Izdavač: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Za Izdavača: Prof. dr. Smail Čekić Urednik: Milan Pekić Recenzent: Dr. Esad Bajtal cip Štamparija: XXXXXXXXXXX Tiraž: XXXX MUJO KAFEDŽIĆ FOČA, ŽRTVA GENOCIDA XX VIJEKA Sarajevo, 2011. „Iskustvo je korisno, ali ima manu – – nikad se ne ponavlja na isti način“ Čerčil Ova knjiga nije namijenjena podgrijavanju nacionali- stičkih, kao ni osvetničkih strasti. Date podatke treba koristiti kao svjedočanstvo o vremenu nacionalističkih ludosti i morbidnim stranama ljudske ličnosti. Treba ih shvatiti kao upozorenje i opo- menu. Mora, jednom i konačno, pobijediti svijest o životu i slozi, zajedničkom radu za i na sreću svih ljudi. Autor Riječ urednika Istina bez teka, moralni zakoni i zvjezdano nebo nad nama ovoj knjizi riječ je i o onome o čemu se nerado razgovaralo u prohujalih pe- desetak, nešto više, pa čak, ako je bilo znalaca, i hiljadu godina. I onome Ušto jeste rečeno, već je i dokazivano i djelomice potvrđeno. Ukratko, riječ je o, a bolno je, povijesnom derivatu „cijeđenja“ Bosne i onome što nije, do kraja, objekti- vizirano i ovjereno pečatom istine, pravde i pravednosti. Upravo zbog društvene šutnje i sudara iskustava, manje ili više dokumentirane predaje i, dakako, interesa, kraj prethodne rečenice, izazivat će rogušenja oko dva navedena pojma: Pravda i pravednost. U, inače gotovo generalnom i uobičajenom politiziranju, tako svojstvenom ljudima ovih prostora, često se zaboravi, smetne ili, što da se dalje oko pravog termina kruži, jedno- stavno ne zna da nisu u pitanju sinonimi. Da je riječ o dvije različite riječi, od kojih je svaka svoje snage i samo svog značenja! U leksičku istovjetnost bi se zakleli mnogi politikusi, profesionalci i oni drugi, u svakom slučaju nedovoljno obrazovani ljudi, ali, u svojoj uobraženosti,s „izgrađenim stavom“. Pred vlastitim neznanjem, spremni su i na „šutnju u obilju mudrosti“. Tako nastaje i postoji nehajni izazov djelovanju sa, po društvo, pogubnim, ali logičnim posljedicama. No, ovdje nije mjesto za izobrazbu. Postoji povelik broj instant obrazovnih institucija gdje se kupuju derivati znanosti i, sic (!), „uči“ pravo značenje riječi… Dakle, kome ova knjiga neće biti po volji? Prvenstveno uvjerenima da je prvi, samo prvi, krug pakla „istrage“ o počinjenom, a krvavom – zatvoren. Ovdje je početak i bio bi i gotovo kraj da je knjiga presuda, a pisac sudac. Gotovo, jer “punctum” nije u rukama Muje Kafedžića nego, nažalost, a sada, upravo nespremnih, iz bilo kojih razloga,na zatvaranje kružnica. Ti nepoduzet- ni su, nažalost, moćni, a njihovi razlozi su, hoće da tako izgleda, nivoa masonskih taj- ni ili prekokoljenskih rješenja inkvizitora. Jeste, to je i mamurno teturanje u vlastitom strahu od vlastitih zlodjela i grešaka, ali… 11 Riječ urednika Slijedi varijabla da je najteže, a za glavonošca (onog što na tijelu nosi glavu) i najte- že, sukobno-obvladavati, nositi se s vlastitim neznanjem. Ne umjeti moći, onda smoći, obračunavati se s vlastitom dogmom i, treće, priznati, očistiti se od vlastite zablude i, možda, na njoj počinjenog zločina. Ma kakvog! Na Balkanu ni djeca nisu nedužna (da li su ih upravo zbog toga i ubijali?), a ponajmanje to jesu kreatori istina i laži što im gamad lazi i plazi uz listove, preko koljena na butine i više. I k tome su još „po- bjednički“ moćni. Kakvo nepostojanje katarze! Kako god okreneš dođe se do fašizma ili nekakvog njegovog derivata! Naravno, i gotovo kao uvijek, tako je kada su u pitanju oboljenja (patologija) i di- jagnoze (početak puta ka propisivanju terapije i ozdravljenju) na ovom dijelu brdovitog Balkana, nekakvom centru, ali i rasjedu idejnih i duhovnih (religijskih) razlika istoč- ne i zapadne Evrope: Svemoćni nacionalizam, lišen kvaliteta ikakve razine pameti, nema odgovore, ali nastoji razviti osionu nadmoć nad nemoćnim i, u konačnici, žrtvom. To nije ništa drugo do ex ili neofašizam, što ovisi o vremenskom mjestu zbivanja, odno- sno jesmo li, u razmatranjima življenja, u prošlosti ili sadašnjici. Istina, činjenice nad prošlim i budućim, gotovo, a nemoguće, nisu relevantne jer stoji, kao predskazanje gro- zan upit: Gdje ćemo, gdje će „povjesnost, zbir činjenica“, biti sutra, ako su ovo premise? Ovom djeliću Balkana ne pomažu ni genetičari. Poete još manje. Ako je Miljković umio postaviti pitanje o vještini slobode da “peva” nije mu bilo božanski dano, u okružju rigidnog barbarizma i intervencija istih kvaliteta sa strane, muzički obrazovati ovisne: „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?“ Kao da mu je neodgovor na vlastiti upit odredio njegov kraj! Istina li je? Uni- verzalna i zaista takva? O spominjanim krugovima treba još ponešto reći, mnogo ustvari, kao i o nemušto- sti intelektualaca. Samo, izvan je dosega ovog pismena. Pogotovo što su intelektualci, izgleda, nemoćni pred povrazima onih za koje je napisano i predskazano da im „neće prijati“? „Neprijanje“ je, možda, i zato što je Diogen iz bureta vidio cijeli svijet, svima je smetao, iako nikog nije dirao. Možda i od udivljenja Immanuela Kanta: “Dvije me stvari sve više ispunjavaju divljenjem i strahopoštovanjem: Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama.” 12 Riječ urednika Hm, moral i balkanski mentalni nadrealizam!? Konkretizacije „neprijanja“ Bosne? Što, na primjer, reći o današnjem poimanju i tumačenjima srednjovjekovne i vaktu ranoosmanske Bosne u interpretiranju nacionalista svih fela? Njihova krivotvorenja su ugradila i ugrađuju pseudoistoricizme s užasnim posljedicama u življenju i djelu vjernih im poklonika. Danas, možda i više nego jučer kad su komunikacije bile slabe ili nikakve, kad nije bilo pravo i jedno vjernih tele- i radio- vizija, prijetnji i obećanja. Propovjedaonice i minberi, sunaklar, oltari i žrtvenici su isprljani. Kako će, onda, dobro doći knjiga, ova ali i bilo koja, kad navješćuje istinu , a ne jednovjerje, umlje, bogo umlje. Oni što tvrde da je bog jedan, a predvode misijske pothvate obraćanja jed- nostavnu lažu: Nameću svoje, propovijedaju samo svoje, ističu samo svoje… Pa i žrtve! Pa veličaju borce za vjeru. Pravda, pravednost, istina samo su kulise za nacio-vjero- jednoumlje. Neće valjati ni križu, ni krstu, ni polumjesecu, kad o tim simbolima govore prepotentni i dominantni. Nikakvim, onim što se klasificiraju desničarskim, ilmijama ma koje naše vjeroispovijesti bili… Onima uvjerenim da je zemaljski šar kreacija samo njihovog boga, a božja žrtva, u tom istom bogu ili bogočovjeku, blago čeljade. Takvoj Bosni, oba knjiga neće valjati. Neće u javu, ali ni na san, morom otežan, moći ući ni„crvenim“ četnicima, onim što su znali mimikrijski uvijati svoja uvjerenja i učešća malo ‘41, malo drukčije ‘42. i, totalno prilagođeno, poslije ‘45. Sve do ‘92. Kad su, opet, pokazali bradato lice i, u međuvremenu,od ‘45 do novovremene pošasti, podići i odgojiti novu generaciju nebeskog naroda starijeg od ameba. I vaspitati je nebeski prepotentno. Mogli su, ponovo, ploditi i drljačiti zelenu da bi postala krvava. Ona Drina što je, za njih, k’o biva, raskolnica. Zar je moguće da je ta voda, ma koliko snažna bila, na dvoje prebila zemljicu maticu ma zvala se i Velikom Srbijom? Ipak će biti da je ona pjesma „gdje nije mala, triput (ili više?) ratovala…“ samo utjeha, veličine željnih, srbo-mamurnoholičara. Ne razli- kuju Srbina od Srbijanca, Šumadiju od Podrinja. Ne vide da su, kad pređu Drinu, Srbijancu kako god okreneš, Bosanci i nikako drukčije. A pravo je. A ako ćemo tako, dakle pravo, ni četnici im baš u cjelini nisu isti! Bosanski, valjda da se pokažu i dokažu , gori su, bar, kao „prevrtači“ I u pjesmama su suroviji od radikalnih Šuma- dinaca (…na mom nožu urezato piše, nečija mi džigara miriše…) Tačna im poslovica: „Poturica gora od Turčina!“ Kako će im valjati djelo o nedjelu!? 13 Riječ urednika Sasvim logično, neće se dopasti ni novo-nacionalistima, bezveznjacima i čankoliscima, pseudo-istoricima - vječnim „lufterima“ s nastave istorije, uglavnom, u osnovnoj, malo vjerovatno, u srednjoj školi. Do nje nisu ni dospjeli. Mnogi naci-ideolozi misle da je svaki katolik - Hrvat (pokojni Wojtyla i današnji Ratzinger, odmah po zaposjedanju vatikanskog trona, kad već nisu pri rođenju, upisa- li su se u matične knjige rođenih na zagrebačkom Kaptolu!), svaki pravoslavac - Srbin (može i Rus, braća su braća, tako da su pokojni ciparski Makarios i etiopski Haile Selasije, svaki Grk, egipatski Kopt, vjerovatno i zacijelo, Srbi, ako, slučajno, nisu Rusi…), a sve efendije, Alije i Bakiri, Mustafe i Husnije, su rod rođeni s Arnautima, Jemencima, Iračanima… Istina, poneki je u rodu s rođacima spomenutih, ali je, poma- lo, zastranio među vehabije sa Saudijskog dvora. Takvim Bošnjacima knjiga sigurno neće valjati! Kako će kad su uvjereni da je Isaj-beg bio, u najmanju ruku, Seldžuk…? Ova knjiga ne nudi prijatnost ni obožavaocima argumenata potkrjepljivanih broje- vima. Preciznije, uvećavanjem brojeva. Primjerice, veličanstvenost pobjede ili tragičnost gubitaka, ponajbolje zvuče kad su ilustrirani rekordom. Ogroman broj žrtava zloče- stoću počinioca, njegovu krivnju uvećavaju težinom spomeničkog kamena, a unesrećene čini svjetlijem i svetijim, a ožalošćene – boljim. Kao da je važno vremensko određenje krivice i kao da krvave ruke nisu jednako krvave. Stoga se ni nosioce ni nosiocima aure genocidno-selektiranih neće dopasti, iako je i ova knjiga, uz doprinos istorijskom sjećanju kako zlodjelo ne bi bilo ponovljeno i svjedočenje o zvjerstvu, za sada jedinog, intelektualno poznatog bića. Ne Planeta, nego Svemira. Nekako proizlazi da je Knjiga dostojna spaljivanja na lomači. Jasno, plemenita misao je razlučila što oganj proizvodi (φωτιά – gr, ignis. – lat.) Ni optimisti „neće“ biti zadovoljni, odnosno ona kategorija što je uvijek spremna da, od svevišnjeg zaište nadu, navještanje, sudbinsku kvalitetu budućih vremena. Molitvu izgovaraju, ne prežući samosvijest ili prst za osobno činjenje nečeg što će za rezultat -Inš Allah- “ ne ugra– هللا ءاش نإ ,imati kvalitetu. U „…ako Boga da!, Si Deus đuju ni vlastiti grijeh što ne čine ništa, ili čine pa za učinjeno traže oproštenje. Nije zaludu naređeno da se božje ime ne zaziva tek tako. Za prekidanost u lošem nadležno je traganje, pronalaženje svijesti o potrebi činjenja namjernog dobra.