Pristup Cjelovitom Tekstu Rada

Home , Hercules (1907)

COLLOQVIA MARVLIANA XXVIII Uredništvo:

NEVEN JOVANOVIĆ (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) BRANKO JOZIĆ (Marulianum, Split) FRANCISCO JAVIER JUEZ GÁLVEZ (Universidad Complutense, Madrid) BRATISLAV LUČIN (Marulianum, Split) VLADO REZAR (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Colloquia Maruliana I-XVI bila su u potpunosti posvećena proučavanju života i djela Marka Marulića. Od XVII sveska nadalje Colloquia Maruliana, uz pri loge o Marku Maruliću, objavljuju i radove o drugim piscima i temama hrvatske književnosti humanizma i renesanse. Redovito se tiskaju tekstovi sa znanstvenoga skupa što se održava svake godine u Splitu, ali primaju se i drugi vrijedni prilozi. Colloquia Maruliana I-XVI were entirely devoted to the study of the life and works of Marko Marulić. From volume XVII on, Colloquia Maruliana, in conjunction with articles about Marko Marulić, also publish articles about other writers and themes from Croatian Humanist and Renaissance literature. Besides the papers ad dressed to the conference held every year in Split, other worthwhile contributions can also be accepted. COLLOQVIA MARVLIANA XXVIII

450. OBLJETNICA PRVOG IZDANJA HEKTOROVIĆEVA RIBANJA I RIBARSKOG PRIGOVARANJA

KNJIŽEVNI KRUG SPLIT

SPLIT 2019

HEKTOROVIĆEVI SNOVI

I v a n L u p i ć

UDK: 821.163.42.091Hektorović, P. Ivan Lupić Izvorni znanstveni rad Stanford University Stanford, California [email protected]

Jedina Hektorovićeva objavljena knjiga, Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine (1568), jedan je od najvažnijih spomenika višejezične književne kulture u ranonovovjekovnoj Dalmaciji. Za razliku od dviju knjiga njegova suotočanina Hanibala Lucića, jedna od kojih je objavljena na hrvatskom jeziku (Skladanja izvrsnih pisan razlicih, 1556), a druga na talijanskom (Sonetti, 1556), Hektorovićeva knjiga u sebi objedinjuje tekstove na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. Dok su ti tekstovi u modernim izdanjima odijeljeni (onda kada su u njima svi uopće prisutni), u Hektorovićevoj knjizi oni su izmiješani, a upravo zbog njihove izmiješanosti nije moguće Hektorovića doživljavati kao jednojezičnog pisca. Polazeći od te činjenice, ovaj rad razmatra poveznice između različitih dijelova Hektorovićeva višejezičnog opusa, osvrćući se osobito na motiv sna, koji Hektorović uglavnom upotrebljava kako bi progovorio o vlastitoj pjesničkoj djelatnosti. Osobita pozornost posvećuje se odnosu između ranog i kasnog Hektorovića, pri čemu važno mjesto zauzima Hektorovićeva poslanica Jakovu Zečkoviću, koja nam je dosad bila poznata u nepotpunom obliku. Njezin prozni predgovor, ovdje objavljen prvi put prema rukopisu R 6634 Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, upotrebljava se između ostaloga kako bi se pokazalo da se jedna anonimna pastirska ekloga iz istog rukopisa uklapa u razvojnu logiku Hektorovićeva književnog opusa te da bi je stoga trebalo pripisati Hektoroviću, a ne, kako je to dosad činjeno, zadarskom pjesniku Petru Zoraniću. Ključne riječi: Petar Hektorović (1487-1572), Petar Zoranić (1508 - nakon 1569), pastirska ekloga, ribarska ekloga, epistolarna poezija, autorstvo, atribucija, znanost o rukopisima, višejezičnost, ranonovovjekovna Dalmacija 6 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Kada je 1976. godine Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu otkupila na jednoj londonskoj dražbi rukopis koji se danas čuva pod signaturom R 6634, a u kom se nalaze neki tekstovi Marka Marulića i Petra Hektorovića, objavljena je ta vijest u dnevnoj štampi s velikom pompom i s naslovom koji najavljuje da su Hrvati pobijedili u još jednoj važnoj međunarodnoj utakmici. Čak na dva mjesta u jednom novinskom članku izražava se vjera kako će znanstvenici sada prionuti proučavanju osvojenog rukopisa kako bi »raskrilili veo tajni zbornika Marulićevih i Hektorovićevih pjesama«.1 Četrdeset godina poslije zbornik je i dalje prekriven velom tajni, a ono znanstvenog napora što mu je posvećeno završilo je tako da su se Hrvati, kako im je već običaj, u svom proučavanju rukopisa uglavnom međusobno zavadili.2 U ovom odlično očuvanom i za povijest hrvatskog jezika i književnosti izrazito vrijednom rukopisu prepisala je jedna te ista ruka na prvih stotinjak listova

1 Mirjana Šigir, »Utrka za Marulićem i Hektorovićem: Kako su na aukciji u Londonu za Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku u Zagrebu otkupljeni dragocjeni tekstovi stare hrvatske književnosti«, Vjesnik Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske 37 (6. VII. 1976), 11. Ovaj rukopis otkupljen je s još tri stara hrvatska rukopisa od aukcijske kuće Sotheby’s za 9720 britanskih funti, što je u današnjem novcu ekvivalentno iznosu od skoro 70.000 funti, odnosno preko pola milijuna kuna. Za podatak o cijeni vidi »Otkupljeni rukopisi Marulića i Hektorovića«, Matica: list iseljenika Hrvatske 36.9 (1976), 36. Vidi također Zvonimir Kulundžić, Ta rič hrvacka (Zagreb: Nezavisna autorska naklada, 1977), 254. 2 Zavađenost oko ovog rukopisa najbolje se očituje u sljedeće dvije publikacije: Zvonko Pandžić, Nepoznata proza Marka Marulića: O novootkrivenim i novoatribuiranim hrvatskim rukopisima (Zagreb: Naklada Tusculum, 2009) te Amir Kapetanović, »Versi ficirana biblijska pripovijest o Esteri (XVI. st) u kontekstu srednjovjekovne književne baštine i Marulićeva pjesničkoga kruga«, Colloquia Maruliana 20 (2011), 5-30 (pretisnuto u neizmijenjenu obliku u zbirci ogleda istog autora Jezik u starim versima hrvatskim [Split: Književni krug, 2016], 89-110). Kapetanović tako kori Pandžića da on sebi u zaslugu pripisuje povezivanje stare signature sa zbirkom Samostana franjevaca konventualaca u Splitu umjesto da spomene Šimu Jurića, autora kataloga rukopisa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koji kaže da je taj podatak preuzeo iz prodajnog kataloga (Kapetanović, Jezik, 91, bilj. 255). No preuzeo je Jurić iz prodajnog kataloga ne samo taj podatak nego glavninu opisa rukopisa, koji donosi kao svoj, pa bi prije svega trebalo koriti Jurića što nije jasno naveo izvor iz kojeg je preuzimao podatke. Umjesto toga, Kapetanović Jurića hvali kao prvog opisivača ovog rukopisa, kao osobu koja ga je datirala te kao onoga tko je »prvi pretpostavio da je riječ o zborniku hrvatskih tekstova koji potječe iz Franjevačkog samostana u Splitu« (Kapetanović, Jezik, 89). Za prvi detaljan opis R 6634 vidi Catalogue of French, Spanish, Greek, Serbo-Croat and a Few Portuguese and Slavonic Manuscripts (London: Sotheby Parke Bernet, 1976), 85-93. Hrvatski rukopisi prodani su 29. VI. 1976. Ovaj opis očito dosad nije bio poznat hrvatskoj znanstvenoj javnosti, pa ni onima koji se osobito zanimaju za rukopisne tragove Marulićevih djela. Na opis sam u travnju 2018. upozorio Bratislava Lučina te mu ustupio preslike; shvativši njegovu važnost, Lučin ga je preporučio kao model u pozivu sudionicima Marulićevih dana za 2019. godinu (tema skupa: Rukopisi hrvatskoga humanizma i renesanse). Drago mi je da sam, iako na drugom kraju svijeta, na taj način dao izravan doprinos razvoju hrvatske znanosti o rukopisima. Ivan Lupić: Hektorovićevi snovi 7 mnoštvo djela, od kojih je samo nekoliko izravno pripisano Marku Maruliću (Suzana, Molitva suprotiva Turkom te »sonet« Umrit hotih videć da ki blago ima), a tek jedno djelo, stihovana poslanica izvjesnom Jakovu Zečkoviću povodom rođenja njegove kćeri, Petru Hektoroviću.3 Za neka od preostalih djela može se iz drugih izvora utvrditi da su Marulićeva, no za dobar broj ne može se bez posebnog proučavanja utvrditi ništa jer su ta djela tekstovima zasvjedočena jedino u ovom rukopisu. Osobito se među tim inače nezasvjedočenim djelima ističe niz svetačkih legendi u stihu, od kojih se ona o sv. Efremu proteže na gotovo tisuću stihova (skoro pa tri puna libra Marulićeve Judite). Za razliku od onih koji su se u novije vrijeme doticali ovog kodeksa, ja se u svom ogledu neću baviti Marulićem, nego ću se, u povodu četiristo i pedesete godišnjice objavljivanja Ribanja i ribarskog prigovaranja tiskom, pozabaviti Hektorovićem. Na prvom mjestu, dovest ću u pitanje atribuciju Josipa Vončine, koji je za anonimnu pastirsku eklogu kojoj su u rukopisu govornici Boljeta, Lilas i Dobrilo nastojao dokazati da joj je autor Petar Zoranić.4 Nasuprot tom dokazivanju, moj će cilj biti pokazati da je ova pastirska ekloga djelo Hektorovićevo i da ona, premda kratka, u bitnim elementima anticipira njegovo Ribanje i ribarsko prigovaranje te se može smatrati ranim zametkom tog djela. Na drugom mjestu, pokazat ću da smo zahvaljujući Vončininu nevjerojatnom previdu jedini u ovom kodeksu Hektoroviću eksplicitno pripisani tekst, poslanicu Jakovu Zečkoviću, četrdeset godina poznavali u nepotpunom obliku, čime smo bili lišeni važnog dokaznog materijala u razmatranju Hektorovićeve poetike.5 Konačno, moj pristup zagrebačkom rukopisu (tako ću ga odsada zvati) moći će poslužiti kao model za buduća proučavanja ove vrste jer se u njemu, za razliku od dosadašnjih pristupa,

3 Drugi dio rukopisa, od lista 95 nadalje, pisan je drugim rukama i manje je čitljiv od prvog dijela. Očito je u rukopisu ostalo praznog prostora koji je kasnije iskorišten, ali još uvijek u šesnaestom stoljeću, da se zabilježi nekoliko propovijedi. Kapetanović bez razloga kritizira Pandžića, koji s pravom govori o prvom i drugom dijelu rukopisa (Nepoznata proza, 119, 146), a opet mu je glavni junak Jurić, »koji u svom opisu nije zbornik dijelio na dijelove« (Kapetanović, Jezik, 91). I najpovršnije prelistavanje ovog kodeksa potvrđuje ispravnost Pandžićeve podjele. Povjesničare hrvatskog jezika trebao je prvenstveno privući drugi dio rukopisa. 4 Josip Vončina, »Ekloga u rukopisnom zborniku 16. stoljeća«, Mogućnosti 25.4 (1978), 420-431. Vidi također Josip Vončina, »Na tragu pravome piscu«, Colloquia Maruliana 3 (1994), 139-149. Da se Vončinina atribucija i danas nekritički prihvaća te se čak upotrebljava da se njome kori druge proučavaoce, lijepo se vidi iz sljedećeg primjera: »[Vončina] je na temelju podrobne jezičnostilske analize pružio dovoljno filoloških argumenata da eklogu s 59b-62b toga zbornika hrvatska filologija prihvati kao tekst Petra Zoranića. Svojom je atribucijom Vončina pokazao da zastupljeni tekstovi u tom zborniku ne potječu samo iz pera pisaca hvarskoga i splitskoga renesansnoga kruga nego vrlo vjerojatno i iz zadarskoga« (Kapetanović, Jezik, 90). 5 Josip Vončina, »Novopronađena Hektorovićeva pjesnička poslanica«, Forum 17 (1978), 322-330. 8 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) uzimaju u obzir svi elementi u kojima obitava jedan pisac: i povijest jezika, i povijest književnosti, i povijest knjige – kako rukopisne tako i tiskane. Izvan knjige koju je Hektorović pri kraju života objavio tiskom, a u kojoj sva djela datiraju nakon 1550. godine, sačuvalo nam se od njegova pjesništva vrlo malo iako znamo da se on još od svoje mladosti bavio književnim pisanjem.6 Do pojave zagrebačkog rukopisa to su bile samo dvije stvari: poslanica Nikoli Nalješkoviću iz 1541. te prijevod jednog dijela Ovidijeva Lijeka od ljubavi, koji Hektorović uz popratnu poslanicu šalje Mikši Pelegrinoviću 1528. godine.7 Od Vinka Pribo- jevića, čiji je govor O porijeklu i zgodama Slavena održan 1525, a tiskan 1532, saznajemo pak da je Hektorovićev prijevod Ovidija bio općenito poznat i hvaljen te, što je još važnije, da to nije bila jedina stvar koju je Hektorović napisao. Pri- bojević, naime, kaže da je Hektorović »između ostaloga« (inter caetera) sačinio vjeran prijevod Ovidijeva djela. Što je to ostalo bilo, to nam nažalost Pribojević ne kaže.8 Već godine 1539. Mavro Vetranović u poslanici Hektoroviću spominje neke njegove »pjesni medene«, a godinu poslije Nalješković piše da Hektorović uz hrvatski odlično poznaje i latinski i talijanski te da umije pjesnički obraditi ne samo ljubavne nego i sve druge teme.9 Konačno, sam Hektorović u pismu Vanettiju, pisanu na talijanskom jeziku i objavljenu uz Ribanje, pripovijeda kako

6 Ribanye i ribarscho prigouaranye i razliche stuari ine sloxene po Petretu Hectoro uichiu Huaraninu (Venecija, 1568). 7 Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, ur. Sebastijan Žepić, Stari pisci hrvatski, 6 (Zagreb: JAZU, 1874), 69-75; Sime Ljubić, »Knjige Ovidijeve ‘od lika ljubenoga’ stumačene po Petretu Hektoroviću«, Građa za povijest književnosti hrvatske 1 (1897), 1-7. 8 »Petrus Hectoreus, qui inter caetera, eleganti metro Nasonem de remedio amoris in Illyricum idioma, cum magna omnium admiratione transtulit, uel minimum iota non ommittens«; Oratio fratris Vincentii Priboeuii sacrae theologiae professoris ordinis praedicatorum de origine successibusque Slauorum (Venecija, 1532), sig. e1v. No kaže nam još Đuro Ferić u svom djelu Ad clarissimum virum Michaelem Denisium Vindelicum Georgii Ferrich Ragusini epistola (Dubrovnik, 1824), kad spomene Hektorovića, da postoji mnogo njegovih rukopisa te da su svi izvrsni, a to mnoštvo rukopisa (u koje uključuje prijevod Ovidija) ne obuhvaća Ribanje, za koje Ferić zna da je izišlo tiskom: »Petrus Hectoreus Pharensis. Plura hujus Auctoris MM.SS. extant: praeclara omnia. Haec inter Ovidianum remedium amoris Illyricis versibus egregie expressum; et Eclogae Piscatoriae eadem lingua editae« (17). No vidi što već Francesco Appendini piše u Notizie istorico-critiche, sv. II (Dubrovnik, 1803), 250: »Una volta si avevan di lui varie egloghe col titolo di Ribagne cioè pescagione, un volume di poesie varie, e la versione de remedio amoris di Ovidio. Qualora esistessero in qualche luogo della Dalmazia, si dovrebbero stampare, o converrebbe almeno moltiplicarne le copie.« 9 Milan Rešetar, »Ein Sendschreiben Vetranić’s an Hektorović«, Archiv für slavische Philologie 23 (1901), 206-215 (izdano prema prijepisu Đura Ferića koji se danas čuva u Slavenskoj knjižnici u Pragu pod signaturom T 4121; vidi Ivan Lupić, »Tekstološka načela, kritička izdanja i kroatistička znanstvena zajednica«, Forum 51 [2012], 925-927 te Ivan Lupić i Irena Bratičević, »Literary Collectors as Literary Scribes: The Case of Đuro Ferić (1739-1820)«, Poznańskie Studia Slawistyczne 14 [2018], 129-147); Pjesme Nikole Ivan Lupić: Hektorovićevi snovi 9 mu je u snu u kojem se penjao na Parnas prišla jedna od muza pa mu rekla da ga je čula kako je u svojoj mladosti slatko pjevao i na latinskom i na materinskom jeziku, i to na veliko zadovoljstvo onih koji su ga slušali.10 Sve nam to govori da je Hektorović puno prije Ribanja bio poznat kao pjesnik te da je njegovo pjesništvo imalo i svoju publiku, a da bi imalo publiku, moralo je prije svega biti toj publici dostupno. Dakako, moglo joj je biti dostupno jedino u rukopisima. Kada se, dakle, 1976. godine pojavio rukopis u kojem se našlo dotad nepoznato Hektorovićevo djelo, poslanica Jakovu Zečkoviću, to nikoga nije trebalo iznenaditi. Nije nikoga trebala iznenaditi ni činjenica da je rukopis u kome se to djelo našlo znatno stariji od Ribanja i da, sudeći prema starini pisma te prema vodenim znacima na papiru, ide u godine oko 1530.11 Budući da je riječ o prijepisu, a ne o autografima, jasno je da su svi tekstovi koje zagrebački kodeks sadrži sasvim sigurno stariji od kodeksa samog, koji je pak sam nastao oko 1530. godine. Važno je k tome naglasiti da se ovdje Hektorovićeva poslanica nalazi u društvu s djelima koja velikim dijelom pripadaju Marku Maruliću, i to baš među njima, a ne dodana na kraju ili upisana drugom rukom. Da bi se Hektorović i Marulić na ovaj način smiješali, njihovi su tekstovi već neko vrijeme morali nezavisno biti u rukopisnom optjecaju. Stoga i najkonzervativnija procjena mora stavljati nastanak svih tekstova u ovom dijelu kodeksa u prvu četvrtinu šesnaestog stoljeća, dok za neke od njih, dakako, nije isključen ni raniji datum. Već ove osnovne činjenice o zagrebačkom kodeksu jasno upućuju na ne- vjerojatnost da bi se u njemu našlo neko djelo Petra Zoranića, koji je rođen tek 1508. godine. Čak i kada se uzme najopreznija procjena starosti tekstova u ovom rukopisu, recimo godina Marulićeve smrti (1524), tada bi Zoranić imao svega šesnaest godina, a morali bismo zamisliti da su tekstovi tog šesnaestogodišnjaka već do tog datuma prepisivani, i to tako da su kroz prepisivanje izgubili podatak o svome autoru (pretpostavljajući da su ga imali) i prije nego što je on dostigao punoljetnost. Ne razmatrajući starinu rukopisa u odnosu na starinu njegovih tekstova i ne razmišljajući o ovom kodeksu kao cjelini, Josip Vončina zaključio je na temelju isključivo jezične analize da je jedina pastirska ekloga koja se nalazi u ovom rukopisu izišla iz pera upravo Petra Zoranića.12 Zanemaruje Vončina pritom i činjenicu da nam Zoranić u Planinama sasvim izričito navodi što je on do tog trenutka, dakle do 1536. godine, napisao. Opisujući svoj susret s vilom Hrvaticom u perivoju od slave, on kaže: »Poznah u krilu nje jabuku na koj jime biše Petar

Dimitrovića i Nikole Nalješkovića, ur. Vatroslav Jagić i Gjuro Daničić, Stari pisci hrvatski, 5 (Zagreb: JAZU, 1873), 313. 10 Djela Petra Hektorovića, ur. Josip Vončina, Stari pisci hrvatski, 39 (Zagreb: JAZU, 1986), 138: »Il che, disse, vorrei sapere, peroche ve ho udito in vostra giovanezza piu fiate, et in lingua latina et in quella della vostra patria con grandissimo favore de gli ascoltanti dolcemente cantare.« Za prijevod Hektorovićeva pisma Vanettiju vidi Mladen Nikolanci, »Petra Hektorovića ‘inojezične sitnice’«, Hvarski zbornik 4 (1976): 345-355. 11 Catalogue, 89. Za dva vodena znaka nalaze se potvrde iz 1528. i 1529. godine. 12 Vončina, »Ekloga«. 10 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Zoranić, a uz jime Ljubveni lov i Vilenica dijaše pismo; i na toj prem jabuci prem počela pisati biše Planine.«13 Zoranić s toliko pažnje bilježi što je dotad napisao da uz djela Ljubveni lov i Vilenica, nama danas nepoznata, ne propušta spomenuti ni onaj dio Planina koji je do tog susreta s vilom napisao. Da ne bismo bili ni u kakvoj sumnji, on još na margini dodaje uz Ljubveni lov i Vilenicu opis »Prve naše sloge«, što će reći da on prije ta dva djela nije ništa drugo napisao. Za razliku, dakle, od Hektorovića, kad govori o svom prethodnom pjesničkom radu, Zoranić ne govori o nekim neodređenim pjesmama, nego sasvim precizno bilježi što je do tog trenutka napisao na hrvatskom jeziku. Nemamo, konačno, opet za razliku od Hektorovića, nikakve druge izvore koji bi upućivali da je Zoranić napisao nešto drugo osim onoga što je sam spomenuo. Razmotrimo, svejedno, što je ponukalo Vončinu da jedinu pastirsku eklogu u zagrebačkom rukopisu pripiše upravo Zoraniću. Budući da su i Zoranić i Hektorović i Marulić čakavci, teško je njihova djela razgraničavati prema gramatičkim elementima, što Vončina uredno priznaje.14 On se stoga odlučuje pribjeći prvenstveno leksičkom dokazivanju, prema kojem bi riječi zasvjedočene samo u Zoranićevim Planinama ili u tekstovima drugih pisaca zadarskoga kruga bile, nađu li se u pastirskoj eklogi zagrebačkog kodeksa, pouzdan pokazatelj da ovu eklogu treba pripisati Zoranićevu peru. Takvih riječi nalazi Vončina u pastirskoj eklogi sedam: na promin (u značenju naizmjence), priprehtati (u značenju uvrebati, dočekati), balikati (navodno u značenju šaliti se), tulikati (u značenju trubiti), izloviti (u značenju steći, dobiti), mator (u značenju star) te konačno rebeba (što je neka vrsta gudačkog instrumenta). Iz ovih dokaznih primjera odmah se treba izbaciti rebeba, koja se u Zoranića uvijek javlja u obliku rebega, čak tri puta u Planinama, a nikad u obliku rebeba. To je Vončini svejedno dokaz Zoranićeva autorstva, samo ako se zamisli da je Zoranić u pastirskoj eklogi (za koju tek valja dokazati da ju je on napisao) trebao rimu, pa je svoju rebegu pretvorio u rebebu, kako bi se ona rimovala s nebu.15 Već tu vidimo da je filološka metoda, za koju Vončina smatra da je najpouzdanija, prilično elastična, ovisno o tome što filolog njome želi dokazati. Primjeri mator i izloviti nisu dobri. Vončina se vodi Akademijinim rječnikom, gdje se za mator u značenju star daju samo primjeri iz Zoranića i Krnarutića, ali riječ mator uključena je u Blago jezika slovinskoga Jakova Mikalje, što upućuje na činjenicu da nije bila ograničena na zadarsko područje, kao što nije ni danas.16 Izloviti u Zoranića ima apstraktno značenje (izloviti slavu, izloviti iz riječi nešto korisno), dok u pastirskoj eklogi ima konkretno značenje: izloviti dar od gosta. Balikati je pak nezgodan primjer zato

13 Petar Zoranić, Planine, ur. Franjo Švelec i Josip Vončina, Stari pisci hrvatski, 41 (Zagreb: JAZU, 1988), 207. 14 Vončina, »Ekloga«, 428. 15 Vončina, »Ekloga«, 431, bilj. 20. 16 Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga (Loreto, 1649). Mikalja ima odvojene natuknice za mator (star) i matori (stari, od veće godina). Ivan Lupić: Hektorovićevi snovi 11

što ni u Zoranića ni u pastirskoj eklogi nije jasno što taj glagol zapravo znači.17 Za na promin u značenju naizmjence Akademijin rječnik navodi samo primjere iz Zoranića i Barakovića, prema čemu Vončina zaključuje da je to leksička karakteristika zadarskoga kruga.18 No Joakim Stulli u svom latinskom rječniku pod natuknicom invicem daje »na izmjen, na izmjènu, na izmjenice, na promjen &c.«, iz čega se vidi da mu je »na promjen« samo jedan od nekoliko običnih sinonima.19 Priprehtati je riječ koja je u Akademijinu rječniku zasvjedočena samo za Zoranića, ali ona je očito izvedenica od glagola prehtati (u značenju vrebati), koji Zoranić također upotrebljava, kao što taj glagol upotrebljava, a to Vončina ne spominje, i Lekcionar Bernardina Splićanina: »A Irudica ga prehtaše i hotijaše ga pogubiti.«20 Od svih Vončininih primjera ostao je samo glagol tulikati, za koji, priznajem, nisam u svom ne osobito temeljitom jezičnom istraživanju našao potvrde izvan Zoranića. Tko odluči vjerovati da je Zoranić autor ove pastirske ekloge samo zbog tulikanja, njemu će naravski svi drugi argumenti biti nevažni. Nedvojbeno je, međutim, da su pastirska ekloga u zagrebačkom kodeksu i Zoranićeve Planine u izravnom dijalogu, ali ne zato što dijele posebne leksičke izbore, nego zato što se u oba djela nalazi jedno vrlo slično mjesto u kojem se opisuje kako se sva priroda u čudu zaustavlja da čuje pastirski razgovor. U eklogi zagrebačkog kodeksa to mjesto glasi ovako:

Oko njih na tržan svi ti se skupiše I svi, uši napan, njih riči slišiše. Vitar se ustavi, borje ne jâ šušnjat, Ne jâ t’ u dubravi brav blesti ni kmekat, Črčak ne jâ črčat ni peti ptičice Ni skačući brkat z busja kobilice. Još veće čudo bî, čudo bî vidit svim Da zapri potok kî poljem teciše onim;

17 Zoranić ima: »Niki [pastiri] spati se kladoše, niki peti, niki surlati, niki čudno balikati« (Planine, ur. Švelec i Vončina, 120). Pastirska ekloga pak ima: »Taj rogom tulika, taj brenča liutom, / A niki balika pastirskim naukom« (Vončina, »Ekloga«, 420). Vončina opet slijedi Akademijin rječnik, gdje se balikati (baš na temelju primjera iz Zoranića) tumači kao šaliti se, ali to značenje ne odgovara najbolje ni jednom ni drugom kontekstu. Naprotiv, oba konteksta daju naslutiti da je riječ o nekom posebnom glasanju pastira koje se proizvodi jezikom, a ne instrumentom. Stoga je balikati ovdje blisko u značenju glagolu balakati, koji pak Akademijin rječnik nalazi zasvjedočen jedino u jednog splitskog pisca, Jerolima Kavanjina: »Imaj oči za moć plakat, al ne jezik za balakat.« 18 Vončina, »Ekloga«, 426. 19 Joakim Stulli, Lexicon latino-italico-illyricum (Budim, 1801), s. v. invicem. U svom hrvatskom rječniku Stulli ima natuknicu na promjen, koja upućuje na natuknicu na izmjen, koja se onda tumači kao alternativamente (Rjecsoslòxje, A-O [Dubrovnik, 1806] s. v. na promjen). 20 Lekcionarij Bernardina Spljećanina, ur. Tomo Maretić (Zagreb: JAZU, 1885), 159. 12 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Voda njegova, kâ nis goranju vas Doli ploviše, stâ kako njih začu glas.21

U Zoranićevim Planinama, gdje to mjesto dolazi nakon jednog pastirskog razgovora, a ne prije njega, čitamo:

Ne samo pastirska družba, dva umića pastira umiće pojući tiho poslušajući, stala biše da i ptičice, ukriviv glave, ne žubereći, njih poslušale bihu; ni črčki skrbnin črčanjem, ni kobilice barući blujahu, da tihe stahu. Da veće čudo bi da vazda bludni vitar tiho na granah od dubov staše; i vrulja, ka kuželjem visoko metaše i potokom romoraše, tiha sta; i zelene travice i razlikozlameni cviti, dvignuv glave, niku slast prijimahu. Da ča veće začuda i misli svim da da Apolo, svoje brze suncevodne konje prik običaja ustegnuv, njih poj slišaše; i obnoć svitnje zvizde mnoge, za umića poja zuk čuti, na podne staše.22

Slijedeći Vončinu, trebali bismo ovdje zamisliti Zoranića koji prvo piše pastirsku eklogu u stihu, a onda u Planinama, u kojima obiluju takve pastirske ekloge, oponaša sam sebe ne tako što ubacuje u vlastito djelo vlastitu eklogu, nego naprotiv tako što iz ekloge preuzima jednu dojmljivu pjesničku sliku te zatim tu sliku dalje razvija pretvarajući k tome stih u prozu. Ne može se, međutim, pobjeći dojmu da Vončina ni sam sebe nije sasvim uvjerio jer ipak dopušta mogućnost da bi tu moglo biti riječi ne nužno o Zoraniću koji oponaša, nego o nekome tko oponaša Zoranića.23 Dopustivši tu mogućnost, zaboravio nam je Vončina objasniti kako bi se ona slagala sa starinom zagrebačkog kodeksa, koji bi sada morao biti znatno mlađi ne tek od 1530, nego od 1536. godine, kada je Zoranić završio Planine, jer bismo morali pričekati da nam nasljedovatelj Zoranića napiše pastirsku eklogu, da je zatim pusti u rukopisni optjecaj, da se onda ona smiješa s djelima Marulićevim te da konačno završi u zagrebačkom kodeksu. Vjerojatno je zato, ali i zbog svoje uvjerenosti u Zoranićevo autorstvo, u svom kasnijem izdanju Marulićevih pjesama Vončina ustvrdio da zagrebački kodeks potječe iz sredine šesnaestog stoljeća, opet

21 Vončina, »Ekloga«, 421; slogotvorno r prilagođeno je modernoj grafiji. 22 P. Zoranić, Planine, ur. Švelec i Vončina, 175; slogotvorno r prilagođeno je modernoj grafiji kao i Akademijin slovopis. Situacija podsjeća na Orfejevo pjevanje u Metamorfozama, knjiga X i XI. Nije isključeno da postoji i bliži izvor, na primjer u talijanskoj epskoj ili pastoralnoj literaturi, ali njegovo postojanje ne bi dovelo u pitanje vezu između ekloge u zagrebačkom kodeksu i Planina: naime, jezični izbori na nekoliko su mjesta toliko slični da je teško zanijekati izravnu vezu. 23 Vončina, »Ekloga«, 426: »Uspoređujući uvod ekloge s dijelom Zoranićevih Plani- na, ustanovili smo podudarnost ne samo u nekoliko motiva već i u leksičkom izboru. To ipak nije dovoljno da se zaključi kako je autor objema tekstovima isti, jer se nameće mogućnost da je nepoznat pjesnik stvorio eklogu nakon Zoranića, i to po uzoru na XIV glavu njegova djela.« Ivan Lupić: Hektorovićevi snovi 13 nam zaboravivši objasniti kako je došao do tog datuma.24 Iako je dakle dopustio razne pretpostavke te dao da zagrebački kodeks plovi šesnaestim stoljećem kako to raznim pretpostavkama odgovara, Vončina nije razmotrio pretpostavku koja bi se, uzimajući u obzir starost kodeksa i mladost Zoranićevu, morala nametnuti kao prva: naime, da je pastirsku eklogu napisao neki stariji pisac, a da tog starijeg pisca Zoranić u Planinama nasljeduje.25 Toj pretpostavci prvenstvo daje i sadržaj zagrebačkog kodeksa: naime, u njemu se između ostalih tekstova nalazi Marulićeva Molitva suprotiva Turkom, a tu pjesmu Zoranić u Planinama izravno nasljeduje.26 Budući da je Marulićevu Molitvu Zoranić mogao poznavati samo iz rukopisne predaje, nema razloga da se eklogi iz zagrebačkog kodeksa ne dopusti da bude dostupna zadarskom pjesniku na isti način. Premda je zagrebački kodeks od svoje pojave na dražbi 1976. pa sve do danas uporno bio povezivan sa Splitom, jer se u njemu nalaze Marulićevi tekstovi i jer su dražbeni katalozi neutemeljeno potencirali vezu sa splitskim samostanom franjevaca konventualaca, on pripada zbirci rukopisa za koje se sigurno može dokazati jedino to da su neki od njih još u šesnaestom stoljeću bili u Zadru.27 Moja poenta, svejedno, nije u tome da postoji izravna veza između zagrebačkog kodeksa i Zoranića kao njegova čitatelja, što je svakako moguće, nego u tome da nam zagrebački kodeks lijepo pokazuje na koji

24 Marko Marulić, Pisni razlike, ur. Josip Vončina (Split: Književni krug, 1993), 11: »Zbornik Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, kupljen na dražbi u Londonu godine 1976. (signatura: R 6634; dalje: Z); nastao je oko sredine XVI. stoljeća.« U ovom neodgovornom datiranju Vončinu slijedi Bratislav Lučin iako datiranje očito nije u skladu čak ni s Jurićevim preuzetim opisom rukopisa (Šime Jurić, Katalog rukopisa Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu [Zagreb: NSK, 1997], 172-173); vidi »Prinosi tekstu i tumačenju Marulićeve Suzane«, Colloquia Maruliana 12 (2003), 145 (i opet u opisu rukopisa uz izdanje Suzane, 164). Lučin se popravlja u Marko Marulić, Hrvatski stihovi i proza, ur. Bratislav Lučin (Zagreb: Matica hrvatska, 2018), 436, gdje se kaže da je rukopis nastao oko 1530. 25 Umjesto da se vodi starinom kodeksa, koja bi ga u njegovim atribucijskim teorijama ograničavala, Vončina upotrebljava svoje nedokazane teorije kako bi preko ekloge implicitno datirao i kodeks: »O datiranju ekloge možemo kazati: zacijelo ona ne ide u doba prije Marulićeve smrti (god. 1524) jer se do tog časa Zoranić (rođen god. 1508) vjerojatno nije razvio u pastoralnog pjesnika« (»Ekloga«, 429). 26 Zoranić, Planine, ur. Švelec i Vončina, 185. 27 Pandžić, Nepoznata proza, 114-115; British Library, London, Additional MS 11578, fol. 330r. Ovom se rukopisu može dodati rukopis R 3662 Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, za koji Pandžić misli da je izgubljen i koji nije mogao pronaći ni uz pomoć osoblja knjižnice (on ga stoga uvijek navodi pod starim brojem 14: Nepoznata proza, 31, 111, 151; podrobnije mu je poznat prema radu Anice Nazor, »Još jedan latinički tekst legende o svetom Jeronimu«, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 14-15 [1976], 393- 400, koja za rukopis ne daje nikakvu signaturu iako kaže da se nalazi u NSK; vidi također Kulundžić, Ta rič hrvacka, 262). Rukopis je osobito vrijedan jer je datiran (1532), a na njegovu kraju još u šesnaestom stoljeću (sudim to prema pismu) potpisala se njegova zadar- ska vlasnica, sestra Orea Begna (vidi Sliku 1). 14 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) su način Marulićevi tekstovi te tekstovi starijih pjesnika izvan zadarskoga kruga mogli biti dostupni Zoraniću. Što možemo navesti kao argumente koji idu u prilog pretpostavci da je stariji pisac koji je sastavio pastirsku eklogu u zagrebačkom kodeksu bio upravo Petar Hektorović? Prije svega, činjenicu da se on već nalazi u tom kodeksu, i to jednom poslanicom koja nam inače ne bi bila poznata. Trebalo je, prema tome, prvo razmotriti mogućnost Hektorovićeva autorstva, i to obraćajući osobitu pozornost na tekstove iz Hektorovićeva ranijeg razdoblja koji su nam poznati: prijevod Ovidija te poslanicu Jakovu Zečkoviću upravo iz zagrebačkog kodeksa. S koliko je pažnje Vončina razmotrio tu mogućnost, najjasnije se vidi iz činjenice da je on poslanicu Jakovu Zečkoviću izdao i u odvojenom članku i u izdanju Hektorovićevih djela za Stare pisce hrvatske u obezglavljenom obliku.28 Naime, stihovanoj poslanici prethodi prozni tekst koji njoj sasvim sigurno pripada i kojemu je sasvim sigurno autor Hektorović (vidi Sliku 2). Taj tekst glasi ovako:

Ne čudi se, molim te, koji čtiš, ni mi zamiri, ni me toga cića raspravi akoprem i mnoge stvari nepristale najdeš u toj pisni, jere ti znaš dobro da u onom ča se človiku u san prikazuje ni mu je pohvala ni pogrjenje. Jere kada bi človiku na oblast sanak bio, ne bi činio nigdar da mu se ča nevridno ali nepristalo u san prikaže. Ja istinu ti govoru: kako snih, tako pisah, ništare ne pristaviv ni odloživ. Akoli skladanje i miru od pisni prociniš i najdeš ka ti bude nepristalo viditi i neugodno, ni u tomu mi ne zabavi ni me zato krivo pogledaj. Jere ni na svitu toli vridan ni pohvaljen mornar ni naukir koji krmeći korablju i s velikom pomnjom prik morske pučine ne zabludi i ne šene njom kadgodi ali na desnu ali na livu stranu. Zato miruj, čti veselo i budi čestit.29

28 Vončina, »Novopronađena Hektorovićeva pjesnička poslanica«; Djela Petra Hektorovića, ur. Vončina, 101-102. 29 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, rukopis R 6634, fol. 32v. Vončinin propust može se razumjeti samo ako se pretpostavi da on rukopis nikada nije kako treba pregledao, nego je, slijedeći kataloški opis, išao gledati samo tekstove koji su ga zanimali. No i tu bismo morali zamisliti da se on nije želio zamarati čak ni čitanjem prve polovice stranice na kojoj je mislio da počinje Hektorovićeva poslanica; mora, naime, biti jasno svakome tko pročita prozni uvod u poslanicu da se on, preko motiva sna, izravno veže uz stihove koji slijede (prvi stih počinje riječima »Usnuv u dubravi...«). Kako se zamarao Vončina, tako su se zamarali i oni koji su rukopis gledali nakon njega, a zatim o njemu i pisali. To još više čudi kad se shvati da Jurić u svom kataloškom opisu, proširujući svoj engleski izvor, ispravno navodi riječi »Ne čudi se, molim te...« kao početak Hektorovićeva djela (Katalog, 172). Konačno, u odvojenom tekstu koji je objavio o ovom kodeksu čim je on otkupljen Jurić izričito piše: »Na ovom mjestu posebice bih upozorio da je u ovom Zborniku (na l. 34v-36r) sačuvana jedna dosad nepoznata Hektorovićeva poslanica. To je pjesma od 62 duga stiha s kratkim proznim predgovorom koju je pjesnik uputio ‘gospodinu Jacovu Zecchkovichiu poctouanomu’« (»Novo o Petru Hektoroviću«, Periodični izvještaj Centra za zaštitu kulturne baštine komune hvarske 86 [1. V. 1977], 6; iz ovog Jurićeva rada Ivan Lupić: Hektorovićevi snovi 15

Već ovaj kratki tekst pokazuje zbog čega je opasno da sudimo o tome što je Hektorović mogao napisati samo prema riječima koje nalazimo u njegovim kasnijim djelima. Glagol raspraviti u značenju pogrditi nalazimo uz Hektorovićev prijevod Ovidija, ali ga ne nalazimo u njegovim kasnijim djelima. Riječ naukir, onaj koji upravlja lađom, ne nalazimo nigdje drugdje u Hektorovića iako mu čitavo Ribanje počiva na plovidbi. Glagol šenuti u značenju skrenuti također ne nalazimo drugdje u Hektorovića. Pouka je jasna: ako riječi koje se nalaze u pastirskoj eklogi ne nalazimo u Hektorovićevim djelima koja su nam poznata, to nipošto ne znači da on toj eklogi nije mogao biti autor. Drugi su argumenti pjesničke prirode. Franjo Švelec s pravom je primijetio dvije važne stvari. Naime, anonimna ekloga iz zagrebačkog kodeksa upotrebljava shemu rime tipičnu za hvarsko-dubrovački dvanaesterac. U toj se shemi, za razliku od Zoranićeve, rime s kraja jednog dvostiha ne prenose na krajeve prvih članaka drugog dvostiha.30 Vončina nije uspio naći nijedan primjer takve sheme rime u Planinama iako to djelo u sebi sadrži razne vrste metričkih eksperimenata i iako je ta rima očito lakša od one koju Zoranić dosljedno upotrebljava. U nedostatku dokaza Vončina svoju tezu brani time da u Marulića, koji mahom sriče kao i Zoranić, ponekad nalazimo hvarsko-dubrovačku shemu, a u Lucića pak marulićevsku. To je Vončini dovoljno da zaključi sljedeće: »Teško je, dakle, prihvatiti tvrdnju da bi Zoranić morao dvanaesterce sricati samo onako kao što je činio u Planinama.«31 Ali kad od Zoranića nemamo ništa drugo nego njegove Planine, onda nam one ipak moraju služiti kao pokazatelj koji se ne može tek tako odbaciti – jer nam, eto, ne odgovara tezi za koju bismo željeli da je ispravna. Dakako, moguće je zamisliti da je Zoranić pisao koješta i na kojekakve načine, ali na temelju pukog zamišljanja teško ćemo unaprijediti znanstvenu raspravu o atribuciji.32 druga mjesta inače citiraju i Vončina [»Ekloga«, 430-431; »Novopronađena Hektorovićeva pjesnička poslanica«, 322] i Kapetanović [Jezik, 89]). 30 Zoranić, Planine, ur. Švelec i Vončina, 9. Vončini sigurno nije bilo drago da se u izdanju u kojem je i sam sudjelovao dovede u pitanje njegova atribucija ekloge Zoraniću (vidi Vončina, »Na tragu pravome piscu«, 141). On je uzvratio tako što u svoje izdanje Marulićeva pjesništva nije uključio Anjelske kriposti, pjesmu za koju je Švelec dokazivao da je Marulićeva (Marulić, Pisni razlike, 17-18). Najnovije izdanje Marulićevih hrvatskih stihova prešutno se slaže s Vončinom, ali to ne znači da pjesma nije Marulićeva (Marulić, Hrvatski stihovi i proza, ur. Lučin); vidi Nazor, »Još jedan latinički tekst legende o svetom Jeronimu«, te bilješku 27 iznad. 31 Vončina, »Na tragu pravome piscu«, 142; Kapetanović, Jezik, 90, navodi Vončinin zaključak s odobravanjem. 32 Moglo bi se prigovoriti da ja ovdje upadam u svojevrsno proturječje jer sam pret hodno pokazao da je opasno ako se atribucija temelji na leksiku koji je zasvjedočen samo u djelima nekog pisca, a sada upozoravam da se ne smije zanemariti ono što nalazimo u djelima nekog pisca. Ne mislim da je posrijedi proturječje. Prvo, potrebno je razlikovati jezične od književnih dokaza: riječi putuju mnogo lakše nego metrički obrasci i sheme sroka. Drugo, moraju se u obzir uzimati dokazi više vrsta kako bi se vidjelo kako se i koliko slažu. Kada bi svi drugi dokazi upućivali na Zoranićevo autorstvo, onda bih ja bio spreman 16 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Druga Švelčeva primjedba upućuje na činjenicu da imena Boljeta, Lilas i Dobrilo nisu nimalo slična po svojoj tvorbi imenima pastira u Planinama, gdje je tih pastira baš velik broj (treba, k tome, primijetiti da su pastiri u Zoranića prigo- vornici, dok su u anonimnoj eklogi zgovornici; vidi Slike 3 i 4). Tu se Vončina opet brani na veoma čudan način jer kaže da u Držićevoj Tireni ima Vučeta, a da u Benetovićevoj Hvarkinji ima Mikleta. To je onda Vončini dokaz da je i Zoranić, po uzoru na Dubrovčane i Hvarane, mogao tako tvoriti imena pastira u anonimnoj pastirskoj eklogi u zagrebačkom kodeksu.33 Zoranić je, dakle, nasljedovao Hvarane i Dubrovčane onda kad je to odgovaralo Vončininu argumentu, isto onako kao što je mijenjao zadarsku rebegu u rebebu kako bi taj instrument prilagodio svojoj rimi, koju je pak pisao na hvarsko-dubrovački način. Kao svoj polazni argument podastire Vončina činjenicu da je Hektorović pisao ribarske ekloge, a ne pastirske ekloge. »Hektorovićev opus«, zaključuje stoga on, »ne daje nam nikakva oslonca da ustvrdimo kako se taj pjesnik ikada bavio pastoralom.«34 Dakle, unutar jednog te istog argumenta od nas se traži da zamislimo kako je Zoranić pisao stihove po shemi sroka koju u njegovu djelu ne nalazimo, ali nam se ne dopušta da zamislimo kako je Hektorović, koji je pisao ekloge u kojima govore ribari, mogao isto tako pisati ekloge u kojima govore pastiri. Kakav nam oslonac Hektorovićev opus uistinu daje za razumijevanje pastirske ekloge iz zagrebačkog kodeksa? Mogli bismo Vončininu metodu izoliranih leksema okrenuti protiv njega samoga ističući da oblik ništare ne nalazimo u Zoranića, ali da ga nalazimo u Hektorovićevu Ribanju kao i u anonimnoj pastirskoj eklogi, a takav je slučaj i s riječima iz ekloge kao što su vašćina, zgovor, pa čak i telić. Umjesto toga, ja ću uputiti na jednu zanimljivu podudarnost između Hektorovića i anonimne ekloge koja će mi poslužiti kao polazište za nekoliko zaključnih primjedaba ne o jezičnim, nego o retoričkim i idejnim značajkama koje eklogu iz zagrebačkog kodeksa povezuju s ostatkom Hektorovićeva djela. Izraz potočiti rič u smislu započeti besjedu ne nalazimo, zanimljivo je, u Zoranića iako mu potoka u Planinama ne nedostaje. Nalazimo ga, međutim i u Hektorovićevu Ribanju i u anonimnoj pastirskoj eklogi iz zagrebačkog kodeksa, čime se ona svrstava uz djela hvarskih i splitskih pjesnika. Uvod u razgovor među pastirima u anonimnoj eklogi prikazan je na sljedeći način:

vjerovati da je on rimovao i na hvarsko-dubrovački način; no kada drugi dokazi isključuju mogućnost Zoranićeva autorstva, onda je netipičnost ove vrste rime za Zoranića još jedan dokaz da on nije autor ekloge. Potrebno je također istaknuti da Vončina navodi kao glavni primjer Marulićeve upotrebe dubrovačko-hvarske sheme dvanaesterca Molitvu suprotiva Turkom (»Na tragu pravome piscu«, 142), a to je upravo pjesma koju Zoranić nasljeduje u Planinama. Tu je dakle Zoranić imao priliku nasljedovati i takav dvanaesterac, ali on to ne čini, nego za svoju adaptaciju bira sasvim drugi metar. 33 Vončina, »Na tragu pravome piscu«, 142. 34 Vončina, »Ekloga«, 424-425. Ivan Lupić: Hektorovićevi snovi 17

Na promin da poju, reče im Dobrilo Tako pisam koju tuj njemu jest dilo. Gudoše i tudjič kad vrime priprehta, Lilas potoči rič, a za njim Boljeta.35

U Hektorovićevu Ribanju pak čitamo:

Malo povozivši pri ner se umori, riči potočivši, Nikola govori: Recimo po jednu, za vrime minuti, bugaršćinu srednu i za trud ne čuti.36

U ovim slučajevima upravni govor uvodi se prepoznatljivim izrazom, no poznato je čitateljima Ribanja da se u tom djelu na mnogim mjestima prelazi iz upravnog govora u pripovijedanje i komentiranje bez posebnog upozorenja te da je Hektorović ujedno i sudionik i komentator, a ponekad je komentator i u trenucima kada bi trebao biti tek sudionik događaja. Slične prijelaze nalazimo i u pastirskoj eklogi, koja započinje iz perspektive nekog sveznajućeg pripovjedača koji se pak u zaključku ekloge stapa s likom starijeg pastira Dobrila. Dok ekloga ostaje unutar svog okvira i zaključuje se Dobrilovim riječima, Dobrilo je zapravo iskoračio iz tog okvira jer on zaključuje čitavu pjesmu, a ne tek pastirski razgovor unutar nje. Njegovo je zaključivanje nadalje znakovito jer on u njemu hvali pastire zato što su pjevali o dostojnim stvarima (Lilas i Boljeta su, kao i Paskoj i Nikola, bogobojazni i puni pouke) te se, kao i Hektorović u Ribanju, pita kako je moguće njihovu pjesmu uskladiti s njihovim skromnim položajem.37 Pretvoriti pastoralnu eklogu u svojevrsnu didaktičku, religioznu poemu znači tematski preosmisliti naslijeđenu konvenciju zadržavajući njezinu osnovnu formu. Upravo se na taj način često razumijevalo Hektorovićevo Ribanje, a tako se mogu čitati i neka druga Hektorovićeva djela. On, na primjer, prevodi najerotskijeg latinskog pisca tako što iz njega uzima samo poučni dio, ali ne može se reći da

35 Stihovi 53-56, prema izdanju u Vončina, »Ekloga«, 421. 36 Stihovi 515-518, prema izdanju Ribanja u Djela Petra Hektorovića, ur. Vončina, 50. Na isti izraz nailazi se u Marulićevoj Juditi, a i ondje on služi da uvede upravni govor: »Ona malo otuj stupiv, dviže oči / Tere tiho uz tuj rič riči potoči: / ‘Ako smi uz oči gospodina svoga / Raba da mu soči, sliši svita moga’« (stihovi 241-244, prema izdanju u Marulić, Hrvatski stihovi i proza, ur. Lučin, 160-161). Isto tako u Hanibala Lucića (Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, ur. Žepić) na nekoliko mjesta: »Nje mi se li htiše, uticah ja oči / li na nju, najliše kad mi rič potoči: / Parižu, reče, moj, zatajat istine / za mito čuj ne moj od nijedne cine« (Pariž Eleni, stihovi 81-84); »I ko bistre oči pram njemu podviže, / riči mu potoči, jak perle da niže: / moj, reče, ti da bi zvati se htil sluga, / prosti mi, bila bi meni stvar od ruga« (Robinja, stihovi 855-858). 37 Vončina primjećuje nekoliko podudarnosti između Hektorovića i anonimne ekloge (»Ekloga«, 424-425), ali samo kako bi prešao na jezično dokazivanje, za koje smatra da je sigurnije. 18 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) nam time ipak ne daje Ovidija. Još je važnije primijetiti da između Hektorovićevih ranijih i kasnijih djela postoje podudarnosti koje nisu slučajne. I tu nam je najbolji primjer poslanica Jakovu Zečkoviću i njezin zanemareni prozni predgovor. U njemu Hektorović kaže da nam govori istinu, i da se mitska zgoda o kojoj pripovijeda u poslanici uistinu dogodila. Dogodila se ta zgoda uistinu, naravno, u njegovu snu, koji služi kao okvir za samu stihovanu poslanicu. Hektorovićeve kasnije tvrdnje u poslanici Mikši Pelegrinoviću o istinitosti Ribanja pisane su u istom ključu i u njima je prisutna, i to baš u poslaničkom obliku, ova ranija hektorovićevska igralačka gesta. Da se nešto uistinu dogodilo, naime san, znači da se i ono što je unutar tog sna uistinu dogodilo. Ako se uistinu dogodilo ribarsko putovanje, znači da se i ono što je unutar tog putovanja uistinu dogodilo.38 Napokon, Hektorovićev san kakav nalazimo u poslanici Zečkoviću, gdje se na kraju snivač pita na koga bi se taj san mogao odnositi, pa se onda sjeti da to mora biti njegov adresat, identičan je postupku u talijanskom pismu Vincencu Vanettiju, koje Hektorović piše više od trideset godina nakon poslanice Zečkoviću. Iako, dakle, rani i kasni Hektorović zvuče različito, pa su im čak i jezici različiti, vidljiva je konzistentnost interesa i kontinuitet prepoznatljivog retoričkog postupka. Kao što je Tvrdalj kuća u kojoj zapisane misli nikad ne stare, tako je i Hektorovićev opus mjesto u kojem se sve pamti.39 Upravo zato mislim da je anonimnu pastirsku eklogu u zagrebačkom kodeksu i u jezičnom, i u književnom, i u materijalnom smislu opravdano smatrati ranim Hektorovićevim djelom koje je, u minijaturi, poslužilo kao važna podloga za mnogo ambicioznije i mnogo kasnije Ribanje. Hektorović nam je, u svakom slučaju, za ovu poslanicu puno bolji kandidat nego Zoranić, a dok se ne dokaže drugačije, svakako i najbolji.

38 Djela Petra Hektorovića, ur. Vončina, 78-80. 39 Za natpise u Hektorovićevu arhitektonskom kompleksu, čijoj je gradnji posvetio većinu svog života, vidi Miće Gamulin, Tvrdalj Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru (Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1988). Ivan Lupić: Hektorovićevi snovi 19

Ivan Lupić

HEKTOROVIĆ’S DREAMS

Petar Hektorović’s only book, Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine (1568), constitutes one of the most important documents of the multilingual literary culture of early modern Dalmatia. Unlike the two books of his fellow Hvar poet Hanibal Lucić, one of which was published in Croatian (Skladanja izvrsnih pisan razlicih, 1556), and the other in Italian (Sonetti, 1556), Hektorović’s book combines texts written in Croatian, Latin, and Italian. While modern editions separate these texts along linguistic lines (if they reprint them all in the first place), in Hektorović’s book they are mixed, and this mixture makes it impossible for the reader to experience Hektorović as a monolingual author. Starting from this insight, the essay considers the connections between the different parts of Hektorović’s multilingual oeuvre, with special emphasis being placed on Hektorović’s use of the dream vision, a device he typically deploys in order to speak about his own poetic activity. Special attention is paid to the relationship between early and late Hektorović, and in this analysis particular importance is attached to Hektorović’s epistolary poem addressed to Jakov Zečković, which has hitherto been known only through an incomplete text. The prose section that frames the epistolary poem, here published for the first time from a manuscript held by the National and University Library in Zagreb (R 6634), is used as evidence that an anonymous pastoral eclogue found in the same manuscript fits well the developmental logic of Hektorović’s oeuvre, and that it should therefore be ascribed to Hektorović rather than, as has hitherto been done, to the Zadar poet Petar Zoranić. Key words: Petar Hektorović (1487-1572), Petar Zoranić (1508- after 1569), pastoral eclogue, piscatory eclogue, epistolary poetry, authorship, attribution, manuscript studies, multilingualism, early modern Dalmatia 20 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) HEKTOROVIĆEVA MJERA PRINOS ČITANJU ZAOKRUŽENA OPUSA

Tonko Maroević

UDK: 821.163.42.09Hektorović, P. Tonko Maroević Izvorni znanstveni rad Z a g r e b Gundulićeva 36

U ovom radu pozabavio sam se pjesnikovim poimanjem mjere kao svojevrsnim estetskim orijentirom i još određenijim etičkim korektivom. Naime, Hektorović kaže kako stihove piše po mjeri, to jest slijedeći strogi ritam i zadani raspon slogova (dakle: metriku), no još više ističe mjeru koje se treba držati u ponašanju i postupanju, držeći se pritom podjednako načelnih stoičkih koliko i rigidno kršćanskih načela. Dobar znalac antičke mudrosti (posebno pitagorejstva) i srednjovjekovne moralke, svoje stavove oprimjeruje i djelovanjem svojih suputnika na svojem ribolovnom i pjesmotvornom plovu, a u poslanicama prijateljima također se izričito zalaže za odmjerenost i umjerenost. Nizom izravnih navoda iz spjeva Ribanje i ribarsko prigovaranje te inih autorskih tekstova nastojao sam ukazati na pravu obuzetost količinama i brojevima kao Hektorovićevu metodu verificiranja zbiljnosti opisa, a pogotovo na njegovu brigu za mjerodavnim i primjerenim shvaćanjem kozmičkog poretka, bogomdane mjere. Ključne riječi: Petar Hektorović, mjera, broj, Pitagora, Paskoj, Nikola

Desetljećima već čitam Hektorovićevo djelo, najučestalije dakako Ribanje i ribarsko prigovaranje, posebno potaknut kad se nađem u autorovu ishodištu i mjestu iz kojega je krenuo na svoje opjevano putovanje, na ribolovnu, pjesmo- hvatnu i djelotvornu plovidbu. U njegovu Starome Hvaru, današnjemu Starome Gradu, u neposrednoj blizini sudbinskoga Tvrdalja (s ribnjakom, golubinjakom, rebćarom, tarpezom kamenom i pismima u kami dilanima), čitanje Hektorovića 22 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) zadobiva mogućnost posebne empirijske provjere; dolazimo u napast odveć izrav- ne verifikacije kriterijem po piscu proklamirane »istinitosti«. Naravno, svođenje poetskoga teksta na razinu doslovne opisnosti (opisne doslovnosti) najbolji je put prema poništavanju njegove slojevitosti, poticajnosti i višeznačnosti. Prije punih pola stoljeća, potaknut proslavom 400-godišnjice tiska glasovite knjige (odnosno, odgovarajućim skupom kompetentnih tumača i zainteresiranih sudionika), pokušao sam prvi put posvjedočiti svoje čitateljsko iskustvo praćenja Ribanja (a doista u znatno manjoj mjeri i ribarskog prigovaranja). Tražeći interpretativni ključ poslužio sam se metodom karakteristične, znakovite (na neki način i ključne) riječi, pa sam svoj prilog simpoziju naslovio Hektorovićeva bašćina, svjestan kako nisam odabrao ni najučestaliju ni možda piscu najvažniju riječ (za njega bi to, jamačno, bila istina ili razum ili pak kripost), ali riječ koja mi je otva- rala najšire vidike na pjesnikov kreativni saldo, skladno povezujući referencijalne i simboličke aspekte, dajući pjesnikovu doživljaju protege nadmašivanja faktičnosti verbalnim zanosom i očuđenjem, da ne kažem ekstatičnošću. Nekako u isto vrijeme, pedesetak je godina otad, Frano Čale se poduhvatio in- tegrativnog čitanja spjeva, stavljajući novi naglasak na komponentu prigovaranja, objašnjavajući organsku povezanost opisnih i eruditsko-didaktičkih sastojaka, ri- bolovnih i razgovornih pasusa, a sve u svrhu duhovne sinteze viđenoga i slućenoga, alegoreze zbiljskoga i onostranoga.1 Ta je interpretacija značila definitivan raskid s dotada dominantnim insistiranjima na Hektorovićevu (proto)realizmu i verizmu, njegovoj demokratičnosti i populizmu (pa i s glasovitim Kombolovim negativnim sudom o nepjesničkoj »fotografičnosti«). Prihvaćajući ideju o integralnosti spjeva i jedinstvu nadahnuća deskriptivnih i dijaloških pasusa, jedan sam prilog o Ribanju naslovio Prigovaranje kao lovina, to jest: razgovor kao ulov.2

Ovaj put sam se odlučio za drugu karakterističnu riječ iz Hektorovićeva temeljnog leksika, a i za pogled koji ide dalje od njegova najpoznatijega i najvaž- nijega djela, obuhvaćajući njegov opus kao cjelinu, odnosno barem onaj korpus što ga je sam pisac u zreloj dobi dao objaviti (odričući se eventualnih mladenačkih spisa kao zablude, »poroda od tmine«). Naslovljavajući tekst Hektorovićeva mjera (u njegovu jeziku to bi bila zapravo: mȉra), poslužio sam se razmjerno učestalom i znakovitom riječju, koja se međutim javlja sa stanovitim pomacima, klizanjima osnovnog značenja. Kako bilo, u njoj nalazim i poetičke pretpostavke i etička

1 Usp. Frano Čale, »O jedinstvu nadahnuća u ‘Ribanju i ribarskom prigovaranju’«, Zbornik radova o Petru Hektoroviću, Kritika 6 (1970), 96-106. 2 Usp. Tonko Maroević, »Prigovaranje kao lovina«, Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranjei (izvornik te prijevod i komentari Marko Grčić); Hanibal Lucić, Ro- binja (izvornik te prijevod i komentari Marko Grčić), GZH, Zagreb, 1988, 125-131. Tonko Maroević: Hektorovićeva mjera. Prinos čitanju zaokružena opusa 23 načela i svjetonazorna gledišta, a svakako je sredstvo svojevrsnoga pripitomlja- vanja nereda u sebi i oko sebe, sređivanja pojava i pojmova što se nadaju kao egzistencijalna kušnja. Započet ćemo stihovima iz Nadgrobnice... Franetu Hektoroviću:

I sliš’ svih ča t’ poju u pisneh na miru za dobrotu tvoju i kripost i viru. (23–24)3

Evidentno se to odnosi na način pjevanja, na skladanje u metru, na pisanje vezanim slogom, što potvrđuje i navod iz značajne poslanice Hijeronimu Bartuče- viću, u kojoj se pjesnik opravdava da se javlja nakon već dugotrajnoga odustajanja od stihova:

ljubav me tva steže uzli nepokojni, izbrani viteže, sve časti dostojni, da mi teg bude mil rad tvoga imena ki sam bil ostavil, mnogo je vrimena, da budu skladati sej pisni na volju, kako budu znati, u miru najbolju (5–10)

Po najboljoj mjeri, dakle, Hektorović 1552. godine obećava prijatelju, kojemu će 1556. posvetiti i svoje remek-djelo, povratak bavljenju poezijom, a time i od- govarajuću brigu za oblikovanje, neophodnu strogost i disciplinu kovanja stihova. Uostalom, u pismu Vincenzu Vanettiju, što ga Hektorović (na talijanskom jeziku) ispisuje kao vlastiti poetički program, nalazimo indikativno mjesto: »...fonte detto Hippocrene; del cui liquore colui, che beve quella proportionata misura... diviene musico perfetto...« U slobodnom prijevodu to bi glasilo: »izvor Hipokrene; tko popije dobro odvaganu mjeru njezine tekućine... postat će savršen skladatelj.« Čini se da su pojedine poslanice bile znatno neposrednije od Ribanja te su kao sredstvo pjesnikova intimnog ispovjedanja bile znatno prikladnije za iskazivanje životnih načela i povjeravanja o vjeri i moralu. Hektorović se predstavio kao pjesnik odmjerena izraza, autor metrički skladnih stihova; on savjetuje svojim bliskim prijateljima i umjerenost u ponašanju i odvaganost u govorenju, no posebno se zalaže za bezmjernu odanost dobroti i još veću neodmjerenost u odnosu na vrhovno biće, Boga, i zahtjeve svete vjere. U poslanici Graciosi Lovrinčevi stoji izričita pohvala skromnosti i suzdržanosti, ali pjesma još posebnije apostrofira

3 Svi se citati daju prema izdanju: Petar Hektorović, Djela, Stari pisci hrvatski 39, za tisak priredio i uvodnu raspravu napisao Josip Vončina, Zagreb, 1986, s time da su Aka- demijini znakovi ļ i ń preneseni kao lj i nj, a Akademijino lj i nj kao l’j i n’j. 24 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

tihost umiljenu ka t’ nigdar ne umire i u svem svaršenu dobrotu brez mire. (23–24)

(U zagradama, za usporedbu, pogledajmo što Hanibal Lucić smatra područ- jem prikladnim za nadmašivanje mjere: taj vila ku slidim veselo brez mire.)

U već navedenoj poslanici Hijeronimu Bartučeviću, onoj iz 1552, stoji pasus o uzajamnom čašćenju i razmjeni naklonosti, pa se očituje naročit iskaz Hekto- rovićeve ljubavi i poštovanja

Koga s prave vire u svako tve dilo draguješ brez mire sarčeno i milo. (42–42)

Obraćanja dubrovačkim pjevidruzima, kao kolegama po peru i misaonim suputnicima, bila su oduža i sustavnija, omogućavala su Hektoroviću da u njima izrazi mnoga svoja temeljna shvaćanja. U poslanici dom Mavru Vetranoviću tuži se na starost i iskazuje brigu za postumno bivanje, pa izričito obećava

pisni i skladan’ja odlučiv pustiti, nebeskoga stan’ja iščuć dil imiti (53–54) a to nebesko stanje nadugačko opisuje završavajući isticanjem njegove vjekovi- tosti, neumrlosti, beskonačnosti:

i duše spasen’je ka nigdar ne umire, koja je stvoren’je vikovnje brez mire (65–66)

U odgovoru na poslanicu Nikole Nalješkovića naš pjesnik dobiva priliku da se iskali za sve pretrpljene muke i opasnosti, posebno za tegobe i strahove putovanja morem, uzrokovane kako turskim napadima tako i uskočkim prepadima, a i samim valovima. Pozivajući se uvodno na misaonost Severina Boetija, on također razmatra općenito stanje i raspoloženje čovjekovo u odnosu na okružje i mogućnosti djelovanja, zaključujući:

Nije na svojoj miri svit, pamet smućuju tej stvari četiri gdino gospoduju. (25–26)

Na te četiri stvari još ćemo se osvrnuti nešto kasnije. Pri koncu iste poslanice Hektorović uvjerava Nalješkovića kako je njegovo pisanje izazvalo velik odjek i kako se njegove pjesme po gradu čitaju, ljudi se okupljaju da ih čuju: Tonko Maroević: Hektorovićeva mjera. Prinos čitanju zaokružena opusa 25

Po gradih ju nose bez broja, bez mire, od njih glas jerbo se to dalje prostire. (175–176)

Naravno, i u samome Ribanju neće nedostajati upućivanja na mjeru, upozora- vanja da se ona ne prevrši ili pak podsjećanja kako je ona povremeno iznevjerena, primjerice u epizodi pronalaska zagubljene buklije. Nikola je odahnuo, jer se osjećao krivim što ju je bio zametnuo, pa je iz nje neštedimice ispio dobar gutljaj, a i Paskoj ga je u tomu slijedio:

Pri ner se krenuše (Paskoj ga pozire) njom se nategnuše na volju brez mire. (869–870)

Upravo pošto su se utješili zbog sretnoga pronalaska i okrijepili pićem iz buklije, Paskoj i Nikola, uz veslanje, započinju svoje verbalno nadmetanje iz- mjeničnim mudrim poukama, a pri kraju takva dvogovora Paskoj se referira na autoritet »mudroga Fitagore«, te izriče čitav niz refleksija, među kojima i ovu:

Nigdar prik statire ne skači hudobno ni prik ine mire, jer nije podobno. (1061–1062)

Naravno da naš autor stavlja u usta priprosta ribara ono do čega mu je i samome stalo, a iskrivljujući ime grčkoga mudraca stvara privid autentičnosti pre- laska od pismenosti do usmenosti. Međutim, upućivanje na Pitagoru više je nego znakovito, a mjera je u ovom slučaju predstavljena i svojim simbolom (statira je naime vaga); pritom je izričito rečeno kako se preko ikoje mjere ne može skakati, kako je neprikladno i opasno (hudobno) preskakivati mjerila. Svojevrsni misaoni dvoboj Paskoja i Nikole nastavit će se i trećega dana ribolova nesmanjenim intenzitetom; među mnoge poučne maksime pjesnik će Nikoli dati da izgovori riječi o neophodnoj discipliniranosti i strogosti u korište- nju jezika. Vjerujem da je to program kojega se Hektorović i sam držao, barem u zreloj dobi:

Zlata imaš nemalo i srebra, tim dvojim učin’ pravo žvalo barzo ustom tvojim i ričem mirila na ka ćeš miriti u svaka tva dila ča ćeš govoriti. I o tomu nastoj: vazda se čuvati, ne pušćat jazik tvoj u čem pomanjkati. (1285–1290)

Doista, mnogo je primjerenije da se na zlato i srebro poziva razmjerno bogati Hektorović negoli skromni i siromašni Nikola, a zlato i srebro (to dvoje) 26 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) moraju poslužiti kao mjerilo za riječi, to jest riječi moraju biti skupe i rijetke, te se njima moramo služiti škrto i oprezno, no s druge strane ne smijemo dopustiti ni da uskratimo jeziku pravo i mogućnost da uzvrati kad je prilika (ne smijemo ga pustiti da uzmanjka kad je nužno i potrebno). Ako se mjera pokazala kao neophodna tehnička, metrička komponenta, na drugoj razini ona je i poetička norma, to jest zakon i zahtjev za discipliniranjem izraza, za shvaćanjem govora koji mora biti odmjeren, stegnut, čak zauzdan (žvalo treba staviti pred usta, pogotovo onaj tko je bogat i zna cijenu svega, pa i govora). Ali više od tehnike i poetike pisanja Hektoroviću je do etike življenja, do ponašanja po kršćanskim načelima. Stoga se na samome kraju svojega spjeva obraća svojim podređenima i suputnicima s odgovarajućom zahvalnošću za doživljeno iskustvo, a s nemalim savjetima i podukama. Među inima, posebno odlučno:

Zato ne činimo nijedno zgrišen’je u komu vidimo zakona uvrijen’je. Člane svete vire darž’mo stanovito koji se ne mire ni vide očito. (1569-1572)

Mjerodavni Hektorović izrazito je zaokupljen količinama, usporedbama, odnosima među stvarima i pojavama, pa u svojem pjevanju posebno reagira kad je nešto veliko, značajno, iznimno ili teško usporedivo, odnosno s radošću bilježi kad mu nešto odgovara i kad ga zadovoljava opsegom, obujmom, oblikom ili kvantitetom. Prelistavajući Ribanje, svako toliko ćemo naići na usklike odobra- vanja zbog prave mjere ili zadovoljavajuće količine, odnosno na usporedbe koje određuju odnose veličina. Primjerice, već prvoga dana, pri prvom uspješnom lovu pjesnik registrira začuđujući učinak:

mrižom bo loviše tuj ribe zadosti obilno sasvima, ča ne bih ja mnio da nisam očima mojimi vidio. (90–92)

A samo časak potom, pri sljedećem bacanju mreže, ulov je bio još impresivniji, jer:

...uhitiše zubatca za sriću ki priličan biše jednomu teliću. (95–96)

Doista, usporedba zubatca s malim teletom rezultat je iznenađenja i zadivlje- nosti, neočekivano uspješan ulov izazvao je dodatno snažnu emotivnu reakciju:

Vidit ga lipota! Čudih se uistinu kako mriža umota toliku težinu. (101–102) Tonko Maroević: Hektorovićeva mjera. Prinos čitanju zaokružena opusa 27

Nakon uspješnoga prvoga ribolova dolazi do susreta s brodom na kojemu su bili putnici dostojni obraćanja i razgovora, pa im Petrova družina šalje dio ulovljenoga, ali s naglaskom na količini:

Došad, ugledasmo nepoznane gosti, na plav jim poslasmo svakih rib zadosti. (167–168)

Kako su bili upravo uplovili »u najlipju luku«, u uvalu Lučišće, u kojoj je inače kućica s poljem obitelji Bartučević (a Hijeronimu je upućeno Ribanje), vođa puta, pjesnik, određuje da se prekine plov i da se prione blagovanju. U opisu obro- ka opet se insistira na obilnosti, odnosno na doličnom zadovoljavanju potrebe:

Tuj se pokripismo na volju brez priše i pismo i jismo koliko ki htiše. (181–182)

Slijedi minuciozno navođenje raznih jela, kako onih već gotovih iz kuće, tako i onih što su spravljena na licu mjesta, od ulovljenih riba, ali pjesnik se drži odavno stečenih načela te se ne odaje proždrljivosti, ostaje suzdržan, čuva mjeru:

Meni je ovoj dosti po nauku momu (197)

Usporedba količina očitovala se u raspoređivanju vina (muškatila) koje su ponijeli na putovanje, a čuvali su ga u dvjema posudama. Logično je da prvo na- taču iz manje posude, a onu veću čuvaju za potrebe ostalih dana namjeravanoga izleta. Stoga Petar naređuje Paskoju:

Iz manjega suda počni mu točiti, veći hrani onuda kud ćemo hoditi. (215–216)

Udivljenost Bartučevićevim imanjem u Lučišću, pravom autentičnom »bašći- nom«, nagoni Paskoja da poželi susret s njegovim vlasnikom, a ta želja nadmašuje mogućnosti, ili vjerojatnost, plaćanja:

Zatim se Paskoje obazriv u čas taj: Nut, reče, kako je bašćina lipa saj! Nut oni lipi sad, nut tarsja onoga! Da bi mi ovdi sad gospodara od toga, platil bih štogodi, aj, Pasko nebore, veće ner tkogodi verovati more; (243–248) 28 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Paskoj, naime, ima znatiželju u odnosu na elementarne pojave, a smatra da mu njihovo ispravno tumačenje može dati jedino Bartučević, o čijoj je mudrosti mnogo čuo, pa se pita:

je li tko tuda već razuma takoga ki bi mi umil reć štogodi od toga? (479–480)

Baveći se samo navodima iz »Parvoga dana«, mogli smo se uvjeriti kako i koliko je Hektorović zaokupljen odmjeravanjem količine, služeći se pritom pri- lozima i zamjenicama, usporedbama i izrazima čuđenja. Mogli bismo ekstrahirati karakteristične riječi ili sintagme iz dosadašnjih navoda: zadosti, obilno, priličan, toliku težinu, koliko ki htiše, dosti, iz manjega suda, veći, veće, štogodi, a lako bismo to dopunili sličnim (ili istim) odrednicama kvantitete ili kvalitete što se nižu u nastavku spjeva: još veći, ča može najbolje, nič ovo nič ono, nikoko, odveće, vele, čagod, čudo priveliko, više, po običaj svoj, najboje, lipje, ča godi, najliše, sa sve tvoje moći, ne prem kako htiše, sve ča ti drago itd. Korištenje neodređenih atributa i priloga zapravo osnažuje dojam začudnosti, veličine i značenja. I u latinskom epitafu majci nalazimo usklik divljenja izražen kontrastom ili paradoksom: o quantum tam breuis urna tenet! („Tako malena urna koliko toga sadrži!«).

Ali Hektorović nije mogao ostati ravnodušan ni na preciznije određivanje mjere, morao se koristiti i brojenjem, brojevima, kako bi izišao na kraj s množinama i veličinama. Nije se slučajno on pozivao na Pitagoru, svjestan sudbinske uloge toga staroga mudraca u tumačenju i razumijevanju svijeta. Gotovo da nema poslanice u kojoj se ne koristi pojmom brojenja. Graciosi Lovrinčevi obraća se najpohvalnije: Tvoje dobre ćudi brojit se ne haju / koje vridni ljudi hvalom uznašaju (21–22), ne bi li se umilio i iznudio od nje uzvrat u zalaganju za spas duše: kada se spomene za druzih moliti / da priloži mene u taj broj čestiti (101–102). U pismu Pelegrinoviću naći ćemo više numeričkih asocijacija. Najprije naš pjesnik spominje svoje putovanje u Dubrovnik, »ormanom brigantinom«, gdi nas biše dvadeset po broju, zatim navodi nedaće i boljetice, koja mi ne tribuje pobrajati, da bi završio s apologijom našega jezika (koji se meu svimi ostalimi na svitu najveći broji i nahodi). U poslanici dom Mavru Kalujeru intimistički se osvrće na svoju poodmaklu dob i s nelagodom odmjerava svoje stanje: Da kad se smislim stav i lita kad zbrojim / sebi kriv i neprav, ne znam ja gdi stojim (41–42), da bi se okrenuo razmišljanju o rajskoj slavi: gdi su slasti ine kim se broj zabiva (62). Nadu u spasenje iskazao je prethodno i u poslanici Graciosi, uvjeren u njezin zagovor kod Boga: jeda me posvoji tere s obranimi / plaću mi odbroji i misto shrani mi (130–131). U nadgrobnici Franetu Hektoroviću naći ćemo kako Tonko Maroević: Hektorovićeva mjera. Prinos čitanju zaokružena opusa 29 naš pjesnik vjeruje da se preminuli rođak već nalazi u raju, pa ga potiče: Moli se i nastoj u nebeske strane / svih tvojih drazih broj s tobom da se stane (81–82), ne previđajući, dakako, kako bi i on, kao bliski srodnik, postao dionikom stečene milosti. Upućujući pjesmu drugom rođaku, Jakovu Zečkoviću, Hektorović mu izlaže sadržaj svojega sna, da bi na samome kraju potvrdio kako se vedar i povoljan san odnosi upravo na njega: Zatim malo postah privarćuć svaki broj / i na tomu ostah da biše tvoja toj. U odgovoru Nikoli Nalješkoviću na prvom je mjestu svrstavanje naslovnika u krug odabranika: Vim da zna milost tva, Nalješkoviću moj, / pjesnivac djela sva, pokol si u njih broj (35–36), a zatim slijedi ovdje već navedeno uzdizanje poetskih dometa i kolektivnoga odjeka poslanice koju je Nalješković iz Dubrovnika u Hvar uputio Hektoroviću: Po gradih ju nose bez broja, bez mire (175). Indikativnost ovoga mjesta je u poistovjećivanju mjere i broja, kao što u potonjim stihovima, u kojima se Hektorović brani od pretjeranih Nalješkovićevih pohvala, nalazimo izjednačivanje mjere i reda: Još ću ti rit sada, vim da mi zazrit neć, / ča me tej hvale da varh reda vele već, / varh reda i mire (195–197). Kao kuriozitet možemo spomenuti da se ni u prevođenju Ovidija, u svojoj verziji Od lika ljubenoga, naš pjesnik također nije mogao lišiti imenica i glagola vezanih uz brojenje: ...ne bi za pohlep svoj osvetu tvorila / pobivši sinov broj Medeja nemila (69–70), odnosno, a u vezi s Filoktetom: li posli zdrav je bil i čul sam gdi broje / i on da je prispil na rasap od Troje (133–134). Razumije se, Ribanje i ribarsko prigovaranje prepuni su također spominjanja brojnosti, računjanja na brojeve ili pak aludiranja na teškoću, nemogućnost zbrajanja kad količina prevrši mjeru. Već spominjani zubatac veličine telića postao je primjerom bogatstva zbog neizmjernih, od srebra sjajnijih, ljuskica: pošad mu lustre zbroj ke srebro minuju (145). U raspravi o odnosu mora i rijeke, to jest o pretpostavci da bi more prolazeći kroz podzemlje stvaralo slatkovodne izvore, opet se susrećemo s poimanjem neizbrojivosti: Dim: sve tej šupljine, ke si htil zbrojiti, / ni mogu ni čine more sladko biti (373–374). U pohvali gradu Splitu, izrečenoj u Marulićevu Nečujmu, nalazimo upućivanje na mjesni humanistički krug: ljudi vridna broja kojih glas mukal ni (797). U navođenju darova primljenih od jednoga znanca pehar stoji meu stvari izbrane kojim ne biše broj (826). Ali pravu euforiju brojenja i nabrajanja nalazimo u dinamičnom prizoru ribolova trećega dana. Nećemo nizati čitavu ihtionimiju obilna ulova, nego dajemo samo karakterističan ulomak:

Š njimi se hitahu škarpine kolike i, ke se micahu, komarče velike, čarnorepi tokoj nemali za timi kih biše velik broj ribami meu svimi. …Šargi, trije koje tko god bi zbrojio, i arbuni toje, vid bi se utrudio. (1113–1116; 1119–1120) 30 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Numeracija dolazi posebno do izražaja u opisu svojstava Tvrdalja, pogotovo samoga središnjeg ribnjaka: Pohvali perivoj, zide svekolike, / i ribe kim ni broj i sve njih konike (1150–1151). Dijalog između vlasnika galije i njegova gosta, u prisutnosti samoga Hektorovića, razvit će se u veličanstvenu pohvalu pjesnikova boravišta: I pisma mu zbroji u kami dilana / i koje gdi stoji na mista zidana. / Sve mu hti pobrojit, jedno mučat neće... (1169–1171). Opet se Paskoj pokazuje znati- željnim, htjede doznati tko li je bio taj otmjeni gost na galiji. To nećemo doznati, ali ćemo spoznati kako je lijepo reagirao taj neznanac: Kad mu povidaše gospodar po broju / sve ča godi znaše u tvom perivoju, / on njega slišiti vele t’ vesel biše, / rek bi da viditi sve ono želiše (1205–1206), iz čega će Paskoj zaključiti da je to čovjek visoka roda: Meni se mni od broja velika (2010). Kad se pri koncu putovanja Paskoj i Nikola odadu pjevanju i otpijevanju mudrih životnih načela, Hektorović dolazi na svoje andragoško-moralističko područje, a opet mu je pri karakterizaciji dobrodošla numerička asocijacija: Najboljega broje pri ner inih čuje / ki u stvari svoje čini ča tribuje (1381–1382). To znači da afirmira čovjeka koji je samostalan i koji sve ono nužno i potrebno izvodi a da ga drugi na to ne upozorava, dakle djeluje po vlastitoj mjeri. Nakon što je pjesnik zahvalio svojim suputnicima, onima koji su ne samo naporno sudjelovali u vožnji i ribolovu nego su svojega gospodara i zabavljali naučenim pjesmama i nadmetanjima u mudrolijama, oni odgovaraju dodatnom poniznošću, te Paskoj poantira: Svaki nas poznaje mi da smo isto toj, / siromaški da je meu ljudi veći broj (1503–1504). Na oproštajnoj večeri, pri koncu trećega dana, Od lova morskoga dosti govorismo / i puta onoga dobar dil zbrojismo (1511–1512). To bi mogao biti pravi epilog, da pjesnik ne osjeća dužnost i obavezu još jednom upozoriti svoje podređene na potrebu slijeđenja vjerskih načela i etičkih normi, na ljubav prema Bogu i milosrđe prema bližnjima: U tomu se broje zakoni njegovi / i u tom svi stoje i stari i novi, / ki di riči one: Ako me ljubite, / čin’te da zakone moje obslužite (1595–1598).

Kao što sam za pojam mjere na samome početku napomenuo da je njegovo značenje podložno semantičkim pomacima, grananjima i klizanjima od stroge me- tričke osnove, to se još više odnosi na riječ broj, koja se račva od uže numeričkog shvaćanja prema poimanju skupa, mnoštva, vrste i tomu slično. Kod Hektorovića mnogo je više bilo neodređenih naznaka o količinama i veličinama te semantički raznovrsnih spominjanja zbrajanja i brojenja negoli izričitih navođenja brojeva, služenja ciframa i točnim podatcima. Ipak, neke pojave imaju sasvim odgovarajuće numeričke koordinate. Primjerice, informirani smo kako na šest mist potežu tratu tuj loveći (772) ili pak Oni jur svoziše sežanj dvi hiljade (805). Prilikom iznimno sretnoga ulova nižu se brojevi obilno uhvaćenih primjeraka riba: Nikad jih bro- Tonko Maroević: Hektorovićeva mjera. Prinos čitanju zaokružena opusa 31 jaše: drugi, treti, peti, / nikad govoraše: deveti, deseti (1111–1112). Slično ćemo vidjeti i u nabrajanju izvora i zdenaca vode na Tvrdalju: Jednu živu vodu, i drugu, i tretu, / š njimi Dragovodu, dažjevicu petu (1163–1164). Isti je slučaj i prilikom osvrtanja na uklesane natpise u kamenu: Sve mu hti pobrojit, jedno mučat neće,/ a jest jih može bit dvadeset i veće (1171–1172). Možemo se prisjetiti i dvadeset suputnika na brodu za Dubrovnik, iz pisma kančiliru zadarskomu Mikši Pele- grinoviću. Možemo pridodati i sedamdeset godina, što ih Hektorović iznosi kao svoju životnu dob u poslanici Vetranoviću, i u Ribanju također, odnosno aluziju na dvije stvari (srce i jezik), kojih se treba čuvati da nas ne zavedu. A ne možemo preskočiti ni četiri stvari koje gospoduju, a to su veselje, strah, ufanje i boljezan, na koje smjera Hektorović u Odgovoru na poslanicu Nikole Nalješkovića. Te četiri stvari su afektivnog predznaka i naš ih pjesnik navodi upravo stoga da upozori kako ih treba držati pod kontrolom, ne dati se voditi njima ni zavesti se od njih, slijedeći pritom stoički naputak. Odlučujem se navesti šest amblematičnih stihova rečena Odgovora i zaključiti ih ponovljenim navođenjem distiha što ga smatram bitnim za pjesnikovo shvaćanje dužnosti i nužnosti održavanja mjere, bez koje se propada:

I ti ako ć’ biti u čemu sudac prav al ku stvar prozriti istinu razabrav, i ako, putujuć, pravo ćeš hoditi, u svem pravdu čtujuć, van puta ne iti, vesel’ja se izbavi, a strahu se ne daj, ufan’je ostavi, boljezni ne kušaj. Nije na svojoj miri svit, pamet smućuju tej stvari četiri gdino gospoduju. (19–26)

Ali posebnu ulogu i funkciju svakako ima brojka tri, počevši od podrazu- mijevane činjenice o trodnevnom putovanju i tročlanoj posadi broda. Zapravo, u čitavome se spjevu Ribanje i ribarsko prigovaranje putnički trio sastoji od gospodara Petra i dvojice ribara Paskoja i Nikole, ali na dva se mjesta, gotovo nehotice ili polusvjesno, spominje i Paskojev sin. Uvodno i eksplicitno: Još Paskoj dovede sina za potribe, / koji š njim prisede da buca na ribe (61–62), a zatim usputno i neizravno: Totu plav staviše, svi tri ne pridišu (1073). Mimo glavnoga toka i izvan piščeva autorstva stoji bugarštica o Marku Kraljeviću i brajenu mu Andrijašu, ali nećemo preskočiti činjenicu da i u toj pjesmi imamo posla s trojnošću. Naime, navedeni junaci već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje (528) pa su dva od tih konja međusobno lako razdijelili, ali o trećemu se ne mogahu nikako dogovoriti, pa je kavga završila Markovim ubojstvom brata. Sudbonosna nesimetričnost trojstva dodatni je znak njegove važnosti, no za Hektorovića tercet ili trinitet nužno zadobiva pozitivno značenje. Manje važno, ali ipak indikativno, ono je mjesto u spjevu kada Hektorović (ili, 32 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) ako hoćete, epski subjekt) odlučuje s tri pehara vina nagraditi Nikolu jer je uspješno riješio tešku zagonetku koju mu je postavio Paskoj. Epizoda započinje gospodarevom ponudom: Ja rekoh: ne jedan, da još mu dva daruj / ako ti po vas dan izreče pritač tuj (137–138), nastavlja se pošto je Nikola pogodio značenje pitalice: Rih: Pasko, poteci, tri daj, kako rismo (213), a završava Nikolinim odricanjem od cjelovite nagrade: Dosta mi će jedan, neka znate, biti, / nisam toli žedan da ću tri popiti (217–218). Reklo bi se da je i on prihvatio Petrovu pouku o suzdržanosti i mjeri. Značajnija je, idejno i simbolički, Paskojeva priča o susretu u Solinu i o raspravama koje su se tamo vodile. Najprije stoga što se on zatekao u vjerski određenom kontekstu: U družbi se najdoh na Solinskoj rici / (s kimi tamo sajdoh) s trima redovnici (267–268). U društvu tih dominikanaca došlo se i do objeda, kojom se prilikom jelo prije blagovanja blagoslivljalo znamenom križa. Tu Paskoj, a pozivajući se i na gospodara, izlaže dobivenu spoznaju o vrijednosti blagoslova hrane: Čul sam da tri daje blagoslov koristi / tomu ki to haje, dobro se uvisti (283–284). Trostruka korist blagoslova sastojala bi se u pouzdanosti da mu eventualno otrovano jelo ne može naškoditi, zatim u njegovoj većoj ukusnosti i u jačoj hranjivosti. Dakle, kršćanski zadojenom i nadahnutom Hektoroviću trojnost nikako nije indiferentna i on ne može propustiti a da ne naglasi njezinu važnost i primjenjivost u raznorodnim manifestacijama.

Pokušao sam, eto, pročitati Hektorovićevo djelo iz perspektive mjere, nastojao ekstrahirati mjesta u kojima je on zaokupljen odnosima stvari i ljudi, inventariziranjem, nabrajanjem i brojenjem raznih pojava. Smatrao sam kako nije nipošto slučajno što se izričito pozivao upravo na filozofa Pitagoru, oca nu- meričko-mističkog shvaćanja (a draga mi je usputna slučajnost što je grad Faros, preteča Hektorovićeva Staroga Hvara, osnovan od doseljenika s otoka Parosa, koji je bio baš stjecište i uporište antičkih pitagorejaca). Ali sasvim sigurno nije mu bila daleka ni misao sofista Protagore kako je čovjek mjerilo svih stvari, što je u vidu krilatice Homo mensura bila iznimno utjecajna u našem pjesniku suvremenoj renesansnoj filozofiji i stvaralaštvu. Nema dvojbe da je Hektorovićev svjetonazor sinteza i sinkretizam kršćanskih i humanističkih ideja, te da je u pojmu mjere mogao naći primjerenu mogućnost njihova povezivanja. Sažetak svojih razmatranja povjeravam gluhom sonetu:

Tri čovjeka na brodu u tri dana prevalili su zavidnu putanju s tisuću šesto sedamdesetčetiri stiha što sačinjavaju Ribanje Tonko Maroević: Hektorovićeva mjera. Prinos čitanju zaokružena opusa 33 i ribarsko prigovaranje, tako prošavši tri otoka: Hvar, Brač, Šoltu, dodirnuv Kabal, Lučišće, Nečujam, da bi se sretno vratili u Tvrdalj, građen ne manje s trostrukom namjenom: za prijatelje, goste, siromahe, dok vlasnik je uživao u društvu plivajućih, letećih, hodajućih životinja, sklad kojih u sonetu ne može se zaključit no tercetom. 34 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Tonko Maroević

HEKTOROVIĆ’S MEASURE: A CONTRIBUTION TO A READING OF A WELL-ROUNDED OEUVRE

In this paper I have concerned myself with the poet’s concept of measure, a kind of point of reference and even more so a determined ethical corrective. Hektorović, that is, says he writes verses »according to measure«, in other words, following a strict rhythm and a set range of syllables (a metre, that is); but still more he lays stress on the measure that has to be kept in one’s conduct and proceedings, abiding both by Stoic principles and rigidly Christian principles. Well versed in classical wisdom (particularly in Pythagoreanism) and in medieval moralism, he exemplifies his views by the actions of his travelling companions in his piscatorial and poeticising voyage, and in his epistles to friends also particularly advocates moderation and temperance. With a number of direct quotations from the poem Fishing and Fishermen’s Conversation as well as other writings of this author, I have endeavoured to suggest that his real absorption in quantities and numbers is Hektorović’s method of verifying the reality of the description, particularly his concern for a competent and appropriate understanding of the cosmic order, the divinely appointed measure. Key words: Petar Hektorović, measure, number, Pythagoras, Paskoj, Nikola

GOVORNI ČINOVI I ULJUDNOST U DIJALOZIMA HEKTOROVIĆEVA RIBANJA I RIBARSKOGA PRIGOVARANJA

A m i r K a p e t a n o v i ć

UDK: 821.163.42-13.09Hektorović, P. Amir Kapetanović Izvorni znanstveni rad Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Z a g r e b [email protected]

Ribarski razgovori (prigovaranja) u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju važno su rano svjedočanstvo razvijenih izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika (čakavske stilizacije). U prilogu se raspravlja o načinima prenošenja ribarske komunikacije, o različitim vrstama govornih činova i strategijama uljudnosti te o Hektorovićevoj »demokratičnosti« i »realizmu«. Ključne riječi: Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, stih, dijalog, govorni činovi, uljudnost, čakavski hrvatski jezik

Narativni versificirani tekst Petra HektorovićaRibanje i ribarsko prigovaranje (Venecija, 1568.) sadržava opise trodnevnoga putovanja od Hvara do Brača i Šolte, u kojem pripovjedač prenosi razgovore (dijaloge) s ribarima Nikolom i Paskojem.1 Hektorovićev tekst nije jednostavno generički odrediti2 zbog njegove hibridnosti/fluidnosti, pa se u definiranju krećemo od putopisnoga spjeva s obilježjima poslanice (npr. komunikacija s Bartučevićem sadržava konvencije društvenih kontakata kao što su adresat/adresant, obraćanje, pozdravljanje)3 do

1 Na putovanju je i Paskojev sin, ali on ne govori. 2 V. npr. Pavao Pavličić, »Kojoj književnoj vrsti pripada Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje«, Poetika manirizma, August Cesarec, Zagreb, 1988, 192-216. 3 O nekim obilježjima komunikacije u renesansnim poslanicama v. Amir Kape tanović, »Govorni činovi i formalna/neformalna komunikacija u hrvatskim renesansnim poslanicama«, CM XVIII (2009), 121–133. 36 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) ribarske ekloge (komunikacija likova ribara). Razgovor (prigovaranje) ribara ukazuje na razvijene izražajne mogućnosti hrvatskoga jezika u 16. stoljeću, pa ćemo u ovom radu na Hektorovićev tekst pogledati iz pragmalingvističke perspektive usredotočujući se u analizi na ostvaraje govornih činova, jezičnih konvencija i strategija uljudnosti bez kojih nema uspješne komunikacije.4

Razgovor ribara posreduje homodijegetski pripovjedač na različite načine. Kao po sjećanju on dijaloge prenosi u neupravnom (1) i upravnom govoru (2). Na početku iskaza govornika istaknuta su njihova imena (2) ili pripovjedač su- govornike imenuje u sklopu naracije (3.1.), pa tako i na sebe upućuje (3.2.), ili kombinira isticanje imena izvan i u sklopu dvanaesterca (4.1., 4.2.):

(1) I k nam dovozivši, odkud smo, pitaše, mi jim povidivši, ino ne iskaše. (1137–1138)

(2) Nik[ola]. Ako ti ja budu povidit toj što je, ča ćeš da dobudu, moj druže Paskoje? (131–132)

(3.1.) Nikola već ne da riči da se reče, skoči i, noseć meda u satju, doteče, pak reče: Opet grem, i doni ne mala kus ponačeta prem s kruhom kaškavala... (491–494)

(3.2.) Ja rekoh: Ne jedan, da još mu dva daruj ako ti po vas dan izreče pritač tuj. (137–138)

(4.1.) Pask[oj]. Neka skratimo put, reče Paskoj, hodi, kad je vitar u skut, recimo štogodi... (111–112)

(4.2.) Paskoj, govoreći, upraša Nikolu. Pask[oj]. Hoć mi odpivati, za mnom ne ostaje, ča te uprašati budu pripivaje? (876–878).5

4 Pragmalingvistika je disciplina koju zanima jezična uporaba i djelovanje jezičnih iskaza, pa su u središtu zanimanja govorni činovi, za čije je ostvarivanje osim govornika i sugovornika bitna priopćajna situacija i govornikova nakana. U pragmalingvističkim istra- živanjima analizira se stvaranje iskaza i sadržaj poruke (propozicija), svrha i nakana govornika (ilokucija) i djelovanje na primatelja poruke (perlokucija). 5 U ovom radu uz citate i primjere označuje se broj stiha, a navode se prema izdanju: Petar H e k t o r o v i ć, Djela, Stari pisci hrvatski 39, za tisak priredio i uvodnu raspravu napisao Josip Vončina, Zagreb, 1986. Isticanje je podebljanim pismom moje. Amir Kapetanović: Govorni činovi i uljudnost u dijalozima Hektorovićeva Ribanja … 37

U iskaze govornika umeću se drugi tekstovi (usmenoknjiževne pjesme) ili su jednostavni oblici poput pitalica asimilirani u dijaloškim iskazima. Gledano iz pragmalingvističke perspektive, ta je druga situacija (adoptiranje i adaptiranje) zanimljivija od prve. Primjerice, pitalica Što je mučno i lahko? umetnuta je u Paskojev iskaz ovako:

(5) Pask[oj]. Rec’ mi mučno što je i lahko, ako viš? Jer bih rad oboje toj meni da poviš. (909–910)

Dodatci uklopljenom pitanju, osim što popunjavaju dvanaesterački distih, imaju nekoliko važnih funkcija: imperativom (rec’) se uspostavlja kontakt sa sugovornikom i uključuje se iskaz u dijaloški kontekst, modifikatorom ili ogradom (ako viš) čuva se »obraz« sugovorniku (u slučaju da ne zna odgovor) i ublažava se izravnost i zapovjednost imperativnoga oblika. Drugi je Paskojev dvanaesterac konvencionalan iskaz, koji ne donosi neku bitnu novu obavijest, ali zrcali pozitivan odnos prema sugovorniku i zajedno s ogradom iz prethodnoga stiha (ako viš) ima ulogu olakšavanja interakcije sa sugovornikom, odnosno umanjuje mogućnosti verbalnoga sukoba. Iz navedenoga distiha jasno se može uočiti sprega govornoga čina i strategija uljudnosti.6 Nikolin odgovor kontekstualno je uključen jer donosi, s gledišta obavijesnoga ustrojstva, i temu ili staru obavijest (mučno, lahko) i remu ili novu obavijest (odgovor na pitanje):

(6) Nik[ola]. Svakomu mučno je sama sebe znati, a zatim lahko je druzih pokarati (911–912).

Ribanje i ribarsko prigovaranje sadržava bogat katalog jezičnih konvencija, satkan od različitih govornih činova i modifikatora u brojnim varijacijama. Ra- znovrsne konekcije i modifikatore pokazuju i ovi primjeri:

(7) Pask[oj]. Što je najstarije, nudir me nauči i dugovičnije, rec’ ter me ne muči! (883–884)

6 Ovdje nema prostora za opise teorijskih pristupa istraživanju uljudnosti u komuni kaciji, pa upućujemo samo na temeljnu literaturu na koju se i naša razmatranja naslanjaju: Herbert Paul G r i c e, »Logic and Conversation«, u: P. Cole, J. Morgan. Syntax and semantics, 3: Speech acts, Academic Press, New York, 1975, 41–58; Penelope B r o w n, Stephen C. L e v i n s o n, Politeness: Some Universals in Language Usage, Cambridge University Press, Cambridge, 1987; Robin L a k o f f, Talking Power: The Politics of Language, Basic Books, New York, 1990. V. i sažeto: Richard J. W a t t s, Politeness, Cambridge University Press, 2003. Strategije uljudnosti u hrvatskom jeziku u dijakronijskoj perspektivi nisu proučene, ali postoje korisna istraživanja uljudnosti u suvremenoj komunikaciji hrvatskim jezikom, npr. Danijela M a r o t, »Uljudnost u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji«, Fluminensia 1/17 (2005), 53-70; Mihaela M a t e š i ć, »Pragmatika gramatičkih oblika: Morfološka i sintaktička sredstva kao načini za iskazivanje uljudnosti«, Fluminensia 2/27 (2015), 103- 116; Nikolina P a l a š i ć, Tihana Z b a š n i k, »Imperativnost između gramatičke zadanosti i komunikacijske uljudnosti«, Poznańskie Studia Slawistyczne 13 (2017), 179-193. 38 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

(8) Pask[oj]. Nu najbarže što je? Reci mi da viju. (891)

(9) Pask[oj]. Umiš li mi riti: ka su božja dila meu nami činiti koja mu su mila? (945–946)

(10) Pask[oj]. Htij mi poviditi, ako t’ je od volje: na svitu činiti ča nam je najboļe? (948–949).

Istaknuti dijelovi slogovno zapunjavaju dvanaesterac i ne donose važne nove obavijesti, nego imaju funkciju kontekstualnoga povezivanja iskaza (umiš li mi riti, htij mi poviditi, reci mi da viju), čuvaju sugovornikov obraz (ako t’ je od volje) ili doprinose nekonfliktnoj, prisnijoj komunikaciji nudir( me nauči, rec’ ter me ne muči). Povezivanje toga dijaloga sa srednjovjekovnim Lucidarom7 nije opravdano, a izvorišta i utjecaje treba tražiti na drugom mjestu. Premda se zajednička točka može naći u strukturi pitanje-odgovor, razlike su goleme: dok u Ribanju stariji Paskoj (kao da ne zna odgovore) postavlja pitanja mlađemu Nikoli (koji zna sve odgovore), u Lucidaru Učenik (koji ništa ne zna) pita Meštra (koji sve zna). U Ribanju je razvidan drukčiji interes za svijet i ravnopravniji tip komunikacije.

Dijalogizirani dijelovi Hektorovićeva teksta zrcale različite govorne činove. Da bismo to pokazali, iznijet ćemo niz klasificiranih primjera prema Searleovoj taksonomiji:8 asertivi, deklarativi, direktivi, komisivi, ekspresivi. Asertivi (ili

7 Ramiro B u j a s, »K ovom izdanju«, u: Petar H e k t o r o v i ć, Ribanje i ribarsko prigovaranje, Zagreb, 1951, 13. Pozivajući se na taj Bujasov prilog Pavao P a v l i č i ć (n. dj. [2], 194) piše da kultura tih ribara »nije klasična naobrazba, nego tek ponešto hiperboli- zirano znanje iz pučkih kalendara«. Ta mišljenja kritizira i, upućujući na kompendij Diogena Laertija, odbacuje Tomislav B o g d a n, »Kratki spojevi: zamke kontekstualizacijskih pristupa renesansnoj književnosti«, u: Transmisije kroatistike: Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Poznanju 9. i 10. prosinca 2013., ur. K. Pieniążek-Marković, T. Vuković, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek za kroatistiku, Zagreb, 2015, 19-36. 8 Najvažnija teorijska uporišta nalaze se u Austinovim, Griceovim i Searleovim radovima. U ovom radu slijedimo Searleovu taksonomiju i klasifikaciju govornih činova, v. John R. S e a r l e, »A taxonomy of illocutionary acts«, u: K. Günderson (ur.), Language, Mind, and Knowledge, Minneapolis Studies in the Philosophy of Science 7, University of Minneapolis Press, Minneapolis, 1975, 344–369. Uz Searleove donosimo i odgovarajuće Austinove termine. ��Austinova posmrtno objavljena predavanja (1962) objavljena su na hrvatskom: John L. A u s t i n, Kako djelovati riječima, Predavanja William James održana na Sveučilištu Harvard 1955, Drugo izdanje, ur. J. O. Urmson i M. Sbisà, s engleskoga prevela A. Milanko, stručna i jezična redaktura I. Marković, Disput, Zagreb, 2014. Amir Kapetanović: Govorni činovi i uljudnost u dijalozima Hektorovićeva Ribanja … 39 prema Austinu ekspozitivi) kao govorni činovi prepoznaju se u iskazima u kojima se iznose tvrdnje, kojima se izvješćuje ili nešto tumači:

(11) Nik[ola]. Dosti mi će jedan, neka znate, biti nisam toli žedan da ću tri popiti. (217–218)

Deklarative (ili prema Austinu verdiktive) prepoznajemo kao govorne činove u prosudbama, procjenama, presudama, predviđanjima:

(12) Nik[ola]. Pasko, neće nam dat smorac već loviti, a vrime je ručat, ča je meni mniti. (106–107)

Za ovo istraživanje nisu osobito zanimljivi asertivi i deklarativi, pa ćemo se u nastavku više posvetiti komisivima, direktivima i ekspresivima. Komisivi (isti naziv u Austina) govorni su činovi kojim se daju obećanja, preuzimaju obveze i obznanjuju nakane:

(13) Ako ti ja budu povidit toj što je, ča ćeš da dobudu, moj druže Paskoje? (131–132)

(14) Pask[oj]. Pehar muškatila znaj da ćeš dobiti sladka i sazrila, kim ti ću služiti. S voļom dim ovoga ki nas ńim učtuje, ki će bit, vim, s toga vesel da te čuje. (133–136)

U 13. primjeru već sama rečenična struktura (ako... ča ćeš...) upućuje na to da je riječ o dogovaranju i pogodbi. Komunikacijska napetost u izricanju tih riječi smanjena je u govornoj situaciji šale ili igre između sugovornika, imenovanjem (Paskoje) i drugim riječima kojima se izriče pripadanje/prisnost (moj druže). Nakon pogodbe slijede rečenice iz 14. primjera, a u riječima znaj da ćeš dobiti može se uočiti obećanje i obvezivanje, dok se snaga toga čina pojačava isticanjem dopuštenja gospodara (s voljom... ovoga...). Reakcije ili stajališta o nečijem postupanju, pozitivni ili negativni, iskazuju se govornim činovima koje nazivamo ekspresivima (prema Austinu behabitivima), npr. u Hektorovićevu tekstu nalazimo iskazivanje zahvale (15, 16, 17) i pohvale (18), želje (19), prihvaćanja (20), ali i prigovore ili prijekore (21, 22):

(15) Uz toj odgovorih: Paskoje, hvala ti! (593)

(16) a oni popivši: Hvala vam, rih, budi, ki, tako pojući, mene veselite, razgovor dajući, službu mi činite. (240–242)

(17) Reče umiļeno: Hvala tvoj vridnosti, sve je to rečeno po ńeje milosti. (Paskoj, 1501–1502) 40 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

(18) Gatku izrečenu ja boļe na svit saj ni lipļe odrišenu ne slišah neg je taj. (161–162)

(19) ter mu rih: Budi zdrav i vesel u svemu (687)

(20) Nik[ola]. Ja sam vasda spravan ńega veseliti i ńemu pripravan vas život služiti. (115–116)

(21) Nik[ola]. Svaki vas me zabi, zašto mi ne daste? Nu, rec’te, kamo bi ča mi obećaste? Gdi mi je dobitje ko s trudom misleći Najdoh, ali pitje ko dobih jidreći? (209–212)

(22) Pask[oj]. Zašto nis’ dal ni htil ponest kańčenicu s ke bi kadgod imil dobru brašnenicu? Nahital bih kańac, jer ovdi love se, procipov i jańac dokle on donese. (739–742)

Posljednja dva primjera zrcale krizne komunikacijske situacije (uvrijeđenost zbog nedodijeljene nagrade i prigovor zbog uskraćenog dopuštenja da se ponese povraz za lov kanjaca) jer postoji opasnost od narušavanja »obraza« sugovornika. Hektorović ne zaobilazi takve neugodne komunikacijske situacije. S obzirom na to da su one uvijek uspješno prevladane i ne promeću se u oštru grdnju ili psovku, Hektorović pokazuje kako bi se na idealan način takve situacije mogle razriješiti. Prijekor može prerasti u prodiku (Paskoj):

(23) Govoreći ńemu: Vid se omarsismo, jere te u svemu toko prihvalismo! I glavom pokima rekši: mudri neće da se nitkor nima hvaliti odveće. Priče ga karati nemilo rad toga, zatim mu davati nauka dobroga. Veće pomńu prudi človiku imiti ner težeć ki trudi i vele dobiti. (843–850)

Prvi distih toga primjera sadržava iskaz koji, na Griceovu tragu, treba shvatiti kao konverzacijsku implikaturu9 jer njime, neovisno o doslovnom značenju, šalje sugovorniku poruku da je pogriješio i(li) da je razočarao.

9 Konverzacijske implikature istraživao je i u pragmatiku unio H. P. Grice (v. cit. članak [6], koji je objavljen prvi put 1967), a to su iskazi koji osim doslovnoga (konvencionalnoga) značenja svojih dijelova i cjeline ima i drugo značenje u kontekstu. Sažeto na hrvatskom v. u tiskanom izlaganju Snježane K o r d i ć, Konverzacijske implikature, Suvremena lingvistika 17/31-32 (1991), 87-96. Amir Kapetanović: Govorni činovi i uljudnost u dijalozima Hektorovićeva Ribanja … 41

Direktivi (ili egzercitivi u Austina) su govorni činovi što potvrđuju utjecaj ili provedbu moći ili pokreću sugovornika na djelovanje, a primjeri u Hektorovićevu tekstu ogledaju se u savjetima (24), upozorenjima ili uputama (25), prijedlozima (26–28) i zahtjevima (29–32):

(24) Tako i ti čini, Nikola, moj ti svit, tere se ne hini, jer ti ću čudo rit. (279–280)

(25) Rih: Pasko, poteci, tri daj, kako rismo, već riči ne reci, nehote zgrišismo. (213–214)

(26) Neka skratimo put, reče Paskoj, hodi, kad je vitar u skut, recimo štogodi; štogodi najdimo, ne mučimo danas, čim obeselimo gospodara i nas. (111–114)

(27) Nudire počni ti ki si razumniji uminjem i liti od mene stariji. (117–118)

(28) Rih ja: Druzi mili, nač hitasmo ribe? Ča smo pozabili svi naše potribe? Vrime je blagovat. Ča se oblinismo? Hod’mo se počtovat kakono želismo. (175–178)

(29) Rih: Žeja me tira, nu mi dajte piti. (809)

(30) za ńim ćeš ti meni, ja tebi, ćaćko moj, došad se ne kreni dokle se spuni toj. (223–224)

(31) Nik[ola]. Ako t’ se ne grusti što je toj i nam reć, nudire izusti prid nami totu steć. (251–252)

(32) Rekoh ja: Paskoje, znam da s’ prijateļ moj, rad ļubavi moje kazuj nam ča je toj. (263–254)

U 25. primjeru upotrijebljeni su jednostavni imperativni oblici (požuri, daj, ne reci), koji su u ovom kontekstu prihvatljivi jer pozivaju na brzo djelovanje (to je intervencija vezana uz 21. primjer). U tom i u idućem (26.) primjeru rabi se 1. lice množine kao jasan znak solidariziranja (izbjegavanje imenovanja krivca ili pozivanje na određeno djelovanje). Uz to treba reći da se u 26. primjeru doslovno navodi cilj i razlog ribarskim razgovorima (izbjegavanje neugodne šutnje na putovanju i, iz uljudnosti, zabavljanje onoga koga poštuju). Poticajne riječi postoje i u tom 26. (hodi) i u sljedećem 27. primjeru (nudire). U 27. primjeru izravna zapovjednost jednostavnoga imperativa (2. jd. počni) ublažena je davanjem pred- nosti i iskazivanjem poštovanja sugovorniku, tj. uzdizanjem sugovornika riječima 42 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) razumniji, stariji (ali uz upotrebu zamjenice ti). U 28. primjeru zanimljivo je kako se apostrofom (druzi mili) umanjuje ili briše staleška razlika između gospodara i ribara, pa je pitanjima i glagolskim oblicima u 1. mn. i perifrastičnim imperativom (hodmo se počtovat) izbjegnuta izravnost s ciljem umanjenja nelagode koju bi mogli osjetiti sugovornici kad ih se poziva na zajednički objed. U 29. primjeru iskazuje se temeljna životna potreba (za vodom), pa u takvu kontekstu nije neobična uporaba jednostavnoga imperativa, ali on se rabi neizravno (ne imenuje se osoba nego se rabi 2. mn., ‘netko od vas’). U 30. primjeru stariji se počasno naziva ćaćkom uz posvojnu zamjenicu moj, pa je tako ublažena izravnost zahtjeva mlađega starijemu. U 31. primjeru nalazi se zanimljiva ograda (ako ti nije mrsko). U 32. primjeru imenuje se sugovornik s očitovanjem prijateljstva i ljubavi, pa su tu imperativi prikladni jer bi neizravnost sugerirala neiskrenost. Svojevrstan zahtjev nalazimo i u idućem primjeru:

(33) Pask[oj]. Mož li se domislit, povij mi, jeda znaš, da pri htij razmislit neg mi odgovor daš. Nigdi se tužio vele biše jedan da je čudnu imio nesriću na svoj stan: bogatac budući, pun svega imanja, da u svojoj kući dopade skončanja jer ga obstupili zlohotnici bihu, oružjem strašili ko s sobom imihu; i da mu ujde van hiža kroz prozore, on osta savezan, jer ujti ne more. Što ti se sad vidi, može li biti toj istina, besidi, ali je laž ovoj? (119–130)

Tu se zagonetka uglavljuje i u tekst kontekstualno uključuje (v. npr. konektor toj), a u obraćanju očituju se strategije uljudnosti na različite načine: pitanjima se (neizravno) najavljuje zahtjev, ostavlja se vremena sugovorniku da promisli i da se prisjeti, rabe se različita jezična sredstva kojima se izbjegava izravnost jednostavnoga imperativa (mož li se domislit – modalni glagol + infinitiv; što ti se sad vidi... – bezličnost; htij razmislit – složeni imperativ). Tu su i ograde ili mo- difikatori kojima seublažava moguće ugrožavanje sugovornikova »obraza« (ako znaš). Može se dakle i na ovom primjeru vidjeti da se strategije uljudnosti očituju na raznovrsne načine, a cilj je takva govora da se sugovorniku omogući izbor, da se osjeća ugodno i ravnopravno u razgovoru bez ugrožavanja svojega ili tuđega dostojanstva (što je u skladu s poznatim Griceovim načelom kooperativnosti). Iz iznesenih primjera jasno se može vidjeti da je Hektorovićev tekst pun konvencionalnih jezičnih iskaza, u kojima se očituju raznovrsni govorni činovi i različiti načini izražavanja uljudnosti. Amir Kapetanović: Govorni činovi i uljudnost u dijalozima Hektorovićeva Ribanja … 43

Književni povjesničari ponajviše su isticali u vezi s Ribanjem i ribarskim prigovaranjem Hektorovićevu demokratičnost i realizam, što mogu pokazati ovi navodi: Hektorovićevo Ribanje odgovaralo bi književnoj vrsti ribarske ekloge (eclo- ga pescatoria) ... pisana istinskim realizmom i zadahnuta demokratskim duhom, doista neobičnim za ono vrijeme.10 Mnogo hvaljen i uvelike precjenjivan zbog svoga »realizma« i »demokrat- skog« shvaćanja ... njegovo izticanje vriednosti z l o r u š n i h i u b o - z i h običan je izraz kršćanskoga shvaćanja, dok je njegov toliko izticani »realizam« zapravo fotografija stvarnosti, nepjesnička kao svaka fotografija.11 Nitko prije Hektorovića, ni dugo poslije njega, nije tako pisao o neznatnom čovjeku iz puka, o seljaku ili ribaru! Što ih on naziva svojom braćom (...), milim drugovima (...) i prijateljima, nijesu prazne riječi, nego su to zna- čajne izjave, kojima se Hektorović svijesno stavlja nasuprot suvremenom društvenom poretku.12 Stvarajući na Hvaru punom napetosti između vlastele i pučana, Hektorović u svojem odnosu prema ribarima pokazuje tolerantnost, štoviše neobičnu sklonost prema malomu čovjeku. Ona je, dakako, ograničena dosega, u njoj se ne ukidaju jasne staleške razlike, i katkad se tumačila kao dio kršćan- skoga svjetonazora i kršćanske solidarnosti, a ne kao osviješteno političko opredjeljenje.13 Po svemu sudeći Hektorović nije htio dati realističan razgovor sugovornika (s očitovanjem staleških razlika u izražavanju plemića i ribara), nego je htio pokazati kako bi ljudi trebali razgovarati izbjegavajući neugodne komunikacijske situacije i verbalne sukobe. Tu se očituje didaktičnost i Hektorovićeva humanistička potreba da pokaže idealnu komunikaciju bez obzira na godine i stalež sugovornika. Dakle, nije riječ o demokratičnosti, nego o uljudnom izražavanju. I krizne situacije u toj komunikaciji uspješno su prevladane, pa pripovjedač, premda je bio oštećen, sam smanjuje podignutu komunikacijsku napetost ovim riječima:

10 Slavko Ježić, Hrvatska književnost od početka do danas 1100-1941, Naklada A. Velzek, Zagreb, 1944. (pretisak 1993), 86. 11 Mihovil Kombol, Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Matica hrvatska, Zagreb, 1945, 127. 12 Bujas, n. dj. (7), 15. 13 T(omislav) B(ogdan), »Ribanje i ribarsko prigovaranje«, Leksikon hrvatske knji- ževnosti: Djela, ur. D. Detoni-Dujmić, Školska knjiga, Zagreb, 2008, 767. 44 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

(34) Počeh ja gasiti tiho tuj nezgodu, ki se imah sarditi i žaliti škodu. (821–822)

Prevelika se važnost u ocjenjivanju realističnosti komunikacije pridavala staleškoj pripadnosti likova Hektorovićeva književnoga teksta, a naraštajna pripadnost bila je posve zanemarena (npr. poštovanje i uljudnost između Nikole i Paskoja). Kao mjerilo nije se uzimala ni govorna situacija ni govornikova nakana. Tako se sasma zaboravilo da su svi likovi na putovanju u istom plovilu nekoliko dana i da se u takvoj pomalo nelagodnoj situaciji brišu mnoge razlike (genera- cijske, staleške), pa se svi trude da postignu maksimalnu kooperativnost kako bi boravak i razgovor u istom plovilu bili ugodni.14 Na koncu treba napomenuti da je jezična uporaba Hektoroviću bila jako važna i da u svojem tekstu daje i eksplicitne savjete:

(35) Nik[ola]. Čuj se ne prihini, ne čin’ se veći svih, sile ne učini, jere je velik grih. (…) Pask[oj]. Ne reci zle riči nikomur, dobro čuj, ni na koga kriči, nikoga ne opsuj. Ne prijam ovi svit, i ti ćeš slišiti čim ćeš žalostan bit ter se zasramiti. Jer tko druzih psuje kako mu je zgodno, taj mnokrat začuje ča mu ni ugodno. (...) Pask[oj]. Govoreć, ne plaši ni se čin’ svaka znat i rukom ne maši, jer će te luda zvat. Nik[ola]. Dobro se nauči hižu tvu oditi, a jazik oduči prid umom hoditi. Zlata imaš nemalo i srebra, tim dvojim učin’ pravo žvalo barzo ustom tvojim i ričem mirila na ka ćeš miriti

14 Primjerice, u Tolstojevu Ratu i miru plemić Pjer i kmet Platon nalaze se u nesvaki- dašnjoj situaciji, u zatvoru (baraci) razgovaraju tako da se zanemaruju razlike među njima da im razgovor bude ugodan: »– A šta si, vojnik? – Vojnik iz Ašperonskoga puka. Umirao sam od groznice. Nisu nam ništa ni rekli. Ležalo nas je dvadesetak. Nismo se ni u snu nadali. – Šta, nije li ti teško ovdje? – zapita Pjer. – Kako ne bi bilo teško, sokole moj! Ja se zovem Platon; prezime mi je Karatajev – nadoveza, očito da olakša Pjeru razgovor s njim. – U vojsci su me prozvali Sokolom. Kako ne bi bilo teško, sokole moj! Moskva je mati gradovima. Kako ne bi bilo teško to gledati. Ali i crv grize kupus pa prije njega ugine: tako kažu stari – dometnu brzo. – Kako, kako si rekao? – zapita Pjer« (Lav N. Tolstoj, Rat i mir 4, prev. Zlatko Crnković, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1976, 50). Amir Kapetanović: Govorni činovi i uljudnost u dijalozima Hektorovićeva Ribanja … 45

u svaka tva dila ča ćeš govoriti. I o tomu nastoj: vasda se čuvati, ne pušćat jazik tvoj u čem pomańkati, najliše gdino viš da zlohotnik čuje, da, negoli ti mniš, ne zgodi t’ se huje. (1265–1291)

Hektorović je u Ribanju i ribarskom prigovaranju dao u idiličnom krajo- liku idealnu komunikaciju u dijalozima ribara i plemića, uvjerljivo s obzirom na govornu situaciju i nakane govornika. Iako u tekstu nema negativnih iskaza kao što ucjena, prijetnja, psovanje, postoji nekoliko kriznih situacija. U komunikaciji likova zrcale se različiti govorni činovi (asertivi, deklarativi, komisivi, direktivi, ekspresivi). Hektorovićev tekst je svojevrstan humanistički katalog jezičnih konvencija u komunikaciji, govornih činova kojima se uspješno djeluje, ublažavaju iskazi i prevladavaju krize (didaktičnost). Osobito treba naglasiti očitovanje strategija uljudnosti u svih sugovornika jer su prevladali neugodu i izbjegli sukobe, što su dosadašnji istraživači neopravdano bili sveli na raspravu o »demokratičnosti« pisca. 46 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Amir Kapetanović

SPEECH ACTS AND COURTESY IN THE DIALOGUES OF HEKTOROVIĆ’S FISHING AND FISHERMEN’S CONVERSATION

The paper discusses the ways in which the communication of the characters in Hektorović’s Fishing and Fishermen’s Conversation (Venice, 1568) is conveyed, with the various kinds of speech acts and the strategies of courtesy. The narrator mediates the fishermen’s talk in indirect speech, giving the name of the conversation partner at the beginning of direct speech or as part of his own narration. Other texts are interpolated into the utterances of the speakers (poems from oral literature), while simple forms such as riddles are assimilated in the dialogues. The examples put forward show that Fishing and Fishermen’s Conversation is a rich compendium of linguistic conventions, put together out of various speech acts and modifiers in numerous variations. Represented in Hektorović’s work are all the speech acts (assertive, declarative, commissive, directive, expressive). In view of the speech situation and the intentions of the speakers, the communication is convincing and strategies of courtesy are manifested (not the writer’s democratic spirit), for all the conversation partners, irrespective of age and class, endeavour to alleviate any discomfort and avoid verbal conflicts. Hektorović’s literary text is an important early testimony to the well-developed expressive capacities of Chakavian Croatian. Key words: Petar Hektorović, Fishing and Fishermen’s Conversation, verse, dialogue, speech acts, courtesy, Chakavian Croatian ENGLESKI PRIJEVODI RIBANJA I RIBARSKOG PRIGOVARANJA

Kristina Grgić

UDK: 821.163.42-13.09Hektorović, P. Kristina Grgić 821.163.42-13=111 Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Izvorni znanstveni rad Z a g r e b [email protected]

Polazeći od pretpostavke da su prijevodi na inozemne jezike jedan od temeljnih oblika recepcije i kanonizacije hrvatske književne baštine u europskome i svjetskome kontekstu, u radu se razmatraju prijevodi Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja na engleski jezik, koji je danas postao jednim od vodećih medija međunarodne književne komunikacije. Osim dvaju cjelovitih prijevoda, koje potpisuju Gertrud Graubart Champe (1974) i Edward Dennis Goy (1979; 1997), uzimaju se u obzir i prijevodi odabranih ulomaka u recentnijim antologijama The Canon of Croatian Poetry 1450-2000 Ive Šoljana i Vinke Šoljan (2015) te The Glory and Fame Vladimira Bubrina i Vinka Grubišića (2015), kao i nekoliko prijevoda umetnutih usmenih pjesama. Nakon osvrta na kontekste u kojima su prijevodi nastali i objavljeni, kao i na njihove paratekstualne interpretacije Hektorovićeva spjeva, analiziraju se temeljne prevoditeljske strategije i postupci. Usporedba različitih autorskih rješenja na sadržajnoj i formalnoj razni ukazuje i na njihove specifične interpretativne učinke, odnosno njima oblikovane predodžbe o Ribanju i ribarskom prigovaranju i njegovu mjestu i značenju u okvirima hrvatske i europske književne tradicije te pretpostavljenoga obzora očekivanja suvremene publike. Ključne riječi: Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, prijevodi, versi- fikacija, engleski jezik

1. Uvod

Četiristo pedeseta obljetnica Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja prigoda je za potvrdu njegove kanonske vrijednosti u hrvatskoj književnoj kulturi, ali i za promišljanje o tomu u kolikoj je mjeri i na koji način ta vrijednost 48 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) prepoznata u međunarodnome kontekstu. Premda se hrvatska književna kultura kao jedna od tzv. malih, odnosno kultura slabije emisijske snage1 u većoj mjeri može podičiti svojom recepcijom inozemnih klasika negoli međunarodnom prepoznatošću vlastitih, ostvaraji u potonjemu području tim su vrjedniji te zavrjeđuju pozornost i u domaćemu kontekstu. Kad je riječ o književnim prijevodima, kao jednome od temeljnih oblika međunarodne recepcije i kanonizacije hrvatske književne baštine, Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje zahvalan je istraživački predmet jer je prevedeno na nekoliko inozemnih jezika, na engleski k tome višekratno.2 S obzirom na tu okolnost, ali i na činjenicu da je engleski danas postao jednim od vodećih medija međunarodne književne komunikacije, ovi prijevodi Hektorovićeva spjeva nesumnjivo se mogu promatrati kao važan, ili barem simboličan, doprinos njegovoj afirmaciji na međunarodnoj razini. Prema dostupnim podatcima središnji dio toga korpusa tvore dva prijevoda cjelovita Hektorovićeva teksta. Prvi je objavljen 1974, pod naslovom Fishing and Fishermen’s Talk, u okviru doktorske disertacije koju je na Odsjeku za komparativnu književnost Sveučilišta u Iowi obranila Gertrud Graubart Champe, angloamerička sveučilišna profesorica i prevoditeljica austrijskoga podrijetla.3 Zbog toga što je ostao neobjavljen, taj je prijevod gotovo nepoznat u hrvatskoj kulturi. No zato je drugi imao više odjeka i doživio je nekoliko izdanja. Potpisuje ga Edward Dennis Goy (1926-2000), ugledni britanski slavist i prevoditelj još nekoliko hrvatskih književnih klasika.4 Njegov prijevod prvi je put objavljen 1979, pod naslovom Fishing and Fishermen’s Conversation, u engleskome časopisu British-Croatian Review,5 koji je svojedobno odigrao važnu ulogu u recepciji hrvatske književnosti i kulture na engleskome govornom području. Drugo, revidirano izdanje prijevoda objavljeno je 1997. u Hrvatskoj, pod naslovom

1 Za kritičku raspravu o poimanju hrvatske kao »male« književnosti v. npr. Viktor Žmegač, »Teorijski aspekti konvencionalne podjele na velike i male književnosti«, Umjetnost riječi, 34 (1990), 2-3, 203-210; Morana Čale, »S rubova. Proučavanje (‘male’ nacionalne) književnosti u doba tehnobirokratske dominacije«, Umjetnost riječi, 56 (2012), 3-4, 183-202. 2 Za pregled postojećih inozemnih prijevoda v. programsku knjižicu Dvadeset osmi Marulićevi dani. Znanstveni, književni i izdavački program. Split, 19-22. travnja 2018, Književni krug Split – Marulianum, Split, 2018, 45. 3 Puni je naslov disertacije: Ad sensum. A description and translation of Fishing and Fishermen’s Talk by Petar Hektorović (1487–1572). G. G. Champe bila je, između ostaloga, direktorica Prevoditeljskoga laboratorija pri Sveučilištu u Iowi. Njezina je kratka biografija dostupna na: http://translationjournal.net/journal/39review.htm (pristupljeno 1. srpnja 2018). 4 Iz ranonovovjekovne je književnosti još prevodio, primjerice, Pelegrinovićevu Jeđupku, Držićeve drame Novela od Stanca, Dundo Maroje i Skup, kao i Gundulićeve Dubravku i Osmana. 5 Petar Hektorović, Fishing And Fishermen’s Conversation, prev. Edward D. Goy, British-Croatian Review, 6 (1979), 15, 13-45. Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 49

Fishing and Fishermen’s Conversations,6 a jedan je ulomak prvoga izdanja potom objavljen u Antologiji hrvatske književnosti uglednoga angloameričkog slavista Henryja R. Coopera.7 Ova se dva prijevoda tek po jednome detalju razlikuju u poimanju cjeline Hektorovićeva teksta: E. D. Goy je preveo i završnu latinsku posvetu Jeronimu Bartučeviću, koju je G. G. Champe izostavila. Prijevodi odabranih ulomaka Hektorovićeva spjeva objavljeni su u dvjema recentnijim dvojezičnim antologijama hrvatske književnosti (2015). Prva je od njih The Glory and Fame: Croatian Renaissance Reader / Dike ter hvaljen’ja: Hrvatska renesansna čitanka, a prijevod (pod naslovom Fishing and Fishermen’s Conversation) potpisuje Katia Grubisic.8 Ivo i Vinka Šoljan u svoju su antologiju The Canon of Croatian Poetry, 1450-2000 uvrstili odabrane ulomke Ribanja u vlastitom prijevodu, pod naslovom Fishing and Fishermen’s Conversations.9 Izbor stihova u dvjema antologijama nije posve identičan, ali obuhvaća nekoliko sličnih ili istih ulomaka – uvodni dio, pohvalu Marku Maruliću i Splitu, dijelove ribarskoga »prigovaranja« i ulomke s kraja spjeva. Potonji su opsežniji u antologiji supružnika Šoljan (završni dio pripovjedačeve pouke ribarima i zaključni stihovi), ali su u prijevodu K. Grubisic opširniji ulomci »prigovaranja«, a uključen je i dio Paskojeve priče o susretu s redovnicima.10 Pozornosti su vrijedni i dostupni prijevodi umetnutih usmenih pjesama, pri čemu bi valjalo imati na umu da su se njihovi zapisi u pojedinim tumačenjima svojedobno smatrali najvrjednijim dijelom Hektorovićeva spjeva.11 Takvo stajalište zauzima i angloamerički slavist Thomas Butler, koji je u svoju dvojezičnu antologiju hrvatske i srpske književnosti (1980) uz kratak osvrt na sâm Hektorovićev tekst (s naslovom prevedenim kao Fishing and Fishermen’s Conversation) uvrstio samo

6 Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje / Fishing and Fishermen’s Conversations, prev. Edward D. Goy, Centar za kulturu Staroga Grada, Stari Grad, 1997. Premda je riječ o dotjeranijoj inačici, u samome su izdanju razvidni manji tehnički propusti – povremene tipkarske pogreške i nekoliko ispuštenih redaka. 7 Henry R. Cooper, An Anthology of Croatian Literature, Slavica Publishers, Bloomington, 2011, 31-34. 8 Ur. Vladimir Bubrin i Vinko Grubišić, The Croatian Academy of America, New York, 2015, 154-175. Taj je prijevod prvotno objavljen u časopisu Journal of Croatian Studies (temat »Croatian Renaissance Poetry«) i to pod naslovom Fishing and Fishermen’s Dialogue – v. Journal of Croatian Studies (2004-2005), 45-46, 136-155. 9 Prir. i prev. Ivo i Vinka Šoljan, The Edwin Mellen Press, Lewiston – Lampeter, 2015, 40-47. 10 Točnije, u prijevodu K. Grubisic nalaze se sljedeći redci (koji su točno numerirani u prvome izdanju, ali ne u cijelosti u kasnijemu): 1-2, 7-12, 17-30, 37-54, 315-350, 763-804, 871-904, 939-942, 1641-1642. Izbor Ive Šoljana i Vinke Šoljan obuhvaća retke: 1-12, 15- 18, 41-54, 763-770, 773-776, 781-784, 793-796, 801-804, 945-952, 1021-1024, 1039-1044, 1607-1618, 1663-1684. 11 Usp. Nikica Kolumbić, »Hektorovićevo ‘Ribanje’ kao predmet književno-naučnih ispitivanja«, Zbornik radova o Petru Hektoroviću, Posebno izdanje časopisa Kritika, Zagreb, 1970, 129. 50 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) prvu bugaršticu Kraljević Marko i brat mu Andrijaš (Kraljević Marko and his Brother Andrijaš).12 Godinu dana poslije Antun Bonifačić u svoju je dvojezičnu antologiju hrvatskoga pjesništva uvrstio počasnice iz »Parvoga dana« kao jednu cjelinu, koju je naslovio Naš gospodin poljem jizdi (Our Lord is Gamboling, 229- 238), tek uz kratku napomenu da su prvi put objavljene u Hektorovićevu Ribanju (naslov je preveden kao Fishing and Fisher’s Tales).13 Spomenutu je bugaršticu preveo i Vladimir Bubrin, i to pod naslovom Prince Marko Kraljević and His Brother Andrijaš. Objavljena je najprije u tematu časopisa Journal of Croatian Studies, potom u antologiji The Glory and Fame, oba puta u zasebnoj skupini usmene poezije, naslovljenoj u časopisu »Two Folk Poems«, a u knjizi »Two Folk Ballads«; druga je pjesma u toj skupini Majka Margarita iz Barakovićeve Vile Slovinke.14

2. Prevoditeljske interpretacije Hektorovićeva spjeva

Prijevodi Hektorovićeva spjeva nude četiri različite interpretacije, kako u prijenosu samoga teksta tako i u popratnim objašnjenjima, koja su u dvjema antologijama očekivano kratka i općeinformativna. U antologiji The Glory and Fame djelo je okvirno određeno kao narativna pjesma (»narrative poem«) i ribarska ekloga, koja uključuje elemente »pučke mudrosti«15 (tj. zagonetke i izreke) i bugarštice, uz napomenu da je bugarštica Kraljević Marko i brat mu Andrijaš slična škotskim usmenim baladama The Twa Brothers i Edward.16 U antologiji Ive Šoljana i Vinke Šoljan Ribanje je svrstano u skupinu moralno- didaktičnih pjesama s naglašenom kršćanskom dimenzijom, skupa sa srodnim primjerima Mavra Vetranovića i Šiška Menčetića.17 Integralni su prijevodi popraćeni opsežnijim osvrtima, iz kojih je razvidno da je oboje prevoditelja bilo razmjerno dobro upoznato s dotadašnjim tumačenjima

12 Thomas Butler, Monumenta Serbocroatica. A Bilingual Anthology of Serbian and Croatian Texts from the 12th to the 19th Century, Michigan Slavic Publications, Ann Arbor, Michi- gan, 1980, 257-265. 13 Antun Bonifačić, The Anthology of Croat Verse 1450-1950, Chicago, 1981, 159- 160. 14 V. Bubrin i V. Grubišić, n. dj. (8), 254-261. U naslovu prvoga izdanja prijevoda nema riječi »Kraljević«; cjelokupan tekst v. u: Journal of Croatian Studies (2004-2005), 45-46, 236-261. 15 Ukoliko nije drukčije naznačeno, svi prijevodi s engleskoga jezika su autoričini. Povratni prijevodi ulomaka Hektorovićeva teksta mjestimice su doslovniji nego što bi bili u standardnome obliku kako bi se jasnije istaknule specifičnosti pojedinih engleskih inačica. 16 V. Bubrin i V. Grubišić, n. dj. (8), 35, 513. 17 I. i V. Šoljan, n. dj. (9), 15. Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 51

Ribanja i ribarskog prigovaranja i njihovom temeljnom problematikom.18 Posebnu su pozornost stoga posvetili središnjem pitanju Hektorovićeva teksta – njegovim realističnim obilježjima,19 kao i s time povezanome odnosu njegovih narativnih i didaktičnih dijelova. Premda zauzimaju sličan načelni stav, naglašujući podjednaku funkcionalnost i usklađenost svih aspekata Ribanja, Goy i Champe razilaze se u daljnjem tumačenju. Goy veći naglasak stavlja na realističnu dimenziju spjeva, pri čemu se poglavito oslanja na teze Ramira Bujasa,20 koji i ribarska »prigovaranja« u tome smislu drži vjerodostojnima i primjerenima mogućemu intelektualnom obzoru dvojice ribara.21 Goy na tome tragu ističe minimalan udio pastoralnoga okvira te isključuje mogućnost alegorijskoga tumačenja, što potkrjepljuje usporedbom s Marulićevom Juditom: Ribanje se »temelji na stvarnom iskustvu«, unatoč »svojim poučnim odlomcima«, a Judita »govori o idealima«, pa tako i »[r] ealizam Marulićeva pjesničkog stila samo pojačava njegovu alegoričnost«, dok je u Ribanju realizam »temeljni dio poruke«. Ta poruka, pak, za Goya nije samo kršćanska, niti je demokratična u modernome smislu (što bi »bio anakronizam«), nego podrazumijeva afirmaciju »zbiljsko[ga] zajedništv[a] ljudi vrlo različitih staleža« i mogućnosti njihove »komunikacije i uzajamnog poštivanja«, i to u vrijeme kad je društvena podijeljenost značila dodatnu opasnost, naročito s obzirom na stalnu tursku prijetnju.22 Ipak, ni Goy realističnost ne izjednačuje s doslovnim mimetizmom, nego je promatra kao književnu konvenciju, koja ponajviše dolazi do izražaja u »objektivnomu klasičnom epskom stilu« i u psihološkoj karakterizaciji

18 E. D. Goy poziva se na odabrane radove domaćih znanstvenika (R. Bujas, F. Čale, M. Franičević, M. Kombol, K. Milas, A. Mladenović, F. Švelec i J. Torbarina), dok G. G. Champe nudi opširniji pregled Hektorovićeva kulturnopovijesnoga konteksta, kao i dotadašnje književnoznanstvene recepcije njegova spjeva u hrvatskoj i inozemnoj znanosti u književnosti (u potonjoj konkretno spominje radove N. Petrovskoga i A. Jensena; očito joj nije bio poznat rad J. Teutschmann iz 1971. g.). 19 Za recentniju raspravu o toj problematici v. Tomislav Bogdan, »Kratki spojevi: Zamke kontekstualizacijskih pristupa renesansnoj književnosti«, Prva svitlos. Studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2017, 17-22. 20 Edward D. Goy, »Hektorović i njegovo Ribanje«, prev. Dora Maček, u: P. Hektorović, n. dj. (6), 9 (izvornik: »Hektorović and his ‘Ribanje’«, isto, 19-33; prvo izdanje: British-Croatian Review, 6 [1979], 15, 3-11). V. i Ramiro Bujas, »K ovom izdanju«, u: Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, prir. R. Bujas, Jadranski institut JAZU, Zagreb, 1951, 7-16. 21 E. D. Goy, n. dj. (20), 8-9. R. Bujas ribarska »prigovaranja« dovodi u vezu sa srednjovjekovnim Lucidarom i drugim »rasprav[ama] poučnog i moralnog sadržaja« koji su bili dostupni i pučkoj publici (n. dj. [20], 13). Već je Nestor Petrovski (1901), međutim, identificirao njihove nezaobilazne poveznice s klasičnom i humanističkom literaturom, koje je kasnije razradila Johanna Teutschmann, a u novije vrijeme Tomislav Bogdan, n. dj. (19), 19, i Morana Čale, »’Mudri Fitagora’: Ribanje, Erazmo i humanistička paremiografija«, Dvadeset osmi Marulićevi dani: znanstveni, književni i izdavački program, Split, 19-22. travnja 2018, Split, Književni krug Split – Marulianum, 2018, 11-12. 22 E. D. Goy, n. dj. (20), 17. 52 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) ribara.23 Osim toga, on naglašuje i stilsku i vrstovnu složenost Ribanja, pri čemu unutar epistolarnoga okvira izdvaja još nekoliko sastavnica poput ode (pohvala Maruliću), introspektivne lirike i elegije (pripovjedačeve refleksije i poduka ribarima pri kraju »Trećega dana«), pa čak i drame (u dijalozima likova) i umetnute kratke priče ili skaza (Paskojev boravak među redovnicima), da bi tekst zaključno vrstovno odredio kao »kratki roman u stihu«.24 Gertrud Champe, s druge strane, temeljni interpretativni ključ Hektorovićeva Ribanja prepoznaje upravo u modusu pastorale, koja otvara mogućnost i za alegorezu,25 i to ponajprije metatekstualnu. Polazeći od pretpostavke da žanr pastoralne poslanice – s kojim konkretno povezuje Ribanje – primarno izražava čovjekovu »fascinaciju problemima artikulacije«,26 odnosno pitanjima »naravi, svrhe ili stila pisanja«,27 autorica uzima u obzir Hektorovićeva promišljanja o problematici pisanja, posebice i u sprezi s motivom starosti, u nekoliko ostalih tekstova, od kojih je jedan – poslanica Vincenzu Vanettiju – uvršten kao dodatak disertaciji.28 G. G. Champe drži da je Hektorovićev stav spram književnoga stvaranja, unatoč eksplicitnoj kritici i odricanju od (svjetovnoga) pisanja, u konačnici afirmativan, osobito u navedenoj poslanici i u samomeRibanju ,29 koje u tome smislu postaje »još jednim primjerom čovjekova poriva da uzvisuje vlastitu moć konceptualiziranja i govora«.30 Ona, dakle, snažnije relativizira isključivo doslovno tumačenje Hektorovićeva opisa ribolova i puta te u prvi plan stavlja njegovo moguće simbolično značenje u okvirima pastoralne tradicije, unutar koje i moralno-didaktični segmenti zadobivaju legitimno mjesto i funkciju.31

23 Isto, 9-11. 24 Isto, 11-14. 25 G. G. Champe, n. dj. (3), 45. 26 Isto, 21-22. Autorica se ovdje oslanja na teze talijanskoga povjesničara književnosti Enrica Carrare. 27 Isto, 57. 28 Isto, 117-124. Spomenute su još posveta Mikši Pelegrinoviću uz prijevod Ovidijeva Lijeka od ljubavi i poslanica Mavru Vetranoviću (isto, 17-20). O navedenoj problematici u potonjoj poslanici, napose i u odnosu spram Ribanja, v. Natalia Stagl-Škaro, »Aging in Renaissance Dalmatia. The Case of Petar Hektorović«, Aging in Slavic Literatures. Essays in Literary Gerontology, Transcript-Verlag, Bielefeld, 2017, 254-260. 29 G. G. Champe, n. dj. (3), 20. 30 Isto, 63. G. G. Champe na tome tragu podcrtava i topos ovjekovječenja u završnome metaforičkom izjednačivanju teksta Ribanja s ribolovom i plovidbom (isto, 55; v. i Dolores Grmača, Nevolje s tijelom. Alegorija putovanja od Bunića do Barakovića, Matica hrvatska, Zagreb, 2015, 203-205). 31 G. G. Champe, n. dj. (3), 14-16. Autorica se poziva i na tumačenje Thomasa Rosenmeyera, koji, premda naglašuje razliku između pastorale i didaktične (heziodske) tradicije, navodi da moralno-poučni elementi, osobito i u obliku izreka i poslovica, nisu zanemarivi niti u pastoralnoj tradiciji, gdje su nerijetko pružali konkretniju podlogu »pastoralnome snu« (Thomas G. Rosenmeyer, The Green Cabinet, University of California Press, Berkeley – Los Angeles, 1969, 21-29. V. i G. G. Champe, n. dj. [3], 22). Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 53

Simbolični okvir Hektorovićeva spjeva time spaja metatekstualnu s moralnom i religioznom dimenzijom, kako bi naznačio središnju ideju potrage za ispravnim oblicima ljudskoga djelovanja – pa tako i govorenja i pisanja – koji su usklađeni s kršćanskim etičkim načelima.32 I Champe tu ideju naposljetku smješta u autorov konkretan (književno)povijesni kontekst, promatrajući je kao svojevrsnu potvrdu hrvatske jezične i književne tradicije, ali i oblik dijaloga s njome, pa i njezinim europskim kontekstom.33 Zasebno je pitanje u kolikoj su mjeri i na koji način paratekstualne interpretacije dvoje prevoditelja povezane s njihovim prevoditeljskim postupcima. Odabir forme na prvi se pogled pritom može doimati donekle neočekivanim. E. D. Goy odlučio se za stihovani prijevod, tj. prepjev, i to po načelu funkcionalne analogije,34 odabravši (nerimovani) jampski pentametar kao oblik čiji je status u engleskoj književnosti srodan statusu dvostruko rimovanoga dvanaesterca u hrvatskome ranonovovjekovlju. No, kako književnopovijesne konotacije pentametra nisu posve iste, a niti su ograničene kao u slučaju hrvatskoga stiha, jer ostao je konstantno prisutnim u engleskoj stihovnoj tradiciji,35 Goy ovu analogiju na stilskoj razini potkrepljuje i postupkom djelomične arhaizacije. Istim metrom prevodi i većinu umetnutih pjesama, osim počasnica iz »Parvoga dana«, gdje rabi raznolike kraće retke, također s »jampski[m] prizvuk[om]«.36 Stihovni je obrazac znatno pravilniji u drugoj inačici,37 s tim da ni ona u tome aspektu nije jednolična te dopušta mjestimična odstupanja i varijacije u broju slogova i rasporedu naglasaka. Gertrud Champe opredijelila se za prozu, uz pretpostavku da je u engleskome prijevodu nemoguće prenijeti književnopovijesno značenje Hektorovićeva stiha. Jedan aspekt njegova odnosa spram tradicije je, međutim, nastojala zadržati

32 Isto, 42-56. 33 Isto, 60-63. Champe i tijekom analize navodi moguće paralele i/ili posudbe iz različitih antičkih i kasnijih europskih izvora, od Hezioda do Pica della Mirandole. 34 Više o tome načelu, koje podrazumijeva (barem djelomičan) prijenos etosa (tj. tradicijskih konotacija i funkcija) određenoga metra, ali ne i njegove forme, v. u: Zoran Kravar, »Izvorni i prijevodni stih. Tipologija njihovih odnosa«, Tema stih, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1993, 88-100. 35 U Hektorovićevo vrijeme u engleskoj je književnosti nerimovani jampski pentametar (blank verse) uglavnom bio rabljen u drami (premda je prvi put upotrijebljen oko sredine XVI. st. u prijevodu ulomaka iz Eneide Henryja Howarda, grofa od Surreyja), dok je tek u XVII. st., zahvaljujući ponajprije Miltonovu Izgubljenom raju, ustoličen i u epskome pjesništvu (Alex Preminger i T. V. F. Brogan [ur.], The New Princeton Encyclopedia of Poetry and Poetics, Princeton University Press, Princeton, 1993, 138-140). 36 E. D. Goy, n. dj. (20), 18. 37 Usp. i Goyevo vlastito objašnjenje u pismu Edi Pivčeviću, uredniku časopisa British- Croatian Review – Edo Pivčević, »Ned Goy and the British-Croatian Review«, South Slav Perspectives. Liber Amicorum in Honour of E. D. Goy, Bagdala – School of Slavonic and Eastern European Studies, Kruševac – London, 1989, 220. 54 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

– obilježje koje slikovito opisuje kao »trijeznu jednostavnost jezika« i tumači kao oblik Hektorovićeve inovativne modifikacije visokostilske dvanaesteračke tradicije.38 Ona, drugim riječima, rabi stil suvremenoga standardnog engleskog jezika, čime ujedno želi ukloniti patinu arhaičnosti s Hektorovićeva teksta.39 Prozni prijevod G. G. Champe tako se zapravo približava formi romana, dok Goyev stihovani i arhaizirani prepjev jasno priziva stariju pjesničku tradiciju. Razlika u njihovim pristupima dijelom je razvidna i u prijevodima naslovnoga pojma »prigovaranje«, koji Goy, kao i većina kasnijih prevoditelja, zamjenjuje engleskim ekvivalentom »conversation(s)« (»razgovor[i]«),40 dok Champe rabi sinoniman, ali i nešto neformalniji izraz »talks«. Ipak, niti prijevod Gertrud Champe nije u cijelosti napisan u (standardnome) proznom obliku. Umetnute usmene pjesme grafički su izdvojene od ostatka teksta, u slobodnim redcima koji nisu u posebnome stihovnom obliku, a isti je postupak primijenjen i u dijelu pripovjedačeve završne pouke ribarima (redci 1551-1568). Ribarske zagonetke i izreke također su istaknute u strukturi teksta te prevedene raznolikim i okvirno akcenatskim stihovnim redcima, koji se nerijetko i rimuju; izuzetak su Pitagorine izreke (1045-1064), koje su donesene u prozi. Za razliku od dvoje prethodnih prevoditelja, koji su odustajanje od Hektorovićeva stiha držali prihvatljivim, pa i neophodnim gubitkom prilikom prijenosa izvornika u novi medij, Ivo i Vinka Šoljan u svojemu su djelomičnom prijevodu nastojali očuvati određene elemente domaće stihovne tradicije u novome kontekstu.41 Točnije, zadržali su parno rimovani dvanaesterac, ali bez rime u polustihovima i čvrste cezure, kao i s rjeđim varijacijama u broju slogova (11, 13 ili 14). Takav je oblik stran anglofonoj književnoj tradiciji, s tim da bi mu najbliži ekvivalent, barem po broju slogova, bio jampski heksametar. Dok na taj način teže barem djelomično naznačiti jedan od bitnih aspekata izvornoga književnopovijesnog konteksta,42 ovi prevoditelji svoj tekst ne arhaiziraju i na jezičnoj razini, nego također rabe moderni engleski standard.

38 G. G. Champe, n. dj. (3), 32. 39 Isto, 63. 40 Samo se Antun Bonifačić odlučio za drukčiju i ne posve točnu inačicu »tales« (tj. priče/pripovijesti). 41 Poticajnu raspravu o prevođenju kao neizbježnome »udomaćivanju« izvornika, ali i o mogućnostima signaliziranja pojedinih obilježja koja ga čine »jezično i kulturno različitima« u odnosu na primateljsku kulturu nudi Lawrence Venuti u: »Translation, community, utopia«, Translation Changes Everything. Theory and Practice, Routledge, London – New York, 2013, 11-31. Općenito o procesu »pregovaranja« između neophodnih i/ili prihvatljivih gubitaka i njihovih nadoknada kao temeljnome mehanizmu svakoga (književnog) prijevoda v. i Umberto Eco, Otprilike isto. Iskustva prevođenja, prev. Nino Raspudić, Algoritam, Zagreb, 2006. 42 Usp. I. i V. Šoljan, n. dj. (9), 9, te L. Venuti, n. dj. (41), 17. Prevoditelji na taj način općenito prenose dvostruko rimovani dvanaesterac u svojoj antologiji. Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 55

Prijevod Katie Grubisic s formalnoga je gledišta najneutralniji. Hektorovićevi su stihovi preneseni grafički razlomljenom prozom, koja slijedi izvorne retke (premda uz povremena odstupanja, odnosno preraspodjelu i/ili slobodniju interpretaciju sadržaja), te isto tako u stilu modernoga standardnog jezika. Razlike između četiriju opisanih prevoditeljskih pristupa dobro ilustriraju već početni redci spjeva: E. D. Goy: Viteže naredni Bartučeviću moj, Worthy knight, my dear Bartuchevich svim ļubki i medni ki znaju razum tvoj To those who know thy wisdom sweet and gentle, koji nas svih brani u potribe naše who in our need doth all of us defend, i brez ckvarni hrani kako zlate čaše, who guardeth us like vessels made of gold koji nas svih kruni po mnoga zlamenja, Exceeding all by virtues manifold; kojim smo pripuni svakoga počtenja! O’erfilling us with every reverence!44 (1-6)43 43 44 E. D. Goy svoj je prijevod namijenio za »pomoć onima koji žele čitati izvornik«, napominjući da stoga nije »teži[o] za pjesničkim izrazom«, nego za »prilično toč[nim]« prijenosom sadržaja pojedinačnih redaka.45 Sukladno tomu, nastojao se držati načela prevođenja redak za redak, o čemu dobro svjedoči navedeni ulomak, iako se u ostatku teksta sadržaj po potrebi preraspoređuje između redaka, pa u većoj ili manjoj mjeri i modificira, ponajprije radi prilagodbe odabranome metričkom obrascu. Premda je uspostavljeni omjer između hrvatskoga i engleskoga stiha načelno prikladan, jer engleski redci zbog manje prosječne duljine riječi imaju nešto veći leksički obujam od hrvatskih (12 hrvatskih = 10/11 engleskih slogova),46 mjestimice se pojavila i potreba za leksičkim proširenjima. Primjerice, već je u prvome retku uz ime adresata dodan pridjev »dear« (dragi), koji ujedno jasnije naznačuje afektivnost izvornoga izraza, istaknutu postupkom inverzije (»Bartučeviću moj«).47

43 Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, u: Djela Petra Hektorovića, prir. Josip Vončina, Stari pisci hrvatski 39, Zagreb, JAZU, 1986, 37. Ukoliko ne bude drukčije naznačeno, Hektorovićev će se tekst i u nastavku navoditi prema ovome izdanju. 44 P. Hektorović, n. dj. (6), 37. Navedeni se redci u prvome izdanju prijevoda minimalno razlikuju – prezime Bartučević zadržano je u izvornome obliku i popraćeno zarezom, svi redci započinju velikim slovima, a u petome je imenica »virtue« u jednini; v. P. Hektorović, n. dj. (5), 14. 45 E. D. Goy, n. dj. (20), 17. 46 V. i Z. Kravar, n. dj. (34), 76. 47 I u četvrtome je retku sintagma »zlate čaše« preoblikovana u »vessels made of gold« (»posude načinjene od zlata«) umjesto kraće i izvorniku bliže inačice »golden vessels«, ali je izvorna sintagma »brez ckvarni hrani« istovremeno skraćena u glagol »guardeth« (štiti, čuva). Prva se sintagma usto rimuje s riječju »manifold« u idućemu retku, a rima se još nekoliko puta pojavljuje u ostatku prijevoda, no samo sporadično. 56 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Unatoč Goyevu eksplicitnom negiranju, tekst njegova prijevoda nesumnjivo je poetiziran. Tomu, osim sama stiha, pridonosi i uporaba pjesničkih figura (zamjetljivih i u navedenim redcima), poput inverzije reda riječi ili raznih figura ponavljanja kao što su anafora i/ili sintaktički paralelizam, asonancija i aliteracija. Takav dojam podupire i uporaba visokostilskoga vokabulara te pojedinih arhaičnih oblika i struktura poput drugoga lica jednine (thou, thy i thee), glagolskih nastavaka u prezentu (guardeth, doth i sl.) i nestandardne uporabe pomoćnih glagola (izostavljanje, ali i dodavanje – primjerice, u 3. retku: »doth all of us defend« umjesto standardnoga »defends all of us«).48 I. i V. Šoljan citirane retke prevode na sljedeći način: 49 Viteže naredni Bartučeviću moj, You, honorable knight, Bartuchevich my dear, svim ļubki i medni ki znaju razum tvoj gentle and sweet to all who your wisdom revere, koji nas svih brani u potribe naše who, in our troubles, are willing us to defend, i brez ckvarni hrani kako zlate čaše, like to golden goblets, your care to us extend; koji nas svih kruni po mnoga zlamenja, who are so much higher in each and every way, kojim smo pripuni svakoga počtenja! and yet are willing to us high respects to pay!49 (1-6)

Iako i ovaj prepjev okvirno slijedi sadržaj izvornih redaka, njegov je tretman slobodniji, što se također može objasniti težnjom da se održi odabrani stihovni obrazac, a ovdje napose i rima. Spomenute razlike u leksičkome obujmu hrvatskih i engleskih redaka zahtijevale su i nešto češće sadržajne amplifikacije, pa su, primjerice, u prvome retku dodane dvije riječi: »you« (ti) i »dear« (dragi). Zahtjevima stiha i rime može se pripisati i niz modifikacija u daljnjim redcima, bilo da je ponovno riječ o proširenjima: »brani« = »willing us to defend« (»voljan nas braniti«), bilo o slobodnijim parafrazama: »bez ckvarni hrani« = »your care to us extend« (»svoju nam brigu pružaš«) ili »mnoga zlamenja« = »in each and every way« (»na svaki mogući način«). Također, u drugome je retku glagol »znaju« promijenjen u »revere« (cijene, poštuju) te pomaknut na kraj drugoga retka kako bi se rimovao s (dodanim) pridjevom »dear« u prvome. Istim se razlozima mogu objasniti i izmjene standardnoga poretka riječi u navedenome ulomku, ali i u ostatku prepjeva, s tim da taj postupak ovdje može posredno ukazati i na osobitost Hektorovićeva stila i jezika u odnosu na moderni hrvatski standard.

48 U rijetkim se redcima pojavljuje i standardni oblik prezenta s nastavkom -(e)s u trećemu licu jednine (takvo miješanje oblika nije neuobičajeno niti u ranonovovjekovnim tekstovima), i to češće u drugoj inačici prepjeva. O pojavi i značenju svih navedenih arhaičnih oblika u povijesti engleskoga jezika v. npr. Richard Hogg i David Denison (ur.), A History of the English Language, Cambridge University Press, Cambridge, 2006, 96-98, 101-104, 154-158. 49 I. i V. Šoljan, n. dj. (9), 41. Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 57

U izboru Katie Grubisic nalaze se samo prva dva retka iz navedenoga ulomka, ali je već iz njih razvidno da prijevod prije svega nastoji biti razumljiv i pristupačan: 50 Viteže naredni Bartučeviću moj, Valiant knight, my Bartučević, svim ļubki i medni ki znaju razum tvoj known to your fellows as kind and good,50 (1-2)

U prvome retku ove autorice nema sadržajnih dodataka, dok je drugi pojednostavljen, pa i približen svakodnevnom govoru (u doslovnome povratnom prijevodu: »znan svojim drugovima kao ljubazan i dobar«), premda bi vrijedilo naglasiti da prijevod kao cjelina nastoji održati određenu razinu biranijega stila. Tendencija k modificiranju i pojednostavljivanju sadržaja, ali i sintakse, najistaknutija je u proznoj inačici Gertrud Champe: 51 Viteže naredni Bartučeviću moj, Bartučević, honored Prince! svim ļubki i medni ki znaju razum tvoj Your wisdom is warmth and sweetness to all who koji nas svih brani u potribe naše know how you protect us from harm, and keep us i brez ckvarni hrani kako zlate čaše, free of stain as one would shelter precious golden koji nas svih kruni po mnoga zlamenja, cups. Your virtue is our crown; we gain honor kojim smo pripuni svakoga počtenja! because of you.51 (1-6)

Sadržaj drugoga i trećega retka spojen je u jednu rečenicu, u doslovnome prijevodu: »Tvoja mudrost je toplina i slatkoća svima koji znaju kako nas braniš od pogibelji«. Četvrti je redak, s druge strane, eksplicitniji negoli u izvorniku: »i čuvaš nas neokaljane (dosl. bez mrlja/ljage) kao što bi se štitile dragocjene zlatne čaše«. Rečenice u petome i šestome retku odvojene su kao zasebna cjelina, u kojoj je izvorni sadržaj ponovno preoblikovan u konciznijem obliku: »Tvoja vrlina je naša kruna; mi stječemo čast zbog tebe«. U četirima prijevodima početnih redaka Ribanja zamjetljivo je još nekoliko indikativnih leksičkih i sadržajnih varijacija, počevši od uvodnoga obraćanja adresatu. Dok E. D. Goy sintagmu »viteže naredni« prevodi najpreciznije kao »worthy knight« (čestiti/vrli viteže), a i Šoljani posežu za bliskim pridjevom »honorable« (časni/čestiti),52 K. Grubisic uvodi uobičajenu, premda ovdje ne i

50 V. Bubrin i V. Grubišić, n. dj. (8), 155. Prijevod K. Grubisic navodit će se prema ovome izdanju, koje se od prvoga razlikuje po manjim korekcijama i detaljima koji bitno ne mijenjaju cjelinu teksta. 51 G. G. Champe, n. dj. (3), 65. 52 V. npr. Bratoljub Klaić, »Rječnik«, u: Hanibal Lucić – Petar Hektorović, Skladanja izvarsnih pisan razlicih / Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine, prir. Marin Franičević, Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1968, 336 (naredan: »čestit, dobar, valjan«). Marko Grčić u modernome hrvatskom prijevodu Hektorovićeva spjeva također rabi pridjev »čestiti« (Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, s izvornika u suvremeni hrvatski jezik prenio Marko Grčić, Matica hrvatska, Zagreb, 1999, 7). 58 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) posve preciznu sintagmu »valiant knight« (hrabri viteže), koja prije svega priziva asocijacije na viteza kao ratnika. G. G. Champe rabi sintagmu »honored prince« (poštovani prinče), s imenicom koja pak u ovome kontekstu isključivo upućuje na adresatov plemićki status.53 Različito je prevedena i sintagma »zlate čaše«, koju Goy, kako je napomenuto, parafrazira kao »vessels made of gold« (»posude načinjene od zlata«). G. G. Champe slijedi izvornik: »golden cups« (zlatne čaše/ pehari), kao i I. i V. Šoljan, ali uz uporabu stilski povišenije imenice »goblet« (pehar). Naposljetku, prevoditelji drukčije tumače i predmet poštovanja u završnoj rečenici. Kod Goya, koji je ovdje najbliži izvorniku, to je Jeronim Bartučević, koji pripovjedačevu impliciranu zajednicu (»nas«) prepunjuje svakim poštovanjem (»O’erfilling us with every reverence!«).54 U prepjevu supružnika Šoljan situacija je obratna: »and yet are willing to us high respects to pay« (»a ipak si voljan visoke nam počasti dati«), a na tome je tragu i prijevod G. G. Champe, iako je neizravniji: »we gain honor because of you« (»stječemo čast zbog tebe«). Sličnosti i razlike između četiriju prevoditeljskih pristupa velikim su dijelom uvjetovane odabranim ključnim obilježjima i učincima izvornika koje su pojedinačni autori nastojali reproducirati, kao i funkcijom koju su svojim tekstovima namijenili u ciljnoj kulturi.55 E. D. Goy pokušao je anglofonoj publici po analogiji ukazati na izvorni književnopovijesni kontekst Hektorovićeva teksta, a time ga i približiti vjerojatnome učinku koji Hektorovićev izvornik stvara kod suvremene hrvatske publike.56 Njegov je prepjev usto razmjerno pouzdan u prijenosu sadržaja, premda se i u njemu mogu pronaći primjeri krivoga ili nedovoljno preciznoga tumačenja izvornika. Goy, primjerice, Nikolin nadimak »Zet« prevodi kao »Son« umjesto kao »Son-in-law« (samo u drugoj inačici),57 ili

53 U cjelokupnoj su analizi konzultirani sljedeći rječnici: Oxford Dictionaries – English (internet, 1. srpnja 2018); Collins English Dictionary (internet, 1. srpnja 2018); Merriam- Webster Dictionary (internet, 1. srpnja 2018); Rudolf Filipović et al., Englesko-hrvatski rječnik, Školska knjiga, Zagreb, 1999; Željko Bujas, Veliki englesko-hrvatski rječnik, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2008. 54 Usp. i prepjev Marka Grčića: »Zbog kojih smo prepuni svakog štovanja!« – P. Hektorović, n. dj. iz 1999 (52), 7. 55 Daljnje se razmatranje oslanja na Ecov pojam funkcionalne istovrijednosti (U. Eco, n. dj. [41], 76-77), kao i na ideju funkcije prijevoda u širemu smislu, koju je najdosljednije razradila tzv. teorija skoposa ili svrhe prijevoda (v. npr. Nataša Pavlović, Uvod u teorije prevođenja, Leykam international, Zagreb, 2015, 193-211). 56 Usp. i Goyevo objašnjenje vlastite prevoditeljske metode u E. Pivčević, n. dj. (37), 220, te osvrt Krešimira Nemeca: »The English Translation of Hektorović’s Fishing and Fishermen’s Conversation«, Most / The Bridge, 4 (1979), 1-2, 125. 57 Na tu pogrešku upozorava i Stagl-Škaro, n. dj. (28), 243. Navedenu riječ točno prevodi G. G. Champe, kao i Paskojev nadimak »Debelja« = »Fatty« (»Debeljko«), dok E. D. Goy tu rabi slikovitiji naziv »Tub« (»Bačva«). On u prvoj inačici prepjeva zadržava izvorne hrvatske nazive, kao i preostala dva prijevoda, tek što I. i V. Šoljan prilagođuju Paskojev nadimak u »Debelya«. Svi prevoditelji donekle različito prenose i imena dvojice ribara: E. D. Goy u prvoj inačici zadržava izvorne oblike imena, kao i G. G. Champe i K. Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 59 netočno interpretira subjekt rečenice iz zagonetke o zubatcu uhvaćenome u mrežu koji je metaforički izjednačen s čovjekom zarobljenim u vlastitoj kući: »i da mu ujde van hiža kroz prozore« (redak 127; »I da mu izíđe kuća kroz prozore«,58 odnosno more kroz mrežu) = »And, lest he through the window should escape«,59 tj. »I, da on kroz prozor ne bi pobjegao«.60 Osim toga, i odabrani je stihovni obrazac zahtijevao mjestimične preobrazbe izvornoga sadržaja, koje su izrazitije u revidiranoj inačici prepjeva, što je u skladu s njezinom težnjom k pravilnijem stihovnom ustroju. Već spomenuti leksički dodatci u brojnim slučajevima mogu biti i zalihosni, poput (arhaičnoga) dodavanja zamjenice u imperativu – npr. »za dobrimi teci« (1256) = »follow thou good men« (u drugoj inačici), umjesto standardnoga »follow good men« (zadržano u prvoj inačici), ili sinonimije – npr. »sve tvoje moći« (1304) = »all thy power and strength« (druga inačica) umjesto samo »all thy strength« (prva inačica). Sadržajna proširenja mogu, doduše, biti i razjašnjujuća, što je, između ostaloga, slučaj u sljedećim redcima iz pohvale Marku Maruliću, gdje je dodana riječ »works« (djela): »kim je urešen bil i jezik slovinski / i kim se je dičil tokoje latinski.« (783-784) = »Whose works the Croatian language have adorned / And no less honoured he the Latin tongue.«61 (»Čija su djela hrvatski jezik ukrasila / A nije manje proslavio niti latinski jezik.«) Goy, međutim, po potrebi i krati i/ili pojednostavljuje sadržaj. Jedan od primjera također se može pronaći u ulomku o Maruliću – redak »da ga zna svaki kraj, da ga vas svit slavi.« (788) u prvoj je inačici preveden opširnije i bliže izvorniku: »That all nations might know him, all the world honour him:«62 (»Da bi ga svi narodi mogli znati, sav ga svijet slaviti:«), dok je u revidiranoj skraćen u (metrički dotjeraniju) rečenicu: »That all nations might know and honour him.«63 (»Da bi ga svi narodi mogli znati i slaviti.«).

Grubisic, dok u drugoj modificira »Paskoj« u »Paskoy«. I. i V. Šoljan oba imena prilagođuju u »Paskoy« i »Nicholas«. 58 P. Hektorović, n. dj. iz 1999 (52), 17. 59 P. Hektorović, n. dj. (6), 43. Prva je inačica malo drukčija i metrički nepravilnija: »And lest he escape through the windows of the house« = dosl. »I da on ne bi pobjegao kroz prozore kuće«; P. Hektorović, n. dj. (5), 17. Usporedbe radi, G. G. Champe točno prevodi navedeni redak: »and his house went out of the window« (n. dj. [3], 69; »i kuća mu je izišla kroz prozor«). 60 Za izrazitije nepreciznosti ili netočnosti u Goyevu prepjevu v. još npr. retke 249, 317, 938, 971-972, 1073 (samo druga inačica), 1120, 1243-3, 1294, 1316, 1334, 1339-1343, 1353, 1543 ili 1579-1580. 61 P. Hektorović, n. dj. (6), 83. Druga je inačica doslovnija, te ponovno dulja i metrički slobodnija, a umjesto riječi »works« rabi »writings«: »By whose writings also the Croatian language was adorned / And the Latin tongue too was no less honoured.« (P. Hektorović, n. dj. [5], 29; »Čijim je tekstovima također hrvatski jezik bio ukrašen / A ni latinski jezik također nije bio manje proslavljen.«). 62 Isto, 29. 63 P. Hektorović, n. dj. (6), 83. 60 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Prevoditeljska strategija Ive Šoljana i Vinke Šoljan usporediva je s Goyevom po težnji za književnopovijesnom kontekstualizacijom izvornika, koja je u njihovu slučaju ipak djelomična i suprotnoga je smjera, pri čemu se otvorenim može ostaviti pitanje u kolikoj bi mjeri njihova inačica dvanaesterca anglofonim čitateljima mogla biti prepoznatljiva kao evokacija hrvatske stihovne tradicije. I u njihovu se prepjevu ključnim pokazalo pitanje (ne)mogućnosti usklađivanja izvornoga sadržaja i forme, koje je tu zahtijevalo i izrazitije sadržajne izmjene. U prilog tomu mogu dodatno posvjedočiti i navedeni stihovi posvećeni Marku Maruliću (783-784), u kojima je, za razliku od Goyeva prepjeva, Marulić istaknut kao subjekt, ali su oba glagola slobodno parafrazirana: »Kim je urešen bil i jezik slovinski / i kim se je dičil tokoje latinski.« = »To the Croatian language, he has given grace. / In Latin, he has left an admirable trace.«64 (»Hrvatskome jeziku dao je ures/dražest. / U latinskome ostavio je izvrstan trag.«). Prijevodi K. Grubisic i G. G. Champe primarno su usmjereni prema suvremenoj publici, te su stoga pristupačniji i razumljiviji, premda bi trebalo imati na umu da je potonja autorica na taj način istovremeno nastojala ukazati na jednostavnost Hektorovićeva stila kao specifično obilježje njegova teksta u izvornome kontekstu. Drukčiji dojam koji stvaraju njihovi prijevodi mogu potkrijepiti i njihove inačice gore navedenoga ulomka. Za razliku od dvaju prethodnih prijevoda, redci K. Grubisic sadržavaju uobičajen redoslijed riječi, ali također s biranijim izrazima: »He has emblazoned the Croatian language / and Latin is as gratified.«65 (»On je uresio/proslavio hrvatski jezik / a latinski je podjednako zadovoljan/počašćen.«). G. G. Champe je, poput E. D. Goya, dodala riječ »works« (»djela«), no cjelokupan je sadržaj uvelike pojednostavila, iako jedina nije radi jasnoće i promijenila pridjev »slovinski« u »hrvatski«: »Some of his works are written in Latin, and some in our native Slavic language.« (»Neka njegova djela napisana su na latinskome, a neka na našemu materinskom slavenskom jeziku.«).66 Tendencija k pojednostavljivanju je, kako je napomenuto, prisutna u njezinu cjelokupnom prijevodu, pri čemu mjestimice podrazumijeva i opušteniji ton i/ili znatnija kraćenja izvornoga sadržaja, a ponekad i njegov netočan i/ili neprecizan prijenos. Sve te postupke može, između ostaloga, dobro ilustrirati sljedeći ulomak iz epizode s nestankom pripovjedačeva pehara, gdje G. G. Champe suprotno tumači njegov stav spram opisane nezgode:67

64 I. i V. Šoljan, n. dj. (9), 43. 65 V. Bubrin i V. Grubišić, n. dj. (8), 165. 66 G. G. Champe, n. dj. (3), 88. 67 Slučajevi netočnoga ili nepreciznoga prijevoda nešto su brojniji u prijevodu ove autorice, a neki od istaknutijih obuhvaćaju još, primjerice, izvorne retke 22, 197-198, 307- 308, 447, 814, 849-850, 1012, 1017-1020, 1059-1062, 1173-1174, 1225, 1335-1338, 1563, 1581 ili 1627-1628. Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 61

Počeh ja gasiti tiho tuj nezgodu, ki se imah sarditi i žaliti škodu. Malo t’ me griziše taj škoda takova, neg ča mi drag biše ki mi ga darova: od Damaška strane doni ga znanac moj meu stvari izbrane kojim ne biše broj. (821-826) I drank to ease my thirst and drown my anger. It really gnawed at me to lost [sic!] the goblet that my dear friend had brought me from Damascus, along with many other remarkable objects.68 (Pio sam da olakšam žeđ i zaboravim/zatomim [dosl. utopim] srdžbu. Doista me je grizlo to što sam izgubio pehar koji mi je drag prijatelj donio iz Damaska, skupa s mnogim drugim iznimnim predmetima.) Pristup G. G. Champe najslobodniji je u prijevodu zagonetki i izreka, gdje su sadržajne izmjene dijelom također bile uvjetovane stihom i rimom. Premda uglavnom zadržava središnju ideju pojedinačne izreke ili zagonetke,69 autorica nerijetko preoblikuje i/ili proširuje izvorne izraze i slike. Kao primjer može poslužiti sljedeći ulomak: Pask[oj]. Htij mi poviditi, ako t’ je od voļe: na svitu činiti ča nam je najboļe? Nik[ola]. Toj moreš sam znati, mene ne prositi: dobro dilovati i dobro živiti. (949-952) Usp. moderni prijevod: PASKOJ. Kaži mi, ako ti je po volji: Što nam je najbolje činiti na svijetu? NIKOLA. To možeš sâm znati, mene ne pitati: Dobro raditi i dobro živjeti.70 Autorica ovaj ulomak prevodi kombinacijom četveroiktičnih i troiktičnih redaka, povezanih ukrštenom rimom, što podsjeća na oblik tzv. baladne strofe.71 Doslovan hrvatski prijevod jasno pokazuje njezine sadržajne intervencije:

68 G. G. Champe, n. dj. (3), 89-90. Izraz »to lost« je vjerojatno tipkarska pogreška umjesto koje bi trebalo stajati »to have lost«. 69 Izuzetak su primjeri krivoga tumačenja izvornika uključeni u popis u bilješci 67. 70 P. Hektorović, n. dj. iz 1999 (52), 81. 71 Ta strofa može uključivati još nekoliko kombinacija četveroiktičnih i troiktičnih redaka osim gore navedene (i najtipičnije; v. npr. A. Preminger i T. V. F. Brogan, n. dj. (35), 118-119). Gledano u cjelini, broj (ne)naglašenih slogova u stihovnim redcima u ovome segmentu prijevoda G. G. Champe varira. Ipak, ponajčešće se pojavljuju četveroiktični 62 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Tell me what’s best for the living to do. Reci mi što je najbolje da živući čine. - You know that yourself, why ask? - Znaš to sâm, zašto pitaš? To keep his life and dealings true Da čuva svoj život i poslove čestitima Is man’s most worthwhile task.72 Je čovjekov najvažniji zadatak. 72 I u drugim je dvama prijevodima ova zagonetka zahtijevala stanovite modifikacije, pri čemu je Goy precizniji i bliži izvorniku, osobito u prvoj inačici:

Prva inačica: Paskoj: ‘Tell me, if thou wilt, Paskoj: ‘Reci mi, ako hoćeš, What’s best for us to do upon this earth?’ Što je najbolje nama činiti na ovoj zemlji?’ Nikola: ‘ T h i s t h o u m a y ’ s t k n o w t h y s e l f , w i t h o u t Nikola: ‘To možeš znati sâm, da me i ne pitaš, asking me, ‘Tis to do good and to live well.’73 To je činiti dobro i živjeti dobro.’ Druga inačica: Paskoy: »Now, if it be thy will, come, tell me this; Paskoj: »Sada, ako ti je volja, hajde, reci mi ovo; What’s best for us to do upon this earth?« Što je najbolje nama činiti na ovoj zemlji?« Nikola: »This thou know’st me not to tell; Nikola: »To znaš da ti i ne kažem; ‘Tis to live well our lives and to do good.«74 To je živjeti dobro naše živote i činiti dobro.«

73 74 U prepjevu Ive Šoljana i Vinke Šoljan sadržaj se ponovno slobodnije interpretira i proširuje:

Paskoy: Tell me now the whole story, Paskoj: Reci mi sada sve (dosl. cijelu priču), if you would like to, ako bi htio, what in this world would it for us be best to do? što na ovome svijetu bi za nas bilo najbolje činiti? Nicholas: You know that and you do not have to Nikola: To znaš i ne moraš me pitati: question me: Do good deeds and to God’s laws obedient be!75 Činiti dobra djela i Božjim zakonima poslušan biti!

redci, s dvodobnim i osobito trodobnim mjerama, koji se, kao i baladna strofa, vezuju (i) uz pučku i popularnu poeziju (v. isto, 6, 118-119), a povremeno se još, primjerice, susreću i jampski pentametar ili heksametar. Raspored rime također se mijenja: ponekad se rabi i parna, rjeđe obgrljena, a uvijek se niti ne rimuju svi redci (pri čemu se neki primjeri mogu promatrati i kao varijacija baladne strofe s rimom u parnim redcima). 72 G. G. Champe, n. dj. (3), 93. 73 P. Hektorović, n. dj. (5), 31-32. 74 P. Hektorović, n. dj. (6), 93. 75 I. i V. Šoljan, n. dj. (9), 45. Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 63

Ovi redci nisu uključeni u izbor K. Grubisic, no vrijedilo bi napomenuti da ona, poput E. D. Goya te I. i V. Šoljan, zagonetke i izreke prevodi na isti način kao i ostale dijelove Hektorovićeva teksta. Njezin je prijevod u tome segmentu uglavnom pouzdan, iako postoje manje nepreciznosti ili netočnosti, a jedna je zagonetka u cijelosti pogrešno prevedena (jer je sintagma »svijet plodi« krivo protumačena kao želja za razmnožavanjem):

U modernome prijevodu: Pask[oj]. Da najjače ča je? PASKOJ. Ta što je najjače? Nik[ola]. Od tih čim svit plodi, NIKOLA. Od onog čime rađa svijet potriba jača je, jer svaka nadhodi. Najjača je potreba, jer sve nadilazi.76 (895-896)

76 Prijevod K. Grubisic: PASKOJ PASKOJ And what is the strongest? A što je najjače? NIKOLA NIKOLA The need to procreate is the strongest, Potreba za rađanjem/razmnožavanjem je najjača, surpassing all other needs.77 nadilazeći sve druge potrebe.

77 U dvama je cjelovitim prijevodima pozornost trebalo posvetiti i pojedinim ostalim kulturnim i leksičkim specifičnostima Hektorovićeva Ribanja, poput različitih pojmova vezanih uz ribarenje ili hranu. I E. D. Goy i G. G. Champe te pojmove nastoje zadržati, odnosno zamijeniti prikladnim engleskim ekvivalentima, iako se njihovi prijevodi i u tome aspektu dijelom razilaze. Za razliku od G. G. Champe, prvi se prevoditelj po potrebi služi i bilješkama, pa tako, primjerice, jelo »prisnac« iz objeda »Parvoga dana« (redak 191) prevodi samo kao »large pasty« (velika pita),78 dok u bilješci objašnjava da je posrijedi »pita ispunjena sirom i jajima«,79 što G. G. Champe uključuje u opisni prijevod unutar teksta: »bread stuffed with eggs and cheese« (kruh napunjen jajima i sirom).80 Zanimljive su varijacije uočljive i u prijevodima dvaju ostalih jela iz istoga ulomka (192-193). »Turta« je u Goyevoj prvoj inačici zadržana u izvornome obliku, dok je u drugoj »torta«, također s objašnjenjem u bilješci,81 a u prijevodu G. G. Champe je »tart«

76 P. Hektorović, n. dj. iz 1999 (52), 77. 77 V. Bubrin i V. Grubišić, n. dj. (8), 171. Tu zagonetku točno prevode E. D. Goy i G. G. Champe. 78 P. Hektorović, n. dj. (5), 18 i n. dj. (6), 47. 79 Isto, 136. 80 G. G. Champe, n. dj. (3), 71. 81 »[O]krugli prsten od tijesta pripremljen u plitkoj tavi (padeli)« (P. Hektorović, n. dj. [6], 136). Goy je ovdje, kao i u prethodnome objašnjenju vjerojatno konzultirao bilješke u izdanju R. Bujasa (P. Hektorović, n. dj. [20], 29), koji, doduše, napominje i da se riječju 64 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

(kolač/pita). »Jajnik« je u Goyevu tekstu »omelette«, a u autoričinu »pancakes« (palačinke).82 Kad je riječ o nazivima ribarskoga oruđa, drukčije su, primjerice, prevedeni pojmovi »kopitnjak« (»duga motka s kliještima za vađenje kopita«, tj. vrste kamenica) i »pobuk« (oruđe za plašenje riba u obliku »na štapu nataknut[a] drven[og] čunj[a], s izdubenim dnom«),83 koje Goy zamjenjuje točnijim izrazima »oyster-gaff« (kuka za kamenice) i »plunger« (oblik klipa, s preciznijim objašnjenjem u bilješci), a G. G. Champe pojmovima »clam rake« (grablje za školjke) i »fish paddle« (lopatica za ribe).84 Oboje autora ne posežu uvijek za istim rješenjima niti u nazivima riba, tako da je, između ostaloga, zubatac iz spomenute zagonetke u Goyevu tekstu preveden latinizmom »sparus fish«, a u autoričinu tekstu engleskim nazivom »dog(‘s)-tooth«,85 a razlikuju se nazivi još nekoliko riba u opisu ulova »Trećega dana« (redci 1110-1120).86

3. Umetnute pjesme

Kao zasebna se kategorija mogu naposljetku razmotriti i prijevodi umetnutih usmenih pjesama. Osim E. D. Goya, ostali autori te tekstove prevode slobodnim redcima koji načelno slijede izvorni sadržaj, ali sa zamjetljivim varijacijama u njegovu prijenosu, kao i u stilu. Kad je riječ o bugaršticama, već sâm taj pojam, primjerice, Th. Butler i V. Bubrin u paratekstualnome okviru prevode srodnim

»turta« na Hvaru danas naziva glava kruha (usp. i B. Klaić, n. dj. [52], 353; P. Hektorović, n. dj. iz 1999 [52], 151). 82 P. Hektorović, n. dj. (5), 18 i n. dj. (6), 47; G. G. Champe, n. dj. (3), 71. Prema Bujasovu objašnjenju, koje preuzima i M. Grčić, posrijedi je »slatko jelo od jaja« (P. Hektorović, n. dj. [20], 29; n. dj. [52], 151), dok ga B. Klaić opisuje kao »jelo od isprženih jaja« (n. dj. [52], 331). 83 P. Hektorović, n. dj. (20), 22-23; usp. i P. Hektorović, n. dj. (52), 150. 84 P. Hektorović, n. dj. (5), 16 i n. dj. (6), 39-41, 136; G. G. Champe, n. dj. (3), 67. 85 P. Hektorović, n. dj. (5), 17 i n. dj. (6), 41; G. G. Champe, n. dj. (3), 68. Vjerojatno je riječ o istoznačnicama, jer E. D. Goy svoj naziv u bilješci preciznije definira kao »dentex-dentex« ili »toothed sparus« (P. Hektorović, n. dj. [6], 136), a internetska pretraga kao jednu od njegovih engleskih inačica navodi i »dog’s tooth bream« (E. Abellán i B. Basurco, »Marine Finfish Species Diversification: Current Situation and Prospects in Mediterranean Aquaculture«, 1999, internet, 20. listopada 2018). Niz drugih izvora kao mogući ekvivalent za »dog’s tooth« navodi još i »sparus cynodon«, odnosno »dog-toothed sparus«. 86 V. P. Hektorović, n. dj. (5), 34 i n. dj. (6), 101-103; G. G. Champe, n. dj. (3), 99. Ni Goyevi, kao niti nazivi G. G. Champe uvijek se (posve) ne poklapaju s latinskim nazivima u Bujasovu izdanju Ribanja, koje preuzima i M. Grčić. Detaljnija usporedba značenjskih nijansi i pojedinih naziva riba u obama prijevodima zahtijevala bi ipak zasebnu stručnu raspravu, pri čemu bi trebalo imati na umu i da je E. D. Goy tražio stručnu pomoć kolege sa Zoološkoga fakulteta Sveučilišta u Cambridgeu (E. D. Goy, n. dj. (20), 18). Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 65 pojmom »folk ballads« (narodne balade),87 dok E. D. Goy u uvodnoj analizi i u tekstu prijevoda rabi općenitiju sintagmu »folk song« = »narodna pjesma« (redak 518), a slična se sintagma pojavljuje i u prvoj inačici Bubrinova prijevoda (»folk poem«). G. G. Champe u analizi bugarštice opisuje i kao balade i kao pjesme,88 dok u tekstu tu riječ prevodi kao »lament« (tužaljka), a kasnije prvu bugaršticu opisuje i riječju »ballad«.89 Goyev prepjev tih pjesama također je u znatnoj mjeri poetiziran, po čemu ga slijedi prijevod V. Bubrina, a potom i Th. Butlera, u kojemu je izraz jednostavniji, premda ne toliko koliko u prijevodu G. G. Champe. Razlike u četirima prevoditeljskim pristupima mogu ilustrirati prvi redci bugarštice Kraljević Marko i brat mu Andrijaš: Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala, lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala, lipo plinke dilila i lipo se razdiļala i, razdiliv se, opet se sazivala. Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre końe dva siromaha, (523-528) E. D. Goy: 90 Two poor men were comrades many a year, Dva siromašna čovjeka bili su drugovi Well did they dwell in friendship, deep mnogo godina, their love, Dobro su prijateljevali, duboka im ljubav, Well divided booty, well departed Dobro su dijelili plijen, dobro se razilazili And, parting, well they’d meet again together, I, rastajući se, dobro bi se ponovno susreli, Behold they once took three fine battle steeds, Gle jednom su uzeli tri dobra borbena konja, These two poor men,90 Ova dva siromašna čovjeka, V. Bubrin: These two poor lads, friends of long, Ova dva siromašna mladića, prijatelji odavna, dear friends and loving friends were they, dragi prijatelji i vjerni prijatelji su bili, booty they shared and friends parted, plijen su dijelili i prijateljski se rastajali,

87 Usp. i Maja Bošković-Stulli, »Balada o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu«, Zbornik radova o Petru Hektoroviću, n. dj. (11), 182-199; Maja Bošković-Stulli, »Bugarštice«, Narodna umjetnost, 41 (2004), 2, 9-51. 88 G. G. Champe, n. dj. (3), 39, 48. 89 Isto, 82, 84. 90 P. Hektorović, n. dj. (6), 67. Druga je inačica i u ovome segmentu konciznija, a manje razlike u odnosu na prvu također se mogu pripisati spomenutim stihovnim korekcijama – usp.: »Two unfortunate men were comrades many a year, / Well did they live in friendship, deep was their affection, / Well did they divide their spoil and well depart / And, parting, meet again together. / Behold, once they captured three fine battle steeds, / These two unfortunates,« (P. Hektorović, n. dj. [5], 24). 66 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) and having parted would come together again. i rastavši se sastali bi se ponovno. But once they snatched three fine fearless steeds, Ali jednom su ugrabili tri dobra neustrašiva konja, the two poor lads.91 dva siromašna mladića. 91 Th. Butler: Two paupers were pals for a long time, Dva siromaha su bili drugovi dugo vremena, They were good pals and very fond of one another, Bili su dobri drugovi i jako dragi jedan drugome, They divided their plunder fairly and they Dijelili su svoj plijen pravedno i rastajali su se parted on good terms, prijateljski (dosl. u dobrim odnosima), And after they had parted they would summon I nakon što bi se rastali pozvali bi jedan drugoga one another again. ponovno. But once they captured three fine heroic horses, Ali jednom su uhvatili tri dobra junačka konja, the two paupers,92 dva siromaha,

92 G. G. Champe: Once I knew two beggars, old friends: Jednom sam poznavao dva prosjaka/siromaha, They were good friends and they loved stare prijatelje: each other. Bili su dobri prijatelji i voljeli su jedan drugoga. They’d share their booty, then separate Dijelili bi plijen, onda se rastali And later they would join again. I kasnije bi se sastali opet. But once they seized three handsome horses.93 Ali jednom su zaplijenili tri lijepa konja. 93 Premda niti u jednome prijevodu nije bilo moguće u cijelosti prenijeti sve figure ponavljanja iz prvih četiriju redaka izvornika, Goyev se tekst u tome slučaju pokazao najuspješnijim. Osim što u njemu ponajbolje dolazi do izražaja sintaktički paralelizam, zadržano je i ponavljanje priloga (»lipo« = »well«), kao i njime oblikovana anafora, a velikim dijelom i figura aliteracije. I u Bubrinovu je tekstu razmjerno dobro prenesen sintaktički paralelizam, dok je riječju »friends« nadomješteno ponavljanje glagola »drugovala« i »dragovala«, te jednom i priloga »lipo«. Iako je aliteracija manje naglašena nego u Goyevu tekstu, zamjetljiva je u prvim dvama redcima i u sintagmi »fine fearless steeds«. Oba autora mjestimice posežu i za inverzijom uobičajenoga redoslijeda riječi, što također pridonosi poetizaciji izraza, a taj je postupak nešto izraženiji i u ostatku Bubrinova prijevoda. Prijevod Th. Butlera je najeksplikativniji, što ga u većoj mjeri približava proznome izrazu. Butler je manje sklon i inverziji reda riječi u cjelokupnome

91 V. Bubrin i V. Grubišić, n. dj. (8), 255. Citirana kasnija inačica od prve se u manjoj mjeri razlikuje, uglavnom po konciznijem i jasnijem izrazu. Usp. i navedene retke: »These two poor lads, friends of long, / Dear friends, loving friends were they, / As friends booty they would share and friends they would part, / And having parted, together they would come again. / But once they snatched three fine fearless steeds. / The two poor lads« (n. dj. [14], 237). 92 Th. Butler, n. dj. (12), 261. 93 G. G. Champe, n. dj. (3), 82. Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 67 tekstu, a u navedenome su ulomku slabije istaknute i figure leksičkoga ponavljanja, iako je također uvedena aliteracija u prvome (»paupers« i »pals«) i četvrtome retku (»heroic horses«). Prvi je leksički par, doduše, specifičan i sa sadržajnoga i stilskoga gledišta – riječ »pauper« u ovome kontekstu nije posve prikladna, jer označuje izrazito siromašnu osobu, no ujedno pripada višemu stilskom registru, za razliku od riječi »pals« koja je uobičajena u kolokvijalnome izričaju (kojemu autor u ostatku teksta ne teži). Obje su bugarštice najbliže registru svakodnevnoga govora u prijevodu G. G. Champe, koja se i najslobodnije odnosi spram izvornoga sadržaja, uz česta kraćenja (između ostaloga, gotovo redovito izostavlja priloške, tj. kraće stihovne dodatke na krajevima pojedinih redaka,94 a nerijetko i epitete). Premda je na početku navedenoga ulomka pridodana uvodna formula (»Once I knew«), potpuno je, primjerice, izostavljen prilog u trećemu retku, dok je u četvrtome glagol »razdiliv se« skraćen u »later« (kasnije). Autoričin ekvivalent za riječ »siromah« = »beggar« sličan je Butlerovu, iako je stilski neutralniji, ali je sa semantičkoga gledišta također upitan, jer mu je primarno značenje »prosjak«. Druga su dva prijevoda ovdje neutralnija – Goy rabi sintagmu »poor men« (u prvoj je inačici pridjev »unfortunate« = nesretni), dok Bubrin uz isti pridjev uvodi arhaizam »lads«. Dva tipična leksičko-stilska obilježja bugaršticâ nije bilo moguće (u cijelosti) očuvati u prijevodu – deminutive i stalne epitete.95 Budući da prvo obilježje u engleskome tekstu ne može postići isti stilski učinak kao u hrvatskome te prije navodi na doslovno tumačenje upotrijebljenih umanjenica, djelomično su ga zadržali samo Th. Butler i V. Bubrin, i to u dijelu u kojem Marko Kraljević opisuje svoj navodni susret s »jelenkom«, te sâm kontekst dopušta deminutivno, pa i hipokoristično značenje: »tihi jelenčac« / »tihoga jelenka« = »small, quiet deer« (Bubrin, samo jednom: »mali, tihi jelen«), »quiet little stag« (Butler, sva četiri puta: »tihi mali jelen«);96 »sardašce« = »his little heart« (samo Butler: »njegovo malo srce«). Premda i stalni epiteti neizbježno gube svoje specifične tradicijske konotacije u novome jezičnom mediju, G. G. Champe ih ponekad, a trojica prevoditelja redovito zamjenjuju prikladnim, iako ne uvijek i istim ekvivalentima.97 Razvidno je, primjerice, da je i sintagma s dvostrukim epitetom

94 Za definiciju priloška v. npr. Maja Bošković-Stulli, n. dj. iz 2004 (87), 30. Zadržana su samo dva priloška u prvoj i dva u drugoj bugarštici, ali ne kao izdvojene cjeline, nego su uključeni u sadržaj prethodnih redaka. 95 V. i Maja Bošković-Stulli, n. dj. (87), 188. 96 Riječ »deer« je širega značenja i obuhvaća visoku divljač općenito, dok »stag« označuje samo jelena. I Goy rabi potonju, kao i sinonimnu imenicu »hart«, i to s pridjevom »gentle« (nježni, blagi), a G. G. Champe imenicu »deer«, s pridjevima »silent« (tihi), ali i »shadowy« (nejasan, tajnovit). 97 Goy tek tri puta ispušta pridjev »mili« ispred imenice »brate« u revidiranoj inačici (dok ga G. G. Champe, primjerice, izostavlja u svim sintagmama). Bubrin, s druge strane, tri puta dodaje njegov ekvivalent (pridjev »dear«: »sinko« = »dear son«; »brajen« = »dear brother«, »brother dearest«). 68 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

»junačke dobre konje« iz citiranoga ulomka prenesena na četiri različita načina: »fine battle steeds« (Goy), »fine fearless steeds« (Burbrin), »fine heroic horses« (Butler) i samo »handsome horses« (Champe). Sa stilskoga je gledišta znakovit i tretman same imenice »konj« (ili »konjic«), kao jednoga od tipičnih zooleksema u objema bugaršticama (u prvoj se pojavljuje dva, a u drugoj čak četrnaest puta).98 E. D. Goy i V. Bubrin u ovome ga primjeru prevode visokostilskom i arhaičnom inačicom »steed«, koju Goy isključivo rabi u prvoj, a višekratno i u drugoj pjesmi, gdje još uvodi i stilski bliske pojmove »charger« (bojni konj) i »mount« (jahaći konj), ali i neutralniji pojam »horse«. Taj se pojam jednom pojavljuje i u prijevodu V. Bubrina, te pak isključivo u tekstu Th. Butlera, a samo s jednim izuzetkom i u objema pjesmama u prijevodu G. G. Champe (inačica »charger« jednom se rabi u bugarštici o Radosavu Siverincu i Vlatku Udinskom). Kraće se pjesme u dvama cjelovitim prijevodima u manjoj mjeri razlikuju negoli bugarštice, ponajprije zahvaljujući tomu što u inačicama G. G. Champe nema izrazitijih modifikacija sadržaja, a izraz je dijelom također poetiziran. Oboje autora počasnice iz »Parvoga dana« prevode kraćim redcima različite duljine, koja je nešto kraća od one u izvorniku (a najbliža mu je u prvome dijelu).99 U Goyevu je tekstu, kako je napomenuto, također uočljiva jampska intonacija,100 a svojevrstan oblik akcenatske ritmizacije zamjetljiv je čak i u redcima G. G. Champe. Oboje autora u prvim dvjema počasnicama djelomično zadržavaju i sintaktički paralelizam, tek što ga Goy u jednome retku (230) zamjenjuje hijazmom, a G. G. Champe uvodi i anaforu kao zamjenu za epiforu u prvome dijelu,101 koju Goy nadoknađuje stihovnim paralelizmom. Prva autorica ovdje rabi i tri arhaizma: »steed« za »konja«, »knave« za »slugu« i »lad« za »junaka«. Te izraze Goy prevodi neutralnijim pojmovima »horse« (samo u drugoj inačici, u prvoj je jednom također »steed«),102 »servant« i »hero«, ali stoga rabi pridjeve »fair« (za »lipo«; u prvoj inačici je »fine«) i »plumed« (»perenoga«) koji su stilski povišeniji od

98 Više o toj problematici v. u: Zlata Šundalić, »Carstvo animalia u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju«, Dani hvarskoga kazališta XXXVIII. Hvar – književnost i kazalište, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Književni krug Split, Zagreb – Split, 2012, 159-195. 99 Redci su dodatno grafički razlomljeni u svim prijevodima, za razliku od prvoga izdanja Ribanja, koje slijedi i ovdje citirano kritičko izdanje J. Vončine. 100 Revidirana je inačica i ovdje konciznija i metrički pravilnija od prve, a drugi je dio i izosilabičan (dva para redaka od 8 i 5 slogova, kao zamjena za izvornu kombinaciju 10 – 8; u prvoj se inačici deseterački redci smjenjuju s redcima od 7 i 6 slogova). Usp. P. Hektorović, n. dj. (5), 19 i n. dj. (6), 49-51. 101 G. G. Champe, n. dj. (3), 72-73. U prijevodu pjesme I kliče djevojka također su zadržana višekratna ponavljanja (isto, 86). 102 Ta je riječ promijenjena u trećoj počasnici, vjerojatno iz eufonijskih razloga, jer su riječju »horse« pojačane figure asonancije i aliteracije, koje su uspješno prenesene iz izvornika (a u nešto manjoj mjeri i u prijevodu G. G. Champe). Niti u jednome prijevodu nije zadržana (ukrštena) rima u drugome segmentu (redci 233-234), samo joj se prijevod G. G. Champe približava, ali u dvama susljednim i središnjim redcima. Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 69 autoričinih ekvivalenata »pretty« i »feathered«. Bez obzira na razlike, njihovi se prijevodi počasnica doimaju uspjelijima od prijevoda Antuna Bonifačića,103 koji se najslobodnije odnosi prema izvornome sadržaju i formi. Između ostaloga, kod njega nije prenesena epifora u prvome dijelu, a izraz je općenito manje koncizan i precizan, zbog čega i sintaktički paralelizam slabije dolazi do izražaja. Bonifačićev je prijevod neujednačen i s leksičkoga i stilskoga gledišta: dok, naime, pojedinim izrazima eksplicitnije priziva vitešku kulturu (»sluga« je preveden kao »knight« [vitez], a »ljuba« kao »lady« [gospa/dama] umjesto kao »love« [kako prevode i Goy i Champe]), što je prihvatljivo u ovome kontekstu, autor od njega istovremeno odstupa nepreciznim prijevodom glagola koji opisuju kretanje i upućuju na zaigranost, koja se ne uklapa u sliku o opjevanome junaku-konjaniku: »gambol« ([zaigrano] skakutati, poskakivati) kao zamjena za »jizdi« (točniji je ekvivalent »ride« [jahati], koji rabe i Goy i Champe) i »hop« (skakutati) za »poskakuje« (Goy i Champe rabe prikladniji izraz »leap« [skakati, ali i poticati konja na skok]). Posljednji se glagol usto povezuje sa sinonimnim participom u pridjevskoj službi, pa sintagma »junak poskakuje« postaje pleonastičan izraz »jumping hero hopping« (»skačući junak poskakuje«).

4. Zaključak

Postojeći engleski prijevodi Hektorovićeva Ribanja i njegovih ulomaka uspostavili su različite omjere između neizbježnih gubitaka i nadoknada u prijenosu pojedinih obilježja izvornika, koje je neophodno promatrati i u širemu kontekstu odnosa između polazišne i ciljne književne tradicije.104 Sve inačice pritom oblikuju i vlastite predodžbe o izvornome tekstu i njegovu mjestu u hrvatskoj i europskoj povijesti književnosti, uzimajući u obzir i pretpostavljeni obzor očekivanja suvremene ciljne publike. Zasebno je, dakako, pitanje u kolikoj mjeri prijevodi Hektorovićeva djela, kao i ostalih klasika hrvatskoga ranonovovjekovlja mogu privući pozornost anglofone, pa i šire međunarodne publike – vjerojatno su zanimljiviji profesionalnim negoli širim čitateljskim krugovima, u kojima više izgleda za uspjeh imaju suvremeni autori. Unatoč tomu, njihova je posrednička uloga neprocjenjiva, bilo da su u cjelovitome obliku, bilo u antologijskim ulomcima, jer već sama činjenica da ti prijevodi postoje omogućuje da najznačajnija ostvarenja povijesti hrvatske književnosti zadobiju vidljivije mjesto u anglofonoj i svjetskoj književnoj kulturi.

103 A. Bonifačić, n. dj. (13), 160. 104 Usp. U. Eco, n. dj. (41). 70 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Kristina Grgić

ENGLISH TRANSLATIONS OF RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE

The four hundred and fiftieth anniversary of Hektorović’sRibanje i ribarsko prigovaranje is an appropriate occasion not only for confirmation of its canonical importance in Croatian literary culture but also for consideration of the extent to which, and the manner in which, this value is recognised internationally. From this point of view, special attention should go to translations into foreign languages, particularly into English, today one of the leading media of international literary communication. According to available information, currently accessible are two integral translations of Hektorović’s text: that of the Anglo-American teacher and translator Gertrud Graubart Champe (who rendered the title as Fishing and Fishermen’s Talk, 1974) and that of the distinguished British Slavonic studies expert and translator Edward Dennis Goy (Fishing and Fishermen’s Conversation, 1979, alternately, in 1997, Fishing and Fishermen’s Conversations). Then there are translations of selected fragments of the poem published in two recent bilingual anthologies of Croatian literature (both from 2015): The Glory and Fame: Croatian Renaissance Reader / Dike ter hvaljen’ja: Hrvatska renesansna čitanka (translated by Katia Grubisic as Fishing and Fishermen’s Conversation or Fishing and Fishermen’s Dialogue in an earlier edition, of 2004-2005) as well as in the anthology The Canon of Croatian Poetry, 1450-2000 of Ivo and Vinka Šoljan (Fishing and Fish- ermen’s Conversation). Apart from that there are freestanding translations of the interpolated oral poems, the bugarštica Prince Marko and His Brother Andrijaš, translated by Thomas Butler (in the anthology Monumenta Serbocroatica, 1980) and Vladimir Bubrin (a revised version in The Glory and Fame anthology) and the počasnice (versified compliments) from The First Day translated by Antun Bonifačić (The Anthology of Croat Verse 1450-1950, 1981). The translations of Hektorović’s poem put forward four different interpretations, both in conveying the text itself and in the accompanying explanations, which are more extensive in the case of the integral translations. In his comments, Goy places the emphasis on the realistic characteristics of Fishing, and specifies the genre as »a short novel in verse«, while Champe sees the fundamental key to the interpretation of Fishing in the mode of pastoral and the genre of the pastoral epistle, which opens up the possibility of meta-textual allegoresis. Each translator has chosen a different form for his or her translation. Goy uses blank verse, the form that has a status in English literature similar to that of Hektorović’s double-rhymed dodecasyllabics in the Croatian early modern period. I. and V. Šoljan on the other hand, retain the rhymed dodecasyllabics couplets, without, however, the half-line rhyme and the firm caesura. In the translation of Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja 71

Katia Grubisic, Hektorovic’s verses are conveyed in graphically broken prose that approximately tracks the original lines. Only Gertrud Graubart Champe opted for prose, assuming that in English translation it is impossible to convey the literary historical meaning of Hektorović’s verse form. Still, she does introduce, graphically at least, verses in some parts of the text (the interpolated poems, riddles and sayings). The similarities and differences among the four translatorly approaches are in great part dependent on the selected key features and effects of the original that the individual authors have endeavoured to reproduce and by the function they intended for their texts in the target culture. E. D. Goy alone has resorted to partial archaism, in order to indicate to the Anglophone public the original literary historical context of Hektorović’s work and suggest something of the probable effect it has on the contemporary Croatian reading public. The other translations are written in modern standard language, which brings them close to the contemporary Anglophone public. Champe at the same time endeavours to conjure up the »sober simplicity« of Hektorović’s style and language, the way in which he innovatively modifies the high style of the dodecasyllabic tradition. In the two versified translations, the selected verse form required occasional transformations of the original content, more pronounced in the revised version of the Goy text (in line with its aspiration to a more regular verse structure), and particularly in the version of the Šoljans, in which modifications of the content are additionally conditioned by the rhyme. Champe is in general inclined to abbreviation and simplification of the original content, not only in the central text, but in the translation of the oral verses. Goy’s reworking of the bugarštica is much more poeticised, making it similar to the translations of Bubrin and Butler; the expression in the latter is nevertheless simpler, but not as much so as in the translation of Champe. The shorter poems in the two integral translations differ less than the bugarštica, primarily because Champe has not to any great extent modified the content, while she has to some extent poeticised the expression. As for the versified compliments from First Day, both her and the Goy translation seem more successful than the version of Antun Bonifačić, whose relationship with the original is more relaxed. All the translations analysed ultimately give particular ideas about the original text and its place in the Croatian and European literary traditions, taking into account the hypothesised horizon of expectations of the contemporary target reading public. Although the question of whether there has been any considerable international response to these texts cannot for the moment be answered, it is beyond doubt that with their very existence they have enabled Hektorović’s Fishing to have a more visible place in Anglophone and world literary culture. Key words: Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, translations, versification, English language 72 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) KORESPONDENCIJA PRVIH DALMATINSKIH HUMANISTA: JURAJ BENJA ZADRANIN

L u k a Š p o l j a r i ć

UDK: 821.124(497.5)-6“14“ Luka Špoljarić Izvorni znanstveni rad Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Z a g r e b [email protected]

Početkom 15. stoljeća pisanje privatnih pisama stječe popularnost među talijanskim humanistima i postaje kralješnicom književne republike u nastajanju. U tom procesu sudjeluju i prvi pobornici pokreta među dalmatinskim patricijatom, poput Zadrana Jurja Jurjevića i Jurja Benje te Trogiranina Ivana Sobote. U ovom se radu donosi studija, izdanje i prijevod sačuvane korespondencije Jurja Benje (oko 1395–1437), koja broji sedam pisama, od čega je jedno Benjino, a šest je njemu upućenih. Iako se redovito spominje kao jedan od pionira humanističkog pokreta u Dalmaciji, Benja je i dalje uvelike nepoznata ličnost. U uvodnoj se studiji stoga, na osnovi korespondencije i dokumenata iz zadarskog arhiva, prvi put donosi detaljna rekonstrukcija Benjina života i njegova odnosa s korespondentima, mletačkim svećenikom Nicolòom Zancanijem te dvojicom Markežana, Giovannijem Tintom Vicinijem iz Fabriana i slavnim Ankonitancem Ciriacom Pizzicollijem. U zaključku se razmatraju nove informacije koje nam korespondencija pruža o Jurju Benji kao humanistu, pogotovo u usporedbi s njegovim prijateljem Trogiraninom Petrom Cipikom. Osim izdanja i prijevoda pisama u članku se donosi i prijepis Benjine oporuke. Ključne riječi: renesansni humanizam, epistolografija, Juraj Benja, Nicolò Zancani, Giovanni Tinto Vicini, Ciriaco Pizzicolli

U prvim desetljećima 15. stoljeća, kad se humanizam pretvara u kulturni pokret i stječe čvrsto institucionalno uporište u gradovima sjeverne Italije, javlja se i specifična humanistička praksa pisanja privatnih pisama. Za humaniste je pisanje pisama predstavljalo svojevrsnu socioliterarnu ceremoniju koja je nametala jasno 74 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) definiran stil i pravila igre. Pismima se uspostavljalo kontakte, razmjenjivalo informacije, pokazivalo svoju i hvalilo (ili kritiziralo) tuđu jezičnu kompetenciju te pozivalo na veze s drugim humanistima. Ambiciozniji su humanisti po uzoru na Cicerona čak sakupljali pisma kako bi pripremili epistolare i tako predočili i dramatizirali pred širom javnošću svoju učenost i mrežu kontakata. Kako slikovito zaključuje Clémence Revest, privatna korespondencija bila je kralješnicom književne republike u nastajanju.1 Zbog svojih tijesnih veza s Apeninskim poluotokom, visokog stupnja urbanog razvitka i bogatstva lokalne antičke baštine dalmatinske su se komune vrlo brzo pokazale kao plodno tlo za širenje humanističkog pokreta. Već početkom 15. stoljeća lokalni patriciji počinju prepisivati djela antičkih i humanističkih autora, zapisivati natpise s antičkih spomenika te u krugu rastućeg broja istomišljenika raspravljati o antici. No neki od pionira humanističkog pokreta u Dalmaciji, poput Zadrana Jurja Jurjevića i Jurja Benje ili Trogiranina Ivana Sobote, formiraju prijateljstva s raznim humanistima s druge strane Jadrana i dopisuju se s njima. Iako oni sami, čini se, nisu sakupljali svoju korespondenciju, barem ne s ciljem njezina objavljivanja, njihova pisma danas susrećemo u epistolarima poznatijih talijanskih humanista.2 Ta pisma utoliko su danas važnija jer je riječ, uz nekoliko sačuvanih prigodnih govora i epigrama, o jedinim humanističkim tekstovima iz početnog razdoblja širenja humanističkog pokreta u Dalmaciji između 1420-ih te 1470-ih godina, kada se, dobrim dijelom kao posljedica ekspanzije tiskarske industrije u Veneciji, počinju javljati prva opsežnija djela.3

1 O humanističkoj epistolografiji vidi Cecil H.Clough , »The Cult of Antiquity: Letters and Letter Collections«, u Cultural Aspects of the Italian Renaissance: Essays in Honour of Paul Oskar Kristeller, ur. Cecil H. Clough, Manchester University Press, Manchester, 1976, 33-67; Clémence Revest, »Au miroir des choses familères: Les correspondances humanistes au début du XVe siècle«, Mélanges de l’Ecole française de Rome: Moyen-Age 119/2 (2007), 447-462; Clémence Revest, »La naissance de l’humanisme comme mouvement au tournant du XVe siècle«, Annales: Histoire, Sciences Sociales, sv. 68:3 (2013), 665-696 (81-82). Što se tiče ranijeg razdoblja, treba naravno spomenuti pisma Francesca Petrarce, koji je uostalom i otkrio jedan dio Ciceronovih pisama, no on je iznimka, a ne pravilo. 2 Primjerice, pisma Jurja Jurjevića sačuvana su među korespondencijom zadarskog kapetana Battiste Bevilacque; vidi Neven Jovanović, »Ciceron, Plutarh i Francesco Barbaro u Zadru 1417. godine«, CM XXII (2013), 5-29 (8-11, 22-27). Ovdje vrijedi spomenuti i djelomice sačuvano privatno pismo koje je od nepoznatog Trogiranina primio, čini se krajem 1420-ih, splitski kancelar Tommaso da Cingoli — premda se to pismo ne može smatrati humanističkim; vidi Mladen Ančić, »Inventar splitskoga kancelara i javnog bilježnika Tome Colutii de Cingulo: Prilog poznavanju prvih humanističkih krugova u Dalmaciji«, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 47 (2005), 99-148 (138). 3 O toj najranijoj fazi difuzije humanističkog pokreta vidi Darko Novaković, »Scribes, Scholars and Authors: The Beginnings of Humanism in Croatia«, u Classical Heritage from the Epigraphic to the Digital: Academia Ragusina 2009 & 2011, ur. Irena Bratičević i Teo Radić, Ex libris, Zagreb, 2014, 147-168; Bratislav Lučin, »Jadranski osvit hrvatskoga humanizma«, Mogućnosti 63:1-2 (2018), 11-19; Luka Špoljarić, »The First Dalmatian Humanists and the Classics: A Manuscript Perspective«, u A Handbook to Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 75

U ovom se prilogu uz uvodnu studiju donosi prvo izdanje i prijevod korespondencije Zadranina Jurja Benje (oko 1395–1437), koji se zajedno s trogirskim prijateljem Petrom Cipikom (oko 1390–1440) redovito uzima kao jedan od pionira humanističkog pokreta na istočnoj jadranskoj obali.4 Nakon što je još 1932. Giusep pe Praga svratio pozornost na marcianski rukopis, koji je Benja ispisao zajedno s Cipikom,5 u novije su vrijeme Benjine prepisivačke i epigrafske aktivnosti dodatno rasvijetlili Albinia de la Mare,6 Aleksandar Stipčević7 i Bratislav Lučin.8 S jedne strane dakle ovaj rad nastavlja taj niz produbljujući već u glavnim crtama poznatu sliku o Jurju Benji humanistu. Međutim, analizirati Benjinu korespondenciju i njegove odnose s korespondentima nije moguće bez detaljnijeg uvida u Benjin život, o kojem se, za razliku od Petra Cipika, i dalje ne zna više od onih nekoliko crtica koje je još Praga objavio u svome članku.9 Iako je Praga pritom najavio opsežniju studiju, on tu studiju nikad nije napisao, tako da se danas u literaturi ne mogu naći ni najosnovniji podaci o Benjinu rođenju, obitelji i prijateljima, te životu općeni- to.10 No Praga jest napravio temeljno istraživanje za tu studiju, detaljno prošavši kroz sve relevantne knjige zadarskih bilježnika i popisavši referencije na brojne dokumente u kojima se spominje Juraj Benja.11 S osloncem dijelom na Pragina istraživanja u zadarskom arhivu, a dijelom na informacije koje donosi korespon-

Classical Reception in Eastern and Central Europe, ur. Zara Martirosova Torlone et al., Wiley-Blackwell, Oxford, 2017, 46-56. 4 Jurja Benju je Giuseppe Praga nazvao »dalmatinskim Poggiom« (Bracciolinijem), dok Slobodan Prosperov Novak njegove i Cipikove aktivnosti naziva »magna charta istočnojadranskog humanizma«; vidi Giuseppe Praga, »Indagini e studi sull’umanesimo in Dalmazia: Il codice marciano di Giorgio Begna e Pietro Cippico«, Archivio storico per la Dalmazia 7 (1932): 210-218; i Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti, sv. 2, Antibarbarus, Zagreb, 1997, 62. 5 Praga, n. dj. (4). Riječ je o MS Marc. lat. XIV 124 (4044). 6 Albinia C. de la Mare, »The Return of Petronius to Italy«, Medieval Learning and Literature: Essays presented to Richard William Hunt, ur. J. J. G. Alexander and M. T. Gibson, Clarendon Press, Oxford, 1976, 220-254 (239-247). 7 Aleksandar Stipčević, »Djela antičkih pisaca u srednjovjekovnom Zadru«, Croatica et Slavica Iadertina 8.1 (2012), 47-88 (56-57). 8 Bratislav Lučin, »Petronije na istočnoj obali Jadrana: Codex Traguriensis (Paris. lat. 7989) i hrvatski humanisti«, CM XXIII (2014), 133-184 (139-146); isti, »Litterae olim in marmore insculptae: Humanistička epigrafija na istočnoj obali Jadrana do Marulićeva doba«, Croatica et Slavica Iadertina 10.1 (2014), 191-230 (204-206). 9 Za novije radove o Petru Cipiku vidi Ivo Babić, »Oporuke Pelegrine, Petra i Koriolana Cipika«, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 30 (2006), 29-49 (31-33); Bratislav Lučin, »Kodeks Petra Cipika iz 1436. godine«, Živa antika 57 (2007), 65-85. 10 Na to je eksplicitno upozorila još Jelena Kolumbić, »Benja, Juraj«, Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983, 673-674. 11 Pragine se bilješke o Jurju Benji čuvaju u sklopu njegove ostavštine; vidi Biblioteca Nazionale Marciana, Marc. It. VI, 505 (12299), fasc. 4 (Giorgio e Simone Begna). 76 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) dencija, koju Praga nije imao prilike analizirati, u ovom se radu prvi put donosi temeljita rekonstrukcija Benjina života.12

1. Juraj Benja Zadranin (o. 1395–1437)

Nije poznato kad se točno Juraj Benja rodio, no ako uzmemo u obzir da ga u kolovozu 1421. prvi put susrećemo kao prokuratora13 — za što je prema zadarskom statutu bila predviđena dobna granica od 20 godina14 — to je moralo biti najkasnije 1401. godine. Čini se da se rodio nekoliko godina ranije, oko 1395. Na takav zaključak upućuje činjenica da Jurja u zadarskim dokumentima susrećemo već od 1417. godine, kao i to da se ranijih godina možda u Zadru nije ni nalazio. Jurjev otac, naime, bio je Damjan Krševanov Benja, jedan od zadarskih patricija koje je mletačka vlada 1411. deportirala u Veneciju zbog prougarskih sklonosti.15 Čini se da je otac poveo sina sa sobom u Veneciju, da bi ga potom poslao nazad u Zadar kad se mogao početi brinuti o obiteljskim poslovima. Jurjeva majka bila je Klara Jurjević, čiji je bratić Pavao također bio interniran u Veneciji zajedno sa svojim sinom, već spomenutim humanistom i doktorom prava Jurjem.16 Moguće je kako je upravo Juraj Jurjević tijekom njihova boravka u Veneciji pobudio interes za antikom u svom dvadeset i pet godina mlađem rođaku i naučio ga latinskom. Osim Jurja, Damjan i Klara imali su, čini se, samo kćer Katarinu. Dokumenti iz zadarskog arhiva pružaju donekle precizan uvid u Benjine mladenačke godine. Kao svjedok spominje se već 1417–18,17 a počevši od studenog 1420. godine vodi obiteljske poslove vezane uz zemlju u okolici

12 Praga je znao za Benjina pisma i na njih je upozorio u svojem članku, no čini se da ih nikad nije pročitao; vidi niže, bilj. 51. 13 Državni arhiv u Zadru (dalje: DAZd), Spisi zadarskih bilježnika (dalje: SZB), Theodorus de Prandino, b. 2, fasc. iii-4, f. 180r. 14 Josip Kolanović i Mate Križman, Zadarski statut, Ogranak Matice hrvatske u Zadru, Zadar, 1997, 156-157 (c. 34). 15 Da je Jurjev otac upravo Damjan Krševanov, zaključio je Giuseppe Praga nakon što je otklonio svoju prvu pretpostavku da je riječ o Damjanu Kolanovom, također deportiranom iz Zadra 1411; vidi BNM Marc. It. VI, 505 (12299), fasc. 4, c. 25. O prvim godinama mletačke vlasti u Zadru i deportacijama vidi Tomislav Raukar et al., Zadar pod mletačkom upravom 1409–1797, Narodni list, Zadar, 1987, 33-44. 16 Na podatku o supruzi Damjana Krševanovog zahvaljujem prof. Serđu Dokozi, koji priprema genealošku studiju zadarskog patricijata do 1409. godine. O Jurjevićima vidi Branka Grbavac, »Jurjević, obitelj«, Hrvatski biografski leksikon, sv. 6, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005, 634-637; ista, »Zadarski plemići kao kraljevski vitezovi u doba Ludovika I. Anžuvinca«, Acta Histriae 16:1-2 (2008), 89-116 (93-96); Jovanović, n. dj. (2). 17 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 2, fasc. ii, f. 16v (12.6.1417); f. 115v (30.4.1418); i f. 116r (2.5.1418). Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 77

Zadra.18 U istome razdoblju, između 1421. i 1423. Benju sugrađani redovno imenuju prokuratorom da ih zastupa u parnicama,19 pri čemu posebno vrijedi istaknuti Filipa Jakovljeva Raduča,20 od čije će majke kasnije kupiti obiteljsku palaču, te Jurjeva rođaka Šimuna Kožinog Benju, najbogatijeg Zadranina svojega vremena.21 Krajem svibnja 1423. svojim će ga prokuratorom u jednoj parnici imenovati i zadarski građanin i trgovac Lovro Dražmilić, koji će s vremenom postati Benjin poslovni partner i prijatelj.22 O Benjinoj sposobnosti da zastupa stranke u parnicama svjedoče formulaični, no ipak znakoviti atributi prudentissimus i peritissimus kojima ga se kvalificira u navedenim dokumentima, a tomu u prilog govori i činjenica da je u drugom tromjesečju 1424. prvi put imenovan i za egzaminatora.23 Iako je obiteljske poslove samostalno vodio i ranije, nakon smrti oca Damjana u proljeće 1423, Juraj postaje i pravno samostalan te se u dokumentima više ne navodi kao iuvenis.24 Godinu dana kasnije se i ženi. Naime, nakon što je još u siječnju 1422, s očevim dopuštenjem, sklopio s Dujmom pok. Mateja Cedulinom ugovor o dvostrukim zarukama, prema kojem je Dujam trebao oženiti Jurjevu sestru Katarinu, a Juraj Dujmovu, isto Katarinu,25 to je dvostruko vjenčanje konačno obavljeno početkom svibnja 1424.26 Nakon sklapanja ugovora o mirazu sljedeća dva dana Benja je posvetio pripremama za napuštanje grada.27 Premda je službeno

18 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 2, fasc. iii-2, f. 87rv (4.11.1420); fasc. iii-5, f. 198v (25.8.1421); fasc. iii-9, f. 381rv (24.3.1423). 19 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 2, fasc. iii-4, f. 180r (2.8.1421); fasc. iii-8, ff. 344v-345r (3.12.1422); fasc. iii-9, f. 396r (19.4.1423). 20 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 2, fasc. iii-12, f. 478r (19.1.1424). 21 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 2, fasc. iii-9, f. 386v (28.3.1423); i b. 3, fasc. iv-1, f. 9r (3.5.1424). Šimun je Jurju posudio i novac; vidi DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 2, fasc. iii-9, ff. 390v-391r (7.4.1423). O Šimunu Benji vidi Tomislav Raukar, Zadar u XV. stoljeću: Ekonomski razvoj i društveni odnosi, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1977, 291. 22 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 2, fasc. iii-10, f. 409v (30.5.1423). 23 Vidi primjerice DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 3, fasc. iv-1, f. 10r (3.5.1424). O službi egzaminatora u kasnosrednjovjekovnom Zadru vidi Tomislav Popić, Krojenje pravde: Zadarsko sudstvo u srednjem vijeku (1358. – 1458.), Plejada, Zagreb, 2014, 83-85. 24 Dana 7. travnja 1423. Juraj se navodi kao ser Georgius filius ser Damiani de Begna, a 5. svibnja ser Georgius quondam ser Damiani de Begna; vidi DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 2, fasc. iii-9, ff. 390v-391r; i b. 2, fasc. iii-10, f. 400v. 25 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 2, fasc. iii-6, f. 248r (27.1.1422). 26 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 3, fasc. iv-1, ff. 10r-13r (3.5.1424). Nakon uzajamne isplate miraza od 500 dukata obje su se mladenke odrekle nasljedstva na obiteljsku imovinu. 27 Dan nakon što su Juraj Benja i Dujam Cedulin formalizirali bračne ugovore kod javnog bilježnika, Benja je imenovao Šimuna Benju, Petra Detrika i Grgura Mrganića za svoje prokuratore, dok su Benju za svojega prokuratora imenovali Šimun Detriko, Ivan Petrov Nassi te Jakov i Zanin, sinovi protomajstora Andrije Desinog; vidi DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 3, fasc. iv-1, f. 16r (4.5.1424); i f. 18rv (5.5.1424). 78 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) trebao vršiti dužnost egzaminatora sve do kraja lipnja, Benja je grad napustio prije isteka toga roka; nakon 5. svibnja sljedećih pet mjeseci ne spominje se u zadarskim dokumentima. U Zadar će se privremeno vratiti u listopadu iste godine, no u gradu će provesti tek par mjeseci.28 Nakon prosinca 1424. Benju u Zadru ne susrećemo sve do kraja 1428, kada će ponovno biti izabran na službu egzaminatora za prvo tromjesečje 1429. godine.29 Premda je teško išta preciznije reći o tom razdoblju Benjina života, čini se da ga je proveo dobrim dijelom u Italiji. Znamo, naime, da se u kolovozu 1425. nalazio u Firenci, gdje je započeo svoj prijepis Cezara (MS Paris. lat. 6106),30 i da je u tome razdoblju u Anconi morao upoznati Ciriaca Pizzicollija i Giovannija Tinta Vicinija, dvojicu humanista s kojima će ubrzo početi razmjenjivati pisma.31 Na svojim je putovanjima morao prolaziti i kroz Veneciju gdje mu je otac proveo posljednje godine života i gdje je i dalje imao prognane rođake i prijatelje poput Frane Botona, kod kojeg će 1430. godine, nakon izbijanja kuge u rodnom gradu, potražiti sklonište.32 Što je pak radio u tim gradovima, na to je pitanje već lakše dati odgovor. Dok je u Veneciji mogao boraviti i po obiteljskom poslu, itinerar Marke – Firenca te poslovne veze s najimućnijim zadarskim trgovcima suknom Grgurom Mrganićem, Lovrom Dražmilićem i Benediktom Zaninovim otkrivaju da je Italijom putovao po trgovačkom poslu.33

Slika 1. Juraj Benja ovjerava jednu bilježničku ispravu u siječnju 1429. godine (DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 4, fasc. v-a1, f. 90v)

28 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 3, fasc. iv-2, f. 67r (9.10.1424); i f. 83r (11.12.1424). 29 Vidi primjerice DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 4, fasc. v-a1, f. 91v (21.1.1429). 30 Lučin, n. dj. (8-1), 139. 31 O Benjinim vezama s Giovannijem Tintom i Ciriacom vidi dalje u tekstu. 32 O Botonu kao jednom od zadarskih prognanika vidi Raukar et al., n. dj. (15), 40. 33 Poslovne veze s navedenim trgovcima vide se iz Benjine oporuke; uostalom, Grgur Mrganić bio je jedan od Benjinih prokuratora u Zadru tijekom njegova izbivanja iz grada. O zadarskim trgovcima vidi Raukar, n. dj. (21), 138-140, 265, 289; Sabine Florence Fabijanec, »Profesionalna djelatnost zadarskih trgovaca u XIV. i XV. stoljeću«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti ZPDZ HAZU 17 (1999), 31-60 (56-59); ista, »Društvena i kulturna uloga zadarskog trgovca u XIV. i XV. stoljeću«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti ZPDZ HAZU 22 (2004), 55-120; Ivan Majnarić, »Zaglavska zadužbina sv. Mihovila iz očišta Grgura Mrganića«, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 48 (2016), 65-87. Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 79

U međuvremenu, tijekom razdoblja koje je proveo, ako ne u potpunosti, onda u svakom slučaju većim dijelom izvan rodnog grada, Benji je u srpnju 1426. u Zadru umrla supruga Katarina.34 Stoga ubrzo po povratku u Zadar 1428. godine Benja pregovara s Ivanom i Bartulom, sinovima pokojnog viteza Antuna Grisogona, oko ženidbe s njihovom sestrom Darijom, do čega dolazi u siječnju 1429.35 Braća su tom prilikom Benji isplatili 300 od ugovorenih 1000 dukata miraza, dok su mu u studenom iste godine na ime ostatka predali kuću u Mesarskoj četvrti.36 Međutim, Benjin je drugi brak trajao još kraće od prvoga. Kako saznajemo iz četiriju pisama (pisma 2-5 u Prilogu 1) koja je 1429–1430. razmijenio s Giovannijem Tintom u Anconi i Nicolòom Zancanijem, mletačkim svećenikom koji je u to vrijeme živio u Zadru, Darija je odmah zatrudnjela, no čini se kako je, rodivši krajem godine kćer, umrla ili na porodu ili ubrzo poslije. Budući da je Zadrom harala kuga, Benja je sa svojim novorođenčetom ubrzo otišao u Veneciju, gdje je neko vrijeme živio kod već spomenutog Botona. U ljeto 1430. Benja je čak namjeravao krenuti na hodočašće u Santiago de Compostela, a možda i u Anconu, no nije poznato je li onamo doista i otišao. Kakva je pak bila sudbina Benjine kćeri, koju Tinto i Zancani spominju u svojim pismama, ne znamo, no čini se da nije dugo poživjela. Iako ga je, kako otkriva u pismu Zancaniju (pismo 4), gubitak druge supruge teško pogodio, Juraj Benja nije odustao od namjere da zasnuje obitelj. U studenom 1431. godine, nedugo nakon povratka u Zadar,37 on sklapa svoj treći brak, ovaj put s Fantinom, kćeri Lombardina Blaževog Soppe i nećakinjom braće Detriko.38 Nakon što se vratio starim dužnostima egzaminatora,39 a s vremenom i financijski stabilizirao, odlučuje kupiti novi, reprezentativniji obiteljski dom, na boljoj lokaciji. U lipnju 1434. za 750 dukata kupuje kuću Nikolote, udovice Jakova Raduča, pri čemu taj iznos dijelom namiruje prodajom jedne manje kuće koju je posjedovao

34 U jednom kasnijem dokumentu spominje se Katarinina oporuka koju je pripremio zadarski bilježnik Nicolaus de Rossis de Pisis 4. srpnja 1426; vidi DAZd, SZB, Nicolaus Benedicti, b. 5, f. 32r (18.1.1440). 35 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 4, fasc. v-a1, ff. 87r-88v (17.1.1429). 36 Na margini ugovora o mirazu stoji da je ostatak isplaćen 17. studenog 1429; DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 4, fasc. v-a1, f. 87r. Prilikom diobe Benjinih dobara nakon smrti spominje se kuća in confinio Becarie, odnosno prope portam magnam Becarie, koju je po njegovoj smrti dobila sestra Katarina i onda prodala Bartolu Grisogonu za 700 dukata; vidi DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 5, fasc. vii, ff. 170r-171r (16.5.1438) i 177v (29.5.1438). 37 Benju u Zadru susrećemo ponovno u srpnju 1431. godine; vidi DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 4, fasc. v-a2, f. 32rv (28.7.1431). 38 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 4, fasc. v-a3, ff. 71v-72r (3.11.1431). Kad nakon Benjine smrti Fantina imenuje Ludovika Detrika za svoga prokuratora naziva ga patruus maternus; vidi DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 5, fasc. vii, f. 71r (24.8.1437). 39 U posljednjem tromjesečju 1431, prvom 1433, drugom i trećem 1434. te posljednjem 1436. godine. 80 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) zajedno s Lovrom Dražmilićem.40 Benjin novi dom bio je prava gradska palača: nalazila se u Četvrti sv. Marije Velike, a imala je brojne sobe i balkone, kuhinju i podrum te ograđeno dvorište s vrtom, cisternom, bunarom i skladištima.41 Kupovina kuće u kojoj je živio jedan od nekad najmoćnijih ljudi komune jasno svjedoči o Benjinim ambicijama i namjeri da učvrsti svoju prisutnost u javnom životu grada.42 Tijekom tog posljednjeg razdoblja Benjina života, od njegova konačnog povratka u Zadar 1431. do smrti 1437. godine, Benja je širio svoju zbirku rukopisa. Godine 1432. prepisuje odabrana Ciceronova pisma, koja prilaže rukopisu Cezara što ga je još 1425. započeo u Firenci, a tri godine kasnije u taj isti rukopis prepisuje i Frontina i Vegecija.43 Njegova oporuka spominje i vlastoručni prijepis Jeronimovih pisama, a otkriva i da je u ljeto 1437. prepisivao Laktancija. Štoviše, kod sebe je u trenutku smrti imao i tuđe rukopise, Euzebijevu Kroniku Marina Kršave te Bibliju i Izidorove Etimologije Ludovika Detrika, koje je možda također namjeravao prepisati. O sastavu Benjine zbirke govore i prijepisi koje je pripremio kao poklone za svoje prijatelje. Početkom 1434. ili 1435. za trogirskog je humanista Petra Cipika prepisao Rimsku povijest Pseudo-Seksta Aurelija Viktora, možda i prve tri Ciceronove Filipike,44 dok je za ankonskog humanista Ciriaca Pizzicollija tijekom njegova posjeta Zadru u jesen 1435. prepisao pasus iz Ciceronova Bruta koji hvali Cezarovu elokvenciju.45 Benjina oporuka spominje i »ostale knjige« koje su trebale biti prodane po njegovoj smrti, no iako vjerojatno nije posjedovao puno više rukopisa od onih poimence navedenih, iz svega se priloženog jasno nazire

40 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 4, fasc. v-b13, ff. 195r-196r (27.6.1434). Benja se Nikoloti obvezao isplatiti 500 dukata do Božića 1435, a zatim ostatak u tri godišnje rate. On je bio dvotrećinski, a Dražmilić jednotrećinski vlasnik kuće koja je prodana Nikoloti kao dio isplate za prvu ratu. DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 4, fasc. v-b15, ff. 251v-252r (15.11.1434). Da je doista stekao vlasništvo nad kućom, jasno potvrđuje dioba dobara između Benjine udovice Fantine i sestre Katarine nakon smrti; vidi DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 5, fasc. vii, ff. 170r-171r (16.5.1438). 41 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 4, fasc. v-b13, f. 195r (27.6.1434): domo undique murata cupis coperta posita Iadre in confinio Sancte Marie Presbyterorum(…) cum omnibus et singulis suis curte, cisterna, ballatoriis, cameris, caminis, sala, coquina, canipa, magaçenis, zardineto et puteo. Prilikom diobe Benjinih dobara (vidi bilj. 36) spominje se da je to bila kuća in qua habitabat ipse q. ser Georgius. 42 O Jakovu Raduču i njegovoj političkoj ulozi u Zadru na samom početku 15. stoljeća vidi Mladen Ančić, »Od tradicije ‘sedam pobuna’ do dragovoljnih mletačkih pobuna: Razvojna putanja Zadra u prvome desetljeću 15. stoljeća«, Povijesni prilozi 37 (2009), 43- 96 (passim). 43 Vidi Lučin, n. dj. (8-1), 139, bilj. 22. 44 Za prijepis Pseudo-Seksta Aurelija Viktora u marcianskom rukopisu vidi Praga, n. dj. (4). Benju je kao mogućeg vlasnika ruke koja je ispisala prve tri Ciceronove Filipike u bodleianskom rukopisu Petra Cipika identificirala de la Mare, n. dj. (6), 246. 45 Za Benjin prijepis ekscerpta iz Bruta vidi niže, bilj. 51. Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 81 njegova namjera da oformi, ako ne knjižnicu, onda sigurno manju humanističku zbirku. Benja je umro između 19. i 24. kolovoza 1437, oboljevši od kuge koja je to ljeto harala Zadrom.46 U oporuci (Prilog 2) svojom je nasljednicom imenovao sestru Katarinu kao najbliži krvni rod, dok je udovica Fantina trebala uživati tek dio dobara. Međutim, nešto kasnijom diobom imovine između dviju žena Fantina je stekla vlasništvo nad palačom koju je Benja kupio od Nikolote Raduč, kao i većinu ostalih nekretnina, dok je Katarini ostala palača u Mesarskoj četvrti, koju je ona odmah prodala natrag Grisogonima.47 Pored Fantine te Katarine i njezina supruga Dujma Cedulina, Benja je za izvršitelja oporuke imenovao i zadarskog trgovca, svojeg prijatelja Lovru Dražmilića, kojem je pritom ostavio i posjed u Paprati. Manje nekretnine i darove ostavio je i drugim prijateljima, zadarskim građanima i svećenicima, a obiteljske stvari koje je kod njega ranije, možda na svom odlasku iz grada 1431/32, bio založio Nicolò Zancani, poklonio je njegovim kćerima koje su ostale živjeti u gradu. Za svoju dušu ostavio je samostanu sv. Nikole 50 dukata, po 25 dukata za popravke samostana sv. Dominika i sv. Franje, te 10 dukata bosanskim franjevcima na Pašmanu. Za duše prve supruge Katarine i druge supruge Darije ostavio je legate gradskom leprozoriju. Oporuka, naposljetku, otkriva rasap Benjine humanističke zbirke. Saznajemo kako je rukopise klasičnih autora koje je vlastoručno prepisao tijekom svoga života podijelio Marinu Kršavi, još jednom Zadraninu koji je dvadesetak godina proveo u egzilu u Veneciji,48 Fantininim ujacima Ludoviku i Grguru Detriku te komunalnom učitelju Barnabi iz Camerina. Preostale su se knjige trebale prodati.49

46 Svoju oporuku Benja je pripremio 19. kolovoza (vidi Prilog 2), a 24. se spominje kao pokojni; vidi DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 5, fasc. vii, ff. 70v-71r. Prema Pragi, kuga se spominje u zadarskim dokumentima već u srpnju; vidi BNM, Marc. It. VI, 505 (12299), fasc. 4, c. 34. 47 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 5, fasc. vii, ff. 170r-171r (16.5.1438) i 177v (29.5.1438). Kolumbić, n. dj. (10), spominje kako je Benju nadživio sin Egidije, no čini se da je to greška. Ne samo da Praga, koji je sustavno prošao knjige svih bilježnika u potrazi za Benjom, nigdje ne spominje sina Egidija, nego se iz činjenice da je Benja svoju imovinu ostavio sestri, koju je ona podijelila s udovicom, jasno vidi da nasljednika nije imao. 48 O Marinu Kršavi i njegovoj obitelji vidi Branka Grbavac, »Kršava«, Hrvatski biografski leksikon, sv. 8, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2013, 244-247. 49 Vrijedi se kratko osvrnuti na sudbinu jedinog poznatog rukopisa iz Benjine zbirke, MS Paris. lat. 6106, koji je Benja ostavio Grguru Detriku. Kako otkriva jedan kolofon, godine 1608. taj će rukopis u Veneciji kupiti tajnik francuskog ambasadora Jean Baptiste Duval i kasnije ponijeti sa sobom na francuski kraljevski dvor, gdje je imenovan tumačem za orijentalne jezike; vidi Bibliothèque nationale de France, MS Paris. lat. 6106, f. 183v (podno Benjina kolofona kojim datira završavanje prijepisa sa 1435. godinom u Zadru): Septimo demum anno post, scilicet 1442 inventa est ars typographica Moguntiae per Ioannem Cuthenbergum. Iadera, hodie Zara, urbs archiepiscopalis, ditionis Venetae. Et Io. Baptista Du Vallius Venetiis emit a. MDCVIII hunc librum. O Duvalu vidi René Limouzin- 82 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

2. Juraj Benja i njegovi korespondenti

Premda je Juraj Benja tijekom svoga života nesumnjivo razmijenio mnogo pisama, sačuvana korespondencija broji ih tek sedam.50 Od njih je dva izmijenio s Nicolòom Zancanijem (pisma 3 i 4 u priloženom izdanju), tri je primio od Giovannija Tinta Vicinija (pisma 1, 2 i 5), a dva od Ciriaca Pizzicollija (pisma 6 i 7).51 Giuseppe Praga je zabilježio da se Benja dopisivao i s Lorenzom Giustinianom, no to je, po svemu sudeći, greška.52 Nicolò Zancani bio je svećenik iz mletačke patricijske obitelji koji je izgradio čvrste veze sa Zadrom i Zadranima nakon što je u siječnju 1425. imenovan pisarom zadarske komunalne blagajne i tajnikom plaćeničke posade (scriba

Lamothe, »Duval, Jean Baptiste«, u Dictionnaire de biographie française, Letouzey et Ané, 22 sv, Pariz, 1933–, sv. 12, 973-975. 50 Iz dostupnih pisama saznajemo, primjerice, za pismo koje je, vjerojatno tijekom svog boravka u Italiji 1425–1428, poslao Giovanniju Tintu Viciniju u Fabriano te za pismo koje je iz Venecije poslao u Zadar Lovri Dražmiliću početkom 1430. godine. 51 Bratislav Lučin je upozorio na možebitno treće pismo iz Benjine korespondencije s Ciriacom, za koje Iter italicum Paula Oskara Kristellera spominje da se nalazi u Padovi, Biblioteca del Seminario vescovile, MS 83; vidi Lučin, n. dj. (8-2), 205; Paul Oskar Kristeller, Iter Italicum: A Finding List of Uncatalogued or Incompletely Catalogued Humanistic Manuscripts of the Renaissance in Italian and Other Libraries. sv. 2, Brill, Leiden, 31998, 8. Doista, u padovanskom rukopisu, koji sadrži prijepise više Ciriacovih natpisa, na dnu folija 19r stoji: »Juraj Benja Zadranin Ciriacu Pizzicolliju Ankonitancu, svome najboljem prijatelju« (Georgius Begna Iadertinus Kyriaco Picenicollibus Anconitano suo optimo amico). Međutim, na taj se pozdrav ne nastavlja nikakvo pismo, nego se on nalazi odmah podno ekscerpta iz Ciceronova Bruta u slavu Cezarove rječitosti (Cic. Brut. 251-253), naslovljenog Ex libro M. Tullii Ciceronis De oratoribus Latinae linguae de eloquentiae C. Iulii Caesaris laudibus. Čini mi se stoga da je posrijedi ustvari kolofon kojim je Benja htio ovjekovječiti prijepis ekscerpta što ga je napravio za Ciriaca. Taj je prijepis nesumnjivo nastao prilikom Ciriacova boravka u Zadru u listopadu i studenom 1435. godine, kad se u širem kružoku raspravljalo o zaslugama Cezara i Scipiona Afričkog, da bi ga kasnije nepoznati pisar prepisao zajedno s Ciriacovim natpisima u padovanski rukopis. Ovdje naposljetku vrijedi upozoriti da je Benja sličnu formulu koristio kad je ranije za Petra Cipika prepisao Rimsku povijest Pseudo-Seksta Aurelija Viktora; vidi Praga, n. dj. (4), 212: Georgius Begna excripsit suo optimo et amantissimo amico Petro Cepioni Tragurino. Iaderae, MCCCCXXXIIII, Kl. Febr. 52 Vidi Praga, n. dj. (4), 213. Čini se da je Lovru koji se spominje u prepisci sa Zancanijem Praga greškom identificirao kao Lorenza Giustiniana umjesto kao Lovru Dražmilića. Naime, kako sugeriraju njegove bilješke, Praga pisma u bodleianskom rukopisu nije ni pročitao nego je Lovrino ime vidio u prijepisu incipita pisma koji se donosi u opisu rukopisa u katalogu Bodleianske knjižnice (Vidi pridem ex tabellula tua quam Laurentio direxisti); vidi Henricus Coxe, prir, Catalogus codicum manuscriptorum Bibliothecae Bodleianae, sv. 3, E Typographeo academico, Oxford, 1854, 426. Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 83 camere Iadrae et collateralis gentium).53 Teško je reći kad je rođen i kad je umro, no zapisi mletačkog Senata otkrivaju da je početkom 1420-ih, uoči svog odlaska u Dalmaciju, u Veneciji bio prokurator mletačkog patricija Antonija Morosinija, koji je u to vrijeme trgovao u Napuljskom Kraljevstvu.54 Iako se Zancani već tada spominje kao svećenik, živio je prilično svjetovnim životom. Ne samo da je jedan dio karijere proveo u mletačkoj državnoj administraciji, nego je, kako saznajemo iz kasnijih dokumenata, bio otac dvjema kćerima, Margheriti i Elisabetti, koje su oca pratile u Zadar te ondje ostale nakon njegova odlaska. Pored službenih dužnosti Zancani je u Zadru služio kao prokurator odsutnog nadbiskupa Biagia Molina i Tommasa Veniera, mletačkog patricija obiteljski vezanog za grad.55 Vjerojatno je posrijedi isti Nicolò Zancani koji se navodi kao brački knez od 1427. do 1430. godine, iako je pitanje koliko je vremena svoje službe na Braču i proveo.56 Naime, Zancani se kao pisar zadarske komore spominje u gradu još 17. ožujka 1428,57 a iz njegova pisma Benji (pismo 3) vidi se da je ondje bio i krajem 1429. ili početkom 1430, kad je Benja otputovao za Veneciju. Međutim, Zancani se kao svećenik kandidirao i za crkvene dužnosti. Već u siječnju 1427. godine spominjao se kao jedan od trojice kandidata za upražnjeno mjesto splitskog nadbiskupa, na koje je naposljetku izabran Francesco Malipiero.58 Zancani je doduše izabran za biskupa, i to skradinskog, u ljeto 1431. godine, no njegovo preuzimanje te časti spriječila je Rimska kurija pape Eugena IV, koja je na to mjesto postavila tršćanskog klerika Giacoma.59 Slična se situacija ponovila

53 Šime Ljubić, prir., Listine o odnošajih između južnoga slavenstva i Mletačke Republike, 10 sv, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1868-1891, sv. 9, 2. 54 Archivio di Stato di Venezia, Senato Secreti, reg. 8, f. 43rv (7. ožujka 1422). 55 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 3, fasc. IV-6, ff. 221v i 224rv (19. i 21. svibnja 1426). Tommaso Venier je kao zet moćnog zadarskog patricija Gvida Matafara nakon tastove smrti stekao pravo na Zemunik u zadarskom zaleđu; vidi Nikola Jakšić, Zemunik, srednjovjekovni zadarski kaštel i turska kasaba, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 1997, 27-39. O ulozi koju su Matafari igrali u isporučivanju Zadra Veneciji vidi Ančić, n. dj. (42), passim. 56 B. G. Kohl et al. (prir.), »The Rulers of Venice, 1332–1524«, , br. 51810. Nažalost, nisu poznati točni datumi imenovanja Zancanija i njegova nasljednika na mjestu bračkoga kneza. 57 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 3, fasc. IV-10, f. 392v. 58 Celestino Piana i Cesare Cenci, Promozioni agli ordini sacri a Bologna e alle dignità ecclesiastiche nel Veneto nei secoli XIV-XV, Typographia Collegii S. Bonaventurae, Quaracchi, 1968, 375. 59 Kao izabrani skradinski biskup Zancani je pred Benjom kao svjedokom imenovao Zanina della Camera, inače pisara zadarske solne komore, svojim prokuratorom, da u suradnji s njegovim đakonom Grgurom Slavokovićem u Zadru skuplja prihode koji su mu pripali nakon imenovanja na tu čast; vidi DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 4, fasc. v-a2, f. 32rv (28. srpnja 1431). Naravno, budući da kurija nije potvrdila izbor Zancanija za biskupa, od toga nije bilo ništa. 84 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) godinu dana kasnije, kad su Frankapani izabrali Zancanija za senjskog biskupa, a kurija opet imenovala svojeg kandidata, Rabljanina Ivana de Dominisa. No Frankapani su toliko ustrajali na Zancaniju da su se usudili suprotstaviti se papi te su De Dominisu čak branili pristup senjskoj crkvi.60 Što se sa Zancanijem događalo nakon siječnja 1435, kad se posljednji put spominje u Senju, nije sigurno, no u Benjinoj se oporuci iz kolovoza 1437. godine ne navodi kao pokojni. U svakom slučaju, korespondencija Jurja Benje i Nicolòa Zancanija jasno govori da su tijekom Zancanijeva boravka u Zadru bili vrlo bliski. U proljeće 1430. Zancani piše Benji povodom danas nesačuvanog pisma kojim je Benja iz Venecije obavijestio Lovru Dražmilića o svojoj plovidbi, zdravlju novoređene kćeri i daljnjim planovima, te mu prigovara što se nije i njemu javio pismom. Doduše, nije sasvim jasno kad su se upoznali. Budući da u istome pismu Zancani Franu Botona, zadarskog patricija koji je od 1411. trajno interniran u Veneciji, naziva svojim i Benjinim »subratom«, početke njihova poznanstva možda možemo datirati i u vrijeme prije Zancanijeva dolaska u Zadar, kad je Benja, čini se, jedno vrijeme živio s ocem u Veneciji, a kasnije ga ondje i posjećivao. S druge strane, znamo da je Botono s dopuštenjem mletačkog Senata u nekom trenutku između 1428. i 1430, ne znamo točno kada, dobio dopuštenje vratiti se na tri mjeseca u Zadar, i moguće je da se Zancani s Benjom i Botonom sprijateljio u Zadru 1429. godine.61 U svakom slučaju, Zancani je i nakon odlaska iz Zadra u Senj 1432. ostao vezan za grad, jer su ondje ostale živjeti njegove kćeri Margherita i Elisabetta.62 Giovanni Tinto Vicini, humanist rodom iz Fabriana u Markama, bio je dosta stariji od Benje.63 Ako je, kako otkriva u pismu Benji (pismo 5), »u mladosti« (tempore iuventutis) služio u Trevisu kao kancelar rektora Fantina Zorzija, za kojeg znamo da je tu službu vršio 1391–92,64 Tinto se morao roditi oko 1370. ili čak i ranije. Oko 1400. kratko je bio dijelom humanističkog kruga okupljenog oko firentinskog kancelara Coluccia Salutatija, nakon čega, čini se, pokušava stupiti u službu vladara rodnoga Fabriana Battiste Chiavella Chiavellija, kojem posvećuje svoje jedino djelo, De institutione regiminis dignitatum (Odgoj vlasto-

60 Zancanijevo biskupovanje u Senju kratko razmatra Marijan Žugaj, »Franjevci konventualci biskupi u Senjskoj i Krbavskoj biskupiji«, Croatica christiana periodica 38 (1996), 45-72 (48-49). (Zancani nije bio franjevac, kako se zaključuje u tom radu.) Vidi Manoilo Sladović, Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Tiskom austrianskog Lloyda, Trst, 1856, 241-243; Augustinus Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, sv. 1, Typis Vaticanis, Rim, 1863, 369-370 (dok. 530) i 371-373 (dok. 533). 61 Ljubić, n. dj. (53), sv. 8, 127. 62 Vidi Prilog 2, 61-64. 63 O Tintu vidi Pasquale Smiraglia, »Introduzione«, u Giovanni Tinto Vicini, De institutione regiminis dignitatum, prir. Pasquale Smiraglia, Edizioni di storia e letteratura, 1977, ix-xxix (ix-xiv); Francesco Novati, »Un umanista Fabrianese del secolo XIV: Giovanni Tinti«, Archivio storico per le Marche e per l’Umbria 2 (1885), 103-157. 64 B. G. Kohl et al. (prir.), »The Rulers of Venice, 1332–1524«, , br. 53411. Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 85 držaca).65 Od 1407. do 1416. godine služi kao kancelar Pandolfa III. Malateste, vladara Fana i Brescie, a zatim ga 1421. susrećemo kao službenika ceha suknara u Firenci. Ubrzo stupa u službu kardinala Gabrielea Condulmera, u to vrijeme papinskog legata u Bologni, gdje se zadržava najmanje do proljeća 1424. godine.66 Pasquale Smiraglia, filolog koji je priredio De institutione regiminis dignitatum, prati Tintov život do 1423. godine na osnovi dokumenata, dok ono što je slijedilo nakon te godine rekonstruira upravo na temelju nedatiranih pisama koja je Tinto poslao Benji. Smiraglina je datacija Tintovih pisama, međutim, pogrešna. Nemajući naime nikakvih saznanja o Benjinu životu, on krivo tumači jednu refe- renciju u drugom Tintovu pismu, na osnovi čega cijelu korespondenciju smješta u vrijeme uoči ili odmah nakon svrgavanja i pokolja Chiavellijevih u Fabrianu 26. svibnja 1435. godine.67 Kako se razlaže u bilješkama uz prijevod, Tintovo drugo i treće pismo (pisma 2 i 5 u Prilogu 1) ustvari se mogu prilično precizno smjestiti u 1429, odnosno 1430. godinu. Pismo 1 — kojim Tinto iz Fabriana odgovara na Be- njino nesačuvano pismo u kojem je tražio od Tinta da preporuči njihova zajednič- kog prijatelja, pobliže nepoznatog »Đenovljanina«, svome gospodaru — nemoguće je precizno datirati. Ipak, čini se da je posrijedi najstarije pismo u korespondenciji, koje sugerira da Tinto već 1424, ili koju godinu nakon toga, napušta Condulmera i vraća se u rodni Fabriano, gdje stupa u službu Battiste Chiavellija. Naime, Tinto i Benja su se morali upoznati tijekom Benjinih putovanja po Italiji, u razdoblju između 1425. i 1428. godine, a to prvo pismo je, čini se, nastalo upravo u to vrijeme, kad su održavali redovite kontakte. Dok se Benja 1428. vraća u rodni grad, Tinto sve do 1431/32. ostaje vezan uz Battistu Chiavellija u Fabrianu, pri čemu

65 Djelo pripada žanru zrcala prinčeva; za izdanje vidi Tinto Vicini, n. dj. (63). Za recentnije analize djela vidi Annalisa Ceron, L’amicizia civile e gli amici del principe: Lo spazio politico dell’amicizia nel pensiero del Quattrocento, EUM, Macerata, 2011, 283-332; Jean-Baptiste Delzant, Magnificus dominus: Pouvoir, art et culture dans les seigneuries d’Italie centrale à la fin du Moyen Âge, doktorska disertacija, Università degli studi di Firenze, Firenca, 2013, 161-165. 66 Smiraglia Tinta prati u Condulmerovoj službi do 1423, no treba upozoriti na dokument iz ožujka 1424, koji otkriva da je tada još uvijek bio kardinalov kancelar; vidi Aldo Enzo Darvini, »Oggi s’avvera il sogno: Matrimoni davanti ai notai fanesi nel XV secolo«, Nuovi Studi Fanesi 22 (2018), 53-66 (58). 67 Vidi Smiraglia, n. dj. (63), xii-xiv. Kad u svom drugom pismu Benji Tinto piše Zadraninu da usporedi svoju sudbinu sa sudbinom prognanika, Smiraglia kao prognanika vidi upravo Tinta te na osnovi toga pismo datira u vrijeme nakon pokolja Chiavellijevih 1435. No, kako se razlaže u bilješkama uz prijevod, pismo je sasvim sigurno pisano 1429, kada Chiavellijevi još vladaju Fabrianom, a Tinto je u njihovoj službi — iako doista daje naslutiti da nije sasvim zadovoljan svojim statusom. Prognanici na čije sudbine Tinto upozorava Benju ustvari su Zadrani deportirani u Veneciji, poput Benjina oca Damjana te njegovih prijatelja Frane Botona i Marina Kršave. O Battisti Chiavelliju, koji je vladao Fabrianom uime svog oca Tomassa, vidi Pier Luigi Falaschi, »Chiavelli, Tomasso«, Dizionario biografico degli Italiani . 86 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) dio vremena provodi u Anconi.68 Upravo ondje Tinto od ankonskog trgovca Fazija Faziolija prima vijesti o Benji. Godine 1429. Tinto se stoga Benji javlja povodom njegova povratka u Zadar i ženidbe (pismo 2), dok mu u ljeto 1430. piše u Veneciju kako bi ga utješio zbog smrti supruge (pismo 5) i tražio od njega da ga preporuči vodećim mletačkim humanistima. U svakom slučaju Tinto se sigurno nije zadržao u službi Chiavellijevih do njihova svrgavanja, kako je to smatrao Smiraglia. Naime, jedan previđeni dokument otkriva da je nedugo nakon izbora svog bivšeg zaštitnika Gabrielea Condulmera za papu Eugena IV. Tinto otišao u Rim, gdje je stupio u službu papina nećaka Francesca Condulmera i gdje mu se nakon svibnja 1433. gubi trag.69 Ciriaco Pizzicolli (1391–1452) daleko je najpoznatiji od trojice Benjinih korespondenata. O brojnim putovanjima i humanističkim aktivnostima ovog ankonskog trgovca, napose o njegovu revnom prepisivanju antičkih natpisa, napisano je mnoštvo studija.70 Ovdje je stoga dovoljno ukratko predstaviti njegov rani život te prijateljstvo i korespondenciju s Benjom. Ciriaco je rođen 1391. godine, a već je kao dječak putovao Jadranom i Medi- teranom kao trgovački šegrt. U mladosti proučava Dantea i piše pjesme na talijan skom, dok latinski jezik, zajedno s osnovama grčkog, počinje učiti tek početkom 1420-ih, u tridesetim godinama života, pod tutorstvom lokalnog ankonskog učite- lja Tommasa Senece. Ciriaco latinski uči na osnovi Vergilijeve Eneide, što ostavlja trajni pečat na njegov latinski stil. Te svoje prve humanističke korake on poduzima u vrijeme kad mu ankonska komuna povjerava nadgledanje projekta obnove ankonske luke, na čemu tijesno surađuje s papinskim legatom u gradu, kardinalom Gabrieleom Condulmerom. Izuzevši jednomjesečni boravak krajem 1424. (ili, kako neki smatraju, 1425) u Rimu, gdje boravi kao gost u Condulmerovoj kući, Ciriaco sljedeće tri godine provodi u rodnom gradu vršeći razne službe i produblju- jući svoje znanje antičkog svijeta. Godine 1428. odlazi na trogodišnje putovanje istočnim Mediteranom, s kojeg se u rodni grad vraća tek na samom kraju 1431. Budući da je u ljeto 1431. Ciriaco iz Galipolja pisao Benji povodom izbora Gabrielea Condulmera za papu Eugena IV, njih su se dvojica morali upoznati prije Ciriacova puta. Ako uzmemo u obzir njihove itinerare, početak Benjina i Ciriacova prijateljstva moramo smjestiti u Anconu u razdoblje 1425–1428,71 gdje

68 Da je Tinto još 1431. bio u službi Chiavellijevih, sugerira jedna isplata koju je primio te godine iz njihove blagajne; vidi Delzant, n. dj. (65), 162 bilj. 169. 69 U svibnju 1433. spominje se kao kardinalov tajnik i pisar apostolske komore; vidi Pietrantonio Petrini, Memorie prenestine disposte in forma di annali, Stamperia Pagliarini, Rim, 1795, 440-443. 70 Vidi prvenstveno Jean Colin, Cyriaque d’Ancône: Le voyageur, le marchand, l’humaniste, Maloine éditeur, Pariz, 1981; Fabio Forner, »Pizzicolli, Ciriaco de«, Dizionario biografico degli Italiani . 71 Francesco Scalamonti u svom Životu Ciriaca Ankonitanca spominje da je Ciriaco boravio u Zadru još 1417/18, no spominje se da su tom prilikom Ciriaca primili predstavnici Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 87 je u isto vrijeme, kako smo vidjeli, Benja vjerojatno upoznao Giovannija Tinta, još jednog Condulmerova klijenta.72 Ciriaco i Benja susret će se ponovno, čini se, tek u jesen 1435, kad će Ciriaco boraviti u Zadru. Kako saznajemo iz Ciriacova dobro poznatog pisma Leonardu Bruniju, tijekom toga boravka Ciriaco će zajedno s Benjom i ostalim Zadranima razgledati grad i njegove starine te povesti raspravu o zaslugama Cezara i Scipiona Afričkog.73 Pismo koje je nekoliko dana nakon odlaska iz Zadra poslao Benji sa Školja sv. Marije kraj Korčule (pismo 7) posljednji je trag koji imamo o njihovim kontaktima.

3. Juraj Benja humanist u svjetlu njegove korespondencije

Osim što je posrijedi dragocjen izvor koji nam pruža dodatne informacije o njegovu životu i korespondentima, Benjina nam korespondencija na kraju krajeva pruža i dublji uvid u njegove humanističke aktivnosti. Pisma nam, primjerice, pružaju pogled u Benjin studiolo. Znamo da je u svojoj radnoj sobi revno prepisivao rukopise klasičnih autora, za sebe i za prijatelje, no čini se kako je imao naviku i čuvati svoju korespondenciju. Naime, dok se Benjina korespondencija s Ciriacom sačuvala u sklopu Ankonitančeve ostavšti- ne, njegova prepiska sa Zancanijem i Tintom sačuvana je kao dio jedne cjeline u sklopu rukopisa Canon. Pat. lat. 223 oksfordske Bodleiane. Ta pisma je, kako otkriva kolofon, 1489. u Zadru u kodeks prepisao redovnik Johannes iz Tübingena,74 a sudeći po činjenici da uključuje Benjinu prepisku s njegovim dvama među- sobno nepovezanim prijateljima, posrijedi su pisma koja je Benja sam sačuvao. mletačke vlasti, Santo Venier i Pietro Loredan; vidi Cyriac of Ancona, Life and Early Travels, prir. i prev. Charles Mitchell, Edward W. Bodnar i Clive Foss, Harvard University Press, Cambridge MA, 2015, 28-29. 72 U tom pogledu posebno je zanimljivo da u trećem pismu Benji (pismo 5 u Prilogu 1) Tinto piše kako mu je jednom prilikom »Barbaro« (ex Barbaro nostro) — možda Francesco Barbaro kojeg Tinto spominje ranije u istom pismu — »preko Ciriaca Ferrosa« (ore Quiriaci Ferossi) ponudio da će mu naći posao u mletačkoj administraciji. Colin, n. dj. (70), 12, spominje kako se tim istim imenom u ankonskoj kronici iz 1492. godine naziva upravo Piz- zicollija, no nažalost ne nudi odgovor je li posrijedi kronič��areva greška�� ili možda neko loka- lno ime pod kojim je on bio poznat. Za spomene Pizzicollija kao »Ciriaca Ferrosa« u ankonskoj kronici vidi Carisio Ciavarini, Collezione di documenti storici antichi inediti ed editi rari delle città e terre marchigiane, sv. 1, Tipografia del Commercio, Ancona, 1870, 15 i 31. 73 Za Ciriacovo pismo Bruniju u slavu Cezara vidi Cyriac of Ancona, n. dj. (71), 196-221. Za analizu pisma vidi Hester Schadee, »Caesarea laus: Ciriaco d’Ancona praising Caesar to Leonardo Bruni«, Renaissance Studies 22:4 (2008), 435-449; Mariarosa Cortesi, »La Caesarea laus Ciriaco d’Ancona«, u Gli umanesimi medievali: Atti del II Congresso dell’Internationales Mittellateinerkomitee, ur. Claudio Leonardi, SISMEL, Firenca, 1998, 37-65. Ciriacov boravak u Zadru detaljnije ću obraditi na drugome mjestu. 74 Za kolofon vidi Coxe, n. dj. (52), 427: Scripsi Padue idibus Quintil. 1485 dd et ff., bene valeas qui legis. Et ego Jadre 1489 Joh. Tuibingen. monachus. 88 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Slika 2. Korespondencija Jurja Benje s Nicolòom Zancanijem i Giovannijem Tintom Vicinijem u prijepisu Johannesa Tübingenškog (MS Bodl. Canon. Pat. lat. 223, f. 305r) Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 89

Štoviše, ako uzmemo u obzir njihovu tematsku i kronološku povezanost, ta je pisma Benja, čini se, sačuvao kao svojevrsnu uspomenu na preminulu suprugu i kćer. Nadalje, Benjina nam korespondencija daje detaljan uvid u mrežu veza koju je jedan od prvih dalmatinskih humanista istkao tijekom svojega neduga života. Tu su već pobliže razmatrani venecijanski svećenik Nicolò Zancani te Markežani Giovanni Tinto Vicini i Ciriaco Pizzicolli, no oni nisu jedine osobe koje se spominju u pismima. Susrećemo ankonskog trgovca Fazija Faziolija,75 ali i birokrate u službi zadarske komune i mletačkih vlasti: Teodora di Prandino, dugogodiš njeg zadarskog bilježnika, kancelara komune;76 Barnabu iz Camerina, zadarskog komunalnog učitelja kojem će u svojoj oporuci Benja ostaviti rukopis Laktancija; te Kopranina Gavarda di Gavardo, bilježnika koji je u Zadru boravio krajem 1420-ih kao kancelar zadarskih kneževa.77 U pismima se nalaze i referencije na mletačke patricije. Benja traži od Zancanija da ga preporuči zadarskom knezu Marcu Erizzu,78 dok Tinto Benju potiče da se u Veneciji potrudi dospjeti u društvo vodećih mletačkih humanista, Francesca Barbara i Leonarda Giustiniana.79 Naposljetku, tu su i Benjini Zadrani: Frane Botono, jedan od zadarskih patricija interniranih u Veneciji i Benjin domaćin prilikom njegova boravka u gradu, te Lovro Dražmilić, jedan od najimućnijih zadarskih trgovaca svojega doba, Benjin poslovni partner i prijatelj, kojem će se Benja prvomu javiti nakon sretnog dolaska u Veneciju 1430. godine. Od posebne je ipak važnosti jedino sačuvano Benjino pismo, ono Zancaniju (pismo 4 u Prilogu 1), koje jasno pokazuje da je Zadranin uspješno svladao pravila humanističkog stila. U njemu naime vidimo kako se trudi dostojno odgovoriti na Zancanijevo pismo i pokazati se ravnopravnim sudionikom književne republike. Koristi se retoričkim pitanjima, superlativima i tipičnim humanističkim klišejima: referencijom na Gnatona, antičkog parazita i ulizicu, te »hiperantičkim« datiranjem

75 Iz Tintovih se pisama jasno vidi da je Fazio di Antonio Fazioli trgovao u trokutu Ancona – Venecija – Zadar. Godine 1435–36. služio kao vrhovni blagajnik ankonske carine, a u Zadru ga susrećemo još i u svibnju 1441. godine; vidi Ciavarini, n. dj. (72), lv; DAZd, SZB, Nicolaus Benedicti, b. 1, fasc. 7, f. 15rv. 76 Branka Grbavac, »Prilog proučavanju životopisa zadarskog bilježnika Teodora de Prandina iz Vicenze«, Javni bilježnik 21/44 (2017), 47-56. 77 Francesco Bettarini, »Il notariato dalmata e la ‘Santa Intrada’«, Venezia e Dalmazia, ur. Uwe Israel i Oliver Jens Schmitt, Viella, Rim, 2013, 111-149 (148). 78 Marco Erizzo bio je prilično istaknuta ličnost na mletačkoj političkoj sceni, a istakao se prvenstveno na službama u prekomorskim posjedima; vidi Giuseppe Gullino, »Erizzo, Marco«, Dizionario biografico degli Italiani . 79 Pregledno o Barbaru i Giustinianu vidi u Margaret L. King, Venetian Humanism in an Age of Patrician Dominance, Princeton University Press, Princeton NJ, 1986, 323-325 i 383-385. 90 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) pisma u mjesecu kvintilu umjesto julu.80 Upravo to je ono što razlikuje Jurja Benju od njegova trogirskog prijatelja Petra Cipika, kojeg povjesničari književnosti već skoro stotinu godina uzimaju kao Benjina parnjaka. Danas nažalost nemamo sačuvan niti jedan Cipikov književni tekst, no ono malo latinske proze što je sastavio otkriva njegovu želju da oponaša klasične obrasce, ali isto tako i poznavanje latinskog koje nije bilo na istoj razini kao Benjino.81 Budući da je Benja dio mladosti proveo s ocem u Veneciji, u društvu svog učenog rođaka Jurja Jurjevića, doktora prava s padovanskog sveučilišta, moguće je kako je upravo od potonjeg stekao znanje latinskog kojim se isticao među svojim vršnjacima. No Juraj Benja i Petar Cipiko još su se u nečem bitno razlikovali. Iz zadarskih se dokumenata jasno vidi da su kod Jurja Benje, kao i kod Petra Cipika, humani- stičke aktivnosti išle ruku pod ruku s ambicijama da se nametne u javnom životu komune. No dok je Petar sinu Koriolanu osigurao vrhunsko humanističko obrazovanje i u nasljeđe mu ostavio rukopise koje je sam brižno prepisao, Juraj, unatoč trima brakovima, nije imao potomaka koji su ga nadživjeli. Jurjeva se humanistič- ka zbirka po smrti rasipala, a njegova, humanistička, grana roda Benja srezana je u korijenu.

80 Najbolji primjer takve humanističke prepiske, prepune klasičnih aluzija i klišeja, u Dalmaciji jest prepiska zadarskog nadbiskupa Maffea Vallaressa i splitskog Lorenza Zane; vidi Darko Novaković, »Epistolarij nadbiskupa Maffea Vallaressa kao vrelo za povijest hrvatskoga humanizma«, CM XXI (2012), 5-24 (9-16). 81 Cipiko je, čini se, redovno ponavljao istu grešku kad je datirao svoje prijepise prema rimskom kalendaru, a i njegova je oporuka, koju je sam napisao, unatoč slobodnijoj prozi i izostanku formulaičnih rečenica, daleko od klasične latinštine; vidi Lučin, n. dj. (8-2), 208 bilj. 79; i Babić, n. dj. (9), 40-41. Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 91

Prilog 1.

KORESPONDENCIJA JURJA BENJE

Korespondencija Jurja Benje sačuvana je na dvama mjestima. Prepiska s Nicolòom Zancanijem i Giovannijem Tintom Vicinijem sačuvana je kao dio iste cjeline, koju je 1489. u Zadru u svoj rukopis prepisao njemački redovnik Johannes Tübingenški prilikom boravka u gradu. Posrijedi je današnji rukopis Bodleianske knjižnice u Oxfordu, Canon. Pat. lat. 223. Pisma u rukopisu nisu poredana kronološki:

1. Giovanni Tinto Vicini Jurju Benji, [1425–1428]: f. 306rv. 2. Giovanni Tinto Vicini Jurju Benji, [1429]: f. 305rv. 3. Nicolò Zancani Jurju Benji, [1430]: f. 304rv. 4. Juraj Benja Nicolòu Zancaniju, 1430: ff. 304v-305r. 5. Giovanni Tinto Vicini Jurju Benji, [1430]: ff. 305v-306r.

Budući da nije riječ o autografima, ortografiju pisama sam klasicizirao. S druge strane, dva pisma koja je Benja primio od Ciriaca Pizzicollija sačuvana su među Ankonitančevom ostavštinom. Poseban problem pritom predstavlja Ciriacovo pismo iz 1431. (pismo broj 6. u ovom izdanju), u kojem Benji piše o izboru pape Eugena IV. Riječ je ustvari o ekscerptu iz Ciriacova pisma koji donosi Francesco Scalamonti u svojem Životu Ciriaca Ankonitanca. Budući da je prema Scalamontiju Ciriaco pismo povodom izbora pape poslao većem broju adresata, uključujući i njega samoga (vidi bilj. 1 uz pismo), moguće je da se citirane riječi nisu nalazile i u pismu Benji. To je pismo ipak uvršteno u Benjinu korespondenciju, no zbog navedenih okolnosti objavljuje se u kurzivu. 6. Ciriaco Pizzicolli Jurju Benji, [1431]: Izdanje preuzeto iz Života Ciriaca Ankonitanca Francesca Scalamontija priređenog u sklopu serije The I Tatti Renaissance Library; vidi Cyriac of Ancona, Life and Early Travels, prir. i prev. Charles Mitchell, Edward W. Bodnar i Clive Foss, Harvard University Press, Cambridge, MA, 2015, 74. 7. Ciriaco Pizzicolli Jurju Benji, 1435: Tekst je uspostavljen na osnovi dva svjedoka: E Cyriacus Anconitanus, Epigrammata reperta per Illyricum, s.n., s.l., oko 1660, iii. I Kyriacus Anconitanus, Itinerarium, prir. Laurentius Mehus, Ex novo typographio Ioannis Pauli Giovannelli ad insigne palmae, Firenca, 1742, 56-57. N. B. Latinski ide na lijevim stranicama. U prijelomu na vanjskoj margini obrojčiti retke (5, 10 itd.) svakog pisma, u svakom pismu počinjući iznova od 1. Za postavke prijeloma vidi Špoljarić u CM 27.

92 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Suo Georgio Begnae Iohannes Tintus salutem dicit. Fui cum hoc meo domino Baptista Chiavelo super facto viri nobis amicissimi Ianuensis, quem sibi liberaliter in familiaritatem obtuli, etiam dispositum stare eius discretioni iuxta sui iudicii et meritorum eius mensuram. Qui contentatur ipsum 5 indilate recipere in domo et pensata eius condicione se provisurum pollicetur. Proinde veniat si rem cupit ad effectum deducere et quanto citius, melius. Solent namque dilationes et dispendia temporis in exsequendo animi cupiditatem et affectionem tepere. Vale. 10 Ex Fabriano, X Kalendas Maii…

Georgio Begnae Iaderatino Tintus Fabrianensis plurimam salutem dicit. Audivi ex Phacio Anconitano, familiari amico nostro, de bona valitudine tua et uti post expertam aliquamdiu fortunae inclementiam tandem domi cum summa iocunditate et tranquillitate animi otiaris. Gratulor tibi fortunaeque tuae, cui merito 5 quidem contingit Leonidae Plautini dictum: quando usus est, fortiter qui malum patitur, idem post patitur bonum. Sic tu denique ex profectione tua perpessione discriminum et laborum cognatis et amicis gratiorem reditum retulisti. Cuius erit suavis memoria meminisse. Accessit insuper laetitiae tuae dulce uxoris coniugium, quod tuas fremet pedes domi et pulchra te faciet prole parentem. Est et aliud quippe 10 maius quo laeteris, qui vitam agas sub iustissimo principatu et principibus virtutum amatoribus et ceterarum optimarum artium institoribus, sub quibus vita mihi utinam Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 93

1. Giovanni Tinto Vicini Jurju Benji Fabriano, 22. travnja [1425–1428]1

Giovanni Tinto šalje pozdrav svojem Jurju Benji. Bio sam kod svojega gospodara Battiste Chiavella2 u vezi s nama vrlo dragim prijateljem Đenovljaninom,3 kojeg sam mu usrdno ponudio u službu, napomenuvši da je spreman stajati na njegovu raspolaganju sukladno njegovu sudu i vlastitim zaslugama. Gospodar se složio da ga bez odgađanja prihvati na svojem dvoru te je 5 obećao da će se pobrinuti za njega u skladu s njegovim statusom. Stoga neka dođe ako želi da se to izvrši, i to čim brže, tim bolje. Odgađanje i odugovlačenje obično ohlade želju i volju da se posao obavi. Pozdrav iz Fabriana, 10. dana uoči majskih kalenda. ______1 Pismo je pisano u vrijeme kad je Giovanni Tinto Vicini služio na dvoru Chiavellijevih u Fabrianu (vidi sljedeću bilješku), što je moralo biti u razdoblju između 1424, kad ga prema raspoloživim izvorima posljednji put zatječemo u službi kardinala Gabrielea Condulmera, te 1433, kad ubrzo nakon izbora Gabrielea za papu dolazi u Rim, gdje stupa u službu njegova nećaka, novoimenovanog kardinala Francesca Condulmera. Za razliku od ostalih dvaju Tintovih pisama Benji, ovo je kratko i ostavlja dojam da su dvojica prijatelja u redovitom kontaktu. Najizglednijim se stoga čini da je pismo nastalo između 1425. i 1428, u vrijeme kad je Benja živio u Italiji. 2 Battista Chiavello Chiavelli (1385–1435), najstariji sin Tommasa Chiavellija (1360–1435), vladara Fabriana, kojem je otac prepustio stvarnu vlast nad gradom. 3 Nije mi poznato tko bi mogao biti »Đenovljanin«.

2. Giovanni Tinto Vicini Jurju Benji Ancona, 10. dana uoči kalenda nepoznata mjeseca [1429]1

Tinto iz Fabriana šalje veliki pozdrav Jurju Benji Zadraninu. Čuo sam od Fazija Ankonitanca, našeg dragog prijatelja,2 da si dobra zdravlja i da, nakon što si neko vrijeme trpio okrutnost sudbine, napokon kod kuće uživaš u najvećoj sreći i miru duha. Čestitam ti na tvojoj sudbini, za koju doista s pravom vrijede slavne riječi Plautova Leonide: onaj tko hrabro podnosi zlo kad je to 5 potrebno, taj kasnije uživa dobro.3 Tako si naposljetku i ti, pretrpjevši pogibelj i muke na svome putovanju, rodbini i prijateljima svoj povratak učinio dražim. Bit će ugodna uspomena toga se sjećati. Tvoje veselje je osim toga uvećao i slatki brak, koji će zadržati tvoje noge kod kuće i učiniti te ocem lijepome potomstvu.4 Postoji i nešto još važnije što te može veseliti, a to je da provodiš svoj život pod 10 najpravednijom vlašću i pod gospodarima koji štuju vrline i promiču ostala izvrsna umijeća. Kamo sreće da je i mene zapalo da živim pod njima! Potičem te stoga, moj 94 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

contigisset. Te igitur, mi Georgi, hortor, ut istac tranquillitate et otio uti scias, quod facies si profugorum casus fortunasque cum tua saepissime metieris. Multa mihi tecum pro distantia nostra et contingentibus dicenda forent, quae 15 si prosequerer dicere, me ut molestum querulum fastidires. Tanta et privatae rei taedia et impendentia patriae mala praesagia ac praesentia indicia augurantur. Vale, mei memor. Ex Ancona, X Kalendas… ______9 fremet] pro frenabit 9 post quippe del. may 15 privatae] correxi ex privati

Georgio Begnae Nicolaus Zancani salutem. Vidi pridem ex tabellula tua quam Laurentio direxisti Venetias te et puellulam tuam sospites adiisse. Summum id gaudium mihi attulit, ita Deus me bene amet, mi Georgi! Nam sospitati utriusque vestrum, sed puellae praesertim, ob maris nauseam 5 et solis ardores non parum timui. Consuluit me Laurentius ipse, si peregrinationem, quam dudum apostolo Iacobo pollicitus es, nunc exsecuturus sis an dilaturus in posterum. Respondi Laurentio, et sic tibi suadeo, quod, si pro sumptibus itineris aes opportunum haberes, ire non differas. Facies etenim duo simul: quae prudentis et integri viri sunt. Accommodabis te temporis habilitati, cui numquam similis 10 forsan tibi aderit, et, quod vovisti iuxta psalmigraphi verbum Domino Deo, reddes. Pro te hactenus. Quod pro me dicturus sum, quaeso, adverte animo, mi Georgi. Queror de te tibi ipsi quod Laurentio scripseris, mihi autem minime. Si scires quantum angoris monitis singulis mihi afferat absentia tui, angorem Nicolai tui, quem praesentia tua 15 levare nequis, calamo saltem minuere nitereris. Ne age sic, suavissime mi Georgi. Scribe ad me quam primum, alioquin accusabo te tibi ipsi quod in transfretatione hac oblivia potaveris amicitiae nostrae ac si Lethei fluminis et non Sinus Veneti latitudinem peragrasses. Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 95

Jurju, da se umiješ koristiti tim mirom i blagostanjem, što ćeš činiti budeš li prilike i sudbine prognanika redovito uspoređivao sa svojima.5 O mnogočemu bih još zbog naše udaljenosti i drugih okolnosti trebao 15 razgovarati s tobom, ali kad bih krenuo, nazvao bi me dosadnim gunđalom. Crni se oblaci nadvijaju i nada mnom i nad mojim rodnim gradom. Budi pozdravljen, misli na mene. Iz Ancone, 10. dana uoči kalenda … ______1 Pismo je nastalo nekoliko mjeseci nakon što se Benja, poslije višegodišnjeg izbivanja iz Zadra, vratio kući te u siječnju 1429. oženio Dariju Grisogono, na čemu mu Tinto čestita u pismu. U svakom slučaju, moralo je nastati prije rođenja njihove kćeri i Darijine smrti te Benjina odlaska u Veneciju krajem iste godine, o čemu će Tinto pisati u svom sljedećem pismu (vidi pismo 5). 2 Ankonski trgovac Fazio di Antonio Fazioli. 3 Usp. Pl. As. 2.2.58. 4 Vidi bilj. 1. 5 Misli se na sudbine Zadrana interniranih u Veneciji 1411. godine zbog prougarskih sklonosti.

3. Nicolò Zancani Jurju Benji [Zadar], [travanj-svibanj 1430]1

Nicolò Zancani šalje pozdrav Jurju Benji. Vidio sam davno iz pisma što si ga uputio Lovri2 da ste ti i tvoja curica3 sretno stigli u Veneciju. To mi je, moj Jurju, donijelo golemo veselje, tako mi dragoga Boga! Zbog morske bolesti i sunčane žege nemalo sam se bojao za zdravlje vas oboje, no osobito djevojčice. Lovro me pitao za mišljenje da li da sada pođeš 5 na hodočašće što si ga još davno obećao apostolu Jakovu, ili da ga odgodiš za kasnije. Odgovorio sam Lovri, a to i tebi savjetujem: ako imaš dovoljno novaca za troškove puta, ne odgađaj otići. I doista, učinit ćeš dvije stvari odjednom, što dolikuje mudrome i što dolikuje čestitome čovjeku. Iskoristi ukazanu priliku, jer sličnu možda nikad više nećeš imati, i ispuni ono što si se prema riječi psalmista 10 zavjetovao gospodinu Bogu.4 Toliko o tebi. Obrati pažnju, molim te, moj Jurju, na ono što ću ti sada reći vezano uz mene. Tebi se samome žalim na tebe što si pisao Lovri, a meni ne. Kad bi znao koliko mi boli pri svakom tvom spomenu zadaje tvoja odsutnost, potrudio bi se da bol svoga Nicolòa, koju ne možeš ublažiti svojom prisutnošću, barem umanjiš perom. Ne 15 ponašaj se tako, najdraži moj Jurju. Piši mi čim prije, inače ću te pred samim tobom optužiti da si se za vrijeme te plovidbe napio vode zaborava na naše prijateljstvo, kao da si prešao preko Letske rijeke, a ne Mletačkog zaljeva.5 96 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Vale, amantissime mi Georgi, et hospiti tuo confratrique nostro Francisco 20 Botono plurimam salutem dic. Nobili viro Georgio Begnae Iaderensi, fratri optimo. ______6 nunc] correxi ex nuc 8 haberes] correxi ex habere 13 tibi] correxi ex tibo

Nicolao Zancano Georgius Begna salutem dicit. Gavardus Iustinopolitanus, vir ingenuus, hodie tuas ad me litteras attulit, quae mihi adeo gratae, adeo iocundae fuerunt, ut animus meus, iam maerore paene confectus, iis ab angore et insania ad pristinum statum restitutus sit. Quam ob rem 5 immortalis Deus, mi colendissime Nicolae, te bene fortunet, qui non es passus amicum praesentem destitui et absentem dolore confici. Sed utroque officio ita amicitiae satisfecisti, ut qui nullam spem suis fortunis habere videbatur per te eo loco restitutus sit, ut nihil sit quod sibi aut rebus suis timeat. His vero, ne quis me ex Gnatonica schola existimare queat, finem facio. 10 Consilium autem tuum de perficienda peregrinatione accipio et id exsequar ac me ab hoc, ut ita dixerim, vinculo si Deus permittet liberabo. Quod vero ad te nihil scripserim post meum abitum, etsi a me peccatum est quam graviter, tamen caritatem tuam maiorem in modum rogo atque obsecro ne mihi succenseas neve queraris. Non id oblivione mutuae amicitiae praetermissum est — quod fieri qui posset? — 15 sed angore quodam mentis et animi perturbatione. Nam post cladem et eversionem meam eo adductus sum, neque pes neque mens recte officium faciat suum. Et Laurentio nostro scribens sciebam navigationem meam, in qua tranquillo mari usus fueram, et sospitatem puellulae meae, quae sibi plane perscripseram, ad te relaturum. Quod quoniam peccatum a me esse confiteor, est humanitatis tuae mihi 20 ignoscere et ea lege veniam dare, si in futurum fasciculos litterarum ad te mittam. Quod facturum polliceor, si tempus, quod omnia lenire consuevit, tranquiliorem animum mihi reddiderit. Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 97

Zdravo mi budi, ljubljeni moj Jurju, i mnogo pozdravi svojeg domaćina, našeg 6 subrata Franu Botona. 20 Plemenitom Jurju Benji Zadraninu, najboljem bratu.7 ______1 Pismo se može datirati na osnovi Benjina odgovora, poslanog iz Venecije 21. lipnja 1430. (vidi pismo 4). 2 Lovro Dražmilić, ugledni zadarski građanin i trgovac suknom, porijeklom iz hrvatskog plemićkog roda Jamometa. Lovro je bio Benjin blizak prijatelj i partner, a kasnije će služiti i kao jedan od izvršitelja njegove oporuke. 3 Kći koju je dobio u braku s Darijom Grisogono; čini se da nije dugo poživjela. 4 Usp. Ps. 76(75),11, 116(115),18. 5 Mletački zaljev je mletački naziv za Jadransko more. 6 Zadarski patricij interniran u Veneciji 1411. zajedno s Benjinim ocem Damjanom zbog prougarskih sklonosti. 7 Ovo je adresa primatelja, koju je Johannes Tübingenški prepisao s poleđine pisma.

4. Juraj Benja Nicolòu Zancaniju Venecija, 21. lipnja 1430.

Juraj Benja šalje pozdrav Nicolòu Zancaniju. Gavardo Kopranin,1 čovjek plemenita duha, danas mi je donio tvoje pismo, koje mi je bilo toliko drago, toliko milo, da se njime moj duh, što je već bio gotovo skončao od tuge, vratio iz tjeskobe i bolesti u staro stanje. Zbog toga, moj predragi Nicolò, neka te besmrtni Bog blagoslovi što nisi dopustio da ti prijatelj ostane 5 napušten kad je bio kraj tebe ni da skonča od boli sad kad je daleko. Umjesto toga u obje si se dužnosti pokazao takvim prijateljem da je onaj za kojeg se činilo da je izgubio svaku nadu tvojom zaslugom toliko popravio svoje stanje, da nema više ničega zbog čega bi se bojao za sebe i svoje. Ovdje ću se zaustaviti, da me ne bi tko smatrao Gnatonovim učenikom.2 10 Prihvaćam tvoj savjet da pođem na hodočašće. Izvršit ću to i time ću, ako Bog dopusti, sebe osloboditi od tih, da tako kažem, okova. Iako sam zaista teško zgriješio što ti nisam ništa pisao nakon odlaska, ipak te usrdno molim i zaklinjem u ime tvoje ljubavi da se ne ljutiš i ne tužiš na mene. Nisam to propustio učiniti jer sam zaboravio na naše prijateljstvo — ta kako bih to mogao? — nego zbog neke 15 tjeskobe u duhu i nemira u srcu. Naime, poslije moje nesreće i propasti došlo je do toga da me ni tijelo ni um više nisu slušali.3 Kad sam pisao našem Lovri,4 znao sam da će ti prenijeti vijesti o mojoj mirnoj plovidbi i dobrom zdravlju moje djevojčice, što sam mu sve potanko opisao. Budući da priznajem da sam pogriješio, znak je tvoje blagosti da mi oprostiš i dadeš otpuštenje pod uvjetom da ti ubuduće šaljem 20 pisma na snopove. Obećavam da ću to činiti, ako vrijeme, koje obično sve ublaži, smiri moj duh. 98 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Vale, maxima pars spei meae, et dominis meis praestantissimis, domino Marco praefecto, me humillime commendabis et Theodoro nostro 25 meis verbis plurimam salutem dices, quem etiam a claro equite Nicolao de Nido Vincentino, qui me saepius de eius valitudine percontatus est, bene valere iube. Vale ab hospite meo qui tuas salutes iocundo animo excepit. Ex Venetiis, XI Kalendas Quintiles 1430. ______7 suis] correxi ex tuis 16 faciat] correxi ex faciet 17 sciebam] correxi ex scibam

Georgio suo Iohannes Tintus Fabrianensis salutem dicit. His diebus cum redissem huc Anconae, cui bimestri abfueram, Faciumque nostrum convenissem, nihil mihi fuit cum eo prius quam de te tuisque bonis successibus percontari. Qui triste nuntium obitus tuae praeclarissimae coniugis 5 retulit et me doloris tui participem ilico affecit. Audiveram enim eam quietis animi tui causam fore et morigeram et imprimis dilectissimam habere. Quod quando homini contingit, ad summam deputa felicitatem; tam raro solet contingere. Cumque in tam dubia et periculosa sorte, quod erat optimum, sortitus fueris amisisse te id, acerbissime tecum fero. Quoniam ita sint, nihil est in vita iocundius solamen in 10 rebus angustis quam aequissimam moribus suis sociam invenisse, sublatam morte nihil esse miserius. Non est ut succenseas mihi qui, cum consolari afflictum et aegrotum dolore animum usui sit, vulneri non medear, sed exacerbem memorando id cuius sola oblivio saluberrima est medella, quoniam ita visum est dolori quem tecum sortior prius satisfecisse, meo quam remedio oblitterandi doloris manum 15 apponerem. Decet namque virtutem tuam, durissimum quod videatur aliis calcatu, tuo certamini apponi, ut quo difficilius superare sit, eo gloriosior laus sit supra vulgares animi molestias superasse. Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 99

Budi pozdravljen, moja najveća nado, a mojim izvrsnim gospodarima, gospodinu --- i gospodinu prefektu Marcu, najponiznije me preporuči.5 Prenesi moje pozdrave i našem Teodoru;6 njega pozdravlja i ugledni vitez Nicolò de Nido iz 25 Vicenze, koji me je više puta pitao o njegovu zdravlju.7 Pozdravlja te moj domaćin koji je s veseljem primio tvoje pozdrave.8 Iz Venecije, 11. dana uoči kvintilskih kalenda 1430. ______1 Kopranin Gavardo di Gavardo spominje se 1427. kao kancelar zadarskog kneza, a ovo pismo sugerira da se u Zadru zadržao barem do lipnja 1430. 2 Gnaton je lik parazita i ulizice iz Terencijeve komedije Eunuh. 3 Benja misli na smrt svoje supruge Darije, koja je umrla krajem 1429. godine. 4 Vidi bilj. 2 uz prethodno pismo. 5 »Gospodin prefekt Marco« je Marco Erizzo, kapetan Zadra od 1428. do 1430, no sudeći prema prethodnom spomenu »izvrsnih gospodara«, čini se da su izvorno bila napisana dva imena, a da je prepisujući pismo Johannes Tübingenški greškom, tj. skokom oka (domino … domino), ispustio ime prve osobe, možda ime gradskoga kapetana, Benedetta Ema. 6 Teodoro di Prandino služio je kao zadarski bilježnik od 1404. godine, kasnije i kao kancelar komune, sve do svoje smrti 1455. godine. 7 Nicolò de Nido iz Vicenze nije mi pobliže poznat. 8 Frane Botono; vidi bilj. 6 uz prethodno pismo.

5. Giovanni Tinto Jurju Benji Ancona, 26. srpnja [1430]1

Giovanni Tinto iz Fabriana pozdravlja svojega Jurja. Ovih dana, kad sam se nakon dvomjesečnog izbivanja vratio ovamo u Anconu i sastao s našim Fazijem,2 ništa mi nije bilo preče od toga da se raspitam o tebi i tvojim uspjesima. On mi je prenio tužnu vijest o smrti tvoje izvrsne supruge i smjesta me učinio dionikom tvoje boli.3 Ranije sam još bio čuo da će ona umiriti 5 tvoj duh i da posjeduje uslužnu i nadasve ljubaznu narav: to kad se čovjeku dogodi, smatraj najvećom srećom, jer se događa iznimno rijetko. Vrlo teško podnosim što te u tako nesigurnoj i opasnoj sudbini zapalo da izgubiš ono što je bilo najbolje. Budući da je tomu tako, u životu ništa nije slađa utjeha u teškim vremenima nego pronaći družicu koja čovjeku savršeno odgovara po karakteru, ništa tužnije od toga 10 da je ugrabi smrt. Nema razloga da se ljutiš na mene što, premda je korisno tješiti duh obuzet i pogođen boli, ranu ne liječim, nego je pogoršavam spominjući ono za što je najbolji lijek jedino zaborav — jer tako ispada da sam prije udovoljio boli koju dijelim s tobom nego što sam se potrudio da je svojom utjehom izbrišem. Nekome bi se takav pritisak mogao učiniti vrlo neosjetljivim, no potrebno je 15 tvoju duševnu borbu uskladiti s tvojom vrlinom. Što je put do pobjede u borbi sa svagdanjim duševnim tegobama teži, to je nakon pobjede slava veća. 100 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Suscepisti, ut audio, ex ea sobolem quam tecum Venetias adduxisti. Probo te pestilentem patriam reliquisse et eo loci confugisse, ubi virorum summorum 20 consilio omnem ex animo calamitatem tristitiamque deponas. Habes istuc viros divini ingenii, aetatis nostrae duo splendentia lumina studiorum humanitatum, Barbarum et Iustinianum, quorum incognitorum in praesentia celeberrimam famam colo. Si quae cum eis versari praesentialiter daretur, molestum nullum vitae incommodum videretur voluptate sui, qua excessive animus frueretur. Ipsis 25 me commissum ut facias oro. Non aetas, quae adhuc idonea est labori, prohibet me familiarem eis fieri, quam eorum cupidus sim actualiter ostendere, sed quaedam condicionis meae perplexitas quae me Fabriani et hic Anconae inexplicabilibus negotiis inretivit, ut neque ipsis neque studio neque familiae satisfacere queam. Subdidit et Facius noster sperare sese, ut et tu huc venturus sis, quod apprime 30 placeret quando hic decrevi solito diutius otiari. Habeo hic, ut scis, neminem cum quo ut tecum consilia mea omnia otiumque credam meum. Scies ex Barbaro nostro, qui alias mihi ore Quiriaci Ferossi obtulit, si delectarer versari in magistratibus Venetorum, me cum illis locare operam se daturum, an modo quicquam intra Colphum occurrat. Fui tempore meae iuventutis Tarvisii sub milite optimo domino 35 Fantino Georgio, ubi, si pro cancellario locari possem, magis amarem ut cederem his molestiis quae me habent. Ceterum quia noviter illuc advenit ex Modone civis egregius Antonius Tintus de mea prosapia et cognatione, dudum ab nativo oppido Fabriani tempore Smirnensis expeditionis inibi propagatus, oro ut cures ex me ipsum visitare et hortari, uti spem gerat me cupidissimum sui fore et paratum suis, 40 uti aequum est, voluntatibus et desideriis semper me futurum. Vale et rescribe. Ex Ancona, VII Kalendas Augusti. Dum mihi otium est familiaribus a curis domesticis, curo persequi Graecarum notitiam litterarum sine praeceptore ob parvulam introductionem dudum habitam 45 circa primaria elementa. ______2 diebus] correxi ex dies 10 quam] correxi ex et 10 post aequissimam del. in 19 omnem] correxi ex omne 21 in] correxi ex mihi Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 101

S njom si, kako čujem, dobio dijete koje si sa sobom doveo u Veneciju. Dobro si učinio što si napustio kužnu domovinu i sklonio se onamo gdje u razgovoru s najvećim ljudima možeš odagnati nesreću i tugu iz svojega srca. Imaš ondje ljude 20 božanskog uma, dvije sjajne luči humanističkih studija u naše doba, Barbara i Giustiniana,4 čiju golemu slavu štujem makar ih još nisam upoznao. Kad bi se ukazala prilika družiti se s njima licem u lice, nijedna se životna tegoba ne bi činila teškom u toj razonodi u kojoj bi duh neizmjerno uživao. Molim te, preporuči me njima. Ne priječi me dob, još sposobna za napore, da se s njima upoznam i da im 25 na djelu pokažem koliko ih štujem, nego neke neprilike i zamršeni poslovi u koje sam se upetljao u Fabrianu i ovdje u Anconi, do te mjere da se ne mogu potpuno posvetiti ni njima, ni studijima, ni obitelji. Dodao je naš Fazio i to da se nada kako ćeš i ti doći ovamo, što bi mi bilo vrlo drago jer sam odlučio ovdje boraviti dulje nego obično. Kao što znaš, ovdje nemam 30 nikoga s kim bih mogao podijeliti sve svoje misli i slobodno vrijeme kao s tobom. Jednom mi je naš Barbaro preko Ciriaca Ferrosa ponudio da će se, ako bih se htio zaposliti u činovničkim službama Mlečana, potruditi da mi ondje nađe posao.5 Saznaj od njega ima li čega takvog u granicama Kulfa.6 U vrijeme moje mladosti bio sam u Trevisu pod izvrsnim vitezom gospodinom Fantinom Zorzijem.7 Kad 35 bih ondje mogao dobiti mjesto kancelara, rado bih volio pobjeći od problema što me ovdje muče. Nadalje, u Veneciju je nedavno iz Modona stigao Antonio Tinto, izvrsni građanin iz moje obitelji i roda, koji je davno, još u vrijeme smirnskog pohoda, ondje preselio iz rodnoga grada Fabriana.8 Molim te, potrudi se posjetiti ga u moje ime i uvjeriti da ću mu uvijek biti naklonjen i spreman, kako je pravedno, 40 udovoljiti njegovim zahtjevima i željama. Budi zdravo i otpiši mi. Iz Ancone, na 7. dan uoči augustovskih kalenda. Dok se odmaram od obiteljskih i kućanskih poslova, trudim se steći znanje grčkog jezika bez učitelja, uz pomoć male početnice koju već dugo imam. 45 ______1 Pismo se može datirati na osnovi Benjine korespondencije s Nicolòom Zancanijem (vidi pisma 3 i 4). 2 Vidi bilj. 2 uz pismo 2. 3 Vidi bilj. 3 uz prethodno pismo. 4 Francesco Barbaro (1390–1454) i Leonardo Giustinian (1389–1446). 5 »Ciriaco Ferroso« je možda Ciriaco Pizzicolli (vidi uvodnu studiju, bilj. 72), dok bi »Barbaro« mogao biti gore spomenuti Francesco Barbaro. 6 Kulf (Colfo), odnosno Zaljev, mletački je naziv za Jadransko more. 7 Fantino Zorzi je kao potestat i kapetan Trevisa služio od 1391. do 1392. godine. 8 Na poziv pape Klementa VI. (1342–1352) križari su Smirnu, grad na zapadnoj obali Male Azije, osvojili 1344. godine i, usprkos trajnoj turskoj opsadi, držali do 1402, kad ju je zauzeo Timur Lenk. Moguće je da se pod »smirnskim pohodom« (Smirnensis expeditio) općenito misli na to razdoblje kad su kršćani držali Smirnu. 102 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

[---] [---] Ego enim tam magni optumique principis mortem infelicem ecclesiae ac Italis fere omnibus perniciosissimam fore putabam; nunc vero perbeatam magis atque quodammodo opportunam arbitror accessisse, dum tam pium, humanum, clementem, sapientemque et religioni deditissimum hominem sibi delectum 5 successorem intelligo. Nam et si quando optumus ille divum pater et hominum rex Italiam religionemve nostram per sacerdotem quempiam restitutum fore annuerit, ego sub tam optimo pontifice auctam propagatamque videre putem, cum et eum semper se maximis in rebus ecclesiae provide, constanter, aeque, pie magnanimiterque gessisse recolimus. [---]

Ad Georgium Begnum Iadertinum, virum doctum et amicum suum primarios inter competundissimum, ex proximo Corcyrae insulae scopulo religioso. Scripsi ad te, vir optume Georgi, ex Corcyra, caerulea insula et antiquissima cervorum sede, eodem quo ad eam venimus die. Sed continuo obsistente nobis 5 adverso et infestissimis fluctibus crebescente Euro, in ea per triduum inviti consedimus. Quarto sed enim die ad in conspectuque insulae promontorium, Dalmatiae pauperrimum Cerere, Baccho sed opulentissimum, remorum vi navigavimus. In quo et ad binum morati diem, taedio tandem fessi diversa in salo saxa et loca perinculta lustravimus. Demum pridie Kalendas Decembres scopulum 10 meliorem adivimus. Ibi primum aedem Beatae Virgini sacram vidimus in qua non pauci religiosissimi viri castissimum Seraphici Ordinem servant. Aquis quum ibidem ad primam diei horam adlaberemur, solemnem Andreae felicissimi Apostoli diem celebratam audivimus. Sed ut non me meis totum inexpertem curis viderer, hoc ad porticum aedis in angulo claustri atque rotundissimo lapide epigramma 15 optumis insculptum litteris inveni et hoc amicitiae tuae loco rescribendum curavi. Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 103

6. Ciriaco Pizzicolli Jurju Benji [Galipolje], [ljeto 1431]1 [---] [---] Ja sam naime smatrao da će smrt tako velika i izvrsna prvaka2 biti nesretna za Crkvu i katastrofalna za gotovo sve Talijane. Ali sad pak shvaćam da je ona prije bila sretna i na neki način pravodobna, kad vidim da je za njegova nasljednika izabran tako pobožan, dobrućudan, blag i mudar čovjek, predan vjeri.3 Ako bi izvrsni otac bogova i kralj ljudi4 dopustio da Italiju i našu religiju ikad 5 obnovi jedan svećenik, mislim da bi ovaj tako izvrstan papa mogao biti taj koji će ih uvećati i proširiti, jer znam da se on uvijek mudro, postojano, pravedno, pobožno i velikodušno bavio najvažnijim crkvenim poslovima. [---] ______1 Francesco Scalamonti je uključio ekscerpt ovog pisma u svoj Život Ciriaca Ankonitanca, napominjući da ga je Ciriaco poslao iz Galipolja Niccolòu Zibi u Adrianopol, Jurju Benji u Zadar, kardinalu Giordanu Orsiniju i firentinskom humanistu Leonardu Bruniju u Italiju, te mnogim drugim svojim prijateljima, uključujući i njega samog. Iako je Benja dakle bio među prijateljima kojima je Ciriaco javio vijest o izboru kardinala Gabrielea Condulmera za papu Eugena IV, otvoreno je pitanje je li njegovo pismo uključivalo citirane riječi. 2 Papa Martin V. (1417–1431). 3 Papa Eugen IV. (1431–1447). 4 Verg. Aen. 1.65, 2.648, 10.743.

7. Ciriaco Pizzicolli Jurju Benji Školj sv. Marije kraj Korčule, 1. prosinca 1435.

Jurju Benji Zadraninu, učenom čovjeku i mojem prijatelju, najstručnijem među prvacima, sa svetog školja u blizini otoka Korčule. Pisao sam ti, moj dični Jurju, sa zelenog otoka Korčule, drevnog obitavališta jelena, istoga dana kad smo ondje stigli, ali zbog juga, što nam je neprekidno puhalo u lice i talasalo more, ondje smo se protiv naše volje zadržali tri dana. 5 Četvrtog smo dana odveslali do obližnjeg poluotoka, najsiromašnijeg u Dalmaciji po žitu, ali najbogatijeg po vinu.1 Ondje smo ostali dva dana, da bismo napokon umorni od dosade istražili različite hridi i grebene u moru. Naposljetku smo na dan uoči decembarskih kalenda došli na jedan pristupačniji školj. Ondje smo odmah ugledali crkvu posvećenu Blaženoj Djevici, gdje nemali broj redovnika služi 10 prečistomu Serafskom redu.2 Budući da smo onamo doplovili u zoru, prisustvovali smo svečanoj misi povodom blagdana sv. Andrije. Ali da se ne bi činilo kako se uopće nisam bavio svojim poslom, uz trijem crkve u uglu klaustra na posve okruglom sam kamenu pronašao ovaj natpis isklesan izvrsnim slovima i pobrinuo sam se da ti ga ovdje prepišem radi našeg prijateljstva. 15 104 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

D. M. S. VRSINVS. ET. EVTYCIA. PARENTES. INFELICES. VRSINO. FILIO. PIEN 20 TISSIMO. POS. AN. XXV. Tu vale et Barnabam nostrum, φιλόθεον δι ὅλου ἄνδρα, ac alios amicissimos, ut mos, ex me salutatum ibis. E praelibato religioso scopulo, Kalendis Decembribus 1435. Kyriacus ubique tuus. ______2 post religioso add. De itinere suo ex Corcyra ad Dalmatiae promontorium I 5 inviti] invito E 6 ad om. I 11 Aquis] Equis E 15 et] ut E 16–20 D. M. S. … XXV om. I 23 E] Ex E Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 105

D. M. S. VRSINVS. ET. EVTYCIA. PARENTES. INFELICES. VRSINO. FILIO. PIEN TISSIMO. POS. AN. XXV.3 20 Budi mi zdravo i našeg Barnabu, u svemu bogoljubna čovjeka, te druge predrage prijatelje, kao i obično, pozdravi u moje ime.4 Sa spomenutog svetog školja, na decembarske kalende 1435. godine. Posvuda tvoj, Ciriaco. ______1 Poluotok Pelješac. 2 Školj sv. Marije kraj Korčule na kojem se nalaze franjevačka crkva i samostan. 3 CIL III 3071. Prijevod: Posvećeno manima. Nesretni roditelji Ursin i Euticija postavili su Ursinu, odanome sinu od 25 godina. 4 Barnaba iz Camerina, u to vrijeme rektor zadarske komunalne škole. 106 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) Prilog 1.

KORESPONDENCIJA JURJA BENJE Prilog 2.

OPORUKA JURJA BENJE

Tekst: DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 6, fasc. i-12, ff. 26r-27v.

Testamentum ser Georgii de Begna

In Christi nomine, amen. Anno ab incarnatione eiusdem millesimo quadringentesimo trigesimo septimo, indictione quinta decima, die decimo nono mensis Augusti. Tempore illustris principis et excelsi domini nostri, domini Francisci Foscari, Dei gratia incliti ducis Venetiarum etc, necnon magnifici et 5 potentis domini, domini Iacobi Barbadico, honorabilis comitis civitatis Iadre. Cum nichil sit certius morte et nichil incertius hora mortis, idcirco ser Georgius quondam ser Damiani de Begna, nobilis civis Iadrensis, sanus per Dei gratiam mente, sensu et intellectu, licet infirmus corpore, predicta considerans, nolens intestatus decedere, suam ultimam voluntatem et dispositionem omnium 10 suorum bonorum per hoc suum presens ultimum nuncupativum testamentum sine scriptis in hunc modum facere procuravit. In primis quidem suos fideicommissarios et huius sue ultime voluntatis executores instituit et esse voluit dominam Fantinam, eius uxorem, dominam Catherinam, eius sororem, ser Doymum de Zadulinis, eius cognatum, et ser 15 Laurentium Drasmillich, civem Iadre, dans et concedens dictis suis fideicommissariis plenum et liberum arbitrium et potestatem dictam suam commissariam et omnia eius bona apprehendendi, regendi, gubernandi, deffendendi, petendi, exigendi in iudicio et extra, ac iurandi in animam testatoris, et generaliter omnia alia et singula dicendi et faciendi que ipsemet testator dicere et facere posset si vivens 20 esset et que quilibet veri et legitimi commissarii alicuius persone dicere et facere possunt et possent. Item legavit pauperibus leprosis extra Iadram totam suam possessionem positam in villa Crisich liberam et expeditam pro anima quondam domine Catherine, prime sue uxoris. Et si ser Doymus, eius cognatus, non esset contentus 25 de hoc, voluit quod dicta possessio vendatur et de precio ipsius adimpleatur testamentum dicte quondam domine Catherine, quondam eius uxoris. Item voluit et ordinavit quod dicta domina Fantina, eius uxor et commissaria, sit domna, domina et usufructuaria bonorum ipsius testatoris, ipsa viduante et vitam honestam servante. Et si ad secunda vota transire voluerit, dictus testator legavit 30 eidem domine Fantine dotem suam quam habuit, videlicet ducatos quingentos Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 107 auri. Et ultra dictam suam dotem legavit eidem domine Fantine ducatos ducentos auri de bonis ipsiusmet testatoris. Item legavit monasterio sancti Nicolai de Iadra ducatos quinquaginta auri pro anima sua. Item legavit in reparatione sancti Dominici de Iadra ducatos viginti quinque auri pro anima sua. Item in reparatione monasterii sancti Francisci de Iadra 35 ducatos viginti quinque auri pro anima sua. Item legavit pauperibus leprosis extra Iadram ducatos centum auri pro anima quondam domine Darie, eius uxoris. Item legavit ser Laurentio Drasmillich, suo commissario, possessionem suam positam ad Paprat liberam et expeditam. Item legavit domino presbitero Simoni Stravillich domum suam quam emit a ser Georgio de Ellia, et quod sui 40 commissarii faciant eidem domino presbitero Simoni de ipsa domo vigorem et robur. Item legavit magistro Simoni Barberio unam suam peciam terre ollivate positam in confinio sancti Iohannis Heremitarum. Item voluit et ordinavit quod suprascripta legata pecuniaria adimpleantur de precio suorum bonorum mobilium vendendorum. Item dixit se dare debere ser Matheo de Fumatis ducatos triginta 45 auri. Item dixit se dare debere ser Nicolao de Nassis Perusich ducatos triginta duos auri. Item dixit se dare debere domino archidiacono Iadrensi ducatos XVII auri, et quod debet habere a pauperibus leprosis libras triginta parvorum, quas voluit dari dicto domino archidiacono in ratione dictorum ducatorum XVII auri. Item voluit et ordinavit quod simplici verbo ser Laurentii Drasmillich, ser Gregorii 50 Merganich et ser Benedicti Zanini, civium Iadrensium, credatur et stetur de omnibus et singulis rationibus que habuerunt agere, facere et dicere adinvicem temporibus preteritis. Item legavit magistro Barnabe de Camerino unum suum Lactantium non complectum et cartas pro complere. Item libras viginti sex, soldos XIII parvorum 55 quas eidem dare debet. Item legavit ser Marino Nicolai de Cressava ducatos quinquaginta auri et Epistolas sancti Ieronimi quas ipse testator scripsit et omnes cartas quas preparaverat pro ipsis epistolis scribendis et Eusebium De temporibus qui est ipsius ser Marini. Item legavit ser Lodovico de Detricho suam Bibiam et Isidorum Etimollogiarum qui est ipsius ser Lodovici. Item legavit ser Gregorio de 60 Detricho Commentarios Cesaris, Vegentium et Frontinum. Item voluit et ordinavit quod dicti sui commissarii donent et restituant filiabus domini Nicolai Zancani illa pignora et illas res que habet in pignore a dicto domino Nicolao Zancani pro ducatis sexaginta auri vel circa pro anima sua. Item voluit et ordinavit quod alii omnes sui libri vendantur et precium ipsorum detur et distribuatur pauperibus 65 Christi pro anima sua. In omnibus autem aliis suis bonis mobilibus et immobilibus, iuribus quoque et actionibus presentibus et futuris suam heredem instituit et esse voluit suprascriptam dominam Catherinam, eius sororem et uxorem ser Doymi de 108 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

70 Zadulinis, reservatis semper ipsorum bonorum usufructibus suprascripte domine Fantine, eius uxoris, dum viduaverit et honeste vixerit. Item legavit fratribus de Piscimano ducatos decem auri pro anima sua. Item legavit Millatio, eius villico, totum illud quod sibi dare tenetur. Et hanc voluit esse suam ultimam voluntatem et suum ultimum testamentum 75 et quod valeat et teneat iure testamenti et ultime voluntatis. Et si iure testamenti et ultime voluntatis valere et tenere non posset, quod valeat et teneat iure codicillorum. Et si iure codicollorum valere et tenere non posset, quod valeat et teneat omnibus modo, via, iure, usu et forma quibus melius valere et tenere potest et posset, aliquo iuris ordine pretermisso non obstante. 80 Actum Iadre in domo ipsius testatoris, presentibus magistro Nicolao sartore quondam Philipi de Alleçe et Braico quondam Philipi marinario, civibus et habitatoribus civitatis Iadre, testibus ad hoc convocatis et rogatis.

Ser Iohanes de Cresava consiliarius domini comitis huic testamento se subscripsit. Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin 109

L u k a Š p o l j a r i ć

THE CORRESPONDENCE OF THE FIRST DALMATIAN HUMANISTS: JURAJ BENJA OF ZADAR As the writing of private letters gained popularity among the Italian humanists during the first decades of the fifteenth century, the first Dalmatian humanists also began to exchange letters with their peers across the Adriatic. We have a number of letters composed by Dalmatian humanists, such as Juraj Jurjević and Juraj Benja of Zadar or Ivan Sobota of Trogir. This article offers the first study, edition and Croatian translation of the correspondence of Juraj Benja of Zadar (ca. 1395–1437), which comprises altogether seven letters, one written by him and six to him. Although Juraj Benja is regularly celebrated as one of the pioneers of the humanist movement in Renaissance Dalmatia, and his scribal and epigraphic activities have been analyzed, he is still largely an unknown figure. The first section of the paper therefore offers a detailed reconstruction of his life. Juraj was born around 1395 and was thus still fairly young when in 1411, soon after the Venetian conquest of Zadar, his father Damjan Krševanov Benja was deported to Venice for his loyalty to the Hungarian crown. Juraj mother was Klara Jurjević, whose cousin, Pavao Jurjević and Pavao’s son Juraj, suffered the same fate in 1411. It is suggested that Juraj Jurjević, a doctor of law from the University of Padua, may have been the one who in Venice inspired the young Juraj Benja to pursue humanist interests and taught him Latin. After presumably spending the large part of the 1410s with his father in Venice, Benja eventually returned to Zadar to take care of family affairs. He first appears in Zadar documents in 1417–18, but he seems to have become particularly active during the early 1420s, especially after his father’s death in 1423. In the spring of 1424 Benja married Katarina Cedulin and soon left Zadar spending the following four years away from home. He seems to have spent these years as a merchant in Italy, in Florence, the Marche and perhaps Venice. Indeed, Benja enjoyed a close relationship with the most prominent cloth merchants of Zadar, most notably Lovro Dražmilić, who was not only his business partner but also one of his closest friends. Benja returned home at the end of 1428 and, since his first wife Katarina had died in the meantime, married Darija Grisogono. His stay in Zadar proved to be brief. By the end of 1429 Darija also died soon after giving birth, while the outbreak of plague forced Benja to leave Zadar with his newborn daughter and travel to Venice. After a longer sojourn in Venice, and perhaps even trips to Santiago de Compostela and Ancona, Benja returned to Zadar in 1431 and married his third wife, Fantina Soppe. During the following years Benja worked on establishing his presence in Zadar’s public life and expanding his collection of classical works. Benja died in August 1437, presumably of the plague that ravaged the city that summer. Since he left no children behind him, he named his sister Katarina his heir, who soon divided his property with his widow Fantina. The paper uses the letters and other documentary evidence to reconstruct Juraj Benja’s relationship with his correspondents: Nicolò Zancani, Giovanni Tinto Vicini 110 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) and Ciriaco Pizzicolli. Nicolò Zancani was a Venetian priest who pursued a career both in the church and Venetian state administration. Zancani met Benja either during Benja’s sojourns in Venice or after Zancani arrived in Zadar in 1425 to become the scribe of the communal treasury. After failing to become the archbishop of Split in 1427 and bishop of Skradin in 1431, Zancani finally left Zadar in 1432 when the Frankapani, the powerful Croatian lords, elected him bishop of Senj — though Pope Eugenius IV never confirmed him and after years of pressure finally managed to remove him from this office in 1435. Zancani exchanged letters with Benja (Prilog 1, Letters 3 and 4) in 1430 during Benja’s sojourn in Venice and they seem to have remained in contact even after Zancani’s departure from the city. As far as Giovanni Tinto Vicini is concerned, it is argued that Benja met him in the Marche, presumably in Ancona, during his period of travels in Italy in 1424– 1428. Drawing on information about Benja’s life, as well as new documentary evidence about Tinto’s career, the paper rejects the dating of their correspondence to the period immediately before and after 1435, which was proposed by Pasquale Smiraglia, the editor of Tinto’s only work De institutione regiminis dignitatum. While the first letter sent by Tinto to Benja (Letter 1) was presumably written during Benja’s travels in Italy, the other two (Letters 2 and 5) concern Benja’s brief marriage to Darija Grisogono and her untimely death. The relationship between Ciriaco Pizzicolli and Benja, as well as their letters (Letters 6 and 7), have long been known to scholars and do not pose such chronological problems. It is proposed that, in addition to Tinto, Benja also met Ciriaco in Ancona during his travels in 1424–1428. The concluding section of the paper shows how the correspondence contributes to the understanding of Juraj Benja as a humanist. First, the letters give a glimpse into his studiolo: it is demonstrated that Benja’s correspondence with Zancani and Tinto was preserved by Benja himself. Second, we gain more information about Benja’s social network. Aside from the three correspondents, the letters offer references to a number of his other friends and contacts, both non-humanists and humanists alike. Finally, the only letter written by Benja shows that, presumably owing to his cousin Juraj Jurjević, he was fairly proficient in writing classicizing, i.e. humanistic, prose. This made him somewhat unique within a larger group of Dalmatian enthusiasts of his generation who took an interest in the humanist movement. Juraj Benja is thus compared to his friend Petar Cipiko of Trogir, who was not able to write such prose, but, unlike Benja, did manage to leave behind sons and heirs, establishing a dynasty whose members long nurtured humanist activities as part of their family heritage. The first appendix (Prilog 1) includes the first edition and a Croatian translation of the letters. Letter 6, in fact an excerpt from what was obviously a longer letter, is a somewhat special case here. This excerpt has been transmitted through Francesco Scalamonti’s Life of Cyriac of Ancona, where it is indicated that Ciriaco sent the letter to a number of addressees including Benja and Scalamonti himself. Since it is not sure whether Benja received a letter containing these words exactly, the excerpt is published in cursive. The second appendix (Prilog 2) includes the transcription of Juraj Benja’s testament. Key words: Renaissance humanism, epistolography, Juraj Benja, Nicolò Zancani, Giovanni Tinto Vicini, Ciriaco Pizzicolli NOVI JE KNEZ DOŠAO U GRAD: POZDRAVNI GOVOR SPLIĆANINA IVANA ROZANA U ČAST ALVIZA CAPPELLA

Bratislav Lučin

UDK: 808.51(497.583Split)“15“ Bratislav Lučin Izvorni znanstveni rad Marulianum S p l i t [email protected]

U radu se predstavlja dosad nepoznati latinski govor In aduentu clarissimi uiri Aloysii Capello, Spalatine urbis prętoris dignissimi, napisan 1504. Nakon opisa rukopisa daju se podatci o autoru Ivanu Rozanu (Ioannes Rosanus) iz Splita, o splitskom knezu Alvizu Cappellu te o mletačkom kroničaru i bibliofilu Marinu Sanudu, kojemu je autor odaslao svoj govor s popratnim pismom i u čijoj su se rukopisnoj ostavštini oba teksta sačuvala. Rozanov se govor zatim smješta u kontekst ceremonijalnoga govorništva u Mletačkoj Republici, pobliže u skupinu govora u čast dolaska novoga ili odlaska staroga gradskog kneza (orationes in adventu / in discessu praetoris); ocrtavaju se osnovne njegove značajke, nadasve autorovo ostentativno nastojanje da pokaže svoju humanističku učenost. Na kraju studije iznose se načela po kojima se pismo i govor objavljuju. Slijedi editio princeps tih dvaju tekstova s usporednim hrvatskim prijevodom i bilješkama. Iako se ne može sa sigurnošću kazati je li Ivan Rozan svoj govor uistinu održao, taj se splitski građanin-pučanin pojavljuje kao novo, dosad potpuno nepoznato ime splitskoga, pa onda i hrvatskoga humanizma. Ključne riječi: Alviz Cappello, Ivan Rozan, Marin Sanudo mlađi, Split, ceremonijalno govorništvo, editio princeps, humanizam, Mletačka Republika

1. Rukopis

Tema je ovog rada govor In aduentu clarissimi uiri Aloysii Capello, Spalatine urbis prętoris dignissimi, kojemu je autor Ivan Rozan (Ioannes Rosanus) iz Splita. Govor je sačuvan u rukopisnom kodeksu koji se nalazi u mletačkoj Marciani pod signaturom Marc. Lat. Cl. XIV, 246 (= 4683). U literaturi ga je prvi put spomenuo 112 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Giuseppe Praga, u svojoj studiji o jednoj pjesmi Alviza Cipika koja se nalazi u istom kodeksu. Vrijedno je navesti Pragin opis:

Tra i codici che il nobile Girolamo Contarini legò nel 1843 alla Biblioteca Marciana di Venezia ve n’è uno messo insieme e già appartenuto al famoso diarista veneziano Mario Sanudo di Leonardo. È quasi tutto cartaceo, di mm. 250 x 160, di carte numerate 323, e contiene rilegati assieme — come nei secoli passati usavasi per le miscellanee — una ventina circa di opuscoli scritti in vari tempi e da mani diverse. Probabilmente lo stesso Sanudo ne indicò sul dorso in questa maniera il contenuto: Epistolae, orationes, carmina et varii tractatus diversorum. […] Da carte 117 a carte 122 v.o trovasi un’epistola, un carme e un pronostico scritti nel 1482 da Alvise Cippico, e da carte 145 v.o a carte 150 un’orazione di Joannes Rosanus in adventu clarissimi viri Aloysii Capello Spalatine urbis praetoris dignissimi, inviata dall’autore allo stesso Sanudo, ordinum sapienti, il 23 maggio 1504.1

Nakon Prage u literaturi se govor Ivana Rozana spominje, koliko mi je poznato, samo još u dva kataloška opisa: prvi potječe od Paula Oskara Kristellera, a drugi od Pietra Zorzanella.2 Iz njih je razvidno da je miscelanej sastavljen tematski te da okuplja raznovrsne prigodnice u stihu i prozi, nastale u prvim desetljećima 16. st., među kojima su kudikamo najbrojniji govori. Rozanov tekst sadržan je u zasebnom sveščiću od šest listova, pri čemu su vanjske stranice tog sveščića, tj. f. 145r i f. 150v, prazne. Na poleđini prvog lista (f. 145v) nalazi se Rozanovo popratno pismo Marinu Sanudu, a sam je govor na ff. 146r-150r.3 Tekst govora po svemu je sudeći autograf, dok je poslanica Sanudu ispisana drugačijim rukopisom (usp. Slike 1 i 2). Da je posrijedi Rozanov autograf, može se prije svega zaključiti po ispravcima što ih je u tekst unijela ista ruka: parentum umj. maiorum (4);4 ispred amplecteris istom je tintom prekriženo foues (6); poslije et libertate prekriženo je et lib (7); u prvotnom zapisu Appolinis prekriženo je prvo p (9); zapis cerruicis (?) križanjem jednog slova ispravljeno je u ceruicis (10); prvotno acathe prepravljeno je u achate (12). Osim toga tekst govora ispisan je žurno i dosta neuredno, pa se i zbog ispravaka i zbog mjesta gdje je lapsus calami ostao neuočen – npr. silicet umj. scilicet (6, 9), sreueritas umj.

1 Giuseppe Praga, »Un poemetto di Alvise Cippico sulla guerra di Ferrara del 1482«, Archivio storico per la Dalmazia, 10 (1930), 315-339 (315). 2 Usp. Paul Oskar Kristeller, Iter Italicum: A Finding List of Uncatalogued or In- completely Catalogued Humanistic Manuscripts of the Renaissance in Italian and Other Libraries. II: Italy, Orvieto to Volterra, Vatican City, The Warburg Institute, London, 31998, 249; Pietro Zorzanello, Catalogo dei codici latini della Biblioteca Nazionale Marciana di Venezia non compresi nel catalogo di G. Valentinelli. Vol. III. Classe XIV, Editrice Etimar, Trezzano s/N (MI), 1985, 419-426. 3 Ove podatke temeljim na detaljnu Zorzanellovu opisu kao i na digitalnim snimkama spomenutih folija. 4 Brojevi označuju paragrafe u priloženom izdanju. B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 113 seueritas (7) – stječe dojam da imamo posla s radnom, nedotjeranom verzijom. Žurbom i nedostatkom revizije moglo bi se protumačiti i pripisivanje jednoga citata Izaiji umjesto Jeremiji (10), previdi kao Eleusini umj. Euxini (4), temerę umj. temerarię (6), cardinibus umj. cardinalibus (11). Napokon, u prilog pretpostavci da pred sobom imamo nedotjeran autografni zapis govori i podatak što ga sam Rozan iznosi u popratnom pismu: on je svoj govor Sanudu poslao kad mu se ukazala prilika da to učini preko pouzdana glasnika, a to se dogodilo samo desetak dana nakon događaja za koji je sastavljen. Znamo naime da je Alviz Cappello u Split doputovao 13. svibnja, a poslanica Sanudu nosi nadnevak 23. svibnja 1504. Sasvim je sigurno da je popratno pismo Sanudu prepisivač zatekao kao zaseban list, odijeljen od spomenutoga sveščića koji sadrži govor, te ga je, vjerojatno iz praktičnih razloga, prepisao na poleđinu prvoga, tada još posve praznog lista. To se jasno zaključuje iz napomene, očito prepisivačeve, koju čitamo poslije pisma, tj. na dnu folija 145v: Ex tergo: Magnifico et generoso domino Marino Sanuto, ordinum sapienti, domino suo collendissimo, Venetiis. Dakle na poleđini toga zasebnog, danas izgubljenog lista bila je ispisana adresa primatelja. Moglo bi se pomisliti da je pismo u sveščić prepisao sam vlasnik kodeksa, Marin Sanudo, no tu pretpostavku opovrgava uvid u njegove autografe, pisane karakterističnim, posve drugačijim rukopisom.5 Tko god on bio, nepoznati prepisivač od Rozana se razlikuje ne samo duktusom nego i ortografijom: dok Rozan dosljedno rabi početno minuskulno u (vokalno i konsonantsko), u popratnom se pismu nalazi v: vacuis, viro, vrbe, virtute (1), vti, vulgare (2) itd., ali ne posve dosljedno: uelut (1), uellet (2). Zapaziti je u pismu i nekoliko pogrešaka: soceris umj. soceri, zacijelo i incertissimi umj. meritissimi (oboje u 1).6 Moguće je da je prva pogreška nekritički preuzeta od Rozana,7 a druga se vjerojatno može objasniti teškom čitljivošću njegova duktusa.

2. Ivan Rozan

O Ivanu Rozanu zna se vrlo malo: godine 1499. ser Ivan Rozan bio je sa ser Ciprijanom, mastiocem (tintor), poslanik splitskih pučana pred mletačkim sindicima intra Culphum (»u granicama Kulfa«8) Bernardom Loredanom i Nikolom

5 Ovaj�� zaključak zahvaljujem Tomislavu Bogdanu, koji je za boravka u Veneciji, po- četkom siječnja 2019, ljubazno usporedio poslanicu i Sanudove autografe te mi priopćio da ona sigurno nije pisana njegovom rukom. Za malen, ali karakterističan uzorak Sanudova rukopisa usp. URL: https://marciana.venezia.sbn.it/immagini-possessori/538-sanudo-marino (pristupljeno 15. prosinca 2018). 6 Za prijedlog emendacije rukopisnog incertissimi u meritissimi zahvaljujem Branku Joziću. 7 Usp. sličnu Rozanovu pogrešku fluminem umj. flumen (12). 8 Kulf (Culphus, Colfo), odnosno Zaljev, mletački je naziv za Jadransko more. 114 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Dolfinom.9 Iz naslova ser zaključuje se da je bio ugledan, zacijelo i imućan, što potvrđuje i činjenica da je bio izabran za poslanika. Ova dva predstavnika pučana od sindika su zamolili dopuštenje da se pučani sastaju u »kongregaciji«, tj. da se obnovi njihovo pravo koje su imali za kneza Giovannija Bollanija.10 Sindici su molbu odobrili i 30. lipnja 1499. o tome uputili nalog splitskom knezu Marinu Moru.11 Godine 1507. Ivan Rozan zabilježen je kao ser Zuan Rosan, koji stanuje in civitate veteri (tj. u dijelu Splita unutar Dioklecijanove palače), u Popisu građana i pučana grada Splita (Descriptio civium et populorum civitatis Spalati) što ga je sastavio Giacomo Lombardo, kancelar splitskoga kneza i kapetana Pietra Malipiera, na zahtjev ser Grgura Suvice.12 Iz govora je razvidno da je Rozan bio humanistički obrazovan, pa bi se očekivalo da prigodni retorički sastavak nije jedino što je napisao. Iako nam druga njegova djela nisu dostupna, jedan dosad nejasan trag o nekom Rozanu koji je u Splitu krajem 15. st. pisao pjesme sada jasno upućuje na autora govora za Alviza Cappella. Naime, u rukopisu latinskih stihova i proze oca i sina Gilberta (rodom iz Ferrare) i Marca Antonija Grinea, humanistȃ i učiteljȃ, nalazi se nekoliko epigrama koji hvale pjesničku djelatnost nekog Rozana (bez imena ili druge pobliže oznake). Rukopis, koji se danas čuva u Gradskoj knjižnici u Trstu pod signaturom R.P.II-53, a obuhvaća 156 folija, prvi je sredinom prošloga stoljeća opisao Baccio Ziliotto, dok je potpuniji opis kao i detaljan pregled sadržaja do f. 96v dala Laura Casarsa.13 Ziliotto je u dvjema ishodišnim studijama rekonstruirao život oca i sina Grinea

9 Usp. Grga Novak, »Split u Marulićevo doba«, Zbornik u proslavu petstogodišnjice rođenja Marka Marulića 1450-1950, ur. Josip Badalić i Nikola Majnarić, JAZU, Zagreb, 1950, 31-123 (80-81); isti, Povijest Splita, Knjiga druga (od 1420. god. do 1797. god.), Matica hrvatska, Split, 1961, 233, 239. Novak (80, odnosno 233) misli da je Rosanus od rasanus, tj. suknar. 10 Usp. Novak, n. dj. (9) iz 1961, 229-230. 11 Usp. Novak, n. dj. (9) iz 1950, 80-81; isti, n. dj. (9) iz 1961, 239. 12 Usp. Danica Božić-Bužančić, »Prilog poznavanju građana i pučana u Splitu početkom XVI stoljeća«, Arhivski vjesnik, 16 (1973), 159-176 (165, 170). 13 Usp. Baccio Ziliotto, »Un umanista dimenticato (Gilberto Grineo) e sue attinenze con gli Aragonesi di Napoli«, Atti dell’Accademia Pontaniana, 2 (1950), 281-302 (opis rukopisa na 281-284); isti, »Gli umanisti Gilberto e M. A. Grineo in Dalmazia, Istria e Friuli«, Archeografo Triestino, s. 4, vol. 16-17 (1949-50), 153-207; Laura Casarsa, »Callimaco Esperiente e Gilberto (e Marco Antonio) Grineo: un caso di plagio«, Metodi e ricerche: Rivista di studi regionali, 1 (1980), 3, 43-84 (44-45, 55-72). Prema Casarsinu uvidu kodeks potječe iz početka 16. st., a ispisale su ga, kurzivnom humanistikom, u najvećem dijelu dvije ruke koje se ne mogu pripisati Grineima. Nju su zanimali samo pjesnički sastavci, koji su sačuvani na prvih 96 folija; za svaku od 336 pjesama Casarsa u svojem opisu daje folijaciju, naslov i incipit, često i druge korisne bilješke. U drugom dijelu kodeksa nalazi se proza, no pri kraju su stranice veoma oštećene i dijelom posve nečitljive. Za dodatne podatke o biografiji i kontaktima Marca Antonija Grinea usp. L. Casarsa, »Dalmazia e Istria nel ricordo poetico di Marco Antonio Grineo«, L’Umanesimo in Istria, ur. Vittore Branca i Sante Graciotti, Olschki, Firenca, 1983, 193-201. B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 115 i njihove veze s humanistima i drugim pripadnicima lokalnih elita s obje strane Jadrana, podastirući ujedno temeljit uvid u njihovu književnu ostavštinu.14 Utvrdio je da su oni u Dalmaciji boravili od 1496. do 1500. ili 1501, najprije u Trogiru, a od druge polovice 1498. u Splitu; u oba grada Gilberto je (a možda i Marco Antonio) bio angažiran kao magister humanitatis.15 Prikaz njihova splitskog boravka Ziliotto započinje opaskom kako su se odmah povezali s lokalnim »poklonicima Apolona« te spominje nekog Rozana, kojem u kodeksu nije zabilježeno ime, a upućene su mu dvije pjesme. Djelomično citira jednu od njih – epigram u kojem se Grineo (ne zna se da li otac ili sin) obraća Rozanu hvaleći njegov panegirik »Mlečaninu Moru«:16

Epigramma Curas tam bene nocte ruminatas Secretasque tuas, lubens, lucernas, Et quicquid tacito labore soluunt

14 Kodeks je pun zanimljivih podataka i imena humanista i drugih učenih ljudi vezanih za Split, Šibenik i Trogir (Tideo Acciarini, Nikola Alberti, Trankvil Andronik, Ivan i Jerolim Cipiko, Ivan Claudio / Chiudi, Paladije Fusko, Jerolim Makarelić, Marko Marulić, Juraj Šižgorić, Ivan Štafilić…); ipak, u nas dosad nije privukao gotovo nikakvu pozornost struke. Jedine su, zasad vrlo skromne, iznimke: Bratislav Lučin, »Od marginalija do matice: Marul, Katul i trogirski kodeks Petronija« (sažetak izlaganja), Marulićevi dani 2006: znanstveni, književni i izdavački program (19-22. travnja), [programska knjižica], ur. B. Jozić i B. Lučin, Književni krug Split – Marulianum, Split, 2006, 15-16; isti, »Marko Marulić i Padova«, Književna baština, 39 (2013), 39-58 (49); Vlado Rezar, »Marcantonio Grineo u Dalmaciji: nekoliko bilježaka uz sadržaj rukopisa R. P. II-53« (sažetak izlaganja), Dvadeset šesti Marulićevi dani: znanstveni, književni i izdavački program (Split, 21-23. i 28. travnja 2016), [programska knjižica], ur. B. Jozić i B. Lučin, Književni krug Split – Marulianum, Split, 2016, 23-24. Podsjećam da je barem jednu pjesmu Gilbertu Grineu uputio Frane Božićević (Ad Gilibertum Grineum, poetam eximium, pro magnifico Vrsato Iustiniano responsio; usp. Pesme Franja Božićevića Natalisa, prir. Miroslav Marković, Izdavačka ustanova SANU, Beograd, 1958, 52-53 (pjesma br. 13). Pohvalnica Gilberta Grinea tiskana je na samom kraju (iza kolofona) Šižgorićeve knjige: Giliberthi artium doctoris ac fortunae privigni clarissimi doctoris Georgii Sisgorei iudicium in hec, Georgii Sisgorei Elegiarum et carminum libri tres, Venetiis, per magistrum Adam de Rodueil, 1477 (sine sign., cust. et fol. num.). O Gilbertu Grineu u Trogiru usp. i Inge Šegvic-Belamaric i Joško Belamaric, Stare i rijetke knjige iz knjižnice Klasične gimnazije u Splitu: bibliofilski prilog povijesti humanizma u Dalmaciji, I. Gimnazija [et al.], Split, 1995, 34, 45. 15 Usp. Ziliotto, n. dj. (13) iz 1949-50 , 178, 179. 16 Ziliotto je objavio drugi dio pjesme, od uidi (stih 7) pa do kraja; ovdje je donosim čitavu. Njegova pretpostavka da bi taj Rozan mogao pripadati uglednoj obitelji koja je radi obrane od Turaka 1482. podigla kaštel između Trogira i Splita mora se otkloniti: kaštel Rušinac pripadao je plemićkoj obitelji nastanjenoj u Trogiru, dok je Ivan Rozan bio Spli- ćanin i, što je još važnije, pripadnik puka. O kaštelu i obitelji usp. Vjeko Omašić, Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća, 1. dio, Muzej grada, Kaštela, 2001, 157; Mladen Andreis, Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji (1850.), Muzej grada Trogira, Trogir, 2006, 337. 116 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Ora Mercurialium uirorum, Et Phębi caput implicasse fronde 5 Quicquid quod potuit, legens ocellis Non duris nimium, Rosane, uidi: Victuras Veneto diu papiros Mauro, quas uigili polis labore, Dum fortem Aspalati ducem beato 10 Per carmen numero inseris deorum.17

Epigram Djelo što ga noću tako brižljivo dotjeruješ, I tvoj skroviti rad uz svjetiljku, I što god u tihom trudu ostvaruju Riječi ljudi kojima je Merkur sklon, Sve ono što je učinilo da lišćem Febovim 5 Tvoja se uresi glava, ja, Rozane, sa zadovoljstvom vidjeh čitajući okom koje nije posve neupućeno: Na papiru bilježiš za Mlečanina Mora Nešto što ostati će trajno, i marnim što trudom brusiš, Uvršćujući dičnoga splitskog kneza 10 Pjesmom u blaženi skup bogova.

Druga pjesma koju je Ziliotto zapazio distih je za koji se ne može proniknuti na što aludira, ali i iz njega je posve jasno da Rozan piše pjesme:

Distichon Carmine quem sequeris sileat iam nauta, Rosane, quando celeuma tuum grandius aure sonat.18

Distih Neka sad šuti, Rozane, mornar kojega pratiš pjesmom, Jer tvoj povik što daje veslačima ritam u uhu odzvanja jače.

Laura Casarsa primijetila je da se Rozanovo ime pojavljuje još u jednoj pjesmi, koja opet ukazuje na njegovo bavljenje pjesništvom:19

Epigramma Non melius rigidum decuit censura Catonem, Grinea barbatum nec minus esse grauem; Tam bene iunguntur conchis preciosa metalla,

17 R.P.II-53, f. 85v 18 R.P.II-53, f. 83r. 19 Usp. za sve tri pjesme bilješke u Casarsa, n. dj. (13) iz 1980, 70. B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 117

Tam bene candidulis lilia nexa rosis, Quam tua conueniat numeris cantata Rosanis 5 Gloria: nam titulo gaudet uterque pari.20

Epigram Nije mogla Katonu bolje pristajati cenzorska služba, Grineu pak ne priliči da bude ozbiljni bradonja; Tako se dobro dragocjeni metali sljubljuju s biserom, Tako se dobro prebijeli ljiljani prepleću s ružama, Kako se s Rozanovim stihovima slaže tvoja 5 Opjevana slava: doista, obojica uživate jednaki glas.

Važno je Casarsino zapažanje da se Rozanov epigram koji sam ovdje donio na prvom mjestu odnosi na splitskoga kneza Marina Mora. Ona navodi, prema Alačeviću, da je Moro bio na toj dužnosti 1498-1499.21 Taj podatak nije posve točan: prema rukopisnom popisu splitskih knezova nađenom u ostavštini Franje Carrare, a sastavljenom vjerojatno oko 1778, Moro je bio splitski knez od 27. lipnja 1497; naslijedio ga je 5. prosinca 1499. Pietro Trevisan.22 Svakako, Moro je na dužnost imenovan još 16. kolovoza 1496, zatim ponovno u prosincu te godine; njegov nasljednik Pietro Trevisan najprije je imenovan 8. lipnja 1499, a zatim ponovno u studenom te godine, nakon čega je, očito, otputovao u Split.23 Nije moguće kazati je li Rozanov epigram napisan u prigodi dolaska novoga kneza, tj. u lipnju 1497, ili kasnije (možda u vezi sa spomenutim poslanstvom iz 1499). No od same datacije kudikamo je važnije nešto drugo. Naime, Moro je pripadao onim mletačkim knezovima koji su bili izrazito naklonjeni splitskim pučanima; u tome je nastavio politiku koju je svojedobno vodio njegov prethodnik Giovanni Bollani (1481-1484).24 Kao ugledan i obrazovan predstavnik višega

20 R.P.II-53, f. 85v 21 Usp. Casarsa, n. dj. (13) iz 1980, 70; Giuseppe Alacevich, Il »libro d’oro« dell’antica comunità di Spalato, P. Janković, Zadar, 1903, 18-20. 22 Usp. »Rettori della città di Spalato sotto il dominio Veneto (dall’ a. 1420-1797)« (potpis: La Redazione), Bullettino di archeologia e storia dalmata, 22 (1899), 111-115 (112). Isti podatak preuzima i Novak, n. dj. (9) iz 1961, 268. 23 Usp. Kohl, Mozzato i O’Connell, »The Rulers of Venice, 1332-1524«, br. 44795, 31006, 44796, 31007 (URL: http://rulersofvenice.org, pristupljeno 10. veljače 2019). Zanimljivo je da je Trevisan prvi put otklonio izbor s obrazloženjem da već obavlja drugu službu (»Refutavit existens in regimine«, isto, br. 44796), a slično je pokušao i pri drugom izboru (»ref. existens in reg. accetta un’altra carica o già in servizio«, isto, br. 31007). 24 Naklonost pučanima očitovala se u davanju povlastica i napose u udovoljavanju njihovu nastojanju da dobiju komunalna tijela i službenike paralelne onim plemićkima; ra- zlozi takvih ustupaka prema pučanima nalaze se u tome što je njih mletačka vlast sve više vidjela kao pouzdanije podanike nego plemiće; među ovim drugima neki su, ostajući zbog turskih provala bez posjeda i osiromašujući, postajali skloni hrvatsko-ugarskom kralju. Na takav njihov stav utjecalo je zacijelo i prisjećanje na vremena kada je splitska komuna bila 118 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) puka, tj. građanstva, Rozan je očito odlučio napisati panegirik Moru, a upravo će tijekom mandata toga kneza – kako smo vidjeli na početku ovoga odsječka – ser Rosanus poći u Mletke kao član poslanstva pred mletačkim sindicima. Iz svega rečenog opravdano je zaključiti da su Rozan predstavnik pučana, Rozan pjesnik i Rozan govornik jedna te ista osoba.

3. Alviz Cappello

Mlečanin Alviz Cappello25 (sin Francescov), član ugledne patricijske obitelji, bio je splitski knez od 13. svibnja 1504. do 31. svibnja 1507. godine. Te nadnevke donosi popis »Rettori della città di Spalato sotto il dominio Veneto« i po njemu Grga Novak,26 dok baza podataka »The Rulers of Venice« daje nadnevke izbora u mletačkom Velikom vijeću:27 Alviz je izabran za splitskoga kneza 14. siječnja 1504; za njegova nasljednika imenovan je 28. kolovoza 1506. Alessandro Bollani, ali je čast otklonio (refutavit); 5. rujna 1506. izabran je Pietro Malipiero,28 koji je u Split prispio 31. svibnja 1507.29 Prije izbora za splitskoga kneza Alviz je obnašao razne dužnosti u mletačkoj administraciji i sudstvu; bio je potestat Lovrečice (u Istri) i Cologne (pokraj Vicenze); 1498-1499. bio je kapetan i providur Porto Legnana (pokraj Verone). Nakon splitske službe nalazimo ga u Mlecima 1512. kao financijskog dužnosnika u sklopu hrvatsko-ugarske državne zajednice, kada su oni imali neupitno povlašten polo- žaj u odnosu na pučane. Unutarkomunalni odnosi postajali su još složeniji zbog toga što se prvotno jedinstvo pučana nasuprot plemićima počelo narušavati postupnim bogaćenjem dijela pučana te naseljavanjem imućnih trgovaca s Apeninskog poluotoka; tako se pučani razdvajaju na bogate i siromašne; u Splitu su prvi dobili naziv građana-pučana (cives), a drugi običnih pučana ili maloga puka (populares). »Građani-pučani, kao bogatiji, a često i obrazovaniji, stavljaju se na čelo svih pučana uopće te u njihovo ime nastupaju u Veneciji, pred knezom-kapetanom Splita i pred drugim mletačkim dužnosnicima«, Antun Cvitanić, »Zlatna knjiga grada Splita kao vrelo splitskoga statutarnog prava«, u knjizi Iz dalmatinske pravne povijesti, Književni krug, Split, 2002, 203-214 (208). Time dakako građani-pučani sebi priskrbljuju povlašten položaj u odnosu na druge pučane, a mletačka politika svoj naj- jači oslonac vidi upravo u tom građanskom sloju. Za čitavo ovo razmatranje usp. Novak, n. dj. (9) iz 1961, 215-242 (o Bollaniju 229-233, o Moru 233); Cvitanić, n. dj., 207-208. 25 Prezime se u izvorima i literaturi kadšto nalazi pisano s jednim p. 26 Usp. »Rettori«, n. dj. (22), 12; Novak, n. dj. (9) iz 1961, 268. 27 »The database lists information on elections; it is not a list of who held office. […] Thus, when using the database, it is always best to state that ‘Marco Morosini was elected to an office’ rather than ‘Marco Morosini held an office’ unless you have another source indicating that he actually took office.«Kohl , Mozzato i O’Connell, n. dj. (23), »User’s Guide« (URL: http://rulersofvenice.org/guide, pristupljeno 15. prosinca 2018). 28 Usp. Kohl, Mozzato i O’Connell, n. dj. (23), br. 44802, 44803, 44804. 29 Usp. »Rettori«, n. dj. (22), 12; Novak, n. dj. (9) iz 1961, 268. B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 119

(provveditore sopra camere), a 1520. bio je rektor i providur Kotora.30 Iz Dnevnika Marina Sanuda doznaje se da ga je Mletačka Republika imenovala za izvanrednoga providura za Omiš i Poljica; na toj je dužnosti bio 1509-1510.31 O Cappellovu djelovanju u samom gradu Splitu u povijesnim izvorima i literaturi nisam našao nikakvih podataka. No Ivan Rozan nije jedini splitski pisac koji je hvalio Cappella: u dvjema svojim pjesmama opširne mu je panegirike ispisao Frane Božićević. Prva od njih (u Markovićevu izdanju br. 33) nosi naslov In laudem Aloysii Capelli, praetoris Spalatensium dignissimi (U hvalu Alviza Cappella, predostojnoga kneza Splićana).32 Ispjevana je očito u prigodi Cappellova dolaska u Split, a u pohvali se, među uobičajenim općim mjestima, mogu odčitati i pjesnikova očekivanja da će on suzbiti pučke pretenzije i podržati lokalne patricije:

Nulla erit incerti lasciua licentia uulgi: Supprimet affectus poena tremenda malos. (33,35-36) Neće biti nikakve razuzdane drzovitosti nepouzdana puka: Zlohotne će namjere zaustaviti strašna kazna.

Ferrea cessistis, uenerunt aurea nobis Saecula, multiplici laude canenda mihi. Dum modo patricium decus, o ueneranda Capellae Gloria, sufficit dicere Musa rudis. (33,39-42) Željezna vremena, nestala ste; došlo nam je zlatno doba, Koje mi valja opjevati mnogostrukom hvalom. Samo da nevješta Muza, o časna slavo roda Cappello, Uzmogne izreći patricijsku diku.

Druga pohvalnica Cappellu (u Markovićevu izdanju br. 46) nalazi se u oduljoj pjesmi (110 elegijskih distiha) upućenoj Francescu Renieru, sinu Giacoma Reniera, splitskoga kneza 1494-1497: Ad Franciscum Raynerium de laudibus Aloysii Capelli, praetoris Spalatensis dignissimi (Francescu Renieru o hvalama Alviza Cappella, predostojnoga splitskoga kneza).33 U prvoj polovici pjesme Božićević najprije podsjeća Francesca na njihovo prijateljstvo iz dana kad je sin boravio s

30 Svi podatci prema Kohl, Mozzato i O’Connell, n. dj. (23), s. v. Alvise Cappello (di Francesco). 31 Usp. Ivan Pivčević, Povijest Poljica, Split, 1921, 58-59; podatke o Cappellu on crpi iz Dnevnika Marina Sanuda, točnije iz ekscerpata objavljenih u Arkivu za povjestnicu Jugoslavensku, knjiga VI, ur. Ivan Kukuljević Sakcinski, u Mletcih, 1863, 321-364. 32 Usp. Božićević, n. dj. (14), 75. 33 Usp. Božićević, n. dj. (14), 88-93. Da je Francesco Giacomov sin, vidi se iz stihova 17-20. 120 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) ocem u Splitu, a zatim se žali na osobne i javne nevolje; među ovim drugima ističe otmice, glad, sušu i neplodnost (69-104). O knezu Cappellu počinje govoriti tek od 108. stiha: ta druga polovica pjesme ispunjena je slavljenjem Cappellovih vrlina, napose njegova pravedna vladanja i brige za dobrobit grada. Među općenitim pohvalama razabiru se i konkretne zasluge: okolicu je oslobodio od razbojnika, njihove kolovođe pohvatao je i kaznio (161-174), pobrinuo se za opskrbu Splita živežom te tako spriječio pomor od gladi (185-190), pod njegovom vlašću Poljica su sačuvana od nevolje (195), Klis se želi uteći njegovoj zaštiti (196), Hrvati zovu Mlečane u pomoć (197-200).34 Ostaje, nažalost, nepoznato kakav je bio Cappellov odnos prema pučanima, tj. je li i on nastavio politiku Bollanija i Mora. U nedostatku drugih podataka, a i kao svojevrstan kuriozitet, dodajem da je prema nekim pretpostavkama upravo Alviz Cappello iz Splita odnio antički Jupiterov kip koji se poslije čuvao u palači obitelji Cappello u Mlecima.35

4. Marin Sanudo

Marin Sanudo mlađi (1466-1536), iz mletačke patricijske obitelji, član Velikog vijeća i Senata, autor je više djela o mletačkoj povijesti, među kojima se ističu Le vite dei Dogi (Životi duždeva) i glasoviti Diarii (Dnevnici), koji obuhvaćaju razdoblje od siječnja 1496. do rujna 1533. (objavljeni su između 1879. i 1903. u 58 svezaka). Kao bibliofil i kolekcionar stvorio je golemu privatnu biblioteku koja je 1516. sadržavala više od 2 800 svezaka, a do kraja njegova života narasla je na 6 500 svezaka rukopisa, inkunabula i drugih vrijednih izdanja. Aldo Manuzio već ju je 1498. (u svojem izdanju Opera omnia Angela Poliziana) opisao ovim riječima: librorum omnis generis refertissima bibliotheca (»knjižnica prepuna svakovrsnih knjiga«), a postala je toliko slavnom da su je učeni ljudi pohodili kao jednu od mletačkih znamenitosti.36

34 O teškim prilikama Poljica usp. Pivčević, n. dj. (31); o nevoljama Klisa usp. Lovre Katić, »Veza primorske Dalmacije kroz kliški prolaz od prethistorije do pada Venecije«, Starine JAZU, knj. 51 (1962), 267-434 (326-332). Na ovom mjestu korisno je citirati njegov sažeti prikaz situacije: »Svijet je oko Klisa bio izbezumljen, mletački se podanici tuže na svoju vladu, a hrvatski na kralja, i svi se nadaju da će im biti bolje, ako promijene gospodara. Poljičani, da se izbave Mlečana, spremni su, da se podlože Turcima, a Klišani, da se odupru Turcima, misle kako bi se predali Mlecima« (397). 35 Usp. Frane Bulić, »Car Dijoklecijan. Njegovo ime, njegova domovina i mjesto, gdje se je rodio; kada, gdje i kako je umro«, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 14 (1919), 1, 99-171 (146-147). 36 Usp. Angela Caracciolo Aricò: »Introduzione«, u: Marin Sanudo il Giovane, Le vite dei Dogi 1423-1474, I. tomo, 1423-1457, predgovor, izdanje i bilješke A. Caracciolo Aricò, prijepis Chiara Frison, La Malcontenta, Venecija, 1999, VII-XXXIV (VII-VIII); ista, »Il terzo visitatore«, Studi Veneziani, 62 (2011), 375-418 (393-396); Matteo Melchiorre, B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 121

Iz Rozanova popratnog pisma očito je da su se on i Sanudo poznavali otprije, možda bili i u osobnom kontaktu. Tomu je vjerojatno pridonijela Rozanova politička zauzetost, koja kroničaru Mletačke Republike teško da je mogla promaknuti, no ne treba zaboraviti ni Sanudov interes za pisanu riječ. Ostaje nepoznato tko je bio Rozanov tast, komestabil (tj. zapovjednik čete), po kojemu on Sanudu šalje svoj govor i ujedno moli mletačkog uglednika da mu po potrebi bude pri ruci u poslu što ga za zeta treba obaviti u metropoli.

5. Rozanov govor u kontekstu ceremonijalnoga govorništva u Mletačkoj Republici

Rozanov govor zanimljiv je iz nekoliko razloga: posrijedi je dosad nepoznat tekst autora koji je i sam dosad bio nepoznat književnoj historiografiji; u žanrovskom pogledu riječ je o govoru in adventu, panegiriku u čast dolaska lokalnoga mletačkog kneza na dužnost. Po tome pripada u skupinu prigodnih, ceremonijalnih govora koji su bili važan dio mletačkih društvenih rituala, napose onoga državnog. Naime, s razvojem humanizma, tj. od prve polovice 15. st., najprije u Firenci, a zatim na čitavu Apeninskom poluotoku rađa se nova vrsta govorništva kojemu je svrha upravo u tome da uveliča javne – diplomatske, akademske, religijske, tj. općenito društvene – ceremonije. Uzor mu je klasično rimsko epideiktičko govorništvo, pobliže najglasovitiji rimski govornik i teoretičar retorike Marko Tulije Ciceron. Vladajućim elitama takvo je govorništvo bilo snažno sredstvo osobnog i kolektivnog isticanja i simboličnog samopotvrđivanja, a svima onima koji su se htjeli uvrstiti među prestižne članove zajednice nužna je iskaznica na tom putu bila retorička, upravo govornička kompetencija. Ova je pak podrazumijevala humanističko obrazovanje temeljeno na studiranju klasika.37 U Mletačkoj Republici osobito su važni bili govori vezani uz proglašenje novoga dužda ili dolazak novog odnosno odlazak starog lokalnog upravitelja (kneza). Prva je vrsta nazvana orationes in creatione ducis,38 a drugu bismo mogli imenovati orationes in adventu / in discessu praetoris. Protokol je podrazumijevao

»Sanudo, Marino il Giovane«, Dizionario Biografico degli Italiani, Vol. 90 (2017); internet, pristupljeno 15. siječnja 2019. 37 O ovim temama usp. Virginia Cox, »Rhetoric and Humanism in Quattrocento Ve- nice«, Renaissance Quarterly, 56 (2003), 3, 652-694; Clémence Revest, »La naissance de l’humanisme comme mouvement au tournant du XVe siècle«, Annales: Histoire, Sci- ences Sociales, 68 (2013), 3, 665–696; ista, »Naissance du cicéronianisme et émergence de l’humanisme comme culture dominante: réflexions pour une histoire de la rhétorique humaniste comme pratique sociale«, Mélanges de l’École française de Rome – Moyen Âge, 125 (2013), 1, 219–257. 38 Usp. Luka Špoljarić, »Power and Subversion in the Ducal Palace: Dalmatian Patrician Humanists and Congratulatory Orations to Newly Elected Doges«, u: Neo-Latin Contexts in Croatia and Tyrol. Challenges, Prospects, Case Studies, ur. Neven Jovanović et al., Boehlau Verlag, Wien – Köln – Weimar, 2018, 81-104. 122 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) da svečanom proglašenju novog dužda prisustvuju predstavnici komuna pod mletačkom vlašću, od kojih se očekivalo da svoju odanost novom vladaru i Serenissimi potvrde biranim govorničkim nastupom. Orationes in creatione ducis dobro su poznata vrsta, bogato dokumentirana kad je riječ o govornicima koji potječu s mletačke Terraferme; sačuvani govori redovito potječu iz 16. st. i najčešće su sastavljeni na talijanskom.39 No kad je riječ o poslanicima iz Dalmacije, podatci kojima smo donedavno raspolagali bili su vrlo škrti. Stanje se promijenilo zahvaljujući istraživanju Luke Špoljarića, koji je uspio identificirati sedam govora za novoizabranoga dužda koje su održali predstavnici dalmatinskih komuna. To su: Ambroz Mihetić u ime Šibenika (1458), Rafael Nassi u ime Zadra (1462), Jakov Andreis u ime Trogira (1462); anonimni poslanik (Ivan Kršava?) u ime Zadra (1472); Petar Andrijin Cega ili Pavao Petrov Andreis u ime Trogira 1472; Marko Cipiko ili Mate Chiudi u ime Trogira (1474), Marko Marulić u ime Splita (1474). Do danas su u rukopisnom prijepisu sačuvana samo dva – Mihetićev i zadarskog anonima.40 Kad je riječ o drugoj vrsti, tj. o orationes in adventu / in discessu praetoris, podatci su kudikamo škrtiji, a građa još nije temeljito bibliografski ni studijski istražena.41 Ovdje navodim dostupna tiskana izdanja takvih govora:42 Zaccaria Trevisan Stariji, Orazione del capitanio di Padova Zaccaria Trevisan in onore del suo successore Pietro Rimondo, verso la fine di marzo dell’anno 1407, govor u povodu vlastita odlaska s dužnosti kapetana Padove, u čast svojemu nastupniku Pietru Arimondu, 1407. Objavljeno u: Percy Gothein, »Zaccaria Trevisan«, Archivio Veneto, 21 (1937), 1-59 (28-30). Guarino Veronese, Laudatio in praeclaros viros Zachariam et Albanum Venetiarum cives, govor u povodu odlaska s dužnosti Zaccarije Trevisana starijeg i dolaska Albana Badoera kao potestata Verone, 1409. Objavljeno u: R. Sabbadini, La scuola e gli studi di Guarino Guarini Veronese, Catania, 1896, 170-172. Guarino Veronese, Pro(h)emium in municipales Vincentinorum leges [naslov u rukopisu], elogij Francesca Barbara, potestata Vicenze na odlasku s dužnosti, 1425. Objavljeno pod naslovom Liber primus. Incipiunt Statuta communis Vincentiae, u: Statuta communis Vincentiae, Venetiis, per Simonem Papiensem dictum Biuilaquam, 1499, f. 1-1v.

39 Dostupni su u tiskanim antologijama: Delle Orationi recitate a principi di Venetia nella loro creatione da gli ambasciadori di diverse città, prir. Franscesco Sansovino, Ve- necija, 1562; Scielta delle orationi fatte nella creatione del Seren.mo prencipe di Vinegia Pasqual Cicogna, prir. Agostino Michele, Venecija, 1587. 40 Usp. Špoljarić, n. dj. (38), 91-92. 41 Jedini poznat mi rad koji bi trebao sadržavati sustavniju obradbu tog područja još nije objavljen tiskom; dostupan je samo kao sažetak izlaganja na znanstvenom skupu; usp. Clémence Revest, »Humanistic Oratory and Venetian Power in the Terraferma Cities (ca. 1400–50)«, The 63rd Annual Meeting of the Renaissance Society of America, Chicago, 30 March – 1 April 2017; internet, pristupljeno 15. siječnja 2019. 42 Na ovom popisu najsrdačnije zahvaljujem kolegici Clémence Revest, koja ga je ljubazno priopćila posredovanjem Luke Špoljarića. B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 123

Oratio Gasparini Pergamensis: De laudibus praetoris urbani in suo discessu, govor Gasparina Barzizze u povodu odlaska s dužnosti Marca Giustiniana, prvoga mletačkoga rektora Bergama, 1428. Objavljeno u: Giovanni Cremaschi, »Ignoto discorso politico di Gasparino Barzizza«, Bergomum; studi di letteratura, storia e arte, 50 (1956), 4, 1-10 (8-10). Giovanni da Spilimbergo, elogij Marca Dandola, upravitelja u Patria del Friuli, 1429. (Prooemium u Constitutiones patriae Foriiulii). Objavljeno u: Laura Casarsa, »Giovanni da Spilimbergo e l’elogio di Marco Dandolo«, Metodi e ricerche: rivista di studi regionali, 17 (1998), 2, 51-62 (57-59). Gasparino Barzizza, Oratio in accessum novi praetoris, govor u povodu nastupa Francesca Barbara na dužnost potestata Bergama, 1430. Objavljeno u: Maria Pia Tremolada, »Oratio Gasparini Pergomensis in accessum novi pretoris’. L’ignota orazione di Gasparino Barzizza per l’insediamento di Francesco Barbaro nella carica di pretore di Bergamo. (Agosto 1430)«, Libri e documenti: Archivio Storico Civico e Biblioteca Trivulziana, 14 (1989), 78-80. Sličan je, iako se ne odnosi na gradskoga kneza: Ambrogio Avogadro, Oratio Ambrosii Advocati juris-consulti nomine populi Brixiensism, cum Vexillum, ac Belli decora Francisco Barbaro extra ordinem… donata sunt, govor u povodu odlaska Francesca Barbara, kapetana Brescie, 1440; objavljeno u: Evangelistae Manelmi Vicentini Commentariolum de quibusdam gestis in bello Gallico ill. v. Francisci Barbari, praefecti praesidii Brixiae, seu, De obsidione Brixiae ann. MCCCCXXXVIII, Brixiae, Typis Joannis-Mariae Ricciardi, 1728, 66-68. Iz popisa je razvidno da su svi ti govori održani na području mletačkoga kopnenog posjeda i da nijedan nije mlađi od 1440. Nedostatna istraženost građe nuka na oprez u zaključcima, no možda bi se tako malen broj i ograničen vremenski raspon njihova nastanka mogao povezati s deklariranom nesklonošću središnje vlasti prema javnim nastupima u kojima se slavi lokalni mletački dužnosnik. Prigodu za takve pohvale pružale su upravo svečanosti u povodu dolaska novoga kneza (ili odlaska staroga), pri čemu je komunalni ritual u prekomorskim posjedima bio sličan onom na Terrafermi: uključivao je doček novog upravitelja, procesiju građana i pripadnika lokalnih elita, primopredaju znakova vlasti, svečanu misu u katedrali i izjavu vjernosti.43 Mletačka vlast nastojala je da se knez na području svoje uprave percipira kao simbolički predstavnik samoga dužda ili kolektivne mletačke vlasti, pri čemu je njegova osoba trebala ostati u drugom planu Stoga je nakon 1425. bilo strogo zabranjeno organizirati svečane dočeke i držati počasne govore, a čitava smjena dužnosnika trebala se sastojati u tome da stari i novi knez izreknu kratke, jednostavne formule primopredaje. Desetorica su zabranu ponovila 1458, izričito zahtijevajući od novoga kneza da sam ne drži nikakav govor i da ne dopusti ni

43 Usp. Monique O’Connell, Men of Empire: Power and Negotiation in Venice’s Maritime State, Johns Hopkins University Press, Baltimore, 2009, 59-61 (poglavlje naslovljeno »Ritual and Public Space«). 124 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) svečani skup građana ni govore u čast dužnosnika na dolasku ili na odlasku.44 Već i taj podatak, kao i fragmentarno sačuvana evidencija, ukazuju na to da se zabrana vrlo često ignorirala, tj. da su i knezovi i njihovi podanici nastavili održavati svečane govore u prigodi primopredaje vlasti.45 Kako smo vidjeli, postoje sačuvani primjerci govora za knezove održanih na mletačkim kopnenim područjima, ali dosad nije bio poznat nijedan takav govor iz koje dalmatinske komune. Rozanov govor vrijedan je već zbog te svoje jedinstvenosti, a dodatnu mu zanimljivost daje činjenica da govornik nije patricij, nego građanin-pučanin. Iako nije moguće sa sigurnošću kazati da je Rozan svoj govor uistinu održao, iz teksta je posve očito da je napisan s namjerom da se izgovori javno, pred novim knezom, u sklopu svečanoga njegova dočeka, u nazočnosti nadbiskupa i okupljenoga mnoštva. No ne treba zaboraviti da je Rozanov govor književni tekst te da zaslužuje proučavanje upravo iz te perspektive. Sadržaj i struktura govora te biblijske, patrističke i klasične referencije kojima je gusto ispunjen legitimiraju Rozana kao humanistički obrazovana autora. Zamjetna je ostentativna autorova potreba da se iskaže raznovrsnom učenošću: na malom tekstovnom prostoru citira niz grčkih i rimskih te ranokršćanskih pisaca (Platon, Diodor Sicilski, Plutarh, Ciceron, Katul, Vergilije, Horacije, Livije, Propercije, Ovidije, Seneka, Plinije Stariji, Marcijal, Juvenal, sv. Jeronim, [Pseudo-]Augustin itd.); obilno navodi Bibliju; spominje manje poznate realije antičkog svijeta, uvodi mitološke i astronomske aluzije;46 služi se rijetkim riječima (koje su očito dio njegove potrebe za intelektualnim isticanjem, bez obzira na to što ih često piše nepravilno; npr. creper 11, dactilotheca 12, lentisco 3, mnemosomum 13, strumosus 2 itd.). Pozornost privlači i Rozanovo programatsko pozivanje (u pismu Sanudu) na sv. Jeronima kao na književni uzor, koje u prvi čas, s obzirom na žanr epideiktičkoga govora, može čitatelja zbuniti.47 Napose je pak zanimljiva činjenica da je splitski govornik očito poznavao djela Francesca Filelfa (1398-1481), jednog od najslavnijih humanista talijanskoga quattrocenta, o čijim se odjecima na ovoj strani Jadrana znade vrlo malo.48 Dakako, bit će potrebno Rozanov panegirik in adventu smjestiti u žanrovski kontekst prigodnoga govorništva u Mletačkoj Republici, pri čemu će osobito korisna biti

44 Usp. O’Connell, ibid., 59 45 Usp. Monique O’Connell, »The Multiple Meanings of Ritual: Orations and the Tensions of Venetian Empire«, u: Rituals of Politics and Culture in Early Modern Europe: Essays in Honour of Edward Muir, ur. Mark Jurdjevic i Rolf Strøm-Olsen, Centre for Refor- mation and Renaissance Studies, Toronto, 2016, 91-110. 46 O svemu tome vidi u bilješkama uz izdanje u prilogu. 47 Za objašnjenje koje mi se čini uvjerljivim usp. bilj. 6 uz hrvatski prijevod u prilogu. 48 Na jedan Filelfov trag kod Rozana upozorio me je Neven Jovanović, kojemu ovdje srdačno zahvaljujem. Nakon toga pronašao sam ih još nekoliko; svi su zabilježeni u bilješka- ma uz izdanje i prijevod. Za pregled Filelfovih veza s Dalmacijom (u njega Rozan, dakako, još nije mogao biti uključen) usp. Jeroen De Keyser: »Dalmatia and Dalmatian Connecti- ons in the Epistolarium of Francesco Filelfo«, CM XXVII (2018), 75-100. B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 125 usporedba s govorima in adventu / in discessu praetoris te uvid u to koliko je Rozan usvojio tada sveprisutni ciceronovski retorički model. Sve te zadaće ostaju ipak izvan okvira ovog rada, kojemu je glavna svrha da posluži kao uvod prvom izdanju govora za Alviza Cappella. Njime se Ivan Rozan pojavljuje pred nama kao novo, dosad potpuno nepoznato ime splitskoga, pa onda i hrvatskoga humanizma.

6. Načela ovog izdanja

Ovo je editio princeps Rozanova govora. Predložak joj je jedini, već spomenu ti rukopis, koji se čuva u mletačkoj Marciani pod signaturom Lat. Cl. XIV 246 (= 4683), na folijima 145v-150r. Budući da predložak smatram (djelomičnim) autografom, u izdanju sam zadržao Rozanovu neklasičnu ortografiju sa svim njezinim nedosljednostima. Od mnoštva primjera odabirem samo nekoliko. Neklasična ortografija: pęnis (umj. pennis) 3, penam 2, ymaginem 2, nimpha 9, consumatissimum 1, dirrigis 6 (ter); mirrę 3, pangratium 1, mnemosomum 13, Fabritius 8, Ponpilium 9, Ponpei 12, Tyresiam 9, Calcanta 9 itd. Vlastite nedosljednosti: archipręsule 3 : archipresulem 12 : presul 1; prętor(-) tit., 1, 3, 9 : pretor(-) 2, 5, 12, 13; tuę nobilissimę familie 4; felic- 5 : foelic- 9, 11 (bis) : fęlic- 3, 10 itd. Ispravke sam unosio samo kod očiglednih omaški i ondje gdje je to bilo potrebno radi razumljivosti teksta. Upravo zbog takvih svojstava autografa, tj. zbog nemogućnosti da se utvrdi Rozanov usus scribendi, tekst posvetne poslanice nisam uspostavio prema pretpostavljenom autorskom zapisu, nego sam i nju dao onako kako se nalazi u rukopisu, intervenirajući samo ondje gdje je bilo nužno. Jedina neoznačena intervencija u poslanici sastoji se u tome što sam minuskulno inicijalno v uvijek pisao kao u (npr. vacuis > uacuis, vrbe > urbe). U latinskom tekstu kratice su razriješene bez zagrada, a interpunkcija i uporaba velikih slova usklađene su s današnjim uzusom; unesena je i podjela na obrojčene paragrafe. Priređivačke intervencije u tekstu omeđene su uobičajenim zagradama: […] označuje tekstni višak, a <…> tekstni manjak. Bilješke ispod latinskoga teksta sadrže tekstološki aparat (otisnut podebljanim slogom) i aparat izvora (običnim kurzivom); na nekoliko mjesta dodan je (također običnim kurzivom) i realni komentar, i to radi identifikacije povijesnih osoba te jednom radi objašnjenja mitološko-astronomsko-kalendarske aluzije. Bilješke uz prijevod ponavljaju identifikacije citata i aluzija, ali uz njih je pridodan opširniji realni komentar. Iz tehničkih razloga razne vrste bilježaka nije bilo moguće odvojiti u zasebne skupine. Na korisnim savjetima u priređivanju teksta i prijevodu zahvaljujem Nevenu Jovanoviću, Branku Joziću, Darku Novakoviću, Vladi Rezaru i Luki Špoljariću. Dakako, svi eventualni propusti ostaju samo moji. 126 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

/145v/ Ioannes Rosanus magnifico Marino1 felicitatem dicit

1 Solent Parthi ad reges suos et dominos accedere non uacuis manibus. Cum igitur certi nuncii copiam nactus essem soceris,2 ymo patris mei, comestabilis meritissimi,3 obstrictus sum sibi ad magnificentiam tuam dare oratiunculam dedicandam huic clarissimo pretori nostro, uiro sane integerrimo, quamquam in ista urbe uirtutem uelut Bruti simulationes opus est supprimere,4 adeo ceca est inuidia – inuidia, inquam, mordax sui.5 Interea, magnifice domine (namque tu sols has meas esse aliquid putare nugas),6 has meas lucubratiunculas, qualescumque sint, prospicies et perleges, nec ascribas uolantis calami deliramentis, nec si alicubi diui Hieronimi me plagiarium esse offendes: ille enim mihi in hoc dicendi genere et cothurnum et petasos et estrum suggerit. 2 Vale, et si tuo consilio, ope aut opera socer meus, ymo pater, in peragendo meo negotio uti uellet, fac tandem intelligam penes simplicitatem tuam fidem,7 uirtutem et commendationem nostram non uulgarem fuisse. Iterum uale et clarissimo patruo tuo8 me commendare non dedigneris, quem optime ualere cupio et uiuere Nestoris annos.9 Ex Spalato, die XXIII Maii 1504.

Ex tergo: Magnifico et generoso domino Marino Sanuto, ordinum sapienti, domino suo collendissimo, Venetiis.

1 i. e. Marino Sanuto iuniori (1466-1536) 2 soceris] ita 3 corr. ex incertissimi 4 cf. Cic. Brut. 53; Liv. 1,56 5 cf. Hier. Ep. 45,4 6 cf. Catull. 1,3-4 7 ante fidem ipse s… cancellavit 8 i. e. Francisco Sanuto 9 uiuere… annos] cf. Mart. 11,56,13 B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 127

Ivan Rozan želi sreću uzvišenomu Marinu1

Običaj je kod Parta da pred svoje kraljeve i gospodare ne izlaze praznih ruku. 1 Kad mi se dakle ukazala prilika da za pouzdana glasnika imam svojeg tasta, da ne kažem oca, prezaslužnoga komestabila,2 osjetih obvezu da mu za tvoju uzvišenost predam malen govor posvećen ovomu našem preslavnom knezu, čovjeku doista besprijekorna poštenja – premda u tom tvojemu gradu vrline valja prikrivati kao što je Brut hinio glupost;3 toliko je zavist slijepa – zavist, velim, što izjeda samu sebe.4 Ti međutim, uzvišeni gospodine (jer ti za ove moje trice držiš da nešto vrijede),5 pregledaj i pročitaj ovo moje djelce, kakvo god bilo, i nemoj ga ubrojiti među nabrzinu napisane ludorije, pa ni onda ako nađeš da sam negdje potkradao sv. Jeronima: tȁ on meni u ovoj vrsti govorenja pruža i koturn, i šešir, i nadahnuće.6 Budi pozdravljen, a ako bi ti se moj tast, da ne kažem otac, u obavljanju 2 mojega posla želio obratiti radi savjeta ili djelatne pomoći, daj da konačno shvatim kako ti, kojeg resi čestitost, nisi moju vjernost, vrlinu i valjanost doživio kao nešto sasvim obično i svakodnevno. Još jednom budi pozdravljen i nemoj otkloniti molbu da me preporučiš svojemu preslavnom stricu,7 kojemu želim da ga prati dobro zdravlje i da doživi Nestorove godine.8 U Splitu, dne 23. svibnja 1504.

Na poleđini: Uzvišenom i plemenitom gospodinu Marinu Sanudu, članu Vijeća mudrih, svojemu prepoštovanomu gospodinu, Venecija.

1 Odnosi se na Marina Sanuda Mlađega (1466-1536), službenoga kroničara Mletačke Republike, pisca glasovitih dnevnika (Diarii) i bibliofila. 2 Komestabil (comestabilis, con/n/estabile, contestabile) bio je zapovjednik čete (obično oko 25-50 ljudi). 3 Lucije Junije Brut, nećak posljednjeg rimskoga kralja Tarkvinija Ohologa i uteme- ljitelj rimske republike, pretvarao se da je glup kako ne bi stradao od ruke okrutnoga strica; nadimak Brutus znači tup, glup. Usp. Cic. Brut. 53; Liv. 1,56. 4 Usp. Hier. Ep. 45,4. 5 Usp. Catull. 1,3-4. 6 Ovdje Rozan zacijelo misli na Jeronimove enkomije, što se nalaze u više njegovih pisama; usp. npr. Hier. Ep. 24, 60, 77, 79, 108. 7 Odnosi se na Francesca Sanuda, brata Marinova oca Leonarda. 8 Usp. Mart. 11,56,13. 128 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

/146r/ Ioannes Rosanus in aduentu clarissimi uiri Aloysii Capello,10 Spalatine urbis prętoris dignissimi

1 Legimus, reuerendissime presul,11 clarissime prętor, Lycurgum illum Lacedemonium, uirum sane non minus grauissimum quam omnium disciplinarum consumatissimum, plura ludorum genera inuenisse: Troium, cęstum, pilum, pangratium,12 palestram et cętera id genus, quę a Propertio meo luculenter et graphice exarata offendimus.13 Quibus etiam puellas cum maribus colluctari haud indecens esse constituit; non quod ille sapientissimus uir ad aliquod libidinis oblectamentum id faceret (ut forsan ignauum uulgus et qui nasum rhinocerotis habent14 existimant), sed, cum femine eiusdem sint nature cum maribus, isdem etiam studiis ob euitandam imprimis ignauiam, quę teste Augustino uiui hominis est sepultura,15 uterentur. In his enim ludis, ut Plutarchus tradit, uerecundia aderat, petulantia aberat.16 Quod genus ludicri etiam Plato, philosophorum deus, in libris de legibus et re publica sumopere approbat.17 2 Quorsum ista tam longo repetita ellogio et forsan nonnullis strumoso? Si in antiquorum spectaculis his ludis uti licebat, quanto minus mihi [haud] temerarium esse debet hanc meam oratiunculam in hoc festiuissimo tempore, in hac candidissima luce, ante tantam ciuium coronam more patrio consumere? Nec uereor capitalem penam iuxta Alexandri Macedonis edictum incidisse si ego, nec Apelles nec Lysippus, tanti hominis ymaginem /146v/ effigiare presumpserim.18 Dicturus enim sum de tuis amplissimis laudibus, clarissime pretor, de nostro omnium in te animo ac singulari quadam exultatione. 3 Cum primum apud nos increbruisset te in isto munere assumptum fuisse, omnes isti tui dilectissimi ciues tanta animi uoluptate affecti fuerunt quod, si in illa (quę tota fuit rationis et mere simplicitatis) summum bonum extitisset, nos

10 Aloysius Capellus (? - post 1520) fuit praetor (i. e. comes et capitaneus) urbis Spalati 1504-1507. 11 Bernardus II Zanne (ca. 1450-1517) fuit archiepiscopus Spalatensis 1503-1514. 12 pro pancratium 13 cf. Prop. 3,14 14 cf. Mart. 1,3,6 15 cf. Ps.-Aug. Sermones ad fratres in eremo commorantes. Sermo 17: De vigilatione et otiositate vitanda; Sen. Ep. 82,3 16 cf. Plut. Lyc. 14 17 cf. Pl. Leg. 832d-834d; Resp. 452a-b; 457a 18 cf. Hor. Ep. 2,1,237-241; Plin. HN 7,125; 37,8 B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 129

Govor Ivana Rozana u prigodi dolaska preslavnoga muža Alviza Cappella,9 vrlo dostojnoga kneza grada Splita

Čitali smo, preuzvišeni biskupe10 i preslavni kneže, da je onaj slavni 1 Lakedemonjanin Likurg, čovjek koji se jednako isticao dostojanstvom i dubokom učenošću, izumio više vrsta igara: Troju,11 šakanje s remenjem, loptanje, pankratij,12 hrvanje i ine takve stvari, što ih nalazimo sjajno i slikovito zabilježene u mojega Propercija.13 Odredio je kako nije nepristojno da se u njima i djevojke bore s muškarcima; no taj premudri čovjek nije to učinio radi nekakva uživanja u putenim nasladama (kao što možda misli besposleni puk i oni u kojih je nos kao u nosoroga),14 nego zato da bi žene, budući da imaju istu prirodu kao i muškarci, ujedno gajile i ista nastojanja, i to ponajprije radi izbjegavanja lijenosti, koja je, po svjedočanstvu Augustinovu, pokop živa čovjeka.15 Te je naime igre, kako piše Plutarh, pratila čednost, a daleko je od njih bila raskalašenost.16 Čak i Platon, bog među filozofima, u svojim knjigama o zakonima i o državi veoma odobrava tu vrstu zabave.17 Kamo smjera ta tako izdaleka započeta, za neke možda i prenapuhana po 2 hvala? Ako je takve igre bilo dopušteno održavati na priredbama u starini, koliko onda mora biti razložitije da ja u ovoj svečanoj prigodi, za ovako vedra sunčanog dana, pred tolikim skupom građana, po običaju predaka izložim ovaj svoj mali govor? I ne bojim se pritom da ću, prema ediktu Aleksandra Velikoga, zaslužiti smrtnu kaznu ako se usudim, premda nisam ni Apel ni Lizip, prikazati lik tako znamenita čovjeka.18 Moja je naime nakana, preslavni kneže, govoriti o tvojim sjajnim zaslugama, o naklonosti što je svi mi prema tebi osjećamo i o našem takoreći jedinstvenom oduševljenju. Čim se kod nas proširio glas da si određen za ovu dužnost, sve je tvoje 3 ljubljene građane obuzelo tako veliko veselje (koje je u cijelosti poteklo iz razuma i čiste prostodušnosti) da bismo se, kad bi se u njemu sastojalo ono najveće dobro,

9 Alviz Cap(p)ello (? – nakon 1520) bio je splitski knez 1504-1507. 10 Odnosi se na Bernarda Zanu (oko 1450-1517), koji je bio splitski nadbiskup 1503- 1514. 11 Troja ili igra Troje (Troia, ludus Troianus, ludus Troius, ludus Troiae) rimska je jahačka igra u kojoj sudionici simuliraju borbu. 12 Pankratij je atletsko natjecanje koje uključuje šakanje i hrvanje. 13 Usp. Prop. 3,14. 14 Usp. Mart. 1,3,6. 15 Usp. Ps.-Aug. Sermones ad fratres in eremo commorantes. Sermo 17: De vigilatione et otiositate vitanda. Pseudo-Agustin tu se poziva na riječi »onoga poganina koji je bio predragi prijatelj svetog Apostola« (tj. Pavla) – pri čemu dakako misli na Seneku Mlađega (usp. Sen. Ep. 82,3). 16 Usp. Plut. Lyc. 14. 17 Usp. Pl. Leg. 832d-834d; Resp. 452a-b; 457a. 18 Usp. Hor. Ep. 2,1,237-241; Plin. HN 7,125; 37,8. 130 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

omnes fęlices ac beatos esse existimaremus. Effluxit enim cor nostrum, gauisus fuit animus, exultauerunt uiscera, gestierunt affectus, ut pote quod talem ac tantum prętorem nacti essemus, iustissimum, prudentissimum, sapientissimum, integerrimum! Quod si nobis omnibus, et pueris etiam, qui nondum ere lauantur.19 illo tunc coram ostendere licuisset uel translationem Abacuc ad Danielem, uel Philippi ad eunucum,20 uel, ut poetice loquar, Dedaleis aut Persei pęnis,21 partes nostras nullis tempestatum anfractibus, nullis procellarum fragoribus, nullo uentorum turbine obeundas destituisemus. Quę omnia pro uirili parte reposuimus, dum in aduentu tuo, prętor, dies era tinnitibus, aera tormentis fatigauimus, cum isto nostro reuerendissimo archipręsule omnes tibi obuiam sureximus, aras deorum lentiscentibus22 sertis redimimus, templa lauro et redolentibus flosculis instaurauimus, thuris et mirrę et ceterorum aromatum odore im/147r/pleuimus (non enim Deus diligit nisi bona, ualde bona, ut in Scripturis de finibus bonis, ualde bonis legimus),23 cum presertim nobis non ecatumbe, non statę cerimonię, non Quinquatria, non itidem ludi Isthmici, non Olimpiaci, non Terapnęi suppetant, quibus te ac tuum aduentum merito prosequi deberemus. 4 Venisti tandem: quę te tam leta tulerunt sęcula, qui talem tanti genuere parentes?24 Quid igitur primum, quid medium, quid ultimum dicam? An de tuę nobilissimę familie et parentum25 titulis sumam exordia? An de tuis amplissimis uirtutibus, an de nostra singulari congratulatione? Nam si de maiorum tuorum laudibus omnia congrua dicere uoluero, adulari putabor; si quędam subtraxero (ne incredibilia uideantur), illis damnum mea faciet uerecundia. Huiusce igitur Eleusini26 maris credere fragoribus desistam:27 ad te ueniam, de te mihi sermo habendus sit.

19 et pueris… lauantur] cf. Iuv. 2,152 20 Abacuc… eunucum] cf. Hier. Ep. 3,1 (Dn 14,33-38; Act 8,26-40) 21 Dedaleis aut Persei pęnis] cf. Ov. Met. 8,183 sqq.; 4,621 sqq. 22 pro lentescentibus 23 cf. Gn 1,4.10.12.18.21.25.31 24 Verg. Aen. 1,605-606, ubi: …tanti talem… 25 ipse corr. ex maiorum 26 pro Euxini (cf. Ov. Trist. 4,4,55-58) 27 cf. Hier. Ep. 1,2 B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 131 svi smatrali sretnima i blaženima. Tȁ razgalilo se srce naše, uzradovala se duša, od veselja se potresla utroba, razigrala se čuvstva, jer dobismo tako znamenita i tako izvrsna kneza, nadasve pravedna, razborita, mudra i čestita! Pa kad bi nam svima, čak i djeci koja još ne plaćaju ulaz u kupalište,19 bilo moguće u njegovoj nazočnosti prikazati bilo prijenos Habakukov k Danielu ili Filipov k eunuhu,20 ili, da se izrazim pjesnički, let na krilima Dedalovim ili Perzejevim,21 nikakve nas vremenske nepogode, nikakve olujne grmljavine, nikakav vihorni vjetar ne bi natjerao da odustanemo od igranja svojih uloga. Sve smo to u skladu sa svojim snagama zamijenili time što smo u povodu tvojega dolaska, kneže, svaki dan mjed izmarali zvonjavom, a zrak pucnjavom topova, s ovim našim preuzvišenim nadbiskupom svi smo ustali da te dočekamo, žrtvenike bogova okitili smo savitljivim girlandama, hramove smo uresili lovorovim vijencima i mirisnim cvjetićima, ispunili ih kadom tamjana, mirhe i drugih miomirisa (jer Bogu je milo samo ono što je dobro, veoma dobro, kako u Pismima čitamo o dobrim, veoma dobrim dovršetcima),22 osobito budući da mi nemamo na raspolaganju ni hekatombe, ni ustaljene obrede, ni Kvinkvatre, ni Istamske, Olimpijske ili Terapnejske igre,23 kojima bismo tebe i tvoj dolazak morali s razlogom popratiti. Napokon si došao: o sretno li doba što tebe porodi, dični li mati i otac takova 4 sina!24 Što dakle da kažem kao prvo, što u sredini, što li na kraju? Da započnem od tvoje plemenite obitelji i od naslova što ih nose tvoji roditelji? Ili od tvojih presjajnih vrlina, ili od naše posebne čestitke? Jer odlučim li o zaslugama tvojih predaka kazati sve kako se priliči, mislit će se da se dodvoravam; ako što izostavim (da se ne bi činilo nevjerojatnim), moja će im suzdržanost nanijeti štetu. Stoga se neću povjeriti tom olujnom Eleuzinskom25 moru: prijeći ću na tebe, valja mi o tebi govoriti.

19 Tj. malena djeca, koja su u javna kupališta u starom Rimu ulazila bez plaćanja; usp. Iuv. 2,152. 20 Usp. Hier. Ep. 3,1 (Dn 14,33-38; Dj 8,26-40). 21 Usp. Ov. Met. 8,183 i slj.; 4,621 i slj. 22 Usp. Post 1,4.10.12.18.21.25.31 23 Hekatombama su se u antici zvale žrtve od stotinu goveda; općenito: velike žrtve. Kvinkvatre, odnosno Velike kvinkvatre (od quinquatrus: peti dan nakon Ida u ožujku, tj. 19. III), u Rimu su bile svetkovine u čast božice Minerve; slavili su ih obrtnici, učenici i učitelji, glumci, pisci i dr. Istamske igre bile su najznačajnije natjecanje u antičkoj Grčkoj nakon Olimpijskih igara; održavale su se u Istmu kraj Korinta svake druge godine, a bile su posvećene Posejdonu; u početku su obuhvaćale natjecanja u atletici i utrkama konjskih zaprega, poslije i u pjesništvu i glazbi. Olimpijske igre bile su svegrčke igre koje su se održavale svake četvrte godine u slavu boga Zeusa, u grčkom svetištu Olimpiji na Peloponezu. Terapnejske igre pjesnički je naziv (prema malom gradu Therapnae u Lakoniji) za spartanske igre; na njima su smjele sudjelovati i žene, i to boreći se na grčki način, bez odjeće. 24 Usp. Verg. Aen. 1,605-606. 25 Eleuzinskog: pogrešno umjesto »Euksinskog«, tj. Crnog mora. U antici je Crno more bilo na glasu kao opasno za plovidbu zbog snažnih vjetrova i visokih valova (usp. npr. Ov. Trist. 4,4,55-58). Za izraz usp. Hier. Ep. 1,2. 132 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

5 Video te, clarissime pretor, bonis auibus, meliori omine, optima temporis oportunitate aduenisse, quo uidelicet augustissimum sydus supremo Ioui et dilectissimę suę rapinę dicatum dominatur,28 quo uniuersus orbis nouis uiribus decoratur, aeris temperie, stellarum clementia, uentorum lenitate, maris tranquilitate, arborum proceritate, herbarum luxurie, florum odore, aquarum susurro, auium concentibus, quę omnia nobis tecum uel media hyeme arriderent arridebuntque: uidimus enim in tuo felicissimo aduentu tantam rerum copiam affluxisse quanta non Romanis cum regis Porsene bona uendebantur,29 non /147v/ Syculis ad aram Palici30 forsan in omnibus31 affluxerant. 6 Iustitiam, quam in cęlum migrasse tradunt,32 te comitatam fuisse arbitramur. Illa tibi in omnibus faculas suggerit quales nec Cęres in raptu Proserpinę,33 illam tu diligis, illam amplecteris,34 illam foues, ab illa numquam recedis. Legisti enim Egiptios oculum pro iustitia pingere consueuisse,35 quasi pro nobiliore parte corporis et iustitię uigilantissimo custode; unde poete fabulantur Argum illum totum oculatum fuisse, iustitia scilicet36 plenum. Aristides non alia de re iure optimus dicitur nisi quod iustissimus haberetur.37 Oculum igitur iustitię dirrigis dum nulla personarum acceptatione, nullis precibus, nullo odio, nullo timore, nullo amore deflecteris, sed obturatis auribus, ut alter Vlyxes ad cantus Syrenarum, omnia pertransis, repellis, suppeditas. Caueant a te assentatores, qui nisi eo confluunt ubi plurimum tum temerarię38 fortunę, tum leuitatis odorauerint; caueant a te susurrones, genus omnium pessimum, caueant, inquam, tamquam nautę a saxo Ceraunio. Susurro enim et bilinguis maledictus, ut inquit Ecclesiastes,39 multos

28 Ursa Maior (i. e. Callisto nympha ob iram Iunonis ursa facta et a Iove inter sidera relata), quae mense Maio summum caelum tenet. Aloysius autem Capellus Spalatum advenit die 13. mensis Maii A. D. 1504. 29 cf. Liv. 2,14 30 cf. Verg. Aen. 9,585 31 corr. ex forsani(n)o(mn)ib(us) 32 cf. Ov. Met. 1,150 33 cf. Claud. Rapt. Pros. 3,392 sqq. 34 ante amplecteris ipse foues cancellavit 35 cf. Diod. Sic. 3,4,3 36 corr. ex silicet 37 cf. Plut. Arist. 6; Cic. Sest. 141 38 corr. ex temerę 39 pro Ecclesiasticus (i. e. Liber Iesu filii Sirach) B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 133

Vidim, preslavni kneže, da si došao uz dobre najave, uz još bolje znamenje i u 5 ponajbolje vrijeme – ono, naime, kada gospoduje najuzvišenije zviježđe, posvećeno višnjemu Jupiteru i najmilijemu njegovu plijenu,26 kada se sav svijet zaodijeva uresom nove snage, toplinom uzduha, milostivošću zvijezda, blagošću vjetrova, utihom mora, vitkošću stabala, bujnošću trave, mirisom cvijeća, žuborom voda, pjevanjem ptica; no s tvojom prisutnošću nama bi se sve to tako ugodno zbivalo i zbivat će se i usred zime: tȁ vidimo da je s tvojim blagoslovljenim dolaskom prispjelo toliko izobilje kakvo sve u svemu možda nije priteklo ni Rimljanima kod prodaje dobara kralja Porsene27 ni Sikulima kraj Palikova žrtvenika.28 Držimo da se pravda, za koju pripovijedaju da se odselila u nebo,29 pridružila 6 tvojoj pratnji. Ona ti u svim poslovima pruža baklje kakve ni Cerera nije imala kod otmice Prozerpine;30 nju ti ljubiš, njoj si odan, nje se nikada ne odričeš. Čitao si, svakako, da su Egipćani običavali umjesto pravde slikati oko,31 kao plemenit tjelesni organ i kao najbudnijega čuvara pravde; stoga pjesnici pripovijedaju da je onaj slavni Arg bio sav prekriven očima, što hoće reći pun pravde. Samo se iz jednoga razloga za Aristida veli, i to s pravom, da je bio najbolji, a to je zato što su ga smatrali najpravednijim.32 Oko pravde usmjeruješ, dakle, kada se ne daš skrenuti nikakvom pristranošću, nikakvim molbama, nikakvom mržnjom, nikakvim strahom, nikakvom ljubavlju, nego začepljenih ušiju, poput drugog Odiseja uz pjev Sirena, kraj svega prolaziš, sve suzbijaš, sve svladavaš. Neka se tebe čuvaju udvorice, koji se okupljaju samo ondje gdje nanjuše da u izobilju ima nezaslužene sreće i lakoumnosti; neka te se čuvaju klevetnici, najgora vrsta od svih, neka se čuvaju, velim, kao pomorci Keraunijske stijene.33 »Klevetnik i

26 Pod Jupiterovim najmilijim plijenom misli se na nimfu Kalistu, koju je on obljubio, a Junona je za osvetu pretvorila u medvjedicu; Jupiter ju je uznio na nebo, gdje je postala zviježđem Velikoga medvjeda. To se zviježđe nalazi na sredini noćnoga neba u svibnju, a Alviz Cappello doputovao je u Split 13. svibnja 1504. 27 Lars Porsena, kralj etrurskoga grada Kluzija, nakon neuspješne opsade Rima 508. pr. Kr. svoj je tabor, obilno opskrbljen plodovima obližnjih polja Etrurije, napustio ostavivši ga kao poklon Rimu, tada osiromašenu zbog duge opsade; da narod ne bi opljačkao tabor, Rimljani su ono što je bilo u njemu prodali; taj se događaj naziva »prodaja dobara kralja Porsene«; usp. Liv. 2,14. 28 ��Palik je jedan od dva brata blizanca koji su bili božanstva vulkanskog jezera na Sici- liji; Sikuli su bili stanovnici istočnog dijela Sicilije; za obilne žrtve na oltaru koje su trebale umilostiviti Palike usp. Verg. Aen. 9,585. 29 Usp. Ov. Met. 1,150. 30 Usp. Claud. Rapt. Pros. 3,392 i slj. 31 Usp. Diod. Sic. 3,4,3. 32 Usp. Plut. Arist. 6; Cic. Sest. 141. 33 ��Keraunijska stijena je naziv za planinski lanac u Epiru, čiji ��su kameniti rtovi u Jon- skom moru bili velika opasnost za pomorce (usp. Hor. Carm. 1,3,20; Prop. 1,18,9; 2,16,3 i dr.). 134 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

turbauit pacem habentes, multos comouit et disperdit illos de gente in gentem, urbes munitas destruxit et domos magnatorum effodit, uirtutes populorum concidit, gentes for/148r/tes dissoluit; qui illos respicit, non habebit requiem nec amicum in quo requiescat, et plaga eorum linguę cominuet ossa.40 Oculum iustitię dirrigis dum omnibus oppressis succurris, uiduas defendis, pupillos adiuuas, aduenis opitularis;41 monuit enim hoc illud Dominicum per Esaiam: Quęrite iuditium, subuenite oppresso, iudicate pupillo, defendite uiduam;42 item per Hieremiam: Facite iuditium et iustitiam, et liberate ui43 oppressum de manu calumpniatoris, aduenam et pupillum et uiduam nolite contristari neque opprimatis inique.44 Oculum iustitię dirrigis dum te omnibus humanissimum, benignissimum ac clementissimum prębes. 7 Quid enim in principe ipsa clementia comendabilius, quid nobilius, quid pręclarius? Laudatur ille sapientissimus rex Dauid, qui ad preces unius mulierculę Abigail Anabal45 Carmello uiro omnium ingratissimo pepercit.46 Laudatur diuus Augustus, qui interpellationibus Liuię suę L. Cinnam, uirum scelestissimum, missum fecerit.47, 48 Et quanto plus laudum principibus clementia uendicat, tanto seueritas49 supprimit. Nullum enim in utendo clementia aut erare aut culpari uidimus; in summa autem seueritate plurimos et pene omnes. Seueritas enim non sine aliqua ira peruenit et iratus numquam recte iudicat. Hoc solo sumopere culpatur Alexander, qui propter iram multos interremisset. Vnde /148v/ non temere natura ipsa apes ita iracundas esse uoluit, quod relicto in uulnere hostis aculeo pereunt, regem tamen eorum inermem et sic mitem et mansuetum.50

40 Sir 28,15-21, ubi: 15 Susurro et bilinguis maledictus, multos enim turbabit pacem habentes. 16 Lingua tertia multos commouit, et dispersit illos de gente in gentem. 17 Ciuitates muratas diuitum destruxit, et domus magnatorum effodit. 18 Virtutes populorum concidit, et gentes fortes dissoluit. 19 Lingua tertia mulieres uiratas eiecit, et priuauit illas laboribus suis. 20 Qui respicit illam non habebit requiem, nec habebit amicum in quo requiescat. 21 Flagelli plaga liuorem facit: plaga autem linguae comminuet ossa. 41 cf. Vulg. Ps 145,9 42 Is 1,17 43 post et libertate ipse et lib cancellavit 44 Ier 22,3, ubi: … et aduenam… contristare… 45 pro Nabal 46 cf. 1 Sam 25. 47 cf. Sen. Clem. 1,9 48 Laudatur ille… missum fecerit] cf. Francisci Philelfi Ep. 14,47, ubi: Laudatur ille maximus rex David quod placatus precibus mulieris Abigail manus a Nabal Carmello, eius viro, homine uno omnium ingratissimo, quem interimere cum universa familia decreverat, illico abstinuerit. Laudatur Caesar Augustus quod uxoris Liviae consilio Lucio Cinnae, quem perdere cogitabat, anhaelati parricidii veniam dederit. (Francesco Filelfo, Collected letters: Epistolarum libri XLVIII, ed. Jeroen de Keyser, vol. 2, Alessandria, 2017, p. 723) 49 corr. ex sreueritas 50 Vnde… mansuetum] cf. Francisci Philelfi Ep. 14,47, ubi: Apes iracundae sunt et adeo pervicaces ad pugnandum, ut aculeos etiam quibus natura armatae sunt, relinquant B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 135 dvoličnik prokleti«, kako veli Propovjednik,34 »uznemirio je mnoge koji su živjeli u miru, potresao mnoge i prognao ih od naroda do naroda, razorio tvrde gradove, potkopao kuće kneževske, razbio sile pucima, uništio snažne narode; tko ih sluša, neće imati počinka ni prijatelja kod kojeg će odahnuti, a udarac će njihova jezika slomiti kosti.«35 Oko pravde usmjeruješ kad pritječeš u pomoć svima potlačenima, braniš udovice, podupireš siročad, pomažeš došljake;36 na to te naime opomenulo ono što Gospodin kaže preko Izaije: »Pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite«,37 isto tako i preko Jeremije: »Činite pravo i pravicu, izbavite silom potlačena iz ruku klevetnika, ne činite krivo došljaku, siroti i udovici, i ne tlačite ih nepravedno.«38 Oko pravde usmjeruješ kad se svima pokazuješ nadasve čovječnim, dobrohotnim i blagim. Tȁ što je kod vladara vrednije pohvale od same blagosti, što je plemenitije, 7 što izvrsnije? Hvaljen je onaj premudri kralj David, koji je na molbe jedne obične žene Abigajile poštedio Nabala iz Karmela, najnezahvalnijega od svih ljudi.39 Hvaljen je božanski August, koji je na ustrajno salijetanje svoje Livije pustio na slobodu Lucija Cinu, silno opaka čovjeka.40, 41 Koliko pak veću hvalu vladarima pribavlja blagost, toliko im je umanjuje strogost. Nismo naime vidjeli da je itko bilo pogriješio bilo zaslužio prijekor time što je iskazivao blagost; a kod najveće strogosti to se dogodilo mnogima ili gotovo svima. Strogost naime nikad ne dolazi bez kakve srdžbe, a srdit čovjek nikada ne sudi ispravno. Samo se zbog toga silno kudi Aleksandar, jer on je iz srdžbe mnoge poubijao. Stoga ni sama narav nije slučajno odredila da pčele budu tako rasrdljive da ugibaju ostavivši žalac u neprijateljevoj rani, ali da njihov kralj42 bude nenaoružan, te na taj način blag i bezazlen.43

34 Zapravo: Knjiga Sirahova (Crkvenica). 35 Usp. Sir 28,13-17. 36 Usp. Ps 146(145),9. 37 Iz 1,17. 38 Usp. Jr 22,3. 39 Usp. 1 Sam 25. 40 Usp. Sen. Clem. 1,9. Danas se općenito smatra da je Seneka pogriješio, a da je urot- nik zapravo bio Gnej Kornelije Cina Veliki, sin Lucijev; on je 16. g. pr. Kr. bio umiješan u zavjeru protiv Oktavijana Augusta, no ovaj ga je pomilovao na molbu svoje supruge Livije. 41 Čini se da je ova dva primjera (David, August) Rozan preuzeo posredno, i to preko Francesca Filelfa, Ep. 14,4; usp. Francesco Filelfo, Collected letters: Epistolarum libri XLVIII, prir. Jeroen de Keyser, sv. 2, Alessandria, 2017, 723. 42 U prijevodu je zbog konteksta zadržano »kralj« (rex); sve do 17. st. pčele matice bile su smatrane mužjacima. 43 I primjer s pčelama gotovo je verbatim preuzet od Filelfa, iz iste poslanice (Ep. 14,4); usp. Filelfo, n. dj. (40), 724. 136 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

8 Et quamquam multę alię illustresque uirtutes in principibus requiri solent, abstinentia uirtus non uulgaris habetur. Vnde Chilo philosophus dicere solebat potius iacturam quam malum lucrum desiderare.51 Et Abacuc: Vhe qui multiplicat non sua, usquequo et agrauat contra se densum lutum.52 Comendatur aprime ille Curius, ille Fabritius, quorum alter a Samnitibus, alter ab Epirotis oblata munera recusauit.53 Hoc institutum uidimus te non solum immitari, sed tuarum potius fortunarum in omnes uti quadam magnanimitate et munificentia. 9 Non deest etiam tibi, clarissime prętor, sapientia, nec illa, inquam, qua Parasatis54 Artaxersem,55 filium suum, uti monebat,56 non illa de qua Plato cum ait foelices fore illas res publicas quę aut a sapientibus, aut a sapientię studiosis gubernarentur,57, 58 nec item illa de qua scriptum est: Initium sapientię timor Domini.59 Qui enim timet Deum, in semitis mandatorum suorum ambulat60 pedibus non coinquinatis, sed de quibus Scriptura loquitur: Quam pulchri pedes sint61 euangelizantium pacem, euangelizantium bona.62 Qui timet Deum, illud a cęlo in templum Apolinis63 Delphici lapsum ru/149r/minatur: Nosce te ipsum,64 quasi mortalis homo haberet in se aliquid immortalitatis, animam scilicet65 paulominus,

in vulnere. At earum regem natura esse inermem voluit, et ita mitem quoque et mansuetum. (Filelfo, op. cit., p. 724) 51 cf. Diog. Laert. 1,68 52 Hab 2,6, ubi: Vae ei qui… 53 cf. (de Curio) Plut. Cat. Mai. 2; Cic. Sen. 55; Val. Max. 4,3,5; (de Fabricio) Plut. Pyrrh. 20; Front. Strat. 4,3,2 54 pro Parysatis 55 pro Artaxerxem 56 nec illa... monebat] cf. Plut. Apophth. 174A; est autem sensus a Plutarchi apo- phthegmate alienus; Rosanus videtur usus esse versione Latina Francisci Philelfi, ubi: Parysatis Cyri et Artaxerxis mater iubebat, qui rex apparate quippiam et imperiose dicturus esset, uerbis grauissimis atque ornatissimis uteretur. (Plutarchus , Regum et imperatorum apophthegmata, in: Franciscus Philelfus, Orationes cum quibusdam aliis eiusdem operibus [etc.], [Mediolani: Leonardus Pachel et Uldericus Scinzenzeler, 1483-84], f. l iiii v.) 57 cf. Pl. Resp. 5,473d–e; 7,540d –541a; Cic. Q. fr. 1,1,29. 58 non illa de qua Plato... gubernarentur] cf. Francisci Philelfi Ep. 16,1, ubi: Laudatur Plato a viris gravissimis, quod eos rerum publicarum gubernaculis praeesse voluerit, qui aut essent sapientes aut saltem ‘sapientiae studiosi’, hoc est philosophi. (Filelfo, op. cit., p. 782) 59 Vulg. Ps 110,10; Sir 1,16 60 cf. Vulg. Ps 118,35 61 pro sunt 62 Cf. Vulg. Rm 10,15, ubi: Quam speciosi pedes euangelizantium pacem, euangelizantium bona. 63 pro Apollinis; ipse Appolinis scripsit et postea primum p cancellavit 64 Pausan. Perieg. 10,24,1; Diog. Laert. 1,40; Iuv. 11,27 65 corr. ex silicet B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 137

Pa premda se od vladara obično očekuju mnoge druge izvrsne vrline, nimalo 8 uobičajenom smatra se vrlina suzdržljivosti. Stoga je filozof Hilon običavao govoriti da bi radije želio gubitak nego nevaljao dobitak.44 A Habakuk: »Jao onomu tko uvijek i svagdje umnaža što nije njegovo i oteščava protiv sebe gusto blato.«45 Nadasve pohvalne primjere pružaju slavni Kurije i Fabricije: prvi je odbio darove ponuđene od Samnićana, a drugi od Epiraca.46 Vidjeli smo da to načelo ti ne samo da nasljeduješ nego dapače svoj imutak s nekom velikodušnošću i darežljivošću upotrebljavaš na svačije dobro. Ne manjka tebi, preslavni kneže, ni mudrosti: ni one, velim, na koju je 9 Parisatida podsjećala svojega sina Artakserksa,47 ni one o kojoj zbori Platon kad kaže da će biti sretne one države kojima upravljaju ili mudraci ili ljudi koji teže za mudrošću,48, 49 a također ni one o kojoj je zapisano: »Početak je mudrosti strah Gospodnji.«50 Jer tko se Boga boji, po stazama zapovijedi njegovih51 hodi neokaljanim nogama, o kojima Pismo govori: »Kako su lijepe noge glasnika radosti, koji navješćuju mir, koji donose radosnu vijest dobra!«52 Tko se Boga boji, razmišlja o onim glasovitim riječima što su s neba sišle na hram Apolona Delfskoga: »Upoznaj sama sebe«,53 kao da smrtni čovjek ima u sebi nešto besmrtno, to jest dušu – po svjedočenju prorokovu54 malo nižu od anđeoske –

44 Usp. Diog. Laert. 1,68. 45 Hab 2,6. 46 O nepotkupljivosti Manija Kurija Dentata usp. Plut. Cat. Mai. 2; Cic. Sen. 55; Val. Max. 4,3,5; o istom svojstvu Gaja Fabricija Luscina usp. Plut. Pyrrh. 20; Front. Strat. 4,3,2. 47 Usp. Plut. Apophth. 174A. No tu je smisao različit: Plutarh kaže kako je Parisatida preporučivala onima koji namjeravaju otvoreno govoriti s kraljem da se služe riječima od najmekšega tkanja. Rozan je vjerojatno konzultirao latinski prijevod Francesca Filelfa, koji glasi: Parysatis Cyri et Artaxerxis mater iubebat, qui rex apparate quippiam et imperiose dicturus esset, uerbis grauissimis atque ornatissimis uteretur. (»Parisatida, majka Kira i Artakserksa, preporučivala je da se kralj, kad želi govoriti svečano ili zapovjedno, služi najuzvišenijim i najkićenijim riječima.«) (Citiram prema: Plutarchus, Regum et imperatorum apophthegmata, u: Franciscus Philelfus, Orationes cum quibusdam aliis eiusdem operibus [etc.], [Mediolani: Leonardus Pachel et Uldericus Scinzenzeler, 1483-84], f. l iiii v.) Filelfov prijevod doduše nije točan (ili je načinjen prema lošem grčkom tekstu), ali njegov se smisao uklapa u Rozanov govor. 48 Usp. Pl. Resp. 5,473d-e; 7,540d –541a; Cic. Q. fr. 1,1,29; 49 Moguće je da je i ovu misao Rozan preuzeo neizravno, iz Filelfova epistolara; usp. Ep. 16,1, u: Filelfo, n. dj. (40), 782. 50 Ps 111(110),10; Sir 1,14. 51 Usp. Ps 119(118),35. 52 Usp. Rim 10,15 53 Te su riječi, prema grčkom putopiscu Pauzaniji (Pausan. Perieg. 10,24,1), bile uklesane na Apolonovu hramu u Delfima; usp. i Diog. Laert. 1,40 i Iuv. 11,27 (koji je vjerojatno bio Rozanov izvor). 54 Usp. Ps 8,5-6; Heb 2,6-7. 138 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

teste propheta,66 ab angelis inferiorem, quę ab isto tenebroso corporis eculeo emancipata ad supernam patriam est euolatura, redditura rationem uillicationis suę ad minimum quadrantem.67 Vnde Hieronymus: Facile, inquit, contemnit omnia qui quotidie cogitat se moriturum.68 Qui timet Deum, mores suos introspectans, quos nobis natura tamquam rudem massam et uoluntati more pecudum obsequentes tribuit, in polliticos transformat et tandem uel deum uel deorum simillimum se reddit. Vnde, ut nostros ob maiorem reuerentiam preteream, ethnici etiam comemorant Tyresiam, Calcanta, Lycurgum et Numam Ponpilium cum deo et nimpha sermocinationes habuisse.69 10 O, fęlices illas res publicas, illos populos quibus sanctissimi atque inno centissimi presunt principes: illorum sanctimonia sepenumero Deus diuertit manum indignationis sue a populis etiam iniquissimis, ut ipse in Esaia70 clare indicat cum ait: Et si uenerit ad me Enoch et Helia, non est anima mea ad populum istum,71 quasi quod illi innocentissimi principes maximam apud ipsius maiestatem haberent efficatiam. Dure ceruicis72 Hebraicus populus appellatur et in gladio furoris Domini iam percuti destinatus; Mosis73 tamen precibus et sanctimonia ueniam consequi meruit.74 11 Sed quid iam longius protrahere et floribus Hyblam exornare? Plato, /149v/ summus philosophus, indicat hominibus nomina indita fuisse non temere aut casu, sed prudentia quadam suasuque naturę.75 Tibi enim et cognomen et familia est pileus, non sine grandi misterio, indumentum sane comodissimum, foelicissimum, magnificum, ornatissimum. Illo enim nunc ad coercendos feruentissimos solis ardores et pluuiarum nimbos utimur, illo gemini fratres ex Ioue et Leda nati (signa foelicissima) a poetis induti pinguntur, illo a Romanis Quiritibus serui

66 cf. Ps 8,5-6; Hbr 2,6-7 67 cf. Mt 5,26 68 Hier. Ep. 53,11 69 cf. (de Tiresia) Ov. Met. 3,339 sqq.; (de Calchante) Verg. Aen. 2,122-129; (de Lycurgo) Plut. Lyc. 6; 29; (de Numa Pompilio) Liv. 1,19 70 pro Ieremia 71 Ier 15,1, ubi: Et dixit Dominus ad me: Si steterit Moyses et Samuel coram me, non est anima mea ad populum istum: eiice illos a facie mea, et egrediantur. 72 ipse corr. ex cerruicis (?) 73 pro Moysis 74 cf. Ex 32,9-14 75 cf. Pl. Cra. 387d, 390e, 391c-397b; passim B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 139 kojoj je suđeno da, oslobodivši se iz ovoga mračnog mučilišta tijela, uzleti k višnjoj domovini i da položi račun o upravljanju svojim posjedom do najmanjega novčića.55 Stoga Jeronim veli: »Lako sve prezire onaj tko svakog dana misli na to da će umrijeti.«56 Tko se Boga boji, taj preispituje svoje osobine, od naravi nam dane kao neobrađen grumen, a poslušne našoj volji poput stada ovaca, pa ih oblikuje u političko vladanje, te napokon sebe čini ili bogom ili bozima posve sličnim. Otud – da poradi većega poštovanja naše mimoiđem – čak i pogani spominju da su Tiresija, Kalhant, Likurg i Numa Pompilije razgovarali s bogom i s nimfom.57 O, sretnih li onih država, onih naroda kojima su na čelu najkreposniji i 10 najčestitiji vladari; zbog njihove neporočnosti Bog često odvrati ruku svoje srdžbe i od najnevaljalijih naroda, kako sȃm jasno očituje govoreći kod Izaije:58 »Pa kad bi Enoh i Ilija stupili preda me, ne bi mi se duša obratila narodu tome«,59 kao da ti najčestitiji vladari imaju ponajveći utjecaj kod njegova veličanstva. Židovski se narod naziva narodom tvrde šije i već određenim za to da ga udari mač gnjeva Gospodnjega; pa ipak je Mojsije molitvama i neporočnošću zaslužio da zadobiju oproštenje.60 Ali čemu dalje odugovlačiti i Hiblu kititi cvijećem?61 Platon, najveći filozof, 11 pokazuje kako ljudima imena nisu bila nadjenuta nasumce ili slučajno, nego po nekakvu mudrom poticaju prirode.62 Tebi je naime i prezime i porodično ime »kapa«,63 a to nije bez duboka skrivenog značenja, jer taj odjevni predmet zaista je vrlo ugodan, prikladan, uzvišen i ugledan. Njime se u današnje vrijeme služimo da se zaštitimo od prežestoke sunčeve žege i kišnoga pljuska, s njime na glavi u pjesničkim se opisima prikazuju dva brata blizanca rođena od Jupitera i Lede (sretna nebeska znamenja),64 uz njega su rimski Kvirićani otpuštali robove darujući

55 Usp. Mt 5,26. 56 Hier. Ep. 53,11. 57 O Tiresiji usp. Ov. Met. 3,339 i slj.; o Kalhantu Verg. Aen. 2,122-129; o Likurgu Plut. Lyc. 6; 29; o Numi Pompliliju Liv. 1,19. 58 Zapravo Jeremije. 59 Usp. Jr 15,1. Tu Bog kaže da ne bi poštedio izraelski narod čak ni kad bi se pred njim pojavili Mojsije i Samuel (veliki vođe i veliki posrednici između Boga i Izraela); završni dio citata u prijevodu Ivana E. Šarića glasi: »ne bih ipak htio više išta znati o tom narodu«. Rozan ovdje očito citira po pamćenju, pa ne samo da navodi kriva imena nego i čitavo rečenicu shvaća u afirmativnom smislu, kao da bi Bog takve govornike uslišio. 60 Usp. Izl 32,9-14. 61 U značenju: raditi zališan posao (Hibla, brdo na Siciliji, bila je u antici poslovično spominjana zbog obilja cvijeća). 62 Usp. Pl. Cra. 387d, 390e, 391c-397b; passim. 63 Cappello na talijanskom znači »kapa«. 64 ��Kastor i Polideuk, pretvoreni u božanstva i postavljeni na nebo kao zvijezde u zvi- ježđu Blizancima, u antici su bili smatrani zaštitnicima pomoraca; prikazivali su ih s kapom na glavi. 140 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

manumissi libertate donabantur, illo demum Ecclesię nostrę cardinales fulciuntur. Quid igitur nobis sperandum est, optimi ciues, nisi quod sub illius umbra et a feruentissimis hostium incursionibus (si opus fuerit), et a ceteris scelestissimorum uirorum insultibus protegemur, in creperi fori ambagibus uel Sybillinis responsis dillucidabimur, legum formulis conseruabimur, et tandem bonis moribus, pace et ceteris cardinalibus76 uirtutibus ornabimur? 12 Egratulemur77 igitur, celeberrimi ciues, gratulemur: habemus enim illum ducem de quo Apostolus: a Deo78 missum ad uindictam malorum et laudem bonorum,79 de quo Dominus per Aggeum: comouebo cęlum et terram, et mouebo omnes gentes, et ueniet desideratus tibi.80 Gratulemur igitur, et eo magis gratulemur quod cum isto clarissimo pretore habemus hunc nostrum chirurgycum spiritalem, reuerendissimum archipresulem, linguę nostrę sidus non obscurum, eloquentię fontem uberrimum, uitę integerrimum, sanctimonia plenum, qui ob ingentem in nos suam et paternam charitatem nec cum Esaia nostra causa nudus incedere erubesceret,81 nec cum Hieremia ad Eufratem Messopotamię fluminem82 per inimicas Caldeorum et /150r/ Assiriorum gentes ponere lumbare corrumpendum.83 Sic ille Policratis tyramni sardonix84 cum Pirrhi achate85 conueniebat, sic illud Ponpei alueum86 cum preciosissima Mitridatis dactilotheca.87 13 Sed ne iam mea oratio elephantes gestare88 uideatur, nunc tibi, reuerende pontifex, tibi, clarissime pretor, hoc institutum, hoc mnemosomum,89 hanc benedictionem relinquo: ‌ ‌ Viuite concordes ut uitis palmite et ulmo, Vt truncis hederę; non gaudia uestra triumphus Vincat Cęsareus, plausus non scoene theatri. Dixi.

76 corr. ex cardinibus 77 fortasse pro En gratulemur 78 corr. ex adeo 79 1 Pt 2,13-14, ubi: 13 Subiecti igitur estote omni humanae creaturae propter Deum: siue regi quasi praecellenti, 14 siue ducibus tamquam ab eo missis ad uindictam malefactorum, laudem uero bonorum. 80 Agg 2,7-8, ubi: 7 Quia haec dicit Dominus exercituum: Adhuc unum modicum est, et ego commouebo caelum, et terram, et mare, et aridam. 8 Et mouebo omnes gentes, et ueniet desideratus cunctis gentibus: et implebo domum istam gloria, dicit Dominus exercituum. 81 cf. Is 20,2 82 fluminem] ita 83 cf. Ier 13,4-7 84 cf. Plin. HN 37,3-5 85 ipse corr. ex acathe; cf. Plin. HN 37,5 86 cf. Plin. HN 37,13-15 87 pro dactyliotheca; cf. Plin. HN 37,11 88 elephantes gestare] cf. Erasmus, Adag. collect. 780: Celerius elephanti pariunt (Plaut. Stich. 167-169; Plin. HN praef. 28; 8,28) 89 pro mnemosynum B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 141 im slobodu,65 njime se, napokon, ističu kardinali naše Crkve.66 Čemu dakle treba da se nadamo, valjani građani, nego da ćemo u sjeni ovoga čovjeka biti zaštićeni (ako ustreba) i od navale najžešćih neprijatelja i od drugih nasrtaja najopakijih ljudi, da ćemo kod sudbenih okolišanja ili sibilinskih odgovora dobiti razjašnjenje, da ćemo biti obranjeni zahvaljujući zakonskim odredbama te, naposljetku, da ćemo se odlikovati dobrim običajima, mirom i ostalim stožernim vrlinama? Evo, dakle, veselimo se, preslavni građani, veselimo se: tȁ imamo onoga 12 upravitelja o kojem Apostol kaže da je od Boga poslan kako bi zle kaznio, a dobre pohvalio,67 o kojem Gospodin po Hagaju veli: »Potrest ću nebesa i zemlju, i sve ću narode pokrenuti, i od tebe žuđeni će doći.«68 Veselimo se, dakle, i veselimo se utoliko više što uz toga preslavnog kneza imamo i ovoga našeg duhovnog liječnika, preuzvišenoga nadbiskupa, sjajnu zvijezdu našega jezika,69 preobilno vrelo rječitosti, čovjeka posve neporočna života i puna poštenja, koji se zbog svoje velike i očinske ljubavi prema nama ne bi stidio s Izaijom hoditi gol zaradi nas70 ili s Jeremijom, prošavši kroz neprijateljske narode Kaldejaca i Asiraca, kraj mezopotamske rijeke Eufrata ostaviti pojas da istrune.71 Tako se onaj slavni sardoniks tiranina Polikrata72 slagao s Pirovim ahatom,73 tako ona Pompejeva daska za igranje74 s dragocjenim Mitridatovim kovčežićem za prstenje.75 No da se ne bi činilo kako moj govor nosi u utrobi slonove,76 sada tebi, 13 preuzvišeni svećeniče, tebi, preslavni kneže, ostavljam ovaj naputak, ovo podsjećanje,‌ ovaj blagoslov: ‌ Živite složno kao na brijestu mladica loze, Kao bršljan na deblu; nek to vas više veseli Nego cezarski trijumf il’ pljesak na sceni teátra. Rekoh.

65 U antičkom Rimu pustena kapica (pilleus) bila je jedan od znakova slobode, pa su je robovi dobivali u obredu oslobođenja. 66 Crvena kapica (kalota) dio je kardinalske odjeće. 67 Usp. 1 Pt 2,13-14. 68 Usp. Hag 2,7. 69 »Našega jezika« – misli se na latinski, kao zajednički jezik obrazovanih ljudi, osobito humanista. Bernard Zane objavio je u Rimu 1500. godine (tada još kao apostolski protonotar) latinski govor pred papom Aleksandrom VI. (Oratio habita in festo omnium Sanctorum anno Jubilaei MD), a 1502, također u Rimu, Oratio passionis Dominicae. To su jedina poznata njegova djela do 1504. 70 Usp. Iz 20,2. 71 Usp. Jr 13,4-7. 72 Usp. Plin. HN 37,3-5. 73 Usp. Plin. HN 37,5. 74 Usp. Plin. HN 37,13-15. 75 Usp. Plin. HN 37,11. 76 Poslovični izraz za sporost ili dugotrajnost; u antici se vjerovalo da trudnoća kod slonice traje deset godina. Usp. Erasmus, Adag. collect. 780: Celerius elephanti pariunt (Plaut. Stich. 167-169; Plin. HN praef. 28; 8,28). 142 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

~~Bratislav Lučin~~

A NEW COUNT HAS COME TO TOWN: WELCOMING ORATION OF IOANNES ROSANUS OF SPLIT IN HONOUR OF ALVISE CAPPELLO The topic of this paper is the oration In aduentu clarissimi uiri Aloysii Capello, Spalatine urbis prętoris dignissimi, the author of which was Ioannes Rosanus (Ivan Rozan) of Split. The speech is extant in a handwritten codex kept in the Marciana National Library in Venice, call no. Marc. Lat. Cl. XIV, 246 (= 4683), on ff. 146r-150r. It was first mentioned by Giuseppe Praga in 1930, but has never been published or subjected to scholarly study. The oration is accompanied by Rosanus’s letter to Marin Sanudo the Younger (f. 145v). Taking everything into account, the text of the oration is autographic, while the epistle to Sanudo was written by another hand (cf. Fig. 1 and Fig. 2). That the oration is an autograph can be concluded from the corrections put into the text of the speech by the same hand (cf. the notes in the edition of the text appended here). These, together with the untidiness of the handwriting and certain mistakes show that we are dealing with a working copy. Little is known about Ioannes Rosanus. In 1499, Ser Ioannes Rosanus went with Ser Cyprianus the dyer (tintor) as envoy from the commoners of Split to the Venetian syndics intra Culphum Bernardo Loredan and Nicolò Dolfin. From the title of Ser it can be concluded that he was both well reputed and probably wealthy, which is also borne out by the circumstance of his having been selected as envoy. These two representatives of the commoners asked the syndics permission for the commoners to meet in »a congregation«, i.e., that the right that they had during the time of Count Giovanni Bollani (1481-1484) be revived. On June 30, 1499, the syndics granted the request and instructed the Split Count Marino Moro (1497-1499) accordingly. In the census of Split of 1507, Ioannes Rosanus was recorded as Ser Zuan Rosan, who lived in civitate veteri, that is, the part of Split within Diocletian’s Palace. It can be seen from the oration that Rosanus had been educated in the studia humanitatis, but no other works of his are known. Still there was a certain poet Rosanus that was praised in their epigrams by Gilberto and Marco Antonio Grineo, humanists and teachers who were active in Trogir and Split around 1496 to 1501. From one of the epigrams we learn that Rosanus wrote a poetic panegyric to the »Venetian Moro« (that is, the Split count, Marino Moro, who is known to have been, like Bollani, well inclined to the commoners). It is reasonable to conclude that Rosanus the representative of the commons, Rosanus the poet and Rosanus the orator were one and the same person. Venetian Count Alvise Cappello (son of Francesco), in whose honour the oration was composed, arrived in Split on May 13, 1504 and remained in this B. Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana … 143 post until May 31, 1507. Rosanus is not the only writer in Split to have praised Cappello: in two of his poems Franciscus Natalis (Frane Božićević) wrote extensive panegyrics on him (nos. 33 and 46 in the edition of Miroslav Marković of 1958). It is not known what Cappello’s attitude to the commons was, whether, in other words, he went on with the policies of Bollani and Moro. Rosanus’s oration is interesting for several reasons. It is a previously unknown text of an author who has himself been unknown to literary history. In terms of literary genre, it is an oration in adventu, a panegyric in honour of the arrival of a count from Venice at post. It accordingly belongs to a group of occasional ceremonial speeches that were a salient part of Venetian social rituals and that appeared with the oncoming of the humanist movement. Particularly important are the speeches related to the proclamation of a new doge or the arrival of a new, or the departure of the old, local governor (the count). The first kind is called orationes in creatione ducis and the second might be named orationes in adventu / in discessu praetoris. The first kind is well known and richly documented, at least in connection with orators from the Venetian Terraferma (to date, only seven speeches concerning a newly elected doge given by representatives of the Dalmatian commune have been identified). As for the other kind, theorationes in adventu / in discessu praetoris, the information is a good deal less extensive for the records have not yet been thoroughly researched, but all speeches known to date derive from the Venetian mainland possessions. Rosanus’s oration is the first known speech in adventu written in Dalmatia, and is interesting if only because of that uniqueness. It is given additional interest by its writer having been not a patrician but a commoner. The contents and structure of the speech, and the Biblical, Patristic and classical references with which it is densely studded, undoubtedly identify Rosanus as an author educated in the humanist tradition. The speech is characterised by his ostentatious need to show off the diversity of his learning: in the little space of the text he quotes a string of Greek, Roman and Early Christian writers (Plato, Diodorus of Sicily, Plutarch, Cicero, Catullus, Virgil, Horace, Livy, Propertius, Ovid, Seneca, Pliny the Elder, Martial, Juvenal, St Jerome, (Pseudo-)Augustine and so on; he is liberal in his quotes from the Bible; he mentions lesser known facts from ancient history, introduces allusions to myth and astronomy. Attention is drawn by Rosanus’s programmatic invocation (in the letter to Sanudo) of St Jerome, as a literary model, which might at first sight, considering the genre of epideictic oratory, confuse the reader. What is particularly fascinating is the fact that the Split orator clearly knew the works of Francesco Filelfo (1398-1481), one of the most celebrated humanists of the Italian Quattrocento, responses to whom on this side of the Adriatic are little known. Of course, it will be necessary to place Rosanus’s panegyric in adventu in the generic context of occasional oratory in the Venetian Republic and to analyse the extent to which he had adopted the then omnipresent Ciceronian rhetorical model. However, such tasks remain outside 144 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) the scope of this paper, the principal goal of which is to serve as an introduction to the first edition of the oration for Alvise Cappello. It brings Ioannes Rosanus before us as a new and previously totally unknown name of Split and also, then, of Croatian humanism. Alongside the study, the editio princeps of Rosanus’s oration is printed. Since I consider the Marciana manuscript to be a (partial) autograph, I have retained author’s non-classical orthography with all its inconsistencies. The notes beneath the Latin text contain the textual apparatus (printed in bold) and the sources of quotations and allusions (in italics) where; it seemed useful, I have added some factual data and explanations (also in italics). Key words: Alvise Cappello, Ioannes Rosanus (Ivan Rozan), Marin Sanudo the Younger, Split, ceremonial oratory, editio princeps, humanism, Venetian republic Marci Maruli Repertorium, f. 143v-144r

~~N e v e n J o v a n o v i ć~~

~~UDK: 821.124-94 (497.5) Neven Jovanović Izvorni znanstveni rad Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Z a g r e b [email protected]~~

Rad donosi prvo izdanje dviju stranica Marulićeva Repertorija (f. 143v-144r) koje Branimir Glavičić nije uključio u editio princeps. Stranice su priređene prema računalnim snimkama autografa. Ključne riječi: Marko Marulić, Repertorij, Plutarh, Aulo Gelije, Laktancije, Diogen Laertije, kompendij, izdanje teksta

Prvo izdanje Repertorija priredio je 1998-2000. prema Marulićevu autografu (Rim, Biblioteca nazionale centrale, Mss Gesuitici 522) Branimir Glavičić.1 Na str. 413 prvog sveska (Rep I) to izdanje bilježi lakunu, uz napomenu »folium 143v- 144r deest«. Sudeći po tome, priređivaču nije bila dostupna snimka navedenih dviju stranica. Lakuna nije komentirana ili uklonjena ni u Errata corrige trećeg sveska (Rep III, str. 438-439) ni u posebno priloženom arku Errata, corrigenda, addenda. Pošto je centar Marulianum iz Rima pribavio fotografije Mss Gesuitici 522, pokazalo se da stranice 143v-144r u kodeksu još uvijek postoje i da su jednako čitljive kao ostatak rukopisa. U oko 700 riječi, ove dvije stranice donose kraj Marulićevih ekscerpata pod slovom f iz Aula Gelija (natuknice frigidum, frugalitas, fames, filii), ekscerpte iz Plutarhovih Životopisa (fortuna, felix, fides, formosus,

1 Rep I-III. 146 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) furari, fama, fames, filii, festum) i Laktancijevih djela (fortuna, felicitas, fortis, frugalitas) te početak ekscerpata na f iz Diogena Laertija (fortuna, felix). Kako bismo upotpunili moderno izdanje Repertorija, priređujemo ovdje tekst spomenutih stranica. Zadržali smo Marulićevu grafiju, no kratice su razriješene (prešutno), a pravopis i interpunkcija prilagođeni današnjem uzusu. Marulićeve smo bilješke usporedili s izvornicima i izdanjima kojima se Marulić koristio, a koja je identificirao Darko Novaković (Aulo Gelije: Venecija 1489, H *7522; Plutarh Vitae: Venecija 1491, HCR 13129; Diogen Laertije: Venecija 19. VII. 1493, H 6200, H6203).2 Zahvaljujući velikim digitalizacijskim inicijativama i zbirkama poput Deutsche digitale Bibliothek, danas su putem interneta dostupni digitalni faksimili pojedinih primjeraka tih izdanja. Iz njih ovdje citiramo nekoliko mjesta radi boljeg razumijevanja Marulićevih interpretacija i odstupanja (riječju insitio, po svemu sudeći, sam Marulić emendira Gelijev citat Publilija Sira u stihu koji danas čitamo kao frugalitas miseria est rumoris boni, a Scylla umjesto Sulla, Repert. passim, Marulić je vjerno prenio iz svojeg izdanja Plutarha). Zasad najpotpunije izdanje Repertorija, koje odnedavno uključuje i ove dvije stranice, jest ono digitalno, uključeno u zbirku Croatiae auctores Latini. Ažurna je verzija zbirke, u obliku XML datoteka, dostupna kao repozitorij u okviru digitalnog arhiva Zenodo: nevenjovanovic/croatiae-auctores-latini-textus, Release v1.2 (veljača 2019), DOI: 10.5281/zenodo.2576263.

~~* * *~~

2 Darko Novaković, »Zašto nam je važan Marulićev Repertorij?«, CM VII (1998), 9-24. S određenom bismo zadrškom predložili da se kao dodatak Novakovićevu popisu raz- motri i izdanje Laktancijevih djela koja su 1478. ili 1479. u Mlecima tiskali Andrija Paltašić i Dobrić Dobrićević: Lucius Caelius Firmianus Lactantius, Opera, Venetiis: Andreas de Paltaszichis i Boninus de Boninis, 12. III. 1478/79. (HC9813, GW M16561). Uvid u digi- talne faksimile pokazuje da je, prema stranicama i folijima, izdanje Paltašića i Dobrićevića najbliže numeraciji koju bilježi Marulić u Rep, iako se ni ono ne poklapa potpuno (u izdanju su foliji neobrojčeni, te su sami čitaoci morali dodavati numeraciju): Marulićev folij 19 odgovara listu 27, 53 listu 58, 58 listu 62, 72 listu 76; Marulićev 125 je list 127r, 148 je 149v, 155 je 157v, dok se 161 podudara potpuno. Nadalje, u Lucilijevu citatu na f. 127r izdanja 1478/79 čitamo Virtus diuiciis praemium persoluere posse, dok Marulić zapisuje pciū, što smo razriješili kao precium; ovdje je, doduše, mogao interferirati početni stih Lucilijeva citata: Virtus, Albine, est pretium persoluere uerum – u izdanju 1478/79: Virtus Albine est iprecium (!) persoluere uerum. Neven Jovanović: Marci Maruli Repertorium, f. 143v-144r 147

~~Frigidum. Cur oleum facile, uina difficulter [143v] congelascant, acetum fere nunquam, aquę fontium et fluuiorum sępe, mare nunquam 102.3~~

~~Frugalitas insitio est rumoris boni 104.4~~

~~Fames. Quibus inedia mori consilium est, septimo demum die mortem op- petunt 24. Qua ratione aliquantisper tolerari inedia possit 94.~~

Filii. De officio liberorum erga parentes, et an semper omnibus parentis ius- sis parendum sit 12. Liberos dixere etiam si unus sit filius 14.5 Quid sit adoptatio, quid arrogatio 37. Soror et frater unde dicti 76.

~~Vitę Plutarchi~~

Fortuna mutata Croesus Solonis sapientiam laudauit, quem ante despexerat 24. Fortunę muliebris templum 39. Instabilitas rerum humanarum 103. Fragilitas humana 104. Scyllę6 fortuna urbibus retia circumponens 122. Nuncio litteras ad Dionysium ferenti atque obdormienti lupus intercępit 74. Voluitur assidua mea fortuna rota etc. Apud Sophoclem Menelaus 101. Sui cuique mores fingunt fortunam 131.

Felix. Proculus iurauit se uidisse Romulum cum armis in cęlum ferri 15. Solon Telum7 Croeso feliciorem esse duxit 24. 3 Gellius, Venetiis 1489, CIIr in titulo: In sermonibus apud mensam Tauri philosophi quaeri agitarique eiusmodi solita: cur oleum saepe et facile, uina rarius congelescant (!), acetum haud fere unquam, et cur aquae fluuiorum fontiumque durentur, mare gelu non duretur. Cap. VIII. 4 Gellius, Venetiis 1489, CIIIIv: Frugalitas inserta est rumoris boni. 5 Gellius, Venetiis 1489, XIIIIr in titulo: Liberos in multitudinis numero etiam unum filium filiamue ueteres dixisse. Cap. XIII. 6 Scyllę sic: Plutarchus Vitae, Venetiis 1491 t. 1, CXXIIr: Quibus in rebus illud Timothei Cononis filii Scylla nequaquam passus est. Nam cum inimici praeclara ipsius facta fortunae ascriberent et in tabulis dormiente illo fortunam urbibus retia circumponentem pin- gerent, ille aggrestius irritari et fingentibus grauiter succensere: quasi rerum ab se gestarum gloria priuaretur. 7 Telum sic: Plutarchus Vitae, Venetiis 1491 t. 1, XXIIIIr: Ad postremum rursus cum perfectis omnibus ad eum reuertisset rogassetque illum Croesus num quem alium hominem se beatiorem uidisset, tum Solon Tellum se suum ciuem uidisse respondit. 148 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

~~Fragilitatis humanę prosperis in rebus nimia obliuio est 78. Insulę beatę. Campi Elysii 143. Qui bene uiuant, nondum esse fortunatos, qui gloriose interierunt, eos iam beatos esse 30.~~

Fides. Lycurgus cum Spartę regeret, fratri succedens, postquam uxorem eius masculam sobolem edidisse audiuit, declarauit regnum pueri esse, et cum adoleuisset cęssit. Puero Charilaus nomen inditum 11. Fabius fidem hosti seruauit 56. Fideles serui Cornutum seruauere, cum pro eo cadauer suspensum Marii satellitibus ostendentes illos elusissent 138. Agesilai fidei hostes credebant 28. Alexander fidens non respuit Philippi medici potionem, cum per litteras a Parmenone missas ab eo cauere iuberetur 43. Catonis fides in testificando 65. Dionysius Platoni soli confidebat 73.

Formosus. Alcibiades inter Athenienses forma pręstitit 28. Anthei gygantis corpus LXX cubitorum 143. Nicias seruum manumisit cum formam eius laudasset populus 13. Porus elephanto insidens 48.8 Stasicrates montem Thracię Athon in hominis figuram effingi posse dixit 50. Demetrius Antigoni filius forma insignis 94. Democles ob formę decorem pulcher cognominatus, in feruentem balnei aquam se proiiciens uim Demetrii et uitam simul effugit 97.

Furari licet apud Lacones. Deprehensi multantur 13. Gylippus pecuniarum partem subduxit e sacculis quos a Lysandro missos ferebat ad ephoros, multas sub tegulis cubare noctuas 119. Demos[144r]thenis dicta in furem nomine Ferreum 86. Claudii modestia in Ouinium furem 123.9

Fama. Aristodemus cum Antigono filii Demetrii contra Ptolomeum uictoriam cunctando nuntiasset, tarditatis poenam tulit, pręmii dilationem 96.10 8 Plutarchus Vitae, Venetiis 1491 t. 2, XLVIIIv: Plurimi scriptores Porum quattuor cubitis et palmo procerum extitisse consentiunt. Pari id est maximo pro corporis magnitu- dine insidebat elephanto: cuius admirabilis quaedam prudentia et indulgentia perfecta est. 9 Plutarchus Vitae, Venetiis 1491 t. 1, CXXIIIr: Et cum apud Claudium caesarem [Ouinius] coenaret, argenteum poculum substulit, quod caesar cum audisset rursus postri- die ad coenam hominem inuitauit. qui cum uenisset, iussit ministris nullum illi argenteum poculum, sed fictilia omnia afferrent atque apponerent. Hoc igitur caesaris propter comicam moderationem uisum est non ira dignum sed risu. 10 Plutarchus Vitae, Venetiis 1491 t. 2, LXXXXVIr-LXXXXVIv: Atque hoc pacto Neven Jovanović: Marci Maruli Repertorium, f. 143v-144r 149

~~Fames. Demetrio Athenas obsidente pro mure capiendo, qui mortuus e tecto cecidit, pater cum filio decertauit. Philosophus Epicurus faba familiam nutriuit 99.~~

Filii Spartani non nutriebantur a genitoribus sed in locum Leschem deportati publice educabantur 13. Qui annum excesserant, irenę, natu grandiores, milirenę11 dicti 13. Solon statuit filium non debere patri uitę necessaria, a quo nullam artem accepisset 23. Metheon filio timens ad bellum proficiscenti ędes incendit, et ea miseratione filii missionem impetrauit 31. Themistoclis iocus de filio, quod potentia Gręcos omnes anteiret; nam Gręcis Athenienses, se Atheniensibus, sibi matrem, matri filium imperare 43. Cleomenis in matrem reuerentia 110. Artoxerxes12 matrem deprehensam quę uxorem suam ueneno appetierit, non est ultus, et uolentem misit Babylonem 115. Chrysippus »Quis patrem laudabit«, inquit, »nisi probi liberi?« 116. Attici pietas erga matrem et sororem 132.

Festum. Oscophoria a ferendis ramis dicta 3. Lupercalia expiationis causa 8. Nonę capratinę 10, 15. omnibus terra marique instructis cum reliquis copiis nauibusque centumoctoaginta Ptole- meum inuadit. (...) Antigonus in magna sollicitudine constitutus quod expectabat (ut par erat) incredibili cura eius pugnae euentum, quae iam fuerat apud Salaminam commissa, cupiebatque uehementer audire quam fortunam Demetrius filius habuisset, cum sibi allatum est uenisse tunc iamque prope adesse Aristodimum Milesium nuncium a Demetrio missum, subita re perculsus Antigonus cum uix seipsum domi continuisse, extemplo alios obuiam Aristodimo mittit qui cognitis omnibus quae ille afferebat summa cum celeritate ad se reuer- tantur. Is autem cum nil percontantibus responderet, tum lento gradu tacitusque ueniret, magis quam nunquam antea perturbauit Antigonum atque incredibili urgente animum cura, cum se amplius continere non posset, usque ad fores citato gradu obuiam Milesio accessit. Ille uero stipatus frequenti hominum turba, quae undique rei nouitate commota ad regiam confluxerat, ut prope Antigonum uenit porrigens dexteram alta uoce exclamauit: »Salue Rex Antigone; pugna nauali uicimus Ptolemeum et Cyprum tenemus et militum captiuorum sex milia et octingentos supra decem milia in manibus nostris habemus.« Exhilaratus Antigonus »Et tu, per Iouem« inquit, »salue. Sic autem nos torquere uoluisti, Milesie; par profecto referam pari: sero enim premium reportabis.« 11 milirenę sic: Plutarchus Vitae, Venetiis 1491 t. 1, XIIIv: Melirenas autem natu grandiores inter pueros. 12 Artoxerxes sic: Plutarchus Vitae, Venetiis 1491 t. 2, CXVr: ARTOXERXIS VITA (...) In Parysatidem autem aliud nihil molitus est rex, sed ne uerbum quidem paulo grauius dixit, Babylonem uero uolentem dimisit, addens quoad illi uia (!) superesset, Babylonem se nunquam esse uisurum. 150 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

~~Lactantii Firmiani~~

~~Fortuna. Quod Fortuna nihil est, contra philosophos et unde manarit hic error 72, 73.~~

Felicitas non uires corporis, non imperium 19. De summo bono philosophorum sententię 53. Earum confutatio 54. Pręmium uirtutis 58. Beati in hac uita 59. Aureum sęculum futurum post Iudicium 148.13 Laborum uirtutumque finis beata ęternitas est 155. Submersio Pharaonis et Ęgyptiorum, Hebreorumque liberatio, signant liber- tatem electorum et reprobationem damnatorum 161.14

~~Malorum felicitas 182.~~

~~Fortis. Vires corporis non esse bonum 19.~~

~~Frugalitas. Virtus diuitiis precium persoluere posse 125.15~~

~~Laertius~~

Fortuna. Fato fieri omnia. Est autem fatum connexa rerum series siue ratio per quam mundus administratur etc. 76.16 Heraclitus fato omnia fieri putat 89. Fortunam Epicurus non putat deam, quod deus nihil temere agit 109.17

13 Lactantius, Venetiis 1478/79, [149v]: Dispositione summi dei sic ordinatum ut iniustum hoc saeculum decurso temporum spacio terminum sumat extinctaque protinus omni malicia et piorum animis ad beatam uitam reuocatis quietum, tranquillum, pacificum, aureum denique (ut poetae uocant) saeculum deo ipso regnante florescat. 14 Lactantius, Venetiis 1478/79, [161r, titulus]: Cap. XV. Quod submersio pharaonis et Egyptiorum liberatio Hebreorum de seruitute Aegypti prefigurauit liberationem electorum et reprobationem damnatorum quae futura est in fine mundi. Et quod signa multa sicut illam ita et hanc precedent liberationem. 15 Lucilius apud Lact. Div. Inst. VI, 5. Lactantius, Venetiis 1478/79, [127r]: Virtus diuiciis praemium persoluere posse. 16 Laertius, Venetiis 1493, LXXVIr: Fato autem fieri omnia Chrysippus in libris de fato, et Posidonius in secundo de fato, et Zeno, Boethus (!) quoque in primo de fato tradunt. Est autem fatum connexa rerum series siue ratio per quam mundus administratur. 17 Laertius, Venetiis 1493, CXv: fortunam uero neque deam, ut plures suspicantur, putat. Nihil enim deus agit temere neque instabile. Neven Jovanović: Marci Maruli Repertorium, f. 143v-144r 151

Felix quisnam sit? Qui sanus, locuples, et non ignauus neque imperitus 6.18 Solon a Croeso interrogatus quisnam sibi uideretur felix? Thelus, inquit, Atheniensis et Cleobis et Bito 7.19 Menedemus dicente quodam maximum esse bonum omnibus quę quisque cupiat frui, multo, inquit, maius est ea solum, quę deceat, cupere 28.20 Felicitas quinquepartita, eruditio, ualitudo, euentus, gloria, diuitię 37. [144v]

18 Laertius, Venetiis 1493, VIr-VIv: [Thaletis sententia] quisnam foelix sit? qui corpore, inquit, sanus; fortuna locuples; animoque non ignauus aut imperitus est. 19 Laertius, Venetiis 1493, VIIv: [Solon] postremo ad Craesum peruenit, a quo interrogatus quis nam sibi foelix uideretur, »Thelus«, inquit, »Atheniensis et Cleobis et Bito et caetera quae sunt in ore omnium.« 20 Laertius, Venetiis 1493, XXVIIIv: [Menedemus] Alio rursus dicente maximum esse bonum omnibus quae quisque cupiat frui, multo, inquit, maius est ea solum, quae deceat, cupere. 152 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

~~Neven Jovanović~~

~~MARCI MARULI REPERTORIUM, f. 143v-144r~~

Two pages from Marulić’s autograph codex of Repertorium (Rome, Biblioteca nazionale centrale, Mss Gesuitici 522, f. 143v-144r) were missing in the editio princeps, prepared by Branimir Glavičić 1998-2000. Here we present the text of these pages, preserving Marulić’s spelling, but modernizing capitalization and punctuation. The pages comprise commonplaces beginning with f culled from Aulus Gellius (frigidum, frugalitas, fames, filii), Plutarch’s Lives (fortuna, felix, fides, formosus, furari, fama, fames, filii, festum), Lactantius (fortuna, felicitas, fortis, frugalitas), and Diogenes Laertius (fortuna, felix). As a contribution to an understanding of the way Marulić read and thought, we cite several passages from the books from which he was excerpting (it turns out that Latin insitio may be Marulić’s own emendation of Gellius’s quote from Publilius Syrus; when Marulić wrote Scylla where we would write Sulla, he was following his 1491 edition of Plutarch). Key words: Marko Marulić, Repertorium, Plutarch, Aulus Gellius, Lactantius, Diogenes Laertius, compendium, edition of text NOVI POGLED U HUMANIZAM NIKOLE PETROVIĆA KORČULANINA: O 450. OBLJETNICI SMRTI († 16. TRAVNJA 1568)

~~V l a d o R e z a r~~

~~UDK: 821.124(497.5).09Petrović, N. Vlado Rezar Izvorni znanstveni rad Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Z a g r e b [email protected]~~

Književni rad Korčulanina Nikole Petrovića opsežnom je studijom 1983. prikazao Šime Jurić, nakon čega se u hrvatskoj filologiji njegov opus nije dodatno proučavao. Članak upozorava na u nas manje poznate detalje vezane uz Petrovićev boravak u Italiji, odnosno njegovo obrazovanje i humanističku aktivnost, napose onu grčkog izraza. Pritom u prvi plan dolazi figura salentinskog humanista Sergija Stisa, koji je tek posljednjih desetljeća apostrofiran kao središnja pojava dosad slabo poznatog intelektualnog kruga, u kojem se na prijelazu stoljeća na obodu talijanskoga zahuktalog latinskog humanizma s velikim oduševljenjem njegovao onaj grčki. Petrović u svojem rukopisnom zborniku višekratno ističe činjenicu da je i sam bio Stisovim đakom, a dodatne informacije o njihovu odnosu pruža u nas dosad potpuno nepoznato Stisovo grčko pismo Petroviću (MS Vat. gr. 1019, fol. 3), koje je 1982. objavio André Jacob. Novi detalji na koje u pismu nailazimo ne samo da nadopunjuju Petrovićevu biografiju nego i olakšavaju kontekstualizaciju sadržaja pojedinih tekstova iz njegova rukopisnog zbornika. Ključne riječi: Nikola Petrović, Šime Jurić, Sergio Stiso, André Jacob, humanizam, grčki jezik i književnost, Terra d’Otranto, Dubrovnik

Ne tako davne 1983. velezaslužni je čuvar hrvatske književne baštine Šime Jurić upozorio domaću znanstvenu javnost na dotad potpuno nepoznat, no za kulturnu povijest ovih prostora iznimno vrijedan latinski rukopis Korčulanina Nikole Petrovića (1486-1568), pohranjen u mjesnoj knjižnici talijanskoga grada 154 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Perugie.1 Na taj je, kako ga sam naziva, književni zbornik Jurić naišao »romareći pred nekoliko godina s druge strane Jadrana putovima starih hrvatskih kulturnja- ka«, a studiju u kojoj je svoj pronalazak detaljno predstavio započeo je sljedećim riječima:

O Nikoli Petroviću, alias Petreiusu, korčulanskom humanistu XVI. stoljeća, nemamo dosad mnogo podataka, iako se on uz Jakova Baničevića i Franju Nikičevića Nigretića ubraja među najhvaljenije humanističke pisce toga sto- ljeća koji potječu s otoka Korčule. Općenito se može kazati da je malo koji naš književnik ostao tako nepoznat i neistražen kao upravo ovaj Korčulanin. O njegovu životu kolaju još i danas najkontroverznije vijesti, posebice u stranoj literarnoj povijesti.2

Pritom je ipak zanimljivo, a u isti čas i pomalo paradoksalno, da se baš Pe- troviću kao malo kojem našem humanistu posrećilo da mu se podatci o rođenju i literarnom angažmanu još za života nađu tiskom objavljeni uz bok najslavnijim imenima onoga doba. Naime, u svoj ga je Tractatus astrologicus, u stvari zbirku horoskopskih karata znamenitih ljudi popraćenih kratkim komentarima, još 1552. uvrstio talijanski humanist i glasoviti astrolog Luca Gaurico.3 U tom svojevrsnom biobibliografskom leksikonu, u ono doba vrlo popularnom, Petrovićevo je ime, Nicolaus Petreius Corcireus (sic!) uz dodatni opis orator et poeta, ravnopravno zasjalo uz imena humanističkih velikana, poput Francesca Petrarce, Francesca Filelfa, Angela Poliziana ili Erazma Roterdamskog.4 Ipak, vjerojatno ne samo zbog Petrovićeva interpretacijski zavodljiva pridjevka Corcyraeus, koji redovito

1 Šime Jurić, »Zbornik književnih radova Korčulanina Nikole Petrovića«, Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku 21 (1983), 161-198; Š. Jurić, Iz muzeja hrvatske knjige. Matica hrvatska, Zagreb, 2000, 122-173 (neizmijenjena verzija članka tiskanog 1983). 2 Š. Jurić, n. dj. iz 2000 (1), 122. 3 Luca Gaurico, Tractatus astrologicus, Apud Curtium Troianum, Venecija, 1552. fol. 71. Luca Gaurico (1475-1558), talijanski biskup i astrolog, osobno je poznavao je Petrovića. Dapače, Petrović mu je svojom filološkom ekspertizom bio pomogao u pripremi izdanja Ptolemejeva Almagesta, što je priređivač popratio sljedećim riječima: usus sum doctissimo viro Nicolao Petro Corcireo, Latinis Graecisque litteris eruditissimo (Claudius Ptolemaeus, Almagestum, [recognovit Lucas Gauricus] in officina Lucantonii Juntae, Venecija, 1528, A2). 4 Iz Gauricova horoskopa doznaje se čak i točan datum Petrovićeva rođenja, 15. siječnja 1486, a u natuknici je naveden konačan popis izdanja koja je Petrović pripremio za tisak: izvorni tekst Aristotelova Περὶ ζῴων γενέσεως uz Pseudo-Filoponov komentar na grčkom, zatim latinsku verziju spomenutih tekstova, gdje je prijevodu Aristotela iz pera Teodora Gaze pridodao vlastiti prijevod Pseudo-Filoponova komentara, napokon i latinski prijevod dotad neobjavljenih i neprevedenih grčkih medicinskih tekstova Meletija, Polemona, Hipokrata, Diokla i Melampa. Gaurico neodređeno govori i o većem broju neobjavljenih tekstova koje mu je Petrović bio spominjao, a sva je prilika da je riječ o V. Rezar: Novi pogled u humanizam N. Petrovića Korčulanina: o 450. obljetnici smrti…155 zatječemo u njegovim potpisima, nego i zbog njegova naglašeno grecističkoga filološkog angažmana – naime priredio je zapažena izdanja grčkih filozofskih i medicinskih tekstova i njihovih prijevoda na latinski – s vremenom je Dalmatinac s otoka Korčule u literaturi pretvoren u Grka s otoka Krfa. Tako će 1742. kao Nicolaus Petrus Corcyraeus kratkom crticom biti spomenut u opsežnoj mono- grafiji o grčkim literatima De Graecis illustribus linguae Graecae literarumque humaniorum instauratoribus.5 Stoljeće i po kasnije, zahvaljujući činjenici da je 1526. na svojim leđima iznio teret pripreme prvotiska Pseudo-Filoponova komentara uz Aristotelovu raspravu Περὶ ζῴων γενέσεως (De animalium generatione), Petrovićevu raskošno napisanu grčku posvetnu poslanicu čitamo u cijelosti objavljenu u Legrandovoj monumentalnoj Bibliographie Hellénique, zapravo katalogu onih izdanja grčkih tekstova koja su od XV. do XIX. st. za tisak priredili upravo Grci.6 Ipak, do Jurićeva je vremena trudom domaćih istraživača već bila uspostav- ljena pouzdanija biografska natuknica o Petroviću kao humanistu koji svojim podrijetlom, pa i intelektualnim djelovanjem, nedvojbeno pripada našim prostorima i dio je hrvatske kulturne povijesti.7 Doduše, o njegovoj rukopisnoj ostavštini osim u Kristellerovu Iter Italicum još uvijek nije bilo ni spomena, tako da je pri susretu sa 102 folija quarto formata zavičajnoj matici dotad skrivena kulturnog blaga Jurićevo oduševljenje moralo biti utoliko veće.8 O njemu svjedoči i podatak da je baš svaki od šezdesetak ondje zatečenih literarnih uradaka – proznih i metričkih sastavcima sadržanima u rukopisu iz Perugie. Za točnu bibliografiju tiskanih Petrovićevih djela v. Š. Jurić, n. dj. iz 2000 (1), 126-127. 5 Humphrey Hody, De Graecis illustribus linguae Graecae litterarumque humaniorum instauratoribus, impensis Caroli Davis, London, 1742, 323. 6 Émile Legrand, Bibliographie Hellénique (T. 1), Librairie de la Société Asiatique, de L’école des langues orientales vivantes, etc. Paris, 1885, 183-187. Krajem devetnaestog stoljeća upozoreno je da autor ovog komentara najvjerojatnije nije Ivan Filopon (490-570), kako stoji u Petrovićevu naslovu, nego Mihael Efeški (sredina 12. st.). Nova istraživanja (Ourania D. Kalogeridou, Mihaēl Efesiou Eis to Aristotelous Peri zōōn geneseos: apo tēn arhaia exēgētikē paradosē stē Byzantinē ermēneutikē praktikē, Aristoteleio Panepistēmio Thessalonikēs, Thessalonikē, 2010) potvrđuju da baš nijedan od osamnaest sačuvanih rukopisnih primjeraka ovoga komentara ne sugerira atribuciju teksta Ivanu Filoponu, nego ga većinom pripisuju Mihaelu Efeškom ili uopće ne spominju ime autora. 7 Usp. Francesco Maria Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei (T. 2), Dalle stampe di Antonio Martecchini, Dubrovnik, 1803, 318); Matej Capor, »Biografia di Nicolo Petreo«, Gazetta di Zara (Appendice 1841) 97, 1841, 1-4; Simeone Gliubich, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Stamperia di Leopoldo Sommer, Beč, 1856, 250-251; Jorjo Tadić, »Nicolaus Petreius, rektor dubrovačke gimnazije (1538-1550)«, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor 18/1-2 (1938), 393-403. 8 Podatak o postojanju i lokaciji rukopisa široj je znanstvenoj javnosti bio dostupan od 1967. (Paul Oskar Kristeller, Iter Italicum II, E. J. Brill, Leiden, 1967, 54). Pod naslovom Nicolaus Petreius: litterae, sermones, carmina čuva ga Biblioteca comunale Augusta di 156 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) poslanica, prigodnih pjesama, govora, propovijedi te proznih i metričkih prijevoda s grčkoga na latinski – Jurić u svojoj studiji predstavio zasebno, s lakoćom se probijajući kroz nerijetko jezično i kontekstualno vrlo zahtjevan sadržaj. Pred čitatelja je pritom uz samu sadržajnu regestu stavio i neophodan kulturnopovijesni komentar za kojim je taj sadržaj vapio, razjasnivši identitet gotovo svih pedesetak Petrovićevih adresata, kao i okolnosti koje su ih spojile. Tako je u znatnoj mjeri upotpunjen i dotadašnji skup spoznaja o Petrovićevim humanističkim aktivnostima i dodirima, pogotovo u za nas najinteresantnijem periodu njegova života, dok je između 1538. i 1550. bio na čelu gimnazije u Dubrovniku.

No, kako to već biva, ponekad zadrijema i dobri Homer. Naime, osoba koja je u ovom književnom zborniku navedena pod imenom Sergius Stissus – a Petrović o njoj biranim riječima uz mnogo topline i zahvalnosti govori trojici svojih adresata9 – ostala je u ovoj inače besprijekornoj studiji bez pridružena valjana identiteta: dapače, ime joj je čak i sustavno pogrešno zabilježeno kao Sergius Sbissus, što ukazuje na to da je Juriću, inače iznimno upućenu poznavatelju književnih i kul- turnih prilika, predstavljala potpunu nepoznanicu. Ipak, pokazat će se da je riječ o kudikamo najvažnijoj figuri Petrovićeva kulturnog univerzuma, koja je, budući da se zapravo radi o Petrovićevu učitelju grčkog, presudno oblikovala njegov humanistički profil i dala mu jasno prepoznatljiv literarni ton.

Perugia (MS G 99). Za detaljan fizički opis i sadržaj rukopisa v. Š.Jurić , n. dj. iz 2000 (1), 127-171. 9 U posveti latinskog prijevoda Pseudo-Filoponova komentara mletačkom patriciju Marinu Georgiju, rektoru padovanskog sveučilišta, Petrović svojeg učitelja Sergija Stisa spominje kao uirum utraque linqua celleberimum nullique qui uiuunt mansuetudine, candore, modestia ac humanitate secundum, et quem, si quemuis alium, hac tempestate cum aurei seculi hominibus merito conferas. (Aristotelis De animalium generatione libri quinque ex interpretatione Theodori Gazae, cum Philoponi seu Ioannis Grammatici commentariis, [Philoponi commentaria Latine vertit Nicolaus Petreius], per Joannem Antonium & Stephanum ac fratres de Sabio, Venecija, 1526, fol. AIIv; također uvršteno u rukopisni zbornik, MS G 99, fol. 2v). Atrijski vojvoda Andrea Matteo Acquaviva (1456-1528), i sam učenik Stisov, adresat je Petrovićeve grčke posvetne poslanice uz izdanje grčkog izvornika toga djela (Aristotelis Περὶ ζῴων γενέσεως μετὰ τῆς τοῦ Φιλοπόνου ἐξηγήσεως βιβλία πέντε, [recognovit Nicolaus Petreius], per Joannem Antonium & Stephanum ac fratres de Sabio, Venecija, 1526), gdje Petrović Stisa naziva διὰ τὴν ἀρετὴν καὶ τοὺς τρόπους περιβόητον, μᾶλλον δὲ μακάριον ἄνδρα (»zbog svoje vrline i naobrazbe glasovitim, čak štoviše blaženim čovjekom«). Uzgred ga kao svojeg učitelja spominje u poslanici Guilleaumeu Pellicieru iz 1540. (MS G 99, fol. 39), te opet lijepim riječima časti u pismu atrijskom vojvodi, sinu ranije spomenutoga, Gianantoniju Acquavivi iz 1553. (MS G 99, fol. 65v-66). V. Rezar: Novi pogled u humanizam N. Petrovića Korčulanina: o 450. obljetnici smrti…157

Korčula je inače još od 1400. sustavno brinula da u gradu osnovnu naobraz- bu mladim otočanima pruža magister scholarum, a po sofisticiranija su znanja, poput stanovnika drugih dalmatinskih komuna pod mletačkom vlašću, generacije Korčulana mahom odlazile u Padovu.10 Taj je grad ugostio i Petrovića 1526, a onamo je prema vlastitim riječima došao philosophandi causa: ipak, s obzirom na godine, a tada mu je već četrdeset, bit će da se ondje nije zatekao u svojstvu studenta, nego da se pokušao izboriti za kakvo nastavničko mjesto.11 Svoje je humanističke alate Korčulanin brusio ranije, oko 1520, i to tijekom, kako sam navodi, čitavih pet godina provedenih na krajnjem jugu Apeninskog poluotoka, u apulskoj Mesapiji ili Salentu.12 Upravo ondje ga je humanizmom, i to naročito onim grčkim, zatravio i u humanističkom duhu intelektualno izgradio spomenuti Sergio Stiso (oko 1454 - oko 1535) iz Salenta.13 Potomak grčkih doseljenika i gojenac bazilijanskog samostana San Nicola di Casole, najutjecajnijeg rasadnika starogrčke pismenosti na jugu Italije, Stiso je i sam ondje postao redovnikom, no njegovi su filološki interesi u humanističkoj maniri ostali usmjereni prvenstveno prema klasičnoj grčkoj književnosti. Dapače, u obližnjem Zollinu pokrenuo je kasnije i vlastitu školu, a okolnost da je iz svojega matičnog samostana, koji su Turci poharali prilikom napada na Otranto 1480, bio spasio veći broj starih grčkih rukopisa vjerojatno je utjecala na to da je njegov humanistički krug obilježila i živa prepisivačka aktivnost.14 Mogućnost da 1526. upravo on objavi prvotisak jednog grčkog filozofskog spisa Petrović prema vlastitu priznanju duguje upravo Stisovoj nesebičnosti – rukopis mu je naime učitelj bio poklonio15 – i duhu za- jedništva koji se u krugu naročito njegovao i kojim su se tijekom više desetljeća

10 Usp. Vinko Foretić, Otok Korčula u srednjem vijeku do g. 1420, JAZU, Zagreb, 1940, 255. 11 Dolazak u Padovu Petrović spominje u ranije spomenutom posvetnom pismu Marinu Georgiju iz 1526: ...ad haec Patauii gymnasia me philosophandi causa contuli... (MS G 99, fol. 4). Ipak, ni Acta graduum academicorum Gymnasii Patavini (t. III, 1501- 1537, Padova, 1969-1970) ni Fasti Gymnasii Patavini (Jacopo Facciolati, Padova, 1757) ne spominju Petrovića niti kao studenta niti kao nastavnika. 12 Usp. posvetno pismo Acquavivi (Aristotelis Περὶ ζῴων γενέσεως, s. fol): ...διὰ γὰρ ὁλοκλήρων πέντε ἐτῶν διδασκάλῳ αὐτῷ (sc. Σεργίῳ Στίσῳ) ἐχρησάμεθα. (»...tijekom čitavih pet godina imao sam ga za učitelja.«) 13 U Petrovićevu rukopisnom zborniku Stisovo prezime uvijek dolazi u obliku Stissus: u latinskim se onodobnim zapisima zatječe oblik Stisus i Stizus, dok je grčki oblik isključivo Στίσος. 14 Za cjelovitu biografsku natuknicu v. Paolo Pellegrino, »Sergio Stiso agli albori del Rinascimento salentino«, in: Sergio Stiso tra Umanesimo e Rinascimento in Terra d’Otranto (ed. Paolo Pellegrino), Congedo Editore, Galatina, 2012, 27-68. 15 Usp. posvetno pismo Acquavivi (Aristotelis Περὶ ζῴων γενέσεως, s. fol):...τοῦ Φιλοπόνου εἰς πέντε περὶ ζώων γενέσεως Ἀριστοτέλους (τοσαῦτα μὲν δὴ ταύτης ὁ Φιλόσοφος τοῖς ἐσομένοις κατέλιπε πραγματείας) ἡμῖν ἐδωρίσατο (sic!). (»Poklonio mi je Filoponov komentar uz Aristotelovu raspravu o nastanku životinja u pet knjiga što ih je Filozof ostavio za buduća pokoljenja.«) 158 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) osim Nikole zahvalno napajali i istaknuti humanisti Gabriele Altilio (1436-1501), Aulo Giano Parrasio (1470-1522), ranije spomenuti Andrea Matteo Acquaviva (1458-1528), Marcantonio Zimara (1470-1532), Niccolò Maiorano (1491-1584) ili Matteo Tafuri (1492-1584).16 Stiso je zapravo tek posljednjih desetljeća apostrofiran kao centralna figura dosad slabo poznatog intelektualnog kruga u kojem se na prijelazu stoljeća na obodu talijanskoga zahuktalog latinskog humanizma s velikim oduševljenjem njegovao onaj grčki. Prva u nizu i ujedno za nas najzanimljivija studija o njemu tematizira upravo povezanost Stisa i Nikole Petrovića, a vremenski – neobične li okolnosti – gotovo da koincidira s Jurićevom, pri čemu nema sumnje da su obje nastale potpuno neovisno jedna o drugoj. Njezin autor, bizantolog i paleo- graf André Jacob, svoju priču o Stisovu i Petrovićevu odnosu gradi oko grčkog vatikanskog rukopisa Vat. gr. 1019 iz 14. stoljeća, među čije su listove prijepisa filozofskih tekstova Porfirija i Amonija bez jasna obrasca na početku i na kraju rukopisa umetnute dvije grčke poslanice s početka 16. stoljeća, obje bez naznačena imena autora.17 Pa dok ona, sadržana na listu umetnutom pri kraju rukopisa (fol. 126) ne sadrži niti ime osobe kojoj je upravljena, druga poslanica, ispisana na listu uvezanom na samom početku rukopisa (fol. 3), otvara se na sljedeći način:18 Ἔλαβον μέν, ὦ φίλτατε καὶ ἥδιστε Πετρήϊε, τρίτην ἀπό σου ἐπιστολήν, ὅλην ἑλλινικῶς (sic!) γεγραμμένην, ὃ καὶ μᾶλλόν με ηὔφρανε καὶ ἔτερπε... (Primio sam, predragi i preslatki Petreo, tvoje treće pismo, u cijelosti napisano na grčkom, što me još i više obradovalo i razveselilo....)

Još je ugledni vatikanski bibliotekar i autoritet za paleografiju grčkih rukopisa Girolamo Amati katalogizirajući početkom 19. st. ovaj kodeks zaključio da je Petreios koji se u pismu spominje upravo naš Nikola Petrović: u skladu s tom konjekturom za Jacoba nema sumnje da onda autor pisma, premda ga je ispisala očigledno nevješta ruka, može biti jedino Petrovićev učitelj grčkog koji, eto, hvali napredak svojeg trenutno odsutnog učenika.19 Jacobova konjektura pritom nije presmiona. Rukopis Vat. gr. 1019 svojim paleografskim odlikama nepogrešivo

16 P. Pellegrino, n. dj. (13), 62. 17 Usp. André Jacob, »Sergio Stiso de Zollino et Nicola Petreo de Curzola: A propos d’une lettre du Vaticanus gr. 1019«, u: Bisanzio e l’Italia. Studi in memoria di Agostino Pertusi (ed. Silvio Bernardinello), Vita e pensiero, Milano, 1982, 154-168. Za dodatnu razradu pitanja spomenutih grčkih poslanica v. Francesco Giannachi, »Learning Greek in the Land of Otranto: Some Remarks on Sergio Stiso of Zollino and His School«, u: Teachers, Students and Schools of Greek in the Renaissance (ed. Federica Ciccolella, Luigi Silvano), Brill, Leiden, 2017, 213-223. 18 Rukopis Vat. gr. 1019 dostupan je na poveznici https://digi.vatlib.it/view/MSS_Vat. gr.1019 (pristupljeno 16. 02. 2019). 19 Usp. A. Jacob, n. dj. (17), 159-160. V. Rezar: Novi pogled u humanizam N. Petrovića Korčulanina: o 450. obljetnici smrti…159 ukazuje na salentinsku provenijenciju i sva je prilika da je bio u posjedu članova Stisova humanističkog kruga, a filigranska analiza papira na kojem je ispisana poslanica upućuje na razdoblje oko 1520, vrijeme kad je Petrović najvjerojatnije i bio Stisovim đakom. Problem pak nevješta grčkog duktusa Jakob će protumačiti plauzibilnom pretpostavkom da je riječ o uobičajenoj humanističkoj školskoj vjež- bi diktata ili prijepisa originalnog pisma iz pera nekog od Stisovih učenika.20 Ako dakle prihvatimo ovakvu interpretaciju – a teško je zamisliti uvjer- ljiviju – onda ćemo u nastavku pisma saznati kako učitelju Stisu đak Petrović zbog preduga izbivanja silno nedostaje te kako jedva čeka da se vrati među svoje školsku drugove:

~~Εἴθε ὤφελες ἐπανελθεῖν πρὸς ἡμᾶς. (Kamo sreće da nam se vratiš!)~~

Dapače, čini se Stisu da Petrović u lošem vremenu možda samo pronalazi izliku da ne zaplovi – očigledno iz rodne mu Dalmacije – natrag put Apulije: Ἀλλ’ ὦ φίλτατε ἀνδρῶν, καὶ πότε πρὸς ἡμᾶς ἀφίξῃ; Ἀεὶ τὸν σὸν νόστον ἐμποδήσει και διαταράξει ὁ Ἐνοσίχθων; (No, najdraži moj, kad ćeš nam se vratiti? Hoće li Posejdon zauvijek ometati i priječiti tvoj povratak?)

Napokon, autor će pisma na kraju pomalo prijekorno Petroviću predbaciti nedostatak istinske volje za što bržim ponovnim susretom, citirajući pritom i Sofoklovu Elektru: Ἐπέρχεταί μοι ἐκεῖνο εἰπεῖν περί σου ὃ τοῦ Ὀρέστου πέρι εἴρηκέ ποτε ἡ Ἠλέκτρα παρὰ Σοφοκλεῖ· Αἰεὶ μὲν γὰρ ποθεῖ, ποθῶν δ’οὐκ ἀξιοῖ φανῆναι. Τοιοῦτος γὰρ καὶ σύ. (Pada mi na pamet o tebi reći ono što kod Sofokla Elektra kaže o Orestu: Vječna čežnja mori ga, al’ dok on ‘vako čezne, svanut ne mari. Takav si za mene i ti.)

~~Ovim riječima poslanica i završava, napadno naglo i doslovno u pola rečenice, bez točke, bez uobičajena završnog ῞Eρρωσο (Zdrav mi budi) ili potpisa poši-~~

20 Budući da postoji autografni specimen Stisove grčke ruke (Stiso je prepisivač rukopisa Casanat. gr. 264, u kojem se na ff. 133-134 čita i njegovo pismo Janu Laskarisu iz 1492), a isto tako i Petrovićeve (grčki citati na više mjesta u autografnom MS G 99), jasno je da nijedan od njih nije ispisao ovo pismo. Međutim, određena gramatičko-stilska nedotjeranost nesvojstvena Stisovu jezičnom izričaju (pismo Laskarisu objavio Émile Legrand, Cent-dix lettres grecques de François Filelfe, Leroux, Paris, 1892, 363-366) navodi autora ovog članka na pomisao da je grčki tekst Stisove poslanice kao prijevodnu vježbu možda sastavio sam đak Petrović, na temelju latinskog originala koji je primio od učitelja Stisa. Ovo razmišljanje zasad nije moguće potkrijepiti dokazima, ali da je takvo što kao praksa postojalo u Stisovu modelu podučavanja, potvrđuje slučaj Altilijeva grčkog prijevoda kratke Stisove poslanice na latinskom (v. dalje u tekstu). Usp. F. Giannachi, n. dj. (17), 214-216. 160 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) ljatelja. Ako je, kako je spomenuto, riječ o školskoj vježbi, možemo samo žaliti što sat nije potrajao duže da prijepis ili diktat stigne do kraja pisanog predloška pa da doznamo još koju pojedinost iz Petrovićevih mladih dana. Ipak, već i ovaj prepisani dio dovoljno svjedoči o tomu iz kakva je prisnog i toplog okruženja na jugu Italije budući učitelj Petrović potekao i kakve je humanističke zasade u svijet sa sobom ponio.

Vrijedno za našu zajednicu već i zbog kulturno-povijesnih konotacija što ih podatak o ovom davnašnjem drugovanju nosi, Stisovo nam je pismo Petroviću jednako važno i u smislu boljeg tumačenja pojedinih književnih značajki – što formalnih, što sadržajnih – samog Petrovićeva humanizma kakav zatječemo u njegovu rukopisnom zborniku.21 Pogledamo li tako samo poslanicu u kojoj se svojem najčešćem adresatu, mljetskom opatu humanističkog senzibiliteta i kasnijem nadbiskupu dubrovačkom Hrizostomu Calviniju (1494-1575), žali što loše vrijeme predugo odgađa njihov susret, i usporedimo li je s upravo prepričanom Stisovom, teško je ne primijetiti da se učiteljevo pismo zrcali u stilskom oblikovanju njegova nekadašnjeg đaka Petrovića.22 Otvara tako Nikola 20. listopada 1547. svoju poslanicu na sljedeći način: Ὅτι δὲ οἱ ποθοῦντες ἐν ἄματι γηράσκουσι, ποθηνότατε καὶ λογιότατε Χρυσόστομε, ὡς ὁ Θεόκριτος εἶπεν, in me id quotidie uerius experior. (Svakodnevno na vlastitu primjeru učim, predragi i premudri Hrizostome, da, kako Teokrit kaže, oni koji jedni za drugima čeznu, ostare u danu.)23

Intonacija je ponešto izmijenjena, kao i citirani grčki autor, no okus čežnje i glagol ποθεῖν (čeznuti) neodoljivo podsjećaju na Stisovu poslanicu, kao napokon i cjelokupni kontekst višom silom odgođena susreta u nastavku:

21 Jacob je Stisovo pismo Petroviću u spomenutoj studiji prepisao u cijelosti, ali ono je očigledno do danas ostalo potpuno nepoznato našoj književnopovijesnoj znanosti. Zbog njegove zanimljivosti i slabe dostupnosti publikacije u kojoj je objavljen Jacobov rad na kraju ovog članka donosimo ga u cjelovitu prijepisu i hrvatskom prijevodu. 22 Calvini�� je iz Venecije na Mljet došao 1547, a 1565. postao je dubrovačkim nadbiskupom. U dubrovačkim benediktinskim samostanima promicao je studij humanističkih znanosti, posebno studij klasičnih jezika i hebrejskog. Povećao je broj redovnika, a iz njegove škole izišli su učeni Dubrovčani, pisci i znanstvenici poput Mavra Vetranovića Čavčića, Ma- vra Orbinija i Euzebija Kabužića. Usp. online natuknicu HBL-a: http://hbl.lzmk.hr/clanak. aspx?id=3311 (pristupljeno 17. 02. 2019). 23 MS G 99, fol. 55. V. Rezar: Novi pogled u humanizam N. Petrovića Korčulanina: o 450. obljetnici smrti…161

Te abscente maxima mei parte carere uidebar... Coeli enim inclementia, tum imbriferi uentorum flatus mihi ter ad te profecturo iter intercepere. Verum cum primum Aeolus pluuias uentorum procellas ἐν τῷ Ὀδυσσέως ἀσκῷ incluserit, ad uos quam primum aduolabo. (Činilo mi se da mi Tvoja odsutnost odnosi najveći dio mene samoga... Triput sam krenuo k tebi i triput su mi nevere vjetrom i kišom zapriječile put. No, čim kiše i vjetrove Eol zatvori u Odisejev mijeh, smjesta vam dolazim [sc. iz Dubrovnika na Mljet].)24

Dakle, kao što je onomad Petrovićev povratak učitelju morem priječio Ἐνοσίχθων, odnosno Posejdon, tako sada Petrovićev susret s Hrizostomom ovi- si o Posejdonovu sinu Eolu, koji također diže i spušta more i čini da razdvojeni drugovi čeznu. Nedavni su pak radovi talijanskih filologa pozornost upravili na epistolograf- ske vježbe kao tehniku Stisova podučavanja grčkog jezika. Osim već spomenutih Petrovićevih najprije latinsko-grčkih pa zatim i čitavih grčkih poslanica upućenih učitelju, u rukopisnoj je ostavštini Stisova učenika Gabriela Altilija sada uočen i list s kraćim grčkim tekstom, protumačen kao greškama preplavljena Altilijeva školska vježba u formi pisma u kojem je, tvrdi se, Stiso osobno naznačio svoje ispravke.25 U tom bi svjetlu stoga možda trebalo iznova protumačiti nekoliko Petrovićevih poslanica iz njegova književnog zbornika u kojima on, na temelju prethodno primljenih poslanica, komentira literarni napredak svojih dubrovačkih đaka.26 Obrazac razmjene poslanica podudaran je, kao i srdačnost kojom je nekoć i njega samog za ljubav prema humanističkom obrazovanju pridobivao učitelj Stiso. Jednom od učenika, Maru Tomašinoviću, Petrović će tako, nakon uvodna peda- goškog upozorenja da čitanje Erazmovih djela izbjegava više od zmije otrovnice, pohvalu za napredak u literarnom izražavanju uputiti na sljedeći način:27

Tuas ad me literas Michaeli Monaldo pluribusque eorundem studiorum sociis perlegendas dedi, quae quidem omnibus, ut par est, gratissimae fuerunt et, dum maximo gradu ad uirtutis culmen contendas, te in summum uirum eu- asurum facile existimant. (Pismo koje si mi poslao dao sam na čitanje Mihu

24 MS G 99, fol. 55-55v. 25 Autor ovog članka sklon je, na temelju paleografske usporedbe, procjeni da ispravci u tekstu Altilijeve grčke pismene vježbe ipak ne pripadaju Stisovoj ruci, ali nema sumnje da ga je Altilio ispisao vlastitom rukom i uputio Stisu. Slike pisma (Österreichische Nationalbibliothek Wien, MS 9477, fol. 93a) dostupne su na sljedećoj poveznici: http:// digital.onb.ac.at/RepViewer/viewer.faces?doc=DTL_6997161 (pristupljeno 17. 02. 2019). 26 Petrovićeve poslanice uvrštene u književni zbornik spominju sljedeća imena učenika: Niko Gozze, Mato Gaugi, Stjepo Gradi, Maro Tomašinović (Thomaseo), Miho Monaldi, Miho Menze, Petar Gozze, Sabo Bobali. 27 MS G 99, fol. 64: Quod uero te Erasmi Roterdami scripta euoluere aliquando dicas, quamuis Germanus homo inter saeculi nostri peritiores aliqua scripsisse non aspernanda credatur... hunc tibi ac caeteros huius generis cane peius et angui uitandos censeo. 162 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

~~Monaldiju i ostalim školskim drugovima: silno se, kako i treba, dopalo svima i smatraju da ćeš, dok velikim korakom krijeposno kročiš prema vrhu, lako postati najizvrsnijim mužem.)28~~

No, baš kao i Stisu, osobito mu teško pada izostanak članova njegove akademije, kako naziva svoju školu, dok ih druge obaveze odvlače od pohađanja nastave. Višekratno ih stoga potiče da nikako ne zanemare satove grčkoga, koji su očigledno, kao viši stupanj, slijedili iza naobrazbe u latinskom, pa pismo Matu Gaugiju (fol. 59), odsutnom zbog obveze održavanja obiteljskog imanja, započinje na sljedeći način:

Grauiter ac periniquo ferebam animo, Mathaee carissime, te hinc abesse, hoc praesertim tempore, quo multi tui aequales Graecarum literarum studiis dare operam apud me impense proposuerant. Nam cum te Latinae linguae praeter alios studiosissimum cernerem... te in Graecis studiis haud quamquam remissiore cura usurum putabam. (Teške sam duše podnio, Mato predragi, to što te nema ovdje, osobito u času kad su mnogi tvoji vršnjaci čvrsto od- lučili kod mene početi učiti grčki. Naime, budući da sam vidio da si od svih najpredaniji učenju latinskog... smatrao sam da ćeš i učenju grčkog posvetiti ništa manju brigu.)

I da zaključimo. Ono čega u Petrovićevu zborniku, jednako kao i sačuvanom opusu ostalih ranije spomenutih Stisovih alumna, upadljivo nema ljubavne su teme, inače tako popularne među članovima susjedne im napuljske akademije Pontaniana, a i drugdje po humanističkom svijetu. Dakako, s obzirom na učite- ljev religiozni background i njegove znanstvene interese takav profil racionalnog, filozofski stiliziranog humanizma u književnoj ostavštini Stisovih učenika zapravo i ne čudi. Na praznom prvom listu spominjanog rukopisa Vat. gr. 1019 kao svojevrsni je ex libris istaknuta misao o tomu za čim bi u životu trebalo težiti. Oblikovana na tragu Aristotelova pisanja o prijateljstvu u Nikomahovoj etici ona kaže sljedeće:29 Τοῦτο γὰρ νοῦν καὶ μέτρον τι εὐδαιμονίας θείητε ἄν, τὸ συζῆν τοῖς φιλτάτοις καὶ ὧν ἡ σπουδὴ τῶν αὐτῶν ἔχοιτο. (Čovjek bi smislom i

28 Ibid. 29 Usp. Arist. Nic. 1171b: τοῖς φίλοις αἱρετώτατόν ἐστι τὸ συζῆν. (»Prijateljima je suživot najpoželjnije što postoji.«) V. Rezar: Novi pogled u humanizam N. Petrovića Korčulanina: o 450. obljetnici smrti…163

~~mjerom životnoga blaženstva mogao smatrati upravo suživot s najbliskijim prijateljima koji i sami mare za iste stvari.)30~~

Sva je prilika da su i sam rukopis Vat. gr. 1019, pa onda i spomenuta misao, pripadali nekome iz kruga Stisovih učenika, a sve kao dokaz više kako su u tom društvu osim filozofije prijateljstvo i zajedništvo imali posebnu važnost. Možda je baš zato u taj rukopis ispred filozofskih tekstova umetnuta i svojevrsna huma- nistička himna prijateljstvu u obliku Stisove poslanice Petroviću. Možda zato sadržaj rukopisa pri kraju uokviruje i druga anonimna poslanica u kojoj autor, moguće opet Stiso, s adresatom iskreno dijeli tugu zbog smrti njegova oca uz sljedeće riječi:

...τῆς τοῦ πατρός σου προώρου ἴσως τελευτῆς ἀκοῦσας βαρέως ἦχθην· φίλων γὰρ οὐδὲν ἴδιον, οἵτινες φίλοι ὀρθῶς πεφύκασιν, ὁ σοφὸς εἶπεν Εὐριπίδης. (...bio sam nemalo potresen viješću o preranoj smrti Tvojega oca, jer kako reče mudri Euripid, među pravim prijateljima ne postoji moje i tvoje.)31

~~Možda će zato i naš Petrović svojem drugu po knjizi Hrizostomu na jednom mjestu poručiti upravo isto to:~~

~~...ut Euripides inquit, πάντα τὰ τῶν φίλων κοινά... (...kako kaže Euripid, prijateljima je sve zajedničko...)32~~

~~Napokon, možda baš zato na grčkim rukopisima koji su bili u Petrovićevu osobnom vlasništvu ne stoji, kako bismo možda očekivali, samo njegovo ime, nego ih krasi sljedeći ex libris:33~~

30 Ruka koja je ispisala ove riječi podudarna je s rukom koja je ispisala Stisovo pismo Petroviću: ovdje ih prepisujemo poboljšane u odnosu na gramatičke pogreške zatečene u rukopisu (μέτρος, θείητες). 31 MS Vat. gr. 1019, fol. 126. 32 MS G 99, fol. 65v. 33 Na postojanje grčkih rukopisa na kojima stoji ex libris Nikole Petrovića prvi je, nakon objavljivanja Madanova kataloga bodlejanske knjižnice, upozorio upravo Jacob (usp. A. Jacob, n. dj. [17], 163). Rukopise je Korčulanin Nikola Petrović oporučno predao u vlasništvo zavičajnog Franjevačkog samostana Uznesenja Blažene Djevice Marije na otoku Badiji, da bi 1892. to zavičajno kulturno blago Bodleiani pod nerazjašnjenim okolnostima prodao također Korčulanin Nikola Batistić (1846-1929), inače klasični filolog i vjerski pisac. A Summary Catalogue of Western Manuscripts in the Bodleian Library at Oxford (Vol. VI, 1924) pod rednim brojevima 31369-31372 donosi detaljan opis tih četiriju rukopisa, a moguće ga je pregledati na ovoj poveznici: https://databank.ora.ox.ac.uk/misccoll/datasets/SumCatV6/summary_catalogue_vol_ VI.pdf (pristupljeno 17. 02. 2019). 164 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

~~Νικολάου Πετραίου τοῦ Κερκυραίου καὶ τῶν φίλων (Ova knjiga pripada Nikoli Petroviću Korčulaninu i njegovim prijateljima)~~

Na koncu, postavljeno je više pitanja nego što je odgovora dano. Sigurno je pritom tek jedno: o našem Korčulaninu još nije rečena zadnja, premda se činilo da je Jurić, možda ipak davne 1983, o Petrovićevu književnom radu rekao baš sve. Obnovljen interes susjednih nam filologa za osebujan humanizam kakav su na prijelazu 15. i 16. stoljeća upijali posvećenici Stisova kulturnog kruga poziva i nas s ovu stranu Jadrana da se ipak još jednom zagledamo u Petrovićev filološki angažman: on je, naime, kudikamo bolje protumačiv ako se u njemu prepoznaju ostatci netom razgrnutih ruševina zaboravljena salentinskog kulturnog mikrokoz- mosa iz kojeg je potekao. V. Rezar: Novi pogled u humanizam N. Petrovića Korčulanina: o 450. obljetnici smrti…165

~~DODATAK~~

~~Pismo Sergija Stisa Nikoli Petroviću (Vat. gr. 1019, fol. 3)~~

Ἔλαβον μέν, ὦ φίλτατε καὶ ἥδιστε Πετρήϊε, τρίτην ἀπό σου ἐπιστολήν, ὅλην ἑλλινικῶς (sic!) γεγραμμένην, ὃ καὶ μᾶλλόν με ηὔφρανε καὶ ἔτερπε μεταξὺ αὐτὴν ἀναγινώσκοντα. Οἷος ἆρα γενήσαιο ἄν, ὦ ἄριστε, περὶ τὰ έλληνικά, εἰ ἐν τῇ πατρίδι διέτριβες μεθ̓ ἡμῶν ἐν τῷ παρόντι νῦν καιρῷ, ὁπότε καὶ πόρρω ἀποστησάμενος τῶν διδασκάλων καὶ συμπονούντων ἑταίρων τοσοῦτον προύκοψας ἐν αὐτοῖς ὥστε καὶ ὅλας τὰς ἐπιστολὰς γράψασθαι. Θαυμάζω τοίνυν τί ποτ̓ ἆρά ἐστι ἐφ̓ ᾧ συγνώμην (sic!) αἰτήσας ἁμαρτάνειν ὑπέλαβες, ἀλλὰ καὶ γέλωτα ἔτι ἐμὲ ἐπισχεῖν ἐκέλευες. Μὴ ταῦτα, δέομαι, πρὸς ἐμέ, ὦ φιλότης, καὶ γὰρ οὐδὲν γέλοιον γέγραπται ἐν τῇ σαυτοῦ ἐπιστολῇ· κἂν ἐγέγραπτο ἅπαξ, οἴει πρὸς θεῶν ἐμέ ποτε καταγελάσασθαί σου; Μὴ οὕτω μανείην ἔγωγε. Ἀλλ̓ εἴθε ὤφελες ἐπανελθεῖν πρὸς ἡμᾶς. Γνοίης γάρ ἂν ὅτι οὐδέποτε ἀπολειπόμεθα πλείστου τοῦ γέλωτος, καὶ μάλιστα ἐκ τῶν συμβαινόντων τεράτων ἃ παντοδαπῶς ἐπιπολάζονται ὁσημέραι, ὥστε οὐδαμῶς δεῖν ἡμῖν σου καταγελᾶν. Ἀλλ’ ὦ φίλτατε ἀνδρῶν, καὶ πότε πρὸς ἡμᾶς ἀφίξῃ; Ἀεὶ τὸν σὸν νόστον ἐμποδήσει (sic!) και διαταράξει ὁ Ἐνοσίχθων; Οὐκ ἆρα εἶ πρὸ τοῦ θέρους ἡμῖν ἐλπιστέος ἢ πρὸ τοῦ ἔαρος; Ἐπέρχεταί μοι ἐκεῖνο εἰπεῖν περί σου ὃ τοῦ Ὀρέστου πέρι εἴρηκέ ποτε ἡ Ἠλέκτρα παρὰ Σοφοκλεῖ· Αἰεὶ μὲν γὰρ ποθεῖ, ποθῶν δ’οὐκ ἀξιοῖ φανῆναι. Τοιοῦτος γὰρ καὶ σύ...

Primio sam, predragi i preslatki Petreo, tvoje treće pismo, u cijelosti napisano na grčkom, što me još i više obradovalo i veselilo dok sam ga čitao. Kakav bi tek, predobri moj, poznavatelj grčkog postao da boraviš sada s nama u našem zavičaju, kad si i ovako udaljen od učitelja i školskih drugova toliko u grčkom uznapredovao da i čitava pisma pišeš! A uistinu se pak čudim zašto si pomislio da si činio pogreške i pritom me zamolio da ti oprostim, pa čak i zatražio da se uzdržim od smijeha. Nemoj mi, molim te, takvo što govoriti, dragi prijatelju, jer ništa smiješno nema u tvojoj poslanici: pa da se greška i potkrala, misliš li, tako ti bogova, da bih te ikad ismijao? Ne izgubio ja pamet tako! Ali da nam se barem vratiš: znaj da nam smijeha ne nedostaje nikad, a potiču ga svakojake nespretnosti izrečene svakoga dana, tako da se tebi nemamo što rugati. No, najdraži moj, kad ćeš nam se vratiti? Hoće li Posejdon zauvijek ometati i priječiti tvoj povratak? Možemo li ti se nadati prije proljeća ili prije ljeta? Pada mi na pamet o tebi reći ono što kod Sofokla Elektra kaže o Orestu: Vječna čežnja mori ga, al’ dok on ‘vako čezne, svanut ne mari. Takav si za mene i ti... 166 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

~~Vlado Rezar~~

~~A NEW VIEW OF THE HUMANISM OF NIKOLA PETROVIĆ OF KORČULA: ON THE 450TH ANNIVERSARY OF HIS DEATH (APRIL 16, 1568)~~

The literary legacy of the Korčula humanist Nikola Petrović (1486-1568) is bound in an autograph codex of 102 quarto format sheets held in Perugia (Biblioteca Augusta di Perugia, MS G 99). The attention of the Croatian cultural public was drawn to this previously unknown manuscript by an extensive study by the distinguished philologist Šime Jurić. Although since then almost nothing about this long-occluded cultural treasure has been published, it would be a mistake to conclude thereby that this is material that does not repay attention. The picture that is provided by Jurić’s review of the contents of the manuscript shows completely the opposite. Jurić presented every one of the sixty or so literary works found in it – Latin poems, occasional verses, speeches, sermons and prose and metrical tantalisations from the Greek – individually, often with unconcealed enthusiasm. He also ascertained the identity of the almost fifty correspondents of Petrović, as well as the circumstances that connected them, thus to a considerable extent supplementing the compendium of knowledge available to Croatian literary history today related to Petrović’s wide-ranging humanist activities and contacts, particularly in the period of his life that is most interesting to us, when he was as a teacher running the high school in Dubrovnik, between 1538 and 1550. It is interesting that the pronounced Greek component of Petrović’s humanist activity was concurrently the subject of interest of foreign philologists, whose works have during the last few decades nevertheless been imperceptible to our scholarly public. The article draws attention to the details little known to us about Petrović’s stay in Italy, his education and his humanist activity, particularly that expressed in Greek. Especially prominent here is the figure of the Salento humanist Sergio Stiso (Sergius Stissus), who has only in the last few decades been hailed as the central figure of the little known intellectual circle in which at the turn of the century, on the edge of the Latin humanism in Italy that was then forging ahead, cultivated the Greek version with huge enthusiasm. In his manuscript collection Petrović several times gave prominence to the fact that he was himself a pupil of Stiso. Additional information about their relationship is given us by a previously completely unknown letter by Stiso in Greek to Petrović (MS Vat. gr. 1019, fol. 3) which was published in 1892 by André Jacob. The new details that we light upon in the letter not only supplement Petrović’s biography but also facilitate the contextualisation of the contents of individual letters from his manuscript miscellany. Key words: Nikola Petrović, Šime Jurić, Sergio Stiso, André Jacob, humanism, Greek language and literature, Terra d’Otranto, Dubrovnik KOTORSKI PJESNIK LUDOVIK PONTANO

~~Irena Bratičević~~

~~UDK: 821.163.42(497.16-37Boka kotorska).09-1 Irena Bratičević Izvorni znanstveni rad Filozofski fakultet Zagreb [email protected]~~

Kotorski pjesnik Ludovik Paskalić (o. 1500-1551) napisao je pet soneta i jednu latinsku eklogu povodom smrti svojega prijatelja Ludovika Pontana, kojemu, prema njegovim riječima, među suvremenicima nije bilo ravna umom, umijećima i krepostima. Juraj Bizanti (o. 1490-1560) posvjedočio je kako je Pontano pisao prozu i stihove, a pjesma Carmen Virgini Matri sacrum, duga 107 elegijskih distiha, koju je upravo Bizanti objavio u svojoj zbirci Rime amorose 1532, jedino je Pontanovo djelo koje nam je ostalo sačuvano. U pokušajima da se identificira ovoga književnika događale su se od početka devetnaestoga stoljeća naovamo višestruke zabune i pogrešna tumačenja, koja su dovela do toga da se i danas o njemu govori s nesigurnošću. Pozornost na Pontana svratila nam je novootkrivena zbirka talijanskih pjesama Hanibala Lucića, odnosno Lucićev sonet Paskaliću iz kojega se može iščitati da se Pontano rodio u Kotoru, što pobija pretpostavku da je riječ o humanistu rođenu u Italiji. Ovaj rad donosi prikaz dosadašnjih istraživanja, a potom utvrđuje pouzdane činjenice o Pontanovu identitetu, za koji se može dokazati da zapravo nije sporan, i dodaje također nove pojedinosti za njegov životopis. Napokon, ukazuje na neka dosad neuočena mjesta u Pontanovoj latinskoj pjesmi posvećenoj Djevici Mariji. Ključne riječi: Ludovik Pontano (da Ponte), Kotor, latinizam, religiozna elegija, Juraj Bizanti, Ludovik Paskalić, Bogorodica

Prvi književni povjesničari koje je zaokupilo ime Ludovika Pontana – ili Lodovica da Pontea – bili su proučavatelji pjesničkog opusa poznatijega kotorskog humanista Ludovika Paskalića (o. 1500-1551). Njihovo zanimanje bilo je potaknuto činjenicom da je Paskalić u šest pjesama komemorirao smrt 168 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) suvremenika kojega zove »svojim Pontanom« (il mio Pontan): u pet soneta u talijanskoj zbirci Rime volgari (Venecija, 1549) i u jednoj eklogi u latinskoj zbirci Carmina (Venecija, 1551). Najraniji pokušaj identifikacije oplakanoga Paskalićeva prijatelja nalazi se u kratkom književnobiografskom pregledu znamenitih Kotorana iz pera Francesca Marije Appendinija (1768-1837), kojemu je Paskalićeva latinska zbirka zapravo bila jedini izvor za prikaz pjesnikova života. Sudeći po Appendinijevoj formulaciji, birane i pohvalne riječi kojima je Paskalić u eklogi o Pontanu opisao učenost, mudrost i vrline svojega preminulog prijatelja navele su ga na zaključak da je Kotoranin održavao književne veze ni manje ni više nego s velikim talijanskim humanističkim pjesnikom Giovannijem Giovianom Pontanom (1426-1503).1 Do zabune je moglo doći jer je s jedne strane Appendiniju promaknula kronološka neodrživost takve pretpostavke, a s druge strane zato što se u času pisanja očito nije služio tiskanim izdanjem pjesama, u kojem je Pontanovo ime, koje se ne pojavljuje u samom tekstu ekloge, stajalo u njezinu naslovu, Calidorus et Argantus pastores. In morte Ludovici Pontani.2 Appendiniju tiskano izdanje nije bilo nepoznato – spomenuo je da je u njegovo vrijeme bilo iznimno rijetko – ali naglasio je kako latinsku zbirku konzultira u rukopisu, u prijepisu koji mu je iz Kotora bio poslao Frano Morandi (1748-1826), načinjenu po rukopisnom predlošku iz biblioteke Marina Uvraćena.3 Taj rukopis koji je Morandi poslao Appendiniju danas je, nažalost, nepoznat. Međutim, rukopis s Paskalićevom poezijom koji se čuva u Veneciji, a s kojim je Morandijev prijepis vjerojatno bio u vezi, u naslovu pjesme nema navedeno Pontanovo osobno ime (naslov ondje glasi Pontanus, id est persone Calydorus et Argantus), iz čega se može zaključiti da ime možda nije sadržavao ni naslov u rukopisu što ga je bio konzultirao Appendini.4 Za Appendinijevim uvjerenjem da je bila riječ o Giovanniju Pontanu poveo se gotovo pola stoljeća kasnije i bez ikakva komentara Šime Ljubić u svojem Di-

1 »Era pure in stretta famigliarità col celebre poeta Pontano, di cui in una sua selva, o piuttosto egloga deplora la morte«; Francesco Maria Appendini, Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cattaro, Presso Antonio Martechini, Dubrovnik, 1811, 30. 2 Ludovik Paskalić, Ludouici Pascalis, Iulii Camilli, Molsae et aliorum illustrium poetarum Carmina, Apud Gabrielem Iolitum et Fratres de Ferrariis, Venecija, 1551, 51r. 3 F. M. Appendini, n. dj. (1), 28, 29-30. 4 Venecijanski rukopis nalazi se u Biblioteci Marciani, Mss. Ital. cl. IX, 291; početak pjesme o Pontanu na 41r. O odnosu tog rukopisa i tiskanog izdanja Paskalićevih Carmina v. Darko Novaković, »Kako se Silvija obračunala sa suparnicama: zagonetka neobjavljenoga latinskog autografa Ludovika Paskalića«, U krilu vile Latinke: rasprave o hrvatskom humanizmu, Ex libris, Zagreb, 2015, 239-267. U dubrovačkom Arhivu Male braće čuva se, pod signaturom 1763, prijepis Paskalićeve latinske poezije koji je načinio Antun Krša (1779-1838). Njegov se rukopis sastoji od prijepisa Paskalićevih pjesama iz tiskane zbirke u prvom dijelu te, u drugom dijelu, popisa razlika koje u odnosu na to tiskano izdanje sadrži Uvraćenov rukopis. Prema Kršinoj bilješci na predzadnjem listu njegov je prijepis nastao 1812, godinu dana nakon Appendinijeva pregleda znamenitih Kotorana. Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano 169 zionario biografico, iz čega možemo zaključiti da ni on nije konzultirao tiskano izdanje Paskalićeva latinskog pjesništva.5 Prvi kojemu je Paskalić bio dostupan u tiskanom obliku, pa stoga i začetnik rasprave o Pontanovu identitetu u dvadese- tom stoljeću, bio je Đuro Körbler. On je u svojoj pionirskoj studiji o talijanskom pjesništvu šesnaestoga stoljeća u Dalmaciji i Kotoru uz pjesničke zbirke Miha Mo- naldija i Saba Bobaljevića Mišetića prikazao i onu Ludovika Paskalića. Körbleru su bile poznate i talijanska i latinska Paskalićeva tiskana zbirka, a budući da je i on, kao i Appendini, iz Paskalićevih pjesama crpio podatke o pjesnikovu životu te da je među pjesmama našao ukupno šest onih posvećenih Pontanu, očekivano je zaključio: »Bolje bismo poznavali Pasqualijevu mladost, kad bismo mogli pouzdano odrediti, tko je bio ‘M. Lodovico da Ponte’ ili ‘Ludovicus Pontanus’, kako ga naš pjesnik zove talijanski i latinski«.6 Odmah potom iznio je Körbler novu pretpostavku, koja je, premda ju je formulirao s dužnim oprezom, stekla i kritičare i nasljedovatelje. Njegovu je argumentaciju, zbog nesporazuma koje je kasnije potaknula, potrebno iscrpnije prikazati. »Moglo bi naime biti«, piše Körbler, »da je taj Ludovik da Ponte isti onaj ugledni humanist onoga vremena, koji se po zavičaju Bellunu nazivaše i Pontico Virunio«. O Ponticu Viruniju znao je pak Körbler sljedeće: da je rođen 1467, da mu je majka bila Grkinja, da je bio učenik Lorenza Valle i Battiste Guarinija, putujući učitelj, pjesnik i autor povijesti Britanije i Italije te da je umro 1520, »u Bologni, Trevisu ili gdje drugdje«.7 U nastavku je, kako bi potkrijepio svoju pretpostavku, opširno izložio pohvale koje je u čast Ludoviku da Ponteu, kome- morirajući njegovu smrt, Paskalić nizao u sonetima: bio je to sjajan duh obdaren umom, umijećem i vrlinom, od kojeg u onim danima na zemlji nije bilo ni sretnijeg ni božanskijeg, a sada uživa nagradu za svoje plemenite zasluge; učeni autor i nekada lovorom ovjenčani pjesnik, koji je iznenadnom i preranom smrću ostavio neutješna Paskalića u očaju; dok prijateljeva blažena duša uživa u nebu plodove svoje čestitosti i mudrosti, njegovo ime i na Istoku i na Zapadu živi u besmrtnoj slavi.8 Nakon tako uopćenih i za humanističko pjesništvo tipičnih pohvala, Kör- bler je lako mogao ustvrditi kako bi sve to moglo vrijediti i za Pontica Virunija, a odgovarao mu je i Paskalićev navod da je Da Ponte umro prije vremena (inanzi tempo, IV,2), s obzirom na to da je Virunio umro s 53 godine. Više je podudarnih pojedinosti Körbler pronašao u tekstu latinske ekloge In morte Ludovici Pontani, u

5 »Ebbe amico il celebre Pontano«, Šime Ljubić, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Stamperia di Leopoldo Sommer, Beč, 1856, 240. 6 Đuro Körbler, »Talijansko pjesništvo u Dalmaciji 16. vijeka, napose u Kotoru i u Dubrovniku«, Rad JAZU, 212 (1916), 9. 7 Isto. 8 Paskalićevi soneti Pontanu nalaze se u drugome dijelu talijanske tiskane zbirke po kojoj ih je prikazao Körbler: In morte di M. Lodouico da Ponte, L. Paskalić, Rime volgari di M. Ludovico Paschale da Catharo Dalmatino, non piu date in luce, Appresso Steffano et Battista Cognati, Venecija, 1549, 77r-78v. 170 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) kojoj stoji da je Pontano umro usred životnoga vijeka (medioque abreptus in aeuo, 27), »dakle sa 50 otprilike godina«, i to na Cipru, kamo je išao posjetiti brata, te da je, uz mnoge druge dokaze učenosti, samoga Paskalića poučio poznavanju neba, nebeskih tijela i njihova kretanja iz kojega se može naslutiti budućnost. Kako je majka Pontica Virunija bila Grkinja, činilo se Körbleru lako mogućim da mu je brat živio na Cipru, a za humanista takva kova podrazumijevalo se da poznaje meteorologiju, astronomiju i astrologiju.9 Stoga je on zaključio da je Paskalićev Pontano zapravo Pontico Virunio te da, protivno podacima talijanskih biografa, Virunio »nije umr’o ni u Bologni ni u Trevisu, nego na ostrvu Kipru, a posljednje mu učiteljsko mjesto bijaše u Kotoru«.10 Već je u prvoj reakciji na Körblerovu studiju, u osvrtu profesora talijanskog jezika i književnosti na zadarskoj gimnaziji Waltera baruna Ljubibratića, objavljenom godinu poslije, ovo dokazivanje u korist Pontica Virunija ocijenjeno kao »odviše smjelo i za naše doba«, u kojem su, primjećuje Ljubibratić, »i najsmjelije kombinacije dopuštene, samo ako su štampane«.11 Iako je odgovorio na Ljubibrati- ćevu kritiku, koja je ciljala na brojne aspekte njegove studije, Körbler se u svojem odgovoru nije ponovno doticao pitanja o Pontanovu identitetu.12 Körblerovu je pretpostavku desetljeće potom odbacio i Arrigo Zink. Osim što je ispravio njegov podatak o Lorenzu Valli kao Ponticovu učitelju – nije bila riječ o Lorenzu, već o Giorgiu Valli – Zink se oslanjao na prethodna istraživanja prema kojima je Virunio sigurno umro na tlu Italije, a ne na Cipru i prema kojima nema dokaza da je ikada boravio u Kotoru. Na Körblerovo poistovjećivanje Ponticove i Pontanove dobi Zink je upozorio kako se dobro zna da sredina životnoga vijeka ne može biti ništa drugo nego 35., a ne 50. godina života, ali rješenje za identifikaciju Paskalićeva Pontana nije ponudio.13 Giuseppe Praga susreo se 1939. s imenom Ludovika Pontana u drugačijem kontekstu, proučavajući znanstvenoj javnosti dotad nepoznatu talijansku zbirku kotorskog humanista Jurja Bizantija Rime amorose (Venecija, 1532), na čijem je kraju Bizanti dao otisnuti jedino Pontanovo djelo koje nam je ostalo sačuvano, latinsku pjesmu u elegijskim distisima Carmen Virgini Matri sacrum. Praga je

9 Đ. Körbler, n. dj. (6), 11-13. 10 Đ. Körbler, n. dj. (6), 13. 11 W. barun Ljubibratić, »Dr. Đ. Körbler: ‘Talijansko pjesništvo u Dalmaciji 16. vijeka, napose u Kotoru i u Dubrovniku’. Rad Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti; knjiga 212.«, Ljetopis JAZU: za godinu 1916, 31/II (1917), 86. 12 Đuro Körbler, »Odgovor na recenziju W. baruna Ljubibratića o mojoj raspravi: ‘Talijansko pjesništvo u Dalmaciji 16. vijeka, napose u Kotoru i u Dubrovniku’«, Ljetopis JAZU: za godinu 1916, 31/II (1917), 94-108. 13 Arrigo Zink, »Đuro Körbler, Talijansko pjesništvo u Dalmaciji 16. vijeka, napose u Kotoru i u Dubrovniku (La poesia italiana del secolo XVI in Dalmazia e particolarmente a Cattaro e a Ragusa), in Rad, n. 212, Zagabria, Accademia jugoslava, 1916«, Atti e memorie della Società dalmata di storia patria, 1 (1926), 258-259. Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano 171 ispravno Bizantijeva Pontana poistovjetio s Paskalićevim. Na temelju Bizantijevih riječi o Pontanu u predgovoru tiskanoj latinskoj pjesmi ustvrdio je kako se mora raditi o Kotoraninu ili barem o osobi koja je u Kotoru duže boravila i djelovala, a kako među kotorskim plemićkim obiteljima nije pronašao prezime Da Ponte, pretpostavio je da se u Boku preselio jedan ogranak istoimene venecijanske obitelji.14 Možda je i navedeno Pragino mišljenje jednim dijelom utjecalo na Milicu Popović da u raspravu potom uvede posve novoga kandidata za Paskalićeva Pontana. Kako pripovijeda u svojem radu o Paskalićevoj poeziji, osnovni poticaj za novu identifikaciju došao joj je iz jednoga marcianskog rukopisa u kojem je Apostolo Zeno s Paskalićevim talijanskim pjesmama doveo u vezu inače ne osobito poznatoga Luigija da Pontea, potestata u Trevisu godine 1559. No kako je pronašla da je Luigi da Ponte umro iste 1559, odnosno ne samo nakon izlaska Paskalićevih Rima nego i nakon Paskalićeve smrti, Popović se i sama ogradila od vlastite pretpostavke barem dok se ne potvrdi točnost podataka kojima je ras- polagala. Svojim mišljenjem nije ostvarila znatan utjecaj na daljnje pokušaje da se utvrdi Pontanov identitet.15 Iako su Zink i Praga s pravom odbacili Körblerovu tezu, njihove su reakcije ostale nezapažene te je tako Körbler pedesetih godina prošloga stoljeća našao utjecajne nastavljače u zaslužnim istraživačima kotorskog arhiva Ristu Kovija- niću i Ivu Stjepčeviću. Oni su, prolazeći kroz sudske i notarske arhivske knjige, uvjereni da pronalaze novu građu o Körblerovu Ponticu Viruniju, donijeli niz vjerodostojnih podataka o obitelji kojoj je doista pripadao Paskalićev Ludovik Pontano.16 Utvrdili su da je njegov otac bio Jacopo da Ponte, Talijan rodom iz Martinenga kod Milana, doktor medicine čiju prisutnost i djelovanje kao gradskog liječnika u Kotoru dokumenti potvrđuju prvi put 1487. (1498. spominje ga se kao bivšeg gradskog liječnika) te ponovno od 1505. sve do smrti 1523. Godine 1483. Jacopo da Ponte oženio se Kotorankom iz vlasteoskoga roda Paskalić (Pasquali), Nikoletom Jakova Paskalića, s kojom je imao tri kćeri i trojicu sinova.17 Najstariji, Frano, koji je bio liječnik, 1525. sigurno se nalazio u Famagusti na Cipru, Antun

14 Giuseppe Praga, »Le Rime amorose di Giorgio Bisanti da Cattaro«, Archivio storico per la Dalmazia, 27 (1939), 7-8. 15 Milica Popović, »Nekoliko podataka o pesniku Ludoviku Paskvaliću (Pascale)«, Zbornik istorije književnosti Odeljenja literature i jezika SANU, 2 (1961), 58-59. Identičan tekst, u dijelu o Pontanu, pretisnut je i u M. Popović, Ogledi i studije o renesansnoj poeziji, Dečje novine, Beograd, 1991, 110-111. Za marcianski rukopis koji je konzultirala Popović je dala signaturu i naslov: Mss. Ital. cl. VII, 2321, Scrittori Veneziani; podatak o Apostolu Zenu donosim prema rukopisnom katalogu marcianskih kodeksa na http://cataloghistorici. bdi.sbn.it (pristupljeno 2. prosinca 2018). 16 Risto Kovijanić, Ivo Stjepčević, Kulturni život staroga Kotora (XIV-XVIII vijek), knj. 1, Istoriski institut NR Crne Gore, Odjeljenje za proučavanje Crnogorskog primorja, Cetinje, 1957, o Pontanu na 57-63. 17 R. Kovijanić, I. Stjepčević, n. dj. (16), 59. 172 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) je vjerojatno bio svećenik, a pouzdano notar i kancelar Kotora, dok o najmla- đem, Ludoviku, arhivski izvori, u kojima se prvi put spominje 1512, kazuju da je bio kancelar Korčule sigurno 1525, 1526. i 1527. (s tim da se nalazi u Kotoru u rujnu 1525, kada na sud donosi oporuku brata Antuna, i u lipnju 1526, kada se potpisuje na sestrin bračni ugovor); 1529. i u razdoblju do 1534. potvrđena je njegova prisutnost u Kotoru, gdje se u spisima najčešće pojavljuje kao arbitar u sporovima. Te 1534. Ludovik je dvije godine prije roka podmirio obaveze vezane uz sestrin miraz te spomenuti istraživači pretpostavljaju da je to učinio upravo pred odlazak bratu na Cipar. Iz Paskalićeve je pjesme poznato da je nedugo nakon dolaska onamo preminuo.18 Novi podaci o Pontanu koje je iznjedrilo istraživanje kotorskog arhiva iznimno su vrijedni, no Kovijanić i Stjepčević pri njihovu su tumačenju, nažalost, otišli u krivome pravcu: cio su naime prilog za Pontanov životopis usmjerili u nastojanje da potkrijepe Körblerovu identifikaciju, uvjereni da pružaju nove podatke za životopis Lodovica da Pontea – Pontica Virunija. Nije im bilo poznato da se zna ime njegova oca Giorgia, a navod o majci Grkinji objasnili su time što je Pontanova majka bila s Balkana. Godinu smrti koja se donosi u talijanskoj literaturi, 1520, vidjeli su kao godinu kad mu se tek gubi trag u Italiji i ponudili novu, »vjerojatno 1534«, a i dotadašnje pretpostavke o mjestu njegove smrti u Italiji otklonili su kao nepouzdane, s obzirom na to da je iz Paskalićeve ekloge jasno kako je Pontano umro na Cipru. Kako su slijedili Körblera u shvaćanju da su pedesete sredina životnoga vijeka, pretpostavili su da se Pontano rodio pedesetak godina prije 1534, a datiranje njegova rođenja u razdoblje 1483-1487. odgovaralo je vremenu kada se otac Jacopo da Ponte ne spominje u arhivskim knjigama Kotora, pa su sugerirali da se Pontano mogao roditi u Milanu; za drugo razdoblje kad očeva prisutnost u Kotoru nije potvrđena, 1497-1505, pretpostavili su da bi moglo biti doba Pontanova školovanja u Italiji. Naposljetku, u obliku odgovora na vlastito pitanje, »Je li to poznati italijanski humanista Lodoviko da Ponte, pjesnik i pisac istorije Italije i Britanije, ili ne?«, Kovijanić i Stjepčević odgovaraju: »Sve okolnosti govore da jeste«.19 Iz tog uvjerenja proizlazi i ono što su unutar ove teme smatrali najvažnijim otkrićem za kotorsku kulturnu povijest, da je majka znamenitoga Talijana Pontica Virunija bila Kotoranka, čime je, kako su naglasili, objašnjeno i zašto ga je Paskalić nazvao »našega roda slavom«.20 Važno je spomenuti kako cijeli ovaj gotovo nevjerojatan niz istraživačkih nesporazuma počiva na jednoj od krivih premisa koju su kotorski autori baštinili

18 R. Kovijanić, I. Stjepčević, n. dj. (16), 62. 19 Isto. 20 Upravo za to mjesto iz 17. stiha Paskalićeve ekloge Pontanu postoje varijantne lekcije: nostrae gloria gentis, koje se nalazi u tiskanom izdanju, objavljenom postumno (L. Paskalić, n. dj. [2], 51r), u venecijanskom rukopisu prvotno je glasilo nostri gloria sæcli, a iznad riječi sæcli naknadno je dodano terrę; na to je već upozoreno u D. Novaković, n. dj. (4), 245-246. Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano 173 od Körblera, a bez koje pontanovsko pitanje, izgledno je, ne bi ni figuriralo u njihovoj knjizi o povijesti školstva u Kotoru. Na Ludovika Pontana kojeg su susreli u arhivskim knjigama prenijeli su prvo tvrdnju da je bio »vješt grčkom i latinskom jeziku«, koju je Körbler donio iz talijanske literature o Ponticu Viruniju; pa onda i da je bio Paskalićev učitelj grčkoga i latinskoga (Körbler je držao vjerojatnim da je Pontano Paskalića naučio grčki); zatim da je poučio Paskalića i meteorologiji, astronomiji i astrologiji, kako je mislio i Körbler; te su uopće slijedili Körble- rovu misao da je Viruniju, koji je inače djelovao kao učitelj u Italiji, posljednje učiteljsko mjesto bilo u Kotoru. Naglasili su kako nije dovoljno poznato čime se Pontano bavio u kotorskom razdoblju od 1529. do 1532, ali je sigurno da je prije boravka na Korčuli bio nastavnik u Kotoru, što »odgovara đačkom dobu Ljudevita Paskalića«.21 Unatoč obećanju Kovijanića i Stjepčevića da će se ovim pitanjem, rele- vantnim, kako kažu, i za talijansku znanost, nastaviti baviti prvenstveno prou- čavanjem talijanskih izvora i literature – i unatoč tomu što su njihovi dokazi za Körblerovu tezu zapravo bili protudokazi – njihovo uvjerenje da je proslavljeni humanist Lodovico da Ponte – Pontico Virunio bio sin Kotoranke i »našega roda slava« i također jedan od najčuvenijih profesora na kotorskoj gramatičkoj školi, ostavilo je dalekosežan trag u prikazivanju povijesti bokokotorske književnosti i kulture.22 Čini se da je istraživački previd uočio jedino inače utjecajni povjesničar književnosti Radoslav Rotković. On je sedamdesetih godina prošloga stoljeća jasno upozorio na to da su Kovijanić-Stjepčevićeva arhivska istraživanja, u nastojanju da identificiraju Körblerova Lodovica da Pontea (Virunija), identificirala kotorskoga Lodovica da Pontea, pravog adresata Paskalićevih pjesama, i da je

21 R. Kovijanić, I. Stjepčević, n. dj. (16), 62. 22 U kasnijim radovima Kovijanić Viruniovo djelovanje na kotorskoj školi preciznije smješta u drugo desetljeće šesnaestoga stoljeća: Risto Kovijanić, »Ko je bio Ludovikus Pontanus? Na dan stogodišnjice kotorske gimnazije«, Politika (dodatak Kultura – umetnost), god. 62, br. 18.727 (21. studenoga 1965), 20; Risto Kovijanić, Kotorski medaljoni, Gospa od Škrpjela, Perast, 2007. [prvo izdanje: Centar Ars, Beograd, 1976], 72, 78, te osobito poglavlje »Znameniti nastavnik«, 157-158. Ivo Stjepčević, povjesničar i arhivist, preminuo je iste 1957. kada je objavljena monografija Kulturni život staroga Kotora. Godine 2003. prigodom predstavljanja njegovih sabranih djela u Zagrebu, fascinantnu povijest suradnje između Stjepčevića i Kovijanića ispripovjedio je don Branko Sbutega. Prema njegovim riječima, don Ivo Stjepčević od 1948. robijao je pod optužbom za ustaštvo (za koje je kao dokaz bila poslužila njegova kolekcija srednjovjekovnoga kotorskog novca). Zbog potreba kotorskog arhiva bio je prebačen u zatvor u Kotoru, gdje mu je u radu na arhivskoj građi pomagao »zatvorski kolega« Risto Kovijanić, koji je robijao pod optužbom za četništvo. Kao plod njihova tadašnjeg rada nastala je spomenuta knjiga; https://www.index.hr/Vijesti/ clanak/tjedan-hrvata-iz-crne-gore-predstavljena-sabrana-djela-don-iva-stjepcevica/161387. aspx (pristupljeno 20. ožujka 2018). Kovijanić, po struci profesor jugoslavistike i komparatist, bio je jedan od osnivača kotorskog arhiva i neko vrijeme direktor kotorske gimnazije. 174 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) njegovo poistovjećivanje s Viruniom promašeno.23 No, iako poznati, Rotkovićevi su radovi ostali zaobiđeni, a relevantna literatura u kojoj se može naći spomen Pontana i dalje inzistira na njegovu nejasnom identitetu. Tako Miroslav Pantić u sintezi Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske (1990) govori o Pontanu kao zagonetnom ugledniku, vjerojatno Kotoraninu podrijetlom, koji je neko vrijeme predavao na kotorskoj humanističkoj školi, te se nada novim sigurnim vijestima koje bi riješile »problem njegove ličnosti«.24 Vrlo je slično Pontano predstav- ljen u Hrvatskom biografskom leksikonu (1993), gdje se preuzimaju tvrdnje o njegovu nastavničkom radu, a životopis završava ogradom: »Ostaje otvoreno pitanje jesu li on i talijanski humanist s istim imenom jedna osoba, kao što bi se dalo zaključiti iz Paskvalijevih soneta«.25 Mirka Zogović u Kalezićevu izboru iz Bizantijeve, Paskalićeve i Boličine poezije u ediciji Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka (1996), štoviše, izjednačuje mogućnosti o Viruniju, Luigiju da Ponteu o kojem je pisala Milica Popović, te Ludoviku da Ponteu, sinu Talijana i Kotoranke.26 Slobodan Prosperov Novak 2011. Pontana prikazuje mješavinom Körblerove teze i Kovijanić-Stjepčevićevih dokazivanja: u Paskalićevu učitelju i prijatelju vidi Lodovica da Pontea (1467-o. 1520), autora britanske i talijanske povijesti, no kojemu je majka bila »Kotoranka, najvjerojatnije grčkog roda«.27 U Novakovoj hrestomatiji pisanoj nešto kasnije u suautorstvu s Viktorijom Franić

23 Radoslav Rotković, »Humanista Ljudevit Paskalić Kotoranin«, Stvaranje, 30, 1 (1975), 111-112; isti, Crnogorsko književno nasljeđe, Pobjeda, Titograd, 1976, 108-110; tako i u isti, Istorija crnogorske književnosti, knj. II, Crnogorska književnost od početaka pismenosti do 1852, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012, 197, 204- 205. Usputno je, i ne problematizirajući je dublje, Rotković doveo u pitanje i tvrdnju o Pontanu kao Paskalićevu učitelju, o čemu će više govora biti malo kasnije. 24 Miroslav Pantić, Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do XVIII veka, Srpska književna zadruga, Beograd, 36, bilj. 47; 45. Luciana Borsetto, pišući o Bizan- tiju i Paskaliću, uz spomen Pontana odlučuje se tek za citiranje Pantića: Luciana Borsetto, »L’imitatio Petrarce nelle Rime amorose di Georgio Bizantio Catharense (Venezia 1532)«, Andar per l’aria: Temi, miti, generi nel Rinascimento e oltre, Longo Editore, Ravenna, 2009, 145-146, bilj. 14; i s t a, »Della laude soave cibo de i nomi degni d’onori: sulle Rime diverse di Ludovico Pascale«, Književnost, umjetnost, kultura između dviju obala Jadrana III / Letteratura, arte, cultura tra le due sponde dell’Adriatico III, Sveučilište u Zadru, Za- dar, 2013, 225, bilj. 20. Saša Brajović, kojoj je Pontano važan kao autor pjesme posvećene Djevici Mariji, slijedi Praginu tezu o venecijanskom podrijetlu; Saša Brajović, U Bogo- rodičinom vrtu: Bogorodica i Boka Kotorska – barokna pobožnost zapadnog hrišćanstva, Plato – Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2006, 101. 25 Stjepan Krasić – Anto Lešić, »Da Ponte, Lodovico (Pontano, Pontanus)«, Hrvat- ski biografski leksikon, sv. 3, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, 1993, 224- 225. 26 Đ. Bizanti, Lj. Paskvalić, I. B. Bolica, Izabrana poezija, priredio Slobodan Kalezić, Obod, Cetinje, 1996, 330, bilj. 5. 27 Slobodan Prosperov Novak, Boka kotorska od kampanela do kampanela, AGM, Zagreb, 2011, 84. Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano 175

~~Tomić (2015, 2016) obnovljena je teza o nejasnosti Pontanova identiteta, uz ne- točnu tvrdnju kako ništa iz pjesnikova opusa nije sačuvano.28~~

Premda već nakon Kovijanić-Stjepčevićevih nalaza Pontanov identitet nije trebao ostati nejasan, čini se da je s obzirom na spomenutu nesigurnost koja se provlači literaturom nova potvrda o njegovu kotorskom podrijetlu bila prijeko potrebna. Potvrda se nalazi u stihovima jednog na prvi pogled neočekivanog svjedoka, hvarskog pjesnika Hanibala Lucića (1485-1553), u njegovoj talijanskoj zbirci tiskanoj 1556, koja je znanstvenoj javnosti postala poznata tek 2018. godine, kada je Ivan Lupić izvijestio o svojem pronalasku tri primjerka knjige.29 U četrnaestom sonetu Lucićeve zbirke, upućenom Ludoviku Paskaliću, autor hvali kotorske pjesnike, a među njima i Pontana, kojega stavlja uz bok pripadnicima čuvenih kotorskih porodica Buća, Pellegrini i Bizanti. Važno je da pritom Lucić, i to na dva mjesta, izričito navodi kako su svi rođeni u Kotoru: Iui nacquero i Bucchi (e Pellegrini) / Il Bisantio e Pontani (e in larga copia) / Altri teco, che dir quiui non posso tutti. / Che sia, non so, ch’a tanto ben l’inchini / Altro che la nathia sua stella propria, / Felice Terra e voi felici frutti (9-14).30 Nije, zapravo, nimalo neobično da je Lucić znao za Pontana kad nam je, zahvaljujući otkriću Lucićevih Soneta, postala očita mnogostrukost veza koje je on održavao s kotorskim pjesnicima. Prema tome, podatak koji on donosi kao suvremenik i poznavatelj kotorske književne scene dovoljan je da se konačno odbace identifikacije Pontana s Ponticom Viruniom i bilo kakve sumnje u interpretaciju koju je na temelju arhivskih istraživanja Stjepčevića i Kovijanića iznio već Rotković. Ludovik Pontano, čiji je otac bio Talijan nastanjen u Kotoru, a majka pripadnica kotorske plemićke obitelji, pouzdano je bio rođen u Kotoru, zbog čega je i Paskalić mogao reći da je bio »slava našega naroda« ili »slava naše zemlje«.

28 Viktorija Franić Tomić – Slobodan Prosperov Novak, Književnost ranog novovjekovlja u Boki kotorskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2015, 163-164; isto i u: Viktorija Franić Tomić – Slobodan Prosperov Novak, Zlatna knjiga bokeljskih književnika, Lilliput, Zagreb, 2016, 163-164. Autorima nije bila nepoznata Bizantijeva zbirka u kojoj je otisnuta Pontanova pjesma, no u opisu zbirke potpuno prešućuju latinske tekstove koji uokviruju talijanske (o Bizantiju u objema navedenim knjigama na str. 143). 29 Ivan Lupić, »Italian Poetry in Early Modern Dalmatia: The Strange Case of Hanibal Lucić (1485-1553)«, CM XXVII (2018), 5-41. Uz studiju o knjizi i njezinu otkriću te o višejezičnom aspektu hrvatske renesansne književnosti, Lupić donosi i izdanje Lucićevih talijanskih soneta, a na važnost ovoga mjesta za identifikaciju Ludovika Pontana upozorava na str. 21, osobito bilj. 39. Zahvaljujem Ivanu Lupiću kako na poticaju za daljnje bavljenje Pontanom tako i za sugestije pri pisanju ovoga rada; na sugestijama oko Pontanove pjesme zahvaljujem Niki Biliću. 30 Isto, 33. 176 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Pontanov životopis zasad je oskudan i ne sadrži puno čvrstih podataka o tome čime se humanistički pjesnik bavio. Budućim istraživanjem korčulanskog, zadarskog, a možda još uvijek i kotorskog arhiva vjerojatno će se pronaći novi izvori kojima bi se biografska natuknica o njemu mogla upotpuniti. Za ovu priliku zadržat ću se na dvije pojedinosti, koje mogu biti i smjernice za daljnje istraživanje: prva se tiče pretpostavke o njegovu učiteljskom djelovanju, a druga razdoblja koje je proveo kao kancelar na Korčuli. Pretpostavka o Pontanovu učiteljskom mjestu u Kotoru, koja je, kako je prika- zano, potekla od Körblera, nije imala uporište u Paskalićevu tekstu. Paskalić nigdje sebe ne naziva izrijekom Pontanovim učenikom ni njega svojim učiteljem na taj način da bi se moglo zaključiti da je Pontano predavao na kotorskoj humanističkoj školi. Mjesto koje je Körbler tako čitao nalazi se u Paskalićevoj latinskoj eklogi, gdje jedan od pastira kaže da ga je Pontano poučavao tajnama prirode (Pontanus, qui naturae nos abdita primum / edocuit, 72-73). Mnogobrojni dokazi njegove učenosti (multa docta sui monumenta, 78-79) pobliže se prikazuju u dvadesetak stihova, a odnose se na čitanje nebeskih znakova pomoću kojih je Pontano znao predvidjeti ne samo promjene vremena nego i velika zbivanja sudbinska za čo- vjekov život, poput rata i mira.31 Osim jednoga »uči, dječače« (disce, puer, 82), što može govoriti samo o razlici u njihovim godinama, nema jasnijih tragova o Pontanovu i Paskalićevu međusobnom odnosu. Ipak, zavedeni Körblerovim tumačenjem, Kovijanić i Stjepčević su inicijal M. u naslovu Paskalićevih soneta Pontanu (In morte di M. Lodouico da Ponte) shvatili kao skraćenicu za riječ magister u značenju učitelj. Radilo se zapravo o oznaci za miser, koja se pojavljuje pred imenom dvanaest Paskalićevih adresata u zbirci.32 Također, nisu uočili da se u sudsko-notarskim spisima Pontano baš nigdje ne naziva učiteljem: dok uz imena učitelja koje autori navode prije i nakon Pontana redovito stoji neka od sljedećih formulacija: magister scolarum gram- maticarum Catari, rector scolarum in Cataro, magister scolarum grammatice, grammatice professor huius magnifice communitatis, maestro prete, precettore di grammatica, preceptor puerorum in grammatica, precettor publico, precettor di scola, Ludovik Pontano zabilježen je redom kao: samo miser Lodovico ili miser Lodovico, canzelier de Curzulle, potom egregius dominus Ludovicus de Ponte, cancelarius Communitatis Currcule, te egregius vir dominus Ludovicus de Ponte i jednostavno dominus Ludovicus.33 Stoga je s pravom Rotković doveo u pitanje tezu da je Pontano djelovao kao humanistički učitelj na kotorskoj školi. Pontano je eventualno mogao Paskaliću biti privatni učitelj ili naprosto netko od koga je mlađi pjesnik u neslužbenim humanističkim razgovorima mnogo toga naučio, a mogao je Paskalić, isto tako,

31 L. Paskvalić, n. dj. (2), 52r-v. 32 Autori, kako sami izrijekom kažu, zbirku nisu imali na raspolaganju, već im je bila poznata samo preko Körblerovih navoda; R. Kovijanić, I. Stjepčević, n. dj. (16), 57. 33 Isto, 59-62. Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano 177 jezikom bukolske poezije govoriti o Pontanovim djelima, po kojima je poučavao svoje suvremenike: o kakvu traktatu, didaktičkoj pjesmi ili epu, u kojima se objaš- njavaju pojave i promjene u prirodi. Od Jurja Bizantija, koji je objavio Pontanovu pjesmu, znamo da je Pontano pisao ne samo poeziju nego i prozu, koja nam nije sačuvana. No o tome da je Pontano predavao na kotorskoj humanističkoj školi nema nikakvih dokaza. Sigurno se, s druge strane, zna da je Pontano radio u općinskoj kancelariji na Korčuli. To kazuju i kotorska arhivska vrela u kojima se spominje u vrijeme dok je bio korčulanski kancelar (1525, 1526. i 1527).34 No u tom se svojstvu pojavljuje već 1520. godine. Izvor je podatka korčulanski dokument, odluka kneza Melchiorea Nadala o zabrani izvoza drva s otoka za strance, koju je kao notarius et cancellarius Curzulae Pontano pročitao i objavio u travnju te godine pred mnoš- tvom plemića i građana, kako kaže njegova razvedena i lijepa formula datacije na kraju isprave.35 Na istoj je dužnosti i 1528. godine, iz koje je sačuvana oporuka s njegovim notarskim znakom i punom titulom Ludovicus de Ponte publicus apo- stolica auctoritate notarius comunis Curzole cancellarius.36 Bez datacije su, ali su vlastoručni, Pontanovi ispisi dvaju poglavlja Korčulanskoga statuta, pod koje se potpisao kao Ludouicus de Ponte cance(llari)us co(mmun)is Curzole, sačuvani u Arhivu obitelji Arneri (Slika 1).37

34 Isto, 60. Prema Kovijanićevim i Stjepčevićevim istraživanjima, Pontano je sigurno bio u rodnom gradu 1512, nakon toga ne znaju gdje se nalazi sve do 1525, kad je na Korčuli, dok je 1529. opet u Kotoru. 35 »Lata, data et in his scriptis pronunciata fuit suprascripta per praefatum magnificum dominum comitem sedentem in logia cancellariae, lecta et publicata per me Lodouicum de Ponte, notarium et cancellarium Curzulae, astante copiosa multitudine nobilium et ciuium sub die Dominico xxix. Aprilis, MDxx, praesentibus domino Francisco Petrouich et Ulixe de Nicolinis, testibus habitis, rogatis«, J[aromir] Hanel (ur.), Statuta et leges civitatis et insulae Curzulae (1214-1558), Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, sv. 1, JAZU, Zagreb, 1877, 255. Odluka je tiskana u zadnjoj cjelini Hanelova izdanja (Litte- rae ducales aliaeque decisiones, privilegia communitatis ac universitatis populi et insulae Curzulae), koja u recentnim izdanjima Korčulanskoga statuta nije pretisnuta. Hanelov pred- ložak za tu cjelinu bio je rukopisni zbornik dukala, odluka i povlastica danih Korčulanima, prijepis Jakova Arnerija iz 1748. godine, danas u Obiteljskom fondu Arneri, Državni arhiv u Dubrovniku – Arhivski sabirni centar Korčula – Lastovo. 36 Ovaj dokument konzultiram u prijepisu novijega datuma: Frano Radić, Građa za povijest otoka Korčule, Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb, R 6310/9: Prijepisi isprava iz arhiva obitelji I. Kapor u Korčuli. U drugom Radićevu ispisu, na kojem se ne vidi sigurna datacija originalnog dokumenta, također se javlja Ludovicus de Ponte cancellarius communis Curzule; NSK R 6310/7: Pleme Arneri-Piruzović u Korčuli (Prijepisi listina i dr. dokumenata iz arhiva Rafa Arnerija, bilježnika u Korčuli). 37 Obiteljski fond Arneri, HR-DADU-SCKL-459, 14.211/3. Pri sređivanju fonda taj je list bio pogrešno evidentiran kao »List latinskog rukopisa (originala?) conta Ludovico de Pomo«. Međutim, kneza Ludovica de Poma na Korčuli nije bilo; s originalnog su rukopisa bili pogrešno iščitani i prezime i kratica za cancellarius. Francesco Bettarini, u pokušaju da 178 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Osim u Lucićevoj i Paskalićevoj Pontano je, kao što je spomenuto, dobio mjesto, i to povlašteno, u još jednoj zbirci talijanskih pjesama. Riječ je o najstarijoj tiskanoj talijanskoj pjesničkoj knjizi nekog autora s ovih prostora, zbirci Rime amorose Kotoranina Jurja Bizantija (o. 1490-1558/1565), objavljenoj u Veneciji 1532. Bizanti je svoj talijanski kanconijer, sastavljen od soneta, kancona, balada i jedne ottave, uokvirio dvjema latinskim pjesmama: vlastitim programatskim hendekasilabima na početku i Pontanovom religioznom elegijom na kraju. Toj je elegiji predmetnuo kratak prozni predgovor (Praefatio) u kojem je objasnio razlog zbog kojeg ju je odlučio objaviti. Iz njegovih je riječi razvidno da se nalazio u najužem krugu Pontanovih prijatelja.38 Stoga su vrijedna njegova svjedočanstva o Pontanu kao osobi i Pontanu kao autoru. Svojega prijatelja Bizanti je opisao kao osobu otmjena i ugodna duha (elegans ac amoenum ingenium), koja se tek ponekad uspije odmaknuti od obiteljskih briga i uteći se druženju s muzama. Bilo da piše poeziju ili prozu, stil mu je sjajan i urešen, a osobito se odlikuje u izboru misli i riječi (nitens ac floridus, praecipuus tamen in sententiarum ac verborum delectu). No, zbog skromnosti slabo cijeni vlastita djela, te rijetko i najodanijim prijateljima dopušta da ih čitaju: niti, kako tvrdi, ima povjerenja u vlastiti talent, niti odobrava kada se talentom tko hvali. Pontano je revno skrivao dokaze svoje sposobnosti, ali je Bizanti, čini se, bio još revniji u njihovu traženju. Kao njegov najbliskiji prijatelj (ego, qui omnium coniunctissime cum eo vixi), uspio mu je djela naći u nekom zakutku, sva jednako repertorij dalmatinskih notara sastavi samo na temelju objavljenih izvora, na korčulanskom popisu Ludovika Pontana (pod imenom Lodovico Ponte da Venezia) pogrešno smješta u 1431. godinu; Francesco Bettarini, »Per un censimento dei notai dalmati«, La Rivista dalmatica, 111 (2014), 19. Izvor mu je spomenuto Hanelovo izdanje Korčulanskog statuta u dijelu Reformationes, gdje se pod odredbom 186, iz 1431, nalazi tekst »Ludovicus da Ponte Cancellarius examinauit ex libro Catastich ad car. 57«; J. Hanel, n. dj. (34), 123. Hanel je i zbirku reformacija i katastik preuzeo iz talijanskog izdanja statuta, gdje stoji prijevod: »Lo- douico da Ponte Cancelliero hà copiado dal libro del Catastico à Car. 57« (Liber legum ac statutorum ciuitatis et insulae Curzulae, Ex typographia ducali Pinelliana, Venecija, 1643, 101). Odredba 186. tiče se službe sudaca i ne stoji u vezi s popisom općinskih imanja. Sklo- na sam vjerovati da je citirani redak s Pontanovim imenom bio mlađa marginalna bilješka u rukopisu Reformacija, koja znači da je Pontano neke tekstove usporedio i provjerio im usklađenost i koja je interpolirana u izdanje 1643. Rukopis koji je poslužio kao predložak za talijansko izdanje reformacija i katastika nije bio poznat u Hanelovo vrijeme, a nije ni danas. Kada pak Bettarini povezuje Pontana s Venecijom, pretpostavljam da slijedi Pragu; G. Praga, n. dj. (14), 7-8. 38 Zanimljivo je i da je Pontano jedina osoba koju je Bizanti u svojih 66 pjesama adresirao imenom; u sonetu Non ti amirar, Pontan, s’io adoro tanto: Juraj Bizanti, Rime amorose di Georgio Bizantio Catharense, Iacob dal Borgo, Venecija, 1532, sign. B5r. Bi- zanti i Pontano susretali su se i obavljajući građanske dužnosti pred kotorskim sudom; R. Kovijanić, I. Stjepčević, n. dj. (16), 61. Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano 179 lijepo dotjerana (culta quidem omnia, et in quibus nullum nitoris discrimen fateare). Jednu jedinu elegiju Bizanti je ipak ukrao, »smionije«, kako kaže (audacius surripui), i premda se Pontano nikada nije dao nagovoriti da ju objavi, prijatelj mu to, dakle, sada čini bez njegova pristanka ili, još točnije, bez njegova znanja (invito, seu verius ignaro eo), a nada se oprostu jer tim činom zapravo ne dopušta da ostanu skrivene Pontanove pobožne molitve. Naposljetku, ako bi što u stihovima bilo nezgrapno – završava Bizanti – čitatelj neka oprosti i onomu koji ih je želio objaviti imajući na umu pobožnost i prijatelje, i onomu koji bi ih sigurno bio popravio za objavljivanje, da je samo imao priliku. Pontanov Carmen Virgini Matri sacrum, koji slijedi nakon predgovora, dosad se u literaturi spominjalo tek povodom Bizantijeve zbirke te ga se, uz sažet na- govještaj njegova sadržaja, tumačilo u kontekstu petrarkističkoga kanconijera uz koji je tiskan.39 Bizantijevo obrazloženje da ga je odlučio tiskati kako bi iznio na svjetlo dana pjesmu koju njezin autor zacijelo ne bi bio objavio sam, proučavatelji pritom djelomično ostavljaju po strani, kao svojevrsnu konvenciju, a u njegovoj pozadini vide Bizantijevu nakanu da u tradicionalnoj petrarkističkoj maniri zbirku zaokruži pjesmom u čast Djevici Mariji.40 Njegova četiri religiozna soneta, koja je Praga, inače, smatrao najuspjelijima u cijeloj zbirci, zbog odricanja od zemaljske ljubavi interpretiraju se kao prijelaz prema elegiji, koja konačno znači potpuno okretanje prema ljubavi božanskoj. Također, neki je uvrštavaju i u tradiciju našega latinističkog petrarkizma i povezuju s Marulićevim latinskim prepjevom Petrarki- ne Vergine bella.41 Nešto veću pozornost pridaje joj jedino Saša Brajović u svojem kratkom pregledu bokokotorskoga humanističkog pjesništva o Bogorodici: prema njoj, pjesma je nastala »u snažnoj petrarkističkoj tradiciji i predstavlja, poput mnogih drugih u svoje vreme, neku vrstu slobodne interpretacije originala« (tj. Petrarkine pjesme), a dominantne elemente u Pontanovu opisu Djevice treba tražiti u učenju tada utjecajnoga firentinskog neoplatonizma.42 Dosadašnjim interpretacijama – koje elegiju zbog položaja što joj ga je u svojoj primarno ljubavnoj zbirci dao Bizanti već samim tim vide kao dio petrar- kističkoga kanconijera – pokušat ću, čitajući je izvan toga naknadno nametnutog konteksta, suprotstaviti nekoliko zapažanja kojima je cilj pokazati kako se na sadržajnoj razini ova Pontanova pjesma prvenstveno veže uz kasnosrednjovje-

39 G. Praga, n. dj. (14), 8; Josip Torbarina, »Naš prilog evropskom petrarkizmu«, Forum, 13 (1974), 27, 4-5, 589-590; Slobodan Kalezić, »Poetski triptih renesansnog Kotora«, u Đ. Bizanti, Lj. Paskvalić, I. B. Bolica, n. dj. (26), 13; Luciana Borsetto, »L’imitatio Petrarce nelle Rime amorose di Georgio Bizantio Catharense (Venezia 1532)«, n. dj. (24), 145-146; Radoslav Rotković, Istorija crnogorske književnosti, knj. II, n. dj. (23), 198. 40 Kalezić čak Bizantijevo obrazloženje potpuno odbacuje: prema njemu, Bizanti nije pjesmu spašavao od zaborava, nego mu je bila potrebna upravo kako bi »kompletirao svoju knjigu i njenu poentu ili poruku«; S. Kalezić, n. dj. (26), 13. 41 Tako Praga, Torbarina i Borsetto (v. bilj. 39). 42 S. Brajović, nav. dj. (24), 101-103. 180 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) kovne oblike štovanja Djevice Marije i Isusa koji su bili karakteristični i za kotorsku sredinu. Prije svega, zanimljivo je da se u Pontanovoj pjesmi nadopunjuju dva tematska sloja i da pjesma, za razliku od onoga što sugerira natpis, nije bila posvećena jedino Djevici Mariji. S jedne strane, započinje i završava osobnim molitvama upravljenima Djevici, koje su povezane s izlaganjem osnovnih sadržaja kršćanskoga vjerovanja o njezinu životu i o njezinoj ulozi u povijesti spasenja. No s druge strane, analogno učenju Crkve, prema kojem je Marijin lik tek put koji vodi do središnje figure, Isusa Krista, i Pontanova pjesma središnje mjesto ustupa Kristu i temeljnim događajima iz njegova života. Lik Djevičina sina, kao vrhunac čovjekovih težnji, prisutan je i u Petrarkinoj Vergine bella, ali ondje nema čistih kompozicijskih linija koje, u simetričnom rasporedu, upravo njemu dodjeljuju središnji prostor a, gledajući broj stihova, i gotovo jednak prostor kao Bogorodici. U tome, i u naraciji novozavjetnih zbivanja, koja prevladava nad molitveno-laudativnim dijelovima, bitna je razlika između Pontanove elegije i Petrarkine kancone.43 U pažljivo izvedenoj strukturi, prikazanoj niže, elegija donosi petnaest epizoda – sedam iz Marijina, osam iz Isusova života. Te epizode korespondiraju s blagdanima u crkvenom kalendaru, što je lako uočiti jer je uz stihove bilo otisnuto petnaest marginalnih glosa: uvodna molitva (1-8) Marija Krist 1. Conceptio (9-14) 2. Nativitas (15-22) 3. Praesentatio (23-26) 4. Annunciatio (27-62) 5. Visitatio (63-78) 6. Nativitas Domini (79-94) 7. Epiphania (95-100) 8. Purificatio (101-116) 9. Passio Domini (117-138) 10. Surrectio (139-153) 11. Descensus ad inferos (154-163) 12. Ascensus ad coelum (164-169) 13. Penthecoste (170-174) 14. Assumptio (175-202) 15. Miraculum nivis (203-204) zaključna molitva (205-214)

43 Ostave li se po strani uvodni i završni molitveni reci, koji jesu upućeni Mariji, uočava se da na kristološki i na mariološki dio otpada gotovo jednak broj stihova (96 : 100). U dosadašnjoj literaturi navodio se pogrešan ukupan broj stihova u pjesmi: 212 (Torbarina, Kalezić, Borsetto, Rotković) i 213 (Brajović). Ima ih 214. Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano 181

U navedenom nizu temeljnih događaja kršćanskoga vjerovanja o Mariji i njezinu sinu, odnosno velikih datuma liturgijskoga ciklusa, upada u oči kako se na samome kraju pojavljuje događaj od manjega značenja u odnosu na prethodne: miraculum nivis, čudo snijega koji je kao Marijin znak, prema predaji, pao sredinom ljeta u 4. stoljeću na rimskom Eskvilinu i označio mjesto gdje ima biti podignuta crkva u Marijinu čast. Marijanski blagdan koji je u vjerovanju Crkve potekao od toga čudesnog događaja, Posveta bazilike Svete Marije Velike u Rimu (5. kolovoza), jedini je »manji« spomendan što ga se Pontano dotiče u elegiji. U svojevrsnoj kulminaciji pjesme na to Marijino čudo pjesnik oslanja završnu molitvu, jer je snijeg koji se pojavljuje protivno zakonima prirode za njega u simboličnom smislu sredstvo koje ga može očistiti od ljage grijeha (205-206) i učiniti njegovo srce prostorom štovanja (207-208). Početni stihovi – u kojima se prikazuje bezvrijednim, slomljenim i jadnim (sum rudis, aeger, inops, 5) kako bi kroz invokaciju Bogorodice dobio snagu i mogao izreći hvale koje su nje dostojne a kojima sam nije dorastao – i završni molitveni distisi evocirani slikom snijega mjesta su u kojima najjače dolazi do izražaja individualan pjesnikov glas, no i ona se mogu čitati kao primjeri ne samo individualne nego i kolektivne pobožnosti u lokalnoj zajednici. Postoje, naime, potvrde da se u kotorskoj sredini kult Gospe Snježne njegovao još u petnaestom stoljeću. Na malom prostoru Bokokotorskoga zaljeva nalaze se dvije crkvice posvećene Gospi od Snijega: jedna od njih, ona u Škaljarima, danas predgrađu Kotora, spominje se prvi put u izvorima 1519, a druga, u tjesnacu Verige, još 1469. godine.44 Do sličnog se uvida može doći u vezi s prvim događajem-blagdanom u Pon- tanovu nizu, Bezgrešnim začećem Marijinim. Tijekom burnih teoloških rasprava koje su se o pitanju bezgrešnog začeća vodile osobito u kasnom srednjem vijeku, najveći zagovornici vjerovanja koje je imalo čvrstu tradiciju u puku bili su franjevci. Upravo u petnaestom stoljeću to vjerovanje dobiva i službene obrise, definicijom bezgrešnog začeća na Koncilu u Baselu 1439. i proglašenjem blagdana za Rimsku biskupiju 1476. Istodobno se u Kotoru sredinom stoljeća grade franjevački samostan i crkva posvećeni svetom Bernardinu Sijenskom, istaknutom poborniku učenja o Marijinoj bezgrešnosti. Bernardinov kult bio je toliko razvijen da je on proglašen jednim od suzaštitnika grada. Prema arhivskim podacima, u sklopu samostana i crkve svetog Bernardina od početka šesnaestog stoljeća po- stojala je kapela Bezgrešnog začeća, a u njoj je, prema oporučnoj želji, 1523. bio pokopan Jacopo da Ponte, otac pjesnika Ludovika.45 Među njegovim posljednjim

44 Anton Belan, »Škaljari«, http://www.kotorskabiskupija.me/skaljari/ (pristupljeno 5. ožujka 2018) za škaljarsku crkvu; za onu u Verigama S. Brajović, nav. dj. (24), 63. 45 Valentina Živković, Religioznost i umetnost u Kotoru (XIV-XVI vek), Balkanološki institut SANU, Beograd, 2010, 67 (o gradnji samostana i crkve), 90-91 (o kapeli te o kultu svetog Bernardina), 192-193 (oporuka Jacopa da Pontea). Proučavajući također spomene ikona u kotorskim oporukama, Živković uočava kako se štovanje Bezgrešnog začeća snažno razvija u 15. i na početku 16. stoljeća; V. Živković, »The Deathbed Experience – Icons 182 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

željama bila je i ta da ga se pokopa u habitu serafskoga reda svetoga Franje (in habitu seraphice religionis sancti Francisci), što je u njegovo doba bila česta praksa, izraz brige za spas duše, a sugerira i daljnju povezanost s franjevačkom duhovnosti, možda pripadnost franjevačkoj bratovštini ili trećem redu.46 K tomu, uz franjevačku pobožnost veže se i štovanje pet Kristovih rana (quinquepartitum vulnus), čija je prisutnost u Kotoru potvrđena kako onodobnim oporukama tako i umjetničkim predmetima;47 odraz toga štovanja nalazi se u Pontanovim stihovima iz cjeline o Muci Kristovoj: Mors una est, sed cur tot in uno corpore mortes, / Cur unam faciunt vulnera quinque necem? (127-128). Potresan opis i doživljaj Muke, uz rječitu činjenicu da su prethodne epizode iz evanđeoskih izvještaja o Isusovu životu, nakon Prikazanja Gospodinova, posve izostavljene, upućuje na koncept suživljavanja s Kristovom patnjom, compassio, također karakterističan za vjersku praksu u Kotoru u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Jednako, onodobna transfor- macija »kulta relikvije lignum crucis u status trijumfalne insignije (trionfo)« ima svoju paralelu u pjesmi: Et uideam laetum uicta de morte triumphum / Tractaque sub pedibus infera monstra tuis. / Laeta sed in tristi parta est uictoria ligno: / Fit lignum uitae quod fuit ante necis (119-122).48

Kada je uključio Pontanovu pjesmu u svoju petrarkističku zbirku, Bizanti je svojega uglednog prijatelja spasio od književnog zaborava, na čemu mu moramo biti zahvalni. No tim postupkom je, vjerojatno nehotice, odredio i sudbinu Ponta- nove elegije, koju se čitalo uglavnom u vezi s Bizantijevim pjesmama i tumačilo kao dio petrarkističke ljubavno-religiozne strukture što ju je za svoju zbirku bio zamislio Bizanti. Kada pak Pjesmu posvećenu Djevici Majci izvučemo iz zbirke u koju izvorno ne pripada te je promotrimo samostalno, u njoj se puno jasnije vidi izraz pobožnosti koja je lokalizirana i uz koju je Pontano, uzimajući u obzir ono što se zna o njegovu ocu, vjerojatno bio i osobno vezan. Vrativši Pontana u njegov rodni Kotor, vratili smo i njegovu pjesmu u kotorski književni i kulturni kontekst, kojem ona duboko pripada. Ludovik Pontano nam se, prema tome, iako je imao nesreću da ga se prepoznaje u osobama koje s Kotorom nemaju nikakve veze, pokazuje ne tek kao »slava našeg naroda« ili »slava naše zemlje« nego i kao pjesnik koji slavi svoju zemlju, svoj narod i njegove običaje – kao najkotorskiji od kotorskih pjesnika. as Mental Images: Preparations for a Good Death in Late Medieval Kotor (Montenegro)«, Ikon, 9 (2016), 221-230. 46 V. Živković, Religioznost i umetnost u Kotoru, n. dj. (45), 192-193. 47 Isto, 253-254, 257, 259, 294. 48 O compassio i srodnim religijskim konceptima u vjerskom životu Kotora: isto, 252- 276 (citat sa 270). Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano 183

~~PRILOG1~~

~~GEORGII BIZANTII PRAEFATIO~~

LVDOVICI Pontani elegans ac amoenum ingenium solet interdum a familiaribus curis in musarum diuersorium secedere, ubi, siue soluto siue numeroso pede incedat, nitens ac floridus, praecipuus tamen in sententiarum ac uerborum delectu, mihi uisus est. Sed (quae hominis modestia et candor est) tam parcus est rerum suarum aestimator, ut scripta sua etiam fidissimis ac amicissimis suis uix raro et ex occasione legenda permittat, siue quod ingenio diffidat, siue quod (utrunque enim asserit) inuidiosissima ingenii ostentatio sit. Sed quae ille uirtutis suae monimenta curiose coelauit, ego, qui omnium coniunctissime cum eo uixi, curiosius plerunque uel in ipsis latibulis deprehendi, culta illa quidem omnia et in quibus nullum nitoris discrimen fateare, unicam tamen Elegiam hanc audacius surripui; et quam ille nunquam ut aederet a me adduci potuit, ego inuito seu uerius ignaro eo manu emisi, ueniam hanc mihi praefatus, quod impium sit pias uoces diu suppressas haberi. Tum et siquid lectorem offenderit, facilius et mihi uti pietatis ac amicorum nimis studioso, et illi uti emendaturo, si licuisset, crimen condonet.

~~LVDOVICI PONTANI Carmen Virgini Matri sacrum~~

Angelici regina chori, decus aetheris almi, Virgo, soror, mater, filia, sponsa dei, Exere sydeream faciem, pulcherrima, coelo, Aspice me et radio luminis ure tui! 5 Sum rudis, aeger, inops, tu uirgo puerpera coeli, Nec satis in laudes est mea lingua tuas. Da mihi tu uires, da pleno pectore ueri Tollere mortales ad tua templa sonos! Sancta prius quam sis utero concoepta parentis, Conceptio 10 Et sine fine decens, et sine labe nitens, Prima aderas quando librauit pondera terrae Atque opifex rerum condidit astra deus, Quum pater ille hominum diuinique oris imago Exul in abiecta fleuit Adamus humo.

1 Tekst Bizantijeva predgovora i Pontanove pjesme daje se prema izdanju: Juraj Bizanti, Rime amorose di Georgio Bizantio Catharense, Iacob dal Borgo, Vinegia, 1532. Preuzeta je jedna Pragina emendacija prema: Giuseppe Praga, »Le Rime amorose di Giorgio Bisanti da Cattaro«, Archivio storico per la Dalmazia, 27 (1939). U tekstu su modernizirani interpunkcija, pisanje velikog i malog slova i nedosljedno bilježenje diftonga ae i oe. 184 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

15 Tunc aderas coelo, mox te deduxit Olympo Natiuitas Et ueram in terras detulit Anna deam. Nec dedignata es terreni corporis usum, Filia digna dei, digna futura parens. Quum primum effulsit tua lux, periere tenebrae, 20 Quas mater natis liquerat Eua suis. Quam lucis foecunda nouae lux ista refulget, Parturit ut solem stella serena nouum! Ducitur ad templum ueteris noua gloria templi, Praesentatio Offerat ut tenera munera prima manu: 25 Funde preces, da dona deo, pete, Virgo, quod optas, Plus dabit ille tibi quam tua uota ferant. Ecce dies aderit nostrae promissa saluti, Annunciatio Et tu promissae porta salutis eris: In matutinis coelum tibi personat astris, 30 Digna dea es soli nubere sola deo. Iam tibi dotalis pandetur regia coeli, Iam sponsi in thalamo nobilioris eris. Aspice quam pulcher omnique decentior astro, Lucidior gemmis candidiorque niue, 35 Aliger intendens ramum felicis oliuae Nuncius, aetherei missus ab arce poli, Vt tibi tam blandus occurrere gestiat uni, Vt iubilans coram dicat »Aue, Maria! Ne timeas! Puerum paries intacta marito, 40 Post partum uirgo non uiolata manens. Virgo eris et mater: in te descendet ab alto Qui per te humanum tollet ad astra genus. Filius ille dei totique salutifer orbi Crescet et hinc puero nomen Iesus erit. 45 Et sine fine reget patrium quem condidit orbem, Conditor ipse orbis, ipse redemptor erit.« Angelus haec. Quae tu casto dum pectore uersas, Vrebant animum spesque metusque tuum Virgineoque diu uultum suffusa rubore 50 Quod speras metuis, quod cupis usque times. Tandem oculos passasque manus ad sydera tollens Fudisti haec humili dulcia uerba sono: »Ecce ancilla Dei, uerbum quod nuncius affers Fas mihi concoeptum pectore ferre meo!« 55 Vocibus his cedit coelum: stat uirginis aluo Inclusum coeli quod fuit omne decus. Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano 185

Virginis aula capit quem non capit igneus aether, Non coelum id coeli quod super astra manet. Hoc melius coelum est, deus hoc sibi condidit uni: 60 Quam pulchra est soli quae patet aula deo! Sydera laetantur, uix fert sua gaudia tellus, Indigenae tellus hospita facta dei. Lactea dicta via est summo quae splendet Olympo: Visitatio Nil maculae aut sordis, nec nisi candor inest. 65 Hac se uirgineam coelo demisit in aluum, Hac deus in terras itque reditque uia: Hanc decuit2 non ui, pretio, uel sorte parari, Nec nisi tergemina spe, pietate, fide. Haec superat montes, haec summis ima coaequat, 70 Ducit ad Helisabeth haec uia sola domum. O, semper ueneranda domus, quae lumine trino Effulges summi clarior igne poli! Lux prima est oriens Christus, lux unica mundi, Altera de nati luce serena parens. 75 Tertia lux uerae tantum praenuncia lucis, Aurora ut solis emicat ante iubar, Sydereusque infans exultans matris in aluo Nascenti gestit praeuius ire deo. Ecce deus! Nunc, o pastores, currite, regem Natiuitas Domini 80 Quaerite: de Maria uirgine natus homo est! Verbum in principio genitum, uerbum caro factum, Stella Iacob, Iessae flosculus, alter Adam. Salue, sancte puer, gemini concordia mundi, Terrarum patiens incola rexque poli! 85 O pietas, o prisca fides, en nomen Iesu Quod Stix, terra, polus, horret, adorat, amat! Venisti tandem fessis spes unica rebus, O lux, laetitia, gloria, uita, salus! Venisti seros multum expectatus in annos 90 Rex, deus atque hominum, Christe, redemptor homo. Rex, deus, ast humili tantum quid origine gaudes Et te cur coeli non tenet aula tui? An regale decet condi in praesepia scaeptrum Et pastorali delituisse casa? 95 Ecce oriens ista ad praesepia congerit aurum; Epiphania Aurum, thus, myrrham non capit ista casa.

~~2 decuit Praga: docuit Bizanti 186 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)~~

Collige diuitias, nati cape munera, mater: Et natum et matrem talia dona decent. Stella tua extremis reges exciuit ab Indis, 100 Nata recens illo stella benigna die. Stella recens illapsa pii Simeonis in ulnas, Purificatio Stella seni effoeto sarcina parua fuit. Virgo parens, age, fer niueas ad templa columbas; Dona deo patri det deus ipse puer. 105 Mira fides, sol occasus qui nescit et ortus, Nunc oriens aras constitit ante suas. Eminet in puero lux et sapientia coeli, Lux quae terreno clarius igne micat. Lux per quam decimae drachmae suffulta ruina est, 110 Verum de uero lumine lumen agens. Hanc lucem Herodes peteret quum perfidus ense, In sua conuersa est uiscera caeca manus. Ipse orbus uixit qui mundum orbare parabat, Vita dei mansit praeside tuta deo. 115 Nam licet et tellus mutetur et arduus aether, Hoc immutatum in saecula lumen erit. O lux alma dei, nostros nunc imbue sensus, Passio domini Vt superum capiant lumina nostra diem, Et uideam laetum uicta de morte triumphum 120 Tractaque sub pedibus infera monstra tuis. Laeta sed in tristi parta est uictoria ligno: Fit lignum uitae quod fuit ante necis. Verus Isach cecidit pro toto uictima mundo, Sanguine qui lauit crimina nostra suo. 125 O, Iudaea nocens, unde haec tibi dira flagella, Vnde haec de spinis texta corona tibi est? Mors una est, sed cur tot in uno corpore mortes, Cur unam faciunt uulnera quinque necem? Cur haec Caluario crux alta in monte locatur, 130 Cur sine sole dies, sol sine luce sua est? Cur uiduum scisso moeret uelamine templum Et tanquam laeso cardine terra labat? Cur caput e tumulis sacrata cadauera tollunt Nec retinent primae uincula dura necis? 135 An moriens haec signa dedit ne credula turba Qui moritur uerum non putet esse deum? Induerat Christus hominis, nunc exuit artus, Ipse manens idem qui fuit ante deus. Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano 187

Vana fides tumuli: primo consurget Eoo, Surrectio 140 Restituet templi membra soluta sui. Christe, ueni, patet en tumuli uenerabile saxum; In tumulo non es; dic age, uiuis, ubi es? Lucifer alme, ueni, radiantes exere uultus, Deliciae coeli, Lucifer, orbis amor! 145 Lux tua, lux mundi est, quae dum nitet, omnia rident; Dum latet in tenebris, omnia torpor habet. Surge, potes, tempus patrio te reddere coelo, Aspectu fient omnia laeta tuo. Diua parens, non tu ad tumulum procurris inanem, 150 Non nati exanimis ungere membra paras. Stat tua firma fides: tu prima audisque uidesque, Prima resurgentem credis adesse deum. Exurgit Christus, et ne quid seruiat usquam, Disicit infernae limina caeca domus. Descensus ad inferos 155 Euocat insignes animas quas carcere tanto Crimen Adae antiquum, non sua culpa tenet. Ante dei faciem siluit lex horrida Ditis, Sensere insolitum Tartara nigra diem. Scribuntur morti et somno communia iura, 160 Distant quod leuis haec, altior illa quies. Vtque aliquis tetigit reducis noua limina uitae, Non iterum somnos, non timet ille necem. Vt populus liber superas processit ad auras, Cum populo ductor surgit ad astra suo. Ascensus ad coelum 165 Iam nusquam dicent gentes: »Ubi Lucifer ille est, Illa ubi ter sancti gloria tanta dei?« Iam deus in coelo est: facies mirabilis illi, Quam iuuat esse hominis, quam decet esse dei. Gratia diuino spirabat mollis ab ore 170 Et summi in terras flabat ab arce poli. Penthecoste Ignea uis illi, septem uariata figuris, Et mens arcani conscia sola dei, Lustralesque animas implebat lumine uero Addebatque suo sydera clara polo. 175 Prima autem cunctis longe praestantior astris, Assumptio Et lunae et solis candidior radiis, Assumpta ad coelos, coelo formosior ipso, Illa soror, mater, filia, sponsa dei. Altera tunc facies humana effulsit Olympo: 180 Fulsit uirginei plurimus oris amor. 188 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Quam circum septem coelestia sydera motu Aeterno numeros intonuere nouos: »Salue, sancta parens, salue, regina sereni Aetheris, et soli diua secunda deo! 185 Tota nitens nitidoque caput diademate cincta, Illustras coeli sydera luce tua. Eloquium quam dulce tuum faciesque decora, Vt matutinas spirat ab ore rosas! Sub pedibus sunt astra tuis: te candida coeli 190 Sydera, te dominam terra et fructumque colit. Ipse tui fructus uteri nunc gaudia nota, Nunc repetit matris oscula blanda suae, Et quamquam patrii regnum tibi donat Olympi, Ah, quanto est donis charior ipse suis!« 195 Excipit has uoces percussus cantibus aether, Ludunt confusis sydera mixta choris. At nunc, o, nostros semper miserata labores, E coelo terras respice, diua, tuas! Regina omnipotens, primae mala semina culpae 200 Aufer, ab inferna semina missa domo! Sit bona mens populis, sit pax tranquilla per orbem, Ardeat in nati mundus amore tui! Nix tua, quae caecidit aestiuo plurima coelo, Miraculum niuis In nostro rursum decidat alta sinu! 205 Illa mei maculas abstergat candida cordis, Vt mens, ut uita sit sine labe mea, Illa tibi in nostro designet pectore templum Sitque ara haec semper numine tuta tuo! O decus, o columen terrarum, o gloria mundi, 210 O iubar, o nitidi lucida gemma poli, O dea, si per te patefacta est ianua coeli, Si per te infernae ianua clausa domus, Tu mihi nunc adsis, tu summo in limine uitae Excipe me et semper sis memor, oro, mei! Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano 189

~~Irena Bratičević~~

~~THE KOTOR POET LUDOVIK PONTANO~~

The Kotor poet Ludovik Paskalić (Lodovico Pascale, Ludovicus Pascalis) (about 1500-1551) wrote five sonnets and a Latin eclogue marking the death of his friend Ludovik Pontano, who, in Paskalić’s words, had no equals among con- temporaries for his intelligence, skills and virtues. Juraj Bizanti (Georgio Bizanti, about 1490-1560) tells us that Pontano wrote prose and verse; but the poem Car- men Virgini Matri sacrum, 107 elegiac couplets long, which Bizanti published in his collection Rime amorose, 1532, is the only Pontano work that has come down to us. There have been, in the efforts to identify this writer since the beginning of the 19th century, numerous confusions and erroneous interpretations, to such an extent that even today discussion of him is only tentative. A newly discovered collection of Italian poems written by Hanibal Lucić has directed our attention to Pontano once again; a sonnet addressed to Paskalić reveals that Pontano was born in Kotor, which refutes the claim that he was a humanist born in Italy. After critically reviewing the relevant research, this paper isolates the reliable historical facts relating to Pontano and proceeds to show that his identity is beyond dispute. It also supplies new biographical information, which is combined with a new reading of Pontano’s Latin poem devoted to the Virgin Mary as firmly rooted in the religious traditons of Kotor. Key words: Ludovik Pontano (da Ponte), Kotor, Latinism, religious elegy, Juraj Bizanti, Ludovik Paskalić, Virgin Mary 190 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) A CROATIAN CONQUISTADOR IN MAYAN YUCATAN: VINKO PALETIN’S DE JURE ET JUSTITIA BELLI CONTRA INDOS

~~Andrew Laird and Petra Šoštarić1~~

UDK: 910.4Paletin, V. Andrew Laird 272-789.3Paletin, V. Brown University Izvorni znanstveni rad R h o d e I s l a n d, USA [email protected] Petra Šoštarić Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Z a g r e b [email protected]

This article opens with a very brief survey of the life of Vinko Paletin, who had fought with the Spaniards against the Yucatec Maya under the command of Francisco de Montejo the Younger, before he joined the Dominican order and produced several works on geogra- phy, cartography and conquest. Paletin’s Latin treatise, De jure et justitia belli contra Indos, based on a Spanish work composed in 1557-58, combined political and juridical thought with travel narrative and historiography to affirm the right of the Catholic kings of Spain to conquer and rule the peoples of the New World. The second part of the discussion sets out the structure of the De jure et justitia and its divergences from the earlier Spanish text, and summarises its principal arguments. The final part compares the Latin and Spanish versions of the author’s description of the buildings at the Mayan city of Chichen Itza. If they are considered together, the two accounts recall that of the temple of Juno in the first book of Virgil’s Aeneid: this evocation underscores Paletin’s thesis that the architecture and the written script to be found in Chichen Itza could be attributed to the Carthaginians. Key words: Carthage, Chichen Itza, Latin, Vinko Paletin, just war, Virgil, Yucatan

1 The survey of Paletin’s work and the study of the text of De jure (1 – 2 below) are by Petra Šoštarić; the discussion of a passage from the third Quaestio (3) is by Andrew Laird. Both authors are grateful to Sofia Guthrie, and to Neven Jovanovic for his comments on an earlier version of this paper presented at the 2018 Colloquium Marulianum in Split. 192 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

The Age of Discovery engendered a remarkable Latin literature by Croatian authors. The seventeenth-century Jesuit Ivan Rattkay penned reports from northern Mexico describing his travels and experiences in America, with a valuable description of the customs of the Tarahumara Indians, at whose hands he died in 1683.2 In the later 1700s, Filip Ivan Vesdin, a Carmelite who spent thirteen years in India, authored a report on the southwestern province of Kerala, India Orientalis Chris- tiana, as well as the earliest printed Sanskrit grammar.3 There is also a rich corpus of verse inspired by explorations of the Indies which includes Ignjat Đurđević’s three poems on tobacco, coffee and chocolate, and Kajetan Vičić’s treatment of the passion flower at the scene of Christ’s crucifixion.4 The earliest Croatian Latin author to address European incursions into the New World was the sixteenth-century Dominican chronicler and former conquistador Vinko Paletin, whose account of his experiences in the Caribbean and Central America was enhanced by frequent references to classical and humanist literature. Following a brief consideration of Paletin’s life and work (1), this paper will survey the De jure et justitia belli contra Indos, a Latin treatise which affirmed the right of the Spanish kings to conquer and rule the peoples of the New World (2). A Castilian version of the work, Tratado del derecho y justicia dela guerra, which was probably written before the Latin text, also survives, and there are some discrepancies between the two versions.5 The final part of this paper 3( ) will

2 Ivan Rattkay, Izvješća iz Tarahumare, ed. Mijo Korade, Artresor Naklada, Zagreb, 1998. 3 Filip Ivan Vesdin [Paulinus a San Bartholomaeo], India Orientalis Christiana continens Fundationes Ecclesiarum, Seriem Episcoporum, Missiones, Schismata, Perse- cutiones, Reges, Viros illustres, Typis Salomonianis, Rome, 1794; Sidharubam seu grammatica samscrdamica, S. Congregatio de propaganda fide, Romae, 1790. Cf. »Vesdin, Filip Ivan«, Hrvatska enciklopedija vol. 11. Tr-Ž. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2009, 355. 4 Ignjat Đurđević, ‘De tabacco Metamorphosis’, ‘De caphe Metamorphosis’, ‘De cocolate Metamorphosis’ in Latinske pjesni razlike, ed. Veljko Gortan, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1956; Gorana Stepanić, »The Origin of Sin and Pleasure. Etiological Accounts on Tobacco, Coffee and Chocolate by the Croatian Neo- Latin Poet Ignjat Đurđević«, Studia classica Serdicensia (forthcoming); Vičić’s work is discussed in G. Stepanić, Hrvatsko pjesništvo na latinskom u sedamnaestom stoljeću: stilske tendencije i žanrovski inventar [PhD thesis], Filozofski fakultet, Zagreb, 2005, 181- 182. 5 Vinko P a l e t i n, Rasprava o pravu i opravdanosti rata što ga španjolski vladari vode protiv naroda Zapadne Indije (1559), Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1994. This title is the first complete edition of the Spanish Tratado by Mirjana Polić-Bobić, with a detailed introduction by Franjo Šanjek. The text of Polić-Bobić is cited here unless otherwise noted. Dubravko Škiljan, »Vinko Paletin, ‘Autobiografsko sjećanje na sudjelovanje u ekspediciji na Yucatán g. 1530. – 1534. i opis Chichén Itze’«, Dubrovnik, Nova serija, III (5), 1992, 38-42, put a section of the Latin De jure into Croatian. David A. Lupher, Romans in a New World: Classical Models in Sixteenth-Century Spanish America, University of Michigan A. Laird and P. Šoštarić: A Croatian Conquistador in Mayan Yucatan: V. Paletin’s De … 193 focus on some specific divergences between Paletin’s Spanish and Latin texts and their significance for his most notorious argument: the Mayans of Mesoamerican Yucatan were really of Carthaginian origin, so that the Spaniards, as heirs of the Roman Empire, were entitled to subjugate them and control their territory.

~~1 Paletin’s life and work~~

Vinko Paletin was born on the island of Korčula in 1508. He joined the Span- ish Conquest as a soldier of fortune, arriving in Hispaniola in 1530. Some years later he sailed for Yucatan, where he fought against the indigenous Maya under the command of Francisco de Montejo the Younger, during his campaign of 1535- 1545.6 Such military service would have entitled Paletin to become an encomend- ero, a landowner with the right to exploit Indian labour, but at some point during the period he spent in New Spain he entered the Dominican order. After return- ing to Europe in 1546 he lived in Italy – studying theology in Bologna, teaching mathematics in Vicenza and working in Rome as a priest. There he belonged to a confraternity of Croatian humanists including Jakov Baničević, Nikola Petrović and Antun Rozanović, before he retired to Korčula, where he died some time after 1571.7 The anecdotal juridical treatise in Latin which was dedicated to Philip II and the Spanish original of 1557-58 on which it was based, Tratado del derecho y justicia dela guerra, are now generally attributed to Vinko Paletin and regarded as his major work.8 Although�� the Spanish and Latin texts circulated in the Americas, neither the Tratado nor the De jure was ever published, and in 1560 Philip II ordered copies of them to be confiscated. His law of October 9, 1556, had already imposed, through the Council of the Indies, censorship on all writings about the Americas and many subsequent decrees suppressed works treating controversies bearing on

Press, Ann Arbor, 2003, 167-186, is a careful discussion of the Latin and Spanish versions of the treatise and their early reception. 6 V. Paletin, o. c. (5), 156. Francisco de Montejo, »El Mozo« (1508-1565), son of the homonymous conquistador, conquered Yucatan: Diego de Landa, Relación de las cosas de Yucatán (1568), trans. Alfred M. Tozzer, Papers of the Peabody Museum 18, Cambridge, MA, 1941, sections 13-16; Michel R. Oudijk and Matthew Restall, »Mesoamerican Con- quistadors in the Sixteenth Century«, in Indian Conquistadors, Indigenous Allies in the Con- quest of Mesoamerica, ed. Laura E. Matthew and Michel R. Oudijk, Oklahoma University Press, Norman, 2007, 49. 7 V. Paletin, o. c. (5), 12-37 and 37-41, respectively, provide information about Pa- letin’s life and works. Neven Jovanović, »Searching for Schiavoni Intellectuals«, Il Capi- tale culturale, Supplementi 07 (2018), 279-89 (285-88) treats the circle of Croatian humanists active in Renaissance Rome. 8 Šanjek, o. c. (5); Polić-Bobić, o. c. (5); D. A. Lupher, o. c. (5), 366 n. 46. 194 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) the Indies.9 Paletin may have subsequently produced a Latin version of the treatise in the vain hope that it might be printed.10 At any rate he was convinced that the publication had been hindered by Bartolomé de Carranza y Miranda, a theologian and diplomat who was in sympathy with the Dominican Bartolomé de las Casas – the renowned critic of the conquest and defender of the Indians’ rights, whose views were contrary to those Paletin held himself.11 Another text by Paletin, De la instituciόn del buen govierno, is now lost, but his Italian translation of Arte de navegar, an influential handbook on navigation by the Spanish cartographer Pedro de Medina, appeared in Venice in 1554. In addition, Paletin published a highly praised map of Spain in 1550, and it has been suggested that he was the author of the anonymous Relaciόn de algunas cosas de la Nueva España.12

~~2 The De jure et justitia belli contra Indos~~

~~The Latin text, which survives only in one manuscript copy, is a shorter and more refined version of the Spanish prototype.13 It comprises four Quaestiones:~~

~~[1] Vtrum titulo naturalis societatis ipsi barbari debellari possint, et suis su- premis privari dominiis.~~

~~[2] Vtrum soli reges Hispaniarum exceptis ceteris Christianis principibus jus et supremum dominium habeant super regiones occidentalis Indiae.~~

~~[3] Vtrum ratione et titulo Romani imperii Reges Hispaniarum habeant jus subiciendi et debellandi tanquam veri eorum et supremi domini illas regiones.~~

~~[4] Vtrum ratione belli socialis Reges Hispaniarum et eorum duces potuerint vel possint aliquibus occidentalis Indiae nationibus bellum inferre et eos hoc titulo suo subjicere dominio.~~

9 Antonio Sierra Corella, La censura en Espana. Indices y catálogos de libros prohibidos, Cuerpo Facultativo de Archiveros, Bibliotecarios y Arqueólogos, Madrid, 1947, 95-8. 10 D. A. Lupher, o. c. (5), 168-9, 184-5. 11 V. Paletin, o. c. (5), 31. The Spanish version of Paletin’s text is much more direct in attacking Las Casas: D. A. Lupher, o. c. (5), 170. 12 Isacio Pérez Fernández, Ime, život i avanture »anonimnog osvajača« Vinka Pa- letina iz Korčule, ed. and trans. Tuga Tarle, Matica hrvatska, Zagreb, 2018. 13 The authors are preparing an edition of the Latin manuscript in the Lilly Library at Indiana University. Compare D. A. Lupher, o. c. (5), 184: ‘The Indiana copy is a later revision of the earlier Latin version’. A description of the Latin manuscript is available in V. Paletin, o. c. (5), 43. A. Laird and P. Šoštarić: A Croatian Conquistador in Mayan Yucatan: V. Paletin’s De … 195

~~The Spanish text was structured differently and consisted of six questions:~~

~~[1] ¿Si con titulo dela compañia natural aquellos yndios pueden ser conquis- tados y pribados de sus señorios supremos?~~

~~[2] ¿Si los reyes de España sacados los otros reyes cristianos tienen derecho y supremo señorio sobre aquellas regiones de la Yndia Ocidental…?~~

~~[3] ¿Si con razon y titulo del romano imperio los reyes de España tienen el derecho de sujetar y conquistar las naciones indianas asi como verdaderos y supremos señores de ellas?~~

~~[4] ¿Si los reyes de España tienen el derecho de llevar al cabo guerras contra las naciones de la India occidental en base a la alianza o en base a la guerra civil?~~

~~[5] ¿Si se puede llevar al cabo la guerra contra los infieles por la divulgación de la religion?~~

~~[6] ¿Si se puede llevar al cabo la guerra contra una nacion en castigo por los pecados que comete?~~

The headings of the Latin Quaestiones correspond to the first four of the Spanish ones.14 Both versions of the work offer a blend of political and juridical thought with travel narrative and historiography. Paletin claimed to take the middle way between those who opposed war in the New World and those who deemed it acceptable (fol. 3 recto). To lend credibility to his thesis that the Spanish Conquest was justified, he presented the natives as being in need of Christianisation, drawing on classical sources, scripture and scholastic authorities to support his claims. Paletin also recounted some of his own experiences as a conquistador and described what he had seen in Yucatan. The Quaestio prima claimed that the Spanish kings held the right to wage a just war in the Americas. This was corroborated by an appeal to international law, holding that the Indians had violated it many times and offering many examples of their ungodly behaviour. Thus the Latin text early on drew attention to the Indians’ idolatry and their practice of human sacrifice (issues which had been treated in questions 4 and 5 of the Spanish version), before highlighting the feats of eight conquistadors. Starting with Columbus and ending with Pizarro, Paletin detailed various difficulties that the Spaniards had encountered in America: he viewed the conquistadors as guests who visited the New World with the sole aim of establishing commercial and friendly relations, but whose progress was sabotaged at every turn. The Christians had not come to harm anyone, but were themselves harmed

14 Cf. D. A. Lupher, o. c. (5), 172. 196 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) by the Indians – even though they should have been inviolable as the king’s emis- saries. The Indians’ disregard of international customs of trade and commerce thus entitled the Spaniards to wage war upon them. Paletin drew supporting examples from ancient Roman history: Livy’s account of the Etruscan king Tolumnius, who killed Roman envoys (fol. 46 recto); Polybius’ story of Teuta, the queen of Illyria who ordered her people to murder one of the Roman ambassadors when he came to her court to complain about Illyrian piracy (fol. 47 recto); and a reference to the Gauls’ slaughter of their Roman captives after the siege of Arretium, for which they were later punished with a Roman invasion (fols. 47 verso, 48 recto).15 That last episode had also been recorded by Polybius (Histories 2.19), but Paletin did not specify his source. The second, third and fourth Quaestiones were treated more briefly. In his Quaestio secunda Paletin asserted that Spanish kings, alone among Christian rulers, had the right to rule in the Americas, since their subjects had been the first to arrive. The third Quaestio, ‘Whether on principle and by title of the Roman empire the Kings of Spain should have the right to subjugate and make war on those realms as their true and supreme masters’, is of special interest for its manipulation of humanist learning. Paletin drew from various sources, including Pliny the Elder’s mention of an island ‘at the extremity of Mauritania, over against Mount Atlas’ (fol. 62 recto), and the claim in the pseudo-Aristotelian De mirabilibus auscultationibus (cap. 84) that the Carthaginians had found a forsaken but fertile island beyond the Pillars of Hercules (fol. 60 verso). These islands, in Paletin’s opinion, could only be Hispaniola and Cuba.16 The writer also enlarged upon his own experiences of New Spain and of Mayan Yucatan in particular. The fourth Quaestio held that a war fought in alliance (bellum sociale), in- volving ‘a coalition of the willing’ in contemporary idiom, had to be just. Paletin appealed once more to the practice of the Romans, who had aided their friends in war and expanded their empire in this way. Christians and their Indian allies were fighting a bellum sociale in the New World: Cortés, for example, had joined forc- es with the Mexican nations, like the Totonacs of Zempoala and the Tlaxcaltecs, groups which though they were subject to Montezuma very much opposed him. The Spanish kings had every right to follow the practice of the Romans, because their war was just and they were bringing the best form of government to the New World. Paletin invoked Aristotle, Sallust, Saint Augustine and Thomas Aquinas in support of this principle (fols. 74 recto - 74 verso).

15 D. A. Lupher, o. c. (5), 173, specifies the sources for the references to Tolumnius (Livy, Ab urbe condita 4.17.4) and to Teuta (Polybius, Histories 2.8), noting that the story of Teuta was left out in the Spanish version. Paletin referred again to Teuta in the De jure (fol. 69 verso). 16 D. A. Lupher, o. c. (5), 176, discusses these arguments, identifying the source passage in Pliny as Natural History 6.36.200-201. A. Laird and P. Šoštarić: A Croatian Conquistador in Mayan Yucatan: V. Paletin’s De … 197

~~3 Carthaginians in Yucatan~~

This final section will focus on the third Quaestio: Spain’s rational and legal right to subjugate the realms of the New World. Lupher has already pointed out that Paletin did not come to the same conclusion here in his Latin version as he had in his earlier Spanish text, which argued that all the Carthaginians’ lands were ceded to Rome after the Punic wars.17 According to the Latin version, the Carthaginians had already lost their authority over Yucatan well before they were conquered by the Romans. There is another small, very odd inconsistency between the two accounts in which the author related what he claimed to have seen in Chichen Itza. The climax of the Latin description of the site with its temple and seven towers (fol. 66 recto) is as follows. The inconsistent orthography and punctuation in the manuscript are retained here to give an impression of the idiosyncracies of Paletin’s Latin writing (e.g. captibos for captivos):

Nam per totam superiorem Areae medietatem sunt sculpturae lapideae pedi- tum, armatorum militum, habentes barbam, arma corporis defensiva, loricas, Galeas, et cetera ad leviorem armaturam pertinentia, sunt eis et arma offensiva: habent [...] gladios, hastatas lanceas securesque Amazonias. Omnes sculpturae quasi in forma proficiscentis exercitus dispositae. Supra quarum captibos et in sumitate extabant litterarum duo ordines, Quarum nemo nostrum qui tunc ibi eramus potuit intelligentiam consequi. Cum non sint littere latine, non Gr[a] ec[a]e neque Ebreae, sed nunc, meo judicio et absque ulla hesitatione, prout omnia Historiis consonant. Litterae illae sunt punice et formae seu hominum sculptae imagines Carthaginensium militum…

High up in the middle of the open area, there are stone sculptures of armed foot soldiers, who have beards, armour – cuirasses, helmets and other things suitable for light-armed troops – and they also have weapons [...] swords, spearheaded lances, and Amazons’ battleaxes. All the sculptures are arranged to resemble an army on the move. Both above the images of their captives and at the top, two rows of lettering stood out. None of us who were there at the time could make any sense of them. The letters were not Latin, not Greek nor Hebrew, but now my opinion, without any hesitation, as all this is in accord with past histories, is that these letters are Punic and the models or sculpted images of men are of Carthaginian soldiers…

The passage corresponding to this in the Spanish narrative (fol. 92 verso) looks similar: En todos estos edificios y torres ay pintados hombres de a pie y soldados armados que tienen barba y armas y cotas y capacetes y otras cosas y tienen

~~17 D. A. Lupher, o. c. (5), 174, 182. 198 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)~~

espadas agudas y lanças y hachas como Amazonas y todas las pinturas estan a manera de un exercito que parte. Encima de aquellas torres avia dos hordenes de letras y ninguno de los nuestros las pudo entender porque ni eran latinas ni griegas ny hebraicas pero a mi parescer y juyzio aquellas letras eran de Africa de cartaginenses. 18 On all these buildings and towers are painted infantry and armed soldiers who have beards and arms – coats of armour, helmets and other items, and they have sharp swords, lances, and axes like those of Amazons – and all the paintings are in the style of an army setting off. At the top of those towers there were two lines of letters which none of our men could understand, because they were neither Latin, nor Greek or Hebrew but, in my view and opinion, those letters were from Carthaginian Africa. One fundamental detail had been significantly different in the Spanish text: it was stated twice that the foot soldiers were painted (ay pintados hombres de a pie y soldados) and that all the paintings (todas las pinturas) represented an army on the move. The Latin version, on the other hand, made very clear – three times in just a few lines – that the images of the soldiers were sculpted and made of stone. Were the images of the soldiers carved or painted? In sixteenth-century Chich- en Itza it could have been either, or, more likely, both: the Mayans depicted soldiers and their captives on wall paintings, as well as in brightly and realistically coloured carved reliefs and statues.19 Bernal Díaz del Castillo also described pictures on the walls of temples at Campeche he had seen in 1517, and Fray Diego de Landa observed that Mayan rulers painted their walls ‘with elegance’.20 But the question of whether the images in Paletin’s account were carved or painted rings a bell. The same question has long been posed about the ecphrasis of the depiction of the Trojan War on the Temple of Juno in Virgil’s Aeneid Book 1.21 That uncertainty in Virgil always had the effect of focusing readers’ attention away from the material

18 D. A. Lupher, o. c., 368 n. 71, reads hebraicas rather than arabicas. ‘Hebrew’ is given in his English translation: D. A. Lupher, o. c., 177. 19 Jeff Karl Kowalski, »Painted Architecture in the Northern Maya Area«, in Painted Architecture and Polychrome Monumental Sculpture, ed. Elizabeth Hill Boone, Dumbarton Oaks, Washington DC, 1985, 51-90, describes representations at Chichen Itza, including those on the Temple of the Warriors, and at neighbouring sites. 20 Bernal Díaz del Castillo, La verdadera historia de la conquista de la Nueva Espana, I, ed. Genaro García (trans. A.P. Maudslay, The Discovery and Conquest of Mexico, Farrar, Strauss and Cudahy, New York, 1956, 9-10); Diego de Landa, o. c. (6), 85-86. Landa, however, insisted (Relación, cap. 5) that the ancient buildings in Yucatan were not built by any other peoples than the Indians because they were adorned by stone figures dressed in the same fashion as the Indians themselves: he may have been seeking to dismiss conjectures like those made by Paletin. 21 Christian Gottlob Heyne, Excursus 15 on pictura in Aeneid 1.465 in Publius Virgilius Maro … illustratus a Christ. Gottl. Heyne, ed. G.P.E. Wagner, Hahn, Leipzig, 1830. A. Laird and P. Šoštarić: A Croatian Conquistador in Mayan Yucatan: V. Paletin’s De … 199 nature of the artwork to recall its Iliadic subject matter and the reactions it elicited from Aeneas: Namque sub ingenti lustrat dum singula templo, reginam opperiens, dum, quae fortuna sit urbi, artificumque manus inter se operumque laborem miratur, videt Iliacas ex ordine pugnas, bellaque iam fama totum vulgata per orbem, Atridas, Priamumque, et saevum ambobus Achillem. (Aeneid 1.453-8) As he examined each feature right under the huge temple, while he waited for the queen, and as he marvelled at the city’s fortune and the skill of the craftsmen and the labour involved in their work, he saw in order all the battles in Troy, and the wars even then celebrated throughout the world, the sons of Atreus, Priam, and Achilles cruel to both sides.

Paletin recalled (both in his Spanish and in his Latin texts) specific aspects of Virgil’s description: the hero’s amazement at the buildings he saw, the depictions of Greek and Trojan warriors with swords, shields, and spears – even Virgil’s mention of Amazons at Aeneid 1.490 (Amazonidum lunatis agmina peltis) was echoed as well. But most crucially of all, the temple of Juno in the Aeneid had been located in Carthage – the very civilization to which Paletin was attributing the architecture and Mayan script of Chichen Itza. The overdetermination in this part of the third Quaestio is obvious: the riddle is whether Paletin was aware of the relevance of the Temple of Juno in Virgil to his claim, on the strength of what he had seen for himself, that the Mayans were Carthaginian. Did he genuinely think he recognised a Mediterranean legacy in Yucatan, in the way Aeneas recognised his people and even recognised himself amidst the Greek leaders in the images he beheld in Carthage?22 Or was the Croatian friar really evoking Virgil’s ecphrasis to exert a subliminal influence on his readers, to incline them to his point of view? The replacement of the paintings described in the Spanish text with stone sculptures in the Latin suggests that the whole effect was contrived. Perhaps Paletin was like one of those spiritualists or fortune tellers who believes in his special powers but is not above using some conjuring tricks to convince others of his gifts. In any case, it is beyond doubt that the narrative and arguments of the De jure et justitia belli were as much shaped by Vinko Paletin’s reading of the classics as they were by his capacity to draw from personal experience.

~~22 Aeneid 1.488: Se quoque principibus permixtum adgnovit Achivis. 200 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)~~

~~Andrew Laird i Petra Šoštarić~~

~~HRVATSKI KONKVISTADOR NA MAJANSKOM YUCATÁNU: VINKO PALETIN I NJEGOVO DJELO DE JURE ET JUSTITIA BELLI CONTRA INDOS~~

U radu se razmatra rasprava De jure et justitia belli contra Indos hrvatskog dominikanca Vinka Paletina koji se u prvoj polovici 16. stoljeća, prije pristupanja svećenićkom redu, na poluotoku Yucatánu borio na strani španjolskih konkvista- dora protiv naroda Maja i opisao to iskustvo u navedenom djelu koje je sačuvano u latinskoj i španjolskoj verziji. Paletinov latinski tekst, koji se smatra kasnijom verzijom izvorne rasprave, predstavlja hibrid političke i pravne rasprave, s jedne, te putopisa i historiografije s druge strane. Autorov cilj je bio opravdati španjolsku vlast u Novom svijetu, pri čemu se obilno služio citatima klasičnih poganskih autora (Aristotel, Polibije, Plinije Stariji) te Biblije i crkvenih otaca poput sv. Augus- tina, te iznosio više ili manje uvijene kritike na račun svog slavnijeg dominikan- skog subrata Bartoloméa de las Casasa, koji je osuđivao zločine počinjene nad urođenicima. U radu se ukratko prikazuju osnovne razlike između španjolske i latinske verzije teksta s posebnim osvrtom na Paletinov opis majanske arhitek- ture u gradu Chichén Itzá. Opis neodoljivo podsjeća na Vergilijev prikaz Junonina hrama u prvom pjevanju Eneide, čime Paletin dodatno potkrepljuje svoju tezu o prisutnosti drevnih Kartažana na Yucatánu. Ključne riječi: Vinko Paletin, pravedni rat, latinski jezik, Chichén Itzá, Yu- catán, Kartaga, Vergilije IZ MARULIĆEVE BILJEŽNICE: DIOGEN LAERTIJE DVANAESTA LATINISTIČKA TEKSTOLOŠKA RADIONICA

~~Željka Salopek~~

~~UDK: 821.163.42.09Marulić, M. Željka Salopek 811.124.’42 Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Zagreb [email protected]~~

Uz znanstveni skup u sklopu Marulićevih dana u Splitu se tradicionalno or- ganiziraju latinističke i kroatističke tekstološke radionice namijenjene studentima. Na dvanaestoj latinističkoj radionici, održanoj 20. i 21. travnja 2018. u prosto- rijama Književnog kruga Split - Marulianuma, sudjelovalo je trinaest studenata latinskog jezika i književnosti s tri sveučilišta: zadarskog, zagrebačkog te, prvi put, sa Sveučilišta u Mostaru. Studenti su istraživali odabrane natuknice iz Marulićeva Repertorija vezane uz djelo Životopisi i misli znamenitih filozofagrčkog povjesni- čara filozofije iz 3. st. Diogena Laertija. Autograf Repertorija čuva se u Središnjoj nacionalnoj biblioteci u Rimu, a njegovo moderno izdanje priredio je Branimir Glavičić 1998-2000.1 Čitajući određeno djelo, Marulić bi u Repertoriju bilježio zanimljive odlomke tematski vezane uz neku od preko 300 unaprijed određenih natuknica. One se stoga ponavljaju abecednim redom, za svako pročitano djelo posebno. Uz svaku natuknicu stoji jedna ili više bilježaka i uputnica na stranicu u knjizi iz koje je Marulić ekscerpirao. Bilješke ponegdje citiraju dijelove teksta, ponegdje parafraziraju ili sažimlju, ponegdje samo upućuju na ekscerpiranu knjigu. Identificirajući djela i izdanja kojima se Marulić služio pri sastavljanju Repertorija,2 Darko Novaković je ustanovio kako je Diogena Laertija splitski autor

~~1 Marci Maruli Repertorium. Split: Književni krug, 1998-2000. 2 Darko Novaković, »Zašto nam je važan Marulićev Repertorij?«, CM VII (1998), 20. 202 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)~~

čitao u latinskom prijevodu talijanskoga humanista Ambrogia Traversarija (1386- 1439), i to u izdanju tiskanom u Veneciji 1493.3 Primjerak ovog izdanja (nažalost, ne Marulićev) danas je, kao digitalni faksimil, na mreži dostupan zahvaljujući Ba- varskoj državnoj knjižnici. Svaka od tri grupe na radionici imala je zadatak pročitati različite dijelove Repertorija s fotografija Marulićeva autografa i usporediti ih s Traversarijevim prijevodom. Tako je obrađeno nekoliko natuknica koje počinju slovom m: Mundus, Miracula, Musica, Magnanimus, Mors. Prvi zadatak bio je pročitati i transkribirati tekst te pritom razriješiti Marulićeve kratice. Zatim je, prema broju folija zabilježenom u Repertoriju, trebalo kod Diogena naći odgovarajuće mjesto, odrediti dio teksta na koji se Marulićeva bilješka odnosi, te i taj dio teksta prepisati i razriješiti kratice. Na kraju radionice svaka je grupa u kratkom izlaganju predstavila svoj rad i razmišljanja o odnosu Marulićevih bilježaka i Traversarijeva prijevoda. U nastavku teksta izloženi su rezultati studentskog rada koje su oni oblikovali i poslali po završetku radionice. Posrijedi su Marulićeve bilješke uz natuknice Mundus i Miracula, Repert. f. 268r-268v (Rep II, 277-278), sa siglom Repert. Izvorniku i hrvatskom prijevodu bilježaka iz Repertorija dodani su odgovarajući dio teksta Diogena Laertija u Traversarijevu latinskom prijevodu, uz siglu DL 1493, te naslov poglavlja i oznake folija u izdanju iz 1493. Kako bi se moglo odrediti na koji dio teksta upućuju Marulićeve bilješke te na koji način je ekscerpirao, bilo je nužno razumjeti i Diogenov tekst. Sam prijevod tih dijelova na radionici se nije posebno zapisivao, no kako se dio studenata potrudio oko njihova prijevoda, odlučile smo ga ovdje zadržati. Uz natuknicu Miracula tako se, osim navedenog, nalazi i prijevod Diogenova teksta te studentski komentari izneseni na njihovom završnom izlaganju. Radionicu su vodile Željka Salopek (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagre- bu) i Anamarija Žugić (Ex libris, Zagreb), a sudjelovali su, s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru: Antonija Beno, Ana Marić, Lolita Penava, Elena Zovko; sa Sveučilišta u Zadru, Odjel za klasičnu filologiju: Ivan Braica, Lovro Lulić, Kristian Županić; s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Lidija Barić, Lovre Katić, Ivona Maleš, Maja Matošević, Petar Soldo, Ina Šaponjić.

3 [Laertii Diogenis uitae & sententiae eorum qui in philosophia p[ro]bati fuerunt]. Ve- netiis, 1493. Dostupno i na: http://daten.digitale-sammlungen.de/~db/0005/bsb00054116/ images/ (pristup 2019-02-28). V. i popis djela iz Marulićeve knjižnice koja su dostupna na mreži: Književni krug Split - Marulianum. Marulićeva knjižnica. Dostupno na: https://sites. google.com/site/kksmarulianum2a/marko-marulic/maruliceva-knjiznica (pristup: 2019-02- 28). Željka Salopek: Iz Marulićeve bilježnice: Diogen Laertije. Dvanaesta latinistička… 203

~~Mundus~~

1. Repert. duo p(r)incipia malu(m) et bonu(m) demonem 3. Dva principa, zao i dobar duh. DL 1493, cap. Introductio, f. 3v: aegyptiis uero antiq(ui)ores e(ss)e magos Aristo- teles auctor e(st) in primo de philosophia libro: duoque iuxta illos esse p(ri)ncipia: bonu(m) daemone(m) et malu(m) daemone(m).

~~2. Repert. Mundu(m) genitu(m) mo(r)tale(m)q(ue) 4. Svijet je stvoren i prolazan. DL 1493, cap. Introductio, f. 4r: mundum genitum: mortalemq(ue) et ad sphaerae similitudinem rotundum~~

3. Repert. Anaxima(n)der p(r)im(us) te(r)rę ac maris circuitus descripsit et sphera(m) co(n)struxit 16. Anaksimandar je prvi opisao obujam zemlje i mora i izradio je globus. DL 1493, cap. Anaximander. f. 16r: ac p(ri)mus terrę marisq(ue) circuitus descripsit: et sphaera(m) i(n)sup(er) co(n)struxit.

4. Repert. Anaxag(oras): O(mn)ia sim(u)l era(n)t; accessit me(n)s eaq(ue) co(m)po- suit. Mu(n)dus ex atomis. 16. Anaksagora: Sve bijaše zajedno. Nastupi um i to posloži. Svijet iz atoma. DL 1493, cap. Anaxagoras. f. 16v: o(mn)ia simul era(n)t: deinde accessit me(n)s eaq(ue) composuit. (…) Vt enim ex minutissimis arenis aurum co(n)stet: ita et ex paruis similiu(m) partiu(m) corporibus hoc totu(m) esse co(m)positu(m):

~~5. Repert. Cęlu(m) dix(it) ex lapidibus co(m)positu(m). 17. Reče da je nebo sastavljeno od kamenja. 204 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)~~

~~DL 1493, cap. Anaxagoras. f. 17r: Anaxagora(m)q(ue) tu(m) dixisse caelu(m) omne ex lapidibus e(ss)e co(m)positu(m)~~

6. Repert. Plato duo p(r)incip(i)a ponit: deu(m) et m(ateri)am. Mu(n)du(m) ex eleme(n)tis et qu(ę) i(n) mu(n)do sunt. Ite(m) a deo co(n)ditu(m) et a(n)i(m)atu(m). 35.36. Platon postavlja dva načela: boga i materiju. Svijet i ono što se u njemu nalazi sastavljeno je od elemenata. Nadalje od boga je načinjen i oživljen. DL 1493, cap. Plato. f. 35v-36r: duo o(mn)ino e(ss)e reru(m) pri(n)cipia Deu(m) atq(ue) materia(m). (…) Porro huiusmo(d)i e(ss)entia(m) in q(ua)ttuor eleme(n) ta co(n)uersam igne(m) aqua(m) aere(m) terra(m). Ex his mu(n)du(m) ip(su)m et quaeq(e) in eo sunt nasci (…) ��Mu(n)du(m) unu(m) esse genitu(m). na(m) et sensi- bilis est deo co(n)ditus. A(n)i(m)atu(m)que e(sse) (…) Co(n)stare uero mundu(m) ex igne aqua aere et terra. / Ordine(m) et modu(m) ex deo accepisse.

7. Repert. Ex o(mn)ib(us), quę subsistere(n)t co(r)porib(us), factu(m) e(ss)e cęlu(m) opinat(ur). 36. Smatra da je nebo načinjeno od svih tijela koja postoje. DL 1493, cap. Plato. f. 36r: ex o(mn)ib(us) uero q(uae) subsistere(n)t corboribus factu(m) esse caelu(m) opinat(ur)

8. Repert. Arist(oteles) q(ui)ntu(m) elementu(m) e(ss)e dic(it) ex q(u)o su(n)t cęlestia 48. Aristotel kaže da postoji peti element, od kojeg su nebeska tijela. DL 1493, cap. Aristoteles. f. 48r: Praeter elementa ista quattuor esse et quintu(m) aliud: ex quo caelestia consistant Željka Salopek: Iz Marulićeve bilježnice: Diogen Laertije. Dvanaesta latinistička… 205

~~Miracula~~

1. Repert. Epimenides pestilentia(m) sedauit. 14. Epimenid je zaustavio kugu. 14. DL 1493, cap. Epimenides, f. 14v: Vnde & Athenienses cu(m) aliqua(n)do peste laborare(n)t: responso a Pythia accepto urbe(m) expiari oportere: Nicia(m) nicerati filiu(m) misere epimenide(m)q(ue) ex creta aduocaru(n)t: profectus aut(em) olympiade .xxvii. lustrauit urbe(m) peste(m)q(ue) repressit hoc mo(do). Su(m) psit oues nigro & candido uelere. duxitque in ariu(m) pagu(m): atq(ue) inde quo uelle(n)t abire p(er)misit: his qui illas sequaeba(n)tur mandans ubicu(m)q(ue) illae accubuissent: singulas mactare propicio deo. atq(ue) in hu(n)c modu(m) quieuit lues. Stoga su i Atenjani, kad su jednom patili od kuge i kad je primljen odgovor od Pi- tije da grad treba biti očišćen, poslali Nikiju, sina Nikeratova, i pozvali Epimenida s Krete. On je, krenuvši za 27. olimpijade, očistio grad i suzbio kugu na ovaj način. Uzeo je ovce crnog i bijelog runa i odveo ih na Areopag, a potom im je dopustio da idu kamo god bi htjele, zapovijedajući onima koji su ih slijedili da svaku žrtvuju milostivu bogu, gdje god da prilegnu. Na taj se način kuga smirila. Komentar. Ovo je jedan od dva slučaja unutar natuknice Miracula u kojem je Ma- rulić sažeo znatnu količinu izvornog teksta u samo nekoliko riječi. Drugi se slučaj također odnosi na kugu. U Traversarijevu prijevodu stoji olympiade. xxvii, dok grčki izvornik ima Ὀλυμπιάδι τεσσαρακοστῇ ἕκτῃ, pa je xxvii greška, vjerojatno tiskarska. Čini se i da bi umjesto propicio za grčko προσήκοντι trebao stajati pridjev poput proprio.

2. Repert. Lapis d(e) cęlo lapsus. 17. Kamen je pao s neba. DL 1493, cap. Anaxagoras. f. 17r: eni(m)uero sub pri(n)cipe dimylo cecidisse de caelo lapide(m) Doista, za vrijeme vladara Dimila s neba je pao kamen. Komentar. Na foliju 17r DL 1493 može se naći još jedan pad kamena. Na početku stranice naime piše: Aiu(n)t illu(m) praedixisse eu(m) qui circa aegis fluuios co(n) tigit lapidis lapsu(m): que(m) ex sole casuru(m) dixerit… No čini se da se Maru- lićeva natuknica ne odnosi na taj kamen (ili na oba), zato što splitski autor jasno piše d(e) cęlo (kao i u Traversarijevu cecidisse de caelo), a ne ex sole, i zato što je subjekt sam lapis. Da se radilo o kamenu s početka stranice, Marulić bi vjerojatno 206 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) napisao Anaxagoras praedixit, što je u tom dijelu teksta naglašeno. Marulićev lapis lapsus ipak bolje odgovara ovdje citiranim riječima; u njihovu nastavku (koji je Marulić obradio u poglavlju Mundus) nalazimo podatak da je Anaksagora tada rekao da je nebo sastavljeno od kamenja. Prije toga subjekt rečenice sam je kamen.

3. Repert. Diog(enes) cu(m) adolescente(m) q(ue)nda(m) pluri(mi) i(n)spicere(n)t, ille sinu(m) lupinis co(m)ple(n)s se i(n)curuabat, m(u)lti(tu)dine i(n) eu(m) co(n) uersa, mira(r)i se quo(modo) illo dimisso se intuere(n)t(ur). 58. Kad je mnoštvo motrilo nekog mladića, Diogen se počeo saginjati i u krilo kupiti žuti bob. Kad se mnoštvo okrenulo prema njemu, [rekao je] da se čudi što su se, zanemarivši onoga, zabuljili u njega. DL 1493, cap. Diogenes. f. 58r: Cum adulescentem plurimi inspicerent. ille sinum lupinis complens se incuruabat: multitudine in eum conuersa mirari se dixit quo- modo illo dimisso se intuerentur. Kad je mnoštvo motrilo mladića, Diogen se počeo saginjati i u krilo kupiti žuti bob. Kad se mnoštvo okrenulo prema njemu, rekao je da se čudi što su se, zanemarivši onoga, zabuljili u njega. Komentar. Ovdje je Marulić, uz minimalne izmjene, prepisao Traversarijev tekst. Dodao je Diogenes kako bi subjekt bio jasan, te quendam, možda kako bi naglasio da se ne zna o kojem je mladiću riječ (i da on nije toliko bitan). Izostavio je dixit, možda pogreškom, a možda radi sažetosti, smatrajući da se glagol podrazumijeva. Inače, latinskim se incuruabat »prevedeno« je grčko ἔκαπτε, što znači »jeo je« ili »gutao je«.

4. Repert. Empedocles q(u)o(que) pestilentia(m) sedauit. 85. I Empedoklo je zaustavio kugu. DL 1493, cap. Empedocles. f. 85v: Enimuero du(m) selenuntios ex adiacentis flu- uii fetore pestis inuasisset adeo ut & ipsi uxores partu periclitentur: excogitasse empedoclem duos quosda(m) ex uicinis amnibus proprio sumptu in flumen illud immittere: ut ex ea co(m)mistione aquae dulcescerent. Hoc ordine sedata peste… Doista, kad je Selinunćane napala kuga zbog smrada obližnje rijeke, i to tako da su i oni sami žene za vrijeme poroda bile u opasnosti, Empedoklu je palo na pamet neke dvije susjedne rijeke vlastitim troškom preusmjeriti u onu rijeku, kako bi tim miješanjem voda postala slatka. Na taj je način umirena kuga... Željka Salopek: Iz Marulićeve bilježnice: Diogen Laertije. Dvanaesta latinistička… 207

Komentar. Drugi primjer Marulićeva sažimanja unutar ove natuknice. Quoque je očito tu zato što je već ranije naveden primjer zaustavljanja kuge. Prijevod DL 1493 dopunjen je pomoću grčkog teksta (φθείρεσθαι καὶ) koji nedostaje kod Traversarija, a latinski bi vjerojatno glasio pereant et.

5. Repert. Heraclides ait ex Luna aliq(ua)n(do) cecidisse ho(m)i(n)em. 86. Heraklid kaže da je jednom s Mjeseca pao čovjek. DL 1493, cap. Empedocles. f. 85v-86r: … ueru(m) s(em)p(er) heraclidi consuetudo / est miracula ista co(n)fingere: q(ui) & ex luna cecidisse ho(m)i(n)em dicit.

…ali Heraklid ima stalan običaj izmišljati takva čudesa; on kaže i da je s Mjeseca pao čovjek. Komentar. Marulić je relevantan dio prilično dosljedno prenio, dodavši Heraclides da subjekt bude jasan, zamijenivši dicit s ait i dodavši aliquando. Zanimljivo je da je Marulić ovo zabilježio unatoč Traversarijevoj ogradi. Ona je u DL 1493 izrečena prilično oštro u usporedbi s grčkim tekstom, u kojem naprosto piše da je Heraklid παραδοξολόγος, što nema nužno negativnu konotaciju.

6. Repert. Ter(r)ę mot(us) ap(ud) quos crebro co(n)tingunt admirationi no(n) su(n)t. Sol itide(m) q(ui)a quotid(ie) cernit(ur). 96. Potresi nisu razlog čuđenju kod onih kod kojih se često događaju. Isto tako i Sunce, zato što se svaki dan vidi. DL 1493, cap. Pyrrho heliensis. f. 96v: denique terraemotus apud quos crebro co(n) tingu(n)t admirationi no(n) sunt. sol itide(m) q(ui)a quotidie cernitur. Naposljetku, potresi nisu razlog čuđenju kod onih kod kojih se često događaju. Isto tako i Sunce, zato što se svaki dan vidi. Komentar. Izvorni je tekst DL 1493 vjerno prenesen u Repert, jedino je Marulić Traversarijev terraemotus zapisao razdvojeno, kao ter(r)ę mot(us).

7. Repert. Timo(n) ad eu(m) q(ui) cu(n)cta mirabat(ur), q(ui)d aut(em) no(n) miraris i(n)q(ui)t, q(ui)a tres cu(m) simus quattuo(r) t(antu)m habem(us) oculos. 98. Timon je onome koji se svemu čudio rekao: »Zašto se onda ne čudiš što, premda smo trojica, imamo samo četiri oka?« 208 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

DL 1493, cap. Timon nicaeus. f. 99r: Deniq(ue) ad eu(m) q(ui) cu(n)cta mirabat(ur) ait. quid aut(em) non miraris: quia .iii. cu(m) simus .iiii. h(ab)emus oculos? Naposljetku, kaže onome koji se svemu čudio: »Zašto se onda ne čudiš što, premda smo trojica, imamo četiri oka?« Komentar. Marulić vjerno prenosi izvorni tekst uz uobičajeno isticanje subjekta i manje promjene: ait umjesto inquit (uz promjenu mjesta riječi), dodavanje tantum nakon quattuor. Zabilježio je 98. folij, no relevantni se tekst zapravo nalazi na foliju 99r.

~~Željka Salopek~~

~~FROM MARULIĆ’S NOTEBOOK: DIOGENES LAERTIUS The Twelfth Latin Textual Criticism Workshop~~

The twelfth workshop for the students of Latin was held at the 27th Marulić Days in Split on 20–21 April 2018. It was devoted to the reading of Marulić’s Repertorium. The participants studied how Marulić read the historian of philosophy Diogenes Laertius in the Latin translation of the humanist Ambrogio Traversari (1386-1439). They used digital photographs of the autograph of Marulić’s Repertorium, the original of which is kept in the Central National library in Rome, and a digital facsimile of Traversari’s translation published in Venice in 1493. Already known from the literature is that Marulić in the compiling of the Repertorium made use of a copy of this very edition. The focus of the workshop was on reading the manuscript and finding the places in Traversari’s translation from which Marulić made his excerpts. At the workshop, several entries beginning with the letter m were handled: Mundus, Miracula, Musica, Magnanimus and Mors. The results of the work of the students are published here: a transcription and Croatian translation of Marulić’s notes and parts of Traversari’s Latin translation that the Split humanist made use of as source for his excerpts. Students from three universities, of Zadar, Zagreb and Mostar, took part in the workshop. Nagrade Dana hrvatske knjige 2011. 209

~~KRONIKA 210 Colloquia Maruliana XXI (2012.) DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA POVJERENSTVO NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGE~~

~~NAGRADU »J U D I T A« za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini, posebno o humanističko-renesansnoj u 2017. godini dobio je~~

~~DRAGO ŠIMUNDŽA~~

~~za knjigu MARKO MARULIĆ PJESNIK I DIDAKTIČAR (Književni krug Split, 2017.)~~

~~O b r a z l o ž e n j e :~~

U znanstvenoj i stručnoj literaturi o Marku Maruliću koja već premašuje stranice izvornog djela, bez sumnje je teško pronaći aspekte o kojima nisu izrečene i osnažene relevantne znanstvene spoznaje i tumačenja, bez obzira jesu li ih pisali domaći ili svjetski znanstveni i književni autoriteti. Pa iako se s razlogom može govoriti da je Marulić pjesnik i epičar poznatiji od Marulića didaktičara i mora- lističkog autora, do ove Šimundžine knjige didaktična i moralistična dimenzija djela nije dobila ovakvu, primjerenu i cjelovitu znanstvenu interpretaciju. Šimundžina knjiga sastavljena je od četiri dijela; u prvom su podastrti brojni podatci o životu i radu pisca s naglaskom na povijesnim prilikama, tradiciji i kulturi koju je baštinio, pjesničkim i proznim djelima na hrvatskom i latinskom jeziku. U drugom se dijelu govori o literarnom Maruliću, pjesničkim vrstama i tematskim područjima, s naglaskom na latinskim inspiracijama te Davidijadi u aspektima njezine biblijske zbilje i pjesničke vrijednosti, kao i o djelima na hrvatskome jeziku s obzirom na eksplikativne i eshatološke žanrove, 212 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) kristološka i marijanska nadahnuća, filozofsko-teološku pedagogiju, poučne žanrove te komične i kritičko-satirične modele. Treći dio knjige posvećen je Maruliću didaktičaru te etičkom i teološkom piscu koji je za izlaganje svojih etičkih načela i didaktičkih poruka svjesno birao one teme i primjere kakve su koristili stari moralisti, pri čemu se inspirativno koristio »pedagoškim diskursom i praktičnom didaktikom, konkretnim primjerima i poticajnim slikama, biblijskom riječi i retoričkom vještinom«, a sve s argumentima u Evanđelistaru, Instituciji, O poniznosti i slavi Kristovoj, De humilitate, Propovijedi o Kristovu posljednjem sudu te u Pedeset priča i Repertoriumu. Četvrti dio Šimundžine knjige razmatra su/odnos estetike i etike u djelu, pri čemu se uvjerljivo razlaže da na pjesnikove etičke poruke ne treba gledati odvojeno od estetskog načina na koji su posredovane, a u prvi se plan stavlja činjenica da je suodnos etike i estetike ključna odrednica Marulićeva djela manifestirana u svim slojevima i dimenzijama njegove književne kreacije. Završni dio knjige progovara o biblijskim polazištima i teološkim postavkama Marulićeve didaktike, pri čemu se naglašava da je stvaralački dijalog Marulića pjesnika i Marulića didaktičara obogatio hrvatsku kulturu i književnost djelima iznimne vrijednosti te je učinio sastavnim dijelom europskoga kulturološkoga i civilizacijskog zajedništva. Šimundžina knjiga/monografija vrijedan je i prepoznatljiv doprinos u razumijevanju složene tematike Marulićeve književne pojave. U njoj je sabrano autorovo višedesetljetno akribično bavljenje problematikom Marulićeva književnog doprinosa u aspektu njegove etičke i estetičke dimenzije, čime je bitno proširen Marulićev recepcijski horizont i značenje te znakovito p/osviještena kako njegova, tako i pripadnost hrvatskog nacionalnog bića europskom kulturnom prostoru. I kao cjelina i u svojim dijelovima monografija Marko Marulić pjesnik i didaktičar bitno proširuje i obogaćuje dosadašnje spoznaje o »ocu hrvatske književnosti«. Iznova se naglašava njegova iznimnost i književna veličina, ali i dodatno osvjetljava duboka ukorijenjenost u biblijsku misao kao najdublji inter- tekst europske civilizacije te rječito govori u prilog osobite povlaštenosti u našoj i europskoj kulturi. Marulić pjesnik i didaktičar ovom se knjigom iznova potvr- đuje velikim hrvatskim i europskim pjesnikom, moralistom i filozofom, a njezin autor, dr. don Drago Šimundža, pouzdanim i argumentiranim tumačem njegove književnosti, što je motiviralo Povjerenstvo u odluci da mu se dodijeli ovogodišnja nagrada Judita Dana hrvatske knjige.

~~Zagreb – Split, 22. travnja 2018. prof. dr. sc. Ivan Bošković~~

~~Nagrada Davidias za 2017. nije dodijeljena. (Op. ur.) Nagrade Dana hrvatske knjige 2018. 213~~

~~DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA POVJERENSTVO NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGE~~

~~NAGRADU »S L A V I Ć« za najbolji autorski knjigom objavljeni prvijenac u 2017. godini dobio je~~

~~LUKA VUKUŠIĆ~~

~~za knjigu kratkih priča VATRA U SNIJEGU Ex libris, Zagreb, 2017.~~

~~O b r a z l o ž e n j e:~~

Luka Vukušić diplomirani je klasični filolog, autor brojnih stručnih radova i članaka s povijesnom, arhivističkom i književnom tematikom, a pored toga prevodilac je s novogrčkoga i starogrčkog. Njegova zbirka oksimoronskog, pjesnički privlačnog naslova Vatra u snijegu nosi podnaslov oznake žanra: priče. Vukušićeva prozna ostvarenja u većini oblikovanih struktura pripadaju formi kratke priče (poznate u engl. terminu kao short short story ili u njemačkom terminu Kurzgeschichte). Međutim, u pojedinim dijelovima proze su ispunjene profinjenim lirizmom, tako da gotovo podsjećaju na oblik pjesme u prozi. Pronalazimo i takve proze (kao npr. prva priča Ni zima ne traje vječno) koje imaju oblik dnevnika i memoarske proze. Nedvojbeno, ove pitke, opservacijski britke, čas lucidne, čas emotivne ili refleksivne proze na tragu su hrvatske tradicije Frana Mažuranića i njegovih crtica iz zbirke Lišće, 1885. i Od zore do mraka, 1927. ili novijih kratkih proza Mate Marčinka Drvo života i drvo smrti, 1992. Doživljaji uzeti iz svakodnevice u autoru pobuđuju različite, nerijetko i kontrastne vizije, ponekad korozije ljudskosti, ponekad osjećaja prolaznosti i smrtnosti, ili u drugim primjerima proljetne eksplozije energije i životnosti. Novele se mogu čitati zasebno, ali i u kontinuitetu različitih unutarnjih doživljaja koji postaju primarni poticatelji i graditelji autorove vizure promatranja svijeta. Iako mnoge proze djeluju kao usputni zapisi privatnog dnevnika, one su bogate unutarnjim, duboko osobnim promišljanjem senzibilnog promatrača i pune su narativnog tkiva unutar kojeg se vrši osjetljivo duševno filtriranje vanjske pojavnosti. 214 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Već sam početak priča iz sinestezije svjetla i zvuka izranja osjećaj za naslu- ćivanje neznanog, za rijedak dar doticanja ulaska u duše drugih ljudi, u kojima je pisac i medij i kreator kroz kojeg oživljavaju skriveni svjetovi vidljivog i nevidljivog kozmosa. Na kraju zbirke pronalazimo dvije povijesne priče o Petru Zrinskome i caru Konstantinu, ali to nisu sasvim uobičajene klasične povijesne priče, već povijest postaje samo okvir za piščev ulazak u svijet razmišljanja i iskustvenog proživljavanja stvarnosti proteklih ljudi. U tom smislu indikativna je priča »Prosinački vjetar«, u kojoj autor također traga za ruševnom utvrdom, za po- viješću, ali unutar te povijesti pronalazi i sastavni sadašnji dio vlastitoga duhovnog bitka: »...osjećam prisutnost neke dobre iskonske sile koja me ujedinjuje sa svim prošlim i sadašnjim svjetovima, svim ljudima i razdobljima, njihovim mislima i vrlinama« (str. 134). Proze su strukturirane jednostavnim jezičnim izričajem, ali skladno, inventivno, u njima vlada ravnoteža između naracije i refleksije piščeva unutarnjeg monologa. U više proza pojavljuju se elementi začudnosti koji izviru ili iz iznenađujuće neobičnosti zbiljske pojave ili iz začudne autorove kreativne opservacije koja u pojedinim uobičajenim stvarima pronalazi polifoničnost doživ- ljaja i motivaciju za reanimaciju nove perspektive promatranja svijeta. Često se narator nalazi u poziciji šetača, pješaka ili prolaznika, ali njegova šetnja, iako djeluje opušteno, uobičajeno, pa i nonšalantno, u sebi skriva simboli- ku putnika koji kroz život odgoneta svoju okolinu i sebe, preispituje svoja i tuđa reagiranja, pažljivo gradi. ali i sumnja u svoj otisak životne zbilje. Poneke priče zaokružuju se u lapidarnosti koja gotovo graniči s nedovršenošću (npr. »Bura«), poneke priče mijenjaju perspektivu pripovjedača koji odjednom piše iz pozicije proteklog dječjeg doživljaja (npr. »Stupići«) ili piše iz pozicije personificiranog mačka (npr. »Živjeti pod krovom«). Međutim, naratorova budna i senzibilna komunikacija s prirodom, s prolaznicima i okolinom pruža nam dojmljive isku- stvene doživljaje koji i čitateljsku percepciju nadahnjuju na dublje, potpunije, pa i plemenitije koracanje i pronicanje životnih vrijednosti i promašaja. Cjelina ovih zasebnih, a ipak na slobodan način i međusobno povezanih priča, nenametljivo traži od svoje percepcije odbacivanje mlitavosti i indiferen- tnosti prema promatranju života, a upravo srodan zaključak pruža i sam autor u priči »Prosinački vjetar«: »Jer slutio sam da bi to mogao biti jedan od onih dana u kojima se ništa posebno ne dogodi, nikakva velika priča ili događaj za pamćenje, ali koji ti nekom mističnom snagom potresu biće i često zauvijek ostanu u tebi, kao da ti udare neki neizbrisivi pečat.« Nagrada »Slavić« neka kolegi Vukušiću bude poticaj, ali i skala visokog očekivanja za daljnje stvaralaštvo.

~~Zagreb – Split, 22. travnja 2018. dr. sc. Hrvojka Mihanović - Salopek Nagrade Dana hrvatske knjige 2011. 215~~

~~BIBLIOGRAFIJE~~

~~BIBLIOGRAFIJA MARKA MARULIĆA* 2018.~~

~~B r a n k o J o z i ć~~

~~UDK: 821.163.42Marulić, M.(01)~~

Sadržaj: 0. Addenda Bibliografiji Marka Marulića 2011-2017. – I. Marulićeva djela. – II. Publikacije u cijelosti posvećene Maruliću – III. Knjige, zbornici, časopisi, katalozi s dijelovima posvećenima Maruliću – IV. Članci u novinama – V. Mrežne stranice

~~0. Addenda 2011.~~

~~Marulićeva djela~~

~~Judith (Excerpt). // Anthology of Croatian Literature, edited by Henry R. Cooper, Jr. Bloomington, Ind., Slavica Publishers, 2011, str. 18-20. * O Maruliću, str. 17.~~

* Do sada su objavljene Bibliografije Marka Marulića:Prvi dio: Tiskana djela (1477- 1997) (priredili B. Jozić i B. Lučin), Književni krug Split, 1998; Treći dio: Radovi o Ma- ruliću (1565-2000) (priredila N. Paro), Književni krug Split, 2003; godišnje bibliografije 2001-2011. u: Colloquia Maruliana XI (2002), str. 571-587; XII (2003), str. 291-308; XIII (2004), str. 265-274; XIIII (2005), str. 337-348; XV (2006), str. 321-330, XVI (2007), str. 345-353); XVII (2008), str. 321-328); XVIII (2009), str. 373-384; XIX (2010), str. 277-285; XX (2011), str. 377-383; XXI (2012), str. 259-267; XXII (2013), str. 217-224; XXIII (2014), str. 281-287; XXIV (2015), str. 255-262; CM XXV (2016), str. 271-276; CM XXVI (2017), str. 313-318; CM XXVII (2018), str. 203-209. 218 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

~~Knjige, zbornici, časopisi, katalozi s dijelovima posvećenima Maruliću~~

Bracanović, Joško: Kristina Štrkalj Despot: Osorsko-hvarska pjesmarica (Zagreb, 2016.) // Kruvenica (list župe Sv. Stjepana I – Hvar), travanj 2017, str. 9-11. * Piše i o Maruliću i njegovim stihovima

Frangeš, Ivo: Nekoliko napomena uz Marulićevo Govoren’je svetoga Bernarda od duše osujene; Ponovno i dodatno o Marulićevu prijevodu Petrarkine kancone »Vergine bella«; Tomasovićevo promišljanje Marulića; Mogušev Rječnik Marulićeve Judite. // Čitanja; priredio Krešimir Nemec, Zagreb, Matica hrvatska, 2017, str. 79-93; 281-285; 329-333.

~~Tomasović, Mirko: Opat Alberto Fortis u obrani »Vlaja«: studije i rasprave, Zagreb : Ex libris, 2017. * O Maruliću passim~~

Vigato, Teodora: Scenska izvođenja Judite u zadarskom okruženju. // Zadarski filo- loški dani 6; zbornik, uredile Rafaela Božić, Kornelija Kuvač-Levačić, Za- dar, Sveučilište u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku, 2017, str. 189-200.

~~BIBLIOGRAFIJA 2018.~~

~~I. Marulićeva djela~~

Hrvatski stihovi i proza. Priredio Bratislav Lučin, Zagreb, Matica hrvatska, 2018. (Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, 137) Sadrži: Predgovor (Bratislav Lučin) Ljetopis Marka Marulića (B. L.) Bibliografija Izdanja djela Marka Marulića (B. L.) Važnija literatura o Marku Maruliću (B. L.) HRVATSKI STIHOVI Judita Suzana Molitva suprotiva Turkom Tužen’je grada Jerozolima Od začetja Isusova Svarh muke Isukarstove Od uskarsnutja Gospodinova Od uzvišen’ja Gospina Divici Mariji Od slavića Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2018. 219

Dobri nauci Stumačen’je Kata Suprotiva slasti od blaga Svit je tašćina Utiha nesriće Prikazan’je historije Svetoga Panuncija Anka (satira) Spovid koludric od sedam smartnih grihov Poklad i Korizma HRVATSKA PROZA Poslanice Katarini Obirtića Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih (Libar parvi) PRILOZI Tekstološka napomena (B. L.) Tumač imena i izraza (B. L.) Rječnik (B. L.)

~~II. Publikacije u cijelosti posvećene Maruliću~~

~~[Nema objavljenih djela.]~~

~~III. Knjige, zbornici, časopisi, katalozi s dijelovima posvećenima Maruliću~~

Bratulić, Josip: Marulićeve Starozavjetne ličnosti i hrvatska biografika, u:Svetost i čovječnost: rasprave o hrvatskoj hagiografiji, Književni krug Split, 2018, str. 57-65. * O Maruliću i passim.

Colloquia Maruliana XXVII (2018), Književni krug Split – Marulianum, 225 str., ilustr. (sažetci na engleskom, prev. Graham McMaster). * Sadrži: Ivan Lupić: Italian Poetry in Early Modern Dalmatia: The Strange Case of Hanibal Lucić (1485-1553) (str. 5-25; 41) Appendix: Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi (str. 26-40) Luka Špoljarić: Venecijanski Skjavoni i povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Je- ronima Ilira iz 1498. godine (str. 43-60; 72-74) Prilog: Povijesno-liturgijska knjižica u čast sv. Jeronima Ilira iz 1498. g. (str. 61-71) Jeroen De Keyser: Dalmatia and Dalmatian Connections in the Epistolarium of Francesco Filelfo (str. 75-100) Branko Jozić: Marulić – uznik: novi prilog za životopis (str. 101-111) Paolo Mastandrea: Divine Wind. Literary and Historical Echoes in the Work of An- tonius Rosaneus (str. 113-121) Neven Jovanović: Nadgrobni govor Nikole Modruškog za Pietra Riarija (str. 123- 143) 220 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Vlado Rezar: Ode Damjana Beneše: uvodno promišljanje o metričkom ustroju (str. 145-158) Alex Simrell: Digital Analysis of Place Names in De Raptu Cerberi (str. 159-164) Amir Kapetanović: Neprilike prilikom utvrđivanja izvornosti piščeve književnoje- zične uporabe u varijantnoj tekstnoj predaji (str. 165-174) Tomislav Matić: Koncilijarističke ideje u djelima Ivana Bachensteina, zagrebačkoga kanonika i sudionika Baselskog koncila (str. 175-190) K r o n i k a Nagrade Dana hrvatske knjige 2017. Obrazloženje nagrade Judita (str. 193-195) Obrazloženje nagrade Davidias (str. 196-198) Obrazloženje nagrade Slavić (str. 199-200) B i b l i o g r a f i j e Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2017. (str. 203-209) Bratislav Lučin: Mirko Tomasović (1938 – 2017) – in memoriam (str. 211-216) Referiranost (str. 217-218) Upute suradnicima (str. 219-221) Instructions for Contributors (str. 223-225)

~~Granić, Miroslav – Martinović, Denis: Maroli. // Plemstvo Kraljevine Dalmacije 1814.-1918. Državni arhiv u Zadru – Književni krug Split, Zadar, 2018, str. 346-347.~~

Ivić, Ines: »The ‘Making’ of a National Saint: Reflections on the Formation of the Cult of Saint Jerome in the Eastern Adriatic. // Visualizing Past in a Foreign Country: Schiavoni / Illyrian Confraternities and Colleges in Early Modern Italy in comparative perspective; Il Capitale culturale, Journal of the Secti- on of Cultural Heritage, Supplementi 7 (2018), 247-278. * O Maruliću i njegovu odnosu prema sv. Jeronimu passim.

Posset, Franz: »What do Marko Marulic and Martin Luther have in common? Observations on the 500th anniversary of the Reformation in Europe«. // Opera Dei revelare honorificum est... zbornik radova u čast Baziliju Pandžiću, Mostar-Grude, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM; Filozofski fakultet Sveučilišta Mostar; Matica hrvatska, Ogranak Grude, 2018, str. 159-182.

~~Šarić Kostić, Elvira: Splitski grbovi: kameni grbovi iz Muzeja grada Splita, Split, Muzej grada Splita, 2018. * O Maruliću str. 51-53; 128-139.~~

Tomasović, Mirko: Marulić u Cervantesovu romanu; Giuditta i La Judith Marka Marulića Splićanina. // Kroatističke i romanističke prouke i portreti, Za- greb, Leykam International, 2018, str. 73-86 * O Maruliću i passim (14, 15, 19-21, 70, 71, 221, 227, 272, 277, 281) Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2018. 221

~~IV. Članci u novinama~~

~~Šimić, Krešimir: Izniman prinos kroatistici (u povodu knjige Marko Marulić, Hrvatski stihovi i proza, priredio i transkribirao Bratislav Lučin). // Vijenac, 27. 9. 2018, str. 12-13.~~

~~V. Mrežne stranice~~

Cvjetanović Laboš, Maja: Dogodilo se na današnji dan...18. kolovoza 1450. (Magi- cus.info) https://www.magicus.info/kolumna/maja-cvjetanovic-labos/dogodilo-se-na-dana- snji-dan-18-kolovoza-1450-2¸

~~Dr. Dragi Šimundži ‘Judita’ za najbolje djelo iz hrvatske književne baštine (HU- Benedikt) http://hu-benedikt.hr/?p=108141 (21. 4. 2018)~~

Fena.ba: U Stocu predstavljena knjiga ‘Patristička egzegeza i Marulićeva Davidi- jada’ http://www.fena.ba/article/1003043/u-stocu-predstavljena-knjiga-patristicka- egzegeza-i-maruliceva-davidijada (26. 2. 2018)

~~Hina: Predstavljena knjiga »Hrvatski stihovi i proza« Marka Marulića https://www.hina.hr/vijest/9903647 (1. 10. 2018)~~

~~Horvatić, Petar: 18. kolovoza 1450. Marko Marulić – veliki kateheta svoga vremena (Narod) https://narod.hr/kultura/18-kolovoza-1450-marko-marulic-veliki-kateheta-svoga- vremena (18. 8. 2018)~~

~~IKA: Predstavljena knjiga »Patristička percepcija egzegeza i Marulićeva Davidi- jada« http://ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=199548 (20. 4. 2018)~~

Izložba povodom 450. obljetnice prvog izdanja Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja (Gradska knjižnica Marka Marulića, Split) http://www.gkmm.hr/izlozba-povodom-450-obljetnice-prvog-izdanja-hektoroviceva-ribanja-i-ribarskog-prigovaranja/ (1. 8. 2018)

KTA: Split: Nagrada Judita mons. Dragi Šimundži za najbolje djelo iz hrvatske književne baštine u 2017. godini (Katolička tiskovna agencija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine) http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=76384 (21. 4. 2018) 222 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Koštić, Matej: Posjet Marulianumu, centru za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga http://os-split-tri-st.skole.hr/upload/os-split-tri-st/newsattach/1238/Posjet_Mar- ulianumu.pdf (21. 4. 2018)

Luetić, Ivica: Predstavljena monografija mons. dr. Drage Šimundže »Marko Marulić – Pjesnik i didaktičar« (Splitsko-makarska nadbiskupija) https://www.smn.hr/16-kultura/2989-predstavljena-monografija-dr-mons-drage- simundza-marko-marulic-pjesnik-i-didakticar (5. 12. 2018)

Majdandžić-Gladić, Snježana: Marko Marulić – veliki kateheta svoga vremena (Vjera i djela: portal katoličkih teologa) https://www.vjeraidjela.com/marko-marulic-veliki-kateheta-svoga-vremena/ (18. 8. 2018)

~~Marko Marulić, Croatian Writer (Encyclopaedia Britannica) https://www.britannica.com/biography/Marko-Marulic (14. 8. 2018)~~

Marko Marulić, Hrvatski stihovi i proza. Priredio Bratislav Lučin (Matica hrvat ska) http://www.matica.hr/knjige/hrvatski-stihovi-i-proza-1237/ (30. 7. 2018) Marko Marulić - otac hrvatske književnosti (Glas Hrvatske / HRT) https://glashrvatske.hrt.hr/hr/dozivi/ljudi/marko-marulic-otac-hrvatske-knjizevnosti/ (18. 8. 2018)

Marko Marulić: »Otac hrvatske književnosti« – književnik koji je među prvima svoj jezik nazivao hrvatskim (7dnevno) http://7dnevno.hr/izdvajanja/top-2/marko-marulic-otac-hrvatske-knjizevnosti-knji- zevnik-koji-je-medu-prvima-svoj-jezik-nazivao-hrvatskim/ (18. 8. 2018)

~~Milivoj Solar, Marko Marulić; Bratislav Lučin, Ljetopis Marka Marulića (Matica hrvatska) http://www.matica.hr/knjige/autor/663/ (30. 7. 2018)~~

Misija / IKA: Split: Predstavljena monografija dr. mons. Drage Šimundže o Marku Maruliću (Slobodna Dalmacija / Misija) http://misija.slobodnadalmacija.hr/katolicka-dalmacija/clanak/id/32246/Split-Pred- stavljena-monografija-dr-mons-Drage-Simundze-o-Marku-Marulicu (6. 12. 2018)

Misija / IKA: Dr. Dragi Šimundži ‘Judita’ za najbolje djelo iz hrvatske književne baštine (Slobodna Dalmacija / Misija) http://misija.slobodnadalmacija.hr/bastina/clanak/id/33301/Dr-Dragi-Simundzi-Ju- dita-za-najbolje-djelo-iz-hrvatske-knjizevne-bastine (20. 4. 2018) Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2018. 223

Perić, Ratko: M. Palameta, Patristička egzegeza i Marulićeva Davidijada, Split, 2017., 251 str. (predstavljanje knjige) (portal biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan) https://md-tm.ba/clanci/stolac-davidijada (20. 4. 2018)

~~Šutalo, Ivo: Marulić nadahnut patristikom (Crkva na kamenu) https://www.cnak.ba/kultura/marulic-nadahnut-patristikom/ ( 27. 2. 2018)~~

U Stocu predstavljena knjiga ‘Patristička egzegeza i Marulićeva Davidijada’ (Službene stranice općine Stolac / Fena.ba) https://www.stolac.gov.ba/index.php/1067-u-stocu-predstavljena-knjiga-patristicka-egzegeza-i-maruliceva-davidijada (27. 2. 2018)

~~Uz obljetnicu rođenja oca hrvatske književnosti (NSK) http://www.nsk.hr/uz-obljetnicu-rodenja-oca-hrvatske-knjizevnosti/ (17. 8. 2018)~~

~~V. M. / M.D. /HRT: Dodijeljene nagrade Dana hrvatske knjige (HRT Magazin) http://magazin.hrt.hr/440073/dodijeljene-nagrade-dana-hrvatske-knjige-2 (20. 4. 2018)~~

Zeljko Selak, Dragica: »450. obljetnica Hektorovićeva Ribanja i ribarenja« (Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća) https://www.hkv.hr/kultura/vijesti-kultura/29231-split-znanstveni-skup-450-obljetnica-hektoroviceva-ribanja-i-ribarenja.html (22. 4. 2018)

Zeljko Selak, Dragica: Mons. dr. Drago Šimundža primio nagradu »Judita« (Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća) https://www.hkv.hr/kultura/vijesti-kultura/29220-split-nagrada-judita-mons-dragi- simundzi.html (21. 4. 2018)

Zeljko Selak, Dragica: U Splitu predstavljena knjiga Patristička percepcija egzegeza i Marulićeva Davidijada http://www.hrsvijet.net/index.php/kultura/74-knjigozori/50121-u-splitu-predstavljena-knjiga-patristicka-percepcija-egzegeza-i-maruliceva-davidijada (21. 4. 2018) 224 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.) REFERIRANOST Elektronička inačica cjelovitih tekstova objavljenih u godišnjaku Colloquia Maruliana dostupna je: - na središnjem portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa HRČAK (http:// hrcak.srce.hr/), - na međunarodnom portalu DOAJ - Directory of Open Access Journals (http:// www.doaj.org/), - EBSCOhost Humanities International Complete (http://www.ebscohost.com/ public/humanities-international-complete) - na mrežnom sjedištu Regesta Imperii. Akademie der Wissenschaften und der Literatur, Mainz (http://www.regesta-imperii.de/startseite.html).

~~Od 2017. godine Colloquia Maruliana indeksiraju se u Scopusu, jednoj od najpoznatijih bibliografskih i citatnih baza podataka.~~

~~Godišnjak Colloquia Maruliana referiran je u ovim publikacijama:~~

Bibliografije: - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLII - 1993, str. 481 (CM I) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLIII - 1994, str. 463, 466, 489 (CM II i III) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLIV - 1995, str. 410, 414 (CM IIII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLV - 1996, str. 565, 585 (CM V) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLVI - 1997, str. 403-404 (CM VI) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLVII - 1998, str. 422 (CM VII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLVIII - 1999, str. 409, 410 (CM VIII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. XLIX - 2000, str. 430, 440, 441, 455-456, 480 (CM IX) - Humanistica Lovaniensia, Vol. L - 2001, str. 516 (CM X) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LI - 2002, str. 344 (CM XI) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LII - 2003, str. 439, 467-468 (CM XII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LIII - 2004, str. 444, 466 (CM XIII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LVI - 2007, str. 365, 411 (CM XVI) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LVII - 2008, str. 337, 346, 376-377 (CM XVII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LIX - 2010, str. 413, 421, 436, 446, 464 (CM XIX) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LX - 2011, str. 374, 401, 416 (CM XX) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LXII - 2013, str. 677 (CM XXII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LXIV - 2015, str. 409, 420, 438, 467-468 (CM XXIII) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LXV - 2016, str. 462, 468, 481, 486, 490, 496, 497 (CM XXIV) 226 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

~~- Humanistica Lovaniensia, Vol. LXV - 2016, str. 446, 476, 482, 491, 493, 496, 509 (CM XXV) - Humanistica Lovaniensia, Vol. LXVI - 2017, str. 589 (CM XXVI)~~

~~Svesci Humanistica Lovaniensia dijelom su dostupni na adresi: http://upers.kuleuven.be/en/search?search_fulltext=humanistica+lovaniensia (18. II. 2017).~~

- Bollettino di studi latini, anno XXIV - fascicolo II, Luglio - Dicembre 1994, str. 708-709. (CM II i III) - Bollettino di studi latini, anno XXVII - fascicolo II, Luglio - Dicembre 1997, str. 289 (CM V), str. 776, 778-780 (CM VI) - Bollettino di studi latini, anno XXVIII - fascicolo II, Luglio - Dicembre 1998, str. 719-721 (CM VII) - Bollettino di studi latini, anno XXX - fascicolo II, Luglio - Dicembre 2000, str. 869-970 (CM IX) - Bollettino di studi latini, anno XXXII - fascicolo II, Luglio - Dicembre 2002, str. 819 (CM XI) - Bollettino di studi latini, anno XLI - fascicolo II, Luglio - Dicembre 2011, Notiziario bibliografico, parte I, parte II, str. XX, LXVII-LXXII, LXXIV- LXXVII, CXXX; pdf na adresi: http://www.bollettinodistudilatini.it/ news/2011/412011-ii/ (18. III. 2015) (CM XVII, XVIII, XIX i XX) - Bollettino di studi latini, anno XLIII – fascicolo II, Luglio – Dicembre 2013, Notiziario bibliografico, parte I, str. XXIII, LXX; pdf na adresi: http://www. bollettinodistudilatini.it/news/2013/432013ii/ (18. III. 2015) (CM XXII)

Prikazi: - Bibliothèque d’Humanisme et Renaissance, tome 56 (1994), str. 831-832 (Charles Béné o CM II) - Recherche Littéraire / Literary Research, 23 (1995), str. 42-43 (Lada Čale- Feldman o CM I, II, III) - Bibliothèque d’Humanisme et Renaissance, 58 (1996), str. 797-800 (Charles Béné o CM IIII) - R. H. R. : Reforme, Humanisme, Renaissance, 47 (1998), str. 111-112 (Henri Weber o CM VI); pdf na adresi: http://www.persee.fr/web/revues/home/ prescript/article/rhen 0181-6799 1998 num 47 1 2238 (18. III. 2015) - Südost-Forschungen, München 58 (1999), str. 313-320 (316-318). (E. von Erdmann-Pandžić o CM I - VIII) - Lustrum, 49 (2007), str. 97, 100-101 (G. Vannini o CM XIV) - Bibliothèque d’Humanisme et Renaissance, tome 77 (2015), str. 467 (M. Engam- mare o CM XXIV) UPUTE SURADNICIMA

Opće napomene Rukopisi se šalju najkasnije do 1. studenoga, na adresu: Uredništvo Colloquia Maruli ana, Književni krug Split – Marulianum, Ispod ure 3/I, 21000 Split, Hrvatska. Tekstovi se pišu u bilo kojem tipu računalnog pisma koji podržava Unicode standard (npr. Times New Roman u Windows operativnom sustavu, Lucida Grande u Mac OS, ili slobodno dostupno Gentium pismo za sve operativne sustave). Preporučuje se glavni tekst pisati veličinom 12 točaka, bilješke 11 točaka; razmak redaka 1,5). Mogu se poslati e-poštom na adresu [email protected]. Ako se šalje ispis, tekst obvezno priložiti i na disketi ili CD-u. Znanstveni prilozi ne bi trebali biti kraći od 5 ni dulji od 50 stranica računalnog ispisa. Recenzije, prikazi i osvrti trebali bi obasezati od 2 do 6 stranica. Priloge pisane pisaćim strojem treba otipkati s dvostrukim proredom (po 30 redaka na stranici). Maksimalan opseg za priloge na pisaćem stroju iznosi 60 stranica. Ako se prilažu ilustracije, svaka mora biti zaseban dokument (ne unutar teksta!). U zaglavlju rukopisa navode se podatci o autoru (ime i prezime, ustanova, e-adresa). Iza naslova dolazi nacrtak (10-15 redaka), a na kraju rada sažetak (oko 10 posto od ukupnog opsega rada). Uz sažetak treba priložiti ključne riječi (5-7 najvažnijih pojmova o kojima se u radu raspravlja). Nacrtak, sažetak i ključne riječi pišu se na jeziku kojim je pisan sam rad.

~~Postupak recenziranja~~

Sve tekstove ponuđene za objavljivanje u godišnjaku Colloquia Maruliana čitaju i recenziraju svi članovi uredništva. Nakon toga oni dogovorno donose jednu od sljedećih odluka: prihvaća se za objavljivanje; vraća se autoru na doradu; ne prihvaća se za objavljivanje. Ako urednici zaključe da tekst prelazi granice njihovih stručnih kompetencija, šalju ga na ocjenu vanjskim recenzentima. Kad je autor ponuđenoga teksta ujedno i član uredništva Colloquia Maruliana, onda se taj autor izuzima iz postupka recenziranja, a sve odluke o njegovu tekstu donose ostali članovi uredništva.

~~Navođenje bibliografskih podataka u bilješkama~~

1. Podatak iz Colloquia Maruliana: Uz ime autora i naslov članka navode se samo kratica CM, rimski broj sveska, godina (u zagradama) i brojevi stranica, npr.: Miloš M i l o š e v i ć, »Sedam nepoznatih pisama Marka Marulića«, CM I (1992), 5-31.

2. Podatak iz Sabranih djela Marka Marulića: Navode se kratica sveska (vidi popis u nastavku) i brojevi stranica, npr.: DDT, 101. Nasl, 128. Ev I, 153-155. Rep II, 124. 228 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

3. Ostalo Podatak iz knjige: Mihovil K o m b o l, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Matica hrvatska, Zagreb, 21961, 72. Podatak iz zbornika: Dunja F a l i š e v a c, »Udio humanizma u hrvatskoj epici 16. i 17. stoljeća«, Dani Hvarskog kazališta XVIII – Hrvatski humanizam, XVI. stoljeće — protestantizam i reformacija, Književni krug, Split, 1992, 49-64. Podatak iz časopisa: Karlo B u d o r, »Marulićev povratak u Europu«, Književna smotra, 27 (1995), 95 (1), 123. Ponovno pozivanje na isti bibliografski podatak u novoj bilješci provodi se ponovnim, ali skraćenim navođenjem autora, uz oznaku: n. dj. (ili o. c.); po potrebi se u zagradama navodi broj bilješke u kojoj je ispisan potpun bibliografski podatak, npr.: M. K o m b o l, n. dj. (1), 77. Internetski izvori: Umjesto duljih internetskih adresa dovoljno je navesti osnovne bibliografske podatke, uz napomenu: »Internet« i uz datum pristupa.

Kratice naslova Marulićevih djela Carmen Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce Dauid. Dauidias Epist. ad Adr. Epistola ad Adrianum VI. Pontificem Maximum Euang. Euangelistarium Georg. Sisgor. Epistola ad Georgium Sisgoreum (pismo) Hercul. Dialogus de Hercule a Christicolis superato Hier. de Cipcis 1 Hieronymo de Cipcis (pismo, 19. VII. 1501) Hier. de Cipcis 2 Hieronymo de Cipcis (pismo, 26. VII. 1501) Hier. de Cipcis 3 Hieronymo de Cipcis (pismo, 2. XI. 1501) Humil. De humilitate et gloria Christi Iacob. Grassol. 1 Iacobo Grassolario (pismo, 3. III. 1502) Iacob. Grassol. 2 Iacobo Grassolario (pismo, 25. VIII) Iacob. Grassol. 3 Iacobo Grassolario (pismo, 4. IV. 1507) Iacob. Grassol. 4 Iacobo Grassolario (pismo, 26. IV. 1515) In eos In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt (dodatak uz Vita Hier.) In epigr. In epigrammata priscorum commentarius Instit. De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum Judita Judita Kat. Obirt. 1 Katarini Obirtića (pismo; nema početka) Upute suradnicima 229

Kat. Obirt. 2 Katarini Obirtića (pismo) Marco Prodich Marco Prodich (pismo, 10. V. 1496) Naslid. Od naslidovan’ja Isukarstova O gente cieca O gente cieca, non ve ne avvedete (sonet) Plaču svud hodeći Plaču svud hodeći minuto življen’je (= Petrarca, RVF CCCLXV) Pokolu ja i vi Pokolu ja i vi jesmo iskusili (= Petrarca, RVF XCIX) Qual maraviglia Qual maraviglia se ’l furor turchesco (sonet) Quinqu. parab. Quinquaginta parabolę Regum gesta Regum Delmatię atque Croatię gesta Repert. Repertorium Suzana Suzana Testam. Nobilis domini Marci Maruli testamentum Thomę Nigro Thomę Nigro (posvetna poslanica uz Hercul.) Tropol. expos. Tropologica Dauidiadis expositio (dodatak uz Dauid.) Vir. ill. De Veteris Instrumenti uiris illustribus commentarium Vita Hier. Vita diui Hieronymi Vlt. iudic. De ultimo Christi iudicio sermo

Kratice svezaka Sabranih djela Marka Marulića Dav Davidijada = Dauidias, priredio Veljko Gortan, preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1984. DDT Dijaloški i dramski tekstovi, priredio Nikica Kolumbić, Književni krug, Split, 1994. De hum O poniznosti i slavi Kristovoj = De humilitate et gloria Christi, pri redio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1989. Ev I, II Evanđelistar = Euangelistarium, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug Split, 1985. Inst I, II, III Institucija = De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1986 (I); 1987 (II, III). Jud Judita, priredio Milan Moguš, Književni krug, Split, 1988. LMD I Latinska manja djela I, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1992. LMD II Latinska manja djela II, priredili i preveli Vedran Gligo, Veljko Gortan, Neven Jovanović, Darko Novaković i Vlado Rezar, Književni krug, Split, 2011. LS Latinski stihovi, priredili i preveli Bratislav Lučin i Darko Novaković, Književni krug, Split, 2005. Nasl Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih, priredio Milan Moguš, Književni krug, Split, 1989. 230 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

PR Pisni razlike, priredio Josip Vončina, Književni krug, Split, 1993. Rep I, II, III Repertorium, edidit Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1998 (I, II); 2000 (III). SZL Starozavjetne ličnosti = De Veteris Instrumenti uiris illustribus commentarium, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1991. INSTRUCTIONS FOR CONTRIBUTORS

General remarks Manuscripts should be sent by November 1 at the latest to: Colloquia Maruliana, Edi- torial Board, Književni krug Split – Marulianum, Ispod ure 3/I, HR-21000 Split, Croatia. Contributions should be written in any kind of computer font that supports the Unicode standard (such as Times New Roman in the Windows OS, Lucida Grande in the Mac OS, or the freely available Gentium font for all operating systems). It is recommended that the main text be written in 12 pt, the footnotes in 11 pt, with a line spacing of 1.5. Papers can be sent by email to the address [email protected]. If a hardcopy is sent, it must be accompanied by an electronic version on diskette or CD. Original scholarly contributions should not be shorter than 5 or longer than 50 pages of computer print-out. Reviews should be from 2 to 6 pages. Contributions written on a typewriter should be typed with double line spacing (30 lines on a page). The maximum length for typewritten contributions is 60 pages. If illustrations are added, each one must be a separate document, and should not be incorporated in the text. In the heading of the manuscript information about the author should be provided (name and surname, name of institution, electronic address). After the title comes the abstract (10-15 lines) and at the end of the paper the summary (about 10 per cent of the total length of the work). Immediately after the abstract there should be the key words (5-7 of the most important concepts discussed in the paper). The summary, abstract and key words should be written in the language in which the paper itself is written.

The reviewing process All papers submitted for publication in the annual Colloquia Maruliana are read and reviewed by all members of the editorial board. Subsequently the editors consensually make one of the following decisions: the paper is accepted for publication; it is returned to the author for revision; it is rejected for publication. If the editors decide that the paper exceeds the boundaries of their professional competences, they will send it for evaluation by external reviewers. If the author of a paper that has been submitted happens to be a member of the editorial board of Colloquia Maruliana, this author is excused from the reviewing process, and all decisions about his paper are taken by the remaining members of the board.

The citation of bibliographical information in the notes 1. A reference to Colloquia Maruliana: In conjunction with the name of the author and the title of the article, the abbreviation CM, the Roman number of the volume, the year (in parentheses) and the numbers of the pages should be supplied, e.g.: Miloš M i l o š e v i ć, »Sedam nepoznatih pisama Marka Marulića«, CM I (1992), 5-31. 2. A reference to the Collected Works of Marko Marulić: The abbreviation of the volume is given (see the list below) and the page numbers, e.g.: DDT, 101. Nasl, 128. Ev I, 153-155. Rep II, 124. 232 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

3. Other Reference to a book: Mihovil K o m b o l, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Matica hrvatska, Zagreb, 21961, 72. Reference to proceedings and collective works: Dunja F a l i š e v a c, »Udio humanizma u hrvatskoj epici 16. i 17. stoljeća«, Dani Hvarskog kazališta XVIII – Hrvatski humanizam, XVI. stoljeće — protestantizam i reformacija, Književni krug, Split, 1992, 49-64. Reference to a journal: Karlo B u d o r, »Marulićev povratak u Europu«, Književna smotra, 27 (1995), 95 (1), 123. A further citation of a previously mentioned bibliographical reference in a new note is effectuated with a second but abbreviated mention of the author with the marking op. cit.; if necessary, in parentheses, the number of the note in which the full bibliographical information is given should be supplied, e.g.: M. K o m b o l, op. cit. (1), 77. Internet sources: Instead of long URLs give only the main bibliographic information, with the remark »Internet« and the access date.

Abbreviations of Marulić’s works Carmen Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce Dauid. Dauidias Epist. ad Adr. Epistola ad Adrianum VI. Pontificem Maximum Euang. Euangelistarium Georg. Sisgor. Epistola ad Georgium Sisgoreum (letter) Hercul. Dialogus de Hercule a Christicolis superato Hier. de Cipcis 1 Hieronymo de Cipcis (letter, 19. VII. 1501) Hier. de Cipcis 2 Hieronymo de Cipcis (letter, 26. VII. 1501) Hier. de Cipcis 3 Hieronymo de Cipcis (letter, 2. XI. 1501) Humil. De humilitate et gloria Christi Iacob. Grassol. 1 Iacobo Grassolario (letter, 3. III. 1502) Iacob. Grassol. 2 Iacobo Grassolario (letter, 25. VIII) Iacob. Grassol. 3 Iacobo Grassolario (letter, 4. IV. 1507) Iacob. Grassol. 4 Iacobo Grassolario (letter, 26. IV. 1515) In eos In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt (addition to Vita Hier.) In epigr. In epigrammata priscorum commentarius Instit. De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum Judita Judita Instructions for Contributors 233

Kat. Obirt. 1 Katarini Obirtića (letter) Kat. Obirt. 2 Katarini Obirtića (letter) Marco Prodich Marco Prodich (letter, 10. V. 1496) Naslid. Od naslidovan’ja Isukarstova O gente cieca O gente cieca, non ve ne avvedete (sonnet) Plaču svud hodeći Plaču svud hodeći minuto življen’je (= Petrarca, RVF CCCLXV) Pokolu ja i vi Pokolu ja i vi jesmo iskusili (= Petrarca, RVF XCIX) Qual maraviglia Qual maraviglia se ’l furor turchesco (sonnet) Quinqu. parab. Quinquaginta parabolę Regum gesta Regum Delmatię atque Croatię gesta Repert. Repertorium Suzana Suzana Testam. Nobilis domini Marci Maruli testamentum Thomę Nigro Thomę Nigro (dedicatory epistle of Hercul.) Tropol. expos. Tropologica Dauidiadis expositio (addition to Dauid.) Vir. ill. De Veteris Instrumenti uiris illustribus commentarium Vita Hier. Vita diui Hieronymi Vlt. iudic. De ultimo Christi iudicio sermo

Abbreviations to volumes of the Collected Works of Marko Marulić Dav Davidijada = Dauidias, priredio Veljko Gortan, preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1984. DDT Dijaloški i dramski tekstovi, priredio Nikica Kolumbić, Književni krug, Split, 1994. De hum O poniznosti i slavi Kristovoj = De humilitate et gloria Christi, pri redio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1989. Ev I, II Evanđelistar = Euangelistarium, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug Split, 1985. Inst I, II, III Institucija = De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1986 (I); 1987 (II, III). Jud Judita, priredio Milan Moguš, Književni krug, Split, 1988. LMD I Latinska manja djela I, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1992. LMD II Latinska manja djela II, priredili i preveli Vedran Gligo, Veljko Gortan, Neven Jovanović, Darko Novaković i Vlado Rezar, Književni krug, Split, 2011. LS Latinski stihovi, priredili i preveli Bratislav Lučin i Darko Novaković, Književni krug, Split, 2005. 234 Colloquia Maruliana XXVIII (2019.)

Nasl Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih, priredio Milan Moguš, Književni krug, Split, 1989. PR Pisni razlike, priredio Josip Vončina, Književni krug, Split, 1993. Rep I, II, III Repertorium, edidit Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1998 (I, II); 2000 (III). SZL Starozavjetne ličnosti = De Veteris Instrumenti uiris illustribus commentarium, priredio i preveo Branimir Glavičić, Književni krug, Split, 1991.

~~SADRŽAJ CONTENTS~~

Ivan Lupić: Hektorovićevi snovi ...... 5 Hektorović’s Dreams ...... 19 Tonko Maroević: Hektorovićeva mjera. Prinos čitanju zaokružena opusa. . 21 Hektorović’s Measure: A Contribution to a Reading of a Well-Rounded Oeuvre ...... 34 Amir Kapetanović: Govorni činovi i uljudnost u dijalozima Hektorovićeva Ribanja i ribarskoga prigovaranja ...... 35 Speech Acts and Courtesy in the Dialogues of Hektorović’s Fishing and Fishermen’s Conversation ...... 46 Kristina Grgić: Engleski prijevodi Ribanja i ribarskog prigovaranja . . 47 English Translations of Ribanje i ribarsko prigovaranje ...... 70 Luka Špoljarić: Korespondencija prvih dalmatinskih humanista: Juraj Benja Zadranin ...... 73 The Correspondence of the First Dalmatian Humanists: Juraj Benja of Zadar ...... 109 Bratislav Lučin: Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana u čast Alviza Cappella ...... 111 A New Count Has Come to Town: Welcoming Oration of Ioannes Rosanus of Split in Honour of Alvise Cappello ...... 142 Neven Jovanović: Marci Maruli Repertorium, f. 143v-144r . . . . . 145 Marci Maruli Repertorium, f. 143v-144r ...... 152 Vlado Rezar: Novi pogled u humanizam Nikole Petrovića Korčulanina: o 450. obljetnici smrti († 16. travnja 1568) ...... 153 A New View of the Humanism of Nikola Petrović of Korčula: On the 450th Anniversary of his Death (April 16, 1568) ...... 166 Irena Bratičević: Kotorski pjesnik Ludovik Pontano ...... 167 The Kotor Poet Ludovik Pontano ...... 189 Andrew Laird and Petra Šoštarić: A Croatian Conquistador in Mayan Yucatan: Vinko Paletin’s De jure et justitia belli contra Indos ...... 191 Hrvatski konkvistador na majanskom Yucatánu: Vinko Paletin i njegovo djelo De jure et justitia belli contra Indos ...... 200 Željka Salopek: Iz Marulićeve bilježnice: Diogen Laertije. Dvanaesta lati- nistička tekstološka radionica ...... 201 From Marulić’s Notebook: Diogenes Laertius. The Twelfth Latin Textual Criticism Workshop ...... 208

~~K r o n i k a~~

~~Nagrade Dana hrvatske knjige 2018...... 211 Obrazloženje nagrade Judita ...... 211 Obrazloženje nagrade Slavić ...... 213~~

~~B i b l i o g r a f i j e~~

~~Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2018...... 217~~

~~Referiranost ...... 225~~

~~Upute suradnicima ...... 227 Instructions for Contributors ...... 231 Izdavač: KNJIŽEVNI KRUG SPLIT~~

~~Ispod ure 3 Split~~

~~Internet knjižara na adresi: http://www.knjizevni-krug.hr~~

~~Za izdavača: NENAD CAMBI~~

~~Likovna oprema: BRATISLAV LUČIN~~

~~Prijevod sažetaka i engleska lektura: GRAHAM McMASTER~~

~~Naklada: 300 primjeraka~~

~~ISBN 978–953–163–479–3~~

~~Računalni slog: Književni krug Split~~

~~Tisak: Dalmacija papir, Split~~

~~Tiskanje završeno u travnju 2019.~~

~~Ovaj svezak godišnjaka Colloquia Maruliana tiskan je uz novčanu potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske~~