Dario Džamonja PRIČE
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
Dario Džamonja PRIČE IN MEMORIAM: DARIO DŽAMONJA (1955.-2001.) NADZEMALJSKI SVIJET Ima li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo, onoga dana kada u novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih - Dario Džamonja? Evo sam se, krupnih petnaest minuta, trudio da nađem riječi koje će kazati šta treba da se rekne - a da ne upotrijebim riječ: umro. Pa mi, ipak, nadošlo rješenje: ovih se dana ISPISAO IZ ŽIVIH - naš Daco. Stvari su, po zemaljskim mjerilima, u samome početku, krenule naopako: ubio se njegov otac, ubio se njegov stric, majka otišla u Holandiju, zauvijek (onoliko koliko "zauvijek" traje), a Dario ostao sa bakom i djedom, u ulici Jezero, na broju 11. Kasnije, ta se ulica zvala po izvjesnoj, čestitoj, Kati Govorušić, i kućna se brojka mijenjala, svašta se mijenjalo, samo se sudbina nije dala promijeniti, nego izišla onakva kakva je naumila da iziđe. Eno, tamo, žive Igbale (Daco je nju zvao: "Igbo!"), prve mu komšinice, pa bi možda ona, bolje od mene, znala opričati njegov život sa djedom Petrom. I baka brzo otišla s ovog svijeta, pa ostali sami, jedan sa drugim, čovjek od deset, i čovjek od - devedeset godina! Cio je život zapravo - osnovna škola umiranja. Nekome je dato da to brzo i odmah shvati, a nekome drugome da to isto - nikada - zanikad - ne shvati i ne uzme u mozak. Takve, kojima nikad ništa od suštine ne dopire do mozga, a svašta im je na pameti, Dario je, potpuno trajno i tačno, nazivao - papcima. Vidite li da u tome Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija, politika, pa ni književnost. Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda nikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom rajom iz Fisa, smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo. Stalno pripravan na vijest o njegovoj, mogućoj, skoroj smrti - vrisnuh iz sveg glasa kad mi je dojaviše. TOLIKO SMRTI ova duša ne može izdržati, pa hoće, sama, da pobjegne iz tijela u kojem je zatečena i - zatočena! Šta o tome da se govori? Šta o Dariju, o čijem bi se životu moglo stotinu romana napisati, jerbo je on stigao samo mrvu od toga u svoje knjige metnuti - a napisao ih je deset, svaka bolja od bolje, svaka ljepša od ljepše? Zovnulo me, ja se odazvao - da kazujem neke riječi, iznad rupe u koju će se, za koju sekundu, spustiti sanduk u kojemu ležaše ono šta smrt ostavi od čovjeka, kad ga uzme. O, moj Dario! Kažem, onima što me zovnuše, kako je Dario SIN PUKA, i kako su tri frtalja od njegovih hiljada drugara, sasvim vanknjiževna raja. I kako moraju smisliti koji će od tih ljudi, nevještih govorenju uza me stajati i kako-tako izgovoriti neku lijepu o Dariju rečenicu. Jedva utragasmo telefonski broj Memnuna Idžakovića, čovjeka uz čije se ime obavezno dodaje ono "legenda", što i jeste - legenda rukometa, legenda Sarajeva, jednostavno: legenda, a živ. Što nikako nije zanemarljivo. (Sarajevo, uz ostale svoje vrline, ima i jednu takvu: ne "jebe" nikoga ni dva odsto, dok isti ne krepa!) Da će stvari krenuti sasvim naopako, vidjelo se prostim okom, zaredali novinari da uzmu intervjue od Darija Džamonje. Pa zar se stvarno morala vidjeti Smrt na njegovome licu, da bismo vidjeli njegovu ljudsku i književnu veličinu? Bilo kako bilo, probdijem noć, da sastavim neke smislove, da ih skrojim u neke rečenice, da nad mrtvim Dacom ne govorim "izglave". Skupilo se, tamo na Barama, mnogo lijepa svijeta. Ne znaš koji su ljepši: oni što ih vidiš, na Zemlji, ili onih što ih ne vidiš, pod zemljom. A ja se odjenuo onako kako priliči toj prilici: crno, crno, crno... Imam dakle crni sako, u njemu džep, u džepu - govor. Da ne govorim "izglave" kad Memnun (neka mu je hiljadu puta hvala!) izgovori šta je trebalo, i pokaza KUTIJU OD CIPELA, u kojoj je naš Daco čuvao pisma, razglednice, fotografije, uspomene... Meni dođe ružno. Dođe mi ružno da čitam napisani govor, pa počnem onako kako nisam htio, na način od kojeg sam bježao. Reknem, vadeći naočale iz prokletog sakoa: "Dario bi najviše volio da ja, sada, ovdje, razbijem ove cvikere, da pocijepam ovaj papir, što sam ga svunoć piso, pa da vam govorim sasvim privatne stvari: o tome kako je Daco, u februaru, moga mlađeg brata ispratio na Bolji svijet onom novinskom čituljom, posljednji pozdrav, a potpisao se rečenicom: Vozdra, Edo, vidimo se uskoro! Kako je, u subotu, telefonom, zvao moju kuću, da pita "đe Avdo", a iz kuće mu glas odgovorio istinito: "Negdje u Sarajevu!" Našto se on, otamo, sa drugog kraja telefonske žice, nasmijao tako gromoglasno da ne može u mozak stati činjenica kako je to subota, uoči ponedjeljka, jutra ponedjeljkovog, u kojemu je preminuo. Taj njegov smijeh, i mogućnost smrti, bili su jedno od drugog udaljeni svemirskim, kosmičkim daljinama. Ali, na grobnome mjestu, odlučim da poštujem Dacino, sarajlijsko, poštovanje konvencija. Pa ipak, pomalo pla- čući, pročitam šta sam napisao: Dragi Dario, Niko, ama baš niko, koji je ovdje došao, nije došao da se od tebe - rastavi. Svi smo došli, da se sa tobom sastavimo. Znao si u tančine opisivati NEVOLJU KROZ KOJU SE MORA PROĆI, i znao si da nam ne možeš i ne smiješ tek tako pobjeći, otići i uteći. Nikada nisi niti volio niti pokazivao - plač. Ali, pusti nas da plačemo. Nikada nisi volio pokazivati suze. Ali, pusti nas da ih ne krijemo. Nikada nisi pisao "sentimentalne" priče, a svaka nas je oplakivala. Nikada nisi od života "pravio šegu", kao što je znao činiti od nas, ali si od svega znao napraviti - humor! Pitali su jednom jednoga od čega se, "uopće uzevši", sastoji to ČUDO TALENTA, a on im, bez imalo zadrške, odgovorio: "Čitajte Darija Džamonju. Čudo talenta!" A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo "zafrkana": da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?" - mi bismo mu sto hiljada puta rekli: "Da, mi hoćemo da pišemo!" A da smo - daj il ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da ni jedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi reko. "Neka košta šta košta!" Hajdemo se, sine moj, odmoriti od razgovora. Kako smo lijepo znali sjedjeti i šutjeti, kad god nam je tako srce zahtijevalo! Sam si mi, jedared, kazao: "Ko ne zna šutjeti, ne zna ni govoriti!", zato molim sve prisutne, tvoje i moje prijatelje - a ovdje ti je, Daco, više braće nego prijatelja - da mrvu šutnje učinimo, prije nego što mrve zemaljske spustimo u tvoj i naš NADZEMALJSKI SVIJET." U Sarajevu, tad i tad... Abdulah Sidran FUSNOTE Sjedili smo u bašti(1) FK "Sarajevo". Sjedili smo, dakle, tamo ispod jedne granatom skršene topole, pod staklenom nadstrešnicom zakrpanom polivinilskim kesama, u polumraku i hladnoći. Ja sam pio nekakav otrov od "loze", a on kam. On je, nakon svih pizdarija, koje neumjereno konzumiranje alkohola nosi sa sobom, odlučio "ohladiti" ove godine. Imao sam u džepu sto maraka i osjećao se kao da će one vječno trajati. Imao sam i par kutija cigareta u džepu i još cijelušteku kod kuće. Kao što Bog nalaže - otvorena kutija je bila na stolu (a, zna se - što je na stolu - to je ponuđeno), a on me, kako Bog ne nalaže, pitao može li zapaliti... "Dara, nemoj me zajebavati." "Uzeću samo jednu uz kafu..." "Ma, jebi se." Dara je uvijek imao tužne oči. Čak i u njegovim najdivljijim pijanstvima, iza otrovnih i surovih riječi, krio se duboki bol ranjene životinje, svojstven samo usamljenim ljudima; u njegovim najduhovitijim ispadima, dok se kafana prosipala od smijeha, oči su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva. Kako je i njega gladovanje presjeklo na pola, oči su se povukle još dublje, pa ih nisam ni mogao vidjeti kad je rekao: "Vala, kad se OVO(4) završi, ima da se oduzmem." A, meni se zamrzio strašno pitanje na usnama: "A, šta ako se nikad ne završi?" 1) "Bašta" je nešto što podrazumijeva cvijeće, sunce, travu, nekakve ptice i insekte, drvo jabuke ili koju šljivu dopola okrečena stabla, grm jorgovana(2) stazu zasutu šljunkom, karirane stoljnjake i zeleno ofarbane drvene stolice i, bezbeli, ražanj, pa neka neupućeni ovaj izraz shvate samo figurativno. 2) Sad se sjetih vica: kao pijanac ulazi u tekstilnu radnju i traži od prodavačice košulju boje jorgovana. Ona mu kaže da, nažalost, nemaju te boje. On joj veli: "Jel ti to mene zajebavaš? Eno, pun ti izlog košulja!" - Ali, druže, (3) ono su sve bijele košulje. A, sreće ti, jesi li ti ikad čula za bijeli jorgovan? Vic potiče iz onih vremena kad se svako svakome obraćao sa "druže", a "gospodin" je bilo upotrebljavano samo u posprdnom kontekstu: na šalteru "Pošte", ili banke, u bolničkim, željezničkim, čekaonicama, u besmisleno dugim i sporim redovima, kada bi na nečiji prosvjed: "Jebemu mater, radi li iko ovdje?", slijedilo neizbježno: "Oooh,! Gospodinu se negdje žuri. Jedino se njemu žuri!" Sa jednim izuzetkom: za Tita se uvijek, mada ispod glasa, ali baš kao da ga lično znamo, govorilo: "To je pravi gospodin." OVO je bio uobičajeni eufemizam za sve ono što nam se dešavalo u Sarajevu: užas, smrt, strah i glad - jednom riječju - RAT. Baš kao da smo samim izbjegavanjem te strašne riječi htjeli ublažiti njegove posljedice. P.S. U Americi sam primio vijest da je Dara, daleko od svog rodnog Marindvora, umro u Požarevcu. Da li se "oduzeo" prije smrti - to ne znam. Znam samo da svaki dan sam sebe nijemo pitam: "A, šta, ako se nikad ne završi, Dara, jarane?" P.P.S.