THEORIA 4 https://doi.org/10.2298/THEO1904163P (2019) : 62 : str. 163-175 Originalni naučni rad Original Scientific Paper

Dušan Pajin

FILOZOFIJA ŽIVOTA IVE ANDRIĆA

apstrakt: Moglo bi se reći da je Andrićeva knjiga Znakovi pored puta (prvi put objavljena 1976., tj. posle njegove smrti) na sažet, aforističan način izlaže njegovu filozofiju života, a pisana je u duhu sažetih zapažanja o čoveku i životu, donekle sličnim mudrostima Marka Aurelija (Aurelije, 1961). Ali, njegova filozofija života se ne nalazi samo u Znakovima (pisanim u prvom licu), nego u mnogim njegovim delima, posredno ili neposredno izražena kroz različite likove, njihove životne situacije, ili zaplete u koje zapadaju, kao i kroz stavove tih likova, prema životu i okruženju. ključne reči: filozofija života, intuicija, smisao umetnosti, mostovi

Najpre je Andrić svoju filozofiju života uobličavao u deluEx Ponto (objavljeno u Zagrebu 1918. i Beogradu 1920), u kome je izrazio svoja iskustva i razmišljanja tokom vremena provedenog u zatvoru, tokom I. sv. rata. Naime, sredinom jula 1914. austrijska policija ga hapsi u Splitu i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. g., a potom biva konfiniran (u kućnom zatvoru), u Ovčarevu i Zenici, gde ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je ovoj lirsko-meditativnoj prozi dao naslov koji ga na neki način povezuje sa zapisima Epistolae ex Ponto (Pisma sa Crnog mora) rimskog pesnika Ovidija (živeo od 43. g. st. – 17 g. n. ere), koji su nastali u poslednjem periodu Ovidijevog života (8-17. g.), kad je on živeo u progonstvu, na obali Crnog mora. Andrić u svom Ex Pontu izlaže svoja iskustva i misli iz perioda tamnovanja, ali im daje jedan univerzalni smisao svojevrsne filozofije života, jer ih izražava kao uni- verzalno iskustvo, u kome čitalac može da prepozna prošle, sadašnje i buduće nevolj- nike, jer „bol jedini podiže čovjeka do široke, neizmjerne ljubavi prema ljudima“, do razumevanja drugih i poistovećenja sa svima koji pate, koji su patili, ili će patiti, u nameri da im pomogne. U epilogu Eks Ponta lirski subjekt vodi dijalog sa Gospodom, kome kaže – Vidio sam da je ovaj život stvar mučna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku. 164 Filozofija života Ive Andrića

Hoćeš da usneš, sine moj? Ne, oče, idem da ž i v i m.

Filozofija života

Ako se zadržimo na filozofiji 20. veka, onda bismo mogli reći da je Andrićeva filozofija u nekim aspektima bliska filozofiji života koju su u 20. veku razvijali pojedini mislioci - nekad upravo pod tim imenom (nemački: Lebens philosophie), koje je uveo Vilhelm Diltaj (Dilthey, 1833-1911). Drugu analogiju možemo naći između Andrićeve filozofije života i Sartrovog egzistencijalizma, ne samo po tome što je i Sartr (1905-80) svoju filozofiju većim delom izražavao u literarnoj formi, nego i u samom shvatanju egzistencije, odnosno života (više o Sartru - Pajin, 2013., str. 197-241). Treću vrstu analogija i sličnosti između Andrićevih uvida možemo naći u idejama filozofije života koju je razvijao Abraham Maslov (1908-70), u vezi sa onim što on naziva vrhunskim iskustvima (o Maslovu detaljnije - Pajin, 2013, str. 361-91). U širem smislu, filozofija života (kao životna mudrost) ima dugu tradiciju, od antike (Grčke, Indije, Kine), nekad se odnosi na filozofiju uopšte, a nekad na one tipove filozofije koje su posvećene traganju za osnovnim odgovorima na pitanja smisla, vred- nosti i etike ljudskog života. Nekad su to kombinacije filozofije u širem smislu i egzistencijalnih pitanja, a nekad iskazi u duhu maksima, ili načela vezanih za svakodnevne situacije, kakve nalazimo kod stoika ili taoista. U periodu prosvetiteljstva filozofija života je bila izražena u obliku maksima tzv. moralista (Montenj, La Rošfuko, La Brijer). 1) Filozofija života u užem smislu, javlja se u 20. v. kao oznaka za orijentaciju koja uzima u obzir život kao celovitu manifestaciju, pa uključuje kako biološku kom- ponentu života ljudi, tako i istorijsko-društvenu i filozofsku, a naglašava posebnost duhovnih (ili humanističkih) nauka u odnosu na prirodne nauke. U nemačkoj tradiciji začetnik je bio Vilhelm Diltaj, koji naglašava da osnovu ljudskog postojanja i istorije sačinjava život i njegova temporalnost, život koji se uobličuje u duhovnim sklopovima određenog vremena, pa koristi sintagmu „filozofija života“. 2) U Francuskoj, predstavnik filozofije života je bio Anri Bergson (Bergson, 1859- 1941), koji, polazeći od »neposrednih podataka svesti« kao jedinog ishodišta istinske filozofske misli, dolazi do životnog elana (elan vital) kao sveobuhvatnog kosmičkog i ontološkog načela. Bergson razvija ontologiju, u kojoj je osnovna kategorija trajanje. Trajanje spaja prošlo i sadašnje u celinu, u kojoj postoji prožimanje i smenjivanje. Trajanje je neprekidno menjanje, kako u ravni bića, tako i u ravni psihe. Stoga je tra- janje je ujedno i neprekidno stvaranje novog. Prava je realnost neprekidni tok, apso- lutna energija, stalna aktivnost, postajanje, stvaralačka evolucija ili život, u kome razvoj teče od prvobitnog životnog impulsa (elan vital) do viših duhovnih procesa. Dušan Pajin 165

Intelekt (razum) služi samo praktičnom životu, ali ne i spoznaji prave realnosti, kojoj je instinkt primereniji i bliži nego razum. U svom delu Stvaralačka evolucija, Bergson kaže da razum zamišlja da poseduje, usađene ili stečene, sve bitne elemente istine - međutim, istorija filozofije nam pokazuje večni sukob sistema, nemogućnost da defi- nitivno smestimo stvarnost u naše pojmove i kategorije. Trajanje se najbolje može sagledati i razumeti intuicijom.

Intuicija

Postoji dosta duga tradicija u novom veku, koja je intuiciju smatrala posebnom saznajnom sposobnošću, kojom čovek može da sazna sve ono što je «s one strane» racionalnog (pojmovnog) uvida, ono što izmiče, ili je nedostupno diskurzivnom mi- šljenju i artikulaciji. Zbog toga se umetnost i umetnički talenat nekad povezivao, a nekad izjednačavao sa intuicijom (sa pronicanjem koje je u stanju nešto da dokuči, ali ne može o tome da pruži racionalno objašnjenje, ili dokaze). Bergson je među misli- ocima prve polovine 20. v. afirmisao intuiciju kao spoznajnu sposobnost koja omogu- ćuje saznanje onoga što je procesualno, pojedinačno, osobeno, stvaralačko i živo, za razliku od intelekta (razuma) koji nam omogućuje samo saznanje onog što je mrtvo, anorgansko, diskontinuirano i nepomično. U 19 v. slične ideje imali su Gete (1749- 1832), Šeling (1775-1854) i Šopenhauer (1788-1860). Iz tih razloga se intuicija vezivala više za umetnost, nego za filozofiju - kako iz ugla stvaraoca, tako i recipijenta. Po Bergsonu, umetnost (shvaćena kao stvaranje) se oslanja na intuiciju umetnika i obraća se intuiciji recipijenta. Za razliku od nauke – umetnost nam otkriva (pravi) život prirode i čoveka; ona nam omogućuje da sagledamo stvarnost, licem u lice, a ne posredovano i umrtvljeno, kroz pojmove i kategorije razuma. Ovo shvatanje blisko i Andriću, će preuzeti i Edmund Huserl (1859 – 1938) i ostali pripadnici fenomenološke orijentacije, kao i Benedeto Kroče (1866-1952) - uticajan estetičar u prvoj polovini 20. v., koji kao okosnicu umetnosti smatra intuiciju. Andrić ne koristi termin intuicija, ali mu je ta vrsta saznanja, ili tačnije, uvida, poznata. Naime, Andrić na jednom mestu u Znakovima pored puta kaže - do najvećih i najvažnijih istina u životu, i o životu, mi ne dolazimo nekim svesnim i planskim ra­ dom... Razmišljajući o onome što smo u svetu čuli i videli, mi u srećnim trenucima naslućujemo, naziremo i, najposle, saznajemo - tu istinu (Andrić, 1980., str. 69).

Smisao umetnosti

Svojim delima, Andrić je zastupao i promovisao stav da je umetnost najbolji i pravi otpor okolnostima ljudske sudbine, što je najpre došlo do izražaja u Eks Pontu, tokom njegovog tamnovanja u vreme Prvog sv. rata. 166 Filozofija života Ive Andrića

Ako se čita Andrićeva biografija, vidimo da je on u vreme oba rata (1914-18 i 1941-45) napisao jedan broj svojih dela (naravno, pisao je i u vremenima pre, između i posle ratova). Između 1941-44., živeo je u okupiranom Beogradu i tih godina je napisao tri romana - Travnička hronika, Na Drini ćuprija i Gospođica. Posebnu studiju posvećenu uticaju Andrićeve biografije i života na njegovo delo, objavila je 1990., Vanita Singh Mukerđi, na engleskom (Mukerji, 1990). Moglo bi se reći da je njegovo stvaralaštvo bila neka vrsta ćuprije u njegovom životu, koja mu je omogućavala da «premosti» reku (često i bujicu) istorije i života, tj. kako godine mira, tako i godine ratova. U tom smislu, moglo bi se reći da ćuprija (most) - osim simbolike koje ima u romanu Na Drini ćuprija - ima i i jednu opštiju simboliku, od značaja za razumevanje umetnosti u životu Andrića, a i umetnosti uop- šte. Andrić to ovako izražava: - Zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovek, rođen bez svog znanje i bez svoje volje, bačen u okean po­ stojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponaj­ češće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek («O priči i pričanju» - Andrićev govor prilikom dobijanja Nobelove nagrade, 1961). U ovom govoru, ali i na mnogim drugim mestima u svojim delima, počev od Eks Ponta, Andrić govori o čovekovoj bačenosti, ali i o preuzimanju odgovornosti za svoju egzistenciju (tj. o autentičnosti i angažmanu), što su teme i pojmovi koje nalazimo i kod Hajdegera i Sartra. Svojom stvaralačkom biografijom (1914-60) Andrić je pokazivao i dokazivao ono što će izreći (nekad i u vidu pitanja) u svom govoru prilikom dobijanja Nobelove nagrade (1961) - da je smisao umetnosti (tj. pripovedanja) da ...zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vre­ mena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sam sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog pripovedača saznamo šta smo učinili, a šta propustili, šta bi trebalo činiti, a šta ne. U nekim aspektima njegovo shvatanje umetnosti blisko je Andre Malrou (1901- 1976), koji u svom delu Glasovi tišine (dovršenom 1951) kaže: Svako remek-delo predstavlja pročišćenje sveta, a njihova zajednička poruka govori da su ti pojedinačni umetnici pobedili svoju podređenost, da dela postoje i prostiru se kao talasići na Dušan Pajin 167 okeanu vremena, razastirući večnu pobedu umetnosti nad ljudskom sudbinom. Sva umetnost je revolt protiv ljudske sudbine (Malraux, 1978, str. 639). Na jedan način, taj revolt protiv ljudske sudbine vidimo i u postupcima nekih Andrićevh likova (u romanu Na Drini ćuprija), tj. u Ćorkanovoj igri na ogradi mosta, u Fatinom skoku sa mosta, a i u Felunovom vojničkom samoubistvu. A na drugi način taj revolt vidimo izražen u samim Andrićevim delima – njegova dela su njegova igra po ogradi mosta, tj. kroz njih on izražava jedno nadilaženje okolnosti života, kao što to izražava Ćorkan, igrajući na ogradi mosta. Ako posmatramo Andrićevu prozu, poeziju i refleksivnu prozu (ili filozofiju života) zajedno, onda bismo mogli reći da u njima jednu od najvažnijih vrednosti i dimenzija predstavlja „svesnost“ (ili povišena svest), o temeljnim činjenicama života, kao što su postojanje i smrt, ili osećanja (ljubav, mržnja, radost i patnja). Naime, u ljudskom iskustvu kao da postoje dve svesti o istoj stvari: obična i povišena, ili pojačana svest o vlastitom postojanja i (budućoj) smrti, o ljubavi i drugim velikim i važnim oseća- njima (kad je čovek pojačano “obuzet” nekim osećanjem, ili svešću o toj situaciji). Kad je reč o samom osećanju postojanja, Andrić to opisuje na nekim mestima u romanu Na Drini ćuprija (kao u pasažu o Fati, str. 111), a i u Znakovima pored puta. – Dođe trenutak kad osetim snažno i neobično... sveobuhvatnu činjenicu postojanja, golu, divnu i strašnu. Postoji svet i ja u njemu. ...gubim se u traženju njenog izraza... samo jedan jedini znak, jedno slovo, jedan zvuk koji će jasno i pouzdano moći kazati: Postojimo. U takvim trenucima desi mi se da zastanem nasred prometnog trga... među rekom auto- mobila... dok me njihovi šoferi začuđeno-ljutito gledaju (Znakovi, 1980: 131). Neki od tih trenutaka spadaju u ona nadilaženja, ili vrhunske trenutke, koji nadi- laze/iskupljuju patnju života. - Ima trenutaka kad su za mene voda i vatra jedno isto. To su ona neuhvatljiva i nezadrživa magnovenja kad smo nošeni nama inače nepoznatim snagama, kad naš pogled ne zadržavaju ova prolazna priviđenja koja nazivamo svetom oko sebe. Tada potpuno nestane ovog mučnog sveta sa njegovim suprotnostima i ja vidim jasno i savršeno osećam jedinstvo svih elemenata koji kruže vasionom. Ništa nema imena, lika, pravca ni opravdanja. Po svojoj suštini i svom konačnom dejstvu, sve je jedno u ovom milionitom deliću sekunda koji se zove večnost (isto, str. 76). Nešto pre toga Andrić kaže: Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrede i znače više nego čitavi dani i meseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohteva (isto, str. 42). Na primerima iz dveju pripovetki (Jelena žena koje nema i Bajron u Sintri), a (posredno izraženo) i na primeru Feduna (u romanu Na Drini ćuprija), vidimo da je Andrić bio svestan i različitih aspekata ljubavi. Recimo, kad je reč o ljubavi - u stanju zaljubljenosti, kad to oseća svom snagom, čovek se ponekad skoro začudi: kako je provodio ono ostalo vreme, kad nije bio u tom 168 Filozofija života Ive Andrića stanju. Kao što se u stanju pune svesti o postojanju (i samopostojanju) pita kako da to nije osećao ranije, ili se pita: da li to tako (nekad) osećaju i drugi ljudi?

Lepota – u životu i književnom iskustvu

Andrićeva dela nam sugerišu da se za njega lepota javljala u dva vida – na jedan način u životu, a na drugi način u književnom iskustvu. U prvom kontekstu kao deo tragizma života, a u drugom kao deo – ili ključan aspekt - nadilaženja prolaznosti i ništavnosti. Ovi njegovi opisi (zapisi) kao i pojedini delovi u romanima govore o doživljaju lepote kao o jednoj vrsti vrhunskog iskustva, u duhu bliskom idejama Abra- hama Maslova o vrhunskim iskustvima (vidi: Pajin, 2013. str. 371-9). 1) Tako u zapisu koji Andrić vezuje za stepenište hrama u blizini palate careva, u Pekingu 1956., u vreme njegove posete Kini, on kaže: – Ja sam morao da sam sebe dozivam i opominjem i budim iz zanosa, da sam sebi dovikujem da život nije sačinjen od lepote, da se treba čuvati od nje kao od uroka. ”Ja ću otići”, govorio sam sebi, ”a lepota će ostati tu gde je. Ovako začaranog i oslabljenog, uskoro će me opkoliti drugi vidici i svet koji ne štedi nikog, a ponajmanje onog koji se potpuno preda lepoti jednog trenutka, na kraj dalekog sveta” (Andrić, 1980: str. 166). Vidimo da ovde Andrić – istovremeno sa oduševljenjem - kao da „zazire“ od toga da će ga lepota smekšati i učiniti neotpornim na udare života i sudbine, “koji nikoga ne štede”. A to „omekšavanje” pred lepotom ili umetnošću je nešto čega su bili svesni i indijskih estetičari, koji govore o tome da je za čoveka neophodno da „omekša kao pečatni vosak” da bi mogao u punoj meri da doživi neko umetničko delo (Pajin, 1997., str. 119-24). Inače, Andrić je u oktobru 1956., otputovao u Kinu kao član delegacije jugoslo- venskih pisaca, koji su u Kinu došli na proslavu 20-godišnjice smrti pisca Lu Sjina (Lu Hsün – Lu Xin, 1881-1936), čija su dela kod nas izdavana pod imenom Lu Hsin. U priči “Susret u Kini” (Staze, lica, predeli, 2004. str. 169) Andrić opisuje kako je (na svoje iznenađenje) u skromnoj biblioteci ovog autora otkrio i nemačko izdanje pripo- vedaka Laze Lazarevića. A onda opisuje jedno od svojih vrhunskih iskustava, koje se javlja u toj sobici sa knjigama male Lu Sjinove biblioteke, u njegovoj spomen kući u Pekingu. - Tesna i sumračna prizemna soba stade da se širi; oko mene je postajalo svetlo i prostrano. To i nije više jedna soba jedne kuće, u jednom određenom gradu. To je svet duha, svet bez granica u kome ljudska misao, pored svih smetnji i svakovrsnih zapreka, slobodno proleće kao čun na razboju, i tka sve čvršće veze između dalekih zemalja i na­ roda. Tu svako ima svoj deo i, po tom svom ma i najskromnijem delu, pravo na celinu. 2) Pored zapisa vezanog za boravak u blizini palate careva u Pekingu, Andrić i u drugim zapisima kao da oseća da svako “opuštanje” (raskaljivanje duše) može biti Dušan Pajin 169 pogubno, pa svoje negativno-pozitivno iskustvo vezano za lepotu formuliše još upe- čatljivije na drugom mestu: – Živeći pored tolike lepote u svetu, a znajući dobro da nam je uskraćena zauvek, čovek se često pita da li je bolje biti mrtav i ne znati za nju, ili ovako prolaziti pored nje, a znati da mu je zauvek nepristupačna i da mu ostaje jedino njena najtamnija strana: želja koja boli. (...) Lepota - to je varka i zamka na čovekovom putu... Ne znamo je i nemamo, a živimo zbog nje i ginemo za njom... Između njenog postanka i nestanka i nema ničeg, tako da se može reći da ona stvarno i ne postoji... Kada se kaže da je nema, isto je kao da si rekao ’nema spasa ni izlaza’, ’nema smisla ni svrhe’, ’nema kraja’ ili, još tačnije, ’nema ničeg’.” (Andrić, 1980: 162, 172). U staroj trijadi istina-dobro-lepota nahode se i tri tipa projekta i traženja, kroz istoriju religije, filozofije i umetnosti. Filozofi su tražili moguć smisao sveta i života kroz nastojanje da otkriju umno ustrojstvo prirode, istorije, ili inteligibilni poredak ideja. Vernici su smatrali da su sve tri vrednosti (istina, dobro i lepota) sadržane u Bogu. Umetnici su smatrali da je moguće uspostaviti smisao sveta na osnovu lepote u prirodi, ljudskim odnosima i umetnosti. Vidimo da je kod Andrića (u nekim zapisima) odnos prema lepoti zaoštren do tra- gizma - bez lepote život je pust, besmislen i očajan, ali lepota je nedostižna. Ne možemo je dostići, a ako okrenemo glavu od nje, ili kažemo sebi da je nema, tada nam je još gore. U japanskoj estetici i kod Andrića taj tragizam nedostižne, varljive lepote, zauzima ono mesto koju ima čežnja za apsolutom, ili žudnja za Bogom, kod mistika. Kod Andrića se žudnja za lepotom izjednačava, ili povezuje sa potrebom za smislom i značenjem. 3) Znamo da ono epsko zahteva kaljenog i prekaljenog junaka, onog kome valja da ubije u boju protivnika, čak i kad ga žali kao čoveka (situacija je književno uobli- čena u mnogim klasičnim delima: u Indiji, Bhagavad–gita , u Japanu Heike Monoga­ tari, knez Danilo u Gorskom vijencu). A ono lirsko dopušta, ili čak traži - da bi bilo u punoj meri doživljeno - ”raskaljenu dušu”, kako kaže Njegoš (u pesmi “Noć skuplja vijeka”): Plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju. Dakle, za boj i ep treba biti prekaljen, a za ljubav i liriku raskaljen, omekšan, ra- znežen. Istina, postoji i drugo viđenje – blisko nekim muškarcima i ženama: žene i muškarci, za koje je i ljubav boj, često i tu ”ulaze“ prekaljeni. Zanimljivo je da analogno shvatanje o estetičkom iskustvu nalazimo u indijskoj kašmirskoj estetici, gde se smatralo da je za recepciju, odnosno razumevanje umetnosti i estetičko iskustvo, važno ”imati srca” i biti omekšan (Pajin, 1997. str. 119-23). Oni to porede sa omekšavanjem pečatnog voska, koji - tek ’omekšan’ - može da odrazi pečat, a za čoveka je ta omekšanost potrebna da se dožive ljubav i umetnost. I kao što se u epskoj ravni odvažnost pokazivala hrabrošću i istrajnošću u bitkama, tako se u lirskoj ravni odvažnost (u običnom životu) pokazuje hrabrošću i istrajnošću 170 Filozofija života Ive Andrića u suočavanju sa (ne)dostižnim vrednostima lepote i sreće. U tom duhu Andrić kaže: – Ja sam tako željan ljudi i toliko žedan pokreta i oblika da bih satima stajao na ulici i zagledao prolaznicima u lice i odelo, samo da me nije stid. Žena koja prođe brzo i nepovratno pored mene i svojim licem privuče moju pažnju, pričinjava mi stvaran bol, kao da je nešto moje izgubljeno ili oteto. Moram da se okrenem za njom, iako mi je to zazorno i neprijatno, da bih video kako se beznadno i zauvek gubi u uličnoj gužvi (Andrić, 1980: 160). Stoga Andrić lepotu otkriva i ostvaruje u domenu književnog iskustva. Navešćemo primer iz priče “Jelena žena koje nema.” – ...Radost zbog njenog sve osetnijeg prisustva, zbog toga što ona postoji takva kakva jest i što je meni dano da je gledam i imam pored sebe, tolika je i tako strahovito brzo raste, da plavi i briše naše likove, predele i daljine oko nas, preliva se preko oštre crte na kraju vidika i daždi negde po svima svetovima. A veliko čudo te radosti i jeste u tome što svakog trena mogu da zaustavim tu plimu sreće i da je vratim i ograničim na naša dva tela i na uski prostor kupea u kojem se vozimo. A već nekoliko sekundi posle toga, poplava sreće počinje ponovo, i u njoj iščezavamo nas dvoje, i kupe, i vaskoliki beli svet sa nama. (...) Te oči koje se kreću polagano i menjaju izraz neosetno, kao nebo boju, liče na deo globa koji, prigušeno osvetljen iznutra nagoveštava nepoznate a slućene delove kon­ tinenata i okeana. Pogled tih očiju nije nikad počivao samo na meni, i ja sam mogao na neobjašnjiv način da uživam u svemu onom što one vide u isto vreme dok gledaju u mene, jer te oči su prostirale ispred sebe nepoznate krajine nevinih svetova u kojima se gubio i moj gledani lik (Andrić, 1977: str. 45).

Kontemplacija prirode i nadilazeće iskustvo

1) U priči Letovanje na jugu (objavljenoj 1959) Andrić opisuje kako je austrijski profesor Alfred Norges došao sa ženom u malo primorsko mesto na Jadranu i tokom boravka razvio jednu kontemplaciju ambijenta vezanog za more, koja ga je potpuno apsorbovala, tako da je nestao u njemu. Mogli bismo reći da je to udubljivanje u prirodu imalo dva aspekta: (a) oslobađanje i uzlet duha, u zanosu pred lepim pejzažem, (b) pročišćenje duha, koje vodi jedinstvu sa bićima u univerzumu. Oba možemo prepoznati kao aspekte vrhunskih iskustava, o kojima govori Abra- ham Maslov u svom delu Toward a Psychology of Being (New York, 1968., str. 104- 114). Inače, Andrićeva pripovetka je objavljena oko 10 godina pre nego je Maslov objavio svoje delo i pokrenuo osnivanje transpersonalne psihologije. Ovako Andrić opisuje tu poslednju kontemplaciju, koja podseća i na budistički okeanski samadhi i na taoističko sjedinjenje sa velikim tokom. Dušan Pajin 171

... To nebo bilo je vedro, posejano na ivicama belim tankim oblacima koji menjaju boju, kao da se sprema svečanost. Daleka ostrva, koja su se u dnu vidika izjednačavala i mešala sa još daljom obalom kopna, takođe su menjala oštrinu svojih oblika, i njihov sivi kamen, pod tankim vencima tamne šume, postajao je ružičast, mek i lelujav. More, koje je u daljini izgledalo stišano i glatko, sve se više u bojama i oblicima saobražavalo svečanom vidu oblaka, neba i obala, pa i tamo gde se otvorena pučina mešala s ob­ zorom i gubila bez završetka u nedogled, ono se činilo pristupačno i ne manje čvrsto od linije rasplinutog kopna. 1. Tako su vazdušasti oblaci, tečno more i tvrdo kopno, menjajući svako svoja osnovna svojstva, išli jedno drugom u susret i zagrljaj. Sve je beskrajno široko i duboko i u isti mah sve je nadohvat ruke, blisko, i sve diže čoveka sa njegovog sedišta, čini ga lakim, pokretljivim i u svemu podobnim opštoj zatalasanoj svečanosti. Sve ga poziva i goni na uspon i let, a otpor je neznatan, gotovo nikakav. Svakako, do kamenite ograde na terasi može lako da dođe, kako u igri, evo, i da se nasloni, pa i da se popne na nju i sa nje skoči na strmu stazu koja vodi uzbrdo ka planinskom visu, da se vine u prostor kao vrabac skitnica. (...) 2. Sve je jedno i jednako, na sve se možeš nasloniti, o sve odupreti, i sve služi kao odskočna daska za dalji lak i prirodan let. Sve te niže dodaje višem, tvrđe mekšem, i tamnije svetlijem. Svemu tome nema kraja, a početak je nepovratno zaboravljen. (...) Sad neki pramenovi svetlosti, kao pokretne stepenice, sami nose čoveka, što dalje sve lakše, put nekog ogromnog rumenog praga tamo u visini; a iza njega već se naziru novi nizovi zračnih i svetlosnih stepenica koje čovečiji hod pretvaraju u sve brži let bez šuma. Čovek može daleko da ide i visoko da se penje; sav se pretvara u to, i u tome mu je celo postojanje. Ide, ali krilatim hodom (Andrić, 1980a, str. 89-90). 2) Svojevrsna preteča ove priče, je jedna druga Andrićeva priča, „Leteći nad mo- rem“ (objavljena 27 godina ranije, tj. 1932 – u novijem izdanju 2011. u zbirci Priče o moru, nalaze se ove dve priče, jedna za drugom). Inače, o iskustvu sličnom onom u njegovoj priči Letovanje na jugu, Andrić govori i na jednom mestu u Znakovima pored puta: – Na mahove, usred aktivnog života, osetim odjednom kako sve odlazi, kako stvari napuštaju svet i čovek čoveka. Tada se vraćam svojoj samoći, pravom zavičaju moje svesti. A moja samoća, to nije tišina i nepomičnost, mrak i besvest, to je vapaj i kliktaj svih ljudskih sudbina i životnih zahteva, od postanka sveta do danas, to je vihorno kruženje bezbrojnih sunaca, prema kojima je ovo što nas greje samo igračka, to je brujanje miliona vasionskih zvona u kojima su planete klatna. I kroz tu vasionu, bez kraja i imena, poboden je, od vrha do dna, kao stožer, mač od svetlosti - moja svest” (Andrić, 1980: 14). 172 Filozofija života Ive Andrića

Krug života i smrti

Filozofija života je od vremena Platona i stoika u Grčkoj i od vremena Čuang Cea (4. v. st.ere u Kini) uključivala i svest i razmišljanje o smrti. Budistički i hrišćanski podvižnici bili su okupirani smrću i uticajem povišene svesti o smrti na ukupan odnos prema životu, a artikulisali su to u sklopu duhovne (kontem- plativne) prakse, koju su nazivali «sećanje na smrt» (u grčkoj tradiciji, mneme thanatoi, u latinskoj, memento mori, a u budističkoj marana-anussati - vidi, Pajin, 1990, str. 36-57). Cilj im je bio da svest o smrti izoštri njihov duh i sve snage okrene ka traženju utoke u Bogu (za hrišćane), odnosno upražnjavanju Budinog učenja (za budiste). Na osnovu zapisa u Znakovima pored puta (i drugim delima) vidimo da je Andrić povremeno imao onu povišenu svest o smrti, o kojoj govore pojedini mislioci, a i podvižnici različitih tradicija. Tako u Znakovima pored puta Andrić kaže:- Smrt je kao grom. Znaš da postoji, čitao si o njoj, često i razmišljao... A kad se desi ovako da udari u tvojoj najbližoj blizini ...onda tek vidiš da ne znaš i da nikad nisi pravo znao šta je to smrt (str. 76-7). Neki autori su skloni da smatraju da „zaborav“ smrti nastaje stoga što čovek stvara neku vrstu odbrambenog stava snižavajući (ublažujući) ”punu” svest o smrti. Ali, vidimo da čovek i o ovim drugim aspektima života ima dve svesti - onu tekuću, tako- reći ”u prolazu” i onu punu, intenzivnu svest. Na temu smrti Andrić se osvrće na više mesta u nekim pesmama, kao u «Sve više, sve bliže» (1970. - pet godina pre svoje smrti): Vidik se tanji, biva svetliji I, od svetlosti, sve više - neproziran. Sve brže i bliže dolazi trenutak Kad neće više ni biti vidika, Jer neće biti ni očiju Koje ga gledaju. Andrić u Znakovima ovako opisuje životnu putanju, tj. krug. – Umirući (ili tačnije rečeno: misleći o svom poslednjem času). Stigao sam, izgleda, na mesto sa kojeg nikad nije trebalo polaziti. Nije ni strašno ni veličanstveno. Dobro mi je, zlo ne može biti. Nije nikako i nije ništa. Kao kad se završava krug, otprilike. Bez objašnjenja i bez ostatka. Dugo sam govorio za sebe: jesam, a nisam bio. Sada, kad postojim zaista, ne kažem ništa. Očigledno da sve što je bilo nije trebalo da bude. Ali sad je zbilja kao da nije ni bilo. Završen krug (Andrić, 1980: 43). Dušan Pajin 173

Mostovi

U Andrićevoj filozofiji života nalazimo i arhetip mosta, o kome drugi mislioci nisu govorili. On polazi od mosta kao onog što povezuje ljude u fizičkoj i društvenoj ravni Ali most se može doživeti i dublje i onda most postaje vrsta arhetipa – ono što omo- gućuje egzistencijalna premošćavanja i povezivanja, tj. omogućuje prelaz i premošća- vanje u najdubljem smislu – a u odnosu na to su zemni mostovi samo igračke. Ovako Ivo Andrić (1933) u tekstu Mostovi, objašnjava dublje značenje koje za njega imaju mostovi. Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukršta najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo. (...) Naposletku, sve čime se ovaj naš život kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi - sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kome su svi zemni mostovi samo dečije igračke, bledi simboli. A sva je naša nada s one strane. (tekst u sklopu toma Staze, lica predeli - Sabrana dela I. Andrića, knj. 10, str. 199-202).

Svest o vremenu

Svest o vremenu se kod različitih pisaca iskazivala na različite načine – od pisaca 20. v. u tom pogledu je posebno karakterističan Marsel Prust (1871-1922), sa svojim “traganjem” za izgubljenim vremenom. U zapisu (4. 11. 1938), u tekstu Beleške za pisca, Andrić kaže: Mislim da nema pisca u kome se nikad nije javila misao: kako ću izgledati u očima čitaoca posle sto godina? Ona se javljala i u meni, ali nikad se to pitanje nije odnosilo na suštinu, nego uvek na spoljašnji oblik, jezik, stil, pravopis. Jer, što se tiče onoga što sam pisao, ja sam bez straha i brige; u tome ima grešnih i neumesnih stvari, ali nema pogrešnih i neiskrenih. Ali, kad su u pitanju te spoljašnje stvari, i kod mene su se ponekad javljale sumnje i bojazni. (...) I vidim nad tim mojim rečima nagnuto lice čitaoca iz 2038. godine, sa podsmešlji­ vim, ali nezlobnim izrazom. Tada bih hteo brzo da izbrišem ili povučem ono što sam pisao, ali videći da to nije mogućno, naginjem se i ja i smejem se zajedno sa tim bu­ dućim čitaocem, tiho i bezazleno, smejem se svome tekstu, ali u isto vreme i onome što je pisano sto godina pre njega i što će biti pisano sto godina posle njega, smejem se svakom pismu i svakoj napisanoj reči i izrazu, i svakom čitaocu, i svakom sudu i, 174 Filozofija života Ive Andrića najposle, svakom smehu i osmejku i držeći ruku bratski na ramenu tog budućeg čitaoca primam prolaznost oblika kao deo ljudske borbe i sudbine. Andriću je bila bliska ideja o premošćavanju, iskoraku, nadilaženju, kroz prostor i vreme, i na tim vrhunskim iskustvima (o kojima govori u raznim delima) su se za- snivale krajnje tačke i dosezi njegove filozofija života. Ovde je tome dodato i jednu dozu humora. Inače, ova misao-projekcija, vezana za mogućeg čitaoca, koji će čitati autorovo delo kroz sto godina, javlja se i u jednoj pesmi Volta Vitmena (1819-92), koji je An- driću bio poznat, kao i kod Rabindranat Tagore-a (1861-1941).

Dušan Pajin

Literatura

(Napomena: ovde je navedeno više izdanja dela Znakovi pored puta, jer su citati iz različitih izdanja, koja se razlikuju po obimu, tako da u nekima nema citiranih odlomaka)

Andrić, Ivo (1918): Ex Ponto, Književni jug, Zagreb Andrić, Ivo (1920): Ex Ponto, S. B. Cvijanović, Beograd Andrić, Ivo (1963): Staze, lica predeli, (Sabrana dela I. Andrića, knj. 10), BIGZ, Beograd (tekst „Mostovi“, str. 199-202) Andrić, Ivo (1976): Eseji i kritike, Svjetlost, 1976. („Beleške za pisca“, str. 232-6), Andrić, Ivo (2009): Ex Ponto, nemiri, lirika, Sezam Book, Beograd Andrić, Ivo (1976): Znakovi pored puta – meditativna proza, Prosveta, Beograd (kao knjiga 14. u okviru Sabranih dela Ive Andrića) Andrić, I. (1977): Jelena, žena koje nema, Rad, Beograd Andrić, Ivo (1980): Znakovi pored puta, Rad, Beograd Andrić, I. (1980a): “Letovanje na jugu” – str. 83-93, u zbirci pripovedaka Zlostavljanje, Slovo ljubve, Beograd. Andrić, I. (2006): Znakovi pored puta, Dereta Andrić, I. (2006a): Na Drini ćuprija, Logos art, N. Sad. Andrić, Ivo (2011): Priče o moru, Beograd: Aurelije, Marko (1961): Samom sebi, Matica srpska, Čuang Ce (2001): Leptirov san, samostalno izdanje D. Pajin, Beograd Jandrić, Ljubo (1977): Sa Ivom Andrićem, Beograd, SKZ Malraux, Andre (1978): The Voices of Silence, Princeton, Univ. Press Mukerji, Vanita Singh (1990): Ivo Andric: A Critical Biography, McFarland & Co. Inc Pub Pajin, D. (1990): Okeansko osećanje, Svjetlost, Sarajevo Pajin, D.( 1997): Unutrašnja svetlost – filozofija indijske umetnosti, Svetovi, N. Sad Pajin, D. (2013): Za bolji svet – dela velikana kulture 20. veka, Narodna i univerzitetska biblioteka, Dušan Pajin 175

Dušan Pajin

Andrić’s Philosophy of Life (Summary)

One could say that Signs by the Roadside, book by Ivo Andrić (first time published in 1976, after he died (in 1975), in a pregnant, aphoristic style articulates his life phi- losophy. The English edition of this book was in 2015, by Sezam book, . It expresses pregnant thoughts on man and his life, somewhat similar to Aurelius, and his book To Himself . However, his life philosophy not present, not only in Signs, but in many of his novels, expressed through life situations of his personalities, and their reflections upon their destinies. keywords: philosophy of life, intuition, meaning of art, bridges