1 Ova knjiga je štampana zahvaljujući finansijskoj podršci gospodina Salmira Kaplana, ministra za kulturu i sport u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i gospodina Senada Kevelja, vlasnika firme “Commerce Engineering” d.o.o. Mostar

2 Jusuf Omerika

KRICI IZ UTROBE PLANINA

Mostar, septembar 2011.

3 Jusuf Omerika KRICI IZ UTROBE PLANINA

Izdavači: UNIVERZITET U SARAJEVU INSTITUT ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI I MEĐUNARODNOG PRAVA, SARAJEVO

UDRUŽENJE POVRATKOM ZA BOSNU I HERCEGOVINU, MOSTAR

Za izdavača: Prof. dr. Smail Čekić

Urednici: Prof. dr. Bećir Macić Nusret Omerika, prof.

Recenzenti: Prof. dr. Ismet Dizdarević Amor Mašović Senad Sudo Omerika, prof.

Lektura i korektura: Nusret Omerika, prof.

Fotografije: Senad-Sudo i Jusuf Omerika

Naslovna strana: Avdija Ćorić

DTP: Edin Džiho

Štampa: IC Štamparija d.o.o. Mostar

Za štampariju: Ibro Rahimić

Tiraž: 400 kom.

CIP

4 SADRŽAJ tri planine...... 8 rastanak...... 14 pokolj u krstačama...... 26 crvanj...... 36 hajka...... 48 kruševljani...... 60 gazije...... 64 Kasaba...... 74 nena fata...... 82 borci...... 86 klopka...... 98 majčina kletva...... 108 jama...... 122 odžak...... 130 dokazi...... 160

5 6 PREDGOVOR

pćina Nevesinje se nalazi na jugoistoku Bosne i Hercegovine sa prosječnom nadmorskom visinom od 860 metara. Kao župa prvi put se spominje u 12. stoljeću, a ime jeO dobilo po latinskoj riječi neve-signe, što znači sniježna pustinja. Spominje se i kao župa Podgorje, dok je u turskim defterima zapisano kao naselje Sopot, što je i izvorni naziv za današnji gradić Nevesinje. Od sjeverozapada prema jugoistoku proteže se Nevesinjsko polje, dužine 24 kilometra, a omeđeno je trima planinama; Veležom, Crvnjem i Crnom Gorom. Po posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine općina Nevesinje brojala je 14448 stanovnika od čega su većinu činili Srbi 10711 ili 74%. Muslimana je bilo 3313 ili 22,95% , Hrvata 210 ili 1,46% i ostalih 214 ili 1,47%. Većina Bošnjaka je bila naseljena u selima „gornjeg polja“, odnosno sjevernom dijelu općine. I pored velike i nagle urbanizacije sela, uzrokovane odlaskom omladine na školovanje u veće gradove i zaposlenjem većeg broja ljudi srednjih godina u nevesinjskim fabrikama, Bošnjaci su i dalje ostali prepoznatljivi po svojoj „mehkoći“, merhametu, saburu i dobrim međukomšijskim odnosima sa pravoslavcima i katolicima. Uprkos nepovoljnim nanosima vremena i činjenici da su se nalazili u ekstremno radikalnoj sredini, ostali su privrženi svojoj vjeri i svojim običajima. I pored toga što su se na teritoriji općine Nevesinje dešavala burna historijska previranja, nisu zabilježeni veći otvoreni međunacionalni sukobi, mada su se zločini „manjih“ razmjera neprekidno događali: stalni pljačkaški pohodi crnogorskih komita i ubistvo braće Šikala, ubistvo četverice Juga na Morinama, ubistvo Šarančića cura u Bišini, strijeljanje 42 civila na Kričanima ( Podvelež ) 1945. godine, ubistva najuglednijih muslimana prilikom oslobađanja Nevesinja 1945. godine, ubistva dvojice mještana sela Kljuna na lokalitetu Dobro Dublje ( Pločno ) itd. Za sve ove i slične zločine nad nevesinjskim Bošnjacima nikada niko nije odgovarao.

7 Dolaskom Slobodana Miloševića na političku scenu bivše Jugoslavije, dolazi do sve većih međunacionalnih tenzija u čitavoj zemlji, što je naročito bilo izraženo u općini Nevesinje, gdje se na mitinzima podrške od 1989. godine mogao uočiti raznovrstan dekor i ikonografija, dok su simboli četništva, poput brade, kokarde i kame postali svakodnevnica na nevesinjskim ulicama. Nakon toga sve ide „svojim tokom“, od vrijeđanja, maltretiranja, pucnjave po kućama, miniranja bošnjačkih radnji i vjerskih objekata, otkaza na poslu itd. Zbog toga jedan dio Bošnjaka napušta svoja ognjišta i to su prvi prognanici u Bosni i Hercegovini. Nevesinjski Srbi, potpomognuti rezervistima iz Srbije i Crne Gore 14.6. 1992. godine ( treći dan Kurban- bajrama ) napadaju selo Žulja i prave stravičan pokolj, a 16.6.1992. godine u brutalnom napadu na selo Čanje – Odžak ubijeno je, zaklano i masakrirano dvanaest civila, mahom starih i nemoćnih osoba. Sedam dana kasnije dolazi do općeg napada na sela „gornjeg polja“ i najvećeg egzodusa i genocida u historiji Bošnjaka Hercegovine. Oni koji su preživjeli prvi napad, pošto su svi putevi bili blokirani od strane srpske vojske, probijaju se u tri pravca, preko tri planine; Veleži, Crvnja i Crne Gore, te spas nalaze na slobodnoj teritoriji Mostara i Konjica. Nažalost, zbjegovi nisu prošli bez žrtava. U junu i julu mjesecu 1992. godine Bošnjaci i Hrvati Nevesinja su desetkovani. Ubijena je 301 osoba bošnjačke nacionalnosti ili 9,1%, 12 osoba hrvatske nacionalnosti ili 5,7%, što prema broju stanovnika Nevesinje stavlja na prvo mjesto po procentu stradanja u Bosni i Hercegovini. Nevesinje je i „grad djecoubica“ jer je među ubijenima i dvadeset šestero djece, a neka od njih nisu imala ni ime, jer su rođena u zbjegu. Nevesinjski Bošnjaci su ubijani na različitim mjestima i na različite načine, bez obzira na spol i godine starosti. Najmlađa beba je imala samo sedam dana, a najstarija osoba 92 godine. Strijeljani su, klani, živi spaljivani, bacani u jame, danima kasapljeni i mučeni prije nego su ubijeni; kidane su im uši, vađene oči, živi su zakopavani, javno na sred grada čerečeni, bacani u čatrnje… itd. Gotovo sve zarobljene djevojke i žene su silovane, a veliki broj nevesinjskih Bošnjaka je prošao kroz razne koncentracione logore i kazamate a cjelokupna imovina im je opljačkana te potom spaljena. Zbog svega navedenog, ali i zbog činjenice da sam, igrom sudbine, skupa sa suprugom i trogodišnjim sinom preživio egzodus i prešao planinu Velež sa jednim od zbjegova, odlučio sam da na ovaj, pomalo

8 zaboravljen, ali meni prilagodljiv način, opišem tu ogromnu tragediju koju je doživio moj narod. Pokušao sam da na jedan epski način, a ovo stradanje i jeste svojevrsna epopeja, približim čitaocu samo emotivno stanje rastanka, kada se bira da li povesti dijete ili roditelja, znajući da će onaj koji ostane biti ubijen, kao i strašno pitanje koje će ostati do smrti svakoga od njih, da li su postupili ispravno. Također, pokušao sam dokučiti psihičko stanje svakog pojedinca tokom višednevnog lutanja po planinskim bespućima, u momentu zarobljavanja, ali i iznad jame prije kobnog udara noža, neprestano se trudeći da na bilo koji način ne povrijedim preživjele članove njihovih porodica. Pokušao sam da kroz istinit prikaz, pokažem i dokažem, šta su sve u stanju uraditi zločinci sakrivajući se pod okrilje svoje vjere i nacije. Ovu priču pričaju tri planine. Zašto? Iz jednostavnog razloga, što ovaj zločin ima veoma malo živih svjedoka, i što su pomenute planine, pored krvnika, jedini „svjedoci koji sve znaju“. Imena koja su navedena, načini ubistava, mjesta zločina, putevi spasa, jame, kame i logori su istina i samo istina, s tim što je pjesmi dat jedan epski karakter. Na ovaj način se zahvaljujem dragom Bogu, što sam samo Njegovom milošću, zajedno sa suprugom, sinom i drugim prognanicima, sretno prešao Velež i nisam skončao u jednoj od nevesinjskih jama, ali i odajem dužno poštovanje svima onima koji su postali šehidi na tom putu.

Mostar, septembar 2011. Jusuf Omerika

9 10 Prof. dr. Ismet Dizdarević

KAZIVANJA STIHOM I SLIKOM O ZLOČINIMA

(Jusuf Omerika: Krici iz utrobe planina, Mostar, avgust 2011 )

Jusuf Omerika, autor epske hronike „Stradanja Bošnjaka Nevesi- nja“, stihom i slikom nas uvodi u stanja i tokove zbivanja davne 1992. godine. Uvodi nas u strahomorne dane zločina, u dane u kojima su bahate horde svoje „junaštvo i srpsku časnost“ dokazivali mučenjem i ubijenjem onemoćalih staraca, obnevidjelih starica i dječice za školu dorasle ili u bešici uspavane - „najmlađa beba je imala samo sedam dana, a najstarija osoba 92 godine.“ Svoje doživljaje i doživljaje drugih preživjelih žrtava, Bošnjaka opštine Nevesinja, svoja sjećanja i sjeća- nja drugih sapatnika,o viđenim i osobno doživljenim, jezivim i ljudski nepojmljivim, prizorima klanja, mučenja i bježanja, autor vjerno oživ- ljava svjedočenjem triju, od iskona prisutnih planina – Crvnja, Crne Gore i Veleži. Zašto je Jusuf Omerika istinita zbivanja i ponašanja ljudi u njima prepustio planinama? Odgovara:“ ovu priču pričaju tri planine. Zašto? Iz jednostavnog razloga, što ovaj zločin ima veoma malo živih svjedoka, i što su pomenute planine, pored krvnika, jedini „svjedoci koji sve znaju“. Imena koja su navedena, mjesta zločina, putevi spasa, jame, kame i logori su istina i samo istina, s tim što je u pjesmi dat jedan epski karakter.“ S obzirom da su četnička zlodjela nad Bošnjacima či- njenice koje pokazuju da su Bošnjaci Nevesinja - „strijeljani, klani, živi spaljivani, bacani u jame, danima kasapljeni i mučeni prije nego što su ubijeni; kidane su im uši, vađene oči, živi su zakopavani, javno na sred grada čerečeni, bacani u čatrnje..itd“ - Kazivanja planina o ovim zlodje- lima se mogu tumačiti ne samo kao lijepo pjesnički, jezikom opisana zbivanja, već i kao uvjerljivi, vjerodostojni dokazi izvršenog genocida nad njima.. Ubijena je 301 osoba, a od toga 26-tero djece „sa majkama skupa pobijeno, pobijeno i iskasapljeno, podavljeno ili popaljeno, po- paljeno u jame bačeno.“ Stihovi poeme snažno govore, ostavljaju du- boke tragove u intimnom svijetu svakog ko se čovjekom osjeća, koji

11 preživljava tegobe drugoga, a prezire one koji muče, progone i ubijaju nevine samo zato što su druge vjere i nacionalnosti:

Bože dragi, Bože silni, Milostivi, Bože moćni, ja sam svjedok, a zemlja tužilac, a dokaza, koliko Ti treba: suze majki što se skameniše po liticam mojim dok hodaše, kose majki što ih počupaše, dok im djecu u jame bacaše, dok im djecu živu popališe, plač i vriska malog djeteta, O, Pravedni, zar Ti više treba. Dokaz jesu moje tamne jame, Nad jamama graktalice vrane, Doklaz jesu i krvave kame, što ostaše u vratu bošnjačkom. Nek su dokaz suze djevojačke, djevojačke, ali i momačke, prosule se ko niska tespiha, po ovijem mojim gudarama. Nek je dokaz čedo nerođeno, što sa majkom skupa ubijeno, dima zgarišta odavde do neba O,Pravedni zar ti više treba.

Planine, istančanim i potresnim stihovima i slikama, vraćaju nas u dane grozomornih, masovnih i individualnih, zločina četnika. Šta se događalo tih dana, kakve su naravi oni koji su ove stravične zločine vr- šili, i zašto njihova zlodjela ne smije zaborav prekriti, trebaju se pamtiti „od sad dovijeka šta uradi zvijer od čovjeka“ Šta su uradile životinje „u ljudskoj odori“ rječito govore mjesta i prizori masovnih ubijanja, muče- nja i progona Bošnjaka Nevesinja. Emotivno duboko, ljudski potresno i trajno opominjući kazuju mjesta masovnih stradanja nevesinjskih Boš- njaka: lokalitet Krstača, Kiser, Jasenov do, jama Kušići, jama Borisavac,

12 logori Kotlovnica, Alatnica, Dom JNA i Osnovna škola Zijemlje. Tri planine – Crvanj, Crna Gora i Velež – jedna drugoj otkrivaju mjesta gdje su i kako su zlotvori ubijali nevine žitelje Nevesinja. Planine svje- doče o mjestima masovnih ubijanja, ustvari o: mjestu gdje je „poklano 16 iznemoglih staraca zaostalih iza zbijega“, „mjestu strijeljanja Boš- njaka sela Lakat“, „mjesto gdje je zarobljeno, a potom zvjerski ubijeno 73-je Bošnjaka Nevesinja“, o jamama u koje su bačeni Bošnjaci koji su „zarobljeni prilikom lutanja kroz planinu Velež“, „mjestu gdje su na 86 metara dubine pronađena tijela nevesinjskih Bošnjaka „, masovnoj grobnici gdje su na dubini od 4 metra pronađena tijela ubijenih Bošnja- ka sela Čanje“ i o sadističkim, logorskim mučilištima. Mjesta masovnog strijeljanja, klanja i bacanja živih Bošnjaka u jame i bezdane su zorni pokazatelji sadizmom i mržnjom opijenih rezervista iz Srbije i Crne Gore i naoružanih Srba mještana, prvih komšija. U progonu, mučenju i ubijanju Bošnjaka bili su aktivni sudionici i komšije Srbi čije su djedove ili očeve spašavali Bošnjaci od ustaških zuluma 1942. godine. Kako su se ponašali? O tome će pričati „dedo unucima, kako je „crn obraz srp- skim zločincima „ i kada su četnici komšije upitali „ima l’ išta balijsko da diše“, „oni su jedva dočekali, na Šikale prstom pokazali.“ U stihovo- ma je sadržana istina o ponašanju Srba komšija:

Četerdest druge je to bilo, u Laktu se selu dogodilo, ustaše su Srbe povezali, kako bi ih sve redom pobili. Kad su za to čuli Muslimani svi ustali da im se zabrani, i živote svoje založili, te komšije svoje spasili. Pedeset godina kasnije, uloge se sada izmijenile. Kad je došla devedeset druga, četnici se pojavili svuda, i Lakat su selo opkolili, već su mnoga sela opljačkali, opljačkali, zločin počinili.

13 Nakon spoznaje o stradanju Bošnjaka u drugim selima i zaseo- cima Nevesinja, Bošnjaci Lakta su spoznali da i njih čeka ista sudbina. Sklanjaju se u šume, i tu, udaljeni od svojih domova, u neizvjesnosti šta uraditi, nalaze rješenje u čekanju. Od iskona pošteni i uvjerni da i svi drugi, kao i oni, ne zaboravljaju dobra djela, nadali su se da ih četnici, ustvari djeca onih čije su očeve oni odbranili od ustaške kame, neće mučiti i ubijati. Povjerovali su u „slatkorječitost“ jednog od vodećih zločinaca i vratili se u selo. Istina u stihovima je sadržana:

Do devetog sedmog boravili, a četnici nisu dolazili, i tad dođe Vukoviću Žara, zove narod svašta obećava. Obećava da će ih spasiti, da će stare dugove vratiti, nisu ljudi mogli ni slutiti, kako će ih Srbi prevariti, prevariti, riječ pogaziti. Kad se starci u selo vratili, sa oružjem njih su dočekali, u konope ruke povezali, povezali ništa ne kazali. Dželati su onda odlučili, da ih treba na Borke voditi, sve do jednog tamo pobiti, sve pobiti i dobro sakriti. Što smislili to uradili i na Borke žive ih doveli.

Zajednička nit ovih masovnih zločina sadržana je u jezivom na- činu vršenja zločina i ljudski neshvatljivog uživanja četnika u mukama nevinih osoba. Stihovi otkrivaju stravičnost zločina. Planine kazuju o tome kako su gledale prizore nad jamom i kako „neki sa krvavom ka- mom ubacuje u ponore, u duboke bezdane:

Gledao sam, a da Bog do nisam, kako majku nožima paraju

14 iz naručja dijete otimaju, dok je biju nije je boljelo, dvije duše a jedno je tijelo, i nisu ih mogli rastaviti, već zajedno u ponor baciti......

Slušao sam jecaji se čuju, dok posljednje trenutke boluju, kako zovu najbližega svoga, dijete majku, a starica Boga, iz dubine vapaji se čuju, dok krvnici bombe ubacuju.

Čitalac će, na dokazima oblikovane poeme o patnjama, stravič- nim umiranjima, duševnim lomovima i iznalaženjima, u nemogućim uvjetimna, puteva spasavanja, spoznati dubinu tragedije nevesinjskih Bošnjaka. Kreatori i izvšitelji nasilja - sljedebenici Slobodana Miloševi- ća i njegovih trabanata Radovana Karadžića i Ratka Mladića – su ranije planirali da ove mirne i dobroćudne ljude poubijaju i protjeraju sa nji- hovih iskonskih ognjišta samo zato što su druge vjere i druge narodno- sti. Poema govori ne samo o masovnim zločinima, već i o sadističkom iživljavanju, prije klanja iznemoglog starca, vremešne nane, uplašenog djeteta. Planine, nijemi svjedoci genocida, ulaze i u intimne doživljaje pojedinaca –mučenika, duboko preživljavaju psihičke lomove razdva- janja djece od roditelja, mučninu neizvjesnosti u zbjegu, grč majke koja ne može pomoći sinu zapaljenom u kući. Stihovi kristalno jasno govore ono što je autor želio da pokaže. Nastojao je, ustvari, da „na jedan ep- ski način, a ovo stradanje i jeste svojevrsna epopeja, približim čitaocu samo emotivno stanje rastanka, kada se bira da li povesti dijete ili rodi- telja, znajući da će onaj koji ostaje biti ubijen, kao i strašno pitanje koje će ostati do smrti svakog od njih, da li su postupili pravilno. Također, pokušao sam dokučiti psihičko stanje svakog pojedinca tokom višed- nevnog lutanja po planinskim bespućima, u momentu zarobljavanja, ali i iznad jame prije kobnog udara noža, neprestano se trudeći da na bilo koji način ne povredim preživjele članove njihovih porodica. Pokušao

15 sam da kroz istiniti prikaz, pokažem i dokažem, da su sve u stanju ura- diti zločinci sakrivajući se pd okrillje svoje vjere i nacije.“ Sthovi i slike ocrtavaju duševne i duhovne dubine brojnih poje- dinca koje četnici, bradati nasilnici sa „ponosnim užitkom“ i „srpskim viteštvom“ kamama preklaše, masakriraše, žive zapališe ili smijehom odgovaraše na smrtne jauke žene, nene Fate koju živu uhvatiše „pa je onda u trap ubaciše, a na trapu vrata zatvoriše, jedva moglo u njem da se diše, tijesno, mračnom kao u kaburu.“ I drugi, u ovoj epopeji vjerno opisani prizori zločina četnika, su stravične psihološke drame, drame koja jezivošću, nesvakodnevnom strahomornošću i psihološki neshvatljivom surovošću, nadmašuju individualne zločine nasilnika koji su zabilježeni u dosadašnjim ratovima. Nemoguće je riječima iska- zati dubinu i težinu psihološke boli koju je majka Emina doživjela u momentima gledanja kako joj šesnaestogodišnji sin Mirza gori u zapa- ljenoj kući i kako, kraj kuće, četnici kolju njenu majku. Emocionalno potresno teško je izreći bilo koju riječ ili rečenicu kojima bi se moglo opisati dubina psihološke tragedije Eme Ploskić, kojoj su zlotvori ubili tri sina, petero unučadi, nevjestu, djevera i sestru. Šta su koljači htjeli pokazati udovoljenjem molbe majke Mejre da izabere dijete koje joj je najmilije i koje oni, nakon njenog izbora, neće zaklati? Nisu pokazali uznemirenost savjesti, jer oni grižnje savjesti nisu imali, već su činom „milosrđa“ u sebi pokazali koliko su moćni u svom osjećanju mita, o sebi kao pripadnicima „ nebeskog naroda“. Majčino ponašanja govori ono što prava majka stvarno jeste:

Grli Mehu, miluje Merimu, a Huso joj u naramak sinu a kad dođe do Nazike male i ruke joj, a i oči stale, ciknu jadna kol’ko grlo dade, sve u šumi u trenu zastade, poviše se breze i jablani, zaplakaše orli i gavrani nikad Mejra ne bi odabrala, al’ Bog dade snaga je izdala, puče srce kao ledenica, mrtva pade majka mučenica.

16 Planine svjedoče i o drugim ubijanjima Bošnjaka Nevesinja, po- jedinaca i članova porodica. Nisu imali obzira ni prema djetetu, niti prema bolesnom, ni onemoćalom starcu. Ubijali su iz potrebe da ubija- ju, iz potrebe da dokažu koliki su „vitezovi i junaci“. Uz životinjsku ciku, uz pjesmu „Ko će sa mnom, ja ću prvi, da pijemo turske krvi.“, uživali su u sadističkom mučenju i klanju Bošnjaka Nevesinja. Četnici, obje- sna, „podivljala kokarda i kama „, su palili sve što je strpljiva bošnjačka ruka stoljećima gradila, ubijali su koga su god zatekli u kući, u polju, u zbijegu. Nestale su mnoge porodice, a preživjeli pojedini članovi će do kraja života nositi tegobu, nosit će psihološke posljedice doživljene traume. Sudbina porodice Šarančića je jedna od mnogih.

Ubili su osam Šarančića, Nefu, Muntu, Zejnu i Sabiru, Jusu, Sudu, Fadila i Bajru, Kljako Đulsu i Ibru Kevelja, ubiše ih kraj kućnih temelja

Crvanj, Crna Gora i Velež pričaju i o psihološkim dramana ra- stanaka djece od roditelja, o otporu i prkosnom umiranju odvažnih staraca, smionosti podviga nevesinjskih boraca u spašavanju mještana Borovčića koji su se krili u Crnoj Gori 75 dana, neustrašivosti i snala- žljivosti gazija u komplikovanim uvjetima iznalaženja puteva spasa. Ra- stanci, bilo kraći ili duži, uvijek su stresni. Ali rastanci koje su doživjeli preživjeli Bošnjaci Nevesinja su bili vrlo traumatični, psihološki vrlo tegobni, trajno nezaboravni. Nosili su u sebi spoznaju, da oni koji ostaju u Nevesinju, jer ne mogu zbog godina starosti, bolesti ili nepokretno- sti krenuti planinskim stazama, jedinim putevima spasa neće ostati u životu. Osjećali su oni koji su ostali i oni koji su napuštali Nevesinje da rastanak znači smrt, jer će četnici, one koji su ostali u svojim domo- vima, sigurno poubijati. Stvarnu dramu rastanka slikovito je izražena stihovima:

Tad nastaše veliki problemi, ko u oči pogledati neni, reć’ starici kako neće ići,

17 kako majku svoju zagrliti, na uho joj tužno govoriti, kako će je djeca ostaviti, to zboriti a ne zaplakati, jer njih majka ostavila ne bi pr’je bi život oduzela sebi.

Ale jedan, od brojnih Bošnjaka Nevesinja, koji su otporom „sku- po prodali svoju glavu“, je nazirao šta će uraditi četnici njemu, njegovoj ženi i djeci. Ale, kao otac ne želi ono što četnici žele, da gleda kako nje- govu djecu kolju i čini ono što je, za njega, u tom momentu bilo jedino rješenje. Stihovi rječito govore o tome:

Al’ da ti je bilo pogledati, kad Alija stao udarati, jednog bija, a trojica leže, sve ih tako na kamaru slaže, kog udara više ne ustaje, kako bije tako podvriskuje. Skupo Ale svoju glavu dade, skupo dade al’ bez nje ostade.

Ukazali smo samo na neke kaarakterstične detalje sadržane u isti- nitim, realnim podacima dokumentiranim i psihološki vrlo potresnim , epskim jezikom iskazanim i reljefno opisanim prizorima četničkih zlodjela. Svaka stranica ove, zaista epske hronike, govori o onom što se stvarno događalo 1992. godine u gradu i selima Nevesinja, govori o grozomornosti nasilja bradatih spodoba, koji opijenim srpskim mitom dokazuju svoje viteštvo na nejakim, iznemoglim i onemoćalim Boš- njacima, stoljetnim žiteljima nevesinjskih prostora, mirnim, dobrona- mjernim i saosjećajnim osobama sa drugima bez obzira na vjerska i nacionalna osjećanja. Epska hronika je izvorno kazivanje o psihološkoj dramatičnosti rastanaka djece od roditelja, sadističkog mučenja i ubi- janja nevinih, umiranje u zbjegovima, iznalaženje puteva spasa u vrlet- nim stazama planina Crvanj, Crna Gora i Velež i uzajmnog pomaganja u nevoljama.

18 Vrijednost djela Jusufa Omerika nije samo u istinitom, mada ne- običnom, malo poznatom načinu pisanja o genocidu nad Bošnjacima Nevesinja, već i u izvornom oživljavanju jezika i stila življenja karak- terstičnim za mentalni sklop i ambijent življenja Bošnjaka. Iz stihova i slika vidljiv je kontrast između primjerenih osobenosti Bošnjaka i njihovog, mirnog i dobrosusjedskog ponašanja, prilagođenog življenju sa drugima, i raspojaaenog, i mržnjom opterećenog ponašanja dobro naoružanih nasilnika. Djelo Jusufa Omerike naići će na dobar prijem čitatelja, i to ne samo sapatnika i potomaka onih koji su preživjeli smrt- nosnu oštrinu nasilja , već i kod svakog čitaoca koji cijeni ljudskost, a osuđuje nasilje nad ljudima. Čitalac će osjetiti i vjerovatno se upitati kako se mogu zvati ljudima oni koji su mučili, ubijali i protjerivali Boš- njake, samo zato što su druge vjere i druge nacionalnosti. Kakvi su to ljudi realno su okarakterizirani na posljednjim stranicama ovog druš- tveno vrijednog i aktualnog ostvarenja Jusufa Omerike:

Dragi, Bože, sam ću sebe kleti, kad me dade što me ne oslijepi, da ne gledam što sam sve vidio, tog zločina svak bi se stidio, sav sam bolan od dubokih rana, nema lijeka do Sudnjeg dana. Nek se pamti od sad dovijeka Šta uradi zvijer od čovjeka.

Septembar, 2011.

19 20 Senad-Sudo Omerika

KRICI IZ UTROBE ZEMLJE

Kao konačan epilog četničkog divljanja i zločina na teritoriji Nevesinja je činjenica da su u periodu između 14. i 30.juna 1992.go- dine nevesinjski Bošnjaci doživjeli nezapamćeno stradanje i genocid. Ubijena je 301 osoba bošnjačke nacionalnosti ili 9,1%, što prema broju stanovnika, Nevesinje svrstava odmah iza Srebrenice po procentu stra- danja. Među ubijenima je 26-ero djece, neka od njih nisu imala ni ime, jer su rođena u zbjegu. Nevesinjski Bošnjaci su ubijani na različitim mjestima i na različite načine. Strijeljani su, klani, živi spaljivani, bacani u jame, danima kasapljeni prije nego su umrli, kidane su im uši,vađene oči, živi zakopavani, javno na sred grada čerečeni, ponižavani na naj- gore moguće načine. Preživjeli su se danima, bez vode i hrane, planin- skim bespućima probijali prema slobodnoj teritoriji Mostara i Konjica dok je njihova imovina potpuno opljačkana, a svi stambeni i vjerski objekti spaljeni i porušeni. Od 301 stradale osobe bošnjačke nacional- nosti pronađeno je njih 171, dok se za posmrtnim ostacima 130 osoba još traga. Na području Nevesinja su ubijeni i brojni Bošnjaci dovedeni sa drugih prostora Bosne i Hercegovine. Ovaj zločin je po svemu postao dio kolektiviteta, bez obzira na individualna stradanja svakog pojedinca, i u narodu Nevesinja dobio epske razmjere. Zato je ova poema, ma koliko bila tematski jezovita i stvarna, po- etski veličanstvena i treba je, prije svega, posmatrati kao neposredan, dugo prikrivan krik autora, da i stihom odgovori na krvavu stvarnost jednog kolektivnog ludila i zločina koji je proizišao iz njega. Jusuf Omerika svoja osjećanja, koja ga pritiskaju čitav niz godi- na povjerava trima planinama, kao jedinim svjedocima zločina, pored samih krvnika, koje epskom mirnoćom pričaju svoje priče, ali je zločin tako velik da i one u golemom čudu i nevjerici potpuno zanijeme. „Svi slavuji mukom umuknuli davno bilo kada su pjevali, vuci nekad gorom zavijali, a’l i oni zavijat prestali,

21 nema više glasa od borije nema nikog ko bi da savije“

Osnovni motiv i umjetnička pobuda je strah od zaborava poči- njenog zločina, ali i stvarna ljudska potreba da se zločin sagleda u sve- kolikoj nečovječnosti, da se o njemu javno progovori i da se kao takav osudi. Da bi što bolje oživio vlastito sjećanje, raskrinkao zločin i zlo- čince, i što vjernije prenio strahote stradanja, autor je danima odlazio na grotla nevesinjskih jama i potpuno sam, u apsolutnoj tišini, poku- šao prizvati u sjećanje znoj i pijani zadah dželata, bljesak kame ili udar malja, krik majke dok joj iz naručja otimaju dijete, krkljanje preklanih vratova i tup udar tjelesa o dno jame. Osnovna tema poeme je zločin i genocid, dok je motiv nestanak jednog čitavog naroda u krvi. Poema je podijeljena u petnaest pjevanja, pisana epskim dese- tercem sa vrlo rijetkim odstupanjima, kroz koja autor hronološkim redom, bez i najmanjeg lirskog predaha, niže krvave prizore mučenja i stradanja, opisujući ih vjerno, tačno onako kako su se dogodili, ne štedeći ni krvnika ni žrtvu, ali ni sebe. Rastanak, hajka, klopka, jama, dokazi su samo neki od naslova koji prate tu hronološku naraciju. Tri nevesinjske planine, Velež, Crvanj i Crna Gora, potpuno ska- menjene od užasa, te zbunjene silinom mržnje i nečovječnosti, preživ- ljavaju vlastitu mitsku dramu usresređujući se na pojedinačne sudbine, što je naročito izraženo kod opisa ubistva Alije Aličića-Krese i njegove cijele porodice; supruge i četvero maloljetne djece, gdje on, potpuno svjestan svoje sudbine, u stilu mitskog Đerzeleza staje u odbranu svoje djece i nastoji da što „skuplje“ proda svoju glavu, jer živ ne bi podnio njihovo klanje. Obično smrt govori o ljudskom životu, ali ovdje je način života odredio samu smrt. Bez obzira što su neki od dželata ispričali ovu potresnu priču, svi oni koji su poznavali Aliju Aličića znaju da on nije mogao umrijeti u tišini. Bestijalnost zločina dostiže vrhunac kada krvnik njegovoj supru- zi Mejri, nakon što je posmatrala ubistvo supruga „velikodušno“ nudi da odabere jedno od četvero djece koje će joj poštedjeti i spasiti jame. Ne čekajući konačan ishod, poput majke Morića koja umire nakon što čuje vijest o obistvu sinova, i njeno srce puca nad sudbinom svoje djece,

22 ali ona u smrt odlazi potpuno svjesno, prkoseći dželatu i oduzimajući mu mogućnost naslade i poniženja. Nedokučiva veličina ove poeme je trijumf dobra nad silama mra- ka i zla te kolosalni obrt na njenom kraju, kada ulogu tužioca, suca i svjedoka preuzimaju žrtve, koje će tišinom svojih grobova jedine govo- riti kada dođe vrijeme „strašnoga suda“.

Mostar, 25.8.2011. godine.

23 tri planine

Tri planine bolu bolovale, bolovale tiho umirale, jedna drugoj priču kazivale šta su svojim očima gledale. Jedno Crvanj, drugo Crna Gora, ta se priča ispričati mora, treće Velež ta stara planina, i njegova priča je stravična. Žalio se Crvanj Crnoj Gori: „Crna Goro, moja posestrimo, jesi l’ živa il’ si na umoru, il’ si kakvih dopanula jada, što se tvoji slavuji ne čuju, nit’ čobani tvoji dovikuju, niti vuci tvoji zavijaju, nit’ borija brdom odjekuje, nit’ se stada bijele na proplanku, nit’ mladije cura na uranku, nit’ momaka pored djevojaka. Što te crna tama pritisnula, da te nije kuga pomorila?“ Crna gora njemu odgovara: „Jesam živa, al’ sam na umoru, jer sam teških dopanula jada, mene bole neprebolne rane, što sjećaju na minule dane, svi slavuji mukom umuknuli, davno bilo kada su pjevali, vuci nekad gorom zavijali, al’ i oni zavijat prestali,

24 Planina Crvanj

Planina Crna Gora

25 nema više glasa od borije, nema nikog ko bi da savije, pa da jekne kroz moje doline, da se čuje do u Nevesinje, pa da čuje onaj ko to treba, da se čuje odavde do neba. Nigdje cura nit’ od cura glasa nigdje nikog goru da talasa, nema više stada na proplanku, nit’ mladije cura na uranku, nit’ momaka pored djevojaka. Stoljeća sam mnoga izbrojila žednih usta dosta napojila, mjesta dala čobanu i vuku hiljade sam prihvatila ruku. Šta sam ovo samo dočekala, da bi jadna ‘vako umirala?

Devedeset druga je godina, ne znam šta je, možda je sudbina, šta se desi pameti mi malo, kao da je vrijeme tada stalo, tili časak sve se promijenilo, ludilo je narod zahvatilo. Krajem juna devedeset druge te godine pokolja i tuge, ciknu vila sa crne planine, odjeknuše brda i doline, kako ciknu zemlja se potresa, mislila sam padoše nebesa, ranom zorom kad se pjetli čuju, tad granate selom odjekuju

26 Planina Velež

27 haubice s Dabića poljane, a tenkovi s Nekodine ravne, meci biju u hrastove grane, zagraktale crne su im vrane. Sa svih strana Srbi napadoše, mnoge kuće odmah porušiše, zatrese se i munara stara, gledala sam kako se obara, bješe bijela vita kao jela, srušiše je al’ ostade cijela, slomila se i u travu pade, i u travi slomljena ostade. Gore kuće gore okućnice, izgorjele sve su namirnice, podivljala kokarda i kama, hoće zemljom da gazduje sama, ne bira se ni staro ni mlado, šta uradi ti prokleta brado, kud prođoše tud pepeo osta, krvnicima ne bi ni to dosta. Ja ću pomoć pomozi im, Bože, da se spasi što se spasit može. Narodu sam vrata otvorila u doline svoje prihvatila.

28 Ostaci srušene munare u selu Kljuna

29 rastanak

Slušaš li me, rovita planino, svjedok jesam sve kako je bilo! Što ćeš čuti istina je živa tragedija ogromna je bila. Skupio se narod iz tri sela, treba ići preko svjeta bjela, ostaviti sela i planinu; nekom od njih tad ideja sinu treba ići, u Velež bježati, pa do zore istu pregaziti, tiho ići Podveležje preći, i nadat se po velikoj sreći, zatim doći do Mostara grada jer to nam je ljudi zadnja nada. Što rekoše tako uradiše, i u tri se grupe podjeliše, i na tvrdu Velež udariše. Prva grupa na Velež će Ravnu, druga grupa na zjemaljsku stranu treća grupa al’ sa puno sreće, odlučila za prvom da kreće. Tad nastaše veliki problemi, ko u oči pogledati neni, reć’ starici kako neće ići, kako majku svoju zagrliti, na uho joj tužno govoriti, kako će je djeca ostaviti, to zboriti a ne zaplakati,

30 Izbjeglice iz Nevesinja 1992. godine prilikom dolaska u Mostar

31 jer njih majka ostavila ne bi pr’je bi život oduzela sebi. Al’ da ti je bilo pogledati kada poče narod odlaziti, iz kamena suza bi potekla slušajući šta je Mejra rekla. Šumom ide tiho progovara, sa crnom se zemljom razgovara, kako zbori srce joj zalupa, Salku svoga vidi zadnjeg puta, suze liju lice umivaju, plačne oči sve nam kazivaju, sve je neka malaksalost hvata, nema svoje ni sestre ni brata, da se može nekom požaliti, požaliti, dušu olakšati. „Hoće l’ nena ikad dočekati, pa očima svojim pogledati, i unučad svoju milovati, život svoj sam tebi posvetila, teškom mukom tebe podizala, stotine sam suze isplakala, kad te majka često ispraćala, dočekala pa te oženila, oženila i ostala sama, sretno, Salko, moje čedo milo, sve od mene halal tebi bilo!“

Do nje stoji Čelebija nena tužno gleda ali suze nema, devetero djece izrodila i sve ih je majka odgojila.

32 Kasumović Mejra i Plema , zaklane na lokalitetu Krstače, planina Crna Gora

33 Lomi ruke a duša joj jeca gdje su sada sva ta moja djeca? čitav život kroz glavu joj prođe, u to do nje sin Alija dođe: „Hajde, majko, pa šta bude s nama, nemoj ovdje da ostaješ sama, ja te majko ostaviti neću!“ „Idi, sine, traži svoju sreću, samo djecu ti dovedi meni, pa ispuni zadnju želju neni, da ih nena po kosi miluje, nek se Alah sad vama smiluje!“ Miluje ih, ruka podrhtava što se crna zemlja ne otvara, srce puca, a pamet se gubi, gledajući dok ih nena ljubi. „Halal’te mi, moja djeco mila, ako sam vam ikad teška bila, nemoj nikad da zaboravite, hatmu neni nekad naručite!“ Dođe vrijeme i oni krenuše, zadnji put se s njima selamiše, dugo ih je očim ispraćala, kako bi se djece nagledala, kad ih više očim ne vidjela, sva skrhana na kamen je sjela, tek joj tada suze poletješe, a iz duše jecaji začuše. „Bože, daj im Ti snagu i sreću, nikad više ja ih vidjet neću, dušmani im pod nogama bili,

34 Kasumović Čelebija , zaklana na lokalitetu Krstače, planina Crna Gora

35 sva im sreća na put izlazila, a nesreća s puta se sklonila!“ Ostadoše Husaga i Plema, jer njihovog tu nikoga nema, a svašta je u životu proš’o, vidi starac kako kraj je doš’o. Na koljenu Kur’an rasklopio, pa mrtvima Jasin proučio. Kur ‘an drži i ajete uči, al’ se vidi da ga nešto muči, tihi uzdah i malo zastade, iz oka mu jedna suza pade, mnogima je na samrti bio, na drugi ih svijet ispratio, pa je starac tiho govorio: „Plemo moja, šta ‘vo dočekasmo, da u šumi sami ostadosmo, najgore je čekat u samoći, a valjda će i to brzo proći“ Plema njemu tada odgovara: „Nismo sami ima nas tu dosta, evo s nama Čelebija osta, a i Mejra s nama će ostati, ode samo Salku ispratiti. Abazuša i Borovka tu su!“ Ona reče da umiri Husu.

Tužno li je bilo pogledati, staru nenu Aličića Zejnu, kako luta, sama, ne zna puta, dva je štapa na nogama drže, sporo ide, jer ne može brže,

36 Kasumović Huso sa suprugom Plemom , zaklana na lokalitetu Krstače, planina Crna Gora

Mjesto gdje je zaklana Aličić Zejna - Keveljuša

37 slaba bješe još i slabog vida, al’ kod Srba ni tu ne bi stida, gdje stigoše tu je i zaklaše, da je barem mrtvu zakopaše, već tijelo tako ostaviše.

„Hoćeš dalje ti mene slušati, ili ćeš me ovdje prekinuti, dat’ oduška i meni i sebi kako nešto preskočila ne bi?“ „Pričaj samo ti, crna planino, pričaj samo šta je dalje bilo!“

Malo dalje tu u jednom dolu, sva skrhana i u svome bolu, leži Ajna snaga je izdala, a na oči mrena se navukla, svehle joj se kosti od starosti, skoro sto je ljeta napunila, dva je svjetska rata predevrila, predevrila i ostala živa, dug joj život Alah podario, kako bi je staru nagradio, Šta se zbiva ništa nije znala, nije znala da j’ sama ostala, kudret-sahat tiho otkucava posljednje joj dane odbrojava I ovo ti moram ispričati, u šatoru ostat će ležati, nena Saja, zvana Abazuša, mirno leži i sve dobro sluša,

38 Omerika Ajna , zaklana na lokalitetu Krstače, planina Crna Gora

39 mala žena, al’ vrlo uredna, na glavi joj vezen jamenija, a dimije to je svila čista, sva u nuru i ljepoti blista, tespih drži Allahu se moli, srce steže a duša je boli, suze krije okom proviruje, čeka da je Asim pomiluje, kako bi se s majkom halalio sretno bilo kud god odlazio.

40 Omerika Saja - Abazuša , zaklana na lokalitetu Krstače, planina Crna Gora

41 pokolj u krstačama

Ode narod tražit spasa sebi. kako pokolj doživio ne bi. Prva grupa, a sa njom i treća, dobro prođe posluži ih sreća, druga grupa šta je bilo s njima, nek ti priča to Velež planina. Bilo grupa danima lutali, dok ih Srbi nisu pohvatali, pohvatali, u jame bacili, da bi svoje zločine sakrili. Ti si moćan, Milostivi Bože, što Jusinoj grupi ne pomože, ne pomože ni starici Hati, da se djeci do Mostara vrati, što ih pusti u četničke ruke, da prolaze neviđene muke.

Ode narod ostade planina, u planini u jednoj dolini ostadoše starci i starice, suze kvase naborano lice, šesnaest se starac okupilo, ne bi li im kako lakše bilo, sve tu staro i nejako leži, snage ne bi da se ikud bježi, sudbina se poigrala s njima, sve sam vidla svoijem očima, ja te molim ispričaj to svima, gdje ostade Mahinić Fatima.

42 Brajević Juso i Hata, uhvaćeni prilikom prelaska planine Velež, a potom ubijeni i ubačeni u jamu Doline - Kušići

43 ostadoše tu Mejra i Šeća, al’ ih pusta ne posluži sreća, da još jednom samo dočekaju, i mahalom svojom prohodaju. Tu u strani u šatoru leže, dv’je starice srce ti se steže, tvrdo lice bore su posule, po borama suze se prosule. To bjehoše Fatima i Sala, to bjehoše ništa ne rekoše, proklinjaše sudbu što ostaše, što bar nisu pokušale ići, te s narodom do Mostara stići. Ja te molim nemoj zaboravljat Alibašić Šerifu spominjat. Tu ostade i Nurković Fata, Bože mili, otvori im vrata, milost svoju Ti podari njima, u Džennetu učini sretnima.

Prođe ponoć a udari kiša, pita Ajna: „Gdje moja Aiša?“ Pa da nenu od kiše sakrije. ona sama to u stanju nije. Svi šatori brzo prokisnuše, i haljine odmah se nališe. Blješte munje i nebo paraju, a gromovi brdo udaraju, vjetar šiba kroz zelene grane, nikad pusto dočekat da svane, negdje blizu zavijaju vuci, a po selu haraju hajduci,

44 Lokalitet Krstače, mjesto gdje je juna 1992. godine poklano 16 iznemoglih staraca ostalih iza zbijega

45 i tek tada u toj mrkloj tami bi im jasno ostali su sami Hoće l’ ikad jutro osvanuti, hoće l’ ikad zore ugledati, i dok svoju samoću boluju šumom tiho tegbiri se čuju. Kad sljedeća zora osvanula, tišina je šumom zavladala, samo crni gavrani se čuju, ko da pusto nešto naslućuju.

Dan za danom tako prolazio niko njima nije dolazio. Juni bješe tridesetog dana, kad bahnuše u do sa svih strana, iz susjednih sela svi bjehoše, sve komšije odmah ih poznaše. Baš ko vuci oni upadaju, i počeše odmah da pljačkaju, crne brade umazane kose, za pojasom bajonete nose, svaki pušku u ruci držaše, balijsku majku im psovaše. Sa ruka im prstenje skidaju s jamenija dukat otimaju, sa ušiju minđuše kidaju. Brzo zatim počeše da prijete, da će zaklat u bešici dijete. „Sva smo sela vaša popalili ni kokoš vam nismo ostavili!“ Četnicima ne bi ni to dosta, i tu prava klaonica posta.

46 Do u kojem je izvršen zločin nad nevesinjskim starcima

47 Nikad zemlja zaboravit neće, hadži Salko kako njima reče: „Rad’te vlasi, to zašto ste došli, svakako smo mi već tamo pošli, ubrzajte put nam do Allaha, ne mislite da imamo straha!“ Kad krvavi pos’o završiše, sve to dobro rakijom zališe, iz sveg glasa pjesmu zapjevaše: „Nevesinje nisi više isto, ti od danas, postalo si čisto!“

Mislili su da nema svjedoka, da ga nema, nit ga može biti, jer sve što su u životu našli od života su i rastavili. Iz žbuna ih dva oka gledala, ta dva oka za jednog svjedoka, svije ih je Plema prepoznala, kako nebi svakoga je znala

Imal’ išta u životu teže, poklane ih gledat kako leže, ne mogu ti ja dalje pričati, jer ćeš i ti onda bolovati, umirat ćeš, a smrt ne dolazi, tako patiš a vrijeme prolazi, zato kuni i muke mi skrati, il’ me u smrt, il’ u život vrati! „Crna goro, ne bilo te više, sve umrlo što u tebi diše, sravnile se vrtače i jame,

48 Detalj sa ekshumacije u Krstačama

49 suhe ruke koje nose kame, svaki kamen pepeo ti bio, što nevine tada nije skrio. Šuma tvoja nikad ne listala, ptica tvoja nikad ne pjevala, mrtvi njima na san dolazili, pratili ih kud god polazili, staračke ih oči progonile, i njihova noćna mora bile kun’ planino ne bilo ih više što ovakav zločin počiniše!“ Eto, to je što ti imam reći, preko toga nisam mogla preći, šutnja moja gora od pokolja, priča moja ne da zaborava pričaj goro, o ovoj golgoti pričaj goro o srpskoj sramoti.

50 Omerika (Alija) Adem, skupa sa majkom Plemom, jedinim svjedokom zločina u Krstačama, krio se u planini puna dva mjeseca sve dok ih nisu pronašli pripadnici Armije RBiH i doveli na slobodnu teritoriju u Mostar

Smrtovnica ubijenih Bošnjaka u Krstačama juna 1992.g

51 crvanj

Crvanj na to malo zašutio, zašutio pa zabesjedio: „Sve sam čuo, sve sam razumio, to je strašno što se dogodilo, ni ja nisam puno bolje proš’o, i tu đavo po svoje je doš’o, i ja brojim svoje teške dane, jer su moje k’o i tvoje rane, goleme su teško zarastaju, a ožiljci duboki ostaju. Slutio sam neće dobro biti, da se neće dobro završiti, da će krv se velika proliti, jer će Srbi naredbu dobiti, sve Bošnjake hitno protjerati, do Vidova zemlju očistiti, kog sustići toga i ubiti nije bitno jel’ dijete koliko jer i ono postaje veliko. Zora bješe, jutro osvanulo, i krvavo sunce ogranulo, na sva sela moja udariše, na goloruk narod napadoše, koliko sam ljeta izdurao, šta sam, ovo samo dočekao, pa da gledam kod svojih očiju, kako malu djecu ubijaju kog stigoše redom ubijaše. Prvo sela listom opljačkaše,

52 Gornja Bijenja

53 opljačkaše potom popališe. Narod spasa nađe u planini, u planini u mojoj dolini. Tu se skupi narod Postoljana, do njih Dojnja i Gornja Bijenja. Što je moglo to je i izašlo, nešto staro u kućam ostalo, što ostalo s njima izgorilo. Panika je narod uhvatila, nasta gužva, niko se ne pita, i nikako narod da se snađe, sve dok momak pred njih ne izađe. Da ti ga je bilo pogledati, ne bi oči mogla odvratiti, momče bješe visoko i vitko, na jeziku kratko ali britko, plave kose ramena mu nose, o ramenu pušku objesio, a za pojas bombe zakačio, momak bješe roda junačkoga, kažu da se ne boji nikoga. Od Juga je cure šaputaju, i o njemu priče kazivaju, da je škole vojne izučio, izučio i narodu vratio, da ih žive kroz obruč provede, bjelimićkim selima dovede, sretna majka koja ga rodila, i ovako kršnog odgojila sami Bog ga njima podario, te im mladić ‘vako govorio:

54 Čatrnja u selu Postoljani

55 „Samo malo vremena imate, zadnji put da sela pogledate, i spremanje vaše ubrzajte, treba ići na daleka puta, ja ću vodit da se ne zaluta, samo hrane sa sobom nosite, vi nejake svoje ponesite, nemojte ih takve ostavljati, čim ih nađu sve će ih poklati, od ovoga odstupanja nema, ko to neće imat će problema!“ Sav je narod tada zašutio, gledajući šta se dogodilo. Djevojka se selu okrenula, pa je selu tiho govorila: „Zbogom, selo, ti moja radosti, zbogom, selo, ti moja žalosti, u tebi sam dosta đevovala, đevovala dragog zavoljela, i na ruku prsten sam dobila. Ruho moje, danas izgorilo, a njemu je namjenjeno bilo, vezak vezla njemu ga izvezla, maramu mu sinoć darovala, što ga barem nisam poljubila, džaba, dragi, moje sevdisanje, džaba, dragi, moje uzdisanje, dušmani nam mladost uništiše, našu sreću danas prekinuše, hoću l’ ikad više dočekati, i dragoga svoga ja vidjeti?“

56 Put spasa za Bošnjake iz sela koja se nalaze u podnožju planine Crvanj

57 Ruse kose niz grudi rasplela gorke suze ne bi li sakrila. Kad god su se bitke vojevale, djevojke su same ostajale.

Došlo vrijeme i Miralem viknu, kako viknu šuma sva utihnu, „Ko je samnom, neka ide zamnom!“ Iz sveg glasa bismilu potegnu, i kolona tiho za njim krenu. S mukom narod krenu uz planinu, noseć samo po jednu užinu, sva im muka u zavežljaj stala, nove pute Allah im otvara, ja ne vidjeh kolone tužnije, nit’ tužnije,a ni ponosnije, samo jecaj pokoji se čuje, svak tu svoju sudbinu boluje.

Na putu ih Srbi ustavili, sve prolaze dalje zatvorili, pa im prijete da će ih pobiti, i da svi se moraju predati. Tad Miralem naprijed istupio, pa on njima ‘vako govorio: „Čujte dobro što ću vam sad reći, sklanjajte se mi moramo proći, stotinu je momka pod oružjem, ja sa njima udariti smijem, sve tu stoji junak do junaka, sklanjajte se žalosna vam majka.

58 Spaljena kuća Ibrahima Demirovića - Hećima

59 S lijeve strane Demirović Ibro, vidiš da je raskopč’o košulju, da su mu se prsa ukazala, svaki mišić da na njemu igra, jedva čeka da kavgu zametne, njemu nije žao poginuti kol’ko nekom vode se napiti. A sa desna Pajević Osmane nemoj neko da pred njega stane, danas mu je kuća porobljena porobljena vatrom popaljena, i ova mu strana dodijala, niti jede niti progovara, sve mu vatra na usta udara. Kroz sredinu,tamo je najteže probijaće oni ponajbolji, a pred njima sila od junaka, što ne može svaka rodit majka, već to majka Jugo Muharema, vi mu znate do sedam koljena, od svije ste Bogme strahovali, strahovali i s puta sklanjali. U osinje gnijezdo ne dirajte, već se odmah sa puta sklanjajte, mi drugoga izlaza nemamo, ovaj narod spasiti moramo, ne gubite uzaludno glave. Bit’ će vakta da megdan djelimo, nejač ovu samo da sklonimo! Tiho djeca u naramku plaču, tad se pjesma u koloni začu:

60 Jugo Miralem, bio je na dužnosti komandanta samostalnog batal- jona Nevesinje i 47. brdske brigade 4. korpusa Armije RBiH. Poginuo je 7.9.1993. godine prilikom odlaska na preuzimanje dužnosti zamjenika komandanta 4. korpusa Armije RBiH

Jugo Muharem-Mušan, poginuo 20.12.1992. godine na Jahorini, pri- likom pokušaja deblokade Sarajeva. Posthumno je proizveden u čin natporučnika Armije RBiH. Dobitnik ratnog priznanja značka “zlatni ljiljan”

61 „Nema kama, nema jama, dok imamo, dok su s nama, dva heroja Postoljana, Miralema i Mušana!“ Tiho išli pa do rijeke sišli, tu im rjeka prelazak naplati, i Džemića Fatu tad potopi. Starica je zle sudbine bila da je barem rijeku prešla živa, sve bi možda drugačije bilo. Sve ih vile do Župe pratile, požurile da bi se vratile, velik narod po šumi još luta, treba njima pokazati puta.

62 Džemić Fata, utopila se prilikom prelaska rijeke Neretve

63 hajka

Rasuo se narod po planini, Al’ se pobjeć ne može sudbini, lutali su sami po barama, i bježali po raznim stranama, nad njima su hajku provodili, ko lovinu šumom progonili, gdje stizali tu ih ubijali. Tu ubiše Curu Kajanušu, u barama Pajević Čolušu; dugo jadna sama je lutala, a u šumi noći provodila, oči puste na Velež joj lete, hoće l’ ikad ugledati dijete: „Šta sam, Bože, ja tebi zgrješila, pa sam sama u šumi ostala?“ Konop nosi Allahu se moli, da prekine sve te njene boli, svakojake misli dolazile, tamne noći teško prolazile. Ogroman su zločin učinili, Bećira su na pragu ubili, a Ćušiće žive pohvatali, niko ne zna gdje su ih odveli. Stare Ljeljke u selu stigoše, u kuću ih odmah zatvoriše, pa sa kućom žive zapališe. Ispred kuće kolo zaigrali, zaigrali pjesmu zapjevali: „Usred kuće, plamen se uzdiže, Muslimani na vatri se prže!“

64 Ljeljak Avdo Ljeljak Ziba

Salko Ljeljak ispred porodične kuće u kojoj su mu živi spaljeni otac Avdo, majka Ziba i komšinica Jugo Fata

65 Istog dana pregolema tugo, u Vran dolu umrije Asim Jugo, i dok sin mu narod predvodio, u šumi je starac umirao, srce bogme nije izdržalo, gledajući šta se dogodilo. Muju Ljeljka oni poslušali, prema Kibli starca okrenuli, po propisu dženazu klanjali, zakopali uz brdo krenuli. Na putu ih Srbi pohvatali, pohvatali u logor odveli.

O Smaji ti moram ispričati, u Kifinu ostade živjeti, samo on i žena mu Džemila, kuća jedna muslimanska bila, mirno starost svoju provodili, i nikuda nisu odlazili, već na svojoj zemlji boravili, e zbog toga oni su smetali, pa ih Srbi u štali zaklali, a kad ih je na klanje poveo, starac Smajo dželatu zborio: „Slušaj dobro,hrđo od junaka, rđav ti si,žalosna ti majka, gdje junaštvo svoje dokazuješ, dvoje starih doš’o da ubiješ. Nemoj mislit da ćeš dobro proći, jednog dana, preda me ćeš doći, ja ću tada tužilac ti biti,

66 Lojić Smajo sa suprugom Džemilom, ubijeni 22.10.1992. godine uoči Nikoljdana u vlastitoj kuć u Kifinu Selu

67 a Bog dragi tebi će suditi. Kako li ćeš djeci objasniti, kako djeci, kako svojoj majci, da si klao, da smo bili starci, a smrt naša sramota je vaša!“

Tu u dolu kod Orlića brda, jedna grupa bješe oka tvrda, četvero se starac okupilo, o sudbini svojoj raspravljalo, Bješe Ziba i Hasan Pajević, do njih Zejna i Adem Dedović. „Mi s narodom ne možemo ići, i do Župe ne bi mogli stići, ostaćemo ovdje u planini, u planini u ovoj dolini. Allah će nam išarete dati, kad je vrijeme nama putovati!“. Mjesec dana tu su boravili, i tragove svoje sakrivali, po danu bi samo osmatrali, a po noći hrane iskupljali, na smjenu bi oni abdestili, abdestili i Boga molili. Vodu piše, a malo jedoše, al’ svu hranu brzo potrošiše, šta će biti kada ljeto prođe, i kad teška zima nama dođe, a vatra se naložit ne smije da ih neko žive ne otkrije. Njihove su kuće sad zgarišta, jer gdje četnik dođe on ne prašta,

68 Crvanj, brdo Orlić, mjesto gdje se nalazio zbjeg sela Postoljani, Gornje i Donje Bijenje

69 je li vrijeme, Bože, polaziti, hoće l’ puste noge izdržati, jer Velež je planina velika, lahko može i da se zaluta. Usta Ziba do Hasana sjela, Ziba sjela njemu besjedila: „Poslušaj me, što ću ti sad reći, spremaj stvari i polahko kreći, ja ću samo na teretu biti, jedno vrijeme ovdje ću se kriti, a kasnije Bog će odrediti, može biti i mene spasiti, sve će tebi Ziba halaliti, i nikada nisam zažalila, što se mlada za tebe udala, teškom mukom kuću sagradili, i četvero djece odgojili, tri su sina tri vita jablana, a djevojka rumena jabuka. Sva nam muka u trenu izgori, zato slušaj što ti Ziba zbori, nije bogat ko ima volova, već je bogat ko ima sinova, oni će te jedva dočekati, i starost ćeš s njima proživjeti!“ Moraš ići i nemoj žaliti, ko je klao, on će opet klati!” tiho zbori a duša joj jeca, nek su živa sva ta naša djeca. Stari Hasan ruke podbočio pa je ženi ‘vako govorio: „Zar ti misliš, dina ti imana,

70 Detalj sa ekshumacije ubijenih Bošnjaka sela Donja Bijenja

71 da ćeš ovdje da ostaneš sama ideš s nama, pa šta bude nama!“ Tvrda vjera još tvrđa besjeda, dok govori u oči je gleda. „Hajd idemo s Božijom pomoći, pa ćemo se Mostara domoći!“ To rekoše i s hajrom krenuše. Ponjeli su samo što je nužno, selo svoje pogledaše tužno, odlučiše danju odmarati, odmarati noću putovati. Dva su dana polje prelazili, dok se nisu planine domogli, kad su bili uz Velež planinu, snaga izda poštenog starinu: „Ja ti, Zejno, ići viš’ ne mogu, vidiš da sam skoro pao s nogu, sve su moje noge u ranama, vukući ih po ovim stranama. Idi glave svoje spašavajte, halal bilo što me ostavljate, a veliki selam ćeš mi djeci, pa ti njima sve ovako reci: „Djeco moja, vi moja radosti, nemojte vi svog babu žaliti, vaš je babo više ostario, ostario dobro obolio, s majkom vašom vijek sam izvio, i nikada nisam požalio, pripaz te je, olakšajte starost, djeca vaša nek joj budu radost!“

72 Adem i Zejna Dedović, nakon 42 dana skrivanja i lutanja došli u Mostar

73 Sluša Zejna svog životnog druga, oko srca skupila se tuga, očim gleda obraze ne suši, sva se muka skupila u duši, tad starica tiho progovara, svom Ademu ona odgovara: „Iza mene nećeš ostajati, nije vrijeme još za umirati, moli Boga i on će pomoći, mi ćemo se slobode domoći, i radosti dosta doživjeti, pa sa djecom starost proživjeti!“ Osam dana Velež prelazili, dok ih borci nisu opazili, prihvatili u Mostar proveli, do njihove djece ih doveli.

Slušaš li me ti, crna planino, hoćeš čuti šta je dalje bilo, hoće l’ tvoje srce izdržati, Il’ ću ovdje priču prekinuti? Samo mene ti nemoj žaliti, već nastavi tiho besjediti.

74 Ljeljak Mujo sa suprugom Mejrom, zarobljen prilikom prelaska preko planine Crvanj i odveden u logor Kalinovik

75 kruševljani

Ovo što ću sada ispričati, Ne daj, Bože, nikom dočekati, iskušenja od Boga su razna, nekom sreća a nekome kazna. Kruševljani bolje ne prođoše, teški dani i njima dođoše, grmi, sijeva, krv se prolijeva, granatama selo im sravniše. Sve što vrijedi Srbi opljačkaše, opljačkaše pa selo spališe, četnicima i to bješe malo, jer njima je do pokolja stalo, traže živo malo il’ veliko, na svu sreću narod je uteko, osta samo staro i nejako. Emina je hrabra žena bila, u kolibu Mirzu je smjestila, da ga spasi od četničke kame, il’ od kame il’ duboke jame. Noć je prošla jutro osvanulo, slušaj dobro šta je dalje bilo. Mirza majki ‘vako govorio govorio ko da je slutio: „Hajde, majko, do izvora idi, donesi mi studene vodice, pa da svoje ja umijem lice, id’ polako i nemoj žuriti evo sa mnom, nena će ostati!“ Sa Osmanom do izvora ode, da bi sinu donijela vode,

76 Panorama sela Kruševljani

77 kad je bila kod izvora bistra, začula se odnekuda vriska, iz ruka joj ibrici ispaše, dok očima kolibu gledaše. Iz kolibe plamen se uzdiše, pred kolibom majku joj zaklaše, u strahu su očim ne vjeruju, da joj živa sina tu spaljuju.

Bože mili, zar takvi postoje, zar za svoju djecu se ne boje, svakoj majci svoje dijete milo, i nikad mi nije jasno bilo, kako mogu svoje zagrliti, tuđe dijete živo zapaliti, zapaliti okom ne trepnuti, kako majku tuđu ocvijeliti, a uveče svojoj se vratiti, i za zdravlje majku upitati, upitati a tuđe zaklati, il’ zaklati il’ u jamu baciti. Zaklani su Rasim i Hurija, i sa njima Fata Halvadžija, jedva jadna do potoka došla, nije znala ni kuda je pošla. Iza sebe trag su ostavili, krvav nož je beli su orlovi.

78 Tojagine kolibe, mjesto gdje je živ spaljen dječak Mirza Duraković

Kruševljani, mjesto gdje je zaklan Hasan Golić

79 gazije

Crna Goro, moja posestrimo, što te pitam pravo da mi kažeš; Gdje završi narod Borovčića, kad napaše Srbi Prkovića. Boro Antelj lično komandovo, kako bi ih žive pohvatao, sve bi muško on odmah pobio, cure probro na Borke vodio, punio bi nevesinjske jame, jer krvave njihove su kame. Trebalo je preći tu čistinu, poigrat se, izazvat sudbinu, a bježat se svakako moralo, ništa živo tu ne bi ostalo. Čovjek snuje, Bog određuje, te On dade a magla popade, pa pomože da narod utekne, i da dođe u tvoje doline. Crna Gora njemu odgovara: „Što me pitaš, pravo ću ti reći, jer radi se o velikoj sreći. Kad je narod u šumu došao, u dvije se grupe podjelio, prvu grupu Musa je poveo, do Mostara sretno ih doveo. Druga grupa osta u planini predajuć se u ruke sudbini, tu živjeli, dane provodili, a dušmani stalno ih tražili.

80 Tinjak Muškija, zarobljena a potom živa spaljena u izbjegličkom logoru u planini Crnoj Gori

Musa Tinjak, organizovao i izveo narod Borovčića na slobodnu teritoriju Mostara. Poginuo je 20.7.1995. godine prilikom oslobađanja šireg rejona sela Brda-općina Konjic, kao pripadnik 2. bataljona 449. Istočnohercegovačke brdske brigade

81 Tad se krici do neba začuše, kljunske starce četnici poklaše, do Mostara grada se pročulo, gdje se društvo hrabro okupilo, nema zbora nema pogovora, po narod se odlaziti mora. Znaju oni da se pokolj sprema, treba ići tu dileme nema, tad skočiše na noge lagane, nećemo ih valjda nać’ poklane. Bosna uvjek junake rađala, odgajala i u rat spremala, kroz svoje ih pjesme opjevala, neve mlade kući ostajale, bolovale i dragog čekale, tugu nose ostarjele majke, tugu nose s njima se ponose, nije džabe pjesma se pjevala, do dalekog Stambola se znala „Mostar goji lijepih djevojaka, Nevesinje konja i junaka!“ Na brzinu družina se skupi, jer daleki njihovi su puti, a svaki je nešto ostavio, neko brata, a neko rođaka, nekom otac, a nekome majka, oko sebe narod pogledaše, bećarac im pjesmu zapjevaše: „Nevesinjci, ne bojte se rana, nema smrti bez suđena dana!“

82 Nevesinjski borci u akciji spašavanja sela Borovčići koji su se krili po Crnoj Gori punih 75 dana

83 Tu ne bješe stara i nejaka, već sve momci od boja junaci, koji kuće nit’ kućišta nema, kom je kuća zelena travica, kojoj krov je kišna kabanica, a puške im i otac i majka, nož i bombe i brat i sestrica. Suzne oči borce ispratile, ispratile sreću poželile. Sad je bitno ko će prvi stići, hoće l’ starce u životu naći, iz obruča žive ih izvući. Po mraku su oni krenuli, malo jeli malo odmarali, brzo išli kroz planinu prošli, do doline njihove su došli. Iz sveg glasa selam im nazvaše, temelji se moji uzdrmaše, mislili su da su ostavljeni, od svakoga svog zaboravljeni. Potekle su suze radosnice iz očiju punih nevjerice, niz umorna lica se slijevaju, ne vjeruju, očima gledaju. Sve sam svoje suze isplakala, slušajući šta je Melća rekla, starica će unuka pitati: „Hoćete li mene ostaviti?“ Unuk nenu za ruku uzeo, pa kroz suze neni govorio: „Ne bi tebe nikad ostavili,

84 Milišić Melća, umrla u putu prilikom spašavanja. Nakon što joj je klanjana dženaza, pokopana je u Živanjskom dolu u Crvnju.

85 kad bi svi zbog tebe izginuli, jer toliki put smo prevalili, kako bi vas žive izbavili!“ Zadrhtalo srce u starice, a osmjeh joj obasjao lice, Boga moli za zdravlje borcima, gdje god bili, kolko god ih ima. I baš tada dragi Allah dade, sa dušom se starica rastade. Dženazu joj u šumi klanjali, i mrtvu je u kabur spustili, nad mezarom čuju se tekbiri, jer su borci nevesinjski živi. Sretno prošli do Mostara došli.

Najduže se Bošnjaci držali, zadržali u strahu živjeli, u Kolešku selu ispod puta, neće valjda niko da naluta. Sve otišlo četvero ostalo i pustoj se sreći ponadalo, da će mirno starost proživjeti, ništa loše neće doživjeti. Dan tridesti, mjesec jedanaesti sigurno će dugo da se pamti, pričat će ga dedo unucima, crn je obraz srpskim zločincima. Kad četnici u selo upaše: Imal’ išta balijsko da diše, komšije su njihove pitali, a oni su jedva dočekali, na Šikale prstom pokazali.

86 Osman Šikalo (lijevo) sa svojim komšijom Mehmedom. Ubijen 30. 11. 1992. god.

87 Doživješe tešku tragediju, ubili su staricu Sevliju, ni Osmana nisu poštedjeli. Adema su u štali ubili a u kući Sevdi presudili, iako je bila nepokretna, bombama je žena ubijena.

Što sam jada samo predevrio, i zločina teška nagledao. Nije lahko ovo ni pričati, ni slušati, a ne zaplakati, pustit suzu to nije sramota, ne pričati, velika grehota.

88 Šikalski harem prilikom ekshumacije ubijenih mještana

89 Kasaba

Crna Goro, moja posestrimo, o ti, Crvnju, pobratime mio, hoćete li mene saslušati, moram i ja dušu olakšati, oči moje svašta su vidjele, sve gledale i svjedok su bile, toliko vam imam ispričati, samo ne znam odakle početi. Pričat ću vam, vi me prekinite, kad trebalo da se odmorite.

Sve počelo od kasabe grada, gledao sam kako narod strada, godinama u njemu živjeli, Bašagići, a i Trebovići, Kazazići, tu su i Bojčići, i još mnogi Bošnjaci pošteni, tu živjeli i bivali sretni, stoljećima tu su se rađali, i rađali, a i umirali. Vrijeme kule niz kotare gradi vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje. Godine su tako prolazile, ništa dobrog nisu donosile, u čaršiju Srbi doseliše, svu vlast oni brzo preuzeše, od manjine posteše većina, tad se skroji bošnjačka sudbina. Od vajkad su oni ubijali nikad nikom nisu se pravdali.

90 Nevesinje, početak 20. st.

Nevesinje, početak 21 st.

91 Zagraktali orli i gavrani, zagraktali nevolju donijeli, devedeset i druge godine, nasta haos, a i bezakonje, srbadija na noge ustala, prilika je, država se stvara. U njoj mjesta za Bošnjake nema ogromna se tragedija sprema. Sjatila se sila i ordija, četnička je postala čaršija, pjesmom svojom oni najavili, da su ovo odavno spremali: „Muslimani, nije kao lani, nema Tita ko će da vas brani!“ Počeli su prvo s progonima, nastavili sa ubijanjima; a prvo će ugledne Bošnjake, da se nikad više tu ne vrate. Ko orlovi u kuću upaše, Ramovića mladog odvedoše, odvedoše nikad ne vratiše. Tad počeše sve redom hapsiti, staro, mlado u logor voditi, i dok su ih tako ubijali, to mještani masovno gledali. Odvedoše i Muju Ćupinu, poštenoga i mudrog starinu, živome mu uši otkinuli, i na pravdi Boga ga ubili, redom su ih tako odvodili, i bez traga mučki ubijali.

92 Mjesta gdje su bili logori sa bošnjačkim civilima u gradu Nevesinju

93 Odvedoše i Sudu Bojčića, sina Reška tog kršnog mladića, prijatelji svi su ga izdali, u četničke ruke ga predali, u logoru oba završili, i odatle Srbi ih odveli, opljačkali, pa onda ubili. Do dan danas njima traga nema.

Kako svoju tugu da sakrijem, moram s vama da je odbolujem, što zadesi kuću Trebovića, Trebovića starih sojevića.. Nekad davno ubili mu dedu, šuti kažu bit će sve uredu! Poslije toga babu mu ubiše, šuti, kažu neće nikad više! Starac Redžo treće je koljeno, Bože dragi, zar je to pošteno? Treba svima do znanja staviti, da ne treba imati milosti, pedeset se Srba okupilo, sa oružjem, kuću opkolilo. Kad je hrabri starac izašao, očima je dželate gledao, sve ko jedan nose uniformu, da izgleda da je po zakonu. Sinove su njegove tražili, kad ne našli, njega su ubili, na avliji starac umirao, i sudbinu svoju proklinjao:

94 Bojčić Sudo

Bojčić Rešad odvedeni iz logora Alatnica u nepoznatom pravcu i od tada im se gubi svaki trag

95 „Šta sam ovo samo dočekao da će ubit, nisam vjerovao!“ Trideset i jedno su ubili, sve ostalo živo protjerali, imovinu odmah opljačkali, u bošnjačke kuće uselili.

96 Trebović Redžo, ubijen ispred porodične kuće u gradu Nevesinju

97 nena fata

Opljačkaše Sopilja i Hrušta. Opljačkaše onda popališe i sve živo što u njima bješe, zajedno je s njima izgorjelo. Ubili su i stare Ćatiće, familiju Vrače i Fazliće, Ibru, Tidžu, tri njihove kćeri, kao da se nikad nisu sreli, a sve su ih dobro poznavali, sve komšije njihove su bili. I nesretni tako su Ćatići ubačeni u jamu Kušići. Toporana oca, a i sina, zadesila nesretna sudbina. Ni Ćorići bolje ne prođoše u svojoj ih kući zapališe. Mnogi tako smrt su dočekali, a da jadni ništa nisu znali, mislili su šta su kome krivi, bili krivi samo što su živi. U Brataču ubiše Aliju, a u Luci Ahmet Baraliju, i Bećira, sina njegovoga, ima l’ išta gore od ovoga. Bože, daj mi razlog samo jedan jedan, ali, bogme dobro vrijedan, šta je njima Bećir zasmetao, ubiše ga dok je abdestio.

98 Muraspahić Alija. ubijen u svojoj kući 26.07.1992. godine

Mjesto zločina nad porodicom Vrače

99 Toga dana šta još uradiše? Nenu Fatu živu uhvatiše, pa je onda u trap ubaciše, a na trapu vrata zatvoriše, jedva moglo u njem da se diše, tijesno, mračno kao u kaburu. U kaburu mejit u životu, niti vidi sunca nit mjeseca, molila ih, spominjala sveca, za kap vode, za hljeba koricu, molila ih spominjala djecu, al’ se vani samo psovka čula: „Čujte ljudi, još je živa bula!“ Smijeh djece i udar kamena, shvatila je da je ostavljena, da je jadna živa sahranjena. I sve što su po selu stizali Na licu su mjesta ubijali.

100 Trap u kojem je živa spaljena nena Fata Gačanica

Ćatić Salko i Munta, ubijeni u Sopiljskom dolu u planini Velež

101 borci

Od kako je Boga i svijeta, ljudi su se za riječ držali, mnogi su je životom platili, al’ je nikad nisu pogazili. A što ću vam sada ispričati, vi će te me dobro poslušati, poslušati i sve zapamtiti, unucima svojim prenositi. Nemoj nikad da se zaboravi šta se desi kad se riječ pogazi. Četerdeset druge je to bilo, u Laktu se selu dogodilo, ustaše su Srbe povezali, kako bi ih sve redom pobili. Kad su za to čuli Muslimani svi ustali da im se zabrani, i živote svoje založili, te komšije svoje su spasili. Pedesetak godina kasnije uloge se sada izmijenile. Kad je došla devedeset druga, četnici se pojavili svuda, i Lakat su selo opkolili, već su mnoga sela opljačkali, opljačkali, zločin počinili. Svi Bošnjaci iz sela utekli, da bi svoje živote spasili, šuma moja kuća im postala, imovina u selu ostala,

102 Parilovača, planina Velež, mjesto gdje su izbjegli Bošnjaci sela Lakat

103 hoće l’ ikad kuće ugledati na ognjište svoje se vratiti. Sa izvora vodu uzimali, uzimali sreći se nadali, trava moja postelja im meka, neće valjda tako dovijeka. Od sudbine ne možeš pobjeći, gdje god bio nećeš joj uteći. Tu u grupi Hasan boravio tiho starac za sebe zborio: „Šta sam ovo samo dočekao, sve sam znao, nisam vjerovao, da kod svojih sinova i kuća, sad prebiram Veleška bespuća. Sjeme vam se da Bog da zatrlo ništa od vas živo ne ostalo, šta su ovi đuturumi krivi, jesu l’ krivi zato što su živi?“ To izusti i dušu ispusti.

Do devetog sedmog boravili, a četnici nisu dolazili, i tad dođe Vukoviću Žara, zove narod svašta obećava. Obećava da će ih spasiti, da će stare dugove vratiti, nisu ljudi mogli ni slutiti, kako će ih Srbi prevariti, prevariti, riječ pogaziti. Kad se starci u selo vratili, sa oružjem njih su dočekali, u konope ruke povezali,

104 Mjesto odakle su odvedeni Bošnjaci sela Lakat

105 povezali ništa ne kazali. Dželati su onda odlučili, da ih treba na Borke voditi, sve do jednog tamo ih pobiti, sve pobiti i dobro sakriti. Što smislili to su uradili i na Borke žive ih doveli.

„Hoćete li i dalje slušati, il’ ćete me ovdje prekinuti, od moje se priče odmoriti, jer što ću vam sada ispričati, neće biti lahko za slušati, priča moja jeziva će biti, svima će vam na san izlaziti!“

Pričaj samo, ti stara planino, beli smo se svega nagledali, nagledali, a i naslušali. Kada su ih na Borke doveli, u podrum ih odmah zatvorili. Duge noći, nikad osvanuti, da je samo zore dočekati, da ih može sunce ogranuti, samo vode da im se napiti.

Kad ujutro vrata otvoriše, neviđene muke tad nastaše, dvoje su ih po dvoje vodili, i nemoćne tako udarali. Osmanu su uho otkinuli, starca živog do pola sadrli,

106 Borci - Boračko jezero

107 i Gološu uho otkinuše, sve kroz smijeh, okom ne trepnuše. Najviše su junaštvo pokazali, kad Ahmeta starca udarali, nožima ga živog isparali, da bi svoje srpstvo pokazali. Osamdeset godina imao, šta je samo starac dočekao, da ga živog kasape četnici, da grobnica postaju mu Borci. Kad ponovo četnici upali, odmah Hanu udarati stali, kao zvijeri odjeću kidaju, iz sve snage ženu udaraju, po Borcima krici odjekuju, sve do neba jauci se čuju, nema mjesta gdje krv ne udara, pa za Boga, država se stvara. I tad vidjeh do sad neviđena leži čovjek, krvava ledina, kroz grkljan mu sablja probodena, starac Meho tu je umirao, i od Boga brzu smrt molio. A onda ih na Kiser odveli, i sve jedno po jedno pobili, u oči su krvnike gledali, dok su ovi u glavu pucali.

Kad krvavi pos’o završili, samo malo grana nabacali, da bi svoje zločine sakrili.

108 Boračko jezero-podrum u kojem su bili zatvoreni i mučeni Bošnjaci Nevesinja

Kiser, mjesto strijeljanja Bošnjaka sela Lakat

109 Sve u šumi tad je utihnulo, samo tihi jecaj se začuo. Zaplakala jela omorika, zaplakalo drvo čemerika: „Zar sam rasla stotinu godina, da bih vidla ovakva zločina, da svjedočim što sam sve vidjela, i ja sam se ovog postidjela. Ibricu sam zato sačuvala, kako bi se priča ispričala, ustaj, Ibro, Bog te poživio, idi pričaj, šta si doživio!“ Tad se desi čudo neviđeno, usta Ibro, pade na koljeno, prepipa se od glave do pete, dok niz lice same suze lete, staračke su ruke zadrhtale, a oči mu na mrtvim zastale, bolan jauk misli mu prekinu, oko sebe starac se okrenu, i ugleda krvava Omera, rafalom mu noga polomljena, jedan metak kroz usta prošao, teškom mukom starac umirao. Čvrsto jedan drugog zagrliše, iz duše se jecaji začuše: „Malo ćeš mi rane pogledati, pa ćeš mene ovdje ostaviti, sve će tebi Omer halaliti. Neko mora ostat u životu, da ispriča svu našu golgotu, da ispriča svu srpsku sramotu,

110 Kiser, sekundarna grobnica iz koje su ekshumirani Bošnjaci sela Lakat

111 gdje nam kosti u šumi ostaše, neka znaju familije naše, nek nam nekad dženazu klanjaju, nek istinu o nama pričaju!“ Zadnji put se starci poljubiše, i sve jedan drugom halališe, Ibrica se dugo osvrtao, ne bi l’ mjesto dobro zapamtio.

112 Ibro Demić preživjeli svjedok zločina na Kiseru

113 klopka

Ni tu kraja zločinima nema, još se jedna tragedija sprema, tragedija do sad neviđena, neviđena i nezapamćena. O drugoj se grupi tu radilo, jadni narod šta je zadesilo, kad su pošli da potraže spasa, tad se moja šuma zatalasa, zatvoriše staze i bogaze, džaba ljudi sad puteve traže. Prvog dana po šumi lutali, ali nisu daleko odmakli. Drugog dana, vrlo lošeg stanja, stiže grupa do Tošina panja, teškom mukom do mojih stijena, al’ prolaza za njih ni tu nema, a sve staze traže kroz planinu, nikad staze nalazit ne mogu, samo čuješ majke kako kunu: „Hej, planino, nesretna sudbino, nikad više ne zelenila se, što u tebi kapi vode nema, da napojim sebe, a i dijete!“ Dragi, Bože, kad si me stvorio, što prolaze nisi otvorio, litice su moje za orlove, šuma moja samo za vukove. Iscrpljeni gladni i umorni tu u dolu odmah su pospali.

114 Šuma kroz koju je lutala druga grupa izbjeglica tražeći put za Mostar

115 Usred noći tu grobnu tišinu, plač djeteta ubrzo prekinu, i huk sove negdje u blizini, hrđav znak je njihovoj sudbini.

Kad ujutro zora osvanula, djevojka je rano poranila, pa je majci tiho govorila: „Strah me, majko, neće dobro biti, da se neće dobro završiti, čudne snove noćas sam usnila, sanjala sam da sam isprošena, mladoženja kog’ nisam vidjela. Svi svatovi s crnim odorama, dojahali na crnim konjima, na konjima ni jednog biljega, kolika je grudva od snijega, na bajraku mjesto maramice, vise majko ženske pletenice. Mjesto soka pelin nam sipali, mjesto pjesme gavrani graktali, nit’ đevera niti đeveruše, vukodlaci prolet zaigraše. Sva rodbina na ispraćaj došla, sva rodbina i svi prijatelji, i iz drugih sela su pristigli, svi u bijelo bjehu obučeni, ali nisu bili okićeni. I na tebi, majko, bijela haljina, na haljini mrlja crvena je. I gle, majko, čuda velikoga, kad pogledah s jednog na drugoga,

116 Jasenov Do, mjesto gdje je zarobljeno a potom zvjerski ubijeno 73-je Bošnjaka Nevesinja

117 nit’ u jednog na ramenim glave, sve u travu pored njih popale. Kao srna bješe uplašena drhtala je kao list s jasena.

Gleda majka svoju ljepoticu, dok se rosom umiva po licu, crna oka, a čela široka, pletenice niz pleći joj pale, pa joj oči na njima zastale, svatova se crnih prisjetila, oko srca tuga se skupila. „Da sam vila, pa da imam krila, ja bih znala kud bi preletjela, preletjela i tebe prenijela.“

Trećeg dana lutanja i muke, sa litica ugledaše ruke, mašu, zovu da će im pomoći. „Sad ćemo se slobode domoći!“ Na licima ukaza se radost, umor njihov najveća im slabost. Ali spasa treba tražit djeci, zato ništa ti sada ne reci, jesu l’ mogli kud i drugi proći s malo sreće do Mostara doći. Čovjek snuje a Bog određuje, četnici ih brzo opkoliše, i svu grupu odmah zarobiše, na Zijemlje tako odvedoše, gdje im krvav doček prirediše.

118 Osnovna škola Zijemlje, logor i mučilište

119 Ja ću reći i neću poreći, istine se ne mogu odreći, od kako me sami Bog stvorio, kako mi je oči otvorio, veći zločin ja nisam vidio. Staro, mlado, malo il’ veliko, nikad mržnje ne vidjeh toliko, neko motkom, a neko motikom, neko puškom, a neko lopatom, iscrpljeni narod udaraju, svu brutalnost oni pokazuju. U školu ih onda zatvoriše, jedva da je moglo da se diše, samo bolni čuju se jauci, noć paraju djevojački krici.

U podrumu starac bolovao, bolovao tiho umirao: „Šta sam ovo samo dočekao, sve do juče kuću sam imao, velika je bješe na dva sprata, oca majku i rođenog brata, lijepu ženu i sina jedinca, i ne znadoh šta je izbjeglica. Imao sam i bijela stada, gledo janjce kako se igraju, vid’ te sada mog golemog jada, gdje me živog nožima paraju. Imao sam i hambare pune, zrelog žita, pšenice bjelice, i livade, a i guste šume,

120 Pogled sa Crvnja na selo Presjeku

Čopelj Dervo i sin Šerif, zarobljeni u Jasenovu dolu, a potom zvjerski ubijeni juna 1992. godine

121 i ne znadoh šta su izbjeglice. Eh, da mi je bar još jednom, bar još jednom, dok je zore, doć do tebe Zimomore, pa pogledat s te visine gdje mi leži Nevesinje, i to polje ravno dugo, da me mine moja tugo, neka moje suze teku, kad ugledam ja Presjeku, dok za svoj se život borim ja te tako silno volim. Zoru čekam, zora ne svanjava, zveket noža kroz školu odzvanja.

122 Čopelj Smaila Esad Čopelj Smaila Ibrahim 1972 1970

Zarobljeni u Jasenovu Dolu, a potom zvjerski ubijeni juna 1992. godine

123 majčina kletva

A onda su sve muško pobili i u tamne jame ubacili. Teškom mukom sve sam to gledao, ali jedno najteže mi palo, kad je majka Hasna zaplakala, zaplakala kćeri govorila: „Oj, Amina, moja kćerko mila, sve si meni u životu bila, dugo majka djece ne imala, i jedva je tebe dočekala, mlijekom sam te svojim zadoila, da bi zdrava i vesela bila, dv’je godine tek si napunila, nisam te se još ni nagledala. Noćima sam budna ostajala, da mi mala ne bi zaplakala. Ti si moja i radost i sreća, a nas evo zadesi nesreća, čija ruka tebe dotaknula, da Bog da se ona osušila. Ko te očim krivo pogledao, nikad više na njih ne gledao, žive djece nikad ne imali, nikad više za radost ne znali!“ U naručju drži djevojčicu, suze teku po njenome licu, nevine je okice gledaju, reklo bi se da se razumiju. Pusta noći ni tiha ni kratka, pusta smrti ni brza ni lahka,

124 Omerika Hasna sa dvogodišnjom kćerkom Aminom

125 ima l’ kraja ovim strahotama, ima l’ kraja ovim golgotama. Crna noći što li ne svanjavaš, smrti moja što mi ne dolaziš?”

Kol’ko smrti u osnovnoj školi, kol’ko smrti i koliko boli, kako me je samo zaboljelo, same djece dvadeset šestero, među klupe sada zatvoreno. Tu se išlo i znanje sticalo, učilo se i dosta igralo, bilo dvica al’ više petica, učila se djeca Kragujevca, suze tekle ko da nas strijeljaju, njihov metak, a nas ubijaju, samo nema nigdje nastavnika, sad su oni u vojsci krvnika. Tu ubiše trinaest Mahinića, sedamnaest samih Aličića, među njima čuvenog Aliju, pa se hvale ubili baliju. I njegovo djece sve četvero, a svako je bilo maloljetno, pa mu kućna vrata zatvorili, i ognjište pusto ugasili. Prije nego što su ga ubili, dobro su se oni namučili, jer Alija njima govorio, govorio a djecu grlio: „Sve dok glavu ramena mi nose, ja vam ne dam Nazike, nit’ Huse,

126 Porodična kuća Alije Aličića u kojoj je ubijen skupa sa suprugom i četvero malodobne djece

127 oči moje neće dočekati, niti ćete preda mnom ih klati, moga Mehu, nit Merimu moju, skupo glavu ja prodat ću svoju!“ Al’ da ti je bilo pogledati, kad Alija stao udarati, jednog bije, a trojica leže, sve ih tako na kamaru slaže, kog udara više ne ustaje, kako bije tako podvriskuje. Skupo Ale svoju glavu dade, skupo dade al’ bez nje ostade. Sve četvero djece su doveli, da bi mrtva babu tu vidjeli, odmah kažu pobiti ih treba, to odjeknu ko munja iz neba, po sred srca Mejru pogodila, pa je jadna na koljena pala, kako pala tako molit’ stala: „Ja vas molim, vama je svejedno, ostav’ te mi živo makar jedno!“ „Hajde, bulo, sama izaberi, koje dijete da ti ostavimo, koje od njih tebi najmilije, koje više srcu priraslo je!“ Kad su djeca majku ugledala, u naručje njoj su potrčala, stade cika njene siročadi, kol’ko plaču sve se skamenilo. Da je bilo stati pogledati, Alijinu Mejru tad vidjeti,

128 Aličić Alija sa sinom Mehom, zarobljen u Jasenovu dolu skupa sa suprugom i četvero djece, nakon čega su pobijeni

129 teško joj se jadnoj rastaviti, sve četvero djece izgubiti. Gleda majka tu dječicu svoju, osvrće se jesu li na broju, oči lete s jednog na drugoga, svako drago za miloga Boga, svije ih je mlijekom zadojila, na rukama svojim odgojila, pune šake kose načupala, šta da radi samo kad bi znala, oko majke djeca zaplakala, na grudi ih privijati stala, ne bi pošla da je samo znala. Grli Mehu, miluje Merimu, a Huso joj u naramak sinu, a kad dođe do Nazike male, i ruke joj, a i oči stale, ciknu jadna kol’ko grlo dade, sve u šumi u trenu zastade, poviše se breze i jablani, zaplakaše orli i gavrani, nikad Mejra ne bi odabrala, al’ Bog dade snaga je izdala, puče srce kao ledenica, mrtva pade majka mučenica.

Ubili su i dva Brajevića do dva brata, dva kršna mladića, jedno Kasim, a drugo Alija, po dobroti znala ih čaršija, roditelje njihove poštene, baciše ih sa visoke stijene,

130 Asim Brajević, nad jamom Breza gdje su mu ubijeni otac i dva brata

131 u Brezovu jamu preduboku, vidli Srbi imaju priliku. Ubili su i trinaest Ploskića. Ubili su sedam Šipkovića, i Čopelja osmero ubili, i svije ih u jamu bacili. Brezu jamu punu napunili, Borisavac onda nastavili.

Alagina sudbina stravična, ubili ga tu sa ostalima, i jedinog sina mu Halila, tragedija da bi veća bila, dvije kćeri ko zlatne jabuke, ubiše mu i male unuke, malu Lejlu od sedam godina, i još mlađeg malog Saudina.

A šta reći za majku Ploskića? Ubili su pet joj unučića, sva tri sina i jednu nevjestu, te đevera i rođenu sestru. Dragi, Bože, šta se ovo zbiva, zar je nešto stara majka kriva, čime ovaj narod zaslužio, te je jadan ovako stradao, da mu djecu kamom ubijaju, polu žive u jamu bacaju? Proplakale moje su litice, i orlovi, te nebeske ptice, i stoljetna šuma je bukova, i u šumi čopori vukova.

132 Brajević Mustafa i Đulsa i njihova dva sina Kasim i Alija ubijeni i ubačeni u jamu Breza

Brat i sestra Aličić Saudin i Lejla, imali su sa mo 7 i 5 godina kad su ubijeni skupa s roditeljima

133 Sve utihlo što utihnut može da li čuješ, Svemogući Bože, kad je stara majka zaplakala, zaplakala djecu dozivala; zove Husu, zove i Hasana ni Mustafu zaboravit neće: „Da je samo majci dočekati, na ahiret s hajrom preseliti, i dženetska vrata otvoriti, svoju djecu tamo ugledati, unučiće svoje zagrliti. Ko će majku mrtvu sahraniti, ko li će me u kabur spustiti, meni mrtvoj dženazu klanjati, nad mezarom Fatihu učiti, jer ja više svog evlada nemam? Boga molim smrti se ne bojim, bez Edžela umiranja nema!“ Oba svoja oka isplakala, digla ruke i Fatihu uči, sve što ima Allahu je dala, samo jedno sad staricu muči, to je muči i stalno progoni, dok je živa djecu da sahrani. Dan za danom Svevišnjega moli, prolazi joj vrijeme u samoći, vjera joj je nadvladala boli, zna starica da će i to proći. Dok je gledah poniznu i staru, kako čelo na sedždu joj panu, zapitah se, Dragi Gospodaru:

134 Jama Kušići, detalj sa ekshumacije ubijenih Bošnjaka zarobljenih prilikom lutanja kroz planinu Velež

135 Zar sve boli mogu tu da stanu? Mislio sam da sam jak i moćan, ništa tvrđe da od mene nema, da sam važan i ko nešto bitan, al’ tad shvatih koliko sam sitan. Međ’ zvjezdama vrhovi mi bili, samo nebo bila mi granica, šta je tvrđe od mojih stijena, ispod mene sve bješe sitnica. Kol’ko samo vjere i sabura, nema mržnje, namaz joj utjeha, i tad shvatih ja u jednom trenu, da sam sitan gledajuć tu ženu. Poklonih se pred tom veličinom, i pred njenom nesretnom sudbinom.

136 Ema Ploskić, starica iz sela Presjeka, kojoj su četnici ubili tri sina, petero unučadi, nevjestu, djevera i sestru

137 jama

Gledao sam prizore nad jamom, kako neki sa krvavom kamom, ubacuju ljude u ponore, u ponore duboke bezdane, kako rijeka u ponor nestaje, mjesto pjeska krvav trag ostaje, i sve tako jedno je po jedno, u toj mrkloj tami nestajalo. Gledao sam, a da Bog do nisam, kako majku nožima paraju, iz naručja dijete otimaju, dok je biju nije je boljelo, dvije duše a jedno je tjelo, i nisu ih mogli rastaviti, već zajedno u ponor baciti. Gledao sam ko planina stara, kako glava od stijene udara, dok u ponor bez trupa propada. Još sam nešto tada ugledao, kad su dvije ptice poletjele, dvije ptice dvije su sjenice: „Od kako smo pusto poletjele, ništa lijepog još nismo vidjele, sva su sela postala zgarišta, pa za život ne ostade ništa, kako ćemo ptiće prehraniti, kako ćemo zimu dočekati. Kad pogledam poljem nevesinjskim, nije polje plugom uzorano, već granatam pusto preorano,

138 Jama Borisavac, mjesto gdje su na 86 metara dubine pronađena tijela nevesinjskih Bošnjaka

139 sva je zemlja krvlju natopljena, natopljena i nezasijana, ne čuju se kose kovanice, niti mlade cure plastilice. Nigdje mobe da pjesmu zapjeva, nit pastira frulu da zasvira. Nigdje nema umornih orača, ne čuje se pjesma žetalaca. Kad pogledam tu Velež planinu, da je nama saznati istinu, što je ona snijegom posuta, nije bogme snijegom posuta već su mnoga tijela rasuta, pa se kosti bošnjačke bijele!“

Na suhoj se grani ustavile, tužno priču svoju nastavile. „Ne mirišu u sofama đuli, niti đuli, a niti zumbuli, ni šeboji, niti fesliđani, nit’ hadžibeg niti.karanfili, karanfili, niti minđušice, minđušice, niti ljubičice, sve avlije pepeo prekrio!“ Slušao sam jecaji se čuju, dok posljednje trenutke boluju, kako zovu najbližega svoga, dijete majku, a starica Boga, iz dubine vapaji se čuju, dok krvnici bombe ubacuju.

Zaplakala vila sa Botina, zaplakala sestre dozivala,

140 Tragovi zločina nad jamom Dubravica

141 kolko plače sve se snijeg topi, a nikad se istopio nije. „Što je tebi, vilovita vilo, što je tebi je l’ ti nešto bilo, mi mislile kolo zaigrati, na Botinu pjesmu zapjevati, nek nas vile zimomorske čuju, nek glasovi naši odjekuju, niz široko nevesinjsko polje, može l’ iko zapjevati bolje, nek nas čuju momci Odžačani, nek se čuje sve do Kruševljani, četerdeset kljunskije momaka, sve momaka nigdje djevojaka“. Sa Botina vila progovara: „Vile moje, moje posestrime, meni više do pjesama nije, nikad više ja zapjevat neću, zapjevati, a ni zaigrati. Grlo moje danas premuklo je, noge moje jedva same stoje. Pogledajte malo niz planinu, niz planinu duboku dolinu, koji narod Velež pregazio, samo da bi glavu sačuvao, kol’ko djece male zaplakalo, kad’ u jamu sa majkom bačeno, kol’ko mladih cura odvedeno, obljubljeno i poubijano, kol’ko stara i nejaka osta, šuma naša grobnica im posta.

142 Tabuti sa pobijenim Nevesinjcima prilikom zajedničke dženaze na Gradskom groblju Sutina u Mostaru

143 Zar da igram po krvi nevinoj, zar da pjevam nad suzom dječijom?“

Onda nasta ta grobna tišina, samo crni tragovi su dima, što se dižu iz jame satima, miris krvi i miris baruta, još se dugo osjećao svuda. Godina sam dosta izbrojila, ko planina svašta doživjela, i dobra se i zla nagledala, al’ ovi mi dušu uništili, kosti stare nisu očistili, a sa novim jame napunili. Tad se desi, jama se otvori, mrtva glava jezik progovori, dželatima ona odgovari: „Nismo mrtvi, niste nas ubili, besmrtne ste, sad nas učinili, i mi ćemo sad vječno živjeti, vjekovima nas će spominjati, i bit ćemo kao opomena, jer sudbina naša je stravična!“ Stani malo, golema planino, stani malo nikad te ne bilo, niti tebe, niti tvojih jama, niti jama, nit’, krvavih kama, svi gromovi u te udarali, vukodlaci kolo ti igrali, zar se nisi više umorila, pričajuć nam šta si sve vidjela?“

144 Detalj sa identifikacije nevesinjskih Bošnjaka u Sutini

145 odžak

Na to Velež samo nastavio: Još vam nešto moram ispričati, na početak moram se vratiti, grehota je to zaboraviti, i grehota, još veća sramota, šta je bilo s narodom Odžaka, kad napade četnička armada. Odžak mjesto da ga ljepšeg nema, tu su nekad bezi stolovali, stolovali kule ćemerili, pokraj kula hamame zidali, sve avlije mermerom pločali, a sokake kamen čavlenikom. Dobro rađa ljeto i godina dobro rađa ječam i pšenica, dobro rađa šljiva i jabuka, tu se ništa rđavo ne rađa, kad pogledaš na sve četir’ strane, i sve što ti u očima stane, nekad je to muslimansko bilo, svi Bošnjaci dobro zaimali zaimali bogati postali, jedan ima kol’ko srpsko selo.

Onda dođe devedeset druga, oko sela obavi se tuga, sa svih strana selo opkolili, Bože mili, šta su naumili?“ Stade jeka sa četiri strane, zatresle se na drveću grane,

146 Čanje - Odžak

147 kol’ko ječi zemlja podrhtava, kol’ko tutnji sve čatma otpada, zaigrale čaše u kredencu, prigrlile majke svoju djecu, kod Bošnjaka velik strah zavlada, neće valjda niko da nastrada. Silna vojska stiže na poljanu, kol’ko ih je ne mogu da stanu, sve što bješe četničkoga uha, sjatilo se na odžačko polje, sjatilo se, pošlo da je kolje. Nije lahko sad pametan biti, nije lahko sada odlučiti, šta će jadni narod uraditi, da bi svoju glavu sačuvao, bi l’ ognjište svoje ostavio? I dugo su mještani vjećali, šta je dobro, šta bi uradili, puno priče, ali fajde malo, mnogima je do imanja stalo, tad se desi što nikada nije, čujte priču od majke Zlatije. To je ona Bošnjakinja prava, prva rani, a posljednja spava, što joj sveta vjera pradjedova, koja obraz i čast kuće čuva, a kad treba i zube stisnuti, i poslove muške uraditi. „ Šta se čeka probijat se treba, jer dušmanin sa svih strana vreba! Treba ići prema Gornjem polju, ne dozvolit’ da nas ovdje kolju,

148 Odžačko polje

149 što je cura i mladije žena, nek’ oblače haljine od nena. Svoje kose odmah raščupajte, bjela lica garom nagarite, sve mirise sa sebe sperite, mjesto štikle nazujte opanke, zaboravte na suknjice kratke, pohlepni su na žensku ljepotu, ne daj, Bože, proći tu golgotu!“ Onda Zlatka do Mušana sjela, kako sjela tiho besjedila: „Moj, Mušane, moj životni druže, čitav život tebe sam slušala, tvoja riječ pogovora nema, ti ćeš mene sada poslušati, poslušati tako uraditi, vodi sina, glavu spasavajte, ovamo se više ne vraćajte. Ja ću ići prema Gornjem polju, vi tražite neku stazu bolju, drž’ se šume, bježi sa livade, njihov danak tvoja mjesečina, ne ostavljaj iza sebe sina. Bog će dati, neko će ostati, ko će znati ovo ispričati!“ Kako reče pogovora nema, ode narod odmah da se sprema, treba dobro narod opremiti, tri obruča četnička probiti, na njihove straže udariti, još je teže kavgu zametnuti, sa dušmanskom silom i ordijom.

150 Ljubovića džamija, porušena 1941. godine, ostala samo munara. Obnovljena 1973. godine

151 Nije šala nit’ je vojska mala, na odžačkom polju zelenome, usidrili silovitu vojsku, uperili dvanaest topova, selo gleda dvanaest tenkova, svaka čuka po četiri pama, za pojasom u svakoga kama. Naspram toga, dvje-tri su lovice, što služiše samo za lisice, čekićara koja ispod grede, što ostala od rahmetli dede. Što rekoše tako uradiše. i u tri se grupe podijeliše.

Bješe juni šesnaestoga dana, kad je bilo sahat po podnevu, i kad sunce grije ponajbolje, tad četnika ima ponajmanje, tad je možda proći ponajlakše, jer su svu noć oni šenlučili, šenlučili po selu pucali, em pucali, em pjesme pjevali: „Ko će sa mnom, ja ću prvi, da pijemo turske krvi!“

Dugo ti si nevesinjsko polje, dosta posla za dobra junaka, za junaka na dobru alatu, a kamo li za nježna pješaka. Gazile ga iz Odžaka žene, uvjek vrijedne i uvjek poštene,

152 Mještani sela Odžak prilikom obnavljanja džamije 1973. godine

Ostaci Ljubovića džamije nakon rušenja 1992. godine

153 tu su bile i sestre i majke, tu su bile i nane i snajke, gazile ga i spasa tražile, kako ne bi logora dopale, stotinu je žice i ograde, postavljene dušmanske zasjede. Sa svih strana sad opasnost prijeti, nije kasno nikad umrijeti, al’ da bude tragedija veća, tu im leđa okrenula sreća. Podaj, Bože, koji svašta daješ, al’ od nade više nema fajde. I nisu se uspjele probiti, dvije grupe Srbi pohvatali, pohvatali u logor odveli, na svakakve muke nagonili, i gladni su, a i žedni bili, mjesto vode mokraču su pili; kog su htjeli toga udarali, kog su htjeli tog su odvodili, kog odveli nikad ne vratili. Kad ujutru vrata otvorili, na njima su ko orlovi stali očima su narod prebirali.

Da vam kažem kako izgledaše, ta se pogan opisat ne može, veći smrad je od njih dolazio, već od leša nakon sedam dana. Kosa im je ko na ovci runo, isprljana Bog zna kad je prana,

154 Pogled niz dugo Nevesinjsko polje

155 a na njima jakne šarene su, da se znade u vojsci čijoj su, i pantale sve su uprljane, od crvene krvi uflekane. Nisu krvlju od ljutije rana, već od krvi nevine dječice, jadna majka koja ih rodila, bolje da je štene okotila, bar bi nekad stado im čuvalo, a ovako jadna i kukavna rodi vuka u ljudskom obliku.

Onda oči na njoj zastadoše, da izađe oni je pozvaše, iako je bila raščupana, i po licu garom nagarena, kako ne bi bila primjećena, tu ljepotu ništa moglo nije, da prikrije niti da sakrije, plave kose a lica rumena, uvjek blaga uvjek nasmijana. Savila se svekrvi u krilo, ne bi li joj kako lakše bilo, pa kroz suze ona progovara: „Oj, svekrvo, moja druga majko, ne daj mene u dušmanske ruke, a ako me oni i odvedu, ja ću sebi sama kidisati, sigurna sam Bog će oprostiti, volim mlada i u zemlju crnu, nego služit dinskom dušmaninu.

156 Fabrika alata Nevesinje (Alatnica) koja je pretvorena u logor za Bošnjake Nevesinja

157 Kosti moje nekad će te naći, vi ih tiho u kabur spustite, meni mrtvoj dženazu klanjajte, dvije ruže na kabur sadite, zumbul plavi više moje glave, ispod noga crven karanfile, ko god dođe neka suzu pusti, neka cvijeće suzom zalijeva. Postavite dva bijela nišana, dva nišana od mramor kamena, i na njima slova uklesana, nek se vide sa vrha planine, nek se mnogi nad njima zastide, neka budu opomene znaci, nek svraćaju znani a i stranci, nek dolaze nesretne djevojke, nek dolaze bremenite majke, ja ću za njih dove učiniti, neka budu sretne i voljene, ko što mlada ja bijah voljena, još sam više ja mlada voljela!“ Viš nje ona jade jadovaše, i nevjestu svoju milovaše, sjetila se i ako u strahu, da ne treba vjerovati vlahu. „Oj, nevjesto, moj očinji vidu, ti bez mene nikud ići nećeš!“ I nisu se dale rastaviti, dušmani ih zajedno odveli, tad odveli nikad ne vratili.

158 Zejna Šarančić sa svojom nevjestom Sabirom. Skupa odvedene iz logora Alatnica. Sabirini posmrtni ostaci pronađeni u Grebku dok se o sudbini Zejne još ništa ne zna

159 Treća grupa sve su muške glave, kažu da je samo preći Bare. Kad je bilo oko ikindije, malo prije il’ malo kasnije, i oni se puta uhvatili, a u selu samo su ostali, što je bilo stara i nejaka. Nafija je kolonu poveo, jer on pute najbolje poznaje, sa njim bjehu dva njegova sina, oba silna ko silna planina. „Ja ću naprijed i Emir će sa mnom, ti, Mušane, drži se sredine!“

Da bi prešli još jednu čistinu, morali su čekat pomrčinu. Kad su došli do Rivnije bara, s puta praga zapucala stara, zapucaše Srbi sa svih strana, sve slomiše mladice sa grana, blješte meci tišinu paraju, a bombama zemlju prolamaju. Još ih jedna zadesi nevolja, tu raniše Ćamila Kevelja. Onda dođe u nesreći sreća, Da s’ izbjegne tragedija veća, oblaci se nad nebo nadviše, svojom tamom mjeseca prekriše, sitnu kišu na zemlju spustiše, ima l’ išta bošnjačko da diše, niko ne zna ni za koga svoga, brat za brata, sina jedinoga,

160 Grebak, mjesto gdje su pronađeni posmrtni ostaci Sabire Šarančić

161 a avaza pustiti ne smiješ, da se i sam njima ne otkriješ. Kad pogledaš dolje prema selu, čini ti se da nebo izgori, da gromovi zemlju udaraju, a da munje po nebu paraju, od siline strah te pogledati, od žestine ne možeš slušati. Nije bogme nebo izgorilo, nit’ gromovi zemlju udaraju, niti munje po nebu paraju, gori Odžak bega Ljubovića, nikad prije izgorio nije, samo nebo krici prolamaju, to četnici Odžačane kolju.

Na sred Luga noć su prenoćili, prenoćili oka ne sklopili, jer naprijed se proći nije moglo, a nazad se vratiti ne smije, kad u jutro zoru dočekali po Baram se ikupljati stali. Jedni jedva uspjeli su proći, teškom mukom do u Kljuna doći, i planinu s njima pregazili, pregazili, slobode domogli. Drugi kažu treba ić’ u selo, nije valjda izgorjelo cijelo. Možda j’ neko ost’o u životu preživio tu tešku golgotu, pa se jadni u selo vratili, kad u selu imaš šta da vidiš,

162 Odžak bega Ljubovića iz 1900. godine

163 sve što živa tu bješe Bošnjaka, mučki su ih Srbi prevarili, velik zločin njima napravili kog sustigli toga i ubili, al’ im i to valjda malo bilo, pa su mrtve ljude nakazili. Odavno im pravilo je sveto: „Pljačkat, palit, svake jade radit!“ A sve bješe staro i nejako, nisu htjeli toprak napuštati, djedovinu svoju ostavljati. Ubili su osam Šarančića, Nefu, Muntu, Zejnu i Sabiru, Jusu, Sudu, Fadila i Bajru, Kljako Đulsu i Ibru Kevelja, ubiše ih kraj kućnih temelja.

Ubili su Mutilović Muju, i njegova komšiju Avdiju, poštenoga i tihog starinu. Čitav život svoj je proživio, a da nikom nije naudio, koliko je zrno od pirinča. Kad je čuo da j’ napad počeo i da krici po selu se čuju, sve je starac u trenu shvatio, pa on svojoj ženi govorio: „Bježi, Nefo, nemoj ih čekati, i smrt moja lakša će mi biti, kad znam da ćeš ti živa ostati! Nemoj dopast u ruke katilu, do lakata one su krvave,

164 Nafija Šarančić na mjestu masovne grobnice gdje su na dubini od 4 metra pronađena tijela ubijenih Bošnjaka sela Čanje

165 da Bog da im, hoće li otpale. Već ti lezi tu u krtolište, u njemu je cima povisoka, i Bog hoće da ima svjedoka, a ja odoh abdest uzimati, ako Bog da akšam ću klanjati, samo tri su od farza rekjata, a onda ću otvoriti vrata, ako moram noćas umirati, neka umrem čist pod abdestom, i nemoj mi ništa govoriti, nit’ plakati pa se rastajati, već ti čekaj dok akšam zavlada, pa lagano kreni preko brda, šta god vidla nemoj izlaziti, ko god zvao nemoj se javljati, nemoj plakat već ti uči dove, traži našu kćerku i sinove, pa im pričaj to što si vidjela!“ Zadnji put se oni pogledali, jedno drugom sve su halalili. Avdiju joj teško ostaviti, al’ ga ipak mora poslušati, najrađe bi sa njim i ostala, i njegovu sudbinu djelila, i čim glavu od njeg okrenula, u suzama tiho zajecala. Tad se začu razglas iz potoka: „Ne ostavljaj nikog za svjedoka!“ U blizini čuju se jauci, selo Čanje prolamaju krici.

166 Masovna grobnica mještana sela Čanje koji su ubijeni 16. juna 1992. godine

167 Nije znala ni kud je trčala, a onda je rafale začula, baš od tamo gdje Avdo ostao, u trenu je na mjestu zastala, cijelo tijelo zebnja obuzela, zadrhtalo srce u starice, dok se suze slijevaju niz lice, nije mogla više izdržati: „Šta je bilo ja moram vidjeti!“ U sebi je tiho prozborila, prozborila, nazad se vratila, našla ga je, tu u travi, leži, srce neda, pamet kaže bježi, na krilo mu glavu naslonila, drhtavim ga rukam milovala, jašmakom mu lice obrisala, i oči mu mrtvom zatvorila. Četiri ga dana oblazila, četir dana i četiri noći. Došlo vrijeme zna da mora poći, dove uči i Allaha moli, kapije mu dženetske otvori, pa ga smjesti među odabrane, nek mu sunce dženetsko ograne. Osta živa Mutilović Nefa, osta živa da priča istinu

Kad su vidli razmjere zločina, zavladala grobna je tišina, jer slučajno ostali su živi, samo zato što tu nisu bili.

168 Mutilović Avdija sa suprugom Nefom. Avdija je ubijen 16.6.1992 god. prilikom napada na selo Čanje dok je Nefa, preživjeli svjedok zločina

169 Opasnost ih sa svih strana vreba, kod kumova spasa tražit treba, jer je kažu njima kumstvo sveto, ko izdaje sve mu je prokleto, i svi što su u to vjerovali, četničkih su logora dopali. Tu se momak malo zamislio, pa se priče dedine sjetio, a dedo je dobro mudar bio, mudar bio starost doživio, ništa loše nikom učinio, sa svima je u miru živio, ali nikad nije vjerovao, onom ko je i ranije klao, priču često unuku pričao dok ga malog u krilu držao: „Čuj me, Seno, dedin razgovoru, strah me sine za tvoju sudbinu, draži si mi od sveg dunjaluka, čudna ćud je u našega vuka, dugo prođe a da nema rata, dugo niko ne provali vrata, od našije štala i hambara, jer oni su pljačkat naučili, na tuđoj se muci bogatili, sve izgleda da problema nema, al’ se nešto iza brda sprema, slušaj šta će dedo besjediti, pametan si pa ćeš zapamtiti. Nikad nikom nemoj vjerovati, jer je bitno glavu sačuvati,

170 Mjesto gdje je ubijena Kljako Đulsa

171 nisu bitne kuće, nit kućište, ako treba napuštaj ognjište, nije bitna šuma nit livada, nit su bitna od ovaca stada!“ Onda dedo u trenu zastade, i tuga ga nekakva spopade, niz lice mu dvje-tri suze pale, a usne mu malo zadrhtale, pa ih starac brzo obrisao, i samo je još jedno rekao: „Sve imanje sine u Boga je!“

U trenu mu sve kroz glavu prođe, pa on brzo do svog babe dođe, kako dođe tako zborit pođe: „Slušaj mene moj, babo, premili, ne znam samo što smo se vratili, i to pravo vuku u čeljusti, već ti slušaj što ti Seno zbori, uzmi stvari, a oči otvori, i sve traži pute sporednije, gledaj da nas dušman ne otkrije. Idi brdom ostavi poljane, da stignemo do u Postoljane, da se i mi zbijegu priključimo, Bog će dati, živi ostanemo!“ Suze teku a grlo se suši, sva se muka skupila u duši, preko noći šta ih zadesilo, selo Čanje pusto im ostalo, ispred kuće jecaji se čuju, svoje mrtve plačom oplakuju.

172 Odžački harem

173 Zadnji put se selu okrenuli zadnji put su kuće pogledali: „Zbogom Odžak, zbogom djedovino, zbogom ostaj ti moja milino, u tebi sam proživio dosta , al’ mi pusta i krvava osta, ostadoše i humke predaka, naših starih čestitih Bošnjaka. Zbogom, kućo, i moja livado, što bez tebe na silu ostado; zbogom moje žito nekošeno, zbogom voće moje neobrano, zbogom male ptice lastavice, lastavice sad moje sestrice, i ja postah k’o i vi selice. Gdje mi mjesto gdje ću ljetovati, gdje mi mjesto gdje ću zimovati, gdje ću svoje gnijezdo da savijem, jer su ovdje moje porušili kako drugo mjesto zavoljeti kad te volim kolko vid očinji“ I sve bješe kako naumili dobro prošli i živi ostali.

174 Tespih pronađen na mjestu zločina u Krstačama

175 dokazi

Nevesinje, krvava sudbino, u pjesmama mnogim opjevano, mnoge vojske tuda prolazile, ništa dobro nisu donosile, iza svake krvav trag ostao, krvavo si kako si postalo. Genocid su pravi napravili, tristo jedno ukupno ubili, i svije ih u jame bacili. Od tog djece, dvadeset šestero, sa majkama skupa pobijeno, pobijeno i iskasapljeno, podavljeno ili popaljeno, popaljeno u jame bačeno.

Bože dragi, Bože silni, Milostivi, Bože moćni, ja sam svjedok, a zemlja tužilac, a dokaza, koliko Ti treba: suze majki što se skameniše po liticam mojim dok hodaše, kose majki što ih počupaše dok im djecu u jame bacaše, dok im djecu živu popališe, plač i vriska maloga djeteta, O, Pravedni, zar Ti više treba. Dokaz jesu moje tamne jame, nad jamama graktalice vrane, dokaz jesu i krvave kame,

176 Dokaz zločina sa jedne od mnogih masovnih grobnica Bošnjaka Nevesinja

Jama Kušići, još jedna masovna grobnica Bošnjaka Nevesinja

177 što ostaše u vratu bošnjačkom. Nek su dokaz suze djevojačke, djevojačke, ali i momačke, prosule se ko niska tespiha, po ovijem mojim gudurama. Nek je dokaz čedo nerođeno, što sa majkom skupa ubijeno, dim zgarišta odavde do neba. O, Pravedni, zar ti više treba? Dokaz jesu usnula ognjišta i zarasla i pusta dvorišta, u dvorištu drvena bešika, što se prazna na vjetru ljuljuška. Nek su dokaz kuće bez krovova, stare majke bez svojih sinova i sva sela što ih popališe. O, Pravedni, zar Ti treba više? Zato sudi svakom po zasluzi. Koliko sam godin’ izbrojao, sudbina se raznih nagledao, po Bosni se mijenjali banovi, mijenjali se cari i kraljevi, mijenjali se paše i veziri, premijeri a i predsjednici, ove sorte još vidio nisam.

Dragi, Bože, sam ću sebe kleti, kad me dade što me ne oslijepi, da ne gledam to što sam vidio, tog zločina svak bi se stidio, sav sam bolan od dubokih rana, nema lijeka do Sudnjega dana. Nek se pamti od sad dovijeka šta uradi zvijer od čovjeka.

178 Drvena bešika pronađena ispred spaljene bošnjačke kuće

179 RIJEČNIK NEPOZNATIH RIJEČI

A abdest - obredno, obavezno pranje kod Muslimana prije molitve – namaza ahiret - onaj svijet, zagrobni život ajeti - rečenice ili red iz Kur;ana akšam - veče, vrijeme večernje molitve alat - konj avlija - dvorište ispred kuće

B besjediti – pričati, razgovarati biljeg - oznaka bogaze - uske staze, sporedni putevi borija - truba, najčešće su je pravili čobani u proljeće od kore mladog jasena bula - Turkinja, Muslimanka, žena u dimijama, učiteljica vjeronauke

C

Č čatma - pletena fasada od pruća na kućama, oblijepljena malterom od kreča, obično su to bile ljetne kuhinje

Ć ćemeriti - graditi, zidati na luk

D dimije - muslimanska ženska široka nošnja koja se nosi preko gaća umjesto suknje din - vjera dova - molitva dukat - zlatnik dunjaluk – svijet durati - nositi se s nečim, trpjeti

DŽ dželat - krvnik, čovjek koji izvršava smrtne presude nad osuđenicima dženaza – sprovod, sahrana dženet - raj

Đ đevovati – curovati

180 đuturum – onemoćali, oronuo starac

E edžel - čas u koji se umire evlad - djeca, potomstvo

F fajda – korist, dobitak farz – obavezna djela u Islamu fesliđan - bosiljak

G gazija – heroj, ratni junak, pobjednik gudure – duboke i uske doline strmih i stjenovitih strana, kanjoni, klisure

H hamam – javno kupatilo u muslimanskim zemljama hatma – učenje čitavog Kur ana s namjerom halaliti - oprostiti

I ikindija – treća po redu (računajući od početka dana) muslimanska molitva išaret – znak, signal, naslućivanje

J jamenija – ženski prekrivač za glavu kod muslimanki jašmak – koprena od bijelog muslina kojom su se podbrađivale muslimanke

K kabur – grob, mezar kama – dvosjekli nož kavga – svađa, prepiranje, bitka kredenac – kuhinjski ormar kudret sahat – nevidljivi sahat koji kucanjem predskazuje nešto, neki događajrecimo kuga – teška zarazna bolest

L LJ

M mejit – mrtvac

181 moba – narodni običaj da komšije, obično momci i djevojke, besplatno ili sa uzajamnim uzvraćanjem pomažu nekome pri većim seoskim radovima

N nur- duhovna svjetlost

NJ

O odora – uniforma ordija – vojska, armija

P pelin – vrsta biljke veoma gorkog okusa prolet – vrsta srpsog kola

R rahmet – milost božija, spokoj ruho – ženski i muški odjevni predmeti, prostirke kao i drugi ukrasni predmeti koje djevojke ručno izrađuju do udaje

S sabah – zora, svitanje sunca sedžda – padanje ničice pri molitvi sevdah – ljubavna čežnja, ljubavna zanesenost stolovati – upravljati, vladati

Š šamija – mahrama od tanke tkanine išarana granama kojom žene pokrivaju glavu šeboj – vrsta cvijeća šenluk – slavlje uz pucanje iz oružja

T

U

V vakat – vrijeme Z Ž

182 TOPONIMI

Borisavac – jama na lokalitetu Žgljebine sa desne strane puta Ćesim – Rujište. Karakteristična je po tome što je duboka 86. metara i presušuje svega desetak dana u toku ljeta. Breza jama – nalazi se oko 100 metara sa desne strane puta Zijemlje – Lakat, oko 2 kilometra od sela Zijemalja.

Botin – najviši vrh na planini Velež, visok 1969 m.

Borci – visoravan iznad Boračkog jezera.

Gornje Polje – naziv za sjeverni dio nevesinjskog polja naseljen pretežno Bošnjacima. Kasaba – današnji grad Nevesinje je nekada u narodu bio poznat po nazivu Kasaba. Kiser- brdo iznad Boračkog jezera Koleško – nekadašnji naziv za današnje naselje Plužine. Nalazi se ispod puta Nevesinje - Kalinovik u blizini čuvenih Morina. Nekodina – dio nevesinjskog polja koji se nalazi u blizini sela Pridvorci. Orlić – brdo iznad sela Gornja Bijenja. Rivne bare – njive na bratačkom lugu sa desne strane puta Nevesinje – Kifino selo. Tošin panj – lokalitet u planini Velež gdje je nekad vršena masovna sječa šume. Vran Do – do ispod sela Postoljana, 500 metara jugozapadno. Zimomor – najviši vrh na planini Crvanj , visok 1920 metara.

183 184