Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

Starohrvatska prosvjeta UDK: 94:528.93(497.5)“1/9“94(398Liburnija) III. serija - svezak 40/2013. Izvorni znanstveni rad

33 Tin Turković Kasnoantička i Odsjek za povijest umjetnosti Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu ranosrednjovjekovna Tarsatička Ivana Lučića 3, 10 000 Zagreb Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) [email protected] u svjetlu geografskih izvora Ivan Basić Odsjek za povijest T ardoantica e altomedievale Liburnia Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu Ivana pl. Zajca b.b., 21 000 Split Tarsaticense (Liburnia Tarsaticensis) [email protected] nel contesto dello studio delle fonti geografiche

Rad predstavlja nastojanje da se kasnoantička i ranosrednjovjekov- na povijest Tarsatike sagleda cjelovito iz perspektive dostupnih izvora i iz perspektive geopolitičkog konteksta u kojem je postojala između 2. i 10. stoljeća. Posebna pozornost pridana je razjašnjavanju geografskih okvira upravno-administrativnih tvorevina unutar kojih se Tarsatika za- tekla u navedenome razdoblju. Zato su ponovno razmotrene pretpostavke iznesene u dosadašnjim studijama posvećenima opsegu i značaju Tar- satičke Liburnije u kasnoantičko i ranosrednjovjekovno doba. Pri tome su u obzir uzeti svi dostupni izvori, uključujući i one koji su dosad ostali zanemareni u znanstvenoj raspravi o tarsatičkoj povijesti. Ponajprije su u diskusiju uvedeni izvori kao što je Peutingerova karta, najraniji i jedini kasnoantički i srednjovjekovni kartografski prikaz Tarsatike s okolnim područjem, te povelja Otona III. iz 996. godine. Zaključci analize izvora, pak, proturječe dosadašnjim predodžbama o kataklizmičnim događajima za koje se pretpostavljalo da su dva puta presjekli životni vijek Tarsatike.

Ključne riječi: Tarsatika, Liburnija, Dalmacija, kasna antika, rani srednji vijek, povijesni izvori, kartografija 1. Uvod ju slučajeva zemljopisne i topografske podatke što nam ih donosi ovo kartografsko djelo hrvatski su Tijekom proteklih stotinu godina mnoštvo se istraživači, upravo poput inozemnih kolega, uspo- istraživača osvrnulo na različita nerazjašnjena pi- ređivali s podatcima zabilježenima u drugim antič- tanja vezana uz kasnoantičku i srednjovjekovnu kim i kasnoantičkim itinerarijima. Međutim, sve su sudbinu Tarsatike i područja kojim se iz nje uprav- se usporedbe morale zadržati na razini konstatacije ljalo. Problematizirala se tako njena uloga u okvi- sličnosti i različitosti među podatcima zabilježeni- ru antičkog i kasnoantičkog obrambenog sustava ma u pisanim izvorima i onima što ih zatičemo na te opseg administrativnog područja povezanog uz Peutingerovoj karti, iscrpnom slikanom itinerariju2. nju. Jednako tako, problematizirane su i dvije ka- taklizme, kasnoantička i ranosrednjovjekovna, kroz dovima samo Luciano Bosio: L. Bosio, L’Istria nella koje je grad prošao stvarajući tako sliku o rijetkom descrizione della Tabula Peutingeriana, Atti e memorie primjeru dvostrukog prekida kontinuiteta postoja- della Società istriana di archeologia e storia patria, nja jednog urbanog središta. No, u dosadašnjim su LXXIV (N. S. XXII), Trieste, 1974., str. 17-95. – L. studijama mahom obrađivani tek pojedini aspekti Bosio, La Dalmatia nella descrizione della Tabula Peutingeriana, Antichità Altoadriatiche, XXVI/1, Udi- tarsatičke povijesti ne stvarajući tako sveobuhvatni- ne, 1985., str. 43-57. Od hrvatskih autora ističe se pak 34 ji uvid u kasnoantički i ranosrednjovjekovni razvoj rad Slobodana Čače, vidi: S. Čače, Civitates Dalma- grada. Međutim, kada se oskudni podaci o prostor- tiae u »Kozmografiji« Anonima Ravenjanina, Zadar, noj evoluciji i povijesnom razvitku grada i njegova 1995., pri čemu osnovnom raspravom ostaje J. Me- dini, O nekim kronološkim i sadržajnim značajkama područja sagledaju cjelovito, stvara se posve druga- poglavlja o Dalmaciji u djelu Cosmographia anoni- čija slika, znatno manje katastrofična od one koja mnog pisca iz Ravene, u: Materijali Saveza arheološ- se uvriježila. kih društava Jugoslavije XVII, „Putevi i komunikacije K tome, neki od izvora, pomnije razmotrenih u antici“, Peć 1978., Beograd, 1980., str. 69-83. Kako u ovome radu, dosad nisu zadobili adekvatnu po- ne bismo isuviše opteretili ionako opsežnu bibliogra- fiju navođenjem općih i specijalističkih djela posve- zornost koju zaslužuju u istraživanju tarsatičke po- ćenih ranoj i kasnoj antici sjevernoga jadranskog pri- vijesti. Jedan od njih je i tzv. Peutingerova karta, morja, upućujemo na vrijedne bibliografske preglede: najraniji kartografski izvor na kojem je zabilježena G. Fabre - J.-L. Lamboley - J.-M. Roddaz - F. i Tarsatika s okolnim područjem. No, ne čudi da je Tassaux, Dix ans des recherches (1975-1985) sur l’Adriatique antique (IIIe siècle av. J.-C.-IIe siècle ap. Codex Vindobonensis 324 izostavljen iz razmatra- J.-C.), I, Mélanges de l’École française de Rome. An- nja budući se radi o izvoru čija je datacija bila pred- tiquité (dalje: MEFRA), 99/1, Rome, 1987., str. 353- metom spora tijekom proteklih pet stoljeća. Ipak, 479. – G. Fabre - J.-L. Lamboley - J.-M. Rod- u posljednje su doba spoznaje o ovom vrijednom daz - F. Tassaux, Dix ans des recherches (1975- 1985) sur l’Adriatique antique (IIIe siècle av. J.-C.-IIe izvoru produbljene te ga se napokon može i mora siècle ap. J.-C.), II, MEFRA, 100/2, Rome, 1988, str. koristiti kao vrelo podataka o kasnoantičkoj i rano- 983-1088. – F. Tassaux - P. Donati Giacomini srednjovjekovnoj topografiji. - V. Vedaldi Iasbez - P. Tabaroni, Chronique Ovaj je rad stoga rezultat nastojanja da se dora- bibliographique-Recherches sur l’Adriatique antique II (1986-1990), I, MEFRA, 105/1, Rome, 1993., str. de određene nedorečenosti prisutne u znanstvenoj 303-417. – F. Tassaux - P. Donati Giacomini raspravi o tarsatičkoj povijesti i pronikne u geopo- - V. Vedaldi Iasbez - P. Tabaroni, Chronique litički kontekst u kojem je Tarsatika postojala tije- bibliographique-Recherches sur l’Adriatique antique kom osam stoljeća svoje povijesti. II (1986-1990), II, MEFRA, 105/2, Rome, 1993., str. 1015-1122. – Y. Marion - F. Tassaux, Chronique bibliographique - Recherches sur l’Adriatique antique 2. Peutingerova karta kao izvor III (1991-1995), I, MEFRA, 109/1, Rome, 1997., str. Iako donosi relativno detaljnu sliku naizgled 263-415. Y. Marion - F. Tassaux, Chronique bi- bliographique - Recherches sur l’Adriatique antique kasnoantičkoga urbanog pejzaža na području da- III (1991-1995), II, MEFRA, 109/2, Rome, 1997., str. našnje Hrvatske, Peutingerova se karta (Tabula 855-985. Ondje je sakupljena sva relevantna literatura Peutingeriana) kao povijesni izvor dosad tek spo- do kraja 20. stoljeća. 2 radično koristila u izučavanju historijske geografije Peutingerova karta je, uz Itinerarium Antonini, 1 Kozmografiju Anonimnog Ravenjanina, Guidovu hrvatskoga povijesnog prostora . U najvećem bro- Geografiju i Itinerarium Burdigalense, djelo čiji se naslov zatiče u nepreglednom mnoštvu radova na svim 1 U biti, prikaz urbane topografije Dalmacije i Istre s Pe- europskim jezicima, od bugarskog do španjolskog, utingerove karte temeljitije je analizirao u dvama ra- pa i na neeuropskima, poput hebrejskoga i turskoga. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

Nesumnjivo je najsnažnija prepreka učinkoviti- sprave o mogućoj ranosrednjovjekovnoj redakciji jem iskorištavanju tog izvora bila dvojba oko nje- kasnoantičke karte, istraživači skloni toj pretpo- gove datacije. Starije generacije istraživača, a tako i stavci nisu podastrli čvrste argumente koji bi joj go- neki suvremeni, spremno su ponavljali pretpostav- vorili u prilog. No, ukazali su da se nedvojbeno radi ku da je Peutingerova kopija karte nastala tijekom o djelu proisteklom iz kasnoantičke horografske zrelog ili kasnog srednjeg vijeka kao preslika an- tradicije prikazivanja poznatoga svijeta4. Posljednja tičke ili kasnoantičke karte oko čije se pak datacije istraživanja karte, usmjerena na analizu likovnog vodi jednako žustra diskusija. Tek se u posljednjih i topografskog sadržaja karte, u biti ukazuju da je nekoliko desetljeća, inspirirana zapažanjima H. Li- Codex Vindobonensis 324 nastao upravo u ranom eba, snažnije afirmirala hipoteza o postojanju rano- srednjem vijeku i to, najvjerojatnije, u prvome de- srednjovjekovne preslike kasnoantičkog izvornika setljeću 9. stoljeća u okrilju karolinške carske pro- koja se nalazila u knjižnici opatije u Reichenauu pagande5. 821/822. godine3. Međutim, unatoč otvaranju ra- Nadalje, analiza topografskog sadržaja upućuje da je predložak prema kojem je ranosrednjovjekov- Peutingerova karta poslužila je kao izvor za ubikaci- na karta nastala bio načinjen za vladavine istočno- ju lokaliteta ili za razjašnjavanje njihova geografskog rimskog cara Teodozija II. (408.-450.) kao dio pri- 35 položaja velikom broju znanstvenika s područja po- premnih radova za izradu Teodozijevog zakonika. vijesnih znanosti tijekom proteklih četiriju stoljeća. U nizu znanstvenih radova geografski su se podatci No, najznačajnija se otkrića tiču slijeda po kojem koji se nalaze na Peutingerovoj karti rabili za različi- je sadržaj Peutingerove kopije nastajao. Ona je ne- te namjene. Od rekonstrukcije regionalnih segmenata sumnjivo proizvod mnoštva ruku koje su sadržaj rimske prometne mreže, preko rekonstrukcija uloge dopunjavale u skladu s kartografskim konvencijama i značenja pojedinih antičkih i kasnoantičkih urba- nih središta, do jednostavnih potvrda da je određeni različitih i kronološki relativno udaljenih razdoblja. lokalitet postojao u antičkom i kasnoantičkom urba- Većina kartografskih znakova što se na njoj nalaze nom pejzažu, sadržaj karte je univerzalno korišten kao mogu se pripisati prvoj, karolinškoj fazi nastanka najznačajnije pomoćno sredstvo u golemom broju Peutingerove karte, dok se druge može usporediti znanstvenih radova kojima sama karta nije bila pred- metom istraživanja. Na veliku većinu tih djela refe- isključivo sa znakovnim jezikom kojim su se izra- rira se u disertaciji T. Turković, Prikazi gradova žavale zrela i kasnosrednjovjekovna kartografija i na Peutingerovoj karti i razvoj urbanog pejzaža na numizmatika. U tom smislu, karta je slojevito djelo području Hrvatske između antike i srednjega vijeka, u koje je utkano više jasno raspoznatljivih karto- doktorska disertacija, Zagreb, 2010. 3 Hans Lieb je 1970. godine iznio tezu o mjestu nastan- grafskih konvencija. Od kasnijih dodataka najjasni- ka i čuvanja Peutingerove karte. Lieb, naime, donosi je je raspoznatljiv onaj koji se može povezati s vre- podatak iz kataloga knjižnice benediktinskog samosta- menom cara Friedricha I. Barbarosse (1155.-1190.) na u Reichenauu u kojem se spominje mappa mundi in kada nastaje i treći, antiohijski figuralni prikaz, vrlo rotulis I(I) koja se 821./822. godine nalazila u knjiž- ničnoj zbirci i to ga je navelo na zaključak da se karta specifičan trotoranjski znak za mjestoAd Matricem nalazila u samostanu u Reichenauu gdje ju je nakon nekada smješteno u dalmatinskom zaleđu, jednako šest stoljeća pronašao Conrad Celtes. Lieb ovu tvrdnju neobičan znak za Trogir i niz drugih dodataka6. potkrepljuje i drugim argumentom, odnosno neobič- nim spomenom Crne šume (Silva Marciana, današ- rinascimentale della Tabula Peutingeriana, u: Tabula nji Schwarzwald) na Peutingerovoj karti, ali i u djelu Peutingeriana. Le Antiche Vie Del Mondo, (a cura Amijana Marcelina, te nakon toga tek u kronikama di F. Prontera), Firenze, 2003., str. 43-52 i E. Albu, Reichenaua iz 11. stoljeća. S obzirom na ova dva argu- Imperial Geography and the Medieval Peutinger Map, menta, Lieb zaključuje da je Peutingerova karta rano- Imago Mundi, LVII/2, London, 2005., str. 136-148. srednjovjekovna (9. stoljeće) preslika karte koja je na- 4 N. Lozovsky, “The Earth is Our Book”: Geograp- stala u 4. stoljeću. Pri postavljanju teze Lieb se mogao hical Knowledge in the Latin West ca. 400-1000, Ann osloniti na već postojeću pretpostavku o postojanju Arbor, 2001. – N. Lozovsky, Carolingian geograp- karolinške redakcije karte koju je iznio J. R. Wartena. hical tradition: was it geography?, Early Medieval Vidi H. Lieb, Zur Herkunft der Tabula Peutingeriana, Europe, 5/1, London, 1996., str. 25-43. – B. S. Ba- u: Die Abtei Reichenau. Neue Beiträge zur Geschichte chrach, Charlemagne and the Carolingian General und Kultur des Inselklosters, Hrsg. H. Maurer, Staff, Journal of Military History, LXVI/2, Washin- Sigmaringen, 1974., str. 31-34 i J. R. Wartena, gton, 2002., str. 313-357. Inleiding op een uitgave der Tabula Peutingeriana, 5 Vidi T. TURKOVIĆ, Prikazi gradova, passim. Amsterdam, 1927. O mogućnosti postojanja ranosred- 6 Zapravo gotovo sve oznake za mjesta smještena uz- njovjekovne kopije kasnoantičkog izvornika vidi u P. duž istočne obale Jadrana, a južnije od Salone nisu Gautier-Dalché, La trasmissione medievale e proizvod iste ruke koja je iscrtavala kartu početkom Druga značajna prepreka čitanju sadržaja karte iz koje je ponikla, bila popraćena dodatnim svitkom bilo je i neriješeno pitanje njene namjene. Tijekom čija je svrha bila ponuditi tekstualna objašnjenja proteklih dvaju stoljeća uvriježila se pretpostavka mjestâ ili pojedinih prometnih pravaca.10 Stoga, da se radi o itinerarijskom djelu čija je prvenstvena skloni smo prikloniti se Moffitovoj interpretaciji svrha bila uprizoriti rimsku cestovnu mrežu. Tezu koncepcije po kojoj je karta sastavljena kao i nači- su posebno iscrpno elaborirali A. i M. Levi držeći nu na koji je L. Bosio pristupio interpretaciji njenog da je na njoj prikazan cursus publicus sa svom in- sadržaja11. Ona uistinu pripada tradiciji antičkih i frastrukturom što ju je rabila ta rimska služba.7 Me- kasnoantičkih panoramskih karata, a tome u prilog đutim, recentna istraživanja R. Talberta i njegovog govori i upotrijebljeni znakovni jezik usporediv is- tima, temeljena na metodi analitičke dekonstrukcije ključivo s onim kojim su se služile antička i kasno- karte i translacije topografskih podataka u GIS (Ge- antička numizmatika i kasnoantička kartografija12. ographic Information System), ukazala su na neuti- litarnost karte čija je zemljopisna egzaktnost mje- 10 J. F. Moffit, The Palestrina Mosaic with a “Nile stimično žrtvovana poradi dekorativnog dojma8. Scene”: Philostratus and Ekphrasis; Ptolemy and No, oba su pristupa, i Talbertov i onaj Levijevih, na Chorographia, Zeitschrift für Kunstgeschichte, LX/2, München, 1997., str. 236-238. određeni način manjkava budući da se ovo slojevito 11 36 Vidi dolje. Vidi J. F. Moffit, Medieval Mappaemundi kartografsko djelo nipošto ne može sagledavati iz and Ptolemy’s Chorographia, Gesta, XXXII/1, New perspektive suvremene egzaktne kartografije i GIS- York, 1993., str. 59-68. – J. F. Moffit, Palestrina a, niti se njegova svrha može proniknuti na temelju Mosaic, str. 227-247. – L. BOSIO, L’Istria, str. 17-95. – L. BOSIO, La Dalmatia, str. 43-57. – L. BOSIO, La tek jednog od elemenata bogatog prikaza ekumene Tabula Peutingeriana: una descrizione pittorica del 9 - linija cestâ . mondo antico, Rimini, 1983. Pomnija analiza slikovnog i tekstualnog dijela 12 Spomenimo samo Kartu iz Madabe, ali i znakove što karte ukazuje da su u kartu ugrađena oba aspekta ih zatičemo na topografskim bordurama kasnoantičkih - utilitarni i dekorativni. Također, ne smije se niti mozaika s područja Sirije i Jordana. Kada se tome pri- doda i činjenica da istovrsne znakove za gradove na- isključiti mogućnost da je karta, sukladno tradiciji lazimo na karolinškim preslikama kasnoantičkih djela kao što su Notitia dignitatum i Corpus agrimensorum 9. stoljeća. Za razliku od, primjerice, znaka kojim je Romanorum te na nepreglednom mnoštvu antičkih i predstavljena Tarsatika, oznake za južnodalmatinska kasnoantičkih kovanica, stječe se jasna predodžba da mjesta proizvod su nesigurne ruke u zemljopis slabo većinu znakova s karte (one nastale početkom 9. sto- upućenog crtača koji se koristio drugačijim pisalom i ljeća) valja svrstati u okrilje univerzalnog znakovnog drugačijom, nekvalitetnijom bojom. Stoga je razvidno jezika kojim se koristila carska propaganda, državna da se radi o naknadnim nadopunama od kojih su nave- administracija i agrimenzorska služba tijekom antike dene najuočljivije. i kasne antike i koji je potom usvojila i ranokršćanska 7 A. Levi - M. Levi, Itineraria Picta: Contributo allo umjetnost. Vidi N. Duval, Essai sur la signification studio della Tabula Peutingeriana, Roma, 1967. des vignettes topographiques, u: The Madaba Map 8 Vidi R. J. A. Talbert, Konrad Miller, Roman Car- tography, and the Lost Western End of the Peutinger Centenary 1897-1997, Jerusalem, 1999., str. 134-146. Map, u: Historische geographie der alten welt. Grun- – N. Duval, L’architecture sur le plat en argent dit “à la villa maritime” de Kaiseraugst (première moitié dlagen, Entrage, Perspektiven, Hrsg. U. Fellmeth, P. e Guyot, H. Sonnanbend, Zürich, 2007., str. 353-366. du IV siècle): un essai d’interprétation, Bulletin Monu- – R. J. A. Talbert, Peutinger’s Roman Map: the mental, CXLVI/4, Paris, 1988., str. 341-353. – N. Du- Physical Landscape Framework, u: Wahrnehmung val, Le rappresentazioni architettoniche, u: Umm al- und Erfassung geographischer Räume in der Anti- Rasas-Mayfa’ah I, Gli scavi del complesso di Santo ke, Hrsg. M. Rathmann, Mainz am Rhein, 2007., str. Stefano, (a cura di M. Piccirillo, E. Alliata), Gerusale- 221-230. – R. J. A. Talbert, The Roman World in mme, 1994., str. 165-207. – N. Duval, Les répresen- the Traveler’s Hand and Head, u: Cartography in An- tations architecturales sur les mosaïques chrétiennes de tiquity and the Middle Ages: Fresh Perspectives, New Jordanie, u: Les églises de Jordanie et leurs mosaiqu- Methods, ed. R. Talbot, R. Unger, Leiden, 2008., str. es. Actes de la journée d’études organisée le 22 fevrier 109-127. Slična je razmišljanja Talbert iznio i u svom 1989. au Musée de la Civilisation gallo-romaine de posljednjem i najiscrpnijem radu posvećenom Peutin- Lyon, éd. N. Duval, Beyruth, 2003., str. 211-285. – J. J. gerovoj karti u kojem je rezimirao sve svoje dotadaš- G. Alexander, The Illustrated Manuscripts of the nje zaključke. Vidi R. J. A. Talbert, Rome’s World. Notitia Dignitatum, u: Aspects of the Notitia Dignita- The Peutinger Map Reconsidered, Cambridge, 2010., tum, ed. R. Goodburn, P. Bartholomew, Oxford, 1976., ali i osvrt T. TurkovićA na citirano djelo u: Hortus str. 11-25. – O. A. W. Dilke, Illustrations from Ro- Artium Medievalium, 17, Zagreb-Motovun, 2011., str. man Surveyors’ Manuals, Imago Mundi, 21, London, 291-295. 1967., str. 9-29. – O. A. W. Dilke, Maps in the Treati- 9 Vidi A. Levi, M. Levi, Itineraria Picta i Turković, ses of Roman Land Surveyors, Geographical Journal, Prikazi gradova. CXXVII/4, London, 1961., str. 417-426. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

Istodobno, držimo da utilitarni aspekt karte valja je definirao Ivan Đakon u povijesnim vijestima iz 9. povezati s namjenom izvornog kasnoantičkog mo- i 10. stoljeća koje donosi u svojoj kronici. Radi se dela prema kojem je nastala ranosrednjovjekovna o istom zemljopisnom prostoru na koji je naknad- karta. Kasnoantička je karta nesumnjivo bila izra- no svoje političke tradicije i identifikacije oslanja- đena za kasnoantičkog putnika ili učenika zemljopi- lo zrelo- i kasnosrednjovjekovno Humsko kneštvo sa s obzirom na trud uložen u bilježenje udaljenosti kao autonoman politički subjekt relativne trajnosti, i inih topografskih karakteristika pejzaža i sustava tako da će slijedom upozorenjâ M. Ančića trebati cesti. Ranosrednjovjekovni kartograf je, pak, uglav- preispitati dosadašnje poistovjećivanje vladara ocr- nom preuzeo topografske podatke s kasnoantičkog tanog prostora Mihajla (prva četvrtina 10. stoljeća) predloška, ali je kartu oplemenio suptilno istaknu- sa »zahumskim« knezom. tom političkom porukom opće razumljivom suvre- Kada je riječ o međurječju Cetine i Neretve i menicima. Time je karti pridao i simbolički karakter njegovu ranosrednjovjekovnom kulturnom pejza- utjelovljen najočitije u prikazima Rima i Konstan- žu, valja naglasiti da, usprkos izostanku sustavnih tinopola. No, preuzetom sadržaju nije pristupio ne- arheoloških istraživanja, i - zahvaljujući ponajprije kritički, već ga je u mnogim slučajevima redigirao, naporima M. Tomasovića14 - nešto bolje sistema- bilo izostavljajući pojedina mjesta koja su nestala tizirana topografija pojedinačnih nalaza još uvijek 37 ili su izgubila značaj koji su imala u kasnoantičko pokazuje sliku koja tek u neznatnoj mjeri odudara doba, bilo ističući mjesta koja su u ranosrednjovje- od one koju je prije tri desetljeća ocrtao Ž. Rapa- kovno doba značajem nadišla svoju ulogu u kasno- nić15. Treba se stoga u cijelosti složiti s konstata- antičko doba. Pri tome je, naravno, redakcija sezala cijom M. Ančića da je na prostoru između Cetine do granica njemu osobno poznatog svijeta koji nije i Neretve »vrlo teško uočiti tragove ‘kontinuiteta’, uključivao područja središnjih pokrajina Bizant- barem onakve kakvima je navikla operirati arheo- skoga Carstva ili područja poput istočnojadranske loška praksa u Hrvatskoj, ali i da su kasnoantičke Paganije. složenije forme društvene organizacije jednostavno Redaktor se, dakle, na prostoru istočnog Jadrana nestale«16. zaustavljao na zapadnoj međi sklavinije u historio- Dakle, rješavanjem dvaju ključnih pitanja, data- grafskoj tradiciji poznate pod imenom »Paganija / cije i namjene karte, ostvaren je preduvjet za iskori- Neretvanska kneževina«, jedne od autonomnih po- štavanje karte kao izvora. Tek kada je poznato što je litičkih struktura koje su se tijekom 9. i ranijeg 10. točno prikazano na karti, kada znamo čemu je ona stoljeća konstituirale na prostoru istočnoga jadran- služila i utvrdimo princip prema kojem je sastavlje- skog priobalja i u njegovu zaleđu13. Ta se politička na, moguće je pristupiti interpretaciji skupova to- tvorba ustalila na prostoru između rijeka Cetine i pografskih podataka koji se na njoj nalaze. Iako se Neretve, dok se nositelje njezine individualnosti s interpretiranjem podataka može započeti na bilo identificira sa skupinom Sclavi Narrentani kako ju kojem segmentu karte, ovdje smo pažnju usmjerili na područje čija je kasnoantička i ranosrednjovje- 13 Vidi raspravu in extenso s pregledom starije literatu- kovna sudbina tijekom proteklog stoljeća zaoku- re u: M. Ančić, Ranosrednjovjekovni Neretvani ili pljala pozornost mnogih hrvatskih istraživača. U Humljani. Tragom zabune koju je prouzročilo djelo De administrando imperio, u: Hum i Hercegovina kroz relativnoj oskudici pisanih izvora vezanih za sje- povijest. Zbornik radova s međunarodnoga znanstve- nog skupa održanog u Mostaru 5. i 6. studenog 2009. 14 M. Tomasović, Prilozi kasnoantičkoj i ranosred- (Ur. I. Lučić), Zagreb, 2011., str. 239-240, 253-261 i d. njovjekovnoj topografiji u Makarskom primorju (pi- – N. Budak, Identities in Early Medieval Dalmatia tanje kontinuiteta antike u srednji vijek), u: Zbornik (Seventh-Eleventh Centuries), u: Franks, Northmen, Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povije- and Slavs: Identities and State Formation in Early sno-arheološka baština. Zbornik radova sa znanstve- Medieval Europe, (ed. I. H. Garipzanov, P. J. Geary, P. nog skupa u povodu 100. obljetnice rođenja akademi- Urbańczyk), Turnhout, 2008., str. 231, bilj. 18 pretpo- ka Stjepana Gunjače, Split 3.-6. studenog 2009., (ur. stavlja da je etnonim Pagani, potvrđen za stanovnike T. Šeparović, N. Uroda, M. Zekan), Split, 2010., str. međurječja Cetine i Neretve jedino u De administran- 209-226. do imperio, usprkos Porfirogenetovoj etimologiji u 15 Ž. Rapanić, Arheološka topografija Paganije, u: značenju »nekršteni«, moguće tumačiti i kao latinsku Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog sred- posuđenicu koja se odnosila na stanovnike pagusa njeg vijeka. Znanstveni skup Metković 4-7. listopada Narone, te da ne mora nužno biti u vezi s njihovom 1977. Izdanja HAD-a, 5, Split, 1980., str. 267-270. naknadnom kristijanizacijom. 16 M. Ančić, Ranosrednjovjekovni Neretvani, str. 268. vernoliburnski prostor te arheoloških nalaza koji bi ni svi municipiji s područja Dalmacije označeni jasnije rasvijetlili njegovu kasnoantičku i srednjo- dvotoranjskim simbolima. Štoviše, većina ih nije vjekovnu sudbinu, podaci što ih Peutingerova karta označena ovim tipom simbola. Primjerice, Aenona nudi čine se značajnim tragom u kojem se nazire (Nin), Nedinum (Nadin), Corinium (Karin), Asseria mogući odgovor na pitanja povezana za područje (Podgrađe kod Benkovca) i Varvaria (Bribir) ozna- Tarsatičke Liburnije. čeni su samo tekstualno20. Stoga, niti municipalni status nije bio odlučujuć pri odabiru gradova koji su 3. Bilježenje Tarsatike na karti predstavljeni simbolima. No, bez obzira na upravni status istaknutih gra- Ako se obrati pažnja već samo na način na dova provincije Dalmacije, svi su oni bili značajna koji je prikazana topografija istočne obale Jadrana urbana središta. S obzirom da je njihova povijest re- na Peutingerovoj karti moguće je zaključiti da su lativno dobro istražena, teza o simbolima kao ozna- znakovno označena najznačajnija i najveća urbana kama za mansiones, odnosno putne stanice koje su središta poput Parencija, Pole, Senije, Jadera, Skar- služile rimskoj poštanskoj službi, nipošto ne stoji. done, Salone, Narone, itd. (sl. 1 i 2). Simbolima su Simboli su vezani za imena značajnih gradova i ne označene gotovo sve rimske kolonije na području postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi u slikovnim 38 Dalmacije17. Jedino je Aequum ostao neoznačen kartografskim zabilješkama trebalo prepoznava- (sl. 2)18. No, među tako označenim mjestima su i ti obrise državne poštanske infrastrukture. Takvu gradovi koji nikada nisu zadobili status kolonije. U tezu ne podupire niti oblik simbola koji nije nastao priobalnom dijelu Dalmacije to su Tarsatika, Seni- prema obliku pročelja seoskih vila. Desjardinsove ja, Skardona i Burnum. Sve su to bili gradovi sa i Bosiove interpretacije njihovog značenja, stoga, statusom municipija, po čemu se može zaključiti znatno su uvjerljivije, iako su ostale nedorečene. da pravno-administrativni status grada kao kolonije E. Desjardins je, tako, držao da simboli označuju nije bio prvenstveni kriterij zbog kojeg su gradovi najznačajnija gradska središta čiji značaj nije bio bili predstavljeni dvotoranjskim simbolima. Takvo vezan isključivo za njihov upravni status21. L. Bo- pak saznanje ruši Kandlerovu tezu da je status ko- sio je, pak, konstatirao da se konačni sud o obliku i lonije bio osnovni kriterij19. S druge strane, nisu značenju ne može izvesti. Ipak, smatrao je da se u 17 Onog dijela provincije na čijem se prostoru nalazi da- obliku može prepoznati ideogramski prikaz grada i našnja Republika Hrvatska. Dakle, označeni su Jader, njegovih tornjeva koji su činili vizuru koja je bila Salona, Narona i Epidaur. poznata svim putnicima22. Time je, u biti, ponovio 18 U slučaju Ekvuma može se pretpostaviti da se dogodi- la greška pri unošenju simbola na kartu. Simbolom je objašnjenje P. Kandlera i odbacio tezu Levijevih. označeno mjesto Inalperio koje je u svakom pogledu Kako pokazuje recentni rad A. Panaite i R. Cîr- bilo manje značajno od Ekvuma. No, Inalperio se na- jan, dosadašnja istraživanja značenja simbola osta- lazi neposredno kraj Ekvuma, pa se ne može isklju- čiti mogućnost da se dogodila pogreška u kopiranju kasnoantičkog predloška. Pogreška se, sudeći prema »klasičnom« obliku simbola za Inalperio dogodila u prvoj, karolinškoj fazi izrade Peutingerove karte. Alternativno bi se u pokušaju objašnjavanja ove po- jave moglo pomišljati na veću starost predloška karte; LXXII-LXXIII (N.S. XX-XXI), Trieste, 1972.-1973., ovaj bi - u tom slučaju - bio nastao ranije od vreme- str. 56. na utemeljenja kolonije u Ekvumu, koji je colonia 20 Enona je stekla municipalnu konstituciju u Augustovo Claudia. Međutim, tu mogućnost potire sâma činjeni- doba, Nedin postaje municipij u doba Tiberija ili ca bilježenja na karti naselja Siculi, u zapadnom prio- Klaudija, svakako prije Nervina principata, Korinij balju današnjega Kaštelanskog zaljeva, koje je također je municipij za Augustove vladavine (prema drugima osnovano za Klaudijeve vladavine (41.-54.). Nije vje- nikada nije stekao municipalno ustrojstvo, ostavši pe- rojatno da bi kopist registrirao jednu od klaudijevskih regrinskom zajednicom), Varvarija stječe status muni- naseobina u srednjoj Dalmaciji, a drugu (i to u naj- cipija vjerojatno za Tiberija. Vidi A. Starac, Rimsko višem pravnom statusu!) zanemario, tako da u ovom vladanje u Histriji i Liburniji. Društveno i pravno ure- slučaju zaista valja za sada pretpostavljati pogrešku đenje prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj građi. prepisivača ili neku drugu vrstu previda pri transmisiji II. Liburnija, Pula, 2000., str. 87-88, 92-94, 97-99, s kartografskih podataka. donesenom svom relevantnom starijom literaturom. 19 G. Ramilli, Gli agri centuriati di Padova e di Pola 21 E. Desjardins, Géographie historique et admini- nell’interpretazione di Pietro Kandler, Atti e memorie strative de la Gaule romaine, IV, Paris, 1893., str. 54. della Società istriana di archeologia e storia patria, 22 B L. osio, La Dalmatia, str. 53. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

39

Sl. 1. Segment IV Peutingerove karte s prikazom Istre i Liburnije.

Sl. 2. Segment V Peutingerove karte s prikazom Dalmacije. vila su mnogo prostora za daljnje spoznaje23. Kako na koji je on bio korišten u antici i srednjem vijeku bi se razriješilo pitanje značenja simbola nužno je, moguće je u potpunosti razjasniti njegovo značenje stoga, promijeniti pristup. Ponajprije, posve je ja- na Peutingerovoj karti. sno da oni označuju gradove, no kriterij prema ko- Pri tome, ne treba zaboraviti da sav sadržaj karte jem su određeni gradovi prikazani do danas je ostao nije nastao istodobno. Kako je već rečeno, izrada neobjašnjen. Potom, analizom oblika znaka i načina karte može se okvirno podijeliti u dvije faze. Prva se odlikuje egzaktnom kartografskom logikom i visokim kartografskim standardom, dok je druga 23 A. Panaite - R. Cîrjan, Juridical Status of the obilježena nasumičnim unosima koji se, uglavnom, Roman Cities and Their Representation in Late ne ravnaju prema istome standardu. Upravo zbog Roman Cartography, Annuario dell’Istituto Romeno di Cultura e Ricerca Umanistica di Venezia, III, Venezia, ove suštinske razlike izrazito je teško zaključiti jesu 2004, str. 21-30. li kasniji simboli imali, za kasnosrednjovjekov- ne dopunitelje, isto značenje koje su dvotoranjski sini današnje Crikvenice (Ad Turres); prema jugo- simboli imali za ranosrednjovjekovne kartografe. S zapadu graničio je - u tom segmentu i dalje na tlu obzirom na očite razlike u motivaciji, vrlo vjerojat- Dalmacije - s Flanonom i njenom municipalnim po- no ga nisu imali. Budući da uniformnost simbola dručjem, vjerojatno oko današnjeg Lovrana (Lauri- prve faze otkriva nastojanje da se egzaktno zabilježi ana, Laurentum)25. Ipak, kako bi se uvidjeli razlozi kasnoantički urbani pejzaž, logično je pretpostaviti zbog kojih je Tarsatika istaknuta simbolom, vrijedi da je i selekcija istaknutih gradova bila jednako eg- ukazati na dio njene povijesti. zaktna te da je počivala na definiranom kriteriju ili Ponajprije valja istaknuti da su sredinom 2. sto- kriterijima. Upravo zbog toga, u narednim retcima ljeća grad i njegovo šire područje bili uključeni u pozornost će biti posvećena isključivo simbolima tada ustrojeni obrambeni pojas čija je svrha bila »klasičnog«, pravilnog oblika. spriječiti buduće upade barbarskih naroda na po- dručje Italije. Praetentura Italiae et Alpium je stoga 4. Značenje Tarsatike tijekom antike i kasne antike bila uobličena u skladu s geografskim datostima na području Recije, Norika, Panonije i najsjevernijeg Isticanje Tarsatike na karti može se vrlo jedno- dijela provincije Dalmacije, čiji je obrambeni zna- stavno i uvjerljivo objasniti. Njen je vojni i civilni čaj uočen i sumarno definiran već u ranom 1. sto- 40 značaj tijekom antičkog doba, naime, razmatran u ljeću26. U geostrateškom smislu područje je imalo nizu radova24. U antičko je doba ona posjedovala izuzetan značaj jer se naslanjalo na među Panonske prilično prostran municipalni teritorij koji se na nizine i Sredozemlja (Iliro-italska vrata kod Po- sjeverozapadu dodirivao s teritorijem tergestinske stojne), upravo na mjestu gdje se nalazio prijelaz kolonije (granica njihovih kolonijskih agera bila je između kontinentalne i sredozemne Europe kroz i dugo vremena međa između Dalmacije i Italije), cjelokupan planinski masiv što se proteže između dok se na jugoistoku prostirao do municipalnog jugoistočne Francuske i sjeverne Grčke - najlak- područja Senije, koje je vjerojatno završavalo u vi- ši i najbrži.27 Sustav je uključivao veliku količinu vojnih objekata raspoređenih u poligonu Akvileja- 24 J. Medini, Provincia Liburnia, Diadora, IX, Zadar, 1980., str. 363-444. – M. Zaninović, Liburnia mi- Emona-Tergeste-Tarsatika. No, ovaj je obrambeni litaris, Opuscula Аrchaeologica, XIII, Zagreb, 1988., sustav ipak bio rasformiran već ranih 80-ih godina str. 43-67. – A. Degrassi, II confine nord-orientale dell’Italia romana, Bern, 1954., str. 94. – M. Suić, 25 A. Degrassi, Il confine, str. 101. – M. Suić, Liburnia Tarsaticensis, u: Adriatica praehistorica et Hijeronim, str. 244. antiqua. Miscellanea Gregorio Novak dicata, (ur. V. 26 Pouzdano je da je sustav utemeljen tijekom marko- Mirosavljević, D. Rendić-Miočević, M. Suić), Zagreb, mansko-kvadskog rata za carevanja Marka Aurelija, 1970., str. 705-716. – M. Suić, Hijeronim Stridonja- dok postoje manja nesuglasja oko točne godine tog nin-građanin Tarsatike, Rad JAZU, 426, Zagreb, 1986., događaja. Datacija varira između 167. i 172. godi- str. 213-278. – M. Suić, Rijeka u protohistoriji i antici, ne. Usp. A. Degrassi, Il confine, str. 113-125. – u: Povijest Rijeke, (ur. D. Klen), Rijeka, 1988., str. 41- J. Šašel - P. Petru, Claustra Alpium Iuliarum I. 66. – L. Margetić, Tarsatica, Dometi, XXI/12, Ri- Fontes, Ljubljana, 1971. – J. Šašel, Über Umfang jeka, 1988., str. 747-762. – M. Blečić, Prilog pozna- und Dauer der Militärzone Praetentura Italiae et vanju antičke Tarsatike, Vjesnik Arheološkog muzeja Alpium zur Zeit Mark Aurels, Museum Helveticum, u Zagrebu, 3. ser, XXXIV, Zagreb, 2001., str. 65-122. 31/4, Basel–Stuttgart, 1974., str. 225-233 i pregled A. – N. Labus, Tko je ubio vojvodu Erika?, Radovi Za- Starac, Rimsko vladanje, str. 38-39. voda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 42, Zadar, 27 Usp. npr. P. ŠTIH, On the Eastern border of Italy in 2000., str. 1-16. – N. Novak, Prilog proučavanju mu- the Early Middle Ages, u: The Middle Ages between nicipaliteta antičke Tarsatike, u: Umjetnost na istočnoj the Eastern Alps and the Northern Adriatic. Select obali Jadrana u kontekstu europske tradicije, (ur. N. Papers on Slovene Historiography and Medieval Kudiš, M. Vicelja), Rijeka, 1993, str. 53-56. – N. No- History, Leiden-Boston, 2010., str. 192 (izvornik: O vak, Starokršćanska Tarsatica, Diadora, XV, Zadar, vzhodni meji Italije in o razmerah ter razmerjih ob 1993, str. 175-204. – N. Novak, La topografia arche- njej v zgodnjem srednjem veku, u: Gestrinov zbor- ologica della Cittavecchia di Fiume, Atti del Centro nik, (ur. D. Mihelič), Ljubljana, 1999., str. 103-123). di ricerche storiche-Rovigno, XXV, Trieste–Rovigno, – P. ŠTIH, Structures of the Slovene Territory in the 1995., str. 387-421. – A. Starac, Rimsko vladanje, Early Middle Ages, u: The Middle Ages, str. 136-137 str. 77-78. Uravnotežene preglede izvora i literature o (izvornik: Strukture današnjega slovenskega prosto- Liburniji donose A. Degrassi, Liburnia, u: Diziona- ra v zgodnjem srednjem veku, u: Slowenien und die rio epigrafico di antichità romane, vol. IV/2, (a cura di Nachbarländer zwischen Antike und karolingischer E. De Ruggiero), Roma, 1953., str. 974-976 i A. Sta- Epoche: Anfänge der slowenischen Ethnogenese, Bd. rac, Rimsko vladanje, str. 67-73. I, (Hrsg. R. Bratož), Ljubljana, 2000., str. 355-394). Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

2. stoljeća, iako su određeni njegovi elementi op- Bonnu, Liburnija se tada iznova nalazila pod pri- stali u istočnoalpskim prolazima. O tim prežicima jašnjom upravom namjesnika u Saloni, što dodatno svjedoče ratna zbivanja iz kasnijih desetljeća koja ukazuje da je kao upravna jedinica ta provincija bila su se odvila upravo na tim mjestima, poglavito ona privremenog karaktera: iz doba Septimija Severa (193. godine) i Maksimi- Divum sodalis consu[l ex] / verno die et post na Tračanina (238. godine), kada su carevi ondje Sicano[s] / postque Picentis v[iro]s / ac mox Hi- dočekali pretendente na tron. beros Ce[lta]s / Venetos Delmata[s] L[i]b[u]r/na Kako je istaknuto u dosadašnjim pregledima i ra- regna post feros Iapu/das Germaniarum con/[s] spravama o ranoj povijesti Tarsatike, sjeverozapad- ularis Maximus paren[s] / adultae prolis gemina[e] ni dio liburnskog prostora uobličen je u prokurator- / liberum aram dicavit / [S]ospiti Concordiae / [G] sku provinciju oko 184.-185. godine koja je, potom, ranno Camenis Mar/tis et Pacis Lari quin / [e]t bila pridružena ovome obrambenom lancu. Poznato deorum stirpe / genito Caesari / [C(aius)] Fulvi- je i ime prvog, vjerojatno jedinog, procurator Au- us G(ai!) f(ilius) / Maximus leg(atus) / [A]ug(usti) gusti centenarius Liburniae cum iure gladii, Lucija pr(o) pr(aetore) Artorija Kasta28. Kao prokuratorska provincija, no- Fulvije Maksim u tom kićenom, metrički sa- voosnovana administrativna cjelina bila je izdvoje- stavljenom natpisu, opisujući svoj cursus hono- 41 na iz provincije Dalmacije, a njen prokurator - iako rum, izvještava i o namjesništvu nad Dalmacijom po svemu sudeći nije vršio funkciju punog procu- (uključujući i Liburna regna te Japode) kojom je rator pro legato - posjedovao je izvanredne ovlasti očigledno upravljao noseći tradicionalnu titulu le- kriminalne jurisdikcije, izricanja smrtne osude te gatus Augusti pro praetore30. Premda, dakle, bonski počast ius gladii, dok je otvoreno pitanje je li za natpis upućuje na povratak starijem načinu uprav- svoj rad odgovarao izravno caru ili je bio uklopljen ljanja nad provincijom Dalmacijom, istovremeno u hijerarhiju upravno-administrativnih službenika ukazuje na kontinuiranu predodžbu o političko-ze- provincije Dalmacije sa središtem u Saloni. Proku- mljopisnoj zasebnosti Liburnije i Japodije u odnosu ratorska provincija Liburnija nastala je vjerojatno u prema Dalmaciji u užem smislu riječi. kontekstu opće nesigurnosti uslijed markomansko- Apsolutna, pak, gornja granica završetka proku- kvadskog rata koji je dao impuls i ustrojavanju pre- ratorske provincije Liburnije jest 239. godina, kada tenture; otprilike istovremeno ustrojena je zajednič- je službu nastupio Domicije Galikan Papinijan. Taj ka prezidijalna prokuratela za Histriju i Dalmaciju. je namjesnik Dalmacije dao obnoviti urušeni balnej Talijanski epigrafičar A. Degrassi je smatrao da se u Seniji (CIL III, 10054). Kao što ističe i J. Medini, prokuratorovo sjedište nalazilo upravo u Tarsatici taj grad se nalazio na teritoriju Liburnije, iz čega kao upravnom središtu provincije, te je s usposta- proizlazi zaključak da najkasnije tada više nije po- vom Tarsatike kao glavnoga grada povezao i grad- stojala zasebna uprava nad Liburnijom, jer bi se u nju vojnih objekata unutar njega29. No, krajem 2. protivnom zahvat obnove trebao nalaziti u ingeren- ili početkom 3. stoljeća prokuratorska provincija cijama liburnskog prokuratora, te bi ga on morao bila je dokinuta, a Liburnija je, najvjerojatnije, bila poduzeti. U svemu, dakle, unatoč oskudici pisanih vraćena pod ingerenciju dalmatinskog upravitelja. izvora koji bi govorili o njenoj sudbini nakon kraja Sudeći po natpisu Gaja Fulvija Maksima iz ranog 2. stoljeća, moguće je naslutiti da je, po ponovnom III. stoljeća (CIL XIII, 8007, vjerojatno iz vremena priključenju Dalmaciji, Liburnija svejedno zadrža- Karakaline vladavine [211.-217.]) pronađenom u la svojevrsnu zasebnost kroz 3. stoljeće, koja i nije

28 CIL III, 1919. Vidi J. MEDINI, Provincia Liburnia, str. 365 i d. Usp. također J. J. Wilkes, Dalmatia. do 2. travnja 2012. održan međunarodni znanstveni London, 1969., str. 328-330 i M. Blečić, Prilog po- skup “Lucije Artorije Kast i legenda o kralju Arturu”. znavanju, str. 79. Zbornik radova pod uredništvom N. Cambija i J. 29 A. Degrassi, Il confine, str. 130. Usp. suprotno Matthewsa nalazi se u tisku, a donijet će i priloge po- gledište: J. MEDINI, Provincia Liburnia, str. 371-375 svećene problemu provincije Liburnije. koji ga smješta u Burnum. Oba mišljenja su relativizi- 30 O Fulviju Maksimu kao namjesniku Dalmacije rana u A. Starac, Rimsko vladanje, str. 71-72, koja oko 208. godine, kojeg registriraju još dva natpisa kao Artorijevo moguće sjedište upozorava na Salonu, (ILJug III, 2075 i AE 1944, 103 = AE 1950, 105), ali i na Skardonu, otprije etabliranu kao sjedište li- v. A. Jagenteufel, Die Statthalter der römis- burnsko-japodskog sudskog konventa. Preostali kan- chen Provinz Dalmatia von Augustus bis Diokletian. didat jest, dakako, Jader. U Podstrani je od 30. ožujka (Schriften der Balkankomission, Antiquarische morala biti formalno regulirana kao autonomna Pliniju je Starijem zemljopisna distinkcija izme- oblast31. đu Liburna i Japoda bila jasna - rijeka Zrmanja34, I klasična je oblast Japoda od vrlo ranog doba istodobno etnografska razdjelnica (Plin. N. H. III, bila obuhvaćena ekspanzijom pojma Liburnia izvan 21, 139-141: flumen Telavium, quo finitur Iapu- matičnog etničkog teritorija Liburna omeđenog ri- dia). Bio je također svjestan pripadnosti Liburna i ječnim tokovima Raše, Krke, Zrmanje i masivom Japoda istovjetnom sudskom konventu (conventum velebitskog gorja: ono je nadraslo etničko-plemen- Scardonitanum petunt Iapudes et Liburnorum civi- ski i steklo prostorno-zemljopisni karakter neovisan tates XIIII). Ovu je, pak, Liburniju jasno lučio od o etničkim identitetima stanovnikâ koji su u različi- Dalmacije (Plin. N. H. III, 22, 141: Liburniae finis tim razdobljima živjeli na ocrtanom prostoru32. U et initium Dalmatiae Scardona in amne eo). Pro- određenim je, pak, povijesnim kontekstima tijekom ces poistovjećivanja Japodije s Liburnijom, čiji se kasne antike i ranoga srednjeg vijeka cjelokupni taj začetci razaznaju već kod Plinija, nastavljen je u prostor podveden pod liburnsko ime bivao ponov- idućem stoljeću s geografom Klaudijem Ptoleme- no ustrojavan u administrativno-teritorijalne oblasti jem (Ptol. II, 16, 5-6), koji u svom opisu ispušta različitih okolnosti postanka i različita trajanja, no etnografske kategorije zamjenjujući ih u potpunosti 42 permanentno s liburnskim atributom koji je tako političko-administrativnim principom prikazivanja povremeno stjecao i značaj političke oznake koja je prostora. Geografija Klaudija Ptolemeja donosi pokrivala raznolike sadržaje. uvelike izmijenjen pogled na etnografske datosti u Japodski se etnički i kulturni prostor započeo zapadnom Iliriku u odnosu na starija razdoblja: po- inkorporirati u rimski provincijalni ustroj zajedno dručja kontinentalne unutrašnjosti koja su jednom sa susjednim liburnskim matičnim područjem već nastavali Japodi kod Ptolemeja Aleksandrijskog in- nakon uspješnog Oktavijanova vojnog pohoda 29. korporirana su u širu Liburniju35, pojam teritorijalno pr. Kr. kada su unutar pokrajine formirana sudska podudaran protezanju Skardonitanskog konventa36. okružja (conventus). Za razliku, naime, od obližnjih liburnskih društveno-teritorijalnih općina koje su u 34 No, postoje problemi oko izjednačavanja Plinijeve sastav Skardonitanskog konventa ušle pojedinačno rijeke Telavij s Ptolemejevim Tedanijem, te identifi- kacije jedne i druge s današnjim rijekama. Telavij se - da bi u sklopu njega postupno prolazile kroz pro- obično izjednačava s rijekom Zrmanjom. Jednako ces municipalizacije - Japodi su u sastav konventa tako, Telavij (u ovom slučaju istovjetan s Tedanijem) ušli globalno, kao etnička skupina (Plin. N. H. III, bi mogla biti Žrnovnica (ušće Gacke). Ovisno o ubika- 21, 139-140; Plin. N. H. III, 22, 141). Od tada je ciji i identifikaciji rijeke mijenjaju se i mišljenja o dav- našnjoj granici Japoda i Liburna u današnjoj sjevernoj japodska zemlja nerazdruživo vezana uz liburnsku, Dalmaciji. Usp. S. Čače, Položaj rijeke Telavija i pi- ne samo konvivencijom, već i proširenjem na nju tanje japodskog primorja, Radovi Filozofskog fakulte- posebnih fiskalnih povlastica koje su još ranije do- ta u Zadru. Razdio povijesnih znanosti, 27(14), Zadar, dijeljene liburnskim zajednicama (imunitet, italski 1987.-1988., str. 75, 83 i rekapitulaciju u A. Starac, Rimsko vladanje, str. 11-12. 33 privilegij, privilegij alimenata) . 35 Ptolemej u Iliriku razlikuje dvije oblasti: Dalmaciju i Liburniju, od kojih potonju luči u primorsku Liburniju (od Albone do Skardone) i kontinentalnu Liburniju Abteilung, 12), Wien, 1958., str. 51. – J. J. Wilkes, (japodski povijesni prostor i šire). Usp. M. Suić, Dalmatia, str. 448. – A. Starac, Rimsko vladanje, Nekoliko pitanja, str. 112-113. – J. Medini, Provincia str. 49. Liburnia, str. 384-385. 31 Tako J. Medini, Provincia Liburnia, str. 392. Usp. 36 Konvent je bio prvenstveno sudbena institucija (nad- također A. Starac, Rimsko vladanje, str. 73. ležan je za peregrinske zajednice, kao i za građane 32 M. Suić, Nekoliko pitanja u vezi s antičkim rimskog i latinskog prava u municipijima ukoliko je Japodima, u: Arheološka problematika Like, znan- parnica nadilazila određenu svotu ili se radilo o težim stveni skup Otočac 21-23. IX 1974, Izdanja HAD-a, 1, prekršajima i kriminalnim činima), a ne administrativ- Split, 1975., str. 109-117. Tu izmjenu primjećuje već na jedinica. Međutim, juridički konventi su kao poseb- A. Degrassi, Liburnia, str. 974. ne pravosudne tvorevine mogli igrati itekako znatnu 33 M. Suić, Nekoliko pitanja. – M. SUIĆ, Liburnija ulogu u kulturnom i teritorijalnom stapanju raznih po- i Liburni u vrijeme velikog ustanka u Iliriku od 6. dručja. Naime, konventi su, osim svojim sudskim kom- do 9. god. poslije Krista (uz CIL V, 3346), Vjesnik petencijama, zajednicama koje su objedinjavali ujedno Arheološkog muzeja u Zagrebu, ser. 3, XXIV-XXV, davali okvir za kultno-religijsko zajedništvo, što se u Zagreb, 1991.-1992., str. 63. – A. Starac, Rimsko prvom redu očitovalo kroz održavanje carskog kulta, vladanje, str. 58, 106-107. – B. Olujić, Povijest a ponekad i kulta konventa. Upravo je Skardonitanski Japoda. Zagreb, 2007., str. 197. konvent dobar primjer takve institucije, koja je svojim Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

Pritom je indikativno što je potkraj istog stoljeća in- javljivanja pluralnog oblika Dalmatiae, -arum u stituirana prokuratorska provincia Liburnia, dakle s povijesnim izvorima od kasnog principata za ovaj liburnskom imenskom tradicijom, i to u granicama dio hrvatskoga povijesnog prostora u ranom sred- konventa. Cjelokupan, pak, teritorij Skardonitan- njem vijeku ima naročitu povijesnu pozadinu, čemu skog konventa, uključujući sve japodske gradove, ćemo se vratiti u nastavku priloga. prikazan je na Ptolemejevom zemljovidu Europae Za vladavine Konstantina Velikog, vjerojat- tabula quinta obuhvaćen pod jedinstvenim nazi- no tijekom 320-ih godina, nanovo je uspostavljen vom Illyris seu Liburnia. obrambeni sustav čija je zadaća bila slična onoj Anonimni kozmograf iz Ravene pojedine civita- koju je nekoć imala pretentura. Sprečavanje bar- tes sa povijesnog prostora Japoda (Olisa, Tarneum, barskih upada na područje sjeveroistočne Italije po- Abendone, Parupion, Ethetia, Ancus) također ubra- stalo je prioritet nakon ponovljenih provala barbar- ja in provincia Liburnia (Anon. Rav. IV, 22). Ima- skih naroda38. Sustav je po mnogo čemu nalikovao mo li, nadalje, na umu da je za vrijeme ostrogotske uprave (493.-535.) susjedna Savija jedinstvenom Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 40, Zagreb, upravom sjedinjena s ‘Dalmacijama’, valjat će se 2008., str. 74-81. – ј. Ферлугa, Византиска управа у Далмацији, Београд, 1957., str. 76-77 i bilj. 36 složiti s zaključkom J. Medinija kako je »veoma kritički se osvrnuo na tumačenje plurala Dalmatiae, 43 vjerojatno da se pravne, organizacijske pa i kulturne -arum, osobito u kontekstu tezâ M. Barade, ali ne uo- posebnosti Liburnije kriju upravo u jednoj od Dal- čivši ispravno Baradino upozorenje da se duplicirano macijâ, s kojima, u zajednici sa Savijom, upravlja ime pokrajine javlja već od kasne antike te ga se stoga comes Dalmatiarum et Saviae«37. Učestalost po- ne smije ograničavati isključivo tumačenjima u okviru bizantskog konteksta. Pozicije slične Baradinima za- uzela je N. Klaić, Vinodol od antičkih vremena do zajednicama pružala jedinstvenu platformu za održa- knezova krčkih i Vinodolskog zakona. Pazin-Rijeka, vanje vjerskih svetkovina. U Liburniji je zasvjedo- 1988., str. 12-24, 39 i d., smatrajući da ranosrednjovje- čen kult konventa (CIL III, 2810, Skardona: ad aram kovna Liburnija i tzv. Marka dalmatinska vuku podri- Augusti Liburnorum) na čijem se čelu nalazio sacer- jetlo iz kratkotrajne istočnogotske Liburnije kakva je dos Liburnorum (ILJug I, 247, Senija) vjerojatno biran formirana za rata s Bizantom, što je opravdano kritizi- po principu rotacije. Riječ je o »vjerskom predstav- rao N. BUDAK, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, niku svih liburnskih zajednica (civitates) ujedinjenih 21, Zagreb, 1988., str. 252. u poštovanju carskog kulta« - A. Starac, Rimsko 38 N. Christie, From the Danube to the Po: the de- vladanje, str. 58. Dugotrajna teritorijalno-administra- fence of Pannonia and Italy in the Fourth and Fifth tivna objedinjenost Liburnije i Japodije - prvotno u Centuries AD, Proceedings of the British Academy, prefekturi za vrijeme bellum Batonianum, a zatim i 141, London, 2007., str. 566. Starija literatura o Alp- zajedničkom jurisdikcijom konventa te kultnim zajed- skoj klauzuri: A. Degrassi, Il confine, str. 101. – J. ništvom koje se u njemu realiziralo, na koncu i proku- Šašel - P. Petru, Claustra, passim. – J. Šašel, ratorskom provincijom Liburnijom - omogućila je for- Clausurae Alpium Iuliarum (Eine Ankündigung), Ar- miranje odjelite oblasti unutar provincije Dalmacije, heološki radovi i rasprave, III, Zagreb, 1963., str. 155- koja se protokom vremena formalnopravno tretirala na 161. – J. Šašel, Alpes Iuliana, Arheološki vestnik, različite načine. U tom je dugotrajnom procesu orga- XXI-XXII, Ljubljana, 1970.-1971., str. 33-44. – J. nizirani kult konventa zasigurno igrao značajnu ulogu Šašel, Alpium Iuliarum Claustra, u: Pauly-Wissowa kao kohezivni faktor. Postupno obuhvaćanje japod- Realencyclopädie der classischen Altertumswissensc- skog etnika liburnskim imenom odvijalo se uspored- haft, Supplementband XIII, Stuttgart, 1973., str. 11- no s poistovjećivanjem Skardonitanskog konventa s 14. – J. Šašel, Die Limesentwicklung in Illyricum, Liburnijom, nadrastajući na taj način etnografska i ro- u: Actes du IXe Congrès International d’Études sur les dovska načela podjele prostora i historijskih predodž- Frontieres Romaines, Mamaïa, 6-13 septembre 1972, baba o njemu. Nigdje završetak ovog procesa nije bo- Bucharest - Cologne - Vienne, 1974., str. 193-199. – lje ilustriran nego na Ptolemejevu zemljovidu, gdje su J. Šašel, Über Umfang, str. 225-233. – J. Šašel, Japodi zajedno s Deriopima, Dindarima i Dicionima Iuliae Alpes, Atti del Centro Studi e Documentazione te ozemljem klasične Liburnije obuhvaćeni krovnim sull’Italia Romana, VII, Milano, 1975.-1976., str. 601- pojmom Liburnia. 618. – J. Šašel, Der Ostalpenbereich zwischen 550 37 J. Medini, Provincia Liburnia, str. 426. Ovo je prvi und 650 n. Chr., Rheinisch-Westfälische Akademie der predložio već B. SARIA, Dalmatia (als spätantike Wissenschaften, Abhandlung 78: „Studien zur Ethno- Provinz), u: Pauly-Wissowa Realencyclopädie der genese“ Bd. 2, Opladen, 1988., str. 97-106. – J. Ša- classischen Altertumswissenschaft, Supplementband šel, L’organizzazione del confine orientale d’Italia VIII, Stuttgart, 1956., str. 45. Problem je uočio i naj- nell’alto medioevo, Antichità Altoadriatiche, XXXII, iscrpnije ga obradio M. Barada - v. pregled literature Udine, 1988, str. 107-114. Usp. također M. Suić, Ri- u I. Basić, Problemi proučavanja ranosrednjovje- jeka. – A. Starac, Rimsko vladanje, str. 38-41. – M. kovne crkvene organizacije u studijama Mihe Barade, Blečić, Prilog poznavanju. 44

Sl. 3. Claustra Alpium Iuliarum u rukopisima Notitia dignitatum (J.-L. BOUDARTCHOUK, La frontière et les limites, str. 52, 53). prethodnome, no sadržavao je i nekoliko značajnih novina. Ponajprije, za razliku od ranijeg sustava, on Među klauzurama nalazila se i ona tarsatič- nije prvenstveno ovisio o jurišnim jedinicama rim- ka koja je imala prvorazredno logističko značenje ske vojske, već se temeljio na strategiji dubinske s obzirom na svoj primorski položaj pogodan za obrane koja je zahtijevala uspostavu mreže stalnih opskrbu sustava utvrda, kula i promatračnica41. U vojnih posada. Nadalje, ovaj je put obrambeni su- militariziranom pejzažu koji je okruživao sjever- stav bio uklopljen u znatno veću cjelinu obuhva- nu Italiju značaj Tarsatike, smještene na krajnjem ćenu cjelokupnom strategijom obrane Carstva, jugoistočnom dijelu obrambenog pojasa, morao je počevši od njegovih vanjskih granica. N. Christie i biti izniman. Unutar sustava Alpske klauzure Tar- drugi autori smatraju da je on bio najrazvijeniji dio satika je bila ključna polazna (ili završna) točka; obrambenog sustava pod nazivom Tractus Italiae bedem je polazio od gradske utvrde, penjao se uz circa Alpes kojeg spominje Notitia dignitatum (sl. kanjon Rječine prema sjeveru, preko Nadleškog 3)39. No, baš kao i prije stoljeće i pol, uspostavljen Hriba odakle je skretao prema zapadu, preko tvrđa- je niz vojno-administrativnih područja, odnosno, va Nauportus (Vrhnika), Ad Pirum (Hrušica) i Ca- klauzura s istim ciljem. Naziv novog sustava obra- stra (Ajdovščina) tekući sve do Cividalea (Forum ne Apeninskog poluotoka bio je Claustra Alpium Iuliarum (Alpium vallum)40. kom o bitki pri reki Frigidus (Soča) leta 394, Logatec, 2003. Autori okupljeni oko nove monografije Tarsa- 39 Kojim je upravljao comes Italiae. Vidi u N. Christie, tički principij. Kasnoantičko vojno zapovjedništvo, From the Danube, str. 566. – J.-L. Boudartchouk, (ur. N. Radić Štivić, L. Bekić), Rijeka, 2009., ponešto La frontière et les limites de l’Empire romain tardif: en relativiziraju uvriježenu dataciju sustava Claustra Al- mots et en images, à travers la Notitia Dignitatum (ca. pium Iuliarum u 4. stoljeću, upozoravajući da su nu- 400-430), Archéopages (Institut national de recher- mizmatički nalazi Galijenova i Klaudijeva razdoblja ches archéologiques préventives), 21, Paris, 2008., str. iz Tarsatike kronološki sinkroni onima iz drugih pun- 53, 55. Također J. Šašel, L’organizzazione, str. 109. ktova Klauzure: gradine Pasjak, Hrušice (Ad Pirum) i 40 O Claustra Alpium Iuliarum, njegovim dijelovima, Ajdovščine (Castra). Ne ulazeći ovdje u taj problem, pojedinim lokalitetima i pravcima protezanja, počev- za sada bismo se tek opredijelili za tvrdnju da se podi- ši od 1971. godine, objavljeno je mnogo radova. Vidi zanje sustava odvijalo sukcesivno u više navrata tije- pregled: M. Frelih, Logatec-Longaticum in rimski kom duljeg razdoblja. obrambni sistem Claustra Alpium Iuliarum s prispev- 41 B M. lečić, Prilog poznavanju, str. 80. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

Iulii). O uspostavi tarsatičke klauzure i obnovi sta- Alarikom preko ceste Senija–Tarsatika 402. ili 403. tusa Tarsatike, po svoj prilici, svjedoče i pregradnje godine45. U period prije Alarikovih pohoda, dakle, koje su se dogodile u samome gradu. U 4. stoljeću valja svrstati stvaranje Ta r s a t i č k e L i b u r n i j e pregrađeni su gradski bedemi, o čemu svjedoče na- čije postojanje bilježi Anonimni Ravenjanin, autor lazi novca pronađenog uronjenog u njihovu zidnu Kozmografije46. žbuku; riječ je o emisijama careva Gracijana (367.- 383.), Valentinijana II. (375.-392.) i Teodozija I. 5. Problem Liburniae Tarsaticensis (379.-395.)42. Ostaci pak principija koji se nalazio Posljednja tvrdnja pak proturječi određenim te- na području Starog grada, prema rezultatima naj- zama o Liburniji i Tarsatičkoj Liburniji. Istaknuti novijih istraživanja, datiraju iz vremena vladavine hrvatski arheolog i povjesničar Julijan Medini je Galijena (253.-268.) ili njegovih neposrednih na- tako, primjerice, smatrao da je administrativni sta- sljednika (možebitno Klaudija II. [268.-270.])43. tus klauzurâ nalikovao onome iz doba pretenture. Osim izgradnjom vojnog zapovjedništva i ostalih Držao je da je Liburniji vraćen status prokuratorske sadržaja nužnih za smještaj i izdržavanje stalne voj- provincije, dok su sjeverne klauzure, Recija i No- ne postrojbe, vitalna prometnica Tergeste–Tarsatika rik, ponovno postale pretorske provincije47. U pri- je u to isto vrijeme (oko 260.) dodatno osigurana log ovakvom zaključku govore riječi Anonimnog 45 podizanjem monumentalnog kohortnog kastela na Ravenjanina koji Liburniju naziva provincijom. Gradini kod Pasjaka44. Postojeća vojna infrastruk- Iz njegovih riječi J. Medini je izveo nekoliko zna- tura Galijenova vremena na najprikladniji je način čajnih, iako kontroverznih, zaključaka. Ponajprije, uklopljena u novi sustav Klauzure kada je u 4. sto- zaključio je da je Liburnija koju spominje Rave- ljeću Tarsatika postala njegovim središtem. Ona je njanin, doista, bila organizirana kao provincija s u toj funkciji trajala do samoga početka 5. stolje- definiranim granicama. Nadalje, po njegovom mi- ća, kada je - kako pokazuju numizmatički nalazi šljenju, Ravenjaninova provincija Liburnija obu- - došlo do definitivnog uništenja principija, što se hvaćala je dio stare, odnosno negdašnje Liburni- povezuje s vizigotskim ekspedicijama u Italiju pod je48, a prostirala se između Enone na jugoistoku i Tarsatike na sjeverozapadu, te je uključivala dio 42 O rezultatima novijih istraživanja vidi N. Novak, japodskih prostora49. Naposljetku, Medini je držao Starokršćanska Tarsatica, str. 175-204. – N. Novak, La topografia, str. 387-421. – N.Novak, Prinos 45 ranom kršćanstvu i urbanizmu Tarsatike, Histria Bez obzira na sporove oko kronologije i postojanja Archaeologica, 38-39, Pula, 2007.-2008., str. 169-196. druge vizigotske provale na Apeninski poluotok – usp. 43 R. Gigante, Rinvenimenti romani del Corso, Fiu- L. Margetić, Tarsatica, str. 740. – H. Gračanin, me, III/I, Rijeka, 1925., str. 7-22. – A. Degrassi, Goti i Južna Panonija, Scrinia Slavonica, 6, Slavonski Il confine, str. 101-109, 126-132. – M. Suić, Rijeka. Brod, 2006., str. 87-89. – R. Bratož, Poznoantična – M. Blečić, Prilog poznavanju, str. 81. Najnovije: Akvileja in njena cerkvena skupnost v luči nove mo- G. Lipovac Vrkljan - B. Šiljeg, Istraživanja nografije, Zgodovinski časopis, LXI/1-2, Ljubljana, liburnskoga obrambenog sustava u Predzidu 2006., 2007., str. 188-189. Annales Instituti archaeologici, III, Zagreb, 2007., 46 Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis str. 79-82. – L. Bekić, Antički numizmatički nalazi, Geographica (dalje: Anon. Rav.), (ed. M. Pinder, G. u: Tarsatički principij. Kasnoantičko vojno zapovjed- Parthey), Berlin, 1860., str. 223-225 (IV, 22). ništvo (= Tarsatički principij), (ur. N. Radić Štivić, L. 47 MJ. edini, Provincia Liburnia, str. 372-373. Bekić), Rijeka, 2009., str. 185-224. – R. Starac, 48 J. Medini, Provincia Liburnia, passim. Usp. karte u J. Liburnijski limes: arheološko-konzervatorski radovi Šašel, Antiqui Barbari. Zur Besiedlungsgeschichte na lokalitetima Vranjeno i Za Presiku, u: Tarsatički Ostnoricums und Pannoniens im 5. und 6. Jahrhundert principij, str. 275-287. – J. Višnjić, Antički povijesni nach den Schriftquellen, Von der Spätantike zum okvir, u: Tarsatički principij, str. 29-30, 37-65. Tako- frühen Mittelalter. Vorträge und Forschungen, 25, đer A. Marcone, L’Illirico e la frontiera nordori- Stuttgart, 1979., str. 129, Abb. 1 (stanje oko 456. godi- entale dell’Italia nel IV sec. d.C., u: Dall’ Adriatico ne), str. 132, Abb. 2 (stanje oko 488. godine), str. 133, al Danubio-L’Illirico nell’età greca e romana, Atti del Abb. 3 (stanje oko 504.-510. godine), str. 136, Abb. convegno internazionale, Cividale del Friuli, 25-27 4 (stanje na početku bizantsko-ostrogotskog rata oko settembre 2003, (a cura di G. Urso), Pisa, 2004., str. 536. godine). 353-354. 49 Doista, Ravenjanin piše: In qua patria plurimas fui- 44 R. Starac, Prilog poznavanju materijalne kulture sse civitates legimus, ex quibus aliquantas designa- stanovnika Tarsatičke Liburnije između petog i deve- re volumus, id est civitas Elona, item Dan, Coriton, tog stoljeća, Sveti Vid - zbornik, IX, Rijeka, 2004., str. Argerunto, Bigi, Ospela, Puplisca, Senia, Turres, 24. – R. STARAC, Liburnijski limes, str. 286-287. Raparia, Tharsaticum, Lauriana, Albona. Item super- da je Ravenjanin Tarsatičkom Liburnijom smatrao Suićevo i Degrassijevo mišljenje da je tijekom upa- tek jedan dio provincije Liburnije, onaj na njenom da Markomana i Kvada iz sastava Dalmacije bilo krajnjem sjeverozapadu. J. Medini je detaljno razra- izdvojeno tek područje uokolo Tarsatike, a ne i čita- dio ovu tezu poniklu iz interpretacije riječî Anoni- vo područje skardonitanskog sudbenog konventa53. mnog Ravenjanina. Ustanovio je naposljetku da je No, kako se čini, uvjerljivi argumenti su izostali54. opseg Ravenjaninove provincije Liburnije, u onim U svjetlu činjenice da je tijekom 4. stoljeća stvo- granicama što ih je kozmograf naveo, odgovarao ren obrambeni pojas kojemu je prvenstvena zadaća administrativnoj tvorevini koja je postojala tijekom bila fizički zatvoriti pristup sjevernoj Italiji on se, ostrogotskog upravljanja sjeverozapadnim dijelom iz strateške perspektive, zasigurno nije morao, niti jadranske obale. Štoviše, podastro je mnogo argu- mogao, fizički prostirati južno od Tarsatike. Izdva- menata koji, čini se, doista ukazuju da je Ravenja- janje cjelokupnog liburnskog prostora radi obrane nin na umu imao upravo Liburniju iz prve polovine sjevernotalijanskih prostora bilo bi, iz vojno-stra- 6. stoljeća50. Čini se neospornim da je do izvjesnih teške perspektive 4. stoljeća, potpuno neracional- promjena u opsegu i ustroju liburnskih područja no. Što bi točno južna liburnska područja branila došlo tijekom ostrogotske okupacije tih krajeva, i od koga? Njihova je obrambena vrijednost mogla 46 no Medinijevi zaključci gdjekad nadilaze prihvat- porasti tek u doba bizantsko-ostrogotskog rata kada ljiv spoznajni slijed. Primjerice, njegovo »rasteza- je granica liburnskih područja postala živa ratna nje« granica provincije i opsega tarsatičke klauzure međa55. Upravo, dakle, u doba u koje J. Medini svr- naizgled se čini potpuno neosnovanim. Štoviše, iz stava Ravenjeninov gotski izvor. vojno-strateške perspektive je u cijelosti nelogič- Uostalom, L. Margetić vrlo točno primjećuje no. Mnoštvo je znanstvenika analiziralo strategiju kako je »dovoljno samo pogledati zemljovid naših obrane sjeveroistočnih granica Italije tijekom 4. i 5. krajeva koji je izradio Medini da bi zorno prikazao stoljeća, a u posljednje vrijeme ju je N. Christie mi- političku situaciju u to doba te vidjeti da je gotska nuciozno raslojio i precizno definirao51. Iz njihovih Liburnija, ukliještena praktički sa svih strana po- zaključaka proizlazi da - sa strateške točke gledišta dručjima u vlasti Bizanta (Istra, Dalmacija, ‘Media - ne može biti nikakvog govora da je cjelokupno po- Provincia’, tj. područje od Siska na zapad), tako dručje skardonitanskog konventa bilo tijekom dru- reći posve nezamisliva; ponajmanje je vjerojatno ge polovine 2. stoljeća pretvoreno u prokuratorsku da bi ona u vrijeme poslije 539. mogla imati čak i provinciju, zato da bi ona (kako je to držao J. Me- dini) imala zadaću štititi Italiju. Tvrdnju da je i ka- odlazi predaleko kada zaključuje da je »sustav za obra- snija kasnoantička provincija Liburnija bila ustro- nu Italije mogao biti definiran u svom južnom dijelu sa jena s istim granicama kao i ranija administrativna znatno većom oblašću od one za koju se pretpostavlja tvorevina taj autor je pak potkrijepio tradicijskim da je obuhvaćala Liburnia Tarsaticensis«, pri čemu se momentom, odnosno tezom da se prokuratorska zapravo vraća na spomenuti tradicijski moment. 53 A. Degrassi, Il confine, str. 126-132. – M. Suić, provincija iz 2. stoljeća prostirala čitavim povije- Liburnia Tarsaticensis, str. 705-714. snim liburnskim prostorom52. Pri tome je osporio 54 Usprkos tomu, neosporna je zasluga J. Medinija što je – u radu pisanom prije više od tri desetljeća – »su- stavno i korektno obradio epigrafski materijal i iz tih sunt in ipsa provincia Liburnia, id est Olisa, Tarneum, izvora izvukao veliku količinu podataka povezujući Abendone, Parupion, Ethetia, Ancus - Anon. Rav., str. razdoblja od antike do ranoga srednjeg vijeka« – Z. 223-224 (IV, 22). SERVENTI, Bibliografija Julijana Medinija s prika- 50 Konačno, Ravenjanin izrijekom kaže da podatke pre- zom njegovih radova, Asseria, 8, Zadar, 2010., str. 52. uzima od gotskog filozofa Markomira. Medini nagla- 55 O čemu vidi šire u I. Basić, Ecclesia Scardonitana šava da pomisao da je gotski »filozof« zemljopisne - stanje i problemi istraživanja skardonske ranokršćan- podatke preuzeo iz nekog starijeg izvora ne dolazi u ske crkve, u: Studia Varvarina, vol. 1, (ur. B. Kun- obzir budući da se ni u jednome ne pojavljuje slič- tić-Makvić), Zagreb, 2009., str. 45-85. – I. BASIĆ, na konfiguracija liburnske granice. Stoga podatke o Scardonitana palaeochristiana. Nova razmatranja te- Liburniji valja smatrati autentičnima za doba kada meljem podataka iz spisa Historia Salonitana Maior, su Istočni Goti boravili na prostoru Liburnije. Vidi J. u: Zbornik Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekov- Medini, Provincia Liburnia, str. 400. na povijesno-arheološka baština. Zbornik radova sa 51 N. Christie, From the Danube, str. 547-578. – ISTI, znanstvenog skupa u povodu 100. obljetnice rođenja From Constantine to Charlemagne: An Archaeology akademika Stjepana Gunjače, Split 3.-6. studenog of Italy, AD 300-800, Aldershot, 2006. 2009, (ur. T. Šeparović, N. Uroda, M. Zekan), Split, 52 J. Medini, Provincia Liburnia, str. 395, 424. Pogotovo 2010., str. 167-192. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... vlastitu flotu, kojom bi ugrožavala Bizantince, te da složiti se s konstatacijom tog istraživača da je pro- bi ona, praktički odsječena od gotske države, mo- vincia Liburnia, kako ju je definirao Anonimni Ra- gla opstati oko 12 godina«56. Na koncu, povući iole venjanin, »bila geografski, ali i pravni ostatak one trajniju graničnu liniju između dviju zaraćenih stra- velike oblasti gotske države iz vremena prije godi- na u zaravnjenoj konfiguraciji pejzaža Ravnih Ko- ne 535. kojom je upravljao comes Dalmatiarum et tara između Nina (Aenona) s jedne, te Nadina (Ne- Saviae«, ipak se pokazuje potpuno nepotrebnim u dinum) sa Zadrom (Iader) s druge strane, strateški traženju odgovora na pitanje kakvog je karaktera je, taktički i geopolitički neutemeljeno i nesvrsis- bila Liburnia Tarsaticensis pravno, sadržajno i teri- hodno. Ta i takva Liburnija, koja očito pripada vrlo torijalno međusobno vezivati ta dva pojma. specifičnom segmentu Ravenjaninovih predložaka, Stoga, Medinijeve zaključke o opsegu Liburnije registrirajući nadasve kratak i prolazan trenutak u i Tarsatičke Liburnije valja razmatrati s posebnom historijskoj geografiji istočnog Jadrana, zasigur- predostrožnošću, baš kao i definicije ovih dvaju ad- no nije mogla imati trajnijega refleksa i učinka na ministrativnih područja. Pri tome, potrebno je uzeti prostornu organizaciju i upravnu strukturu sjevero- u obzir, kako sam J. Medini naglašava, formalni i zapadne Dalmacije u narednom ranosrednjovjekov- sadržajni odnos između pojmova provincia Libur- nom razdoblju. nia i Liburnia Tarsaticensis. 47 Zato tek s krajnjim rezervama može biti prihva- Iako se ovaj posljednji javlja jedino u djelu ćeno objašnjenje pojave vojno-pomorske oblasti Anonimnog Ravenjanina, on posve vjerno opisuje insulae Curitanae et Celsinae kakvo je ponudio J. vojno-administrativnu cjelinu koja svojim opsegom Medini, pretpostavivši da je ona kauzalno vezana uz odgovara obrambenim potrebama Italije. Konačno, kratkotrajnu ostrogotsku fazu teritorijalno okrnjene obrambeni lanac utvrda i promatračnica Claustra provincije Liburnije kao posljedice bizantskog na- završava upravo u užoj okolici Tarsatike. Istodob- predovanja na istočnom Jadranu u prvim godinama no, područje prvospomenutog pojma imalo je status rata protiv Ostrogota57. Dok je donekle i moguće prokuratorske provincije, kako svjedoči prokura- torov nadgrobni natpis. Nameće se stoga logičan 56 L. Margetić, Noviji pogledi na stariju povijest zaključak da se kasnija administrativna tvorevi- Vinodola, Krka i Senja, Zbornik Pravnog fakulteta u na oslonila na tradiciju Liburnije kao provincije s Rijeci, 9, Rijeka, 1988., str. 11. Razumljivo je stoga opa- apelativom ”Tarsatička” skovanim prema njenom žanje R. Katičića da je »razmeđe provincije Liburnije prema Dalmaciji, kako izlazi iz nabrajanja njezinih središtu. No, s obzirom na promjenu obrambene gradova u Ravenjanina, s gledišta historijskog konti- strategije izgledno je da je provincija obnovljena nuiteta podosta neobično« – R. Katičić, Filološka u Konstantinovo doba imala drugačiji opseg od razmatranja uz izvore o začetcima hrvatske države, one s kraja 2. stoljeća. Njeno proširenje do Enone Uz početke hrvatskih početaka. Filološke studije o na- šem najranijem srednjovjekovlju, Split, 1993., str. 40 (ili Skardone) postaje logično tek s gotskom pri- 58 (izvorno objavljeno u: Starohrvatska prosvjeta, ser. sutnošću . Uostalom, postavlja se pitanje kako su III, 16, Split, 1986., str. 77-92). Usprkos tomu, i neki drugačije Istočni Goti mogli strukturirati i nazvati noviji istraživači opetuju prevladane tvrdnje o grani- liburnska područja koja su zauzeli. Zasigurno ih cama Liburnije, npr. A. JURČEVIĆ, Nalazi ranokaro- nisu mogli nazvati »provincijom sjevernom Dal- linškog oružja i konjaničke opreme u doba formiranja Hrvatske Kneževine, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, macijom« ili nekim tomu sličnim, teško zamislivim sv. 38, Split, 2011., str. 112: »Taj je prostor (Liburnije, nazivom. Upravo je to razlog zbog kojeg je Ra- op. a.) graničio na istoku s provincijom Dalmacijom, venjaninov »gotski filozof« ostao neprecizan oko a granična crta protezala se smjerom Nin-Kašić-Karin. predmeta koji je opisivao59. U njegovo je doba pro- Na sjeveru je obuhvaćala prostor Like, dok se zapad- na granica nalazila na Raši«. Jurčević iznosi neobičnu vincija Liburnija pojam koji obuhvaća prostor koji pretpostavku da je Einhard pri nabrajanju vladavin- seže do Nina. On je »rastegnut« kako bi obuhvatio skih područja Karla Velikoga u Vita Karoli koristio i Kozmografiju Anonimnog Ravenjanina; pritom se u bilj. 3 poziva na navedeni pretisak Katičićeva rada iz 58 Vidi I. Goldstein, Funkcija Jadrana u ratu Bizant- 1986., gdje, međutim, nema elemenata za takvu dvoj- skog carstva protiv Ostrogota 535-555. godine, Rado- benu pretpostavku. R. Katičić jedino uspoređuje geo- vi Zavoda za hrvatsku povijest, 37, Zagreb, 2005., str. grafsku terminologiju tih dvaju vrela, uočava njihove 23-34. podudarnosti te zaključuje da Einhard u svom geograf- 59 Upotrijebio je tri termina za definiranje Liburnije: skom ekskursu reproducira važeće i stvarno političko- patria Liburnia, provincia Liburnia i Liburnia geografsko nazivlje suvremeno njegovu dobu. Tarsaticensis. Vidi J. Medini, Provincia Liburnia, str. 57 MJ. edini, Provincia Liburnia, str. 414. 394. područja pod gotskom vlašću, a koja su tradicio- grafske podatke, kao i njihovim srazom sa znanjima nalno nazivana liburnskim. Njemački povjesničar o suvremenom geografskom stanju. F. Staab je, iscrpnom analizom, pokazao kako Ra- Iz te nespretnosti pri ujednačavanju vrelâ vjero- venjaninovi gotski izvori potječu većinom iz prve jatno proizlazi i dvosmislenost u formalnom i sa- polovine i sredine 6. stoljeća, nikako iz ranijega ili držajnom odnosu koja u Ravenatovoj Kozmografiji kasnijeg vremena60. Riječ je o geografskim spisima postoji između pojmova provincia Liburnia i Libur- nastalima u više navrata na dvoru Teodorika Veli- nia Tarsaticensis. Opseg provinciae Liburniae on- kog u Ravenni, koji su za vanjsku politiku ostrogot- dje je precizno definiran taksativnim navođenjem ske države imali veliku praktičnu vrijednost te nisu gradova koji joj pripadaju, dok je za Tarsatičku Li- predstavljali samo učenu sumu geografskog znanja burniju kao jedini konkretan podatak navedeno da na tadašnjem stupnju njegova razvitka61. Poneke leži ad colfum occidentalem64. Na temelju navede- nesklapnosti nastale pri Ravenjaninovu kompili- noga, ali i na temelju činjenice što se pojam Libur- ranju ostrogotskih geografa posljedica su njihovih nia Tarsaticensis nalazi u uvodu Ravenjaninova li- različitih preokupacija, ali moguće i izvorno razli- burnijskog poglavlja, na prvi pogled se činilo da su čitih fokusa mapiranja koja su im bila zadana kao to sinonimi, tj. da se svi popisi gradova navedeni u 48 zadatak: primjerice, »filozofa« Markomira zani- tom poglavlju odnose na Ta r s a t i č k u Liburniju, male su odlike plemenâ koja su u klasičnoj antici tako da su pojedini stariji istraživači doista poisto- ostala zapostavljena ili nepoznata; njegovog kolegu vjećivali dvije Liburnije65. Naknadno je, međutim, Atanarida je odlikovalo imenovanje gradova prema J. Medini s uspjehom pokazao da je u Anonimovom rijekama te zanimanje za nova, postantička imena nazivlju Liburnia Tarsaticensis jasno prostorno starih gradova, dok je nešto površniji Heldebald da- lučena od šire Liburnije, što najbolje ilustrira koz- vao opće skice geografskih karakteristika zemalja mografov navod a civitate Tharsatico provinciae koje je opisivao62. O kompozitnosti Ravenjaninova Liburniae66. djela, sastavljena od izvora različite provenijencije, Očigledan je jednostran i provizoran karakter vrijednosti i kronološkog horizonta te o oprezu po- »gotske« provincije Liburnije, koja bi pretpostav- trebnom pri njegovoj interpretaciji kazuje mjesto na ljala protezanje pojma Dalmacije i na područje kojem kozmograf opisuje zaključak istočnih Alpa klasične Liburnije između Nina i Krke. U tom je kao granice Italije nedaleko Tarsatike, kod Plomina smislu ilustrativan Prokopije, koji – opisujući isti (Anon. Rav. IV, 37): iugum Carnium dicebatur ab vremenski horizont iz kojeg potječu Ravenjanino- antiquis Alpis Iulia. Qui montes finientes ipsam Ita- va vrela, dakle zrelo 6. stoljeće uoči i za vrijeme liam descendunt ex parte ad mare Adriaticum non bizantsko-ostrogotskog rata - Burnum i Skardonu longe a civitate Tharsatico provinciae Liburniae in loco qui dicitur Phanas. Tu je riječ o starijem sloju 64 »IV, 22. Opet uz veliko more, to jest uz zapadni zaljev, izvorâ, o historijskoj geografiji63. Ravenjaninovo je, leži zemlja koja se zove Tarsatička Liburnija. Tu su zemlju Liburniju opisali isti oni gore opisani učenjaci dakle, precizno razlaganje tu poremećeno višesloj- koji su imenovali i zemlju Karnek. Ja sam pak niže na- nošću izvora iz kojih je sakupljao svoje paleogeo- veo imena gradova u toj zemlji Liburniji prema ranije spomenutome gotskome učenjaku Markomiru. Čitamo da je u toj zemlji bilo vrlo mnogo gradova, a od njih 60 F. Staab, Ostrogothic geographers at the court of neke želimo i spomenuti (...) Zatim je do Liburnije Theodoric the Great: a study of some sources of the obalom velikoga mora zemlja koja se naziva Istrija, i Anonymous Cosmographer of Ravenna, Viator, 7, Los nastavlja se na nju« – M. SUIĆ, Antički grad na istoč- Angeles, 1976., str. 54. Tako »filozof« Athanarid piše u nom Jadranu, Zagreb, 22003., str. 443, 445 (prijevod vremenu između 496./497. i 507. godine, a Markomir i B. Kuntić-Makvić, naglasili autori). Razvidno je, da- Heldebald prije završetka 6. stoljeća. kle, da Ravenjanin slobodno odabire izvore i barata 61 Štoviše, čini se da su spisi ostrogotskih geografa do njima: Tarsatičku Liburniju opisali su jedni izvori, no Anonimova doba dospjeli upravo zahvaljujući njego- on se opredjeljuje za opis Liburnije (je li i ona u pred- vu ravenskom podrijetlu; gotovo je sigurno da su se lošku nosila atribut »Tarsatička«?) prema drugima. čuvali u metropoli Teodorikove države. Prevedeni su 65 Tako M. Suić, Liburnia Tarsaticensis, str. 713. Usp. i transkribirani s gotskog na latinski, bilo od sâmog posljednji takav slučaj: D. Dzino, Becoming Slav, Anonima ili njegovih prethodnika koji su ovim spi- Becoming Croat. Identity Transformations in Post- sima baratali – usp. F. Staab, Ostrogothic geograp- Roman and Early Medieval Dalmatia. Leiden–Boston, hers, str. 57-58. 2010., str. 76 (Map 1), 184 i bilj. 30. Jednako postupa 62 F. Staab, Ostrogothic geographers, str. 46. i A. JURČEVIĆ, Nalazi, str. 112 i 113, karta 1. 63 S M. uić, Liburnia Tarsaticensis, str. 709. 66 MJ. edini, Provincia Liburnia, str. 423 i bilj. 191. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... svejedno ne smješta u Dalmaciju već u - Liburni- ju67. Za njega su ovi gradovi posve nedvojbeno u sastavu Liburnije; on ne donosi historijsku geogra- fiju (poput Anonimnog Ravenjanina), već suvreme- ne realije iz istočnorimske perspektive. Na drugom, pak, mjestu u istom spisu Prokopije taksativno na- vodi provincije od jugoistoka prema sjeverozapadu: Novi Epir, Prevalitanu, Dalmaciju, Liburniju, Istru i Veneciju, »točno reproducirajući oficijelnu uprav- nu strukturu onoga vremena«68. Pri tome, anonimni kozmograf iz Ravenne ostaje svjestan postojanja posve drugog administrativnog područja, ključnog za obranu Italije koja se nalazi pod gotskom vlašću, koje nosi svoj tradicionalni naziv Tarsatička Libur- nija. Upravno-administrativni odnos između dviju cjelina ostaje nepoznat, no s velikom pouzdanošću 49 se može zaključiti da je klauzura nastavila postojati Sl. 3a. Sjeverni Jadran za ostrogotske vlasti (J. baš kako se može iščitati iz Ravenjaninovih riječi. ŠAŠEL, Alpes Iuliana). S Tarsatikom kao upravnim središtem. Refleks Claustra Alpium Iuliarum nalazi se u daje kontinuirani istočni potez obrambenog prstena Anonimovom opisu kasnoantičke pokrajine (pa- oko Apeninskog poluotoka od izvora Save (Sava tria) Karneole: Item iuxta ipsam Valeriam ponitur Dolinka) sve do Kvarnerskog zaljeva (sl. 3a)70. Spoj patria quae dicitur Carneola, quae et Alpes Iuliana dviju provincija tekao je upravo sjevernom linijom antiquitus dicebatur (Anon. Rav. IV, 21). Karne- granice tarsatičke municipalne zajednice, tj. prvo- ola (kasnoantičko-ranosrednjovjekovna politička bitnom tromeđom Italije, Panonije i Dalmacije prije tvorevina u bazenu gornjeg toka Save) u starini nego što su nakon njihove dezintegracije na istom se nazivala Alpes Iuliana, što i geografski i prema ozemlju formirane ranosrednjovjekovne protopoli- nomenklaturi u potpunosti odgovara tradicional- tičke jedinice. Tarsatika je izvorno na dvije trećine nom nazivu posebne vojno-administrativne jedini- svojega agera graničila s italskim municipalitetima ce Claustra Alpium Iuliarum69. Kontinuitet toposa (Emona, Akvileja, Pula i dr.)71. Tu su istu teritori- (sjeverni dio klauzure) i imena sačuvao se, dakle, unatoč administrativnoj rekompoziciji prostora, i u 70 J. Šašel, Alpes Iuliana, str. 37-44. – J. ŠAŠEL, 6. stoljeću, vremenu gotske dominacije iz kojeg po- L’organizzazione, str. 111. Do zaključka sličnog tječu Ravenjaninovi izvori. J. Šašel je primijetio da Šašelovom došao je i R. MATIJAŠIĆ, Anonimni jednakom horizontu Ravenjaninovih izvora pripada Ravenjanin, Istra i biskupska središta, Acta Histriae, i Liburnia Tarsaticensis, koja u spoju s Karneolom 9/2, Koper, 2001., str. 289. Usp. također H. Wolff, Die Frage der Besiedlung des heutigen Slowenien im Lichte des Anonymus von Ravenna, u: Slowenien und 67 Procopius Caesariensis, Historiarum tetradis die Nachbarländer zwischen Antike und karolingis- vol. II, (ed. G. Dindorf), Bonn, 1833. [Corpus scripto- cher Epoche: Anfänge der slowenischen Ethnogenese, rum historiae Byzantinae, II], str. 82-83 (I, 16) (dalje: Bd. I (Situla, 39), (Hrsg. R. Bratož), Ljubljana, 2000., Prokop., Bell. Goth.). O Liburniji, Tarsatičkoj Libur- str. 101. 71 niji i njenoj konfiguraciji u kontekstu bizantsko-ostro- Nedavni pronalazak međašnog natpisa koji je defini- gotskog rata u svom pregledu na više mjesta piše R. rao razgraničenje između teritorija Akvileje i Emone Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja u antici od bacio je novo svjetlo na tu problematiku. Vidi M. Ša- Dioklecijana do Justinijana, Zagreb, 2012., str. 176- šel Kos, The boundary stone between Aquileia and 177, 198, 200, 204. Emona, Arheološki vestnik, 53, Ljubljana, 2002., str. 68 Prokop., Bell. Goth., str. 80 (I, 15). Citat: R. Katičić, 373-382. – M. ŠAŠEL KOS, Il confine nord-orienta- Filološka razmatranja, str. 40, bilj. 14. le dell’Italia romana. Riesame del problema alla luce 69 J. Šašel, Alpes Iuliana, str. 37-38. – P. Štih, di un nuovo documento epigrafico, Aquileia Nostra, Carniola, patria Sclavorum, u: The Middle Ages, str. LXXIII, Aquileia, 2002., str. 245-260. – M. ŠAŠEL 126 (izvornik: Kranjska [Carniola] v zgodnjem sred- KOS, Emona was in Italy, not in Pannonia, u: The njem veku, u: Zbornik Brižinski spomeniki, Ljubljana, Autonomous Towns of Noricum and Pannonia – Die 1996, str. 13-26). autonomen Städte in Noricum und Pannonien. Panno- nia I (Situla, 41), (ed. M. Šašel Kos, P. Scherrer), Lju- bljana, 2003., str. 11-19. Natpis je, naime, pronađen u Bevkama (u koritu rijeke Ljubljanice, oko 13 km jugo- zapadno od Ljubljane), približno na pola puta između Emone (Ljubljana) i Nauporta (Vrhnika), što znači da se akvilejski ager protezao sve do te točke, iznenađu- juće daleko prema istoku. Budući da natpis o razgra- ničenju potječe iz prve polovine 1. stoljeća (vjerojatno datira iz razdoblja Augustove ili Tiberijeve vladavine), te da ni na koji način ne upućuje da se radilo o granici dviju provincija (nego jednostavno o međi dvaju kolo- nijskih agera), svakako stoji zaključak M. Šašel Kos o pripadnosti obaju gradova istoj administraciji, odno- sno o pripadnosti Emone i njena teritorija Italiji (toč- nije, antičkoj Desetoj regiji Venetia et Histria), i to od samog početka Principata i osnutka kolonije Emone. Drugim riječima, taj grad zajedno s agerom koji mu je pripadao, nije nikada bio dio Panonije, odnosno Ilirika 50 (dok se prije smatralo da je teritorij Emone pripojen Italiji tek naknadno, za Vespazijana, Hadrijana ili na- kon markomanskih ratova - usp. pregled literature u M. Šašel Kos, Colonia Iulia Emona - the genesis of the Roman city, Arheološki vestnik, 63, Ljubljana, 2012., str. 79-104 i M. Vitelli Casella, Il confi- ne nord-orientale d’Italia nella Naturalis Historia (3, 130-147) alla luce del cippo di Bevke, u: Uno sguardo Sl. 3b. Granice Italije, Dalmacije i Panonije u extra moenia. Riflessioni su identità culturale e circo- 1. stoljeću (M. ŠAŠEL KOS, Il confine, fig. 3). lazione di idee tra Oriente e Occidente, (a cura di S. Busà, P. Pompejano, A. Sterrantino, A. Toscano Raffa, jalnu organizaciju u smislu vojne krajine preuzeli A. Vento), Marina di Patti, 2012., str. 265-274). No- vopronađeni je natpis omogućio i korekciju granične ostrogotski vladari; ona se razaznaje u terminolo- crte akvilejskog i emonskog agera, čija je trasa sada giji koju prenosi Kasiodor (poput izraza Universis pouzdanije utvrđena (sl. 3b). Za Dioklecijanove, pak, Gothis et Romanis vel his qui portibus vel clusuris vladavine (284.-305.) došlo je, uz vanjski, i do unu- praesunt, Variae, XVIII i dr.); istovremeno se ob- trašnjeg upravnog preustroja granicâ Zapadnoga Ili- navlja cursus i mutationes. Dakako da se na ovu rika. Taj je zahvat uključivao, uz ostalo, reduciranje prostora nekadašnje Gornje Panonije, koji je na zapa- obrambenu sekciju oslanja vojno-pomorska oblast du skraćen u korist provincije Unutrašnji Norik (v. H. insula Curitana et Celsina, strateški ju logično na- Gračanin, Južna Panonija u kasnoj antici i ranom dopunjujući. Ravenjaninovi podaci, dakle, fiksiraju srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća), stanje prve trećine 6. stoljeća, pod ostrogotskom Zagreb, 2011., str. 50, 52, gdje je i starija literatura). upravom, a prije bizantsko-ostrogotskog rata zapo- Tada su Noriku pripojena područja oko Petoviona, 72 kao i sav prostor između Kupe, Žumberka i Save, dok četog 535. godine . stara istočna administrativna granica Italije nije bila Nadalje, J. Medini je prvi primijetio i da Proko- mijenjana. Posljedica te preinake bilo je povlačenje pije u svom narativu (doduše na jednom jedinom jurisdikcijskog područja Panonije prema sjeveroisto- mjestu) rabi pluralni oblik za ime provincije Dal- ku u korist jurisdikcije Unutrašnjega Norika, čime je macije (τὰ μὲν οὖν στρατόπεδα Ῥωμαίων τε καὶ prestala postojati stara izravna granica između Italije i Panonije. Tromeđa Italija–Dalmacija–Panonija je tako Γότϑων ἐν Δ α λ μ α τ ί α ι ς ἐφέρετο τῇδε), i to na na ozemlju današnjega Gorskoga kotara, Bele krajine mjestu i u kontekstu iz kojih je razvidno da taj po- i Dolenjske zamijenjena tromeđom Italija-Dalmacija- jam valja razriješiti kao »Dalmacija i Liburnija«; Norik. Vjerojatno u tom gubitku neposredne granice radi se, naime, o trenutku u kojem se rekapituliraju između Dalmacije i Panonije treba vidjeti pozadinu Jeronimove informacije o »staroj granici« tih pokra- 72 jina, kojom lokalizira svoje rodno mjesto Stridon (u Za tu je dataciju vrlo važna činjenica što Anonim u zaleđu Kvarnerskoga zaljeva – o tome v. M. Suić, svojim popisima uopće ne registrira Grado, a izvore Hijeronim, naročito str. 244 i H. Gračanin, Južna koje koristi sa sigurnošću se smješta u vrijeme prije Panonija, str. 52 i bilj. 13; u oba je rada sabrana bogata langobardske invazije na Italiju 568., kada to mjesto bibliografija o problemu). Između teritorija Emone i dobija na važnosti preseljenjem akvilejskog patrijarha Panonije Savije izgubio se, prema tome, direktni kon- u nj. O tome usp. J. Šašel, Alpes Iuliana, str. 42 i H. takt na razmeđu 3. i 4. stoljeća. Wolff, Die Frage der Besiedlung, str. 98-99. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... ratna zbivanja godine tijekom koje su obje zaraćene sastavnica, Histrija, je kao manje dominantna u tom strane s promjenjivim uspjehom vodile operacije i procesu potisnuta, ali se u službenoj terminologi- sjeverno i južno od rijeke Krke, što je ranobizantski ji podrazumijevala kao jedna od »Venecijâ«, pars povjesničar precizno i sažeto obuhvatio izričajem Venetiarum75. Na sličan način je došlo do podvo- »u Dalmacijama«73. stručenja pokrajinskog imena »Dalmacija« u pro- U svemu, dakle, Prokopije u svom prikazu bi- vincia Dalmatiarum, koje je uz matičnu, eponimnu zantsko-ostrogotskog rata iz sredine 6. stoljeća, kao pokrajinu semantički obuhvatilo i Liburniju kao i Anonimni Ravenjanin u odgovarajućem odsjeku povijesno i geografski zasebnu cjelinu, s tom spe- kozmografije čija vrela datiraju iz istog vremena, cifičnošću što je Liburnija kao pars Dalmatiarum barataju pojmovljem koje je suvremeno izvorima s vremena na vrijeme u toku kasne antike i ranoga kojima raspolažu: svjesni su postojanja dviju Dal- srednjeg vijeka realno i posjedovala separatni iden- macija, od kojih je jedna nositelj liburnskih terito- titet u smislu vlastitih političkih prerogativa i terito- rijalnih tradicija. Bolje obaviješteni ravenski koz- rijalnih kompetencija. mograf svemu pridružuje i povlaštena saznanja o Naposljetku, nameće se logičan zaključak da je Tarsatičkoj Liburniji (Liburnia Tarsaticensis) kao Tarsatička Liburnija, kao klauzura i provincija, te s mikroregiji unutar Liburnije, o kojoj sâm Prokopi- granicama koje predlažu M. Suić i A. Degrassi, sta- 51 je ne donosi nikakvih vijesti, vjerojatno zato što na rija i dugotrajnija tvorevina od veoma kratkotrajne tom prostoru nisu vođene spomena vrijedne ratne gotske provincije Liburnije76. Stoga, u imenovanju operacije koje bi po Prokopijevim kriterijima zaslu- ovog područja Ravenjanin ne griješi, iako njegovo žile uvrštavanje u njegov opis rata. poimanje Liburnije pripada potpuno drugom dobu. Postanak gore spomenutog dvojnog nazivlja U konačnici, Medinijeve zaključke demantira i Pe- treba sagledavati na jednak način kao afirmaciju utingerova karta. pokrajinskog naziva provincia Venetiarum ili Vene- Na Peutingerovoj se, pak, karti zatiče sličan sli- tiae, koji se tijekom kasne antike i ranoga srednjeg jed provincija smještenih uz istočnu obalu Jadrana vijeka konfigurirao kao skupno ime za jedinstvenu kao i kod Prokopija, ali ne u potpunosti isti. Tako je provinciju Veneciju i Histriju. Budući da se ona sa- zabilježeno postojanje provincije Epirus Nova, ad- stojala od dvije prostorno-zemljopisne oblasti, nje- ministrativne tvorevine Dioklecijanova doba, ali ne no ime je, u skladu s principima latinske gramatike, i otprilike istodobno stvorene Prevalitane. Crvena poprimilo oficijelni oblik dupliciranog imena jed- slova kojima je označena Dalmacija protežu se pak nog od njenih sastavnih dijelova - Venecije74. Druga sve do znaka kojim je označen Drač, smješten blizu međe preddioklecijanovske provincije Dalmacije. 73 Prokop., Bell. Goth., str. 83 (I, 16). Usp. J. Medini, Sjeverno od prikaza Dalmacije, po kartografu, na- Provincia Liburnia, str. 427, bilj. 197. lazi se područje s nazivom Liburnia koje se proteže 74 Vidi ipak ograde u G. A. Cecconi, Istituzioni e po- litica nella Venetia et Histria tardoromana, Antichità Altoadriatiche, XLVII, Udine, 2000., str. 49 i bilj. 18, 75 Neuočavanjem ovoga momenta otvaraju se putovi po- gdje se, među ostalim, upozorava na ranu paralelnu grešnim interpretacijama poput one u J. Ферлугa, uporabu administrativnog pojma Venetiae et Histria. Византиска управа, str. 76, bilj. 36: »Плурални U potonjem slučaju denominacija ne podrazumijeva облик Dalmatiarum у Johannis Chron., 14, не значи Istru kao pars Venetiarum. L. Margetić, Noviji po- оно што Барада мисли, јер се упоредо помиње, gledi, str. 10, bilj. 42, smatra da je »naziv Dalmatiae, например, Venetiarum (Johannis Chron., 14), а не koji se kontinuirano pojavljuje od V. stoljeća dalje, може се ни говорити о подели Венеције«. Srodne označavao ukupnost gradskih općina (civitates) koje primjere iz franačkih i italskih izvora autor odbacuje su bile toliko slabo povezane u provinciju da je svaka kao retoričke i metričke figure. od njih bila kao neka vrsta male provincije«. Zaključak 76 Sličan zaključak donosi I. Goldstein, Bizant na je relevantan i zanimljiv, ali zanemaruje činjenicu da Jadranu. Zagreb, 1992., str. 26: »U cjelini bizantsko- se plural Dalmatiae javlja u izvorima i mnogo prije, ostrogotskog rata postojanje (eventualno) gotske pro- barem od kasnog 3. stoljeća. (prema nekim izvorima vincije Liburnije nije moglo biti od velikog značaja. još u 1. stoljeću!), dakle u razdoblju koje bismo teš- (...) Prokopije, dakle, predočava stvarno stanje, raven- ko mogli okarakterizirati slabošću centralne vlasti u ski Kozmograf piše o formalnim odnosima. Službeno Dalmaciji. Ona je, s prekidima, u toj pokrajini bila vrlo postojanje „provincije Liburnije“, ako se i može doka- osjetna sve do konca 6. stoljeća, tako da Margetićevo zati, u realnosti ne znači puno. Čini se da su Medinije- objašnjenje za razdoblja antike i kasne antike ne može vi zaključci iz Prokopijeva teksta izvedeni ex silentio, stajati, dok odnos naziva »Dalmacijē« spram promje- a on je za ova zbivanja mnogo važniji i pouzdaniji od na koje je donio rani srednji vijek ostaje nedorečen. Kozmografa«. od rijeke Raše na sjeveru do mjesta Ad pretorium na tvorevina. Dakle, preostaje jedino mogućnost da jugu77. Dakle, cjelokupan prostor skardonitanskog je i u slučaju naznačavanja opsega Liburnije rano- konventa označen je nazivom Liburnija i to geo- srednjovjekovni kartograf »osuvremenio« sadržaj u grafski relativno precizno, baš kao što je to slučaj skladu s predodžbama svoga doba. To bi pak moglo i s Dalmacijom. Upravo poradi te preciznosti malo značiti da je na karti označena ranosrednjovjekovna je vjerojatno da je kartograf pogreškom proizvoljno Liburnija, spominjana u više navrata kao upravna ili iz neznanja »prekrojio« granice ili izmislio ne- cjelina. postojeću provinciju Liburniju. Naoko bi se moglo Ovaj zaključak mogao bi biti od značenja za pomisliti da mu je namjera bila označiti liburnski opća razmatranja o važnosti Liburnije u karolinš- povijesni prostor, no to također nije izgledno jer bi ko doba. Iako je to dosada bilo primijećeno tek u tom slučaju upotrijebio etnik kao što to dosljedno jednom78, kod anonimnog kozmografa iz Ravene čini u nizu slučajeva. ekvacija patriae Dalmatiae (jednina) s Dalmacija- Razmatranje bilježaka s Peutingerove karte ve- ma je izričita: Item ponitur iuxta ipsum Illyricum zanih za nazive i opsege provincija na istočnoj oba- circa maris litora patria quae dicitur Dalmatia, iam li Jadrana navodi na zaključak da su one proizvod ex colpo pertinens occidentali. Dalmatiae plurimi 52 višestrukog kopiranja koje se događalo između an- descriptores fuerunt philosophi, ex quibus ego legi tičkog i kasnoantičkog doba. Tako se i dogodilo da praenominatos Provinum, Marcellum et Maximum su granice Dalmacije »rastegnute« u opsegu koje philosophos; sed non aequaliter dabant nominan- su imale prije uspostavljanja Prevalitane. Međutim, dum ipsas Dalmatias; ego vero secundum Maxi- iako su na konačnom proizvodu toga dugog proce- mum inferius dictas civitates eiusdem Dalmatiae sa kopiranja, Peutingerovoj karti, učinjeni određe- nominavi – »Zatim do Ilirika morskom obalom leži ni propusti, ondje gdje se zatiču nazivi provincija zemlja koja se zove Dalmacija, a započinje već u oni su geografski vrlo precizni. Stoga nema razlo- zapadnom dijelu zaljeva. Dalmaciju su opisivali ga za sumnju da je na ranosrednjovjekovnoj karti brojni učeni ljudi, a ja sam od njih čitao već spome- zabilježena nekoć stvarna upravno-administrativna nute učenjake Provina, Marcela i Maksima. Oni ne tvorevina koja se protezala od Raše do Hilejskoga omogućuju jedinstven opis Dalmacijâ. Ja sam niže poluotoka. imenovane gradove Dalmacije naveo prema Mak- No, po našem mišljenju, to nije bila ona tvore- simu«79. Dakle, s jedne strane Ravenski anonim vina koju je J. Medini imao na umu, a vjerojatno izrijekom poistovjećuje singularno ime pokrajine, ni ona koju je ponešto nespretno zabilježio Rave- Dalmatia, -ae, s njegovom pluralnom inačicom, njanin. Naime, kako je rečeno, gotovo je nemogu- Dalmatiae, -arum – akuzativ plurala ipsas Dalmati- će da se radi o bilješci koja se odnosi na liburnski as neprijeporno se odnosi na genitiv singulara Dal- povijesni prostor, jer bi on, u skladu s praksom ko- matiae iz prethodne rečenice. S druge strane, isto- joj se kartograf relativno dosljedno priklonio, bio vremeno je svjestan postojanja različitih definicija označen na posve drugačiji način. Kako smo napo- te pokrajine u historijskoj geografiji koja mu stoji menuli, Medinijeve teze o »rastegnutoj« Liburniji počivaju na dvojbenim, ako i ne posve neuvjerlji- 78 J. Medini, Provincia Liburnia, str. 427, bilj. 197. vim argumentima. Nadalje, malo je vjerojatno i da Kozmograf se pluralnim oblikom koristi i na dru- je na karti zabilježeno stanje iz razdoblja gotske gom mjestu: Dalmatias transeunt plurima flumina dominacije na istočnoj obali Jadrana jer su na kar- (Anon. Rav., IV, 17). Medini se protivi zaključku da ti izostavljene osnovne geografske odrednice got- Ravenjanin izjednačava sadržaj i značenje plural- nog i singularnog oblika, »jer je Dalmacija o kojoj ske Liburnije. Na karti Nin nije posebno istaknut, on piše u posebnom poglavlju samo dio ranoantičke a upravo se do njega protezala ova administrativna (prije Dioklecijanovih reforma) Dalmacije, pa bi toj Dalmaciji znatno bolje odgovarao singularni oblik. Ta Dalmacija ne sadrži veći dio antičke Liburnije«. 77 U biti, po karti, područje Liburnije završava nešto Ostaje, međutim, činjenica da i ovako prostorno istočnije od »mjesta« Ad Pretorium u kojem, posve reducirana Dalmacija ipak sadrži važan dio južne opravdano, valja prepoznati Ravenjaninov Praetorium Liburnije, između Nina i Krke. To je matično područ- Caesaris. Po našem mišljenju, radi se o carskom po- je liburnskih zajednica. Vidi i usputna zapažanja u R. sjedu smještenom na širem području Grebaštice. Vidi Katičić, Filološka razmatranja, str. 42, bilj. 22. T. Turković, Prikazi gradova, str. 428-429 i I. 79 Anon. Rav., IV, 16 (str. 207). – M. Suić, Antički grad, Basić, Scardonitana palaeochristiana, str. 176-178. str. 441 (prijevod B. Kuntić-Makvić). Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... na raspolaganju: prostorno-zemljopisni opseg koje Nam cum prius non amplius quam ea pars je pokrivalo to pokrajinsko ime i povijesni kontekst Galliae quae inter Rhenum et Ligerim, oceanumque u kojem se ono unutar Ravenjaninovih izvora nala- ac mare Balearicum iacet, et pars Germaniae quae zilo proturječno su varirali ovisno o kronološkom inter Saxoniam et Danubium, Hrenumque ac Salam obzoru vrelâ, što je na kraju dovelo do nesuglasja u fluvium, qui Turingos et Sorabos dividit, posita, a kozmografovim predodžbama i njegove potrebe da Francis qui orientales dicuntur incolitur, et praeter se izričito opredijeli za varijantu koja mu se činila haec Alamanni atque Baioarii ad regni Francorum najprimjerenijom (secundum Maximum philosop- potestatem pertinerent, ipse per bella memorata hum). Time se zorno ocrtava sadržajna i kronološka primo Aquitaniam et Wasconiam totumque Pirinei kompozitnost predložaka kojima se autor Kozmo- montis iugum, et usque ad Hiberum amnem, qui grafije služio, kao i selektivnost njegovih postupaka apud Navarros ortus, et fertilissimos Hispaniae pri, pokatkad nezgrapnom, pokušaju kompiliranja agros secans, sub Dertosae civitatis moenia Bale- i usuglašavanja disparatnih geografskih i paleoet- arico mari miscetur; deinde Italiam totam, quae ab nografskih podataka. Među njima su, kako je već Augusta Praetoria usque in Calabriam inferiorem, navedeno, bili i oni koji su definirali različite faze in qua Graecorum ac Beneventanorum constat esse upravnih struktura Liburnije u sklopu Dalmacije. confinia, decies centum et eo amplius passuum mi- 53 No, Anonimov izričaj, k tome, pokazuje i kako su libus longitudine porrigitur; tum Saxoniam, quae dva prostorno-zemljopisna pojma - Dalmatia i Dal- quidem Germaniae pars non modica est, et eius matiae - u njegovo vrijeme funkcionirala istodob- quae a Francis incolitur, duplum in lato habere no na izmjeničan način, ovisno o odgovarajućim putatur, cum ei longitudine possit esse consimilis; namjenama i kontekstu, te da nisu bila uzajamno post quam utramque Pannoniam, et adpositam in isključiva. altera Danubii ripa Datiam, Histriam quoque et Ravenjaninove vijesti u uskoj su vezi s vijesti- Liburniam atque Dalmatiam, exceptis maritimis ma o Tarsatici iz ranog 9. stoljeća. Naime, poznatim civitatibus, quas ob amicitiam et iunctum cum eo podacima o mjestu smrti markgrofa Erika 799. go- foedus Constantinopolitanum imperatorem habere dine - koji svi redom lokaliziraju taj događaj unutar permisit; deinde omnes barbaras ac feras nationes, Liburnije, točnije sjeverozapadnog njezina izdanka quae inter Renum ac Visulam fluvios, oceanumque oko Tarsatike - valja pridružiti druge prvorazredne ac Danubium positae, lingua quidem paene similes, franačke izvore koji spominju tu pokrajinu. Tako moribus vero atque habitu valde dissimiles, Ger- Einhard u Vita Karoli Magni navodi da je vladar maniam incolunt, ita perdomuit, ut eas tributarias osvojio utramque Pannoniam, et adpositam in alte- efficeret. Inter quas fere praecipuae sunt Welatabi, ra Danubii ripa Datiam, Histriam quoque et Libur- Sorabi, Abodriti, Boemanni - cum his namque bello niam atque Dalmatiam, exceptis maritimis civitati- conflixit - ; caeteras, quarum multo maior est nume- bus. Istrgnut iz konteksta, ovaj odlomak doima se rus, in deditionem suscepit81. kao tipičan predstavnik obnove klasične učenosti u Spomeni novih etnopolitičkih entiteta (Saxonia, duhu karolinške renesanse. Međutim, sagledamo li Turingi, Welatabi, Alamanni, Baioarii, Wasconia, ga unutar cjeline petnaestog poglavlja Karlove bio- Navarri, Graeci, Beneventani, Sorabi, Abodriti, grafije - u kojem Einhard opisuje fines imperii - na Boemanni) tu su na vješt način sintetizirani s dav- način na koji je to učinio R. Katičić80, zapazit ćemo našnjim nazivljem rimskih provincija, tako da se kako sva starovjekovna pokrajinska i zemaljska kasnoantička organizacija prostora nadovezuje na imena upotrijebljena u tom podužem ekskursu nose aktualnu stvarnost. Suvremenost Einhardovih ozna- konkretan sadržaj: ka za zemlje kao politički organizirane teritorije potvrđuje se, osim toga, usporedbom s dva stoljeća starijom kozmografijom anonimnog Ravenjanina, u kojoj se nalaze popisane kao patriae gotovo sve u Karlovom životopisu spomenute zemlje, i to sa 80 R. Katičić, Filološka razmatranja, str. 37 i d. Šire o problemu: J. BAZELMANS, The early-medieval rimskim imenima. use of ethnic names from classical antiquity. The case of the Frisians, u: Ethnic Constructs in Antiquity. 81 Einhardi vita Karoli Magni. (Ed. G. H. Pertz, G. The Role of Power and Tradition, (ed. T. Derks, N. Waitz, O. Holder Egger), MGH, SS rer. Germ., XXV, Roymans), Amsterdam, 2009., str. 321-337. Hannover-Leipzig, 1911., str. 17-18. Nadalje, nepoznati saski redovnik (tzv. Poeta u kasnijim analima franačkog kraljevstva. Borna Saxo), koji je između 888. i 891. godine, za vladavi- je, dakle, dux Dalmatiae et Liburniae; on je prema ne Arnulfa Karantanskog, sastavio stihovane Anna- istim analima ujedno i dux Guduscanorum. Prvi, les de gestis Caroli magni imperatoris libri quinque prestižniji naslov označava vladarsku legitimaciju (lib. V, 195-200), u elegijskim distisima pete knjige teritorijalnim principom tj. vladavinom nad odre- također spominje Liburniju: đenim područjem (područjima), dok drugi naslov - na što god se odnosio - Bornu legitimira jedino Pannonias etiam victor subiecit utrasque kao rodovskog vladara, što ne znači da su oba tipa His cum vicinis urbibus innumeris. intitulacije nužno u koliziji. Arva Liburnorum vel quae vocitantur ab Histro Ipak, čini se da ne bi trebalo biti sumnje u to Nec non Dalmatiam subdidit et Daciam. da je ovaj ipak crpio znatan dio svoga legitimite- Sclavorum populos censum sibi solvere fecit ta upravo preko gens Guduscanorum, jer se s tom Plures, quam quisquam dinumerare queat82. gentilnom titulom 818. godine prvi puta javlja u po- Annales regni Francorum za 819. godinu nose vijesnom svjetlu86, i to u vrelu koje se odnosi na vri- najraniji spomen Borne s naslovom dux Dalmatiae. jeme kada Guduskani ne predstavljaju ništa drugo Godine 820. spominje se samo imenom, bez titule, 87 54 doli lojalne podanike ovog odličnika , privrženog u sklopu vijesti o vojsci koju mu je car poslao kao vazala Carstva. pomoć protiv Ljudevita83. Početkom iduće godine Ta je anonimova vijest zapravo ex Einhardi Borna je umro, a analist je događaj zabilježio pri- annalibus excerptum, kako je davno ispravno pri- djevši mu punu titulu dux Dalmatiae atque Liburni- mijetio Rački, tj. ona je izvadak iz franačkih kra- ae. Posljednji spomen Borne u povijesnim izvorima ljevskih anala, u sažetijem obliku prenesen u Vita datira iz 823. godine, kada ga franački anali bilježe Hludowici. To je, doduše, provedeno uz vrlo malo kao preminulog samo s titulom dux84. Sve navede- frazeoloških izmjena, ali zato ključnih za egzegezu no ukazuje da je pojam Liburnije u osvit karolinš- teksta. Sastavljač careve biografije pritom je postu- kog osvajanja bio aktualan i živ te da je pokrivao pio na isti način kao i u odlomku s viješću o Borni- konkretan politički i vojni sadržaj. Da je tradicija noj smrti i imenovanju njegova nasljednika u liku kasnoantičke upravne podjele u dvodijelnom ime- kneza Vladislava - reducirao je razvedeni izražajni nu jedinstvene političke formacije ostala sačuvana sklop analâ svevši ga na ono bitno. Njegov bi se u karolinškoj političko-administrativnoj terminolo- metodološki postupak mogao opisati kao ispuštanje giji, razgovjetno pokazuje Einhardov izričaj, »kad svega suvišnog pri služenju predlošcima, a u svrhu u svojem polisindetičkom nabrajanju osvojenih ze- lapidarnijeg načina izražavanja. Ispustio je, tako, malja: utramque Pannoniam, et... Datiam, Histriam quoque et Liburniam atque Dalmatiam... dvije po- 86 Što, dakako, ne znači da tu činjenicu treba opteretiti sljednje vezuje s atque (= i k tomu još), time ih sa- prevelikom interpretativnom nadgradnjom na teme- lju spekulacija o sjedištu Bornine vlasti u Gackoj, žimlje i ostavlja tako kao tek jedan dvodijelni član kako to u hrvatskoj historiografiji čini, primjerice, L. 85 u nabrajanju« . Tim »dvodijelnim članom u nabra- Margetić, Ugovor Mletaka i italskih gradova con- janju« implicira se, dakle, pojam istovjetan naslovu tra generationes Sclavorum (840.), Historijski zbor- dux Dalmatiae atque Liburniae kakav je tradiran nik, XLI, Zagreb, 1988., str. 231-232: »Nakon toga (sc. nakon vijesti o Borninu ujaku Ljudemislu, op. a.) nema više vijesti o vladarima iz te obitelji. Prvi slje- 82 Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, II deći vladar o kojem nešto znamo je Mislav. S njime je (l. 801-1000). (Ur. F. Kos), Ljubljana, 1906., str. 18, dužd Petar Tradonik sklopio ugovor o miru 839. go- br. 22. Vrijedi istaknuti da kod saskog pjesnika postoji dine, a spominje ga kao svoga prethodnika i Trpimir ovisnost o karolinškim ljetopisima i Einhardovoj bio- u svojoj poznatoj darovnici. Obje vijesti Mislava grafiji utemeljitelja dinastije, kao i sklonost da prozna povezuju s područjem oko Splita. Dakle do nestanka analistička djela naprosto pretoči u versificirani oblik ranije dinastije i do premještanja težišta Dalmatinske s malo ili nimalo svog izvornog doprinosa. Hrvatske od sjevera prema jugu došlo je između 823. i 83 N. Budak, Croats between Franks and Byzantium, 839. (...)«. Hortus Artium Medievalium, 3, Zagreb - Motovun, 87 N. Budak, Identities, str. 232 umanjuje značaj 1997., str. 15 smatra da je Borna sigurno već tada no- Guduskana: »we can conclude that the otherwise un- sio naslov dux Dalmatiae atque Liburniae. known Guduscani were a smaller group within the 84 Svi citati prema Gradivo, II, str. 48-49, 52-55, 61, 67 borders of later Croatia, and that their name was men- (br. 52, 57, 58, 60, 67, 76). tioned only because their treason could have endange- 85 K R. atičić, Filološka razmatranja, str. 43. red the Frankish vassal«. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... tom prigodom spomen kneza Borne, implicirajući će i dux Dalmatiae et Liburniae (dux Dalmatiae Li- - kao i kasniji izdavači ovoga biografskog narativa burniaeque). Ostaje, dakle, nasuprot Ančićevim po- u ediciji Monumenta Germaniae historica - da se lazištima i dalje na snazi tradicionalna lekcija Bor- Bornino ime odnosi na predstavnika jedne od triju nae, ducis Guduscanorum, u smislu ekvacije imena prisutnih nationes: Obodrita, Guduskana ili Timo- vladara i gentilno ustrojenog područja nad kojim je čana88, Da prva i posljednja natio pritom ne dola- vladao; pri budućim tumačenjima sadržaja te titule ze u obzir, suvišno je isticati, jer takvu mogućnost svakako će valjati voditi računa o ovom zaključku. opovrgavaju kako geografsko lokaliziranje obiju, Nedavno je izneseno i mišljenje prema kojem tako i sve kasnije vijesti o Borni. Bornino vladavinsko područje treba tražiti oko rje- Kako raščlamba intertekstualnosti Annales regni čice Guduče, desnog pritoka Krke, što podno Bribi- Francorum i Vita Hludowici nedvosmisleno ukazu- ra uvire u Prokljansko jezero89, otvarajući takvom je, vijest o tročlanom izaslanstvu prvog izvora do- posve novom impostacijom problema veoma zani- sljedno je preuzeta u vijest o istovjetnom izaslan- mljivo polje istraživanja. Domicilni bi, dakle, kne- stvu unutar drugog izvora, zadržavajući kako broj žev teritorij bilo bribirsko okružje, koje i jest smje- nazočnih predstavnika protopolitičkih organizacija šteno gdje i najstarija matica zemlja predrimskih s franačkoga istočnog pograničja, tako i njihov od- Liburna, između rijeka Zrmanje i Krke; etnonim 55 govarajući etnik. Izostavljen je jedino spomen Bor- Guduscani bi u tom slučaju bio imenski razriješen ne, jer je u parafrazi i bez njega opis Ludovikova kao Guduščani, nasuprot uvriježenom poimanju o sastanka s predstavnicima Obodrita, Guduskana te ekvivalenciji s Gačanima. Timočana u Heristalu 818. godine bio valjano razu- Kao podloga, međutim, svakom historiograf- mljiv pa je zato anonimni carev biograf sklop legati skom pristupu asocijaciji etnonima Guduscani u latinskoj grafiji franačkih analističkih vrela s Por- (...) Bornae, ducis Guduscanorum kontrahirao u mi- ssi (...) Goduscanorum, budući da precizno navođe- nje imena političkog predvodnika Guduskanâ nije 89 D. Karbić, Zlatni vijek Bribira, Hrvatska revija, bilo nužno ni presudno za piščev predmet interesa. VII/2, Zagreb, 2007., str. 12-13. S narednom auto- Osim toga, nedorečena, nepotpuna (pa zato i dvo- rovom konstatacijom: »Drugi element koji osnažuje smislena) intitulacija Bornae ducis, bez etnika ili takvu lokalizaciju Borninih Guduščana i njihova po- dručja jest drugi navod iz Franačkih anala koji ga u teritorijalnog imena na koje bi se odnosilo ono dux, 821. godini naziva dux Dalmatie et Liburnie, koristeći bila bi u tekstu ljetopisa ne samo vrlo neobična, već dakle i naziv antičkog područja Liburnije čija je jedna i nefunkcionalna. Ujedno, ne bi trebalo pridavati od teritorijalnih sastavnica bio upravo Bribir (tadašnja Varvaria), a u koji pojam kontinentalna Gacka sigurno preveliku težinu činjenici što anali na ovom mjestu nije ulazila«; teže se složiti jer Gacka, kako je izneseno, preferiraju gentilnu pred teritorijalnom legitimaci- ipak jest ulazila u pojam Liburnije. Problem mogu za- jom: riječ je o nabrajanju »narodâ« (legati natio- dovoljavajuće riješiti tek predstojeća istraživanja. Vidi num, missi nationum) na heristalskom skupu, pa je također skicu problema u V. Sokol, Starohrvatska ostruga iz Brušana u Lici. Neki rani povijesni aspekti definiranje svih nazočnih osoba time već unaprijed prostora Like-problem banata, u: Arheološka istraži- kontekstualno određeno. Guduscani su, dakle, u vanja u Lici I. Arheologija pećina i krša. Znanstveni percepcijama sastavljača anala Bornina natio, ne skup Gospić, 16.-19. listopada 2007. Izdanja HAD-a, territorium. U suprotnom bi, naime, on bio okarak- 23, Zagreb - Gospić, 2008., str. 185-187, koji se za- laže za poistovjećivanje »reducirane« Liburnije (u teriziran kakvim teritorijalno generiranim naslo- Medinijevu smislu) s »banskom« Hrvatskom u Lici, vom poput onoga kojeg, nešto dalje u tekstu, nosi Gackoj i Krbavi, djelomice na temelju arheološkog pobunjeni carev vazal (Liudewitus dux Pannoniae materijala. Također iznosi mišljenje da franački izvori Bornu tituliraju kao dux Guduscanorum jer su Gačani inferioris, Liutevitus rector inferioris Pannoniae), bili Francima geografski najbliži te stoga kao pars pro primjerice dux Dalmatiae ili dux Liburniae, mogu- toto u ranim vrelima postali skupno ime za Hrvate. Uravnotežen osvrt na izvore i historiografske interpre- tacije dao je H. Gračanin, Guduskani/Guduščani 88 N. Klaić, Mate Suić, Limitacija agera rimskih ko- - Gačani: promišljanja o etnonimu Gačani i horoni- lonija na istočnoj jadranskoj obali, Ostaci limitacije mu Gacka u svjetlu ranosrednjovjekovnih narativa i naših primorskih gradova u ranomu srednjem vijeku, suvremenih historiografskih tumačenja, u: Gacka u Granice Liburnije kroz stoljeća, Historijski zbornik, X, srednjem vijeku. Zbornik radova, (ur. H. Gračanin, Ž. Zagreb, 1957., str. 195. Isti argument koristi i D. dzi- Holjevac), Zagreb - Otočac, 2012., str. 50-68, dok je no, Becoming Slav, str. 185. na istu temu raspravljao V. Sokol, str. 25-48. firogenetovom župom Γουτζησκά (a ove opet s U tom je trenutku na franačkom dvoru kao jedina Gackom), ili, nasuprot tome, asocijacijom istog s osoba po funkciji mjerodavna za pitanja ovog raz- hidronimom Guduča u Pokrčju, trebala bi prije sve- graničenja bio percipiran furlanski markgrof Kado- ga poslužiti filološka raščlamba koja bi pokazala lah (pravorijek je odgođen do njegova dolaska) pa prednost jednog ili drugog prijedloga utemeljenu se pretpostavlja kako taj događaj manje-više vjer- na kvalificiranim lingvističkim argumentima90. Iz no odražava situaciju u kojoj su nove stečevine na rezultata dosada provedenih preliminarnih takvih istočnom Jadranu još uvijek bile usko vezane uz radnji proizlazi da su Guduscani franačkih izvora centralnu vlast, a ne povjerene lokalnom vlastodrš- zapravo Gъdьščane, stanovnici župe Gъdьska, tj. cu. današnje Gacke. Pri tome valja uzeti u obzir sâmu Naposljetku, ipak valja imati na umu da je Pe- starinu pojave krčkog hidronima Guduča u izvornoj utingerova karta ranosrednjovjekovni uradak, pa građi. Je li njegova prva potvrda starija ili mlađa od se ne može isključiti mogućnost da je kartograf i ojkonima Γουτζησκά i horonima Gacka? u slučaju Liburnije redigirao podatke zatečene na Da titula dux Liburniae u franačkoj političkoj predlošku kojim se koristio. Osim toga, znatno je terminologiji i pokrajinskom nazivlju nije samo ar- izglednije da se doista radi o ranosrednjovjekovnoj 56 bitrarno upotrebljavana te da nije bila kratka vijeka intervenciji u sadržaj, a ne prežitku nekog preuze- svjedoči činjenica što je upravo ona, i to dvadesetak tog geografskog prikaza. Napomenimo još da što se godina nakon prvog javljanja u vrelima franačke prikaza Dalmacije tiče, on u biti završava u okolici provenijencije, odabrana kako bi se njome terito- Salone, te južnije od nje postaje nedovršen i neja- rijalno legitimirala vladavina odabranog kneza san, s mnogim kasnijim dodacima. Posve je očito nad novouspostavljenom sklavinijom, pri čemu je da kartografovo znanje i interes završava kod Ceti- opravdano zaključivati da taj izbor nije bio nima- ne i ponovno se javlja kod Epidaura. Stoga, sve na- lo slučajan; trebalo je, naime, voditi računa kako o vodi na zaključak da zapis Liburnia označava upra- prostornom opsegu nove političke formacije, tako vo Borninu Liburniju, a ne neku drugu tvorevinu93. o tradicijama prostora i identifikacijskim praksama Jasno, svime navedenim ne tvrdimo ništa afir- različitih slojeva te kulturnih krugova njegova sta- mativno o pojmu Liburnia kao potencijalnom etno- novništva. Kako uvjerljivo obrazlaže N. Budak91, naime, 93 Valja također napomenuti da prikaz područja smje- prvih se nekoliko godina nakon Aachenskog mira štenih južno od Salone sadrži niz nepravilnosti kakve franačka Dalmacija nalazila upravno podvrgnuta nisu svojstvene prikazu zapadnoeuropskih prostora. Hidrografska slika južne Dalmacije ne odgovara stvar- Furlanskoj markgrofoviji, da bi tek 817. ili 818. go- nome stanju, a slijed topografskih zabilješki očito je dine bila prepuštena domaćem upravitelju kojeg je pogrešan. Štoviše, južno od Narone gubi se cjelovi- imenovao karolinški vladar. Svjedočanstvo o najra- tost zemljopisnog prikaza, baš kao i u slučaju prikaza nijoj etapi inkorporiranja franačkog dijela nekada Krete, Grčke, Trakije i sjeverne obale Crnoga mora. Na istome su dijelu karte i kontradiktorni geografski jedinstvene pokrajine u ustroj države Karolinga do- podatci, pa je tako naznačeno da Dalmacija seže do gađaji su oko preciziranja mirovnim sporazumom Drača, bez spomena Prevalitane, a istodobno je zabi- dogovorenih granica između Bizantu dodijeljenih lježen Novi Epir, bez spomena Staroga Epira. Sve to Romana i Slavena u Dalmaciji (de finibus Dalma- upućuje na nedosljednost kartografa koji ili nije bio 92 u mogućnosti razlučiti koja administrativna podjela torum Romanorum et Sclavorum) 817. godine . pripada kojemu razdoblju ili mu do toga i nije bilo od- već stalo. U biti, ono što je izostavljeno s karte govori čak i više o kartografu i razdoblju njena nastanka od 90 Nju je zasad djelomično proveo jedino R. Katičić, onoga što je na njoj zabilježeno. Tako je posve jasno Filološka razmatranja, str. 44 i bilj. 27. Usp. također V. da je kartograf bio vrlo precizan i temeljit kada je u Sokol, Starohrvatska ostruga, str. 186: »hidrološki pitanju sadržaj koji mu je važan ili poznat, a posve termin od gata-zagatiti (zagraditi, i slična značenja), površan kada se radi o nevažnim ili nebitnim područ- pa onda i prijelaz („umjetni“, preko „mokrine“), koji jima. Na karti je niz primjera koji to dobro ilustriraju. proizlaze iz *gьd: mokrina, kal, luža«. Šire o izvorima Primjerice, sjevernotalijanska je topografija prikazana o Borninoj vladavini: R. Katičić, Pretorijanci kneza prilično detaljno, dok je prikaz južne Italije ostao ne- Borne, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 20, Split, ispunjen do te mjere da je neki kasniji amaterski kar- 1990. [1992.], str. 65-83, pretisnuto u: Uz početke hr- tograf morao nadopuniti prikaz nizom gradova. Sličan vatskih početaka, str. 171-189. je i slučaj bliskoistočnih prostora. Stoga ne čudi što na 91 B N. udak, Croats between Franks, str. 15. karti i Dalmacija biva »razvučena« do njene najjužnije 92 Gradivo, II, str. 47, br. 50. povijesne granice. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... nimu ili izrazu samoidentifikacije pojedinih slaven- zatečene na terenu. Drugim riječima, naziv »Libur- skih etničkih grupacija kojima je politički subjekt u nija« kakav tradiraju karolinški ljetopisi se, zasigur- razdoblju prve četvrti 9. stoljeća bio Borna. Štoviše, no, upirao o stanovita stvarna saznanja ostvarena spomenuti se naziv u poznatim ranosrednjovjekov- pri prvom intenzivnijem kontaktu franačkoga svi- nim izvorima nikada i ne koristi kao etnonim (dux jeta sa kompleksnom etničkom i političkom slikom Liburnorum, dux Sclavorum Liburnorum i sl.), već slavenskih populacija na zapadnom Balkanu u osvit je podređen isključivo teritorijalnom principu (dux 9. stoljeća. U kojoj je mjeri on odraz vlastite slike Liburniae). Stvara se dojam da je riječ o umjetno mjesnog stanovništva o svom identitetu, a u kojoj tvorenom nazivu, stereotipno pripisanom jednoj od konstrukcija klasicizirajuće tradicije franačkih ana- slavenskih populacija s kojom su zapadnoeurop- lista, vođenih potrebom o generiranju naziva koji bi ski suvremenici došli u realan doticaj, a nastalom semantički pokrio izvjesni realan politički sadržaj u učenim krugovima karolinške kulturne elite, pod (pri čemu se njihovo posizanje u, tada sve dostupni- utjecajem upravo tada neobično snažno afirmiranog ju, historijsku geografiju čini vrlo mogućim), ostaje korpusa spoznaja o antičkoj geografiji i nazivlju. pitanjem na koje pri sadašnjoj razini spoznaja nije No, neovisno o pitanju kako je glasio vlastiti et- moguće dati jednoznačan i odrješit odgovor. Ono što nonim grupacije čije su političko ozemlje franački se čini u velikoj mjeri pouzdanim, pa i dopuštenim 57 izvori nazivali »Liburnijom«, jednako tako nepri- zaključiti, jest da oblikovanje naziva »Liburnija« u jepornom ostaje činjenica da ti isti izvori dosljed- latinskim vrelima zapadnoeuropske provenijencije no diferencijalno određuju dva Bornina vladarska odražava prvobitnu teritorijalnu dvojnost u najrani- područja, teritorijalno vrlo jasno lučeći »Liburniju« jem razdoblju konstituiranja sklavinije čiji se naziv od »Dalmacije«. od sredine 9. stoljeća ustaljuje pod hrvatskim ime- Iz te, pak, činjenice proizlazi nedvojben zaklju- nom, tj. postojanje zasebnog »političkog teritorija« čak kako je aktualna teritorijalno-politička nomen- Dalmaciji na sjeverozapadu za čije je imenovanje klatura koja je primijenjena u suvremenim vrelima tada upotrijebljen normativan izričaj Liburnia. On m o g l a i m o r a l a voditi računa o političkim je također uključen u dominij kneza Borne, ali je realijama na jugoistočnoj periferiji Franačkoga na neki način za određeno vrijeme zadržao odjelitu Carstva (u suprotnom u pitanje dolazi njen smisao političku individualnost. i iskoristivost), pri čemu je u kontekstu ovdje pred- Na formativan franački utjecaj pri tom procesu stavljenih istraživanja pitanje krije li se iza pripisa- konstituiranja upućuje sâma okolnost što je titula- nog zemljopisnog naziva i izvorni etnonim - te kako tura prvih poznatih vladara upravo teritorijalno, a on glasi - zapravo sporedno. Presudna je, naprotiv, ne gentilno legitimirana, dopuštajući zaključak da okolnost što pripisani teritorijalni naziv, kako god je suverenitet kneževâ Bornine generacije potjecao objašnjavali njegovu lingvističku genezu, nužno »odozgo«, tj. da presudno izvorište njihove domina- odražava postojanje d v a j u r a z l i č i t i h politič- cije nad ostalim prvacima sklavinije nije bilo rodov- kih entiteta barem u početnoj etapi formiranja skla- sko uređenje, već ciljani odabir karolinških vlasto- držaca94 vinije Hrvatske, na prostoru pod Borninom kontro- . Kako je taj odabir tekao i u kolikoj se mje- lom. »Pripisano« nazivlje izvedeno iz antičkoga ri zapravo radilo o oktroiranju poglavara sklavinije od strane cara lijepo oslikava opis događaja nakon zemljopisnog pojmovnika u karolinškim dvorskim Bornine smrti 821. godine, kada je trebalo pristupiti skriptorijima tek je, dakle, jedna od dimenzija dis- izboru novoga kneza, sačuvan u franačkim anali- kurzivnog postupka prakticiranog u ranosrednjo- ma: Interea Borna dux Dalmatiae atque Liburniae vjekovnim nadregionalnim kulturnim i političkim defunctus est, et petente populo atque imperatore središtima koju valja istaknuti. Ona, praksa dodje- consentiente nepos illius nomine Ladasclavus su- ljivanja zasebnih imena novoupoznatim područjima ccessor ei constitutus est95. Anonimni biograf, pak, sa različitim razinama društveno-političke integra- Karlova nasljednika u Vita Hludowici imperatoris cije, homogenosti i opstanka, je kauzalno vezana uz taj postupak imenovanja prenosi jezgrovitije: Inter interakcije s krajevima napučenima novim stanov- haec Borna vita privato successorem ei constituit ništvom organiziranim u protoformacije s u najma- nju ruku minimalnim stupnjem autoidentifikacije, što znači da barem u izvjesnoj mjeri reproducira 94 N. BUDAK, Croats between Franks, str. 15-16. aktualne političke realitete duljeg ili kraćeg trajanja 95 Gradivo, II, str. 61, br. 67. imperator nepotem suum nomine Ladascleo96. Taj da on nije prestao postojati. U administrativnom Anonimov izvještaj je znakovit ne samo stoga što pogledu klauzure su nastavile postojati, no promi- u konciznijem obliku potvrđuje vjerodostojnost jenila se obrambena strategija. Obrambene mjere su vijesti iz odgovarajućeg ljetopisa, već i stoga što proširene, pa se tako gradovi i putne postaje dodat- - lišavajući tekst od svega što je prema autorovim no utvrđuju, grade se nove utvrde i promatračnice, a vlastitim kriterijima sporedno te bi moglo opteretiti obale rijeka i jezera pretvaraju u obrambene zone98. prozračnost i jasnoću izričaja - u cijelosti eliminira Promjene su se dogodile i u obrambenom značaju populus i njegovu petitio kao konstitutivni element većih gradova koji su bili središta novačenja još od pri donošenju odluke o smjeni na čelu mlade skla- 4. stoljeća. Upravo zbog toga, tijekom 5. stoljeća vinije, zadržavajući jedino ulogu cara kao u stvari mnogi od njih postaju sjedišta jedinica koje u nji- jedinog faktora i arbitra u tom činu. Car Ludovik ma borave gotovo trajno. Christie ističe da se ovom I. (814.-840.) je Borninoj političkoj jedinici jedno- procesu militarizacije pejzaža mora pripisati i ka- stavno »imenovao« poglavara, pri čemu nema ni- strizacija koja je uočljiva i izvan obrambenog po- kakve dvojbe da se na vladarevu definitivnu odluku jasa. Proces militarizacije nastavit će se, objašnjava nije moglo ni smjelo očekivati nikakav prigovor ili Christie, pod ostrogotskom vlašću u 6. stoljeću, kao 58 priziv. Državnopravni je odnos sklavinije Hrvatske i pod bizantskom nešto poslije. Rupe u obrambre- prema matičnom Franačkom carstvu tim opisom sa- nom lancu bile su neprestano popunjavane, a u sje- svim jasno definiran. Štoviše, sudeći po izričaju u vernotalijanskim gradovima poput Brescie i Verone Annales regni Francorum moglo bi se pretpostaviti sagrađene su gradske utvrde, odnosno fortificirane da je i Bornin neposredni nasljednik Vladislav tako- palače. U alpskim predjelima clusae ili claustrae će đer - barem u normativnim predodžbama franačkih i dalje biti osnovne vojno-administrativne jedinice, političkih elita - koristio dvojni vladarski naslov baš kao što su to bile i u proteklim stoljećima99. Su- dux Dalmatiae atque Liburniae. Na njega je nakon stav utvrda sada je povezivao i zid koji je fizički srodnikove smrti prenijeta kneževska čast zajedno s zatvarao prilaz Italiji. Borninom titulom97. Ta je mogućnost tim vjerojat- Bez obzira što je obrambeni pojas bio djelo- nija što se, istodobno, radilo o nećaku prethodnog mično uništen u bizantsko-ostrogotskom ratu sre- kneza pa je razumljiva tendencija za stalnošću titu- dinom 6. stoljeća, očito je da su određeni njegovi le, ne samo radi osiguravanja neometanog prijelaza dijelovi preživjeli bez znatnije štete. Ako je suditi vlasti, već i u službi dinastičkog kontinuiteta. 98 Usp. N. Christie, From the Danube, passim. 6. Tarsatika u ranome srednjem vijeku Sukladan razvoj, ovog puta na istočnom bizant- sko-arapskom limesu 8. i 9. stoljeća, utvrđuju J. F. Cjelokupan sustav klauzura nastavio se razvijati Haldon, H. Kennedy, The Arab-Byzantine fron- tijekom 5. i 6. stoljeća. Claustra Alpium Iuliarum tier in the eighth and ninth centuries: military organi- očito će zakazati početkom 5. stoljeća kada su kroza sation and society in the borderlands, Зборник радова nj, bez osobitog otpora, prošle Alarikove vizigotske Византолошког института, XIX, Београд, 1980., snage. Britanski arheolog i povjesničar Neil Chri- str. 84-85. – P. ŠTIH, On the Eastern border, str. 194 opisuje langobardsku istočnu granicu (»langobardski stie, autor najiscrpnijeg rada koji problematizira ra- limes«) kao sustav castra i castella na rubu i u unu- zvoj obrambenih struktura Carstva tijekom kasno- trašnjosti furlanske ravnice kojim se kontroliralo naj- antičkog doba, zaključuje da je upravo vizigotski važnije prometnice i blokirali ključni spojevi nizinâ s upad bio presudan za raspad sustava. No, naglašava planinama. 99 N. Christie, From the Danube, str. 568. Usp. ta- kođer J. Šašel, Der Ostalpenbereich, str. 97-106. 96 Gradivo, II, str. 61, br. 67. Vidi i N. BUDAK, Croats Poučen osobnim iskustvom osvajanja Italije sa sje- between Franks, str. 15 koji s obzirom na dvosmi- vera, sâm Teodorik Veliki više je puta u svojim pro- slen izričaj (nepos) otvara mogućnost da se radilo o glasima naglašavao važnost alpskih prijelaza – usp. Borninu unuku, ne nužno nećaku. To bi, dakako, kad F. Staab, Ostrogothic geographers, str. 56 i bilj. bi se moglo dokazati, dodatno učvrstilo pretpostavke 166. – T. S. Brown - N. J. Christie, Was there a o pokušajima zasnivanja nasljedne vladarske obitelji s Byzantine model of settlement in Italy?, Mélanges de dinastičkim pretenzijama. l’École française de Rome. Moyen-Âge, 101/2, Rome, 97 M. Ančić, From the Carolingian Official to the Ruler 1989., str. 390 pokazuju kako su bizantske utvrde na of Croats: Croats and Carolingian Empire in the First alpskim prijevojima uglavnom samo preuzimale po- Half of the 9th c., str. Hortus Artium Medievalium, 3, stojeće fortifikacije antičkog ili kasnoantičkog podri- Zagreb-Motovun, 1997., str. 10. jetla, popravljajući ih za novu-staru funkciju. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... po ranosrednjovjekovnim događanjima, Tarsatika i markgrof Erik ubijen iuxta Tarsaticam Liburniae njena klauzura bile su među njima. No, kako ističe civitatem; tzv. Einhardovi anali smještaju taj doga- L. Margetić, arheološki nalazi potvrđuju opstajanje đaj apud Tharsaticam, Liburniae civitatem105; ano- Tarsatike samo do 5. stoljeća, pa je teško s potpu- nimni saski pjesnik (Poeta Saxo) ističe da je Erik nom sigurnošću zaključiti što se s gradom dogodi- oppugnare Liburnorum contenderat urbem Thar- lo tijekom 6. i 7. stoljeća100. Dosadašnji istraživači saticam, dok je Einhard u svom životopisu Karla priklonili su se kataklizmičnom viđenju njegove Velikog velikaševu smrt locirao in Liburnia iuxta sudbine. G. Depoli je prema znakovima paleži i Tharsaticam maritimam civitatem (Vita Karoli Ma- nadogradnje na zidinama došao do zaključka da je gni, c. XIII). Tarsatika, najvjerojatnije, nastradala tijekom 6. sto- Mnoštvo je znanstvenika, baveći se povijesnim ljeća u bizantsko-ostrogotskom ratu ili u nekom od gibanjem istočnojadranske obale u ranom srednjem avarskih pohoda početkom 7. stoljeća101. B. Benussi vijeku, ponudilo svoje interpretacije okolnosti koje je propadanje Tarsatike smatrao posljedicom avar- su dovele do Erikove smrti. Smatrajući da su ga ubi- sko-slavenskih pljačkaških pohoda koji su grad sve- li građani Tarsatike razjašnjavala bi se politička pri- li na maleno mjesto s ruralnom ekonomijom102. Iz padnost grada nekoj od okolnih državnih tvorevina. njega se, smatrao je Benussi, razvio srednjovjekov- Jedni su u Tarsatici vidjeli najsjeverniju priobalnu 59 ni grad. Ostali istraživači su, pak, uništenje Tarsa- točku hrvatske države106, a drugi su ju smještali pod tike pripisali osvetničkom pohodu Karlovih vojski franačku vlast107. I. Goldstein ostaje, pak, prilično iz 799. godine. usamljen u mišljenju da je Tarsatika morala biti pod Događaji iz 799. godine koji su se zbili u blizini bizantskom vlašću kao značajna postaja na plov- Tarsatike zabilježeni su u nekoliko izvora. Ubojstvo nom putu kroz Jadransko more108. S druge strane, iz zasjede furlanskog markgrofa Erika, Einhard u autor najcjelovitije analize izvora vezanih za ovaj Vita Karoli Magni pripisuje stanovnicima Tarsatike događaj, N. Labus, ponudio je posve novo tumače- koji su ga ubili negdje u blizini grada.103 Događaj nje i objašnjenje razvoja događaja koji su doveli do je zabilježen u Annales Regni Francorum, Anna- markgrofove smrti. S obzirom na iscrpnost analize, les Laurissenses, Einhardovom Vita Karoli Magni, njegova se interpretacija doima najuvjerljivijom od Poetae Saxonis Annalium De gestis Caroli Magni svih ponuđenih. Labus, među ostalim, zaključuje te u pjesmi patrijarha Paulina koji je Erika osob- da Tarsatika nije bila podvrgnuta nijednomu kon- no poznavao104. U Annales Laurissenses stoji da je kretnom suverenitetu krajem 8. stoljeća, odnosno

100 L. Margetić, Srednjovjekovni pojam grada, Eric, Antichità Altoadriatiche, XXXII, Udine, 1988., Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, XXVIII/2, Rijeka, str. 115-147 pokazao je kako je Paulin u spise posve- 2007., str. 897-904. ćene Eriku upleo i patrijarhove nazore o pastoralnoj 101 G. Depoli, I punti oscuri della storia di Tarsatica e skrbi nad novoosvojenim pokrajinama, točnije o »mi- dell’origine di Fiume alla luce delle scoperte archeo- roljubivoj« evangelizaciji prostora nasuprot pokršta- logiche, Fiume, III/I, Rijeka, 1925., str. 44. vanju »ognjem i mačem« kakvo su favorizirali franač- 102 B. Benussi, Tharsatica, Atti e memorie della Società ki velikaši poput Erika. istriana di archeologia e storia patria, XXXVIII/33, 105 Gradivo, I, str. 359, br. 326. O problemima konteksta u Parenzo, 1921., str. 175. kojem pogibaju Erik i Gerold, markgrof Avarske mar- 103 Einhardi vita Karoli Magni, (ed. G. H. Pertz, G. Wa- ke i bavarski prefekt usp. J. B. Ross, Two neglected itz, O. Holder-Egger), MGH, SS rer. Germ., 25, Ha- Paladins of Charlemagne: Erich of Friuli and Gerold nnover - Leipzig, 1911., str. 16. N. Labus, Tko je of Bavaria, Speculum, XX/2, Cambridge, 1945., str. ubio vojvodu Erika?, str. 7 i d. donosi ostale odnosne 225-226. citate. Prema podatcima iz Paulinove pjesme Erik je 106 V. Klaić, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do ubijen na mons Laurentus, što su stariji istraživači ne- svršetka XIX. stoljeća, sv. I, Zagreb, 1899., str. 43. – L. opravdano povezivali s Lovranom, također u Liburni- Margetić, Antička Tarsatica i počeci Rijeke, Rije- ji. L. Margetić, Konstantin Porfirogenet i vrijeme ka, I/1, Rijeka, 1994., str. 29-34. dolaska Hrvata, u: „Dolazak Hrvata“-„Ankunft der 107 Počevši od Ivana Lučića, pa preko Račkoga, sve do Kroaten“, Split, 2001., str. 87 i bilj. 174 upozorava da Margetića, održavala se romantična predodžba o ot- na današnjem Sušaku postoji brežuljak Sv. Lovre. Ci- poru građana Tarsatike koji su se suprotstavili franač- tirani Margetićev rad je izvorno objavljen u: Zbornik koj vlasti koja je uspostavljena na području negdaš- Historijskog zavoda JAZU, 8, Zagreb, 1977., str. 5-88. nje Tarsatičke Liburnije u neko doba između 791. i 104 Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, I (l. 799. godine. Vidi u N. Labus, Tko je ubio vojvodu 501-800), (ur. F. Kos), Ljubljana, 1902., str. 363-364, Erika?, str. 7-8. br. 329. – Y.-M. Duval, Paulin d’Aquilée et le duc 108 GI. oldstein, Bizant na Jadranu, str. 127, 152. da se nalazila u pojasu ničije zemlje koja je razdva- sogoni martyris koje je nastalo u Zadru krajem 9. jala Avare i Franke109. Erikovo, međutim, ubojstvo ili početkom 10. stoljeća, registrirajući mnogo sta- pripisuje avarskom manevru, sličnom onome kojim rije stanje, iz početka 9. stoljeća ili čak i ranije111. Porfirogenetovo djelo opisuje pad Salone, a u Ein- Vjerojatno u istom svjetlu valja promatrati i pojavu hardovom spominjanju Tarsatike prepoznaje ad hoc zadarskog duxa Pavla u društvu s biskupom Dona- osudu svjedoka Erikove pogibije čija je žrtva treba- tom na dvoru Karla Velikoga 805. godine112. Oni su la poslužiti kao primjer kako se slično ne bi ponovi- krajem te godine na franačkom dvoru predstavljeni lo. N. Labus se slaže da je Tarsatika, najvjerojatnije, kao legati Dalmatarum, te je tom prilikom car do- bila razorena u franačkoj odmazdi, no smatra da je nio odluke o položaju narodâ Venetije i Dalmacije razoren priobalni grad, odnosno civitas maritima kao i njihovih predvodnika, unutar konstituiranog kako ju naziva Einhard, a ne trsatska utvrda. Izvori, franačkoga carstva. Iako su u središnjim institucija- u tom smislu, ukazuju na kontinuitet antičkog i ka- ma države Pavao i Donat očigledno bili percipirani snoantičkog grada čiji je život, možda, bio naprasno kao formalnopravno legitimni zastupnici bizantske prekinut 800. godine. Dalmacije u njenoj ukupnosti, legitimitet dvojice Samouprava i gotovo nezavisan položaj odre- Zadrana, osobito crkvenoga prvaka, vjerojatno nije 60 đenih oblasti naspram susjednih dominantnih suve- počivao na plebiscitarnoj podršci predstavnikâ svih reniteta obilježje je društvenog razvoja na istočnoj dalmatinskih gradova113, jer bi tada zasigurno ovo jadranskoj obali 8. i 9. stoljeća koje se u novijim poslanstvo uključivalo veći i zemljopisno propor- proučavanjima sve jasnije razabire. Dalmatinski cionalnije zastupljen broj drugih Dalmatinaca iz cr- pandan pojavi Tarsatičke Liburnije kao polunezavi- kvene i svjetovne hijerarhije. U ovom se događaju, sna političkog entiteta jest provincia Jadertina, oči- uistinu, vidi »jasan pokazatelj dostignutoga stup- gledno šire područje ranosrednjovjekovnog Zadra, nja tadašnje uzajamne političke razdvojenosti dal- koje opsegom nadrasta granice gradske astareje. matinskih gradova«114. Nju će dodatno potencirati Odlažući po strani pitanje formalne nomenklatu- petrificiranje političko-pravne podvojenosti ranoga re, kako god tumačili vijest o postojanju ranosred- srednjovjekovlja na istočnojadranskom prostoru, njovjekovne »Zadarske pokrajine« čini se da ne bi zadane mirovnim ugovorom u Aachenu (812.) i smjelo biti dvojbi o regionalnom i autonomnom njegovim preciziranjima na terenu 817. godine. U karakteru te tvorbe u predodžbama suvremenikâ110. novonastaloj konjunkturi samoorganiziranje novih Profil ove političke cjeline naslutio je M. Ančić političkih subjekata pokazat će se relativno jedno- analizom hagiografskog djela Translatio beati Gri- stavnom zadaćom pod objema suverenitetima. Ocrtana je situacija na razmeđu 8. i 9. stolje- ća pogodovala osamostaljivanju subregionalnih 109 LN. abus, Tko je ubio vojvodu Erika?, str. 12. 110 Najprikladnije je problem definirao S. Dokoza, cjelina (poput Tarsatike) i njihovu prerastanju u Problematika proučavanja dalmatinskoga plemstva u nove političke entitete duljeg ili kraćeg trajanja, s srednjem vijeku, Povijesni prilozi, 35, Zagreb, 2008., vlastitim teritorijalnim i/ili crkvenim pretenzijama str. 30, bilj. 16: »Koji je status Zadar tada imao naj- bolje pokazuje podatak iz Translatio beati Grisogoni. Naime analizom ovog spisa vjerojatno iz 9. stoljeća 111 Usp. M. Ančić, Translatio beati Grisogoni martyris M. Ančić je prvi uočio da se u njemu područje Zadra kao povijesno vrelo, Starohrvatska prosvjeta, ser. III, naziva Jadertina provincia. Ne ulazeći u analizu tog 25, Split, 1998., str. 132-134. – M. ANČIĆ, Mjesto pojma, niti procjenjujući radi li se doista o nekom Branimirove Hrvatske u suvremenom svjetskom po- većem području koje se na određen način sačuvalo retku, Zgodovinski časopis, LV/3, Ljubljana, 2001., od barbarskog osvajanja, na što bi ukazivao naziv, str. 319. ili je to tek slobodnije korištenje pojmova od pisca 112 M. Ančić, From the Carolingian Official, str. 9. Translatio, mogli bismo samo pretpostaviti da je za- 113 Kako je to smatrala N. Klaić, a pravilno ocijenio I. darsko područje za ondašnje ljude predstavljalo po- Prlender, Totius gentis metropolim, Historijski sebnu, a vjerojatno i u određenoj mjeri autonomnu, zbornik, 51, Zagreb, 1998., str. 7. Nedavno je reafirmi- cjelinu.« O podrijetlu pojma Jadertina provincia (čini rana mogućnost da u duxu Pavlu treba vidjeti bizant- se da je proizvod Ivekovićeve pogrešne transkripcije skoga namjesnika Dalmacije, bilo arhonta ili stratega; izraza iaderensi provincia) vidi sada T. Vedriš, Gdje drugi ga interpretiraju kao franačkoga dužnosnika ili žive Mirmidonci? Prilog raspravi o značenju pojmova pak kao gradskog priora Zadra. Usp. pregled mišlje- Mirmidones i Marab u zadarskoj legendi o prijeno- nja: I. Basić, Problemi proučavanja, str. 80-81. su moći Sv. Krševana, Povijesni prilozi, 41, Zagreb, 114 I. Prlender, Totius gentis metropolim, str. 8, s rani- 2011., str. 81 i bilj. 171. jom literaturom. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... ka susjednim područjima, pri čemu je dominacija Spomenuta se dvaput opetovana vijest u novi- određenog subjekata u pojedinim razdobljima bila je vrijeme tumači dominacijom Dubrovnika nad u manje ili više pravilnim periodima konjunkturâ okolnim teritorijem, prvenstveno nad Kotorom, u smjenjivana subordinacijom u korist moćnijeg su- uvjetima gotovo neosjetne centralne vlasti Kon- parnika ili pak ravnotežom snaga među konkurent- stantinopola, dominacijom koja se mogla očitovati skim mikroregijama. Percepcija njihova položaja u na crkvenom kao i na političkom polju.117 Iz ovog sklopu ukupnog pojma Dalmacije nužno je ovisila vrlo sažetog pregleda razvidno je kako su u pojedi- o širini obzora promatrača, tj. o očekivanjima, poli- nim etapama svoga povijesnoga razvitka određeni tičkoj i kulturnoj pristranosti te saznanjima kojima gradovi istočnojadranske obale kroz kasno 8. i 9. je promatrač raspolagao o povijesnom gibanju u stoljeće doživljavali i ostvarivali različite stupnjeve ostatku provincije. Tako je bilo moguće da u dvama prestiža i teritorijalne, duhovne ili kulturne domi- Porfirogenetovim djelima, biografiji careva djeda nacije nad svojim širim okružjem: nekima je takav Bazilija I. te u De thematibus, grad Dubrovnik u razvoj bio determiniran ranijom tradicijom i an- kontekstu događaja iz 866. i 867. godine bude oka- tičkim ugledom (Jader, Tarsatika), dok kod drugih rakteriziran izričajem koji je u latinskom izdanju nastaje ex novo, fizičkom relokacijom grada (Split, Porfirogenetova djela vjerno preveden kao totius Dubrovnik). 61 gentis metropolim: Pravilna ocjena ovih političkih zajednica utječe, dakako, i na njihovo tradicionalno viđenje unutar ἐπὶ δὲ τῆς βασιλείας Μιχαὴλ τοῦ υἱοῦ Θεοφίλου susjednih političkih jedinica poput Bizantsko- ἀνῆλϑεν ἀπὸ Ἀφρικῆς στόλος λς΄ κομπαρίων, ἔχων ga Carstva; očigledno je da one čine neodrživim κεφαλὴν τόν τε Σολδανὸν καὶ τὸν Σάμαν καὶ τὸν tradicionalno mišljenje o postojanoj pripadnosti Καλφοῦς, καὶ ἐχειρώσαντο διαφόρους πόλεις τῆς primorskih gradova kao što je Zadar »Bizantskoj Δαλματίας καὶ τήν τε Βούτοβαν καὶ τὴν Ῥῶσαν Dalmaciji«. Zapravo bi trebalo iznova razmotriti καὶ τὰ κάτω Δεκάτερα. ἠλϑον δὲ καὶ πρὸς τ ὴ ν čitav kompleks podvučen pod taj pojam, jer se re- τ ο ύ τ ω ν μ η τ ρ ό π ο λ ι ν , ἣ Ῥαούσιον λέγεται, gionalizam i emancipacija pod formalnom egidom καὶ ταύτην ἐπὶ χρόνον ἐπολιόρκουν ἱκανόν115. državnopravne tradicije Istočnog Rimskog Carstva U Vita Basilii se, pak, ista vijest donosi na slje- na ovom stupnju istraživanja čine uvjerljivijim rje- deći način: šenjem za primorske gradove od »dugog trajanja« καὶ ἄρχοντας ἐπιστήσαντες τόν τε Σολδάνον bizantske vlasti, u punom smislu riječi. Istraživanja καὶ Σάμβαν καὶ τὸν Καλφούς, οὓς ἐν κακίᾳ καὶ bi, jasno, trebalo proširiti i na područje sjevernoga πολεμικῇ ἐμπειρίᾳ κατὰ πολὺ διαφέρειν τῶν Jadrana, gdje je ranosrednjovjekovna prisutnost Bi- ὁμοφύλων ἐπίστευον, ἓξ καὶ τριάκοντα πλοίων πολεμικῶν κατὰ Δαλματίας στόλον ἀπέστειλαν, ὑφ΄ οὗ διάφοροι πόλεις ἑάλωσαν Δαλματῶν, οἷον Basilii, u: Theophanes continuatus, Ioannes Came- ἥ τε Βούτομα καὶ Ῥῶσα καὶ τὰ κάτω Δεκάτορα. niata, Symeon Magister, Georgius Monachos, (rec. προχωρούντων δὲ κατὰ νοῦν τῶν πραγμάτων I. Bekker), [Corpus scriptorum historiae Byzanti- τοῖς πολεμίοις, ἦλϑον καὶ ἐπὶ τ ὴ ν τ ο ῦ ὅ λ ο υ nae, 33], Bonn, 1838., str. 289 (lib. V, 53). Prijevod ἔ ϑ ν ο υ ς μ η τ ρ ό π ο λ ι ν , ἣ Ῥαούσιον λέγεται, καὶ I. Bekkera: Creatisque ducibus Soldano Sambane et Chalphuso, qui longe militia bellicaeque rei experi- ταύτην ἐπὶ χρόνον ἐπολιόρκουν ἱκανόν116. entia tribulibus reliquis praestare existimabantur, sex supra triginta naves in Dalmatiam miserunt, quibus 115 Constantinus Porphyrogenitus, De thematibus et De Dalmatarum plures urbes captae sunt, Butoma Rosa et administrando imperio, accedit Hieroclis Synecdemus inferius Decaterum. Sic cum secundis auris res hosti- cum Bandurii et Wesselingii commentariis, rec. I. bus succederent, ad ipsam venerunt totius gentis me- Bekker, Bonn, 1840. (Corpus scriptorum historiae tropolim, quam Ragusium vocant, eamque ad longum Byzantinae, III), str. 61 (lib. II). Prijevod I. Bekkera: tempus circumsederunt. Sub imperio autem Michaelis, filii Theophili, classis 117 I. Prlender, Totius gentis metropolim, str. 11-12. ab Africa ascendit triginta sex, navigiorum, quae Ova kasna potvrda distinktivnosti južne Dalmacije u Soldanum et Samanum et Calphum duces habebant. odnosu na ostatak pokrajine različito se tumačila u hi- Hi subegerunt sibi varias Dalmatiae urbes, et Butoban storiografiji. Interpretirana je, primjerice, kao povije- et Rosan et inferiora Decatera. Venerunt etiam ad eo- sna podloga pojmu Dalmatia Superior i dokaz podjele rum metropolim, quae Ragusium dicebatur, eamque teme Dalmacije na dvije pokrajine. Pregled mišljenja satis longo tempore obsederunt. nalazi se u I. Basić, Problemi proučavanja, str. 74-76 116 CONSTANTINUS PORPHYROGENITUS, De vita i 79-81. zanta izvan otočkih gradova Krka, Osora i Raba na 7. Tarsatika – biskupsko sjedište? susjednom kopnu ostala prilično neistraženom118. Indikativno je što isti Einhard koji je u biografi- Pogibija markgrofa Erika kod Tarsatike 799., ji Karla Velikoga Erikovu smrt locirao in Liburnia desetak godina nakon pokoravanja Istre, neosporno iuxta Tharsaticam maritimam civitatem (a u svojoj je svjedočanstvo neuspjela ostvarivanja franačke redakciji anala apud Tharsaticam, Liburniae civita- vojne kontrole i nad tim područjem119. Opetovani tem), na drugom mjestu, opisujući ustanak donjo- napori franačke vojske da ostvari vrhovništvo nad panonskog kneza Ljudevita (bellum Liudewiticum) kvarnerskom regijom i prostorima istočno od nje, kao i dugotrajne franačke protumjere kojima ga se kronološki posteriorni padu Avarskoga kaganata nastojalo pacificirati, u unosu pod godinom 822. 796. i bez trajna uspjeha, izgleda da se ne mogu u spominje Sisciju, jedno od kneževih sjedišta, tako- punoj mjeri objasniti pojedinačnim i ograničenim đer kao civitas121. Tim izričajem se, u načelu, ozna- otporom bizantskih gradskih općina na obali i oto- čavaju oni gradovi koji su bili biskupska sjedišta, cima, već u jednadžbu nakon definitivnog nestanka diferencijalno ih određujući spram pojma castrum, avarskog vrhovništva nad istočnim Jadranom valja oppidum i sl., upravo stoga što su kao središta cr- uvesti barem posredno vojno-političko upletanje kvene organizacije civitates posjedovali osobito va- Bizanta u nastalom vakuumu moći. Nije, naime, 62 žan urbani atribut. do sada u dovoljnoj mjeri bila isticana činjenica da Ta tradicija apelativa civitas za naselje visoko je izbijanje Franaka na istočnu obalu Istre - nakon uzdignuto u crkvenoj hijerarhiji, s uporištem u ra- osvojenja te regije oko 788. (svakako prije rujna 791.) - bilo prvi neposredan dodir dvaju carstava na Jadranu, čime postaje razumljivijom i vjerojatni- 15, Split, 1985., str. 41. – I. Goldstein, Bizant na Jadranu, str. 127, 152. – N. Budak, Karlo Veliki, jom mogućnost organiziranog otpora istočnorimske Karolinzi i Hrvati, Split, 2001., str. 90 smatra kako države na području koje je priznavalo njeno vrhov- za Tarsatiku »možemo samo pretpostaviti da je bila ništvo franačkoj vojsci, kao i to da su Tarsaticenses pod bizantskim nadzorom«. P. Štih, Istria at the on- bili bizantski podanici120. set of the Frankish rule, or the impact of global poli- tics on regional and local conditions, u: The Middle Ages (izvornik: Istra na začetku frankovske oblasti in 118 N. Budak, Neki elementi demografsko-ekonom- v kontekstu razmer na širšem prostoru med severnim skog razvoja i prostorne organizacije otoka Raba od Jadranom in srednjo Donavo, Acta Histriae, XIII/1, XI. do kraja XIII. stoljeća, Rapski zbornik, 1, Zagreb, Koper, 2005., str. 1-20), str. 225: »The latter (sc. Eric 1987., str. 196 tako upozorava da je rapskih posjeda duke of Friuli) was killed in 799 in an ambush near podno Velebita moralo biti i prije osnivanja Jablanca Tarsatica in Liburnia, which belonged to the sphe- kao slobodnog kraljevskog grada 1251., čime je sred- re, if not dominion, of Byzantium, and it can there- njovjekovni rapski distrikt značajno proširen izvan fore not be excluded that his death was instigated by granica otoka, na susjednom kopnu. Za različite vrste Constantinople«. Slično i R. Katičić, Litterarum bizantske nazočnosti u jadranskom bazenu u vremen- studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog skom slijedu v. I. Goldstein, Bizant na Jadranu. srednjovjekovlja, Zagreb, 1998., str. 320: »Očito je – I. Goldstein, Byzantium on the Adriatic from prodiranje Franaka na liburnsko područje što je prizna- 550 till 800, Hortus Artium Medievalium, 4, Zagreb - valo bizantsko vrhovništvo, iako ne i bizantsku vlast, Motovun, 1998., str. 7-14. – I. Goldstein, Hrvati, najprvo naišlo na ogorčen otpor«. Т. Живковић, hrvatske zemlje i Bizant, Zagreb, 2003. – M. Ančić, Јужни Словени под византијском влашћу, 600- The Wanning of the Empire: the Disintegration of By- 1025. Београд, 22007., str. 227: »Ко год да су били zantine Rule on the Eastern Adriatic in the 9th century, ови становници Трсата (sic), јер извори не помињу Hortus Artium Medievalium, 4, Zagreb - Motovun, изричито ни Византинце ни Словене, вероватније 1998., str. 15-24. је да су они били под командом византијског 119 Tako M. Levak, Slaveni vojvode Ivana. Kolonizacija заповедника. Сукоб је, наиме, текао на релацији Slavena u Istri u početnom razdoblju franačke upra- Византија – Франачка, а не, на пример, Хрвати ve, Zagreb, 2007., str. 42-43, koji, štoviše, smatra i – Франци, па према томе битка код Трсата (sic) da se pohod kralja Pipina 797. na Slavene odnosio na јесте доказ да је Византија била војно присутна у Hrvate, i to vjerojatno one istočno od Istre, ali je polu- северној Далмацији«. D. Dzino, Becoming Slav, čio samo trenutačan uspjeh. str. 183 i bilj. 26 donosi pregled najnovijih mišljenja. 120 Tako G. Manojlović, Jadransko pomorje IX. 121 Riječ je o prvom spomenu Siscije u pisanim vrelima stoljeća u svjetlu istočno-rimske (bizantinske) povi- nakon kraja antike. Prvi je na ovu okolnost upozorio jesti, Rad JAZU, 150, Zagreb, 1902., str. 94-98. – N. B. Benussi, Tharsatica, str. 180, bilj. 109. Šire o Klaić, Najnoviji radovi o 29., 30. i 31. poglavlju problemu: N. Budak, Sisak u ranom srednjem vi- u djelu De administrando imperio cara Konstantina jeku, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 27, Zagreb, VII. Porfirogeneta, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 1994., str. 172-173. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... nokršćanskoj starini, usklađena je, čini se, s praksa- se u njima ugasio područni crkveni ustroj. S druge ma koje registriraju i Porfirogenetovi izvori. Naime, strane, naznake i tragovi njihove davne pripadnosti mada urbana terminologija nije bila normirana ili kršćanskoj ekumeni još uvijek se dadu jasno raza- fosilizirana, već je fluktuirala ovisno o vremenu i znati, što i jest osnovna motivacija piščeva interesa značenju koje su odgovarajućim pojmovima pri- za njih - samom činjenicom njihove nekadašnje pri- davali pojedini autori, ranosrednjovjekovni pisci padnosti kršćanskome kulturnom i civilizacijskom operirali su s ne baš razgranatim i iznijansiranim krugu podrazumijeva se i njihova nekadašnja pri- terminološkim aparatom kada je bila riječ o urba- padnost državnoj zajednici Romejâ. Terminološka nim strukturama. Semantička bit naziva ponekad se razlika, na tragu antičkoga shvaćanja prostora, ne mogla naslutiti samo iz konteksta. Dobar su primjer ovisi o fizičkom, nego o društvenom aspektu123. Ci- u tom smislu κάστρα οἰκούμενα (»nastanjeni grado- vitas će - za razliku od castruma ili villae - posjedo- vi«) koju okrunjeni pisac rabi kao antinomiju pojmu vati niz prestižnijih atributa, koji proizlaze iz njego- ἐρημόκαστρα (»opustjeli gradovi«). Dosadašnjim ve uznapredovale društveno-teritorijalne funkcije, mišljenjima o smislu prvonavedene sintagme - a kvalitativnog skoka u odnosu na prethodnu fazu. posljedično i drugonavedene, kao njene suprotnosti Prema tome, naseobina se drži nastanjenom onda s odgovarajućim negativnim predznakom - u znače- kad je strukturirana kao kršćanska općina, kao župa 63 njima »gradovi s dominantnim udjelom starosjedi- ili biskupija. Kršćanska općina (civitas) je suprot- lačkog romanskog stanovništva«, odnosno »grado- nost za ἐρημόκαστρα (civitas deserta). vi pod vrhovništvom bizantske države«, »gradovi U slučaju pak Siscije, s dobrim se razlogom čiji su žitelji ustrojeni u živ naseobinski organizam može pretpostaviti postojanje crkvenoga ustroja na na rimskoj gradskoj ustrojbenoj tradiciji« ili na- biskupskoj razini u vrijeme Ljudevitova ustanka. prosto »gradovi koji su nastanjeni« u doslovnom Naselje je sačuvalo ime antičkog grada, kontinui- smislu, suprotstavio je nedavno T. Živković novo, tet naseljenosti te tradiciju crkvene hijerarhije (nje- prilično uvjerljivo tumačenje prema kojem se radi gov posljednji spomen u kasnoj antici povezan je o elementima crkvene organizacije122. Drugim rije- također uz siscijskog biskupa i njegovu nazočnost čima, ἐρημόκαστρα su oni gradovi u kojima više crkvenim koncilima u Saloni 530. i 533.) koja je ne postoji živa kršćanska zajednica, čime automat- u vremenu franačke prevlasti mogla samo dodat- ski prestaju biti dio oikoumene: napušteni su, jer no potaknuti reafirmiranje biskupske organizacije u najznačajnijem gradu zapadne Panonije, čijim će centrom ostati kroz čitav rani srednji vijek. Sis- 122 Šire o problemu: T. Живковић, Constantine Porhyrogenitus’ kastra oikoumena in the Southern cijska se biskupija - kao jedina među panonskim Slavs Principalities, Историјски часопис, LVII, dijecezama - spominje u aktima crkvenoga sabora Београд, 2008., str. 17-26. Koristeći se drugim po- održanog u Splitu 928. kao dobro napučena i opskr- tvrdama i analogijama iz De administrando imperio, bljena svećenstvom124. Živković je pokazao da se točan prijevod, razumije- vanje i tumačenje pojmova o kojima je riječ uvelike Može li se, na tragu svega što je izneseno, i ci- oslanja na kontekstualnu podlogu, budući da su kori- vitas Tarsatica sagledati kao biskupsko sjedište? šteni u narativnim sklopovima koji ocrtavaju vrlo spe- cifične društvene i političke okolnosti, i to isključivo u poglavljima posvećenima zapadnobalkanskoj regi- 123 U tom je smislu srodno tumačenju u B. Kuntić ji. Iz analognih upotreba pojmova κάστρα οἰκούμενα Makvić, La continuité de la mentalité urbaine: de i ἐρημόκαστρα u spisu (Kapua, gradovi u vlasti Pline l’Ancien à Constantin Porphyrogénète, Hortus Pečenega na Dnjestru), naime, nedvosmisleno proizla- Artium Medievalium, 4, Zagreb - Motovun, 1998., str. zi da broj stanovnika prisutnih u spornim gradovima, 237 gdje je pojam shvaćen u kulturno-civilizacijskom pa čak i njihovo etničko podrijetlo kao i podvrgava- smislu: »Te naseobine pod tuđim suverenitetom ned- nje vrhovnoj vlasti Romejâ te karakter društvenog vojbeno se razlikuju od ranije spomenutih ‘rimskih’ ustroja (plemensko uređenje) nisu bili odlučujućim gradova, no čini se da je Porfirogenetu za odrednicu faktorima pri oblikovanju sintagmi κάστρα οἰκούμενα oikoúmenon kástron bitno može li naseobinu prepo- i ἐρημόκαστρα. Presudan je determinirajući element, znati kao uporište, prenositelja, i - za njen neposred- nasuprot tomu, bila nazočnost ili nenazočnost crkve- ni okoliš - kao provoditelja zakona i odredaba vlasti. ne organizacije u pojedinim gradskim središtima, pri Područje gdje nema takvog civilizacijskog i za državu čemu je inkorporiranje gradskog stanovništva u suvre- konstitutivnog žarišta je pustoš, aoíkēton kaì érēmon, menu kršćansku hijerarhijsku strukturu u predodžba- koliko god ono moglo u stvarnosti obilovati žitelji- ma pisca daleko nadilazilo sporedna pitanja geneze, ma«. kronologije i sastava spomenutog stanovništa. 124 CD I, str. 37, Nr. 26. Kasnoantički je municipalitet Tarsatike ležao u are- Ova isprava predočena Otonu III. je diplomatički alu Pule kao najbližeg grada u rangu kolonije te po- falsifikat nastao na osnovi isprave Karla Velikoga sljedično vjerojatno bio podložan pulskoj biskupiji od 4. kolovoza 792. godine. Postavlja se, među- kao u crkvenom smislu hijerarhijski nadređenom tim, pitanje istinitosti podataka koji se donose u centru, vjerojatno sa statusom arhiprezbiterijata. Otonovom privilegiju, a odnose se na Konkordij- Alternativno bi se radilo o samosvojnoj biskupiji. sku, Udinsku, Novigradsku, Rovinjsku, Pićansku i Ta je mogućnost otvorena najnovijim arheološkim Tarsatičku biskupiju. Smisao krivotvorenja isprave istraživanjima u riječkom Starom gradu125. Tarsati- Karla Velikog ovdje je očito u funkciji proširenja ka se kao biskupija jedini put spominje u povelji crkvene jurisdikcije Akvilejske crkve: ona preten- cara Otona III. iz 996. godine, kojom rimsko-nje- dira na čin utemeljenja navedenih biskupija kako bi mački vladar akvilejskom patrijarhu Ivanu dodje- im se bila u stanju nametnuti kao naddijecezanska ljuje jurisdikciju nad i, čini se, pravo utemeljenja vlast. Unatoč činjenici da carska povelja iz 803. go- šest gornjojadranskih biskupija126. Na posljednjem dine u obliku u kojem je podnesena Otonu III. ni- je mjestu Tarsatička biskupija. U povelji se car po- kada nije postojala, nije vjerojatno da bi svi podaci ziva na tom prilikom predočenu mu ispravu njego- koji se u njoj nalaze bili u potpunosti neautentični. 64 vog prethodnika Karla Velikog, koji je 803. godine Time bi sama svrhovitost čina krivotvorenja kao i navodno akvilejskom patrijarhu Paulinu udijelio motivacija sastavljača patvorine bile dovedene u pi- isti privilegij nad istim crkvenim institucijama127. tanje. Sâm akt utemeljenja biskupskih sjedišta pod Karlom Velikim, dakle, mogao je biti apropriran od 125 N. Novak, Prinos ranom kršćanstvu, str. 183, 192. strane Akvilejske metropolije, ali ne i svijest o vrlo Šire o problemu: M. Bogović, Crkveno ustrojstvo staroj, predotonskoj tradiciji episkopalnog statu- današnjeg područja Riječko-senjske nadbiskupi- sa spomenutih gradova. Uz to, ostaje nepobitnom je u srednjem vijeku, Riječki teološki časopis, IV/2, činjenica da se listina iz 803. godine - bez obzira Rijeka, 1996., str. 293-294. 126 MGH, DD, II/2: Ottonis III diplomata, Hannover, radilo se o originalu ili falsifikatu - poziva upravo 1893, str. 626-627, Nr. 215 (26. lipnja 996.): eidem na Karla Velikoga kao darovatelja, što nedvojbeno sanctae aecclesiae confirmare atque largiri dignare- upućuje da je franački vladar imao ingerencije nad mur per hoc nostrum preceptum sex episcopatus quos dijecezama o kojima je riječ. U suprotnom bi kri- pię recordationis Carolus imperator augustus ei per suum concessit preceptum, et cuncta alia precepta ab votvorena darovnica bila disfunkcionalna, jer bi se ipso vel ab aliis nostris predecessoribus regibus sive pozivala na darovatelja koji to nije mogao biti. imperatoribus prefatae sanctę Aquilegensi ęcclesiae Prema mišljenju L. Margetića128, među nabro- collata vel confirmata. (…) episcopatus sex, unum jenim biskupijama moguće je povijesno potvrditi videlicet Concordiensem, alium Utinensem, tertium jedino biskupiju u Konkordiji kao postojeću u vri- illum qui apud Civitatem novam Histriae constitutus esse noscitur, quartum vero Ruginensem, quintum jeme sastavljanja Otonove isprave, dok je ostale Petenensem, sextum Tarsaticensem. (…) sicut pre- prema mišljenju ovog autora tek trebalo utemeljiti, taxatus Karolus imperator constituit, in his prenomi- odnosno daje se tek carsko dopuštenje patrijarhu da natis locis episcopos ordinandi ac regendi sive dandi osnuje biskupska sjedišta u navedenim gradovima. nullus ius vel potestatem habere seu exercere aliqu- ando presumat preter eum qui sanctae Aquilegensis quintum Penetensem, sextum Tarsaticensem. (…) ut aecclesiae gubernacula videbitur regere. in his prenominatis locis epyscopos ordinandi ac re- 127 MGH, DD Kar., I, (ed. A. Dopsch, J. Lechner, M. gendi sive dandi nullus ius vel potestatem habere seu Tangl), Hannover, 1906., str. 399, Nr. 270 (Rim, 4. exercere aliquando presumat preter eum, qui sanctae kolovoza 803.): Pateat igitur omnibus sanctae dei Aquileiensis aecclesiae gubernacula videbitur regere. aecclesiae presentibus ac futuris fidelibus domnum 128 L. Margetić, Histrica et Adriatica, Trieste, 1983., Paulinum sanctae Aquileiensis aecclesiae patriar- str. 132-133. – L. MARGETIĆ, Tarsatica, str. 735-736, cham Romae erga nostri pietatem et papae miseri- 742-743. – L. MARGETIĆ, Odnosi Liburnije i Istre cordiam in quodam synodali concilio lamentationem u antici i ranom srednjem vijeku, Radovi Zavoda za fecisse, suam videlicet aecclesiam ingenti pagano- povijesne znanosti HAZU u Zadru, 35, Zadar, 1993., rum populatione poene totam existere desolatam. str. 56. Čini se da je tada s upjehom osnovana jedino (…) a nostro nunc iu[re] transfundimus in ius [et biskupija u Pićanu (Pedena), čiji se biskup spominje pot]estatem domni supra dicti [Pa]ulini patriarchae 1015. u jednoj ispravi cara Henrika II.: Stephanus omniu[mque] illius successorum sex episcopatus, Petenensis episcopus. Šire o problemu: M. Uhlirz, unum videlic[et] Concordiensem, alterum [Ut]inen- Der Adriaraum in der Südostpolitik der ottonis- sem, tercium illum, qui apud Civitatem novam Histriae chen Kaiser (962-1002), Südost-Forschungen, 22, constitutus esse noscitur, quartum vero Ruginnensem, München, 1963., str. 118-125. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

Radilo bi se o »širenju utjecaja akvilejske crkve, a nu« (vjerojatno u značenju »pretendent«) po imenu time i širenja vlasti zapadnoga carstva dijelom na Turchis, čija je pobuna zaprijetila vlasti novoustoli- štetu patrijarha u Gradu, dakle zapravo na štetu čenog vladara. Pri procesu saniranja te prijetnje car Mletaka, a dijelom na štetu Hrvatske«. Smatramo je bio prisiljen vojno reagirati, da bi se – izvještava da je postojanje novigradske biskupije barem od dalje Đakonov narativ – na kraju spomenuti Turchis posljednje četvrtine 8. stoljeća nakon više inter- »kajući se« iznova podvrgnuo carskoj vlasti te po- disciplinarnih analiza posvećenih tom problemu novno zadobio vladarevu milost. Turchis o kojem tijekom posljednjih desetljeća sasvim nesporno129. je riječ obično se vezuje uza zapovjednika maloa- Ona je tada pod biskupom Mauricijem bila karo- zijskoga ustanka, stratega važne anatolske teme, linška ekspozitura, podložna akvilejskom patrijar- Bardana Turka (Βαρδάνης ὁ Τοῦρκος), armenskog hu i umetnuta u stari kasnoantičko-bizantski sustav podrijetla, čija je pobuna doista 803. godine ugrozi- istarskih crkvenih dijeceza. Stoga ne bi trebalo a la samovlast cara Nikefora I. limine odbacivati ni mogućnost kako je na razmeđu Bardanova kratkovjeka i neuspješna pobuna tu- 8. i 9. stoljeća analogan prodor na susjedno područ- mači se kao konglomerat reakcije širokih vojničkih je pokušao biti ostvaren i osnivanjem biskupije u slojeva na nepopularne fiskalne mjere Nikefora I. Tarsatici, bez obzira da li je taj pokušaj uspio ili ne. i osobnih ambicija anatolskoga stratega (predstav- 65 Jedinim pisanim izvorom koji spominje razara- nika zemljoposjedničke aristokracije i nositelja nje liburnskog grada ostaje tek relativno pouzdana ikonodulskih tradicija), s kojima je bila u prolaznoj kronika Ivana Đakona (I, 23): sprezi kao zajednički izraz nezadovoljstva novim vladarom. Armenčev je pokušaj uzurpacije, mada u Mortua est namque Herenis augusta, quae rexe- početku impresivan (pobunjenička vojska u jednom rat imperium annis VIII et Nicyforus imperiale fa- je trenutku iznosila gotovo polovinu cjelokupnih stigium adeptus est. Quem quidam tirrannus, Tur- aktivnih trupa Carstva) u konačnici ipak bio kratka chis nomine, magna expedicione stipatus, conatus daha. Što zbog izostanka očekivane potpore Bar- est ad praelium provocare. Sed augustus cum sui danovih pristalica u prijestolnici u obliku ustanka imperii pene omnia loca contra tyrrannum tueretur, carigradskog puka protiv vladajućeg cara, što zbog tantumodo solum Tarsaticum destru- nedovoljne podrške širih masa civilnog stanovniš- e re p o t u i t . Postmodum vero predictus tirrannus tva u provinciji, što zbog prelaska dvojice preosta- penitens quod contra imperiale numen aliquod ne- lih vođa pobune (budući carevi Lav V. i Mihajlo II.) fas peregisset, devotus et cernuus suam adinvenit na Nikeforovu stranu i posljedičnog osipanja opo- gratiam (Istoria Veneticorum, I, 23)130. zicijskih snaga, Bardanov se položaj relativno brzo Kronološke odrednice sadržane u tekstu smješta- pokazao neodrživim, tako da je čitava akcija morala ju taj događaj u rano razdoblje vladavine bizantsko- biti privedena kraju bez izravnog vojnog sraza dviju ga cara Nikefora I. (802.-811.), nasljednika carice strana. Pregovorima između Bardana Turka i Nike- Irene, no one ostaju i jedinom viješću iz teksta koju fora I. zaključeni su - za obje strane prilično povolj- je moguće koliko-toliko neprijeporno protumačiti ni - uvjeti mira prema kojima je strategu zajamčena (zabilježena duljina Irenine samostalne vladavine osobna sigurnost, a njegovim pristašama oprost od je netočna, kao i podatak da je carsko prijestolje kazne ukoliko se bez otpora predaju carskim sna- ispražnjeno tek njezinom smrću). Đakonov ljetopis, gama131. naime, u nastavku pripovijeda o izvjesnom »tirani- Navodnu carsku milost koju je Bardan stekao, prema vijestima Ivana Đakona, može se tumačiti či- 129 M. Jurković, Novigrad Istarski između 7. i 12. stoljeća. Split, 1996. – M. Levak, Slaveni vojvode Ivana, str. 110. – P. Štih, Istria at the onset, str. 213- 131 O Bardanovom ustanku iscrpno: G. Ostrogorski, 214. Povijest Bizanta. (Prev. M. i K. Miladinov), Zagreb, 130 Usp. IOHANNES DIACONUS, Istoria Veneticorum, 2002., str. 103. – Ε. Σ. Κουντούρα-Γαλάκη, (ed. L. A. Berto), Istituto Storico Italiano per il Medio Ἡ ἐπανάσταση τοῦ Βαρδάνη Τούρκου, Βυζαντινά Evo. Fonti per la Storia dell’Italia medievale. Storici Σύμμεικτα, 5, Αϑήνα, 1983., str. 203-215. – W. italiani dal Cinquecento al Millecinquecento ad uso Treadgold, The Byzantine revival, 780-842. delle scuole, 2, Bologna, 1999., str. 106. O interpreta- Stanford, 1988., str. 131-135, 196-199. – P. A. cijama odlomka, koje otvaraju mnoge probleme, vidi HOLLINGSWORTH, Bardanes Tourkos, u: Oxford G. Manojlović, Jadransko pomorje, str. 95-97 i N. Dictionary of Byzantium, vol. 1, (ed. A. P. Kazhdan), Labus, Tko je ubio vojvodu Erika?, str. 12, bilj. 40. New York-Oxford, 1991., str. 255. njenicom da nije - kako bi se možda moglo očekiva- statno suprotstaviti davni Manojlovićev komentar: ti - za svoj pokušaj vojnog udara bio kažnjen smrću, »jedva je moguće pomisliti, da bi se Trsat odmetnuo već mu je blagonaklono dopušteno da se povuče u od carstva u svezi s maloazijskim ustankom anato- samostan koji je sam utemeljio (ondje je, doduše, ličkoga stratega, kojemu se nije pridružio ni Hriso- ipak naknadno oslijepljen, što vjerojatno treba obja- polis, a kamo li evropska koja pokrajina ili grad«133. sniti činom uklanjanja potencijalne buduće prijetnje U slučaju, pak, da je subjektom navedene rečenice za dinastiju diskvalificirajućom tjelesnom kaznom). bio pretendent na carsko prijestolje, teškoće posta- Pritom iz stilizacije Đakonova teksta - »dočim je car ju potpuno nepremostivima, naprosto zato što su se gotovo sva mjesta svoga carstva očuvao od uzurpa- sva poznata kretanja Bardana i njegovih pristaša, u tora, jedino je mogao razoriti Tarsatiku« - nije jasno izvornoj građi dobro potkrijepljena, odvijala u sre- odnosi li se vijest o razaranju Tarsatike na bizant- dišnjim i zapadnim dijelovima Male Azije (Amorij, skog cara ili na pobunjenika kao vršitelje radnje. Nikomedija, Hrizopol, Malagina), dakle u središ- Dekonstruiranjem rečeničnoga sklopa kristaliziraju njim pokrajinama Carstva, a ne na sjeveru jadran- se dva načina na koja se može tumačiti njen smisao, skog priobalja. Pridruži li se tome okolnost da se oba s izvjesnim proturječjima: cjelokupan tijek Bardanove pobune odvijao između 66 a) bizantski vladar nastojao je spriječiti ulaz srpnja i rujna 803. godine, dakle unutar nepuna dva pobunjeničkih snaga u gradove Carstva, što mu je mjeseca, postaje jasno da ni o kakvom političkom pošlo za rukom u svim gradovima osim u Tarsatici odjeku tog događaja na udaljenoj zapadnoj perife- (→ carska vlast je morala izvršiti odmazdu nad ne- riji Carstva ne može biti govora. Čak i ukoliko bi- lojalnim građanima ovoga grada); smo mogli dokazati da je vijest o ustanku dospjela b) caru lojalno mjesno stanovništvo nastojalo iz Male Azije do krajnjeg sjeverozapadnoga ruba je spriječiti Bardanove pristaše da zauzmu grado- Dalmacije na vrijeme da u kratkom vremenu pri- ve Carstva, što su uspjeli postići u svim gradovima je gušenja Bardanova pokreta potakne lokalnu re- osim u Tarsatici (→ pripadnici pobunjeničkog po- akciju i organizaciju otpora carskoj vlasti (za što, kreta vojno su zaposjeli Tarsatiku kao jedini grad u ponavljamo, nema nikakvih pokazatelja), tek pre- državi koji je pretrpio takvu sudbinu); ostaje objasniti zašto bi se uopće jedna kvarnerska Prema tome, spomenuti je odlomak moguće primorska općina - i to jedina među bizantskim dvojako tumačiti, naravno s dalekosežnim inter- gradovima na Jadranu - odlučila na takav korak te pretativnim konsekvencama. Opcija da je spomen kakve je ambicije mogla gajiti za slučaj povoljna Tarsatike, u odlomku posvećenom maloazijskom ishoda. U svemu, dakle, ni jedno od dva postojeća ustanku, rezultat pogreške prepisivača pri transmi- razrješenja značenja sporne rečenice nije održivo. siji teksta, tj. da je Ivan Đakon previdom asocirao Ranije navedena dvosmislenost i bila je ona neki od anatolijskih ili frigijskih gradova sličnog pojedinost koja je potaknula G. Manojlovića da u imena uz Tarsatiku, prestala je biti uvjerljiva kada davnašnjoj, u mnogočemu do danas nenadmašenoj je analitičkim postupkom pokazano da homonimi- raspravi posvećenoj odnosima srednjobizantske dr- je takvog tipa nije moglo biti132. Drugim riječima, žave prema jadranskom bazenu u 9. stoljeću, uzme trebalo je pronaći alternativno, uvjerljivije rješenje u razmatranje više mogućnosti interpretacije teksta problemu pojave Tarsatike u odgovarajućem se- mletačkoga ljetopisca u njegovu postojećem obli- gmentu narativa mletačkoga ljetopisca. G. Manoj- ku, ne priklanjajući se izričito nijednoj od njih, ali lović je s pravom primijetio da struktura Đakonove ističući kako ne bi bilo ni najmanje neumjesno real- rečenice na citiranom mjestu nije logički konstrui- ne političke rukovoditelje Tarsatike tražiti u Bizan- rana. U slučaju da je njenim subjektom bio vlada- tincima134. Nezgrapno formulirani rečenični period jući car, proizlazi da je Nikefor I. izvršio odmazdu hrvatski je bizantolog pokušao razriješiti ponudiv- nad liburnskim gradom kao lokalnim gnijezdom ši novo, treće čitanje pretpostavkom da rečenica u pobunjenika – Bardanovih pristaša, čemu je i na da- obliku u kojem je tradirana predstavlja konstrukt našnjoj razini historiografskih saznanja posve do- nastao sjedinjenjem dvaju nepovezanih rečeničnih sklopova u novu cjelinu. Drugim riječima, postoje- 132 Usp. G. Manojlović, Jadransko pomorje, str. 95 s popisom naseljenih mjesta spomenutih u grčkom izvorniku izvještaja o ustanku te njegovu zapadnom 133 MG. anojlović, Jadransko pomorje, str. 96. latinskom prijevodu iz pera Anastazija Bibliotekara. 134 MG. anojlović, Jadransko pomorje, str. 90-98. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

ća sintaktički sporna i semantički neodrživa struk- ili osobno ime koje donosi Ivan Đakon treba identi- tura rezultat je prvobitne praznine u predlošku koja ficirati s drugom osobom, te odnose li se događaji i je u nekoj etapi transmisije teksta nespretno premo- okolnosti iz Đakonova izvješća (i na koji način) na šćena povezivanjem rečenica koje su bile susljed- kvarnersko primorje u kontekstu kompleksa vojnih ne, ali su dolazile iz različitih konteksta, dakako s i diplomatskih aktivnosti prvoga desetljeća 9. sto- različitim odnosnim subjektima i objektima. Pred- ljeća poznatog kao Pax Nicephori, bit će moguće lošci su bile dvije sadržajno i sintaktički odvojene dati pouzdaniji odgovor tek nakon posebne egze- cjeline. Njihovim prekrajanjem načinjena je tek na geze. Ono što je u kontekstu ovdje predstavljenog prvi pogled logična cjelina, generirajući anomalije istraživanja mnogo važnije istaknuti i pred čim va- koje su se očitovale pri svim pokušajima njena či- lja zastati, jest činjenica da Đakonov tekst posreduje tanja i tumačenja. Pritom je spona razvidna upravo dvije pouzdane potvrde: prvo, da su događaji o koji- na mjestu gdje se izvorno nalazio subjekt sintagme ma on izvješćuje kronološki čvrsto omeđeni samim tantumodo solum Tarsaticum destruere potuit, koja početcima vladavine Nikefora I., oko 803. godine, je u novoj kompoziciji odlomka neorganski nastav- te da stoga usko slijede događaje oko Tarsatike 799. ljena na prethodnu rečenicu o carevoj brizi za gra- godine; drugo, da se državnopravne ingerencije nad dove Carstva. Drugim riječima, postojeći rečenični spomenutim gradom izričito pripisuju bizantskim 67 period konglomerat je početka jedne rečenice i do- vlastodršcima kao nositeljima legitimnih prava nad vršetka druge među kojima stoji tekstološka laku- Tarsatikom (ona se ubraja u loca imperii). Time se na. U takvoj situaciji historiografska interpretacija potvrđuje pretpostavka do koje se dolazi i bez Đa- rečenog odlomka nužno zalazi u sferu domišljanja konova podatka. o obliku i značenju dijelova koji u njemu nedosta- ju, pa i svaki prijedlog ima jedino karakter manje 8. Tarsatička Liburnija ili više uspješne kombinacije. K tome, valja doda- na Peutingerovoj karti – kriteriji prikaza ti da se - Manojlovićevim lucidnim razmatranjima Kada se na ovaj način sagledaju značajni periodi unatoč - subjekt nepotpunog rečeničnog niza koji se tarsatičke povijesti, postaje očigledno zbog čega je odnosi na Tarsatiku vjerojatno ipak kontekstualno Tarsatika zabilježena na Peutingerovoj karti. Što- nije znatnije udaljavao od teme odlomka, ustanka više, razotkrivaju se i moguće datacije kasnoantič- Bardana Turka, jer bi u tom slučaju bilo prilično koga kartovnog predloška i ranosrednjovjekovne teško objasniti povratak pažnje na sudbinu uzur- preslike. Tarsatika je bila značajno vojno-admini- patorova pokreta u narednim retcima (Postmodum strativno središte u drugoj polovini 2. stoljeća, pa vero predictus tirrannus itd.). ponovno između 4. i 7. stoljeća, a njen će značaj Ukoliko je kakav ekskurs i postojao na mjestu biti obnovljen u doba franačko-avarskih ratova neprirodnog spoja različitih rečenica pa je takav kada se, kako je Labus pokazao, našla na jednome prenesen u kritičkim izdanjima Đakonova teksta, od smjerova franačkog napredovanja u Panoniju. njegovi su protagonisti po svemu sudeći također Karolinška vojna obavještajna služba, naglašava bili bizantski car ili osoba po imenu Turchis. Jasno, američki medievist Bernard S. Bachrach, bila je po- u slučaju da se pod tim imenom krije neka druga svećena prikupljanju svih dostupnih zemljopisnih i povijesna ličnost, intenzivnije vezana uz lokalne topografskih podataka o područjima na kojima su prilike, tumačenje teksta bilo bi znatno olakšano, namjeravali ratovati135. Bachrach je zaključke izveo a sve bi gore navedene historiografske nedoumice iz pažljivog čitanja De ordine palatii, svojevrsnog postale suvišnima. No, ozbiljna prepreka potonjoj priručnika koji je sastavio opat Adalhard iz Corbi- pretpostavci proizlazi iz činjenice da tekst kakav ea († 826.), bratić Karla Velikoga i njegov primus jest prilično vjerno, makar sažeto, oslikava upravo consiliarius136. Djelo donosi obilje informacija o tijek ustanka Bardana Turka, od njegova odmetnu- ća pa sve do pomirbenog prestanka neprijateljstava 135 B. S. Bachrach, Charlemagne and the Carolingian, prema caru, tako da za sada nije lako pronaći upori- str. 319-320. 136 šta identifikaciji Đakonovog Turkisa s nekom dru- Takvim ga imenuje nadbiskup Hinkmar iz Reimsa, koji je učestalo bio povezivan s nastankom ovoga gom ličnošću. Na pitanja: je li Turchis zaista latin- djela. Vidi B. S. Bachrach, Charlemagne and the ski ekvivalent grčkog imena Βαρδάνης ὁ Τοῦρκος Carolingian, str. 316. O Adalhardu vidi opširno F. koje je nosio predvodnik pobune protiv Nikefora I., Foucher, Adalhard et les deux Corbie, fondation tome kako je bio organiziran Karlov dvor i kako je zheimu, te pokazuje iznimnu topografsku detaljnost funkcionirao. Među ostalim, Adalhard posvećuje koja je mogla proizaći samo iz precizno sastavljenih cjelokupno poglavlje načinima prikupljanja obavi- karata140. Dakle, ne čudi što se ranosrednjovjekovni jesnih podataka. Nema sumnje da je franačko zapo- kartograf poslužio kasnoantičkim predloškom, no vjedništvo 799. godine bilo izvrsno obaviješteno o valja uvidjeti da je kopiranom sadržaju ipak pristu- svim mjestima i gradovima koji su se nalazili uzduž pio kritički. On ga je evidentno redigirao na način puteva koji su vodili prema Panoniji, pa tako i o da je s karte izostavio većinu podataka o mjestima položaju i značaju Tarsatike. Bachrach je ukazao i i područjima koja su mu ili bila nepoznata ili su mu na stupanj u kojem su se karolinški stratezi oslanjali se činila nevažnima141. Štoviše, za razliku od prika- na podatke proizašle iz proučavanja povijesne ge- za zapadne Europe svi ostali dijelovi karte tek su ografije koja je u velikoj većini slučajeva bila naj- djelomično ispunjeni topografskim sadržajem. No, pouzdaniji raspoloživi izvor informacija o kojima ranosrednjovjekovni kartograf je očito s razumije- je ovisila uspješnost rata137. Pri tome, kasnoantička vanjem učinio i nekoliko vrlo suptilnih izmjena s karta predstavljala je izvrstan izvor informacija o obzirom na preuzeti sadržaj. Primjerice, Salzburgu planiranim pravcima napredovanja prema Panoni- (Juvavum, odnosno Juvavo na karti) je tako dao do- 68 ji, a na njoj je Tarsatika bila označena kao središte datnu važnost ističući ga znakom kojim su označe- klauzure138. na najznačajnija religijska središta što ovo mjesto Pri razmatranju bilježenja Tarsatike na karti va- u kasnoantičko doba zasigurno nije bilo142, ali će to lja pak imati na umu da sadržaj karte nije puka pre- postati 798. godine s uspostavljanjem nadbiskupije. slika kasnoantičkog sadržaja, barem ne na segmen- Ukratko, pažljivije »čitanje« karte, a posebno ono- tima karte na kojima je prikazana Europa. Prikaz ga što je s nje izostavljeno ili je ostalo nedovršeno, urbanog pejzaža nesumnjivo se zasniva na kasno- jasno ukazuje da ona nije jednostavan proizvod hi- antičkom predlošku, što je posve logično s obzirom storijske geografije. da su kasnoantički itinerariji i kasnoantički urbani Iz svega, pak, proizlazi da je ranosrednjovjekov- pejzaž bili oslonac ranosrednjovjekovnom snalaže- ni kopist kasnoantičke karte imao jednako valjane nju u prostoru. O tomu, primjerice, izvrsno svjedoči razloge za bilježenje Tarsatike kao i njegov kasno- Einhardovo djelo Translatio et miracula Marcellini antički prethodnik s početka 5. stoljeća kada je Tar- et Petri. Pri opisu translacije relikvija sv. Marcelina satička Liburnija bila dio najznačajnijega obrambe- i sv. Petra, Einhard se koristi kasnoantičkim nazivi- nog sustava u Carstvu. Iako je njegova motivacija ma gradova i antičkim načinom egzaktnog izražava- bila drugačija, ranosrednjovjekovni kartograf je na nja udaljenosti među gradovima, pa je očito da nje- kartu unio simbol baš onako kako ga je vidio na gova saznanja o smještaju pojedinih gradova mogu kasnoantičkom predlošku. No, unatoč tome što je potjecati jedino iz poznavanja kasnoantičkih itine- Peutingerova karta ranosrednjovjekovna preslika rarija139. Na sličan se način kasnoantičkom toponi- kasnoantičkoga predloška, prepoznatljiv je kriterij mijom i topografskim podacima koristi i karolinški po kojem je Tarsatika bila istaknuta na kasnoantič- dokument sastavljen 774. godine u opatiji St. Denis. kom predlošku, kao i razlozi zbog kojih je ovaj dio Dokument je »pisana karta« koja bilježi darovnice predloška bio doslovno kopiran u ranome srednjem zemljišta što su pripadala kraljevskoj riznici u Kin- vijeku143.

et architecture raisonée d’un monastère carolingien, 140 Hortus Artium Medievalium, 13/1, Zagreb - Motovun, B. S. Bachrach, Charlemagne and the Carolingian, str. 336. Također, valja imati na umu da se zrelo i ka- 2007., str. 75-85. sno srednjovjekovna kartografija više ni ne oslanja na 137 B. S. Bachrach, Charlemagne and the Carolingian, kasnoantičke predloške niti ne usvaja kasnoantičku to- str. 333. Vidi i B. S. Bachrach, Procopius, ponimiju. K tomu, i kartografske konvencije kasnijih Agathias and the Frankish Military, Speculum, XLV/3, razdoblja su posve drugačije. Cambridge, 1970., str. 435-441. – B. S. Bachrach, 141 Vidi bilj. 93. Charlemagne’s Cavalry: Myth and Reality, Military 142 O antičkoj povijesti grada usp. W. K. Kovacsovics, Affairs, XLVII/4, Washington, 1983., str. 181-187. Iuvavum, u: The Autonomous Towns of Noricum and 138 Ili kao središte prokuratorske provincije ako se uzme u Pannonia / Die Autonomen Städte in Noricum und obzir mogućnost da je kasnoantička karta nastala pre- Pannonien: Noricum (Situla, 40), (ed. M. Šašel Kos, ma još ranijem predlošku s kraja 2. stoljeća. P. Scherrer), Ljubljana, 2002., str. 165-201. 139 Vidi B. S. Bachrach, Charlemagne and the 143 Dok mnogi drugi nisu. Primjerice, znak kojim je ozna- Carolingian, str. 335. čen Sirmij zasigurno nije djelo ranosrednjovjekovnog Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

Potrebno je ponovno istaknuti da simbol koji ju. Moffit nadodaje da je horografija prvenstveno označava Tarsatiku pripada skupini simbola »kla- usmjerena na ukazivanje karaktera regija i mjestâ, sičnog« oblika, odnosno simbola koji pripadaju pr- a ne njihovih stvarnih prostornih odnosa prenese- voj fazi nastanka Peutingerove karte. Ovdje je već nih na papir u određenom mjerilu. Horografski je iznesena teza da su oni nastali u Karlovu dobu, a nju princip bio posebno podesan za deskriptivne pa- podupire i primjer Tarsatike koja je očito zadržala noramske karte kakve poznajemo iz niza antičkih svoj vojno-strateški značaj do tog doba. Što se pak i ponešto ranosrednjovjekovnih opisa, a njima pak odmazde tiče, do nje je možda i došlo, ali je grad u Peutingerova karta u cijelosti odgovara. Naravno, nekom obliku nastavio postojati. Na kraju, to doka- uz jedan dodatak. Naime, iako horografski sazdana, zuje i toponim »Trsat«, ali i topografski kontinuitet ona sadrži i jedan propisno »geografski« element. nekih crkava u Rijeci144. To su bilješke o prostornim udaljenostima između pojedinih mjestâ. Sveukupno, kartu valja »čitati« 9. Tarsatička Liburnija – case study oblikovnog kao golemi horografski mozaik u koji su ugrađeni principa Peutingerove karte geografski podaci čiji je prikaz prilagođen pano- ramskom okviru u koji su svrstani. Iako se nije po- Ovime se ne iscrpljuje ilustrativnost primjera mnije pozabavio samim kartografskim principom Tarsatike u kontekstu proučavanja Tabulae Peutin- 69 na temelju kojeg je ova jedinstvena karta izrađena, gerianae. Iako upućuje na kriterij prema kojem su Bosio je ponajbolje demonstrirao kako je taj princip gradovi bili istaknuti na kasnoantičkom predlošku, prenesen u djelo. Bosio je za primjere odabrao upra- ona razjašnjava i osnovni princip prema kojem je vo prikaze Istre i Dalmacije. I dok je pitanje prikaza karta sastavljena. Kad je riječ o kartografskom na- Dalmacije daleko složenije od interpretacije koje je čelu po kojem je karta izrađena moramo se prikloni- ponudio, u pogledu manjeg i jednostavnijeg prikaza ti zaključcima do kojih je došao J. J. Moffit145. Osla- Istre, L. Bosio je jasno pokazao način na koji je pri- njajući se na Ptolemejevu Geografiju, Moffit je, na kaz bio zamišljen i izrađen. Iz njegovog razlaganja primjer, oživio pojam horografije koju je Ptolemej u proizlazi da su istarske granice jasno istaknute na svome djelu posve jasno definirao. Ptolemej, tako, karti, baš kao i njena najznačajnija urbana središta. kategorički razlikuje horografiju od geografije čiji Dodajmo tomu da je znakovno čak i naznačen spe- je prvenstveni cilj zabilježiti razmještaj lokaliteta, cifični karakter zapadne Istre obilježen, kako to još odnosno njihove relativne udaljenosti, te istaknuti Kasiodor bilježi, mnoštvom senatorskih i carskih osnovne obrise kopna146. Geografija se, piše Pto- vila »nanizanih poput niske bisera«147. lemej, zasniva na geometrijskoj projekciji pejzaža Dok je, međutim, prikaz Istre uglavnom zaokru- na kartu i matematičkom premjeravanju udaljeno- žen, prikaz Tarsatičke Liburnije je znatno jedno- sti. Ona egzaktno bilježi zemljopisne podatke bez stavniji. Kada se pozornost usmjeri na način na koji posebnog isticanja karaktera pojedinih lokaliteta. S je prikazano šire tarsatičko okruženje, uočavaju se druge strane, horografija, koje je Peutingerova kar- ključna mjesta koja se u znanstvenoj literaturi sma- ta nesumnjiv izdanak, po Ptolemeju je kartografski traju granicama tarsatičkog municipija. Jugozapad- pristup koji je u cijelosti slikovan i zaokupljen de- na granica prema Istri nalazila se kod Laurijane, od- skriptivnim, čak umjetničkim, uprizorenjem manjih nosno današnjeg Lovrana. Istočna, uzduž ceste koja područja. Pod horografskim prikazima podrazumi- je vodila prema Seniji, nalazila se, najvjerojatnije, jevaju se tako prikazi pojedinih regija i njihovih naj- kod mjesta Ad Turres (Crikvenica)148. Ovo posljed- značajnijih karakteristika i koji je ponajbolje opisu- 147 R. MATIJAŠIĆ, Kasiodorova pisma kao izvor za po- kartografa koji je ucrtao simbol za Tarsatiku, a to nisu znavanje kasnoantičke povijesti Istre (Cas. Var. XII, ni znakovi za Salerno, Benevento, Bobbio, itd. Vidi T. 22, 23, 24), Zgodovinski časopis, XLII/3, Ljubljana, Turković, Prikazi gradova, str. 312. 1988., str. 365-366. Inače, pri usporedbi s drugim zna- 144 Usp. N. Novak, Starokršćanska Tarsatica, i dr. O kovima te vrste postaje jasno da je neimenovani znak odmazdi prvi put govore tek izvori sastavljeni po- smješten u zapadnoj Istri, krivo interpretiran kao ozna- četkom 11. stoljeća, kao i već spomenute kompila- ka kupelji. Radi se o slikovnoj bilješci koja ukazuje cije Chronicon Venetum mletačkoga ljetopisca Ivana na infrastrukturu pogodnu za smještaj cara ili carskih Đakona († 1009.), tajnika dužda Petra II. Orseola. službenika. Vidi T. Turković, Prikazi gradova. 145 J. F. Moffit, Medieval Mappaemundi. – J. F. 148 A. Degrassi, Il confine, str. 101. – M. Suić, MOFFIT, The Palestrina Mosaic, str. 227-247. Hijeronim, str. 244. – M. Blečić, Prilog poznavanju, 146 J. F. Moffit, The Palestrina Mosaic, str. 242. str. 76. 70

Sl. 4. Tarsatika i njeno okruženje na Peutingerovoj karti.

nje jasno je zabilježeno na karti s udaljenošću od 20 dakle, detalj ukazuje na 4. ili 5. stoljeće kao razdo- rimskih milja (oko 30 km). S druge strane, karta je blje nastanka kasnoantičke karte koja je poslužila mnogo nejasnija u slučaju zapadne granice (sl. 4). kao predložak ranosrednjovjekovnome kartografu. Očito je da na njoj nije jasno zabilježena zapadna Kako bi se objasnili razlozi zbog kojih su po- granica tarsatičkog municipija. Prvo zapadno mje- dručja zapadno od Tarsatike prikazana na ovakav sto je Alvona koja je, vrlo vjerojatno, uvijek bila način potrebno je prisjetiti se zaključaka koje je uključena u sastav Tarsatičke Liburnije149. Mjesto je izveo L. Bosio analizirajući prikaz Istre na Peutin- označeno poput svih ostalih manje značajnih mje- gerovoj karti150. Bosio je pokazao da su kartografi sta na karti. Nakon nje slijedi postaja na rijeci Raši, sumarno, ali sasvim vjerno, istaknuli granice, glav- označena kao Arsia fl. ne gradove i najznačajnije horografske odlike Istre Naznake ovakvih granica snažno demantiraju čija se istočna granica nalazila na rijeci Raši, baš kao Medinijeve teze o opsegu Tarsatičke Liburnije (sl. što je zabilježeno na Peutingerovoj karti. Iako autor 5). Istodobno, podupiru Suićeve i Degrassijeve. nije uočio pravilnost, neimenovano mjesto označe- One govore i o dataciji prikaza što ga je preslika- no znakom, za koji je L. Bosio smatrao da je se on- vao ranosrednjovjekovni kopist. Razmještaj sim- dje zatekao nesmotrenošću kartografa, prema karti bola ne podudara se s predodžbom Liburnije koju udaljeno 8 milja od Raše označeno je simbolom bez donosi Anonimni Ravenjanin. Enona se na karti ne očitog razloga151. Rijeka Raša je, pak, sasvim jasno spominje čak ni imenom, podvelebitska mjesta su istaknuta i obilježena čak dva puta. No, razmještaj zabilježena kao drugorazredni toponimi, a Senija je simbola je ključan za razumijevanje kriterija prema istaknuta kao značajno urbano središte. Simbolima kojem su uneseni na kartu. S jedne strane Tarsati- i rijekom Rašom omeđeno je područje oko Tarsati- 150 ke, a ne područje između Enone i Raše. S takvim L. Bosio, L’Istria, str. 17-95. Neke Bosiove zaključke komentirao je R. MATIJAŠIĆ, Anonimni Ravenjanin, je granicama vojno-administrativna oblast Tarsatič- str. 287. ke Liburnije mogla biti zabilježena isključivo prije 151 L. Bosio je u pravu kada tvrdi da se u prikazivanju gotskog preuzimanja liburnskih područja. I ovaj, Istre dogodila određena greška pri ucrtavanju znakova kojima su u biti trebali biti označeni Tergeste, Parencij i Pola. No, upravo ta zabuna govori da je kartograf 149 M. Suić, Hijeronim, str. 244, 252-253. – M. Blečić, koristio sustav označavanja koji je nalagao zatvaranje Prilog poznavanju, str. 79. cjeline prikaza simbolom. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... ke, neimenovano mjesto koje se nalazilo oko 11 km jugozapadno od Raše označeno je dvotoranjskim simbolom, s druge strane Senija je označena jedna- kim simbolom. Prvo se mjesto pouzdano nalazilo u Istri, drugo nikada nije bilo izdvojeno iz provincije Dalmacije. Dakle, oba su se nalazila neposredno uz granicu Tarsatičke Liburnije. U njihovom karakteru pograničnog mjesta, smatra, počivaju razlozi zbog kojeg su na karti istaknuta simbolima. Stoga, Bosiovo zapažanje da su na karti zabilje- ženi svi geografski i topografski podatci nužni da bi se vjerno opisao istarski poluotok, može se primije- niti i u slučaju Tarsatičke Liburnije. Baš kao što su u Istri označena dva najznačajnija gradska središta, planinski lanac kojim se proteže njena sjeverna gra- nica, rijeke Arsia i Timavo, koje su se nalazile na 71 njenim istočnim i zapadnim granicama, te zaljevi i otoci koji se nalaze pred njom, tako je i liburnij- ska geografija i topografija vjerno, iako sumarno zabilježena na karti: Tarsatika kao njezino sredi- šte i jedino veće mjesto, granice na Raši i mjestu Ad Turres, otok Krk (Ins. Curica), a možda i njena Sl. 5. Karta Liburniae Tarsaticensis (M. BLEČIĆ, Prilog poznavanju, str. 73). sjeverna granica u vidu mjesta Ad protorium (= Ad Portorium ili Ad Pretorium). Otočki dio Liburniae navedeno upućuje ne samo na zaključak »da posli- Tarsaticensis može se relativno pouzdano naslutiti je gotske reorganizacije ovih graničnih oblasti oni u cjelini Krka i Cresa, kojom u vrijeme ostrogot- nisu bili sufragani salonitanskog metropolita, jer ni ske vladavine upravlja comes insulae Curritanae njihov teritorij nije bio u sastavu provincije«153, već et Celsinae, kojeg spominje Kasiodor (Variae, VII, 153 16), a koji je vjerojatno bio podvrgnut komesu u M. Suić, Liburnia Tarsaticensis, str. 712-713. Sâma činjenica izdvojenosti ovih biskupija iz salonitanske Akvileji unutar cjelovitoga sustava obrane Italije s metropolije možda upućuje i na njihovu stariju pove- istoka. Suić je pretpostavio da je pod ingerenciju zanost s akvilejskom metropolom, u razdoblju koje otočkog komesa bio podvrgnut i potez na susjed- prethodi ostrogotskoj okupaciji. Istodobno, mogla bi nom kopnu, »jer bi inače položaj komesa s Krka i upućivati i na podrijetlo gore spominjanih ranosrednjo- 152 vjekovnih pretenzija akvilejske crkve na teritorij kvar- Cresa bio apsurdan« . Za područje južnije od Krka nerskoga primorja. Svjedočanstva o ustrojavanju pr- i Cresa u izvorima nema spomena ovakvih comi- vih biskupija na području Kvarnera prilično su oskud- tes Gothorum, što naglašeno izdvaja ova dva kvar- na i nepouzdana, kao i pažnja koja im je posvećena u nerska otoka kao područje od posebnog interesa za historiografiji. Usp. npr. R. ratožB , Vpliv oglejske cerkve na vzhodnoalpski in predalpski prostor od 4. do obranu Italije. Da je Tarsatičkoj Liburniji pripadao 8. stoletja, Zgodovinski časopis, XLIV/3, Ljubljana, dio kvarnerskoga arhipelaga svjedoči i činjenica 1990., str. 339. – G. Cuscito, Le origini cristiane da su upravo biskupi ovih otoka (dakle iste cjeline e la prima basilica episcopale di Ossero (Liburnia), koju definira Kasiodor) bili odsutni sa sinodâ pro- Rendiconti della Pontificia Accademia Romana di Archeologia, LXXII, Roma, 1999.-2000., str. 19-46. vincije održanih u Saloni 530. i 533. godine, ko- – M. Čaušević, Sainte-Marie du cimetière d’Osor: jima je pak dosljedno pribivao rapski biskup. Sve état de la question et résultats des dernières fouilles, Hortus Artium Medievalium, 9, Zagreb - Motovun, 2003., str. 205-212. 152 M. Suić, Granice Liburnije kroz stoljeća, Radovi Na snažne veze osorske ranokršćanske zajednice s Instituta JAZU u Zadru, II, Zadar, 1955., str. 286. Akvilejom koncem 4. i početkom 5. stoljeća upozo- Suprotno mišljenje zastupa L. Margetić, Noviji ravaju T. Turković - N. Maraković, Prilog pogledi. O antičkoj povijesti kvarnerskih otoka v. R. poznavanju najranije faze ranokršćanskog komplek- Matijašić, Le isole di Cherso e Lussino in età ro- sa Sv. Marije na groblju u Osoru, Peristil, XLVIII, mana, Atti del Centro di ricerche storiche-Rovigno, Zagreb, 2005., str. 16-17, analizirajući tzv. Osorski XX, Trieste - Rovigno, 1989.-1990., str. 255-273. credo (Symbolum Apsarense, CIL III, 10144). Jezična 72

Sl. 6. Praetentura Italiae et Alpium oko 170. godine (J. ŠAŠEL, Die Limesentwicklung in Illyricum, str. 228).

i na to da južnu granicu Tarsatičke Liburnije valja za područje koje završava sa Senijom, s obzirom tražiti između Krka i Raba te na odgovarajućem ko- na njen karakter granične postaje opremljene carin- pnenom pojasu. Pri tome nije teško opredijeliti se skim uredom, u čemu se slažemo s mišljenjima A. Degrassija i M. Suića154. i semantička analiza spomenika pokazala je da on po- Između Tarsatike i Senije nalazio se Ad Turres, tječe iz akvilejsko-milanskoga kulturnog kruga oko koji bi (osobito s obzirom na semantiku imena, s godine 400., da kombinira akvilejski i milanski oblik fortifikacijskim konotacijama) mogao biti sama juž- definicije vjere te da se kronološki podudara s prvom fazom arhitekture ranokršćanskog kompleksa u Osoru. na granica oblasti, pri čemu bi fortifikacije gradine Iznesena je pretpostavka o osnutku Osorske biskupi- Badanj s morske strane branile pristup unutrašnjosti je najkasnije u to doba, kao i o njenoj podređenosti Vinodola155; osim Peutingerove karte spominju ga akvilejskoj metropoliji (što bi objašnjavalo odsutnost Itinerarium Antonini (273, 6: Ad Turres) i ravenski osorskoga biskupa s koncila salonitanske metropolije održanih u Saloni 530. i 533., kojima je od kvarner- kozmograf (IV, 22: Turres). Pouzdano se ubicira na skih prelata prisustvovao jedino rapski biskup). Kao područje današnje Crikvenice, na pola puta između alternativa, koja ni u kom pogledu nije u koliziji s Tarsatike i Senije, dakle točno na mjestu gdje ga maločas iznesenim gledištem, može se uzeti mišlje- nje M. Suića, Liburnia Tarsaticensis, str. 712, prema nom tretiranju područja uz rijeku Krku u istom raz- kojemu je odsutnost kvarnerskih biskupa s koncilâ re- doblju v. I. Basić, Ecclesia Scardonitana, str. 45-85 fleks ostrogotske reorganizacije pograničnih teritorija, i I. BASIĆ, Scardonitana palaeochristiana. Usp. su- pri čemu su i dvije kvarnerske biskupije (Krk, Osor) protno gledište: L. Margetić, Neka pitanja u vezi s priključene oblasti kojom je upravljao comes insulae Istrom (I-VII stoljeće), Živa antika, XXXII/1, Skopje, Curitanae et Celsinae. Teritorij kojim su ovi bisku- 1982., str. 60. pi upravljali bio je, prema Suiću, uz ostale teritorije, 154 A. Degrassi, Il confine, str. 131. – M. Suić, isključen iz sastava provincije te organiziran unutar Liburnia Tarsaticensis, str. 713. Tarsatičke Liburnije kao zasebne jedinice. O suklad- 155 BM. lečić, Prilog poznavanju, str. 76. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

Sl. 7. Položaj principija unutar riječke starogradske jezgre i njegova idejna rekonstrukcija (J. VIŠNJIĆ, Antički povijesni okvir, str. 38, 61). smješta i Peutingerova karta, na jednakoj udaljeno- koje se još uvijek uopćeno pripisuju razdoblju Ju- 73 sti između ta dva grada156. stinijanove vladavine (527.-565.) i smatraju jedin- Proučavajući »morski« dio Tarsatičke Liburnije stveno organiziranim sustavom158. valjalo bi pomišljati i na prepoznavanje pojedinih Na kraju valja posvetiti pažnju odnosu između obrambenih točaka unutar vojnog graditeljstva 6. Liburniae i Liburniae Tarsaticensis u istome, ra- stoljeća na sjevernom Jadranu koje su mogle pri- nosrednjovjekovnom razdoblju. Ne ulazeći u sve padati ostrogotskom razdoblju, strateški štiteći tako pojedinosti različitih interpretacija159 vrijedi opeto- ustrojenu vojno-pomorsku oblast. One se posljed- vati da u historiografiji postoji konsenzus kako »li- njih desetljeća sve više istražuju157, no nažalost još burnska« komponenta Bornine vlasti ipak - uza sve nije provedena detaljnija kronološka diferencijacija razlike u viđenjima među istraživačima - počiva u unutar korpusa fortifikacija na primorju i otocima Arheološka svjedočanstva o ranobizantskom vojnom 156 O ubikaciji Ad Turres na području današnje Crikvenice graditeljstvu na sjevernojadranskim otocima, Prilozi usp. J. Brunšmid, Arheološke bilješke iz Dalmaci- Odjela za arheologiju, 5-6, Zagreb, 1989., str. 29-53. je i Panonije, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, – Ž. TOMIČIĆ, Materijalni tragovi ranobizantskog n.s. V, Zagreb, 1901., str. 114. – A. Dračić, Naselje vojnog graditeljstva u velebitskom podgorju, Vjesnik na ušću Dubračine od II do VI vijeka, Vinodolski zbor- Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. ser, XXIII, Zagreb, nik, VI, Rijeka, 1991., str. 235-246. – A. Starac, 1990., str. 139-162 te literaturu u B. Šiljeg, Vojna Rimsko vladanje, str. 84. Posljednji prilozi o tom pi- arhitektura Justinijanovog doba na sjevernom Hrvat- tanju su G. Lipovac Vrkljan, Otkriće lokalne skom primorju, magistarski rad, Zagreb, 2001., str. rimske keramičarske radionice u Crikvenici, Annales 110-119. Instituti archaeologici, III, Zagreb, 2007., str. 83-87. 158 M. Katić, The Late Antique town on the eastern – G. Lipovac Vrkljan, Crikvenica - Ad turres. Adriatic coast, Histria Antiqua, 11, Pula, 2003., str. Keramička radionica Seksta Metilija Maksima i priča 451, 455. o “Oživljeloj arheologiji“, u: Arheologija i turizam u 159 M. Ančić, From the Carolingian Official, str. 10, pri- Hrvatskoj - Archaeology and turism in Croatia, Za- mjerice, smatra da je »odlazak Gačana s bojnog polja greb, 2009., str. 168-177. – G. Lipovac Vrkljan kod Kupe 819. pri susretu s Ljudevitovim snagama - B. Šiljeg, Istraživanje lokaliteta Crikvenica-Igrali- protumačen kao pobuna protiv carskog autoriteta« te šte 2007., Annales Instituti archaeologici, IV, Zagreb, je stoga »podvrgavajući u sljedećoj fazi Gačane svojoj 2008., str. 88-92. – G. Lipovac Vrkljan - B. Ši- vlasti Borna istodobno restaurirao i carski autoritet, ljeg, Crikvenica „Igralište“ - rezultati treće godine a kroz novu titulu ducis Dalmaciae atque Liburniae sustavnih istraživanja lokalne rimske keramičarske dobio i pravno pokriće proširenja svoje kneževske radionice, Annales Instituti archaeologici, V, Zagreb, vlasti«. Za pregled triju osnovnih interpretativnih mo- 2009., str. 108-112. – G. Lipovac Vrkljan - B. dela (Drinov - Mužić, Šišić - Ančić, Rački - Katičić) Šiljeg, Crikvenica-Ad turres, rezultati četvrte godine proizašlih u historiografiji iz takve Bornine intitulaci- sustavnih arheoloških istraživanja rimske keramičar- je v. D. Dzino, Becoming Slav, str. 184. Usp. tako- ske radionice na lokalitetu „Igralište“, Annales Institu- đer uravnotežen osvrt u Д. E. Алимов, Borna dux ti archaeologici, VI, Zagreb, 2010., str. 70-75. Guduscanorum: К вопросу о характере княжеской 157 Usp. npr. A. Šonje, Ostaci antičkih utvrda u kvar- власти в Далматинской Хорватии в первой nerskom i podvelebitskom području, Pomorski zbor- четверти IX в, Европа: международный альманах, nik, 13, Rijeka, 1975., str. 284-285. – Ž. Tomičić, 6, Тюмень, 2006., str. 5-21. Guduskanima kao dominantnoj gentilnoj osnovici izneseno pokazuje da Tarsatika i njeno okružje s na teritoriju koji je knez sebi iterum podvrgnuo oko jedne te ostatak Liburnije s druge strane, od razdo- 820. godine. Neovisno, dakle, o dilemama ubicira li blja kasnog principata nadalje stupaju zasebnim pu- se taj teritorij u dolinama Gacke ili Guduče, u oba slučaja radi se o području Liburnije, u opsegu te suvereniteta nad tek pripojenim područjem«. Usp. M. pokrajine koji je - kako je već navedeno - utvrđen Suić, Granice Liburnije, str. 286-287, 288 (citat). Pro- blem je na sličan način artikulirao još S. Antoljak, konstitucijom konventa na prijelazu stare u novu Da li bi se još nešto moglo reći o hrvatskim knezovima eru, uzdržan kompetencijama zajedničkog prefek- Borni i Ljudevitu Posavskom?, Годишен зборник на ta Liburna i Japoda tijekom dezidijatsko-breučkog Филозофскиот факултет на Универзитетот во ustanka te proslijeđen u sljedeća stoljeća upravnom Скопје, 19, Скопје, 1967., str. 130, navodeći iscrpno tradicijom prokuratorske provincije Liburnije i sve izvore u kojima se Liburnija podrazumijeva kao zaseban entitet, iako zaključno uobličava neprihvat- konvencija suvremenih geografa, sve do ostrogot- ljivo mišljenje da je »Liburnija bila pod direktnom skog razdoblja koje je perpetuiralo navedenu po- franačkom vlašću i odijeljena od Dalmatinske Hrvat- djelu. Zaključak o Guduskanima kao plemenskom ske sve do 820. godine, kada ju je Ludovik Pobožni supstratu koji se krije iza dijela Bornine titule s li- zbog učinjenih usluga i odanosti Borne prema njemu podvlastio tome knezu. Borna je onda dodao svome 74 burnskom tradicijom neće moći osporiti ni eventu- naslovu ‘dux Dalmatiae’ i ‘atque Liburniae’«. Tome je alna buduća preciznija određenja njihova pripadnog svakako doprinijela činjenica što u tijekom posljednjih teritorija, bila ona usmjerena ka Pokrčju ili dubljoj četiriju desetljeća jedinoj sintezi povijesti antičke Dal- kontinentalnoj unutrašnjosti (Gacka, Lika, Krbava). macije (J. J. Wilkes, Dalmatia) problem separatnosti Liburnije nije bio dostojno valoriziran. Usp. opravda- Ono što je unutar ovog kompleksa problema ba- ne kritike: J. Šašel, J. J. Wilkes: Dalmatia. London: rem jednako važno istaknuti jest neizbježan zaklju- Routledge and Kegan Paul 1969. (History of the Pro- čak da ovako proširena Bornina titula s područjem vinces of the Roman Empire [2]), Arheološki vestnik, koje smo ocrtali kao »Tarsatičku Liburniju« nije XXI-XXII, Ljubljana, 1970.-1971., str. 301-302. imala i nije mogla imati nikakve sadržajne, držav- Kasnije je Suić ipak napustio svoje prvobitno gledi- 160 šte i suglasio se s viđenjem o »integraciji« Japudije s nopravne ili semantičke veze . Sve što je dosad Liburnijom, pri čemu je odlučujuća prevaga bio natpis spoliran u Veroni (CIL V, 3346) sa spomenom rimskog 160 Takvo se mišljenje M. Suića zasnivalo na pobijanju dužnosnika nadležnog za Liburne i Japode tijekom Šišićevog gledišta o Gačanima kao stanovnicima Li- velikog batonskog ustanka u Iliriku od 6. do 9. godi- burnije te susljednom povezivanju Liburnije franačkih ne: »U našem natpisu Iapudia et Liburnia čine sinta- izvora s antičkim skardonitanskim konventom. Dok gmu koja će ubrzo steći posebno značenje, kao jedna je prvotno kategorički tvrdio kako »ova zajednička posebna dvoimena oblast u sklopu Ilirika odnosno pripadnost istom konventu nije dovela do stapanja tih Dalmacije, koja je imala, između ostaloga, i poseban dvaju plemena«, što je »potpuno opravdano, ako se fiskalni tretman, ali i neke druge po kojima se potpuno ima na umu značaj i uloga juridičkog konventa, koji izjednačila s Liburnijom, tj. stekla sve one privilegi- svojim djelovanjem nije bitno utjecao na razaranje je koje su Liburni stjecali počevši od vremena dola- društvenih institucija domaćeg stanovništva« te »Gac- ska pod rimsku vlast« (M. Suić, Liburnija i Liburni, ka, a s njom i Gačani, nikada se nije nalazila u sklopu str. 63; usp. također B. Olujić, Povijest Japoda, str. Liburnije, pa ni u rimsko doba« (M. Suić, Granice 200). Veronski natpis epigrafičko je svjedočanstvo o Liburnije, str. 280, 285), potom je pretjerano naglaša- privremenoj liburnsko-japodskoj obrambenoj zajedni- vao distinkcije između većeg, matičnog dijela antičke ci kao posebnoj vojnoj i administrativnoj organizaciji, Liburnije koji je u ranokarolinškom razdoblju uključen i potvrda vrlo ranog zasebnog tretmana takve »šire« u Borninu Dalmaciju, s jedne strane, te manjeg, peri- Liburnije u skopu provincijalnog ustroja. Drugi mo- fernog dijela te iste Liburnije, s druge strane, završno ment koji je, čini se, presudno utjecao na promjenu konstatiravši da razloge za kontinuitet liburnskog ime- Suićeva mišljenja o kontinuitetu historijskih granica na u ranom srednjem vijeku valja tražiti na području Liburnije, bile su signifikantne vijesti aleksandrijskog kvarnerskog primorja, a ne u većem dijelu te pokrajine geografa Klaudija Ptolemeja iz 2. stoljeća, kojima se koja je odavno bila pretopljena u Dalmaciju (ali je sa- nije služio u radu o povijesnim granicama Liburnije čuvala svoj poseban karakter). Sve navedeno dovelo iz 1955. godine: »Za geografa Ptolemeja Japudija je je, na kraju, Suića do zaista neobičnog zaključka kako de facto kontinentalna oblast Liburnije (mesogeia), a je Borna početkom 9. stoljeća svoj legitimitet crpio iz japodski su gradovi naselja te kopnene Liburnije« (M. titule koja se odnosila na Tarsatičku Liburniju (a koja Suić, Liburnija i Liburni, str. 63; problem je autor je, po Suiću, izričito obuhvaćala kvarnerske otoke i su- načeo u M. Suić, Nekoliko pitanja). Nije se, među- čelno kopno od Raše do Crikvenice ili Senja)! – radilo tim, osim usputno (M. Suić, Hijeronim, str. 253, bilj. bi se o daru franačkog cara vazalu za vjernost iskazanu 201), više izjašnjavao o kompleksu pitanja vezanih uz prilikom Ljudevitovog ustanka: »onaj dodatak atque pojavu i sadržaj prvih oblika državne organizacije na Liburniae označuje teritorijalno proširenje Bornina tlu hrvatske sklavinije. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... tovima, da bi svoj administrativni i stvarni razvitak vaju ulogu kasnoantičkoga upravnog ustroja i pro- nakon 812. godine zaključile u različitim kulturno- storne organizacije zapadnoga Balkana u ranosred- političkim ambijentima - jedna u sastavu bizantske njovjekovnim etnogenezama. I to ne, ponovimo, pokrajine, druga kao dio sklavinije pod franačkim jedino zato što sâmo područje gentis Guduscano- protektoratom. Čini se da je jedinom inovacijom rum nije još uvijek pouzdano ubicirano ili zato što u tom prilično pravocrtnom razvoju ostalo pridru- je sagledavanje događaja oko Tarsatike 799. godine živanje dvaju najvećih kvarnerskih otoka vojno- isključivo u okvirima franačko-avarskog sukoba obrambenoj oblasti koja je već dugo obilježavala tek j e d n a od historiografskih interpretacija, već i nasuprotno kopno zaljeva; no taj potez se ne može zato što - mnogo važnije - mikroregionalna Libur- smatrati toliko strukturalnom promjenom koliko nija sa središtem u Tarsatici (Liburnia Tarsaticen- prirodnim nastavkom već uznapredovalog procesa sis) i istoimena veća i starija pokrajina (Liburnia) kastrificiranja i militariziranja širega tarsatičkog na čijem se krajnjem zapadnom odvjetku nalazi ona agera. Njime je taj krajnji potez liburnskog kopna prvospomenuta još od kasne antike, predstavljaju u krajnjoj liniji samo još čvršće vezan uz susjedne odjelite vojno-političke jedinice, sa zasebnim funk- velike sjevernojadranske otoke unutar istovjetne or- cionalnim smislom i različitim povijesnim razvit- ganizacijske jedinice, Tarsatičke Liburnije, te nema kom. Zato njihovi potvrđeni kontinuiteti u ranome 75 naznaka da će njihova uzajamna povezanost biti srednjem vijeku nužno uvjetuju i različito tretiranje značajnije poremećena sve do franačko-bizantskog jedne i druge društveno-političke formacije u histo- sukoba na Jadranu početkom 9. stoljeća. Na koncu, i događaji oko Tarsatike godine 799. немаловажную роль в период борьбы Франков с Аварами« – Д. E. Алимов, Полития Борны: kako smo ih razložili na temelju dostupnih vrela Gentes и Herrschaft в Далмации в первой четверти upućuju jednako tako da je Bizant pokušajem fra- IХ века, Studia Slavica et Balcanica Petropolitana, načkog prodora istočno od Raše osjetio povrijeđe- 1 (9), Санкт Петербург, 2011., str. 117. U tom naj- nima svoje vitalne interese na tom okrajku kvarner- novijem prilogu autor podastire mišljenje o, u terito- skoga kopna - ozbiljno narušene franačkim zauzi- rijalnom smislu, dvojakom karakteru Bornine vlasti: njegov su ducatus, prema mišljenju ruskoga povjesni- manjem Istre već desetak godina ranije - tako da je čara, sačinjavala dva politička entiteta - onaj sklavini- reakcija morala biti više nego očekivana. je Hrvatske u užem smislu, sa centrom na kninskom Najzad, u nepunom desetljeću n a k o n Aachen- području, te Guduscani na području Gacke. Potonji skoga mira, ne može se ni očekivati da bi predvod- bi predstavljali separatnu natio, čiji identitet ni na koji način nije bio povezan uz onaj Hrvata. Borna nik dokazano profranačke političke formacije kao bi, naprotiv, bio poglavar Hrvata, heterogene grupa- legitimacijsku oznaku svoje vlasti koristio teritorij, cije postupno prerasle u etnopolitičku zajednicu pod čiji je veći dio od 812. godine i formalno i stvar- vodstvom kristijanizirane vojne elite, čiji se kolektivni no podvrgnut bizantskoj jurisdikciji - to su civita- identitet izgrađivao opozicijom prvo prema avarskoj, a poslije i prema franačkoj vrhovnoj vlasti. Alimov se tes maritimae kvarnerskih otoka s njihovim starim tek usputno osvrće na problem teritorijalne legitimaci- agerima. Čak i ukoliko pretpostavimo da su neki je Bornine vlasti Liburnijom - ne jedino Dalmacijom dijelovi tog teritorija izvan otočkih zajednica Krka - propustivši uočiti razliku između pojmova Liburnia i Cresa na neki način doista bili pridruženi Borni- i Liburnia Tarsaticensis: »Как показал Н. Лабус, именно в контексте силового противостояния noj vladavini, parcijalna legitimacija kneza »ko- Франкского государства и Аварского каганата pnenim« dijelom Tarsatičke Liburnije od Raše do логичнее всего рассматривать произошедшее в 799 Crikvenice ne čini se baš vjerojatnom. г. близ Тарсатики в приморской части Либурнии Stoga konstatacije poput one nedavne D. Alimo- убийство фриульского маркграфа Эрика, о котором сообщается в ‘Анналах королевства франков’«. va kako je »zbog toga (sc. zbog nasilne smrti mar- Uopće se ne osvrće na novije diskusije u hrvatskoj kgrofa Erika kod Tarsatike na liburnskom primorju, historiografiji oko problema ubikacije i identifikacije op. a.) prostor kasnoantičke provincije Liburnije, u etnonima Guduscani. Alimovljevu, pak, mišljenju o čijoj se unutrašnjosti nalazila guduskanska zajedni- gotovo posvemašnjem izostanku nalaza vojne opreme franačke provenijencije na prostoru Gacke kao dokazu ca, igrao nemalu ulogu u razdoblju borbi Franaka s drugačijega identiteta Guduscana, ujedno dokazu da Avarima«161, tek s djelomičnom točnošću osvjetlja- se centar Bornine političke organizacije nalazio drug- dje (prema autorovu mišljenju oko Knina), moguće je 161 »Следовательно, территория позднеантичной bez poteškoća suprotstaviti barem jednako uvjerljivu провинции Либурнии, во внутренней части hipotezu da je ubikacija oblasti Guduscana na područ- которой находилась гудусканская полития, играла je Gacke bila neispravna. 76

Sl. 8. Statt S. Veit am Pflaum vulgo Fiume oder Rieka, J. W. VALVASOR, Die Ehre deß Herzogthums Crain, Ljubljana, 1689., detalj s ostatkom zidina Claustra. riografskim pogledima i interpretacijama. Sažetije Ne ulazeći na ovom mjestu dalje u kompleksno rečeno, deplasirano je tumačiti važnost uloge Li- pitanje oficijelne nomenklature Borninih vladar- burnije u formaciji hrvatske sklavinije događajima skih područja, upozorit ćemo jedino na činjenicu, koji su se odvili u Tarsatičkoj Liburniji, budući da je dosad neuočenu u historiografiji, da Rižanski placit riječ o drugoj jedinici, različitih razloga i kronolo- (Placitum Rizianense), zapisnik skupštine sazvane gije postanka, pod drugačijim režimom i navlastita oko 804. godine da bi se bilateralno riješili spo- razvojnog puta. Srž problema je, dakle, u nedovolj- rovi između istarskog stanovništva i predstavnika no preciznom razlučivanju istoimenih političkih nove, franačke vlasti, također potvrđuje postojanje jedinica. S druge strane, bez obzira na problemati- predodžbe o ‘Dalmacijama’ u suvremenoj jezičnoj ku ubikacije gens Guduscanorum, gotovo je posve praksi. Jedini sačuvani primjerak tog pravnog do- pouzdano da se njihovo plemensko stanište - bilo kumenta, Codex Trevisanus (Archivio di Stato di ono na području Gacke ili u zapadnom Pokrčju - u Venezia, c. 21-32), nedvosmisleno upućuje da su svakom slučaju nalazilo na prostoru klasične i ka- protagonisti skupa imali predodžbu o dvojnom na- snoantičke Liburnije (a ne na prostoru Tarsatičke zivu susjedne zemlje. Izričajem konkordiraju sva Liburnije), što bi u kontekstu promatranja subordi- relevantna izdanja Placita (Kandler, Udina, Mana- nacije tog područja knezu tituliranom kao dux Li- resi, Petranović-Margetić): burniae mogao biti izuzetno rječit putokaz. Njime Omnes istas angarias et sup(er)postas quae pre- bi se, u krajnjoj liniji, moglo dati zadovoljavajuće dicte sunt violenter facimus quod parentes nostri tumačenje izvorištâ Borninih »liburnskih« teritori- nu(m)quam fecerunt; vnde omnes d(e)uenimus i(n) jalnih legitimacija. paup(er)tate(m) et d(e)rident nostros parentes et Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... c(on)vicinj nostri Venetias et D a l m a t i a s et(iam) Greci sub cuius antea fuimus potestate162. Vrlo je, nadalje, indikativno što će, istih tih go- dina, akvilejski patrijarh Paulin († 11. siječnja 802.) u svojoj Tužnoj pjesmi posvećenoj nasilnoj smrti markgrofa Erika također rabiti pluralni izričaj ime- na pokrajine: 6. Barbaras gentes domuit sevissimas, cingit quas Drauva, recludit Danubius, celant quas iunco paludes Meotides, ponti coartat quas unda salsiflui, D a l m a t i a r u m quibus obstat terminus; (...) 8. Libicum litus, quo redundant maria, Sl. 9. Ptolemejeva Peta karta Europe (CLAUDIUS PTOLOMAEUS, Geographia Universalis, Basileae, mons inimice, Laurentus qui diceris, 77 vos super umquam imber, ros nec pluvia 1540., Tab. VII). descendant, flores nec tellus purpureos Značajno je što u Paulinovom pjesničkom sa- germinet, humus nec fructus triticeos163; stavku, kao i Rižanskom placitu (804.), posjeduje- mo dva literarna vrela kronološki vrlo bliska Eriko- 162 »Sve te radove i dodatne već spomenute namete prisil- no činimo, što naši preci nisu nikad činili; zbog toga voj pogibiji (Versus Paulini de Herico duce morao smo svi pali u siromaštvo pa nam se rugaju naši rođaci je biti sastavljen između 799. i 802.) i drugim izvo- i susjedi u Veneciji i Dalmaciji, a i Grci pod čijom smo rima koji nju spominju. Barem jednako veliku važ- vlašću bili ranije« – L. Margetić, Pravni aspekti nost treba posvetiti činjenici da se radi o tekstovima Rižanskog placita, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, XXVI/2, Rijeka, 2005., str. 649-650. U Margetićevu koji se pretežito i prvenstveno odnose na aktualnu hrvatskom prijevodu nije poštovan plural Dalmatias, lokalnu geografiju, dobro poznatu kako sudionici- kao ni u talijanskom prijevodu A. Petranović, A. ma skupštine tako i čedadskom prvosvećeniku. U Margetić, Il Placito del Risano, Atti del Centro di slučaju Rižanskog placita, štoviše, tekst je posve ricerche storiche Rovigno, XIV, Trieste - Rovigno, 1983-1984, str. 67, što je tim začudnije jer autorice do- utilitarne prirode, negirajući stoga potrebu za uče- nose i faksimil kodeksa u prilogu (74, ovdje Cod. Trev. nim rječnikom i posezanjem u antičke geografske c. 22 v.). priručnike. Tu doista nema mjesta antikizirajućem Ova se neobičnost ne može objašnjavati prepisivače- stiliziranju izrazâ. Spomenuta dva izvora, dakle, vim propustom, tj. povođenjem za dočetkom plural- nog oblika Venetias u tekstualnoj transmisiji rukopisa, upućuju na Dalmacijē kao na konkretnu stvarnost, u jer je na drugom mjestu (L. Margetić, Pravni as- čijem se dvojnom nazivlju bez teškoća mogu prepo- pekti, str. 647-648 = A. Petranović - A. Marge- znati Dalmatia et Liburnia, s nešto kasnijim preci- tić, Il Placito, str. 64-65) distinkcija između množine znim povijesnim potvrdama. Vrlo se mogućom čini Venetiae i jednine Dalmatia vrlo jasna i dosljedna: Ambulamus nauigio i(n) Venetias, Raue(n)na(m), Dal- pretpostavka o čuvanju tradicije starog dvoimenog 164 matia et p(er) flumina quod nu(m)q(uam) fecimus (ta- naziva pokrajine kako u Bizantskoj Dalmaciji , kođer prevedeno bez komentara: »Lađama idemo do tako i u susjednoj kneževini Borne i njegovih na- Venecije, Ravene, Dalmacije i po rijekama, što nismo sljednika. nikad činili«). Drugim riječima, kao i kod Anonimnog Ravenjanina, u izričaju Rižanskog placita Dalmatia, Okolnost što nakon smjene na kneževskom tro- -ae i Dalmatiae, -arum gotovo su sinonimi, ali svijest nu 821. godine, kada je ustoličen Bornin nasljednik o dvojnom identitetu te pokrajine još postoji u oficijel- Vladislav, nema daljnjeg traga liburnskoj tradiciji noj frazeologiji. u vladarskoj titulaturi, nipošto ne umanjuje važnost 163 Gradivo, I, str. 363-364, br. 329. U izričaju činjenici da se dominantniji član tog dvostrukoga Dalmatiarum potpuno se međusobno podudara cje- lokupna rukopisna tradicija Paulinove pjesme: Codex Bernensis 455 (10. stoljeće), Codex Bernensis 394 164 O tome I. BASIĆ, Dalmatiae, Dalmatiarum u jadran- (10. stoljeće), Codex Parisinus Latinus 1154 (kraj 9. skoj historijskoj geografiji, izlaganje na međunarod- stoljeća). Libicum litus kojim se otvara osma strofa ra- nom znanstvenom skupu Illyrica antiqua II. In ho- zrješuje se u Liburnum litus, a kraći oblik upotrijebljen norem Duje Rendić Miočević, Šibenik, 12-15. rujna je iz metričkih razloga. 2013. (u pripremi). vatsku sklaviniju 9. stoljeća pod imenom Dalmatia, nastalim neovisno o klasicizirajućim tradicijama franačke analistike ranijega doba. Trebati će, sto- ga, temeljito preispitati ona gledišta koja propitkuju praktičnu uporabu ovog prostorno-zemljopisnog pojma u oficijelnom, administrativnom nazivlju, točnije u prepoznatljivosti zemlje i njena identiteta (identiteta njenih vladajućih elita) u dodiru s inoze- mnim političkim i kulturnim krugovima166. Pokazuje se, na koncu, kako u slučaju pokrajin- skoga imena Dalmatia tijekom 9. stoljeća ipak po svemu sudeći nije riječ o učenoj konstrukciji ka- rolinških dvorskih krugova, nego o nomenklaturi urasloj u aktualnu jezičnu praksu političkog života Sl. 10. Ptolemejeva Peta karta Europe (Claudii na mnogo široj bazi, omogućavajući da sklavinija Ptholemaei Alexandrini liber geographiae cum tabulis 78 pod tim imenom bude »međunarodno« prepozna- et universali figura et cum additione locorum quae a vana. Iza vokabulara karolinške renesanse, sudeći recentioribus reperta sunt diligenti cura emendatus et po svemu, nipošto ne stoji imaginarna geografija jer impressus, Venetiis, 1511., str. 130). se vidi da njeni pojmovi nisu, kako je to formulirala teritorijalnog naziva, Dalmatia, i dalje nastavlja ra- N. Klaić, »rezultat maglovitih pojmova franačkih biti kao sinonim za vladavinsko područje Trpimi- analista o prilikama i političkim granicama na ta- 167 rovića, očigledno potiskujući manje eksponiranu dašnjem Balkanu« . Jasna distinkcija među razli- Liburniju. Na takvu konstataciju upućuje Zemljopis čitim slavenskim populacijama i njihovim politič- engleskoga kralja Alfreda Velikog (871.-899.), tj. kim protoformacijama bila je od velikoga značaja anglosaska redakcija opće povijesti Pavla Orozija za franački dvor upravo zbog vojnih i političkih in- (5. stoljeće) obogaćena izvornim ranosrednjovje- teresa te države na zapadnom prostoru nekadašnjeg kovnim podatcima. Hrvatska se, naime, kneževi- Ilirika. na devetoga stoljeća u tom zemljopisnom djelu pod imenom Dalmatia javlja na više mjesta, i to 10. Zaključna razmatranja bez iznimke u aktualnom značenju, u suvremenoj Naposljetku, valja zaključiti da pregled izvora zemljopisnoj i političko-administrativnoj porabi. vezanih za Tarsatiku ukazuje da bi dodatno trebalo Unutar Alfredova zemljopisa razlučena su dva sloja promisliti je li njena kasnoantička i ranosrednjovje- u kojima se javlja ime Dalmatia: stariji, kasnoan- kovna povijest doista bila ispunjena kataklizmič- tički i mlađi, suvremen obradbi iz kruga engleskog nim događajima ili se radi o povijesti dugovječnoga kralja. U potonjemu sloju taj naziv »u aktualnoj pri- grada koji se zatekao u sjeni nedostatka nalaza. Na mjeni označuje zemlju Hrvata pod vlašću njihova Peutingerovoj karti grad je istaknut kao značajno kneza«, dokazujući »kako je Dalmacija u Alfredovo središte, baš kao i kod Anonimnog Ravenjanina. doba bilo ime kojim se označivala aktualna politič- K tome, kako je pokazano, veoma se realnima čine ka tvorba«165. Prema tome, raspolažemo mjerodav- pretpostavke da se u Tarsatici nalazilo sjedište bi- nim, izvornim vrelom koje jednoznačno opisuje hr- skupije, iako se dokazi za to mogu pronaći tek u falsificiranom dokumentu. Stoga se čini da se tar- 165 R. Katičić, Dalmatia u zemljopisu Alfreda Velikoga, satičku povijest ne može sagledavati bez uvaža- Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 30, Split, 2003., vanja okolnosti u kojima je ona postojala tijekom str. 90-91. Izvor su u noviju historiografsku literatu- kasnoantičkoga i ranosrednjovjekovnoga doba. Per ru (nakon davnašnjih studija F. Račkog), i to upravo ovim tumačenjem, uveli M. Matijević Sokol - analogiam s drugim istočnojadranskim središtima V. Sokol, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, i na temelju oskudnih podataka, njenu ranosred- Zagreb, 22005. Komentirao ga je T. VEDRIŠ, Histria i njovjekovnu sudbinu moguće je rekonstruirati tek Hister kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih geografa: prilog raspravi o spomenu Istre i Dalmacije u zemljo- pisu Alfreda Velikoga, Histria, 2, Pula, 2012., str. 55- 166 Šire o problemu: D. Dzino, Becoming Slav, str. 200. 114. 167 KN. laić, Mate Suić, Limitacija, str. 193. Tin Turković, Ivan Basić Kasnoantička i ranosrednjovjekovna Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ... u kontekstu vojno-političkih prilika koje su obu- negdašnje Tarsatičke Liburnije. U pogledu toga, hvatile cjelokupnu istarsko-dalmatinsku obalu Ja- držimo da je Tarsatika u tim presudnim trenucima drana krajem 8. stoljeća i početkom 9. stoljeća. U svoje povijesti realno bila obilježena samoupravom tom smislu, Peutingerova karta, izrađena upravo u kao prvenstvenom karakteristikom. Ona je, po na- to doba, predstavlja prvorazredno svjedočanstvo o šem mišljenju, održala kontinuitet administrativnog intencijama te politike. ustroja koji je nasljedovala iz kasnoantičkoga doba Ako se Peutingerovu kartu prihvati kao vjerodo- i to u istom geografskom rasponu, prostirući se od stojan izvor, a njen sadržaj interpretira s razumije- Raše do Ad Turres. vanjem i uvažavanjem doba i mjesta njena nastan- Naposlijetku, nadamo se da će ova skica tarsa- ka, onda se čini da ona jasno svjedoči o nakanama tičkog kasnoantičkoga i ranosrednjovjekovnog po- te politike prema negdašnjem središtu vojno-admi- vijesnog razvitka u budućnosti biti nadopunjena ar- nistrativne cjeline koja se zatekla u užem spektru heološkim otkrićima koja već i u dosadašnjem obi- ranosrednjovjekovnog kartografa. Istodobno, po- mu ukazuju na ispravnost određenih pretpostavki, daci o pogibiji markgrofa Erika govore nam kakav poglavito onih koje se tiču značaja grada u vojnom je bio inicijalni odgovor, očito za otpor sposobne, i crkvenom pogledu. 79 .

* Rad je proistekao iz izlaganja predstavljenog na ciklusu predavanja o kasnoantičkoj palači u Polačama na Mljetu i Peutingerovoj karti koji se od 25. do 26. listopada 2010. održavao u Institutu za povijest umjetnosti (Centar Cvito Fisković) u Splitu. Njegova sažetija inačica objavljena je na talijanskome jeziku u T. Turković - I. BASIĆ, Nuove conoscenze sulla Liburnia Tarsaticensis nel contesto dello studio delle fonti geografiche, Atti del Centro di ricerche storiche Rovigno, XLI, Trieste - Rovigno, 2011., str. 49-102. Ovdje je taj tekst uvelike proširen (za više od trećine u odnosu na prvobitni opseg) te dopunjen kvalitativno novim spoznajama i argumentacijom. Konačni su zaključci ostali nepromijenjeni. Tin Turković, Ivan Basić

T ardoantica e altomedievale Liburnia Tarsaticense (Liburnia Tarsaticensis) nel contesto dello studio delle fonti geografiche

Il lavoro rappresenta un tentativo di analisi onni- i quali si supponeva che per due volte avessero comprensiva della storia tardoantica e altomedieva- interrotto il corso della vita di Tarsatica. Il lavoro le di Tarsatica dall’aspetto delle fonti disponibili e è stato già pubblicato nella forma più concisa (T. dall’aspetto geopolitico vigente tra il II e il X seco- TURKOVIĆ, I. BASIĆ, Nuove conoscenze sul- 80 lo. Particolare attenzione è stata dedicata al chiari- la Liburnia Tarsaticensis nel contesto dello studio mento delle strutture amministrative e di potere nel delle fonti geografiche, Atti del Centro di ricerche cui ambito geografico è venuta a trovarsi Tarsati- storiche–Rovigno, XLI, Trieste–Rovigno, 2011, pp. ca nel citato periodo. Le conclusioni che derivano 49-102), mentre qui è molto arricchito con le consi- dall’analisi delle fonti contraddicono la percezione derazioni ulteriori e approfondite. finora esistente riguardo ad eventi catastrofici per