GECAN 1929 Vilko GECAN (Kuželj 1894 - Zagreb 1973)
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
Vilko GECAN 1929 Vilko GECAN (Kuželj 1894 - Zagreb 1973) Galerija Adris Obala Vladimira Nazora 1 Rovinj • Rovigno 30 kolovoza / agosto / august 28 listopada / ottobre / october 2012 1 2 VILKO GECAN: ZAMRŠENI PUTI SVIJETOM I NUTRINOM Igor Zidić U trenutku kad se osipa najslavniji naraštaj naših münchenskih studenata – Račić umire 1908, Kraljević 1913, Becić napušta bavarsku metropolu 1909. i prelazi u Pariz, a Herman od 1911. zaranja u hebrejsku mitologiju i njemačku romantiku – u Zagrebu se i Pragu spontano formira generacija nasljednika: to su mladići desetak godina mlađi od velike četvorice neposrednih prethodnika; ne spominjemo ovdje Bukovca ni Medovića, Crnčića ni Vidovića – svi su oni znatno stariji pa je problematika njihovih opusa ostala s onu stranu interesa Kraljevićevih potomaka. To je trebalo reći da ne ostane ništa sporno: oni ne slijede Račića ni Becića, još manje Hermana; oni su fascinirani Kraljevićem i, da budemo precizni, onim dijelom Kraljevićeva opusa – naročito crtačkog i grafičkog – iz kojega se otvara put prema ekspresionizmu. Neke determinirane i mnogo slučajnih okolnosti pospješuju homogenizaciju te falange mladih i borbenih ljudi: svi su rođeni u razmaku od tri godine – Vilko Gecan 1894, Vladimir Varlaj 1895, Milivoj Uzelac i Marijan Trepše 1897. Varlaj polazi 1911/1913. privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana, a Gecan i Uzelac mu se pridružuju ujesen 1912. Godine 1913. Varlaj i Uzelac zajedno prelaze na Privremenu školu za umjetnost i umjetni obrt (buduća Akademija), a Gecan položi prijamni ispit na Akademie der Bildender Kunste u Münchenu. Već sljedeće 1914, zbog objave rata i mobilizacije, on mora prekinuti školovanje, a Varlaja i Uzelca – opet zajedno! – izbacuju iz Privremene. Trepše, nakon što je bio najuren iz realne gimnazije, iste 1914. upisuje školu iz koje su dvojica prijatelja upravo istjerana. Da izbjegne austrijsku mobilizaciju Uzelac, s lažnom putovnicom, 1915. bježi u Prag gdje pohađa Akademiju (prof. J. Preisler); ondje mu se, kao povratnik-invalid s ruskoga bojišta 1918. priključi Varlaj (u Pragu tek nesvršeni student); iste 1918. stiže Trepše, koji na Akademiji pohađa specijalku M. Švabinskoga i ostaje na usavršavanju godinu dana. Naposljetku stiže, nakon trogodišnjega zatočeništva u Italiji, sudjelovanja u završnim operacijama na solunskome ratištu te kratkog zadržavanja u Gomirju i Zagrebu, i Vilko Gecan, koji će se, nakon kraćega povratka u Zagreb, ponovo vratiti u Prag 1920. godine. U Zagrebu je opet 1921, u Berlinu – ljeti 1922. Trepše (s Uzelcem i drugima) odlazi u Pariz gdje će ostati dvije školske godine (1920/1922). Uzelac se zadrži kratko, ali je opet ondje 1921. Vrati se kući, obavi 1922. i 1923. neke poslove, umjetničke i privatne, i otputuje – nastani se, ujesen 1923, u Parizu. Gecan 1924. otputuje u SAD (New York i Chicago) i zadrži se do 1928; potom se vrati u Zagreb, posjeti Pariz (Uzelca) i ponovo se otisne za SAD (1929/1932). U Zagreb se konačno vratio 1932; Trepše 1922, Varlaj još i prije; Uzelac navrati samo kao turist. Što se iz toga može zaključiti? Zanimljivo je zapaziti da su sva četvorica bili vrlo daroviti mladići, ali da su, s iznimkom Trepšea, i unatoč silnoj želji za napredovanjem i usavršavanjem, ostali neredoviti đaci, nesustavnoga i nepravodobnoga školovanja. Zato su i Gecan i Varlaj – izgubili, bez svoje krivice, prilično vremena već u startu. Najmanje se to osjetilo u djelu Uzelca, kojega su iznimna prirođena nadarenost i lakoća ruke, a potom i odličan učitelj (koji, nažalost, prerano umire) – proveli između Scili i Karibdi moderniteta. Rat je omeo ratnike (Gecana i Varlaja), a obdario godinama učenja jedinog ratnog dezertera (Uzelca) te Trepšea. Svi su, započeli svoje studije u Zagrebu, trojica su od njih upisala Privremenu…, svi su, netko kraće, a netko duže, nastavili oficijelne i neoficijelne studije u Pragu. Prag, koji mnogi drže „malim Parizom“ onoga doba, daje svakome od njih ponešto, a nikome dostatno, pa svi – vidjeli smo – nekamo bježe. Tada je od četvorice samo Trepše bio postigao akademsku titulu i uskoro stekao državnu službu (scenografa HNK). Primjetno je i to da se – ne kontinuirano, nego sporadično – najduže od svih usavršavao Gecan (pretežno u obrtnim vještinama, manje u umjetnosti) i, k tome, na najviše strana (u Zagrebu, Pragu, Berlinu, New Yorku i Parizu). Analogno tome, svi se snalaze ili odlično snalaze u barem 3 još jednom europskom jeziku osim svoga hrvatskoga; Uzelac u češkom i francuskom, dok je Gecan pravi poliglot, koji se služi engleskim, talijanskim, njemačkim, pomalo češkim i francuskim. Zanimljivo je, barem za hrvatskog povjesnika umjetnosti, da je Gecan, kao jedan od promotora ekspresionizma u nas, premda tek nakratko, bio i jedini među kolegama, koji je boravio u Münchenu i posjetio berlinsko središte pokreta. Isto tako, Gecan je jedini među njima iskusio Novi svijet; živio ondje osam godina i nosio se, kako je znao i mogao, s pragmatizmom i komercijalizmom američke sredine. Treba priznati da je odolio iskušenjima četiri teške godine svjetske gospodarske krize (1929-1932); najveće krize suvremenoga svijeta. Nikad nije dosegnuo uzelčevsku „lakoću (gospodskog) preživljavanja“, njegove zvučne uspjehe, odličnu zaradu i sretnu bezbrižnost, ali – opstao je. K tome, nekoliko njegovih akvarela i nacrta za korice časopisa The dance, skica temperom za reklamne kampanje (oglasi, plakati i sl.) – najizrazitijih djela u duhu art décoa u našem slikarstvu – nosilo se i s kvalitetnom europskom produkcijom toga doba, ali je, nažalost, ostalo neostvareno u medijskoj dimenziji: nacrti za korice nisu se pretvorili u časopise ili knjige, nacrti za plakate nisu se prometnuli u plakate, pa je njegova participacija u pokretu ostala nezamijećena i tek se posljednjih godina razložno revalorizira. I Gecan, i Varlaj, i Trepše, i Uzelac unose u klimu hrvatske avangarde dvadesetih ne samo svoje tehničke predilekcije, određeni stupanj métierske spreme, dotad akumulirano znanje i druge formalne značajke, nego i svoje biografije, svoje veliko životno iskustvo koje, nerijetko, uvelike nadilazi tehničko iskustvo umjetnika, pa bi se paradoksalno moglo reći da su kao građani bili stariji od sebe samih kao umjetnikâ. Nije nevažno da su kao studenti, a i poslije, kao umjetnici na početku svojih slikarskih putanja, sva četvorica bili nekonvencionalne, pa i ekscesne osobnosti; Gecan na prijevaru, izigravši roditelje, odlazi u München, Uzelca i Varlaja izbacuju iz škola, Trepše za sebe samokritički kaže da se u mladosti ponašao kao razbojnik; sve to govori o tenzijama u njima samima, o grčevitoj komunikaciji s društvom, pa i o visokom stupnju razdražljivosti: razloga za to, vidjeli smo, ima i objektivnih, a ne samo subjektivnih – kolikogod da ovi drugi ipak pretežu. Naravno, kao što se širilo zlo, širilo se i dobro: mentalni poticaji, nove ideje i brojne informacije sve su brže preplavljivali europski prostor, šireći se iz središtâ prema rubnim područjima. Zahvaljujući velikim gibanjima europskoga pučanstva – fluktuaciji radne snage, ali i turističkim masovnim pokretima, uz pomoć tiska i radija te modernih prometala, što već uoči rata dramatično smanjuju udaljenosti u Europi, demistificira se „europski Orijent“ i drugi zabačeni prostori i počinje se stvarati jednovremena Europa; to je projekt koji podjednako odgovara velikim državama i gospodarstvima i trajno živoj ideji širenja njihovih interesnih područja – izvorima sirovina i širenju tržišta – kao što odgovara i intelektualnim elitama malih naroda i zemalja koje teže ma i receptivnim nadoknadama svoga izgubljenog vremena u modernosti. Premda bi se u temeljitoj analizi uzroka i posljedica toga fenomena – ili tih fenomenâ – moralo pristupiti s preciznijim instrumentima i razrađenijom analitičkom metodom, zadovoljit ćemo se ovdje tek s nekoliko naznaka. Hrvatski su doticaji s Europom – politički, gospodarski i kulturalni – svakako bili starijega datuma i može se reći da su, različite dubine i različita opsega, datirali od benediktinskih i karolinških vremena. Stanjivali su se i gdjekad gotovo i prekidali za najtežih vremena osmanlijske okupacije velikog dijela Hrvatske da bi se, s popuštanjem ratnih pritisaka, opet brzo uspostavljali. Ako se činilo da smo u XVIII. i ranom XIX. st. počeli ozbiljnije gubiti taj kontakt treba reći da su u pitanju bili razlozi starijega datuma – oni isti koji su izazvali zakašnjelu industrijalizaciju Hrvatske, koji su utjecali na migracije, planiranje i izgradnju gradova, prometnica itd., zapriječivši da se Zagreb brže pretvori u veliki grad, a Osijek, Split i Rijeka u snažna i produktivna regionalna središta. Bez političke nezavisnosti, bez autentične urbane klime, bez razvijenoga prometa, sveučilišnih središtâ, snažnoga bankarstva, ali i bez brojnih muzeja, galerija, koncertnih dvorana, zabavnih sadržaja i športskih stadiona, naša je umjetnički produktivna mladež ostajala bez vlastitih poprišta modernoga života, ali i bez mjestâ na kojima bi ostvarivala svoje identifikacijske sadržaje, kao i onih mjestâ (izložbeni prostori, nakladne kuće, eksperimentalne scene, kabareti, filmski studiji, specijalistički listovi i časopisi) gdje bi identifikacijske vrijednosti mogle biti uočene i prihvaćene i od drugih, isprva malobrojnih, potom, in spe, sve brojnijih „potrošača kulture“. Ne imajući ono što su metropole Srednje i Zapadne Europe već odavno imale, naši su moderni umjetnici, u svome iznuđenom, makar i privremenom egzilu tražili velegradove u kojima bi se mogli primjereno usavršiti u svome zvanju – bili to Beč, Prag, Krakov, Milano, Rim, Berlin, Drezden ili Pariz. Više