Čimbenici Uspješnosti U Natjecateljskom Ronjenju Na Dah

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU KINEZIOLOŠKI FAKULTET (studij za stjecanje visoke stručne spreme i stručnog naziva: profesor fizičke kulture)

Antonio Lekić

ČIMBENICI USPJEŠNOSTI U NATJECATELJSKOM RONJENJU NA DAH

(diplomski rad)

Mentorica:

prof.dr.sc. Nada Grčić-Zubčević

Zagreb, ožujak 2013.

ČIMBENICI USPJEŠNOSTI U NATJECATELJSKOM RONJENJU NA DAH

Sažetak

Cilj je ovoga rada navesti do sada utvrđene čimbenike uspješnosti u natjecateljskom ronjenju na dah i ostalim disciplinama freedivinga. U njemu su opisani čimbenici uspješnosti odgovorni za akumulaciju energije potrebne za zaron, kao i čimbenici koji reguliraju tempo potrošnje akumulirane energije te su djelomično prikazane i njihove međusobne relacije.

Ključne riječi: ronjenje na dah, apneja, freediving, čimbenici uspješnosti, trening

FACTORS OF SUCCESS IN COMPETITIVE FREE-DIVING

Summary

The aim of this paper is to list so far identified factors of success in competitive free-diving and other free-diving disciplines. The factors of success responsible for accumulation of energy required for a dive have been described, as well as the factors that regulate a pace of accumulated energy consumption. Their interrelations have also been partially shown.

Key words: free-diving, apnoea, factors of success, training

SADRŽAJ

1 UVOD ...... 4 2 RONJENJE NA DAH ...... 5 2.1 Povijest razvoja ronjenja na dah ...... 5 2.2 Moderni freediving ...... 6 2.3 Sportske discipline u ronjenju na dah ...... 7 2.3.1 Natjecateljske discipline u ronjenju na dah ...... 9 2.3.1.1 Bazenske natjecateljske discipline u ronjenju na dah ...... 9 2.3.1.2 Dubinske natjecateljske discipline u ronjenju na dah ...... 14 2.3.2 Dubinske ne-natjecateljske discipline postavljanja osobnih rekorda u ronjenju na dah …………………...... 18 2.3.3 Ostale discipline freedivinga u moru ...... 20 3 RAZMATRANJE ČIMBENIKA USPJEŠNOSTI U RONJENJU NA DAH ...... 23 3.1 Svjesnost o potrebi kondicijske i teorijske pripremljenosti kao čimbenika uspješnosti u sportsko-rekreacijskom i natjecateljskom ronjenju na dah...... 23 3.2 Čimbenici uspješnosti u statičnoj i dinamičnoj apneji ...... 26 3.2.1 Čimbenici odgovorni za akumulaciju energije za zaron ...... 27 3.2.2 Čimbenici odgovorni za tempo potrošnje energije u statičnoj i dinamičnoj apneji…………...... 40 3.2.3 Ostali čimbenici uspješnosti i ograničenja u statičnoj i dinamičnoj apneji ...... 52 3.3 Čimbenici uspješnosti i ograničenja u dubinskim disciplinama ronjenja na dah ...... 53 4 ZAKLJUČAK ...... 57 5 LITERATURA ...... 58

1 UVOD

U proteklih trideset godina svjedoci smo sve bržeg razvoja sportskih dostignuća u ronjenju na dah kojima su postignuti impresivni rezultati u daljinama, dubinama i trajanju zarona. Kako se takvi rezultati sve više približavaju granicama ljudskih mogućnosti, tako je potrebno ulagati sve više truda, trenirati intenzivnije i poboljšavati metode trenažnoga rada kako bi se dostiglo i prestiglo aktualne rekorde. To znači da se natjecatelji moraju podvrgnuti modernom, sustavnom i optimalno osmišljenom, planiranom, programiranom i kontroliranom trenažnom procesu bez improvizacija, kako se to već odavno radi u većini drugih sportova s dužom tradicijom. Eventualna genetska predodređenost i posvećenost treniranju mogu doći do izražaja u smislu postizanja vrhunskih rezultata jedino uz poznavanje ispravnih i učinkovitih metoda trenažnoga rada. Današnja kineziološka znanost može relativno lako osmisliti adekvatne metode za provođenje kineziološke transformacije u željenome smjeru, pod uvjetom da su poznati čimbenici uspješnosti koji tvore jednadžbu uspješnosti sporta ili sportske discipline. Na žalost u znanstvenoj i stručnoj literaturi nalazi se vrlo malo kinezioloških istraživanja iz područja natjecateljskoga ronjenja na dah. Međutim, u posljednjih desetak godina provedena su brojna medicinska istraživanja ronilačke apneje čime su dobivene vrlo korisne spoznaje koje nalaze primjenu i u kineziologiji ronilačkoga sporta. Druge korisne informacije dolaze od iskustava vrhunskih natjecatelja i njihovih trenera koji su empirijski došli do određenih zaključaka. Ovim diplomskim radom pokušat će se pobrojati dosadašnji utvrđeni čimbenici uspješnosti u ronjenju na dah.

2 RONJENJE NA DAH

2.1 Povijest razvoja ronjenja na dah

Ronjenje na dah (apnea – grč. a-, pneo – dahćem ili u doslovnom prijevodu znači neudisanje) vezano je najvjerojatnije uz početke ljudske civilizacije. Možemo pretpostaviti da su u ta vremena naši preci težili živjeti uz rijeke i jezera kako bi si osigurali osnovnu supstancu za život - vodu. Živeći uz vodu, oni su u nju ulazili, prvenstveno radi ribolova i skupljanja hrane, pri čemu su zasigurno i ronili. Najstariji arheološki dokazi koji su pronađeni i mogu potvrditi ljudsku aktivnost ronjenja na dah, sežu približno 5400 godina pr.Kr. Radi se o skandinavskoj kulturi Ertebølle iz kamenog doba, koja je živjela na obalama Danske i južne Švedske. Ova kultura je ronila kako bi vadila školjke za prehranu. Brojni arheološki dokazi o ronjenju pronađeni su i u Mezopotamiji i starom Egiptu, a potječu iz 4500 – 3200 godina pr.Kr. Jedan od najstarijih materijalnih tragova koji govori o ronjenju na dah je „Asirski reljef“ koji prikazuje ronioce – ratnike, a datira iz 885. godine pr.Kr. (slika 1).

Slika 1 „Asirski reljef“, 885. godina pr.Kr. (Hrvatski vojnik, 2006)

Ronilački podvizi drevnih junaka spominju se i u starogrčkoj mitologiji. Postoji mit o Tezeju koji je roneći izvadio iz dubine zlatni prsten kralja Minosa kako bi dokazao srodstvo s Posejdonom, bogom mora. Priča o grčko-perzijskim ratovima govori o ribaru i njegovoj kćeri Cijan koja je pod okriljem noći prerezala užad sidara perzijskih ratnih brodova (Herodot, 480. pr.Kr.). Legendarni filozof Aristotel u svojim zapisima (4. st. pr.Kr.) naveo je probleme ronioca na dah, poput krvarenja iz nosa i boli u ušima. Dio vojske Aleksandra Velikog činili su ronioci na dah. U Rimskom Carstvu postojale su vojne ronilačke postrojbe koje su nalazile izgubljena sidra i uklanjale podvodne barikade. Zanimljivo je da na Dalekom istoku (Japan, Koreja) i dan-danas postoji tradicija „Ama“ stara preko 2000 godina. Ama – žene roneći na dah skupljaju bisere, hranu i spužve. Ova tradicija prenosi se s majke na kćer. Leonardo da Vinci u svojoj knjizi „Codex Atlanticus“ objavio je nacrte peraja za ruke i noge kako bi čovjek mogao lakše roniti. Francuski kralj Luj XIII. imao je vojnu postrojbu ronilaca na dah koji su održavali korita ratnih brodova. Iz novijeg doba zanimljiva je 1913. godina kada je Grk Gheorgios Haggi Statti zaronio više od 70 metara te pronašao izgubljeno sidro talijanske ratne mornarice i za njega privezao uže. To je bilo u potpunom proturječju s uvriježenom teorijom tadašnje medicine o dubinskim granicama za ljude, a što je ujedno izazvalo sumnju i interes liječnika. Od tog vremena medicina je znatno napredovala u razumijevanju fiziologije značajne za ronjenje na dah. Ronjenje na dah sve se više razvija u smjeru rekreacijske ili natjecateljsko-sportske discipline, a od 1949. godine postaje službeno priznati međunarodni sport.

2.2 Moderni freediving

Moderni, općeprihvaćeni izraz za sportsko bavljenje raznim disciplinama ronjenja na dah je freediving. Taj pojam u užem smislu riječi označava discipline u kojima se jednim dahom pokušava postići maksimalno vrijeme, maksimalna preronjena dubina ili daljina. U širem smislu označava natjecateljski i rekreativni podvodni ribolov, podvodnu fotografiju, podvodne sportske igre (hokej i ragbi) te snorkeling. Međunarodna natjecanja u ronjenju na dah odvijaju se pod nadležnošću starije, od Međunarodnoga olimpijskog odbora priznate, CMAS federacije (Confédération Mondiale des

Activités Subaquatiques) i mlađe, ali po broju članova – natjecatelja brojnije i po rezultatima uspješnije, AIDA federacije (Association Internationale pour le Développement de l'Apnée). Po CMAS federaciji svake se godine izmjenjuju svjetska i europska prvenstva u disciplinama statična apneja (STA), dinamika s perajama (DYN) i jump blue (JB). U okviru AIDA federacije svake se godine izmjenjuju svjetska prvenstva za pojedince u disciplinama statična apneja (STA), dinamika s perajama (DYN) i dinamika bez peraja (DNF) s onima za timove u disciplinama statična apneja (STA), dinamika s perajama (DYN) i ronjenje s konstantnim opterećenjem (CWT). Obje federacije također dopuštaju postavljanje novih svjetskih rekorda u osobnoj organizaciji u disciplinama koje se odvijaju pod njihovim okriljem, ali pod određenim uvjetima. U posljednjih tridesetak godina bilježi se kontinuirani brzi porast sportskih rezultata, kao i poboljšanja svjetskih rekorda u svim disciplinama sportskoga ronjenja na dah. Pravi „bum“ popularizacije sporta ronjenja na dah dogodio se prikazivanjem filma redatelja Luca Bessona „The Big Blue“ („Veliko plavetnilo“). Film govori o istinitom rivalstvu između dvojice ronilaca (Enza Maiorce i Jacquesa Mayola) 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća. Godine 1974. Mayol postaje prvi čovjek koji je u ronilačkoj disciplini no limit zaronio 100 metara na dah. Danas svjetski rekord u toj disciplini drži Austrijanac Herbert Nitsch s 214 metara dubine. Svjetski rekord u statici drže Francuz Stephane Mifsud s 11 minuta i 35 sekundi za muškarce te Ruskinja Natalia Molchanova s 8 minuta i 23 sekunde za žene. Hrvat Goran Čolak drži svjetski rekord u dinamici s perajama (DYN) za muškarce s 273 metra, a Ruskinja Natalia Molchanova za žene s 225 metara.

2.3 Sportske discipline u ronjenju na dah

Natjecateljske discipline u ronjenju na dah dijele se na bazenske i dubinske. U bazenske natjecateljske discipline po CMAS i AIDA federaciji spadaju: statična apneja (STA-Static Apnea), dinamika s perajama (DYN- Dynamic With Fins) i dinamika bez peraja (DNF- Dynamic Without Fins). Po CMAS federaciji u bazenima se održavaju i sportske igre - podvodni ragbi (Rugby) te podvodni hokej (Hockey). Dubinske natjecateljske discipline CMAS-a i AIDA-e su: ronjenje s konstantnim opterećenjem (CWT- Constant Weight), ronjenje s konstantnim opterećenjem bez peraja (CNF- Constant Weight Without Fins) i slobodno poniranje (FIM- Free Immersion). Jump blue (JB - Jump Blue) je samo CMAS-ova dubinska natjecateljska disciplina, a po istoj federaciji održavaju se u moru još i natjecanja u

7 podvodnom ribolovu (Competitive Spearfishing) te u podvodnoj fotografiji (Freedive Photography). Po AIDA federaciji, osim natjecanja za pojedince, odvijaju se i timska natjecanja. U timskom natjecanju nastupaju tri natjecatelja koji čine tim koji se natječe u tri discipline: ronjenje s konstantnim opterećenjem (CWT), zadržavanje daha u mirovanju - statična apneja (STA) i ronjenje u daljinu - dinamika s perajama (DYN). Plasman tima određuje se zbrojem ostvarenih bodova svih natjecatelja u sve tri discipline. Po AIDA federaciji posebno se još odvijaju postavljanja osobnih rekorda u dubinskim ne- natjecateljskim disciplinama: ronjenje s promjenjivim opterećenjem (VWT- Variable Weight) i bez ograničenja (NLT- No limit). Ove dvije discipline ronjenja na dah u dubinu izuzete su iz natjecateljskih disciplina zbog velikih rizika za natjecatelje povezanih s dosezanjem velikih dubina, kao i zbog složenosti zahtjevnih uvjeta osiguranja koje je potrebno poduzeti da bi se povećala sigurnost izvedbe visoko rizičnih zarona. Stoga je rušenje rekorda u tim disciplinama omogućeno isključivo u vlastitoj organizaciji uz osobnu odgovornost i prihvaćanje rizika, a rezultati se priznaju samo ako su ostvareni svi po AIDA propisanim potrebnim preduvjetima i uvjetima izvođenja zarona (adekvatna infrastruktura, sudačko tijelo, liječničko osoblje, sigurnosni ronioci itd.).

2.3.1 Natjecateljske discipline u ronjenju na dah

2.3.1.1 Bazenske natjecateljske discipline u ronjenju na dah

Statična apneja ili statika (STA)

Na slici 2 prikazano je izvođenje statične apneje. S licem i dišnim organima uronjenim u vodu ronilac opušteno pluta na površini maksimalno zadržavajući dah, pri čemu rezultat predstavlja vrijeme provedeno u apneji. Gotovo sva natjecanja u statici održavaju se u bazenima, ali je dopušteno organizirati ih i na otvorenim vodama. Statika je jedna od triju disciplina od kojih se sastoji timsko natjecanje po AIDA federaciji. Svjetske rekorde u statici drže Francuz Stephane Mifsud s 11 minuta i 35 sekundi i Ruskinja Natalija Molchanova s 8 minuta i 23 sekunde.

Slika 2 Statična apneja (STA), (Sythe, 2010)

Dinamika s perajama (DYN)

Dinamika s perajama je disciplina u kojoj ronilac uz pomoć monoperaje ili „stereo“ peraja u horizontalnom kretanju roni što dalje može. Ronilac smije imati uteg kojeg najčešće nosi oko vrata ili struka. Uteg mu osigurava neutralnu plovnost i ne smije ga odbaciti tijekom zarona. U posljednje vrijeme natjecatelji nastupaju gotovo isključivo s mnogo učinkovitijom monoperajom, roneći u hidrodinamički optimalnom položaju tijela s ispruženim rukama koje miruju u produžetku tijela (slika 3), iako je dopušteno pomagati se rukama u ostvarivanju propulzije kretanja. Rezultat se izražava u preronjenim metrima i centimetrima. Izvedba može biti priznata u bazenu minimalne duljine 25 m. Dinamika s perajama jedna je od triju disciplina od kojih se sastoji timsko natjecanje po AIDA federaciji. Svjetske rekorde u dinamici s perajama drže Hrvat Goran Čolak s 273 preronjena metra i Ruskinja Natalija Molchanova s rezultatom od 225 metara.

Slika 3 Dinamika s perajama (DYN), (Index, 2011)

Dinamika bez peraja (DNF)

U ovoj disciplini ronilac bez peraja ili bilo kakve opreme za povećanje propulzije roni horizontalnom tehnikom, koja sliči tehnici prsnoga plivanja, pokušavajući preroniti što veću daljinu (slika 4). Ronilac smije imati uteg kojeg najčešće nosi oko vrata ili struka. Uteg mu osigurava neutralnu plovnost i ne smije ga odbaciti tijekom zarona. Izvedba može biti priznata u bazenu minimalne duljine 25m. Svjetske rekorde u dinamici bez peraja drže Novozelanđanin Dave Mullins s 218 preronjena metra i Talijanka Ilaria Bonin s rezultatom od 203 metra.

Slika 4 Dinamika bez peraja (DNF), (Supermen.tportal.hr, 2011)

Sportske igre u bazenu – podvodni hokej

Podvodni hokej (slika 5) igraju timovi od 6 igrača u vodi i 4 pričuvna na klupi, u utakmici koja traje 2 puta po 15 minuta, s trajanjem poluvremena od 3 minute. Igra se u 25- metarskom bazenu dubine od 2 do 4 metra. Golovi dužine 3 metra nalaze se na dnu bazena. Opremu igrača čine ronilačka maska i disalica, gumene peraje, kapica, rukavice, palica od drveta ili plivajuće plastike. Olovni pak obložen plastikom težine 1300 grama smije se dodirivati isključivo palicom koja se drži jednom rukom.

Slika 5 Podvodni hokej (Minerva forum, 2008)

Sportske igre u bazenu – podvodni ragbi

Podvodni ragbi (slika 6) igra se s loptom punjenom slanom vodom kako ne bi izronila. Lopta ne smije izaći na površinu, a cilj je igre ubaciti je u protivnički gol koji predstavlja „kanta“ širine 40 cm. Timovi su sastavljeni od 6 igrača u vodi i 6 pričuvnih na klupi koji se često izmjenjuju u utakmici koja traje 2 puta po 15 minuta. Igra se u 25-metarskom bazenu dubine od 3,5 do 5 metara. Opremu igrača čine ronilačka maska i disalica, gumene peraje i kapica.

Slika 6 Podvodni ragbi (B92, 2012)

2.3.1.2 Dubinske natjecateljske discipline u ronjenju na dah

Ronjenje s konstantnim opterećenjem (CWT)

Ronilac postiže maksimalnu dubinu u zaronu i izranja korištenjem vlastite snage nogu uz pomoć peraja ili monoperaje. Dopušteno je korištenje ruku u ronjenju i utega (najčešće postavljen oko struka ili vrata) koji se tijekom zarona ne smije odbaciti. Nije dopušteno povlačenje po užetu, ali je dopušteno samo jedno hvatanje za uže u cilju zaustavljanja zarona i kretanja u početak izrona. Ronilac je tijekom ronjenja povezan sigurnosnim užem (lanyard- om) za sidreno uže. Prema izboru ronioca sigurnosno uže može se pričvrstiti za ruke ili struk. Ronjenje s konstantnim opterećenjem (slika 7) jedna je od triju disciplina od kojih se sastoji timsko natjecanje po AIDA-i. Svjetske rekorde u CWT drže Rus Alexey Molchanov sa zaronom od 126 m i Ruskinja Natalia Molchanova sa 101 m.

Slika 7 Ronjenje s konstantnim opterećenjem (CWT), (Club Divestyle, 2009)

Ronjenje s konstantnim opterećenjem bez peraja(CNF)

Ronilac postiže maksimalnu dubinu u zaronu i izranja korištenjem snage tijela ostvarujući propulziju uz pomoć ruku i nogu bez peraja (slika 8). Dopušteno je korištenje utega (postavljen oko struka ili vrata) koji se tijekom zarona ne smije odbaciti. Nije dopušteno povlačenje po užetu, ali je dopušteno samo jedno hvatanje za uže u cilju zaustavljanja zarona i kretanja u početak izrona. Svjetske rekorde u CWT drže Novozelanđanin William Trubridge sa zaronom od 101 m i Amerikanka Ashley Chapman sa 67 m.

Slika 8 Ronjenje s konstantnim opterećenjem bez peraja (CWT), (Dalmacija News, 2012)

Slobodno poniranje (FIM)

U disciplini FIM ronilac zaranja na maksimalnu dubinu i izranja korištenjem vlastite snage povlačeći se po užetu bez korištenja peraja (slika 9). Svjetske rekorde u FIM drže Novozelanđanin William Trubridge sa zaronom od 121 m i Ruskinja Natalia Molchanova s 88 m.

Slika 9 Slobodno poniranje (FIM), (Sythe, 2010)

Jump Blue (JB)

Ronilac zaranja na dubinu od 10m i ondje obilazi bridove horizontalnog kvadrata duljine stranica od15 m. Na slici 10 vidi se trenutak kad je natjecatelj zaronio na 10 m i dotaknuo žuti disk koji označava početak obilaženja horizontalnoga kvadrata. Mjeri se ukupan prijeđeni put ronioca od početka zarona do izrona. Svjetske rekorde u JB drže Talijan Michele Giurgolas duljinom od 185 m i Talijanka Ilaria Bonin sa168,69 m.

Slika 10 Jump Blue (JB), (Diogene, 2012)

2.3.2 Dubinske ne-natjecateljske discipline postavljanja osobnih rekorda u ronjenju na dah

Ronjenje s promjenjivim opterećenjem (VWT)

Prilikom izvođenja maksimalnoga zarona u dubinu ronilac se koristi utegom koji se nalazi u sklopu sleda (saonice) za koji se drži za vrijeme urona (slika 11). Sled je uređaj montiran na sidreno uže koji roniocu omogućuje regulaciju brzine tonjenja, a s modernim sledovima može se zaranjati s nogama prema dolje. Ronilac izranja vlastitom snagom koristeći se pri tome bilo rukama i\ili nogama s perajama ili monoperajom, bilo povlačenjem po sidrenom užetu ili bez povlačenja. Svjetske rekorde u (VWT) drže Austrijanac Herbert Nitsch sa zaronom od 142 m i Ruskinja Natalia Molchanova sa 127 m.

Slika 11 Ronjenje s promjenjivim opterećenjem (VWT), (Sythe, 2010)

Bez ograničenja (NLT)

Prilikom izvođenja maksimalnoga zarona u dubinu ronilac se koristi utegom koji se nalazi u sklopu sleda (saonice) za koji se drži za vrijeme urona (slika 12), a izranja metodom vlastitoga odabira uz pomoć uzgonskoga sredstva po vlastitom izboru (balon, padobran sa zrakom, ronilački prsluk...). Svjetske rekorde u (NLT) drže Austrijanac Herbert Nitsch sa zaronom od 214 m i Engleskinja Tanya Streeter sa 160 m.

Slika 12 Bez ograničenja (NLT), (Sythe, 2010)

2.3.3 Ostale discipline freedivinga u moru

Natjecateljski podvodni ribolov

U natjecateljskom podvodnom ribolovu rezultat se ostvaruje temeljem bodovanja ulovljene ribe. Natjecatelj (slika 13) isključivo vlastitom snagom u apneji pretražuje, pronalazi i lovi ribu uz pomoć opreme koja se sastoji od: podvodne puške, noža, kuke, podvodne svjetiljke, dubinomjera, kompasa, vodootpornoga sata, plovka, peraja, maske, disalice, pojasa s olovnicama, zaštitnoga odijela, rukavica i čarapa.

Slika 13 Podvodni ribolov (SCUBA SCOOP, 2013)

Podvodna fotografija

U natjecanju u podvodnoj fotografiji rezultat se ostvaruje temeljem bodovanja fotografiranih motiva. Natjecatelj (slika 14) isključivo vlastitom snagom u apneji pretražuje, pronalazi i slika podvodne motive uz pomoć opreme koja se sastoji od: podvodne opreme za fotografiranje, podvodne svjetiljke, dubinomjera, kompasa, vodootpornoga sata, peraja, maske, disalice, pojasa s olovnicama, zaštitnoga odijela, rukavica i čarapa.

Slika 14 Podvodna fotografija (flickr from YAHOO, 2012)

Snorkeling

Snorkeling (slika15) je ne-natjecateljska rekreacijska aktivnost ronjenja na dah s osnovnom opremom za ronjenje (maska, disalica, peraje, a u hladnijoj vodi i odijelo) s ciljem rekreacije, zabave i pregleda podvodnoga svijeta i života.

Slika 15 Snorkeling (Miami Tour Company, 2012)

3 RAZMATRANJE ČIMBENIKA USPJEŠNOSTI U RONJENJU NA DAH

3.1 Svjesnost o potrebi kondicijske i teorijske pripremljenost i kao čimbenika uspješnosti u sportsko-rekreacijskom i natjecateljskom ronjenju na dah

Svako se ronjenje, bez obzira na način tehničke izvedbe, može opisati dvojako - istodobno kao opuštajuća aktivnost, ali i kao relativno ekstremna, odnosno potencijalno opasna, zbog kretanja i boravka u mediju koji je za čovjeka neprirodan jer mu je onemogućeno disanje. Uz dubinsko ronjenje vežu se i brojne opasnosti koje se mogu pojaviti uslijed djelovanja raznih fizikalno-fizioloških zakonitosti, tj. specifičnosti ljudskoga boravka u hiperbaričnim uvjetima vodenoga ambijenta. Razne opasnosti mogu se pojaviti i zbog bilo kakve druge nepredviđene situacije. Već sama svijest o nemogućnosti brzoga izlaska na površinu koji bi se tada morao odraditi u apneji, kao i o eventualnoj vlastitoj nedovoljnoj fizičkoj kondiciji u takvim situacijama, može dovesti do vrlo nepoželjnoga stresa ili tjeskobe. Zbog toga svi ronioci moraju biti zdravi, bez kontraindikacija za ronjenje te u relativno dobroj psiho-fizičkoj formi. Dobra tjelesna kondicija doprinosi boljem podnošenju raznih opterećenja tijekom ronjenja, smanjuje incidenciju ronilačkih nezgoda te omogućuje više uživanja u sportsko-rekreacijskom ronjenju. Stoga je nužno provoditi programe za povećanje kondicijske pripremljenosti svih ronilaca, što podrazumijeva stjecanje određene razine fiziološkoga potencijala i razvijenosti biomotoričkih sposobnosti, koji zajedno određuju fizičku sposobnost ronioca u suočavanju sa specifičnim uvjetima ronjenja. To prvenstveno podrazumijeva primjenu svih oblika adekvatne kondicijske pripreme koji će povećati kondicijske sposobnosti ronilaca. Potreba za provedbom dobre kondicijske pripreme ronilaca višestruko je veća u natjecateljskom ronjenju na dah zbog velike zahtjevnosti maksimalne sportske izvedbe u ekstremnim uvjetima, osobito u dubinskim natjecanjima. Zbog toga već i sama svjesnost o potrebi provedbe adekvatne kondicijske pripreme, uz specifičnu pripremu usmjerenu na produljenje ronilačke apneje u ronilaca na dah, predstavlja čimbenik uspješnosti. Općenito, kondicijski trening može se definirati „kao adaptabilni proces unapređenja motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, morfoloških karakteristika, zdravstvenog statusa sportaša te za tu svrhu potrebnih motoričkih znanja. Istovremeno kondicijski trening s obzirom na ciljnu usmjerenost može se podijeliti na višestrani, bazični, specifični i situacijski kondicijski trening. Višestrani kondicijski trening usmjeren je na poboljšanje sposobnosti svih

23 topoloških regija tijela, podizanje efikasnosti svih organa i organskih sustava, unapređenje funkcionalnih sposobnosti te primarne jakosti, brzine, izdržljivosti, koordinacije i gibljivosti. Podrazumijeva proces skladnog ili višestranog razvoja motoričkih i funkcionalnih sposobnosti i morfoloških karakteristika uz uvažavanje specifičnih zahtjeva pojedinog sporta ili sportske discipline“ (Milanović, 2004). Bazični, kao i specifični i situacijski kondicijski trening ronilaca podrazumijeva razvoj najznačajnijih sposobnosti, odnosno kondicijskih svojstva koja su u jednadžbi uspjeha pojedinih disciplina ronjenja na dah visoko pozicionirana. Učinkovitost ronjenja u apneji određuje veličina sinergije tehnike, treniranosti na hipoksična i hiperkapnijska stanja, energetskih kapaciteta i motoričkih sposobnosti. U skladu s tim, specifični kondicijski trening ronilaca na dah vezan je za izvedbu različitih struktura tehničkih elemenata izvedbe kretanja u specifičnim kondicijskim uvjetima, pri čemu se nastoji kretati na način koji je najefikasnije i najracionalnije biomehanički utemeljen te fiziološki učinkovit. Pri tom se najčešće integrira kondicijski trening plivanja ili plivanja perajama s elementima zadržavanja daha po određenoj shemi. Situacijskom kondicijskom treningu, osim tehničkog i kondicijskog treninga, dodaje se još i taktička komponenta, pri čemu se često metodički parametri nastoje izjednačiti s realnim natjecateljskim uvjetima(Vučetić i dr., 2012). Kondicijski trening na suhom, uz plivačke treninge na bazenu, ima veću ulogu tijekom zime za vrijeme bazične pripreme, kada je natjecateljska sezona još daleko. Kako se približava natjecateljski period, tako počinje i sve veća dominacija specifičnoga kondicijskog treninga u vodi. S obzirom na to da se gotovo sve discipline freedivinga smatraju ekstremnim sportskim disciplinama, a one dubinske to sigurno i jesu, vrlo je važna teorijska pripremljenost natjecatelja. Tijekom ronjenja u dubinu na tijelo ronioca djeluju određeni fizikalni zakoni koji su povezani s rastućim tlakom okoline, a to uzrokuje specifične fiziološke promjene u tijelu ronioca koje ga dovode u brojne opasnosti. Zbog toga je nužno da ronioci znaju barem osnove fizike i fiziologije dubinskoga ronjenja na dah, kako bi bili svjesni rizika u koji se upuštaju i kako bi izbjegli opasnosti koje ih vrebaju u određenim segmentima dubinskih zarona. Tako npr. nepovoljne interakcije promjena tlaka okoline tijekom izrona i parcijalnoga tlaka kisika u organizmu ronioca mogu neposredno prije izlaska na samu površinu izazvati neočekivanu nesvjesticu, često pogrešno označavanu kao nesvjesticu plitke vode (SWB - Shallow water blackout) (Schagatay, 2011) ili naprimjer, kako navodi Drviš (2012.): „Prakticiranje hiperventilacije prije zarona i općenito nedovoljna educiranost o osnovama

24 fiziologije ronjenja na dah vjerojatno su najčešći razlozi utapanja apnejaša. Zbog prevencije incidencije potrebno je znanja iz područja medicine i fiziologije ronjenja prenositi u praksu“. Svaki ronilac na dah morao bi biti svjestan da je njegova teorijska pripremljenost jedan od bitnih čimbenika njegove uspješnosti s obzirom na to da se bavi sportom u kojemu nije dovoljno da samo njegov trener bude dovoljno stručno osposobljena osoba. Naime, ronilac će se često naći u situaciji u kojoj će tijekom sportske izvedbe morati na temelju vlastitoga znanja samostalno donositi odluke o kojima će mu ovisiti osobna sigurnost.

3.2 Čimbenici uspješnosti u statičnoj i dinamičnoj apneji

Bez obzira na to nalazi li se ronilac na dah na površini vode s licem uronjenim u vodu, miruje li ispod površine, roni u daljinu ili u dubinu, svako ronjenje na dah može se opisati s dva karakteristična stanja. Ronilac zadržava dah u mirovanju, tj. u statičnoj apneji ili u kretanju, tj. u dinamičnoj apneji. Stoga i čimbenici uspješnosti u natjecateljskim disciplinama statika (STA) i dinamika (DYN) uvelike određuju uspješnost u svim natjecateljskim disciplinama ronjenja na dah. Pri tom sposobnost zadržavanja daha u mirovanju (STA) velikim dijelom određuje i dinamičnu apneju, kao i sposobnost ronjenja u dubinu zato što statika mjeri sposobnosti ronioca u akumulaciji potrebne energije za zaron temeljem samo jednoga udaha, kao i tempo trošenja te ograničene količine energije. Vrhunski se ronilac na dah prvenstveno ističe mogućnošću velike akumulacije kisika i minimalnim tempom njegove potrošnje (Drviš, 2012.). Na slici 16 prikazan je shematski prikaz čimbenika uspješnosti u statičnoj i dinamičnoj apneji.

Slika 16 Čimbenici uspješnosti u statičnoj i dinamičnoj apneji (Schagatay, 2010 - modificirano prema Drviš, 2012)

3.2.1 Čimbenici odgovorni za akumulaciju energije za zaron

U shematskom prikazu (slika 16) iznad kvadratnih polja koja označavaju statiku i dinamiku prikazani su čimbenici odgovorni za akumulaciju energije potrebne za zaron. Veličinu uskladištene energije određuju funkcionalno-energetski metabolički sustavi i neki drugi fiziološki čimbenici.

Funkcionalni metabolički sustavi u funkciji akumulacije energije za zaron

Trajanje boravka i kretanja ronioca s autonomnim ronilačkim aparatima (ARA) ispod površine ograničeno je veličinom spremnika i brzinom trošenja udisajnoga plina. Za ronioca na dah ograničenja predstavljaju osobne psihofizičke sposobnosti djelovanja u apneji koje prvenstveno ovise o količini akumulirane aerobno-anaerobne energije, o brzini njene potrošnje, kao i o toleranciji hipoksičnoga i hiperkapnijskoga stanja. Faktori ograničenja su usko vezani uz funkcionalno-energetske sposobnosti ronilaca. Stoga je jedan od primarnih ciljeva fizičke pripreme uvježbati aerobnu sposobnost i anaerobne kapacitete ronilaca na dah. Aerobna sposobnost čovjeka mjeri se maksimalnim primitkom kisika koju su mišići, organi i tkiva sposobni primiti preko krvožilnoga sustava i u jedinici vremena pretvoriti u energiju. Aerobno sposobna osoba ima mogućnost dugotrajnoga obavljanja rada bez većeg umaranja, kao i bolje funkcioniranje svih tjelesnih sustava. Ako se usporede koristi od aerobne sposobnosti u ronilaca s ARA i freedivera, primjećuje se još jedna sličnost. Pri ronjenju s ARA, aerobno sposobnim roniocima trebat će manje vremena za oporavak nakon intervala rada visokim intenzitetom. Tako se smanjuje rizik od „ronilačkoga zapuhavanja“, odnosno nakupljanja opasnih količina ugljikova dioksida. Slično će se i u aerobno sposobnih ronilaca na dah, podvodnih ribolovaca, smanjiti površinski intervali potrebni za funkcionalni oporavak tijekom izvođenja sukcesivnih zarona. Općenito sustavnim provođenjem aerobnih kondicijskih treninga dobivaju se povoljne tjelesne značajke za svaki vid ronjenja. Povećava se vitalni kapacitet, a s njime i veći postotak raspoloživoga kisika, odnosno aerobne energije. Veći broj crvenih krvnih zrnaca uvjetuje veću količinu hemoglobina, a to pak znači i povećan skladišni kapacitet za kisik, s obzirom na to da se 97% kisika u tijelu prenosi hemoglobinom (Guyton i Hall, 2006). Količina cirkulirajućega hemoglobina u krvi ne određuje samo količinu raspoloživoga uskladištenog kisika, već i puferski kapacitet za ugljikov dioksid (Schagatay, 2010). Nadalje, aerobni trening doprinosi snižavanju frekvencije srca u mirovanju, što ujedno znači i smanjenje potrošnje kisika te

27 stvaranje veće količine mioglobina u mišićnim stanicama na koji se veže kisik. Mioglobin je po svojem sastavu i djelovanju sličan hemoglobinu, ali ima veći afinitet za kisik. To znači da ga veže čvršće na sebe i postaje pristupačan za aerobni metabolizam kada je parcijalni tlak kisika u mišiću nizak (Schagatay, 2010). Kisik iz mioglobina održava određenu količinu aerobne energije u pričuvi. Uskladišteni lokalni kisik iz mioglobina u radnim mišićima za vrijeme njihova rada štedi kisik iz cirkulirajućega hemoglobina koji je nužno potreban za djelovanje vitalnih organa - mozak i srce. U ronjenju na dah u natjecateljskoj disciplini statika, odnosno u zadržavanju daha u mirovanju, važan je isključivo dobar aerobni sustav skladištenja i transporta energije u tijelu jer mišići koji mogu koristiti anaerobne izvore energije u ovoj disciplini ne obavljaju gotovo nikakvu aktivnost. Aerobne sposobnosti ronilaca na dah u trenažnoj praksi najčešće se razvijaju metodom kontinuiranoga rada. Prema Drvišu (2011): „Kontinuirani aerobni trening povećava kapilarizaciju radne muskulature, mitohondrijski kapacitet, broj eritrocita, lokalne depoe glikogena, učinkovitost metaboličkih procesa na staničnoj razini i još mnogo toga što doprinosi boljem primitku i iskoristivosti kisika“. Ronioci na dah nešto rjeđe koriste intenzivne intervalne metode razvoja aerobnih sposobnosti koje dominantno povećavaju minutni volumen srca, a cilj im je povećanje maksimalnoga primitka kisika (Drviš, 2011). Za razvoj aerobnih sposobnosti freediveri koriste trenažne sadržaje kao što su plivanje raznim tehnikama, plivanje perajama, trčanje, vožnja bicikla, brzo hodanje uzbrdo ili po stubama, rad na raznim ergometrima te superkružni trening snage u visokom tempu. U vrijeme bazične pripreme vrhunski ronioci na dah obično odrađuju tri do pet aerobnih treninga tjedno (podatak dobiven u komunikaciji s vrhunskim natjecateljima). Za dinamičke aktivnosti, odnosno kretanje u apneji, gotovo jednako su važna oba metabolička sustava. Tijekom prisutne respiracije anaerobne sposobnosti ogledaju se u učinkovitosti tjelesnih energetskih mehanizama koji omogućuju aktivnosti visokoga intenziteta u situaciji kada su potrebe mišića za energijom veće od energije koja se oslobađa potrošnjom kisika u aerobnom procesu dobivanja energije. Iz radova različitih autora vidljivo je da anaerobne sposobnosti i kapaciteti u ronjenju na dah imaju veliki značaj zbog često prisutne hipoksične situacije, kada uslijed aktivacije ronilačkoga refleksa dolazi do pojačanoga anaerobnog metabolizma o kojemu tada ovisi efikasnost živčano–mišićne aktivnosti (Bjertnaes i dr., 1984.; Ferretti i dr., 1991.; Andersson i dr., 2002.; Andersson i dr., 2003.; Guyton i Hall, 2006.; Baković i dr., 2006.; Schagatay,

2009.; Schagatay, 2010.), prema Drvišu (2012.). Veliko nakupljanje mliječne kiseline u nogama na dužim dionicama ronjenja u daljinu i dubinu to i dokazuju(Tagliabue i dr., 2005.; Schagatay, 2010.; Ferretti, 2009.). U svom doktorskom radu Drviš (2012.) na uzorcima koji su obuhvaćali gotovo cjelokupnu populaciju hrvatskih natjecatelja u dinamici i tridesetak studenata Kineziološkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu utvrdio je visoku razinu povezanosti anaerobnih sposobnosti s uspješnošću u dinamici s perajama i bez peraja te je utvrdio značajne pozitivne učinke intervalnog anaerobnog treniranja na povećanje uspješnosti u ronilačkoj dinamici. Osim toga, dobro istreniran anaerobni kapacitet omogućuje toleranciju visoke razine mliječne kiseline koja se pojačano stvara u mišićima nakon brzoga perajanja. Nadalje, Drviš (2012.) navodi da (prema Mc Kenzie, 1983.; Sharp, 1986.; Maglischo, 1993.) anaerobni treninzi mogu poboljšati puferske kapacitete mišića, a da puferiranje igra značajnu ulogu u odgađanju acidoze. Acidoza je uzrok mišićne asfiksije u nogama zbog koje dinamičari često prekidaju dinamiku. U ronilaca na dah zabilježena je i manja acidoza arterijske krvi nakon zadržavanja daha u usporedbi s kontrolnim ispitanicima, a to je vjerojatno uzrokovano većom sposobnošću puferiranja (Joulija i dr., 2002.). Anaerobne sposobnosti najbolje se razvijaju metodama intervalnog treniranja u visokom intenzitetu. Konkretno, u intervalnom treningu ronilaca na dah koriste se razni sprintevi, serije poskoka, trčanja raznih dionica do 600 m, plivanje dionica do 100 m, plivanja perajama do 150 m itd. Za vrijeme bazične pripreme neki natjecatelji, vrhunski ronioci na dah, odrađuju 2 do maksimalno 3 treninga anaerobne ciljne usmjerenosti tjedno (podatak dobiven u komunikaciji s vrhunskim natjecateljima). Najbolja organizacija rasporeda treninga funkcionalnih sposobnosti je po trenažnim danima izmjenjivati aerobnu i anaerobnu ciljnu usmjerenost kako bi se omogućio adekvatan funkcionalni oporavak.

Uloga slezene u akumulaciji energije za zaron

Gotovo svi natjecatelji u statičnoj apneji prije nastupa, u kojemu se mjeri njihova maksimalna apneja, u mirovanju naprave seriju uvodnih statika. To čine zato što je poznato da u nizu ponovljenih statika, s određenim individualnim optimalnim razmacima, vrijeme maksimalnoga zadržavanja daha u svakom novom pokušaju sve više raste do određenoga broja ponavljanja. Temeljem spoznaja dobivenih dosadašnjim istraživanjima na području fiziologije i medicine ronjenja na dah, ova se pojava najvećim dijelom objašnjava tzv. „autotransfuzijom“ - arterijskom krvlju iz slezene koja se aktivira tako da se slezena potaknuta tzv. ronilačkim odgovorom počinje kontrahirati i tako istiskivati svoj sadržaj u sistemsku cirkulaciju. Slezena je organ koji služi kao pričuva za oko 200 do 250 mililitara guste arterijske krvi bogate hematokritom, odnosno crvenim krvnim zrncima koja sadrže hemoglobin na koji se veže kisik(Baković i dr., 2003.). Prema Koga (1979.) slezena sadrži oko 8% eritrocita od cjelokupnoga hematokrita u tijelu. Drugim riječima, dok zadržavamo dah odgovorom slezene, tj. njenim kontrahiranjem, istiskuje se novi cirkulirajući hemoglobin u krvni optok, koji povećava oksigenacijski kapacitet krvi i tako omogućava produljenje ronilačke apneje zahvaljujući većoj količini kisika u krvi. Kako se jakost efekta slezeninog odgovora u ronilačkoj apneji veže uz razmjer aktivacije ronilačkoga odgovora, a razmjer aktivacije ronilačkoga odgovora podložan je treniranosti ronioca na dah (Baković i dr., 2003.), tako se i na jakost odgovora slezene, kao čimbenika uspješnosti u ronjenju na dah, može posredno utjecati sustavnim treningom apneje. S druge strane, veličina slezene, o kojoj ovisi veličina spremišta rezervne oksigenizirane krvi, genetski je predodređena te stoga predstavlja čimbenik uspješnosti na koji se vjerojatno ne može utjecati treningom apneje.

Primjena posebnih tehnika disanja i glosofaringealne insuflacije u svrhu povećanja skladištenja kisika u pripremi za ronjenje u apneji

Bilo da se radi o zadržavanju daha u mirovanju, bilo u kretanju, svaki boravak u ronilačkoj apneji određen je prvenstveno aerobno-anaerobnim energetskim kapacitetima i tempom njihove potrošnje, pri čemu je punjenje aerobnoga kapaciteta ograničeno samo jednim udahom. Kako mozak dobiva potrebnu energiju za svoj rad i održavanje svjesnoga stanja gotovo isključivo iz aerobnoga metaboličkog izvora (Guyton i Hall, 2006.), tako je i uspješnost u svim natjecateljskim disciplinama ronjenja na dah uvelike određena količinom uskladištenoga kisika u tijelu. Mogućnost skladištenja kisika u organizmu, a time i aerobni

30 energetski potencijal za zaron, ovisi o količini krvi, hemoglobina i mioglobina te prvenstveno o veličini vitalnoga kapaciteta pluća, odnosno o količini zraka koji se može udahnuti. Stoga je vrlo važno tijekom pripreme za zaron disati pravilno te optimalno izvedenim zadnjim udahom maksimalno iskoristiti sav vitalni kapacitet pluća. Da bi se to izvelo kako treba, ronilac na dah trebao bi poznavati osnove biomehanike disanja, razviti svjesnost o disanju, znati optimalno koristiti ošit tijekom disanja, kao i vladati nekim posebnim tehnikama uzimanja zraka, kao što je glosofaringealna insuflacija.

Dišni sustav i biomehanika disanja

Disanjem se iz zraka dostavlja kisik do stanica svih tkiva u organizmu te se u suprotnom smjeru izbacuje ugljikov dioksid. Dišni sustav sastoji se od gornjih i donjih dišnih putova. Gornji dišni putovi sastoje se od nosa, ždrijela i grkljana koji tijekom udisanja imaju ulogu čišćenja, zagrijavanja, vlaženja i dezinficiranja zraka. Donji dišni putovi sastoje se od oko 12 cm dugačkoga dušnika koji je izgrađen od hrskavičnih prstena povezanih vezivnim tkivom. Dušnik se grana u dvije dušnice ili bronhe jednake konstitucije koje dovode zrak u lijevo i desno plućno krilo. Dušnice se granaju na brojne bronhiole koji završavaju s preko 300 milijuna plućnih mjehurića ili alveola obavijenih gustom mrežom kapilara u kojima se vrši izmjena plinova između udahnutoga zraka i krvotoka. Lijevo plućno krilo sastoji se od dva, a desno od tri meka spužvasta režnja, ukupne mase od oko 1,2 kg. Pluća su obavijena tankom dvostrukom opnom. Vanjska opna ili porebrica oblaže unutarnju stranu prsnoga koša, dok unutarnja opna ili poplućnica oblaže pluća. Između tih opni nalazi se tanak sloj tekućine koja omogućava klizanje plućnih krila uz unutarnji zid prsnoga koša tijekom disanja. Mehaničko upuhivanje i ispuhivanje zraka u pluća i iz pluća vrše ošit ili dijafragma i respiratorni mišići prsnoga koša te neki mišići vrata i abdomena. Ošit koji je pričvršćen na donji dio prsnoga koša kontrahira se tijekom udisanja ili inspiracije i spušta se poput klipa prema trbušnoj šupljini, dok istovremena kontrakcija inspiratornih vanjskih međurebrenih mišića podiže rebra, što povećava volumen prsnoga koša i uzrokuje širenje pluća. Pri tom pomažu sternokleidomastoidni mišići koji podižu prsnu kost, prednji m. serati koji podižu većinu rebara i m. scaleni koji podižu prva dva rebra (Guyton i Hall, 2006.). Te aktivne akcije dišnih mišića stvaraju blago negativan tlak u plućima, što uzrokuje ulazak novoga, vanjskog zraka. Nasuprot tome, tijekom mirnoga disanja izdisanje ili ekspiracija događa se pasivno.

Uslijed relaksacije inspiratornih mišića elastične sile pluća vraćaju prsni koš u prvobitno stanje manjega volumena, pluća se stežu te stoga, zbog pojave blago pozitivnoga intratorakalnog tlaka, zrak struji iz pluća u atmosferu. U slučaju većih potreba za kisikom, tj. pojačanoga disanja, kada se disanje ne odvija mirno u ritmu između 12 i 17 puta u minuti, elastične sile pluća nisu dostatne za potrebnu brzinu izdisanja te stoga izdisanje zraka iz pluća također postaje aktivan proces u koji se uključuju ekspiracijski unutarnji međurebreni mišići, m. recti abdominis koji snažno povlače donja rebra naniže, kao i ostali abdominalni mišići koji svojom kontrakcijom podižu abdominalni sadržaj naviše, pod ošit, tiskajući tako pluća (Guyton i Hall, 2006.). Na slici 17 prikazana je biomehanika disanja.

Slika 17 Prikaz biomehanike disanja (CPS Banja Luka, 2010)

Svjesnost o disanju

Da bi se produžila ronilačka apneja, potrebno je uspostaviti psiho-fizičku kontrolu kojom se postiže određena razina tjelesne i mentalne opuštenosti, a to će reducirati metabolizam i značajno smanjiti potrošnju kisika. Prvi korak za postizanje takve kontrole je postizanje veće senzibilnosti prema vlastitome tijelu kroz svjesnost o disanju. Osvještavanjem vlastitoga disanja pomoću raznih meditativnih tehnika, kao i vizualizacijom harmoničnoga strujanja zraka kroz dišne putove tijekom disanja, postiže se mentalna smirenost koja se tada prenosi na cijelo tijelo, a disanje postaje pravilno. Usvajanjem ispravne i optimalne tehnike disanja tijelo dobiva mnogo više kisika za isti broj udaha nego što je to slučaj pri forsiranom disanju s nepravilnim pokretima grudnoga koša. Svjesnost o disanju daje mu pravilnost i tečnost, pri čemu je vrlo važno da je ošit maksimalno uključen u respiraciju.

Tehnika „disanja ošitom“

Svakodnevno automatizirano mirno disanje izvodi se gotovo isključivo nesvjesnim kretanjem ošita, a prilikom pojačane ventilacije pluća najvećim dijelom “torakalno”, bez dovoljne aktivacije ošita. Uz pomoć međurebrenih i ostalih torakalnih mišića rasteže se i skuplja prsni koš koji tako poput mijeha provjetrava najviše gornji i srednji dio pluća. Kako plućna krila imaju piramidalni oblik, to znači da je u njihovom donjem, najširem dijelu baza ujedno i njihov funkcionalno najefikasniji dio u kojemu je pri takvom disanju strujanje zraka najmanje. Pravilno, odnosno optimalno disanje, podrazumijeva osim torakalnoga disanja i upotrebu ošita te abdominalnih mišića, čijom se zajedničkom akcijom omogućava veći protok zraka kroz pluća, kao i pojačana izmjena zraka u donjem dijelu plućnih krila. Ošit je tanka, ali snažna mišićna opna koja dijeli prsnu od trbušne šupljine, koja svojom kontrakcijom ili relaksacijom povećava ili smanjuje intratorakalni tlak i tako utječe na veličinu strujanja zraka u prsnome košu. Najveća je uloga ošita kod maksimalnih forsiranih izdaha i udaha te će o njegovoj elastičnosti velikim dijelom ovisiti maksimalni ekspiracijski i inspiracijski rezervni volumeni te veličina rezidualnoga volumena, osobito tijekom izvođenja dubinskih zarona. Način pravilnoga i optimalnoga disanja koje koriste ronioci na dah u pripremi za zaron, prilikom kojega se maksimalno koristi ošit, preuzet je iz Pranayame, discipline joge koja se bavi dinamikom disanja. Takvo disanje pozitivno utječe na nužno potrebnu opuštenost i ekonomiku uzimanja zraka, a izvodi se u tri faze koje slijede jedna za drugom. Prva je abdominalna ili ošitna faza, pri kojoj udah započinje kretnjom ošita prema dolje, što uzrokuje

33 punjenje donjih dijelova pluća zrakom. Zatim slijedi torakalna faza, kojom se zrakom ispunjava srednji dio pluća, da bi se u zadnjoj, klavikularnoj fazi, zrakom ispunio i gornji dio pluća. Izdah se odvija kroz iste faze, ali obrnutim slijedom i, što je vrlo važno, u dvostruko dužem trajanju od udaha. Potrebno je osobito se koncentrirati na tijek izdaha koji slijedi nakon klavikularne i torakalne faze, u kojoj je ošit mirovao dok je zrak izlazio iz gornjega i srednjega dijela pluća. U toj abdominalnoj fazi izdaha ošit treba kontinuirano podizati, kako bi se iz pluća istisnula maksimalna količina zraka uz laganu pomoć abdominalnih mišića. Iako se ovakvo tzv. disanje ošitom izvodi po opisanim fazama, ono ne smije biti izlomljeno, već se svi pokreti dišnih mišića, kao i strujanje zraka u plućima, mora odvijati kontinuirano i ujednačeno, pri čemu su svi ostali mišići potpuno relaksirani, izuzev onih koji izvode respiraciju. Da bi se ovakav način pravilnoga i učinkovitoga disanja usvojio do razine automatizma, potrebno je često izvoditi određene vježbe disanja u kojima se osvješćuju spomenute faze uzimanja i ispuštanja zraka. Pri tom je potrebno osobitu pozornost pridavati povećanju svjesnosti o ošitu te će se na taj način, uz koncentrirano ponavljanje vježbi, sve više moći upravljati njegovim kretnjama u smislu postizanja veće amplitude kretnje u željenu stranu, kao i postizanja njegove relaksacije. Sustavno vježbanje abdominalne faze disanja povećava elasticitet ošita, a to ujedno povećava totalni kapacitet pluća i smanjuje rezidualni volumen pluća u hiperbaričnim uvjetima na dubinskim zaronima. To u praksi znači da savitljiviji ošit omogućava dublje ronjenje u apneji uz manji rizik od barotraume pluća. U osvještavanju i vježbanju pravilnoga disanja ošitom uvelike pomaže metoda vizualizacije kretanja zraka kroz pluća koju treba često primjenjivati. Na slikama 18, 19 i 20 prikazane su vježbe disanja ošitom.

Vježba 1 - izvođenje:

Iz prikazanoga položaja na slici 18 prvo se izvodi polagani i dugi udisaj uz pomoć samo ošita i sa što manje pomicanja toraksa, što se kontrolira položenim rukama na prsa i abdomen. Potpuni udah zadržava se oko 5 sekundi. Izdisaj se izvodi ošitom dvostruko sporije od udisaja, dok abdomen ne postane uvučen, nakon čega se tek nakon 5 sekundi zadržavanja u tom položaju započinje s novim udahom.

Slika 18 Vježba 1 - osnovna vježba disanja ošitom (Pelizzar i Tovaglieri, 2004)

Vježba 2 - izvođenje:

Iz prikazanoga položaja na slici 19 prvo se izvodi savijanje natkoljenica prema abdomenu i donjem dijelu toraksa praćeno dugim i polaganim izdisajem, kao i savijanjem ošita unutra prema toraksu. Zatim na kraju izdisaja, rukama se dodatno potiskuju natkoljenice u toraks kako bi se pojačalo izdisanje. Nakon toga kreće se u udisaj vraćanjem natkoljenice u početni položaj, uz istovremeno savijanje ošita prema abdomenu.

Slika 19 Vježba 2 (Pelizzari Tovaglier, 2004)

Vježba 3 - izvođenje:

Iz prikazanoga položaja na slici 20 prvo se izvodi dugi i polagani udisaj, pokušavajući što više izvući ošit prema abdomenu, uz istovremeno istezanje kralježnice i vrata. Nakon izvršenoga udaha ostaje se u tom položaju u apneji oko 5 sekundi, nakon čega slijedi polagani dugački izdisaj vođen ošitom, uz istovremeno izvijanje leđa u luk prema gore i spuštanje glave prema dolje.

Slika 20 Vježba 3 (Pelizzari i Tovaglieri, 2004)

Tehnika „glosofaringealne insuflacije“ u natjecateljskom ronjenju na dah

U današnjem natjecateljskom ronjenju na dah rijetki su natjecatelji koji ne koriste tehniku tzv. „pakiranja“ zraka u pluća, tj. glosofaringealnu insuflaciju (GI – eng. glosspharyngeal insufflation) kako bi povećali količinu udahnutoga zraka prije zarona. Ovaj manevar prvi je put opisan 1959. godine u pacijenata s poliomiolitičkom paralizom, a u ronjenju na dah se po prvi put počeo primjenjivati u Francuskoj kao rješenje za potrebu za dodatnim zrakom namijenjenom kompenzaciji na dubinskim zaronima. Tehnika GI izvodi se korištenjem glosofaringealnih mišića i usne šupljine koji poput pumpe ritmički upuhuju zrak iz usta u pluća, čime se zrak u plućima dodatno maksimalno komprimira i povećava količina ukupnoga udahnutog zraka. Produktivno izvođenje manevra GI zahtijeva mnogo vježbe. Uz dobivenu korist u smislu produljenja ronilačke apneje zbog veće količine raspoloživoga kisika, više skladišnoga prostora za ugljikov dioksid, kao i veće mogućnosti kompenziranja utjecaja hiperbaričnih uvjeta na dubinskim zaronima temeljem dodatne, povećane količine udahnutoga zraka vežu se i neke negativne popratne pojave, kao i opasnosti, tj. rizici koji se pojavljuju s korištenjem maksimalne glosofaringealne insuflacije. Glavni nedostaci GI su djelomični gubitak postignute opuštenosti, porast frekvencije srca, pojačana napetost torakalnih mišića i gubitak vremena u apneji na proces izvođenja „pakiranja“, koji u nekih ronilaca traje i preko 30 sekundi. Opasnosti prilikom izvođenja maksimalne GI vežu se uz rizike od barotraume pluća, pojave arterijske zračne embolije te od pojave nesvjestice uslijed reduciranoga venskog povrata u mozak, uzrokovanoga visokim intratorakalnim tlakom koji vrši pritisak na donju šuplju venu. Pri tom eventualna krutost prsnoga koša pogoršava stanje. U svojoj doktorskoj disertaciji Drviš (2012.) proveo je istraživanje na cjelokupnoj populaciji hrvatskih natjecatelja u ronjenju na dah koja je imala četrdesetak ispitanika s jednim od parcijalnih ciljeva utvrđivanja nekih funkcionalno-morfoloških karakteristika hrvatskih freedivera. Rezultati su pokazali da hrvatski vrhunski natjecatelji prosječno „pakiraju“ 2,13 litre (L), a prosječno uspješni natjecatelji 1,93 (L). Vrhunske natjecateljice prosječno su „pakirale“ 1,04 (L), a prosječno uspješne 0,89 (L). Pojedinačne maksimalne količine „napakiranoga“ zraka u pojedinih natjecatelja prelazile su 3, pa i 4 (L). U svom pregledniku radova Lindholm i Lundgren (2008.) navode kako neki ronioci na dah „pakiraju“ i preko 50% dodatnoga zraka u odnosu na njihov vitalni kapacitet. Tehnikom GI koriste se zbog povećavanja vitalnoga kapaciteta prije zarona, kao i u treningu za povećavanje elasticiteta prsnoga koša i ošita. Autori navode kako povećani pritisak u toraksu dovodi do

38 redukcije venskoga povrata, što vodi u potencijalnu nesvjesticu, kao i do moguće barotraume pluća. Nygren-Bonnier i suradnici (2007.) istraživali su da li vrhunski plivači mogu naučiti GI te kakvi su neposredni i dugoročni učinci treninga GI na njihove plućne funkcije i vitalni kapacitet. U istraživanje je bilo uključeno 26 vrhunskih plivača koji su između 5 i 8 tjedana 3 do 4 puta tjedno trenirali manevar GI. Rezultati su pokazali da su gotovo svi ispitanici barem djelomično naučili tehniku GI te da je u većine zabilježeno poboljšanje plućnih funkcija, a vitalni kapacitet im je prosječno porastao za 23%. Neki ispitanici su imali povremene negativne simptome kao što su vrtoglavica, napetost u prsima, pa i pojava kratkotrajne nesvjestice. Andersson, Liner i Jonsson (2009.) istražujući asistole i povećane serumske razine mioglobina nakon primjene manevra GI u ronilaca na dah, zabilježili su da dolazi do povećanoga intratorakalnog tlaka, komprimiranja pumpanja srca i smanjenja arterijskoga tlaka, što može dovesti do nesvjestice koju ronioci nazivaju „packing black out“. EKG je u jednoga ispitanika koji je doživio nesvjesticu otkrio kratka razdoblja asistola s istovremenim smanjenjem sistoličkoga i dijastoličkoga tlaka. Uzrok nesvjestice je vjerojatno bio smanjenje moždane perfuzije tijekom primjene GI. Pojava asistola mogla bi ukazivati da osjetljiviji pojedinci mogu tijekom maksimalne GI biti izloženi riziku od ozbiljnijih srčanih incidenata. Ovaj problem dodatno je potkrijepljen povećanjem serumske koncentracije mioglobina nakon događaja. Simpson, Ferns i Murat (2003.) proučavali su djelovanje GI na plućnu funkciju u vrhunskoga ronioca na dah. Spirometrija je pokazala da je vitalni kapacitet (VC) primjenom manevra GI povećan sa 7,48 L na 9,22 L, a totalni kapacitet (TLC) porastao je s 9,28 L na 11,02 L. Na temelju rezultata istraživanja autori su zaključili da primjena GI ne predstavlja rizik od barotraume pluća. Liner i Andersson (2010.) u svom su članku zabilježili slučaj prolaznoga neurološkog ispada nakon primjene tehnike GI. Simptomi su se u ronioca na dah koji je maksimalno „pakirao“ zrak pojavili u roku od jedne minute. Ronilac se žalio na parezu u desnom ramenu, a neurološko ispitivanje pokazalo je smanjen osjet na dodir na desnoj strani vrata u usporedbi s lijevom stranom. Događaj upućuje na arterijsku zračnu emboliju. Iako se ronilac oporavio u potpunosti u roku od nekoliko minuta, događaj sugerira zabrinutost u vezi s korištenjem manevra GI. Novalija i suradnici (2007.) u svojem su radu istraživali učinke GI u četvero natjecatelja - ronilaca na dah. Ispitanici su nekoliko puta primjenjivali tehniku GI u sjedećem i stojećem

39 položaju, pri čemu su praćeni kardiovaskularni parametri. Tijekom izvođenja manevra GI u ronilaca se pokazao 48-postotni pad srednjega arterijskog tlaka, sa 88-postotnim smanjenjem pulsa tlaka, dok im je frekvencija srca porasla za 36%, a minutni volumen srca pao za 79%. Za ove hemodinamičke promjene vjerojatno je kriv porast intratorakalnoga tlaka koji ometa venski povrat u prsima. Tijekom eksperimenta zabilježeni su i razni neurološki znakovi, kao što su vrtoglavica, tunelski vid, nekontrolirani trzaji lica i jedna kratka nesvjestica. Autori upućuju na oprez u primjeni manevra GI. U modernom natjecateljskom ronjenju na dah pravilnost disanja, svjesnost o disanju, kao i neke posebne tehnike disanja i uzimanja zraka u pripremi za zaron, predstavljaju značajne čimbenike natjecateljske uspješnosti. Zbog toga ronioci na dah – natjecatelji trebaju raspolagati osnovnim znanjima o biomehanici disanja, primjenjivati razne vježbe pravilnoga disanja te razvijati svjesnost o disanju. Poznavanjem i vježbanjem tehnike tzv. disanja ošitom preuzetim od Pranayama yoge ronioci na dah stječu prednost u pripremi za zaron u smislu optimiziranja i ekonomiziranja disanja, a primjenom tehnike glosofaringealne insuflacije – GI („pakiranja“ zraka) značajno mogu povećati vrlo važnu količinu uskladištenoga kisika za zaron, čime se može produžiti ronilačka apneja. Međutim, uz koristi od tehnike GI vežu se i neke negativne pojave u pripremi za zaron, kao i rizici za zdravlje, zbog čega s primjenom manevra maksimalne GI treba biti oprezan.

3.2.2 Čimbenici odgovorni za tempo potrošnje energije u statičnoj i dinamičnoj apneji

U shematskom prikazu (slika 16) ispod kvadratnih polja koja označavaju statiku i dinamiku shematski su prikazani čimbenici koji određuju tempo potrošnje energije tijekom zarona. Ovi čimbenici odnose se na sposobnost minimalne potrošnje kisika i radnu ekonomiju koji zajedno određuju energetsku učinkovitost za vrijeme ronilačke apneje.

Sposobnost minimalne potrošnje kisika tijekom apneje

Gledano s aspekta funkcionalno–energetske pozadine sporta, za razliku od gotovo svih drugih sportova u kojima je sposobnost maksimalnoga primitka kisika jedan od osnovnih čimbenika uspješnosti, u ronjenju na dah primarno je važna sposobnost minimalne potrošnje ograničene zalihe kisika tijekom sportske izvedbe. Čimbenici koji pozitivno utječu na umanjenje potrošnje kisika za vrijeme zadržavanja daha u mirovanju (u statici) su: razmjer aktivacije tzv. „ronilačkoga odgovora“, mentalna

40 pripremljenost i razina postignute psiho-fizičke opuštenosti, pripremljenost adekvatnom prehranom, adekvatna tjelesna kompozicija i tolerancija hladnoće.

Ronilački odgovor (refleks)

Ronilački odgovor (RO) (eng. diving response) evolucijski je refleks koji se javlja u situacijama zadržavanja daha u svih sisavaca i nekih ptica koje žive uz vodu, a obuhvaća fiziološke prilagodbene mehanizme kojima je zajednička svrha smanjenje potrošnje zaliha kisika, pri čemu se veći dio zaliha kisika usmjeruje prema vitalnim organima, što omogućuje duže trajanje apneje. Svakim zadržavanjem daha u ljudi, a posebno prilikom uranjanja lica ili cijeloga tijela u hladnu vodu, potiče se niz kardiovaskularnih mehanizama koji uključuju usporavanje srčane frekvencije, smanjenje srčanoga minutnog volumena, konstrikciju perifernih krvnih žila, porast arterijskog krvnog tlaka i kontrakciju slezene (Uglešić, 2012). Kako RO zbog promijenjene hemodinamike i centralizacije krvotoka dovodi do privremenoga smanjenja protoka krvi u periferna tkiva, a time i do smanjenoga dolaska kisika u njih, tako su ta tkiva prisiljena svoje eventualne veće energetske potrebe zadovoljavati iz alternativnih anaerobnih izvora. Konkretno, tijekom duljih i dubokih zarona u apneji u ronilaca na dah bilježi se pojačani anaerobni metabolizam. „U ljudi postoje velike individualne razlike u izraženosti ronilačkog odgovora, a one velikim dijelom ovise o dobi osobe, vrsti apneje, te o veličini ronilačkog iskustva osobe (prakticiranju apneje), što je vjerojatno i najvažniji čimbenik. Primjerice, u novorođenčadi i dojenčadi (osobito dobi 4 – 12 mjeseci) je bradikardija, u sklopu ronilačkog odgovora, vrlo izražena i može imati bitnu ulogu u preživljavanju tijekom hipoksičnih epizoda tijekom porođaja. Tijekom života, s rastućom dobi, ronilački odgovor polako slabi, ali je u ronilaca na dah redovito snažnije izražen u odnosu na ostalu populaciju“ (Uglešić, 2012). Stoga se može zaključiti da veličinu aktivacije ronilačkoga odgovora koji određuje fiziološke mehanizme usmjerene na uštedu ograničene zalihe kisika tijekom zarona određuje razmjer treniranosti freedivera te da na ovaj čimbenik uspješnosti najviše utječe efektivni trenažni staž ronilaca na dah.

Mentalna pripremljenost i psiho-fizička opuštenost kao čimbenici uštede energije za zaron

Zbog svojih osobitosti, kao i zbog specifičnoga ambijenta u kojemu se ronjenje na dah, kao sportsko - natjecateljska aktivnost odvija, značaj mentalne pripreme mnogo je veći nego što je to u nekim drugim sportovima. Iako laici obično percipiraju ronjenje na dah kao potpuno opuštajuću aktivnost, takvo poželjno stanje emocionalne i psiho-fizičke opuštenosti prije i tijekom zarona nije lako postići. Prilikom izvođenja maksimalne sportske izvedbe ronilac se dovodi do vrlo neugodne situacije u kojoj se zbog odgađanja poriva za udahom doslovno guši i dovodi u opasnost od stvarnoga utapanja. Ako se još prije natjecanja zbog osjećaja nespremnosti ili zbog vlastitih ili tuđih pretjeranih očekivanja pojavi nesigurnost, napetost, trema ili, u još gorem slučaju, anksioznost, što se u praksi nerijetko i događa, tada se može govoriti o razmjerno velikom stresu koji prati natjecateljsko ronjenje na dah. Pojava takvoga tzv. „negativnoga stresa“ dovodi do iscrpljivanja psiho–fiziološkoga i energetskoga potencijala. Nadalje, svaka emocionalna reakcija razvija određeni vid uzbuđenja koje troši dodatnu energiju. Stoga tijekom pripreme za zaron, kao i tijekom samoga ronjenja u apneji, treba suzbijati jače emocije. Prema Drviš (2012.): „Pojava treme na natjecanjima je potpuno normalna pojava koja se u određenoj mjeri javlja kod svakoga sportaša. Ona predstavlja strah od neispunjavanja očekivanja na javnome nastupu, a u prihvatljivim razmjerima može imati pozitivan učinak. Međutim, ako se nekontrolirano razvija, može značajno povećavati uzbuđenje. Veća razina uzbuđenja znači i veću prisutnost energije, a to opet dovodi i do njenoga povećanog utroška, što je u ronjenju na dah nepoželjno“. Zbog potrebe maksimalne racionalizacije potrošnje energije za vrijeme ronjenja u apneji freediver mora biti maksimalno mentalno i tjelesno opušten. To konkretno znači da tijekom zadržavanja daha u mirovanju natjecatelj pokušava odbaciti svaku misao, ignorirajući tako protok vremena, kao i opustiti baš svako mišićno vlakno koje svojim tonusom bespotrebno troši energiju. Međutim, postizanje takvoga mentalnoga i tjelesnoga stanja nije nešto što dolazi samo po sebi odlukom pojedinca, već je rezultat sustavnoga rada na mentalnom treningu. Postoje razne metode mentalnoga treninga s raznom ciljnom usmjerenošću te razni psihološki pristupi koje koriste ronioci na dah, kao što su: razne metode ili tehnike opuštanja, metode jačanja motivacije, koncentracije, samosvijesti, metoda vizualizacije, meditacije, kontrole emocija i prihvaćanja pobjedničkoga mentaliteta, autogeni trening i yoga pristupi. Ipak,

42 freediveri uglavnom najviše koriste samo razne tehnike opuštanja u cilju maksimalne relaksacije tijela i uma i s tim povezane uštede energije. Jedna od poznatijih metoda opuštanja je tzv. metoda „Zen“ pristupa, u kojoj se koriste tehnike transcendencije koje podrazumijevaju isključivanje kontrole i voljnoga razmišljanja uz prepuštanje osjećaju. Kako je za svakoga freedivera uzrok stresa ili napetosti različit, tako bi i svaki pojedinac za sebe morao pronaći najbolji vlastiti način opuštanja.

Tjelesna kompozicija i tolerancija hladnoće kao čimbenici uspješnosti freedivera

Temperatura ljudskoga tijela nešto je viša od 36°C, a voda u kojoj se natječu ronioci na dah rijetko doseže do tridesetak stupnjeva. Zbog temperaturne razlike između tijela ronioca i okoline i s obzirom da voda provodi toplinu 25 puta brže nego zrak, tijelo vrlo brzo gubi energiju u obliku topline. U slučaju da ronilac roni bez zaštitnoga odijela, vrlo brzo dolazi do pothlađivanja i, konačno, do drhtanja tijela. Drhtanje je prirodni tjelesni obrambeni mehanizam protiv hladnoće. Kako tijelo gubi toplinu prema van razmjerno površini tijela u kontaktu s vodom i temperaturnoj razlici, tako je uz pomoć termoregulacijskih mehanizama prisiljeno u vlastitu zaštitu od pothlađivanja proizvoditi novu toplinu. Drhtanjem mišića stvara se relativno velika količina nove topline za čiju se proizvodnju troši vrlo velika količina energije. Zbog toga je za ronioce na dah, čija maksimalna sportska izvedba ovisi o vrlo ograničenoj količini energije za zaron, potpuno neprihvatljiva pojava drhtavice za vrijeme ronilačke apneje. Trenutak pojave drhtavice ovisi o individualnoj toleranciji hladnoće, stoga će natjecatelji s razvijenijom tolerancijom biti u prednosti pred osjetljivijim natjecateljima. U zaštiti tijela od gubitka topline u okolinu vodenoga ambijenta nalaze se samo ronilačko odijelo i sloj potkožnoga masnog tkiva ronioca. Drugim riječima, termoregulacija ronioca, odnosno štednja energije na isijavanje topline, ovisi o debljini zaštitnoga odijela, kompoziciji vlastitoga tijela i o individualnoj toleranciji hladnoće. Slijedeći ovakav zaključak logično bi bilo zaključiti da je bolje obući što deblje odijelo. Međutim, kako raste toplinska zaštita s porastom debljine odijela, tako raste i krutost takvoga odijela koje sve više sputava ronioca, osobito u pokretima, a to pak dovodi do loše energetske ekonomije ronjenja. Zato treba uzimati ronilačka odijela koja su napravljena od vrlo mekih materijala s dobrim termičkim koeficijentom toplinske neprovodljivosti, i to kompromisne debljine. Kompoziciju ili sastav tijela predstavlja odnos nemasne i masne komponente tijela. Veći postotak potkožnoga masnog tkiva ronioca na dah s aspekta zaštite od hladnoće, odnosno

43 uštede energije na isijavanje topline, predstavlja prednost, osobito tijekom ronjenja u dubinu, gdje s porastom dubine drastično raste i hladnoća. S drugoga aspekta, koji se tiče energetske potrošnje, masno tkivo predstavlja balastnu tjelesnu masu koja smeta u kretanju, a zbog svoje dobre prokrvljenosti može brzo primati i trošiti kisik na vlastiti bazalni metabolizam. U praksi se pokazalo da vrhunski natjecatelji – statičari imaju manji postotak tjelesne masti, a u prednosti su vjerojatno zbog manje potrošnje energije na masnu tjelesnu komponentu. Dobra tolerancija hladnoće, kao i optimalna kompozicija tijela ronioca za određenu disciplinu freedivinga, predstavljaju bitne čimbenike uspješnosti u ronjenju na dah.

Prehrana ronilaca na dah kao čimbenik uspješnosti

Svakodnevna prehrana u pripremnom i prednatjecateljskom periodu

Općenito svakodnevna prehrana ronilaca na dah ne bi se trebala razlikovati od prehrane bilo kojega sportaša, osim u vrijeme neposredne pripreme za natjecanje. Slobodno se može reći da se ne bi trebala značajno razlikovati niti od prehrane bilo koje osobe koja drži do svojega zdravlja. Međutim, zbog provođenja teških i iscrpljujućih treninga dugoročno treba pridavati pozornost adekvatnom energetskom unosu, održavanju adekvatne tjelesne mase i udjela masnoga i nemasnoga tkiva, osiguranju optimalnoga oporavka nakon treninga i održavanju hidracijskoga statusa. Zdrava prehrana prije svega podrazumijeva raznolikost, potpunost i energetsku adekvatnost. Kada se razmatraju pojmovi raznolikosti i umjerenosti u prehrani, za ilustraciju se može upotrijebiti često prikazivana „piramida pravilne prehrane“ koja uključuje najviše žitarica, voća i povrća, manje mliječnih i mesnih proizvoda te najmanje slastica i masnoća.

Slika 21 Piramida pravilne prehrane (Ljekarna, 2012)

Potpunost u zdravoj prehrani znači prehrana s malo masnoća i jednostavnih šećera, bogata vitaminima, mineralima, složenim ugljikohidratima, proteinima i probavnim vlaknima te prehrana koja nije industrijski prerađena i rafinirana. Hrana bogata vlaknima su integralne žitarice, orašasti plodovi, voće, povrće i mahunarke. Dnevna potreba odraslog čovjeka za vlaknima iznosi 30 grama. Ugljikohidrati daju organizmu potrebnu energiju i izuzetno su bitni u prehrani. Ronioci na dah bi svoje potrebe za kompleksnim ugljikohidratima trebali dobivati prvenstveno iz riže, tjestenine, krumpira, kruha od integralnih žitarica, zobene kaše, mekinja, voća i povrća s puno vlakana i soje. Proteini (bjelančevine) su građevni elementi tijela koji služe za izgradnju i obnovu organizma, kao što su: izgradnja i obnova mišićnoga tkiva, rast kose, noktiju i kože, izgradnja hormona, izgradnja enzima, obnova hemoglobina koji prenosi kisik (vrlo bitna funkcija za freediving), transport hranjivih tvari itd. U organizam se unose putem namirnica životinjskoga i biljnoga porijekla, kao što su: mlijeko, mliječni proizvodi, jaja, meso, ribe, perad, mahunarke (grah, grašak, soja, leća…), žitarice (riža, pšenica…) i orašasti plodovi (lješnjaci, bademi, orasi…). Odrasloj osobi potrebno je dnevno od 0,8 grama bjelančevina na jedan kilogram težine za vrijeme slabe fizičke aktivnosti do 2 grama po kilogramu za vrijeme provođenja intenzivnih treninga.

Masti su također vrlo bitne u prehrani jer imaju važnu funkciju u radu organizma: daju nam energiju, služe kao otapalo vitamina D, E, A, i K, služe u proizvodnji antitijela, sudjeluju u izgradnji i održavanju strukture stanica itd. Poželjno je uzimati masti koje su na sobnoj temperaturi u tekućem stanju, a to su ulja biljnog podrijetla (suncokretovo, bućino, ulje uljane repice, maslinovo…). Količina dnevne doze unosa masti u organizam za odraslog čovjeka prosječne težine ne bi trebala prelaziti 70 grama. Vitamini i minerali sudjeluju u svim biokemijskim procesima u organizmu, pa zato imaju veliko značenje u prehrani ronilaca. Današnja hrana najčešće je industrijski prerađena i rafinirana pa u njoj nema dovoljno vitamina i minerala. Kako bi se zadovoljila dnevna potreba za njima, često je potrebna i nadopuna prehrani u vidu suplemenata. Ronioci na dah trebaju osigurati unos dovoljne količine željeza, kao bitnog sastojka brojnih enzima te hemoglobina i mioglobina koji imaju zadaću prijenosa i skladištenja kisika u krvi i mišićima. Namirnice bogate željezom su bezmasno crveno meso, teleća jetra, pšenične klice, cikla, kupina... Zbog velike proizvodnje slobodnih radikala za vrijeme apneje ronioci na dah trebali bi povećati unos antioksidansa, kao što su to npr. vitamin E i beta-karoten. Vrlo važna je hidracija organizma. U odrasle osobe oko 50 do 60% ukupne tjelesne mase čini voda. Osnovne funkcije vode u organizmu su: prijenos glukoze, kisika i hranjivih tvari, odnošenje otpadnih produkata, poput ugljikova dioksida i mliječne kiseline, ispunjavanje staničnoga i međustaničnoga prostora, sudjelovanje u kemijskim reakcijama, podmazivanje međuzglobnog tkiva i pomaganje pri regulaciji tjelesne temperature. Dnevno bi bilo poželjno popiti 2 do 3 litre tekućine (vode i prirodnih nezaslađenih voćnih sokova), a u danima jače fizičke aktivnosti i više. Tijekom ronjenja i ostalih fizičkih aktivnosti tijelo gubi vodu zajedno s natrijem, kalijem, magnezijem, kloridom i fosforom. Zato je preporučljivo uzimanje rehidracijskih napitaka obogaćenih nutrijentima (hipotonični, izotonični, hipertonični napitci) kako bi se izgubljeni sastojci nadomjestili.

Prehrana u danima intenzivnoga ronjenja na dah

Za vrijeme intenzivnoga ronjenja na dah, kao što je to u danima natjecanja u podvodnom ribolovu, u prehrani ronilaca dominantno trebaju biti zastupljeni ugljikohidrati. Tijekom dana treba uzimati četiri do pet takvih obroka s kalorijskom vrijednošću koja odgovara upravo razmjeru potrošnje energije i sa 60 do 70% ugljikohidratnih dijelova. To podrazumijeva unos hrane koja se sastoji prvenstveno od žitarica, krumpira, mekinja, tjestenina, kruha, suhoga ili svježega voća i povrća, energetskih pića za sportaše i energetskih pločica do tri sata prije

46 ronjenja. Nakon ronjenja unos proteina u kombinaciji s ugljikohidratima treba svesti na bezmasne proteinske obroke koji se sastoje od crvenog mesa, peradi i ribe. Zbog diureze koja se pojačano javlja tijekom ronjenja, organizam treba obilato hidrirati vodom i napitcima kao što su biljni uvarak bez kofeina i izotonički napitak.

Za vrijeme intenzivnoga ronjena na dah treba izbjegavati:

 prekomjeran unos hrane,

 unos novih (nepoznatih) namirnica zbog nepoznate reakcije tijela,

 masnoće (masti životinjskog porijekla, salame, maslac, masne sireve, margarin, majonezu, masne umake itd.),

 namirnice s puno vlakana (grah, brokulu, zelenu salatu i sl.) i gazirana pića zbog pojave nadutosti tijekom ronjenja,

 kofeinske napitke zbog ubrzavanja metabolizma, uslijed čega dolazi do povećane potrošnje kisika,

 mliječne proizvode koji stvaraju kiselinu u želucu i

 sva alkoholna pića jer dehidriraju organizam i smanjuju pohranjivanje glikogena.

Prehrana u neposrednoj pripremi za natjecanje

Dan prije natjecanja u ronjenju na dah trebalo bi u cilju redukcije bazalnoga metabolizma jesti manje nego obično, u više manjih obroka i to pretežno ugljikohidratnu hranu siromašnu vlaknima i proteinima. „Metabolizam proteina daje za ronjenje u apneji vrlo nepoželjno povećanje bazalnoga metabolizma (do 30% viši nego kada se uzimaju ugljikohidrati)“ (Drviš, 2012). Hrana treba biti poznata, u smislu da ne izaziva iritaciju probavnoga trakta, i treba dobro hidrirati organizam. Večer uoči nastupa treba večerati ranije, bez uzimanja previše tekućine kako se ne bi remetio san. Postoje dvije strategije prehrane koje koriste freediveri na sam dan natjecanja, a odnose se na dilemu - jesti ili gladovati. Za izvođenje maksimalne statične apneje svakako ima koristi od gladovanja, s obzirom na redukciju metabolizma koja se događa kada je unos energije mali ili

47 je izostao. U nekih vrhunskih natjecatelja rezultati u maksimalnom zadržavanju daha u mirovanju bili su za 23% bolji nakon gladovanja u usporedbi s izvođenjem maksimalne statike 1,5 sat nakon jela (Schagatay, 2010). S druge strane, vrlo je upitno gladovati prije izvođenja maksimalne dinamične apneje jer tada dolazi do pada glukoze u krvi i zaliha glikogena u mišićnim stanicama, odnosno smanjenja pristupačnoga energetskog potencijala za mišićni rad tijekom zarona. U svakom slučaju prehranu prije nastupa u dinamičnim disciplinama ronjenja na dah treba isplanirati tako da u vrijeme izvedbe ne dođe do energetskoga manjka, a da pri tom želudac bude prazan barem dva i pola sata prije nastupa, kako dio krvotoka sistemske cirkulacije zbog probave ne bi bio „zarobljen“ u probavnom traktu. Za vrijeme višednevnoga natjecanja u podvodnom ribolovu zbog velikih energetskih zahtjeva ne smije se gladovati, već se treba hraniti u skladu s navedenim uputama o prehrani u danima intenzivnoga ronjenja na dah.

Radna ekonomija u ronjenju na dah

Uštedu energetske potrošnje za vrijeme izvođenja dinamičkih apneja u daljinu i u dubinu, osim navedenih čimbenika koji umanjuju potrošnju kisika za vrijeme zadržavanja daha u mirovanju, određuje i radna ekonomija koja se odnosi na tehniku i taktiku ronjenja, motoričke sposobnosti, antropometriju, regulacija plovnosti i adekvatnost ronilačke opreme.

Tehnika i taktika ronjenja na dah kao čimbenici koji određuju ekonomiju kretanja

Pojam tehnika ronjenja podrazumijeva stupanj radne ekonomije ili učinkovitosti kretanja pod vodom. Usvojiti dobru tehniku ronjenja u dinamičnim i dubinskim disciplinama ronjenja na dah znači preroniti što veću daljinu ili postići što veću dubinu uz minimalni utrošak kisika i anaerobne energije. Na učenju i usvajanju dobre tehnike ronjenja treba inzistirati odmah na početku natjecateljske karijere u ronjenju na dah, poglavito u segmentu tehnike plivanja/ronjenja s monoperajom. Tehniku učinkovitoga, a osobito optimalnoga plivanja i ronjenja s monoperajom, nije lako naučiti samostalno te se stoga preporuča učiti je od kompetentnih trenera i iskusnijih plivača perajama ili ronioca. Prilikom pogrešnoga i neučinkovitoga perajanja za vrijeme učenja tehnike lako se usvajaju pogrešni motorički programi koji se kasnije izvode na razini automatizama koje je teško ispravljati. Perajanje monoperajom obično se izvodi u dvije

48 djelomično različite tehnike - kao ronjenje s kontinuiranim perajanjem koje ima blago sinusoidalnu putanju kretanja te kao perajanje tijekom kojega nakon dva udarca monoperajom slijedi faza klizanja u hidrodinamičnom položaju tijela. Osim tehnike perajanja za disciplinu dinamika s perajama važna je i dobra tehnika okretanja na kraju bazena, a za disciplinu jump blue tehnika skretanja pod kutom od 90 stupnjeva. Razina usvojenosti dobre tehnike ronjenja najviše se odražava na konkretni natjecateljski rezultat u disciplini dinamika bez peraja (DNF). Naime, u toj je natjecateljskoj disciplini tehnika učinkovitoga ronjenja najkompliciranija i najosjetljivija na zauzimanje hidrodinamičnoga položaja tijela, pa su i pogreške u izvođenju najvjerojatnije. Nadalje, tehnička vještina i radna ekonomija u disciplini DNF važnija je nego u drugim disciplinama jer se ulaže više energije za manji ostvareni potisak. Povećanjem brzine ronjenja eksponencijalno raste i otpor vode, što znači i proporcionalno povećanje rada na plivanju, kao i trošenje energije. Taktika u ronjenju na dah uglavnom se svodi na izbor optimalne brzine ronjenja u skladu s individualnom tehnikom i stilom perajanja, zatim u skladu s individualnim vremenskim limitom za zaron, kao i u skladu sa stanjem osobnih funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, što će uroditi maksimalnom mehaničkom efikasnošću ronjenja.

Najvažnije motoričke sposobnosti u ronjenju na dah

Od motoričkih sposobnosti za ronjenje na dah najvažnije su apsolutna i relativna snaga nogu, repetitivna i statička snaga donjega dijela trupa te fleksibilnost cijeloga tijela, poglavito ramena, kralježnice i skočnih zglobova. Snaga se manifestira prilikom savladavanja različitih otpora u ronjenju na dah, kao što je npr. brzo ronjenje, osobito ono s monoperajom jer ima veliku površinu na koju djeluje otpor vode. Zbog toga treba povećati prag tolerancije mišića nogu na asfiksiju i acidozu, tj. povećati toleranciju na veliku količinu mliječne kiseline koja se u nogama pojačano stvara tijekom brzoga ronjenja ili na dugačkim i dubokim zaronima zbog pojačanoga anaerobnog metabolizma. Razmjer snage mišića nogu određuje veličinu prijenosa sile na peraje kojima se ostvaruje propulzija odgovorna za savladavanje otpora vode. Pri tom mišići trupa svojom izometrijskom snagom daju sinergijsku potporu pokreta te sudjeluju kao agonisti za vrijeme perajanja s obje noge zajedno. Za učinkovitije ronjenje u dinamici potrebno je razvijati i repetitivnu snagu tih mišića.

Vrlo dobar izbor za razvoj snage u ronioca je prakticiranje organizacijske forme kružnoga treninga u teretani. To je način rada s utezima u kojemu se na svakoj radnoj postaji izvodi jedna vježba u samo jednoj seriji te se postavljeni zadaci obilaze više puta, kroz više krugova. Jedan krug sastoji se od izabranih vježbi koje slijede jedna za drugom pa se nakon zadnje odrađene vježbe počinje ispočetka s novim krugom. Pri tom je volumen opterećenja dominantno određen ekstenzitetom. Vježbe se provode s manjim težinama i velikim brojem ponavljanja, za razliku od klasičnoga „bildanja“ u kojemu intenzitet, tj. jačina podražaja igra glavnu ulogu. To je važno jer dizanje velikih težina izaziva preveliku hipertrofiju mišića, a to za apneiste nije poželjno jer se time povećava potrošnja ograničene količine kisika. Za ekonomično kretanje i harmonično izvođenje glatkoga, klizećeg pokreta specifičnoga za ronjenje, potrebno je razviti vrlo dobru fleksibilnost cijeloga tijela. Prirodnim kretanjem neograničenih amplituda pokreta smanjuje se mišićna napetost i time povećava ušteda kisika, potpomaže se psihičko opuštanje i uspostavlja ugoda tijekom ronjenja. Za natjecateljsko ronjenje na dah osobito je važna dobra gibljivost ramena, zbog specifičnoga položaja uzručenih ruku tijekom dinamike, a to određuje hidrodinamičnost cijeloga tijela. Nadalje, dobra gibljivost kralježnice važna je zbog sinusoidalnoga, valovitog kretanja te je dobra fleksibilnost skočnih zglobova neophodna radi postizanja povoljnoga kuta monoperaje u zamahu u odnosu na smjer gibanja. Treninge gibljivosti u kondicijskoj pripremi ronilaca na dah treba provoditi gotovo svakodnevno u obliku samostalnih ili dopunskih treninga.

Utjecaj regulacije plovnosti, antropometrijskih karakteristika ronilaca i opreme na radnu ekonomiju i učinkovitost u ronjenju na dah

Snaga energetskih metaboličkih sustava u stvaranju potiska za propulziju, kojom se ostvaruje kretanje ronioca na dah kroz vodu, treba se primjenjivati s najvećom učinkovitošću. Važni čimbenici koji određuju biomehaničku učinkovitost ronjenja na dah su regulacija plovnosti, antropometrija ronioca i njegova oprema. Balansiranjem ili regulacijom plovnosti ronioca na dah, uz pomoć dodavanja olovnica oko vrata ili struka ronioca, nastoji se postići neutralna plovnost u dinamičnim natjecateljskim disciplinama, kako ronilac ne bi nepotrebno trošio energiju na savladavanje uzgona koji mu daje prsni koš maksimalno ispunjen zrakom. Količina utega kojom se regulira plovnost ronioca ovisi o dubini na kojoj roni, o debljini ronilačkoga odijela, o individualnom volumenu pluća i dodatnoj količini „napakiranoga“ zraka.

Osobiti je izazov za disciplinu dinamika bez peraja ispravno opteretiti ronioca dodatnim utezima kako bi zadržao idealno vodoravan položaj tijela za vrijeme dvije faze klizanja kroz vodu u hidrodinamičnom položaju, unatoč promjeni centra plovnosti tijela do koje dolazi između i nakon faza zamaha rukama i nogama (Schagatay, 2010). Veliki napredak u povećanju rezultata u posljednje vrijeme u nekim ronilačkim disciplinama može se djelomično pripisati tehnološkom napretku u konstrukciji ronilačke opreme. Moderna ronilačka odijela koja se kroje po mjeri s relativno dobrom toplinskom zaštitom napravljena su od vrlo mekanih i čvrstih neoprenskih materijala. Za dinamičnu apneju u bazenu koriste se vrlo tanka plivačka odijela koja umanjuju otpor vode. Izrađuju se ronilačke maske vrlo maloga volumena, kako bi se umanjila količina zraka potrebna za kompenziranje na dubokim zaronima itd. Svaki dan se praktički pronalaze sve bolja rješenja za opremu ronilaca na dah. Danas se za natjecanja u maksimalnoj dinamičnoj apneji s perajama i maksimalnom zaronu u dubinu s konstantnim opterećenjem isključivo koristi monoperaja jer se njome ostvaruje značajno učinkovitija propulzija nego „stereo“ perajama. U disciplinama ronjenja s promjenjivim opterećenjem i bez ograničenja još uvijek se najčešće koriste dugačke „stereo“ peraje. Moderne, efikasne peraje vrlo dobrih karakteristika uglavnom su napravljene od karbonskih vlakana ili stakloplastike. Utjecaj antropometrijskih obilježja ronilaca na dah na njihovu natjecateljsku učinkovitost gotovo da i nije proučavan ili se takva istraživanja ne nalaze u autoru dostupnoj literaturi. Izuzetak čini istraživanje koje je proveo Drviš (2012.) na uzorku od pedesetak hrvatskih natjecatelja. Proučavajući konstitucijske razlike između prosječno uspješnih i vrhunskih natjecatelja i natjecateljica u dinamici s perajama, zaključio je da osim što su vrhunski natjecatelji i natjecateljice malo viši i malo lakši od prosječno uspješnih, „varijabilnost konstitucije tijela nije uočljivo različita u grupacijama prosječno uspješnih i vrhunskih natjecatelja i natjecateljica izuzev manjega postotka masne tjelesne komponente kod vrhunskih natjecatelja i natjecateljica“. U nastavku navodi: „Negativni utjecaj povećane masne tjelesne komponente na natjecateljsku uspješnost primijećen na ovome uzorku ispitanika može se tumačiti činjenicom da u ronjenju na dah masno tkivo predstavlja balast koji troši kisik, a ni na koji način ne pridonosi kretanju. Za pretpostaviti je da bi u istraživanjima na roniocima dubinskih ronilačkih disciplina dobili drugačije ili manje izražene slične rezultate zbog pozitivne uloge masnoga tkiva u termoregulaciji tijela u ekstremno hladnim uvjetima kakvi vladaju u dubini.“ Međutim, nije logično da specifična antropometrija ne nosi neke prednosti ili nedostatke u nekoj od drugih disciplina ronjenja na dah te je stoga potrebno provesti nova istraživanja na

51 tom području kineziologije sporta. Može se pretpostaviti da bi npr. upravo kao i u plivanju, zbog prednosti koje nose velike ruke i stopala te veliki raspon ruku, u DNF disciplini ronjenja na dah specifična antropometrija mogla imati veći utjecaj na rezultate (Toussaint, 1991).

3.2.3 Ostali čimbenici uspješnosti i ograničenja u statičnoj i dinamičnoj apneji

Uz maksimalno povećanje sposobnosti akumulacije kisika i anaerobne energije, maksimalno povećanje puferskih sposobnosti i skladišnih kapaciteta za ugljikov dioksid te minimalizirane stope potrošnje uskladištene energije, sljedeći čimbenici koji određuju trajanje statične i dinamične apneje, kao i uspješnosti u ronjenju na dah, su tolerancija moždane i mišićne asfiksije i psihološka izdržljivost izdržavanja ekstremne neugode odupiranja porivu za disanjem (Schagatay, 2010). Upravo se najveći dio specifičnoga treninga ronilaca na dah odnosi na trening koji pozitivno utječe na ove čimbenike uspješnosti i ograničenja u svim disciplinama freedivinga.

Tolerancija i izdržavanje moždane i mišićne asfiksije

Tijekom izvođenja maksimalnih apneja, zbog progresivne opće hipoksije (nedostatak kisika) i nakupljanja većih količina ugljikova dioksida u tijelu (hiperkapnija), dolazi do moždane asfiksije, a zbog prisutne jake lokalne hipoksije te uslijed aktivacije ronilačkoga odgovora tijekom maksimalnih dinamičnih apneja u daljinu i dubinu dolazi do pojačanoga anaerobnog metabolizma i nakupljanja laktata u radnim mišićima. Sve to uzrokuje mišićnu acidozu i asfiksiju. Progresivna moždana asfiksija konačno vodi u gubitak svijesti, a mišićna asfiksija u nemogućnost izvođenja mišićnih kontrakcija, odnosno u nemogućnost ostvarivanja sile za kretanje. Dok je u znanstvenika koji su proučavali voljnu apneju općeprihvaćena donja granica od izmjerene 50 postotne preostale saturacije kisika (SaO2) u arterijskoj krvi bez kompromitacije svijesti, u nekih vrhunskih ronilaca na dah je nakon uspješno izvedenih zarona izmjeren pad i ispod 30% SaO2 (Schagatay, 2010.; Drviš, 2012.). Temeljem povijesnoga iskustva svih sudionika u ronjenju na dah uočeno je, a temeljem nekoliko znanstvenih istraživanja i dokazano (Ferretti i dr., 1991.; Lindholm i Lundgren, 2006. prema Schagatay, 2010.), da se sustavnim treningom apneje može utjecati na toleranciju moždane hipoksije i hiperkapnije. Upravo je taj podatak osnova na kojoj se grade razni modeli specifičnoga treninga produljenja ronilačke apneje.

Specifični trening i metode trenažnoga rada usmjerene na povećavanje tolerancije mišićne asfiksije poznate su odavno iz drugih sportova te ih samo treba primijeniti u trenažnom postupku s roniocima na dah. Porast tolerancije i povećanje sposobnosti izdržavanja moždane i mišićne asfiksije nema samo fiziološku komponentu. Freediveri bi trebali razvijati i mentalnu izdržljivost podnošenja ekstremne neugode prouzročene ignoriranjem podražaja za disanjem. To zahtijeva kontinuirano prakticiranje mentalnoga treninga i drugih psiholoških pristupa.

3.3 Čimbenici uspješnosti i ograničenja u dubinskim disciplinama ronjenja na dah

Na slici 22 prikazan je shematski prikaz čimbenika uspješnosti u dubinskim disciplinama zajedno s čimbenicima uspješnosti u statičnoj i dinamičnoj apneji.

Slika 22 Čimbenici uspješnosti u statičnoj apneji, dinamičnoj apneji i dubinskim disciplinama (Schagatay, 2011 - modificirano prema Drviš, 2012)

Čimbenike uspješnosti u dubinskim disciplinama ronjenja na dah čine isti oni čimbenici koji vrijede i za statičnu i dinamičnu apneju, ali njima treba dodati još i neke druge čimbenike uspješnosti, kao što su kontrola rizika na dubinskim zaronima i poznavanje vještine sposobnosti kompenziranja porasta hidrostatskoga tlaka s porastom dubine ronjenja. S druge strane, postoje i čimbenici ograničenja ronjenja u dubinu, kao što su ograničena gibljivost prsnoga koša i blood shift. Ovim faktorima treba pridodati neke opasnosti koje predstavljaju glavna ograničenja dubinskoga ronjenja na dah. To su opasnosti od raznih barotrauma, a osobito barotraume pluća, opasnost od narkoze dušikom i opasnost od pojave dekompresijske bolesti.

Kontrola rizika na dubinskim zaronima

Ronjenje u dubinu ima jednu posebnost koja ga razlikuje od svih ostalih vidova ronjenja. Nakon završetka urona više nema jednostavnoga i brzog izlaska na površinu. Stoga se, gledano sa psihološke strane, izvođenje maksimalnoga zarona u dubinu može okarakterizirati kao događaj „sve ili ništa“. Tom prilikom ronilac angažira sav svoj potencijal koji podrazumijeva ulaganje maksimalnoga napora s neizvjesnim ishodom u situaciji opasnoj za vlastiti život. Razumljivo je da pri tome ronilac mora imati potpunu mentalnu kontrolu realnoga sagledavanja vlastitih sposobnosti i situacije. Zbog toga je potreban sustavan rad na psihološkoj pripremi freedivera kako bi razvijao poželjne konativne osobine.

Kompenziranje porasta hidrostatskoga tlaka na dubinskim zaronima

Tijekom zarona u dubinu hidrostatski tlak okoline raste stopom od jednoga dodatnog bara na svakih 10 metara dubine. Bez kompenziranja tlaka u tjelesnim šupljinama ispunjenim zrakom u odnosu na rastući tlak okoline, ne bi bio moguć zaron ni do prvih 10 m dubine bez tjelesnih ozljeda, odnosno bez pojave nekih od barotrauma. Moguće su barotraume uha, sinusa, dušnika i pluća te još neke druge vezane uz neka patološka stanja (barotrauma zuba). U prevenciji barotrauma primjenjuje se više tehnika kompenzacije, kao što su Valsalva manevar i tehnika Frenzel/mouthfill. Mnogo češće se koristi tehnika Valsalva manevra kojom se zrak iz pluća i usne šupljine potiskuje u sinuse i kroz Eustahijevu tubu u srednje uho. Međutim, u ronjenju na veće dubine to više nije moguće zbog negativnoga tlaka u plućima, nastalog zbog tlaka okoline, koji svede veličinu pluća na veličinu rezidualnoga volumena. Tada je moguća

55 primjena mnogo kompliciranije tehnike Frenzel/mouthfill uz pomoć prethodno pripremljenoga i zarobljenog zraka u usnoj šupljini.

Pojava blood shifta na dubinskim zaronima

Zahvaljujući djelovanju ronilačkoga odgovora, koji svojim djelovanjem uzrokuje hemodinamičke promjene za vrijeme zadržavanja daha, u cilju redukcije rezidualnoga volumena tijekom dubinskih zarona u kojima su prisutni hiperbarični uvjeti, događa se redistribucija krvne plazme iz periferne cirkulacije u pluća (eng. Blood shift) što omogućava duboki zaron bez urušavanja prsnoga koša. Drugim riječima, dio prostora prsne šupljine koji je prije ispunjavao zrak, djelovanjem blood shifta ispuni krv, koja je iz sistemske cirkulacije povučena u krvotok prsne šupljine.

Barotrauma dušnika i pluća (eng. Squeeze) u ronjenju u dubinu

Prilikom izrona nakon izvođenja dubokih zarona u freedivera česta je pojava krvi u ispljuvku. To može biti znak puknuća kapilara u sinusima, ali jednako tako, pa možda još i češće, znak barotraume pluća ili dušnika. Barotrauma dušnika ili squeeze pluća događaju se kada zaštitni mehanizam blood shifta više ne može kompenzirati djelovanje vanjskoga ambijentalnog tlaka jer su pluća svedena na rezidualni volumen, a istovremeno je ošit ronioca doveden do granica svoga elasticiteta. Prevencija ovih barotrauma vrši se sustavnim radom na povećanju elasticiteta prsnoga koša i ošita te pažljivim planiranjem dubokih zarona, uz uvažavanje mogućnosti ronioca.

Narkoza dušika u ronjenju na dah u dubinu

Tijekom dubokih zarona ronilac na dah izložen je narkotičnom djelovanju dušika. Prema iskustvima freedivera, na dubinama većim od 50 metara pojavljuju se simptomi poput nemogućnosti logičnog zaključivanja, zbunjenosti, halucinacija, tuposti, zamagljenosti vida, trnaca u prstima itd., a koji bi se mogli pripisati pojavi narkoze dušikom. Kada se pojave ovakvi simptomi, ronilac treba odmah smanjiti dubinu ronjenja. Naime, s povećanjem dubine simptomi se progresivno razvijaju te se u konačnici situacija više ne može kontrolirati i život je doveden u opasnost.

Prevencija usmjerena na toleranciju većih količina dušika u krvi vrši se postupnim progresivnim povećanjem dubine ronjenja, odnosno otpornost na narkozu dušikom stječe se dugotrajnim ronilačkim stažem u kojem se često roni u dubinu.

Dekompresijska bolest u ronjenju na dah u dubinu

Iako je već stoljećima u polinezijskih lovaca na bisere poznata pojava tzv. „Taravane“, do nedavno su se vodile rasprave među znanstvenicima oko toga koliko je moguća pojava dekompresijske bolesti (DCS) tijekom ronjenja na dah u dubinu. Danas to više nije upitno, a najpoznatija je žrtva DCS-a Austrijanac Herbert Nitch koji je zaronivši na 244 m dubine u disciplini no limit prilikom izrona zadobio seriju moždanih udara i pareza. Ostali simptomi DCS-a u ronjenju na dah su vrtoglavica, mučnina i letargija. Unatoč dobro poznatim mehanizmima nastanka DCS-a prilikom ronjenja s autonomnim ronilačkim aparatima, još uvijek nisu dovoljno poznati mehanizmi nastanka DCS-a tijekom ronjenja na dah. Kako bi se izbjegla DCS tijekom ronjenja na dah ronilac ne bi trebao učestalo zaranjati na dubine veće od 25 metara, odnosno površinski intervali odmora trebali bi biti najmanje dvostruko duži od trajanja zarona.

4 ZAKLJUČAK

Ostvarivanje vrhunskih rezultata u današnjem modernom natjecateljskom ronjenju na dah moguće je još samo u jednom optimalno osmišljenom planiranom, programiranom i kontroliranom pristupu trenažnom procesu. Osnovni je preduvjet za konstrukciju učinkovitih individualnih planova i programa za natjecatelje u ronjenju na dah poznavanje čimbenika uspješnosti pojedinih natjecateljskih disciplina. Temeljem dosadašnjih znanstvenih istraživanja, stručnih radova, udžbenika i skripti, kao i uvažavanjem iskustava vrhunskih natjecatelja te njihovih trenera, prikupljena su saznanja o osnovnim čimbenicima uspješnosti u ronjenju na dah. Ovim radom napravljen je preglednik takvih prikupljenih dosadašnjih saznanja koja bi trebala biti polazišna osnova za formiranje kompleksnih jednadžbi uspješnosti pojedinih natjecateljskih disciplina u ronjenju na dah.

5 LITERATURA

1. Andersson, J. P. A., Liner, M. H., Jonsson, H. (2009.). Asystole and increased serum myoglobin levels associated with „packing blackout“ in a competitive breath-hold diver. Clin Physiol Funct Imaging, 29 (6), 458-61. 2. Bakovic, D., Valic, Z., Eterovic, D., Vukovic, I., Obad, A., Marinovic-Terzic, I., Dujic, Z. (2003.). Spleen volume and blood flow response to repeated breath-hold apneas. J Appl Physiol, 95, 1460-6. 3. B92 (2012.). Da li ste probali podvodni ragbi?/on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://www.b92.net/sport/na_vodi/hokej.php?yyyy=2012&mm=02&dd=10& navid=581627. 4. CPS Banja Luka (2010.). Obnovimo pluća/on line/ s mreže skinuto 11. ožujka 2013. sa: http://www.cpsbl.org/zdravlje/textovi/pluca/pluca.htm. 5. Club Divestyle (2009.). Martin Stephanek: Zwei neue Apnoe – Weltrekorde /on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://www.divestyle.at/images/martinuvsestupdo 122m.jpg. 6. Dalmacija News (2012.). Ronilac na dah Tomo Vrdoljak/on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://m.dalmacijanews.com/article/?article-id=35866. 7. Diogene (2012.). Looking at the blue with eyes closed /on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://www.progettodiogene.eu/?page_id=440&lang=en. 8. Drviš, I. (2011.,a). Bazična priprema ronioca na dah u godišnjem trenažnom ciklusu. Scubalife, 3, 144-145. 9. Drviš, I. (2011.,b). Period specifične pripreme u treningu ronilaca na dah. Scubalife, 4, 144-145. 10. Drviš, I. (2011.,d). Psihološka priprema u natjecateljskom ronjenju na dah. Scubalife, 6, 144-145. 11. Drviš, I. (2012.). Ronjenje na dah (u apneji) - freediving. Skripta. Olimpijska akademija, Zagreb. 12. Drviš, I. (2012.,a). Priprema za izvođenje zahtjevnih zarona u apneji. Scubalife, 9, 132-133. 13. Drviš, I. (2012.,b). Ronjenje na dah u dubinu. Scubalife, 10, 142-143.

14. Drviš, I. (2012.). Učinci anaerobnoga intervalnog treninga na natjecateljsku uspješnost u disciplini ronjenja na dah – dinamika. (Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu). Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 15. Ferretti, G. (2009.). Cardiovascular changes during apnoea diving /on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://spo.escardio.org/eslides/default.aspx?eevtid =33&day=31/08/2009&page=5. 16. Flickr from YAHOO (2012). Freediving Photography/on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://www.flickr.com/photos/14002143@N00/8057232924/. 17. Guyton, A., Hall, J. (2006.). Medicinska fiziologija. Zagreb: Medicinska naklada. 18. Hrvatski vojnik (2006.). Razvoj podmorničarstva do konca Prvog svjetskog rata /on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski- vojnik/0802006/podmor.asp. 19. Index (2011.). Dvoje Hrvata u finalu SP-a ronjenje na dah u dinamici /on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://www.index.hr/sport/clanak/dvoje-hrvata-u-finalu- spa-ronjenja-na-dah-u-dinamici-/569410.aspx. 20. Joulia, F., Steinberg, J. G., Wolff, F., Gavarry, O., Jammes, Y. (2002.). Reduced oxidative stress and blood lactic acidosis in trained breath-hold human divers. Respir Physiol Neurobiol, 133, 121-30. 21. Koga,T. (1979.), Correlation between sectional area of the spleen by ultrasonic tomography and actual volume of the removed spleen. J Clin Ultrasound 7: 119-120. 22. Lindholm, P., Lundgren, C. (2008.). The physiology and patho physiology of human breath-hold diving. Journal of Applied Physiology, 284-292. 23. Liner, M. H., Andersson, J. P. A. (2010.). Suspected arterial gas embolism after glossopharyngeal insufflation in a breath-hold diver. Aviat Space Environ Med, 81. 24. Ljekarna (2012.). Prehrana – pravila i zablude /on line/ s mreže skinuto 13. ožujka 2013. s: http://www.e-ljekarna.net/str-pravilaprehrane.htm. 25. Miami Tour Company (2012.). Key West Snorkeling & Booze Cruise/on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://miamitourcompany.com/snorkeling.html. 26. Milanović, D. (2004.). Teorija treninga – priručnik za praćenje nastave i pripremanje ispita. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 27. Minerva forum (2008.). Podvodni hokey /on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://minerva.highforum.net/t35-podvodni-hokey

28. Novalija, J., Lindholm, P., Loring, S. H., Diaz, E., Fox, J. A., Ferrigno, M. (2007.). Cardiovascular aspects of glossopharyngeal insufflation and exsufflation. Undersea Hyperb Med, 34, 415-423. 29. Nygren-Bonnier, M., Gullstrand, L., Klefbeck, B., Lindholm, P. (2007.). Effects of glossopharyngeal pistoning for lung insufflation in elite swimmers. Med Sci Sports Exerc, 39, 836-841. 30. Pelizzari, U., Tovaglieri, S. (2004.). Manual of Freediving – Underwater on a single breath. Naples: Idelson-Gnocchi. 31. Simpson, G., Ferns, J., Murat, S. (2003.). Pulmonary effects of lung packing by buccal pumping in an elite breath-hold diver. South Pacific Underwater Medicine Society (SPUMS) Journal Volume 33 No. 3. 32. Schagatay, E. (2009.). Predicting performance in competitive apnoea diving. Part I: static apnoea. Diving and Hyperbaric Medicine, 39, 2, 88-99. 33. Schagatay, E. (2010.). Predicting performance in competitive apnoea diving. Part II: dynamic apnoea. Diving and Hyperbaric Medicine, 40, 1, 11-22. 34. Schagatay, E. (2011.). Predicting performance in competitive apnoea diving. Part III: depth. Diving and Hyperbaric Medicine, 41, 4, 216-228. 35. SCUBA SCOOP (2013.). Diving Lessons for Life: Is Getting a Catch Worth Your Life? /on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://scubascoop- kirkscubagear.blogspot. com/2012/06/ scuba-diving-lessons-for-life-is.html. 36. Supermen.tportal.hr (2011.). Ronjenje na dah do (pret)posljednjeg daha!/on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://supermen.tportal.hr/sport/160714/Ronjenje- na-dah-do-pret-posljednjeg-daha.html 37. Sythe (2010.). What is Free Diving /on line/ s mreže skinuto 10. ožujka 2013. s: http://www.sythe.org/archives/776573-engolpheds-what-freediving-guide.html 38. Tagliabue, P., Susa, D., Sponsiello, N., La Torre, A., Ferretti, G. (2005.). Blood lactate accumulation in static and dynamic apneas in humans. Human Behaviour and Limits in Underwater Environment. Special Conference on Breath-hold Diving, Pisa: CNR Inst Clin Physiol, 113. 39. Toussaint, HM., Jansen, T., Kluft, M. (1991.). Effect of propelling surface 8 size on the mechanics and energetics of front crawl swimming. J Biomechanics. 1991.;24(3,4):205-11.

40. Uglešić, L. (2012.). Utjecaj nevoljnih kontrakcija dišnih mišića na moždanu oksigenaciju tijekom apneje u ronilaca na dah. Doktorska disertacija. Split: Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu. 41. Vučetić, V., Sukreški, M., Sporiš G., Šango, J., Gruić, I., Novak, D., Vidranski, T., Segedi, I., Mikulić, P., Perestegi, S., Drviš, I. (2012.). Dijagnostika specifičnih kondicijskih sposobnosti. Sportsko dijagnostički centar, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.