodica, tako da mi kao čitaoci ne bismo posumnjali da je Carl bio opsjednut samo jednom žrtvom. Ustvari, on je imao jaku potrebu da mu bude oprošteno, potrebu koja se ovdje pokazuje egzistencijalnom. U tradicionalnom poimanju, pitanje oprosta povezano je s odnosom zločinca i žrtve. Pokajanje je uslov da se želja za oprost doživi iskreno. Ovo kajanje izražava se kao izvinjenje, kao želja da se, što je moguće više, učini mnogo bolje od onoga što je nepravedno učinjeno. Tako, na ovaj način, zločinac započinje proces, koji mu može donijeti oprost tako što će raščistiti sam sa sobom. On počinje s preispitivanjem svoje uloge, odnosno priznavanjem svoje odgovornosti i svoje krivice, a to su uslovi za kajanje i izvinjenje, koje on izražava prema žrtvi. Na osnovu priznanja: ”Ja sam radio pogrešno”, slijedi izjava: ”Ja neću nikada uraditi nešto slično”. Proces oprosta, po svaku cijenu, mora započeti tako da zločinac vidi sebe kao zločinca kroz vrlo bolno samoposmatranje. Ovo oprostu daje jednu Sokratovu dimenziju, nešto što se često gubi iz vida u današnjoj debati. Ilustrativan primjer je izjava Margaret Walker o tome da ”čovjek može
113 oprostiti zločin, samo ako je i sam patio”.6 To nije bio slučaj s Traudl Junge. Ona je pokušala naći odgovor poslije svih godina, prije nego što umre. Mogla se vidjeti kao jedna moralna osoba, osoba koja zaslužuje poštovanje – u ovom slučaju neophodno samopoštovanje – uprkos činjenici da je ona samu sebe optužila da je radila za nešto što je, tek kasnije, razumjela kao zle sile. Možemo se upitati da li je Traudl stvarno imala pravo oprostiti sebi i nije li to trebao neko drugi uraditi? Međutim, Walker izostavlja dimenziju koja se tiče neophodnog samopreispitivanja zločinca, što može dovesti da žrtva (direktna ili indirektna) oprosti zločincu. Želja zločinca da se samopreispita, neophodna je da bi on izrazio kajanje i izvinjenje onome ko bi mu (možda) oprostio. To je završni doprinos zločinca procesu oprosta. U primjerima enormnog kolektivnog ubijanja, kao što je to slučaj u holokaustu (ili u drugim primjerima genocida), pravilo je, a ne izuzetak, da su žrtve mrtve, stoga se ne može otkupiti željeni oprost. U primjeru gdje su sve žrtve mrtve i gdje nema preživjelih, Primo Levi istrajno tvrdi da ni on, ni Wiesenthal nemaju pravo oprostiti,7 tako da nije bitno da li ubice duboko žale; ne može se naći nijedna osoba kojoj se može uputiti molba za oproštaj. Mnogi su skloni da tvrde da ovo obrazloženje ne rješava problem oprosta. Uzmimo situaciju gdje (po mišljenju Levija) nema direktne žrtve, kojoj se može uputiti molba za oprost. Ima li bilo ko drugi pravo oprostiti, osim pokajnika? Takozvani ”oprost treće strane”, odnosno oprost za nepravde učinjene drugima, uključujući i žrtve koje više nisu žive8 ne može se, po našem mišljenju, smatrati potpunim oblikom oprosta. Njegovo se značenje, umjesto toga, mora odrediti za svaki slučaj pojedinačno, jedan zadatak koji mora biti delegiran phronesisu, našoj najboljoj procjeni, na osnovu okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Pronalaženje nekoga ko ima pravo oprostiti u tom slučaju (kao treća strana) nije najkritičnije, ali odlučiti o karakteru djela 6 Walker, Margaret, Moral Repair. Reconstruction Moral Relationships after Wrongdoing. Cambridge: Cambridge University Press, 2006, str. 179. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 266); 7 Levi, Primo, The Drowned and the Saved. London: Abacus, 1998. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 269); 8 Griswold, Charles, Forgiveness. A Philosophical Investigation. Cambridge: Cambridge University Press, 2007. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 270) 114 (zločina) u ovom konkretnom slučaju takve je prirode da oprost čini mogućim – ili nemogućim. Naprijed je istaknuta Wiesenthalova uloga zamjenika, koju je izabrao Carl i kojemu je bila dodijeljena uloga predstavnika Carlovih žrtava. Poenta nije u tome da je Carl na samrti izabrao njega kao slučajnog Jevreja. Poenta ovdje je ona logika, koja je Carlu pomogla da izabere njega, a to je ista logika koja je, u osnovi, bila operativna kroz ideologiju koja je opravdavala genocid i zločine. To je logika po kojoj je grupa bitna sve dok je pojedinac beznačajan; gdje jedan element – da, samo jedan – određuje šta se smatra osnovnim karakteristikama grupe. U nacističkom primjeru je to ”rasa”. Šta to znači? To znači da ista ideologija, koja je od Wiesenthala (kao i od miliona drugih) napravila žrtve u čijim zločinima je i Carl imao udjela, sada koristi Wiesenthala da oprosti Carlovu ulogu u ovom zločinu. Bilo je dovoljno da si Jevrej da te izaberu kao žrtvu, dovoljno da se rodiš s osobinama koje su povezane s “nižom” rasom. Na isti je način bilo dovoljno da si Jevrej da te okvalifikuju kao onoga koji treba primiti molbu za oprost. Doduše, postoje naznake da je Carl uzeo na sebe moralnu odgovornost za svoja djela. Čini se da se on barem povremeno pokušavao odvojiti od nacističke kolektivne logike. Carl se pojavljuje kao pojedinac u pravom smislu jer moli za oprost za ono što je on uradio, on moli samo za sebe, a ne za njemačku državu ili za sve članove SS-a. Tehnički gledano, on je razdvojio odgovornost za zločine i odgovarajuću individualizaciju odgovornosti – zajedno s osjećajem krivnje i žaljenja – što je ključno da svede račune sa samim sobom. Ova dva veoma različita slučaja, Junge i Carl, imaju nešto zajedničko: oboje su zagovornici individualizacije svoje odgovornosti za teške zločine, očigledno bez vanjskog pritiska. Ovo predstavlja jasan raskid s kolektivnim mentalitetom, karakterističnim za ulogu nacizma na svjetskom planu. Moramo dodati da je ovaj raskid daleko više uvjerljiv i kompletan u primjeru 80-godišnje Junge, nego kod 21-godišnjeg Carla. Istovremeno, ova komponenta individualiziranja pomaže stvaranju asimetrije, a ne simetrije, u odnosu između Carla i Wiesenthala. Carl se probao izdvojiti jedan korak od kolektivne odgovornosti, tako da se on ističe kao pojedinačni počinilac i priznaje krivicu za specijalne radnje, kojima su povrijeđene (ubijene) specijalne individue (misli su usmjerene na onog malog dječaka). Ovo je u suprotnosti s Wiesenthalom: Carl, barem djelimično radi, da bi bio ili vidio sebe kao jednog u masi s individualnim žaljenjem, dok Wiesenthal ne prolazi kroz takva individualiziranja. Nije ga nagovorio Carl, a
115 nije ni uradio ništa da izađe kao jedna individualna žrtva, kao i da se izdvoji iz anonimnosti u apstraktnoj kategoriji “Jevrej”, ulogu mu je nacistička ideologija dodijelila i optužila ga. Iz ovoga se čini da je Carl dao sebi opravdani razlog za manevar koji Wiesenthal ne odobrava, u kome on moli da mu se njegove lične radnje oproste prije nego umre. Da je Wiesenthal bio Jevrej, bilo je dovoljno da bude žrtva. Iz istih razloga, smatra Carl, on ima pravo oprostiti. Mi znamo da se oprostiti mora dobrovoljno, ako će to značiti nešto i ako će to uticati na onoga kome se oprašta. Da bi se dobrovoljno oprostilo, to znači da druga strana potpuno prihvati da onaj koji oprašta ima potpuno pravo i moć da ne oprosti. Izbor za oprost pripada nedvosmisleno onom koji je specifična jedinka. To implicira sljedeće: ako je drugoj osobi postavljeno pitanje – i način na koji je pitanje postavljeno – taj dotični može odgovoriti drugačije. Činjenica je da Carl nije nikad gledao Wiesenthala kao individualnog učesnika, kao jednog Jevreja, kao jednu jedinstvenu osobu. Carl želi nešto od drugog, koji je slobodan i koji je u poziciji da daje, od nekoga ko se nalazi u simetričnom i uzajamnom odnosu – ali Carl odbija da ovaj drugi bude u istoj ravni s njim. Carl stvara nespojive situacije. Vetlesen smatra da je bitno ukazati kako Wiesenthalova formulacija otkriva to da žrtve lahko, vjerovatno nesvjesno, kopiraju dijelove retorike zločinca. Kolektiviziranje odgovornosti i gledanje na događaje kao proizvode ideologije, umjesto suprotno, dublje je motivisano. Za mnoge učesnike to je primamljivo (”self-serving”) jer im to dozvoljava da se osjećaju manje krivim i manje odgovornim za učešće u zločinima. Žrtve koje su bile doživljavane kao nešto što se može koristiti i baciti, nešto kao otpisani, na kraju bi počeli gledati na sebe na isti način i primijeniti isto mišljenje na svoje ubice. Na taj način žrtve učestvuju, i opet se mora reći da je to u velikoj mjeri nesvjesno, u reprodukciji i stvaranju svjetske slike bez pojedinaca. Ovdje se za razračunavanje pretpostavlja da obje strane prave distancu od kolektivne odgovornosti, što je suština genocidnih ideologija.
4. Poništiti učinjeno Ako će oprost biti svrha, moramo uzeti u obzir više pretpostavki, a ne samo one koje obrađuju funkcije dva partnera. Primorani smo diskutovati o značenju jednog faktora koji je Arendt naglasila: spomenuti karakter djelovanja.
116 Vetlesen predlaže da pređemo na stvar: Da li je stvarno moguće oprostiti Carlove postupke? Ljudi koji mole za oprost, obično kažu: „Ja nisam mislio uraditi to što sam uradio.” Alternativno će reći: „Onda sam uradio što sam mislio uraditi: efekti mojih postupaka bili su namjerni. Ali nakon toga što se rasvijetlila ta stvar, došao sam do zaključka da je to što sam uradio bilo pogrešno. Izvinjavam se za štetu koju sam izazvao i molim za oprost.” Pretpostavimo da je Carl primjer za naprijed navedeno. On ima – i uzima – jasno definisano vlasništvo nad događajima, za koje on moli da mu se oproste. Kada moli za oprost, on djeluje iskreno. Kada su ova dva značenja ispunjena, ako zanemarimo činjenicu da li je Wiesenthal prava osoba, da li je to nešto što može oprost napraviti neprikladnim ili čak i moralno pogrešnim u ovom slučaju? Kao što smo i pretpostavili, mislimo da odgovor zavisi o karakteru postupaka. Carl sam ističe ubistvo članova porodice malog dječaka s crnom kosom i crnim očima. Dječak je umro nakon što je iskočio iz zapaljene kuće, koju su zapalili SS-vojnici, uključujući i Carla. Taj dječak bio je bespomoćna žrtva, u strogo pravnom, kao i moralnom smislu. Dječak je izabran kao žrtva, ne zbog toga što je nešto uradio za što bi mogao odgovarati, nego jednostavno zato što je bio Jevrej, na što on nije uticao. Ako opet zanemarimo činjenicu o tome na koga je bila usmjerena molba, šta možemo reći o mogućnosti da oprostimo ovakvu radnju? Vetlesen poziva u pomoć Hannah Arendt. „Oprost“, piše ona, ”jedina je reakcija gdje čovjek ne reaguje, nego djeluje na nov i neočekivan način, neovisno o postupcima koji su isprovocirali oprost. Zato oprost oslobađa i onoga ko oprašta i onoga kome se oprašta od posljedica postupaka”.9 „Oprost“, nastavlja ona, „stvara posebno blizak odnos među njima, gdje se radnja oprašta zbog osobe koja je to uradila”.10 Arendt se u ovim formulacijama ne dovodi direktno u vezu s faktorima koje ona naglašava na drugom mjestu, naime zločinima specifičnog karaktera.
9 Arendt, Hannah, The Human Condition. Chicago, III. University of Chicago Press, 1958. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 276); 10 Arendt, Hannah, The Human Condition. Chicago, III. University of Chicago Press, 1958. (Isto) 117 Zločinima, koje je u svojim djelima Kant nazvao „radikalno zlo”, koji „prelaze granice onoga što je ljudsko.” U skladu s razumijevanjem radikalnog zla kod Arendt, ona, po našem mišljenju, nedvojbeno smatra Carlovo saučesništvo u ubistvu onog jevrejskog djeteta kao primjer radikalnog zla. Carl očigledno želi „izbjeći posljedice” za ove radnje prije nego umre. Recimo - zbog argumenata za diskusiju – da je Wiesenthal prihvatio Carlovu molbu i oprostio mu, da li bi to doprinijelo da se poništi učinjeno? To je jedno teško pitanje. Poenta ovog pitanja je usmjeravanje pažnje na komponentu oholosti, koja je involvirana u proces opraštanja. Kad Arendt, kao i mnogi drugi filozofi (i teolozi), govori da se „poništi ono učinjeno”, ona nas podjeća na to kako obje strane u procesu oprosta predstavljaju poseban oblik moći: moć da se izbriše vrijeme i moć da se obustavi cijela naša percepcija vremena. U vezi s naprijed rečenim, to izgleda da onaj ko oprašta, prihvata želju onoga koji moli za oprost, da se odvoji od vlasništva nad ovom specifičnom radnjom, onog dijela radnje iz prošlosti. Drugim riječima, osnova za oproštaj je dodavanje odgovornosti, to jest vlasništva nad svirepošću; dok je oproštaj razmjena između dvije strane, iz čega proizlazi da učesnik moli da bude oslobođen specifičnih i namjernih posljedica uzrokovanih radnjama (ubistvima) i da mu druga strana ispuni želju. Čini se da je rezultat uklanjanje, a time i promjena vlasništva, čime počinje cijeli proces. Vetlesen kaže da moramo priznati da refleksija koju zastupa Arendt nije potpuno konzistentna. Ono što je relevantno u ovoj diskusiji je sljedeće: ubistvo znači oduzeti život. Pokušati promijeniti izvršenu radnju koja je oduzela život van ljudske je moći, i aktera i onoga koji oprašta. Njihovo vjerovanje da mogu promijeniti stvari je samoobmanjivanje ili, po Sartrovom mišljenju, loša vjera. Carlovo vlasništvo nad postupcima, koji su odlučili dječakovu sudbinu svjetska je činjenica – a to je da je dijete umrlo. Zločin je slobodno izvršen, postupkom pojedinca; akter je to mogao uraditi drugačije. Radnje koje su izvršene su posljedice zločina – što je bilo lahko predvidjeti – zauvijek izvan ljudskih uticaja, bez obzira da li je to od onoga ko je to uradio ili onoga ko mu oprašta. Vetlesen upozorava da smo možda otišli predaleko. Ili, još gore, možda smo izgubili iz vida ono za čim je Arendt bila u potrazi. Kada Arendt, kao i mnogi drugi filozofi prije i poslije nje, govore da je odlučujući dio oprosta „poništiti učinjeno”, nešto što oprost čini jedinstvenim poklonom od jedne 118 osobe prema drugoj osobi, ona je opterećena upravo ovim zahtjevom, ili obećanjem, da prekorači zemaljske i vremenske granice. Nije teško zaključiti koliko značenje ima ukidanje posljedica nastalih nakon djelovanja jedne osobe prema drugoj. To čini mogućim da preživjeli mogu ići dalje u životu; prihvatiti upravo ono što oni nemaju mogućnost uraditi; izbrisati žaoku zločina dobrovoljnim izborom, odnosno oprostom izvršenih radnji zbog osobe koja je to uradila (rečeno riječima H. Arendt).
5. Ko sam ja da prvi bacim kamen Želja da se granice ukinu samo je previše ljudska. U određenim slučajevima i žrtva i zločinac mogu imati istu želju. Ali kad se djelo sastoji od ubistva, onda je to definitivno. Žrtva je mrtva, ono što je prouzrokovalo njenu smrt je jedna – u ovom slučaju s potpunim predumišljajem – nepovratna radnja. Uzeti nečiji život je nepovratan čin u pravom smislu riječi. U tom kontekstu, Vetlesen traži odgovor na pitanje: Kako ćemo ovo razumjeti s moralne strane? Pojedini filozofi i teolozi rekli bi da je spremnost da se oprosti jednom ubici za počinjeni zločin, najveći oblik moralnog ponašanja. U tom slučaju oprost je posebno zahtjevan za onoga ko oprašta; to zahtijeva da ta osoba mora prevazići snažan bijes, gorčinu i mržnju prema ubici. Jedan od primjera za ovo je onaj kada ubica za oprost moli majku ubijenog djeteta. Oni koji podržavaju da majka prihvati molbu ubice za oprostom, teško mogu tvrditi da ona ima obavezu da oprosti. Poenta ovdje je da se praštanje smatra najvećom klasom koja je „obligatorska”, odnosno da iza ovoga stoji zahtjev u vidu obaveze. Takav oprost nije dat zbog obaveze, nego iz slobodnih osjećanja: to jest da se može slobodno izabrati da se oprosti. Dati ovakav poklon za svaku je pohvalu; nadležni su se divili da neko može uraditi nešto što se nije očekivalo, moralno gledajući. To je nešto što je u ovom slučaju jedinstveno. Ako se ovakav poklon ne pokloni, čovjek se ne suočava s kritikama ili bilo kakvim pravnim ili društvenim sankcijama. Mora se smatrati potpuno ljudskim, odabir ne oprostiti ubici djeteta. Mi to vidimo kao jedan rasprostranjen stav. I moramo reći da se ne slažemo. Šta je onda problem? Ovo je jedno uobičajeno shvatanje koje se ističe u ovakvim vrstama diskusije, da nijedna pojedinačna radnja ne može u potpunosti definisati aktera. Iako je govor o ubistvu s predumišljajem, nijedan zločin ne može
119 definisati ubicu ni kao čovjeka ni kao moralnog učesnika. Ideja jedase učesnik, moralno gledano, mora gledati kao – neko ko prelazi granice – za svaki počinjeni čin koji je izvršio, čak i ono najgore, ubistvo djeteta. Stoga jedna akcija ne može biti dozvoljena izvršiocu. Bez obzira koliko je njegovo djelo bilo grozno, moramo – barem načelno – zadržati otvorenu mogućnost da bi on to u budućnosti uradio drugačije. Britanska filozofkinja Eve Garrard upravo je ovo argumentovala pišući da „ubice s nama dijele ljudsku prirodu; i mi dijelimo, u nepoznatom stepenu, njihovu sposobnost za zločin”.11 Garrard nas podsjeća na to da koncept zločina protiv čovječnosti ima dvije strane. To nisu samo kriminalne radnje, koje se možda (također) mogu oprostiti, zločini protiv čovječnosti; to su također i zločini počinjeni od ljudskog roda. To znači, nastavlja Garrard, da su slučajevi ubistava zločini u kojima smo i mi uključeni – moralno gledano, ne zakonski – samo na osnovu toga da si ljudsko biće, u tom smislu da svi mi možemo biti izvršioci i žrtve zločina. Tako da je u našoj osnovi sklonost da oprostimo. Garrard tvrdi da je „većina nas, ne svi, u mogućnosti da dijeli i dobro i zlo”.12 To znači da niko od nas nije u poziciji da prvi baci kamen. Nacistički zločinac, kao što je Carl, ne može reći da nije mislio to što je uradio – da ubija Jevreje oba spola i svih starosti, što su mu njegovi pretpostavljeni stalno ponavljali. Ipak, ima mnogo prigovora na naše suprotstavljanje da mu se oprosti. Naprimjer, naš se stav može osporiti percepcijom koju smo vidjeli kod Garrard. Ko sam ja da bacim prvi kamen? Ovo moćno retoričko pitanje je jezgro Garrardinog argumenta za oproštaj. Možemo umjesto toga reći da ona argumentira protiv toga da se oprosti, ispred direktnog zalaganja da se oprosti. Teret argumentacije leži na onima koji ne opraštaju. Ne oprostiti je u skladu s tim – ali nije identično s osudom krivca: onaj kome se ne prašta, taj je osuđen. Pitanja o kojima u velikoj mjeri razmišlja Gerrard, zastupljena su i u sekularnoj i kršćanskoj etici, tako da se moram zapitati da li sam ja u stanju počiniti isti zločin kao Carl. Kako bih se ja ponašao u istoj situaciji? 11 Garrard, Eve, “Forgiveness and the Holocaust”, Ethical Theory and Moral Practice 5, 2, 2002: 147-164. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2017 str. 280); 12 Garrard, Eve, “Forgiveness and the Holocaust”, Ethical Theory and Moral Practice 5, 2, 2002: 147-164. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 281) 120 Dozvolite da prvo odgovorimo na kontrapitanje: Zašto bih ja bio u stanju odgovoriti na ova pitanja, kako bih bio kvalifikovan da sudim i na taj način da možda osudim stvarne akcije druge osobe te da na osnovu toga predložim da joj se ne oprosti? Sad je to, naravno, dobro poznata činjenica da su nacisti, kao pojedinci, izrazili iznenađenje ili čak šok zbog onoga što su uradili: „Ja nikad ne bih pomislio da sam bio u stanju uraditi ono što sam uradio“ ili: „Ja nikada prije nisam ubio nikoga, a ni poslije. Sve ovo se mora gledati u svjetlu posebnih okolnosti, a nikako s pozicije u kojoj možemo osuđivati.” Nema sumnje da ovo zvuči vjerodostojno i da se rezonuje s onim šta mi drugi mislimo i osjećamo. To nas čini zahvalnim što nismo nikada bili ni blizu da iskusimo ono što je, naprimjer, jedan 21-godišnji SS-ovac doprinio ubistvom koje je počinio. Priznajemo da smo isticali formulaciju koju je zastupala Garrard kako bismo došli do svog mišljenja, a to je da nas navedeni način razmišljanja vodi u ćorsokak, u smislu gledanja na moralnu odgovornost kada je u pitanju oprost ili neoprost. Mi ne možemo znati šta bismo uradili u sličnoj situaciji. Ova nepobitna činjenica nas ne smije spriječiti da donesemo moralnu osudu – bez obzira na to da li će ona kao takva ubirati aplauze danas, sutra, prekosutra ili suprotno. Suditi o djelima drugih je nešto što stalno činimo; funkcije ovih osuda neodvojive su od njihovih uloga u društvenoj praksi. U cilju davanja takvih osuda dovoljno je da se razjasni ko je šta kome i pod kojim okolnostima uradio. Ovdje je veoma važno poznavati namjeru učesnika i biti upoznat s posljedicama za žrtve. Dovoljna osnova za osudu je to da su oni koji su učestvovali u ubijanju, to vršili s predumišljajem. Naša poenta je da su činjenice vezane za zločine za koje će se nekome suditi puno važnije od svih hipotetičkih pitanja u smislu: šta bi osoba, kojoj će biti suđeno, imala namjeru uraditi ako bi se našla u sličnim okolnostima? Takve hipotetičke misli su nepotrebne; to nas ne vodi do suštine, do slučaja koji zahtijeva naše određene procjene. Tako genijalna izmišljotina, kao što je trolley examples, sama je po sebi postala posebna. Da bismo mogli suditi o izvršenim zločinima, neophodno je da imamo što više saznanja o onome šta se i kako se dogodilo, kako bismo mogli zauzeti polaznu poziciju u faktičkom odnosu.
121 6. Radnje koje prevazilaze aktera Naprijed smo istakli da postoji rasprostranjeno i nepogrešivo humanističko razumijevanje da se nijedna osoba ne može definisati samo na osnovu jednog postupka; ne može biti da jedan postupak iscrpljuje aktera moralno gledajući. Ovaj stav često se doživljava kao argument za davanje oprosta. Čak i osoba koja je odgovorna za veoma brutalne zločine, izvršit će niz drugih vrlo različitih aktivnosti koje su drugačijeg moralnog karaktera. Ako se prebacimo s učesnikove prošlosti na njegovu budućnost, njegove bi buduće radnje mogle svjedočiti o njegovom poboljšanju; možda on odluči da se ponaša fino prema drugima, tako da njegove iskonske akcije jačaju motivaciju da radi nešto dobro, ništa drugo nego dobro, do kraja svog života. Priznati ovo, znači priznati da se ljudi ponašaju slobodno i da je jedan dio ovog slobodnog moralnog značenja da ono nosi u sebi mogućnost za promjene. Dok je prošlost zatvorena, budućnost je radikalno otvorena – za svakoga. Niko ne treba, prema ovom razmišljanju, negirati priliku za promjenu. Odbiti oprost jednom učesniku konkretnih zločina u praksi, znači uskratiti mogućnost da se promijeni. To niko ne zaslužuje, zato bi bilo moralno pogrešno odbiti oprost. Ovi argumenti izgledaju vrlo privlačni, ne samo zato što se tu pojavljuje ljudska velikodušnost. Ako neko od nas osjeti određeno - intuitivno – oklijevanje za svoju uvjerljivost, to može značiti da moramo uključiti nešto jače – jedan element otpora, oblik ličnog prevazilaženja, koje karakteriše istinsko moralno ponašanje, zar ne? To je nešto što je samo po sebi bez predrasuda, kao što to kaže izreka „ništa ljudsko nije mi strano”, što bi trebao biti moj odgovor na zločine protiv čovječnosti, posebno one najteže, kao što je genocid. Mi imamo drugačiji pogled na to šta znači oprost. Predlažemo zamjenu pretpostavki o tome da nijedna pojedinačna radnja ne može definisati (iscrpno) učesnika premisom o tome da neki događaji prevazilaze svoje učesnike: ovi događaji posjeduju osobine koje se ne dijele, nisu pronađene kod učesnika koji ih je izvršio, čak iako su te radnje prouzrokovale štetu moraju se smatrati učinjenim s predumišljajem. Kratko rečeno, postoje radnje koje su, moralno gledano, mnogo gore od bilo kojeg individualnog aktera. Ali – da uzmemo u obzir naše argumente – ne mislimo da to na bilo koji način ograničava odgovornost učesnika za određene radnje. Možda akter nije imao namjeru ili nije očekivao posljedice do kojih su ove aktivnosti dovele; možda akter nije, prije i u trenutku događaja, ulagao napor da to predstavi sebi, gledano sa stanovišta žrtve. Ali, disproporcija između onoga šta je učesnik predvidio – ili još preciznije, smetnja koja mu nije dozvoljavala da pokuša predvidjeti – i
122 kakve su faktički bile posljedice za izabranu žrtvu, ne reducira ni na koji način moralnu odgovornost aktera. Mnogi filozofi smatraju da postoji disproporcija između zločina i izvršioca zločina. Nakon što se borila da intelektualno i moralno shvati utisak, koji je na nju ostavio Eichmann u sudnici u Jerusalemu, Hannah Arendt je ostatak svog života posvetila tražeći odgovor na pitanje: Kako je mogla jedna tako obična, neupadljiva i u svakom pogledu neadekvatna osoba igrati centralnu ulogu u tako monstruoznim radnjama?13 Ovdje se radi o tome koje je značenje „banalnosti” aktera i njegovog postupka/postupaka „radikalno zlo”, kada se radi o tome da li je ispravno oprostiti ovakvom zločincu. Pošto je oprost društvena praksa koja uključuje najmanje dvije osobe, zločinac je taj koji prihvata oprost. On je taj kojem je oprošteno za postupke koje je izvršio. Oprostiti zločincu logički se smatra oprostiti postupak koji aktivira pitanje o oprostu, iz prostog razloga što se ne može reći „a ti opraštam, ali odbijam ti oprostiti zločine koje je oprost učinio odnosom između nas“. Tako se oprost tipično usmjerava prema akteru, onom za kojeg se smatra da ima vlasništvo nad postupcima. Postupak nije jedini ili primarni fokus: postupak je povezan s akterom preko vlasništva. Vlasništvo omogućava spajanje radnje i učesnika. Priznati vlasništvo je prihvatiti da su ova dva elementa spojena. Kad govorimo o monstruoznim zločinima, mislimo na postupke koji su u potpunosti poražavajući za one protiv kojih su bili usmjereni i gdje ova opsežna razaranja stoje u neskladu sa svakim motivom i obzirom, na koje je akter bio spreman – ili češće: daleko od spremnosti – priznati da ih je imao kada je počinio postupke. Prema filozofskoj logici efekat ne može biti veći od uzroka. Ovaj princip je, po našem mišljenju, bio korišten u zločinima o kojima ovdje govorimo. Na to mislimo kada govorimo da radnja prevazilazi aktera (vlasnika). U današnje vrijeme, zahvaljujući modernoj tehnologiji, razaranja su mnogo veća: najbolji primjer je masovno uništenje atomskom bombom. To izaziva čuđenje – i sumnju – prema različitim ljudima koji su naručili, razvili i koristili ovu tehnologiju, a da nisu shvatili koju vrstu uništenja mogu izazvati s enormnim brojem žrtava. Jedna je stvar da oni mogu biti moralno okrivljeni kako ne 13 Arendt, Hannah, Eichmann in Jerusalem. A Report on the Banality of Evil. New York: Viking Press, 1965; Vetlesen, Arne Johan, Perception, Empathy, and Judgment. An Inquiry into the Preconditions of Moral Performance. University Park, PA: Penn State Press, 1994, str. 86-115. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 286) 123 pokušavaju sebi predstaviti uništenja sa stanovišta onih koji su pogođeni, o čemu sam govorio ranije. Druga je stvar ako su akteri – s atomskom bombom na primjer – zapravo potpuno u stanju zamisliti koliko patnje sve to može proizvesti (čemu će se akteri ideološke socijalizacije, generalno, i njihovi pretpostavljeni, posebno, nastojati suprotstaviti). Naša tvrdnja je da postoji, i da su filozofi prinuđeni to priznati, kategorija zločina koji su doveli do jednog tipa objektivnih razaranja u kojima nema ništa subjektivno (centrirano od aktera) ili nešto slično. Vetlesen kaže da treba imati na umu da pojam vlasništva koji se mnogo koristi u stručnoj literaturi o oprostu ovdje jasno vodi u zabludu: pogođena strana ima vlasništvo nad posljedicama – oni koji moraju trpjeti bol i patnju ili oni koji su izgubili život su žrtve, a ne akteri. Ovdje nailazimo na jezgro namjernih zločina: jedan akter pokušava potisnuti svoje boli i patnje: vlastitu ranjivost, patnju – tako što će to prebaciti na drugog i kontrolisati (pokušati, regulisati, manipulisati).14 Radnja u formi namjernog napada ima dva istovremeno direktna i suprotna aspekta: teret žrtvi i olakšanje zločincu. Neka ovo bude psihološka formulacija Aristotelovog razumijevanja da se nepravda u suštini kreće oko stvaranja neravnoteže između dviju strana. Šta ova razmatranja znače za pitanje o oprostu? Kad je u pitanju korištenje termina, treba reći da bi bilo dobro umanjiti fokus na vlasništvo nad filozofskim raspravama o oprostu. U ovom tekstu sam na više mjesta ukazao na problematične aspekte vlasništva, posebno na pojam u kojem akter i radnja stoje u odnosu jedan na jedan. Protiv ove metafore o simetriji između aktera i njegove radnje, tvrdim da umjesto toga možemo naći prepoznatljivu asimetriju u pojedinim zločinima. Iz toga slijedi da je greška oprostiti zločincu zločine koje je on izvršio, u epistemološkom, kao i u moralnom smislu. Fokusiranje na to ko je izvršio radnju, odvlači pažnju od onoga šta je učinio. Time se zanemaruje specifičan sadržaj radnje i ono šta je ona faktički prouzrokovala, kao i ozbiljnost razaranja za budućnost žrtava i preživjelih. U svojoj odličnoj i vrlo nijansiranoj knjizi Moral Repair, američka filozofkinja Margaret Walker tvrdi da je „najjednostavniji moment u oprostu ideja da se oprost veže za samo jedan zločin u prošlosti, istovremeno 14 Alford, C. Fred, What Evil Means to Us. Ithaca, New Haven: Cornell University Press, 1997. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 288) 124 sprečavajući uticaj zločina na budućnost”. I suprotno: „Ne oprostiti, znači da se zločinac stalno nalazi pod prijetnjom novih optužbi, bez perspektive za olakšanjem.”15 Oprostiti ili ne oprostiti, postaje izbor za oslobađanje budućnosti – i za zločinca i za žrtvu, moramo pretpostaviti – od djelovanja zločina ili povezanosti zločinca s njegovim izvršenim djelom i zbog toga mu negirati oslobađanje. Međutim, zar ovo nije jedna forma oholosti da se na ovaj način gleda na alternative? Ne pripisuje li Walkerova onome ko oprašta, a time i procesu opraštanja, previše moći? Vetlesen citira Walkerovu, koja ističe da se oprost „često doživljava kao oslobađanje tereta, za onoga ko oprašta i za onoga kome se oprašta”.16 Ona dalje tvrdi da „ono što oprost čini vrijednim (značajnim), upravo je činjenica da pojedini zločini nikada ne mogu biti nadmašeni”. Tako je oprost „možda naša jedina mogućnost da se aktivno oslobodimo, i mi i zločinac, nepravde koja se nikada ne može počiniti ponovo”. Walker navodi primjer Mariette Jaeger. Jaeger je odlučila oprostiti ubici svoje sedmogodišnje kćerke zato što “ona smatra da je fer da se djeluje na ‘ponovno uspostavljanje svijeta, onakvog kakvim bi on trebao biti’ umjesto da ga se pusti da ostane slomljen”. Walkerova hvali ovakav pristup i smatra ga „punim nade”. U istom stilu ona citira tvrdnju Cheyneya Ryana po kojoj su „neoprostive radnje, radnje koje ubijaju nadu”.17 Naprijed u tekstu postavili smo pitanje, ko ima moć u procesu oprosta. Čovjek može braniti argument Walkerove tako što će reći ako se odluči da ne oprosti, onda on odobrava moć zločinca da ubije nadu preko svojih zločina. To znači da je za roditelje ubijene djece nestala nada; oni su osuđeni – ili su
15 Walker, Margaret, Moral Repair. Reconstruction Moral Relationships after Wrongdoing. Cambridge: Cambridge University Press, 2006, str. 169. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 289); 16 Walker, Margaret, Moral Repair. Reconstruction Moral Relationships after Wrongdoing. Cambridge: Cambridge University Press, 2006, str. 185. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 290); 17 Walker, Margaret, Moral Repair. Reconstruction Moral Relationships after Wrongdoing. Cambridge: Cambridge University Press, 2006, str. 188. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 290) 125 sami sebe osudili – na budućnost bez nade. Oprostiti postaje pitanje činjenja svega što je u našoj moći da ne dozvolimo nikome drugom – ni ubici našeg djeteta – da ugasi nadu u ostatak našeg života. Osjećati da je vrijedno nastaviti živjeti poslije ubistva naših najbližih neophodna je nada, prema Walkerovoj. To se sve svodi na izbor – s jedne strane, podnijeti veliku odgovornost i oprostiti zločine i njihove uticaje, ili s druge strane, ne oprostiti i dozvoliti zločincu da vlada ostatkom tvog života. Čisto logički, to je ispravno. Ali logika nije ta koja će riješiti ili definisati moralne aspekte ovog pitanja. Vetlesen na sljedeći način formuliše ono što smatra osnovnim pitanjem. U oprostu ubici tvoga djeteta leži poruka da život mora ići dalje bez djeteta i da se može ići dalje, s nadom, uprkos tome šta je bilo. Dijete koje je ubijeno i koje više nije među nama, ne mijenja u tolikoj mjeri svijet da gubimo vjeru u život i da se može živjeti dalje s nadom u bolje sutra. Izabere li čovjek da ne oprosti, to je onda poruka da je razlika između života sa i bez djeteta ista, kao i razlika između života s nadom i života bez nade. Enorman je kontrast između prije i poslije, kontrast koji je izazvan ubistvom, neovisno o cilju i motivu ubistva. Ovo je još jedna formulacija razlike za koju tvrdimo da je moramo sagledati kao centralnu: razlika između onog objektivnog i onog subjektivnog, između događaja i učesnika u događaju. Čovjek ne može samo smatrati ozbiljnost stepena zločina – dakle, obim posljedica (dubina, trajanje) za žrtve – kao nešto što može uticati na psihološko podešavanje onih koji su zamoljeni za oprost. Iz filozofske perspektive, još je važnije da ozbiljnost stepena zločina, bazirana na ozbiljnosti obima povreda, bude jedan normativni relevantni faktor sam po sebi, na način koji smo prethodno ukazali.
Zaključak Vetlesen je kategoričan kada tvrdi da ne može doći do oprosta ukoliko počinilac sam ne prizna sve ono što je počinio i ne pokaže iskreno žaljenje. Ali i tada, ukoliko počinilac iskreno pokaže kajanje, ne može imati nikakva prava, ni u pravnom, ni u moralnom smislu. Žrtva ne može biti prisiljena da oprosti, mora biti spremna da dobrovoljno da oprost, a počinilac ga mora prihvatiti samo kao poklon koji nije zaslužio. Niko nema pravo ni davati bilo kakvo uputstvo u tom smislu. To je isključivo pravo žrtve. Oprost nije obaveza žrtve, niti je pravo počinioca. To
126 je, dakle, lični stav. Šta god žrtva odlučila, niko je nema pravo osuđivati ili hvaliti za to što je učinila. Ovdje se ne radi primarno o tome kako zločinac gleda na sebe onda kada nanosi bol drugome, nego kako se žrtve, a u nekim slučajevima i njihovi nasljednici, članovi uže porodice, odnose premi želji zločinca da mu se oprosti. Postojanje znakova krivnje i kajanja prema drugome u odnosu na pravo, koje ima većina zločinaca kada izvrši zločin, od velike je važnosti. Vetlesen smatra šokantnom činjenicu da se u Bosni i Hercegovini skoro ništa od onoga što se desilo u periodu 1992–1995. ne uči u školama i da nije dio nastavnih programa. “Ako je to tako, onda je zaista sumorna budućnost jer historija nam pokazuje da negiranje, poricanje i zaborav nemaju posljednju riječ. U kulturi življenja gdje je negiranje i poricanje uobičajeno, ukoliko ljudi i dalje žele poricati, društvo dovodi do lažnog morala i jednog će momenta izaći na vidjelo, a reakcije mogu biti veoma burne i mogu biti opasne za budućnost tog naroda. Jedan preživjeli iz Auschwitza, kojeg su pitali o oprostu, odgovorio je na sljedeći način: kada jedan čovjek oprosti, on vremenom može svoj oprost smatrati „kao jednu formu izdaje protiv onih koji su bili torturisani i istrijebljeni i prema kojima je on prekinuo svoju lojalnost.”18 Dozvolite da ovu izjavu povežemo s korisnim podsjećanjem, koje je naznačila Walker, a odnosi se na to da je najstarije značenje same suštine oprosta u tome „da se ne može tražiti naplata duga od druge osobe, te da onaj ko je kriv mora platiti za sebe”.19 Iz obzira prema nepravdi, pravda zahtijeva da se ne oprosti dug koji je proizvela radnja, kojom je došlo do uništenja života. Osobe koje su zamoljene da oproste, moraju istaći svoju ljudsku sklonost za oholost, staviti aktera iznad zločina i shvatiti da je oproštaj, kao i sva ostala društvena djelovanja, ograničen našim zemaljskim zakonima: granicom između života i smrti, između onoga što je urađeno i onoga što se nikada ne može poništiti. Stoga, zaključak nije da u ovom slučaju, oprost Vetlesen smatra moralno pogrešnim. „Pogrešan” je krupna riječ. Prije će biti da se to smatra slučajem 18 Engelking, Barbara, Holocaust and Memory. London: Continuum, 2001, str. 137. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 292); 19 Walker, Margaret, Moral Repair. Reconstruction Moral Relationships after Wrongdoing, 2006, str. 182. (Citirano prema Veltesen, Arne, Studier i ondskap, Universitetsforlaget, Oslo 2016, prijevod na bosanski: Muratović, Rasim, Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017 str. 292) 127 neumjesnog oprosta. Ako je postupak aktera bio okrutno uništavajući za one koji su postali žrtve – ili za one koji zauvijek moraju živjeti s posljedicama – onda je jednostavno neprikladan za oprost, to znači negirati oprost i ostati lojalan onima koji to najviše zaslužuju: žrtvama.
Literatura 1. Alford, C. Fred, What Evil Means to Us. Ithaca, New Haven: Cornell University Press, 1997; 2. Arendt, Hannah, The Human Condition. Chicago, III. University of Chicago Press, 1958; 3. Arendt, Hannah, Eichmann in Jerusalem. A Report on the Banality of Evil. New York: Viking Press, 1965; 4. Engelking, Barbara, Holocaust and Memory. London: Continuum, 2001; 5. Garrard, Eve, “Forgiveness and the Holocaust”, Ethical Theory and Moral Practice 5, 2, 2002: 147-164; 6. Griswold, Charles, Forgiveness. A Philosophical Investigation. Cambridge: Cambridge University Press, 2007; 7. Kant, Immanuel, Religion within the Limits of Reason Alone. New York: Harper, 1960; 8. Langer, Lawrence, Preempting the Holocaust. Yale, New Haven: YaleUniversity Press, 1998; 9. Levi, Primo, The Drowned and the Saved. London: Abacus, 1998; 10. Mitscherlich, Alexander &Margarete Mitscherich, Die Unfähigkeit zu trauern. München: Piper, 1967; 11. Muratović, Rasim, Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arne Johana Vetlesena, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2014; 12. Vetlesen, Arne Johan, Perception, Empathy, and Judgment. An Inquiry into the Preconditions of Moral Performance. University Park, PA:Penn State Press, 1994; 13. Vetlesen, Arne Johan, Evil and Human Agency. Understanding Collective Evildoing. Cambridge: Cambridge University Press, 2005;
128 14. Vetlesen, Arne Johan, Studier i ondskap. Universitetsforlaget, Oslo, 2016 (Drugo izdanje) - Prijevod na bosanski Muratović, Rasim, Studije o zlu. Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2017; 15. Walker, Margaret, Moral Repair. Reconstruction Moral Relationships after Wrongdoing. Cambridge: Cambridge University Press, 2006. 16. Wiesenthal, Simon, Solsikken. Oslo: Cappelen, 1969.
129
AKTUELNE PRAVNE TEME
Hamid Mutapčić Faruk Đozić
STANJE U OBLASTI JAVNE EVIDENCIJE NEKRETNINA U BOSNI I HERCEGOVINI I MOGUĆI PRAVCI REFORME
Sažetak Stupanjem na snagu novih entitetskih zakona o zemljišnim knjigama 2003. godine, započet je proces reforme zemljišno-knjižnog prava. Nekonzistentna zakonska rješenja sadržana u novom stvarnom pravu u Bosni i Hercegovini, kao i u Zakonu o premjeru i katastru Republike Srpske, potkopavaju stvarnu namjeru zakonodavca iskazanu prilikom usvajanja Zakona o zemljišnim knjigama. U radu se ukazuje na takva rješenja, kao i na najznačajnija reformska rješenja zemljišno-knjižnog prava, te se prezentiraju prijedlozi de lege ferenda, u cilju stvaranja zakonskih pretpostavki za stabilnu i efikasnu zemljišnu knjigu. Imajući u vidu pravnu tradiciju i okolnosti u kojima se provodi proces reforme javne evidencije nekretnina, u radu se ukazuje na potrebu implementacije i unapređenja rješenja zemljišno-knjižnog prava, kao jedinog mogućeg pravca reforme u ovoj oblasti. Ključne riječi: Reforma zemljišno-knjižnog prava, Jedinstvena evidencija nekretnina, Načelo upisa, Načelo povjerenja, Načelo savjesnosti i poštenja.
UVOD Unazad nekoliko decenija zemljišno-knjižno stanje nekretnina u Bosni i Hercegovini ne odgovara stvarnom pravnom stanju. Često se dešava da upisana osoba nije stvarni titular upisanog prava u njenu korist, s obzirom da se nekretnina nalazi u samostalnom posjedu nekog drugog lica. Mnogi su razlozi koji su doprinijeli takvom zemljišno-knjižnom stanju, među kojima se ističu nekvalitetna i nekonzistentna zakonska regulativa, ali i sudska 133 praksa, koja je na temelju takvih rješenja, ali i usljed nedostatka određenih pravila bitnih za odlučivanje pravnih sporova između vanknjižnih i knjižnih titulara, prednost dominantno davala ovim prvim. U radu se ukazuje na takva zakonska rješenja te se prezentiraju prijedlozi de lege ferenda, u cilju kreiranja zakonskih pretpostavki za stabilnu i efikasnu zemljišnu knjigu. Posebna pažnja posvećena je njemačkom pravu i pravnim pravilima, karakterističnim za njemačko zemljišno-knjižno pravo. Poznato je da zemljišna knjiga u njemačkom pravu besprijekorno funkcionira, zahvaljući pravnim pravilima i načelima, koja afirmišu zemljišnu knjigu i provedbu stečenih prava na nekretninama. Po uzoru na njemačko pravo, u radu su detektirani nedostaci zakonskih rješenja u našem pravu te se u okviru zemljišno-knjižnog sistema evidentiranja nekretnina i prava na nekretninama, kao jedinog mogućeg pravca reforme u ovoj oblasti, ukazuje na moguće pravce reforme. U pravnom sistemu Bosne i Hercegovine trenutno egzistiraju dva oblika evidentiranja nekretnina i stvarnih prava na nekretninama. Stupanjem na snagu Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske, ponovo je aktueliziran koncept jedinstvene evidencije nekretnina. Cijeneći pravnu tradiciju i trenutne okolnosti, u radu se ukazuje na moguće štetne posljedice primjene odredaba ovog Zakona. Njegovo usvajanje i primjena posebno je dovedeno u vezu s aktuelnim procesom reforme javne evidencije nekretnina. U radu se ukazuje na neka nekonzistentna rješenja ovog Zakona, prije svega u odnosu na rješenja iz 2003. godine, što potkopava iskazanu namjeru zakonodavca u vezi s reformom zemljišno-knjižnog prava, odnosno reformom u oblasti javne evidencije nekretnina. Posebno je zanimljiva komparacija navedenih rješenja s rješenjima ranijeg stvarnog prava, koja su u radu detektirana kao jedan od uzroka nesređenog zemljišno-knjižnog stanja nekretnina.
1. Oblici javne evidencije nekretnina u Bosni i Hercegovini U pravnom sistemu Bosne i Hercegovine u primjeni su dva koncepta javne evidencije nekretnina i prava na nekretninama: zemljišno-knjižni sistem za područje Federacije Bosne i Hercegovine i sistem jedinstvene evidencije nekretnina za područje Republike Srpske. Zemljišno-knjižni sistem evidencije u primjeni je još od 1884. godine, kada je usvajanjem Gruntovničkog zakona ozvaničen uticaj austrijskog prava u ovoj oblasti. U pravnoj teoriji ovaj način evidencije nekretnina poznat je još i kao austrijsko-njemački koncept evidencije nekretnina i prava na nekretninama.
134 Napuštanjem konstitutivnog dejstva upisa, te davanjem prednosti vanknjižnim titularima u odnosu na upisane nositelje prava na nekretninama, zakonodavac i ranija jugoslovenska sudska praksa u značajnoj mjeri destabiliziraju zemljišnu knjigu,1 što je u konačnici obezvrijedilo njen značaj i ulogu u pravnom prometu nekretnina. Za valjano sticanje nekog stvarnog prava na nekretnini nije bilo dovoljno pouzdati se u sadržaj zemljišne knjige. Pored uvida u zemljišnu knjigu, svaki sticatelj imao je obavezu provjeriti i posjedovno stanje nekretnine, kako bi se uvjerio da na nekretnini ne postoji neko ograničeno stvarno pravo, odnosno kako bi se uvjerio da prodavac nije raspolagao nekretninom u korist nekog ranijeg sticatelja. U protivnom, to bi se u parnici stavljalo na teret savjesnosti kasnijeg sticatelja, zbog čega bi njegovo eventualno upisano pravo bilo okvalifikovano kao ništavno. Sve ovo dovelo je do napuštanja zemljišno-knjižnog prometa nekretnina, što je generiralo pojavu netačne i nepotpune zemljišne knjige. Na temelju toga stvorila se opravdana potreba za reformom zemljišno-knjižnog prava, odnosno reformom javne evidencije nekretnina. U narednom periodu na prostoru Bosne i Hercegovine biće otvoreno pitanje u vezi s adekvatnim modulom reforme u ovoj oblasti. Smatramo da je započeti pravac reforme zemljišno-knjižnog prava još od 2003. godine, jedini mogući način koji može doprinijeti rješavanju višedecenijskog problema u ovoj oblasti te da promjena modela evidentiranja nekretnina i prava na nekretninama, ne samo da nije adekvatan način pristupa ovom problemu, već može rezultirati pojavom velikog broja pravnih sporova pokrenutih od strane oštećenih nositelja prava na nekretninama, o čemu ćemo više kazati u nastavku ovog rada. Usvajanjem Zakona o premjeru i katastru2, Narodna skupština Republike Srpske ponovo je aktualizirala koncept uspostave sistema jedinstvene evidencije nekretnina. Prethodni pokušaj uspostave efikasne i ažurne evidencije nekretnina i prava na nekretninama desio se 1984. godine, usvajanjem Zakona o katastru i premjeru nekretnina,3 čiji je cilj također bio uspostava sistema jedinstvene evidencije nekretnina. Većina republika bivše Jugoslavije, među kojima je bila i Republika Bosna i Hercegovina, odustale su od projekta jer se primjenom odredaba ovog Zakona nije moglo doprinijeti
1 O uzrocima trenutnog zemljišno-knjižnog stanja nekretnina više ćemo kazati u nastavku ovog rada, pri čemu će akcenat biti na zakonskim rješenjima i sudskoj praksi, koja je u nedostatku odgovarajućih rješenja sve više napuštala opća pravila zemljišno-knjižnog prava, što je u konačnici doprinijelo pojavi netačne i nepotpune zemljišne knjige. 2 Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske – ZPK RS, Službeni glasnik Republike Srpske br. 6/12. 3 Zakon o katastru i premjeru nekretnina, Službeni list SRBiH br. 22/84, 12/87, 26/90 i Službeni list RBiH br. 4/93 i 13/94. 135 smanjenju diskrepance između zemljišno-knjižnog i posjedovnog stanja nekretnina. Usvajanjem Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske, zakonodavac ponovo pokušava osigurati pravne pretpostavke za stabilnu i efikasnu javnu evidenciju nekretnina, koja će odgovarati potrebama savremenog pravnog prometa. Međutim, smatramo da ovaj koncept nije održiv te da ne može doprinijeti rješavanju postojećeg problema, naročito ukoliko imamo u vidu navedena iskustva iz prošlosti, kao i nove okolnosti usljed kojih je primjena ovakvog načina evidencije nekretnina znatno otežana. Stupanjem na snagu ovog Zakona praktično se ukida zemljišna knjiga u Republici Srpskoj, a nadležnost za evidentiranje nekretnina i prava na nekretninama povjerava se organima uprave.4
2. Zemljišno-knjižno stanje nekretnina Za upisanu osobu u zemljišnoj knjizi pretpostavlja se da je vlasnik nekretnine, odnosno da je nosilac nekog ograničenog stvarnog prava, koje postoji kao teret ili ograničenje za upisanu nekretninu. Međutim, često se dešava da upisano stanje ne odgovara stvarnom ili posjedovnom stanju nekretnine. Pravo vlasništva upisane osobe prestaje da postoji u trenutku kada se ispune zakonom propisane pretpostavke za sticanje vanknjižnog prava na istoj nekretnini u korist neke druge osobe, koja od tog momenta ima status vanknjižnog titulara. S obzirom da na istoj nekretnini ne mogu postojati dva isključiva vlasništva, stvarni vlasnik biće ona osoba koja ima samostalan posjed te nekretnine. U trenutku ispunjenja pretpostavki za vanknjižno vlasništvo, upisana osoba prestaje biti vlasnik, pa će ona imati status formalnog vlasnika nekretnine, odnosno golog knjižnog posjednika. Međutim, od tog trenutka zemljišna knjiga prestaje da ispunjava jednu od svojih osnovnih funkcija pa se dešava da pravo na nekretnini ne pripada upisanom titularu. Može se zaključiti da je neprovođenje vanknjižno stečenih prava na nekretnini osnovni uzrok postojanja netačne i nepotpune zemljišne knjige. Međutim, tome je doprinijela, prije svega, nekvalitetna zakonska regulativa, ali i sudska praksa koja je, prilikom rješavanja pravnih sporova između vanknjižnih i knjižnih titulara, prednost uglavnom davala ovim prvim. U nastavku ovog rada ukazat ćemo na zakonska rješenja iz ranijeg stvarnog prava, koja nisu bila u funkciji afirmacije zemljišne knjige i njenih temeljnih načela. Pri tome će biti posebno zanimljiva komparativna analiza ovakvih rješenja s rješenjima u novom stvarnom pravu u Bosni i Hercegovini,
4 V. čl. 5. ZPK RS 136 kao i s rješenjima koja predviđaju odredbe Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske.
3. Uzroci nesređenog zemljišno-knjižnog stanja nekretnina Kao što smo već i naveli osnovni uzrok nesređenog zemljišno-knjižnog stanja nekretnina leži u činjenici da vanknjižni titulari nisu sprovodili svoja stečena prava u zemljišne knjige. Tome je doprinosila zakonska regulativa, koja je predviđala mogućnost sticanja prava na nekretnini i bez upisa u zemljišnu knjigu. Iako je Zakon o zemljišnim knjigama Kraljevine Jugoslavije iz 1930. godine predviđao da se prava na nekretnini mogu steći, prenijeti, ograničiti ili ukinuti jedino upisom u zemljišnu knjigu, 5 kasnija zakonska rješenja sadržana u Zakonu o svojinsko- pravnim odnosima, iz 1980. i Zakonu o vlasničkopravnim odnosima, iz 1998. godine, predviđala su da se prava na nekretninama stiču upisom u zemljišnu knjigu samo u slučaju kad je pravni osnov sticanja bio punovažno zaključen ugovor.6 Kada su u pitanju ostale osnove sticanja, eventualno provedeni upis imao je samo deklarativno dejstvo. Zato i ne čudi što su vanknjižni titulari propuštali podnositi zahtjeve za sprovedbu stečenih prava na nekretninama u zemljišne knjige. Ukoliko pri tome imamo u vidu i činjenicu da se prilikom upisa prava na nekretnini treba izvršiti uplata novčanih sredstava na ime poreza, onda je bilo za očekivati pojavu sve većeg broja stvarnih prava na nekretnini, koja postoje van zemljišne knjige. U takvim okolnostima značajnu ulogu u daljem procesu destabilizacije zemljišne knjige imala je sudska praksa, koja je skoro u potpunosti zanemarila zemljišnu knjigu i njen značaj u pravnom prometu nekretnina. U pravnim sporovima između vanknjižnih i knjižnih titulara prava na nekretninama, sudska praksa je uglavnom davala prednost ovim prvim.7 Ovo je iz razloga što 5 V. § 4. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama Kraljevine Jugoslavije – ZZK KJ. Isto zakonsko rješenje bilo je predviđeno i u § 11. Zakona o zemljišnim knjigama iz 1884. godine. 6 V. čl. 33. Zakon o svojinsko-pravnim odnosima – ZOSPO, Službeni list SFRJ br. 6/1980. i čl. 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima – ZOVO, Službene novine FBiH br. 6/98 i 29/03. 7 „Samo pouzdanjem u zemljišnu knjigu i upisom prava svojine na kupljenoj nepokretnosti, kupac se ne može smatrati jačim u pravu nasuprot ranijem sticaocu, koji nepokretnost drži u posedu, ako je prema njemu nastupio osnov za sticanje prava svojine održajem.“ (Odluka Vrhovnog suda Srbije, Rev. 4740/92, navedeno prema S. Vuković, Sudska praksa iz svojinsko-pravnih odnosa, Beograd, 2003, Poslovni biro, str. 264.) „Kada se u sporu pojavljuju dva prava na istoj nepokretnosti, i to zemljišno-knjižno pravo i pravo koje proizilazi iz presude, uvek je jači u pravu onaj koji je u posedu imovine, pri čemu 137 se od kasnijih sticalaca, koji su zahtijevali provedbu svojih prava u zemljišne knjige, tražilo ispitivanje ne samo zemljišno-knjižnog, već i posjedovnog stanja nekretnina.8 Ukoliko oni to ne bi učinili, onda bi se to stavljalo na teret njihove savjesnosti, što znači da su u pravnim sporovima njihovi ugovori bili poništavani, a samim time i sprovedeni upisi u zemljišnim knjigama, koji su kauzalno povezani s pravnim osnovom sticanja. Imperativ istraživanja posjedovnog stanja nekretnina posljedica je nesređenog zemljišno-knjižnog stanja, koje nije odgovaralo stvarnom pravnom stanju nekrenine, koja je predmet ugovora. Da bi se izbjegla mogućnost zaključenja ugovora s nevlasnikom nekretnine, svaki sticalac imao je obavezu utvrditi da li je predmetna nekretnina u samostalnom posjedu prenosioca ili nekog trećeg lica. Također, sudska praksa je bez izuzetka primjenjivala i pravno pravilo da niko na drugoga ne može prenijeti više prava, nego što sam ima. Važno je napomenuti da je sudska praksa na takav način zanemarila osnovnu funkciju zemljišne knjige, koja se ogleda u tome da ona stvara pretpostavku prava, odnosno da se za upisanu osobu pretpostavlja da je vlasnik nekretnine. Stvaranjem obaveze istraživanja vanknjižnog stanja nekretnina, ne samo da je zanemarena zemljišna knjiga i njena uloga u pravnom prometu nekretnina, već je uslovljena značajnija diskrepanca između zemljišno- knjižnog i posjedovnog stanja nekretnina. Naime, u takvim okolnostima, vanknjižnim titularima nije prijetila mogućnost gubitka njihovih neupisanih prava, zbog čega su oni bili u potpunosti demotivirani za podnošenje se ima ceniti savesnost ugovornika.“ (Odluka Vrhovnog suda Srbije, Rev. 120/80, Ibid, str. 257.) „Lice koje ima pravni osnov sticanja i posed nepokretnosti jače je u pravu od zemljišno-knjižnog imaoca prava svojine.“ (Odluka Vrhovnog suda Vojvodine, Gž. 103/89, Ibid, str. 254.) „Tužilac koji dokaže da ima pravni osnov sticanja prava vlasništva na nekretnini ima jače pravo od kasnijeg nesavjesnog sticaoca, koji je ishodio uknjižbu prava vlasništva.“ (Odluka Vrhovnog suda BiH, Rev. 618/86 od 18.06.1987. godine, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, br. 4/87, str. 15.) 8 „Kod kupovanja nepokretnosti nije dovoljno da se kupac osloni samo na zemljišno- knjižno stanje, već je dužan da bi bio savestan, da se interesuje i utvrdi ko i po kom osnovu drži nepokretnost koja je predmet kupoprodaje.“ (Odluka Vrhovnog suda Jugoslavije, Rev. 266/68, od 19. 02. 1969., navedeno prema O. Stanković, M. Orlić, Stvarno pravo, Beograd, 2001, Nomos, str. 339.) „Kupac je dužan prilikom kupovine da provjeri ne samo na osnovu uvida u zemljišnu knjigu ko je vlasnik, nego i u prirodi (na terenu) ko je u posjedu te nekretnine.“ (Odluka Vrhovnog suda Vojvodine, Rev. 272/89, navedeno prema D. Stamenković, Priručnik za upise u zemljišnu knjigu i katastar nepokretnosti, Beograd, 1991, Savremena administracija, str. 59.) „Sticalac nekretnine smatrat će se savjesnim ako se prilikom sticanja nekretnine osvjedočio da se prenosilac faktički nalazi u posjedu otuđenih nekretnina. Nije dovoljno za pitanje ko se nalazi u posjedu učiniti jedino uvid u zemljišne knjige i katastarski posjedovni list.“ (Odluka Vrhovnog suda Vojvodine, Rev. 525/65, navedeno prema M. Orlić, „Savesnost pri sticanju nepokretnosti“, Pravni život, br. 2/1980, str. 74.) 138 zahtjeva za upis. Može se zaključiti da je isuviše široko postavljena definicija načela savjesnosti i poštenja (obaveza istraživanja zemljišno-knjižnog, ali i posjedovnog stanja nekretnina) bila razlog permanentnog negiranja načela povjerenja, ali i potpune disfunkcije zemljišne knjige u pravnom prometu nekretnina. Zbog toga je za sveobuhvatni proces reforme zemljišno-knjižnog prava bilo potrebno izvršiti redefiniciju načela upisa i načela povjerenja, ali i predvidjeti potpuno drugačiju definiciju načela savjesnosti i poštenja, što predstavlja najradikalnije zakonsko rješenje u ovoj oblasti. Ovo iz razloga što je time napravljen prekid s ustaljenom višedecenijskom sudskom praksom, koja je u rješavanju vlasničkih sporova ove vrste od kasnijih sticalaca nekretnina zahtijevala ispitivanje i posjedovnog stanja nekretnina. U nastavku ovog rada prikazat ćemo nova zakonska rješenja u pogledu navedenih načela te ukazati na nekonzistentna rješenja u novom stvarnom pravu u Bosni i Hercegovini, odnosno na odredbe entitetskih zakona o stvarnim pravima, koje nisu u duhu reforme zemljišno-knjižnog prava. Ovo je važno iz razloga što su nova rješenja zemljišno-knjižnog prava jedini mogući pravac reafirmacije zemljišne knjige, kao i zbog toga što su nekonzistentna rješenja u novom stvarnom pravu u Bosni i Hercegovini najeklatantniji primjer stvarne intencije entitetskih zakonodavaca, u pogledu aktuelnog procesa reforme u oblasti javne evidencije nekretnina.
4. Najznačajnija reformska rješenja u novom zemljišno- knjižnom i stvarnom pravu u Bosni i Hercegovini Reforma zemljišno-knjižnog prava započeta je stupanjem na snagu novih entitetskih zakona o zemljišnim knjigama 2003. godine.9 Veoma značajnu ulogu u integracionom procesu Bosne i Hercegovine u evropsku zajednicu država, imaju navedeni zakoni. Tačna i potpuna zemljišna knjiga, koja će odgovarati potrebama savremenog pravnog prometa nekretnina, jedna je od osnovnih pretpostavki na tom putu. Bitno je naglasiti da su navedeni zakonski tekstovi, nametnuti odlukom bivšeg Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, pokojnog lorda Paddy Ashdowna. Prije donošenja ove odluke, Visoki predstavnik se obratio Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine te je ovom prilikom između ostalog rekao „da su u suvremenoj ekonomiji vlasti odgovorne za stvaranje uvjeta u kojima ulagači i poduzetnici mogu otvarati nova radna mjesta. Visoki predstavnik se slaže s onima koji kažu da je u Bosni i 9 Zakon o zemljišnim knjigama FBiH – ZZK FBiH, Službene novine FBiH br. 58/2002, 19/03 i 54/04 i Zakon o zemljišnim knjigama RS – ZZK RS, Službeni glasnik RS br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08. 139 Hercegovini zakonska regulativa u oblasti gospodarstva često neodgovarajuća i kontradiktorna. To destimulira, a ne stimulira privatna poduzeća i strana ulaganja. Visoki predstavnik smatra da vlada, kako na državnoj tako i na entitetskoj razini, mora učiniti mnogo više da bi Bosna i Hercegovina postala privlačno mjesto za ulaganja i otvaranje novih radnih mjesta, a osobito moraju donijeti prijeko potrebne zakone u oblasti gospodarstva.“10 Zamjenik Visokog predstavnika, gospodin Don Hays, pozvao je nadležne institucije da pokažu svoju predanost usvajanjem dvanaest najznačajnijih zakona, s ciljem kreiranja jedinstvenog ekonomskog prostora i ukupnog privrednog razvoja Bosne i Hercegovine,11 među koje spada i Zakon o zemljišnim knjigama.12 Među najznačajnija rješenja, koja bi trebala doprinijeti uspostavi stabilne i efikasne zemljišne knjige, spadaju ona koja na potpuno drugačiji način definiraju načelo upisa, kao i rješenja koja predviđaju novi originarni način sticanja prava vlasništva i drugih ograničenih stvarnih pravnih prava na nekretninama, odnosno sticanje ne temelju načela povjerenja u tačnost i potpunost zemljišne knjige.
4.1. Načelo upisa U pogledu načela upisa entitetski zakoni o zemljišnim knjigama predviđaju konstitutivno dejstvo uknjižbe za prava kod kojih je pravni osnov sticanja punovažno zaključen ugovor, odluka nadležnog državnog organa i zakon.13 Propisujući uknjižbu, kao dodatnu materijalnu pretpostavku sticanja prava na nekretnini, zakonodavac želi osigurati provedbu vanknjižno stečenih prava na nekretninama te na takav način doprinijeti uspostavi tačne i potpune zemljišne knjige. Imajući u vidu činjenicu da je jedan od osnovnih uzroka destabilizacije zemljišne knjige bila nekvalitetna zakonska regulativa u pogledu načela upisa, sadržana u ZOSPO i ZOVO, o čemu smo govorili u prethodnim izlaganjima, ovakvo zakonsko rješenje predstavlja značajan iskorak na putu reforme zemljišno-knjižnog prava.
10 http://www.ohr.int/?p=50983 11 V. Ibid 12 V. više (o tome): H. Mutapčić, Načelo povjerenja u zemljišnu knjigu, Printas, Srebrenik, 2017, str. 10-11. 13 V. čl. 5. ZZK FBiH/ZZK RS. Samo u slučaju nasljeđivanja kao pravnog osnova sticanja zakon je predvidio deklarativno dejstvo upisa, što znači da se pravo stiče u trenutku smrti ostavioca, a eventualno provedenim upisom samo se obavještavaju treća lica o postojanju stečenog prava na nekretnini. 140 Međutim, u novom stvarnom pravu u Bosni i Hercegovini, zakonodavac je predvidio rješenje prema kojem uknjižba ima konstitutivno dejstvo, samo u slučaju kad je pravo na nekretnini stečeno na osnovu punovažno zaključenog ugovora.14 Kada je u pitanju sticanje na temelju odluke nadležnog državnog organa, momenat sticanja poistovjećuje se s momentom pravosnažnosti sudske odluke, odnosno konačnosti odluke upravnog organa.15 Eventualno provedeni upis u zemljišnu knjigu, na osnovu ovakvih odluka imao bi samo deklarativno dejstvo. Isto tako, kada se pravo na nekretnini stiče na temelju zakona, onda će to biti u momentu ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki, a ne u momentu podnošenja zahtjeva za upis.16 Može se zaključiti da u pogledu uknjižbe, kao zakonitog načina sticanja stvarnih prava na nekretninama, postoji neusklađenost odredaba zemljišno-knjižnog i stvarnog prava. Imajući u vidu uzroke koji su doprinijeli destabilizaciji zemljišne knjige te ulogu i značaj odredbe člana 5. ZZK FBiH/RS, u aktuelnom procesu reforme zemljišnoknjižnog prava, opravdano se postavlja pitanje zbog čega se zakonodavac vraća na pozicije ranijeg stvarnog prava u pogledu definicije načela upisa. Ovo pitanje posebno dobija na značaju ukoliko se ima u vidu činjenica da su odredbe ZOSPO i ZOVO, koje su predviđale deklarativno dejstvo upisa, detektirane kao jedan od osnovnih uzroka nesređenog zemljišno-knjižnog stanja, o čemu smo govorili u prethodnim izlaganjima. Stoga se javlja opravdana sumnja u iskazanu namjeru zakonodavca u novim entitetskim zakonima o zemljišnim knjigama, u pogledu reforme zemljišno-knjižnog prava. Uostalom, kao što smo već i napomenuli, ovakva zakonska rješenja usvojena su pod velikim pritiskom međunarodne zajednice. Povratak na rješenja koja je poznavalo ranije stvarno pravo, kao i uspostava sistema jedinstvene evidencije nekretnina na prostoru Republike Srpske, na način da se negiraju temeljni postulati u pogledu prava vlasništva kao ustavne kategorije,17 potvrđuje sumnju u stvarnu namjeru zakonodavnih tijela u Bosni i Hercegovini,18 pa se osnovano postavlja pitanje da li je cilj ovakvih rješenja uspostava stabilne i efikasne zemljišne knjige, odnosno javne evidencije nekretnina ili je to nešto sasvim drugo?
14 V. čl. 53. st. 1. ZSP FBiH/RS 15 V. čl. 52. st. 1. ZSP FBiH/RS 16 V. čl. 52. st. 1. ZSP FBiH/RS 17 O nedostacima Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske, kojim se praktično ukida zemljišna knjiga i uvodi sistem jedinstvene evidencije nekretnina, više ćemo kazati u nastavku ovog rada. 18 Skoro identičan tekst zakona u formi prijedloga upućen je u parlamentarnu proceduru FBiH, tako da je za očekivati primjenu najradikalnih „pravnih rješenja“ i u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, što će u konačnici nesumnjivo generirati pojavu velikog broja pravnih sporova. 141 4.2. Načelo povjerenja u zemljišnu knjigu Jedno od reformskih rješenja je i odredba koja predviđa potpuno novi originarni način sticanja prava na nekretninama, odnosno sticanje na temelju načela povjerenja u tačnost i potpunost zemljišne knjige.19 Za razliku od ranije jugoslovenske sudske prakse, koja je permanentno negirala ovakav način sticanja prava, zakonodavac je konačno predvidio mogućnost sticanja prava vlasništva na nekretnini od nevlasnika, odnosno od osobe koja ima samo goli knjižni posjed. Nažalost, postojeće zemljišno-knjižno stanje nekretnina, koje u velikom broju slučajeva ne odgovara stvarnom stanju na terenu, upravo pogoduje ovakvom načinu sticanja prava. Međutim, normirajući načelo povjerenja, zakonodavac upravo želi doprinijeti provedbi neupisanih prava na nekretninama. Vanknjižni titulari, kao raniji sticaoci prava na nekretninama, ne uživaju više pravnu zaštitu koju su imali u ranijoj sudskoj praksi. U konkurenciji između ranije stečenog i neupisanog prava na nekretnini i kasnije stečenog prava na istoj nekretnini, na temelju načela povjerenja u zemljišnu knjigu, zakonodavac daje prednost ovom drugom. Vanknjižni titulari mogu biti sigurni u svoja stečena prava, samo ukoliko podnesu zahtjeve za njihovu sprovedbu u zemljišnu knjigu. Upravo na takav način zakonodavac želi motivirati neupisane nositelje da podnošenjem zahtjeva za uknjižbu osiguraju svoja stečena prava, što će u konačnici doprinijeti uspostavi tačne i potpune zemljišne knjige.
4.3. Načelo savjesnosti i poštenja Da bi osigurao primjenu načela povjerenja, zakonodavac je morao izvršiti redefiniciju načela savjesnosti i poštenja, što također predstavlja jedno od značajnijih reformskih rješenja u oblasti zemljišno-knjižnog prava. Prema novom zakonskom rješenju, za ocjenu savjesnosti kasnijeg sticaoca, dovoljno je što se on pouzdao u sadržaj zemljišne knjige. Za razliku od dominantnog pravnog shvatanja izraženog u ranijoj sudskoj praksi, istraživanje vanknjižnog stanja nekretnine ne smatra se više uvjetom savjesnosti.20 Međutim, u pogledu ovog načela još uvijek postoje određeni nedostaci, zbog kojih se u sudskoj praksi još uvijek odstupa od pune primjene načela povjerenja.21 Nerijetko su 19 V. čl. 9. ZZK FBiH/ZZK RS 20 V. čl. 55. st. 3. ZSP FBiH i ZSP RS. Neobavezivanje sticatelja na istraživanje vanknjižnog stanja nekretnine ne isključuje mogućnost dokazivanja njegove nesavjesnosti, što znači da će on biti okvalifikovan nesavjesnim sticaocem, ako je znao ili mogao znati da je zemljišnoknjižno stanje netačno ili nepotpuno. 21 V. Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH br. 65 0 P 049691 12 Rev, od 29. 08. 2013. godine 142 ovakve sudske odluke posljedica pogrešnog razumijevanja odredaba, koje normiraju savjesnost kasnijeg sticaoca.22 Bez obzira što je zakonodavac isključio obavezu istraživanja posjedovnog stanja nekretnine, činjenice koje postoje van zemljišne knjige još uvijek mogu spriječiti savjesno sticanje u korist kasnijeg sticanja.23 Naime, ukoliko se u parnici dokaže da je kasniji kupac u trenutku zaključenja ugovora, a najkasnije do trenutka podnošenja zahtjeva za upis, znao ili mogao znati za ranije zaključeni ugovor, onda će njegova uknjižba biti poništena zbog nesavjesnog sticanja.24 „Intencija zakonodavca da reducira vanknjižno sticanje bi morala značiti da se istraživanje vanknjižnog stanja ne može više smatrati uvjetom savjesnosti.“25 Ovakvo zakonsko rješenje zanimljivo je u poređenju s rješenjem koje postoji u njemačkom pravu. Prema pravnom shvatanju odredaba njemačkog prava, koje tretiraju ovakav način sticanja prava, činjenice koje postoje izvan zemljišne knjige ne mogu uticati na punovažnost kasnije zaključenog ugovora.26 U njemačkoj pravnoj teoriji preovladava shvatanje da će kasniji kupac biti savjestan, čak i u slučaju kad je njegovo neznanje u pogledu vanknjižnog stanja nekretnine posljedica grube nepažnje.27 Zahtijevajući savjesnost samo u pogledu zemljišnoknjižnog stanja, njemački zakonodavac je naglasio značaj upisa kao načina sticanja prava na nekretninama, čime je otklonjena bilo kakva mogućnost zaštite ranije stečenog i neupisanog prava. Iako je naš zakonodavac napravio značajan iskorak u pogledu predmeta istraživanja kasnijeg sticaoca nekretnine, prema važećim odredbama stvarnog prava u Bosni Hercegovini još uvijek se poklanja pažnja činjenicama koje postoje izvan zemljišne knjige.28 Na temelju takvih rješenja isključena je mogućnost apsolutne primjene načela povjerenja u zemljišnu knjigu, te propuštena zakonska mogućnost za potpunu afirmaciju upisa, kao zakonitog načina sticanja prava na nekretninama. Ukoliko imamo u vidu 22 V. više (o tome): H. Mutapčić, E. Oruč, Primjena načela povjerenja u zemljišnu knjigu usljed raspolaganja bračnom stečevinom, Društveni ogledi, Sarajevo, 2015. 23 V. čl. 55. st. 2. ZSP FBiH/RS 24 Isto tako P. Simonetti, „Stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava s povjerenjem u zemljišne knjige u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini“, Zbornik radova, Jahorina 2010, str. 19. 25 M. Povlakić, Transformacija stvarnog prava u Bosni i Hercegovini, Pravni fakultet, Sarajevo, 2009, str. 119. 26 V. F. Baur, Lehrbuch des Sachenrechts, München, 1978, str. 145. 27 V. J. Weike, „Značaj načela upisa i javnog povjerenja u zemljišnu knjigu shodno novom zemljišnoknjižnom pravu u Bosni i Hercegovini“, Zbornik radova Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2006, str. 447, O. Stanković, M. Orlić, Stvarno pravo, Nomos, Beograd, 2001, str. 334. 28 V. čl. 55. st. 2. ZSP FBiH/RS 143 činjenicu da zemljišna knjiga u njemačkom pravu besprijekorno funkcionira, zahvaljujući prije svega konstitutivnom dejstvu upisa,29 ali i dosljednoj primjeni načela i normi koje afirmišu zemljišnu knjigu i provedbu stečenih prava na nekretninama, među koja svakako ubrajamo i načelo savjesnosti i poštenja te postojeće nedostatke u vezi s navedenim načelima u našem pravu, onda možemo zaključiti da postoji značajna zakonska mogućnost za unapređenje reforme zemljišno-knjižnog prava. Usvajanjem nekonzistentnih rješenja u novom stvarnom pravu u Bosni i Hercegovini i stvaranjem zakonskih pretpostavki za promjenu sistema evidentiranja nekretnina i prava na nekretninama, naš zakonodavac nesumnjivo iskazuje namjeruje da odustaje od navedenih reformi i započetog procesa harmonizacije domaćih propisa s propisima Evropske unije i implementacije pravnih standarda koji su karakteristični za zemljišnoknjižni model evidentiranja nekretnina i prava na nekretninama. Ponovnim aktueliziranjem koncepta jedinstvene evidencije nekretnina, na način kako je to predviđeno Zakonom o premjeru i katastru Republike Srpske i Prijedlogom Zakona o premjeru i registraciji Federacije Bosne i Hercegovine, narušavaju se neki temeljni postulati pravnog poretka Bosne i Hercegovine, kao što su nepovredivost prava vlasništva kao ustavne kategorije, sudska nadležnost u procesu evidentiranja nekretnina i prava na nekretninama, zagarantovana sloboda u pogledu sticanja prava na nekretninama itd. Nekonzistentna zakonska rješenja u pogledu načela upisa, predviđa i Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske.30 Usvajanjem zakonskih rješenja, koja, ne samo da ne doprinose procesu reforme u oblasti javne evidencije nekretnina, već su detektovana kao osnovni uzrok destabilizacije zemljišne knjige i napuštanja zemljišno-knjižnog prometa nekretnina, jasno je da zakonodavac ima neku sasvim drugačiju namjeru od one koju je iskazao prilikom usvajanja novog Zakona o zemljišnim knjigama.
29 V. § 873, 875, 877, 880, 925. Njemačkog građanskog zakonika (Bürgerliches Gesetzbuch – BGB). 30 V. čl. 54. st. 1. i 2. ZPK RS 144 ZAKLJUČAK Stupanjem na snagu novih entitetskih zakona o zemljišnim knjigama započet je proces reforme zemljišno-knjižnog prava u Bosni i Hercegovini. Najznačajnija zakonska rješenja jesu ona koja predviđaju konstitutivno dejstvo upisa, načelo povjerenja kao novi originarni način sticanja prava na nekretnini, kao i rješenje koje predviđa drugačiji predmet istraživanja kasnijeg sticaoca nekretnine (načelo savjesnosti i poštenja). Primjenom načela povjerenja u zemljišnu knjigu, zakonodavac želi doprinijeti afirmaciji načela upisa i provedbi stečenih prava na nekretninama, čime se obezbjeđuje infrastruktura za stabilnu i efikasnu zemljišnu knjigu, što i jeste osnovni cilj. U novom stvarnom pravu u Bosni i Hercegovini predviđena su rješenja, koja označavaju povratak na pozicije ranijeg stvarnog prava u pogledu načela upisa. Identično zakonsko rješenje predviđa i Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske. Imajući u vidu činjenicu da je zakonska definicija načela upisa, sadržana u ranijem Zakonu o svojinsko-pravnim odnosima iz 1980. i Zakonu o vlasničko pravnim odnosima iz 1998. godine, detektovana kao osnovni uzrok destabilizacije zemljišne knjige i negiranja načela zemljišno- knjižnog prava u ranijoj sudskoj praksi, može se zaključiti da zakonodavac ima neku sasvim drugačiju namjeru od one koju je iskazao prilikom usvajanja novog Zakona o zemljišnim knjigama. Ponovnim aktueliziranjem koncepta jedinstvene evidencije nekretnina, na način kako je to predviđeno Zakonom o premjeru i katastru Republike Srpske i Prijedlogom Zakona o premjeru i registraciji Federacije Bosne i Hercegovine, narušavaju se neki temeljni postulati pravnog poretka Bosne i Hercegovine, kao što su nepovredivost prava vlasništva kao ustavne kategorije, sudska nadležnost u procesu evidentiranja nekretnina i prava na nekretninama, zagarantovana sloboda u pogledu sticanja prava na nekretninama itd. Uvažavajući pravnu tradiciju i okolnosti u kojima se provodi proces reforme javne evidencije nekretnina, jedini mogući pravac reforme u ovoj oblasti jeste način da se implementiraju, te unaprijede rješenja koja predviđaju entitetski zakoni o zemljišnim knjigama. Po uzoru na njemačko pravo, u pogledu određenih rješenja zemljišno-knjižnog prava moguće je učiniti dodatni iskorak, kao što je redefinicija predmeta istraživanja kasnijeg sticaoca nekretnine, koji je postupao s pouzdanjem u sadržaj zemljišne knjige.
145 LITERATURA 1. Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, br. 4/87. 2. D. Stamenković, Priručnik za upise u zemljišnu knjigu i katastar nepokretnosti, Beograd, 1991, Savremena administracija 3. F. Baur, Lehrbuch des Sachenrechts, München, 1978. 4. H. Mutapčić, E. Oruč, Primjena načela povjerenja u zemljišnu knjigu usljed raspolaganja bračnom stečevinom, Društveni ogledi, Sarajevo, 2015. 5. H. Mutapčić, Načelo povjerenja u zemljišnu knjigu, Printas, Srebrenik, 2017. 6. J. Weike, „Značaj načela upisa i javnog povjerenja u zemljišnu knjigu shodno novom zemljišnoknjižnom pravu u Bosni i Hercegovini“, Zbornik radova Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2006. 7. M. Orlić, „Savesnost pri sticanju nepokretnosti“, Pravni život, br. 2/1980. 8. M. Povlakić, Transformacija stvarnog prava u Bosni i Hercegovini, Pravni fakultet, Sarajevo, 2009. 9. O. Stanković, M. Orlić, Stvarno pravo, Beograd, 2001, Nomos 10. P. Simonetti, „Stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava s povjerenjem u zemljišne knjige u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini“, Zbornik radova, Jahorina, 2010. 11. Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH br. 65 0 P 049691 12 Rev, od 29. 08. 2013. 12. S. Vuković, Sudska praksa iz svojinskopravnih odnosa, Beograd, 2003, Poslovni biro
146 LEGISLATIVA 1. Njemački građanski zakonik (Bürgerliches Gesetzbuch) 2. Zakon o katastru i premjeru nekretnina, Službeni list SRBiH br. 22/84, 12/87, 26/90 i Službeni list RBiH br. 4/93 i 13/94. 3. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske br. 6/12. 4. Zakon o stvarnim pravima FBiH, Službene novine FBiH, br. 66/2013. 5. Zakon o stvarnim pravima RS, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 124/08, 58/09. 6. Zakon o svojinsko pravnim odnosima, Službeni list SFRJ br. 6/1980. 7. Zakon o vlasničko pravnim odnosima, Službene novine FBiH br. 6/98 i 29/03. 8. Zakon o zemljišnim knjigama FBiH, Službene novine FBiH br. 58/2002, 19/03 i 54/04. 9. Zakon o zemljišnim knjigama iz 1884. godine. 10. Zakon o zemljišnim knjigama Kraljevine Jugoslavije 11. Zakon o zemljišnim knjigama RS, Službeni glasnik RS br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08.
147
IZ PROŠLOSTI BOSANSKOG PODRINJA
151 152 153 154 155 156 157 158 159 160 161 162 Kemal Nurkić
BOŠNJAČKO-MUSLIMANSKO STANOVNIŠTVO HADŽI ISKENDER MAHALE U SREBRENICI POLOVINOM XIX STOLJEĆA
Sažetak Mahala Iskender je jedan od najstarijih urbanih dijelova grada Srebrenice. Urbanu tradiciju ima još od srednjeg stoljeća, a razvijenu gradsku mahalu predstavlja kroz cijeli osmanski period. U radu se detaljnije govori o karakteristikama Mahale Hadži Iskender u gradu Srebrenici, sredinom XIX stoljeća, tačnije 1850/51. godine. O detaljnijim demografskim, geneaološkim i drugim etnološko-sociološkim karakteristikama Hadži Iskender Mahale sredinom XIX stoljeća, do sada nismo imali prevedenih i izvornih podataka. Detaljan pregled do sada nepoznatih i nekorištenih podataka službenog popisa stanovništva iz 1850/51. godine, predstavljamo ovim radom. Navedeni popisi pokazuju osnovne demografske, geneaološke i druge sociološke karakteristike Mahale Hadži Iskender sredinom XIX stoljeća, kao što su ukupne demografske prilike, tj. ukupan broj muškaraca te detaljne podatke o muškom stanovništvu svih kuća u mahali. U kućama su popisani svi muškarci s imenom, brojem godina, zanimanjem, a česta su i prezimena.1 Za odrasle muškarce je dat i kratak lični opis. Ključne riječi: Mahala Hadži Iskender, Srebrenica, polovina XIX stoljeća, popis stanovništva, Osmansko carstvo.
1 Metodologija tadašnjeg popisa stanovništva podrazumijevala je popis samo muških članova domaćinstva te broja kuća, s osnovnim karakteristikama starosne dobi, visine rasta, titula, zanimanja i sl. Najvjerovatnije je to činjeno radi vojnih potreba. Opširnije o osnovnim karakteristikama popisnog deftera iz 1850/51. godine pogledati u: K. Nurkić, Popis stanovništva mahale Crvena rijeka u Srebrenici 1850/51. godine, Monumenta Srebrenica, Knjiga 7, Tuzla – Srebrenica 2018. str. 104-106 163 Uvod Grad Srebrenica je prošao kroz nekoliko faza ukupnog, pa i urbanog razvoja. One su zavisile od općih društveno-historijskih prilika, a sastojale su se iz perioda stradanja, oporavka i punog razvoja. Neposredno poslije 1459. godine, Srebrenica postaje dio moćnog Osmanskog carstva. Tokom druge polovine XV stoljeća, Srebrenica je više puta stradala zbog ratnih dejstava.2 Na prijelazu iz XV u XVI stoljeće, prilike se stabiliziraju i Srebrenica se postepeno oporavlja. Već početkom XVI stoljeća, naselje Srebrenica dobija urbane, ekonomske i kulturne konture grada i biva proglašena gradom. Prva gradska džamija je džamija sultan Bajazita II, izgrađena prije 1512. godine.3 Na mjestu nekadašnjeg trgovišta razvija se čaršija kao osmansko- orijentalni ekvivalent starom poslovnom središtu naselja. Početkom XVI stoljeća, Srebrenica je imala vojnu utvrdu s posadom, čaršiju s dućanima, zanatskim radnjama i drugim javnim i privrednim objektima, rudnik, panađur s tradicionalnim vašarom, više stambenih mahala, dvije džamije. Kontinuirani rast grada Srebrenice od kraja XV stoljeća, kulminira početkom XVII stoljeća. Poznati putopisac Evlija Čelebi 1666. godine, Srebrenicu ovako opisuje: „Kako se u brdima ovoga grada nalazi srebrni rudnik, on je po tome dobio ime. Tvrđava grada Srebrenice nalazi se na vrhu jedne crvene stijene. To je lijepa kamena građevina petougaonog oblika, koja dominira okolinom. Ima gradskog zapovjednika, posadu od pedesetak vojnika i dovoljnu količinu municije. Osvojio ju je sam Fatih. Varoš leži na vrletnom mjestu. Krovovi svih osam stotina prizemnih i na sprat tvrdo zidanih i lijepih kuća su odreda pokriveni šindrom. Ima šest mahala i šest džamija s mihrabom. Glavna je Bajazitova džamija. To je jednostavna bogomolja, u starom stilu s jednim minaretom, a pokrivena je ćeremitom. Ima jedna tekija, tri osnovne škole (sibyan mekteb), jedan mali han i sedamdeset esnafskih dućana. Postoji i jedno malo kupatilo (hamam), a nema bezistana, niti drugih
2 „Najbolji pokazatelj situacije koliko je srebreničko područje nestabilno u periodu 1410– 1458. godine, leži u činjenici da je u tome vremenu, po Jiričeku, Srebrenica bila jednom ugarska, pet puta srbijanska, čeriri puta bosanska i tri puta osmanska.“ (E. Mutapčić, Duhovno-vjerske prilike u Srebrenici i okolini u XV stoljeću, Monumenta Srebrenica, Knjiga 5, Tuzla – Srebrenica 2016. str. 15.) 3 Opširnije o gradskim džamijama u Srebrenici u: A. Đozić, Srebreničke džamije i imamska familija Đozić, Zbornik radova naučnog simpozija Kulturno-historijsko nasljeđe Srebrenice kroz vijekove, JU Arheološki muzej „Rimski muncipium“ Slelani- Srebrenica, 2012, 146–163. 164 značajnih građevina jer je to osamljen kraj u unutrašnjosti zemlje, daleko od glavnog druma.“4 Ratovi na kraju XVII i tokom XVIII stoljeća, kao i epidemije bolesti, nerodne godine i gladi, ostavile su traga u stagnaciji urbanog razvoja grada Srebrenice.
Hadži Iskender Mahala Jedan od najstarijih dijelova grada Srebrenice je svakako i onaj koji narod i historijski izvori nazivaju Mahala Skender. Radi se o jednom od centralnih dijelova Srebrenice, koji se kao i mahala Crvena Rijeka, direktno naslanja na urbano i poslovno središte Srebrenice, njenu Čaršiju. Ove tri cjeline zajedno, ustvari i predstavljaju najurbaniziraniji dio Srebrenice od najstarijih vremena pa sve do danas.5 Mahala je dobila naziv po glavnom arhitektonskom, vjerskom i kulturnom objektu na njenom prostoru, tj. džamiji Hadži Iskender. Džamiju je njen vakif hadži Iskender izgradio na porušenim temeljima crkve sv. Nikole, crkve dubrovačkih trgovaca još iz srednjeg stoljeća, koju je porušila austrijska vojska krajem XVII stoljeća.6 U starijim izvorima i dokumentima osmanskog porijekla, naziv ove mahale se piše Iskender. Službeni naziv ove mahale i polovinom XIX stoljeća je bio Hadži Iskender. Takav naziv imamo i u dokumentu iz 1870. godine, kada se spominje Mahala Hadži Iskender u Srebrenici.7 Područje današnje mahale Iskender naseljeno je odavno, kao i sam grad Srebrenica. Sudeći prema otkrivenim ostacima zgrade iz antičkog perioda, koja se nalazi neposredno do Mahale Iskender, u susjednoj mahali Petrič, ovo područje naseljeno je još u antici. Mahala Iskender je zasigurno naseljena i u kasnom srednjem vijeku. Na teritoriji ove mahale nalazi se nekoliko lokaliteta, koji su srednjovjekovne starosti. U sjeveroistočnom dijelu 4 Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo-Publishing 1996, str. 99. 5 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Monumenta Srebrenica, Knjiga 3, Tuzla-Srebrenica 2014. str. 8. 6 Opširnije o nastanku i izgradnji gradskih džamija u Srebrenici pogledati u: Adib Đozić, Gradske džamije Srebrenice, u: A. Đozić, E. Mutapčić, R. Djedović, Srebrenica kroz minula stoljeća, knjiga 1, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2012, str.37-54. 7 Tufan Gunduz, Tuzlanski, Bijeljinski i Srebrenički Sidžil (1641-1883.), Arhiv TK, Tuzla 2008., str. 26. 165 mahale, ispod Donjeg grada i grebena Bandera, a neposredno iznad mjesta gdje nastaje rijeka Križevica, od Crvene i Bijele rijeke, i srednjovjekovnog trga, nalazila se dubrovačka crkva svetog Nikole. Najvjerovatnije se između navednih sadržaja nalazila i poznata srednjovjekovna Dubrovačka kolonija s Trgovačkom ulicom. Sve navedeno govori o značaju i urbanoj izgrađenosti na prostoru Mahale Iskender još u srednjem vijeku.8 Tokom XVIII i XIX stoljeća Mahala se obnavlja i u tom periodu predstavlja najveću mahalu u gradu Srebrenici. Polovinom XIX stoljeća, tačnije 1850. godine, Mahala Iskender broji ukupno 76 kuća.9
Hadži Iskender džamija i vakuf Najvažniji urbani i kulturni sadržaj u Mahali Hadži Iskender polovinom XIX stoljeća svakako je Hadži Iskender džamija. Ona je izgrađena nakon rušenja katoličke crkve svetog Nikole i odlaska katoličkog stanovništva iz Srebrenice, s austro-ugarskom vojskom za vrijeme Bečkog rata 1683. godine. Prema proračunu Iskender džamije, vakufa u Srebrenici iz 1890. godine, osnovni prihod kao musakafat dolazio je od kirija u značajnom iznosu od 112 forinti. Prihod od vakufskih zemalja kao mustagelat je iznosio 70 forinti. Rashodi su išli kao berivo na plaće imama i mujezina džamije, po 112 i 43 forinte, a na rasvjetu džamije je trošeno 15 forinti. Osnivanjem gruntovnice u Kotaru Srebrenica 1894. godine, vakuf hadži Iskender džamije u Srebrenici ima značajne nekretnine.10 Zgradu džamije s gradilištem i dvorištem na k.č. 362/2, površine 270m2; dvije parcele mezarja pored džamije na k.č. 358/1 i 362/1, površine 500 i 3.300 m2; mezarje koje se nalazi preko rijeke na k.č. 186 (zvano Komačevo mezarje), površine 7.300 m2; oranica Landića njiva na k.č. 159 sa 14.500 m2. Vakufu tada pripadaju i nekretnine u Čaršiji, dućan na k.č. 1/48, površine 15 m2 i voćar na k.č. 1/484, površine 1.700 m2. Navedenom vakufu pripada i veći kompleks zemljišta na Musali (sjeverno od današnje zgrade Općine), a u statusu mezarja.11 Radi se o 8 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Monumenta Srebrenica, Knjiga 3, Tuzla-Srebrenica 2014. str. 11-12. 9 BOA, Istanbul, NFS_d 05951. str. 21. 10 Rusmir Djedović, Vakufi u gradu Srebrenici od 15. do 20. stoljeća,Baština sjeveroistočne Bosne, broj 3/2010, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla. 11 Mezarje (groblje) nalazilo se na prostoru gdje se danas nalazi gradski park i ljetna bašta. Dio mezarja je izmješten kada se pravio, odnosno proširivao put. Izmješteno je na prostor gdje se nalazi Musala. Kasnije, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i poznate 166 parcelama na k.č. 1/163, 1/152 i 118/1, s površinama od 740, 2.540 i 12.560 m2.12 Vakuf hadži Iskender džamije je 1901. godine kupio od familije Ibrahimagića parcelu na k.č. 1/681, površine od 20 m2.13 Vakuf hadži Iskender džamije godine 1913. kao prihod od vakufske zemlje i od kirija dućana ima 250 kruna. Rashod je na plaće imama i mujezina džamije u iznosima od 160 i 80 kruna. Višak je iznosio 10 kruna. Mutavelija vakufa je Ahmet-aga Pašagić.14
Popis Hadži Iskender Mahale15 Kuća br. 1 1. Hasan-efendija, sin Hasana. Visokog rasta i ima 60 godina. Rođen 1790. godine. 16 2. Njegov sin, Abdulhamid. Ima 12 godina. Rođen 1838. godine.
Kuća br. 2 1. Hadži Ismail, sin Hasana, muhtar. Visokog rasta i ima 50 godina. Rođen 1800. godine. 2. Njegov sin, Ibrahim. Ima 12 godina. Rođen 1838. godine. 3. Njegov sin, Salih. Ima 8 godina. Rođen 1842. godine. 4. Njegov sin, Murat. Ima 4 godine. Rođen 1846. godine.
Kuća br. 3 1. Omer, sin Abdullaha. Srednjeg rasta i ima 50 godina. Rođen 1800. godine. 2. Njegov sin, Sejdo. Ima 12 godina. Rođen 1838. godine. 3. Njegov sin, Ahmed. Ima 5 godina. Rođen 1845. godine.
pljačke, otimanja bošnjačke zemlje, kroz tzv. agrarnu reformu, grobnim ostacima se gubi svaki trag. Na prostoru Musale i mezarja prave se razni građevinski objekti. 12 Uložak 461, knjiga X, Gruntovnica u Srebrenici. 13 Uložak 382, knjiga VIII, Gruntovnica u Srebrenici 14 Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1913, Sarajevo, str.287. 15 BOA, Istanbul, NFS_d 05951. str. 3. 16 Radi lakšeg razumijevanja, godine rođenja i starosti, u tekstu nisu pisane prema hidžretskom kalendaru, kako je to izvorno u popisnom dokumentu, već prema sadašnjem kalendaru. Inače, popis je obavljen 1266. hidžretske godine, odnosno 1850/1851. Godine, 167 Kuća br. 4 1. Hadži Rustem-beg, sin Paše. Visokog rasta i ima 50 godina. Rođen 1800. godine. 2. Njegov sin Mustafa-beg. Ima 11 godina. Rođen 1839. godine.
Kuća br. 5 1. Begović hadži Salih, sin Osmana. Trgovac srednjeg rasta i ima 67 godina. Rođen 1783. godine. 2. Njegov sin Ahmed, srednjeg rasta. Ima 41 godinu. Rođen 1809. godine. 3. Njegov sin Osman, srednjeg rasta. Ima 34 godine. Rođen 1816. godine. 4. Njegov unuk Abdullah, sin Ahmeda. Ima 18 godina. Rođen 1832. godine. 5. Njegov unuk Mustafa, sin Ahmeda. Ima 5 godina. Rođen 1845. godine. 6. Njegov unuk Hasan, sin Ahmeda. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine. 7. Njegov unuk Alija, sin Osmana. Ima 7 godina. Rođen 1843. godine.
Kuća br. 6 1. Osman, sin Mehmeda. Srednjeg rasta i ima 46 godina. Rođen 1804. godine. 2. Njegov sin Salih. Ima 1 godinu.
Kuća br. 7 1. Behrimović Sulejman, sin Alije. Srednjeg rasta i ima 42 godine. Rođen 1808. godine. 2. Njegov sin Mehmed. Ima 8 godina. Rođen 1842. godine. 3. Njegov sin Ahmed. Ima 7 godina. Rođen 1843. godine. 4. Njegov sin Hasan. Ima 5 godina. Rođen 1845. godine.
Kuća br. 8 1. Bošnjaković-sarač Derviš, sin Alije. Visokog rasta i ima 31 godinu. Rođen 1819. godine. 2. Njegov sin Sulejman. Ima 2 godine. Rođen 1848. godine. 3. Njegov hizmetćar Mustafa, sin Halila. Ima 35 godina. Rođen 1825. godine. po sadašnjem računanju vremena. Popisivana su domaćinatva s brojem muških članova i osnovnim podacima o starosti, zanimanju, tituli i visini rasta. 168 Kuća br. 9 1. Kahvedži Memiš, sin Memiša. Visokog rasta i ima 50 godina. Rođen 1800. godine. 2. Njegov sin Ibiš. Visokog rasta i ima 30 godina. Rođen 1820. godine. 3. Njegov sin Sulejman. Ima 18 godina. Rođen 1832. godine.
Kuća br. 10 1. Mustafa, sin Saliha. Srednjeg rasta i ima 34 godine. Rođen 1816. godine.
Kuća br. 11 1. Hasan, sin Hasana. Maloljetnik i ima 12 godina. Rođen 1838. godine. 2. Njegov brat Abdullah. Ima 8 godina. Rođen 1842. godine. 3. Njegov brat Ahmed. Ima 6 godina. Rođen 1844. godine.
Kuća br. 12 1. Hadži Sulejman, sin Osmana. Visokog rasta i ima 41 godinu. Rođen 1809. godine. 2. Njegov sin Abdullah. Ima 7 godina. Rođen 1843. godine. 3. Njegov sin Hasan. Ima 5 godina. Rođen 1845. godine. 4. Njegov sin Jusuf. Ima 3 godine. Rođen 1847. godine. 5. Njegov hizmetćar Sulejman, sin Mumina. Ima 33 godine. Rođen 1817. godine. 6. Njegov hizmetćar Sulejman, sin Ismaila. Ima 23 godine. Rođen 1827. godine.
Kuća br. 13 1. Ibrahim, sin Abdullaha. Visokog rasta i ima 38 godina. Rođen 1812. godine. 2. Njegov sin Osman. Ima 6 godina. Rođen 1844. godine.
Kuća br. 14 1. Mustafa-aga, sin Ahmeda. Srednjeg rasta i ima 33 godine. Rođen 1817. godine.
169 2. Njegov sin Ahmed. Ima 4 godine. Rođen 1846. godine. 3. Njegov brat Salih. Ima 25 godina. Rođen 1825. godine.
Kuća br. 15 1. Adem, sin Mustafe. Srednjeg rasta i ima 55 godina. Rođen 1795. godine. 2. Njegov sin Mustafa. Srednjeg rasta i ima 27 godina. Rođen 1823. godine.
Kuća br. 16 1. Mahmud, sin Mustafe. Niskog rasta i ima 45 godina. Rođen 1805. godine.
Kuća br. 17 1. Sulejman, sin Alije. Niskog rasta i ima 27 godina. Rođen 1823. godine. 2. Njegov sin Mehmed, ima 4 godine. Rođen 1846. godine.
Kuća br. 18 1. Hasan-spahija, sin Hasana. Niskog rasta i ima 12 godina. Rođen 1838. godine.
Kuća br. 19 1. Sarač Ismail, sin Mustafe. Srednjeg rasta i ima 30 godina. Rođen 1820. godine.
Kuća br. 20 1. Đozić mula17 Salih, sin Mustafe. Srednjeg rasta i ima 40 godina. Rođen 1810. godine.
17 Titula „mula“ u osmanskom periodu imala je dva značenja. Prvo značenje je bilo to da je označavala učenog, obrazovanog čovjeka, s najvećom općevažećom i priznatom diplomom toga vremena, a drugo značenje odnosilo se na najveće zvanje šerijatskog kadije/sudije. U ovom slučaju, najvjerovatnije se radi o tituli uglednog, učenog čovjeka jer se u popisu spominju trojica ljudi s titulom „mula“. U gradu je mogao biti samo jedan kadija s titulom „mula“. 170 Kuća br. 21 1. Helvadži Salih, sin Abdurahmana. Srednjeg rasta i ima 80 godina. Rođen 1770. godine. 2. Njegov sin Mehmed. Ima 28 godina. Rođen 1822. godine. 3. Njegov sin Mustafa. Ima 21 godinu. Rođen 1829. godine. 4. Njegov sin Hasan. Ima 15 godina. Rođen 1835. godine. 5. Njegov unuk Alija, sin Mehmeda. Ima 2 godine. Rođen 1848. godine.
Kuća br. 22 1. Helvadži Adem-hodža, sin Hasana. Srednjeg rasta i ima 40 godina. Rođen 1810. godine. 2. Njegov sin Osman. Ima 10 godina. Rođen 1840. godine.
Kuća br. 23 1. Mujezin Ibrahim, sin Husejna. Srednjeg rasta i ima 28 godina. Rođen 1822. godine. 2. Njegov sin Mustafa. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
Kuća br. 24 1. Đozić Ismail, sin Mustafe.18 Visokog rasta i ima 50 godina. Rođen 1800. godine. 2. Njegov sin Mustafa. Ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 3. Njegov sin Hasan. Ima 6 godina. Rođen 1844. godine.
Kuća br. 25 1. Mustafa, sin Fejzulaha. Srednjeg rasta i ima 37 godina. Rođen 1813. godine. 2. Njegov sin Salih, ima 4 godine. Rođen 1846. godine.
18 Pored ovdje navedene dvije porodice familije Đozić, koje žive u Mahali Hadži Iskender, u isto vrijeme, u mahali Crvena Rijeka živi porodica Đozić Abdullatifa, rođenog 1790. godine, s četvero muške djece. Opširnije pogledati: K. Nurkić, Popis stanovništva mahale Crvena Rijeka u Srebrenici 1850/1851. godine, Monumenta Srebrenica, knjiga 7, Tuzla-Srebrenica, 2018., str. 107. 171 Kuća br. 26 1. Babić Omer, sin hadži Mehmeda. Visokog rasta i ima 50 godina. Rođen 1800. godine. 2. Njegov sin Ahmed. Ima 4 godine. Rođen 1846. godine. 3. Njegov sin Salih. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
Kuća br. 27 1. Hublić Salih, sin Memiša. Srednjeg rasta i ima 35 godina. Rođen 1815. godine. 2. Njegov brat Derviš. Ima 33 godine. Rođne 1817. godine. 3. Njegov brat Sulejman. Ima 15 godina. Rođen 1835. godine. 4. Dervišev sin Mehmed. Ima 4 godine. Rođen 1846. godine. 5. Dervišev sin Mustafa. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
Kuća br. 28 1. Ismail, sin Ismaila. Niskog rasta i ima 50 godina. Rođen 1800. godine.
Kuća br. 29 1. Siručić Osman, sin Mustafe. Visokog rasta i ima 40 godina. Rođen 1810. godine. 2. Njegov sin Mustafa. Ima 15 godina. Rođen 1835. godine. 3. Njegov sin Salih. Ima 8 godina. Rođen 1842. godine. 4. Njegov sin Alija. Ima 7 godina. Rođen 1843. godine. 5. Njegov sin Ibrahim. Ima 2 godine. Rođen 1848. godine.
Kuća br. 30 1. Siručić Omer, sin Ismaila. Srednjeg rasta i ima 41 godinu. Rođen 1809. godine. 2. Njegov sin Ismail. Ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 3. Njegov sin Mehmed. Ima 10 godina. Rođen 1840. godine. 4. Njegov sin Ibrahim. Ima 6 godina. Rođen 1844. godine. 5. Njegov sin Pašo. Ima 4 godine. Rođen 1846. godine.
172 Kuća br. 31 1. Saračić Salih-aga, sin Ismaila. Visokog rasta i ima 50 godina. Rođen 1800. godine. 2. Njegov sin Hasan. Ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 3. Njegov sin Mustafa. Ima 12 godina. Rođen 1838. godine. 4. Njegov sin Sulejman. Ima 11 godina. Rođen 1839. godine. 5. Njegov sin Abdulah. Ima 9 godina. Rođen 1841. godine.
Kuća br. 32 1. Suručić Mustafa, sin Abdulaha. Srednjeg rasta i ima 41 godinu. Rođen 1809. godine. 2. Njegov sin Abdulah. Ima 3 godine. Rođen 1847. godine.
Kuća br. 33 1. Halvadžija Abdulah, sin Ahmeda. Srednjeg rasta i ima 40 godina. Rođen 1810. godine.
Kuća br. 34 1. Spahija Siručić Alija, sin Ibrahima. Srednjeg rasta i ima 33 godine. Rođen 1817. godine. 2. Njegov sin Ibrahim. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
Kuća br. 35 1. Begzadžić Mehmed, sin Mustafe, krojač. Visokog rasta i ima 34 godine. Rođen 1816. godine.
Kuća br. 36 1. Begzadić Ibrahim, sin Mustafe, krojač. Visokog rasta i ima 36 godina. Rođen 1814. godine. 2. Njegov brat Sulejman. Ima 34 godine. Rođen 1816. godine. 3. Njegov brat Salih. Ima 30 godina. Rođen 1820. godine. 4. Njegov sin Ahmed. Ima 4 godine. Rođen 1846. godine.
173 Kuća br. 37 1. Siručić Sulejman, sin Ibrahima. Visokog rasta i ima 40 godina. Rođen 1810. godine. 2. Njegov sin Salih. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
Kuća br. 38 1. Džananović Šaban, sin Mustafe. Visokog rasta i ima 23 godine. Rođen 1827. godine. 2. Njegov pastorak Hasan, sin Mustafe. Ima 10 godina. Rođen 1840. godine.
Kuća br. 39 1. Omer, sin Abdulaha. Vojnik u činu juzbaše. Visokog rasta i ima 30 godina. Rođen 1820. godine. 2. Njegov sin Nazif. Ima 13 godina. Rođen 1837. godine. 3. Njegov sin Mustafa. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
Kuća br. 40 1. Hodžić mula Mehmed, sin Mustafe. Srednjeg rasta i ima 60 godina. Rođen 1790. godine.
Kuća br. 41 1. Bak(ć)ić Abdulah, sin Hasana. Niskog rasta i ima 28 godina. Rođen 1822. godine.
Kuća br. 42 1. Patković Omer, sin Fejzulaha. Srednjeg rasta i ima 64 godine. Rođen 1786. godine. 2. Njegov sin Alija. Ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 3. Njegov sin Ahmed. Ima 15 godina. Rođen 1835. godine.
Kuća br. 43 1. Tufekčić Abdulah, sin Abdulaha. Vojnik visokog rasta i ima 48 godina. Rođen 1802. godine. 2. Njegov sin Mustafa, vojnik, ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 174 Kuća br. 44 1. Spahija Efendić Abdulah, sin Mehmed-efendije. Srednjeg rasta i ima 70 godina. Rođen 1780. godine. 2. Njegov sin Mehmed. Ima 30 godina. Rođen 1820. godine. 3. Njegov sin Abdulah. Ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 4. Njegov sin Sulejman. Ima 15 godina. Rođen 1835. godine. 5. Njegov sin Salih. Ima 5 godina. Rođen 1845. godine. 6. Njegov unuk Mustafa, sin Mehmeda. Ima 2 godine. Rođen 1848. godine.
Kuća br. 45 1. Efendić Hasan, sin Jusufa. Niskog rasta i ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 2. Njegov brat Ismail. Ima 15 godina. Rođen 1835. godine.
Kuća br. 46 1. Spahija Efendić Jusuf, sin Jusufa. Niskog rasta i ima 28 godina. Rođen 1822. godine.
Kuća br. 47 1. Spahija Efendić Hašim, sin Mustafe. Niskog rasta i ima 14 godina. Rođen 1836. godine.
Kuća br. 48 1. Duvnić Mehmed, sin Mustafe. Krojač, srednjeg rasta i ima 40 godina. Rođen 1810. godine. 2. Njegov sin Salih. Ima 10 godina. Rođen 1840. godine. 3. Njegov sin Abdulah. Ima 3 godine. Rođen 1847. godine.
Kuća br. 49 1. Ramić Adem, sin Ahmeda. Srednjeg rasta i ima 33 godine. Rođen 1817. godine. 2. Njegov sin Sulejman. Ima 13 godina. Rođen 1837. godine. 3. Njegov sin Ahmed. Ima 4 godine. Rođen 1846. godine.
175 Kuća br. 50 1. Kovačević Muharem, sin Mustafe. Krojač, niskog rasta i ima 20 godina. Rođen 1830. godine.
Kuća br. 51 1. Mustafa, sin Hasana. Visokog ratsa i ima 65 godina. Rođen 1785. godine. 2. Njegov bratić Osman, sin Agoša. Ima 20 godina. Rođen 1830. godine.
Kuća br. 52 1. Kahvedži Omer, sin Abdulaha. Srednjeg rasta i ima 60 godina. Rođen 1790. godine. 2. Njegov sin Abdulah. Ima 21 godinu. Rođen 1829. godine.
Kuća br. 53 1. Šućurović Hasan, sin (ime nečitko). Srednjeg rasta i ima 31 godinu. Rođen 1819. godine.
Kuća br. 54 1. Sarajli Ibrahim, sin hadži Jahje. Srednjeg rasta i ima 25 godina. Rođen 1825. godine. 2. Njegov sin Latif. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
Kuća br. 55 1. Sahadžija Omer, sin Abdulaha. Visokog rasta i ima 31 godinu. Rođen 1819. godine.
Kuća br. 56 1. Ikan Ibrahim, sin Saliha. Visokog rasta i ima 70 godina. Rođen 1780. godine. 2. Njegov sin Hasan, obućar. Ima 29 godina. Rođen 1821. godine. 3. Njegov unuk Mustafa, sin Hasana. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
176 Kuća br. 57 1. Husejn, sin Sulejmana. Niskog rasta i ima 30 godina. Rođen 1820. godine. Bavi se duhanom. 2. Njegov sin Ibrahim. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
Kuća br. 58 1. Memišagić Ismail, sin Memiša. Srednjeg rasta i ima 40 godina. Rođen 1810. godine. 2. Njegov brat Sulejman, obućar. Ima 33 godine. Rođen 1817. godine.
Kuća br. 59 1. Ferhad, sin Sulejmana. Srednjeg rasta i ima 50 godina. Rođen 1800. godine. 2. Njegov pastorak Alija, sin Fejzulaha. Ima 25 godina. Rođen 1825. godine.
Kuća br. 60 1. Šećević Sejfulah, sin Alije. Srednjeg rasta i ima 32 godine. Rođen 1818. godine. 2. Njegov sin Abdulah. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
Kuća br. 61 1. Talal Ibiš, sin Alije. Niskog rasta i ima 33 godine. Rođen 1817. godine. 2. Njegov sin Mustafa. Ima 6 godina. Rođen 1844. godine. 3. Njegov sin Sulejman. Ima 4 godine. Rođen 1846. godine.
Kuća br. 62 1. Zilčić Mustafa, sin Hasan-age. Ima 8 godina. Rođen 1842. godine.
Kuća br. 63 1. Bašagić Salih, sin Sulejmana. Srednjeg rasta i ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 2. Njegov sin Alija. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
177 Kuća br. 64 1. Abdulah Čauš, sin mula Jusufa. Visokog rasta i ima 44 godine. Rođen 1806. godine. 2. Njegov sin Sulejman. Ima 9 godina. Rođen 1841. godine. 3. Njegov šurjak Salih, sin Hasana. Ima 24 godine. Rođen 1826. godine.
Kuća br. 65 1. Barutdžija Osman, sin Ahmeda. Srednjeg rasta i ima 23 godine. Rođen 1827. godine.
Kuća br. 66 1. Barutdžija Mustafa, sin Ahmeda. Visokog rasta i ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 2. Njegov sin Ahmed. Ima 8 godina. Rođen 1824. godine. 3. Njegov sin Sulejman. Ima 3 godine. Rođen 1847. godine.
Kuća br. 67 1. Berber Osman, sin Jusufa. Niskog rasta i ima 70 godina. Rođen 1780. godine.
Kuća br. 68 1. Suručić Salih, sin Ibrahima. Visokog rasta i ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 2. Njegov brat Abdulah. Ima 15 godina. Rođen 1835. godine.
Kuća br. 69 1. Abdulmumin, sin Memiša. Visokog rasta i ima 35 godina. Rođen 1815. godine. 2. Njegov pastorak Kurtić Selim, sin Mustafe. Ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 3. Njegov brat Husejn, sin Mustafe. Ima 18 godina. Rođen 1832. godine.
Kuća br. 70 1. Kahvedžija Salih, sin Mehmeda. Srednjeg rasta i ima 25 godina. Rođen 1825. godine. 178 Kuća br. 71 1. Mujanović Adil, sin Ibrahima. Visokog rasta i ima 30 godina. Rođen 1820. godine. 2. Njegov sin Mustafa. Ima 1 godinu. Rođen 1849. godine.
Kuća br. 72 1. Okanović hadži Sulejman, sin Osmana. Srednjeg rasta i ima 32 godine. Rođen 1818. godine.
Kuća br. 73 1. Kovačević Osman, sin Ahmeda. Srednjeg rasta i ima 20 godina. Rođen 1830. godine. 2. Njegov brat Salih. Ima 17 godina. Rođen 1833. godine.
Kuća br. 74 1. Krojač Abdulah, (ime oca nečitko). Srednjeg rasta i ima 33 godine. Rođen 1817. godine.
Kuća br. 75 1. Siručić Salih, sin Ibrahima. Srednjeg rasta i ima 22 godine. Rođen 1828. godine. 2. Njegov brat Abdulah. Ima 12 godina. Rođen 1838. godine.
Kuća br. 76 1. Skenderović Ishak, sin Osmana. Srednjeg rasta i ima 50 godina. Rođen 1800. godine.
179 Zaključak Prezentirani podaci eksplicitno potvrđuju da je Mahala Hadži Iskender, današnjeg naziva Skender Mahala, u gradu Srebrenici polovinom XIX stoljeća, imala ukupno 76 kuća. U Mahali ima džamija s imamom, mujezinom i muhtarom. Struktura stanovništva Mahale je izuzetno razvijena, što se najbolje vidi kroz strukturu zanimanja, profesija, stepena obrazovanja i privredne moći. U Mahali žive svi strukturni slojevi bošnjačko-muslimanskog društva, počevši od najjednostavnijih zanimanja, kao što su hizmetćari (pomoćni radnici u domaćinstvu), preko zanatlija, kao što su berberi (frizeri), sarači (izrađivači konjske opreme), krojači, kahvedžije, telali, sahadžije, barudžije i drugi te vojnika s vojnim titulama, kao što su „juzbaša“, današnji rang kapetana, te plemićkih titula „beg“, „aga“ i „spahija“ i najvećih obrazovnih zvanja „mula“. Dvojica ljudi imaju zvanje „mula“, jedan iz porodice Đozić, a drugi iz porodice Hodžić. Pet je spahija, od čega su trojica iz familije Efendić, jedan iz porodice Siručić i jedan bez porodičnog prezimena. Dvojica su aga, jedan iz porodice Siručić, a drugi bez prezimena. U Mahali je popisano i 6 hadžija, što je znak da nisu bili rijetki odlasci na hadž u to vrijeme. Samo jedan građanin nosi titulu bega, hadži Rustem-beg, sin Paše. Da li je to predak porodice Rustambegović, nismo mogli utvrditi. Najviše kuća u Mahali, osam, familije je Siručić. Četiri kuće su porodice Efendić, od čega su tri spahijske.19 Po dvije kuće imaju familije: Begzadić, Đozić i Helvadži. Sve druge familije, s upisanim prezimenom, imaju po jednu kuću. Kako smo već istakli, u 76 kuća u Mahali Hadži Iskender živi ukupno 185 muških stanovnika, od toga 77 sposobnih, 64 maloljetna, 36 starih, 5 profesionalnih vojnika i 3 u vojsci. Dio Iskender Mahale, koji se naslanja na Čaršiju, imao objekte koji su u funkciji same Čaršije. Prije svega, to se odnosi na zanatske radnje.
19 Spahije su elitni dio konjice u osmanskoj vojsci, za što su kao naknadu od države dobivali na korištenje velike zemljišne posjede, zvane spahiluci, ali su imali obavezu da se po pozivu odazovu u vojne pohode. 180 Izvori i literarura a) Izvori 1. BOA, NFS_d 05951, Arhiv Republike Turske, Istanbul 2. Gruntovne knjige za katastarsku općinu Srebrenica iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica 3. Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1913, Sarajevo
b) Literatura 1. Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1996. 2. Rusmir Djedović, Vakufi u gradu Srebrenici od 15. do 20. stoljeća, Baština sjeveroistočne Bosne, broj 3/2010, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2010. 3. Rusmir Djedović, Urbani razvoj grada Srebrenice od srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2012. 4. Adib Đozić, Edin Mutapčić, Rusmir Djedović, Srebrenica kroz minula stoljeća, knjiga 1, Tuzla-Srebrenica, 2012. 5. Adib Đozić, Srebreničke džamije i imamska familija Đozić, Zbornik radova, sa naučnog simpozija: „Kulturno-istorijsko naslijeđe Srebrenice kroz vijekove“, J.U. Arheološki muzej „Rimski Muncipijum“ Skelani, Srebrenica, 2012. 6. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena Rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2013. 7. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 3., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica, 2014. 8. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 4., Zavod za zaštitu i korištenje 181 kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla- Srebrenica, 2015. 9. Kemal Nurkić, Popis stanovništva mahale Crvena rijeka u Srebrenici 1850/1851. godine, Monumenta Srebrenica, knjiga 7, str. 107., Tuzla- Srebrenica,2018. 10. Gunduz Tufan, Tuzlanski, Bijeljinski i Srebrenički Sidžil (1641-1883.), Arhiv TK, Tuzla 2008., str. 26.
182 SJEĆANJA
SJEĆANJE: HATIDŽA MEHMEDOVIĆ
Jedna od slabosti bošnjačkog kolektivnog pamćenja jeste da ne ostav- ljamo u pisanim tragovima zabilježene uspomene na značajne ličnosti iz naše daljnje i bliže prošlosti. Rezultat je to, najviše, represije antibosanskih i anti- bošnjačkih ideologija, prije svega velikodržavnih, u kojima Bošnjaci žive više od dva puna stoljeća. Jedna od bošnjačkih heroina, koja se hrabro, odvažno i nesebično suprotstavila poricateljima genocida nad Bošnjacima zaštićene zone UN Srebrenica, jula mjeseca 1995. Godine, te velikom aktivizmu na čuvanju i širenju istine o tom istom genocidu, bila je Hatidža Mehmedović. Nažalost, 22. jula ove godine navršit će se godina dana otkako je Hatidža preselila na ahiret. Iz tih razloga, ovog puta, istaći ćemo najznačajnije detalje iz njezine biografije i biografije njezine porodice jer je to Hatidža zaslužilasvojom uku- pnom borbom, ne samo za žrtve genocida, već i za afirmaciju bošnjačke nacije i države Bosne i Hercegovine.
Hatidža (Džidža) Mehme- dović, kćerka Sulje Bektića i Abide, rođene Đozić, rođena je 1. marta 1952. godine u selu Bektići, MZ Sućeska, općina Srebrenica. Presel- ila je na ahiret, nakon teške bolesti, 22. jula 2018. godine u 67. godini života.
Hatidžini roditelji su: Bektić (Huse) Suljo (1899–1966), ugledni Hadtidža Mehmedović (1952 – 2018) domaćin iz sela Bektići. Suljo se že- nio dva puta. Prva žena mu je umrla. Iz prvog braka imao je sina Sulejmana, koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu i kćerku Bidu, koja je umrla kao dijete. Nakon smrti prve žene, oženio je Abidu (Vehbije) Đozić (1912–1989). U bračnoj zajednici, Suljo i Abida rodili su sedmero djece, pet kćeri: Nura (1935–1959), Šuhra (1939–2015) Zada (1943.-2019), Zumra (1948) i Hatidža (1952–2018) i dva sina: Hamed (1937–1995) i Edhem (1941–1995). Hamed i Edhem ubijeni su u zločinu genocida nad Bošnjacima 1995. godine. Hame- dovi posmrtni ostaci su nađeni i ukopani u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima, dok Edhemovi još nisu.
185 Hamed (Sulje) Bektić bio je oženjen s Habibom, rođenom Mustafić. Rodili su petero djece – tri kćerke: Šuhru, umrla kao dijete, Besidu i Sabinu i sinove Sadika i Basima. Sabina je s mnogo pažnje i truda njegovala rahmetli Hatidžu, dok je bolovala. Sabina joj je zamijenila kćerku, koju Hatidža nije imala.
Edhem (Sulje) Bektić, bio je oženjen s Re- jhom, rođenom Đananović, i u braku s njom imao je petero djece – kćerke: Zumra i Jasmina i sino- vi: Suljo, Halid i Hamdija. Edhem i njegov sin Halid žrtve su genocida 1995. godine i još im nisu pronađeni posmrtni ostaci. Suljo (Edhema) Bektić (1970–1992) poginuo je kao hrabar borac Armi- je Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine. Ukopan je u porodičnom mezarju u Bektićima.
Hatidžine sestre Šuhra, Zada i Zumra bile su udate i imale svoje porodice. Šuhra je bila udata za Aliju (Mehmed) Pašalića (1935–1994) iz Sre- Suljo Bektić brenice i s njim rodila djecu: Zumretu, Hajretu, (1970 - 1992.) Mehmeda, Samila i Muhameda. Mehmed i Mu- hamed ubijeni su u zločinu genocida 1995. godine. Posmrtni ostaci su im pronađeni i ukopani u mezarju Memorijalnog centra. Zada, druga sestra Hatidžina, bila je, također, udata u porodicu Pašalić, konk- retnije, za Šefika (Mehmed) Pašalića (1941–1979), brata Alije Pašalića, i s njim rodila četvero djece: Aida, umrla kao dijete, Zekerijah, Sabera i Azem. Treća Hatidžina sestra, Zumra, bila je udata za Rizu Beganovića u Srebrenicu. Rodili su dvoje djece: sina Asima i kćerku Fatimu. Rizo Beganović je žrt- va genocida 1995. godine.
Hatidža se udala za Abdulaha Mehmedovića (1952–1995) u selo Staroglavice, MZ Sućeska. Ab- dulah je sin Aze i Salke Mehmedović. Kasnije su sagradili kuću u prigradskom naselju Srebrenice, Vidikovac. U braku s Abdulahom, Hatidža je rodi- la dva sina: Azmira (1974–1995) i Almira (1977– 1995). Oba Hatidžina sina i muž Abdulah ubijeni su u zločinu genocida nad Bošnjacima 1995. go- Abdulah Mehmedović dine. Posmrtni ostaci Hatidžinih sinova i muža (1952 – 1995) su pronađeni, identifikovani i ukopani u mezarju 186 Memorijalnog centra u Potočarima. Pored dva sina i muža, Hatidži su u zločinu genocida ubijeni i dva brata, dva sestrića, jedan bratić i zet, sestrin muž. Jedan bratić je po- ginuo kao borac Armije Bosne i Hercegovine. Da- kle, devet je žrtava geno- cida iz Hatidžine porodice i, što je najtužnije, oba Azmir Mehmedović Almir Mehmedović sina, tako da će sjećanje (1974-1995) (1977-1995.) na Hatidžu Mehmedović čuvati njezino djelo, a to je nesebična borba za istinu o genocidnom stradanju Bošnjaka Srebrenice i bosanskog Podrinja 1995. godine.
Hatidža Mehmedović se vratila u Srebrenicu 2003. godine, osnovala nevladinu organizaciju „Majke Srebrenice“, čija je bila predsjednica od osniv- anja do smrti i ujedno najaktivnija članica. Na funkciji predsjednice, zamije- nila je Fazila Efendić, rođ. Mustafić, još jedna srebrenička heroina, kojoj su u zločinu genocida ubijeni sin Fejzo i muž Muhamed.
Podsjetimo se ovom prilikom nekih, po našem mišljenju, vrlo važnih stavova i mišljenja Hatidže Mehmedović, koje je iznijela bosanskohercegov- ačkoj i svjetskoj javnosti putem intervjua, izjava ili govora povodom obilježa- vanja godišnjica genocida, a koje su zabilježili mediji.
Boreći se za pravdu među ljudima i istinu o genocidu nad Bošnjacima, Hatidža je govorila: „Ja ću se uvijek boriti za pravdu i istinu, dok sam živa. Sve moje bogatstvo je ukopano u Memorijalnom centru u Potočarima, moj Azmir i Almir. Oni, i sve nevino ubijene žrtve u ratu, daju mi snagu da se borim. Na- dam se da nikad ni jedno dijete neće stati pred vod, koji će ga strijeljeti. Teško je opisati kolika je tuga znati da je neko ubio tvoje dijete, a da ne znaš zbog čega je ubijeno. Zbog toga se treba boriti za istinu i pravdu.“ ... „Sve što sam imala, meni je ubijeno. I ja sam ubijena, kad su ubili moju djecu. Ovakvih kao ja u Bosni i Hercegovini ima koliko hoćete. Možete zamisliti kako je provoditi Bajrame, kad nema ko vrata da otvori, kad dođu rođendani djeci, a njih nema. Moja agonija nikada neće stati. Meni je presuđeno, kad su moja djeca ubijena. Moja duša, kad bi se mogla otvoriti, tuga bi prekrila cijeli svijet.“
187 Hatidža je govorila i o ideologiji genocida i njezinim političkim tvore- vinama i u svojim stavovima bila nedvosmislena. H. Mehmedović kaže: „Sam naziv Republika Srpska kaže da ovdje ima mjesta samo za jedan narod. Ovdje je čista dominacija jednog naroda nad drugim. Problem je što u ovom entitetu i dalje živi ideologija, koja je i uradila, to što je uradila tokom rata. Neko je morao biti ideolog, potpisati, a neko realizovati. Republika Srpska je stvorena na krvi i genocidu, protjerivanju i silovanju. Žele da nam kažu: ‘Pobili smo vas i ubijamo vas svaki dan.’ Kako ja da prihvatim ovaj entitet. Zna se kako je stvoren, na krvi, ubijanju, genocidu. Ali, ne trebam ja o tome da pričam, nego političari, koji su mogli i moraju daleko više uraditi za ovu zemlju.“
Dajući svoje mišljenje o najavi održavanja manifestacije „Petrovdan- ski dani“ 2012. godine, kada je bila predviđena i nogometna utakmica, dok se za ukop spremalo 520 žrtava genocida, Hatidža Mehmedović je kazala: „To nije koncert, niti svečanost, to je dolijevanje soli na naše rane. To su pro- vokacije.“ Ona se nije protivila pravu svakoga da, u skladu sa svojim vjer- skim propisima, obilježava svoje vjerske praznike, ali „ne baš u vrijeme kada se pokopavaju žrtve genocida.“ „Svako treba obavljati svoje običaje onako kako mu njegova vjera nalaže, ali ne mora biti baš na taj dan. Pripreme takvih događaja, ustvari, su proslava genocida.“
U zbirci „Himna poraženih“, književnik Mile Stojić je napisao pjesmu HATIDŽA, posvećenu upravo Hatidži Mehmedović. HATIDŽA Hatidža govori: „Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Dođu mi u san i ja kažem: ‘Ljubi vas majka, sanjam li ja ovo Ili ste se vi stvarno vratili?’ Oni kažu: ‘Došli smo, majko, Ne sanjaš.’ A onda se probudim Sama, nigdje nikoga’.“
188 Da je u Hatidžinom srcu i duši, i pored neizmjerljivo nanesene boli i nepravde, živjela samo ljubav i želja za pravdom i istinom, bez imalo mržnje ili želje za osvetom, najbolje svjedoče Hatidžine riječi, koje mogu i trebaju biti poruka i pravilo življenja svima nama u Bosni i Hercegovini: „Nama ne treba osveta, nego istina i pravda zbog budućnosti djece koja dolaze.“
Neka je vječni mir i rahmet Hatidžinoj duši.
Adib Đozić
189