/ 001 / / 002 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

/ 004 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

/ 006 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

/ 008 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

IMPRESSUM / 009 /

ZAUVIJEK MLAD – SEDAMDESET GODINA ZAGREBAČKOG KAZALIŠTA MLADIH

Napisao i priredio: Hrvoje Ivanković Izdavač: Zagrebačko kazalište mladih Za izdavača: Snježana Abramović Milković Urednica: Iva Karabaić Lektura i korektura: Margareta Medjurečan Prijevod sažetka na engleski: Mirna Čubranić Lektura engleskog sažetka: Mark Davies Suradnice za kazališnu dokumentaciju: Ozana Iveković i Eleonora Kaloper Grafičko oblikovanje: Antonio Dolić Izvori fotografija: Zagrebačko kazalište mladih; Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta Tisak: Kerschoffset d.o.o. , ožujak 2020.

ISBN 978-953-98139-8-5

Knjiga je objavljena uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba. / 010 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih / 011 /

/ 014 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

ZAUVIJEK MLAD

SEDAMDESET GODINA ZAGREBAČKOG KAZALIŠTA MLADIH

Napisao i priredio: Hrvoje Ivanković / 015 /

/ Sadržaj /

018 Uvodno slovo

022 Od osnutka do kraja sezone 1954/1955.

038 Od jeseni 1955. do 1965.

052 Od 1966. do 1977.

074 Od sezone 1977/1978. do 1987.

096 Od 1988. do 1994.

118 Od sezone 1994/1995. do 2000.

142 Od 2001. do 2004.

164 Od 2005. do kraja sezone 2013/2014.

230 Od sezone 2014/2015. do ljeta 2018.

276 Seventy Years of the Zagreb Youth Theatre (1948–2018), summary

290 Repertoar Zagrebačkoga kazališta mladih od 1948. do 2019.

332 Popis djelatnika Zagrebačkog kazališta mladih od 1948. do 2019.

340 Popis fotografija / 016 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

/ 018 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

UVODNO SLOVO

Knjiga pred nama pregled je povijesti Zagrebačkog kazali- šta mladih, od njegovih početaka u godinama poslije Dru- gog svjetskog rata, kada je pod imenom Pionirsko kazalište utemeljeno kao jedna u nizu sličnih institucija koje su treba- le okupljati djecu i postupno ih uvoditi u čaroliju kazališta te u etičke i ideološke norme društva, do našeg vremena, kada je, nakon desetljećâ borbe za vlastitu pozornicu, poetiku i umjetničku autonomiju, postalo jednim od najpoznatijih i najpropulzivnijih kazališta u ovom dijelu Europe. Povod za ovo izdanje je obljetnički, sedamdeseta godišnjica osnut- ka ZKM-a, no tome unatoč ono ne želi biti prigodničarsko, svedeno na nizanje uspomena ili glorifikaciju svega ono- ga što se na raznim zagrebačkim pozornicama događalo i uprizorivalo pod nazivima koje je nosio. Namjera mu je što savjesnije i pouzdanije ispisati povjesnicu ZKM-a, pri čemu se knjiga sastoji od dva po metodi, pristupu i opsegu posve različita dijela. Prijelomnica je 1988. godina, kada se ZKM počeo postupno useljavati u vlastitu zgradu u Ulici Nikole Tesle, što je bilo povezano i s temeljitom reorganizacijom rada, pa samim tim i umjetničkog profila kazališta. Pred- stave za djecu do tog su se trenutka, doduše u različitim produkcijskim okvirima te kvantitativno različitom odnosu prema repertoaru za odrasle, smatrale temeljnim segmen- tom djelovanja ZKM-a, a nepostojanje vlastite zgrade umno- gome je otežavalo izvođenje predstava te dodatno širenje i profiliranje glumačkog ansambla. ZKM u današnjem for- matu počeo se stvarati tek potkraj osamdesetih, pa je fokus ove knjige usmjeren upravo na razdoblje od 1989. do danas, pri čemu su prva četiri desetljeća postojanja Zagrebačkog pionirskog kazališta (od 1967. Zagrebačkog kazališta mladih) obrađena u formi sažetog povijesnog pregleda, dok su posljednja tri desetljeća obrađena puno / 019 /

detaljnije, u kroničarskom slijedu ispisanom djecu u kojem su djeca amateri često i bila tragom kritičkih zapisa i drugovrsnih tekstu- glavnim glumačkim osloncima. alnih izvora (intervjua, ogleda i memorabilija) Iako nominalno rad jednog autora, ova je knji- kroz koje sam pokušao rekontekstualizirati ga, zapravo, kolektivna kreacija cijelog zbora značajke, umjetničke domete i recepciju hrvatskih kazališnih kritičara koji su u poje- pojedinih predstava, sezona i razdoblja, naj- dinim razdobljima pratili rad Zagrebačkog češće određenih djelovanjem ravnatelja koji kazališta mladih, a kroz njihove opservacije su se nalazili na čelu ZKM-a. Subjektivnost često se može osjetiti i duh vremena, kazališ- je neminovan pratilac svakog izbora, pa tako nog i realnog/povijesnog, iz kojeg su, izravno i ovog, no kroz obilato citirane fragmente ili neizravno, progovarale i predstave o kojima kritika, kao ipak najrelevantnijih svjedočan- pišu. Isto to može se reći i za brojne znane stava kazališnog čina, pokušao sam sve i neznane fotografe čijim je djelima obilato važnije predstave ZKM-a od 1988. do 2018. ilustrirana ova knjiga, uz uvjerenje da kaza- osvijetliti iz različitih kutova (stavljajući ih i u lišna fotografija često izriče i nešto što nam širi društveni i kazališni kontekst), što će reći nijedna kritika, koliko god bila dobro napisa- i iz ponekad suprotstavljenih prosudbenih rakursa, pri čemu se ipak težilo posredovati na i analitički fundirana, ne može prenijeti, onu najdominantniju interpretativnu liniju te dajući nam opipljiv osjet vizuala, atmosfere dobiti što realniju sliku pojedinih predstava i glumačke ekspresije; dakle opredmećenog te njihova prijema od kritike, a posredno i tijela predstave. šire javnosti. Opsežna kritička kronika do Na kraju knjige nalazi se i popis predstava koje se došlo tim postupkom zacijelo će biti Zagrebačkog kazališta mladih, koji je, s obzi- prikladnija za separatno čitanje, ovisno o rom na brojne specifične okolnosti, bilo znat- razdoblju ili predmetu čitateljeva zanimanja, no teže napraviti nego što je to inače slučaj s negoli za konvencionalno iščitavanje ”od po- teatrografijom pojedinih kazališta. U slučaju četka do kraja“, no smatrao sam da će ”upo- ZKM-a to je značilo odrediti koje se predsta- rabna vrijednost“ tako koncipirane knjige biti ve Učilišta (čije su se javne izvedbe u ranijim znatno veća, kako u smislu informacije koju razdobljima redom bilježile kao repertoarni posreduje tako i u pogledu davanja šlagvor- naslovi) mogu tretirati kao dio repertoara te ta ili pripomoći za daljnja istraživanja tema/ napraviti distinkciju između brojnih predsta- predstava/umjetnika kojima se bavi. Veći va koje su se, osobito od 2005. do 2014, vo- dio razdoblja do 1988, koje je, valja spome- dile pod egidom koprodukcijskih projekata. nuti, nešto izdašnije pokriveno prethodnom Neke od njih to su naime bile samo u formal- monografijom ovog kazališta (50 godina Za- nom smislu, nedostatnom da bi ih se tretira- grebačkog kazališta mladih, urednica Anto- lo kao sastavni dio repertoara ZKM-a, pa je nija Bogner-Šaban, 2000), na takav bi način valjalo odrediti kriterije po kojima se to može ionako bilo gotovo nemoguće obraditi, jer učiniti, što će priloženu teatrografiju učiniti se predstave ZKM-a kritički sustavno počelo ponešto različitom u odnosu na postojeće pratiti tek tijekom 1970-ih, kada mu je i struč- popise predstava Zagrebačkog kazališta na javnost počela priznavati status dram- mladih. skog kazališta čije profesionalne predstave nisu samo usputna dopuna repertoaru za Hrvoje Ivanković / 020 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

/ 022 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

OD OSNUTKA DO KRAJA SEZONE 1954/1955.

1. Božena Begović / 023 /

Priča o Zagrebačkom kazalištu mladih služ- beno je započela 29. ožujka 1948. kada je na inicijativu Gradskog komiteta Narodne omladine Hrvatske te uz potporu republičkog Ministarstva prosvjete osnovano Pionirsko kazalište u Zagrebu, kako je bilo prvo ime ove ustanove. Bilo je to jedno u nizu sličnih kazališta kakva su tih godina pokretana širom zemlje, s namjerom okupljanja što većeg broja djece te njihova umjetničkog odgoja i kulturne naobrazbe. Za prvu direktoricu kazališta postavljena je Božena Begović, glumica, knji- ževnica i prevoditeljica školovana na bečkoj Akademiji za glazbu i scensku umjetnost, a u prvim poslijeratnim godinama angaži- rana kao predavačica dikcije (1945/1946) na Glumačkoj školi te direktorica Drame (1945/1946) i dramaturginja (1946–1950) 2. Đurđa Dević Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Već na samom početku djelovanja Pionir- sko kazalište imalo je 120 članova u dobi od ali i za entuzijazam polaznika PIK-a, kako se sedam do četrnaest godina, koji su bili podi- na početku djelovanja skraćeno nazivalo to jeljeni u tri grupe: kazališnu (gluma, recitacija kazalište. Biti pikovac ubrzo je u zagrebačkom i zborno pjevanje), baletnu (ritmičko stupanje, životnom okružju postalo pitanjem prestiža klasični ples i folklor) i scenografsku (crtanje, i gotovo nekom vrstom statusnog obilježja, modeliranje, izradba nacrta kazališnog dekora sa svim što je ono (ljubav prema kazalištu, 1 i kostima te izradba maketa). Uz upućivanje međusobna povezanost i urbani identitet) djece u osnove scenske i glazbene umjetnosti impliciralo. Štoviše, izraz pikovac ostao je, radilo se i na njihovoj općoj kulturi i odgoju, kao oznaka pripadnosti, u uporabi sve do isto toliko u moralnom i političkom koliko i u danas, nadživjevši ne samo promjenu imena estetskom smislu, zapisala je u duhu onog kazališta (već od 1950. službeni mu je naziv vremena Božena Begović, a jedan od pri- Zagrebačko pionirsko kazalište, akr. ZPK) oriteta novoosnovanog kazališta bio je da nego i sve društvene i političke mijene koje ostvarujući predstave – dramske, muzičke i su posredno utjecale i na redizajn postulata baletne, pruži svojim gledaocima priredbe na kojima je PIK započeo svoje djelovanje. seriozna amaterizma i sigurna ukusa, suzbi- Uz Boženu Begović ključna osoba u prvim jajući u umjetničkom izrazu djece (…) svaku godinama PIK-a bila je glumica Đurđa Dević, afektaciju i uobičajeno oponašanje odraslih.2 koja je na kazališnu scenu stupila još 1921. Konkretno je to značilo redovitu izvedbu kao petogodišnja djevojčica, a pedagoško-re- predstava i etida koje su nastajale u radioni- dateljska iskustva u radu s djecom stekla cama Pionirskog kazališta, što se pokazalo je kao jedna od utemeljiteljica i voditeljica presudnim za njegovu recepciju i opstojnost, Dječje scene osječkog HNK-a, u kojem je bila angažirana od 1945. do 1947, te reda- 1 Prema: Božena Begović, ”Prva sezona Pionirskog kazališta u Zagrebu“, u: Drama i problemi drame, Hrvatsko Kolo, god. II, teljica Pionirskog kazališta u Rijeci. Đurđa br. 2-3, Zagreb, travanj – rujan 1949. Dević bila je od 1948. do 1953. umjetnička direktorica PIK-a/ZPK-a i voditeljica glu- 2 Božena Begović, ”Sjećanja“, u: 15 godina Zagrebačkog pionirskog kazališta, Zagrebačko pionirsko kazalište, 1964. mačke grupe, dok su za ostala područja / 024 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

3. Pioniri na ljetovanju, 1948. 4. Pioniri na ljetovanju

umjetničko-pedagoškog rada u početnom nog djela (pioniri ljetuju na moru te pripremaju razdoblju bili zaduženi plesač i koreograf i izvode prigodni recital) u koji su bile umetnute Nenad Lhotka (baletna grupa), scenograf recitacije, zagonetke i plesovi, nedvosmisleno zagrebačkog HNK-a Zvonimir Agbaba (sce- pokazuje kako je njegova primarna funkcija nografska grupa), Viktor Šafranek (pjevački bila predstaviti javnosti početna dostignuća zbor) te Božena Begović, koja je uz recitaciju u radu s djecom, no već iduća premijera, mališane podučavala i načelima bontona. održana 10. studenog 1948, pokazala je da je ambicija novog kazališta i stvaranje cje- Novoosnovano kazalište započelo je rad lovitih predstava za redovite repertoarne u skromnim uvjetima, u dvije sobe u Ulici izvedbe. Bijeli se osamljeno jedro, drama- Jurja Haulika, potom se nakratko preselilo u tizacija prvog dijela tetralogije Val crnoga manju vilu u Buconjićevoj ulici, da bi potkraj mora sovjetskog pisca Valentina Katajeva, nije, 1949. dobilo nešto prikladniji prostor neka- doduše, naišla na podršku kritike, kako zbog dašnjeg predstavništva i skladišta tvrtke radnje komada, koju su mladi gledatelji teško Bayer, na prvom i drugom katu dvorišne razumijevali (revolucionarna zbivanja u Odesi zgrade u Preradovićevoj ulici br. 16. Bili su 1905), tako i zbog činjenice da su polaznici to prostori pogodni za administraciju i stu- PIK-a glumili tek nekoliko manjih rola, dok su u dijski rad s djecom, dok su se predstave svim nosivim ulogama nastupali profesionalni najčešće održavale na drugoj sceni HNK-a glumci (Drago Krča, Ivona Petri, Radojko Ježić, u Frankopanskoj ulici (tadašnje Malo kaza- Đorđe Milaković i dr.), no to iskustvo očito je lište; danas Dramsko kazalište Gavella). usmjerilo daljnja repertoarna i koncepcijska Pionirsko kazalište svoj je prvi javni nastup promišljanja voditelja Pionirskog kazališta. imalo 30. lipnja 1948. kada je u Malom kaza- Uz prigodne programe te redovitu prezen- lištu izveden igrokaz Pioniri na ljetovanju taciju svojih improvizacija i etida PIK će od koji je dramaturški osmislila i režirala Božena tada repertoarno izvoditi djela prilagođena Begović. Kolažna struktura tog ciljano napisa- stupnju razumijevanja i zanimanja mladih / 025 /

gledatelja, pri čemu će u nekim predstavama sudjelovati samo njegovi članovi, dok će u drugima uloge biti ravnopravno raspodije- ljene između malih pikovaca i profesionalnih glumaca, koji su igrali starije, odrasle likove. Prvih sedam sezona PIK-a/ZPK-a presudno su obilježile predstave koje je kao redateljica, umjetnička voditeljica ili oblikovateljica scen- skog postava potpisala Đurđa Dević. Njezino ime vezano je uz postavu čak pedeset i sedam od ukupno osamdeset i jednog naslova koliko ih teatrografija PIK-a/ZPK-a bilježi od premi- jere predstave Bijeli se osamljeno jedro do završetka sezone 1954/1955. Tako veliki broj teatrografskih jedinica lako je objasniti činje- nicom da su se tada (a i dugo nakon toga) kao repertoar PIK-a vodile i raznovrsne izvedbe pri- godnog ili prezentacijskog tipa (pantomimske etide, fragmenti dramskih djela, inscenirane pjesme i recitali) te brojne postave kratkih 5. Miško među životinjama, 1951. komada, koji su se izvodili u sklopu cjelo- večernjih kolažnih programa. Ponekad su ti programi bili sastavljeni isključivo od premijer- dva dana prije prve premijere novog kazališta), nih naslova, pa su primjerice aktovka Šala na pri čemu se u rijetkim novinskim osvrtima na ljetovanju Božene Begović i dvočinska kome- predstave PIK-a naglašavala razlika između dija Nikolaja Nosova Plavi model premijerno idealističke koncepcije socijalističkog društva, prikazane 5. prosinca 1948, u sklopu večeri zastupljene u izvođenim komadima, i stvarno- koja je započela recitatorsko-plesnim progra- sti u Staljinovu SSSR-u. Tipičan primjer jest mom Pioniri roditeljima, no ponekad bi se novi osvrt kojim je u Narodnom listu popraćena naslov premijerno predstavio zajedno s nekom premijera drame Drugovi Vladimira Pisto- repriznom izvedbom, kao što je to bio slučaj s lenka, koja obrađujući temu iz života učenika bajkom Božene Begović Mali vrtlar, prvi put jedne sovjetske industrijske škole želi ukazati prikazanom iste večeri kada je po dvadeset i na štetnost discipline koja se osniva na pri- sedmi put izvedena i jedna od najpopularni- sili, zastrašivanju i slijepoj pokornosti, što je jih predstava ZPK-a u tom razdoblju, Miško naš kritičar popratio zaključkom kako pada među životinjama, što ju je prema pjesmama u oči suprotnost između humanih, socijali- i glazbi Milana Sachsa režirala Đurđa Dević. stičkih postavki sovjetskog literata Pistolenka Veliki problem ZPK-a u prvim godinama dje- i svih onih zahtjeva bezuslovne podložno- lovanja bio je nedostatak dramskih djela sti i discipline zastrašivanja što je pokazuje prikladnih za izvedbu s djecom mlađeg uzrasta, dnevna praksa koju neki rukovodioci SSSR-a što je dodatno otežavala bojazan da se izbo- provode prema socijalističkoj Jugoslaviji...3 rom teksta i stilom izvedbe ne dođe u sukob Prvi ambiciozniji pokušaj suradnje PIK-a sa s vladajućim ideološkim, etičkim i estetskim suvremenim domaćim autorima dogodio se parametrima. Pouzdan ”partner“ bili su stoga pak u siječnju 1949. kada je premijerno pri- sovjetski autori (Nosov, Mihalkov, Preobra- kazan igrokaz Spašeno svjetlo Ivanke Vujčić ženski, Pistolenko i Ljubimova), čija su djela izvođena unatoč političkom razlazu Tita i Sta- 3 H. V., ”Premijera Pionirskog kazališta: ’Drugovi‘ ljina (Rezolucija Informbiroa donesena je 1948, od V. Pistolenka“, Narodni list, Zagreb, 2. 2. 1950. / 026 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

6. Čarobne papučice, 1952. 7. Polet mladosti, 1951.

Laszowski. Unatoč naivnosti i stereotipnosti je nevidljiv, svjedoči nam o polaganom reper- djela (priča o preobrazbi djevojčice Dubravke toarnom preusmjeravanju ZPK-a s didaktičkih koja nije ispunjavala svoje pionirske dužnosti) i ideološki obojenih komada prema djelima predstava je odigrana više od dvadeset puta, šireg tematskog spektra. Na repertoaru su se što je ohrabrilo i nove slične pokušaje, pa su u tako, uz basnu Branka Ćopića Ježeva kuća idućih šest godina na repertoar PIK-a, uz neko- (uprizorenu 1950, samo godinu dana nakon liko kratkih igrokaza Božene Begović i Đurđe objavljivanja), našle i dramatizacije romana Dević, dospjeli i drugi komadi suvremenih Mate Lovraka i Družba Pere domaćih autora, poput Josipa Pavičića (Sto- Kvržice, Ferenca Molnára Junaci Pavlove ljetni kalendar), Zlate Kolarić-Kišur (Kristalni ulice te Ericha Kästnera Emil i detektivi, a zvončići i Polet mladosti), Davora Jerkovića (Čarobne papučice) ili Borislava Mrkšića (O tipiću medvjediću i zlatnom zubiću). Nastojanja voditelja PIK-a da pronađu svog kućnog autora najviše su se međutim ostva- rila kroz suradnju s Blankom Chudobom, koja se kao spisateljica i libretistica afirmirala još u međuratnom razdoblju, a u PIK-ovu reper- toaru bila je do 1953. zastupljena s nekoliko popularnih igrokaza s pjevanjem i plesom (Jurekov reflektor, Bajka u šumi i Priča o Djedu Mrazu), revijalnom predstavom Veseli strip, nastalom u suradnji s Đurđom Dević, te muzičkom komedijom Velika coprarija, za koju je glazbu napisao Ivo Lhotka Kalinski. Sadržaj te prve domaće operete za djecu, a u središtu događanja seoski je dječak Jožek kojeg drugi mali pastiri nasamare i uvjere da 8. Veseli strip, 1952. / 027 /

9. Velika coprarija, 1953. (1957.) / 028 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

10. Vlak u snijegu, 1950. 11. Vlak u snijegu, 1950.

12. Družba Pere Kvržice, 1953. 13. Junaci Pavlove ulice, 1954.

često su izvođene i obrade poznatih bajki mimske predstave s kojima se izlazilo pred (Mali Palčić, Crvenkapica i vuk, Priča publiku ipak su imale čvršće zadani i razvi- iz davnine – Lutonjica Toporko i devet jeniji narativ. Prva od njih bio je diptih Stara župančića i dr.), među kojima je posebnu vremena sastavljen od pantomimskih etida popularnost doživio Bijeli jelen Vladimira Kruh i Dobar tek, u kojima se govorilo o vre- Nazora, u adaptaciji Radivoja Đukića, režiji menima kada su bogata djeca imala svega u Đurđice Dević te s glazbom Krešimira Bara- izobilju, dok djeca siromašnih ljudi nisu imala novića. Prepoznatljivosti PIK-ova repertoara ni najpotrebnije,4 a najveći uspjeh među tako- u prvim godinama postojanja svakako su pri- vrsnim predstavama postigla je Zlatna lopta, donijele i tzv. pantomimske predstave, koje bajka o čarobnoj lopti što su je vođi pobunje- su nastajale kao rezultat specifičnog načina nog naroda, mladome junaku Relji, oteli zli pedagoškog rada Đurđice Dević, zasnovanog kralj Beda i njegova žena, vještica Zvjezdana. na improvizacijama na zadanu temu. Bio je

to svojevrsni work in progress tijekom kojeg su djeca, na osnovi inicijalnog motiva, sama 4 Iz programa predstave Stara vremena, razvijala radnju i karaktere likova, no panto- Zagrebačko pionirsko kazalište, lipanj 1950. / 029 /

14. Zlatna lopta, 1951. 15. Orašar, 1952.

Prvi put prikazana na samom kraju 1950, Zlatna lopta nepunih je godinu dana poslije postavljena u novoj verziji, s dopi- sanom glazbom Krune Cipcija, te je doživjela ukupno četrdeset izvedbi, čime je postala najizvođenijom predstavom u prvoj PIK-ovoj petoljetki. Osim članova glumačke grupe, u mnogim PIK-ovim predstavama u tom razdoblju sudjelovali su i polaznici baletnog tečaja, koji su vrlo rano počeli izlaziti pred publiku i sa svojim samostalnim produkcijama. Već u travnju 1949. izveli su baletni divertisman Male priče što ga je osmislio i koreografi- rao Nenad Lhotka, dok je glazbu za njegovih deset prizora napisao Ivo Lhotka Kalinski, a 16. Bijeli jelen, 1953. dvije predstave iz tog niza bile su pravi mali pothvati kojima su u najboljem svjetlu pred- stavljena dostignuća rada PIK-ovih baletnih pedagoga s djecom. Prva od njih bila je Vila lutaka, poznati balet-pantomima bečkog skla- PIK-ovoj predstavi, koju je kao koreografkinja datelja Josepha Bayera, koji se u Zagrebu već i redateljica potpisala Silvija Hercigonja, nije izvodio 1892. i 1922, no u PIK-u ga je Lhotka međutim promijenjen samo naslov: djevojčica Klara koja na poklon dobiva drvenog lutka prvi put postavio s ansamblom sastavljenim orašara preimenovana je u Maju (Rusi su je isključivo od djece. Premijera je održana 21. nakon Revolucije prekrstili u Mašu), jer je nje- lipnja 1950, a dvije godine poslije uslijedio zino izvorno ime navodno odveć asociralo na je još jedan pothvat PIK-ove baletne družine: Svetu Klaru,5 a promijenjen je i vremenski okvir premijera baletne bajke Orašar Pjotra Iljiča Čajkovskog, koju je zagrebačka publika prije 5 Korana Sutlić, ”Socijalistička božićna bajka: ’Plesala sam rata gledala pod izvornim ruskim naslovom, glavnu ulogu u prvom hrvatskom Orašaru 1952. godine, ali povod nije bio Božić nego Titov rođendan‘“, Jutarnji list, Ščelkunčik, u koreografiji Margarite Froman. U Zagreb, 23. 12. 2016. / 030 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

17. Vila lutaka, 1950.

događanja, pa se umjesto na Badnju večer gove Mine Barnhelmske i Shakespeareova radnja baleta događala na Majin rođendan. komada Na tri kralja. Program su redateljski Te bizarne intervencije rječito oslikavaju uobličile Đurđa Dević i Božena Begović, koja atmosferu vremena u kojem se PIK polako je potom s PIK-ovim omladincima (bez sudje- afirmirao kao institucija od šire društvene i lovanja profesionalnih glumaca) pripremila i kulturne važnosti, što je potvrđeno i sve većim cjelovitu izvedbu komedije Na tri kralja ili brojem njegovih članova (1954. ih je oko pet kako hoćete. Njezina premijera, održana 18. stotina) te osnutkom Omladinske sekcije u prosinca 1953, bila je prva cjelovita PIK-ova kojoj su od 1953. nastupali PIK-ovi ”veterani“, izvedba nekog djela iz ”ozbiljnog“ dramskog tj. mladež koja se i nakon navršene četrnaeste repertoara, ali ujedno i oproštaj Božene godine željela nastaviti educirati i nastupati u Begović od kazališta koje je osnovala. Nakon predstavama, zajedno s djevojkama i mladi- odlaska u mirovinu na čelu Zagrebačkog ćima koji su im se naknadno priključili. Otvorilo pionirskog kazališta zamijenila ju je profeso- je to mogućnost i za bavljenje klasicima rica Milena Večerina, koja je slična iskustva domaće i svjetske dramske književnosti, pa je stekla kao voditeljica Pionirskog kazališta u već u travnju 1953, u sklopu internog festivala Rijeci, a umjetničko-pedagoškom timu PIK-a priređenog povodom petogodišnjice kazali- nešto ranije priključila se i apsolventica režije šta, na tzv. Omladinskoj pozornici izveden na zagrebačkoj Akademiji Zvjezdana Ladika. program Klasični fragmenti, s ulomcima iz Njezina nastupna predstava, premijerno prika- Beaumarchaisova Seviljskog brijača, Lessin- zana prvog dana 1954, bila je Snježna bajka / 031 /

18. Mariana Pineda, 1955.

Dunje Robić, nastala prema Andersenovoj micom u podjeli. Marianu Pinedu glumila je Snježnoj kraljici, no u prve dvije sezone svog Slavica Jukić, koja će, baš kao i neosporni djelovanja u PIK-u Ladika se prvenstveno mladi prvak PIK-a Franjo Džimi (Đimi) Jurčec posvetila daljnjem propitivanju mogućnosti (nadimak Džimi dobio je po liku dječaka rada na klasičnim djelima dramske književno- brodolomca kojeg je igrao u prvoj PIK-ovoj sti, dakako sa starijim pikovcima. Zajedno s predstavi, Pioniri na ljetovanju), uskoro upi- Đurđom Dević pripremila je dubrovački diptih sati studij glume na zagrebačkoj Akademiji u sklopu kojeg su izvedeni Novela od Stanca za kazališnu umjetnost. Njih dvoje među- Marina Držića te recital stare dubrovačke poe- tim nisu bili jedini budući profesionalci zije, a potom je kao svoju diplomsku predstavu među onima koji su se u tim pionirskim postavila Shakespeareova Romea i Juliju, sa danima Pionirskog kazališta ozbiljno zara- Željkom Pauzerom i Nevenkom Stipančić u zili virusom teatra. Profesionalno vezani naslovnim ulogama. Dobar odjek tih pred- uz kazalište (kao glumci, plesači, pjevači, stava ohrabrio ju je i na još ambiciozniji te po redatelji ili ravnatelji kazališta) ostat će i rezultatima zapaženiji pothvat: od Ivana Veče- Tihomir Miško Polanec, Saša i Ivka Dabetić, rine naručen je prvi hrvatski prijevod dramske Božidar Slivnjak (Smiljanić), Vladimir Kova- romance Federica Garcíje Lorce Mariana čić, Nevenka Stipančić, Tomica Milanovski, Pineda, koju je Ladika postavila s ansamblom Ivica Florschütz (Boban), Marijan Radmilo- sastavljenim od dvadesetak članova PIK-a te vić, Branko Supek, Mirjana Bohanec, Ivanka Ivonom Petri kao jedinom profesionalnom glu- Žunac, Marijan Jagušt, Melita Skorupski te / 032 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

19. Romeo i Julija, 1954.

Rikard Simonelli, koji se Omladinskoj sekciji ritmike), scenografsku grupu od Agbabe PIK-a priključio kao student filozofije s već odra- preuzima Josip Papp, nastavu pjevanja i zbor đenim glumačkim stažem u Titovim mornarima, Truda Reich, a među stalnim su suradnicima i splitskoj inačici Zagrebačkog pionirskog kaza- dirigenti Ferdo Pomykalo i Karlo Radinger, pija- lišta. Bilo je, dakako, i istaknutih članova PIK-a nistica Tita Hoffman te, kao predavači, Slavko koji svoju profesionalnu budućnost nisu vezali Batušić (povijest kazališta) i Inga Kostinčer uz kazalište (spomenimo primjerice Mladena (povijest kostima). Uz već spomenutu redate- Žunića, Božicu i Bojanu Paučić, Jelu Godlar, ljicu Zvjezdanu Ladiku, Zagrebačko pionirsko Vladu Dopuđu ili poslije poznatog novinara kazalište zapošljava 1951. i prvog odgojitelja Peru Pletikosu), a u programskim ceduljama (Ivanka Danilo) te profesora Antu Jurina, koji PIK-ovih predstava iz prve polovine pedese- će kao redatelj PIK-a djelovati od 1951. do tih naći ćemo i mnoštvo drugih poslije nam 1965, postavivši u tom razdoblju više od dva- znanih imena iz javnog života (Vladimir Ponde- deset predstava. Uz profesionalne glumce te lak, Dunja Figenwald, Zdenka Kovačiček, Miro starije studente glume, koji sudjeluju u nekim Ungar, Ljerka Rosenberg…). Širenje opsega dje- PIK-ovim predstavama (Drago Krča, Ivona Petri, latnosti te povećanje broja članova PIK-a nužno Duka Tadić, Josip Marotti, Pero Kvrgić, Sven su doveli i do proširenja pedagoško-umjetničke Lasta, Silva Fulgosi, Martin Matošević, Đorđe jezgre voditelja kazališta: u rad baletne grupe Milaković, Vlasta Dryak, Nela Eržišnik, Franjo uključuju se Marija Mary Šembera (preuzima Šivak, Mirko Švec, Vlado Štefančić, Zvonko vodstvo grupe umjesto Nenada Lhotke, koji Strmac, Vladimir Leib, Sanda Fideršeg, Đani 1951. odlazi u Pariz) te Rudolf Zubčić, Silvija Šegina, Vjera Žagar i dr.), povremeno se pri Hercigonja i Sofija Cvjetičanin (nastavnica radu na predstavama angažiraju i renomi- / 033 /

20. Franjo Džimi Jurčec

rani vanjski suradnici, prije svega skladatelji dodatno su aktualizirali problem nepostoja- (uz spomenute Sachsa, Kalinskog, Barano- nja vlastite zgrade i pozornice. Uz redovni vića i Cipcija, tu su i Pero Gotovac, Ferdo repertoar koji se, najčešće u poslijepo- Pomykalo i Đorđe Vaić), ali i scenografi (Mari- dnevnim satima ili na nedjeljnim matine- jan Trepše, Zvonko Šuler, Boris Maričić i Ivo jama, izvodio u Malom kazalištu, pikovci su Gattin), kostimografi (Inga Kostinčer i Tilla povremeno održavali i prigodne predstave u Durieux) te kreatori lutaka (Željan Markovina). raznim školama, domovima kulture i radnim Širenje opsega djelatnosti te sve veći broj kolektivima, a počela su i prva gostova- izvedbi (u sezoni 1951/1952. bilo ih je 117, nja izvan Zagreba (Kutina, Opatija, Rijeka, a vidjelo ih je preko 52 tisuće gledatelja) Dubrovnik, Sisak, Varaždin…), no do potreb- / 034 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

21. Baletna klasa Mary Šembere početkom 1950-ih 22. Ante Jurin sa svojom malom glumicom

nog broja termina za izvedbe, a pogotovo je prijedlog investicijskog programa, a izrada onih večernjih za predstave Omladinske idejnog nacrta povjerena je arhitektu Dragi pozornice, bilo je sve teže doći. Problem Ibleru, no cijela priča uskoro je prestala biti beskućništva posebno se osjetio sredinom aktualna, a da se zapravo nije znalo tko ju je 1953. kada se počela preuređivati zgrada i zbog čega zaustavio.6 Nada da će se novo Malog kazališta, dodijeljena novoosnovanom kazalište u Medvedgradskoj ipak izgraditi Zagrebačkom dramskom kazalištu, koje će tinjala je sve do početka 1960-ih, kada je, ujesen 1954. potpuno otkazati gostoprimstvo kako ćemo poslije vidjeti, ustupila mjesto Zagrebačkom pionirskom kazalištu. Pred- drugim zamislima, jednako iluzornim kao stave se od tada najčešće izvode u Domu i stihovi koračnice koju su pikovci pjevali u Jugoslavenske narodne armije te Kazalištu ožujku 1953, na proslavi svoje pete obljet- Komedija na Kaptolu, a direktorica kazališta nice: Godišnjicu desetu / – živimo u nadi! Milena Večerina bezuspješno pokušava za – Slavit ćemo sigurno / Već u novoj zgradi!7 ZPK ishoditi zgradu kina Sloboda (danas kino Tuškanac), u kojoj je od 1923. do 1929.

djelovala druga scena HNK-a. Kao alterna- 6 Ovaj i drugi podaci o pokušajima podizanja nove ili uređenja neke od postojećih zgrada za potrebe ZPK-a/ tivno rješenje pokrenuta je 1954. inicijativa ZKM-a do kraja 1970-ih uglavnom su preuzeti iz rada za izgradnju nove zgrade Zagrebačkog pio- Nikole Vončine ”Kako se (nije) gradilo ZKM: Trideset godina sramote“ objavljena u časopisu Prolog, br. 12/13, 1989. nirskog kazališta u Medvedgradskoj ulici, u blizini Osnovne škole Kaptol, koju je prihva- 7 ” Naša koračnica (Ispjevali pioniri Zagrebačkog pionirskog tio i Narodni odbor Grada Zagreba. Potkraj kazališta)“, Spomenica Zagrebačkog pionirskog kazališta: povodom petogodišnjice osnivanja, Zagrebačko pionirsko 1955. izdana je lokacijska dozvola, napravljen kazalište, 1953. / 035 /

23. Mali Palčić, 1951. / 036 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

/ 038 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

OD JESENI 1955. DO 1965.

24. Zvjezdana Ladika s članovima dramskog studija početkom 1960-ih / 039 /

25. Laža i paralaža, 1956.

S frustrirajućim problemom beskućništva pokušaji proizvođenja nekih članova ZPK-a u pikovci su se hrabro nosili, redefinirajući redatelje Omladinske sekcije (Pero Pletikosa u idućih desetak godina svoj repertoar i režira Sterijinu komediju Laža i paralaža, a model djelovanja. Promjene su se, doduše, Rikard Simonelli Sofoklovu tragediju Anti- događale polagano, u hodu, a estetsko profi- gona) te ponovne suradnje s Đurđom Dević, liranje kazališta, barem kada je o repertoarnim koja 1964. postavlja četiri pantomimske etide, predstavama riječ, bilo je presudno određeno dijelom izrasle iz predstava koje je početkom djelovanjem dviju osoba: Zvjezdane Ladike i pedesetih radila s prvim naraštajima piko- Ante Jurina. Vidljivo je to i iz najosnovnijih sta- vaca. No u pogonu Zagrebačkog pionirskog tističkih podataka za razdoblje od jeseni 1955. kazališta itekako važnu ulogu imali su i ljudi do kraja 1965, u kojem su uprizorene osam- čija imena nisu tako često figurirala na kaza- deset i dvije predstave. Od tog broja Ladika lišnim ceduljama, pri čemu posebno treba je samostalno režirala njih trideset i devet, a istaknuti pedagoginju Slavenku Čečuk, koja Jurin šesnaest, dok su režiju dviju predstava od 1958. zajedno s Ladikom nastavlja razvijati potpisali zajednički. Dodamo li tome i trina- glumačko-edukacijski sustav rada zasnovan est baletno-plesnih predstava u postavama na improvizacijama te razvoju glumačke PIK-u bliskih koreografa i plesnih pedagoga, osobnosti kroz poticanje mašte i sudioništva uočljivo je dakle da se, uz rijetke izuzetke djece u razvoju karaktera i dramskih situacija. (Miho Politeo i Marija Makuc-Pojatina), nije Za razliku od Ladike, koja je rezultate svog pozivalo vanjske redatelje s iskustvom rada u pedagoškog djelovanja ugrađivala i u pred- profesionalnim kazalištima, a usputni su bili i stave što ih je režirala, Slavenka Čečuk nije / 040 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

26. Antigona, 1957.

težila repertoarnoj prezentaciji svojih vježbi nije sam, Bogdana Jovanovića Lekcija, Eve s polaznicima ZPK-ovih grupa, no zato im Kraus Srebrić Dječak s brojem na ruci, Pere se, potkraj pedesetih i početkom šezdese- Budaka Suza u radosnom svitanju, Puriše tih, povremeno znala pridružiti na pozornici, Đorđevića Djevojka s naslovne strane te kao glumica u Ladikinim predstavama. scenski kolaž Djeca u ognju rata što ga Na repertoaru kazališta bilo je sve manje je 1961. prema fragmentima djela desetak naslova s izrazito ideološkim predznakom, domaćih autora (Ćopić, Vitez, Martić, Feld- iako su se redovito, za različite državne, man, Parun i dr.) postavila Zvjezdana Ladika, republičke i gradske praznike i obljetnice, redateljica i svih prethodno spomenutih pred- priređivale svečane predstave te prigodni pro- stava. Zamjetnu repertoarnu zastupljenost i grami i recitali, a duh vremena progovarao je i dalje su imali sovjetski autori, no s tematski kroz uprizorenja djela s tematikom iz Drugog ipak slojevitijim te dramaturški razvedenijim svjetskog rata i, kako se tada običavalo djelima (Stehlikove dramatizacije Makaren- govoriti, narodnooslobodilačke borbe naših kovih romana Pedagoška poema i Zastave naroda i narodnosti. Veliki uspjeh postigla je na kulama, Gimnazijalci Trenjova te Priča primjerice predstava Proljeća nedopjevana, iz Irkutska Alekseja Arbuzova) ili tekstovima postavljena 1955. prema tekstu mladih zagre- koji zalaze u prostor bajke i pučke legende, bačkih autora Vjere Rašković i Pere Pletikose, od dramatizacija Gorkijevih novela Krimska posvećena uspomeni na gimnazijalce strije- legenda i Makar Čudra, preko igrokaza Ser- ljane 1941. u Kragujevcu, a u taj niz spadaju i geja Mihalkova (Zeko naduvenko, Medvjed uprizorenja drama Milivoja Matošeca Kobac i lula) do poljskih, kineskih, čeških i ruskih / 041 /

narodnih priča (Bajka u bajci) u dramskoj obradi Avrama Zaka i Isaja Kuznjecova te izuzetno popularnih bajki i muzičkih igara Samuila Maršaka (Dvanaest mjeseci i Dvorac) i Marie Klokove (Tim i Tom). Svijet mašte, bajke i pučke predaje očito je bio poti- cajan i za rad s članovima ZPK-a i za njihovu publiku, pa se njime kreću i brojni drugi autori koje tijekom tih desetak godina nalazimo na repertoaru Zagrebačkog pionirskog kazališta. Bilo je tu svjetskih uspješnica kao što su Ukra- deni princ i izgubljena princeza američkog pisca Dana Totheroha, vedri muzički igrokaz Frkljevački muzikaši što ga je prema Bre- menskim gradskim sviračima braće Grimm napisala Anneliese Schmolke, a skladao Hans Berges, ili scenskih igara Miroslava Dismana (Tri medvjedića), Waltera Bauera (Plavo 28. Proljeća nedopjevana, 1955. i crveno u dugi) i španjolskog nobelovca Jacinta Benaventea (Pepeljuga), ali i djela jugoslavenskih autora (Jerica Kristine Brenk te Biberče Ljubiše Đokića i obnovljena Ježeva gljivica Mudrica) i Zvjezdane Ladike (Zimska kuća Branka Ćopića kao dvije najizvođenije bajka). Dramatizacije klasika književnosti predstave tog razdoblja, svaka s više od šezde- za djecu i omladinu bile su relativno rijetke set izvedbi), uključujući i praizvedbe kazališnih (Mark Twain: Kraljević i prosjak, Harriet Bee- komada hrvatskih autora Milana Čečuka cher-Stowe: Čiča Tomina koliba i Johanna (Mudri cigo), Dunje Robić (Zečić Smješko i Spyri: Heidi), a tek nešto prisutniji bili su klasici dramske književnosti (Sterija, Sofoklo, Lorca i Držić) na repertoaru Omladinske pozornice. Vrlo heterogen repertoar s predstavama koje su još znale robovati poetici socrea- lizma podrazumijevao je, unatoč radu s istim redateljima, raznolikost stila i modaliteta igre, umnogome određenih i konfiguracijom ansambla za pojedine projekte. Do kraja pede- setih, uz već uobičajeni način sudjelovanja profesionalnih glumaca u ulogama odraslih (Fabijan Šovagović, Ljubomir Kapor, Kreši- mir Zidarić, Ivo Fici, Velimir Chytil, Emil Glad, Zdenka Anušić, Semka Sokolović), većinu uloga, a ponekad i sve (primjerice u predsta- vama Ukradeni princ i izgubljena princeza, Laža i paralaža, Kraljević i prosjak te Frkljevački muzikaši), igrali su polaznici ZPK-ovih glumač- kih grupa ili omladinske sekcije. Istovremeno se od dugogodišnjih pikovaca stvarala jezgra ansambla, koji će se 1962, iako bez službene odluke nadležnih kulturnih institucija, početi 27. Slavenka Čečuk profesionalizirati. Taj proces spontano je / 042 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

29. Djeca u ognju rata, 1961.

30. Počinjemo živjeti (Pedagoška poema), 1957. / 043 /

31. Frkljevački muzikaši, 1956. / 044 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

32. Biberče, 1957. (1962.) 33. Heidi, 1958.

započeo kada su po završetku studija glume Klobučar), a kontinuitet igranja ostvarili su i u stalni angažman Zagrebačkog pionirskog studenti glume na zagrebačkoj Akademiji, kazališta došli njegovi najdugovječniji članovi ponikli u kazališnim studijima ZPK-a, Boris (koji su i za vrijeme studija kontinuirano igrali Pavlenić, Vlado Kovačić te Marijan Radmi- u starim i novim predstavama) Slavica Jukić i lović, koji je odmah po završetku Akademije Džimi Jurčec, a njima je priključen i treći legen- (1965) postao stalnim članom ansambla. Prve darni pikovac Miško Polanec, kojem je prijem predstave ostvarene isključivo s profesional- na Akademiju svojedobno bio onemogućen nim glumcima bile su Đorđevićeva Djevojka zbog izrazito niska rasta. Koliko je bila strasna s naslovne strane (1962) te komedija Serafina njihova veza sa ZPK-om, ponajbolje svjedoči i Joaquina Álvareza Quintera Sunčano jutro slučaj Slavice Jukić, koja je glumu diplomirala (1963), no od projekta do projekta mijenjao u klasi dr. Branka Gavelle s ulogama Lady se omjer profesionalnih glumaca i pikovaca Macbeth u Shakespeareovu Macbethu, gdje u podjelama, pri čemu se od 1962. značajno joj je partner bio Božidar Boban, te Gospođe smanjio broj gostujućih glumaca (Božidar Mare u Vojnovićevu dramoletu Na taraci, no Boban, Uglješa Kojadinović te studenti glume unatoč izazovnijim angažmanima koji su joj se Davor Borčić, Boris Miholjević, Angel Palašev, nakon toga nudili ipak je odabrala povratak u Stevo Krnjaić i bivša članica ZPK-a Branka svoje matično kazalište, u kojem je nekoliko Paunović /Vrdoljak/). Među mladim snagama mjeseci poslije kao prvu profesionalnu ulogu ZPK-a ponovno se našlo više budućih kaza- odigrala Divlju svinju u obnovi Ježeve kuće. lišnih profesionalaca (primjerice, Nikola Car, Ansamblu Zagrebačkog pionirskog kazali- Ivica Katić, Božidar Orešković, Želimir Mesa- šta ubrzo je priključeno i nekoliko iskusnijih rić, Juraj Mofčan i Petar Veček), a jedan od glumaca (Antun Budak, Stevo Grubić, Nikola najtalentiranijih te u predstavama najekspo- Otržan, Zvonimir Torjanac i Adela Vedernjak), niranijih polaznika PIK-ove glumačke škole bio od kojih neki nisu imali formalno glumačko je poslije cijenjeni arhitekt Nenad Fabijanić. obrazovanje, te još troje mladih glumaca s Zamjetne promjene u ovom su se razdoblju tek stečenom diplomom zagrebačke Akade- događale i u plesnom segmentu djelovanja mije (Edita Karađole, Nenad Šegvić i Dragutin Zagrebačkog pionirskog kazališta, koje se s / 045 /

34. Marijan Radmilović 35. Kadena od ljubavi, 1958.

područja klasičnog baleta postupno preusmje- Andrića, koji je u svom izvornom obliku (pod rava na slobodnije forme izraza. Važna osoba naslovom Na Jurjevo) također napisan za u tom tranzicijskom procesu bila je plesna spomenuti ansambl, ali zbog otpora njegova pedagoginja Ivana Gattin, koja u ZPK-u radi umjetničkog ravnatelja Zvonimira Ljevakovića od sredine pedesetih, vodeći grupu ritmike. i dijela plesača prema Maletićkinu načinu Njezine koreografije (muzička bajka Sergeja rada nije bio uprizoren. Potkraj pedesetih kao Prokofjeva Petja i vuk, baleti Octavija Pinta pedagoginja u ZPK-u počinje raditi i Milana Živa ulica i Wolfganga Amadeusa Mozarta Broš, koja još intenzivnije nastavlja s razvojem Zaboravljeni park, 1957) izlaze iz klasične slobodnih formi plesa, što rezultira baletima matrice koju još slijede baleti Oskara Nedbala Ružno pače (1960), koji je prema Anderseno- Čarobni slavuj (redateljica i koreografkinja voj priči i libretu Milane Broš skladao Bogdan Silvija Hercigonja, 1957) te Roberta Schu- Gagić, te Dječji kutić (1962), napravljenim na manna Leptiri (1958), u postavi voditelja glazbu Claudea Debussyja. U ritmičkoj grupi baletne grupe Rudolfa Zubčića. Na tragu Milane Broš oformljena je, napokon, jezgra promišljanja i rada glavne promotorice suvre- Eksperimentalne grupe slobodnog plesa menog plesa u Hrvatskoj Ane Maletić, Ivana Zagrebačkog pionirskog kazališta, koja je svoj Gattin posvećuje se i stvaranju plesnih formi prvi nastup imala 1962. na Baletnom bijenalu protkanih folklornim elementima (baleti Bog- u Ljubljani, ali su Plesne studije (na glazbu dana Gagića Djed i repa te Lovre Županovića Debussyja, Schönberga, Weberna, Maleca i Indijanski pony), što će u punoj mjeri zaživjeti Žganjera), ta prekretnička predstava u povi- upravo u kratkotrajnom Maletićkinu radu s jesti suvremenog plesa u Hrvatskoj, ujedno polaznicima ZPK-ovih grupa. Rezultat te surad- značile i završetak njezine suradnje sa nje bio je double bill program s baletom na ZPK-om. Do razlaza je došlo zbog načelnih narodnu temu Šiptarska suita Emila Cosetta, razmimoilaženja između Milane Broš i uprave koji je Ana Maletić svojedobno postavila s kazališta, pa je skupina pikovaca koji su nastu- Državnim zborom narodnih plesova i pjesama pali u Plesnim studijama (Nada Kokotović, (današnji Lado) i postigla veliki međunarodni Vesna Spinčić, Olga Draušnik i Ivica Ivanko) uspjeh, te praizvedbom baleta Jurjaši Josipa postala dijelom Komornog ansambla slobod- / 046 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

36. Dječak s brojem na ruci, 1965.

nog plesa, što ga je Milana Broš osnovala broj izvedbi, no uz česte nastupe u radnim 1963. pod okriljem Škole za suvremeni balet. kolektivima, tvornicama i školama (osobito Od 1955. do 1965. Zagrebačko pionirsko u danima oko praznika i raznih obljetnica), kazalište gostovalo je u sedamdesetak svoj redovni repertoar izvode i na desetak mjesta širom Jugoslavije, prikazujući svoje drugih pozornica, od Komedije i Doma JNA predstave te prigodne programe i u sklopu do Studentskog centra i Narodnog sveučilišta različitih manifestacija i događanja (primjerice Trešnjevka. Nakon što je zamisao o podiza- na Omladinskim radnim akcijama), a od 1957, nju zgrade u Medvedgradskoj ulici utonula u s nastupom na Svjetskom festivalu djeteta u zaborav, 1963. zamijenila ju je nova nakana, Palermu, počinju i inozemna gostovanja. S povezana s planovima o ujedinjenju Zagre- velikim uspjehom ZPK-ove predstave prika- bačkog pionirskog kazališta i Zagrebačkog zuju se u Brnu (1957. i 1959), Berlinu (1957, kazališta lutaka u Dječji scenski centar, koji 1959. i 1965), Bratislavi (1958), Nürnbergu su uključivali i izgradnju nove kazališne zgrade (1960. i 1962), Finspångu (1961), Vicenzi u produžetku Runjaninove ulice, preko puta (1963) te Varšavi, Poznanju, Pili i Krakovu Filozofskog fakulteta. Tu je ideju međutim u (1963), no kao neka vrsta putujućeg kazali- doslovnom i prenesenom smislu ”odnijela šta pikovci su, na žalost, još uvijek djelovali i u rijeka“; štete prouzročene katastrofalnom svom ”rodnom“ gradu. Od 1959. ponovno su, poplavom u Zagrebu, u listopadu 1964, pre- doduše, pripušteni na pozornicu Zagrebač- kinule su naime sva razmišljanja o Dječjem kog dramskog kazališta, na kojoj imaju najveći scenskom centru i zgradi koja bi ga udomila. / 047 /

37. Petja i vuk, 1957.

38. Čarobni slavuj, 1957. 39. Šiptarska suita, 1959. / 048 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

40. Jurjaši, 1959.

41. Ružno pače, 1960. / 049 /

42. Eksperimentalna grupa slobodnog plesa ZPK-a na gostovanju u Vicenzi, 1963. / 050 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

/ 052 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

OD 1966. DO 1977.

43. Pinocchio, 1966. / 053 /

44. Doživljaji Nikoletine Bursaća, 1966.

Godine 1966. započela je nova epoha u Radioteleviziji Zagreb Nikola Vončina, koji će povijesti Zagrebačkog pionirskog kazališta. u potpunosti redefinirati repertoarnu politiku i Simbolično je najavljena već u siječnju te način rada Zagrebačkog pionirskog kazališta. godine kada je premijerno izvedena Faverova Njegova nastupna predstava bio je danas već dramatizacija Collodijeve bajke Pinocchio, legendarni Kapetan Džon Piplfoks, gusar- s uobičajenom raspodjelom uloga u kojoj ska bajka s pjevanjem i mačevanjem koju je su starije likove igrali članovi profesional- prema radiodrami Duška Radovića i Miroslava nog ansambla, a mlađe (uključujući i lutka iz Belovića (prvi put izvedenoj 1953) režirao Boži- naslova) polaznici ZPK-ovih studija, pa je pri- dar Violić. Kritičarka Marija Grgičević pisala mjerice majstora Geppetta igrao Stevo Grubić, je o pravom vatrometu temperamentnih, razi- a Pinokija budući producent Darko Putak. granih slika bujne dinamike te ansamblu koji Predstava je, izrijekom onodobnih kritika, bila prolazi kroz sve napore igre s nehinjenom vragolasta, razigrana, neposredna i neizvješta- lakoćom i zaraznom vedrinom,8 a sam Von- čena, za što je presudno bio zaslužan njezin čina opisao je tu predstavu, s bitnim udjelom redatelj, tada tridesetogodišnji Joško Juvančić, koreografije Ivice Boban i glazbe Igora Kulje- s čijim je jednokratnim angažmanom započela rića, kao odjek tada modernih tendencija tzv. praksa suradnje s profesionalnim redateljima, ”totalnog teatra“.9 Bila je to ujedno i posljednja što će ZPK otvoriti prema različitim poetikama predstava (premijera je održana 23. siječnja i novim repertoarnim izazovima. Doduše, do 8 Kritika Marija Grgičević izvorno je objavljena u Večernjem kraja te godine, uz jedan glumački self made listu od 15. 1. 1966, a ovdje je citirana prema: Antonija projekt (Ćopićevi Doživljaji Nikoletine Bur- Bogner-Šaban, U zrcalu povijesti, u: Pedeset godina Zagrebačkog kazališta mladih, Zagrebačko kazalište mladih, saća, koji će doživjeti čak sedamdeset i jednu 2000. izvedbu), uprizorena su samo još dva tradici- onalna Ladikina novogodišnja programa, no 9 Nikola Vončina, ”Značenje redateljskih priloga u razvoju Zagrebačkog kazališta mladih od polovice šezdesetih do potkraj ožujka za novog direktora kazališta polovice sedamdesetih godina“, u: Nikola Vončina, Kazalište, radio, televizija, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i imenovan je dotadašnji dramaturg i redatelj na teatrologa, Zagreb, 1990. / 054 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

45. Kapetan Džon Piplfoks, 1967. 46. Kapetan Džon Piplfoks

1967) koju je nekadašnje Pionirsko kazalište u predstavi nastupali i studenti glume Kruno odigralo pod svojim dotadašnjim imenom. Još Šarić, Rade Šerbedžija i Đuro Rogina, čime 1964. kazališni savjet predložio je, naime, pre- je zacrtana i buduća praksa oslanjanja na imenovanje Zagrebačkog pionirskog kazališta studente zagrebačke Akademije kao goste u u Zagrebačko kazalište mladih, a do promjene predstavama (Mladen Budiščak, Darko Ćurdo, imena službeno je došlo 25. siječnja 1967. Nada Klašterka Rocco, Biserka Ipša, Vladi- čime je, kaže Vončina, formalno sankcioni- mir Puhalo, Vladimir Dulić i dr.) te ojačavanja rana već uvedena praksa da se dio repertoara ansambla glumcima mlađih naraštaja (Ivica namjenjuje djeci, a dio mladeži koja je rasla Katić, Lela Margitić, Jagoda Antunac, Ratko uz dotadašnje predstave kazališta, ali i ostaloj Buljan, Otokar Levaj, Robert Eržišnik, Tatjana Verdonik, Rajko Bundalo, Tanja Knezić, Branko publici zainteresiranoj za suvremena kazališna Supek, Tomislav Štriga i Zdenko Jelčić), od istraživanja.10 Za promjenu imena u Zagre- kojih su se neki i trajnije zadržali u ZKM-u. Sve bačko kazalište mladih zalagao se i Božidar to imalo je i konkretne posljedice na odnos Violić, smatrajući da taj naziv ne bi označavao snaga unutar kazališta: članovi ZKM-ova pio- samo kazalište za mladu publiku, već i mla- nirskog i omladinskog studija i dalje sudjeluju dost umjetničkog ansambla.11 I doista, njegov u pojedinim repertoarnim predstavama, no Kapetan Džon Piplfoks u stalni je angažman sve je više projekata u kojima nastupaju samo (neke, doduše, kratkotrajni) u ZKM doveo sku- članovi profesionalnog ansambla, a postupno pinu diplomanata sa zagrebačke Akademije se povećava i broj predstava namijenjenih (Davor Borčić, Nikola Car, Neda Mamilović, odrasloj publici. Uz Zvjezdanu Ladiku, koja Mustafa Nadarević i Vinko Viskić), a uz njih su je i dalje najprisutniji redatelj u repertoaru ZKM-a, do kraja 1977. angažiraju se uglavnom 10 Isto. redatelji srednje i mlađe generacije, od Dine Radojevića, Božidara Violića, Petra Selema, 11  Božidar Violić, ”Pismo Dinu Radojeviću“, u: Božidar Violić, Isprika, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008. Tomislava Durbešića, Georgija Para i Vladi- / 055 /

48. Robin Hood, 1968.

47. Don Quijote od Manche, 1967. 49. Pustolovine Toma Sawyera, 1968.

mira Gerića do Tomislava Radića, Miroslava koje je u prvom redu nosila kolektivna igra.12 Međimorca, Želimira Mesarića, Petra Večeka Bio je to dakle spontani zametak zekaemov- te, s pet režija najzastupljenijeg među njima, skog načela glumačkog zajedništva, bliskog, Joška Juvančića, što neminovno repozicionira u osnovnim crtama, Gavellinim pretpostav- ZKM na kazališnoj karti Zagreba i Hrvatske. kama o uključivanju kolektiva u srž kazališnog Pomak interesnog fokusa prema starijim stvaranja, na kojima je svojedobno osnovao gledateljima ostvaren je u tom razdoblju čak Zagrebačko dramsko kazalište. Zajedništvo i kroz predstave namijenjene omladini, jer igre prepoznavalo se u tom razdoblju i u prvim su se na repertoaru našle dramatizacije ili hrabrijim (re)interpretacijama djela iz hrvatske suvremene parafraze djela Don Quijote od dramske zaostavštine: Violićevoj aktualizaciji Manche, Robin Hood, Pustolovine Toma Nemčićeve komedije Kvas bez kruha (1969), Sawyera i Doživljaji dobrog vojnika Švejka, prvoj suvremenoj postavi Držićeve komedije čija uprizorenja, iako je uglavnom bila riječ o Arkulin, koju je Tomislav Radić na Komornoj lektirnim naslovima, nisu računala samo na sceni SC-a uprizorio kao predstavu u pred- školsku publiku. Neke od spomenutih pred- stavi, te osobito uspješnoj Obsidio Sigetiana stava omogućile su punu glumačku afirmaciju Carmen Heroicum Croaticum iliti Zrinaida pojedinim članovima ansambla (Džon Piplfoks što ju je Miroslav Međimorec dramaturški i Zvonimira Torjanca, Don Quijote Ivice Katića, redateljski uobličio na temelju epa Obsidio Robin Hood Mustafe Nadarevića i Švejk Zvo- Szigetiana Nikole Zrinjskog te njegovih kasni- nimira Jurića) te na najbolji način promovirale jih obrada (tragedija Zriny Theodora Körnera i članove omladinskih studija (Darko Putak kao libreto Huga Badalića za Zajčevu operu Nikola Tom Sawyer i Ivica Šimić kao Huckleberry Šubić Zrinjski). Radić i Međimorec u svoje su Finn), no pišući o tom razdoblju Nikola Von- predstave unijeli i nekonvencionalni duh pro- čina ipak posebno govori o homogenizaciji pulzivnog, studentskog kazališta u čijem su ansambla u kome nije bilo istaknutih ’zvijezda‛, pa su se pretežno morale raditi predstave 12 Isto kao u bilj. 9. / 056 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

50. Doživljaji dobrog vojnika Švejka, 1969. 51. Kvas bez kruha, 1969.

se ozračju, do odlaska na Akademiju, umjet- seoski kirvaj, na kraju i u toranj.13 Figurativno nički profilirali. U slučaju Zrinaide, odigrane rečeno, bio je to mali kazališni coup d'etat, na lelujavoj kružnoj pozornici (scenografija punokrvna satira koja se stilom izvedbe nije Drage Turine), značilo je to i hrabro propiti- bojala ući u frontalni okršaj s jezikom i formom vanje povijesnog sadržaja i mitologema, s tradicionalnog kazališta, što je ponukalo kriti- neizostavnom političkom implikacijom (pred- čara Vjesnika da zapiše: glazba u praizvedbi Tornja (…) i pored toga što je bila i vesela i stava je premijerno prikazana u svibnju 1970), ponekad loše svirana često je zazvučala kao pa se taj spoj nekonvencionalnog kazališnog posmrtni marš starom i konvencionalnom izraza, provokativne teme i energijom nabi- kazalištu.14 Nikola Batušić posebno je pak jene igre glumačkog kolektiva prometnuo u apostrofirao sudioništvo Međimorčevih glu- jednu od ključnih zagrebačkih predstava tog maca u traganju za novim scenskim izrazom, razdoblja, što je potvrđeno i dvjema nagra- dajući nam do znanja da se u ZKM-u u tom dama na uglednom sarajevskom festivalu trenutku doista događao neki novi, hrabri Malih i eksperimentalnih scena (MESS): za teatar, odmaknut od tradicionalnih matrica: najbolju predstavu i najbolje glumačko ostva- Njihov kazališni izraz nije politirana salonska renje (Marijan Radmilović za Aliportuka). Sve igra niti široki, patetični zamah heroja. To nije to dodatno je ohrabrilo Vončinu u nastojanju niti komika estrade a niti deklamacija. Još je da ZKM profilira i kao kazalište za odraslu manje neobvezno ćaskanje ili jeftina parodija. publiku, prvenstveno se pritom oslanjajući na Reklo bi se, to je iz redateljske vizije poimanja hrvatske pisce i redatelje mlađeg naraštaja, osebujna glumačkog izraza ponikao postu- što će u iduće tri sezone rezultirati još dvjema pak stvaranja glumčeve ličnosti na licu mjesta, zapaženim predstavama. Prva od njih nastala tijekom predstave, potvrđivanje sebe samih je prema Međimorčevoj dramatizaciji tada u kušnji igre, a to su kvalitete posve nove u zagrebačkom kazališnom životu.15 Iščitan u popularnog (a i danas aktualnog) satiričkog romana Ivana Kušana Toranj, u kojem lokalni moćnik, sebi u spomen, gradi megalomansku 13 Miroslav Međimorec, Kostino pismo, AGM, Zagreb, 2014. građevinu iz naslova djela. Predstava je igrana 14 Iz kritike Dražena Vukova Colića. Citat prema prethodno u zgradi Kola, u gimnastičkoj dvorani u kojoj navedenom izvoru. su gledatelji bili smješteni s tri strane prostora za igru, a gimnastičke sprave se pretvarale u 15 Tekst je izvorno objavljen u časopisu Republika, 1971, a ovdje je citiran prema: Nikola Batušić, Drama i pozornica, stolove i krevete, dvoranu za politički miting i Sterijino pozorje, , 1975. / 057 /

52. Obsidio Sigetiana, 1970. 53. Obsidio Sigetiana, 1970.

kontekstu onodobnih političkih napetosti, lišta otvorena prema modernom kazališnom Toranj je međutim tiho maknut s repertoara izrazu, iskušanom u tom razdoblju i kroz dva nakon samo osam izvedbi, ali to nije obeshra- uprizorenja Shakespeareovih djela: Romeo i brilo Vončinu i suradnike po pitanju odnosa Giulietta stigli su na pozornicu u režiji Petra prema novim scenskim strategijama te u Selema (s Ratkom Buljanom i Tanjom Knezić namjeri da temelje svojeg ”večernjeg“ reper- u naslovnim ulogama), a osuvremenjeni i daj- toara izgrade na djelima suvremenih, mahom džestirani Hamlet (danskog princa glumio je mladih, hrvatskih autora. Pokazalo se to već Davor Borčić, a Ofeliju Slavica Jukić) u režiji 1973. kada je praizvedena drama Tomislava P. Večeka. Vončinine repertoarne i koncep- Bakarića Anno Domini 1573, još jedan cijske zamisli u većoj su se mjeri međutim razigrani i uzbudljivi dramski vremeplov koji počele ostvarivati tek potkraj 1974. kada je nas, polazeći od motiva Gupčeve seljačke ZKM dobio prvu vlastitu pozornicu. Rješenje bune, vodi kroz hrvatska povijesna bespuća, je bilo daleko od idealnog; štoviše, do njega navodeći nas da se smijemo toj našoj beam- se došlo iz očaja zbog iznevjerenih obe- sterskoj, filistarskoj, malograđanskoj, krvavoj ćanja i očekivanja, no ipak je unijelo dašak povijesti, prepunoj podvala, zabluda i falsifi- svježine u rad ZKM-a i kazališni život Zagreba. kata.16 U predstavi igranoj na gotovo posve Nakon što su 1964. propali planovi o izgrad- praznoj pozornici sudjelovao je čitav ansambl nji nove kazališne zgrade u Runjaninovoj ulici, ZKM-a, a uz isticanje pojedinačnih kreacija ZKM je nastavio svoje predstave izvoditi na (Gašpar Alapić Davora Borčića, Stjepko Gregorijanec Otokara Levaja, Franjo Tahy raznim pozornicama (Zagrebačko dramsko Zvonka Torjanca i njegova priležnica Magda kazalište, narodna sveučilišta na Trešnjevci i Lolić u grotesknoj travestiji Džimija Jurčeca) Peščenici, Komorna pozornica Studentskog kritika je još jednom apostrofirala spre- centra/Teatar ITD, Vojnotehnička akade- mnost ansambla na pustolovinu kolektivne mija, Mala pozornica Koncertne dvorane igre, usmjerene majstorskom režijom Petra Vatroslav Lisinski itd.), što je stvaralo brojne Večeka. Zapažene izvedbe ove predstave na praktične probleme, od financijskih, jer je iz festivalima poput MESS-a i Sterijina pozorja skromne dotacije trebalo plaćati i najam tih dodatno su učvrstile poziciju ZKM-a kao kaza- dvorana (od Grada smo tada dobivali 45 mili- juna donacije, dok su npr. kolege u ’Bošku 16 Iz kritike Dalibora Foretića izvorno objavljene u Vjesniku, a Buhi‛ i ’Mladinsko-detskom teatru‛ u Skopju ovdje citirane prema: Dalibor Foretić, Nova drama, Sterijino pozorje, Novi Sad; Izdavački centar Rijeka, 1988. dobivali skoro tri puta više i k tome još imali / 058 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

54. Toranj, 1971. 55. Anno Domini 1573, 1973.

vlastite dvorane, zapisao je Vončina),17 do u Teslinoj ulici (u kojoj je tada bio smješten osipanja ansambla te tehničkih i estetskih glazbeni studio Radiotelevizije Zagreb) te ograničenja, na koja se u tekstu napisanom reaktualizaciju plana podizanja nove kaza- povodom trideset i pete godišnjice ZKM-a lišne zgrade na početku Medvedgradske osvrnuo i Boris Senker: Većina takozvanih ulice (stari Iblerov projekt iz 1956. trebala je ’ansambl-predstava‛ skinuta je s repertoara doraditi Majstorska radionica pod vodstvom zbog odlaska jednog ili više glumaca kojima arh. Drage Galića), koji je bio popraćen i vrlo se nije odmah moglo pronaći zamjene, a kad učinkovitom akcijom prikupljanja donacija ih se naposljetku uspjelo pronaći, više nije što su je tijekom 1970. i 1971. zajednički bilo uvjeta ili volje, da se predstava ponovno vodili ZKM i Večernji list. Borbu za dobivanje uvježba i obnovi. Druga je posljedica prinudno stalne pozornice Vončina je nastavio i nakon stvaranje ’portabl-predstava‛. Osuđeni da 1972, kada je zamisao o izgradnji kazališta u nastupaju na različitim gradskim i prigrad- Medvedgradskoj ulici ponovno (i definitivno) skim pozornicama, glumci, surađujući s skinuta s dnevnog reda, no shvativši da je redateljima i scenografima, moraju zamišljati to pitanje presudno za opstojnost ZKM-a i i pripremati uglavnom tehnički jednostavne ostvarenje njegova koncepta repertoarnog predstave koje će se bez većih poteš- kazališta, pribjegao je privremenom i ekspe- koća moći prenositi sa scene na scenu…18 ditivnom rješenju. Na drugom katu ZKM-ove Odmah po dolasku na čelo ZKM-a Vončina dvorišne zgrade u Preradovićevoj ulici bile su se suočio s ovim problemom, no redom su dvije veće pokusne dvorane, koje je Vončina propadali prijedlozi za preuzimanje i preure- nakanio povezati rušenjem pregradnog zida đenje dvorane teškoatletskog kluba Lika na te u novom prostoru improvizirati malu pozor- Trgu žrtava fašizma 3, koncertne dvorane Istra nicu. Osoblje ZKM-a i njegovi samoupravni organi prihvatili su taj prijedlog za koji je pro- 17 Nikola Vončina, ”Kako se (nije) gradilo Zagrebačko kazalište mladih“, Prolog, Zagreb, br. 12/13, 1989. jekt izradio arh. Ante Vulin, a posao adaptacije pokusnih dvorana i uređenje pozornice obavili 18 Boris Senker, ”U koga da se uvrgne ovo dijete?“, u: Boris su sami zaposlenici kazališta. Nakon dva mje- Senker: Pogled u kazalište, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, Zagreb, 1990. seca rada, bez ijednog dinara dotacije ili druge / 059 /

56. Preludij za dobre ljude s trga, 1974.

pomoći vlasti,19 ZKM je tako dobio prvu vlastitu Vončina ostao na čelu ZKM-a) slijedile su pozornicu, koju je, uz simboličnu naknadu, je izvedbe još četiriju djela hrvatskih autora, Zagrebačka tvornica metalnog namještaja od kojih su čak tri također bile praizvedbe. Jadran opremila s 99 stolaca za publiku. Galop Matka Sršena (1976) kao svoju je Broj mjesta i oblik novonastale dvorane, u ispitnu predstavu postavio Damir Munitić, obliku slova ”L“, bili su presudni pri odabiru što je bio rezultat nikada do kraja ostvarenog plana Nikole Vončine o suradnji sa zagrebač- imena prve ZKM-ove vlastite pozornice. kom Akademijom u sklopu kojeg je na sceni Komorna pozornica L – 99 službeno je otvo- L – 99 i Dejan Šorak režirao dramu Nedjeljka rena 2. prosinca 1974. praizvedbom drame Fabrija Čujete li svinje kako rokću u ljetni- Preludij za dobre ljude s trga Dubravka Jela- kovcu naših gospara? (1977), praizvedenu čića Bužimskog, kolektivnog portreta devetero nekoliko godina prije u Rijeci. Preostale ”običnih“ ljudi, povezanih zajedničkom zagre- dvije praizvedbe bile su Naivci Ivana Kušana bačkom adresom, što ga je čistim, gotovo (…) (1976) i Šimun Cirenac Ivana Bakmaza (1977). uzoritim scenskim rješenjima20 na scenu iznio Naivci su, zapravo, bili Kušanova dramatiza- Želimir Mesarić. U iduće tri godine (koliko je cija vlastitog mu romana, a predstavu koja će doživjeti sedamdeset i pet izvedbi ponovno 19 Nikola Vončina, isto kao u bilj. 17. je režirao Miroslav Međimorec. Kušanov panonski panoptikum, napučen grotesknim 20 Iz kritike Dalibora Foretića izvorno objavljene u Vjesniku, a spodobama, uprizemljenim ideologijama i ovdje citirane prema: Dalibor Foretić, Nova drama, isto kao u bilj. 16. vjerovanjima, seksualnim zastranjivanjima, / 060 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

blatom, psovkom, nemoći, Međimorec je Kunčević uspio je, prema mišljenju Dalibora zatočio unutar kazališnog vremena što pro- Foretića, postići da se nitko od glumaca ne tječe u zahuktalom slijedu prizora, zapisala je sroza na razinu povijesne banalnosti, što je Giga Gračan i zaključila da kazališni destilat osnažilo temeljnu autorovu nakanu da posred- Naivaca svježiji je i zgusnutiji od proznog mu stvom povijesne teme strasno polemizira s imenjaka.21 Dobru recepciju imala je i postava vremenom u kojem živi, sa stvarnosti jednog Bakmazove drame Šimun Cirenac, o slučaj- ideologijom razglavljenog, razmrvljenog i nom i usputnom akteru Isusova križnog puta zatrovanog svijeta.24 Bio je to, uostalom, i (glumio ga je Branko Supek), čija sudbina temeljni naum Vončinina repertoarnog oda- prerasta u suvremenu metaforu, dodatno bira koji je u godinama poslije hrvatskog potenciranu scenografijom Zlatka Kauzlarića proljeća pokušavao metaforički govoriti o Atača i režijom Georgija Para (objedinjava- traumama aktualnog društvenog trenutka, nje gledališta i prostora igre) koja itekako što je znatno poslije i sam eksplicirao, prisje- računa na gledaoce, pokazujući da svatko ćajući se kako je Sršenov Galop bio vezan uz od njih može ponijeti Šimunovu sudbinu.22 zbivanja u studentskom pokretu i progone u No s obzirom na prostorna i tehnička ogra- danima oko Karađorđeva, dok se kroz stva- ničenja scene u Preradovićevoj, Vončinine ranje jezovitog ozračja denuncijacija, straha repertoarne zamisli nisu u potpunosti mogle i progona vještica u Malju koji ubija (…) jedva biti ostvarene na Komornoj pozornici L – 99, prikriveno referiralo o montiranim procesima pa su se dvije predstave za odraslu publiku i prvacima Hrvatskog proljeća i o atmosferi u nakon 1974. izvodile na drugim pozornicama. kojoj smo živjeli u tim olovnim godinama.25 Prva od njih bila je Hrvatska rapsodija (1975), Iako se Zagrebačko kazalište mladih u doba Međimorčevo uprizorenje Krležine ekspre- Vončinina ravnateljstva sve više percipiralo sionističke lirske proze u dramskoj tehnici, kroz predstave za odrasle, nije ostao zapo- naknadno uvrštene u ciklus Hrvatski bog stavljen ni onaj drugi, identitetski mu važan Mars. Bio je to dojmljiv nastavak Međimor- repertoarni segment, vezan uz predstave za čeve suradnje sa ZKM-ovim glumcima, pa se djecu i mlade. U toj sferi djelovanja također njezin redatelj sjetio te predstave, kao jedne dolazi do posvemašnje profesionalizacije od svojih najdražih, i četiri desetljeća poslije, rada, što će prouzročiti i postupno revidiranje u knjizi Kostino pismo: Moj ključ je bio sim- načela suradnje stalnog ansambla i čla- bolički, kazališni jezik moderan, uz potpuno nova ZKM-ovih grupa, koje od 1966. djeluju sudjelovanje glumaca stvoren je niz snažnih pod nazivom dramskog i plesnog studija. kazališnih znakova koji su stvorili ritmički Do završetka sezone 1971/1972. veliki broj uzbudljivu, značenjima bogatu i osjećajima izvedbi imaju nove postave starih ZPK-ovih snažnu predstavu kojoj nije nedostajala naci- uzdanica, Mihalkovljeva Zeka naduvenka onalna, ali i općeljudska dimenzija.23 Drugi i Ćopićeve Ježeve kuće (obje u režiji Joška izlet iz Preradovićeve donijela je praizvedba Juvančića) te Mudrog cige Milana Čečuka drame Tomislava Bakarića Malj koji ubija (u režiji Džimija Jurčeca), a za najmlađu (1976), pozabavljene slučajem Bare Horvat, se publiku s profesionalnim glumcima (uz žrtve progona vještica u 18. stoljeću koju povremeno i uglavnom marginalno sudjelo- će puk prometnuti u sveticu. Redatelj Ivica vanje polaznika ZKM-ovih studija) postavlja još nekoliko dramaturški simplificiranih igro- 21 Osvrt Gige Gračan emitiran je 9. 3. 1976. u emisiji Radio Zagreba U prvom planu – danas: kazalište, a ovdje je citiran kaza zabavnog i/ili bajkovitog karaktera kao prema transkriptu pohranjenom u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe u Zagrebu. 24 Dalibor Foretić, ”Glasovi iz povijesti“, Vjesnik, Zagreb, 20. 10. 1976. 22 Dalibor Foretić, isto kao u bilj. 16.

25 Nikola Vončina, ”Komorna scena L – 55“, u: Pedeset godina 23 Isto kao u bilj. 13. Zagrebačkog kazališta mladih, isto kao u bilj. 8. / 061 /

57. Naivci, 1976. 58. Naivci, 1976.

59. Šimun Cirenac, 1977. 60. Šimun Cirenac, 1977.

61. Šimun Cirenac, 1977. / 062 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

62. Hrvatska rapsodija, 1975.

63. Malj koji ubija, 1976. / 063 /

64. Zeko naduvenko, 1969.

65. Dva javora, 1972. 66. Koraci, 1974.

što su Tri medvjedića Miroslava Dismana (red. javora Jevgenija Švarca (red. V. Gerić, 1972). Bohdan Denk, 1968), Bajka o caru i pastiru Puni angažman polaznici ZKM-ovih studija Boška Trifunovića (red. T. Durbešić, 1969), Tri imaju međutim u predstavama Zvjezdane trbonje Jurija Oleše (red. Vladimir Gerić, 1971), Ladike, koja uz tzv. improvizirane drame Jao meni, probudio se car Ante Krmpotića (osobito su zapaženi Koraci iz 1973), pri- (red. Želimir Mesarić, 1972) te suptilnim sati- godne programe te poetsko-glazbene recitale ričkim žaokama protkana moderna bajka Dva postavlja i nekoliko scenski složenijih proje- / 064 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

67. Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1971.

kata (Robin Hood Wande Żolkiewske i Ferije koji će od premijere u veljači 1971. do 1978. u Moskvi Andreja Kuznjecova) među kojima doživjeti preko stotinu izvedbi, uključujući su i dvije predstave što su, skupa s Kapetanom i brojna gostovanja u zemlji i inozemstvu. Džonom Piplfoksom, svojom popularnošću Istoimeni dječji roman u stihu hrvatska pje- i dometima obilježile Vončinino ravnateljsko snikinja Vesna Parun objavila je 1966, a na razdoblje u tom repertoarnom segmentu. ideju o njegovu scenskom uprizorenju došao Prva od njih bio je musical za mlade od 7 do je skladatelj Ladislav Tulač, koji je od 1964. 77 godina Mačak Džingiskan i Miki Trasi, do 1970. u ZKM-u radio kao pijanist, sklada- / 065 /

68. Nevidljivi Leonard, 1977.

telj i pedagog, ali je svojom glazbom (u čijem poticaji što su je stvaraoci ove predstave našli je ”živom“ scenskom izvođenju nerijetko i u tekstu Vesne Parun, pisala je Grgičević, sam sudjelovao) obilježio brojne predstave došli su do izražaja u svim elementima pred- tog kazališta i tijekom iduća četiri desetljeća. stave, koja je već po svom žanru novatorski Tulač i redateljica Zvjezdana Ladika zajedno pothvat. Više od dvadeset aktera igra, pjeva, su napravili prilagodbu duhovite pjesničke pleše s toliko dinamike i izvorne mladenačke slagalice o pustolovinama dvaju mačića s razigranosti, da je predstava često izazivala otoka Zlarina, a ansambl predstave bio je aplauz na otvorenoj sceni. Ples žaba, prizor uglavnom sastavljen od polaznika ZKM-ovih ispraćaja Džingiskana, završna svadba s studija, predvođenih Željkom Vukmiricom i mačkicom Smiljkom samo su pojedini među Željkom Mazorom u naslovnim ulogama te prizorima što čine vrhunac te jedinstvene i dvojicom profesionalnih izvođača, glumicom vedre skupne igre u kojoj je svaki pojedini lik Slavicom Jukić (Baba Pimbako) i mladim oper- bio inventivno gestovno i glasovno izrađen (…). nim pjevačem Marijanom Jurišićem (Djed Kao u svim pravim ostvarenjima ovdje su izbri- Rok). Svojevrsna sinteza dotadašnjeg Ladi- sane granice profesionalizma i amaterizma, kina pedagoško-redateljskog rada, uz sjajnu a u gipkosti čitavog ansambla, uvježbanosti Tulačevu glazbu te koreografiju Branke Petri- zbora, izrađenosti scenske riječi naslućuje se čević, Džingiskan i Miki Trasi namah su osvojili kontinuitet pedagoškog rada bez kojeg ne bi publiku, o čemu svjedoče i prve postpremi- s tako mladim glumcima bilo moguće postići jerne kritike poput one koju je u Večernjem ovako cjelovito muzičko-scensko ostvarenje.26 listu napisala Marija Grgičević, ističući kako Druga Ladikina uspješnica bilo je praizved- je riječ o predstavi za sve uzraste jer ona u beno uprizorenje drame Nevidljivi Leonard, svojem sižeu iz personificiranog životinjskog koju je njezina autorica, tada studentica jugo- svijeta sadrži likove i akciju bliske najmlađima, slavistike, Norma Šerment napisala kada je a njezin srdačni humor i dobroćudno razumi- jevanje za ’male‛ životne stvari daju joj draž 26 Marija Grgičević, ”Omladinski musical“, Večernji list, Zagreb, poetske igre koja se ne može iscrpiti. – Bogati 3. 2. 1971. / 066 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

imala sedamnaest i pol godina (drama je pra- nije predstave Zagrebačkog kazališta mladih izvedena 1977). Priča o djevojčici Maji kojoj u prva četiri desetljeća njegova postojanja. roditelji ne posvećuju dovoljno pažnje, pa ona No unatoč uspjehu Nevidljivog Leonarda i to nadoknađuje druženjem s izmišljenim pri- za Vončinino ravnateljsko razdoblje možemo jateljem Leonardom, u lepršavoj je Ladikinoj reći da je proteklo u napornom i ne posve postavi, s uživo izvođenim songovima Ivice uspješnom traganju za suvremenim, djeci Šimića, osvojila gledatelje i kritičare, koji su i mladima posebno bliskim, dramskim tek- predstavu toplo preporučivali i roditeljima, stovima hrvatskih autora. Uz već spomenuti poručujući im da u njoj kroz vedrinu i smijeh igrokaz Ante Krmpotića Jao meni, probudio se 27 mogu mnogo toga naučiti o svojoj djeci. Iako car te ne odveć zamijećenu Parovu postavu je u predstavi nastupalo i nekoliko profesio- Ivančeve persiflaže na temu Perraultove bajke nalnih glumaca (Zdenka Marunčić, Branko Mačak u čizmama tom repertoarnom nizu Bonacci i Otokar Levaj), Ladika je i ovom možemo dodati još samo tri naslova, izvedbu zgodom u prvi plan postavila polaznike svog ”antibajke“ Bajka o kraljevim trešnjama Luka studija, pa su se u ulogama Maje od pred- Paljetka (izvorno napisane za lutkarsko kazali- stave do predstave izmjenjivale Vitomira šte) te jedini pokušaj koji je bio na tragu ideje Lončar, Jasna Ulaga i Vesna Čulinović, a o stvaranju vlastitog kućnog autora, što su u Majina prijatelja Damira u alternaciji su glumili svojim planovima imale zacrtano i Vončinine Roman Šušković, Boris Bakal i Boris Kovače- prethodnice na čelu ZKM-a. Umjesto jednoga vić. Šarm i punokrvna gluma, pomiješana s u ovom su se slučaju, doduše, skupno pojavila neiskvarenom naivnošću mladosti, kojom je čak tri autora, a riječ je o poslije produktiv- odisala (…) Vitomira Lončar na premijernoj nom spisateljskom trojcu Boris Senker, Tahir izvedbi (…) govore o nesumnjivom talentu koji Mujičić i Nino Škrabe, koji je nakon početnih prelazi rampu, pisala je kritičarka Večernjeg spisateljskih iskustava sa Studentskim kazali- lista,28 a uspjeh predstave ponukao je i tada štem za djecu te Malim kazalištem Trešnjevka popularnu reviju Studio da joj posveti nekoliko za ZKM napisao dvije neuzorite igre (treća će stranica na kojima je, pored ostalog, Ladika nastati nešto poslije): Vitezovi otrulog stola objasnila kako su i tu predstavu počeli stva- (red. Joško Juvančić, 1973) i Tri pušketira (red. rati kroz improvizacije u kojima su sudjelovali Želimir Mesarić, 1976), kojima su se autori svi članovi Omladinskog studija. Krenuli smo, odlučili da u ime mladih gledatelja zatraže rekla je, i dalje od teksta, pa su mladi glumci nekoliko prava i sloboda: da slobodno rastemo, igrali na tim improvizacijama i ’svoje‛ uloge, da nas ne kalupiraju, ne kanaliziraju, ne kon- ali i uloge (…) Majinih roditelja, što je autor zerviraju; da se bunimo ako nam se buni; da teksta popratio zaključkom kako smo takvim šutimo ako nam se šuti…30 Verbalno okretne i redateljskim postupkom te inzistiranjem da dramaturški razvedene, pune persiflaže, paro- svaki mladić i djevojka u lik kojeg interpretiraju dijskog naboja i ironije, neuzorite igre bavile su unesu i dio vlastite osobnosti dobili trostruku se temom obmane koja se u jednom slučaju podjelu glavnih uloga koja gledatelju omo- naziva viteštvom, drugi put pušketirstvom, a gućuje da Nevidljivog Leonarda vidi tri puta i u oba je slučaja riječ o ideologiji koja počiva pritom, zapravo, svaki put vidi novu predstavu.29 na prevarama, lažima, iskrivljenjima, falsifika- Od praizvedbe 10. siječnja 1977. do sredine tima i preuveličavanjima. Bila je to izazovna 1983. Nevidljivi Leonard odigran je 138 puta, ponuda za već dobro uštimani ZKM-ov čime je postao jednom od četiri najizvođe- ansambl, predvođen Miškom Polancem, koji je u obje predstave imao ulogu usamlje- 27 Mirjana Šigir, ”Predstava za roditelje“, Večernji list, nog maloljetnika (Bumble od Blockheada; Zagreb, 27. 6. 1977. Bouton) što se pokušava ubaciti u zatvoreni i mistificirani svijet vitezova i mušketira. Zani- 28 Isto. mljivo je međutim da je Boris Senker, jedan

29 Marijan Draganić, ”Tri Maje i tri Damira“, Studio, Zagreb, 26. 2. 1977. 30 Boris Senker, isto kao u bilj. 18. / 067 /

69. Tri pušketira, 1976.

od autora neuzoritih igara, ocijenio kako se dječji igrokaz te tako donesu na pozornicu unatoč (…) dobroj volji i pripravnosti ZKM-a (...) ’duh našeg prostora i našeg vremena‛...31 na suradnju s domaćim dramatičarima (...) No zahvaljujući redatelju Dini Radojeviću, oko tog mladog i mladenačkog ansambla ni Vončina je ipak pronašao kompenzaciju za taj u Vončininu ravnateljskom razdoblju ipak nije nedostatak, preuzevši dio naslova s reperto- formirao krug mladih pisaca koji bi pokazali ara jednog od tada najpropulzivnijih svjetskih i nešto više od dobrih nakana da s vršnja- kazališta za djecu, zapadnoberlinskog GRIPS cima i istomišljenicima među redateljima, glumcima, scenografima i skladateljima stvore suvremen i moderan zagrebački 31 Isto. / 068 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Theatera, čiji su voditelji, na čelu s piscem i govori i broj izvedbi tih predstava, od kojih su glumcem Volkerom Ludwigom, voljeli sebe dvije, Maksimiljan Zviždukalo (187 izvedbi) zvati emancipatorskim kazalištem. Boreći se i Pa to je da pošiziš! (122), živjele još i potkraj protiv zatupljivanja djece kroz postave infantil- osamdesetih. Zašto, ponajbolje govori crtica nih i glamuroznih predstava u kojima se gradi iz kratkog osvrta Marije Grgičević na premi- stereotipan svijet napučen jednoličnim bićima jernu izvedbu Maksimiljana Zviždukala: Djeca, iz mašte, gripsovci su djeci prilazili kroz pro- od one predškolske dobi, pred tom se predsta- blemski artikulirane komade koji su temama vom osjećaju kod kuće. Drago Turina postupa i načinom izražavanja bili vezani uz njihovu sa scenografijom kao da je od igračaka; nje- svakodnevicu, inzistirajući pritom na što govi mališani mogu složiti što god ih je volja. neposrednijoj komunikaciji sa svojim malim Ta igra predmeta, čistih i jednostavnih, stapa gledateljima. Uspjeh naših komada, rekao se s igrom glumaca u vedro, dinamično zbiva- je jednom zgodom Volker Ludwig, možemo nje koje izaziva pravi urnebes u dvorani. Kroz prosuditi prema tome u kojoj mjeri utječu, lik derana Zviždukala djeca se bore za svoju mijenjaju, proširuju misli, razgovore, djelo- slobodu, sretna što im se pružila prilika da 33 vanje i igru djece. I mi smo danas sigurni da oni budu ti koji će prozreti i odgajati odrasle. pravimo kazalište koje intenzivnije zaokuplja Uz nekoliko izuzetaka (Nevidljivi Leonard, maštu publike nego čarolije s vješticama i kuli- Ferije u Moskvi i Koraci), predstave za djecu sama onih koji uvijek jednako vjeruju da pred i mlade nisu se izvodile na Komornoj sceni nama moraju braniti ’dječju maštu‛.32 Njegovo L – 99, nego na različitim zagrebačkim pozor- vjerovanje potvrdile su i zagrebačke postave nicama, a prije svega u Malom kazalištu djela iz GRIPS-ove ”dramske knjižnice“ (Štro- Trešnjevka i Teatru &TD. Uz takvu disper- koloko i Malapala, Maksimilijan Zviždukalo, ziranost repertoarnih izvedbi te stisku koja Žburkova djeca, Mala, Pala, Artur i Truba i je vladala u Preradovićevoj ulici, gdje su se Pa to je da pošiziš!) koje su kao dominantna i dalje odvijali svi pokusi ZKM-ovih studija repertoarna linija odredile drugu polovinu s više od petsto polaznika, Vončini je ipak (1972–1977) Vončinina ravnateljskog traja- uspjelo u potpunosti profesionalizirati kazali- nja u ZKM-u. Radojević je sve te predstave šte te oko predstava okupiti autorske timove postavio s istim timom suradnika (prevoditelji sastavljene od eminentnih domaćih umjet- Truda i Ante Stamać, scenograf i kostimograf nika. Među scenografima i kostimografima Drago Turina i skladatelj Igor Kuljerić), a uloge koji su u tom razdoblju surađivali sa ZKM-om u GRIPS-ovim komadima igrali su isključivo bili su, pored ostalih, i Zlatko Bourek, Ismet članovi ZKM-ova profesionalnog ansambla, Voljevica, Drago Turina, Zvonimir Lončarić, pri čemu su prednjačili Franjo Jurčec i Zvoni- Zlatko Kauzlarić Atač, Dinka Jeričević, Ika mir Jurić (nastupili su u svih pet predstava) te Škomrlj, Inge Kostinčer, Marija Žarak, Ingrid Marijan Radmilović (četiri predstave), koji su Begović, Diana Kosec Bourek i Danica Dedijer, se, kao što je to primijetio Senker, specijalizi- a glazbu su uz Ladislava Tulača, kao daleko rali za pojedine tipove GRIPS-ovih (anti)junaka: najzastupljenijeg autora, skladali primjerice Jurić i Radmilović za predstavnike vlasti i i Igor Kuljerić, Bogdan Gagić, Đelo Jusić, Sti- samozvane ”autoritete“, a Jurčec za neukro- pica Kalogjera te Davor Rocco. Otežani uvjeti tive, buntovne maloljetnike koji su pred često rada svakako su pridonijeli fluktuaciji unutar nerazboritim, konzervativnim i represivnim ansambla, no u tom je razdoblju ipak uspo- svijetom odraslih zastupali dječji narod. A stavljena njegova čvrsta jezgra (Davor Borčić, koliko je taj narod vjerovao svojim glumačkim Rajko Bundalo, Slavica Jukić, Džimi Jurčec, zastupnicima, među kojima treba još izdvojiti Miško Polanec, Marijan Radmilović i Branko i Tanju Knezić Draganić te Mirjanu Pičuljan, Supek), što će olakšati prilagodbu mladih glu- maca koji će u budućnosti doći u angažman te

32 Volker Ludwig, ”Kazalište GRIPS – postanak i daljnji razvitak 33 Marija Grgičević, ”’Maksimilijan Zviždukalo‘“, Večernji list, novog kazališta za djecu“, preveo Nino Škrabe, Prolog, Zagreb, 16. 11. 1972. Zagreb, br. 31, 1977. / 069 /

70. Štrokoloko i Malapala, 1972.

71. Žburkova djeca, 1973. / 070 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

72. Maksimiljan Zviždukalo, 1972.

omogućiti kontinuitet estetsko-repertoarnog godina pohađali (Miljenka Androić, Mirela promišljanja i odnosa prema ideji glumač- Brekalo, Nina Erak, Zoran Gogić, Darko Janeš, kog zajedništva, koja je od tada do danas Erol Kadić, Vitomira Lončar, Mirjana Majurec, ostala jednom od ključnih prepoznatljivosti Vilim Matula, Nedim Prohić, Ivica Šimić, Željko i posebnosti Zagrebačkog kazališta mladih. Vukmirica, Ivica Zadro, Ljubo Zečević i dr.), U ovom razdoblju započelo je i razdvajanje ali i brojna gostovanja po zemlji (primjerice amaterske od profesionalne djelatnosti, što je redoviti nastupi na Međunarodnom festivalu značilo, pored ostalog, da se samo najuspje- djeteta u Šibeniku) i inozemstvu (Austrija, Ita- lije i najambicioznije predstave ZKM-ovih lija, Mađarska, Njemačka i Švedska), s kojih su studija prikazuju kao punopravni repertoarni se zekaemovci često vraćali s raznim nagra- naslovi. Repertoar, u kojem je uspostavljena dama i priznanjima. Dodamo li tome da su i ravnoteža između broja predstava za odrasle i predstave ZKM-ova profesionalnog ansam- djecu/mlade, osmišljavao se pak prvenstveno bla sve češće gostovale na pozornicama prema sastavu i mogućnostima profesional- širom Jugoslavije, nerijetko u okviru ugled- nog ansambla, uz promišljeno i funkcionalno nih festivala poput Splitskog ljeta, Sterijina uključivanje polaznika dramskog, a ponekad i pozorja ili MESS-a, može se mirne duše reći plesnog studija. Prvi su i dalje vodile Zvjezdana da je Vončinino ravnateljsko razdoblje doni- Ladika i Slavenka Čečuk, dok je vodstvo ple- jelo punu afirmaciju ovog kazališta na širem snog studija, čiji se rad temeljio na načelima jugoslavenskom prostoru, što je na svoj način Rudolfa Labana i Ane Maletić,34 1966. preu- posvjedočio i Nikola Batušić u knjizi Povijest zela Branka Petričević. O kvaliteti pedagoškog hrvatskog kazališta, tiskanoj 1978. Zagrebačko rada u ZKM-ovim studijima ponovno svjedoče kazalište mladih, zapisao je Batušić, svojim je imena budućih profesionalaca koji su ih tih otvorenim pristupom dramskoj književnosti, posebno onoj mladih i najmlađih pisaca, tako- 34 Branka Petričević, ”Pogled unatrag“, u: 50 godina Zagrebačkog kazališta mladih, isto kao u bilj. 8. đer i širokogrudnošću prema novim scenskim / 071 /

73. Pozdravi nekog, 1974.

strujanjima (naročito sedamdesetih godina gostoprimca. Nakon svih iznevjerenih očeki- kada je u njegovim predstavama bilo, doduše vanja, nova šansa pojavila se sredinom 1975. i natruha pomodnosti nekih poznatih kaza- kada je Grad Zagreb napokon dodijelio ZKM-u lišnih festivala), pružalo prigodu redateljima nekadašnju koncertnu dvoranu Istra u Teslinoj novih naraštaja da u neprestanom preispiti- ulici. Uskoro je raspisan i natječaj za projekt vanju vlastitih mogućnosti pokušaju stvoriti njezina preuređenja, na kojem je pobijedio rad i svoj osobni stil i umjetnički profil kazališta arhitekta Branka Silađina, koji je uz promptno koje im je pružilo utočište. Najzanimljivije je uređenje Istre predviđao i etapno uređenje možda da je od 1969. god. i Violićeve postave cijelog bloka zgrada i dvorišnih prostora u Kvasa bez kruha kazalište ponijelo, a i danas Teslinoj i Gajevoj ulici, poslije poznatog pod još uvijek nosi epitet svojevrsnog laborato- nazivom Omladinski kulturni centar. Novac rija i tolerantnog poligona najraznovrsnijih namaknut za realizaciju ovog projekta ispitivanja što su u konačnom posljetku više ponovno nije bio dovoljan, što je Nikolu Von- afirmirali pojedinu redateljsku pa i glumačku činu, kako je osobno posvjedočio, ponukalo osobnost no posve jednoznačno odredili na radikalan potez: Nedostajalo je još oko 35 estetički nazivnik ustanove. Možda je zapravo milijuna novih dinara, a potrebna sredstva za i bilo potrebno da taj širokogrudni gostopri- adaptaciju ’Istre‛ gotovo su se približila iznosu mac, pružajući mogućnosti svakom projektu, bude obilježen upravo kvalifikacijom ’mlad‛ troškova za gradnju nove zgrade u Medved- iz vlastita imena, što je uvijek značilo polet gradskoj. Zato sam polovicom godine 1977. duha, ali nikad nedoraslu neprimjerenost.35 gotovo s olakšanjem dočekao (i onako već pet-šest godina očekivane) inicijative ’pro- Sve to međutim nije bilo dovoljno da se trajno gresivnih snaga za kadrovske promjene‛ i riješi ”stambeni problem“ tog širokogrudnog (…) predao ostavku na službu ravnatelja.36

35 Nikola Batušić, Povijest hrvatskoga kazališta, Školska knjiga, Zagreb, 1978. 36 Isto kao u bilj. 17. / 072 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih / 073 / / 074 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

OD SEZONE 1977/1978. DO 1987.

74. Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, 1977. / 075 /

Unatoč problemima s kojima se suočavalo, Zagrebačko kazalište mladih u prva tri deset- ljeća postojanja imalo je kontinuitet vođenja, što je umnogome pripomoglo njegovu eta- bliranju, razvoju i profiliranju. S Vončininom demisijom stvari su se promijenile, a da će se to dogoditi, očito su naslućivali i zaposlenici ZKM-a, koji su stali uz njega kada je, prema Vio- lićevoj tvrdnji, podnio ostavku zbog političkih pritisaka kojima je bio izložen: Nije pomoglo što su na referendumu kolektiva od šezdeset uposlenika bili protiv samo glasovi trojice glu- maca. Odluka je (…) došla ’odozgo‛. Ona tri glasača nisu bili članovi Partije. Samouprav- ljanje je bilo maska s tamnocrvenim licem.37 Do sredine 1980-ih ZKM će voditi nekoliko ravnatelja: većina njih doći će iz glumačkog ansambla, imat će status vršitelja dužnosti 75. Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, 1977. i jednosezonski mandat, a iskušat će se i rješenje s administrativcem na čelu kaza- lišta te kolektivnim tijelom u rukovodećoj članovi profesionalnog ansambla ili gostujući funkciji. U kronološkom slijedu značilo je to glumci. Započelo je s Bakmazovom dramati- da su na čelu ZKM-a bili Marijan Radmilo- zacijom romana Čudnovate zgode Šegrta vić (1977–1978), Džimi Jurčec (1978–1979), Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić, premijerno Stipe Radilović (1979–1981), Miško Polanec izvedenom u studenom 1977, u režiji Joška (1981–1982) te poslovni odbor (1982–1984) Juvančića. Možda će se gledaoci malo iznena- sastavljen od glumaca Zvonimira Torjanca, diti, zapisala je tim povodom Marija Grgičević, Džimija Jurčeca, Davora Borčića te Igora što Hlapić i njegov majstor Mrkonja žive u Mrduljaša, koji je u ZKM-u prije i poslije toga velikoj cipeli koju je usred pozornice posta- radio kao urednik izdanja, stručni suradnik vio scenograf Velimir Domitrović, a seoske i dramaturg. Ponovni kontinuitet vođenja kućice, male poput igračaka, u rukama su ostvarit će se tek od 1984. do 1987, kada je ZKM, tada u završnoj fazi priprema za ”novi dječjeg zbora koji prati predstavu, no tijekom početak“, vodio Nikola Ćubela. Ravnateljska igre bit će i drugih ’neobičnosti‛ koje djeca kakofonija nije, dakako, blagotvorno utjecala brzo prihvaćaju. Osobito likove životinja, na promišljanje repertoara i daljnji razvoj kaza- goleme lutke što ih je izradio Velimir Chytil a lišta, no ipak se pokušavalo nastaviti putem djeca – sudionici ove predstave – animiraju ih zacrtanim u prethodnom razdoblju, čemu je u na scenski neodoljivo duhovit način. Čitava je velikoj mjeri pridonosio Božidar Violić, koji je u priča humoristički intonirana, ali zbog toga ne ZKM-u bio zaposlen od 1979. do umirovljenja gubi ništa od dramatske napetosti. Kontrasti 1999; prve dvije godine kao umjetnički vodi- dobrih i zlih su ublaženi, no pobjeda dobra vrlo 38 telj, a potom kao dramaturg te kućni redatelj. je jasno izražena… U Juvančićevoj predstavi sudjelovalo je četvero profesionalnih glumaca Repertoar za djecu i mlade u takvim je okol- te tridesetak članova omladinskog i pionirskog nostima ponovno došao u prvi plan, pri čemu studija ZKM-a, a kritika je apostrofirala ujed- se povećao i broj predstava u kojima su načenost izvedbe i izvrsnu sinergiju između zajedno nastupali polaznici ZKM-ovih studija i

38 Marija Grgičević, ”Dobrodošlica Šegrtu Hlapiću“, 37 Isto kao u bilj. 11. Večernji list, Zagreb, 9. 11. 1977. / 076 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

76. Ludi dan u Ludolandiji, 1980.

djece i profesionalaca, pa je Šegrt Hlapić kao crtića i stripova,40 Bajka o kneževiću Sveboru ogledna predstava tog tipa doživio sedamde- i svarožici Sunčici u postavi Tomislava Durbe- set i pet izvedbi, ostavši na repertoaru punih šića na scenu je izvela gotovo čitav ansambl šest sezona. Slijedila ju je Ladikina postava ZKM-a te tridesetak mladih pikovaca koji su Greidanusova poučnog komada Hodl de činili Zbor starih Slavena. No podjela naslov- Bodl (u kojem je, doduše, sudjelovao samo nih uloga također je obavljena ravnopravno, jedan profesionalni glumac, Miško Polanec), pa je Svebora glumio Niko Pavlović (bio je a potom je, iz sezone u sezonu, model suigre član ansambla do 1978. do 1980), a u ulozi profesionalaca i djece propitivan kroz pred- Svarožice izmjenjivale su se polaznice Studija stave različitih stilskih i žanrovskih predznaka. ZKM-a, Aranka Lengyel i Stela Telebuh. Kriti- Tako je u studenom 1978, u sklopu proslave čarka Večernjeg lista primijetila je kako je uz tridesete obljetnice ZKM-a, na pozornici bogatstvo slike, glazbe i pokreta ostala dosta Društvenog doma Trešnjevka premijerno prigušena dramska riječ, no dječjoj publici, prikazana Bajka o kneževiću Sveboru i sudeći po zaključku njezina osvrta, to očito svarožici Sunčici, vratolomna parafraza nije odveć smetalo: Kao da je svjesna da nije priče Ivane Brlić-Mažuranić, s kojom je sedam ostvarila sve mogućnosti, ta je predstava na godina prije debitirao tercet Senker – Muji- kraju pred mališane slikovito razastrla ’knjigu čić – Škrabe.39 Verbalno određena začudnim žalbe‛. Nastala je gužva oko izloženog platna srazom arhaičke pozlate i ironijskog odmaka na koje su djeca pisala svoje dojmove poput te akcijskim prizorima nadahnutim jezikom

40 Igor Mrduljaš: Bajka made in firma N&B&T, programska 39 Predstava je tada postavljena u produkciji Studentskog knjižica predstave Bajka o kneževiću Sveboru i svarožici kazališta Malik Tintilinić. Sunčici, Zagrebačko kazalište mladih, studeni 1978. / 077 /

ovog: ’Ništa se ne žalim. Dobro je bilo‛.41 Zamjetnu prisutnost mladi su pikovci, na čelu s Jasnom Ulagom u ulozi Tanje, ostvarili i u praizvedbenoj postavi komada Pogrešne godine Norme Šerment (1979), ali taj svo- jevrsni nastavak Nevidljivog Leonarda (nesporazumi majke, kćerke Tanje i znatno joj mlađeg brata) nije ponovio uspjeh auto- ričina prvijenca. Krešimir Nemec zamjerio mu je površnost i iskonstruiranost priče te dodao da ni mjestimice vrlo zanimljivi reda- teljski zahvati Zvjezdane Ladike nisu uspjeli prevladati nedostatke teksta.42 Suvremenom tematikom bavio se i Koko u Parizu, druga predstava koja je te 1979. zagovarala rav- nopravnost djece glumaca i njihovih odraslih 77. Hakimove priče, 1981. kolega. Prema vlastitoj adaptaciji Kušanova hit-romana predstavu je režirao Miroslav Međimorec, a tri glavne uloge, Koka, Zlatka je u Halugici omladinski dramski ansambl bio i Marie Clever, igrali su polaznici ZKM-ovih pojačan trojicom profesionalnih glumaca (Z. studija, i to u trostrukoj alternativnoj podjeli u Torjanac, S. Jukić i nekadašnji pikovac Zoran kojoj se kao Koko publici predstavio još jedan Gogić) te jednim studentom glume (Slavko budući profesionalni glumac, Boris Mirković. Juraga), no predstava se vrlo kratko zadržala Koko u Parizu doživio je dvadesetak izvedbi, na repertoaru. Hakimove priče ostale su pak baš kao i Ludi dan u Ludolandiji (1980), koji upamćene i kao posljednja premijera Tihomira je Mirjana Buljan napisala na temelju svoje Miška Polanca, glumca koji je od prvih dana radiodrame o djeci koja su odlučila preuzeti Zagrebačkog kazališta mladih do kobnog 14. vlast od odraslih te urediti svijet po vlastitoj listopada 1982, kada je svojom voljom otišao mjeri. Prema svjedočanstvu Borisa Senkera, s ovog svijeta, bio njegovim zaštitnim znakom. taj je igrokaz u režiji Joška Juvančića izazvao U Hakimovim pričama glumio je Velikog burno odobravanje malih gledalaca i podosta vezira Mustafu Mustafija, a u trenutku kada negodovanja među odraslima,43 a potom su je preminuo bio je predsjednik Poslovodnog vlast u tom dijelu repertoara i ”hibridnih“ pro- odbora ZKM-a. Znatno poslije, Božidar Violić dukcija ponovno preuzele bajkovite fabule, s u nekoliko je redaka sažeo životnu i umjet- kakvima su se 1981. pozabavili redatelji Petar ničku sudbinu tog velikog mališana koji je Veček (Hakimove priče portugalskog pisca svoju jedinu obitelj imao u okrilju kazališta Norberta Ávile) i Zvjezdana Ladika (Nazorova s kojim su ga poistovjećivali: Odrastao je po Halugica u dramatizaciji Dunje Robić te s đačkim domovima, čovjek-dječak s dušom glazbom Ladislava Tulača). U Ávilinoj kome- djeteta, velike glave i krupnih očiju. U tri poku- diji bliskoj tematici 1001 noći sudjelovali su, šaja nije uspio položiti audiciju na Akademiji, doduše, samo polaznici baletnog studija, dok glumio je neugasivom strašću nedokazanoga glumca i u svakoj je ulozi bio nezamjenjiv. 41 M. Grgičević, ”Proslava s ’knjigom žalbe‘“, Večernji list, Zagreb, 8. 11. 1978. U kazalištu starih bio bi prvak drame...44 Sudbina je valjda htjela da je taj čovjek-dječak 42 Krešimir Nemec, ”Dvije premijere u ZKM“, Vjesnik, Zagreb, 13. 1. 1979. koji je svojom pojavom i osobnom poviješću

43 Isto kao u bilj. 18. 44 Isto kao u bilj. 11. / 078 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

78. Tihomir Miško Polanec (Obsidio Sigetiana, 1970.) 79. Kolo oko svijeta, 1984.

spajao omladinski i profesionalni pogon matičara. Njegova Domovina, premijerno ZKM-a zauvijek otišao između premijera što izvedena na početku sezone 1981/1982. u su te dvije bitne sastavnice njegova kazališta režiji Petra Večeka, bila je, doduše, nami- povezale u predstavama u kojima je ponovno jenjena odrasloj publici, no njezina glavna bila riječ o međugeneracijskim odnosima. zvijezda bila je malena Martina Strašek koja U drami mađarskog pisca Istvána Juhásza je sigurnom i za njene godine iznenađujuće Pola otkucaja srca glavni junak je dječak pribranom scenskom pojavom potresno koji odrasta s ocem, ujakom i djedom, no ostvarila glavnu ulogu sedmogodišnje dje- pravo razumijevanje i toplinu za kojom žudi vojčice Nathalie.46 Opisujući Domovinu kao pronalazi tek u svijetu svoje mašte. Scene suptilnu priču o Nathalie i njezinu djedu Hugu bujne dječje imaginacije Juhász je, prema (Z. Torjanac), građenu začudnim spletom Foretićevu mišljenju, doveo tek do polovične grubosti i topline, Igor Mrduljaš primijetio dramske realizacije, ali je zato majstorski je u programskoj knjižici predstave kako je razradio samožive i egoistične karaktere odra- Kroetzov komad donio možda i prvi ozbiljan slih, što je redatelj Želimir Mesarić iskoristio za dječji lik u povijesti svjetske dramatike,47 pa scensko razigravanje do kraja nedorečenog se postava te drame u ZKM-u mogla doživjeti teksta, inzistirajući na humornom oblikovanju i kao posveta ideji kreativnog sudioništva svakog od likova odraslih, što je izazvalo urne- malih/mladih i ”starih“, na kojoj je nekadaš- besni smijeh u gledalištu.45 U profesionalni nji PIK građen od prvih dana svog djelovanja. glumački ansambl ove predstave, premijerno Uz obnovu popularnog mjuzikla Mačak izvedene u ožujku 1983, odlično su se uklopili Džingiskan i Miki Trasi te nekoliko poetskih i članovi omladinskog studija Rene Bitorajac, dramskih kolaža (Pozdrav djeci svijeta, Razi- Mario Mirković, Martina Sabljić, Iva Potočnik grano djetinjstvo, Hir ljubavi s prizorima i Jasna Kovač, koji su u alternaciji igrali dje- mladih iz Shakespeareova Sna Ivanjske noći, čaka Branka i njegovu tajanstvenu prijateljicu obnove Lorcina Ciganskog romancera i reci- Violu, a domete pedagoškog rada u ZKM- tala Kolo oko svijeta) te tradicionalne i s velikim ovim studijima prethodno je pokazala i prva marom stvarane novogodišnje predstave, koje hrvatska postava jedne drame Franza Xavera Kroetza, tada najizvođenijeg njemačkog dra- 46 Dalibor Foretić, ”Utrtim stazama“, Vjesnik, Zagreb, 5. 12. 1981.

45  Iz kritike Dalibora Foretića objavljene u Vjesniku od 13. 3. 1982, a ovdje citirane prema: Antonija Bogner Šaban, 47 Igor Mrduljaš, ’Domovina‘ u ZKM, programska knjižica U zrcalu povijesti, isto kao u bilj. 8. predstave Domovina, Zagrebačko kazalište mladih, 1981. / 079 /

80. U koga se uvrglo ovo dijete?, 1983.

su ponekad znale doživjeti i izuzetno veliki autor songova Ivica Šimić. Desetak mladih broj izvedbi,48 omladinski studiji u ovom su glumaca u izuzetno zanimljivoj igri prikazalo razdoblju imali i nekoliko samostalnih reperto- je svoje viđenje Antigone, Titanije, Romea i arnih produkcija, među kojima svakako treba Julije. Gledali smo Shakespearea patetičnog, izdvojiti predstavu Omladinski studio 1978. te smiješnog, tragičnog. I ono najzanimljivije: mjuzikl U koga se uvrglo ovo dijete? (1983). traženja Shakespearea u svakodnevnim zgo- OS 78, kako se skraćeno nazivala prvospome- dama, zapisao je Krešimir Nemec, dodajući nuta ”eksperimentalna predstava“, pozabavio kako je ispitivanje moći pokreta bio primarni se interpretacijom dramskih heroja i hero- zadatak te predstave koja je svoje vrhunce ina iz rakursa suvremenog mladog čovjeka, doživljavala u trenucima kada je postajala 49 a projekt su kreirali redateljica Zvjezdana čista igra kolektiva. Zvjezdana Ladika režirala Ladika, koreografkinja Branka Petričević i je i izuzetno popularni rock-mjuzikl U koga se uvrglo ovo dijete?, nastao prema njezinoj

48 Zbrka igrokaza oko tri Djeda Mraza Dubravka Jelačića dramatizaciji istoimenog romana suvremene Bužimskog izvedena je u drugoj polovini prosinca 1972. preko šezdeset puta, Blizu je daleki Djeda Mraz Mladena mađarske književnice Éve Janikovszky, koju Bjažića u dvadeset je prosinačkih dana 1982. imao stotinu je u glazbeno ruho odjenuo Ladislav Tulač, a i dvanaest izvedbi, a preko šezdeset puta pred publiku je 1983. izašao i novogodišnji kolaž Tražimo Djeda Mraza. koreografijom rasplesala Ivanka Šerbedžija. Te je predstave najčešće režirala Zvjezdana Ladika, no povremeno su joj se znali pridružiti i drugi redatelji, pa su U nekoliko podjela te energijom nabijene tako potkraj 1979. Senker, Mujičić i Škrabe postavili vlastiti igrokaz Saga o djedovima Vrazu i Mrazu, Dino Radojević predstave, koja je tijekom šest i pol godina je 1984. u Koncertnoj dvorani ”Vatroslav Lisinski“ režirao predstavu Djed Mraz & Company, a godinu dana poslije života izvedena preko stotinu i pedeset puta, na istoj je pozornici prikazivan kolaž ZKM-ovih predstava što ga je pod naslovom Veseli vlak Djeda Mraza uprizorio Damir Munitić. 49 Krešimir Nemec, ”Stilske vježbe“, Vjesnik, Zagreb, 1. 3. 1978. / 080 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

81. David i Golijat, 1979. / 081 /

82. Robinson uči plesati, 1980. glumio je cijeli niz budućih kazališnih profesionalaca, od psihologiju djeteta, pri čemu je autorica tih redaka, Marija Borisa Mirkovića, Igora Mešina, Marka Torjanca, Filipa Grgičević, posebno izdvojila kreacije trojice glumaca u ulo- Nole i Barbare Živković (Nole) do Jasne Bilušić, Mile Ele- gama mališana: Džimija Jurčeca s izvanredno izrađenim gović, Jasne Palić, Vinka Štefanca i Krunoslava Klabučara. pokretom i modulacijama glasa, Tanje Knezić s neviđenom mješavinom nevine dječje zloće i istančane osjećajnosti te Repertoar za djecu i mlade u ovom je razdoblju međutim Tomislava Štrige s najbogatijom skalom izražajnosti, od - obilježilo i nekoliko predstava u kojima su nastupali samo bosti dječaka lišenog ljubavi (…) do pretvaranja agresivnosti članovi profesionalnog ansambla. Dvije su ponovno nosile u nježnost i prijateljstvo.51 Između tih predstava Radojević pečat berlinskog GRIPS-Theatera i pripadajućeg mu kruga je u ZKM-u s izuzetno velikim uspjehom postavio i igrokaz autora posvećenih suvremenim, djeci bliskim i problem- švicarskog pisca Hansjörgea Schneidera Robinson uči ski artikuliranim temama poput razbijanja predrasuda plesati, zabavnu varijaciju na temu Robinsona Crusoea, u pogledu ravnopravnosti dječaka i djevojčica (Zaboga, u kojoj naslovni junak, u interpretaciji Davora Borčića, na djevojčice Stefana Reisnera, 1979) te iskustava djece svoj pusti otok pokušava uvesti niz zabrana i rigidnih pravila razvedenih roditelja (Cobra i Beba Volkera Ludwiga, 1984). ponašanja, čemu će se, po ulasku u priču, učinkovito suprot- Obje predstave ponovno je režirao Dino Radojević; prvu, staviti razdragani nestaško Petko (Džimi Jurčec). Schneider kako je kritika primijetila, u već uhodanoj maniri, s glumcima međutim nije bio prvi švicarski pisac na repertoaru ZKM-a, koji su uspostavili odličan kontakt s najmlađim gledateljima jer je godinu dana prije redatelj Želimir Orešković postavio (…djecu su slatko nasmijale mlade glumice Vitomira Lončar igrokaz Franza Hohlera David i Golijat, parafrazu poznate i Rajna Miloš u ulogama djevojčica Gabi i Sanje, Đimi Jurčec starozavjetne priče u čijoj se izvedbi Davidu (glumio ga je kao neumorni dječak Bruno, a najviše Zvonimir Jurić koji Damir Šaban, tada još student na zagrebačkoj Akademiji), igra sve uloge odraslih…),50 a drugu na prisan, duhovit i suprotstavio čudovišni Golijat, osmišljen kao kombinacija senzibilan način (…) s mnogo smisla za ritam i poniranje u lutke i ratnog stroja. No tome unatoč, pamet je ponovno

50 M. Grgičević, ”Trenutak ponavljanja“, Večernji list, Zagreb, 15. 1. 1979. 51 M. G., ”Djeci najbolje“, Večernji list, Zagreb, 14. 5. 1984. / 082 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

83. Igrajmo se Crvenkapice, 1984.

nadvladala snagu, pa je osmeročlani muški inozemnih autora, što su potvrdile i postave ansambl na kraju mogao zapjevati jedan drame S. O. S. (Strašno osebujna situa- od songova Arsena Dedića koji su obilje- cija) slovačkog dramatičara i satiričara Jána žili ovu predstavu: Učinili smo kako / jedino Soloviča (red. Krešimir Dolenčić, 1985) te još i valja: / izabrasmo pamet / za cara i kralja. jednog djela Istvána Juhásza (Ivek u bijegu, red. Želimir Mesarić, 1986). Te komade često Varijacija na poznatu temu bio je i igrokaz se, kroz nenametljivo prebacivanje u naš Igrajmo se Crvenkapice, koji je u režiji Damira životni milje, pokušavalo dodatno približiti Munitića na scenu ZKM-a ponovno doveo domaćoj publici, što je u slučaju jedne od jedno djelo Hansjörgea Schneidera. Konci- najuzbudljivijih predstava tog razdoblja popri- piran kao teatar u teatru, s problematičnim milo krajnje konsekvence. Redatelj Božidar ”drugim glumcem“ koji u podjeli Crvenkapice Violić preveo je naime popularni komad Ah, ne želi biti zločesti vuk, nego lijepi princ, a vuka ta današnja djeca francuskog pisca Renéa pristaje glumiti samo ako može pojesti sedam Pillota te ga dao na doradu pjesniku Zvonimiru kozlića, Schneiderov tekst bio je izazovnom Balogu, čiji su prepjev i adaptatorski zahvat bili ponudom za ansambl u kojem je svoju prvu toliko nadahnuti i samosvojni da se mogao profesionalnu ulogu, ulogu Vuka, odigrao smatrati posve novim djelom, nastalim prema dugogodišnji član Dramskog studija ZKM-a motivima Pillotova igrokaza. Nećko Svoje- Ivica Šimić i dobio za nju Prvomajsku nagradu glavečko, kako je nazvana hrvatska verzija Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske. francuske uspješnice, premijerno je izveden u Po svemu rečenom evidentno je da je od 1977. Društvenom domu Trešnjevka u travnju 1983, do 1987. oslonac profesionalnog repertoara a po reakcijama publike i kritike odmah je bilo za djecu i mlade bio u djelima suvremenih jasno da je ZKM dobio novu hit-predstavu. / 083 /

84. Ivek u bijegu, 1986. 85. Nećko Svojeglavečko, 1983. (1989.)

Sadržaj je vrlo jednostavan, a zaplet pomalo stoga što su problemi s nedostatkom stalne fantastičan: jedno je dijete odlučilo da se ne pozornice, zbog čega su predstave imale rodi! I tu njegovu odluku ne mogu promije- kompliciran, a ponekad i naprasno preki- niti ni Bakina torta, ni Djedovi automobili, ni nut život, onemogućili potpunije i cjelovitije Stričeva televizija… Mijenja je tek Tata s obe- sagledavanje svega onoga što se u ZKM-u u ćanjem da će svome mališanu, kada se rodi, tom turbulentnom razdoblju događalo. Teret udijeliti bezbroj poljubaca. Taj jednostavni beskućništva bio je, kako ćemo poslije vidjeti, zaplet poslužio je Božidaru Violiću i njego- još teži s obzirom na stalno pomicanje roka vim suradnicima da načine vedru i raspjevanu dovršetka radova na zgradi predviđenoj za predstavu, punu komičnih detalja i dobroćud- budući ZKM-ov dom, što je kulminiralo u nih karikatura odraslih, zapisala je Mirjana rujnu 1985, kada je na pozornici Društve- Šigir,52 pohvalivši čitav ansambl i autorski tim, nog doma Trešnjevka praizvedena drama u kojem je važnu i upamtljivu zadaću imao Dubravka Jelačića Bužimskog Osvajanje skladatelj Igor Kuljerić. Pišući o toj predstavi, kazališta u režiji Joška Juvančića te uz Boris Senker je kao jednu od njezinih bitnih sudjelovanje profesionalnog ansambla i vrijednosti naglasio i spoznaju da se u kaza- članova Plesnog studija ZKM-a. Ta razigrana lištu za djecu može govoriti i o ’zabranjenim‛ predstava u kojoj boje, muzičari, glumac, temama – trudnoći i porodu – a da se pritom balerine i čuvar zajednički obnavljaju i ne bude ni izazovan, ni sablažnjiv, ni nejasan, oživljavaju neko napušteno kazalište54 bila ni grub, nego naprotiv jasan, jednostavan i je naime mišljena kao prigodni projekt za poetičan.53 A kada je o emancipaciji i ”uozbi- svečano otvorenje nove zgrade, ali je, kako ljenju“ kazališta za djecu riječ, ZKM je od kraja se pokazalo, uranila pune dvije godine. šezdesetih do konca osamdesetih godina 20. Svi ti problemi vezani uz stvaranje, održava- stoljeća općenito napravio velik iskorak, kako nje i recepciju ZKM-ova programa za djecu odabirom naslova tako i stilom svojih izvedbi, i mlade itekako su se osjećali i u onom sve više lišenih infantilne naive i povlađiva- drugom, odraslima namijenjenom reperto- nja djeci, što je znatno utjecalo na razvoj tog arnom segmentu, koji se, unatoč ponekom važnog segmenta hrvatskog kazališta. Šteta je bljesku, od 1977. do kraja sezone 1986/1987. ipak nije nastavio razvijati na način na koji

52 Mirjana Šigir, ”Dobar igrokaz za djecu“, Vjesnik, je Nikola Vončina to predvidio u svojoj rav- Zagreb, 16. 6. 1983.

54 Sanja Nikčević, ”Otvoren Omladinski centar“, Večernji list, 53 Isto kao u bilj. 18. Zagreb, 29. 6. 1987. / 084 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

86. Osvajanje kazališta, 1985. 87. Osvajanje kazališta, 1985.

nateljskoj eri. Produkcijskim problemima naslutiti i u Nemecovu osvrtu na ovaj čehov- pokušavalo se doskočiti na različite načine, ljanski diptih: Razina ’prepoznavanja‛ (…) ide pored ostalog i kroz suradnju s drugim kaza- do apsurda. Ima li, pitamo se na kraju, uopće lištima, no broj premijera bio je osjetno manji, nedužnih. Može li se uopće biti naivan kraj a repertoar poprilično heterogen i ovisan o tako lukavih ’prijatelja‛ koji nas okružuju?55 pojedinačnim inicijativama i impulsima. Isprva Važan događaj u ovom repertoarnom se, doduše, pokušala nastaviti Vončinina poli- segmentu bila je i praizvedba dramskog tika oslanjanja na suvremene hrvatske autore, prvijenca Lade Kaštelan A tek se vjenčali, no s četiri premijere do 1982. praktički je uprizorena ujesen 1980. u suradnji s Teatrom zaključen i taj ciklus koji je u značajnoj mjeri ITD. Ladinu dramu o ljubavi i smrti režirao je pridonio repertoarnoj prepoznatljivosti ZKM-a. Georgij Paro, prožimajući vješto vođenu igru Prva od tih predstava bio je diptih sastavljen od između realnog i fantastičnog elementima jednočinki Vaudeville i Psihopati (1978) što ih groteske koja je ironijom i komičnim detaljima je Ivan Kušan napisao prema motivima Čehov- (…) trebala osvježiti tekst i pronaći lakši (…) put ljevih novela, a na scenu postavio njegov stari do gledaoca,56 u čemu je, sudeći po kritikama, kazališni suputnik Miroslav Međimorec. Psi- imao veliku podršku Tatjane Verdonik, Rajka hopatima, tekstu sazdanom od asocijativnih Bundala, Branka Supeka i Mirjane Kauzlarić, sudara u psihopatskoj svijesti karaktera, bila glumaca koji su nastupali u ulogama dvoje je to i praizvedba, dok je Vaudeville bio svo- živih i dvoje mrtvih supružnika. S tim naslovom jevrstan remake predstave koju je tri godine ZKM je međutim za dulje vrijeme zaključio prije Međimorec postavio sa svojom kazališ- ciklus praizvedbi djela suvremenih hrvatskih nom skupinom S. O. S. Tema komada: skupina autora, barem kada je riječ o repertoaru za nastavnika posjećuje svog kolegu, koji ih izne- odrasle. Štoviše, uprizorenje Bakmazove duo- nađuje izvedbom vlastitog vodvilja te nakon drame Vježbe u Goethe institutu (diplomska početnog oduševljenja u predstavi počinju predstava Dubravka Torjanca, postavljena tražiti aluzije na svoje pretpostavljene, očito 1981. u suradnji s AKFU-om) te monodram- je bila povezana s onovremenim Kušanovim ska verzija Kušanova romana Toranj (1982), i Međimorčevim iskustvima (nakon ”slučaja

Toranj“ uslijedili su napadi koji su doveli do 55 Krešimir Nemec, ”Gorak osmijeh“, Vjesnik, Zagreb, 17. 4. 1978. neformalne zabrane njihove predstave Svrha od slobode, praizvedene 1971. na Dubrovač- 56 Želimir Stublija, ”Novo dramatičarsko ime“, Vjesnik, kim ljetnim igrama), što se između redaka dalo Zagreb, 3. 11. 1980. / 085 /

88. Vaudeville, 1978.

89. A tek se vjenčali, 1980. / 086 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

90. Bila je to ševa!, 1978. 91. Ephraim Kishon na izvedbi predstave Bila je to ševa!

u dramatizaciji, režiji i izvedbi Davora Bor- koja je na Komornoj sceni L – 99 i ponekom čića, bili su završni odjeci Vončinine zamisli gostovanju doživjela gotovo stotinu izvedbi, o kazalištu u kojem bi živući domaći pisci ostavši na repertoaru sve do konca 1987. bili temeljem repertoarne prepoznatljivosti. Puno kraći životni vijek imale su pak postave Zanimljivo je međutim da su s repertoara klasika domaće i svjetske dramske književno- ZKM-a u tom razdoblju gotovo posve izostali sti koje su u tom razdoblju na repertoar ZKM-a i suvremeni svjetski dramatičari. Iznimka je bio dovele Marina Držića, Williama Shakespearea izraelski pisac i hitmaker Ephraim Kishon, koji i Carla Goldonija, a kao nesuđenog moder- je domaćoj publici u to doba bio najpoznatiji nog klasika mogli bismo im priključiti i Janka po zbirci humoreski Nije fer, Davide, objav- Polića Kamova, tu tragičnu i nedorečenu ljenoj 1977. u izdanju zagrebačkog Znanja. figuru hrvatske moderne. Orgije monaha, U ZKM-u je 1978. Zdenko Blažević postavio jednu od dviju Kamovljevih samostanskih njegovu tada najnoviju komediju Bila je to drama napisanih 1907, postavio je u listo- ševa!, koja je produžila život Romeu i Giulietti, padu 1979. Božidar Violić, čime je ZKM postao pitajući se kakvi bi bili njihovi odnosi nakon prvo zagrebačko profesionalno kazalište koje dvadeset godina braka. Kishon ih je pritom je uprizorilo neko Kamovljevo djelo. Kritička recepcija te predstave (za čiju je režiju Violić prebacio u suvremenost, otvarajući prostor dobio i godišnju nagradu Hrvatskog društva za parodiju i satiru, što nije previše impresi- kazališnih kritičara i teatrologa) pokazala je da oniralo naše kritičare, koji su, poput Dalibora se itekako isplatio trud u traženju izgubljena Foretića, bili nešto skloniji ZKM-ovoj predstavi Kamovljeva vremena, kako je u programskoj negoli Kishonovoj komediji: I ova Kišonova knjižici Igor Mrduljaš opisao proces rada komedija potvrđuje staru istinu: da su dobri na predstavi. Za Kamovljeve Orgije monaha kozeri obično slabi komediografi (…) Mladi što ih Zagrebačko kazalište mladih izvodi u redatelj (…) usredotočio je svu pažnju na rad Polukružnoj dvorani Teatra ITD, scenograf s glumcima (Slavicom Jukić, Adamom Veder- Zlatko Kauzlarić-Atač i redatelj Božidar Violić njakom i Davorom Borčićem), ali osim više ili nude čudovišni, gotovo morbidni prostor manje uspjelog parodiranja ni na tom se planu mrtvačkih kola ili možda velebnog španjol- iz ove komedije nije dalo bog zna što izvući.57 skog baroknog katafalka obloženog providnim Publika je međutim rado gledala tu predstavu stijenama, zapisao je u svom osvrtu Nikola Batušić. Gledalište što prisno okružuje ovo 57 Dalibor Foretić, ”Kišonovi veronski ljubavnici“, Vjesnik, Zagreb, 2. 12. 1978. istodobno i borilište i mučilište Kamovljevih / 087 /

92. Orgije monaha, 1979. 93. Orgije monaha, 1979.

likova prinuđeno je voajerski na suigru. Za tlu (…). Bundalo je mimo svojih dosadašnjih užarenu magmu Kamovljevih ideja, klikta- ostvarenja uspio izgraditi lik urbaniziranog vih rečenica i vizionarskih uzleta mašte, za intelektualca s početka našega stoljeća njegovu impulzivnost i dramaturgijsku nedo- kada su odzvuci europskih gibanja, primani rečenost, Violić nalazi jedinu kontrapunktalnu u nas bez ikakva filtera stvarali zabune koje ravnotežu u nekim faktografskim interpola- su mnoge nadarene ljude odvodile u nepovrat. cijama preuzetim iz autorovih autobiografski Zanimljivi pokušaj revitalizacije jednog intoniranih pisama, nastojeći na taj način zaboravljenog teksta iz domaće dramske opravdati pisca i omogućiti realitet njegovu zaostavštine napravio je tih godina i Matko dramsku tkivu (…). Dovodeći igru na sam rub Sršen s prvom novovjekom postavom Drži- grotesknog (...) Violić nam pruža Kamova u ćeve komedije Pripovijes kako se Venere koga smo uvučeni snagom žarkog autorova božica užeže u ljubav lijepoga Adona u magnetizma, ali se istodobno zaustavljamo komediju stavljena, koju je, zajedno s otje- na dostatnom razmaku odakle samostalno lovljenom buntovničkom figurom samog prosuđujemo kako su tek neki dijelovi drame autora, upisao u složeni dramaturški kontekst, primjereni današnjem vremenu (…). Više od razapet između sadašnjosti (javni generalni Kamovljeva verbalnog plamena, u predstavi pokus i ceremonija otvaranja Dubrovačkih je zanimljiviji podvučeni i oštro naglašeni sin- ljetnih igara) i prošlosti (pir Vlaha Držića, na drom rastočene obitelji što je uzrokovan očito kojem je to djelo prvi put izvedeno). Predstava i rastočenim društvom u koje Kamov ne vje- je postavljena u koprodukciji s Teatrom ITD, ruje.58 Pohvalivši sedmeročlani ansambl, u a svoje je prve izvedbe imala tijekom ljeta kojem je, kao gost, svoju prvu zekaemov- 1983. u Zadru i Dubrovniku, gdje ju je vidio sku ulogu ostvario tadašnji student glume i kritičar Dalibor Foretić, koji je boljim ocije- Sreten Mokrović, Batušić je ipak izdvojio nio Sršenov dramaturški negoli redateljski jednog glumca koji je u svojoj interpretaciji posao, zamjerivši mu kako je u želji da (…) što povezao glavno lice drame s likom samog autora: Rajko Bundalo kao Vlado Sabljak s više ’začini‛ svoju predstavu, krenuo u preko- mnogo kamovljevske autobiografske žuči ali mjerno persifliranje koje je često, u igri radi 59 i s dostatno izvornih autorovih bilježaka gradi igre, zamućivalo njezine dramske tokove. ulogu koja ga pokazuje u posve novu svje- Isti je kritičar, godinu dana poslije, bio još

58 Nikola Batušić, ”Hrvatsko glumište. Janko Polić Kamov. 59 Dalibor Foretić, ”Držićev obračun s njima“, Vjesnik, ’Orgije monaha‘“, Republika, Zagreb, br. 1-2, 1980. Zagreb, 20. 7. 1983. / 088 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

94. Venere i Adon, izvedba na Dubrovačkim ljetnim igrama, 1983.

95. Zaljubljenici, 1989. / 089 /

suzdržaniji prema pokušaju ZKM-a da postavi Goldonijeva komedija dobila nešto Shakespeareovo djelo Komedija zabluda od ozbiljnosti i dosade svakodnevnog života.62 osuvremeni i približi žanru mjuzikla, čega Tijekom tih godina svakodnevni život u ZKM-u se kao redatelj te autor prijevoda/prepjeva i nije međutim bio nimalo dosadan. Uz produk- adaptacije poduzeo Ivica Krajač. Foretić mu ciju predstava koje su se uz velike napore je, slično kao i drugi kritičari, predbacio tipičnu prikazivale na različitim scenama (uključu- zabludu komedije: da u njoj ne treba tražiti jući i Komornu scenu L – 99, koja je pokrivala ništa više od povoda za smijeh i zabavu, ali i samo manji dio potreba), glumački i plesni metriku i rimu dopisanih dijelova teksta, koji studio i dalje su radili punim angažmanom, su ga podsjetili na trivijalne šlagere, te suviš- o čemu svjedoče i mnoga već spomenuta nost songova, koji nisu postali organski dio imena budućih profesionalnih glumaca koji predstave. Iz povećeg glumačkog ansambla su ih pohađali od 1977. do sredine 1980-ih. Foretić je posebno izdvojio Tanju Knezić Dra- Nove naraštaje pikovaca u svijet dramskog ganić, koja je histeričnost Adriane oplemenila kazališta i dalje su uvodile Zvjezdana Ladika nepatvorenim šarmom, te parove blizanaca i Slavenka Čečuk, dok se o radu Plesnog od kojih jednom nije trebalo glumiti sličnost: studija kao koreografkinja i pedagoginja još Mladen Vasary i Žarko Potočnjak (…) su par od 1966. brinula Branka Petričević, kojoj se slugu (ili vozača) Dromija doveli upravo do početkom osamdesetih pridružila i Ivanka klovnovskog savršenstva, uspostavljajući Šerbedžija. No entuzijazam koji je vladao sjajnu istovjetnost u govoru i pokretu. Par među malim i mladim pikovcima sve se teže Antifola igrali su braća Nenad i Darko Stazić, održavao među članovima profesionalnog fascinirajući prije svega tjelesnom sličnošću, ansambla, izmorenim lutanjima od dvorane ali i korektnom igrom: u odnosu ta dva para do dvorane te neizvjesnošću oko useljenja pokazalo se da scenska identifikabilnost u vlastitu zgradu, a atmosferu koju je takvo može biti znatno dojmljivija od fizičke.60 stanje stvaralo u ZKM-u najbolje je opisao ZKM-ov krug oko klasika okončao se uprizo- Božidar Violić: Poslije uspješnih sedamde- renjem Goldonijeve komedije Zaljubljenici, setih, neveliki su ansambl obuzeli zamor i za koju se u najavama posebno isticalo da klonuće, nevjerica u najavljenu izgradnju obećane zgrade. Dojadilo im je igranje zečeva, na repertoar dolazi stotinu i pet godina nakon ježeva, vještica, kraljevića i panjeva. A sve to u prve i do tada jedine zagrebačke izvedbe te nekazališnim prostorima i domovima kulture, da u postavi Damira Munitića donosi jednog najčešće na Trešnjevci. Neki su prešli u druga neuobičajenoga Goldonija, u kojem zafrkan- kazališta, na njihova mjesta dolazili su diplomi- cija na sceni odnosi prevagu nad ’ozbiljnim‛ rani akademci, odlazili su i oni, ne svi, pojedini čitanjem starog meštra.61 – Na pozornici su odlučili ostati i čekati s jezgrom odanih Teatra ITD, pisala je nakon premijere kriti- članova ansambla. Želja za igranjem nije spla- čarka Vjesnika Dubravka Vrgoč, igralo se snula, ali su krila otežala. Bilo je i tada dobrih suvišnom ispravnošću zacrtanih režijskih predstava (…) ali to nije pomoglo da se potisne planova koji su odredili točnu koreogra- osjećaj beznađa što na pragu zrelosti obu- fiju svakog lika u izvođenju prizora krajnje zima čovjeka bez vlastita krova nad glavom.63 zbrke i očitog nereda. Scena je prostor vike i galame, srušenih stolica i poderanih papir- Taj osjećaj svakako je pojačavala spoznaja da natih zidova, veoma dosjetljive i dopadljive su se radovi oko preuređenja dvorane Istra scenografije režisera D. Munitića, u čijoj je usporavali ili prekidali gotovo uvijek kada bi

60 Dalibor Foretić, ”Zabluda komedije“, Vjesnik, Zagreb, 28, 29, 30. 11. i 1. 12. 1984. 62 Dubravka Vrgoč, ”Koreografirana komedija“, Vjesnik, Zagreb, 10. 2. 1986.

61 ”Zaljubljenici poslije 105 godina“, Vjesnik, Zagreb, 7. 2. 1986. 63 Isto kao u bilj.11. / 090 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

se učinilo da se napokon krenulo prema fina- kom opremanju zgrade ipak su i dalje kasnili, a lizaciji prve faze Silađinova projekta. Bilo bi da situacija bude još kompleksnija, pobrinuli su odveć zamorno opisivati sve prepreke koje su se tadašnji kulturtregeri, koji su došli na ideju se od 1975. ispriječile na tom putu, pa ćemo povezivanja Zagrebačkog kazališta mladih i se zaustaviti na stanju iz 1981, koje je u razgo- Centra za kulturnu djelatnost (CKD) Saveza voru s Poletovom novinarkom opisao tadašnji socijalističke omladine Zagreba (izdavaštvo, direktor ZKM-a Miško Polanec: Zgrada je pot- Galerija Nova i glazbeno-scenski centri) u puno sanirana, napravljeno je amfiteatralno jedinstvenu radnu organizaciju koja će pod gledalište, izvedeni priključci – dakle učinjen nazivom Omladinski kulturni centar djelovati u je goli kostur. Ja sam optimist pa vjerujem da novouređenom kompleksu na spoju Tesline i ćemo 1985. igrati u ovoj dvorani…64 No Miško Gajeve. Unutar ZKM-a postojala je bojazan da Polanec, kako znamo, nije dočekao dovrše- će to udruživanje ugroziti autonomiju kazališta, nje radova na adaptaciji zgrade, a rečenice pa se Ćubela pokušavao izboriti da u skladu s koje su on i njegovi kolege priželjkivali pro- tadašnjim pravnim normativima ZKM postane čitati u novinama ispisane su tek početkom zaseban OOUR (osnovna organizacija udruže- rujna 1986: Po svemu sudeći, Zagrebačko nog rada) u sklopu OKC-a, što bi mu osiguralo kazalište mladih nakon četrdeset godina administrativnu i financijsku samostalnost. No beskućništva napokon će dobiti vlastitu scenu. čak i takav aranžman značio je da će ZKM Naime, radovi na kompleksu bivše dvorane povremeno ustupati svoju pozornicu raznim ’Istra‛ napreduju prema planu bez nekih većih grupama i festivalskim izvedbama, s obzirom problema, a završetak se očekuje sredinom na to da je CKD (čija je domicilna pozornica iduće godine.65 Zamašnjak koji je u međuvre- bio Glazbeno-scenski centar Kulušić) još od menu pokrenuo stvari bila je odluka Izvršnog 1978. djelovao, pored ostalog, i kao producent, odbora Međunarodne studentske sportske koproducent i organizator gostovanja kazališ- federacije (FISU), donesena 12. svibnja 1984, nih predstava, a uz organizaciju kazališnog da organizaciju studentskih sportskih igara dijela Zagrebačkog ljeta, formalno je bio i nosi- 1987. povjeri Zagrebu. Domaćinstvo Univer- telj programa Jazz Faira, Tjedna suvremenog zijade donijelo je Zagrebu i njegovoj okolici plesa te Eurokaza, festivala novog kazališta infrastrukturnu renesansu čiji su rezultati koji se prvi put održao u ljeto 1987. (i koji će, 66 vidljivi i danas, a kako je tzv. gradski kulturni baš kao i Tjedan, tijekom iduća dva desetljeća program bio jedna od najvažnijih usput- u ZKM-u imati jedno od svojih glavnih utočišta). nica sportskom dijelu manifestacije, među Svakako najpoznatiji produkcijski pothvat prioritete je uvršteno i dovršenje radova CKD-a bila je predstava Oslobođenje Skopja na adaptaciji nekadašnje dvorane Istra te što ju je 1978. prema drami Dušana Jova- uređenje čitavog bloka zgrada i dvorišnog novića režirao Ljubiša Ristić, a novi model prostora na spoju Tesline i Gajeve ulice. suradnje CKD-a i ZKM-a promoviran je Briga o pravovremenoj finalizaciji radova bila potkraj srpnja 1986. premijerom multime- je prioritetni zadatak Nikole Ćubele, koji je za dijalnog antispektakla Shakespeare the direktora ZKM-a imenovan upravo te 1984, no Sadist, zasnovanog na poigravanju s kičem ubrzo se pokazalo kako se ni on nije našao u te jukstaponiranju izvedbenih i govornih idiličnoj situaciji. Poslovi na uređenju i tehnič- trivijalnosti sofisticiranim filmovima čiji su fragmenti projicirani tijekom predstave.67 Tu 64 Vesna Tadić, ”Ni v rit, ni mimo!“, Polet, Zagreb, 11. 3. 1981. inače hvaljenu postavu drame Film und Frau austrijskog pisca Wolfganga Bauera režirao 65 S. Nikčević, ”Pod svojim krovom“, Večernji list, je Branko Brezovec, a na službenim materi- Zagreb, 5. 9. 1986.

67 Prema iskazu Branka Brezovca u razgovoru s Marinom 66 Prema: Jasenko Zekić, ”Univerzijada ’87. – drugi ilirski Blaževićem (Razgovori o novom kazalištu 1, CDU, preporod“, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, 2007. Zagreb, 2007). / 091 /

jalima kao njezini (ko)producenti navedeni su: Zagrebačko kazalište mladih (Omla- dinski kulturni centar), Centar za kulturnu djelatnost SSO Zagreb, Kazališna družina Coccolemocco, Zagreb i Austrijski kulturni institut, Zagreb. Teško spojiv s onodobnom poetikom i programskom strategijom Zagre- bačkog kazališta mladih, Shakespeare the Sadist ostvaren je s glumačkim ansamblom (Ksenija Pajić/Olivera Baljak, Vladimir Svetiev, Niko Goršič, Damir Šaban/Siniša Miletić) u kojem nije bilo njegovih tadašnjih članova. U idućih četrnaest mjeseci ZKM je među- tim samostalno producirao samo jedan novi naslov, novogodišnju predstavu Vesele šumske priče. Takva situacija istovremeno je bila plod nesporazuma oko novog sustava poslovanja te iščekivanja dovršetka radova na objektu u Teslinoj ulici. U međuvremenu je na dnevni red napokon došlo i pitanje umjetnič- kog ravnatelja kazališta, pa je u svibnju 1987. raspisan natječaj na kojem je prihvaćen pro- gram glumca Dramskog kazališta Gavella i vođe Glumačke družine Histrion Zlatka Viteza (koji se istodobno prijavio i na natječaj za rav- natelja u Gavelli), ali u tada očito obrnutom slijedu natječajnog postupka (prvo se preda- vao program, a tek potom dokumenti) Vitez nije predao potrebne dokumente, pa nikada nije došlo do njegova službenog ustoličenja. No kako se Univerzijada približavala, zgradu 96. Shakespeare the Sadist, 1986. je, bez obzira na stupanj dovršenosti, trebalo svečano otvoriti, pa je Vitez, kao izabranik Umjetničkog savjeta ZKM-a, preuzeo na sebe osmišljavanje prigodnog programa otvorenja. radnike (…) i druge ljubitelje kazališne i drugih Priredba je održana 27. lipnja 1987, a kako je umjetnosti (...). Večer je završena otkrivanjem izgledala, opisala je u Večernjem listu Sanja još jednog prostora unutar ovog odlično Nikčević: Nakon ’Osvajanja kazališta‛ (…) zamišljenog kompleksa. Naime, nakon što su predstave kojom se ZKM i više nego dostojno Histrioni izveli ’Hidrocentralu u Suhom Dolu‛ predstavio kao kazalište za mlade, recital ’Igra Ive Brešana u režiji Zorana Mužića, u komornoj se nastavlja‛ u režiji Zvjezdane Ladike toplinom, dvorani Vanja Drach i Zvonimir Zoričić odigrali neposrednošću i živošću odlučno je predsta- su svoju predstavu ’Glas vapijućeg u opereti‛ vio i drugu djelatnost ovog kazališta – rad s koju je, odabravši različite odlomke iz Krle- djecom i omladinom. Zatim je uz prigodni žina dramskog opusa režirao Georgij Paro.68 koktel ostavljeno nešto vremena za snalaže- Tijekom srpnja 1987. u velikoj dvorani OKC-a nje u novom prostoru dvorišta i foajea koji su čak i s obaveznom selekcijom pozivnica bili 68 Sanja Nikčević, ”Otvoren Omladinski centar“, Večernji list, premaleni da prime sve društveno-političke Zagreb, 29. 6. 1987. / 092 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

97. Zgrada ZKM-a za vrijeme izgradnje

98. Atrij Omladinskog kulturnog centra / 093 /

99. Svečano otvorenje ZKM-a, 1987.

100. Svečano otvorenje ZKM-a, 1987. / 094 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

101. Provalnik, 1987.

odvijao se veći dio Eurokaza, no nakon toga zvali onoga koga smatraju najodgovornijim ona je ponovno zatvorena, a rad Centra sveden za nastalu zavrzlamu – Nikolu Ćubelu, ravna- na nužni minimum. Sve to nije moglo proći telja Zagrebačkog kazališta mladih. Zaključak bez političkog odjeka, pa je u rujnu te godine Predsjedništva bio je kratak i jasan: takvo pona- problem OKC-a i nefunkcioniranja ZKM-a šanje je politički štetno, pa što hitnije treba došao i na dnevni red sjednice Predsjedniš- provesti planiranu integraciju ZKM-a i OKC-a.69 tva Gradskog komiteta Saveza Socijalističke Ćubela se međutim ipak uspio izboriti za omladine Hrvatske. Novinski izvještaji prenijeli kakvu-takvu samostalnost ZKM-a, pa se s su u osnovnim crtama tijek tog sastanka: U dvije praizvedbe u listopadu 1987. počeo čak ZKM-u se pravdaju nedovršenim prostorijama, realizirati i Vitezov repertoarni plan. Prva od te formalno neriješenim statusom Omladin- njih izvedena je u Dvorani Janje, maloj sceni skog centra. No, na sjednici je konstatirano OKC-a, koja je prva stavljena u funkciju, a svoje da se iza tog odugovlačenja zapravo kriju neki ime dobila je po svratištu K janjetu koje je u interesi ljudi iz ZKM-a. Premda verbalno podr- žavaju polivalentnost Centra, intimno zgradu 69 R. I., ”Što ZKM glumi u Omladinskom centru“, Večernji list, i dalje smatraju svojom. Omladinci su i pro- Zagreb, 24. 9. 1987. / 095 /

prvim desetljećima 20. stoljeća djelovalo u stava koju je u svom ravnateljskom mandatu toj zgradi. Riječ je bila o duodrami Proval- isplanirao Nikola Ćubela. Uspjevši ”oourizirati“ nik hrvatskog novinara i scenarista Gorana ZKM, očito se zamjerio pojedinim strukturama Massota u kojoj, bježeći od potjere, smušeni vlasti, pa je da izbjegne strožu partijsku kaznu lopov provaljuje u stan usamljene djevojke te na jesen 1987. podnio ostavku, godinu dana s njom ulazi u neobični dijalog koji se pretvara prije isteka mandata.72 Na njegovo mjesto u sraz njihovih životnih iluzija. Predstavu je došao je Mladen Iveković, koji je u nastu- režirao Vanča Kljaković, slijedeći Massotovu pnom intervjuu u nekoliko rečenica sažeo filmsku dramaturgiju brzog ritma i kratkih svoje viđenje situacije koju je zatekao: Tko rezova,70 a u ulogama Djevojke i Provalnika je što u novom prostoru dobio, teško je reći nastupali su Vitomira Lončar i Ivica Šimić, koji u ovom času. Naime, iako je radna organi- su u međuvremenu od zapaženih članova zacija oformljena, prostor još nije predan jer Dramskog studija postali važni članovi ZKM- neki vitalni dijelovi nisu završeni (velika i mala ova profesionalnog pogona. Taj par kojeg je scena, oprema za multimedijalnu djelatnost), uz glumačko vezivalo i životno partnerstvo pa se sve aktivnosti u tom prostoru zapravo do kraja će desetljeća međutim napustiti improviziraju. Izvođač i investitor obećali svoje matično kazalište i potpuno se posve- su da će radove dovršiti do kraja prosinca titi vlastitom kazališnom projektu, Maloj sceni, (…). Možda su se u najvećoj mjeri profilirale osnovanoj 1987. Prva predstava za odrasle studijske djelatnosti, iako u ovom času nisu koja je izvođena na repertoaru Male scene riješeni svi problemi oko garderoba, tuševa, bio je upravo Provalnik, što su ga Lončar i a nedostatak prostora za studije riješit će Šimić u listopadu 1988. otkupili od ZKM-a i se adaptacijom prostora u Preradovićevoj, nastavili igrati pod novim naslovom, Provala. gdje će se smjestiti i radionice (…). Pitanje umjetničkog rukovođenja izazvalo je dosta Ozračje Ivana Bakmaza, druga praizvedba zabluda u javnosti (...). Zaboravlja se da OKC iz listopada 1987, trajno je pak ostala ZKM- više nije samo kazalište, već je to prvi slučaj ovim vlasništvom, iako se predstava izvodila radne organizacije s tako polivalentnim pro- na pozornici Dramskog kazališta Gavella gramom (…). Mi smo zato pitanje umjetničkog ili Radničkog i narodnog sveučilišta ”Moša rukovođenja riješili normativnim aktima tako Pijade“, a u podjeli su se uz brojne goste da rukovodilac pojedine radne jedinice unutar (Zlatko Vitez, Kruno Šarić, Lela Margitić, Kre- OOUR-a bude i njezin umjetnički voditelj, uz, šimir Zidarić, Biserka Ipša, Božidar Boban, naravno, Umjetničko vijeće za Kazalište.73 Iako Emil Glad, Žarko Potočnjak i Marina Nemet) bi se po njihovu suhoparnom, birokratskom našla samo petorica ”kućnih“ glumaca, među tonu to teško moglo zaključiti, te rečenice bile kojima su bili i Vilim Matula i Dejan Aćimović, su uvod u novi početak Zagrebačkog kazali- dvojica novih članova ZKM-ova ansambla. šta mladih; početak koji će ovo kazalište na Gorku Bakmazovu komediju o bezvoljnom prijelazu osamdesetih u devedesete godine političkom osumnjičeniku u čije životno 20. stoljeća dovesti u središte pozornosti ozračje ulaze istražitelji s inovativnim meto- hrvatske i jugoslavenske kulturne javnosti dama ”suradnje“ režirao je Ivica Kunčević, a uz pohvale većem dijelu ansambla kritika je zaključila kako predstava nedvojbeno daje naslutiti, ali nedovoljno otkriva vrijednosti djela.71 Praizvedba Ozračja bila je posljednja pred-

70 Dubravka Vrgoč, ”Jednostavno i spontano“, Vjesnik, Zagreb, 12. 10. 1987. 72 Božidar Violić, isto kao u bilj. 11.

71 Marija Grgičević, ”Vrijeme pantomime“, Večernji list, Zagreb, 73 Sanja Nikčević, ”Komu što – teško je reći“, Večernji list, 22. 10. 1987. Zagreb, 22. 11. 1987. / 096 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

OD 1988. DO 1994.

102. Zašto smo u Vijetnamu, Minnie?, 1988. / 097 /

103. Miško predobri, 1988.

Početak Ivekovićeva razdoblja na čelu ZKM-a ravka Vrgoč, skuplja se oko pojmova tjeskobe, obilježila je nova predstava redatelja Branka otuđenja, seksualnosti, rata, propadanja obi- Brezovca Zašto smo u Vijetnamu, Minnie?, telji i samoće (…). Zbog toga se scenske slike ostvarena u koprodukciji sa Zagrebačkim ne nižu po uzročno-posljedičnom slijedu kazalištem lutaka, uz sudjelovanje petero psihološkog standarda, već predstava ima glumaca (Davor Borčić, Damir Šaban, Mira izgled slučajne panorame, a filmske (prizori Singer, Siniša Miletić i Predrag Petrović) među iz filmova Benedeka, Lagera, Riefenstahl, kojima je jedino Borčić bio članom ZKM-a. Opi- Reisa, Rossellinija, Langa i Stevensa) ili glaz- sivana kao multimedijalna kazališna polifonija bene asocijacije Brezovcu ne služe (…) radi i metafizička komedija, Brezovčeva je pred- pojačavanja veza, nego naprotiv (…) dodatno stava krenula od drame Arthura Millera Smrt razdvajaju verbalni i vizualni dio izvedbe čiji trgovačkog putnika, povezujući je ili kontrapun- je napor najopravdaniji na kraju kada glumci ktirajući s njezinom filmskom (László Benedek) nijemo sjede poprimajući izgled lutke i i lutkarskom verzijom, Puccinijevom operom kada se napokon uspijeva sastaviti priča.75 La fanciulla del West, romanom Normana Brezovčeva Zašto smo u Vijetnamu, Minnie? Mailera Zašto smo u Vijetnamu?, nekoliko premijerno je izvedena 14. siječnja 1988. na filmova u statusu fusnota, novinskim intervj- pozornici Zagrebačkog kazališta lutaka, a uom lutkarske redateljice i tadašnje gradske dva tjedna poslije u Dvorani Janje prikazana ”ministrice za kulturu“ Kosovke Kužat Spaić, fra- je predstava Miško predobri, varijacija na gmentima tekstova Nathaniela Hawthornea, temu Šegrta Hlapića što su je dramatur- Walta Whitmana, Ezre Pounda i Robinsona ški osmislili Ivan Bakmaz, Tonko Maroević i Jeffersa, glazbom Brucea Springsteena…74 redatelj Tomislav Radić. Ta od kritike solidno Rasuta priča, zapisala je tim povodom Dub- ocijenjena predstava, s mnogo diskretne

74 Prema razgovoru Marina Blaževića s Brankom Brezovcem; 75 Dubravka Vrgoč, ”Izgled slučajne panorame“, Vjesnik, vidi bilj. 67. Zagreb, 16. 1. 1988. / 098 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

104. Krimi story, 1988. 105. Peća i vuk, 1989.

napetosti i neodoljiva humora,76 bila je posve- je pripadala generaciji ”dolazećih“, ali je ćena uspomeni na Tihomira Miška Polanca, kao članica ZKM-a od 1983. već ostvarila a uz ZKM-ove prvake Slavicu Jukić i Džimija nekoliko zapaženih uloga, svoju karijeru uz Jurčeca te trojicu izvođača songova Davora ZKM trajno će, ili u duljem razdoblju, vezati Borčića, Zvonimira Jurića i Rajka Bundala na i Vilim (Vili) Matula, Dejan Aćimović (obojica scenu je dovela i nekoliko mladih gostuju- od 1987), Rene Medvešek, Marica Vidušić, ćih glumaca (Franjo Kuhar u naslovnoj ulozi, Ksenija Marinković (od 1989), Branko (Pjer) Sanja Marin, Željko Duvnjak, Sven Medvešek Meničanin (od 1990), Doris Šarić-Kukuljica, i Joško Ševo), od kojih je većina još pohađala Suzana Nikolić, Damir Šaban te Maro Marti- studij glume na zagrebačkom ADU-u. Suočen nović (od 1992), a do kraja stoljeća pridružit s izazovom nove, vlastite dvorane te postu- će im se i Filip Nola, Zoran Čubrilo, Katarina pnim odlaskom niza glumaca u mirovinu Bistrović-Darvaš, Nataša Dorčić, Edvin Liverić, ili druga kazališta (Tanja Knezić Draganić Kristijan Ugrina te Nadežda (Nađa) Perišić. tragično je preminula 1986), ZKM je nužno Postupno ekipiranje ansambla u kojem su trebao pomladiti i pojačati ansambl, pa je i kraće vrijeme proveli i Đuro Utješanović te u tom kontekstu moguće čitati ovo otvaranje Aleksandar Cvjetković odvijalo se paralelno prema onima koji dolaze, iako poslije nitko s iščekivanjem dovršetka radova na unutar- od spomenutih glumaca nije postao stalnim njem uređenju dvorane Istra. Puno ostvarenje članom ZKM-a. No u idućih pet godina ZKM repertoarnih planova u toj je situaciji bilo će ipak zaposliti nekolicinu mladih glumaca praktički nemoguće, pa su se do kraja 1988. koji će, zajedno s onima koji su ih dočekali na Sceni Janje uglavnom prikazivale nove u ansamblu (Slavica Jukić, Džimi Jurčec, predstave omladinskih studija – Plesnog Davor Borčić, Branko Supek, Rajko Bundalo, (Krimi Story), Lutkarskog (Sedam muha, Zdenka Marunčić i Mirjana Pičuljan-Štriga), Lutkanija i Šuma) i Dramskog, koji je uz sudjelovati u stvaranju niza predstava koje Ivicu i Maricu premijerno prikazao mjuzikl mirne duše možemo svrstati među najvažnija Zagrebačko ludo ljeto što su ga Ladika i ostvarenja hrvatskog glumišta u posljednjem Tulač adaptirali prema Kuznjecovljevoj drami desetljeću 20. stoljeća. Uz Uršu Raukar, koja Ferije u Moskvi, izvođenoj u ZKM-u još 1973. Iako će Zvjezdana Ladika nastaviti suradnju 76 Marija Grgičević, ”Sjećanje na budućnost“, Vjesnik, Zagreb, 1. 2. 1988. sa ZKM-om, bila joj je to posljednja predstava / 099 /

106. Vodnik pobjednik, 1991.

prije odlaska u mirovinu, a rezultati njezina Vrlo aktivni Lutkarski studio u tom je razdoblju pedagoškog rada bili su posvjedočeni i tom vodila Vanda Šestak (1990. naslijedit će je zgodom: u ansamblu Zagrebačkog ludog ljeta Siniša Miletić, a 1993. Kruna Tarle), plesnim našlo se naime nekoliko budućih profesional- pedagoginjama Branki Petričević i Ivanki Šer- nih glumaca poput Nenada Cvetka, Kristijana bedžiji u vođenju Plesnog studija pridružile Ugrine, Ivane Bakarić i Dražena Čučeka te su se koreografkinje Mirjana Preis i Desanka već etabliranih članova Omladinskog studija Virant, dok su se o radu Dramskog studija Renea Bitorajca i Marija Mirkovića, a na čelu uz Krušića brinuli još redatelj Boris Kovače- družine po starom je PIK-ovu modelu bila i vić i pedagoginja Ines Škuflić Horvat. Rad s jedna profesionalna glumica, Slavica Jukić. brojnim članstvom (od šesto do tisuću djece Od srpnja 1988. vodstvo Omladinskog studija i mladih godišnje) svoj je najprezentniji oblik (tada je djelovao pod nazivom Studijska dje- i dalje imao u javnim produkcijama, koje latnost ZKM-a) preuzeo je redatelj i pedagog će sve do kraja stoljeća biti važan sastojak Vlado Krušić, koji je postupno redefinirao ZKM-ova repertoara. Redale su se dramske i načela njegova djelovanja, snažnije ga pove- plesne uspješnice (Nosko, Komedija zaruka, zavši s odgojno-obrazovnim ustanovama te Ćelava pjevačica, Basna iz skloništa, dodatno osvijestivši njegovu poziciju meto- Vodnik pobjednik, Indijanska priča, Med- dičkog i idejnog žarišta dramske pedagogije vjed Brundo, Peća i vuk i Peter Pan), no taj i dječjeg dramskog stvaralaštva u Hrvatskoj.77 segment djelatnosti ipak je sve više bio u sjeni postignuća profesionalnog ansambla, barem 77 Vlado Krušić, ”Učilište zekaema danas“, u: Pedeset godina Zagrebačkog kazališta mladih, isto kao u bilj. 8. kada je riječ o izvanjskoj recepciji djelovanja / 100 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

107. Hamlet, mali princ od Danske, 1989. 108. Smrt Stjepana Radića, 1989.

Zagrebačkog kazališta mladih. Važan Ivekovi- blika, ukazao je na znakovitost činjenice da ćev potez u tom pogledu bilo je angažiranje je ta drama, koja nas vraća u doba atentata u Vjerana Zuppe (1988–1990) i Paola Magellija Skupštini Kraljevine Jugoslavije, na repertoar (1991–1992), koji su kao umjetnički voditelji došla nakon dugogodišnjeg zaborava (tiskana kazališta presudno utjecali na njegovo reper- je 1970, a praizvedena 1971. u Varaždinu), toarno i estetsko (pre)oblikovanje, ustanovivši povezujući je, dakako, s napetostima koje su ZKM kao propulzivnu pozornicu, otvorenu se tada već itekako dobro osjećale u jugo- suvremenom kazališnom izrazu te problem- slavenskoj političkoj svakodnevici, okuženoj ski fokusiranim djelima iz različitih epoha. tzv. antibirokratskom revolucijom srpskog No do prve prave premijere u svojoj velikoj lidera Slobodana Miloševića. Kritičari su pri- dvorani ZKM je ostvario još tri profesionalne mijetili da su pisac i redatelj promijenili neke produkcije, od kojih su dvije bile namijenjene dijelove teksta, da su mu primjerice dopisali najmlađoj publici. U rujnu 1988. redatelj završni prizor u kojem policija dopušta Puniši Želimir Orešković postavio je na pozornici Račiću (Đuro Utješanović) da poslije uboj- RANS-a ”Moša Pijade“ komad Hamlet, mali stva pobjegne iz Skupštine, pri čemu su im princ od Danske, u kojem je švedski pisac spočitnuli nekolicinu izravnih i podosta pro- Torsten Letser radnju Shakespeareove tra- zirnih aluzija na današnjicu koje su i prema gedije prilagodio najmlađoj publici. Uloge Senkerovu mišljenju doista bile suvišne, jer Hamleta i Ofelije igrali su polaznici Omladin- polučuju dojam o retuširanju, čak i krivotvo- skog studija, Mario i Maja Kovač (alternacija renju slike prošlih zbivanja radi njezina lakšeg su im bili Srećko Seretin i Ana Krajtmajer), korištenja kao slike suvremenih zbivanja. Sen- dok su u svim ostalim ulogama nastupali kerov stav o predstavi sveo se, nakon svega, članovi profesionalnog ansambla koji je u na zaključak da Bakarić i Violić igraju Smrt travnju 1989. praizveo i igrokaz u stihovima Stjepana Radića pomno izrađenim figurama, Luka Paljetka Postolar i vrag, s redateljskim po kojima je, istina, povješano previše (verbal- potpisom Krešimira Dolenčića te Belmondom nih) uresa nejednake vrijednosti te da drama Milišom i Pjerom Meničaninom u naslovnim i predstava stoga ’pripadaju‛ individuumima ulogama. Treća od spomenutih predstava bila – likovima odnosno glumcima – i njihovim je Violićeva postava Bakarićeve drame Smrt ’numerama‛: mamurluku, nevoljama s mišem Stjepana Radića, izvođena na pozornici Sati- u čizmi, uvrijeđenosti i divljim provalama ričkog kazališta Jazavac s ansamblom u kojem gnjeva Kralja Aleksandra (Vili Matula), histerič- se našlo i nekoliko gostujućih glumaca. Boris nom smijehu, panici, egzaltiranim ljubavnim Senker, tada kazališni kroničar časopisa Repu- ’ispadima‛ i mučninama Kraljice Marije (Asja / 101 /

109. Radni naslov: Nacija, 1989.

Potočnjak), pseći odanom držanju i tupom Sternheim napisao između 1911. i 1922. Ta osmijehu Generala Živkovića (Dejan Aćimović), saga o četiri generacije obitelji Maske, o lovačkim instinktima Puniše Račića, ’streliš- njihovu usponu od malograđanskog činov- koj‛ borbenosti Ivana Pernara (Aleksandar ništva do velikokapitalističke buržoazije80 te, Cvjetković), prijetvornoj uljudnosti ’krvavog posredno, o tragikomičnom preokretu prema popa‛ Antuna Korošeca (Boris Miholjević), karikaturi morala u svijetu koji – polako, ali zlim slutnjama i posljednjim pokušajima nezaustavljivo, tone u kaos,81 kroz zagrebačku Svetozara Pribićevića (Ljubomir Kapor) i Đure je izvedbu na svojevrstan način anticipirala Basaričeka (Drago Krča) da riješe sukob poka- velike društvene i političke preokrete koji će se zujući ’dobru volju‛ i tražeći je u Kralja…78 u Hrvatskoj i drugim zemljama tadašnje Jugo- slavije tek dogoditi, no taj njezin aspekt ostao Pola godine nakon premijere Bakarićeve je na rubu kritičkog promišljanja ZKM-ove drame ZKM je na vlastitu odgovornost ušao predstave, za koju je Boris B. Hrovat napisao u Istru. U dvorani koja je još uvijek bila gra- kako je bila svojevrsni kompendij redateljskih dilište, kako je to na press-konferenciji izjavio postupaka njezina redatelja Paola Magellija. voditelj dramaturgijskog odjela ZKM-a Igor Precizan u detaljima, intuitivno lucidan u Mrduljaš,79 7. lipnja 1989. premijerno je izve- otkrivanju latentnih metaforičkih potencijala, dena predstava Radni naslov: Nacija, nastala Magelli je, prema Hrovatovu mišljenju, prven- prema četiri satiričke komedije (Gaće, Snob, stveno uspio konstruirati nekoliko impresivnih 1913. i Fosil) iz šestodijelnog dramskog scenskih slika, no koherencija predstave ciklusa Iz herojskog života buržoazije što ga iskliznula mu je iz ruku. ’Radni naslov: nacija‛, je njemački dramatičar i pripovjedač Carl dodao je, intelektualistička je predstava koja

78 Tekst Borisa Senkera prvotno je objavljen 1989. u časopisu Republika, a ovdje je citiran prema knjizi: Boris Senker, 80 Dubravka Vrgoč, ”Tamni lirski ugođaji“, Vjesnik, Zapisi iz zamračenog gledališta, Matica hrvatska, Zagreb, Zagreb, 9. 6. 1989. 1996.

81 Boris B. Hrovat, ”Kad ideje šute“, Večernji list, 79 L. P. G., ”Rizik s ’Nacijom‘“, Večernji list, Zagreb, 6. 6. 1989. Zagreb, 9. 6. 1989. / 102 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

110. Traviata, 1989. 111. Bauhaus, 1990.

izlazi izvan kanona prosječnosti našega kaza- pogledu moglo otvoriti novo poglavlje u povi- lišta, ali svoja uporišta (…) nalazi prvenstveno jesti zagrebačkog i hrvatskog glumišta. Velike u (…) variranju modela (…) recentnih tenden- ansambl-predstave, problemski usredoto- cija njemačkog teatra…82 Kritičarka Vjesnika čeno kazalište te moderne redateljske poetike predstavi je, slično kao i Hrovat, zamjerila koje su povremeno uključivale i skretanje u usporenost i predugačke pauze, ali je apo- prostor eksperimenta postali su od tog tre- strofirala njezino tamno lirsko ozračje i snagu nutka imanentni kazališnom pogonu unutar koja je uvijek jača od praktičnih ciljeva što je OKC-a. Dokazalo se to i ekstravagantnom te postavlja dramska radnja te zaključila kako stilski eklektičnom Brezovčevom predstavom je Magelli trivijalnoj stvarnosti što je nude Traviata (po libretu Gorana Stefanovskog te Sternheimove drame pripisao dvosmislenu s aranžmanima i nadopisanom glazbom dimenziju i umjetničku nedokučivost, čime je Kokija Dimuševskog) koja je, slovom drama- ispisao izuzetno drugačiji teatarski događaj.83 turške bilješke Ivice Buljana, istodobno bila A ta završna misao umnogome je odredila i opera, rock-događanje, barokni hibrid Verdija, opći sud o Magellijevoj predstavi u kojoj je Berga, belcanta, regtime-a, brechtijanskog sudjelovalo dvadesetak glumaca predvođenih songa, afro-popa i sevdaha, te Magellije- Almom Pricom, Vilimom Matulom, Vitomirom vom praizvedbenom postavom Šnajderova Lončar, Uršom Raukar, Pericom Martinović, Bauhausa, drame o idealima i sudbinama Dejanom Aćimovićem, Reneom Medvešekom pripadnika generacije koja je revolucionarne i Nenadom Stojanovskim. U svom kazališnom 1968. izašla na ulice u pokušaju da se poli- okružju Radni naslov: nacija doista je bila dru- tički i kulturno rodi.84 Posebno apostrofirajući gačija predstava, ne samo po svojim epskim kreaciju Aleksandra Cvjetkovića, glumca koji dimenzijama i duljini (prve tri izvedbe trajale su je već 1991. otišao iz ZKM-a, kritika je tom oko sedam sati, a potom je predstava igrana zgodom još jednom istakla kreativnu energiju i u dva dijela, tijekom dvije večeri) nego i po interpretativni napor cjelokupnog ansambla,85 atmosferi koja ju je pratila, dajući naslutiti da što će također postati čest topos u budućim s njome počinje stvaranje jednog drugačijeg govorenjima o predstavama ovog kazališta. kazališta koje bi u produkcijskom i estetskom 84 Branka Džebić, ”Veliki dionizijski val“, Vjesnik, Zagreb, 18. 1. 1990. 82 Isto.

85 Boris B. Hrovat, ”Drama ideja“, Večernji list, 83 Dubravka Vrgoč, isto kao u bilj. 80. Zagreb, 22. 1. 1990. / 103 /

Traviata je premijerno prikazana na Šalati pot- dramaturgiju stripa nego dramske kauzalno- kraj lipnja 1989, u sklopu trećeg Eurokaza, a sti), Taufer sin krenuo je (…) u nešto što bi se Bauhaus u siječnju 1990, pa je prva ”prava“ (na užas naših kazališnih tradicionalista…) sezona u novom kompleksu bila 1990/1991, moglo nazvati denaturiziranjem poezije (…) kada je projekt OKC-a već bio na izdisaju. koja ne može biti pošteđena gadosti svoga Započela je s neobičnim diptihom, namijenje- okoliša (…). Vanjski blijesak, ljepota, duhovi- nim najmlađoj publici, a nastalim na osnovi tost scenskih slika dosljedno su (…) pojačani priča Alana Alexandera Milnea o doživljajima unutrašnjim profiliranjem korskih gibanja koja plišanog medvjedića Winnieja Pooha. Prema spretno povezuju dramske slike i dinamiziraju dramatizaciji Iva Svetine, Boris Kovačević reži- ih (…). A u tim zborovima naročito su važna ona rao je ”mušku“ verziju predstave Medo Winnie dva itačka. Oni najbolje uobličuju duhovnu zvani Pooh, organiziranu oko duhovitih sliku sadašnjosti našeg doma. Naročito kor zapleta i zabuna te ostvarenu kroz čistu glu- prosaca, razglavljen u svom primitivizmu, mačku igru, s minimalnom stilizacijom,86 dok izopačen u svom prostaštvu, oglušio u svojoj je Katja Jocić (Šimunić) ”žensku“ verziju pred- bahatosti i bezumlju, poput seoskih straža stave, Winnie zvana Medo Pooh, postavila raznoraznih naših ekstremnih nacionalizama, kroz plesom, pokretom i pjesmom osmišljenu zapisao je Foretić te na kraju kritike zaključio igru djevojčica koje su svoje nadimke dobile kako se ljepotom slike, izuzetnim scenskim po omiljenim likovima iz Milneove knjige. ritmom, duhovitim i šokirajućim scenskim Predstava koja ju je slijedila na neki je način rješenjima Vito Taufer ponovno poigrao tea- odredila ID novog te ponovno samostalnog trom u onoj sablasnoj smijehotvornosti od 87 ZKM-a, utjelovivši ga, pored ostalog, i kao koje nas zazebe oko srca. Tauferova pred- kazalište blisko novim urbanim generacijama stava, upamćena i po vještom parodiranju i koje su od kraja sedamdesetih odrastale u persifliranju različitih kazališnih žanrova, bila ozračju sve bogatijeg i intenzivnijeg života na je također jedna od onih koje su izrasle na zagrebačkoj (sub)kulturnoj sceni. Nakon veli- snazi kolektivne igre čitavog ansambla, no to kog uspjeha predstave Odisej i sin ili svijet nije umanjilo snažan dojam što su ga svojim i dom, što ju je prema drami Vene Taufera raznovrsno impostiranim kreacijama ostavili postavio u Slovenskom mladinskom gleda- pojedini glumci, od Danka Ljuštine (Odisej), lišču u Ljubljani, slovenski redatelj Vito Taufer Vilima Matule (Telemah) i Urše Raukar istom se tekstu vratio naime i na pozornici (Penelopa) do Senke Bulić (Kirka) ili Alek- ZKM-a. Što je svijet, to je i ocu i sinu Tauferu, sandra Cvjetkovića, Đure Utješanovića i Ette kao i nama, manje ili više jasno. Što nam je Bortolazzi, koji su odigrali po nekoliko uloga. to dom danas, to je pitanje (…). Da li čeznuće Uspjeh Odiseja i sina, potvrđen, pored osta- za fiktivnim srcem doma koji je uništen ili log, i nagradama na sarajevskom MESS-u dom koji nosimo u srcu (…) i koji je s nama za najbolju predstavu, režiju, scenografiju ma gdje to u svijetu bili? upitao se Dalibor i ulogu (Danko Ljuština), ponovila je i iduća Foretić, želeći prenijeti svojim čitateljima bit ZKM-ova predstava, koja je svojom monumen- Tauferove poetske drame o ocu i sinu, Odi- talnošću, umjetničkim dometima te načinom seju i Telemahu, čiji se susret, transponiran u na koji je secirajući noviju hrvatsku povijest naše vrijeme, pretvara u sraz dvaju svjetona- korespondirala s aktualnim trenutkom postala zora. Osjećajući da mu očev tekst pruža obilje amblematskom predstavom tog razdoblja. poezije, ali (…) malo učvorene dramatike (u Riječ je o uprizorenju Zastava, posljednjeg većem svojem dijelu, opisujući Telemahova i romana Miroslava Krleže, koji prateći sudbinu Odisejeva lutanja, on u nizanju slika više koristi Kamila Emeričkog, pripadnika zagrebačke

86 Dubravka Vrgoč, ”Čemu se djeca rado smiju“, Vjesnik, 87 Dalibor Foretić, ”Žderanje predaka i potomaka“, Danas, Zagreb, 26. 9. 1990. Zagreb, 20. 11. 1990. / 104 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

112. Odisej & sin ili svijet i dom, 1990.

113. Odisej & sin ili svijet i dom, 1990. / 105 /

114. Krležine Zastave, 1991.

duhovne i društvene elite iz prvih desetljeća grobnicu povijesti u koju se samo izvana unosi novecenta, otvara široku historijsku perspek- fascinantan dekor obreda i sjećanja, sva su tivu na život hrvatskih, srpskih i mađarskih lica ove predstave zapravo pokojnici ili kan- generacija, rođenih između šezdesetih i didati smrti. Oni djeluju pomalo usporeno, a devedesetih godina 19. stoljeća.88 Predstavu diskretno ih okružuje profesionalan personal Krležine Zastave prema vlastitoj je drama- pogrebne pompe. Trideset i dva kratka prizora tizaciji režirao Georgij Paro, u zahtjevnom u britkim prijelazima sažimaju zbivanje iz dva desetljeća i kroz sudbine pojedinaca slikaju scenskom slogu, što ga je najsažetije u svom umiranje Austro-Ugarske monarhije i rađanje osvrtu opisala Marija Grgičević: Parova je pri- novih, sve opasnijih zabluda (…). Jednoličnost lagodba učinjena zaista majstorski, dosljedno pogrebnog štimunga djelomice je svladana i pregledno. Podređena je cilju da izrazi auto- nizom majstorskih glumačkih ostvarenja kao rovu sveopću sumnju u politička i ideološka i vještim unošenjem grotesknih naglasaka.89 opredjeljenja slikajući povijesnu fresku raz- O tim je pak glumačkim ostvarenjima, a u doblja od 1906. do 1922. tako da ona obiljem predstavi je uz ZKM-ove glumce, tamburaški lucidnih aluzija progovori o današnjici. Tri su ansambl Agrameri, nekoliko plesača te pje- lika (Kamilo Emerički, Joja i Amadeo Trupac, vački zbor nastupila i gostujuća glumačka op. a.) okosnica ove scenske konstrukcije, a reprezentacija (Pero Kvrgić kao dr. Emerički, polifoni dijalog što se među njima vodi u široku Ana Karić kao Ana Borongay, Zvonimir Zori- luku čini idejnu potku drame i predstave (…). S čić kao Ministar Predsjednik, Alma Prica obzirom na to da je predstava puna rekvijema kao Eugenija Tomasseo, Drago Krča kao i pogrebne glazbe (suradnja sa skladateljem Frano Supilo, Danko Ljuština kao Đeneral Igorom Savinom i Vesnom Šir), dok sceno- Simeonović, Relja Bašić kao dr. Erdelyi i dr.), grafija Zlatka Boureka pretvara pozornicu u ispisano puno nadahnutih redaka poput

88 Miroslav Krleža, najava uz početak objavljivanja Zastava u 89 Marija Grgičević, ”Sinteza Krležina teatra“, Večernji list, časopisu Forum, Zagreb, br. 2, 1962. Zagreb, 15. 1. 1991. / 106 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

lovu osobu, koja je jaka preko svoje slabosti.90 Osvrti na Krležine Zastave, kako se predstava službeno zvala, često su naglašavali da su njome nadasve snažno potvrđene vitalnost i svevremenost Krležina djela te čudesan način na koji se taj iznimni kazališni događaj isprepleo s aktualnim trenutkom, a riječ je bila o samom početku 1991, kada su poli- tičke napetosti i sve češći incidenti (pobuna dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, tzv. balvan-revolucija, dogodila se u kolovozu 1990) već dali naslutiti skorašnji rat i raspad Jugoslavije. Sud o onom prvom dao je i gorljivi zagovornik Krležine riječi na pozornici Dali- bor Foretić: Možda su najneugodnije ovom predstavom bili zatečeni oni koji nas u ovih nepunih deset godina poslije njegove smrti uporno uvjeravaju kako je on i duhovno mrtav, kako je njegovo vrijeme prošlo (…). A Krleža im se nasmijao kao čupavac iz kutije. Tek što su mislili da su ga uredno zapakovali za vijeke vjekova, a on, evo, iskočio kao nepogrešivi detonator vremena. Za razliku od mnogo toga vrijednoga što treba sa spiritističkom strašću prizivati i s mnogo muke oživljavati, Krležu ne treba zvati (…). Krleža će doći, i to uvijek s nalogom vremena. Treba ga samo u njegovu gigantskom opusu pronaći. Kazalište, umjetnost najviše sljubljena s vremenom, i u njegovu slučaju najbolje to pokazuje.91 Ono drugo apostrofirala je pak Mani Gotovac, 115. Krležine Zastave, 1991. opisujući svoj doživljaj s premijere, na kojoj je u prvom redu, pored ostalih, sjedio i novi predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske onih u kojima je Dubravka Vrgoč, izdvajajući Franjo Tuđman: Nije to bio kazališni događaj, tumača glavne uloge, pohvalila čitav ansambl, nego političko-povijesni događaj prvog reda. sastavljen od dvadeset i pet glumaca koji Svi smo u ovim vremenima doslovce opsjed- su igrali pedesetak likova: Oni su s neobič- nuti našom političkom zbiljom. A ta se zbilja nom lakoćom svladali ’raskošnu baroknost‛ ponavljala pred nama na pozornici i postav- Krležine rečenice i upravo je ta sposobnost ljala onu misterijsku relaciju između glumaca izravne komunikacije, prirodnog ritma i saži- i redatelja. Bila je nazočna gotovo bolna, dra- manja dijaloga fascinantan segment izvedbe matična, zajednička podudarnost (…). Sve u kojoj se svojom pojavom, uvjerljivim pri- što nam se prikazivalo osjećali smo napro- stupom zahtjevnoj ulozi Kamila Emeričkog, sto na svojoj koži (…). Bila je to (…) predstava nadahnućem i lakoćom igre ponajprije ističe kao najveće otkriće predstave sjajan mladi 90 Dubravka Vrgoč, ”Poezija i tegobe hrvatske sudbine“, Vjesnik, Zagreb, 15. 1. 1991. glumac Rene Medvešek. On je u stanju fluid svojih čuvstava suprotstaviti surovom 91 Dalibor Foretić, ”Čupavac iz kutije“, izazovu zbilje i u tom sudaru izdvojiti Kami- Danas, Zagreb, 22. 1. 1991. / 107 /

116. Knjiga o džungli, 1991. 117. Knjiga o džungli, 1991.

prepuna podudarnosti i pretapanja različitih ga kao izraz njegova ogorčenja tragičnim vremena u kojoj se kritički prikazivala zbiljska događajima u Splitu (prilikom prosvjeda drama hrvatskog naroda. Bila je to svojevrsna ispred Komande vojnopomorske oblasti zbog redukcija hrvatske političke sudbine iska- maskara nad hrvatskim policajcima u Borovu zana napokon ne rečenicom svakodnevice, i okupacije sela Kijeva došlo je do sukoba s 92 nego rečenicom autora, Miroslava Krleže. JNA u kojem je poginuo jedan ročnik), što je Politička zbilja na kraju se, na bizaran Tadić demantirao, nadajući se da će u drugoj način, izravno uplela i u život same pred- polovini tog mjeseca ponovno nastupiti u stave. Veliki srpski glumac Ljuba Tadić, koji Zastavama, prvo na Krležinim danima u Osi- je, uz prijekore dijela svojih sunarodnjaka, u jeku, a potom i na Sterijinu pozorju u Novom Zastavama glumio dr. Stevana Mihailovića Sadu. Tadić je svog Stevču doista i odigrao Stevču (ostalo je zabilježeno kako je na pre- u Osijeku, ali ne i u Novom Sadu, jer je ZKM mijeri već izlaskom na pozornicu pobudio u znak prosvjeda zbog početka agresije na 93 aplauz gledalaca), poslao je početkom Hrvatsku odustao od nastupa na Sterijadi. svibnja 1991. brzojav upravi ZKM-a u kojem je pisalo: U ovom trenutku tuge i nesreće za Do početka otvorene agresije JNA i srpskih dva zavađena i razorena naroda, osećanje paravojnih snaga na Hrvatsku, u ljeto 1991, duha i etike nalaže mi da se posle četrde- ZKM je ostvario još jednu od predstava koje set i pet godina bavljenja glumom poklonim su obilježile to razdoblje. Knjiga o džun- publici širom Jugoslavije i da, sa gorčinom gli, legendarni roman za mlade Rudyarda u srcu zaćutim. Molim kolege i prijatelje da Kiplinga, na scenu je dospjela u dramatizaciji moju odluku uvaže u nadi da će osvanuti na Gerolda Theobalta, a režirao ju je njemački ovim prostorima neko novo jutro i da ćemo redatelj poljskog podrijetla Janusz Kica, koji se ponovo družiti.94 Beogradski mediji, na će od tog trenutka postati čest gost hrvatskih čelu s dnevnim listom Politika, pokušali su kazališta. Kici je to bila prva režija u Hrvatskoj, zloupotrijebiti Tadićev brzojav, komentirajući a zanimljivo je da je s postavom istog djela u kazalištu Wuppertaler Bühnen postigao 92 Mani Gotovac, ”Osjećanje na vlastitoj koži“, Danas, Zagreb, 22. 1. 1991. i svoj prvi veliki uspjeh u Njemačkoj. Kicin i Theobaltov Mogli, u interpretaciji Ksenije

93 Nasko Frndić, ”Galerija posrnuća“, Marinković, pravu je džunglu, doduše u snu, Borba, Zagreb, 23. 1. 1991. zamijenio onom asfaltnom, velegradskom: njihova zagrebačka predstava nastala je 94 Momčilo Stojanović, Dubravka Vrgoč, ”Zloupotreba Tadićeva brzojava“, Vjesnik, Zagreb, 11. 5. 1991. na iskustvu nijemih filmova, Spielbergovih / 108 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

svoje podrijetlo iz tajnovitih mehanizama fantastične kombinatorike, karakteristične upravo za funkcioniranje sna. Eminentno ’postmodernistički‛ princip (…) amalgamira- nja naizgled nespojivih činilaca još jednom dominira predstavom, tvoreći samu njezinu bit i vidljivo komunicirajući s publikom (…) svih generacija. Pri tako izabranome režijskome postupku, neophodan je oslonac na vrsne suradnike, koji su u stanju kreirati cjeloku- pno audio-vizualno ozračje predstave: doista (ponovno) Jürgen Lancier, kao autor fantazma- goričnih kostima, te skladatelj Stanko Juzbašić, koji se upustio u pravu panoramu modernih ritmova – to i uspijevaju. Zahvaljujući njima, kabaretske scene, u drugom dijelu (…) pred- stave, poprimaju jedinstveno sugestivni teatarski naboj, koji nadmašuje i tako široko 118. Knjiga o džungli, 1991. koncipirani okvir izvedbe. Time naznačeno, skretanje prema satiri i aktualno-političkoj aluzivnosti (…) realizirano je s perfektno urav- ekraniziranih avantura, popularnih američkih noteženom učinkovitošću i mjerom što ne filmova, kiča 70-ih godina, života uličnih bandi, remeti osnovni ton i liniju priče. Ističući kako gradskih punkera i nogometnih navijača (…) je cijeli ansambl ponovno iskazao entuzijazam Moglija u tom snoviđenju usvaja patrijar- i onu specifičnu unutarnju radost kreacije, isti halna obitelj Oca i Majke Vučice što živi po autor ipak je dodao kako su četvero glumaca načelima izvorne malograđanštine s čopo- pravi junaci predstave: Marica Vidušić kao rom prljave dječurlije u prigradskom naselju. prividno autoritativna, no zapravo sentimen- Okružuju ga simpatični snobovi, majmuni talna Pantera Bagheera, Džimi Jurčec kao čija su djeca ulični razbojnici, plašljivi šakali, umiljato-nesposobni Medvjed Baloo, Vili gradski kriminalci i mnoga druga životinjska Matula kao ostarjela kabaretska Zmija Kaa, lica podjednako slična Kiplingovim junacima te Rene Medvešek u ulozi komično-nespret- 95 kao i prolaznicima s naših ulica. Po reakci- nog Lešinara Chila, koji se služi afektiranim jama publike od prvog je trenutka, a predstava govorom momaka iz predgrađa.96 A pišući o je premijerno prikazana u ožujku 1991, bilo toj predstavi nepuna dva mjeseca nakon pre- jasno da je ZKM dobio još jednu veliku uspješ- mijere te dvadesetak izvedbi održanih pred nicu, što je gotovo unisonim stavom potvrdila uvijek prepunim gledalištem i razdraganom i kritika. Uz pomoć zadivljujuće intervencije publikom, Jagoda Martinčević odredila je i scenografa Jürgena Lanciera, pisao je Boris tadašnje mjesto ZKM-a na hrvatskom kaza- B. Hrovat, degradirani periferijski ambijent lišnom zemljovidu: Doista treba poći i vidjeti trenutno se transformira u bajkovitu, irea- što to sve radi ansambl Zagrebačkog kazališta lističku džunglu. Njezini stanovnici (…) nisu mladih, mlad po duhu i umijeću, s reperto- žalosno-monstruozne parafraze životinja arom za sve uzraste, s umjetničkom kvalite- kakve obično viđamo u našim ’dječjim‛ tom koju mu priznaju i druge kazališne sredine, predstavama – već vedra bića, koja ne kriju konačno s radnim elanom na kakav se u nas

95 Dubravka Vrgoč, ”Džungla na asfaltu“, 96 Boris B. Hrovat, ”Radost kreacije“, Vjesnik, Zagreb, 22. 3. 1991. Vjesnik, Zagreb, 25. 3. 1991. / 109 /

tako rijetko nailazi. Premijera za premijerom, predstava za predstavom, i kuća je uvijek puna, na veselje i čast zagrebačkom teatru u cjelini.97 Sretni trenutak ZKM-a događao se međutim u nesretnom i tragičnom trenutku za Hrvatsku, koja je 25. lipnja 1991. proglasila neovisnost od SFR Jugoslavije. Ubrzo je uslijedio opći napad JNA i srpskih paravojnih postrojbi, koji se do jeseni proširio na veći dio zemlje. Začudan refleks ratnih događanja bilo je u to vrijeme gostovanje Hekube Marina Držića na pozornici ZKM-a. Hekuba je premijerno izvedena tog ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama kao svojevrsni remake predstave koju je redateljica Ivica Boban na istom festivalu postavila 1982, no taj kazališni krik protiv rata, terora i bezumlja sada je imao posve drugačije konotacije: …za vrijeme izvedbi 1991. u Dubrovniku i poslije u Zagrebu gra- nica između teatra i života bila je potpuno izbrisana, katkad bi na sceni potpuno gubili smisao naše igre, život oko nas sa svim trage- dijama i snagom emocija nadvladao bi našu igru i činilo nam se da je demantira, prisjećala se poslije Ivica Boban.98 Za vrijeme pokusa na Ljetnim igrama grad su povremeno već nad- lijetali borbeni zrakoplovi, a dok je predstava aranžirana za zagrebačke izvedbe, počeo je i bezumni napad na Dubrovnik koji će rezultirati 119. Harpa, 1991. višemjesečnom opsadom grada te brojnim ljudskim žrtvama i materijalnim razaranjima. Većina autora i glumaca na različite su dvore, sjedište hrvatske vlade u Zagrebu. načine okupljeni oko Zagrebačkog kazališta mladih, tako da je ova predstava na stanovit U nastavku te ratom poremećene sezone način projekt ove kuće koja je imala hrabrosti dogodile su se i tri, tipski i žanrovski, posve podržati ga u njegovu daljnjem životu, pojaš- raznorodne premijere. Harpa, drama mladog njavao je Ivica Buljan razloge koji su Hekubu hrvatskog pisca Ivana Vidića, praizvedena je u doveli na repertoar ZKM-a,99 u kojem je prva prvoj polovini prosinca, u režiji Božidara Vio- izvedba održana 2. listopada, pet dana prije lića. Posljedica novog čitanja klasike, Vidićeva nego što su zrakoplovi JNA raketirali Banske Harpa priča je o sluškinji koja uskraćivanjem ljubavi ucjenjuje svog gospodara, njegovog 97 Jagoda Martinčević, ”Čarobna džungla“, slugu, gosta i najposlije revolucionara – raz- Vjesnik, Zagreb, 20. 5. 1991. bojnika, a Violić ju je, prema mišljenju Ivice

98 Iz razgovora s Ivicom Boban objavljenog u: Marin Blažević, Buljana, režirao kao konvencionalnu, kon- Razgovori o novom kazalištu 1, vidi bilj. 67. zervativnu dramu s davanjem povlastica molijerovskoj karakterologiji, što je značilo 99 Ivica Buljan, ”Znakovita ’Hekuba‘“, Slobodna Dalmacija, Split, 2. 10. 1991. gubitak njezina ironijskog potencijala, ali ne / 110 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

120. Tri sestre, 1992.

i šlagvorta za potentnu glumačku izvedbu. fera na probama: (…) nikome nije jasan smjer Neobičnosti i sve brojne semantičke nerav- moje režije. Sa stanovitom sam se mutnom nine u drami Violić će naime ispeglati u svom sućuti bavio psihologijom gubitnika, jezom poznatom maniru, u ’režiranju glume‛, kako u oficirskim ženama, pred kojima iznenada ga on sam naziva. Dozvolit će u ovoj klasičnoj bubri iskonski primitivizam njihovih do tada predstavi svakom glumcu da u svom licu otkrije pitomih i ograničenih muževa, i ta je sućut iščašenost i potom je maksimalno stilizirati, što djelovala preuranjeno.102 Ističući kreacije je pomoglo Kseniji Marinković, Reneu Med- Doris Šarić-Kukuljice (Natalija Ivanovna), vešeku, Vilimu Matuli, Branku Meničaninu i Ksenije Marinković (Irina) i Branke Cvitković Dejanu Aćimoviću da do kraja dokažu kako (Maša), Dubravka Vrgoč zapisala je kako se je Harpa, između ostalog, i dobra komedija.100 priča Brezovčeve predstave sastavlja od fra- Nastavljajući istraživanje tradicionalnog gmenata, citata, često nepovezanih detalja, srednjeeuropskog oblika pučkog lutkarskog neočekivanih obrata, naizgled nespojivih kazališta nazvanog kašperl,101 Zlatko Bourek prizora i iznenađenja: Njegove tri sestre spa- potom je postavio srednjovjekovnu francu- vaju u ladicama, zaokupljene su tjelovježbom, sku farsu Meštar Pathelin, da bi sezona bila hodaju po malom (…) plastičnom jezeru po okončana Brezovčevom reinterpretacijom kojem plove makete brodova, skrivaju se u Čehovljeve drame Tri sestre. Uspoređujući glasoviru koji podsjeća na grobnicu, vuku po poslije svoje dvije postave istog djela, pret- pozornici ekrane na kojima su slike njihovih hodnu ljubljansku (u Mladinskom gledališču) ljubavnika, odjevene su u vojničke kostime i i zagrebačku, sam Brezovec je primijetio: U ne slušaju jedna drugu dok pokušavaju raz- Zagrebu gotovo identična, traumatična atmos- govarati o onome što je nepovratno prošlo. One su naprosto lunatici ratnog košmara. Na 100 Ivica Buljan, ”O slugama i gospodarima“, ekranima, istodobno se nižu slike razrušenih Slobodna Dalmacija, Split, 23. 12. 1991. hrvatskih gradova, zbjegova ljudi s plastič-

101 Marija Grgičević, ”U teatru ništa novo“, Glasnik, Zagreb, 16. 3. 1992. 102 Isto kao u bilj. 67. / 111 /

122. Magic & Loss, 1992.

123. Magic & Loss, 1992. 121. Magic & Loss, 1992.

nim vrećicama. tenkova okupatorske vojske ima otvorene prozore k svijetu.105 Koliko otvo- i bestijalnih prizora naše svakodnevice.103 rene, dokazale su, u međuvremenu, još dvije Brezovčev postupak jukstaponiranja kaza- predstave, Magic & Loss i San Ivanjske noći, lišta i videa po njezinu je mišljenju ponudio koje se zajedno s Odisejom i sinom, Knjigom gledateljima više detalja nego što je potrebno o džungli te Krležinim Zastavama smatraju da bi se sastavila cjelina, a u sličnom je tonu amblematskim ostvarenjima tog kratkog, no izrečena i zaključna misao osvrta što ga je o uzbudljivog te za ”novi“ ZKM identifikacijski Brezovčevoj predstavi napisao Boris Senker: presudnog razdoblja. S njima je, u razmaku od …što ste više stvari nagomilali u pozornički nepunih mjesec dana, započela te, nažalost, prostor, to veća praznina u njemu zjapi.104 kada je o premijerama profesionalnog ansam- bla riječ, istodobno i završila sezona 1992/93. No prava zjapeća praznina u zagrebačkom i hrvatskom glumištu nastat će tek pola godine Potkraj rujna 1992. premijerno je, u postavi poslije, kada će se uz svesrdnu arbitražu poli- slovenskog redatelja Eduarda Milera, prika- tike privremeno zaustaviti razvoj ove kuće, zana predstava Magic & Loss, nazvana po za koju je tih dana Ivica Buljan pisao kako naslovnoj pjesmi s tada recentnog albuma u provincijalnim hrvatskim maglama jedina Loua Reeda, a utemeljena na drami austrij- sko-njemačkog pisca Ferdinanda Brucknera

103 Dubravka Vrgoč, ”U okružju rata“, Novi Vjesnik, Bolest mladosti. Napisana 1925, Bruckne- Zagreb, 10. 5. 1992. rova drama o ljubavima, prevarama, egoizmu

104 Boris Senker, ”Dvije krajnosti“, Večernji list, Zagreb, 17. 5. 1992. 105 Isto kao u bilj. 99. / 112 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

124. San Ivanjske noći, 1992.

i suicidalnosti izgubljene poratne generacije com, potvrdila su i njezina, redom pohvalna, studenata medicine te njihovih partnera kritička iščitavanja. Milera zanima stanje u Milerovoj je interpretaciji imala i prepo- bolesti i njezine suvremene metastaze, znatljive suvremene konotacije, iako je on u pisao je primjerice Dalibor Foretić. Pitajući pretpremijernim intervjuima posebno nagla- se o bolesti mladosti kao o bolesti stoljeća, šavao kako mu se čini da je dekadentno misliti on Brucknerovu dramu scenski zamišlja kao o samoubojstvu dok se u Sarajevu tisuće ljudi ritual inicijacijskog umiranja mladosti, izražen bori za goli život. – Odabrao sam ovaj tekst, u svečanoj strogosti pavane temeljnog mini- istaknuo je Miler, kako bih oslikao katastrofu malističkog glazbenog idioma, i prošaran koja se tu događa, ali koja se mnogo puta u izvrsno izrađenim glazbenim umecima Loua ovom stoljeću događala u Europi (…). On pro- Reeda, Traorea, Robina Holcomba i Simona izlazi iz tradicije najboljih tekstova napisanih Bonneya. Scenograf Drago Turina i koreograf dvadesetih godina (…) koji se bave proble- Matjaž Farič dali su mu valjan ulaz u taj svijet mima ovog stoljeća spajajući se s našim smrti. Turinini blještavo crni zidni istoci ste- retroaktivnim saznanjima o njemu. Tekst pro- penasto se sužavaju prema dubini scene, s blematizira tu nepodnošljivu čežnju, paniku nekoliko pobočnih vrata, koja asociraju na stu- i nemogućnost spajanja opsesivnih eleme- dentski pansion u kojem se drama događa, ali nata i vlastitih principa, kao tipičnu bolest i na ćelije usamljeničkog života u koje se mladi svakog zapadnoeuropskog intelektualca.106 junaci povlače kao u uterus. Faričev uvod i No da se predstava koju je napravio u surad- finale predstave ključ su njezinog poimanja. nji s dramaturzima Goranom Sergejom Na početku svi protagonisti sjede sklupčani Pristašem i Ivicom Buljanom itekako našla i protežući se iz tog položaja kao da žele, a u suglasju s našom tadašnjom svakodnevi- nisu u mogućnosti, dosegnuti svijet. Na kraju oni polaganim, ukočenim korakom koračaju u njega, kao da na plećima nose praznine, 106 Dubravka Vrgoč, ”Slutio sam katastrofu“, Novi Vjesnik, Zagreb, 26. 8. 1992. dok mrtva Desiree balansira po rubu posta- / 113 /

125. San Ivanjske noći, 1992.

menta, onako kako je kroz dramu iskušavala predstave Željke Udovičić, u koju ga je kao svoj izgubljeni život (…). No kao kontrapunkt redatelj ponovno poveo Janusz Kica. S koliko makabričnom ugođaju predstave život je, obostrane simpatije i povjerenja, ponajbolje kaže Foretić, zato pištao iz glumačkih kreacija svjedoče riječi koje je Kica uoči premijere izre- koje je Miler majstorski (…) vodio do psiho- kao u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju: Ako loških proniknuća (…) likova, usađujući u njih imaš glumačku podjelu za ovaj komad, onda glazbeni ritam, vodeći ih po nevidljivim sinap- imaš pravi teatar. To je zahtjevan, težak tekst sama, izvlačeći prave eksplozije emocija iz koji mogu svladati samo vrhunski glumci kakvi prividne suzdržanosti i stvarne okupljenosti.107 su oni s kojima radim. Ovakvu atmosferu u Njegovu ocjenu da je ansambl kongenijalno kojoj se radi i šesnaest sati dnevno rijetko se odgovorio režijskom izazovu podijelili su i može pronaći. U istom intervjuu Kica je dao drugi kritičari, redom hvaleći sve glumce naslutiti i smjer u kojem se kreće njegova (Alma Prica /Desireé/, Vilim Matula, Doris predstava: Ne želim nasilno povlačiti para- Šarić-Kukuljica, Ksenija Marinković, Ljiljana lele sa stvarnošću, no bez barem malo njih Štokalo, Dejan Aćimović i Rene Medvešek), nema ni užitka u teatru (…). Možda je želja za koji su na sceni ZKM-a udahnuli novi život bijegom iz brutalne stvarnosti u svijet mašte dramaturški preoblikovanoj te kod nas gotovo jedna od tih paralela. Na koncu, predstava je posve zaboravljenoj Brucknerovoj drami. sabrala nešto mraka, tuge i humora, štimunga Dok je Magic & Loss osvajao zagrebačku koji vlada u gradu i ovoj zemlji. ’San‛ za mene publiku, ZKM-ov ansambl već je uronio u ni nije komedija, možda crna komedija, radili novu kazališnu avanturu, postavu Shakespe- smo ga drugačije, bez euforije koja je pratila areove komedije San Ivanjske noći, prema ’Knjigu o džungli‛. Čini se da je i postmoderna osuvremenjenu prijevodu dramaturginje odslužila svoje, traže se iznova tekstovi s vjerom u priču, emocije, utopiju, a ni Brookovi impulsi nisu više tako jaki. Ostao je samo 107 Dalibor Foretić, ”Magični izgubljenici“, Novi list, Rijeka, 4. 10. 1992. / 114 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

neuništiv Shakespeareov duh.108 Uz ponešto komedije, doista slijedila ”neraspoznatljiva zamjerki drugom dijelu predstave, za koji je budućnost“ ZKM-a, o čemu je, u već citiranom primjerice Petar Brečić ustvrdio da je banalno intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, progovorio i iscurio,109 kritika je upravo i apostrofirala inače odmjereni te u izjavama uvijek oprezni Kicinu posvećenost Shakespeareovu duhu Janusz Kica. Za one koji nisu bili upoznati s i čaroliji glume (Kica /…/ pokazuje kako smo kretanjima na zagrebačkoj kulturno-političkoj /…/ još uvijek sposobni doživjeti nevin i vedar sceni, već i samo pitanje/zaključak što ga je duh komedije prepune poezije);110 posve- Kici uputio njegov sugovornik Ivica Buljan ćenost iz koje je izrastao niz upečatljivih moglo se učiniti neobičnim i uznemiruju- ostvarenja, od Lisandra Renea Medvešeka, ćim: U ZKM-u ovih se dana potiho smjenjuje Hermije Ksenije Marinković, Helene Senke vodstvo koje ga je učinilo najboljim hrvat- Bulić, Demetrija Vilima Matule, Teseja Dejana skim kazalištem?, na što je uslijedio oštar i Aćimovića i Oberona Danka Ljuštine do Puka nedvosmislen odgovor: To je skandal! (...) U Branka Meničanina, Titanije Marice Vidušić, zemlji s normalnom skalom vrijednosti mije- Vile Doris Šarić-Kukuljice, Petra Dunje Špire njati upravu koja je postala sinonim uspjeha, Guberine, Vratila Džimija Jurčeca ili Frule institucije kojoj se vjeruje i čiji su rezultati pro- Mara Martinovića. Sažimajući svoj doživljaj vjerljivi kod publike, kritike i ansambla, sigurno predstave, Dubravka Vrgoč zapisala je kako se to ne može dogoditi bez velikih diskusija, je Kicina vizija ’otrovne pastorale‛ lišena negodovanja, dokaza. Ne samo da se mije- složenih izvoda, jeftinih vizualnih efekata nja direkcija, nego i umjetničko vodstvo, to i bajkovitog okružja (…). Obasjava je samo je neobjašnjivo. Ako je tome politički razlog, papirnat mjesec u crnoj kartonskoj kutiji onda je to odista lov na vještice, a to je loše.112 ispunjenoj u jednom prizoru deblom stabla, Ne ulazeći u povode i okolnosti te igre koja a u drugom školjkom, dok po njoj hodaju se velikim dijelom odvijala iza kulisa, možemo nestvarna bića što svojom slobodom ugro- samo zamijetiti kako su Kicina strahovanja bila žavaju na tren vladajući poredak (…). Kicina opravdana. Potiho smjenjivanje vodstva još je je pustolovina izvedena iz ironičnog osmijeha te 1992. na čelo kazališta nakratko dovelo Božu nestašnog Pucka koji se pokušava snaći u Čovića, a ubrzo i Igora Mrduljaša, obojicu u izmijenjenom vremenu. Njega ponajprije funkciji vršitelja dužnosti, što je za posljedicu zanima teatar koji ovaj put iznimno velik imalo i ozbiljan zastoj u radu ZKM-a, koji je prostor ostavlja igri glumaca. Neobičnom s prvim idućim premijerama profesionalnog preciznošću, sustavno, s osjećajem za ritam, ansambla izašao tek u drugoj polovini 1993. Janusz Kica oblikuje detalje i prepričava priču, Bile su to, doduše, uspješne predstave za nudeći istodobno i komične zaplete iz sna najmlađu publiku: Charlie Brown – memoari prenutih lica, kao i apsurdno beznađe ’neras- jednog psa, zabavna, domišljata i dugovječna 111 poznatljive budućnosti‛ što slijedi iza sna. scenska izvedenica iz glasovitog stripa Pea- Postoji, valjda, neka ironija sudbine u činje- nuts Charlesa Schulza što su je autorski nici da je iza tog sna, iza maske bajkovite supotpisale redateljica predstave Snježana Banović i dramaturginja Vesna Đikanović, te

108 Ivica Buljan, ”’To je skandal‘“, Slobodna Dalmacija, predblagdanska Božićna pjesma nastala Split, 25. 10. 1992. prema pripovijesti ”A Christmas Carol“ Char- lesa Dickensa, u dramatizaciji i lokalizaciji Ive 109 Petar Brečić, ”Laki san za laku noć“, Slobodna Dalmacija, Split, 27. 10. 1992. Gruić te režiji Zorana Mužića, no to nije bilo dovoljno kako bi se osigurao mir u kazalištu.

110 Marija Grgičević, ”Ljubavna čarolija“, Glasnik, S izgubljenim kontinuitetom rada te napra- Zagreb, 2. 11. 1992. snim odustajanjem od repertoarno-estetskih

111 Dubravka Vrgoč, ”I smiješno i apsurdno“, Novi Vjesnik, Zagreb, 27. 10. 1992. 112 Isto kao u bilj. 108. / 115 /

načela na kojima je za kratko vrijeme izgra- đen kultni status ZKM-a došlo je naime i do ozbiljnih napetosti u odnosima između Mrdu- ljaša i većeg dijela umjetničkog ansambla, dodatno pojačanih pojedinim postupcima v. d. ravnatelja, koji su u travnju 1993. ponu- kali i redateljicu Ivicu Boban da napiše otvoreno pismo Mrduljašu, prozivajući ga, pored ostalog, zbog odnosa prema ansam- blu, izbacivanja Eurokaza iz ZKM-a, prekida rada na predstavama Tri mušketira i Diabo- lus ex machina, oduzimanja Božidaru Violiću prava da bude umjetnički direktor, želje da se spriječi obnavljanje predstave Odisej i sin te obustavi igranje predstave Magic & Loss.113 U takvoj atmosferi nastale su još dvije pred- stave: Pacijent doktora Freuda Mire Gavrana, u autorovoj režiji i s glumačkim sudjelovanjem samo jedne članice ansambla, Ksenije Marin- ković (muške uloge glumili su Zoran Pokupec i Hrvoje Zalar), te U logoru Miroslava Krleže, u čijoj je izvedbi sudjelovalo tridesetak glumaca i plesača, među kojima se, četrdeset godina nakon premijere, našla i većina još živih sudio- nika legendarne Gavelline postave te drame iz 1954. (Drago Krča, Emil Glad, Pero Kvrgić, 126. Charlie Brown – memoari jednog psa, 1993. Drago Mitrović, Sven Lasta, Zorko Rajčić i Josip Marotti). Našli su se okupljeni za stolom na gala večeri u trećem činu i uglavnom su, vrline (poput odlične Matuline kreacije Pube dakako, nastupili u drugim rolama, s izuzet- Agramera), rezerviran odnos prema predstavi kom Pere Kvrgića koji se u ulozi lutajućeg imala je i hrvatska kazališna kritika, pa joj je poljskog Židova (…) pojavio kao duh koji je primjerice Dalibor Foretić zamjerio višestruki dolutao iz vremena otvorenja Zagrebačkog redukcionizam koji je retoriku pretposta- dramskog kazališta.114 Predstavu je režirao vio slikovnom i mizanscenskom pulsiranju Božidar Violić, s uvjerenjem da bi ta Krležina scene. – Ovom predstavom, napisao je Fore- drama iz Prvog svjetskog rata mogla imati refe- tić, otvoren je do kraja prostor riječi. Ona do rence u situaciji našega Domovinskoga rata, nas dopire opominjuće iz povijesti. Problem no naknadno je i sam smatrao da nije uspio je kako je duginim lukom poezije i ideja pove- u svojim namjerama te da predstava u cje- zati sa sadašnjošću. Riječima u ovoj predstavi lini nije bila dobra.115 Uvažavajući pak njezine nije tijesno, ali je li zbog toga idejama šire?116 Nesporazumi između ansambla i Mrduljaša 113 Prema navodu u monografiji Eurokaz 1987/2001, priredio nastavili su se i poslije premijere Violićeve Branko Matan, Biblioteka Eurokaz, Zagreb, 2002. Pismo Ivice Boban izvorno je objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji od 8. 5. predstave, a o pozicijama s kojih se pritom 1993. polazilo može se dosta toga naslutiti iz dijela

114 Božidar Violić, isto kao u bilj. 11.

116 Dalibor Foretić, ”Riječima široko, a idejama?“, Vijenac, 115 Isto. Zagreb, 3. 3. 1994. / 116 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

127. U logoru, 1994. / 117 /

teksta Branke Kamenski, objavljena u tjedniku na drugi način, jer se razgovaralo o stvarima Danas u ožujku 1994, neposredno pred ras- koje ćemo raditi, dakle, sudjelovali smo u pisivanje natječaja za umjetničkog ravnatelja stvaranju kazališta i repertoara‛.117 Sasvim, ZKM-a: Mrduljaš (…) kaže da protiv sebe ima valjda, u skladu s načelom idejnog razlikova- dio ljudi u kazalištu i nikakvu potporu grada. nja, Mrduljaš je na tu primjedbu odgovorio Glavninu uzroka koji su doveli do neslaganja zaključkom kako se nekovrsna nostalgija za i sukoba s pojedincima u ZKM-u on ne objaš- samoupravljanjem udružila s uobičajenom njava ’rubnim nebitnostima‛ (podjelama uloga, glumačkom taštinom u proizvodnji ’slučaja neprimjerenim ulazom u kazalište, prekomjer- ravnatelj‛, dok je na njegove primjedbe da nom stegom), nego idejnim razlikovanjem. nije naišao na podršku Grada odgovorio pak Naime, došavši na čelo ZKM-a, Igor Mrduljaš gradski sekretar za kulturu Mladen Čutura: je, prema vlastitim riječima, želio provesti ZKM sada nema ravnatelja, nego samo vrši- estetički i stilskoizvedbeni otklon od razdoblja telja dužnosti, pa će uskoro biti raspisan između 1987. do 1992. godine (…). Tada se, natječaj za to mjesto. Što se tiče izjave gos- kaže Mrduljaš, uz pomoć Paola Magellija podina Mrduljaša (…) jedino mogu reći da repertoar okreće prema ljevičarskim piscima nije problem u podršci, nego u stvarima čisto i idejama, te se uz potporu kritičara koji su pravne prirode, jer Igor Mrduljaš ne odgovara veličali Ljubišu Ristića i slične projekte stvara uvjetima natječaja.118 Neumoljivom logikom fama o najboljem zagrebačkom kazalištu (…). čisto pravne prirode tako je zaključena priča Zagrebačko kazalište mladih, pak, u to je doba o Mrduljaševu ravnateljstvu u ZKM-u, a na nje- palo na koljena financijski, i do današnjeg se govo mjesto već je za dva mjeseca imenovan dana nije uspjelo podići. Prema tvrdnji Igora dvadesetdevetogodišnji redatelj Leo Katu- Mrduljaša (…) od 1987. do 1992. radile su se narić, koji je sa sobom doveo i malo mlađeg skupe i glamurozne predstave s visokim hono- kolegu Ozrena Prohića, u funkciji zamjenika rarima gostujućim glumcima i redateljima a ravnatelja. Promišljajući repertoar i estetiku da se pri tom ništa drugo osim honorara nije ZKM-a, taj će tandem idućih šest godina plaćalo (…) te ističe kako u jednogodišnjem usmjeravati razvojnu putanju ovog kazali- razdoblju u kojemu je on na čelu ZKM-a nije šta, čiji su glumci dobro osjetili kako puni stvoren nijedan novi dug. S druge strane, angažman i velika umjetnička postignuća nisu pojedini glumci oštro u medijima ustaju protiv uvijek garancija priznanja i dugog trajanja. svoga ravnatelja, usredotočujući se poglavito na repertoarnu politiku, a o njihovu nezado- voljstvu (…) atmosferom u ZKM-u najbolje svjedoči anketa što ju je potkraj prošle godine (…) proveo Večernji list. Vili Matula među osta- lim zamjera Mrduljašu što ZKM godinu dana nije imao premijeru (…) što je ostao bez 4000 srednjoškolskih pretplatnika i što je izbacio Eurokaz iz okrilja kazališta (…) Urši Raukar čini se ’nepriličnim da se vjeruje jednom čovjeku, a ne grupi ljudi kao što je (…) ansambl, koji je svojim izuzetnim profesionalnim zauzima- njem kroz godine pokazao da želi samo (…) da mu se omogući (…) nastavak rada koji se pokazao uspješnim i kod kritike i kod publike‛. Rene Medvešek zaključuje da je ’ravnatelj iz 117 Branka Kamenski, ”Don Quijote u ZKM-u“, Danas, Zagreb, 1. 3. 1994. silne želje za redom i sređivanjem stvari išao mimo nas živih. Prije njega repertoar se radio 118 Isto. / 118 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

OD SEZONE 1994/1995. DO 2000.

128. Roberto Zucco, 1994. / 119 /

129. Mafija!, 1995.

Volio sam ovo kazalište, smatrao sam se strani svih tih zavrzlama (…). Isti je problem sposobnim voditi ga i zato sam se prijavio. i s dugovanjima, no tu imamo veliku pomoć Najednom su me šokirale reakcije za koje Gradskog sekretarijata za kulturu i gospodina sada mislim da su posljedica određenih stru- Čuture, tako da će se vjerojatno i ta situacija janja i namjera pojedinih kazališnih grupa od ubrzo raščistiti. Postoje naravno i mnoge kojih svaka ima ponekog ’svog‛ novinara i igre oko atraktivnih prostora koji pripadaju političara. Tako su se pojavile i špekulacije o ZKM-u, a znamo kako živimo u doba pretva- mojim političkim vezama koje su mi pomo- ranja knjižara u prodavaonice hamburgera gle da dođem na mjesto ravnatelja ZKM-a, što (…). Ukratko, trenutno smo u fazi rješavanja još jedanput odlučno demantiram, rekao je u osnovnih organizacijskih problema, koji su svom nastupnom intervjuu potkraj lipnja 1994. preduvjet za normalno umjetničko funkci- Leo Katunarić, referirajući se na neke novinske oniranje ZKM-a. O repertoarnim planovima napise o okolnostima njegova dolaska na čelo i budućem estetskom profiliranju kazališta 119 ZKM-a. Tom prigodom Katunarić je progo- Katunarić je pak rekao nekoliko rečenica iz vorio i o kompliciranoj situaciji koju je zatekao kojih se dalo naslutiti da, za razliku od svog u ZKM-u: Prvi problem izvire iz činjenice da v. d. prethodnika, namjerava baštiniti dobra je ZKM naslijedio najveći dio mana nekadaš- iskustva iz razdoblja najvećeg uzleta ZKM-a: njeg OKC-a, dok su njegovi preostali dijelovi, Generalna repertoarna odrednica kada je o OTV i Radio 101, poprilično spretno ostali po velikoj sceni riječ bit će ’Hrvatska – Europa i svijet‛, što znači da ćemo pokušati biti u 119 Hrvoje Ivanković, ”Leo Katunarić, Vrijeme je za razboritu drskost“, Vjesnik, Zagreb, 25. 6. 1994. tijeku sa svim važnijim kazališnim zbivanjima / 120 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

130. Mafija!, 1995. / 121 /

u svijetu, igrajući najbolje i najuspješnije silovatelja i kradljivca Roberta Succa. Roberto komade, ali kreirajući i velike događaje oko Zucco svoju je praizvedbu imao u berlinskoj svih naših produkcija koje će potpisivati naj- Schaubühne, gdje ga je 1990, godinu dana eminentnija imena. Uz te atraktivne naslove nakon Koltèsove smrti, režirao Peter Stein, a u svjetske dramske produkcije, prezentirane Zagreb je stigao nakon uspješnih postava na na alternativni, ali gledljiv i ZKM-u primjeren brojnim europskim pozornicama. Prema svje- način, pokušat ćemo afirmirati i suvremenu dočenju Dubravke Vrgoč, u Colinovoj predstavi hrvatsku dramu, i to u reprezentativnim sve je bilo podređeno neumoljivoj logici poe- produkcijama (…). Na sličan ćemo način pri- tičnosti koja slijedi kao zbroj nasilja izazvanih stupati i predstavama za mlade koje smo (…) zločinima. Razlomljena struktura događaja obavezni raditi. U Pollyju želimo napraviti neki što se sastavlja od niza ubojstava, nedovrše- pandan ljubljanskom Gleju, otvarajući vrata nih rečenica, fragmenata prizora, ispraznih najmlađim umjetnicima kako bi radili žestoki, najava i neprestanih zabluda otvorila se kao alternativni teatar, dok bi dvorana Janje panorama kobnih slika neposredno ugrožena imala redovni repertoar (…) temeljen isklju- života. No zagrebačko uprizorenje Roberta čivo na modernim dramskim ostvarenjima. Zucca (sa Slavkom Juragom u naslovnoj ulozi) Prva sezona pod vodstvom tandema Katuna- nije se bavilo bolesnicima, nego nesretnicima, rić–Prohić donijela je heterogen repertoar koji precizno preslikavajući shizofreno stanje neu- je uključivao i prenošenje predstave Vladimira rotičnoga vremena u kojem ubojice postaju Stojsavljevića Trač o ljubavi iz Teatra ITD (riječ junaci iz nužde i nemoći da ostvare želje, pri je o prvoj hrvatskoj drami koja se problemski čemu je, uz ponešto nostalgičnih tonova bavila temom side) na Scenu Janje, duhovitu (glazba Lade Kos bliska šlagerima iz doba Katunarićevu postavu edukativno-zabavnog Zuccova djetinjstva), Colin uspio iznimno komada Kazališni sat kroz koji Jasen Boko vješto, lišavajući zbivanja patetike, drastike najmlađoj publici približava proces nastaja- ili naznaka fizičkog teatra izdvojiti figure nja kazališne predstave, obnovu popularnog straha kao opća mjesta nesigurnih 90-ih.120 Charlieja Browna te Ladikino uprizorenje Zabavnom stranom kriminalnog miljea poza- Kušanova romana Lažeš, Melita, u mono- bavila se pak Mafija!, mali scenski spektakl dramskoj interpretaciji gostujuće glumice plasiran pod ne sasvim razložnom odredni- Jagode Kralj Novak. Tri udarna naslova na veli- com rock opere. Prema mišljenju Vjesnikove koj sceni dijelom su pak ispunjavala najave iz kritičarke Dubravke Vrgoč, Jelačić Bužimski u citiranog Katunarićeva intervjua: u dosluhu s ovoj se drami, nastaloj prema motivima nje- recentnim kretanjima u europskom kazalištu gova romana Balkanska mafija, središnjeg bilo je uprizorenje Roberta Zucca, posljednje dijela trilogije o doživljajima dječaka Mar- drame francuskog dramatičara Bernard-Ma- tina, vješto poigrao svijetom sitnih švercera, rieja Koltèsa (1948–1989), na tragu ideje o korumpiranih sudaca, naizgled uspješnih afirmiranju suvremene hrvatske drame našla se praizvedbena postava Medeje 1995, kriminalaca, zbunjenih inspektora i hrabrih tajanstvenog autora Josipa Vele, a kao repre- srednjoškolaca, što je redatelj Lukas Nola zentativni uzorak kazališta za mlade najavljena na scenu prenio lakoćom filmskog izraza. – je Mafija! Dubravka Jelačića Bužimskog. Da bi zadovoljio senzibilitet srednjoškolske publike, navodi ista autorica, Nola se kori- Ovo nije prvi put u povijesti kazališta da se sti kratkim sekvencama prizora, sažetim na pozornici pojavljuje ubojica bez motiva- dijalozima i dinamičnim scenama, skloniji cije, ali je svakako prvi put da ga se pokazuje akciji, no razgovorima. U predstavu uvodi bez ikakvog moraliziranja, zapisao je redatelj popularnu zagrebačku grupu ’Pips, Chips & predstave Roberto Zucco, Francuz Christian Colin, o Koltèsovu komadu, nadahnutom 120 Dubravka Vrgoč, ”Vrijeme bespomoćnosti“, životom i (ne)djelima višestrukog ubojice, Vjesnik, Zagreb, 7. 11. 1994. / 122 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

131. Medeja 1995, 1995.

Videoclips‛ čiji se atraktivni songovi na žalost za sebe. – Žanrovski razapeta između kaba- ne povezuju u strukturu dramskog događaja, retsko-groteskne varijante građanske drame već funkcioniraju (…) manje-više kao stanke u prvom, te senzacionalističke uzvišenosti između prizora (…), a zamjerka tekstu i pred- što jezikom suvremenih medija pretendira stavi bili su i neki nepovezani dijelovi te ne dosegnuti tragičke vrhunce, u drugom dijelu do kraja razloženi suodnosi između likova. predstave, režija Lea Katunarića nije uspjela No opći zaključak ipak je bio da predstava amortizirati sve nedostatke Veline drame, ali zabavlja gledatelje, pri čemu je presudna je barem poprilično precizno trasirala smjer bila spremnost dvadeseteročlanog ansam- glumačke igre. Duhovitu, na trenutke čak i bla (posebno su istaknuta ostvarenja Renea egzibicionu igru sluškinja Mara Martinovića, Medvešeka, Vilima Matule, Nine Violić i Dra- Filipa Nole, Kristijana Ugrine, Renea Bitorajca žena Šivaka u ulozi Martina) na poigravanje i Vinka Štefanca, te Dadilje Zorana Čubrila, s likovima iz komada koje su u bizarnom zamijenile su tako uloge iznova probuđenih ozračju tajnovite istrage (…) strukturirali ratnika (u interpretaciji istih glumaca) koji svoje kao tipove koji odgovaraju predodžbama o osobnosti utapaju u vješto oblikovanu apoka- junacima s parodijskim pomakom iščitanog liptičku atmosferu drugog dijela predstave, a 121 trilera. ključni glumački teret ponijela je Doris Šarić- S puno medijske pompe na pozornicu ZKM-a -Kukuljica, čija je Medeja balansirala na crti dospjela je pak Medeja 1995, pomalo nedo- razgraničenja između herojskog i komičnog, u rečena dramska varijacija na mitsku temu čija suprotnosti s ”plakatski“ impostiranim rolama je namjera bila pozabaviti se problemom prila- Jazona (Siniša Popović), Ksenije Marinković godbe ratnika u civilno društvo i svijet koji su (Nova Medeja) i Džimija Jurčeca (Kreont).122 stvorili, ali u kojemu više ne pronalaze mjesto Ono što se pak u doba premijere samo naga-

121 Dubravka Vrgoč, ”Privlačnost scenskoga trilera“, 122 Prema: Hrvoje Ivanković, ”Zastor zvan čežnja“, Vjesnik, Zagreb, 23. 1. 1995. Slobodna Dalmacija, Split, 18. 5. 1995. / 123 /

132. Keely i Du, 1995.

đalo, da se pod pseudonimom pisca Josipa puta, što ju je učinilo najizvođenijom predsta- Vele krije Leo Katunarić, poslije je i potvrđeno, vom u Katunarićevu ravnateljskom razdoblju. uz objašnjenje pisca/redatelja/ravnatelja da Komornog ugođaja bila je i iduća ZKM-ova se na taj korak odlučio kako bi izbjegao kod predstava, Keely i Du, američke spisateljice nas uvriježene predrasude kako, na primjer, Jane Martin, izvođena na tzv. Sceni na sceni, jedan likovnjak (…) ne može napisati roman što će reći s glumcima i gledateljima zajedno ili da redateljev posao nije pisanje drama.123 smještenim na pozornici dvorane Istra. Tu Sezona 1995/1996. započela je međutim s dramu o silovanoj ženi koju su oteli pripad- još jednim djelom čiji je pisac ujedno bio i nici fanatične organizacije Spas kako bi je, redatelj predstave. Vladimir Stojsavljević milom ili silom, spriječili da abortira režirala postavio je naime u dvorani Janje svoju duo- je Nina Kleflin, a njezina predstava (u kojoj dramu O tome se u našoj kući ne govori, je kao gost nastupao i Goran Višnjić) defini- koja se kroz odnos majke i sina (glumili su tivno je istaknula Doris Šarić-Kukuljicu kao ih Vlasta Knezović i Kristijan Ugrina) bavi glumicu za velika ostvarenja, što je tim povo- problematikom seksualnog odgoja u obite- dom zamijetio i Boris Senker: Neću ni pokušati lji. Ova tinejdžerima namijenjena predstava odgonetavati tajnu njezine sposobnosti da nije naišla na odveć povoljne kritičke osvrte, vam se zapravo nimalo ne svidi, da ne bude no tome unatoč odigrana je sedamdesetak nimalo šarmantna, nimalo atraktivna, a da vas ipak uvjeri u svoju istinu o liku ili (…) da vas 123 Renata Lacko, ”Pa ne može redatelj valjda još i pisati“, Večernji list, Zagreb, 23. 1. 1998. pridobije za nj. Doris Šarić-Kukuljica (…) u sebi / 124 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

133. Male žene, 1995.

jasno vidi ono što bi američki glumci nazvali Ksenije Čorić i Ispod duge Mare Sesardić, kičmom uloge, vidi onu čvrstu a gipku os s autorski projekti Renea Medvešeka Mrvek kojom na neki način valja povezati svaku riječ, i Crvek i Damira Bartola Indoša Vrata te svaku gestu, svaki pogled, svaku šutnju, os iz Smrt Ligeje Mislava Brumeca s redateljskim koje (…) dolaze poticaji za ovu ili onu, manju potpisom Ivice Kunčevića i producentskim ili veću pozorničku radnju (…). Radi njezine žigom osječkog HNK-a) druga sezona Katu- glume, radi nje kao Keely, a ne radi štreberski narićeva mandata obilježena je još dvjema perfektne rasprave o pobačaju i muško-žen- samostalnim premijerama na velikoj sceni. skim odnosima, s posrednim postavljanjem Svojedobno popularni roman za djecu (ili, pitanja i o teroru kao načinu mijenjanja svi- točnije, djevojčice) Male žene američke jeta, vrijedi(lo je) navratiti u ’Scenu na sceni‛.124 spisateljice Louise May Alcott dramatizirala Uz pozornice sve šire otvorene raznim je, režirala i koreografirala Katja Šimunić, koprodukcijskim projektima u kojima ZKM a sestre March glumile su, ujednačeno i sudjeluje ponajprije kao logistička potpora zanatski vješto, Urša Raukar, Suzana Nikolić, (te sezone izvode se primjerice Zeko Zajec Katarina Bistrović-Darvaš i Ljiljana Zagorac, Coline Serreau u režiji Janusza Kice, plesne uz potporu još desetero glumaca i plesačica. predstave Tango je tužna misao koja se pleše Bila je to jednostavna, šarmantna i blago sti- lizirana predstava (s dobro ukomponiranim 124 Tekst je izvorno objavljen u časopisu Republika, a ovdje pjevačko-plesnim scenama) koja je, razvivši je citiran prema: Boris Senker, ”Pobačaji u zekaemu“, u: Pozornici nasuprot, Disput, Zagreb, 2003. četiri osnovna sestrinska karaktera na pravcu / 125 /

134. Tri mušketira, 1996. 135. Tri mušketira, 1996.

udavača – patnica – zavodnica – intelektualka, la New York.126 Kao i u prijašnjim prigodama, upečatljivo prenijela atmosferu tog kultnog kada je o Kicinim režijama riječ, bila je ta pred- romana125 koji je tek nakon ZKM-ove premi- stava parada glumačkog umijeća, pri čemu je jere (a napisan je sredinom 1860-ih) prvi put zbor kritičara najviše pohvala uputio Reneu objavljen u prijevodu na hrvatski. Puno prije Medvešeku za kreaciju mentalno pomaknu- hrvatskom je čitateljstvu postao poznat roman tog i stalno uspaničenog kralja Luja XIII, ali Tri mušketira, Alexandrea Dumasa starijeg, ništa lošije nisu prošli ni Goran Navojec u ulozi koji je u dramatizaciji Željke Udovičić te režiji, infantilnog i prostodušnog gaskonskog pro- sada već često prisutnog Janusza Kice, izve- vincijalca D‛Artagnana, čija se priča i našla u den u ZKM-u potkraj ožujka 1996. Spojivši središtu ove dramatizacije, te Pjer Meničanin vizualnu retoriku filma, kazališta i književno- (Porthos), Filip Nola (Athos), Maro Marinović sti, Kica u naše kazalište uvodi ajzenštajnovski (Aramis), Vilim Matula (Richelieu), Dejan Aći- tip režije (…) gdje atrakcija ne rezultira kičem, mović (Kapetan Treville), Suzana Nikolić (Ana već začudnošću i dubljom simbolikom, pisala Austrijska), Urša Raukar (Ketty), Nataša Dorčić je kritičarka Vijenca Nataša Govedić, ističući (Constance) i Doris Šarić-Kukuljica (Milady). kako je izobilje Kicinih profinjenih i humoristič- Činilo se, godinu dana poslije, da je s Muš- nih vizualnih režijskih komentara jedinstveno ketirima započeo novi uzlet ZKM-a, jer je (…) i za europske kazališne prilike. Od mača, iduća sezona, 1996/1997, donijela nekoliko koji obrušavajući se iz zraka u epicentar scene predstava koje su to kazalište vratile u sre- otvara predstavu, preko opatica ovješenih o dište pozornosti. U taj niz teško se, doduše, užad pariških zvona ili zakrabuljenih špijuna može uvrstiti i predstava Putovanje jednog koji sinkronizirano promiču pozornicom princa ili u potrazi za dobrim ukusom, koja motreći na protagoniste odjevene u lokni- nam je na samom početku te sezone dovela ce-cofleke-repiće-čipkice-mašnice-rupčiće rijetkog gosta hrvatskih kazališta, njemačkog i perjanice, do baklji i kristalnog lustera koji romantičara Ludwiga von Tiecka. Iz njegove se u punom zamahu njiše čitavom duljinom neobično opsežne drame Princ Zerbino ili scene, Kica uspijeva oslikati i Pariz 19. stoljeća Putovanje za dobrim ukusom (napisane 1799) i ovovjekovnu Meku nikada zamiruće akcije a što se, ispreplećući raznorodne žanrove i ne

125 Prema: Hrvoje Ivanković, ”Četiri ne tako male žene“, 126 Nataša Govedić, ”Mušketirski košmarni san“, Vijenac, Slobodna Dalmacija, 10. 12. 1995. Zagreb, 18. 4. 1996. / 126 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

136. Putovanje jednog princa, 1996. 137. Hamper, 1996.

mareći odviše za literarne i scenske konven- Kvrgić) do Zerbina, još jednog u nizu mladih cije, nastoji približiti idealu tzv. univerzalne buntovnika bez razloga i hamletovskih kva- poezije, redatelj predstave Ozren Prohić i dra- ritelja dvorskih svetkovina (Zoran Čubrilo).128 maturginja Lada Martinac izbacili su, saželi Nakon Sna Ivanjske noći i Princa Zerbina i preradili mnogo toga, izvlačeći u prvi plan ZKM-ovu je publiku u svijet bajkovitog i oni- satiričke komentare raznih društvenih pojava, ričkog odveo i Rene Medvešek predstavom 127 kojima su dodali i pokoju aktualnu aluziju. koja se iz puno razloga može nazvati jednim No koliko god sudjelovao u dramaturškom od ključnih ostvarenja hrvatskog glumišta u obuzdavanju brbljave Tieckove komedije, posljednjem desetljeću 20. stoljeća. Kariz- Ozren Prohić pri njezinu je scenskom otje- matični glumac, koji se u to doba, nažalost, lovljenu ipak pristao na sugeriranu, dvorskoj već počeo udaljavati od glume, Rene Med- bajci primjerenu raskoš, koja je primjerice vešek se kao autorska osobnost i redatelj posve apartnim učinila neke tekstom nazna- samosvojna rukopisa nametnuo predstavama čene dramske silnice ili odnose između likova. za djecu Zimska bajka (1992) te Mrvek i Crvek Nije stoga neobično što je autorima predstave (1994), ostvarenim u produkciji neovisne kaza- Boris Senker zamjerio nedostatak reda i mjere, lišne skupine Mig oka (uz logističku podršku dodajući da su na Putovanje jednog princa ZKM-a), pa je s te strane bila logična ponuda ponijeli svu pratež koju su mogli i smjeli poni- koju je, na prijedlog glumačkog ansambla, jeti te komentirajući u tom stilu i glumačke dobio od umjetničkih voditelja ZKM-a da na prinose dijela ansambla sastavljena od preko velikoj sceni, u suradnji sa svojim matičnim dvadeset izvođača: Našlo se u toj razbaruše- kazalištem, napravi predstavu za najmlađu noj reviji, kroz koju gledatelje vodi naprlitani publiku. Medvešek je ponudu prihvatio, no Polykomikus Galliana Pahora (…) mjesta za ono što je potom napravio teško je ograničiti sve i svašta, za sve i svakoga: od (…) poča- odrednicom predstave za djecu jer je njegov sne garde i sumrtvih Akademika do starog Hamper, kako se zvala ta mala kazališna kazališnog lisca Willa Shakespearea (Branko čarolija, premijerno izvedena 20. prosinca Meničanin) i Domaćice jedne jako hoch 1996, doista bio predstavom za sve uzraste. und nobl čajanke (Urša Raukar), od mudro Medvešekova predstava donijela je, prije ludoga Starog kralja i Machiavellija (Pero

128 Tekst je izvorno objavljen u časopisu Republika, a ovdje 127 Prema: Hrvoje Ivanković, ”Zerbinove dvorske dvojbe“, je citiran prema: Boris Senker, ”Dvije političke bajke“, isto Slobodna Dalmacija, Split, 29. 10. 1996. kao u bilj. 124. / 127 /

138. Hamper, 1996.

svega, radikalan otklon od književnog pred- rična, neverbalna predstava u kojoj je govorna loška i dokazala, prema riječima Jasena Boke, komunikacija ustupila mjesto bogatom tkanju da u početku kazališta ne bijaše riječ, nego asocijativnih nizova i čudesnih mizanscenskih igra, i da je upravo igra, bezazlena igra djece i kompozicija, dijelom potaknutih izvrsno oda- besprizornih na sceni, igra na koju smo odra- branom glazbom te nadopunjenih mantrički stavši, polako ali sigurno zaboravljali (…) nešto opojnim ispreplitanjem glasova uobličenih u čemu se nužno moramo vratiti.129 Trinaestero nerazgovjetno mrmorenje, pjevušenje zabo- glumaca koji su se, po vlastitu izboru, odlučili s ravljenih pjesmica i melodija te sklapanje Medvešekom upustiti u tu kazališnu avanturu nepostojećih riječi u ritmičke cjeline slične u početku je dobilo samo osnovni sinopsis, dječjim brojalicama. – Odbačeni predmeti sveden na ideju o skupini beskućnika koji rade – igračke, konzerve, posuđe, postali su u predstavu na smetlištu, na hrpi odbačenih rukama Medvešekovih glumaca kultni pred- meti iz kojih će se, energijom mašte i zanosa stvari koje će postati njihove temeljne rekvi- stvoriti moćno snoviđenje, nekakva urbana zite i povodi za igru. Svaki je glumac dobio gubitnička idila, protkana brojnim citatima i zadaću da u zadanome vremenu pronađe i parafrazama: od legendi i bajki do najizravni- osmisli neku priču iz zbiljskoga života margi- jeg prizivanja De Sicina filma ’Čudo u Milanu‛ nalaca, nakon čega su se okupili i počeli iz koji je usmjerio nekoliko ključnih prizora pred- zajedničkih kockica slagati cjelovitu scensku stave, uključivši tu i samu završnicu: umjesto radnju koja se, međutim, nikada ne zatvara na metlama Medvešekovi će junaci na nebo već ostaje virtualno otvorenom za stalna odletjeti na minijaturi čudesnog stroja što će dodavanja.130 Rezultat je bila fantazmago- ga sastaviti od pronađenih kotača i odabra- nih predmeta.131 Zadivljujuće su pritom bile 129 Jasen Boko, ”Teatar velikog srca“, Slobodna Dalmacija, Split, 26. 7. 1997. glumačka predanost i posvećenost toj ritu-

130 Darko Gašparović, ”Duhovnost u kazalištu Renea 131 Prema: Hrvoje Ivanković, ”Urbana gubitnička idila“, Medvešeka“, Kazalište, Zagreb, br. 61/62, 2015. Slobodna Dalmacija, Split, 29. 12. 1996. / 128 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

139. Ujak Vanja, 1997.

alnoj lirskoj grotesci, izrasloj na glumačkim Vanju (...) situirali u neku vrst ’zimskog vrta‛; a Tri improvizacijama (govor tijela, posezanje za sestre u ’veliku dvoranu‛, opremljenu kristalnim prepoznatljivim tipološkim obrascima i izražaj- lusterom gospodske ladanjske kuće. Pozornica nim modelima, korištenje elemenata slapstick je ’po sebi‛ odašiljala poruku o unutarnjim komedije i crtanog filma), ali na kraju ipak udaljenostima između ljudskih bića (...) te o uobličenoj u čvrstu i organski povezanu cjelinu. njihovoj – gotovo beznadnoj – egzistencijalnoj osamljenosti. S druge strane, ona je omoguća- Idući projekt ZKM-a na velika je vrata u to vala simultanost i prepletanje različitih zbivanja kazalište vratio Paola Magellija, redatelja koji kao što je bila i pogodan prostor za najrazliči- se istom zgodom vratio Antonu Pavloviču tije apsurdne, ekscesne, groteskne, prividno Čehovu, dramatičaru čiji je Višnjik dvije godine bezrazložne radnje likova – koje Magelli tako prije postavio u atriju Dramskog kazališta rado rabi u funkciji simboličke naznake stalno Gavella. Ovoga puta Magelli je paralelno radio konvulzivnoga stanja njihove nutrine. Fizička na Čehovljevim dramama Ujak Vanja i Tri je ekspresija tu osobito važno sredstvo, te u sestre, premijerno prikazanim 14. i 15. ožujka tim predstavama gotovo da i nema odmjerene 1997. Nije čudo, pisao je Boris B. Hrovat, što staloženosti (…) a kako je za redatelja teatar je Magelliju i za Ujaka Vanju i za Tri sestre (barem) toliko vizualan, koliko i verbalan – tu bila potrebna pozornica maksimalno mogu- sama čehovljevska retorika, ma koliko bila doj- ćih dimenzija, gotovo prazna, opremljena mljiva zasigurno ne bi bila dovoljna. Uopće, kad tek minimalnim scenografskim naznakama. je glumački pokret u pitanju, Magelli se njime Scenograf Miljenko Sekulić i redatelj su Ujaka služi na dva kompatibilna, ali ne uvijek sasvim / 129 /

140. Tri sestre, 1997. uravnotežena načina: u manjoj mjeri, u ’rea- lakoća (…) istodobno dostižući krajnje granice lističkom‛ stilu, kao neophodnost koju iziskuje tragične raspetosti lika133), upamtljive glumačke konkretna dramska situacija te, češće, kao i ima- kreacije ostvarili i Katarina Bistrović-Darvaš ginativnu, fantastičku samodovoljnost, uvjetno (Sonja), Anja Šovagović Despot (Jelena), Vanja vezanu s pretpostavljenom psihologijom lika (...). Drach (Serebrjakov) te Nada Subotić (Vojnic- U obje predstave, jednako tako prevladava brzo, kaja). Za ovu predstavu je (…) rečeno da ona čak konvulzivno kretanje; ti se trenuci alterniraju hoće pokazati nemogućnost ljubavi, ali čini mi sa ’smirenjem‛; nekom vrstom ’zbrajanja računa‛ se da je njezino pravo značenje upravo u tome svih likova – za stolom ili, pak, u urednome da pokaže ljudsko biće na izmaku snaga kao 132 poretku (alineaciji) na prosceniju. No iako je te stanje svijeta, njegovu nemoć da promijeni bilo dvije predstave bilo moguće iščitavati kao jedin- što u sebi i oko sebe, pisao je Dalibor Foretić stvenu scensku misao, one to ipak nisu bile, pa te potom opisao luk što ga je Magelli izgradio su i kritički osvrti na njih napravili svojevrsnu od situacijske komike koja je dizala furore smi- raščlambu, preferirajući Ujaka Vanju, u kojem jeha u gledalištu do sleđene tragičnosti kakvu su, uz sjajnog Zlatka Viteza kao Vojnickog (Umor, je predstava postigla u svojim završnim akor- istrošenost materijala, emocionalna ispražnje- dima. Prema mišljenju istog autora, Magelli je nost plastično su iskazani temperamentnom u predstavi Tri sestre, u kojoj su naslovne uloge Vitezovom igrom koju je resila kolokvijalna tumačili Urša Raukar (Olga), Anja Šovagović

132 Kritika Borisa B. Hrovata izvorno je objavljena u Hrvatskom slovu od 21. 3. 1997, a ovdje je citirana prema: Antonija 133 Dalibor Foretić, ”Eksplozija nemoći i nesporazuma“, Novi Bogner Šaban, ”U zrcalu povijesti“, isto kao u bilj. 8. list, Rijeka, 24. 3. 1997. / 130 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

živio je kraće zbog ”demisije“ nositelja glavne uloge) nego i dobar prijem od publike, što je kul- miniralo iznimnim uspjehom koji su Magellijeve Tri sestre ostvarile na uglednom kolumbijskom festivalu Iberoamericano de Teatro de Bogotá, u ožujku i travnju 1998. te ponovno u travnju 2000. S Tri mušketira, Hamperom i Magellijevim čehovljanskim diptihom ZKM se tako u nepunih godinu dana ponovno nametnuo kao vodeće hrvatsko kazalište, a živosti koju je unutar kuće proizvodio taj slijed zapaženih predstava dodatne impulse dao je i nastavak suradnje s plesnim ansamblima (Prepoznavanje krajolika u koreografiji Juana Carlosa Garcije i izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla) i alternativ- nim kazališnim skupinama (Teatar Exit i Grupa Kugla) te marljivi rad Učilišta (pod tim nazivom ZKM-ovi studiji počeli su djelovati za vrijeme Mrduljaševa ravnateljstva), koje je pod vod- stvom Vlade Krušića i ZKM-ovih pedagoga redovito izlazilo pred publiku s novim predsta- vama, među kojima su bile i dvije (Kafka u Z i Jationmivioni) proizašle iz suradnje s nizozem- skim glumcem Wilfredom van de Peppelom. No sudbina je htjela da ZKM ponovno postane žrtvom nesretnih okolnosti. U lipnju 1997, neposredno pred otvaranje Tjedna suvre- menog plesa, još jedne važne međunarodne manifestacije koju je ZKM redovito ugošćavao, u dvorani Istra pao je tzv. cug (sustav uzvlaka

141. Nije tata za sve kriv, 1996 kojim se spuštaju kulise, prospekti i zastori), što je onemogućilo daljnje izvođenje predstava na velikoj pozornici, i to, kako se pokazalo, na Despot (Maša) i Suzana Nikolić (Irina), ponudio dulje vrijeme. U dvoranu koja ionako nikada nije sličnu lepezu hipertrofiranosti, ekstravagan- dobila uporabnu dozvolu bilo je naime potrebno tnosti, scenskih atrakcija, ali ona se nikako nije uložiti znatnija novčana sredstva kako bi se uspijevala uklopiti u razaznatljiv sistem, pa je sve ponovno stavila u funkciju (…jedan je dio meha- ostalo na dojmljivim trenucima i pojedinačnim nike nakon deset godina prirodno dotrajao, a kreacijama, među kojima je Foretić posebno drugi dio mehanike nikada nije ni bio propisno 134 izdvojio Soljonija Mara Martinovića i Feraponta konstruiran, izjavio je Katunarić ), a komisije Rajka Bundala. Neposredno nakon premijere koje su provele nadzor objekta ustvrdile su da prevladavalo je mišljenje da su Tri sestre bile bi ukupni troškovi obnove Istre iznosili najmanje žrtvom manjka vremena i koncentracije, jer ih je dva milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Grad Magelli radio istovremeno s Ujakom Vanjom, a je bio spreman uložiti taj novac u dvoranu koja mu je ionako stajala na duši, no stvar je, navodno, da je tome možda i bilo tako te da je ta predstava zapela na donošenju odluke o izvršitelju radova, s kontinuitetom igranja dobila na kompaktnosti i uvjerljivosti, potvrdio je ne samo njezin dulji 134 Dubravka Vrgoč, ”Kome odgovara kazalište bez publike“, život (iako višestruko nagrađivan, Ujak Vanja Vjesnik, Zagreb, 29. 10. 1998. / 131 /

142. Događaj u gradu Gogi, 1998. pa je ZKM ostao bez svoje velike pozornice rativnost i dinamičnost izvedbe privući i zadržati punih godinu i pol dana. Kao u stara ZPK-ova pozornost gledatelja, ali da ćemo se do pravog vremena, neke od postojećih predstava privre- susreta s oporom svježinom Shepardova teatra meno su utočište našle na drugim zagrebačkim ipak morati strpjeti do neke druge prigode.135 pozornicama (Hamper je primjerice igran u S puno više entuzijazma kritika je pak ispratila Kerempuhu, a postavke Čehovljevih drama predstavu Događaj u gradu Gogi što ju je u OTV domu), a uz nove produkcije Učilišta prema amblematskoj drami slovenskog pisca ZKM-a (Nije tata za sve kriv Ines Škuflić-Horvat, Slavka Gruma režirao Damir Zlatar Frey, i to kao Da sam odrastao Éve Janikovszky i Jadranke svoje treće uprizorenje tog djela. Svijet prema Korde Krušlin, Fotomuljaža Lane Šarić i Damira Freyevom viđenju, pisala je Nives Madunić, Miholića, Pješčani sati Krune Tarle i Grupe postaje nalik kafkijanskome hodniku u viso- Fasade, Mozartova Čarobna frula u koreo- koj, hladnoj i mračnoj zgradurini s bezbrojnim grafiji Desanke Virant i dr.) u tom su razdoblju vratima i zajedničkim toaletom, zgradi u kojoj na komornoj Sceni Janje premijerno prikazane svatko zna sve o svakome (…). Ljudi s kovče- samo dvije predstave profesionalnog ansambla. zima u kojima skrivaju snove koje nikada neće realizirati nimalo se ne razlikuju od mrtvaca koji Pravi zapad, dramu Sama Sheparda koja kroz s cvijećem u ruci šeću između njih. Svi su oni sraz dva karakterima i društvenim statusom već davno mrtvi jer ih je ubila lažnost vlastitih posve različita brata (glumili su ih Zoran Čubrilo života. Frey radikalno krati Grumov tekst (…). Sve i Kristijan Ugrina) demistificira legendu o ”ame- su situacije zadržane, a umjesto riječi govore ričkom snu“, režirao je Leo Katunarić, a jednu od predstavi naklonjenijih kritika Marija Grgičević 135 Marija Grgičević, ”Osvježenje s odgodom“, završila je zaključkom da će odlike teksta, deko- Večernji list, Zagreb, 9. 2. 1998. / 132 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

maska, gesta, mimika, tjelesni izričaji, krikovi vlačenjem s imenovanjem novog (ili ”novog i histerije, koreografska preciznost svakog starog“) ravnatelja ZKM-a gradske vlasti pokreta i glazba (Laibach i Vivaldi) koja, pridru- dodatno zakomplicirale situaciju. Pročelnik žujući se ekspresivnosti igre (…) vodi gledatelje zagrebačkog ureda za kulturu Mladen Čutura kroz ovaj košmarni svijet psihofizičkih stanja lica. objašnjavao je da natječaj nije poništen ni Minimalizam verbalnog, ekspresionistička kraj- zbog kojeg kandidata (uz Katunarića to su nost tjelesnoga i zvukovnoga izraza te vizualna još bili redatelj i kazališni pedagog Robert karikaturalnost osnove su iz koje izvire hiper- Raponja te operni pjevač Tomislav Zoričić), senzibilnost (…) glumačke igre. Zajedništvo nego zato što su kulturne vlasti tražile kvali- ansambla i kolektivizam vidljivi su u svakom tetan i jasno definiran program rada, pri čemu trenutku. Potpuno je i iskreno predavanje najdu- se nije propustio referirati ni na dugotrajan bljim osjećajima i instinktima te gotovo oniričko zastoj u radu ZKM-a, izjavivši kako smatra i nadasve ritualno izražavanje toga kolektivizma. da kazalište nije trebalo zatvarati, jer su se S iznimnom snagom, koncentracijom, fizičkom predstave mogle izvoditi i bez cugova.138 Na spremnošću i potpunom uvjerenošću i uvjerlji- ponovljeni natječaj uz Katunarića i Raponju vošću svi do jednoga na sceni do posljednjega javila se i Dubravka Vrgoč, kazališna kriti- daha daju sve od sebe za ovu predstavu, pisala čarka s diplomom dramaturginje, no unatoč je, u suglasju s većinom svojih kolega, spome- podršci koju je Katunarić dobio od Komisije nuta autorica,136 ne želeći posebno izdvajati za izbor i imenovanja, Gradska skupština ni nikog od četrnaestero članova ansambla taj ga put nije imenovala za ravnatelja, pa je predvođenog Ksenijom Ugrinom (Marinković) svoju funkciju nastavio obnašati u ulozi vrši- u ulozi Hane te osnaženog dvjema gostujućim telja dužnosti.139 Tek je treći natječaj, okončan glumicama, Nadom Subotić i Vidom Jerman. u srpnju 1999, donio Katunariću reizbor na Gotovo godinu dana prošlo je između upri- mjesto ravnatelja ZKM-a, pri čemu je važnu zorenja Čehovljevih drama i Pravog zapada, podršku dobio i od gotovo cijelog glumačkog premijerno izvedena početkom veljače 1998. ansambla, što je u razgovoru sa Želimirom U međuvremenu su se uz prostorne probleme, Ciglarom pojasnila Urša Raukar: Nemojte a onaj s dvoranom Istra nikako nije bio jedini misliti da je posrijedi borba za osobu, već za (primjerice ulazi u kazalište bili su zakrčeni kazalište (…). Cjelokupni je ansambl procijenio iznajmljenim kafićima, pa se u veliku i malu da je od svih kandidata upravo Katunarić naj- dvoranu ulazilo kroz požarni ulaz, a u propa- bolje rješenje (...). Uz njega je cijeli ansambl, gandu i službene prostorije kazališta preko osim jedne osobe. Ako je naša želja u pozornice Janjeta ili kroz labirint hodnika politici nekome nešto značila, onda je to sla- 140 u podrumu kazališta137), pojavili i problemi bašan pozitivan znak kvalitetnih promjena. odnosa unutar ZKM-a koji nisu bili vezani Kvalitetna promjena koja se u međuvremenu samo uz umjetničke prijepore, nego i način nedvojbeno dogodila bio je pak završetak poslovanja te vođenja kuće, što će dovesti prve faze ”oporavka“ dvorane Istra (skidanje i čak i do istražnog i sudskog postupka koji popravak mehaničkih elemenata), što je ZKM će potrajati idućih petnaestak godina! Cijela vratilo na njegovu središnju pozornicu. Prva ta zapletena priča kulminirala je upravo u od četiri nove predstave koje su se u Istri doba kada je Katunariću istjecao ravnatelj- dogodile od prosinca 1998. do studenog 1999. ski mandat, pa su poništenjem natječaja, raspisanog u svibnju 1998, te svojim odugo- 138 Isto kao u bilj. 134.

136 Nives Madunić, ”Mi u Gogi, Goga u nama“, Glas Slavonije, 139 Želimir Ciglar, ”SDP u inat HDZ-u glasovao za Lea Osijek, 14. 5. 1998. Katunarića“, Večernji list, Zagreb, 25. 2. 1999.

137 Prema: Želimir Ciglar, ”Odlučit će opozicija“, Večernji list, 140 Ž. Ciglar, ”ZKM izborio Katunarića“, Večernji list, Zagreb, 27. 6. 1998. Zagreb, 17. 7. 1999. / 133 /

143. Alpsko rumenilo, 1998.

ponovno je, uz glumce, na pozornicu dovela i noj ideji...141 Takvih problema, barem načelno publiku, koja je svjedočila maestralnoj suigri gledajući, nije imala drama Pave Marinkovića Doris Šarić-Kukuljice i Pere Kvrgića, doajena Dom od kiše, čija ju je praizvedba tri mje- hrvatskog glumišta, koji je tom prigodom seca poslije slijedila na ZKM-ovoj Sceni na obilježio pedesetu godišnjicu umjetničkog sceni. No ta Marinkovićeva priča o pjesniku djelovanja. U minucioznoj Parovoj postavi emigrantu Lucijanu Kraljeviću, koji se nakon drame Alpsko rumenilo austrijskog pisca dvadeset godina provedenih u Argentini vraća Petera Turrinija Kvrgić je glumio slijepog u svoj obiteljski dom te bezuspješno traži starca, nekadašnjeg nacista i intendanta domovinsku zahvalnost, pokazala se odviše provincijskog kazališta, a Šarić-Kukuljica shematiziranom i dramaturški rastresenom da neostvarenu glumicu koja, lažno se predstav- bi je se moglo prihvatiti kao ozbiljniji sukob s ljajući kao prostitutka, želi pred njim odigrati brojnim problemima koje je naznačila (Boris svoju životnu ulogu. Turrinijeva drama na nje- Senker zapisao je kako se iz figura koje je mačkom je govornom području (praizvedena Marinković izabrao za igru i početne situacije je 1993. u bečkom Burgtheateru) imala bitno koju je stvorio mogla iscijediti najcrnja hrvat- drugačije (umnogome i provokativne) konota- ska komedija desetljeća te kako su Kraljevići, cije negoli kod nas, gdje, po riječima Borisa B. Hrovata, ostavlja gledatelja zbunjenim: kao da autor nije skrenuo u melodramu, mogli da je bio nazočan ’teatru apsurda‘, u kojem postati tragigroteskni Glembajevi devedese- apsurd nije izraz tjeskobne i/ili pobunjene 141 Boris B. Hrovat, ”Magija glume u magli drame“, Hrvatsko egzistencije, već je podređen čvrsto definira- slovo, Zagreb, 18. 12. 1998. / 134 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

144. Dom od kiše, 1999. 145. Č. P. G. A., 1998.

tih142), pri čemu je redatelj Marin Carić svojom rukom, pisala je Zinka Kiseljak, Medvešek dosljedno realističkom režijom, s blago povi- otpušta ventile glumačke razigranosti i mašte, šenim tonusom, ipak uspio izvući maksimum, a potom matematičkom točnošću gradi pri- kako iz samog komada tako i iz sedmeročla- zore. U devedeset minuta, koliko predstava nog glumačkog ansambla predvođenog traje, jasno su ocrtana dva prostora za igru. U Brankom Meničaninom u ulozi Lucijana. prvome dijelu predstave, scenografija je sve- Između Alpskog rumenila i Doma od kiše ZKM dena na minimum; nekoliko crnih paravana i se vratio i svojoj misiji kazališta za mlade, s nekoliko različitih stolaca na praznoj pozor- još jednom neobičnom i hvaljenom predsta- nici (...). No, nedostatak rekvizita i scenografije vom Renea Medvešeka, ovog puta nastalom nimalo ne osiromašuje igru. Naprotiv, ističe prema tekstualnom predlošku: interaktivnoj je u cijeloj punoći. Pametnom redateljskom drami Mr A‘s Amazing Maze Plays, britan- dosjetkom prikazan je i rast psa Ljudevita. skog hitmakera Alana Ayckbourna, koja je u Suzy dobiva štene u maloj kartonskoj kutiji. Medvešekovoj (uz pomoć ansambla naprav- Kako štene raste, tako Suzy u rukama drži ljenoj) prilagodbi dobila naslov: Č. P. G. A. iliti sve veću i veću kutiju, dok kutija ne postane Čudnovata pustolovina gospođe Akustikus. tako velika da iz nje može ispuzati glumac Pjer Meničanin. Stavljajući na glavu bijelu, Č. P. G. A. je priča o djevojčici Suzy i njezinu čupavu kapicu s dugim naušnjacima, on psu Ljudevitu, u čije susjedstvo doseljava preuzima lik psa Ljudevita. U drugome dijelu gospođa Akustikus, neobično stvorenje koje predstave, kada Suzy i Ljudevit ulaze u kuću krade tuđe glasove kako bi stvorila svijet tišine gospođe Akustikus, scenografkinja Tanja u kojem uživa. Suzy i Ljudevit ulaze potajice u Lacko, u dubini scene gradi nevjerojatan njezinu kuću kako bi vratili psu ukradeni glas labirint soba i prolaza. Pred očima odušev- i time ulaze u labirint soba i odaja kroz koje ljene publike otvaraju se tajna vrata, junaci ih zapravo vode djeca iz publike (…). Drama se spuštaju toboganom, padaju u podrum, Č. P. G. A. zapravo je oneobičeni ’storytelling‛, penju se ljestvama na sam vrh čudesnog kazivanje priče od strane ansambla koji se zdanja. A svim scenskim zbivanjima prividno zatim uvlači u svoje uloge, stalno animira- upravlja publika podizanjem plavih ili crvenih jući publiku na sudjelovanje.143 – Sigurnom listića…144 Kritika je i ovom zgodom istaknula zajedništvo ZKM-ova ansambla kao nosivu snagu predstave, no troje glumaca ipak je 142 Boris Senker, ”Prokišnjavanja u Teslinoj“, u: Boris Senker, Pozornici nasuprot, isto kao u bilj. 224.

143 Jasen Boko, ”Tko je ukrao zvukove?“, Slobodna Dalmacija, 144 Zinka Kiseljak, ”Mama, kupi mi Ljudevita!“, Glumište, Split, 22. 12. 1999. Zagreb, br. 3/4, 1999. / 135 /

146. Č. P. G. A., 1998.

posebno izdvojila: Katarinu Bistrović-Darvaš Usporavanja i Nesigurna priča (Teatar ITD) u ulozi Suzy, Pjera Meničanina, koji je postao koje su ispreplećući fiktivno i stvarno/pri- najbolji pas kojeg je hrvatsko glumište moglo vatno nastajale u punoj suradnji s glumcima stvoriti, pas s karakterom čovjeka i srcem zeca, kao sukreatorima predstave, uključujući tu i izvor komičnog i zabavnog naboja predstave, oblikovanje završne verzije teksta koji je tije- te Uršu Raukar, koju je Jasen Boko doživio kom pokusa prelazio put od zadane teme do kao dovoljan razlog zbog kojega je gospo- improvizacijama stvorenih dijaloga i začud- din Accousticus iz originala u zekeamovskoj nih dramskih situacija. Grad u gradu svoje je produkciji postao gospođom: Njezino vla- ishodište imao, doduše, u čvršćem dramskom danje pozornicom i strah koji oko sebe predlošku (tekst Nataše Rajković Drugi), a stvara podsjećalo je na ono Cruelle de Vil iz određeni pomak osjetio se i u tretmanu glu- Disneyjeva klasika 101 Dalmatinac, ali je uz to maca/likova, što je u svojoj kritici istaknula bilo sasvim samosvojno, a njezino začudno Dubravka Vrgoč, primijetivši da su u predstavi oponašanje zvukova kuće u kojoj se nalaze vidljiva dva načina predstavljanja: onaj što ga Ljudevit i Suzy (izravno iz tonske kabine) koriste Dražen Šivak, Katarina Bistrović-Darvaš bilo je mala enciklopedija zvučnih efekata.145 i Nataša Dangubić, glumci koji su u ’Uspora- Namjera otvaranja ZKM-a prema nekonvenci- vanju‛ i ’Nesigurnoj priči‛ tražili dvostrukost onalnim autorskim projektima osjetila se i na u mogućnosti povezivanja fiktivnog i realnog početku sezone 1999/2000, kada je na Sceni prostora igre te pristup skloniji teatarskim Janje izvedena predstava Grad u gradu Bobe projekcijama stvarnosti kojima se poigravaju 146 Jelčića i Nataše Rajković. Taj redateljsko-dra- preostali članovi ansambla (Šarić-Kukuljica, maturški tandem u prethodne je tri godine Raukar, Dorčić, Liverić, Čubrilo, Šaban, Kr. izazvao veliku pozornost svojim nadahnutim Ugrina, Supek i Martinović), pri čemu, kako propitivanjem tzv. banalne svakodnevice je primijetila Marija Grgičević, nitko nema kroz predstave Promatranja (HNK Varaždin), prilike postati baš protagonistom, ali nitko ne

146 Dubravka Vrgoč, ”Na tragovima svakodnevice“, Vjesnik, 145 Isto kao u bilj. 143. Zagreb, 29. 11. 1999. / 136 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

147. Grad u gradu, 1997.

ostaje ni sporedna točka.147 U osnovi je tog pratio bio je smijeh gledatelja koji je suočen komada, zapisao je Igor Ružić, prepoznatljiva s vlastitom nemoći kroz izravnu identifika- situacija koja se ne postavlja, ne razrađuje i ciju s recikliranim fragmentima stvarnosti.150 ne rješava. Otvoreni početak i otvoreni kraj Uskoro se međutim pokazalo kako je ta ostavlja dvanaest (…) uposlenika izdavačke predstava bila posljednji veliki događaj u Katu- kuće u propadanju, da se (…) koprcaju u zajed- narićevu ravnateljskom mandatu, zaključenu ničkoj kancelariji, pokušavajući na pravi način njegovim prigodnim, predblagdanskim pro- postaviti i objasniti nezavidan položaj u kojem jektom za najmlađu publiku Tužni Superman su se iznenada našli. Tekst koji pritom izgo- i 3 klokana, premijerno izvedenim 6. prosinca varaju mješavina je klasičnih uredskih replika, 1999. U siječnju iduće godine Katunarić je objašnjavanja među kolegama, podmetanja i otputovao u Bogotu, gdje je, pored ostalog, zatajivanja ljudi koji previše vremena provode dogovarao ponovno gostovanje ZKM-a s zajedno da bi bili samo znanci, ali ipak nisu predstavom Tri sestre te Krležinim Kraljevom 148 dovoljno zainteresirani da bi bili prijatelji. koje je, u Magellijevoj režiji, bilo u repertoar- Predstava je, prema mišljenju većeg dijela nom planu za tu sezonu. U Zagreb se vratio 149 kritike, imala i katarzičnu vrijednost i svoju 6. veljače, a nekoliko dana poslije novine su zabavnu stranu: smijeh što ju je povremeno objavile vijest kako je Leo Katunarić u noći između nedjelje i ponedjeljka (sa 6. na 7. veljače, op. a.) nakon što se vratio iz Bogote 147 Marija Grgičević, ”Brige se odgađaju“, Hrvatski Obzor, Zagreb, 4. 12. 1999. podnio ostavku na mjesto ravnatelja Zagre- bačkog kazališta mladih.151 Oko te iznenadne 148 Igor Ružić, ”Sat pametne zabave“, Vijenac, Zagreb, 30. 12. 1999. 150 Dubravka Vrgoč, isto kao u bilj. 146.

149 Iz osvrta Bojana Munjina u emisiji Prvog programa Hrvatskoga radija Lica i sjene, emitiranoj 30. 11. 1999. 151 S. K., ”Ostavka Lea Katunarića“, Vjesnik, Zagreb, 9. 2. 2000. / 137 /

148. John Smith, princeza od Walesa, 2000. / 138 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

149. Kraljevo, 2000. ostavke i neobičnih okolnosti u kojima je pod- ljao taj posao. Bivši tehnički direktor i all round nesena stvorio se zaplet dostojan ozbiljnog igrač Glumačke družine Histrion Ivan Vuko- trilera, o čemu su idućih dana, pa i mjeseci, vić bio je naime poslovni ravnatelj ZKM-a, pisale brojne hrvatske tiskovine.152 Katunari- a na to ga je mjesto, nekoliko mjeseci prije ćevom ostavkom ZKM se ponovno našao u svoje ostavke, doveo upravo Leo Katunarić. jednom od onih svojih ”međuvremena“, tije- U ponovnom iščekivanju novog stalnog kom kojih su mediji osluškivali glas kulturnjaka, ravnatelja (Skupština je potkraj rujna za v. d. zaposlenika ZKM-a i političara, pokušavajući ravnatelja imenovala najstarijeg člana glu- dokučiti tko je na kojoj strani i kako će se ta mačkog ansambla Davora Borčića) premijerni zamršena priča (koja je također imala i svoje repertoar ZKM-a djelomično se odvijao prema projekcijama onog bivšeg, pa su u travnju na sudske nastavke) okončati. Iako Katunarić Sceni Janje uprizorene drame dvoje mladih više nije dolazio u ZKM, Gradska skupština hrvatskih pisaca, tada još studenata dramatur- razriješila ga je dužnosti tek 26. rujna 2000, gije na zagrebačkom ADU-u, Tomislava Zajeca pri čemu je odbijen prijedlog da se za v. d. i Tene Štivičić. Zajecov dramski prvijenac John ravnatelja imenuje Ivan Vuković, koji je, de Smith, princeza od Walesa crnohumorna je facto, prethodnih sedam i pol mjeseci obav- groteska o automehaničaru koji se u slobodno vrijeme preoblači u britansku princezu Dianu, 152 Vidi npr: Jelena Jindra, ”Zaposlenici ZKM-a prisilili svog ravnatelja da potpiše ostavku“, Jutarnji list, Zagreb, 9. 2. pri čemu sadržaj njegovih transvestitskih per- 2000; Marcella Jelić, ”Ostavka pod pritiskom glumaca ili sudaca?!“, Slobodna Dalmacija, Split, 10. 2. 2000; Marica formansa određuju stereotipi preuzeti iz žutog Vidušić, ”Crvenite li se od stida?“, Feral Tribune, Split, tiska i autobiografskih iskaza Lady Di. Uz izni- 14. 2. 2000; Nedžad Haznadar – Jelena Jindra, ”Kako su Leo Katunarić i glumački ansambl ZKM-a postali akteri mnu podršku Pjera Meničanina u (dvostrukoj) uzbudljive drame o pronevjeri, otmici, zatvoru i ludnici“, Globus, Zagreb, 18. 2. 2000; Jasen Boko, ”Leo Katunarić naslovnoj ulozi, redatelj Dražen Ferenčina progovorio za Slobodnu o aferi u ZKM-u – Ja sam i dalje ravnatelj“, Slobodna Dalmacija, Split, 21. 4. 2000; Ivana spretno je slijedio osnovnu nit Zajecova Mikuličin, ”Ravnatelj ZeKaeMa Leo Katunarić tuži svoje komada te napravio duhovitu i ritmički izba- kazalište i Grad Zagreb“, Jutarnji list, Zagreb, 5. 5. 2000; Igor Lasić, ”Teatar apsurda“, Feral Tribune, Split, 1. 7. lansiranu predstavu gotovo posve ostvarenu 2000; Marcella Jelić, ”Leo, taksi i piroške“, Slobodna Dalmacija, Split, 20. 9. 2000. u komično-parodijskom scenskom registru. / 139 /

150. Kraljevo, 2000.

Tena Štivičić svoj je kazališni debi doživjela redatelj (uz pomoć dramaturginje Željke Udo- pak vibrantnom, urbanim zagrebačkim slen- vičić) svakom licu pridodao dvojnika iz nekoga gom presudno određenom duodramom drugog Krležina djela, a scensku sliku razveo Nemreš pobjeć od nedjelje što kroz niz u nekoliko planova: U središtu domišljate sce- kratkih, fragmentarnih prizora prati povi- nografije Miljenka Sekulića posute kukuruzom jest jedne mladenačke veze, iscrtavajući dugi je stol za kojim se banči, ali i samuje, od kroz Nju i Njega (glumili su ih Anita Matić i njega lijevo filmsko je platno sa starinskim Damir Orlić) portret svoje izgubljene gene- kino-stolcima, iza je napravljena pozornica racije. Izraziti generacijski prizvuk imala je na kojoj se uobličuju prizori varijetetskog i sama predstava, nastala kao diplomski ozračja, dok je iznad scene cirkuski trapez na ispit studentice režije Tee Gjergjizi, čime se kojem se ljuljaju Herkules i Anka, Janez i Štijef. još jednom aktualizirala stara i nikada do Kino, kazalište, cirkus, krčma ona su mjesta kraja ostvarena zamisao o suradnji ZKM-a i po kojima lutaju sajmišni likovi (…) uhvaćeni zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. u različite zamke vlastitog života (...) a i cijelo Zamisao koja je međutim, svim turbulenci- ozračje predstave (…) podsjeća na davni svijet 153 jama unatoč, ipak provedena u djelo, bila utvara čije duše još ukleto lutaju među nama. je Magellijeva postava Krležine mladalačke Tako je vizualno atraktivnom i glumački uvjer- drame Kraljevo. Premijerno je izvedena u ljivom postavom Krležina ekspresionističkog travnju na festivalu u Bogoti, a potom je u karusela ZKM zaključio stoljeće u kojem se svibnju 2000. prikazana i pred zagrebačkom rodio. Do iduće premijere profesionalnog publikom. Umjesto simultanosti radnje što je ansambla proći će naime punih pola godine, sugerira Krleža Magelli se odlučio odjeliti tri a kazalište će u međuvremenu dobiti i novog temeljne linije, sajamskoga derneka, prizore ravnatelja, jednog od najboljih suvremenih ljubavnika Anke (Nina Violić) i Herkulesa hrvatskih dramatičara, Slobodana Šnajdera. (Kristijan Ugrina) te samoubojica iz ljubavi Janeza (Pjer Meničanin) i Štijefa (Filip Nola), 153 Gordana Ostović, ”Multietnički Krleža“, Vijenac, pisala je Gordana Ostović te dodala kako je Zagreb, 18. 5. 2000. / 140 / / 141 / / 142 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

OD 2001. DO 2004.

151. Insektarij, 2001. / 143 /

152. Insektarij, 2001.

Nećemo bježati od ’vrućih tema‛, ’otvorenih tički, budući da je politika važna sastavnica rana‛, ’nedorađene povijesti‛. Napravit ćemo, naših života, no nije politički u smislu da umjesto lokalnog, središnje dramsko kazalište bi podupirao jednu politiku protiv druge.155 u zemlji, ’nenaivno‛, ’živo a ne mrtvo kazalište‛, Istom zgodom poslovni ravnatelj Ivan Vuko- polemičko kazalište s dvostrukom komunika- vić osvrnuo se na događanja u ZKM-u tijekom cijom s publikom kakvu ima bečki Burgtheater, protekle godine, koju je nazvao najtežom u instituciju razgovora s publikom. Ne mislim povijesti tog kazališta, dodavši kako je uz da je dobro i poželjno to što je u današnjem pomoć gradskih vlasti riješen gorući problem hrvatskom kazalištu osoba ’od inicijative‛ trošne scene te prerađen (…) štetni ugovor iz gotovo isključivo redatelj. Kanim raditi s rizi- 1993. kojim je ZKM izgubio glavni ulaz, što je kom, ali visoko postavljenim rizikom, pisalo je, značilo da će kafić koji je zauzeo to mjesto prema navodima medija, u Šnajderovu četve- platiti sve zaostale najamnine, a ZKM napo- rogodišnjem planu rada ZKM-a, na osnovi kon dobiti prikladan pristup svojoj zgradi.156 kojeg ga je Gradska skupština 20. prosinca Na spomenutoj press-konferenciji najavljena 154 2000. imenovala za ravnatelja tog kazališta. je i prva premijera u Šnajderovu ravnateljskom Mjesec dana poslije novi je ravnatelj održao mandatu, no riječ je bila o već prije isplanira- i konferenciju za medije na kojoj je detaljnije noj postavi drame Insektarij austrijskog pisca objasnio svoju viziju ZKM-ove budućnosti, Gerta Jonkea što kroz trinaest međusobno pri čemu su novinari, s obzirom na Šnajde- nepovezanih dijaloško-monoloških prizora rovu karizmu disidenta i politički angažiranog govori o komunikacijskoj blokadi, gubitku pisca, posebno isticali njegove riječi da je identiteta, mehanici življenja i usamljenosti repertoar koji donosi sigurno uvelike poli-

155 Goran Jovetić, ”Politički intrigantan repertoar“, Vjesnik, Zagreb, 19. 1. 2001. 154 Dubravka Lampalov, ”Slobodan Šnajder novi ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih“, Republika, Zagreb, 22. 12. 2000. 156 Isto. / 144 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

153. Brat magarac, 2001.

154. Brat magarac, 2001. / 145 /

suvremenog čovjeka. Radeći tu predstavu s trenutaka.158 Podjednako otvorena prema trinaestero glumaca ZKM-a, mladi njemački publici svih naraštaja i svjetonazora, predstava redatelj Andreas Ingenhaag prvenstveno se, Brat magarac dobila je petnaestak nagrada te prema vlastitim riječima, posvetio nastojanju postala jednim od najvećih hitova hrvatskog da Jonkeove gotovo nadrealne jezične slike kazališta na samom početku novog tisućljeća, učini doživljajima, što mu je u velikoj mjeri i a ZKM je s njom dobio i novog člana glumač- uspjelo. No početak Šnajderova ravnatelj- kog ansambla, Krešimira Mikića, koji će svojim skog mandata posebno je obilježila druga talentom i umijećem obilježiti mnoge pred- predstava, čija je zamisao također prethodila stave tog kazališta u idućih petnaestak godina. njegovoj inauguraciji. Riječ je bila o novom U svibnju 2001. s praizvedbom drame Ivane autorskom projektu Renea Medvešeka što Sajko Naranča u oblacima dotadašnja Scena se pod nazivom Brat magarac pozabavio Janje predstavljena je pod novim imenom, životom i djelom Sv. Franje Asiškoga. Kroz Scena Miško Polanec, čime je Zagrebačko niz ovlaš povezanih prizora okupljenih oko kazalište mladih dalo trajni obol uspomeni na karakterističnih motiva iz svečeva života (…) jednog od svojih najkarizmatičnijih glumaca. te nadahnut njegovim učenjem i propovije- Predstava u režiji Borne Baletića, te s Marijom dima, Medvešek je napravio zabavnu scensku Kohn u glavnoj ulozi, uglavnom je naišla na premetaljku, širom otvorenih komunikacij- rezervirane kritike (Nataša Govedić smatrala je skih kanala, u kojoj alegorijsko-simboličke primjerice da se poetska struktura predloška slike, mimski prizori i minijaturne dijaloš- slomila o odveć doslovnu, naturalističku logiku 159 ko-narativne kompozicije (…) progovaraju o uprizorenja ), no njezinom je postavom velikim temama na poetičan, pitak i ležeran, simbolički naznačena buduća repertoarna pa čak i infantilan način. Bila je to predstava usmjerenost Šnajderova ZKM-a prema suvre- s naglašenom glumačkom distancom u menim hrvatskim autorima, što će osobito kojoj se glumci eksplicitno obraćaju publici, doći do izražaja u idućoj sezoni, 2001/2002. duhovito komentirajući prizore i najavljujući Započelo je u velikom stilu, spektakularnim scene koje slijede, čime se prostor igre pro- uprizorenjem mladenačke Krležine pripovi- širivao i obogaćivao, otvarajući se atraktivnim jesti Veliki meštar sviju hulja, u adaptaciji i mizanscenskim sklopovima poput duhovito režiji Branka Brezovca. Brezovčeva predstava riješenog Franjina ”razgovora“ s kukcima i dosta je vjerno pratila nit Krležina pripovijeda- pticama, te verbalnoj i tjelesnoj doskočici, nja i nizove monoloških kazivanja, unutarnjih blagom karikiranju i poigravanju s poetikom dijaloga, košmarnih prisjećanja i opsesivnih crtića (…). Ton i ritam toj igri davao je, pak, slika što se javljaju u glavi njegova junaka neodoljivo sugestivni Krešimir Mikić koji je Ljube Kraljevića, suradnika malograđanskih sv. Franju predočio kombinacijom pomno opozicionalnih novina koje se i kod Krleže i kod doziranog gega i djetinjaste prostodušnosti,157 Brezovca zovu Hrvatsko slovo. U svoj ekspre- no Medvešekova je predstava i ovoga puta sionistički patchwork, ostvaren s ansamblom značila potpunu afirmaciju kolektivnog duha od četrdeset izvođača, Brezovec je inter- igre, što je u svom osvrtu posebno istaknuo polirao i krhotine Mesarićevih Kozmičkih Igor Ružić. Zajedništvo glumačkog ansambla, žonglera, fragmente iz drugih Krležinih djela, pa čak i Brechtovu i Dragojevićevu poeziju zapisao je on, u Medvešekovim predstavama te brojne simbole nacionalne (samo)svijesti dolazi do izražaja na najbolji način – ne dekla- i povijesti, nenametljivo povlačeći paralele rativno, nego zbiljski, u predstavu uklopljeno kvalitetom i kvantitetom gotovo ujednačenim 158 Igor Ružić, ”Privlačno i otvoreno“, Vijenac, Zagreb, 5. 4. replikama i brojnošću zajedničkih zborskih 2001.

157 Hrvoje Ivanković, ”Lepršava i duhovita scenska igra o 159 Nataša Govedić, ”Kozmičko putovanje u klišej“, Zadarski životu svetoga Franje“, Jutarnji list, Zagreb, 26. 3. 2001. list, Zadar, 23. 5. 2001. / 146 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

somnambulnog kretanja, čini samo središte uprizorenja. Svi ostali likovi i sve ostale slike mogu se pročitati kao projekcija Kraljevićeve svijesti. Njegovo je ludilo režirano i kao ’viša istina‛ i kao mučna, otrovna snomorica. I kao istinski gubitak orijentacije (…) i kao hamletov- ski vapaj pojedinca za stvaranjem individualne odgovornosti u krajnje neetičnom društvu. U interpretaciji Vilija Matule, Kraljevićeva ambi- valencija, ambivalencija pravednika koji je ipak donekle korumpiran vlastitom šutnjom i (…) oklijevanjem da prozove nepravdu, postaje najdublji i najosmišljenije izveden aspekt predstave.160 Krležina i Brezovčeva Meštra slijedila su uprizorenja dviju drama suvreme- nih hrvatskih autora, nagrađenih dvije godine prije na međunarodnom natječaju bečkog Theatera m.b.H. za drame na jezicima zemalja bivše Jugoslavije. Prva od njih (a drugonagrađena na spome- nutom natječaju), Susjeda Zorice Radaković, postavljena je na Sceni Miško Polanec u režiji i dramaturškoj obradi Ivice Boban te s doj- mljivim glumačkim sekstetom (Saša Anočić, Marica Vidušić, Doris Šarić-Kukuljica, Urša Raukar, Zdenka Marunčić i Nataša Dorčić) iz kojeg se posebno istakla posljednje spo- menuta glumica u ulozi bankovne službenice Vere, oko čijih se bizarnih i traumatičnih iskustava s početka hrvatskih devedesetih zapleće tragično klupko ove drame. Susjeda 155. Veliki meštar sviju hulja, 2001. naime na vrlo neposredan način poka- zuje kako mržnja, ksenofobija, paranoja i ludilo izrastaju iz psihoze straha i očaja, iz s aktualnim stanjem nacije. Brezovčeva je šokantnog sraza s prijetećim kaosom rata i predstava, zapisala je Nataša Govedić, vjerna drastično izmijenjenim psihologijama prija- 161 Krleži i po tome što pratimo košmarni kovitlac telja, susjeda, supružnika, što je u najavi simultanih i kratkih slika ’priviđenja‛, među predstave Slobodan Šnajder sveo na jedno- kojima tetura lik izgubljenog i očajnog, pa stavnu i efektnu formulu o rađanju fašizma iz lijenosti uma.162 ZKM-ova Susjeda naišla je na ipak dostojanstvenog i krležijanski lucidnog Kraljevića. Predstava je napravljena kao mak- 160 Nataša Govedić, ”Identifikacija kolektivnog zločina“, simalni kontrast kora ili ZKM-ova glumačkog Novi list, Rijeka, 9. 10. 2001. ansambla, korištenog kao ’ljudski materijal‛ za 161 Hrvoje Ivanković, ”Uzbudljivo scensko propitivanje brojne scenske slike košmara u brzoj mijeni neuralgičnih hrvatskih devedesetih“, Jutarnji list, (…) naspram solističke introspektivnosti Kra- Zagreb, 17. 2. 2002. ljevićeva lika, u briljantnoj izvedbi Vilija Matule. 162 Helena Braut, ”Demistifikacija domoljublja“, Matulin Kraljević, alegorično usporenog, Vjesnik, Zagreb, 14. 2. 2002. / 147 /

156. Susjeda, 2002.

nepodijeljene pohvale kritike, koje su, doduše, njegova besmisla i nasilja ikako mogli sakriti.163 rad Ivice Boban uglavnom pretpostavljale Prvu nagradu na spomenutom ex-Yu natječaju samoj drami, kao što je to bio slučaj i u osvrtu bečkog kazališta m.b.H. dobila je pak Zašti- Nataše Govedić: Briljantna, doista uzorno pre- ćena zona, drama pjesnika i prevoditelja cizna i domišljena režija (…) bitno popravlja Damira Šodana, koji je tih godina radio kao razvučen i rastrzani dramski predložak (…) prevoditelj na Međunarodnom kaznenom oblikujući niz vješto izdvojenih socijalnih ili sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Šodanova psiholoških simptoma, dok je tempo izvedbe crna komedija događa se usred bosanske određen kratkim i dinamičnim sekvencama ratne apokalipse, u duševnoj bolnici koju međusobnih susreta prijateljica (…). Korišteni na tzv. ničijoj zemlji čuvaju kanadski mirov- su televizijski citati zahuktavanja ratne maši- njaci. Dvanaest pacijenata zajedno sa svojim nerije (od snimki Miloševićevih govora do UN-čuvarima slave Badnjak, a jutro poslije razaranja hrvatskih sela u istočnoj Slavoniji), feštu im kvari ’združeni odred‛ predstavnika kao i filmske snimke zagrebačke tržnice (…). triju zaraćenih strana koji dolaze evakuirati Tako je ’ženskom‛ rakursu doma, namirnica i svoje sunarodnjake. No tko je tu čiji nije lako pitanje, pa ’grupiranje‛ završava sveopćom brige oko pripremanja hrane suprotstavljena tučnjavom koja eksplicitno podcrtava metafo- opća politizacija svakodnevice, kao što je i ričku tezu Šodanova komada: bila je to možda pokušaju Verina samozatvaranja u četiri zida ludnica, ali se u njoj moglo relativno mirno vlastite (…) kuće suprotstavljena ratna prljav- živjeti, sve dok nisu došli i prevagnuli oni za ština, medijsko i političko crnilo (…) i ’dobro koje je pitanje opredjeljenja bilo pitanje života posloženi‛ svijet dobrostojeće privatnosti (…) i smrti.164 Zaštićenu zonu na veliku je scenu Ivica Boban uspjela je majstorskom interme- dijalnom režijom na razmeđi trga/sobe spojiti 163 Nataša Govedić, ”Trauma ratnih devedesetih“, javni i privatni prostor Vjerina dramskog života Novi list, Rijeka, 18. 2. 2002. (…) sugerirajući kako rat nije nešto iz čega je 164 Hrvoje Ivanković, ”Kakofonično uprizorenje crne komedije moguće izaći; nema mjesta u koje smo se od o ludnici u srcu Bosne“, Jutarnji list, Zagreb, 17. 3. 2002. / 148 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

157. Zaštićena zona, 2002.

ZKM-a postavio slovenski redatelj Dušan Zaštićene zone, u kojoj su dominirali skeč i Jovanović, ali velika očekivanja od njegova dosjetka, Jovanović nije uspio napraviti korak zagrebačkog comebacka nisu se u potpunosti dalje do metafore, pa je ludnica ostala samo ispunila. U originalu impozantna dramska ludnica,166 ili pak Nataše Govedić, kojoj se tvorevina tražila je štrihanje, no ono je ovdje predstava učinila mlaka, umorna, plitka i spora, izvedeno gotovo nemušto – ostavljeni su pri- lišena erosa istinski nesputane ludosti.167 zori koji nimalo ne podupiru osnovne ideje No uza sve primjedbe pojedinim predsta- teksta, ali otvaraju neka druga polja temat- vama nitko nije mogao osporiti Šnajderu da ski legitimne satire ili pak čiste komike, dok je svojom prvom cjelovitom ravnateljskom nisu preživjele neke ključne replike. S druge sezonom usmjerio ZKM prema problemski strane, Jovanoviću, koji je iz predloška poku- fokusiranom kazalištu koje se, metaforički ili šavao izvući mračnije tonove znajući da će izravno, bavilo neuralgičnim, pa i tabuiziranim komika ionako sama naći put do publike, treba temama naše svakodnevice ili bliže prošlosti. priznati nekoliko likova koji su, uz Šodanove U blagoj disonanci s tako koncipiranim reper- naznake, ipak redateljska i, naravno, glumačka toarom ostao je samo završni premijerni akord kreacija. Prije svih, to je Trokut u izvedbi Kata- sezone 2001/2002, ali povod za njega bio je rine Bistrović-Darvaš koji, uz Petru Suzane sasvim izniman. Uprizorenjem ”monološke Nikolić i Hanku Ksenije Ugrine, grebe ispod novele“ Novecento, u kojoj talijanski pisac komične podloge kakvu čine ostali štićenici Alessandro Baricco pripovijeda o neokrunje- s umišljenim identitetima, pisao je Igor Ružić, nom kralju glasovira T. D. Lemonu Novecentu dodajući kako je bogat (…) režijski rad na liko- koji je, igrom sudbine, čitav život proveo na pre- vima pojeo tijek same radnje,165 a njegove primjedbe dopunili su drugi kritičari, poput 166 Želimir Ciglar, ”Pola puta do stvarne jezovitosti“, Želimira Ciglara, koji je zaključio kako režijom Večernji list, Zagreb, 17. 3. 2002.

165 Igor Ružić, ”Crnohumorni odjek ludila“, Vijenac, 167 Nataša Govedić, ”Podrezana krila ludosti“, Zagreb, 21. 3. 2002. Novi list, Rijeka, 20. 3. 2002. / 149 /

158. Branko Supek (Novecento, 2002.) 159. Mi djeca s kolodvora ZOO, 2002.

kooceanskom brodu Virginian, glumac Branko nizom zamjerki, bilo tehničke (adaptacija /…/ Supek proslavio je na Sceni Miško Polanec vrvi nepotrebnim ponavljanjem sličnih prizora pedesetu obljetnicu glumačkog djelovanja. i nizanjem situacija bez dramskog naboja /…/ Slično Novecentu, i Supek je čitav glumački opisi drogeraških stanja doslovno su scenski život proveo na istom brodu, doduše onom ilustrirani),169 bilo načelne prirode (Izgleda kazališnom, zekaemovskom, na koji se ukrcao da se redatelj /…/ nije odlučio da li radi pred- već kao šestogodišnjak, 1951. godine. U pred- stavu za dječje vrtiće, s puno ljupkih sličica, stavi s redateljskim potpisom Katje Šimunić i bojica i koreodramskog teatra /…/ ili pak glazbom Matije Dedića Supek je, sukladno predstavu za malo stariju djecu i odrasle…).170 svom sviračkom umijeću, bio trubač koji pri- Nastavak te sezone donio je tri po mnogo- povijeda priču o Novecentu, ostvarivši u toj čemu nekonvencionalne predstave koje su svojoj posljednjoj ulozi (umro je u studenom u estetskom smislu potvrdile ZKM kao plura- 2003, s nepunih pedeset i devet godina) tan- lističko, različitim poetikama širom otvoreno koćutan dijalog ljudskih sudbina s glazbom.168 kazalište. U predstavi Tillina kutija Dub- Manjak novih predstava za mlade ZKM je ravka Crnojević Carić u jedinstvenu je cjelinu odlučio nadoknaditi na samom početku povezala jedinu dramu Tille Durieux, Zagreb iduće sezone, kada je redatelj Boris Kova- 1945, u kojoj je ta velika austrijsko-njemačka čević na velikoj pozornici postavio vlastitu glumica s dugotrajnim egzilom u Hrvatskoj dramatizaciju svojedobno izuzetno popularne (1933–1955) opisala psihozu koja je u Zagrebu romansirane ispovijesti njemačke tinejdžerice vladala posljednjih dana rata, te fragmente Christiane F. Mi djeca s kolodvora ZOO. Tu njezine autobiografije, Pessoine poezije i dokumentaristički vjernu storiju o narkomaniji, eseja što ga je o Tilli svojedobno napisao ali i odnosu društva prema izopćenicima sa Slobodan Šnajder. Problem te predstave Dub- svojih rubova, Kovačević je postavio s ansam- ravka Vrgoč vidjela je u pomalo pretencioznoj blom predvođenim nizom mladih izvođača potrebi da se kroz govor o specifičnom druš- (Barbara Prpić kao Christiane, Dušan Bućan, tvenom trenutku (…) oslikaju brojne ’velike Dora Fišter, Sanja Hrenar, Kristijan Potočki i teme‛, no redateljici je priznala kako ipak Iva Ćosić Dragan) koje su high stanja njiho- uspijeva (…) nelinearno ocrtati atmosferu povi- vih likova doslovno pretvarala u akrobate na konopima i zastorima, no predstava je unatoč 169 Tajana Gašparović, ”Narkomani kao akrobati“, atraktivnosti pojedinih prizora ispraćena s Slobodna Dalmacija, Split, 23. 9. 2002.

168 Želimir Ciglar, ”Ti si beskonačan“, 170 Nataša Govedić, ”Ovisnici kao akrobati, droga kao Večernji list, Zagreb, 28. 5. 2002. slikovnica“, Novi list, Rijeka, 24. 9. 2002. / 150 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

160. Tillina kutija, 2002.

jesnih prijeloma iz ’kućne vizure‛, što tragičnim u izrazito groteskno ozračje, Borojevići su se izvodima pripisuje i komične izglede te ih čini prvenstveno posvetili poigravanju formom, gra- životnim, dodatno primjećujući da cjelina koja deći prizore od maštovitih dosjetki i otjelovljenja se na kraju uspostavlja u razlomljenom zrcalu bogatih asocijativnih nizova, isprovociranih kazališno-životnih iskaza nudi teatarsku fluid- replikama, didaskalijama te atmosferom poje- nost što upućuje na autentičnost scenskog dinih slika, pri čemu je predstava bila lišena pristupa, a za drukčije glasove koji izvedbu problemskog ishodišta, pa je povremeno iz čine višeznačnom iz deveteročlanog ansam- urnebesno zabavnih scena skretala u prazan bla posebno je zaslužnima označila Kseniju hod i samodovoljno nizanje scenskih atrak- Ugrinu, Suzanu Nikolić i Zdenku Marunčić.171 cija.172 Neki kritičari pobojali su se da tako ’raspamećena‛ Jelka kod Ivanovih sa svojom Na oprečne kritičke osvrte naišla je pak pred- količinom eksperimenta i neobavezne igre stava Jelka kod Ivanovih, svojevrsna parodija (šestorici članova ZKM-a pridružila su se oba građanske drame što ju je 1938. napisao Borojevića, Mirjana Rogina i glazbenica Tamara vodeći član posljednje sovjetske avangar- Obrovac) teško zadovoljava horizont očekiva- dističke skupine Oberiu Aleksandar Vvedenski. nja obične kazališne publike te da se ulaskom Autori predstave bili su Nebojša Borojević (dra- u repertoar ludizam i apsurd takvog kazali- maturg i redatelj) te Damir Borojević (scenski šta počinju činiti nesuvislim,173 dok je druge, pokret i scenografija), umjetnici koji su tijekom sasvim suprotno, njihova predstava podsjetila prethodna dva desetljeća svojim djelovanjem koliku snagu može imati neobuzdano ironična, u sisačkoj skupini Daska umnogome obilježili deziluzionirajuća kazališna ’bezobraština‛ te hrvatsku alternativnu kazališnu scenu, a dio zašto uopće gledamo kazališno uprizorenje šarma i zanosa svojih izvaninstitucionalnih projekata utkali su i u ovu, repertoarno neuobi- 172 Prema: Hrvoje Ivanković, ”Zabavno podgrijavanje starih vatri čajenu predstavu. Upisujući Jelku kod Ivanovih kazališne avangarde“, Jutarnji list, Zagreb, 22. 12. 2002.

171 Dubravka Vrgoč, ”Intimne drame u kaotičnom vremenu“, 173 Jasen Boko, ”Od jelke se ne vidi šuma“, Slobodna Dalmacija, Vjesnik, Zagreb, 4. 11. 2002. Split, 28. 12 . 2002. / 151 /

161. Jelka kod Ivanovih, 2002. 162. Jelka kod Ivanovih, 2002.

života kao apsurda: zato što je i svako lice ristikama Šnajderove drame i u rakursu iz kojeg glumca i svako lice pripadnika publike onoliko njegov Kamov vrti film svog života. Kamovljev jedinstveno koliko je to i sâm smisao igre.174 pogled s posljednje mu životne postaje, iz bol- nice Santa Cruz u Barceloni, pretvara, naime, Još više kontroverzi izazvala je iduća pred- taj život u ekvilibriranje na razmeđi stvarnosti stava, koja je, oprečnim ocjenama unatoč, i halucinacije, a upravo je to prostor u kojemu ipak ostala upamćena kao svojevrsni simbol su jake slike i svakovrsne akustičke atrakcije Šnajderova ravnateljskog mandata u ZKM-u. (…) legitimne (…) što Brezovcu daje povod za Tim prije jer je sve i započelo od njega samog, prividnu neobuzdanost i ekstravagantne scen- točnije od njegove drame Kamov, smrtopis, ske domišljatosti. Šnajderov smrtopis pretvorio koja je prethodno imala dva uspješna upri- se, tako, u razuzdanu dionizijsku svetkovinu zorenja u zagrebačkom (1978) i splitskom (…) u kojoj se gomilanjem simbola i znakova, HNK-u (1981). No ovoga puta ta se razvedena poigravanjem s kičem i patetikom, snažnom Šnajderova dramska freska, usredotočena ironizacijom i otvaranjem brojnih asocijativnih na tragične nerazmjere koji su odredili kratki nizova, rastvara makabrično-ludički ’theatrum životni put ’prokletog pjesnika‛ Janka Polića mundi‛, skriven u košmarnoj svijesti umirućeg Kamova, našla u redateljskim rukama Branka Kamova.175 Temeljna zamjerka što ju je dio kri- Brezovca, koji ju je iščitao u posve novom tičara iznio o ovoj predstavi pojednostavljeno ključu, dajući joj predznak mjuzikla, upisanog bi se mogla svesti na misao Dubravke Vrgoč, u dramaturško-koordinatni sustav iz Luhr- koja je napisala kako Brezovec umnaža slike do mannova hit-filmaMoulin Rouge, te raskošno prekomjernosti (…) prelazeći ponegdje u ekshi- garniranog prepjevima pedesetak zabavno- bicionizam i pretjeranost te gubeći na mjestima glazbenih hitova (mahom hrvatskih autora) sažetost teatarskog prikaza,176 ili pak zaključak od 1950-ih naovamo, koje je skladatelj Mari- Tajane Gašparović kako nedovoljno redateljski jan Nećak spretno interpolirao u atraktivnu i ukroćena i gotovo stalno prisutna dionizijska sjajno izniveliranu zvučnu podlogu predstave. raspojasanost (…) obilježena mnoštvom detalja i Povod i alibi za takvu intrigantnu žanrovsku istodobnih scenskih zbivanja, u prevelikoj mjeri transmutaciju (čijoj su raskošnosti značajno prevladava nad kontrastnom težnjom za kon- pridonijeli i domišljati scenografski zahvati Željka Zorice te sjajni kostimi Doris Kristić) 175 Hrvoje Ivanković, ”Šnajderov komad u spektakularnom ruhu Brezovec je našao i u tehničko-stilskim karakte- mjuzikla“, Jutarnji list, Zagreb, 17. 3. 2003.

174 Nataša Govedić, ”Izvrtanje malograđanske dušice“, Novi 176 Dubravka Vrgoč, ”Kamov u kaotičnosti 20. stoljeća“, list, Rijeka, 24. 12. 2002. Vjesnik, Zagreb, 17. 3. 2003. / 152 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

163. Kamov, smrtopis, 2003. 164. Kamov, smrtopis, 2003.

templativnim mirom, što je, prema spomenutoj Maestro Protić, iliti figura ceremonijal-meštra, autorici, za posljedicu imalo gubitak dramatur- Brezovcu simetričnog redatelja.180 Oko tog ške gradacije i klimaksa.177 Bilo je međutim i okupljajućeg poticaja Kamovljeva smrtopisa bezrezervnih ushita nad Brezovčevom predsta- svoj ”pogled iznutra“ koncipirao je, napokon, vom (’Kamov, smrtopis‛ gotovo je nevjerojatna i sam Šnajder, u svojevrsnom post festumu predstava, koja zahvaća u samu bit kazališta i toj atraktivnoj i upamtljivoj predstavi koja je koja, rugajući se, istovremeno i plaši i privlači, pred publiku izašla nakon punih šest mje- pisao je primjerice Igor Ružić),178 ali i radikalni- seci pokusa: Kamov, smrtopis u Brezovčevoj jih osporavanja redateljskog postupka, poput koncepciji i režiji nekako je polijepio Kuću. osvrta u kojem je Nataša Govedić zaključila Janko Polić Kamov, kao strašno dijete (enfant kako se Brezovec poslužio svojim uobičaje- terrible) hrvatske književnosti, kao predstava u ZKM-u jest čedo ljubavi. Tko za te stvari nim postupcima: miješanjem pamfletističke nije potpuno slijep i gluh može to osjetiti po ironije, kiča i brehtijanskog sarkazma, te kako fluidu kojom ona zrači. Ostali kognitivni dobici je rezultat svega toga njegova možda čak (Brecht je inzistirao na ’užitku u spoznaji‛) najbanalnija te najagresivnija režija, svjesno zapravo su, koliko god značajni, nusprodukti. prilagođena mjeri komercijalnog spekta- Jedino ansambl ZKM može u ovom trenutku kla.179 Ono oko čega se većina kritičara ipak hrvatskoga glumišta napraviti takvu predstavu, slagala bila je iznimna posvećenost dvadese- i to je činjenica na koju sam silno ponosan.181 teročlanog ansambla (pojačanog četvoricom glazbenika) zahtjevnom Brezovčevu konceptu, Sezona 2003/2004. započela je predstavom za najmlađu publiku koja je na Scenu Polanec iz kojeg su se opsegom svojih uloga, ali i nači- dovela mačka Adolfa (Vicko Bilandžić) te dje- nom na koji su ih prezentirali, posebno izdvojili vojčice Delfinu (Dora Polić) i Marinetu (Nađa Jasmin Telalović (Kamov), Nataša Dorčić Perišić-Nola), junake iz triju zbirki pripovije- (Gemma Polić), Suzana Brezovec (Kitty) i sti francuskog pisca Marcela Ayméa. Priče Galliano Pahor kao samosvjesni i dijabolični mačka na grani dramatizirala je Sanja Ivić, a režirao veliki majstor lutkarskog kazališta 177 Tajana Gašparović, ”Hrvatski Moulin Rouge“, Slobodna Dalmacija, Split, 17. 3. 2003. Zlatko Bourek, okušavši se tom zgodom u radu sa ”živim glumcem“. Iako vizualno upečatljiva, 178 Kritika Igora Ružića emitirana je u programu Radija 101, a ovdje je citirana prema transkriptu iz arhiva Zagrebačkog kazališta mladih. 180 Isto.

179 Nataša Govedić, ”Impotencija ironije, ironija impotencije“, 181 Slobodan Šnajder, ”Zdravo da ste djevojke hispanske!“, Novi list, Rijeka, 17. 3. 2003. Kazalište, Zagreb, br. 13/14, 2003. / 153 /

165. Kamov, smrtopis, 2003.

nalik na oživjelu slikovnicu, njegova predstava nikad nije ostavljen sam, i po neobičnom iscrpila se u nizanju predvidljivih i plošnih dramaturškom sklopu, s poremećajem redateljskih rješenja,182 pa ni glumci nisu otišli kauzalnog tijeka, likom redatelja–naratora puno dalje od stereotipa te puke ilustracije preko kojeg se razbija kazališna iluzija te ljudskih i životinjskih likova koje su tumačili. sugeriranim otklonom od realizma pri kori- štenju scenskih pomagala. U svojoj postavi S velikim nestrpljenjem očekivana je iduća Našeg grada Medvešek je vjerno slijedio premijera ZKM-a, jer je bila riječ o novoj gotovo sve autorove naputke, pri čemu ipak predstavi Renea Medvešeka, ovog puta nije došla u pitanje stilska prepoznatljivost posvećena čvrstom tekstualnom predlošku, njegova kazališta, temeljena na upečatljivim drami američkog pisca Thorntona Wildera atmosferskim tkanjima, blagim grotesknim Naš grad, koja je tom zgodom, a napisana pomacima te do rudimentarnosti ogo- je (i nagrađena Pulitzerovom nagradom) još ljenom glumačkom iskazu, povremeno 1938, prvi put stigla na hrvatske profesio- usložnjenom poigravanjem s konvencijama nalne pozornice. Panoramska slika života u kazališnog čina te pretapanjima realnog u provincijskom američkom gradiću početkom irealno. Medvešek je na pozornicu postavio 20. stoljeća, ta je glasovita Wilderova drama samo nekoliko prostirki i komada pokućstva, intrigantna i po svojoj temeljnoj poruci o svi- koristeći ih više kao znakove negoli kao jetu kao dijelu ”Božjeg nauma“ u kojem čovjek tvarne punktove igre, a isto je, koliko god to neobično zvučalo, učinio i s glumcima. Likovi 182 Hrvoje Ivanković, ”Mačak koji se može posramiti pred koje su tumačili (a u prvom planu našli su Garfieldom“, Jutarnji list, Zagreb, 22. 9. 2003. / 154 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

166. Naš grad, 2003.

se Redatelj Krešimira Mikića i Emily Kristine bilo još od debitantske mu Harpe, postav- Krepele) bili su naime prvenstveno alegorij- ljene usred hrvatskog ratnog košmara, čijim ske figure, a tek onda i ”biografske činjenice“ se posljedicama sada pozabavio. Kroz priču iza kojih lebdi slutnja bezidejnosti, boli i smrti o satniku Lukšiću, razočaranom hrvatskom kao naličja prividne im životne idile. Medvešek branitelju, i njegovoj traumatiziranoj obitelji je tako u drugi plan izmjestio sve ono što je Vidić se u Velikom bijelom zecu možda najviše moglo imati prizvuk apsurdnosti i isprazno- približilo tzv. ’dramaturgiji sperme i krvi‛ i onim sti življenja,183 u potpunosti se usredotočivši mayenburgovskim urbanim pustopoljinama, na pozitivnu vizuru i vrijednosni sustav koji lišenim humanosti, milosrđa i nade.185 Redatelj ukazuje da su u životu one stvari što nas Kunčević iščitao je njegovu dramu u dodirima doista ispunjavaju osjećaj bliskosti i ljubavi.184 realnog i irealnog, na granicama stvarnog i No ako je Medvešekova predstava bila para- fiktivnog, nastojeći olakšati nesnošljivu zbilju digmatski primjer tzv. afirmativnog kazališta, poetičnim prizorima kao (…) komentarima ono što ju je slijedilo u drugom dijelu sezone što mjestimice odgađaju strahotu ponuđene bilo je puno bliže kodu subverzivnog, što će stvarnosti,186 čiju je višeznačnu ispreplete- u ovom slučaju reći i problemski usmjerenog nost trivijalnog i tragičnog na scenu uvjerljivo kazališta, neposredno suočena s izazovima prenio petnaesteročlani ansambl predvođen stvarnosti u kojoj živimo. Prvi je pred publiku Sretenom Mokrovićem (Otac), Biserkom stupio redatelj Ivica Kunčević s praizvedbenim Ipšom (Majka) i Katarinom Bistrović-Darvaš, uprizorenjem drame Veliki bijeli zec Ivana koja je u ulozi kćerke Jele nosila (…) grč vre- Vidića, pisca kojeg na daskama ZKM-a nije mena i strast i čežnju godina, dograđujući

183 Prema: Hrvoje Ivanković, ”Još jedna Medvešekova 185 Hrvoje Ivanković, ”Predstava koja će prodrmati publiku kazališna uspješnica“, Jutarnji list, 2. 12. 2003. naviklu na nježnost“, Jutarnji list, 29. 3. 2004.

184 Gordana Ostović, ”Iscjeliteljski teatar“, Vijenac, 186 Dubravka Vrgoč, ”Vrijeme koje nas je promijenilo“, Zagreb, 11. 12. 2003. Vjesnik, Zagreb, 29. 3. 2004. / 155 /

167. Veliki bijeli zec, 2004.

realističnost igre jednostavnim odmacima Nakon praizvedbe u kulturnom centru i skretanjima u irealno.187 Kritika je Velikog Kampnagel u Hamburgu, početkom travnja bijelog zeca ispratila s umjerenim pohvalama 2004. na svoju matičnu pozornicu dospjela čije su interpretacijske krajnosti odredili osvrti je i nova predstava Branka Brezovca Peto evanđelje, izvedena iz dnevničke proze Ilije Bojana Munjina, koji ju je smatrao korektnom, Jakovljevića Konclogor na Savi, čiju je postavu, ali u odnosu na važnost problema s kojim se kao jedan od udarnih repertoarnih projekata, bavi lišenom iznimnijeg intelektualnog isku- Šnajder najavljivao od samog početka rav- stva,188 te Nataše Govedić, koja je zaključila nateljskog mandata. Član HSS-a i urednik da Vidić s istinskim razumijevanjem obrađuje njezina stranačkog lista, Ilija Jakovljević život patnje svakog od sudionika, a Kunčević potpi- je okončao 1948. u zloglasnom beogradskom suje važnu i vrijednu predstavu, kojoj (…) vrlo zatvoru Glavnjača, a ozbiljan kandidat smrti malo nedostaje da pogodi u samo središte bio je i za vrijeme Drugog svjetskog rata psihoze ratničkog i poratnog ’hrvatstva‛.189 kada su ga ustaške vlasti zatočile u logoru Stara Gradiška, u kojem je proveo punih 187 Hrvoje Ivanković, isto kao u bilj. 185. četiristo dana. Umjesto najavljivane dramati- zacije Konclogora na Savi Šnajder je na tom 188 Prema: Bojan Munjin, ”Eci-peci-zec“, temelju stvorio autohtono dramsko djelo u Feral Tribune, Split, 2. 4. 2004. kojem je preuzeo neke Jakovljevićeve likove,

189 Nataša Govedić, ”Ljudi u loncu ili državotvorna prizore, atmosfere i misli, ekstrahirajući bit bajka o zecu“, Novi list, Rijeka, 1. 4. 2004. / 156 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

168. Peto evanđelje, 2004.

njegova svjedočanstva i transponirajući ga derovu dramu kritičarka Vjesnika doživjela je u fantazmagorične i iznutra raspršene slike pak kao opomenu prepisanu iz prošlosti, a što se nižu poput otjelovljenih fragmenata posvećenu sadašnjosti i budućnosti, što je, kakvog tjeskobnog sna.190 Takva dramaturgija prema njezinoj interpretaciji, dodatno nagla- komada, zapisala je Tajana Gašparović, savr- sila Brezovčeva režija: …stotinjak gledatelja šeno se poklopila s redateljskom poetikom promatra predstavu u skučenom, pomalo Branka Brezovca, koji je Petim evanđeljem klaustrofobičnom prostoru postavljeni s uspio scenski uprizoriti metaforički, suvre- jedne i druge strane toga prizorišta zločina, meni Theatrum mundi u kojem se zločini ne često gledajući i sami sebe u ogledalima dešavaju direktno na sceni, ali zbog toga su kojima je omeđena ’improvizirana scena‛, još užasniji jer nas podsjećaju da valja što postavljeni u uloge ne samo svjedoka, nego i manje vidjeti i čuti. Tjeskoba i strah, dodala je, sudionika povijesnih nesreća.192 Prizori Bre- izražavaju se kroz groteskne, pjevane, gotovo zovčeve predstave i ovoga su puta bili odlično operetne sekvence koje sugeriraju utopi- ukomponirani: …vizualno opojni, znakovima stičku želju za bijegom, pri čemu dramska lica prenapučeni, prepuni raznoraznih mizan- djeluju poput karikatura (…) no njihova su lica scenskih domišljatosti te unutarnje dinamike, maske, a pokreti prepuni prisilnih radnji koje a povremeno i ironijsko-parodijskog naboja193 odaju njihov potpuni unutarnji rasap…191 Šnaj- i gotovo operetnog tona, što je, po mišljenju

190 Hrvoje Ivanković, ”Groteskna i halucinantna slika logorskog užasa“, Jutarnji list, 5. 4. 2004. 192 Dubravka Vrgoč, ”Fantazmagorična teatarsko-povijesna sjećanja“, Vjesnik, Zagreb, 5. 4. 2004.

191 Tajana Gašparović, ”Metaforični Theatrum mundi“, Slobodna Dalmacija, Split, 6. 4. 2004. 193 Hrvoje Ivanković, isto kao u bilj. 190. / 157 /

170. Peto evanđelje, 2004.

169. Peto evanđelje, 2004. 171. Peto evanđelje, 2004.

nekolicine kritičara, u pojedinim trenucima izvedena drama ZKM-ova glumca Filipa Nole otupljivao njezinu kritičku oštricu. I ovoga Palačinke, koju je autor, baš kao i svoj prvijenac puta govorilo se o posvemašnjoj predanosti Jukebox, Melita! (Teatar ITD, 2002), osobno i i uigranosti Brezovčeva ansambla, iz kojeg su režirao. Posrijedi je križanac crne komedije, pojedine kritike, ovisno u kutu gledanja i inter- socijalne obiteljske drame, poetskog mora- pretacije predstave, izdvajale kreacije Vilima liteta i telenovele, pisao je o Palačinkama Matule (Uzvišeni), Petra Leventića (Maks Tomislav Čadež, svodeći svoje razmišljanje Luburić) ili Barbare Prpić (Dika), pri čemu nitko na jednostavnu završnu dijagnozu: Nola piše nije propustio posebno istaknuti Galliana i režira izvan klišeja i ostavlja mnogo prostora Pahora, koji je u ulozi Ilije Jakovljevića suge- glumcu, a konačan je rezultat gledljiva, nepre- stivno iskazanom kombinacijom intelektualne tenciozna i precizna satira.195 Da je međutim nadmoći i rezignacije, prkosnog podsmijeha o tom bizarnom refleksu naše shizofrene sva- i prezira, straha i bola, postao okom i uhom kodnevice, što brzopotezno secira nekoliko publike; posrednikom njenog doživljaja.194 generacija jedne mahnite obitelji, bilo i opreč- nih razmišljanja, svjedoče već i sami naslovi Repertoarnu posvećenost domaćem dram- kritika kao što su Obiteljska zb(i)rka seksualnih skom pismu Šnajder je iskazao i na početku frustracija ili Pokušaj okrutno nekorektne poli- iduće sezone, kada je na velikoj sceni pra-

195 Tomislav Čadež, ”Hit predstava u ZeKaeM-u“, 194 Isto. Globus, Zagreb, 22. 10. 2004. / 158 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

172. Palačinke, 2004.

tičke predstave,196 pri čemu je nekoliko autora mladenačkom energijom i optimizmom,197 primijetilo oduševljenje koje su Palačinke a čijem su koloritu podjednako pridonijeli i izazvale kod srednjoškolske publike, što ni u glumci u ljudskim te njihove kolege u živo- kojem slučaju nije bila zanemariva činjenica. tinjskim kostimima, od Dr. Dolittlea Zorana Oduševljenje srednjoškolaca, ali i mlađih Čubrila, vlasnika cirkusa Mara Martinovića ili gledateljskih uzrasta, izazvala je potom i pred- akrobatkinje Selyne Katarine Bistrović-Dar- stava Doktor Dolittle što ju je tragom knjiga vaš do patke Linde Begonje, praseta Ozrena Hugha Loftinga dramaturški uobličio i režirao Grabarića ili pume Barbare Prpić. Vrijedi ipak Boris Kovačević, pri čemu se poslužio i nekim spomenuti kako je, prema mišljenju Une motivima iz holivudske ekranizacije doživljaja Bauer, taj mnogoljudni spektakl imao i nešto tog popularnog liječnika i ljubitelja životinja. Uz pomoć skladatelja Vlatka Panića Kovačević više od pukog estradnog prizvuka jer je Kova- je Doktora Dolittlea odjenuo u ruho mjuzikla te čeviću i njegovu timu uspjelo nenametljivo, a dobio, prema sudu Katarine Kolege, lepršavu, opet vrlo eksplicitno, predstavom provući kri- zaigranu i glamuroznu predstavu koja pršti tiku kapitalističkog sustava koji nužno počiva

196 Riječ je o kritikama Nataše Govedić (Zadarski list, 26. 10. 197 Katarina Kolega, ”Spektakl za sve generacije“, 2004) i Une Bauer (Dnevnik, 21. 10. 2004). Slobodna Dalmacija, Split, 13. 12. 2004. / 159 /

173. Doktor Dolittle, 2004.

na eksploataciji, kako životnija tako i ljudi.198 želi ga više za ravnatelja (...). Glumci, frustri- Doktor Dolittle premijerno je prikazan 10. pro- rani što se baš nisu često pojavljivali zadnjih sinca 2004, u trenutku kada je već bilo znano godina na pozornici, zamjeraju Šnajderu da Slobodan Šnajder više neće biti ravnatelj kako su grandiozni projekti pojeli repertoar ZKM-a. Još potkraj studenog novine su naime te kako je ukupni rezultat Šnajderove orga- javile kako je gradska Komisija za imenova- nizacije teatra koja financijski i programski nja za novu ravnateljicu ZKM-a predložila opasno škripi – više nego mršav. Najznačajniji kritičarku Vjesnika te suosnivačicu i, zajedno prigovor (…) tiče se Šnajderove teške naravi s Ivicom Buljanom, umjetničku ravnateljicu za koju glumci smatraju da je nemoguća. Festivala svjetskog kazališta, Dubravku Vrgoč. Ono što je istina u cijelom slučaju jest da je Uz nju su se na natječaj javili i glumci Urša susret Slobodana Šnajdera i ZKM-a prilično Raukar, Vilim Matula i Željko Vukmirica te, nevjerojatna misija, jer pod istim krovom radi dakako, Slobodan Šnajder, o čijim je malim valjda najhomogeniji glumački ansambl u šansama za novi mandat sredinom listo- Hrvatskoj i u isto vrijeme najveći usamljenik pada te godine u šaljivom tonu pisao Bojan među intelektualcima između Savudrijske Munjin. Njegova je kozerija međutim dosta vale i graničnog prijelaza Bajakovo. I njegovi vjerno sažela sve ono što se u krugovima simpatizeri i oponenti priznaju da je Šnajder oko ZKM-a govorilo i nagađalo, pa je vrijedi dramatičar naročita kova, te da je u ZKM-u barem djelomično prenijeti kao autentični proizveo predstave koje se nitko prije njega iskaz onodobne atmosfere oko najpropul- nije usudio, a koje su za nacionalnu higijenu zivnijeg zagrebačkog i hrvatskog kazališta. morale biti odigrane, no Bog Šnajderu napro- Sadašnji ravnatelj ZKM-a, zapisao je Munjin, sto nije dao sposobnost da misli o ’malim‛ još prije početka prave trke vidljivo zaostaje, stvarima (…), da scenske radnike koji put jer većina glumaca kojima je on na čelu ne pozove na pivo, da se s glumcima našali ili ih okupi onda kada treba stezati kaiš (...). U rahi- tičnoj kazališnoj svakodnevici izbor ravnatelja 198 Una Bauer, ”U redu je biti bez novca“, ZKM-a pojavljuje se kao dilema iz starogrčke Dnevnik, Zagreb, 14. 12. 2004. / 160 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

174. Doktor Dolittle, 2004.

tragedije: ako Šnajdera ne izaberu za ravna- bi se čak reći da su njihove predstave označile telja, onda nije prošao čovjek koji je u zadnje krajnje točke luka – svjetonazorskog, poetič- vrijeme jedini u Zagrebu pravio intrigantne kog i estetskog, unutar kojeg se ostvarivao predstave, izaberu li ga – imat će ludu kuću i Šnajderov program. Medvešek je, dakako, u prazno gledalište u ZKM-u još četiri godine.199 tom slučaju spadao u baštinjena zekaemovska Rješenje starogrčke tragedije pronađeno je dobra, a Brezovec u Šnajderovu invenciju, baš dakle u prvoj opciji, a nasljeđe koje je Šnajder kao i predstave, također obilježujuće, poput za sobom ostavio doista nije bilo zanemarivo. Velikog bijelog zeca ili Susjede, koje su, za ZKM je u četiri godina njegova mandata upri- razliku od Brezovčevih (meta)povijesnih fan- zorio nekoliko predstava koje su spadale u tazmagorija, o traumama hrvatskog društva sam vrh tekuće hrvatske kazališne produkcije, progovorile izravno iz sadašnjosti. U glumištu ne robujući pritom uobičajenim imperativima obrubljenom brojnim sigurnosnim ventilima repertoarnog mainstreama. Dva autora sva- bio je to veliki i ohrabrujući pomak, čiji je kako su obilježila to razdoblje: Rene Medvešek potpuni efekt dijelom možda izostao upravo sa svojim Bratom magarcem i Našim gradom zbog manjka razmišljanja o ’malim‛ stvarima te Branko Brezovec s Velikim meštrom svih poput aktivnijeg i znatno prodornijeg komuni- hulja, Kamovom i Petim evanđeljem, i moglo kacijskog i marketinškog djelovanja, čime se Šnajderova nasljednica Dubravka Vrgoč bavila gotovo jednako predano koliko i umjetničkim 199 Bojan Munjin, ”Teatar zvan čežnja“, Feral Tribune, profiliranjem Zagrebačkog kazališta mladih. Split, 14. 10. 2004. / 161 / / 162 / / 163 / / 164 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

OD 2005. DO KRAJA SEZONE 2013/2014.

175. Zabranjena vrata, 2007. / 165 /

Dubravka Vrgoč postala je ravnateljicom emu za metamorfozu kazališta Troubleyn iz ZKM-a potkraj 2004, a na njegovu čelu ostala Antwerpena. Uz česta gostovanja ZKM-a na je devet i pol godina. Kada se 2012. natjecala pozornicama širom svijeta (festivali i kazali- za treći mandat, iznijela je niz egzaktnih poda- šta u Beču, Berlinu, Bruxellesu, San Joseu, taka koji su zorno govorili o dinamici rada Santiagu, New Yorku, Helsinkiju, Varni, Nitri, tijekom prvih sedam godina njezina ravna- Lillesu, Lyonu, Vilniusu, Wiesbadenu, Bre- teljstva. Sa 130 izvedbi u 2004. godini ZKM menu, Heidelbergu, Dortmundu, Plzenu, je u 2011. došao do njih čak 315 (od čega je Sarajevu, Ljubljani, Beogradu, Parmi, Modeni, bilo 260 repertoarnih i koprodukcijskih pred- Nottinghamu, Nancyju, Parizu, Lisabonu, stava), pri čemu se broj gledatelja povećao Moskvi i drugdje) i inozemna su kazališta za 98%, a vlastiti prihodi za 177%. U tom raz- često dolazila u ZKM. Dubravka Vrgoč prese- doblju predstave ZKM-a gostovale su na 149 lila je naime pod produkcijsku kapu ZKM-a domaćih i međunarodnih festivala te dobile Festival svjetskog kazališta, koji su ona i Ivica 86 nagrada, a koprodukcijski potencijal kaza- Buljan vodili još od 2003, a početkom 2006. lišta potvrđen je s po sedamnaest domaćih pokrenula je i ciklus Europsko kazalište u i inozemnih koprodukcija.200 Jezik brojeva u ZKM-u, koji je, kroz pedesetak gostovanja, uz kazalištu nije uvijek najrelevantniji, no u ovom reprezentativna ostvarenja kazališta s pod- slučaju on je doista bio vjeran odraz kazališ- ručja bivše Jugoslavije zagrebačkoj publici nog vrenja koje se događalo za devet i pol također predstavio kazališta i kazališne godina stolovanja Dubravke Vrgoč na čelu skupine iz Prata (Teatro Metastasio), Tokija ZKM-a. Tijekom tog razdoblja Zagrebačko (Senedan), Pariza (Balet Preljocaj), Bruxellesa kazalište mladih nije naime ostvarilo samo niz (Kraljevsko flamansko kazalište), Praga (Farm uspješnih i hvaljenih predstava, pokatkad i sa in the Cave), Heidelberga (Städtische Bühne), zavidnom međunarodnom recepcijom, nego Berlina (Theater an der Parkaue), Dortmunda i izuzetno dobar balans između repertoarnog (Theater Dortmund), Temišvara (Narodno mainstreama te sustavnog okupljanja najista- kazalište) i drugih gradova. Međunarodnom knutijih umjetnika i skupina s rubova domaće pozicioniranju ZKM-a u velikoj mjeri pomoglo kazališne scene, posvećenih propitivanju je, napokon, i članstvo u Europskoj kazališnoj novih scenskih praksi i strategija. Isti pristup konvenciji (ETC), organizaciji koja okuplja više primijenjen je i u koprodukcijskim projektima, desetaka najuglednijih europskih kazališta, s koji su često bili osnaženi novcem iz različitih ciljem promoviranja međunarodne razmjene i europskih fondova, omogućivši ZKM-u da se europskog identiteta. Članom Konvencije ZKM i kroz taj vid suradnje nametne kao uočljiva i je postao u svibnju 2008, a Dubravka Vrgoč je prepoznatljiva točka na europskom kazališ- od 2011. tri puta zaredom izabrana za pred- nom zemljovidu, što je, posredno, omogućilo sjednicu ETC-a s dvogodišnjim mandatom. i pojedinačne izlete ZKM-ovih glumaca u pre- Teatrografija ZKM-a obogaćena je od početka stižne inozemne produkcije, pa je primjerice 2005. do završetka sezone 2013/2014. s Urša Raukar glumila u predstavama francu- čak šezdeset i pet novih naslova, pri čemu skog kazališta La Comédie de Saint-Étienne je uz suradnju s vrhunskim domaćim i ino- Macbeth i Iza zatvorenih vrata, Barbara Prpić zemnim umjetnicima sustavno pojačavan i u Kineskinji kazališta Volksbühne am Rosa stalni ansambl, kojem je još za Šnajderova Luxemburg Platz iz Berlina, a Katarina Bistro- ravnateljstva pristupilo nekoliko mlađih glu- vić-Darvaš u Prometeju, Orgiji tolerancije te, maca (Krešimir Mikić, Jasmin Telalović, Dora zajedno s Franom Maškovićem, u Requi- Polić, Danijel Ljuboja, Petar Leventić te, krat- kotrajno, Saša Anočić), da bi ga se tijekom 200 Dubravka Vrgoč, Programske i poslovne smjernice mandata Dubravke Vrgoč promišljenim oda- Zagrebačkog kazališta mladih od 2004. do 2011. godine, https://www.scribd.com/document/83318741/ birom novih članova (Sreten Mokrović, Nina DUBRAVKA-VRGO%C4%8C-PROGRAM-RADA, objavljeno: 1. 3. 3012, pristupljeno: 1. 10. 2018. Violić, Jadranka Đokić, Frano Mašković, Goran / 166 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Bogdan, Vedran Živolić, Milivoj Beader, Bar- hrvatskim gradovima, ali i Izraelu, Mađarskoj, bara Prpić i Lucija Šerbedžija) uzdiglo na razinu Nizozemskoj, Austriji, Bugarskoj, Češkoj, jednog od najjačih glumačkih kolektiva u regiji. Turskoj, Njemačkoj, Češkoj, Bosni i Hercego- Važan dodatak repertoaru ZKM-a ponovno vini i Srbiji. Polaznici Učilišta ponovno su se, su postale i plesne predstave, prije svega napokon, počeli pojavljivati i u nekim predsta- zahvaljujući suradnji sa Zagrebačkim ple- vama profesionalnog ansambla, a u poseban snim ansamblom (Pasijans koreografa fenomen pretvorila se predstava Dramskog Iztoka Kovača, 2006; Ogoljeno Snježane studija Generacija 91.-95., koja je zaslužila da Abramović Milković, 2007; Blink Martine se o njoj progovori u dijelu posvećenom pro- Pisani, 2008; UTF-8 Sahara Azimija, 2009; fesionalnim produkcijama iz ovog razdoblja. Interface Snježane Abramović Milković, S ove vremenske distance posve se sigurno 2010; Ispod sklopljenih očiju Laure Aris može reći kako je prva cijela sezona koju je Alvarez, 2011; PROmjene Aleksandre Mišić, Dubravka Vrgoč provela na mjestu ravnate- Martine Nevistić i Ognjena Vučinića, 2012; ljice ZKM-a presudno usmjerila i odredila Anything Daniela Abreua, 2013; Rekvijem recepciju njezina rada. Uvertira su joj, u veljači za Z. Snježane Abramović Milković, 2014) te i ožujku 2005, bile dvije predstave s ruskim skupinom BADco. (Promjene Nikoline Pristaš, predznakom: već za Šnajderova mandata 2007; Tamno i natrag skupine autora, 2012), dogovorena Draga Elena Sergejevna Ljudmile a sa ZKM-om su surađivale i najpropulzivnije Razumovske u režiji Edvina Liverića te Ana skupine s nezavisne kazališne scene poput Karenjina Lava Nikolajeviča Tolstoja u postavi Montažstroja Boruta Šeparovića (Vatrotehna mladog ruskog redatelja Vasilija Senjina. 2.0, 2010) te Bacača sjenki Katarine Pejović i Borisa Bakala (Eksplicitni sadržaji, 2010). Sukob idealističkog i materijalističkog pri- stupa životu, iskazan u drami Draga Elena Od 2006. na viši stupanj dignuta je i surad- Sergejevna kroz iživljavanje četvero matu- nja s Akademijom dramske umjetnosti, bilo ranata nad svojom profesoricom Elenom kroz češće sudjelovanje studenata glume te asistiranje studenata režija i dramaturgije Sergejevnom, podsjeća na kasnije popularni u repertoarnim predstavama ZKM-a ili kroz trend In-yer-face dramaturgije, no pojava izvedbe ispitnih predstava na Sceni Miško takvog teksta u Sovjetskom Savezu počet- Polanec, a punim angažmanom nastavila su kom 1980-ih mogla je isprovocirati jedino raditi i sva tri studija ZKM-ova Učilišta, unatoč njegovu zabranu, pa je ta žestoka dramska povremeno iskazivanom osjećaju njihovih studija svoj pohod pozornicama započela voditelja i pedagoga da su u toj množini doga- tek u drugoj polovini osamdesetih, kada su đanja postali pomalo zapostavljeni i potisnuti zapuhali vjetrovi Gorbačovljeve perestrojke. u drugi plan. Broj polaznika dramskog, ple- Dragu Elenu Sergejevnu Liverić je uprizorio snog i lutkarskog studija znatno se povećao, u posve realističkim okvirima, pri čemu mu je dosegnuvši oko 1500 djece i mladih, a za kritika prvenstveno zamjerala da nije potpuno devet i pol godina Učilište je imalo preko četiri- razjasnio sve odnose među karakterima,201 da sto izvedbi te oko osamsto javnih nastupa koje su mu lica drame postavljena kao plošni zago- je vidjelo gotovo 150.000 gledatelja. Najbolje vornici teza, s tek mjestimičnim (…) glumačkim predstave Učilišta uvrštene su u repertoar odmakom202 te da je većinu prizora riješio na ZKM-a kao njegov ravnopravni segment (omla- posve isti način: sa ’solistom‛ koji lamentira dinski mjuzikl Zabranjena vrata Zlatka Krilića, i ’zborom‛ ostalih likova koji ga manje više Ivora Martinića, Grozdane Lajić i skladatelja Milorada Stranića prikazan je primjerice 201 Jasen Boko, ”Moralitet novog vremena“, Slobodna Dalmacija, Split. preko stotinu puta), a neke od njih osvajale su nagrade na festivalima zagrebačkih i hrvat- 202 Iz kritike Igora Ružića emitirane 8. 2. 2005. u programu skih kazališnih amatera te gostovale u drugim Radija 101 (transkript pohranjen u arhivu ZKM-a). / 167 /

176. Draga Elena Sergejevna, 2005.

nepomično sluša i promatra.203 Osvrti na pred- komada, zapevši stoga na ’ničijoj zemlji‛ hiper- stavu uglavnom su stoga apostrofirali snažnu i teatralizacije.206 No kritičarskim primjedbama izražajnu kreaciju Ksenije Ugrine u ulozi profe- unatoč Draga Elena Sergejevna ipak je zain- sorice koja doista polako umire i osjetno stari trigirala publiku, pa je uz njezinu pedesetu tijekom predstave, ali ne zato što je učenici izvedbu objavljeno kako ju je za godinu dana fizički zlostavljaju, nego zato što se iznutra igranja na Sceni Miško Polanec pogledalo ruše sva njezina profesionalna i osobna upo- više od četiri tisuće zagrebačke mladeži.207 204 rišta, dok je ostatak glumačke ekipe (Danijel Ostvarivanje programa Dubravke Vrgoč zapo- Ljuboja, Dušan Bućan, Barbara Prpić i Jasmin čelo je pak predstavom Ana Karenjina koju Telalović) ocijenjen različito, od mišljenja da su je kao potpisnik dramatizacije, scenografije individualno (…) profilirali svoje uloge i napra- i koreografije režirao Vasilij Senjin, s ansam- 205 vili dobar glumački posao do zamjerke da se blom od dvadesetak glumaca odjevenih učeničke snage općenito nisu mogle odlučiti u raskošne stilske kostime Doris Kristić. U hoće li naglasiti tragičke ili komičke aspekte Senjinovoj predstavi, pisala je Nataša Gove- dić, nema melankolije, ni (najavljivanog) viška 203  Hrvoje Ivanković, ”Plošna postava drame koja je uzrujala sovjetske kulturtregere“, Jutarnji list, Zagreb, 7. 2. 2005. emocija, a najmanje je od svega prisutna

204  Nataša Govedić, ”Male karmine preminulom školskom 206 Nataša Govedić, isto kao u bilj. 204. sustavu“, Novi list, Rijeka, 8. 2. 2005.

207 ”50. izvedba ’Drage Elene Sergejevne‘“, 205 Jasen Boko, isto kao u bilj. 201. Vjesnik, Zagreb, 21. 3. 2006. / 168 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

177. Ana Karenjina, 2005. 178. Ana Karenjina, 2005.

nostalgija: predstava nije samo poentirana, Dorčić (Kitty), Ksenije Ugrine (Oblonska) ili nego i čitavo vrijeme intonirana reskom, dezi- Katarine Bistrović-Darvaš (Lidija Ivanovna) luzioniranom Karenjinom, ženom koja ljubi i do Pjera Meničanina (Karenjin) i Kristijana umire uvjerena u zlo svijeta koji je okružuje, pa Ugrine (Levin), no očekivano najviše prostora i u vlastitu ’podlost‛ (…) Senjina je (…) u Tolsto- posvećeno je interpretatorici naslovne uloge jevu tekstu zanimao cinizam socijalnih igara, Doris Šarić-Kukuljici (Vronskog je glumio Filip neprijateljstvo među ljudima (…) socijalna Nola), koja je svojom krhkom gracilnošću okrutnost getoiziranih skupina, pri čemu u i finim poniranjem u psihu tragične junaki- predstavi ne postoji ni jedan ženski ili muški lik nje (…) superiorno donijela osnovnu poruku koji bi ukupnu ’težinu‛ izvedbe pomicao prema Ane Karenjine: za apsolutnu, tolstojevsku nježnosti: svatko ponaosob od likova obilježen ljubav u prizemnom i bešćutnom svijetu ne je nekom vrstom grotesknog manjka topline može se preživjeti, može se samo umrijeti.210 (…). To znači da se od Tolstoja otišlo veoma, Za status nove ZKM-ove ravnateljice identifi- veoma daleko i da ga se uistinu prevrednovalo, kacijski važna sezona 2005/2006. započela je 208 jedino je pitanje što se time dobilo. Autorica vizualno dojmljivim uprizorenjem bajke Hansa tih redaka zaključno je okarakterizirala Senji- Christiana Andersena Mala sirena što ju je, novu predstavu kao zanatski vješt i uspješno prema viđenju Vjesnikove kritičarke Helene ironičan obračun s ruskom baštinom i nje- Braut, Robert Waltl postavio kao spektakl s zinim stereotipima, a sličan stav mogao se mjerom koja otklanja i samu pomisao na kič naslutiti i u ocjeni Bojana Munjina da je estetiku.211 U glavnoj ulozi nastupila je Kata- Senjinova ’Ana Karenjina‛ suvremena dezilu- rina Bistrović-Darvaš, koja je uz glumačko zionistička gorka saga o emotivnoj ispranosti pokazala i zavidno pjevačko umijeće (son- i nedostatku hrabrosti i jednostavne ljudske gove za predstavu napisao je Enes Kišević), topline u svijetu prijetvorne rutine i lažnih a posebne pohvale uz nju je zaslužila i Urša 209 društvenih konvencija. Vasilij Senjin dobio Raukar za zaokruženu rolu Morske vješti- je dosta pohvala za svoj rad s glumcima, pa su ce.212 Zanimljivo je spomenuti da je sredinom slijedom toga komplimente kritike zavrijedili siječnja 2006. s jednom od repriznih izvedbi mnogi članovi njegova ansambla, od Nataše

210 Isto.

208 Nataša Govedić, ”Karenjina na tračnicama mržnje“, Novi list, Rijeka, 22. 3. 2005. 211 Helena Braut, ”Dojmljiva fantazija o tragičnoj sireni“, Vjesnik, Zagreb, 17. 10. 2005.

209 Bojan Munjin, ”Saga o ispranosti“, Feral Tribune, Split, 1. 4. 2005. 212 Isto. / 169 /

179. Mala sirena, 2005.

Male sirene ZKM nakon petnaest godina Kritičko izvješće Bojana Munjina o Medve- ponovno započeo s nedjeljnim matinejama, šekovoj predstavi Vrata do, ponovno nastaloj koje su se opet pokazale kao izuzetno učin- u intenzivnom dijalogu s ansamblom ZKM-a, kovit način privlačenja najmlađe publike.213 na svojevrstan je način apsolviralo sve najvaž- Ono što je pak slijedilo u nastavku te sezone nije što je o toj predstavi rečeno u brojnim i ZKM je promptno vratilo na putove stare slave, mahom pohvalnim osvrtima kojima je popra- davši Dubravki Vrgoč šlagvort za početak ”lova ćena. Nastala prema proznom tekstu Svjetlana na nagrade“, intenzivnu medijsku promociju Lacka Vidulića Jedanaest uboda ljutnje, pred- kazališta koje vodi te plasman vlastitih ”pro- stava Vrata do, pisao je Munjin, temelji se na izvoda“ na inozemne pozornice. Indikativno jednostavnoj, ali zastrašujućoj priči, gotovo je pritom da su sva tri velika uspjeha iz te preuzetoj iz crne kronike: muž je ženu izbo sezone bila vezana uz redatelje već dobro jedanaest puta nožem u debelo meso i nakon poznate ZKM-ovu ansamblu: Renea Medve- toga se podigla lavina komentara, zgražanja šeka, Janusza Kicu te Natašu Rajković i Bobu susjedstva i medijskoga skandaliziranja (…). Jelčića, što je dalo nagovijestiti kako će se Medvešek na podlozi nasilne svakodnevice nova repertoarna politika ostvarivati i kroz kon- slika karakteristične psihološke i socijalne tinuitet suradnje s autorima koji su u ZKM-u tipove jedne uznemirene stvarnosti – od pokazali kako se učinkovito može spojiti novinara, slučajnih prolaznika do dežurnih suvremeni scenski iskaz s temeljnim zahtje- intelektualaca i boraca za ljudska prava – spo- vima repertoarnog mainstream kazališta. minjući usput (…) obvezne etape medijskoga zaglupljivanja, pa su Vrata do crnohumorna i 213 Marija Čekada: ”Svi vole Malu sirenu“, Vjesnik, Zagreb, 16. 1. 2006. raščupana slikovnica za odrasle, antibonton / 170 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

180. Vrata do, 2005.

njihova glupavog ponašanja i ćaknuti ’crtić‛ oduvijek posebno voli, glumački ansambl se njihovih opasnih uzbuđenja. Medvešekova u pravilu snalazi kao riba u vodi, pa su i ovoga sklonost improvizacijama i njegova kaotična puta (a u predstavi je sudjelovalo četrnaestero dramaturgija (…) omogućili su mu da na način glumaca) djelovali kao šarmantno raskliman hiperrealističnog krkljanca, s puno glumaca i orkestar koji je uz puno ironije ovoj tužnoj dekora na sceni u isto vrijeme, naslika jedan priči dodao blag štih nježnosti i sućuti…214 jednako živopisan kao i tugaljiv svijet hrvat- Kritički također prodornu sliku suvremenog ske svakodnevice (...). Medvešekova istina nije društva, u ovom slučaju srpskog, no s jasno ni jeftina ni agresivna, on doista želi oćutjeti otvorenom mogućnošću poveznica i s našom nerazumnost ljudskih postupaka sugerirajući svakodnevicom, donijela je Kicina postava da se veliki nemiri liječe tihim prisustvom Skakavaca, tada najnovijeg komada međuna- solidarnosti i ljubavi. U tom svom naumu ludi- rodno priznate srpske dramatičarke Biljane stičkog dobročinstva Medvešek sigurno ne bi Srbljanović. Skakavci se bave problemom sta- uspio kada uza sebe ne bi imao (…) ansambl rosti, u doslovnom i prenesenom smislu. Na ZKM-a koji se, uz mnoštvo pojedinačno sjajnih jednoj strani je pojam fizičke starosti, zajedno glumaca, sve ove godine ponaša kao obitelj sa strahom od smrti te neugodnostima i fru- odrasle djece kojoj međusobna (profesio- stracijama koje taj biološki proces donosi, a nalna) solidarnost, kreativni duh i zajednička na drugoj parabola o duhovnoj smrti koja se igra predstavljaju konstantna sveta načela. U prostoru Medvešekovih improvizacija i kreativ- nih scenskih smicalica koje ZKM-ova publika 214 Bojan Munjin, ”Crnohumorna raščupana slikovnica za odrasle“, Kazalište, Zagreb, br. 23/25, 2005. / 171 /

181. Skakavci, 2006.

kroz frustriranog pojedinca epidemijski učin- za niz odličnih ostvarenja. Kicini Skakavci kovito širi na sve pore društva. Srbljanovićka u kojima su ’svi stari, naročito oni najmlađi‛, se, međutim, ne bavi uzrocima nego posljedi- više djeluju na područje oko ošita nego na cama; sve važne drame – intimne i kolektivne razum gledalaca, zapisao je Bojan Munjin, već su se dogodile, pa je njezinim rastresenim opisujući ključni efekt te predstave koja se antijunacima ostalo samo još ispaštati poslje- upravo svojom atmosferom beznađa učinila dice. Pri tome, dakako, muče i sebe i druge, toliko bliskom ovom vremenu i ovom prosto- a Skakavci psihološki minuciozno i dramski ru.216 Popraćena odličnim reakcijama publike efektno oslikavaju upravo tu muku uzaludnog, i kritike u Hrvatskoj, ova predstava doživjela je ’čehovljanskog‛ trajanja. Redatelj Janusz Kica veliki uspjeh i na Sterijinu pozorju u Novom prihvatio je sve tekstom ponuđene šlagvorte. Sadu, gdje je u konkurenciji praizvedbe- Karaktere i odnose između likova izgradio je nog uprizorenja iste drame (Jugoslovensko realističkim sredstvima, dopuštajući da se dramsko pozorište iz Beograda, redatelj kroz dugačke, prirodnim ritmovima određene Dejan Mijač) dobila tri nagrade: za najbolju scene, razgovara i lamentira o tzv. nevažnim predstavu, scenografiju (Slavica Radović) i stvarima, no da bi izbjegao teški dramski hod glumačko ostvarenje (Urša Raukar). ZKM-ovi i održao pozornost publike, zanatski je vješto Skakavci bili su ujedno i prva hrvatska pred- iskoristio svaki crnohumorni naglasak ili gro- stava koja je nakon punih šesnaest godina tesknu vinjetu, upisanu u dramu,215 otvorivši izvedena u službenoj konkurenciji tog festivala. glumcima, u rasponu od Doris Šarić-Kukuljice, Veliki broj nagrada dobila je i Medvešekova Urše Raukar, Mara Martinovića, Barbare Prpić predstava Vrata do (uz ostale, za najbolju ili Nataše Dorčić do doajena hrvatskog glumi- predstavu na Danima satire, Gavellinim šta Pere Kvrgića i Božidara Bobana, prostor večerima i Marulićevim danima), koja je, uz

215 Hrvoje Ivanković, ”Promišljena studija očaja, ništavila i 216 Bojan Munjin, ”Udar na trbuh“, beznađa“, Jutarnji list, Zagreb, 6. 3. 2006. Feral Tribune, Split, 10. 3. 2006. / 172 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

182. S druge strane, 2006.

desetak gostovanja u drugim hrvatskim gra- dugim stankama okružena četveroglasna dovima, prikazivana i u Beču i Heidelbergu, ispovijed ni po čemu posebnih naših suvre- no pravi europski kazališni hit ZKM je dobio menika u skučenoj svakidašnjici međusobnih tek s predstavom autorskog tandema Jelčić– odnosa s teretom nesavladive sebičnosti (…). Rajković S druge strane, kojom je u lipnju Akteri se na otrcanom psihoanalitičkom kauču 2006. zaključena ta izuzetno uspješna sezona. do banalnosti bezlične sobe pred neizostav- Ova također nagrađivana predstava (između nim televizorom međusobno čak i tjelesno desetak nagrada ponovno se našla i ona za zapliću u lakoonski zastrašujuće (…) klupko. najbolju predstavu na Marulićevim danima u Iz toga se klupka, za razliku od mitoloških bića, Splitu) imala je trideset i sedam gostovanja, od očekivanom lakoćom raspleću i razilaze s jedi- čega dvadeset i četiri u inozemstvu, i to često nim izgledom beskonačna ponavljanja istog na prestižnim festivalima i pozornicama, od sadržaja nelagode, tjeskobe, očaja i tek pone- Helsinkija (Stage Theatre Festival) i Bruxellesa kog osmijeha. Polazeći tako reći ni od čega (KunstenfestivaldesArts) do Rennesa (Festi- osim neiscrpne glumačke moći obnavljanja val Mettre en Scène) i Cividalea (Mittelfest). sebe i kazališta, prije nego što će se rasplinuti, Napominjući kako je premijera ispraćena ova- njihova igra uspijeva krhkim slutnjama dota- cijama, Marija Grgičević u osnovnim nam je knuti sve i ništa (…). Izvrstan glumački kvartet crtama posredovala sliku te danas već legen- (Ksenija Marinković, Nikša Butijer, Krešimir darne predstave koja se bavi životima četvero Mikić, Jadranka Đokić) djeluje u dvostruko usamljenih ljudi i njihovim naporom da nam napetom suglasju s gledalištem, u kojem s ispričaju svoje priče: Posrijedi je polagana, jedne strane raste zanimanje za dramske / 173 /

183. Galeb, 2007.

osobe i njihovu trenutnu sudbinu, a s druge ne shema ponašanja i to izaziva brz i lak – pravi prestaje suosjećanje s glumcima, koji se na dramaturški smeh – bez gegova i bez veštač- velikoj, zamalo praznoj pozornici pokraj otrca- kih lakrdijašenja. Nema klovneraja i nema nih rekvizita doimlju ranjivi i sami bez potpore jeftinih caka, a smeh neprestano nadolazi i što bi im je dala provjerena književna riječ…217 kad se radi o gorkim iskustvima susreta sa Posebnosti te predstave, nastale uz koproduk- smrću najbližih, ali i kad se radi o smešnim cijsku podršku berlinskog Hebbel-Theatera, trivijalnostima lošeg udvaranja ili nerazreši- pokušali su objasniti mnogi domaći i inoze- vosti mreže posesivnih odnosa majke i sina mni kritičari, često je propitujući kroz prizmu (…). Predstava Zagrebačkog kazališta mladih tzv. dokumentarističkog teatra ili kazali- pokazala je da za pravo pozorište treba veoma šta ”nove realnosti“ te je dovodeći u vezu s malo spoljne opreme (…) ali treba mnogo i Pirandellovom poetikom ili različitim postmo- mnogo duha i kreativnosti. Praznik pozorišne dernističkim konceptima, no u osnovi ushita kreacije nastaje lako i brzo i svi ga odmah razu- koji je izazivala čini se da su stajali upravo meju kad je iskrenost putokaz stvaranju dela. oni impulsi koje je u osvrtu na njezine beo- A iskrenost i istinoljubivost bile su dve ključne gradske izvedbe naznačio Goran Cvetković: karike u lancu kreiranja predstave S druge Dakle to ponovno uspostavljanje modela strane. Možda je to – kako mi se sinoć dok ponašanja i modela rešavanja tek upoznatih sam gledao ovu predstavu i činilo – jedini sigu- problema – to je tkanje ove predstave (...). Tu ran put novog pozorišta budućnosti. Ili – ako 218 je naravno i specifičan – potpuno neobičan, hoćete – novog pozorišta naše budućnosti. humor koji izvire iz apsolutne i neočekivano Iduća ZKM-ova sezona, 2006/2007, nije duboke iskrenosti i likova, ali i glumaca. Tu donijela tako velike hit-predstave, ali je pro- za tili čas padaju sve maske malograđanskih

218 Kritika Gorana Cvetkovića emitirana je 1. 11. 2006. u programu Radio Beograda 2, a ovdje je citirana prema 217 Marija Grgičević, ”Laokoon u dnevnom boravku“, transkriptu pohranjenom u arhivi Zagrebačkog kazališta Vijenac, Zagreb, 6. 7. 2006. mladih. / 174 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

ben, sasvim u skladu s onim što je u uvodu svog osvrta napisala Nataša Govedić: Koreo- dramska režija Harisa Pašovića veoma je upečatljiva: prizori teku na podlozi crno-bijelih scenskih kvadrata te uz pratnju bombastičnih glazbenih ritmova (…) glumačka su rješenja erupcija izričaja (…) ali malo je mjesta (…) koja nadilaze jeftini sarkazam na račun općenite ljudske ’gnjusobe‛. Tema predstave, rođen- danska svečanost devetogodišnjeg Victora tijekom koje na vidjelo izlaze sve obiteljske tajne te koja završava dječakovom smrću, savršeni je ’ekran‛ za obilježavanje međuljud- skih odnosa. Obiteljskoj patologiji, međutim, Pašović prilazi s velike distance, tražeći u likovima opća mjesta, ’principe‛, a ne pojedi- načnost. Konačni je dojam inscenacije stoga površnost, a ne precizna analitička žestina.219 S još jednim modernim klasikom glumci ZKM-a susreli su se posredstvom redatelja Vasilija Senjina, koji se u Zagreb vratio kako bi postavio Čehovljevu dramu Galeb. Senjinovu predstavu neki su kritičari opisali kao vjerno i dosljedno prenošenje tog djela na pozornicu (Senjin je Galeba postavio kao melankoličnu melodramu s elementima komike, napisao je na primjer Tomislav Čadež),220 a drugi kao korektno scensko uprizorenje u kojem je Čehov bio brižljivo pokriven, ali ne i istin- ski odigran221 te kao scenski herc roman s 184. Europa, 2007. mnogo izvedbenih općih mjesta i nekoliko sjajnih glumačkih uloga,222 pri čemu se ovo posljednje u jednom dijelu kritika prvenstveno tekla u zanimljivom suočavanju raznovrsnih odnosilo na Trigorina Sretena Mokrovića (spor, redateljskih poetika s izazovnim tekstovima usredotočen i emocionalno uvjerljiv), Tre- koji su publiku stavili pred mnogo neočekiva- pljova Krešimira Mikića (gnjevnog, tmurnog nih izazova. Počelo je uprizorenjem jednog i ironičnog) te Mašu Katarine Bistrović-Dar- od ključnih djela nadrealističkog kazališta vaš (drska, raspjevano pijana, spremna na Victor ili djeca na vlasti što ga je francuski pisac Roger Vitrac napisao 1928. Predstava 219 Nataša Govedić, ”Bahatost, brutalnost, banalnost“, bosanskohercegovačkog redatelja Harisa Novi list, Rijeka, 14. 11. 2006. Pašovića zaintrigirala je visokoestetizira- nom scenografijom koju su potpisali Numen 220 Tomislav Čadež, ”Najozbiljnija predstava ove godine u Zagrebu“, Jutarnji list, Zagreb, 8. 3. 2007. te Nina&Roberta, kao i s nekoliko odličnih glumačkih kreacija (primjerice Katarine Bistro- 221 Bojan Munjin, ”Gorki do dna“, Feral Tribune, Split, 9. 3. vić-Darvaš u ulozi Victorove majke Emilie te 2007. Zorana Čubrila u epizodnoj ulozi Generala), no opći dojam koji je ostavila bio je dvoj- 222 Nataša Govedić, ”Čehov u toplom zagrljaju ’sapunice‛“, Novi list, Rijeka, 10. 3. 2007. / 175 /

sardonične imitacije suparničine jeftine ne bismo za njom hodali, ni podrumom, ni zavodljivosti),223 a u drugima i na Arkadinu vlažnim i prašnjavim hodnicima, ni scenom.227 Doris Šarić-Kukuljice (demonski hladna, Među kritičarima koji su imali posve druga- razorno cinična, slijepa i gluha za sve što ne čiji odnos prema ovom projektu analitičnošću služi /…/ glumačkom uspjehu njezine juna- pristupa izdvojila se Višnja Rogošić, potkre- kinje224) te Ninu Jadranke Đokić (zaigrana, pljujući svoje razmišljanje i sažetim opisom naivna, optimistična, puna života i erosa).225 tog događanja u kojem su se tri ženska mono- U sezoni u kojoj je udomio i skupinu BADco. s loga sljubila u psihološku prezentaciju jedne projektom Promjene, ZKM je i u svom glavnom varijante (arhe)tipičnog razvoja ženskog na repertoarnom odabiru ponudio jednu krajnje podlozi postdramskog kazališta: Početni nekonvencionalnu predstavu, nastalu spaja- poluosvješteni govor Medeje (…) režija Ivane njem triju monodramskih komada Ivane Sajko, Sajko smjestila je u tijela sedam djevojčica Arhetip: Medeja, Žena bomba i Europa, (polaznica Učilišta ZKM-a), koristeći dovitljivo što su ih u šetnji kroz prostore kazališta reži- i jasno nevinost izvođača kao reminiscenciju rali sama autorica, Dora Ruždjak Podolski i na psihološki status Medeje-zločinke (…). Franka Perković. Dramatičarka već itekako Žena-dvostruki ubojica pretače se u ženu-ma- zamjetna i osobita opusa, Ivana Sajko s tom sovnog ubojicu u preispitivanju Žene-bombe i je predstavom napokon doživjela ambicioznije izvrsnoj solo izvedbi Katarine Bistrović-Darvaš. propitivanje svog rada unutar jedne domaće Akcent s odnosa izvođač-uloga redateljica institucionalne kazališne utvrde, no prijepori Dora Ruždjak Podolski prebacila je na onaj oko prirode njezina stvaralaštva tu su samo sudionici kazališnog čina-prostor, smješta- dobili novi oblik, pa se, ovisno o kutu gledanja, njem predstave u splet podzemnih hodnika u kritičkim čitanjima ovog malog kazališnog kazališta, pri čemu prostor postaje refleksija pothvata ponovno pribjegavalo krajnostima, svijesti žene-samoubojice (…). Žensko psi- od zaključka Nataše Govedić da nam tri hološko i gledateljsko konkretno putovanje kazalištarke okupljene oko tekstova Ivane okončava se na velikoj pozornici, u otvrdloj i Sajko nude duboki prezir prema ženama s okaljanoj Europi (snažna Ksenija Marinković), naglaskom na preuzimanju najmilitantnijih u konstruiranom prljavom praznom bazenu obrazaca izricanja bijesa te da ZeKaeM-ova (…) ispunjenom djecom neokolonijalizma i ’ženska‛ predstava troglasno grca od faličke gorčinom razočarane žene. U režiji Franke agresivnosti226 do stava Borisa B. Hrovata da Perković govor se Europe obznanjuje svjedo- su autoričina razmišljanja i metaforično-fa- cima – publici (…) tekst upućen, bogat mitskim bularni konstrukti zanimljivi te da pokazuju i inim referencama, odmjeren, aktualan, njezinu otvorenost i specifično razumijevanje duhovit, ali, nažalost, s velikom dozom emo- velikih tema našega doba, ali da pripadaju cionalne promišljenosti i idejne provjerenosti prozi, ogledu i romanu te da u njima gotovo (…). No, uz zaigrano i kvalitetno ispitivanje ničega dramskog nema, što je poentirao postavki glume, prostora i odnosa s publikom mišlju kako bismo Ivanu Sajko rado čitali, a (…) predstava je bogatstvom žarišnih točaka izgradila izvedbeni tekst dostojan užitka.228 U završnici te sezone svoju prvu režiju u ZKM-u 223 Opservacije o glumcima preuzete su iz prethodno citirane kritike Nataše Govedić. ostvario je i Ivica Buljan, postavivši na scenu prilagodbu kultnog romana Francisa Scotta 224 Marija Grgičević, ”S pjesnikom beznađa“, Vijenac, Fitzgeralda Veliki Gatsby. Iako ga često čitaju Zagreb, 15. 3. 2007.

225 Nina Ožegović, ”Čehov bez dosade“, Nacional, 227 Boris B. Hrovat, ”Kamo nas sve to vodi?“, Vijenac, Zagreb, 6. 3. 2007. Zagreb, 26. 4. 2007.

226 Nataša Govedić, ”Muški feminizam i ženska samomržnja“, 228 Višnja Rogošić, ”Žensko u postdramskome“, Zarez, Zagreb, 18. 4. 2007. Vjesnik, Zagreb, 16. 4. 2007. / 176 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

185. Veliki Gatsby, 2007.

kao parabolu o američkom snu, snaga kojom riti specifičnu atmosferu nostalgije ispleena taj roman secira stanje duha povezano i s ispod koje bi se trebao pomaljati zloćudan sloj uzletom kapitalističkog svijeta danas se doima ljudske taštine i samoživosti.231 U velikoj pred- osobito relevantnom u tranzicijskim društvima stavi, sa sedamnaest likova i jednako toliko u kojima živimo, pojasnio je Buljan na konfe- glumaca (…) s orkestrom koji svira uživo – gle- renciji za medije razloge koji su ga ponukali da datelj (…) prosječna senzibiliteta, teško može se suoči s tim kompleksnim zadatkom, a novi- pohvatati konce događanja, pisao je Boris B. narima je istom zgodom objašnjeno kako je Hrovat. Naslovni lik (…) prvu rečenicu progo- predstava rađena fragmentarno te da redatelj vara otprilike u 45. minuti izvedbe (cjelina traje nije vjerno slijedio naraciju, nego je, nastu- oko tri sata), a svim zbivanjima provodi nas pajući s pretpostavkom da je Gatsby publici narator Nick Carraway (…) kojemu je dodije- dobro poznat, zajedno s glumcima iščitao ljena teška i nezahvalna uloga da istodobno roman tražeći dijelove koji bi dobro funkcio- bude i dramski lik, i sveznajući pripovjedač (...). nirali na sceni.229 Kritika je međutim bila dosta Ljubavna priča počinje se razvijati praktički rezervirana prema Buljanovu Gatsbyju, zamje- tek u drugom dijelu predstave (…) s nedo- rajući mu da je napravio (pre)dugu, linearnu statnom uvjerljivošću i vrtoglavom brzinom, predstavu230 u kojoj je, suočen s manjkom kojoj nasuprot stoje odjeljci čiste reproduk- dramskih elemenata u romanu, pokušao stvo- cije Fitzgeraldova pripovijedalačkog umijeća nepodobni za pozornicu (…). U Buljanovoj predstavi, pak, postoji herojsko-patetični ele- 229 M. Zec, ”Američki klasik na kazališnim daskama“, Glas Istre, , 12. 5. 2007. ment, gotovo naivan, koji nam i omogućuje da

230 Katarina Kolega, ”Preveliki Gatsby“, 231 Tomislav Čadež, ”Veliki Gatsby i mali glumci“, Slobodna Dalmacija, Split, 15. 5. 2007. Jutarnji list, Zagreb, 15. 5. 2007. / 177 /

sagu odgledamo do kraja. To je vjera u moć teatralizacije, u preobražaj koji od scene čini čarobno mjesto, što pretvara u čudo sve što dotakne. Tako teatarski zvuče i dugi narativni monolozi, a zamislivima se čine i nevjerojatni scenografski rekviziti (scenografija: Numen), koji supostoje na sceni i u nemoguću, a ipak održivu cjelinu spajaju segmente civiliza- cije prve polovice 20. stoljeća i današnjice (...). Glumački ansambl ZKM-a pokazao je izrazitu neujednačenost, ne samo interpre- tativnih dometa nego i stila: Nataša Dorčić (Daisy), Ksenija Marinković (Myrtle), Barbara Prpić (Catherine) i Dora Polić (Jordan) s jedne strane, te Filip Nola (melankolični, neobični 186. Baltazar ili potraga za čudesnom kapljicom, 2006. Gatsby) i Borko Perić (Nick Carraway, nara- tor), s druge, bolje su se (…) snašli od ostalih – koji nerijetko skice svojih likova nisu ni mogli, karikaturalno istaknuta osobina. Redatelj ni imali prigode, jasnije i vrsnije razraditi.232 Dolenčić, dodao je Čadež, tu je jednostavnu Zagrebačko kazalište mladih, koje je tijekom i funkcionalnu shemu uvjerljivo, uz pomoć velikog dijela svoje povijesti imalo primarnu odlične scenografije Dinke Jeričević,nado - funkciju stvaranja predstava za mladu publiku, gradio u prostoru, ostavivši šestorici glumaca taj je segment svog djelovanja u novije vri- slobodan prostor za improvizaciju i vedrinu, jeme svelo na jedno takovrsno uprizorenje pri čemu je, poput većine kritičara, kao godišnje, što je tijekom većeg dijela svog posebno inspiriranog istaknuo Pjera Meni- ravnateljstva prihvatila i Dubravka Vrgoč, tru- čanina, koji sjajno tumači nekoliko likova.233 deći se pritom ostvariti visoke umjetničke i ZKM-ov Baltazar dobio je 2007. Nagradu produkcijske standarde koji su te predstave hrvatskog glumišta za najbolju predstavu za stavljali u posve ravnopravan odnos s najam- djecu i mladež, dok je godinu dana poslije na bicioznijim projektima iz repertoara za odrasle. popularnom dječjem Naj, naj, naj festivalu Tako je u toj sezoni, u manje-više uobičaje- najboljom predstavom proglašena postava nom predblagdanskom, prosinačkom terminu, romana Ivana Kušana Koko u Parizu koji se u premijerno prikazana predstava Baltazar ili dramatizaciji i režiji Ivice Boban iduće sezone Potraga za čudesnom kapljicom što ju je našao na ZKM-ovu meniju za mlade. Izvrsna Krešimir Dolenčić postavio prema tekstu Ane dramaturška obrada i jednako uspješna Tonković Dolenčić, napisanom na tragu legen- režija, napisala je o toj predstavi u Vijencu darne crtane serije o profesoru iz naslova. Petra Jelača i dodala kako su svi osnovni ele- Posrijedi je (…) zabavan i moderan tekst koji menti romana zadržani te da je dramaturška se maštovito poigrava zadanim predloškom, obrada u kojoj nema ni malo praznoga hoda napisao je Tomislav Čadež, opisujući kako (…) izvrsno prilagođena senzibilitetu današnjih je autorica teksta Baltazara pretvorila u svo- najmlađih tinejdžera (…) koji o Parizu znaju sve jevrsnog dječjeg Godota, a potragu za njim s interneta, ugledaju se u repere i huligane, u potragu za identitetom nekoliko likova žive brzo i zadovoljstvo nalaze jedino u dina- koji su, u klasičnoj shemi originala, čudaci mici. Sve to vrlo zorno oslikava režija, kojom monomani, u duši dobri, ali koje muči neka prevladava izmjenjivanje krupnih scenograf-

232 Boris B. Hrovat, ”Blijeda scenska freska“, Vijenac, Zagreb, 233 Tomislav Čadež, ”Uspjela predstava o Baltazaru“, Jutarnji 24. 5. 2007. list, Zagreb, 12. 12. 2006. / 178 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

186. Krijesnice, 2007. 187. Krijesnice, 2007.

188. Krijesnice, 2007. 189. Krijesnice, 2007.

skih elemenata, uvodeći tako nove prostore Uz Koka u Parizu u sezoni 2007/2008. ZKM i situacije, koji se pojavljuju i paralelno, pa je imao još tri nove predstave, među kojima je tako moguće vidjeti stan Zlatkova ujaka je na najbolje reakcije naišlo praizvedbeno Poklepovića u kojem se nalazi kopija Mona uprizorenje drame Krijesnice, teksta mlade, Lise, dok je Koko otet u Bulonjskoj šumi, i ali u tom trenutku već etablirane hrvatske spi- slične paralelizme situacija. Iz dobrog i ujed- sateljice Tene Štivičić, napisanog po narudžbi načenog ansambla ista je autorica izdvojila ZKM-a. Mjesto radnje Krijesnica je zračna luka Pjera Meničanina u ulozi slikara Poklepovića, (…) koja postaje paradigmatsko mjesto današ- Mara Martinovića kao slavnoga filmskog reda- njeg doba ubrzanog življenja, stalnih dolazaka telja Easta Westwooda, Frana Maškovića u i odlazaka, sastanaka i rastanaka te rastuće ulozi lažnoga bogalja i pisca Ivana Kušana, osjetljivosti jedinke čija je stabilnost sve naru- Damira Šabana kao bogatoga grčkog bro- šenija. U Krijesnicama, međutim, zračna luka dovlasnika te najmlađe članove ansambla, zbog snijega koji je nepredviđeno počeo koji još studiraju na zagrebačkoj ADU, a utje- padati postaje vlastita suprotnost – mjesto lovili su Koka i Zlatka, Vedrana Živolića i Mitju zastoja, stanke, mjesto čekanja,235 na kojem Smiljanića, njihovu parišku prijateljicu Marie ljudi nervozni, umorni i prisiljeni na dokonost Cléver, Tenu Jeić Gajski, te Gorana Bogdana jedni drugima iznenada staju na put i utječu kao mladoga huligana Jeana Brangea.234

235 Tajana Gašparović, ”Utopijske pukotine sreće“, 234 Petra Jelača, ”Kao u snu“, Vijenac, Zagreb, 17. 1. 2008. Kazalište, Zagreb, br. 31/32, 2007. / 179 /

na planove i sudbine. U vizualno hiperdiza- Scenografija Slavice Radović majstorski jniranoj i vrlo preciznoj236 postavi Krijesnica dočarava ambijent zračne luke, režija (…) niže redatelj Janusz Kica je, prema mišljenju kritike, prizore tragikomičnog zastoja kaotične strke s prve redove u potpunosti prepustio tekstu i glumcima (…) koji svi odreda na visini zahtjeva glumcima,237 zbog čega su mu neki autori putuju umjesto nas niotkuda nikamo ili, kako predbacili neinventivnost i predvidljivost, no (…) glasom Žane govori autorica: ’Kamo? Ne čak i s vremenskim odmakom pročitani osvrti možemo nikamo. Mi smo nigdje. Nema se na tu predstavu jasno pokazuju kako je Kica kamo ići, nema se što raditi…‛ Srećom, život se svoju režiju učinio tek prividno ”nevidljivom“, u ovoj drami ne predaje ravnodušnosti, nego u potpunosti se uzdajući u sugestivnost tinja poput neugasivih krijesnica iskrama teksta te glumačko umijeće njegovih, zna- humora i melankolije kao brane od beznađa.238 lački vođenih, interpreta. Ponajbolje to možda U puno intimnijem ozračju odvija se drama potvrđuje osvrt doajenke hrvatskog kritičar- suvremenog norveškog pisca Jona Fossea skog zbora Marije Grgičević, koja je glumački Noć pjeva pjesme svoje, minimalističkim prinos utkala u samu srž svoje analize teksta sredstvima ispisana studija depresije i tra- i režije: Temeljnom odlikom toga rukopisa, gične banalnosti svakodnevice, u kojoj su, u koji se iskazuje akcijskim, izrazito govornim režiji Dine Mustafića, svoje prve uloge kao dijalogom, čini se da je prividna fragmen- stalni članovi ZKM-ova glumačkog ansambla tarnost rasutih epizoda i začetaka dramskih uvjerljivo odigrali Nina Violić i Frano Mašković. odnosa među raštrkanim licima u panorami Prionuvši uz osebujan Fosseov dramski tekst rastanaka vođenoj i raspoređenoj tako da se koji se bavi egzistencijalnom svagdašnjicom svi fragmentarni prizori postupno stapaju u dvoje likova uz troje još nakratko pridruženih odmjereno dinamičnu, namjerno nedorečenu (…) Mustafić se diskretno i posve u skladu dramsku cjelinu punu slutnji i nagovještaja (...). s Fosseovim dramskim svjetovima dao na Prividno to su rastanci od bezbrižne mladosti posao stvaranja atmosfere – i u tome je uspio, (zanosna mlada Ruskinja Olga u najmarkan- zapisala je o predstavi Lucija Ljubić,239 a slično tnijoj interpretaciji Jadranke Đokić /…/), od je mislio i ovoj drami, inače, izrazito nenaklo- diskretno voljenih osoba (fatalno definitivno njeni Boris B. Hrovat: Mustafić Fosseu ništa mimoilaženje potencijalno skladna para nije dodao ni oduzeo: oslonio se na komorni životnih suputnika Klare i Martina, koje igraju ambijent Scene Polanec (…) te na simbolični Doris Šarić Kukuljica i Sreten Mokrović), od učinak mrtvačke, polirano crne i pogibeljno kratkotrajne iluzije o mogućoj uzajamnosti kose, scenografije Dragutina Broza, gdje su, (tragikomični par turista koji čine Žana Kse- paradoksalno, jedini živi element bile tri vaze s nije Marinković i Toni Pjera Meničanina), od bijelim krizantemama, grobljanskim cvijećem.240 prijateljevanja sa čašicom (poput blizanki Druga vrsta cvijeća, onog slavljeničkog, poja- nerazdružive stjuardese koje igraju Suzana vila se na pozornici dvorane Istra prilikom Nikolić i Nataša Dorčić), od naporna radnog premijere predstave Najbolja juha! Najbolja dana (osoblje zračne luke na čelu s Uršom juha! kojom je 29. ožujka 2008. Zagrebačko Raukar), sve do jedinog starca među putni- kazalište mladih obilježilo šezdesetu obljet- cima (Vanja Drach), koji nakon što napokon nicu svog postojanja. Riječ je bila o novom sazna da (…) nikomu nije potreban zaspe, čini se zauvijek, ali se – sve je samo igra – probudi nakon što su prošle čistačice koje (…) dolaze 238 Marija Grgičević, ”Melankolični humor“, Vijenac, pomesti smeće što su ga ostavili prolaznici. Zagreb, 8. 11. 2007.

239 Lucija Ljubić, ”Nemoć jezika i ozračje tihoga gnjeva“, 236 Magdalena Lupi, ”Nasilja i nostalgije“, Kazalište, Kazalište, Zagreb, br. 33/34, 2008. Zagreb, br. 33/34, 2008.

240 Boris B. Hrovat, ”Živost krizantema“, Vijenac, 237 Tajana Gašparović, isto kao u bilj. 235. Zagreb, 28. 2. 2008. / 180 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

191. Najbolja juha! Najbolja juha!, 2008.

autorskom projektu Renea Medvešeka, Nataša Govedić smatrala je pak da se Med- nadahnutom životom i djelom hrvatskog vešekova deveteročlana glumačka ekipa vrlo avangardnog umjetnika Vlade Kristla te raz- oprezno, odveć skrupulozno hvata u koštac govorima koje je s njime vodila (te u knjizi s Kristlovom optužnicom čovječanstva te da Umjetnik otpora objavila) Ana Marija Habjan. su u većem dijelu izvedbe glumci ozbiljno Koristeći se Kristlovim vizualnim motivima i opterećeni komemorativnom, recitativnom riječima, zapisala je Iva Gruić, Najbolja juha! teatralnošću, deklarativnim odavanjem poča- otvara bitna pitanja smisla umjetnosti – kako, sti Kristlovim filozofskim maksimama iz čega komu i zašto uopće?... Predstava (…) formulira nastaje neka vrste posmrtne glorifikacije (ali pitanja ne forsirajući odgovore, uznemirujuća i petrifikacije, opredmećenja, revijaliziranja) je na način na koji iskrenost zna biti uznemiru- umjetnikova govora. Do kazališne izvrsnosti juća jer nas potakne da se pitamo o vlastitim predstava je, prema njezinu mišljenju, stigla krinkama. Fragmentarno složena, gradi pri- u trenucima udaljavanja od predloška, pri- zore asocijativno nadograđene na Kristlove mjerice u Medvešekovu iskoraku iz kostima ubojite i duhovite misli, pritom se odriče priče, sajamskog medvjeda kada ’priznaje‛ publici polemičnosti, pa čak i Kristlove živopisne bio- da mu je dosta kompletne civilizacijske farse ili grafije o kojoj saznajemo vrlo malo i premda u samom finalu obilježenom tutnjanjem teške duhovita, odriče se svake želje za lakom komu- crvene lopte po drvenom podu pozornice iza nikacijom s publikom. Na kraju medo koji pleše koje stoji izvrsna i ponovno dvosmislena autor- kako drugi sviraju skida masku i pojavljuje ska zamisao: lopta slavi trajanje igre, ali njezin se Rene Medvešek, prvi put na sceni nakon zvuk jednako tako podsjeća i na satiranje svake niza godina, i poentira istraživanje – autorstvo, radosti; na težinu stvaralačkog izbora u svijetu kreativnost jedini je izlaz iz sistema.241 Pristu- ’čeličnih kugli‛ (metaka? sportskih rekvizita?) pajući predstavi iz posve drugačijeg rakursa, koje uglavnom precizno stižu na svoja funk- cionalna ili destruktivna odredišta – za razliku

241 Iva Gruić, ”Priča o slikaru Vladi Kristlu kao priča o smislu od dječje lopte, čije je kotrljanje slobodno od umjetnosti“, Jutarnji list, Zagreb, 31. 3. 2008. / 181 /

192. Oprostite, mogu li vam ispričati…?, 2008.

ideološke volje.242 Pljuska koju je Najbolja koja se u konkretnom primjeru manifestira juha! opalila društvenom licemjerju odje- jezivo nezaustavljivim smijehom kao maskom knula je međutim puno tiše nego prethodne kojom se proždiruća tjeskoba krije od sebe Medvešekove predstave, što je na paradok- i drugih, pa je sve jači i neobuzdaniji cerek salan način potvrdilo njezine argumente o nepogrešiv indikator sve većeg i strašnijeg važnosti umjetničke borbe za vlastitu istinu očaja. Dramaturški oblikovana kao prikaz tri- i autorstvo kao obvezom prema vječnosti.243 vijalne društvene komunikacije s četiri snažna Sezona 2008/2009. započela je u znaku monološka akcenta u kojima se sav potisnuti dvoje mladih redatelja, Anice Tomić i Olivera bijes i depresija manifestiraju na najizravniji Frljića. Anica Tomić je u ZKM-u nastavila svoju način, predstava postavlja dijagnozu društva suradnju s dramaturginjom Jelenom Kovačić, u kojem su međuljudski odnosi svedeni na s kojom je u Teatru &TD prethodno potpisala prazne ljušture konvencija, ispod kojih kulja 244 dva zanimljiva autorska projekta, Imitator gla- nagomilana i nezaustavljiva frustracija. Kao sova i Kučkini sinovi, nastala na tragu djela najveći problem tekstualnog predloška, nasta- Thomasa Bernharda i Ágote Kristóf. Tamo već log tijekom pokusa, u suradnji s glumcima, prisutan generacijski pogled na svijet prožeo Botić je istaknuo nedovoljno razrađene mono- je i njihov ZKM-ovski uradak, predstavu Opro- loške dijelove, zbog čega se cjelina doimala stite, mogu li vam ispričati…? koju je iz pomalo nedovršenom i lišenom čvrstog istog naraštajnog očišta zanimljivo iščitao dramaturškog okvira, no to mu ipak nije uma- Matko Botić, opisujući je kao kratku i sažetu njilo doživljaj uvjerljivosti s kojom su Nadežda studiju suvremene klaustrofobične tjeskobe, Perišić-Nola, Zoran Čubrilo, Filip Nola i Doris Šarić-Kukuljica odglumili dva prijateljska para u svakodnevnom ritualu oponašanja blago- 242 Nataša Govedić, ”Tutnjava autorske lopte“, Novi list, Rijeka, 31. 3. 2008. stanja, a njegova razmišljanja uglavnom su

243 Helena Braut, ”Umjetnost bez kompromisa“, 244 Matko Botić, ”Smijeh kao maska tjeskobe“, Vjesnik, Zagreb, 31. 3. 2008. Kazalište.hr, 4. 10. 2008. / 182 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

193. Gulliverova putovanja, 2008.

potvrdili i drugi kritički osvrti na ovu predstavu, zemlju Liliput, a metodu i namjere svog dra- postavljenu u primjereno intimnom i klaustro- matizacijsko-redateljskog postupka precizno fobičnom prostoru Scene Miško Polanec. je iznio u tekstu objavljenom u programskoj Za razliku od tandema Tomić–Kovačić, Oliver knjižici predstave: Dramaturško udvajanje u Frljić dospio je na veliku scenu ZKM-a, no s ovoj predstavi, u kojem se glumci koji igraju predstavom za mlade Gulliverova putovanja, članove posade Gulliverova broda, u Lilliputu nastalom prema romanu Jonathana Swifta. pojavljuju u ulogama različitih podanika (…) Taj iznimno talentirani redatelj, koji će ubrzo napravljeno je s namjerom da se, bez dodatne postati jednim od najhvaljenijih, ali i najprozi- aktualizacije, pokaže mogućnost prevodivosti vanijih hrvatskih kazališnih umjetnika, već je jednoga svijeta u drugi i međusobnog funkci- za sobom imao splitske Bakhe i riječki Turbo oniranja kao neke vrste umanjenoga, odnosno Folk, predstave koje su u velikoj mjeri odredile uvećanoga preslika. Ono što i u jednome i njegov kazališni DNK, no bio je zamijećen i drugome ostaje isto jesu mehanizmi vlasti i po režijama Blizanki i Straha u Ulici lipa, dviju isključivanja Gullivera. Uz različita udvajanja nagrađivanih predstava za najmlađu publiku, u kojima se svijet velikih i malih (…) u bitnome koje su očito i ponukale Dubravku Vrgoč pokazuju istim, Swiftov tekst je danas aktualan da ga pri njegovu debitantskom nastupu u i u onome dijelu u kojemu je biti drugačijim ZKM-u angažira upravo u tom repertoarnom dovoljan razlog da se nekoga liši slobode. segmentu. Frljić je tom zgodom odabrao prvi Frljićeva predstava i ovom je zgodom iza- i najpoznatiji dio Swiftova satiričnog putopisa zvala oprečne ocjene. Tako je primjerice Iva koji opisuje putovanje naslovnog junaka u Gruić pisala da je u Gulliveru na sceni pri- / 183 /

sutna ’totalna‛ koreografiranost koja prevodi stogodišnjacima i dvanaestogodišnjacima. svaku situaciju u pokret, ponavljanje, gegove Publika na pragu mladenaštva itekako dobro koji idu do apsurda iz čega izrasta jedan ludi razumije medijsku sliku simulirane stvarno- Lilliput u kojem se Gulliver teško snalazi. Ali sti (u predstavi dobro uigranim televizijskim spektakularnost bogate produkcije, dodala izvjestiteljima Uršom Raukar i Pjerom Meniča- je, poput preslatkih kolača prebrzo zasićuje, ninom), zaoštrenu i nimalo bajkovitu političku pa se na sceni previše toga gomila a da se stratifikaciju, povezanost eklatantno nasilnih pri tome ne pojavljuje bilo kakav smisao osim obračuna i kulture cajkuša (…) ili prijetvornost lakonotne satire.245 Zamjerajući pak pred- u ustrajavanju na društvenoj i pravnoj jedna- stavi nedostatak edukacijske mjere, Nataša kosti. U negativnoj utopističkoj optici svaka se Govedić predbacila je Frljićevu Gulliveru pojava očituje izvrnuto. Izobličavanjem norma- da ostavlja dojam starački gorke pridike, pri tiva liliputanska vlast odiše nesposobnošću, čemu najmanje pozornosti poklanja upravo a Gulliver se na sve načine nastoji dodvoriti Swiftovoj nekonvencionalnoj, reformatorskoj, autokratskom vladaru, u tumačenju Gorana pa utoliko i dječjoj mašti,246 što je opet bilo u Bogdana kontrastiranjem naivnosti i lukavo- suprotnosti s ocjenom Želimira Ciglara, koji je sti, s jedne strane u nastojanju da postane u nekoliko redaka sažeo svoj stav o toj, kako ravnopravnim članom društva, a s druge da će se pokazati, izuzetno popularnoj predstavi: to društvo opovrgne, svrgne ili uništi. Pravna U samo 55 minuta hitre, maštovite, duhovite, država Liliputancima je nepoznanica, zako- politički nabrijane, satirički rafinirane pred- nodavna, sudska i izvršna vlast sljubljene su stave ’zloglasni‛ je Frljić tako razigrao ansambl, u jednu, što vjerno oslikava duel liliputanskih zabavio publiku i dao si oduška (…) potvrdivši kralja (Frano Mašković) i kraljice (Nina Violić) se kao izazovan, inteligentan, maštovit i ino- (…) koji kao posljedica kraljičina hira rezul- vativan redatelj koji zna artikulirati svoj svijet, tira donošenjem zakona o smrtnoj kazni za a u njemu smo svi mi bitni sudionici...247 Neke Gullivera. Da bi se zaslužila smrtna kazna, važne konsekvence Frljićeva Gullivera apo- dovoljno je napraviti bezazlenu psinu kao što strofirala je, naposljetku, i Ivana Slunjski, je mokrenje u blizini kraljevskoga dvora. To iščitavajući tu predstavu u širem kontekstu je posve prihvatljivo u društvu temeljenu na običaja i navika hrvatskog kazališta za djecu: građanskoj poslušnosti umjesto na etičkim Dječje predstave mahom, uz rijetke iznimke, imperativima, poduprto iskazom podanika podcjenjuju dječji intelekt, zanemarujući kralju ’čuo sam sve što kažete da sam čuo‛.248 njihovu maštu i podilazeći publici jeftinim Iz zemlje Liliputanaca zekaemovci su se dosjetkama. Predstava Gulliverova putovanja ubrzo preselili u planine i dubrave, u pred- nipošto se ne svrstava u tu kategoriju. Ima li stavi Glasi iz planina koja je prethodnog ljeta se u vidu da Frljić ne uljepšava svijet prika- premijerno izvedena na Dubrovačkim ljetnim zivanjem zbilje kroz ružičaste filtre, jasno je igrama kao koprodukcija tog festivala, ZKM-a da predstava nije namijenjena predškolskom i zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. uzrastu djece, posebice one koja žive u izo- Uz studente Akademije u predstavi su glu- liranom svijetu obiteljske okoline (...). Naime, mili i Doris Šarić-Kukuljica, Frano Mašković, Gulliverova putovanja lektira su za šesti razred Jadranka Đokić, Milivoj Beader, Rajko Bun- osnovne škole, namijenjena dakle jedanae- dalo te Jasmin Telalović, a režirao ju je Rene Medvešek, spojivši Planine Petra Zoranića i 245  Iva Gruić, ”Samo površno dopadljiva konfekcijska Tirenu Marina Držića (pisaca koji su te godine predstava“, Jutarnji list, Zagreb, 23. 10. 2008. ”slavili“ petstoti rođendan) u alegorijskoj priči

246 Nataša Govedić, ”Premlaćivanje uz široke osmjehe“, Novi o putovanju pastira Zorana koji tražeći svoju list, Rijeka, 24. 10. 2008.

247 Želimir Ciglar, ”’Zloglasni‘ Frljić u 55 minuta zabavio 248 Ivana Slunjski, ”Društvena satira i zabavljački obrasci“, publiku“, Večernji list, Zagreb, 23. 10. 2008. Vijenac, Zagreb, 6. 11. 2008. / 184 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

194. Polet, 2008.

voljenu vilu odlazi u planine te pritom nailazi upisati i fragmente Tirene. Iz njegovih izjava na mnoga mitska bića, ali i stvarne ljude koji sasvim je međutim bilo razvidno da ga je u mu pomažu da u pjesmi i plesu utopi svoju Tireni zaintrigirao tek jedan mogući scenski čežnju. I ovaj put Medvešek je pokazao kako aspekt, tema ljubavi kao kontrapunkt onome se svaki element u njegovu kazališnom mikro- što ga je privuklo Planinama: Motivi djela su kozmosu – rekvizit, zvuk, pokret tijela, zastor vrlo srodni (…). Riječ je u stvari o različitim – s lakoćom pretvara u funkcionalan drama- vrstama ljubavi. To je tema koja ih je silno turški znak, ali također i u povod igri koja je zaokupljala. Njihov pojam ljubavi se razrađi- ovdje, slijedom zajedničkog redateljsko-glu- vao od pojma tjelesne pohote do uzvišene mačkog traganja za arhetipskim, skrivenim u ljubavi prema Bogu.250 Držiću je, dakako, pri- zapletenom jeziku predaje i običaja, bila obo- pala tjelesna pohota, no upravo su ti držićevski gaćena i ritualnim aspektom (važan čimbenik prizori podigli tonus igre, omogućivši da se bila je pritom uživo izvođena glazba Mojmira ovo inače teško i mračno Medvešekovo štivo Novakovića i grupe Kries).249 U najavama razigra i raspleše poput vesele poskočice...251 predstave Medvešek je isticao kako je projekt Svoj koprodukcijski potencijal ZKM je te izvorno zamislio kao obol Zoraniću te da je sezone pokazao s još dvije predstave koje su tek naknadno, na sugestiju vodstva Ljetnih igara, odlučio u svoju dramatizaciju Planina 250 Sonja Seferović: ”Glasi iz planine – dramaturški i redateljski izazov", Dubrovačke ljetne igre – Poseban 249 Iz obrazloženja ocjenjivačkog suda koji je Reneu prilog Dubrovačkog vjesnika, br. 3, 26. 7. 2008. Medvešeku dodijelio Nagradu Orlando za najbolje umjetničko postignuće u dramskom programu 59. Dubrovačkih ljetnih igara. Citirano prema: Nagrada 251 Marina Zec Miović, ”Uškopljeni svijet pastorale", Orlando – 40 godina, priredio Zoran Mihajlović, HRT, Dubrovačke ljetne igre – Poseban prilog Dubrovačkog Zagreb, 2017. vjesnika, br. 4, 2. 8. 2008. / 185 /

bile rezultat suradnje s inozemnim kazalištima, članovima Europske kazališne konvencije. Prva od njih donijela nam je intrigantno zamišljen projekt zasnovan na drami suvre- menog francuskog pisca Gillesa Granouilleta Polet koju je redatelj Jean-Claude Berutti, u istom redateljskom konceptu i scenografiji, postavio u dva kazališta: prvo u La Comédie de Saint-Étienne pa potom i u ZKM-u. Polet je u osnovi obiteljska drama o ponovnom susretu dugo zavađenih brata i sestre čije će razmirice na komičan način razriješiti njihova djeca, a Berutti ga je u pretpremijernim raz- govorima najavljivao kao komad o tzv. novoj srednjoj klasi, ljudima koji su se obogatili u 195. Sedam dana u Zagrebu, 2009. posljednjim desetljećima 20. stoljeća i koji su iznevjerili svoje obiteljske korijene kako bi napredovali na društvenoj ljestvici. Zajed- bile su sudar različitih kultura, identitet i dru- nički projekt dvaju kazališta podrazumijevao je, gost, granice Europe te migracije i transfer dakako, i razmjenu njihovih predstava (ulogu kulturnoga iskustva, propitivane u dramama nijeme Luize u obje je glumila Marica Vidu- koje je svako od sudjelujućih kazališta naru- šić), pa je zagrebačka izvedba gostovala u čilo od nekog domaćeg autora. Predstave su Saint-Étienneu, a francuska u Zagrebu. se prikazivale na kolodvorima te u vagonima Kritičare je to nužno ponukalo na njihovu željezničke kompozicije koja je 14. svibnja usporedbu, pri čemu je Lidija Zozoli zaklju- 2009. krenula iz Ankare, pri čemu su se u čila da zagrebački Polet funkcionira kao navedenim zemljama izvodile domaća i turska iskrivljen zrcalni odraz francuske predsta- ve,252 dok je Igor Tretinjak naglasio bitnu predstava te predstava iz zemlje koja se nala- razliku u izvedbenim registrima: U realistič- zila na prethodnoj željezničkoj postaji. Projekt nijoj francuskoj izvedbi predstava je izrekla Orient Express okončan je u Stuttgartu, gdje jasnu kritiku suvremenog društva, iznijevši je u srpnju te godine izvedeno svih osam pred- odnose vrlo slojevito i stvorivši slatko-gorku stava, a ZKM-ova predstava Sedam dana u priču o propadanju jednog društvenog sloja, Zagrebu autorice Tene Štivičić prethodno je dok se zagrebačka postava više zadržala prikazana i u Novom Sadu, Ljubljani i Novoj na igranju i poigravanju, bijegom u karika- Gorici. Sedam dana u Zagrebu otvara motiv- turalnost likova i odnosa, stvorivši ludički ske komplekse bliske generaciji dramatičarke, svijet naših suvremenih pomaknutosti.253 napisao je o tekstu i predstavi Matko Botić, pa ne čude uvjerljivo napisane scene očaj- Druga međunarodna koprodukcija, predstav- ničkog koprcanja tridesetogodišnjaka koji su ljena na samom završetku te sezone, donijela prestari za partyje a nezreli za ozbiljan život, nam je predstavu Sedam dana u Zagrebu, i preuranjenih kriza srednjih godina mladih koja je bila dio projekta Orient Express u poslovnjaka koji su jureći za novcem izgubili kojem je sudjelovalo osam kazališta iz Hrvat- smisao. No, početna premisa velegradske ske, Turske, Rumunjske, Srbije, Slovenije, usamljenosti i autentičnog zapisa sadašnjeg Italije, Švicarske i Njemačke. Teme projekta vremena nije se razvila u punokrvnu dramsku formu, nego sve ostaje na razini (…) isječka 252 Lidija Zozoli, ”Razlomljeno zrcalo i pokoja neuroza“, Vijenac, Zagreb, 18. 12. 2008. iz života koji plošnošću ne dopušta likovima da se od tipskih figura (…) odmaknu u doista 253 Igor Tretinjak, ”Dvojako propitivanje konvencija“, Kazalište. potresna dramska lica. Priča s glavnim žen- hr, 16. 12. 2008. / 186 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

196. Zagrebački pentagram, 2009.

197. Zagrebački pentagram, 2009. / 187 /

skim likom u ljubavnom trokutu s mužem svoje rodne jednočinke u čvrstu cjelinu; tek su s prijateljice naznačena je samo kao skica, pa nekoliko vještih redateljskih rješenja i dra- se često uvjerljive i životne izolirane ispovjedi maturških asocijacija ovlaš omekšali rubove likova ne zaokružuju u pamtljivu cjelinu, uspo- među njima. Logičan i precizno osmi- redivu s najuspjelijim radovima Tene Štivičić šljen redoslijed dijelova također pridonosi (…). Scenski postav Sedam dana u Zagrebu zaokruženosti dojma, od početne intros- na Glavnom željezničkom kolodvoru (…) nije pektivne ispovijedi, preko stvarnosnih bitno pomogao uspjehu produkcije. Glumci motiva siromaštva i usamljenosti do onirič- su smješteni u klaustrofobičnu utrobu vagona kog završetka.255 – Predstava, opisala je Iva s otvorenim četvrtim zidom, bez jasnog scen- Gruić, započinje Šovagovićevim intimistič- skog opravdanja za takvu ambijentalnost, pa kim pitanjima o smislu kazališta, nastavlja je kolodvorska graja više ometala koncen- se Rajkijevom stihovanom pričom o pljački traciju gledatelja nego pridonosila atmosferi. (domovina im je postala supermarket). Sli- Redateljica Tijana Zinajić, gošća iz Slovenije, jedi dramolet Nine Mitrović o ženskom zadržala se na korektnoj, realističnoj fakturi, pogledu na svakodnevicu i mučna Karaka- koju je tek povremeno prekidala pokoja iro- ševa priča o obiteljskim situacijama. Sve nična glumačka upadica upućena publici završava s Vidićem, u Maksimiru, gdje se ili neobično pretapanje dva odvojena scen- vukovi susreću s ljudima, a Maksimilijan ska prizora, zaključio je Botić i dodao kako Vrhovac propituje davnašnju odluku da pre- su ZKM-ovi glumci (Nina Violić, Jadranka pusti svoj perivoj građanima...256 Prolazeći Đokić, Ksenija Marinković, Frano Mašković kroz tu žanrovski i tematski raznoliku paletu i Sreten Mokrović) svoje zadatke (…) obavili tekstova, Magelli se, ovisno o šlagvortima zanatski besprijekorno i opušteno, pokuša- predložaka, nadahnuto poslužio klaunerijom, vajući izvući maksimum iz vlastitih likova.254 iščašenim humorom, hipertrofiranim rea- Između dvije spomenute koprodukcije, u lizmom i grotesknom stilizacijom, izvlačeći ožujku 2009. dogodila se međutim i pred- maksimum iz jedanaestero glumaca koji su stava koja je obilježila tu sezonu, a također odigrali dvadesetak uloga, s uvjerljivošću je bila plod izravne suradnje ZKM-a s doma- i reljefnošću o kakvoj je, pišući o završnom ćim autorima. U dvorani Istra Paolo Magelli dijelu predstave, dijelom posvjedočio i Matko režirao je predstavu Zagrebački pentagram, Botić: Zagrebački pentagram trijumfalno petodijelni omnibus sastavljen od naručenih okončava briljantnom Vidićevom burleskom dramoleta i jednog monologa koje su napisali nazvanom Zoo. Nakon umjetničkih preispi- Nina Mitrović (Javier), Ivan Vidić (Zoo), Damir tivanja, čemera siromaštva i usamljeničkih Karakaš (Skoro nikad ne zaključavamo), Igor sudbina, predstava završava snoviđenjem u Rajki (Pljačka) i Filip Šovagović (Zona snova). Maksimirskoj šumi, u kojoj dvoje zaljublje- Pomalo pretenciozna ideja o sabiranju pet nih sreću mitska bića poput Marice i vuka malih dramskih formi eminentnih hrvatskih iz poznatih dječjih priča, i, last but not least, dramatičara i pjesnika, od kojih je Paolo biskupa Maksimilijana Vrhovca. Vidić izu- Magelli nakanio sastaviti homogen scenski zetno duhovito piše izravno aludirajući na kolaž sa zagrebačkom svakodnevicom kao sadašnju zagrebačku političku nomenklaturu, niti vodiljom, pred gledateljima se, napisao pa završna epizoda omnibusa nedvojbeno je Botić, oživotvorila kao jedan od najdojmlji- upućuje na mjesto i vrijeme nastanka cjelo- vijih komentara društvene zbilje zagrebačkih kupne predstave, pri čemu je scene ljubavnika nultih viđenih na kazališnim daskama. Paolo (Jadranka Đokić i Pjer Meničanin) zasjenila Magelli (…) i dramaturginja Željka Udovičić nisu ni pokušavali nasilno povezati razno- 255 Matko Botić, ”Kad vukovi progovore“, Kazalište.hr, 11. 4. 2009.

254 Matko Botić, ”Korektno, ali mlako“, Kazalište.hr, 16. 6. 2008. 256 Iva Gruić, ”Moćna petorka“, Jutarnji list, Zagreb, 2. 1. 2010. / 188 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

198. Generacija 91.-95. ili sat hrvatske povijesti, 2009.

pojava vuka kojeg Sreten Mokrović glumi Svaki od dijelova te predstave dobio je poneki s rijetko viđenom energijom i maštom (...). slični apologetski osvrt, a njezina vrijednost Izgladnjenu životinju koja bježi iz zološkog vrta potvrđena je i s četrnaest nagrada, među žicajući kekse i cigarete Mokrović igra (…) isto- kojima su uz glumačke (Doris Šarić-Kukuljica, dobno ogorčeno i dostojanstveno, a točku na i Frano Mašković i Ksenija Marinković), reda- u sjajnoj sceni stavlja Ksenija Marinković kojoj teljske, spisateljske i dramaturške bile čak je u ulozi depresivne vučice za salve smijeha i četiri nagrade za najbolju predstavu u iz gledališta dovoljno da se samo pojavi na cjelini (Nagrada hrvatskog glumišta, Gave- sceni. Milivoj Beader Maksimilijana Vrhovca lline večeri, Marulićevi dani i Dani satire). igra smireno i duhovito, a njegov elegantno U idućoj sezoni, 2009/2010, predstave ZKM-a podignut bosanski grb sugrađanima zadnja režirali su, pored ostalih, Borut Šeparović, Ivica je scenska slika Zagrebačkog pentagrama, Buljan, Oliver Frljić, Boris Bakal te Nataša Raj- koja dječje naivnom uvredom kamuflira želju ković i Bobo Jelčić, u tom trenutku vjerojatno za promjenama. Zagrebački pentagram najprogresivniji redatelji u hrvatskom kazalištu, veliki je povratak Paola Magellija na umjet- što je bio itekako jasan pokazatelj repertoar- ničku razinu njegovih najboljih predstava, a nih i estetskih stremljenja Dubravke Vrgoč. u tome je imao svesrdnu pomoć nadahnutih No njihove predstave nisu bile različite samo autora i suradnika te maksimalno motiviranog, po autorskim poetikama, nego i po načinu gotovo euforičnog glumačkog ansambla....257 na koji su bile utkane u ZKM-ov repertoar.

257 Isto kao u bilj. 255. Prividno najmarginalniju poziciju imala je / 189 /

predstava Generacija 91.-95. ili sat hrvatske ranosti obje grupe izvođača. Emocionalna povijesti, koju je Borut Šeparović napravio s težina krajnje odmjerene i izvedbeno guste polaznicima Učilišta ZKM-a, rođenim u naslo- dvosatne predstave proizlazi iz činjenice da vom određenom razdoblju, u kojem se na su takvi maloljetni vojnici doista ginuli u ratnim prostorima bivše Jugoslavije vodio okrutan i godinama i da se njihova priča još uvijek jedva bespoštedan rat. Predstava je nastala prema smije ispripovijedati…258 Tu se međutim otvo- motivima romana Borisa Dežulovića Jebo rio i drugi, jednako važan i provokativan sloj sad hiljadu dinara čija je okosnica apsurdna predstave. U jednom trenutku, opisao ga je situacija iz ljeta 1993. kada se u nekoj bosan- Bojan Munjin, dvije grupe vojnika se sastaju skoj zabiti susreću dvije skupine obostrano i tada se, za dugim stolom, licem okrenutim prerušenih pripadnika HVO-a i Armije BiH. prema publici – u formi teza – počinju pred- U Šeparovićevoj predstavi dvanaestorica stavljati glumci osobno: zašto su pristupili na audiciji izabranih mladića preuzimaju audiciji, što od predstave očekuju i tko su oni biografije dvanaestero Dežulovićevih fik- zapravo. Prema riječima redatelja (…) iskazi cionalnih likova te preko njih ulaze u ratnu mladića bili su autentični i nenamješteni, sva- kronologiju devedesetih i vremena koje im je kome od njih bilo je naročito stalo da istakne prethodilo. U prostoru između fikcije romana svoju nacionalnu i vjersku pripadnost, ali i fikcije kazališta jedini realni element postaju problem počinje u trenutku kada jedan od upravo ti dječaci i mladići čije je iskustvo rata njih izjavljuje da je musliman, dok drugi, kako s početka devedesetih moguće tek posred- smatra većina ostalih, nema jasno hrvatsko stvom nekoga (obitelj, škola, mediji...) tko im prezime. Tada pred publikom (…) započinju je o tom ratu govorio. Rezultat je bila slojevita, spontane salve nimalo nježnih šala i gruba vehementna i problemski izbrušena pred- zadirkivanja na račun manjine iz čega je vid- stava koja je publiku osvojila i načinom na koji ljivo da, u odnosu na temu i problem predstave, je isprepletala privatnost glumaca s dvjema ne postoji nikakva distanca ovih mladića, koji u razinama fikcije i izvedbenim postignućima svakodnevnoj komunikaciji žive iste stereotipe dvanaestero polaznika Učilišta ZKM-a. Ono- kao i likovi koje interpretiraju u predstavi (…). liko koliko su im uniforme zamjenljive (a jedni Predstava završava međusobnim ubijanjem i drugi preliminarno glume vlastitog neprija- grupe neprijateljskih vojnika, na način da stra- telja, odijevajući mondure tuđe vojske), toliko daju male figure koje glumci drže u rukama. su opće, višestruko zamjenjive mrzilačke Kako koja figurica padne, tako glumac izgo- poruke koje jedni drugima upućuju, napisala vori svoju godinu rođenja. Poruka je jasna: je Nataša Govedić u Novom listu. Svi zajedno ta mlada generacija, koju očito nije imao tko nalaze se u hrvatsko-muslimanskoj zoni, nao- naučiti ništa bolje, napunjena je stereotipima ružani jedino kalašnjikovima, odnosno obje i kao takva spremna je za novi obračun…259 grupe čame između ili izvan utvrdivih koordi- Praćena jednako pohvalnim osvrtima, Genera- nata ’osvojenog teritorija‛. U šekspirijanskom cija 91.-95. gostovala je u Budimpešti, Ljubljani, smislu, na djelu je tragikomedija sličnosti izgu- Bremenu, Rijeci, Beogradu, Subotici i Sara- bljenih postrojbi. Mladi glumci na pozornicu donose ogromnu energiju amaterske izrav- jevu te na jednom od najuglednijih europskih nosti, rijetko jake koncentracije na zadatke festivala Wiener Festwochenu, gdje je vidno (veći dio predstave uključuje i snimanje iz oduševljena publika, kako je to zapisala ruke) te školske igre međusobnog nadjača- Patricia Gassner, izvjestiteljica agencije APA, vanja i podrugljivih pubertetskih intenziteta (…). izvođačima zahvalila glasnim i dugim aplau- Dramaturg Goran Ferčec i redatelj Šeparović 258 Nataša Govedić, ”Tragedija posvemašnjih sličnosti“, naglašavaju ne samo sličnost, već upravo Novi list, Rijeka, 26. 11. 2009. istovjetnost mladosti, zbunjenosti, psovki, prestrašenosti, nespremnosti i indoktrini- 259 Bojan Munjin, ”Očevi i sinovi“, Novosti, Zagreb, 4. 12. 2009. / 190 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

ćem terenu, gdje je premijerno izvedena 13. veljače 2010. Karakterističan je po tom pita- nju osvrt iz legendarnog njujorškog tjednika The Village Voice, koji je dosta živo prenio i osnovnu sliku Buljanove predstave: ’Danas vam poklanjam svježu krv!‛, izvikuje meštar ceremonije u ilegalnome hrvačkom klubu Garaža i kao šakačku poslasticu na dnevnom jelovniku najavljuje malodobnog Binata. U fas- cinantnome svijetu ove rasne produkcije (…) hrvanje se promeće u simboličnu sliku post- komunističkoga društva koje vrtoglavo ponire u nasilne dubine nepoznatih bespuća. Binatov opaki otac bijesna je zvijer koja eksa rakiju. Ogorčen nakon pustih godina mukotrpna rada, prisiljava sina da se bori u ringu, ubire zaradu na kladionici, jer Binat pobjeđuje daleko jače protivnike, i kinji zabrinutu suprugu (…). Društvenu distopiju upotpunjuje obli- žnje ’turističko naselje‛ koje očajnicima nudi 3 Medeja paletu eutanazijskih aranžmana. Predstava je protkana glazbenim brojevima koji mame goste uslugama poput ’smrti vješanjem i smrti smrzavanjem‛. Redatelj Ivica Buljan magično stvara oporo ljupke slike. Binatov otac majci dijabetičarki silom trpa čokoladu u usta. Binat i mama igraju nogomet glavom dječje lutke. Dovlačenje i odvlačenje pohabanih (…) hrvač- kih strunjača obilježava Binatov pad kroz sve strašnije i strašnije borbe. U konačnom će 199. Garaža, 2010. se obračunu pograbiti s bijesnim rotvajlerom, kojeg pod svjetlom stroboskopa utjelovljuje goli glumac. Smiono beznađe Garaže zna 260 zom, praćenim povicima i odobravanjem. dotući gledatelja, ali surovome društvenom Niz gostovanja, uključujući i praizvedbu u komentaru protutežu pruža neobična vizu- glasovitom njujorškom kazalištu La MaMa alna ljepota predstave i njezin mrtvo-hladni (koje je bilo i koproducent predstave), imala humor. ’Smrt nije kraj života nego njegov dio!‛, je te sezone i predstava Garaža, što ju je Ivica cvrkuće kor i vedro ohrabruje društvo da slo- Buljan režirao prema istoimenom romanu bodno kroči dalje putem samouništenja.261 Zdenka Mesarića. Osim u New Yorku, gdje je Bilo je, doduše, i hrvatskih kritika koje su imala osam izvedbi, gostovala je primjerice išle tragom sličnih ushita, primjerice u Vje- i u Nancyju te na jednoj od najprestižnijih sniku, gdje je Helena Braut zapisala kako europskih pozornica, berlinskoj Schaubühne mješavina sirova, neumivena naturalizma i am Lehniner Platz, no, općenito uzevši, bolji neustrašiva, zahtjevna fizičkog teatra, s (…) je odjek imala u inozemstvu nego na doma-

261 Osvrt Miriam Felton-Dansky objavljen je 2. 2. 2010. na 260 Prema izvješću agencije HINA, prenesenom 17. 6. 2010. mrežnim stranicama lista The Village Voice, a ovdje na portalu Culturenet.hr pod naslovom ”ZKM nastupio na je citiran prema prijevodu pohranjenom u arhivi festivalu Wiener Festwochen u Beču“. Zagrebačkog kazališta mladih. / 191 /

200. Garaža, 2010.

pomalo ironičnom podlogom potkrijeplje- neusporedivo bliži površnom, gotovo navi- nom glazbenim brojevima ’The Beet Fleeta‛ jačkom stereotipu o primitivnom šikljanju i kazališnim dosjetkama (božićna pjesmica), destruktivnih nagona, kako bivšu Jugoslaviju uvezana tipičnim redateljevim potpisom, gradi često na filmskom platnu orijentalizira Emir predstavu fascinantne, eruptivne veličine, pri Kusturica, negoli tragici specifične ljudske čemu je posebno pohvalila glumce (većina sudbine. Zbog toga ne čudi smijeh publike ih je igrala po nekoliko uloga), koji su poka- u prizorima mučenja, ’Garaža‛ je uistinu sra- zali zadivljujuću količinu tjelesne spremnosti, čunata na komercijalno, dobro situirano, na interpretacijske usredotočenosti i uvjerljivosti, brutalnosti odavno otupljeno gledalište.263 te istakla kako su Mladen Badovinac i Saša Nove kontroverze izazvala je, prema očeki- Antić, dojmljivi članovi TBF-a, glumili uz bok vanjima, i predstava Olivera Frljića Buđenje profesionalcima, među kojima su se posebno proljeća, provokativna aktualizacija drame istakli Vedran Živolić u ulozi dječaka Binata, Franka Wedekinda koja je početkom 20. Ksenija Marinković (Majka) i Frano Mašković stoljeća izazvala skandal zbog otvorenosti i 262 u ulozi Oca kojeg bi rijetko tko poželio. Pre- stila kojim je progovorila o seksualnom sazri- težiti stav domaće kritike išao je međutim u jevanju adolescenata te njihovu sukobu s suprotnom pravcu, koji ponajbolje reprezen- licemjernim građanskim moralom. Ova pred- tira zaključak kritike Nataše Govedić: Što se stava je metafora društva istraumatiziranog pak tiče dojma koji izaziva predstava, on je

262 Helena Braut, ”Mučno i brutalno, ali sjajno izvedeno“, 263 Nataša Govedić, ”Predstava koja prelazi u gladijatorski Vjesnik, Zagreb, 15. 2. 2010. kič“, Novi list, Rijeka, 15. 2. 2010. / 192 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

201. Buđenje proljeća, 2010. 202. Buđenje proljeća, 2010.

licemjerjem katoličkih zabrana. Wedekindovi sposobnošću katoličkih institucija da svaku mladi junaci u ovoj predstavi ne sablažnja- kritiku pretvore u vlastito veličanje, odnosno vanju nas otkrivanjem svoje spolnosti već veličanje patnje te kako je njezin dojam da se činjenicom da im je ta mogućnost nasilno na temi trebalo raditi dublje i otvorenije.264 Za oduzeta, zapisao je Oliver Frljić u program- razliku od osvrta koji su Frljićevu predstavu skoj knjižici predstave, dajući nam temeljne decidirano opisivali kao običnu svinjariju (što smjernice svog čitanja Wedekinda kao našeg je primjerice učinio Igor Mrduljaš u Hrvatskom suvremenika. A kako je to u izvedbi doista i slovu od 4. 10. 2010), ovakve analize ozbiljno izgledalo, opisala je i prokomentirala Nataša su problematizirale Frljićev teatar manifest- Govedić: Na drvenoj pozornici nalaze se nog i rezolutnog iznošenja svjetonazorskih i ljesovi grube drvene izrade, križevi elemen- političkih stavova. Bilo je međutim i onih koji tarne drevne izrade, drvena vješala i iste takve su, poput Bojana Munjina, bez većih prigo- ’sirove‛ učiteljske katedre: različiti instrumenti vora prihvatili takvu vrstu kazališnog aktivizma, socijalne represije. Sreten Mokrović izgovara dajući mu dodatni legitimitet i kroz neospornu tekst o tome kako ’svako dobro kazalište mora činjenicu glumačke osviještenosti: Frljić je imati svog neprijatelja, a naš neprijatelj je vješto prekrojio Wedekindov komad ironič- katolička crkva…‛ U maniri radijskih vijesti, sa nim ubacivanjem dokumentarnih dijelova zvučnika u offu tijekom čitave izvedbe čitaju da bi se obračunao s hrvatskim društvenim se ugovorne stavke kojima je hrvatska država problemima, što prije njega nitko nije učinio dopustila Crkvi ulazak u sve škole, proziva se na tako otvoren i radikalan način. Protagoni- dezinformiranje djece o ’štetnosti‛ masturba- sti, Sreten Mokrović, Jadranka Đokić, Ksenija cije i ’perverznosti‛ gay ljubavi, osuđuje se Marinković, Krešimir Mikić, Frano Maško- zabrana seksualnosti koja rezultira ogromnom vić, Pjer Meničanin, Milivoj Beader, Zoran količinom abortusa (…). Sve su ove optužnice Čubrilo i Nina Violić (…) s jasnim uvjerenjem točne, ali način na koji su izvedene toliko na sceni svjedoče zašto igraju baš Wedekinda je jednoznačan (…) da na izvjestan način i bez tog govora u vlastito ime ove predstave izazivaju dojam kazališne neozbiljnosti (…). ne bi bilo. Konačno, to nije predstava protiv Pozornica je, naime, mjesto na kojem se Katoličke crkve ni protiv ’svog naroda i države‛, ne može deklarativno ’proglasiti‛ ili ’objaviti‛ kako je bijesno rekao jedan gledalac na pre- vlastiti stav. Zato i jest različita od političke mijeri, jer bi se tada radilo o jeftinom pamfletu tribine, zapisala je kritičarka Novog lista pa koji ne pogađa u dubinu. To je predstava koju dodala kako se Frljić daleko više bavi karika-

turalnim aspektom crkvenog nasilja, negoli 264 Nataša Govedić, ”Kazališna pozornica nije politička tribina“, Novi list, Rijeka, 24. 5. 2010. / 193 /

6a Tri mušketira 6b Tri mušketira

203. Put oko svijeta u 80 dana, 2009.

ćemo teško progutati, ali koja nas suočava s nego dječje,267 postave klasika Julesa Vernea onim što u Hrvatskoj nismo učinili, kao rodi- Put oko svijeta za 80 dana (dramatizacija telji, nastavnici, svećenici i političari, i zbog Ane Tonković Dolenčić, režija Krešimira čega pati jako puno ljudi.265 A nešto slično Dolenčića), koju je kritičar Školskih novina zaključila je i Iva Gruić, naznačujući ono što popratio nizom pridjeva (Jasno predočeno, bi, u relaksiranoj društvenoj atmosferi, bilo poučno, duhovito, zabavno, veselo, razdra- neospornim postignućem ove predstave: … gano – sjajna predstava za desetogodišnjake, bilo da se slažete s njom ili ne, ’Buđenje pro- pa i za nešto mlađe ili starije!),268 preko neobič- ljeća‛ misaono je poticajna predstava koja ne nog te od kritike pohvaljenog spoja motiva iz govori ništa što već drugi nisu rekli prije nje, Shakespeareova Hamleta i Bergmanova filma ali to čini ubojito jasno, bezobrazno izravno Persona, što ga je u predstavi Hamletper- i teatarski disciplinirano i moćno. U smisle- sona ostvario mladi redatelj Dario Harjaček nom svijetu bila bi idealna za srednjoškolce (riječ je bila o koprodukciji ZKM-a s Udrugom jer izaziva na vruću raspravu (u završnoj sceni Drugi red), do dojmljive (ponovno koprodukcij- križ se pretvara u svastiku) i kritičko razmišlja- ske) predstave o isprepletanju revolucionarnih nje. Ne znam hoće li uspjeti zaživjeti na taj i ljubavnih gesti Rose is a rose is a rose is način, ali upravo je to test za naše društvo.266 a rose, gdje je spisateljica i redateljica Ivana Između Generacije 91.-95. i Buđenja proljeća Sajko nastupila zajedno s četvoricom glaz- u ZKM-u se dogodilo još nekoliko novih pred- benika, čime je podsjetila Natašu Govedić stava: od zaigrane i šarene, više djetinjaste na Anu Ahmatovu i Pinu Bausch, poetese

265 Bojan Munjin, ”Šamaranje crkve i publike“, Novosti, 267 Iva Gruić, ”Predstava koja je više djetinjasta nego što je Zagreb, 28. 5. 2010. dječja“, Jutarnji list, Zagreb, 22. 12. 2009.

266 Iva Gruić, ”Teatarski discipliniran i ubojito jasan napad na 268 Stijepo Mijović Kočan, ”Radost igre – tuga jezika“, Školske autoritet crkve“, Jutarnji list, Zagreb, 24. 5. 2010. novine, Zagreb,26. 1. 2010. / 194 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

204. Eksplicitni sadržaji, 2010. (sastanak s publikom)

velike performativne i socijalne karizme.269 tavana ZKM-a, demontirajući kazališnu iluziju Sasvim izniman kazališni događaj bila je te do stupnja spoznaje kako reflektori, dekor i sezone i predstava Eksplicitni sadržaji skupi kostimi u kazalištu ne vrijede puno uko- kojom je, u suradnji sa ZKM-om, skupina liko se živi ljudi – glumci i publika – iskreno ne 270 Bacači sjenki redatelja Borisa Bakala i dra- otvore jedni prema drugima. Predstava je maturginje Katarine Pejović započela rad na u isto vrijeme imala šest odvojenih itinerera, svojoj Trilogiji o zajedništvu (druga dva dijela koji su publiku na kraju doveli tamo odakle bit će ostvarena u suradnji s beogradskim je sve i krenulo, na pozornicu ZKM-a, a u Ateljeom 212 i Teatrom ITD) posvećenoj pro- međuvremenu se, kako je zapisala Nataša pitivanju odnosa kazališne publike i izvođača. Govedić, raspravljalo o strahovima, socijal- Kao dan premijere označen je javni sastanak nim zabranama, predrasudama, slučajno ili s publikom na kojem su voditelji projekta namjerno izabranim profesijama, životnim pokušali s njom prodiskutirati moguće teme partnerima, djetinjstvu, socijalnim etiketama, i putove kojima bi se došlo do savršene pred- jeziku mržnje, stihovima, pri čemu je, prema stave, da bi se dva mjeseca poslije članovi doživljaju citirane autorice, kontakt između ansambla, u kojemu su se uz glumce ZKM-a glumaca i publike prerastao u jedinstveno (Raukar, Bogdan, Liverić, Martinović, Peri- uspješnu studiju ljudske kooperativnosti, šić-Nola, Prpić i Živolić) našli i Lana Barić, vrativši vjeru u mogućnost neskriptiranog 271 Lada Bonacci, Ivana Buljan Legati, Nikša Buti- dijaloga stare, dobre Sokratove ostavštine. jer i Vilim Matula, ponovno sreli s gledateljima, A na samom kraju te sezone, započete hladno no ovoga puta kao njihovi ”anđeli čuvari“ u primljenom adaptacijom Fassbinderova filma interaktivnoj šetnji po inače im nedostu- pnim kazališnim prostorima, od podruma do 270  Bojan Munjin, ”Bez glume, molim“, Novosti, Zagreb, 25. 6. 2010.

269 Nataša Govedić, ”Noćna straža za ljubavnike i 271 Nataša Govedić, ”Traganje za izgubljenom zajednicom“, revolucionare“, Novi list, Rijeka, 12. 3. 2010. Novi list, Rijeka, 13. 5. 2010. / 195 /

205. Izlog, 2010.

Brak Marije Braun u režiji Tee Alagić Vlašić fikcije kazališta, načelno blizak konceptu koji (Igor Ružić opisao ju je kao slikopis pretvoren su sedam godina prije propitivali u Radionici u slikovnicu,272 a Nataša Govedić kao jednu od za šetanje, pričanje i izmišljanje na Dubrovač- najtmurnijih, najmehaničkije odigranih pred- kim ljetnim igrama. Vjernu sliku te neobične stava aktualnog zagrebačkog repertoara273), predstave, ali i konotacija koje su se uz nju premijerno je izveden novi projekt autorskog vezale, prenio nam je Bojan Munjin, jedan tandema Rajković–Jelčić Izlog, u kojem su od onih kritičara koji su u Izlogu iščitali puno nastupali Jerko Marčić (u ulozi pripovjedača) više od zanimljivog kazališnog eksperimenta. te osamnaest naturščika (uglavnom članova Priča je konfuzna, zapisao je, kao i sam život: različitih amaterskih kazališta). Predstava je izlog i poslovni prostor se prodaju, ali nikako izvođena u Tratinskoj ulici na Trešnjevci, dok da se nađe kupac, a vlasnici su razbacani po je publika, iz izloga jednog od brojnih napu- bijelom svijetu i ne mogu se dogovoriti. Ulicom štenih zagrebačkih dućana, gledala izrežirana prolaze ljudi i tramvaji, a glumci se motaju oko događanja zajedno sa stvarnim životom u koji njih. U pitanju je neka svadba, grupa je bučna, su se uplela. U kazališnom traganju Bobe a možda je i u vezi s ovim dućanom. Veselje Jelčića i Nataše Rajković bio je to još jedan se pretvara u žučnu diskusiju, počinje nate- korak dalje u isprepletanju istine života i istine/ zanje, grupa želi provaliti u izlog i obračunati se s publikom koju doživljava kao uljeze. Ono što Bobo Jelčić i Nataša Rajković maestralno 272 Iz kritike Igora Ružića emitirane u programu Radija 101 (transkript pohranjen u arhivu ZKM-a). rade jest to hvatanje života u objektiv i teatra- liziranje neumivene stvarnosti. Publika sjedi u 273 Nataša Govedić, ”Računske operacije u ime ljubavi“, izlogu i netremice gleda na ulicu i već samo Novi list, Rijeka, 2. 11. 2009. / 196 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

206. Mauzer, 2011. 207. Mauzer, 2011.

promicanje ’dokumentarne‛ ulične radnje gdje je izvođena u koprodukciji Montažstroja, postaje dovoljno uzbudljiv kazališni doga- festivala Perforacije i ZKM-a, zaslužnog, ili đaj. Naknadno uvođenje izmaštane priče u češće tek jedinog mogućeg mjesta nastanka realnost proizvodi učinak oplemenjivanja te i opstanka zdravijih snaga ovdašnjega teatra, iste realnosti i oživotvorenja izmišljene priče kako je to u svom osvrtu na Vatrotehnu 2.0 (…). To je trenutak kada igra i oni koji se igraju napisao Igor Ružić.275 Izvorno, Vatrotehna je postaju neodvojiv dio života (…). Kombinaci- bio suprematistički slet-balet, s predloškom jom autentične realnosti i fikcije, odjednom koji je prema motivima Eshilova Okovanog život počinjemo doživljavati kao festival Prometeja te dodavanjem detalja kao što je malih duhovitosti koje na nas djeluju terape- tamnovanje, mučenje i likvidacija kazališnog utski. Obični ljudi u predstavi se zaustavljaju, inovatora Vsevoloda Mejerholjda tijekom komentiraju, htjeli bi da pomognu, suosjećaju čistki u SSSR-u, originalno složio dramaturg s izmišljenom pričom koja je od njihove tek Oleg Mađor, dok se Vatrotehna 2.0 s novim neznatno udaljena. Konačno, glumci-amateri glumačkim ansamblom (šestoricom glu- su odlični u svom nastupu upravo zato što maca iz predstave Generacija 91.-95.) svojom ne ’glume da glume‛, ne teatraliziraju i nisu izvedbom nadovezala na sačuvane ostatke patetični, nego igraju slobodno i ponašaju se VHS-snimke izvorne predstave te postala prirodno, baš kao i ljudi na ulici (…). Na kraju, svojevrsno kazalište o kazalištu, pokušaj ova kazališna izvedba predstavlja neagresivnu ponavljanja neponovljivog. Kako to nije išlo, lekciju i glumcima i običnim ljudima. Ta lekcija zapisao je Ružić, tema Vatrotehne 2.0 postala otprilike glasi: moramo se osvrnuti oko sebe, je upravo neponovljivost, točnije – zbrajanje što vrlo često zaboravljamo, da bismo uopće štete. Ali ne samo štete nastale ratom nego mogli sudjelovati i u kazalištu i u životu.274 štete nastale svime što je došlo uz rat i nakon Sezona 2010/2011. otvorena je rekonstruk- njega, poduzetničke klime i kapitalizma, sim- cijom predstave Vatrotehna, prvog velikog bola navodno neumoljive propasti i navodno scenskog ostvarenja Boruta Šeparovića i neuspjela otpora, od Kuće europske mode i skupine Montažstroj, premijerno izvedenog tvornice po kojoj predstava (…) nosi ime, do prije točno dvadeset godina. Predstava je tada prosvjednih akcija uz kampanju za besplatno igrana u staroj Badelovoj destileriji u Šubiće- školovanje i očuvanje javnog prostora Var- voj ulici, a sada je, nakon nekoliko akcija koje šavske ulice. Prema mišljenju citiranog su joj prethodile, dospjela u dvoranu Istra, kritičara, tako skrojenu ”pamfletističku“ pred- stavu s jedne su strane pogonili onemoćala

274 Bojan Munjin, ”Svi smo mi aranžeri ’Izloga‘“, 275 Igor Ružić, ”Neke druge katastrofe“, Novosti, Zagreb, 11. 6. 2010. Vijenac, Zagreb, 27. 1. 2011. / 197 /

nostalgija i suvremeni defetizam, a s druge sleno obmanjivanje publike.276 – Pojedinačna antikonzumeristički i antikapitalistički gnjev, ispitivanja, dodao je Matko Botić, nastavljaju što ju je u konačnici istodobno učinilo i se sličnom igrom detekcije u kojoj je glavni pozivom na pobunu i na odustajanje od nje. lik Ante Gotovina, pa se na taj način pomalo Vatrotehna 2.0 bila je međutim samo usputno apstraktna (…) figura Kiševa revolucionara i ZKM-ova predstava, za razliku od autorskog sukobljava sa stvarnom biografijom haškog projekta Boruta Šeparovića Mauzer, premi- optuženika i ratne ikone, a patetična retorika jerno prikazanog četiri mjeseca poslije na revolucionarnog zanosa bilo kojeg predznaka Sceni Miško Polanec. Mauzer je predstava o neminovno se ogleda u CV-u hrvatskog gene- konstrukciji i dekonstrukciji biografija revolu- rala (...). Mauzer pritom dobro osmišljava cionara i njihovoj sudbini, te putovanje kroz pitanja, ali se ne trudi iz njih stvoriti teatar, nego posljednjih dvadeset godina hrvatske povijesti, ih pušta da poput dobro odabranih knjiških pisalo je u najavama te društveno angažirane citata tek ovlaš dodiruju pažnju gledatelja, čije predstave nadahnute pripovijetkom Danila je aktivno sudjelovanje u predstavi ostalo na Kiša ”Grobnica za Borisa Davidoviča“ te razini površnog trika, ustvrdio je Botić te zaklju- dramom Mauzer Heinera Müllera. No Mauzer čio kako Šeparovićeva predstava predstavlja je, dakako, išao u smjeru puno konkretnijem zanimljiv eksperiment u uspavanoj svakodne- od pukog retematiziranja navedenih izvora, vici zagrebačke repertoarne baruštine, jer se o čemu se u danima poslije premijere dosta unatoč svim nedostatcima iz petnih žila trudi govorilo. Zašto, može se naslutiti iz dijela postavljati uistinu bitna pitanja. Na primjer, osvrta Bojana Munjina, koji je svoje čitatelje pitanja koja naviru dok glumci ribaju hrvatsku odmah na početku teksta izvijestio kako su zastavu uz monoton izvještaj o imenima civil- uz spomenutu literaturu predstavi referentni nih srpskih žrtava iz vojno-redarstvene akcije i tekstovi Karla Štajnera i Slavoja Žižeka, kao Oluja. Sama činjenica da predstava s takvom i knjige sijaset autora koji su se bavili likom scenom nije izazvala nikakvu sablazan u jav- i djelom generala Ante Gotovine, koji se nosti daje kakvo takvo jamstvo da je vrijeme tada još nalazio u pritvoru Haškog tribunala. nedodirljivih državotvornih svetinja napokon 277 Rekonstruirajući Kišovo literarno isljeđiva- iza nas. Bio je to međutim osjećaj dijame- nje nad sovjetskim revolucionarom Borisom tralno suprotan onome što ga je s premijerne Davidovičem Novskim, zapisao je Munjin, izvedbe ponio Bojan Munjin: Reakcija premi- Šeparović nas uvodi u svijet političkih spletki jerne publike u ZeKaeM-u bila je kaotična: koje uništavaju ljude i zamagljuju povijesne od demonstrativnog napuštanja dvorane na fakte, pri čemu se obračunava s demonima spomen Gotovine do nategnutih diskusija političke povijesti u našim životima, pa u pred- nakon predstave ’o stilu i formi‛, uz izbjegava- stavu uvodi i publiku koja (…) postaje sukreator, nje razgovora o bitnom (…). Sve to navodi na svjedok i žrtva takvih mitova. To izgleda tako zaključak da je u teatru moguće govoriti o naj- da glumci s pištoljem za pojasom dovlače neugodnijim temama hrvatske novije prošlosti, gledatelje pod istražnu svjetiljku na praznoj ali i to da za katarzu o tragičnim događajima 278 pozornici i traže od njih da se ponašaju otpri- treba još vremena. Različitim zaključcima like onako kao i Boris Davidovič u podrumu unatoč, oba su kritičara dakle posvjedočila KGB-a. Kako cijeli taj policijski ritual želi kako je ZKM nastavio propitivati neuralgične pokazati da zapravo laž upravlja našim živo- tima i svjetskom poviješću, u drugom dijelu 276 Bojan Munjin, ”Istine i laži o Gotovini“, Novosti, predstave glumci ’pod svjetiljkom‛ – Jadranka Zagreb, 25. 2. 2011. Đokić, Zoran Čubrilo, Krešimir Mikić i Frano Mašković – svjedoče o tome kako je i njihov 277 Matko Botić, ”Dobra pitanja i površan teatar“, Kazalište.hr, 24. 2. 2011. život u kazalištu laž, a igranje predstava besmi-

278 Isto kao u bilj. 276. / 198 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

208. Ovo bi mogla biti moja ulica, 2010.

teme naše novije povijesti i svakodnevice, Novine su nakon premijere njihove predstave što ga je u tom trenutku doista činilo bitno bile prepune tekstova o uplakanoj i potresenoj drugačijim od većine hrvatskih kazališta. publici, o efektu grča u želucu što ga izaziva U četiri mjeseca koja su prošla između premi- izravno suočavanje s problemom od kojeg jera Vatrotehne 2.0 i Mauzera u ZKM-u su se bježe mnogi, uključujući i one koji bi ga prvi dogodile još dvije nove predstave, od kojih je trebali prepoznati, posvjedočiti ili sankcioni- ona prva također bila prilogom u korist pret- rati. A to i jest bila središnja tema predstave hodno izrečenoj tezi. Nakon uspješnog debija kojom autorice i njihov ansambl ulaze u pro- na Sceni Miško Polanec, redateljica Anica stor javnog žalovanja, fokusirajući se na jutro Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić dobile Ritzova pogreba i na prešućeno znanje brojnih su priliku raditi i na velikoj pozornici ZKM-a, susjeda i prijatelja o događajima koji su nepo- gdje su se predstavile autorskim projektom sredno prethodili ubojstvu, kako je to zapisala Ovo bi mogla biti moja ulica, nadahnutim Nataša Govedić. U igri izbjegnutog svjedoče- tragičnim događajem iz lipnja 2008. kada je u nja nalaze se i jedna kvartovska policajka te Zagrebu, kao žrtva vršnjačkog nasilja, ubijen novinar, dakle moglo bi se reći da je predstava osamnaestogodišnji Luka Ritz. Pripremajući (…) zapravo Hrvatska u malom, sa svim svojim predstavu, autorice su posebno naglašavale nedjelotvornim akterima javne zaštite i pro- kako to nije rekonstrukcija onoga što se dogo- zivke. Umjesto zauzimanja za napadnutog dilo Luki. Htjele smo, izjavila je Anica Tomić, mladića, čitava ta vojska javnih službi i dobro- postaviti pitanje našeg moralnog svjedočan- ćudnih susjeda na bezbroj načina izbjegava stva i odgovornosti ne samo za maloljetničko poziciju svjedoka, što postaje uznemiravajuća nasilje nego i za sve ono što se događa u istina o pravim izvorima nasilja, odnosno istina 279 Hrvatskoj (…) htjeli smo se odmaknuti od o svevladajućoj hrvatskoj ideologiji Straha. kolektivne krivnje i zapitati se tko je odgovo- U predstavi je nastupalo četrnaestero glu- ran za nezaposlenost, korupciju, pretvorbu maca među kojima se našla i prijateljica Luke (…) nasilje, maloljetničku delikvenciju i sve ostale strahove koji Hrvatsku vode u propast. 279 Nataša Govedić, ”Sveprisutna ideologija straha“, Novi list, Rijeka, 25. 10. 2010. / 199 /

209. Čovjek koji je spasio Europu, 2010.

Ritza Lara Janić, uključena u izvedbu i izvo- potresenost se i doslovno fizički iskazuje u đački (pjevački, ispovjedno), ali i kao jedna od snažnom treskanju koje ih sve kao u valo- likova u izvedbi Jadranke Đokić. Samim time, vima zahvaća. Zato se na jednoj razini može primijetila je N. Govedić, materijal kojim se zaključiti da su i situacije u kojima su se našli bave izvođači prestaje biti ’ničija zemlja‛ više proizvod slučaja nego namjere i osob- fikcije, prerastajući u napor svih ZKM-ovih nog odabira, da su i one zamjenjive. Ovo bi glumaca da poštuju autentičnost situacija i mogla biti moja ulica. Ovo bi mogao biti moj 280 da k tomu prenesu publici ogroman emoci- život. Ovo bi se i meni moglo dogoditi. Ista onalni angažman. Jedno od mogućih čitanja autorica ostavila nam je, napokon, i zanimljivo ove predstave, a većina ih se svodila na slične svjedočanstvo o jednoj od izvedbi te pred- stave pred tinejdžerskom publikom: Velika zaključke, predložila je i Iva Gruić, opisujući ZKM-ova dvorana puna srednjoškolaca ni u nam njezin scenski dispozitiv: Na otvorenoj jednom času ne pruža sliku na koju smo navi- velikoj pozornici uzdignute su malene ’plat- kli kad prisustvujemo takvim, često nevoljkim forme‛ – stanovi u kojima žive sudionici priče ’kulturnim uzdizanjima‛, nema šuškanja, gleda- (…). Kroz kratke skokovite prizore pratimo rodi- nja na sat, slanja SMS-ova (…). I zato je ono telje dok se pripremaju za pogreb (…); obitelj što se u publici događa najlakše opisati kao mladića koji je zadao posljednji udarac koja ’homogeniziranje‛ gledališta oko ’prave stvari‛. polako doznaje da je sin sudjelovao u uboj- Između dviju Šeparovićevih predstava premi- stvu; prijatelje žrtve u njihovom očajničkom jerno je prikazan i novi scenski uradak Renea pokušaju razumijevanja; svjedoke koji se Medvešeka Čovjek koji je spasio Europu, drže pritajeno, školskog psihologa koji nešto nastao na temelju nagrađivane radiodrame pokušava (…). I svi su praktički sve vrijeme tu, Antuna Šoljana Čovjek koji je spasio Nizo- čas na jednoj ’platformi‛, čas na drugoj, jer zemsku, napisane 1985. tragom legende stanovi su različiti, ali i isti, zamjenjivi su, a i o dječaku koji je, začepivši prstom rupu na njihovi životi kao da su zamjenjivi. I dobri i loši, i oni koji znaju sve i oni koji ne znaju ništa (…) 280 Iva Gruić, ”Liječenje kolektivne traume“, svi su bespovratno obilježeni događajem, a Kazalište, Zagreb, br. 43/44, 2010. / 200 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

210. Revizor, 2010.

morskome nasipu, spasio grad Haarlem Čadež. Taj hiperbolični lažni optimizam glavno od poplave. Mjesto dječaka iz nizozemske je pogonsko gorivo predstave u kojoj se nižu legende u Šoljanovoj drami zauzeo je Hrvat maštoviti prizori, tipični za Medvešeka. Primje- na privremenom radu u inozemstvu koji igrom rice, u polumraku devetero glumaca otvara i slučaja ponavlja isti hrabri čin te tako dospi- zatvara crne kišobrane, grakćući, ili, na koncu, jeva u fokus javnosti. U doba kada se Hrvatska igraju u slow motionu nogomet s loptom na nalazila pred ulaskom u Europsku uniju, tragi- štapu. Kako predstava odmiče, tako postaje komične zgode i nezgode gastarbajtera Mate sve poletnija pa donekle poništava nedo- dobile su i neke dodatne konotacije, prije rečenost osnovne ideje: kritiku političkog svega vezane uz skepsu oko same prirode modela u čijoj se bazi kriju stara neprijateljstva, ideje europskog ujedinjenja te ravnopravnosti predrasude i nepovjerenja.282 A dobru ilustra- i identiteta Europljana koji se nalaze s ove i one ciju postupka kojim je Medvešek ispisao tu strane ”nasipa“. Kritike su predstavu uglavnom svoju kritiku novog europskog puta dala je ocijenile kao solidnu, no većina onih koji su Helena Braut: Aludirajući na poziciju Hrvat- o njoj pisali negdje je između redaka primije- ske, u duhovnom smislu označene u povijesti tila da u njoj nedostaje Medvešekov pogled kao predziđe kršćanstva, zgodno je osmišljen uprt prema krijesovima nemogućeg, nezami- zid-nasip (…) na kojem će hrabri našijenac slivog i nečuveno nestvarnog.281 Predstava ponovno braniti Europu (…). Prateći taj slijed je oglašena kao završni dio Medevešekove hrvatski Mate (…) sa svim inačicama imena trilogije, čiji je prvi dio bio predstava ’Vrata (Mata, Matek, Matan, Mato) predstavlja Hrvat- do‛, drugi ’Najbolja juha! ’Najbolja juha!‛, a sku u cjelini, a načinom na koji je poluležeći zajedničko im je da ismijavaju jezik modernih naslonjen na nasip nalikuje položaju Isusa medija koji svaki događaj prerađuju shemat- Krista na križu (…). Time je, možebitno i prena- ski, hiperbolično i zapravo falsificiraju, a ne glašeno i simbolički, naznačeno mučeništvo podražavaju stvarnost, napisao je Tomislav i naših emigranata i (…) sudbine Hrvatske

281 Nataša Govedić, ”Gdje je nestao idealizam?“, 282 Tomislav Čadež, ”Priča o Mati gastarbajteru kao kritika Novi list, Rijeka, 23. 12. 2010. EU“, Jutarnji list, Zagreb, 24. 12. 2010. / 201 /

211. Revizor, 2010.

koja uvijek stoji pred vratima Svijeta očeku- političkim programima uvijenim u zbivanja jući uporno ulazak kroz vrata blagostanja (…). na sceni, ali ni ne očarava istinskom iskrom Predstava je najdojmljivija upravo u prizorima kreacije i beskompromisnog angažmana.286 kad brojni Europljani s prijezirom odbijaju Ulogu Mate u Medvešekovoj predstavi glumio Matinu nakanu da (…) pomogne u spašava- je Goran Bogdan, a uz još osmero ZKM-ovih nju europske zemlje…283 Neki kritičari svoj su glumaca u njoj su nastupali i Cinkuši, kaj- stav o tezama ove predstave sveli na sinta- kavski etno-punkeri, koji su napravili sjajnu gmu kazalište progovara o svom vremenu,284 simbiozu hrvatskog i europskog identiteta dok se pak drugima činilo kako se u Medve- u preklapanju različitih glazbenih izričaja.287 šekovu euroskepticizmu izgubio dobar dio Drugi dio sezone 2010/2011. otvoren je Gogo- 285 Šoljanove oštrine te kako je taj ”brat maga- ljevim Revizorom, još jednom predstavom koju rac“ hrvatskog glumišta u ovom slučaju bio je ZKM ostvario u koprodukciji s Dubrovačkim cinični rezoner s dobrim uvidom u stanje stvari, ljetnim igrama. Revizor je premijerno izveden koji ne vrijeđa gledateljsku pamet banalnim u Dubrovniku, u ljeto 2010, a režirao ga je slo- venski redatelj Jernej Lorenci s ansamblom u 283 Helena Braut, ”Iluzije i nade malog čovjeka“, Vjesnik, Zagreb, 23. 12. 2010. kojem je bio podjednaki broj ZKM-ovih i gostu- jućih glumaca. U dubrovačkoj izvedbi ključni

284 Stijepo Mijović Kočan, ”Eurosprdnja – s razlogom“, Školske novine, Zagreb, 18. 1. 2011. 286 Matko Botić, ”Vjetar među tulipanima“, Kazalište.hr, 27. 12. 2010. 285 Milena Zajović, ”Medvešekov blagi populizam s vrlo dobrim gastarbajterom Bogdanom“, Večernji list, Zagreb, 23. 12. 2010. 287 Helena Braut, isto kao u bilj. 283. / 202 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

212. Fedrina ljubav, 2011.

problem predstave bio je u potpunom zane- šizofrena, pa je ovom ’Revizoru‛ teško odre- marivanju poetike ambijentalnog kazališta diti žanr, formu i stil. (…) Artizam koji se kotrlja (igrana je na igralištu ispod tvrđave Minčeta), od realizma do karikature (…) glumci koji su no na pozornici ZKM-a pokazala se u svom jednom nogom u ozbiljnom komadu a drugom punom sjaju te oduševila i publiku i kritiku, a u vodvilju, to je svijet ove predstave koja želi na kraju i članove žirija Kerempuhovih Dana pokazati potpuni relativizam današnjeg živo- satire, koji su joj dodijelili čak pet nagrada, ta.288 Slično oduševljenje predstavom u svojim uključujući i one za najbolju predstavu i su osvrtima iskazali i drugi kritičari, primjerice režiju. Bojan Munjin nazvao je Lorencijeva Nataša Govedić, koja je između ostalog napi- Revizora festivalom pretjerivanja, koji nas na sala: Režija (…) znalački sondira beščašće i neki nadrealan način povezuje sa svime što besramnost: glumci čitavo vrijeme ne ski- nam danas ide na živce (…). Ali, redatelj (…) daju s lica udvorne i (pre)nasmiješene maske, namjerno nije htio ’aktualizirati‛ komad aludi- poziraju za nevidljive i sveprisutne kamere, ali rajući na nekog konkretnog gradonačelnika i igrajući i didaskalije svojih likova otkrivaju nam općinsku upravu. Praveći neviđene karikature bijedu onoga što je iza poze: najčešće jecavi od te galerije taštih i narcisoidnih likova koje strahovi da će njihove ekonomske pozicije biti je skicirao Gogolj, Lorenci je zapravo otvorio ugrožene (…). No razlozi zašto je riječ o velikoj Pandorinu kutiju staru tisućama godina: svi predstavi (…) nisu samo u predivno napisanoj ti demoni – seks, novac i vlast – suvremeni Gogoljevoj osudi nepismene i nesposobne su utoliko što su izašli danas, ali oni ljude političke elite, niti u veličanstvenoj redateljskoj lupaju oduvijek. (…). Ono skriveno lice koje mizantropiji koja čitavo društvo povlaštenih ZeKaeM-ovog ’Revizora‛ čini uzbudljivim jest drastično gura pod jaram zajedničke, bru- taj svijet novog cirkusa, socijalne klaunerije talne prostitucije, nego se tiču fascinantne i neurotične želje za sveprisutnošću, čime glumačke posvećenosti u svakom detalju te neprestano pumpamo vlastite živote. Pred- stava koja prikazuje šizofren svijet i sama je 288 Bojan Munjin, ”Revizor u društvu spektakla“, Novosti, Zagreb, 18. 2. 2011. / 203 /

213. Ružno pače, 2011.

trosatne izvedbe, u kojoj nema ničeg suviš- sazrijevala uz ZKM još uvijek su ga doživljavali nog i nepromišljenog, kao i u načinu na koji kao neodvojivi dio tog kazališta, a da su to su beziznimno svi izvođači ’raskolili‛ svoje činili s pravom, pokazala je lakoća s kojom se uloge, otkrivši nam punu banalnost javnog ulogama u Velikom meštru svih hulja, Konc- zla.289 Slijedila je pojedinačna analiza glumač- logoru na Savi i Revizoru privremeno vratio kih ostvarenja, od Ljapkina-Tjapkina Sretena na pozornicu svojih ponajvećih uspjeha. Mokrovića, Hlestakova Jana Kerekeša i Osipa Lorencijeva Revizora u repertoarnom je Edvina Liverića, do Dopčinskog i Bobčinskog slijedu pratila Fedrina ljubav, djelo tamne Filipa Nole i Roberta Ugrine te Zemljanike ikone nove europske drame Sarah Kane, Doris Šarić-Kukuljice i Gradonačelnikove koja je u režiji Božidara Violića te s Ninom žene Nine Violić, no u tom osvrtu posebno je Violić (Fedra) i Vedranom Živolićem (Hipolit) u ipak akcentuiran Vilim Matula u ulozi Grado- glavnim ulogama postavljena kao uredna gra- načelnika: Matula je u svojim zrelim godinama đanska predstava (…) koja se samo približila uistinu postao pjesnik glume. Njegova uloga nekim bitnim pitanjima vremena,291 a sezona zahtijeva posebnu studiju koja bi se bavila je završena predstavom koja će postati veli- zadivljujuće bogatom i ’tužnosmiješnom‛ kim hitom ZKM-ova repertoara za najmlađu paletom beskičmenjaštva Gradonačelnikova publiku: uprizorenjem Andersenove bajke 290 lika. Vilim Matula u tom trenutku već četrna- Ružno pače u izvrsnoj dramatizaciji Ivora est godina nije bio članom ZKM-ova ansambla Martinića i režiji Roberta Waltla. Nakon (1997. ”odmetnuo“ se naime u tzv. slobod- Fedrine ljubavi Vedran Živolić i Nina Violić njake, a 2014. postao je članom Kerempuha), ponovno su se našli u glavnim ulogama, no i njegovi kolege i publika koja je kazališno ovoga puta kao Ružno pače i Mama patka, a pohvale koje su dobili od kritike odnosile su

289 Nataša Govedić, ”Glumac je revizor vlasti“, se i na sve njihove koleg(ic)e iz ansambla, od Novi list, Rijeka, 8. 2. 2011.

291 Bojan Munjin, ”Sarah Kane za početnike“, Novosti, 290 Isto. Zagreb, 18. 3. 2011. / 204 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

214. Ideš dalje!, 2012.

Ksenije Marinković (Patka Španjolka/Starica) najviše medijske pozornosti među njima do Pjera Meničanina (Pas) te na kompletan izazvao je Car neuspjeha, ”dramski mono- autorski tim predstave čiju su atmosferu log“ Jana Fabrea, koji je taj glasoviti belgijski umnogome odredili songovi Olje Savičević multimedijalni umjetnik osobno i postavio na Ivančević i glazba Mitje Vrhovnika Smrekara. scenu, u predstavi koju su produkcijski supot- Za razliku od Andersenova teksta, ZKM-ovo pisali ZKM i njegovo kazalište Troubleyn iz pače uvijek susreće nekoga tko mu diskretno Antwerpena. Razlog spomenute pozornosti pomaže ili mu je otvoreno naklono, premda se nije međutim ležao u iznimnom uspjehu Cara stalno bori sa situacijama u kojima je većina neuspjeha, nego u kritici Tomislava Čadeža, životinja okrenuta protiv njega ili ga je sklona koji je u Jutarnjem listu napisao, pored osta- ponižavati, zapisala je Nataša Govedić, opi- log, kako se u glumačkom smislu teško išta sujući Waltlovu, varijetetskom atmosferom može postići pretencioznim, a praznim Fabre- obojanu predstavu, kao pravu bajku unu- ovim rečenicama iza kojih se krije lik-simbol tarnje snage i postepene transformacije modernog čovjeka, nekakav antiničeanac, glavnog junaka iz marginalca u miljenika koji unedogled potražuje ’dijete u sebi‛ i javnosti te kao dramu socijalne integracije i neprestano ponavlja da ’vježba čini umjet- pripovijest o junaštvu kao nekoj vrsti nepo- nost‛, dodajući kako mu se tekst čini odviše kolebljive izdržljivosti u teškim uvjetima.292 apstraktan i ni na koji način provokativan te Sve osjetnija involviranost ZKM-a u europske da je Fabreova predstava mogla oduševiti 293 kazališne tijekove došla je do punog izražaja u samo mjesne snobove. Čadežova kritika sezonama 2011/2012. i 2012/2013. u kojima naljutila je Fabrea, pa je na nju dosta oštro je prikazano čak osamnaest premijernih pred- odgovorio u intervjuu objavljenom također u stava, od kojih je osam nastalo u koprodukciji s inozemnim kazalištima. U sezoni 2011/2012.

293 Tomislav Čadež, ”Fabreova predstava je mogla oduševiti 292 Nataša Govedić, ”Prvorazredna kazališna bajka“, valjda samo lokalne snobove“, Jutarnji list, Zagreb, Novi list, Rijeka, 12. 5. 2011. 12. 12. 2011. / 205 /

Jutarnjem listu,294 na što je prozvani kritičar nih finalista jednog talent showa u zadnjem, uzvratio novim tekstom te ”nacrtom“ satirične očajničkom pokušaju da zadrže svoj komad skulpture Fabre macht frei,295 pa je cijela ta rapidno stečene popularnosti, nastupaju u zabavna polemika zainteresirala i neke druge školskoj učionici, a između usiljeno izvedenih hrvatske medije. No samu predstavu, čija je glazbenih brojeva publici (…) iskrcavaju i svoje tema ponajprije osobni obračun autora s nagomilane frustracije, strahove i cinične ’nepodnošljivom žudnjom za uspjehom‛, koji komentare na cijeli taj televizijski cirkus koji se u biografiji klauna i glumca kojeg izvodi na ih je obuzeo. So far so good, ali bez dubine, scenu ne ostvaruje,296 ni drugi kritičari nisu pretjerane karakterizacije likova ili nekog povoljno ocijenili, s izuzetkom glumačkog uistinu subverzivnog problema koji bi zarobio ostvarenja Frana Maškovića, koji je, prema tinejdžersku pažnju, pa se (…) Ideš dalje! iscr- mišljenju Lidije Zozoli, dokazao da se može pljuje u plošnom i predvidljivom ponavljanju nositi sa svim zahtjevima autorskoga koncepta refrena o suvremenoj zarazi ispraznosti (…) a i glumački uvjerljivo pristati na izvedbu koja i osrednjosti predstave umnogome je pomo- izvođača i gledatelja ostavlja u potpunosti izlo- gla i režijska postavka (…) koja se zadovoljava žena preispitivanju granica performativnosti.297 korektnim, realističnim postavljanjem u pro- Niz razgovora i radionica koje su organizirali stor dvoje glumaca-pjevača (Barbara Prpić i ZKM, Deutsches Theater iz Berlina i Teatro Petar Leventić), i većinu (…) truda usmjeruje 298 Due iz Parme prethodio je pak predstavi Ideš na (…) međuigru njihovih strahova i nadanja. dalje!, nastaloj u sklopu međunarodnog pro- Mlađoj publici bila su namijenjena još dva jekta Nova Europa. Svako od tri spomenuta naslova u ovom koprodukcijskom nizu: šar- kazališta napravilo je svoju, specifičnim uvje- mantna lutkarska predstava Pekara Mišmaš tima sredine prilagođenu, postavu drame što ju je prema tekstu Svetlane Makarovič austrijskog glumca i pisca Holgera Schobera, postavio Robert Waltl, u okviru međunarod- koja se pozabavila fenomenom televizijskih nog projekta Lutkarska nomadska akademija emisija poznatih pod nazivom talent show. 2 (koprodukcija ZKM-a, Novog kazališta iz Predstave su, što je bilo posebno zani- Zagreba i Mini teatera iz Ljubljane) te Leti, mljivo, prilagođene mogućnostima izvedbe leti, predstava koja jednom od najvećih u školskim učionicama, a nakon premijera u tehnoloških postignuća, letenju, pristupa iz matičnim sredinama skupno su predstavljene perspektive ludističkoga sanjarstva, afirmira- na mini festivalima u Zagrebu, Parmi i Berlinu. jući pritom unutarnji let, let duha, a zajednički Osvrti na zagrebačku predstavu, s prestižnim su je kreirali dramaturg Ivor Martinić te redate- redateljskim potpisom Renea Medvešeka, ljice Grozdana Lajić Horvat i Marina Pejnović uglavnom su isticali edukativnu važnost ovako u sklopu dvogodišnjeg međunarodnog pro- osmišljena projekta, no o njegovim dometima jekta Pozor: Pioniri!, u kojem su sudjelovali nisu donijeli odveć povoljno mišljenje. Scho- Dramski studio ZKM-ova Učilišta (čiji su pola- berov je tekst, pisao je Botić, tek skica koja znici i nastupali u predstavi) te Klub mladih grebe po površini psihosocijalne problematike pionira Državnog kazališta iz Braunschweiga. brze slave i diktature medija. Dvoje neuspješ- Uz pobrojene koprodukcijske projekte ZKM je u sezoni 2011/2012. ostvario i tri samostalne 294  Karmela Devčić, ”Jan Fabre: Pa nisu ljudi koji plješću moji premijerne produkcije, od kojih su nam dvije, volonteri. To je Čadežova paranoja“, Jutarnji list, Zagreb, 15. 12. 2011. na samom početku sezone, donijele pra- izvedbe djela mladih domaćih pisaca, Gorana 295 Tomislav Čadež, ”Tko je čovjek koji bi ubio jednog Ferčeca i Ivora Martinića, a treća uprizorenje kritičara“, Jutarnji list, Zagreb, 7. 1. 2012. Idiota Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.

296  Lidija Zozoli, ”Konceptualni neuspjeh“, Vijenac, Zagreb, 15. 12. 2011.

298 Matko Botić, ”Dobre namjere i podvojeni osjećaji“, 297 Isto. Kazalište.hr, 18. 1. 2012. / 206 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

215. Moj sin samo malo sporije hoda, 2011. 216. Moj sin samo malo sporije hoda, 2011.

Povodom uprizorenja prethodno nagra- Goran Bogdan, Danijel Ljuboja) (…) jasno je đene Ferčecove drame Pismo Heineru da ’Pismo Heineru Mülleru‛ nije za svakoga Mülleru (natječaj Govoriti o granicama gledatelja, pogotovo ne onog koji očekuje Austrijskog kulturnog foruma) koja govori vizualni spektakl i narativno čistu dram- o muškarcu koji se odlučio vratiti u svoju sku formu s uvodom, zapletom i krajem. 300 zemlju kako bi pokušao živjeti u društvu Nasuprot tom slučaju praizvedba Martinićeve straha i nadziranja u kojem i minimalno drame Moj sin samo malo sporije hoda, u odstupanje od svakodnevne socijalne režiji Janusza Kice, donijela nam je vrhunsku koreografije javnih prostora postaje ravno mainstream predstavu, a njezinu vrijednost, terorističkom činu299 bilo je također izne- redom prepoznatu u kritičkim osvrtima, potvr- seno dosta oprečnih mišljenja, koja su se dilo je i dvadesetak godišnjih i festivalskih kretala od posvemašnjeg osporavanja vrijed- nagrada, među kojima su bile i one za najbolju nosti teksta i predstave do isticanja njihove predstavu (Dani satire i MFMS Rijeka), tekst, posebnosti i propulzivnosti, što je primje- režiju, glumu (Doris Šarić-Kukuljica, Ksenija rice učinila i Vedrana Klepica, označivši tu Marinković i Krešimir Mikić), kostimografiju predstavu beogradskog redatelja Bojana (Doris Kristić) i scenografiju (Slavica Radović Đorđeva (izvođenu na Sceni Miško Polanec) Nadarević). U naslovu predstave, napisao je kao projekt dosta netipičan za našu sredinu: Bojan Munjin, odjekuje crnohumorni način Minimalistička monokromatska scenogra- na koji Martinić spaja osobne hendikepe sa fija, intiman raspored publike te u jednakoj slikom društva koje nema vremena za nevolje maniri oblikovano svjetlo u malom prostoru bližnjih. Priča govori o tri generacije obitelji u fokusiraju se ponajprije na Ferčecov tekst i čijem je središtu mladić u invalidskim kolicima gledatelju/slušatelju pružaju osjećaj svoje- koji je od rođenja uglavnom sam, svi su ostali vrsnog voajerstva, svjedočenje nečemu vrlo više odsutni nego prisutni, bave se svojim intimnom, hakiranje u nečiji tok svijesti koji interesima ili brinu svoje sitne brige. Serija postupno i uz prekide i ponavljanja stvara velikih obiteljskih drama već se dogodila, a napetost i jasno se dramaturški kreće prema članovi porodice tek su usputni promatrači određenom cilju i događaju, ostvarujući tako svojih neveselih sudbina...301 Martinić i u ovom u drami vrlo liberalne forme ipak snažan osje- ćaj napetosti i određenosti. Usprkos piščevoj

virtuoznosti i snažnome glumačkome anga- 300 Vedrana Klepica, ”Nije za one koji očekuju vizualni žmanu trojice izvođača (Frano Mašković, spektakl“, Lider, Zagreb, 27. 10. 2011.

301 Bojan Munjin, ”Odustali od vlastitog života“, Novosti, 299 Iz promotivnih materijala Zagrebačkog kazališta mladih. Zagreb, 2. 12. 2011. / 207 /

komadu, istaknuo je Matko Botić, uspijeva u suptilnom ocrtavanju bljeskova neglamurozne ljepote življenja unutar tmurne svakodnevice, bez ikakve želje za dociranjem, destruktivnim pesimizmom ili naivnim psihologiziranjem, a u tom nastojanju suptilna i nenametljiva redateljska ruka Janusza Kice pokazala se kao dobar suradnik. Kica na scenu postavlja gotovo integralnu verziju komada čuvajući u praizvedbi sve važne narativne punktove dramskog teksta te uspijeva u nastojanju da sebe prezentira prije svega kao iskusnog side- mana koji u prvi plan izvlači dramu (…) ali ne linijom manjeg otpora režijske nemaštovito- sti. (…) Kicina promišljena redateljska vizija ogleda se i u ujednačenim glumačkim prino- 217. Pismo Heineru Mülleru, 2011. sima, među kojima nedvojbeno iskaču dvije briljantno ocrtane žene – sredovječna Mia Ksenije Marinković i starica Ana u tumače- nju Doris Šarić-Kukuljice. Ksenija Marinković Govoreći o predstavi Idiot što ju je, prema s Miom ostvaruje još jednu magistralnu rolu romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, u (…) glumeći je s besprijekornim osjećajem za proljeće 2012. postavio makedonski redatelj s ritam kao trpnu mašinu koja tek povremeno ruskom adresom Ivan Popovski, Igor Ružić je otpusti iz sebe malu dozu nagomilanog očaja. napisao: Riječ je o predstavi koja na uobičajen Ana Doris Šarić-Kukuljice još je fascinantniji zekaemovski način jest velika, na trenutke i glumački podvig, urnebesna baba koja ni kvalitetna, ali koja ne uspijeva postati i važna.304 sama ne zna uživa li dok izmišlja svoju proš- Ta završna rečenica Ružićeva osvrta na neki lost, ili pati dok se prisjeća kako je sve što je način sažela sve suprotnosti što su se javile je lijepo izmislila.302 Neke kritike isticale su i u kritičkim opservacijama ove predstave čiji ostvarenja Vedrana Živolića (u ulozi invalidnog su glavni glumački oslonci bili Frano Maš- sina Branka), Urše Raukar, Krešimira Mikića ili ković (Knez Miškin), Nina Violić (Nastasja Jadranke Đokić, a da je uspjeh te predstave, u Filipovna), Jadranka Đokić (Aglaja) i Goran koju su svi zajedno ponovno ušli kao kolektiv Bogdan (Rogožin). Tako je na primjer Lidija iznimne snage i energije, bio zagarantiran od Zozoli ustvrdila da predstava uspijeva prenijeti prvog izlaska pred publiku, dao je naslutiti i i dubinu riječi i emotivni svijet romana u koje završetak kritike Nataše Govedić: Već dugo ’idiot‛ moralu i ljubavi uči svijet oko sebe, a ipak vremena gledalište Zagrebačkog kazališta u tom svijetu propada, opisujući kako Popov- mladih nije odzvanjalo tako dugim, skandi- ski roman zahvaća širokim, epski razvedenim rajućim aplauzom kao na premijernoj večeri. scenama, u kojim s pomoću glumačke igre, Možda svaka velika predstava nastaje na ruše- groteskne i pomalo pomaknute gestikulacije, vinama naših iluzija, s kojima glumci ZeKaeMa postiže dramsku napetost, polako je gradeći zbilja znaju sagraditi raskošna zdanja, satkana tijekom predstave,305 a Helena Braut opisala od nužne i nečuvene unutarnje otvorenosti.303 je predstavu kao fascinantnu, hvaleći način na

302 Matko Botić, ”Čekajući redatelja“, Kazalište.hr, 304  Igor Ružić, ”Velika, ali ne i važna predstava“, 29. 11. 2011. Tportal.hr, 6. 2. 2012.

303 Nataša Govedić, ”Raskoš glumačkog umijeća“, 305 Lidija Zozoli, ”U glavi kneza Miškina“, Vijenac, Novi list, Rijeka, 4. 12. 2011. Zagreb, 5. 4. 2012. / 208 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

218. Idiot, 2012.

koji je Popovski donio duh jednog vremena, osnovni Dostojevskijev problem, koji je u maksimalno poštujući pisca te stvarajući, duhu današnjeg vremena moguće pretočiti sa svojim suradnicima, autentičnu rusku u pitanje može li suvremeni čovjek, u digitalnoj atmosferu koja je oplemenila i obogatila pred- civilizaciji koja cijeni jedino uspjeh, funkcioni- stavu, ali nije preuzela misao vodilju.306 No rati iznad horizonta materijalnih vrijednosti?307 posve suprotno mislio je Bojan Munjin. Popov- A sličnog stava bila je i Nataša Govedić, koja ski je, prema njegovu viđenju, odlučio napraviti je ustvrdila kako ZKM-ov Idiot nije došao dalje ’rusku predstavu‛, s baroknim namještajem i od predstavljanja i razmatranja elementar- kostimima stare aristokracije (…) uz cilik vio- nog zapleta, pa se na sceni odvijala plitka lina i sentimentalne patnje koje razdiru široku melodrama oko ženidbenih izbora i devetnae- rusku dušu, pa tri sata i pedeset minuta gle- stostoljetnih koketerija koja je pojela bilo kakvu damo kako pripadnici visokog društva iz doba političnu ili etičku dimenziju uprizorenja.308 cara Nikolaja II. provode život u beskonačnom Prvi dio sezone 2012/2013. u premijernom ispijanju šampanjca i votke te u gloženju oko je slijedu donio dvije predstave komornog naslijeđenih imanja ili ljubavnih problema (...). ugođaja te dvije koprodukcije koje su bile Živi romski orkestar na sceni svira punom pripremljene već prije ili za vrijeme ljeta, o parom, šušte večernje haljine, koketira se čemu svjedoče i datumi njihovih premijer- na sve strane, a muškarci sa šubarama i u bundama od dabrovine razmeću se kavaliršti- nih izvedbi na inozemnim pozornicama. nom, parama i ponosom. Ono što je međutim Projekt Pozor: Pioniri!, financiran od Fonda ovom kritičaru bilo sporno jest poveznica tog za međunarodnu kazališnu suradnju Kul- spektakla s temeljnom idejom romana: Usli- jed opće prenatrpanosti negdje se izgubio 307 Bojan Munjin, ”Prohujalo s vihorom“, Novosti, Zagreb, 13. 4. 2012.

306 Helena Braut, ”Fascinantna predstava odlične glumačke 308 Nataša Govedić, ”Sav taj rusko-holivudski kič“, podjele“, Vjesnik, Zagreb, 3. 4. 2012. Novi list, Rijeka, 3. 4. 2012. / 209 /

219. Žuta crta, 2012.

turne zaklade Savezne Republike Njemačke, ZKM-ov glumac Edvin Liverić, a u Žutoj crti uz suradnju podmladaka ZKM-a i Državnog njegov kolega iz Braunschweiga Tobias Beyer. kazališta iz Braunschweiga, ostvarenu u već Žuta crta istodobno prati priču o kravi spomenutoj predstavi Ideš dalje!, donio je Yvonne, koja je uz pomoć Nijemca Paula i suradnju njihovih profesionalnih pogona. (Goran Bogdan), pobunjenika protiv suptilnih Središnji dio tog projekta, osmišljenog oko represivnih društvenih mehanizama, jednog teme letenja (čemu je kumovala poveza- dana ukrcana u zrakoplov iz kojeg će ispa- nost dvojice pionira zrakoplovstva Davida sti u Sredozemno more, te arapskom ribaru Schwarza i Ferdinanda Grafa von Zeppelina (Tobias Beyer/Pjer Meničanin) kojeg iz istog sa Zagrebom i Braunschweigom), podrazumi- tog mora, nakon neobičnog susreta sa zlo- jevao je naime i praizvedbe dviju naručenih sretnom Yvonne, spašava europska agencija drama, za koje se poslije pokazalo da su više za kontrolu granica. Dok Evropom, pisao je o asocijativno negoli izravno bile vezane uz ini- predstavi Bojan Munjin, krstare borci za ljud- cijalnu temu. Dramu hrvatske autorice Ivane ska prava po zadatku, uvjeravajući nas da je Sajko Krajolik s padom uprizorilo je Državno to kontinent slobode koji će pomoći gladnima kazalište iz Braunschweiga (režija Daniele i progonjenima, u pozadini čeka proračunati Loffner) i ona je te sezone također prikazana mozak političke i ekonomske moći, kojeg je u Zagrebu, dok je ZKM praizveo dramu nje- baš briga za naša prava. Taj isti um, koji će iz mačkih autorica Juli Zeh i Charlotte Roos Žuta nas isisati posljednju paru i zadnji atom radne crta, pri čemu je u Krajoliku s padom nastupio snage, smiješi nam se s reklamnih panoa, / 210 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

220. Leda, 2012. 221. Leda, 2012.

poručujući kako je uživanje pravi smisao u kojem su nastupali Ksenija Marinković života i kako je cijeli svijet naš. Zato Buljanova (Klara), Nataša Dorčić (Melita), Srđan Gra- ’Žuta crta‛ izgleda kao tragikomični kabaret u hovac (Urban), Dejan Ivanić (Aurel) i Mirko kojem se muvaju evropski službenici, arapski Vlahović (Klanfar). Reakcije na ovu radikalno imigranti i intelektualci na odmoru, NGO akti- osuvremenjenu postavu Krležina djela (poslije visti, marketinški stručnjaci i prodavači magle proglašenu za najbolju predstavu na 23. svih fela, dok u pozadini svira mali orkestar Marulićevim danima) bile su krajnje oprečne, kao vesela pratnja jednoga tragično lažnog od ocjene da je ZeKaeM-ova izvedba do kosti života (…). Ivica Buljan kreirao je ovu predstavu (…) uvjerljiva freska današnjega pomahnitalog svojim prepoznatljivim autorskim rukopisom, društva, u kojem su pokidane mnoge veze s u kojem nije bitna samo dramska radnja nego elementarnim smislom dostojnim življenja310 i kaotična razlivenost scenskog zbivanja, koja do mišljenja kako je promašila (…) proizvesti pokazuje kompleksnost čovjeka i njegove bilo kakvu zazornost ili tjeskobu oko nasilja koje sudbine u konkretnom vremenu. Odličan upriličuje, budući je ono uprizoreno na gotovo ansambl ZeKaeM-a, koji pjeva, pleše, glumi i sapunički način, s mnogo ispraznih efekata, svira u isto vrijeme, možda je jedini glumački ali bez unutarnje motivacije jakih afekata.311 kolektiv u Hrvatskoj koji može odigrati ovakvu Iako nije imala koprodukcijski predznak, i pred- vrstu ironijskoga komentara na temu suvre- stava kojom je otvorena ta sezona, Zatvaranje 309 menoga civilizacijskog kaosa, zaključio je ljubavi francuskog pisca i redatelja Pascala spomenuti autor u jednoj od nekoliko kritika Ramberta, umjetničkog ravnatelja Kazališta s izrazito afirmativnim stavom o ovoj predstavi de Gennevilliers, bila je posljedicom ZKM-ove kojoj su značajan prinos dali i skladatelj Mitja povezanosti s kretanjima u europskom kaza- Vrhovnik Smrekar, kostimografkinja Ana Savić lištu. Rambertov komad praizveden je naime Gecan te scenograf/slikar Lovro Artuković. u ljeto 2011. na festivalu u Avignonu, također Druga spomenuta koprodukcija spojila je ZKM u autorovoj režiji, a tu je predstavu (u istim s Kraljevskim pozorištem Zetski dom iz Cetinja scenografsko-kostimografskim zadatostima) te Međunarodnim festivalom Kotor Art, a u zagrebačka publika imala prilike vidjeti na fokusu njihova interesa našla se Leda Miro- Festivalu svjetskog kazališta, samo dva dana slava Krleže, koju je redateljica Anica Tomić postavila s hrvatsko-crnogorskim ansamblom 310 Bojan Munjin, ”Bolje od Krleže“, Novosti, Zagreb, 30. 11. 2012.

309 Bojan Munjin, ”Iz Evrope s gorčinom“, Novosti, 311 Nataša Govedić, ”Ispranost i ispraznost agresije“, Zagreb, 26. 10. 2012. Novi list, Rijeka, 27. 11. 2012. / 211 /

222. Zatvaranje ljubavi, 2012.

nakon premijere u ZKM-u. U pretpremijer- vidljivo putovanje uma.312 Nina Violić i Goran nom razgovoru s Helenom Braut Rambert je Bogdan, glumci koji su u Zagrebu reproduci- gledatelje precizno uputio u ono što, u temat- rali Rambertovo kretanje misli, u predstavi su skom i stilskom pogledu, mogu očekivati od nosili svoja vlastita imena, a njihova je gluma, njegove duodrame: Na prvi pogled, riječ je prema sudu Igora Ružića, bila mekša, lakša, o prekidu ljubavne veze između muškarca zgodnija, romantičnija i u krajnjoj liniji – bolja i žene. No, ono čime se predstava zapravo od francuskih im ”dvojnika“, Audrey Bonnet bavi jest – što je to umjetnost, kako umjetnik i Stanislasa Nordeyja. No ono što je Bojan svakodnevno živi svoju umjetnost. U pred- Munjin napisao o francuskoj verziji, koja je stavi nije točno naznačeno je li Ona pjevačica, uzbudila duhove dvama dugim monolozima glumica ili plesačica niti je li On skladatelj ili te je za jedne bila beskrajna bujica riječi, a redatelj ili koreograf, ali bitno je da se tijekom za druge statična izvedba u kojoj se ništa ne predstave miješaju razine njihova privatnoga događa,313 u suštini se odnosilo i na reakcije života i umjetničkoga stvaranja. Intimno, za kojima je, uz pokoju ironičnu opasku (Čadež mene je središnja tema – jezik. Jednostavno je primjerice opisao tekst kao prenemaganje, me zanima što se to događa u ljudskome mozgu kad pokušavamo dati oblik mislima, kako to što pišemo materijaliziramo u glavi (…). 312 Helena Braut, Razgovor / Pascal Rambert, programska knjižica predstave Zatvaranje ljubavi, Zagrebačko Nastojim reproducirati kretanje misli, nepred- kazalište mladih, rujan 2012.

313 Bojan Munjin, ”Šarm i kako ga steći“, Novosti, Zagreb, 5. 10. 2012. / 212 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

223. Žena bez tijela, 2012. 224. Sada je, zapravo, sve dobro, 2013.

a režiju kao lakomisleni nesporazum),314 ispra- mila je Emu, Jasmin Telalović Martina, a Doris ćena i hrvatska postava Rambertova komada. Šarić-Kukuljica njegovu bogobojaznu majku Ako je Zatvaranje ljubavi dio publike i ostavilo Mariju), posebno istaknula i Violićevu režiju što hladnim, to jamačno nije učinila posljednja počiva na redukcionizmu, minimalizmu, preci- premijerna predstava u 2012. godini, Žena znosti i ispunjenju praznoga prostora smrti, pri bez tijela Mate Matišića, koju je u Dvorani čemu onirični treptaji cijelu predstavu vode u Miško Polanec postavio doajen hrvatskog nadrealne, duhovne i duševne prostore, a kul- kazališta Božidar Violić. U središtu te drame miniraju u završnici, kad se kao duh pojavljuje (inače, drugom dijelu Matišićeve Posmrtne umrli branitelj skupa s protagonistima života trilogije) nalazi se hrvatski branitelj Martin, što će predstavu posvetiti umrlim hrvatskim 316 suočen s liječničkom dijagnozom koja mu braniteljima i u ratu silovanim ženama. ostavlja samo još nekoliko mjeseci života. Nastavljajući suradnju s redateljima koji Martin tada pronalazi sredovječnu prosti- razvijaju koncept tzv. autorskog kazališta, tutku Emu i nudi joj brak, kako bi joj nakon kao jedan od bitnih segmenata svoje reper- njegove smrti ostala mirovina. Riječ je o svo- toarne politike, ZKM je početkom 2013. u jevrsnom ”djelu pokajanja“: Emina su muža, svoju priču uveo i Olju Lozicu, diplomiranu četnika i nesumnjivog ratnog zločinca, na dramaturginju koja se autorskim predsta- okrutan način ubili i potajno zakopali Mar- vama u Teatru Exit i dubrovačkom Kazalištu tinovi suborci, a nju su potom, uz Martinovu Marina Držića prethodno nametnula kao još pomoć, silovali. Pokajnički plan suočit će se jedno novo i zanimljivo ime u tom živahnom međutim s nepremostivim preprekama te segmentu hrvatskog kazališta. Predstava koju posljedicama koje će samo produbiti Mar- je u ZKM-u napravila u suradnji s dramatur- tinovu tragediju.315 Predstava je naišla na gom Matkom Botićem nosila je naslov Sada širok spektar raznovrsnih, pa često i oprečnih, je, zapravo, sve dobro, prema replici koju ocjena i interpretacija, a srednji ton odre- Gajev izgovara u Čehovljevu Višnjiku, drami dila im je kritika Mire Muhoberac, koja je uz koja je poslužila i kao svojevrsni referencijalni pohvale glumcima (Ksenija Marinković glu- okvir za rad na predstavi, započet s nekoliko retoričkih pitanja: Kako napraviti predstavu o najobičnijem, svakidašnjem trajanju, a da taj 314 Tomislav Čadež, ”Ma kakvo je to intelektualno ljubavno mimesis ne stvori uvijek istu kolekciju sitnih prenemaganje!?“, Jutarnji list, Zagreb, 28. 9. 2012.

315 Prema: Hrvoje Ivanković, ”Naopaki dramski svijet Mate Matišića“, u: Mate Matišić, Posmrtna trilogija, Hrvatski 316 Mira Muhoberac, ”Predstava o smrti“, Vijenac, centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2006. Zagreb, 15. 11. 2012. / 213 /

realizama u izvedbenom stilu? Kako bez grafija), ali i na 21. Festivalu glumca, gdje je patetike govoriti o situacijama kojima emo- također proglašena najboljom predstavom. tivni potencijal kipi preko rubova? Može li se Iduće dvije premijere, u siječnju i ožujku 2013, istovremeno biti političan i nezainteresiran na veliku pozornicu ZKM-a dovele su dvojicu 317 za izravno optuživanje? Takvim pitanjima klasika svjetske dramske književnosti Čehova inicirana predstava, maksimalno je animi- i Molièrea, u predstavama koje su kroz prizmu rala deveteročlani ZKM-ov ansambl, koji je suvremenih scenskih strategija propitivale s maksimalnom posvećenošću napravio tu, njihovu dramaturšku otvorenost i problem- kako ju je Nataša Govedić definirala, koreo- sku prispodobivost vremenu u kojem živimo. dramsku predstavu (scenski pokret Pravdan Čehovljev Galeb ovoga se puta našao u Devlahović), oslonjenu na jaku ekspresioni- redateljskom obzoru Bobe Jelčića, koji ga je stičku gestu produljenog vapaja ili grčevitog, maksimalno približio svom autorskom kon- gotovo nezaustavljivog smijeha, u kojoj smo ceptu ”stvarnosnog kazališta“, što je sugerirao umjesto filmskog dokumentarizma dobili povi- već i odnosom prema izvorniku, iz kojeg je šeni, poetski kazališni jezik, gotovo izbrisanih, ekstrahirao samo dijelove prvog i trećeg čina ali zato duboko ogorčenih ljudskih bića.318 Da te Trepljovljevo samoubojstvo iz četvrtog čina predstava nudi povišen, psihotičan ton kojim tog komada. Čehov i jest sav u uskraćivanju, i se izbjegava patetika, a u ’stvarnost‛ prodire događaja i informacija, objašnjavao je Jelčić pokidana i uništena psiha protagonista, pri- razloge koji su ga nadahnuli na tako neobičan mijetio je i Tomislav Čadež, ističući kako je tu pristup Galebu. – To uskraćivanje kod njega posrijedi socijalno angažiran prikaz hrvatske tjera na mentalnu akciju jer u njegovim tek- svakodnevice, malih ljudi koje jede kriza,319 stovima nikada ništa ne završava. Osim toga, što je dodatno naglasio Bojan Munjin zaključ- općenito mislim da jedan čin svakog komada kom da su autori i izvođači predstave uspjeli može sublimirati sve što se događa u ostatku. dobiti taj nadrealni spin društvene stvarno- Pokušavam odgovoriti na mogućnost da se sti, u kojem nam se čini da teški problemi izvođač otme definiranoj situaciji ne iznevje- sustižu jedan drugog kao ružni san, da više ravajući dramski lik. Mislim da bi se i Čehovu ne možemo izdržati i da, na kraju, osjećamo svidio postupak u kojem njegovi likovi traže kako trajemo u apsurdu i ništavilu. Njegovo svoju slobodu.321 Da Jelčić Čehova nije ni na opažanje da samo jedna glumački potentna koji način izvitoperio, smatrao je Tomislav i socijalna zajednica, poput ZeKaeM-ove, Čadež te istaknuo da su odnosi među liko- koja hoda na tankoj crti između realnog i vima, njihova pozicija i motivacija, međusobni nadrealnog, može proizvesti ovakvu scen- prijepori, precizno (…) preuzeti, ali podvrgnuti ski netipičnu predstavu320 postalo je pak već hiperboličnom čitanju koje s druge strane nudi jednim od toposa govorenja o kazalištu iz minus postupak. Što je uzeto iz komada poja- Tesline ulice, koje i za ovu predstavu dobilo čava se do apsurda, a međuzbivanje otpada. nekoliko nagrada na Marulićevim danima Predstava je smještena napola u sadašnjost, u Splitu (najbolja predstava, režija i sceno- napola u prošlost. Akteri donose dosadu ruskog ladanja, njegovih povlaštenih uživatelja, 317 Iz teksta Olje Lozice i Matka Botića, objavljenog u programskoj knjižici predstave Sada je, zapravo, sve ali i dosadu i bijedu našeg današnjeg odnosa dobro. prema umjetnosti i, paradoksalno, života u njoj. Izgovaraju naizmjence Čehovljeve i vlastite 318 Nataša Govedić, ”Kazalište na mjestu događaja“, Novi list, Rijeka, 23. 1. 2013. rečenice, no tako da je jasno koje kome pri-

319 Tomislav Čadež, ”Mučnoj predstavi s odličnim glumcima treba velika pozornica“, Jutarnji list, Zagreb, 24. 1. 2013.

320 Bojan Munjin, ”Nesvakidašnje o svakidašnjem“, 321 Igor Ružić, ”Bobo Jelčić, Dobro je da na svijetu ne postoji Novosti, Zagreb, 1. 2. 2013. samo Hrvatska“, Tportal, 24. 1. 2013. / 214 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

225. Galeb, 2013.

226. Tartuffe, 2013. / 215 /

padaju.322 Jelčićev odnos prema Čehovu nije dina nestaje s pozornice pod gomilom kofera se međutim dopao svim kritičarima: Nataša i torbi. Kostja ostaje sam te se može u potpu- Govedić zamjerila mu je primjerice da je sup- nome miru posvetiti samoubojstvu. Rijetko tilno tkanje originalnog predloška (…) često kad smo vidjeli da netko s toliko žara odlazi grubo prevedeno u aktualne glumačke kolo- u smrt kao taj intelektualac bez obaveza.326 kvijalizme,323 dok je Bojan Munjin primijetio Nakon Jelčića ZKM-u se vratio i Jernej Lorenci, kako izvedba funkcionira kao vesela zezancija i to s postavom Molièreove komedije Tartuffe, karikaturalnih ljudskih odnosa, u kojoj publika koju je Tomislav Čadež opisao kao crnu kome- uživa, a Čehov se ili veselo okreće u grobu ili diju i političku satiru pretočenu po redatelju tužno osmjehuje,324 pri čemu se različito vred- u maštovit i psihotičan gotovo trosatni okvir novalo i glumačke prinose, koje je Igor Ružić svojevrsnog moraliteta. Njegov scenski jezik sveo na zaključak da od hvaljenih prvaka temelji se na slikovno oblikovanoj ’retorici‛ i ZKM-a (Marinković, Mikić, Bistrović-Darvaš, simultanom i nelinearnom prikazivanju ne Dorčić, Đokić, Mokrović i Meničanin) ovdje samo onoga što likovi govore, nego i onoga nitko nije iskočio iz svojih već odavno defi- što misle, zapisao je Čadež i dodao kako je niranih kvaliteta.325 No unatoč zamjerkama Lorenci na začudan način (…) pred nas iznio dijela domaće kritike Galeb je imao zavidnu jedan uglazbljen, dakle zapravo poučan viso- međunarodnu recepciju. S velikim uspjehom koestetizirani igrokaz (…) zbilja utemeljen na gostovao je na festivalima u Nitri (Divadelná Molièreu, samo što je izostavljena otprilike Nitra), Bruxellesu (Kunstenfestivaldesarts), trećina teksta i što je promijenjena (…) per- Nottinghamu (Neat Festival), Modeni (Vie spektiva komada (…). U ideološkom smislu Festival) i Beču (Wiener Festwochen), a način posrijedi je dosta ozbiljna kritika kapitalizma, na koji je najčešće percipiran u inozemstvu a iz perspektive tipično katoličke, stoljećima može se iščitati i iz osvrta Ronalda Pohla, kri- oprezne ne samo prema novcu nego i prema tičara austrijskog dnevnika Der Standard, koji radu...327 Aktualnost predstave, ali i vrsnost glu- je, doduše, predstavu vidio u Zagrebu, nepo- mačke izvedbe posebno je pak apostrofirao sredno prije njezina bečkog gostovanja: Da Bojan Munjin. Lorenci, zapisao je, nije Tar- biste vidjeli jednu od najneobičnijih i najljep- tuffea prikazao tek kao mutnog tipa (…) nego ših predstava Čehova koje se danas izvode, morat ćete se uputiti u Zagreb (…) Bobi Jelčiću kao uvjerenog bogomoljca i fundamentalistič- ne trebaju breze da bi smrtno ozbiljno shva- kog ratnika koji će (…) poharati čitavu obitelj tio ton Čehovljevih likova (…). U ’Galebu‛ ga je radi spasa duša i ljubavi posute tamjanom (…). zanimala tema umjetnika (…). Potrebni su vam Predstava teče po tankoj niti između realizma čvrsti živci za Jelčićevu meditaciju o Čehovu. i groteske, ali nije trebalo unositi puno kari- Valja se udaljiti od ’Galeba‛ koji poznajemo. kature na pozornicu da bi se pokazali svi oni Vrsni redatelj nije ostavio ni njegov kostur. vrlo stvarni tipovi iz susjedstva, koji trče po Drugi čin je izbačen. Vidimo tek kratko kako kući s križevima i, s pjenom na ustima, tjeraju Kostja pištoljem pogađa gipsanu pticu u ukućane da kleče i mole (...). Gledajući kako zraku. Četvrti čin je također izbačen. Arka- se život jedne obitelji raspada pred invazivnim naletom vjerskog zanosa, pred publikom se rastvara paralelni svijet društvene stvarnosti, u 322 Tomislav Čadež, ”Jelčićev Galeb nije iznevjerio Čehova“, Jutarnji list, Zagreb, 28. 1. 2013. kojoj narogušeni predstavnici Crkve i vjerskih udruga smrknutih lica posljednjih mjeseci i 323 Nataša Govedić, ”Smetnje na vezama“, Novi list, tjedana pozivaju na borbu protiv bezbožnog Rijeka, 28. 1. 2013.

324 Bojan Munjin, ”Eksperiment bez krila“, Novosti, 326 Ronald Pohl, ”Tschechow-Inszenierung: Schussattentat Zagreb, 8. 2. 2013. auf einen Gipsvogel“, Der Standard, Beč, 29. 4. 2015.

325  Igor Ružić, ”Kazalište koje se vraća gledalištu“, 327 Tomislav Čadež, ”Ozbiljna kritika kapitalizma iz katoličke Tportal.hr, 28. 1. 2013. vizure“, Jutarnji list, Zagreb, 27. 3. 2013. / 216 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

ateizma. Komad star tristo godina nije bilo to konačno otvori oči i prosvijetli pamet (…). moguće igrati na suvremen način bez drskog Zatim uslijedi odlazak krivokletnika sa scene, i hrabrog redatelja, kao i odličnih glumaca, što pa ponovno njegovo pojavljivanje u liku one- oni iz ZeKaeM-ovog ansambla doista jesu. Od moćala starca sa štapom i dugom, smeđom Doris Šarić Kukuljice (Gđa. Pernelle) i Pjera bradom (…) a kada se naglumio starca, skine Meničanina (Orgon) do Jadranke Đokić (Mari- bradu, napusti scenu i zatim se pojavi s jana), Nine Violić (Dorina) i Sretena Mokrovića kapom; glumi policajca koji se svađa s Tar- (Cléante), fascinantna je ta zaigrana lakoća tuffeom (…). Na kraju policajac usmrti Tartuffea kojom su u stanju uskočiti u mračnu, toliko i na sceni se pojavi krv (…). Dakle, umjesto aktualnu priču. Centralni lik (…) povjeren je snažne i koncizno mišljene predstave publika Krešimiru Mikiću, čiji je Tartuffe to snažniji što je dobila konfuzni, moderno zbrkani uradak, je krhkiji, opasniji što je umiljatiji, demonskiji koji je molijerovsku dijagnozu licemjerja nepo- što je pravovjerniji; taj Mikićev uzvišeni zanos trebno vulgarizirao i do apsurda destruirao.329 lišen obične ljudskosti, ta svetačka ljubav Četiri godine nakon Granouilletova Poleta bez topline, slika je konzervativne političke francuski redatelj Jean-Claude Berutti posta- scene koja ne može izaći iz svojih povijesnih vio je na Sceni Miško Polanec u proljeće 328 trauma, tražeći nove rovove i neprijateljstva. 2013. dramu suvremenog bjeloruskog pisca No da se, ovisno o kutu gledanja, Lorencijev i glumca Nikolaja Rudkovskog Bergmanove postupak mogao učiniti i destruktivnim u žene, nadahnutu Personom te nekim drugim odnosu na djelo, potvrdio je Andrija Tunjić filmovima Ingmara Bergmana. Bergmanove svojim osvrtom na Tartuffea, u kojem nam je žene problematiziraju složen odnos pjevačice posredovao i zanimljivu sliku te predstave: koja je ostala bez glasa i njezine bolničarke, Molièreov salon (…) redatelj je zamijenio njihova međusobna približavanja i udaljavanja vilom s mnoštvom soba, opremljenih suvre- koje donose bolest, preživljene traume, sjeća- menim pokućstvom i kupaonicom koja je i nja iz djetinjstva te pokušaj da obje ponovno ’ispovjedaonica‛ u koju je instaliran mikrofon, izgrade normalni život izvan bolničkih zidova. iz koje nazočnici prisluškuju erotske uzdahe Riječ je o komornoj, nepretencioznoj pred- (...). Uza scene pohotnoga seksa, Lorenci je stavi, vrlo ozbiljnog analitičkog i refleksivnog ponudio mnogo alkohola, prisluškivanje, uho- potencijala, napisala je nakon premijere đenje, ženske pljuske i mazanja lica ljudskim Bergmanovih žena Nataša Govedić, ističući izmetom, sve popraćeno božićnim napjevima kako je lirski tonalitet uprizorenja uspostavljen (…). Vrhunac licemjerja događa se za trpezom, već na samom početku izvedbe330 u kojoj su prvo za stolom večere Badnje večeri (…) a dojmljive uloge ostvarili Ksenija Marinković onda na Tartuffeovu božićnom daru: izdi- (medicinska sestra Liv), Lucija Šerbedžija gnutom i parketom obloženu prostoru, koji (pacijentica Ingrid) i Frano Mašković (pisac je dug koliko je scena široka. U tu atmosferu Nikolaj). Zanimljivo je pak spomenuti da je ova nonšalantno ušeta željno očekivan Tartuffe ZKM-ova predstava gostovala i u Théâtreu de (…) odjeven kao Djed Mraz. Djed Ledeni Salins u Martiquesu, gdje je, uz odlične reak- ponaša se kao starmali dječak, ljutito baca cije publike, izvedena na francuskom jeziku. darove, što još jednom fascinira Orgona, čija Do kraja te sezone ZKM je zagrebačkom pre- se žena Elmira, kako bi ugodila mužu, pre- mijerom predstave Europa (koja je ujedno pušta bogohulnikovu zavođenju, a onda na bila i svjetska praizvedba) zaokružio svoje stolu – Tartuffeovu daru – biva i obljubljena. sudjelovanje u projektu Četiri grada, četiri Scena obljubljivanja traje dugo (…) valjda zato što to Djed radi za djecu i za Orgona, kojemu 329 Andrija Tunjić, ”Vulgarizacija Molièrea“, Vijenac, Zagreb, 4. 4. 2013.

328 Bojan Munjin, ”Protiv dogmi i licemjerja“, Novosti, 330 Nataša Govedić, ”Komorna predstava ozbiljnog Zagreb, 5. 4. 2013. potencijala“, Novi list, Rijeka, 9. 4. 2013. / 217 /

227. Alan Ford, 2013.

priče, započeto u studenome 2011. U pro- prema satiričkom, crnohumornom stripu jektu su još sudjelovali Repertory Theatre crtača Magnusa (Roberto Raviola) i scena- Birmingham, Staatsschauspiel Dresden i rista Maxa Bunkera (Luciano Secchi), koji je Teatr Polski iz Bydgoszcza, a financirala ga je svoju iznimnu popularnost na prostoru bivše Izvršna agencija za obrazovanje, audiovizu- Jugoslavije umnogome mogao zahvaliti i bri- alnu djelatnost i kulturu, programa Kulture pri ljantnim prijevodima Nenada Brixyja. Drugog Europskoj komisiji. Polazna osnova rada velike zagrebačkog uprizorenja Alana Forda (prvo je umjetničke ekipe bila su pitanja: Moramo li još 1987. u Kazalištu Trešnja režirao Ladislav prihvatiti Europu da bismo bili njezin dio?, Što Vindakijević) poduzeo se redatelj i autor dra- mislimo o Europi? i Koliko pripadamo Europi?, matizacije Dario Harjaček. Tekst dramatizacije, a do teksta koji su na temu suvremenog zapisala je u programskoj knjižici dramatur- europskog identiteta zajednički napisali pisci ginja predstave Katarina Pejović, je u osnovi originalna priča s većinom likova iz stripa, te iz svake od zemalja sudionica (Lutz Hübner, prožeta različitim detaljima iz prvih pedeset Małgorzata Sikorska-Miszczuk, Tena Štivičić epizoda. Predstava je, dakako, izazvala veliko i Steve Waters) došlo se nakon niza susreta, zanimanje, kako kod mlađih naraštaja tako i virtualnih rasprava i radionica. Predstava je kod njihovih roditelja, nostalgično vezanih uz igrana na hrvatskom, engleskom njemačkom i tu omiljenu im lektiru iz 70-ih i 80-ih godina 20. poljskom jeziku u svakom od četiri spomenuta stoljeća, no, sudeći po pretežitom tonu kritika, kazališta, a režirao ju je Janusz Kica s ansam- ZKM-ov Alan Ford nije otišao dalje od intrigan- blom u kojem je, uz Jadranku Đokić i Krešimira tnog podgrijavanja sjećanja, kojem su najviše Mikića, sudjelovalo i po dvoje glumaca iz pridonijeli maskom, kostimom i gestom ostalih kazališta uključenih u ovaj projekt. odlično otjelovljeni glumački pandani grote- Završni akord novim naslovima izuzetno sknih Magnusovih i Bunkerovih junaka (Filip bogate sezone 2012/2013. bila je premi- Nola kao Alan Ford, Jasmin Telalović kao Bob jerna izvedba predstave Alan Ford, nastale Rock, Zoran Čubrilo kao Sir Oliver, Maro Mar- / 218 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

228. Spremni, 2014.

tinović kao Grunf, Rajko Bundalo kao Jeremija, jačekove predstave održana 18. svibnja 2013, Milivoj Beader kao Superhik i drugi), na čelu dan prije lokalnih izbora u Republici Hrvatskoj, s virtuoznom Doris Šarić-Kukuljicom u ulozi što su neki kritičari iskoristili za prepoznavanje šefa grupe TNT Broja Jedan. U Harjačekovoj Superhika i družine među onima koji su se tih viziji, napisala je Ines Ora, oni nam se pred- dana našli na raznim kandidacijskim listama. stavljaju kroz mali vremeplov s dvije ’postaje‛: Sezona 2013/2014. donijela je sedam premi- priču o usponu i padu Superhika, junaka koji jernih predstava, među kojima su bile i dvije krade od siromašnih da bi dao bogatima, i o vezane uz ZKM-ovo kontinuirano otvaranje izborima za njujorške vijećnike. No, iako nas prostora glumcima i kazališnim stvaraocima je životna stvarnost dovela do toga da se najmlađih naraštaja. Tako je u suradnji s Aka- možemo zdušno poistovjetiti s karikaturama, demijom dramske umjetnosti, kao diplomski pa identifikacija s likovima funkcionira i na kognitivnoj i na emocionalnoj razini, teško je projekt studentice produkcije Marijane Mar- Harjačeku progledati kroz prste i ne zamje- telock, u predblagdansko vrijeme izvedena riti previše rastresenu strukturu predstave, predstava Škola za anđele, namijenjena djeci površno postmodernističko sklapanje manjih mlađe dobi, a na samom kraju sezone praizve- cjelina, grube padove dinamike.331 A povodom den je tekst mlade spisateljice i dramaturginje neizbježne usporedbe pomaknute alanfor- Kristine Gavran Spremni, za koji je 2012. auto- dovske stvarnosti s našom svakodnevicom rica dobila Nagradu za dramsko djelo Marin zanimljivo je spomenuti kako je premijera Har- Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture RH. Škola za anđele, autorski projekt dramaturga Dine Pešuta i Mirne Rustemović, božićna je 331 Ines Ora, ”Nikad kao danas nije bilo tako lako poistovjetiti se s likovima iz Alana Forda“, Arteist.hr, 21. 5. 2013. pripovijest o trima anđelima (glumili su ih / 219 /

studenti ADU-a Domagoj Janković, Dubravka Lelas i Adrian Pezdirc) koji se (…) ne mogu uklopiti u anđeoski svijet, jer sve zadatke rade pomalo naopako, pa stoga odlaze u školu za anđele na popravni ispit, gdje ih dočekuje pomalo stroga i koketna učiteljica u liku Nine Violić, jedine članice ZKM-ova ansambla koja je nastupila u ovoj predstavi za koju su Školske novine napisale da djeci pruža istinski užitak između igre i učenja, posebno hvaleći njezinu razigranost (zabavna s mnogo songova mašto- vitih dosjetki) i interaktivnu komponentu.332 Dramu Spremni Kristine Gavran na Scenu Miško Polanec postavio je redatelj Saša Božić, 229. Moj duh, 2014. uz pomoć oblikovateljice scenskog pokreta Petre Hrašćanec i skladatelja Damira Šimuno- vića, te s ansamblom sastavljenim od netom bert, Francuz kojeg je zagrebačka publika diplomiranih glumaca ili studenata glume na upoznala dvije godine prije, kada je u ZKM-u ADU-u (Dado Ćosić, Nataša Kopeč, Milica također postavio vlastitu dramu, Zatvaranje Manojlović i Romano Nikolić/Filip Vidović). ljubavi. Moj duh bio je međutim predstava Drama Kristine Gavran, zapisala je Mira namijenjena djeci, i to onoj najmlađoj, okuplje- Muhoberac, u jednom od redom pohvalnih noj u posve neobičnim scenskim okolnostima: osvrta na Božićevu predstavu, zasniva se na pod šatorom podignutim na pozornici Scene hiperbolizaciji osjećaja straha u našoj suvre- Miško Polanec, u koji se, uz dvoje izvrsnih menosti (…) a zasnovana je na kontrapunktu izvođača (bili su to Anđela Ramljak i Mateo hiperbole: na redukciji karaktera, odnosa, dija- Videk, tada još studenti glume na zagre- loga, na pokazivanju uništenja obitelji koja je bačkom ADU-u), moglo smjestiti tridesetak zaražena osjećajem straha pa uvijek treba biti mališana. Predstava je naišla na oduševlje- spremna na najgore situacije: na napad, glad, nje djece i komplimente svih odraslih koji susjedu kao neprijatelja, trudnoću kao para- su je uspjeli čuti i/ili doživjeti posredstvom noju (...). Autorska ekipa (…) dobro prepoznaje prepričavanja njezinih mladih gledatelja, a redukcionizam dramske forme kao moguće među njima se našao i kritičar Bojan Munjin. sredstvo kazališne redukcije te kao ključ za Presudno za vrijednost ove izvedbe, zapisao izvedbu izabire klaunovsku igru između figura je Munjin u svojstvu (polu)svjedoka, jest što u obitelji – poigravanje stereotipnim, zada- ona ne pokušava ispričati priču koju će djeca nim i reduciranim situacijama (…). Glumački pobožno slušati, nego putem dvoje animatora kvartet (…) gotovo bez pogreške ostva- djecu želi postaviti u potencijalnu poziciju ruje uloge na fonu spoja plesnoga teatra i fantazije. Kako to uspijeva? U prvom redu – klaunovske izvedbe, pršteći energijom, konkre- mrakom. U šatoru, doduše, postoji neko sitno tizirajući velik rad, preciznost i pedantnost.333 svjetlo koje se pali i gasi, ali atmosfera mraka Nova glumačka lica ZKM je u toj sezoni pro- za djecu je prostor tajni i snova, gdje je sve movirao i kroz predstavu Moj duh što ju je moguće, dok je dvoje glumaca, koji se pre- prema vlastitom tekstu režirao Pascal Ram- tvaraju u dijete i njegov /duh, tu da povedu djecu na taj fantastični put. Roditelji s razlogom ostaju izvan šatora – oni mogu 332 Branko Nađ, ”Najvažnije je pomoći drugomu“, Školske novine, Zagreb, 17. 12. 2013. čuti, ali ne i vidjeti što se događa – jer će im na kraju djeca sve prepričati (…). Na zido- 333 Mira Muhoberac, ”Izvrsni mladi izvođači“, Vijenac, vima šatora reproduciraju se slike starih Zagreb, 29. 5. 2014. / 220 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

230. Snajper, 2013.

slikarskih majstora i svira umirujuća glazba, Dado Ćosić, Anđela Ramljak, Adrian Pezdirc, dok dvoje glumaca – dječak i duh – uranja Milica Manojlović i Mateo Videk, redom dakle u međusobni odnos pun čuđenja i pritajenih glumci koji su nastupali u trima spomenutim emocija.334 Da su to radili ne docirajući (…) s predstavama ubrzo su naime postali stalnim primjerenom empatijom, iskreno i (…) opre- i zapaženim članovima glumačkog ansambla zno uživljeno, dodao je pak Tomislav Čadež te ZKM-a. U tom kontekstu svakako im možemo zaključio kako je taj polusatni happening bio pridružiti i još jednu buduću članicu ZKM-ova za djecu prava inicijacija u čudo kazališta.335 ansambla, Hrvojku Begović, koja je također ZKM dakle te sezone nije samo propitivao te još bila studentica kada je nastupila u pred- u posao uvodio mlade glumačke snage, nego stavi Snajper, kojom je ZKM otvorio sezonu se na privlačan, originalan i učinkovit način 2013/2014. Riječ je o drami Damira Karakaša, bavio i stvaranjem buduće kazališne publike, pisca koji se i sam zarazio kazalištem zahva- što je bila misija ovog kazališta od samih ljujući ZKM-u (bio je naime jedan od autora njegovih početaka. Koliko se pak, kada je o pozvanih da svojim dramoletom sudjeluju u glumcima riječ, isplati ulagati u one koji dolaze, stvaranju Zagrebačkog pentagrama), a sada uskoro se pokazalo na najbolji mogući način: se publici predstavio svojim prvim cjelovečer- njim komadom koji je na Scenu Miško Polanec postavila Franka Perković. U Karakaševu 334 Bojan Munjin, ”Bitka za dječju pažnju“, Novosti, Snajperu pomalo infantilni mladić Muki i nje- Zagreb, 28. 2. 2014. gova trudna djevojka Sunčica trebaju izvršiti naručeno ubojstvo predsjedničkog kandidata 335 Tomislav Čadež, ”Ovo je za djecu prava inicijacija u čudo kazališta“, Jutarnji list, Zagreb, 17. 2. 2014. / 221 /

kako bi zaradili za odlazak u Pariz, grad koji za Abidjana, najvećeg grada u Obali Bjelokosti. njih figurira kao mitsko mjesto boljeg života, Prvi od tri ”udarna“ projekta izvedena te nasuprot stvarnosti koju žive u svojoj zemlji sezone na velikoj sceni ZKM-a u Zagreb je beznađa i ”luzera“. U njihov plan (i stan) igra pak doveo srpskog redatelja crnogorskog sudbine međutim dovodi Studenta, rezigni- podrijetla Borisa Liješevića, koji se u prethod- ranog pacifista, u čijoj se pomirljivosti naziru nih nekoliko sezona istaknuo nizom odličnih ostaci nekadašnje buntovnosti i protivljenja predstava, među kojima je bilo i nagrađivano društvenim konvencijama. Idealistična borba uprizorenje romana Igora Štiksa Elijahova za ’pravednije društvo‛, potreba za revoluci- stolica, s kojim je Jugoslovensko dramsko jom, sebični materijalistički razlozi i osobne pozorište iz Beograda gostovalo u ZKM-u u frustracije isprepliću se u motivu snajpera čiji listopadu 2011. U Zagrebu je Liješević posta- hitac treba ubiti visokog dužnosnika, pri čemu vio vlastitu dramatizaciju romana suvremenog snajper služi kao metaforički prikaz obračuna norveškog pisca Erlenda Loea Mirni dani u s društvom i sa samim sobom, pisalo je u Mixing Partu, kako Googleov translator na najavama ove predstave koja unatoč nekim engleski prevodi naziv bavarskog turističkog povoljnim mišljenjima kritičara nije doživjela središta Garmisch-Partenkirchena. Velika veliki broj izvedbi. Premda tekst sadrži malo očekivanja vezana uz tu predstavu nisu među- previše literarnih citata i ’važnih objašnjenja‛ tim u potpunosti ispunjena, a jedan od onih za pojedine odnose, premalo vjerujući gle- koji su pokušali objasniti zašto je tome tako dateljskoj mašti u igri detekcije, izvedba se bio je i Bojan Munjin. Preko priče o godišnjem nastoji otrgnuti od književne prodike i uvući odmoru četveročlane obitelji norveškoga (…) nas u dublju problematiku aktualne hrvat- pisca u njemačkom zimovalištu, zapisao je ske nemoći, napisala je Nataša Govedić, Munjin, Loeov roman (…) govori o ljudima pohvalivši i Vedrana Živolića, koji igra Mukija izgubljenima u današnjem shizofrenom iznimno uvjerljivo kao paranoičnu i nesigurnu vremenu, jednoobraznoj kulturi i beskrv- osobu koja se maskom terorista prvenstveno nom jeziku. Svakodnevna rutina, kurtoazna služi kako bi sakrila svoju ranjivost, i Hrvojku korektnost i isprazne komunikacije potiskuju Begović, koja izvanredno uspješno prelazi u dubinu stvarne ljudske porive, strahove i iz omiljene ’slabe‛ pozicije svog lika, žrtve, u nadanja, koji će na površinu izbiti upravo u beskrupuloznu i nasilnu junakinju, ali i Frana dremljivom njemačkom mjestašcu (...). Naoko Maškovića u ulozi Studenta koji je u stanju skladan brak s dvoje djece pretvorit će se u (…) obuzdati svoj temperament i preokrenuti noćnu moru punu zatomljenih seksualnih nasilnu situaciju prema njezinom antiklimaksu. fantazija i nevjere, a ispod mirne površine (…) A da je Snajper bio još jedna u nizu ZKM-ovih počet će se nazirati mučna sjećanja na obrise predstava koje su pokušavale prodorno progo- nacističke prošlosti. Dvije obitelji, norveška i voriti o nedaćama prostora i vremena u kojem njemačka, koje stoje jedna nasuprot drugoj, živimo, ista je kritičarka posvjedočila i zapa- čine dramski četverokut priče, koji je Liješević žanjem kako je tijekom izvedbe bila gotovo rascjepkao u širokom dijapazonu unutar- opipljiva ogorčenost gledatelja oko našeg njih glasova, malih uloga i okolnih lica koja zajedničkog, državno orkestriranog manjka prate, objašnjavaju ili predstavljaju kontekst i 336 pravne i socijalne zaštite. No da ti naši pro- atmosferu osnovne radnje. Pomalo kakofo- blemi, po logici sličnog iskustva, itekako mogu nična igra zvukova, kretnji i komentara koja biti razumljivi, pa i životno važni, i publici u se zbiva ’u gradiću‛, odnosno na stepeniča- drugim krajevima svijeta, potvrdila je na pro- stoj pozornici iza četvoro glavnih junaka (…) ljeće 2014. i jedna gostujuća predstava; u pokazat će se najvećim problemom predstave. ZKM-u je naime prikazana Buljanova postava Scenografski, taj je ’gradić‛ toliko udaljen od Snajpera, nastala u produkciji Yeyotheatrea iz publike da ona, doduše, vidi da se na toj piramidalnoj konstrukciji neprestano nešto 336 Nataša Govedić, ”Druga strana ubojitog nišana“, događa, no to ne može jasno razaznati, čuti Novi list, Rijeka, 14. 10. 2013. / 222 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

231. Mirni dani u Mixing Partu, 2013.

i povezati s četvoro glavnih glumaca ispred Hamlet, drugi veliki ZKM-ov projekt u toj sebe. Čvrsto skrojena komorna predstava sa sezoni, izazivao je već i samim naslovom, a sedmoro-osmoro glumaca (umjesto 15, koliko još više činjenicom da se s tom amblemat- ih je na pozornici), udaljenih ’na dah‛ od prvih skom Shakespeareovom tragedijom trebao redova gledatelja, izgledala bi puno uvjerljivije suočiti Oliver Frljić, redatelj koji je do tog od ove razlivene dramaturgije, u kojoj svi igraju trenutka već postao jedan od najtraženijih i sve i koja je, nakraju, ’Mirne dane u Mixing najprovokativnijih kazališnih autora na pro- Partu‛ odvela u drijemež i dosadu. Redatelju storu bivše Jugoslavije. S Hamletom je uvijek Borisu Liješeviću ne treba previše zamjeriti, jer pitanje što on znači danas i ovdje, rekao je je iskreno htio iskušati princip scenskog istra- Frljić uoči predstave. Meni se učinilo: kako živanja i laboratorijskog rada s glumcima po je s vremenom politička moć postajala sofi- kojem je radio i do sada, ali predstava, naža- sticiranija, tako je i Hamlet sazrijevao. U tom lost, nije uspjela. Jednako su tako i glumci je sazrijevanju mnogo toga otpalo, ali su napravili sve što su mogli – od Zorana Čubrila ostala neka bitna pitanja, za mene najvaž- i Katarine Bistrović Darvaš, do Milivoja Bea- nije: što danas znači individualna pobuna i dera, Urše Raukar, Lucije Šerbedžije i drugih ima li ona uopće ikakvog smisla u društvu u – ali je njihov zajednički napor, uz poneku kojem živimo (...). Osnovno pitanje koje ovaj duhovitu repliku ili scensku minijaturu, bio Hamlet postavlja jest treba li u novom vre- zatomljen rascjepkanošću vlastitih glasova.337 menu igrati svoju staru dramu ili je ta drama samo maska ispod koje se skrio dezideali-

337 Bojan Munjin, ”Mirno, premirno“, Novosti, Zagreb, 3. 1. 2014. / 223 /

232. Hamlet, 2014.

zirani subjekt novog vremena.338 U Frljićevu tim, najaviti publici. Predstava traje svega sat Hamletu nastupalo je devetero glumaca: i po, u igri su, dakle, svi glavni likovi iz Shake- Krešimir Mikić u naslovnoj ulozi te Sreten speareova predloška, no radnja je Frljićeva! Mokrović (Klaudije), Nina Violić (Gertruda U njega Hamlet zadavi Ofeliju, Polonija upuca i Ofelija), Pjer Meničanin (Polonije), Jasmin iz pištolja Horacije, a samoga Hamleta zakolje Telalović (Laert), Goran Bogdan (Horacije), mater Gertruda. Ista ostaje živa i zdrava, kao Vedran Živolić (Rosencrantz), Petar Leventić i njezin zli suprug i Hamletov stric Klaudije. (Guildenstern) i Milivoj Beader (Grobar i Sve- Prežive i Laert, i Rosencrantz i Guildenstern ćenik). Već iz tog reduciranog popisa uloga (…). Frljić je, dakle, napravio predstavu po mogu se donekle iščitati osnovne intencije motivima Shakespeareove tragedije, a ne Frljićeva zahvata u tkivo Shakespeareove tra- Shakespeareovu tragediju i ne znam čemu gedije, koji je, kao i predstava sama, uglavnom to tajiti? (...) Osobito zato što je radnja – uspjela naišao na pohvalne kritike. Oni koji su ga pak (…). Frljić-Hamlet tmuran je suvremeni poli- kudili to su uglavnom temeljili na njegovu tički triler u kojemu nema nevinih. To je više odnosu prema izvorniku, što je u osvrtu pozi- akcijska drama, komorna i hladna, nego tivnog predznaka problematizirao i Tomislav tragedija. Jasno je otpočetka da naslovni lik, Čadež: Frljić nije režirao Shakespeareova, koga jako sigurno igra Krešimir Mikić (…) nije nego vlastita ’Hamleta‛. Zagrebačko kazalište neodlučan, nego je proračunat i jednostavno mladih i sam redatelj propustili su to, među- okrutan (…). On nije intelektualac, nego politi- čar u defenzivi (...). Mikić nema konkurenta na sceni jer Frljićev glavni lik toliko uzima teksta 338 Bojana Radović, ”Ljudi ovdje još po krvim zrncima dijele žrtve rata“, Večernji list, Zagreb, 10. 2. 2014. / 224 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

233. Hamlet, 2014. / 225 /

234. Hamlet, 2014.

koliko i Shakespeareov pa su uz njega sve a borba za vlast prostor kreiranja tragičnih uloge više ili manje sporedne.339 Društvenu događanja. U takvu prostoru malotko nije zlo- aktualnost tako iščitanog Hamleta temeljito činac (...). Frljić je svojega Hamleta, tj. njegovu je pak analizirao Andrija Tunjić: Odnos vlasti skraćenu, internetsku interpretaciju, iščitao i pojedinca kao žrtve vlasti, pa bio pojedinac u ključu naše suvremenosti, koja ne samo i zakoniti pretendent kraljević Hamlet, povod da je kaotična, neurastenična i shizofrena je, razlog i ishodište Frljićeve intrigantne, nego je i agonična, usmrćuje je projekcija aktualne i uspjele predstave u kojoj se zrcali i vlastite suvremenosti. U takvoj suvreme- fragmentirana stvarnost našega doba u pro- nosti Hamlet i ne može biti ništa drugo do storu političke spletke. U predstavi se to odvija zrcalo traumama, frustracijama i relativiz- mom izluđena doba, koje smisao nalazi u oko dugog, masivnog stola oko kojega se i na neurasteniji. I stoga jer je neurastenija alibi kojemu ’političkim crvima‛ u obliku karmina svakoj vlasti da manipulira, uspostavlja dija- za pokojnim kraljem (svi su u crnini, a Hamlet gnoze i ubija, ili proglašava ludima sve koji ima i crnu kuharsku pregaču) nudi slasni poli- joj se suprotstavljaju. Zato je žrtva svatko tički meni – princ Hamlet. Tako aranžiran stol tko se tomu suprotstavlja ili to prepoznaje. postaje (…) i stupica, mišolovka za Hamleta, Zbog toga je Frljićev Hamlet točno dijagno- zbog čega Hamlet neće ’uloviti savjest kralja‛, sticirao razlog svoje situacije. I zbog toga je nego će beskrupulozni Klaudije s ’političkim ta predstava redateljska, a ne glumačka.340 crvima‛ princa lišiti života (…). Neumoljivost Za razliku od Frljićeve predstave koja je osvete agon je, pokretač tragičnih posljedica, tragom Shakespearea dospjela do suvreme-

339 Tomislav Čadež, ”Frljić je odbacio većinu Shakespeareova ionako neuvjerljivog zapleta“, Jutarnji list, Zagreb, 10. 3. 2014. 340 Andrija Tunjić, ”Moglo je i bez Shakespearea“, Vijenac, Zagreb, 20. 3. 2014. / 226 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

nosti, posljednja premijera održana te sezone EU, od preopterećenih bankovnih računa do na velikoj pozornici ZKM-a do suvremenosti je novog vala crkvenog i građanskog fašizma. stigla tragom uspomena osam glumica koje Predstava je dinamična, vješto režirana (…) te su tijekom proba svojim intimnim sjećanjima oplemenjena humornim obradama pjesama i razmišljanjima ”nadopisivale“ fragmente uz koje su se (raz)gradile tri etape državne eseja Slavenke Drakulić od kojih su redatelj ideologije. Glumice se u njoj odlično snalaze, Dino Mustafić i dramaturginja Željka Udovičić a crnohumorna nadgradnja Slavenkinih eseja, krenuli u rad na predstavi Kako smo preži- iako pleše po granici banalnosti, uspješno je vjele? Scenski tekst, objasnio je Mustafić, razgalila premijernu publiku zaradivši ogro- se razvijao na pokusima kroz improvizacije, man pljesak.342 Izrazito afirmativan pristup intervjue, osobne predmete, glazbu i boju predstavi imala je i Nataša Govedić, koja je epohe (…). Naša sjećanja nisu ni povijesni čak zahvalila autorima i izvođačicama pred- naslovi, niti memoari, niti enciklopedije, već stave na skidanju s umornih građanskih intimna memorija svih ovih godina i života ramena tog uistinu gigantskog tereta socijal- koji su pojele svakojake povijesne turbu- nog licemjerja. Glumice ZKM-a, napisala je, lencije, od kojih nam se zavrtjelo u glavi da igraju režimske krilatice, režimske apsurde i više ne znamo ni tko smo ni gdje smo.341 vlastita (po mnogočemu pobunjenička, iro- Mustafić je ovaj teatar memorije radio po nička, neposlušnička) sjećanja na pojedine modelu koji je već uspješno iskušao u pred- epohe. Od ceremonijalnog hoda crvenim tepi- stavi Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz hom s kanticom čistačice u ruci, preko ratnog Beograda Rođeni u YU (gostovala je 2011. u zbijanja grupe u sjecištu crnog poda pod ZKM-u), napravljenoj, doduše, u miješanoj, titravim svjetlima devedesetih godina, sve do muško-ženskoj glumačkoj podjeli. ZKM-ova općeg konzumerističkog, bogato osvijetljenog predstava Kako smo preživjele? donijela je žutila koje pada po spravama za oblikovanje izvrsna glumačka ostvarenja Katarine Bistro- tijela, plavim EU stolom u pozadini (…) glumice vić-Darvaš, Nataše Dorčić, Jadranke Đokić, rastežu, napuhuju i rasprskavaju dugačku ide- Doris Šarić-Kukuljice, Ksenije Marinković, ologijsku žvaku, vrteći je oko malog prsta.343 Urše Raukar, Lucije Šerbedžije i Nine Violić, A godinu dana poslije opširan esej o ”onima poduprta duhovitim songovima i glazbenim koje su preživjele“ napisala je i Katarina obradama Mate Matišića, i ubrzo je postala Kolega, sabravši u njegovu epilogu sve ono jednim od najvećih hitova zagrebačkog kaza- što je na prethodnim stranicama temeljito lišnog repertoara. Da bi tome moglo biti tako, analizirala: Najveći dragulj ove predstave naznačile su već prve kritike u dnevnim novi- jest ansambl Zagrebačkog kazališta mladih nama, poput one u Večernjem listu, u kojoj je i njihova energična i ujednačena izvedba. Milena Zajović sažeto iznijela svoje dojmove o Zavode nas ironijski intoniranim monolozima predstavi: U maniri socijalističkih sletova glu- na početku, a do suza nasmijavaju autoironi- mice su u prvom (…) dijelu predstave publiku jom na kraju predstave. Bez zadrške govore povele na nostalgično, ali ne i idealizirajuće o svojim problemima i manama, strahovima putovanje kroz mitologiju bivše Jugoslavije i nadama, rastavama i dugovima, neuspjelim izazivajući salve smijeha i odobravanja što dijetama i propalim ljubavima (…). U njima se je naglo utihnulo kada je pozornica efektno ogledamo i prepoznajemo vlastitu transforma- zavijena u crno, a narativ preuzeli fragmenti iz ciju (…). Predstava nas zabavlja i zavodi poput Domovinskog rata. Treći segment predstave iskrivljenih zrcala. Kazalište je, za redatelja, otišao je nešto dalje od knjiga iz kojih je crpio upravo takav odraz stvarnosti – što ponajviše temeljne motive prikazavši aktualne probleme tranzicijske zemlje u ekonomski poljuljanom 342 Milena Zajović, ”Duhovita scenska nadgradnja ratnih eseja Slavenke Drakulić“, Večernji list, Zagreb, 10. 5. 2014.

341 Iz teksta Dine Mustafića u programskoj knjižici predstave Kako smo preživjele?, Zagrebačko kazalište mladih, 343  Nataša Govedić, ”Žensko paranje političkih odijela“, svibanj 2014. Novi list, Rijeka, 11. 5. 2014. / 227 /

235. Kako smo preživjele?, 2014.

privlači publiku, koja do danas, godinu dana predstavi definitivno nije bio moguć; sat i nakon premijere, puni veliku dvoranu Istra.344 pol slušali smo osam protagonistkinja koje Bilo bi međutim netočno reći da je press cli- gotovo u isti glas ispaljuju ironične parole ping ove predstave bio sastavljen isključivo na temu naših prošlih ili sadašnjih života.345 od pohvalnih kritika. Među njima se naime Bilo kako bilo, s Kako smo preživjele? ZKM našlo i oprečnih glasova, koji su, slučajno ili je prešao u sferu ”prošlog života“ Dubravke ne, uglavnom pripadali muškom dijelu kriti- Vrgoč. Gotovo dvije godine duga saga oko čarskog zbora, od Andrije Tunjića do Bojana izbora novog intendanta Hrvatskog narodnog Munjina, iz čije ćemo kritike ekstrahirati neko- kazališta u Zagrebu, obilježena nesuglasi- liko redaka kao primjer onoga što se ”stavljalo cama između Ministarstva kulture i ministrice na dušu“ ovoj ZKM-ovoj uspješnici: Prikazu- Andree Zlatar te zagrebačkog gradonačelnika, jući naše živote u posljednjih 30-ak godina Milana Bandića (kao predstavnika dvaju osni- tek kao seriju satiričkih anegdota, Mustafić je vača), razriješila se izborom Dubravke Vrgoč, propustio priliku opisati puno važniju, gotovo koja je na novu dužnost stupila s početkom u metafizičkim razmjerima, povijesnu spiralu rujna 2014. Ono što je za sobom ostavila u ljudskih sudbina. Život nije kabare, premda ZKM-u svakako je jedna od najljepših priča bi nam ponekad bilo lakše da jest. Redatelj u novijoj povijesti hrvatskog kazališta. Reper- insistira na osobnom iskustvu i na promjeni toarno, ZKM je u njezinu devetogodišnjem zamjenice ’mi‛ u ’ja‛, ali taj postupak u ovoj mandatu pozorno osluškivao jeku vremena,

344 Katarina Kolega, ”Odraz povijesti i zbilje u iskrivljenom 345 Bojan Munjin, ”Život nije kabare“, Novosti, zrcalu“, Kazalište, Zagreb, br. 61/62, 2015. Zagreb, 16. 5. 2014. / 228 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

236. Kako smo preživjele?, 2014.

baveći se temama koje su nas kao pojedince Šeparovića, Renea Medvešeka, Anice Tomić ili kolektiv itekako mogle zaintrigirati, jer su i Jelene Kovačić, Olje Lozice i drugih autora spadale u sferu opsesivnog ili potisnutog/ ponekad su polazile samo od ideje, a ponekad tabuiziranog, bez obzira na to je li bila riječ od čvršćeg tekstualnog predloška, no uvijek su o traumama i dvojbama intimne prirode ili imale predznak skupno osmišljenog kazališta frustracijama i neurozama koje su optere- (sintagmu je ”patentirala“ teatrologinja Višnja ćivale (i još itekako opterećuju) društvo u Rogošić) koje je u različitim stilskim i izved- cjelini. Pritom se često kretalo od domaćeg benim registrima ulazilo u polemiku, okršaj ili pisca i suvremene drame kao temeljne mjere dijalog s problemima našeg društva i vremena. vremena i duhovnog ozračja, što nije značilo Izrazitu aktualnost na sceni ZKM-a pokatkad samo akceptiranje ”postojećeg sadržaja“, su imala i uprizorenja klasičnih djela svjetske nego i naručivanje novih dramskih tekstova, književnosti (domaći klasici gotovo su posve s posebnim zanimanjem za mlađe naraštaje izostali), čemu je presudno pridonio izbor kraj- pisaca i dramaturga (Ivana Sajko, Tena Štivičić, nje propulzivnih redatelja poput Olivera Frljića Ivor Martinić, Goran Ferčec i dr.) koje je ZKM ili Jerneja Lorencija, no bilo je u tom reperto- sve to vrijeme okupljao i animirao. S tim u vezi arnom segmentu i tipičnih (najčešće dobrih) bilo je i postupno pretvaranje ZKM-a u sredi- mainstream predstava, što su pridonijele šte stvaranja autorskog kazališta, kao jednog uspostavljanju balansa između konvencio- od najkarakterističnijih fenomena hrvatskog nalnog, najširoj publici otvorenog koncepta glumišta na početku 21. stoljeća. Takve pred- te iskoraka u prostor novog i istraživačkog stave Bobe Jelčića i Nataše Rajković, Boruta kazališta, koji se posebno ostvario kroz postu- / 229 /

pno uključivanje nekih od najprogresivnijih autora s neovisne scene u program i pro- jekte ZKM-a, što je Branko Brezovec, misleći na institucionalnu poziciju tog kazališta, u jednom intervjuu nazvao čak pacifiziranjem inovacije i usisavanjem truda inovativnih kul- turnih supstancija.346 Koncept prosvijećenog mainstreama uključivao je i selektivno praće- nje recentne europske drame, čije su postave nerijetko bile povezane s koprodukcijskim aranžmanima, koji su također bili jedna od važnih osobitosti ZKM-a u ovom razdoblju. Uz nezanemarivi financijski poticaj (Dubravka Vrgoč jednom je zgodom izjavila kako je od sredstava europskih fondova ZKM 2012. udvo- stručio svoj budžet dobivši istu količinu novca kao i od Grada Zagreba),347 ti su aranžmani bili izuzetno važni i zbog punopravnog uključiva- nja ZKM-a i njegovih glumaca, a posljedično i brojnih domaćih autora, u zbivanja u suvre- menom europskom kazalištu te pozicioniranje Zagrebačkog kazališta mladih na kazališnoj mapi Europe, o čemu smo, s naglaskom na brojna ZKM-ova gostovanja širom svijeta te dovođenje stranih predstava na pozornicu u 237. Publika u dvorani Istra Teslinoj, detaljnije govorili u uvodnom dijelu ovog poglavlja. Uz etablirane domaće ili odo- maćene redatelje različitih naraštaja, ZKM-ove do tri ”udarna“ naslova), no u tom se slučaju predstave u ovom su razdoblju potpisivali i Dubravka Vrgoč pokazala i sjajnom PR-icom, brojni redatelji iz bližeg ili daljeg inozemstva, izborivši za svaki od tih projekata medijsku od Dine Mustafića, Harisa Pašovića i Borisa pozornost koja je neku njihovu specifičnost Liješevića do Vasilija Senjina, Jean-Claudea (uz gotovo doktrinarno inzistiranje na iznimnoj Beruttija, Jana Fabrea ili Pascala Ramberta, važnosti međunarodne suradnje) pretpostav- što je kroz spoj različitih iskustava, strategija ljala estetskim dometima pojedinih predstava. i načina promišljanja kazališta donosilo poti- Promocija kazališta koje vodi, pa samim tim cajnu estetsku raznolikost, čineći ZKM-ove i promocija njezina rada, bila je, uostalom, pozornice stjecištem kazališnog pluralizma u jedna od velikih preokupacija Dubravke punom smislu te riječi. Valja, doduše, priznati Vrgoč i u tom je pogledu također postigla kako mnogi koprodukcijski projekti, ostvareni zavidne rezultate, pa se za ZKM može reći da u suradnji s inozemnim kazalištima, nisu dose- je tijekom tih devet i pol godina bez ikakve gli priželjkivanu kvalitativnu razinu, ostajući sumnje bio najzastupljenije hrvatsko kazalište duboko u sjeni temeljnog ZKM-ova reper- u domaćim, a vrlo vjerojatno i u inozemnim toara (koji je svake godine imao barem dva medijima. Sve to, dakako, ne bi bilo moguće bez niza predstava koje su spadale u sam vrh 346 Srđan Sandić, ”Brezovec, Na djelu je totalitet moći“, domaće kazališne produkcije, o čemu, iako to Forum.tm, 10. 3. 2017. u kazalištu nije uvijek meritorno, govori i čak 137 nagrada, koliko su ih predstave ZKM-a te 347 Matko Botić, ”Nije dovoljno samo postavljati predstave, u kazalištu želim stvarati relevantne društvene događaje, njihovi izvođači i autori dobili tijekom devet razgovor s Dubravkom Vrgoč“, Kazalište, Zagreb, br. 57/58, 2014. i pol godina ravnateljstva Dubravke Vrgoč. / 230 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

OD SEZONE 2014/2015. DO LJETA 2018.

238. 4.48 Psihoza, 2014. / 231 /

Po odlasku Dubravke Vrgoč ZKM je kraće Božidar Violić i glumica Jadranka Đokić igraju vrijeme, u ulozi vršiteljice dužnosti, vodila tekst Sarah Kane kao da je u pitanju ulančana glumica Ksenija Marinković, a po okon- ispovijest bolesnice s kojom povremeno čanju izvanrednog natječaja na mjesto razgovaraju dva liječnika, pisala je o ovoj u ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih monokromatsku bjelinu bolničke sobe upisa- s početkom prosinca 2014. došla je plesna noj predstavi Nataša Govedić. Božidar Violić umjetnica i koreografkinja Snježana Abra- nizom redateljskih postupaka ’racionalizira‛ mović Milković, koja je još od 1992. bila Kane, prevodi je u jezik konvencionalne drama- umjetničkom voditeljicom Zagrebačkog turgije, ukida njezine bujne afektivne viškove plesnog ansambla, jedne od ponajboljih u korist istraživanja ’dosljednosti‛ same parti- hrvatskih skupina za suvremeni ples, a od ture jezika. Drugim riječima, postavlja se kao 2000. i umjetnička voditeljica međunarodnog liječnik, kao detektor i razbijač dramskih šifri, Festivala plesa i neverbalnog kazališta što ga a ne kao pacijent ili dionik autoričina strada- je osnovala u istarskom mjestu Svetvinčenat. nja. Na ovaj način izvedba dobiva na gotovo Veći dio sezone 2014/2015. protekao je geometrijskoj zatvorenosti i deklarativnosti, na međutim u znaku predstava koje je još za čistoći matematike rastrojstva, što joj ne ide 349 svog mandata planirala i dogovorila Dubravka u prilog. Svi kritičari međutim posebno su Vrgoč. Počelo je s uprizorenjem posljednje, istakli sjajnu kreaciju Jadranke Đokić, za koju 1999. godine napisane drame Sarah Kane su neki čak ustvrdili da je kreacijom lucidne 4.48 Psihoza, koju je kao završni dio svoje i nesretne mlade žene pokazala svoju punu 350 neformalne ”ženske trilogije“ (prethodile su umjetničku zrelost, a stil njezine igre suge- Fedrina ljubav iste autorice te Žena bez tijela stivno je opisala Mira Muhoberac: Vođena Mate Matišića) na Sceni Polanec postavio budnim okom lucidnoga redatelja Jadranka Božidar Violić. U tekstu naslovljenom 4.48 Đokić cijelu ulogu (…) sjajnom dikcijom, bez Psihoza nema imena uloga, umjesto njih su, ijedne pogreške, uobličuje u tihom tonu redom kojim progovore, imena dvojice glu- (…) lagano i gotovo vedro, s tugom u očima, maca i jedne glumice. To su stariji i mlađi pokretima i kretanju, dopustivši samo jedan psihijatar i njihova pacijentica, glavni lik krik, puknuće; jer: sve ostalo je šutnja, tišina sa posljednjega dramskog teksta Sarah Kane. stankama kadrova koji gledaju svijet kao svi- Radnja se odigrava u duševnoj bolnici u jest. Maestralna a decentna izvedba Jadranke kojoj će protagonistica počiniti samoubojstvo Đokić (…) pomiče granice glumačke umjet- vješanjem. Mjesec dana poslije dovršenog nosti prema unutra, prema tišini i tihoći.351 teksta Sarah Kane će se u bolnici (…) obje- Iz prostora intime i ”unutarnjeg mora“ ZKM siti kao njezina posljednja protagonistica. (…) je s idućom predstavom zaplovio prema oce- Razočaranje u ljubavi realan je životni poticaj anskim prostranstvima, zahvaljujući Reneu za samoubojstvo, ali autoričini se razlozi za Medvešeku, koji je na pozornici Istre s većim taj čin proširuju do najširih granica neizdr- dijelom ZKM-ova muškog ansambla postavio žljivosti na svim razinama života: moralnim, Krležinu ekspresionističku jednočinku Kristo- političkim, vjerskim, na ratovima, ubijanjima, for Kolumbo, napisanu 1917. Bojan Munjin silovanjima, patnjama i nepravdama, kojima iščitao je Medvešekova Kolumba iz konteksta je bespomoćno ljudsko stvorenje izloženo u aktualnog društvenog trenutka te zaključio da suvremenom svijetu, zapisao je u program- skoj knjižici predstave Božidar Violić, koji je i 349 Nataša Govedić, ”Matematika rastrojstva“, Novi list, načinom na koji je interpretirao komad inzisti- Rijeka, 14. 10. 2014. rao na tezi da se protagonistica ove drame ne ubija iz bolesti, nego iz spoznaje.348 Redatelj 350 Tomislav Čadež, ”Violićeva izvanredna režija oproštajne drame Sarah Kane“, Jutarnji list, Zagreb, 14. 10. 2014.

348 Mirjana Dugandžija, ”Oduvijek sam slab na mračne žene 351 Mira Muhoberac, ”Izvrsna Jadranka Đokić“, Vijenac, poput Sarah Kane“, Jutarnji list, Zagreb, 9. 10. 2014. Zagreb, 16. 10. 2014. / 232 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

239. Kristofor Kolumbo, 2014. 240. Kristofor Kolumbo, 2014.

se ZKM-ova predstava bavi pojedincem i zajed- koje su se kretale od bubnja u rukama Sre- nicom u napetom odnosu lutanja, iščekivanja, tena Mokrovića do moćnoga ’udaraljkaškog pragmatičnih ciljeva, ideala i nade. Mornari i orkestra‛ koji je vrlo efektno preslikavao stanje Kolumbo slika su današnjeg stanja stvari, u stvari u redovima naroda, od poslušnosti do kojem je ta ’kompaktna većina‘ neprestano kaosa. Zborske recitative i pjesme Antolić dešperatna i ljuta na sve oko sebe (…) dok se je poveo prema ritualnosti, čime je dodatno jedino usamljeni kapetan pita o dubljim razlo- podcrtao ulogu Kolumba kao neshvatljiva zima toga glavinjanja, napora i patnji (…). Tako mesije.353 No da je Medvešekova predstava nekako izgleda i scensko zbivanje: na jednoj otvorila različite mogućnosti interpretacije te strani pozornice su mornari, gomila preplaše- da njegov mesija nije bio svakome neshvat- nih i opasnih koja ne vidi dalje od nosa i koja ljiv, pokazao je i ogled Darka Gašparovića, koji neprestano glasno urla ili tiho mrmlja; među je ovu postavu Kolumba iščitao u kontekstu njima jedino Kolumbo promatra dalje i misli tumačenja duhovnosti u kazalištu Renea poštenije od svih. Kolumba samozatajno, ali Medvešeka. Medvešek cijelu stvar reducira krajnje dojmljivo igra Krešimir Mikić, dokazu- na bitno, zapisao je Gašparović. Golemu jući da je moć ideala u njihovoj jednostavnosti, masu aktera, kako je zamislio pisac, redatelj a ne u kičastom blještavilu (…). Medvešeka već svodi na njih jedanaest: tri člana Admiralske godinama bije glas da su mu predstave pojed- falange te po četiri mornara i roba. Broj nije nostavljeno idealistične, no i kada bismo tu slučajan. Odgovara broju Isusovih apostola, finu nit doista tako nazvali, ne bismo mu mogli bez izdajničkoga Jude. Juda je supstituiran osporiti rijetku osobinu – izniman smisao za u Glas Nepoznatoga, koji je u Krleže utjelov- humor. U ’Kolumbu‛ se to vidi po scenskim ljeni simbol skepse i đavolske kušnje, a ovdje rješenjima u kojima brod postaje igračkom se jedinstvom glasa stapa s protagonistom. na kotačićima, a posada, poput nekih nedo- Početni prizori kreirani su polifonijskom igrom raslih dječaka čovječanstva, zborno pjeva aktera, koja točno izražava smisao autorova uz pratnju bubnjeva.352 A upravo taj ritmički teksta: simultanošću ostvariti kontrastne osje- element Igor Tretinjak istaknuo je kao presu- ćaje straha i nade, očaja i radosti, beznađa i dan pri ritualnom oblikovanju Medvešekove vjere (…) Medvešek (…) u Kolumbu prepoznaje predstave: …važan element predstave u cjelini prefiguraciju Krista (…) Kolumbo je Kristofor, glazba je Matije Antolića, naslonjena na ritam. što će reći Kristonoša. Zato ga njegovi suvre- Glumačku igru i predstavu vodile su udaraljke, menici ne mogu razumjeti. Oni teže zemlji i

352 Bojan Munjin, ”Šaptanje ljudima“, Novosti, 353  Igor Tretinjak, ”Odličan dijalog s Krležom“, Vijenac, Zagreb, 5. 12. 2014. Zagreb, 27. 11. 2014. / 233 /

241. Petar Pan, 2014.

bogaćenju, on naprotiv nebu s bezbrojnim time da je o jarbol razapet tek Admiralov kaput, zvijezdama, oni žele povratak u Staro koje a on sam mirno izrekne završnu riječ: Laž! znači sigurnost, toplinu doma, zaštitu Države i Narode! Sve je to laž! Svi ti tvoji viceadmirali Crkve, a on stalni proboj u Novo: Ja hoću Novu i tvoji kontinenti i tvoja kompaktna većina!354 pjesmu Novoga kopna! Tu je postavljen nepre- Izuzmemo li intrigantu predstavu Janje što mostivi jaz, potenciran imanentnim raskolom su je Anica Tomić i Jelena Kovačić koncipi- između Vođe i mase, jer – Ja sam Admiral! rale kao dokumentarističko-fiktivni memento kliče Kolumbo, Mi smo većina! replicira mu ljudima koji su se u osvit Prvog svjetskog Admiralska falanga, koja se najprije u suglasju rata zatekli u svratištu na mjestu današnje s Admiralom žestoko suprotstavlja morna- Scene Miško Polanec (riječ je o dijelu pro- rima i robovima, a u konačnome obračunu jekta Janje/Kokoš/Orao nastalog u suradnji s Admiralom stapa se s njima u jednu masu ZKM-a s beogradskim BITEF teatrom i sara- koja ga linčuje i raspne. Te je složene prijelaze jevskim MESS-om), posljednje dvije predstave Medvešek režijski izveo virtuozno. Primjer za iz ”legata“ Dubravke Vrgoč, Petar Pan i Emil manipulaciju masom jest pjesma koju istina i detektivi, bile su namijenjene (naj)mlađoj započne Admiral – Robovi, zemlja je zvijezda publici. Petra Pana, legendarni roman škot- i mi se loptamo njom (…) da bi je potom pre- skog pisca Jamesa Matthewa Barrieja (autor uzeli falangisti, mornari i robovi i pokorno se, je, inače, osobno učinio Petra Pana i junakom pokoreni karizmom Vođe, vratili svojim poslo- dviju drama), u svojoj je dramaturško-spisatelj- vima (…). U Medvešeka nema niti u jednome skoj retorti preoblikovao Ivor Martinić. Njegova trenu ekstatičnoga mahnitanja pobješnjele drama, zapisao je dramaturg predstave Ivica mase, u njega je sukob vazda prigušen, a Buljan, potencira tvrdoglavu prirodu Barrie- ritual na kojemu počiva i njegov teatar (…) jeva jezika, čuva izvornu britansku luckastost, vrlo je ublažen. Čak i linč koji nad Admiralom izvrši ujedinjena kompaktna većina (…) više je simboličan nego stvaran, što je poentirano 354 Darko Gašparović, ”Duhovnost u kazalištu Renea Medvešeka“, isto kao u bilj. 130. / 234 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

ali se obraća i današnjoj publici preko jedno- iz petnaesteročlanog ansambla posebno je stavnih i učinkovitih intervencija, a redatelj izdvojio Vedrana Živolića kao Petra Pana, Anju Petra Pana Robert Waltl unaprijed je objasnio Đurinović (Wendy), Frana Maškovića (Kapetan osnovne smjernice svoje režije: U predstavi Kuka) te Doris Šarić-Kukuljicu (vila Zvončica) i sam htio povezati dva svijeta, dva pristupa. Da Uršu Raukar (Gospođa Darling/Sirena), za koje se u avanturama i nestašnim zgodama pre- je pripomenuo kako unatoč desetljećima glu- poznaju djeca, ali i da odrasli na tren uđu u mačkog staža u dječjim ulogama i dalje umiju svijet djetinjstva. Pozvao sam zato Jean-Guya iskopati i zrnce vlastite, dječje naivnosti.357 Lecata, jednog od najmaštovitijih scenografa Neobično slično Waltlovim riječima o spoju koje poznajem. Napravio je važne predstave s novog i starog u njegovu Petru Panu zazvu- Peterom Brookom. Razgovarali smo o starin- čale su i rečenice koje je u programskoj knjižici skoj sceni koja podsjeća na teatar s početka predstave Emil i detektivi napisao njezin 20. stoljeća. S valovima, mehaničkim napra- redatelj, u svijetu poznati hrvatski ilustrator, vama, letenjem, s oslikanim dekorom. S druge strip-crtač i animator s diplomom filmskog strane, roman je dramatizirao Ivor Martinić, s režisera Milan Trenc. Zamislivši predstavu kao kojim već neko vrijeme surađujem. Želio sam multimedijski spoj staroga i novoga, u kojem da Ivor na svoj senzibilan način priču blago se videosnimke sukobljavaju s parnim loko- jezično osuvremeni i da joj da današnji štih, motivama, a dječaci u pumpericama odguruju koji upotpunjuju songovi Olje Savičević Ivan- skejtborde, odlučili smo zadržati najbolje iz 355 čević. Sudeći po dijelu kritika, Waltl je u obaju svjetova, iz obaju perioda, napisao je svojim namjerama uglavnom i uspio. Premisa tamo Trenc, koji je osobno i dramatizirao kultni od koje je krenuo autorski dio ekipe, pisala je roman Ericha Kästnera. Rad na predstavi kritičarka Večernjeg lista, bila je da djeca već trajao je preko devet mjeseci, čemu je ponaj- dobro znaju priču o vječnom dječaku, izgu- više pridonijela Trencova odluka da uloge bljenim dječacima, gusarima, Kapetanu Kuki djece povjeri na audiciji izabranim polazni- i vili Zvončici. Nisu im stoga željeli ispričati cima Učilišta ZKM-a (imao je desetak mladih priču, već su im željeli prenijeti emocije, i u glumaca, s dvije alternativne podjele glavnih tome su uspjeli. U vizualnom dojmu predstave uloga, a Emila su igrali Andrija Žunac i Matija vratili su se starinskom teatarskom izrazu u Tin Klarin), kojima je potporu na sceni dalo kojem scenom plešu kartonski valovi i plove i sedmero članova ZKM-ova profesionalnog drveni brodovi na guranje, stvarajući vedre i ansambla, predvođenih Jasminom Telalovi- šarene teatarske slike, a istoj se autorici u toj ćem u ulozi glavnog negativca Grundeisa. razigranoj i raspjevanoj predstavi svidjelo i to Kritički osvrti na predstavu iskazivali su prema što od gledatelja ne krije tajne kazališta, jer njoj određene simpatije, ali su ipak donijeli više djeci pred očima scenski će radnici zakačiti zamjerki nego pohvala. Za Tomislava Čadeža 356 sajle na kojima lete (dakako, glumci, a ne to je primjerice bila vizualno svježa i atrak- scenski radnici, op. a.). Bojanu Munjinu se tivna, a glumački pomalo monotona, pa čak pak posebno svidjelo što Waltlova predstava i hladna predstava,358 dok je Nataša Govedić nije napravljena kao klasična, infantilna bajka, smatrala da su djeca u predstavi tretirana kao nego kao današnja fantazija, igra u dvorištu, male marionete ili muzejski izlošci Kästnerova koja računa s tim da bude šašava koliko i Berlina, što znači da nijedno od njih ne razvija mudra, da bude za djecu ali i za odrasle, a vlastiti autorski odgovor na zanimljiv problem originalnog teksta: kako suzbiti lopovluk kada

355 Iz tekstova Ivice Buljana i Roberta Waltla objavljenih u programskoj knjižici predstave Petar Pan, Zagrebačko kazalište mladih, prosinac 2014. 357 Bojan Munjin, ”Šarm i kako ga steći“, Novosti, Zagreb, 24.12. 2014.

356 Bojana Radović, ”Redatelj Waltz [sic!] i dramaturg Buljan kreću od toga da svi znaju priču i donose veselje“, 358 Tomislav Čadež, ”Predstava čiji je najveći adut mali Večernji list, Zagreb, 18. 12. 2014. glumac Žunac“, Jutarnji list, Zagreb, 12. 2. 2015. / 235 /

242. Emil i detektivi, 2015.

ti je na raspolaganju samo vlastita glava i par želi zadržati Emila i njegove male detektive simpatičnih poznanika.359 U načelno sličnim što bliže romanu, što je potvrdio i tijek doga- koordinatama kretala se i kritika Igora Treti- đaja, koji je vjerno pratio roman od početnog njaka, koji nam je, pored ostalog, vjerno prenio autorova sna preko predstavljanja likova do i osnovnu sliku predstave. I prema njegovu tek ponešto skraćena raspleta. Predstava je mišljenju, Trenc je najbolji posao odradio (…) već u tom sloju pokazala prve slabosti, poput u vizualnom sloju predstave, uvjerljivo, funk- odveć spora uvodnog i nekih kasnijih dije- cionalno i oku ugodno rekonstruiravši vrijeme lova, ali i ključan problem, a to je činjenica da kasnih 1920-ih godina. Scenu je pretvorio u odveć vjernim prenošenjem priče na scenu trg kao mjesto susreta, druženja i dječje akcije, gotovo nimalo nije obogatio ni izvedbeni čin, tek pokojom kulisom i neonskim natpisom upi- ni roman (…) pri čemu je čitavom događanju savši u nju vrijeme i mjesto događaja. Ogoljeni nedostajalo zaigranije redateljske ruke, zgod- središnji prostor vizualno su razigrala djeca nih minijatura i poteza koji bi razigrali cjelinu, odjevena u vjerno oblikovane kostime iz ludih nasmijali i zaveli publiku (…). Na Trencovu 20-ih, koje potpisuje kostimografkinja Doris pretjerano čvrstu režiju vjerojatno je utje- Kristić. Pomalo nostalgičnu atmosferu omo- cao (…) riskantan potez dodjeljivanja uloga tanu ugodnom patinom pojačao je video (…) djece, koja nose cijeli roman, samoj djeci. u funkciji prostornoga konteksta (…). Takav Svjestan rizika koji donosi dječja nepredvidi- vizualni okvir bio je jasan pokazatelj da Trenc vost na sceni, odlučio je režirati svaki njihov pokret, čime je dobio preciznu i postojanu 359 Nataša Govedić, ”Dijete kao muzejski izložak“, Novi list, strukturu, ali je ta izrežiranost kod neke Rijeka, 10. 2. 2015. / 236 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

243. #radninaslovantigona, 2015.

djece rezultirala tek izgovaranjem ’nabuba- urotu koja se krije iza te tragedije. Sukobit će nih‛ dijaloga, kao i poslušnim ispunjavanjem se s Kreontom, velikim medijskim magnatom zadataka, što je zamijenilo igru na sceni…360 odlučnim u obrani domovine pod svaku cijenu, Prva predstava u izboru Snježane Abramović i dodali da se kao stanovnici 21. stoljeća nala- Milković premijeru je imala sredinom travnja zimo u kontekstu bitke za preživljavanje razlika 2015. Renata Carola Gatica, argentinska reda- te da je pitanje koje ih je usmjeravalo prilikom teljica s hrvatskim domicilom, postavila je na pisanja ove moderne parafraze Sofoklove Sceni Miško Polanec dramu #radninaslovan- Antigone bilo: Kako uspjeti u ostvarenju sna tigona, čiji su autori, Gaticini sunarodnjaci da budemo jedan svijet, a da pritom ne izgu- Jazmín Sequeira i Luciano Delprato, sudjelovali bimo bogatstvo bivanja u mnogo svjetova? i u radu na njezinu zagrebačkom uprizorenju; Interpretaciju njihove drame, ali i ocjenu o Sequeira kao dramaturginja, a Delprato kao dometima njezina uprizorenja, donijela nam je scenograf i oblikovatelj lutaka. Autori komada Nataša Govedić u kritici koju je započela pod- u promotivnim su nam materijalima opisali i sjećanjem na zviždača središnje američke njegov sadržaj: Teroristički napad potresao je obavještajne službe Edwarda Snowdena: grad Tebu. Glavni gradski dnevni list napali su Svojom verzijom drame o Antigoni argen- vjerski ekstremisti. Antigona, mlada i buntovna tinski autori (…) pripovijedaju o moći jednog internetska aktivistkinja, odlučila je raskrinkati zviždača i hakera u antičkoj drami, poznatog pod imenom Polinika, koji također ruši čitav Kreontov monopolistički sustav kontroliranja 360 Igor Tretinjak, ”Rizik se nije isplatio“, Vijenac, Zagreb, 19. 2. 2015. informacija. Zbog toga Polinik (za razliku od / 237 /

Snowdena) završi mučki ubijen od strane prepoznala u načinu na koji Petar Leventić vlastite obitelji. Antigoni u ovom tumačenju svoju Izmenu uspjelo (…) tumači kao tran- pripada (…) otkrivanje i distribuiranje kon- srodnu beskičmenjakinju koja, s karanfilom kretne političke istine o ubojstvu svog brata u ruci, čas paktira s Antigonom, čas s Kreon- kao kritičara vladajuće korporacije, s time tom. U skladu s općim tonom te kritike bilo je i da je korporacija ujedno i obiteljska tvrtka završno opažanje Mije Mitrović kako možemo te istinska ekonomska gospodarica države. rezimirati da je Snježana Abramović svoju Redateljica (…) i dramaturginja (…) uvode nas intendanturu u ZKM-u započela predstavom u TV studio s mnoštvom kamera i TV ekrana koja snažnom porukom dobro rezimira ciljeve gdje Kreont snima i režira vlastite demagoške ovog kazališta: progovoriti o problemima govore, uznemiravan tek ’usputnim‛ izvje- starih sredstvima mladih,362 čime je, na neki štajem o Antigoninoj volji da javno podrži i način, najavila iduću premijernu predstavu. dalje distribuira Polinikova otkrića o tome Sredstvima mladih o problemima koji su im da je tobožnja borba protiv terorizma samo u zalog ostavili stariji naraštaji progovorila pažljivo planirana politička predstava, namije- je naime drama (Pret)posljednja panda ili njena likvidaciji političkih protivnika. Glumac statika što ju je redatelj Saša Božić postavio Sreten Mokrović (Kreont) nezaboravnom prema tekstu mladog hrvatskog pisca Dine težinom Putinove ili Obamine smirenosti te Pešuta. Godinu dana prije Pešutova drama silovitom snagom uigranog zlostavljača isijava dobila je prvu Nagradu Marin Držić na natje- najprije Kreontov podsmijeh, a zatim i bijes čaju Ministarstva kulture za novi dramski tekst, prema Antigoni. Glumica Anđela Ramljak popraćenu obrazloženjem ocjenjivačkog igra Antigonu s osobitom žestinom (…) u suda koje u osnovnim crtama određuje nje- registru idealizma i drskosti kakve već dugo zine tematske i stilske osobitosti: Drama je to (…) nismo vidjeli na hrvatskim pozornicama. pisana rafalnim stilom brzih i kratkih rečenica No osobito je zanimljiva i izvanredno slojevito koje iznose sliku odrastanja četvero mladih postavljena uloga Kreontova sina Hemona u ljudi iz ratnog i poratnog Siska. Dva muška i izvedbi fenomenalnog (…) Vedrana Živolića (…) dva ženska lika kreću sa istih startnih pozicija, koji hvata i duboku melankoliju, pa i životnu iz podrumskih skloništa bombardiranog grada, poraženost tiraninova sina, prisiljenog robo- a život ih zatim oblikuje u potpuno različite vati nesmiljenom ocu, jednako kao i tragiku ljude isprva malim pomacima koji vremenom nesuđenog buntovnika i stand-up komičara, postanu tektonski. Drama izrazito precizno i a uz to i zaljubljeničku, krhku nježnost prema duboko zasijeca neuralgično tkivo poslije- 361 liku Antigone. Izrazito pohvalnim tonom o ratnog tranzicijskog društva te gotovo bez ovoj su predstavi pisali i drugi kritičari, među greške detektira ’povijest bolesti‛.363 Dodatnu kojima i Mia Mitrović, koju je ono što je vidjela sondažu Pešutove drame izvršio je Saša Božić, na sceni Polanec podsjetilo na kultni film naznačujući pritom i temeljne smjernice svog moderne internetske pobune ’V for Vendetta‛, redateljskog pristupa: Na početku drame upo- ali s jasnom kritikom stanja u Lijepoj našoj. znajemo četiri lika čiji su glasovi pomiješani Gaticina ’Antigona‛, dodala je, nije tragedija u djetinjstvu te funkcioniraju poput jedne nego zapravo parodija u kojoj se ne štedi nepodijeljene svijesti, koji se nasilno razdva- nikoga i ne ustručava se likom Antigone naru- jaju ulaskom u kulturu, odnosno s početkom gati fundamentalizmu zelota internetskog obrazovanja (…). Režijski koncept (…) poigrava aktivizma, šupljim glavama zlatne mladeži i tatinih sineka (Hemon) te fanatičnom naci- onalizmu desnice i licemjerju ljevice koje je, 362 Mia Mitrović, ”Cyberpunk Antigona na tragu Larssonove slijedom nekih aktualnih hrvatskih događanja, heroine“, 24express, Zagreb, 17. 4. 2015.

363 Citirano prema izvješću objavljenom 27. 3. 2014. na 361 Nataša Govedić, ”Živi puls pravdoljublja“, Novi list, mrežnoj stranici Ministarstva kulture RH https://www.min- Rijeka, 19. 4. 2015. kulture.hr/default.aspx?id=10325. / 238 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

244. (Pret)posljednja panda ili statika, 2015.

se problematikom i idejom identiteta poveza- čine ovo zbivanje još sugestivnijim.365 I drugi nom s razvojem neoliberalnog kapitalizma su kritičari smatrali razložnim Božićevo udva- na prijelazu stoljeća u Hrvatskoj. Svojevr- janje likova iz drame, no u njihovim osvrtima snu pasivnost i decentriranost subjekata ipak je bilo određenih rezervi prema onome drame suprotstavit ću opoziciji mlado/zrelo: što su vidjeli na pozornici ZKM-a. Bojan svaki lik u komadu imat će svoje izvedbeno Munjin je primjerice ograničenje predstave naličje, kako odrasta država, tako se mije- vidio u nemogućnosti da se od generacijske njaju i glumci koji te događaje predstavljaju.364 apatije stvore mjesta klimaksa koja izvedbi Sretna je okolnost što je ovaj mračan, poetičan daju pečat, poantu i zaključak, čemu je, po tekst režirao Saša Božić, napisao je Tomislav njegovu mišljenju, pridonio i sam tekst gdje se Čadež pa obrazložio svoj stav u nastavku kri- miješaju banalna imena aktualnih političara tike, lišene bilo kakvih prijepornih tonova: Tu i medijskih skandala s dubokim metaforama krhku cjelinu, gdje četvero likova kaže i ne vremena i morbidnim stanjem duhova, zbog kaže što misle jedni drugima, instinktivno, ali čega predstava meandrira između površnih i nakon životnih prijeloma, lako je banalizirati prikaza svakodnevice i kompleksnih naznaka i nagrditi. Božić međutim naglašava cjelinu o jednom teškom dobu i ljudima u njemu, pa likova upravo tako što ih je predstavio svaki s su se negdje na njezinoj polovici teme rata, dva glumca. Pritom se kloni banalnih rješe- malog grada i odrastanja počele ponavljati nja, da četvero mlađih glumaca igra dramske uvijek na istoj žici teških problema, tupog 366 osobe u mlađoj dobi a četvero u starijoj dobi. života i lažnog zaborava. Slično je razmiš- Ne, oni se isprepleću u vremenu i prostoru i 365 Tomislav Čadež, ”Životna priča generacije rođenih 1990“, Jutarnji list, Zagreb, 18. 5. 2015.

364 Saša Božić, Riječ redatelja, programska knjižica predstave (Pret)posljednja panda ili statika, Zagrebačko kazalište 366 Bojan Munjin, ”O generaciji rezigniranih“, Novosti, mladih, svibanj 2015. Zagreb, 22. 5. 2015. / 239 /

ljala i Nataša Govedić, kojoj se, pored ostalog, nije svidjelo što je redatelj bez naglašenijih interpretativnih otklona, podržao (…) koncept u kojem Pešutovi likovi svoju ’pobunu‛ realizi- raju nemuštim, autodestruktivnim sredstvima: markiranjem škole ili obaveza, opijanjem, dro- giranjem, narcističkim tiradama o vlastitoj veličini i neshvaćenosti, no ipak je zaključila kako je važno što je s Pešutom imala prilike raditi glumačka ekipa koja – makar i zakratko – uspijeva nijansirano misliti domaću socijalu, pri čemu je uz već etablirane glumce (Kata- rina Bistrović-Darvaš, Doris Šarić-Kukuljica, Frano Mašković i Rakan Rushaidat) posebno istaknula četvero ”nadolazećih“: Jednako je važan i doprinos nešto mlađih umjetnika (…) Hrvojke Begović, Adriana Pezdirca, Milice 245. Elza hoda kroz zidove, 2015. Manojlović i Slavena Španovića. Svim je ovim mladim glumcima mjesto u ZKM-u, o čemu bi računa trebala voditi i najnovija uprava.367 No nova ravnateljica ZKM-a Snježana Abra- napravljena u suradnji s Akademijom dram- mović Milković očito je vodila računa o ske umjetnosti. Organizacija praizvedbenog pomlađivanju te dodatnom profiliranju glu- uprizorenja monodrame Ivane Šojat-Kuči mačkog ansambla, pa je u iduće četiri godine, Elza hoda kroz zidove bila je naime diplom- uz Natašu Dangubić te nekadašnjeg člana ski projekt studenta produkcije Jure Matulića, Učilišta ZKM-a Rakana Rushaidata, kojemu a režirao ju je student režije na ADU-u Ivan je (Pret)posljednja panda bila prva predstava Planinić. Elza hoda kroz zidove nastala je što ju je odigrao kao član ZKM-ova profesio- ekstrahiranjem jedne od priča iz hvaljenog nalnog ansambla, u angažman dovela i troje romana Ivane Šojat-Kuči Unterstadt u kojem od četvero spomenutih glumaca, Hrvojku je autorica opisala sudbinu četiriju gene- Begović, Adriana Pezdirca i Milicu Manojlović, racija osječke obitelji njemačkih korijena, u ali i njihove kolege Dadu Ćosića, Miju Biondić razdoblju od Austro-Ugarske Monarhije do (Melcher), Roberta Budaka (izuzetno talen- Domovinskog rata. Priču bake Klare Plani- tiranog glumca koji je iznenada preminuo nić je redateljski osmislio kao monodramu početkom 2019. u 27. godini života), Matea za dvije glumice, Uršu Raukar i Radoslavu Videka i Tinu Orlandini, čime je adekvatno Mrkšić, koja je omamu Klaru glumila i u izu- popunila i ojačala ansambl iz kojeg su od 2014. zetno uspješnoj postavi Unterstadta (redatelj do 2017. za Dubravkom Vrgoč u zagrebački Zlatko Sviben) u matičnoj joj kući, osječkom HNK otišli Ksenija Marinković, Nina Violić, HNK-u. U predstavi ’Elza hoda kroz zidove‛, Jadranka Đokić i Krešimir Mikić, dramski umjet- zapisao je Bojan Munjin, samo dvije glumice nici koji su svojim kreacijama obilježili mnoge (...) uspijevaju razlomljenim dijalozima i odsut- ZKM-ove predstave u prethodnom razdoblju. nim glasovima predstaviti tragediju majke koja gubi čitavu porodicu i vlastitu djecu u zbjego- No da je ZKM i na druge načine nastavio vima i logorima Drugog svjetskog rata i nakon skrbiti o mladim kazalištarcima, pokazala njega, i koja o svemu tome šuti praktički do je i završna predstava sezone 2014/2015, časa svoje smrti. Ta žena i njezina ’njemačka‛ obitelj, u kojoj su jedni otišli na poraženu a

367 Nataša Govedić, ”Fetiši luksuza i lijenosti“, Novi list, drugi na pobjedničku stranu, ilustracija su Rijeka, 24. 5. 2015. / 240 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

246. Hinkemann, 2015.

tragične dimenzije života samog, u kojem te Radoslavi Mrkšić, čija djevojačka i majčin- su obraz uz obraz priljubljeni ideali i mržnja, ska nježnost, lomljivost i perceptivnost vječite ljubav i izdaja, radost i patnja. Na praznoj Ofelije, nisu narušeni protokom godina.369 pozornici dvije se žene sjećaju svega toga kao Rakan Rushaidat, novo-staro glumačko lice u da otkidaju list po list nekih davnih memora- Teslinoj 7, svoju prvu glavnu i naslovnu ulogu bilija, pateći u tom sjećanju, ali i afirmirajući u ZKM-u odigrao je na početku iduće sezone vrijednost jednog mučnog života o kojem se u postavi drame Hinkemann Ernsta Tollera, u 368 godinama nije govorilo. Da je Elza hoda kroz čijem je središtu mladi njemački vojnik Eugen zidove predstava izuzetne umjetničke snage Hinkemann koji se iz Prvog svjetskog rata i promišljenosti, u kojoj Planinić, uz pomoć vraća osakaćen/kastriran, ne uspijevajući se glazbe Matije Dedića, stvara atmosferu više, tjelesno, emocionalno ni profesionalno, liričnosti, usamljenosti, prizivanja, žalovanja, uključiti u životnu svakodnevicu. Tu svoju ispovijedanja, žestoke solidarnosti, rastuće Heimkehrertragödie (tragediju o povratku bilanse gubitaka, smatrala je i Nataša Govedić kući) Toller je napisao početkom 1920-ih dok koja je posebno pohvalila redateljevo pošto- je izdržavao petogodišnju zatvorsku kaznu vanje prema glumačkim licima: Urši Raukar zbog sudjelovanja u bavarskoj socijalističkoj (iz koje, prema riječima citirane autorice, revoluciji, a u ZKM-u ju je režirao Igor Vuk prosijava ogromna toplina i neotuđiv, koliko i Torbica, jedan od najtalentiranijih mladih nenasilan, bogato skriptiran osobni dignitet)

368 Bojan Munjin, ”Liker, cigare i patnja“, Novosti, 369 Nataša Govedić, ”Sablasne generacijske sonate“, Zagreb, 5. 6. 2015. Novi list, Rijeka, 1. 6. 2015. / 241 /

247. Hinkemann, 2015. 248. Hinkemann, 2015.

redatelja na prostoru bivše Jugoslavije, koji naslovni junak strahuje, koji se na nj u jednom je nakon odrastanja i školovanja u Rovinju trenutku surva, koji kažnjava, ponižava, dehu- i Puli studij režije završio 2013. u Beogradu, manizira. Fizička i verbalna komika koja se gdje je i ostvario prve redateljske uspjehe. pak provlači kroz predstavu izaziva smijeh Kazališno gledano, Tollerov ’Hinkemann‛ (…) nelagode u publici, osuđujući gledatelje na je spoj poetske tradicije i fantazmagoričnog osjećaj da im smijeh uporno zapinje negdje s grčem u želucu (...). Tragično i komično neraz- svijeta ekspresionizma, tako da nije odmah dvojivo je u predstavi do granica izdržljivosti, spreman za scenu kao što su Ibsenovi tekstovi. pisala je Ana Fazekaš, zaključujući kako je Više je nalik na nepregledan tunel koji se mora zagrebački Hinkemann mučna tragedija (…) očistiti i zatim motive izvući u prvi plan, rekao čovjeka i društva u cijelosti, umjetnički vri- je u jednom od intervjua Torbica, objašnjava- jedna, ideološki hrabra i bolno pesimistična jući kako u predstavi, unatoč nizu analogija te kako se njime nastavlja niz društveno i poli- koje se nameću same od sebe, nema namjeru tički provokativnih produkcija koje dominiraju povlačiti izravne paralele između Tollerova i u aktualnom ZKM-ovu repertoaru, koje pro- našeg vremena: Sve što upućuje na današnje blemima današnjice pristupaju dijalektički i vrijeme, vidjet će se kroz aluzije, međutim to sa zdravom (…) nemaskiranom kritikom.371 ne ilustriramo nekom jasnom dramaturškom Funkciju smijeha/poruge u Torbičinoj pred- intervencijom. Naša predstava bavi se onto- stavi analizirala je i Nataša Govedić, koja je loškom stranom tog teksta. Otvaramo teme uz pohvale cjelokupnom ansamblu posebno intime, zajednice muškarca i žene, propada- izdvojila glumački prinos Rakana Rushaidata nja radničke klase i njenom nemogućnošću te gosta iz kazališta Gavella Ozrena Graba- da uspostavi normalan život. Pritom se kori- rića. Hinkemann se, kaže spomenuta autorica, najviše od svega boji ljudskog podsmijeha i stimo činjenicom da ovo društvo spektakla zato režija izvanredno pažljivo gradi prizori- iskorištava osakaćenog čovjeka kao element šta kolektivne poruge, koja kulminiraju i na svoje zabave i pažnje.370 Sudeći po kritič- neobičan način prelaze u svoju suprotnost kim osvrtima, takvo čitanje Hinkemanna tijekom cirkuske točke koju maestralno iz/ rezultiralo je uvjerljivom te problemski jasno vodi Ozren Grabarić kao Majstor ceremonije. artikuliranom predstavom. Tollerov i Torbičin Jer ako je Rushaidatov Hinkemann dobrodu- Hinkemann tragedija je koja se uporno spo- šan i velikodušan, ali iznutra posve slomljen tiče (…) o motiv smijeha, smijeha od kojega čovjek, onda je Grabarićev ceremonijalmeštar

370 Nina Ožegović, ”Igor Vuk Torbica, ’Hinkemann je metafora za društvo koje pati od duhovne impotencije‘“, Tportal.hr, 371 Ana Fazekaš, ”Hrvatski Hinkemann: kada smijeh zapinje u 7. 11. 2015. grlu“, Kazalište, Zagreb, br. 65/66, 2016. / 242 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

249. Čarobni brijeg, 2015.

250. Čarobni brijeg, 2015. / 243 /

jedina osoba čija je osjetljivost prkosno pre- da je to i dijagnoza našeg svijeta danas.373 živjela užas poniženja – i to ironizirajući ih i Godinu dana prije premijere Hinkemanna nadopisujući novim uprizorenjima. I dok Rus- širom svijeta obilježavala se stota obljetnica haidat igra svojevrsnu posvetu muškarcu koji početka Prvog svjetskog rata, a u svjetlu te je jedino imao snažno tijelo i povjerenje u svoj činjenice Andrija Tunjić s pravom je naglasio goli život, gubitkom muškosti izgubivši sve što poveznicu između Torbičine i Kicine pred- je smatrao vrijednim užitka i poštovanja, Gra- stave: Bez obzira što Hinkemann predočava barić igra transrodnu osobu koja se usuđuje tragediju pojedinca nakon Prvoga svjetskog nadmudriti i ismijati čitav cinični sustav tobože rata a (…) Čarobni brijeg piše o bolesnim lju- fiksnih društvenih, pa onda dakako i seksual- dima koji naslućuju, pa i priželjkuju rat (…) nih uloga (…). Zahvaljujući upravo Grabarićevoj u objema se predstavama zrcali tragičnost kompleksnoj izvedbi, ’Hinkemann‛ dobiva europskoga čovjeka uoči i nakon Prvoga svjet- osobitu vrstu svečanog pathosa na razmeđi skog rata, kao i traume tog čovjeka, kojih se istodobno fantastičnog i dokumentarnog, posljedice osjećaju i danas...374 Šlagvort za sardoničnog i potresno tužnog (...). Tragič- pomak od doslovnog scenskog ”prepričava- nost predstave stoga se na trenutke priklanja nja“ Mannova romana Kici je dala već i sama groteski, primjerice u fenomenalno gorkim dramatizacija (napravljena 2001. za festival u glazbenim citatima Nenada i Alena Sinkauza, austrijskom Reichenauu), koja je neke bitne u kojima se glazba šezdesetih godina prošlog prizore romana povezala s elementima Ander- stoljeća pretvara u ples mrtvaca s odjekom senove bajke Snježna kraljica, referirajući se Vijetnamskog rata (…) a onda se opet vraća na Mannovu sklonost prema Hansu Chri- u male portrete ljudskih poraza (...). Ansambl stianu Andersenu. U svojoj kritici to je posebno ZeKaeM-a bespoštedno rastvara i ’naživo naglasio Tomislav Kurelec, ističući, također, operira‛ unutarnja razaranja ’Hinkemanna‛, kako u Kicinoj predstavi svijet sanatorija u pri tom ni prema sebi ni prema likovima ne koji dolazi Hans Castorp izmiče vremen- pokazujući milosti te igrajući trosatnu dramu skim i društvenim ograničenjima, a od prvog na jednako toliko surovo ogoljenoj i većinom tjeskobnog dojma raste prema grotesknoj praznoj drvenoj pozornici (...). ’Hinkemann‛ je tragičnosti posljednjih prizora. U njih su, stoga svojevrsna izvedbena poezija, isto ono- dodao je, dobrim dijelom i stvarno uključeni liko bliska ekspresionističkom kriku, koliko i gledatelji koji sa sve četiri strane uokviruju postmodernoj radikalnoj skeptičnosti.372 Svoj pozornicu, a glavni je element (…) scenogra- neosporni uspjeh kod publike i kritike Hinke- fije grupe NUMEN i Ivane Jonke veliko platno mann je potvrdio i nizom od trinaest nagrada, koje zatvara puni krug visoko iznad publike i među kojima se našlo i čak pet za najbolju na kojem se prikazuju planinski vrhovi s vječ- predstavu u cjelini (Nagrada hrvatskog glu- nim ledom što nije samo oznaka mjesta radnje mišta, Gavelline večeri, festival Bez prevoda nego i tragičnog bezvremenog ponavljanja u Užicu, Međunarodni festival malih scena glavnih problema i sukoba čovječanstva (…). u Rijeci i festival INFANT u Novom Sadu). Na scensku tragediju upućuje i glazba Wolf- Nakon Tollera na repertoar ZKM-a došao je ganga Schmidtkea u kojoj su najistaknutije još jedan njemački autor, slavni nobelovac pjesme po Andersenovoj lirici koje ovdje vrlo Thomas Mann, i to s romanom Čarobni uspjelo izvodi ženski dio glumačkog ansam- brijeg, u dramatizaciji Hermanna Beila i bla, što podsjeća na ulogu kora u antičkoj 375 Vere Sturm te režiji Janusza Kice, koji je jed- tragediji. Optičko i akustično tkanje Čarob- nostavno objasnio razloge svog repertoarnog odabira: Zanimao me, u egzistencijalnom 373 Mirjana Dugandžija, ”Mannov intelektualni roman ima mnogo toga reći o stanju duha danas“, Jutarnji list, Zagreb, smislu, bijeg od života u stanje ’zaleđenog 28. 12. 2015. srca‛. I ova je dramatizacija fokusirana na taj proces bijega u totalnu subjektivnost. Mislim 374 Andrija Tunjić, ”Ambiciozna predstava u sjeni romana“, Vijenac, Zagreb, 21. 1. 2016.

372 Nataša Govedić, ”O pobunjeničkim originalima i 375 Tomislav Kurelec, ”Životno i društveno sazrijevanje“, falsifikatima“, Novi list, Rijeka, 10. 11. 2015. Kazalište.hr, 6. 1. 2016. / 244 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

nog brijega dojmilo se i Bojana Munjina, no menosti silazi s gorskih visova u vremenitu njegov doživljaj predstave ipak je bio snažnije stvarnost rata. Baš kao u Artaudovoj viziji, određen kakofonijom događaja, međusobne nebo se ruši na zemlju, visovi nestanu i od njih igre i scenskih slika: Mjesto radnje u romanu ostanu tek snježni otpaci na tlu. Hans Castorp, i predstavi je lječilište Davos u Švicarskoj, sam, beznadno jeca usred ledena kruga.378 ’čarobni brijeg‛ gdje se liječe bolesnici od Kao važan element upečatljivog likovnog obli- plućnih bolesti, ali i prostor sjajne izolacije za kovanja Kicine predstave Gašparović i drugi sve one koji žele pobjeći od strahota (političke) kritičari označili su i kostime što ih je glumcima užurbanosti koje se događaju ’dolje u ravnici‛ prema klasičnoj modi Mannove europske (…). Ta potpuna pasivnost, zaborav stvarnosti salonske dekadencije odjenula nadasve pre- i lišavanje odgovornosti ’za ono tamo dolje‛ cizna i suautorski senzibilna Doris Kristić,379 lajtmotiv je predstave koja (…) započinje kao dopunjujući time bogati press clipping te raskošna razglednica jednog svijeta koji ne vrsne umjetnice koja je s premijerom Čarob- zna sam sebi pomoći i koji će ubrzo raznijeti nog brijega proslavila četrdesetu obljetnicu veliki rat, no kako izvedba ide prema sredini umjetničkog djelovanja. Jedna od najboljih i prema kraju, ta ključna intonacija civilizacij- hrvatskih kostimografkinja Doris Kristić diplo- ske melankolije počinje se gušiti u pretrpanoj mirala je na rimskoj Akademiji kostima i mode, 376 radnji sve kompleksnijih odnosa likova. Bilo a od 1989. stalno je zaposlena u Zagrebač- je međutim i kritika koje su s velikim odobra- kom kazalištu mladih, u čijim je predstavama vanjem primile Kicinu postavu Čarobnog do 2018. ostvarila osamdeset od preko četi- brijega, zamjerajući mu tek između redaka risto kostimografija u dramskom, opernom i pretjeran naglasak na atmosferičnosti bez baletnom kazalištu te na filmu i televiziji. O 377 dublje razrade odnosa među likovima, a njihovoj funkcionalnosti, inventivnosti i visokoj sve su one izdvojile kreaciju ponekog člana estetskoj razini svjedoče brojne domaće i ino- glumačkog ansambla, pri čemu su posebnu zemne nagrade (među kojima i četiri Nagrade pozornost dobili Adrian Pezdirc (Hans hrvatskog glumišta), ali i mnoge pohvalne Castorp), Rene Medvešek (Settembrini) i kritike iz kojih se s lakoćom može raspoz- Krešimir Mikić (Primarijus Behrens). Poklo- nati izniman autorski trag koji je Doris Kristić nicima predstave pridružio se, na kraju, i ostavila u povijesti ZKM-a, u kojem je prvi put teatrolog Darko Gašparović, koji ju je iščitao radila 1979. kada je s Ikom Škomrlj supot- kao sagu o morbidnoj čari bolesti kao bijega pisala kostimografiju za pjesničko-glazbeni od stvarnosti: Intelektualizam na sceni često kolaž Zvjezdane Ladike Pozdrav djeci svijeta! biva zamornim i dosadnim, no u ovom slučaju Nakon Hinkemanna i Čarobnog brijega, on to nije. Režija je, naime, u kongenijalnoj predstava koje su posredno ili neposredno suradnji s glumcima (…) uspjela u općem ozra- bile vezane uz Prvi svjetski rat, sat (kazališne) čju entropije iznaći način da njihovi sučeljeni povijesti pomaknuo se prema naprijed, prema solilokviji kojima žustro brane svoja idejna Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu načela budu životni. Izraženo je to kako u s početka 1990-ih. S ovim drugim, još itekako intonaciji i intenzitetu njihova govora, tako i u svježim u sjećanjima na neobičan način mizanscenu (…) gdje je u svakome času jasno suočila se predstava Pad, autorski projekt zašto se akteri i predmeti kreću dijagonalno Mirana Kurspahića, uz Olivera Frljića možda ili horizontalno, zašto su postavljeni u dina- i najbeskompromisnijeg hrvatskog redatelja mičku živčanu užurbanost ili pak u zamrznutu mlađeg naraštaja. Kurspahić se u Padu dodir- ukočenost (…). Sam završetak sugestivno nuo jedne od najbolnijih i najkontroverznijih pokazuje začarani krug ljudske egzistencije. tema iz Domovinskog rata, priče o obrani i Hans Castorp iz izolirana prostora bezvre-

376 Bojan Munjin, ”Tuberkuloza kao pogled na svijet“, Novosti, 378 Darko Gašparović, ”Čar čarobnoga brijega“, Kazalište, Zagreb, 15. 11. 2016. Zagreb, br. 65/66, 2016.

377 Mia Mitrović, ”Očaravajuća lakoća umiranja Kice i Manna“, 379 Nataša Govedić, ”Ambiciozan projekt koji nije stigao 24Express, Zagreb, 8. 1. 2016. sazreti“, Novi list, Rijeka, 2. 1. 2016. / 245 /

251. Pad, 2016. padu Vukovara te raznih teorija, uključujući povijesnom činjenicom. U Konačnome padu i onu o tobožnjoj izdaji branitelja od vlasti u sva publika prelazi u novi prostor, u kojem se Zagrebu. Drama se sastoji od dvaju dijelova: i zbiva čitav drugi dio predstave. Završnim pri- Jastrebova pada, koji je uglavnom sastavljen zorom zaokružuje se dramaturška struktura od izvornih transkripcija između Tuđmana i prvoga dijela i zatvara priča o izdaji, pisalo Dedakovića, dokumentarne građe iz Domovin- je u Kurspahićevoj dramaturško-redateljskoj skog rata i triju dramskih scena temeljenih na eksplikaciji, bitno određenoj uvodnim aksio- dokumentarnoj građi, te od Konačnog pada, mom o (ne)mogućnostima kazališne potrage potpuna fabriciranja povijesti koje se bavi za istinom: Paradoks je kazališta što vječno alternativnom poviješću 1993. i posve druk- traga za istinom, a pritom uvijek laže. Događaji čijim ishodom rata, u kojem se grad Zagreb, na sceni nisu stvarni, a katkad se očituju o predsjednik Tuđman i njegov stožer, nalaze stvarnosti bolje od bilo kojeg stvarnog doku- u neprijateljskom obruču iščekujući konačan menta.380 Tema istine postala je, shodno tome, pad (…). Publika je podijeljena u dvije grupe, i ključnom točkom većine kritičkih čitanja jedna događaje prati iz vinkovačkog stožera ove predstave, što se zamjećuje i u osvrtu (obrana Vukovara, Dedaković), a druga iz Tomislava Kurelca, koji nam je, pored ostalog, Zagreba, Ureda predsjednika (Tuđman i objasnio kako je u praksi izgledala provedba ostali) (…). Te dvije različite vizure utječu na redateljeve ideje o simultanitetu izvedbe: Duži relativnost i relevantnost viđenoga te, uz samu prvi dio odvija se na dvije odijeljene pozornice dramsku građu, sve što se čuje i vidi dovode koje imaju svaka svoje gledalište. U manjoj u pitanje. Tako i navodno autentična doku- mentarna građa poput transkripta dramskom igrom postaje krajnje upitnom, dok u istoj 380 Miran Kurspahić, Propitivanje društvenih i povijesnih istinitosti, programska knjižica predstave Pad, Zagrebačko mjeri fabricirani tekst u nečijoj vizuri postaje kazalište mladih, svibanj 2016. / 246 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

dvorani je vinkovački stožer obrane Vukovara, roli Dedakovića izvanredno slojevito komuni- a u većoj (u kojoj sam i ja pratio izvedbu) Ured cira bol, očajničku borbenost i dostojanstvo predsjednika. Između ta dva prostora postoji pred licem izdaje kojoj je izložen, primajući komunikacija telefonom koju čuju i gledatelji nebrojene političke, a kasnije i fizičke udarce i tako mogu zaključiti što se u onom drugom (…). A implikacije pada Vukovara toliko su dale- zbiva. Prema tome, a i prema svjedočenjima kosežne da nam nitko ne mora nacrtati da su nekih od gledatelja iz manje dvorane, čini se njihovim tragom pali i svi naši gradovi i svi naši da je Kurspahić u prikazu tragičnih i bezus- političari (…). Pitanje je, međutim, da li se pred- pješnih nastojanja Mile Dedakovića Jastreba stava o Vukovaru trebala potruditi primaknuti (…) da osigura pomoć i tako spasi Vukovar bliže tragičkoj katarzi ili svjedočanstvima ne uspio ostvariti umjetničku istinu u kojoj je kroz samo vojnika i političara, nego i brojnih ano- sudbinu karizmatičnog borca vidljiva tragedija nimnih stradalnika, zarobljenih u tabuiziranu cijelog mjesta. Daleko od iole sličnih dometa zonu grada/heroja.382 Korak dalje u sumnji i ikakvog približavanja istini bilo je ono što otišao je Bojan Munjin, koji je Pad opisao kao se istovremeno zbivalo u velikoj dvorani tj. u šminkeraj na zadanu temu,383 dok je Andrija Uredu predsjednika. Doduše, veći dio onoga Tunjić zaključio kako je na razini provokacije što Filip Nola kao dr. Franjo Tuđman, Goran Kurspahić (…) napravio intrigantan perfor- Bogdan kao Gojko Šušak, Sreten Mokro- mans, ali (da) na razini dramske radnje cijeli vić kao general Tus ili Pjer Meničanin kao projekt ne sadržava dramu koju provokacija Hrvoje Šarinić govore proizlazi iz transkriptima sugerira.384 No unatoč pretežito nenaklonje- dokumentirane stvarnosti, ali je iz filmskog nim kritikama Kurspahićeva predstava ipak je dokumentarizma već notorno poznato da se postala ”tema dana“, pa se o njoj polemički montažom istinitih kadrova može potkrijepiti strasno pisalo i govorilo u raznim medijima, pri bilo kakva interpretacija viđenog, pa i ona čemu se redatelju najčešće zamjeralo da se koja je suprotna onome što se doista zbilo koristio i falsificiranim transkriptima koje je kao (…). Takvi likovi kojima je pohlepa potpuno takve na suđenju u Haagu označio i nekadaš- smanjila mogućnost razumnog razmišljanja nji major KOS-a Mustafa Čandić.385 Tako je još i odlučivanja, doduše djeluju kao vođe koji jedna ZKM-ova predstava postala povodom su morali izgubiti rat, što je uvjerljiv uvod u za političke rasprave, vraćajući cijelu priču na posljednji dio predstave u kojem se na dijelu početak, na Kurspahićevu tezu o kazalištu koje pozornice zamišljenom kao veliko podzemno vječno traga za istinom, a pritom uvijek laže. sklonište spaja publika iz obje dvorane da bi Završna predstava u sezoni 2015/2016. bila stojeći oko malog, izdignutog proscenija pra- je Velika bilježnica što ju je prema istoime- tila pad Zagreba koji je svojevrsna parafraza nom romanu mađarsko-švicarske književnice poznatog njemačko-austrijskog filma (…) Ágote Kristóf režirao Edvin Liverić. Priču o 381 Hitler: Konačni pad. A ključ za razumijeva- dvojici dječaka, blizanaca, koja su se usred nje tog završnog dijela predstave ponudila vrtloga Drugog svjetskog rata našla u svom nam je Nataša Govedić, predmnijevajući da rodnom gradiću na granici dviju zaraćenih Kurspahić njime želi simbolički kazniti i ismi- zemalja, dramatizirala je Lana Šarić, trudeći jati Tuđmanovu vladarsku garnituru za izdaju i prodaju Vukovara, inzistirajući na tome da izdaja pogađa i izdajnike, a ne samo njihove 382 Nataša Govedić, ”Za izdaju spremni“, Novi list, prvotne žrtve, no tome unatoč i njoj se fiktivni Rijeka, 15. 5. 2016. dio Pada nametnuo kao uteg koji je tragiku bezuspješno pokušao iskupiti satirom: Mislim 383 Bojan Munjin, ”Otkrivanje tople vode“, Novosti, Zagreb, 13. 5. 2016. da bi predstava imala integritet i težinu da je igrana isključivo kao dramsko uprizorenje 384 Andrija Tunjić, ”Falsifikat kao (re)konstrukcija istine“, dokumentarnih snimaka onodobnih telefon- Vijenac, Zagreb, 12. 5. 2016. skih razgovora, tim više što Milivoj Beader u 385 Vidi npr.: Tomislav Krasnec, ”Transkripti iz ’Pada‘ su diskvalificirani u Haagu“, Večernji list, Zagreb, 10. 5. 2016, 381 Tomislav Kurelec, ”Zagubljena istina“, Kazalište.hr, ili: Tin Kolumbić, ”Tko je zapravo pao u predstavi Pad“, 18. 5. 2016. Hrvatsko slovo, Zagreb, 3. 6. 2016. / 247 /

252. Velika bilježnica, 2016. 253. Velika bilježnica, 2016.

se pokazati kako djeca, na početku nijemi se igrajući igračkama na stolu (...). Tu igru promatrači, s vremenom postaju i aktivnim pratila je kamera, projicirajući je u krupnom protagonistima (…) lanca nasilja386 kojim planu koji je dječju razigranost pretvarao u su okruženi. Po sudu kritike, učinila je to jezivu okrutnost (kao u sceni u kojoj pokapaju vrlo uspješno, omogućivši Liveriću da na majku i kćerkicu). (…). U žarište priče Liverić pozornicu Scene Polanec u posvemašnjem je stavio blizance, podcrtavši to bijelim maji- dosluhu s izvornikom, senzibilno i nadahnuto cama koje s ubrzanim odrastanjem postaju prenese ne samo sadržajno-misaone odlike sive te crne (…). Ideju pretakanja dječje romana nego i one ugođaja, emocija, ritma, (bijele) čistoće u ’nevinu‛ (sivu) i strašnu (crnu) pulsa, pa i spisateljskog stila i temperature okrutnost odlično su na sceni prikazali Petar za koje je pronađen odgovarajući scenski Leventić i Vedran Živolić, u odnosu braće.388 387 pandan. Potvrdio je to u svom osvrtu i Igor Četiri spomenute predstave činile su glavni Tretinjak, opisavši Veliku bilježnicu kao moćan repertoarni tijek ZKM-a u sezoni 2015/2016, i sugestivan, mudro oblikovan i uvjerljivo no Snježana Abramović Milković je kao i nje- odigran prikaz ratnih tragedija iz drugog plana: zina prethodnica otvorila vrata svog kazališta Potresan roman odlično je dramatizirala Lana i raznim koprodukcijskim projektima što su uz Šarić, svevši ga na nekoliko ključnih točaka. S Anatomiju mačke, plesnu meditaciju na temu njima pratimo razvoj junaka od bogobojaznih mogućnosti anatomske promjene arhitekture dječačića (…) preko dječaka koji se emocional- tijela, autorica Ksenije Zec i Petre Hrašćanec nim i fizičkim samoozljeđivanjem pripremaju (koja je ujedno bila i jedina izvođačica), doni- na životne rane do svojevrsnih bogova koji vla- jeli četiri predstave s velikim ulogom glumaca stitu i tuđe sudbine preuzimaju u svoje ruke iz ZKM-ova ansambla. Na samom početku (…). Redatelj i scenograf Edvin Liverić odlično sezone, u koprodukciji s kazalištem Hotel Bulić, je povezao romanesknu atmosferu i dramski na scenu je tako dospio roman novinarke Maje tekst, stvorivši vrlo sugestivnu cjelinu u kojoj Hrgović Živjet ćemo bolje, u dramatizaciji je turobni sloj prepleo s dječje naivnim, na same autorice i režiji Senke Bulić. Uz čla- taj ga način dodatno pojačavši. To se jako nove ZKM-ova ansambla (kritičari su posebno dobro vidjelo u scenama u kojima su dječaci istaknuli ostvarenja Katarine Bistrović-Dar- prostorni i sadržajni kontekst prikazali nevino vaš, Milivoja Beadera i Nataše Dangubić) u predstavi su nastupali i beogradska glumica Neda Arnerić te član riječke rock-grupe Let 386 Lana Šarić, ”Život, roman, pozornica“, iz programske knjižice predstave Velika bilježnica, Zagrebačko kazalište 3 Damir Martinović Mrle, koji je s Ivankom mladih, lipanj 2016.

387 Janko Heidl, ”S dubokim razumijevanjem“, Kazalište.hr, 388  Igor Tretinjak, ”Dojmljiv prikaz djece rata“, Vijenac, 14. 6. 2016. Zagreb, 9. 6. 2016. / 248 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

254. Živjet ćemo bolje, 2016.

Mazurkijević bio i autor iznimno sugestivne elementu izvedbe pažljivo promišljena i domiš- i dramaturški osjetljive glazbe.389 Predstava ljena predstava Senke Bulić vjerojatno prva ’Živjet ćemo bolje‛, zapisala je Nina Ožegović, domaća predstava koja ne sentimentalizira unatoč optimističnom naslovu bavi se trage- ženskog zlostavljača, već je pokušava anali- dijom jedne splitske obitelji, a kroz to oslikava tički razobličiti, baš kao i emocionalno istražiti i osobne nesreće njenih članova. Postavljena bez pritiska cenzure, te završnom ocjenom je kao zanimljiva, živopisna i dinamična freska onoga što se predstavom uspjelo postići: glumačkih, plesnih i pijevnih sekvenci, iz kojih U teatru je veoma teško otvoriti Pandorinu izranjaju neke od najmračnijih ili tabuiziranih kutiju nasilja i učiniti da sudionike ne ’raznese‛ tema posttranzicijskog hrvatskog društva. golema banalnost zla. Redateljica Senka Bulić Primjerice, istaknuti su motivi nehotičnog s ansamblom ZeKaeM-a svakako je uspjela čedomorstva, zatim zarobljeništvo u srpskom u toj zahtjevnoj, reformatorskoj misiji.391 logoru i noviji tip ženskog gastarbajterstva, S gorućim problemom našeg društva, tzv. pa sve do lezbijstva i demencije, koja još dužničkom krizom građana vezanom uz ban- više razara obitelj i urušava odnose. Te teme kovne kredite i rast kamata, pozabavila se prikazane su, kao i u romanu, s puno crnog predstava Boruta Šeparovića Crna knjiga, humora, na granici s cinizmom i ironijom, što nastala u koprodukciji ZKM-a i umjetničkog je dobro jer takav pristup oduzima stvarima kolektiva Montažstroj. Uz sudjelovanje dese- težinu i omogućuje publici da sumornu stvar- tero izvođača, među kojima je bilo i osmero 390 nost junaka sagleda iz drugog diskursa. A ZKM-ovih glumaca, Crna knjiga u žestokom da je u ovom slučaju bila riječ o diskursu je, ispovjedno-optužujućem tonu prezentirala netipičnom za hrvatsko kazalište, potvrdila je publici slučajeve građana-gubitnika te temelje i Nataša Govedić zaključkom da je u svakom bankovnog i ekonomskog sustava na kojima počivaju njihove nedaće, što je djelovalo 389 Nataša Govedić, ”Eksplozivna žarišta lokalnog dvorišta“, snažno i efektno, ali je neke kritičare ponukalo Novi list, Rijeka, 18. 1. 2016.

390 Nina Ožegović, ”’Živjet ćemo bolje‘ – zanimljiva, ali ne do kraja jasna predstava“, Tportal.hr, 18. 1. 2016. 391 Isto kao u bilj. 389. / 249 /

255. Crna knjiga, 2016.

da se zapitaju o stvarnoj učinkovitosti i stup- segmentu, onom vezanom uz zaštitu autor- nju empatije koji može izazvati tako doslovno, skih prava, u potpunosti je bila posvećena gotovo pamfletistički koncipirano suočavanje predstava Priroda i društvo, koju je ZKM s otvorenim ranama društva u kojem živimo. realizirao u suradnji s umjetničkim kolektivom Sa sličnom dvojbom suočio se i kritičar por- SKROZ te ZAMP-om (služba Zaštite autorskih tala Lupiga, no odgovor koji je dao ipak je muzičkih prava pri Hrvatskom društvu skla- išao u prilog predstavi: Glumački ansambl datelja), što već samo po sebi sugerira kako ZeKaeMa majstorski pokriva sve zahtjeve je tu bila riječ o edukativnoj predstavi nami- takvog jednog autorskog projekta u kojem jenjenoj tinejdžerskoj publici. Uz podršku pojedinac jeste kolektiv, i obrnuto. Naravno, šestero ZKM-ovih glumaca scenski su je uvijek se možemo zapitati koliko je takav dram- osmislili i uobličili redateljica Nora Krstulo- ski čin kazališno uvjerljiv i kazališnom jeziku vić, dramaturginja Maja Sviben te skladatelji prilagodljiv – to će se čak zapitati i jedan od Vedran Peternel i Dušan Vranić, a o njezinu glumaca u predstavi, izrijekom: ’Tema kredita sadržaju izvijestila nas je kritičarka Večer- i dugova mi ne zvuči kazališno‛. No, ne treba njeg lista Bojana Radović: Priča o autorskim zaboraviti, Šeparoviću i Montažstroju, bitno pravima ovdje je ispričana kroz formu televizij- je ono ’etičko što prethodi estetici‛ – gle- ske emisije u kojoj uz dvoje voditelja gostuju damo li ’Crnu knjigu‛ iz tog rakursa, ne može korisnik glazbe, autorica i producent, a koplja joj se odreći živost, snaga i uvjerljivost.392 se lome oko toga zašto, kako i koliko plaćati Crna knjiga posredno se dakle bavila i autorska prava u vremenu interneta kada svi zakonskom regulativom, a jednom njezinu skidaju sve. Priča ide daleko u prošlost, kada su zabilježena prva zaštićena autorska prava (…) a ključno je pitanje zašto nikome (ili rijetko

392 Mladen Bićanić, ”Kratka povijest bankarskog beščašća: kome) u trgovini ne padne na pamet ukrasti kako smo prodali vlastitu budućnost i sunovratili se u dužničko ropstvo“, Lupiga.com, 15. 3. 3016. ajvar, dok je mnogima sasvim normalno s / 250 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

256. Folks Acts, 2016. interneta ’skidati‛ glazbu, spotove, filmove (...). demijom dramske umjetnosti (kao diplomski Svi koji o tome već imaju formirano mišljenje ispit studenta produkcije Marija Gigovića) ovoj će predstavi, naravno, naći mana, ali ona te kazališne grupe De Facto, koja je njome se u prvom redu obraća mladima kako bi im nastavila rad na projektu On Entertainment, objasnila principe funkcioniranja društva te usmjerenom prema istraživanju odnosa ih eventualno potaknula da svojom glavom izvođača i publike. Predstava Folk Acts, što smisle neko bolje rješenje za budućnost od su je autorski supotpisali Saša Božić i Petra onog koje imamo sada.393 Da se pak scene Hrašćanec, premijerno je izvedena na impro- razgovora o privatnom i zajedničkom vla- viziranoj pozornici/podiju u predvorju ZKM-a, sništvu u dramski uprizorenom TV studiju a u njoj su nastupili glumica Nataša Dangu- smjenjuju s glazbenim numerama i ironičnim bić i kavanska pjevačica Višnja Vitas, čija je komentarima izvođača, što Prirodu i društvo zadaća bila suprotstaviti različite medije, razli- na trenutke pretvara i u glazbeni cabaret na čita iskustva i intimne svjetove, koji nastaju 395 temu kapitalističkog prezira prema autorskom iz prakse bavljenja vlastitim poslom. – Njih radu, pojasnila nam je Nataša Govedić, koja dvije ovdje doslovno preispituju jedna drugu: je, uz pohvale redateljici i njezinu sve izra- kako se pripremiti za nastup, kako se boriti ženijem interesu za poetski jezik, odredila i s tremom, kako doći do publike, kako u lju- političku poziciju predstave, ocjenjujući da dima izazvati emocije (...). U svakom od tih je najbliža liberalnom zagovaranju naplate ’okršaja‛ glumica je ta koja gubi. Ona kompli- intelektualnog vlasništva i pravne zaštite cira, ulazi u likove, ima autorski tim (...). Ne kreativnog kapitala, s povremenim komenta- razumije svijet u kojem je sve jednostavno, gdje ona druga, dođe i pjeva, zna što tko rima na račun socijalne skrbi za umjetnost.394 želi, a oni plaćaju. Autori predstave kroz tu Posljednja u nizu koprodukcija u sezoni svojevrsnu (…) fugu o uzvišenoj i nevrijednoj 2015/2016. ostvarena je u suradnji s Aka- umjetnosti zapravo dekonsturiraju mitove – one o teatru i one o narodnjacima, napisala 393 Bojana Radović, ”Namjenska predstava o autorskim pravima ima i kazališnu vrijednost“, Večernji list, Zagreb, 7. 3. 2016.

394 Nataša Govedić, ”Umjetnik je i dokoni cvrčak i 395 Iz programske knjižice predstave Folk Acts, Zagrebačko prezaposleni mravac“, Novi list, Rijeka, 13. 3. 2016. kazalište mladih, De Facto, ADU, Zagreb, svibanj 2016. / 251 /

257. Sherlock Holmes, 2016.

je kritičarka Večernjeg lista,396 ne ulazeći u naslova, od kojih je prvi na veliku pozornicu detaljniju analizu različitih izvedbenih dis- ZKM-a doveo Sherlocka Holmesa. Koristeći kursa (izvođačica narodne muzike djelovala se motivima i likovima iz romana Grimizna je prirodno i spontano, pričajući kako uživa studija i Znak četvorice te desetak pripovi- u onome što radi, dok je glumica govorila iz jesti Arthura Conana Doylea, dramaturginja svoje ’uloge‛, igrajući frustriranu profesionalku Ana Tonković Dolenčić napisala je, zapravo, koja radi ono što joj kažu),397 koje je Nataša posve novi dramski tekst o slavnom detek- Govedić apostrofirala kao naponsku snagu tivu, s aktualnom temom koja je oblikovana ovog performansa: Najjači aduti predstave oko pitke vode i pokušaja njezine monopoli- su upravo njezine izvođačice; podjednako zacije.399 U kritičkim prosudbama predstave dobro ugođene i divlje ’nesalomive‛ kao Sherlock Holmes koju je režirao Krešimir dijaloški otvoreni scenski instrumenti.398 Dolenčić bilo je određenih razmimoilaženja, Iduća sezona, 2016/2017, donijela je samo uključujući i ona oko publike kojoj je nami- dvije koprodukcije, obje plesne, ostvarene u jenjena (najavljivalo se naime da je riječ o suradnji s Udrugom profesionalnih plesnih kazališnom činu podjednako otvorenom umjetnika PULS (Perfect-365 Adrijane Barba- prema mladima i ”starima“), no takve dvojbe rić Pevek i Katarine Đurđević) i Zagrebačkim nisu mučile kritičarku tjednika 24Express plesnim ansamblom (The Devil‛s Garden Miju Mitrović, iz čijeg osvrta izdvajamo ono Davida Hernandeza) te pet premijernih najvažnije što je rečeno o izvedbenoj i stilskoj komponenti Dolenčićeve predstave: Na ZKM- ovoj sceni ratuju Holmes i profesor Moriarty, 396 Bojana Radović, ”Folk Acts je fuga o lovu na san i emocije svaki sa svojim timom pomagača, no bore publike“, Večernji list, Zagreb, 17. 5. 2016. se i dva mlada ZKM-ova lava, Rakan Rushai- dat i Dado Ćosić. U ovoj rundi lagani primat 397 Bojan Munjin, ”Ne klepeći nanulama“, Novosti, Zagreb, 20. 5. 2016.

398 Nataša Govedić, ”Tugovalna glazba i njezina medicina“, 399  Igor Tretinjak, ”Predstava kao žrtva priče“, Vijenac, Novi list, Rijeka, 22. 5. 2016. Zagreb, 27. 10. 2016. / 252 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

258. Sherlock Holmes, 2016. 259. Sherlock Holmes, 2016.

preuzeo je Rushaidat, ponudivši plastičnoga Vjeran Zuppa, sasvim iznimnu političku dramu Holmesa kao engleskoga džentlmena i stroj napisanu jezikom nas među nama; jezikom za razmišljanje s opsesivno-kompulzivnim koji je sročen jezicima raznih frazema, ide- poremećajem. Rakanov Holmes istodobno ologema, političkih klišeja, polovnih nada, je mračan, duhovit i pomalo nevješt u održa- pretrčanih znanja, raštrkanih emocija, ulice vanju bilo kakvih međuljudskih odnosa, osim i kućice; jezikom koji je govor profila, a ne sa svojim vjernim pomagačem, doktorom osoba.401 U intervjuu što ga je dao neposredno Watsonom (Filip Nola), koji se u ovoj izvedbi prije premijere Magelli je ukratko objasnio što doima zaljubljenim u svojeg partnera (…) ga je privuklo Vidićevoj drami: Ivičin govor je Dolenčićeva režija donosi namjerno prena- fantastičan, jer je bez ikakve obrane, ide napri- glašenu i na momente patetičnu glumu koja jed bez kalkulacija. Malo je pisaca koji imaju parodira uštogljenost viktorijanske Engle- tu hrabrost. U ovom tekstu je interesantno da ske, a epohu dodatno naglašavaju raskošni nema provincijski aspekt nego reflektira jedno i pomalo karikaturalni kostimi Tee Bašić koji antiutopijsko vrijeme u kojem čitava Europa ZKM-ovu ’Sherlocku‛ daju i steam punkersku živi.402 Kritičari poput Andrije Tunjića potrudili dimenziju. Staromodna priča potencira se do su se međutim i konkretnije opisati antiutopij- apsurda ponajviše u sekvencama koje objaš- ski ulog Vidićeve drame: …u Noćnom životu njavaju pozadinsku radnju koja je ispričana u grupa nezadovoljnika stvarnošću zauzima pozadini scene gdje likovi, kao na ubrzanom gradski trg i na njemu podiže barikade. crno-bijelom filmu, žustro tumače događaje Pobunjenici su istodobno masa i skupina relevantne za zaplet. Dinamična režija, kako pojedinaca od kojih svaki ima svoje razloge i radnja odmiče, postaje sve brža pa na kraju, kad interese (…) zbog kojih su u svakom trenutku se Holmes i Moriarty survaju s litice, gledatelj spremni ’rastočiti svaku ideju zajedništva‛. ostaje željan novih Sherlockovih pustolovina.400 Kada su u pitanju individualni interesi, ’revo- lucionari se pretvaraju u reakcionare i kada A oni koji su pak ostali željni novih kazališnih padne noć postaju grupa lopova koji razvlače pustolovina s Paolom Magellijem na svoje su istu barikadu kako bi stvari jeftino prodali‛. došli u zimu 2017. kada se taj redatelj nakon stanke dulje od sedam godina vratio ZKM-u sa sedmom predstavom koju je postavio na 401 Vjeran Zuppa, Ivan Vidić ili dramsko pismo izvan sceni ovog kazališta. Izbor je pao na tekst ravnoteže, programska knjižica predstave Noćni život, Zagrebačko kazalište mladih, prosinac 2016. Ivana Vidića Noćni život, tu, kako je zapisao

402 Davor Špišić, ”Paolo Magelli, kazališni redatelj: Malo je 400 Mia Mitrović, ”Kad manijak i naciprinc truju vodu zbog pisaca koji imaju tu hrabrost kao što je ima Ivan Vidić“, profita“, 24Express, Zagreb, 21. 10. 2016. Jutarnji list, Zagreb, 17. 12. 2016. / 253 /

260. Noćni život, 2016.

Tako revolucionari dramu realnoga života, kru- sani svakom liku, mnogi dopisani za rada na cijalna pitanja smisla revolucije, olako pretvore predstavi, a koji svakom glumcu otvaraju pri- u kaotični igrokaz raskrinkane iluzije.403 Jedno liku da sam odmjeri energiju s publikom (…). od najpohvalnijih mišljenja o predstavi iznio je Svakog je glumca zapala glazbena dionica, kritičar Jutarnjeg lista Tomislav Čadež, koji je a zajedno čine ugođenu kakofoniju što je smatrao kako je Magelli s postavom Noćnog proizvode truba, tuba, mnogo udaraljki, veliki života dao jednu od svojih najboljih hrvatskih bubanj, harmonika (…). Ta glazba Ljupče Kon- režija. Praizvedba te sumorne i humorne stantinova stvara i podcrtava lažnu slogu što drame o današnjem hrvatskom mentalitetu, vezuje aktere.404 Bilo je međutim puno više spektakl je glume i režijskih postupaka, scene kritika koje su Noćnom životu zamjerale svoje- i glazbe, ansambl-predstava jedinstvena vrsni defetizam, defenzivnost i udaljenost od utoliko što je svih petnaestero glumaca rav- stvarnosti, u širokom rasponu od opaske Mije nopravno, pisao je Čadež, ističući kao u njoj Mitrović da predstava daje pametnu i crnohu- nema manjih ili većih uloga, niti situacija gdje mornu dijagnozu, ali ne nudi rješenje,405 preko bi i jedan nominirani akter bio izvan zbivanja, prijekora Nataše Govedić da nitko u predstavi prepušten (…) vlastitim mislima i privatnim ne poseže za konkretnim primjerima domaćeg kretnjama (...). Predstava je preduga kakvih revolucionarnog djelovanja ili za aktualnim pri- 15 minuta, no očito namjerno. Za ljubav spomenute ravnopravnosti. Njezin (…) ritam, 404 Tomislav Čadež, ”Sumorna i humorna drama o osobito potkraj, usporavaju monolozi pripa- današnjem hrvatskom mentalitetu“, Jutarnji list, Zagreb, 27. 12. 2016.

403 Andrija Tunjić, ”Magellijeva instant revolucija“, 405 Mia Mitrović, ”Mlohavi trijumf domaćih revolucionarnih Vijenac, Zagreb, 19. 1. 2017. snaga“, 24Express, Zagreb, 30. 12. 2016. / 254 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

261. Noćni život, 2016.

mjerima direktne demokracije te da nije jasno plač, želeći poručiti publici: nemoćni smo.407 o kome točno predstava govori, niti kome se U ožujku 2017. nastavljena je suradnja ZKM-a 406 obraća, do zaključka Bojana Munjina koji i ADU-a, i to s diplomskom predstavom Ivana je Noćni život doživio kao svojevrsni traktat o Planinića, koji je dramaturški i redateljski na nemoći: Motivacijski, ’Noćni život‘ predstav- zanimljiv način reinterpretirao gotovo posve lja i neku vrstu hrestomatije izgubljenih ideala zaboravljenu dramu Josipa Kulundžića Ponoć, 20. stoljeća, no ono što na kraju ostaje nije nagrađenu 1921. tada prestižnom Demetro- ništa drugo do gorki okus poraza i beznađa. vom nagradom. Pohvalivši Planinićevu režiju te Junaci ove predstave, od studentskih aktivista, ekspresionističke drame o porodici iz austro- degradiranih radnika i feministkinja do aka- ugarskih vremena, u kojoj se ne zna tko koga demskih teoretičara, boraca za ljudska prava i više vara, smišlja drugima zlo i želi ih otjerati penzionera, bauljaju nekim od trgova majčice u grob, ali i šestoro vrsnih glumaca (Hrvojka Evrope, manično praveći barikade i očajnički Begović, Frano Mašković, Lucija Šerbedžija, uzvikujući sve moguće parole, ne vjerujući da Anđela Ramljak, Krešimir Mikić i Edvin će ono što uzvikuju uopće dobaciti do sljede- Liverić) koji su bili su više nego raspoloženi ćeg jutra. Na kraju svi završavaju iskrivljenih odigrati tu klauneriju surovosti ljudske naravi, lica pred prvim redom gledatelja, svirajući na Bojan Munjin ocijenio je da je riječ o maloj instrumentima kojima kao da izražavaju vlastiti scenskoj studiji socijalne patologije, koja je jednako estetski briljantna, koliko je i druš-

406 Nataša Govedić, ”Ljudi na napuhavanje“, 407 Bojan Munjin, ”Pobuna nije moguća“, Novosti, Novi list, Rijeka, 27. 12. 2016. Zagreb, 30. 12. 2016. / 255 /

tveno akutna i angažirana, pri čemu mu se i na odlične reakcije publike i struke, pa je osobito svidjelo njezino groteskno izobličenje: osim na ZKM-ovoj nastavila živjeti i na raznim Predstava ’Ponoć‛ groteskna je već po svojoj festivalskim pozornicama te je dobila u idućih formi scenskih krhotina u kojoj se stvarnost i godinu dana i niz nagrada, od Nagrade hrvat- ljudi u njoj vide tek preko naglašene mimike, skog glumišta za najbolju predstavu, režiju čudnih odijela i morbidne priče koja poput (Dora Ruždjak Podolski) i sporednu žensku pijeska klizi kroz prste.408 Važan trag o toj ulogu (Urša Raukar), preko nagrade Marul repertoarno usputnoj, ali od kritike zapaženoj (Marulićevi dani u Splitu) za najbolju pred- predstavi ostavila nam je i Nataša Govedić, stavu, režiju, dramatizaciju (Tomislav Zajec) i koja je kroz dva primjera opisala način na kostimografiju (Doris Kristić) te nagrade žirija koji je Planinić scenski otjelovio Kulundži- čitatelja Slobodne Dalmacije za najbolje glu- ćevu dramu: …rukavi gospodskih košulja mačko ostvarenje na istom festivalu (Urša produljuju se nekoliko metara kad posežu za Raukar), do nagrade za režiju na Gavellinim tijelom sluškinje, a lutkarski izrađen ljudski večerima i nagrade publike za najbolju pred- dlan u vapajnoj ekspresivnosti svako se malo stavu na Sterijinu pozorju u Novom Sadu. pojavljuje na prozorima nevelike scenske Prvi zalog za uspjeh te predstave svakako je kutije, istodobno parodirajući i citirajući ’velike bila dramatizacija Tomislava Zajeca, što je u geste‛ (…), detektirajući pri tom i osnovna svom osvrtu jasno istaknuo i kritičar Jutar- načela njegova redateljskog postupka: njeg lista: Uspjela dramatizacija (…) udarila Planinića (…) definitivno ne zanima psiho- je temelj za ozbiljnu kazališnu igru. Veoma logizacija likova niti ga zanima motiviranost opširan roman nije ovdje ni ’skraćen‛ niti samog zapleta Kulundžićeve dramske priče, ’probran‛ nego je, rekao bih, destiliran tako nego umjesto toga istražuje tupu socijalnu da se odvoje kazališno upotrebljivi motivi, ’mehaniku‛ i mahnitu groznicu poremećaja u situacije i odnosi. Redateljica je pronašla odnosima među likovima, pri čemu su glasovi uvjerljiv osnovni ton predstave: tugu pogo- i pokreti glumaca ritmizirani i koreograf- njenu bijesom, agresiju kamufliranu brigom.411 ski precizno orkestrirani, tako da predstava Hvaleći sve elemente te predstave začudne ima i mnoga obilježja parodične operete.409 scenske energije, likovnosti i emotivnosti, kri- Samo dvadesetak dana nakon što je na Sceni tičar Telegrama Boris Homovec je sa suzama Miško Polanec premijerno izvedena Ponoć, u očima i prepun emocija izašao iz kazališne u velikoj ZKM-ovoj dvorani premijerno je pri- dvorane, prožet osjećajem da je sličan doživ- kazana predstava Črna mati zemla, nastala ljaj imao i veći dio premijerne publike koja je, prema dramatizaciji hvaljenog romana na nogama, desetak minuta toplo i iskreno Kristiana Novaka o mladom piscu Matiji aplaudirala, a onda nekoliko puta pozivala Dolenčecu, koji stvaralačku i ljubavnu blo- ansambl da ponovno izađe na scenu,412 što kadu pokušava otkloniti dosežući vlastitu, do je u svom osvrtu potvrdila i Nina Ožegović te amnezije potisnutu priču o traumatičnom usto naglasila da su u predstavi na jednako djetinjstvu i odrastanju u međimurskom selu, dojmljiv način uprizorene tri razine – intimi- prelazeći tako put iz osvijetljenog, otuđenog, stička, društvena i politička – koje se stalno neobaveznog i urbanog u tamno, blisko i prožimaju i na kraju stapaju u cjelinu, pri čemu 410 ruralno. Uz tek poneki disonantni ton pred- ZKM-ova Črna mati zemla ne progovara samo stava je naišla na izvrsne kritičke odjeke, ali o našim strahovima i iskonskoj ljudskoj potrebi za pripadanjem nego i o našoj nesposobno-

408 Bojan Munjin, ”Obiteljske groteske“, sti i nemoći da se suprotstavimo društvenoj Novosti, Zagreb, 31. 3. 2017.

409 Nataša Govedić, ”Intrigantan savez mladog redatelja i 411 Tomislav Čadež, ”Komad snažne energije i čiste dramskog eksperimentatora“, Novi list, Rijeka, 13. 3. 2017. nepatvorene tuge“, Jutarnji list, Zagreb, 3. 4. 2017.

410 Prema promotivnim materijalima nakladničke kuće 412 Boris Homovec, ”Gledao sam Črnu mati zemlu i izašao u Algoritam, u kojoj je objavljeno prvo izdanje Novakova suzama. Konačno se pojavila predstava o kojoj razmišljaš romana Črna mati zemla. danima“, Telegram.hr, 3. 4. 2017. / 256 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

262. Črna mati zemla, 2017.

nepravdi, makar se ona događala na obitelj- s onim što se događalo tih devedesetih skoj razini (nasilje) i razini lokalnih moćnika godina prošlog stoljeća odmah tu, pokraj (pedofilija), te općenito o zlu koje obitava ispod njih (…) kada je historija tih prostora krenula naoko idilične situacije.413 Živu sliku tog slo- ka nekim neznanim predjelima gdje ih je jevitog kazališnog čina posredovao nam je i čekao neki drugi, ništa manje strašan mrak. Mladen Bićanić u osvrtu u kojem je posebnu Vrijednosti se urušavaju i smjenjuju, ono što pozornost usmjerio prema nizu uvjerljivih je u bivšoj zemlji, Jugoslaviji, vrijedilo, sada, u glumačkih kreacija, koje su također ostale novoj Hrvatskoj, biva prezreno i ismijano – i ta upamćene kao jedno od bitnih obilježja ove šira slika Novakove proze u predstavi također predstave: Brojni su motivi i situacije na kojima dolazi do punog izražaja (…) Ona je istodobno se gradi ova kazališna tvorba: narodne priče i fragmentarna, rastrgana i rasuta, ali i odmah i predaje, legende, baština i mitovi, glazba i zatim spojena nevidljivim, a ipak čvrstim šavo- jezik Međimurja, ljubavna posrtanja i nemoć vima što prožimaju sve likove i situacije, ona glavnog junaka da održi stabilnu vezu u nešto je na trenutak dokumentarna da bi potom starijoj dobi, sukobi unutar te male, zatvorene prešla u čistu fikciju, uplovila u nesaglediva seoske zajednice, nerazjašnjena samouboj- prostranstva fantastičnog i onostranog, ona stva njenih žitelja i vrlo precizan odraz tih je i gruba i neizrecivo poetska i nježna, a ipak zbivanja na širem fonu, odnosno usporedba tako neraskidivo uronjena u tu ’črnu mati zemlu‛ iz koje crpi svu životnu snagu i silinu i prenosi je pozornicom. Naravno, glumci su 413 Nina Ožegović, ”Briljantna predstava koja će mnoge ti koji nose ovaj komad, njegovu ideju i moć rasplakati i zamisliti“, Tportal.hr, 6. 4. 2017. / 257 /

263. Črna mati zemla, 2017.

264. Črna mati zemla, 2017. / 258 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

265. Radnice u gladovanju, 2017.

oni utjelovljuju na pozornici. Prije svih dječački gravajući ih vješto s puno glumačkog talenta.414 par Adrian Pezdirc, u ulozi Matije Dolenčeca Veliki ansambl-projekt (s dvanaestero glu- i izvanredni Dado Ćosić, kao njegov prijatelj maca) bile su i Radnice u gladovanju Gorana Franjo Klanc, oni to uživljavanje u djetinjstvo Ferčeca kojima je ZKM zaključio sezonu svojih likova donose maestralno. Odlične su 2016/2017. Tematski vezana uz štrajk glađu role Doris Šarić Kukuljice, kao Majke i Urše radnica tekstilne industrije Kamensko iz 2010. Raukar, kao Bake Matijine, one su posljed- godine, Ferčecova drama stigla je na veliku nja brana zlu što se pojavljuje izvana, igraju pozornicu ZKM-a u režiji Olje Lozice koja je začudno i uzbuđujuće, izazovan je Danijel toj postbrehtovskoj obradi neuralgične druš- Ljuboja u ulozi Mladena Horvata, lokalnog tvene teme pristupila kao svevremenskoj priči silovatelja i prikrivenog nasilnika, zahtjevne o borbi dobra i zla,415 što je u svom kritičkom uloge mitskih bića iz fantazija i tlapnji malog osvrtu naglasio i Igor Tretinjak: Ne želeći pasti Matije, ali i znanstvenika ujedno, izvanredno u tišini, dvadeset radnica u krajnjem očaju igraju Pjer Meničanin i Milica Manojlović, oni odlučilo je štrajkati glađu. Drama prati sedam su ta spona između svijeta živih i svijeta mrtvih, dana njihova štrajka, preplećući ’hladne infor- fantastična bića kojih se pribojavamo i užasa- vamo. Velika je to ansambl predstava u kojoj mnogi igraju nekoliko rola, poput Dore Polić 414 Mladen Bićanić, ”Kako se to postaje čudovištem“, Lupiga.com, 13. 5. 2017. Vitez, Suzane Nikolić, Barbare Prpić, Nadežde Perišić Radović, Damira Šabana, Zorana 415 Iz teksta Matka Botića objavljena u programskoj knjižici Čubrila, Jasmina Telalovića, snalazeći se i proi- predstave Radnice u gladovanju, Zagrebačko kazalište mladih, lipanj 2017. / 259 /

macije‛ poput konkretnih podataka o štrajku se odjednom poput hully gullyja počinje lju- i medicinskih činjenica o djelovanju štrajka ljati tako da glumice moraju znalački održavati glađu na osobu s unutarnjim stanjima radnica, ravnotežu na tom ’brodu‛ izloženom oluji), pri razmišljanjima, dvojbama i zahtjevima kao svo- čemu su njihove osobnosti svedene na funk- jevrsnom mantrom koja ih drži u štrajku i na ciju ili način na koji se prilagođavaju psihozi životu. Za razliku od Bachove Muke po Mateju, trenutka (primjerice Doris Šarić Kukuljica kao koju je Ferčec upleo u strukturu, a koja se tragična ali nepokolebljiva voditeljica štrajka, gradi oko muke pojedinca, autor stvara muku te Urša Raukar koja u trenutku fizičke i psihičke kolektiva. Taj izostanak dramskog sukoba i malaksalosti poklekne i pojede bananu).417 djelovanja prelijevanje je teme na strukturu, Nekim kritičarima u predstavi je nedostajalo budući da štrajk glađu nije ništa drugo nego indvidualizacije patnje (dojam je da su radnice namjerno ukidanje djelovanja (…). Redateljica ostale previše nijeme u svojim osobnim sud- Olja Lozica i dramaturg Matko Botić tekst su binama, zapisala je Kristina Kegljen),418 dok su očistili od konkretnih aktualija, stvorivši univer- drugi, poput Bojana Munjina, upravo u njezi- zalnu muku kolektiva. Uvodni dio zamijenili su noj univerzalizaciji pronašli ključnu naponsku dijelom Ferčecova teksta Radnici izlaze iz tvor- snagu: Predstava (…) ponajprije funkcionira nice, u kojemu autor progovara o konkretnom kao poprilično zastrašujuća slika kolektivne primjeru gubitka posla, pričom vlastite majke. patnje radnica koje rade i gladuju, dok publika Na taj način stvorili su univerzalnu priču koja čitav prizor doživljava kao socijalno stratište nastaje i gradi se u odnosu na konkretnu priču, na kojem ćemo svi jednog dana završiti.419 prenoseći sve slične konkretne sudbine u Sezona 2017/2018. započela je s dvije pred- svevremene priče o muci radnika. U izvedbe- stave za djecu. Prva od njih, Zdrav i čisti nom ruhu dijelom su utišali naratora, oblikujući dom, to je baš po mom, nastala je u sklopu ga kao okvir i tumača te donositelja emotivnog projekta Inkubator (pripadala mu je i pred- sloja priče. S druge strane naracije našla se stava Edvina Liverića Velika bilježnica), čiji zborska pjesma kroz koju su progovarale je cilj poticanje autorskog stvaralaštva čla- kolektivna i pojedinčeva patnja. Skladateljica nova ZKM-ova glumačkog ansambla. S tim u Katarina Ranković zborske songove ogolila skladu predstavu je kao pisac i redatelj pot- je od glazbe, (…) stvorivši moćnu i mučnu pisao glumac Kristijan Ugrina, a postavio ju atmosferu beznađa. Pasionsku igru vrlo fino je s osmero profesionalnih glumaca te dvoje i diskretno u scenu je upleo Stefano Katunar, članova Učilišta ZKM-a kao interaktivni edu- prostor igre oblikujući oko nestabilne kružne kativni projekt namijenjen djeci vrtićke dobi scene. Oko nje kružili su muškarci u odijelima i nižih razreda osnovne škole. Predstava se kao predstavnici konteksta, dok su po njoj (…) bavila higijenskim navikama i standardima, a radnice kružno padale i dizale se, sve nalik Ugrina je o njima progovorio kroz konfronta- na šetnju srednjovjekovnim mansijama. No, ciju svjetonazora dviju obitelji – pankera Čistek, za razliku od srednjovjekovnih scenskih muka, koji stan održavaju urednim i čistim, i klasičara bez završne zaokruženosti, jer na kraju sve Smrdić, koji su neuredni i nimalo ne mare za ostaje isto – bez rješenja, pozitivnog ili nega- čistoću. Između njih se kreću odvratne grinje tivnog, tek uz lažnu i tanku nadu te vidljivo Gri (Jasmin Telalović) i Nja (Milica Manojlović) 416 oslabljena tijela i otežale duše. Kolektivna u potrazi za hranom – prljavštinom i smradom, patnja u predstavi je prikazana i predanom kako bi zarazile nove žrtve. Naravno, žrtvu igrom kolektiva: peteročlanoj muškoj klapi koja iskazuje svu bešćutnost, nehumanost i 417 Ovaj i prethodna dva citata preuzeti su iz: Nina Ožegović, grabežljivost kapitalizma, suprotstavljeno je ”Uznemirujuća i bolna predstava koju bi trebali pogledati sedam glumica/radnica posrnule tvornice svi hrvatski ministri“, Tportal.hr, 10. 6. 2017. koje se, simbolično, bore s ravnotežom na ustalasanoj pozornici (okrugla tvorevina koja 418 Kristina Kegljen, ”Suvremena Hrvatska u grotlu radničke bijede“, 24Express, Zagreb, 16. 6. 2017.

416 Igor Tretinjak, ”Ideja bolja od rezultata“, Vijenac, 419 Bojan Munjin, ”Nakon Kamenskog“, Novosti, Zagreb, 22. 6. 2017. Zagreb, 7. 7. 2017. / 260 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

nalaze u obitelji Smrdić pa se time u priču likova predvođena Bijelim Zecom, razvija se uvodi i novi element – povezanost čistoće i zaplet u kojemu se Alisa odbija nastaviti poko- zdravlja. Kritičarki Tportala Nini Ožegović svi- ravati nametnutim normama, što ju pak dovodi djelo se što se u prikazu Čisteka i Smrdića nije do zida jer – kako živjeti ako ne živimo prema robovalo stereotipima, pa su Čisteki (Nataša normama? Polazeći od toga da je odrastanje Dangubić, Robert Budak te Marijeta Ugrina proces otkrivanja i prihvaćanja sebe, Gatica ili Maria Lola Vukušić) prikazani kao otkačena i Martinić svoju Alisu suočavaju s pitanjem – obitelj radikalnih pankera, a Smrdići (Hrvojka kakva želi biti ako ne odrasla? Ostajući bez Begović, Zoran Čubrilo te Mislav Mirković ili odgovora na to pitanje, Alisa gubi identitet, Lukas Ripli) kao obitelj čiji članovi na violon- odnosno, zaboravi svoje ime. Put u Zemlju čelu i violini izvode klasičnu glazbu i na van čudesa tako postaje metaforičko putovanje djeluju kao fina, građanska obitelj, a zapravo u sebe u potrazi za odgovorom na pitanje ’tko su užasno neuredni i duboko nezainteresirani sam ja?‛. Da bi uopće mogla krenuti na taj za održavanje čistoće i reda (…) sve dok se u put, mora okupiti sve razasute dijelove sebe njihovoj obitelji ne pojavi – bolest. Ugrina je – svoju mudrost, hrabrost i osjećaje. Stoga priču smjestio u okvire ogromne slikovnice lik Alise, koju glumi odlična Anđela Ramljak, čijim se listanjem mijenjaju scene, razigrane, ima svoje tri replike – Hrabru Alisu (Barbara maštovite i duhovito odigrane, pa je citirana Prpić), Mudru Alisu (Marica Vidušić) i Osje- kritičarka pohvalila sve segmente Zdravog i ćajnu Alisu (Tina Orlandini). Put do odrastanja čistog doma, kojem je važan doprinos dao i za Alisu je, tako, istodobno i potraga za pri- autor glazbe, Mario Mirković: U projektu se padanjem sebi, a likovi koje susreće na tome prepliću gluma, glazba, ples i animacija, priča putu personifikacije su njezinih strahova, pre- je jasna i precizna (…) a rezultat je pametna, drasuda i dječjih ludosti, s najvećim izazovom vrlo urbana, dinamična i raspjevana predstava u liku kraljice, metafore odraslosti.421 – Alisu brzog ritma, koja djecu na zabavan način uči utjelovljuje uzorno drska, britka te fizički i filo- važnosti održavanja čistoće i higijenskih zofski zaigrana Anđela Ramljak, napisala je navika, ali i osnovnih ekoloških pravila.420 o nositeljici naslovne uloge Nataše Govedić, Druga ZKM-ova premijera u toj sezoni doni- ističući kao posebno zanimljiv njezin spoj jela nam je uprizorenje legendarnog romana emocionalne kooperativnosti s fantastičnim Lewisa Carrolla Alisa u Zemlji čudesa što događajima i hrabrosti ’preokretanja‛ pravila 422 ga je na velikoj pozornici postavila redate- igre koja su joj na licu mjesta nametnuta, a ljica Renata Carola Gatica s povećim timom pohvale kritike dobio je i ostatak ansambla, od suradnika u kojem su se, pored ostalih, našli Rakana Rushaidata (Bijeli i Ožujski Zec), Dade i autor dramatizacije Ivor Martinić, koreograf Ćosića (Kuharica i Ludi Klobučar), Edvina Staša Zurovac, skladatelji Ivanka Mazurkijević Liverića (Vojvotkinja) i Matea Videka (Lažna i Damir Martinović Mrle te scenografi Isidora Kornjača) do Roberta Budaka (Galeb), Vedrana Spasić i Igor Vasiljev. U osvrtu Tportala u Živolića (Kornjučo i Kralj), Sretena Mokro- osnovnim je crtama opisan smjer kojim su kre- vića (Puh i Gusjenica) i Petra Leventića nuli Gatica i njezini suradnici: Ivor Martinić je (Kraljica). Njihovu posvećenost igri apostro- iz slavnoga klasika napisanog 1865. uzeo sve firala je, pored ostalih, i Mira Muhoberac, u ključne motive i likove, izvukao ih iz normi pri- tekstu koji se pozabavio i metaforičko-alego- povjedne priče, presložio ih i posložio u posve rijskom dimenzijom Gaticine predstave. Kao i novom kontekstu, iz kojega je (…) nastala pot- Carrollov svijet, napisala je Muhoberac, i pred- puno nova, svježa i originalna predstava koja stava se bavi filozofskom dimenzijom odnosa je premijernu publiku apsolutno oduševila (…). jezika i zbilje, nelogičnostima, nonsensom, Iz duhovite inicijalne interakcije u kojoj djecu (i odrasle) u publici na pravila ponašanja u kaza- 421 V. I. / HINA, ”Maštovito novo čitanje slavnog predloška lištu s pozornice upozorava šarolika galerija oduševilo publiku u ZKM-u“, Tportal, 19. 11. 2017.

420 Nina Ožegović, ”Sjajni Smrdići i Čisteki djecu uče ekologiji 422 Nataša Govedić, ”Alisa u zemlji čudesa ili kako srediti bez imalo dosadnog mudrovanja“, Tportal.hr, 11. 10. 2017. jezičnu policiju“, Novilist.hr, 28. 11. 2017. / 261 /

266. Alisa u Zemlji čudesa, 2017.

neologizmima i ludičnošću, odnosima između sudbinu ljudi u improviziranoj sudnici, odru- ljudi, laži i stereotipa, prikazujući prethodnicu bljujući im glave stavljanjem crvenih jastuka. dadaističkoj i nadrealističkoj poetici, avan- Za dugim stolom Ludi Klobučar, Puh i Ožuj- gardnim smjerovima i književnosti apsurda. ski Zec ironiziraju englesko vrijeme pijenja Igra riječima, smislom i rekvizitarijem tekst čaja. Na kraju Alisa u boci koja se dokotrlja i predstavu pretvara u needukativnu igru pronađe svoje ime. Metaforički i alegorijski koja govori o ozbiljnim fenomenima i buđe- mišljenu predstavu razrađenu do svakog nju seksualnosti. Svijet začaranosti postiže detalja prati posvećena glumačka energija…423 se ne tako skupim scenskim materijalom: Nakon dvije predstave namijenjene mlađoj najloni su zrcala, pregrade, kazališne ulice, publici ZKM je ponovno postao mjestom šume; lonci, tave, poklopci, jastuci začarani praizvedbe jednog suvremenog domaćeg su predmeti, kapi krvi i oružje (...). Cijela se dramskog djela. Na Sceni Miško Polanec predstava gradi na iluzijama drugosti, sjena, bosanskohercegovačka redateljica Selma različitosti boja, zrcalnim podom s odra- Spahić postavila je dramu Tomislava Zajeca zom nove zbilje, poput Viscontijeva filma ili Ono što nedostaje, koja je nagrađena prvom hiperrealističke slike (...). Golemi bijeli kišobran Nagradom Marin Držić za 2014. U intervjuu s velikom ručkom postaje brod s jarbolom. koji je tim povodom dao Jutarnjem listu sam Juha ključa pjenom od najlona, zabranjene su autor precizno je odredio temeljne dramske riječi ’čudno, neobično, nevjerojatno‛. Kraljica i Kralj, stilizirane šahovske figure, određuju 423 Mira Muhoberac, ”S ovu i onu stranu Alisina zrcala“, Vijenac, Zagreb, 23. 11. 2017. / 262 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

267. Ono što nedostaje, 2017.

silnice svoga djela: Drama tematizira suoča- bijelim kvadratnim pločicama, hladnoćom vanje dviju sestara sa smrću majke koja ih je je mogao asocirati na mrtvačnicu ili kupao- napustila kao djevojčice. I dok jedna sestra, nicu, a u nekim prizorima dio koji se izdiže po profesiji psiholog, naizgled raspolaže i na Mount Everest. Publika je smještena u alatima za nošenje s traumom, druga sestra nekoliko redova uz suprotni dio scene, a sje- se suočava s brakom koji se raspada i malo- dalice se nastavljaju i nenatkrivenim dijelom ljetnim djetetom koje se pokušava nositi s prvotnog gledališta. Gledatelj je tako vrlo nerazumijevanjem vlastitog seksualnog iden- blizu glumcima u scenama koje se odigravaju titeta, a bez podrške roditelja koji su, zbog neposredno pred njim, ali i podosta udaljen vlastitog nesnalaženja, tek fizički prisutni u od onih prizora koji se odigravaju na drugim njegovom odrastanju. Na taj način, dijete se dijelovima plitke pozornice. To je originalan nađe u situaciji da potraži bliskost na pogreš- teatarski način pokazivanja kako Zajecova lica nom mjestu, što je prvi korak prema njegovom u pojedinim trenucima uspijevaju spoznati 424 osobnom slomu, kao i raspadu same obitelji. pravu prirodu svojih osjećaja da bi im ona Selma Spahić je u suradnji s autorom dramu vrlo brzo izmakla, a i gledateljima se također prilagodila svom redateljskom čitanju koje čini da ih ledi hladnoća te ranjene emocional- je kao iznimno važan element predvidjelo i nosti, da bi im potom postala daleka i strana. vizualno oblikovanje predstave, što je u svom Spahićeva tako pronalazi vjerojatno najpri- osvrtu posebno istaknuo Tomislav Kurelec: mjerenije redateljsko uobličenje teksta kojim Dio nevelikog gledališta postao je nastavak Zajec vrlo sugestivno iskazuje svoje viđenje (koji se uzdiže) dijela pozornice na kojem suvremenog obiteljskog života (...). Pritom se igralo. Čitav prostor, prekriven velikim autor tek posredno govori o suvremenom svijetu, jer njegovi likovi nisu određeni druš- tvenom pozicijom niti odnosom prema nekom 424 Ivana Mikuličin, ”Tomislav Zajec: ’Predstavljaju me kao mladog pisca, ali ja ne znam što to znači...‘“, Jutarnji.hr, 7. određenom sustavu moći i vlasti. Neobič- 4. 2015. / 263 /

268. Ono što nedostaje, 2017.

nost njihove pozicije vidljiva je i u scenskom redom dobili i drugi glumci iz deveteročla- pokretu koji je Blaženka Kovač Carić obli- nog ansambla, od Katarine Bistrović-Darvaš, kovala tako da povremena odstupanja od koja je u ulozi stalno zapjenjene Žene snažno uobičajenih kretnji ukazuju na netipičnost iskazala sav godinama taloženi gnjev i gorčinu protagonista (…). Time se ujedno naglašava prema majci, do Zorana Čubrila (Muškarac), Zajecovo udaljavanje od jasnijeg prikazivanja Frana Maškovića (Humanitarac), Nataše sredine, a i psihološke motivacije postupaka Dangubić (Ženina sestra) ili Doris Šarić- lica. Potiskuju ih simbolizam, oniričke slike i Kukuljice (Katja, Ženina majka), čiji su uvodni elementi bliski egzistencijalizmu.425 Ključni monolog starice koja pred smrt u staračkom zalog iznimnoj dojmljivosti ove predstave bili domu osvještava zablude života426 poneki su, dakako, glumci koji su otjelovili likove Zaje- kritičari istakli kao jedan od najpotresnijih cove drame, pri čemu je još jednom posebno trenutaka predstave. Drugi takav trenutak bila istaknut Adrian Pezdirc. Ulogu 16-godišnjeg je (u odnosu na izvorni tekst s prizorom silo- tinejdžera Davida, koji istražuje svoju homo- vanja znatno ublažena) scena kada se David seksualnost, izvanredno je utjelovio mladi nudi Humanitarcu, što je na vrlo intrigantan Adrian Pezdirc, unijevši u lik cijeli dijapazon način prokomentirala Ana Fazekaš: Lik mla- emocija, od naivnosti i dječačke ranjivosti dića Davida u gotovo neizdrživo emotivnoj preko seksualne ustreptalosti tek probuđenog izvedbi Adriana Pezdirca dirnuo je sve kriti- mladca do zrelosti mladog čovjeka, spremnog čare i komentatore predstave (…) no zanimljivo da ostvari sebe bez obzira na društvene i obi- je i kako su kritičari opisali svoju potresenost teljske predodžbe o poželjnom sinu, napisala i, povremeno, dirnutost intimnim prizorom, u je primjerice Nina Ožegović, a pohvale su

426 Ovaj i prethodna dva citata preuzeti su iz: Nina Ožegović, ”’Ono što nedostaje‘ u ZKM-u – napeta i uzbudljiva 425 Tomislav Kurelec, ”Osjet ledene hladnoće“, Kazalište.hr, predstava koja je nedostajala hrvatskim pozornicama“, 8. 1. 2018. Tportal.hr, 18. 12. 2017. / 264 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

kojemu se mladić nespretno i možda nespre- Jeana Cocteaua, napisanu 1929, fragmente mno nudi nešto starijem muškarcu (...). Ova epistolarno-ispovjednog romana I love Dick opća potresenost ukazuje na (…) činjenicu autorice Chris Kraus iz 1997. te dijelove teo- da nam je kazališno iskustvo još uvijek u pre- rijsko-filozofske studijeTesto junkie Paula B. velikoj mjeri heteronormativno te smo toliko Preciada iz 2008. Sva tri dijela, napisala je nenavikli na prizore queer žudnje i ljubavi da Bojana Radović, u biti su monolozi, ali ih dra- je ona, kada se pojavi, vrlo snažno obilježena, maturg Goran Ferčec i redatelj Bojan Đorđev što pak može u humanu empatiju umiješati predstavljaju višeglasno – u izvedbi Hrvojke preveliku dozu biljega političke geste.427 Na Begović, Nataše Dorčić, Barbare Prpić, Urše jednako zanimljiv način citirana je kritičarka Raukar i Lucije Šerbedžije. Priča je to o rodu, interpretirala i začudnu završnicu predstave, definiranom kroz žudnju, kroz seksualnost i pomaknute, prema riječima Selme Spahić, u mijene vremena koje protječe430 ili, riječima iščašeni, smrznuti svijet Everesta u kojem se Nine Ožegović, predstava koja propituje aktu- kidaju sve međuljudske veze i formira neko alne teme današnjeg svijeta, od statusa žena hipotetsko novo društvo, neopterećeno i preuzimanja predodređenih uloga u druš- hiljadugodišnjim odnosima moći i stegama tvu do posljedica tzv. farmakopornografskog patrijarhalnog društva.428 – No dok Zajec, režima, u kojem je u potpunosti promijenjena napisala je Ana Fazekaš, tekst završava smi- binarna podjela rodnih i spolnih stereotipa.431 ješkom majke, koja se prisjeća svoga tragično Osnovne smjernice Ferčecova i Đorđevljeva preminulog sina iz nekog sretnijeg trenutka u dramaturško-redateljskog postupka opisao je prošlosti, predstava završava snovitim prizo- pak u svom osvrtu Leon Žganec-Brajša: Pet rima u kojima glumci, zamotani u identične glumica, igrajući, ne postavlja se u dramske narančaste jakne s kapuljačama, prelaze s situacije u kojima bi mogle kontekstualizirati jednog kraja pozornice na drugi, kližući se, svoj lik i tako ga oblikovati, osobinama odi- vukući se, jurišajući u usponu na Everest (…). jeliti od ostalih i učiniti vlastitom scenskom Posljednji su začudni prizori grupno ener- kreacijom. Naprotiv, njihova se kreacija sastoji gično i katarzično razbijanje četvrtaste ledene u oduzimanju prava na osobnost – prvo vla- gromade, nakon čega slijedi smirivanje uz stitom (potencijalnom) liku a zatim i njegovoj cigaretu, što istovremeno stvara lažan efekt (eventualnoj) scenskoj kontekstualizaciji, a s pare daha, ali i dojam zasebnog, a opet zajed- ciljem postizanja univerzalnoga glasa, glasa ničkog iščekivanja. No predstava – možemo koji će na sceni biti predstavnik ne neke vjerovati da je to i namjerno – stvara osjećaj određene osobnosti nego društvenih pojava, kao da nešto nedostaje, ostavljajući nas na odnosa i devijacija o kojima govori. Ekspe- pragu između utopije i distopije, u kontem- riment, onaj autorskog tima predstave, tako plativnom prizoru hrpe pojedinaca, u kojoj se očituje u tretmanu lika, zapravo odricanju svatko gleda i misli u svoju stranu, kao da nam mogućnosti oblikovanja lika na sceni, a kako postavlja pitanje što ćemo dalje napraviti s pri- bi se ostvarila univerzalnost i time vjerojatno zorom koji nam je dan, a što ćemo poduzeti pokušalo ostvariti proces prepoznavanja i u vezi svakodnevice koju nam (p)odražava.429 identifikacije publike sa svim pojavama o Prva premijera ZKM-a u obljetničkoj mu kojima takvi, oksimoronski višeznačni, deper- 432 2018. godini, pod nazivom Ljudski glas sonalizirani likovi govore na sceni. Kritički spojila je istoimenu poetsku monodramu

430 Bojana Radović, ”’Ljudski glas‘ je priča o rodu definiranom 427 Ana Fazekaš, ”Vrijeme je glupo, a ljubav ponekad ne znači kroz seksualnost“, Večernji list, Zagreb, 19. 2. 2018. ništa“, Kazalište, Zagreb, br. 73/74, 2018.

431 Nina Ožegović, ”Hrabar i rizičan kazališni projekt ’Ljudski 428 Davor Špišić, ”Nova predstava po drami Tomislava Zajeca glas‘ podijelio publiku i to je jako dobro“, Tportal.hr, – Što kad se ljudi okuraže na velike životne odluke, a za njih 10. 2. 2018. nisu spremni“, Jutarnji.hr, 15. 12. 2017.

432 Leon Žganec-Brajša, ”Izostao obrađen komunikacijski 429 Isto kao u bilj. 427. okvir“, Kazalište.hr, 26. 2. 2018. / 265 /

269. Ljudski glas, 2018. / 266 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

osvrti na ovu predstavu bili su, ovisno o cijelo vrijeme jako svjesni teatarskog čina i da senzibilitetima i interpretacijskom diskursu u samu predstavu ulazimo svjesni da je teatar njihovih autor(ic)a, dosta različiti, a da je tako sredstvo kojim ostvarujemo ovu metaforu. I bilo i u slučaju onih kojima je kazališni čin da cijelo vrijeme moramo znati da govorimo prvenstveno i namijenjen, potvrdila nam je o nama, da smo danas i ovdje.434 Pišući o u zaključku svoje kritike i već citirana Nina Torbičinoj predstavi, Tomislav Čadež duho- Ožegović: Može se reći da je ’Ljudski glas‛ vito je opisao Tita Andronika kao treš horor hrabar i rizičan kazališni projekt koji otvara koji djeluje kao da dolazi ispod čekića kakva aktualne teme i pomiče granice izvedbe. onodobnog Quentina Tarantina, u kojeg se Koncept beogradskog redatelja Bojana Đor- krv lije obilnije od vode, udovi se sijeku, prije đeva (…) prilično je performerski orijentiran, s čega se vode dugi, sadistički dijalozi o pred- naglaskom na verbalnoj dimenziji i glumačkim stojećem krvoproliću, a sve u nekom kobnom interpretacijama. U takvom konceptu odlično ritmu farse i primordijalne sklonosti ubijanju, su se snašle glumice ZKM-a, koje su uvjerljivo no upravo je u mjeri kojom je redatelj uspio i dojmljivo (…) interpretirale svoje dionice bez obuzdati nasilje, a pritom sačuvati duh djela obzira na to što su u zadnjem dijelu izgovarale i dobiti željenu metaforu, vidio zalog uspješ- kilometre aktivističkog teksta. Treba reći i to da nosti te predstave: Redatelj Igor Vuk Torbica je predstava izazvala kod publike kontroverzne i njegova umjetnička ekipa sretno su oživjeli reakcije, od oduševljenja, preko nerazumije- tu svevremensku opčinjenost zlom; majstor- vanja, do negativnih kritika, što je dobro jer ska u realizaciji, ovdje u klasičnom prijevodu se time potvrđuje njezina polemičnost, a to Vladimira Gerića i dramaturškoj obradi Kata- i jest jedna od važnijih funkcija kazališta.433 rine Pejović, jest zamisao da su ubojice bez Lišena takvih kontroverzi bila je iduća pre- ostatka svi likovi važni (…) a opet u nama mijerna predstava ZKM-a, Tit Andronik. raste sućut za njihove postupke, pa i razumi- Tu vjerojatno najkrvaviju Shakespeareovu tra- jevanje za njihove zločine. Tu majstorsku nit gediju na scenu je postavio Igor Vuk Torbica, slijedi redatelj, koji uspostavlja vizualni kod koji je u jednom pretpremijernom razgovoru predstave sumoran i težak, s jezivim pseu- istaknuo kako ga je toj drami o osveti privukla dometonimijama (zdrava jetra na dlanovima mogućnost problematiziranja sukoba kultura, Aronovim predstavljaju zdravo dijete, svinj- patrijarhalne paradigme te sudara mlade ski papak odrezanu šaku Titusovu), i jezivim i stare generacije, ali i spoznaja da u Titu pseudometaforama (snop uredskih olovki Androniku Shakespeare ne govori samo o zlu predstavlja gotovo dva tuceta mrtvih Titusovih nego i o nemogućnosti prikazivanja prirode sinova). No, opet sve tako da se ne pretjeruje tog zla na sceni, zbog čega se cijelo vrijeme s nasiljem, nego upravo suprotno, sve do igra metaforama koje trebaju otkriti njegovu konca umjesto krvi teče voda, a ubojstveni 435 prirodu: Samo prikazivanje amputiranih udova čini simbolični su... Svojim viđenjem sve je ovdje nije u prvom planu. Zato je ovo tekst (…) te prosudbe potvrdio i kritičar portala Kazali- u kojem Shakespeare otkriva i samu prirodu šte.hr zaključivši kako je Torbičina predstava teatra (…). Sam Tit Andronik bukvalno shvaća ostvarila vrlo intrigantan spoj poštovanja pred- metafore, tradiciju, bitnost svojeg grada Rima loška, čije nasilje nije aktualizirano i učinjeno i svoje pozicije u njemu. On ničim ne dovodi u scenski zanimljivim vulgarnom brutalnošću ili pitanje da su to sve ljudske umotvorine koje, pronalaženjem očitih paralela u suvremenom ako oko njih ne postoji apsolutan konsenzus, nasilju i brutalnosti. Ono se ostvaruje kroz zapravo ne znače ništa. Tako nam Shake- predano i stvarno igranje Shakespeareova speare zapravo cijelo vrijeme govori da smo u teatru i da je iluzija to što vidimo. To je bila 434 Bojana Radović, ”Igor Vuk Torbica – ’Nasilje nad ženama pokazuje da naše društvo treba čišćenje ’limfoma‘“, moja nit vodilja dok smo radili; da smo svi Večernji list, Zagreb, 22. 3. 2018.

435 Tomislav Čadež, ”Shakespeareov treš horor sjajno oživljen 433 Isto kao u bilj. 431. u ZKM-u“, Jutarnji list, Zagreb, 26. 3. 2018. / 267 /

270. Tit Andronik, 2018. / 268 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Petar Leventić iznimno spretno se krećući od infantilnosti do autoritarnosti lika. Sreten Mokrović Tita Andronika igra u velikom ras- ponu refleksivnih i emocionalnih stanja (...) dok je Katarina Bistrović Darvaš kao Tamora istovremeno prepredena, snažna i beskrupu- lozna.436 Pa iako se nije teško složiti s ocjenom citiranog kritičara o još jednoj predstavi u kojoj je do punog izražaja došla snaga ZKM-ova glumačkog kolektiva, bilo bi nepravedno zane- mariti poseban ulog Sretena Mokrovića, na čijoj je kreaciji Tita (kontrapunktiranoj Marku Androniku Adriana Pezdirca) Nataša Gove- dić dijelom zasnovala i svoju interpretaciju predstave: Mokrovićev je Tit (…) opravdano postavljen kao sirovi rimski branitelj koji tre- tira svu svoju djecu kao omanju vojsku, a ne kao bliske obiteljske srodnike, ali njegov je psi- hološki scenski profil bliže psihotičnoj žudnji, koja u jednom trenutku gazi sve pred sobom i izaziva strah upravo time koliko je eksplozivan i silovateljski neobuzdan, dok u drugom plače nad ubijenom muhom. Mokrović igra čovjeka koji je izabrao rat kao zonu u kojoj je ovako i onako ’sve dozvoljeno‛, zato što je rat simetri- čan njegovoj osobnoj psihozi, za koju također vrijedi isto pravilo (...) Mokrović je (…) i glasovno i koreodramski i konceptualno bogat, precizan 271. Tit Andronik, 2018. i lucidan u načinu na koji igra psihotičnu struk- turu ličnosti (…). Titov brat Mark Andronik u interpretaciji Adriana Pezdirca jedina je osoba teksta u estetskom okviru koji je promišljen u čitavom komadu koja pokušava zaokrenuti kako bi ga afirmirao i predočio sve njegove kormilo ratnog kanibalizma prema smirenijem snage u oblikovanju nasilja kao izraza karak- promišljanju borbe za moć, ali u toj nakani ne terne nemoći likova (…). Scenografija Branka uspijeva, jer su njegova mirnodopska odmje- Hojnika, sastavljena od velikog, uglavnom pra- renost, umjerenost i refleksivnost potpuno znog (…) bijelo-sivog podija na kojem se odvija ’neshvatljive‛ ostatku militariziranih likova. predstava, i njegovih crnih rubova gdje glumci Odlična redateljska podjela i glumačka nijansi- provode vrijeme između scena, ostajući tako ranost i Mokrovića i Pezdirca otvara studiozan vidljivi publici ali i promatrajući zbivanja, vrlo pogled i na vojnu klaonicu ratišta i na gra- je uspjelo, efektno (…) rješenje (…) Glumački đanski ’zatvor‛ raspadajuće rimske države.437 ansambl Zagrebačkog kazališta mladih S tim zaključkom došli smo, napokon, i vrlo upravo je to – ansambl, čije je zajedničko blizu citiranoj Torbičinoj izjavi da izvodeći funkcioniranje i predanost u predstavi na vrlo Tita Andronika, cijelo vrijeme moramo znati visokoj razini (...). Zbog toga je teško, a donekle i nepravedno, govoriti o pojedinim ulogama. Ipak, treba istaknuti dojmljivost Arona Rakana 436 Leon Žganec-Brajša, ”Impresivna predstava o zastrašujućoj ljudskosti nasilja“, Kazalište.hr, 26. 2. 2018. Rushaidata, čije je izvorište zla u osobnosti sasvim vidljivo od početka do kraja. Saturnina, 437 ” Tit Andronik u ZKM-u: Nataša Govedić o novoj predstavi cara instaliranog od Tita Andronika (…) igra Igora Vuka Torbice“, Novilist.hr, 28. 3. 2018. / 269 /

272. Huddersfield, 2018.

da govorimo o nama, da smo danas i ovdje. uspješnosti kazališta u Teslinoj nesumnjivo Ta svijest o predstavama kojima izravno ili svjedoče i razni brojčani pokazatelji, pa se pri- neizravno uvijek govorimo o nama (…) danas mjerice na kraju sezone 2017/2018. uprava i ovdje, bila je, uostalom, pretpostavka na kojoj kazališta mogla pohvaliti s 371 izvedbom na se, unatoč pojedinim kriznim razdobljima, vlastitoj te još trideset izvedbi na gostujućim repertoar ZKM-a i gradio u prethodnih tridese- pozornicama (među kojima su bile i one u Tel tak godina, a koju je, kao njegova ravnateljica, Avivu, Pragu, Cividaleu, Novom Sadu, Sara- prihvatila i Snježana Abramović Milković, čiji jevu i Beogradu) koje je ukupno vidjelo više je prvi četverogodišnji mandat (drugi je dobila od 51.000 gledatelja, a s osamnaest nagrada u srpnju 2018) prošao u znaku posvećeno- u toj sezoni ZKM je ponovno bio najnagrađi- sti suvremenim domaćim autorima (Pešut, vanijim domaćim kazalištem. Pri svemu tome Vidić, Ferčec, Zajec, Kurspahić i Šeparović) valja spomenuti i razgranatu aktivnost Učili- te promišljenom okupljanju nove generacije šta, u kojem 2018. stalno ili honorarno djeluje redatelja (Gatica, Torbica, Božić i Spahić) koji dvadesetak pedagoga (dramski studio vodi su zajedno s onim iskusnijima (Magelli, Kica, Grozdana Lajić Horvat, plesni Marija Bitunjac, Dolenčić i Ruždjak Podolski) svojim predsta- vama zadržali Zagrebačko kazalište mladih tom razdoblju, a provokativno, problemski fokusirano na samom vrhu hrvatskog glumišta.438 O i visokoestetizirano kazalište donijeli su i projekti Jerneja Lorencija Eichmann u Jeruzalemu (s ishodišnim poticajem u istoimenom izvještaju o banalnosti zla Hannah Arendt) te mađarskog redatelja Árpáda Schillinga 438 Pokazala je to i postobljetnička sezona 2018/2019. koja Pansion Eden. Pred svoj odlazak iz ansambla još jedno je ”iscurila“ tijekom priprema za objavljivanje ove knjige. redateljsko ostvarenje na samom početku te sezone Predstave poput Huddersfielda Uglješe Šajtinca, u potpisao je i glumac Edvin Liverić, scenski reaktualiziravši prilagodbi Tomislava Zajeca i režiji Renea Medvešeka glasoviti Fellinijev film Proba orkestra, a potkraj svibnja ili Mladeži bez boga Boruta Šeparovića, nastale publici je predstavljeno i novo ostvarenje ZKM-ova prema motivima istoimenog Von Horvathova romana Inkubatora: triler s elementima komedije apsurda Tri X i i knjige Franca Bifa Berardija Heroji, našle su se među ja što ga je napisao, te u suradnji s Arijom Rizvić i režirao, najintrigantnijim ostvarenjima hrvatskoga glumišta u ZKM-ov glumac Filip Nola. / 270 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

273. Dječak vuk, 2004. 274. Djevin skok ili proljeće u slijepoj ulici, 2001.

275. Dijete iz limenke, 2006. 276. Crna offca, bella vrana, 2008.

277. Mačji blues, 2008. 278. Junaci Pavlove ulice, 2018. / 271 /

a lutkarski Natalie Murat Dean). Od početka 21. stoljeća brojne su predstave Učilišta, pri- mjerice Dječak vuk, Djevin skok, Plava ptica, Legenda o dva sunca, Dijete iz limenke, Zabranjena vrata, Crna offca, bella vrana ili Mačji blues, bile malim kazališnim hitovima zagrebačkog kazališnog repertoara, no često su, u produkcijskom i promotivnom smislu, bile hendikepirane u odnosu na predstave profesionalnog ansambla. Postava nove dramatizacije Molnárova romana Junaci Pavlove ulice kojom je, u režiji Lee Anasta- zije Fleger te izvedbi polaznika ZKM-ovih studija, okončana sezona 2017/2018, jasno je međutim pokazala nakanu da se u punom produkcijskom sjaju u redovni repertoar ponovno vrate i predstave Učilišta ZKM-a. Tako se na sedamdesetu obljetnicu uteme- ljenja na najbolji način potvrdilo da ZKM nije zaboravio svoja ishodišta, nego je ostao mje- stom kazališne inicijacije za tisuće mladih ljudi, ali je u međuvremenu postao i jednim od epicentara profesionalnog scenskog stva- 279. Dvorana Istra, pljesak glumcima ralaštva u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe; tvornicom modernog, progresivnog i anga- godina djelovali i neki od ponajboljih hrvatskih žiranog kazališta koje na promišljen način dramskih umjetnika), nego upravo u smislu spaja prosvijetljeni mainstream i navade kla- kolektivnosti kao bitne pretpostavke stvaranja sične repertoarne kuće s eksperimentom i kazališnog čina. Zahvaljujući toj predanosti umjetničkom provokacijom, nerijetko pritom i zajedništvu svoje kvalitativne okvire povre- brišući granice između institucionalnog i meno su nadrastali i neki prosječni kazališni izvaninstitucionalnog, popularnog i elitnog, uraci, a bez njih doslovno su nezamislivi izni- konvencionalnog i posvećenog. S razvojem profesionalnog pogona, a osobito od konca man obim aktivnosti i vrhunska postignuća 1980-ih do danas, sa ZKM-om su surađivali do kakvih je ZKM stizao u mnogim dionicama gotovo svi najvažniji hrvatski kazališni umjet- svoje novije povijesti. Pravu važnost Zagre- nici (dramaturzi, scenografi, kostimografi, bačkog kazališta mladih za razvoj hrvatskog skladatelji, koreografi, oblikovatelji svjetla…), glumišta na koncu 20. i početku 21. stoljeća od kojih mnogi, na žalost, nisu spomenuti odredit će tek neki budući naraštaji teatrologa u ovom kroničarski uobličenom pregledu i povjesničara kulture, no ono što bez ikakve povijesti Zagrebačkog kazališta mladih, što dvojbe već danas možemo ustvrditi jest da međutim nikako ne umanjuje njihov udio u bi naše glumište bez ZKM-a bilo neuspore- stvaranju te po mnogočemu posebne i nada- divo siromašnije i udaljenije od putova razvoja sve uspješne kazališne priče u koju je svoj suvremenog svjetskog kazališta. Zagrebačko prinos ugradio i nemali broj inozemnih umjet- kazalište mladih u krvotok je hrvatskog nika čije su kreacije bile samo jedan segment kazališta ubrizgalo opojnu, oslobađajuću i u procesu ZKM-ova integriranja u europske ljekovitu tinkturu vječne kazališne mladosti kazališne tijekove. Mnogo puta u ovoj knjizi te svega onoga što ona nosi sa sobom, od spomenut je glumački ansambl ZKM-a, i to znatiželje, hrabrosti i bunta do zanosa, mašte ne samo u smislu pojedinačnih dostignuća i beskrajne energije kojima se pomiču gra- njegovih članova (među kojima su svih ovih nice i rađaju novi, još nedosanjani svjetovi. / 272 / / 273 / / 274 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih / 275 / / 276 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

SEVENTY YEARS OF THE ZAGREB YOUTH THEATRE (1948–2018)

The story of the Zagreb Youth Theatre (Zagrebačko kazalište mladih) began in March 1948 with a decree founding the Pioneer Theatre (the Zagreb Pioneer Theatre from 1950) riding a wave of similar initiatives across former Yugoslavia. The idea was to teach schoolchildren (seven to fourteen years of age) about theatre and culture in general. Actress and writer Božena Begović was appointed the first chief executive, and the activities were divided into three sec- tions: theatre, ballet, and stage design. All the teachers were experienced theatre professionals. The head of the ballet section was ballet dancer and choreographer Nenad Lhotka, and the theatre section was led by Đurđa Dević, actress and stage director.

It was decided from the outset that the children should present what they had learned through études and shows. The first such show was a play by Božena Begović Pioniri na ljetovanju [Pioneers on Summer Holidays], staged on 30 June 1948, played only by children. This became regu- lar practice, which was later complemented with shows in which professional actors took the roles of adult charac- ters. In fact, over the next two decades, some of the finest actors of the time, such as Drago Krča, Ivona Petri, Josip Marotti, Pero Kvrgić, Sven Lasta, Fabijan Šovagović, Emil / 277 /

Glad and Semka Sokolović, joined in to play early as the season 1950/1951, it staged 117 alongside the children, which raised the bar performances that were seen by an impressive tremendously in terms of quality and reception audience of 52,000. among the audience. By 1955, the repertory of the Zagreb Pioneer By the end of 1949, the new theatre obtained a Theatre included over eighty shows (mostly three-storey building in the centre of Zagreb in plays and some ballet and pantomime) Preradovićeva Street to house administration directed by section heads and teachers. The and teaching facilities. The shows, however, most active among them was Đurđa Dević with were usually performed at Malo kazalište over fifty shows. One of the greatest challenges (The Small Theatre), an auxiliary stage of the in the early days was the lack of plays suitable

Croatian National Theatre and on some other for performance by schoolchildren, and, to stages in the city. Plans for the Zagreb Pioneer make matters worse, the choice was narrowed Theatre to have its own stage started in the further by (self-)imposed ideological, ethical, early 1950s, but none took root over the next and aesthetic censorship. It was safe to play three decades. Homeless, as they used to call Soviet authors (Kataev, Nosov, Mikhalkov, it, the theatre faced a number of challenges Preobrazhensky, Pistolenko, Lyubimova), when it came to staging performances, and whose plays continued to be staged even after the challenges grew with its popularity. As the breakup of Yugoslavia and the Soviet Union. / 278 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Soon enough, though, the repertory expand- these plays were directed by Zvjezdana Ladi- ed to include a wide range of national and ka, who joined the theatre in 1953, as soon as foreign authors, such as Mato Lovrak (Vlak u she had graduated from the Zagreb Academy snijegu [Train in the Snow] and Družba Pere of Dramatic Art, and who would see her re- Kvržice [Pero Knobble’s Gang]), Ferenc Mol- tirement there in 1988. nár (The Paul Street Boys), Erich Kästner (Emil and the Detectives), and Branko Ćopić (Ježe- With her arrival came a new era in the his- va kućica [The Hedgehog’s Home]). The the- tory of the Zagreb Pioneer Theatre. Božena atre also staged fairy tales (Bijeli jelen [White Begović retired, and the new chief executive Deer], Thumbling, Little Red Riding Hood, and was Milena Večerina. Đurđa Dević left the Lutonjica Toporko i devet župančića [Toporko theatre soon after, while Nenad Lhotka (who and His Nine Brothers]) and plays with singing left for Paris in 1951) was replaced by Marija and dancing by Blanka Chudoba (Jurekov re- Šembera as the head of the ballet section. Be- flector [Jurek’s Searchlight], Bajka u šumi [For- tween 1954 and 1965, the theatre repertory est Fairy Tale], Priča o Djedu Mrazu [Santa’s shed many a piece with a strong ideological Story], and Veseli strip [Happy Comic Book]). background, even though these continued to be played at various anniversaries and cel- Chudoba also authored a musical comedy ebrations, mostly taking the form of recitals Velika coprarija [The Great Sorcerer] with Ivo and commemorations. The spirit of change Lhotka Kalinski, who composed the score. showed itself through numerous pieces by This comedy is considered the first Croatian domestic authors drawing on WW2. Soviet operetta for children. authors retained a strong presence, but with more layered and complex pieces, some of A particularly interesting segment of the which dealt with fairy tales and folk legends. theatre’s production was the pantomimes, The world of fairy tales was also inhabited by born from a specific pedagogical approach successful performances of other authors, to teaching acting by Đurđa Dević, which domestic and foreign, especially those from was based on improvisation on a subject. the West, such as Dan Totheroh, Anneliese Ballet productions also attracted attention, Schmolke, Walter Bauer, and Jacinto Be- including Josef Bayer’s The Fairy Doll and navente. Children’s classics were relatively Tchaikovsky’s Nutcracker, to name the most rare (The Prince and the Pauper by Mark prominent. New opportunities to broaden the Twain, Uncle Tom’s Cabin by Harriet Beecher repertory came with the establishment of the Stowe, and Heidi by Johanna Spyri), where- Youth Scene in 1953, which took in the former as drama classics by authors such as Jovan pioneer pupils, now over 14 years of age. This Sterija Popović, Sophocles, Federico García introduced a more serious repertory, includ- Lorca and Marin Držić saw a few more per- ing national and international classics, such formances on the Youth Scene stage. as Twelfth Night, or What You Will, and Romeo and Juliet by William Shakespeare, Novela od Most of these were directed by Zvjezdana Stanca [The Duping of Stanac] by Marin Držić, Ladika and the other in-house director, Ante and Mariana Pineda by Federico García Lor- Jurin, and the majority were performed by the ca, all of which were staged without the help youth section amateur/student and profes- of professional actors. More often than not, sional actors or Zagreb Academy students. / 279 /

These years saw the birth of what would later introduced in the dance section of the theatre, become the core ensemble that would, from as classical ballet (Nightingale by Oskar Ned- 1962, gradually turn professional, even though bal, Butterflies by Robert Schumann) gradually no official decision was made to that effect. gave way to free form. Ivana Gattin, who start- This process started with the old pioneers ed at the theatre in the mid-1950s as the head Slavica Jukić and Franjo Džimi Jurčec, now of the rhythmic and dance section, played an graduate actors, taking up permanent posi- important role in this transition with her cho- tions in the theatre. They were later joined by reographies that included traditional folklore the third legendary member of the pioneer elements (Djed i repa [The Giant Turnip] by and youth ensemble, Tihomir Miško Polanec. Bogdan Gagić and Indijanski poni [Indian Pony] by Lovro Županović). Equally noteworthy By the mid-1960s, the ensemble counted ten were two outstanding performances (Šiptar- people and staged its first plays with fully ska suita by Emil Cosetto and Jurjaši by Josip professional cast (Djevojka s naslovne strane Andrić) which Ana Maletić, one of the leading [Cover Girl] by Puriša Đorđević in 1962, Sunny promoters of modern dance in , staged Morning by Serafin and Joaquin Álvarez Quin- with her ballet section pupils in 1959. At about tero in 1963). Important changes were also the same time, the theatre employed chore- / 280 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

ographer Milana Broš, who took her teaching The pupils and students continued to perform of free form even further (Ugly Duckling by independently (most often under the direc- Bogdan Gagić, Children’s Corner by Claude tion of Zvjezdana Ladika) and participate in Debussy). Within her rhythmic and dance sec- professional productions, but more and more tion, she established the Experimental Free plays were being staged exclusively by the Dance Group that would later grow into the professional ensemble, and the repertory Chamber Ensemble of Modern Dance after turned to adult audiences. The plays included she left the theatre. This ensemble played a some bold reinterpretations of Croatian and crucial role in the development of Croatian world classics, such as Kvas bez kruha [Yeast modern dance. Without Bread] by Antun Nemčić, Arkulin by Marin Držić, Romeo and Juliet and Hamlet The drama section, however, still dominated by William Shakespeare, but the focus was the theatre, both in the number of students on contemporary plays by domestic authors and in its repertory. The teaching of Zvjezdana (such as Dubravko Jelačić Bužimski, Matko Ladika, based on improvisation and the devel- Sršen, Ivan Bakmaz, Ivan Kušan, Nedjeljko opment of the young actor’s personality and Fabrio and Tomislav Bakarić), most of which their participation in the development of char- staged for the first time before an adult audi- acters and dramatic situations, soon received ence. Not only did some of these plays rede- international recognition. Between 1955 and fine the contemporary stage expression but 1965, the theatre visited more than seventy they also provided a new metaphoric subtext towns across Yugoslavia, and after the 1957 that questioned current social and political International Children’s Festival in Palermo, topics and paradigms. This is particularly true became sought after abroad (Brno, Berlin, Bra- of Tomislav Bakarić’s plays Anno Domini 1573 tislava, Nürnberg, Finspång, Vicenza, Warsaw, directed by Petar Veček and Malleus malefi- Poznan, Piła, Krakow) and received a number carum directed by Ivica Kunčević, as well as of prestigious international awards. of the plays directed by Miroslav Međimorec, including Obsidio Sigetiana, which draws on But in 1966 a new era dawned in the theatre the writings of several authors, Toranj [The with the arrival of a new director and dramatist, Tower] and Naivci [Suckers] by Ivan Kušan, Nikola Vončina. Over the next eleven years he and Hrvatska rapsodija [Croatian Rhapsody] would work hard to fully professionalise the by Miroslav Krleža. All these plays are charged theatre, complete the core ensemble with new with the unconventional, progressive spirit of actors, collaborate closely with the Zagreb student theatre which marked Međimorec’s Academy, commission top Croatian directors early days, before he studied directing. of younger and mid generations (Dino Radoje- vić, Božidar Violić, Petar Selem, Tomislav Dur- At the same time, the repertory for children bešić, Georgij Paro, Joško Juvančić, Vladimir and young people grew for another forty-odd Gerić, Tomislav Radić, and Želimir Mesarić), shows, some of which became big hits like and redefine the repertory. This was also the Captain John Peoplefox by Duško Radović year when the theatre changed its name to and Miroslav Belović (directed by Božidar Vi- what it is now called, the Zagreb Youth Theatre olić), a restaging of The Hedgehog’s Home (Zagrebačko kazalište mladih, ZKM). by Branko Ćopić (directed by J. Juvančić), the / 281 /

musical spectacle Mačak Džingiskan i Miki considering its growth, became a consid- Trasi [Genghis Khan the Cat and Mike Tracy] erable challenge. Promises about a new or (directed by Z. Ladika, score by Ladislav Tulač) adapted theatre building were made and based on the novel and lyrics of Vesna Parun forgotten until Nikola Vončina renovated two about the adventures of two kittens from the rehearsal rooms in the old theatre building island of Zlarin, then Invisible Leonard, a play in Preradovićeva, joining them into one stage, about a lonely girl based on a text by Norma which was then named after the number of Šerment (also directed by Z. Ladika). seats it could accommodate: L – 99. This stage hosted part of the theatre repertory Well received by the audience were also fun- for the next fifteen years, but the theatre did ny parodies by Boris Senker, Tahir Mujičić, not give up on its dream of a larger and more and Nino Škrabe Vitezovi otrulog stola [The accommodating stage. One of the options Knights of the Rotten Table] and Tri pušketira was to renovate the former concert hall Istra [Three Rifleteers], through which the chief ex- located downtown in Nikola Tesla Street, but ecutive Nikola Vončina continued his search the plans were postponed indefinitely, which for domestic authors whose texts hit the eventually forced Nikola Vončina to give up sensibility and interests of the youngest au- his chief executive position in 1977. dience. Even more success in this sense was achieved through collaboration with a group The decade that followed saw several acting of authors gathered around the West Berlin chief executives and even an executive board GRIPS Theatre (Volker Ludwig, Carsten Krüger, run the theatre, while in terms of repertory Reiner Hachfeld and Reiner Lücker), who liked aesthetics and production the course re- to call themselves the emancipatory theatre. mained the same. One of the key figures to They denounced dumbing down to children keep this track was Božidar Violić, who joined with infantile and glamorous shows full of the theatre in 1979 and stayed until his retire- stereotypes. Instead, they strove to speak to ment in 1999. In the first two years he was the children with problematic pieces whose sub- art director, then dramatist, and eventually the jects and form were rooted in their everyday in-house director. Under the circumstances, life. They insisted on honest communication the repertory for children and young people with their audience. Their pieces staged in returned to the fore, and the number of shows Zagreb (Stokkerlok und Millipilli, Maximilian performed by pupils/students and the profes- Pfeiferling, Mugnog Kinder, Balle, Malle, Hupe sional ensemble and guest actors grew. und Artur, and Mannomann!) directed by Dino Radojević and his team (Drago Turina, set and The most notable were Aad Edmond costume designer, Igor Kuljerić, composer) Greidanus’s Hodl de Bodl, the stage render- achieved exactly that and some of them saw ing of the children’s stories by Ivana Brlić more than one hundred performances. Mažuranić (Čudnovate zgode šegrta Hlapića [The Marvellous Adventures of Hlapić the Even though the Zagreb Youth Theatre flew Apprentice) and Bajka o kneževiću Sveboru well over the Yugoslav cultural radar, its i svarožici Sunčici [The Tale of Prince Svebor bleeps hard to ignore, it still had to perform and the Sun Goddess Sunčica] and of the on borrowed stages all over Zagreb, which, popular children’s crime novel by Ivan Kušan / 282 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

The Mystery of the Stolen Painting (aka Koko event, one of the priorities was to complete in Paris), but the absolute winners in terms of the renovation and adaptation of the old Is- the number of performances were the plays tra Hall and the surrounding buildings that by Hansjörg Schneider Robinson Learns to were to accommodate the newly established Dance (directed by D. Radojević) and Let’s Youth Culture Centre, whose most prominent Play Little Red Riding Hood (directed by section was the Zagreb Youth Theatre. This Damir Munitić). These two children’s plays new culture complex was officially opened were staged exclusively by the professional in the summer of 1987, but only the small ensemble. There were others, too, such as the Janje stage (which was named after Tihomir popular Nećko svojeglavečko directed by B. Miško Polanec in 2001) was in full working Violić, based on the piece Ah! Les enfants de order, while the great hall came into operation maintenant! by the French author René Pillot, in 1989, when it staged Radni naslov: Nacija translated and adapted by Zvonimir Balog. [Working Title: The Nation], directed by Paolo The repertory also revisited the GRIPS The- Magelli, which combined four satirical come- atre with Mensch Mädchen! by Stefan Reisner dies by Carl Sternheim. and Max und Milli by V. Ludwig, both directed again by D. Radojević. The head of the theatre at that time was Mladen Iveković, who engaged dramatist Vjer- Several independent student productions an Zuppa and later director Paolo Magelli to also became hits, especially the rock musi- give it a distinguished aesthetic profile and cal Who Does This Kid Take After? based on push it forward as a modern, progressive the- the book with the same title by contemporary atre close to the new urban generations of Hungarian author Éva Janikovszky, adapted for youngsters who had become exposed to the stage and directed by Z. Ladika with the score rich and intense (sub)cultural scene of the city composed by L. Tulač. since the late 1970s.

Even though the programme for grown-ups had By the end of 1992, the theatre distinguished a few notable shows – such as the powerful itself with a number of shows, the most nota- rendering of Janko Polić Kamov’s drama Orgije ble among them being Odisej i sin [Odysseus monaha [Monk’s Orgy] of 1907, the première of & Son] by Veno Taufer (directed by Vito Taufer), A tek se vjenčali [And They Just Got Married] Midsummer Night’s Dream by Shakespeare by a young Croatian dramatist Lada Kaštelan and The Jungle Book by Rudyard Kipling (di- and the all-time hit comedy by Ephraim Kishon rected by Janusz Kica), Zastave [Banners], an adaptation of a five-volume historical novel by Oh, Oh, Juliet – it reached a plateau in terms of the Croatian bard Miroslav Krleža (directed by quality and quantity, which was reflected in the Georgij Paro), and Magic & Loss, drawing on dispersion of style and genre. Ferdinand Bruckner’s Pains of Youth (directed by Eduard Miler). These shows distinguished In 1984, Zagreb won the chance to organise the theatre not only in style and repertory, but the World University Games (aka Universi- as the most vital establishment in a country ade) to take place in 1987, which triggered that was already falling apart. Over the next a renovation boom all over the city and its two years, the fogs of war and Yugoslav Army surroundings. As cultural events of all sorts aggression overwhelmed Croatia, and Zagreb were to accompany this high-profile sporting was not spared. / 283 /

To make things worse, the management of hu- works that addressed the burning issues of man resources at the theatre was at its lowest Croatian society and the lingering fog of war point, and this stalemate lasted until the arrival in the countries of former Yugoslavia. These of the new young chief executive and director contemporary issues were also addressed Leo Katunarić in the autumn of 1994 and the from the historical perspective of older and reinstated independence of the theatre. The complex works describing traumatic historic idea was to carry on from where it had left off events, such as Veliki meštar sviju hulja [The two years earlier. The theatre produced sev- Great Master of All Scoundrels] by Miroslav eral highly distinguished shows, including the Krleža, Peto evanđelje [The Fifth Gospel] Three Musketeers by Alexander Dumas (di- by Ilija Jakovljević and Slobodan Šnajder, all rector J. Kica), Uncle Vanya and Three Sisters directed by Branko Brezovec, as well as Till- by Chekhov (director P. Magelli), and Hamper ina kutija [Tilla’s Box], an adaptation of Tilla [The Bucket], written and directed by Rene Durieux’s drama Zagreb 1945 by Dubravka Medvešek. This last, non-verbal poetic fanta- Crnojević Carić. sy about people from the margins of society would become one of Croatian's greatest the- Branko Brezovec also staged the most spec- atre hits by the end of the 20th century. tacular show of the time, Kamov, smrtopis [Kamov: On Death] by combining Šnajder’s At the same time, the drama, dance, and pup- drama of the same name about the tragic hero pet section of the theatre under the guidance of Croatian Modernism Janko Polić Kamov, of director Vlado Krušić continued to focus and Luhrmann’s hit film Moulin Rouge! Šna- on progressive teaching methods and child jder’s era was also marked by new shows by creativity with nearly one thousand pupils Rene Medvešek, namely Brat Magarac [Broth- and students a year. The sections regularly er Donkey] – a phantasmagoria inspired by produced shows, but since the turn of the the life and teachings of St Francis of Assisi 1990s neither these nor the new profession- – and Naš grad [Our Town] based on the play al ensemble shows intended for children and by Thornton Wilder. young people (one to two top productions a year) dominated the repertory. Even though Further changes in the profile of the theatre the theatre had not given up its original mis- came with the arrival of theatre critic and sion to produce for children and the young, it dramaturg Dubravka Vrgoč at the helm in became a leading Croatian repertory theatre 2004, where she stayed until the end of the for adult audiences in the country, which ulti- 2013/2014 season. Over these nine and a half mately set its main course. years, the theatre produced 65 new shows (plus forty-odd co-productions with the- A case in point is the years between 2001 atres at home and abroad) and had over 300 and 2004, marked by the repertory choices performances a year (including numerous of the new chief executive, a writer Slobodan guest performances) for an ever-increasing Šnajder. The repertory included shows such audience. This also resulted in improved rev- as Susjeda [Neighbour] by Zorica Radaković, enues. The theatre echoed its times and often Veliki bijeli zec [Big White Rabbit] by Ivan addressed issues considered to belong to Vidić, and Zaštićena zona [Protected Area] the realm of obsession, taboo, or suppression, by Damir Šodan based on contemporary whether intimate and individual or afflicting / 284 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

the whole of society, such as nationalism, ti? [Excuse Me, Can I Tell You a Story?] and xenophobia, war crimes, family violence, cor- Ovo bi mogla biti moja ulica and [This Could ruption, alienation, sensationalism, or media Be My Street]), Olja Lozica (Sada je, zapravo, manipulation. sve dobro [All’s Well Now, Really]), Boris Bakal (Eksplicitni sadržaji [Explicit Content]), and These frustrations and neuroses were often Dino Mustafić (Kako smo preživjele [How We addressed in the works of domestic and con- Survived]). temporary writers, as they seemed to best re- flect the zeitgeist, such as the triptych Arhetip: Even the classics were made highly topical Medeja / Žena bomba / Europa [Archetype: thanks to new, compelling directors such Medeia / Woman-Bomb / Europe] by Ivana as Oliver Frljić (Spring Awakening by Frank Sajko, Fireflies by Tena Štivičić, Moj sin malo Wedekind, Hamlet by Shakespeare, and Gul- sporije hoda [My Son is Just a Slow Walker] liver’s Travels by Jonathan Swift), Jernej Lor- by Ivor Martinić, Garaža [Garage] by Zdenko enci (Auditor by Nikolay Gogol and Tartuffe Mesarić, Žena bez tijela [A Woman Without a by Molière) or Bobo Jelčić (The Seagull by Body] by Mate Matišić, and Zagrebački pen- Chekhov), but the repertory also included tagram [Zagreb Pentagram], a combination mainstream shows, such as those staged of sketches by five authors). This increase by Vasily Senin (The Seagull by Chekhov and in production often involved commissioning Anna Karenina by Leo Tolstoy), to strike a new pieces from playwrights of younger gen- balance between new experimental theatre erations, who became attached to the theatre brought to ZKM by some of the most progres- as time went by. For this reason, the theatre sive independent authors in the country and gradually shifted its course toward becoming the more conventional theatre, closer to the and distinguishing itself as a unique author’s general public. This concept of enlightened theatre in Croatia in the early 2000s. mainstream was another distinguishing trait of the theatre and included a selection of A number of outstanding plays started from recent European drama, often co-produced, an idea or a sketch and only sometimes drew such as Grasshoppers by Biljana Srbljanović, on an existing text, but all of them were the Phaedra’s Love by Sarah Kane, Nightsongs product of collective work that engaged in by Jon Fosse, L’envolée by Gilles Granouillet, controversy or dialogue with current social Love’s End by Pascal Rambert, and Bergman’s issues and phenomena through a variety of Women by Nikolai Rudkovsky. performance styles and registers, including traditional theatrical forms. These include Co-productions with theatres and festivals plays by Bobo Jelčić and Nataša Rajković abroad brought substantial financial support (S druge strane [On the Other Side], Izlog, and participation in major contemporary the- [Shop Window]), Borut Šeparović (Gener- atrical events in Europe, especially from the acija 91.-95. [Generation 1991-95], Mauzer time the theatre became a member of the [Mauser]), Rene Medvešek (Vrata do [Next European Theatre Convention (ETC), which Door], Najbolja juha! Najbolja juha! [The Best gathers dozens of the most prominent Euro- of Soups!], Čovjek koji je spasio Europu [The pean theatres with the common aim of pro- Man Who Saved Europe]), Anica Tomić and moting European identity and international Jelena Kovačić (Oprostite, mogu li vam ispriča- exchange. At the time, the theatre performed / 285 /

on a number of stages all over the world (Vi- Snježana Abramović Milković (as Dubravka enna, Berlin, Budapest, Brussels, San José, Vrgoč left to run the Croatian National Theatre) Santiago de Chile, New York, Helsinki, Varna, in 2014. Before taking the helm of ZKM, she Nitra, Lille, Lyon, Vilnius, Wiesbaden, Bremen, had been head of the Zagreb Dance Company Heidelberg, Stuttgart, Dortmund, Plzeň, Sa- and the founder and programme director of rajevo, Ljubljana, , Parma, Modena, the international Dance and Non-Verbal The- Moscow, Nottingham, Nancy, Saint-Étienne, atre Festival San Vincenti for a long time. She Paris, and Lisbon, just to name several of continued to work with directors who had be- them), and foreign theatres often visited the come part of the theatre’s history, such as Pao- theatre in return, thanks to the World Theatre lo Magelli (Noćni život [Night Life] by Ivan Vidić), Festival (hosted by ZKM from 2004 to 2013) Janusz Kica (The Magic Mountain by Thomas and the year-round European Theatre Cycle Mann), and Krešimir Dolenčić (Sherlock Holm- at ZKM (started in 2006). es by Ana Tonković Dolenčić) and opened the doors to young new directors from Croatia and Besides established Croatian directors span- neighbouring countries (Renata Carola Gati- ning several generations, from Ivica Buljan and ca, Igor Vuk Torbica, Saša Božić, Selma Spahić, Franka Perković to Janusz Kica, Paolo Magelli, Miran Kurspahić and Olja Lozica). and Božidar Violić, shows were staged by a number of other European directors, such as The repertory continued to combine highly Haris Pašović, Ivan Popovski, Boris Liješević, acclaimed mainstream and less convention- Jean-Claude Berutti, Jan Fabre, and Pascal al plays, and to keep up with the latest drama Rambert, bringing to the stage a diversity of production (Jazmín Sequeira and Luciano experiences, strategies, ideas, and aesthetic Delprato #workingtitleantigone, Dino Pešut approaches, which made ZKM’s stages gen- (Pret)posljednja panda ili statika [(Pen)Ulti- uine hubs of theatrical pluralism. mate Panda or Static], Tomislav Zajec Ono što nedostaje [That Which Is Missing], Goran The same is true of the repertory for children Ferčec Radnice u gladovanju [Female Work- and the young, with directors such as Robert ers on Hunger Strike]), but no less successful Waltl, Ivica Boban, Krešimir Dolenčić and Dar- were the performances of established plays, io Harjaček reinterpreting children’s classics especially Krleža’s Kristofor Kolumbo [Chris- (The Little Mermaid, The Mystery of the Stolen topher Columbus] directed by R. Medvešek, Painting, Around the World in 80 Days), car- Shakespeare’s Titus Andronicus, and the mul- toons (Professor Baltazar), and comics (Alan tiple award winner Ernst Toller’s Hinkemann, Ford) or seeking new ways to communicate both directed by Igor Vuk Torbica. with the youngest audience (My Ghost by Pascal Rambert and You’re Part of It! by Hol- Outstanding success also followed specta- ger Schober). Communication was also at the cles such as the revisiting of Lewis Carroll’s core of the public and repertory performances Alice’s Adventures in Wonderland by Ivor of the Theatre’s Educational Centre, counting Martinić (directed by R. Carola Gatica) and over 1,500 students. the dramatization of Kristian Novak’s nov- el Črna mati zemla [Black Mother Earth] by The range of activities continued to expand Tomislav Zajec (directed by Dora Ruždjak Po- with the arrival of the new chief executive dolski). This highly acclaimed play brought to / 286 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

the fore the collective quality of the ensemble as one of the key traits that distinguish ZKM from other Croatian theatres. The idea of the collective as a creative force dates back to the 1970s and has developed over the last three decades into a paradigm which is the foun- dation of ZKM’s charisma and success. Even though the ensemble has always boasted top actors such as Slavica Jukić, Franjo Džimi Jur- čec, Zvonimir Torjanac, Davor Borčić, Branko Supek, Tanja Knezić, Vitomira Lončar, Katarina Bistrović-Darvaš, Nataša Dorčić, Vilim Matula, Rene Medvešek, Branko Meničanin, Sreten Mokrović, Suzana Nikolić, Urša Raukar, Doris Šarić-Kukuljica, Ksenija Marinković, Krešimir Mikić, Jadranka Đokić, Nina Violić, Frano Mašković, Goran Bogdan, and many others, these individuals were always committed to the collective spirit of the company that marked the performances of the master- pieces of the author’s theatre and made ZKM known across Europe.

The same collective principle governed its work and studies from the beginning of the Zagreb Pioneer/Youth Theatre, from the first insecure steps made by so many actors, direc- tors, dramatists, dancers and choreographers, who later became highly acclaimed, which is why we can proudly say that this institution has always been one of the cornerstones of con- temporary Croatian theatre. With a top-notch company of thirty-odd in-house crew which always welcomes visiting actors, directors, and their teams, the Zagreb Youth Theatre is now celebrating its seventieth anniversary in a building that meets all the requirements of a modern theatre and boasts excellent logisti- cal and organisational support to maintain the highest levels of performances that we have grown accustomed to since 1989. / 287 / / 288 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih / 289 / / 290 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

REPERTOAR ZAGREBAČKOG KAZALIŠTA MLADIH OD 1948. DO 2019.

Kratice i oznake: – Red. (redatelj/ica), pr. (prijevod), dram. (dramatizacija), kor. (koreografija), gl. (glazba), pred. (predstave/ predstava; odnosi se na broj izvedbi pojedinog naslova).

– Strelica uz broj izvedbi () označava da je u trenutku zaključenja rada na teatrografiji (20. lipnja 2019.) predstava još bila na repertoaru.

– Zvjezdica uz naslov (*) označava da je riječ o dramskoj, plesnoj ili lutkarskoj predstavi Učilišta/Studija ZKM-a. Takva oznaka upotrijebljena je samo za predstave premijerno izvedene nakon prosinca 1974. / 291 /

Božena Begović: Božena Begović: PIONIRI NA LJETOVANJU. DRUG ZA DRUGA. Red. Božena Begović. Red. Đurđa Dević. Praizvedba: 30. 6. 1948. – 4 pred. Praizvedba: 26. 11. 1949. – 3 pred.

Valentin Petrovič Katajev: Jovan Jovanović Zmaj: BIJELI SE OSAMLJENO JEDRO. MALE RADOSTI – MALE ŽALOSTI. Pr. Ida Saprinovska. Inscenirane pjesme J. Jovanovića Zmaja. Red. Đurđa Dević. Umjetničko rukovodstvo: Đurđa Dević. Premijera: 10. 11. 1948. – 20 pred. Premijera: 12. 12. 1949. – 20 pred.

Božena Begović: Sergej Preobraženskij: ŠALA NA LJETOVANJU. PRAVI DRUG. Red. Đurđa Dević. Red. Moric Danon. Praizvedba: 5. 12. 1948. – 1 pred. Premijera: 12. 12. 1949. – 13 pred.

Nikolaj Nikolajevič Nosov: Nikolaj Nikolajevič Nosov: PLAVI MODEL. VJEŠTE RUKE. Red. Đurđa Dević. Red. Đurđa Dević. Premijera: 5. 12. 1948. – 17 pred. Premijera: 12. 12. 1949. – 17 pred.

Ivanka Vujčić-Laszowski: Josip Pavičić: SPAŠENO SVJETLO. STOLJETNI KALENDAR. Red. Đurđa Dević. Red. Moric Danon. Praizvedba: 15. 1. 1949. – 25 pred. Praizvedba: 31. 12. 1949. – 2 pred.

Ivo Lhotka Kalinski: Đurđa Dević – Božena Begović: MALE PRIČE. DOČEK NOVE GODINE. Baletni divertissement. Od starih i novih šala, vlastitih i tuđih, Kor. Nenad Lhotka. sastavile Đ. Dević i B. Begović. Stihovi Mire Praizvedba: 30. 4. 1949. – 17 pred. Alečković, Nikole Milićevića i drugih pjesnika. Red. Đurđa Dević. Sergej Vladimirovič Mihalkov: Premijera: 31. 12. 1949. – 2 pred. POSEBNI ZADATAK. Pr. Ida Saprinovska. Vladimir Pistolenko: Red. Đurđa Dević. DRUGOVI. Premijera: 9. 5. 1949. – 13. pred. Pr. Ida Saprinovska. Red. Đurđa Dević. Đurđa Dević: Premijera: 23. 1. 1950. – 14 pred. DAN PIONIRA. Red. Đurđa Dević. Praizvedba: 26. 6. 1949. – 1 pred. / 292 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Vera Ljubimova: Đurđa Dević: KRASAN DAR. TAMNA PRIČA Pr. Ida Saprinovska. [TONČEKOVE VESELE PRIČE]. Red. Đurđa Dević. Red. Đurđa Dević. Premijera: 30. 1. 1950. – 13 pred. Premijera: 15. 11. 1950. – 13 pred.

Mato Lovrak – Đurđa Dević: Branko Ćopić: VLAK U SNIJEGU. JEŽEVA KUĆA Dram. Đurđa Dević. [TONČEKOVE VESELE PRIČE]. Red. Đurđa Dević. Red. Đurđa Dević. Premijera: 17. 5. 1950. – 5 pred. Premijera: 15. 11. 1950. – 12 pred.

Đurđa Dević: Kamil Horak: KRUH [STARA VREMENA]. TONČEKOV DOŽIVLJAJ Pantomimska etida. [TONČEKOVE VESELE PRIČE]. Scenska postava: Đurđa Dević. Pr. i obradili Pavel Halaček i Đurđa Dević. Premijera: 2. 6. 1950. – 21 pred. Red. Đurđa Dević. Premijera: 15. 11. 1950. – 2 pred. Đurđa Dević: DOBAR TEK [STARA VREMENA]. Pietro Guerrini: Pantomimska etida. VISOKA PEĆ. Scenska postava: Đurđa Dević. Pr. Drago Rubin. Premijera: 2. 6. 1950. – 21 pred. Red. Đurđa Dević. Premijera: 30. 11. 1950. – 5 pred. Đurđa Dević – Božena Begović: NAJLJEPŠA LUTKA [STARA VREMENA]. Božena Begović – Đurđa Dević: Pantomimska etida. ZLATNA LOPTA. Red. Đurđa Dević. Bajka-pantomima. Premijera: 21. 6. 1950. – 19 pred. Red. Đurđa Dević. Praizvedba: 31. 12. 1950. – 20 pred. Đurđa Dević – Božena Begović: LOPTA [STARA VREMENA]. Vera Ljubimova: Pantomimska etida. SNJEŠKO. Red. Đurđa Dević. Pr. Ida Saprinovska. Premijera: 21. 6. 1950. – 19 pred. Red. Đurđa Dević. Premijera: 19. 1. 1951. – 6 pred. Joseph Bayer: VILA LUTAKA. H. Rašić (Vojmil Rabadan): Balet-pantomima. MALI PALČIĆ. Red. i kor. Nenad Lhotka. Red. Đurđa Dević. Praizvedba: 21. 6. 1950. – 24 pred. Premijera: 25. 2. 1951. – 24 pred. / 293 /

Zlata Kolarić-Kišur: Blanka Chudoba – Đurđa Dević: POLET MLADOSTI. VESELI STRIP. Red. Đurđa Dević. Red. Đurđa Dević. Praizvedba: 22. 3. 1951. – 4 pred. Praizvedba: 12. 12. 1951. – 13 pred.

Blanka Chudoba: Radovan Wolf: JUREKOV REFLEKTOR (RUŽICA I LJUBICA). KEBA (LAŽNI JUNAK). Red. Đurđa Dević. Red. Đurđa Dević. Praizvedba: 21. 4. 1951. – 16 pred. Praizvedba: 1. 2. 1952. – 6 pred.

BALETNI DIVERTISSEMENT. Zlata Kolarić-Kišur: Autori: Frédéric Chopin, Ludwig van KRISTALNI ZVONČIĆI. Beethoven, Luigi Boccherini, Aleksandr Red. Ante Jurin. Tihonovič Grečaninov, Milan Asić, Johann Praizvedba: 13. 2. 1952. – 5 pred. Strauss, Giuseppe Verdi, Charles Gounod, Franz Lehár. Vjera Rašković: I MRTVI ĆEMO PRONIJETI Kor. Marija Šembera. ISTINU. Premijera: 21. 4. 1951. – 9 pred. Red. Đurđa Dević. Praizvedba: 26. 2. 1952. – 6 pred. Božena Begović – Đurđa Dević: ZLATNA LOPTA. Blanka Chudoba: BAJKA U ŠUMI. Bajka-pantomima. Red. Đurđa Dević. Red. Đurđa Dević. Praizvedba: 30. 3. 1952. – 15 pred. Obnova: 7. 10. 1951. – 20 pred. (40). Pjotr IIjič Čajkovski: ORAŠAR. Jevgenij Lvovič Švarc: Baletna bajka. CRVENKAPICA I VUK. Scenarij napisao Marius Petipa prema priči Preradio: Miodrag Pešić. Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna u Red. Ante Jurin. obradbi Alexandrea Dumasa sina. Premijera: 3. 11. 1951. – 22 pred. Red. i kor. Silvija Hercigonja. Premijera: 6. 5. 1952. – 23 pred. Đurđa Dević – Mato Lovrak: VLAK U SNIJEGU. Božena Begović: MALI VRTLAR. Dram. Đurđa Dević. Red. Đurđa Dević. Red. Đurđa Dević. Praizvedba: 5. 10. 1952. – 8 pred. Obnova: 18. 11. 1951. – 8 pred. (13). Davor Jerković: ČAROBNE PAPUČICE. Milan Sachs: Red. Ante Jurin. MIŠKO MEĐU ŽIVOTINJAMA. Praizvedba: 19. 10. 1952. – 13 pred. Inscenirane pjesme. Red. Đurđa Dević. Premijera: 12. 12. 1951. – 34 pred. / 294 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Božena Begović: DRUG ZA DRUGA. KLASIČNI FRAGMENTI. Red. Đurđa Dević. Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais: Obnova: 2. 11. 1952. – 1 pred. (4). SEVILJSKI BRIJAČ (I. čin: 1. prizor. II. čin: 1.–7, 9.–11, 15. i 16. prizor). Magda Miller: ŠARENI SVIRAČ. Pr.: Slavko Batušić. Prema poemi Roberta Browninga. Gotthold Ephraim Lessing: MINA Pr. Z. L. BARNHELMSKA (II. čin). Red. Đurđa Dević. Pr.: Branko Gavella. Premijera: 21. 11. 1952. – 7 pred. William Shakespeare: NA TRI KRALJA (I. čin: 4. i 5. prizor; II. čin: 2, 3. i 5. prizor; Ljubica Lipa: SAN O NOVOJ GODINI. III. čin: 1, 2. i 5. prizor). Red. Ante Jurin. Pr.: Milan Bogdanović. Praizvedba: 26. 12. 1952. – 9 pred. Red. Božena Begović i Đurđa Dević. Premijera: 5. 4. 1953. – 1 pred. Blanka Chudoba: PRIČA O DJEDA MRAZU. MALO PLESA, MALO ŠALE – Red. Ante Jurin. ZA VELIKE KAO I MALE. Praizvedba: 26. 12. 1952. – 23 pred. Mješoviti program sastavljen od pjesama Jovana Jovanovića Zmaja, plesnog Mato Lovrak: divertissementa na glazbu Edvarda DRUŽBA PERE KVRŽICE. Hagerupa Griega, Genarija Korganova, Red. Ante Jurin. Pjotra Iljiča Čajkovskog, Petra Dumičića, Premijera: 1. 2. 1953. – 11 pred. Eugènea Ketterera, Franje Kuhača i Gustava Alberta Lortzinga, te pjesama Roberta Radivoje Đukić: Schumanna i Blanke Chudobe. BIJELI JELEN. Red. Đurđa Dević. Prema bajci Vladimira Nazora. Kor. Silvija Hercigonja. Red. Đurđa Dević. Premijera: 7. 4. 1953. – 5 pred. Premijera: 20. 2. 1953. – 17 pred. Blanka Chudoba: Borislav Mrkšić: VELIKA COPRARIJA. O TIPIĆU MEDVJEDIĆU I Muzička komedija. ZLATNOM ZUBIĆU. Gl. Ivo Lhotka Kalinski. Red. Ante Jurin. Red. Đurđa Dević. Praizvedba: 10. 3. 1953. – 12 pred. Praizvedba: 26. 4. 1953. – 15 pred.

Milan Čečuk: Branislav Nušić: PRIČA IZ DAVNINE OBIČAN ČOVJEK. (DOGODILO SE U DAVNINI). Red. Đurđa Dević. Prema priči LUTONJICA TOPORKO I DEVET Premijera: 27. 4. 1953. – 9 pred. ŽUPANČIĆA Ivane Brlić-Mažuranić. Red. Đurđa Dević. Praizvedba: 24. 3. 1953. – 6 pred. / 295 /

TAKO VAM JE NEKOĆ BILO. Marin Držić: Blanka Chudoba: ČUDESNA PRESLICA. NOVELA OD STANCA Red. Zvjezdana Ladika. [DUBROVAČKO VEČE]. Đurđa Dević: MEDO. Red. Đurđa Dević i Zvjezdana Ladika. Pantomima. Premijera: 15. 4. 1954. – 12 pred. Red. Đurđa Dević. Đurđa Dević: ZIMSKA PRIČA. William Shakespeare: Pantomima. ROMEO I JULIJA. Red. Đurđa Dević. Pr. Milan Bogdanović. Đurđa Dević: KĆI I PASTORKA. Red. Zvjezdana Ladika. Pantomima prema priči Jacoba i Wilhelma Premijera: 18. 5. 1954. – 9 pred. Grimma BAKA SNJEŠKA. Red. Đurđa Dević. Đurđa Dević: Praizvedba: 17. 10. 1953. – 1 pred. DOBAR TEK [STARA VREMENA]. Pantomimska etida. William Shakespeare: Red. Đurđa Dević. NA TRI KRALJA ILI KAKO HOĆETE. Obnova: 5. 10. 1954. – 5 pred. (24). Pr. Milan Bogdanović. Red. Božena Begović. Božena Begović – Đurđa Dević: Premijera: 18. 12. 1953. – 5 pred. LUTKA [STARA VREMENA]. Pantomimska etida. Dunja Robić: Red. Đurđa Dević. SNJEŽNA BAJKA. Obnova: 5. 10. 1954. – 5 pred. (24). Prema ideji bajke Hansa Christiana Andersena SNJEŽNA KRALJICA. Đurđa Dević: Red. Zvjezdana Ladika. KRUH [STARA VREMENA]. Praizvedba: 1. 1. 1954. – 11 pred. Pantomimska etida. Red. Đurđa Dević. Ferenc Molnár: Obnova: 5. 10. 1954. – 5 pred. (24). JUNACI PAVLOVE ULICE. Pr. L. Matijević. Božena Begović – Đurđa Dević: Dram. Đurđa Dević. LOPTA [STARA VREMENA]. Red. Đurđa Dević. Pantomimska etida. Premijera: 24. 1. 1954. – 11 pred. Red. Đurđa Dević. Obnova: 5. 10. 1954. – 5 pred. (24). DUBROVAČKO VEČE. Pjesme Šiška Menčetića, Džore Držića, Erich Kästner: Andrije Čubranovića, Ignjata Đorđića, Ivana EMIL I DETEKTIVI. Bunića Vučičevića, Stijepa Đorđića te na Dram. Ferdo Delak. narodnu. Odlomak iz DUBRAVKE Ivana Red. Đurđa Dević. Gundulića. Premijera: 28. 11. 1954. – 8 pred. Red. Đurđa Dević i Zvjezdana Ladika. Premijera: 15. 4. 1954. – 10 pred. / 296 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Đurđa Dević: Dan Totheroh: SAN MALE JELKE. UKRADENI PRINC I Red. Đurđa Dević. IZGUBLJENA PRINCEZA. Praizvedba: 9. 1. 1955. – 2 pred. Pr. Mlađa Veselinović. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 25. 12. 1955. – 15 pred. Charlotte Chorpenning: ČIN I ČEN. VESELI DAN ILI VESELI Pr. Mlađa Veselinović. DOŽIVLJAJI MALOG IVICE. Red. Zvjezdana Ladika. Šareni glazbeni, plesni i dramski program Premijera: 30. 1. 1955. – 9 pred. sastavljen od djela P. Linkea, R. Schumanna, P. Gotovca, V. Tomerlina, K. Odaka, E. Federico García Lorca: Humperdincka, E. Neblinga, J. Lulića i A. MARIANA PINEDA. Liadova. Pr. Ivan Večerina. Umjetničko vodstvo: Zvjezdana Ladika. Red. Zvjezdana Ladika. Kor. Silvija Hercigonja i Ivana Gattin. Premijera: 13. 4. 1955. – 19 pred. Premijera: 23. 1. 1956. – 9 pred.

Ivo Lhotka Kalinski: Kristina Brenk: JERICA. POBUNA BOJA. Pr. Anđelka Martić. Ritmičko-plesna fantazija. Red. Ante Jurin. Kor. Ivana Miholić. Premijera: 27. 2. 1956. – 10 pred. Praizvedba: 8. 5. 1955. – 5 pred. Jovan Sterija Popović: Ivo Lhotka Kalinski: LAŽA I PARALAŽA. PRIČA O CARU TROJANU. Red. Pero Pletikosa. Red. Đurđa Dević. Premijera: 12. 3. 1956. – 14 pred. Kor. Nenad Lhotka. Praizvedba: 8. 5. 1955. – 5 pred. Mark Twain: KRALJEVIĆ I PROSJAK. Vladimir Nazor: Dram. Miloš Marković. CRVENKAPICA. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 15. 4. 1956. – 23 pred. Red. Ante Jurin. Premijera: 23. 10. 1955. – 11 pred. Milan Čečuk: MUDRI CIGO. Vjera Rašković – Pero Pletikosa: Red. Ante Jurin. PROLJEĆA NEDOPJEVANA. Praizvedba: 17. 12. 1956. – 26 pred. Red. Zvjezdana Ladika. Praizvedba: 30. 11. 1955. – 60 pred. Anneliese Schmolke: FRKLJEVAČKI MUZIKAŠI. Vedri glazbeni igrokaz prema priči Jacoba i / 297 /

Wilhelma Grimma. Octavio Pinto: Pr. Truda Reich. ŽIVA ULICA. Gl. Hans Bergese. Balet. Red. Ante Jurin. Kor. Ivana Gattin. Premijera: 17. 12. 1956. – 4 pred. Premijera: 4. 3. 1957. – 7 pred.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin: Wolfgang Amadeus Mozart: TREPTE VATRE POD VELOM MEĆAVE ZABORAVLJENI PARK. [SRCA U PLAMENU]. Balet. Pjesnički recital. Kor. Ivana Gattin. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 4. 3. 1957. – 6 pred. Premijera: 21. 12. 1956. – 4 pred. Oskar Nedbal: Maksim Gorki: ČAROBNI SLAVUJ. KRIMSKA LEGENDA (KAN I NJEGOV SIN) Baletna bajka prema pričama Hansa [SRCA U PLAMENU]. Christiana Andersena. Dram. Pavle Bogdanović. Libreto prema L. Novaku i L. Kvapilu Red. Zvjezdana Ladika. preradila Silvija Hercigonja. Premijera: 21. 12. 1956. – 4 pred. Red. i kor. S. Hercigonja. Premijera: 15. 4. 1957. – 8 pred. Maksim Gorki: MAKAR ČUDRA [SRCA U PLAMENU]. Miloslav Stehlík: Dram. Vjera Rašković. POČINJEMO ŽIVJETI. Red. Zvjezdana Ladika. Prema romanu Antona Semjonoviča Premijera: 21. 12. 1956. – 4 pred. Makarenka PEDAGOŠKA POEMA. Pr. Pero Pletikosa. Sofoklo: Red. Zvjezdana Ladika. ANTIGONA. Premijera: 22. 4. 1957. – 46 pred. Pr. Bratoljub Klaić. Red. Richard Simonelli. Blanka Chudoba: Premijera: 7. 1. 1957. – 7 pred. VELIKA COPRARIJA. Muzička komedija. Sergej Sergejevič Prokofjev: Gl. Ivo Lhotka Kalinski. PETJA I VUK. Red. Zvjezdana Ladika i Ante Jurin. Muzička priča za djecu. Obnova: 12. 5. 1957. – 18 pred. (33). Kor. Ivana Gattin. Premijera: 14. 1. 1957. – 12 pred. Konstantin Andrejevič Trenjov: GIMNAZIJALCI. Ljubiša Đokić: Pr. Pero Pletikosa. BIBERČE. Red. Zvjezdana Ladika. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 13. 11. 1957. – 3 pred. Premijera: 3. 2. 1957. – 16 pred.

/ 298 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Johanna Spyri – Vojmil Rabadan: Janko Jurković: HEIDI. KUMOVANJE. Red. Ante Jurin. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 26. 1. 1958. – 52 pred. Premijera: 3. 7. 1958. – 12 pred.

Branko Ćopić: Cecil Day-Lewis: JEŽEVA KUĆA. SLUČAJ U OTERBERIJU. Red. Ante Jurin. Dram. Nada Ćurčija-Prodanović. Obnova: 2. 3. 1958. – 65 pred. (77). Red. Ante Jurin. Premijera: 29. 11. 1958. – 6 pred. Robert Schumann: LEPTIRI. Miroslav Disman: Balet u jednom činu. TRI MEDVJEDIĆA. Kor. Ivana Gattin. Pr. Slavko Rozgaj. Premijera: 2. 3. 1958. – 10 pred. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 23. 12. 1958. – 15 pred. KADENA OD LJUBAVI. PREDVEČERJE. Samuil Jakovljevič Maršak: Recital dubrovačke poezije (Šiško Menčetić, DVANAEST MJESECI. Andrija Čubranović, Džore Držić, Dživo Pr. Ivan Večerina. Bunić Vučičević, Dinko Ranjina). Red. Ante Jurin. Marin Držić: KARNEVALSKA NOĆ. Premijera: 28. 12. 1958. – 17 pred. (Ulomci iz DUNDA MAROJA, TIRENE, VENERE I ADONA, MANDE, SKUPA i Walter Bauer: NOVELE OD STANCA). PLAVO I CRVENO U DUGI. Red. Zvjezdana Ladika. Pr. Raško Dimitrijević. Premijera: 19. 3. 1958. – 25 pred. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 15. 2. 1959. – 12 pred. Bogdan Gagić: DJED I REPA. Federico García Lorca: Balet prema slavenskoj narodnoj priči. KRV I ZVIJEZDE ŠPANJOLSKE. Kor. Ivana Gattin. Recital poezije u izboru i scenskoj obradbi Praizvedba: 11. 5. 1958. – 2 pred. Zvjezdane Ladike. Red. Zvjezdana Ladika. Lovro Županović: Premijera: 3. 3. 1959. – 3 pred. INDIJANSKI PONY. Balet prema indijanskoj narodnoj priči. Federico García Lorca: Kor. Ivana Gattin. ČUDNOVATA OBUĆARKA. Praizvedba: 11. 5. 1958. – 2 pred. Pr. Ivan Večerina. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 7. 4. 1959. – 50 pred. / 299 /

KROZ BORBU I POBJEDU. Red. Zvjezdana Ladika. Recital pjesama za djecu. Premijera: 19. 4. 1960. – 14 pred. Red. Ante Jurin. Premijera: 17. 5. 1959. – 2 pred. Pero Budak: SUZA U RADOSNOM SVITANJU OD VATRI DO ZASTAVA, OD (PROLJEĆA BEZ LJETA). ZASTAVA DO ZVIJEZDA. Red. Zvjezdana Ladika i Miško Polanec. Pjesnički recital. Praizvedba: 7. 5. 1960. – 10 pred. Dramaturški obradio Pero Pletikosa. Red. Zvjezdana Ladika. Nakamura Šinkići: Premijera: 18. 5. 1959. – 33 pred. KUTIJICA ŠTO SVIRA [RANJENA MLADOST]. Josip Andrić: Red. Zvjezdana Ladika. JURJAŠI. Premijera: 6. 10. 1960. – 19 pred. Balet. Red. i kor. Ana Maletić. Tennessee Williams: Praizvedba: 20. 6. 1959. – 17 pred. NAPUŠTENO VLASNIŠTVO [RANJENA MLADOST]. Emil Cossetto: Red. Zvjezdana Ladika. ŠIPTARSKA SUITA. Premijera: 6. 10. 1960. – 19 pred. Balet na narodnu temu. Red. i kor. Ana Maletić. Anton Semjonovič Makarenko – Premijera: 20. 6. 1959. – 9 pred. Miloslav Stehlik: ZASTAVE NA KULAMA Milivoj Matošec: [RANJENA MLADOST]. KOBAC NIJE SAM. Red. Zvjezdana Ladika. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 6. 10. 1960. – 21 pred. Premijera: 10. 10. 1959. – 16 pred. Sergej Vladimirovič Mihalkov: Bogdan Jovanović: MEDVJED I LULA. LEKCIJA. Pr. Ivan Večerina. Red. Zvjezdana Ladika. Red. Ante Jurin. Premijera: 16. 10. 1959. – 2 pred. Premijera: 3. 11. 1960. – 2 pred.

Sergej Vladimirovič Mihalkov: Zvonimir Bradić: ZEKO NADUVENKO. NESTAŠNA SVIRALICA. Pr. Ivan Večerina. Balet za djecu. Red. Ante Jurin. Libreto: Zvjezdana Ladika. Premijera: 6. 12. 1959. – 63 pred. Kor. Rudolf Zubčić. Premijera: 6. 11. 1960. – 7 pred. Harriet Beecher-Stowe: ČIČA TOMINA KOLIBA. Dram. Vesna Kauzlarić. / 300 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Bogdan Gagić: Avram Grigorjevič Zak – RUŽNO PAČE. Isaj Konstantinovič Kuznjecov: Balet prema istoimenoj priči Hansa BAJKA O BAJCI, 2. dio Christiana Andersena. (HONZA I GUSLE; i CAR I SELJAK). Libreto i koreografija: Milana Broš. Pr. Ivan Večerina. Premijera: 6. 11. 1960. – 14 pred. Red. Ante Jurin. Premijera: 11. 2. 1962. – 17 pred. DANAS JE KOD NAS PRAZNIK (SVA SU SRCA CRVENE BOJE). Mark Twain: Izbor iz domaće i svjetske lirike za djecu. KRALJEVIĆ I PROSJAK. Adaptacija i režija: Zvjezdana Ladika. Dram. Miloš Marković. Premijera: 31. 12. 1960. – 4 pred. Red. Zvjezdana Ladika. Obnova: 15. 4. 1962. – 8 pred. (31). DJECA U OGNJU RATA. Prema tekstovima Branka Ćopića, Grigora Ljubiša Đokić: Viteza, Mirka Banjevića, Anđelke Martić, BIBERČE. Miroslava Feldmana, Vesne Parun i dr. Red. Zvjezdana Ladika. Red. Zvjezdana Ladika. Obnova: 18. 5. 1962. – 47 pred. (63). Premijera: 11. 6. 1961. – 12 pred. Puriša Đorđević: TVRĐAVE LJUBAVI. DJEVOJKA S NASLOVNE STRANE. Recital. Red. Zvjezdana Ladika. Izbor, scenska prilagodba i režija: Premijera: 8. 10. 1962. – 19 pred. Zvjezdana Ladika. Premijera: 10. 10. 1961. – 1 pred. Zvjezdana Ladika: ZIMSKA BAJKA. Avram Grigorjevič Zak – Red. Zvjezdana Ladika i Ante Jurin. Isaj Konstantinovič Kuznjecov: Premijera: 24. 12. 1962. – 12 pred. BAJKA O BAJCI, 1. dio (MAHUNICA GRAŠKOVA; ŽUTI ŽDRAL). Anneliese Schmolke: Pr. Ivan Večerina. FRKLJEVAČKI MUZIKAŠI. Red. Ante Jurin. Vedri glazbeni igrokaz prema priči Jacoba i Premijera: 10. 12. 1961. – 36 pred. Wilhelma Grimma. Pr. Truda Reich. A. Aleksandrova: Gl. Hans Bergese. JELKICA ZELENA IGLICA. Red. Ante Jurin. Red. Zvjezdana Ladika. Obnova: 24. 12. 1962. – 13 pred. (17). Premijera: 22. 12. 1961. – 3 pred. / 301 /

Claude Debussy: Alka Ruben (Dunja Robić): DJEČJI KUTIĆ. ZEČIĆ SMJEŠKO I GLJIVICA MUDRICA. Balet. Red. Zvjezdana Ladika. Scensku priču napisao: Milan Čečuk. Praizvedba: 22. 12. 1963. – 33 pred. Kor. Milana Broš. Premijera: 24. 12. 1962. – 12 pred. Alexander Reid: DJEVOJKA S VELIKIM USTIMA. Aleksej Nikolajevič Arbuzov: Pr. Ivan Večerina. PRIČA IZ IRKUTSKA. Red. Marija Makuc-Pojatina. Pr. Ivan Večerina. Premijera: 20. 1. 1964. – 19 pred. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 28. 1. 1963. – 24 pred. Milan Čečuk: VIHOR I POGLAVICA FAZANOVO PERO. PLESNE STUDIJE. Red. Ante Jurin. Koncert eksperimentalne grupe slobodnog Premijera: 21. 2. 1964. – 11 pred. plesa Zagrebačkog pionirskog kazališta. Glazba Claudea Debussyja, Arnolda Božena Begović – Đurđa Dević: Schonberga, Antona Weberna, Ive Maleca i HLJEPČIĆ [STARA VREMENA]. Janka Žganjera. Red. Đurđa Dević. Kor. Milana Broš-Putar. Obnova: 20. 3. 1964. – 21 pred. (45). Premijera: 18. 4. 1963. – 9 pred. Božena Begović – Đurđa Dević: Marin Držić: LUTKA [STARA VREMENA]. TRIPČE [DUBROVAČKA NOĆ]. Red. Đurđa Dević. Red. Zvjezdana Ladika. Obnova: 20. 3. 1964. – 21 pred. (45). Premijera: 18. 4. 1963. – 5 pred. Božena Begović – Đurđa Dević: Marin Držić: LOPTA [STARA VREMENA]. NOVELA OD STANCA [DUBROVAČKA Red. Đurđa Dević. NOĆ]. Obnova: 20. 3. 1964. – 21 pred. (45). Red. Zvjezdana Ladika. Obnova: 18. 4. 1963. – 6 pred. (18). Božena Begović – Đurđa Dević: PTIČICA U KRLETCI [STARA VREMENA]. Serafín Álvarez Quintero – Joaquín Álvarez Red. Đurđa Dević. Quintero: Premijera: 20. 3. 1964. – 20 pred. SUNČANO JUTRO. Pr. Bosiljka Pavić-Fajdić. Samuil Jakovljevič Maršak: Red. Zvjezdana Ladika. DVORAC. Premijera: 14. 6. 1963. – 6 pred. Glazbena igra. Preveo i prepjevao: Ivan Večerina. Gl. Mihail Ivanovič Krasev. Red. Miho Politeo. Premijera: 4. 5. 1964. – 19 pred. / 302 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Maria Klokova: Branko Ćopić: TIM I TOM. DOŽIVLJAJI NIKOLETINE BURSAĆA. Glazbena igra. Dram. Minja Dedić. Preveo i prepjevao: Ivan Večerina. Uprizorenje: Adam Vedernjak i ansambl. Gl. Mihail Ivanovič Krasev. Premijera: 24. 3. 1966. – 71 pred. Red. Miho Politeo. Premijera: 4. 5. 1964. – 19 pred. Zvjezdana Ladika: VESELA NOVOGODIŠNJA PUSTOLOVINA. Jacinto Benavente: Novogodišnji program. PEPELJUGA. Red. Zvjezdana Ladika. Pr. Ivan Večerina. Premijera: 18. 12. 1966. – 27 pred. Red. Ante Jurin. Premijera: 4. 1. 1965. – 11 pred. Zvjezdana Ladika: SAONICE DJEDA MRAZA. Paul Quentin – George Bellak: Novogodišnji program. RUGBY. Red. Zvjezdana Ladika. Pr. Sonja Budak. Premijera: 23. 12. 1966. – 18 pred. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 8. 4. 1965. – 8 pred. Dušan Radović: KAPETAN DŽON PIPLFOKS. Eva Kraus-Srebrić: Red. Božidar Violić. DJEČAK S BROJEM NA RUCI. Premijera: 23. 1. 1967. – 36 pred. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 8. 5. 1965. – 6 pred. Bohdan Drozdowski: SPROVOD. Rainer R. Lange: Pr. Petar Vujičić. KRAĐA U ZBORNICI. Red. Tomislav Radić. Prema knjizi Waltera Karla Schweickerta. Premijera: 24. 3. 1967. – 37 pred. Pr. Sonja Budak. Red. Zvjezdana Ladika. Matija Bećković: Premijera: 7. 10. 1965. – 20 pred. RIČARD OBIČNOG SRCA. Red. Tomislav Durbešić. VESELA DRUŽBA DJEDA MRAZA. Premijera: 25. 5. 1967. – 13 pred. Novogodišnji program. Red. Ante Jurin. Hanuš Burger: Premijera: 23. 12. 1965. – 20 pred. LA FAROLA. Pr. Sonja Budak. Carlo Collodi – Theo Favero: Red. Zvjezdana Ladika. PINOCCHIO. Premijera: 13. 10. 1967. – 11 pred. Pr. Ivan Večerina. Red. Joško Juvančić. Premijera: 13. 1. 1966. – 42 pred. / 303 /

Miguel de Cervantes Saavedra – Jaroslav Hašek – Radúz Chmelik: Arthur Faquez: DOŽIVLJAJI DOBROG VOJNIKA ŠVEJKA. DON QUIJOTE OD MANCHE. Pr. Božidar Grubišić. Pr. Iso Velikanović i Sonja Budak. Pjesme Vlastimila Pantučeka prepjevao Adaptacija i režija: Joško Juvančić. Tonko Maroević. Premijera: 16. 10. 1967. – 16 pred. Red. Bohdan Denk. Premijera: 23. 11. 1969. – 18 pred. Wanda Żołkiewska: ROBIN HOOD. Boško Trifunović: Pr. Boško Zeković. BAJKA O CARU I PASTIRU. Red. Zvjezdana Ladika. Red. Tomislav Durbešić. Premijera: 8. 4. 1968. – 12 pred. Premijera: 19. 12. 1969. – 54 pred.

Mark Twain: Branko Ćopić: PUSTOLOVINE TOMA SAWYERA. JEŽEVA KUĆA. Dram. Minja Dedić. Red. Joško Juvančić. Red. Tomislav Durbešić. Premijera: 2. 2. 1970. – 188 pred. Premijera: 18. 10. 1968. – 14 pred. OBSIDIO SIGETIANA CARMEN HEROICUM Miroslav Disman: CROATICUM ILITI ZRINIADA. TRI MEDVJEDIĆA. Adaptacija i režija: Miro Međimorec. Pr. Slavko Rozgaj. Praizvedba: 19. 5. 1970. – 31 pred. Red. Bohdan Denk. Premijera: 16. 12. 1968. – 27 pred. Marin Držić: ARKULIN. Sergej Vladimirovič Mihalkov: Red. Tomislav Radić. ZEKO NADUVENKO. Premijera: 31. 10. 1970. – 17 pred. Pr. Ivan Večerina. Red. Joško Juvančić. Vesna Parun – Ladislav Tulač: Premijera: 13. 1. 1969. – 55 pred. MAČAK DŽINGISKAN I MIKI TRASI. Mjuzikl. Antun Nemčić: Scenska prilagodba i režija: Zvjezdana KVAS BEZ KRUHA ILI TKO ĆE Ladika. BITI VELIKI SUDAC. Praizvedba: 1. 2. 1971. – 103 pred. Red. Božidar Violić. Premijera: 27. 5. 1969. – 17 pred. Milan Čečuk: MUDRI CIGO. KOLO OKO SVIJETA. Red. Franjo Đimi Jurčec. Pjesme i plesovi raznih naroda. Premijera: 18. 2. 1971. – 59 pred. Izbor, obrada i režija: Zvjezdana Ladika. Kor. Ivanka Cerovac. Premijera: 6. 6. 1969. – 76 pred. / 304 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Ivan Kušan: Dobriša Cesarić: TORANJ. SLAP. Dram. i režija: Miro Međimorec. Scenski recital. Praizvedba: 15. 4. 1971. – 10 pred. Izbor, dramaturška obrada i režija: Zvjezdana Ladika. PLAMENI CVJETOVI. Premijera: 10. 11. 1972. – 7 pred. Poetsko-glazbeni recital. Izabrala, dramaturški obradila i režirala: Jevgenij Lvovič Švarc: Zvjezdana Ladika. DVA JAVORA. Premijera: 25. 11. 1971. – 51 pred. Pr. i režija: Vladimir Gerić. Premijera: 7. 12. 1972. – 76 pred. William Shakespeare: ROMEO I GIULIETTA. SEDMI KONTINENT. Pr. Josip Torbarina. Pjesničko-glazbeni kolaž tekstova članova Red. Petar Selem. Dječjeg studija ZKM-a. Premijera: 3. 12. 1971. – 15 pred. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 17. 1. 1973. – 18 pred. Jurij Karlovič Oleša: TRI TRBONJE. Tahir Mujičić – Boris Senker – Nino Škrabe: Preveo i režirao: Vladimir Gerić. VITEZOVI OTRULOG STOLA ILI Premijera: 22. 12. 1971. – 5 pred. VOLA OKO STOLA. Red. Joško Juvančić. Reiner Hachfeld – Volker Ludwig: Praizvedba: 21. 3. 1973. – 18 pred. ŠTROKOLOKO I MALAPALA. Pr. Truda i Ante Stamać. Tomislav Bakarić: Red. Dino Radojević. ANNO DOMINI 1573. Premijera: 14. 3. 1972. – 52 pred. Red. Petar Veček. Praizvedba: 22. 5. 1973. – 31 pred. Ante Krmpotić: JAO MENI, PROBUDIO SE CAR. Andrej Kuznjecov: Red. Želimir Mesarić. FERIJE U MOSKVI. Premijera: 22. 5. 1972. – 8 pred. Pr. Radomir Venturin. Red. Zvjezdana Ladika. Carsten Kruger – Volker Ludwig: Premijera: 9. 10. 1973. – 53 pred. MAKSIMILIJAN ZVIŽDUKALO. Pr. Truda i Ante Stamać. Rainer Hachfeld: Red. Dino Radojević. ŽBURKOVA DJECA. Premijera: 22. 10. 1972. – 187 pred. Pr. Truda i Ante Stamać. Red. Dino Radojević. Premijera: 8. 12. 1973. – 64 pred. / 305 /

Ivica Ivanac: SRCA I SEKS.* MAČAK U ČIZMAMA. Ideja i režija: Zvjezdana Ladika. Red. Georgij Paro. Premijera: 13. 6. 1975. – 21 pred. Premijera: 13. 12. 1973. – 18 pred. Volker Ludwig: William Shakespeare: MALA, PALA, ARTUR I TRUBA. HAMLET. Pr. Truda i Ante Stamać. Pr. Milan Bogdanović. Red. Dino Radojević. Red. Petar Veček. Premijera: 4. 11. 1975. – 41 pred. Premijera: 14. 4. 1974. – 6 pred. KOLO OKO DOMOVINE.* Vesna Ognjenović – Budimir Nešić: Pjesničko-glazbeni recital. POZDRAVI NEKOG. Dramaturška obrada i režija: Zvjezdana Red. Zvjezdana Ladika. Ladika. Premijera: 15. 5. 1974. – 31 pred. Premijera: 15. 12. 1975. – 52 pred.

KORACI. Tahir Mujičić – Nino Škrabe – Boris Senker: Ideja i režija: Zvjezdana Ladika. TRI PUŠKETIRA ILI JUNACI ULICE LIBERTE. Premijera: 15. 5. 1974. – 31 pred. Red. Želimir Mesarić. Praizvedba: 9. 1. 1976. – 33 pred. Dubravko Jelačić Bužimski: PRELUDIJ ZA DOBRE LJUDE S TRGA. Matko Sršen: Red. Želimir Mesarić. GALOP. Praizvedba: 2. 12. 1974. – 27 pred. Red. Damir Munitić. Praizvedba: 26. 2. 1976. – 10 pred. Luko Paljetak: BAJKA O KRALJEVIM TREŠNJAMA. Ivan Kušan: Red. Radovan Grahovac. NAIVCI. Praizvedba: 18. 12. 1974. – 20 pred. Dram. i režija: Miro Međimorec. Premijera: 4. 3. 1976. – 75 pred. Miroslav Krleža: HRVATSKA RAPSODIJA. Tomislav Bakarić: MALJ KOJI UBIJA. Red. Miro Međimorec. Red. Ivica Kunčević. Premijera: 18. 4. 1975. – 22 pred. Praizvedba: 12. 10. 1976. – 15 pred.

NA VJETRU SVIRALA.* Zvonimir Balog: Musical na osnovi narodne lirske poezije. ISTINA JE NIJE FRAZA, Gl. Ladislav Tulač. MI VOLIMO DJEDA MRAZA. Dramaturška obrada i režija: Zvjezdana Novogodišnji program. Ladika. Premijera: 16. 12. 1976. – 45 pred. Premijera: 13. 5. 1975. – 38 pred. / 306 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Norma Šerment: Dubravko Jelačić Bužimski NEVIDLJIVI LEONARD.* ZBRKA IGROKAZA OKO TRI DJEDA MRAZA. Red. Zvjezdana Ladika. Novogodišnja predstava. Praizvedba: 10. 1. 1977. – 138 pred. Praizvedba: 16. 12. 1977. – 63 pred.

Nedjeljko Fabrio: OS 78.* ČUJETE LI SVINJE KAKO ROKĆU U Eksperimentalna predstava prema ideji LJETNIKOVCU NAŠIH GOSPARA? Zvjezdane Ladike. Red. Dejan Šorak. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 7. 2. 1977. – 7 pred. Premijera: 24. 2. 1978. – 17 pred. U suradnji s Akademijom za kazališnu i filmsku umjetnost u Zagrebu. Aad Edmond Greidanus: HODL DE BODL.* Volker Ludwig – Reiner Lucker: Pr. Mlađa Veselinović. PA TO JE DA POŠIZIŠ! Red. Zvjezdana Ladika. Pr. Truda i Ante Stamać. Premijera: 12. 4. 1978. – 48 pred. Red. Dino Radojević. Premijera: 7. 6. 1977. – 122 pred. Ivan Kušan: VAUDEVILLE. Marin Držić: Red. Miro Međimorec. NOVELA OD STANCA. Premijera: 15. 4. 1978. – 18 pred. Red. Slobodan Praljak. Premijera: 24. 9. 1977. – 3 pred. Ivan Kušan: PSIHOPATI. Ivan Bakmaz: Red. Miro Međimorec. ŠIMUN CIRENAC. Praizvedba: 15. 4. 1978. – 18 pred. Red. Georgij Paro. Praizvedba: 3. 11. 1977. – 36 pred. Nino Škrabe – Boris Senker – Tahir Mujičić: BAJKA O KNEŽEVIĆU SVEBORU I Ivana Brlić-Mažuranić – Ivan Bakmaz: SVAROŽICI SUNČICI. ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA. Red. Tomislav Durbešić. Red. Joško Juvančić. Premijera: 3. 11. 1978. – 53 pred. Premijera: 7. 11. 1977. – 75 pred. Ephraim Kishon: Branko Ćopić: BILA JE TO ŠEVA! NIKOLETINA BURSAĆ. Pr. Eugen Werber. Dram. Minja Dedić. Red. Zdenko Blažević. Red. Adam Vedernjak. Premijera: 15. 11. 1978. – 110 pred. Obnova: 15. 11. 1977. – 41 pred. (112).

/ 307 /

Mladen Bjažić: Federico García Lorca: BLIZU JE DALEKI DJEDA MRAZ. CIGANSKI ROMANCERO.* Novogodišnja predstava. Prepjevi pjesama: Drago Ivanišević, Nikola Premijera: 19. 12. 1978. Milićević, Jure Kaštelan i Sunčana Kunej. Red. Zvjezdana Ladika. Norma Šerment: Premijera: 20. 2. 1980. – 23 pred. POGREŠNE GODINE.* Red. Zvjezdana Ladika. Hansjörg Schneider: Praizvedba: 9. 1. 1979. – 25 pred. ROBINSON UČI PLESATI. Pr. Ivo Juriša. Stefan Reisner: Red. Dino Radojević. ZABOGA, DJEVOJČICE! Premijera: 25. 4. 1980. – 172 pred. Pr. Truda i Ante Stamać. Red. Dino Radojević. Lada Kaštelan: Premijera: 11. 1. 1979. – 25 pred. A TEK SE VJENČALI… Red. Georgij Paro. POZDRAV DJECI SVIJETA!* Praizvedba: 30. 10. 1980. – 29 pred. Pjesničko-glazbeni kolaž. Koprodukcija ZKM-a i Teatra ITD. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 6. 6. 1979. – 17 pred. Vesna Parun – Ladislav Tulač: MAČAK DŽINGISKAN I MIKI TRASI.* Franz Hohler: Mjuzikl. DAVID I GOLIJAT. Scenska prilagodba i režija: Zvjezdana Pr. Truda i Ante Stamać. Ladika. Red. Želimir Orešković. Obnova: 14. 11. 1980. – 70 pred. (173). Premijera: 4. 10. 1979. – 15 pred. Mirjana Buljan: Janko Polić Kamov: LUDI DANI U LUDOLANDIJI. ORGIJE MONAHA. Red. Joško Juvančić. Red. Božidar Violić. Praizvedba: 25. 11. 1980. – 21 pred. Premijera: 13. 10. 1979. – 36 pred. Norberto Avila: Ivan Kušan: HAKIMOVE PRIČE. KOKO U PARIZU. Pr. Mirjana Buljan. Dram. i režija: Miro Međimorec. Red. Eduard Tomičić Buntauli. Premijera: 7. 12. 1979. – 20 pred. Premijera: 10. 4. 1981. – 24 pred.

Tahir Mujičić – Boris Senker – Nino Škrabe: Franz Xaver Kroetz: SAGA O DJEDOVIMA VRAZU I MRAZU. DOMOVINA. Novogodišnja predstava. Pr. Mirjana Buljan. Red. Tahir Mujičić i Boris Senker. Red. Petar Veček. Praizvedba: 21. 12. 1979. – 37 pred. Premijera: 30. 9. 1981. – 17 pred.

/ 308 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Vladimir Nazor – Alka Ruben (Dunja Robić) – Éva Janikovszky – Ladislav Tulač: Ladislav Tulač: U KOGA SE UVRGLO OVO DIJETE?* HALUGICA.* Musical prema romanu KIRE ÜTÖTT EZ A Red. Zvjezdana Ladika. GYEREK Éve Janikovszky. Premijera: 3. 11. 1981. – 9 pred. Pr. Ljerka Damjanov-Pintar. Dramaturški obradila i režirala: Zvjezdana Ivan Bakmaz: Ladika. VJEŽBE U GOETHE-INSTITUTU. Premijera: 19. 4. 1983. – 146 pred. Red. Dubravko Torjanac. Premijera: 9. 12. 1981. – 5 pred. Marin Držić: U suradnji s Akademijom za kazalište, film i VENERE I ADON. televiziju u Zagrebu. Red. Matko Sršen. Premijere: 5. 7. 1983. (Dubrovnik), 15. 10. István Juhász: 1983. (Zagreb) – 11 pred. POLA OTKUCAJA SRCA.* U koprodukciji s Teatrom ITD i Dubrovačkim Pr. Ljerka Damjanov-Pintar. ljetnim igrama te u suradnji s Televizijom Red. Želimir Mesarić. Zagreb. Premijera: 5. 3. 1982. – 48 pred.

Grupa autora: TRAŽIMO DJEDA MRAZA. Ivan Kušan: TORANJ. Novogodišnja predstava. Monodrama. Red. Zvjezdana Ladika. Adaptacija i režija: Davor Borčić. Premijera: 15. 12. 1983. – 63 pred. Praizvedba: 13. 3. 1982. – 24. pred. SREBRNOM STAZOM ZA DJEDOM Mladen Bjažić: MRAZOM. BLIZU JE DALEKI DJEDA MRAZ.* Novogodišnja predstava. Novogodišnja predstava. Red. Zvjezdana Ladika. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 16. 12. 1983. – 24 pred. Obnova: 11. 12. 1982. – 112 pred. (137). KOLO OKO SVIJETA* Sergej Mihalkov Vladimirovič: Pjesme i plesovi raznih naroda. ZEKO NADUVENKO. Izbor, obrada i režija: Zvjezdana Ladika. Pr. Milan Čečuk. Kor. Ivanka Šerbedžija. Red. Joško Juvančić. Obnova: 24. 1. 1984. – 3 pred. (79). Obnova: 12. 12. 1982. – 32 pred. (87). SPACE EXPERIENCE.* Zvonimir Balog: Plesna predstava. NEĆKO SVOJEGLAVEČKO. Kor. Branka Petričević. Prema igrokazu AH, TA DANAŠNJA DJECA! Premijera: 1984. – 3 pred. Renéa Pillota. Gl. Igor Kuljerić. Red. Božidar Violić. Premijera: 13. 4. 1983. – 48 pred. / 309 /

Hansjörg Schneider: Zvjezdana Ladika – Ladislav Tulač: IGRAJMO SE CRVENKAPICE. RAZIGRANO DJETINJSTVO.* Pr. Ivo Juriša. Scenski recital. Red. Damir Munitić. Odabir, adaptacija i režija: Zvjezdana Ladika. Premijera: 14. 2. 1984. – 88 pred. Premijera: 25. 5. 1985. – 16 pred. U suradnji s Centrom za kulturu i film "August Cesarec", Zagreb. Sergej Sergejevič Prokofjev: PEĆA I VUK.* Volker Ludwig: Baletna priča s recitacijama. COBRA I BEBA. Kor. Branka Petričević. Pr. Aleksandra Brnetić. Premijera: 9. 6. 1985. – 10 pred. Red. Dino Radojević. Premijera: 11. 5. 1984. – 76 pred. Claude Debussy: LUTKE NA KONAČIŠTU.* William Shakespeare – Zvjezdana Ladika: Balet. HIR LJUBAVI (Prizori mladih iz SNA Kor. Branka Petričević. IVANJSKE NOĆI W. Shakespearea).* Premijera: 9. 6. 1985. – 4 pred. Pr. Milan Bogdanović. Red. Zvjezdana Ladika. Dubravko Jelačić Bužimski: Premijera: 27. 10. 1984. – 20 pred. OSVAJANJE KAZALIŠTA. Red. Joško Juvančić. William Shakespeare – Ivica Krajač: Praizvedba: 20. 9. 1985. – 51 pred. KOMEDIJA ZABLUDA KAO TAJNA VEZA IZ EFEZA. IGRAJMO SE, IGRAJMO.* Prijevod, adaptacija i režija: Ivica Krajač. Novogodišnji program. Premijera: 24. 11. 1984. – 20 pred. Red. Zvjezdana Ladika. U suradnji s Koncertnom dvoranom Premijera: 15. 12. 1985. – 8 pred. Vatroslav Lisinski. Mladen Bjažić – Ladislav Tulač: DJED MRAZ & COMPY. PJETLIĆ, MAČAK I LIJA.* Novogodišnja predstava. Novogodišnja predstava. Red. Dino Radojević. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 21. 12. 1984. – 14 pred. Premijera: 17. 12. 1985. – 5 pred.

Jan Solovič: VESELI VLAK DJEDA MRAZA. S.O.S. (STRAŠNO OSEBUJNA SITUACIJA). Novogodišnja predstava. Pr. Geno Senečić. Montaža ulomaka iz predstava ZKM-a. Adaptirao i režirao: Krešimir Dolenčić. Red. Damir Munitić. Premijera: 19. 4. 1985. – 27 pred. Premijera: 19. 12. 1985. – 24 pred. / 310 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Carlo Goldoni: Ivan Bakmaz: ZALJUBLJENICI. OZRAČJE. Pr. Frano Čale. Red. Ivica Kunčević. Red. Damir Munitić. Praizvedba: 20. 10. 1987. – 10 pred. Premijera: 7. 2. 1986. – 13 pred. ZAŠTO SMO U VIJETNAMU, MINNIE? István Juhász: Prema drami SMRT TRGOVAČKOG IVEK U BIJEGU. PUTNIKA Arthura Millera, operi DJEVOJKA Pr. Ljerka Damjanov-Pintar. SA ZAPADA Giacoma Puccinija i romanu Red. Želimir Mesarić. ZAŠTO SMO U VIJETNAMU? Normana Premijera: 7. 4. 1986. – 20 pred. Mailera, a uz korištenje tekstova Nathaniela U suradnji s Društvenim domom Trešnjevka. Hawthornea, Walta Whitmana, Ezre Pounda, Robinsona Jeffersa i Kosovke Kužat-Spaić. Bruno Bjelinski: Adaptacija i režija: Branko Brezovec. PETAR PAN.* Premijera: 14. 1. 1988. – 29 pred. Balet prema priči Jamesa Mathewa Barrieja. Omladinski kulturni centar (ZKM) i Kor. Branka Petričević. Zagrebačko kazalište lutaka. Premijera: 6. 6. 1986. – 13 pred. Ivan Bakmaz – Tomislav Radić – Tonko Wolfgang Bauer: Maroević: SHAKESPEARE THE SADIST. MIŠKO PREDOBRI. Pr. Anika Rešetar. Red. Tomislav Radić. Red. Branko Brezovec. Praizvedba: 30. 1. 1988. – 20. pred. Premijera: 26. 7. 1986. – 75 pred. Omladinski kulturni centar (ZKM), Centar KRIMI STORY.* za kulturnu djelatnost, Zagreb i Austrijski Plesna predstava. kulturni institut, Zagreb. Kor. Desanka Virant. Premijera: 16. 4. 1988. – 11 pred. Mladen Bjažić – Zvjezdana Ladika – Ladislav Tulač: IVICA I MARICA.* VESELE ŠUMSKE PRIČE. Prema bajci braće Grimm Novogodišnja predstava. obradio Roman Šušković. Red. Zvjezdana Ladika. Red. Roman Šušković. Premijera: 15. 12. 1986. – 15 pred. Premijera: lipanj 1988. – 2 pred.

Goran Massot: Andrej Kuznjecov – Zvjezdana Ladika – PROVALNIK. Ladislav Tulač: Red. Vanča Kljaković. ZAGREBAČKO LUDO LJETO.* Premijera: 10. 10. 1987. – 42 pred. Mjuzikl prema drami A. Kuznjecova FERIJE U MOSKVI u prijevodu Radomira Venturina. Stihovi pjesama: Pero Kvesić. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 1. 7. 1988. – 4 pred. / 311 /

Torsten Letser: Luko Paljetak: HAMLET, MALI PRINC OD DANSKE. POSTOLAR I VRAG. Pr. Radovan Milanov. Prema pjesmi POSTOLAR I VRAG Augusta Red. Želimir Orešković. Šenoe. Premijera: 23. 9. 1988. – 11 pred. Red. Krešimir Dolenčić. Praizvedba: 7. 4. 1989. – 9 pred. SEDAM MUHA.* Prema bajci braće Grimm. Vanja Karković: Lutkarska predstava. UKRADENA SVJETLOST.* Dram. i režija: Vanda Šestak. Lutkarska predstava. Premijera: 1988. – 19 pred. Red. Vanda Šestak. Premijera: 11. 4. 1989. – 9 pred. MIJENA [LUTKANIJA].* Mala lutkarska forma. FESTIVAL LUTAKA.* Red. Vanda Šestak. Lutkarska predstava. Premijera: 1988. – 3 pred. Red. Vanda Šestak. Premijera: 18. 4. 1989. – 4 pred. ŠUMA [LUTKANIJA].* Prema priči Ivane Brlić-Mažuranić. GODIŠNJA DOBA.* Teatar sjena. Izbor tekstova i režija: Zvjezdana Ladika. Scenarij i režija: Vanda Šestak. Premijera: 22. 4. 1989. – 5 pred. Premijera: 1988. – 3 pred. PTICE.* Tomislav Bakarić: Plesna predstava. SMRT STJEPANA RADIĆA. Kor. Mirjana Preis. Red. Božidar Violić. Premijera: 13. 5. 1989. – 9 pred. Premijera: 16. 2. 1989. – 26 pred. Carl Sternheim: Desanka Virant: RADNI NASLOV: NACIJA (GAĆE; SNOB; LUTKE.* 1913; FOSIL). Plesna predstava. Pr. Nenad Popović. Kor. Desanka Virant. Red. Paolo Magelli. Premijera: 11. 3. 1989. – 6 pred. Premijera: 7. 6. 1989. – 6 pred.

Sergej Sergejevič Prokofjev: Giuseppe Verdi – Branko Brezovec – Koki PEĆA I VUK.* Dimuševski – Goran Stefanovski: TRAVIATA. Baletna priča s recitacijama. Koncept i režija: Branko Brezovec. Kor. Branka Petričević. Premijera: 22. 6. 1989. – 18 pred. Obnova: 16. 4. 1989. – 2 pred. (12). / 312 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Frank Lyman Baum: Veno Taufer: ČAROBNJAK IZ OZA.* ODISEJ & SIN ILI SVIJET I DOM. Plesna predstava. Pr. Anamarija i Luko Paljetak. Kor. Branka Petričević. Red. Vito Taufer. Premijera: 16. 12. 1989. – 2 pred. Premijera: 8. 11. 1990. – 20 pred.

Zvonimir Balog: KRLEŽINE ZASTAVE. NEĆKO SVOJEGLAVEČKO. Po motivima romana Miroslava Krleže Prema igrokazu AH, TA DANAŠNJA DJECA! ZASTAVE. Renéa Pillota. Scenska prilagodba i režija: Georgij Paro. Gl. Igor Kuljerić. Premijera: 11. 1. 1991. – 57 pred. Red. Božidar Violić. Obnova: 25. 12. 1989. – 23 pred. (71). Rudyard Kipling: KNJIGA O DŽUNGLI. Slobodan Šnajder: Dram. Gerold Theobalt. BAUHAUS. Pr. Mirjana Buljan. Red. Paolo Magelli. Red. Janusz Kica. Praizvedba: 18. 1. 1990. – 13 pred. Premijera: 22. 3. 1991. – 177 pred.

NEFERHOTEPINO PROKLETSTVO.* Boris Kovačević i ansambl: Plesna predstava. KOMEDIJA ZARUKA ILI Kor. Desanka Virant. KAKO VAM DRAGO.* Premijera: 8. 5. 1990. – 5 pred. Premijera: 24. 4. 1991. – 17 pred.

Ivica Bednjanec: Ivan Vidić: HARPA. NOSKO.* Red. Božidar Violić. Red. Boris Kovačević. Praizvedba: 13. 12. 1991. – 30 pred. Premijera: 12. 6. 1990. – 27 pred. Eugene Ionesco: Alan Alexander Milne: ĆELAVA PJEVAČICA.* MEDO WINNIE ZVANI POOH. Pr. Vlado Habunek. Dram. Ivo Svetina. Red. Jadranka Korda. Pr. Vladimir Stojsavljević. Premijera: 15. 12. 1991. – 45 pred. Red. Boris Kovačević. Premijera: 23. 9. 1990. – 16 pred. Michel Fermaud: VRAPČIĆ.* Alan Alexander Milne: Red. Zvjezdana Ladika. WINNIE ZVANA MEDO POOH. Premijera: 1991. Dramaturška obrada i režija: Katja Jocić. Premijera: 23. 9. 1990. – 21 pred. Milan Čečuk – Boris Kovačević: JURA PREMUDRI.* Red. Boris Kovačević. Premijera: 19. 1. 1992. – 21 pred. / 313 /

Nepoznati francuski autor iz 15. st.: Ferdinand Bruckner: MEŠTAR PATHELIN. MAGIC & LOSS. Lutkarska predstava. Pr. Nenad Popović. Pr. Vladimir Gerić. Red. Eduard Miler. Red. i sc. Zlatko Bourek. Premijera: 28. 9. 1992. – 35 pred. Premijera: 6. 3. 1992. – 23 pred. William Shakespeare: Jean de La Fontaine: SAN IVANJSKE NOĆI. BASNE IZ SKLONIŠTA.* Pr. Željka Udovičić. Dram. i režija: Vlado Krušić. Red. Janusz Kica. Premijera: 25. 4. 1992. – 22 pred. Premijera: 25. 10. 1992. – 39 pred.

Anton Pavlovič Čehov: Jure Kaštelan: TRI SESTRE. PIJESAK I PJENA.* Pr. Vladimir Gerić. Red. Jadranka Korda. Red. Branko Brezovec. Premijera: 18. 5. 1993. – 6 pred. Premijera: 8. 5. 1992. – 6 pred. Vesna Đikanović – Snježana Banović: SLAVENSKA LEGENDA.* CHARLIE BROWN – Lutkarska predstava. MEMOARI JEDNOG PSA. Red. Siniša Miletić. Po strip-serijalu PEANUTS Charlesa Premijera: 23. 5. 1992. – 13 pred. Schulza. Red. Snježana Banović. Goran Vrbanić: Premijera: 23. 10. 1993. – 62 pred. KAD MU DOSADI.* Red. Boris Kovačević. Eshil: Premijera: 8. 6. 1992. – 5 pred. HOEFORE.* Red. Zvjezdana Ladika. JA ĆU SE TAMO VRATITI.* Premijera: 24. 11. 1993. – 9 pred. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 19. 6. 1992. – 4 pred. Charles Dickens: BOŽIĆNA PJESMA. RIJEČI, RIJEČI, RIJEČI.* Pr. Stjepan Krešić. Red. Zvjezdana Ladika. Red. Zoran Mužić. Premijera: 19. 6. 1992. – 4 pred. Premijera: 10. 12. 1993. – 33 pred.

ALICA.* Bruno Bjelinski: Prema romanu Lewisa Carrolla MAČAK U ČIZMAMA.* ALISA U ZEMLJI ČUDESA. Prema bajci Charles Perraulta. Red. Ines Škuflić-Horvat. Kor. Branka Petričević. Premijera: 1992. – 12 pred. Premijera: 28. 12. 1993. – 10 pred. / 314 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Bruno Bjelinski: Vladimir Stojsavljević: PETAR PAN.* TRAČ O LJUBAVI. Balet prema priči Jamesa Matthewa Barrieja. Red. Vladimir Stojsavljević. Kor. Branka Petričević. Premijera: 30. 9. 1994. – 18 pred. Premijera: 28. 12. 1993. – 10 pred. Jasen Boko: Miroslav Krleža: KAZALIŠNI SAT. U LOGORU. Red. Leo Katunarić. Red. Božidar Violić. Premijera: 21. 10. 1994. – 34 pred. Premijera: 14. 2. 1994. – 15 pred.

Bernard-Marie Koltès: Miro Gavran: ROBERTO ZUCCO. PACIJENT DOKTORA FREUDA. Pr. Ivica Buljan i Tatjana Tadić. Red. Miro Gavran. Red. Christian Colin. Premijera: 28. 2. 1994. – 24 pred. Premijera: 4. 11. 1994. – 18 pred.

Radovan Ivšić: VODNIK POBJEDNIK.* Dubravko Jelačić Bužimski: Red. Vlado Krušić. MAFIJA! Premijera: 8. 5. 1994. – 24 pred. Red. Lukas Nola. Praizvedba: 20. 1. 1995. – 38 pred. SCHÖNBRUN.* Plesna predstava. JEDAN KAVEZ TRAŽI PTICU.* Kor. Desanka Virant. Prema Franzu Kafki. Premijera: 15. 5. 1994. – 2 pred. Red. Ines Škuflić-Horvat. U suradnji s Glazbenom školom Blagoja Premijera: 21. 2. 1995. – 10 pred. Berse. Josip Vela: Iva Gruić: MEDEJA 1995. INDIJANSKA PRIČA.* Red. Leo Katunarić. Red. Ines Škuflić-Horvat. Praizvedba: 14. 5. 1995. – 19 pred. Premijera: 16. 6. 1994. – 25 pred. Kruna Tarle: Lyman Frank Baum: KALEIDOSKOP.* ČAROBNJAK IZ OZA.* Red. Kruna Tarle. Gl. Marijana Pintar. Premijera: 21. 5. 1995. – 8 pred. Kor. Branka Petričević. Premijera: lipanj 1994. – 3 pred. Ivan Kušan: LAŽEŠ, MELITA.* Léon Chancerel: Red. Zvjezdana Ladika. KAVALIRI GOSPODIČNE KOLOMBINE.* Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 25. 5. 1995. – 5 pred. Premijera: 19. 6. 1994. – 10 pred. / 315 /

Eugène Ionesco: Boris Beck: KRALJ UMIRE.* GRIČ WITCH.* Pr. Vlado Habunek. Red. Ines Škuflić-Horvat. Red. Jadranka Krušlin-Korda. Premijera: 25. 6. 1996. – 8 pred. Premijera: 18. 6. 1995. – 20 pred. Ludwig von Tieck: Vladimir Stojsavljević: PUTOVANJE JEDNOG PRINCA ILI U O TOME SE U NAŠOJ KUĆI NE GOVORI. POTRAZI ZA DOBRIM UKUSOM. Red. Vladimir Stojsavljević. Pr. Janko Marinković. Praizvedba: 12. 10. 1995. – 71 pred. Red. Ozren Prohić. Premijera: 25. 10. 1996. – 11 pred. Jane Martin: KEELY I DU. Rene Medvešek: Pr. i režija: Nina Kleflin. HAMPER. Premijera: 19. 11. 1995. – 24 pred. Red. Rene Medvešek. Premijera: 20. 12. 1996. – 53 pred. Vladimir Nazor: MEDVJED BRUNDO.* Red. Vlado Krušić. Ansambl: Premijera: 24. 11. 1995. – 22 pred. JATIONMIVIONI.* Red. Wilfred van de Peppel. Louisa May Alcott: MALE ŽENE. Premijera: 14. 1. 1997. Dram. i režija: Katja Šimunić. Premijera: 3. 12. 1995. – 21 pred. Ines Škuflić-Horvat i ansambl: ŽENA.* Sergej Sergejevič Prokofjev: PEĆA I VUK.* Red. Ines Škuflić-Horvat. Baletna priča s recitacijama. Premijera: 14. 1. 1997. – 7 pred. Kor. Branka Petričević. Obnova: prosinac 1995. – 2 pred. (14). Anton Pavlovič Čehov: UJAK VANJA. Ines Škuflić-Horvat i ansambl: NIJE TATA ZA Prema prijevodu Josipa Badalića redigirala SVE KRIV.* Željka Udovičić. Red. Ines Škuflić-Horvat. Red. Paolo Magelli. Premijera: 11. 3. 1996. – 25 pred. Premijera: 14. 3. 1997. – 16 pred.

Alexandre Dumas – Željka Udovičić: Anton Pavlovič Čehov: TRI MUŠKETIRA. TRI SESTRE. Red. Janusz Kica. Prema prijevodu Milana Bogdanovića Premijera: 30. 3. 1996. – 25 pred. redigirala Željka Udovičić. Red. Paolo Magelli. Ansambl: KAFKA U Z.* Premijera: 15. 3. 1997. – 28 pred. Prema motivima proze Franza Kafke. Red. Wilfred van de Peppel. Premijera: 15. 4. 1996. – 5 pred. / 316 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

PUTUJUĆE LUTKARSKO KAZALIŠTE Wolfgang Amadeus Mozart: "PANACEJA".* ČAROBNA FRULA – ZA POČETNIKE.* Lutkarska predstava. Plesna predstava. Umjetničko vodstvo: Kruna Tarle. Kor. Desanka Virant. Premijera: 28. 5. 1997. – 8 pred. Red. Nana Šojlev. Premijera: 23. 5. 1998. Sam Shepard: U suradnji s Austrijskim kulturnim centrom. PRAVI ZAPAD. Pr. Ivan Matković. Zvjezdana Ladika: Red. Leo Katunarić. BILA JEMPUT...* Premijera: 6. 2. 1998. – 22 pred. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 21. 11. 1998. Ines Škuflić-Horvat i ansambl: BIT ĆU ISTO ŠTO I MAMA.* Peter Turrini: Umjetničko-pedagoško vodstvo: Ines ALPSKO RUMENILO. Škuflić-Horvat i Branko Sviben. Pr. Sead Muhamedagić. Premijera: 23. 3. 1998. – 4 pred. Red. Georgij Paro. Premijera: 8. 12. 1998. – 8 pred. Lana Šarić: FOTOMULJAŽA.* Alan Ayckbourn: Red. Damir Miholić. Č. P. G. A. Premijera: ožujak 1998. – 3 pred. Prema drami A. Ayckbourna MR A'S AMAZING MAZE PLAYS. Kruna Tarle i Grupa Fasade: Pr. Borivoj Radaković. PJEŠČANI SATI.* Red. Rene Medvešek. Kreacija: Kruna Tarle. Premijera. 20. 12. 1998. – 30 pred. Premijera: 30. 3. 1998. – 6 pred. Pavo Marinković: Éva Janikovszky: DOM OD KIŠE. DA SAM ODRASTAO.* Red. Marin Carić. Red. Jadranka Krušlin-Korda. Praizvedba: 19. 3. 1999. – 7 pred. Premijera: 25. 4. 1998. – 5 pred. Kruna Tarle i Grupa Panaceja: Slavko Grum: PLAVI ZVUK.* DOGAĐAJ U GRADU GOGI. Red. Kruna Tarle. Prema prijevodu Mirjane Hećimović jezično Premijera: 30. 3. 1999. – 12 pred. prilagodili Đurđa Škavić i Mladen Raukar. Red. i kor. Damir Zlatar Frey. CLAIR OBSCURE.* Premijera: 8. 5. 1998. – 28 pred. Autorski projekt Krune Tarle. Premijera: 5. 5. 1999. – 10 pred. / 317 /

Nataša Rajković – Bobo Jelčić: Grupa Panaceja: GRAD U GRADU. CRVENI MUK.* Red. Bobo Jelčić. Red. Kruna Tarle. Premijera: 26. 11. 1999. Premijera: 21. 5. 2000. – 16 pred.

Leo Katunarić: Antun Šoljan: TUŽNI SUPERMAN I TRI KLOKANA. DOBRE VIJESTI GOSPO i Red. Leo Katunarić. ROMANCA O TRI LJUBAVI.* Premijera: 6. 12. 1999. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 27. 6. 2000. – 8 pred. Tomislav Zajec: JOHN SMITH, PRINCEZA OD WALESA. Pierre Carlet de Marivaux: Red. Dražen Ferenčina. GLUMCI DOBROVOLJCI.* Praizvedba: 1. 4. 2000. Red. Zvjezdana Ladika. Premijera: 21. 6. 2000. – 6 pred. IZ ŽIVOTA KUKACA.* Prema Josefu i Karelu Čapeku. Gert Jonke: INSEKTARIJ. Red. Ines Škuflić-Horvat. Pr. Sead Muhamedagić. Premijera: 8. 4. 2000. – 18 pred. Red. Andreas Ingenhaag. Premijera: 20. 1. 2001. – 11 pred. A. Agostino: MORF.* Red. Damir Miholić. BRAT MAGARAC. Premijera: 12. 4. 2000. – 10 pred. Sabrao i složio: Rene Medvešek. Premijera: 24. 3. 2001. – 146 pred. UKRADENA CIPELA.* Prema Ivani Brlić-Mažuranić. Farid Uddin Attar: Plesna predstava. SABOR PTICA.* Kor. Branka Petričević, Desanka Virant i Red. Damir Miholić. Mirjana Preis. Premijera: 21. 4. 2001. – 12 pred. Premijera: travanj 2000. – 21 pred.

Tena Štivičić: Ivana Sajko: NEMREŠ POBJEĆ OD NEDJELJE. NARANČA U OBLACIMA. Red. Tea Gjergjizi. Red. Borna Baletić. Praizvedba: 26. 4. 2000. – 8 pred. Praizvedba: 5. 5. 2001. – 11 pred. U suradnji s Akademijom dramske umjetnosti, Zagreb. Kruna Tarle – Grupa Fasade: DJEVIN SKOK ILI PROLJEĆE Miroslav Krleža: U SLIJEPOJ ULICI.* KRALJEVO. Vizualna fantazija nadahnuta likom slikarice Red. Paolo Magelli. Slave Raškaj. Premijere: 13. 4. 2000, Bogota, Kolumbija; Autorski projekt Krune Tarle. 10. 5. 2000, Zagreb – 19 pred. Praizvedba: 18. 5. 2001. – 55 pred. / 318 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Miroslav Krleža: Aleksandar Vvedenski: JELKA KOD VELIKI MEŠTAR SVIJU HULJA. IVANOVIH ILI U TRAGANJU Adaptacija i režija: Branko Brezovec. ZA ZVIJEZDOM BESMISLICOM. Praizvedba: 5. 10. 2001. – 30 pred. Pr. Dubravka Ugrešić. Red. Nebojša Borojević Maurice Maeterlinck: Premijera: 20. 12. 2002. – 23 pred. PLAVA PTICA.* Red. Ines Škuflić-Horvat. Kruna Tarle – Grupa Fasade: Premijera: 7. 12. 2001. – 35 pred. ZEMLJA JE OKRUGLA.* Red. Kruna Tarle. Zorica Radaković: Premijera: 26. 1. 2003. – 15 pred. SUSJEDA. Red. Ivica Boban. Slobodan Šnajder: Premijera: 15. 2. 2002. – 18 pred. KAMOV, SMRTOPIS – MOULIN ROUGE. Red. Branko Brezovec. Damir Šodan: Premijera: 14. 3. 2003. – 41 pred. ZAŠTIĆENA ZONA. Red. Dušan Jovanović. Vesna Parun – Ladislav Tulač: Praizvedba: 15. 3. 2002. – 13 pred. MAČAK DŽINGISKAN I MIKI TRASI.* Mjuzikl. Alessandro Baricco: Scenska prilagodba i režija: Zvjezdana NOVECENTO. Ladika. Pr. Višnja Machiedo. Premijera: 23. 6. 2003. – 15 pred. Red. Katja Šimunić. Premijera: 25. 5. 2002. – 4 pred. Marcel Aymé: PRIČE MAČKA NA GRANI. Pr. Vladan Desnica. Christiane F.: Dram. Sanja Ivić. MI DJECA S KOLODVORA ZOO. Red. Zlatko Bourek. Adaptacija i režija: Boris Kovačević. Premijera: 20. 9. 2003. – 46 pred. Premijera: 20. 9. 2002. – 39 pred.

Tilla Durieux: Thornton Wilder: TILLINA KUTIJA. NAŠ GRAD. Pr. Nenad Popović i Štefica Martić. Pr. Ivan Matković. Režija i dramaturška obrada: Dubravka Red. Rene Medvešek Crnojević-Carić. Premijera: 28. 11. 2003. – 40 pred. Premijera: 2. 11. 2002. – 17 pred. Ivan Vidić: Dimitris Potamitis: VELIKI BIJELI ZEC. PRIČE DJEDA ARISTOFANA.* Red. Ivica Kunčević. Red. Zvjezdana Ladika. Praizvedba: 3. 2. 2004. – 22 pred. Premijera: 17. 11. 2002. – 15 pred. / 319 /

Maja Sviben: Hugh Lofting – Boris Kovačević: LEGENDA O DVA SUNCA.* DOKTOR DOLITTLE. Red. Ines Škuflić-Horvat. Red. Boris Kovačević. Kor. Desanka Virant. Premijera: 10. 12. 2004. – 33 pred. Premijera: 10. 3. 2004. – 37 pred. Ljudmila Razumovska: Peter Charlton: DRAGA ELENA SERGEJEVNA. DJEČAK VUK.* Pr. Srđan Rahelić. Pr. Goran Golovko. Red. Edvin Liverić. Red. Vlado Krušić. Premijera: 5. 2. 2005. – 74 pred. Premijera: 20. 3. 2004. – 84 pred. Lav Nikolajevič Tolstoj: Slobodan Šnajder: ANA KARENJINA. PETO EVANĐELJE. Dramatizacija i režija: Vasilij Senjin. Red. Branko Brezovec. Premijera: 19. 3. 2005. – 72 pred. Praizvedba: 10. 3. 2004, Kampnagel Theater, Hamburg, Njemačka; premijera: 3. 4. 2004, Hans Christian Andersen – Maja Sviben: Zagreb – 32 pred. PRIČE IZ MAHUNE.* Red. Ines Škuflić-Horvat. Natalie Murat Dean: Premijera: 9. 4. 2005. – 28 pred. U REDU ILI NAZOVI B. RADI BALIRKE.* Lutkarska predstava. MAHLER I… SIMFONIJA PRIRODI.* Red. Natalie Murat Dean. Performans Plesnog studija Učilišta ZKM-a. Premijera: 14. 5. 2004. – 6 pred. Gl. Gustav Mahler. Kor. Desanka Virant. Iva Milley: Premijera: 29. 4. 2005. – 45 pred. TKO JE VIDIO ZDESLAVA.* Red. Iva Milley. Eugène Ionesco: Premijera: lipanj 2004. – 5 pred. VJEŽBE IZ FRANCUSKE KONVERZACIJE.* Red. Grozdana Lajić Horvat. Zlatko Krilić: Premijera: 20. 6. 2005. – 6 pred. VELIKI ZAVODNIK.* Red. Grozdana Lajić Horvat. Hans Christian Andersen: Premijera: lipanj 2004. – 6 pred. MALA SIRENA. Pr. Josip Tabak. Filip Nola: Red. Robert Waltl. PALAČINKE. Premijera: 15. 10. 2005. – 60 pred. Red. Filip Nola. Praizvedba: 16. 10. 2004. – 27 pred. / 320 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

VRATA DO. Zlatko Krilić: Po motivima pripovijetke ZABRANJENA VRATA.* JEDANAEST UBODA LJUTNJE Mjuzikl. Svjetlana Lacka Vidulića. Dram. Ivor Martinić i Grozdana Lajić. Red. Rene Medvešek. Gl. Milorad Stranić. Premijera: 17. 12. 2005. – 72 pred. Red. Grozdana Lajić. Premijera: 17. 3. 2007. – 102 pred. Biljana Srbljanović: SKAKAVCI. Ivana Sajko: Red. Janusz Kica. ARHETIP: MEDEJA / Premijera: 4. 3. 2006. – 35 pred. ŽENA-BOMBA / EUROPA. Red. Ivana Sajko, Dora Ruždjak-Podolski, DIJETE IZ LIMENKE.* Franka Perković. Prema motivima knjige Christine Nostlinger Premijera: 11. 4. 2007. – 20 pred. KONRAD ILI DIJETE IZ LIMENKE. Plesna predstava. Francis Scott Fitzgerald: Kor. Desanka Virant i Mirjana Preis. VELIKI GATSBY. Premijera: 30. 4. 2006. – 74 pred. Red. Ivica Buljan. Premijera: 12. 5. 2007. – 36 pred. Nataša Rajković – Bobo Jelčić: S DRUGE STRANE. Tena Štivičić: Premijera: 21. 6. 2006. – 148 pred. KRIJESNICE. Koprodukcija s Theater Hebbel am Ufer, Red. Janusz Kica. Berlin. Praizvedba: 27. 10. 2007. – 43 pred.

Roger Vitrac: Ivan Kušan: VICTOR ILI DJECA NA VLASTI. KOKO U PARIZU. Pr. Vjenceslav Kapural. Adaptacija i režija: Ivica Boban. Red. Haris Pašović. Premijera: 15. 12. 2007. – 62 pred. Premijera: 10. 11. 2006. – 23 pred. Jon Fosse: Ana Tonković-Dolenčić: NOĆ PJEVA PJESME SVOJE. BALTAZAR ILI POTRAGA Pr. Stephanie Jamnicky i Dora Maček. ZA ČUDESNOM KAPLJICOM. Red. Dino Mustafić. Red. Krešimir Dolenčić. Premijera: 15. 2. 2008. – 31 pred. Premijera: 16. 12. 2006. – 41 pred. Rene Medvešek: Anton Pavlovič Čehov: NAJBOLJA JUHA! NAJBOLJA JUHA! GALEB. Red. Rene Medvešek. Pr. Čedo Prica. Premijera: 29. 3. 2008. – 26 pred. Red. Vasilij Senjin. Premijera: 3. 3. 2007. – 28 pred. Siniša Bahun: MAČJI BLUES.* / 321 /

Red. Ines Škuflić-Horvat. Praizvedba: 6. 6. 2009, Novi Sad; premijera: Premijera: 6. 4. 2008. – 67 pred. 13. 6. 2009, Zagreb. ZKM; Ankara Devlet Tiyatrosu; Teatrul CRNA OFFCA, BELLA VRANA.* Național Marin Sorescu, Craiova; Srpsko Plesna predstava. narodno pozorište, Novi Sad; Slovensko Kor. Desanka Virant. narodno gledališče, Nova Gorica; Premijera: 6. 5. 2008. – 21 pred. Staatshteater Stuttgart.

Anica Tomić – Jelena Kovačić: Sofoklo: OPROSTITE, MOGU LI VAM ISPRIČATI...? ANTIGONA.* Red. Anica Tomić. Red. Katarina Kolega. Premijera: 2. 10. 2008. – 31 pred. Premijera: 7. 6. 2009. – 6 pred.

Jonathan Swift: Reiner Werner Fassbinder: GULLIVEROVA PUTOVANJA. BRAK MARIJE BRAUN. Režija i adaptacija: Oliver Frljić. Pr. Alida Bremer. Premijera: 21. 10. 2008. – 53 pred. Red. Tea Alagić Vlašić. Premijera: 31. 10. 2009. – 15 pred. Petar Zoranić – Marin Držić: GLASI IZ PLANINA. Boris Dežulović – Goran Ferčec Red. Rene Medvešek. – Borut Šeparović: Premijere: 27. 7. 2008, Dubrovnik; 15. 11. GENERACIJA 91.-95. ILI SAT HRVATSKE 2008, Zagreb – 15 pred. POVIJESTI.* Koprodukcija s Dubrovačkim ljetnim igrama. Red. Borut Šeparović. Premijera: 24. 11. 2009. – 68 pred. Gilles Granouillet: POLET. HAMLETPERSONA. Pr. Ivica Buljan. Prema Williamu Shakespeareu i Ingmaru Red. Jean-Claude Berutti. Bergmanu. Premijera: 6. 12. 2008. – 36 pred. Autori predstave: Dario Harjaček, Suzana Koprodukcija s La Comédie de Saint- Nikolić, Nađa Perišić-Nola, Urša Raukar. Étienne i Théâtre de la Place, Liège. Red. Dario Harjaček. Premijera: 28. 11. 2009. – 12 pred. Damir Karakaš – Nina Mitrović – Igor Rajki – ZKM i Udruga Drugi red. Filip Šovagović – Ivan Vidić: ZAGREBAČKI PENTAGRAM. Jules Verne: Red. Paolo Magelli. PUT OKO SVIJETA U 80 DANA. Praizvedba: 28. 3. 2009. – 69 pred. Dram. Ana Tonković Dolenčić. Red. Krešimir Dolenčić. Tena Štivičić: Premijera: 20. 12. 2009. – 42 pred. SEDAM DANA U ZAGREBU (u sklopu projekta ORIENT EXPRESS). Red. Tijana Zinajić. / 322 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Zdenko Mesarić: ČOVJEK KOJI JE SPASIO EUROPU. GARAŽA. Prema radiodrami ČOVJEK KOJI JE SPASIO Red. Ivica Buljan. NIZOZEMSKU Antuna Šoljana. Praizvedba: 28. 1. 2010, New York; Adaptacija i režija: Rene Medvešek. premijera: 13. 2. 2010, Zagreb – 58 pred. Premijera: 21. 12. 2010. – 35 pred. ZKM i La MaMa E.T.C, New York. Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Katarina Pejović – Boris Bakal: REVIZOR. EKSPLICITNI SADRŽAJI. Pr. Ivo Pasarić. Autor koncepta: Boris Bakal. Red. Jernej Lorenci. Red. Boris Bakal i Katarina Pejović. Premijera: 21. 8. 2010, Dubrovnik; 5. 2. 2011, Premijera: 1. 3. 2010. – 4 pred. Zagreb – 20 pred. Koprodukcija s Bacačima Sjenki. U suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama.

Ivana Sajko: MAUZER. ROSE IS A ROSE IS A ROSE IS A ROSE. Koncept i režija: Borut Šeparović. Red. Ivana Sajko. Premijera: 19. 2. 2011. – 12 pred. Praizvedba: 9. 3. 2010, Zagreb; premijera: 14. 3. 2010, Pula – 30 pred. Sarah Kane: ZKM i Istarsko narodno kazalište – Gradsko FEDRINA LJUBAV. kazalište, Pula. Pr. Oliver Frljić. Red. Božidar Violić. BUNAR.* Premijera: 12. 3. 2011. – 19 pred. Autorski projekt Jadranke Korde-Krušlin, Natalie Murat Dean i Ive Milley. Bertolt Brecht: Premijera: 13. 3. 2010. – 22 pred. POŠTO ŽELJEZO, DANSEN?* Pr. Truda i Ante Stamać. Frank Wedekind: Red. Ines Škuflić-Horvat. BUĐENJE PROLJEĆA. Premijera: 4. 4. 2011. – 8 pred. Adaptacija i režija: Oliver Frljić. Premijera: 22. 5. 2010. – 23 pred. Ivor Martinić: RUŽNO PAČE. Nataša Rajković i Bobo Jelčić: Prema Hansu Christianu Andersenu. IZLOG. Red. Robert Waltl. Red. Nataša Rajković i Bobo Jelčić. Premijera: 8. 5. 2011. – 72 pred. Premijera: 8. 6. 2010. – 37 pred. Sunčana Škrinjarić: Jelena Kovačić i Anica Tomić: TAMNA SOBA.* OVO BI MOGLA BITI MOJA ULICA. Red. Jadranka Korda Krušlin. Red. Anica Tomić. Premijera: 30. 6. 2011. – 9 pred. Premijera: 23. 10. 2010. – 126 pred. / 323 /

Goran Ferčec: Pascal Rambert: PISMO HEINERU MÜLLERU. ZATVARANJE LJUBAVI. Red. Bojan Đorđev. Pr. Ivica Buljan. Premijera: 9. 10. 2011. – 23 pred. Red. Pascal Rambert. Premijera: 26. 9. 2012. – 28 pred. BILO JEDNOM.* Plesna predstava. Juli Zeh / Charlotte Roos: Kor. Desanka Virant i Mirjana Preis. ŽUTA CRTA. Premijera: 17. 11. 2011. – 8 pred. Pr. Latica Bilopavlović Vuković. Red. Ivica Buljan. Ivor Martinić: Praizvedba: 10. 6. 2012, Braunschweig; MOJ SIN SAMO MALO SPORIJE HODA. premijera: 13. 10. 2012, Zagreb – 55 pred. Red. Janusz Kica. ZKM i Staatstheater Braunschweig. Praizvedba: 26. 11. 2011. – 48 pred.

Alfred Jarry: Jan Fabre: KRALJ UBU.* CAR NEUSPJEHA. Red. Jadranka Korda Krušlin. Pr. Helen Sinković i Radmila Zdjelar. Premijera: 26. 6. 2012. – 13 pred. Red. Jan Fabre. Premijera: 10. 12. 2011. – 13 pred. U suradnji s kazalištem Troubleyn iz Mate Matišić: Antwerpena. ŽENA BEZ TIJELA. Red. Božidar Violić. Holger Schober: Premijera: 10. 11. 2012. – 19 pred. IDEŠ DALJE! Pr. Hana Medvešek. Miroslav Krleža: Red. Rene Medvešek. LEDA. Premijera: 17. 1. 2012. – 52 pred. Red. Anica Tomić. ZKM; Deutsches Theater, Berlin; Premijere: 20. 7. 2012, Kotor; 25. 10. 2012, Teatro Due, Parma. Cetinje; 23. 11. 2012, Zagreb – 16 pred. ZKM, Međunarodni festival KotorArt i Svetlana Makarovič: Kraljevsko pozorište Zetski dom, Cetinje. PEKARA MIŠMAŠ. Pr. Rona Žulj. LETI, LETI.* Red. Robert Waltl. Red. Grozdana Lajić Horvat i Marina Premijera: 18. 3. 2012. – 26 pred. Pejnović. ZKM; Novo kazalište, Zagreb; Mini teater, Premijera: 12. 12. 2012. – 12 pred. Ljubljana. ZKM i Staatstheater Braunschweig.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Olja Lozica: IDIOT. SADA JE, ZAPRAVO, SVE DOBRO. Pr. Irena Lukšić. Red. Olja Lozica. Režija i adaptacija: Ivan Popovski. Premijera: 19. 1. 2013. – 50 pred. Premijera: 1. 4. 2012. – 45 pred. / 324 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Anton Pavlovič Čehov: Kristina Jakšić Balaž: GALEB. NA PUTU DO SLAVE.* Autor: Bobo Jelčić. Red. Kristina Jakšić Balaž. Premijera: 26. 1. 2013. – 44 pred. Premijera: 18. 11. 2013. – 25 pred.

Jean-Baptiste Poquelin Molière: PLAY TIME.* TARTUFFE. Plesna predstava. Pr. Vladimir Gerić. Režija i koreografija: Maša Kolar, Desanka Red. Jernej Lorenci. Virant i Mirjana Preis. Premijera: 24. 3. 2013. – 19 pred. Premijera: 30. 11. 2013. – 6 pred.

Dino Pešut – Mirna Rustemović: Nikolaj Rudkovski: ŠKOLA ZA ANĐELE. BERGMANOVE ŽENE. Premijera: 7. 12. 2013. – 31 pred. Pr. Irena Lukšić. U suradnji s Akademijom dramske Red. Jean-Claude Berutti. umjetnosti, Zagreb. Premijera: 5. 4. 2013. – 16 pred.

Erlend Loe: Lutz Hübner – Małgorzata Sikorska- MIRNI DANI U MIXING PARTU. Miszczuk – Tena Štivičić – Steve Waters: Jezična obrada: Živana Morić. EUROPA (ČETIRI GRADA, ČETIRI PRIČE). Red. Boris Liješević. Pr. Sandra Knežević, Mladen Martić i Mima Premijera: 21. 12. 2013. – 20 pred. Simić. Red. Janusz Kica. Pascal Rambert: Praizvedba: 25. 4. 2013, Zagreb – 14 pred. MOJ DUH. ZKM; Birmingham Repertory Theatre; Pr. Ivana Đula. Staatsschauspiel Dresden; Teatr Polski Red. Pascal Rambert. Bydgoszcz. Premijera: 15. 2. 2014. – 55 pred.

Magnus, Max Bunker, Nenad Brixy, William Shakespeare: Dario Harjaček: HAMLET. ALAN FORD. Pr. Josip Torbarina. Red. Dario Harjaček. Režija i adaptacija: Oliver Frljić. Premijera: 18. 5. 2013. – 59 pred. Premijera: 8. 3. 2014. – 43 pred.

BUĐENJE PROLJEĆA.* KAKO SMO PREŽIVJELE. Prema drami Franka Wedekinda. Po motivima eseja Slavenke Drakulić. Red. Grozdana Lajić Horvat. Red. Dino Mustafić. Premijera: 19. 6. 2013. – 11 pred. Premijera: 8. 5. 2014. – 34 pred.

Damir Karakaš: Kristina Gavran: SPREMNI. SNAJPER. Red. Saša Božić. Red. Franka Perković. Praizvedba: 24. 5. 2014. – 11 pred. Premijera: 11. 10. 2013. – 19 pred. / 325 /

Sarah Kane: Erich Kästner: 4.48 PSIHOZA.* EMIL I DETEKTIVI. Red. Ines Ines Škuflić-Horvat. Pr. Gustav Krklec. Premijera: 18. 6. 2014. – 7 pred. Režija i adaptacija: Milan Trenc. Premijera: 7. 2. 2015. – 35 pred. Aristofan: PTICE.* Jazmín Sequeira – Luciano Delprato: Red. Jadranka Korda Krušlin. #radninaslovantigona. Premijera: 29. 6. 2014. – 7 pred. Pr. Nikolina Židek. Sarah Kane: Red. Renata Carola Gatica. 4.48 PSIHOZA. Premijera: 11. 4. 2015. – 42 pred. Pr. David Albahari. Red. Božidar Violić. Dino Pešut: Premijera: 12. 10. 2014. – 12 pred. (PRET)POSLJEDNJA PANDA ILI STATIKA. Red. Saša Božić. Miroslav Krleža: Praizvedba: 16. 5. 2015. – 15 pred. KRISTOFOR KOLUMBO. Red. Rene Medvešek. Ivana Šojat-Kuči: Premijera: 22. 11. 2014. ELZA HODA KROZ ZIDOVE. Red. Ivan Planinić. Ricci/Forte: Premijera: 29. 5. 2015. – 15 pred. TROIA'S DISCOUNT. ZKM i Akademija dramske umjetnosti, Pr. i režija: Nenad Glavan. Zagreb. Premijera: 29. 11. 2014. – 6 pred. ZKM, Umjetnička organizacija SKOP i Tvornica kulture Zagreb u suradnji s Woody Allen: Teatro Piccolo (Teatro d'Europa), Milano i BOG.* Ensemble Ricci/Forte iz Rima. Red. Kristina Jakšić Balaž. Premijera: 20. 6. 2015. – 5 pred. James Matthew Barrie – Ivor Martinić: PETAR PAN. Autorski rad grupe: Red. Robert Waltl. A ŠTO SAD? / FRAGMENTI STANJA.* Premijera: 16. 12. 2014. – 20 pred. Red. Grozdana Lajić Horvat. Premijera: 26. 6. 2015. – 7 pred. Jelena Kovačić – Tim B.A.D. (Bojana Vidosavljević, Adnan Lugonić i Dario DRAKULA. Bevanda) – Franz Xaver Kroetz: Prema motivima romana Brama Stokera. JANJE/KOKOŠ/ORAO. Red. András Urbán. Red. Anica Tomić, Selma Spahić i Ana Tomović. Premijere: 22. 5. 2015, Maribor; 25. 9. 2015, Premijere: 5. 12. 2014, Sarajevo; 15. 1. 2015, Zagreb; 26. 11. 2015, Parma – 11 pred. Beograd; 23. 1. 2015, Zagreb – 11 pred. ZKM, Drama SNG Maribor, Fondazione ZKM; BITEF teatar, Beograd; MESS, Teatro Due di Parma. Sarajevo. / 326 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Ernst Toller: Ágota Kristóf: HINKEMANN. VELIKA BILJEŽNICA. Pr. Boris Perić. Dram. Lana Šarić. Red. Igor Vuk Torbica Red. Edvin Liverić. Premijera: 7. 11. 2015. – 51 pred. Premijera: 4. 6. 2016. U suradnji sa Zakladom Hrvatska bez mina. Thomas Mann: ČAROBNI BRIJEG. Miro Gavran: Dram. Hermann Beil i Vera Sturm. SRETNI DANI.* Pr. Lada Kaštelan (prema prijevodu romana Dram. i režija: Grozdana Lajić Horvat. Zlatka Crnkovića). Red. Janusz Kica. Premijera: 13. 6. 2016. – 6 pred. Premijera: 30. 12. 2015. – 29 pred. Ana Tonković Dolenčić: Maja Hrgović: SHERLOCK HOLMES. ŽIVJET ĆEMO BOLJE. Prema motivima i likovima pripovijetki i Red. Senka Bulić. romana Arthura Conana Doylea. Premijera: 16. 1. 2016. – 13 pred. Red. Krešimir Dolenčić. ZKM i Kazalište Hotel Bulić. Premijera: 15. 10. 2016. – 50 pred.

PRIRODA I DRUŠTVO. Ivan Vidić: Autori koncepta: Maja Sviben, Nora NOĆNI ŽIVOT. Krstulović i Vedran Peternel. Red. Paolo Magelli. Red. Nora Krstulović. Premijera: 23. 12. 2016. – 30 pred. Premijera: 5. 3. 2016. – 29 pred. ZKM, SKROZ i Hrvatsko društvo skladatelja – ZAMP. Josip Kulundžić: PONOĆ. Borut Šeparović: Red. Ivan Planinić. CRNA KNJIGA. Premijera: 10. 3. 2017. – 11 pred. Red. Borut Šeparović. ZKM i Akademija dramske umjetnosti, Premijera: 11. 3. 2016. – 10 pred. Zagreb. ZKM i Montažstroj. Kristian Novak: PAD. ČRNA MATI ZEMLA. Autor i redatelj: Miran Kurspahić. Dram. Tomislav Zajec. Premijera: 7. 5. 2016. – 30 pred. Red. Dora Ruždjak Podolski. Premijera: 1. 4. 2017. – 72 pred. FOLK ACTS. Autorski projekt Saše Božića i Petre Goran Ferčec: Hrašćanec. RADNICE U GLADOVANJU. Premijera: 13. 5. 2016. – 33 pred. ZKM, De Facto kazališna grupa i Akademija Red. Olja Lozica. dramske umjetnosti, Zagreb. Premijera: 9. 6. 2017. – 16 pred. / 327 /

SAMO SAN.* Federico Fellini – Brunello Rondi Prema motivima strip-albuma Danijela – Nina Mitrović: Žeželja SUN CITY. PROBA ORKESTRA. Red. Jadranka Korda Krušlin. Red. Edvin Liverić. Premijera: 9. 6. 2017. – 6 pred. Premijera: 15. 9. 2018. – 19 pred.

Katarina Kolega: Uglješa Šajtinac: IGRE SJEĆANJA.* HUDDERSFIELD. Red. Katarina Kolega. Adaptacija: Tomislav Zajec. Premijera: 10. 6. 2017. – 9 pred. Red. Rene Medvešek. Premijera: 27. 10. 2018. – 24 pred. Kristijan Ugrina: ZDRAV I ČISTI DOM, TO JE BAŠ PO MOM. PANSION EDEN. Red. Kristijan Ugrina. Praizvedba: 10. 10. 2017. – 62 pred. Tekst: Juli Jakab – Árpád Schilling – Éva Zabezsinszkij (na temelju originalne ideje i Lewis Carroll – Ivor Martinić: glumačkih improvizacija). ALISA U ZEMLJI ČUDESA. Red. Árpád Schilling. Red. Renata Carola Gatica. Premijera: 15. 12. 2018. – 22 pred. Premijera: 18. 11. 2017. – 42 pred. MLADEŽ BEZ BOGA. Tomislav Zajec: Tekst: Borut Šeparović i Ivana Vuković. ONO ŠTO NEDOSTAJE. Po motivima istoimenog romana Ödöna von Red. Selma Spahić. Horvátha te inspirirano djelom Franca Bifa Praizvedba: 16. 12. 2017. – 32 pred. Berardija HEROJI. Red. Borut Šeparović. Katarina Kolega: Premijera: 22. 2. 2019. – 12 pred. ŠAPUTANJA U ŠKOLSKIM KLUPAMA.* ZKM i Montažstroj. Red. Katarina Kolega. Premijera: 26. 1. 2018. – 15 pred. EICHMANN U JERUZALEMU. Po motivima djela Hannah Arendt. Jean Cocteau – Chris Kraus – Paul B. Red. Jernej Lorenci. Preciado: Premijera: 22. 3. 2019. – 10 pred. LJUDSKI GLAS. Prevele Urša Raukar i Ivana Ostojčić. Marija Androić – Vida Zelić: Red. Bojan Đorđev. Premijera: 17. 2. 2018. – 30 pred. DANAS JE NA REDU GULIVER.* Po motivima GULLIVEROVIH William Shakespeare: PUTOVANJA Jonathana Swifta. TIT ANDRONIK. Red. Iva Milley i Marija Bitunjac. Pr. Vladimir Gerić. Premijera: 1. 4. 2019. – 9 pred. Red. Igor Vuk Torbica. Premijera: 23. 3. 2018. – 24 pred. Filip Nola: TRI X I JA. Ferenc Molnár: Red. Arija Rizvić i Filp Nola. JUNACI PAVLOVE ULICE.* Praizvedba: 24. 5. 2019. – 4 pred. Red. Lea Anastazija Fleger. Premijera: 6. 4. 2018. – 58 pred. / 328 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Napomene: broj izvedbi tog naslova bez obzira na to je li Predstave i različiti programi (recitali, panto- bila posrijedi premijera ili obnova predstave. To mimske etide i sl.) premijerno izvedeni istoga načelo ovdje je primijenjeno samo u slučaje- dana pod zajedničkim okvirnim nazivom obra- vima kada je uz predstavu izričito naznačeno đeni su kao zasebne teatrografske jedinice, a da je riječ o obnovi. okvirni naziv programa u sklopu kojeg su pre- Pod(žanrovske) ili deskriptivne oznake pojedi- mijerno izvedeni naveden je uz njihov naslov, nih djela/predstava (primjerice komedija, šala, u uglatim zagradama. Nakon premijere neke bajka, šest sličica za djecu, čarobna igra ili od tih predstava ponekad su izvođene samo- pučka romanca), navođene u prethodnim popi- stalno ili u sklopu suženih/novih programskih sima predstava ZKM-a, ovdje su izostavljene. cjelina. Zbog lakšeg snalaženja tipskom odrednicom Predstave nastale u koprodukciji s drugim označene su samo nedramske predstave kazalištima i/ili festivalima kronološki su nave- (musical, balet, plesna predstava, pantomima dene prema datumu zagrebačke premijere. i sl.) te prigodni novogodišnji programi. Osim imena autora i redatelja navedena su i imena prevoditelja tekstova te autora njihove Izvori: prilagodbe ili dramatizacije, dok su imena skla- Popis predstava za razdoblje od 1948. do 1998. datelja navođena samo u slučajevima gdje je, revidirana je i prilagođena verzija teatrografije s obzirom na žanrovsku odrednicu predstave Zagrebačkoga kazališta mladih objavljene (mjuzikl, glazbena komedija, balet i sl.), glazba u prvoj i trećoj knjizi Repertoara hrvatskih bila nosivom autorskom sastavnicom djela. kazališta (izdavači: Globus – JAZU, 1990; HAZU Ako je u popratnim materijalima uz takve pred- – AGM, 2002; urednik: Branko Hećimović; autori stave skladatelj već bio naslovno potpisan kao popisa: Igor Mrduljaš /1948–1980/ i Mira (su)autor (npr. Vesna Parun – Ladislav Tulač: Muhoberac /1981 – 1990/) te monografije 50 MAČAK DŽINGISKAN I MIKI TRASI), onda ga godina Zagrebačkog kazališta mladih (izdavač: se posebno ne navodi pod kraticom "gl." u ZKM, 2000; urednica: Antonija Bogner-Šaban; podacima o predstavi ispod naslova djela. autor popisa: Davor Borčić /1991–1998/). U prethodnim teatrografijama ZKM-a za nove Razdoblje od 1999. do 2019. obrađeno je na postave djela koja su već i prije bila na reperto- osnovi podataka koje su prikupile djelatnice aru PIK-a/ZKM-a, uz broj izvedbi njihova novog ZKM-a Eleonora Kaloper, Ozana Iveković, uprizorenja u zagradama se navodio i ukupni Grozdanka Bregant i Grozdana Lajić Horvat. / 329 / / 330 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih / 331 / / 332 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

POPIS DJELATNIKA ZAGREBAČKOG KAZALIŠTA MLADIH OD 1948. DO 2019. / 333 /

Ravnatelji Članovi profesionalnog Mašković Frano umjetničkog ansambla (glumci, Matula Vilim Božena Begović scenografi, kostimografi, Medvešek Rene 1948. – 1953. dramaturzi, redatelji, Melcher Mia

Milena Večerina umjetnički voditelji) Meničanin Branko (Pjer) 1953. – 1966. Mikić Krešimir Aćimović Dejan Mokrović Sreten Nikola Vončina Anočić Saša Mrduljaš Igor 1966. – 1977. Antunac-Katić Jagoda Nadarević Mustafa Beader Milivoj Nikolić Suzana Marijan Radmilović 1977. – 1978. (v. d.) Begović Hrvojka Nola Filip Bistrović-Darvaš Katarina Orlandini Tina Franjo Džimi Jurčec Bogdan Goran Otržan Nikola 1978. – 1979. (v. d.) Borčić Davor Pavlović Niko Budak Antun Perišić-Radović Nadežda (Nađa) Stipe Radilović Budak Robert Pezdirc Adrian 1979. – 1981. Buljan Ratko Pičuljan-Štriga Mirjana Tihomir Miško Polanec Bundalo Rajko Polanec Tihomir (Miško) 1981. – 1982. (v. d.) Car Nikola Polić-Vitez Dora Cvjetković Aleksandar Prpić Barbara Poslovni odbor ZKM-a Čubrilo Zoran Radmilović Marijan (Zvonko Torjanac, Franjo Džimi Ćosić Dado Ramljak Anđela Jurčec, Davor Borčić, Igor Dangubić Nataša Raukar-Gamulin Neda (Urša) Mrduljaš) 1982. – 1984. Dorčić Nataša Rushaidat Rakan Đokić Jadranka Stazić Darko Nikola Ćubela Grubić Stevo Stojanović Jožica 1984. – 1987. Janeš Darko Supek Branko Jelčić Zdenko Šaban Damir Mladen Iveković Jović Dragan Šarić-Kukuljica Doris 1988. – 1992. Jukić Slavica Šegvić Nenad Bože Čović Jurčec Franjo (Džimi) Šerbedžija Lucija 1992.- 1993. (v. d.) Jurić Zvonimir Šimić Ivica Karađole Šegvić Edita Štriga Tomislav Igor Mrduljaš Katić Ivica Šuler Zvonko 1993.- 1994. (v. d.) Klobučar Dragutin Telalović Jasmin Leo Katunarić Knezić Draganić Tatjana Torjanac Zvonko 1994. – 1999. Kovačić Vladimir Turina Drago Kristić-Pavković Doris Ugrina Kristijan Davor Borčić Lesar Franjo Utješanović Đuro 1999. – 2000. Levaj Otokar Vedernjak Adam Leventić Petar Vedernjak Adela Slobodan Šnajder 2000. – 2004. Liverić Bassani Edvin Verdonik Tatjana Lončar Vitomira Videk Mateo Dubravka Vrgoč Ljuboja Danijel Vidušić-Vrdoljak Marica 2004. – 2014. Mamilović-Bajsić Neda Violić Božidar Manojlović Milica Violić Nina Ksenija Marinković Margitić Ljerka Zadro Ivica 2014. (v. d.) Marinković Ksenija Žegura Marta Snježana Abramović Milković Martinović Maro Živolić Vedran 2014. → Marunčić-Mrduljaš Zdenka / 334 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Djelatnici Studija/Učilišta Ostali djelatnici Cerovina Mirko (dramski, plesni, glazbeni i (uprava, propaganda, Cimaš Marica lutkarski pedagozi, redatelji, računovodstvo, tehničko Coha Zvonko koreografi, korepetitori, osoblje, zajednički poslovi i Colnago Novosel Nada administracija i druge službe) druge službe) Crnčec Igor Crvenka Ivan Baldauf-Hercigonja Silvija Alilović Igor Cvjetinović Slobodan Barač Miroslav Andrijanić Antun Čakanić Ivica Bitunjac Marija Andrijašević Matilda Čavlek Aleksandar Brnčić Milena Auguštin Borko Čičak Danijel Broš-Putar Milana Avramović Zoran Čović Kornelija Burić Draženka Babić-Filipec Ana Čubranić Mirna Cerovac Ivanka Babun Tamara Ćopo Antonela Čečuk Slavenka Baković Trpimir Ćuk-Budak Barica Danilo Ivanka Balaško Hrvoje Dabetić Lidija Dević Đurđa Balja Drago Dabić Damir Gagić Bogdan Bančević Medenica Sanja Daničić Snježana Galić Vesna Bandov Anto Depolo Jakša Gattin Ivana Berleković Feodora Divić Iva Ivanov Raško Banić Zlatko Dodigović Luka Jakšić Balaž Kristina Barišić Branko Domitrović Velimir Jašek Zoran Barišić Ivan Došen Gordana Jurin Ante Basta Dalibor Došen Matilda Kolar Maša Basta Pero Drakšić Valentina Korda-Krušlin Jadranka Beban Nikola Dumbović Stjepan Kovačević Boris Bingula Marija Durbešić Zvonimir Krušić Vladimir Biser Dobrila Ercegovac Zvonimir Ladašić Božidar Bognar Zdenka Filipec Stjepan Ladika Zvjezdana Bogojević Bogdan Fistrić Saša Lajić Horvat Grozdana Bogojević Ognjen Frankola Marino Milley Iva Bogojević Saša Fretze Bruno Munchreiter Kornelija Bolarić Milan Frkanec Dragutin Murat-Dean Natalie Borčić Divna Gajec Ivan Pehar-Krmpotić Dragica Borović Mara Galić Vesna Petričević Branka Boždar Goran Garbajs Željko Pintar Marijana Bračun Franjo Gardašanić Andreja Preis Mirjana Bralić Ivanka Gladović Maja Radić Marija Braut Helena Gojak Ankica Rogina Mirjana Bregant Grozdanka Grčević Branka Stranić Milorad Brezovački Marica Gredelj-Vargović Ksenija Škuflić-Horvat Ines Berleković Fedora Grgić Antun Šolčić Iva Bublić Marija Grisfelder Ivan Tarle-Šnajder Kruna Budak Sonja Grisfelder Robert Tavčar Aida Bukovski Josip Habuš Suzana Thaller Ema Buljan Laura Habuš Željko Tulač Ladislav Buntak Damir Harjač Vesna Virant Desanka Burčul Katarina Herceg Ljerka Zaveršnik Ljiljana Butković Elvis Hiršl Vilim Zubak Srećko Capan Robert Horjak Slavko Cenčić Miran Hrgović Niko / 335 /

Hubzin Barbara Kučan Mladen Miljan Kruno Ivančević Matija Kunštek Mirela Mlinar Vatroslav Iveković Ozana Kveštak Božidar Močnik-Puceković Goranka Ivić Agneza-Janja Lacković Zdenko Modrušan Anton Jaić Brenner Sara Lepine Krešimir Mogušić Dean Jakovljević Željko Lerinc Ivan Mogušić Stjepan Jambrešić Đuro Lesar Franjo Mondecar Aleksandar Jambrešić Katica Levan Danijel Mujičić Tahir Jambrešić Srećko Levanić Marija Murat Robert Janjić Rea Litvić Ivanka Negovetić Berislav Jelić Anita Logar Manda Nevistić Martina Jelušić Ivana Lovrec Zrinka Nikolić Gordana Jergović Ante Lovrić Ivo Nikolić Vinko Jug Stjepan Luci Franjo Niseteo Jasenka Jurčec Snježana Luketić Martina Nosek Mihael Jurčić Berislav Lukinec Đurđa Nosek Stjepan Jurić Krešimir Ljubić Josip Novak-Perjanec Ivan Jurić Maja Mađer Marija Novosel Matija Jušić Goran Majar Lidija Novosel Nada Kaloper Eleonora Majpruz Stjepan Orsag Marija Kanceljak Željko Malešević Marijana Palikuća Radmila Karas Tristan Mamula Marko Pankas Ivanka Katanđijev Mlinac Petko Mandić Igor Paulik Vladimir Keček Tanja Marečić Olivije Pavičić Vera Kelava Mirko Maričić Marinko Pejić Pero Klingor Lana Marić Ana Perić Stjepan Klisović Martina Marić Draženka Pičman Petra Kolar Božica Marin Alen Pinek Jasna Kolarek Zlatko Marinić Ivica Piškulić Miroslav Kopecki Zdenka Markeš Nikola Planinšek Bruno Korak Davor Markišić Oliver Podgorelec Nataša Korbel Gordana Markser Iva Poljak Vera Kovač Putak Katica Matijević-Cvjetinović Kata Popović Vladimir Kovač Paula Matijević Petar Popović Vojislav Kovačević Ana Matraković Mladen Pranjić-Anušić Ana Kovačević Damir Matulić Jure Pranjić Dubravko Kovačević Milan Mekinić Tatjana Predavec Davorin Kozić Željka Mihalinčić Ivan Pribanić Zlatko Krakić Endi Mihelj Rajko Prohić Ozren Kraljić Tomica Mihetec Miro Prša Petra Kranželić Ivica Mikin Ana Puceković Branko Krčelić Dragutin Miladinović Dragan Putak Darko Krčelić Katica Milanovski Tomislav Putak Katica Krčelić Martina Miletić Boris Putica Nikolina Kreković Mile Miletić Katica Radojević Branko Križanić Mijo Milivojević Dragana Radovčić Bruno Kropar Radovanka Milley Ivka Rahimovski Ingrid Krpan Slavica Miloš Domagoj Rajšić Dragan Krtanjek Kristina Miloš Ratko Redžebašić Halid Kruhak Damir Milovac Ante Redžebašić Muhiba / 336 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

Repinc Krešimir Trupeljak Berislav Ribar Rudolf Uremović Mladen Richtermoc Duško Vasiljević Zoran Rimac Ivan Vaupotić-Murati Mirna Robinščak Stanko Vitaljić Jolanda Rosso Evelina Vlahović Franjo Rukavina Mile Vojvodić Jan Rukavina-Luketić Martina Voraček Alen Runjić Saša Vrbanić Đurđa Rupčić Licia Vrlec Veronika Ružić Josip Vugdelija Jakov Sabljar Tomislav Vujčić Josip Sambolec Josip Vukelić Josip Serdar Danica Vuković Ivan Sinkauz Milica Vušak Vera Sinković Jadranka Zacković Zdenko Sirotić Ivan Začek Željko Smetko Velimir Začek-Plazibat Biserka Smojver Tatjana Zajović Slavko Sobota Kristina Završki Mladen Stamenković Valentina Zdravić Vera Stanko Irena Zlatar Zoran Stažnik Blaž Zubak Jasminka Stiber Stjepan Zubčić Ljudevita Stolnik Damir Zubović Čedomir Stolnik Zdravko Žgela Tomo Sunek Katarina Žilić Diver Sunek Marijan Živoder Edvard Svečnjak Hrvoje Žvigač Ankica Šamec Gjurin Darko Šesto Antea Napomena: Popis obuhvaća Šilović Ines samo stalno zaposlene djelatnike Šimac Jelena Zagrebačkog pionirskog kazališ- Škrilac Maja ta/Zagrebačkog kazališta mladih. Škrlec Davorka Škrlec Mirko Šlabek-Čauš Dragica Šolaja Ana Šolić Snježana Šoljan Nada Špoljar Damir Šprem Krešo Štiber Stjepan Šurina Čedomir Švacov-Miletić Stella Švegel Goran Telebuh-Stazić Stela Trbojević Ante Trbušić Damir Trgovac Ante / 337 / / 338 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih / 339 / / 340 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

POPIS FOTOGRAFIJA / 341 /

1. Božena Begović 20. Franjo Džimi Jurčec

2. Đurđa Dević 21. Baletna klasa Mary Šembere početkom 1950-ih (u prvom planu: Marijan Jagušt i Ivanka Žunac)

3. Božena Begović: Pioniri na ljetovanju, 1948. 22. Ante Jurin sa svojom malom glumicom

4. Božena Begović: Pioniri na ljetovanju, 1948, plakat 23. H. Rašić (Vojmil Rabadan): Mali Palčić, 1951. (Vladimir Uzelac) 5. Milan Sachs: Miško među životinjama, 1951.

24. Zvjezdana Ladika s članovima dramskog studija 6. Davor Jerković: Čarobne papučice, 1952. početkom 1960-ih (Zlatko Sagadin, Franjo Štefulj, Duka Tadić, Ivan Đani Šegina) 25. Jovan Sterija Popović: Laža i paralaža, 1956. (Nada Novosel, Ivica Miletić, Marijan Petrović, 7. Zlata Kolarić-Kišur: Polet mladosti, 1951. Franjo Džimi Jurčec, Bojanka Paučić, Tihomir (Đurđa Dević, Tihomir Miško Polanec, Nevenka Miško Polanec) Stipančić, Ivona Petri)

26. Sofoklo: Antigona, 1957. (Slavica Jukić, Franjo 8. Blanka Chudoba – Đurđa Dević: Veseli strip, 1952. Džimi Jurčec) (Slavica Jukić, Božica Paučić)

27. Slavenka Čečuk 9. Blanka Chudoba: Velika coprarija, 1953.; fotografija iz obnovljene predstave, 1957. 28. Vjera Rašković – Pero Pletikosa: Proljeća nedopjevana, 1955. 10. Mato Lovrak – Đurđa Dević: Vlak u snijegu, 1950.

29. Djeca u ognju rata, 1961. 11. Mato Lovrak – Đurđa Dević: Vlak u snijegu, 1950.

30. Miloslav Stehlík – Anton S. Makarenko: Počinjemo 12. Mato Lovrak: Družba Pere Kvržice, 1953. živjeti, 1957.

13. Ferenc Molnár: Junaci Pavlove ulice, 1954. 31. Anneliese Schmolke: Frkljevački muzikaši, 1956. (Ivica Pletikosa, Đorđe Olić, Ivica Katić, Kruno 14. Božena Begović – Đurđa Dević: Zlatna lopta, 1951. Valentić, Marijan Radmilović)

15. Pjotr Iljič Čajkovski: Orašar, 1952. 32. Ljubiša Đokić: Biberče, 1957; fotografija iz obnovljene predstave, 1962. (Franjo Džimi Jurčec, 16. Vladimir Nazor – Radivoje Đukić: Bijeli jelen, 1953. Nikola Car, Boris Miholjević, Vlado Kovačić, Boris (Duka Tadić, Božica Paučić, Dražen Pihler) Pavlenić)

17. Joseph Bayer: Vila lutaka, 1950. 33. Johanna Spyri – Vojmil Rabadan: Heidi, 1958. (Adela Vedernjak, Ksenija Ivečić, Tihomir Miško Polanec, Žaneta Turković) 18. Federico García Lorca: Mariana Pineda, 1955. (Vesna Krajina, Slavica Jukić, Bojanka Paučić) 34. Milan Čečuk: Mudri Cigo, 1971. (Marijan Radmilović) 19. William Shakespeare: Romeo i Julija, 1954. (Nevenka Stipančić, Željko Pauzer) / 342 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

35. Kadena od ljubavi, recital dubrovačke poezije i 49. Mark Twain: Pustolovine Toma Sawyera, 1968. ulomci iz djela Marina Držića, 1958. (Ivica Katić, Lela Margitić, Adam Vedernjak, Adela Vedernjak, Nikola Car, Tihomir Miško Polanec)

36. Eva Kraus-Srebrić: Dječak s brojem na ruci, 1965. (u sredini: Nenad Fabijanić) 50. Jaroslav Hašek – Radúz Chmelik: Doživljaji dobrog vojnika Švejka, 1969. (Davor Borčić, Branko Supek, Zvonimir Jurić, Nikola Car) 37. Sergej Sergejevič Prokofjev: Petja i vuk, 1957.

51. Antun Nemčić: Kvas bez kruha ili tko će biti 38. Oskar Nedbal: Čarobni slavuj, 1957. veliki sudac, 1969. (Franjo Džimi Jurčec, Mladen Budiščak) 39. Emil Cossetto: Šiptarska suita, 1959. (Branka Paunović, Edita Karađole, Nada Novosel, Nada 52. Obsidio Sigetiana Carmen heroicum croaticum Kokotović, Silva Brlek, Biserka Mužina, Vlasta iliti Zriniada, 1970. (Franjo Džimi Jurčec, Tihomir Spinčić, Olga Draušnik) Miško Polanec, Tanja Knezić, Slavica Jukić, Adam Vedernjak, Ratko Buljan, Davor Borčić) 40. Josip Andrić: Jurjaši, 1959.

53. Obsidio Sigetiana Carmen heroicum Croaticum 41. Bogdan Gagić: Ružno pače, 1960. iliti Zriniada, 1970. (Zvonimir Torjanac, Zvonimir Jurić) 42. Janko Žganjer – Milana Broš-Putar: Put u ništa, tonsko-ritmička sonorizacija Eksperimentalne 54. Ivan Kušan: Toranj, 1971. (Zvonko Torjanac, Adam grupa slobodnog plesa Zagrebačkog pionirskog Vedernjak) kazališta na gostovanju u Vicenzi, 1963.

55. Tomislav Bakarić: Anno Domini 1573, 1973. (Davor 43. Carlo Collodi – Theo Favero: Pinocchio, 1966. Borčić, Rajko Bundalo, Tihomir Miško Polanec) (Franjo Džimi Jurčec, Darko Putak, Đuro Utješanović) 56. Dubravko Jelačić Bužimski: Preludij za dobre ljude s trga, 1974. (Franjo Džimi Jurčec, Branko Supek, 44. Branko Ćopić: Doživljaji Nikoletine Bursaća, 1966. Tatjana Verdonik) (Tihomir Miško Polanec, Adam Vedernjak, Franjo Džimi Jurčec, Nikola Car, Zvonimir Torjanac, NN, 57. Ivan Kušan: Naivci, 1976. (Zvonimir Torjanac, Davor Borčić, Miro Šegrt) Zdenko Jelčić)

45. Dušan Radović: Kapetan Džon Piplfoks, 1967. 58. Ivan Kušan: Naivci, 1976. (Marijan Radmilović, (Franjo Džimi Jurčec, Zvonimir Torjanac, Ivo Tanja Knezić) Dragojević, Adam Vedernjak, Davor Borčić, Tihomir Miško Polanec, Vinko Viskić, Đuro Rogina) 59. Šimun Cirenac, 1977. (Branko Supek, Rajko Bundalo)

46. Kapetan Džon Piplfoks, 1967, plakat 60. Šimun Cirenac, 1977. (Davor Borčić, Branko Supek, Zvonimir Torjanac) 47. Miguel de Cervantes Saavedra – Arthur Faquez: Don Quijote od Manche, 1967. (Tihomir Miško Polanec, Ivica Katić) 61. Šimun Cirenac, 1977. (Zvonimir Torjanac, Davor Borčić, Branko Supek)

48. Wanda Żołkiewska: Robin Hood, 1968. (Lela Margitić, Mustafa Nadarević) / 343 /

62. Miroslav Krleža: Hrvatska rapsodija, 1975. 74. Ivana Brlić-Mažuranić – Ivan Bakmaz: Čudnovate (Edo Vujić, Zvonimir Torjanac, Franjo Džimi Jurčec, zgode Šegrta Hlapića, 1977. (Franjo Džimi Jurčec, Adela Vedernjak, Nikola Car) Marijan Radmilović i Tihomir Miško Polanec s članovima Pionirskog i Omladinskog studija)

63. Tomislav Bakarić: Malj koji ubija, 1976. (Tihomir Miško Polanec, Branko Supek, Franjo Džimi 75. Ivana Brlić-Mažuranić – Ivan Bakmaz: Čudnovate Jurčec, Tatjana Verdonik, Lana Golob, Nada zgode Šegrta Hlapića, 1977. (Tihomir Miško Abrus) Polanec s članovima Pionirskog i Omladinskog studija)

64. Sergej Vladimirovič Mihalkov: Zeko naduvenko, 1969. (Zvonimir Jurić, Ivica Zadro, Slavica Jukić) 76. Mirjana Buljan: Ludi dan u Ludolandiji, 1980. (u prvom planu: Tihomir Miško Polanec, Franjo Džimi Jurčec) 65. Jevgenij Lvovič Švarc: Dva javora, 1972. (Tatjana Savić, Slavica Jukić, Tihomir Miško Polanec, Franjo Džimi Jurčec, Otokar Levaj, Adam 77. Norberto Avila: Hakimove priče, 1981. (Tihomir Vedernjak, Branko Supek, Zvonimir Torjanac) Miško Polanec, Franjo Džimi Jurčec)

66. Koraci, 1974. (Ante Pavić, Mirjana Majurec) 78. Obsidio Sigetiana Carmen heroicum Croaticum iliti Zriniada, 1970. (Tihomir Miško Polanec)

67. Vesna Parun – Ladislav Tulač: Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1971. (Željko Mazor, Slavica Jukić, 79. Kolo oko svijeta, prigodna izvedba na Trgu Petra Željko Vukmirica) Preradovića, 1984.

68. Norma Šerment: Nevidljivi Leonard, 1977. 80. Éva Janikovszky – Ladislav Tulač: U koga se uvrglo (Jasna Ulaga, Zdenka Marunčić) ovo dijete?, 1983.

69. Tahir Mujičić – Nino Škrabe – Boris Senker: Tri 81. Franz Hohler: David i Golijat, 1979. (Franjo Džimi pušketira ili junaci ulice Liberte, 1976. (Marijan Jurčec, Tihomir Miško Polanec, Damir Šaban) Radmilović, Otokar Levaj)

82. Hansjörg Schneider: Robinson uči plesati, 1980. 70. Reiner Hachfeld – Volker Ludwig: Štrokoloko i (Franjo Džimi Jurčec, Davor Borčić, Branka Kolar) Malapala, 1972. (Marijan Radmilović, Zvonimir Jurić, Nikola Car, Biserka Ipša, Franjo Džimi Jurčec, 83. Hansjörg Schneider: Igrajmo se Crvenkapice, Jagoda Antunac-Katić) 1984. (Branko Supek, Vitomira Lončar, Ivica Šimić, Urša Raukar) 71. Reiner Hachfeld: Žburkova djeca, 1973. (Lana Golob, Tanja Knezić-Draganić, Marijan Radmilović, 84. István Juhász: Ivek u bijegu, 1986. (Ivica Šimić, Franjo Džimi Jurčec) Mirjana Pičuljan-Štriga, Franjo Džimi Jurčec, Branko Supek, Urša Raukar) 72. Carsten Kruger – Volker Ludwig: Maksimiljan Zviždukalo, 1972. (Davor Borčić, Tomislav Štriga, 85. Zvonimir Balog: Nećko Svojeglavečko, 1983; Slavica Jukić) fotografija iz obnovljene predstave 1989. (Marica Vidušić, Zdenka Marunčić) 73. Vesna Ognjenović – Budimir Nešić: Pozdravi nekog, 1974. (Ivica Šimić, Nebojša Peček, Stela 86. Dubravko Jelačić Bužimski: Osvajanje kazališta, Telebuh, Zoran Skalicki, Nina Erak, Ljubo Zečević) 1985. (Branko Supek, Darko Stazić, Ivica Šimić) / 344 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

87. Dubravko Jelačić Bužimski: Osvajanje kazališta, 101. Goran Massot: Provalnik, 1987. (Ivica Šimić, 1985. (Franjo Džimi Jurčec, Urša Raukar, Darko Vitomira Lončar) Stazić, Tanja Knezić-Draganić, Ivica Šimić, Vitomira Lončar, Rajko Bundalo i djeca – članovi 102. Zašto smo u Vijetnamu, Minnie?, 1988. Plesnog studija ZKM-a)

103. Ivan Bakmaz – Tomislav Radić – Tonko Maroević: 88. Ivan Kušan: Vaudeville, 1978. (Franjo Džimi Jurčec, Miško predobri, 1988. (Sven Medvešek, Slavica Slavica Jukić, Adela Vedernjak, Zvonko Torjanac, Jukić, Franjo Kuhar) Tatjana Verdonik)

104. Krimi story, 1988. (Arijana Rudaš, Vlasta Bosnić, 89. Lada Kaštelan: A tek se vjenčali, 1980. Alka Rajčić, Martina Franić) (Branko Supek, Rajko Bundalo, Mirjana Kauzlarić, Tatjana Verdonik) 105. Sergej Sergejevič Prokofjev: Peća i vuk, 1989. (Arijana Rudaš, Morana Perković) 90. Ephraim Kishon: Bila je to ševa!, 1978. (Adam Vedernjak, Davor Borčić, Slavica Jukić) 106. Radovan Ivšić: Vodnik pobjednik, 1991. (Rakan Rushaidat, Martina Fruk) 91. Ephraim Kishon sa suprugom Sarom na izvedbi svoje komedije Bila je to ševa! na Komornoj sceni L – 99 107. Torsten Letser: Hamlet, mali princ od Danske, 1989. (Vilim Matula, Davor Borčić, Ivica Šimić)

92. Janko Polić Kamov: Orgije monaha, 1979. (Rajko Bundalo, Slavica Jukić) 108. Tomislav Bakarić: Smrt Stjepana Radića, 1989. (Vilim Matula, Slavica Jukić, Đuro Utješanović)

93. Janko Polić Kamov: Orgije monaha, 1979. (Sreten Mokrović, Rajko Bundalo) 109. Carl Sternheim: Radni naslov: Nacija, 1989. (Alma Prica, Dejan Aćimović)

94. Marin Držić: Venere i Adon, izvedba na Dubrovačkim ljetnim igrama, 1983. 110. Giuseppe Verdi – Branko Brezovec – Koki Dimuševski – Goran Stefanovski: Traviata, 1989. (Bashkim Paçuku, Ivanka Boljkovac, Dubravka 95. Carlo Goldoni: Zaljubljenici, 1986. (Urša Raukar, Dabelić, Sanjin Čubelić, Josip Lešaja) Vitomira Lončar)

111. Slobodan Šnajder: Bauhaus, 1990. (Aleksandar 96. Wolfgang Bauer: Shakespeare the Sadist, 1986. Cvjetković, Urša Raukar, Dejan Aćimović) (Niko Goršič, Ksenija Pajić, Siniša Miletić)

112. Veno Taufer: Odisej & sin ili svijet i dom, 1990. 97. Zgrada ZKM-a za vrijeme izgradnje (u prvom planu: Vilim Matula, Damir Šaban, (iz fototeke Hrvatskog državnog arhiva) Branko Supek, Aleksandar Cvjetković, Branko Meničanin, Urša Raukar, Etta Bortolazzi) 98. Atrij Omladinskog kulturnog centra s ulazom u ZKM (iz fototeke Hrvatskog državnog arhiva) 113. Veno Taufer: Odisej & sin ili svijet i dom, 1990. (Danko Ljuština) 99. Mladen Iveković govori na svečanom otvorenju ZKM-a, 1987. 114. Krležine Zastave, 1991. (Ana Karić, Rene Medvešek) 100. Publika u dvorani Istra na svečanom otvorenju ZKM-a, 1987. / 345 /

115. Krležine Zastave, 1991. (u prvom planu: Pero 129. Dubravko Jelačić Bužimski: Mafija!, 1995. Kvrgić, Rene Medvešek)

130. Dubravko Jelačić Bužimski: Mafija!, 1995. (u prvom 116. Rudyard Kipling: Knjiga o džungli, 1991. planu: Franjo Džimi Jurčec, Branko Meničanin) (u prvom planu: Ksenija Marinković, Urša Raukar, Rajko Bundalo) 131. Josip Vela: Medeja 1995, 1995. (Kristijan Ugrina, Doris Šarić-Kukuljica, Rene Bitorajac) 117. Rudyard Kipling: Knjiga o džungli, 1991.

132. Jane Martin: Keely i Du, 1995. (Slavica Jukić, 118. Rudyard Kipling: Knjiga o džungli, 1991. (Rene Goran Višnjić, Doris Šarić-Kukuljica, Rene Medvešek, Marica Vidušić, Franjo Džimi Jurčec) Medvešek)

119. Ivan Vidić: Harpa, 1991. 133. Louisa May Alcott: Male žene, 1995. (Dejan Aćimović, Ksenija Marinković) (Urša Raukar, Suzana Nikolić, Katarina Bistrović-Darvaš, Ljiljana Zagorac)

120. Anton Pavlovič Čehov: Tri sestre, 1992. (Marica Vidušić, Branka Cvitković, Ksenija 134. Alexandre Dumas – Željka Udovičić: Tri mušketira, Marinković, Sreten Mokrović) 1996. (Suzana Nikolić, Rene Medvešek)

121. Ferdinand Bruckner: Magic & Loss, 1992. 135. Alexandre Dumas – Željka Udovičić: Tri mušketira, (Doris Šarić-Kukuljica, Rene Medvešek) 1996. (Filip Nola, Branko Meničanin, Maro Martinović)

122. Ferdinand Bruckner: Magic & Loss, 1992. (Doris Šarić-Kukuljica, Alma Prica) 136. Ludwig von Tieck: Putovanje jednog princa ili u potrazi za dobrim ukusom, 1996. (Marica Vidušić, Zoran Čubrilo) 123. Ferdinand Bruckner: Magic & Loss, 1992. (Ksenija Marinković, Vilim Matula) 137. Rene Medvešek: Hamper, 1996. (Branko Supek, Nina Violić, Urša Raukar, Katarina Bistrović- 124. William Shakespeare: San Ivanjske noći, 1992. -Darvaš, Franjo Džimi Jurčec, Davor Borčić, Zdenka (Špiro Guberina, Franjo Džimi Jurčec, Maro Marunčić) Martinović, Rajko Bundalo, Branko Supek, Davor Borčić) 138. Rene Medvešek: Hamper, 1996. (Filip Nola, Zdenka Marunčić, Edvin Liverić, Nina Violić, 125. William Shakespeare: San Ivanjske noći, 1992. Branko Meničanin, Marica Vidušić, Branko Supek, (Zdenka Marunčić, Vilim Matula, Dejan Aćimović, Franjo Džimi Jurčec, Davor Borčić) Rene Medvešek, Damir Šaban)

139. Anton Pavlovič Čehov: Ujak Vanja, 1997. 126. Vesna Đikanović – Snježana Banović: Charlie (Zlatko Vitez, Anja Šovagović Despot, Filip Nola, Brown – Memoari jednog psa, 1993. Nada Subotić) (Branko Meničanin)

140. Anton Pavlovič Čehov: Tri sestre, 1997. 127. Miroslav Krleža: U logoru, 1994. (Filip Nola, Anja Šovagović Despot, Suzana (Filip Nola, Branko Meničanin) Nikolić, Urša Raukar)

128. Bernard-Marie Koltès: Roberto Zucco, 1994. 141. Ines Škuflić-Horvat i ansambl: Nije tata za sve kriv, (Urša Raukar, Davor Borčić, Maro Martinović, 1996. (Tin Opačić, Lana Jergović) Ksenija Marinković, Suzana Nikolić, Slavko Juraga, Branko Supek, Zdenka Marunčić) / 346 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

142. Slavko Grum: Događaj u gradu Gogi, 1998. (Zoran 155. Miroslav Krleža: Veliki meštar sviju hulja, 2001. Čubrilo, Nada Subotić, Siniša Ružić, Ksenija (gore: Kristijan Ugrina, Suzana Nikolić, Katarina Ugrina, Vida Jerman, Edvin Liverić, Nađa Nola) Bistrović-Darvaš, Zoran Čubrilo; dolje: Vilim Matula)

143. Peter Turrini: Alpsko rumenilo, 1998. (Pero Kvrgić, Doris Šarić-Kukuljica) 156. Zorica Radaković: Susjeda, 2002. (Marica Vidušić, Nataša Dorčić, Urša Raukar, Zdenka Marunčić)

144. Pavo Marinković: Dom od kiše, 1999. (Ksenija Ugrina, Zoran Čubrilo, Branko Meničanin, 157. Damir Šodan: Zaštićena zona, 2002. Nađa Nola) (Zoran Čubrilo, Branko Meničanin, Kristijan Ugrina, Rajko Bundalo, Katarina Bistrović-Darvaš) 145. Alan Ayckbourn: Č. P. G. A., 1998. (Katarina Bistrović-Darvaš, Branko Supek, Ksenija Ugrina, 158. Alessandro Baricco: Novecento, 2002. Kristijan Ugrina, Urša Raukar, Branko Meničanin) (Branko Supek)

146. Alan Ayckbourn: Č. P. G. A., 1998. 159. Christiane F.: Mi djeca s kolodvora ZOO, 2002. (Branko Meničanin, Katarina Bistrović-Darvaš, (u prvom planu: Barbara Prpić, Dušan Bućan) Urša Raukar)

160. Tilla Durieux: Tillina kutija, 2002. 147. Grad u gradu, 1997. (Katarina Bistrović-Darvaš, (Zdenka Marunčić, Saša Anočić, Suzana Nikolić, Doris Šarić-Kukuljica, Nataša Dangubić, Dražen Ivana Krizmanić) Šivak, Urša Raukar)

161. Aleksandar Vvedenski: Jelka kod Ivanovih, 2002. 148. Tomislav Zajec: John Smith, princeza od Walesa, (Doris Šarić-Kukuljica, Mirjana Rogina, Nebojša 2000. (Branko Meničanin, Branko Supek) Borojević, Tamara Obrovac, Katarina Bistrović- -Darvaš, Damir Borojević, Ksenija Marinković) 149. Miroslav Krleža: Kraljevo, 2000. 162. Aleksandar Vvedenski: Jelka kod Ivanovih, 2002. 150. Miroslav Krleža: Kraljevo, 2000. (Tamara Obrovac, Katarina Bistrović-Darvaš, Vilim (Damir Šaban, Ksenija Ugrina, Suzana Nikolić) Matula, Urša Raukar, Maro Martinović, Ksenija Ugrina, Mirjana Rogina)

151. Gert Jonke: Insektarij, 2001. (Branko Supek, Suzana Nikolić, Urša Raukar) 163. Slobodan Šnajder: Kamov, smrtopis – Moulin Rouge, 2003. (u prvom planu: Jasmin Telalović, Suzana Brezovec, Marica Vidušić, Katarina 152. Gert Jonke: Insektarij, 2001. Bistrović-Darvaš) (u prvom planu: Edvin Liverić, Marica Vidušić)

164. Slobodan Šnajder: Kamov, smrtopis – Moulin 153. Rene Medvešek: Brat magarac, 2001. (Zoran Rouge, 2003. (Danijel Ljuboja, Filip Nola, Dora Čubrilo, Rajko Bundalo, Branko Supek, Slaven Polić, Petar Leventić, Jasmin Telalović) Juriša, Branko Meničanin, Nataša Dorčić, Urša Raukar, Krešimir Mikić, Nađa Perišić-Nola, Doris Šarić-Kukuljica) 165. Slobodan Šnajder: Kamov, smrtopis – Moulin Rouge, 2003. (Galiano Pahor, Siniša Miletić, Damir 154. Rene Medvešek: Brat magarac, 2001. (Slaven Šaban, Katarina Bistrović-Darvaš, Marica Vidušić, Juriša, Rajko Bundalo, Branko Supek, Nataša Zoran Čubrilo, Danijel Ljuboja) Dorčić, Urša Raukar, Branko Meničanin, Doris Šarić-Kukuljica, Zoran Čubrilo, Krešimir Mikić, Katarina Bistrović-Darvaš, Nađa Perišić-Nola, Zdenka Marunčić) / 347 /

166. Thornton Wilder: Naš grad, 2003. (Ksenija Ugrina, -Kukuljica, Dora Polić, Nađa Perišić Nola, Katarina Urša Raukar, Kristina Krepela, Rajko Bundalo, Filip Bistrović-Darvaš, Zdenka Marunčić) Nola, Ana Škrlec, Jasmin Telalović, Doris Šarić- -Kukuljica, Maro Martinović, Krešimir Mikić, Zoran 179. Hans Christian Andersen: Mala sirena, 2005. Čubrilo, Danijel Ljuboja, Marko Makovičić) (Nađa Perišić Nola, Dora Polić, Suzana Nikolić, Katarina Bistrović-Darvaš, Barbara Prpić, Zdenka 167. Ivan Vidić: Veliki bijeli zec, 2004. Marunčić) (Katarina Bistrović-Darvaš)

180. Vrata do, 2005. (Katarina Bistrović-Darvaš, Ksenija 168. Slobodan Šnajder: Peto evanđelje, 2004. Marinković, Marica Vidušić, Doris Šarić-Kukuljica, (Vilim Matula, Hans-Jörg Frey, Petar Leventić) Zoran Čubrilo, Barbara Prpić, Danijel Ljuboja, Filip Nola, Petar Leventić, Dora Polić, Rajko Bundalo, Davor Borčić) 169. Slobodan Šnajder: Peto evanđelje, 2004. (Danijel Ljuboja, Linda Begonja, Petar Leventić, Barbara Prpić, Galiano Pahor) 181. Biljana Srbljanović: Skakavci, 2006. (Nataša Dorčić, Božidar Boban, Krešimir Mikić)

170. Slobodan Šnajder: Peto evanđelje, 2004. (Galiano Pahor, Vilim Matula, Petar Leventić, 182. Nataša Rajković – Bobo Jelčić: S druge strane, Jasmin Telalović) 2006. (Ksenija Marinković, Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Jadranka Đokić)

171. Slobodan Šnajder: Peto evanđelje, 2004. (u prvom planu: Galiano Pahor, Linda Begonja, 183. Anton Pavlovič Čehov: Galeb, 2007. Danijel Ljuboja) (Zoran Čubrilo, Doris Šarić-Kukuljica, Jadranka Đokić, Damir Šaban, Urša Raukar)

172. Filip Nola: Palačinke, 2004. (Filip Nola, Helena Buljan, Kristijan Ugrina) 184. Ivana Sajko: Europa (Arhetip: Medeja / Žena- bomba / Europa), 2007. (gornji red: Petar Leventić, Ksenija Marinković, Danijel Ljuboja, Barbara 173. Hugh Lofting – Boris Kovačević: Doktor Dolittle, Prpić; donji red: Zrinka Lukčec Kiko, Marin Lemić, 2004. (Barbara Prpić, Zoran Čubrilo) Matej Baletić)

174. Hugh Lofting – Boris Kovačević: Doktor Dolittle, 185. Francis Scott Fitzgerald: Veliki Gatsby, 2006. 2004. (Danijel Ljuboja, Vicko Bilandžić, Katarina (Nataša Dorčić, Borko Perić, Dora Polić, Petar Bistrović-Darvaš, Petar Leventić, Frano Mašković) Ćiritović)

175. Zlatko Krilić: Zabranjena vrata, 2007. (Maja 186. Ana Tonković-Dolenčić: Baltazar ili potraga za Matanović, Ivana Bojanić, Ines Matić, Maja Mužar, čudesnom kapljicom, 2006. (Rajko Bundalo, Anja Stanić, Sara Vučinić, Mia Nigović, Marija Branko Meničanin, Doris Šarić-Kukuljica, Maro Habijanec) Martinović, Urša Raukar, Filip Nola)

176. Ljudmila Razumovska: Draga Elena Sergejevna, 187. Tena Štivičić: Krijesnice, 2007. 2005. (Dušan Bućan, Jasmin Telalović, Danijel (Ksenija Marinković, Branko Meničanin) Ljuboja, Ksenija Ugrina, Barbara Prpić)

188. Tena Štivičić: Krijesnice, 2007. (Suzana Nikolić, 177. Lav Nikolajevič Tolstoj: Ana Karenjina, 2005. Nataša Dorčić, Branko Meničanin) (Ksenija Ugrina, Doris Šarić-Kukuljica, Filip Nola)

189. Tena Štivičić: Krijesnice, 2007. (Ksenija Marinković, 178. Lav Nikolajevič Tolstoj: Ana Karenjina, 2005. Doris Šarić-Kukuljica, Sreten Mokrović) (Marica Vidušić, Ksenija Ugrina, Doris Šarić- / 348 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

190. Tena Štivičić: Krijesnice, 2007. (Zoran Čubrilo, 203. Jules Verne: Put oko svijeta u 80 dana, 2009. Petar Leventić, Dora Polić, Branko Meničanin, (Goran Bogdan, Jadranka Đokić, Branko Danijel Ljuboja, Urša Raukar) Meničanin, Edvin Liverić, Filip Nola, Danijel Ljuboja)

191. Rene Medvešek: Najbolja juha! Najbolja juha!, 2008. (Milivoj Beader, Nađa Perišić Nola, Filip 204. Katarina Pejović – Boris Bakal: Eksplicitni sadržaji, Nola, Edvin Liverić, Krešimir Mikić, Marica Vidušić, 2010. (sastanak s publikom) Rajko Bundalo, Barbara Prpić-Biffel)

205. Nataša Rajković – Bobo Jelčić: Izlog, 2010. 192. Anica Tomić – Jelena Kovačić: Oprostite, mogu li vam ispričati…?, 2008. (Doris Šarić-Kukuljica, 206. Borut Šeparović: Mauzer, 2011. Nađa Perišić Nola, Filip Nola, Zoran Čubrilo) (Frano Mašković, Jadranka Đokić, Zoran Čubrilo)

193. Jonathan Swift: Gulliverova putovanja, 2008. 207. Borut Šeparović: Mauzer, 2011. (Krešimir Mikić) (Goran Bogdan, Csilla Barath-Bastaić, Frano Mašković) 208. Jelena Kovačić – Anica Tomić: Ovo bi mogla biti moja ulica, 2010. (Nataša Dorčić, Jelena Đokić, 194. Gilles Granouillet: Polet, 2008. (Sreten Mokrović, Dora Polić-Vitez, Petar Leventić, Vedran Živolić) Marica Vidušić)

195. Tena Štivičić: Sedam dana u Zagrebu, 2009. 209. Čovjek koji je spasio Europu, 2010. (Milivoj Beader, (Sreten Mokrović, Jelena Đokić, Frano Mašković, Filip Nola, Barbara Prpić, Petar Leventić, Marica Ksenija Marinković) Vidušić, Nataša Dorčić, Suzana Nikolić, Maro Martinović)

196. Nina Mitrović: Javier (Zagrebački pentagram), 2009. (Barbara Prpić-Biffel, Branko Meničanin) 210. Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Revizor, premijerna izvedba na Dubrovačkim ljetnim igrama, 2010. (Doris Šarić-Kukuljica, Jadranka Đokić) 197. Ivan Vidić: Zoo (Zagrebački pentagram), 2009. (Sreten Mokrović, Ksenija Marinković, Jelena Đokić) 211. Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Revizor, premijerna izvedba na Dubrovačkim ljetnim igrama, 2010. (Miha Bezeljak, Sreten Mokrović, Robert Ugrina, 198. Boris Dežulović – Goran Ferčec – Borut Šeparović: Jan Kerekeš, Vilim Matula, Doris Šarić-Kukuljica, Generacija 91.-95. ili sat hrvatske povijesti, 2009. Jadranka Đokić) (Ivan Fedor, Aldin Kasumović, Ivan Pašalić, Andrej Kopčok, Filip Jurković) 212. Sarah Kane: Fedrina ljubav, 2011. (Vedran Živolić, Nina Violić) 199. Zdenko Mesarić: Garaža, 2010. (Saša Antić, Frano Mašković, Mladen Badovinac, Vedran Živolić, Goran Bogdan, Nina Violić) 213. Ivor Martinić: Ružno pače, 2011. (u prvom planu: Vedran Živolić, Tomislav Kvartuč, Petar Leventić, Nina Violić) 200. Zdenko Mesarić: Garaža, 2010. (Frano Mašković, Vedran Živolić, Nina Violić) 214. Holger Schober: Ideš dalje!, 2012. (Barbara Prpić, Petar Leventić) 201. Frank Wedekind: Buđenje proljeća, 2010. (Branko Meničanin, Ksenija Marinković, Jadranka Đokić) 215. Ivor Martinić: Moj sin malo sporije hoda, 2011. (Doris Šarić-Kukuljica, Ksenija Marinković, Urša 202. Frank Wedekind: Buđenje proljeća, 2010. Raukar, Krešimir Mikić) (Frano Mašković, Milivoj Beader, Ksenija Marinković, Krešimir Mikić, Branko Meničanin) / 349 /

216. Ivor Martinić: Moj sin malo sporije hoda, 2011. 229. Pascal Rambert: Moj duh, 2014. (Vedran Živolić, Jadranka Đokić) (Anđela Ramljak, Mateo Videk)

217. Goran Ferčec: Pismo Heineru Mülleru, 2011. 230. Damir Karakaš: Snajper, 2013. (Frano Mašković, Danijel Ljuboja, Goran Bogdan) (Frano Mašković, Hrvojka Begović)

218. Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot, 2012. 231. Erlend Loe: Mirni dani u Mixing Partu, 2013. (Jasmin Telalović, Filip Nola, Frano Mašković, (Dora Polić-Vitez, Petar Leventić, Danijel Ljuboja, Dora Polić-Vitez, Katarina Bistrović-Darvaš, Goran Zoran Čubrilo, Suzana Nikolić, Lucija Šerbedžija, Bogdan) Edvin Liverić)

219. Juli Zeh – Charlotte Roos: Žuta crta, 2012. 232. William Shakespeare: Hamlet, 2014. (Tobias Beyer, Vedran Živolić, Goran Bogdan, (Branko Meničanin, Milivoj Beader, Goran Bogdan, Jadranka Đokić, Barbara Prpić) Vedran Živolić, Krešimir Mikić, Petar Leventić)

220. Miroslav Krleža: Leda, 2012. 233. William Shakespeare: Hamlet, 2014. (Nataša Dorčić, Dejan Ivačić) (Nina Violić, Goran Bogdan)

221. Miroslav Krleža: Leda, 2012. 234. William Shakespeare: Hamlet, 2014. (lijevo (Srđan Grahovac, Ksenija Marinković) od stola: Sreten Mokrović, Nina Violić, Branko Meničanin, Milivoj Beader, Goran Bogdan; desno: 222. Pascal Rambert: Zatvaranje ljubavi, 2012. Petar Leventić, Vedran Živolić, Jasmin Telalović, (Nina Violić, Goran Bogdan) Krešimir Mikić)

223. Mate Matišić: Žena bez tijela, 2012. 235. Kako smo preživjele?, 2014. (stoje: Lucija (Jasmin Telalović, Doris Šarić-Kukuljica) Šerbedžija, Urša Raukar, Katarina Bistrović- -Darvaš, Nina Violić, Nataša Dorčić, Ksenija Marinković; sjede: Jadranka Đokić, Doris Šarić- 224. Olja Lozica: Sada je, zapravo, sve dobro, 2013. -Kukuljica) (Petar Leventić, Marica Vidušić, Urša Raukar, Filip Nola, Doris Šarić-Kukuljica, Dora Polić-Vitez, Damir Šaban) 236. Kako smo preživjele?, 2014. (Jadranka Đokić, Nataša Dorčić, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija, Doris Šarić-Kukuljica) 225. Anton Pavlovič Čehov: Galeb, 2013. (Ksenija Marinković, Goran Bogdan, Katarina Bistrović-Darvaš, Nataša Dorčić, Branko 237. Publika u dvorani Istra za vrijeme prezentacije Meničanin, Sreten Mokrović) projekta Eksplicitni sadržaji, 2010.

226. Jean-Baptiste Poquelin Molière: Tartuffe, 2013. 238. Sarah Kane: 4.48 Psihoza, 2014. (Franko Mašković, Jadranka Đokić, Katarina (Damir Šaban, Jadranka Đokić) Bistrović-Darvaš, Goran Bogdan, Branko Meničanin, Sreten Mokrović) 239. Miroslav Krleža: Kristofor Kolumbo, 2014. (u prvom planu: Krešimir Mikić) 227. Magnus – Max Bunker – Nenad Brixy – Dario Harjaček: Alan Ford, 2013. (Zoran Čubrilo, Damir 240. Miroslav Krleža: Kristofor Kolumbo, 2014. Šaban, Jasmin Telalović, Filip Nola, Rajko Bundalo, (Jasmin Telalović, Danijel Ljuboja, Branko Doris Šarić-Kukuljica, Maro Martinović) Meničanin, Frano Mašković, Petar Leventić, Filip Nola) 228. Kristina Gavran: Spremni, 2014. (Dado Ćosić, Milica Manojlović, Nataša Kopeč, Romano Nikolić) / 350 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih

241. James Matthew Barrie – Ivor Martinić: Petar Pan, 255. Borut Šeparović: Crna knjiga, 2016. 2014. (Vedran Živolić, Doris Šarić-Kukuljica, Dora (u prvom planu: Lucija Šerbedžija) Polić-Vitez)

256. Saša Božić – Petra Hrašćanec: Folks Acts, 2016. 242. Erich Kästner: Emil i detektivi, 2015. (Zoran (Nataša Dangubić, Višnja Vitas) Čubrilo, Dora Polić-Vitez, Matija Tin Klarin, Andrija Knežević, Omer Hasanbegović, Jan Rešetnik, Filip 257. Ana Tonković Dolenčić: Sherlock Holmes, 2016. Jukić, Borna Sertić, Korina Rožmarić, Nikolina (Mia Biondić, Rakan Rushaidat, Maro Martinović, Varga, Nataša Dorčić) Adrian Pezdirc)

243. Jazmín Sequeira – Luciano Delprato: 258. Ana Tonković Dolenčić: Sherlock Holmes, 2016. #radninaslovantigona, 2015. (Filip Nola, Dajana Čuljak, Rakan Rushaidat, Petar (u prvom planu: Sreten Mokrović) Leventić)

244. Dino Pešut: (Pret)posljednja panda ili statika, 2015. (Doris Šarić-Kukuljica, Frano Mašković, Rakan 259. Ana Tonković Dolenčić: Sherlock Holmes, 2016. Rushaidat, Katarina Bistrović-Darvaš) (Robert Budak)

245. Ivana Šojat-Kuči: Elza hoda kroz zidove, 2015. 260. Ivan Vidić: Noćni život, 2016. (Branko Meničanin, (Urša Raukar, Radoslava Mrkšić) Hrvojka Begović, Lucija Šerbedžija, Sreten Mokrović, Urša Raukar, Barbara Prpić)

246. Ernst Toller: Hinkemann, 2015. (Nađa Perišić Radović, Mia Biondić, Milivoj Beader, Jasmin 261. Ivan Vidić: Noćni život, 2016. (Anđela Ramljak, Telalović, Rakan Rushaidat, Frano Mašković, Nataša Dangubić, Frano Mašković) Marica Vidušić-Vrdoljak, Doris Šarić-Kukuljica) 262. Kristian Novak: Črna mati zemla, 2017. 247. Ernst Toller: Hinkemann, 2015. (Adrian Pezdirc, Leon Bujanović) (Ozren Grabarić, Rakan Rushaidat)

263. Kristian Novak: Črna mati zemla, 2017. (Dado 248. Ernst Toller: Hinkemann, 2015. (Ozren Grabarić) Ćosić, Mateo Videk, Danijel Ljuboja, Damir Šaban, Jasmin Telalović, Dora Polić-Vitez, Branko Meničanin) 249. Thomas Mann: Čarobni brijeg, 2015. (Adrian Pezdirc) 264. Kristian Novak: Črna mati zemla, 2017. (Branko Meničanin, Milica Manojlović) 250. Thomas Mann: Čarobni brijeg, 2015.

265. Goran Ferčec: Radnice u gladovanju, 2017. 251. Miran Kurspahić: Pad, 2016. (Karlo Mlinar, Milivoj Beader, Barbara Đurović) (Urša Raukar, Lucija Šerbedžija, Marica Vidušić, Dora Polić-Vitez, Doris Šarić-Kukuljica, Hrvojka Begović, Anđela Ramljak) 252. Ágota Kristóf: Velika bilježnica, 2016. (u prvom planu: Petar Leventić i Vedran Živolić; u pozadini: Danijel Ljuboja, Marica Vidušić, Anđela Ramljak) 266. Lewis Carrol – Ivor Martinić: Alisa u Zemlji čudesa, 2017. (u prvom planu: Anđela Ramljak)

253. Ágota Kristóf: Velika bilježnica, 2016. (Dora Polić-Vitez, Petar Leventić, Vedran Živolić) 267. Tomislav Zajec: Ono što nedostaje, 2017. (Adrian Pezdirc)

254. Maja Hrgović: Živjet ćemo bolje, 2016. (Nataša Dangubić, Milivoj Beader, Damir Šaban, Dajana 268. Tomislav Zajec: Ono što nedostaje, 2017. Čuljak, Petar Leventić) / 351 /

269. Jean Cocteau – Chris Kraus – Paul B. Preciado: Autori fotografija: Ljudski glas, 2018. (Hrvojka Begović, Nataša Dorčić, Lucija Šerbedžija, Urša Raukar, Barbara Livio Andrijić (97), Iva Babaja (133), Boris Berc (127), Prpić) Dražen Bota (143), Renato Branđolica (104, 105), Mara Bratoš (179, 181 – 198, 200, 201 – 204, 206 – 209, 213 270. William Shakespeare: Tit Andronik, 2018. – 236), Marija Braut (55, 56, 62, 65, 66, 69, 73), Boris (Frano Mašković, Sreten Mokrović) Cvjetanović (180), Sven Čustović (239, 240), Ozren Drobnjaković (116 –118), Marko Ercegović (212, 237, 243, 246 – 272, 278, 279), Janja Franko (124, 125), 271. William Shakespeare: Tit Andronik, 2018. Nenad Gattin (35), Valent Grobenski (94), Stela Horvat (Vedran Živolić, Mia Melcher, Dado Ćosić) (245), Grgo Jelavić (210, 211), Maja Kljaić (242), Bruno Konjević (126), Boris Kovačić (97-100), Zoran Kulušić 272. Uglješa Šajtinac: Huddersfield, 2018. (Dado Ćosić, Neral (244), Zvonimir Mikas (6, 9, 13, 17 –19, 21, 30, 37, Tina Orlandini, Adrian Pezdirc, Bernard Tomić) 40), Sergije Michieli (144), Petra Mrša (238), Aleksandar Saša Novković (60, 61, 101 –103, 107, 109, 114, 273), 273. Peter Charlton: Dječak vuk, 2004. (Petar Lisi Nürnberger (32), Demirel Pašalić (205), Pegaz (168 Sarjanović, Petra Težak, Tamara Kučinović, – 171), Ivo Pukanić (115), Radomir Sarađen (112, 113), Mladen Vujčić, Ana Vučak, Silvio Vovk, Romana Igor Savatović (141), Đuro Slako (47), Slobodan Sokolić Paradžik, Matija Kezele) (52, 53, 78), Ines Stipetić (241), Slavica Subotić (121 –123, 131), Davor Šiftar (72, 80, 84, 95), Nino Šolić (128 –130, 132, 134 –138, 142, 172), Zlatko Šurjak (8), Sandra 274. Kruna Tarle – Grupa Fasade: Djevin skok ili Vitaljić (139, 140, 145 – 152, 155 –162, 177, 178, 274), proljeće u slijepoj ulici, 2001. (Dragica Pehar) Slaven Vlašić (199), Stanko Vrtovec (57, 58, 68, 74, 75)

275. Dijete iz limenke, 2006. Napomena:

276. Crna offca, bella vrana, 2008. (Martina Kovačević, Za dio fotografija objavljenih u monografiji nije bilo Ida Janković, Tea Trubić, Iva Šolčić, Marija moguće pouzdano utvrditi autore. Bitunjac, Tea Duplančić, Nina Horvat, Martina Tomić)

277. Siniša Bahun: Mačji blues, 2008. (Ana Kolak, Karla Živković, Adrian Pezdirc, Adam Skendžić, Sofija Stanišić, Katarina Breber, Irena Štefančić, Matko Štambuk)

278. Ferenc Molnár: Junaci Pavlove ulice, 2018. (Valent Majta, Fran Pavić, Lav Novosel, Mark Fejer)

279. Dvorana Istra, pljesak poslije premijere Tita Andronika, 2018. / 352 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih / 353 / / 354 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih / 355 / / 356 / 70 godina Zagrebačkog kazališta mladih / 357 /