Zbornik Srebrenica

IZDAVAČ: Univerzitet u Sarajevu Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava ZA IZDAVAČA: Dr. Rasim Muratović, naučni savjetnik UREDNICI: Dr. Fikret Bečirović Mr. Muamer Džananović DTP: Dipl. ing. Sead Muhić NASLOVNA STRANA: Dipl. ing. Sead Muhić ŠTAMPA: Štamparija Fojnica d.o.o. TIRAŽ: 300

------

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

------“SREBRENICA 1995-2015: EVALUACIJA N A S L I J E Đ A I D U G O R O Č N I H POSLJEDICA GENOCIDA” Zbornik radova sa Međunarodne naučne k o n f e r e n c i j e o d r ž a n e 9 - 1 1 . j u l a 2 0 1 5 . g o d i n e Sarajevo – Tuzla – Srebrenica (Potočari): 9-11. juli 2015.

Sarajevo, 2016.

SADRŽAJ

II K NJ I G A

Kuka, Ermin, Značaj i uloga edukacije o genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici, jula 1995. godine ...... 11 Kurtćehajić, Suad, Genocid u Srebrenici kao osnov poništenja Dejtonskog mirovnog sporazuma ...... 20 Kurtović, Rejhan, Deklaracija o Srebrenici između potreba i stvarnosti ...... 31 Lapandić, Nermin, Jedanaesta faza genocida u Bosni i Hercegovini ...... 46 Mahmutović, Muhamed, Srebrenica - genocid kojeg nema u školskim udžbenicima! ...... 70 Matton, Sylvie, Dokazi i sram, međunarodna odgovornost za genocid u Srebrenici, 9. juli 2015. godine ...... 78 Medić, Jasmin, Genocid u Kozarcu i Srebrenici – komparativni pristup ...... 86 Mišković, Tamara, Usaglašavanje međunarodnih konvencija i nacionalnih propisa: donošenje odluka o zaštiti djeteta u ratu ...... 100 Moćević,Tarik, Politički sistem BiH kao posljedica genocida ...... 136 Moore, Benjamin, Sjećanje, usmena pripovijest i generacijske podjele: Bosanska dijaspora u St. Louisu ...... 159 Mulagić, Elvedin, Negiranje genocida nad Tutsima i genocida nad Bošnjacima – komparativni prikaz ...... 174

5 Muratović, Admir, Genocid i zločini nad Bošnjacima Bosne i Sandžaka, u periodu 1992-1995. godine – s posebnim osvrtom na Srebrenicu - istina kao najsigurnija preventiva od ponavljanja zla ...... 206 Muratović, Rasim, Džananović, Muamer, Svjedočenje žrtava genocida o zločinu genocida u Srebrenici jula 1995...... 229 Najetović, Džemal, Međunarodna umiješanost i odgovornost za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici ...... 267 Omerović, Husejin, Okupacija Vlasenice i zločini nad Bošnjacima sa područja ove opštine ...... 290 Pejanović, Mirko, Cvrk, Mirsad, Povratak izbjeglica u funkciji obnove međuetničkog povjerenja u gradu i opštini Srebrenica ...... 310 Pettigrew, David, “Sprečavanje kulturnog sjećanja i identiteta u Bosni i Hercegovini: Zabrana izgradnje spomenika u Republici Srpskoj kao nastavak genocida” ...... 345 Popović, Milan, Klauzula haosa ...... 360 Rizvić, Selma, Alispahić, Fatmir, Virtuelni muzej kao medij kulture sjećanja ...... 365 Sinanović, Zemir, Zločin i kazna: Samoubistva ratnih zločinaca u Bosni i Hercegovini ...... 380 Šarić, Sabahudin, Negiranje genocida u Srebrenici ...... 400 Šestanović, Muhamed, Patologija negiranja i minimiziranja genocida nad Bošnjacima ...... 414 Škrbić, Ajla, Kako na pravi način obilježiti Srebrenicu? ...... 439 Taljić, Isnam, Kako tretirati Srebrenicu u umjetnosti, posebno u literaturi (na primjeru moje knjige “Roman o Srebrenici”) ...456

6 Termiz, Dževad, Problemi u istraživanju zločinâ ...... 462 Vukadinović, Srđan, Nivoi suočavanja sa ne/odgovornošću za sprečavanje dugoročnih posledica genocida u Srebrenici ..470 Zagorica, Jasmina, Genocid nad Bošnjacima Podrinja – socijalna problematika samohranog roditeljstva ...... 483

“Moram reći da se suprotstavim zaboravu, moram reći da se suprotstavim zlu” Dževa Avdić, svjedok genocida u Srebrenici

Kuka, Ermin

ZNAČAJ I ULOGA EDUKACIJE O GENOCIDU U SIGURNOJ ZONI UN-a SREBRENICI, JULA 1995. GODINE

Sažetak Edukacija, osobito mladih ljudi, predstavlja temelj razvoja i prosperiteta svakog društva i države. S obzirom na činjenicu da je država Bosna i Hercegovina još uvijek država postratne tranzicije i obnove, koja teži većem stepenu ukupnog razvoja, ne smije se zaboraviti i preći preko činjenice da je tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovi- nu, tačno prije 20 godina, počinjen genocid nad Bošnjacima u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici, kao i u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi. Zaborav je nešto najgore za jedan narod, jedno društvo. Stoga, imperativ prosperiteta ne smije nadvladati sjećanje i saznanje (edukaciju) o tome da je u julu mjesecu 1995. godine u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici počinjen zločin genocida nad Bošnjacima. Edukaci- ja o genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici, pored ostalog, treba biti sastavnim dijelom edukacije svih građana Bosne i Hercegovine, osobito mladih ljudi, čime će se dati jasne poruke i pouke budućim generacijama da se takvo nešto nikad i nigdje ne dogodi. S tim u vezi, u aktualne sisteme obrazovanja u Bosni i Hercegovini treba uključiti i edukaciju o genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici, kao sastavnom dijelu nastavnih planova i programa. Takvim pristupom se jedino mogu spriječiti svjesna falsificiranja povijesti i prevenirati radikalni (naciona- listički) stavovi i postupci kod mladih ljudi u Bosni i Hercegovini. To je i osnovna zadaća, svrha i cilj ovog rada. Ključne riječi: edukacija, genocid, Srebrenica, mladi ljudi, sistem, zločini, istina

11 Uvod Edukacija (obrazovanje) o ma kojoj društvenoj pojavi, pa tako i o počinjenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, predstavlja važan aspekt ukupnog društvenog razvoja, izgradnje educiranog društva u skladu s principima i načelima istine kao vrhunskim načelom znanstvenog znanja i saznanja. Ove činjenice su osobito važne i značaj- ne za bosanskohercegovačko tranzicijsko društvo i državu. Znanstvena je istina i društveni fakt kako je u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici tač- no prije 20 godina počinjen zločin genocida kao najteži oblik zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. U tom genocidu ubijeno je 8.372, te nasilno protjerano preko 30.000 Bošnjaka-civila. Ove činjeni- ce su potvrđene presudama Haškog tribunala mnogim zločincima, kao i u presudi iz 2007. godine u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore1, te presudama Suda Bosne i Hercegovine, osobito presude za genocid u Srebrenici.

Edukacija o genocidu u Srebrenici u sistemu obrazovanja Od počinjenog genocida u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici prošlo je tačno 20 godina. Promatrano sa današnje distance, postavlja se oprav- danim pitanje koliko se doista radi na tome da se istina o genocidu sa- čuva i prenese na nove generacije? Da li se dešava individualni i kolektivni zaborav ili se radi na afirmiranju sjećanja, podsjećanja i transfera znanja i saznanja na nove generacije mladih ljudi unutar bosanskoher- cegovačkog društva, kao i regije, ali i cijelog svijeta? Da li je imperativ prosperiteta i traženje, odnosno insistiranje pojedinih velikih svjetskih sila nadvladalo sjećanje i saznanje istine o tome da je u mjesecu julu 1995. godine u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima? Mnogo je pitanja koja, u tom kontekstu, traže relevantne odgovore.

1 Više u: Presuda Međunarodnog suda pravde. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2008; Čekić, Smail (2012): Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

12 Osnovno i polazno stanovište, koje treba ponuditi relevantne odgovore na navedena pitanja, jeste to kako edukacija o počinjenom genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici, pored ostalog, treba biti sastavnim dijelom ukupne edukacije budućih generacija. To se ne treba i ne smije odnositi samo i isključivo na građane Bosne i Hercegovine, već i na sve generacije mladih ljudi u regionu i svijetu. Aktualni sistemi obrazovanja u Bosni i Hercegovini, kao ključni kanali za transfer znanja i istine o genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebre- nici, nedovoljno ili nikako toj temi ne posvećuje neophodnu pozornost. Naime, u Bosni i Hercegovini funkcioniraju i djeluju tri paralelna obrazovna sistema, tri paralelna nastavna plana i programa i, nažalost, tri različite istine. To se osobito odnosi na edukaciju o agresiji i počinje- nim zločinima u periodu od 1992 – 1995. godine. Evidentno je, dakle, da ovakvi sistemi obrazovanja, bez jedinstvenog sistema na državnom nivou, ne mogu značajnije doprinijeti, a neki ni ne žele (npr. u etitetu Republika Srpska), širenju i transferu istine o genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici. Usljed takvog stanja, jedini način edukacije o genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici su postale neformalne inicijative raznih udruže- nja žrtava, pojedinih institucija, te samih pojedinaca. U tom pravcu su usmjerene i brojne održane konferencije na temu genocida u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici i Bosni i Hercegovini, a svakako i ovu današnju. Dakle, kreirani su alternativni kanali edukacije o genocidu za buduće generacije u Bosni i Hercegovini, regiji i svijetu. Na takav način se nastoje afirmirati i otvoriti nove mogućnosti prevazilaženja prošlosti kroz proces suočavanja s istinom, temeljenoj isključivo na znanstvenim teorijskim i empirijskim činjenicama i dokazima. Ovo je neophodno iz razloga sužavanja prostora mnogobrojnih i različitih političkih i drugih manipulacija, inicijativa i pokušaja revidiranja i falsificiranja povijesti, a osobito zbog permanentnog negiranja i samog genocida u Srebrenici od strane, prije svih, velike većine političkog rukovodstva i pojedinih građana iz entiteta Republika Srpska.

13 Falsificiranje povijesti Negiranje, falsificiranje i revidiranje povijesti se implementira i provodi, ne samo verbalnim putem, već i kroz izdavanje određenih knjiga koje se nastoje predstaviti javnosti kao “srpska istina“ o genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici. Tako npr. „u svojoj ′bogatoj′ izdavačkoj djelatnosti posebno u Ediciji SNSD, Banja Luka, Fond srpske dijaspore ′Istorijski projekat Srebre- nica′, Holandija, i njegov izdavač, advokat Stefan Karganović izdali su i dvije knjige o ′navodnim′ masovnim, genocidnim zločinima nad Srbima u ′Srpskoj zajednici Bukvik′ i srpskom Brčkom2. I izdavač i pisac Predgovora, Stefan Karganović i autor obju knjiga Ljubiša Simić, te zločine, uporedili su sa zločinima i genocidom u Srebrenici, što do sada nisu uradili ni najveći kreatori genocida, agresije i zločina protiv čovječnosti i genocida: Slobodan Milošević, Dobrica Ćosić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, ′Brčak′ i predsjednik SDS-a općine Brčko Mi- lenko Vojinović Beli, ni najveći brčanski, u Haškom tribunalu pravo- snažno osuđeni, ratni zločinac Goran Jelisić“3. U tom kontekstu, važno je naglasiti kako je u oružanom sukobu pripadnika Vojske Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercego- vine „polovinom septembra 1992. godine ubijeno 37 srpskih vojnika i 22 civilna lica, te zarobljeno oko 1.000 stanovnika ove mjesne zajednice“4. Za razliku od toga, u genocidu u Srebrenici je od strane srpskog agresora ubijeno 8.372 i protjerano preko 30.000 bošnjačkih civila. Evidentno je, dakle, kako se Stefan Karganović opredjelio da srpskoj, ali i svjetskoj javnosti stavi na znanje istovrsnosti zločina u mjesnoj

2 Ljubiša, Simić (2012): Bukvik: zločin bez kazne – prećutna srpska Srebrenica pored Brčkog. Beograd: Istorijski projekat Srebrenica. Ljubiša, Simić (2013): Brčko – normalizacija zločina. Beograd: Istorijski projekat Srebrenica. 3 Muratović, Rasim; Kuka, Ermin (2015): Genocid u Brčkom 1992 – 1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 541. 4 Ibid, str. 541.

14 zajednici Bukvik i genocida u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici, što je van svake racionalne (razumne) pameti.

Edukacija u službi istine Međutim, da ima i kod srpskog naroda onih koji racionalno razumi- jevaju i promatraju činjenice, istinu i dokaze, jeste i primjer intelektualca Lazara Manojlovića koji se „zgrožava nad činjenicom što još uvijek mnoštvo Srba ne priznaje genocid u Srebrenici i ne žele pogledati istini u oči“5. Primjer Lazara Manojlovića je svakako pozitivan i ohrabrujući primjer kako se edukacija o genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebreni- ci, temeljena isključivo na znanstvenoj istini, treba i može implementirati, te značajno afirmirati. U tom kontekstu Branka Prpa kaže kako je „neophodno boriti se protiv revizije historije 20. stoljeća koja je na djelu u posljednje dvije decenije, uključujući i Srebrenicu koja spada u recentnu prošlost i koja tek treba da bude predmetom istraživanja historičara“. Imajući to u vidu, naglašava kako „moramo da nađemo projekt budućnosti koji će uključiti sve ono što je donijela recentna i ona dalja prošlost na način koji će omogućiti našoj djeci i nerođenima budućnost, a to je moguće samo putem suočavanja s istinom“6. Stoga je permanentna edukacija o genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici neophodna kako bi se prevenirao rizik od manipuliranja novim generacijama, kojima se nastoji servirati neka druga (falsificirana, iskrivljena) istina, osobito putem medija (elektronskih i printanih) i kvazi znanstvene literature. Edukacija je jedini legalan i legitiman put koji može omogućiti implementiranje procesa priznanja počinjenog genocida. A priznanje počinjenog genocida, prema uvidu Žan Klod Metro (Jean – Claude Métraux), „doprinosi definiciji kolektivnog identiteta: društvo je – iako ne samo – društvo žrtava, gotovo prema definiciji, ono mora ispred sebe

5 Ibid., str. 541. 6 Prpa, Branka, Izlaganje na Javnom času “Srebrenica – Mapiranje genocida i postgenocidno društvo”, 28. maj 2015. (www.klix.ba, Pristup: 1.07.2015).

15 naći okrivljenu zajednicu – ili društvo. Ako ova okrivljena zajednica ne bude identificirana od vanjskih istitucija, - kao što je Međunarodni sud pravde, društvo žrtava rizikuje da doprinese krivnji cjelokupnom drugom društvu, u ovom slučaju cjelokupnom srpskom narodu“7. Neophodno je, stoga, permanentno istraživati i pronalaziti, kao i primjenjivati nove metode i mehanizme približavanja teme o genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici novim mladim generacijama (učenicima i studentima), još od najranijeg uzrasta. Prvi korak u tome jeste svakako razvoj svijesti i znanja kod mladih ljudi, u čemu veliki značaj, ali i utjecaj imaju, pored ostalog, i svjedočenja preživjelih žrtava genocida. Jer, samo edukacija o prošlim genocidima i zločinima može prevenirati neke druge genocide i zločine, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u cijelom svijetu. Ta edukacija o počinjenom genocidu i zločinima treba, ne samo informirati mlade ljude, već i podstaći na aktivno učešće u preveniranju genocida i zločina. Isto tako, i same žrtve genocida (Bošnjaci), trebaju edukacijom spoznati mnoge činjenice i razumijeti nad njima počinjeni genocid kao „lekciju na kojoj se taj narod mora trajno poučiti ukoliko želi opstati u okruženju koje mu, evidentno, nije naklonjeno“8. Ono što predstoji i što se nameće kao imperativ jeste permanentno zalaganje za proces edukacije o počinjenom genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici i Bosni i Hercegovini. U tom kontekstu, sa neformalne edukacije neophodno je preći na formalnu, tj. institucionalnu edukaciju, a ona, u prvom redu, podrazumijeva dalje zalaganje na tome da edukacija o genocidu postane sastavnim i nezaobilaznim dijelom nastavnih planova i programa svih obrazovnih ustanova i institucija u Bosni i 7 Métraux, Jean – Claude (2011): Priznavanje genocida – međunarodno pravo i mentalno zdravlje, u „Zbornik radova Genocid u Bosni i Hercegovini – posljedice presude Međunarodnog suda pravde“. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 237-261. 8 Žiga, Jusuf (2011): Mikro i makro dimenzije genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, u „Zbornik radova Genocid u Bosni i Hercegovini – posljedice presude Međunarodnog suda pravde“. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 237-261.

16 Hercegovini, te po mogućnosti, i mnogo šire. Činjenica je da je to dosta težan i zahtjevan posao (osobito kada je u pitanju entitet Republika Srp- ska), ali to ne znači da se od te borbe treba odustati. Mlade generacije ne smiju biti uskraćene znanstvene spoznaje i istine o počinjenom genocidu u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici i Bosni i Hercegovini. To je zadatak i breme svih nas, a osobito preživjelih žrtva genocida. Takvim pristupom se jedino mogu spriječiti svjesna falsificiranja povijesti i prevenirati radikalni (nacionalistički) stavovi, postupci i radnje kod pojedinih mladih ljudi u Bosni i Hercegovini, regiji i svijetu. Jer, „ako ni iz holokausta nad Jevrejima ni iz genocida nad Bošnja- cima vojnici ne nauče da se zlo može spriječiti vojnom silom, ako poli- tičari ne nauče odgovore na pitanje ko je žrtva, a ko dželat, ako svjetske organizacije na čelu sa Ujedinjenim nacijama ne nauče da djeluju u skladu sa svojim mandatom, a ne samo moraliziraju, ako žurnalisti ne nauče lekciju da se ne može biti neutralan kada je u pitanju genocid, ako akademici ne nauče da se zlo dogodilo i zbog toga što su ′jedna strana′ bili muslimani, onda se povećavaju šanse da se u trenutcima ekonomskih, socijalnih, političkih i moralnih kriza realizuje“9 scenarij novog zla – nekog novog genocida.

Zaključak Na osnovu navedenih elaboracija i činjenica, pozivamo državu i dr- žavne funkcionere da napokon preuzmu obrazovnu politiku pod svoju ingerenciju, nadležnost i odgovornost. U tom kontekstu država treba omogućiti implementiranje jedinstvenog obrazovnog sistema, u okviru kojeg će edukacija o počinjenom genocidu u sigurnoj zoni UN-a Sre- brenici i Bosni i Hercegovini biti nezaobilazna tema udžbeničke literature. Takvim pristupom se jedino može doći do istine kao vrhovnog ži- votnog ideala. A upravo edukacija jeste najbolji put traganja za istinom i spoznaje te istine.

9 Muratović, Rasim (2007): Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, str. 175-176.

17 Summary For any society and country, education represents basis for its development and prosperity specifically of young people. Regarding the fact that the Bosnia and Herzegovina is still a country of postwar transition and restitution, trying to achieve higher rate of overall development, one cannot forget the fact that genocide was commited against Bosnian people in Srebrenica, as well as in all other towns, exactly twenty years ago during aggression on Republic of Bosnia and Herzegovina. The worst thing for one nation and society is oblivion. Thereby, imperative of prosperity must not overcome memory and cognition (education) about commited genocide against Bosnian people in Srebrenica in July 1995. Apart from other things, teaching about genocide in Srebrenica should be component part of education of all citizens in Bosnia and Her- zegovina, especially of young. In this way, future generations will have clear messages and lessons that something like that never and nowhere happens again. In this respect, actual educational sistem in Bosnia and Herzegovina should include teaching about genocide in Srebrenica, as component part of lesson plans and programs. This is the only way to prevent conscious falsifications. Keywords: education, genocide, Srebrenica, crimes, young people, system, crimes, truth

18 LITERATURA 1. Čekić, Smail (2012): Genocid i istina o genocidu u Bosni i Her- cegovini. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječ- nosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 2. Ljubiša, Simić (2012): Bukvik: zločin bez kazne – prećutna srpska Srebrenica pored Brčkog. Beograd: Istorijski projekat Srebrenica. 3. Ljubiša, Simić (2013): Brčko – normalizacija zločina. Beograd: Istorijski projekat Srebrenica. 4. Métgraux, Jean – Claude (2011): Priznavanje genocida – među- narodno pravo i mentalno zdravlje, u „Zbornik radova Genocid u Bosni i Hercegovini – posljedice presude Međunarodnog suda pravde“. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječ- nosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 5. Muratović, Rasim (2007): Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čo- vječnosti i međunarodnog prava. 6. Muratović, Rasim; Kuka, Ermin (2015): Genocid u Brčkom 1992 – 1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječno- sti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 7. Presuda Međunarodnog suda pravde. Sarajevo: Institut za istra- živanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2008. 8. Žiga, Jusuf (2011): Mikro i makro dimenzije genocida nad Boš- njacima u Srebrenici, u „Zbornik radova Genocid u Bosni i Her- cegovini – posljedice presude Međunarodnog suda pravde“. Sa- rajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i među- narodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 9. www.klix.ba (Prpa, Branka, Izlaganje na Javnom času “Srebreni- ca – Mapiranje genocida i postgenocidno društvo”, 28. maj 2015).

19 Kurtćehajić, Suad

GENOCID U SREBRENICI KAO OSNOV PONIŠTENJA DEJTONSKOG MIROVNOG UGOVORA

Sažetak Povreda JUS COGENS norme je prema članu 53 Bečke konvencije o pravu internacionalnih ugovora osnov poništenja svakog internacionalnog ugovora. Naime član 53 Bečke konvencije odnosi se na ugovore koji su suprotni imperativnoj normi općeg internacionalnog prava („ius cogens“). Shodno tome svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi općeg internacionalnog prava (ius cogens) ništavan je. U pogledu šta sve spada u ius cogens normu postoje različita mišlje- nja, ali je opće prihvaćeno da ova norma uključuje zabranu genocida. Imajući u vidu da se genocid u Srebrenici desio u julu 1995. godine prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma a da je sudska presuda od 2007. godine utvrdila da je u Srebrenici učinjen genocid potrebno je istaći da od momenta sudske presude postoji pravni osnov prema kojem Bosna i Hercegovina može postaviti zahtjev pred Interna- cionalnim sudom pravde u Hagu da se poništi Dejtonski sporazum i sve njegove pravne posledice i reaktivira pređašnje stanje odnosno Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Ius cogens norma prema članu 53 Bečke konvencije o ugovorima je imperativna norma općega internacionalnog prava. To je norma koju je prihvatila i priznala čitava internacionalna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom normom općega internacionalnog prava iste prirode.

20 Ključne riječi: Ius cogens, Dejtonski mirovni sporazum, Bečka konvencija o pravu internacionalnih ugovora, genocid, Srebrenica, In- ternacionalni sud pravde, Bosna i Hercegovina.

U julu 1995. godine desio se zločin prema više od 8000 nevinih gra- đana Srebrenice koji su brutalno ubijeni samo zato što su bili Bošnja- ci islamske vjeroispovijesti. Presudom Internacionalnog suda pravde u Hagu ovaj zločin je okvalificiran i presuđen kao zločin genocida a kao izvršioci označeni su vojska, policija i institucije Republike Srpske. Paradoksalno je da je internacionalna zajednica odnosno njen u svijetu najjači dio koji su činile najmoćnije zemlje svijeta oličene u Kontakt grupi u Dejtonu nagradile počinioca instalirajući Republiku Srpsku, koja je do tada bila paradržavna tvorevina, kao jedan od dva entiteta u Bosni i Hercegovini.1 To bi se donekle moglo pravdati time da razmjere zločina koji je učinjen u Srebrenici u vrijeme vođenja dejtonskih pregovora još nisu bile dovoljno rasvijetljene. Mada i da nije bilo Srebrenice toliko je evi- dentnih zločina počinjeno od strane Karadžićevih Srba2 širom Bosne I Hercegovine da je intenacionalna zajednica morala drugačije da kon- cipira mirovna rješenja odnosno da kazni velikosrpsku politiku koja je prouzrokovala ogromna stradanja i patnju svih naroda u Bosni i Herce- govini a posebno Bošnjaka kao njenog najbrojnijeg naroda. Dejtonskim rješenjima poslana je vrlo loša poruka budućim sličnim politikama da mogu ne samo proći nekažnjeno već i biti nagrađene.

1 Kontakt-grupa se prvi put pominje 25. aprila 1994. godine kao četvoročlano tijelo sa zadatkom da usaglasi političko djelovanje koje bi dovelo do okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu. Već sutradan 26. aprila, 1994. godine Kontakt- grupa u petočlanom izdanju dobija svoju definitivnu formu. Čine je predstavnici pet možda najmoćnijih zemalja svijeta. U ime SAD Redman, u ime Njemačke Štajner, u ime Britanije Maning, u ime Francuske Marsej i u ime Rusije Nikiforov.Vidi Begić I. Kasim, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, ‘’ Bosanska knjiga’’, Sarajevo 1997., cit. tekst, str. 200. 2 Ovo iz razloga da bi razlikovali bosanske Srbe koji nisu stali uy Miloševićevu i Karadžićevu politiku a posebno one bosanske Srbe koji su stali u odbranu Bosne i Hercegovine.

21 Tako je dejtonskim rješenjima Bosna i Hercegovina ostala bez pre- fiksa republika a isti termin dat je manjem entitetu sa srpskom apsolutnom većinom. Dobar ustav koji je Republika Bosna i Hercegovina imala zamijenjen je lošim ustavom sadržanim u Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma. Umjesto termina ravnopravni narodi što je bila odrednica naroda u Bosni i Hercegovini kroz cijelu ustavnost Bosne i Hercegovi- ne u AVNOJ-evskoj Jugoslaviji uveden je nepostojeći od velikosrpske politike isforsiran termin konstitutivni narodi. Umjesto države građana i naroda koju smo imali prema Ustavu Republike Bosne i Hercegovine dobili smo involutivnu inverziju i državu naroda i građana. I na kraju umjesto dotad postojećeg unitarnog uređenja Republike Bosne i Herce- govine dobili smo državu sa modificiranom unutrašnjom strukturom i dva entiteta. Međutim ključni moment koji bi trebao dovesti do uspostavljanja pravičnog rješenja jeste presuda Internacionalnog suda pravde u Hagu, stalnog suda koji rješava međudržavne sporove od 26. februara 2007. godine. Ta presuda nije izgubljena, naprotiv ona je dobijena protiv dejtonskog entiteta u Bosni i Hercegovini pod nazivom Republika Srpska. Na osnovu te presude i Dejtonski sporazum i njegov produkt Republika Srpska su pravno osporivi. Naime prema Bečkoj konvenciji o pravu ugovora3 predviđeni su osnovi za poništenje internacionalnog ugovora. Kao osnov poništenja tu se nalaze prevara, zatim prisila koja se ogleda u prijetnji ili upotrebi sile. Iako je bosanskohercegovačka delegacija bila u vrlo nezavidnoj poziciji te su prema njoj primijenjeni svi gore navedeni elementi i pre- vare i prisile vjerovatno bi bio problem to dokazati pred Internacional- nim sudom pravde u Hagu.

3 Vienna convention on the law of treaties

22 Međutim postoji u članu 53 imperativna pravna norma općeg internacionalnog prava4 čija je povreda osnov ništavosti svakog internacionalnog ugovora. Radi se o normi IUS COGENS. U članu 53 Bečke konvencije o pravima ugovora stoji Ugovori koji su suprotni imperativnoj normi općeg internacionalnog prava (“ius cogens”) Ništav je svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi općeg internacionalnog prava. U svrhu ove Konvencije, imperativna norma općeg internacionalnog prava je norma što ju je prihvatila i priznala čitava internacionalna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom normom općega internacionalnog prava iste prirode.5 Dakle radi se o obavezujućoj pravnoj normi koja predstavlja temelj- ni princip Internacionalnog prava i koji je prihvaćen od strane internaci- onalne zajednice država kao norma od koje nije doyvoljeno odstupanje. Opće je prihvaćeno da ius cogens uključuje sljedeće zabrane: 1. zabranu genocida, 2. pomorskog piratstva, 3. robovlasništvo i trgovinu robljem, 4. torturu, 5. izručivanje žrtve torture njenom mučitelju, 6. ra- tove agresije i teritorijalnog proširenja. Ako bi analizirali situaciju u Republici Bosni i Hercegovini u periodu 1992-95. godine mogli bismo konstatirati da su pored genocida koji je presuđen učinjene i sve druge ius cogens zabrane, osim pomorskog piratstva i robovlasništva i trgovine robljem, za što imamo mnogo dokaza i svjedočenja.

4 Koristim pravno ispravniji termin internacionalnog ugovora umjesto kod nas češće korištenog termina međunarodnog ugovora iz razloga što se radi o ugovoru između država a ne o ugovoru između naroda. 5 Vienna convention on the law of treaties

23 A sad treba pogledati kako izgleda primjena člana 53 Bečke konvencije o poništenju internacionalnih ugovora koji su suprotni ius cogens normi. Republika Srpska je tvorevina čije su institucije, vojska i policija učinile zločin genocida. Presuda Internacionalnog suda pravde u Hagu kojom je donesena presuda da se u Srebrenici desio genocid u sebi sa- drži zabranu priznanja rezultata genocida. Tu se nalazi pravni osnov za ukidanje i Republike Srpske kao krivca za genocid i Dejtonskog sporazuma kao internacionalnog ugovora kojim je strana nad kojom je poči- njen genocid bila pritisnuta da legalizira Republiku Srpsku koja je taj zločin počinila. Mnogi se boje doticanja ovog problema i postavljaju pitanje u smislu šta bi se desilo ako bi Dejtonski ugovor bio poništen. Da li bi time Bosna i Hercegovina mogla propasti ili nešto izgubiti. U tom pogledu treba reći da je Dejtonskom ugovoru prethodila Republika Bosna i Hercegovina sa internacionalnim priznanjem od 6. i 7. aprila 1992. godine i prijemom u Ujedinjene nacije 22. maja iste godine. Uki- danjem Republike Srpske i Dejtonskog sporazuma to bi se stanje automatski reaktiviralo sa, do Dejtona, važećim Ustavom Republike Bosne i Hercegovine. Kriza koja bi mogla nastati vraćanjem u pređašnje stanje bi u krajnjoj liniji mogla bila razriješena od strane Ujedinjenih nacija koje imaju obavezu da svojoj državi članici shodno poglavlju 7 Povelje Ujedinjenih nacija naprave funkcionalni ustav iako Ustav Republike Bosne i Hercegovine nosi u sebi sve karakteristike dobrog ustava. Da- kle najprije treba otkloniti strah od posljedica poništenja Dejtonskog sporazuma. Bosna i Hercegovina je hiljadugodišnja tvorevina i zahva- ljujući tome imala je pretpostavke da bude država članica u jugoslaven- skoj federaciji a potom i da aplicira i dobije svoju nezavisnost nakon što se SFRJ našla u disoluciji. Dejtonski sporazum je zaustavio rat ali je Bosnu i Hercegovinu uči- nio državu sa greškom. Poništenje ovog sporazuma ne bi moglo dovesti do novog rata jer više ne postoje pretpostavke koje su omogućile agresiju na Bosnui i

24 Hercegovinu a koje su oličene u politici koja je vođena pod vođstvom Slobodana Miloševića i njegovih izvršilaca u Bosni i Hercegovini6. In- ternacionalna zajednica ne bi ovaj put bila nespremna da pravovreme- no reagira i pomogne u rješavanju problema. Na kraju moglo bi se postaviti pitanje kako implementirati ius cogens normu te da li je potrebno na osnovu te norme tražiti poništenje Dejtonskog sporazuma pred Internacionalnim sudom pravde u Hagu gdje bi se, kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, pojavio problem aktivne legitimacije s obzirom da je za pretpostaviti da bi član Predsjed- ništva BiH iz reda srpskog naroda stavio veto na odluku da se sa tim predmetom ide na sud. Postoji gledanje koje protežira ugledni prof. dr. Francis Boyle da za realizaciju ius cogens norme nije potrebno novo pravno djelovanje jer bi to bila negacija presuđene stvari (res iudicata). Prema njegovom mi- šljenju svako može tražiti krivičnu odgovornost za one koji ne provode presudu za genocid u Srebrenici sa svim njenim pravnim implikacija- ma. U tom smislu možda bi trebalo da neka organizacija poput majki Srebrenice zatraži pravno mišljenje od Internacionalnog suda pravde u Hagu da da preciznije tumačenje pravnih posljedica presude koju je donio za počinjen zločin genocida u Srebrenici u pogledu ius cogenss norme i da odgovori na pitanje da li ta presuda znači automatsku ništa- vost Dejtonskog sporazuma a samim tim i nestanak Republike Srpske kao tvorevine tog dokumenta. Mišljenje suda kao najjače svjetske institucije otklonio bi sve dileme u Bosni i Hercegovini a internacionalnu zajednicu obavezalo da pristupi deinstaliranju Republike Srpske i Dej- tonskog sporazuma. U svakom slučaju ovom pitanju se mora posvetiti

6 Jugoslavensku narodnu armiju i njeno oružje Milošević je stavio u najvećoj mjeri pod svoju kontrolu, velikosrpska euforija oličena u svesrpskom ujedinjenju, nemogućnost na samom početku djelovanja NATO pakta koji dok nije promijenio propise nije mogao djelovati osim ako je ugrožena njegova država članica, potpuna nespremnost Bošnjaka i nevjerovanje da će biti izloženi beskrupuloznoj velikosrpskoj agresiji.

25 prilična pažnja jer na bazi povrede najjače norme ius cogens I najjače konvencije svjetske o zabrani genocida kako Dejtonski ugovor tako i entitet pod nazivom Republika Srpska su pravno osporivi.

Zaključak Nakon presude Internacionalnog suda pravde u Hagu od 26. februara 2007. godine da je u Srebrenici počinjen zločin genocida i da su za to odgovorne vojska, policija i institucije Republike Srpske stvoren je pravni osnov za poništenje Dejtonskog sporazuma i entitetske tvorevine Republike Srpske koja je njime instalirana. Pravni osnov se nalazi u povredi ius cogens kao najjače norme internacionalnog prava i povredi najjače konvencije o zabrani genocida. Prema mogućnostima koje su stvorene ovom presudom treba se potpuno otvoriti i aktualizirati situaciju koja je nastala nakon presude Internacionalnog suda u Hagu tim prije što se ova presuda smatra izvršnom te za njeno izvršenje nije potreban novi postupak po principi presuđene stvari (res iudicata).

Summary Violation of JUS COGENS norm, according to Article 53 of Vienna Convention on the Law of Treaties presents basis for abolition of any international treaty. Article 53 of Vienna Convention applies to con- tracts that are contrary to a peremptory norm of general international law (“jus cogens”). Consequently each convenction that isat the time of conclusion in conflicts with a peremptory norm of general international law (jus cogens) is considered as void. There are different opinions in terms of what belongs to jus cogens norm, but it is generally accepted that this standard includes prohibition of genocide. Bearing in mind that genocide occurred in Srebrenica in July 1995, before signing of The Dayton Peace Agreement and that the court condemnation from 2007 confirmed that genocide was commited in Srebrenica, it is necessary to

26 point out that from the moment when condemnation was issued, there is alegal basis under which Bosnia and Herzegovina can request from the International Court of Justice to abolish The Dayton Agreement and all its legal implications and reactivate previous status and The Constituti- on of the Republic of Bosnia and Herzegovina. According to Article 53 Vienna Convention, jus cogens norm is a peremptory norm of general international law. It is standard that is accepted and recognized by international community of States as whole as a norm from which no de- rogation is permitted and which can be modified only by a subsequent norm of general international law having the same character. Keywords: Jus cogens, The Dayton Peace Agreement, Vienna Con- vention on the Law of Treaties,Genocide, Srebrenica, The International Court of Justice, Bosnia and Herzegovina.

27 LITERATURA I KNJIGE 1. Artman Florens, Milošević dijagonala laufera, ‘’ Dan Graf’’, Be- ograd, 1999. 2. Begić I. Kasim, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, ‘’ Bosanska knjiga’’, Sarajevo 1997. 3. Boyl Francis, Bosanski narod optužuje za genocid, “Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava” 4. Cigar Norman, Genocid u Bosni iHercegovini:politika “etničkog čišćenja”,”Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1998. 5. Čekić Smail, Historija genocida nad Bošnjacima, Muzej genocida. Sarajevo 1997. 6. Demirović Mujo, Bosna i Bošnjaci u srpkoj politici, “Ekonomski i Pravni Fakultet” u Bihaću, 1999., god. 7. Dizdarević Raif, Od smrti Tita do smrti Jugoslavije, ‘’OKO’’, Sarajevo 1999. 8. Duraković Nijaz, Prevara Bosne “DES”, Sarajevo, 2004. 9. Duvnjak Nedžad, Ogledi o Dejtonskoj Bosni I Hercegovini, “Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu”, Sarajevo 2004. 10. Filipović Muhamed, Bošnjačka politika, ”Svjetlost”, Sarajevo, 1996. 11. Grupa autora, Izvori velikosrpske agresije, ”Školska knjiga”, Za- greb, 1991. 12. Holbrrooke Richard, Završiti rat,’’Šahinpašić››,Sarajevo,1998. 13. Ibrahimagić Omer i Kurtćehajić Suad: Politički sistem Bosne i Hercegovine, udžbenik sa hrestomatijom, knjiga druga ¸¸Magi- strat¸¸Sarajevo 2002.

28 14. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, “Preporod”, Sarajevo, 1997. 15. Jović Borislav, Poslednji dani SFRJ: izvod iz dnevnika, 2. izdanje, “Prizma”, Kragujevac, 1996. 16. Kurtćehajić Suad i Ibrahimagić Omer, Politički sistem Bosne i Hercegovine, udžbenik sa hrestomatijom, knjiga treća,izdavač autori, Sarajevo 2007. 17. Sells a. Michael, Iznevjereni most, “ITD Sedam”, Sarajevo, 2002. 18. Silber Laura & Little Allan, Smrt Jugoslavije ‚‘ Otokar Keršova- ni‘‘, Opatija, 1996. 19. Sims Brendan, Najsramniji trenutak- Britanija i uništavanje Bo- sne, “Buybook”, Sarajevo-Beograd, 2003. 20. Sućeska Avdo, Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 1995. 21. Šarčević Edin, Ustav i politika, “Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca”, Sarajevo, 1997. 22. Trnka Kasim, Konstitutivnost naroda, ‚‘Vijeće kongresa boš- njačkih intelektualaca‘‘, Sarajevo 2000. 23. Urs Altermatt, Etnonacionalizam u Evropi Svjetionik Sarajevo, ”Jež”, Sarajevo, 1997. 24. Zulfikarpašić Adil, Bošnjak, ”Bošnjački institut Cirih”, 1995.

29 II USTAVI, ZAKONI, SLUŽBENI LISTOVI, KONVENCIJE

Dejtonski mirovni sporazum (1996) “JP NIO Službeni list BiH” Sa- rajevo Vienna convention on the law of treaties Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Ustavni amandmani I-VI, Ustavni amandmani VII-XIX, Ustavni amandmani XX-XLII, NIP, “Književne novine”, Beograd, 1988. Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine sa amandmani- ma I-LVIII, “Službeni list” SRBiH, Sarajevo, 1989. Amandmani LIX-LXXX na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, “Službeni list SRBiH” broj 21/90.

30 Kurtović, Rejhan

DEKLARACIJA O SREBRENICI IZMEĐU POTREBA I STVARNOSTI

Sažetak Autor se u radu bavi analizom Deklaracije o Srebrenici koju je Skup- ština Republike Srbije usvojila 2010. godine, na osnovu presude Me- đunarodnog suda pravde. Poseban akcenat se stavlja na odnos javnosti i političkih elita Republike Srbije prema genocidu koji se dogodio u Srebrenici, odnosno, da li je Deklaracija o Srebrenici doneta radi zado- voljenja puke forme i potrebe na putu ka evroatlantskim integracijama, ili je ona produkt stvarnog stanja, kajanja i poštovanja žrtava genocida. Posle dvadeset godina od genocida u Srebrenici, njegove negacije, kal- kulisanja terminima, podeljenosti u javnosti i nepostojanja jasne i iskrene želje da se stavi tačka na genocidna ponašanja, postavlja se pitanje šta je stvarnost, a šta potreba Republike Srbije, da li smo kao država sazreli da shvatimo i priznamo svoje greške iz prošlosti, uz odlučnost da se one nikada ne ponove, ili smo i dalje ostali na istom nivou, sa istom svešću i ideologijom, koja u budućnosti može proizvesti neke nove genocide. Ključne reči: Genocid, Deklaracija o Srebrenici, lokalni genocid, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.

31 Uvod Genocid u Srebrenici koji izvršen jula 1995. godine i dalje je aktuelna i nezaobilazna tema različitih naučnih, stručnih, političkih i drugih rasprava i shvatanja. Ova tema dodatno se aktuelizira svake godine 11. jula, kada se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici. Tada, mnogobrojni subjekti iz različitih delova sveta, i iz svojih uglova gledanja, pokušavaju dati svoja viđenja i sudove u odnosu na ovaj ratni zločin. Pored sećanja na žrtve, želi se podići svest kod samih građana o genocidu kao ratnom zločinu i uticati na sve činioce da se genocidi na ovom trusnom području više nikad ne ponove. Pitanje genocida u Srebrenici nije lokalnog ili regionalnog karaktera, ono ima univerzalni karakter i predmet je interesovanja celokupne međunarodne javnosti i svih relevantnih subjekata. Međutim, zbog rata koji se dogodio na prostoru bivše Jugoslavije, najveća pažnja se stavlja na odnos država bivše jugoslavenske države prema genocidu u Srebrenici. Poseban akcenat se stavlja na odnos Republike Srbije, koju je Bosna i Hercegovina tužila za direktnu odgovornost za genocid počinjen na njenoj celoj teritoriji. Usvajanjem Deklaracije o genocidu u Srebrenici od strane Skupštine Republike Srbije proizvelo je široku i kontroverznu javnu debatu i velike podeljenosti u društvu. Petnaest godina duga polemika o genocidu u Srebrenici, prvo uz naglašeno negiranje, zatim licitaciju sa brojem žrtava, različitim tumačenjem pravne kvalifikacije, kulminirala je najpre izjavom predsednika Srbije da treba osuditi genocid u Srebrenici, a nešto kasnije i samim usvajanjem Deklaracije Narodne Skupštine Re- publike Srbije o osudi zločina u Srebrenici. Ono što se postavljalo kao pitanje neposredno pre donošenja Deklaracije, i posle toga, jeste, koliko je bila iskrena namera vlasti da osudi genocid u Srebrenici i da utiče ne svoje građane da se prema ovom sramnom činu postave ljudskih i dostojanstveno, uz dozu kajanja i svesti da se to nikada više ne ponovi. Takođe, ostalo je otvoreno pitanje, da li je usvajanje Deklaracije dovelo do rezultata, i šta se promenilo u Republici Srbiji nakon njenog dono- šenja. Da li je polemika i odluka u Skupštini dovela do boljeg razume- vanja i konsenzusa oko osude ratnih zločina i individualizaciji krivice,

32 ili su se samo utvrdile i razbuktale postojeće nedoumice o kolektivnoj odgovornosti i krivici, o razlozima zbog kojih treba osuditi genocid i odgovorne izvesti pred lice pravde. Srbija kao država koja se nalazi na putu evropskih integracija, mora jasno trasirati svoj put, raščistiti sa reliktima prošlosti i pokazati svoj demokratski kapacitet u punom smislu. Šta su potrebe, a šta stvarnost u savremenom srbijanskom društvu može se dobrim delom videti i kroz ovu Deklaraciju, postupak njenog donošenja, ali i kroz sam odnos javnosti prema istoj.

Istorija rezolucije Posle genocida u Srebrenici prošlo je punih petnaest godina dok su se u Republici Srbiji usaglasile političke, naučne, kulturne i druge elite, da genocid koji se desio nije za negaciju, marginalizovanje i vređanje žrtava, već da je ratni zločin koga se treba stideti i na nivou države pokazati pokajanje i spremnost da se u budućnosti to ne ponovi. Takav odnos bio je produkt veličanja ratnih zločinaca i propagiranja lažnih vrednosti i ideala koji su predstavljali sastavni deo nakaradne politike Slobodana Miloševića i određenih desničarskih organizacija koje i danas aktivno deluju u Republici Srbiji. U takvim okolnostima, teško se bilo usuditi izneti drugi stav, mi- šljenje i sud, u odnosu na vladajući stav i politiku koja je do tada bila aktuelna i opšteprihvaćena. Moralo se početi od nule, što znači da su i političari i predvodnici NGO sektora, kao i svi drugi relevantni faktori morali oprezno i sveobuhvatno prići ovom složenom i velikom problemu. S jedne strane, pretio je rizik od potpunog političkog fijaska i marginalizacije u društvu, a sa druge strane, bojaznost za sopstveni život i živote članova pordice. U zemlji u kojoj su ubijani politički neistomišljenici, novinari i borci za ljudska prava, teško je bilo krenuti drugim putem, putem koji je zna- čio raskidanje veza sa vrednostima iz bliske prošlosti, odnosno putem normalne budućnosti. Jedna od ključnih poruka svim onim koji su hteli

33 odstupiti od dotadašnje politike i sistema vrednosti, bilo je i ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića. Pravni haos i narušena bezbednost, odgovarali su pojedinim političkim činiocima, onim koji su Ratka Mla- dića i Radovana Karadžića smatrali herojima, a ne ratnim zločincima i ubicama. Ipak, u Srbiji se moralo krenuti drugim putem, putem demokratije i novog sistema vrednosti. Po sređivanju haosa koji je vladao u državi posle pada režima Slobodana Miloševića i ubistva prvog demokratskog premijera, odnosi u društvu su se polako počeli menjati. Nakon deset godina od genocida u Srebrenici, jazovi mržnje i nacionalizma počeli su se smanjivati, što je stvorilo dobre uslove da se otvore pitanja koja se do tada nisu smela pomenuti, i o kojima se pričalo u strogoj tajnosti. U tim novim odnosima počinje se slobodnije pričati o ratnim zločinima koji su izvršeni tokom rata devedesetih godina, gde u prvi plan dolazi i genocid koji je izvršen u Srebrenici. Prvi predlog rezolucije Skupštini Republike Srbije podneli su 2005. godine u ime nevladinih organizacija Nataša Mićić (GSS) i Žarko Ko- rać (SDU). Oni su tražili osudu genocida u Srebrenici i priznavanje po- činjenog zločina, kao način da se distancira od zločina. Tim povodom, poslanici su se složili samo u tome da rezolucijom treba osuditi sve ratne zločine. Takav odnos pokazivao je i dalje snažan uticaj politike iz pošlosti i neiskrenu nameru da se oda poštvanje žrtvama u Srebrenici, odnosno da se na delu pokaže novi demokratski potencijal Republike Srbije. Nakon prvog pokušaja, Demokratska stranka i Srpski pokret obnove podneli svoj predlog rezolucije. Potom, predsednik Srbije Boris Tadić je posle presude Međunarodnog suda pravde u Hagu 2007. godine pozvao Narodnu skupštinu da usvoji deklaraciju kojom će se nedvosmisleno osuditi zločin u Srebrenici. Na to je Liberalno demokratska partija dostavila svoj “Predlog deklaracije o obavezama državnih organa Republike Srbije u ispunjavanju odluka Međunarodnog suda pravde”, tražeći da Srbija kroz pravni sistem i postupanje državnih organa “jasno

34 osudi svako poricanje genocida u Srebrenici”. Liga socijaldemokrata Vojvodine i Savez vojvođanskih Mađara ponudili su svoj predlog, sma- trajući da “odnos prema Srebrenici određuje budućnost zemlje, i da će na taj način predstavnici Narodne skupštine Srbije odati poštu srebre- ničkim žrtvama i iz njihovog stradanja izvući trajnu pouku o pogubnim posledicama etnonacionalizma, ratnog huškaštva i slepog i nekritičkog ‘patriotizma’. Nakon tri godine od presude Međunarodnog suda pravde i poziva predsednika Republike Srbije Borisa Tadića Narodnoj skupštini da usvoji deklaraciju kojom će nedvosmisleno osuditi ratni zločin u Sre- brenici, Narodna skupština Republike Srbije je 31. marta 2010. godine nakon više od dvanaest sati rasprave, usvojila Deklaraciju kojom osuđuje zločin nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine. Ovo je bila istorijska odluka za Republiku Srbiju, iako je Deklaraci- ja usvojena samo sa dva glasa više, uz namerno i ciljno izbegavanjem pravne kvalifikacije „genocid“, i pored toga što Konvencĳa o genocidu jasno definisala genocid kao “bilo koje delo počinjeno s namerom da uništi, u celini ili delimično, nacionalna, etnička, rasna ili verska grupa”, što je bio slučaj sa genocidom u Srebrenici.

Deklaracija o Srebrenici između potreba i stvarnosti Samo donošenje Deklaracije o Srebrenici pokazalo je da ona nije plod konsenzusa i stvarnog odnosa srbijanskog društva prema genocidu, već da ona predstavlja plod pristiska od strane međunarodne zajednice i potrebu na putu ka evropskim integracijama. Od 149 narodnih poslanika koji su bili u skupštinskoj sali prilikom glasanja o Dekla- raciji, za Deklaraciju je glasalo 127 narodnih poslanika, protiv je bio 21, dok jedan poslanik nije glasao. Poslanici opozicije verovali su do poslednjeg momenta da vladajuća koalicija neće imati većinu, što se umalo i obistinilo, obzirom da je većina postignuta uz samo dva glasa

35 više. Za Deklaraciju su glasali poslanici liste „ Za evropsku Srbiju“, G17 plus, SPS - PUPS- Jedinstvena Srbija i poslanici poslaničkog klu- ba nacionalnih manjina, dok za ovaj dokument nisu glasali poslanici DSS i Nove Srbije. Poslanici SNS-a, SRS-a i LDP-a nisu glasali za Deklaraciju o Srebrenici. Slika podrške u parlametnu nije bila refleksija stvarnosti i stanja u narodu. Veliki broj pristalica koalicije SPS - PUPS - Jedinstvena Srbija smatrao je, da je to bila pogrešna odluka njihovih stranaka i koalicije. Okosnica koalicije SPS – PUPS – Jedinstvena Srbija bila je stranka SPS, inače stranka Slobodana Miloševića, a glavni koalicioni partner u ovoj koaliciji bila je stranka Dragana Markovića Palme, koji je prve po- litičke korake počeo osnivanjem stranke sa Željkom Ražnjatovićem Ar- kanom. Zbog toga je bilo jasno što pristalice ove koalicije nisu bile za Deklaraciju. I za pristalice ovih stanaka i za ostale građane bilo je začu- đujuće da navedenu Deklaraciju donose one stranke koje su se najviše zalagale za ideju „Velike Serbije“, tj. ideju koja je bila osnov ideologije Slobodana Miloševića. Međutim, prilikom donošenja Deklaracije pa- žnja je bila usmerena na lične i partijske interese, uz zanemarivanje ideologije i volje članova i simpatizera, uz postavljanje jasnih zamki koje su uočene odmah prilikom usvajanja Deklaracije o Srebrenici. Zbog toga, jasno je bilo da se radi o podvali koja se koristi za zamajavanje međunarodne javnosti i samih žrtava genocida. LDP nije glasao za Deklaraciju, dok je većina njegovih članova i simpatizera smatrala da je LDP trebao podržati ovu Deklaraciju ma koliko god ona imala nedostataka. Opozicija je bila kategorična, dok vladajuća koalicija koja je donela ovu Deklaraciju nije imala jasna obrazloženja i kao da se pravdala narodu za takvu odluku. Tako su poslanici vladajuće koalicije navodili da je donošnje Deklaracije dobra osnova da parlamenti drugih država osude zločine počinjene nad Srbima. Takav odnos pokazivao je neiskre- ne namere i dela parlamentaraca koji su glasali za Deklaraciju. Ovde je do izražaja došao praktični a ne ljudski odnos, koji se pokazao odmah

36 nakon donošenja ove odluke. Iza odluke su se krile prave želje i pravi odnosi perfidne politike tadašnje vladajuće koalicije. Takođe, oni koji glasali za usvajanje Deklaracije, kao da su se odmah pokajali. Tome u prilog govori i činjenica da su odmah kategorički naveli da se preuzima odgovornost, ali ne i krivica za genocid u Srebre- nici i da će se pred narodnim poslanicima ubrzo naći druga deklaracija kojom će biti osuđeni zločini nad Srbima. Dovođenje u vezu pojmova i događaja koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka i zajedničkih vrednosti, pokazivalo je neiskrenost i negiranje genocida u Srebrenici. Pre donošenja Deklaracije, za vreme skupštinskog zasedanja i posle njenog donošenja, pokazalo se pravo stanje u Srbiji i odnos prema genocidu u Srebrenici. Skupštinska većina postignuta više formalno nego suštinski, što su pokazale i izjave onih koji su doneli ovu Deklaraciju i onih koji su bili protiv ili koji uopšte nisu glasali, odavali su još više negativan utisak prema genocidu i žrtvama. To je bio veoma važan trenutak da pojedinci i kolektiviteti pokažu svoje demokratske kapacitete, odnosno svoju opterećenost prošlošću i nesposobnost da krenu u novu budućnost. Da se nije iskreno i ozbiljno pristupilo u donošenju Deklaracije o Srebrenici, govori i činjenica da je iz teksta Deklaracije izostavljena reč genocid. Razlog zbog čega je to učinjeno nije nikada naveden, me- đutim, možemo zaključiti da je to učinjeno iz razloga da se minimizira genocid u Srebrenici, odnosno da se da do znanja srebrenički masakr ne ispunjava elemente genocida. Međutim, predstavnici vlasti koji su doneli ovaj dokument ipak su trebali biti svesni činjenice da genocid koji se desio u Srebrenici sadrži sve elemente genocida koji su navedeni prema važećoj pravnoj definiciji Konvencije o sprečavanju i kažnjava- nju zločina genocida iz 1948. godine. Da se tada bolje pristupilo rešavanju ovog pitanja, danas bi možda imali manju podeljenost u javnosti i manje negiranje srebreničkog genocida. Stvari koje tada nisu postavljene adekvatno i danas „tumaraju po mraku prošlosti i budućnosti“, tražeći svoj pravi put i svoje mesto.

37 Zbog toga, i posle dvadeset godina u Republici Srbiji i dalje imamo podeljenost u narodu Srbije o genocidu u Srebrenici, gde se javljaju problemi koji nas kao državu i društvo uvek vraćaju iz početka, u neka smutna vremena. Političke stranke Srba iz Bosne i Hercegovine bile su protiv dono- šenja ove Deklaracije osuđujući njeno donošenje, uz konstataciju da je ona nekorisna u procesu pomirenja i normalizacije odnosa. Evropska unija pozdravila je usvajanje deklaracije o Srebrenici u Skupštini Republike Srbije, uz zapažanje da je to važan korak u suo- čavanju sa bliskom prošlošću. Ketrin Ešton, visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbednost, i Štefan File, evropski komesar za proši- renje i politiku prema susedima, u zajedničkoj izjavi naveli su da usvajanje Deklaracije nije važno samo za Srbiju već da je to ključ pomirenja za ceo region. Tadašnji Izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Jelko Kacin iz- neo je kritike na račun Deklaracije. Kacin je naveo da “inicijativa pre- sednika Srbije Borisa Tadića zaslužuje sve pohvale, ali da je njegov dodatni predlog o deklaraciji zbunio srpsku i evropsku javnost”. Takođe, Kacin je naveo da “Rodbina žrtava genocida u Srebrenici ne doživljava ovu deklaraciju kao iskren gest”. On takođe smatra da je Deklaracija o Srebrenici “samo polovina poruke, jer se sprema još jedna”, kao i da “Srbija ima političke kapacitete za još snažniju osudu srebreničkog genocida, što bi bilo od koristi i Sarajevu i Banjaluci”.

Pravni osnov za donošenje Deklaracije i njena sadržina Kao pravni osnov za donošenje Deklaracije o Srebrenici, Narodna skupština Republike Srbije uzela je Ustav Republike Srbije po kojem su ljudski život i dostojanstvo neprikosnoveni. Pored Ustava RS, kao najvišeg pravnog akta, kao pravni osnov za donošenje Deklaracije o Srebrenici uzete su se i norme međunarodnih dokumenata, i to: Univerzalne deklaracije Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima, Pakta

38 o građanskim i političkim pravima, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Dopunskih protokola iz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih i nemeđunarodnih oružanih sukoba, Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i Statuta Međunarodnog krivičnog suda. Kao pravni osnov na kraju se navodi i presuda Međunarodnog suda pravde, glavnog pravosudnog organa Ujedinjenih nacija, doneta u spo- ru po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore 26. februara 2007. godine. Imajući u vidu da je navedenom presudom Međunarod- nog suda pravde Srbija sebi postavila zadatak da preduzme delotvorne korake radi obezbeđenja punog poštovanja svojih međunarodnih obaveza, uključujući punu saradnju sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, Srbija je donela i Deklaraciju o Srebrenici. Na osnovu člana 99. stav 1. tačka 7. Ustava Republike Srbije i člana 136. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije (“Službeni glasnik RS”, broj 14/09 - Prečišćeni tekst), Narodna skupština Republike Srbije, na Trećoj sednici Prvog redovnog zasedanja u 2010. godini, odr- žanoj 31. marta 2010. godine, donela je Deklaraciju narodne skupšti- ne Republike Srbije o osudi zločina u Srebrenici. Prema Deklaraciji narodne skupštine Republike Srbije o osudi zlo- čina u Srebrenici: 1. Narodna skupština Republike Srbije najoštrije osuđuje zločin iz- vršen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici jula 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, kao i sve društve- ne i političke procese i pojave koji su doveli do formiranja svesti da se ostvarenje sopstvenih nacionalnih ciljeva može postići upotrebom oru- žane sile i fizičkim nasiljem nad pripadnicima drugih naroda i religija, izražavajući pri tom saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se spreči ova tragedija. 2. Narodna skupština Republike Srbije pruža punu podršku radu dr- žavnih organa zaduženih za procesuiranje ratnih zločina i za uspešno

39 okončanje saradnje sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, u čemu naročitu važnost ima otkrivanje i hapšenje Ratka Mladića radi suđenja pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za biv- šu Jugoslaviju. 3. Narodna skupština Republike Srbije poziva sve nekadašnje su- kobljene strane u Bosni i Hercegovini, kao i drugim državama bivše Jugoslavije, da nastave proces pomirenja i jačanja uslova za zajednički život zasnovan na ravnopravnosti nacija i punom poštovanju ljudskih i manjinskih prava i sloboda, da učinjeni zločini više nikada ne bi bili ponovljeni. 4. Narodna skupština Republike Srbije izražava očekivanje da će i najviši organi drugih država s teritorije bivše Jugoslavije na ovaj način osuditi zločine izvršene protiv pripadnika srpskog naroda, kao i da će uputiti izvinjenje i izraziti saučešće porodicama srpskih žrtava. Ovu Deklaraciju objaviti u „Službenom glasniku Republike Srbije“. RS broj 6 Struktura Deklaracije ukazuje na na šturo odavanje počasti žrtvama i minimiziraja izvinjenja porodicama ubijenih ljudi. Lažna objektivnost i naizgled pravnička forma dokumenta deluju arogantno, distancirano i ponovo dokazujući nedostatak empatije, koja je suštinska za iskreno i autentično izvinjenje. Na kraju Deklaracije, navodi se očekivanje Narodne skupštine Re- publike Srbije da će najviši organi drugih država s teritorije bivše Ju- golsavije osuditi zločine izvršene protiv pripadnika srpskog naroda i njihovim porodicama izraziti saučešće i izvinjenje. Na ovaj način sre- breničke žrtve i genocid u Srebrenici izjednačeni su sa zločinima koji nisu imali elemente genocida i koji nisu izvršeni na način kako je to učinjeno prema srebreničkim žrtvama. Genocid u Srebrenici ne može se mešati ni sa čim i nikada se ne može učiniti izvinjenje ako se vrši na ovaj način. Takođe, navedenoj kvalifikaciji nije bilo mesta u već dovoljno siromašnoj i oskudnoj Deklaraciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Ako je već htela da da svoje mišeljenje i svoj sud u odnosu

40 na srpske žrtve Narodna skupština Republike Srbije je to trebala učiniti posebnom deklaracijom, a ne na još jedan način relavitizirati genocid u Srebrenici i sve ono što je nastalo kao produkt toga.

Odnos prema genocidu u Srebrenici posle Deklaracije o Srebre- nici Bez obzira na Deklaraciju o Srebrenici koju je usvojila Skupština Srbije, odnos prema tom genocidu i uopšte, prema prošlosti iz devedesetih, ostaje glavna prepreka za normalizaciju u regionu, ali i u Sr- biji. Iako je dinamika u regionalnim odnosima intenzivirana, suštinska normalizacija nije moguća bez precizne dijagnoze onog šta se zbilo na prostorima bivše Jugoslavije. Ako ovaj proces budemo posmatrali kroz navedenu Deklaraciju, slobodno možemo reći da nije na adekvatan na- čin ispoštovana ni suština, ni forma. Iz tih razloga Deklaracija nije u biti ni zaživela, niti je ozbiljno shvaćena. Možda je u datom trenutku poslužila kao manji politički marketing prema Evropskoj uniji, ali je sve na tome ostalo. Danas, posle dvadeset godina od genocida u Srebrenici, i dalje nisu pokazani jasni odnosi prema ovom genocidu. Zabrinjava brojnost onih koji o genocidnim zločinima u Srebrenici govore i pišu pod motivom relativiziranja, opravdavanja, prebacivanja odgovornosti, prikrivanja zločina, zaborava, iskrivljenog predstavljanja. Ako uzmemo izjave po- litičkih prvaka, videćemo da i dalje ne postoji konsenzus i saglasnost o osudi genocida. Pojedini desničarski pokreti objavljuju određene brošu- re putem kojih pokušavaju negirati genocid u Srebrenici i izneti neistine i laži. Neretko se dešava da se na sportskim borilištima uzvikuju slogani “nož, žica, Srebrenica”, aludirajući na genocid koji se desio u Srebreni- ci. Kod jednog dela stanovništva imamo toliko iskrivljenu svest da se o ovom ratnom zločinu govori sa ponosom i veličanjem ratnih zločinaca. Međutim, bez obzira ne sve, i na veoma čest negativan odnos javnosti prema genocidu u Srebrenici, odnosi u srbijanskom društvu se

41 ipak menjaju. Otvara se novo polje bošnjačko-srpskog dijaloga, koje će sigurno dovesti do rešenja mnogih otvorenih pitanja i rešavanja nereše- nih pitanja iz prošlosti.

Zaključna razmatranja Genocid u Srebrenici jeste i ostaće trajna trauma za sve sadašnje i buduće generacije, jer predstavlja najmasovniji zločin počinjen u ratovima tokom devedesetih godina na području bivše Jugoslavije. Sva- ka nova presuda u Haškom tribunalu donosi nove detalje i otkrivaju razmere tog strašnog zločina koji se desio 1995. godine. Proteklo je punih 20 godina planskog ubistva dela bošnjačkog stanovništava koje je živelo na tom području Bosne i Hercegovine. Prenošenje činjenice o negativnostima genocida na buduće generacije posebna je obaveza svih relevantnih činioca, zbog toga što se i dalje nije promenila svest i odnos velikog broja građana Republike Srbije. Zbog genocida u Srebrenici, u Srbiji se mora pokazati jasno kajanje, i na sistemski i institucionalni na- čin podizati svest građana o njegovim negativnim posledicama. Tamna prošlost je često pogubna za državu i stanovništvo države koja se dovodi u vezu sa počinjenim genocidom, zbog čega se uvek stavlja akcenat na pitanje njene prošlosti, a posebno njene budućnosti. Oslobađanje od vela genocida biće težak i dugotrajan proces za Republiku Srbiju, sa kojim se ona mora boriti svim dozvoljenim sredstvima. Posebna se te- žnja mora staviti na razvijanje svesti kod mlađih naraštaja, da su ratni zločinci ubice, monstrumi, kukavice i izvršioci najtežeg međunarodnog zločina koji se nikada više ne sme ponoviti. Plansko negiranje izvršenog genocida, može nas dovesti do zaključ- ka da je genocid planski izvršen, ali i da postoji otvorena mogućnost da se on ponovo izvrši. Zbog toga, u budućnosti Srbija mora usvojiti novu Deklaraciju o Srebrenici, kojom se mora izbeći plansko negiranje, i jasno pokazati odnos prema genocidu koji se dogodio u Srebrenici. U svojoj budućoj politici, i međunacionalnim odnosima koji neće biti

42 usmereni ka mogućim ratnim sukobima i izvršenju novih genocida, Sr- bija, kao lider u Regionu, koja teži članstvu u EU, mora prva pokazati svoj jasan odnos, svoj demokratski potencijal i međunarodni kapacitet. Republika Srbija je delimično ispunila i svoju moralnu hipoteku, jer je uhapsila ratne zločince Ratka Mladića i Radovana Karadžića, po- činioce ratnih zločina u Bosni, i direktnog komandanta pri izvršenju genocida u Srebrenici. To je dobar korak ka pomirenju i prevazilaženju problema iz prošlosti, ali sigurno ne i dovoljan. Hapšenjem ratnih zloči- naca budi se i dalja nada, da će se korak po korak, veoma loš odnos prema samom genocidu i žrtvama genocida promeniti, i da će se u buduć- nosti uspostaviti međinacionalni dijalog i saradnja na najvećem nivou. Sa porastom svesti, osudom ratnih zločinaca, i usvajanju evropskih vrednosti, doćiće i do uspostavljanja međunacionalnog dijaloga i saradnje. Zemlje bivše Jugoslavije, pre ili kasnije moraju shvatiti da se odnosi na Zapadnom Balkanu ne mogu stabilizovati bez njihovog udruživa- nja i saradnje na svim nivoima. Zbog nacionalne i verske izmešanosti na ovom prostoru, nikada više ne mogu vladati ideje o ubijanju, pro- ganjanju i asimilovanju brojčano manjeg stanovništva, odnosno svojih sugrađana druge verske i nacionalne pripadnosti. Deklaracija o Srebrenici koja je doneta 2010. godine, može poslužiti kao dokument koji će u budućnosti poslužiti kao primer kako ne treba donositi deklaracije o jednom ratnom zločinu navedenih razmera i posledica, i kao dokumet koji će poslužiti kao osnov da se nešto promeni što u prošlosti nije bilo dobro i realno. Političke trgovine, ustupcu, i postizanje određene forme, ne smeju biti smernice u rešavanju ovog složenog problema. Takva praksa se mora napustiti i prevazići donošenjem nove Deklaracije o osudi genocida u Srebrenici, uz preduzimanje konkretnih mera u praksi, gde će se jasno pokazati kajanje zabog ovog zločinačkog i sramnog čina. Nove generacije ne smeju biti operećene reliktima prošlosti, ali nikada ne smeju zaboraviti genocid u Srebrenici. Zaborav zanči stvaranje uslova za novi genocid. Zbog toga, kroz obrazovni sistem i institucije

43 sistema o ovom genocidu mora se izneti istina, osuda i jasan stav da je genocidna politika deo loše prošlosti, a da su saradnja, udruživanje i poštovanje različitosti vrednosti nove budućnosti. Politički motivi tumačenja genocidnih zločina u Bosni i Hercegovi- ni, posebno u Srebrenici treba da imaju naročitu pažnju naučne, stručne i šire javnosti. Na taj način živeće i Srebrenica, bez obzira na fiktivne deklaracije, lažna izvinjenja i licemerne politike.

Summary The author analyzes the works of the Declaration on Srebrenica which is by the Assembly of Republic of Serbia adopted in 2010, based on the judgment of the International Court of Justice. Special emphasis is laid on the relationship of public and political elite of the Republic of Serbia towards the genocide that occurred in Srebrenica, in fact, whether the Declaration on Srebrenica is adopted because of meeting the mere form and the need on its own way towards the Euro-Atlantic integrati- on, or is it a product of the real circumstances, regret and respect for the victims of genocide. Twenty years later of Genocide in Srebrenica, its denial, calculating terms, the division of the public, and non-existence of a clear and sincere intention to put an end to the genocidal behavior, the question is, what reality is and what the need is of the Republic of Serbia, have we as a country matured to understand and admit our mi- stakes in the past, with the determination that they never happen again, or have we remained at the same level with the same consciousness and ideology, which in the future may produce some new genocide. Key word: Genocide, Declaration on Srebrenica, local genocide, International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia

44 KORIŠĆENA LITERATURA 1. Bećirević, E., Na Drini genocid, Buybook, Sarajevo, 2009. 2. Čekić, S., Genocid u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 1997. 3. Dimitrijević, V., Genocid- ta magična reč, Peščanik, 2012, dostupno na: http://pescanik.net/genocid-ta-magicna-rec 4. Karačić, D., Banjeglav, T., Govedarica, N., Revizija prošlosti – Politika sećanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji od 1990. godine, Fridrich Ebert Stiftung, Sarajevo, 2012. 5. Međedović, S., Odbrana identiteta, Matica Bošnjaka, Novi Pazar, 2013. 6. Mulagić, E., Negiranje genocida nad Bošnjacima, Institut za istra- živanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univer- ziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014. 7. Muslimović, F., Moralne, političke i vojne strane genocida u Sre- brenici, Gračanički glasnik, Gračanica, 2015. 8. Simović, M., Simović, M, V., Genocid u međunarodnom krivič- nom pravu i krivičnom pravu Bosne i Hercegovine, Anali pravnog fakulteta u Zenici, Zenica, 2005. 9. Usvajanje Deklaracije Narodne Skupštine Republike Srbije o osudi zločina u Srebrenici (stenografske beleške), Inicijativa mladih za ljudska prava, Beograd, 2010. 10. Zwaan, T, Srebrenica: Od poricanja do priznanja, O etiologiji i genezi genocida i drugih masaovnih zločina usmerenih protiv određenih grupa, Helsinški odbor ljudskih prava u Srbiji, Beo- grad, 2005.

45 Lapandić, Nermin

J E D A N A E S TA FA Z A G E N O C I D A U BOSNI I HERCEGOVINI

Sažetak rada Genocid u Bosni i Hercegovini prošao je do sada svih 10 poznatih faza, a poricanje traje i poslije presuda Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda za područje bivše Jugoslavije u Hagu. Preživjele žrtve genocida, Bošnjaci povratnici u manji bosanskoher- cegovački entitet, često se nalaze u situacijama u kojima dominantna skupina, u čije ime je počinjen genocid, koristi zakone, političku moć ili nešto treće, kako bi uskratili njihova građanska prava. Generiranje diskriminacije i poricanje genocida indiciraju na latentno održavanje genocidne namjere, čime se vjerovatnoća daljnjeg genocida trostruko povećava. U cilju iznalaženja adekvatnog modela prevencije genocida, zadatak u ovome radu je sagledavanje i analiza stanja rješavanjem trileme: da li je genocid koji je počinjen nad Bošnjacima u fazi poricanja ili su uz poricanje trenutno aktivni i elementi nekih drugih faza ili se radi o novoj 11. fazi genocida. Odgovori na postavljenu trilemu, u radu će biti predstavljeni na osnovu opisa životnih uslova preživjelih žrtava genocida, sagledava- njem suštine krivičnog djela genocida kroz pitanje nastavlja li se plansko i ciljano uništenje Bošnjaka, analizirajući postojanje destrukcija u strukturama vitalnim za njihov opstanak. Detaljnija analiza tih vitalnih struktura obuhvata sintezu indikatora o onemogućavanju ili sprečava- nju lične sigurnosti, slobode, zdravlja, dostojanstva, ekonomske egzistencije, kulture, jezika, nacionalnih osjećanja, religije, na osnovu čega

46 će se moći zaključiti postoji li ili ne kontinuirano djelovanje koje bi moglo rezultirati ponovnim istrebljenjem navedene populacije sa tog prostora. U ovisnosti o detektovanoj fazi genocida, osim pronalaženja adekvatnog modela prevencije, sekundarni cilj rada je iznalaženje načina nacoinalne i međunarodne pomoći preživjelim žrtvama genocida. Ključne riječi: genocid, faze genocida, Bošnjaci, Bosna i Hercego- vina, diskriminacija, poricanje, destrukcija.

Napomena: Mišljenja i stavovi u ovome radu ne predstavljaju služ- bene stavove intitucije u kojoj je autor uposlen, u radu je prezentiran isključivo rezultat naučnog istraživanja navedene problematike.

Uvod Genocid nad Bošnjacima, počinjen u dijelu Bosne i Hercegovine tokom oružane agresije 1992-95, zaustavljen je oslobodilačkim ope- racijama Armije Republike Bosne i Hercegovine i vojnom intervenci- jom NATO snaga u septembru 1995. godine. Međunarodna zajednica je tako postala aktivan sudionik u rješavanju bosanskohercegovačke krize, a direktnim uključivanjem u mirovni proces uspjela je zaustaviti agresiju, što je rezultirao potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. U Daytonu nije bilo rasprava o agresiji i odgovornosti za teške ratne zločine, stoga je posljedica tog izostanka ustavno uređenje koje je prihvatilo rezultate genocida i ratnih zločina, čime su uspostavljeni entiteti, čije granice uglavnom uvažavaju ratne linije razgraničenja. Tako je nametnuta pravno-politička konstrukcije koja nije u skladu s više- stoljetnim bivstvovanjem Bosne i Hercegovine. Uspostavljanjem takve

47 entitetske strukture, u jednom entitetu je nagrađen i legalizovan projekat dominacije jednog naroda nad ostalim, kao ekskluzivno pravo na ras- polagenje monopolom prinude uz efektivno provođenje nacionalne po- litičke volje, čime je ostvaren dio projekta stvaranja političko-pravnog prostora u kome se vrši suverena vlast jednog naroda, koja je proizvod vertikalne nacionalističke mitologije. U stvaranju jednog takvog etnič- kog prostora izvršena su najteža kaznena djela, koje je čovječanstvo inkriminiralo, a među njima i zločin genocida. Takvo ustavno uređenje pogodovalo je da dvadeset godina poslije oružane agresije na suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu sanirani rezultati genocida i „et- ničkog čišćenja“, u mjeri kojoj je to moguće. Na postojanje teških ratnih zločina počinjenih u Republici Bosni i Hercegovini u periodu 1992-95. ukazivali su mnogi domaći i strani mediji, ali i izvjestitelji UN-a, međutim tek nakon prvih sudskih presuda potvrđeno je da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid. U članu 1. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, definirano je da zločin genocida predstavlja zločin po međunarodnom pravu bez obzira da li je izvršen za vrijeme rata ili mira. „Genocidom se smatra bilo koje od navedenih djela učinjenih u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve: a) ubistvo članova grupe; b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe; c) namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja; d) mjere uperene na sprečavanje rađanja u okviru grupe; e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.”1

1 “Službeni vesnik Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ”, br. 2/1950. član 2. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

48 Treba naglasiti da je u skoro identičnom obliku krivično djelao genocida propisano u krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine, međutim da bi upotpunili predmet istraživanja ovoga rada, potrebno je prisje- titi se nekih posebnih elemenata ovog krivičnog djela, na koje je od utemeljenja pojma genocida i područja istraživanja genocida ukazivao Raphael Lemkin. To se prije svega odnosi na jedinstvenost genocida uopšte, pri čemu po Lemkinu „genocid ne znаči nužno momentаlno uništenje nаcije, osim u slučаjevimа mаsovnog ubistvа svih člаnovа nаcije. Prije je namijenjen da označi koordinirani plan različitih akcija usmjerenih na destrukciju suštinskog utemeljenja života određene nacionalne grupe, sa svrhom uništenja same grupe. Ciljevi ovog plаnа bile bi dezintegracija političkih i društvenih institucijа, kulture, jezikа, nаcionаlnog osjećаnjа, vjere i ekonomske egzistencije nаcinalne grupe, kаo i destrukcijа lične sigurnosti, slobode, zdrаvljа, dostojаnstvа, čаk i životа individuа koje čine nаciju.“2 Prema Lemkinu genocid može biti izvršen u dvije etape. „Prva, uni- štenje nacionalnog obrasca potlačene grupe, a druga, nametanje nacionalnog obrasca tlačitelja.“3 Presude međunarodnih i domaćih sudova potvrđuju da je genocid počinjen nad Bošnjacima, ne samo u Srebre- nici nego i u Doboju4 i Foči.5 Osim presuda „veliki je broj dokaza,

2 Raphael Lemkin, AXIS RULE IN OCCUPIED EUROPE, The Law book Exchange itd., New Jersey, 2005 str.79 3 Ibid, str:79 4 Vrhovni sud Düsseldorfa (Njemačka) 1997., prvi put je pravosnažno potvrdio genocid u BiH, u postupku protiv Nikole Jorgića za njegovo učešće u masakru u Doboju. Presudom se kvalifikuje da su ti zločini bili čin genocida, što predstavlja prvu sudsku potvrdu genocida u BiH. Odbijanjem Jorgićeve žalbe na presudu 2007. godine Evropski sud za ljudska prava potvrdio je postojanje zločina genocida. Opširnije: National Case Law - Nikola Jorgic, Higher Regional Court at Dusseldorf, 26 September 1997, i European Court of Human Rights - Jorgic v. Germany Judgment, July 12 2007.; 5 U sudskom postupku u Münchenu (Njemačka) suđeno je Novislavu Džajiću koje se teretio za masakre u Foči. Vrhovni sud međutim nije mogao neupitno utvrditi da je imao namjeru počiniti genocid, te su Džajića proglasili krivim za 14 slučajeva ubojstva i jedan pokušaj ubojstva te ga osudili na pet godina zatvora. Iako su Džajića oslobodili krivnje od genocida, Bavarska sudska komora je zaključila da je u Foči 1992. počinjen genocid Opširnije: Bavarian Appeals Court, Novislav Džajić case, 23 May 1997, 3 St 20/96.

49 akademskih, obavještajnih i novinarskih analiza sa istim zaključcima. Ponavljati da je genocid u Bosni i Hercegovini bio planiran, izveden koordinirano i sa jasnom namjerom kako na političkom i vojnom vrhu, tako i na najnižim nivoima, čini se ponavljati ono što je očigledno.“6 Stoga će u ovome radu fokus istraživanja biti na drugoj etapi izvrše- nja genocida, ”nametanje nacionalnog obrasca tlačitelja” analiziranjem postupaka koji se sastoji u poduzimanju različitih radnji upravljenih na: destrukcije struktura vitalnih za opstanak Bošnjaka u entitetu Republika Srpska (dalje: entitet RS), potpuno ili djelomično uništenje povratnika Bošnjaka u tom dijelu Bosne i Hercegovine, s aspekta prava te skupine na nesmetano, slobodno bivstvovanje i egzistenciju.

DESTRUKCIJE STRUKTURA VITALNIH ZA OPSTANAK BOŠNJAKA Nažalost genocid nije okončan 11. jula 1995. godine, njegove posljedice i rezultati lahko su uočljivi i danas. Prisutni su različiti oblici destrukcija i negiranje genocida. Preživjele žrtve genocida i njihova djeca bore se za svoja osnovna ljudska prava, od prava na imovinu, prava na ličnu slobodu i sigurnost, prava da ne budu podvrgnuti ponižavajućem tretmanu, prava na obrazovanje, ali i druga osnovna ljudska prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegiovine. Nakon ratnog uništenja nacionalnog obrasca koji je bio zasnovan na multietničkoj participaciji i ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini, uslijedila je mirnodopska destrukcija suštinskog utemeljenja života Bošnjaka povratnika u entitet RS.

6 Edina Bećirević, Genocid u istočnoj Bosni1992-1993, Buybook Sarajevo, 2009, str.20

50 Sigurnosne, političke i društvene destrukcije “Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, sem prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom”7. “Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti.”8 Niko ne može biti lišen slobode osim u tačno propisanim uslovima. Aneksom 7 - Sporazuma o izbjeglim i prognanim, Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Republika Bosna i Hercego- vina i njeni entiteti: Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska između ostalog dogovorile su da će stvoriti uslove za siguran povratak čime je predviđena reparacija posljedica „etničkog čišćenja“. Dalje je dogovoreno da će strane stvoriti uslove za siguran povratak, “bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naro- čito zbog njihova etničkoga podrijetla, vjeroispovijedi ili političkoga uvjerenja”. Navedene strane u cilju izgradnje povjerenja bile su dužne “opozvati sve domaće pravne propise i administrativne mjere s diskri- minirajućim namjerama ili učincima”, ”otpustiti ili premjestiti, ako je to pogodno, osobe iz vojnih, paravojnih i policijskih snaga, te javnih službenika odgovornih za ozbiljna kršenja temeljnih prava osoba koje pripadaju etničkim ili manjinskim skupinama. ”Vlada Republike Srp- ske, na sjednici 15. decembra 2003, osnovala je Komisiju za istraživa- nje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. kao privremeno radno tijelo. Iz Izvještaja radne grupe za Srebrenicu, koja je formirana da utvrdi broj i identitet osoba koje su učestvovale u događajima u i oko Srebrenice u vrijeme počinjenja genocida nad Bošnjacima “UN sigurnosne zone Srebrenica”, Komisija je „ustanovila učešće 19.473 pripadnika Vojske Republike Srpske i Ministarstva odbrane, te Ministarstva unutrašnjih poslova u srebreničkim događajima, od ukupno 25.083 pripadnika ovih formacija“. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri su počinitelji ili saizvršioci genocida u Srebrenici spremni na izgradnju kapaciteta dr- žave ili su spremni na opstrukciju Države i nastavak politike “etničkog

7 Član 2. Evropske konvencije o ljudskim pravima 8 Član 5. Evropske konvencije o ljudskim pravima

51 čišćenja”, politike secesije i uništenja Bosne i Hercegovine. Posebno je otežavajuća okolnost što je ustavno uređenje zamijenjeno dekretom, a nisu napravljene demokratske pretpostavke za demokratizaciju odnosa. Komplikovanost i manjkavost ustavnih rješenja pokazale su se kao idealno sredstvo za opstrukciju ali i za održavanje ratne stečevine, odnosno košristi se kao sredstvo za zamajavanje, beskrajno odlaganje odluka, blokiranje rada glavnih institucija sistema u ime “svetog nacionalnog interesa” na svim nivoima vlasti. Implementacija Aneksa 7. nije prihvaćena od strane onih u čije ime je počinjen genocid. Prvi povratnici u entitet RS napadani su vatrenim oružjem i bombama, tako su 1997, u naselju Križevići, općina Zvor- nik, minirane sve bošnjačke kuće. Dana 19. maja 1999. godine izvršen je oružani napad na Bošnjake u naselju Tarevci, općina Modriča. Tom prilikom je bačeno nekoliko bombi na povratnike Bošnjake, bilo je više povrijeđenih lica i pričinjena je velika materijalna šteta, a intervenirale su vojne jedinice za Stabilizaciju međunarodne zajednice (SFOR). U periodu od 24. do 27. jula 2000. godine, u mjestu Janja općina Bijeljina, zapaljeno je pet kuća čiji su vlasnici Bošnjaci, a više ih je kamenovano, na što su ruski pripadnici SFOR-a aplauzima podržavali počinioce. Na području Vlasenice, 11. jula 2001. godine, vatrenim oružjem (snajpe- rom) ubijena je šesnaestogodišnja povratnica Meliha Durić dok je boravila u vlastitoj kući. U Bratuncu su 2002. godine u bombaškom napadu ubijena dva povratnika Bošnjaka. Izneseni primjeri su samo neki od slučajeva.9 Presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu iz februara 2007. godine, kao počinitelji genocida u Srebrenici nad Bošnjacima navedeni su policija i vojska RS-a. Vjerovatno je to razlog što policija entiteta RS ima specifičan odnos prema Bošnjacima. O tom odnosu najbolje svje- doče izjave Ramiza Salkića, koji je u svojstvu Potpredsjednika Narodne skupštine Republike Srpske, 2013. godine postavio pitanje u Skupštini

9 Opširnije o navedenim događajima: http://www.rijaset.ba/index.php?option=- com_content&view=article&id=14702:muftija-tuzlanski-o-povratku-u-srednje-podrinje-i-posavinu&catid=40

52 RS-a, upoređujući dva slučaja u kojima je policija zauzimala različit – diskriminatorni pristup prema Bošnjacima. Naime, kada su porodice žrtava genocida pokušale da obilježe godišnjicu stradanja u Kravici, policija entieta RS im je to onemogućila pod izgovorom da “upadaju na privatni prostor.“ “Policija je tom prilikom upotrijebila silu, a ne zna se ko je zatražio da se zaštiti taj privatni posjed. Kako to da policija ne šti- ti privatni posjed Fate Orlović u Konjević-Polju, već asistira vjerskim službenicima kada upadaju u taj privatni posjed? Zar to nije neka vrsta cinizma?“10 Jedan od razloga ovakvog postupanja policije sigurno je i kadrov- ska popunjenost Ministarstva unutrašnjih poslova entiteta RS-a (dalje:- MUP entiteta RS). Na kraju 2013. godine u MUP-u entiteta RS-a bilo je zaposleno 6.325 Srba ili 92,8%, 373. Bošnjaka ili 5,4% i 74. Hrvata ili 1%, dok je iz reda ostalih uposleno njih 42 ili 0,6%. Evidentan je diskriminatorni pristup u zapošljavanju u MUP-u entiteta RS prema Bošnjacima. Prema Ustavu BiH i principu konstitutivnosti svih naroda na cijeloj teritoriji BiH, trebalo je da nacionalna zastupljenost u svim institucijama bude u skladu s omjerom rezultata popisa stanovništva iz 1991. godine. “U Bratuncu su, primjera radi, uposlena samo dvojica Bošnjaka u tamošnjoj Stanici policije, što je malo imajući u vidu nacionalnu strukturu stanovništva.”11 Ukidanjem takozvanog obrasca P2, koji je raseljenim licima omo- gućavao da glasaju za opštinu u kojoj su živjeli 1990. godine, imalo je direktni uticaj na osipanje prije svega bošnjačkog biračkog tijela u entitetu RS, što se odrazilo na etničku strukturu entitetskih, gradskih i opštinskih skupština. Međunarodna zajednica je pokazala svoje nepot- puno podržavanje i provođenje povratka izbjeglih i raseljenih osoba odnosno Aneksa 7.

10 Izjave Ramiza Salkića u Paralamentu RS-a 06.11.2013, o istom više u Otvorenom pismu ministru unutrašnjih poslova RS ˝Čudi me da istim metodama policija ne štiti i privatnu imovinu Fate Orlović˝, opširnije: http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/ viewnewnews.php?id=53582 11 Izjave Ramiza Salkića u Paralamentu entite RS, 06-nov-2013

53 Umanjivanjem mogućnosti participiranja u vlasti impliciralo je sla- bljene legitimne političke moći Bošnjaka kao faktora u entitetu RS, što je pogodovalo direktnim učvršćivanjem rezultata genocida, što je dalje pogodovalo nametanju teških uslova života preživjelih žrtava genocida.

Opstrukcije i destrukcije u uživanju prava na imovinu “Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo dr- žave da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzi- rala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni”12 Proces povratka, odnosno vraćanje svih na svoje prijeratno prebiva- lište, u skladu s Aneksom VII, nije izvršeno u mjeri u kojoj je to bilo moguće. Veći broj Bošnjaka iz straha, ekonomskih ili nekih drugih razloga, nije se vratio u svoje prijeratno mjesto prebivališta, niti su stvo- reni uslovi za njihov povratk. Ratni ciljevi proklamovani u Odluci o šest strateških ciljeva srpskog naroda u BiH kojim se definira: Državno„ razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice, koridor između Semberije i Krajine, uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država, uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi, podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti, izlaz Republike

12 Član 1 Protokola uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Pariz, 20. III. 1952

54 Srpske na more”,13 tokom rata protiv Bosne i Hercegovine, dobrim dijelom su i ostvareni. Sistemska opstrukcija povratka Bošnjaka definisana je kao strateški cilj velikosrpskog projekta u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini do koje se došlo prilikom redefinisanja velikosrpskih ciljeva na okruglom stolu “Srpski narod u novoj geopolitičkoj stvarnosti”, održanog na Fruškoj Gori 1997. godine. Na skupu je zaključeno: „Naj- veća opasnost za opstanak i prosperitet Republike Srpske jeste Aneks 7 Dejtonskog sporazuma, tj. Sporazum o izbeglicama i raseljenim licima”.14 Biserko je ustvrdila: “Povratak Bošnjaka u RS shvaćen je kao najveća pretnja etničkoj konsolidaciji RS, što je imalo odraza i na odnos RS prema procesu povratka. Korišćene su sve mere zastrašivanja, kako bi se Bošnjaci sprečili da u većem broju ostvare povratak u RS. Isto- vremeno su preduzete i “radikalne programske i kadrovske promene u organizmu školstva, od osnovnog do visokog”, kako bi se odbranio “integritet i očuvanje svesti Srba”.15 Dakle, genocidom ostvatreni ciljevi se u manjem entitetu na razne načine pokušavaju i sačuvati pa se nastoji sistemski opstruirati Aneks VII Dejtonskog sporazuma, kako bi se ispunio prvi strateški cilj u dijelu koji se odnosi na razgraničenja od druge dvije nacionalne zajednice. Na tom putu sprečava ih imovina Bošnjaka, jer bez obzira da li su se Bošnjaci vratili ili ne, vlasnici su imovine u tim područjima, tj. vlasnici grunta. Zbog toga su vlasti entiteta RS-a pristupile drugom metodu, što je naročito izraženo kroz dva

13 Odluka o šest strateških ciljeva srpskog naroda u BiH je donesena na 16. sjednici Skupštine srpskog naroda u BiH 12. maja 1992. Godine, a objavljena u “Službenom glasniku Republike Srpske” 26. novembra 1993. godine na strani 866., broj Glasnika 22., 14 Rajko Gnjato, Geopolitička stvarnost Srba, Institut za geopolitičke studije, beograd 1997., prema Sonja Biserko, „Percepcija srpske elite dejtonske Bosne”. Dostupno na: http://www.spiritofbosnia.org/bs/volume-6-no-4-2011-october/perceptions-of-serbia%E2%80%99s-elite-in-relation-to-the-dayton-agreement/ (pristupljeno 16.02.2012.). 15 Sonja Biserko, „Percepcija srpske elite dejtonske Bosne”. Dostupno na: http://www.spiritofbosnia.org/bs/volume-6-no-4-2011-october/perceptions-of- serbia%E2%80%99s-elite-in-relation-to-the-dayton-agreement/(pristupljeno 16.02.2012.).

55 zakonska propisa i to: Zakon o premjeru i katastru16 i Zakon o porezu na nepokretnost17. Naime, 1. januara 2012. godine stupio je na snagu Zakon o porezu na nepokretnost po kojem su svi obavezani da plaćaju porez na nekretnine. I ništa sporno ne bi bilo da se tim zakonom dovodi u nepovoljan polo- žaj veliki broj osoba koje su zbog rata protjerane iz svojih prijeratnih domova. Da situacija bude teža za navedenu populaciju, zakonodavac je izmjenama navedenog Zakona, poreskom računu dao snaga izvršne isprave, što znači da usljed neplaćanja poreza na nekretnine Poreska uprava entiteta RS, može odmah pokrenuti pitanje prinudne naplate poreza ili stavljanje hipoteke na nekretnine. Tako će entitetska poreska uprava po službenoj dužnosti, zbog neplaćanja poreza stavljati hipoteku na nekretninu ili pokrenuti proceduru prinudne naplate, a velika vjero- vatnoća je da će imovina raseljenih lica biti ciljana meta. Zakonom je ustanovljena kamata za neplaćanje računa, koja se obračunava na dnevnoj bazi tako da je veoma izvjesno da usljed neplaćanja računa zbog kamate isti bude svakodnevno povećani, čime će imovina Bošnjaka koji su raseljeni izvan Bosne i Hercegovine ili imovina čiji su vlasnici i njihove porodice pobijeni i nemaju nasljednika biti ugrožena. Također, na području entiteta RS, 2013. godine započet je proces primjene novog Zakona o premjeru i katastru. Predmetnim zakonom uspostavljaju su nove zemljišne evidencije, a stare će biti brisane. Do sada su evidencije o vlasništvu vođene u gruntu, a evidencija o posjedu u katastru. Nakon implementacije Zakona postojaće samo katastarska evidencija nekretnina u kojoj će biti objedinjene sve informacije. Zašto postoji zabrinutost kada je u pitanju implementacija Zakona o premjeru i katastru, može se navesti nekoliko primjera.

16 Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske (‘’Službeni glasnik Republike Srpske”, broj: 01-1537/11 od 13. 10. 2011. godine) 17 Zakon o porezu na nepokretnost (‘’Službeni glasnik Republike Srpske”, broj: 01- 1742/08 od 05. 11. 2008. godine)

56 Prvi, je podjela zemljišta poljoprivrednog dobra “Semberija”, kada je podijeljeno oko 700 placeva srpskim izbjeglicama. Na osnovu Za- kona o povratu zemljišta (restituciji) u RS-u iz 1996. godine, izvršen je povrat državnog zemljišta Slobodanki Petrović i Dragomiru Pantiću, koji su po povratu to isto zemljište ustupili Općini Bijeljina po bagatel- nim cijenama. Ono što je zabrinjavajuće jeste činjenica da pomenutim vlasnicima nije vraćeno njihovo, već zemljište bošnjačke familije Mu- semić, na lokaciji Avdagina njiva18. Drgi primjer, je nastojanje opštinskih organa Višegrada da izvše ek- sproprijaciju kuće u Pionirskoj ulici u kojoj je spaljeno oko 60. civila, uključujući žene i djecu. Razlog eksproprijacije je navodno da na mjestu gdje je ta kuća, treba da se izgradi novi put. Iako je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio počinioce za ovaj zločin, kon- statirajući da “su lomače u Pionirskoj ulici i na Bikavcu primjeri najgorih činova nehumanosti”, lokalne vlasti Višegrada pokazuju da se radi o dobro utabanom putu uklanjanja bilo kakvih materijalnih znakova koji bi, jednom, mogli postati memorijalna mjesta sjećanja na zločine.19 Primjer treći, u selu Konjević-Polje, kod Zvornika, na privatnom zemljištu Fate Orlović, na kojemu nikada nije postojao niti jedan vjerski objekt, u toku rata, srpska pravoslavna crkva je bespravno izgradila svoj objekt, koji do sada nije uklonjen sa privatnog posjeda.20 U pogledu sticanja imovine i materijalnih uslova za egzistenciju treba istaći da značajan broj povratnika Bošnjaka u manjem entitetu živi od boračkih, invalidskih ili porodičnih penzija, dok se 2/3 ukupne po- vratničke populacije uglavnom bavi poljoprivredom. U javnom sektoru radi zanemarivo mali broj povratnika (prema nekim procjenama ispod 1% od ukupnog broja povratnika). Kolio je teško dobiti posao Bošnjaku u javnom sektoru može se sagledati kroz primjer mladog ljekara opšte

18 Opširnije: https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/269/t26919.shtml 19 Opširnije: http://balkans422.rssing.com/chan-40605644/all_p1.html (Pismo koje je Visokom predstavniku u BiH Valentinu Inzku upućeno povodom teksta profesora Davida Pettigrewa istraživača Bosansko-američkog instituta za istraživanje genocida i edukaciju. 20 Opširnije: https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/269/t26919.shtml

57 prakse dr. Nermina Džanića. Iako je postojala potreba za ljekarom u Domu zdravlja Srebrenica, nakon odrađenog pripravničkog staža, lje- karu Džaniću je 2013. godine, uoči najvećeg muslimanskog blagda- na Bajrama, uručeno rješenje o otkazu.21 Tek nakon urgencija na više mjesta vraćen je kroz mjesec dana na posao, međutim do sredine 2015. godine nije mu trajno riješen radno pravni status.

Opstrukcije i destrukcije u javnom sistemu informisanje “Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprje- čava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.”22 Na Radio-televiziji entiteta RS (dalje:RTeRS) od 514 uposlenih, samo njih 10 se izjašnjavaju da su Bošnjaci. Na sjednici Narodne skup- štine entiteta RS-a u Banjoj Luci, 23.06.2009. godine, poslanici iz reda Bošnjaka uputili su kritike na programski i kadrovski rad RTRS-a, isti- čući kada je u pitanju “program Televizije RS-a, evidentno je da su to sadržaji samo jednog naroda i da se govori o kulturi, tradiciji, religi- oznom opredjeljenju samo jednog konstitutivnog naroda i mi na takav način ne možemo prihvatiti i razumjeti poziciju javnog emitera koji bi trebao da zadovoljava interese svih populacija“.23 Nije to u skladu s ustavnim principom o konstitutivnosti naroda u tom entitetu. Stoga nije začuđujuće što nema vijesti u medijima RS-a o Tomašici masovnoj grobnici posmrtnih ostataka oko 1000 stanovnika Prijedora i okolnih mjesta ubijenih u ljeto 1992. Ni glasa na RTRS-u o Bošnjacima i Hrva- tima koji su prije nego su ubijeni bili dužni nositi bijele trake, kojima se obilježava nacionalna i religijska segregacija, kakvu Evropa ne pamti od holokausta krajem Drugog svjetskog rata. 21 Opširnije: http://www.klix.ba/vijesti/bih/salkic-trazi-od-stanica-da-sprijeci-ot- pustanje-jedinog-ljekara-bosnjaka-u-srebrenici/13080801311 22 Član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima 23 http://www.klix.ba/vijesti/bih/u-rtrs-u-od-514-zaposlenih-samo-10-bosnjaka/090623034

58 Diskriminacija djece u obrazovanju ili prisilna asimilacija djece “Niko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave država poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.”24 Postoji li prisiljavanje Bošnjačke djece da prihvate “različitosti” bez davanja mogućnosti da poznaju svoj jezik, kulturu, istoriju. Postoji li “prisilna asimilacija” što implicira iskorjenjavanje kulture i identiteta što za krajnji cilj može biti umanjenje mentalnih sposobnosti djece u školama ili eventualno odumiranja identiteta grupe? U Bosni i Hercegovini nastava u osnovnim i srednjim školama trebalo bi da se odvija na službenim jezicima: bosanski / hrvatski / srpski jezik i dva pisma (latinica i ćirilica). Međutim, u stvarnosti nastava se uglavnom sa rijetkim izuzecima25 odvija na jeziku većinskog konstitutivnog naroda na određenoj teritoriji. Tako se u entitetu RS nastava realizira na srpskom jeziku, s tim što je u dvadeset osnovnih škola uvedena nacionalna grupa predmeta, uključujući i Bosanski jezik. Zako- nom o osnovnom obrazovanju Republike Srpske propisuje se moguć- nost ostvarivanje prava na nastavu na bosanskom jeziku i izučavanje nacionalne grupe predmeta, ali na zahtjev roditelja, nacionalna grupa predmeta nije uvedena u Kamenici, Konjević-Polju – općina Zvornik te Vrbancima kod Kotor-Varoši. U septembru 2014. godine u svim ško- lama u entitetu RS vlasti su preimenovale bosanski jezik26 u “jezik boš- njačkog naroda”27 („bošnjački jezik“). 24 Član 2. Protokola uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Pariz, 20. III. 1952 25 U katoličkom školskom centru u Tuzli, nastava se odvija na hrvatskom jeziku, pored činjenice da se radi o mjestu gdje su Bošnjaci u većini. Bošnjačka djeca također pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku u navedenoj školi. 26 Toponim Orahovac je tokom agresije na RBiH prislino promijenjen u “Oraovac”. Pomenuti slučaj ukazuje na specifični planski aspekt genocida nad Bošnjacima koji ima za svrhu prislino eliminisanje tragova bosanske kulture i organizovanog ataka na bosanski jezik. Za više pogledati u Muhamed Pargan, “U ime Budućnosti im neću halaliti”. Dostupno na: http://www.vijesti.ba/kolumne-komentari/208935-IME- BUDUCNOSTI-APRIL-NECU-HALALITI.html (Pristupljeno: 15.04.2014. godine). 27 Amandmanom LXXI na Ustav Republike Srpske (“Sl. glasnik RS”, br. 21 od

59 Zašto je traženo uvođenje nacionalne grupe predmeta? 1. Bošnjačka djece uglavnom uče srpski jezik i srpsku historiju. Tako je u Srebrenici više od 400 bošnjačke djece učilo da je okupiranje ovoga grada bio otadžbinski pohod Srba i da nije počinjen genocid nad Bošnjacima. To su učila djeca čiji su roditelji žrtve genocida. U pojedinim školama u kojima je organizovana nacionalna grupa predmeta Bošnjacima predaju srpski ili srbijanski nastavnici. Tako je u osnovnoj školi u Vlasenici Bosanski jezik predavala nastavnica iz Srbije čistom ekavicom.28 2. “Sve škole, kao i druge javne ustanove i institucije u RS-u, imaju svoje krsne slave, koje se obilježavaju različitim manifestacijama, a na kojima nerijetko učestvuju i bošnjačka djeca, pod prisilom (Slučaj Osnovne škole Orahovac kod Zvornika, gdje su bošnjačka djeca tje- rana na farbanje vaskršnjih jaja). U mnogim školama se prati crkveni kalendar, kao da je riječ o vjerskim pravoslavnim školama, s rituali- ma i dekorima svojstvenim srpstvu i pravoslavlju (recitiraju se crkveni tekstovi, pjevaju svetosavske pjesme, „lome“ pogače i sl.).”29 Posebni oblici prisile zabilježeni su u Bijeljini gdje su bošnjačka djeca morala crtati ikone pravoslavnih svetaca, pjevati „Bože pravde“ i Svetosavsku

25.aprila 2002; 30/02) propisano je “Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskoga naroda, jezik bošnjačkoga naroda i jezik hrvatskoga naroda.” Zanimljivo je da je tadašnji Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, 19. Aprila 2002. godine Koristeći se ovlastima koja su mu data u članu V Aneksa 10. (Sporazum o provedbi civilnog dijela Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, sukladno kojemu je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja navedenog Sporazuma donio Odluku o izmjenama i dopunama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pa je Amandmanom XXIX promijenio član I.6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te propisao da “Službeni jezici Federacije Bosne i Hercegovine su: bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik.” 28 Opširnije: http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=articl e&id=14702:muftija-tuzlanski-o-povratku-u-srednje-podrinje-i-posavinu&catid=40 29 Izvještaj o problemima povratka u Srednje Podrinje i Posavinu, na sjednici Sabora Islamske zajednice u BiH, održanoj 7. jula 2012. Sarajevo, prenijela (MINA) 9. juli 2012 Opširnije: http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_con tent&view=article&id=14702:muftija-tuzlanski-o-povratku-u-srednje-podrinje-i- posavinu&catid=40&Itemid=220

60 pjesmu, posjećivati crkve, manastire i sl. U januaru 2012. godine, u Jakešu krštena – osvećena je osnovna škola, uz odgovarajuće dekore i ritual, kojoj su morali prisustvovati učenici bošnjačke nacionalnosti. 3. “Kod ocjenjivanja učenika Bošnjaka bilježimo dvije različite pojave. Prva je da bošnjačku djecu „puštaju“ da prolaze, bez obzira na njihovo znanje. Tako se stiče dojam da školama nije važno koliko bošnjačka djeca poznaju školskog gradiva. Posljedica takvog neprofe- sionalnog odnosa nastavnika i škole najjasnije je vidljiva na primjeru nekoliko bošnjačke djece, polaznika mekteba u Srebrenici, koji u devetom razredu osnovne škole – ne znaju pisati. Dio bošnjačke djece, koja završe osnovnu školu u RS-u, doslovno je nepismen. Za razliku od ovog pristupa, Bošnjaci u osnovnim školama u Bijeljini ponavljaju razrede, veoma je malo odlično ocijenjenih, a bošnjačka djeca nikada nisu najbolji učenici. U srednjim školama evidentno je da bošnjačka djeca ostvaruju slabije uspjehe. Stiče se dojam da je cilj onemogućiti im upis fakultet.”30 4. “Udžbenici „Priroda i Društvo“ za IV razred osnovne škole sa- drže samo jednu rečenicu u kojoj se spominje Bosna i Hercegovina. Po tim udžbenicima, RS je država, grb je samo RS-a, himna RS-a i sve drugo je samo u vezi s RS-om.”31 5. “Pristrasnost i tendencioznost srpskih nastavnika je vidljiva prilikom predavanja školskog gradiva. Na pismenim radovima riječi „nena“ i druge bosanske riječi nastavnici precrtavaju i ispravljaju u ri- ječ „baka“. Nastavnica Ljiljana Ostojić u Bijeljini bošnjačku djecu uči da je Alija Izetbegović bio profašistički orijentiran, da su ustaše i zeleni kadar fašisti, a četnici antifašisti, da Srbima i Hrvatima nije ugodno u okvirima države BiH, već žele i treba da budu sa – Srbijom i Hrvat- skom.”32

30 Ibid. 31 Ibid. 32 Op.cit.

61 Ovo su samo neki od razloga koji su bili povod da roditelji i djeca, Bošnjaci, povratnici u Konjević-Polje, 2013. godine, pred osnovnim sudovima u Banjoj Luci i Srebrenici tuže Osnovnu školu “Petar Ko- čić”, Ministarstvo prosvete i kulture entiteta Republika Srpska i entitet Republiku Srpsku zbog diskriminacije u vezi sa pravom na školovanje na maternjem jeziku. Osnovni sud u Srebrenici je donio mjeru obezbje- đenja da se djeci omogući do okončanja postupka pravo na školovanje po nastavnom planu i programu Tuzlanskog kantona, Federacija Bosne i Hercegovine. Ova mjera nikada nije provedena, da bi je naknadno Okružni sud u Bijeljini ukinuo i vratio predmet na ponovno odlučiva- nje. Osnovni sud u Banjoj Luci nikada nije zakazao bilo kakvu pravnu radnju. Odlukom Ustavnog suda BiH broj AP-1419/14 u predmetu “Konje- vić-Polje” utvrđena je povreda prava velikog broja roditelja i djece iz Konjević Polje, na suđenje u razumnog roku u smislu člana 6. Evropske konvencije za ljudska prava. Ustavni sud BiH naložio je Osnovnom sudu u Banjoj Luci i Osnovnom sudu u Srebrenici da po hitnom postupku uzmu u rad tužbe djece i roditelja iz Konjević-Polja. Ustavni sud je odlučio da je postupanje navedenih sudova u Srebrenici i Banjoj Luci klasičan primjer postupka u kojem sud nije koristio svoja ovlaštenja i dužnosti iz Zakona o parničnom postupku, a posebno odredbu kojom je propisano da je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugo- vlačenja i sa što manje troškova. Međutim, postupak već traje više od dvije godine. Ustavni sud BiH, u navedenoj odluci navodi “da redovni sudovi uopće nisu dostavili odgovore na apelaciju, dakle nisu ponudili nikakve razloge koji bi eventualno mogli opravdati neprocesuiranje tužbi koje su im podnijeli apelanti“33. Iz navedenog, evidentna je široko rasprostranjena diskriminacija djece, koja se provodi od strane škola, a podržana od institucija vlasti entiteta RS, pa se može konstatovati da se radi o sistemskom ugroža- vanju identiteta djece povratnika Bošnjaka, u procesu obrazovanja kroz jezik i pismo.

33 Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Predmet broj AP 1419/14, paraf: 28

62 Opstrukcije “Popisa 2013” i nasilno mijenjanje ličnih podataka Bošnjaka u ličnim ispravama u entitetu RS Prvi poslijeratni popis stanovništva u Bosni i Hercegovini prove- den je u periodu od 1. do 15. oktobra 2013. godine, prema stanju na dan 30. septembra 2013. godine u 24:00 sata, što se smatra referentnim datumom popisa. Rezultati popisa još nisu objavljeni, a glavni razlog je neusklađena metodologija obrade podataka, pri čemu je ključna kontrola kontingenta rezidentnih i nerezidentnih stanovnika. Iako se radi oko 5 do 6 % popisnica koje su sporne, predstavnici Vlade entiteta RS su stava da se prilikom određivanja ukupnog broja stalno nastanjenog stanovništva za svaku teritorijalnu jedinicu obavezno poštuje princip konzistentnosti rezidentnog statusa sa mjestom rada/školovanja. Ako bi se prihvatio ovaj stav Vlade entiteta RS, onda bi u ukupni broj stanovnika ušli samo oni koji se na području BiH školuju ili rade, dok svi oni koji se trenutno školuju van Bosne i Hercegovine ili rade u inostranstvu ne bi ušli u konačan zbir rezidentnog stanovništva. Prema procjenama, radi se između 300.000 i 470.000 lica, od kojih je njih cca 230.000 Boš- njaka, a više od pola u entitetu RS. Može se naslutiti razlog ovakvog stava entiteta RS-a, kojim bi se broj Bošnjaka u RS-u smanjio ispod 10%, čime bi se pripremili preduslovi za ostvarivanje Deklaracije o nezavisnosti RS-a koju je usvojila trenutno vladajuća partija aktuelnog Predsjednika entiteta RS-a. Još jedan bitan proces usmjeren protiv Bošnjaka povratnika u manji entitet, vodi se perfidno, sistemski i institucionalno. “U ličnoj dokumentaciji velikog broja Bošnjaka u RS-u (izvod iz matične knjige rođenih, CIPS-dokumenti i uvjerenju o državljanstvu) rubrike vjerois- povijest i nacionalnost su upražnjene, ili je upisano da su Srbi, ili pra- voslavci. Navodno su, nekada ranije, ovi podaci greškom izbrisani, ili izmijenjeni. Kao korektiv, općina će svakom zainteresiranom licu, na njegov zahtjev, te greške ispraviti. Međutim, najveći dio Bošnjaka ovoga područja nisu podnijeli takve zahtjeve, zato što ne znaju da je došlo do promjena, što strahuju od troškova na ime taksi za ispravku grešaka, nemaju vremena od posla, ne nalaze se u RS-u, ili nisu svjesni potrebe

63 da to učine. Tako da je broj Bošnjaka i muslimana, u službenoj evidenciji ličnih podataka RS-a, izuzetno mali.”34

APLIKACIJA NAUČNO-TEORIJSKOG PRISTUP NEGIRA- NJA GENOCIDA NA NEGIRANJE GENOCIDA NAD BOŠNJA- CIMA Prema Gregory Stanton H., genocid je proces koji se razvija u deset faza koje su predvidive, ali ne i neizbježne. Stanton je klasificirao sljedeće faze: razvrstavanje, obilježavanje, diskriminacija, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, priprema, progonstvo, istrebljenje i negiranje.35 U svakoj fazi, preventivne mjere mogu zaustaviti taj proces koji nije linearan. Prema Stantonu, faze se mogu javiti istovremeno, ali da kasnijim fazama mora prethoditi ranija faza. Sam Stanton smatra da “model nije savršen”, ali je svrha ovakve podjele analiza rizika mo- gućnosti počinjenja genocida i prevencija istoga. Iz Stentonove svrhe proizašli su i ciljevi ovoga rada, samo se odnose na konkretan slučaj, odnosno dio Bosne i Hercegovine tj. entitet RS. Specifičnost genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini jeste što je nakon posljednih šest Stantonovih faza, došlo do povratka preživjelih žrtava genocida i njihovih porodica na prostor gdje je genocid poči- njen. Nakon povratka preživjelih žrtava genocida, uslijedile su opisane destrukcije, pa se nameću pitanja: da li je genocid koji je počinjen nad Bošnjacima u fazi poricanja ili su uz poricanje trenutno aktivni i elementi nekih drugih faza ili se radi o novoj 11. fazi genocida? Faza poricanja genocida je široko rasprostranjena i evidentno je da se radi o sistematskom i kontinuiranom djelovanju. Uz poricanje aktivni su i elementi nekih drugih faza genocida, međutim ono što je

34 http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=14702 :muftija-tuzlanski-o-povratku-u-srednje-podrinje-i-posavinu&catid=40&Itemid=220 35 http://www.genocidewatch.org/genocide/tenstagesofgenocide.html pristupljeno:18.06.2015.

64 zabrinjavajuće iz naprijed opisanih djela, uočljiva je jasna matrica doktrine djelovanja na kojoj se zasnivaju sve navedene često ponavljane destruktivne i diskriminatorne radnje. Navedene radnje usmjerene su na onemogućavanje participiranja Bošnjaka u institucionalnim strukturama entiteta RS-a, stavljanjem u poziciju beznačajne komponente. Nakon toga, uslijedilo je dovođenje Bošnjaka povratnika u ovisan i podređen položaj uz uskraćivanje širokog spektra prava. U trećoj pod etapi uslijedilo je sistemsko i institucionalno tlačenje onemogućavanja participiranja Bošnjaka u strukturama koje su bitne za njihovu opstojnost. Rezultati navedenih destrukcija i opstrukcija, njihovoj ukupnosti, kontekst počinjenja navedenih radnji da se radi o sistemski organizova- nom projektu „stvaranja uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života Bošnjaka na teritoriju bh. entiteta RS-a“36, koji je poizašao iz redefinisanih velikosrpskih ciljeva na okruglom stolu “Srpski narod u novoj geopolitičkoj stvarnosti”, održanog na Fruškoj Gori 1997. godine, gdje opstrukcija povratka i opstanka Bošnjaka u RS jasno definisana kao strateški interes37.U kontekstu pomenutog, nedvojbeno je postojanje posebne namjere i projekta da se Bošnjacima nametnu posebni životni uslovi koji će rezultirati potpunom nestanku ili smanjenju na minorni broj Bošnjaka na teritorji entiteta RS. Treba naglasiti da je počinjeni genocid nad Bošnjacima izvršen u vrijeme rata kada su na snazi važile norme međunarodnog humanitarnog prava, dok su navedene destrukcije počinjene u pravnom stanju mira kada su na snazi norme kojima su uređena pitanja ljudskih prava i sloboda. Konstanta u djelovanju počinitelja i negatora genocida, ukazuje da nije realno tvrditi da se radi o novom genocidu nad Bošnjacima, a 36 U miru se apliciraju pojedine odredbe Direktive broj 7 koju za izvršenje geocida u Srebrenici i Žepi koju je 8. marta 1995. godine potpisao predsjednik tada samoproglašene Republike Srpske Radovan Karadžić. 37 Sonja Biserko, „Percepcija srpske elite dejtonske Bosne”. Dostupno na: http://www. spiritofbosnia.org/bs/volume-6-no-4-2011-october/perceptions-of-serbia%E2%80%99s- elite-in-relation-to-the-dayton-agreement/ (pristupljeno 16.02.2012.).

65 ne može se tvrditi da je genocid u potpunosti okončan. Također, evidentno je da na sceni nije aktivna Stantonova 10. faza genocida negiranje, nego se radi o proaktivnom negiranju genocida sa elementima kontinu- iranog djelovanja.

Zaključak Analizirajući navedene i elaborirane destrukcije i opstrukcije, koje su usmjerene na umanjenju prava i uništavanju osobenosti Bošnjaka na teritoriju entiteta RS, njihove implikacije na sistemsko slabljenje mo- gućnosti participiranja Bošnjaka u vlasti entiteta RS, policiji, zdravstvu, školstvu, javnom sektoru uopšte, čime se stvara osjećaj superiornosti i moći institucija entiteta RS-a a time i srpskoga naroda nad Bošnjacima, posmatrajući kroz historijsku prizmu dešavanja 1992-1995. može se izvesti zaključak da postoje jasni indikatori koji ukazuju na kontinuirano djelovanje. Presudama međunarodnih i domaćih sudova dokazano je postojanje krivičnog djela genocida, koje je počinjeno nad Bošnjacima. Time je postalo jasno da je postojao Plan za izvršenje genocida, da je postojala namjera da se u potpunosti ili djelimično unište Bošnjaci. Analizirajući mirnodopske posebne oblike nehumanog postupanja prema Bošnjacima i njihovu dovoljnost i svrsishodnost destrukcija, koje se manifestiraju kroz političke, društvene, kulturne, ekonomske, fizičke i druge dimenzije, a koje se provode u koncentriranom i koordiniranom, sistematski osmišljenom napadu na sve navedene diminzije, može se konstatovati postojanje namjere u očuvanju ratnih stečevina. Može se izvesti zaklju- čak da su aktivni indikatori koji ukazuju da su na sceni mirnodopske tehnike koje u teorijskom smislu prethode genocidu, dok u konkretnom slučaju one znače latentno očuvanje i održavanje genocidne namjere. Evidentno je to i kroz analizu posebno zaštićene populacije u grupi, djece kao posebne grupe. Uključivanje djece kroz školu u srpsku kulturu i jezik, te elemente pravoslvne vjere nastoji se izbrisati identitet Boš- njaka na prostoru entiteta RS. Djeci se zabranjuje upotreba nacionalnog

66 jezika, iako je najbolja protiv mjera i preventiva genocida društveno i kulturno obrazovanje i razvoj društvene i kulturne tolerancije. Da li je namjera da se kroz ovako školstvo „zatru osobenosti žrtve ili umanje njihove mentalne sposobnosti“ ili se radi o prisilnoj asimilaciji ili kako je to definirano u Konvenciji prisilnom premještanju u drugu grupu, vrijeme će pokazati. Namjerna priroda nehumanog postupanja sa specifičnim ciljem kao motivom uz sistemsku diskriminaciju ukazuje na jasne indikatore koji se manifestiraju kroz posebne oblike nehumanog postupanja isključivo prema Bošnjacima, što potvrđuje održavanje genocidne namjere. U vezi s navedenim sa teorijskog aspekta može se konstatovati da se radi o novom modelu genocidnog ponašanja uspostavljenog na sistematskim političkim, ekonomskim, društvenim, psihološkim i drugim oblicima pritiska administracije nad povratnicima Bošnjacima, pri čemu je administracija najmoćnije oružje u konačnoj fazi genocida u miru. Zato reforma administracije mora biti polazna tačka prevencije genocida. Analizirajući sve navedeno, a uvažavajući teorijske postavke u vezi sa Stentonovih 10 faza genocida, možemo konstatovati da se radi o novoj 11. fazi genocida koja se izvršava u miru. Glavne karakteristike ove faze genocida odlikuju se prije svega kontinuitetom, kroz očuvanje ratne stečevine koja počiva na ratnom zločinu i zločinu genocida. Za- tim, širokim spektrom destrukcija usmjerenih na onemogućavanje po- tlačene grupe da participira u strukturama vitalnim za njihov opstanak, masovnim kršenjem ljudskih prava i nametanjem nacionalnog obrasca tlačitelja sa težištem na najranjiviju populaciju grupe - djecu. Shodno karakteristikama ove faze genocida možemo je nazvati – kontinuitet genocida. Za razliku od genocida počinjenog u ratu, u ovome pravnom stanju država Bosna i Hercegovina je krajnji jamac ljudskih prava i mora zaštititi ljudska prava svih povratnika tako i Bošnjaka u entiteu RS-u.

67 Kako bi se zaustavila destrukcija struktura vitalnih za opstojnost Boš- njaka potreban je otpor svakom obliku diskriminacije, dehumanizacije i govora mržnje. Bez obzira koje faze genocida su aktivne, evidentno je da u ovako uređenoj Državi nije moguće izgraditi mehanizme prevencije „iznutra“. Kako bi izbjegli istu grešku kada su Evropa kao i zemlje Kontakt-grupe (ujedno članice Vijeća sigurnosti UN-a) dozvolile ratnim zločincima da stave pod tabane skoro sve zaštićene vrijednosti u međunarodnom pravu, prvo nijemo posmatrajući genocid a onda dozvolivši da osnova za promjenu ustavnog uređenja bude agresija, genocid i drugi teški ratni zločini, što može postati pravni i politički presedan, sada trebaju odnosno moraju reagovati kako bi se konačno prevenirao genocid. Uostalom genocid predstvalja zločin po međunarodnom pravu i ovaj problem treba internacionalizirati.

Summary The genocide in Bosnia and Herzegovina passed through all 10 known phases, but the denial is still present even after the verdict was reached by the International Court of Justice and International Crimi- nal Tribunal for the former Yugoslavia in The Hague. The victims who survived the genocide, Bosniak returnees in the smaller entity of Bosnia and Herzegovina, often find themselves in a situation where the more dominant party, in whose name the genocide was committed, uses the law, political strength or something else to deny their civil rights. Ge- nerating discriminiation and the genocide denial indicate a hidden up- holding of genocidal intent, which increases the possibility of further genocide three times. With the aim to find an adequate model of preventing genocide, the task in this paper is the consideration and analysis of the genocidal state, by solving the trilemma: Whether the genocide which was committed against the Bosniaks was in the phase of denial or concurrently

68 with denial active are the elements of some other phases or it is the case of the new 11th genocidal phase. The answers to the given trilemma will be presented in this paper based on the living conditions surviving victims of the genocide, perce- iving the crux of the felony of genocide by means of the question whether the planned and targeted destroying of Bosniaks has been continu- ing, by analyzing the existence of destruction in the structures vital to their survival. A more detailed analysis of those vital structures includes a synthesis of indicators regarding disabling or preventing personal security, freedom, health, dignity, economic existence, culture, language, national feelings, religion, and based on these facts it will be feasible to conclude if there exists a continuous action of that sort or not, which could, in the end, result in another extermination of the mentioned population from that area. Depending on the detected phase of the genocide, besides finding an adequate model of prevention, the secondary mission of this paper will be finding national and international relief for the surviving victims of the genocide. Keywords: genocide, phases of genocide, Bosniaks, Bosnia and Herzegovina, discrimination, denial, destruction.

Note: The oppinions and attitudes in this paper do not represent the official attitudes of the institution where the author is employed.This paper exclusively represents the findings of the scientific study of this topic.

69 Mahmutović, Muhamed

S R E B R E N I C A - G E N O C I D K O J E G N E M A U ŠKOLSKIM UDŽBENICIMA!

Sažetak Ovih dana je aktuelna tema u medijima prvo suđenje u Srbiji za jedno od najgorih zločina u Evropi : masakr oko 8.000 Bošnjaka od strane srpskih snaga u Srebrenici u ljeto 1995. godine, okarakterisan kao genocid brojnim presudama domaćih i inostranih sudova. Mnogi Srbi i dalje ustraju u vjerovanju da je Tribunal u Hagu među- narodna zavjera čiji je cilj stigmatizirati Srbe, okrivljujući ih za strahote 90-ih godina. Izvođenje suđenja na tako osjetljivu temu u Beogradu može poslužiti u obrazovne svrhe, kao i postizanje pravde i donošenje konačnog smiraja i zaključenja porodicama žrtava. Nije iznenađujuće, možda je jedino zanimljivo pratiti nove tokove u Srbiji kada je u pitanju genocid u Srebrenici, ali je mnogo više zabrinjavajući i uznemirujući evropski odnos prema ovom historijskom događaju jer je ”Srebrenica” prešućena tema u svim evropskim zemljama. Srebrenica se ne spominje uopće, ili se pak površno spominje u historijskim ili drugim udžbenicima. Teme koje se obrađuju u evropskim školama su one o holokaustu i Drugom svjetskom ratu, kao da se ”Srebrenica” nikad nije ni desila. Zašto je genocid u Sre- brenici ignorirana tema u školskim udžbenicima? Ipak je Srebrenica grad u Evropi i ”Srebrenica” se dogodila prije samo 20 godina. Dru- gim riječima, rat na Balkanu 1992-1995. dio je evropske historije i ne bi se smio prešućivati zbog političkih ili bilo kojih drugih razloga. U ovom radu pokušavam dobiti odgovor na ovo značajno pitanje i od osoba koje su zadužene za školstvo ili rade u školama na značajnim pozicijama, kao i nekih političara.

70 Poštovane dame i gospodo! Za ovu tužnu godišnjicu i na ovoj eminentnoj konferenciji odlučio sam se osvrnuti na pitanje izučavanja genocida u europskim školama koji se desio u BiH, sa akcentom na Srebrenicu. Temu rada predao sam prije dva mjeseca, a sad se već zna da će rezolucija o genocidu u Sre- brenici koju priprema Velika Britanija sa još nekoliko zemalja tražiti od svih članica UN-a da uvedu genocid u Srebrenici u svoj nastavni program. Tome sam se jako obradovao, a to i potvrđuje važnost teme kojom sam se bavio za ovu konferenciju.Mislim da nije potrebno ela- borirati kako se prema holokaustu odnose u većini škola na svijetu. Nezamislivo je da ima neka evropska država u kojoj đaci nisu upoznati do najsitnijih detalja sa strahotama koje su preživjeli Jevreji u Drugom svjetskom ratu. Genocid u Bosni i Hercegovini, posebno u Srebrenici, gdje je se pojavio u svom najmonstruoznijem obliku, ne izučava se u ni- jednoj evropskoj državi. Treba li reći da je najstrašnije što se ne izučava ni u Bosni i Hercegovini i da se s ovakvim uređenjem države vjerovatno nikad neće ni izučavati, jer će uvijek izvršioci imati pravo veta. Ako uzmemo kao olakšavajuću okolnost tu ”ludačku košulju” koja je obučena Bosni i Hercegovini u Dejtonu i tješimo se time da ”nije sazrelo vrijeme” za tako nešto, ostaje jedan ogroman upitnik - zašto se ne izučava u evropskim državama gdje je veliki broj direktnih žrtava genocida i njihovih potomaka? Evropski parlament izglasao je rezoluciju sa kojom je nedvosmisleno osudio genocid u Srebrenici. Sad već postoji pravomoć- na presuda na doživotnu robiju bivšem vojnom zapovjedniku i pomoć- niku komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, Zdravku Tolimiru, za genocid u Srebrenici i Žepi! Glavnokomandujućem Ratku Mladiću i političkom lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću sudi se za genocid u općinama sa cijele teritorije BiH i velika je vjerovatnoća da će biti proglašeni krivima, ali na osnovu već donesenih presuda i rezolucija posve je neshvatljivo da se genocid u BiH ne obrađuje u udžbenicima nigdje na svijetu. Svoj rad sam podijelio u dva dijela. U prvom dijelu sam zatražio mišljenje po ovom pitanju nekoliko relevantnih osoba iz različitih evropskih zema-

71 lja, a drugi dio sam predvidio za moje zaključke na osnovu izučavanja literature vezane za temu i praćenja diskusija u medijima. Ministrica u Švedskoj vladi, gospođica Aida Hadžialić, koja je odgovorna za resor obrazovanja na gimnazijskom nivou, a direktna je žrtva genocida u BiH, odgovorila je na pitanje: - Mislim da se uči o Srebrenici u Švedskoj, iako sigurno nije sistematski i generalno. To je problem ali razlog je vjerovatno da moderna historija ima premalo mjesta u školskom planu. Učitelji jednostavno ne dođu do tog vremenskog perioda u predavanju. Mislim da je osnovni problem i to što niko ne apeluje na izdavače da ovu temu uvrste u udžbenike, pa nastavnici jednostavno nemaju stručnu literaturu. Ja se naravno zalažem za to da historija o Srebrenici bude poznata, kao i to šta nas Srebrenica treba naučiti za budućnost. Isto tako želim da se znanje o Srebrenici izučava u školskim sistemima, u Švedskoj i drugim državama, i vidjet ću sa moje strane, šta se može poduzeti da tako bude! Sanimir Rešić, prodekan za nastavu na čuvenom Lund univerzitetu i donedavni dekan univerziteta u Kristijanstadu, odgovorio mi je na ovaj upit ovako: - Mislim da se Švedska po ovom pitanju odnosi tipično, po sistemu nekonfrontacije; ja bih to čak nazvao kukavičlukom! Osnovni razlog što tako postupaju je vjerovatno veliki broj ljudi u Švedskoj koji imaju srpske korijene. Imali smo slučaj, ne tako davno, kad je jedan mladi Srbin, Mijajlo Mijalović, ubio ministricu vanjskih poslova Annu Lindh. To je bilo čisto političko ubistvo i teroristički čin, ali Šveđani to nisu htjeli tako okarakterizirati, baš iz razloga kojeg sam spomenuo. Ovdje se, dok je bio rat u BiH, izjednačavala krivda, u čemu je prednjačio Karl Bildt, sa tezom da su sve strane jednako krive. Imamo danas problem u Švedskoj i kad mladi učenici arapskog porijekla govore ružno o cijelom židovskom narodu, među kojima ima mnogo onih koji nemaju ništa sa politikom Izraela, govore ružne stvari čak i za holokaust, a švedski učitelji ne reagiraju. To je isto eklatantan primjer te kukavičke politike Šveđana! Zbog toga mislim da što se tiče Bosne i Hercegovine, u skoroj budućnosti se nažalost neće ništa promijeniti!

72 Jedan od mojih jako zanimljivih sagovornika o ovoj temi bio je i gospodin Renato Scuzzarello, brigadni general Karabinjera Italije komandant Multinacionalne regimente SFOR-a u BiH 1998-1999. Direk- tor projekta Evropske unije ”Tehnička podrška policijskom snagama u BiH” 2003-2010.

Italijanske vlasti su nedavno dale uputu srednjim školama da nastavu historije u zadnjem razredu posvete 20. vijeku, ističući važnost izučavanja događaja koji su se desili u bliskoj prošlosti. Ova preporuka je značila dramatičnu promjenu u metodologiji nastave i planu i programu. Postoje mnogi problemi kod izučavanja moderne historije, kao što su kompleksnost i broj izvora, nedostatak zvanične procjene o važ- nosti pojedinih događaja, interpretacije uzroka i samih događaja, direktna veza sa politikom. Uzimajući u obzir kompleksnost ove preporuke Ministarstva, mnoge institucije nude kompleksne servise profesorima i studentima, kao što su arhivi i biblioteke, kako bi omogućili pristup potrebnim informacijama.

U realnosti vrlo malo škola predaje učenicima o historijskim do- gađajima poslije Drugog svjetskog rata ili ih prezentira oprezno zbog mnogih implikacija sa domaćom i međunarodnom politikom. To znači da naši srednjoškolci ne znaju ništa o zadnjih 50 godina historije pret- hodnog stoljeća. Oni o tome saznaju iz medijskih izvještaja iz čega proizlazi jedan od najvećih problema našeg vremena: kako doći do objektivne informacije i manipulacija ljudima od strane kontrolisanih medija.

Nema sumnje da je u principu koncept genocida osuđen od strane svake civilizovane populacije. Problem je prepoznavanje događaja kao genocida od strane međunarodne zajednice i od strane nacije ili grupe koja ga je počinila. Neprihvatljivo je da jedan genocid ima veću važnost od drugog u ljudskom sjećanju i u historiji.

Ljudi koji su preživjeli genocid trebali bi pokazati solidarnost i razumijevanje prema drugoj naciji koja je prošla kroz isto tragično iskustvo,

73 bez obzira da li se radi o Armenima, muslimanima, Jevrejima, Italija- nima. Mi Italijani koji smo preživjeli etničko čišćenje i genocid na kraju Drugog svejtskog rata trebali bismo iskazati saosjećanje sa drugim žrtvama genocida, ne samo u teoriji nego u sjećanju i prepoznavanju. Genocid nad Bošnjacima se ne izučava u našim školama najviše zbog toga što je vrlo malo vremena posvećeno modernoj historiji i zbog problema u pronalaženju jasne i neosporne rekonstrukcije skorijih do- gađaja. Ovdje treba dodati i utjecaj religije, odnosno straha koji vlada u na- šoj zemlji od povećanja broja muslimana. Bez obzira na mnoge me- đureligijske dijaloge u kojima učestvuju katoličke vjerske strukture, uključujući i Papu, još uvijek nije zauzet jasan stav po ovom pitanju. Pogotovo je teško razumjeti da bosanski crkveni autoriteti kao svjedoci genocida nemaju jasan stav o ovom pitanju. S druge strane Srpska pravoslavna crkva otvoreno je podržavala srpske agresore u zadnjim ratovima na Balkanu. Zapadni svijet je također pod snažnim utjecajem Jevreja, čije su patnje vrlo poštovane i zabilježene. Pritisak koji oni stvaraju za memorisanje njihovog holokausta ne ostavlja puno mjesta za priznavanje patnji muslimana. Moj sljedeći sagovornik je bio gospodin Jelko Kacin, jedan od najboljih poznavaoca prilika kod nas i političke situacije u EU. Bio je dugo godina zastupnik u EU-Parlamentu, a između brojnih funkcija poznajemo ga kao specijalnog izvjestioca EU za Balkan. On je jedan od najzasluž- nijih što je EU Parlament izglasao rezoluciju. U Evropskoj uniji smo, što se tiče Srebrenice i njenog utjecaja na historijsku svijest, još uvijek u fazi odmicanja zavjesa i promocije či- njenica. To se i najuspješnije radi sa manifestacijama i godišnjicama, koje imaju širi promotivni učinak u osvješćivanju ljudi, što o ovom zločinu znaju malo ili ništa. Svjetska javnost je u zadnjoj godini usre- dotočena na spektakularne likvidacije koje izvode pripadnici IDIL-a i s tim šokantnim vijestima u vizuelnoj formi je jako senzibilna i pogo- đena. Takva situacija otvara nove mogućnosti za spoznavanje Srebre- nice, zbog neprimjereno većeg broja žrtava i činjenice da su pokopani

74 na jednom mjestu, u Potočarima! Zato treba uz ovu dvadesetogodiš- njicu jasno upozoriti na činjenicu da smo još uvijek suočeni sa gla- snim negiranjem genocida, u čemu prednjači predsjednik RS Milorad Dodik! Upozoravanje na to, ipak, ne bi smjelo biti promocija Dodika, koji je u svojim nastupima sve više nervozan, jer vidi da gubi podršku u pokušaju da sebe prikaže kao jedinim borcem za interese srpstva. Sreća je pa se i Beograd sve jasnije odmiče od njega i njegove destruktivne politike, pa mu je ostalo da još malo trubi za račun Moskve i svoje vlastite interese. Po mojoj ocjeni je u odnosu na Srebrenicu ključan Be- ograd, a kasnije se mogu neke stvari pomjeriti i u drugim sredinama. Da se dešavaju krupne promjene na tom planu svjedoči i historijska posjeta Vučića u Tirani, a Srbija je svjesna da će otvaranjem poglavlja 23 i 24 u pregovorima sa EU, morati poštovati odluke međunarodnih sudova. Zbog svega toga možemo se nadati suštinskim promjenama u odnosu vladajuće političke elite Srbije prema Srebrenici!

*** Na samom kraju ovog rada povukao bih neke paralele iz historije, kako bismo možda lakše razumjeli ovo stanje i znali šta poduzeti da se promjeni. Na kraju Balkanskih ratova, kad se formirala prva Jugosla- vija, bilo je mnogima jasno da su muslimani velike žrtve tog sukoba, ali je društvenopolitički kontekst bio takav da ne treba o tom pričati ”radi mira” u novoj kući, pa je tadašnje stradanje ostalo neistraženo i nedokumentovano. Nešto slično samo u težem obliku desilo se nakon Drugog svjetskog rata, kad su muslimani, odmah iza Jevreja, bili procentualno najveće žrtve, sa preko osam procenata ukupne populacije, što se prvi put javno spominje u knjizi ”Genocid nad muslimanima” koju je napisao Vladimir Dedijer 1990. godine! Sve godine do tad se opet ”zbog mira u kući” i nediranja u bratstvo i jedinstvo šutjelo o tome. Danas je opet taj društvenopolitički kontekst sličan kao u ova dva historijska trenutka, pa je svijet na zadnji genocid nad Bošnjacima odlučio staviti tamne zavjese o kojima je bilo govora u ovom radu. Genocid je

75 bio toliko očit da ga se ne može zanijekati, ali je sasvim očito da ga se želi prikriti u što većoj mjeri zbog ”viših interesa”, kao što je proširenje EU na zemlje Balkana, borba protiv terorizma, koju je zapadni svijet iz svojih interesa izjednačio sa islamskom religijom i novog hladnog rata koji se sve otvorenije vodi sa Rusijom. Dozvolite mi na samom kraju da kažem još jedno moje mišljenje po ovom pitanju. Mislim da smo za ovakvo stanje dosta krivi i mi koji do- kumentiramo genocid u BiH na bilo koji način, jer je evidentno da je on premalo dokumentovan, pa je samim tim teško i tražiti da se prave udž- benici, a teško bi ih bilo i napraviti. Želim uputiti sa ovog mjesta apel političkim predstavnicima BiH, da ni na koji način ne smiju dozvoliti uništenje ili deponovanje dokaznih materijala iz Haškog suda na nekom drugom mjestu osim Sarajeva, jer oni koji negiraju i prikrivaju genocid upravo na tome rade. Na osnovu tih dokumenata neće biti nimalo teš- ko napraviti udžbenike, a ova konferencija je dokaz da ima veliki broj stručnih osoba koji žele u tome sudjelovati na naučnim osnovama!

Summary We can read these days that Serbia is to mount its first trial over one of Europe’s worst atrocities: the massacre of some 8,000 Bosniaks by Serbian forces in Srebrenica in the summer of 1995. Many Serbs persist in believing that the tribunal in The Hague is an international plot aimed at stigmatising the Serbs and blaming them for the horrors of the 90s. Staging a trial on such an emotive subject in Belgrade might serve an educational purpose as well as bringing justice and some closure to the families of the victims. It is not surprising, maybe only interesting to observe the new situation in Serbia regarding Srebrenica genocide, but it is much more con- cerning and disturbing European attitude toward this historical event as “Srebrenica” is concealed topic in all European countries. Srebrenica is not mentioned at all, or very poorly mentioned in historical or other

76 school books. The topics regarding genocide are only those about the Nazi Holocaust and WWII as if “Srebrenica” never happened. Why has Srebrenica genocide become the unspoken and ignored topic in school books? After all Srebrenica is a town in the Europe and Srebrenica happened only 20 years ago. In other words, the war in Balkans 1992-1995 is the part of the European history. In this paper Aida Hadžialić (Mi- nister for Upper Sekcondary School, Adult Education and Training), and Nihad Bunar (Professor of Child and Youth Studies)are trying to answer this question.

77 Matton, Sylvie

DOKAZI I SRAM, MEĐUNARODNA ODGOVORNOST ZA GENOCID U SREBRENICI, 9. JULI 2015. GODINE

Sažetak Prije genocida u Bosni, posljednjeg u 20. stoljeću, mnogi su dokazali (referencom ili protureferencom) da su naslijeđe i dugoročne posljedice takvog zločina usko povezani sa apsolutnom pravdom: čiji je cilj da sudi i kažnjava počinioce i njihova zlodjela, ali takođe, i da otkrije istinu čitavom svijetu. Samo prepoznavanje činjenica, poznatih poči- niocima kao i preživjelim žrtvama može biti baza mogućeg kasnijeg suživota, i eventualnog pomirenja među generacijama; samo prepoznavanje činjenica kao upute na ono što se više nikada ne bi trebalo desiti u ovom užasnutom, ali za sada smirenom svijetu, može ponovo oživjeti riječi koje zvuče kao iskrena molitva “Nikada više”. Nažalost, ove dvije riječi se ponavaljaju još od Nirnberških suđenja, u očaju i značenjskom apsurdu. Istina, i ništa osim istine, potpuna istina: mnogo dokaza genocida u Bosni (među kojima je Srebrenica samo jedna njegova epizoda prepoznata od strane Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije) otkriveno je na suđenjimam, čak i ako op- tužnice dokazuju očigledno opiranje na račun genocida, kao i odgovornost Velikih-kada se ne prepozna sukrivnja i saučesništvo. Ovo pitanje je preobrazilo genocid u Srebrenici u Pandorinu kutiju čiji poklopac je i dalje zapečaćen od strane svih zapadnih lidera. Neki zločinci, zapadni saučesnici, još uvijek se usuđuju reći: “Ništa nismo znali, nismo ni mogli znati” iako suđenja nude sve elemente do- kazujući da su unaprijed znali šta je planirano i šta se poslije dešavalo. Kao i za Srebrenicu, američki, britanski i francuski političari i diploma-

78 te kao i čitava UN hijerarhija je morala odlučiti. Kada je Mladić zauzeo enklavu, želeći da ih se ne kritizira kao saučesnike u etničkom čišćenju, odlučili su žrtvovati ljude njihovim krvnicima, saučesnicima u genocidu. Sve dok se za njihov zločin ne sazna. Ova činjenica se mora neprestano ponavljati svijetu i napokon priznati od strane stvarnih zapadnih lidera. Ako se to ne učini, Veliki će nastaviti ignorirati Bosnu što je više moguće, još uvijek krvavu državu u njihovim umovima u ledenoj međunarodnoj omerti. Ovo je predmet većine mojih istraživanja koji se tiču genocida u Bosni. Poredeći odgovore velikog broja odogovornih ljudi sa Zapada u mojim intervjuima dokazuje njihovo saučesništvo u zločinu.

Ovo predavanje je počast žrtvama srebreničkog genocida, živim ili mrtvim, kao i ostalima koji su bili dijelom genocida u Bosni koji je počeo tri godine ranije u sjevernoj i zapadnoj Bosni. Takođe se želim odužiti nekome koga sam imala čast upoznati i koji mnogima nedostaje otkako je preminuo, prije osam godina. Radi se o Nikoli Kovaču, bosanskom ambasadoru u Parizu u periodu od 1993-2000, osobi koja je bila sklona francuskoj književnosti, vrsnom prevodiocu, piscu i ri- jetkom humanisti. Nikola je bio jako šokiran onim što su Srbi, njegov narod, počinili u Bosni, ali i saučesništvom u zločinu tadašnje među- narodne zajednice. Umro je od posljedica srčanog udara, u zoru 24. septembra 2007. godine. Bio je usred prevoda moje knjige pod naslovom “Srebrenica, unaprijed prorećeni genocid”, a prevodio je do kasno te večeri. Ovo predavanje je počast Nikoli i njegovoj supruzi Bubani, Ljubici Kovač. Poznato je da su zapadni lideri izbjegavali riječ genocid kada su Bošnjaci bili u pitanju od proljeća 1992. godine, zbog svojih zakonskih obaveza da ga spriječe ili izbjegnu kao takvog, a naposljetku i da kazne počinioce. Drugi razlog za svaku vrstu negiranja je za mnoge bio lične prirode i povezan je sa njihovim dogovorima i saučesništvom sa

79 kriminalcima - posebno za neke stalne članice Vijeća sigurnosti. Diego Arria, tadašnji venecuelanski ambasador, koji je predstavljao nestalnu članicu Vijeća sigurnosti, svjedočio je na tri suđenja na Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju. Tamo je rekao svijetu kako su UN ambasadori stalnih članica širili dezinformacije ambasadorima nestalnih članica, ponekad skrivajući dopise, i uvijek sa namjerom da pomognu Miloševiću da postigne svoje ciljeve. Najbolji primjer za to jeste Rezolucija o embargu na oružje koja je izglasana početkom septembra 1991. godine lišavajući Bošnjake prava na samoodbranu dok su srpske snage imale ogromno naoružanje dostupno. Među stalnim člani- cama, Rusi su pomagali svojoj slavenskoj i pravoslavnoj braći, Kinezi su se vodili politikom prevrtljivaca, američka parola bila je nulta mrtva tačka. Francuska i Velika Britanija, što je u to vrijeme značilo Francois Mitterrand i neki njegovi ministri su aktivno promicali neintervenciju na Balkanu. Takvi su bili i John Major i njegovi ministri vanjskih poslova i odbrane, Malcolm Rifkind i Douglas, što je i otkriveno od strane Eda Vuillamy i David Leigha u njihovoj knjizi Ljigavac, korupcija Par- lamenta. Američka administracija imala je i svoje pobornike križarskih ratova, kao što je to bio Lawrence Eagleburger kako je spomenuto od strane Roy Gutmana u knjizi Svjedok genocida. Pored ličnih interesa koji su ponekad bili pomiješani sa korupcijom, u ime svojih vođa ili putem vlastitog uvjerenja, oni su podržavali Miloševića i njegove pristaše da unište Muslimane novoformirane nezavisne europske republike koja je njima bila poznata kao muslimanska zemlja u Evropi. Tokom godina, zahvaljujući suđenjima pred Međunarodnim krivič- nim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, molbi optuženih i mnogim elementima koji su otkriveni na sudu, kao i mnogim tragovima o kojima su izvještavali novinari, promatrači i pisci o onom što se desilo na terenu- na pozornici kako oni to kažu- sada su dobro poznati. Ono što nije u potpunosti jasno jeste saučesništvo nekih zapadnih čelnika u srebre- ničkom genocidu. Istina, apsolutna istina o tom sramu, morala je biti skrivena što je duže moguće, ako ne i zauvijek.

80 Negiranje se ponavljalo riječima “nismo znali, nismo ni mogli znati”. Kasnije, kada je negiranje postalo nemoguće kao takvo, pretvorilo se u jadikovku “Mogli smo samo zamisliti štetu, ali ne u tolikoj mjeri…” Istina je da su zemlje koje su se nazivale nadmoćnim, među kojima je bilo pet stalnih članica, bile svjesne svega preko svojih servisa, pre- sretača, zrakoplova i satelita. Nisu, ipak, bile svjesne rješavanja problema vezanih za Srebrenicu. Od samog početka 1992. godine, čak prije maja 1991. godine i prvih presretača između Miloševića i njegovih suradnika, oni su znali da se oružje i ubojice slijevaju u Bosnu, znali su o tenkovima koji su zauzimali mjesto na brdima oko Sarajeva spremni da bombardiraju uskoro opkoljeni grad. Znali su za koncentracione logore i istrebljenja u sjevernoj i istočnoj Bosni. Štoviše, u javnim govorima Karadžić nije krio svoje ciljeve, ponavljajući riječi poput “Prodor islama u Evropu… Muslimanski narod će biti istrijebljen… Musliman- skom narodu prijeti nestanak…” Oni su znali i nikada nisu učinili is- pravnu stvar. Nastavili su pregovarati sa kriminalcima, dogovarajući se sa njima i državom koju su predstavljali. Do vremena kada se srebrenička tragedija dogodila, neki novi zapadni političari i diplomati su se pojavili, ali se ništa nije promijenilo: predvidivost masakra im je bila poznata, znali su šta se stvarno događa, svjedočili su genocidu koji se dešavao 13. jula na fotografijama grupe U2 ili uživo na TV-u, ali ipak nisu učinili ništa kako bi spriječili ili zaustavili masovna pogubljenja. Kada sam intervjuirala francuskog premijera Alain Juppe-a i pitala ga šta je mislio sa tri posljednje riječi u rečenici “Znali smo u svim ministarstvima da su Srbi željeli zauzeti enklave i uništiti Muslimane”, njegov odgovor je bio vrlo jasan: “Re- cimo da smo znali da Srbi neće stvarati zatvorenike.” Priznavajući te općepoznate činjenice, Juppe je otkrio dijelić istine. Nikada nećemo saznati zašto je Ričard Holbruk otkrio takve dokaze 21. novembra 2005.godine u Dejtonu, za vrijeme desete proslave Mi- rovnog sporazuma. Na intervjuu za TV Hayat, usred dosadnog govora,

81 odjednom je rekao: “Prvobitno mi je naređeno da žrtvujem Srebrenicu, Goražde i Žepu i osjećao sam se krivim zbog toga.” U prvom mailu Holbrooku, pitala sam ga ko mu je dao te upute. Odgovorio mi je sa “Tony Lake”. Kao savjetnik za nacionalnu sigurnost u Bil Klintonovoj administra- ciji, Antony Lake je bio treći po važnosti u Bijeloj kući. Drugim riječi- ma, on ne bi donio takvu odluku bez saglasnosti prvog po važnosti. Ta- kođe sam željela znati da li se žrtvovanje enklave odnosilo na područja ili oba teritorija i njihovo stanovništvo. Odgovor se pojavio na ekranu mog kompjutera u krupnom formatu, napisanom velikim tamno-plavim slovima: OBA. Poslije se Holbrooke pretvarao kako je pomiješao Sre- brenicu sa Goraždem za vrijeme intervjua na Hayatu, što je nemoguće. Goražde se ne spominje bilo gdje u čitavih sat vremena razgovora u bilo kojem od njegovih odgovora. Zatim sam pitala da li je Goražde zbog srebreničke tragedije bilo žrtvovano takođe. Odgovorio je “U određe- noj mjeri ste upravu. Srebrenica je svima konačno otvorila oči.” Sada znamo još više od 1. oktobra 2013. godine kada je 341 američki dokument otkriven od strane CIA-e i Klintonove predsjedničke biblioteke. Nisu najnovije vijesti, ali glavne potvrde namjernog i najciničnijeg žr- tvovanja zapadnih lidera o navodnoj zaštićenoj zoni UN-a počniteljima glase: tokom posljednjeg napada na enklavu neće biti bombardiranja iz zraka od strane UN-a, drugim riječima, nema odbrane. Enklava je morala pasti, i to u ruke Miloševića, istočne enklave su morale biti izbrisa- ne do polovine bosanske teritorije koje su pokrivale, Republike Srpske. Uprkos tome nije bilo zračnih napada. Nije bilo promašaja koji bi mogli biti nazvani izdajom. Cinična odluka o žrtvovanju Srebrenice donesena je od strane Amerikanaca, Britanaca i Francuza. Nakon tri godine užasa i razornog nasilja na nesrpskom stanovništvu, tek nakon što je dobio na poklon Republiku Srpsku od zapadnih sila, Milošević je konačno odlu- čio potpisati mirovni sporazum i priznati Bosnu kao državu- podijelje- nu na dvije polovine. Tek tada je potpisao konačni Mirovni sporazum.

82 Štoviše, nakon što je Srebrenica zauzeta, nije bilo prevoza stanovniš- tva UN snagama. Kako nisu znali, nisu ni mogli znati, da je Srebrenica trebala pasti na njihovo veliko iznenađenje, pozadinska služba stanov- ništva nije mogla biti u rukama UN hijerahije. Nijedno UN vozilo ne bi trebalo promatrati iz blizine, a tako se UN-u neće suditi što nisu pomagali u deportaciji ljudi koji su navodno bili pod njihovom zaštitom. Sudbina stanovnika Srebrenice bila je predata u ruke Ratku Mladiću koji ih je držao pod opsadom više od tri godine u prepunom gradu, odu- zeo im hranu, lijekove i vodu, ogrjev zimi, te ih mučio svaki dan teškim granatiranjem. Svi su oni pobjegli na brod, svi su bili u inostranstvu 6. jula, prvog dana napada, ostavljajući generala Janviera samog da zapo- vijeda UNPROFOR-om, koji je iskoristio tu svoju ulogu i kako kaže Koffi Anan, jednostavno tu enklavu prepustio Srbima. Kada prilazite srebreničkom užasu, nijedan potez, niti rečenica iz- govorena od vodećih u UN-u nije ništa drugo nego cinična i apsurdna. Cjelokupan scenario je unaprijed napisan zajedno sa pregovaračima i počiniteljima. Takozvana talačka kriza koja je počela 27. maja- sa 400 vojnika UN-a održavana i snimana u pritvoru - sama je po sebi bila samo dio maskarade. Svjesni smo da su se posljednji Miloševićevi pregovori koji su odlu- čivali o sudbini Srebrenice desili 23. maja kada su Robert Frasure (član Holbrookovog osoblja) i Carl Bildt otišli da posjete Miloševića još jednom u Beogradu. Bildt mi je to potvrdio kada je odgovarao na pitanje o Republici Srpskoj “To je bila završena stvar do kraja maja”. Posljednji dokumenti koji znače kraj svakom negiranju su oni koji se tiču kobnih pregovora u Beogradu 23. maja 1995. godine te svi komunikacijski dokumenti između 20. juna i 11. jula koji još uvijek nisu otkriveni: oni će se suočiti sa onima koji su žrtvovali čitavu jednu patnju stanovništva zbog mnogih neuspjeha, oni će ih učiniti odgovornima za saučesništvo u srebreničkom genocidu. Njihova sramota je i sramota nas, zapadnih sila.

83 Jučer, 8. jula 2015. godine, ruski veto je zaustavio priznanje sre- breničkog genocida u okviru Vijeća sigurnosti. Ali kome je uopće bila potrebna UN rezolucija koja priznaje genocid nakon što su masovni pokolji bili osuđeni kao takvi na dva Međunarodna suda pravde? S druge strane, taj veto koji se desio 20 godina nakon događaja je još jedan dokaz da je genocid Pandorina kutija. Danas se takođe samo možemo pitati da li će se dužnosnici pojavivši se u Potočarima 11. jula usuditi izraziti svoje najdublje žaljenje zato što su bili saučesnici zla žrtvujući narod Srebrenice ili kao što je Yasushi Akashi rekao na konferenciji u Hagu 1. jula, jer “je to bila greška”- znajući da se ono što je Akashi izrekao tiče očito političkih posljedica tragedije. Možemo se sjetiti du- bokog žaljenja tadašnjeg Generalnog sekretara UN-a Kofi Annana koji su opisani u UN-vom izvještaju o Srebrenici. Nakon genocida u Ruandi i Srebrenici, nakon što je Annan izrazio duboko žaljenje, Nobelova na- grada za mir 2001.godine dodijeljena je Kofi Annanu i Ujedninjenim nacijama za “njihov rad za bolje organiziran i mirniji svijet”.

Summary Before the Bosniac genocide, last genocide of the 20th century, others have proved it (as a reference or an anti one) : the legacy and the long-terme consequences of such a crime are tightly bound to the provided Justice : its goal is to judge and condemn the perpetrators and their acomplices but also to reveal the truth to the world. Only the recognition of the facts, known by the perpetrators as well as their victims survivors may be the base of a possible life-after, and the eventual reconciliation among the next generations. Only the recognition by all of the truth as the reference of what should never happen again in a shocked but for the time being seemingly appeased world, can give birth to the words sounding as a sincere pray : « Never more ». Unfortunatelly those two words have been repeated since the Nurembert trial, in despair and as a semantic absurdity.

84 The truth, nothing but the truth, the whole truth : many evidences of the Bosniac genocide (among which the Srebrenica one is, as part of it, the only episode recognized at this time as such by the ICTY) have been revealed within the trials, even if the indictments prove an obvious relu- ctancy regarding the charge of genocide, as well as the Bigs responsibi- lities – when not aknowledged complicities. That issue has transformed the Srebrenica genocide into a Pandora box, which lid is still sealed by all Western leaders. Some of the criminals Western accomplices still dare to state: «We knew nothing, we couldn’t have known », even if the trials have given all elements proving they all knew in advance what was been planned, and later happening. As for Srebrenica, the US, British and French politicians and diplomats as well as the UN hierarchy had to make a choice. Once Mladic had overtaken the enclave, wishing not to be criticized as accomplices in an ethnic cleansing, they chose to sacrifize the population to its executioner, becoming the accomplices in a genocide. As long as their crime would never be know. This fact has now to be repeatedly revealed to the world, and ho- pefully at last admitted and assumed by the actual Western leaders. If not, the Bigs will keep on ignoring Bosnia as much as possible, a still bloody State to their minds and in the frozen international omerta. This is the subject of most of my researches regarding the Bosniac genocide. Comparing the answers of a great number of Western repon- sibles to my interviews brings evidence of their complicity in the crime.

85 Medić, Jasmin

GENOCID U KOZARCU I SREBRENICI – KOMPARATIVNI PRISTUP

Sažetak Autor se bavi političkom situacijom kao i vojnom pripremom na po- dručju opštine Prijedor uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu. Poseban osvrt se odnosi na genocid počinjen u Kozarcu u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu i posljedicama tog ratnog zločina te u zaključku razmatra sličnosti i razlike sa genocidom počinjenog u julu 1995. godine u Srebrenici. Ključne riječi: Kozarac, Prijedor, agresija, genocid, SDS, JNA, VRS, Srebrenica

Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane Savezne Republike Jugoslavije, uz višegodišnje pripreme, započela je 1992, a okončana 1995. godine. U tom vremenskom razdoblju izvršen je genocid nad bošnjačkim narodom s ciljem stvaranja velikosrpske države na tlu bivše Jugoslavije. Brutalnost agresije i razmjere genocida 1992. posebno su vidljive na području istočne Bosne i Bosanske krajine da bi ova vrsta zločina kulminirala u Srebrenici u julu 1995. godine. Prijedor (a samim time i Kozarac kao dio te opštine) i Srebrenica postat će sino- nimi genocida počinjenog nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.

86 Politička i vojna situacija u Prijedoru uoči agresije Nakon pada jednopartijskog sistema i uvođenja političkog pluralizma, 1990. godine održani su prvi demokratski izbori u Bosni i Herce- govini. Kako su u opštini Prijedor relativnu većinu stanovništva činili Bošnjaci, Stranke demokratske akcije (SDA), koja je postala i najjača stranka u Bosni i Hercegovini, odnijela je pobjedu i na nivou opštine Prijedor sa ukupno osvojenih 30 poslaničkih mjesta (od ukupno 90) u skupštini opštine. Drugoplasirana je bila Srpska demokratska stranka (SDS) sa 28 osvojenih poslaničkih mjesta. Na osnovu međustranačkih dogovora sa SDS-om i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), SDA je imala pravo da imenuje predsjednika opštine Prijedor. Ova stranka je odlučila da na tu funkciju imenuje prof. Muhameda Čehaji- ća.1 U periodu nakon održavanja prvih demokratskih izbora, a posebno u drugoj polovini 1991. godine, SDS je uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) krenuo u formiranje paralelnih institucija. Tako je 16. septembra 1991. godine u Banjoj Luci proglašena tzv. Autonomna regija Krajina (ARK) koja je brojala 26 opština sjeverozapadnog dijela Bosne i Hercegovine.2 U Sarajevu je u oktobru 1991. obrazovana nelegalna i nelegitimna Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini da bi na isti način 9. januara 1992. godine bila obrazovana tzv. Srpska republika Bosna i Hercegovina (kasnije „Republika Srpska“). U sastav te samoproglašene republike trebala je, prema zamislima srpskih politi- čara, ući i opština Prijedor.3 Ova dešavanja su se svakako reflektirala i na opštinskom nivou u Prijedoru. Pripadnici SDS-a i JNA 7. januara 1992. godine formiraju tzv. Srpski krizni štab Prijedora. To samoproglašeno tijelo proglasit će

1 ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, Den Haag, 31. juli 2003., paragraf 49. 2 Smail Čekić, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 2004, str. 499. 3 ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, paragraf 38.

87 Skupštinu srpskog naroda opštine Prijedor.4 Među prvim odlukama ove skupštine bilo je pripajanje opštine Prijedor tzv. ARK.5 Istovremeno je i JNA pojačala svoje prisustvo u Prijedoru strateškim raspoređivanjem jedinica i teškog naoružanja oko nesrpskih dijelova opštine.6 Raspisivanjem referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održanog 1. marta 1992. godine, većina građana (oko 64%) potvrdno je odgovorila na referendumsko pitanje, čime je Bosna i Hercegovina postala nezavisna država. Već 6. aprila 1992. godine, Bosna i Herce- govina postala je međunarodno priznata država u svojim historijskim granicama. Tako je Bosna i Hercegovina postala država u punom obimu značenja tog pojma u savremenom svijetu.7 Proglašenje nezavisnosti i međunarodno priznanje Bosne i Herce- govine, srpskim političkim i vojnim snaga nije predstavljalo prepreku u daljnjem djelovanju ka preuzimanju vlasti u što većem dijelu Bosne i Hercegovine pa tako i u Prijedoru. Sva politička dešavanja u Prijedoru kulminirala su nasilnim preuzimanjem vlasti od strane SDS-a i JNA 30. aprila 1992. godine. Do tog trenutka, na području opštine Prijedor osnovano je više tajnih srpskih policijskih stanica, a u samom činu preuzimanja vlasti učestvovalo je više od 1.500 naoružanih Srba, od čega 400 srpskih policijaca, vojne jedinice kojima su komandovali pukovni- ci JNA Vladimir Arsić i Pero Ćolić, pripadnici snaga specijalne policije iz Banje Luke i Peti korpus JNA.8 Svi Bošnjaci i Hrvati otpušteni su sa svojih radnih mjesta. Na mjesto legitimno izabranih opštinskih organa došli su članovi SDS-a. Među nelegalno smjenjenim bio je i predsjednik opštine prof. Muhamed Če- hajić, a na njegovu funkciju je došao kadar SDS-a, dr. Milomir Stakić.9

4 Smail Čekić, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, str. 539. 5 ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, paragraf 62. 6 ICTY, Predmet: Br. IT-08-91, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIĆE STANIŠIĆA I STOJANA ŽUPLJANINA, PRESUDA, paragraf 508. 7 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo, 1998, str. 382. 8 ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, paragrafi 66-82. 9 Isto, paragraf 336.

88 Na ovaj način izvršen je puč. U znatnoj mjeri povećan je broj srpskih vojnika u gradu dok je policija po cijelom Prijedoru postavljala kontrolne punktove.10 Tako su de facto glavnu riječ u Prijedoru imale osobe koje će kasnije biti članovi tzv. Srpski krizni štab Prijedora, sastavljen od članova SDS-a i pripadnika JNA. Skupštinom Savjeta predsjedavao je dr. Milomir Stakić, a osim njega sastancima su prisustvovali: Dragan Savanović, (potpredsjednik Skupštine opštine), dr. Milan Kovačević (predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine), pukovnik Vladimir Arsić (komandant 343. motorizovane brigade), major Radmilo Zeljaja (načelnik štaba 343. motorizovane brigade), major Slobodan Kuruzo- vić (komandant tzv. srpske TO Prijedor11), Boško Mandić (komandant Opštinskog štaba Civilne zaštite Prijedor), Slavko Budimir (sekretar Opštinskog sekretarijata za narodnu odbranu Prijedor), Simo Drljača (načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor), Rade Javorić (komandant Opštinskog štaba TO Prijedor).12

Šest strateških ciljeva srpskog naroda Radovan Karadžić, predsjednik samoproglašene Republike Srpske na Šesnaestoj sjednici tzv. Narodne skupštine RS-a, iznio je plan realizacije šest strateških ciljeva srpske strane. Osvrnut ćemo se na drugi i treći strateški cilj: „... Drugi strateški cilj je, čini mi se, koridor između Semberije i Krajine. To je stvar za koju ćemo, možda, biti prisiljeni da ponegdje nešto žrtvujemo, ali je to od najveće strateške važnosti za srpski narod, jer to integriše srpske zemlje, ne samo Srpske BiH, nego i Srpske BiH sa Srbijom i Srpske krajine sa Srpskom BiH i Srbijom. Dakle, to je strateški cilj veoma visoko rangiran, koji moramo da ostvarimo jer nema Krajine, nema Bosanske Krajine, nema Srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja, ukoliko ne ostvarimo taj koridor koji će

10 Isto, paragraf 85. 11 „Srpska TO“ raspuštena je 29. maja 1992. godine čime ulazi u sastav 43. motorizovane brigade tzv. VRS. (ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, paragraf 115.) 12 Isto, paragraf 87.

89 nas dobro integrisati i koji će nam omogućiti nesmetan protok iz jednog dijela naše države u drugi. Treći strateški cilj je uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između dva svijeta. I s jedne i s druge strane Drine smo mi i naš strateški interes i naš životni prostor. Mi sada vidimo mogućnost da se sada neke muslimanske opštine, kao enklave, uspostave uz Drinu, da bi oni ostvarili svoja prava, ali da to u osnovi mora da pripadne Srpskoj Bosni i Herce- govini. Taj pojas koji je uz Drinu, koliko nama strateški pomaže, nama na pozitivan način, toliko nama pomaže na način što štetimo interese naših neprijatelja da ostvare koridor koji bi ih povezivao sa islamskom internacionalom i uvijek činio ovo područje nestabilnim...“13 Ova dva strateška cilja, sa fokusom na Bosansku krajinu i Podri- nje bile su ustvari pokazatelj kako će srpske snage djelovati u ova dva područja. Bosanska krajina zajedno sa istočnom Bosnom predstavlja prostor na kojima je najviše ubijenih Bošnjaka i najveći broj masovnih, zajedničkih i pojedinačnih grobnica. Nosioci ideologije i izvršioci zločina jasno i nedvosmisleno su pokušali dokazati da se jedino ratom i genocidom može ostvariti ideja velike Srbije. “Rat nije izbio spontano već je svjesno podstican izvana, u odsustvu bilo koje značajne prijetnje po sigurnost srpske populacije u Bosni.“14 Strateški ciljevi izneseni na ovoj skupštini jasan su pokazatelj genocidne namjere.

13 Robert Donia, Iz skupštine Republike Srpske 1991-1996. – Izvodi iz izlaganja poslanika skupštine Republike Srpske kao dokazni materijal na Međunarodnom krivičnom tribunalu u Hagu Tuzla, Sarajevo – Tuzla, 2012, str. 52 - 54. 14 Francis A. Boyle, Bosanski narod optužuje za genocid, Sarajevo, 2000, str. 49

90 Pregovori i ultimatum Kozarac, gradić udaljen desetak kilometara od Prijedora nalazi se na magistralnom putu Prijedor – Banja Luka. Većinsko stanovništvo bilo je bošnjačko, a sve do 1963. godine, Kozarac je imao status općine15 u koju su spadale i mjesne zajednice Kozarac, Kozaruša, Kamičani, Tr- nopolje, Hrnići, Babići, Jakupovići i druga naseljena mjesta. Potpuno je nepoznat razlog oduzimanja statusa općine Kozarcu, imajući u vidu da je nekim mjestima sa manjim brojem stanovnika od Kozarca, sačuvan taj status. Područje nekadašnje općine Kozarac 1991. godine brojalo je oko 24.000 stanovnika.16 Sva politička dešavanja na nivou opštine Prijedor imala su svoj odjek i na Kozarac. Međutim, kada je SDS zajedno sa JNA preuzeo vlast 30. aprila 1992. godine, u nekim dijelovima opštine Prijedor, među kojima i u Kozarcu (gdje je bila smještena podružnica Stanice javne bezbjednosti Prijedora), bošnjačko stanovništvo odgovorilo je postavljanjem kon- trolnih punktova17 s pokušajem da kontrolišu vanjske granice područja Kozarca i to patrolama od po desetak mještana naoružanih lovačkim puškama.18 Iskazivanjem lojalnosti institucijama nezavisne, suverene i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine nasuprot nelegalnoj i nelegitimnoj vlasti u Prijedoru, povećana je politička napetost na relaciji Kozarac - Prijedor.19 Srpska vlast pozvala je delegaciju Kozarca na pregovore o moguć- nostima rješavanja novonastale situacije. Delegaciju Kozarca predvodio je komandir Stanice milicije Kozarca, Osme Didović. Pozadina 15 Opštinama Kozarac, Ljubija i Omarska 1963. godine oduzet je status zasebnih opština te su pripojene opštini, odnosno gradu Prijedoru. 16 Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Popis stanovništava, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godina, Nacionalni sastav stanovništva – Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Sarajevo, decembar 1993. godine, Statistički bilten broj: 234. 17ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, paragraf 85. 18 Isto, paragraf 140. 19 ICTY, Predmet: Br. IT-08-91, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIĆE STANIŠIĆA I STOJANA ŽUPLJANINA, PRESUDA, paragraf 529.

91 navodnih pregovora (na kojima je bio prisutan i šef CJB Banja Luka, Stojan Župljanin) bio je u stvari ultimatum20 postavljen Kozarčanima o predaji oružja, te da se obavežu na lojalnost tzv. Srpskoj republici Bosni i Hercegovini i da se potčine novim vlastima u Prijedoru. Takav ultimatum je delegacija Kozarca jednoglasno odbila.21 Kao odgovor na odbijanje Kozarčana, dana 22. maja 1992. godine prekinute su telefonske linije i uspostavljena je blokada Kozarca, čime je krajnje otežan ulazak i izlazak iz Kozarca.22 Istog dana, Milomir Sta- kić potpisao je odluku o opštoj mobilizaciji na području opštine Prije- dor,23 što je značilo da je za napad na područje Kozarca bilo mobilisano cjelokupno vojnosposobno stanovništvo prijedorskih Srba.

Napad na Kozarac Područje Kozarca je i prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu bilo u potpunosti okruženo srpskim selima, tako da je napad srpskih snaga mogao biti, a pokazat će se i da jeste, izveden sa svih strana, 24. maja 1992. godine. S obzirom da je imala glavnu riječ u ovim zbiva- njima, napad su predvodile formacije JNA preimenovane u 1. krajiški korpus tzv.VRS (samo 343. motorizovana brigada brojala je prilikom ovog napada 6.124 oficira i vojnika24), „paravojne formacije“ pod kontrolom „Kriznog štaba opštine Prijedor“ i pripadnici srpskih policijskih snaga.25

20 Ultimatum je preko Radio Prijedora objavio Radmilo Zeljaja, prijeteći da će „sravniti Kozarac sa zemljom ukoliko stanovništvo ne ispuni zahtjeve“. (ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, paragraf 141.) 21 ICTY, Predmet: Br. IT-08-91, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIĆE STANIŠIĆA I STOJANA ŽUPLJANINA, PRESUDA, paragraf 530. 22 Isto, paragraf 530. 23 ICTY, Krizni štab opštine Prijedor, broj: 03/3 od 22. 5. 1992. 24 ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, paragraf 147. 25 ICTY, Predmet: Br. IT-08-91, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIĆE STANIŠIĆA I STOJANA ŽUPLJANINA, PRESUDA, paragraf 537.

92 Napad je započeo teškim granatiranjem, praćen napredovanjem tenkova i pješadije.26 Već prilikom približavanja konvoja srpske vojske otvorena je vatra na kuće i kontrolne punktove, a s brda ispaljivane granate na civilno stanovništvo. Takvo granatiranje bilo je intenzivno i nije popuštalo.27 Cijelo stanovništvo područja Kozarca stavljeno je pod koncentričnu vatru artiljerije, tenkova i drugog naoružanja. Bombar- dovanje je trajalo više od 24 sata da bi zatim ovo područje zaposjela pješadija i niz paravojnih grupa, tražeći ljude u svakoj kući.28 Stanovništvo Kozarca i pored daleko nadmoćnijeg agresora pružilo je nadljudski napor u toku otpora. Koliko su agresorske snage bile vojno i brojčano nadmoćnije govori depeša Sime Drljače poslane CSB-u Banja Luka u kojoj izvještava o postojanju formacija na području Ko- zarca jačine čete naoružane streljačkim naoružanjem i minobacačima.29 Nakon što su srpske snage pojačale intenzitet napada u naoružanju i ljudstvu, sistematski rušeći sve pred sobom i sistematskim napadom na civile, veliki broj civila uputio se prema planini Kozari gdje će i dalje biti izloženi napadima agresorskih snaga. U potrazi za spasom od nadmoćnijeg agresora veliki broj Kozarčana se predao. Nakon predaje, žene i djeca odvedeni su u koncentracioni logor Trnopolje, a muškarci u koncentracione logore Keraterm i Omarsku. Već pripremljeni za ne- srpsko stanovništvo opštine Prijedor, kroz ova tri logora proći će preko 31.000 Bošnjaka i Hrvata.30 U toku napada na Kozarac ubijeno je više od 800 osoba31, došlo je do razaranja velikih razmjera. Nakon napada, kuće su ne samo poruše- ne, već i sravnjene sa zemljom pomoću teške mašinerije. Dom zdravlja

26 ICTY, Predmet: Br. IT-08-91, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIĆE STANIŠIĆA I STOJANA ŽUPLJANINA, PRESUDA, paragraf 531. 27 ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, paragraf 142. 28 Ilija T. Radaković, Besmislena YU-ratovanja, Kranj, 1996, str. 142. 29 ICTY, SJB Prijedor, broj: 11-12-01-1975 od 18.5.1992. 30 ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA,, paragraf 159-163. 31 ICTY, Predmet: Br. IT-08-91, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIĆE STANIŠIĆA I STOJANA ŽUPLJANINA, PRESUDA, paragraf 532.

93 u Kozarcu je tokom napada oštećen.32 Svi islamski vjerski objekti, od čega 14 džamija i 9 mesdžida, u potpunosti su porušeni.33 Do kraja ljeta 1992. godine, područje Kozarca je opustošeno, pri čemu su zgrade koje su preživjele napad naknadno opljačkane i uništene. Srpske kuće su označene kao takve i stoga ostavljene neoštećene.34 U periodu postojanja koncentracionih logora na području opštine Prijedor, ali i šire, u periodu od maja do decembra 1992. godine, kako tokom napada na Kozarac, tako i u logorima te drugim mjestima ubijanja, ubijeno je oko 1.226 Bošnjaka i Hrvata s područja Kozarca.35

Srebrenica – juli 1995. godine Genocid u Srebrenici počeo je 1992. godine da bi kulminirao u julu 1995. godine ubistvom preko 8000 bošnjačkih civila. Tri godine rata, Srebrenica je bila ne samo grad pod opsadom već i veliki koncentracioni logor.36 Također, Srebrenica je imala status navodne zaštićene zone UN-a, u kojoj je bilo 40.000 stanovnika, uključujući i izbjeglice s okolnih područja.37 Ulaskom srpskih snaga u Srebrenicu 11. jula 1995. godine, bošnjačke žene, djeca i stari ljudi odvedeni su iz enklave38 od strane tzv. VRS u toku 12. i 13. jula tako što su organizovano i planski na silu utrpani i pod nišanom iz Potočara prebačeni prema Kladnju39 da bi se 32 ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, paragraf 145. 33 Teufik Hadžić,Džamije i džemati Kozarca, Grafis, Cazin, 2003, str. 33 34 ICTY, Predmet: Br. IT-08-91, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIĆE STANIŠIĆA I STOJANA ŽUPLJANINA, PRESUDA, paragraf 532. 35 Podatak sa Spomen-obilježja u Kozarcu 36 Edina Bećirević, Na Drini genocid: istraživanje organiziranog zločina u istočnoj Bosni, Buybook, Sarajevo, 2009., str. 110. 37 ICTY, Predmet: Br. IT-98-33, PRED ŽALBENIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV RADISLAVA KRSTIĆA, PRESUDA, Den Haag, 19. april 2004., paragraf 15. 38 Isto, paragraf 2. 39 Smail Čekić, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Univerzitet u Sarajevu i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012., str. 312 – 314.

94 potom krenulo u realizaciju genocida na području Srebrenice. U tom zločinu genocida učestvovalo je, prema rezultatima istraživanja Vlade Republike Srpske, preko 25.000 ljudi.40 Egzekucije su vršene na širem području istočne Bosne, a najpoznatija su mjesta pogubljena Branjevo, Pilica, Orahovac, Kozluk i dr.

„Međupresuda“ Slobodanu Miloševiću U nekoliko okončanih predmeta pred ICTY-om u presudama osu- đenim ratnim zločincima spominju se i zločini u Kozarcu i Srebrenici. Mada imamo nekoliko presuda za genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine, samo se u jednoj (do sada donesenoj) zločini u oba područja kvalifikuju kao genocid. Riječ je o „međupresudi“ Slobodanu Miloše- viću iz 2004. godine u kojima se spominje genocid počinjen u Prijedoru (samim time odnosi se i na područje Kozarca) i Srebrenici gdje se kaže da je postojao udruženi zločinački poduhvat, koji je uključivao članove rukovodstva bosanskih Srba, čiji su cilj i namera bili da se bosanski Muslimani delimično unište kao grupa i da su njegovi učesnici izvrši- li genocid u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom.41

40 Ibid., str. 25. 41 ICTY, Predmet: Br. IT-02-54, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA /Odluka po predlogu za donošenje oslobađajuće presude/, Den Haag, 16. juni 2004., paragraf 323.

95 Zaključak U cilju stvaranja velikosrpske države na tlu bivše Jugoslavije poči- njen je genocid nad Bošnjacima u periodu 1992–1995. godine, u toku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Po gotovo identičnim metodama agresorske snage (JNA – kasnije tzv. VRS, policijske strukture tzv. RS, tzv. paravojne formacije kako bosanskih Srba tako i formacije iz Srbije i Crne Gore) zauzimale su po- dručja u kojima srpsko stanovništvo nije činilo većinu. Na primjerima Kozarca i Srebrenice su jasno vidljive te sličnosti - držati „neprijatelja“ u okruženju i naći svojevrstan alibi za napad; napasti područje sistematskim ubijanjem civila, pljačkati i razarati imovinu; žene, djecu i starce odvojiti od muškaraca, a potom svoju genocidnu namjeru operaciona- lizirati masovnim pogubljenjima (da li odmah nakon zauzimanja teritorija, u koncentracionim logorima ili nakon zlostavljanja u njima) na lokacijama poput Korićanskih stijena, Hrastove glavice, Lisca odnosno Branjeva, Pilice, Kozluka, Orahovca i na desetine drugih mjesta; u me- đuvremenu artiljerijom napadati preživjele civile koji su spas pokušali naći prodorom do teritorija koja nisu pod srpskom kontrolom; sanaci- jom terena ukloniti tragove zločina. Određene razlike su ipak postojale mada one ne dovode u pitanje počinjeni genocid. U Kozarcu su ubijani kozarački Bošnjaci dok su u Srebrenici ubijani i srebrenički Bošnjaci i oni koji su kao izbjeglice našli utočište. Također, iako su oba područja bili u enklavama, okruženi agresorskim snagama, Srebrenica je imala status zaštićene zone UN-a. Međutim, preko 8000 žrtava u nekoliko julskih dana 1995. godine jasno ukazuju da je i taj status bio samo formalne prirode. Posljedice genocida su na hiljade ubijenih i masovne grobnice širom Bosanske krajine i Podrinja i potpuno izmijenjena demografska slika na područjima gdje su zločini počinjeni. Genocid kao najteži oblik zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, svoju sudsku verifikaciju za zločine i u Kozarcu i u Srebrenici okvalifikovan je kao takav u, do sada, jedinoj izrečenoj presudi o genocidu na prostoru cijele

96 Bosne i Hercegovine. Riječ je o „međupresudi“ Slobodanu Miloševiću donesenoj 2004. godine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Dejtonskim mirovnim sporazumom, oba mjesta su ušla u sastav Republike Srpske, entiteta u čije ime je i počinjen genocid.

Summary The author is concerned with the political situation as well as with the military pre-arrangement in the municipality of Prijedor shortly before the aggression on Bosnia and Herzegovina. He particularly re- flects upon the genocide committed in Kozarac during the aggression on Bosnia and Herzegovina, the consequences of such war crime, and in conclusion, discusses the similarities and differences with genocide committed in July 1995 in Srebrenica. Keywords: Kozarac, Prijedor, agression, genocide, SDS, JNA, VRS, Srebrenica

97 IZVORI I LITERATURA 1. Bećirević Edina, Na Drini genocid: istraživanje organiziranog zločina u istočnoj Bosni, Buybook, Sarajevo, 2009.

2. Boyle Francis A., Bosanski narod optužuje za genocid, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2000.

3. Čekić Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, In- stitut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2004.

4. Čekić Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Univerzitet u Sarajevu i Institut za istraživanje zločina protiv čo- vječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012.

5. Donia Robert, Iz skupštine Republike Srpske 1991-1996. – Izvo- di iz izlaganja poslanika skupštine Republike Srpske kao dokazni materijal na Međunarodnom krivičnom tribunalu u Hagu, University press – Izdanja Magistrat, Sarajevo, Fondacija Istina Pravda Pomirenje, Tuzla, Sarajevo – Tuzla, 2012.

6. Filandra Šaćir, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sa- rajevo, 1998.

7. Hadžić Teufik,Džamije i džemati Kozarca, Grafis, Cazin, 2003. 8. ICTY, Krizni štab opštine Prijedor, broj: 03/3 od 22. 5. 1992. 9. ICTY, Predmet: Br. IT-02-54, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC SLOBODANA MILOŠEVIĆA /Odluka po predlogu za donošenje oslobađajuće presude/, Den Haag, 16. juni 2004.

10. ICTY, Predmet: Br. IT-98-33, PRED ŽALBENIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV RADISLAVA KRSTIĆA, PRESUDA, Den Haag, 19. april 2004.

98 11. ICTY, Predmet: Br. IT-00-39, PRED ŽALBENIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MOMČILA KRAJIŠNIKA, PRESUDA, Den Haag, 17. mart 2009. 12. ICTY, Predmet: Br. IT-00-39, PRED PRETRESNIM VIJE- ĆEM, TUŽILAC PROTIV BILJANE PLAVŠIĆ, PRESUDA, Den Haag, 27. mart 2003. 13. ICTY, Predmet: Br. IT-08-91, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MIĆE STANIŠIĆA I STOJANA ŽUPLJA- NINA, PRESUDA, Den Haag, 27. mart 2013. 14. ICTY, Predmet: Br. IT-99-36, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV RADOSLAVA BRĐANINA, PRESUDA, Den Haag, 1. septembar 2004. 15. ICTY, Predmet: Br. IT-97-24, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MILOMIRA STAKIĆA, PRESUDA, Den Haag, 31. juli 2003. 16. ICTY, SJB Prijedor, broj: 11-12-01-1975 od 18.5.1992. 17. Radaković T. Ilija, Besmislena YU-ratovanja, Društvo za istinu o antifašističkoj borbi, Kranj, 1996. 18. Sivac Nusret, Kolika je u Prijedoru čaršija, Bonik, Sarajevo, 1995. 19. -Vaulerin Arnaud i Wesselingh Isabelle, Bosna, živo sjećanje, Buybook, Sarajevo, 2006.

Prilozi: -Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Po- pis stanovništava, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godina, Nacionalni sastav stanovništva – Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Sarajevo, decembar 1993. godine, Statistički bilten broj: 234.

99 Mišković, Tamara

USAGLAŠAVANJE MEĐUNARODNIH KONVENCIJA I LOKALNIH PROPISA: DONOŠENJE ODLUKA O ZAŠTITI DJETETA U RATU

Sažetak Kontinuirano dokumentovanje ratnih zločina i debata o ratnim doga- đajima ključni su faktori u prenošenju istine o genocidu na nove generacije i doprinošenju razvitku dosljednog kulturnog naslijeđa jedne zemlje i njenog naroda. Ratni zločini se često neminovno i isključivo vežu za ekstremnu koletivnu destrukciju koja rezultira u vidljivim ogromnim materijalnim i ljudskim štetama, dok se rjeđe u istom kapacitetu uklju- čuju nevidljive posljedice rata, kao što su: psihičke, socijalne i kulturne štete koje su nanesene preživjelim civilima. Stoga, ovo istraživanje se fokusira na posljedice evakuacije djece tokom rata, kao jedan od oblika etničkog čišćenja zanemaren u primarnoj literaturi ratnih zločina, a koji nosi dugoročne psiho-socio-kulturne posljedice. Humanitarne evakuacije su obično organizovane od strane domaćih i međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija, kao oblik socijalne pomoći da se zaštite djeca. Iako humanitarne evakuacije ulažu napore da zaštite najbolje interese djeteta, naučni podaci sugerišu da privremene evakuacije često rezultiraju trajnom separacijom djece od roditelja, te njihovim nedobrovoljnim usvajanjem. Ovo često, dalje, doprinosi gubitku identiteta djece i njihovih veza sa familijom, kulturom i ma- ternjim jezikom, a sve pod izgovorom izgradnje bolje materijalne perspektive i uslova za život. Stoga je neophodno sagledati trajne posljedice odluka donešenih u “momentu panike” za vrijeme rata ne samo na porodice i buduće naraštaje, već i na društvo i kulturu u cjelini. Također je potrebno uzeti u obzir činjenicu ko i kako donosi odluke o zaštiti prava i najboljeg interesa djeteta u vrijeme svih oblika kriznih situacija.

100 Prava djece definisana su mnogobrojnim međunarodnim i lokalnim dokumentima među kojima su vodeći Konvencija o pravima djeteta i Haška konvencija. U praksi, tokom ratnog perioda, javljaju se mnogobrojne prepreke da se ta prava implementiraju. Sagledavanje, prepoznavanje i imenovanje prepreka za implementaciju međunarodnih zakona, propisa i procedura o zaštiti prava djece evakuisanih bez pratnje roditelja/staratelja omogućit će da se razumije na koji način makrosnage i međunarodne politike utječu i uslovljavaju mikroprakse i odluka napravljenih u najboljem interesu evakuisane djece na nivou lokalnih institucija i na internacionalnom nivou. Ova iskustva doprinijet će razvoju neophodnih preventivnih mjera koje će facilitirati i unaprijediti saradnju između internacionalnih, nacionalnih i lokalnih aktera da se osigura dobrobit djece i očuvaju zdrave porodične jedinice unutar kulturnih okvira, kada god je to moguće u vrijeme kriznih situacija, rata i evakuacija. Ključne riječi: evakuacija, zaštita djece, prava djece, rat, genocid, krizne situacije, Bosna i Hercegovina

“Da bismo izgradili budućnost, moramo znati prošlost” Otto Frank, 1967

101 Uvod Od svih civilnih žrtava rata djeca su ta koja snose najveće posljedice genocida, bespomoćna da bilo šta promijene kako bi uživali u blago- datima lijepog djetinjstva koje im rat oduzima. I sami zatečeni ratnim dejstvima, roditelji često imaju mali izbor mogućnosti da adekvatno za- štite svoju djecu i obezbijede im bezbrižno i sigurno djetinjstvo. Djeca u oružanom sukobu podložna su brojnim stresnim situacijama uključu- jući ozljede i ranjavanja, psihološki stres i eksploataciju, a sve usljed kolapsa neophodnih infrastruktura društva za podršku porodicama sa djecom, ili, pak, raspada same porodice koja više nije u mogućnosti da odgovara i obezbijedi potrebu za sigurnošću, finansijskom stabilnosti, hranom, odjećom, i drugim bitnim faktorima za normalan razvoj djece (Better Care Network, 20081). Znatno povećan broj ukupnog broja civila pogođenih oružanim konfliktima kreira, kao prirodnu posljedicu, znatno povećanje broja djece koja su žrtve (Ahlstrom and Nordquist, 19912). Prema posljednjem UNHCR-ovom izvještaju iz 2015. godine, podaci su sljedeći: Do kraja 2014. godine 59.5 miliona ljudi raseljeno je širom svijeta usljed prisilnog izgona, sukoba, nasilja i kršenja ljudskih prava. Ovo je 8.3 miliona ljudi više nego prethodne godine (51.2 miliona) i najveći godišnji porast u vremenskom periodu od jedne godine … (UNHCR, 2015, p. 23). U prosjeku 42.500 osoba dnevno je bilo prisiljeno da napuste svoje domove u 2014. godini (UNHCR, 20154). U 2015. godini bilo je najmanje 13.9 miliona novih izbjeglica (UNHCR, 20155).

1 Better Care Network (2008). Separated children in an emergency. Pristupljeno 18.11. 2008, putem http://www.crin.org/bcn/theme_more.asp?themeID=1005&page- ID=1048 2 Ahlstrom, C., & Nordquist, K. A. (1991). Casualties of conflict: Report for the protection of victims of war. Uppsala, Sweden: Department of Peace and Conflict Research. 3 UNHCR (2015). World at war: Global trends forced displacement 2014. Pristupljeno 15.07. 2015 putem http://unhcr.org/556725e69.pdf 4 ibid 5 ibid

102 Djeca ispod 18 godina činila su 51 posto ukupnog izbjegličkog sta- novništva u 2014. godini, što je porast u odnosu na 41 posto u 2009. godini, a najviša brojka u više od deset godina ... rekordnih gotovo 1.7 milijuna osoba apliciralo je za azil ili izbjeglički status u 2014. godini ... Oko 34.300 aplikacija za azil su podnijela djeca bez pratnje ili djeca odvojena od svojih roditelja u 82 zemlje u 2014. godini... (UNHCR, 2015, str. 2-36). Prema izvještaju organizacije Amnesty International (20087) oko 2,2 miliona ljudi bili su izbjeglice ili interno raseljeni tokom rata u Bosni i Hercegovini. Iako je tokom rata jedan broj djece evakuisan bez pratnje roditelja/staratelja iz Bosne i Hercegovine, završivši u usvojiteljskim porodicama u zemljama koje su ih privremeno primile na brigu, tačan broj ove djece jos uvijek nije utvrđen. Prisilno premještanje djece iz jedne u drugu grupu se spominje i u međunarodnom pravu kao oblik genocida. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine, u članu II, genocid definiše kao, “ ... Genocidom se smatra bilo koje od navedenih djela učinjenih u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve: a) ubistvo članova grupe; b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe; c) namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja; d) mjere uperene na sprečavanje rađanja u okviru grupe; e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu (United Nati- ons Treaty Series, 1951, p. 2778). 6 ibid 7 Amnesty International Report (2008). Bosnia and Herzegovina. Pristupljeno 8.3.2010.g. putem http://www.amnesty.org/en/region/bosnia-herzegovina/report-2008 8 U.N.T.S. (United Nations Treaty Series), No. 1021, vol. 78 (1951), p. 277. Pris- tupljeno 02.09.2015.g. putem http://www.preventgenocide.org/genocide/officialtext. htm

103 Iz navedenog se može zaključiti da je potrebno šire izučiti koncept evakuacije i staviti ga u specifični kontekst te tom prilikom obratiti pa- žnju na različite oblike izmještanja djece koji su prisutni te diskutovati kako se ta izmještanja razlikuju jedna od drugih (npr. prisilna evakuacija, humanitarna evakuacija, spašavanje djece, itd.). Bez ozbira o kojem se obliku evakuacije radi, izmještanjem djece gube se nositelji buduć- nosti, prenositelji kulture, jezika i nacionalnog identita jedne zajednice. Postoji mnogo uglova da se gleda na evakuaciju. Ovim radom na- mjeravam da pružim uvid u složeni odnos između moći i diskursa na jednoj strani i evakuacije djece bez pratnje i njihovog prisilnog usvajanja u zemljama koje ih prime na privremenu brigu na drugoj strani, a u specifičnom kontekstu rata u BiH (1991-1995). Ovaj rad će sagledati kako makrosile i međunarodni zakoni mogu utjecati na mikroprakse i odluke donesene u najboljem interesu evakuisane djece na razini lokalnih institucija i međunacionalnih odnosa. Pored toga, ovaj rad će pružiti uvid o posljedicama koje usvajanje ima na biološke porodice ove djece i trajnu štetu koju su evakuacija i usvajanje djece ostavili na njihove živote.

Evakuacija djece u kriznim situacijama Masovna evakuacija djece se često primjenjuje u ratu i drugim kriznim situacijama kao intervencija za zaštitu djece. Humanitarne evakuacije obično su organizovane od strane domaćih i međunarodnih, vladinih i nevladinih organizacija kao oblik socijalne pomoći za zaštitu djece. Iako je cilj i namjera humanitarnih evakuacija da se zaštiti najbolji interes djeteta, istraživanja pokazuju da privremeno evakuisana djeca često ostaju trajno odvojena od roditelja ili usvojena u zemljama koje ih prime na brigu. Dakle, evakuacija djece usljed ratnih i drugih društveno-politič- ko-ekonomskih razloga nije novi fenomen. Mnogi primjeri evakuacije djece bez pratnje u kriznim vremenima uključuju: (a) Kindetransport,

104 evakuacija oko 10.000 jevrejske djeci u Britaniju tokom Drugog svjetskog rata (Sharples, 20049); (b) Španski građanski rat (1936-1939) kada je oko 26.000 djece evakuisano u Francusku, Belgiju i Sovjetski savez; (c) za vrijeme građanskog rata u Grčkoj (1946-1949), oko 23.000 djece je evakuisano iz područja zahvaćenog sukobima u Bugarsku, Albani- ju i Jugoslaviju (Ressler, Boothby i Steinbock, 198810; Zissaki-Healey, 200411); (d) za vrijeme Korejskog rata (1950) oko 100.000 djece je evakuisano izvan zemlje, od kojih je 53.000 završilo u sirotištima (Resler i dr. 198812); (e) Kubanska revolucija (1960) kada su roditelji i kubanske vlasti poslale oko 17.000 djece iz Kube u SAD (Resler i dr. 198813); (f) Nigerijski građanski rat (1970) rezultirao je sa 100.000 djece evakuisanih bez pratnje roditelja; (g) 2.700 vijetnamskih siročadi je 1975. godine prešlo iz Južnog Vijetnama u SAD i 1.200 u Australiju, Kanadu i Europu (Craft, 200814); (h) 2.000 djece izbjeglica bez pratnje odraslih odvedeno je 1975. godine iz Laosa u Tajland i druge zemlje (Resler i dr.1988, str. 10-1115), itd. Današnje evakuacije djece tokom ratnih sukoba i prirodnih katastrofa pokazuju da je protokol za evakuaciju i povrat djece njihovim domovima i dalje jedan od hitnih zadataka politike za zaštitu djece i izbjeglica. Neki od primjera iz današnjeg vremena su pokušaji da se evakuišu djeca bez pratnje odraslih iz Haitija nakon potresa u 2010. 9 Sharples, C. (2004). Kindertransport: Terror, trauma and triumph. History Today, 54(3) 10 Ressler, E. M., Boothby, N., & Steinbock, D. (1988). Unaccompanied children: Care and protection in wars, natural disasters, and refugee movements. Oxford: Oxford University Press. 11 Zissaki-Healey, T. (2004). Children of the storm. New Presence: The Prague Journal of Central European Affairs, 6(3), 27-28. 12 Ressler, E. M., Boothby, N., & Steinbock, D. (1988). Unaccompanied children: Care and protection in wars, natural disasters, and refugee movements. Oxford: Oxford University Press. 13 ibid 14 Craft, C. (2008). What is operation babylift?. Pristupljeno 4.12. 2012.g. putem http://adoption.about.com/od/international/f/babylift.htm 15 Ressler, E. M., Boothby, N., & Steinbock, D. (1988). Unaccompanied children: Care and protection in wars, natural disasters, and refugee movements. Oxford: Oxford University Press.

105 godini (Hoffman, 201016; Stewart, 201017) ili iz Sirije tokom tekućeg rata (Hazaimah, 201418). Osim što su evakuisana, mnoga djeca, kao na primjer u Siriji, napustila su dobrovoljno domove kako bi tražila azil ili izbjeglički status u evropskim zemljama i tako se zaštitila od potenci- jalnog nasilja. Kao što je prethodno navedeno, kroz historiju većina djece koja su odvojena od svojih staratelja i bez pratnje odraslih poslana su u nove zemlje gdje su i usvojena. Ovo je često dovelo do toga da djeca izgube svoj identitet i veze sa biološkim porodicima i kulturom. Djeca često promijene ime i religiju, tako da ih je teško poslije toga ponovo pronaći i evidentirati. Ipak, krizne situacije današnjice rezultirale su dodatnim evakuacijama te velikim brojem zahtjeva za usvojenje u razvijenim zemljama koje obično prime na brigu djecu bez pratnje (Bergquist, 200919, str 622; McKinney, 200720; O’Keefe, 200721; Roby i Shaw, 200622). Rat u Bosni nije bio izuzetak. U nastavku ću predstaviti primjer studije slučaja 46 djece evakuisane iz Dječijeg doma “Ljubica Ivezić” 1992. godine. Ova grupa djece bez pratnje roditelja/staratelja evakuisana je u Italiju, te kasnije tamo trajno usvojena od strane italijanskih porodica.

16 Hoffman, D. M. (2012). Saving children, saving Haiti? Child vulnerability and narratives of the nation. Childhood, 19(2), 155-168 17 Stewart, K. (2010). Adoption balance: Haiti’s orphans caught in middle. The Salt Lake. 18 Hazaimeh, H. (2014, March 21). Over 1,170 Syrian children in Jordan without adult relatives — UNICEF. The Jordan Times 19 Bergquist, K. J. S. (2009). Operation babylift or babyabduction?: Implications of the Hague convention on the humanitarian evacuation and ‘rescue’ of children. International Social Work, 52(5), 621-622. 20 McKinney, L. (2007). International adoption and the hague convention: Does implementation of the convention protect the best interests of children?’. Whittier Journal of Child & Family Advocacy, 6, 361-75. 21 O’Keefe, K. (2007). The intercountry adoption act of 2000: The United States’ ratification of the Hague convention on the protection of children, and itsmeager effect on international adoption. Vanderbilt Journal of Transnational Law, 40, 1611- 16. 22 Roby, J. L., & Shaw, S. A. (2006). The African orphan crisis and international adoption. Social Work, 51(3), 199-210.

106 Evakuacija djece iz Dječijeg doma “Ljubica Ivezić”: Rezultati istraživanja Nekoliko mjeseci nakon što je započeo rat u Bosni i Hercegovini, svakodnevne aktivnosti u glavnom gradu Sarajevu su prestale da se odvijaju normalnim tokom. Postalo je neizmjerno teško za porodice sa djecom da obezbijede osnovne uslove za život i opstanak. Ustanove za brigu i zaštitu djece, kao što je tadašnji Dječji dom “Ljubica Ivezić”, ta- kođer su se susrele sa ogromnim teškoćama; institucije su i dalje morale da se nastave brinuti kako da najbolje zaštite veliki broj djece smješte- nih u njihovu brigu prije rata. U dogovoru sa službama socijalne zaštite u okviru svojih općina, djeca su smiještana u Dječiji dom “Ljubica Ive- zić” u Sarajevu prije rata iz mnogih različitih razloga, prije svega zbog siromaštva, smrti ili zdravstvenih problema roditelja, itd. Mnoga od ove djece su smještena u Dom na privremenoj osnovi – dok se ne steknu osnovni životni uslovi u njihovim porodicama da se djeca mogu vratiti. Međutim, za vrijeme okupacije Sarajeva, institucije su morale da biraju da li da ostave djecu u aktivnoj ratnoj zoni i suoče ih sa gladi, granatiranjem i traumama rata ili da ih evakuišu privremeno u druge zemlje. Pomoć u evakuaciji su nudile međunarodne organizacije i Dječija ambasada u Sarajevu (Mišković, 201023). Odluka Dječijeg doma “Lju- bica Ivezić” bila je da evakuiše djecu u Milano u Italiji, koji je ponudio privremeni smještaj i sigurnost za djecu iz rata (Djeca otputovala u Mi- lano, 199224; Mišković, 201025). Iako je evakuacija odobrena od strane bosanskih državnih organa (Kamenica, 200026) zbog ratnih okolnosti ona se dogodila brzo i nasumično, bez da je pažljivo planirana i organizovana na nivou lokalne, nacionalne ili međunarodne vlasti. Bosanske

23 Miškovic, T. (2010). The evacuation of children during the occupation of Sarajevo (1992-1995). (Unpublished Masters Thesis). University of Minnesota, Duluth. 24 Djeca otputovala u Milano. (19.07. 1992). Oslobodjenje. Copy in possession of author. 25 Miškovic, T. (2010). The evacuation of children during the occupation of Sarajevo (1992-1995). (Unpublished Masters Thesis). University of Minnesota, Duluth. 26 Kamenica, E. (2000, November 8). Malisana nema ni u evidenciji stranih drzavljana. Oslobođenje, pp. A7.

107 službe socijalne zaštite i socijalni radnici, takođe, nisu bili uključeni u donošenje odluka o djeci nakon evakuacije i njihovog smiještanja u Ita- liju. Porodice ili rodbina djece, takođe, nisu kontaktirani prije evakuacije, te tako ni oni nisu dobili priliku da prate djecu ili da budu uključeni u donošenje odluka o njima. Osim toga, između BiH i Italije nikada nije potpisan sporazum kojim bi se regulisali uslovi zaštite djece, vremenski period njihovog ostanka ili proces povratka kući nakon rata. U početku, djeca su trebala ostati samo nekoliko mjeseci, jer se oče- kivalo da će uskoro završiti rat u Bosni. Umjesto toga, rat je trajao skoro četiri godine, a djeca se nisu vratila kući iz dva razloga: (a) prema italijanskim zakonima djeca bez pratnje roditelja/staratelja se nakon određenog vremena mogu staviti na usvajanje ako ih njihovi roditelji nisu tražili usljed čega djeca bivaju trajno usvojena (Mišković, 201027); i (b) roditelji/staratelji ove djece su bili zatečeni u ratu, bez bilo kojeg načina komunikacije sa djecom ili načina da ih traže, te činjenice da ne govore italijanski i da nemaju finansijskih sredstava da putuju tamo ili da znaju kako da koriste italijanski pravni sistem uslijed čega uistinu nisu mogli da traže djecu.

Povratak djece Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je proglašen mir u BiH u novembru 1995. godine, bosanski konzul u Milanu, Muhamed Kreševljaković, organizovao je povratak djece u BiH (Kamenici, 21. 12. 200028). On je napravio putne isprave za djecu i njihove staratelje, kao i tranzitne vize kroz Hrvatsku. U junu 1996. godine, italijanske vlasti i bosanske vlasti su se dogovorile da zadrže djecu u Italiji do za- vršetka školske godine. Vrijeme za njihov povratak je namjerno produ- ženo, jer bez znanja bosanskih vlasti, djeca, koja su imala žive roditelje

27 Miškovic, T. (2010). The evacuation of children during the occupation of Sarajevo (1992-1995). (Unpublished Masters Thesis). University of Minnesota, Duluth. 28 Kamenica, E. (2000, December 21). Odrastali su pred mojim očima. Oslobođenje, pp. A12.

108 i rođake u Bosni i Hercegovini, već su bila u pravnom procesu za stalno usvojanje u Italiji. Osim toga, italijanske vlasti su zahtijevale od bosanskih vlasti i stvaranje dodatnih uslova, kao što je da se izradi sigurnosni plan za djecu nakon dolaska u Sarajevo (Kamenica, 21. 12. 200029). Iako su predstavnici bosanske države koje je država odredila da rade na ovom slučaju izradili sigurnosni plan za povrat djece kući (Kame- nica, 21. 12. 200030), postojeća dokumentacija pokazuje da taj plan za povrat djece u Bosnu nikada nije implementiran (Kukan, 10. 3. 200731). Italija je svojevoljno definisiala i objavila da će zadržati 46 djece, jer prema njihovim procjenama Bosna nije sigurna za njihov povratak. Bit- no je napomenuti da je u isto ovo vrijeme Njemačka vratila drugu grupu bosanske djece iz Dječijeg doma “Ljubica Ivezić” detaljno izradivši i implementirajući plan za njihov povratak. Drugi mogući razlog zašto se ova djeca nikada nisu vratila u Bosnu bila je medijska kampanja u organizaciji Italijanske Asocijacije II Solo, sa Mano Bosom na čelu, koji je imao vrlo kontradiktorna politička uvjerenja (Kamenica, 21. 12. 200032). Mnogi koji pripadaju Asocijaciji II Solo su postali bliski sa djecom iz Dječijeg doma. Mnogi od njih su redovno, uglavnom vikendom, ugošćavali djecu u svojim domovima, vodili ih na odmor sa svojim porodicama, a neki članovi Asocijacije su otvoreno izrazili da žele da usvoje bosansku djecu. U junu 1997. Italijani su otvoreno rekli da neće dozvoliti djeci da se vrate u BiH, jer su smatrali da BiH nije bila dovoljno sigurna za njihov povratak (Kamenica, 21.12.200033). U ovom slučaju, italijanske vlasti su bile te koje su odlučivale o okolnostima povratka djece. Povezivanje roditelja i djece se nije dogodilo iako je vrlo malo roditelja kasnije imalo priliku da upoznaju svoju djecu koja su u to vrijeme već bili odrasli, 29 ibid 30 ibid 31 Kukan, M. (2007, March 10). Djeca iz Doma “Ljubica Ivezic” u Italiji su trebala ostati samo dva mjeseca!? Dnevni Avaz, pp. A8. 32 Kamenica, E. (2000, December 21). Odrastali su pred mojim očima. Oslobođenje, pp. A12. 33 ibid

109 zaposleni, a neki od njih i u braku. Većina djece nisu više govorila bosanski jezik, a i više su se identifikovali sa italijanskom kulturom i novim, usvojiteljskim, porodicama u Italiji. Stoga, bosanske porodice su izgubile svoja prava zbog nejasnih imigracijskih zakona kao i zakona za zaštitu djece koja su žrtve rata. Kriza porodica u ratu na jednoj strani je bila prilika za porodice koje čekaju na usvajanje djece u Italiji.

Međunarodni propisi i zaštita djece evakuisane iz Dječijeg doma “Ljubica Ivezić” Rezultati istraživanja (Miškovic, 201034) pokazuju da su djeca evakuisana “preko noći”, bez da su Dječiji dom i službe socijalne zaštite, kao njihovi primarni staratelji, bili uključeni u planiranje i organizova- nje evakuacije. Evakuaciju je organizovala Dječija ambasada, a odo- brile su je državne institucije. U UNHCR-ovom Priručniku za krizne situacije stvorenom da pruži smjernice prilikom evakuacija u hitnim situacijama, visoki komesar Ujedinjenih naroda za izbjeglice (1999) naveo je da organizacije i institucije koje stoje iza evakuacije treba da “osiguraju da se tokom evakuacije poštuju porodične jedinice, da se zna trag porodicama ili rođacima i da su sva prava djece bez pratnje zašti- ćena” (str. 14)35. Treba napomenuti da je ovaj dokument nastao nakon rata u Bosni, ali sama Konvencija, kao i prava djeteta datiraju iz perioda prije rata u BiH. Nadalje, navodi se da ako je moguće da je bitno da se ne evakuišu djeca bez pratnje roditelja/staratelja, jer to može ostaviti dugoročne posljedice na njihove živote i živote njihovih porodica. U slučaju BiH to nije ispoštovano. Iako je inicijalni spisak djece koja će biti evakuisana napravljen dva mjeseca prije evakuacije, podaci iz ove studije ukazuju na to da zbog ratnih dejstava nije bilo moguće da se roditelji ili rođaci evakuisane djece kontaktiraju i informiraju o evakuaciji. Osim toga, Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice

34 Miškovic, T. (2010). The evacuation of children during the occupation of Sarajevo (1992-1995). (Unpublished Masters Thesis). University of Minnesota, Duluth. 35 UNHCR. (1999). Handbook for emergencies (2nd ed.). Pristupljeno 2.5. 2010 putem http://www.unhcr.org/publ/PUBL/3bb2fa26b.pdf

110 (1999) ističe da ukoliko je neophono da se evakuacija dogodi, onda je potrebno da se određeni kriteriji poštuju. Neki od tih kriterija su da “maloljetnici treba da se evakuišu u pratnji odrasle osobe s kojom su u rodnom odnosu, a ako to nije moguće, kvalifikovanog staratelja kojeg djeca poznaju, kao što su njihovi nastavnici/vaspitači” (p.102)36. Pošto porodice ili rodbina nisu kontaktirani prije evakuacije, oni tako nisu dobili priliku da prate svoju djecu. Djeca su ostala sama u Italiji čije vlasti su samovoljno odlučivale o njihovoj sudbini. UNHCR (1999)37 navodi da “evakuacije moraju biti koordinirane s određenim vodećim agencijama” (str. 120). U ovom slučaju nije jasno ko je bio vodeća agencija i ko je imao glavnu odgovornost. UNHCR (1999) kaže da: “Ako maloljetnici prelaze preko međunarodne granice, trebaju se unaprijed osigurati pisani sporazumi s vladom kako bi se utvrdila posjeta porodice i mogući susreti” (p.102)38. Čini se da BiH i Italija nikad nisu dogovorili kako da regulišu aranžman zaštite, vremenski period koji će djeca ostati ili proces ponovnog ujedinjenja nakon rata. Konvencijom o pravima djeteta iz 1989.g. u članku 3. navodi se da države potpisnice moraju učiniti sljedeće: (1) U svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost; (2) Države stranke se obavezuju da će odgovarajućim zakonodavnim i upravnim mjerama osigurati takvu zaštitu i skrb djeteta kakva mu je prijeko potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih skrbnika ili drugih osoba koje su za nj pravno odgovorne; (3) Države stranke će osigurati da ustanove, službe i tijela odgovorna za skrb ili zaštitu djece budu pod stručnim nadzorom i da djeluju u skladu sa standardima uspostavljenim od strane nadležnih tijela, osobito u području sigurnosti,

36 ibid 37 ibid 38 ibid

111 zdravlja, te broja i stručnosti osoblja” (str. 17)39. Pored toga, član 5. navodi da će države stranke poštivati odgovornosti, prava i dužnosti roditelja ili, kad je potrebno, članova proširene porodice ili zajednice kad to nalažu mjesni običaji, zakonskih skrbnika ili drugih osoba koje su zakonski odgovorne za dijete, da djetetu osiguraju, u skladu s njegovim razvojnim sposobnostima, odgovarajuće usmjeravanje i vođenje u ostvarivanju prava priznatih ovom Konvencijom (1989). U članu 8. Konvencije navodi da se Države stranke obavezuju da će poštivati pravo djeteta na očuvanje svog identiteta, uključujući nacionalnost, ime i porodične odnose priznate zakonom, u što se neće nezakonito miješati (UNICEF, 198940). U slučaju Bosne to nije ispoštovano.

Ko je odgovoran? Organizacije koje su učestvovale u procesu evakuacije nisu preuzele odgovornost za svoju ulogu u onome što se dogodilo, što je rezultiralo trajnim posljedicama na živote i dobrobit bioloških porodica djece koja su evakuisana. Različita bosanska ministarstva su krivljena za evakuaciju i njene posljedice, uključujući među njima Ministarstvo za vanjske poslove, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice te Dječija ambasada. Postoji potreba da se priznaju propusti na svim nivoima procesa evakuacije i neostvarenog procesa ponovnog ujedinjenja roditelja i djece. Italijanske vlasti su imale veći teret da donesu odgovarajuću i etičku odluku o ovom slučaju, jer su bili zemlja koja je primila izbjeglice. U to vrijeme Bosna i Hercegovina je bila u sred rata i nije bila u mogućnosti da da djeluje u datoj situaciji vezano za djecu zbog poremećenih i ponovno uspostavljenih državnih jedinica. Nema gotovo nikakvog smisla da je u toku rata Bosna bila u stanju da donosi racionalne odluke o tome šta da rade s djecom koja su trebala da budu zaštićena u inostranoj zemlji. To je razlog zašto su doneseni međunarodni sporazumi i dokumenti

39 UNICEF. (1989).Convention on the rights of the child. Pristupljeno 15. 4. 2010 putem http://www.unicef.org/crc/ 40 ibid

112 kao sto je Konvencija o pravima djeteta -- kako bi se pomoglo s pitanjima vezanim za izbjeglice. Pitanje postavljeno u ovom istraživanju je kako i zašto su italijanske vlasti preuzele punu odgovornost za dono- šenje odluka o dobrobiti djece bez uključivanja treće strane, kao što je Međunarodni crveni križ ili UNHCR-a? S tim u vezi član 9. Konvencije o pravima djeteta se navodi: “1. Države stranke će osigurati da se dijete ne odvaja od svojih roditelja protiv njihove volje, osim u slučajevima kad nadležne vlasti pod sudbenim nadzorom odluče, u skladu s važećim zakonima i postupci- ma, da je takvo odvajanje prijeko potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka mogla bi biti krajnje potrebna u posebnom slučaju, kao što je zloupotreba ili zanemarivanje djeteta od strane roditelja, ili kad roditelji žive odvojeno, a mora se donijeti odluka o mjestu djetetova prebivališta. 2. U svakom postupku koji se vodi u skladu sa stavkom 1. ovoga člana, svim zainteresiranim strankama se mora omogućiti sudjelovanje i izjašnjavanje. 3. Države stranke će poštivati pravo djeteta koje je odvojeno od jed- noga ili oba roditelja da redovito održava osobne odnose i neposredne kontakte s oba roditelja, osim ako je to u suprotnosti s njegovim najboljim interesom. 4. Kad je takvo odvajanje posljedica postupka pokrenutog od strane neke države stranke, primjerice pritvora, zatvora, progona, izručenja ili smrti jednog ili oba roditelja (uključujući i smrt koja je iz bilo kojeg razloga uslijedila dok je osoba bila pod zaštitom države), ili djeteta, dr- žava stranka će na zahtjev pružiti roditeljima, djetetu ili, ako je potrebno, drugom članu porodice, bitne informacije o boravištu odsutnog(ih) člana(ova) porodice, osim ako bi pružanje takve informacije moglo šte- titi dobrobiti djeteta. Države stranke će nadalje osigurati da podnošenje takvog zahtjeva samo po sebi nema štetne posljedice za zainteresiranu osobu ili osobe” (UNICEF, 1989, p 3)41.

41 ibid

113 Dalje, UNHCR (1999) tvrdi da lokalne vlasti zemlje u koju su djeca evakuisana imaju odgovornost za izbjeglice i njihov najbolji interes (str. 16)42. Italijanski stručnjaci, socijalni radnici i aktivisti za ljudska prava, kao i pravosudni sistem u Italiji su trebali uložiti dodatne napore da podrže povratak bosanske djece nakon rata. Italijanske vlasti koje su bile odgovorne za odlučivanje da li će staviti djecu na usvajanje trebale su uzeti u obzir mnoge faktore koji su kreirali prepreke za bosanske roditelje u potrazi za svojom djecom, kao što je nemogućnost roditelja da koriste resurse za traženje djece u nekoj drugoj zemlji, nepoznavanje talijanskog jezika i nedostatak finansijskih sredstava za angažovanje advokata.

Zakonska prava porodica: Roditelji i djeca Kao što UNHCR (1999) naglašava “porodična jedinica mora biti očuvana u što je moguće većoj mjeri- [ne treba] preduzeti nikakve radnje koje mogu spriječiti okupljanje porodice” (p.102)43. Roditelji/stara- telji44 djece koja su evakuisana u Italiju nisu kontaktirana ili konsulto- vana o evakuaciji ili bilo kojim drugim odlukama koje utiču na živote njihove djece i porodice. Oni su imali zakonsko pravo da budu obavije- šteni o životima svoje djece, te kasnije, da daju ili uskrate odobrenje za njihovo usvajanje u kasnim 1990-im. Čak i kada se dogodi greška u implementaciji evakuacije, UNHCR (1999) sugeriše da se “mogu preduzeti koraci da se minimiziraju dalja razdvajanja, a kako bi se povećala šanse za pravovremeni i uspješni ponovni susret” (p.102)45. Prepreke za sprečavanje povratka djeca su dodatno postavljene kada su djeca stavljena na usvajanje. To se dogodilo bez konsultacija ili dobijanja dozvole od njihovih postojećih bioloških roditelja i/ili rodbine i staratelja. Na temelju informacija prikupljenih u

42 UNHCR. (1999). Handbook for emergencies (2nd ed.). Pristupljeno 2.5. 2010 putem http://www.unhcr.org/publ/PUBL/3bb2fa26b.pdf 43 ibid 44 U ovom slučaju staratelji bi bili nadležne službe socijalne zaštite ili Dječiji dom 45 ibid

114 ovoj studiji roditelji/staratelji nikada nisu potpisali odobrenje za usvajanje i djeca nikada nisu imala izbor o tome šta će se desiti s njima. Djeca su čekala pet godina na italijanske vlasti da dođu do kompromisa sa bosanskom državom o tome šta je sljedeći korak za ovu djecu. Za to vrijeme italijani nisu razmatrali prava roditelja/staratelja ili prava djece, uključujući i njihovo pravo na očuvanje vjere, nacionalnosti, kulture i jezika svoje domovine. UNHCR (1999) također sugerise da, čak i kada dođe do usvajanju ili stavljanja djece u hraniteljske porodice “idealno, [djeca] bi trebala biti zbrinuta od strane rođaka ili drugih osoba iz iste etničke ili kulturne grupe” (str. 103)46. U slučaju Bosne to nije ispoštovano i kao ni to da neka braća i sestre ostanu zajedno u istom domaćinstvu.

Diskusija pregleda literature i rezultata istraživanja Analizirana literatura i prikupljeni podaci navode sljedeće prepreke za povratak evakuisane djece i njihov ponovni susret s roditeljima: • Podaci pokazuju da se djeca i roditelji vjerojatno neće ponovo sa- stati nakon što se “privremeno” odvajanje dogodi u vremenima krize. Administrativne prepreke, kao što je nedostatak odgovarajuće dokumentacije koja se odnosi na matične knjige rođenih; djeca koja primaju nova imena ili gubitak prateće postojeće dokumentacije; zakonske regulative oko usvojenja, te donošenje odluka o trajnom usvajanju mogu učiniti da bude jako teško za djecu da kasnije budu identifikovana i nađena. • Roditelji/staratelji koji žive u ratu strahuju za vlastitu sigurnost kao i sigurnost njihove djece, te često moraju da naprave brzu i nein- formisanu odluku da svoju djecu pošalju van zemlje. Često, kada im se obrate i državne institucije koje insistiraju da je evakuacija u najboljem interesu djeteta, roditelji/staratelji popuste pritisku i potpišu pristanak

46 ibid

115 za djecu da mogu putovati. Osim toga, većina roditelja ne potpiše saglasnost da djeca trajno mogu da ostanu u zemlji ili da se mogu usvojiti. Ipak, nakon što se evakuacija već dogodila imali su malu ili nikakvu kontrolu nad donošenjem odluka o usvajanju. • Nakon sto se evakuacija dogodila, postojao je nedostatak komunikacije i saradnje između uključenih strana, bez osiguravanja da djeca održavaju odnose sa svojim roditeljima, rodbinom i lokalnim zajednicama. Dodatne poteškoće vezane su za prekid komunikacije zbog ratnih okolnosti pri čemu roditelji ili staratelji nemaju pristup sredstvima elektronske komunikacije da bi mogli tražiti djecu, što može da se pro- tumači kao nedostatak interesa za dječiji povratak. • Većina evakuacija istorijski su predložene kao privremeni smještaj djece, ili “edukacijski smještaj”, u oblastima koje nisu pogođene ne- posrednim uticajem rata, a pod pretpostavkama da će rat trajati samo nekoliko mjeseci. U mnogim slučajevima, rat je trajao znatno duže, čak i nekoliko godina. Mora se napomenuti, s obzirom na trajanje rata, i ovisno o njihovoj dobi, značajan broj djece prolazi kroz nekoliko faza psiho-socijalne prilagodbe, kao što su: tuga i gubitak zbog odvajanja od roditelja/staratelja/vaspitača, emocionalne teškoće sa nesigurnošću proizašlom iz nepoznatog, te promjena identiteta. Iako su neka djeca kasnije imala mogućnost da se vrate u svoje zemlju, za njih bi to bilo dodatno otežavajuće, jer proces evakuacije, navikavanje i odvikavanje mogu prouzročiti značajnu traumu od vezivanja. Sa druge strane, mnoge hraniteljske porodice nisu htjele da odustanu od djece i mnogi su se borili da ih usvoje bez znanja i odobrenja od strane bioloških roditelja (Korppi-Tommola, 200847; Oikarinen, 200048; Ressler, et al, 198849). U isto vrijeme, mnogi biološki roditelji, suočavajući se s teškoćama i teškim životnim okolnostima postratnog perioda, vjeruju da bi bilo 47 Korppi-Tommola,A. (2008). War and children in Finland during the second world war Paedagogica Historica, 44(4) 48 Oikarinen, L. (2000). The children of war: To mass transfer of children abroad during the second world war in Finland. Retrieved July 27, 2009, from http://www. uta.fi/~iisa.oikarinen/children/html 49 Ressler, E. M., Boothby, N., & Steinbock, D. (1988). Unaccompanied children: Care and protection in wars, natural disasters, and refugee movements. Oxford: Oxford University Press.

116 najbolje za djecu da ostanu u zemljama koje su ih primile te da koriste mogućnosti za obrazovanje i posao kako bi stvorili bolje živote. Iako većina evakuacija ima slične karakteristike, specifični detalji u različitim ratovima u pogledu društveno-političke moći i već postojeće ideologije se trebaju ispitati kako bi se utvrdila implementacija odluka koje su dovele do masovnih evakuacija djece. Osim toga, različiti ratovi imaju različite dinamike, opsege i razloge koji mogu dovesti do humanitarne evakuacije, a koje treba uzeti u obzir (na primjer, vjerski ratovi, građanski ratovi, regionalni ratovi, svjetski ratovi). U mnogim od tih ratova osobe pogođene ratnim dejstvima uključujući roditelje i djecu možda neće imati izbora u procesu donošenja odluka. Ponekad, djeca su evakuisana silom, a u organizaciji međunarodnih organizacija kao sto su: UNHCR, Crveni križ, Amnesty International, Human Rights Watch, koji tvrde da imaju na umu samo najbolji interes djeteta.

Psihosocijalni faktori evakuacije Značajan broj istraživanja ispitao je efekte evakuacije na psihosocijalni život djece (Bask-Ekholm, 197650; Baumel, 198351; Boothby, 198452; Felsman, 200153; Freud i Burlingham, 194354; International Save the Children Alliance, 199655; Langnebro, 199556; Maas, 196357;

50 Bask-Ekholm, K. (1976). Finländska krigsbarn i Sverige. Stockholm. 51 Baumel, J. T. (1983). Twice a refugee: The Jewish refugee children in great Britain during evacuation, 1939– 1943. Bloomington: Indiana University Press 52 Boothby, N. G. (1984). The care and placement of unaccompanied children in emergencies (orphans, war, refugees). (Unpublished Doctoral Dissertation). University of Harvard, 53 Felsman, K. (2001). Young children in complex emergencies. Pristupljenu u decembru 2013, putem http://www.cyc-net.org/cyc-online/cycol-1101-felsman.html 54 Freud, A., & Burlingham, D. (1943). War and children. New York: Medical War Books. 55 International Save the Children Alliance. (2014). The separated children in europe programme. Pristupljeno u februaru 2014, putem http://www.uncrcpc.org/ activities-projects/the-separated-children-in-europe-programme/ 56 Lagnebro, L. (1995). Finska krigsbarn. Umea 57 Maas, H. S. (1963). The young adult adjustment of twenty wartime residential nursery children. Child Welfare, 59

117 Obikeze, 197958; Rasanen, 199059; Ressler i dr. 198860; Ressler, 199261). Ove istraživačke studije su se bavile pitanjima kako se djeca prilago- đavaju novim sredinama, porodicama i kulturama iz perspektive teorije afektivnog vezivanja. Prema ovoj teoriji jasno je da su ljubav i prehra- na tokom ranog djetinjstva najkritičniji aspekti razvoja i temelj za sve buduće odnose. Iako postoje individualne varijacije, ova teorija zastupa stav/gledište da će djeca iste dobi dijeliti zajedničke razvojne karakteristike (Boothby, 198462). Porodica, koja je glavni izvor ljubavi, pažnje i prehrane, pomaže djeci da izgrade svoje samopouzdanje, povjerenje u ljude i funkcionalne veze. Porodice, također, pružaju socijalni autoritet i most za nova inter-kulturalna djelovanja (Boothby, 198463). Rohner (1975)64 tvrdi da, kada se djeca osjećaju prihvaćeno od strane roditelja ona pokazuju samopovjerenje, samopouzdanje i dobre odnose prema drugoj djeci i odraslima. Suprotno tome, nedostatak takve podrške roditelja može uticati da djeca postanu kritična prema sebi i drugima i da imaju poteškoća da se emocionalno povežu sa drugim ljudima (Boot- hby, 198465). Posmatrajući principe teorije afektivnog vezivanja, znača- jan broj evropske djece zatečene u ratu, te evakuisane, bi trebao da pri- mi psihološku pažnju, analizu i tretman. Djeca evakuisana bez pratnje u vrijeme krize osjećaju se odbačeno ne samo od svog naroda, zemlje

58 Obikeze, D. S. (1979). Evacuation as a child welfare intervention measure: The case of the Nigerian civil-war. International Social Work, 22(2), 2-8. 59 Rasanen, E. (1990). Finska krigsbarn. separationsupplevelser i barndomen och konsekvenser i vuxen ålder. (delegationen för invandrarforskning). Stockholm 60 Ressler, E. M., Boothby, N., & Steinbock, D. (1988). Unaccompanied children: Care and protection in wars, natural disasters, and refugee movements. Oxford: Oxford University Press. 61 Ressler, E. (1993). Further considerations regarding the evacuation of children from former Yugoslavia. The International Journal of Children’s Rights, 1(3-4), 353. 62 Boothby, N. G. (1984). The care and placement of unaccompanied children in emergencies (orphans, war, refugees). (Unpublished Doctoral Dissertation). University of Harvard 63 ibid 64 Rohner, R. P. (1975). They love me, they love me not: A world-wide study of the effects of parental acceptance and rejection. New Haven: HRAF. 65 Boothby, N. G. (1984). The care and placement of unaccompanied children in emergencies (orphans, war, refugees). (Unpublished Doctoral Dissertation). Univer- sity of Harvard

118 i kulture, već i od roditelja/staratelja koji su ih napustili ili dozvolili da sami napuste zemlju. Očigledno, evakuacija djece u bilo koje vrijeme tokom djetinjstva može biti štetna za razvoj djeteta, posebno kada se to događa u djeteto- vim ranim godinama. Jasno, ovo istraživanje predlaže da pored spaša- vanja djece i zadovoljavanja njihovih potreba, evakuacija treba biti po- smatrana kao jedan složen proces s trajnim posljedicama na mentalno zdravlje djece. Ovisno o njihovom uzrastu, kvalitetu njege i ličnih karakteristika djeteta, svaka evakuacija će imati drugačiji utjecaj na život svakog djeteta. Značajno je, djeca će doživjeti neku vrstu šoka usljed inicijalnog razdvajanja i prirodno će se početi baviti novim odnosima i vezivati za nove ljude. Prebacivanje djece iz porodice u porodicu, pa čak i vraćanje u njihove biološke porodice nakon što su ona razvila sigurne veze sa novim osobama i prilagodila se novim zajednicama mogu ponovno stvoriti traumatična iskustva za djecu što objašnjava zašto mnoga od njih ne izraze želju da se ponovno ujedine sa svojom biološ- kom porodicom. Stoga, ova studija potvrđuje važnost teorije afektivnog vezivanja na mikro nivou, te razumijevanje svih faktora koji prevlada- vaju u procesima donošenja odluka.

Migraciona kontrola vs. Zaštita djece Prema UNHCR-u, u svakom trenutku samo u Zapadnoj Evropi se nalazi oko 100.000 djece bez pratnje odraslih (Amnesty International, 2006, str. 166), uglavnom dječaka dobi 14-17 (Odbor za migracije, izbjeglice i stanovništvo, 2011). Oni napuštaju svoje zemlje porijekla iz više razloga: straha od progona, rata, siromaštva, itd. Ova djeca su često za- boravljena prilikom kreiranja međunarodnih zakona vezanih za imigraciju, izbjeglica, i druga slična pitanja. Dakle, trenutno ne postoje ade- kvatni imigracijski zakoni koji se isključivo bave pitanjima djece koja

66 Amnesty International. (2006). Italy: Invisible children - the human rights of migrant and asylum-seeking minors detained upon arrival at the maritime border in Italy. Pristupljeno putem http://www.unhcr.org/refworld/docid/4405a2fc4.html

119 se nalaze u izbjeglištvu bez pratnje roditelja/staratelja i drugih odraslih sa kojima su djeca srodno ili zakonski povezana. Ostaje nejasno da li ovom djecom trebaju da se bave imigracijski zakoni ili zakoni o za- štiti djeteta. Takođe nisu napravljene razlike između djece izbjeglica, djece koja traže azil i imigranata. Države u kojima se ova djeca nalaze konstantno traže rješenja kako da na najbolji način zaštite ovu djecu, te nerijetko koriste usvojenje kao jedno od intervencijskih sredstava. Ovaj vid intervencijskog djelovanja je izazvao zabrinutost za dobrobit djece, te inicirao i proizveo niz multilateralnih deklaracija i konvencija za promovisanje najboljeg interesa djeteta (McKinney 200767; Berquist, 2009, p.62668). Najbolji interes djeteta danas je integrisan i promovisan kroz konvencije, kao što su: 1986 Deklaracija UN-a o socijalnim i pravnim principima koji se odnose na zaštitu i dobrobit djece (Deklaracija UN-a), UN Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine (CRC), i Haš- ka konvencija iz 1993. g o zaštiti djece i saradnje u oblasti međunarod- nog usvojenja (Haška konvencija ili HCCH) kojom su utvrđena prava i garancije za djecu (Bergquist, 2009, str. 62669). Svi ovi dokumenti spominju “usvajanje u krajnjoj nuždi” (Bartholet, 199370; Bergquist, 2009, str 62671). UN je naglasio u članu 17. da međunarodno usvojenje samo ‘može biti razmatrano kao alternativni način pružanja porodice djetetu bez pratnje’, dok CRC dalje uslovljava da smještaj djece u strane porodice može da se dogodi u odsustvu drugih “pogodnih [alternativa] . . . u zemlji djetetovog porijekla “(UNICEF-a, 198972; Bergquist,

67 McKinney, L. (2007). International adoption and the Hague convention: Does implementation of the convention protect the best interests of children?’. Whittier Journal of Child & Family Advocacy, 6, 361-75. 68 Bergquist, K. J. S. (2009). Operation babylift or babyabduction?: Implications of the Hague convention on the humanitarian evacuation and ‘rescue’ of children. International Social Work, 52(5), 621-622. 69 ibid 70 Bartholet, E. (1993). International adoption: Current status and future prospects. The Future of Children, 3(1), 89-103. 71 Bergquist, K. J. S. (2009). Operation babylift or babyabduction?: Implications of the Hague convention on the humanitarian evacuation and ‘rescue’ of children. International Social Work, 52(5), 621-622. 72 UNICEF. (1989).Convention on the rights of the child. Pristupljeno 15.4.2010 from web site http://www.unicef.org/crc/

120 2009, str 62673). Ali, ko ima pravo da odlučuje o najboljem interesu i odgovarajućim alternativama za smještaj s obzirom na razlike u kulturi, porodičnim strukturama, običajima i navikama? Dakle, pitanje je da li imigracijski zakoni trebaju uopšte regulisati odnos i način zaštite djece koja su bez pratnje roditelja/staratelja ili to pitanje treba biti uokvireno unutar porodičnog prava i dječije zaštite pod isključivom nadležnošću pojedinih država? Osim toga, to bi ovisilo o pojedinim zemljama i do- maćim zakonima koje one imaju, a vezanim za regulisanje usvajanja, prestanka roditeljskog prava, najboljeg interesa djeteta, podobnostima za usvajanje, itd. što je dodatno regulisano različitih lokalnim profitnim ili neprofitnim organizacijama zaduženim za brigu o djeci (Berquist, 200974). Odbor za migracije, izbjeglice i stanovništvo pri EU je u 2011. godini kreirao je Akcioni plan za djecu bez pratnje, a u skladu sa Konvencijom UN-a o pravima djeteta. Ovaj plan “pozdravlja odluku Evropske unije da u okviru svog Štokholmskog programa 2010-2014 postavi pitanje zakonske regulative zaštite maloljetnika bez pratnje na listu prioriteta” (Odbor za migracije, izbjeglice i stanovništvo, 2011, str.175). Ovaj plan promoviše zaštitu djece umjesto kontrole imigracije, pozivajući se na zaštitu najboljeg interesa djeteta (Odbor za migracije, izbjeglice i stanovništvo, 201176). Prema tom planu svakom djetetu bez pratnje roditelja bi trebao biti dodijeljen obučeni staratelj s iskustvom u brizi i zaštiti djece “što bi bila zakonska odredba za zaštitu najboljeg interesa djeteta” (Odbor za Migracije, Izbjeglice i Stanovništvo, 2011, str. 977). Na ovaj način bi se pomoglo prevenciji seksualne eksploatacije, trgovine ljudima, i ulaska u kriminalne grupe. Dalje, po ovom planu, svako

73 Bergquist, K. J. S. (2009). Operation babylift or babyabduction?: Implications of the Hague convention on the humanitarian evacuation and ‘rescue’ of children. International Social Work, 52(5), 621-622. 74 ibid 75 Unaccompanied children in Europe: issues of arrival, stay and return, Pristupljeno 15.4.2011, putem http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/Xref-XML2HTML-en. asp?fileid=17991&lang=en 76 ibid 77 ibid

121 dijete bi trebalo biti obaviješteno o zakonskim pravima koja ima, nači- nima na koje može biti zaštićen, sa informacijama na njemu razumlji- vom jeziku i tako dalje, a ovisno o njihovom uzrastu i zrelosti, njihove stavovi će se razmotriti u procesu donošenja odluka za trajna rješenja (Odbor za migracije, izbjeglice i stanovništvo, 201178). S obzirom koliko je važno da se imaju informacije o porodici porijekla, sa svakim djetetom bi se trebalo pojedinačno porazgovarati kako bi se prikupile, te i druge lične informacije. Te razgovore bi vodile “specijalizirane i dobro obučene stručne osobe” i to u prisustvu djetetovog dodijeljenog staratelja (Odbor za migracije, izbjeglice i stanovništvo, 2011, str. 979). Pravni proces treba biti završen u najkraćem roku. Neki od trajnih rješe- nja navedenih od strane Odbora za migracije, izbjeglice i stanovništvo (2011.) su “integracija u zemlji (domaćinu), spajanje porodice u trećoj zemlji, ili povratak i reintegracija u zemlju porijekla” (str. 9). Iako ovaj plan navodi konkretne korake za zaštitu djece, on i dalje ne uključuje specifične upute za pojedine zemlje, što čini proces implementacije nejasnim. Također se ne odnosi na imigraciju djece pri- siljenje da napuste svoje zemlje usljed rata ili prirodnih katastrofa, te jedinstvene mjere koje treba uzeti u obzir u ovim slučajevima već više na djecu koja traže azil. Ovaj plan se takođe ne bavi organizovanim procesima evakuacije kao što je to slučaj s Dječijim domom “Ljubica Ivezić “ te kako se dogovor može postići između ministarstava dviju zemalja, u kojima je jedna pogođena ratom i ekonomski slabija, a druga razvijenija i naprednija, bez rata. Obzirom da je ovaj plan samo za članice EU, još uvijek ostaje pitanje da li je ovim programom donesen adekvatan sistem zaštite maloljetnika bez pratnje u cijeloj Europi i šta se može učiniti u zemljama u razvoju? Također, pitanje koje se javlja jeste da li bi svako dijete trebalo imati njegov/njen vlastiti individualni plan izrađen u skladu sa njegovim/njenim jedinstvenim okolnostima i potrebama?

78 ibid 79 ibid

122 Teoretski temelji iza donošenja odluka o zaštiti djece: Teorija moći i privilegije Ovaj dio rada bavi se teorijskim okvirom, konceptualizacijom problema istraživanja i opisom metode istraživanja. Konkretnije, ova studija predlaže da se sagledaju odnosi između diskursa i praktičnih zada- ka sastavljenih od kompleksnih i ne-linearnih relacija dajući važnost i ulogu diskurzivnoj praksi i subjektima na koje se utječe (Skehill, et al, 201380; Satka i Skehill, 201181). Ova studija prepoznaje da se u mnogim slučajevima proces evakuacije dogodio vrlo brzo, te da su odluke donesene od strane male grupe ljudi lociranih unutar različitih lokalnih i internacionalnih institucija i područja. Područje se odnosi na druš- tveno-političko-istorijske kontekste datih situacija. Zajednički napori, iako neorganizovani, od strane ovih aktera opravdavaju se sa diskursom zaštite najboljeg interesa djeteta i dobrobiti djece. Međutim, ostaje nejasno kako su se ovi procesi odvijali, kako su dominantni diskursi koordinisali ove akcije, i kako je autonomija roditelja i/ili staratelja da se utvrdi dobrobit ove djece oduzeta u procesu odlučivanja, te opravdana kao takva. Stoga, konceptualna pitanja ovog istraživanja odnose se na to kako su se donosile odluke, koji diskursi su korišteni da se opravda ono što su pojedinci radili, koji su to pojedinci koji donose ovakve odluke i ko je imao moć nad kim da to implementuje. Da bi se shvatili ovi društveni procesi i dobili odgovori na ova pitanja, u ovom radu se koristim Michael Foucaultovim filozofskim smijernicama i teoretisanjem o diskursu, moći i znanju u širem spektru institucionalnih postavki, zajedno sa gledištima Dorothy Smith koji se ogledaju u identifikaciji, mapiranju i tumačenju prakse u okviru društveno organizovanog znanja i tekstualno posredovanih procesa (Satka i Skehill, 201182). Foucault i Smith su dali ogroman doprinos razumijevanju moći

80 Skehill, C. (2004). History of the present of child protection and welfare social work in Ireland. Lewiston: The Edwin Mellen Press. 81 Satka, M. E., & Skehill, C. (2011). Michael Foucault and Dorothy Smith in case file research: Strange bed-fellows or complementary thinkers? Qualitative Social Work, 11(2), 191-205. 82 ibid

123 -- na način da kada je aktivirana kroz upravljanje djeluje u specifičnim društvenim praksama (Satka i Skehill, 201183). Foucaultova istorija sa- dašnjice pruža okvir koji koristi istoriju “da problematizuje sadašnjost” (Satka i Skehill, 2011, str 19484; Castel, 199485; Dean, 199486; Foucault, 197787; Skehill, 200488, 200789). Dok Foucault koristi arheologiju (konstrukcija diskursa kao što je “evakuacija djece kao strategija”) i genealogiju (odnosi i interakcije iz- među diskursa, kao što je diskurs “evakuacija djece”, sa diskursima koji ju okružuju kao što su politički, kulturni i institucionalni diskursi) da shvati složene povezane faktore koji utiču na praksu, Smith to posmatra izvan diskursivne tačke gledišta. Ona želi da shvati kako su svakodnevne aktivnosti ljudi koordinisane i organizovane od strane vanjskih sila (jezik, tekst, diskurs) (Satka i Skehill, 201190). Tako se u ovom istra- živanju Foucault koristiti da objasni diskurzivne razine evakuacije, a Smith se više primjenjuje da razjasni određene stvarne praktične doga- đaje koji se odnose na zaštitu djece za vrijeme evakuacija uzrokovanih ratom u Bosni i Hercegovini.

83 ibid 84 ibid 85 Castel, R. (1994). ‘Problematisation’ as a mode of reading history. In J. Goldstein (Ed.), Foucault and the writing of history. Oxford: Basil Blackwell. 86 Dean, M. (1994). Critical and effective histories: Foucault’s methods and historical sociology. London: Routledge. 87 Foucault, M. (1977). Discipline and punish. New York: Basic Books. 88 Skehill, C. (2004). History of the present of child protection and welfare social work in Ireland. Lewiston: The Edwin Mellen Press. 89 Skehill, C. (2007). Researching the history of social work: Exposition of a history of the present approach. European Journal of Social Work, 10(4), 449-463. 90 Satka, M. E., & Skehill, C. (2011). Michael foucault and dorothy smith in case file research: Strange bed-fellows or complementary thinkers? Qualitative Social Work, 11(2), 191-205.

124 1. Teorijski okvir Ova studija koristi post-strukturalistički teorijski okvir kao vodič da se razumije i istraži proces ratne evakuacije djece u Bosni i Hercego- vini i međunacionalni proces donošenja odluka o dobrobiti djece (Fo- ucault, 197291, 197792, 198093, 198194, 198295). Ova studija predlaže da se problem evakuacije bosanske djece u Italiju i njihov stalni boravak u toj stranoj zemlji situira u diskursu koji je lociran u sklopu disciplina (znanja) i moći, određujući specifične norme za zaštitu djece i njihovih najboljih interesa. Istraživanje diskursa nudi nam načine da shvatimo skrivene realnosti koje su izgrađene i smještene u širim društvenim kontekstima i strukturama. Ovo dodatno objašnjava “pojavu pojedinih režima istine koje su se pojavile u specifičnim institucionalnim kontekstima” (Foucault, 1997, str. 22596). Neki diskursi imaju veću moć da ubijede nego drugi i ponavljaju se češće u širokom spektru postojećih vidljivih i nevidljivih institucija. Moć je značajan aspekt diskursa (Fo- ucault, 971997). Foucault ne gleda na moć kao nešto što je ograničeno eksplicitno političkim institucijama ili organizacijama, ili kao nešto što se može po- sjedovati i dati, odosno da može biti u rukama samo nekih ili grupe ljudi. Za Foucaulta, moć se ne nalazi primarno u strukturama autoritativ- nog državnog aparata, koji dolaze odozgo kao suverena (hijerarhijska) moć da kontroliše i ispravlja ponašanja. Umjesto toga, on vidi moć kao nevidljivo ukorijenjenu u svim slojevima društvenih redova raspršenih

91 Foucault, M. (1972). The archeology of knowledge and the discourse on language. New York: Pantheon Books. 92 Foucault, M. (1977). Discipline and punish. New York: Basic Books 93 Foucault, M. (1980). Power/knowledge: Selected interviews and other writings, 1972-1977. New York: Pantheon books. 94 Foucault, M. (1981). The order of discourse. In R. Young (Ed.), Untying the text: A poststructuralist reader. London: Routledge. 95 Foucault, M. (1982). The subject and power, afterword. In H. Dreyfus, & R. Rabinow (Eds.), Michel Foucault: Beyond structuralism and hermeneutics. Chicago: University of Chicago Press 96 Foucault, M. (1997). Ethics: Subjectivity and truth. New York: The New Press. 97 ibid

125 putem sredstava diskursa i alata za distribuciju znanja kroz institucije i vladajućih odnosa koji djeluju kao specifične lokacije gdje se posebno tehnike moći usmjeravaju na sistematski način. Ukazujući na to da je savremena “moć svukuda”, Foucault pokazuje da on nije zainteresovan za to gdje se nalazi moć, već za to kako ona djeluje u sistemu odnosa (Delueze, 198698). Novi oblici vladine moći zamijenile su upotrebu sile i nasilna javna kažnjavanja -- fizičko kažnjavanje i kontrolu -- koja su služila kao oblik regulacije boravka tokom 18. i 19. stoljeća u Europi. Novi oblici moći su uočeni u zatvorima (zatvorski nadzor), obrazovnim sistemima (školsko discipliniranje i promocija kodova za ponašanje), zdravstvu (bio-medicinska društvena kontrola koja se odnosi uglavnom na reproduktivno zdravlje i seks) i bolnice za mentalno zdravlje (stvaranje psihijatrijskih identiteta). Dakle, novi sistem je koristio nadzor i dijagnosticiranje za regulisanje i samo-regulisanje ponašanja. Moss, Dillon i Statham (2000)99 su razradili ovo dalje, smatrajući moć produktom posebnih oblika istine, u kojem znanje o tome kako živjeti i ponašati se u svijetu, se uči kroz društvene nauke i nastavne discipline. Kao što Foucault (1980)100 sugeriše, društvena moć dominacije (i marginalizacije) ugrađene u različitim socijalnim kategorijama se ostvaruje kroz suptilne mehanizme (npr. ideologija obrazovanja, ideologija državljanstva i ideologija blagostanja, da navedemo samo neke) tako da oni drugačije ne mogu da kontrolišu “nego se razvijaju, organiziraju i stavljaju u promet kroz znanje, odnosno aparate znanja” (p.102). Ovi aparati proizvode disciplinska znanja koja normalizuju formalne i neformalne kodekse uloga i društvenih skripti o tome kako će pojedinci da se ponašaju i šta će biti u mogućnosti da obavljaju (Foucault, 1980)101. Discipline su novi “oblici moći, koji nisu nasilni ili

98 Deleuze, G. (1986). Foucault. University of Minnesota. 99 Moss, P., Dillon, J., & Statham, J. (2000). The ‘child in need’ and ‘the rich child’: Discourses, constructions and practice. Critical Social Policy, 20(2), 233-254. 100 Foucault, M. (1980). Power/knowledge: Selected interviews and other writings, 1972-1977. New York: Pantheon books 101 ibid

126 destruktivni, već se radije fokusiraju na to da proizvedu poslušne kroz obuku, korekciju, normalizaciju i nadzor (Gallagher, 2008, str. 53102). Gadda (2008)103 tvrdi da, Moć proizvodi discipline (npr. psihologija i obrazovni sistemi), što stvara određenu vrstu znanja (npr. kako učimo o potrebama djece) i ove discipline i znanja će opravdati određene oblike kontrole (npr. državnu intervenciju u porodici i u drugim državama). Dakle, razvoj djece i diskurs o pravima djece se može shvatiti kao posljedice odnosa moći (str. 9-10). Discipline koriste stručnost profesionalaca kao što su socijalni radnici, doktori, pravnici, itd. kako bi oblikovali znanje (Wells, 2009104). Znanje je očito kreirano kao neka vrsta društvene kontrole očitovane kroz “normalne” svakodnevne aktivnosti. Foucault je tvrdio da ljudska bića imaju pravo da imaju slobodu, ali da različite discipline nas kontrolišu i prisiljavaju da živimo u “zatvoru”. Na primjer, UNHCR je primjer jedne nove discipline koja nas uči kako da se ponašamo prema djeci i kako današnja djeca u svijetu trebaju da žive. Diskurs onih koji imaju pristup sredstvima da kontrolišu javnost, koji su obično već društveno privilegovane grupe, a ne oni koji su pogođeni socijalnim problemima, će dominirati i uokviravati znanja o tome šta se u specifičnim situacijama smatra društvenim problemima u datom momentu, vremenu i prostori (Samuelson & Anthony, 1975105). Dominantni diskurs o spašavanju djece u ratovima proizilazi iz Konvencije o pravima djeteta koja promovira da sva djeca trebaju biti slobodna i spašena. Naprednije zemlje sa funckionirajućim sistemom i koje nisu pogođene ratom imaju više sredstava i moći da donosi odluke u ime zemalja, kao što je Bosna

102 Gallagher, M. (2008). Foucault, power and participation. The International Journal of Children’s Rights, 16(3), 395. 103 Gadda, A. (2008). Rights, Foucault and power: a critical analysis of the United Nation Convention on the Rights of the Child. Edinburgh Working Papers in Sociology, 31 104 Wells, K. (2009). Childhood in a global perspective. Malden, MA: Polity Press. 105 Samuelson, P. A., & Anthony, S. (1975). Economics. Toronto: McGraw-Hill Ryerson.

127 i Hercegovina, pogođena krizom, ne uzimajući u obzir druge važne faktore iz društveno-političkog konteksta te zemlje (struktura porodice, običaji, kultura, itd). Moć se ogleda u sredstvima kontrole znanja (ono što je dobro za djecu), pristupom resursima (lako pronalaženje porodica koja će da usvoje djecu) i posjedovanjem sistema za zaštitu djece što im daje pravo da odluče što je bolje za treću stranu. Kako bi istražili efekte moći, mehanizmi moći se trebaju identificirati i dalje razraditi. Prema tome, iako moć više nije vidljiva i javna, kao što je bila u 18. i 19. stoljeću Europe (Foucault, 1977106), ono što ostaje javno su alati kroz koje se kontrolira prenosi i internalizira (Gadda, 2008107). Ti alati za regulaciju i prijenos moći su različite obrazovne discipline koje stvaraju i prenose znanje potrebno za održavanje društvenog poretka (npr. psihologija, medicina, kriminologija, obrazovanje) ili pravni mehanizmi (npr. zakoni, procedure, itd). Discipline su “oblici moći koji nisu nasilni ili destruktivni, već traže radije da proizvode poslušne subjekte kroz procese obuke, korekciju, normalizaciju i nadzor” (Gallagher, 2008, str. 53108). Discipline su te koje nose informacije koje mi nesvjesno usvajamo i oblikujemo svoje znanje prema njima. U kontekstu evakuacije, povjerenje je stavljeno u ruke međunarodnih organizacija, kao što su UNHCR-a ili Crveni krst vjerujući da oni imaju stručnost i znanje da djeluju najbolje za djecu – porodice/staratelji nikada nisu računale da privremeno odvajanje od djece će biti trajna rješenja ako oni prežive rat. Stoga, način na koji ove organizacije proklamiraju i tumače termin “najbolji interes djeteta” treba biti dodatno razrađen unutar određenih društvenih, političkih, kulturnih i historijskih konteksta specifičnih zemalja. S tim u vezi, treba razumjeti da čak i profesionalci u manje razvijenim zemljama mogu vjerovati da je znanje koje dolazi iz razvijenih zemalja pouzdanije nego

106 Foucault, M. (1977). Discipline and punish. New York: Basic Books. 107 Gadda, A. (2008). Rights, Foucault and power: a critical analysis of the United Nation Convention on the Rights of the Child. Edinburgh Working Papers in Sociology, 31 108 Gallagher, M. (2008). Foucault, power and participation. The International Journal of Children’s Rights, 16(3), 395.

128 znanje iz vlastitog obrazovnog sistema prihvatajući ponekad sve što je rečeno za autoritet bez da se kritički ispitaju činjenice i kako se to uklapa u njihov koncept. To se odnosi na medicinu, pravo, međunarodne odnose, pa čak i socijalni rad. Kako bi se locirali i uključili relevantni akteri kao što su socijalni radnici, profesionalci koji se bave zaštitom djeteta, itd. u specifičnom vremenu i prostoru, ova studija predlaže da se koriste alternativne me- todološke metode kao što su one razvijene od Dorothy Smith i njena institucionalna etnografija. Glavni interes Smith je ispitati društvene organizacije znanja posebno u institucijama (Satka i Skehill, 2011109). Za razliku od Foucault, Smith je zainteresovan za “pitanje kako svakodnevne aktivnosti ljudi koordiniraju prakse jezika, tekstova i diskursa” (str. 194) fokusirajući se na razumijevanje toga kako su svakodnevna iskustva ljudi koordinisana “od strane vanjskih sila” i procesa vlada- jućih odnosa (Satka i Skehill, 2011, str 194110; Smith, 2005111). Pro- ces donošenja odluka u ovom istraživanju je shvaćen kao diskursivno strukturiran, stvoren u odnosima koji su smješteni u širokom diskursu o zaštiti djece. Dakle, kada je normalizirana i kada se ne ispituje, moć je teže otkriti, što je čini efikasnom. Kada se posmatra u kontekstu evakuacije djece, moć je raspršena kroz sve slojeve društva šireći znanje o najboljim si- gurnosnim mjerama za djecu. Stoga, normalizirani diskurs koji se odnose na djecu u ratu je da svi oni moraju biti spašeni i oduzeti iz ratom pogođenih područja bez kritičkog ispitivanja šta to znači u lokalnom kontekstu. Stoga, to nije efekt moći koji treba da bude poštovan i otkriven, nego odnosi kroz koje ona operira.

109 Satka, M. E., & Skehill, C. (2011). Michael Foucault and dorothy smith in case file research: Strange bed-fellows or complementary thinkers? Qualitative Social Work, 11(2), 191-205. 110 ibid 111 Smith, D. E. (2005). Institutional ethnography: A sociology for people. Toronto: AltaMira Press.

129 Svaka evakuacija također ima jedinstvene društveno-političke kontekste specifične za zemlje i situacije djece, porodice, zajednice, u kojima se utječe na proces donošenja odluka i koje bi mogle dovesti do trajnog razdvajanja djece. Bosanski jedinstveni društveno-politički kontekst na početku rata i period tranzicije, uvođenje novih elemenata administriranja socijalnih usluga, kao što su nevladine organizacije ili finansiranja kroz privatizirane kompanija umjesto državnih institucija, treba biti uzeto u ozbir kada se razmatra kontekst ove evakuacije. Konkretnije, u ovom istraživanju, Dorothy Smith i Michael Foucault se koriste komplementarno kao mogućnost “da se snimi priroda i proces koji posreduju izražene diskurse i prakse “ (Satka i Skehill, 2011, str. 192112) u evidencijama o evakuaciji djece na način koji “daje priznanje i subjektima i diskurzivnim praksama datog vremena” (Satka i Skehill, 2011, p.192113). Kao što Satka i Skehill (2011114) sugerišu, Smi- th i Foucault zajedno doprinose rješavanju problema “mikro-makro” ili “akcija-struktura” dileme unutar “konteksta društvenih praksi” (Satka i Skehill, 2011, str.192115) nudeći “inovativne načine na koje bi oživ- ljavali način na koji se istorija može koristiti kao aktivan način kritike današnje prakse i diskursa (Layder, 2006, str. 197-203).

112 Satka, M. E., & Skehill, C. (2011). Michael foucault and dorothy smith in case file research: Strange bed-fellows or complementary thinkers? Qualitative Social Work, 11(2), 191-205. 113 ibid 114 ibid 115 ibid

130 Zaključak Odluke o evakuaciji djece donesene u “trenutku panike” za vrijeme rata ili prirodne katastrofe mogu dovesti do štetnih posljedica na porodice. Istraživanja na ovu temu pokazala su da se većina djece koja su evakuisana nikada nisu ponovo srela sa svojim roditeljima ili (institucionalnim) starateljima. Iako evakuacija djece može izgledati kao najbolji potez u jeku rata, dugoročne posljedice u najtežim slučajevima uključuju da djeca pate i budu moguće žrtve eksploatacije. Analiza postojeće literature ukazuje na to da, iako zakoni i propisi postoje da se obezbijedi najbolji interes i zaštita djeteta, kao što je Konvencija o pravima djeteta, postoje velike prepreke pri implementaciji tih zakona u okviru svakodnevnih diskursa i praksi na lokalnom nivou u trenucima panike. Osim toga, tu je nedostatak istraživanja koja istražuju društveno-političke i kulturne okolnosti koje omogućavaju da se odluke o evakuaciji donesu. Ako je odvajanje djece od roditelja u kontekstu evakuacije neophodno, onda treba biti detaljno razrađeno zajedno sa drugim alternativama da bi se porodice zaštitile. Osim toga, u literaturi nema dokaza o tome kako dokumenti kao što su Konvencija o pravima djeteta koriste “najbolji interes djeteta” da opravdaju odluke o evakuaciji i minimiziraju ulogu roditelja u brizi i zaštiti za svoju djecu; nastavljajući da sprovode stalna odvajanja djece koja, kako literatura ukazuje, najvjerojatnije će rezultirati usvojenjem nakon privremene evakuacije. Postojeća literatura ne prepoznaje složenost ovog fenomena - razumijevanje načina na koji socijalni položaj, društveno-ekonomske i poli- tičke situacije u zemlji, te distribucija moći, izgrađuju okvir za institucije da zaštite djece u ratu i kako ovi faktori utiču na proces odlučivanja o njima. U literaturi se također ne povezuju makro i mikro-strukturna analiza “mehanizama moći vođenih diskursom vlasti koji operiše na nivou misli i prakse” (Satka i Skehill, 2011, str. 195). Ova istraživanja se ne bave pluralitetom režima, socijalnih sila i praksi kako bi “otkrili skrivene regulacije ili diskurzivne naloge” (str. 196) da vlast može da

131 rukovodi ljudima kroz prihvaćene discipline i normalizovane prakse (Satka i Skehill, 2011). Posebno je teško utvrditi ko je odgovoran za posljedice i kako se uloge uključenih aktera (agenata) distribuiraju ako društveni odnosi nisu mapirani. S tim u vezi, ostaje nejasno ko je i kako precizno donio odluke o evakuaciji, trajnim intervencijama u inostranstvu i usvojenju. Roditeljima, evakuacija njihove djece može izgledati najbolje rješenje u tom trenutku, međutim, to često dugoročno nije slučaj. Dok su roditelji potpisali pristanak za evakuaciju, oni nisu dali svoj pristanak na stalni oblik intervencije kao što je usvajanje. Uključivanjem sociološke analize, koja jasno nedostaje u literaturi, predložena studija će ispitati kako društveni i kulturni faktori ili strukturne i sistematske okolnosti i odnosi utiču na donošenje odluka o evakuaciji. U ovom kontekstu važno je da se istraži značenje institucija koje su uključene u proces donošenja odluka i njihovi diskursi o evakuaciji. Većina istraživanja o masovnim, ratom uzrokovanim kretanjima djece fokusira se na istorijske kontekste evakuacija istražujući ta pitanja kao temelj za brigu i tretman djece bez pratnje (Boothby, 1984116; Ressler, 1993117; Ressler, et al,1988118; Sarrouh i Boothby, 2011119), psiho-socijalne perspektive evakuisane djece (Ager, Stark, Akesson i Boothby, 2010120; Bean, Eurelings-Bontekoe i Spinhoven 2007121; Bean, Derluyn, Eurelings- 116 Boothby, N. G. (1984). The care and placement of unaccompanied children in emergencies (orphans, war, refugees). (Unpublished Doctoral Dissertation). University of Harvard, 117 Ressler, E. (1993). Further considerations regarding the evacuation of children from former Yugoslavia. The International Journal of Children’s Rights, 1(3-4), 353. 118 Ressler, E. M., Boothby, N., & Steinbock, D. (1988). Unaccompanied children: Care and protection in wars, natural disasters, and refugee movements. Oxford: Oxford University Press 119 Sarrouh, L., & Boothby, N. (2011). Protection of children in humanitarian crises. In D. T. Cook, & J. Wall (Eds.), Children and armed conflict: Cross-disciplinary investigations. Palgrave Macmillan. 120 Ager, A., Stark, L., Akesson, B., & Boothby, N. (2010). Defining best practice in care and protection of children in crisis-affected settings: A Delphi study. Child Development, 81(4), 1271-1286. 121 Bean, T. M., Eurelings-Bontekoe, E., & Spinhoven, P. (2007). Course and predictors of mental health of unaccompanied refugee minors in the Netherlands: One year follow-up. Social Science and Medicine, 64, 1204-1215.

132 Bontekoe, Broekart, Spinhoven, 2007122; Charnley, 2006:123 Derluyn, i Broekaert, 2008124; Freyberg, 1980125; Liberman, 2011126; Mels, Derluyn, Broekaert i Rosseel, 2010127; Stein, Comer, Gardner i Kelleher, 1999) i, od nedavno, dugoročnih efekata Drugog svjetskog rata kada su evakuisana djeca koja su sada odrasle osobe i kao takvi učestvuju u istraživanjima (Corbin, 2008128; Lis-Turlejska, Łuszczyńska, Plichta i Benight, 2008129; Mazor, Gampel, Enright i Orenstein, 1990130; Rusby i Tasker, 2008131). Ove studije doprinijele su našem znanju o evakuaciji putem istraživanja obima evakuacije i procesa traume i asimilacije djece, 122 Bean, T., Derluyn, I., Eurelings-Bontekoe, E., Broekart, E., & Spinhoven, P. (2007). Comparing psychological distress, traumatic stress reactions, and experiences of unaccompanied refugee minors with experiences of adolescents accompanied by parents. The Journal of Nervous and Mental Disease, 195, 288-297. 123 Charnley, H. (2006). The sustainability of substitute family care for children separated from their families by war: Evidence from Mozambique. Children & Society Volume, 20, 223-234. 124 Derluyn, I., & Broekaert, E. (2008). Unaccompanied refugee children and adolescents: The glaring contrast between a legal and a psychological perspective. International Journal of Law and Psychiatry, 31, 319-330. 125 Freyberg, J. T. (1980). Difficulties in separation individuation as experienced by offspring of Nazi–Holocaust survivors. American Journal of Orthopsychiatry, 50, 87-95. 126 Lieberman, A. F. (2011). Infants remember: War exposure, trauma, and attachment in young children and their mothers. Journal of the American Academy of Child & Adolescent Psychiatry, 50(7), 640-641. 127 Mels, C., Derluyn, I., & Broekaert, E. & Rosseel, Y. (2010). The psychological impact of forced displacement and related risk factors on Eastern Congolese adolescents affected by war. The Journal of Child Psychology and Psychiatry, T, 1-9. doi:10.1111/j.1469-7610.2010.02241.x 128 Corbin, J. N. (2008). Returning home: Resettlement of formerly abducted children in northern Uganda. Disasters, (32), 316-335 129 Lis-Turlejska, M., Luszczynska, A., & Plichta, A., & Benight, C. C. (2008). Jewish and non-Jewish World War II child and adolescent survivors at 60 years after war: Effects of parental loss and age at exposure on well being. American Journal of Orthopsychiatry, 78, 369-377. 130 Mazor, A., Gampel, Y., & Enright, R. D. & Orenstein, R. (1990). Holocaust survivors: Coping with post–traumatic memories in childhood and 40 years later. Journal of Traumatic Stress, 3, 1-14. 131 Rusby, J. S. M., & Tasker, F. (2008). Childhood temporary separation: Long- term effects of the British evacuation of children during world war 2 on older adults` attachment styles. Attachment & Human Development, 10, 207-221.

133 ostavljajući prazninu razumijevanja kako makrosnage i međunarodne politike utječu na lokalne institucije i način na koji one donose odluke o dobrobiti djece. Ovo istraživanje će se u budućnosti kretati u tom smjeru.

Summary “To build future, you need to know the past” Otto Frank, 1967 The continuous documenting and incessant discussing of war crimes and events are significantly important in order to convey the truth about genocide, and to develop strong cultural and historical foundations of one’s country and its people. War crimes are often linked explicitly for collective mass destruction with immediate visible consequences (material and human physical damages), while less often invisible consequences (psychological, social and cultural damages of surviving ci- vilians) are not looked at as war crimes. Thus, this paper focuses on invisible impacts ofthe evacuation of unaccompanied children during times of crisis. Although the phenomenon of evacuation of unaccompanied children has long-term psycho-social-cultural consequences, it is not adequately represented in war literature. Mass evacuation of children is a common procedure during war and othercrisis conditions. The humanitarian evacuations are organized by- domestic and international, governmental and non-governmentalorga- nizations as a form of social welfare to protect children.Although the humanitarian evacuation efforts aim to keepthe best interest of the child in mind, evidence suggests that temporarily evacuated children often remain permanently separated fromtheir parents or are being adopted in their various host countries. This frequentlyleads to the loss of iden- tity and connections with their immediate family and culture. Thus, it is important to research the long term impacts of decisions made in a “moment of panic” during these times of crisis not only for families and children but for the larger society and culture as whole. Lastly, special

134 attention should be paid to who and how makes decisions about the protection of children and their best interests in times of crisis considering power, discourse and privilege. Children rights are defined by numerous international and local documents such as the Convention on Children Rights and The Hague Convention. In practice, during times of war, there are many barriers for children rights to be respected. Analyzing the barriers for implementation of international laws, procedures and conventions of the rights of children evacuated without their parents will help to understand how macro forces and international politics influence and condition micro practices and decisions made in the best interest of unaccompanied evacuated children at the local level. These findings will contribute to development of necessary preventive measures which will facilitate and im- prove cooperation between international, national and local institutions in order to ensure the well being ofchildren and protect healthy family units whenever it is possible during the time of war and evacuations.

135 Moćević, Tarik

POLITIČKI SISTEM BIH KAO POSLJEDICA GENOCIDA

Genocid nad Bošnjacima - muslimanima Bosne i Hercegovine u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija (UN) Srebrenici 1995. godine predstavlja zločin čiji su rezultati politički sankcionisani od relevantnih međunarodnih organizacija, uključujući Organizaciju UN i Evropsku zajednicu/uniju. Osnova političkog sankcionisanja zločina u BiH je podjela BiH na dvije teritorijalno-administrativne cjeline, entitete Federaciju BiH (FBiH) i Republiku Srpsku (RS), Aneksom IV Dejton- skog mirovnog sporazuma, koji predstavlja Ustav BiH, a genocid u Srebrenici uslovio je da se ova „sigurna zona“ UN teritorijalno uvrsti u područje današnje Republike Srpske. Činjenica je da su UN i Evropska zajednica/unija tokom cijelog perioda vršenja agresije i genocida u BiH, predlagale mirovna rješenja koja su podrazumijevala komadanje Republike BiH po linijama koje su stvorene kao posljedica agresije i genocida nad bošnjačkim - musli- manskim stanovništvom. Tako profesor Lee Bryant sa Univerziteta Westminster, autor knjige „The Betrayal of Bosnia“ („Izdaja Bosne“), kaže: „Do kraja 1992. godine genocid je već izvršen u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini. Otuda se može tvrditi, da je kompletan mirovni proces predstavljao pokušaj da se legalizuju rezultati ovog genocida. Održavanje legitimnosti ovog takozvanog mirovnog procesa zahti- jevalo je takođe poricanje da se genocid odvija, jer bi takvo priznanje značilo priznavanje, prije svega, moralnog i legalnog bankrotstva mirovnog procesa, i drugo, odgovornosti koja pripada potpisnicama konvencija o genocidu“1. 1 Bryant, Lee, „‘Mirovni proces’ - legaliziranje genocida“; „Genocid u Bosni i Hercegovini 1991. - 1995.: Zbornik radova Međunarodnog Kongresa za dokumentaciju

136 Isto, između ostalih, tvrdi i švicarska publicistkinja Rahel Bösch: „Svi mirovni planovi predloženi od međunarodne zajednice polaze od etničke podjele, bazirane na ovom genocidu. Odbijanje Karadžićevih Srba da se nađe političko rješenje, uvijek je nagrađivano novim koncesijama. Paralelno sa time su išla osvajanja i protjerivanja. Ni jedna od brojnih rezolucija UN nije donesena za zaštitu civilnog stanovniš- tva Bosne i Hercegovine, članice UN-a“2. Prvo mirovno rješenje, poznatije kao Cutillero-Caringtonov plan predložila je Evropska zajednica još 1991. godine. Već taj plan podra- zumijevao je iscrtavanje etničkih linija kroz teritoriju Republike Bo- sne i Hercegovine, što je, u državi sa tako visokim stepenom etničke izmiješanosti stanovništva, bilo naprosto nemoguće. Odnosno, nikakvo teritorijalno razgraničenje Bosne i Hercegovine na etničkom principu, koje ne bi podrazumijevalo genocid nad određenim bosanskohercegovačkim etničkim i/ili vjerskim grupama, nije bilo moguće. Ovoj tezi u prilog idu i historijske činjenice, odnosno činjenice o historijskom regionalnom razvoju Bosne i Hercegovine. „U Bosni i Hercegovini je tokom njene višestoljetne istorijske opstojnosti, kao zasebnog administrativno-teritorijalnog i cjelovitog entiteta, zasnovana regionalna struktura u obliku svoje regionalne posebnosti. Prirodni, geografski, kulturološki, ekonomski i komunikacijski faktori su dominantno utjecali da se regionalna struktura uspostavi i učvrsti tokom 400 godina osmanske uprave i kasnije.“3 Bosna i Hercegovina genocida u Bosni i Hercegovini 1991. - 1995., održanog u Bonu od 31. avgusta do 4. septembra 1995. godine“; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo; Gesellschaft für bedrohte Völker - International, Göttingen; Human rights Group for Bosnia, Kuala Lumpur; Sarajevo, 1997; str. 527 2 Bösch; Rahel, „Ubijanje u Bosni i Hercegovini“; „Genocid u Bosni i Hercegovini 1991. - 1995.: Zbornik radova Međunarodnog Kongresa za dokumentaciju genocida u Bosni i Hercegovini 1991. - 1995., održanog u Bonu od 31. avgusta do 4. septembra 1995. godine“; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo; Gesellschaft für bedrohte Völker - International, Göttingen; Human rights Group for Bosnia, Kuala Lumpur; Sarajevo, 1997; str. 553 3 Pejanović, Mirko i Sadiković, Elmir, „Lokalna i regionalna samouprava u Bosni i Hercegovini“; TKD Šahinpašić/BTC Šahinpašić; Sarajevo/Zagreb, 2010; str. 153

137 nikada nije bila, niti je mogla biti, teritorijalno podijeljena na etničkom i/ili vjerskom principu. Tokom historijskog razvitka Bosne i Hercegovine, iskristalisale su se četiri, odnosno šest regionalnih cjelina na pomenutim kriterijima, sa centrima u Banjoj Luci, Mostaru, Sarajevu i Tuzli, te Bihaću i Zenici. Međutim, sa ulaskom političkog pluralizma i višestranačja u bosansko- hercegovačko društvo, na prvim višestranačkim izborima u Socijalistič- koj Republici (SR) Bosni i Hercegovini na vlast se uspinju većinski jednonarodne stranke: Stranka demokratske akcije (SDA), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i Srpska demokratska stranka (SDS). Srpska demokratska stranka etnički princip uzima kao osnovni u prijedlozima buduće teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine, a ubrzo im se u tome pridružuje i Hrvatska demokratska zajednica. Tako je SDS već tokom 1991. godine počeo sa samostalnim ilegalnim proglašava- njem tzv. „srpskih autonomnih oblasti“ (SAO) na etničkom osnovu: „SAO Hercegovina“ (istočni dio Hercegovine), „SAO Bosanska Krajina“, „SAO Romanija“, „SAO Sjeverna Bosna“ (između Krajine i Semberije), „SAO Semberija“ i slično, u čemu se, također, pridružio i HDZ proglašavanjem tzv. „hrvatskih zajednica“. Treba istaći da su ovakvi postpuci bili u potpunosti suprotni ustavnom uređenju Republike Bosne i Hercegovine. „ (...) prvo, u dosta razuđenoj strukturi teritorijalno-političkog organiziranja Republike (općine, zajednice općina, grad...) nema autonomne oblasti ni kao društveno-političke zajednice, niti kao oblika saradnje i ostvarivanja zajedničkih interesa općina i drugih društveno-političkih zajednica; drugo, teritorija Republike predstavlja jedinstveno područje, i sa sta- novišta etničke strukture stanovništva nikada ni u bogatoj povijesti niti u tadašnjem ustavno-političkom sistemu nisu postojale teritorije kao ekskluzivitet nekog od naroda.“4

4 Begić, Kaism I, „Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991. - 1996.)“; Izdavačko preduzeće Bosanska knjiga, Sarajevo; Pravni centar Fonda otvoreno društvo Bosna i Hercegovina; Sarajevo, 1997; str. 59

138 Stvaranje etnički čistih područja SDS će u godinama koje dolaze, u mentorstvu Savezne Republike (SR) Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), (pokušati) ostvariti zločinom genocida nad bošnjačkim - mu- slimanskim, te hrvatskim - katoličkim stanovništvom. Svi mirovni planovi koje su predlagale kako Evropska zajednica/unija, tako i Ujedinjene nacije, priznavali su etnički princip, odnosno rezultate osvajačkog rata i genocida, što je bilo u suprotnosti kako sa Ustavom RBiH, tako i sa međunarodnim pravnim aktima, na prvom mjestu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Vance-Owenov plan je unutrašnju teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine, kao decentralizovane države, zasnivao na deset autonomnih provincija „kao izraz naglašene decentralizacije i dekon- centracije vlasti“5. Od ovih deset provincija, tri bi bile sa većinskim bošnjačkim stanovništvom i obuhvatale bi 26,36% površine BiH, tri sa većinskim hrvatskim stanovništvom, a obuhvatale bi 25,87% površi- ne BiH, te tri sa većinskim srpskim stanovništvom koje bi obuhvatale 42,23% površine BiH. Sarajevo bi, prema ovom planu, imalo status distrikta, odnosno posebne provincije sa 5,54% površine BiH, te je jedino, uslovno rečeno, bilo pošteđeno etničke podjele Republike Bosne i Hercegovine. Kvantitativni podaci koji su za polazište imali etnički princip, nisu se zasnivali na etničkoj podjeli prema popisu stanovništva SR Bosne i Hercegovine iz 1991. godine, već na, u datom momentu, zatečenoj situaciji na terenu („bošnjačkim provincijama“ dodijeljena je teritorija pod kontrolom Armije Republike BiH (ARBiH), „hrvatskim“ pod kontrolom Hrvatske vojske (HV)/Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a „srpskim“ pod kontrolom Vojske Jugoslavije (VJ)/Vojske RS (VRS), odnosno priznavanju rezultata oružane agresije i genocida. Tako je učešće Bošnjaka u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegocine prema popisu iz 1991. godine iznosilo 43,74%, dok „bošnjačkim provincijama“, prema Vance-Owenovom planu, pripada svega 26,36% teritorije; učešće Srba prema popisu iz 1991. je bilo 31,33%, dok je „srpskim

5 Isto; str. 112

139 provincijama“ pripalo 42,23% površine BiH; dok je učešće Hrvata u ukupnom stanovništvu, prema popisu iz 1991, iznosio 17,27%, a „hrvatskim provincijama“ je pripalo 25,87% površine BiH. Iz priloženih podataka može se primijetiti da je ukupna površina „bošnjačkih provincija“ „smanjena“ u odnosu na učešće Bošnjaka u ukupnom stanovništvu Republike Bosne i Hercegovine prije počet- ka agresije i genocida nad bošnjačkim narodom, dok je površina „srpskih“ i „hrvatskih provincija“ „uvećana“. Dakle, UN i Evropska zajednica „nagradile“ su srpsku i hrvatsku agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad bošnjačkim stanovništvom „po- klanjanjem“ teritorije. Prema prijedlogu mirovnog paketa Owena i Stoltenberga krajem 1993. godine buduće unutrašnje ustrojstvo Republike Bosne i Her- cegovine utvrđeno je Sporazumom o Bosni i Hercegovini. „Forma ustrojstva jeste Ustavni sporazum, kojim se od strane tri konstitutivne republike formira Savez Republika Bosne i Hercegovine.“6 Prije svega treba naglasiti da su, kao i u slučaju Vance-Owenovog plana, zamišljene granice ove „tri republike“ trebale biti one koje su uspostavljene aktima agresije i genocida. Tako je „republici“ sa većin- skim bošnjačkim stanovništvom trebalo pripasti 28,29%, „republici“ sa većinskim hrvatskim stanovništvom 16,59%, a „republici“ sa ve- ćinskim srpskim stanovništvom 52,08% ukupne teritorije Republike Bosne i Hercegovine. Tzv. „Oblast Sarajevo“ bi ovim planom zauzimala 3% teritorije i imala bi dvostruki etnički predznak, odnosno, činila bi distrikt, tj. zajedničko područje „srpske“ i „bošnjačke republike“, dok bi Mostar također imao poseban status, a činio bi 0,4% ukupne teritorije. Dakle, i ovim mirovnim prijedlogom, „uočljive su velike dispro- porcije između kvantitativnog rasporeda teritorije između republika i

6 Begić, Kaism I, „Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991. - 1996.)“; Izdavačko preduzeće Bosanska knjiga, Sarajevo; Pravni centar Fonda otvoreno društvo Bosna i Hercegovina; Sarajevo, 1997, str. 149

140 učešća pripadnika pojedinih konstitutivnih naroda u ukupnom stanov- ništvu BiH prema popisu iz 1991. godine“7. Plan Kontakt grupe, kao prethodnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, bio je na slijedu mapa prethodnih planova evropskih sila, s tim što je razgraničenje vršeno između dva dijela – slobodne i okupirane teritorije – nakon što je Vašingtonskim sporazumom 1994. godine formirana Federacija BiH. Konačno, Plan Kontakt grupe bio je i polazna osnova za Dejtonski mirovni sporazum, barem kada je u pitanju linija razgraničenja. Po- lazni osnov pri utvđivanju međuentitetske linije, prema Dejtonskom sporazumu, kao i prema ranijim mirovnim planovima, bilo je i „ta- dašnje vojno stanje, odnosno linija prekida vatre, kako u odnosu na entitetske omjere, tako i u pogledu omjera koji imaju, doduše, nezva- nični i neustavni, etnički predznak“8. Kako navodi Kasim Begić u svojoj knjizi „Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma 1991 - 1996“, jedina odstupanja u odnosu na vojno stanje odnosi se na područje Šipova i Mrkonjića Grada u odnosu na Odžak. Tako je u oktobru 1995. godine slobodni teritorij, pod kontrolom ARBiH i HVO-a, iznosio 51,95% ukupne teritorije BiH, dok je pod okupacijom snaga srpskog agresora bilo 48,05% teritorije. Prema Dejtonskom mirovnom sporazmu iz novembra 1995, FBiH pripalo je 51,47%, a RS-u 48,51% teritorija, uz izdvajanje područja Brčkog kao predmeta arbitraže, a koji će kasnije biti proglašen distriktom. Navedene brojke jasno dokazuju da su ratna osvajanja sankcionisana Dejtonskim sporazumom, odnosno Ustavom BiH. „Dok se u zapadnoevropskim demokratskim zemljama tokom osamdesetih i devedesetih godina XX stoljeća oblikuje, i to na principu supsidijarnosti, regionalna struktura zemalja članica Evrop- ske unije, a time i prekogranična regionalna saradnja na konceptu 7 Isto; str. 158 8 Isto; str. 304 - 305

141 euroregije, BiH se vraća na princpip etnicizacije prostora. Time su negirane istorijske, ekonomske, komunikacijske i kulturološke osnove oblikovanja regionalnih cjelina u prošlosti BiH“9. I konkretno područje Srebrenice potvrđuje sankciosanje situacije na terenu od evropskih parntera i Sjedinjenih Američkih Država. Tako je Srebrenica u mirovnim planovima „međunarodne zajednice“ uvrštena u „srpsku teritoriju“ tek nakon njenog pada pod kontrolu agresora 11. jula 1995. i završne faze genocida nad Bošnjacima na ovoj teritoriji. Tek prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, Srebrenica je uvrštena u područje „srpske teritorije“, odnosno entiteta Republika Srpska. O tome svjedoči i ambasador Venecuele pri Ujedinjenim nacijama, koja je u to vrijeme predsjedavala Vijećem sigurnosti UN kao nestalna članica, Diego Enrique Arrie još 1993. godine. Objašnja- vajući zašto Ujedinjene nacije nisu reagovale, uprkos saznanjima, na užasnu situaciju u Srebrenici kaže: „Generalni sekretar je definitivno trebao upotrijebiti moralnu i političku moć svog položaja da izazove neku reakciju, barem reakciju javnog mnijenja. Ali ostao je nijem. Ne treba mnogo razmišljati o tom razlogu da bi se došlo do sljede- ćeg zaključka: Pregovori su se odvijali u to vrijeme pod rukovodstvom Davida OWENA i Cyrusa VANCEA. Oni i gospodin MILOŠEVIĆ predložili su teritorijalnu podjelu, koja je bila aparthejdske prirode (...) Predaja Srebrenice bila je od strategijske važnosti - kako za Srbe, tako i za pregovarače UN-a - jer je Srebrenica morala da bude na teritoriji pod kontrolom Srba da bi mirovni ‘sporazum’ bio moguć.“10

9 Pejanović, Mirko i Sadiković, Elmir, „Lokalna i regionalna samouprava u Bosni i Hercegovini“; TKD Šahinpašić/BTC Šahinpašić; Sarajevo/Zagreb, 2010; str. 146 10 Arria, Diego Enrique, „Genocid u kontinuitetu: svjedočenje ambasadora Arrie“; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo; Sarajevo, 2011; str. 35

142 Diskriminacija kao posljedica političkog sistema Analiza ustavnih odredbi ne ostavlja nikakvu sumnju da je u pitanju jedan specifičan, do sada u komparativnoj savremenoj ustavnosti nepoznat model podjele vlasti. Ovakva administrativna podjela BiH, koja je nastala kao rezultat agresivnog osvajačkog rata i zločina genocida, uslovila je, između ostalog, i višestruku političku i drugu diskriminaciju bošnjačkog i drugog nesrpskog stanovništva u opštini Srebrenica. Naravno, isto se uglavnom odnosi na teritoriju cijele Re- publike Srpske, kao i političku diskriminaciju srpskog stanovništva u Federaciji BiH, te posebno diskriminaciju etničkih manjina, odnosno naroda koji se, prema Ustavu BiH, ne smatraju „konstitutivnim“. Prije svega, radi se o uskraćivanju pasivnog biračkog prava na određenim nivoima vlasti, odnosno o etničkom i entitetskom kriteriju koji opredjeljuje entitetsko biranje i odlučivanje. „Entiteti igraju veoma bitnu ulogu u formiranju ali i funkcionisanju institucija na državnom nivou upravo stoga što se izbor organa vlasti vrši na osnovu etničke i entitetske pripadnosti. Dolazimo do zaključka da se država temelji na principu suvereniteta konstitutivnih naroda, koji su nezao- bilazan faktor u donošenju svih odluka“11. Princip konstitutivnosti u Bosni i Hercegovini ostvaruju se na osnovu paritetnog predstavljanja u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Domu naroda FBiH, Vijeću naroda RS-a; zaštite „vitalnog nacionalnog interesa“ u Parlamentarnoj skupšti- ni Bosne i Hercegovine, Parlamentu FBiH, kantonalnim skupštinama, Narodnoj skupštini RS-a (NSRS), te kada se radi o predsjedniku i pot- predsjednicima FBiH i RS-a. Navedeno dovodi do toga da su narodi konstitutivni samo na određenom dijelu države. Naime, ostali narodi na teritoriji cijele države, Srbi u Federaciji Bosne i Hercegovine, a Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj lišavaju se pasivnog biračkog

11 Zubović, Andrea, „Ljudska prava u kontekstu političkog sistema“; Banović, Damir i Gavrić, Saša, „Država, politika i društvo u BiH: Analiza postdejtonskog političkog sistema“; UNIVERSITY PRESS - Magistrat izdanja; Sarajevo, 2011; str. 117

143 prava na izborima za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Ove norme su sa- držane u članovima IV stav 1 i V stav 1 Ustava, kojima se propisuje da samo Srbi iz RS-a, odnosno Bošnjaci i Hrvati iz FBiH mogu biti birani u Dom naroda Parla- mentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH. Iz navedenog proizilazi da je prisutna diskriminacija, ne samo po osnovu pripadnosti konstitutivnim narodima, nego i po teritorijalnoj pripadnosti. Konkretnije, Ustavom Bosne i Hercegovine predviđeno je da Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine čini po pet predstavnika iz tri konstitutivna naroda delegiranih iz entitetskih par- lamenata - Bošnjaci i Hrvati iz Parlamenta FBiH, a Srbi iz NSRS. Ostali narodi nisu zastupljeni u Domu naroda Bosne i Hercegovine i ne mogu biti delegirani. Nadalje, Predsjedništvo Bosne i Hercego- vine čine tri člana i to Bošnjak i Hrvat birani s teritorije FBiH, te Srbin biran s teritorije RS-a. I u ovom slučaju, ostali narodi nemaju mogućnost kandidature. Iz navedenog, dakle, proizlazi diskriminacija, odnosno uskraćivanje pasivnog biračkog prava Bošnjacima i Hrvatima sa teritorije Republi- ke Srpske, te Srba sa teritorije Federacije BiH. Bošnjacima je, dakle, na području na kojem je nad njima počinjen genocid, uključujući tu Srebrenicu, uskraćeno pasivno biračko pravo. Nadalje, tu su posljedice principa „nacionalnog veta“ koji daje ne- ograničenu moć delegatima državnog parlamenta sa „konstitutivnim nacionalnim porijeklom“ da blokiraju legislativu i spriječe usvajanje bilo kojeg zakonskog akta koji se smatra protivnim „vitalnom naci- onalnom interesu“ određenog konstitutivnog naroda. „Jasno je da u komparativnoj sociologiji postoji jasno razgraničenje između ‘nacionalne’ i ‘etničke’ grupe, na način da nacionalni interes podrazumijeva interes nacije kao cjeline. Međutim, u bosanskohercegovačkom poli- tičkom kontekstu, nacionalni interes se odnosi na interes jednog od tri

144 konstitutivna naroda što bi se zapravo izjednačilo sa interesom etničke grupe“12. Princip „nacionalnog veta“ je do sada više puta blokirao napredak BiH, uključujući i napredak na putu prema članstvu u Evropskoj uniji i NATO-u, ali i bilo kakav pokušaj izmjene Ustava i ukidanja njegovih segregacijskih dijelova. „Stoga, individualna prava trpe kršenje na način da postoji direktna diskriminacija nekonstitutivnih naroda, tako što građani koji se ne identifikuju s jednim konstitutivnim narodom nemaju biračko pravo u svojoj cjelini. Politička volja većine građana koja bi se trebala ostvarivati u parlamentu kojem pripada zakonodavna vlast, pod uvjetima opće jednakosti, bez obzira na etničku, religijsku, spolnu pripadnost, na političko ili drugo opredjeljenje, određenje ili status, u bosanskohercegovačkoj stvarnosti trpi visok nivo segregacije.“13 Norme iz članova IV i V Ustava BiH su u suprotnosti i sa norma- ma sadržanim u pojedinim međunarodnim sporazumima navedenim u aneksu i Ustavu, koje imaju ustavnu snagu. Diskriminatorske norme su u suprotnosti sa Članom 1 stav 1 Protokola 12 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji sadrži opštu zabranu diskriminacije, predviđajući da će se svako pravo ostvarivati bez diskriminacije po bilo kom osnovu. One su suprotne i članu 14 Konvencije, koji predviđa zabranu diskriminacije u uživanju prava i sloboda koji su njome garantovani. Član 3 Protokola 1 uz Konvenciju propisuje obavezu država potpi- snica da „u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uslovima koji obezbjeđuju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela“14. 12 Isto; str. 118 13 Helsinki Committee for Human rights in Bosnia and Herzegovina, nGo progress report on the follow-up of the concluding observations (CCPr/C/BiH/ Co/1), October 2008; prema Zubović, Andrea, „Ljudska prava u kontekstu političkog sistema“; Banović, Damir i Gavrić, Saša, „Država, politika i društvo u BiH: Analiza postdejtonskog političkog sistema“; UNIVERSITY PRESS - Magistrat izdanja; Sarajevo, 2011; str. 118 14 Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama; prema echr. coe.int, 1. septembar 2015.

145 Diskriminacija nekonstitutivnih naroda u BiH potvrđena je i presudom „Sejdić i Finci protiv BiH“, kao i „Zornić protiv BiH“ pred Evropskim sudom za ljudska prava. Aplikanti Sejdić i Finci, kao pripadnici Roma, odnosno Jevreja, u apelaciji ističu da su onemogućeni da se kandiduju za mjesta u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH, te da su u tom smislu diskriminisani u odnosu na pripadnike konstitutivnih naroda. Sud je odluku donio s 14 glasova u korist aplikanata i tri glasa protiv. U pojašnjenju presude, Sud je istakao da, iako očuvanje mira predstavlja legitiman cilj, nedostaje element proporcionalnosti, posebno imajući u vidu vremensku distancu, te činjenicu da problematika ratnih dešavanja treba da se posmatra kao historijska kategorija koja ne može nastaviti očuvanje diskriminatorskog poretka u okviru bosanskohercegovačkog izbornog sistema. Stoga je Sud zaklju- čio da su postojeće odredbe u ovom kontekstu diskriminatorske i kao takve moraju biti usklađene s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Navedena odluka nije implementirana u Bosni i Hercegovini do danas. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu, prema podacima iz izvještaja Evropskog suda za ljudska prava za 2009, objavljenog u maju 2010. godine, do 31. decembra 2009. podneseno je ukupno 2.951 aplikacija; 861 aplikacija je proglašena nedopustivom ili odbačena; 78 predstavki je komunicirano, odnosno dostavljeno na odgovor Vijeću ministara Bosne i Hercegovine; 33 aplikacije su proglašene dopusti- vim, i doneseno je ukupno 13 presuda, od čega je jedna poništena na osnovu kasnije odluke Suda ili temeljem prijateljske nagodbe. U svih 13 presuda, odlučeno je da je došlo do kršenja prava iz Evropske konvencije.15

15 Izvještaj Evropskog suda za ljudska prava za 2009. godinu; prema Zubović, Andrea, „Ljudska prava u kontekstu političkog sistema“; Banović, Damir i Gavrić, Saša, „Država, politika i društvo u BiH: Analiza postdejtonskog političkog sistema“; UNIVERSITY PRESS - Magistrat izdanja; Sarajevo, 2011; str. 118

146 Ovdje je potrebno napomenuti da je Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je propisano Članom II stav 2 Ustava BiH, neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da ima prednost u odnosu na druge zakone. Član II stav 3 Ustava Bosne i Hercegovine sadrži katalog prava kojim je propisano da „sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode“ iz Evropske konvencije „što uključuje pravo na život; pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni; pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu; pravo na ličnu slobodu i sigurnost; pravo na saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom; pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku; slobodu misli, savjesti i vjere; slobodu izražavanja; slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima; pravo na brak i zasnivanje porodice; pravo na imovinu; pravo na obrazovanje; pravo na slobodu kretanja i prebivališta“16. Također, i u drugim dijelovima Ustava BiH primjetna je visoka deklarativna zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda, što ukazuje na kontradiktornost Ustava samome sebi. Ustavom BiH prekršena su i prava priznata Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, koji u Članu XXV stav b priznaje pravo svakom građaninu da bez ikakve diskriminacije „bira i da bude biran na povremenim lokalnim, opštim, jednakim i tajnim izborima, koji obezbjeđuju slobodno izražavanje volje birača“17. Ustav Bosne i Hercegovine je u suprotnosti i s Opštom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina, čiji Član IV u stavu 1 navodi kako se „ugovornice obavezuju da zajamče pripadnicima nacionalnih manjina ravnoprav- nost pred zakonom i jednaku zakonsku zaštitu“.18

16 Ustav BiH; prema oscebih.org, 1. septembar 2015. 17 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima; prema mhrr.gov.ba, 1. septembar 2015. 18 Opšta konvencija o zaštiti nacionalnih manjina; prema uljppnm.vlada.hr, 1. septembar 2015.

147 Iako su zaključno sa lokalnim izborima 2008. godine u Srebrenici važila posebna izborna pravila u odnosu na ostatak Bosne i Herce- govine, kojim se do tada osiguravalo pravo glasa svim prijeratnim stanovnicima opštine Srebrenica, to ne mijenja činjenicu o ugroženosti kroz uskraćivanje pasivnog biračkog prava i sistema veta. Ovakva politička diskriminacija utjecala je i utječe na diskriminaciju povratničkog stanovništva na područje Republike Srpske, te posebno na područje Srebrenice. Diskriminacija se manifestuje, između ostalog, kroz uskraćivanje slobode kretanja i izbora prebivališta, ograničavanju slobode pristupa informacijama, kršenju birokratskih procedura tokom ostvarivanja građanskih prava, kršenje zaštite privatnosti ličnih podataka, uskra- ćivanje zdravstvene zaštite i sličnog, te uskraćivanje prava na djelo- tvorni pravni lijek u prethodno navedenim primjerima diskriminacije, kao i konkretnim ugrožavanjem sigurnosti povratnika. Tako Evropska komisija protiv rasizma i netoleranije (European Commission against Racism and Intolerance - ECRI) u svom izvje- štaju iz 2011. godine izražava zabrinutost zbog „postojanja teških krivičnih djela protiv manjinskih povratnika, uključujući ubistva, a čiji je motiv ostao nerazjašnjen“19. Podaci o broju pritužbi nadležnim policijskim organima se ne prikupljaju sistematično, niti se vodi evidencija o slučajevima kada žrtve smatraju da je krivično djelo počinjeno na rasističkoj osnovi. ECRI upozorava i na napade na vjerske objekte u manjinskim područjima određenih zajednica. Pored navedenih direktnih napada, ECRI upozorava i na druge oblike diskriminacije – segregaciju u javnim školama, odnosno postojanje „monoetničkih škola“ u multietničkim opštinama; elemente etničke podjele u imenima i obilježjima školskih prostorija; različit nastavni plan i program zasnovan na etničkoj osnovi i slično.

19 Izvještaj ECRI-a o BiH (četvrti ciklus monitoringa); prema coe.int, 1. septembar 2015.

148 Kada je riječ o diskriminaciji u obrazovanju, potrebno je pomenuti i aktuelni slučaj nedozvoljanja pohađanja nastave na maternjem jeziku bošnjačkih povratnika u određenim školama u RS-u. Pored oblasti obrazovanja, diskriminacija manjinskih povratnika i raseljenih lica je, prema izvještaju ECRI-a, prisutna i u oblasti zapo- šljavanja, stambenog zbrinjavanja, te pristupa zdravstvenim i drugim javnim službama. Prema informacijama iz marta 2010. godine kojima raspolažu vlasti, u RS-u je zaprimljeno 58.629 pritužbi na nezakonita otpuštanja sa radnog mjesta. ECRI, kada je riječ o diskriminaciji pri zapošljavanju, posebno upozorava kako javni sektor ne odražava adekvatno etničku različitost bh. društva na osnovu popisa stanovništva iz 1991. godine, na neim- plementaciju presude Ustavnog suda o konstitutivnim narodima od 30. juna i 1. jula 2000. godine, te na diskriminatorski odnos pri za- pošljavanju prema etničkim „nekonstitutivnim“ manjinama. Postoje navodi i o diskriminaciji u vezi sa restauracijom imovine i dodjeli pomoći za obnovu koja se posebno odnosi na manjinske povratnike, raseljena lica i Rome. Slična situacija je i sa zdravstvenim osiguranjem, koje je pokri- veno odvojenim penzionim fondovima. Ovakvim sistemom stvara se problem osobama koje žive u jednom, a rade u drugom entitetu, što je poseban slučaj kod povratničke populacije. Također, akteri civilnog društva naglašavaju da „postoje zdravstve- ni centri koji ne zapošljavaju osoblje određene etničke pripadnosti ukoliko nisu pripadnici većinskog naroda na tom području i koji u nekim slučajevima izlažu simbole povezane sa određenom etničkom grupom, i koji kao takvi odvraćaju ljude koji ne pripadaju većinskoj et- ničkoj grupi na tom području da zatraže potrebnu medicinsku pomoć“20.

20 Isto

149 Premda podacima iz Izvještaja o napretku za 2014. godinu Evrop- ske komisije, u Bosni i Hercegovini i dalje postoji oko 84.500 raseljenih osoba, od kojih oko 25 hiljada čeka na povratak iz entiteta Federacija BiH u entitet RS. Među njima, velika većina posjeduje lične karte sa privremenim boravištem na području Federacije BiH, upravo zbog lakšeg ostvarivanja prava. Ovaj segment populacije je naročito relevantan, budući da se na ovoj liniji odvija povratak stanovništva sa područja gdje imaju daleko viši stepen ostvarivanja prava i pristupa javnim službama u odnosu na mjesta gdje se vraćaju. Vlasti u FBiH pod pritiskom donose privremene odluke kako bi zaštitili stečena prava povratnika, a jedini ozbiljan pokušaj trajne zaštite prava iz zdravstvene, socijalne i boračko-inva- lidske zaštite zaustavljen je obaranjem zakona koji je ovo pitanje regulisao na Ustavnom sudu BiH nakon žalbe predstavnika iz NSRS. ECRI upozorava i na problem visine penzionih iznosa koji se razlikuju po područjima, naglašavajući da i dalje postoje odvojeni entitetski penzioni fondovi. „ECRI primjećuje da se kao posljedica različitog broja kontri- butora u dva Entiteta iznosi penzija još uvijek razlikuju u zavisnosti od fonda iz kojih se isplaćaju. Ovo može biti značajna kočnica za ljude koji se kreću iz jednog Entiteta u drugi, posebno imajući u vidu različite životne troškove u različitim dijelovima teritorije Bosne i Hercegovine.“21 Ovakvu praksu štetnom za olakšavanje povratka okarakterisao je i Dom za ljudska prava BiH još 2003. godine. „ECRI (je) veoma zabrinuta zbog toga što se manjinski povratnici još i dalje suočavaju sa diskriminacijom u svim područjima svakodnevnog života, uključujući teškoće u pristupu zdravstvenoj zaštiti, penzijama i ostalim oblicima socijalne zaštite. Mnogi povratnici su stariji ljudi i ugroženi, ali bez zdravstvenog osiguranja u mjestima

21 Isto

150 povratka, sa ograničenim sredstvima da sami plate medicinsku uslu- gu. Za ljude koji su još uvijek radno sposobni, nedostatak pristupa zaposlenju i dalje ostaje ozbiljan problem. Dok nezaposlenost utiče na cijelo stanovništvo Bosne i Hercegovine, situacija za povratnike je još teža zbog diskriminacije prilikom pristupa zaposlenju i u javnom i privatnom sektoru. Pristup obrazovanju djece je i dalje problematičan. Nedostatak infrastrukture kao što je električna struja i putna mreža je takođe problem u nekim područjima, te i dalje postoje slučajevi kada su u pitanju manjinski povratnici koji nemaju pristup pomoći za rekonstrukciju na nekim nivoima kao što ima lokalno većinsko stanovništvo. Dok se broj napada na pojedince posljednjih godina smanjio, još uvijek se događaju izolovani incidenti kao i napadi na imovinu koja pripada manjinskim povratnicima ili ljudima koji ne pripadaju određenoj etničkoj grupi. Takvi incidenti kao i virulentni, et- nički politički javni govor u nekim područjima i dalje dovodi do klime neprijateljstva, doprinoseći osjećanju poniženosti i odbijanju povratka pripadnika manjinskih etničkih grupa. ECRI izražava zabrinutost što mnoge teškoće sa kojima se susreću povratnici i izbjeglice odvraćaju ostale ljude da se vrate u svoje domove.“22 Na teško stanje povratnika ukazala je i Evropska komisija u Iz- vještaju o napretku BiH u 2014. godini, kao i Alternativni izvještaj o napretku BiH 2014. Inicijative za monitoring ljudskih prava BiH. Evropska komisija konstatovala je da još uvijek nisu zatvoreni svi kolektivni smještaji, te navela podatke o tome koliko osoba još čeka povratak, kakvo je djelovanje institucija u sferi socijalnih prava ove kategorije osoba i kakva je situacija sa uklanjanjem mina zaostalih iz rata. Konstatovano je i da nije uspostavljen mehanizam za transpa- rentno dodjeljivanje pomoći, te da nema neophodne koordinacije u ovoj oblasti. Pored navedenog, u Alternativnom izvještaju izloženi su i problemi koji su nastali sa usvajanjem nove legislative u Republici Srpskoj -

22 Isto

151 Zakonom o premjeru i katastru zemljišta i Zakonom o porezu na imovinu, koji otežavaju legalizaciju imovine povratnika u RS i stavljaju u posebno neravnopravan položaj građane koji žive u inostranstvu, izlažući ih plaćanju kazni pri registraciji imovine, onda kada odluče da se vrate na svoja prijašnja mjesta prebivališta. Ovdje svakako treba dodati i nedavno usvojeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu BiH koji omoguća- va predstavnicima ministarstava unutrašnjih poslova „provjeru“ stalnog prebivališta. O kriterijima koje je MUP RS-a imao pri navedenim „provjerama“ bit će još riječi. Ombudsmani za ljuska prava u BiH su također dolazili do saznanja o brojnim kršenjima prava, među kojima je i kršenje prava na dom i imovinu. Proteklih godina, među zaprimljenim žalbama u Instituciji ombudsmana BiH, određeni broj žalbi se odnosio na povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda iz domena Aneksa 7 - pitanja povratka izbjeglih i raseljenih lica svojim kućama, što je, prema stavu Ombudsmana, tijesno povezano sa pitanjem zaštite privatnog vlasniš- tva na način na koji to predviđa Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Formalno-pravno, u segmentu koji se tiče imovine, Institucija ombudsmana BiH ističe da je većinom imovina vraćena, međutim, i da je stvarni povratak praćen nizom negativnih pojava. O ovome su Om- budsmani posebno upozoravali Parlamentarnu skupštinu BiH i zakonodavne skupštine na entitetskom nivou, međutim, do suštinskog unapređenja stanja na terenu do danas nije došlo, stav je Institucije. Aktuelan primjer ugrožavanja bošnjačkog povratničkog stanovniš- tva je i uskraćivanje prava na slobodu izbora prebivališta, odnosno masovno jednostrano brisanje povratnika sa evidencija prebivališta u Srebrenici od Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) RS. Nakon prestanka važenja posebnih izbornih pravila za Srebrenicu, dolazi do inicijative za okupljanje i registraciju protjeranih Srebreni- čana, u cilju zaustavljanja potvrđivanja rezultata genocida.

152 Glavnina istraga u smislu utvrđivanja statusa i prebivališta išla je u pravcu građana bošnjačke narodnosti, a provjere ove vrste vršile se prije svega u Srebrenici, što nedvosmisleno potvrđuje diskriminaciju koju vrše institucije RS-a, navodi se u Izvještaju Građanske inicijative „Glasaću za Srebrenicu“. Navedene aktivnosti protivne su Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i Protokolu 4 koji garantuje da će se „uživanje svih prava određenih zakonom osigurati bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status“23. Kao primjer ograničavanja slobode pristupa informacijama, Ini- cijativa navodi slučaj Asocijacije studenata Srebrenice koja je, u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama u BiH, od Po- licijske stanice Srebrenica tražila informacije o potrebnim dokumentima za promjenu prebivališta i izdavanje lične karte. Asocijacija, kako navodi Inicijativa, nikada nije dobila konkretan odgovor, a u međuvre- menu je „kampanja registracije već krenula, te se u svakom pojedinač- nom slučaju razlikovala tražena dokumentacija, uslovi za registraciju prebivališta i izdavanje lične karte predočavani su u usmenoj formi, a na osnovu slobodne ocjene službenih lica“24. Inicijativa u svom izvještaju navodi i primjere kršenja procedure pri prijavi prebivališta i traženje dodatnih dokumenata, poput posje- dovnih listova, zemljišno-knjižnih izvadaka ili računa za komunalije, a koji nisu navedeni na službenoj internet stranici MUP-a RS-a na koju je uputila Policijska stanica Srebrenice. Zbog navedenih problema po- nuđena je alternativa sa izjavom dva svjedoka kojim se potvrđuje da je osoba živjela na teritoriji opštine Srebrenica prije 1992. ili do 1995.

23 Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama; prema echr. coe.int, 1. septembar 2015 24 Izvještaj Građanske inicijative „Glasaću za Srebrenicu“: Pregled kršenja građanskih i političkih prava na prostoru općina Srebrenica i Bratunac za period 01.06.2012. - 03.07.2012; prema mrezapravde.ba, 1. septembar 2015.

153 godine. „Prema izjavama svjedoka i lica koja su neposredno predavala ovu vrstu izjava, dokaz o prebivalištu se traži isključivo od građana bošnjačke nacionalosti, čime se pokazuje da ova praksa nije samo nezakonita već i predmet direktne diskriminacije po osnovu etničke/ nacionalne pripadnosti“25. Inicijativa „Glasaću za Srebrenicu“ je također navela primjere kr- šenja zaštite ličnih podataka njenih aktivista, otežavanje registracije i prijave prebivališta kroz učestale greške pri upisu jedinstvenog matič- nog broja građana, kao i pritisaka i zastrašivanja na terenu. O kršenjima ljudskih prava pri registraciji prebivališta navodi se i u Izvještaju o napretku Evropske komisije, te Alternativnom izvještaju Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH. Alternativni izvještaj navodi kako su „predstavnici Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u državnim institucijama, ali i u institucijama RS-a, nazvali registrovanje birača u Srebrenici izbornim inženjeringom i ušli u proces izmjena Zakona o prebivalištu kako bi se legalizovala trenutno nelegalna praksa poništavanja prebivališta povratnika“26. U Alternativnom izvještaju se navodi kako je jasno da je bilo riječ o pokušaju uskraćivanja povratnicima biračkog prava, te da je akt u suprotnosi sa Aneksom VII Dejtonskog sporazuma koji nalaže da pravni propisi u BiH ne smiju imati diskriminirajuće namjere ili uči- nak prema povratnicima. „Izuzetno je zabrinjavajuća činjenica da je Evropska komisija u ovom Izvještaju u potpunosti ignorisala nalaze iz Alternativnog izvještaja, a usvojila argumente i retoriku parlamentarnih stranaka iz RS i Vlade Republike Srpske, navodeći da je registrovanje birača/ica u Srebrenici ‘pravni izazov’, te da su zakonske izmjene potrebne zbog poboljšanja 25 Isto 26 Komparativni pregled „Izvještaja o napretku BiH u 2014. godini“ Evropske komisije i „Alternativnog izvještaja o napretku 2014“ Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH; prema eu-monitoring.ba, 1. septembar 2015.

154 sigurnosne situacije. U praksi, pokušajima da se izmjeni Zakon prethodile su nelegalne racije od strane MUP-a RS-a, a ovu praksu osporili su i sudovi u samoj Republici Srpskoj. Neshvatljivo je zanemarivanje evidentiranih kršenja prava povratnika, te podrška pokušajima da se legalizuje ovakva praksa.“27 U radu su navedeni samo određeni primjeri kršenja građanskih i političkih, kao i osnovnih ljudskih prava. Iscrpnija analiza zahtjevala bi mnogo više prostora. Međutim, i iz priloženog u radu proizilazi jasan zaključak da je diskriminacija u BiH, i to ne samo bošnjačkog, već i druga dva „konstitutivna“ ali i manjinskih naroda, posljedica politič- kog sistema koji je kao takav posljedica agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima 1991-1995. Politički sistem sistemom „nacionalnog veta“ onemogućava bilo kakav pokušaj izmjene Ustava BiH. Dakle, genocid nad Bošnjacima rezultirao je i političkim posljedicama koje se osjećaju i danas i nemaju izgleda za promjenu.

27 Isto

155 Summary Genocide against Bosniaks of BiH in the UN safe area Srebrenica in 1995 is the crime which outcome was politically sanctioned by the relevant international organizations, including the UN and the European Union. The basis of the political sanction of the crime is the division of BiH into two territorial-administrative units, entities the Federati- on of BiH and the Republika Srpska, bythe Constitution of BiH. Such political division of BiH, which is the result of the aggressive war of conquest and genocide, has caused, among other things, the multiple political and other discrimination of Bosniak and other non-Serb population in the Municipality Srebrenica. First of all, there is a denial of the passive voting righton certain levels of government. In addition, there is the denial of freedom of movement and choice of residence, restriction of freedom of information, violation of bureaucratic procedures during the exercise of civil rights, violation of privacy of personal data, denial of health care and the like, and the denial of the right to an effective legal remedy in the above mentioned examples of discrimination. The aforementioned directly violate human rights protected by the Consti- tution of the RS, the Constitution of BiH, the Dayton Peace Agreement, and the European Convention on Human Rights and Fundamental Freedoms.Discrimination is politically carried out through anti-constitutional Law on Refugees, Displaced Persons and Returnees of BiH, the Law on Residence of BiH, the Law on Health Insurance of the FBiH and others, as well withthe high-handedness of entity and municipal authorities of the RS and Srebrenica, in particular the Ministry of In- ternal Affairs of the RS. Part of the paper is dedicated to the particular discrimination in the field, as a result of political discrimination, which includesphysical and verbal attacks, as well as the intimidationin order to prevent the return to the area of Srebrenica.

156 IZVORI 1. Arria, Diego Enrique, „Genocid u kontinuitetu: svjedočenje ambasadora Arrie“; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo; Sarajevo, 2011. 2. Banović, Damir i Gavrić, Saša, „Država, politika i društvo u BiH: Analiza postdejtonskog političkog sistema“; UNIVERSITY PRESS - Magistrat izdanja; Sarajevo, 2011. 3. Begić, Kaism I, „Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991. - 1996.)“; Izdavačko preduzeće Bosanska knjiga, Sarajevo; Pravni centar Fonda otvoreno druš- tvo Bosna i Hercegovina; Sarajevo, 1997. 4. Bösch; Rahel, „Ubijanje u Bosni i Hercegovini“; „Genocid u Bosni i Hercegovini 1991. - 1995.: Zbornik radova Međunarod- nog Kongresa za dokumentaciju genocida u Bosni i Hercegovini 1991. - 1995., održanog u Bonu od 31. avgusta do 4. Septembra 1995. godine“; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo; Gesellschaft für bedrohte Völker - International, Göttingen; Human rights Group for Bosnia, Kuala Lumpur; Sarajevo, 1997. 5. Bryant, Lee, „‘Mirovni proces’ - legaliziranje genocida“; „Geno- cid u Bosni i Hercegovini 1991. - 1995.: Zbornik radova Međunarodnog Kongresa za dokumentaciju genocida u Bosni i Hercegovini 1991. - 1995., održanog u Bonu od 31. avgusta do 4. septembra 1995. godine“; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo; Gesellschaft für bedrohte Völker International, Göttingen; Human rights Gro- up for Bosnia, Kuala Lumpur; Sarajevo, 1997. 6. Pejanović, Mirko i Sadiković, Elmir, „Lokalna i regionalna samouprava u Bosni i Hercegovini“; TKD Šahinpašić/BTC Šahinpa- šić; Sarajevo/Zagreb, 2010.

157 7. Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama sa dodatnim protokolima 8. Helsinki Committee for Human rights in Bosnia and Herzegovi- na, nGo progress report on the follow-up of the concluding observations (CCPr/C/BiH/Co/1), October 2008 9. Izvještaj ECRI-a o BiH (četvrti ciklus monitoringa) 10. Izvještaj Evropskog suda za ljudska prava za 2009. Godinu 11. Izvještaj Građanske inicijative „Glasaću za Srebrenicu“: Pregled kršenja građanskih i političkih prava na prostoru općina Srebreni- ca i Bratunac za period 01.06.2012. - 03.07.2012. 12. Komparativni pregled „Izvještaja o napretku BiH u 2014. godini“ Evropske komisije I „Alternativnog izvještaja o napretku 2014“ Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH 13. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima 14. Opšta konvencija o zaštiti nacionalnih manjina 15. Ustav BiH 16. coe.int, 1. septembar 2015. 17. echr.coe.int, 1. septembar 2015. 18. eu-monitoring.ba, 1. septembar 2015. 19. mhrr.gov.ba, 1. septembar 2015. 20. mrezapravde.ba, 1. septembar 2015. 21. oscebih.org, 1. septembar 2015. 22. uljppnm.vlada.hr, 1. septembar 2015.

158 Moore, Benjamin

SJEĆANJE, USMENA PRIPOVIJEST I GENERACIJSKE PODJELE: BOSANSKA DIJASPORA U ST. LOUISU

Sažetak Zajednice u dijaspori koje su se formirale širom svijeta uključujući i i onu u St. Louisu u SAD-u koja sada broji oko 50 000 ljudi, jesu jedna od mnogih ostavština genocida u Bosni i Hercegovini. Na Fontbonne univerzitetu u St. Louisu obavljam funkciju direktora Projekta bosanskog sjećanja, koji je posvećen uspostavi trajnog prikupljanja materijala koji govore o historiji bosanske zajednice i uključuje i starije Bošnjake koji su preživjeli genocid i mlađe generacije koje prolaze kroz odrasta- nje izvan Bosne i Hercegovine. Osim pokroviteljstva različitih studija i preuzimanja uloge domaćina u javnim događajima o Bosni i Hercego- vini, skupljamo relevantne dokumente i fotografije i bilježimo usmenu pripovijest onih koji su preživjeli genocid te njihove djece. U posljednjih nekoliko godina, nakon što su mlađi Bošnjaci postali punoljetni, počeli smo tražiti dokaze u tim usmenim pripovijestima o generacijskoj podjeli koji su od ključne važnosti za razumijevanje genocida ljudi u dijaspori. Širi cilj Projekta bosanskog sjećanja jeste razviti u St. Loiu- su trajni Centar za bosanske studije koji će očuvati sjećanje i poticati međugeneracijski dijalog. Razlike u razumijevanju među onima koji su preživjeli bosanski genocid te njihovom djecom snažno ukazuje na hit- nost formiranja takvog centra, dijelom iz razloga što rizikujemo gubitak kompleksnog osjećaja o tome šta znači preživjeti bosanski genocid.

159 Kao primarni primjer onoga što predstavlja rizik od gubljenja, dozvolite mi da vam ponudim kratak izbor o Projektu bosanskog sjećanja iz dvosatnog dijaloga sa Hazimom Gutićem koji je rođen u Kozarcu 1960. godine. Hazim se pripremao za službeno putovanje u Njemačku kada su srpske paravojne snage počela sa okupiranjem tog područja. Ispričao nam je Hazim: “Kada sam se posljednji put trebao vratiti poslovno u Njemačku, u aprilu 1992. godine, sjedio sam na prednjem sjedištu autobusa koji se kretao prema Hrvatskoj. Autobus je bio pretrpan ljudima koji su poku- šavali pobjeći iz Kozarca. Policajac je ušao u autobus i rekao da svi koji sjede mogu ostati, a da oni koji stoje moraju napustiti autobus. Tu je bila i majka sa dvoje male djece. Prisilili su je da napusti autobus. Dok je izlazila, ustao sam i ustupio joj svoje mjesto. To je bila i posljednja prilika da neko napusti grad pa sam morao ostati u Kozarcu.” Kozarac je, naravno, bio uništen nekoliko sedmica nakon toga, i oko 1200 civila je bilo ubijeno. Stotine njih su poslali u Omarsku i Trnopo- lje. Hazim je preživio tako što je pobjegao u šumu, gdje je preživljavao sedmicama prikupljajući svakojaku hranu na putu do hrvatske granice. Iako priča o ustupanju mjesta u autobusu nije najdramatičniji događaj u njegovoj usmenoj pripovijesti, riječ je vjerovatno o najuvjerljivijem trenutku kada je tragedija izbjegnuta činom velikodušnosti. To je i priča o čovjeku koji je bio pod velikim rizikom u tenutku kada smo bilježili ovu usmjenu pripovijest 2007.godine. Nadalje, radi se o priči o kojoj većina mladih Bosanaca u St. Louisu nije nikada čula, jer znaju jako malo o onome kroz šta su njihovi roditelji prošli. Ustvari, zabilježili smo više pripovijesti mlađih Bosanaca iz St. Louisa i skupili dokaze o produbljivanju generacijskog jaza. Ispovijesti mlađih Bosanaca o njihovim iskustvima su različita, ali svi govore o bolnoj činjenici da žive odvojeni od predratne Bosne - vremena i mjesta koje njihovi roditelji vole, a koje oni nikada neće doživjeti.

160 Projekt bosanskog sjećanja Projekt bosanskog sjećanja (PBS) je prije svega zajednički napor za kulturnim očuvanjem usmjerenim ka uspostavljanju trajnih dokaza o iskustvima ljudi koji su preživjeli genocid u Bosni i Hercegovini i njihovih potomaka. Jedan od najbitnijih ciljeva jeste da se osnuje arhiva dokumenata i zabilježenih videomaterijala i intervjua - takođe nazvana kao usmene pripovijesti - a koja odražava iskustva bosanskih imigranata i njihovih porodica. Jedinstvene fotografije i dokumenti i rijetke knjige su takođe dio ove arhive, a naša zbirka, naprimjer, posjeduje jedino poznato pismo od jednog zatvorenika iz zloglasnog koncentracionog logora Omarska kao i dva pisma iz koncentracionog logora Manjača, napisanih na papiru otkinutog sa kutije cigareta. Sa aspekta širenja ove arhive, gledamo desetljećima unaprijed jer želimo da ovi materijali budu dostupni djeci, unucima i praunucima Bosanaca koji su nedavno emigrirali u St. Louis. Ključna pretpostavka Projekta bosanskog sje- ćanja jeste da su Bosanci i bosanski Amerikanci najkompetentniji da ispričaju svoju priču jer oni posjeduju sjećanje na bosanski genocid i bosansku dijasporu. Druga pretpostavka jeste da je sjećanje moguće najbolje razumijeti kao dijalog, a ne nešto statično, a da bi Bosanci ra- zličitih godina trebali učestvovati u očuvanju tih napora. Druga svrha Pokreta bosanskog sjećanja je edukativna u tradicionalnom smislu. Na Fontbonne univerzitetu, nudimo nekoliko studija koji se bave Bosnom i Hercegovinom uključujući i interdisciplinarni studij koji kombinira slučaj bosanske historije sa intervjuiranjem Bosanaca i bosanskih Amerikanaca. Kroz ove studije, studenti blisko sarađuju sa svojim bosanskim komšijama u St. Louisu, i njihov rad, uključujući i intervjue doprinosi radu arhivske zbirke Projekta bosanskog sjećanja. U jesen 2014. godine, započeli smo jedinstvenu saradnju sa Affon High School koja broji znatan broj Bosanaca. Dok pohađaju kurs o Bosni, učenici Affon High School bilježe i usmene pripovijesti njihovih čla- nova porodice i komšija, a ove snimke takođe postaju dijelom arkivske građe Projekta bosanskog sjećanja.

161 Konačno, posljednji cilj ovog projekta jeste podizanje svijesti javnosti o bosanskom genocidu i dijaspori organiziranjem javnih događaja pod njihovim pokroviteljstvom, uključujući i filmove, goste predavače, panel diskusije i muzičke izvedbe. Od 2006.godinem Projekt bosanskog sjećanja je bio domaćin trideset četiri takva događaja. Naprimjer, surađivali smo sa simfonijom iz St. Louisa u multimedijalnoj izvedbi koja je kombinirala odabrano iz naše usmene historije sa bosanskom muzikom. Takođe smo kombinirali ove usmene historije sa arhivskim fotografijama kako bismo formirali izložbu o putovanju kroz genocid u bosanskom gradu Prijedoru. Kada je otvorena u novembru 2007. godine, ovu izložbu je pogledalo više od 10 000 ljudi u vremenskom periodu od šest mjeseci. Od tada je putovala na dvadeset jednu dodatnu lokaciju širom Amerike, uključujući i kongresnu poslovnu zgradu na Capitol Hillu. Planovi za budućnost Projekta bosanskog sjećanja su ambiciozni. Nadamo se da ćemo početi predavati dodiplomskim maloljetnicima i punoljetnim na bosanskim studijima i organizirati stipendije za Bosan- ce i bosanske Amerikance. Nadamo se i da ćemo osnovati istraživački centar i trajnu izložbu koja će se fokusirati na genocid u Bosni i Herce- govini. Ukoliko sve bude funkcioniralo kako treba, ovi napori će biti in- stitucionalizirani u trajnom Centru za bosanske studije koji će poslužiti kao izvor lokalnoj zajednici i široj akademskoj zajednici. Zašto ovo činimo? Za početak, razumijevanje bosanske zajednice u St. Louisu je jako bitno za šire znanstvene razgovore o bosasnkom genocidu, sjećanju, dijaspori, kao što je i potvrđeno brojnim novim stu- dijama. Godine 2000. Patrick McCarthy je objavio ispovijest bosanskih izbjeglica iz St. Louisa dužine jedne knjige, fokusirajući se na preživje- le u srebreničkom masakru. U novije vrijeme, Ajlina Karamehić-Mura- tović i drugi istraživali su zdravlje i zdravstvenu zaštitu među Bosanci- ma iz St.Louisa dok su Ed Wulliamy, Hariz Halilović, Lara Nettlefield i Sarah Waggoner uključili svoja razmatranja o bosanskoj zajednici u St.Louisu u njihovim pregledima rata i genocida, te bosanske dijaspore. Nadalje, postoji moralni imperativ za razumijevanjem i očuvanjem

162 promišljanja i sjećanja naših bosanskih komšija, dijelom zbog toga što imaju tako značajan i pozitivan utjecaj na našu zajednicu. Za dva deset- ljeća, Bosanci koji su emigrirali u St.Louis kao izbjeglice, revitalizirali su četvrti koje su bile u stanju raspadanja. Otvorili su kompanije u napu- štenim zgradama i popunili škole kojima je prijetilo zatvaranje. Također imamo i ogromnu količinu znanja koje bismo trebali preuzeti od naših komšija dijelom iz razloga što nas povezuju u širi svijet i događaje koji su od izuzetnog historijskog značaja. Mi i dalje imamo priliku napraviti trajan i značajan doprinos historijskoj zabilješki - doprinos koji je postao važniji usljed trenutnog negiranja genocida u Bosni i Hercegovini. Možda i najbitnije jeste to što naše usmene pripovijesti dopuštaju preživjelim da posjeduju svoje priče i predstave sebe kao aktore, radije nego žrtve kroz moćnu naraciju snažnih događaja. Tokom sljedećih trideset godina, bosanska zajednica u St.Loius-u će nastaviti biti bogato i fluidno spremište kulturnog i historijskog sje- ćanja koje ima nacionalno i međunarodno značenje. Ipak, iako je prisutno ogromno nastojanje da se razumiju i zabilježe raznolika iskustva i promjene koje nastavljaju da oblikuju i preoblikuju zajednice, tiši- nu, zaborav, asimilaciju, nemar, neznanje, na koncu smrt će dovesti do trajnog gubitka sjećanja svjedoka prvog-stepena rata u Bosni i Herce- govini i multi-kulturnog života kojeg je rat uništio; gubitkafotografija, pisama, kućnih videa, starih školskih knjiga i dnevnika koji se sada mogu pronaći u hiljadama bosanskih domaćinstava u St.Louis-u: gubitak narativnog konteksta koji daju ovim tekstovima značenje, te do gubitka cjelokupnog razumijevanja što znači biti bosanska izbjeglica koja je postala Amerikanac. Takav gubitak će ispuniti cilj onih koji su započeli genocid u Bosni i Hercegovini 1992. godine, genocid koji je samozatajno usmjeren ne samo na ljude i kulturu nego i na sjećanje. Štoviše, budući da bogati i raznoliki rezervoar kulturnog sjećanja neće biti očuvan, znanstveno razumijevanje će biti smanjeno - naročito naše razumijevanje složenosti ljudskih identiteta i kulturnih implikacija rata, genocida i dijaspore.

163 Svjedočenje starijih Bosanaca Dva kratka primjera će poslužiti za ilustriranje vrste kulturnog razumijevanja koje se može dobiti od saslušanja žrtava genocida koji sada žive u St. Loiusu. Prvi primjer je preuzet iz četverosatnog razgovora sa Dževadom Hadžibegovićem, advokatom, koji je rođen 1943. godine. Početkom maja 1992. godine Dževad je zatvoren u Keraterm, a zatim u Omarsku. U augustu 1992. godine, kada je koncentracioni logor Omar- ska zatvoren, preživjeli zatvorenici, uključujući Dževada, ukrcani su na autobuse koji će ih odvesti do Manjače. Kada su zatvorenici stigli u Manjaču, vojnici su ih izveli iz autobusa i odmah ubili deset zatvorenika - jer je to bio nedovršen posao iz Omarske, objasnio je Dževad. Zatim su zašli među preostale zatvorenike zahtijevajući da predaju sve vrijedno što su imali. Dževad je sa sobom nosio tespih koji je pažljivo skrivao svih tih mjeseci u logorima smrti. Znao je da ukoliko bi ga otkrio tada, bio bi ubijen. Kako su se vojnici približavali, razmišljao je da ga baci ali je shvatio da ukoliko to učini da bi osoba pored koje bi tespih pao mogla biti ubijena. Zatim je razmišljao da prekine tespih kako bi se kuglice rasule, ali i u tom slučaju mnogi ljudi bi bili upleteni u slučaj i ubijeni. Naposljetku je Dževad raskinuo tespih i progutao kuglice, svih 99, po nekoliko odjednom. „Nakon što sam progutao kuglice“, prisjeća se Dževad, „nisam išao u toalet petnaest dana... Konačno, petnaestog dana, otišao sam do toaleta i ponovo sam ih imao sve... U tom trenutku, zahvalio sam Bogu i bio sam siguran da ću ih ponovo sastaviti.“ Drugi primjer jeste naš razgovor sa ženskom osobom pod imenom Erzana Musić, koja je bila radnik na dostavi hrane, rođena 1961. godine. Krajem maja 1992. godine, paravojne snage su granatirale selo Ham- barine i ubili desetke civila. Nakon toga, stotine seljana je odvedeno u koncentracioni logor- uključujući i Erzanu, koja je bila u devetom mjesecu trudnoće. „Kada smo stigli“, prisjeća se ona, „bilo je muškaraca, žena, djece, starijih i iznemoglih na istom mjestu... Dva dana poslije... osjećala sam da ću se poroditi, ali nisam se osjećala ugodno u prostoriji sa 350 ljudi. Pronašla sam svoju mamu, i rekla joj šta se dešava. Ona je bila dovoljno hrabra da ode do punkta gdje su bili vojnici i rekla im

164 da nam je potrebna pomoć.... Ti ljudi su bili... pijani, pucali su u zrak, tražeći nekoga da ga ubiju, siluju... Dvojica su se vratila i pitala: ‘Gdje je žena koja treba roditi?’... Kada su ušli, svi su ljudi legli na pod, jer su bili uplašeni da će vojnici početi pucati po njima. Nakon toga, vojnici su došli po mene, i majka je rekla da idem i da se ne bojim. Odveli su me u susjednu sobu, a tamo je bio student medicine iz Srebrenice... Voj- nici su me rekli da... ukoliko beba bude dječak... odvest će ga sa sobom. Ukoliko bude djevojčica, u tom slučaju je mogu zadržati.“ Ovi momenti su jako snažni dijelom jer prepričavaju trenutke pre- življavanja pa čak i transcendencije usljed patnje i poniženja. Oni tako- đer dosežu izvan kulturnih granica, dopirući nesvjesno do dubina ljudskog bića i čovječanstva što očekujemo da ćemo vidjeti i doživjeti samo u velikim književnim djelima. Dževadova priča o dolasku u Manjaču je priča o ubistvu i strahu, ali je takođe i priča o zaštiti drugih dok se u potpunosti - i bukvalno - proživljava vjera unutar bića. Nadalje, to je priča o izbavljenju, slikovito predstavljena kroz devedest devet kuglica koje prolaze kroz Dževadovo tijelo. Slično tome, Erzanin opis užasnih uvjeta u Trnopolju je usmjeren na majčinsku pripovijest o majci koja pomaže kćerci da postane majka svojoj kćerci. Dok se Erzana prisjeća- la ovog događaja u aprilu 2007. godine, njena kćerka, koja će uskoro napuniti petnaest godina, sjedila je pored nje i slušala priču o svom rođenju zajedno sa svima nama. Ove dvije epizode izuzete su iz mnogo dužih razgovora koji u više navrata spominju mučenje, ponižavanje, lišavanje života i domova. Oni dakle, govore o tome šta bi se moglo oporaviti od genocida, pitanje koje sam spoznao i koje je implicitno u svakoj usmenoj pripovijesti koju je Projekat bosanskog sjećanja zabilježio. Kada su se preživjeli susretali sa nama, obično bi donosili fotografije koje su uspijevali iznijeti iz Bosne, uključujući i fotografije domova koje su izgubili i članova porodice koji su ubijeni. Njihovo svjedočenje je stoga sredstvo, ne samo prepričavanja onoga što se desilo nego i slaganje komadića onog što se može spasiti.

165 Svjedočenje mlađih Bosanaca Jedna tragična spoznaja starijih Bosanaca pomogla je da se jasno iskristališe činjenica da genocid u Bosni i Hercegovini nije samo bio usmjeren na uništavanje ljudi, nego i na uništenje civilnog društva i multietničkog postojanja. Nadalje je genocid bio usmjeren na uništava- nje kolektivnog sjećanja. Iako nikada ne možemo promijeniti genocid koji je počinjen između 1992-1995. godine, možemo djelovati na na- čine koji su u suprotnosti sa nasiljem i mržnjom ispoljenom od strane počinitelja. Postoji i jedan način bilježenja svjedočanstava onih koji su preživjeli genocid; saslušanjem njihove djece. Kada upoznaje mlade bosanske Amerikance, britanski novinar Ed Vulliamy, koji je pomogao da se razotkriju logori smrti u Bosni, voli reći sa izrazom čuđenja „Vi ne biste trebali postojati“. Vulliamy misli naravno da samo postojanje mladih Bosanaca prkosi genocidnim svrhama militantnih nacionalista. Oni su suprotnost genocida. Ulozi su dakle veoma visoki, a posebno su visoki za mlađe Bosan- ce - Amerikance, od kojih su mnogi uhvaćeni u ponoru između dvije kulture. Neki od njih malo znaju o iskustvima svojih roditelja, djedova i nana. Neki se bore sa posljedicama transgeneracijske traume, a da potpuno ne razumiju njihove uzroke. U nekim slučajevima, mlađi Bosanci su lišeni roditelja, jer su oni ubijeni u Bosni. Svi mladi bosanski Ameri- kanci, za jedan stupanj ili više, žive odvojeno od predratne Bosne, koja predstavlje vrijeme i mjesto koje su njihovi roditelji voljeli i poznavali i koje ne postoji više. Većina tih izazova je evidentna u elektronskoj pošti koja je pristigla na adresu mog suradnika Patrick McCarthyja 2007. godine od strane šesnaestogodišnje Alise Gutić nekoliko dana nakon što je posjetila našu izložbu o Prijedoru - koja je prikazivala, između ostalih, i Hazima Gu- tića, čovjeka koji je ustupio mjesto u posljednjem autobusu iz Kozarca. Pogledavši izložbu, Alisa je napisala: „To je bio veliki trenutak za mene... jedan od preživjelih koji se na nekoliko mjesta prikazuje kao Hazim Gutić, igrom slučaja je moj

166 amidža. Moj amidža je povučen čovjek koji nikada ne priča o ratu. Suze koje su se skupljale u mojim očima dok sam kružila prostorijom izli- le su se poput vodopada dok sam čitala objašnjenja pored slike mog amidže. Tog dana sam konačno shvatila kakav istinski hrabar i izuzetan čovjek je moj amidža. Nikada nisam čula za bilo kakvu priču direktno od njega, jer sam osjećala da izbjegava pričati pred mojom sestrom i preda mnom, jer je izgubio svog brata (MOG OCA) u ratu. Znam da mu je jako teško govoriti o ovim stvarima pred nama... ali večeras sam konačno shvatila i zašto... Godinama sam proklinjala i mrzila sebe zato što sam Bosanka, jer sam imala samo tri godine kada sam izgubila oca. Do današnjeg dana moj otac nije pronađen i proklinjem sve što se tiče rata.... (Ali), sada posmatram svoj život drugačije i pokušavam ne zvučati kao neki bjesomučni tinejdžer... Samo pokušavam pronaći sebe u tom neobičnom svijetu u kojem živimo... Danas konačno mogu reći ono što nisam mogla prije sedmicu dana, da sam vrlo ponosna što sam Bosanka i da bi moja mržnja mogla jednog dana nestati kako budem otkrivala ko sam i zašto sam danas ovdje, da nisam mrtva poput mnogih drugih u Bosni. Toliko možemo naučiti iz Alisinog maila, ništa manje o važnosti očuvanja priča o genocidu slušajući mlađe generacije bosanskih Ame- rikanaca. Njen mail je jednako uvjerljiv dokaz da se glasovi mladih Bo- sanaca takođe trebaju čuti. Uostalom, u St.Louisu i drugim zajednicama u dijaspori, unutar novih generacija pregovara se o složenom pitanju kulturnog i nacionalnog identiteta- uključujući i pitanje koliku pažnju zavređuje činjenica „biti Bosanac“ ili činjenica „biti Amerikanac“. Po- kret bosanskog sjećanja stoga sve više nastoji dati mlađim Bosancima što veću zastupljenost u našim usmenim pripovijestima. Sa njihovih stanovišta, mlađi Bosanci često izražavaju fluidnu i kompleksnu prirodu identiteta kroz izjave koje su sve uvjerljivije, jer su po prirodi kontradiktorne. Razmotrimo, naprimjer, sporno pitanje o tome da li je moguće ostati Bosanac ukoliko žive u St.Louisu. „Moja generacija stvarno gubi svoje identitet“, kaže Selma Avdagić koja je rođena 1991. godine u Sarajevu.

167 „Ja uvijek imam želju da se vratim... Uvijek se pitam kakav bi moj život bio da sam živjela tamo, šta bih postala.” Kao student na St.Louis univerzitetu, Selma ima cimericu iz Bosne, ali one pričaju na engleskom jeziku jedna s drugom. „Kada odem u Bosnu i ljudi mi kažu da imam engleski akcenat, ne postoji ništa što me može više povrijediti nego kada mi kažu da za njih nisam Bosanka. Kada sam bila mala, djeca su me nazivala Amerikankom, i mrzila sam to. U Americi sam Bosanka; u Bosni sam Amerikanka. Ustvari ne postoji mjesto koje mogu nazvati samo svojim.“ Mirna i Dino Ramić, dvadesetčetverogodišnji blizanci koje smo zajedno intervjuirali, iskazali su nam drugačije mišljenje, a njihovi glasovi govorili su jedni protiv drugih u kompleksnom kontrapunktu koji je odražavao godine uzajamne podrške. Rođeni su u Sarajevu 1988. godine. „Nakon što sam krenula u srednju školu“, kaže Mirna, „počela sam se družiti sa sve više Amerikanaca, jer sam osjećala da se uklapam bolje među njih nego među Bosance.“ „Jako smo se amerikanizirali“, kaže Dino, „potpuno amerikanizirali“, slaže se Mirna. “Nikada ne pričamo bosanski jezik jedno sa drugim. Mi samo pričamo engleski.“ A zatim, nakon nekoliko sekundi poslije, Mirna je takođe rekla: “Ja ću uvijek biti Bosanka, jer je to moja krv.“ „Tačno“, rekao je Dino. Ili uzmimo Ejrina Hodžića, koji je rođen 1986.godine u Velikoj Kladuši i koji je sa svojom porodicom pobjegao na dalmatinsku obalu 1992.godine. Ejrin kaže „Uvijek kažem da sam iz Hrvatske. Ne govo- rim da sam iz Bosne, iako je to mjesto odakle jesam... Nakon što sam naučio neke stvari iz historije o ratu i užasnim stvarima koje su se de- šavale među ljudima, gotovo je ponižavajuće reći odakle si... Da mogu reći da sam iz Amerike, rekao bih“. Kada smo ga pitali da li razmišlja o sebi kao o Amerikancu, Ejrin je odgovorio, „ne, ne smatram sebe Ame- rikancem. Njegujem historiju mjesta odakle potičem... stvarno ne znam gdje je moje mjesto... Osjećam kao da pripadam ovdje, ali ne mislim da bih mogao reći da je ovo moj istinski dom“.

168 Razmotrimo i činjenicu šta su mlađi Bosanci naučili od svojih roditelja o genocidu. Neki bosanski Amerikanci živopisno prepričavaju događaje koji su povezani sa njima preko roditelja. Kada su Selma Av- dagić i njena majka napustile Bosnu, Selmin otac je ostao u Sarajevu. „Sjećam se da mi je babo pričao kako je granata ubila djecu dok su se igrali. I uzvika koji su odjekivali ne samo od djece nego i njihovih roditelja... Sjećam se oca kako je govorio da je samo otrčao kako bi pokušao pomoći- to je bio najstrašniji trenutak za njega kada je granata ubila tu djecu, a on nije mogao učiniti ništa.“ Ali, u drugim porodicama, tišina razdvaja djecu od prošlosti njihovih roditelja. Kada sam pitao Dinu i Mirnu Ramić šta je njihov otac radio prije rata, Mirna je rekla: „Ne sjećam se.“ „U tvornici, mislim“, rekao je Dino. „Nekoj tvornici ili tako nešto“, rekla je Mirna. „Ne želi govoriti o detaljima“, odgovorio je Dino. „Naš otac nikada nije volio pričati o tome“, dodala je Mirna. „Ne voli pričati o prošlosti“, složio se Dino. „Mnogo stvari o njemu i ne znamo, pretpostavljam da je to dijelom zbog rata. Pitao sam ga... pokušavao sam godinama... pretpostavljam da mu je to ostavilo ožiljke za čitav život.“ Kada sam ga pitao da li bi želio da se uspomene i sjećanja iz Sarajeva vrate, Dino je rekao: „Ne bih želio... Drago mi je da mogu odgovarati na pitanja, ali ni sam ne volim puno pričati o tome. Ništa o tome.“ Njegova sestra se složila: „Razmišljam o tome šta se moglo desiti da nije bilo rada i da sam ostala, kakav bi to život bio... Ne pokušavam se previše sjećati. Ovo je ono što sam sada.” Daleko od toga da diskreditiraju svoja mišljenja, ove složenosti i proturječnosti su od velikog značaja za naše razumijevanje ostavšti- ne genocida, jer oni odražavaju iskrene pokušaje da se bavimo kom- pleksnostima i proturječnostima činjenice koja se krije iza riječi biti Bosanac u St.Louisu. Oni takođe ukazuju na činjenicu da se pregovara o ključnom pitanju identiteta i sjećanja i da bosanski identitet struji dijasporom. Vremenom će se njihova razmišljanja promijeniti baš kao što će se i kolektivni identitet bosanske populacije u St.Louisu promijeniti. Ove godine, stotine bosanskih Amerikanaca koji nemaju sjećanja

169 iz prve ruke o životu u Bosni postalo je punoljetno. Odmah iza njih su stotine, možda i hiljade onih koji su rođeni u Americi. Oni su drugačiji od svojih roditelja, i priče koje će nam pričati o sebi za dvadeset godina će biti drugačije od onih koje pričaju danas. Zbog toga se krije i velika mudrost iza Mirninih riječi: „Ovo je ono što sam sada.“ Stoga se svaki dan brinem da će ljudi zaboraviti, umrijeti ili jednostavno izgubiti interes prije nego se njihove priče zabilježe. Brinem se da će sjećanje prve bosanske izbjeglice biti svedeno na karikaturu, kao što se ponekad i dešava sa irskim i italijanskim imigrantima, a da će sposobnost da se zadrži kompleksan osjećaj bosanstva postati privi- legija samo elitnog segmenta bosanske zajednice - onih koji su u mo- gućnosti da studiraju o Bosni na univerzitetu. Nisu samo akulturacija i zaborav jedine snage na djelu. U dijelovima Bosne koji su još uvijek u rukama srpskih nacionalista, službena politika negiranja genocida, zajedno sa birokratskim preprekama ometa izdavanje rodnih listova i ličnih karata i općenito umanjuje pravo Bosanaca da se vrate svojim kućama i čini nasilje prema osjećaju bosanskih Amerikanaca o tome ko su i šta su postali. Mnogi Bosanci biraju da ne pričaju o svojim iskustvima jer se boje odmazde voljenih koji još uvijek žive u Bosni. Drugi su uplašeni-sa dobrim razlogom- da oni koji nisu Bosanci neće povjerovati u njihove priče. Ja sam lično mnogo zabrinut da bi pripovijesti i među-pripovijesti mogle oblikovati individualno sjećanje budući da se sjećanje prilagođa- va standardnom mišljenju. Već neki bosanski Amerikanci nerado govore o svojim iskustvima, jer ne vjeruju da su dovoljno propatili. Ukoliko ljudi nisu bili u koncentracionim logorima, ili ukoliko nisu doživjeli zlostavljanje, mučenje ili ubijanje, onda oni smatraju da njihove priče nisu bitne. Obično takva rezerviranost proizlazi iz poštovanja prema ljudima koji su preživjeli takvo što na razne načine. Ali to također pretpostavlja hijerarhiju patnje koja pomaže da se odredi vrijednost poje- dinačnih priča. Naše usmene pripovijesti naučile su nas, međutim, da kada takvi ljudi nerado pristanu na intervju, oni uvijek doprinesu našem razumijevanju upravo zbog jedinstvenosti njihovih ispovijesti. Uobiča-

170 jena je pojava primijetiti da oni koji nikada nisu iskusili određenu traumu ne mogu istinski razumjeti nekoga ko jest. Naravno da je to istina, ali to nije jedina istina koja oblikuje našu interakciju sa onima koji su preživjeli genocid, a žive u St. Louisu, niti to treba biti primarna istina. Doista, ukoliko smatramo da ne možemo razumjeti, onda dolazimo do uvjerenja da ne možemo suosjećati, a ukoliko vjerujemo da ne možemo ni razumjeti ni suosjećati, onda možemo zaključiti, pogrešno, da nema smisla saslušati. Ali slušanje, suosjećanje i razumijevanje su iskustva, iako ponekad napravimo greške, jer nijedna greška ne može biti toliko teška kao ne saslušati, posebno ne saslušati one koji su preživjeli genocid u Bosni i Hercegovini. Nikada ne smijemo zaboraviti da je cilj ovog genocida bio ne samo da se unište ljudi i multietničke zajednice u kojima su živjeli nego da se uništi i sjećanje na njih. Tragično bi bilo preko svake mjere ukoliko dopustimo da svrha genocida bude ostvarena kroz šutnju i zaborav u mjestima poput St.Lou- isa.

171 Summary St. Louis, Missouri, has the largest Bosnian diaspora community in North America, with nearly 50,000 people. Since 2006, I have overseen an ongoing oral history initiative focused on Bosnian refugees who now live in St. Louis. Among Bosnians living in diaspora, one of the central consequences of genocide is the forced renegotiation of cultural iden- tities, a process that is becoming increasingly problematic as a new ge- neration comes of age. In addition to examining a generational rift that is emerging in St. Louis’s Bosnian community, the proposed paper des- cribes community-based research methods, through which younger Bo- snians participate in the recording of oral histories as both interviewers and narrators. Often younger Bosnian-Americans have little understanding of their parents’ experiences, even though their own lives have been profoundly shaped by the genocide. Many also experience a sense of cultural ho- melessness—that is, of belonging neither to the U.S. nor to Bosnia-Her- zegovina. Some Bosnian-American youth will recount vividly events that were related to them by their parents, but in other families, silence separates the children from their parents’ past. All of these problems make it even more imperative that we persist with this oral history project and collect as many accounts as we can, allowing younger Bosnians to participate whenever possible. One aim of the perpetrators of genocide in Bosnia-Herzegovina was to destroy not only people but also any recollection of them, and we cannot allow the purposes of genocide to be achieved through silence and forgetting in the diaspora.

172 BIBLIOGRAFIJA 1. Avdagić, Selma. Usmeniintervjusa Deborah Mraz. St. Louis: Projektbosanskogsjećanja, 2013. Audio zapis. 2. Hadžibegović, Dževad. Usmeniintervjusa Jack Luzkow. St. Lo- uis: Projektbosanskogsjećanja, 2007. Audio zapis. 3. Gutić, Alisa. Poruka Patrick McCarthy-ju. 25. novembar, 2007. E-mail. 4. Gutić, Hazim. Usmeni intervju sa Brian Eschen. St. Louis: Pro- jekt bosanskog sjećanja, 2007. Audiozapis. 5. Halilovich, Hariz. Mjesta bola: Prisilno raseljavanje, sjećanje i trans-lokalni identiteti u ratom razorenim bosanskim zajednicama New York: Berghahnknjige, 2013. štampa. 6. Karamehić-Muratović, Ajlina, WaiHsienCheah, Hisako Matsuo, and Alma Poljarevic. “Podjela stavova publike po pitanju psihič- kog zdravlja bosanskih izbjeglica” Međunarodni bilten interdis- ciplinaarnih društvenih nauka 3,10 (2009), Štampa 7. McCarthy, Patrick. Nakonpada: Preživjeli iz Srebrenice u St.Lo- uis-u. St. Louis: Missouri Historical Society Press, 2000. Štam- pa. 8. Musić, Erzena. Intervju sa Jessica Kirkley and Julie Allen. St. Louis: Missouri Historical Society Press, 2006. Audio zapis. 9. Nettlefield, Laura and Sarah Wagner. Srebrenica nakon genocida. New York: Cambridge University Press, 2013. Štampa. 10. Ramić Dino and Mirna. Intervju sa Jasmine Owens. St. Louis: Projekat bosanskog sjećanja: 2013. Audio zapis. 11. Vulliamy, Ed. Rat je mrtav, živio rat. London: The Bodley Head, 2012. Štampa.

173 Mulagić, Elvedin

NEGIRANJE GENOCIDA NAD TUTSIMA I GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA – KOMPARATIVNI PRIKAZ1

Sažetak Genocid nad Tutsima u Ruandi i genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini počinjeni su gotovo istovremeno i u istom međunarod- nom kontekstu, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Dok je zločin genocida provođen na terenu, na međunarodnom nivou dešavalo se bestijalno negiranje oba genocida od strane zvaničnika UN-a i vladâ velikih sila. Nakon izvršenja genocida (aftermath genocide), oba zločina bivaju predmetom negiranja od strane pojedinaca, organiziranih grupa negatora, različitih organizacija, kao i zvaničnih institucija pojedinih država. Genocid počinjen u i oko Srebrenice jula 1995. godine primarni je predmet interesovanja i angažmana negatora genocida nad Bošnjaci- ma počinjenog u periodu 1992-1995. godine, dok su okolnosti koje su prethodile genocidu i ukupan broj žrtava glavni predmet interesovanja negatora genocida nad Tutsijim. “Spontani zločin”, “retributivni zlo- čin”, “dvostruki genocid”, “teorija zavjere” samo su neke od tehnika i oblika negiranja genocida nad Tutsima i genocida nad Bošnjacima koje su elaborirane u ovom radu. U daljem dijelu rada pokušat ćemo komparativnom metodom identificirati zajedničke konceptualne karakteristike negiranja dva slučaja genocida. Prisustvo sistemskih i organiziranih mjera u negiranju oba slučaja genocida direktan su indikator da genocidna ideologija nije poražena i da postoji mogućnost ponavljanja genocida.

1 Izražavam posebnu zahvalu mr. Alvidu Hubijaru iz Sekretarijata Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Josephu Karorero istraživaču genocida iz Ruandskog centra za genocid iz Kigaliju na nesebičnoj pomoć u izradi ovog rada.

174 Ključne riječi: genocid, sprečavanje genocida, negiranje genocida, oblici negiranja, tehnike negiranja, spontani zločin, retributivni zločin, dvostruki genocid, teorije zavjere, preuveličavanje i fabrikovanje ratnih zločina, racionalizovanje zločina, “etničko čišćenje”.

Uvod U svakom razmatranju i istraživanju genocida mora se polaziti od činjenice da je genocid najstrašniji zločin koji je čovječanstvo isku- silo kroz svoju historiju, stoga se sprečavanje i suprotstavljanje ovako surovoj prijetnji za dalji opstanak nacionalnih, vjerskih, etničkih ili rasnih grupa pojavljuje kao krucijalan za humanistički usmjeren dio čovječanstva.2 Prema većini istaknutih istraživača genocida, široko prisutno negiranje počinjenog genocida je alarmantan znak mogućnosti ponavljanja genocida, zbog čega je identificiranje snaga koje stoje iz negatora genocida od suštinskog značaja.3 Negiranje genocida široko je prisutna pojava u globaliziranom svijetu, koja se od dijela značajnog broja istraživača genocida smatra sastavnim dijelom i završnom fazom genocida.4 Iako je Organizacija ujedinjenih nacija (u daljem dijelu teksta: UN) uspostavila određenu vrstu sistema za prevenciju genocida, posljednja iskustva iz Bosne i Hercegovine, Južnog Sudana, Ruande i Mijanmara upozoravaju da ovaj sistem ne funkcionira, naprotiv, sistem

2 Genocid je negiranje prava na postojanje kompletnih ljudskih grupa. Generalna Skupština UN-a, Rezolucija broj 96 (1) od 11. decembra 1946. Dostupno na: http:// www.worldlii.org/int/other/UNGARsn/1946/72.pdf (Pristupljeno 15.12.2015.). 3 Stanton, G. H., “The 8 Stages of Genocide”, Genocide Watch, 1998. Dostupno na: http://www.genocidewatch. org/aboutgenocide/8stagesofgenocide.html (Pristupljeno 29.12. 2009.). Prema Charnyiu “namjerno negiranje poznatog genocida je toliko štetan akt da zaslužuje da bude tertiran kao aktuelan doprinos genocidu – direktan ili indirektan. Zaista je ispravno razmatrati negiranje kao zadnju fazu genocida koja može da traju dugo poslije završetka ubijanja”. Charny I. W., and Markusen E., “The Psychology of Denial of Genocides” in Charny I. (ed.) Encyclopedia of genocide Volume 1, California, 1999., str. 159. 4 IBID.

175 uopće ne posjeduje funkcionalne mehanizme za sprečavanje i zaustav- ljanje slučajeva genocida koji se pojavljuju u svijetu. U postmodernom dobu, informativnoj eri i dobu opće dostupnosti informacija, „nikada više“, javnu proklamovano nakon horora iskustva holokausta i drugih masovnih zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu, potpuno je utihnulo dok je vršen genocid u Bosni i Hercegovini i Ruandi krajem prošlog stoljeća. Spomenuto iskustvo izostanka sprečavanja genocida iz bliske prošlosti upozorava da svaka država treba da razvija vlastiti sistem suprotstavljanja genocidnoj ideologiji, a samim time i negiranju genocida kao njegovom sastavnom dijelu. Kontinuitet postojanja kulture nekažnjavanja, neadekvatnog sankcioniranja genocida dodatni je alarmirajući faktor. Kultura nekažnjavanja genocida, prisutna u prvoj i drugoj Republici Ruandi5 i bivšoj Jugoslaviji,6 olakšala je pripremu

5 “Dodatan faktor koji je doprinio genocidu – faktor koji se od strane pojedinih smatra najznačajnijim – bila je kultura nekažnjivosti koja je proizašla iz historijski prešućenih i prikrivenih zvjerstava”. Zachary D. Kaufman, “Transitional Justice as Genocide Prevention: From a Culture of Impunity to a Culture of Accountability” in Gasanabo J. D., Simon D. J. and Ensign M. M., “Confronting Genocide In Rwanda- Dehumanization, Denial and Strategies for Prevention”, Bogota, Colombia, 2014., str. 367. “Nekažnjivost, garantovana onima koji su bili krivi za etničku diskriminaciju i nasilje protiv Tutsija od 1959. do 1993. godine, kreirala je plodno tlo za implementaciju plana istrebljenja Tutsija 1994.” Okuthe-Oyugi, Frank i Pamhile Sebahara, “Developing Mechanism fro Preventing the Formation of Extremist Groups, Discrimination and Prejudice, and the Culture of Impunity” in Gasanabo J. D., Simon D. J. and Ensign M. M., 2014., str. 281. 6 Mujo Begić je u nedavno objavljenoj knjizi, koja je na trenutak prekinula šutnju o monstruznom genocidu nad Bošnjacima počinjenom od 1941-1945., objelodanio činjenice o istrebljenju Bošnjaka Ljutočke Doline u Zapadnoj Bosni 1941. godine. Između 1365 i 2300 ljudi je svirepo silovano, mučeno i na kraju ubijeno, od kojih su velika većina bili djeca, žene i starci. U poslijeratnom periodu niti jedna zločinac nije procesuiran i osuđen za počinjene zločine. 1992. godine zločin je ponovljen i cijela bošnjačka populacija Ljutočke Doline bila je pobijena ili prisilno protjerana. M. Begić, Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajeva, 2013 godine, str. 240-244. Cjelovito procesuiranje zvjerstava počinjenih u sklopu genocida nad Bošnjacima u periodu 1941-1945. godine je izostalo, što, kada u obzir uzmemo da je genocid nad Bošnjacima počinjen ponovo u periodu 1992-1995. godina,

176 i izvršenje genocida nad Tutsima 1990-ih i nad Bošnjacima u periodu 1992-1995. godine. Negatori genocida uspostavljaju globalnu mrežu s ciljem širenja njihove ideologije. Njihovi napori i akcije često su sinhronizirani, čime uspostavljaju sinergiju u svom djelovanju. S druge strane, zemlje koji su nedavno iskusile genocid imaju različite pristupe u suprotstavljanju ideologiji negiranja genocida, u zavisnosti od nacionalnih zakonskih rješenja. Neke zemlje kao Ruanda daju pozitivan primjer organiziranog suprotstavljanja negiranju.7 Međutim, unutrašnji uspjeh Ruande u suprotstavljanju negiranju se ne reflektira na inostranstvo, te se genocid nad Tutsima bestijalno negira od strane zvaničnika vlada, predstavnika međuarodnih organizacija, nevladinih organizacija i drugih.8 S druge strane, u Bosni i Hercegovini ne postoji zakon koji zabranjuje negiranje genocida, niti deklaracija državnih institucija kojem se potvrđuje i osu- potvrđuje naučna saznanja istraživača genocida da nekažnjivost genocida može biti pogonska snaga ponavaljanja genocida. 7 Ruanda je donijela 30.08.1996.godinezakon (br. 08/96) o procesuiranju osoba odogovornih za genocidne akte i druge zločine protiv čovječnosti. Pomenuti zakon u članu 4 propisuje i sankciju za negiranje genocida: “10 do 20 godina zatvora biti će zahtjevano za svaku osobu koja javno negira genocid (podebljao, E.M), minimizira njegov uticaj, opravdava ili odobrava genocid, prikriva ili uništava dokaze o genocidu, govorom, pisanjem, crtežima ili na drugi način”.“Mechanisms to Fight Against the Negation of the Tutsi Genocide”, Institute for Research of Dialog and Peace (IRDP), maj 2008., str. 7. 8 Francuska je vodeći primjer države koja pruža utočište ideologiji negiranja genocida nad Tutsima. Istovremeno, francuski zvaničnici učestalo negiraju genocide nad Tutsima. Predsjednik Frarençois Mitterand je neprekidno koristio termin “genocid u Ruandi” umjesto jedinog ispravnog termina genocida nad Tutsima. On je također izjavio da su “ljudi uvijek ubijali jedni druge u Ruandi”. Bizimana Jean Damascène, “Genocide against the Tutsi: Analysis of forms and expressions of its denial”. Dostupno na: http://umuvugizi.wordpress.com/genocide-against-the-tutsi-analysis-of-forms- and-expressions-of-its-denial/? blogsub =confirming#subscribe-blog (Pristupljeno: 14.06.2014.). Prema bivšem potparolu Tužilaštva Međunarodnog krivičnog tribunal za Ruandu (u daljem dijelu teksta: ICTR) Timu Gallimoru, “negiranje genocida nad Tutsima je prisutnije u inostranstvu nego u Ruandi”. Intervju autora sa Timom Gallimorom, realiziran u Ruandi, Kigaliju, 30. aprila 2014.godine.

177 đuje genocid počinjen nad Bošnjacima. Stoga se može kazati da je suprotstavljanje negiranju genocida uglavnom ograničeno na nacionalna rješenja i da postoji veoma slaba saradnja između zemalja, čiji su narodi doživjeli genocid, na suprotstavljanju negiranju genocida, što, s druge strane, nije slučaj s negatorima genocida. Kada su se žrtve genocida spašavale klanja i ubijanja sa masovnih stratišta, nisu mogle ni zamisliti da će ponovo postati meta9 ideologa i počinioca genocida. Meta su postali ponovo zbog bestijalnog negiranja zvjerstava koja su počinjena nad njima i njihovim sunarodnjacima koji nažalost nisu preživjeli genocid, što uzrokuje prolongiranu bol i patnju po njih. Zašto ponovo? Pokušat ćemo dati odgovor u ovom radu. Rad će pokušati identificirati i eventualno postojanje zajedničke osnove negiranja oba slučaja genocida. Specifični oblici i tehnike negiranja genocida bit će prezentirani u radu. Na kraju, pokušat ćemo doći do zajedničkih konceptualnih karakteristika oba genocida.

Međunarodni zvaničnici kao negatori genocida – Negiranje genocida zbog politike neinterveniranja Genocidi nad Tutsima i Bošnjacima dogodili su se gotovo u isto vrijeme i u istom međunarodnom kontekstu. Oba genocida su negirana na međunarodnom nivou od strane zvaničnika UN-a, zvaničnika vlada zapadnih i drugih velikih sila u vrijeme dok je genocid vršen na terenu.10 Zvanična tijela UN-a koristila su sve moguće pojmove i termine u opisivanju genocida u progresu, ali ne i jedini validni termin - genocid. Bila je opće pristuna pojava da međunarodni zvaničnici koriste termine:

9 Prema I. Charny i E. Markusen, negiranje čini atak na kolektivni identitet i nacionalni kontinuitet žrtvene grupe, te stavlja dodatni teret na njihov opravak. Charny I. W., i Markusen E., str. 159-160. 10 Kada je genocid pokrenut, UN je, umjesto da proglasi režim zločinačkim, zagovarao kraj građanskog rata i pozivao na implementaciju sporazuma o “raspodjeli vlasti”, s ciljem izbjegavanja pridruživanja jednoj strani. Wandia Njoya, Human Rights: The problem of Good intentions, in Gasanabo J. D., Simon D. J. and Ensign M. M.,, 2014, p. 176-177.

178 “viševjekovna etnička/plemenska mržnja i netrpeljivost”, “vjerski rat”, “etnički rat”, “plemenski rat”, “građanski rat”, “etničko čišćenje” i slič- no11 u opisivanju masovnih pogubljenja Tutsija i Bošnjaka. McClosky je istražio zvanični vokabular Vlade SAD-a tokom genocida u Bosni i Hercegovini i zaključio da su zvaničnici Vlade koristili termine veoma slične genocidu ali ne i genocid, poput: “masakri”, “masovno ubijanje”, “ratni zločini”, “teror” i sl.12 Thomas Odom je, svje- dočeći genocidu nad Tutsijima kao vojni ataše SAD-a u Kinšasi - DR Kongo, i kasnije u Kigaliju - Ruandi, objelodanio informacije da je Sta- te Department usmjeravao svoje zvaničnike da izbjegavaju korištenje termina genocid u opisivanju masovnog ubijanja u Ruandi.13 Francuska 11 Predsjednik François Mitterrand je neprekidno koristio termin “genocid u Ruandi” umjesto jedinog ispravnog termina - genocid nad Tutsima. On je također izjavio da su “ljudi uvijek ubijali jedni druge u Ruandi”. B. J. Damascène. Adam Lebor ukazuje na ignorantski pristup zvaničnika UN-a i vlada zapadnih država u vezi genocida u Bosni i Hercegovini i Ruandi, definirajući genocid “viševjekovnim plemensko-etničkom mržnjom” (bold, E.M.). Lebor, Adam, “Complicity with Evil: the United Nations in the age of modern genocide, R.R. Donelly, Harrisburg, 2006, p. 56. U svrhu prikrivanja ciljeva velikosrpskog projekta na međunarodnom nivou i obezbjeđenja vanjske legitimizacije genocida, ideolozi genocida nad Bošnjacima su kreirali stereotip o viševjekovnom vjersko-etničkom konfliktu u Bosni i Hercegovini(bold, E.M.). Bryant, L., “The Betrayal of Bosnia”, Centre for the Study of Democracy - University of Westminster, 1993. Dostupno na:http://www.ciaonet. org.proxy.www.merln-europe.org/wps/brl01/ brl01.html (Pristupljeno: 01.01.2011.). Zapadni politički lideri govorili su o “viševjekovnom animozitetu”, portretirajući bosance kao grupu balkanskih plemena koji su mrzili jedni druge stoljećima i koji nisu znali da žive u miru. Sells, A. Michael, Iznevjereni most: Religija i genocid u Bosni, Sedam, Sarajevo, 2002., str. 3. 12 McClosky, F., “Stav Sjedinjenih Američkih Država i Kongresa”, u: Čekić, S. (ur.), Genocid u Bosni i Hercegovini 1992.-1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 1997., str. 542-547. 13 Odom je ustvrdio: “Mi u Kinšasi smo znali za rat i mi smo čitali korespondenciju koja je išla službenim kanalom. To nas je učinilo sljedbenicima pozicije State Departmenta prema kojoj ubijanja u Ruandi nisu predstavljala genocid. Zapravo mi smo bili instruirani da se ne referiramo na klanje kao genocid u našim dnevnim kontaktima. (bold, E.M.).” Thomas, P. Odom, Journey into darkness: Genocide in Rwanda, Texas A&M University Press, 2005., str. 76.

179 je bila involvirana u genocid nad Tutsijima kroz pružanje podrške i po- moći Habyarimanovoj Vladi u praskozorje genocida,14 što se nažalost nastavilo i kroz negiranje genocida. Predsjednik François Mitterand je učestalo koristio termin “genocidi u Ruandi” umjesto genocid nad Tut- sijima dok je genocid bio u progresu ali i poslije.15 Dodatni argument o francuskoj involviranosti jeste pokretanje istražnog postupka pred fran- cuskim nacionalnim sudstvom o obaranja aviona predsjednika Habya- rimana, slučaj vođen od strane suca Jean-Louis Brugugere.16 Diktirana terminologija izbjegavanja korištenja termina genocid može biti jedino objašnjiva ciljem vlada SAD-a, Francuske i drugih država da opravdaju svoju suzdržanost od vojnog interveniranja i zaustavljanja genocida, u skladu sa obavezom koja proističe iz UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocidu. Oddomova ispovijest je dragocjena jer ukazuje na surovost pristupa velikih sila koje su u slučajevima eskalacije genocida u drugim državam uglavnom vođene nacionalnim interesom dok su im patnja i masovna stradanja drugih naroda od sekundarnog značaja. Iako je na početku genocida u Bosni i Hercegovini UN svojom rezolucijom definirao zvjerstva počinjena nad Bošnjacima genocidom17, ubrzo nakon toga termin genocid je bio u potpunosti izostavljan iz zva- ničnog vokabulara UN-a i zamijenjen eufemizmom za genocid nad Bošnjacima - “etničkim čišćenjem”, koji nije bio utvrđen kao termin u međunarodnom pravu.18 Nažalost, “etničko čišćenje” je uskoro postalo 14 Izvještaj Human Right Watcha ukazuje da je Francuska bila involivirana u naoružavanje Oružanih snaga Ruande u praskozorje genocida. HRW, Arming Rwanda: The Arms Trade and Human Rights Abuses in the Rwanda War, Jan 1994, Vol. 6, Issue 1, str. 5-6. Dostupno na:http://www.hrw.org/sites/default/files/reports/ RWANDA941.PDF (Pristupljeno: 17.06.2015.). 15 Predsjednik François Mitterand je učestalo korstio termin “genocidi u Ruandi” umjesti termina “genocid nad Tutsima”. B. J. Damascène, 2011. 16 B. J. Damascène. 17 Generalna Skupština UN, “Situacija u Bosni i Hercegovni”, Rez. 47/121, 18.12.1992. Dostupno na: http://www.un.org/documents/ga/res/47/a47r121.htm (Pristupljeno: 04.05.2015.). 18 Rezolucija Generalne Skupštine UN-a iz 1994. godine ukazuje na dvostruke standarde UN-a po pitanju korištenja termina „etničko čišćenje“. Dostupno na: http://

180 sinonim za genocid nad Bošnjacima, naveliko citiran od strane među- narodnih zvaničnika, ideologa genocida, ponekad, čak i od istraživača. Genocid nad Tutsima imao je isti tretman od strane UN tijela. Dok je genocid počinjavan na terenu, nije bilo niti pomena terminu genocid u rezolucijama Vijeća sigurnosti broj 912, 929 i 935. Rezolucije su termi- nološki reducirale masovna zvjerstva činjena nad Tutsima kao “sukob dvije strane”.19 Rezolucije koje su uslijedile također ne spominju termin genocid nad Tutsima. Štaviše, uopće ne postoji odgovarajući opis zloči- na jer iz sadržaja rezolucija nije moguće zaključiti da su u tom periodu u Ruandi provođeni masovni zločini velikih razmjera i strahovite brutalnosti.20 Genocid je za vrijeme njegovog izvršenja učestalo trivijaliziran i ra- cionaliziran od strane zvaničnika UN-a s ciljem opravdavanja njihove suzdržanosti na zaustavljanju genocida. Opće poznato je da donošenje bilo koje odluke u Vijeće sigurnosti UN-a zavisi od nacionalnih interesa pet stalnih članica, stoga su propusti pomenutih rezolucija u vezi sa adekvatnim opisom zvjerstava u Bosni i Ruandi bili samo refleksija www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=A/RES/49/10& Lang=E (Pristu- pljeno: 04.05.2015.). 19 “Zgroženi nasiljem visokog razmjera koje je uslijedilo u Ruandi....“, Rezolucija UN Vijeća sigurnosti broj 912 od 21. aprila 1994., str. 2. Dostupno na: http://www. un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=S/RES/912 (Pristupljeno 4. oktobra 2011.) Izjava predsjednika Vijeća sigurnosti od 30. aprila 1994. godine: “Masakri i nemilosrdna ubijanja se nastavljaju na sistematičan način ne smanjenom žestinom u Ruandi…” Zapisnik sa sastanka Vijeća sigurnosti broj 3371, str. 1. Dostupno na: http:// www.un.org/en/ga /search/view_doc.asp?symbol=S/PV.3371(1994) (Pristupljeno 4. oktobra 2011.). “Duboko zabrinuti nastavkom sistematičnog, široko prisutnog, ubijanja civilne populacije u Ruandi”, Rezolucija Vijeća sigurnosti br. 929 od 22. juna 1994. godine. Dostupno na: http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp? symbol=S/RES/929(1994) (Pristupljeno 4. oktobra 2011.). 1. jula 1994. godine Vijeća sigurnosti koristilo je termin genocid po prvi put u opisivanju nasilja koje je počinjeno u Ruandi. Rezolucija Vijeća sigurnosti br. 935 od 1. jula 1994. Dostupno na: http://www.un.org/en/ga/search /view_doc.asp?symbol=S/ RES/935(1994) (Pristupljeno 4. oktobra 2011.). 20 IBID.

181 negiranja genocida provođenog od vlada velikih sila. Ovaj se oblik negiranja, dok se masovna ubijanja još uvijek vrše na terenu, može defi- nirati kao “istovremeno negiranje”, dok se negiranje nakon izvršenja genocida definira naknadnim “ negiranjem”.21 Cilj istovremnog negiranja genocida je aboliranje vlada država i UN-a od odgovornosti da reaguju u skladu sa Konvencijom o kažnjavanju sprečavanju zločina genocida. Ovakav pristup se profilirao kao standardan odgovor na na- dolazeći genocid i genocid u progresu. Osim Kosova, ne postoji niti jedan drugi slučaj da je Vijeće sigurnosti donijelo odluku na sprečavanju ili zaustavljanju genocida. Reakcija je uvijek usmjerena i ograničena na suočavanje sa posljedicama genocida. Pristupa se imenovanju ad hoc komisija za utvrđivanje činjenica i formiraju se tribunali pravde, kada su masovna ubijanja već dosegla strahovite razmjere.

Negiranje genocida od strane globalnih negatora–Tehnike i oblici negiranja Akutelno negiranje genocida na globalnom nivou ukazuje na postojanje trenda negiranja koji se manifestuje u sličnim oblicima i akteri- ma negiranja u više slučajeva genocida. Ideolozi genocida, počinici i njihovi pomagači, negiraju genocide sa različitim motivima. “Karijera, izbjegavanje odgovornosti, naučnici koji ulaze u definicijski diskurs”, prema Israelu Charnyu, samo su neki motivacijski faktori negiranja.22 21 Gordon je klasificirao negiranje genocida kao “istovremeno i naknadno negiranje”. “Istovremeno negiranje je negiranje od strane direktnih počinioca i njihovih pomagača kao završna faza genocida. Naknadno negiranje, za razliku od predhodnog, se pojavljuje onda kada je osnovni zločinački slučaj zaključen (izvršenje genocida na terenu, dodao E.M), negirajući diskurs mora biti analiziran kao historijski revizionistički projekt.” Gordon, S. G., “Speech in Pro-and Post-Genocidal Environments: Strategies for Preventing Critical Mass”, u: Gasanabo J. D., Simon D. J. and Ensign M. M., str. 237, 238. 22 I. W. Charny je klasificirao motive negiranja genocida: “oslobađanje počinioca genocida od odgovornosti za njihova zlodjela, izbjegavanje odgovornosti za nepoduzimanje mjera na zaustavljanju i sprječavanju genocida, želja za napredovanjem u karijeri.” Nadalje, on je klasificirao pet karakteristika logike negiranja genocida: “nevinost i samopravdanje; nauka u službi konfuzije; praktičnost, pragmatizam

182 Ključna uloga u razvijanju pojave negiranju genocida, kroz proces suo- čavanja kolektiviteta sa počinjenim genocidom, nije ograničena na ideologe i počinice genocida. Priznavanje počinjenog genocida direktno zavisi i od posmatrača genocida, jer su oni ti koji determiniraju da li će genocid biti prihvaćen i priznat od širih masa. Međutim, posmatrači genocida su često indoktrinirani genocidnom ideologijom tako da nisu spremni priznati genocide, te sa kao konskvenca javlja masovno negiranje. Cohen je u potpunosti elaborirao porijeklo negiranja: “Negiranja nisu lična stanja uma. Ona su utjelovljena u popularnoj kulturi, banalnim jezičnim kodovima i državno ohrabrenim opravdava- njima - dvojno značenje stanja uma /.../.Kultura negiranja ohrabruje kolektivno zatvaranje očiju, ostavljajući horore neispitane/nepogleda- ne ili normalizirane kao svakodnevni život.”23 Stoga je nužno akcentirati da, kako priprema i počinjavanje genocida zahtijevaju ideologiju i ideologe genocida, negiranje genocida, ta- kođer, isto to zahtjeva. Široko prisutno negiranje genocida nije moguće bez prisustva ideologije negiranja genocida.24 Potrebno je još istaći da negiranja genocida varira od spontanog do organiziranog i sistematič- nog negiranja, u zavisnosti od toka procesa suočavanja sa počinjenim genocidom i, s druge strane, nacionalnih rješenja na suprostavljanju ovoj ideologiji. i realpolitka; iskrivljene veze i vremenska konfuzija i privremene nedoumice; indirektnost, definicionalizam i izokretanje”. Charny I., str. 159-160. 23 Cohen, Stanly, States of Denial: Knowing about Atrocities and Suffering. Malden, USA: Blackwell Publisher Inc., 2001., str. 76, 101. 24 Zgodić elaborira do tančina krajnje ishodište ideologije negiranja genocida: “politika produženog genocida…sa svoje strane opsesivno radi na nasilnom uništavanju znakova, simbola i bilo kakvih drugih tragova egzistencija Drugoga na zemlji predaka – na svetoj zemlji nacije. …svaki trag njihove kulture i njihova nekadašenjeg prisustva čak i u sjećanju mora biti do kraja – uništen. … grade se novi objekti kako bi s njim nestao svaki trag egzistencije neželjenog, omrženog, neprijateljskog Drugog i kako bi se s njima izbrisao trag vlastitih zločina, sam zločin ignorirao i zaboravio, a nacija mirne savjesti i sasvim komotno narcistički uživala u novim arhitektonskim ili urbanim dostignućima svog čistog etničkog bivstvovanja. Zgodić, Esad, Teritorijalni nacionalizam: Ideologija, zlotvorstvo i alternative, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2012. godine, str. 350.

183 Iako su genocidi, uglavnom, generirani unutar odrđenog društva i države na osnovu sistema dominacije, negatori genocida uvijek poku- šavaju razviti pseudo teoriju o međunarodnoj teoriji zavjere. Herman i Peterson koriste ovu tehniku u negiranju oba slučaja genocida. Sa njihovog stanovišta genocid nad Tutsima i genocid nad Bošnjacima samo su “proklamovani genocidi od strane Zapadnog establišmenta”.25 Šta- više, oni tvrde da su svi genocidi počinjeni na kraju dvadestog stoljeća bili implementacija “imperijalne doktrine humanitarnog interveniranja” ili “doktrine odgovornosti na zaštitu”.26 Ne pokušavaju Herman i Peterson da argumentiraju svoje navode, već se njihov rad svodi na korištenje melodičnih fraza koje privlače javno mnijenje, predstavlja- jući sebe “borcima” za suverenitet zemalja. Naravno, nije moguće naći potvrdu njihovih teza u bliskoj prošlosti, jer osim Kosova ne postoji drugi primjer intervencije međunarodne zajednice koja je rezultirala za- ustavljanjem genocida. Oni pokušavaju u potpunosti da opovrgnu po- 25 Herman i Peterson su napisali: “Postojala je dugotrajna zapadna umješanost u raspad bivše Jugoslavije… Ova uloga je išla paralelno sa dugotrajnim američkom i britanskom neprijateljstvom prema Ruandskoj većinski Hutu vladi pod predsjedavanjem Juvenal Habyarimana i njihovo svrstavanje uz Rundski Patriotski Front (RPF)…to je bilo krucijalno za ono što će postati uspostavljeni narativ o ’Runadskom genocidu’” Herman S. E. i Peterson D., “George Monbiot and the Guardian on ’Genocide Denial’ and ‘Revisionism’”. Dostupno na: http://mrzine.monthlyreview.org/2011/hp020911. html (Pristupljeno: 04.05.2015.). U drugom pamfletu oni su izjavili: “Zapadani establišment je požurio da proklamuje ‘genocid’ u Bosni i Hercegovini, Ruandi, Kosovu i Darfuru. Također je agitovao za tribunale da bi mogli kazati da su navodni počinitelji odgovorni.” Herman, S. E. i Peterson, D., Politics of Genocide, Monthly Review Press, New York, 2010., str. 114. 26 “Genocid u Ruandi je bio sto posto odgovornost Amerikanaca.” Global Research News Hour interviju sa Michel Chossudovsky i Robin Philpot. Dostupno na: http:// www.globalresearch.ca/rethinking-the-rwandan-tragedy-conversations-with-michel- chossudovsky-and-robin-philpot/5377061 (Pristupljeno: 04.05.2015.). Herman, S. E. i D. Peterson, “George Monbiot and the Guardian on ‘Genocide Denial’ and ‘Revisionism’”. Snow je napisao: “Iza genocida u Kongu i svugdje drugo stoje mnoštvo dobro plaćenih akademika, zabavljača, političara i profesionalnih propagatora američke imperijalne politike”. Snow, H. Keith, “Dr. Gerald Caplan and the Rwanda Genocide Cranks”, Dostupno na: http://blackagendareport.com/content/dr-gerald-caplan-and- rwanda-genocide-cranks (Pristupljeno: 04.05.2015.).

184 trebu postojanja UN mehanizma sprečavanja i zaustavljanja genocida, iako je sa stanovišta teorije genocida potvrđeno da, unutar države u kojoj se genocid javlja, ne mogu postojati snage koje mogu zaustaviti genocid, a samim tim niti spriječiti klanja masa nevinih ljudi. Ova tehnika negiranja genocida može se okvalifikovati kao najčešće korištena na međunarodnom nivou. Korištenjem ove tehnike, koju definiramo kao međunarodna teorija zavjere, negatori pretendiraju da se predstave borcima protiv imperijalizma, radi privlačenja pažnje javnosti. Ova tehnika negiranja genocida je veoma efikasna jer se građani lahko upliću u istu. Zbog znatnog utjecaja ove tehnike, ista bi se mogala definisati ideologijom negiranja genocida na međunarodnom nivou. Negatori genocida često razvijaju teorije zavjere za uzroke genocida. Bogdanich i Herman negiraju genocide počinjen u i oko Srebrenice jula 1992. godine konspirativnom teorijom da je “Srebrenički genocid bio plan rukovodstva Republike Bosne i Hercegovine da zamjene Srebre- nicu za neki drugi bosanski grad i da bi inicirali vojnu intervenciju”.27 Izvještaj generalnog sekretara UN-a adresiran na Generalnu skupštinu UN-a o padu Srebrenice jasno i nedvosmisleno opovrgava ovu teoriju zavjere.28 S druge strane, Herman i Petersonsu razvili su skoro istu teoriju zavjere za genocid počinjen nad Tutsim: “Ogromno krvoproliće 1994. rezultat je unaprijed isplanirane zavjere RPF, pripremljene prije 1990., da bi se dokopali vlasti u Ruandi koristeći agresiju, terorirzam i, 27 Herman, S. E., “The Srebrenica Massacre: Evidence, Contest, Politics”, Helen Cuprisin Alphabet Soup Evergreen Park, 2011., str. 284. Bogdanich je napisao: “Da je Bosanska vlada izabrala da brani grad, 5500 naoružanih trupa bilo bi više nego dovoljno da odbiju snage od 200 Srpskih trupa podržanih sa četiri tenka, kojima je bilo dozvoljeno da zauzmu grad 11. jula.” George Bogdanich, “Prelude to the Capture of Srebrenica”, u: Herman, H. E., The Srebrenica Massacre: Evidence, Contest, Politics, Helen Cuprisin Alphabet Soup Evergreen Park, 2011., str.58. 28 “Ništa od razmotrenih dokaznih materijala u procesu sastavljanja ovog izvještaja nije ukazalo da je bilo koja strana, bosanska ili međunarodna, planirala ili se prešutno složila sa padom Srebrenice, osim onih koji su naredili i izvršili napad na nju. Moj lični stav je da ljudski i institucionalni propusti, na mnogim nivoima, prije nego zavjere, objašnjavaju zašto Srbi nisu spriječeni u zauzimanju Srebrenice”. “Pad Srebrenice”, Izvještaj Generalnog sekretara podnesen Generalnoj skupštini UN-au skladu sa Rezolucijom 53/35, 15.novembar 1999. godine, par. 485.

185 na kraju, vojni prevrat.”29 Istovremeno, Herman i Bogdanich razvijaju teoriju zavjere za globalno poznate slučajeve masakra nad Bošnjacima na Markale pijaci u Sarajevu i Tuzlanskoj Kapijiu Tuzli, navodeći da je to bila “teorija zavjere” Bošnjaka kojom su željeli “demonizirati Srbe i incirati vojnu intervenciju”.30 Ova tehnika negiranja zasnovana je na notornim lažima i falsifikatima, pobijenim presudom ICTY-a31, sa svrhom totalne zamjene uloge žrtve i tlačitelja jer se njom razvija psudo teorija “da je srpski narod bio glavna žrtva sukoba u Bosni i Hercego- vini”. Postoje dva specifična pristupa u negiranju genocida nad Tutsima. Prvi, navođenje da je smrt Ruandskog predsjednika Juvénala Habyari- mana uzrokovala genocid, odnosno, da je genocide bio spontani izljev bijesa Hutu masa slijedeći ubistvo predsjednika Habyarimana.32 Ovaj

29 Herman, S. E. i D. Peterson, IBID. 30 Snage tzv. VRS su počinile dva maskra civila na pijaci Markale u centru Sarajeva. U prvom masakru, 5. februara 1994. godine, ubijeno je 68 civilnih lica, dok je ranjeno između 139 osoba. Karović, Merisa, „Masakr na Markalama 5. februara 1994. godine“, u: Rasim Muratović (ur.), Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva 1992.-1995., Insititut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014., str. 548. U drugom masakru, 28. avgusta 1995. godine, ubijeno je 37 civilnih lica i ranjeno 90 osoba. Herman, S. E., 2011., str. 27. Bodganich je kazao: “Postoji znatno svjedočanstvo viših vojnih i diplomatskih zvaničnika da su Muslimani namjerno poduzimali operacije kojima bi predstavljali sebe žrtvama“. Herman, E., 2011., str. 44 31 Sudsko vijeće MKSJ zaključilo je: “Većina konstatira da je minobacačka granata koja je 5. februara 1994. eksplodirala na pijaci Markale bila ispaljena s teritorije pod kontrolom SRK-a.” Nadalje, Vijeće je konstatiralo da je “granata namjerno ispaljena sa položaja SRK”, Presuda protiv gen. Stanislava Galića, Predmet br. IT-98-29-T, ICTY 5.12.2003., para. 492 i 496. Dostupno na: http://icr.icty.org (Pristupljeno: 23.12.2011.) 32 Robin Philpot je kazao da je ruandsko ubijanje bilo incirano Tutsi dominirajućim RPF. Dostupno na: http://www. globalresearch.ca/rethinking-the- rwandan-tragedy-conversations-with-michel-chossudovsky-and-robin-philpot/ 5377061se (Pristupljeno: 13.05.2014.). Herman, S. E. i D. Peterson, “George Monbiot and the Guardian on ‘Genocide Denial’ and ‘Revisionism’”.

186 navod je podržan nesitinom da nije bilo organizirane Hutu vlade nakon ubistva predsjednika.33 Druga tehnika, možda i više korištena, kaže da su genocid i svi drugi zločini nad Tutsima bili isprovocirani ofanzivnim akcijama i upadima RPF.34 Kao što kaže istaknuti istraživač holokausta Deborah Lippstadt, “što ne mogu da negiraju ili izokrenu, negatori racionaliziraju i opravdavaju”.35 Kada se činjenice o počinjenom genocidu ne mogu zanemariti, kao u slučaju genocida nad Tutsima, tada negatori racionaliziraju i opravdavaju počinjen genocid. Prva tehnika ima za cilj razvijanje teorije o genocide nad Tutsima kao spontanom aktu, dok je svrha druge tehnike, razvijanje teorije o

Francuski sudija Louis Jean Bruguiere je saopštio klasičnu negatorsku neistinu da je obranje aviona predsjednika Habyarimana uzrokovalo genocid. B. J. Damascène. “Cilj RPF je bilo eleminiranje Hutua sa vlasti. RPF je bila jaka vojska. Hutu su bili uplašeni. Kada je RPF ubio predsjednika Habyarimanu moralo je biti reakcije. To je glavni razlog za odmazdu nad Tutsima.” Intervju sa članovima JEREMI Grupe, uzet od strane autora u Bukavuu, DR Kongo, 17. maja 2014. godine. 33 Snow je izjavio: “Nije postojala tako dobro organizovana Hutu vlada nakon što su ruandski predsjednik i načelnik štaba Oružani snaga bili ubijeni”. Snow, H. Keith, “Dr. Gerald Caplan and the Rwanda Genocide Cranks”, Dostupno na: http:// blackagendareport.com/content/dr-gerald-caplan-and-rwanda-genocide-cranks (Pristupljeno: 14.06.2015.). 34 Na primjer, Davenport i Stam kažu: “Nije upitno da li se dogodilo masovno uzvratno ubijanje širom zemlje – uzvratno ubijanje Tutsija od strane Hutua i obrnu- to. Možda je našokantnij rezultat naša kombinacija informacija o lokacijama trupa uključenih u invaziju: izgleda da je ubijanje u zonama kontroliranim od strane RPF eskaliralo kako je RPF ušao u Ruandu i stekao više teritorije. Christian Davenport and Allan C. Stam. “What Really Happened in Rwanda?”. Dostupno na: http://www.psmag.com/navigation/politics-and -law/what-really-happened-in-rwanda-3432/ (Pris- tupljeno: 27.05.2014.). Prema K. H. Snow “Svaki pogrom nad Tutsima je bio isprovociran od strane RPF, u više navrata, počinjući sa njihovom inicijalnom invazijom 1990. godine. Pored toga svi navodni pogromi nad Tutsima u Ruandi prije 1973. godine su bili isprovocirani upadi Tutsi gerile u Ruandu iz inostranstva”. Snow, Harmon Keith, IBID. 35 Lipstadt je predstavila Harwoodov pristup u negiranju holokausta: “Već smo vidjeli ovo u pokušajima prikazivanja njemačkih Jevreja špijunima i partizanima koji su zaslužili sve što im je izrečeno od strane nacista. Harwood je proširio obim. On je tumačio nacistički antisemitizam kao Njemački legitimni odgovor na napade od strane strane internacionalnih Jevreja.” Lipstadt, Deborah, Denying the Holocaust: the Growing Assault on the Truth and Memory, Penguin, London, 1993., str. 110.

187 genocidu kao retributivnom zločinu. Ovo su klasičini fasifikati koje zanemaruju teoriju genocida po kojoj se genocid nikada ne može pojaviti spontano,36 da uvijek zahtijeva masivne pripreme i da se razvija kroz više faza.37 Genocid je dugoročan projekat u koji se investira godinama da bi mogao biti implementiran. Ove tehnike imaju zajednički cilj da izokrenu činjenice koje dokazuju daje Ruandska vlada planirala da istrijebi Tutsije, kao isprofilirani pristup negatora bilo kojeg genocida da se eliminiraju činjenice o genocidnoj namjeri. Gregory Stanton, kao istaknuti ekspert, posmatrao je i upozoravao na indikatore nadolazećeg genocida još 1989. godine. On je upozoravao Vladu Ruande na nadolazeći genocid, međutim Vlada je ostala nijema na ta upozorenja.38 Negatori vrlo dobro znaju da genocid bez činjenica o postojanju njegovog plana nije dokaziv.39 Na primjer, negatori definiraju činjenicu o genocidu počinjenom nad Tutsima od strane Rundske armije, nacionalne policije, interahamwea podržanih od vlade i civilnog stanovništva kao“zvanični narativ”. Ovo bestijalno negiranje (“zvanični narativ”) koristi se u opisivanju zvjerstava počinjenih nad Tutsima samo da bi se podržao negatorski navod da je genocid nad Tutsima

36 Campbell je ukazao da genocid ne može biti spontani akt, ida je tako ozbiljan zločin da nikada ne može biti sekundarni aspekt bilo kojeg konflikta u kojem se javlja. Campbell, Kenneth J., Genocide and the Global village, Palgrave, New York, 2001., str, 34. 37 Stanton H. G., “The Ten stages of Genocide”, Dostupno na: http://www. genocidewatch.org/10stagesofgenocide .ppt (Pristupljeno: 11.04.2013).. 38 G. Stanton je bio imenovan na dužnost u Ruandi 1989. godine od strane Američkog State Departmenta kao savjetnik Ministarstva pravde. Nakon sagledavanja okolnosti koje su predhodile genocidu, on je izjavio: “Moglo se vidjeti da on dolazi (genocid, dodao E.M.). To je bilo kao podrhtvanje koje signalizira početak zemljotresa ili erupcije vulkana(bold, E.M.).” On je upozorio predsjednika Apelacionog suda i predsjednika Haybarimana o mogućosti nadolazećeg genocida. Melvern, Linda “The Eight Stage/Distorting the Evidence: Fact and Figures in a Campaign of Genocide Denial u: Gasanabo J. D., Simon D. J. and Ensign M. M., 2014., str. 237, 238. 39 P. Erlinder je izajvio da “nije bilo plana Ruandske vlade i Vojske za istrebljenje Tutsija. Garrison, Anna, “Rwanda Genocide: Erlinder v. Kagame in the court of public opinion”, Dostupno na: http://sfbayview.com/2011/rwanda- genocide-erlinder- v-kagame-in-the-court-of-public-opinion/ (Pristupljeno: 25.09.2014.).

188 kreacija “doktrine odgovornosti za zaštitu koja daje ovlaštenja za vojno interveniranje i kršenje nacionalnog suvereniteta u ime prevencije humanitarnih katastrofa”. Robin Philpot, Edward S. Herman, David Peterson, Keith Harmon Snow su neki od zagovornika ove teze.40 Bivši glasnogovornik ICTR tvrdi da su advokati odbrane, kao Robin Philpot, najproaktivniji i najutjecajniji negatori genocida.41 Prvenstveno nastojanje negatora genocida nad Tutsima je prikazivanje plana za istrebljenje Tutsija “nepostojećim”, te da su se “masovna pogubljenja dogodila spontano”.42 Oni znaju vrlo vješto kako da privuku pažnju medija i javnosti i kako da to uspješno eksploatišu u korist svoje ideologije. Negatori genocida nad Bošnjacima i Tutsima nisu prvi koji temelje svoj rad na pristupu medijima i javnosti. Njihova se ideologija oslanja na rad prve generacije negatora holokasuta. Bradley Smith je 1980. godine izazvao visoke školske ustanove SAD-a da objave oglas “Priča o holokaustu: Koliko je lažna? Slučaj za otvorenu debatu. ”Iznenađujuće, on je uspio da ostvari pristup i održi debate u mnogim studentskim kampusima.43 Uprkos tome što je Smithov pokušaj bio razotrkiven od strane mnogih institucija, on je ipak ostvario određen uspjeh jer je dio studenata pomislio da postoji “druga strana” priče u debati.44 Kada negatori dobiju pristup medijima oni svoj cilj smatraju ostvarenim. Kao što to kazuje Lipsdadt “negatori računaju na činjenicu da većina čitatelja neće imati pristup dokumentaciji ili učiniti napor da utvrdi ko falsificira ili pogrešno tumači informacije”.45

40 Interviu Global Research News Hour sa Michel Chossudovsky i Robin Philpot. “Genocid u Ruandi je bio sto posto odgovornost Amerikanaca.” Dostupno na: http:// www.globalresearch.ca/rethinking-the-rwandan-tragedy-conversations- with-michel- chossudovsky-and-robin-philpot/5377061 (Pristupljeno: 04.05.2015.). Herman, S. E., i D. Peterson, “George Monbiot and the Guardian on ‘Genocide Denial’ and ‘Revisionism’”. 41 Iako postoje pravni nalazi za plan istrebljenja i izvršenje genocida nad Tutsijima od strane ICTR, pravni zastupnici, kao Robin Philpot, ne koriste termin genocid. Pravni zastupnici imaju znanje, vještine i iskustvo. Oni uspješno koriste medije da šire njihove falsifikate. Intervju sa Timom Gallimore, uzet od strane autora članka u Ruandi, u Kigaliju 30.aprila 2014.godine. 42 Melvern, str. 251. 43 Lipstadt, str. 183. 44 Lipstadt, str. 201. 45 Lipstadt, str. 112.

189 Fabrikovanje i preuveličavanje ratnih zločina počinjenih nad tlači- teljskom grupom je naredna tehnika negiranja genocida. Fabrikovanje ratnih zločina nad srpskim narodom u Bosni i Hercegovini je najčešće predstavljeno slučajem “Dobrovoljačka ulice” u Sarajevu, te “Tuzlan- ske kolone” u Tuzli. Iako se radilo o borbenim dejstvima između oruža- nih formacija, i žrtvama statusa borac, to se pokušava predstaviti ratnim zločinom.46 Istovremeno, Republika Srbija i bh. entitet Republika Srp- ska koordiniranim aktivnostima na međunarodnom planu montiraju op- tužnice za navodne zločina nad Srbima protiv branioca Republike Bo- sne i Hercegovine.47 Preuveličavanje obima ratnih zločina nad srpskim narodom je primarno predstavljeno srebreničkim regionom. Herman je napisao da “ljudski gubici Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995.godine nisu mogli biti veći od ubijenih srpskih civilnih lica u gradovima oko Srebrenice od strane Bosanskih muslimana (mnogo više iznad 1.000, sa jednom procjenom od 3.287)”.48 Corwin je izjavio: “vjerovatnoća je da broj mrtvih Muslimana možda nije viši od broja Srba ubijenih u srebre- ničkoj okolini”.49 Jedan od velikih falsifikata negatora genocida u Sre- brenici je predstavljanje UN sigurne zone Srebrenica “muslimanskom vojnom bazom za lansiranje vojnih upada u nenaoružana sela u blizini Srebrenice.50 Haški tribunal je u slučaju protiv Nasera Orića utvrdio

46 Odbor Vlade RS za obilježavanje značajnih datuma RS, predvođen ministrom Petrom Đokićem, organizirao je “godišnjicu” u Dobrovoljačkoj ulici 2011. godine. “Godišnjica Dobrovoljačke: Đokić pozvao Sarajlije na razumijevanje”, Nezavisne novine, 19.04.2011. Dostupno na: http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/Godisnj ica-Dobrovoljacke-Djokic-pozvao-Sarajlije-na-razumijevanje-86792.html (Pristupljeno: 09.02.2012.). 47 Srbija je pokrenula politički motivirane optužnice protiv člana ratnog Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića i generala Armije RBiH Jovana Divjaka. Sud londonske općine Westminster obrazložio je svoju odluku o odbijanju zahtjeva Srbije za izručenjem Ejupa Ganića sljedećim riječima: “Proces je pokrenut i iskorišten u političke svrhe.” “Ganić oslobođen, nova packa Srbiji”, Deutsche Welle, 28.07.2010. Dostupno na: http://www.dw.de/gani%C4%87-oslobo%C4%91en-nova-packa- srbiji/a-5843813 (Pristupljeno: 10.01.2012.). 48 Herman, S. E., 2011., str. 14. 49 IBID, predgovor. 50 Laughland je napisao: “Muslimani su zatim koristili Srebrenicu tri godine kao bazu za lansiranje napada na susjedna srpska sela”. Laughland, John, ”The Srebrenica

190 da su operacije izvođene iz vojno opsjednute Srebrenice bile spontane zbog nedostatka hrane, teda su obližnja srpska sela bila gotovo u potpunosti militarizovana.51 Preuveličavanje obima ratnih zločina je samo prvi korak u uspostavljanju pseudo teorije o genocidu u Srebrenici kao “retributivnom zločinu”. Fabrikovanje ratnih zločina, zajedno sa pre- uveličavanjem dimenzije ratnih zločina nad Srbima u Bosni i Hercego- vini, služi kao primarna osnova za ekspanziju negiranja genocida nad Bošnjacima. Ciljna populacija je ponovo i vlastita grupa sa ciljem šire- nja pojave negiranja genocida. Fabrikovanje i preuveličavanje ratnih zločina je, takođe, prisutno u negiranju genocida nad Tutsima, i to preuveličavanjem broja Hutu žr- tava radi podrške pseudo teoriji od “dvostrukom genocidu”. Davenport i Stam uvećavaju ljudske gubitke Hutua do cifre od 500.000 - 700.000, navodeći da “glavnina žrtava pripada Hutima a ne Tutsima”.52 Peterson i Herman se pojavljuju i u ovom slučaju, kao i u svakom drugom slu- čaju negiranja genocida, tvrdeći da su u genocidu 1994. “velika većina mrtvih bili Huti”.53 Katolička grupa JEREMI sa ispostavom u Buka- vuu u DR Kongo je, također, usko involivrana u negiranje genocida nad Tutsima. Ova grupa je objavila bezbroj članaka i radova u kojima insistira da su u Ruandi 1990-ih “bila dva genocida”.54 Zvaničnici ove

‘Genocide’:Totem of the New World Order”. Dostupno na:http://www.balkanstudies. org/articles/srebrenica-genocide-totem-new-world-order (Pristupljeno: 14.03.2015.). “Srebrenica je ipak ostala naoružani kamp iz kojeg su trupe bosanskih muslimana i paravojne snage periodično odvažile i uništile mnogobrojna sela.” E. H. Herman, “The Srebrenica Massacre: Evidence, Contest, Politics”, Helen Cuprisin Alphabet Soup Evergreen Park, 2011., str. 19. 51 Presuda ICTY protiv Nasera Orića, par. 110, 111, 664. Dostupno na: http://www. icty.org/x/cases/ oric/tjug/en/ori-jud060630e.pdf (Pristupljeno: 20.06.2015.) 52 C. Davenport i A. C. Stam, “What Really Happened in Rwanda?”. Dostupno na:http://www.psmag.com/ navigation /politics-and-law/what-really-happened-in- rwanda-3432/ (Pristupljeno: 27.06.2014.). 53 E. Herman i D. Peterson, “We’re not genocide deniers. We just want to uncover the truth about Rwanda and Srebrenica”, Herman E. and Peterson D. Dostupno na: http://www.guardian.co.uk/commentisfree/2011/jul/19/not-genocide- deniers-uncover-truth?INTCMP=SRCH (Pristupljeno: 02.08..2011.). 54 B. J. Damascène.

191 grupa nisu spremni niti da priznaju da je glavnina žrtava genocida 1994. bila iz plemena Tutsija, ali istovremeno insistiraju da je značajan broj žrtava pripadao Hutsima.55 Nažalost, JEREMI grupa i konsultirani navodi negatora o velikom broj žrtava Hutua tokom genocida 1994. godi- ne56 nisu jedini, te postoji i nekoliko istraživača koji tvrde da je genocid izvršen istovremeno nad Tusima i umjerenim Hutima. Neupitno je da je zanačajn broj Hutua ubijen u kampanji koju su provodile Vladine snage potpomognute interahamweom, međutim, mora se napomenuti da umjereni Huti nisu bili ubijani zbog njihovog nacionalnog identiteta, već zbog njihovog suprostavljanja ili nedavanja podrške genocidnom projektu. Naravno, potrebno je naglasiti da je nakon genocida nad Tutsima uslijedilo nekoliko masakra RPF nad Hutima u izbjegličkim kampovima, ali ne postoji uspostavljena evidencija da postojao plan za istrebljenje Hutua. Srebrenički genocid je općepoznat u svijetu zbog postojanja velikog broja masovnih grobnica, ali to nije prepreka negatorima. Herman nastoji minimizirati činjenice o srebreničkim masovnim grobnicama: “Dokazni materijal za strukturu primarnih, sekundarnih i čak tercijarnih masovnih grobnica je veoma slab i neuvjerljivo obrazloženje da su Bo- sanski Srbi imali resurse usred rata, pod ozbiljnim pritiskom, da izvrše masovna pogubljenja i masovni ukop, a zatim nakon toga i masovna premještanja, je nevjerovatan.”57 Pokušaj izokretanja činjenica o sre- breničkim masovnim grobnicama je bezopasan zbog postojanja obilja dokaza o masovnim grobnicama, kao i njihovom sistemskom prekopa- vanju i premještanju posmrtnih ostatka žrtava. U istraživačkoj studiji o masovnim grobnicama u Srebrenici i Podrinju Čekić, Aranut-Haseljić i Macić (2010) su ustanovili da je ukupan broj otkrivenih masovnih

55 Predstavnici JEREMI grupe su izjavili: “Kada pronađemo tijelo ubijene osobe, ko može utvrditi da li je žrtva Tutsi ili Hutu?. Ne znamo koliko mnogo je ubijeno Tutsi ili Hutua.” Intervju sa članovima JEREMI Grupe, uzet od strane autora u Bukavuu, DR Kongo, 17. maja 2014. godine. 56 Ovim ne obuhvaćam žrtve Hutua nastale u masakrima koje su izvršili RPF jedinice nakon genocida. 57 Herman, H. E., 2011., str. 19.

192 grobnica 133, od čega je čak 37 grobnica sekundarnog karaktera.58 Po- red navedenog, Sud Bosne i Hercegovine, je u postupku protiv Milora- da Trbića, ustanovio da je izvršeno naknando sistemsko prekopavanje masovnih grobnica i premještanje posmrtnih ostataka žrtava genocida u Srebrenici.59 Negiranje genocida u Srebrenici ima mnogo krakteristika i oblika negiranja, vjerovatno zbog toga što je to najdokumentovaniji slučaj genocida u historiji, koji daje nepobitne dokaza o počinjenom genocide nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja. Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP)60 provodi najuspješniji projekt identifikacije posmrtnih ostatka analizom DNK uzorka u historiji. Više od 7.100 žrtava genocida u Srebrenici od ukupno 8.372 je već identificirano. Stefan Kargano- vić, osnivač NVO “Srebrenica historijski projekat”, finansirane budžet- skim sredstvima entiteta Republika Srpska,61 pretendira predstaviti sebe stvarnim naučnikom. Za objavljene forezničke rezultate ICMP-a o identificiranim žrtvama genocida u Srebrenici on je napisao dasu ”potpuno senzacionalni: da je 6.481 srebrenički žrtava identificirano.”62 Ova izjava indicira zaokret u negiranju genocida u Srebrenici. Onog momenta kada je ICMP identifikovao značajan broj žrtava genocida, 58 Čekić, Smail, Meldijana Arnaut-Haseljić i Bećir Macić, Masovne grobnice u Bosni i Hercegovini: Sigurnosna zona Ujedinjenih Nacija Srebrenica, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010., str. 658. 59 Presuda Suda Bosne i Hercegovine Miloradu Trbiću. Dostupno na: http://www. sudbih.gov.ba/index.php?id=1403 &jezik=b (Pristupljeno: 10.02.2013.). 60 The International Commission on Missing Persons. 61 Vlada Republike Srpske je dodijelila milionska novčana sredstva iz budžeta za finansiranje NVO “Historijski projekat Srebrenica“ sa sjedištem u Holandiji, koja pod vođstvom Stefana Karganovića predstavlja jednu od vodećih organizacija angažovanih na negiranju genocida nad Bošnjacima. Dostupno na: http://www.nezavisne. com/novosti/bih/Cavic-Niko-ne-zna-kako-Karganovic-trosi-novac-poreskih- obveznika-157212.html i http://www.glas-javnosti.rs/aktuelne-vesti/2012-09-06/ sukob-cavica-i-karganovica-zbog-projekta-srebrenica (Pristupljeno: 23.05.2014.) 62 Karganović, S., “DNA Testing and the Srebrenica Lobby”, The Lord Byron Foundation for Balkan Studies, 13.7.2010. Dostupno na:http://www.balkanstudies.org/articles/dna-testing-and- srebrenica-lobby (Pristupljeno:17.05.2011.).

193 onda negatori više ne tvrde da je broj žrtva “beznačajno mali”, naprotiv, oni mijenjaju svoju taktiku i tvrde da je sada broj identificiranih žrta- va “senzacionalno velik”. Ovo može biti okarakterisano kao napredni oblik negiranja genocida, koji istovremeno svjedoči koliko su negatori prilagodljivi na novonastale situacije. Kada se opovrgne i prozre negatorska tehnika, oni automatski po- zežu za novom tehnikom. Na sljedećem nivou negiranja genocida u Srebrenici Karganović je napisao: ”DNK procedura može da uspostavi, sa određenim stepenom pouzdanosti, mogući identitet nastradalog. Ne može pomoći u determiniranju vremena i načina smrti.”63 Herman i Pe- terson su se također angažovali u negiranju DNK forenzičkih rezultata: “DNK ne može odrediti vrijeme i način smrti, kada je ovih 6.595 od 8.100 individua ubijeno, i da li su pogubljeni, ubijeni u borbi ili umrli od prirodnog uzroka”.64 Insistiranje na utvrđivanju načina i vremena smrti identificiranih žrtava genocida ukazuje da negatori nemaju niti jednu drugu preostalu tehniku negiranja na raspolaganju. Insistiranje na nepostojanju mogućnosti utvrđivanja okolnosti i vremena smrti žrtava je samo pokušaj da se zanemari masa sveukupnih dokaza o genocidu. Ne postoji niti jedan poznat slučaj genocida u kojem je vršeno istraživa- nje načina i vremena pogubljenja za svaku pojedinačnu žrtvu. Genocid nije obični kriminalni akt, koji je rezultirao smrću nekoliko osoba što bi zahtjevalo ostvarivanje detaljnog uvida u okolnosti pogubljenja svakog pojedinca. Okolnosti i vrijeme pogubljenja žrtava genocida determinsa- ne su: namjerom i planom izvršenja genocida, masovnim grobnicama, naknadnim premještanjem posmrtnih ostatatka žrtava, svjedočenjima žrtava, priznanjima krivice od strane zločinaca i obiljem drugih dokaza koje, u tolikoj mjeri i obimu, nije moguće naći niti u jednom drugom slučaju genocida kao u genocidu u Srebrenici.

63 IBID. 64 Herman, S. E. i D. Peterson, “George Monbiot and the Guardian on ‘Genocide Denial’ and ‘Revisionism’” E. Herman i D. Peterson, “We’re not genocide deniers. We just want to uncover the truth about Rwanda and Srebrenica”, Herman E. and Peterson D. Dostupno na:http://www.guardian.co.uk/commentisfree/2011/jul/19/not-genocide-deniers- uncover-truth?INTCMP=SRCH (Pristupljeno: 02.08.2011.).

194 Zaključak Shodno elaboriranim oblicima i tehnikama negiranja genocida nad Tutsima i Bošnjacima, može se rezimirati da postoje značajne zajed- ničke konceptualne karakteristike negiranja oba slučaja genocida, ali i određene specifične pojedinačne karakteristike. Oba slučaja genocida su bila negirana na međunarodnom nivou tokom njihovog počinjava- nja od strana organizacija UN-a i zvaničnika vlada velikih sila raznim trivijalnostima i racionalizacijama, te diktiranom diplomatskom ter- minologijom s ciljem izbjegavanja označavanja genocidom masovnih pogubljenja u Bosni i Ruandi, koja su počinjavana u to vrijeme. U takvom pristupu bilo je nužno pronaći sredstvo racionalizacije, za što ime je savršeno poslužila izmišljena teza o “višestoljetnoj etnič- ko-plemensko-vjerskoj netrpeljivosti i sukobu”. Cilj takvog pristupa bio je abolirati vlade država i UN za odgovornost, zbog nepostupanje i nereagovanja u skladu sa Konvencijom o kažnjavanju i sprječavanju zločina genocida. Ovakav pristup se profilirao kao standardni odgovor na nadolazeći genocid i genocid progresu, što pruža jednu pesimističnu procjenu reagovanja međunarodne zajednice na potencijalni genocid u budućnosti. U kontekstu naknadnog negiranja, prisutno je negiranje oba slučaja genocida na redovnoj osnovi od strane pojedinaca i organiziranih grupa negatora. Negiranje genocida nad Tutsima je mnogo prisutnije u inostranstvu, dok je negiranje genocida nad Bošnjacima više prisutno u zemlji i njenom susjedstvu. Negiranje genocida nad Bošnjacima ima sistemski i institucionalni krakter, manifestovan u sistemskoj opstrukciji memorijalizacije genocida od strane institucija bh. entiteta Republike Srpske. Navedeno je ujedno indikator da genocidna ideologija nije poražena i da postoji mogućnost ponavljanja genocida. Ko su negatori genocida nad Tutsima i Bošnjacima? Mogu se klasificirati u više grupa, ali se izdvajuju dvije dominantne grupe: notorni negatori, koji uopće ne posvećuju pažnju validnosti njihovih tvrdnji i negatori koji imitiraju naučni rad i pretendiraju se nazivati istraživačima genocida. U svijetlu toga, Herman i Peterson se izdvajuju kao “najautoritativniji” izvori za

195 negatore i možemo ih smatrati ideolozima negiranja na međunarodnom nivou. Herman i Peterson, a također i Robin Philpot, Christian Davenport, Allan Stam i Peter Erlinder, najčešće su citirani autori od strane drugih negatora. Može se rezimirati da negatori uspostavljaju globalnu mrežu negiranja genocida. Njihov negatorski angažman nije limitiran na pojedinačne slučajeve genocida, nego je usmjeren i na destrukciju koncepta genocida, jer je svaki slučaj genocida predmet njihovog negiranja. Negatorski isprofilirani pristup se bazira na korištenju istih oblika i tehnika negiranja, tipično zasnovanih na uzajamnom citiranju negatora.65 Kada su negatori prisiljeni da citiraju naučne izvore i istraživače onda citiraju na način da izostavljaju činjenice koje protivrječe njihovim navodima ili izokreću značenje zaključaka i rezultata istraživanja. Pri tome se rukovode time da će veoma mali broj čitatelja to kritički provjeravati.66 Jedna od suptilnijih tehnika negiranja, ona koja privlači mase, je predstavljanje negatora borcima protiv imperijalizma i “doktrine interveniranja” velikih sila. Veoma su fleksibilni u pristupu negiranju. Ukoliko je jedna tehnika negiranja raskrinkana, oni će usvojiti i primjenjivati drugu tehniku. Strategija negatora je uvijek izokrenuti istinu bez obzira koliko ona bila čvrsta. Svi negatorski napori usmjereni su na podršku ideologiji koja je uzrokovala genocid. Negiranjem se nastoji ostvariti krajnji cilj genocida; njegovom “osmom fazom” se pokušavaju očuvati rezultati genocida, učiniti te rezultate legitimnim. Sprječavanje i opstrukcija povratka raseljenih i izbjeglih lica,67 glorifikacija zločinaca, romantiziranje zločina, govor 65 “Negatori će, tipično, izjavljivati da su njihovi argument verificirani od strane drugih negatora”. Shermer, Michael and Alex Grobman, Denying History: Who Says the Holocaust Never Happened and Why do They Say it?, University of California Press, Berkely, 2002., str. 34, 249, 250. 66 “Oni se oslanjaju na knjige koje direktno protivrječe njihovim tvrdnjama, citirajući na način da u potpunosti izokreću autorove ciljeve.” Lipstadt, Deborah: Denying the Holocaust: The Growing Assault on the Truth and Memory, Penguin, London, 1993., str.111. 67 Biserko je utvrdila da su na okruglom stolu “Srpski narod u novoj geopolitičkoj stvarnosti” (1997) redefinirani velikosrpski ciljevi u Bosni i Hercegovina na način da je glavna strategija usmjerena na sprječavanje povratka Bošnjaka i Hrvata u RS. Biserko, Sonja,“Percepcija srpske elite dejtonske Bosne”, Duh Bosne, broj: 4.

196 mržnje, dehumanizacija i drugo, su sredstva koja se koriste za očuvanje rezultata genocida nad Bošnjacima s primarnom svrhom njegovog negiranja i na taj način priskrbiljvanje legitimiteta entitetu Republici Srpskoj. Može se zaključiti da postoji određena razlika između prve i druge generacije negatora, one koja se pojavila sa negiranjem holokausta i druge u postmodernom vremenu. Knjiga Richarda Harwooda “Da li je zaista ubijeno šest miliona ljudi? Napokon istina” izdata u Velikoj Britaniji 1972. godine upozorava kako negiranje genocida može biti produktivno u širenju laži i neistina. Ovaj pamflet je distribuiran u više od 40 zemalja, s tiražom većim od milion kopija. Proteklo je više od godinu dana prije nego što je ustanovljeno da Richard Harwood nije uposlenik Londonskog univerziteta, na koji se refereiro, već da se radilo o Richardu Verrallu uredniku britanskog desnokrilnog neofašističkog lista “Spearhead”.68 Uticaj pomenutog pamfleta na negiranje holokausta je bio ogroman, što ujedno ukazuje koliko je važno blagovremeno raskrinkavanje negatorskih pokušaja. Nova generacija negatora koristi više sofisticiran i suptilan pristup, pokušavajući se inklinirati u naučnu arenu i inicrati diskurs sa istraživačima. Pomenuto zahtjeva i adekvatan odgovor istraživača genocida. Moderni istraživači genocida, kao Mar- tin Show, Adam Jones, Gerald Caplan i Marko Attila Hoare, hvataju se u koštac s negatorima i otvoreno im se suprostavlju. Raskrinkavanje negatorskih laži je veoma važno u suprostavljanju negiranju jer se na taj način vrši suprostavljanje pokušaju izokretanja i prekrajanja historije, te se indirektno vrši prevencija genocida.

oktobar 2011. godine Dostupno na: http://www.spiritofbosnia.org/bs/volume-6-no- 4-2011-october/perceptions-of-serbia%E2%80 %99s-elite-in-relation-to-the-dayton- agreement (Pristupljeno: 22.01.2013. godine) 68 Lipstadt, 1993., str. 107.

197 Summary Genocides against Tutsi in Rwanda and Bosniaks in Bosnia and Her- zegovina were perpetrated almost at the same time and in the same international context in late 1990s. While genocides were being perpetrated in the field, both were notoriously denied at the international level, both by UN bodies and officials of Big Powers. Aftermath genocide, the genocides have been denied on regular and systematic manner by organized groups of deniers. Often, genocides committed against Tutsi and Bosniaks have been denied by same deniers. Essential interest of deniers genocide against Bosniaks, committed from 1992-1995 in Bosnia and Herzegovina, is to diminish Srebrenica genocide evidence, while in case of genocide against Tutsi that interest is focused on circumstances which preceded to genocide and death toll of Tutsi. “Spontaneous act”, “retributive crime”, “double genocide” and “conspiracy theory” are just some of denial’s forms and techniques which are examined in this paper. Additionally, the paper attempts to point out the mostly used techniques of denial and mutual conceptual features of denial two cases of genocide. Systematic manner and wide spread of the denial, both genocides, proves that genocides ideology is still alive and has warned about possibility for a reoccurrence of the genocide. Key words: genocide, denial of genocide, forms of denial, techniques of denial, genocide against the Tutsi, genocide against Bosniaks, Srebrenica genocide, spontaneous act, retributive crime, double genocide, conspiracy theory, inflation and fabrication of war crimes, ratio- nalization.

198 IZVORI I LITERATURA 1. Begić, Mujo, (2013). Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječno- sti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajeva. 2. Bećirević, Edina, (2009). Na drini genocid, Sarajevo: Buybook. 3. Biserko, Sonja: “Percepcija srpske elite dejtonske Bosne”, Duh Bosne, broj: 4, oktobar 2011. Dostupno na: http://www.spiritofbosnia.org/bs/volume-6-no-4-2011-october/perceptions-of-serbia- %E2%80%99s-elite-in-relation-to-the-dayton-agreement 4. Bryant, Lee, (1993). “The Betrayal of Bosnia”. Westminster: Centre for the Study of Democracy -University of Westminster. Dostupno: http://www.ciaonet. org.proxy.www.merln-europe. org/wps/brl01/brl01.html 5. Campbell, J. Kenneth, (2001). Genocide and the Global village. New York: Palgrave. 6. Charny, W. Israel i Eric Markusen, (1999). “The Psychology of Denial of Genocides” in Charny I. (ed.) Encyclopedia of genocide Volume 1, California. 7. Caplan, Gerald, (2010). “Edward S. Herman and David Peter- son’s ‘The Politics of Genocide’” Available at: http://links.org. au/node/1757 8. Cohen, Stanly, (2001). States of Denial: Knowing about Atroci- ties and Suffering. Malden, SAD: Blackwell Publisher Inc. 9. Čekić, Smail, Meldijana Arnaut-Haseljić i Bećir Macić, (2010). Masovne grobnice u Bosni i Hercegovini: Sigurnosna zona Uje- dinjenih Nacija Srebrenica. Sarajevo: Institut za istraživanje zlo- čina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sa- rajevu.

199 10. Damascène, J. Bizimana, (2011). “Genocide against the Tut- si: Analysis of forms and expressions of its denial”. Dostupno: http://umuvugizi.wordpress.com/genocide-against-the-tutsi-analysis-of-forms-and-expressions-of-its-enial/?blogsub=confirming#subscribe-blog

11. Davenport, Christian i Allan C. Stam, (2009). “What Really Hap- pened in Rwanda?”. Dostupno: http://www.psmag.com/navigation/politics-and-law/what-really-happened-in-rwanda-3432/

12. Deutsche Welle, (28.juli 2010.). “Ganić oslobođen, nova packa Srbiji”. Dostupno:: http://www. dw.de/gani%C4%87-oslobo%- C4%91en-nova-packa-srbiji/a-5843813

13. Garrison, Ann (2011). “Rwanda Genocide: Erlinder v. Kaga- me in the court of public opinion”. Dostupno: http://sfbayview. com/2011/rwanda-genocide-erlinder-v-kagame-in-the-court-of-public-opinion/

14. Gasanabo, D. Jean, D. J. Simon i M. M. Ensign (ur.), (2014). Confronting Genocide in Rwanda-Dehumanization, Denial and Strategies for Prevention”, Bogota Colombia: Apidama Adici- ons.

15. Generalna skupština UN-a, (1992). “Situacija u Bosni i Hercego- vini”. Rezolucija broj 47/121 od 18. decembra 1992. Dostupno: http://www.un.org/documents/ga/res/ 47/a47r121.htm

16. Generalna skupština UN-a, (1994). Rezolucija broj 49/10. Dostu- pno: http://www.un.org/en/ga/ search/view_doc.asp?symbol=A/ RES/49/10&Lang=E

17. Generalna skupština UN-a, (1999). “Pad Srebrenice”. Izvještaj generalnog skretara UN-a podnesen Generalnoj skupštini UN-a u skladu sa Rezolucijom broj 53/35.

200 18. Gordon, S. Gregory, (2014). “Speech in Pro-and Post-Genocidal Enviroments: Strategies for Preventing Critical Mass”. U: J. D. Gasanabo, D. J. Simon i M. M. Ensign. 19. Global Research News Hour, (2014). “Who Was Behind the Rwandan Genocide? Conversation with Michel Chossudovsky and Robin Philpot”. Dostupno:http://www.globalresearch.ca/ rethinking-the-rwandan-tragedy-conversations-with-michel-c- hossudovsky-and-robin-philpot/ 5377061 20. Helen, Fein, (2005). Lecture Transcripttuesday. Available at: http://www.ushmm.org /confront-genocide/speakers-and-events/all-speakers-and-events/ genocide-and-mass-murder-in-the-twentieth-century-a-historical-perspective/genocide-and-other-state-murders-in-the-twentieth-century 21. Herman, S. Edward i David Peterson. “George Monbiot and the Guardian on ’Genocide Denial’ and ‘Revisionism’”. Dostu- pno:http://mrzine.monthlyreview.org /2011/hp020911.html 22. Herman, S. Edward i David Peterson, (2010). Politics of Genoci- de. New York: Monthly Review Press. 23. Herman, H. Edward, (2011). The Srebrenica Massacre: Eviden- ce, Contest, Politics. Evergreen Park: Helen Cuprisin and Alpha- bet Soup. 24. Herman, S. Edward i David Peterson, (2011). “We’re not genocide deniers. We just want to uncover the truth about Rwanda and Srebrenica”. Dostupno: http://www.guardian.co.uk/ commentisfree/2011/jul/19/not-genocide-deniers-uncover-truth?INTCM- P=SRCH 25. Human Right Watch, (1994). “Arming Rwanda: The Arms Trade and Human Rights Abuses in the Rwanda War”. Vol. 6, Issue 1. Dostupno:http://www.hrw.org/sites/default/files /reports/RWAN- DA941.PDF

201 26. ICTY, (2006). “Judgment vs. Naser Oric”. Dostupno: http://www. icty.org/x/cases/oric/tjug/ en/ori-jud060630e.pdf 27. ICTY, (2003). “Presuda protiv gen. Stanislava Galića, Predmet br. IT-98-29-T, ICTY 5.12.2003. 28. Karganovic, Stephen, (2010). “DNA Testing and the Srebrenica Lobby”. The Lord Byron Foundation for Balkan Studies. Dostu- pno: http://www.balkanstudies.org/articles/dna-testing-and-srebrenica-lobby 29. Interviju sa Timom Gallimorom, bivšim glasnogovornikom tuži- laštva ICTR-a, uzet od strane autora članka u Kigaliju, Ruanda, 30. aprila 2014.godine. 30. Interviju sa predstavnicima JEREMI Group, uzet od strane autora članka u Bukavuu, DR Kongo, 17. maja 2014.godine. 31. Karović, Merisa, (2014). „Masakr na Markalama 5. februara 1994. godine“. U: Rasim Muratović (ur.), Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva 1992.-1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 32. Lebor, Adam, (2006) “Complicity with Evil”: the United Nations in the age of modern genocide. Harrisburg: R.R. Donelly. 33. Lipstadt, Deborah, (1993). Denying the Holocaust: the Growing Assault on the Truth and Memory. London: Penguin. 34. McClosky, Frank, (1997). “Stav Sjedinjenih Američkih Država i Kongresa”. U: Smail Čekić (ur.), Genocid u Bosni I Hercegovini 1991.-1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čo- vječnosti i međunarodnog prava. 35. Melvern, Linda, (2014). “The Eight Stage/Distorting the Eviden- ce: Fact and Figures”. In J. D. Gasanabo, D. J. Simon i M. M. Ensign (ur.).

202 36. “Mechanisms to Fight Against the Negation of the Tutsi Genoci- de”, (2008). Institute for Research of Dialog and Peace (IRDP). Kigali, Ruanda. 37. Nezavisne novine, (19. april 2011.). “Godišnjica Dobrovoljač- ke: Đokić pozvao Sarajlije na razumijevanje”. Dostupno: http:// www.nezavisne.com/novosti/drustvo/Godisnjica-Dobrovoljacke -Djokic-pozvao-Sarajlije-na-razumijevanje-86792.html 38. Njoya, Wandia, (2014). “Human Rights: The problem of Good intentions”. U J. D. Gasanabo, D. J. Simon i M. M. Ensign. 39. Okuthe-Oyugi, Frank i Pamhile Sebahara, (2014). “Transitional Justice as Genocide Preventetion: From a Culture of Impunity to a Culture of Accountablity”. U: J. D. Gasanabo, D. J. Simon and M. M. Ensign (ur.). 40. Snow, H. Keith, (2013). “Dr. Gerald Caplan and the Rwanda Ge- nocide Cranks”, Dostupno: http://blackagendareport.com/content/dr-gerald-caplan-and-rwanda-genocide-cranks 41. Sells, A. Michael, (1996). The Bridge Bateryed – Religion and Genocide in Bosnia, California: California University Press. 42. Shermer, Michael i Alex Grobman, (2002). Denying History: Who Says the Holocaust Never Happened and Why do They Say it?. Berkley: University of California Press. 43. Tabeau, Ewa i Jakub Bijak, (2005). “War-related Deaths in the 1992–1995 Armed Conflicts in Bosnia and Herzegovina: A Cri- tique of Previous Estimates and Recent Results”. European Jour- nal of Population, Vol. 21(2-3). 44. Tabeau, Ewa i Jan Zwierzchowski, (2010). “Rat u Bosni i Her- cegovini 1992.-1995: Prebrojavanje žrtava čiji je rezultat manji od realnog putem procjene višestrukih sistema na osnovu popisa stanovništva”. International Research Workshop on The Global

203 Costs of Conflict. Berlin: The Households in Conflict Network (HiCN) i The German Institute for Economic Research (DIW Ber- lin).

45. Thomas, P. Odom, (2005). Journey into darkness: Genocide in Rwanda. Texas: A&M University Press.

46. Tokača, Mirsad, (29. juni 2007.). “Bosanska knjiga mrtvih”, BH Dani, No 524. Dostupno: http://www.bhdani.com/default.asp?- dostkat=txt&broj_id=524&tekst_rb=6

47. Sud Bosne i Hercegovine, (2009). “Presuda Miloradu Trbiću”. Dostupno: http://www.sudbih.gov.ba/index.php?id=1403&jezik=b

48. The News Times, (2015). “Rwanda, Rwandans in Diaspora step up efforts to fight Genocide denial, ideology”. Dostupno: http:// www.newtimes.co.rw/section /article/2015-04-10/187738/

49. Vijeće sigurnosti UN-a, (1994). “Resolution of No 912 on 21 April 1994“. Dostupno: http://www.un.org/en/ga/search/view_ doc.asp?symbol=S/RES/912(1994)

50. Vijeće sigurnosti UN-a, (1994). „Izjava predsjednika Vijeća sigurnosti od 30. aprila 1994”. Security Council 3371 Meeting Record. Dostupno: http://www.un.org/en/ga /search/view_ doc. asp?symbol=S/PV.3371

51. Vijeće sigurnosti UN-a, (1994). “Rezolucija broj 929 od 22. juna 1994”. Dostupno: http://www.un.org/en/ga/search/view_doc. asp?symbol=S/RES/929(1994)

52. Vijeće sigurnosti UN-a, (1994). “Rezolucija broj 935 od 1.jula 1994”. Dostupno:http://www.un.org/en/ga/search/view_doc. asp?symbol=S/RES/935(1994)

204 53. Zachary, D. Kaufman, (2014). “Transitional Justice as Genocide Preventetion: From a Culture of Impunity to a Culture of Acco- untablity”. U: J. D. Gasanabo, D. J. Simon i M. M. Ensign (ur.). 54. Zgodić, Esad, (2012). Teritorijalni nacionalizam: Ideologija, zlotvorstvo i alternative.Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječonsti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

205 Muratović, Admir

GENOCID I ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA BOSNE I SANDŽAKA, U PERIODU 1992-1995. GODINE – S POSEBNIM OSVRTOM NA SREBRENICU - ISTINA KAO NAJSIGURNIJA PREVENTIVA OD PONAVLJANJA ZLA1

Sažetak Posebna namjera nam je da u ovom dijelu pojasnimo da je genocid jedan od najstrašnijih oblika nasilja i zločina sa nesagledivim posljedicama po one nad kojima se čini, ali i po one koji ga čine. Kod onih nad kojima se izvrši genocid, posebno onih koji prežive, porodice onih koji su ubijeni, to djelo ostavlja duboke i teške traume. Vrlo često izgube samoopuzdanje, vjeru u život, pravdu, nekada bivaju skloni tome da „stvar preuzimaju u svoje ruke“,što može da nanese veliku štetu univerzalnim vrijednostima postavljenim na temeljima moralnog konsenzusa i humanizma. Oni koji ga čine opterećeni time često nemaju kapaciteta da se suoče sa istinom da je neko, u ime nečega, počinio strašne zločine na drugim što može da dovede do upadanja u zamku negiranja zla usljed nemo- gućnosti da se prihvati realnost. Opasnija faza je „uklanjanje dokaza“.

1 Prof.dr. Admir Muratović, Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru

206 Uvod Od početka života na Zemlji, ljudi su podijeljeni u dvije grupe. Oni koji su bili skloni da čine zlo drugima, i oni koji pokušavaju da pronađu način da preduprijede zlo, utvrđujući okolnosti pod kojima se ono deša- va i nastojeći da ga adekvatno sankcionišu. I pored napretka svijesti čovječanstva, razvoja institucionalnog nači- na života, i dalje postoji razlika između pojedinaca, sistema, ideologija i režima koji diskriminišu druge, s jedne strane, i zagovornika dobra, suživota i tolerancije, s druge strane, koji ih u tome pokušavaju sprije- čiti. Francuska revolucija dovela je do “pobjede svjetovnih na duhovnim idejama”, za koje su pobornici humanizma tvrdili da su ideje tame, obe- ćavajući da će procvat pozitivizma, nove društvene religije, da dovede do konačnog obračuna sa siromaštvom, bijedom, ratnim strahotama i patnjom. Nažalost, došli smo do apsurdne situacije da se naučna otkrića, ali i sama pozitivna nauka, koriste kao ideološka osnova i izgovor za kolo- nizaciju, aparthejd, holokaust i genocid. Od Gobinovog: “Eseja o nejed- nakosti rasa, “Mein Kampf-a”, Adolfa Hitlera, Musolinijevih partijskih novina: “Avanti” i “ I Popolo d’Italia”, Njegošovog:” Gorskog vjenca, “Garašaninovog “Nacartanija”, Moljevićeve “Homogene Srbije”, An- drićeve “Na Drini ćuprije, Kusturičinog “Kamen grada”, “Srpskog pitanja u dvadesetom veku, I bosanskog rataDobrice Ćosića, “Crne Bajke” Radovana Karadžićá, “meda i pčelarstva”, Ratka Mladićá, “Neoosma- nizma” Darka Tanaskovića, “” Terorizam - Globalna mreža islamskih fundamentalističkih organizacija – II deo – Modus operandi-model Bo- sna “Darka Trifunovića, dugačak je spisak onih koji su u ime ideologije, religije, “legitimnih istorijskih prava”, pozivali, ali i sami učestvovali u pokušaju uništenja drugih samo zato što su bili drugačiji od njih, po njihovom mišljenju, nedostojni života “progresivnog čoveka».

207 Na pragu trećeg milenijuma, 26 godina nakon što se prvi čovjek spu- stio na Mjesec, šest godina nakon pada Berlinskog zida, dok se čekalo da JNA, “zaštitnik “bratstva i jedinstva”, “uzme stvar u svoje ruke” i reši jugoslovensku krizu, desio se genocid u Srebrenici. Zločin zbog koga se i Simon Vizental pitao da li njegove 40-godišnje aktivnosti, istraživanja nacističkih ratnih zločina, imaju smisla. Dakle, krajem 20. vijeka, u Evropi, pred očima svjetske javnosti, u skladu sa, prvenstveno srpskim velikodržavnim projektom - srpske fašističke ideologije i politike i genocidne prakse, izvršen je genocid protiv BiH Muslimana-Bošnjaka zbog njihove nacionalne, etničke, verske pripadnosti, kao i da se preuzme njihov životni prostor. Oni koji su imali obavezu i mogućnost da spriječe i zaustave genocid, odbili su da to učine. UN nisu uspele da zaštite Republiku Bosnu i Hercegovinu - svoju članicu, žrtvu oružane agresije i genocida. Umesto toga, SB UN, nažalost, ne samo da su propustili da brane Bosnu, vec su je lišili (25. septembar 1991) neopozivog prava da se brani od agresije i genocida. Žrtve agresije i genocida kažnjeni su embargom na oružje, onemogu- čivši im na taj način pravo na samoodbranu. Brojni vodeći zapadni političari, nažalost, isključivo zbog nacionalne, etničke i verske pripadnosti žrtava genocida (bosanski, evropski muslimani - Bošnjaci) podržao je agresivni rat protiv Bosne i Hercego- vine i genocid nad Bošnjacima, dok su mnogi od njih, nažalost, uzeli udeo u podjeli i uništenju države Bosne i Hercegovine. Također, najveći broj zapadnih intelektualaca bilo je ambivalentno u pogledu sprečavanja i zaustavljanja velikosrpske agresije i genocida nad nevinim civilima. Adorno je ukazao na sličan fenomen posle Drugog svetskog rata, sa svojim pitanjem “Kako da poezija bude moguća nakon AUŠVIC-a?”. Slično pitanje je, krajem devedesetih godina 20. veka, postavio poznati naučnik Tomas Kuschman, kazavši: “Kako može da bude ideja Evrope moguća nakon Bosne?”

208 Ne samo da je moguće, već smo svjedoci da su države koje su najo- dgovornije za genocid nad Bošnjacima na putu da postanu ili su već postale članice EU, dok se Bosni spočitava da nije uređena država i prijeti joj se izopštavanjem iz svjetskih tokova! Paralelno sa agresijom nad Bosnom i Hercegovinom, genocidom na cijeloj njenoj teritoriji, posebice u Srebrenici trajali su zločini nad Boš- njacima u Sandžaku. Svakako ne tog intenziteta ali dovoljno organizovani i previše brutalni da bi se na njih moglo gledati kao na izolovane incidente. Razlog zbog koji su činjeni zločini u Sandžaku su isti kao i kod zločina u Bosni. Ime i vjerska opredijeljenost žrtve. U oba slučaja radilo se o Bošnjacima, muslimanima. Zločini u Sandžaku su neoboriv dokaz da u Bosni nije “buktio gra- đanski rat”, već da se radilo o agresiji sa ciljem potpunog ili djelimičnog uništenja jedne etničke zajednice. Desila se AGRESIJA I GENOCID!

Genocid u Srebrenici Srebrenica će zauvijek ostati tamna mrlja na obrazu čovječanstva, zbog toga što su imali dovoljno mehanizama da je spriječe, a nisu imali snage (čitaj: volje) da to, zaista, urade. Srebrenica je kao što je svima poznato odlukom Savjeta bezbjednosti UN-a 1993. godine, proglašena za zaštićenu zonu.2 Da obezbjeđuje tu zaštićenu zonu, također, odlukom UN-a, dat je zadatak Dutchbat-u III, holandskim snagama. Pred dolazak u Srebrenicu, u januaru 1995, Dutchbat III (uobičajeni nazivi UN snaga u BiH su bili skraćenice prvog dela naziva zemlje iz koje dolaze i reči bataljon, npr. holandski bataljon Dutchbat, britanski bataljon Britibat, itd. prim. prev) obavio je poslednju vežbu u Njemačkoj.3 U želji da stvore atmosferu enklave, veterani jedinice Dutchbat i obukli su se kao domaće stanovništvo i

2 Žiga, J., Dokumenta o zločinima u Srebrenici, Sarajevo, juli 2005. 3 Kelemans, K., Srebrenica, deceniju poslije, Dnevni list Danas, feljton, četvrtak 21.jul 2005.

209 vojska: “Muslimani” su bili u dugim belim haljinama i turbanima, a “Srbi” sa velikim ruskim šubarama.4 Nepotrebno je reći da, kad stignu u Srebrenicu, holandski vojnici nikad neće naići na Muslimane koji odgovaraju ovakvom opisu, a ni Srbi nisu imali naviku da nose ruske šubare. O tome koliko im je stalo bilo da stvarno nešto učine u pogledu zaštite elementarnih prava Bošnjaka u Srebrenici govori sljedeći podatak: Holandski major De Ruijter iz vojnoobaveštajne službe, vojnicima je prije polaska rekao da se lokalno stanovništvo sastoji od “običnog ološa”.5 U Srebrenici UN šalju holandski bataljon iako se zna da oni nemaju profesionalce, već im je sastav uglavnom sastavljen od vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka.6 Sasvim je drugačije zadatak odbrane sigurnih zona u Bosni predviđao Joris Voorhoeve, daleke 1992. godine dok je bio direktor političko-analitičkog centra Clingendael: “Zaštićene zone za civile se moraju stvoriti, sa 50.000 do 100.000 dobro obučenih i dobro opremljenih vojnika, da se okonča pokolj.” Predvideo je da bi u slučaju vojnog nasilja vojnici bili na strani ugro- ženog civilnog stanovništva.7 Tri godine kasnije postao je holandski ministar odbrane, politički odgovoran za vojnike koji su stajali po strani dok su Ratko Mladić i njegova vojska muškarce Srebrenice kao stoku terali na pogubljenje po kratkom postupku. No, to mnogo ne čudi ako se na umu imaju priče o tome kako su holandski vojnici silovali lokalne žene u zamenu za kutiju cigareta. Na zidovima prostorija u kojima su bili smješteni stoji: No teeth? Mustache? Smel like shit? (sic!) Bosnian girl! Nema zuba? Ima brkove? Smrdi kao đubre? Bosanska devojka!″8 Glavni problem za svijet i Evropu je bio, što su oni bili skloni mišljenju da se tu radi o jednom tipičnom balkanskom lokalnom ratu.9

4 Ibid. 5 Ibid. 6 Ibid. 7 www.danas.co.yu/21.jul 2005 8 Imao sam to prilike lično vidjeti tokom nedavnog boravka u Potočarima na dženazi (sahrani) žrtava genocida u Srebrenici. 9 Centar za istraživanja i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine: Molila sam ih da me ubiju – zločin na ženom Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999. autorski tekst: Prof. Dr Ćazim Sadiković: Karakter rata protiv BiH, str. 31.

210 Kad je enklava pala, javno mnjenje u Holandiji zaboravilo je stanov- ništvo i zahtevalo siguran povratak svojih vojnika. Uprkos formalnom insistiranju da se prestane sa gađanjem civilnog stanovništva i kršenjem zaštićene zone general Janvier, ‘poštujući akcije’ generala Mladića, u pismu kojeg mu šalje, brine za bezbjednost 30 svojih ‘ zarobljenih’ vojnika.10 Joris Voorhoeve, sad ministar odbrane, kazao je: “Hoću da se ti muškarci i žene vrate neozlijeđeni.”11 Na prijetnju generala Mladića ili Tolimira da će ‘pobiti’ ‘ zarobljene’ holandske vojnike, vojno rukovodstvo UN-a, (Akashi, Janvier, Smith i dr.) uz saglasnost holandskog ministra odbrane, obustavlja jedino efikasno sredstvo odbrane enklave – vazdušne udare.12 I ne samo to, Holan- đani su 13.jula 1995.godine predali spisak sa imenima 239 muškaraca i dječaka, koji su bili u vojnoj bazi holandskog bataljona u Potočarima. Nakon što su dobili naređenje od holandskih oficira da napuste Potoča- re, oni su 13.jula 1995, zajedno sa ostalim izbjeglicama, prošli kroz ka- piju iza koje su ih čekali srpski vojnici. Od tada im se gubi svaki trag.13 Prije završnih pregovora s Mladićem, potpukovnik Karremans dobio je instrukcije iz centralne komande u Hagu. Sve su se ticale sigurnog povlačenja holandskih vojnika i opreme. Osim lokalnog osoblja Dutch- bata, drugi Muslimani nisu ni pomenuti. Karremans čak nije dobio ni naredbu da se raspita za njihovu sudbinu.14 Kasnije tog leta holandski predstavnik u UN, Niek Biegman, je rekao: “Ne ostavlja se neki snažan utisak kad odeš negde da neko mesto štitiš, a prvi ti je prioritet da izvučeš svoje ljude.” 15

10 Žiga, J., Dokumenta o zločinima u Srebrenici, Sarajevo, juli 2005., str.17., U prilozima donosimo faksimil tog pisma. 11 Ibid. (2), petak, 22.jul 2005.godine 12 Ibid. str.18. 13 Ibid. 14 Kelemans, K., Srebrenica, deceniju poslije, Dnevni list Danas, feljtnon (2), petak, 22.jul 2005.godine 15 Ibid.

211 Emir Suljagić je bio manje ironičan kad je opisivao ponašanje Dut- chbata u tim suludim poslednjim danima: “Ono što sam video bila je hladna, skoro birokratska indiferentnost i izdaja obrazovanih i, po svim standardima, inteligentnih ljudi. Ljudi, koji se tih dana ili nisu usuđivali ili nisu hteli da budu ljudi.”16 “Svi oni pobijeni ljudi još jednom su gurnuti u pozadinu”, kaže pisac Remco Campert, “gde su ionako bili smešteni”.17 Da je pukovnik Karremans još uvek bio u stanju da na konferenciji za novinare u Zagrebu kaže kako u ovom ratu nije bilo “dobrih i loših”, godinu dana kasnije je Voorhoeve, na prvom obeležavanju godišnjice masakra, bio dovoljno hrabar da kaže: “Da se Mladić suočio sa jakom silom UN, verovatno bi odustao od osvajanja Srebrenice.”18 A bivši ministar spoljnih poslova Koojimans je, takođe 1996, priznao: “Stari moto da UN nije ni na čijoj strani više ne odgovara. Mandat se mora promijeniti, tako da se mir čuva ne samo tako što se zaraćene strane drže razdvojene već i tako što će se mir silom provoditi. Iz ove perspektive shvatam da to traži potpuno drugačiji stav od onog kojeg vi šaljete».19 Nisu samo holandski vojnici i oficiri bili inferiorni prema pravima Bošnjaka u toku rata u Bosni, za njima nisu zaostajali ni ostali vojni oficiri velikih država. Britanski i francuski UN-generali, kao što su Majkl Rouz i Filip Morion, neprestano su prikrivali povrede ljudskih prava. Rouz je, nimalo se ne stideći, porekao veliki broj žrtava u Goraždu, potom ga je korigovao Tadeus Mazovjecki.20 Morion se kao pobjednik

16 Ibid. 17 Ibid., feljton (5), utorak, 26.jul 2005.godine 18 Ibid. 19 Ibid. 20 Centar za istraživanja i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine:

212 šetao spaljenim mjestom Cerskom, u koje se bile upravo umarširale srpske trupe, širom svijeta je citirana njegova izjava da nigdje nije vidio bošnjačke leševe.21 I tad je Mazovjecki odlučio da podnese ostavku na svoj mandat izvestioca o ljudskim pravima za bivšu Jugoslaviju, UN-a. Kazao je: “Ne mogu se više pretvarati da sam u stanju zaštititi ljudska prava pod ovom zastavom.” I on je primetio kako su ljudi u logoru piljili u plavu zastavicu. I dodao: “Nakon Srebrenice ja se, kao Poljak, u Evropi osjećam manje sigurnim.”22 Umjesto, da nešto slično učine i ostali, oni, jedni te isti političari, intelektualci, kao i crkveni velikodostojnici, koji strastveno osuđuju holokaust, nisu željeli ništa znati o ratnim zločinima u Bosni, kakav je to bio genocid. Da ne govorimo o tome da nešto preduzmu kako bi ga spriječili. “Evropa nije ništa naučila iz holokausta”,- izjavio je Mark Edelman, posljednji preživjeli komandant jevrejskih boraca za slobodu Varšav- skog geta, u bivšem koncetracionom logoru Buhenvald kod Vajmara, u novembru 1993. godine, na manifestaciji Društva za ugrožene narode posvećenoj Bosni.23 Konvencija o genocidu, nastala dok je svet tek dolazio sebi nakon ot- krića logora, pisana je tako da izvršiocima bude nemoguće da se sakriju iza tehničkih detalja.24 General Krstić, koji je u žalbenom postupku

Molila sam ih da me ubiju – zločin na ženom Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999. Tilman Zulc: Odnos Međunarodne zajednice prema genocidu u Bosni i Hercegovini, str. 43. 21 Ibid. 22 Gebert, K., Srebrenica, deceniju poslije, (6), Dnevni list Danas, feljton, 27. juli 2005. 23 Ibid. 24 Ibid. (8), Dnevni list Danas, feljton, 29. juli 2005.

213 tvrdio da je broj žrtava u Srebrenici isuviše mali da se na njega primeni termin “genocid”, otkrio je to na svoju štetu.25 Ne može se argumentovano tvrditi da je Konvencija o genocidu sprečila ijedan genocid. Nakon Bijafre i Kambodže, nakon Ruande i - da - Bosne, to je očigledno svakome. Kako je Simon Vajl, i sama preživela žrtva Aušvicza, rekla na obeležavanju šezdesete godišnjice oslobađanja logora, u januaru 2005: “Ipak se želja svih nas, da se ovo ‘više nikad ne desi’, nije obistinila. Bilo je od tada još genocida.”26 Umesto jedne sveobuhvatne akcije, po Evropi su pisane izjave iz kojih proizlazi da države EU, a ni druge države u UN, nisu spremne “priznati” nove granice koje se stvaraju silom, te da osuđuju nasilničke mere koje je preduzimala srpska vojska. Svet se zadovoljio “razmišljanjima” odnosno “proverom” da li bi se finansijskim ili ekonomskim merama mogao izvršiti veći pritisak.27 Na dotad ravnodušnu politiku Sjedinjenih Država veliki uticaj imao je događaj tokom otvaranja Muzeja holokausta u Vašingtonu, 22. aprila 1993. godine. Usred svog glavnog govora, koji je držao onaj ko je pre- živeo holokaust, Elie Wiesel je odstupio od svog rukopisa, okrenuo se predsedniku Sjedinjenih Država Bilu Klintonu i rekao: “Gospodine predsedniče, posetio sam Sarajevo, posetio sam Sara- jevo i još ne mogu da spavam. To je drugi holokaust - gospodine pred- sedničke, morate nešto da učinite!”28 Svedoci pričaju da su ove reči Eli Vizela pale kao grom iz vedra neba na okupljene zvaničnike međuna- rodne politike i da je auditorij bio kao skamenjen.29 Predsednik Bosne i Hercegvine u to vrijeme, rahmetli Alija Izetbe- gović je u jednom očajnom pismu koje je 7. maja 1995. godine poslao generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija Butrosu Galiju s teškom 25 Ibid. 26 Ibid. 27 Švarc-Šiling, K., Srebrenica, deceniju poslije (11) Dnevni list Danas, feljton, 2. avgust 2005. 28 www.danas.co.yu/2.08.2005 29 Ibid.

214 gorčinom morao ustanoviti kako Ujedinjene nacije svojim ponašanjem krše vlastite rezolucije.30 Da Evropa, ustvari i nije imala dovoljno volje da reaguje svjedoči i još jedan podatak: Kristian Švarc – Siling, u svom feljtonu : Srebrenica, deceniju poslije, kaže: “ Prilično cinično objašnjenje dobio sam od britanskog ambasadora, koji mi je došao u kurtoaznu posetu u moj poslanički ured u Bonu, pošto sam kritikovao držanje Evrope i javno ga žigosao. Prilikom te posete dobio sam jedno po mom mišljenju potpuno besmisleno objaš- njenje razloga za politiku Velike Britanije: nijedna evropska zemlja, kako mi je objasnio, nije ni najmanje zainteresovana za to da se ozbiljno angažuje u tom konfliktu na Balkanu, niti da se vojno umeša. U očima Velike Britanije, kraj rata će uslediti jedino zbog međusobnog “iscrpljivanja zaraćenih strana”, kada se budu dovoljno naratovale.”31 Ne čudi onda da je upravo od mnogih Bošnjaka poteklo pitanje, ne ponašali se Zapad tako hladnokrvno prema zločinima u Bosni, samo zato što su u Bosni u prvom redu žrtve bosanski muslimani!32

Sandžak na raskrsnici interesa Srbije i Crne Gore Genocid i zločini nad Bošnjacima Sandžaka činjeni su sa razlogom kako bi se “očistio prostor koji razdvaja Srbiju i Crnu Goru”. U dokumentu čiji je autor tadašnji predsjednik vlade Kneževine Srbije, Ilija Garašanin, Načartanije, u dijelu u kojem se govori o projektu stvaranja velike Srbije i politici prema Bosni, između ostaloga,

30 Ibid. 31 Ibid., 2. avgust 2005. 32 Centar za istraživanja i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine: Molila sam ih da me ubiju – zločin na ženom Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999. Tilman Zulc: Odnos Međunarodne zajednice prema genocidu u Bosni i Hercegovini, str. 41.

215 stoji:”Karađorđe je bio vojeni predvoditelj od prirode bogato obdaren i vrlo iskusan; on nije mogao predvideti onu preveliku vojnu važnost koju Crna Gora za Srbiju ima i koju će svagdar imati kad god se o tome stane raditi da se Bosna i Hercegovina od Turske odjele i Srbiji prisa- jedine.33 U ovom kontekstu, pravdajuči genocid na Bošnjacima Novog Paza- ra i Sjenice, i “važnost tog poduhvata”, Garašanin kaže:” Pohod ovog vojvode na Sjenicu i Novi Pazar(1809) još svi Srbi dobro pamte i nije potrebno da mi sledujući predlog novim dovodima podkrepljujemo.”34 Da to nije bila politika trenutka već politika kontinuiteta svjedoče i bilješke predsjednika Predsjedništva SFRJ, Borisava Jovića, koji 11. septembra 1990.godine, u svom dnevniku zapisuje: “Sada se radi et- nička karta srpskog prostora, naročito u BiH i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorija gde su Srbi u većini; od Šibenika, prekoLike, Bosan- ske krajine, pored Save do Bijeljine svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presecaju i Sandžak pored Drine, pa se Mu- slimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije”35. Čak i danas, 18 godina nakon završetka rata, naslučuju se obrisi takve jedne politike. Bivši američki predsjednik Bill Clinton prilikom javnog deklasificiranja 300-tinjak dokumenata CIA-e o ratu u BiH izjavio je kako ta država ne može ući u Europsku Uniju zbog prevelike želje Srba za velikom Srbijom.”U Briselu se održava sastanak na kojem se odlu- čuje može li BiH ući u EU. Sada vjerojatno ne može jer ne mogu uspostaviti nacionalne institucije koje bi im omogućile punopravno članstvo zato što se Srbi i dalje žele priključiti nekoj velikoj Srbiji”, rekao je Clinton.Također je istakao kako se zalagao za podizanje embarga na uvoz oružja Bošnjacima i Hrvatima koji, za razliku od Srba, nisu imali oružje, kao i za američki vojni angažman u BiH kako bi bilo spriječe- no etničko čišćenje Bošnjaka.Kazao je da će dokumenti CIA-e koji su deklasificirani pokazati da korjeni rata nisu u međuetničkoj mržnji, već

33 http://www.rastko.rs/istorija/garasanin_nacertanije.html). 34 Ibid. 35 www.san-odbor.org/Dokumenta/Suocavanje/pribojsjeverin.doc‎

216 u gladi za moći pojedinih političara. “Kada budete čitali dokumente, vidjet ćete kako nije istina da su se ti ljudi uvijek međusobno mrzili. U Sarajevu su Srbi, Bošnjaci i Hrvati u miru živjeli pet stoljeća”, kazao je Clinton36.

Zločini u Sandžaku od 1992-1995 Sandžak i Bošnjaci u njemu, tokom vremena pune neizvjesnosti i blizine i eha sa bosanskohercegovačkih ratišta, bili su izloženi raznovrsnim nedaćama i iskušenjima. Problem Bošnjaka je izrastao zbog teritorije na kojoj žive, prostoru između Srbije i Crne Gore, kao i blizine Kosova i Bosne i Hercegovine. Sticao se dojam da je vlast nastojala da isprovocira nekakav oružani bunt Bošnjaka pa da time dobije traženo opravdanje da ga uguši svim raspoloživim sredstvima, te da broj Boš- njaka u ovom regionu, u okviru rješavanja svog državno-teritorijalnog i nacionalnog pitanja, upotrebom različitih metoda prisile i zastrašivanja svede na najmanju moguću mjeru. Iz Sandžaka su mahom išle u javnost samo informacije koje su trebale poslužiti u kreiranju i potvrdjivanju već stvorene i zaživjele, stereotipne slike o Bošnjacima kao ekstremi- stima, fanaticima.37

Zločini nad Bošnjacima u Bukovici Pod izgovorom da želi spriječiti da “rat ne prenese na teritoriju SRJ, odmah nakon početka agresije na Bosnu, u centralno bukovičko selo Kovačeviće, općina Pljevlja, stigla je Vojska Jugoslavije. Kako svje- doči Šaban Rizvanović (1922), koji je u to vreme obavljao funkciju predsednika Mesne zajednice Bukovica, tadašnji matičar u istoj opštini Branko Stevanović predložio je da bi oni „kao predstavnici Mesne zajednice trebalo da pozovu Vojsku Jugoslavije da dođe u Bukovicu radi

36 http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/98849-bill-clinton-srbi-zele-veliku-srbiju-i- zato-bih-ne-moze-u-eu.html 37 www.san-odbor.org/Dokumenta/Suocavanje/pribojsjeverin.doc‎

217 zaštite stanovništva od rata, odnosno radi očuvanja mira u ovoj višena- cionalnoj sredini“.38 Rizvanović se usprotivio toj ideji, rekavši da je dovoljno prisustvo policije i da bi dolazak Vojske upravo narušio taj mir. Ipak, vojska je ubrzo stigla. Nedugo potom kod Rizvanovića i ostalih Muslimana stigle su brojne muslimanske izbeglice iz Foče (BiH). To- kom aprila i maja u kući Rizvanovića bilo je oko dvadesetak izbeglica različite dobi. Dobio je naredbu da popiše sve muslimanske izbeglice iz Foče koje su bile kod njega. Pod izgovorom da pravi spisak za “radni vod”, spomenuti matičar Stevanović pravio je spisak izbeglica na kome su imena muškaraca starosti od 18 do 45 godina bila zaokružena. Kasnije neki ljudi sa tog spiska nestajali i da su bili u zatvoru u Pljevljima. Sa tog spiska, u zatvoru su bili maltretirani i tučeni izbjeglice iz fočanskih sela: Abdulah Močo iz sela Papratno, Safet Ćelo iz Veselice, Ibro i Mujo Kafedžić iz Potpe- ći, Muradin Čaušević iz Vikoča, i još neki. Prema svjedočenju Jakuba Durguta (1959), iz sela Čerjenci, koji je beležio događaje u Bukovici koji su doveli do iseljavanja Bošnjaka, u Bukovici su ostala brojna mjesta u kojima nema više Bošnjaka, iako su u potpunosti bila muslimanskog etničkog sastava: Madžari, Vukšići, Budijevići, Ograde, Čerjenci, Brdo, Stražice, Plansko, Močevići, Kruševci, Kava, Bunguri, Ravni, Klakorine, Đenovići. Ova sela su u potpunosti iseljena do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a kasnije su i sela Mrčići, Rujevica, Hajlovine, Kržava i Lugovi ostala bez bošnjačkog naroda.39

Ubistvo u selu Vitine U čisto muslimanskom selu Vitine pre početka rata u BiH živelo je osam porodica. Od sedam porodica Ramovića i porodice Omera Duraka, dve su imale kuće na području pljevaljske opštine, a ostalih sedam su se nalazile na teritoriji Foče u BiH. Četvrtog jula 1992. godine

38 FHP dokumentacija, izjava Šabana Rizvanovića, 15. oktobar 2001. godine u Sarajevu 39 FHP dokumentacija, izjava Jakuba Durguta, 21. jun 2001. godine

218 ubijeni su Šaćir Ramović i Omer Durak. Poslednji stanovnici sela, njihove supruge, izbegle su istog dana. Od tada je selo prazno.40 Prema svjedočenju Salima Šljuke, poslije ovog događaja iz Vitine su se iselili svi Bošnjaci, osim Šaćira Ramovića, njegove supruge Fatime, Omera Duraka i njegove supruge Hasibe (svi bili stariji od 70 godina). Šaćir Ramović i Omer Durak ubijeni su na svirep način 4. jula 1992. godine. U izjavi koju je dao aktivistima Fonda za humanitarno pravo, Izet Kordić svjedoči o ubistvu Šaćira Ramovića, koji mu je bio tast,i Omera Duraka, te između ostalog kaže:” Fatima Ramović je došla 4. jula 1992. godine u našu kuću u Pljevljima i saopštila nam da je iz svoje kuće u Vitinama jedva izbjegla, a da joj je muž ostao i da je vjerovatno ubijen, kao i komšija Omer Durak. Tog dana, kaže, da su u njenu kuću upali rezervisti VJ i da su počeli maltretirati nju i muža i da je ona uspjela nekako pobjeći.”… “Kada smo došli u Vitine, nastavlja svoje svjedočenje Kordić, našao sam u njegovoj kući ubijenog tasta Šaćira Ramovića. Pregledao sam ga i mogao sam utvrditi da je ubijen sa dva hica iz vatrenog oružja…Dalje sam otišao do kuće Omera Duraka i njega našao mrtvog. On je vjerovatno umro u teškim mukama, pretpostavljam da je poslije torture još neko vrijeme bio živ. Vidio sam mu rane po tijelu i stomaku, vjerovatno od noža ili nekog drugog oštrog predmeta, i pretpostavio sam da je umro od velikog izljeva krvi…Kordić je u blizini kuće na brzinu iskopao grobove i sahranio strace…Fatima Ramović je Izetu Kordiću, prilikom prepričavanja događaja, rekla da misli da je zločin počinio izvesni Radović iz sela Rijeka, kod Čelebića, opština Foča. Ubijeni Šaćir Ramović i Omer Durak imali su više od 70 godina.41

Ubistvo Hajra i Ejuba Muslića Težak zločin dogodio se u selu Madžari 28. oktobra 1992. godine. Hajro (80) i sin Ejub (oko 30) Muslić ubijeni su u svojoj kući Komšiji 40 FHP dokumentacija, izjava Salima Šljuke, 15. mart 2002. godine u Pljevljima 41 FHP dokumentacija, izjava Izeta Kordića, 28. mart 2002. godine u Pljevljima

219 Šemsu Babiću je bilo čudno da stoka nije puštena, pa je otišao da vidi šta je sa komšijama. Našao ih je mrtve u kući. Video je da su ubijeni vatrenim oružjem. Iz kuće nije ništa odneseno, niti je bilo tragova pretresa. Pored oca i sina Šemso je našao vojničku čuturu do pola napunjenu rakijom, koja nije pripadala ubijenima.42

Ubistvo Latifa Bungura Devedesetpetogodišnji Latif Bungur ostao je u kući, jer nije hteo da krene kada su vojnici 16. februara upali u njegovo selo Ravni i šest staraca iz porodice Bungur poveli u Čajniče. Među njima bila je i njegova supruga Lamka, stara 80 godina. Kako svedoči Sevda Bungur, nakon što su odmakli par stotina metara od njihovih kuća, čuo se pucanj iz puške i „odmah sam pomislila da je tada ubijen Latif Bungur“. Ubijen je koljem i motkama. Prebijene su mu bile i noge i ruke, smrskana lo- banja. Sve sam to vidjela kad sam se jednog dana povratila da vidim šta mi je sa kućom i malom. Bilo mu je prijenulo tijelo dolje za ćilim. Čeher mu je bila plava. Sve su mu kosti bile izlomljene. Kažu da su te kosti išle i u Beograd i svukud. Latifaga ni mrava nije pokušao da zga- zi… Drugi put sam došla u Ravne kad su šljive zrele, Latifaga nije bio u kući. Nije bilo ni one velike deke oko njega. Čula sam kasnije da su poslije devet mjeseci došle njegove kosti u Pljevlja… Znamo mi ko je ubio Latifagu…. Humanitarna organizacija „Merhamet“ pokušavala je da ode u Rav- ni i sahrani ubijenog Latifa. O tome, Šukrija Burzanović, potpredsednik pljevaljskog „Merhameta“ kaže: „Svi naši zahtjevi kod zvaničnih organa vlasti da nam omoguće da sahranimo nesrećnog čovjeka - propali su. Iskoristili smo dolazak misije KEBS-a za Sandžak u Pljevlja i 17. marta u pratnji opštinskih vlasti Pljevalja, crnogorske policije, sinovca pokojnog Latifa Rizaha Burzanovića i mene, uputili se ka selu Ravni, u nameri da sahranimo posmrtne ostatke. Međutim, kada smo stigli u

42 FHP dokumentacija, izjava Jakuba Durguta, jun 2001. godine u Pljevljima

220 selo Kovačeviće, desetak km udaljeno od našeg cilja, upozoreni smo od strane vojske i policije da dalje ne možemo, jer je suviše rizično. Oni nam dalje nijesu garantovali bezbjednost, uz objašnjenje da ne kontro- lišu tu teritoriju, iako je unutar Crne Gore, odnosno Jugoslavije. Vratili smo se neobavljena posla“.43 Početkom juna, kada je ponovo došla misija KEBSa u Pljevlja, dogovoreno je da sa predsednikom opštine Pljevlja Momčilom Bojovićem 9. juna odu u selo i sahrane posmrtne ostatke Latifa Bungura. Pred sam polazak iz kancelarije predsednika opštine im je javljeno da im niko ne može garantovati bezbednost.Odustali su. „Monitor“ je tada objavio kako je, iz pouzdanih izvora bliskih vojnim krugovima, saznao da je „odlaganje puta misije KEBSa, odnosno negarantovanje bezbjednosti uslijedilo zbog toga što je upravo tih dana VJ prebacivala jake oklopne snage (desetine tenkova), tešku artiljeriju i brojno ljudstvo na teritoriju BiH, radi pomaganja srpskim snagama za defintivno zauzimanje Trno- va, a zatim i Goražda. Naoružanje i tenkovi prebačeni su iz danilovgrad- ske kasarne“. Jusuf, šurak Latifa Bungura, ispričao je Sandžačkom od- boru za ljudska prava da su Latifove kosti dva meseca bile u mrtvačnici u Pljevljima: Čuli smo da su došle Latifove kosti u Pljevlja i pokušali smo odmah da ih pronađemo. Obišli smo sva nadleštva. Niko nije htio da kaže gdje su. Tražili smo po grobljima, razgovarali sa grobarima. Ali niko nije htio da nam kaže. Onda smo stali, nema, pa nema. Sve dok nije došao jedan Srbin i rekao mi: „Eno Latifove kosti u mrtvačnici“… Dali su mi ključ od mrtvačnice. Otvorio sam i uzeo Latifove kosti, koje su bile u jednoj najlonskoj vreći. Tu vreću sam nosio do Gasluhane. Ostao sam kod Latifovih kostiju. Pregledao sam ih. Nisu sve kosti bile. Nedostajalo je puno… Njega su onako ubijenog i ostavljenog razvlačile divljine: mačke, paščad, lisice… A možda i kurjaci… Šta sve tu nije bilo… Došao je hodža. Drugi dan smo zakazali dženazu. Ukopali smo ga na gradskom groblju, blizu bolnice. Na Latifovoj dženazi bilo je 80 ljudi…“.44 Krajem avgusta 1993. godine napravljen je i sudski zapisnik

43 Izazivanje požara“ „Monitor“, 12. februara 1993. godine 44 Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda“, Sandžak, Dossier: Pljevlja i Priboj, Novi Pazar, 1996. godine, str. 31.

221 u kome se navodi da su Latifove kosti nađene razbacane i da se na njima nalaze otisci od ugriza pasa. Posmrtni ostaci Latifa Bungura sahranjeni su 30. oktobra, osam i po meseci nakon što je ubijen.

Masakr u Sjeverinu 1992 i 1993. godine u Sandžaku je, sudeći po onome što se dešavalo, otmice, ubistva, pljačke i drugi oblici državnog terora na sceni bio plan kojeg je objasnio Borisav Jović45 u svojoj bilješci. Pripadnici srpske paravojne formacije “Osvetnici” su 22.oktobra 1992.godine zaustavili autobus na liniji Pljevlja - Priboj, tokom prelaska preko dijela teritorije Republike Srpske u mjestu Mioče, legitimisa- li putnike i iz njega kidnapovali 15 muškaraca i jednu ženu i odveli ih u Višegrad, gdje su psihički i fizički zlostavljani i ubijeni na obali Drine. Tog dana ubijeni su:1.Mehmed Šebo, 2.Zafer Hadžić, 3.Medo Hadžić, 4.Medredin Hodžić, 5.Ramiz Begović, 6.Derviš Softić, 7.Mod- had Softić, 8.Mujo Alihodžić, 9.Alija Mandal, 10.Sead Pecikoza, 1.Mu- stafa Bajramović 12.Hajrudin Sajtarević,13.Esad Džahić,14.Ramahu- din Đatović,15.Ediz Gibović 16.i jedina žena među njima Mevlida Koldžić.46

O tome kako su porodice otetih doživjele ovaj strašni zločin svje- doče njihove izjave. Behudin Hodžić iz Priboja: “Od 5. aprila 1992. godine iz Bosne je potekla rijeka izbjeglica. Dolazili su putevima, šumama na razne nači- ne. Neki automobilima a neki samo sa zavežljajem u rukama. Zaustav- ljali su se u selu. U našoj kući smješteno je njih tridesetoro. Slično je i u drugim kućama. U suprotnom pravcu, drumom ispod sela, kolona

45 www.san-odbor.org/Dokumenta/Suocavanje/pribojsjeverin.doc‎ 46 http://blog.b92.net/text/12988/Sjeverin%3A-ratni-zlocin-i-velika-mrlja-na- licu-pravde-%E2%80%A6%E2%80%A6/

222 vojnih vozila sa vojnicima koji drže tri uzdignuta prsta. Dolinom Lima grmi od bjesomučne pucnjave. Ori se četnička pjesma. Ide “naša” vojska na našu Bosnu. Među nama i našim musafirima već danima vlada panika. Tješi nas što s našim komšijama Srbima održavamo dobre odnose. Oni nas štite i uvjeravaju da nam se ništa ružno neće desiti. Očevi nam zajedno rade u Priboju, djeca se školuju u Rudom. Izbjeglice odlaze dalje, ali dolaze drugi. Tako sve do jeseni. Ja 15. septembra odlazim u Vojsku Jugoslavije. U kasarni nam zabranjeno da pratimo televiziju, a ja nekako saznajem da je iz radničkog autobusa u Sjeverinu izvršena otmica putnika. Zovem sve telefonske brojeve koje znam u Priboju, ali uspjevam da dobijem samo portira u “Poliesteru”. Od njega ne dobijam tražene informacije, ali me obuzima slutnja. Poslije nekoliko dana pozivaju me moje starješine i saopštavaju mi da je u autobusu bio moj otac. Tješe me, govoreći da su oteti putnici smješteni i da ce naša vlast učiniti sve da se ništa strašno ne desi. Nisu mi dozvolili da odem kući. Pustili su me tek u februaru 1993. Dolazim u Priboj i javljam se vojnom od- sjeku. Ispred opštine nalazim jednog kapetana i vojno vozilo koje skoro svakodnevno prebacuje potrebne stvari i vojsku u Strmac. Ponadao sam se da ću kao vojnik i ja moći da se tim vozilom prebacim do Sjeverina. Jednim dijelom puta se mora preći preko teritorije Republike Srpske. Kapetan mi saopšti da ja ne mogu sa njima u to vozilo, jer mi kao Boš- njaku nije bezbjedno. Bio sam razočaran i osjećao sam se čudno. Pitao sam kako to da istu uniformu nosimo, istoj vojsci pripadamo, istu dr- žavu služimo, pa kapetanu bezbjedno a meni nije? Odlazim preko brda i šuma pješke. Za šest sahata pješačenja dolazim u Zitnice. Zatječem pustoš. Nema rođaka, nema komšija. Većina kuća prazno. Majka suze roni i svija mi ruke oko vrata. Od plača ne možemo da dođemo do rije- či. Ono komšija i rođaka što je ostalo opsjednuto strahom. Baš tih dana, tu preko brda, desila se i ona otmica u Štrpcima. U kući nema brašna, ulja, sećera. Majka mi kahvu i čaj sladi medom. Svuda tuga i plač. Sve je drugačije. Bude mi se uspomene na baba, njegove dolaske sa posla i donošenje poklona. Morao sam opet da ostavim majku i odem u Vojsku. Tek sam po povratku u kasarnu počeo dozivljavati traume, jer od nekih vojnika dobijam informacije kako me je babo navodno zvao telefonom.

223 Odslužio sam vojsku i evo me sada sa majkom. O babu evo već skoro deset godina ne znamo ništa. Samo ono što smo znali ranije, ali to su uglavnom samo nagadanja i prepričavanja. Želimo da ostanemo ovdje. Ovo je naš dom. Teško se živi ali se mora. Ne vidim perspektivu, jer ne- mamo pomoći ni od koga. Nema mladih, nema telefona nema ko da radi zemlju. Nema ni sa čim. Osamdeset posto Bošnjaka se iselilo. Ne vraća se niko”.Ovo je i urađeno sračunato sa ciljem da se bošnjačko stanov- ništvo zastraši i iseli iz ovih krajeva. Država i vlast ne reaguju. Država i ne pokušava da riješi naš problem. Kao da se ništa nije ni dogodilo. Bili smo i ostali građani drugoga reda. Ohrabruje činjenica da je odnos komšija Srba prema nama vrlo korektan. Nađemo se zajedno u svakoj prilici. Popričamo, zaigramo fudbal, pomognemo jedni drugima. Orga- nizator svih ovih zločina je državni vrh. Našu nesreću je prouzrokovala naša država. O svom zločinu sada ćuti. Ne može ovaj zločin ostati ne- kažnjen. Nekad će neko progovoriti o tome. Ako ne progovori, zločin će se ponoviti. Taj strah od tog ponavljanja zločina, ljude sprežava da se vrate. Umjesto istine država nam šalje neke misionare, koji traže da se učlanjujemo u neku partiju za koju nikad nismo čuli, a obećavaju da je to partija budućnosti. Lažnih obećanja je bilo dosta. Od države smo tražili da nam saopšti istinu o mom ocu, da mi kaže u čije ime je ovaj zločin izvršen”.47 O kakvom zločinu se radilo svjedoče i riječi koje je u završnom obraćanju pred Sudom iznio tužilac za ratne zločine, Vladimir Vukče- vić, založivši se za izricanje maksimalnih zatvorskih kazni. “Način na koji je zločinački čin izvršen pokazuje da se radilo o ne- milosrdnom mučenju, hladnokrvnoj brutalnosti i okrutnom postupanju s ciljem izazivanja najtežih patnji”. “Oteti ljudi su okrutno premlačiva- ni drvenim palicama ili ubijani vatrenim oružjem, što predstavlja jedno od najtežih krivičnih djela.” Sudija Nata Mesarević posebno se osvrnu- la na svjedočenje Dragane Djekić, koja je u vrijeme zločina bila Luki- ćeva djevojka. Djekićeva je pred sudom potvrdila da je postojao plan o otmici, odnosno kidnapiranju, te da su Muslimani doista bili mučeni u

47 http://www.geocities.com/famous_bosniaks/priboj_sandzak.html

224 hotelu Vilina Vlas u Višegradu. Ona je identificirala obojicu optuženih, a na fotografijama koje joj je predočio ured tuzilastva prepoznala je i njihove žrtv.48

Otmica iz voza u Štrpcima Nakon nešto manje od 5 mjeseci od otmice u Sjeverinu nastavljena je krvava imlementacija plana Borisava Jovića, Slobodana Miloševića i velikosrepske politike u Sandžaku. Sa stanice Štrpci, na pruzi Beograd-Bar 27. februara 1993, pripadnici paravojne formacije Osvetnici, pod komandom Milana Lukica, ista jedinica kao u Sjeverinu, oteto je18 Bošnjaka i jedan Hrvat iz voza 671. Odveli su ih kamionom u Višegradsku Banju, gde su kasnije mučeni i ubijeni. Okruzni sud u Bijelom Polju, osudio je Nebojšu Ranisavljevića na 15 godina zatvora za otmicu putnika. Na suđenju, železnički radnik je izjavio da je poslao službenu informaciju rukovodstvu Železnice o pri- premama za ovu otmicu. Železnička uprava obavestila je Više državne i vojne zvaničnike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), ali nisu preduzete nikakve radnje da se spreči zločin. Komandant Višegradske brigade Vojske Republike Srpske (RSA), Luka Dragicević, priznao je na suđenju da je jedinica “Osvetnici” pripadala tim oružanim snagama. Poslije rata, Dragicević je prebačen na poziciju oficira uSRJ. Na suđe- nju, je izjavio: “Ja sam profesionalni vojnik, a sve što sam uradio bilo je da ispunjavam naloge svojih nadređenih. Zbog toga, naređeno mi je da budem pripadnik Vojske Republike Srpske, a sada sam pripadnik Vojske SRJ “. Milan Lukic je osuđen prvostepenom presudom Haškog tribunala na kaznu doživotnog zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnja- cima u Višegradu. Zločini u Sandžaku nisu bili obuhvaćeni optužnicom. Iz voza 671 koji je saobraćao na relaciji Beograd-Bar u stanici Štrpci 27. februara 1993. godine oteti su sledeći gradjani Savezne Republike Jugoslavije: Halil Zupčević (1944), Senad Dječević (1975), Esad Kape- 48 http://www.rtv.rs/sr_lat/drustvo/fhp:-zalba-uss-zbog-slucaja-sjeverin_415284. html

225 tanović (1954), Iljaz Ličina (1947), Fehim Bakija (1950), Rifat Husović (1958), Ismet Babačić (1963), Šećo Softić (1945), Adem Alomerović (1935), Rasim Ćorić (1953), Fikret Memović (1939), Fevzija Zeković (1939), Džafer Topuzović (1938), Muhedin Hanić (1966), Safet Pre- ljević (1971), Nijazim Kajević (1963), Zvjezdan Zuličić (1960), Jusuf Rastoder (1938) i Tomo Buzov (1940). Na osnovu šturih informacija u vezi sa otmicom od strane državnih organa, bilo je sasvim jasno da se radi o dobro pripremljenoj akciji. O tom odnosu vlasti prema javno počinjenim zločinima i potiranju zloči- na, koji se dao prepoznati svakome ko je bar malo bio upućen u njihovu tehnologiju. Savršen zločin (čije je obilježje trajno prikrivanje/neotkri- vanje izvršioca zločina) i - Ipak, zločin nad Bošnjacima kao državna tajna. Prema dokumentaciji ŽTP “Beograd”, koja je sačinjena sa MUP- om Srbije, policijom i DB, pa i sa VJ, može se reći da su pripreme za otmicu započele u Užicu i u Beogradu, 27. januara 1993. (mjesec dana prije otmice), a završene na terenu u “železničkom čvoru Užice”, 5. februara 1993. To proizilazi iz dokumenta pod naslovom - Procjena po- litičko bezbjedonosne situacije u čvoru Užice - koji se, u suštini svodi na ocjene o muslimanskom stanovništvu i radnicima ove nacionalnosti koji rade na pruzi, odnosno da je pruga najugroženija u naseljima gdje živi muslimansko stanovništvo i da problem predstavljaju radnici ŽTP “Beograd” muslimanske nacionalnosti.49

49 www.danas.co.yu/20050115/feljton1.html

226 ZAKLJUČAK Historijske činjenice ukazuju da je nad Bošnjacima, u njihovoj dugoj historiji postojanja, izvršeno 11 genocida. Imaju prava i oni koji tvrde da je to jedan genocide, genocide u kontinuitetu. Genocid u Srebrenici, ali i na cijeloj teritoriji države Bosne je najteži počinjen na tlu Evrope nakon Holokausta. Potpuna istina o Holokaustu, iako bolna, pozitivno je uticala i na jevrejski, a posebno na njemački narod koji je kroz process suštinske katarze uspio povratiti svoje mjesto u red civiliziranih naroda. Istina zasnovana na naučnim činjenicama treba da dovede do otvaranja dijaloga izmedju svih naroda koji žive na prostoru nekadašnje Jugoslavije, a posebno dijaloga izmedju bošnjačkog i srpskog naroda. Bošnjaci i Srbi, uprkos iskustvu genocida, ostali su da žive zajedno, “izmiješani”, i na prostoru države Bosne, ali i u Sandžaku. Istinom, izvlačenjem pouka iz prošlosti, lako se dolazi do zaključka da sukob nikome nije dobra donio, te da, ukoliko se glavna riječ prepu- sti dnevnoj politici i njenim protagonistima, neodgovornim duhovnici- ma i intelektualcima, zlo nažalost neće biti moguće pobijediti. Bošnjaci su narod žrtve. Nemoralno je od naroda žrtve tražiti da do- kažu da nisu željeli i imali namjeru da budu ubijeni. U ime srpskog naroda, zvanične državne, vojne, duhovne, naučne i akademske institucije činile su, podržavale, blagosiljale, prikrivale i prešutkivale zločin i genocide nad Bošnjacima. Sasvim je moralno od njih tražiti, da sada, opet u ime svih njih neko dodje u Srebrenicu, “klekne poput Vilija Branta, pred žrtvama” i u kaže “Izvini te”. Koliko je ovo potrebno Bošnjacima, neuporedivo više je potrebno Srbima, a najviše budućnosti svih ljudi na ovom prostoru jer mir nema alternative.

227 Summary Since the beginning of life on Earth, people were divided into two groups. Those who were inclined to do evil to others, and those who are trying to find ways to anticipate the evil, answering the question of why bad happened and trying to be adequately sanctioned. From Gobineau’s: “An Essay on the inequality of races”, “Mein Kampf” by Adolf Hitler, Mussolini’s party`s newspaper: “Avanti” and “I Popolo d’Italia”, Njegos`s: “ Mountain Range,”Garasanin`s” Nacar- tanija “Moljoviceve” Homogeneous Serbia “, Andric “The Bridge on the Drina”,Kusturica`s “Stone City”, “Serbian question in the twentieth century, and Bosnian War by Dobrica Cosic, “Black Fairy (Ta- les)” by Radovan Karadzic, “honey and beekeeping,”by Ratko Mladic, “Neo-Ottomanism” by Darko Tanasković, “” TERRORISM - Global Network of Islamic Fundamentalist’s - Part II - Modus operandi-Model Bosnia “by Darko Trifunovic, it`s the long list of those who in the name of ideology, religion, “legitimate historical rights”, (referring) to the destruction of others just because they were different from them, in their opinion, (unworthy) of life “progressive man”.

228 Muratović, Rasim Džananović, Muamer

SVJEDOČENJE ŽRTAVA GENOCIDA O ZLOČINU GENOCIDA U SREBRENICI JULA 1995.

Sažetak U skladu sa strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercego- vini srpsko-crnogorski agresor je u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi Republike Bosne i Hercegovine, međunarodno priznate države i članice UN-a, od početka 1992. do kraja 1995, izvršio brojne oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i onaj najteži kojeg međunarodno pravo imenuje genocidom.1 O genocidu nad Bošnjacima u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Sre- brenici, jula 1995, postoje brojni i raznovrsni, valjani i pouzdani izvori saznanja i podataka, od kojih posebno mjesto zauzimaju relevantna dokumenta političkih, vojnih i bezbjedonosnih organa države agresora (Savezne Republike Jugoslavije - Srbija i Crna Gora) i njihovih kola- boracionista (paradržavne tvorevine Republike Srpske) i svjedočenja žrtava genocida, kao sudionika događanja i događaja i neposrednih oče- vidaca - preživjelih žrtava genocida.

1 Genocid je zločin protiv čovječnosti koji ima međunarodni karakter (ubijanje pripadnika grupe; nanošenje teških tjelesnih ili psihičkih povreda pripadnicima grupe; namjerno nametanje grupi teških životnih uvjeta sračunatih na to da dovedu do njenog potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja; nametanje mjera kojima je namjera spriječiti rađanje unutar grupe i prisilno premještanje djece iz jedne u drugu grupu), počinjen u namjeri da se u potpunosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva. (Ujedinjene nacije, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, od 9. decembra 1948, član 2, http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/konvencija_sprecavanje_lat. pdf)

229 U ovom tekstu posebna pažnja je usmjerena i posvećena svjedoče- njima žrtava genocida, bez čega nije moguće izvršiti valjanu rekon- stukciju zločina genocida nad Bošnjacima u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici jula 1995. Ključne riječi: Srebrenica, sigurna zona, Ujedinjene nacije, genocid, juli 1995, svjedočenja žrtava genocida,

Uvod Na osnovu mnogobrojnih izjava žrtava genocida mogu se utvrditi: • planirani, organizovani i sinhronizovani napadi srpskih oruža- nih formacija, ali, nažalost, i masovno učešće civila muškaraca i žena u zločinima; • razmjere, obim i dimenzije izvršenih zločina, posebno identitet žrtava, oblici zločina, mjesto i vrijeme izvršenja zločina, te način izvr- šenja zločina; • u određenim situacijama identitet izvršilaca genocida, naročito za one zločince koji su dobro poznavali žrtve, jer su predhodno zajedno radili - bili uposleni u istim preduzećima, organizacijama i ustanovama i/ili bili komšije. Saznanja o zločinima genocida mogu se steći proučavanjem relevantnih dokumenta koji su valjani, kao izvor podataka i koji omogućavaju, primjenom analize sadržaja dokumenata, sticanje adekvatnog, valjanog i pouzdanog saznanja. Pored dokumenata, značajan izvor podataka, koji ima status empirijskog izvora podataka, su preživjele žrtve zločina genocida koji su neposredni očevici-svjedoci događaja i zbog njihove masovnosti, u statusu očevidaca, može se međusobnim poređenjem steći mozaik saznanja o genocidu, čak i o nekim određenim suptilnim detaljima, o kojima se ne može doći do saznanja ni u najrelevantnijoj dokumentaciji. Međusobno poređenje iskaza svjedoka očevidaca je i u funkciji produbljenijeg i potpunijeg istinitog saznanja.

230 Bitne zajedničke odredbe svih svjedočenja žrtava genocida su do sada nepoznata i neviđena ponašanja i postupci izvršilaca zločina u raznovrsnim zločinima i mnogobrojnim načinima izvršenja prema svim civilima i civilnom stanovništvu, bez obzira na njihovu starost, spol i druga svojstva i osobine.

Svjedočenja žrtava genocida Svjedočenja žrtava genocida, koja će se iznijeti u nastavku teksta, u autentičnom sadržaju i formi, pri čemu se radi o određenim, tipičnim i specifičnim izjavama, uvjerljivo ilustriraju prirodu, sadržaj, oblik i na- čin izvršenja zločina genocida. Nekoliko izjava koje se u nastavku prezentiraju su izjave koje su posjed Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Javnosti će se prezentirati kompletne ili skoro kompletne izjave svjedoka koje su uzete od preživjelih svjedoka koji su svojim očima gledali vršenje zločina genocida nad nedužnim Bošnjacima, uz napomenu da Institut takvih u svom Arhivu ima stotine i hiljade ne samo za Srebre- nicu u periodu genocida u julu 1995, već i za ostala okupirana mjesta i gradove u opsadi Republike Bosne i Hercegovine za period od početka do kraja agresije.

231 ZLOČINI U BRATUNCU I PILICI Svjedočenje H. S. iz Sućeske 2 Prilikom pada Srebrenice zadesio sam se u mome selu Sućeska (zaselak Omica), radeći poljoprivredne poslove. Došao je jedan predstavnik civilne zaštite, rekao nam je predeveče da je Srebrenica pala i da trebamo ići u bazu UNPROFOR- a u Potočare, djeca, žene, starci i iznemogli, a vojno sposobni da idu preko brda. Tako smo se svi u selu spremili i krenuli jedni prema Potočarima, a drugi preko šume. Došli smo kasno u noć u Potočare. Susretali smo narod koji je sjedio pored puta i u krugu fabrika. Pitali smo da idemo u bazu UNPROFOR-a u njihov krug, ne daju. Tu smo se zaustavili, prenoćili smo. Sutradan poslije podne su nas počeli odvoziti, tako da sam ja došao na red negdje između četiri i šest sati poslije podne sa mojom porodicom. Prolazeći pored UNPROFOR-a oni su napravili lanac, sužili su poligon puta, tako da manja kolona može prolaziti do kamiona i autobusa. Prolazeći pored njih jedan me je u uniformi, mislio sam da je UNPROFOR-ac, uzeo za rame i kaže: stari, ovamo ti,na lijevu stranu. Rekoh mu gdje će me tamo? Kaže: Ne moraš znati, ajde vamo. Rekoh: Ode mi porodica. Ne pitam te, kaže, ajde vamo. Kada sam pogledao lijevo, vidim odvojena grupa od petnaestak starijih muškaraca. Tako sam prešao ja njima. Kad je bila veća grupa odvojenih naređeno je da nas smjeste u jednu kuću neposredno blizu puta. Dotjerali su nas u prizemlje te kuće. Posje- dali smo. Gledamo dole prema putu. Opet odvajanje. Opet grupu čim odvoje dotjeraju u tu kuću. Tako su to radili, dok se jedna veća grupa od možda 150 nije odvojila. Neki su sjedili ispred kuće, u kuću se više nije moglo, nije bilo mjesta. Pitali smo ih što nas odvajate? Kaže ne pitajte nas, a što vas odvajamo, naređenje je da vas odvajamo. Jedan je došao odozdo sa asfalta, pitao nas je: Ko poznaje Ratka Mladića? Neki su rekli da poznaju, a neki su šutjeli. Kaže, eto sada

2 Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu (AIIZ), inv. br. 4828.

232 ćete imati priliku da ga vidite i što god vam j e nejasno pitajte njega, j er on naređuje sve. Tako su se odozdo pomolila tri do četiti vojnika i general među njima. Gologlav je bio, kratkih rukava. Došao je blizu ulaznih vrata, pogledao po nama i nazdravio: Zdravo komšije. Neki koji su bli bliži vratima rekli su: Zdravo. Kaže: Jeste li vidjeli šta bi sa naše Srebrenice. To je naša Srebrenica. Mislili ste da vas NATO pakt može spasiti. Ne može vas ni NATO pakt spasiti, mi se ne bojimo ni NATO pakta. I tako je nastavio dalje priču o našoj vladi, zašto nismo išli sa Fikretom Abdićem, zašto smo bili pristalice Alije Izetbegovića? Onda sam rekao: Ne interesuje mene ni Alija Izetbegović ni Fikret Abdić, nego kaži ti nama što vi nas odvajate od naših porodica? Kaže: Ima u Tuzli zarobljenih Srba od prošle godine 180 i trebam ja jednu veću grupu vas da odvojim pa da se mijenjamo, pa ću onda izvršiti razmjenu. Ne mogu nikako sa vašim vlastima da se dogovorim da mi oni puste Srbe. I tako se on opet vratio dole istim putem na asfalt. Grupe ljudi su i dalje dogonjene do prvog mraka. Kad je pao prvi mrak, onda su naredili, kaže ajde iza kuće oni što su sjedili ispred kuće. Ustajte, uzimajte svoje stvari i idite tamo preko nekih kukuruza. I kaže, idete ispred naših vojnika. Ustali su, otišli su. Kada su ovi otišli i mi smo izašli. Sišli smo pred krug baze UNPROFOR-a. Tu su stajala dva autobusa. Sjeli smo u ta dva autobusa. On je bio pored prvog autobusa. Gledao je kako ulaze. Prvi koji su dolazili ušli su u zadnji autobus, a mi zadnji koji smo dolazili u prvi autobus. Kada smo ušli svi u autobus onda je naredio vozaču: Zatvori autobus, slijedi crvena kola (koja su bila ispred autobusa) i ajde za njima. On je ostao tu na putu. Krenuli smo za kolima, u Bratunac, kroz Bratunac do nekog magacina. Zau- stavio se autobus, tu je opet čekala neka grupa srpskih vojnika. Oni su nas sproveli u jedan magacin. Tu su držali stražu. Opet je tu dolazio. Dovozili su sa kamionima, dok se nije napunio taj magacin. Kada se napunio magacin, onda su preko cijele noći izvodili jednog po jednog i ubijali. Donosili su nama na vrata predmete. Gvozdenom pa- licom su ubijali, sjekirom i noževima. Kaže svi ćete do zore biti pobijeni. Ujutro, pošto je svanulo prestali su ubijati. Onda su odredili deset

233 ljudi, da izađu da rade. Oni su izašli. Vozila su ugasila motore. Prošao je jedan sat, vozila su se ponovo upalila. Tih desetak ljudi nije se više nikad vratilo nama. Nastavili su i dalje ubijati. Sve jednog po jednog izvedu i mi ču- jemo kako ga ubijaju. Odmah sa vrata na lijevu stranu ubijaju. Nama su dozvolili da izlazimo na ista vrata ali na desnu stranu, ko hoće u WC. Prilkom izlaska u WC u jednu malu prostoriju, kada sam se vraćao iz te prostorije vidio sam kako jednog skreću među se. Trojica su četnika stajala sa jedne strane, trojica sa druge. Ovaj drugi sa lijeve strane držao je željeznu polugu, a sa desne strane držao je sjekiru. Napred je stajao jedan sa automatskom puškom i viče onome koji izlazi, onome starcu kaže: Ajde meni, ajde, vamo ajde meni. Ovaj kada j e došao do njih, zastao j e. Kada j e dalje krenuo, ovaj sa lijeve strane udario ga željeznom polugom iza vrata, on je pao, ovaj sa desne strane ga je udario sjekirom preko leđa tako da je sjekira propala u njega. Onaj je držao za štilo od sjekire, on se uvijao, nije davao nikakva glasa. Tako su preko cijelog dana izvodili jednog po jednog i ubijali. Mla- dić je opet izbio na vrata, onda smo na njega vikali: Sta nas ubijaš? Što nas ovdje gušiš, vidiš da smo svi stari i iznemogli? Kaže neće vas više niko ubijati, evo sada idete na razmjenu u Kalesiju. Nego se prebrojte, da vidimo koliko vas ima? Jedan iz sredine je ustao, prebrojao nas je, 296 je nas ostalo živih. Kaže sada će autobusi i idete u Kalesiju. Došli su autobusi, oni su nam naredili da ustanemo. Ušli smo u autobuse, već je bio mrak. Krenuli smo iz Bratunca prema Drini, prema Srbiji. Nismo prelazili most, nego smo sa lijeve strane Drine išli za Zvornik. Prošli smo Zvornik, onda smo lijevo skrenuli. Došli smo do jedne škole i jedne sale. Zaustavili su se tu autobusi. Čekali smo, čeka- li smo, njih oko dvadesetak. Naređeno je da se izlazi iz autobusa i da se ide u salu. Izašli smo i posjedali u salu. U sali nije bilo nikoga, prazna je bila. Nije prošlo puno vremena, opet su dovozili tu. Kada je bilo oko deset sati počeli su dovoziti vojno sposobne koji su otišli preko šume. U neko doba dana sala se napunila puna. Košarkaško igralište u toj sali,

234 moguće je da ima preko petnaest metara širine, a jedno dvadeset i pet dužine. Tu je bilo puno sposobnih i nas staraca. Opet je došao general Mladić. Nisu nam davali vode, izlaziti, tako da smo bili zgušeni. Ljudi su padali u nesvijest od zgušenosti. Rekli smo mu: Što nas gušiš ovdje, što nas nekud ne voziš? Kaže: Šta ću vam ja kad vas vaša vlada neće, pa se ja moram brinuti o vama. Kaže: Sada ću ja jedne dati Fikretu Abdiću, a druge dati u Bijeljinu. Odmah ćete biti transportovani. On se opet vratio. Počelo se izlaziti na jedna sporedna vrata. Ako su izlazili počeli su povezivati oči. Nismo mogli znati u šta se sjeda, jer su čule neke teške mašine u neposrednoj blizini te sale. Pitali smo one blizu vrata vidili se u šta se sjeda. Rekli su ne vidi se. Negdje u sedam, pola osam i ja sam došao na red. Kada sam ustao, stvarno se ne vidi kada se izlazi na vrata, iza vrata je ozidano i sada se ide pored sale. Kada sam krenuo pored sale, vidio sam mali kamion SMB boje, stoji sa ceradom. Potpatošeno je u pola karoserije. Odmah ideš u kamion, nema se penjati nigdje. Ušli smo, napunio se taj kamion, crvena kola su stigla i za nama su krenula. Jedan pored vozača je imao automatsku pušku, prijetio je nama da ne pričamo. Išli smo malo, izašli smo na jedan pašnjak. Kada se na pašnjaku malo zakrenuo kamion, kamion je bio pokriven ceradom, malo je pozadi bilo otkriveno. Gledali smo pozadi. Vidjeli smo puno pobijenih. Pošli smo malo dalje, on se zakrenuo na drugu stranu, tu nas je parkirao pored druge grupe mrtvih. Prišla su dvojica četnika, otvorili zadnju stranicu, istjerali su nas i postrojavali. Blizu reda koji je pobijen prije nas na jedno tri metra. Stali smo u red. Cim se kamion odmakao, automatske puške su pucale u nas. Pošto sam bio na čelu, na mene se navalio jedan čovjek i ja sam pao. Pošto sve popada onda oni pojedinačno ubijaju, ubijaju i tada su se odmakli. Ležeći gledam na drugoj strani dovezao se drugi kamion. Tamo gdje sam tu prvu grupu vidio. A ovaj opet, oni se razminu na putu. Istovari se, oni pobiše, onda onaj kamion dolazi ovamo. To je išlo brzo. Ležao sam tako, ne znam koliko je bilo, uglavnom još je sunce grijalo. Crvena kola prate i jedan drugi tamić. Crvena kola kad doprate jedan tamić na strijeljanje, odmah

235 se ona vraćaju prije nego se istovari taj tamić, na strijeljanje, odmah se ona vraćaju prije nego se istovari taj tamić, i prate drugi tamić koji se utovara. Tako su oni oba tamića pratila. U jednom momentu izostaše ona kola i ne vraćaju se više. Izađe Ratko Mladić i onaj što je sjedio pored vozača. Posmatraju. Kako se izgoni iz tamića i kako se postrojava i ubija. Kada su sve poubijali, onda se vratio u tamić, sjeo je i otišao nazad. U neko doba noći, neko društvo koje je bilo tu, kažu nema više, sve je završeno, neko je rekao od tih Srba. Pitali su da li treba dežurati, neko im je rekao sa nama nećete ići, a drugi kamion ako dođe po vas onda nećete dežurati. Ako ne dođe dežuraćete preko cijele noći. Ovaj kamion je otišao, oni su stajali, pušili su. Poslije pet- šest minuta pomolio se ponovo kamion odakle su i oni dolazili. Došao je do njih, popeše se na kamion, bilo ih je deset, na dva strijeljanja po pet, pa je tu bilo ukupno deset. Otišli su. Mašine su tu rovile grobnice iza naših leđa. Dvije mašine, dva rovokopača su bila. Preko cijeli dan. Kada je pao mrak, oni su otišli, napustili su. Tada sam ustao, sa jednim koji je još preživio i prešli smo na slobodnu teritoriju.

ZLOČINI U KRAVICI Svjedočenje N. K. iz Gladovića3 Dana 12. 07. 1995. godine krenuo sam sa svim vojno-sposobnim muškarcima iz Srebrenice za Tuzlu. U ranim jutarnjim satima iz Jagliča sam krenuo sa svojom jedinicom preko planine Buljim u pravcu Ka- menice u blizini mjesta Kravica. Na Kamenice sam stigao istog dana u poslijepodnevnim satima zajedno sa svojim prijateljem Salkić Mevlu- dinom. Sa tog mjesta trebalo je krenuti dalje u pravcu Cerske i planine Udrč. Već je bio pao mrak, a moja grupa još nije bila ni pri kretanju. U jednom momentu dok sam se približavao jednom brežuljku zapucalo je sa svih strana, tako da je među prisutnima nastao pravi haos. Legao sam na zemlju kako ne bih bio pogođen. Kada sam se pridigao

3 AIIZ, inv. br. 4823.

236 sa zemlje vratio sam se malo unazad, gdje sam vidio mnogo mrtvih i ranjenih, ni sam ne znam koliko ih je moglo biti. U tom komešanju svako je dozivao nekog od svojih, tako da se više nije moglo ni kon- trolisati niti bilo koga naći od poznanika. Nešto kasnije pronašao sam jednu grupu od desetak mladića među kojima je bio i Suad iz Poljaka. Sjedili smo na jednoj kosi, a među nama je bilo i četnika. Svo vrijeme neko je iz grupe odlazio na kratko i vraćao se u grupu, a da pri tome niko nije intervenisao zbog čega se napušta grupa i ko su ti ljudi koji odlaze iz grupe i vraćaju se. Odlučili smo sići do ruba jedne šume što smo i učinili. Od te šume nismo imali kud dalje, jer se pružala livada pedesetak metara, pa potom ponovo šuma. Sa tog mjesta su se čuli pozivi četnika na predaju (pregovore), kako bi nas navodno prebacili do slobodnih područja u Kladanj. Otvorili smo vatru prema njima, isti su na vatru uzvratili vatrom, pri čemu je nastalo međusobno puškaranje. Iz naše grupe dvojica, koje ja nisam poznavao po imenu, su otišli do četnika na pregovore. U početku su se čuli kako pričaju sa četnicima da bi se nešto kasnije čuli zastrašu- jući jauci od kojih mi se ulijevao strah u kosti. Ta dvojica se više nikada nisu pojavili. U samo svitanje 13. 07. 1995. godine jedan mladić iz naše grupe se hrvao sa drugim i pri tome vikao “Ljudi ovo je četnik”. Svi smo stajali nepomični kao da se ništa ne dešava. Ovaj drugi, vjerovatno četnik, je mladića prvo ranio iz puške PAP-ovke, a potom ga izbo bajonetom po grudima i glavi. Čulo se probadanje bajonete kroz tijelo. Ja i Sakib-hodža smo se sa tog mjesta vratili prema jednom brežuljku i naišli smo na jednog malca koji nas je odveo do jedne grupe oko 1.000 ljudi. Stajali su na jednoj livadi i svi su već bili izbezumljeni i nisu bili spremni za bilo što. Cetnika je bilo među njima i svuda oko te grupe. Pozivali su da se predaju i od sebe odbace naoružanje i tako u koloni krenu jednim putem kroz livadu u pravcu Konjević Polja. Ja i Sakib u početku nismo pomišljali na takav postupak, ali nas je sve više obuzi- mao strah kad smo vidjeli kako ljudi od sebe odbacuju naoružanje na jedno mjesto. U jednom momentu Sakib mi predloži da i mi učinimo

237 isto što i ostali da je uzalud bilo šta pokušati. Opirao sam se njegovoj odluci riješivši da napustim po svaku cijenu ovu grupu Bošnjaka iz Sre- brenice. Nakon kraćeg vremena kolona je krenula u pravcu Konjević Polja iz koje su pojedinci iskakali i tako izbjegli zarobljavanje od strane četni- ka. U toj koloni je bio i moj amidžić Kadrić Jusuf, civilni policajac iz Srebrenice, znam da sam ga u tom momentu nešto upitao, isti je nijemo posmatrao ne govoreći ništa. Zajedno sa ostalim sam krenuo u koloni, a pored kolone je bilo četnika. Kada smo došli u Konjević Polje dočekali su nas četnici sa povicima Balije. U Konjević Polju na jednoj livadi u blizini asfalta naredili su nam četnici da posjedamo i ruke stavimo iznad glave. Odvodili su neke iz- među nas navodno na brijanje, među kojima je bio i Sakib-hodža. Go- vorili su nam navodno da ćemo biti razmijenjeni. Kupili su od svih zlato, novac i druge vrijedne stvari. Izdvojili su nešto dječaka od petnaestak godina i stavili ih u autobuse u kojima su bile naše majke, sestre, supruge koje su prevozili iz Potočara u pravcu Kladnja. Nas su kupili u autobuse pod izgovorom da idemo na razmjenu. Autobusi su krenuli u pravcu Bratunca. Jedan broj ljudi je ostao u Konjević Polju na onoj livadi. Kada smo stigli u Kravicu natjerali su nas da uđemo u poljoprivredne hangare, a autobusi su otišli dalje prazni. Kao i ranije u Konjević Polju i tada su kupili zlato, novac i druge vrijedne stvari, nakit, satove i dr. Pitali su za neke muslimane iz nekih mjesta bratu- načke općine. U jednom momentu čule su se granate kako padaju oko hangara. Četnici su nas počeli psovati pod izgovorom da su ih napali muslimani iz Srebrenice. Tjerali su nas iz hangara da iznosimo mrtve i ranjene iz jedne riječice pored hangara. Ni sam ne znam da li su to zaista bili četnici ili su bili mrtvi i ranjeni muslimani iz Srebrenice. Najvjerovatnije da su to četnici iscenirali kako bi se duhovno pripremili za ono što će kasnije učiniti sa nama. Ponovo su nas natjerali u hangar, a za nama je ušlo desetak četnika sa automatskim puškama iz kojih su pucali po nama u plotunu.

238 U hangaru je nastao košmar, jednostavno ključalo je kao u loncu. Pao sam na beton kako bi izbjegao ranajvanje. Četnici su dolazili u par navrata i pucali po nama, ranjene su dotucali pod izgovorom: Pa još je živ. Ubacivali su u hangar i ručne bombe i pucali iz ručnih ba- cača. U trećem ili četvrtom navratu bio sam i ja ranjen u desnu nogu. U hangaru se samo čulo jaukanje i pozivanje u pomoć. Ne znam ni sam koliko sam tako ležao među onim mrtvim, bila je noć. Osjećao sam da još uvijek imam snage i da moram sve to izdržati. Kada se malo sti- šalo predpostavio sam da na tom mjestu više nejma četnika, ustao sam lagano i ne kako se uspeo do prozora i j oš j ednom dobro oslušnuo da možda nekog nejma i tada skočio sa prozora na zemlju. Od udara od zemlju začuo se topot. U istom momentu u mom pravcu je obasjao reflektor i tako sa upaljenim reflektorima mi prišao j edan četnik i pucao sa jednim hicem sa udaljenosti od jedan metar na mene. Mislio sam više života nejma. Pitao me Hoćeš li još balijo. Pogodio me je pored kičme. Već tada sam znao da oko hangara ima četnička straža i da na tom mjestu moram ostati do sabaha. Već je sunce bilo na istoku kad mi je prišao jedan četnik koji je kraće vrijeme stajao pored mene, a potom se udaljio. Ležao sam u tom momentu nepomično i ne dišući, kako bih izgledao kao mrtvac. U hangaru se čuo utovarivač koji je kupio mrtve i tovario ih na kamion. Četnici su bili okrenuti tom poslu što je za mene predstavljalo tračak nade da se ipak mogu izvući sa tog mjesta. Cuo sam kad je jedan četnik rekao “treba vidjeti ima li mrtvih oko hangara i pokupiti ih”, dok su se drugi tome usprotivili pod izgovorom “Nećemo kupiti oko hangara dok ove ne pokupimo ovdje”. Pokušao sam se pridići sa zemlje, što mi je pošlo za rukom. Brzo sam ustao i potrčao do jedne njive koja je bila pod kukuruzom, legao sam na zemlju i počeo puziti kroz kukuruze. I na tom mjestu je bilo takođe mrtvih. Puzio sam u pravcu jedne riječice na par metara, a još uvijek bio blizu hangara, pridigao sam se sa zemlje i skočio u rijeku. Malo sam išao niz riječicu, a potom sam ušao u šumu. U šumi sam ležao jedno izvjesno vrijeme, jer nisam imao dovoljno snage da krenem dalje. Potom sam se vratio u pravcu

239 Kamenica, Srebrenica, kuda su naši prolazili tih dana. Na tom putu sam pronašao dvojicu naših, jedan mladić iz Sućeske i drugi stariji čovjek iz Pahljevića. Dok sam ja skinuo majicu i oprao je na jednom potočiću obojica su pobjegli od mene. U toku noći pronašao sam Dževada i još dvojicu, proveli smo tri dana na Kamenicama gdje je bilo mnogo mrtvih. Kopali smo po rusakovima mrtvih kako bi pronašli nešto od hrane od čega smo preživjeli tri dana na Kamenicama. Na tom mjestu su nas pronašli moj amidža Ramiz i još par ljudi sa kojima smo krenuli u pravcu Srebrenice. Vratili smo se preko Buljima u mjesto Šušnjari. U Šušnjarima sam prespavao prvu noć od pada Srebrenice. Nas oko dvadesetpetorica smo iz Sušnjara krenuli za Žepu, koja je tada bila pod kontrolom Armije RBiH. U Žepi smo ostali do pada i ove teritorije u četničke ruke. U Žepi sam sjeo u zadnji autobus koji je prevozio narod do slobodnih područja. Prije Kladnja četnici su me skinuli iz autobusa, kao i još neke muškarce. Odatle smo prebačeni u Rogaticu u logor, gdje smo ostali šest mjeseci. Bilo nas je 43. U logoru smo bili izloženi neviđenoj torturi. Odmah na početku su ubili izvjesnog Amira i Meh- meda Cocalića, a nešto kasnije i izvjesnog Eseda. Razmijenjeni smo na aerodromu u Sarajevu 19. juna 1996. godine.

KLALI SU DJECU I U MAJČINOM NARUČJU - Svjedočenj S. H. iz Podžeplja4 Padom Srebrenice, 11. jula 1995, četnici su nas stjerali prema bazi UNPROFOR-a, u krug Fabrike akumulatora. Cijelo vrijeme dok je narod pristizao, na sve strane čula se artiljerijska paljba. Granate su padale cijelim putem i po okolnim naseljima, paleći i rušeći sve pred sobom. Kada je narod pristigao, i sklonio se u krug pod kontrolom UNPRO- FOR-a, nadajući se spasu kod snaga UN-a, četnici su sa tenkovima i trasporterima opkolili UNPROFOR i cijelu bazu. Razoružavši ih, po- skidali su sa njih uniforme, oduzeli transportere i ostala vozila. Kada su razoružali UNPROFOR, tada su prišli i masi zatočenog naroda, koji se

4 AIIZ, inv.br. 4 -144.

240 panično stiskao jedan do drugoga, a na sve strane se čula dreka žena i djece. Posle podne, toga dana, među narod su počeli ulaziti četnički vojnici i razoružani unproforci, i izvodili jednog po jednog čovjeka kojega su sami izabrali. Dok su izvodili ljude, mi smo žene, kradom, gledale kuda ih vode. Tada smo zapazile da ih vode prema magacinu Elektro- distibucije. Jedne su vodili prema potoku Rabin, druge prema kućama Mehmedović Alije, koje su bile nedaleko od ograde Baze, zatim prema kućama Husejnović Ibre, Mulalić Mehana, Husejnović Huseina, odakle se više ni jedan nije vraćao. Svi smo pitali zašto su odvedeni i zašto i dalje izvode. Uveče sam čula da jedna žena priča da su njene dvije djevojčice išle do pomenutih kuća, gdje su ljudi odvođeni, u namjeri da sa bunara donesu vode i još se nisu vratile. Odvodeći tako ljude, među njima su odveli i Aliju Pilića iz Krivače, čija je žena, Fikra, bila neposredno do nas. Kada se Alija nije vraćao, Fikra se uputila prema kuća- ma, gdje su ga četnici odveli, namjeravajući da ga tamo sama potraži. Otuda se vrišteći vratila, rekavši da je svoga muža, Aliju, zatekla zaklana među kućama, a pored njega je masa pobijena i poklana naroda. Na sve strane su kuće i stepeništa zakrvavljena, kao da se u klaonicu ušlo. Saznavši to, narod je tek tada stvorio paniku i metež znajući šta nas čeka. Dosta naroda je tražilo kakav štrik da se objesi, ne želeći doživjeti sudbinu, kao ljudi poklani pored kuća. U krug su počeli ulaziti četnici, u grupama po pet do šest, i narodu prijetili da ne smije galamiti, inače će nas poklati. Nastao je tajac. Noć se postepeno spuštala. Ujutro, kad se počelo razviđavati, ustala sam i počela hodati između usnulog naroda, tražeći svoje poznanike. Pronašla sam svog zeta, sestrina čovjeka A. H. i povela ga do mene i svoje sestre. Isto jutro sam vidjela obješenog čovjeka u blizini ograde kruga, Smajlović Hamdiju sina Demira. Čula sam da narod komentariše da se sam objesio, ne mogavši dočekati jutro. Tada sam čula da su se objesila još dvojica ljudi, dva rođena brata Rasim i Kasim Hasanović. To jutro su ušla četiri četnika među nas, i pitali da li ima ko sa Osmača. Odnekle se javi jedna žena sa dvoje djece. Jedno je imalo oko četrnaest godina, a drugo je nosila u na- ručju. Prišao joj je jedan četnik i uhvativši za ruku dijete, koje je pored nje stajalo, odveo ga prema kućama. Žena je od jada i muke

241 vrištala, kuneći četnika što joj odvode dijete. Oko podne je isti čet- nik, sa svojom pratnjom, ponovo ušao među narod, i kada je pro- lazio pored žene sa Osmača, ona mu je plačljivim glasom povikala, gdje su joj dijete odveli i što ga ne vrate. Od bijesa četnik je isukao nož, i u njenom naručju zaklao dijete, koje je ona držala, psujući joj majku. Posle ovog čina žena se izgubila i pala u nesvijest, a četnik je svima nama povikao: “Ovo vam je što ste pobili ljude u zasjedi po Osmačama, drvosječe u Podravnju, stoku što ste pokrali; naselje Viš- njicu, što ste popalili; vojsku kod Han Pijeska, što ste pobili; to da niste uradili, mi vas sada ne bi dirali’’. Ponovo smo zakonačili, ne nadajući se da ćemo dočekati svanuće. Narednog dana otpočeli su sa odvoženjem naroda. Nismo znali kuda se narod odvozi, ali smo vidjeli da prilikom utovara izdvajaju sve muš- karce, ne gledajući na starosnu dob. Tek posle podne, na red smo stigli i mi; ja, moja sestra i zet A. Prilikom utovara, na stranu vozila stajala su četiri četnika, i odvajali kog su htjeli. Kada sam ja došla na red, prilikom ulaska, vidjela sam da moga zeta zgrabiše za ramena i baciše ga na zemlju, iza autobusa, nedavši mu ući u vozilo. Moja se sestra počela buniti moleći da ga puste. No, kada su joj priprijetili da će i nju ubiti, ona se ušutjela i ušla u autobus. Kada smo posjedali u vozilo, gledali smo kroz staklo trudeći se da vidimo još jednom svog zeta A. No, međutim, njega su odmah negdje odveli. Posmatrajući ulaz u autobus vidjele smo da su među izdvojenima bili i Ismet Smajlović, Hajro Ha- sanović, Mehmed Tupković, Halil Nukić, Alija Suljić, Hasan i Medo iz Voljevice, Nurija Omić, Šaćir Hasanović, Hamed Subašić, Mehmed Osmanović sa svojim sinovima Suljom, Rašid Subašić, Orhan Subašić, Ago Subašić i mnogi drugi. Napunivši autobus, povezli su nas u nepoznatom pravcu. Neko od ljudi upitao je kuda nas vode? Kao odgovor dobio je da nas vode kod “babe” u Kladušu. U Kravicama, zaustavili su autobus u koji su ušla dva četnika, sa nožem u rukama, tražeći novac. Inače, u koga sami nađu, zaklaće ga na licu mjesta. Kada su pokupili novac izašli su, a mi smo kroz prozor na jednoj poljani posmatrali oko hiljadu duša, koje su

242 sjedile okružene četnicima. Poznala sam neke, koji su bili krenuli preko planine, da se probiju do slobodene teritorije. Stigavši do Vlasenice, opet smo bili zaustavljeni od srpskih žena i djece, koji su bacajući se kamenicama, tražile da nas pobiju. Daljom vožnjom, više nismo imali problema. Na svu sreću, uspjeli smo se domoći slobodne teritorije, gdje sam taj trenutak doživjela kao svoje ponovno rađanje.

PROZIVKA ZA LIKVIDACIJE Svjedočenje H. O. iz Sućeske5 Dana 06. 07. 1995, u jutarnjim časovima, prvo su se čule detonacije, a kasnije i napad na naselje Kamp Slapovići i Ljubisavići, gdje su čet- nici granatama tukli navedena naselja i granatirali sva naseljena sela, po čitavoj teritoriji Sućeske. Pošto je bio napad, ja sam izašao na liniju, zajedno sa ostalim, gdje smo kopali, odnosno radili na utvrđivanju linije. Na rovovima smo se zadržali 4 dana, dok nismo saznali da su četnici ušli u Srebrenicu. Došlo je do panike stanovništva, kao i vojnika, koji su bili na liniji. Došlo je Naređenje da se civilno stanovništvo evakuiše prema kampu Potočari, gdje se nalazio Kamp UNPROFOR-a. Ja sam zajedno sa svojom ženom, bratom, sestrom, i ostalim kom- šijama krenuo prema kampu u Potočarima. U selu Lehovići, ja sam se razdvojio sa porodicom, odnosno ženom i djecom. Mi muškarci, smo odlučili da idemo prema Jaglićima, gdje smo planirali prolaz prema Ka- sabi i dalje prema Tuzli. Nas muškaraca i jedan mali broj žena, bilo je negdje oko 12.000-13.000. Svi su bili sposobni. Ko nas je vodio i ko je bio vođa kolone ja ne znam. U mjestu Sušnjari postrojili smo smo se po brigadama. Ja sam bio sa našom brigadom, 281-om, koja je tada brojala oko hiljadu vojnika i 500 civila, ako nije i više. Poslije postrojavanja moje brigade, mi smo se priključili ostalim brigadama. Kretali smo se u razmaku u koloni po jedan, radi straha od minskih polja. Tada smo se uputili u pravcu Buljima, kojeg drže četnici. Tu su nas četnici počeli

5 AIIZ, inv.br. 4920.

243 granatirati i tući pragom sa svih strana. Mi smo se puzeći, i na drugi način, počeli prebacivati u pravcu Šiljkovića i Kamenice (Pobuđe). Pri- likom granatiranja od strane četnika i dejstva drugog oružja, veliki broj mrtvih je ostao na licu mjesta, kao i ranjenih. Ranjene smo pokušavali da iznesemo, koliko smo mogli. To je organizovao Golić Ejub, koji je bio komandant bataljona, a kasnije se pričalo i da je Naserov zamjenik. Negdje oko 14,00 časova, moja grupa je stigla u mjesto Šiljkoviće, u jednu šumu, gdje su donošeni ranjeni, te smo tu izvršili postrojavanje. Po mojoj procjeni, tom prilikom, je nedostajalo oko 30 ljudi. Iz mog sela je nedostajalo 5-6 ljudi i to: Muminović Ismet sin Alje, rođen 1956. godine; Delić Began sin Jusufa, rođen 1955.; Mehmedović Emin sin Saliha, rođen 1955. ili 56.; Mehmedović Mušan sin Saliha, Memišević Mahmut sin Azema. O ostalim ljudima, iz drugih sela, koji tog momenta nisu bili tu, pojedinim znam imena, ali tačno ne znam šta je sa njima bilo. Posle odmora u šumi, namjeravali smo da nastavimo sa pokretom prema Konjević Polju. Tada su četnici na nas otvorili vatru pragom i pa- mom, i drugim naoružanjem. Tom prilikom, stvorena je velika panika (cika, vriska, te ranjavanje većeg broja ljudi, ...), a pojedinci su počeli vikati četnike da ne pucaju, da ćemo se mi predati i mirno izaći. Neko od mase je tada rekao da nam je otvoren prolaz u pravcu Kasabe, odnosno Šiljkovića. Ja sam tada uzeo svoga ranjenog tetića H. H. zajedno sa mojim bratom i ponio u pravcu, gdje se kretala kolona. Tačno ne znam kuda smo se mi kretali, ali su nas četnici usmjerili u drugom pravcu. Prilikom našeg kretanja, po nama je pucano iz svog raspoloživog oruđa (praga, pam-ova, pateva, i dr.). Tom prilikom je poginuo veliki broj na- ših ljudi. Ja sam se izgubio od svog brata. O tada ga nisam vidio. Pošto je noć bila, a mi nismo znali gdje se nalazimo, u više navrata smo se pokušavali probiti do Kasabe. U tome nismo uspjeli. U jutarnjim časovima, dana 12. 07. 1995, četnici su ponovo počeli da granatiraju iz svega oruđa po šumi, gdje se nalazio veliki broj naših ranjenih i poginulih vojnika i civila, a tačan broj ne znam. Nakon kraćeg vremena, četnici su počeli pozivati, putem megafona, da se predamo, da nam navodno neće ništa faliti, da će nas sa porodicama prebaciti u Kla-

244 danj i Tuzlu. Tada je veliki broj nas, u kolonama, krenuo prema njima u mjestu Sandići, gdje smo se predali. Tom prilikom isti su nas pretresli, oduzeli sve od nas oružje, novac, dokumente, i sve ostalo. Posle pretresa smjestili su nas u prostorije, ja mislim u školu u Konjević Polju, koja je porušena. Tu nas je bilo oko 500 ljudi. Druge grupe su smjestili u Kra- vici, Bratuncu, i po livadama u Kravici. Tu su nam dali vode da pijemo i zadržali nas oko sat vremena. A nakon toga su nas počeli tovariti u kamione (šlepere), i prevezli su nas do igrališta u mjestu Kasaba. Prilikom mog dolaska na igralištu je bilo oko l000 ljudi, što civila, što vojnika. Dok smo se nalazili na igralištu pristizale su kolone kamiona iz pravca Kravice i Konjević Polja. Tu su nas skupili, negdje oko 2.000-2.500 ljudi. Ja samo znam da je čitavo igralište bilo popunjeno, a mi smo sjedili jedan do drugoga. Tom prilikom bila je napravljena imrovizovana bina u neposrednoj blizini puta. U jednom momento obratio nam se, sa bine, četnički general Ratko Mladić, koji je došao sa transporterom. On se obratio riječima: “Da li vi znate ko sam ja”. Neki su tada rekli da znaju, a neki su ćutali. On je tada nama govorio, predstavljajući nam se da je Ratko Mladić. Dalje nam je govorio: “Zašto mi ratujemo džabe i da mi srljamo za Alijom, Silajdžićem i dr. rukovodiocima te da gubimo živote”. Tom prilikom je pitao gdje vam je Naser. Rekao je da ga je on prebacio helikopterom u Sarajevo.” Gdje vam je Zulfo, evo njegovih dokumenata kod mene. Koliko je hiljada maraka odnio sa sobom, zna li on da ne može proći kroz moje linije”. Tom prilikom nam je, također, rekao da će nas sve zamijeniti, da neće voditi računa ko je šta bio i da nikom neće ništa faliti, te da će nas spojiti sa porodicama. Nakon odr- žanog govora, on je sjeo u transporter i udaljio se u pravcu Konjević Polja, a nas su počeli tovariti na kamione (šlepere). Ja sam vidio 4-5 šlepera, tri autobusa i više putničkih kola. Kada su nas natovarili u kamione i autobuse, krenuli smo prema Kravici. Nama su rekli da će nam tu dati vodu i hranu. Prilikom dolaska u Kravicu, zaustavili su kamione na putu. Mi smo se nalazili u kamionima pod ceradom, nas negdje oko stotinjak, koliko smo mi izbrojali, dok smo se nalazili u kamionu, sami između sebe. Ja ne znam koliko je tačno bilo kamiona, pošto je cerada bila navučena pozadi, a kamioni bili pritjerani jedan uz drugi.

245 U Kravici su nas držali u kamionima, negdje do 13,00 časova sledećeg dana. U međuvremenu dolazili su četnički vojnici i pitali ima li koga iz pojedinih sela, kao što su Kamenica, Osmača, Glogova. Ko se javio da je iz toga mjesta izvodili su iz kamiona u neposrednu blizinu, tada se čula pucnjava. Ja nisam vidio šta je sa tih ljudi bilo. Pretpostavljam da su ubijeni. Između ostalih došao je i D. G., brat R. G., autoprevoznika iz Orahovice, koji je pitao “Ko ima s Osmača”. Tom prilikom je ustao jedan čovjek, koga je on pitao: “Ko je ubio Simu, te da mu on neće ništa i da će ga spasiti”. Ali čovjek nije znao ko je ubio Simu. Iz moga kamiona, u kojem sam se nalazio u Kravici, izveli su pet ljudi, jedan je iz Osmača a ostali iz drugih mjesta. Iste više nismo vidili. Pošto je bila velika temperatura, veći broj ljudi je pao u nesvijest, ali na to četnici nisu obraćali pažnju. Govorili su ukoliko se budemo još jednom požalili svakom će pucati u usta. Dana 14. 07. 1995, oko 13,00 časova, krenuli su kamionima, u koloni, prema Zvorniku. Kolona se kretala u razmaku između vozila od desetak do petnaest metara. Niko od nas prisutnih nije smio da podigne glavu. Svako ko bih podigao glavu pucali po njemu. Ja ne znam tačno koliko je sati bilo kada smo došli pred ulazna vrata škole. Vozači kamiona parkirali su tako kamione da smo mi s kamiona ulazili direktno u školu i to trčećim korakom. Na svakom ćošku su nas udarali kundakom. Ja znam da je škola bila nasprat, pošto sam ja ustrčao uz ste- penište. Mene su, sa ostalim, smjestili u učionicu broj 3. Prilikom našeg ulaska našli smo dvojicu, meni nepoznatih ljudi. U učionici, gdje sam ja bio smješten, bilo nas je po, mojoj procjeni, oko 150. Bili smo zbijeni jedan uz drugog, u sjedećem stavu. Prozori i vrata su bili zatvoreni. Ko je pokušao da proviri glavu kroz prozor, odmah su pucali po istom, tako da su u mojoj učionici ranili 2 čovjeka. U učionici su nas zadržali negdje oko dva sata. Pošto je bila velika vrućina, masovno su ljudi počeli da gube svijest, pa su pojedini mokrili izaljevali se mokraćom, u cilju osvježenja. Pojedinci su počeli da vrište i skreću s uma. Svako, ko je izašao napolje da traži vode, samo se čuo pucanj i nije se više vraćao. Nakon jedno dva sata, počeli su iz svake spavaone da izvode po dva. Ja sam tom prilikom, također, čuo glasove sa hodnika nekog od četničkih vojnika, koji je govorio: “Izvodi sada dva, izvedi sada tri”. Nakon toga,

246 koji je broj rekao, napolju se čuje toliko pucnjeva, a nekada i rafalna paljba. To je trajalo do kasno u noć. Koliki broj su izveli, ja ne znam. A prozivka je trajala negdje oko 3 sata, non stop. Pošto je već bio pao mrak, u učionicu, u kojoj sam se ja nalazio, ušla su dva četnička vojnika. Tražila su od nas da odložimo sve što imamo: novac, zlato. Pošto smo mi, do tada, već bili pretresani 2-3 puta, ništa nismo imali. Tada su nam četnici predložili, ukoliko neko ima zakopanog novca u Srebrenici ili nekog drugog, odvesti ćega sa svojim vozilom, da to uzme, te da će ga zauzvrat pustiti. Tada su izašli iz prostorije, a mi smo raspravljali da li ima neko para, da bih pozajmio, ali niko nije imao. Pošto sam bio prilično premoren, došla mi je muka, pa sam zaspao. Odjednom, čuo sam kako neko poziva iz naše učionice da izađemo dva po dva. Ja sam među zadnjim izašao na hodnik, gdje su nas izuvali bose i do pojasa gole. Tom prilikom, vezali nas špagom sa rukama na leđima i udarali svakog u predjelu glave i ubacili nas u drugu učionicu, gdje nije bilo svjetla. Koliko nas je bilo u učionici, ja nisam vidio. Znam da je bila puna i da se teško disalo, a svi smo bili vezani. Nakon kraćeg vremena, počeli su ponovo prozivati po petoricu koji su izlazili na hodnik, i nisu se više vraćali. Kada su me prozvali sa ostalom četvoricom, izašao sam i trčeći sam morao da ođem do kamiona, koji je bio parkiran na samom ulazu u školu. Dok sam trčao, hodnikom i stepenicama, vidio sam veliki broj leševa ispred vrata škole i hodnika, pa sam tom prilikom osjetio po nogama toplo. Kasnije sam vidio da je to bila krv. Dok sam došao do kamiona, vidio sam, po mojoj nekakvoj ocjeni, oko dvadesetak leševa, koji su bili goli i bosi. Mene su, sa ostalim, strpali u kamion (šleper), koji je bio pun. Nisi mogao u njemu stajati pa nas su natjerali da sjedemo. Bili smo jedan preko drugog. Dok smo se nalazili u kamionu, četnici su pucali po stranicama. Čuli su se često jauci, ljudi su ranjavani, ali niko nije mogao da se okrene, a kamoli da pruži pomoć. Kada su napunili kamion, tada su krenuli, meni u nepoznatom pravcu, suprotno od onog, kojim smo došli. Ja znam da smo se kratko vrijeme vozili asfaltnim putem, a nakon toga skrenuli smo na makadamski put. Znam da je bila blaga uzbrdica, a to sam zaključio po šaltanju kamiona i ljuljanju na kamionu. Put je bio prilično u lošem stanju.

247 Kada se kamion zaustavio, nama su naredili da izađemo, nas po pet. Na jednom sam i ja iskočio. Tada sam primjetio veliki broj strijeljanih ljudi, koji su ležali na platou, odnosno nasipu od tucanog kamena, najvjerovatnije doveženog odnekud. Kamen je bio u različitim oblicima. Po mojoj, nekoj, ocjeni, koliko se ja razumijem u to, bio je krečnjak, odnosno majdanski kamen. Prilikom iskakanja iz kamiona, odmah su nam komandovali da legnemo na zemlju. Tog momenta, čuli su se rafali po nama. Ja sam legao uz zemlju i pribio se što više uz red leševa, koji su bili ispred mene, koji su ležali nepomično. Čulo se samo krkljanje. Ja sam tada osjetio blag udarac u glavu. Nešto toplo mi ide niz lice. Nisam osjetio nikakvu bol. Pošto mene nije pogodio nijedan metak, ja sam se još više pribio uz zemlju. Čuo sam kako četnici komanduju sledećoj pe- torici da izađu iz kamiona. Posle izvjesnog vremena čuo sam da neko, od četnika, komanduje, da svaki vojnik uzme po jedan i da pregleda svaki red, i da utvrdi da li nema još neko živ, a ukoliko bude da ga dotuče sa po jednim metkom u glavu. Ja sam tada prestao da dišem. Još više se nabio i uvukao među mrtva tijela. Bilo je dosta mrtvih tijela, koja su popadala po meni. Kada je četnički vojnik došao neposredno u blizini mene, čuo sam da zove svog kolegu: “Simo, odi vamo da vidiš kako izgleda kostur od čovjeka, uplašio bih se da sam ga negdje vidio – sreo sama.” Tada mu Simo psuje majku, rekavši: “Šta ga se bojiš, nećeš ga više nikada vidjeti”. Kada je vojnik došao do mene, udario me je no- gom u glavu. Ja se nisam micao. On je rekao “Mrtav je” i otišao dalje. Nakon toga čuo sam par pojedinačnih pucnjeva, koje je ovaj vojnik ispaljivao na one koji su davali znakove života. Tako pritajen, ležao sam nepomično, sa ostalim tijelima. Čuo sam da dovoze nove kamione. Čuju se krici, jauci i pucnjava, ali ja nisam smio dići glave, niti se pomjeriti, pošto su dva reflektora, iznad nas, na nekom brdu, osvjetljivala čitav plato, gdje smo se nalazili. Tačno ne znam koliko su još kamiona dovezli i koliko su ljudi pobili. Tako pritajen, ja sam razmišljao kako da se oslobodim veza na rukama, ali se nisam smio da pomjerim. Nakon jedno dva sata, nastala je tišina i nisam čuo nikakve glasove. Osjetio sam da nema nigdje nikoga. Podigao sam glavu i uspio da vidim veliki broj leševa, koji su se nalazili tu. Na jedvite jade pokušavao sam da

248 izvučem ruke, na taj način što sam ležeći na stomaku pokušao da se okrenem na stranu. U tome nisam uspio. U jednom momentu, čuo sam glas da neko zove: “Jarane, jesil ti živ, slegni se dole, i ja sam živ, da se spašavamo”. Tada sam se ja njemu obratio riječima: “Ušto si ti, jarane ranjen”. On mi je rekao da je ranjen u nogu i stomak. Ja sam ga tada pitao da li može doći do mene, da me odveže, našto je on rekao, da će pokušati. Puzeći preko leševa došao je do mene, a često puta i valjajući se preko leševa, pošto nije smio da ustane. Kada je došao do mene, njegove su ruke bile poluodvezane. Pokušao je da odriješi moje ruke, ali u tome nije odmah uspio, pa je kleknuo nad mnom. Počeo je da siječe kanapu zubima, ali nije uspio da me odriješi. Tada smo se dogovorili da ja probam prvo njega odvezati, što sam ja i učinio, pošto je vez n a njegovim rukama bio prilično labav. Kada sam ja niega odvezao, on je nakon toga pokušao mene da odveže. U međuvremenu se začuo traktor, negdje u daljini da ide putem prema nama. Mi smo tada odlučili da po- bjegnemo u pravcu potoka, odakle ćemo bježati dalje. Kada smo ustali i krenuli prema potoku, morali smo da stajemo po mrtvim tijelima. Prili- kom stajanja na tijela čula se krkljavina ljudi, odnosno tijela, koja su se nalazila na čitavom platou, gdje smo mi bili. Ja ne znam tačno broj ljudi koji su tu pobijeni, ali se radi, po mojoj procjeni, o velikom broju. Čitav plato je bio prekriven leševima (mrtvim tijelima). Kada smo uspijeli da dođemo do betoniranog kanala, moj jaran mi je kamenom presjekao kanapu na rukama. Ja sam tada oslobodio ruke, nakon čega sam skinuo majicu, kojom sam previo svoga jarana. U kanalu smo se zadržali sve do izjutra i tom prilikom čuli smo da traktor naizmjenično dolazi na mjesto gdje smo bili i odvozi tijela, u meni nepoznatom pravcu. Prilikom kupljenja tijela, često puta se ponovo čula pucnjava. Po mojoj procjeni su ubijali one koji su još bili u životu. Mi nismo smijeli da izađemo da vidimo kuda ih voze i koliko traktora vozi. Takođe smo čuli rad utovarivača (marke ULT-150), koji je po mojoj ocjeni, a to smo i vidjeli kasnije, kada smo izašli na jedan brijeg, kupio mrtva tijela i istresao na traktor, i odvozio u meni nepoznatom pravcu. Ja znam da je traktor svakih desetak do petnaest minuta

249 se vraćao, te ponovo tovario mrtva tijela. Nisam brojao koliko puta je otišao i došao. Ja pretpostavljam da je mrtva tijela vozio negdje blizu, pošto se brzo vraćao. Nakon kraćeg zadržavanja na brijegu, nas dvojica smo odlučili da krenemo prema našoj slobodnoj teritoriji, pa smo se uputili prema jednom brdu, sa kojeg smo imali namjeru da osmotrimo, i da vidimo gdje se nalazimo, da bih se mogli orjentisati, kuda ćemo dalje krenuti. Posle dužeg pješačenja, popeli smo se, na jedno meni nepozna- to brdo, odakle smo vidjeli plato, na kome smo se mi nalazili, odnosno gdje je vršeno strijeljanje gore navedenih. Tada smo takođe primjetili i jezero, ali nismo znali od čega je to jezero. Mi smo po šumama lutali ukupno četiri dana. Kada smo došli u jedno muslimansko selo, koje je popaljeno, odatle smo krenuli jednim potokom, kojeg smo se držali. Kada smo došli u neposrednu blizinu linija, između četnika i naših, tu smo se jedno izvjesno vrijeme, zadržali. Na- kon toga, idući sve potokom, došli smo na mjesto odakle se moglo vidjeti jasno kako je pšenica požnjevena u poljima i kako se narod kreće. Mogli smo zaključiti da ima porušenih kuća, i da se vidi džamija, pošto smo prošli četničku liniju, i ušli u našu slobodnu teritoriju. Zajedno smo se uputili prema tom selu. Prilikom prilaska prvim kućama još uvijek smo oprezno osmatrali, ne bi li čuli nekakav glas, da bih se u potpunosti uvjerili gdje smo. U jednom momentu smo začuli govor jednog čovje- ka, kako razgovara sa ženom. U njihovom dijalogu, ja sam po glasu zaključio da su muslimani. Ja sam tom prilikom čuo kada je žena rekla: “Srebrenica, Allah će dušmanima platiti”, nešto u tom smislu. Tada sam ja pošao ka njima da vidim, odnosno da se tačno uvjerim jesu li muslimani. Prilazeći njima, ugledao sam da muškarac ima beretku na glavi i da je žena u dimijama. Zaključio sam odmah da su muslimani. Prišao sam im i rekao: “Smije li se tamo”. Oni su mi uplašeno rekli: “Smije”. Ja sam im, zajedno sa Nedžadom, prišao i ispričao ukratko, ko sam i šta smo sve preživili.”

250 IZVOĐENJE BEZ POVRATKA - Svjedočenje O. H. iz Bratunca6 Nakon pada Potočara u julu 1995. predali smo se UNPROFOR-u. Logor UNPROFOR-a nalazio se u bivšoj Fabrici akumulatora u Poto- čarima. U logoru sam boravio od 11. jula 1995. do 14. jula 1995. Logor je, naime, bio pod zaštitom UNPROFOR-a. Prvi dan rekli su nam da će doći četnici u izvidnicu. Poslije toga, oni više nisu dolazili. Prvi dan pred veče, doš1a su dvojica četnika, sa plavim oznakama na ramenima. Jedno dijete je plakalo, bilo je gladno, imalo je oko dvije godine. Jedan od četnika prišao je ženi (majci djeteta) i rekao da će on da ga nahrani. Na hodniku je, pred svima nama, izvadio nož i zaklao dijete. Majka je počela da vrišti. On se vratio i nogama je isprebijao. U logoru nismo imali ni hrane, ni vode. Spavali smo na betonu i travi, zavisno gdje se ko nalazio (u samoj fabrici ili oko nje). Drugi dan, oko 8 ujutro, došla su druga dvojica i izveli HUSIĆ ŠEV- KU, iz Polaznika koji je izgubio tri sina u ratu. Izveli su ga u obližnju šumu. Čuli smo samo vrisak. Pretpostavio sam da su ga zaklali, jer se više nije vratio. Nakon toga, oko 10 sati, došla su druga dvojica i izveli hodžu HASANOVIĆ ESADA, 32. godište iz Pirića, opština Bratunac. Više se nije vratio. Nakon toga odveli su ZUHDIJU, kome prezime ne znam. Imao je oko 62 godine. Četnike nismo mogli prepoznati, pošto su nosili gas-maske na licu. Predpostavljam da se radi o mještanima iz obližnjih sela, jer su hodžu HASANOVIĆ ESADA zvali imenom. Poslije podne, istog dana, UNPROFOR je dovukao cistrne s vodom. Rekli su nam da idemo sipati vodu. Kada smo sipali vodu, naišla su dva četnika i odveli tri djevojke, kojima imena ne znam. Cijelo vrijeme, dok sam boravio u logoru, četnici su neprestano izvodili grupe ljudi i više se nisu vraćali. Oko 5 sati, istog dana (uveče), trojica četnika zašli su sa korpama i naredili da odložimo sve stvari, novac, zlato, pa čak i če- šljeve, ko je imao. Kad smo trebali da budemo evakuirani, u logoru su nam rekli da neće biti odvajanja muških od ženskih. Kada smo izašli iz

6 AIIZ, inv. br. 4 - 141.

251 logora, čekali su nas autobusi i kamioni za evakuaciju. Počeli su da odvajaju muškarce od žena i djece. Ispred logora se nalazio general Ratko Mladić. Naredio je da se muškarci iznad 10 godina, tj. djeca, ne puštaju u kamione. Nama je rekao: “Idite, idite za Tuzlu, ali do- ćemo i tamo”. Ja sam uspio nekako da se uguram sa ženama i djecom u autobus. 14. jula 1995. godine, stigli smo u mjesto Tišće, odakle smo krenuli za Tuzlu.

ZLOČINI U SRBIJI Svjedočenje I. H. iz Skelana7 Nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. krenuo sam u pravcu Tuzle. Prvo smo krenuli u pravcu Sućeske, nešto oko 22, 00 sati. Krenuli smo u pravcu Šušnjara. Istog dana, oko 23,00 došao sam na Šušnjare gdje je bilo postrojavanje po brigadama. Ja sam bio u sastavu 283. LBrbr. Nešto oko 05,00 sati ujutro, krenuli smo u pravcu Buljima, gdje je i ranije bila prva etnička linija. Veliki problem prelaska prve linije ote- žava1a su minska polja. Ja sam istu prešao oko 11,30 12. jula 1995. Idući od Srebrenice, u grupi sa mnom uvjek su bila i moja dva brata H. i F. Odmah po prelasku prve linije, bili smo iz1oženi jakom četničkom granatiranju, od čijih je posijedica, odmah nakon tri kilometra, poginu- lo oko 10 i ranjeno oko 20 ljudi. Od poginulih sam poznavao Dautović Nijaza iz Šubina, optšina Srebrenica, Ljeskovicu Mehmeda iz Liješća, opština Srebrenica. Ranjene smo nosili, dok su poginuli ostali na mjestu pogibije. Idući tako došli smo na Kamenice oko 19,00, gdje smo imali četničku zasjedu. Na tom mjestu bilo je mnogo ljudi. Na jednom se za- čula velika huka, a potom je zapucalo sa svih strana. Ja sam uspio leći. Kad je pucnjava prestala, potrčao sam do potoka, koji je bio udaljen jedno 30 metara. Gdje god da kreneš, prosto da ne staje na zemiju. Čini mi se da sam do potoka stajao, sve sa poginulog na poginulog. Odatle sam se povukao nazad, gdje sam i našao moja dva brata. Odlučili smo da se vratimo nazad u Srebrenicu. Dana 14. jula, rano ujutro, vratio sam

7 AIIZ, inv. br. 4410.

252 se u Šušnjare. Sa mnom, pored moja dva brata, bili su i Semir Begić, i braća Salihović Vahdet i Safet i Mehmed Mehmedović. U Šušnjaru smo zna1i Osmana iz Zalužja, opština Bratunac, koji je već bio poludio. Tu je ostao iza nas. Mi smo dalje krenuli prema gornjim Potočarima da potražimo hrane. Cijeli dan gledali smo četnike kako pljačkaju muslimanske kuće. P1jačkali su sve odreda. Istog dana, naveče oko 12,00, krenuli smo u UNPROFOR-ski kamp u Potočarima (15. jula 1995.), u kojem smo vidjeli samo jednog UNPROFOR stražara. Iza kampa smo pronaš1i Mehu iz Godovića, opština Srebrenica, koji se takođe vratio sa zasjede u Kamenicama. Zajedno sa Mehom, krenuli smo ponovo u Potočare. Sutradan, naveče, 10. jula 1995., krenuli smo u pravcu Bacute, gdje smo imali i četničku zasjedu. U istoj su nam nestali Begić Semir sa So1oćuše i Mehmedović Mehmed iz Voljavice. Ujutro smo se povukli iz predjela Bacute i krenuli u pravcu Lipe. Naveče, 17. jula 1995., krenuli smo u Srebrenicu. Preko Joševe smo doš1i u Kaza- ne, a zatim preko Đoza i Pusmulića u Jadar. Dana 19. jula 1995, osvanuli smo na Lubničkom brdu. Dok smo se odmarali, vidjeli smo kako veći broj tenkova kroz Jadar odlazi za Žepu. Sa Lubničkog brda smo nastavili put u pravcu Gladoviča. Preko Poija- ka i Gornjih Peći došli smo u Barakoviće. Dana 20. jula, kod Barako- vića, smo prešli Drinu i došli u Srbiju. Puške smo ostavili kod Drine u Barakovićima. Krenuli smo u pravcu Bajine Bašte i došli do Šarampo- va. Tu se, nas šest, razdvojilo u tri grupe. Ja sam sa sobom u grupi imao dvojicu braće, u drugoj grupi su bili braća Salihović Vahdet i Safet, a u trećoj je sam ostao Meho iz Gladovića. Otale dvije grupe krenule su u pravcu Tare. Mi smo nastavili put u pravcu Bajine Bašte. Dva dana smo proveli u Bajinoj Bašti, u kući Dula Davidovića (20. i 21. juli). On nije bio kući. Nalazio se na Tari u vikendici. Mi smo ovog čovjeka poznavali od ranije. Išli smo mu kući. On je dolazio nama i redovno je telefonom održavao kontakte sa našim ocem, koji je bio u Makedoniji. Dule nas je, 21. jula, naveče povezao u pravcu Niša i dovezao do Požege. 22. jula iz Požege smo krenuli autobusom u pravcu Čačka.

253 U autobusu su nas otkrili inspektori MUP-a i priveli u MUP u Čač- ku. Tu su nas mnogo tukli i ispitali. U toku ispitivanja, najviše su nas pitali za Ahmu Tihića, i nešto manje za Nasera Orića. Isti dan su nas prebacili u MUP, u Bajinoj Bašti. Neki policajci su poznavali mog brata. Rekli su mu da su braća Sali- hovići uhapšeni u Pilicama, nedaleko od Bajine Bašte, te su nas otkrili. Znali su da smo na teritoriji Srbije. Salihoviće su kasnije vratili u Ba- rakoviće da bi im pokazali gdje se nalazi oružje koje smo mi ostavili. Zatim, kako oni kažu, predali su ih u Centralni zatvor u Bratuncu. Braća Salihovići nisu došli na slobodne teritorije. Četnici su znali da je Vahdet prije rata bio u civilnoj policiji, a za vrjeme rata u vojnoj. Vjerovatno su pobijeni u Barakovićima. Cijelu noć 22. jula, su nas ispitivali. Pripisivali su nam ulogu DTG, ubačenih po zadatku na teritorij Srbije. U zatvoru nas nisu tukli. Is- pitivao nas je Risto, koga smo lično poznavali. Prije rata, on je bio komandir policije, a tada je obavljao dužnost načelnika. Poznavao je našeg oca. Pričao nam je da je bio u ratu na Teočaku. Istu noć, kad su nas priveli, doveli su i Malkić Abdurahmana - Kiku, Hamdiju i Hamzu. Tukli su ih cijelu noć. Moj mlađi brat F. je išao da briše krv posle toga. Sljedeći dan, 23. jula, prebacili su nas u Kaolin u Bratuncu, gdje smo noćili. Tu nas nisu tukli. Te noći čuli smo kako se spremaju za Žepu. U zatvor nam je dolazio i M. N., ratni komandant Bratunačke brigade. U razgovoru se ponašao korektno. U kamionu pod ceradama, nas šest su 24. jula odveli do Karakaja, gdje su ubacili još devet ljudi, poveza- nih očiju. Nismo ih poznavali. Ti ljudi su bili izmrcvareni i pretučeni. U Batkoviće smo došli 24. jula 1995. Bezbjednjaci IBK su me u toku istrage pokušavali vrbovati da radim za njih, pri tome mi nudeći veću količinu novca. Imao bih zadatak (kad me pošalju na teritoriju Tuzle) da prikupljam podatke i radim za njih. Uglavnom bi to bio zadatak o broju i rasporedu ljudstva i tehnike. Pri tome bih se uvezao sa njihovim ljudima, koji već rade u Tuzli. Moju braću su planirali ostaviti kao zalog za moju saradnju. To isto su nudili i Malkić Abdurahmanu, jer je i on imao tu brata.

254 Tražili su ako pristanemo da potpišemo izjave. Mi smo svaki vid saradnje po ovom pitanju odbili. Razmijenjeni smo u grupi od 105 ljudi kod Gračanice, 24. decembra 1995.

ZLOČINI U SRBIJANSKOM LOGORU - Svjedočenje E. S. iz Klotijevca8 Nakon pada Srebrenice, krenuo sam sa grupom ijudi preko šume za Tuzlu. Dugo smo lutali. Nakon pada Žepe, 1. augusta 1995., predali smo se četnicima. Prvo nas je nekoliko četnika pretreslo. Dok su nas pretresali neprestano su nas udarali, najčešće nogama i rukama. Odatle su nas prebacili u logor Š1jivovice u Uicama (Srbija). Tu smo 13 dana spavali na betonu, bez ičega. Dva mjeseca smo preižv1java1i s jednim obrokom (suhom hranom)!. Za to vrijeme neprestano su nas izvodili i tukli. Najviše su tukli i ispitivali pripadnike naše Armije, ali najviše ko- mandire naših četa i bataljona. Ispitivali su nas kojim smo jedinicama pripadali i sl. Dana 18. septembra 1995. registrovao nas je Crveni krst. Za vrijeme dok su oni boravili bilo nam je dobro, ali čim su oni otišli, bilo je isto kao i prije. Tih deset dana i dalje su nas tukli, maltretirali, provocirali i sl. U tom logoru čuvala nas je “Srpska milicija”. Ne znam ime ni jednog čuvara, jer su se uglavnom dozivali prezimenima. Kada je došla naredba iz Beograda više nas nisu tukli, ali su od sve hrane i odjeće koju je dovozio Crveni krst, 2/3 ostavljali sebi, nisu nam dijelili. U logoru je boravilo 800 ljudi, nitko nije ubijen, ali svi smo zadobili teške fizičke i psihičke rane. Ja sam povrijeđen u nogu, a 9. aprila 1996. došao sam kući iz Užica. Autobusom iz Kalesije došlo nas je 240, a ostali su pre- bačeni u inostranstvo.

8 AIIZ, inv. br. 4-153.

255 UPOTREBA HEMIJSKOG ORUŽJA Svjedočenje M. I. iz Gladovića 9 Iz Srebrenice sam krenuo oko 14,00 sati i uputlo se u pravcu Suće- ske u društvu sa ocem i ostalim bližim rođacima. Došli smo na Jaglieće naveče, a u zoru cjelokupno ljudstvo je krenulo prema Buljimu gdje je bila četnička linija. Liniju na Buljimu sam prešao oko 12,00 sati 12. jula 1995. i nastavio u pravcu Kamenica. Na početku Buljima u jednom potoku sam naišao na jednu grupu poginulih naših ljudi, njih oko 6-7. Idući dalje 1akše sam ranjen u glavu gelerom rasprskavajućeg metka. U putu mi je pomogao moj rođak. Približavajući se Kamenicama u jednom potoku sam naišao na jednu grupu izginulih naših ljudi. Na izlazu u Kameničke njive došao sam oko 18,00 sahati i po naređenju tu smo čekali da i ostali dođu, jer je tako naređeno. Tu me je previo dr. Ilijaz Pilav. Pred veče je počelo postrojavanje. Ja sam se uvrstio u jednu od kolona. Nosio sam ranjenike. Nastavili smo dalje i bili smo izloženi čet- ničkoj vatri iz prage i ostalog naoružanja. Zaklonili smo se iza jedne bukve, ja sam bio prvi na zemlji a na mene su popadali drugi, bilo ih je desetak. Na meni je jedan ostao mrtav, dok su se ostali razbježali. Ja sam se izvukao i nastavio put prema asfaltu odakle su četnici pucali iz prage. Pratio sam kud se četnici kreću. Uspio sam preći asfalt. Od- makao se do jednog dalekovoda, a zatim tu zaspao. Nalazio sam se iza asfaltnog puta Konjević Polje - Nova Kasaba. Probudila me je tu jedna naša grupa, od jedno 15 ljudi. U dolini Jadra sam vidio jednog našeg poginulog od bombe. Bilo nas je šest u grupi, preostali su se razbježali kad smo naišli na jednog našeg oguljenog čo- vjeka, oči su mu bile povađene, uši i nos odsječeni. Na Jadru smo stigli našu grupu od jedno hiljadu ljudi. Ja sam sa grupom od šest ljudi nastavio dalje i bezbjedno smo prešli rijeku Jadar

9 AIIZ, inv. br. 4-152.

256 prema Udrču. U putu sam čuo da je grupa ona od hiljadu na Jadru imala zasjedu. Došli smo bezbjedno na planinu Udrč oko 07,00 sata i i sače- kali noć da bi nastavili put dalje. Sa Udrča grupa u kojoj sam ja bio nije imala većih zasjeda i problema i nisam nailazio na naše poginule i nastradale. Vidio sam samo da je prilikom četničkog granatiranja, prije Boljkovice, dolazilo do čudnog i nervoznog ponašanja ijudi. Mnogi su kašljali i pokazivali simptome - suženje očiju.

SILOVANJA ŽENA I KLANJE MUŠKARACA U PRISUSTVU UN VOJNIKA Svjedočenje R. B. iz Bratunca10 Od samog početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu cijelo vrijeme sam se nalazila u Srebrenici, odnosno u Podrinju, sve do egzodusa Srebrenice, u mjesecu julu 1995. Dana 11. jula 1995. pošto je sam grad već bio opkoljen Karadžićevim koljačima, oko 13 sati, po podne, sa grupom žena i djece sam se uputila prema Potočarima, gdje se nalazila Komanda holandskog bataljona, misleći da će nas oni zaštititi od četnika. Komandant 28. bataljona Ejub Golić me je sa djecom utrpao u jedna kola. Nedugo zatim stigla sam sa svoje četvoro malodobne djece u Potočare. U Potočarima je već bila gužva, gdje se sakupio ogroman broj žena, djece i muškaraca. U samim Potočarima sam primijetila veliku kon- centraciju četničke vojske, među kojima sam prepoznala Iliju sa Šapata kod Srebrenice, koji je u desnoj ruci nosio sablju. Sjećam se dobro da je tom prilikom izdvojio veliku grupu sposobnih muškaraca Bošnjaka, natjerao ih da ulaze u autobus, a ostatak koji nije mogao stati u autobus potrpao je u kamion govoreći: “Oni idu na Zalazje, gdje će biti poklani umjesto kurbana”. Pun autobus i kamion Muslimana Bošnjaka je odve- zen u pravcu Zalazja gdje su najvjerovatnije poubijani.

10 AIIZ, inv. br. 4-171.

257 Spustila se noć. Naoružani četnici počinju izdvajati grupu po grupu mlađih žena, odvodeći ih na silovanje, a grupe muškaraca na strijeljanje i klanje. U toku cijele noći, 11/12. jula 1995, čuli su se vrisci silovanih žena i djevojaka, plač djece, a po obližnjim njivama i kukuruzištu krkljanje preklanih muslimana. U hali Fabrike akumulatora, gdje sam bila i ja sa svoje četvoro djece, bilo je toliko naroda da se jedva moglo disati. Četnici 12. jula 1995. i dalje sa svojim generalom Mladićem nastavljaju svoj krvavi pir, a Ratko Mladić i dalje garantuje svima bezbjednost, i ako je u toku noći silovano na stotine žena i djevojaka i više od toga poklano i strijeljano Muslimana. Oko 09 sati ujutro pošla sam da djeci donesem vode. Pored potoka, u neposrednoj blizini fabričke hale, vidjela sam četiri zaklane mlađe žene, a pored njih dva zaklana, tako reći golobrada mladića, ali ih nisam mogla prepoznati. Napominjem da svo to vrijeme UNPROFOR i vojnici Holandskog bataljona nisu ništa učinili da zaštite civile u Potočarima. U toku 12. jula 1995. prepoznala sam neke četnike koji su bili moje bivše komšije u Hranči, a to su: Ljubo, četnik još iz rata 1941- 1945. godine, Vlado, sin Ljubisava, koji su me prepoznali i pogledali me mrko, da bi se nedugo zatim, u fabričkoj hali, pojavili slijedeći zlikovci, i to: M.T., iz Repovca, S.N., iz Bratunca, koji mi je rekao: “J.... ti majku, zar si još živa” i još dosta njih koje sam poznavala, ali sam im zaboravila imena. Pokušavala sam u par navrata da se sa djecom ukrcam u jedan od kamiona ili autobusa, ali bezuspješno, jer bi me svaki put M.T. i M.Ž. vraćali nazad u halu fabrike, ne dajući mi da se sa djecom ukrcam. Kod posljednjeg pokušaja očajno sam sjela na travu i počela plakati. Dok sam sjedila na travi, vidjela sam kako general Ratko Mladić od bošnjačkih majki kupi mušku djecu od 7-15 godina starosti, a potom

258 sakupljene dječake predaje starješinama svoje vojske, koji ih odvode u nepoznatom pravcu. Ratko Mladić je majkama te djece garantovao život, uz obećanje da će ih on sprovesti do slobodne teritorije Tuzle. Grupa dječaka, koje je Mladić skupio, a koju sam ja vidjela, brojala je, po mojoj procjeni, oko 50 dječaka. Negdje oko 17 sati, ponovo sam ustala sa trave i uputila se u halu fabrike. Mlađe žene i muškarce su i dalje izvodili, žene su se silovane vraćale, dok se nijedan odvedeni muškarac više nije vratio u halu iz koje je odveden. Gledala sam svojim očima kako se neki Orhan ili Orhanov brat, iz Dubraka kod Srebrenice, objesio sopstvenim kaišom u hali fabrike, go- voreći da neće živ u njihove ruke. U pomenutoj hali, također, sam vidjela preko dvadeset spontanih po- rođaja. Žene su na silu i od straha pobacivale djecu. Među tim ženama sam poznavala Havu, suprugu Hajrudinovu, iz Trubara kod Srebrenice, čije je žensko dijete odmah, nakon porođaja, umrlo. Toga dana dosta je naroda evakuisano. Situacija se bar prividno smi- rila. Ostatak naroda je već iscrpljen od gladi i žeđi. Naveče, oko 21 sat, u hali se pojavljuju vojnici UNPROFOR-a, sa prevodiocem, koji nam je rekao: “Nemojte se plašiti, sada će ući osam četnika obrijanih i lepih, pripremite se”. Odmah zatim, u halu ulaze na- javljeni četnici, prolaze halom da bi odredili sebi žrtve za nastupajuću noć. Naveče 12. jula 1995., oko 22 sata, sjedila sam pored moje četiri curice, koje su bile pospale. U halu su ušla trojica meni poznatih komija i to: M. Ž., Lj. J. i V. J., svi iz Hranče. Naredili su mi da ustanem. Ustala sam. Oni su me izveli pred halu. Pred halom je bilo još oko petnaestak četnika, od kojih sam prepoznala: M.T. iz Repovca. Odveli su me u jednu kuću u Potočarima, gdje sam vidjela svojim očima kako ubijaju muslimane. U toj kući sam vidjela ogroman broj poubijanih ljudi. Zatim su

259 me odveli do slijedeće kuće, gdje sam vidjela još stravičniji prizor, kako nabijenog na ražanj peku jednog čovjeka. Jedan od četnika me upitao: “Možeš li poznati ko je na ražnju”. Odgovorila sam da ne znam, jer se čovjek nije mogao identifikovati, zbog toga što je bio skoro pečen. Poslije toga su me odveli do jednog parkiranog autobusa. Jovanović Ljubo, moj bivši komšija iz Hranče, im je rekao: “Hajde da pročistimo pištolje”. Bacio me preko sjedišta, a potom su kao zvjeri navalili na mene. Otimala sam se, plakala i molila za milost, ali bezuspješno. Od četnika, koji su učestvovali u mom silovanju, pored Lj.J., koji me je bacio preko sjedišta, su: M.T., iz Repovca, M.Ž., iz Hranče, V.J., iz Hranče. Ostale sam poznavala po facama, ali im se ne sjećam imena. Silovali su me. Pala sam u nesvjest i više se ničega ne sjećam. Osvi- jestila sam se tek ujutro u fabričkoj hali oko 9 sati. Kada sam se malo pribrala i došla sebi pitala sam ostale žene odakle ja ovdje. One su mi rekle da su me, između 3-4 sata ujutro, u fabričku halu unijeli vojnici UNPROFOR-a, a to je već ujutro, 13. juli 1995. Taj dan evakuacija je i dalje nastavljena, a u zraku se osjećao nedostatak kiseonika i užasan zadah od krvi i leševa poubijanih civila. Oko podne, ponovo sam se sa djecom pokušala ukrcati za evakuaciju, ali me ponovo onaj isti M.T. vratio sa djecom u halu, ne dajući da se ukrcam, govoreći “Ti nećeš nikada vidjeti vašu slobodnu teritoriju”. Tada mi je moja devetogodišnja kćerka Merima rekla: “Mama vidiš da hoće da nas pobiju”. Sa djecom sam ponovo sjela na travu, kao i pret- hodnog dana. Muškarce su i dalje odvajali na lijevu stranu, u pravcu Bratunca, a žene sa djecom za evakuaciju u autobuse i kamione. Vratila sam se sa djecom ponovo u salu. Moja kćerka Merima mi je rekla, i zamolila, da ih sve četiri podavim, a da ih ne ostavljam žive četnicima. U fabričku halu ulazi pomenuti M.T. iz Repovca. Kada me je ponovo vidio, rekao mi je: “Je... ti majku i djecu, pa zar si preživje1a, prvo što ću ti uraditi, poklaću ti djecu, a onda i tebe”. Na prijetnju ovog

260 krvoloka, Merima mu je odgovorila: “Ubili ste mi oca, ubijte i mene”. Mirko je tada izašao. Oko 16 sati u hali se pojavljuje Ratko Mladić i naređuje četnici- ma da popišu sve koji se nalaze u hali. Ponovo se spuštala noć, ali i ovoga puta su odvodili žene na silovanje, a muškarce na strijeljanje i klanje. Samo, ovaj put manje, jer nas je manje i bilo. Dana 14. jula 1995, oko 9 sati, ujutro, UNPROFOR nas je izveo iz hale u stroju, dvoje po dvoje za evakuaciju. Dođem do autobusa i ponovo M.T. mi ne da sa djecom u autobus. Ovoga puta sa njim je bio i LJ.J., iz Hranče, moj bivši komšija. Između 17-18 sati, istog dana, prišao mi je jedan mladi četnik, ne znam odakle je, ali po govoru bi se reklo da je srbijanac. Pošto sam mu, uplakana, ispričala situaciju, rekao je da će me ukrcati sa prvim autobusom koji dođe. Kad je autobus stigao, on je uzeo u naručje moje dvije curice i ponio ih prema autobusu. M.T. je stao ispred njega, opsovavši mu Boga, i rekao mu: “Ona sa djecom ne može na njihovu teritoriju”. Mladi četnik ga nije s1ušao i sa djecom me smjestio u autobus, zaprije- tivši mu da me ne bi, izbacio iz autobusa u Bratuncu. U autobuse, kao što sam već navela, nisu dali muškarcima, već su ih izdvajali u lijevu stranu. Tom prilikom, u kanalu sam, sa oborenom glavom predase, prepoznala: Sinanović Nurifa, Sinanović Kemala, Ahme- tović Osmana, Ahmetović Džemala, Husić Ševku, svi iz Pirica, zatim Karić Sekira iz Sekirića, Aljić Latifa iz Dobraka. Autobus je krenuo. Stigli smo do Bratunca gdje je zbog kontrole zaustavljen. U autobus je, sa automatskom puškom na gotovs, uao S. (S.) N., iz Bratunca i rekao vozaču: “Ovu ženu iz Hranče zajedno sa djecom izbaci iz autobusa, jer ona je bila 1992. godine u sali OŠ “Vuk Karadžić”. Ona ne smije stići na njihovu slobodnu teritoriju, jer će biti svjedok u Hagu”. Vozač autobusa ga je uzeo za prsa i izbacio iz autobusa, a zatim je krenuo prema Kravici.

261 Po dolasku u Kravicu, zaustavljen je autobus. Četnici su nas istjerali iz autobusa da prepoznajemo naše zarobljene muškarce, kojih je po mojoj procjeni bilo 3-4 hiljade, sakupljenih u gomilu. Neki su stajali, neki sjedili, neki su bili vezani, a neke su još uvijek dogonili zarobljene. U veoma velikoj masi, jednom riječju rečeno, oblaku zarobljenih Bošnjaka, za kratko vrijeme sam uspjela prepoznati neke od njih i to: Kabilović Hamda, moga brata, Kravić Refika iz Pirića, Muniba, direktora ško1e iz Klotjevca, Seada Krdžića, Sabahudina Krdžića, obadva sa Osmača, Kirama Mehića iz Pirića, Reufa Karića iz Pirića, Arifović Husu iz Hranče, sina Bege Hodžić iz Hranče i još dosta njih, koje sam u Srebrenici poznavala, ali im svima nisam znala imena. Prib1ižava1a se noć. Autobus je krenuo iz Kravice prema Konjević Polju. Iza nas, na livadi, ostale su na hiljade zarobljenih naših muškara- ca, za čiju se sudbinu, pouzdano, ni do danas ništa ne zna. Autobus je prošao Konjević Polje, Novu Kasabu, Vlasenicu i stigao u Tišću. Četnici su nas u Tišći, u toku noći, 14. jula 1995., izbacili iz autobusa i pješice uputili u pravcu Kladnja. U blizini tunela kod Kladnja prihvatila nas je naša vojska i sa našim autobusima, u samu zoru, sa četvoro djece, 15. jula 1995., stigla sam na Dubrave kod Tuzle.

262 Zaključak Genocid, kao najteži oblik zločina protiv čovječnosti i međunarod- nog prava, te drugi oblici zločina u Srebrenici su bili isplanirani, vrlo dobro organizovani i dosljedno izvedeni, što se jasno uočava i među- sobnim poređenjem iskaza svjedoka - očevidaca, što je, zapravo, i u funkciji produbljenijeg i potpunijeg istinitog saznanja, zbog čega je i napisan ovaj rad. Očigledno je postojao plan da se u julu 1995. “sve muslimanske žene i djeca” prisilno premjeste iz Potočara i “da se pogube muškarci”, što je i priznao i Momir Nikolić u Hagu. Između 10.000 i 15.000 hiljada stanovnika sigurne zone UN-a, bje- žeći iz enklave, nakon zauzimanja Srebrenice okupio se uvečer 11. jula u Šušnjarima. Oko jedne trećine muškaraca bili su pripadnici 28. divizije ARBiH, od kojih većina nije bila naoružana. Krenuli su u zbjeg, u velikoj koloni kroz šumu u pravcu Tuzle. Čelo kolone činili su, uglavnom, pripadnici 28. divizije, nakon kojih su se kretali civili. Na začelju kolone nalazio se Samostalni bataljon divizije. Tražeći spas prema slobodnoj teritoriji, Bošnjaci su se, “bez obzira na put koji su izabrali”, “morali suočiti sa deportacijama, strijeljanjima po kratkom postupku ili masovnim pogubljenjima, mučenjima i raznim drugim oblicima zločina.“ Uslovi su bili veoma loši, a konvoj nije bio dobro organizovan. Nije bilo dovoljno hrane i vode tako da su ljudi ubrzo izgladnjeli. Konvoj je konstantno nailazio na zasjede i mnogi ljudi su nestali, ranjeni ili ubijeni. Raspoloživi podaci potvrđuju kako su ljude iz šume mamili srpski vojnici prerušeni kao “plave kacige”, te s opremom, uniformama i vo- zilima UN-a. Također, na stotine ljudi u koloni djelovala su hemijska sredstva, jer su osjetili uznemirenost, vrtoglavicu, zatim povraćanje, nejasan ili besmislen razgovor, haluciniranje, ukočenost, komu, itd.

263 Jedinice Drinskog korpusa, posebno 1. bratunačka i 1. milićka brigada, te Samostalni bataljon Skelani, besprijekorno su izvršavali postavljene zadatke na zarobljavanju i likvidaciji prognanih Bošnjaka. Za “čišćenje” i “pretres terena” od 15. jula 1995. posebno je bio zadužen komandant Bratunačke brigade Vidoje Blagojević. Snage 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine iz Tuzle su u jutarnjim satima 16. jula 1995. izvele napad, probile linije “Vojske Republike Srpske” i spojile se s čelom kolone na širem području Balj- kovice, gdje su vođene žestoke borbe. Oko 5.000 ljudi na kraju je stiglo do Tuzle. Bošnjaci iz UN baze i kolone su po utvrđenom planu zarobljeni, odvođeni i ubijani na ranije utvrđenim lokacijama. Masovne egzikucije Bošnjaka vršene su u: Potočarima, Hajdučkom groblju, Kameničkom brdu, Jadru, Cerskoj dolini, skladištu u Kravici, Sandićima, Novoj Ka- sabi, Tišću, Orahovcu, brani kod Petkovaca, Vojnoj ekonomiji Branje- vo, u Domu kulture u Pilicama, Kozluku i drugim mjestima. Nakon masovnih ubistava, srpski agresor je formirao masovne grobnice. Izvršioci zločina su raskomadana tijela žrtava genocida po nekoliko puta premještali sa jednog na drugo mjesto i time žrtve ponovo masakrirali. To je dodatno otežavalo i otežava identifikaciju žrtava genocida i nanosilo i nanosi bol i tugu preživjelim članovima porodica. Na monstruoznost zločina posebno ukazuje činjenica da su tijela pojedinih žrtava genocida pronalažene u nekoliko različitih masovnih grobnica sekundarnog tipa, međusobno udaljene desetinama kilometara jedne od druge. Jula mjeseca 1995. Bošnjaci Republike Bosne i Hercegovine s pod- ručja sigurne zone UN-a Srebrenice ubijani su na raznim mjestima - na teritoriji 14 (četrnaest) općina Republike Bosne i Hercegovine i to u Srebrenici, Bratuncu, Zvorniku, Vlasenici, Šekovićima, Kalesiji, Živi- nicama, Kladnju, Olovu, Bijeljini, Han-Pijesku, Rogatici, Višegradu i Trnovu.

264 Masovnost zločina genocida potvrđuje i činjenica da su jula 1995. na području navedenih općina, s namjerom i na genocidnoj osnovi, ubijani Bošnjaci porijeklom iz 12 (dvanaest) općina Republike Bosne i Herce- govine. Utvrđen je broj od preko 25. 000 učesnika, koji su po raznim osnovama i na različite načine učestvovali u genocidu nad Bošnjacima jula 1995. U genocidu nad Bošnjacima tokom jula 1995. ubijeno je preko 8 000 ljudi, od čega oko 800 djece.

265 Summary In accordance to the strategic objectives of Serbian people in Bosnia and Herzegovina Serbian and Montenegrin aggressor, in all occupied places and towns under siege of the Republic of Bosnia and Herzego- vina, an internationally recognized state and UN member, committed numerous forms of genocide against humanity and international law including the most difficult one which was defined by the international law as genocide. There are numerous and diverse, valid and reliable sources of information and data about the genocide against Bosniaks in Srebrenica- the UN safe area in July 1995, out of which the relevant documents of political, military and safety authorities of the aggressor (Federal Re- public of Yugoslavia- Serbia and Montenegro) and their collaborators (the Republic of Srpska) and the testimonies of the victims of genocide as the event participants and direct eye-witnesses- survivors, occupy a special place. In this paper, the special attention is focused and dedicated to the testimonies of genocide victims, without which it would be impossible to make a valid reconstruction of the crime of genocide against Bosniaks in Srebrenica- UN safe area in July 1995. Key words: Srebrenica, safe area, United Nations, genocide, July 1995, testimonies of genocide victims

Izvori podataka: - Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međuna- rodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

266 Najetović, Džemal

MEĐUNARODNA UMIJEŠANOST I ODGOVORNOST ZA GE- NOCID NAD BOŠNJACIMA U SREBRENICI

“Uz Ruandu i Somaliju, Srebrenica je najveći propust snaga OUN”. Alain Le Roy, francuski diplomat, šef mirovnih snaga OUN

Sažetak U modernoj historiji, kao malo gdje drugdje, ali u Evropi zasigurno, OUN sa svom svojom birokratiziranom, ne malom, mamutskom maši- nerijom, nigdje nisu doživjele veće poniženje i blamažu kao u Srebre- nici. U Srebrenici su sahranjeni svi principi tzv. zapadne demokratije, pogažene i iznevjerene sve povelje i rezolucije, počev od Povelje OUN, do Helsinških konvencija, Pariških principa, Haških odluka i tribunala, Ženevskih konvencija itd. U Srebrenici je sahranjen Mastriht ili bar oni principi na kojima EU hoće da gradi svoju budućnost. Pale su sve zavjese i ugasile se nade onih koji su još vjerovali u neki novi međunarodni poredak, ljudska prava i slobode, u tekovine zapadne civilizacije i kulture. Stara, nad- mena, neokolonijalna evropska politika u Srebrenici je pokazala svoje pravo lice. Iako su skoro svi prijedlozi mirovnih planova: Kutiljerov (mart 1992); Vens-Ovenov (april 1993); Oven-Stoltenbergov (septembar 1993); Vašingtonsko-Bečki (maj 1994); Kontakt grupe (juli 1994), itd. Srebrenicu tretirali kao teritoriju sa većinskim bošnjačkim stanovniš- tvom, što je ona faktički i bila, međunarodna zajednica je dozvolila njeno stradanje. Ključne riječi: međunarodna zajednica, odgovornost, genocid, Boš- njaci, Srebrenica.

267 Opšti podaci: površina i nacionalna struktura stanovništva. Površina ove teritorije iznosi 527 km2; Prema popisu iz aprila 1991. godine Srebrenica je imala 36.666 stanovnika, od čega je bilo Hrvata 38 (0,1%); Srba 8.315 (22,67%); Ostalih 741 (2,02%) i Muslimana 27.572 (75,19%).1 Srebreničani su bili to što su bili i stoljećima prije: blage naravi, veoma miroljubivi, odani urednom životu, porodičnoj vjernosti i čistoći, privrženi uzgoju cvijeća, povrća i stoke.

Kratak osvrt na historijat Srebrenice Privredni život na području Srebrenice počinje za vrijeme Ilira. U rimskko doba, uspostavljaju se novi privredni odnosi: razvija se poljo- privreda, zanatstvo i rudarstvo. Posebna pažnja posvećuje se rudarstvu koje je tada imalo vodeću ulogu. Glavni rudnici rude srebra bili su u okolini današnje Srebrenice i Fojnice. Uz zlato i srebro, Rimljani su eksploatisali i željezo.2 1 Bilten broj 219 Republičkog zavoda za statistiku i listing po naseljenim mjestima iz obrasca P-9 „Konačni rezultati po naseljenim mjestima i popisnim krugovima“ popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava, Sarajevo, april 1991. godine. U razdoblju od 1946. do 1949. godine komunističke vlasti su ukinule bosansko- muslimansko nacionalno ime priznato u toku NOR-a. Muslimani kao naorod nisu unijeti u prvi Ustav BiH, 1946. godine. Nakon toga, 1947. godine, ukinut je Glavni odbor Muslimana u BiH. Popisom stanovništva 1948. godine službena politika Mu- slimane tretira kao neopredijeljene, očekujući da ih se većina opredijeli u srpskom ili hrvatskom pravcu. Naredne godine, 1949., ukinuto je i KDM “Preporod”, koje je ob- novljeno u oktobru 1990. godine. Ustavom BiH, 1946. godine, Muslimani su priznati kao posebna nacionalno-politička kategorija. Popisi stanovništva 1981. i 1991. godine sadrže odrednicu-popisnu kategoriju Musliman kao nacionalnu oznaku. Na Drugom bošnjačkom saboru, održanom u Sarajevu 28.09.1993. godine, donijeta je i potvrđena odluka kojom je bh bosanskomuslimanskom narodu vraćeno staro historijsko ime – Bošnjaci. Od tada su i sve dotadašnje bh bosanskomuslimanske institucije službeno uzele bošnjačko ime. U ovom radu, za Bošnjake, koristimo termin shodno historijskom određenju. Pored naziva Bošnjak, za pripadnika bošnjačke nacije, u ovom radu, mjestimično se koriste i nazivi: Musliman, Bošnjak-musliman, Bosanski Musliman, sa istim značenjem. Rukovodeći se nastojanjem da ovaj rad ne bude previše dugačak, izostavli smo širi osvrt na historiju Bošnjaka. Šire o tome, Mustafa Imamović: Histo- rija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1997. 2 Enciklopedija Jugoslavije-Separat SR BiH, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983., str. 78.

268 Pošto je srednovjekovna bosanska država imala dovoljno raznih me- tala stvarali su se uslovi za izradu oružja u Fojnici, Visokom, Konjicu i Srebrenici.3 U rudarskim mjestima postojale su i dubrovačke kolonije, kao npr. u Srebrenici, Ustikolini, Visokom itd. Opisujući granice srednjovjekovne države Vjekoslav Klaić, u vezi Srebrenice, u svojoj knjizi piše: “... bijaše u toj župi i grad Borač (Bo- rac, Boragio) sa varoši ispod njega (Subtus Boraz ili Sotto Boraz, još i danas zovu kršćani malenu ravnicu oko Vlasenice imenom Birač), a po svoj prilici spadaše na nju i glasovita rudarska varoš Srebrenica, koja se spominje počev od 1376. godine.”4 Krupna bosanska vlastela, orijentisana protiv ugarskog kralja Sigi- smunda, dovela je ponovo na prijesto kralja Stjepana Ostoju, te se ratne operacije ponovo nastavljaju. Jedna od značajnijih ratnih operacija je i ona vezana za napad na grad Srebrenicu, u proljeće 1411. godine, kada su Bosanci, predvođeni vojvodom Sandaljem Hranićem, osvojili ovu varoš. Srednjevjekovni bosanski vladari su ulagali velike napore da svoju vojsku opreme kvalitetnim naoružanjem. Pojedini topovi imali su svoja imena. Jedan takav iz Srebrenice, koji su Srbi 1411. godine zapli- jenili prilikom napada na Srebrenicu zvao se “Humko”.5 U ljeto 1426. godine, iskoristivši upad Osmanlija na teritoriju srpske srednjovjekovne države, kralj Tvrtko II Tvrtković je sa bosanskom vojskom napao grad i rudnik Srebrenicu, koji je ranije Ugarska predala despotu Stefanu Lazareviću, ali je uskoro despot prešao rijeku Drinu i potukao Bosance. Osmanlije su ubrzo nakon toga protiv Tvrtka II ista- kli svog pretendenta, Ostojina sina Radivoja.6 Kralj Tvrtko II Tvrtković je 1433. godine pokušao ponovo da osvoji Srebrenicu, ali i ovog puta bezuspješno, dok je, suprotno tome, despot 3 Isto, str. 83. 4 Vjekoslav Klaić: Poviest Bosne – fototip (reprint) izdanja iz 1882. godine, Sarajevo, 1990., str. 19. 5 Enver Imamović: Historija bosanske vojske, Sarajevo, 1999., str. 44. 6 Enciklopedija Jugoslavije – Separat SR BiH, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983., str. 84.

269 Đurađ Branković zauzeo Zvornik i Teočak.7 Tešku situaciju u kojoj se našao bosanski kralj iskoristili su ponovo Osmanlije za jačanje svoga položaja u Bosni, bosanskog kralja obavezali su na vazalstvo i ponovno plaćanje danka (1435.), a u posjednutim gradovima počeli su se utvr- đivati.8 Jedna od zanimljivosti historije ratovanja u vrijeme samostalne srednjovjekovne bosanske države je i ta da se krajem XIV i početkom XV st. razbuktavaju borbe između pojedinih feudalaca i to naročito na jugu bosanske države, gdje je vojvoda Sandalj Hranić šireći svoje po- sjede (naročito u prvim decenijama XV st.) uspio da likvidira ili potčini svu moćniju vlastelu. Smrt ovog velikog i jakog feudalca, 1435. godine, izazvala je talas unutarnjih borbi i metež koji je prije svih iskoristila ugarska vojska koja je napala Hum, kojeg je nasljednik Sandalja Hranića, Stjepan Vukčić-Kosača, uz pomoć osmanlijske vojske, uspio da odbrani. Istovremeno, kao i njegov prethodnik, Stjepan Vukčić-Ko- sača radio je na odvajanju južnog dijela bosanske države, posebnim i razgranatim sistemom secesije i formiranjem zasebne političke cjeline. Na lijevoj obali srednje Drine, u župi Osat, južno od rudarskog mjesta Srebrenice, ležalo je mjesto Ljubovsko, u kojem se nalazila jedna kuća bosanskih krstjana.9 U popisu franjevačkog samostana iz 1506. godine navode se samostani u Sutjeskoj, Visokom, Srebrenici i Fojnici.10 U junu 1444. godine ugarsko-hrvatski kralj Vladislav Varnečike teš- ko je potukao Turke u klancu Kunovici u Bugraskoj. To je ohrabri- lo novog bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.) sina kralja Stjepana Ostoje, da se odlučnije veže za Ugarsku, pa je u proljeće 1444. godine preduzeo protivnapad na Turke u Bosni i potisnuo ih iz Srebre- nice i nekih drugih mjesta oko Drine.11. Veliki uspjeh kralj Tomaš postigao je u maju 1444. godine kada je njegov vojvoda Petar Kovačević osvojio grad Srebrenik, kojeg su do tada držale Osmanlije. Obnavljanjem srpske Despotovine došlo je

7 Vojna enciklopedija, Beograd, 1975., knjiga 1, str. 764. 8 Isto, str. 764. 9 Dominik. Mandić: Bosanska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 312. 10 Dominik Mandić: Bosna i Hercegovina, Chicago 1960., str. 75. 11 Dominik Mandić: Bosna i Hercegovina, Chicago 1960., str. 137.

270 ponovo do spora oko grada Srebrenice i razlogom jednog novog srpsko-bosanskog rata, 1444. godine. Srebrenica je 1445. godine osvojena od strane despota Đurađa Brankovića, koji je 17. septembra te godine izdao Dubrovačku povelju i njom uveo prijašnji “Srebrenički zakon”, kojeg su Dubrovčani imali još i prije, za vrijeme despota Stjepana La- zarevića. Kralj Stjepan teško je podnio gubitak ovog veoma važnog mjesta, pa je zbog toga sljedećih godina nastojao da ga opet vrati. Sli- čan rat između Bosne i Sbije izbio je 1448. godine, oko ovog važnog grada. I u ovom novom ratnom sukobu, vojska srpskog despota Đurađa Brankovića (sin Vuka) koju je predvodio Toma Kantakuzina, potukla je 6. septembra 1448. godine vojsku bosanskog kralja Stjepana Tomaša.12 Podatke o boravku Turaka u Bosni imamo 1438. godine. Oni su ovdje boravili i u proljeće 1439. godine za vrijeme operacija u Srbiji. Za vrijeme okupacije Despotovine (1439.-1444.) oni se spominju ne samo u Srebrenici i njenoj okolini nego i u Mileševcu i Foči.13 Turci su, naime, već od prije imali jako uporište u istočnoj i srednjoj Bosni. Više godina držali su Hodidjed i Vrhbosnu, a između 1459. i 1462. godine zauzeli su Srebrenicu, Zvornik i Usoru.14 Poslije stanovite krize regulisani su odnosi i sa Ugarskom, ali je evidentan sukob unutar porodice Vukčić-Kosača razbio iluzije o mo- gućnosti jedne kompaktne odbrane interesa srednjovjekovne bosanske države. Uz pomoć osmanlijske vojske, sin Stjepana Vukčića-Kosače, Vladislav, pokorio je Hercegovu vojsku 1462. godine na rijeci Breznici, kod Pljevalja. Iste godine, Osmanlije su osvojili Srebrenicu, Zvornik i cijelu župu Usoru. Optužujući “prokletog i neposlušnog sina” Vladisla- va za izdaju, Herceg Stjepan je kasnije (1466.) tvrdio da je Vladislav “doveo Osmanlije u moju zemlju nekim klancima kuda ranije nijedan Turčin nije mogao proći”.15 12 Vjekoslav Klaić: Poviest Bosne – fototip (reprint) izdanja iz 1882., Sarajevo, 1990., str. 292. 13 Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982, str. 28. 14 Dominik Mandić: Bosna i Hercegovina, Chicago 1960., str. 139. 15 Vjekoslav Klaić: Poviest Bosne – fototip (reprint) izdanja iz 1882., Sarajevo, 1990., str. 60.

271 Prije 1463. godine, zemlji Kovačevića pripadala je župa Vratar, župa Trebotić sa gradom Ključevcem, župa Osat sa gradom Đurđevcem, trg Petriš na Drini, Birač do grada Perina na Drinjači, predjeli oko Vlaseni- ce i Nove Kasabe, tj. cijelo područje između Drinjače i Jadra, pa i preko te rijeke do Srebrenice.16 Mađari i Mlečani su uz pomoć pape 12. septembra 1463. godine sklopili vojni savez protiv Turske i početkom oktobra iste godine pokrenuli ofanzivna dejstva. Kralj Matijaš se sa vojskom kretao dolinom Vrbasa. S juga su ga pomagali herceg Stjepan i njegovi sinovi. Vla- dislav se kretao ka Livnu a Vlatko je dospio blizu Srebrenice.17 Srebrenički kadiluk bio je u sastavu Smederevskog sandžaka (1460.- 1480.godine). Sjedište ovog kadiluka bilo je u Srebrenici koju je ka- rakterisalo rudno blago i ekonomski razvoj. Ovaj kadiluk se dijelio na nahije: Srebrenica, Šubim, Kušlat, i Zvornik na lijevoj, te Sokol, Rađe- vina, Bohovina, Krupanj, Jadar i Ptičar na desnoj strani Drine. Nahija Srebrenica pominje se tek 1533. godine. Obuhvatala je: varoš, bližu okolinu i grad Srebrenicu sa posadom. Srebrenički kadiluk je smanjen 1548. godine kada je izgubio nahije u Mačvi, gdje je osnovan Šabački kadiluk. Sljedeće smanjenje bilo je 1572. godine kada je osnovan Zvor- nički kadiluk. Tako je Srebrenički kadiluk sveden na područje Srebreni- ce i nahije Kušlat, Ludmer, Šubin, Bohovina, Jadar i Ptičar.18 Kada je formiran Bosanski sandžak (1463.) njegova teritorija se u početku znatno smanjila. Na istoku i sjeveroistoku graničio je sa Sme- derevskim sandžakom koji je u srednjem Podrinju prelazio Drinu i obuhvatao Srebrenicu, Zvornik, Kušlat i Šubin.19 Izvori bilježe još jedan sukob oko grada Srebrenice, 1458. godine, koju je bosanski vladar Stjepan Tomaš uspio da osvoji, zajedno s još 16 Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982, str. 134. 17 Isto, str. 41. 18 Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982, str. 169 i 199. 19 Isto, str. 42.

272 nekoliko gradova u njenoj okolini, što je, kako je to već u historijskoj literaturi bilo zabilježeno, kao i posljednji vojnički uspjesi srednjovjekovne bosanske države.20 Početkom 1481. godine Vuk Gregurević („Zmaj Ognjeni“) napao je Srebrenicu i Sarajevo.21 Osmanlije 1512. godine ponovo zauzimaju Srebreničku banovinu i formiraju zaseban Zvornički sandžak.22 U doba Omer paše Latasa (1850.-1852.) nastale su promjene u pogledu administrativno-teritorijalnog uređenja Bosanskog pašaluka. Ukinuo je termine sandžak (live) i kadiluk a uveo kajmekamluke (okru- ge) i mudirluke (srezove). Po toj podjelu Bosanski ajalet dijelio se na šest kajmakamluka. Srebrenica je tada imala status mudirluka, a bila je u sastavu Zvorničkog kajmakamluka.23 Drskost i arogancija Ome- ra-paše Latasa kao i reforme koje je provodio bili su dovoljni razlozi da lokalno stanovništvo zauzme negativan stav prema njemu i pobuni se. Kada je došlo do boja kod Orahovice (između Vranduka i Žepča) u odbrani su se angažovali i odredi iz istočne Bosne, a posebno Srebreni- ce i Zvornika. Mada su se žestoko borili pretrpjeli su velike gubitke od artiljerijskih projektila.24 Godine 1865., u Osmanlijskom carstvu izvršena je reforma politič- ko-administrativne podjele. U BiH je od dva vezirluka formiran jedan vilajet. Dijelio se na sandžake (kajmekamije), a oni na kaze ili mudira- te. Formirano je sedam sandžaka. Srebrenica je bila u sastavu Zvornič- kog sandžaka.25 Za vrijeme upravne podjele Bosanskog pašaluka u 19. stoljeću u sastavu Zvorničkog sandžaka (live) bilo je devet kaza: Donja Tuzla,

20 Isto, str. 765. 21 Isto, str. 53. 22 Enciklopedija Jugoslavije – Separat SRBiH, Zagreb, 1983., str. 86. 23 Isto, str. 232 - 233. 24 Enver Imamović: Historija bosanske vojske, Sarajevo, 1999., str. 188 25 Luka Đaković: Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika, Globus, Zagreb, 1985., str. 11.

273 Gradačac, Brčko, Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Vlasenica (Birče), Maglaj i Gračanica.26 Pogranična mjesta Bosanskog pašaluka (1580.) prema Rumeliji bila su: Nikšić, Kolašin, Kosovska Mitrovica, Novi Pazar, Nova Varoš, Priboj, Višegrad, Srebrenica, Zvornik, Loznica, Šabac.27 Nakon austrougarske okupacije, branioci Tuzle su, na čelu sa muf- tijom Šemsekadićem preko Srebrenice i Višegrada, prešli u Sandžak.28 Naime, kada su čuli da je austrijska vojska 17. septembra 1878. godine okupirala Brčko, a zatim se ka Tuzli kretala iz pravca Gračanice i Lu- kavca, zaključili su da nemaju dovoljno snaga da im se suprotstave, pa su se nakon manjih okršaja povukli prema Zvorniku. U toku Drugog svjetskog rata, na području Srebrenice odvijala su se djejstva Glavne operativne grupe divizija. U periodu juni–juli 1943. godine, u Srebrenici je razbije domobranski garnizon. U decembru 1943. godine njemački 5.SS brdski armijski korpus izveo je ofanzivnu ope- raciju “Kugelblitz” da bi na prostoriji Sokolac–Vlasenica–Srebrenica opkolio i razbio 17. i 27. diviziju 3. korpusa. Istovremeno je iz rejona Sjenice, preko Sandžaka, u Istočnu Bosnu prešla njemačka 1. brdska divizija, potiskujući 5. krajišku diviziju. U toj operaciji, vođenoj zimi i po visokom snijegu, njemačke snage su izvršile prodor, ali su 5., 17. i 27. divizija probojem na zapad ka dolini rijeke Bosne, uz velike napore i znatne gubitke, izbjegle potpun poraz.29

26 Isto, str. 234. 27 Isto, str. 81. 28 Isto, str. 275 29 Vojna enciklopedija, Beograd, 1975., knjiga 1, str. 779 – 781.

274 Pojmovno određenje genocida Genocid je pojmovno definisao poljski pravnik Rafael Lemkin kao dio napora da se holokaust naučno obradi i da se dođe do međunarod- nog konsenzusa o vrstama sistematskog krvoprolića. Pojam genocida je 1948. godine službeno objavljen u „Konvenciji o sprečavanju i kažnja- vanju zločina genocida“, 78 UNTS. 277, prihvaćen rezolucijom broj 260 (III) A Generalne skupštine OUN na zasijedanju od 9. decembra 1948. godine. Ovom Konvencijom genocid je zabranjen. Sve države potpisnice, uključujući članice NATO saveza, složile su se da je genocid „prema međunarodnom pravu zločin za koji se obavezuju da će ga spriječiti i kazniti“. Pojam genocid nastao je kao reakcija na holokaust i registrovan je kao dio međunarodnog zakona. Tokom Hladnog rata, genocidi koji su se desili u Gvatemali i Ugandi bili su djelomično zanemareni rival- stvom u Hladnom ratu, koje je sprječavalo koordinirane međunarodne napore za primjenu Ženevske konvencije. Kada je Hladni rat završen, genocidi u BiH i u Ruandi doveli su do formiranja Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu i postali centar napora za ponovno uspostavljanje primjenjivosti Konvencije protiv zločina genocida iz 1948. godine, kao i za osiguranje pravnih, diplomatskih i ekonomskih sankcija protiv onih koji bi počinili genocid. Genocid je specifično definisan kao čin čija je namjera da „uništi, u cjelini ili djelomično, jednu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu“. Ti činovi uključuju ubistva, mučenja i napore da se spriječi rađanje i obnavljanje određene nacije. Lemkin naglašava da taj pojam ne podrazumijeva nužno neposredno uništavanje cijele nacije. Ustvari, on prije predstavlja“koordinirano planiranje različitih akcija koje imaju za cilj uništenje suštinskih temelja života nacionalnih grupa“. Među ciljeve za uništenje prema takvom planu, Lemkin ubraja kulturne institucije, jezik, osjećanje pripadnosti jednoj naciji, sigurnost privatnog vlasništva, slobodu, zdravlje, dostojanstvo i ljudski život.

275 Ključni kriterij za genocid, prema Lemkinu, jeste da je on „usmjeren protiv nacionalne grupe kao entiteta“; nasilje nad pojedincima vrši se “ne u njihovom individualnom svojstvu, već u svojstvu članova odre- đene nacionalne grupe“.30 Roy Gutman ističe: „Poricanje genocida dovodi do novih laži, novih obmana i budućih grešaka. Tenzije među vodećim političkim figurama stalno rastu i ne znam kako će se to sve riješiti“.31

Odnos rata i genocida Proganjanje civilnog stanovništva, po etničkim principima, ne spada u rat, nego u genocid. Opsade i razaranje gradova su, također, bliže genocidu, nego ratu. U pogledu dostavljanja humanitarne pomoći, oči svijeta bile su usmjerene na Sarajevo – grad heroj. Za to vrijeme, bez prisustva stranih novinara i kamera, VRS i VJ su izvršile genocid nad Bošnjacima. I nad onim Srbima koji nisu htjeli terorisati svoje komšije Bošnjake i Hrvate, izvršili su brojne zločine. U Podrinju, Posavini, Krajini i Hercegovini izvršeni su masovni pokolji, otvarani koncentracioni logori i provedeno „etničko čišćenje“32 cijelih regija. Ovo su, u početku rata, uradili pripadnici VJ i VRS, a kasnije i HV i HVO. Bosna i Hercegovina je tako postala klaonica ljudi kojoj je, nakon što je JNA razoružala TO SRBiH, međunarodna zajednica, uvođenjem embarga na uvoz naoružanja, one- mogućila da se brani, iako je bila svjesna da se u BiH, u ime suludih velikosrpskih i velikohrvatskih ideja, vrše najstravičniji zločini i genocid.

30 Rafael Lemkin, Uloga sila Osovine u okupiranoj Evropi: Okupacioni zakoni, analiza vlade, prijedlozi za obeštećenje, New York: Howard Fertig, 1973. 31 Roy Gutman, intervju za „Preporod“, 15.02.2012., 20. 32 „Etničko čišćenje“ je eufemizam za potpuno uništenje slavenskih muslimana kao naroda i njihove kulture, te stvaranja čistih kršćanskih država na ruševinama nekad multireligijske BiH. Michael A. Sells, Iznevjereni most – religija i genocid u Bosni, Sedam, Sarajevo, 2002., 129.

276 Nema sumnje da je postojala tolerancija Zapada prema ponašanju agresora na BiH, koji su nastojali da uništiti BiH i Bošnjake. U genocidu su stradali kako djeca, tako i stare osobe, a posebno muškarci prema kojima su neprijatelji postupali patološki okrutno u zavisnosti od ugleda, obrazovanja i sl.. Nedvosmisleno je da su iza toga stajali zločinci sa velikim iskustvom u provođenju sistematskog terora i znanjem kako time postići što veći propagandni efekat. Ti zločinci su bili u sprezi sa agresorskim vojnim i civilnim vlastima, jer su ih te vlasti podsticale da čine zločine i genocid, nakon kojih nisu naređivale istragu. Identičnost najbrutalnijih i najprimitivnijih oblika nasilja, na razli- čitim, međusobno udaljenim krajevima, je potvrda da su genocid izvodili posebno obučeni, organizovani, izabrani i pripremljeni zločinci. To potvrđuje i isti odnos prema Bošnjacima u Trebinju, Gacku, Foči, Brč- kom, Prijedoru, Srebrenici, itd., jer su ti krajevi međusobno udaljeni po više stotina kilometara, a teror nad ljudima se izvodio u različito vrijeme i na isti način. Tamo gdje je bio veći procenat Srba u strukturi stanovništva, bilo je i više masovnih ubistava, što se odnosi i na Hr- vate. Osnovna karakteristika ovog genocida je u političkoj platformi spriječavanja nastanka „muslimanske države“ u Evropi, te, u tom cilju, progona, pokrštavanja i fizičkog uništenja Bošnjaka.

Srebrenica “sigurna zona” OUN Ideju o “sigurnoj zoni” OUN je prvi put implementirala prilikom zaštite Kurda u sjevernom Iraku, nakon zaljevskog rata 1991. godine. U oktobru 1992. godine, predsjednik Međunarodnog crvenog krsta, Cor- nelio Sommaruga, je predložio uspostavljanje sličnih zona za zaštitu bošnjačkih civila od daljih genocida koje su vršili Srbi. Iako su neke manje evropske države podržavale prijedlog u početku, Francuska, Ve- lika Britanija i Španija – glavne države koje su obezbjeđivale trupe za

277 UNPROFOR- su to odbile.33 Tvrdilo se da je postojala mogućnost da bi “sigurne zone” mogle povećati “etničko čišćenje” pošto Srbi mogu odvesti Bošnjake na područja za čiju zaštitu je međunarodna zajednica samu sebe proglasila odgovornom. S druge strane, kao što je i Owen naglašavao, ostajalo je teško pitanje, “Ko će obezbijediti dovoljan broj trupa za zaštitu “sigurnih zona”?”34 Države koje su davale trupe za UN- PROFOR nisu željele da se angažuju u zaštiti “sigurnih zona”, jer bi morale da preuzmu borbenu ulogu za odbranu tih zona ako ih Srbi budu napadali. Mandat humanitarnih snaga je bio pažljivo dizajniran da bi se izbjegle ovakve vrste situacija koje bi mogle ugroziti nepristrasnost UNPROFOR-a, što je bila glavna briga britanske vlade kada se proti- vila ideji stvaranja “sigurnih zona” u Bosni i Hercegovini. Međutim, u decembru 1992. godine, na samitu EU u Edinburghu, koji je označio kraj mandata Velike Britanije kao predsjedavajućeg, Nijemci su osudili Britaniju jer nije podnijela svoj dio izbjegličkog tereta. Učesnici na ovom samitu su izvijestili da je potom John Major počeo da pokazuje više entuzijazma oko koncepta “sigurnih zona” kao načina zadržavanja potencijalnih izbjeglica u Bosni i Hercegovini umjesto njihovog smje- štanja u države Evropske unije.35 Iako je ideja o “sigurnim zonama”, krajem 1992. godine, izgledala mrtva, ponovo je oživjela u martu 1993. godine kada su Mladićeve sna-

33 Holandija i Austrija su 1992. godine najviše podržavale koncept „sigurnih zona“. Austrijski ministar inostranih poslova Alois Mock je u intervjuu za austrijske novine kojeg je dao 3.decembra 1993.godine, tvrdio da se „sigurne zone“ trebaju formirati oko Sarajeva, Bihaća, Tuzle, Goražda i Travnika. Posao zaštite ovih zona, kako je rekao Mock, zahtijevao bi otprilike oko 40.000 vojnika UN - mnogo manje od 100.000 koji su zapadni vojni izvori smatrali minimalnim brojem da bi se uspješno izvršila intervencija. Mock je, međutim, priznao da je bilo veoma malo podrške uspostavljanju ovih zona. Francuzi su bili oprezni, Britanci su ostali na distanci, a Nijemci nisu bili u mogućnosti da se uključe u to zbog svog Ustava. Slično je izjavio i Joris Voorhoeve koji je kasnije postao ministar odbrane i koji je bio osoba koja je bila politički odgovorna za prisustvo holandskih trupa u Srebrenici 1995: „Mislim da se sa 50.000-100.000 dobro izvježbanih i naoružanih trupa mogu zaštititi civilna područja da bi se okončala nasilja.” Vidjeti: Honig i North, „Srebrenica”, str. 101. 34 Vidjeti Owen, „Balkanska odiseja“, str. 69-71. 35 Sharp, „Pošteni broker”, str. 26.

278 ge, koje su mjesecima blokirale konvoje pomoći, počele da napadaju Srebrenicu. Ultimatum Srba i očigledna opasnost od etničkog čišćenja Bošnjaka u Srebrenici su doveli do postizanja konsensusa u Vijeću sigurnosti OUN (VSUN) da se nešto mora uraditi, pa su u vezi Srebrenice donijete četiri rezolucije. Duboko uznemireno informacijom koju im je poslao generalni sekretar o ubrzanom pogoršanju situacije u Srebrenici i okolnom područ- ju VSUN je 16. aprila 1993. godine usvojilo rezoluciju 819, kojom se zahtijeva da se prema Srebrenici i okolnom području odnosi kao prema “sigurnoj zoni” i da se odmah pekinu svi oružani napadi od strane jedinica Srba na Srebrenicu i izvrši njihovo trenutno povlačenje iz područja u i oko Srebrenice.36 Nakon usvajanja ove rezolucije, mnogi su, i u Bo- sni i Hercegovini i u drugim državama, povjerovali da će OUN od tog momenta zaštititi civile u Srebrenici. Međutim, rezolucija je u stvarnosti pažljivo izbjegla nove vojne obaveze za UNPROFOR bilo kada je riječ o uspostavljanju ili zaštiti “sigurnih zona”. Vijeće sigurnosti OUN je zatražilo od Srba i Bošnjaka da Srebrenicu učine sigurnom. Uloga UNPROFOR-a bi jednostavno bila da “nadgleda” humanitarnu situaciju.37 Kada je Vijeće sigurnosti OUN 16. aprila 1993. godine u svojoj rezoluciji 819 Srebrenicu proglasilo “sigurnom zonom” ona je bila pod opsadom skoro godinu dana.38 Mjesecima su se pripadnici Armije RBiH skoro goloruki odupirali dejstvima agresorskih jedinica i njihove teške artiljerije. Do sredine marta 1993. godine, nestalo im je municije i bilo je očigledno da se nisu mogli još dugo držati. Početkom aprila, Srbi su preko UNHCR-a izdali zahtjev za predaju: “Ili će se oni predati ili ćete vi morati sve Muslimane da izvučete iz Srebrenice”, rekao je srpski

36 Rezolucije VSUN o BiH, Press Centar ARBiH, Sarajevo, 1995., str. 62 – 64. 37 Honig i North, „Srebrenica“, str. 103-4. 38 Visoke planine okružuju Srebrenicu u dolini Drine, kao i većinu gradova. Nakon početka rata postala je „ostrvo u teritoriji“ u srcu „Republike Srpske”. Prije rata je brojila 37.211 stanovnika, od čega je 72,9% bilo muslimana, 25,2% Srba, 0,1% Hrvata i 1,8% ostalih. Bilten broj 219 Republičkog zavoda za statistiku i Listing po naseljenim mjestima iz obrasca P-9 „Konačni rezultati po naseljenim mjestima i popisnim krugovima“ popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava, Sarajevo, april, 1991.

279 komandant najvišem zvaničniku UNHCR-a za bivšu Jugoslaviju Jose-u Maria Mendiluce, “ili ćemo mi grad zauzeti za dva dana.” Pošto nije imao izbora, Mendulice je započeo planiranje evakuacije 60.000 ljudi. Bio je svjestan činjenice da će to biti najveći pojedinačni čin “etničkog čišćenja” od početka rata i da će ga vršiti OUN.39 Nakon ove rezolucije, VSUN je 6. maja 1993. godine usvojilo rezoluciju 824, proglašavajući gradove Sarajevo, Tuzlu, Žepu, Goražde, Bi- hać i Srebrenicu kao i njihove okolice “sigurnim zonama” koje trebaju biti pošteđene od oružanih napada i drugih neprijateljskih postupaka.40 Uznemireno zbog pomijerenja civilnog stanovništva, posebno u Sa- rajevu, Zenici, Srebrenici, Goraždu, Tuzli i Žepi VSUN 4. juna 1993. godine donosi rezoluciju 836, kojom proširuje mandat UNPROFOR-a da štiti “sigurne zone” i da upotrijebi silu u samoodbrani i da odvrati napade na “sigurne zone”. VSUN je ovom rezolucijom, također, ovlastilo države članice da preduzmu sve neophodne mjere koristeći svu moć da bi podržale UNPROFOR.41 Dan ranije Boutros Boutros Ghali pisao je svom sagovorniku u NATO-u, Manfredu Woerneru, tražeći da NATO odobri svojoj vojnoj komandi da pokrene vazdušne udare na zahtjev OUN.42 NATO je već donio odluku u avgustu 1993. godine da će biti spreman da pokrene zračne udare protiv artiljerije VRS koji su napadali Sarajevo, a ova opredijeljenost ponovljena je na sastanku NATO-a na najvišem nivou u Brusselsu 10. i 11. januara 1994. godine.43 Dana 11.07.1995.godine srpske snage predvođene generalom Mla- dićem zauzele su Srebrenicu nakon čega je Vijeće sigurnosti OUN usvojilo rezoluciju 1004 zahtijevajući povlačenje srpske vojske iz Sre- brenice. Stanovništvo se pokušalo probiti do Tuzle. Oko 10.000 muš- karaca je ubijeno i nestalo. Poubijani su i oni koji su zaštitu potražili

39 U međuvremenu je general Morillion „savjetovao“ vrh A RBiH da prihvati uslove Mladića, pošto je situacija bila bez nade i postojala je hitna potreba za evakuacijom. Silber i Little, „Smrt Jugoslavije“, str. 268. 40 Isto, str. 72 – 74. 41 Isto, str. 76 – 80. 42 Boutros Ghali poziva NATO da iskorači, „Financial Times“, 9. februar 1994. 43 Ibid.

280 u blizini baze Holandskog bataljona UNPROFOR-a koji ih je prepustio na nemilost srpskoj vojsci i policiji. Međunarodni krivični sud je kasnije optužio Karadžića i Mladića za genocid, a specijalni izaslanik OUN-a za ljudska prava u SFRJi Tadeuš Mazovjecki podnio je ostavku protetstujući zbog nedostatka zaštite ljudskih prava u BiH. Senat SAD je 26.07., na prijedlog senatora Dola i Liebermana, glasao za jednostrano ukidanje embarga na uvoz oružja snagama bosanskohercegovačke vlade (69 glasova za i 29 protiv). I Predstavnički dom Kongresa SAD je 01.08. glasao slično (298 glasova za, 128 protiv), što je otvorilo moguć- nost konflikta zakonodavne i izvršne vlasti. Deset dana kasnije predsjednik Klinton je vetom odbio jednostrano ukidanje embarga na uvoz oružja snagama bosanskohercegovačke vlade i odredio da Richard Ho- olbrooke pokrene novu mirovnu inicijativu. Sljedećeg dana parlament Ruzske Federacije (Duma) donio je zakon kojim se jednostrano ukidaju sankcije prema SRJ. Do kraja avgusta 1993. godine, NATO se obavezao da će bombardo- vati vojne ciljeve VRS ako budu nastavile da guše i granatiraju Saraje- vo i blokiraju konvoje humanitarne pomoći. Međutim, od tada, iako je VRS nastavila granatirati Sarajevo i blokirati zalihe, ništa se nije ura- dilo. Generalni sekretar OUN-a Butros Gali (Boutros Boutros Ghali), odbacio je upotrebu NATO aviona da bi se Srbi prisilili da omoguće pristup humanitarnim organizacijama OUN-a “sigurnoj zoni” Srebreni- ca i da otvore aerodrom u Tuzli za međunarodne humanitarne letove.44 Kada je objavljena odluka NATO o davanju ultimatuma Srbima da će se “u roku od deset dana suočiti sa vazdušnim udarima ako ne uklone svoje snage oko Sarajeva”, Francuska i SAD su, također, potvrdile i raniju odluku NATO-a da pruži pomoć mirovnim snagama u Tuzli i Srebrenici, kao i da ispita ostala područja radi sličnih akcija, kao što su Mostar i Vitez. Nadalje, prijetnja vazdušnim udarima na položaje VRS oko Sarajeva prezentirana je kao prvi dio šire strategije za osiguranje

44 Kasnije je Bouthros Ghali zatražio od zvaničnog predstavnika u BiH, Yasushi Akashi da pripremi izvještaj o izvodljivosti razmještanja NATO aviona da bi se Srbi prisilili da sarađuju sa humanitarnim naporima UN. Roger Cohen, 22. januar 1994.

281 mira za Sarajevo koji će, nadalo se, formirati temelj na kojem će se graditi širi dogovoreni mirovni sporazum. Britanska vlada je neprestano isticala da prijetnja vazdušnim udarima ne signalizira predah u opredi- jeljenju međunarodne zajednice da postigne sporazum u BiH.45

Izjave pojedinih evropskih i svjetskih lidera o odgovornosti me- đunarodne zajednice za stradanje BiH i Bošnjaka46 Predsjednik Španije, Philipe Gonzales: “Ako je međunarodna zajednica nesposobna da riješi ovaj problem sredstvima koja joj stoje na raspolaganju i ako nije voljna da pošalje jake interventne snage u Jugoslaviju, a što je očigledno slučaj, postavlja se pitanje prava građana BiH na samoodbranu”. Njemački kancelar Helmut Kohl: “Međunarodna zajednica ne smije sebi da dozvoli da digne ruke od bosanskih muslimana. Skidanje embarga na uvoz naoružanja je nužnost i moralna obaveza”. Baronica Thatcher: “Nedopustivo je da neko spriječava ljude da se brane, osim ako taj neko nema namjeru da ih sam odbrani”. Stalni predstavnik Venecuele u OUN, predsjednik VS OUN i ko- ordinator Grupe nesvrstanih zemalja u VS OUN, Diego Enriqe Arria Salicetti: 45 Postojala je istinska nada da će prijetnja NATO zračnim udarima pomjeriti pregovore. 14. februara 1994, baronesa Chalker Wallasay je u Gornjem domu rekla: „Vjerujem da će NATO odluka zajedno sa pregovaračkom strategijom koju sprovode oba predsjedavajuća biti dovoljna da osigura sporazum za cijelo područje“, Ibid, str. 73. 46 Preuzeto od Diega Enriqea Arria Salicettia, iz izlaganja sa Međunarodne naučne konferencija pod nazivom: „Genocid nad Bošnjacima, sigurne zone UN Srebranica jula 1995.godine – pouke budućim generacijama“, Srebrenica – Sarajevo, 12. – 15.07.2005.

282 “Bosanci su godinama bezuslovno vjerovali kako su Evropljani i kao takvi nisu bili voljni tražiti pomoć izvan Evrope. Naivno su mislili kako Evropa neće oklijevati da im pomogne u sukobu između demokratske države i agresorskiuh režima. Neki od ‘glavnih’ u VS OUN bojali su se pojave muslimanske države u srcu Evrope. Srebrenica je otvoreni zatvor u kojem su srpske snage planirale usporeni genocid. Srebrenica je mjesto otvorenog srpskog suprotstavljanja međunarodnoj zajednici. Srbi, zparavo, drže koncentracioni logor pod kontrolom UN- PROFOR-a, dok se oni ponašaju kao čuvari tog otvorenog zatvora. Sre- brenica je simbol otpora i borbe hrabrog bosanskog naroda. Neuspjeh u Srebrenici nije neuspjeh samo UNPROFOR-a, već cijele međunarodne zajednice koja mu izdaje direktive, ali ne i odgovarajući mandat i sredstva potrebna za uspješnu odbranu ‘sigurne zone’”.

Zaključci Prostor na kojem su Bošnjaci živjeli prije rata obuhvatao je oko 94% bh. teritorije. Nakon rata, taj prostor smanjen je na 24%. Mnogima je preostalo da se na sudovima uzaludno bore za ostatke ostataka svojih prava i imovine. U Srebrenici je od 06. do 19.07.1995. godine ubijeno 8.372 neduž- na čovjeka (ovo nije konačan broj). Prema nalazima suda u Hagu, od tog broja 48 su žene, među kojima su i djevojčice od 8 i 9 godina; 76 dječaka ispod 16 godina i 629 staraca preko 60 godina. Ta spolno-starosna struktura žrtava potvrđuje genocidno zacrtanu namjeru koju je okvalifikovao i dokazao Međunarodni sud pravde u Hagu. Više od 700 srebreničkih siročadi našlo je utičište u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli. „Valja reći da su upravo Bošnjaci pokazali izuzetnu izdržljivost i otpor prema vjerskoj ili političkoj radikalizaciji, imajući u vidu šta im se dogodilo, ali i siromaštvo u kojem žive uz nedostatak perspektive s kojom se suočavaju.“47 47 Marko Atila Hoare, profesor historije iz Londona, „Dnevni avaz“ - Special, 10.07.2015., str. 43.

283 „Independen“ je 21.04.2002. godine objavio tekst o traumama pripadnika holandskog bataljona stacioniranog u Srebrenici u vrijeme genocida. Istraživanje koje je provela nevladina organizacija ACOM pokazuje da je 10 pripadnika te jedinice izvršilo samoubistvo i da ih je zbog osjećaja krivice, 70% napustilo vojsku.“48 Stradanje Srebreničana mnogi su nastojali prikriti. Kao karakteri- stičan primjer prikrivanja ratnog zločina nad Sarajevom, Vukovarom i Srebrenicom ističe se Grčka. Njeni intelektualci i novinari smatraju uspjehom to što su zločin sakrili, ali to jedino znači da oni nisu ni intelektualci ni novinari, već obični propagandisti.49 Ratko Mladić nije samo izjavio da je okupirao Srebrenicu radi osve- te Turcima - dahijama,50 već je nad Bošnjacima u njoj, na ekstremno brutalan način, izvršio genocid. Osvrčući se na strijeljanje bošnjačkiih mladića, koje su počinili pripadnici specijalne srpske paravojne jedinice „Škorpioni“, sud u Hagu je donio sramni zaključak da nema dokaza da je ta jedinica bila organ SRJ. Također, zaključeno je da ovaj zločin nije počinjen po naređenju zva- ničnog Beograda. Komandant „Škorpiona“ Slobodan Medić, zajedno sa suprugom i sinom poginuo je uoči dočeka Nove 2014. godine, u sa- obraćajnoj nesreći kod Sremske Mitrovice. On je uhapšen 2005. godine u Šidu, gdje je i živio, nakon što je snimak egzekucije srebreničkih Boš- njaka prikazan u Hagu, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću. Na sudu u Beogradu na po 20 godina zatvora osuđeni su pripadnici „Škorpiona“

48 “Dnevni avaz” – Special, 10.07.2015., str. 155. 49 Leonidas Hadžiprodromidis: Umorstvo Jugoslavije, Šahinpašić, Sarajevo, 2004., str. 206. 50 Dahija (tur.) janičarski oficirski čin. Vremenom su smanjili uticaj paša i postali glavni oslonac vlasti, često nezavisni od Porte. Početkom 1802. godine 4 janičarska prvaka: Aganlija, Kučuk Alija, Mula - Jusuf i Fočić Mehmed-aga ovladali su beogradskim pašalukom i proglasili se dahijama. Čuvši da se protiv njih organizuje otpor početkom februara 1804. godine posjekle su 72 srpska kneza i viđenije ljude što je bilo povod prvom srpskom ustanku. Kada su ustanici vladali Beogradom navedene dahije su 29.07. pobjegle na ostrvo Ada-kale gdje su ih ustanici u noći 5/6.8. ubili, a odsječene glave poslali u Beograd.

284 Slobodan i Branislav Medić, Pero Petrašević na 13 godina, Aleksandar Medić na pet godina, dok je Aleksandar Vukov oslobođen optužbe. Spriječiti širenje mržnje među narodima je veoma bitno. To je osnovna pretpostavka za igradnju mira i sigurnosti. Iz mnoštva teškoća, u tom pogledu, posebnu pažnju treba usmjeriti u traganju na odgovor na pitanje: “Zašto je ubijeno i gdje se nalaze posmrtni ostaci još oko 1.200 Bošnjaka Srebrenice?”

Prilog: Kraći osvrt na knjigu Tejlora Brenča „Hrvajuća historija sa Pred- sjednikom - Klintonove trake“51 Govoreći o Bosni i Hercegovini, Predsjednik Bil Klinton je rekao da je njegova vlada bila podijeljena oko prijedloga za direktnu intervenciju da se zaustave neslavni grčevi nasilja, etničkog čišćenja koje je morilo SFR Jugoslaviju od kraja Hladnog rata. Rekao je da su general Kolin Pauel i drugi davali preporuke protiv raznih vojnih opcija, obrazlažući to da su vazdušni udari primamljivi i sigurni, ali da ne mogu iznuditi primirje i da bi kopnene snage bile izložene neprijateljski nastrojenim strancima na teško prohodnom terenu. Za nekoliko sedmica, nova administracija je istražila ideje za ukidanje međunarodnog embarga za isporuku oružja regionu, objašnjavajući da embargo kažnjava bošnjački narod koji je najslabiji i najveća žrtva u Bosni i Hercegovini. Za razliku od susjeda u Srbiji i Hrvatskoj, velika muslimanska populacija u Bosni i Hercegovini je bila izolovana i bez pristupa oružju krijumčarenom preko granica. Bosanskohercegovačka vlada je htjela da se embargo ukine kako bi se njen narod mogao braniti, i time otvoriti priliku za vojni balans između antagonista, koji bi mogao dovesti do političkog rješenja. Klinton je rekao da su američki saveznici u Evropi blokirali prijedloge da se prilagodi ili ukine embargo.52 Svoje protivlje- 51 Also available at: http://www.npr.org./templates/story/story.php?storyld=113269412 52 Dana 05.07.1991. godine Evropska Zajednica (EZ) je uvela embargo na uvoz

285 nje su pravdali na vjerovatnoći humanitarnog karaktera, govoreći kako bi više oružja samo nadolilo vatru na krvoproliće, ali privatno, rekao je predsjednik, ključni saveznici su se pravdali da bi nezavisna Bosna i Hercegovina bila “neprirodna” kao jedina muslimanska nacija u Evro- pi. Rekao je i to da su oni favorizovali embargo upravo zbog toga što je isti zapečatio bosanskohercegovački gubitak. Što je još gore, dodao je, da su to obrazlagali brojnim opasnostima za nekih oko osam hiljada evropskih mirovnjaka raspoređenih u Bosni i Hercegovini koji su štitili interventne isporuke hrane i medicinskih zaliha. Prigovarali su ame- ričkom stavu koji predlaže promjene u politici bez američkih vojnika izloženih riziku. Dok su držali svoje mirovne snage kao znak prednosti, efektno su pretvorili ove trupe u štit za nesmetano komadanje Bosne i Hercegovine od strane srpskih snaga. Kada sam izrazio šokiranost takvim cinizmom, koji je podjsećao na slijepu diplomatiju koja se primjenjivala prema Jevrejima tokom Dru- gog svjetskog rata, predsjednik Klinton je samo slegnuo ramenima i rekao da je francuski predsjednik Fransoa Miteran bio posebno bezob- ziran govoreći da Bosna i Hercegovina ne pripada Evropi, i da su britanski zvaničnici također govorili o bolnoj ali realnoj obnovi kršćanske Evrope. Klinton je rekao i to da je, nasuprot Velike Britanije i Francuske, nje- mački kancelar Helmut Kol, između ostalih, podržavao korake za raz- matranje ukidanja embarga Ujedinjenih nacija na naoružanje, u čemu dijelom nije uspio, jer Njemačka nije imala mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija.

naoružanja SFR Jugoslaviji i zamrzla joj svu finansijsku pomoć. Vijeće EU je, tek, 03.02.2006. godine donijelo Odluku o ukidanju embarga na izvoz naoružanja i vojne opreme iz EU u BiH (prim.Dž.N.).

286 Summary In our modern history, as nowhere else in Europe, the United Nati- ons, with its bureaucratic and not small, mammoth machinery, suffered such humiliation and disgrace in Srebrenica. There were buried all the principles of so-called Western democracy, and were trampled and be- trayed all charters and resolutions starting from the UN Charter to the Helsinki Conventions, Paris Principles, Hague tribunal decisions, Ge- neva Conventions etc. In Srebrenica, Maastricht was buried or at least those principles on which European Union wants to build its future. The curtains fell down and the hopes of those who still believed in a new international order, human rights and freedom, achievements of Western civilization and culture were extinguished. The old, arrogant, neo-colonial European politics in Srebrenica showed its true colors. Although almost all peace proposals/plans such as: the Carrin- gton-Cutileiro (March 1992), the Vance-Owen (April 1993), Owen-Stol- tenberg (September 1993), Washington-Vienna (May 1994), Contact Group (July 1994) treated Srebrenica as the territory with mostly Bo- sniak majority, as it was in reality, the international community allowed its suffering. Keywords: International community, responsibility, genocide, Bo- sniaks, Srebrenica

287 Izvori i literatura: 1. Đaković, Luka, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika, Globus, Zagreb, 1985 2. Hadžiprodromidis, Leonidas, Umorstvo Jugoslavije, Šahinpašić, Sarajevo, 2004. 3. Honig, J.W., Both, N., Srebrenica, record of a war crime, Pen- guin, 1997. 4. Imamović Enver, Historija bosanske vojske, Sarajevo, 1999. 5. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, BZK „Preporod“, Sara- jevo, 1997. 6. Klaić, Vjekoslav, Poviest Bosne –fototip (reprint) izdanja iz 1882, Sarajevo, 1990. 7. Lemkin, Rafeal, Uloga sila Osovine u okupiranoj Evropi: Oku- pacioni zakoni, analiza vlade, prijedlozi za obeštećenje, New York: Howard Fertig, 1973. 8. Mandić, Dominik, Bosanska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962 9. Mandić, Dominik, Bosna i Hercegovina, Chicago, 1960. 10. Owen, David, Balkanska odiseja, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998. 11. Sells, A. Michael, Iznevjereni most – religija i genocid u Bosni, Sedam, Sarajevo, 2002 12. Silber, L., Little, A., Smrt Jugoslavije, Otokar Keršovani, Rijeka, 1996. 13. Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982.

288 Enciklopedije: 1. Enciklopedija Jugoslavije – Separat SR BiH, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983 2. Vojna enciklopedija, Beograd, 1975., knjiga 1

Članci 1. Roy Gutman, intervju za „Preporod“, 15.02.2012., 20. 2. Boutros Ghali poziva NATO da iskorači, „Financial Times”, 9. februar 1994. 3. Marko Atila Hoare, „Dnevni avaz“ - Special, 10.07.2015., str. 43. 4. “Dnevni avaz” – Special, 10.07.2015., str. 155.

Ostalo 1. Bilten broj 219 Republičkog zavoda za statistiku 2. Rezolucije VSUN o BiH, Press Centar ARBiH, Sarajevo, 1995 3. Diega Enriqea Arria Salicettia, iz izlaganja sa Međunarodne na- učne konferencija pod nazivom: „Genocid nad Bošnjacima, sigurne zone UN Srebranica jula 1995.godine – pouke budućim generacijama“, Srebrenica – Sarajevo, 12. – 15.07.2005.

289 Omerović, Husejin

OKUPACIJA VLASENICE I ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA SA PODRUČJA OVE OPŠTINE

Sažetak Područje opštine Vlasenice, kao dio srednjeg Podrinja, bilo je terito- rijalna aspiracija ideologa velikosrpske politike još od vremena aneksi- one krize u Bosni i Hercegovini 1908. godine. Protagonisti ove politike su reaktivirali tadašnji nedovršeni projekat u aprilu 1992.godine, kada su u periodu od 1. do 21. aprila okupirali sve gradove srednjeg Podri- nja, među kojim je Vlasenica okupirana zadnja u nizu. U okupaciji ovih prostora učestvovale su jedinice JNA/VJ,jedinice MUP-a Srbije, dobro- voljačke formacije iz Srbije i kolaboracionističke formacije sa područja opštine Vlasenica. Od vremena okupacije grada Vlasenice (21. april 1992.), okupacije svih vlaseničkih sela u kojima su živjeli Bošnjaci 13. marta 1992, kada je okupirana enklava Cerska, te okupacije sigurne zone UN-a Srebrenica, jula 1995. godine, pomenute agresorske i lokalne srpske snage su počinile brojne zločine protiv čovječnosti i međuna- rodnog prava nad Bošnjacima Vlasenice, uključujući i zločin genocida. Ključne riječi: Agresija, zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava i genocid.

290 Uvod Početkom agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu srpske snage iz Srbije u sadejstvu sa kolaboracionističkim snagama okupirale su grad Vlasenicu u talasu sa ostalim gradovima srednjeg Podrinja. Na- kon toga su okupirale i najveći broj sela koja su nastanjivali Bošnjaci, koji im nisu pružali oružani otpor, i tom prilikom su počinile masovne zločine nad civilnim bošnjačkim stanovništvom. Stanovnici sela enklave Cerska, zajedno sa ostalim Bošnjacima koji su uspjeli izbjeći iz već okupiranih mjesta Vlasenice pružali su otpor neuporedivo nadmoćni- jem neprijatelju, koji je koristio jedinice iz svih korpusa VRS i jedinice iz Užičkog korpusa Vojske Jugoslavije, do 13. marta 1992. godine, kada su srpske snage okupirale i ovaj preostali bošnjački dio opštine Vlasenica. Ovo istraživanje obuhvata kontinuitet velikosrpske politike u pokušaju da srednje Podrinje okupira i pripoji Srbiji, kao i pripreme protagonista takve politike da realizira ovaj projekat u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995). Težište rada je fokusirano na okupaciju teritorije opštine Vlasenica, zločine nad Bošnjacima u periodu 1992–1993, kao i na zločine u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica 1995. godine. Rad će strukturalno biti podijeljen na nekoliko tematskih cjelina koje će tretirati: Vlasenica kao dio srednjeg Podrinja u projektu velikosrpske politike, prisilna podjela Vlasenice, okupacija Vlasenice, zločini nad Bošnjacima Vlasenice i posljedice zločina. Istraživanje na ovom projektu obuhvata, prije svega, primarne izvore poput arhivske građe Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, dokumentaciju vojnih jedinica Vojske Jugo- slavije, Vojske i Policije RS-e, te izjave svjedoka.

291 Vlasenica, kao dio srednjeg Podrinja, u projektu velikosrpske politike Srednje Podrinje u koje, pored Vlasenice, spadaju opštine Zvornik, Bratunac i Srebrenica, od vremena Berlinskog kongresa (1878) i anek- sije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske bilo je opsesija i plan ideologa velikosrpske politike da isto pripoje Srbiji. Jovan Cvijić, jedan od ideologa velikosrpske politike, je predložio predstavnicima Austrougarske da se Serbiji ustupi Podrinje, odnosno koridor dubine oko 50 km, kao uslov da Srbija prizna aneksiju Bosne i Hercegovine. Iako Austrougarska nije pristala na takav prijedlog, ideolozi velikosrpske politike su kontinuirano kroz historijsku prošlost “forsirali” politiku ekspanzionističkog djelovanja prema srednjem Podrinju. Najteže posljedice takve politike Bošnjaci srednjeg Podrinja su imali tokom Drugog svjetskog rata, a naročito tokom agresije SCG na Bosnu i Her- cegovinu 1992–1995. godine. Da agresor nije odustao od davno zamišljenog projekta potvrđuje činjenica da je političko i vojno rukovodstvo Srbije u sadejstvu sa kla- boracionističkim snagama Vlasenice u proljeće 1991. godine aktiviralo pripreme za “odvajanje” Vlasenice, kao krajnje linije srednjeg Podrinja, od ostalog dijela Bosne i Hercegovine. Naime, u drugoj polovini 1991. godine, nakon povlačenja jedinica JNA iz Hrvatske, oklopno-mehani- zovana brigada iz Jastrebarskog kod Zagreba dislocirana je na prostor opština Šekovići i Vlasenica i to u mjesta u kojima su živjeli, uglavnom Srbi. Važno je istaći da je ova jedinica planski locirana u Šekovićima jer je opšte poznato da su prostor ove opštine, u dominantnom broju nastanjivali pripadnici srpske nacionalnosti, te da je ovaj prostor “bez- bjedan” od očiju eventualnih “putnika namjernika”, pošto su Šekovići naslonjeni na mjesta gotovo do Vlasenice i Zvornika sa srpskim stanov- ništvom i što ta komunikacija nije frekventna u odnosu na druge putne pravce. Da je područje opštine Šekovići naseljeno, uglavnom, srpskim stanovništvom, svjedoče i rezultati popisa iz 1991. godine, po kojima je na području ove Opštine živjelo 9.629 stanovnika. Od toga su bili Srbi u broju od 9.030, Bošnjaci 326, Hrvati 10, Jugoslaveni 129 i ostali 134.1

1 NACIONALNI SASTAV STANOVNIŠTVA – REZULTATI ZA REPUBLIKU PO OPŠTINAMA I NASELJENIM MJESTIMA 1991, statistički bilten br. 234,

292 U približnom vremenskom periodu u Milićima rukovodstvo SDS-a formira dobrovoljačku brigadu, čiji pripadnici su upućivani na ratište u Hrvatsku. Pripadnici ove brigade su sve do aktiviranja agresije na Bo- snu i Hercegovinu otvoreno i agresivno izražavali prijetnje i provokacije komšijama Bošnjacima, uz isticanja da ovaj kraj pripada isključivo Srbima.2 Pored navedenih srpskih snaga u Milićima, pukovnik Dragomir Mi- lošević, komandant 216. brigade iz Han-Pijeska odobrio je da se uje- sen 1991. godine formira 3. bataljon 216, brigade u Milićima, mimo vojničke logike, zato što su Milići udaljeni od Han-Pijeska, gdje je bilo sjedište ove brigade, oko dvadest pet kilometara. Njegov načelnik štaba tadašnji potpukovnik Asim Džambasović rekao je da je formiranje ovog bataljona bilo u funkciji formiranja dobrovoljačkih jedinica SDS-a, koje će kasnije biti involvirane u jedinice srpske vojske. Kasnije se ispostavilo da je 3. bataljon 216. brigade ciljano instaliran u Milićima jer je to bilo mjesto naseljeno isključivo srpskim stanovniš- tvom, i taj bataljon je kasnije bio okosnica brigada koju je formirala SDS.3

Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Herecgovine. 2 ICTY, Predmet br. IT-95-5/18-T, Sudski postupak protiv Radovana Karadžića, Izjava Izeta Redžića, str. 17678. 3 ICTY br. 012918284-02918314, Izjava Asima Džambasovića, paragraf 46-47. “Treći bataljon 216. brigade dobijao je popunu iz Vlasenice. Međutim, ovog puta, umjesto da se oformi u Han Pijesku po planu, formiran je u Milićima. Obično bi dobijao popunu iz jedinica TO i od rezervnih vojnika. Sjećam se da nas je pukovnik Milošević jednog dana informisao da će, umjesto toga, formiranje 3. bataljona biti u Milićima. Tamo nije bilo straže, koja bi čuvala opremu. Ta lokacija nikad nije bila zborno mjesto. Usto, samo Srbi su se javili na ovu mobilizaciju, a srpska sela okruživala su područje Milića. Usto, Rajko Dukić se nalazio u Milićima, bio je direktor rudnika “Boksit”. Lokalni SDS se odazvao na mobilizaciju u Milićima. Pripadnici SDS-a uključeni su u jedinicu brigade umjesto propisno mobiliziranih vojnika. Zaključio sam da se radi o formiranju jedinica SDS-a. To se radilo nakon septembra 1991. Ta aktivnost se vršila od septembra 1991. do početka 1992. Ovaj period bio je veoma značajan za naoružavanje Srba u istočnoj Bosni. Ovaj isti bataljon 216. brigade kasnije je postao jezgro za formiranje jedinice SDS-a na nivou brigade u Milićima. Sve te jedinice formirane su u gradovima gdje su Srbi imali većinu. Naprimjer, bataljon kome su ranije gravitirala muslimanska područja

293 Rukovodstvo SDS-a opštine Vlasenica, u saradnji sa vojnim rukovodstvom kasarne JNA u Han-Pijesku, pod komandom tadašnjeg pu- kovnika Dragomira Miloševića, je u drugoj polovini 1991. i početkom 1992. godine vršilo temeljite pripreme za okupaciju Vlasenice i istrje- bljenje Bošnjaka sa prostora ove opštine. Dakle, vojska iz kasarne u Han Pijesku, koja je kontrolisana srpskim oficirskim kadrovima, iako je bila na teritoriji druge opštine, bila je pripremljena i spremna za okupaciju i Vlasenice. Ova kasarna je teritorijalno pokrivala opštine Han- Pijesak, Sokolac, Rogaticu, Olovo, Kladanj i Vlasenicu. Komandant te kasarne pukovnik Dragomir Milošević je, u saradnji sa političkim srpskim liderima pomenutih opština, a po instrukcijama političkih i vojnih subjekata Srbije i bosanskih Srba, vršio organizacione i stručne pripreme srpskog stanovništva za napad i eliminisanje Bošnjaka sa tog prostora na koji su Srbi polagali pravo. Činjenica da je tadašnji komandant 216. brigade Dragomir Miloše- vić, kasnije sa pozicije komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) optužen i osuđen pravosnažnom presudom na dvadeset devet (29) godina zatvora pred Haškim tribunalom zbog granatiranja civila u Sarajevu, ukazuje na to da je on i uoči agresije na BiH bio u finkciji priprema, a kasnije i izvršenju zločina nad nesrpskim stanovništvom Vlasenice. Da je srpsko rukovodstvo organizovano i kontinuirano od polovine 1991. godine vršilo pripreme za okupaciju srednjeg Podrinja, u čijem sastavu je i Vlasenica, svjedoče podaci prema kojima je rukovodstvo JNA polovinom marta 1992. godine izmjestilo Materijalno-tehnička sredstva (MTS), naoružanje, municiju iz hangara na vonom aerodromu sada je imao zborno mjesto na Sokocu. To je bio 2. bataljon. Gučevo i Rogatica bili su u zoni odgovornosti 1. bataljona. Svi bataljoni: 1. formiran u selu Gučevo blizu Rogatice, 2. u području Sokoca i 3. bataljon oformljen u području Milića, bili su osnova za formiranje budućih brigada SDS-a. Ova promjena izazvala je veliku zabrinutost među oficirima nesrbima. Iznenada ste imali te naoružane dobrovoljačke jedinice, koje su kasnije bile sastav brigade. Svi su bili srpski dobrovoljcii svi su se dobrovoljno javili da se bore u Hrvatskoj i kod Vukovara tokom 1991-1992. Sjećam se da je bilo oko 100-150 dobrovoljaca. Sjećam se da su ovi dobrovoljci odaslani s pompom i ceremonijom, uz srpsku vjersku i političku ceremoniju”.

294 Dubrave kod Tuzleida su isto locirali u već ranije pripremljena skladišta u Tišči. Budući da se Tišča naslanja na Šekoviće, a pravci od ovih mjesta koji vode gotovo do Vlasenice i u značajnom dijelu prema Kladnju su naseljeni isključivo Srpskim stanovništvom, evidentno je da su planeri i organizatori ove akcije ciljano pomenuta sredstva “smjestili” na siguran prostor koja će kasnije upotrijebiti protiv Bošnjaka Vlasenice. Važno je istaći da je dio pomenutih sredstava lociran u objekat Op- štinskog štaba TO Mali Zvornik (Srbija).Ta lokacija im je bila sigurna destinacija ina dohvat ruke za dejstva koja su već odavno bili planirali na području srednjeg Podrinja.Pored navedenih sredstava, u Tišču su preselili članove porodica Aktivnih vojnih lica (AVL) i Građanskih lica (GL) i dio starješina oklopne brigade, koje su smjestili u Šekovićima. Cjelokupna operacija dislokacije navedenih sredstava i osoblja realizovana je u perioduod 19.03. – 30.03.1992.godine.4

Prisilna podjela Vlasenice Rukovodstvo Srpske demokratske stranke (SDS) opštine Vlasenica je početkom 1992.godine preduzimalo direktne mjere i korake na planu ostvarivanja dominacije srpskog naroda, a potom i eliminacije Bošnja- ka sa područja ove Opštine. Tako su „metodom sile“, tokom pregovora o podjeli grada na muslimanski i srpski dio, nametnuli bošnjačkoj strani da potpiše Protokol sporazuma o teritorilalnom razgraničenju opštine Vlasenica dana 11.04.1992. godine. Dana 09.04.2012. godine bošnjačka delegacija je razgovarala sa de- legacijom Srba, a sastanku je prisustvovao i komandant 216. brigade JNA iz Han Pijeska pukovnik Dragomir Milošević, koji je, navodno, bio garant sigurnosne situacije na području opštine Vlasenica. Pošto nije postignuto odgovarajuće rješenje sastanak je nastavljen sutradan 10. aprila sa čelnicima SDS-a i predstavnicima Bošnjaka. Tom prilikom predstavnici SDS-a su kazali da imaju zadatak da se područje opštine Vlasenica podijeli, odnosno da se podjela Vlasenice mora prihvatiti i

4 AIIZ, inv. Br. 2-4340. Kmanda 4. okbr, str. pov. br. 159-77, od 17.03.1992.

295 da ne postoji druga opcija. Srpski predstavnici su detaljno opisali gdje i koje vojne snage su raspoređene, te ukoliko muslimanska strana potpiše Protokol sporazuma o podjeli Opštine, da će se te vojne snage povući iz područja na kojem se trenutno nalaze, i dislocirati na nekom od lokaliteta prema Hercegovini.5 Prema riječima Izeta Redžića, predsjednika Izvršnog odbora opštine Vlasenica, jednog od potpisnika ovog Protokola sporazuma, namjera srpske strane je bila isprovocirati bošnjački narod i podići međunaci- onalne tenzije.6 Rajko Dukić, predsjednik Izvršnog odbora SDS-a, je tom prilikom rekao Redžiću, da slijedi naređenja sa “višeg nivoa”, a Tomislav Savkić, tadašnji predsjednik SDS-a Vlasenica je prijetio da će uslijediti oružana intervencija ako Muslimani odbiju podjelu.7 Milenko Stanić, predsjednik srpske delegacije je, između ostalog, rekao Redžiću da su sve mogućnosti oko pregovora iscrpljene i da su ovo naređenja sa viših nivoa. Predstavnici bošnajčke strane su insistira- li na sigurnosti građana i prijedlogu da se živi zajedno u miru i toleran- ciji kao što je bilo do tada. Tokom pregovora i pritiska srpske strane na muslimansku da potpi- še Protokol sporazuma o podjeli Vlasenice, Tomislav Savkić, tadašnji predsjednik SDS-a Vlasenica, rekao je Izetu Redžiću i prisutnoj ekipi pregovarača Bošnjaka: “ukoliko vi želite da eskivirate ili da zatežete sa ovim, u svakom momentu su spremni tenkovi da krvlju pišu i da se pokreću iz pravaca Han Pijeska, Tišče i Milića”.8 Zvonko Bajagić, član Kriznog štaba SDS-a Vlasenice je prije pregovora o podjeli Vlasenice došao pred kuću Nermine Mahmutbegović i njenom svekru rekao da će Vlasenica biti bombardovana ako se ne

5 AIIZ, inv. br. 2-4286 6 Intervju: IzetRedžić, Tuzla, 17.07.2006. godine, objavljenu: Edina Bećirević, NA DRINI GENOCID, Buybook, Sarajevo, 2009., str. 155. 7 ICTY, Predmet, br. IT-00-39-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV MOMČILA KRAJIŠNIKA, PRESUDA O KAZNI, paragraf 348. 8 Isto, Transkript 20537-41

296 prihvate uslovi koje je srpska strana postavila.9 Dakle, ova dvojica vi- sokopozicionirana predstavnika SDS-a, kao i Bajagić, jedan od najra- diklanijih Srba iz Vlasenice, imali su važnu ulogu u nametnutoj podjeli Vlasenice na srpski i bošnjački dio, kao i daljnja dešavanja u pogledu eliminacije Bošnjaka Vlasenice. Pored toga, Rajko Dukić je imao važ- nu ulogu u prisilnom potpisivanju pomenutog Protokola sporazuma. Naime, dok su vođeni pregovori o teritorijalnom razgraničenju Vlase- nice u kancelariji Izeta Redžića između predstavnika bošnjačkog i srpskog naroda, Rajko Dukić je, prema riječima Izeta Redžića, boravio u kancelariji Milenka Stanića i davao instrukcije srpskim pregovaračima, koji su ulazili kod njega na pauzama i u trenucima kada pregovori nisu išli kako su oni očekivali. “Tokom pregovora, Milenko Stanić, konsul- tovao se s Rajkom Dukićem”10, što ukazuje na činjenicu da je Dukićev boravak u susjednoj kancelariji u vrijeme održavanja pregovora o nametnutoj podjeli Vlasenice od strane srpske delegacije, bio dogovoren i isplaniran na nivou srpskog rukovodstva. Pošto je srpska strana prezentirala već ranije pripremljenu kartu o podjeli teritorije opštine Vlasenica i ultimativno zahtijevala od Boš- njačke strane da stave svoj potpis, čak i uz prijetnje upotrebe vojne sile, predstavnici bošnjačkog naroda su dana 11. aprila 1992. godine potpisali pod prisilom Protokol sporazuma o podjeli Vlasenice. I nakon što su predstavnici bošnjačke strane potpisali ovaj Dokument, do obe- ćanog povlačenja vojnih snaga nije došlo. Radilo se o lažnom obeća- nju, odnosno, o prevari srpske strane koja je imala za cilj da obezbjedi formalan potpis muslimanske strane i da imaju pokriće za planirane oružane akcije. Na pitanje Redžića Milenku Staniću šta će se dogoditi njegovom (muslimanskom) narodu nakon ovakvih tenzija, Stanić je rekao: “ Radnici i seljaci trebaju Srbima i srpskoj državi, njima se neće ništa dogoditi”. Kao što je poznato, upravo su ove kategorije Bošnjaka najviše stradale od strane srpskih snaga.

9 ZLOČINCI I ŽRTVE, o ratnim zločinima počinjenim u tuzlansko-podrinjskom kraju ratnih godina 1992/94, Živinice 1995., U: Vlasenica, Nermina Mahmutbegović str. 52. 10 ICTY, Predmet br. IT-00-39-T Momčilo Krajišnik, isto.

297 Protokol sporazuma o teritorijalnom razgraničenju opštine Vlase- nica i konstituisanju novih opština potpisali su sljedeći predstavnici: Milenko Stanić, Božo Milić, Milorad Lukić, Tomislav Savkić, Mihajlo Bajagić i Čedo Vržina sa srpske strane, a Izet Redžić, Ilijas Jašarević, Sejfo Saračević i Nedžad Šehagić, sa bošnjačke strane. “Dok su pregovori trajali, mnoštvo muslimanskog stanovništva je napustilo Vlasenicu, a Srbi su se još uvijek naoružavali po sistemu raspodjele oružja da svaka kuća ima oružje, kao i to da svako selo ima vojnu jedinicu.”11 Da se radilo o klasičnoj i licemjernoj prevari i namjeri uništenja, odnosno prisilnog protjerivanja Bošnjaka iz Vlasenice, govori i dio sa- držaja predmetnog Protokola sporazuma. Naime, u jednom dijelu, pod tačkom 6, je precizirano da će “novoformirane opštine obezbjediti nesmetan prolazak jedinicama JNA, ali da, zbog psihoze straha od paravojnih formacija poželjno bi bilo najava nadležnih organa opština”. Kreatori i autori ovog Protokola su unaprijed znali da druga vlast osim njihove neće biti formirana, a tada je bilo jasno da je se JNA bila već stavila na stranu srpskih dobrovoljačkih snaga i da ih je prije 11. aprila (dan potpisivanja Protokola sporazuma) bila do zuba naoružala. Pro- tokolom sporazuma je, između ostalog, naloženo građanima koji nelegalno posjeduju naoružanje da su dužni isto vratiti u Stanicu Javne bezbjednosti ili najbližoj stanici, te da će im se garantovati bezbjednost i diskrecija. Opšte poznato je bilo da su svi Srbi bili nelegalno naoružani, te da su i Bošnjaci, koji su bili u prilici, zbog otvorenih prijetnji Srba i straha od napada, samoinicijativno nabavili određene količine pješadijskog naoružanja, radi odbrane sebe i svojih porodica u slučaja napada. Ka- sniji događaji su potvrdili da Bošnjaci nisu oružano provocirali, niti prvi upotrijebili oružje na svoje komšije Srbe sve dok nisu brutalno napadnuti. Pomenuto naoružanje mnogi Bošnjaci su vrtaili nakon poziva organa vlasti, pa čak i naoružanje na koje su imali dozvole. S druge

11 AIIZ, inv. br. 2-4286.

298 strane, od Srba nije ni traženo da vrate naoružanje i oni su čekali signal svojih nalogodavaca, kada se uvjere da su Bošnjaci goloruki, da ih na- padnu. Jako je važno istaći činjenicu da su agresorske snage, prije potpisivanja ovog Sporazuma, već bile okupirale Bijeljinu (1.april), Foču (7. april) i Zvornik (8. april). Dakle, bilo je samo piatnje trenutka kada će srpske snage krenuti u akciju “lova” na Bošnjake Vlasenice, a Protokol sporazuma je bio samo šarena laža za one koji su, još uvijek, vjerovali srpskim lažnim obećanjima. Pomenuti Protokol sporazuma, kako se kasnije ispostavilo, bio je uvertira za okupaciju grada Vlasenice, a istovremeno i izdaja bošnjačkih političkih predstavnika od strane dotadašnjih partnera u vlasti predstavnika iz reda srpskog naroda. Nakon potpisivanja Protokola sporazuma o teritorijalnom razgraničenju Vlasenice na srpski i muslimanski dio, Radomir Bjelanović, načelnik Stanice javne bezbjednosti Vlasenica sazvao je sastanak samo sa pripadnicima srpske nacionalnosti, zaposlenim u toj policijskoj stanici, na kojem su dogovoreni naredni koraci. Osnovna smjernica njemu potčinjenim policajcima je bila da se ne poduzimaju nikakvi koraci na podjeli MUP-a Vlasenica dok se za to ne stvore potrebni uslovi.12 Ultimativno potpisivanje Protokola sporazuma o podjeli Vlasenice bošnjačke strane trebao je biti jasan znak svim Bošnjacima šta im se sprema i šta treba da urade kako bi pokušali zaštititi svoje živote. Činje- nica da su u pregovorima sa srpske strane učestvovali najodgovorniji politički predstavnici srpskog naroda opštine Vlasenica (SDS) i da je u svojstvu “konsultanta” u susjednoj prostoriji na raspolaganju srpskoj strani bio Rajko Dukić, jedan od najuticajnijih subjekata iz reda srpskog korpusa ove Opštine, upućuje na zaključak da je ovaj Protokol bio otvorena platforma za agresivna oružana dejstva protiv Bošnjaka i njihovu eliminaciju sa vlastitih prostora. Dakle, u slučaju prisilne podjele Vlasenice, radilo se, zapravo, o primjeni Uputstva o razdvajanju i

12 AIIZ, inv. br. 2-3429 Republika Srpska, Ministarstvo za unutrašnje poslove, Romanijsko-birčanski CSB, Stanica javne bezbjednosti Milići, br. 01-14/24-13, od 04.01.1993. godine.

299 institucijalnoj podjeli svih organa vlasti u opštinama gdje su Srbi u manjini (varijanta B), koje je sačinilo rukovodstvo srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a to je bila samo jedna od taktičkih varki i kupovina vremena kako bi se naredni koraci na planu okupacije cijelog srednjeg Podrinja odvijali po ranije utvrđenom scenariju. Nakon potpisivanja pomenutog Protokola, većina do tada legalnih predstavnika bošnjač- kog naroda i mješatana Bošnjaka iz grada Vlasenice je napustila svoje domove i utočište potražila u Kladnju i Truzli. Ostali su bili prepušteni sami sebi i bili prisiljeni da se samoorganizuju i pokušaju spasiti vlastite živote, članove svojih porodica i ostale sunarodnike koji su ostali u svojim domovima.

Okupacija Vlasenice i zločininad Bošnjacima Nakon završenog planiranog naoružanja Srba Vlasenice, prisilne podjele ovog grada, eliminisanja Bošnjaka iz Stanice javne bezbjednosti (SJB), srbijanske formacije, predvođene pripadnicima Novosadskog korpusa, u sadejstvu sa jedinicama MUP-a Srbije, srpske teritorijalne odbrane i policije iz Vlasenice, Arkanovcima, Šešeljevcima i Belim or- lovima ulaze u grad Vlasenicu i stavljaju isti pod kontrolu.13 Komandant Vlaseničke Lake pješadijske brigade (lpbr) tadašnji major Mile Kosorić je u jednom od svojih dopisa saopštio Komandi Drinskog koprusa da su snage Jugoslovenske armije i formirane jedinice kojim rukovodi Krizni stab SDS-a Vlasenica oslobodili Vlasenicu 20.04.1992. godine, te da se na osnovu odluke ovog Štaba 21.04.1992. godine izvršila mobilizacija ljudstva iz sastava bivše Teritorijalne odbrane (TO).14 U periodu komandovanja Kriznog štaba lokalnim srpskim snagama okupiran je grad Vlasenica i sva bošnjačka sela ove Opštine osim 13 ICTY, ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, paragraf 410, 640-641, 652 i 725. 14 AIIZ, inv. br. 9-9963, Komanda 1. Vlaseničke LPBr, pov. br. 05-691/94, od 19.12.1994. – Komandi Drinskog korpusa.

300 enklave Cerska i sela Vrsinje, kojom prilikom su srpske snage počinile najmonstruoznije zločine nad bošnjačkim civilnim stanovništvom. Nakon okupacije grada Vlasenice pripadnici srpskih snaga su Bošnjake civile odvodili u pripremljene sabirne centre kao što su: Policijska stanica, Opštinski zatvor u Vlasenici, štale zadruge u Piskavicama, hotel Panorama, vojna sportska dvorana, Dom kulture u Milićima, logor Luka, preradarska farma Šošari i kasnije logor Sušica. U ovim objektima su izvršeni teški zločini nad Bošnjacima, počevši od fizičkog zlostavljanja, ubistava, seksusalnog zlostavljanja i dr. Važno je istaći da su svi ovi objekti bili pod direktnom ingerencijom Kriznog štaba SDS-a Vlasenica na čijem čelu je bio Milenko Stanić, koji je ujedno bio i predsjednik opštine Vlasenica. Dakle, svi zločini su počinjeni po nalogu i uz znanje srpskog civilnog, vojnog i policijskog rukovodstva opštine Vlasenica. Poslije okupacije grada Vlasenice, srpske snage su okupirale najveći dio geografskog prostora kojeg su nastanjivali Bošnjaci do kraja juna 1992.godine, gdje su izvršili brojne zločine nad Bošnjacima u selima u koja su ulazili, a gdje im nije pružen otpor. Radi se o zločinima nad Bošnjacima sela tadašnjih mjesnih zajenica: Đile, Derventa i Milići, sela: Šadići, Peševina, Jarovlje, Pijuci, Zaklopača, Piskavice, Džamdžići, Drum, Gradina, Durakovići, Hrastovac, Džemat i Neđeljišta. Pored činjenice da su u svim ovim selima počinjena masovna ubistva Bošnjaka od strane srpskih snaga, ovdje ćemo nezaobilazno istaći zločin nad Bošnjacima sela Zaklopača gdje su srspke snage 16. maja 1992. godine ubile 70 civila Bošnjaka, od čega je bilo 15 djece i 21 žen- ska osoba starosne dobi od 26 do 72 godine. Preživjeli svjedoci su po- svjedočili da su zločine nad Bošnjacima ovog mjesta počinili pripadnici srpske vojske i policije, te da su u koloni dolazećih srpskih snaga prepoznali predstavnike političkih i policijskih struktura. Naime, radi se o Tomislavu Savkiću15, tadašnjem predsjedniku SDS-a Milići i Radomiru Bjelanoviću16, načelniku Stanice javne bezbjednosti (SJB) Milići. 15 AIIZ, inv. br. 2-3264, Izjava svjedoka D.F, od 10.03.1993. 16 RATNI ZLOČINI NA TUZLANSKOM OKRUGU (1992-1993). Drugo dopunjeno izdanje, Državna komisija za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima, Tuzla, 1996, str. 137.

301 Prema izjavi jednog od relevantnih svjedoka, za ubistvo Bošnjaka sela Zaklopača odgovorni su: Mane Đurić, načelnik SJB Vlasenica, Mi- lenko Đurić, zv. Gorčin i Radomir Đinkić, jedan od vojnih komandana- ta na tom području.17 Krunski dokaz da se radilo o planiranom zločinu genocida nad Boš- njacima sela Zaklopače je Izvještaj Bačić Milana, dežurnog policajca u SJB na dan 16. maj 1992. godine. U svom Izvještaju, upućenom ko- mandiru Stanice milicije – Milići. Bačić je napisao da su svi policajci tog dana (16.05.1992) “zbog čišćenja terena, bili na zadatku, te da su Leković Mirko i Borić Radenko koristili vozilo GOLF zbog pratnje kamiona i autobusa”.18 Ovo je neoboriv dokaz da su srpske vlasti Vlasenice, odnosno Milića organizovano i s namjerom upotrijebile vojsku i policiju za uništenje Bošnjaka Zaklopače samo zato što su pripadali drugoj etničkoj, nacionalnoj i vjerskoj skupini kao takvoj. Pored pomenutih sela u kojima Bošnjaci nisu pružili otpor neprijatelju, gdje su srpske snage počinile stravične zločine nad Bošnjacima, srpske snage su zaključno sa 13. martom 1993. godine okupirale eklavu Cerska kao posljednje mjesto vlaseničke opštine, gdje su im mještani i drugi Bošnjaci koji su uspjeli izbjeći iz već okupiranih mjesta, pružili oružani otpor. I u Cerskoj su pripadnici srpskih snaga ubili veliki broj civila razor- nom artiljerijom, kojom su komandovali oficiri Vojske Republike Srp- ske (VRS).Direktna naređenja artiljerijskim posadama za gađanje civila izdavali su oficiri VRS. Tako je u jednom napadu na Cersku major Mile Kosorić naređivao: “Komandante: evo onaj češalj od škole u Cerskoj (misli se na razorenu Osnovnu školu na ulazu u Cersku na kojoj su ostali samo okviri prozora, a koja je bila puna civila). Odlično, tako se radi. Evo (civila) sada idu od Cerske prema Konjević Polju. Udari po njima

17 AIIZ, inv. br. 2-4286, Izjava svjedoka od 27.12.1993. 18 AIIZ, inv. br. 2-4281, Bačić Milan, dežurni u SJB Milići, 16.05.1992. Izvještaj o stanju sigurnosti u zoni odgovornosti SJB Milići.

302 odmah iza Cerskog potoka, na Kaldrmici, sačekaj ih tu i kad dođu odmah tuci”.19 Stravična naređenja artiljerijskim posadama da granatama ubiju što više civila i poruše stambene objekte mještana Cerske izdavao je i komandant oklopnih jedinica Starčević, a izvršavali su ih majori Mitrović i Vlačić.20 Prilikom zauzimanja brojnih sela Cerske početkom marta 1993. godine, agresorski vojnici su na najsvirepiji našin ubijali i ranjavali žene i djecu koji nisu mogli zbog snijega i hladnoće pobjeći. Takav slučaj je zabilježen na Lukama u Gornjoj Cerskoj, gdje su ubijene starica Mejra Velić i Melća Velić, a Melćino dijete iz mrtvih ruku je uspio izvući i spasiti Mevludin Velić.21

Razmjere zločina nad Bošnjacima Vlasenice Genocidna politika SDS-a Vlasenice, realizovana preko Kriznog štaba opštine Vlasenica, odnosno policije i vojske Republike Srpske, uz direktnu pomoć jedinica VJ za posljedicu je imala, prema rezultatima našeg istraživanja, ubistvo 2.636 Bošnjaka, odnosno, 14% demo- grafskih gubitaka Bošnjaka Vlasenice. Tokom 1992. godine ubijeno je 1.185 Bošnjaka Vlasenice, tokom 1993. godine ubijeno je 344, tokom 1994. ubijeno je 45 i tokom 1995., u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica ubijeno je 1.062 Bošnjaka Vlasenice. Ove podatke o zločinima, odnosno, demografskim gubicima dobili smo iz različitih izvora, kao što su: baza podataka Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ISTY), baza podataka Međunarodnog crvenog križa (IRC), spisak podataka opštine Vlasenica, baza podataka Instituta za istraživanje zloči- na protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, izjave svjedoka o identitetu žrtava, spomen ploče u mjestima u kojima se počinjeni zločini, naučna empirijska provjera podataka na terenu putem svjedoka povratnika itd.

19 Šemsudin Šemso Salihović, NIKAD NE ZABORAVI CERSKU, autorsko izdanje, Sarajevo, 2008. 20 Isto. 21 Smail Čekić, GENOCID I ISTINA O GENOCIDU U BOSNI I HERCEGOVI- NI, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerzi- teta u Sarajevu, Sarajevo, 2012., str. 81-82.

303 Kada je u pitanju starosna dob ubijenih Bošnjaka Vlasenice, prema rezultatima našeg istraživanja, ubijeno je 267 (10%) djece, 2.216 (84%) starosne dobi od 18 do 65 godina i 153 (5,8%) starosne dobi preko 65 godina. Ubijanje Bošnjaka Vlasenice vršeno je u talasima (fazama). Prvi talas obuhvatio je period od 21. aprila 1992. do 13. marta 1993. godine, kada su srpske snage okupirale cjelokupno područje opštine Vlasenica i u tom periodu su ubile 1.496 Bošnjaka. Preostali broj od 1.140 ubijen je tokom bježanja prema Srebrenici nakon okupacije Cerske, u Srebrenici od posljedica granatiranja do okupacije Srebrenice i okupacijom ove sigurne zone UN-a 1995, kada su srpske snage, prema presudama Haš- kog tribunala i Međunarodnog suda pravde, počinile zločin genocida nad Bošnjacima ovog kraja. Iz prezentovanih podataka o ubistvu Bošnjaka na području opštine Vlasenica i u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica, nedvosmisleno je evidentno da su srpske snage, vođene političkim, vojnim i policijskim ruko- vodstvima s namjerom uništavale Bošnjake ovog kraja samo zato što su pripadali drugoj i drugačijoj nacionalnoj, etničkoj i religijskoj skupini kao takvoj. Iako se radi o zločinima na području jedne opštine, osnovano se može ustvrditi, imajući u vidu način ubijanja, obim i strukturu žrtava, da su srpske snage i na području opštine Vlasenica počinle zločin genocida nad Bošnjacima. Da je moguća kvalifikacija zločina genocida na području jedne opštine svjedoče i podaci Ureda tužitelja ICTY-a koji je “razvio teoriju gdje genocid može biti počinjen na relativno izoliranoj skali, kao što je slučaj sa jednom opštinom”.22Tako su sudije u predmetu Radislav Krstić ustvrdili i prihvatili ovakav pristup da je postojala namjera srpske strane putem komandanta Krstića da se- istrijebi jedna grupa unutar ograničenog geografskog prostora, kao što je prostor jedne opštine.23 22 Enis Omerović, Namjera za genocid u Bosni i Herceovini, str. 270. U: Genocid u Bosni i Hercegovini – posljedice presude Međunarodnog suda pravde, Zbornik radova sa međunarodne naučne konferencije u Potočarima (Srebrenica) od 10-11. jula 2009. – knjiga I, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Saraevu, Sarajevo, 2009. 23 ICTY, Predmet br. IT-98-33-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV RADISLAVA KRSTIĆA, PRESUDA, paragraf 582.

304 Zaključak Vlasenica kao dio srednjeg Podrinja bila je jedan od prvih prioriteta rukovodstva velikosrpske politike za aneksiju, odnosno, pripajanje teritoriji Srbije. O tome svjedoče aktivnosti bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA), koja je polovinom 1991. godine locirala svoje snage i velike količine naoružanja i vojne opreme linijom razgraničenja ove Opštine od Zvornika, Šekovića, Han Pijeska, Milića do teritorije koja pripada opštini Srebrenica. Ultimativna podjela grada Vlasenice, eliminisanje Bošnjaka iz Policije, oduzimanje Bošnjacima legalno držanog naoružanja, prisilno iseljavanje Bošnjaka, zatvaranje u sabirne centre, odnosno logor Sušica su neoborivi dokazi koji svjedoče da je bošnjaci- ma Vlasenice bila namjenjena sudbina nestanka sa njihovih vjekovnih posjeda. Mnogi Bošnjaci Vlasenice koji su prvobitno ostali u svojim domovima i na svojim imanjima, vjerujući svojim komšijama Srbima koji su im dali uvjerenja za njihovu fizičku sigurnost, doživjeli su sudbinu teš- kih fizičkih mučenja, mnogi su lišeni života, a značajan broj je prisilno protjeran na teritoriju koju su kontrolisale snaga Armije Republike Bo- sne i Hercegovine. U zločinima nad Bošnjacima Vlasenice, odnosno, enklave Cerska učestvovale su oružane snage iz Drinskog, Istočno-bosanskog, Sarajevsko-romanijskog, Hercegovačkog i Krajiškogkorpusa, tejedinice Novosadskog i Užičkog korpusa VJ. Gledajući sa ove vremenske distance i analizirajući epilog okupacije srednjeg Podrinja, odnosno obim žrtava Bošnjaka Vlasenice (14%), jasno je da su planeri i organizatori zločina nad Bošnjacima blagovremeno i planski vojnički odvojili ovaj prostor od ostalog dijela Bosne i Hecegovine i stavili isti u vojnički obruč sa Bošnjacima ostalih opština srednjeg Podrinja iz kojeg se nije moglo pružiti adekvatan otpor nepri- jateljskim snagama, niti odbraniti sopstveno stanovništvo. Imajući u vidu karakter rata, strukturu agresorskih snaga, masovne zločine i obim žrtava Bošnjaka Vlasenice, argumentovano se može

305 ustvrditi da su srpske snage počinile zločin protiv čovječnosti, uključu- jući i zločin genocidanad Bošnjacima u okupiranim dijelovima Vlase- nice i nad Vlaseničanima u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica u julu 1995. godine.

Summary Vlasenica, as the part of central Drina River Valley was, in a whole, a target of Great-Serbian protagonists’ policy since the Berlin Congress in 1978, conclusively with the aggression of Serbia and Montenegro against Bosnia and Herzegovina 1992-1995. How strategically important this area was for the aggressor, prove the evidence i.e. data that the representatives of political, military and police leadership of Serbia and Serbian people in Bosnia and Herzegovina in mid-1991 carried out necessary preparations for putting under control areas of this municipality along with the municipalities of central Drina River Valley. As a remainder, in a second half of 1991, after the withdrawal of Yugoslav units from Croatia, the armored mechanized brigade from Jastrebarsko near Zagreb became dislocated to the area of the municipality of Šeko- vići which was geographically leaning against the territory of Vlasenica municipality. One of the battalions of this brigade was located in Lukić Polje which is situated at the line between the Vlasenica municipality and the municipality of Srebrenica. In the mid-1991 in Milići the vo- lunteer brigade was formed that was exclusively consisted of the members of Serbian nationality, while at the end of the same year the third battalion was formed out of the brigade from Han Pijesak, made up of volunteers of Serbian nationality from Milići, as well. By mid-March 1992, from hangar of the military airport of Dubrave near Tuzla MTM (Material and Technical Means), ammunition, and weapons underwent dislocattion and were placed in Tisco which comes before Vlasenica at the main road Sarajevo-Vlasenica. Apart from these funds, the family members of Active military and civilian personnel and part of seniors of armored brigade were relocated to Tisca and put up at the hotel in

306 Sekovici. This operation of dislocation of listed funds and stuff was realized in the period from 19 to 30 March 1992. These data testify that the whole Central Drina River Valley with Vlasenica in mid-1991 was separated from the remaining area of Bosnia and Herzegovina and put in military rim since the units from Serbia were in the state of readiness at the opposite side of the river. The fact that the Central Drina River Valley was a strategic priority of planners and organizers of aggression against Bosnia and Herzegovina, was confirmed by the data that the aggressor forces occupied Bijeljina on April 1, Zvornik on April 8, Bratunac on April 17, Srebrenica on April 18 and Vlasenica on 20/21 April 1992.

307 IZVORI 1. ARHIV INSTITUTA ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI I MEĐUNARODNOG PRAVA UNIVERZI- TETA U SARAJEVU, Sarajevo (više fondova različite proveni- jencije);

2. ICTY, ICTY, Predmet br. IT-02-54-T, PRED PRETSRESNIM VJEĆEM, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA;

3. ICTY, Predmet br. IT-95-5/18-T, PRED PRETRESNIM VJE- ĆEM, TUŽILAC PROTIV RADOVANA KARADŽIĆA, Izjava Izeta Redžića;

4. ICTY, Predmet, br. IT-00-39-T, PRED PRETRESNIM VIJE- ĆEM, TUŽILAC PROTIV MOMČILA KRAJIŠNIKA, PRESU- DA O KAZNI;

5. ICTY, Predmet br. IT-98-33-T, PRED PRETRESNIM VIJEĆEM, TUŽILAC PROTIV RADISLAVA KRSTIĆA, PRESUDA;

LITERATURA 1. GENOCID U BOSNI I HERCEGOVINI – POSLJEDICE PRE- SUDE MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE, Zbornik radova sa međunarodne naučne konferencije u Potočarima (Srebrenica) od 10-11. jula 2009. – knjiga I, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2009;

2. NACIONALNI SASTAV STANOVNIŠTVA – Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991, Statistički bilten br. 234, Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Herecgo- vine, Sarajevo, 1993;

308 3. RATNI ZLOČINI NA TUZLANSKOM OKRUGU (1992-1993). Drugo dopunjeno izdanje, Državna komisija za prikupljanje či- njenica o ratnim zločinima, Tuzla, 1996, 4. Smail Čekić, GENOCID I ISTINA O GENOCIDU U BOSNI I HERCEGOVINI, Institut za istraživanje zločina protiv čovječ- nosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012; 5. Šemsudin Šemso Salihović, NIKAD NE ZABORAVI CERSKU, autorsko izdanje, Sarajevo, 2008; 6. ZLOČINCI I ŽRTVE, o ratnim zločinima počinjenim u tuzlansko-podrinjskom kraju ratnih godina 1992/94, Živinice 1995;

309 Pejanović, Mirko Cvrk, Mirsad

POVRATAK IZBJEGLICA U FUNKCIJI OBNOVE MEĐUETNIČKOG POVJERENJA U GRADU I OPŠTINI SREBRENICA

Sažetak Ljudska prava se koriste u zajednici i čovjek ih ne može sebično, neograničeno i neodgovorno koristiti. Prirodna prava počivaju na ak- siomatskim osnovama. Ona su apsolutna, nepromjenjiva i utemeljena na pravdi (Buergenthal, 1998.; 3). Sva ona skupa, i pojedina od njih, moraju biti podvgrnuta nekim ograničenjima koja odražavaju i štite interese drugih ljudi i cijele zajednice, ali je od velikog značaja spriječiti zloupotrebu ove mogućnosti od strane nedemokratskih režima koji vole da se poistovjete s interesima cijele zajednice i da u njeno ime ukidaju i ograničavaju sva ona prava koja im ne odgovaraju. Kako je prirodno pravo, prema Grotisu, bilo oslobođeno srednjovjekovnih teoloških elemenata, ono još uvijek nije bilo podobno za demokratsku revoluciju (Ernest; Prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo; str. 51). Ta zaštita ljudskih prava ugrožena je nizom faktora a to se, prije svega, odnosi na problem izgradnje međuetničkog povjerenja, procesa tranzicije i ugradnje evropskih standarda i principa. U postratnom vremenu ljudska prava u Bosni i Hercegovini utemeljena su u Dejtonskom Ustavu Bosne i Hercegovine i u ustavima entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Ustavno određenje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini ima internacionalnu dimenziju. Jer, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, po Ustavu Bosne i Hercegovine, ima primat u odnosu na nacionalno zakonodavstvo u sferi zaštite ljudskih prava.

310 Ostvarivanje ljudskih prava (pravo na imovinu, građanska i politička prava, pravo na obrazovanje, biračka i druga prava) bila su onemogu- ćena Bošnjacima Srebrenice, iako su preživjeli genocid 1995. godine. Povratak Bošnjaka u Grad Srebrenicu i na područje opštine Srebrenica je istovremeno omogućilo obnovu socijalnih i međuetničkih odnosa iz- među povratnika i mjesnog srpskog stanovništva. Ključne riječi: Dejtonski mirovni sporazum, ljudska prava, ustav Bosne i Hercegovine, implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma, konvencije, deklaracije, kršenje ljudskih prava, ostvarivanje prava na povratak.

Uvod Ljudska prava se koriste u zajednici i čovjek ih ne može sebično, neograničeno i neodgovorno koristiti. Prirodna prava su apsolutna, nepromjenjiva i utemeljena na pravdi (Buergenthal, 1998.; 3). Sva prava u ukupnosti i pojedina od njih, moraju biti podvgrnuta nekim ograni- čenjima koja odražavaju i štite interese drugih ljudi i cijele zajednice. Veliki značaj ima spriječavanje zloupotrebe ove mogućnosti od strane nedemokratskih režima koji vole da se poistovjete s interesima cijele zajednice i da u njeno ime ukidaju i ograničavaju sva ona prava koja im ne odgovaraju. Zato je načelo nediskriminacije toliko važno za uvaža- vanje ljudskih prava. Ono se svodi na to da čovjeku ne mogu biti uskra- ćena njegova prava samo zato što posjeduje neko urođeno svojstvo kao što su npr. rasa, boja kože, pol i drugo, ili zato što objektivno spada u neku društvenu grupu bez velike mogućnosti izbora, kao što su npr. nacionalnost ili religija, ili što je to njegovo svojstvo plod slobodnog opredjeljenja kao što je npr. filozofsko ili političko uvjerenje. Kršenja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini svoju osnovu ima u et- ničkim podjelama. Provedena istraživanja su potvrdila da je nedovoljna zažtita čovjeka kao individue u ostvarivanju ljudskih prava.

311 U postratnom vremenu ljudska prava u Bosni i Hercegovini utemeljena su u Dejtonskom Ustavu Bosne i Hercegovine i u ustavima entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Ustavno određenje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini ima internacionalnu dimenziju. Radi se o tome da Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, po Ustavu Bosne i Hercegovine, ima primat u odnosu na nacionalno zakonodavstvo u sferi zaštite ljudskih prava.

Društveno-historijski kontekst izvršenog zločina genocida u Sre- brenici jula 1995: Dvije decenije nakon genocida počinjenog nad Bošnjacima u Sre- brenici u julu 1995. godine, evidentne su posljedice zločina genocida među preživjelim žrtvama koje se manifestuju u svim aspektima druš- tvenog života. Bitna posljedica rata koji je vođen protiv države Bosne i Hercegovi- ne bila je ne samo destrukcija države Bosne i Hercegovine, već i samog bosanskohercegovačkog društva. Najčešći oblici kršenja ljudskih prava u toku rata su: progoni, logori i torture, etničko čišćenje, ubistva civila i genocid. Egzodus i tragedija stanovništva Srebrenice u kojoj je počinjen najmasovniji zločin u evropskoj historiji, nakon drugog svjetskog rata u svim njenim aspektima, predstavlja holokaust na kraju dvadesetog vijeka. U toku rata u Bosni i Hercegovini izvedeno je masovno kršenje ljudskih prava sa elementima genocida i etničkog čišćenja. Teritorijal- na osvajanja su praćena deportacijama, progonima i drugim vidovima genocida u namjeri da se okupirane teritorije pretvore u etnički čiste teritorije. Svojom misijom u vremenu rata u Bosni i Hercegovini, Ujedinjene nacije su imale zadatak da postignu tri cilja:

312 1. OSIGURATI MIR, 2. UVESTI SANKCIJE PROTIV AGRESORA 3. VRŠITI ISPORUKU HUMANITARNE POMOĆI.

Rezolucijom 824. od 6. maja 1993. god. Ujedinjene nacije su odlu- čile da se gradovi Tuzla, Goražde, Bihać, Sarajevo i Srebrenica, te selo Žepa sa svojom okolinom tretiraju kao sigurnosne zone pa s toga moraju biti pošteđene oružanih napada i drugih neprijateljskih postupaka.1 Demilitarizovana zona Srebrenica je stavljena pod njihovu posebnu zaštitu. Rezolucije su do tada bile neprecizne, dvosmislene i često usvajane nakon trulih kompromisa velikih sila. Za razliku od ranijeg sporazuma, sporazum od 8. maja posebno je naveo da se Srebrenica ima smatrati „demilitariziranom zonom“ prema članu 60 Dopunskog protokola Ženevskih konvencija od 12. avgusta 1949. god; pod naslovom Zaštita žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol 1) (Čekić S.; 1995; 54). Ideju o „sigurnim zonama“ u Bosni i Hercegovini iznijele su među- narodne humanitarne organizacije: Crveni krst i Komesarijat za izbjeglice Ujedinjenih nacija. Ovu ideju snažno je podržao i specijalni iz- vjestilac Komisije za ljudska prava u svom punom izvještaju od 28. avgusta 1992. god., upozorivši na „politiku etničkog čišćenja“ koja se pod kontrolom bosanskih Srba na teritoriji Bosne i Hercegovine provela protiv muslimana i etničkih Hrvata. Na problem formiranja „sigurnih zona“ u zemlji specijalni izvje- stilac za ljudska prava vraćao se više puta (27. oktobra i 17. novembra 1992. god., 10. februara, 8. maja i 17. novembra 1993. god.) sa ciljem da pruži bar „ privremeno rješenje izbjegličke dileme“, i zbog toga je

1 Izvještaj Generalnog sekretara na osnovu Rezolucije 53/35 (1998. god.) „Izvještaj o Srebrenici“ 15. novembar 1999. god.

313 preporučio formiranje i proširenje „sigurnih zona“ zalažući se za pravo UNPROFOR-a „da interveniše u slučajevima kršenja ljudskih prava“. Demilitarizovana zona Srebrenica stavljena je pod posebnu zaštitu Ujedinjenih nacija. Ali rezolucije kojim je štićena Srebrenica su bile neprecizne, dvosmislene i često usvajane nakon kompromisa velikih sila. Odnos Ujedinjenih nacija prema događajima u Bosni i Hercegovini najbolje pokazuje primjer okupacije demilitarizovane zone i od strane Ujedinjenih nacija zaštićene zone Srebrenice 11. jula 1995. god. Vojska Republike Srpske je 11. jula 1995. godine zauzela Srebreni- cu. Holandski bataljon nije ispalio niti jedan hitac u pravcu nadolazećih srpskih snaga. U Potočarima je 12. i 13. jula 1995. godine najdrama- tičnije bilo sistematsko odvajanje i razdvajanje muškaraca i dječaka od žena i djece. Potpuna deportacija civila Bošnjaka iz Potočara, završena je uvečer 13. jula 1995. godine do 20 sati. Tada su oficiri holandskog bataljona naredili izbjeglicama da napuste njihovu bazu. Brojne jedinice vojske i policije Republike Srpske su tokom jula i avgusta 1995. godine, kao i kasnije, vršile „pretrese terena i zasebnim dejstvima sprečavale prolaz muslimana iz bivše enklave Srebrenica prema Tuzli i Kladnju“, pri čemu su mnogi Bošnjaci zarobljeni i sistematski na licu mjesta likvidirani. Posljednja grupa Bošnjaka je 16. aprila 1996. godine izašla na slobodnu teritoriju. Zauzimanje Srebrenice, deportacija civila iz Potočara i operacija za- robljavanja, zatočenja i likvidacije Bošnjaka su genocidni akti unaprijed isplanirani, dobro osmišljeni, efikasno organizovani i širokog obima, naređeni sa nadležnih političkih i vojnih mjesta, te izvršeni planski, sistemski i organizovano u i oko Srebrenice. Jula 1995. godine, počinjen je masovni zločin nad Bošnjacima islamske vjeroispovijesti. Taj zločin je djelo genocida nad Muslimanima-Bošnjacima. Širina područja izvr- šenja zločina, brzina likvidacije više hiljada ljudi, veličina područja na kojem su zakopavani leševi i višestruko izmještanje posmrtnih ostataka ubijenih, te broj ljudi koji je nužno učestvovao u izvršenju i prikrivanju

314 zločina, apsolutno pokazuje da su zločini bili poznati velikom broju ljudi i da su uporno skrivani. Genocid nad Bošnjacima sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebre- nica počinjen pred očima svjetske javnosti i uz nesumnjivu pasivnost snaga UN-a, koje su bile dužne da zaštite stanovništvo te zone, dio je neposrednih priprema Dejtona u tradicionalnom maniru stavljanja pred svršen čin, radi osiguranja za Srbiju strateški važnog graničnog pojasa. Taj zločin je samo vrh ledenog brijega zločina izvršenih u kontinuitetu četiri godine na gotovo tri četvrtine državne teritorije Bosne i Hercegovine. Ujedinjene nacije ne samo da nisu štitile ovu zonu, nego su njezini organi i jedinice koje su trebale štititi naprasto predale srpskim snagama i tim činom učestvovale u genocidu. Dozvoljen je stravičan zločin. Tada je 4. 200 stanovnika Srebrenice prisilno raseljenih, a preko 8. 000 Srebreničana zvjerski ubijeno pred očima cijelog svijeta. U takvoj konstelaciji u međunarodnim odnosima, kada je u pitanju zaštićena zona-Srebrenica, NATO-pakt nije razradio efikasnu koncep- ciju djelovanja, a to se najbolje vidjelo kada je Srebrenica okupirana. SAD su se uključile zajedno sa drugim zemljama u osporavanje prava na odbranu žrtvi u Bosni i Hercegovini jer podržava embargo na oružje. Bill Klinton je tada uporno koristio pravo veta da bi onemogućio odluku Kongresa unilateralnom ukidanju embarga na isporuku oružja Bosni i Hercegovini. Međunarodna zajednica u politici prema zaštićenoj zoni Srebrenice ne samo da je zakazala, nego je svojim oklijevanjem te politikom popu- štanja ohrabrila agresora, u zločinačkom pohodu na zonu Ujedinjenih naroda (Srebrenicu) u julu 1995. god.

315 Iz ovoga možemo zaključiti da međunarodna zajednica nije podu- zela mjere kojim bi bio spriječen zločin genocida nad Bošnjacima Sre- brenice. Zapravo nije postojala spremnost vodećih sila SAD, Francuske i Velike Britanije da se zračnim udarom spriječi zločin genocida nad civilima.

Razmjere (obuhvat broja prognanih i raseljenih Srebreničana): Opština Srebrenica se prostirala na 527 kilometara kvadratnih, a po svom lokalno-administrativnom uređenju sastojala se od 19 mjesnih zajednica. Vlasništvo nad zemljom na području Srebrenice uglavnom je pripadalo Bošnjacima. Oni su posjedovali 82, 78 kilometara kvadratnih ili 79, 39 %, a 21, 53 kilometara kvadratnih ili 20, 61 % pripadalo je Srbima. Srebrenica je bila industrijsko naselje i spadala je u razvijene opštine u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući svojim resursima koje je imala na svom području a to su: nalazišta rudnih bogatstava olova, cinka, boksi- ta, kao i kameni blokovi, šume, ljekovite vode,lovišta i druga prirodna bogatstva. a.) Prema popisu stanovništva 1991. godine, najbrojnija nacionalna skupina su bili Bošnjaci kojih je bilo 27118 ili 72% od ukupnog broja stanovnika(37382). b.) Iz Srebrenice je prognano u Federaciju BiH i u svijet oko 15903 stanovnika.

Društveni uslovi za povratak izbjeglica – Bošnjaka u Srebrenicu nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma Sloboda kretanja onemogućava bosanskohercegovačkim građanima da se vrate ili integrišu u Srebrenicu. Najveći problem je nedostatak saobraćajne infrastrukture koji naročito negativno utječe na slobodu

316 kretanja onih koji žive u ruralnim dijelovima. Dodatno uživanje drugih prava kao što su pravo na rad, pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na obrazovanje onih koji žive ili se vraćaju u ruralne dijelove je ugroženo nemogućnošću ljudi da uživaju slobodu kretanja. Nemogućnost općinskih i entitetskih vlasti da osiguraju svim gra- đanima da uživaju svoje pravo na slobodu kretanja je također izražena. Nedostatak saobraćajne infrastrukture ograničava mogućnost za učešće građana u javnim poslovima – nefunkcionalne mjesne zajednice i niska efikasnost i odgovornost općinske administracije. Kršenja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini utjecali su na proces povratka u područja u kojima je njihova etnička grupa predstavljala brojčanu većinu. Posljedice etničkog čišćenja vidljive su i danas u svim segmentima društva. Najčešći oblik kršenja ljudskih prava odnosio se na ostvarivanje prava na povratak koje je zagarantovano Aneksom 7 Dejtonskog sporazuma. Povratak prognanika bio je uslovljen efikasnom zaštitom privatnog vlasništva prognanika, a međunarodna zajednica nije pronašla adekvatan instrumentarij, kako bi građani ostvarili pravo na privatnu imovinu i ostala ljudska prava: a.) Raseljeno i prognano stanovništvo Srebrenice je pokazalo interes za povratak u većem broju u periodu od 1998. do 2000.godine; U Bosni i Hercegovini pitanjem ljudskih prava su se bavili mnogi naučnici posebno u poslijeratnom periodu. Teme iz oblasti ljudskih prava bile su predmet mnogih rasprava, ali se o problemu kršenja ljudskih prava u Srebrenici veoma malo pisalo. Posebno je interesantan poslijeratni period uspostave vlasti nakon izbora 1997. godine, proces obnove i povratka bošnjačkog stanovništva u Srebrenicu.

317 Najveći otpor povratku Bošnjaka u Srebrenicu pružen je nakon izbora, kada se uz pomoć Međunarodne zajednice uspostavila multinaci- onalna vlast 2000. godine u Srebrenici. Socijalno-ekonomski uslovi za povratak izbjeglica u opštinu Srebrenica su najveća prepreka. Kršenje ljudskih prava je bilo sve izraženije u cijeloj Bosni i Herce- govini, pa i u Srebrenici. Posebno je kršenje ljudskih prava u Srebrenici bilo izraženo sa po- vratkom prvih Bošnjaka u prijeratna mjesta prebivališta. Sva pokretna i nepokretna imovina koju su posjedovali prije rata bila je uništena pa tako mnogi Bošnjaci, ni 10 godina poslije rata nisu ostvarili osnovna prava koja su im zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i među- narodnim dokumentima. Povratnici su i dalje izloženi diskriminaciji od općinskih vlasti kada je u pitanju pribavljanje raznih dozvola ili rad inspekcijskih službi. Po- sebno je to izraženo u urbanim sredinama gdje se manjinskim povratnicima onemogućava da rade i privređuju pod jednakim uslovima. Osim toga, javna preduzeća u brojnim slučajevima uskraćuju pravo povratnicima na električnu energiju, vodu, telefon, opravku puteva i pružanje komunalnih usluga. Povratnici su izloženi prijetnjama i napadima na njihovu imovinu, nacionalne i vjerske spomenike. Takvim ponašanjem se na najdirektniji način opstruira povratak stanovništva u prijeratne domove. Vlada Republike Srpske marginalizira potrebe Srebrenice pokazu- jući slab interes za njene poslove i razvoj. Veliki broj osoba ima potrebu za socijalnom zaštitom. Siromaštvo stanovništva Srebrenice je vidno u mnogim aspektima. Veliki broj osoba iz povratničke populacije ima potrebu za socijalnom zaštitom. Nedostatak znanja o potrebama stanovništva i otuda nedostatak plana izvršenja i neuspjeh da se pruže socijalna zaštita i socijalni rad osobama kojima je to potrebno. Ako se uzme u obzir da domaći pravni okvir nije u potpunosti saglasan sa me- đunarodnim standardima o ljudskim pravima, može se zaključiti da ne

318 pokriva sve grane socijalne sigurnosti definisane u Konvenciji međuna- rodne organizacije rada.2 Pomenuti problemi ugrožavaju uživanje prava u socijalnu sigurnost na koje stanovništvo ima pravo, pogotovo njegovih grupa: djece, žena, strarije osobe i osobe sa invaliditetom. Povratnici bošnjačke nacionalnosti u Srebrenici su, također, pogođeni siromaštvom jer se nisu regi- strirali u Srebrenici i ne mogu da prime nijedan drugi oblik socijalnih usluga od Centra za socijalni rad. Međutim, u posebno teškoj situaciji se nalazi ruralno stanovništvo, jer osoblje Centra za socijalni rad ne ide na teren i ne obavještava stanovništvo o dostupnim donacijama i pomoći. Među njima se posebno ističu osobe sa invaliditetom čije su mogućnosti da steknu pomoć iz sistema socijalne zaštite veoma ograni- čene ili skoro ne postoje. Činjenica je da propisi sprečavaju mnoge stanovnike Srebrenice da traže svoja prava. Među njima najviše su diskriminirani Bošnjaci jer su oni počeli da se vraćaju 2000. godine u općinu srebrenica. Porodice nestalih, iako bi trebale da budu zaštićene sistemom socijalne sigurnosti, nisu prepoznate od strane zakonodavstva i nisu pokri- vene socijalnom zaštitom u Republici Srpskoj. Većinu ovih porodica čine one čiji su nosioci žene bošnjačke nacionalnosti, a to ih stavlja u nejednak položaj sa porodicama poginulih boraca Republike Srpske. Prema Zakonu o dječijoj zaštiti Republike Srpske3, ukoliko zakonski nisu propisani određeni i posebni uslovi, prvorođeno dijete nema pravo na dječiji dodatak. To se odnosi i na općinu Srebrenica, a također je u protivrječnosti sa međunarodnim pravom o ljudskim pravima.4

2 Minimum komponenti socijalne sigurnosti čine:zdravstvena zaštita, beneficije za bolovanje, invalidnine, dodatak za nezaposlene, povrede na radu, benefiti za preživjele, starosni benefiti, porodiljski benefiti i porodični benefiti. ILO Konvencija o socijalnoj sigurnosti (minimalni standardi) br. 102, 1951. 3 Član 23. Zakona RS (Službeni glasnik, br. 04/02 4 Pravo na socijalnu sigurnost, CRC član 26: 1. Države članice će prepozanti za svako dijete pravo na beneficije u okviru socijalne sigurnosti, uključujući socilajno osiguranje i preduzeće sve neophodne mjere da postignu punu realizaciju ovog

319 Stanovnici općine Srebrenica suočavaju se sa brojnim problemima u sadašnjem sistemu zdravstvene zaštite. Očigledno je da pristupačnost kao i kvalitet zdravstvene zaštite nisu na zadovoljavajućem nivou. Me- dicinske ustanove i usluge ne pokrivaju čitavu teritoriju općine. Ruralno stanovništvo nema pristup medicinskim ustanovama, dobri- ma i uslugama. Veliki broj stanovnika Srebrenice ne može da priuštiti zdravstveno osiguranje. Bez zdravstvenog stanja su i povratnici boš- njačke nacionalnosti. Povratnici se ne žele registrirati i u Srebrenici, prvenstveno zbog toga što bi to moglo dovesti do gubljenja ličnih i porodičnih primanja ili pomoći koje ostvaruju u Federaciji Bosne i Her- cegovine. Kvalitet usluge zdravstvene zaštite predstavlja problem a razlog je nedostatak povjerenja u zdravstvenu zaštitu koja se pruža u Srebreni- ci. Republika Srpska i općina Srebrenica imaju neodloživu obavezu, po Međunarodnom pravu o ljudskim pravima, da osiguraju pristup cjelokupnog stanovništva kvalitetnoj primarnoj zdravstvenoj zaštiti.5 Stanovništvo Srebrenice ima pravo na zdravstvenu zaštitu bez ikakve diskriminacije, uključujući i onu na osnovu mjesta boravka, kao što je slučaj sa ruralnim područjima.6 Kakvo je stanje u zdravstvenoj zaštiti Srebrenica, najbolje pokazuje činjenica da više od 70% stanovništva nema zdravstveno osiguranje.

prava u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom. 2. Beneficije bi trebalo da budu dodijeljene tako da uzimaju u obzir resurse u kojima se nalaze djeca i lica koja ih izdržavaju, kao i druge beneficije u djetetovo ime. 5 Pravo na najviši dostupan standard zdravlja: Prihvatljivost-„Sve zdravstvene ustanove, dobra i usluge moraju da poštuju medicinsku etiku i da budu kultruno prihvatljive, da poštuju kulturu pojedinca,manjina, naroda u zajednici,osjetljive prema pitanju spolova i prema potrebama svih starosnih grupa.“ ICESCR član 12, CESCR Generalni komentar 14: Pravo starih lica na socijalnu zaštitu,stranke preuzimaju na sebe da usvoje ili ohrabre prikladne mjere usmjerene naročito na :...zdravstvenu zaštitu i usluge neophodne za njihovo stanje:RESC član 23) 6 Zabrana diskriminacije-ECHR član 14; ICCPR član 2 (1); ICESCR član 2 (2); CERD član 2, ESCDIO IV, član E; Dejtonski mirovni sporazum; član II (4), Ustav BiH; Ustav RS.)

320 Obrazovna infrastruktura u Srebrenici je značajno smanjena nakon rata. Zaključno sa 2006. godine, općina Srebrenica ima jedan vrtić, dvije osnovne škole sa pet područnih škola i jednim srednjoškolskim centrom.7 U školskim programima književnosti nije svoje mjesto našla alhamijado književnost, te nijedan musliman nije tretiran ni spominjan. Ukoliko je to i učinjeno, onda su se oni imenovali jednostavno kao Srbi tj. muslimaninski pisci unutar srpske književnosti.8 Zbog toga se kod Bošnjaka javlja prirodan otpor, što je na određen način utjecalo na međusobnu diskrepancu-udaljavanje pa i suštinske animozitete koji su na određen način uzročnici stanja koje smo imali u postratnom periodu Bosne i Hercegovine a takvo stanje imamo i danas u Srebrenici. Ovakvo stanje dovelo je do sukoba u Srebrenici i to je uzročnik konflikta koji se dešavao u postratnom periodu a može poslužiti kao prolo- gomena mogućih konflikata i u budućnosti. Loša oprema i nizak stepen profesionalne obučenosti nastavnika rezultira ograničenim kvalitetom obrazovanja. Obrazovne potrebe djece sa posebnim potrebama se ne prepoznaju i ne ispunjavaju na odgova- rajući način. Pristup školama djece iz ruralnih područja je ograničen. Ovo su problemi koji se tiču prava djece na obrazovanje koje je pri- hvatljivo i pristupačno svima.9 Međuentitetski dogovor o specifičnim potrebama i pravima povrat- ničke djece omogućava roditeljima i učenicima da imaju opcionu grupu nacionalnih predmeta, predavanja prema nastavnom planu drugačijem od onog koji se već koristi.

7 Srebrenički srednjoškolski centar čine: Gimnazija, Medicinska i Hemijska škola; izvor Općina Srebrenica 2006. godine.) 8 Prema Kostiću “...u tri vrhunska srpska beletrista BiH su Ivo Andrić kršten kao katolik, Branko Ćopić kršten kao pravoslavac, treće Meša Selimović sunećen kao Musliman; Laza M.Kostić, kulturne prilike u BiH, Švajcarska 1971. godine. 9 ECHR, Protokol 1 (2), ESC 17 (2), ICESCR 13, CESCR Opšti komentar 13, CRC 28.

321 Međutim,nijedna škola nije provela ovu zakonsku regulativu sve do 2006., iako postoji veliki broj bošnjačke djece koja pohađaju nastavu u Srebrenici. Zbog nedostatka finansijskih sredstava sve škole nisu bile u moguć- nosti da uspostave nastavu za prve razrede kada je Ministarstvo obrazovanja u Republici Srpskoj uvelo deveti razred u sistem osnovnog obrazovanja. Predstavnici škola se slažu da su postojeća oprema i nastavna učila nedovoljni i ne osiguravaju zadovoljavajući nivo obrazovanja.10 Najveći broj naselja u općini Srebrenica je izolovan i loše povezan sa gradom, a u nekim slučajevima i sa centrom mjesnih zajednica čiji su dio. Udaljenost i neorganizovan prijevoz djece iz ruralnih područja pri- lično otežavaju pristup školama. Ograničen pristup obrazovanju najviše pogađa porodice povratnike koji žive pretežno u ruralnim područjima. U mnogim od tih porodica žena je jedini roditelj hranilac. Ovakva situacija značajno utiče na slobodu kretanja i mogućnost roditelja da zaista odluče o svom mjestu boravka. U skladu sa standardima međunarodnih ljudskih prava (IHR) oblik i sadržaj obrazovanja, uključujući nastavni plan i program i metode, moraju da budu kvalitetni.11 Osnovno obrazovanje mora da obezbijedi i ispunjavanje osnovnih potreba za obrazovanjem za svu djecu. 12 Nedostatak zakonske regulative o kulturi u Bosni i Hercegovini uzrokuje nedostatak pažnje prema kulturnim događajima izražene ne- dostatakom finansijskih izdvajanja za kulturu. Međutim, ako uzmemo u obzir tešku socijalnoekonomsku situaciju u općini Srebrenica, nije ni čudo da je pažnja posvećena kulturi i potrebi za kulturnim događanjima pozicionirana veoma nisko na listi prioriteta, kako građana tako i op- ćinskih vlasti. 10 Škole nemaju potrebnu audio i videoopremu, a neke od njih nemaju čak niti osnovnu kancelarijsku opremu kao što su faks i fotokopir mašina; Izvještaji UNDP-a, Srebrenica 2005. godine. 11 ICESCR 13, CESCR Opšti komenatar 13. 12 CRC 28. ICESCR 13 (a)

322 Kulturna „ponuda“ Srebrenice je veoma siromašna i skoro nedos- tupna većini građana, a posebno ruralnoj populaciji, što posebno utječe na djecu i mlade. To dodatno produbljuje jaz između ruralnih i urbanih područja. Većina kulturnih institucija i događanja je povezana sa Domom kulture u Srebrenici koji se nalazi u veoma lošem stanju. Prihodi Doma kulture nisu dovoljni ni za normalan rad, a kamoli da mogu obogatiti kulturnu ponudu. Dom kulture i NVO-e organizuju kulturne događaje koji su veoma rijetki i neprilagođeni populaciji, kako je naglašeno od strane mladih i penzionera. Činjenica je da za sva ljudska prava koja predviđa Ustav Bosne i Hercegovine i međunarodni dokumenti o ljudskim pravima koji čine sastavni dio Ustava, nisu osigurana efikasna sredstva zaštite, što se odrazilo jako nepovoljno na ostvarenje ljudskih prava u Bosni i Her- cegovini pa i u Srebrenici. Za stvarno uživanje ljudskih prava nije dovoljno da ih država ustavno i zakonski određuje ili da međunarodni akti budu neposredno primjenjivi. Međunarodni faktori i lokalne vlasti, ni dvadeset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, nisu sačinili konzistentan i djelotvoran program povratka svih onih koji to žele, a bez čega ne može biti trajnog mira. Prema tome, povratak ljudi i povratak imovine te odnos prema povratnicima ostaju ključni problem kada je riječ o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Možemo konstatovati da je povratak izbjeglih i raseljenih lica i stvaranje uvjeta za samoodrživi povratak osnovna pretpostavka reintegracije društva i države Bosne i Hercegovine, a u tom kontekstu i reintegracija opština i gradova čiji su stanovnici u vremenu rata nasilno prognani.

323 Uloga međunarodne zajednice, institucija i organizacija u poti- canju povratka izbjeglica u Općinu Srebrenica: Predstavnici Međunarodne zajednice, institucija i organizacija imaju odgovornost u implementaciji povratka raseljenih i izbjeglih Srebreni- čana. Organizacije i institucije međunarodnog karaktera imaju selekti- van pristup povratku izbjeglica u Srebrenicu. Međunarodna zajednica, uz državu Bosnu i Hercegovinu, ima ulogu provođenja odredbi Dejtonskog mirovnog sporazuma. Početkom 2003. godine usvojena je državna strategija za provedbu Aneksa VII i to je bio zajednički dokument domaćih institucija i međunarodne zajednice. Deset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma na područ- ju Republike Srpske postoje kolektivni centri na 55 lokaliteta i to na području 19 opština. Ukupno 567 osoba je zbrinuto, što čini 20 % od ukupnog broja kolektivno smještenih osoba u Republici Srpskoj na po- dručju opštine Doboj, 320 osoba odnosno 11 % na području opštine Prijedor.13 Prosječan broj članova zajedničkog domaćinstva kolektivno zbrinu- tih povratnika u Bosni i Hercegovini je oko 3, dok je u Republici Srp- skoj 3,3. Lokalne vlasti u najvećem broju sredina Republike Srpske, pa i u Srebrenici, vrlo efikasno rješavaju slučajeve kada građani žele definitivno napustiti grad Srebrenicu i prodati svoju imovinu, jer time stimu- lišu ostanak raseljenih i izbjeglih građana svoje nacionalnosti a koriste raznovrsne načine da sprečavaju povratak Bošnjaka u Srebrenicu. Može se konstatovati da je povratak izbjeglih i raseljenih lica i stvaranje uvjeta za samoodrživi povratak osnovna pretpostavka reintegracije Republike Srpske i države Bosne i Hercegovine.

13 Usporedna analiza pristupa pravima izbjeglica i povratnika-Ministrastvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sarajevo 2005. god.

324 Povratak ljudi i povratak imovine, ostaju ključni problemi kada je riječ o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Međunarodna zajednica je obavezna omogućiti da zaštita ljudskih prava bude jednaka na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Međunarodni sud pravde je 26. februara 2007. godine donio presudu za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koji se desio u Srebrenici, od strane Savezne Republike Jugoslavije, koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila 9. decembra 1948. godine. Srebrenica je specifična i zbog toga što je u njoj oficijelno priznat genocid, pa zbog toga postoji i razlika u poštivanju ljudskih prava u odnosu na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga Srebrenica zaslužuje specijalan status koji bi joj omogućio sigurnost i povjerenje građana na ovim područjima. Međunarodna zajednica i loklane vlasti Bosne i Hercegovine, ni dvadeset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, nisu sačinili kvalitetan i djelotvoran program povratka svih onih koji to žele, a bez čega nema trajnog mira.

Stanje povratka od 1996. do 2006. godine: Prema popisu stanovništva iz 1991. godine mjesne zajednice su u prosjeku brojale oko 2500 stanovnika. U periodu od 1996. do 2006. godine u mjesne zajednice se vratio veoma mali broj stanovnika. Ukupno gledano broj povratnika u ovom periodu iznosi 9679 stanovnika, a to je manje od 10% od ukupnog predratnog stanovništva. Sudska praksa je bila jedna od prepreka povratka pogotovo onih povratnika koji se nalaze u težem socijalnom stanju. Prema navodima podnositelja žalbi, privremeni nositelji stanarskih prava, pa i bespravni korisnici, pokrenuli su veliki broj sudskih postupaka.

325 Zakonom je utvrđeno da nositelji stanarskih prava moraju obeštetiti naknadu povratnicima za oštećenje stana. Međutim, ima primjera da se ustalila sudska praksa u određenim sudovima da se izdaju privremene mjere zabrane utvrđivanja šteta u stanovima na iznose navedene u tuž- bama kad se radi o “manjinskim povratnicima”. Prema izvještaju ombdusmena BiH za 2005. godinu, kršena su i prava djece u više slučajeva: -predškolski odgoj i obrazovanje su izvan obrazovnog sistema i potpuno izvan sistema državne kontrole; -postoji problem smrtnosti dojenčadi, što je posljedica problema ostvarivanja zdravstvene zaštite majki i trudnica; -veliki broj trudnica nije uposlen zbog čega ne mogu ovjeravati zdravstvene knjižice, a time ni ostvarivati zdravstvenu zaštitu.

326 Prije rata, na prostoru današnje Republike Srpske živjelo je oko 50% Bošnjaka i Hrvata. Prema tome može se zaključiti da su rezultati povratka raseljenih i izbjeglih osoba u njihove zavičaje još uvijek neznatni. Neopravdano se poistovjećuje broj povratnika sa brojem vraćene imovine i stanova. Ovome treba dodati i česte slučajeve da se vraćaju tek jedan ili dva člana domaćinstva, uglavnom starije osobe, a ostali prijavljeni za povratak ostaju na nekim novim poslijeratnim adresama.14 Teške ekonomske i socijalne prilike u BiH jedna su od kočnica povratka, posebno održivog povratka. Nemogućnost zapošljavanja, ostvarivanja prava na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, uzrok su da se jedan broj povratnika ponovo odlučuje za odlazak. Netransparentna i diskriminativna politika zapošljavanja je vidljiva i u Srebrenici jer više od polovine poslova unutar preduzeća su u vlasništvu RS, u kojima Srbi predstavljaju većinu uposlenika. Samo su dvije od 51 rukovodeće pozicije u javnim preduzećima povjerene Bošnjacima.15 U periodu od 1996. do 2006. godine, stanje ljudskih prava se pogor- šavalo, a tome je doprinijela i međunarodna zajednica koja nije vršila jači pritisak na domaće vlasti u izgradnji pravne države. Glavni uzročnici kršenja ljudskih prava su loši diskriminirajući zakoni i pravne praznine nastale zbog toga što Vlada i Parlament izbjegavaju donošenje propisa koji se odnose na različite oblike prikrivene korupcije. Održavanje takvog stanja je političko pitanje jer se često blokira napredak i iznose razlozi nepostojanja političkog konsenzusa između partnera na vlasti.

14 Prema procjenama Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH realan procenat povratka od ukupno 2. 200 000 raseljenih i izbjeglih kreće se oko 30%. Podaci preuzeti iz „Izvještaja o stanju ljudskih prava u BiH“. (Vidi: Helsinški komitet za ljudska prava-izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH 1996.-2004) 15 Izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH-„ Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, 2004. god.

327 Donošenju zakona ne prethode analize koje bi služile kao pokazatelj stanju poštivanja ljudskih prava. Ukupan politički život u temeljnim državnim organima i oblasti javnog mišljenja u osnovi nije podešen za zastupanje ljudskih prava pojedinaca, nego interesa etničkih, religijskih i sličnih grupa čije postojanje je karakteristično za našu državu. Zapravo, Ustav Bosne i Hercegovine je Ustav etničkih grupa, a ne pojedinaca pa je suprotan Evropskoj konvenciji. Za otklanjanje sadašnjih teškoća u sferi ostvarivanja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, potrebno je da se BiH uredi kao pravna država, što bi pretpostavilo potrebu da joj se vrati pravosudni sistem koji je imala prije Dejtonskog sporazuma. Potrebno je da se stekne mogućnost da svi njeni građani dođu u poziciju da svoja ljudska prava zaštite i na međunarodnom nivou, putem Evropskog suda za ljudska prava.

Povratak nakon 2000. godine po mjesnim zajednicama: Nakon 2000. godine, najveći broj povratnika se vratio u ruralne sredine bez ikakve infrastrukture, puteva, električne energije i drugih egzistencijalnih sredstava za život. Povratak u Srebrenicu se odvijao u nedopustivo malom procentu oko 10%. Glavni razlog je bio genocid koji se dogodio na ovom prostoru, a kasnije i ekonomski faktor koji nije pratio interes povratnika- Bošnjaka u Srebrenicu. Prema popisu iz 1992. godine, općina Srebrenica gotovo da nije imala stambenih problema, jer je imala 9. 136 stanova i 8. 720 doma- ćinstava. Od 19 mjesnih zajednica, samo u dvije je bilo više doma- ćinstava od broja stanova i to u MZ Srebrenica (1647 domaćinstava naspram 1.638 stanova) i MZ Podravanje (378 domaćinstava naspram 207 stanova).

328 Istraživanja po mjesnim zajednicama, broj stanovnika po popisu iz 1991. godine pokazuju da je procenat stanovnika Bošnjaka mnogo veći u odnosu na broj stanovnika Srba. Naziv mjesnih zajednica iz tog perioda nije očigledno imao u vidu broj stanovnika pa postoji mjesna zajednica Brežani koja broji ukupno 948 stanovnika u kojoj ukupno ima 1. 224 stanovnika po popisu iz 1991. godine. Od toga je 276 stanovnika naseljenih u Brežanima srpske nacionalnosti, dok naselje Osmače koje pripada toj mjesnoj zajednici broji 948. stanovnika. Nakon rata postoji ista situacija kada je u pitanju povratak i obnova kuća kao i druge infrastrukture. Statistički pokazatelji praćenja povratka i rekonstrukcije, zaključno sa 2006. pokazuju da u mjesnoj zajednici Brežani u naselju sa čisto srpskim stanovništvom trenutni broj stanovnika iznosi 73, broj povrat- ničkih porodica 28, obnovljenih kuća 26, 6 kilometara rekonstruisanog puta i obnovljena elektromreža. U naselju Osmače koje pripada mjesnoj zajednici Brežani ima 123 trenutno naseljena stanovnika, 47 povratničkih porodica, 51 obnovljenu kuću, osnovnu školu, 2 kilometra rekonstruisanog puta i rekonstruisanu elektromrežu. Kada je infrastruktura u pitanju, u naselju Brežani ima 6 kilometara rekonstruisanog puta dok za Osmače ima samo 2 kilometra. Na osnovu ovih podataka, može se uočiti da su prava povratnika Bošnjaka ograničena time što se, srazmjerno broju povratničkih porodica, nije srazmjerno ulagalo kako bi se pokazao veći interes povratka porodica u prijeratna mjesta življenja, dok su prava porodica Srba praćena skoro u potpunosti (naselje Brežani- 28 porodica povratnika, 26 kuća obnov- ljeno). Najveći broj naselja u općini Srebrenica je izolovan i loše povezan sa gradom, a u nekim slučajevima i sa centrom mjesnih zajednica čiji su dio. Udaljenost i neorganizovan prijevoz djece iz ruralnih područja prilično otežavaju pristup školama.

329 Suočeni sa rastućim brojem porodica koje su se vraćale u ruralne oblasti u toku 2004. godine., opština je počela sa prijevozom djece. Određeni broj djece na nastavu dolazi pješke, a u nekim slučajevima i sa preko 8 km udaljenosti. U toku boravka u opštini Srebrenica, UNDP je saznao da nekoliko djece ne može da pohađa nastavu jer roditelji nemaju minimalna sredstva za odjeću i obuću, užinu, školske udžbenike ili prijevoz. Ograničen pristup obrazovanju najviše pogađa porodice povratnike koji žive pretežno u ruralnim područjima. U mnogim od tih porodica žena je jedini roditelj hranilac te su samim tim ugroženije po pitanju zapošljavanja i drugih prava.

Ovakva situacija značajno utiče na slobodu kretanja i moguć- nost roditelja da zaista odluče o svom mjestu boravka. Postoji generalna percepcija da pravni sistem u Srebrenici ne funk- cioniše kako bi trebalo jer se primjenjuje selektivno. Opće je poimanje da ne postoji u Srebrenici nezavisnost i nepristrasnost pravnog sistema. Srebrenički sudovi do 2004. godine su imali monoetničku strukturu koja doprinosi nepovjerenju građana u rad sudstva (Izvor. RMAP, Izvještaj 2004. god.). Primjedbe građana na pristrasnost sudstva koje zapošljava predstavnike samo jedne etničke grupe je opravdana i razu- mljiva i dovodi u pitanje nezavisnost javne tužiteljice.16

16 U skladu sa tekućom reformom i restruktuisanjem pravosuđa, ovaj sud bi trebao zapošljavati četvero sudija. Srebrenički prekršajni sud zapošljava jednog sudiju i pet administrativnih radnika koji su srpske nacionalnosti. Pored toga, advokat i administrativni radnici u kancelariji javnog tužioca su Srbi. Činjenica je da je i suprug javne tužiteljice 1992. god. bio na vodećoj funkciji u SDS-u kao i prema načinu na koji je ovo pitanje predstavljeno u medijima u Federaciji BiH, npr. u „Dnevnom avazu“ (26.12.2003. „Bošnjaci samo na optuženičkoj klupi“), doprinose sadašnjem mišljenju povratnika u pravosudnom sistemu u općini. (RMAP intervjui, septembar-decembar 2004. god.).

330 Postupci izuzeća troškova pravnih sporova često su predmet diskriminacije po etničkoj osnovi.17 Konkretno, imali smo slučaj oštećenih strana u slučaju 21 uništene kuće u gradu Srebrenici čime je usvojena odluka o nagodbi sa općin- skim vlastima umjesto da se potraži pravična kompenzacija u srebrenič- kom Sudu. Do 2006. godine nijedna od 21 oštećene stranke nije pokrenula spor pred ovim sudom.18 Predratna ekonomija Srebrenice je bila sačinjena od dobro razvije- nog sektora rudarstva, prerade drveta i turizma. Glavni razlog pogoršanja ekonomske situacije je loše upravljanje preduzećima koja su u javnom vlasništvu i nedostatak investiranja u općinu. Mogućnost zapošljavanja u slučaju povratnika u Srebrenici često je povezana sa stranačkom i etničkom pripadnošću. Vrlo mali procenat stanovništva je formalno zaposlen i čak je manji procenat onih sa stalnim izvorom prihoda.19 Pravo povratka prognanika u predratna mjesta prebivališta povezano je sa pitanjima zaštite prava na privatno vlasnišvo i sva druga ljudska prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evrop- ska kovnencija o ljudskim pravima i slobodama što je sadržano u Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

17 Izuzev pomoći koju pruža LAIC, ne pruža se nikakva dodatna pravan pomoć kategorijama koje ne mogu priuštiti da je plate.prema izjavi predsjednika Suda. 18 U skladu sa odlukom općinskog izvršnog odbora iz 1997. god., 21 kuća u gradskom centru je srušena;Skupštinske odluke Općine Srebrenica 1997. god. 19 Izvor:UNDP-anketa domaćinstava, mart 2002. god.; SPERS (Strateški plan ekonomskog razvoja Srebrenice).

331 Međusobna komunikacija povratnika Bošnjaka i Srba: Vlada Republike Srpske marginalizira potrebe Srebrenice pokazu- jući slab interes za njene poslove i razvoj. Veliki broj osoba ima potrebu za socijalnom zaštitom. Siromaštvo stanovništva Srebrenice je očigledno na prvi pogled. Procjene su da 90 % stanovnika živi ispod linije siromaštva. Broj osoba koje prelaze iz kategorije onih koji su pokriveni socijalnom sigurnošću konstantno se mijenja u korist kategorije socijalno ugroženih. Socijalna sigurnost za većinu stanovnika postoji samo u teoriji i još je jedno pravo koje im je uskraćeno. Činjenica je da veliki broj osoba ima potrebu za socijalnom zaštitom. Povratnička populacija Bošnjaka nije u početku povratka 2000. godine prihvaćena od strane stanovništva koje se zateklo u Srebrenici (do- micilno i izbjeglo stanovništvo iz Sarajevske i drugih regija). Međutim, kako je proces povratka tekao i odnosi između naseljenog stanovništva srpske nacionalnosti i bošnjačkih povratnika u svoje domove koji su bili zategnuti su se mjenjali. Primjeri koji su zabilježeni ukazuju da se taj odnos i poboljšavao. Tako se izvjesna Nura 2002. Go- dine odlučila vratiti u Srebrenicu. Dolazila je Nura i ranijih godina, ali su u njenoj kući živjele dvije porodice srpske nacionalnosti. Po dolasku svojoj kući prepoznali su je stanari u njenoj kući i pozvali je da obiđe vlastiti dom. Gledale su se licem u lice, s rukama stegnutim na prsima, a onda skretale pogled u potrazi za nečim sigurnim na čemu bi se taj pogled i zadržao. Posjetila je Nura sve institucije i Ministarstva i sa- opštila srpskoj porodici da se želi vratiti. Zabrinuta Srpkinja je postala vidno napeta, moleći Nuru da ostane preko zime zbog bolesne kćerke. Povratak Nure i njene porodice u Srebrenicu predstavlja i priču o druš- tvenom manevrisanju i pregovaranju, što je proces koji nosi izvjestan potencijal, prepun prepreka. Zaista, ono što je osigurano bosanskim raseljenim licima u Aneksu VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, pravo na povratak, pokazalo se mnogo težim u stvarnosti nego na papiru.20

20 Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner, Srebrenica nakon genocida, Institut za istoriju, Sarajevo, 2015. str. 71.

332 Ovo poglavlje razmatra proces povratka u Srebrenicu, kao mjesto društveno-političke intervencije: kako ljudi koji su do te mjere otuđeni okolnostima i efektima nasilnog konflikta, genocida, dođu ponovno ži- vjeti jedni s drugima u istom gradu, selu ili regionu? Na fundamentalnom nivou, ovi primjeri prakse i mreža ljudi otkrivaju kako se vremenom promjenio ekonomski, politički i društveni život poslijeratne Srebrenice. Dvadeset godina, nakon izvršenog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, za očekivati je bilo da se međusobna komunikacija Bošnjaka i Srba znatno promjenila, tako da Srebrenica bude grad po mjeri svakog njenog stanovnika, bez obzira o kojem stanovniku u etničkom smislu je riječ. Međutim, domaće institucije i među- narodna zajednica nisu pokazale dovoljno interesa da Srebrenica bude grad multietničnosti i multikulturalnosti. U Srebrenici ima mjesta za sve koji žele suživot, međusobno razumjevanje i nastavak života, unatoč stradanju svih njenih građana, a posebno Bošnjaka.

Oblici obnove međuetničkog povjerenja: Ekonomski razvoj i napredak za sve ljude u Srebrenici je osnova međuetničkog povjerenja. U Srebrenici je potrebno osigurati jednako ostvarivanje ljudskih prava za sve stanovnike bez obzira na nacionalnu i religioznu opredjeljenost. Posebno je važno dati podršku građanima koji se zalažu i čine sve da Srebrenica bude i dalje primjer multietnič- nosti i multikulturalnosti svih koji žele živjeti u njoj i razvijati suživot i međusobno povjerenje. Danas postoji veliki jaz između proklamiranih i ostvarenih ljudskih prava. Ljudska prava su ona prava koja pojedinac-njihov ovlaštenik može koristiti tj. ostvariti putem prava i državne prisile redovnim obraćanjem sudu. Obraćanje sudu ima značaj u slučaju kršenja određenih ljudskih prava. Može se postići da se ta prava restituiraju. Upravo veliki značaj ima činjenica da li je neko pravo utuživo i da li se

333 za njegovo ostvarenje može tražiti sudska zaštita. Prema tom kriteriju, ljudska prava se dijele na utuživa i neutuživa. Ekonomsko socijalna prava uglavnom nisu utuživa, jer pravo na rad teško može biti utuživo u uvjetima tržišne ekonomije i slobodne cirku- lacije radne snage.21 Upravo zato, kriterij za razlikovanje je obaveza države da zaštiti neko pravo tj. ili nacionalna država ili Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava sa svojim mehanizmima za njihovu zaštitu. Usljed toga, Dom za ljudska prava utvrdio je da značajan broj zaostalih predmeta koji spadaju u ovu kategoriju ne može biti razmatran kroz bilo koji jedinstven, skraćen ili na drugi način ubrzan postupak. U toku 2002. godine, Domu za ljudska prava podneseno je više od 1500 prijava kao “predmeti Srebrenica”. Podnosioci prijava su se žalili na nestanak supružnika ili jednog ili više srodnika nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine. Ovo je bio direktni propust vlade Republike Srpske da poduzme bilo kakve korake koji bi doveli do otkrivanja sudbine ovih lica ili lokacija njihovih posmrtnih ostataka, kažanjavanja krivaca i isplate kompenzacije rođacima žrtava. Dom je u martu 2003. godine donio odluku o prihvatljivosti 49 ovakvih predmeta.22 Kršenje ljudskih prava prema žrtvama ima za posljedicu raseljenost Bošnjaka u 102 zemlje svijeta. Teška materijalna situacija u Federaciji BiH sprečava Bošnjake da se vrate na svoje u Republiku Srpsku. Navedeni pokazatelji, jasno ukazuju da je Srebrenica još uvjek ekonomski nerazvijena. Prirodni resursi pružaju dovoljno osnove za njenu obnovu, razvoj turizma i pokretanje industrijskih zona koje su direktno uticale na razvoj Srebrenice. Kako je Srebrenica 21 Sadiković Ć.; Evropsko pravo ljudskih prava, Magistrat, Sarajevo,2001. god.,str.54 22 Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Godišnji izvještaj 2002, Sarajevo, 2002. god., str.15.

334 po Ustavnoj nadležnosti pripala entitetu Republika Srpska, a lo- kalnu vlast na čelu sa načelnikom uvećini predstavljaju Bošnjaci, time je i interes za razvoj Srebrenice slabiji. Kada lokalne vlasti predlože različite inicijative koje bi doprinjele bržem ekonomskom oporavku, budu i spriječeni u realizaciji istih iz Banjaluke, od predstavnika Republike Srpske. Takav primjer je pokretanje banje Guber koja je godinama privlačile klijente i turiste, ali Republika Srpska preko lokalnih predstavnika osporava pokretanje istog.

Prepreke u samoodrživosti: Komunalna infrastruktura, lokalne ceste, poticaji poljoprivredi, po- duzetništvo i zapošljavanje-struktura povratničkih domaćinstava je takva da su u većini slučajeva hranioci-žene ubijenih Srebreničana (oko 40%). Stoga i ozbiljniji razvoj poljoprivrede nije se mogao očekivati. Domaće institucije i Međunarodna zajednica još uvjek nemaju strateški plan za održivi povratak i razvoj Srebrenice. Mnoga povratnička naselja nemaju osnovnu komunalnu infrastrukturu: lokalne ceste, ambulan- te, škole, prodavnice. Teške ekonomske i socijalne prilike u Srebrenici jedna su od kočnica povratka, posebno održivog povratka. Proces privatizacije kontroliše Direkcija za privatizaciju Republike Srpske, koja ne uzima u obzir lokalne potrebe i ne informiše lokalne vlasti i građane o razvoju procesa. Proces privatizacije je uzrokovao mnoge negativne posljedice zaposlenim u privatizovanim preduzećima a samim tim i ugrozio prava svih građana Srebrenice, posebno povratnika koji nemaju priliku biti uposleni u takvim preduzećima. U ovakvim preduzećima radna mjesta su rezervisana za „one“ koji su bliski vlastima vladajućih stranaka.

335 Na taj način su ugrožena prava povratnika kao što su: -pravo na rad zagarantovano Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima član 7; -pravo na rad-pružanje pomoći pri odabiru struke, obuka i rehabilitacija, zagarantovano Zakonom o radu Republike Srpske; -učešće građana u javnim službama, zagarantovano Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima član 25; -Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, zagarantovana Zakonom o lokalnoj samoupravi Republike Srpske (Službeni glasnik RS-e br. 20/01; 51/01) član 3; -svjesnost o pravima, zagarantovana Međunarodnim paktom o gra- đanskim i političkim pravima član 2; -pravo na participatorni razvoj-zagarantovano Deklaracijom o pravu na razvoj.

Ideje za poseban razvojni status Srebrenice: Ideja povratka u Srebrenicu odvija se u nedopustivo malom procentu. Istraživanja koja smo proveli u Srebrenici ukazuju na to da je stanje ljudskih prava u Srebrenici poslije rata nepovoljno, pa je i stepen zašti- te ljudskih prava sveden na minimalnu mjeru. Zaštita ljudskih prava važi za cijelu BiH, a time i za područje Srebre- nice. S obzirom da je stanje ljudskih prava u Srebrenici veoma loše, a činjenica da je priznat genocid počinjen na ovom prostoru, ukazuje na to da postoji razlika u poštivanju ljudskih prava u odnosu na cijelu BiH. Da bi povratnici u Srebrenicu imali jednaka prava kao i drugi građani BiH, neophodno je omogućiti da opština Srebrenica dobije specijalni razvojni status zbog posljedica genocida.

336 Neophodne su nove politike koje bi omogućile širi povratak prognanih Bošnjaka iz Srebrenice. Glavna prepreka za veći povratak sadržana je u nepostojanju projekata zapošljavanja i izgradnje komunalne infrastrukture. Jedna od ideja je da se za razvoj općine Srebrenica ustanove posebni entitetski fondovi i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH iz kojih bi se izdvajala novčana sredstva za obnovu i ekonomski razvoj Srebrenice u cilju održivosti povratka. Nadalje jedna od ideja je da lokalne vlasti pokrenu aktivnosti za uspostavu internacionalnog fonda. U taj fond bi se usmjeravala sredstva institucija međunarodne zajednice i Evropske unije. Sredstva prikupljena u entitetskim i internacionalnim fondovima omogućila bi poseban razvojni status Srebrenice, što bi dovelo i do većeg povratka i do održivosti ekonomskog i socijalnog života povratnika. Nosioci upravljanja sredstvima za razvoj Srebrenice bile bi lokalne vlasti: Opštinski načelnik i opštinsko vijeće. U tom cilju formirala bi se Direkcija za obnovu i razvoj Srebrenice.

337 ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Ljudska prava su Ustavom zajamčena prava i država ne može manipulisati tim pravima, već je dužna da ih u cjelosti realizuje. Princip supsidijarnosti bitno označava karakter zaštite ljudskih prava na evropskom planu. Prema tome, obaveza Evropskog suda za ljudska prava je da zaštiti ljudska prava sadržana u Evropskoj konvenciji ukoliko to nisu u stanju da urade države potpisnice konvencije. Evropska konvencija je stala na stanovište da je pitanje zaštite ljudskih prava primarno problem država koje čine Savjet Evrope ili su na drugi način prihvatile obavezu da poštuju Evropsku konvenciju, kao što je to slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. Imajući u vidu značaj ljudskih prava u svijetu, a posebno u područjima koja su bila zahvaćena ratovima, u radu smo razmatrali pitanje zaštite ljudskih prava u Bosni i Hercegovini nakon agresije koja je izvrše- na na Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992-1995. godine. Činjenica da država koja je ratificirala Povelju Ujedinjenih nacija, ne može tvrditi da pitanje ljudskih prava potpada pod njenu isključi- vu unutrašnju jurisdikciju, ne znači da je svako kršenje ljudskih prava od države članice Ujedinjenih nacija, stvar od međunarodnog interesa. Ono što ova činjenica zaista znači, je da čak u slučaju nepostojanja bilo kojih drugih ugovornih obaveza, država danas ne može više tvrditi da je zlostavljanje vlastitih državljana, bez obzira koliko masovno ili sistematsko, stvar koja se nalazi unutar njene unutrašnje jurisdikcije. Iako je sistem kvota u popunjavanju određenih struktura vlasti prihvaćen u višeetničkim državama, isti ne funkcionira na način da se od građana očekuje da glasaju prvenstveno prema svojoj etničkoj pripadnosti, kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini. “Bosna i Hercegovina mora otkloniti sve oblike diskriminacije nakon presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić- Finci, gdje je utvrđena diskriminacija građana koji ne pripadaju

338 nijednom od konstitutivnih naroda. Poslije te presude je potpuno jasno da postoji diskriminacija konstitutivnih naroda, zavisno od entiteta do entiteta. Srbi su diskriminirani kad je u pitanju izbor u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine iz entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, a Bošnjaci i Hrvati su diskriminirani u Republici Srpskoj. Potpuno je jasno da postoji povreda Protokola 12, onako kako se navodi u apelaciji Dr. Ilijaza Pilava. Bilo bi najbolje kada bismo kroz implementaciju presude Evropskog suda za ljudska prava ukinuli diskriminaciju u odnosu na sve građane, a prema svim institucijama’’. Ovdje se radi o drugačijoj vrsti diskriminacije, jer se ona realizuje unutar konstitutivne etničke grupe, obzirom na teritorijalnu pripadnost. Srebrenica je specifična i zbog toga što je u njoj oficijelno priznat genocid, pa zbog toga postoji i razlika u poštivanju ljudskih prava u odnosu na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Primjeri koje smo istraži- vali u prethodnim poglavljima ukazuju na međusobnu povezanost između različitih intervencija i osnaživanja ekonomskog i održivog povratka, a što na nivou politika ostanu nezabilježeni. Popravlja- nje društvenih odnosa, svakako zavisi od popravjanja društvenih institucija, odnosno politike obnove i održivog povratka. Zato ideja prikupljanja sredstva u entitetskim i internacionalnim fondovima i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH bi omogu- ćila poseban razvojni status Srebrenice, što bi dovelo i do većeg povratka i do održivosti ekonomskog i socijalnog života povratnika. Zbog toga Srebrenica zaslužuje specijalan status koji bi joj omogućio sigurnost i povjerenje građana na ovim područjima. Za poseban razvojni status nužno je donijeti zakone u Republici Srp- skoj i Federaciji Bosne i Hercegovine. Kroz realiziranje prethodnih pretpostavki, izgradili bi se unu- trašnji standardi koji bi doprinijeli implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma i kvalitetnijoj zaštiti ljudskih prava na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, a time i u Srebrenici.

339 Summary In socio-historical context the perpetrator of genocide in July 1995 in Srebrenica was guided by clear aim: to persecute and destruct Bo- sniak population in this area. Two decades after the genocide committed in July 1995 in Srebreni- ca the consequences of the crime of genocide among surviving victims are still evident. These effects are manifested in all aspects of social life. Before the crime of genocide: according to the census of 1991, the major national groups in Srebrenica were Bosniaks (27, 000 or 72 % of the total population- 37,382). At a rough estimate, 15,903 inhabitants of Srebrenica were expelled to the world and Federation of Bosnia and Herzegovina. The return of Bosniak refugees after DPA (Dayton Peace Agreement) took place in unfavorable historical circumstances. The population of Srebrenica displayed great interest in return for the period 1998-2000. The biggest resistance to return of Bosniaks to Srebrenica was provided after the elections in 2000, when the multi-national government was established with the help of international community. The representatives of institutions and organizations of the international community displayed a certain degree of responsibility for the implementation of return of refugees and displaced people from Sre- brenica. According to the census from 1991, the local communities of Sre- brenica municipality numbered on average about 2,500 people. In the period 1996-2006, small number of people returned to the local community. In a whole, the number of returnees in this period is 9,679 people, which is less than 10 % of the total pre-war population. After 2000, the largest number of people returned to rural areas without any infrastructure, roads, electricity and other means of livelihood.

340 The return to Srebrenica took place in unacceptably small percentages (about 10 %). The main reason for that was the genocide which was committed in this area, and later due to economic factors which did not follow the interests of returnees- Bosniaks in Srebrenica. Twenty years after the commission of genocide against Bosniaks in Srebrenica, inter-entity communication between Bosniaks and Serbs re- mains burdened by the consequences of genocide. The economic growth in Srebrenica can serve as the best basis for restoration of inter-entity trust. It is necessary to provide equal enjoy- ment of human rights for all citizens regardless of their ethnic and religious affiliation. It is especially important to support citizens who make extra efforts to do everything for Srebrenica to become an example of multi-ethnicity and multiculturalism for all who want to live in it and to develop co-existence and mutual trust. The structure of returnee households is such that in most cases the women of killed Srebrenica men (about 4o %) are the providers. The- refore, serious agricultural development could not have been expected. Domestic institutions and institutions of the international community still do not have a strategic plan for sustainable return and the development of Srebrenica. Many returnee settlements lack basic municipal infrastructure: local roads, clinics, schools, shops. Refugee returns to Srebrenica takes place in impermissible small percentage. New policies that would shape return projects, economic and infrastructure development and the protection of human rights in Srebrenica are necessary. The establishment of a special development status of the Srebrenica municipality is advocated. One should establish a special entity (the Republic of Srpska and Federation of BiH) funds for economic and infrastructural development of the Srebrenica municipality. Local authorities should initiate activity for the formation of an international fund, which would be aimed at socio-economic development and sustainability of return to Srebrenica.

341 LITERATURA a.) KNJIGE 1. Bakšić-Muftić Jasna; Sistem ljudskih prava, Sarajevo, 2002. godine. 2. Čekić, Smail, Uzroci, ciljevi razmjere agresije na Bosnu i Herce- govinu 1991.-1995., Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 1995. godine. 3. Halilagić, Jasminka, Krik Srebrenice, Općina Srebrenica, Tuzla, 1998. godine. 4. Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner, Srebrenica nakon genocida, Institut za istoriju, Sarajevo, 2015. 5. Ljudska prava u Bosni i Hercegovini poslije Daytona: Od teritorije do prakse, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 1999. godina. 6. Mihrović, A., Salihović Z., Kržalić A., Žrtve srebreničke apoka- lipse, Tuzla, 2002. godina. 7. Mašić, Nijaz, Srebrenica-agresija, izdaja, genocid, općina Srebre- nica, Tuzla, 1999 8. Salimović, Sadik, Srebrenica-povratak života, Srebrenica, 2006. godine.

342 b.) ČLANCI 1. Bilten Srebrenica, Godina I, broj 1, Tuzla, septembar 1998. godine. 2. Bilten Srebrenica, Godina I, broj 2, Tuzla, novembar 1998. godine. 3. Bilten Srebrenica, Godina I, BROJ 3, Tuzla, decembar 1998. godine. 4. Bilten Srebrenica, Godina I, broj 4, Tuzla, januar 1999. godine. 5. Bilten Srebrenica, Godina I, broj 5, Tuzla, februar 1999. godine. 6. Bilten Srebrenica, Godina I, broj 6, Tuzla, mart 1999. godine. 7. Izdaja ili predaja Srebrenice, „Dani“, avgust 1997. godine. 8. Kako su prodali Srebrenicu i sačuvali vlast, „Dani“, Sarajevo, septembar 1998. godine. 9. Žurnal Srebrenica, Godina III, broj 34, Srebrenica, decembar, 2006. godina. 10. Ljudska prava – časopis za sve pravno – političke probleme, Institut za ljudska prava Pravnog fakulteta u Sarajevu, 2000. godina

343 c.) STUDIJE 1. Rječnik pojmova iz oblasti ljudskih prava,Sarajevo,Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini,1999.godine

d.) PRAVNI I DRUGI IZVORI (ODLUKE, ANALIZE, IZVJE- ŠTAJI I SL.) 1. Begić, Kasim, Ustavnopravni okviri zaštite ljudskih prava u Bo- sni i Hercegovini, Država BiH i ljudska prava, Sarajevo 1999. godine. 2. Nuhanović, Hasan, Uloga međunarodnih faktora u Srebrenici, hronologija, komentari, analiza događaja, Sarajevo, 2002. godine. 3. Povratak kući; Priručnik za izbjeglice, Međunarodna Federacija društva Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, Sarajevo, 1997. godine. 4. Temelji moderne demokratije (Izbor deklaracija i povelja o ljudskim pravima 1215-1989), IRO Nova knjiga, Beograd, 1989. godina

344 Pettigrew, David

“SPREČAVANJE KULTURNOG SJEĆANJA I IDENTITETA U BOSNI I HERCEGOVINI: ZABRANA IZGRADNJE SPOMENIKA U REPUBLICI SRPSKOJ KAO NASTAVAK GENOCIDA”1

Uvod Ovaj rad upućuje na dobro uvježbani napor da se spriječi sloboda izražavanja kulturnog prisjećanja i identiteta Bošnjaka (bosanskih Mu- slimana) i ostalih ne-Srba na prostoru Republike Srpske; “Republike Srpske”, kao samoproglašenog entiteta unutar Bosne i Hercegovine 9.januara 1992.godine. Proglašenje Republike Srpske u sebi implicira i jednu vrstu lingvističkog oskvrnuća budući da samoproglašena srpska Republika uključuje multikulturalno područje koje je, u nekim slučaje- vima, bil, čak, stoprocentno bošnjačko. Formiranje Republike Srpske je tragično praćeno jasnim naporima da se uklone svi ne-Srbi sa pomenute teritorije. Radovan Karadžić, predsjednički osnivač Republike Srpske tereti se optužbama da se zalagao za potpuno i trajno uništenje bosanskih Muslimana i Bosanskih Hrvata na bosansko-srpskom području u Bosni i Hercegovini.2 Vođeni ovim državnim ciljem, bosanski Srbi su počeli sa provođe- njem strategije genocidne agresije koja je uključivala ubijanje i prisilno raseljavanje civila u Višegradu kao i zatvaranje u koncentracione logore, mučenja i ubijanja civila u Prijedoru, te opsadu civilnih centara kao

1 Ogromne zahvale upućujem Eriku Cavalleru, Smailu Čekiću, Harizu Haliloviću, Refiku Hodžiću, Hikmeti Karčić, Sheilli Magnotti, Emiru Ramiću, Velmi Šarić, Sanji Seferović-Drnovšek, Marketi Slakova te konačno, Bakiri Hasečić za njihovu podršku u istraživanju i pripremi ovog eseja. 2 Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, Sažetak presude, Karadžić, (IT-9S-SI18-AR98bis.l), Žalbeno vijeće, 11. juli 2013. godine, datum pristupa: 15. novembar 2015. godine, http://www.icty.org/x/ slučajevi / Karadžić / acjug / hr/130711_judgement_summary_rule98bis.pdf.

345 što su Sarajevo, Tuzla, Bihać otvaranjem snajperske vatre i granatiranjem. Naknadno je Republika Srpska prepoznata i zakonski utvrđena Dejtosnkim mirovnim sporazumum 1995.godine.3 U svjetlu takvih gnusnih događaja, čini se da je bilo logično za oče- kivati da bi preživjeli nakon genocida trebali imati pravo na izgradnju spomen-obilježja kako bi se sjećali i oplakivali žrtve. Ipak, godinama nakon genocida, preživjelim je zabranjena izgradnja spomen-obilježja žrtvama na brojnim lokacijama u Republici Srpskoj. 1992. godine, naprimjer, početkom agresije bosanskih Srba u Istoč- noj Bosni, zločini su se desili u Općini Višegrad. Ovi gnusni događaji su jasno dokumentirani, a izvršioci zločina su osuđeni i nakon uložene žalbe.4 Mnoge žrtve su stradale na dobro poznatom mostu Mehmed-pa- še Sokolovića, a potom bačeni u rijeku Drinu. Počinioci su mislili kako žrtve nikada neće biti pronađene. Ipak, u ljeto 2010.godine, rad na obli- žnjoj brani doveo je do smanjena nivoa vode. Stručnjaci sa Instituta za nestale osobe u Bosni i Hercegovini i Međunarodne komisije za nestale osobe su znali da bi to mogla biti možda i posljednja prilika za ekshumaciju žrtava iz korita rijeke u Višegradu. Pozvali su me da pratim tim za ekshumaciju. Lično sam svjedočio i zabilježio ekshumaciju žrtava. U mjesecima koji su slijedili, oko 96 žrtava je ekshumirano, a blizu 60 žrtava je identificirano i ukopano na Stražištu, privatnom muslimanskom mezarju u Višegradu, u maju 2012.godine. 3 Član 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini naziva „Republiku Srpsku“ jednom od „stranki“ Dejtosnkog sporazuma i upućuje na nju kao na „entitet“ sa „granicom razgraničenja“. Dejtonski mirovni sporazum, Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, 14.decembar 1995.godine, datum pristupa: 15.novembar 2015.godine http://www.ohr.int/dpa/default.asp?content_id=379. Službeni dogovor za „međuentitetsku liniju razgraničenja“ između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske kao na takav se upućuje u članku 1 „Međuentitetska linija razgraničenja“ anexa 2, Sporazum o međuentitetskoj liniji razgraničenja i sličnim pitanjima, datum pristupa 15.novembar 2015.godine http://www.ohr.int/dpa/ default.asp?content_id=370. 4 Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, sažetak presude Milanu Lukiću i Sredoju Lukiću (IT-98-32/1-A), Žalbeno vijeće, 4.decembar 2012.godine, datum pristupa: 15.novembar 2015.godine http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_ sredoje_lukic/acjug/en/121204_summary.pdf.

346 Za vrijeme ukopavanja, preživjeli su sagradili spomen-obilježje na mezarju Stražište koje je nosilo natpis “U spomen žrtvama genocida u Višegradu”. Ipak, odmah nakon izgradnje spomen-obilježja, vlasti bosanskih Srba odlučili su da bi to spomen- obilježje trebalo biti srušeno. Mjesni aktivisti su tražili od mene da napišem pismo kao znak podrške spomen-obilježju. Moje pismo, koje je upućeno Visokom predstavniku objavljeno je u novnama i skrenulo je pozornost javnosti po ovom pitanju.5 U pismu sam istaknuo da iako su vlasti pozvale na uklanjanje spomen-obilježja na privatnom muslimanskom mezarju, dok su bosanski Srbi kao izvršioci gnusnih zločina ipak ovjekovječeni uspomenom u obliku kipa u samom centru Višegrada. Činilo se da se radi o tipičnom obliku diskriminacije. Sukladno tome, u svom pismu sam aludirao na Republiku Srpsku kao na “apartheid entitet”.6

5 David Pettigrew “Pismo Visokom predstavniku Valentinu Inzku”, 3.mart 2013.godine, datum pristupa 15.novembar 2015.godine. http://www.klix.ba/ vijesti/bih/pettigrew-rusenje-spomenika-u-strazistu-znacilo-bi-da-u-rs-u-vlada- apartheid/130304086. Pismo je odobrilo veliki broj akademika i aktivista, uključujući Hariza Halilovića, Emira Ramić i Sanju Seferović-Drnovšek. Pogledati “OHR- uvod”: ured Visokog predstavnika jeste ad hoc međunarodna institucija odgovorna za nadgledanje implementacije civilnih aspekata Mirovnog sporazuma kojim je zaustavljen rat u Bosni I Hercgovini. Položaj Visokog predstavnika je osiguran Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini i obično se odnosi na Dejtonski mirovni sporazum koji je pregovaran u Dejtonu, Ohio, a potpisan je u Parizu 14.decembra 1995.godine. Visoki predstavnik radi sa ljudima i institucijama u Bosni i Hercegovini te međunarodnom zajednicom kako bi se uvjerio da Bosna i Hercegovina izrasta u državu mira i održive demokratije na kursu integracija u euroatlanske institucije. Datum pristupa: 15.novembar 2015.godine. http://www.ohr. int/ohr-info/gen-info/default.asp?content_id=38519 6 “.. plan općine da uništi spomen obilježje je u skladu sa poricanjem genocida koji je udomaćen na političkoj sceni Republike Srpske. Kao dodatak tome, uklanjanje spomen-obilježja je diskriminatoran kao i oblik mučenja što predstavlja zločin protiv čovječnosti. Takvo djelo skrvnuća će samo poslužiti za dokazivanje činjenice da je je entitet Republika Srpska postao entite apartheid. David Pettigrew “Pismo Visokom predstavniku Valentinu Inzku” 3. Mart 2013, datum pristupa 15.novembar 2015.godine. http://www.klix.ba/vijesti/bih/pettigrew-rusenje-spomenika-u-strazistu- znacilo-bi-da-u-rs-u-vlada-apartheid/130304086.

347 Apartheid entitet Rimski statut međunarodnog krivičnog suda identificira “apartheid” kao nehumano djelo “počinjeno u kontekstu institucionaliziranog reži- ma sistematskog suprotstavljanja i dominacije od strane jedne rasne (ili etničke) grupe nad nekom drugom rasnom grupom ili grupama, sa namjerom opstajanja režima.”7 Međunarodna konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina apartheida sa svoje strane osuđuje “bilo kakve zakonske mjere te mjere koje imaju za cilj spriječiti grupe od sudjelovanja u političkom, društvenom, ekonomskom i kulturnom životu neke države, namjerno stvaranje uslova koji sprječavaju pravo na slobodu mišljenja i izražavanja”.8 Stoga se pojam “apartheid” čini naročito pri- kladnim u ovom slučaju, obzirom na diskriminirajuću prirodu zabrane spomen-obilježja koje je samovoljno nametnuto od strane bosanskih Srba na račun Bošnjaka. Demografska većina bosanskih Srba u Više- gradu i njihova sposobnost da nametnu zabrane bez kažnjavanja su direktna posljedica genocida. Takvi diskriminatorni postupci su čini se dizajnirani i da obeshrabre Bošnjake od povratka u Višegrad- koji su nasilno raseljeni činom genocida- upravo u interesu održavanja većine i prisustva političke moći bosanskih Srba.9 Štoviše, pojam “apartheida” se čini odgovarajućim iz razloga što je plan općine da uništi spomen-obilježje jasno povrijedio pravo Bošnjaka da slobodno učestvuju u kulturnoj praksi tugovanja i ovjekovjećivanja.

7 Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, 2.dio članka 7, datum pristupa 15.novembar 2015.godine, http://untreaty.un.org/cod/icc/statute/romefra.htm. 8 Međunarodna konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina apratheida, 2. Članak©, datum pristupa 15.novembar 2015. http://www1.umn.edu/humanrts/instree/ apartheid-supp.html, (lično izdvojeno). 9 Takva nastojanja da se spriječi povratak izbjeglica bi predstavljalo kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dejtonski mirovni sporazum navodi da “sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo da se slobodno vrate domovima odakle potječu…bez rizika od… zastrašivanja, progona, i diskriminacije, naročito na osnovu njihovog etničkog porijekla. “ Annex 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama, 1.poglavlje: Zaštita, članak 1, Prava izbjeglica i raseljenih osoba, datum pristupa 15.novembra 2015.godine, http://www.ohr.int/dpa/ default.asp?content_id=375.

348 U iščekivanju rušenja spomen-obilježja, učestvovao sam u koordini- ranju polaganja vijenca međunarodne koalicije na spomen-obilježje na mezarju u Višegradu i uputio javno priopćenje u pokušaju da sačuvamo spomen-obilježje.10 Ipak, u januaru naredne 2014.godine mjesne vlasti su prisilno ušle u mezarje razvaljujući bravu na vratima i bešćutno uklonili riječ “genocid” sa spomen-obilježja. Obilježje nije uništeno, ali je riječ “genocid” uklonjena. Sprječavanje korištenja riječi “genocid” i zabrana podizanja spomen-obilježja nije jedinstvana samo za Višegrad. U općini Prijedor, preživjelim i aktivistima je bilo zabranjeno podizanje spomen-obilježja i korištenje riječi “genocid” na javnim okupljanjima. Prijedor je općina u kojoj je Vojislav Šešelj izjavio u ljeto 1992.god. da su Srbi bili “glupi” što su “živjeli sa ne-Srbima”.11 Šešeljova posjeta Prijedoru je bila samo dio uigrane kampanje kako bi se okrenuli Srbi protiv ne-Srba. U martu 1992.god. Elizabeth Neuffer piše da “je jedina dostupna vijest bila ona koja potpiruje političke strasti, anti-muslimanske i anti-hrvatske žučne prepirke iz Beograda”… Ne tako suptilna poruka glasila je da se Srbi

10 U izjavi sam tvrdio “danas osuđujemo i odupiremo se kulturi poricanja genocida u Višegradu i Republici Srpskoj polaganjem vijenca na spomen-obilježje na mezarju Stražište. Na vijencu piše “U znak sjećanja na žrtve iz višegradskog genocida: neka istina dovede do pravde”. Također bismo željeli prepoznati čast građana i aktivista koji su podigli spomenik na mezarju kako bi saopćili istinu o genocidu. Ovi građani i aktivisti su nas inspirirali, jer su otvorili srca ka nadi da će istina dovesti do pravde. Zahvaljujemo im na njihovoj hrabrosti. Našim prisustvom smo uz njih i potvrđujemo pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba da se vrate svojim domovima bez rizika od zastrašivanja, progona i diskriminacije. David Pettigrew, u Znak sjećanja na žrtve višegradskog genocida: neka istina dovede do pravde”, 16.juli 2013.godine, datum pristupa 15.novebra 2015.godine. http://www.helsinki.org.rs/index_archiva_t51.html Zahvalan sam Emiru Ramiću, direktoru Instituta za istraživanje genocida u Kanadi, Sanji Seferović-Drnovšek, predsjedavajućoj na Bosansko-američkom institutu za genocid i edukacionom centru i Smailu Čekiću, tadašnjem direktoru Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava na Univerzitetu u Sarajevu za učešće u našoj međunarodnoj koaliciji da se odupremo negiranju genocida u Republici Srpskoj. Posebna zahvala ide prof.dr. Smailu Čekiću i Institutu za organiziranje posjete Višegradu. 11 Elizaeth Neuffer, Ključ susjedove kuće: Potraga za pravdom u Bosnii Hercegovini i Ruandi (Njujork, Picador, 2001) str 34

349 udruže i naoružaju jer će ih Muslimani napasti…”12 U maju 1992.godine bosanski Muslimani su bili prisiljeni da nose bijele trake oko ruke kako bi mogli biti identificani za deportaciju u koncentracione logore u toj općini.

Koncentracioni logori Koncentracioni logori uključivali su Omarsku, Trnopolje, Keraterm i druge. Preko 3000 civila je stradalo u logorima dok su ostali stradali u deportacijama i pogubljenjima civila iz okolnih sela. Svi gore pomenuti logori su se nalazili na teritoriji Republike Srp- ske. U oktobru 2013.godine, najveća masovna grobnica- na osnovu broja kvadratnih metara i dubine- pronađena je u općini Prijedor na lokalitetu zvanom Tomašica. Oni koji su ekshumirani iz masovne grobnice sahranjeni su u julu 2014.godine u gradu Kozarcu, koji se tako- đe nalazi u općini Prijedor. Federacija Bosne i Hercegovine proglasila je dan žalosti u čast žrtava, ali Republika Srpska nije. Svake godine preživjeli održavaju prigodne spomene u maju kako bi se sjetili bije- lih traka oko ruku, zločina i žrtava. Iako im je zabranjeno spominjanje riječi genocide na okupljanjima, jedne godine preživjeli i aktivisti su poredali dječije ruksake kako bi formirali riječ genocid na gradskom trgu. 2014.godine roditelji su potpisali peticiju tražeći pravo da izgrade spomenik kao uspomenu na 102 djece koja su ubijena. Mjesto bivšeg koncentracionog logora Omarska je pronađeno na temelju rudarskog kompleksa Arcelor Mitala. Preživjelim je dopušteno da se okupe tamo da tuguju za žrtvama samo jedan dan u godini, 6.augusta.13 U nedostat- ku spomen-obilježja, preživjeli predstavljaju spomenik- utjelovljeno

12 isto 13 6.august je dan koji označava dan zatvaranja koncentracionog logora u Omarskoj 1992.godine. To je jedini dan u godini kada je preživjelima dozvoljeno da uđu u rudarski kompleks kako bi oplakivali žrtve. Pogledati Refik Hodžić “Sjena londonske orbite u Bosni: čelik, krv, i sprečavanje sjećanja”, pristupio 15. Novembra 2015.godine, http://www.ictj.org/news/shadow-london-“orbit”-bosnia-steel-blood- and-suppression-memory.

350 spomen-obilježje dok se okupljaju i puštaju bijele balone prema nebu. Imena žrtava su vezana za balone. Kao i u slučaju Višegrada, napori da se sjećamo žrtava u Prijedoru je predmet diskriminirajuće politike. Dok je preživjelim naprimjer zabranjeno da podignu spomenik u Omarskoj, bosanski Srbi su podigli spomenik blizu koncentracionog logora Trnopolje. Spomenik služi kao sjećanje na “vojnike koji su ugradili svoje živote u temelje Republike Srpske”. Pitamo se kako počinioci zločina genocida opravdavaju sprje- čavanje spomen-obilježja žrtvama, a dopuštaju podizanje spomenika onima koji su počinili zločine. Jedno od objašnjenja jeste da je Repu- blika Srpska izmijenila priče, prepravila historiju i stvorila zakon koji dopušta obilježja istaknutim pripadnicima vojske koji su ubijali u periodu 1992-1995. Zakon dopušta spomen obilježja kao znak sjećanja na “oslobodilački rat”.14

Spomenici u čast zločina U tom kontekstu, u maju 2014.godine saznali smo da je podignuta spomen-ploča u čast Ratka Mladića u Republici Srpskoj na brdima iznad Sarajeva. Spomen-ploča je podignuta na Vracama, duž memorijalnog parka u čast onima koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu zbog nacističke agresije. Vrace su tačnije predstavljale strateški položaj kojeg su se bosanski Srbi domogli po završetku opsade u aprilu 1992. godine.15 Za vrijeme mog istraživanja, spoznao sam da je spomen-ploča

14 Lični sastanak sa Organizacijom za sigurnost i kooperaciju u evropskom pravnom timu, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 17.mart 20014.godine. 15 Treba spomenuti da su u aprilu 1992.god. bosanski Srbi zauzeli Policijsku akademiju na Vracama i osigurali Grbavicu ispod brda, što je bio možda i njihov najdramatičniji strateški napad na Sarajevo za vrijeme opsade. Ovo je upravo što John Burns 6.oktobra 1992. godine u članku New York Times-a nazvao “princip srpske obrambene crte u gradu Sarajevu”. John F.Burns “Srpska artiljerija nastavlja sa teškim granatiranjem Sarajeva”, New York Times, 6.oktobar 1992.godine, pristupio 15.novembra 2015.godine, http://www.nytimes.com/1992/10/06/world/serbian-guns- resume-heavy-shelling-of-sarajevo.html

351 smještena na mjesto između kojeg je nekada stajao tenk i snajper, dakle mjesto sa kojeg su nišanili i ubijali građane Sarajeva. Također, ne bismo smjeli zaboraviti da ova ploča veliča optuženog ratnog zločinca koji je u sklopu “udruženog sveobuhvatnog zločinač- kog napada” zahtijevao “širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva kroz kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja.16 Među- narodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju iznosi: “Dokaze iz zapisnika koji upućuju na činjenicu da su stariji članovi rukovodstva bosanskih Srba, koji su navodno bili članovi UZP-a (Udru- ženog zločinačkog poduhvata), imali genocidnu namjeru. Naprimjer, u raspravi o bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima, Ratko Mla- dić, zapovjednik Glavnog stožera Vojske republike Srpske je navodno rekao da je “važno da oni nestanu u potpunosti”.17 Stoga je spomen-ploča u čast Ratka Mladića brutalna provokacija usmjerena na sve Bošnjake i ne-Srbe, i samim tim što je dobila takvo mjesto, predstavlja uvredu na sjećanje na žrtve opsade Sarajeva, opsade koja je usmrtila više od 11 500 ljudi, uključujući više od 1000 djece. Međutim, ovo veličanje Ratka Mladića u Istočnom Sarajevu nije izolirani slučaj. 9.jula 2014.godine, u trenutku kada je 175 tabuta sa ljudskim ostacima žrtava srebreničkog genocida stiglo u Potočare kako bi bili pripremljeni za kolektivnu dženazu 11. Jula, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske je izjavio kako negira presudu za genocid u Srebrenici, navodeći kako su Mladić i Karadžić bili srpski borci za slobodu insistirajući na tome da srpski narod nastavi da im odaje počasti u godinama koje dolaze. 18 16 Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, četvrta izmijenjena optužnica, Mladić (IT-09-92-PT), Raspravno vijeće, pristupio 15.novembar 2015. godine, http://www.icty.org/x/cases/mladic/ind/en/111216.pdf 17 Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, četvrta izmijenjena optužnica, Mladić, (IT-09-92-PT), 1. Raspravno vijeće, pristupio 15.novembra 2015. http://www.icty.org/x/cases/mladic/ind/en/111216.pdf. 18 “OHR mirno posmatra: Dodik najavio priznanje za Karadžića i Mladića, ponovo negira genocid u BiH”, www.klix.ba, pristupio 15.nivembra 2015.godine, http://www.klix.ba/vijesti/ohr-mirno-posm-dodik-najavio-priznanje-za-karadzica-i- mladica-ponovo-negira-genocid-i-bih/140710004 Vjerovatno spomen-ploča za Ratka

352 Ovaj spomen Mladiću ne treba jednostavno shvatiti kao dio “protu- vrječja” bosanskih Srba, kao da spomenici predstavljaju “jednu stranu”, dok druga strana (strane) imaju svoje druge priče. Tvrditi da postoje dvije ili tri ekvivalentne priče podsjeća na procjene tokom genocida da postoje dvije ili tri zaraćene snage čija su nasilna djela moralno ekviva- lentna. Takva procjena je moralno protuvrječna iz razloga što predstavlja izdaju istine, jer je doprinijela politici ne-intervencije i pasivnosti od strane međunarodne zajednice, pasivnosti koja je konačno dovela do genocida u Srebrenici. Suprotno protuvriječnosti povijesti, o ovom fenomenu možemo razmišljati kao o kršenju ljudskih prava. Kao dodatak Međunarodnoj konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju ranije spomenutog zločina aprtheida, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, prvi dio, članak 1, navodi da “rasna diskriminacija” podrazumijeva svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili preferiranje na temelju etničkog porijekla koje ima za svrhu ili posljedicu osporavanje ili ometanje priznanja…sprovođenja, na ravnopravnoj osnovi, ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom ili bilo kojem drugom području javnog života.19 Drugim riječima, očito je da zakon o međunarodnim ljudskim

Mladića zauzima mjesto u tradiciji koja uključuje veličanje Gavrila Principa koji je po mišljenju bosanskih Srba bio borac za slobodu i heroj. Park i kip koji veličaju Principa mu je nedavno posvećen i u Istočnom Sarajevu. Na novostima b92 portala, može se pročitati. „kip je otkriven od strane srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojše Radmanovića, srpskog entiteta Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, predsjednika Milorada Dodika i gradonačelnika Istočnog Sarajeva, Ljubiše Ćosića. „Gavrilo Princip je pucao iz vatrenog oružja za slobodu. Njegov pucanj je bio uvod u ono što za što su se neki Europljani pripremali godinama, a Srbi su izašli iz tog rata kao pobjednici“, rekao je Radmanović za vrijeme ceremonije u petak... Obraćajući se na ceremoniji... gradonačelnik Čosić je rekao da je Princip bio „heroj srpskog naroda.“ Spomenik Gavrilu Principu je otkriven u Istočnom Sarajevu“, 27.juna 2014. godine, datum pristupa: 15.novembra 2015.godine, http://www.b92.net/eng/news/ region.php?yyyy=2014&mm=06&dd=27&nav_id=90812. 19 Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Usvojena i otvorena na potpisivanje i ratifikaciju rezolucije Generalne skupštine 2106 (XX) od 21 1965, stupila na snagu 4.januara 1969.godine u skladu sa člankom 19, datum pristupa 15.novembar 2015.godine http://www.ohchr.org/EN/ProfessionalInterest/ Pages/CERD.aspx.

353 pravima daje pravo na sudjelovanje u kulturnom životu zajednice, bez sprječavanja slobodnog izražavanja takve vrste i diskriminatorne prakse u skladu sa tim pravom. Prema tome, osim što su daleko od pametnih “protuvriječnosti povijesti”, takva djela o suzbijanju i diskriminaciji predstavljaju kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Osim što predstavlja kršenje ljudskih prava, spomenik koji veliča Ratka Mladića, statua u centru Višegrada i spomenik počiniteljima u blizini koncentracionog logora u Trnopolju, što je od posebnog znača- ja, može se razumijeti ništa manje nego kao nastavak genocida koji je počinjen u preiodu od 1992-1995. Rafael Lemkin, koji je i “izgra- dio” termin genocid, napisao je da genocid ima dvije faze: “kao prvo, uništavanje nacionalnog obrasca potlačene skupine, te sa druge strane, nametanje nacionalnog obrasca počinitelja.”20 Komemorativna ploča u čast Ratka Mladića je upravo takvo nametanje koje uključuje javno ve- ličanje čovjeka koji je odgovoran za tolike patnje, nametanje bez brige za osjećanja preživjelih, bez srama i osjećaja ljudske pristojnosti. Isto bi se moglo reći i za spomenik Višegradu, koji je podignut u čast “hrabrih branitelja Republike Srpske”. Nametanje takvog “nacionalnog obrasca” genocidnog počinitelja, kroz spomenike takve vrste pretpostavlja da je prva faza genocida uspješno završena. Drugim riječima, čini se da multikulturalni svijet koji je postojao u prošlosti više ne postoji te pretpostavlja da ultranacionalistička kulturna historija bosanskih Srba sada može biti nametnuta na terenu nekažnjeno, čime se nastavlja negiranje svijeta kakav je nekad postojao.21

20 Rafael Lemkin, Vladavina osovine u okupiranoj Evropi: Zakoni okupacije: analiza vlade- Prijedlozi za ponovnu uspostavu (Washington D.C., Carnegie zaklada za međunarodni mir 1944) str 79 21 Nadalje, “nametanje nacionalnog obrasca počinitelja” kako bi slijedili Lemkinov izraz, nije ograničeno na spomenike. Drugi primjer nametanja takvog isključujućeg kulturnog obrasca- negacije svijeta kakav je nekada bio- uključuje izgradnju srpskih pravoslavnih crkava u bosanskim selima u Republici Srpskoj. Jedna crkva je npr izgrađena u Budaku, selu bosanskih povratnika u općini Srebrenica, blizu sekundarne masovne grrobnice koja je ekshumirana na putu godišnjeg Marša mira i smještena na takv način da se zvonik nadvija u daljini preko Memorijalnog centra u Potočarima. Remiković Dražen “Nova crkva u Srebrenici podiže toplinu između Srba, Bošnjaka.” 5.januar 2013.godine, datum pristupa 15.novembar 2015.godine, http://www.setimes. com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2013/05/01/feature-02.

354 Holokaust u Pionirskoj ulici u Višegradu, danas -“Crvena traka” Vjerovatno nigdje impuls nametanja separatističke kulture poricanja genocida nije očitiji nego u Višegradu gdje, nakon što je uklonjena riječ genocide sa spomenika, lokalne vlasti nastoje srušiti kuću u Pio- nirskoj ulici gdje je prosječno 60 žena, djece i starijih osoba živo spaljeno. Oni nastoje uništiti građevinu kako bi izbrisali tragove odvratnog zločina, kako bi preuredili krajolik i promijenili hostoriju te kako bi mogli reći da se to nikada nije ni desilo. Vlasti u Republici Srpskoj su, uprkos tome, označile kuću u Pionirskoj ulici spremnom za rušenje u sklopu općinskog komunalnog projekta izgradnje ceste, iako su temelji kuće prilično daleko od susjedne trase puta. “Crvena traka” je postav- ljena oko kuće od strane vlasti, najavljujući presudu i zabranjujući pristup istoj. Kao odgovor na planove uništenja kuće i brisanje bilo kakvih dokaza o počinjenom zločinu, gđa Bekira Hasečić, predsjednica Asocijacije žena žrtava rata, uložila je dodatne napore za preuređenjem kuće u Pio- nirskoj ulici, restauraciji koja bi uključila Memorijalni muzej za žrtve u podrumu objekta gdje su brutalno ubijeni. Napori gđe Hasečić doveli su do toga da postane predmetom krivične istrage zbog prelaženja “crvene trake” i učestvovanja u “nelegalnoj” gradnji. Napori da se spriječi uništavanje kuće se nastavljaju, a gđa Hasečić je još uvijek meta istrage i krivičnog procesuiranja. Dakle, gđa Hasečić se ciljano procesuira po drugi put: prvi put je procesuirana 1992.god kao rezultat genocidne politike gospodina Šešelja, Mladića i Karadži- ća, a sada se ponovo tereti zbog politike apartheida-Republike Srpske, politike koja je zamaskirana kao “vladavina prava”. 18.marta 2014.godine, lično sam prešao “crvenu traku” na kući u Pionirskoj ulici u znak solidarnosti sa gospođom Hasečić i u znak po- štovanja na sjećanje na žrtve zločina, jednog od dva zločina koji prema Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju ističe “ brutalnost u raspirivanju napada, sa očitim predumišljajem i proračunom

355 koja ga definira, običnu bezdušnost i brutalnost pri zatvaranju, zama- javanju i zaključavanju žrtava u te dvije kuće, čineći ih bespomoćnim u pretstojećem paklu te stupanj boli i patnje koja je nanesena žrtvama budući da su živi spaljeni”.22 Postavlja se pitanje, da li će međunarodna zajednica uspjeti odlučiti da podrži gđu Hasečić i spasi kuću u Pionir- skoj ulici od rušenja?23 Trenutni plan da se unište svi tragovi na kući u Pionirskoj ulici na- žalost podsjeća na uništavanje dvije kuće u Višegradu iz 1992.godine u kojima su civili-žene, djeca i starije osobe žive spaljene i gdje je jedna kuća (na Bikavcu) već tada uništena bez gotovo ijednog traga. Doista, presuda Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u slu- čaju Milana Lukića i Sredoja Lukića navodi da je sud u velikoj mjeri osudio nastojanja počinitelja da izbriše tragove žrtava, a samim tim i zločina. U toj dugoj, tužnoj i jadnoj historiji čovjekove nečovječnosti prema čovjeku, vatra u Pionirskoj ulici (14.juna 1992.god.) i na Bikavcu (27. juna 1992.godine) se mora uzdići visoko… Spaljivanjem žrtava i kuća u koje su bili zatočeni, Milan Lukić i ostali počinitelji su nastojali izbrisati identitet svojih žrtava i na taj način ih ogoliti do ljudskosti. Po- rodice žrtava nisu mogle identificirati ili pokopati svoje najvoljenije… Tu se krije jedinstvena okrutnost u brisanju svih tragova pojedinačnih žrtava koji daju posebnu ozbiljnost zločinima koji mu se pripisuju”.24

22 Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, Presuda Milanu Lukiću i Sredoju Lukiću (IT-98-32/1-T) “Višegrad, Žalbeno vijeće III, 740, 20.juli 2009. godine, datum pristupa: 15.novembar 2015.godine http://www.icty.org/x/cases/ milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/en/090720_j.pdf. 23 Vojislav Šešelj je pušten iz pritvora u Hagu zbog “uvjerljivih humanitarnih razloga” 12.novembra 2014.godine. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, Naredba o privremenom puštanju na slobodu optuženog po proprio motu (IT-03-67-T), Žalbeno vijeće III, 6.novembar 2014.godine, datum pristupa 15.novembra 2015.godine, http://www.icty.org/x/cases/seselj/tord/en/141106.pdf. 24 Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, Presuda, Milan Lukić i Sredoje Lukić (IT-98-32/1-T) “Višegrad”, Žalbeno vijeće III, 740 I 1062, 20.juli 2009. godine, (lično podcrtavanje), datum pristupa 15.novembar 2015.godine, http://www. icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/en/090720_j.pdf.

356 Počinitelji su provodili takva zvjerstva kako bi bili sigurni da će Republika Srpska biti etnički homogena. Kroz djela ubistava i uništa- vanja kuća i džamija, počinitelji su učinili sve što su mogli kako bi se uvjerili da je svijet koji je nekada postojao sada uništen. Vojislav Šešelj je pored ostalih zločina osuđen za “namjerno uništavanje domova… kulturnih institucija, historijskih spomenika i svetih mjesta.”25 Tragič- no, bez nekog oblika jedinstvenog djelovanja, očekivano rušenje kuće u Pionirskoj ulici će biti ništa manje nego ponovljeni genocid našeg doba, genocid koji se desio u periodu 1992-1995. Uništavanje kuće u Pionirskoj ulici će ponovo staviti na snagu po- stupke Vojske Republike Srpske za uništavanjem domova, džamija i kulturnih institucija u gradovima i selima gdje žive civili kao što se isto desilo u Kozarcu (Općina Prijedor), te Kotlojevcu (Općina Srebreni- ca) i mogim drugim mjestima. Kotlojevac je selo koje je 97 procenata uništeno.26 Samo nekoliko porodica je smoglo snage da se vrati da živi u selu. Sada, otprilike dvije decenije poslije genocida, vodstvo u Repu- blici Srpskoj čini sve što je u njihovoj moći kako bi bili sigurni da svijet koji je uništen neće više biti obnovljen. Stoga sam prepoznao kršenje Međunarodnih ljudskih prava u spre- čavanju izgradnje spomenika žrtvama genocida u Republici Srpskoj. Kakav je značaj takvog ljudskog prava ako to isto pravo da se slobodno učestvuje u kulturnom životu jedne zajednice ne predstavlja i ne uk- ljučuje pravo da se bude dijelom kulturnog tugovanja i obilježavanja uspomene na one koji su ubijeni kao rezultat postupaka koji su prema međunarodnom pravu okarakterizirani kao zločin protiv čovječnosti ili 25 Međunarodni Krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, Treća izmijenjena optužnica, Šešelj (IT-03-67-T), 17, 7.decembar 2007.godine, pristupio 15.novembra 2015.godine, http://www.icty.org/x/cases/seselj/ind/en/seslj3rdind071207e.pdf. 26 Na stranicama 21-52 njegove knjige, mjesta bola: Prisilno raseljavanje, popularna sjećanja I translokalni identiteti i bosanskim ratom razorenim zajednicama (Njujork, Berghahn, 2013.), Hariz Halilović iznosi detalje “uništenja” zajednice Klotjevca i navodi mnoge izazove na putu sjećanja, uspomena i kolektivnog identita u jeku genocida i prisilno premještanje stanovnika Klotjevca, čiji su preživjeli raseljeni u Ameriku, Australiju, Švedsku, Dansku, Austriju, Njemačku, Hrvatsku, Holandiju i drugdje.

357 genocid? Takođe, uočio sam diskriminirajuće nametanje spomen-obi- lježja počiniteljima kao nastavak druge faze genocida u kontekstu opisa Rafaela Lemkina. Prividni neuspjeh Ureda Visokog predstavnika u Sa- rajevu i međunarodne zajednice da odgovore na izazove, kršenje ljudskih prava i nastavak genocida u Republici Srpskoj je pitanje od velike važnosti. Da li će mi se međunarodna zajednica pridružiti u prelasku preko”crvene trake” koju je nametnula višegradska policija, crvene trake koja “predstavlja zabranu spomen-obilježja, poricanje genocida, govora mržnje, diskriminirajuću politiku protiv preživjelih ne-Srba i povratnika, psihološko zastrašivanje i dehumanizirajuće isključenje? “Crvena traka” poricanja ne predstavlja samo zabranu spomen-obiljež- ja nego i zabranu protiv obnove svijeta kakav je nekad bio, raznolikosti svijeta kojeg su počinioci pokušali izbrisati: “crvena traka” je konačni pečat na taj process brisanja. Ono što čovječanstvo stavlja na kocku prelazeći i prkoseći “crvenoj liniji” u svećanom sjećanju na žrtve i znak solidarnosti sa preživjelima jeste samo ponovno otvaranja svijeta koji je uništen. Pravo na takvo otvaranje i obnovu svijeta za preživjelim kroz kulturna djelovanja žaljenja, slavljenja uspomene i sjećanja bilo bi stvar pravde.27 Oni koji su preživjeli genocid u Bosni i Hercegovini otvorili su svoja srca prema nadi i istini koja će ih odvesti do pravde. Konačno pitanje glasi da li će međunarodna zajednica poštovati tu nadu.

27 Rasprava o otvaranju i obnovi svijeta kao pitanje pravde je inspirirano djelom Jean-Luc Nancy “Stvaranje svijeta i globalizacija, prevedeno od strane Francois Raffoul i David Pettigrew (Njujrok, State University of New York Press, 2007). Na stranicama 54-55, Nancy piše “Kreirati svijet znači: odmah, bez odlaganja, ponavljanje svake moguće borbe za svijetom…” Takva borba protiv “nepravde” uključuje “nezasitnu i beskrajno konačnu primjenu koja predstavlja postojanje u formi značenja donešenog na svijet (mis au monde)”. Stoga, uspomena na žrtve genocida ponovno otvara, na neki način, svijet koji su počinitelji genocida pokušali izbrisati. U tom činu obnavljanja uspomene koja predstavlja temeljno ljudsko pravo, borba za obnovom svijeta koja je bila uništena prkosi dehuminizirajućem brisanju koje se dogodilo i koje se odupire negiranju genocida tražeći na taj način da otvori udaljeni prostor za istinu i pravdu.

358 Summary This paper will identify an orchestrated effort in RepublikaSrpska designed to prevent survivors of the genocide from erecting memorials to the victims in such locations as Višegrad, Prijedor, and Foča. The Bosnian Serb administration in Višegrad, for example, seeks to destroy a house in which 60 women and children were burned alive in 1992, in order to erase any traces of the crime. While memorials for victims have been prohibited, and survivors have been prevented from using the term “genocide,” memorials to the perpetrators have been installed in the center of Višegrad, and near the Trnopolje concentration camp. In the hills above Sarajevo, in a location from which the city’s residentswe- re attacked during the siege, a plaque honoring indicted war criminal RatkoMladić has been installed. Accordingly, this paper will consider the extent to whichthe discriminatory practices regarding memorials in RepublikaSrpska constitute a blatant violation of human rights. Furt- her, the paper will argue that, following Raphael Lemkin’s definition of genocide, the prohibitive policies in RepublikaSrpskawith respect to memorials and commemorative practices constitute nothing less thana continuation of the genocide; a second phase of the genocide designed to insure the permanent erasure of a world that was destroyed.These human rights violations and the continuation of the genocide area trou- bling testament to the failure of the international community in Bosnia. In conclusion, the paper will identify an urgent need for constitutional reform in order to reunify Bosnia and Herzegovina as a multicultural society.

359 Popović, Milan

KLAUZULA HAOSA

Sažetak Dvadeset je godina od najvećeg zločina u Evropi posle Drugog svetskog rata. Tim povodom, najpre sledi jedna kratka ali značajna konceptualizacija, zatim bilans kažnjavanja odnosno (ne)kažnjivosti ovog zločina, i, na kraju, odgovor na pitanje Šta da se radi, posebno u uslovima regionalnih, evropskih i svetskih pogoršanja, koja se odvijaju u poslednjih nekoliko godina.

KONCEPTUALIZACIJA Genocid u Srebrenici 1995. sastavni je deo genocida nad Muslima- nima odnosno Bošnjacima, počinjenog u postjugoslovenskim ratovima, na teritorijama Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, od strane odgovarajućih vojno-političkih vrhova i njihovih neposrednih izvršila- ca. Zbog poznatih razloga, žrtve postjugoslovenskih ratova, u najvećoj meri, bili su upravo Muslimani odnosno Bošnjaci, posebno u Bosni i Hercegovini, ali su žrtve, pa i genocidne žrtve ovih ratova, u izvesnoj meri, bili i Srbi, Hrvati i ostali, u ovim zemljama, kao i u Hrvatskoj i drugim postjugoslovenskim zemljama, od strane odgovarajućih vojno-političkih vrhova i njihovih neposrednih izvršilaca. Gornja konceptualizacija razlikuje se od vladajuće političke istine i kao takva zahteva još najmanje tri kratka komentara. Prvo, ona se suprotstavlja vladajućoj pa i vladajućoj pravosudnoj istini o genocidu ograničenom u ProstoruVremenu isključivo na Srebrenicu 1995. Dru-

360 go, ona izražava i poštuje razliku i vezu između naučne i pravne istine, jer zna da nauka i pravo imaju svoje povezane ali i različite autonomne domene, te da i jedna i druga, svaka sa svoje strane, i svaka na svoj način, doprinose utvrđivanju kompleksne istine. I treće, najznačajni- je, ona se temelji na univerzalnoj prirodi i neophodnosti kažnjavanja najtežeg i nezastarivog zločina genocida, to jest na činjenici da ovaj zločin nije samo zločin protiv ovog ili onog pojedinca i naroda, nego, istovremeno, i protiv čovečanstva kao celine i čoveka kao vrste, te da, kao takav, zahteva i suprotstavljanje i kažnjavanje od strane svih, a ne samo od strane onih koji su njime neposredno pogođeni (Čekić, 2012).

BILANS KAŽNJAVANJA ODNOSNO (NE)KAŽNJIVOSTI GENOCIDA U najkraćem, što se više približavamo našem vremenu i prostoru, ovaj bilans je sve lošiji i lošiji. Početak i prvih desetak godina međuna- rodnog krivičnog pravosuđa odnosno Haškog tribunala za bivšu Jugo- slaviju, bili su najviše ohrabrujući. Prve pa i jedine pravosnažne presude za genocid u Srebrenici pripadaju upravo ovom vremenu i tribunalu. U poslednjih desetak godina, međutim, i ovaj tribunal sve više zapada u močvaru loše međunarodne realpolitike. Ovo poslednje još više važi za onu skoro oslobađajuću presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu iz 2007., po tužbi za genocid, koju je Bosna i Hercegovina podigla protiv SRJ odnosno Srbije i Crne Gore. Još lošiji bilans (ne)kažnjivosti je u postjugoslovenskim zemljama. U zemljama u kojima su osnovana specijalna tužilaštva i sudovi za ratne zločine, određeni rezultati postignuti su u prvim godinama njihovog delovanja, sa protekom vremena ovi rezultati postajali su sve bleđi. Ja- sno je i zbog čega. Čak i u tamo gde je bilo formalne smene vlasti, pa i prvih ohrabrujućih političkih promena, danas su na vlasti uglavnom one iste, samo reciklirane, i samo retorički reformisane, zamaskirane i „evropeizirane“, ratnonacionalističke oligarhije iz „olovnih“ 1990-ih.

361 A moja Crna Gora jedina je od svih postjugoslovenskih zemalja pa i šire u kojoj u poslednjih četvrt veka nije došlo čak ni do formalne smene vlasti. Pa su zbog toga i rezultati u oblasti gonjenja i kažnjavanja ratnih zločina a među ovima i najtežeg i nezastarivog zločina genocida – najlošiji. O tome uverljivo svedoči i Krivična prijava protiv vrha vlasti i vrhovnih državnih tužilaca Crne Gore, za nateži i nezastarivi zločin genocida 1994-2014., u vezi sa slučajem Ibrahima Čikića, koju sam, zajedno sa dvojicom kolega, podneo 14. septembra 2014. Prijava za zločin koji čeka da bude procesuiran punih dvadeset godina (Popović, Kočan, Pavlović, 2014; Čikić, 2008).

ŠTA DA SE RADI? Ozbiljnost pa i dramatičnost gornjeg pitanja, posebno je aktueli- zovana i naglašena u svetlu skorijih regionalnih, svetskih i evropskih pogoršanja, koja ne mogu da sakriju čak ni sve službene birokratske retorike, pune manipulativnog vlastodržačkog optimizma. Događaji u Zvorniku i Kumanovu 2015. samo su vrh ledenog brega, kada je reč o našim domaćim, lokalnim i regionalnim pogoršanjima. Krize u Siriji i Ukrajini, samo manifestacije, novog, neregulisanog, divljeg i opasnog multipolarizma, sa ograničenim i smanjenim ali ne manje opasnim evro-atlantsko-azijskim recikliranjem novog, vašingtonsko-moskov- skog, mekejnovsko-putinovskog „hladnog rata“. Kriza u Grčkoj, samo finansijski izraz sve većeg desničarskog pogoršanja, isklizavanja i sla- bljenja Evrope, eurozone i EU. Kada je o ovoj poslednjoj reč, posebno je interesantna takozvana klauzula balansa. Reč je o klauzuli kojom EU/EK, u tekućoj evro-inte- graciji Crne Gore, retorički preti vladajućoj crnogorskog oligarhiji, dok ovu istu oligarhiju, istovremeno, i zajedno sa Vašingtonom, realpolitič- ki pa i saučesnički podržava u svemu pa i u izbegavanju odgovornosti za ratne zločine (Popović, 2012). A, znamo, nekažnjivost zločina, put je u njihovo ponavljanje. U novi strašni behemotski haos na ovim prosto-

362 rima. Tako da onu EU/EK retoričku klauzulu balansa relapolitički prati EU/EK klauzula haosa. Uprkos svim ovim pogoršanjima, zapravo upravo zbog njih, po- svećenost, odlučnost i nepokolebljivost svih nas koji se zalažemo za kažnjavanje i kažnjivost genocida u Srebrenici 1995. i svih drugih genocida i ratnih zločina iz postjugoslovenskih ratova 1990-ih, mora biti još veća. „Do kraja svijeta i vijeka. Bez odustajanja i uslova. Jer se u našoj kao i svakoj drugoj zajednici samo tako može očuvati minimalna ljudskost. Ako ne drugačije, a ono makar kao sjeme za neku dalju bu- dućnost.“ (Popović, Kočan, Pavlović, 2014: str. 4)

Summary On the twentieth anniversary of the Srebrenica genocide, the most serious crime in Europe after the II world war, committed in July 1995, this short article emphasizes the three main facts and messages. Firstly, it starts with the universal nature and need for the punishment of this and any other crime against humanity. Secondly, it continues with the contradictory and worsening result in the criminal persecution and punishment of the crimes, both in national and international jurisdiction, and due to deteriorating domestic and world realpolitik. And thirdly, it concludes with the categorical imperative to continue with the insisten- ce on the punishment, despite all these deteriorations.

363 LITERATURA 1. Čekić, Smail (2012). Genocid i istina o genocidu u Bosni i Her- cegovini. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječ- nosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 2. Čikić, Ibrahim (2008). Gdje sunce ne grije. Podgorica/Sarajevo: Inicijativa mladih za ljudska prava. Edicija Dokumenti. 3. Popović, Milan (2012). „O saučesničkoj odgovornosti dela me- đunarodne zajednice,“ Politički i vojni značaj odbrane Saraje- va 1992-1995., Međunarodna naučna konferencija, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Vlada kantona Sarajevo, Sarajevo, 29. februar – 1. mart 2012.; u Popović, Milan (2012). AlterVizija: Balkanska postmoderna 7. Podgorica: Vijesti; www.milanmpo- povic.info.

Popović, Milan, Kočan, Esad, Pavlović, Koča (2014). „Krivična prijava protiv Mila Đukanovića, tadašnjeg i današnjeg Predsjednika vlade Crne Gore, i tadašnjeg a najvećim dijelom i današnjeg vrha crnogorske vlasti, za najteži i nezastarivi zločin genocida 1994-2014. po članu 426 Krivičnog zakonika Crne Gore, kao i protiv Vrhovnih državnih tuži- laca i njihovih involviranih saradnika u ovom periodu, za saučesniš- tvo pomaganjem počiniocima ovog zločina da izbjegnu pravdu: slučaj Ibrahima Čikića, žrtve i svjedoka ovog zločina,“ Vrhovnom državnom tužilaštvu, Vladi i Skupštini Crne Gore, domaćoj i međunarodnoj de- mokratskoj javnosti, Podgorica, 11. septembar 2014.

364 Rizvić, Selma Alispahić, Fatmir

VIRTUELNI MUZEJ KAO MEDIJ KULTURE SJEĆANJA

Sažetak Ni jedan narod u Evropi nije poput bošnjačkog naroda bezmalo 200 posljednjih godina ubijan, proganjan, raseljavan, pljačkan, a da te historijske činjenice nikada nisu institucionalizirane. Nepostojanje institucije koja bi se bavila izučavanjem kontinuiteta genocida nad Bošnjacima odveć se doima kao saučesništvo u politici prikrivanja ili ignoriranja ovog transhistorijskog zločina, koji je svoju kulminaciju imao genocidom u Srebrenici, 11. jula 1995. godine. Konačno, sa osnivanjem Virtu- elnog muzeja genocida nad Bošnjacima (VMGB), stiču se pretpostavke za sakupljanje i predstavljanje materijala o genocidu nad Bošnjacima, kao i o otvaranju novih istraživačkih i predstavljačkih formi i projekata. Iako su većinom virtuelni muzeji nastajali iz fizičkih, ovdje je krajnja ambicija da se VMGB nekada realizira i kao fizički Muzej genocida nad Bošnjacima, sa klasičnim oblicima prezentacije u kombinaciji sa najmodernijim digitalnim tehnologijama. Izgradnja VMGB se realizira kroz prikupljanje, klasifikaciju i pred- stavljenje građe o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima, po historijskoj i po geografskoj liniji. Etape genocida su predstavljene po historijskim i po mjesnim tačkama, sa svim faktografskim, predstavljačkim i, eventualno, pravosudnim materijalima. Obje linije podrazumijevaju uključivanje svih medija i izraza koji svjedoče o genocidu. Virtuelni muzej se sastoji od centralnog i 10 posebnih virtuelnih okruženja u kojima su dokumenti, svjedočenja i zapisi o genocidu predstavljeni putem interaktivnih digitalnih priča. Na ovaj način se mogu

365 uvezati i efikasno prezentirati različiti oblici dokumenata (tekst, slike, zvuk, film, 3D objekat). Primjer VMGB potvrđuje efikasnost virtuelnih muzeja kao medija kulture sjećanja.

Uvod U naučnim, istraživačkim i predstavljačkim formama genocid nad Bošnjacima dosad je parcijalno tretiran, ali sav taj materijal nikada nije umrežen pod jedan krov. Jevreji su tako sve materijale o holokaustu stručno obradili i klasificirali pod krovom Muzeja „Jad Vašem”, odakle su i podsticali multidisciplinarna istraživanja i predstavljanja holokausta. Budući da bi za izgradnju Muzeja genocida nad Bošnjacima bila potrebna i politička volja, a i pozamašna finansijska sredstva, kao rješe- nje se nudi medij virtuelnog muzeja, kao najsavremenija predstavljačka forma. Virtualni muzej genocida nad Bošnjacima ima za cilj da kroz online multimedijalnu prezentaciju predstavi korisnicima Interneta dokumente o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima. Ni jedan narod u Evropi nije poput bošnjačkog naroda bezmalo 200 posljednjih godina ubijan, proganjan, raseljavan, pljačkan, a da te historijske činjenice nikada nisu institucionalizirane. Nepostojanje institucije koja bi se bavila izučavanjem kontinuiteta genocida nad Bošnjacima odveć se doima kao saučesništvo u politici prikrivanja ili ignoriranja ovog transhistorijskog zločina, koji je svoju kulminaciju imao genocidom u Srebrenici, 11. jula 1995. godine. Konačno, sa osnivanjem Virtu- elnog muzeja genocida nad Bošnjacima (VMGB), stiču se pretpostavke za sakupljanje i predstavljanje materijala o genocidu nad Bošnjacima, kao i o otvaranje novih istraživačkih i predstavljačkih formi i projekata. Iako su većinom virtuelni muzeji nastajali iz fizičkih, ovdje je krajnja ambicija da se VMGB nekada realizira i kao fizički Muzej genocida nad Bošnjacima, sa klasičnim oblicima prezentacije u kombinaciji sa najmodernijim digitalnim tehnologijama.

366 Virtuelni muzej Pojam virtuelnog muzeja U okviru EU FP7 projekta «Virtual museum Transnational Network» [1], čiji je partner i Elektrotehnički fakultet Sarajevo, definisan je pojam virtuelnog muzeja kao «novog modela komunikacije koji stremi kreiranju personaliziranog, imerzivnog i interaktivnog načina da se unaprije- di razumijevanje svijeta oko nas» [2]. Pojam virtuelnog muzeja pokriva različite tipove digitalnih kreacija, koje se mogu podjeliti po: a) sadržaju (arheološki, umjetnički, etnografski, historijski, priro- doslovni i tehnološki), b) načinu interakcije, c) interaktivni (na bazi uređaja: desktop i tangible, prirodna interakcija: pokretom i govorom), d) neinteraktivni, e) trajanju (periodični, stalni i privremeni), f) načinu komunikacije (dramatizacija, ekspozicija i naracija), g) nivou imerzije (visoki, niski i neimerzivni), h) formatu (distribuirani i nedistribuirani), i) namjeni (obrazovni, obrazovno-zabavni, unaprjeđenje iskustva korisnika, zabavni, promotivni i istraživački), j) održivosti (ponovo iskoristivi, djelimično ponovo iskoristivi i bez mogućnosti ponovne iskoristivosti).

367 Koncept virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima Virtualni muzej genocida nad Bošnjacima ima za cilj da kroz online multimedijalnu prezentaciju predstavi korisnicima Interneta dokumente o kontinuitetu genocida koji je vršen nad Bošnjacima tokom historije. Muzej se sastoji od centralnog i 10 posebnih virtuelnih okruženja u kojima su dokumenti, svjedočenja i zapisi o genocidu predstavljeni putem interaktivnih digitalnih priča. Na ovaj način se mogu uvezati i efikasno prezentirati različiti oblici dokumenata (tekst, slike, zvuk, film, 3D objekat). Online prezentacija se može prilagoditi i on-site prezentaciji u fizič- kom prostoru u kojoj bi se digitalni sadržaj prikazao na touch screen interaktivnom displeju. Muzej je povezan sa pretraživom digitalnom bibliotekom dokumenata koja sadrži elektronske verzije napisa, knjiga, fotografija, audio i video zapisa o genocidu nad Bošnjacima. Na ovaj način korisnici koje zanima detaljnije istraživanje mogu pronaći potrebni materijal.

Metodologija Virtuelni muzej se realizira korištenjem najsavremenijih tehnika i koncepata kompjuterske grafike kao što su: virtuelna realnost, digitalno pripovijedanje, interakcija i imerzija korisnika u virtuelna okruženja, interaktivne digitalne priče, online multimedijalna prezentacija [3]. In- teraktivne digitalne priče kao metod saopćavanja informacija stiču sve veću popularnost jer svojim konceptom podsjećaju na hypertekst koji svi koristimo u okviru Internet stranica [4]. Sarajevo Graphics Group [5] već deset godina radi na razvoju svoje implementacije interaktivnih digitalnih priča. Njihov najnoviji koncept ugrađen je u projekte «Tašlihan» [6] i «4D virtuelna prezentacija Bijele tabije» [7]. Korisniku se na početku prikazuje uvodna digitalna priča sa kratkim pregledom informacija koje će biti predstavljene. Iz te priče

368 vode linkovi na potpriče i/ili interaktivna virtuelna okruženja, koja se dalje linkuju na detaljniji opis pojedinih objekata, pojmova i događaja. U primjeru VMGB struktura interaktivnih digitalnih priča prikazana je na sljedećoj shemi. Uvodna priča [8] se sastoji od historijskog pregleda kontinuiteta genocida. Sa te priče korisnik linkom ide na priče o pojedinim etapama genocida, koje se opet sastoje od opisa genocida u pojedinim mjestima, te pojedinačnih događaja u tim mjestima. Struktu- ra se završava prikazom pojedinačnih eksponata koji mogu biti dokumenti, audio i/ili video svjedočenja, fotografije ili 3D modeli predmeta vezanih za genocid.

369 Implementacija po fazama Prva etapa VMGB se realizira kao sakupljanje i klasificiranje svih dokumenata o genocidu nad Bošnjacima i njihovo postavljanje u cyber prostor, u tri faze: a) Generalna informacija o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima, b) Sakupljanje i klasifikacija svih materijala o genocidu nad Bošnjacima po vertikalnoj – povijesnoj i horizontalnoj – prostornoj liniji, c) Čitanja i tumačenja genocida nad Bošnjacima u historiografskim i umjetničkim djelima, sa perspektivama razvijanja kulture pamćenja. a) Generalna informacija o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima Ova faza uključuje sažetak svih potrebnih podataka koji treba da tvore opće znanje jednog Bošnjaka/Bošnjakinje o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima, te da budu dostatan informativni izvor za sve druge koji imaju potrebu da se upoznaju sa genocidom nad Bošnjacima. Cyber prezentacija ovih podataka uključuje historijski presjek, video i foto materijale, dokumente, a u konačnici funkcionira kao jedna interaktivna priča u okviru koje se korisnik može kretati i po historijskim i po prostornim cjelinama. Na kraju ove faze bi se trebala kreirati har- dverska infrastruktura virtuelnog muzeja, što podrazumijeva nabavku servera i računara za rad na projektu i implementaciju Internet hostinga. b) Sakupljanje i klasifikacija svih materijala o genocidu nad Boš- njacima po vertikalnoj – povijesnoj i horizontalnoj – prostornoj liniji, Ova faza je najobimnija i podrazumijeva kvantitativno sakupljanje svih materijala o genocidu nad Bošnjacima i njihovu klasifikaciju na stručnim osnovama, kako bi bili što pregledniji i što dostupniji korisnicima. Realizirat će se kroz nekoliko slojeva, od opće informativ- ne osnove, ka mogućnostima da se koriste i sudski spisi, svjedočenja i sve vrste dokumenata u vezi genocida nad Bošnjacima. Zasebno će biti obrađena vertikalna – povijesna linija, u kojoj će se po etapama periodizirati kontinuitet genocida, odnosno, posebno će biti dat prostor- ni plan genocida, koji će također na mikro planu imati ovaj povijesni

370 aspekt. Druga faza se nužno mora realizirati po cjelinama, povijesnim i prostornim, odnosno po oblastima, a što bi bilo određeno posebnim planom realizacije. Npr. u povijesnom kontinuitetu obrađujemo genocid u Šahovićima 1924. godine, a u prostornom obrađujemo genocid u Više- gradu, koji opet u sebi sadrži povijesnu vertikalu, dok se kao zasebne oblasti tretiraju, npr. rad i presude Haškog tribunala, humanitarni aspekt u toku agresije, i sl. Ova faza podrazumijeva uključivanje svih dosad naučno i istraživački obrađenih, gotovih cjelina, koje se razvrstavaju po pripadnosti određenom tematu. c) Čitanja i tumačenja genocida nad Bošnjacima u historiografskim i umjetničkim djelima, sa perspektivama razvijanja kulture pam- ćenja Ova faza uključuje sakupljanje i prezentaciju svih historiografskih i umjetničkih djela (književnost, film, fotografija, pozorište, itd.) koja su objavljena na temu genocida nad Bošnjacima, te pokretanje strateških aktivnosti na planu razvijanja i podsticanja kulture pamćenja, kroz na- učne, istraživačke, umjetničke, izložbene i druge forme.

Aspekti razvoja Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacim Razvojne perspektive Razvoju VMGB nužno je pretpostaviti njegovu multidisciplinarnost, ne samo u postojećem obimu i karakteru poslova, već kao polaznu definiciju postojanja i razvoja. Otud treba računati na fleksibilnost prema dopunjavanju i razvijanju postojećih ili osmišljavanju novih oblika djelovanja. To podrazumijeva angažman različitih profesionalnih i kre- ativnih profila, koji bi mogli stručno odgovoriti na izazove razvojnih projekata. Nužno je, dakle, razumjeti da VMGB nije statična forma, već živi organizam, utoliko što ne postoji samo zbog sijeni ubijenih u genocidu, već zbog živih i još nerođenih, da ih poduči pamćenju i opomeni. ... A poduka je, sama po sebi, varijabilna i stilovima podložna disciplina. VMGB treba u svome idejnom određenju nositi razvojnu

371 crtu, što podrazumijeva poetičko prisustvo kreativne industrije. Na ovu ambiciju ukazujemo da bismo potvrdili koliko je razumijevanje razvoj- nog imperativa inspirativno za dopisivanje početne i svake buduće forme djelovanja.

O očekivanju javnosti Pitanje šta očekuje javnost od VMGB pretpostavlja da različite vizi- je imaju porodice žrtava, od preživjelih, a oni opet od ostalih građana BiH, a svi zajedno, možda, od progresivnih ljudi u Svijetu, što ne mora biti daleko od istine. Moguće je da ljudi koji su direktno pogođeni genocidom u Srebrenici imaju drukčiji osjećaj kulture pamćenja od ljudi koji nisu imali takvo ratno iskustvo, ili pak ljudi u Svijetu koji uopće nisu doživjeli rat. Ipak, mogla bi se podvući jedna humanistička i moralna crta koja veže sve pravdoljubive ljude, a to je suglasje da genocid u Srebrenici treba institucionalno pamtiti. Pitanje je: kako i koliko? Tu se sigurno razlikujemo, ne samo unutar bh. naroda, već, možda, i unutar Bošnjaka. Stoga bi kreiranje kulture pamćenja genocida u Srebrenici trebalo bazirati na profesionalizmu, koji će za osnovu svoga rada imati obavezu da Memorijalni centar podstiče pamćenje genocida kao uvjet za afirmaciju mira, tolerancije i razumijevanja.

O „konfliktnosti“ u kulturi pamćenja Bojazan da bi VMGB mogao izazivati nove konflikte u regiji, kroz afirmaciju kulturnih vrijednosti bošnjačkog naroda, kao žrtve genocida, više kazuje o opreznosti spram traumatičnih, izvitoperenih političkih okolnosti, negoli što ima utemeljenja u svakoj vrsti normalnosti. Al- ternativa je – šutnja, e kako se ne bi našle povrijeđene one političke sile koje kulturu pamćenja genocida sotoniziraju kao ”izazivanje novih konflikata u regiji”. Slijedom te krhke logike ispada da novih konflikata neće biti ako se zaboravi genocid nad Bošnjacima, Srebrenica i njene žrtve, ali i to da su konflikti iz 90-tih, uključujući i genocid u Srebrenici,

372 izazvani afirmacijom kulturnih vrijednosti bošnjačkog naroda. Prije bi se reklo da su ideološki inžinjerinzi nad zaboravom određenih žrtava iz Drugog svjetskog rata uzrokovali ponavljanje tragičnog iskustva. Kul- turne vrijednosti ma kojeg naroda ne mogu izazivati konflikte, ali konflikte može izazivati i podsticati servilnost (ili kukavičluk) prema rigid- nim politikama koje posežu za segregacijom slabijih. Iskustvo skraja 30-tih godina prošlog stoljeća svjedoči do koje mjere je tolerancija zla ojačala Adolfa Hitlera. Stoga je istrajavanje na humanističkoj i pacifi- stičkoj misiji VMGB stvar moralne gordosti ljudi koji o tome odlučuju, budući da bi svako pravljenje ustupaka bilo ravno porazu pred silama koje su počinile genocid u Srebrenici. Svaki je genocid po mjestu do- gađanja lokalan, i svaki je kao organizirani zločin univerzalan i tiče se svakoga. Još uvijek se, barem zvanično, nije dogodio genocid koji bi se mogao nazvati globalnim. Genocid nad Bošnjacima, kao i svako zlo, nosi lokalne specifičnosti i univerzalne pouke.

O umrežavanju sa sličnim institucijama Izgradnja trajnih veza sa drugim memorijalima posvećenim tra- gičnim događajima, a posebno genocidu, strateško je opredjeljenje VMGB, utoliko što je komemorativna kultura, u posljednjih 50-tak godina, stasala kao posebna multidisciplinarna oblast, čija se razvojna intencija usložnjava. VMGB će ostvarivati kontakte sa sličnim institucijama, kroz ambicije stručne i konsultativne naravi, s krajnjim ciljem da postane jedna od relevantnih svjetskih adresa za studijsko tretiranje kulture pamćenja.

O pojedinačnim doprinosima VMGB Ne postoji generalizirajuća mogućnost svenarodnog ili svegrađan- skog odnosa prema VMGB, samim tim što se razlikujemo po iskustvima, po odgoju, po ambijentu, itd. Ono što se već sada može pretpostaviti kao konstanta, jeste odnos muslimanskih vjernika prema uspomeni na

373 žrtve genocida. Nema dvojbe da će Islamska zajednica nastaviti da institucionalno baštini i razvija naviku okupljanja u Srebrenici i na drugim bošnjačkim gubilištima, a što se već, i vaninstitucionalno, ustoličava kao vjerski običaj bošnjačko-muslimanskog naroda. Ne treba računati više ni na kakvu drugu pojavu pojedinačnih doprinosa. Dakako, bivat će različitih oblika volje pojedinaca da doprinesu pamćenju genocida, ali, to neće biti pojava, i to neće biti presudno za pravac razvoja VMGB. Napose, bilo bi neozbiljno računati da se VMGB razvija zahvaljujući pojedinačnim materijalnim i duhovnim doprinosima. Korisno je ostaviti prostor za pojedinačna činjenja, ali, VMGB treba biti profesionalna i stručna institucija, koju će voditi i graditi osposobljeni kadrovi.

O ulozi nevladinog sektora Mnogobrojne nevladine organizacije u zemlji i inostranstvu su i do sada doprinosile političkim i kulturnim aktivnostima na planu zalaga- nja za primjeren tretman genocida u Srebrenici, odnosno genocida nad Bošnjacima. Imperativ je da tako ostane i u buduće, s tim što se struč- ni karakter posla VMGB ne smije uslovljavati djelovanjem nevladinih organizacija, ili podređivati njima. Nevladine organizacije će najbolje doprinijeti VMGB ako se budu uklapale u strateški projektovane programske aktivnosti, a koje će biti osmišljene i provjerene od stručnih i meritorinih lica.

O sistemu upravljanja, o profesionalizmu i volonterstvu Organizacijska struktura VMGB će se graditi tako da podržava programske aktivnosti, odnosno, da ne sputava kreativni suverenitet u onim oblastima koje računaju na razvojni proces. Možda bi ponajbo- lje bilo, u organizacionom smislu, osloniti se na akademske, naučne i istraživačke ustanove, koje su s punom pažnjom gradile svoje upravne i organizacijske strukture, tako da i cjelini i sastavnicama omoguće dovoljno prostora za ostvarenje funkcionalnog kvaliteta.

374 O profesionalizmu i amaterizmu u kulturi pamćenja Budući da se od VMGB nastoji izgraditi ozbiljna institucija, čiji se kredibilitet zasniva na stručnosti kadrova i serioznosti programa i sadržaja, trebalo bi u startu isključiti sve mogućnosti volonterske ili amaterske degradacije. Ne sporimo da i volonteri i amateri mogu na- činiti kvalitetne programe, ali oni po svome bitku ne mogu biti ga- rancija profesionalizma i kvaliteta. Nema tog posla koji na duge staze može opstati bez materijalne naknade, niti ima tog programa čiji će dugoročni kvalitet producirati kreativci bez akademske na- obrazbe. Ova ocjena dakako ne znači da se VMGB treba odreći vo- lonterskog i amaterskog sudjelovanja u svojim programima, ali zna- či da se na takvim pristupima ne smije zasnivati funkcionalni aparat.

Dodatna razmatranja O prijedlozima i sugestijama Tema obogaćivanja sadržaja i proširenja funkcija VMGB dovoljno je inspirativna da bi se samo o njom mogao praviti zaseban rad. S obzirom na vrijeme utrošeno u prethodne stranice, nastojat ćemo da bez šire elaboracije, i sistemskog redoslijeda, navedemo nekolike prijedloge i sugestije u pogledu VMGB. 4.2.Najvažnije je izgraditi saglasnost da će se sadržaji razvijati i množiti kroz različite forme kulture pamćenja, odnosno, da VMGB, u svome muzeološkom segmentu, nije konačan i statičan. ...Kao što nije statična ni kultura medija, a muzej je, ipak, medij. 4.3. Jevreji su od pamćenja holokausta stvorili multidisciplinarnu nauku, te se na njihovo iskustvo treba u potpunosti osloniti, bez straha od kopije, pošto genocid nad Bošjacima ima svoju posebnost. 4.4. VMGB će djelovati po odjeljenjima, od kojih jedno treba biti usmjereno ka baštinjenju i podsticanju umjetničkih oblika kulture pam- ćenja, budući da samo umjetnost može emotivno iskustvo prenijeti

375 kroz vrijeme i prostor. Sa žrtvama holokausta danas suosjećamo preko “Dnevnika Ane Frank”, preko filmova kakvi su “Život je lijep” i “Šind- lerova lista”, te niza drugih književnih, filmskih i scenskih ostvarenja – a ne preko tragične stastistike. Ili... Za Gerniku znamo preko Pikasa, iako je u povijesti destrukcije bilo mnogo tragičnijih mijesta. Stoga je podsticanje umjetničkog izraza o genocidu u Srebrenici, odnosno, genocidu nad Bošnjacima jedna od strateških razvojnih tačaka VMGB. 4.5.Podrazumijeva se da bi VMGB ustanovio specijaliziranu DIGI- TALNU arhivu i biblioteku u kojoj bi se čuvali svi materijali i knjige, kao i video i audio zapisi, filmovi i dokumentarne emisije, zapravo svi vidovi materijala koji tretiraju genocid nad Bošnjacima. Specijalizirana arhiva i biblioteka VMGB bi imala dvostruku funkciju: prvo, da saku- plja i čuva svu građu o genocidu u kontinuitetu, drugo, da građu ustupa za raznorodna studijska istraživanja ovog događaja. 4.6. Ako svu dokumentarističku građu učinimo dostupnom preko interneta i digitalnih zapisa, a svakako i knjiga, šta će onda ostati zani- mljivog? Na šta konkretno mislimo? Na kreativno osmišljavanje insce- nacije i rekonstrukcije događaja, u vidu postavke figura, 3D animacije i sl. Dalje, mislimo na kreativno osmišljavanje audio doživljaja, preko autentičnih audio zapisa iz dana golgote. Potom, na različite forme virtuelnih postavki video i foto dokumentacije. Dakle, taj doživljajni aspekt treba biti osmišljavan uz vrhunsku kreativnu invenciju.

Zaključak Projekat Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima pokazuje potencijal virtuelnih muzeja kao medija u funkciji kulture sjećanja. Broj posjetilaca virtuelnih muzeja je nemjerljivo veći od broja posjetilaca fi- zičkih muzeja. Virtuelni muzeji su motivacija za posjetu predstavljenih lokacija u realnosti. Oni prevazilaze fizičke izložbe uvođenjem interakcije u iskustvo korisnika. S druge strane, digitalni sadržaj iz virtuelnih muzeja se veoma efikasno može kombinovati sa fizičkim postavkama.

376 Ako VMGB bude ustanovljen kao visokoprofesionalna ustanova, sa programom rada, ciljevima, rokovima, i ako mu se omoguće optimal- ni uvjeti za rad, tada će postojati realna osnova da ovu instituciju, u jednom dijelu, realiziramo i u fizičkom obliku, iako će najveći njen dio biti u cyber prostoru. Nadajmo se da idemo ka ambijentu u kome će VMGB podsticajno izrastati u ustanovu kakvu zavređuje imperativ kulture pamćenja genocida u Srebrenici.

Summary There is no nation in Europe which, since almost 200 years, was being exterminated, persecuted, dispersed, and plundered as Bosniak nation, without those facts ever being institutionalized. Non-existence of an institution which would deal with studying of continuity in genocides upon Bosniaks resembles the complicity in politics of covering-up or ignoring this trans-historical crime, which culminated by genocide in Srebrenica 11th of July 1995. With establishment of the Virtual Mu- seum of genocide upon Bosniaks (VMGB) finally there are conditions for collecting and presenting materials about the genocide and opening new research and presentation forms and projects. Although most of virtual museums have been created from physical ones, our final goal is that VMGB is some day realized also as a physical museum, containing classic presentation forms combined with cutting edge digital techno- logies. We are building up the VMGB through collection, classification and presentation of materials about the continuity of genocide upon Bo- sniaks, following the historical and geographic lines. Genocide stages are presented as historical and physical locations, with all factographic, presentational and optionally legal materials. Both lines presume including of all media and expression forms witnessing genocide.

377 Virtual museum consists of 10 virtual environments linked to the central one, where documents, testimonies and records of genocide are presented using interactive digital stories. This way we can connect and efficiently present various types of documents (text, pictures, audio, -vi deo, 3D objects). The VMGB case study confirms efficiency of virtual museums as a media for culture of memory.

378 Reference [1] EU FP7 Network of Excellence «Virtual Museum Transnational Network», www.v/must.net [2] V-Must.net, Deliverable 2.1: Terminology, definitions and types of Virtual Museums, http://www.v-must.net/sites/default/files/ D2.1c%20V_Must_TERMINOLOGY_V2014_FINAL.pdf [3] S. Rizvic, Story Guided Virtual Cultural Heritage Applicati- ons, Journal of Interactive Humanities, Vol. 2: Iss. 1, Article 2, ISSN: 2165-7564, 2014 [4] A. Mitchell, C. Fernández-Vara, D. Thue, Interactive Storytelling, Lecture Notes in Computer Science, Volume 8832 2014, ISBN: 978-3-319-12336-3 [5] Sarajevo Graphics Group, Faculty of Electrical Engineering Sa- rajevo, http://people.etf.unsa.ba/~srizvic/sgg.htm [6] S. Rizvic, I. Prazina, Unity Hyperlinked Interactive Digital Storytelling, Central European Seminar on Computer Graphics, Smo- lenice, Slovakia 2015. [7] S. Rizvic, V.Okanovic, A. Sadzak, Visualization and multimedia presentation of cultural heritage, MIPRO DC-VIS 2015, Opatija, Cro- atia [8] F. Alispahic, S. Rizvic, 2013, Virtual Museum of Genocide upon Bosniaks, Intro, http://www.youtube.com/watch?v=5bAFx7Kwi- CE&feature=youtu.be

379 Sinanović, Zemir1

ZLOČIN I KAZNA: SAMOUBISTVA RATNIH ZLOČINACA U BOSNI I HERCEGOVINI

Sažetak Rezultati (mojih) znanstvenih istraživanja potvrđuju tijesnu korelaciju između počinjenih ratnih zločina nad Bošnjacima u protekloj agresiji i samoubistava ratnih zločinaca. U period od 1992.-2011. u Bosni i Hercegovini je počinjeno 9.753 samoubistva, od čega 3.578 u Federaciji BiH a 6.175 samoubistva u Republici Srpskoj (koliko je do sada ekshumirano Bošnjaka ubijenih u najtežem ratnom zločinu – zločinu genocida u i oko Srebreni- ce jula 1995. godine). U periodu od 1992.-2011. u Republici Srbiji je počinjeno 29.024 samoubistava. U periodu od 1992.-2011. u Republici Srpskoj i Republici Srbiji je počinjeno ukupno 35.199 samoubistava. Uzimajući u obzir ukupan broj počinjenih samoubistava u Republici Srpskoj i Republici Srbiji – 35.199; činjenicu da su Republika Srpska i Republika Srbija bili nosioci agresije na Republiku Bosnu i Hercegovi- nu (ideološki, planski, naredbodavno i izvršno) i činjenicu da je nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu registrovan nagli porast samoubistava u Republici Srpskoj i Republici Srbiji; uzročno-posljedično znanstveno su dovedeni u tijesnu korelaciju (vezu) počinjeni ratni zločini nad Bošnjacima i nagli porast broja samoubistva u Republici Srp- skoj i Republici Srbiji. Prema znanstvenim procjenama, a uzimajući u obzir nagli porast broja samoubistava, Republika Srpska i Republika Srbija će za ljudski vijek imati samoubistava koliko su u protekloj agresiji na R BiH ubili Bošnjaka.

1 Od 1992.-2012. godine pripadnik oružanih snaga BiH; od čega 7 godina/u činu brigadira na čelu Vojnoobavještajne službe BiH (2007.-2012.).

380 Podaci o broju samoubistva pripadnika Armije RBiH; HVO i Vojske RS nigdje se u BiH ažurno ne vode, niti se to želi institucionalno raditi. Ostaje velika dilema zašto bosanskohercegovačko društvo i država ne žele da ažurno vode bar brojke o samoubistvima svojih demobilisanih boraca. Danas demobilisani borci u BiH žive u „produženom ratnom periodu“ – „ginu od nevidljiva metka”. Od tri tri vojske u BiH, koje su međusobno ratovale svaka sa svokom; demobilisani borci Armije R BiH su na trećem mjestu po stopama samoubistava (imaju oko 1.500 samoubistava – tačnije imaju najmanje stope samoubistava). Pripadnici HVO su na drugom mjestu po stopama samoubistava (imaju oko 500 samoubistava); Zločin i kazna: Na prvom mjestu, tačnije ubjedljivo najveći broj (i najveće stope) samoubistava imaju pripadnici Voj- ske RS (u odnosu na pripadnike A R BiH i HVO) i to: 3.000. Ukupan broj samoubistava, za period 1996.-2012., demobilisanih pripadnika Armije R BiH; HVO i Vojske RS iznosi 5.000. Sa aspekta prava, pravde, morala, religije,.. stope samubistava su nekako (i) raspoređene po navedenim vrijednostima: Armija R BiH se čitav tok agresije borila za pravdu: državu, narod i vjeru/ima najmanje stope samoubistava; HVO se tokom agresije borio i za pravdu i za nepravdu/na drugom mjestu po stopama samoubistava; Vojska RS se isključivo borila za nepravdu: uništenje države BiH; uništenje Bošnjaka; uništenje islama/imaju naj- veće stope samoubistava – kritično visoke/alarmantne. Ključne riječi: najteži ratni zločin-zločin genocida, samoubistva,…

381 Uvod Ovaj rad je jedna vrsta inicijative i podstreka da se u narednom periodu problem najtežeg ratnog zločina – zločina genocida nad Boš- njacima još više obrađuje (i to) multidisciplinarno, te da se rezultati dosadašnjih i budućih istraživanja o genocide nad Bošnjacima izuča- vaju (i) u školskim udžbenicima; u protivnom, a sobzirom na izražene propagandne i druge tendencije usmjerene na negiranje genocida i na lažno optuživanje ARBiH za navodne ratne zločine, nije isključeno da se fabrikovanjem laži i podvala žrtva pretvori u zločinca, što je i krajnji cilj velikodržavnog agresora na Republike Bosnu i Hercegovinu (u daljem tekstu RBiH). Jedna od najprioritetnijih i najznačajnijih, ali (i) nedovoljno naučno i na druge (objektivne) načine istraživanih tema, iz protekle agresije na R BiH je: najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima. Ovom temom se (po)najmanje bave oni najpozvaniji i najprozvaniji - Bošnjaci, žrtve najtežeg ratnog zločina - zločina geniocida; ali i zvanični organi i institucije države Bosne i Hercegovine, kao pravni sljedbenici kontinuiteta RBiH.2 Danas, ovom temom se najviše bave oni koji se s njom trebaju najmanje baviti - počinioci genocida/ (recidivi) velikodržavne ideologije velika Srbija, i to sa „opravdanjem“, jer okončanjem agresije na RBiH navedeni velikodržavni projekat je pritisnut teškim civilizacijskim bremenom prošlosti: masivnim ratnim zločinima nad Bošnjacima, ali i najtežim ratnim zločinom - zločinom genocida nad najmiroljubivijim muslimanima u svijetu/ Bošnjacima; ali i činjenicom da su domaći kolaboracionisti masovno bili uz navedeni velikodržavni projekat: borili se za uništenje sopstevne države i istrebljivali sopstvenu vrstu/svoje komšije; što je u skali najteži oblik ljudske destrukcije - genocid. Sa ovakvom hipotekom, nosiocima velikodržavnog projekta velika Srbija ostaje samo “jedna” mogućnost: svim kapacitetima i silama, i dalje, pokušati svijetu prikazati opravdanost pokušaja uništenja/genocidom Bošnjaka; (po njima) prošle, sadašnje i 2 Na ovom području, skoro pa usamljeno djeluje Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

382 buduće globalne sigurnosne prijetnje; jer uprotivnom, njihov čin/zločin genocida nad Bošnjacima bit će upisan u historiji ljudske civilizacije kao borba protiv uspravna hoda čovjeka. Poznato je da svaki narod, manje ili više, ima mitove, legende, knji- ževna djela, svece i vjerovanja koji nisu uvijek usklađeni sa zvaničnim religijskim učenjem. Veoma teško je naći sistem mišljenja ili ideologiju koji su, na način sličan velikosrpskoj ideologiji3, ove simbole tumači- li, razumijevali i koristili s ciljem dominacije i razaranja.4 (Srpska) velikodržavna ideologija je jedina pokretačka snaga koja je pokrenula ljude/zločince/zvijeri da čine najteže oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući genocid nad Bošnjacima; djelo koje životinja životinji ne radi.5 Srpska velikodržavna ideologija ima svoje utemeljenje u sljedećem: „Bar kada dejstvuju zajedno, izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome po- našanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno vidjeti onakvima kakvi u stvari jesu - obični lopovi i ubice.” Leo Kuper.

3 Među najznačajnije propagatore i ideologe velikosrpske ideologije u 19. i 20. vijeku ubrajaju se Ilija Garašanin, Vuk Stefanović Karadžić, Nikola Stojanović, Jovan Cvijić, Vasa Čubrilović i Stevan Moljević, kao i akademici SANU koji su izradili Memorandum 1986. 4 U raznim oblicima radikalnih ideologija istaknuto mjesto zauzima nacionalizam. Od raznoraznih oblika nacionalizma, koji se obično kreću u rasponu od umjerenog patriotizma i građanskog nacionalizma, s jedne strane, do radikalnog i ponekad ekstremnog (rasističkog) etničko-kulturnog nacionalizma, s druge, ova druga varijanta obično postaje dominantna, iako samo privremeno. 5 Leo Kuper je zapazio: “Ideološka dehumanizacija žrtava predstavlja nepromjen- jivo obijeležje, a kroz masovni pokolj/nad njima/, poriče se da su i oni ljudska bića. To se ispoljava i u načinu na koji se postupa sa žrtvama, u odlaganju njihovih tijela. Često postoje “rituali ponižavanja”, kojima se, uz brutalan prezir, namjerno odbacuju najdublje ljudske vrijednosti, kao i najdublja osjećanja ljudske privrženosti. Tako se mučenje muškaraca vrši pred očima njihovih supruga i djece, višestruko silovanje žena vrši se u prisustvu članova njihovih porodica, ubijaju se djeca u naručju svojih majki, a potencijalne žrtve pod prisilom moraju da ubijaju druge žrtve, svoje sapatni- ke, i to na najstrašnije moguće načine.”

383 Zločin i kazna: Samoubistva ratnih zločinaca u Bosni i Herce- govina Rezultati (mojih) znanstvenih istraživanja potvrđuju tijesnu korelaciju između počinjenih ratnih zločina (posebno najtežeg ratnog zločina – zločina genocida) nad Bošnjacima u protekloj agresiji na R BiH i samoubistava ratnih zločinaca. Iz priložene tabele vidljivi su sljedeći podaci: U period od 1992.- 2011. u Bosni i Hercegovini počinjeno je 9.753 samoubistva (prosječ- no godišnje 488), od čega 3.578 u Federaciji BiH a 6.175 u Republici Srpskoj. Iz navedenih pokazatelja uočljiva je činjenica da su stope samoubistava u Republici Srpskoj 2-4 puta više od stopa samoubistava u Federaciji BiH, odnosno da u Republici Srpskoj imamo 2-4 puta više samoubistava nego u Federaciji BiH (što je poseban znanstveni fenomen - okviru istog/bosanskohercegovačkog društva i države imamo značajne razlike u samoubistvima po entitetima). Upravo je na ovim rezultatima/pokazateljima uspostavljena snažna znanstvena kore- lacija između izvršenih masivnih ratnih zločina nad Bošnjacima ali i najtežeg ratnog zločina - zločina genocida nad Bošnjacima i broja izvršenih samoubistava Srba/koji su počinili ratne zločine.6

6 Slobodan Medić zvani Boca (47), zloglasni bivši komandant krvoločne jedinice „Škorpioni” ratnog srbijanskog odreda za ubijanje, poginuo je 31. decembra 2013. U sudaru dva automobila na lokalnom putu Sremska Mitrovica - Veliki Radinci. U istom udesu poginuli su i njegova supruga Ljiljana (45) te sin Draža (17). Medić je, podsjetimo, 2007. osuđen na 20-godišnju kaznu zatvora u Beogradu zbog ratnih zločina počinjenih u Trnovu - brutalno ubijanje šestorice srebreničana (Azmir Alispahić i drugi) od kojih su trojica bila maloljetna. Ovo samo može reći majka bošnjakinja - Nura Alispahić, majka ubijenog maloljetnog Azmira (kojoj su četnici ubili još jednog sina i muža) kaže: ovo je Božija pravda, ali žao mi je njegovog djeteta!

384 Iz priložene sljedeće tabele vidljivi su podaci: U periodu od 1992. (kada je ubijen prvi Bošnjak u agresiji na R BiH) do 2011. u Republici Srpskoj je počinjeno 6.175 samoubistava (broj se skoro potpuno po- dudara sa brojem do sada ekshuminarnih Bošnjaka ubijenih u najtežem ratnom zločinu – zločinu genocida u i oko Srebrenice jula 1995. godine). Iz tabele su vidljivi (i) sljedeći pokazatelji: U periodu od 1992.- 2011. u Republici Srpskoj i Republici Srbiji je počinjeno ukupno 35.199 samoubistava. Uzimajući u obzir ukupan broj počinjenih samoubistava u Republici Srpskoj i Republici Srbiji – 3.5199, činjenicu da su Republika Srpska

385 i Republika Srbija bili nosioci agresije na Republiku Bosnu i Herce- govinu (kom prilikom su počinjeni masivni ratni zločini ali i najteži ratni zločin-zločin genocida nad Bošnjacima) i činjenicu da je nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu registrovan nagli porast samoubistava u Republici Srpskoj i Republici Srbiji, uzročno-posljedično možemo dovesti u tijesnu povezanost počinjene ratne zločine i samoubistva ratnih zločinaca.7

7 Prof. dr. Bogdan Bogdanović, arhitekta, neimar, tvorac, pored mnogih drugih i partizanskog spomenika u Mostaru; pisac, nekadašnji gradonačelnik Beograda: “... Moja braća Srbi nisu svesni razmera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije. A unesrećili su susedne narode, o čemu sam već govorio, i u tom ludilu ima i elemenata samoubistva cele moje nacije. Milošević je uz propagandu i sve ostalo što mu je bilo na raspolaganju napravio zemlju budaliju...”

386 Zašto se sve više i više ubijaju ratni veterani Vojske Republike Srp- ske?8 Stručnjaci razlog tome vide u nesavladivim posljedicama PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja) koji se manifestuje godinama nakon prestanka stresnih zbivanja/ratnih zločina, a koji se kod muš- ke populacije/posebno kod ratnih veterana koji su učestvovali u ratnim zločinima znatno jače ispoljava. Komparacija pokazatelja stopa samoubistava ratnih veterana u BiH: Ratni veterani Vojske Republike Srpske imaju alarmantno kri- tično visoke stope samoubistava – 96; Tačnije, stopa samoubistava ratnih veterana Vojske Republike Srpske (96) je 3,2 puta veća od stope samoubistava veterana američke vojske (30). Prema znanstvenim predviđanjima, a rukovodeći se onim šta su Republika Srpska i Republika Srbija počinile u protekloj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu (brojni ratni zločini ali i najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima, djelo koje životinja životinji ne radi) Republika Srpska i Republika Srbija ne mogu planirati i realizovati

8 U nastavku, kao najbolja ilustracija dosadašnjih stavova koji se odnose na zločinački razum i um, navodimo riječi predsjednika udruženja “Veterani” Republike Srpske, g-dina Duška Vukotića, koji kaže: “…Dalje, treba znati da je poslije Dejtonskog sporazuma preko 4.000 demobilisanih boraca, veterana diglo ruku na sebe i izvršilo samoubistvo. Samo iz mog, odnosno podrinjskog odreda od 426 boraca, kolika je bila prvobitna formacija, pet momaka je izvršilo samoubistvo. Imate situaciju da danas očevi ubijaju sinove, ili obrnuto… Svakodnevne poruke sa naslovnih strana uglavnom govore o nevjerovatnim apsurdima i ubistvima međusobno najbližih članova porodice…”. (Duško Vukotić, predsjednik udruženja “Veterani” Republike Srpske: “Bunt u Federaciji i u RS-u ima iste razloge”, Dani, broj 873, Sarajevo, 07.03.2014., str. 25.).

387 tzv. (sam)oprevenciju samoubistava („rehabilitaciju društva“), to im očito trenutno stanje mentalne svijesti ne dozvoljava (negiraju dokaz - ono što su počinili/genocid, a to je u mentalnom smislu najteže stanje svijesti). Jedini izlaz za društvo u Republici Srpskoj (kojeg moramo promatrati odvojeno od društva u Federaciji BiH – jer se u Republici Srpskoj u okviru bosanskohercegovačkog društva 2-4 puta više izvrši samoubistava nego u Federaciji BiH) i Republici Srbiji je istinsko priznanje i pokajanje pred Bogom i narodom za ono što su uradili/posebno za počinjeni genocid nad Bošnjacima – očekujući tada Božiju milost/”prevenciju”; možda i oprost žrtava; ali bez stigme, tražiti i ljudsku pomoć – npr. pomoć Svjetske zdravstvene organizacije da razvije odre- đene programe prevencije, tačnije potpunu „rehabilitaciju društava“. Ipak, potvrdu težine pataloškog stanja zločinačkog uma i razuma; ali i patološkog stanja u srbijanskom društvu i društvu u Republici Srp- skoj, potvrđuju i zadnja dešavanja (na 20. godišnjicu genocida nad Boš- njacima) gdje se ultimativno i skoro ucjenjivački odbacuje Britanske rezoluciju o Srebrenici – negira se dokazani dokaz/negira se genocid u Srebrenici.9 Poslije institucionalnog negiranja genocida iz Republike Srpske i Srbije, Međunarodna zajednica mora, radi uspravna hoda čo- vjeka, preispitati svoje (prenaglašeno) povjerenje prema Republici Srp- skoj i a Srbiji; posebno ono u dijelu Međunarodne zajednice o navod- nom spremnošću počinilaca genocida nad Bošnjacima za suočavanje sa prošlošću. Poslije ovog čina, Srbija ne može dobiti privilegovan položaj na zapadnom Balkanu – ne može biti tutor drugima; jer (i) Srbiji treba tutor. Za Republiku Srpsku je najbolje, ipak, da se shodno presudama Međunarodnog suda pravde i adekvatno (po pravdi) sankcioniše; znamo da genocid ne planiraju i izvršavaju pojedinci/grupe; genocid pla- nira i izvršava država/paradržava ili njeni najviši dijelovi. Genocid je

9 Britanska Rezolucija o Srebrenici je podijelila čovječanstvo: na ljude – oni koji podržavaju činjencu da se u Srebrenici desio genocid; i na neljude – oni koji negiraju da se u Srebrenici desio genocid/negiraju dokazano! Dugo u historiji nije bila jasnija podjela čovječanstva.

388 (najteže) krivično djelo i ono što je nastalo na genocidu treba/mora da se sankcionira – oduzme/ugasi. Sve drugo nije pravda! Dubina prošle, sadašnje ali već sada (i) sasvim izvjesne buduće patologije srbijankog društva i društva u Republici Srpskoj, nameće različite zaključke (ali i one maliciozne) – da će Republika Srpska i Republika Srbija ući u fazu postepenog odumiranja pa čak i (samo) nestanka (uzimajući u obzir kritično visoke stope samoubistava, ali i druge negativne trendove: ubistva, mortalitet, alkoholizam, opojne dro- ge, trajno iseljavanje, „nepoznate bolesti“,...), što je očito osim ljudske i “Božija generacijska i transgeneracijska kazna“, a to je najzad (i) istinska pravda. Na bazi ambijenta (prostor Republike Srpske ali i Republike Srbije) na kojem trenutno “živi” (koncentrisan) zločinački razum i um, znanstveno je očekivati da će zbog izostanka priznanja i pokajanja za počinjene masivne ratne zločine nad Bošnjacima (a posebno za naj- teži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima) zločinački um i razum inteziviratu zadnju fazu genocida nad Bošnjacima – negiranje genocida. Ratni zločinci, posebno počinioci najtežeg ratnog zločina-zločina genocida ne govore sa kajanjima o zločinima; nema priznanja i pokajanja za počinjene ratne zločine; to ustvari potvrđuje da je zločinački um i razum (još uvijek) spušten ispod nivoa životinje (bar tako znanost kaže); vrijedi li onda od takvog uma i razuma očekivati bilo šta drugo osim negiranje zločina/genocida i pripreme za nove zločine - genocid. Svima je ovo pomalo jasno; ali na žalost najnejasnije je žrtvama genocida – Bošnajcima, jer im se oduzima svojstvo faktora (kao najbrojnijem narodu u BiH); a poslije gubljenja svojstva faktora u društvu i državi Bošnjaci postaju/postadoše „niko i ništa“ (ne učestvuju niti se pitaju o važnim društvenim i državnim tokovima); što je dobar preduslov za još snažnije (institucionalno) negiranje genocida ali i pripremu za (zadnji) genocid nad Bošnjacima.

389 Zašto ratni zločinci skrivaju istinu? Najbliži odgovor je da upravo ratni zločinci vjeruju da su masovna svirepa ubijanja; masovna silovanja; masovna mučenja; ali najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnajcima pravedna djela. Navedena uvjerenja proizilaze prije svega od dobijenih sve češće institucionalnih priznanja u Republici Srpskoj i/ ili crkvenih oprosta ali i iz ličnih, destruktivnih ili psihopatskih sklono- sti. Rezulati istraživanja a i znanstvene procjene govore da srpski ratni zločinci – posebno oni koji su počinili najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima ne samo da se nisu pokajali za učinjena nedjela već kod novih generacija (transgeneracijski) planski razvijaju još veću mržnju prema drugom i drugačijem; posebno prema Bošnjacima. Prijetnja novim genocidom nad Bošnjacima nije otklonjena! Pri- sutni veći nivo mržnje nego prija protekle agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, obezbjeđuje znanstvenu procjenu da bi se u eventualno narednom ratu u Bosni i Hercegovini srpski genocidni ratni zločinci ali i njihovi nasljednici (generacije koja je rođena i odrastala poslije agresije na R BiH) počinili još brojnije i teže ratne zločine od onih počinjenih u protekloj agresiji na R BiH. Svakako, osim navedenog i dalje je prisutan snažan spoljni uticaj (institucionalni, vjerski, intelektualni,...) na zločinački razum i um u smislu njegove pripreme za eventualno novu destrukciju u Bosni i Hercegovini. Na bazi ambijenta (prostor Republike Srpske i Republike Srbije) u kojem trenutno “živi” (koncentrisan) zločinački razum i um, znanstveno je očekivati da će zbog izostanka priznanja i pokajanja za počinjene masivne ratne zločine nad Bošnjacima (a posebno najtežeg ratnog zlo- čina – zločina genocida nad Bošnjacima) u protekloj agresiji na Repu- bliku Bosnu i Hercegovinu, ipak (na žalost) i u narednom periodu preo- vladavati stav uvaženog prof. dr. Ismeta Dizdarevića, koji kaže: ”Krivci ili sukrivci ratnih zlodjela, posebno genocida, ne govore sa kajanjima o njima. Ali i kada neki, između njih, progovore o svojim zlodjelima, nikada ne izgovore punu istinu. I tada oni, obično gonjeni osjećajem grižnje savjesti, o razlozima i načinima izvršavanja zločina ne govore jezikom istine, već jezikom nesjećanja i traženjem opravdanja.… Nijed-

390 na osoba, za koju se pouzdano zna da je kriva, ne smije biti prepuštena spokoju mirnog života. Glavni začetnici, nosioci i izvršioci genocida snose najveću odgovornost. Ali osudom njih za zlodjela koja su počinili ne mogu se osloboditi odgovornosti i svi “mali ljudi”. U atmosferi koja sada vlada izgleda da ćemo čekati na izlive kajanja nosioca i izvršioca zla, a bez iskrenog pokajanja i osude zla nema ni pomirenja niti tolerat- nog suživota pripadnika različitih nacija i vjera”. (Dizdarević, Knjige svjedoci, 2010., pp.18-20). Možda je najbolji odgovor na pitanje: zašto krivci ili sukrivci zlodjela skrivaju istinu?, sadržan u sljedećim riječima: ‘’Naravno, ne treba posebno napominjati da je baš Ćosić stručnoj književnoj i najširoj književnoj i političkoj javnosti poznat kao kreator doktrine srpske laži, o čemu, posebno, i bez imalo nelagode i samopoštovanja piše ovako: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu; laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije; laže- mo stvaralački, maštovito, inventivno; laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbima”’’ (Zbornik radova sa naučne i stručne rasprave o knjizi ‘’Bosanski rat’’ Dobrice Ćosića, 2012., pp. 291-292). Od Bošnjaka kao žrtava najtežeg ratnog zločina - zločina genocida traži se (vrši se neviđeni pritisak) da oproste monstrumima/ideolozima, planerima, naredbodavcima i izvršiocima genocida, a u isto vrijeme od monstruma/ideologa, planera, naredbodavaca i izvršioca genocida ne se traži priznanje i pokajanje za počinjeni genocide nad Bošnjacima. Za ono što je nad Bošnjacima urađeno - genocid, Bošnjaci nikada ne smiju dati oprost niti smiju zaboraviti. Ukoliko bi to Bošnjaci uradili/ oprostili i zaboravili genocid, tada bi i sami učestvovali u (samo) genocidu - jer oprost i zaborav genocida je (ustvari) put u novi genocid. Na kraju, ne može a da se ne osvrnemo, ukratko, na trenutni bosan- skohercegovački društveni ambijent koji sve više i više pogoduje na- rastućoj društvenoj destrukciji, sa neizvjesnim ishodom. Šta je stvarni

391 uzrok navedenog (destruktivnog) stanja? Bosanskohercegovački (trenutni) društveni ambijent iz profesionalnog i znanstvenog ugla izgleda ovako: Osim prisustva brojnih faktora društvene destrukcije, u Bosni i Hercegovini se nije a niti se želi izvršiti „društvena dekontamina- cija“ od ratnih zločinaca a posebno ne od ideologa, planera, naredbodavaca i izvršioca najtežeg ratnog zločina – zločina genocida nad Bošnajcima. Na žalost, i dalje se vrši transgeneracijska mržnja prema drugom i drugačijem od strane srpskog zločinačkog razuma i uma, koji je u protekloj agresiji na R BiH počinio masivne ratne zločine, ali i naj- teži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima (djelo koje životinja životinji ne radi); sprječavaju povratak nasilno protjeranih Bošnjaka; vrše neviđenu diskriminaciju Bošnjaka; vode politiku izgradnje pravoslavnih objekata – „u svojoj veri na tuđoj zemlji“ (slučaj nane Fate Orlović,...). Sve se ovo dešava na teritoriji – Republici Srpskoj – naj- krvavijem parčetu zemlje na Svijetu – u kojoj je Srbin samo čovjek, koja je najhomogeniziranija teritorija na svijetu po: zločinima; ratnim zločincima; porušenim i popaljenim objektima; ubistvima; grobnicama, silovanjima; logorima; progonima; mržnji prema drugom i druga- čijem;... Ustvari, agresori su izvršili sociocid – ubijanje društva (naj- teži anticivilizacijski čin), čin poslije koga bi imena aktera/počinioca sociocida trebala/morala biti uklesana u kamen kao opomena čovje- čanstvu. Na žalost, nadležne institucije i organi u Bosni i Hercegovini su „inficirani“ „prijetnjom“ od bošnjačkog terorizma (iako su Bošnjaci prema jednom američkom istraživanju najmiroljubiviji muslimani u svijetu). Uspjeh navedene „inficiranosti“ leži u zadnjem primjeru, gdje je do sada najmasovnija grobnica u Bosni i Hercegovini „Tomašica“ kod Prijedora potisnuta u društvenu sjenu i spuštena na nivo društvenog interesovanaj kao npr. pomor ribe u nekom lokalnom ribnjaku, a sve zahvaljujući što zločinački razum i um u Bosni i Hercegovini očito ima svoje uticaje u svim porama bosanskohercegovačkog društva i države, i koji nam servira društvene prioritete (zamagljuje nam istinu). Ponovo naglašavam, mi danas u Bosni i Hercegovini, imamom pa- tološko stanje – bolesno društvo u Republici Srpskoj: zločinački razum

392 i um ne samo da se ne kaje za počinjene ratne zločine (stiče se utisak da je ubijeđen da je radio pravu stvar – genocide), nego još više veli- ča ratne zločine i transgeneracijski prenosi jaču mržnju prema drugome i drugačijem, a paralelno imamo i institucionalno negiranje Bosne i Hercegovine i institucionalne pozive za njenu podjelu i nestanak od strane institucionalnih predstavnika Republike Srpske. Ove činjenice nameću znanstvenu, pravnu,... i svaku drugu procjenu da je Republika Srpska (genocidna) tvorevina koja treba biti adekvatno sankcionisana za ono što je učinjeno na njenoj teritoriji (genocide nad Bošnjaci- ma, masivna ubistva, brojna silovanja; brojni logori; masovni progoni; brojni porušeni objekti; sve veća poslijeratna mržnja prema drugome i drugačijem,...) na način da se kroz sudsku praksu njezina “djela” verifikuju i izrekene se adekvatna (konačna) sudska, politička i moralna sankcija: oduzimanje onoga što je nastalo na krivičnom djelu (ratnim zločinima/genocidu,...) – oduzimanje/gašenje Repu- blike Srpske (u prilog ovome ide i izjava koju je dao uvaženi i veoma cijenjeni profesor David Pettigrew: “Presuda za genocid ne može biti mrtvo slovo na papiru u međunarodnom pravnom poretku!... Među- tim, potrebna je i jedna ozbiljna inicijativa na političkom i kulturnom nivou, da bi se uspostavila jedna jedinstvena i multikulturalna Bosna i Hercegovina”, rekao je Pettigrew. Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99”, Sarajevo, 21.03.2014.). Ovo je sa aspekta prava, pravde i morala ali i sa civilizacijskog aspekta jedina istinska pravda (po- bijedio bi ljudski razum i um koji se zalaže za uspravan hod čovjeka). U suprotnom, možemo očekivati sa teritorije Republike Srpske ideje i praktične poteze koji mogu dovesti do snažnijeg oblika društvene destrukcije zasnovanog na pokušaju potpune teritorijalne homogenizacije nacionalnog (srpskog) suvereniteta – pokušaj ocjepljenja Republi- ke Srpske od Bosne i Hercegovine/nestanak Bosne i Hercegovine. Naravno, mogi analitičari ovu ideju i mogućnost odbacuju kao nerealnu (a bošnjačke Sejde Bajramovići ubjeđuju svj narod da nikada Bošnja- ci i BiH nisu bili jači), ali svi gube iz vida činjenicu da ako na jednoj teritoriji dominira zločinački razum i um (koji je počinio djelo koje ži- votinja životinji ne radi - genocid), onda njegove manifestacije mogu

393 biti suprotne očekivanju normalnog razuma i uma. Moje profesionalno iskustvo (kao Načelnika Vojnoobavještajne službe Oružanih snaga Bo- sne i Hercegovine) naučilo me je da u izradi procjena stanja, uvijek se stavljam u ulogu neprijatelja i da sa te pozicije pravim predviđanja toka situacije. To sam i u ovom slučaju uradio.

Zaključak Kritička demistifikacija velikosrpske ideologije mora imati za krajnji cilj prevenciju nekih novih/ponovljenih ratnih zločina, ali i najtežeg ratnog zločina - zločina genocida nad Bošnjacima, koji se u historijskom kontinuitetu čini nad Bošnjacima, samo zato što su muslimani. Najprije iz političkih i ideoloških razloga, danas su prisutni mnogobrojni i raznovrsni (velikodržavni) propagandni pamfleti ali i historijski falsifikati o protekloj agresiji na RBiH. Sve više institucionalno, pod okriljem recidiva velikodržavnih ideologija, gradi se i formira ideologija negiranja ratnih zločina nad Bošnjacima, a posebno najte- žeg ratnog zločina – zločina genocida nad Bošnjacima; paralelno optužujući najviši bošnjački politički i vojni vrh RBiH za izraženu (po njima) u protekloj agresiji ideologizaciju (vjersku, političku,...) ARBiH i cjelokupnog muslimanskog/Bošnjačkog stanovništva, sa krajnjim ciljem stavranje islamske države u srce kršćanske Evrope. Bošnjacima kao žrtvama najtežeg ratnog zločina – zločina genocida, umjesto da da- našnje čovječanstvo povjeri da kreiraju državne i društvene tokove ne samo u BiH već i šire; ostaje da se transgeneracijski pravdaju da nisu bili; da nisu sada i da neće biti globalna sigurnosna prijetnja. Potrebno je naglasiti da je kontinuitet velikosrpske ideologije (i) danas prisutan, možda, institucionalno i najizraženiji do sada; jer svakodnevno od strane najviših institucionalnih predstavnika „najkrvavijeg parčeta zemlje na planeti“ – Republike Srpske imamo negiranje drža- ve Bosne i Hercegovine. Paralelno sa navedenim, na sceni se ponovo (izraženo) pojavljuju udruženi recidivi velikodržavnih ideologija – velike Srbije i velike Hrvatske koji ponovo (re)aktiviraju ideju o daljoj

394 teritorijalizaciji nacionalnih suvereniteta, sa krajnjim velikodržavnim ciljevima: buduće ustavno uređenje Bosne i Hercegovine na principu federalizacije/konfederalizacije BiH – unija država, što je ustvari najkraći put u podjelu/nestanak BiH. Obavještajno iskustvo (više od 20 godina obavještajnog rada 1992.- 2012.; od čega 7 godina kao načelnik Vojnoobavještajne službe BiH 2005.-2012.) ali i naučno iskustvo (bavljenje ratom kao totalnom druš- tvenom destrukcijom) me obavezuju da budem zabrinut/do sada najza- brinutiji za sudbinu države BiH, više nego u vrijeme agresije na RBiH. Zašto? Nikada u sveukupnom državnom i društvenom smislu nisu bile slabije (patriotske) snage koje se institucionalno trebaju/moraju supro- stavljati sve agresivnijim recidivima velikodržavnih ideologija, velike Srbije i velike Hrvatske (jer na žalost u društvenim i državni institucijama je sve manje i manje prisustvo onih koji su svojim imetcima i svojim životima istinski branili R BiH od agresije). Takođe, nikada, u političkom ali i sveukupnom državnom i društvenom smislu nisu bile slabije (patriotske) reakcije na recidive velikodržavnih ideologija, koje svaki dan uzimaju sve veći i veći destruktivni zamah na račun države BiH (jer su efekti Specijalnog rata nad Bošnjacima postignuti – Boš- njaci se sve više i više zbunjuju do te mjere da ne raspoznavaju realne opasnosti i prijetnje po njih i njihovu državu). Srpska velikodržavna ideologija i praksa je opčarana, između ostalog, (i) halucinantnim mitom da su Srbi, kao „nebeski narod“, Božijim proviđenjem predodređeni za odbranu hrišćanstva od islamskog fun- damentalizma. U tu svrhu, srpske mase su indoktrinirane i oblikovane pod pannacionalizmom državne politike i javnog mnijenja, moralno onesvješćene, omamljene oponašenjem mitskog srpstva; koje su sudje- lovale u namjeri potpunog uništenja muslimana/Bošnjaka (kroz najteži ratni zločin-zločin genocida10 i uništenje/podjelu države Bosne i Her- cegovine.

10 Zločini i ideologija genocida: Većina stručnjaka za genocid se slaže da ideologija ima najveću ulogu u procesima genocida, kao i da nju treba posmatrati kao značajnu uzročnu silu. Sasvim sigurno, odluku o politici genocida donose određeni ljudi, određeni moćnici u državi i oni pokreću, započinju i održavaju proces genocida, u saradnji sa mnogim drugim licima, koja dolaze iz različitih sektora i sa različitih nivoa države-društva.

395 Srpski nacionalisti, do skora pod vodstvom Dobrice Ćosića a sada pod vođstvom mnogih “kloniranih” nasljednika njegove velikodržavne ideje, i dalje istrajavaju na ostvarivanju i provođenju srpskog velikodr- žavnog projekta, uvjereni da će u promijenjenim međunarodnim okolnostima ostvariti nacistički i genocidni plan - ujedinjenje svih “srpskih” zemalja (“zaokruživanje svih srpskih zemalja”) i srpskog naroda (“ujedinjenje Srpstva”), odnosno formiranja jedinstvene srpske države - Ve- like Srbije ili druge srpske države na Balkanu/Republike Srpske. U tom procesu ostvarivanja aktivnosti koriste se političke metode i sredstva djelovanja primjerene novonastalim okolnostima (uslovima).11

Summary Results of (my) scientific research confirm close correlation between the war crimes committed against Bosniaks in the past aggression and the number of suicides of war criminals. In the period from 1992 to 2011 in Bosnia and Herzegovina 9753 of suicides were committed out of which 3578 in the Federation of Bo- snia and Herzegovina and 6175 in the Republic of Srpska (which is the number of so far exhumed Bosniaks who were killed in the worst crime- the crime of genocide in and around Srebrenica in July 1995). During the period from 1992 to 2011 in the Republic of Serbia 29024 of suicides were committed. In the period between 1992 and 2011, in the Republic of Serbia and the Republic of Srpska number of suicides reached its total of 35 199. Taking into account the total of committed suicides; the fact that The Republic of Serbia and the Republic of Srpska were the subjects of the aggression against Bosnia

11 Tomislav Nikolić je prvu javnu zakletvu položio pre 19 godina na Romaniji u Republici Srpskoj, kada ga je za “četničkog vojvodu” proglasio Vojislav Šešelj. Nikolić je tada zajedno s “kolegama” izgovorio sledeći tekst zakletve: „Zaklinjem se kao srpski četnički vojvoda, zaklinjem se Bogom i Sv. Savom da ću se svim svojim snagama boriti za slobodu srpskog naroda i obovu jedinstvene srpske države na Balkanu koja će obuhvatati sve srpske zemlje, tako mi Bog pomogao!“. http://www. blic.rs/Vesti/Politika/326343/Koja-zakletva-je-bila-od-srca

396 and Herzegovina (Ideological, planning, commanding and executive) and the fact that after the aggression against Bosnia and Herzegovina a sharp rise in suicides in the Republic of Srpska and Serbia was registered, it can be concluded that the war crimes against Bosniaks and a sharp rise in the number of suicides can be casually and scientifi- cally brought in a close correlation. According to scientific estimates, the Republic of Srpska and Serbia will reach the number of suicides which will be equal to number of killed Bosniaks in the past aggression against Bosnia and Herzegovina. Data on the number of suicides of members of the ARBiH (Army of Bosnia and Herzegovina), HVO (Croat forces) and ARS (Army of the Republic of Srpska), are not registered anywhere in Bosnia and Herzegovina nor they wish to do that institutionally. There is a major dilemma why Bosnian society does not want to keep up-to-date the numbers of their demobilized soldiers. Nowadays, demobilized soldiers live in a “prolonged war period” dying of invisible bullets. Out of three armies which fought each other, demobilized soldiers of ARBiH take the third place at the rates of suicides (around 1500 of suicides registered). Members of HVO take the second place in the rates of suicides (around 500 of suicides). Crime and punishment: in the first place, namely by largest number (and highest rate of suicides) are found the members of the Republic of Srpska (in contrast to the members of the Army of Bosnia and Herzegovina and HVO) with the number of 3000. The total number of suicides of demobilized members of the Army of BiH, HVO and ARS for the period from 1996 to 2012 reac- hes 5000. From the point of law, justice, morality, religion…rates of suicides are arranged in the following way: the Army of the Republic of Bosnia and Herzegovina fought for justice, state, nation and religion during the entire aggression against Bosnia and Herzegovina and it has the minimum rate of suicides; HVO fought for justice and injustice during the war and takes the second place in rates of suicides; ARS fought only for injustice and the destruction of the state of Bosnia and Herze- govina, destruction of Bosniaks and Islam and it has the highest suicide rate which is critically high/alarming. Keywords: Worst war crime-genocide, suicide

397 LITERATURA 1. Adler, A., (1984.), Samoubistvo i samoubilačke ideje, Beograd: Prosveta. 2. Afrić, V., Samoubojstva, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu-Filozof- ski fakultet. 3. Biro, M., (1983.), Metodološki problemi proučavanja samoubistva, Ohrid: Zbornik I Jugoslovenskog kongresa o prevenciji samoubistava. 4. Čekić, S., (2004.), Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, knjiga 1 i 2, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čo- vječnosti i međunarodnog prava. 5. Durkheim, E., (1897.), Samoubistvo, Beograd: Bigz (Izdanje 1997.). 6. Dizdarević, I., (1998.), Barbari su bili bolji, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 7. Dizdarević, I., (2003.), Nezaborav usjeklina genocida, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina. 8. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarod- nog prava Univerziteta u Sarajevu, Presuda međunarodnog suda pravde: Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, (2007.), Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i me- đunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 9. Kaličanin, P., i dr., (1994), Teški psihički poremećaji boraca i izbeglica izazvanih stresovima rata-Stresovi rata, Beograd. 10. Milosavljević, B., (1997.), Socijalna patologija i društvo, Beo- grad: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja. 11. Minoa, Ž., (2008.), Istorija samoubistvadobrovoljna smrt u zapadnom društvu, Novi Sad: Mediterran Publishing.

398 12. Penev, G., & Stanković, B., (2007.), Samoubistva u Srbiji po- četkom 21. veka i kretanja u proteklih pedeset godina, Socijalna misao. 13. Sinanović, Z., (2012.), „Samoubistvo – izbor pojedinca i (ili) posljedica krize“, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. 14. Sinanović, Z., (2015.), „Ubice u ratu samoubice u miru“, Saraje- vo (u pripremi za štampu). 15. Termiz, Dž. & Milosavljević, S., (2000.), Analitika, Sarajevo. 16. Zbornik radova: Naučna međunarodna konferencija: Zemir Si- nanović, „Najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima kao uzrok/posljedica islamofobije u Bosni i Hercegovini“, Zeni- ca: Islamski pedagoški fakultet, 2013. 17. Zülch, T., (1996.), „Etničko čišćenje“ genocid za „veliku Srbiju“, Sarajevo: BKC.

399 Šarić, Sabahudin

NEGIRANJE GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

Sažetak Negiranje kao posljednja faza genocida potvrđena je i u sluačju genocida u Bosni i Hercegovini. Negatori ovog genocida u tu svrhu mobi- lizirani su baštinike velikosrpske ideologije na negiranje svih zločina i posebno zločina genocida u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenici. U poricanju genocida su uključeni počinioci, javna historija kolekti- va kome pripadaju počinioci, intelektualci, mediji te državne vlasti čiji su organi počinili genocid. I u ovoj, posljednjoj fazi genocida mogu se zapaziti ideološki obrasci i metode korišteni u negiranju genocida. U ovom radu namjeravamo pokazati ove elemente ideološkog djelovanja posebno u javnoj sferi Srbije i Republike Srpske. Ključne riječi: genocid, negiranje genocida, ideologija, Srebrenica.

400 Uvod Negiranje, prvo agresije i pojedinih zločina do kojih je dolazilo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma poprimilo je u srbijanskoj i javnoj sferi manjeg bh entieta Republika srpska formu svojevrsne kulture i ideologije negacionizma. Općenito kultura negiranja predstavlja sistematski, institucionalizo- vani pokušaj poricanja čvrstog konsenzusa uspostavljenog naučnim metodama1, a u slučaju genocida u Bosni i Hercegovini i sudskim odlukama najviših svjetskih sudskih instanci

Kultura poricanja Kultura poricanja nije samo refleksno odbijanje da se prihvati istina ili „negiranje znanja“ i dezintegracija racionalnosti2. To je svjesni i če- sto dobro osmišljeni pokušaj stvaranja naučnog simulakruma (privida) – koji su Erik Konvej i Naomi Oreskes u svojoj knjizi „PRODAVCI SUMNJE“ nazvali „naučnim potemkinovim selima“. Kultura poricanja koristi čitav arsenal akademskih pomagala – fusnote, naučnu periodiku, institucije.3 Negacionizam, u domenu zločina i genocida nad Bošnjacima predstavlja svojevrsnu nadogradnju velikosrpske ideologije čiji su korijeni, nastanak i djelovanje elaborirani u relevantnoj naučnoj literaturi. Ne- gacionizam sa tipičim ideološkim diskursom u velikosrpskoj ideologiji javio se kao pokušaj odgovora na objektivne činjenice,dokumentovane zločine i relevantne sudske presude i on je produkt prilagodljivosti ideološkog diskursa, prilagodljivosti koja karakteriše sve diskurske za- blude. Deficit medija, efikasnog međunarodnog prava, ignoriranje zlo- čina i druge okolnosti tokom ranijih zločina i genocida počinjenih nad

1 Keith, Kahn-Harris, NOVI HUMANIST, preveo Ivica Pavlović, www.peščanik. net, 27.06.2010. 2 Stanley Cohen, STANJA PORICANJA, Polity Press Cambridge, Cambridge, 2001. str. 148. 3 http://www.filozofijainfo.com/index.php?option=com_content&view=article& id=445:kultura-poricanja&catid=50:kulturni-apriori&Itemid=2, posljednji pregled 28.11.2011.

401 Bošnjacima nisu, u tolikoj mjeri, u velikosrpskoj ideologiji razvijali potrebu za negacionizmom. Međutim posljednja agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima koji su se odvijali pred očima svjetske javnosti, a zatim i istraživanje, dokumentovanje zločina i procesuiranje odgovornih za zločine mobilizirali su baštinike velikosrpske ideologije na negiranje tih zločina i posebno zločina genocida u zaštićenoj zoni UN-a Srebre- nici. Nakon presude Međunarodnog suda za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) u „Slučaju Krstić“ za genoncid počinjen na području Sigurne zone UN-a Srebrenica, u javnoj sferi Srbije i entieta Republika Srpska suočeni smo sa negiranjem genocida što je potvrda stava Gregori Stentona. On kaže :“Imamo sociologe, a i sam sam među njima, koji su proučavali efekte poricanja genocida - ukratko, došli smo do zaključka da se šansa za neki budući genocid preko tri puta uvećava ukoliko nema jasnog određenja o prošlom genocidu, odnosno kad imamo potpuno poricanje genocida koji se nesumnjivo dogodio. Mislim da je tačan broj 3,2. Taj statistički nalaz podupire profesorica Barbara Hart, koja je pravi ekspert u tom polju, pokazuje da je poricanje ubjedljivo najveći - mada ne i jedini - “faktor rizika” da se genocid ponovi. Ja sad ne kažem da će se ovdje genocid obavezno ponoviti, ali kažem da postoji opravdana bojazan. Treba shvatiti da nisu samo Srbi iz Republi- ke Srpske, već i iz Srbije učestvovali u ovome, s kompletnim rukovod- stvima, logistikom, itd.“4 Ili kako kaže sociolog Mirko Đorđević koji se, također, ne slaže sa teorijom da su za počinjene zločine genocida krive isključivo političke i vojne vođe i dodaje da ni dijelovi naroda koji masovno podržavaju takve zločinačke režime ne mogu da budu nevini: “Lično sam gledao kako narod masovno nosi poklone, kiti tenkove koji odlaze na Vukovar.”5

4 Interviju DANI: http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&broj_id=682&tekst_ rb=4 5 DW, 17.12.2008.

402 U poricanju genocida su uključeni počinioci, javna historija kolek- tiva kome pripadaju počinioci, intelektualci, mediji te državne vlasti čiji su organi počinili genocid. U poricanju genocida posebno se isti- ču različiti javni radnici kao što su političari, akademici, novinari i sl. Politolog Pavel Domonji rekao je da se u Srbiji proizvodi kolektivna amnezija: “Ovdje je riječ o političkoj proizvodnji amnezije. Dakle, o kolektivnom, sistematskom naporu da se neke stvari koje su po našu naciju neprijatne potisnu, marginalizuju ili da se zaborave.”6

Obrasci negiranja genocida I u ovoj fazi genocida mogu se zapaziti ideološki obrasci karakteri- stični za velikosrpsku ideologiju, a koji se mogu svesti pod “intelektu- alnu agresiju‘‘ (Erich Kulka)7 i „hiopokrizija“ (Tompson). I u poricanju genocida se koriste ideološke matrice karakteristične za velikosrpsku ideologiju koje posebno dolaze do izražaja u ključnim momentima političkih previranja u Srbiji. U takvim situacijama posebno se u javnom diskursu primjećuje relativizacija genocida, izbjegavanje upotrebe termina genocid za genocid u Srebrenici, izjednačavanje genocida sa drugim zločinima, ugroženost srpskog naroda, poricanje broja žrtava, veličanje zločinaca, dvostruki standardi itd. Specifičnost zločina genocida ogleda se i u tome što se, sa prola- skom vremena, zahvaljujući novim informacijama, naučnim saznanjima, presudama na različitim sudovima, svjedočanstvima i, prije svega, stravičnosti tog zločina u psihološkom, socijalnom, historijskom i drugom pogledu, taj zločin ne zaboravlja i ne gubi na aktuelnosti. Naprotiv, otkrivaju se njegove nove dimenzije koje kreatore i počinioce genocida dovode u situaciju u kojoj, suočeni sa činjenicama, odabiru katarzu ili, u većini slučajeva, negiranje genocida.

6 Ibid 7 Karičić, Jusuf, PORICANJE GENOCIDA PROGLASITI KRIVIČNIM DJE- LOM.http://www.preporod.com/aktuelnosti-mainmenu-81/502-poricanje-genocida-proglasiti-kriviim-djelom.html, 15.04..2010.

403 Takav je slučaj i sa genocidom u SIGURNOJ zoni UN-a, Srebrenici u julu 1995. godine. Negiranje ovog genocida slijedi uobičajene obras- ce i metode koji su zapaženi i u slučajevima drugih genocida, ali ima i svoje specifičnosti.

Metode negiranja genocida Prva metoda je negiranje genocida u Srebrenici kao specifičnog i najtežeg zločina koje poznaje čovječanstvo. Imamo primjere potpunog negiranja bilo kakvih zločina u Srebrenici. Naravno predvodnici ovakve kampanje su već poznati ideolozi srpskog velikodržavnog projekta poput akademika i književnika Dobrice Ćosića8 ili novih srpskih akademika poput Noama Čomskog, Petera Handkea ili autora kao što su Edvard Herman i Dejvid Piterson.. Objavljene su brojne knjige (uglavnom akademici koji su potpisali Memorandum i drugi Miloševićevi sa- radnici) koje negiraju srpski hegemonizam i postojanje projekta Velike Srbije. Najveći dio kreatora projekta objavljuje sopstvene knjige radi odbrane vlastite uloge, ali i samog projekta. Objavljeno je preko 400 naslova, knjiga i publikacija, koji se direktno ili indirektno odnose na negiranje genocida u Srebrenici.9 Milivoje Ivanišević, publicista i “istraživač” ratnih zločina u BiH, u svojoj knjizi Traganje za istinom, koju je promovirao na Pravnom fakultetu u Nišu 2008. godine, iznosi tezu da nije bilo genocida u Sre- brenici: “Otkako su se Srbi 11. jula 1995. godine, oružjem kao što su i isterani, vratili u Srebrenicu počele su da kruže priče o velikom broju ubijenih muslimana, iznad svega nedužnih muslimanskih civila, staraca, žena i dece. Vremenom su te brojke neprestano umnožavane i ko- načno dostigle tolike razmere da danas - ne samo Haški tribunal, muslimanske verske i civilne vlasti, što se moglo očekivati i što je možda

8 Ćosić, Dobrica, PROPAGANDNE LAŽI O SRPSKOM ZLOČINU U SRE- BRENICI, „Pečat“, broj 100, 9 www.vidovdan.org, SREBRENICA, U POTRAZI ZA ISTINOM!?

404 i logično - već i zvaničnici drugih država, često govore o genocidu.”10 Darko Trifunović, predavač na Fakultetu za bezbjednost promovirao je priče o “islamskom terorizmu u Bosni i Hercegovini”, što mu je poslužilo kao osnova za negiranje presude Međunarodnog suda pravde. Trifunović poriče i presudu Krstiću. On tvrdi da je u Srebrenici pogu- bljeno manje od 100 muškaraca.11 Dr Milan Bulajić, Osnivač i predsednik Fonda za istraživanje genocida i dugogodišnji direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu : „ Pripadnici Vojske Republike Srpske nisu počinili genocid nad muslimanima u Srebrenici jula 1995. godine i za ovu tvrdnju spreman sam da založim čitavu svoju pedesetogodišnju profesionalnu karijeru.“12 U ovu grupu poricatelja ulazi i Emil Vlajki, nekada profesor Univerziteta u Sarajevu i Jelu. U tekstu SREBRENICA KAO METAFORA, Vlajki piše da su “dokazi za navodni masakr bili i ostali traljavi” ali da je propagandni ratno-politički kompleks SAD “učinio svoje” i da je “Sre- brenica postala jedan od najvećih mitova dvadesetog stoljeća” prema kojem su “Srbi optuženi za najstravičniji masakr počinjen u Evropi nakon Hitlerovih vremena”.13 Brojni su i internet portali i časopisi koji su angažovani na negiranju genocida. Nedjeljnik „Svjedok“ je jedan od glavnih poligona za pro- mociju retrogradnih političkih opcija, a prioriteti uređivačke politike su diskvalifikacija Haškog tribunala i poricanje srpskih zločina: U broju od 13. jula 2004. na temu „Srebrenica, devet godina kasnije“, objavljen je intervju na dvije strane s Milivojem Ivanniševićem „senatorom Republike Srpske i rukovodiocem Centra za istraživanje zločina nad

10 Sonja Biserko i Edina Bećirević O MOGĆNOSTIMA NORMALIZACIJE ODNOSA U REGIONU, Negiranje genocida Dani, broj 642 od 9. oktobra 2009 11 Sonja Biserko, Edin Bećirović, NEGIRANJE GENOCIDA, Helsinki Charter (Helsinška povelja), issue: 131132 / 2009, pages: 2832, on www.ceeol.com. 12 Dr Milan Bulajić, SRBI NISU POČINILI GENOCID, http://arhiva.glas- javnosti.rs/arhiva/2005/05/20/srpski/D05051901.shtml 13 Sonja Biserko i Edina Bećirević O MOGUĆNOSTIMA NORMALIZACIJE ODNOSA U REGIONU, Negiranje genocida, E-novine,elektronsko izdanje, 15. 02. 2010.

405 srpskim narodom“, pod eksplicitnim naslovom: „Mladić je častan oficir: Vojska RS nije počinila genocid nad muslimanima.“ Sljedeću i najbrojniju grupu onih koji negiraju genocid u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici su oni koji se protive karakterizaciji zločina u Srebrenici kao genocida. Uprkos presudama međunarodnih i nacionalnih sudova u kojima se izričito tvrdi da su vojne i policijske snage bosanskih Srba počinile genocid u Srebrenici i Doboju u ovoj metodi negiranja genocida obično se nastupa sa nekoliko stanovišta. Prvo je da je u Srebrenici počinjen zločin, ali da se ne može govoriti o genocidu. U ovim slučajevima se obično kalkuliše sa brojem žrtava. Ovakvoj kampanji doprinose i neki međunaodni zvaničnici. Amerikanac Filip Korvin, koji je bio zvaničnik UN u BiH od proljeća do ljeta 1995. tvrdi da broj ubijenih muslimana u Srebrenici, najvjerovatnije, ne prelazi broj ubijenih Srba koji su stradali u tom regionu prethodnih godina u napadima muslimanskog ratnog komandanta Nasera Orića.14 Srebreni- ca je naravno nezaobilazna tema i autora knjige „POLITIKE GENO- CIDA“ Evarda S. Hermana i Dejvida Pitersona kao uostalom i svih negatora genocida u Bosni i Hercegovini. Tako će oni reći da se genocid dogodio u „gradu Srebrenica“ „zaboravljajući“ da se genocid dogodio u Sigurnoj zoni UN –a koja je, shodno tome, trebala biti zaštićena od strane UN-a, a ne prepuštena zlikovcima Ratka Mladića. Naravno ključni argumenti su vezani za broj žrtava i licitiranje sa njim. Tako oni upoređujući žrtve u Iraku i Bosni kažu: „Odnos broja žrtava u Ira- ku prema broju mrtvih muslimanskih civila u Bosni je 24 prema 1...“, zaboravljaujući da je namjera ključni element koji genocid razlikuje od drugog zločina. Kalkulisanje sa brojem žrtava na svojevrstan način predstavlja negiranje genocida jer se svjesno i namjerno zanemaruje ključni element genocida a to je namjera (mens rea) da se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, po čemu se, uostalom, genocid i razlikuje od drugih oblika zločina i smatra zločinom nad zločinima.

14 Srna, 3. septembar 2008.

406 Ovaj oblik negiranja posebno je došao do izražaja početkom 2010. godine kada se u Srbiji vodila rasprava o Rezoluciji u Srebrenici u kojoj je Parlament Srbije, slijedeći Evropski Parlament, trebao izglasati osudu genocida u Srebrenici. Međutim ključni problem se javio upravo oko termina koji će se koristiti za događaje u Srebrenici u julu 1995. godine. Ovo stanje je veoma dobro dijagnosticirala Janja Beč - Nojman, sociološkinja i ekspertkinja za pitanje genocida koja je govorila da je najbolje da Srbija usvoji samo jednu deklaraciju, i to upravo onu koju je usvojio i Evropski parlament, i time pokaže ne samo spremnost na poštovanje evropskih standarda već i empatiju prema žrtvama: „Srbija u teorijskom smislu spada u zemlje o kojima se predaje kao primeru poricanja genocida. Hajde da izađemo iz tog primera, hajde da kažemo da to društvo je imalo snage da izađe iz toga. Da podsetim: kao što je genocid zločin države, bez države on nije moguć - znači to nisu pijani pojedinci koji su tamo nešto napravili, tako je i poricanje genocida uvek strategija države. Hajde da izađemo iz te strategije poricanja, pa da se suočimo s tim da bismo stvarno ubrzali taj proces. A to će biti moguće preko usvajanje ove rezolucije, jedne, ove evropske. I ako kažemo da smo deo Evrope, onda moramo poštovati i njene standarde. I hajde da završimo sa poricanjem.“15 Pokrenuta je široka kampanja protiv usvajanja takve rezolucije. Potpisivane su peticije, objavljivane knjige, organizovane su grupe na Facebook-u i organizovane demonstracije protiv usvajanja takve rezolucije. U ovoj kampanji su učestvovale brojne nevladine organizacije. Peticiju upućenu Parlamentu Srbije potpisalo je 105 nevladinih srpskih organizacija.16 U toj peticiji se između ostalog kaže: „Ne postoji nijedan jedini razlog da Skupština Srbije usvoji takvu rezoluciju i da time navu- če sramotu na čitavu našu državu i sadašnju generaciju njenih stаnovni- ka. Upozoravamo svakog poslanika koji za takvu rezoluciju bude gla-

15 GENOCID U SREBRENICI-ZAVRŠITI SA PORICANJEM, http://www. danas.org/ 25.01.2010 16 105 NVO iz Srbije, RS, Crne Gore i rasejenja protiv rezolucije o Srebrenici, Srpski sabor „Dveri“

407 sao da će vječna sramota ostati upisana nanjegovom imenu.”17 Rezolu- ciju istog sadržaja potpisalo je i preko tri stotine srpskih intelektualaca među kojima je bilo preko stotinu doktora nauka, univerzitetskih profesora i akadamika.18 U samo nedjelju dana grupa na Facebook- u pod nazivom „Srebrenica ne smije proći“ okupila je preko 2.500 članova. Dobri poznavaoci ocjenjuju da je ovo do sada najveća društveno-poli- tička akcija srpskog patriotskog nevladinog sektora na svijetu. Odziv građana je ogroman: od Srbije i Republike Srpske, preko Balkana u cjelini, Evrope, do Amerike, Kanade, Australije i Novog Zelanda. Nevladin sektor međutim nije jedini segment srbijanskog druš- tva koji je na direktan ili indirektan način negirao i negira genocide u Srebrenici. Predstavnici različitih pozicionih i opozicionih partija otvoreno su istupali protiv upotrebe termina genocid za genocid u Srebrenici. Tako Slavica Đukić-Dejanović, predsednica Skupštine Srbije na pitanje:” Da li biste vi glasali za rezoluciju ako bi u njoj pisalo da se u Srebrenici dogodio genocid?”, odgovara: “ Glasaću onako kako odluči moja poslanička grupa. Za sada je naš stav da je „zločin“ sasvim zadovoljavajući termin za Srebrenicu.“ 19 Slične stavove su zastupali i predstavnici drugih političkih orjentacija u Srbiji i Republici Srpskoj.20 Džon Tompson je ovu metodu ideološkog djelovanja nazvao hipo- krizija On kaže:“Izrazi ili fraza koji se uobičajeno koriste za označa- vanje ili ukaziva nje na jednu stvar ili određenu osobu, koriste se za označavanje nečega ili nekoga drugog, čime se težina pozitivnog ili negativnog značenja izraza ili fraze prenosi na tu drugu stvar ili osobu.“ 17 Ibid 18 Ibid 19 Blic, Online izdanje,, 15.02.2010. 20 Dragan Marković Palma, predsednik Jedinstvene Srbije Genocid nećemo osuditi, jer ga nije ni bilo DEBATA: KAKO BI TREBALO OSUDITI ZLOČIN U SREBRENICI, Danas, 18.02.2010. ; Genocid preteška reč za SPS, Blic, 15.02.2010; Nije korektno izdvajati zločine Premijer RS kritikuje najavu o usvajanju dve rezolucije u Skupštini, Kurir, 15.02. 2010; Vesti online 17. 01. 2010., U SUSRET IZJAŠNjAVANjU SKUPŠTINE SRBIJE O RATNIM ZLOČINIMA Srebrenica - da, genocid - ne, Vesti online.

408 Takav slučaj je sa riječi genocid u velikosrpskoj propagandi. Ona se ni u kom slučaju ne želi koristiti za genocvvid u Srebrenici nego se koristi izrazi kao što su zločin, masakr i sl. Sa druge strane stalno se potencira na genbocidu nad Srbima u Drugom svjetskom ratu i drugim sukobima. Ova široka kampanja rezultirala je time da se u rezoluciji Parlamenta Srbije riječ genocid ne spominje a ono što se desilo u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenici, jula 1995. nazvano je masakrom. Isticanje srpskih žrtava i izjednačavanje zločina kako bi se na taj na- čin umanjio značaj genocida još je jedna od metoda negiranja genocida u Srebrenici. Iznose se razne brojke od 100 do tri hiljade smatrajući da će se smanjenjem broja žrtava ili isticanjem žrtava na srpskoj strani umanjiti težina zločina genocida. Ovaj način razmišljanja je obradio Helmut Dubil proučavajući stanje u poslijeratnoj Njemačkoj. Dubil piše da je kolektivno pamćenje poslijeratnih Nijemaca funkci- onisalo kao kakav rigidan program za obradu informacija koji sve podatke koristi samo za stabilizovanje već urezanih misaonih i emotivnih matrica i dodaje: „Naknadno postaje jasno da su mnogi očigledno iracionalni stavovi tog vremena- poput potrebe Nijemaca da sebe stilizuju u žrtve, prebacivanja svekolike krivice na Hitlera kao pojedinca ili tumačenja epohe nacionalsocijalizma kao kakve elementarne nepogode-imali funkciju da održe stereotipnu predstavu o svijetu kakav je stvorio totalitarni sistem.“21 U ovu sliku negiranja stvarnosti - u kojoj su Nijemci za nacistički re- žim i sva zla počinjena tokom vladavine tog režima krivili Hitlera-uklapa se i pitanje krivice, koje je većina Nijemaca odbijala kao koncept koji im se nameće bez razloga. Prema Dubilu, upravo zbog problema sa krivicom, većina Nijemaca dugo nakon rata imala je blokadu kolektivnog pamćenja.22 21 Helmut Dubil, NIKO NIJE OSLOBOĐEN ISTORIJE. Samizdat B92, Beograd, 2002. str. 15 22 Helmut Dubil, NIKO NIJE OSLOBOĐEN ISTORIJE. Samizdat B92, Beograd, 2002. str. 15

409 Međutim, za razliku od Nijemaca koji krivicu prebacuju na Hitlera i ideologiju nacionalsocijalizma, Srbi nisu „pronašli“ takvog krivca u svojim redovima. Nažalost još uvijek se najodgovorniji za genocid u Bosni i Hercegovini smatraju nacionalnim herojima. Prije svega general u bjekstvu Ratko Mladić i uhapšeni Radovan Karadžić, dok premi- nuli Slobodan Milošević ne uživa visoki ugled među nacionalistima, ali ga se ipak ne smatra za krivca.

Zaključak Ova svojevrsna intelektualna agresija koja se kroz publikacije, štam- pu, tv- debate, internet i na druge načine vrši među srpskim javnim mnijenjem stvara specifično ideološko okruženje u kome dolazi do ra- dikalizacije i retrogradnih procesa koji ne vode otrežnjenju, nego jača- nju mržnje i stvaranju uvjeta za manipulaciju. Na negiranju genocida, izjednačavanju zločina i isticanju ugroženosti Srba odgojene su nove generacije koje su izolovane od drugih i drugačijih, sa izraženom kse- nofobijom i neprijaeljstvom. Medjunarodna zajednica je do sada pritisak na Srbiju vršila isklju- čivo na tehničkom nivou, vezanom za isporuku haških optuženika. Po- litika pritiska nije bila praćena zahtjevima koji bi išli na uspostavljanje i novog vrijednosnog sistema koji bi prevashodno zabranio negiranje zločina i njegovu vulgarizaciju. Balans je neophodan kvalitet intelektualnog života, osim u slučaju analiza o bivšoj Jugoslaviji u kojima je balans bio na račun izjednača- vanja žrtve sa agresorom, na račun neprepoznavanja ko su počinioci genocida i zločina protiv čovječnosti. Međutim ono što je ključno i od- lučujuće u ovom slučaju je naučna, neporeciva istina.

410 Summary Denial of the aggression and particular crimes which have occurred during the aggression on Bosnia and Herzegovina after signing the Dayton Agreement has acquired a form of a culture and ideology negations in the Serbian public sphere and in the smaller Bosnian entity, the Republic of Srpska. Generally, the culture of denial represents the systematic, institutionalized attempt of negation of solid consensus established on the scientific methods and in case of genocide in Bosnia and Herzegovina on the court decisions of the world’s highest court instances. In this work, I want to indicate some of many examples of negation of genocide, especially the genocide in Srebrenica-“UN safe area”. Key words: negation, negationism, Srebrenica, genocide

411 LITERATURA 1. Biserko, Sonja i Bećirević, Edina, NEGIRANJE GENOCIDA, Helsinki Charter (Helsinška povelja), issue: 131132 / 2009, pages: 2832, on www.ceeol.com. 2. Biserko, Biserko i Bećirević, Edina, O MOGĆNOSTIMA NOR- MALIZACIJE ODNOSA U REGIONU, Negiranje genocida Dani, broj 642 od 9. oktobra 2009 3. Blic, Online izdanje,, 15.02.2010. 4. Bulajić, Dr. Milan, SRBI NISU POČINILI GENOCID, http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2005/05/20/srpski/D05051901.shtml 5. Cohen, Stanley, STANJA PORICANJA, Polity Press Cambridge, Cambridge, 2001. 6. Ćosić, Dobrica, PROPAGANDNE LAŽI O SRPSKOM ZLOČI- NU U SREBRENICI, „Pečat“, broj 100, 7. DANI: Intervju, http://www.bhdani.com/default. asp?kat=txt&broj_id=682&tekst_rb=4 8. Dubil, Helmutl, NIKO NIJE OSLOBOĐEN ISTORIJE. Samiz- dat B92, Beograd, 2002 9. DW, 17.12.2008. 10. GENOCID U SREBRENICI-ZAVRŠITI SA PORICANJEM, http://www.danas.org/ 25.01.2010 11. Kahn-Harris, Keith, NOVI HUMANIST, preveo Ivica Pavlović, www.peščanik.net, 27.06.2010. 12. Karičić, Jusuf, PORICANJE GENOCIDA PROGLASITI KRI- VIČNIM DJELOM. http://www.preporod.com/aktuelnosti-mainmenu-81/502-poricanje-genocida-proglasiti-kriviim-djelom. html, 15.04..2010.

412 13. Kurir, 15.02. 2010 14. Srna, 3. septembar 2008 15. Srpski sabor „Dveri“ 16. www.vidovdan.org, SREBRENICA, U POTRAZI ZA ISTI- NOM!? 17. Vesti online 17. 01. 2010., U SUSRET IZJAŠNjAVANjU SKUP- ŠTINE SRBIJE O RATNIM ZLOČINIMA Srebrenica - da, genocid – ne 18. ttp://www.filozofijainfo.com/index.php?option=com_con- tent&view=article&id=445:kultura-poricanja&catid=50:kulturni-apriori&Itemid=2, posljednji pregled 28.11.2011.

413 Šestanović, Muhamed

PATOLOGIJA NEGIRANJA I MINIMIZIRANJA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

Sažetak Nakon presuda oba međunarodna suda u Hagu više nikome nebi trebalo biti sporno da li je napad na Srebrenicu i oko Srebrenice, jula 1995., imao genocidni karakter, mada ima nastojanja da se i to ospori. Međutim, postoji dilema: da li se iz susdskih presuda za zločin genocida u Srebrenici može isti generalizirati na cjelokupnu bošnjačku populaciju kao nacionalnu, etničku i vjersku grupu kao takvu? Da li sudska floskula „Zločin genocida u Srebrenici, jula 1995.“ uključuje postojanje srpske genocidne namjere da djelimično ili potpuno unište nacionalnu, etničku i vjersku grupu kao takvu kojoj su pripadale žrtve napada na Srebrenicu? Tu dilemu možemo rasčistiti samo ako analiziramo ne samo slovo nego duh i logiku značenja pojma „genocid“ definiranog u UN Konvenciji o sprečavanju i kažnjvanju zločina genocida (1948). Ovaj rad problematizira odgovor na to pitanje. Ključne riječi: zločin, genocid, korijeni, uzroci, Bošnjaci, srpski, deindividualizacija, denacionalizacija i dehumanizacija.

414 Da li je presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu (2007.) kojom je genocid nad Bošnjacima (iz)vršen cijelo vrijema agrsije na Republiku Bo- snu i Hercegovinu svedena samo na napad na Srebrenicu i okolinu, jula 1995, u suglasju sa logikom značenja pojma „genocid“definiranog u UN Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.)?

Neposredno nakon što je tadašnja predsjednica Međunarodnog suda pravde u Hagu Rozalin Higins javno pročitala predmetnu presudu u kojoj se konstatuje da je počinjen genocid u Srebrenici, jula 1995., odmah je, tačnije 2. marta 2007., na takvu presudu reagirao poznati zagrebački intelektualac Žarko Puhovski, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i predsjednik hrvatskog Helsinškog odbora za ljudska prava. U intervjuu za novinski magazin BiH Dani, profesor je, između ostalog, rekao „Nepostoje općinski genocidi. Presuda Međunarodnog suda pravde koja se odnosi samo na genocid u Srebrenici predstavlja opasnost za buduće međunarodno pravo.“ 1, te ukazuje na niz pravnih i moralnih posljedica koja će ta presuda izazvati. Od tada pa sve do nedavno nismo imali prilike da čujemo ili pročitamo neku sličnu reakciju na navedenu formulaciju predmetne presude, koja je postala floskula. Jedini bosan- skohercegovački intelektualac, koliko ja znam, koji se javno usprotivio getoiziranju genocida u Srebrenici je magistar Fatmir Alispahić, kada je u jednom portalu reagirao pitanjem: „zašto se pristalo da je genocid počinjen samo u Srebrenici a, arecimo, u Prijedoru ne?“2

Nažalost, genocid u Srebrenici je u svijesti i ponašanju svjetske politike toliko getoiziran da ni oni koji su na Instututu za istraživanje zlo- čina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu pokušali da ga ublaže nisu uspjeli. Istraživači sa navedenog Instituta, akademik prof. dr. Smail Čekić i prof. dr. Rasim Muratović, direktor

1 Žarko Puhovskai, PRESUDA KAO OPĆINSKI GENOCID, BiH Dani, 2. mart 2007. 2 Fatmir Alispahić: SREBRENICA NAD BOŠNJACIMA - Zašto se pristalo da je genocid u Srebrenici postojao, a recimo u Prijedoru ne?, Portal „DNEVNI HABER“, www. Dnevnihaber.com - vijesti iz BiH, (Preuzeto 10. jula 2015.

415 Instituta, zastupaju tezu da je „genocid nad Bošnjacima izvršen na svim okupiranim područjima u Bosni i Hercegovini i mjestima u opsadi“. 3 Kao što se floskula Međunarodnog suda pravde „Zločin genocida u Srebrenici, jula 1995.“ ne uklapa u značenje pojma „genocid“ definiranog u UN Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.), a što ćemo u nastavku ovog teksta argumentirati, tako isto ni navedene tvrdnje profesora Čekića i Muratovića da je „genocid poči- njen na svim okupiranim dijelovima Bosne i Hercegovine i mjestima u opsadi“ ne odgovaraju logici značenja pojma „grnocid“. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je u predmetu Ra- dislav Krstić napad na Srebrenicu, jula 1995. Godine, imenovao genocidom, a njegovu kvalifikaciju tog napada je samo prihvatio Međuna- rodni sud pravde. U međuvremenu ove dvije međunarodne presude za zločine počinjene napadom na Srebrenicu, jula 1995., te zločine istraži- vala je i Komisija Vlade Repuiblike Srpske za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine, koja, u svom završnom izvještaju (2004.), napad na Srebrenicu, jula 1995., nije imenovala genocidom nego „teškim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava“. Na osnovu rezultata dvogodišnjih istraživanja navedena Komisija je svoj ključni zaključak formulirala ovako: “Likvidirano je više hiljada Bošnjaka, na način koji predstavlja teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, te da je izvršilac, pored ostalog, preduzeo mjere prikrivanja zločina premještanjem tijela”.4 Nerealno je očekivati da se međunarodni i domaći sudovi, držav- ne komisije, naučne ustanove, a da i ne govorima pojedinci, upuste u empiriska istraživanja svih pojedinačnih napada izvršenih za vrijeme

3 Smail Čekić, GENOCID I ISTINA O GENOCIDU U BOSNI I HERCEGOVINI, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerzieta u Sarajevu, Sarajevo, 2012., str 17. To isto stanovište će iznijeti i Rasim Muratović u intervjuu datom portalu NOVO VRIJEME, 30. 9. 2014. 4 Konstatacija „premještanje tijela“ odnosi se na aktivnost premještanje posmrtnih ostataka žrtava iz jedne masovne grobnice u drugu ili treću).

416 agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine i da svakom od tih napada odredi karakter. Kada je u pitanju istraživanje zločina genocida dovoljno je istražiti jedan paradigmičan, kao što je napad na Srebrenicu, jula 1995., pa da se na temelju rezultata istraživanja na tom lokalitetu može na osnovama logike značenja pojma „genocid“ definiranog u UN Konvenciji o sprečavanju i kažnjavnju zločina genocida (1948.) zaključiti da je genocid počinjen nad svim pripadnicima određene nacionalne, etnilke, rasne ili vjerske grupe kao takve, kojoj pripada grua na koju je izvršen napad na tom lokalitetu. Takav generalni zaključak se može izvoditi samo u slučajevima zločina genocida ali ne i drugim oblicima ratnih zločina. Svi oni koji tvrde da je za vrijeme agresje na Republiku Bosnu i Hercegovinu počinjne genocid samo na određenom napadu na lokalitet Srebrenica, kako to tvrdi Međunarodni sud pravde, ili samo na okupiranim mjestima i mjestima u opsadi, kako to tvrde neki istraživači sa Instituta za istraživanje zločina protiv čo- vječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, trebali bi da znaju da time umanjuju dimenzije tog najtežeg zločina i najvećeg druš- tvenog zla koje čovječanstvo poznaje. Ovo treba kazati onima koji to stvarno nerazumiju ili iz političkih razloga neće da govore istinu? Nije dovoljno znati samo slovo UN Konvencije o sprećavanju i kažnjavanju zločina genocida, odnsno samo znati šta u Konvenciji piše, nego je potrebno znati i razumjeti logiku značenja te definicije.

Logika značenja pojma „genocid“ Genocid je zločin koji se vrši u namjeri da se potpuno ili djelimično uništi neka ili nacionalna, ili etnička, ili rasna ili vjerska grupa koja ima svoj identitet, kako se to češće kaže „grupa kao takva“. Napad od strane jedne ili više zajednica, bile one državne, političke, nacionalne, etničke, rasne, vjerske, ili bilo koje druge na neku drugu grupu koja ima kon- stutciju grupe kao takve sa namjerom da se ona potpuno ili djelimično uništi, može se izvesti na malom prostoru, kao što je to bio napad na Bošnjake Srebrenice, jula 1995., pa da se izvede relevantan zaključak

417 da je izvršen genocid nad cijelom bošnjačkom populacijojom koja ima konstituciju grupe kao takve, a ne samo na dijelu te populacije koja je boravila na prostoru dok je napad trajao. Ugledni amarički pravnik me- đunarodnog prava prof. dr. Frensis Bojl kaže: „..ako su genocidni uvjeti nametnuti na bošnjački dio populacije u nekom malom gradu, to bi bilo dovoljno da zadovolji definiciju genocida.“5 Genocid se može počiniti na određenoj grupi kao takvoj i kada u vrijeme izvršenja zločina na tom lokalitetu borave žrtve koje pripadaju različizm grupama kao takvim. U sudskim presudama i iz sudske prakse imamo takavih primjera. Tužilac je pred Međunarodnim krivičnim sudom za Ruandu (ICTR), Ružija (Ruggija) optužio ua genocid nad etničkom grupom Tutsija mada su sa Tutsima boravili i pripadnici drugih etničkih grupa.6 Takve slučajeve međunarodno pravo naziva „dolus eventualis“. Genocid se ne čini samo u oružanim konfliktima, bili oni međuna- rodni ili lokalni, nego se može počiniti i za vrijeme mira. Genocid se može (iz)vršiti i drugim sredstiva osim oružanog napada ako se ima namjera da se uništi identitet neke grupe, tj. da se ona deindividualizira, što se, na primjer, nad Bošnjacima u kontinuitetu čini više od dva vijeka. O takvom načinu izvršenja srpskog genocida nad Bošnjacima sam šire pisao u radu objavljenom u Glasniku Islamske zajednice Bo- sne i Hercegovine u broju 5 – 6. 2012. godine pod naslovmo KORIJENI ZLOČINA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA. Pored navedenih okolnosti u kojima se genocid može (iz)vršiti, moramo znati šta on u značrenju svog pojama logično uključuje.

5 Frensis E. Bojl, BOSANSKI NAROD OPTUŽUJE, POSTUPAK PRED MEĐUNARODNIM SUDOM PRAVDE U PREDMETU BOSNA I HERCEGOVINA PROTIV SRBIJE RADI SPREČAVANJA I KAŽNJAVANJA ZLOČINA GENOCIDA, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2000., str.83-84. 6 Antonio Kaseze, MEĐUNARODNO KRIVIČNO PRAVO, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd 2005., str. 231.

418 Slijedom logike značenja pojam „genocid“ uključuje: 1. postojanje namjerena padača da potupuno ili djelimično fizički ili mentalno uništi neku ili nacionalnu ili etničku ili rasnu ili vjersku grupu kao takvu; 2. činjenje radnji od strane napadača usmjerenih u namjeri da se potpuno ili djelimično uništi neka grupa kao takva; 3. stvaranje uvjeta preživljavanja članova neke grupe kao takve koji su doveli ili su mogli dovesti do poptunog ili djelimičnog istrebljenja grupe kao takve, koji podrazumijevaju prisilna preseljenja (depor- tiranje) svih ili određenog broja članova grupe kao takve; 4. prisilno nametanje grupi kao takvoj kulturoloških, ideoloških i političkih vrijednosti u namjeri da se ona deindividualizira i tako uništi njen identitet. Slijedom logike svog značenja pojam „genocid“ isključuje: 1. tačno definiran minimalni broj članova grupe kao takve nad kojim se neposredno izvode genocidne radnje; 2. definiran minimalni broj i veličine lokacija na kojim se vrše radnje sa namjerom da se grupa kao takva potpuno ili djelimično uništi (istrijebi); 3. da je prije napada bila nacionalno, etnički, rasno ili vjerski čista lokacija na kojoj su se provodile radnje koje imaju namjeru da se odre- đena grupa kao takva potpuno ili djelimično uništi; 4. definiranu minimalna dužinu vremena primjene radnji kojima se ima namjera da se potuno ili djelimično uništi ili istrijebi grupa kao takva; 5. posjedovanje informacija o osnovnim demografskim obilježji- ma članova grupe koju napadač ima namjeru da potpuno ili djelimično uništi (pol, starost, stepen obrazovanosti i sl.).

419 Ako promatramo bilo koji pojedinačni napad na neku grupu čiji članovi pripadaju nekoj nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskog grupi koja ima svoj identitet (grupi kao takvoj) i činjenice tog napada dove- demo u vezu sa definicijom pojma „genocid“ koja je data u UN Kon- venciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida pa zaključimo da je taj konkretni napad, kao što je zaklujučeno da je napad na Srebrenicu, jula 1995., imao genocidnu namjeru, bez ikakve razumne sumnje mo- žemo zaključiti da je isti napadač imao istu namjeru da na svim drugim lokalatetima na kojim je vršio napad, bez obzira što ti drugi napadi nisu svi pravno procesuirani, da potpuno ili djelimično uništi napadanutu grupu. U primjeru napada na Srebrenicu, jula 1995., koji je pravno procesuiran, zaključeno je da je taj napad imao genocidni karakter, što, shodno logici značenja pojma „genocid“ može se, bez ikakve razumne sumnje zaključiti da je napadač u svom planu imao namjeru da potpuno ili djelimično uništi Bošnjake kao cjelinu koja čini grupu kao takvu. Ako govorimo o genocidu u Srebrenici i primijenimo navedenu logiku značenja tog pojma onda postavljamo pitanje: zašto se u političkoj i širokoj javnosti smatra i tako postupa da su samo Bošnjaci Srebrenice, a ne i Prijedora, Sarajeva, Višegrada, pa i Tuzle, Zenice, Srebrenika, pa i Zagreba, Dubrovnika, Njujorka itd., itd. žrtve genocida. Bošnjaci koje žive na bilo kojoj drugoj lokaciji sastvni su cjeline bošnjačkog identiteta koji ih određuje grupom kao takvom. Zbog odsustva navedenog pritupa u tretiranju srpskih zločina (po)činjenih u Bosni i Hercegovini za vrijeme agresije na tu državu 1992. – 1995. nastupile su brojne pravne, političke i moralne posljedice, kako je to i prof. dr. Žarko Puhovski napisao, zbog čega sam ga na početku ovog teksta citirao. Sudovima je više stalo do formalne nego do suštinske istine. Tako se ponašao i Međunarodni sud pravde u Hagu kada je pisao presudu po Tužbi Bosne i Hercegovine za genocid nad Bošnjacima počinjen u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Takvo ponašanje tog suda proizvelo je niz političkih i drugih problema. Navešću samo neke. Prvo. Nije jasno zašto je Velika Britanija tako uporno pred obilje- žavanje dvadesetogodišnjice napada na Srebrenicu nastojala da Vijeće

420 sigurnosti UN svojom Rezolocijom kaže isto ono što su već konstatirao taj sud. Zašto jeonda potrebna politička rezolucija kad već postoji sudska presuda koja bi trebala da ima veći kredibilitet nego bilo čija poli- tička rezolucija, pogotovo rezolucija koja ne sadrži reparaciske obaveze prema žrtvi genocida? Da li je taj pokušaj, koji nije uspio zbog ruskog veta, namjerna politička podvala ili zabluda nastala iz neznanja znače- nja duha slova UN Konvencije o genocidu? Britanski prijedlog rezolucije imao je namjeru da i Vijeće sigurnosti UN minimizira dimenziju namjere srpkih napada na Bošnjake i potvrdi da je genocid počinjen samo na jednoj manjoj grupi Bošnjaka, ali i da tim upornim nastajanjem da se takva rezolucija izglasa, koliko toliko, rehabilitira neprihvatljivu britansku politika prema Bošnjacima iz vremena agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U jednom pismu, od 2. maja 1993. godine, tadaš- nji primijer Velike Britanije Džon Mejdžer, piše, između ostalog, svom ministru vanjskih poslova Daglasu Hogu: „Ne smijemo ničim pomagati Muslimane u Bosni i Hercegovini...Moramo nastaviti sa prevarama / Vanes Owenovim/ mirovnim pregovorima sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno Muslimansko stanov- ništvo se ne raseli iz svoje zemlje... To je od najboljeg interesa za stabil- nu Evropu, čiji sistem vrijednosti se bazira na /hrišćanskoj civilizaciji/ i etici“. 7 Drugo. Moralne posljedice Presude Međunarodnog suda pravde su mnogo bolnije. Majkama ubijenih Srebreničana, nakon te presude, svjetska javnost pristupa sa posebnim pijetetom, a drugim majkama ši- rom Bosne i Hercegovine, čija su djeca isto tako ubijena kao žrtve genocida, sa neznatnim ili nikakvim. Zašto praviti razliku između majke čiji je sin ili više njih ubijen jula 1995. u Srebrenici, eshumirani posmrtni ostaci iz neke masovne grobnice i ukopani u Memorijalnom mezarju u Potočerima i recimo majke Have Tetarević od Prijedora, kojoj su srpski zločinci iste mentalne konstrukcije kao i oni koji su masakrirali 7 Dokument protokolisan pod oznakom „LONDON SW1A2AH, 2.maj 1993.“ Tekst pisma je u cijelosti objavljen u knjizi autora Džeme Najetovića, GEOPOLITIČKI POLOŽAJ SARAJEVSKO-ZENIČKE REGIJE U OČUVANJU DRŽAVNOSTI BiH, Dom štampe, Zenica, 2004., str. 302.

421 Srebreničane, ubili šest sinova i supruga, posmrtni ostaci iskopani iz masovne grobnice Tomašica i sahranjeni na lokalnom mezarju bez ona- kvog pijeteta kakav se posvećuje srebrenačkim žrtvama. Ili, zar je manja bol sedamdesetogodišnjeg djeda Tatarevića (slučajne koicidencije istog prezimena kao i majke Have), kojem su srpski zločinci, iste mentalne konstrukcije kao oni u Srebrenici i Prijedoru, jednom granatom u istom stanu udaljenom stotinjak metara od zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, istovremeno ubili šest članova porodice Tatarević-Dra- gvić? Ili, zar je manji zločin izvršen nad majkom Nazijom Beganović kojoj su srpski zločinci iste mentalne konstrukcije kao oni koji su masakrirali sinove i muževa majki Srebrenice ubili i njenih šest sinova i muža koje su sahranili u selu Durakovićima (Zvornik). Fatmir Alispahić, u citiranom novinskom tekstu, izražava čuđenje: „Zašto se ostala udrženja porodica žrtava genocida nisu pobunila protiv getoiziranja tog zločina. Šta je falilo majkama Srebrenice“, pita Fatmir, „da poruče kako je bošnjačka žrtva jednaka, i u Prijedoru..., kao i ona u Srebrenici?“8 Kada je autor ovog rada preko Udruženja roditelja ubijene djece u opkoljenom Sarajevu 1992. – 1995. pokrenuo incijetivu da se formira jedna krovna oragnizacija žrtava genocida pod imenom „Udrženje porodica ubijenih žrtva srpskog genocida nad Bošnjacima“ Udruženje „Majke enklave Srebrenica i Žepa“ je taj prijedlog rezolutno odbilo. Možda je čitav problem kojeg ističemo u ovom tekstu započeo, pored ostalog, i zbog loše Tužba Bosne i Hercegovine podnesene 1993. godine Međunarodnom sudu pravde za zločin genocida u Bosni i Her- cegovini. Naime, ni pravni tim koji je radio na tekstu Tužbe Republike Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) za genocid u Bosni i Hercegovini (1993.) nije poznavao,ili je poznavao ali nije poštovao, suštinu logike značenja pojma „genocid“. Međunarodni sud pravde je u poglavlju 10. Svoje Presude, između ostalog, razmatrao činjenice u Tžbi u vezi sa identitetom grupe nad kojom Tužilac tvrdi da je izvršen genocid. Sud je konstatirao da je Tužitelj u 8 Fatmir Alispahič, Isto.

422 svom konačnom podnesku Tužbe naveo da je namjera Tužene strane bila da potpuno ili djelimično uništi “nеsrpsku naciоnalnu, еtničku ili vjеrsku grupu“. Dakle, prema novodu Podnosioca tužbe, tu grupu čine „nеsrbi, daklе, mjеšavina svih оnih kојi živе u Bоsni i Hеrcеgоvini оsim Srba“. Takvom definicijom grupe nad kojom je, kako je u Tužbi navedeno vršen genocid, Podnosilac tužbe je upotrijebio nеgativan pristup dеfiniciјi tе grupе, pa grupu nad kojom je vršen genocid nije precizno odredio. Taj propust je Тužеna strana u svojoj odbrani znalački iskoristila, jer, Tužitelj je smatrao da se namjera za uništenje neke grupe kao takve odnosila na sve žrtve koje žive u Bosni i Hercegovini osim srpske. Tužitelj je morao da precizno navede na koju konkretnu grupu kao takvu je napadač imao namjeru da je potpuno ili djelimično uništi. Sud mora znati, odnosno to u tužbi moraju biti precizno definirane pо- zitivnе naciоnalnе, еtničkе, rasnе ili vjеrskе karakteristike ciljane grupe a ne odsustvo takvih karakteristika. То znači da treba reći da je zlоčin genocida, koji je predmet tužbe, inspiriran namjеrom da sе potpuno ili djelimićno unište ljudi koji pripadaju grupi koja ima svoj specifičan identitet. Ono što je važno je da se u tužbi jasno zna šta ciljana grupa jeste, a ne ono šta nije. 9 Taj kriterij Tužba Bosne i Hercegovine nije zadovoljila. Možda Međunarodni sud pravde, koji je jedini nadležan da donosi presude po tužbama u državnim sporovima, nije ni mogao da na temelju ovako loše sročene Tužbe donese drugačiju presudu, pa je, da bi ispunio svoju međunarodno pravnu obavezu, iskoristio ranije dokazanu činjeni- cu da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju donio Presudu za genocid u Srebrenici u predmetu Radislav Krstić.

9 PRESUDA MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE: BOSNA I HERCEGOVINA PROTIV SRBIJE I CRNE GORE, 26. februar 2007., paragraf 101., 102. I 103., Pre- vod i izdavač Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, str.103. i 104.

423 Korijeni zločina genocida nad Bošnjacima -Šta je uzrok dvovjekovnog srpskog činjenja teških zločina nad Bošnjacima?- Od prvih srpkih pobuna početkom 19. vijeka pa sve do zadnje agresije na Republiku Bosnu i Hecegovinu u kontinuitetu traje srpski odnos mržnje i činjenja teških zločina nad Bošnjacima. Šta je uzrok takvom odnosu? Šta su korijeni takvoj pojavi? Znam da je to pitanje provoka- tivno, ali što je provokativnije time je, bar za nauku, izazovnije. Engleski filozof i naučnik Fransis Bekon (Francis Bacom), otac em- pirizma, je još u 16. stoljeću znao i tvrdio da oni koji neznaju uzrok nekoj društvenoj pojavi nemogu shvatiti ni njene posljedice. Kada je u pitnju srpsko činjnjenje teških zločina nad Bošnjacima uključujući i genocid postoje brojna atribuiranja uzroka te pojave10. Prirodno je da ljudi atribuiraju uzroke pojava koje ih zadese, pa time i pojavu zločina i onda kada za datu pojavu nisu kompetentni. Jednu od takvih atribucija uzroka srpskih zločina nad Bošnjacima možemo vidjeti u jednom tekstu Biljane Plavšić, objavljenom u novosadskom maga- zinu »SVET« (1993.)., dakle u jeku srpskog klanja Bošnjaka po cijeloj Bosni i Hercegovini. Ona je, između ostalog, tada napisala: »Muslimani su genetski kvaran materijal koji je prešao iz islama. I, sad, naravno iz generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje. Postaje sve gori i gori. Izražava se jednostavno. Diktira način razmišljanja i ponašanja. To je u genima Muslimana već usađeno”11 10 Atribuiranje uzroka neke pojave je kognitivna aktivnost kojom pojedinac objašnjava njegovo viđenje uzroka neke konkretne društvene ili prirodne pojave. Tokom atribuiranja uzroka pojave onaj koji atribuira time daje odgovore na pitanje ZAŠTO?, ZBOG ČEGA?, ŠTA JE UZROK? ŠTA JE KORIJEN pojavi. O uzroku ili uzrocima neke društvene ili prirodne pojave najčešće atribuiraju oni pojedinci koji nisu upućeni u naučni način razmišljanja. 11 Magazin «SVET«, 6. septembar 1993. Da se genetika Bošnjaka nemože vezati za islam, kako to smatra Biljana Plavšić, postoje brojni dokazi. Navešću neke: 1. U knizi autora Jusufa Kardaša PSIHOLOGIJA BOŠNJAKA (2009.), na str. 144. Autor iznosi retultate istraživanja Thomas W. Arnold, autor knjige HISTORIJA ŠIRENJA ISLAMA, u kojoj, između ostalog, piše da su Bogumili (čitaj Bošnjaci), su

424 postojali na prostoru Bosne znatno ranije nego što je tu došao islam, upražnjavali svoje vjerske običaje dosta slične islamskim. »Odbacivali su obožavanje Marije i sve vrste klera. Krst su kao simbol vjere odbacili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama. Protivno katoličkim crkvama koje su ukrašene slikama, njihovi hramovi su bili skromni i jednostavni. Vjerovali su da Isa (a.s.) nije razapet...te su se u tom pogledu slagali sa Kur/anom. Vjera je osuđivala upotrebu alkohola, a cijenila je sklonost asketskom životu i jednostavnosti života. Pet puta se se dnevno molili. Često su padali na koljena i tako iskazivali blagodarnsot Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji, kada je na ove prostore došao islam, nije trebalo velike preinake.«Saznanja o sličnostima između crkve Bogumila i islamske vjere podrobno je pisao i bosanskohercegovački historićar prof. dr. Enver Imamović u knjizi AJVAZ DEDIN SAN. 2. Prof. dr. Ibrahim Pašić, historičar, u svojoj doktorskoj disertaciji “Predslavenski korijeni Bošnjaka s posebnim osfrtom na glasinačku ilirsku kulturu”(1995.) je, pomoću arholoških nalaza, dokazao da Bošnjaci u svojoj etnogenezi procentualno najviše baštine ilirske etničke elemente. Postoji jedna poučna izreka „Ko svoju historiju na čvrstom genu piše, niko mu je neće moći da izbriše!“, zato ističemo nekoliko rezultata dosadašnjih genetičkih istraživanja korijena ili etničkog porijakla današnjih Bošnjaka, premda historičarima nacionalističke orjentacije ne odgovaraju rezultati genitičkih istraživanja porijekla naroda, jer im zatvara prostore za prekrajanja i falscificiranja historije i sl. 1. Kompanija »23andMe« sa sjedištem u Kaliforniji koja pruža usluge za analiziranje genetskih kodova i utvrđivanje porijekla identiteta nacionalnih, etničkih, porodičnih i drugih socijalnih skupina i pojedinaca, izvršila je analizu genetskog porijkla jednog broja bošnjačkih porodica. Na temelju izvršene laboratoriske analize utvrđeno je da su Bošnjaci autothoni narod na prostoru Bosne i tu su bili mnogo ranije nego druge etničke grupe (Srbi, Hrvati i dr.), a mnogo prije nego što je na ovaj prostor došao islam. IZVOR: WWW.23andME.com 2. Prema uporednim rezultatima laboratoriskih istraživanja genetskog porijekla naroda u Evropi nađeno je da u Bosni postoji 6 razlicitih tzv. haplotipova, u Hrvatskoj 12 a u Srbiji 13, što ukazuje da je Bosna etnički homogenija od ove dvije susjedne zemlje, jer, kako je istaknuto, njena populacija ima korijene od šest etničkih grupa, dok populacija Srbije 13, a Hrvatske 12. U Srbiji i Hrvatskoj ne dominira ni jedan haplotip pa se ni jedna od ove dvije zemlje ne može pozvati na čiste korijene svog naroda, jer, kao i u većini evrposkih zemalja, ljudsku populaciju u Hrvatskoj i Srbiji čini mješavinu ljudi porijekla iz duplo više različitih krajeva i kultura nego ljudsku populaciju Bosne. Jedino bosanska populacija posjeduje nejveći procent samo jedne haplogrupe u odnosu na sve druge zemlje Evrope. Ovo istraživanje je također, između ostalog, pokazalo da je populacija u Srbiji u apsolutnim veličinama više genetski povezano sa Turcima nego što je to populacija Bosne. Ovi laboratoriskih rezulteti DNA neće se svidjedjeti onima koji tvrde da su Bošnjaci srpskog i hrvatskog etničkog porijekla, ali radi se o rezultatima dobivenih putem egzaktnih istraživanja, a ne pukim naglabanjima.

425 Biljanina rasistička teorija o uzroku odnosa Srba prema Bošnjacima korištena je za mentalnu pripremu srpskih »birokrata, mesara i kasapina«, kako bi bez bilo kakvih prvanih i mentalnih barijera sa pshološkom lahkoćom kolali Bošnjakake 1992. do 1995. godine. Te koljače Ron Roberts, istraživač genocida na Univerzitetu u Kingstonu, je nazvao „mesarima“ i „kasapinama“. Da bi srpski »mesari« i »kasapini«, radi njihove mentalne pripreme kako bi mogli bez ikakve super ego cenzure uspješno klati Bošnjake, u njihov mentalni sklop je internalizovana (u njihovu svijest unešena) i Biljanina rasistička teorija o pokvarenom genetskom materijalu Muslimana. To je u julu 2014. godine, kao svjedok na suđenju Ratku Mladiću pred Pretresnim vijećem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, priznao Luka Dragićević, pomoć- nik komadanta Sarajevsko - romaniskog korpusa za moralna, vjerska i politička pitanja Vojske Republike Srpske, kojeg su zvali »Šumski Ahjman«. Tom prilikom, na pitanje tuižioca Adama Webera, da li i dalje smatra da su muslimani, odnosno poturice (čitaj Bošnjaci) genetski inferiorniji od Srba«? Dragičević je odgovorio: »Da, to je istina. Mi IZVOR: http://mbe.oxfordjournals.org/content/22/10/1964.full.pdf 3. Podaci jedne američke laboratoriske istraživačke organizacije pokazuju da su Bošnjaci jedan od najstarijih evropskih naroda, jer posjeduju jedan od rijetkih gena koji je čisto evropski (Hg1 - muški gen), koji je procentualno najviše zastupljen u skandinavskim zemljama (Švedska i Norveška 40 %, Danska 38 %), dok je kod današnjih Bošnjaka zastupljen sa čak 42 %. Postotak ovog gena na područijima drugih evropskih zemalja je znatno manji. Taj podatak ukazuje da su Bošnjaci evropskiji narod i od Šveđana, Norvežana, Danaca, a da i ne govorimo od Srba i Hervata. Isti je slučaj sa genom 1b, kojeg naučnici smatra najstarijim čistim evropskim genom, je na bosanskoj populaciji zastupljenoji nego kod drugih evropskih naroda. 4. U jednom drugom laboratoriskom istraživanju kojeg je provela jedna od vodićih svjetskih kompanija u oblasti genetičkih istraživanja, kompanija „Igenea“, pokazano je da su Bošnjaci starosjedioci Evrope, porijeklom znatno stariji Evropljani nego stanovništvo današnje Hrvatske i Srbije. Prema istraživanjima te genetičke kompanije najveća genetska povezanost Bošnjaka je sa Ilirima (40 %), Hrvati u Hrvatskoj imaju 34 % povezanosti sa Ilirima, a Srbi u Srbiji su procentalno najviše genetski povezani sa Slavenima, 25 %. Preporučujem da komentare na rezultate navedenih genetičkih istraživanja pročitate u tekstu jednog od najpoznatijih bosanskohercegovačkih genetičara prof. dr. Damira Marjanovića objavljene na WWW.BOŠNJACI.NJET, od 17. septembra 2014. Godine.

426 (Srbi) smo genetski jači, bolji, ljepši i pametniji od poturica. To je moje životno iskusto i iza toga stojim...i dobro odmjeren udarac po nosu pri- moraće poturice da ponovo promijene veru«.12 Takva ideologija i politika, koja se nažalost pretočila u genocidnu praksu, podsjeća nas na onu Hitlerovu i Himlerovu tezu o arijevskom narodu, narodu »posebnog porijekla«, pa shodno tome Hitlerov narod »posebnog porijekla« i Biljanin »nebeski narod« može i treba istreblji- vati one druge s kojima nešto genetski nije u redu. Biljanina rasitička teorija o genetskoj kvarnosti Bošnjaka treba da nam posluži kao šlagvort za dublja istraživanja uzroka (korijena) dvo- vjekovne srpske mržnje prema Bošnjacima koja je rezultirala genocidom. Ako naučnim pristupom dođemo do odgovora na pitanje uzroka i korijena genocida nad Bošnjacima dobit ćemo odgovor i na pitanje: Kako je moguće da su dojučerašnje komšije, Srbi, ljudi bez kriminalne prošlosti, činili najteže zločine nad svojim komšijama koje međunarod- no humanitarno pravo poznaje, zločine koje je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju uporedio sa »slikama iz pakla«. Ako možemo naučno dokazati da je srpska mržnja prema Bošnjaci- ma proizvod dijela srpske nacionalne kulture13 koja je djelovala na de- individualizaciji Bosne i Hercegovine koja je Bošnjacima jedina domo- vina i na denacionalizaciji i dehumanizaciji Bošnjaka, onda je moguće da dobijemo relevantan odgovor na pitanje korijena i uzroka srpskog genocida nad Bošnjacima. Nacionalna kultura najčešće nadvlada po- jedincem, kojem formira pogled na svijet u skladu kako to ona diktira. Ako je to tô, onda možemo, bez ikakve razumne sumnje, zaključiti dok god srpska mržnja prema Bošnjacima bude hranjena onom srpskom

12 http://www.klix.ba/vijesti/bih/hag-rasisticki-ispadi-mladicevog-svjedoka-protiv-b 13 Bratoljub Klaić u RJEČNIKU STRANIH RIJEČI, u pojam „nacionalna kultura“ ubraja: tradiciju, moral, običaje, jezik, umjetnost, književnost. Mi bismo ovom još dodali: politiku, ideologiju, mitologiju, relogiju, nacionalno pravo, što integralno formira, unutar grupe kao takve, određenu kolektivnu svijest, način razmišljanja i ponašanja.

427 kulturom koja je usmjerena na deindividualizaciju Bosne i Hercego- vine i denacionalizaciju i dehumanizaciju Bošnjaka, Bošnjacima nema spokoja. Korijeni i uzroci pojave srpskog genocida nad Bošnjacima nisu, kako neki istraživači tvrde, u dokumenatima »Načrtanije«, »Memoran- dum SANU«, režimu Slobodana Miloševića niti će biti u Dejtonskom mirovnom sporazumu i sl.), nego oni započinju, znatno ranije nego što su se pojavili ti dokumenti. Srpska mržnja prema Bošnjacima započi- nje sa svojevrsnim i ciljano provođenim sociopsihološkim procesima deindividualizacije Bosne i Hercegovine i denacionalizacije i dehumanizacije Bošnjaka poduprijetim dijelom srpske nacionalističke kulture koja je produkovala srpsku patološku mržnju prema Bošnjacima. To je vrijeme kada se srpska ideologija opredmećuje u politiku koja prelazi u genocidnu praksu uništenja Bošnjaka. Očita genocidna namjera srpske ideologije i politke prema Bošnjacima, inspirisana brojnim predstavnicima srpske kulture od Petra Petrovića Njegoša do brojnih današnjih predstavnika takve kulture, počela se opredmećivati početkom 19. vijeka u prvim srpskim pobunama i traje u kontinuitetu iste namjere sve do agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine. Prvorazrednu odgovornost za dvovjekovno postojanje srpske mens rea (namjere) da Bošnjake treba potpuno uništiti pripisujemo prvenstveno onom dijelu srpske nacionalne kulture koja sistematski djeluje na de- individualizaciji Bosne i Hercegovine kao jedine domovine Bošnjaka i njihovoj denacionalizaciji i dehumanizaciji. Ona je internalizirala (uno- sila) u pojedinčevu i kolektivnu svijest srpsku mržnju prema Bošnja- cima. Prenosi se sa oca na sina, kako bi sin mogao sutra klati Turčina (čitaj Bošnjaka) onako kako to danas radi njegov otac.14

14 U jednom razgovoru sa četverogodišnjim dječakom (Srbinom) u Ilijašu, vođe- nim dok su trajali pokolji Bošnjaka za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Her- cegovinu 1992. – 1995. godine, sagovornik pita dječaka: „Gdje ti je tata?“ „U šumi“, odgovori deječak. „Šta radi u šumi? „Puca!“. „ Na koga puca? „Na Turčine!“

428 Mržnjom prema Bošnjacima nije inficirana samo profesorica Biljana Plavšić koja ju je dovela, kao i njoj brojne srodne duše, do Ševeninge- na gdje ih je pravosnažno kaznio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju dugogodišnjom robijom. Do Ševeningena ih nisu dovela samo njihova djela genocidnog karaktera koja su činili na terenu nego i brojni srpski kulturni stvaraoci, vjerski veledostojnici »koji su im oblikovali negativne stereotipe o muslimanima kao stranom, inferiornom i opasnom faktoru«15. Kako drugačije objasniti da su se, u zadnja dva vijeka, od jednog do drugog napada intezivirale brutalnosti i sofisticirale metode i sredstva potpunog istrebljenja Bošnjaka, koje je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu, iz usta sudije Fouda Riada (Fuad Rijad), okarakteriosao kao »istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske historije.«16 To su bile «nepojmljive patnje koje su pretrpjeli bosanski Muslimani.«17. Kada je na suđenju Dragomiru Milo- ševiću, optuženom i pravosnažno osuđenom za zločin opsade Sarajeva, pred Pretresnim vijećem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugo- slaviju u Hagu prikazan snimljeni prilog masakra na pijaci „Markale“ u Sarajevu 28. avgusta 1995., kojeg je snimio i poslao svojoj redakciji BBC Martin Bel (Martin Bell), dopisnik BBC iz Sarajeva, koji je pred Pretresnim vijećem izjavio: “Nisam srećan što uređivačka politika BBC nije dozvolila da se prikažu stvarne razmjere krvoprolića da se nebi en- gleska javnost suviše uznemirila. BBC bi se morao zbog toga stidjeti.“ O takvim i još užasnijim zvjerstvima koje su srpske snage počinile nad Bošnjacima mogli bi, u formi pojedinačnih studija, napisati na heljade stranica. Međutim, nije dovoljno samo poznavati pojedinačne slučajeve srpskih zvjerstava, kojih u Evropi nije bilo od Drugog svjetskog rata a koje je međunarodna zajednica, preko svojih tribunala (Međunarod- nog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde),

15 Sonja Biserko, SAMOIZOLACIJA: REALNOST ILI CILJ, Helsinški odbor za ljudska prava Srbije, Beograd, 2008.str. 2. 16 http://www.potocarimc.ba/_ba/juli 17 Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, PRETRESNO VIJEĆE - SAŽETAK PRESUDE GENERALU RADISAVU KRSTIĆU

429 označila genocidom, nego moramo sagledati njihove korijene, uzroke, namjeru i genezu. Ako neznamo korijene i uzroke teških srpskih zvjerstava nad Bošnjacima nećamo razumjeti kako je moguće da Srbi čine tako teške zločine nad svojim komšijama „koji podsjećaju na stravične slike iz pakla“ koje se u Evropi nisu desile od vremena holokausta nad Jevrejima? Kako naučno a ne laičkim atribucijama objasniti uzroke i posljedice masakra u logoru Kereterm kod Prijedora, masovne grobnice Tomašica i hiljadu drugih masovnih graobnica širom Bosne i Hercego- vine, masakr na Korićanskim stijenama kod Skender Vakufa, masakr na pijaci „Markale“ u Sarajevu, ubijanje desetine djece preko snajperskog nišana u Sarajevu, spaljivanje živih ljudi na više lokacija u Višegradu na- zvanog „Gradom živih lomača“, napad na Srebrenicu jula 1995. koji je označen kao najbrutalniji zločin genocida kojeg je zapanio cijeli svijet, i t d.? Naučni odgovor na to pitanje je od izuzuzetne važnosti jer srpska divljaštva nad Bošnjacima viđena za vrijeme agresije na Republiku Bo- snu i Hercegovinu su ponavljajuće epizode srpsko-bošnjačke historije u namjeri istrebljenja Bošnjaka. Evo samo jednog od brojnih primjera iz ranije historije srpskih zvjerstava nad Bošnjacima kojeg Milovan Đilas, inače Srbin, opisuje u svojoj knjizi ZEMLJA BEZ PRAVDE: „Jedna grupa (misli četnika, prim. E.Ć.) napala je osamljenu kuću muslimana zatekavši domaćina gdje dere brava. Mislili su da ga samo ubiju a kuću zapale, ali ih je ono dranje brava postaklo da domaćina objese nogama o šiljak. Jedan od njih, vješt kasapljenju, sjekirom je rasjekao lubinu domaćinovu, ali pažljivo, da domaćina unutra ne ošteti. Grudni koš se otvorio. Srce je još disalo. Kasapin ga je rukom istrgao i bacio psu. Poslije su pričali: ′Nije pas htio srce, neće ni on muslimansko meso.′“ 18 Prof. dr. Esad Ćimić, jadan od najpoznatijih sociologa religije, korijene tajne i trajne srpske mržnje prema Bošnjacima isto tako nalazi u dijelu srpke kulture, i kaže: „Helenska tradicija koja se prelila u primitivni srpski mentalitet i zgrušala u obličju religije ponižene svetosljavljem, pretočene u prizemnu običajnost i nabijene mističnom sviješću. Otuda

18 Esad Ćimić, OD MONOLOGA PREMA DIJALOGU O BOŠNJAČKOJ SUDBINI, Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrabačku županiju i Naučnoistraživački institut „Ibn- Sina“ Sarajevo, Zagreb 2013., str. 92 -93.

430 je pojmljivo što je pravoslavlje transformirano u svetoslavlje... kojem su glavne odlike, sa izvjesnim nadogradnjama, poganskih bogova pre- nesene na srpske svece (sv. Jovana, sv. Đorđa, sv. Nikolu a najviše na sv. Savu), kojima je čežnja osveta a ne posveta.“ 19. Naučni, a ne atribuciski, odgovor o korijenima i uzrocima takvih zvjerstava nad Bošnjacima je onaj koji ukazuje na prvostepenu odgovornost srpske nacionalističke kulture. Iz nje je ponikla zločinačka ideologija, politika i praksa sa posljedicama koje su Mađunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde označili genocidnim. Zvjerstva koja su činili srpski zločinci nad Bošnjacima, a koja „pod- sjećaju na istinske scene iz pakla“, nije moguće činiti, posebno nad svojim komšijama, bez predhodne mentalne pripreme običnih ljudi, onih koji su u srpskoj tvornici smrti radili kao kasapini i mesari. Nije moguće u jednom danu istovremeno masakrirati oko hiljadu zatočenih većinom golobradih mladića u jednom napuštenom objektu u blizini Srebrenice, jula 1995. godine, ili u Višegradu spaljivati žive civile među kojima djcu, žene i starce, ili sa sarajevskih brda preko snajperskog nišana ubijati djecu kao glinene golubove itd., ako takvi zločinci nisu ranije mentalno pripremljani da rade u takvoj srpskoj tvronici smrti. Priprema srpskih kasapina i mesara koji će raditi u srpskoj tvornici smrti započinje sociopsihološkim procesom dehumaniziranja žrtve kako bi oni koji će raditi u toj tvornici mogli klati bez psiholoških barijera, odnosno cenzure super-ega (moralne autocenzure). Pripremu za rad u srpkoj tvornici smrti vrše brojni srpski autoriteti iz redova nauke, kulture, politike i vjerskih veledostojnika. Oni oblikuju srpsku socijalnu psihologiju (ka- rektorologiju), koja nema genetski izvor nego su to naučena ponašanja. O tome je pisao i u svojstvu svjedoka-eksperta pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju govorio Ton Zwaan na suđenju Slobodanu Miloševići. 20 Onoliko koliko nosioci i predstavnici naciona-

19 Isto, str. 90. i 93. 20 Vidi: Ton Zwaan, O ETIOLOGIJI GENOCIDA I DRUGIH MASOVNIH ZLOČINA UPERENIH PROTIV ODREĐENIH GRUPA, www.icty.org/x/cases/.../

431 lističke kulture uspiju da dehumaniziraju žrtvu, takav će biti i intezitet zločina i načini izvršenja, smatra ovaj svjetski ekspert za istraživanje holokausta i genocida. Genaral Stanislav Galić, oficir Vojske Savezne republike Jugoslavije i komadant Sarajevsko-romanijskog korpusa koji je držao Sarajevo u najbrutalnijoj opsadi u novijoj historiji, braneći se pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, kao jedan od brojnih zločinaca velikog kalibra, je, izmerđu ostalog, rekao da je činio to što je činio „da bi sačuvao srpsku kulturu.“ 21 Dakle, srpski genocid nad Bošnjacima je izrastao iz dijela srpske kulture sa nacionalističkim predznakom, shvaćene u najširem njenom značenju, koju kreira, podržava i njeguje jedan broj srpskih intelektualaca i kulturnih stvavaralaca, te vjesrkih veledostojnika vođeni ideologijom nacionalizma koji po svojim manifestacijama jeste fašizam. Iz đubrišta tog dijela intelektualnog i kulturanog stvaralaštva izrasla je i još uvijek izrasta ideologija, politika i praksa deindividualiziranja Bo- sne i dehumaniziranja i denacionaliziranja Bošnjaka, što jeste psihološ- ka priprema srpskih kasapina da na terenu bez moralne cenzure (grižne savjesti) čine brojne zločine koji podsjećaju na scene iz pakla. Poznata imena koja pripadaju krugu srpkih nacionalista koji nose odgovornost što je u dijelu svjetske javnosti, nakon presude Međunarodnog suda prvade, februara 2007. godine, srpski narod, htjeli mi to priznati li ne, stigmitiziran kao genocidan. To su, pored ostalih, : Petar Petrović Nje- goš, Petar Kočić, Vladimir Gaćinović, Vladimir Ćorović, Jovan Cvijić, Čedomir Mitrinović, Teofil Petranović, Stojan Protić, Stevan Moljević, Jovan Dučić, Petar Gaković, Vladimir Dvorniković, Nikola Stojanović, Risto Radulović, Jefto Dedijer, Vlado Glušić, Aleksandar Belić, Pero Slijepčević, Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić, Kosta Čavoški, Matija Be- ćković, Miroljub Jeftić, Darko Tanasković, Milorad Ekmečić, Momo bcs/mil-exr-zwaan-b.htm (Ovaj autor je na traženje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, napisao tekst pod navedenim naslovom i bio svjedok-ekspert pred Pretresnim vijećem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu u predmetu „Slobodan Milošević“.) 21 Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, PRETRESNO VIJEĆE, TUŽILAC PROTIV STANISLAVA GALIĆA, PRESUDA I MIŠLJENJE, Hag, 5. decembar 2003., paragraf 727.

432 Kapor, Vuk Drašković, Petar Lubarda, Rajko Petrov Nogo, Martin Đu- rđević, vladika Ertemije Radosavljević i mnogi drugi intelektualci, kulturni djelatnici i crkveni veledostojnici. Na zadatku na kojem je radila navedena grupa srpskih intelektualaca, kulturnih stvaralaca i vjerskih veledostojnika i nakon srpske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima nastavljaju da rade nova imena srpskih intelektualca i kulturni stvaraoci čije je identitete 2007. godine, neposredno nakon izricanja Presude Međunardnog suda pravde za odgovornost Srbije što nije spriječila genocid u Srebrenici, jula 1995. gdine, objavio Helsinški odbor za ljudska prava Srbije. U tom izvještaju, između ostalog, piše da je „srpski nacionalizam devastirao društveno tkivo nacije i gotovo uništio potencijal zemlje za demokratsku tranziciju“ i navode se brojna imene tih „devastatora srpskog društvenog tkiva“ koji nastavljaju da siju nacionalizam među Srbima i mržnju prema Bošnjacima srspkih birokrata, kasapina i mesara koji će nastaviti da rade u srpskoj tvornici smrti i da bez prisustva superega nastave da kolju buduće generacije Bošnjaka. To je grupa srpskih nacionalista, kako ih nazva Helsinški komitet za ljudska prava Srbije „antihaški lobij“ u kojeg su svrstali: „dr. Ljubiša Lazarević, dr. Dragutin Šoškić, dr. Miodrag Orlić, dr. Budimir Košutić, dr. Slobodan Marković, dr. Slobodan Panov, Balša Kašćelan, dr. Ratko Marković, dr. Mirjana Stefanovski, dr. Zagorka Jekić, dr- Đorđe Lazin, dr. Branko Rakić, dr. Stevan Đorđević, dr. Jugoslav Stanković, dr. Saša Bovan, dr. Milena Polojac, dr. Miroslav Milošević, mr. Goran Ilić, dr. Žika Bujuklić, Dejan Đurđević, Bojan Milisavljević, dr. Vladimir Stojiljković, dr. Oliver Antić, dr. Obrad Stanojević, dr. Gordana Pavićević-Vukašinović, dr. Zlatija Đukić-Veljović, Vladan Petrov, Aleksandar Gajić, dr. Vera Čučković, mr. Miodrag Jovanović, dr. Olivera Vučić, dr. Mirko Vasiljević, dr. Borivoje Šunderić, dr. Ranko Keča, dr. Vlajko Brajić, mr. Marko Đurđević, dr. Đorđe Ignjatović, mr. Zoran Mirković, dr. Vladan Jončić, dr. Nebojša Jovanović, dr. Milan Škulić, mr. Nataša Delić, Nenad Tešić, dr. Vladimir Milić, dr. Aleksandar Jakšić, dr. Miodrag Simić, dr. Zoran Stanojević, dr. Kosta

433 Čavoški, dr. Slobodan Antonić, mr. Đorđe Vukadinović, dr. Mirjana Vasović, dr. Slobodan Samardžić, dr. Radmila Nakarada, dr. Miša Đurković, Svetozar Stojanović, dr. Vladeta Jerotić, dr. Vasilije Krestić, književnici Momo Kapor, Dobrica Ćosić, Brana Crnčević, Rajko Petrov Nogo, Slobodan Rakitić, zatim slikari Miloš Šobajić i Ljuba Popović, pa režiser Emir Kusturica, sportista Dušan Savić, kao i novinari Slobodan Reljić (NIN), Zoran Ćirjaković (NIN), Bogdan Tirnanić (NIN), Ljiljana Smajlović (Politika) Svetlana Vasović-Mekina (Politika) itd. Neki sa ovog spiska nisu danas među živima, ali su njihova djela i namjere ostale da žive.“22 Navedena imena su arhitekti srpske tvornice klanja Bošnjaka. Ta imena spadaju u prvi ešalon srpkih zločinaca. Njihov zločin je u tome što su radili i još uvijek rade na psihološkoj prirpemi srpskih birokrata, mesara i kasapina da na terenu oslobođeni moralne cenzure čine zločine koji su ličili na scene iz pakla. Za srpski zločin genocida nad Bošnjacima, nisu i ne mogu biti odgovorni cijeli srpki narod niti primarno oni kojima sudi Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i domaći sudovi, nego primarnu odgovornost imaju kreatori i nosioci srpske nacionalističke kulture iz koje je ponikla ili se hrani zloglasna ideologija libensrauma (nasilnog prisvajanja tuđih teritorija), politika „svi Srbi u jednoj državi“ i zločinačka praksa koju je međunarodno pravo označilo genocidnom. Koliko je puta rečeno i napisano da su istina i pravda spore ali dostižne. Konačno su 1993. godine, u jeku zahuktalosti rada srpske tvornice klanja Bošnjaka u kojoj su klani Bošnjaci po cijeloj Bosni i Hercegovini, do očiju i ušiju međunarodnih birokrata stigle slike iz Bosne i Hercegovine koje podsjećaju na scene iz pakla. Nakon toga, za relativno kratko vrijme napunjene su ševeningenske pritvorske ćelije „najboljim sinovima srpkog naroda“. Koliko će trajati srpska mržnja prema Bošnjacima? Bog zna! Recimo! Sve dok „zemlja zaudara Muhamedom i odža riče na ravnom Cetinju“;

22 Sonja Biserko, navedeno djelo, str. 66.

434 sve dok se ne „prospe krv i čija ne potone ostaće, čija potone nestaće“; sve dok ne istrijebe poturice (čitaj Bošnjake); sve dok srpska historija ne bude pretvorba poraza u pobjede; sve dok nestane mitologije da je srpski narod „nebeski narod“, sve dok Bošnjaci udišu „srpki vazduh“, sve dok sa „srpskih njiva“, iz „srpskih šuma“, sa „srpskih puteva“, sa srpskih...“ nestanu Bošnjaci, sve dok, ako im to žrtva dozvoli, ne uništi njihov identitet. Baš zato za sve druge oblike zločina žrtva može i treba svom dželatu, zarad bolje budućnosti oprostiti, izuzev za zločin genocida. Zločin genocida je zbog svoje namjere najteži zločin i najveće društveno zlo koje čovječnastvo poznaje. Nema lidera neke nacionalne, etničke, rasne ili vjesrke grupe nad kojom je izvršen genocid, ako ima malo morala, koji će stati pred dželatima svoje nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe i od njih prihvatiti riječi oprosta.

Summary After the verdicts of both international courts in the Hague there should be no dispute whether the attacks on or around Srebrenica in July 1995 had genocidal character, although there were ceetain efforts to challenge it. However, there is a dilemma: whether the genocide out of all court verdicts for the crime of genocide in Srebrenica can be ge- neralized to the overall Bosniak population as a national, ethnic and religious group? Whether the court platitude „The crime of genocide in Srebrenica in July 1995“ includes the existence of Serbian genocidal intent to partially or completely destroy national, ethnic and religious group as such, the victims of attack on Srebrenica belong to? The dilemma may be cleared up if we analyze not only the letter but the spirit and logic of the meaning of the notion “genocide” as defined by the UN Convention on the Prevention and Punishment of the crime of genocide (1948). This study discusses the answer to that question. Key words: crime, genocide, roots, causes, Bosniaks, Serbian, de-individualization, de-nationalization and dehumanization.

435 LITERATURA I IZVORI a) Knjige: 1. Antonio Kaseze, MEĐUNARODNO KRIVIČNO PRAVO, Be- ogradski centar za ljudska prava, Beograd 2005. 2. Smail Čekić, GENOCID I ISTINA O GENOCIDU U BOSNI I HERCEGOVINI, Institut za istraživanje zločina protiv čovječ- nosti i međunarodnog prava Univerzieta u Sarajevu, Sarajevo, 2012. 3. Esad Ćimić, OD MONOLOGA PREMA DIJALOGU O BOŠ- NJAČKOJ SUDBINI, Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrabačku županiju i Naučnoistraživački institut „Ibn- Sina“ Sarajevo, Zagreb 2013. 4. Frensis E. Bojl, BOSANSKI NAROD OPTUŽUJE, POSTUPAK PRED MEĐUNARODNIM SUDOM PRAVDE U PREDMETU BOSNA I HERCEGOVINA PROTIV SRBIJE RADI SPREČA- VANJA I KAŽNJAVANJA ZLOČINA GENOCIDA, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2000. 5. Sonja Biserko, SAMOIZOLACIJA: REALNOST ILI CILJ, Hel- sinški odbor za ljudska prava Srbije, Beograd, 2008. 6. Ibrahim Pašić, PREDSLAVENSKI KORIJENI BOŠNJAKA S POSEBNIM OSFRTOM NA GLASINAČKU ILIRSKU KUL- TURU - DOKTTORSKA DISERTACIJA, Sarajevo, 1995. 7. Jusuf Kardaš, PSIHOLOGIJA BOŠNJAKA, IC štamparija d.o.o, Mostar, 2009.

436 b) Dokumenti: 1. P R E S U D A MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE: BOSNA I HERCEGOVINA PROTIV SRBIJE I CRNE GORE, 26. februar 2007., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, PRETRESNO VIJEĆE - SAŽETAK PRESUDE GENERALU RADISAVU KRSTIĆU 3. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, PRETRESNO VIJEĆE, TUŽILAC PROTIV STANISLAVA GALIĆA, PRE- SUDA I MIŠLJENJE, Hag, 5. decembar 2003. c) Časopis: 1. Muhamed Šestanović, KORIJENI ZLOČINA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA, Glasnik, br. 5-6./2012. 2. Žarko Puhovskai, PRESUDA KAO OPĆINSKI GENOCID, BiH Dani, 2. mart 2007. 3. Magazin «SVET«, 6. septembar 1993.

437 d) Elektronska izvori: 1. Fatmir Alispahić, SREBRENICA NAD BOŠNJACIMA - Zašto se pristalo da je genocid u Srebrenici postojao, a recimo u Prije- doru ne?, Portal „DNEVNI HABER“, www. Dnevnihaber.com vijesti iz BiH, (Preuzeto 10. jula 2015. 2. Rasim Muratović, Portal NOVO VRIJEME, 30. 9. 2014. godine. 3. -Ton Zwaan, O ETIOLOGIJI GENOCIDA I DRUGIH MASOV- NIH ZLOČINA UPERENIH PROTIV ODREĐENIH GRUPA, www.icty.org/x/cases/.../bcs/mil-exr-zwaan-b.htm 4. http://mbe.oxfordjournals.org/content/22/10/1964.full.pdf 5. http://www.igenea.com 6. -Portal KLIX. ba, 22. juli 2014.

438 Škrbić, Ajla

KAKO NA PRAVI NAČIN OBILJEŽITI SREBRENICU?

Sažetak U radu se govori o genocidu u Srebrenici i ukazuje na ono što se mora učiniti da se takvo nešto nikad više ne ponovi. Autor ukazuje na pravi način obilježavanja Srebrenice, koji prema njemu podrazumijeva da se nove vlasti ograde od počinjenih zločina i njihovih počinioca, a ograditi se mogu tako što će zločine priznati, preuzeti odgovornost za njih i sankcionisati počinioce. Stav autora je da je najbitnije pomoći žrtvama da dođu do „zaključenja“ te onemogućiti ponavljanje ovakvog zločina. Navedeno je i povezano, i ne može egzistirati jedno bez drugog. Autor ukazuje i na međunarodnu odgovornost u ovom zločinu. Na- dovezujući se na rečeno, ukazuje na potrebu velike reforme Ujedinjenih nacija. U pogledu domaće političke scene najvećim problemom autor smatra kombinaciju mržnje onih koji su učestvovali u ratu (a danas su nerijetko na visokim funkcijama) i neobrazovanosti većine ostalih. U kontekstu toga naglašava da se protiv ovoga ne može boriti samo suđenjima za ratne zločine, jer je irealno očekivati da će svi zločinci odgovarati za zločine koje su počinili. Jednako važno je zaostavštinu ICTY-a, odnosno činjenice iz presuda (koje su, na neki način, bitnije i od samih dispozitiva) učiniti dostupnima javnosti. Poricanja istine o sukobu tokom 90-ih u obrazovnim sistemima država bivše SFRJ, ni na manje ni na više perfidan način, ne smije biti.

439 Uvod Srebrenica predstavlja sinonim za stradanje i genocid. Srebrenica predstavlja sinonim za najveći zločin na teritoriji Starog kontinenta nakon Drugog svjetskog rata. Prema Jan Kenneth Eliassonu, zamjeniku Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (u nastavku teksta: UN), genocid počinjen u Srebrenici jedno je od najmračnijih poglavlja u nedavnoj historiji čovječanstva.1 Genocid je počinjen. Ogroman broj nevinih osoba je stradao. Šta je najbitnije istaknuti poslije svega? Kako se genocid u Srebrenici mogao počiniti i šta učiniti da se više nikad ne ponovi? Kako na pravi način obilježiti Srebrenicu? Mišljenja smo da je najbitnije pomoći žrtvama da dođu do „zaklju- čenja“ te onemogućiti ponavljanje ovakvog zločina. Navedeno je i povezano, i ne može egzistirati jedno bez drugog.

I dio: Kako se genocid u Srebrenici mogao počiniti? O uzrocima, vrsti, toku i posljedicama oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH) tokom 90-ih naveliko je pisano. Istina je potvrđena i brojnim presudama Haškog, ali i drugih sudova. Ovdje ćemo se, zbog skučenosti prostora, pozabaviti genocidom u Sre- brenici, koji je na neki način predstavljao neslavnu krunu toga oruža- nog sukoba, te, posebice, međunarodnom odgovornošću za počinjeni genocid. Preko 25.000 ljudi učestvovalo je u sistematskom i planiranom genocidu nad Bošnjacima BiH u i oko Srebrenice, sigurne zone UN2, u 1 Dnevni avaz, „Završena sjednica Vijeća sigurnosti UN: Nacrt britanske rezolucije o Srebrenici nije usvojen, Rusija uložila veto!“, http://www.avaz.ba/clanak/186041/ zavrsena-sjednica-vijeca-sigurnosti-un-nacrt-britanske-rezolucije-o-srebrenici- nije-usvojen-rusija-ulozila-veto?url=clanak/186041/zavrsena-sjednica-vijeca- sigurnosti-un-nacrt-britanske-rezolucije-o-srebrenici-nije-usvojen-rusija-ulozila-veto (13.1.2016.) 2 Rezolucijama 819 od 16.4.1993. i 824 od 6.5.1993. godine ustanovljena su

440 julu 1995. godine.3 Načini i sredstva ubijanja žrtava bili su zvjerski: ubijane su i čitave porodice, o čemu svjedoče masovne grobnice, odnosno otkriveni i identifikovani posmrtni ostaci cijelih porodica.4 U samo četiri dana ubijeno je preko 8.000 Bošnjaka, i to zbog njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti, u čemu su učestvovale snage Republi- ke Srpske i Savezne republike Jugoslavije.5 Ono što je začuđujuće i zabrinjava te daje posebnu težinu ovom zločinu jeste činjenica da se genocid odvijao pred očima cijelog svijeta. Stav pojedinih autora, sa kojim se i mi slažemo, jeste da se moglo razumno pretpostaviti da će nakon pada enklave Srebrenica uslijediti stravični zločini. Zločin genocida u Srebrenici mogao se spriječiti da se NATO snagama prethodno dopustilo bombardovanje srpskih položaja.6 Svijet ne samo da je propustio zaštititi BiH kada je to bilo najpotrebnije, nego još uvijek ne pronalazi odgovarajući, efikasan način da pomogne ozdravljenju ove države i pomirenju svih njenih naroda.7 Međunarod- no pravo se danas zalaže ne samo za postojanje odgovornosti za pro- tivpravno djelovanje, nego i odgovornosti za propuštanje djelovanja u situacijama kada takvo propuštanje znači da će biti počinjen zločin. U vezi sa našim konkretnim primjerom, Vijeće sigurnosti je odgovorno za propuštanje poduzimanja djelotvornih mjera na teritoriji BiH.8 Vije-

„zaštićena područja“ u BiH: Bihać, Goražde, Sarajevo, Srebrenica, Tuzla i Žepa. 3 Smail Čekić: Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012., 25. 4 Ibid. 5 Ibid. 6 Vidjeti: Vladimir-Đuro Degan: Opsada Sarajeva i pravna odgovornost Vijeća sigurnosti prema Povelji UN, konferencija „Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva 1992-1995“, 28.2. i 1.3.2012., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Vlada Kantona Sarajevo, Sarajevo 7 Dnevni avaz, „Sonja Biserko: Genocid u Srebrenici noćna je mora srpske elite“, http://www.avaz.ba/clanak/186397/sonja-biserko-genocid-u-srebrenici-nocna-je- mora-srpske-elite?url=clanak/186397/sonja-biserko-genocid-u-srebrenici-nocna-je- mora-srpske-elite (22.1.2016.) 8 Prema članu 24. stav 1. Povelje UN, da bi se obezbijedila brza i efikasna akcija UN, njegovi članovi su Vijeću sigurnosti povjerili prvenstvenu odgovornost za

441 će sigurnosti je indirektno utjecalo i na produženje sukoba na teritoriji BiH.9 Mnogo žrtava se moglo spriječiti da su u BiH poslate oružane snage sa mandatom iz Glave VII Povelje UN. Sukob kakav je postojao na teritoriju BiH bilo je nemoguće smiriti promatračkom ili mirovnom misijom koje oružanu silu smiju upotrijebiti samo u slučaju samood- brane. S obzirom na nadležnosti ovog organa – mir i sigurnost u među- narodnim odnosima, podsticanje mirnog rešavanja sporova, pravo na upotrebu oružane sile ukoliko se na drugi način mir i sigurnost ne mogu (ponovo) uspostaviti - smatramo da je Vijeće sigurnosti moglo pomoći da broj žrtava u BiH bude manji. No, po okončanju agresije pokrenuto je samo pitanje moralne, ne i pravne odgovornosti ovog organa. Naime, međunarodno pravo u ovoj oblasti nije decidno. Rimski statut Među- narodnog krivičnog suda iz 1998. godine u slučaju izvršenja zločina genocida utvrđuje odgovornost samo počinioca zločina i njegovog na- dređenog.10 Odgovornost Vijeća sigurnosti ovdje prvenstveno proizlazi održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Članovi UN takođe su se ovim stavom saglasili i da Vijeće sigurnosti djeluje u njihovo ime pri sprovođenju svojih dužnosti na osnovu ove odgovornosti. Prema prof. dr. Ejupu Ganiću, uslovi za slanje UN trupa na terenu su sljedeći: rat; mnogo žrtava/gubitaka; prekid vatre. (Bilješke sa predavanja prof. dr. Ejupa Ganića na Master Classu „Law, History, Politics and Society in the Context of Mass Atrocities: Law and Politics of Genocide: 20 Years after Srebrenica“, Dubrovnik, Hrvatska, 1.7.2015. godine) 9 Rezolucijom 713 od 25.9.1991. godine Vijeće sigurnosti je, na osnovu odredbi Glave VII Povelje UN, nametnulo embargo na izvoz oružja u Jugoslaviju. Navedeno je zapravo pogodovalo srpskoj strani u sukobu, jer je najveći dio oružja bivše Jugoslovenske narodne armije bio u njenim rukama. Kako prof. dr. Vladimir-Đuro Degan tvrdi, embargo bi možda i imao nekoga smisla da je Vijeće sigurnosti bilo u stanju nametnuti Srbiji i Crnoj Gori obavezu raspodjele oružja i streljiva bivše Jugoslovenske narodne armije svim državama sljednicama u procesu sukcesije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u nastavku teksta: SFRJ). Umjesto toga desilo se da su žrtve genocida u Srebrenici ubijane oružjem koje je trebalo biti njihovo. (Vladimir-Đuro Degan: Opsada Sarajeva i pravna odgovornost Vijeća sigurnosti prema Povelji UN, konferencija „Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva 1992-1995“, 28.2. i 1.3.2012., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Vlada Kantona Sarajevo, Sarajevo) 10 Krivična odgovornost pojedinca je institut koji je zaživio nakon Prvog svjetskog rata, kada se postavilo pitanje odgovornosti pojedinaca za počinjenje ratnih zločina. Podrazumijeva ličnu krivičnu odgovornost pojedinaca za njihova djelovanja.

442 iz propuštanja poduzimanja djelotvornih mjera za suzbijanje agresije u BiH, a Rimski statut za propuštanje činjenja ne predviđa ništa. Ne postoji neki mehanizam na koji bi se neki subjekat međunarodnoga prava mogao pozvati da pokrene pitanje odgovornosti (u ovom slučaju) Vije- ća sigurnosti. Slabost pozitivnog međunarodnog prava ogleda se u ne- dostatku sudskog tijela sa obavezujućom i opštom nadležnošću koje bi izricalo obavezujuće presude u vezi sa odgovornošću država i međuna- rodnih organizacija za kršenje ovakvih njihovih obaveza. Poražavajuća činjenica je da Povelja UN još uvijek nije u potpunosti implementirana, odnosno da se, svakim danom sve češće, primjena njenih odredaba sve više rasplinjava, a razlozi sve više traže u politici umjesto u pravu.11 UN mora povratiti ulogu centra oko kojeg se okupljaju države i među- narodne organizacije radi postizanja međunarodnog mira i sigurnosti. Samo na taj način je moguće izbjeći nove oružane sukobe i stradanja nedužnih.12 Jer moramo se zapitati koliko ćemo još puta reći „nikad više“ nakon Holokausta, Ruande i Srebrenice.13

II dio: Šta učiniti da se Srebrenica više nikad ne ponovi? U prvom dijelu rada govorili smo najviše o odgovornosti u među- narodnom pravu. Nadovezujući se na rečeno, smatramo da je potrebno napraviti veliku reformu UN. Ova Organizacija mora postati efikasni- ja u rješavanju globalnih problema. „UN danas nisu ono što su bile pre desetak godina i sve je više znakova da se potiskuju ka marginama

11 Tamara Magdelinić: Implementacija Povelje Ujedinjenih nacija kao ključ za međunarodnu stabilnost, Institut za pravo i finansije, Beograd, 2012., dostupno na: http://proba.promocije.net/2012/07/IMPLEMENTACIJA-POVELJE- UJEDINJENIH-NACIJA-Institut-za-pravo-i-finansije-www.ipf_.rs_.pdf (14.1.2016.) 12 Ibid. 13 Navedeno je izjavio ambasador Malezije u UN prilikom glasanja o rezoluciji o Srebrenici. [Dnevni avaz, „Završena sjednica Vijeća sigurnosti UN: Nacrt britanske rezolucije o Srebrenici nije usvojen, Rusija uložila veto!“, http://www.avaz.ba/ clanak/186041/zavrsena-sjednica-vijeca-sigurnosti-un-nacrt-britanske-rezolucije-o- srebrenici-nije-usvojen-rusija-ulozila-veto?url=clanak/186041/zavrsena-sjednica- vijeca-sigurnosti-un-nacrt-britanske-rezolucije-o-srebrenici-nije-usvojen-rusija- ulozila-veto (22.1.2016.)]

443 međunarodnih odnosa.“14 UN je zamišljen kao de facto pokretač miro- ljubivih odnosa u međunarodnoj zajednici, i tu svoju funkciju moraju bolje ispunjavati. Vijeće sigurnosti je tu najbitnije. Ono ne smije dozvoliti da „služi samo da se formalno potvrde odluke koje se donose u užim, pretežno neformalnim grupama zemalja, a pre svega zemalja stalnih članica Saveta, koje raspolažu pravom veta.“15 Vidjeli smo da Vijeće sigurnosti može vrlo efikasno djelovati kada pet stalnih članica ovog organa sarađuje (oružana akcija na osnovu Glave VII Povelje UN u Iraku). No, nemoguće je očekivati da će se ovih pet sila uvijek slagati oko bitnih pitanja za međunarodnu zajednicu. Stoga bi bilo racionalno preispitati princip rada Organizacije. To se pokazalo i prilikom (ne) usvajanja britanskog prijedloga rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti u julu 2015. godine.16 Slažemo se sa Princeom Zeidom Ra’ad Zeid Al-Husseinom, komesarom za ljudska prava u UN, koji je rekao da se izglasavanje ove rezolucije duguje 8.000 dječaka i muškaraca te njihovim porodicama.17 Slažemo se i sa predstavnicima SAD u UN-u koji su ruski veto označili kao „novu mrlju na reputaciji Vijeća sigurnosti“.18 Mnogo se raspravlja o tome da li su promjena uloge i karaktera UN rezultat nastojanja vodećih sila, ili je jednostavno ova Organizacija po-

14 Ljubiša Sekulić: Ujedinjene nacije: reforme ili dalekosežne promene, Međunarodni odnosi, Centar za strategijske studije, Beograd, 1999., dostupno na: http://reocities.com/CapitolHill/parliament/6682/sekulic.html (14.1.2016.) 15 Ibid. 16 Za rezoluciju su glasale: Čad, Čile, Francuska, Jordan, Litvanija, Malezija, Novi Zeland, SAD, Španija i Velika Britanija; uzdržane su bile: Angola, Kina, Nigerija i Venecuela, a protiv je glasala Rusija. Na kraju je Rusija iskoristila svoje pravo veta, i onemogućila usvajanje ovog dokumenta. 17 Oslobođenje, „Rusija uložila veto na rezoluciju o Srebrenici“, http://www. oslobodjenje.ba/vijesti/bih/pocela-sjednica-vijeca-sigurnosti-una-o-rezoluciji-o- srebrenici (22.1.2016.) 18 Dnevni avaz, „Završena sjednica Vijeća sigurnosti UN: Nacrt britanske rezolucije o Srebrenici nije usvojen, Rusija uložila veto!“, http://www.avaz.ba/ clanak/186041/zavrsena-sjednica-vijeca-sigurnosti-un-nacrt-britanske-rezolucije-o- srebrenici-nije-usvojen-rusija-ulozila-veto?url=clanak/186041/zavrsena-sjednica- vijeca-sigurnosti-un-nacrt-britanske-rezolucije-o-srebrenici-nije-usvojen-rusija- ulozila-veto (22.1.2016.)

444 stala jedan glomazan i neefikasan, historijski prevaziđen mehanizam.19 Da bi se UN vratio na put koji mu je prilikom njegovog stvaranja zacr- tan, potrebna je volja međunarodne zajednice. Nadalje, da bi se to istinski sprovelo, potrebno je ojačati pravnu snagu obaveza koje Povelja20, ali i drugi obavezujući akti UN propisuju.21 Načelo suverene jednakosti država ograničeno je mirom, jer suverenost ne smije ugroziti međuna-

19 Ljubiša Sekulić: Ujedinjene nacije: reforme ili dalekosežne promene, Međunarodni odnosi, Centar za strategijske studije, Beograd, 1999., dostupno na: http://reocities.com/CapitolHill/parliament/6682/sekulic.html (14.1.2016.) 20 Dužnost države da sarađuje u skladu sa Poveljom UN i nije baš dužnost, već više spisak područja u kojima se preporučuje saradnja država. Neka od tih područja su, primjerice, osiguranje međunarodnog mira i sigurnosti, ekonomski razvoj i blagostanje, međunarodna saradnja u saobraćaju i sl. 21 Opšta skupština UN je na svom zasjedanju 1970. godine konsenzusom usvojila Deklaraciju o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji država. Ova Deklaracija propisuje neka temeljna prava i dužnosti država: 1. zabranu prijetnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države svijeta ili na bilo koji način koji je suprotan ciljevima UN; 2. mirno rješavanje međunarodnih sporova; 3. zabrana intervencije i bilo kakvog miješanja u unutrašnje poslove drugih država; 4. suverena jednakost svih država; 5. ravnopravost i samoodređenje naroda; 6. savjesno ispunjavanje međunarodnih obaveza prihvaćenih u skladu sa Poveljom UN; 7. obaveza saradnje država u skladu sa Poveljom. Razvoj prvog načela može se pratiti od rane historije. (Međutim, u određenim periodima historije vođenje ratova je bilo dozvoljeno. Primjerice, za vrijeme djelovanja Lige naroda bilo je predviđeno mirno rješavanje sporova ali, ukoliko se u tome ne uspije, bilo je dozvoljeno i rješavanje problema ratom.) 1928. godine usvojen je Briand-Kellogov pakt kojim je bila zabranjena upotreba sile, ali ovom Paktu nije pristupio veliki broj država, tako da se prvim važnim dokumentom u vezi sa prvim načelom Deklaracije iz 1970. godine smatra Povelja UN iz 1945. godine. Njome je propisano da samoodbrana predstavlja jedini izuzetak od načela da su i prijetnja i upotreba sile zabranjene. No, Vijeće sigurnosti ima pravo - čak, rekli bismo, dužnost - upotrijebiti silu ukoliko su ugroženi međunarodni mir i sigurnost. Dakle, u takvim situacijama (kada su ugroženi međunarodni mir i sigurnost) Vijeće sigurnosti može svojim rezolucijama davati državama preporuke ili pravno obavezujuće odluke. Pored (vlastite) upotrebe sile, Vijeće sigurnosti ima pravo i neku regionalnu ustanovu pozvati da poduzme neku prisilnu akciju.

445 rodni mir. U modernom vremenu suverenost se, osim za državnu vlast, vezuje i za opšte vrijednosti čovječanstva. Jedna od opštih vrijednosti čovječanstva svakako je mir. Ako neka država ugrožava međunarodni mir, međunarodna zajednica nema obavezu poštovati suverenost vlasti u toj državi, i može intervenisati. U suštini, suverenost prelazi iz oblasti isključive državne nadležnosti u univerzalnu kategoriju. Mora se naglasiti i znati značaj izvršavanja obaveza država prema međunarodnoj zajednici. Takve obaveze postoje za sve države, i sve dr- žave moraju oštro sankcionisati njihova kršenja. Kršenja takvih obaveza moraju omogućavati svim drugim državama poduzimanje različitih mjera. Moderna međunarodna zajednica mora napraviti oštru razliku i prevagu Prava nad Interesom. Moderna međunarodna zajednica mora ojačati mehanizam izvršavanja obaveza koje države duguju međuna- rodnoj zajednici. Možda bi čak bilo potrebno uvesti u međunarodno pravo svojevrsnu actio popularis za kršenje ovih obaveza, odnosno ovlastiti sve druge države da reaguju, jer je riječ o obavezama koje se moraju poštovati zbog njihovih vrijednosti, i za koje postoji zajednički interes da se poštuju. Nadalje, slabost međunarodne zajednice je u njenom nejedinstvu. Sve države moraju oštro ustati protiv kršenja međunarodnoga prava i oštro sankcionisati njegove počinioce. Tu ustručavanja i odstupanja ne smije biti. Tu neutralnosti ne smije biti, a države se nipošto ne smiju plašiti da se zamjere državi prekršiocu međunarodnog prava, pa ma kako ta država jaka bila.22

22 Tako je britanski ambasador u UN Peter Wilson naglasio prilikom glasanja o rezoluciji o Srebrenici u julu 2015. godine: „Ako članovi Vijeća sigurnosti ne mogu podržati rezoluciju ovakve prirode, koja je izuzetno balansirana i koja ne cilja Srbiju ili srpski narod, oni će to morati opravdati sami sebi“. [Dnevni avaz, „Završena sjednica Vijeća sigurnosti UN: Nacrt britanske rezolucije o Srebrenici nije usvojen, Rusija uložila veto!“, http://www.avaz.ba/clanak/186041/zavrsena-sjednica-vijeca- sigurnosti-un-nacrt-britanske-rezolucije-o-srebrenici-nije-usvojen-rusija-ulozila- veto?url=clanak/186041/zavrsena-sjednica-vijeca-sigurnosti-un-nacrt-britanske- rezolucije-o-srebrenici-nije-usvojen-rusija-ulozila-veto (22.1.2016.)]

446 Ako se vratimo na domaću političku scenu (pod kojom, u ovom radu, podrazumijevamo ne samo BiH, nego i Srbiju i Crnu Goru), smatramo da je tu najveći problem kombinacija mržnje onih koji su učestvovali u sukobu (a danas su nerijetko na visokim funkcijama) i neobrazovanosti većine ostalih. Kako se boriti protiv i jednog i drugog? Političari iz ovog regiona izvinjenje smatraju samodostatnim. Nji- hov dolazak u Srebrenicu i eventualno izgovaranje „žao nam je“ smatraju jednakim brisanjem prošlosti i zločina koji su počinjeni. No, mi smatramo da izvinjenje treba prije svega biti iskreno. Kako pokazati da je izvinjenje iskreno? Samo tako što će biti sprovedeno kroz cijeli lanac političkih organa u državi. Sa svih pozicija u vlasti moraju biti uklonjene osobe koje su na bilo koji način učestvovale u zločinima: vršenjem, podstrekavanjem, nesprečavanjem, odobravanjem. Ne vjerujemo u iskrena izvinjenja političara ako nisu praćena i djelima, i to čak i prije samog izvinjenja. U suprotnom je izvinjenje precijenjeno. Između onoga što govorite i onoga što radite ne smije biti jaz. Ako ništa ne uradite u praksi, a samo se izvinite – to nema nikakvu vrijednost. Slažemo se sa Predsjednikom Federacije BiH Marinkom Čavarom kada kaže da često pomirenje ide samo na dekorativnoj razini, odnosno da sama posjeta mjestima stradanja - bez suštine i raščišćavanja odnosa po pitanju sudova i potpisanih sporazuma - nema neku poentu.23 Slažemo se i sa članom Predsjedništva BiH Mladenom Ivanićem da za pomirenje nije dovoljno da ga samo jedna strana želi, već da i druga strana - ona kojoj se pomirenje nudi - mora biti spremna da ga prihvati.24 Ali druga strana ne može prihvatiti pomirenje bez priznanja zločina koji je nad njom počinjen. Suđenja za ratne zločine predstavljaju dobar početak. Idealno rje- šenje je izvesti pred lice pravde sve koji su činili zločine. No, irealno

23 Recom, „Pregled izjava najviših predstavnika post-jugoslovenskih zemalja o pomirenju i regionalnoj saradnji, date u 2015.“, dostupno na: http://www.recom. link/wp-content/uploads/2015/11/Pomirenje-iz-ugla-politicara-pregled-izjava- 12.11.2015-ff.pdf (22.1.2016.) 24 Ibid.

447 je očekivati da će svi zločinci odgovarati za svoje zločine. Takođe, s obzirom da postupci traju i dugi niz godina, sudska pravda je daleko. S obzirom da se i mandat ICTY-a približava svom kraju, potrebno je učiniti sve napore da bi se zaostavština ovog Suda očuvala, odnosno či- njenice iz presuda (koje su, na neki način, bitnije i od samih dispozitiva) učinile dostupnima javnosti. Dakle, preostaje nam pisanje o počinjenim zločinima, javno otkrivanje onoga što se zna, i otkrivanje onoga što se još ne zna.25 Nažalost, „uticaj [ICTY-a] na vrijednosne stavove u Srbiji je marginalan. Nisu uspostavljeni mehanizmi koji obavezuju zemlje u regionu da haške presude preuzmu kao moralne norme, da ih koriste za unutrašnji dijalog o vlastitoj odgovornosti.“26 Kako bi se navedeno promijenilo, potrebno je izmijeniti kurikulume u svim obrazovnim ustanovama širom bivše SFRJ. O oružanom sukobu u BiH se mora učiti, o Srebrenici se mora učiti – a to što se uči mora biti istina.27 „(...)Uvođenje tranzicione pravde, bilo kao posebnog predmeta ili kao posebne teme u okviru jednog predmeta, doprinelo [bi] ne samo podizanju kvaliteta nastave na viši nivo, već i promeni političkog i javnog diskursa, procesu pomirenja i demokratizaciji društva.“28 Mladima je potrebno ostaviti

25 Danas, „Za smrt najbližih krivim ‚arkanovce‘“, http://www.danas.rs/danasrs/ drustvo/terazije/za_smrt_najblizih_krivim_quotarkanovcequot.14.html?news_ id=314329 (22.1.2016.) 26 Dnevni avaz, „Sonja Biserko: Genocid u Srebrenici noćna je mora srpske elite“, http://www.avaz.ba/clanak/186397/sonja-biserko-genocid-u-srebrenici-nocna-je- mora-srpske-elite?url=clanak/186397/sonja-biserko-genocid-u-srebrenici-nocna-je- mora-srpske-elite (15.1.2016.) 27 Pozdravljamo inicijative pojedinih nevladinih organizacija u ovom pravcu. Ističemo istraživanje Fonda za humanitarno pravo u Srbiji, koje je izvršeno u državama bivše SFRJ, i kojim je ustanovljeno da se o tranzicionoj pravdi nedovoljno govori i da se ista sporadično proučava, pogotovo unutar akademske zajednice. Njihova analiza sačinjena je na osnovu sprovedenih upitnika o potrebi uvođenja predmeta tranzicione pravde na univerzitete u Srbiji i Bosni i Hercegovini, kao i na osnovu evaluacija studenata koji su pohađali neformalni program Regionalne škole tranzicione pravde Fonda za humanitarno pravo iz Srbije, Fonda za humanitarno pravo sa Kosova i udruženja Pravnik iz BiH. (Fond za humanitarno pravo: Značaj i mogućnosti uvođenja tranzicione pravde u programe visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Srbiji, konferencija Uloga obrazovanja u procesima utvrđivanja odgovornosti i pomirenja od 6.2.2015., diskusioni papir, 3.2.2015. godine) 28 Ibid.

448 u naslijeđe razrađen mehanizam suočavanja sa prošlošću, jer se samo na taj način može spriječiti ponavljanje nacionalističkog narativa.29 Ni jedan normalan Nijemac danas ne iskrivljuje istinu o nacističkim zloči- nima u Drugom svjetskom ratu - tako ni jedan normalan Srbin ne bi trebao pokušavati da preinači ono što su učinili Slobodan Milošević i oni koji su ga slijedili.30 Veoma je važno sukob u BiH nazivati pravim imenom: međunarodni oružani sukob.31 Veoma je važno ne preuveličavati „njihove“ zločine a umanjivati „naše“, jer to uvijek može biti povod za revanš u nekim budućim sukobima - kojima time nema kraja, a koji pogađaju gotovo isključivo nedužne osobe.32 Mnogi autori smatraju da je posljednji korak u genocidu - poricanje da je isti počinjen. Navedeno predstavlja i prepreku za pomirenje. U Srebrenici se dogodio genocid, i to je nepovratna historijska činjenica potvrđena hiljadama stranica sudske dokumentacije.33 Negiranje te činjenice uz pozivanje na pomirenje

29 Ibid. 30 Vladimir-Đuro Degan: Opsada Sarajeva i pravna odgovornost Vijeća sigurnosti prema Povelji UN, konferencija „Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva 1992-1995“, 28.2. i 1.3.2012., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Vlada Kantona Sarajevo, Sarajevo 31 Bez obzira na brojne presude domaćih i stranih sudova koje potvrđuju da je u BiH bio međunarodni oružani sukob, i dalje se u nekim krugovima vodi polemika oko ovog pitanja. U međunarodnom pravu postoje međunarodni, nemeđunarodni oružani sukobi i unutrašnji nemiri i zategnutosti. Takođe, postoje i tzv. internacionalizovani sukobi. Postavlja se pitanje koji stepen intervencije treće države je potreban da bi se određeni nemeđunarodni oružani sukob svrstao u internacionalizovani sukob? U pravilu su to tri situacije: pružanje finansijske pomoći i davanje vojne opreme, odnosno obuke, sudjelovanje u organizovanju, koordinaciji ili planiranju vojnih operacija te davanje specifičnih instrukcija ili direktiva. 32 Vladimir-Đuro Degan: Opsada Sarajeva i pravna odgovornost Vijeća sigurnosti prema Povelji UN, konferencija „Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva 1992-1995“, 28.2. i 1.3.2012., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Vlada Kantona Sarajevo, Sarajevo 33 Navedeno je izjavila ambasadorica SAD u UN-u Samantha Power prilikom glasanja o rezoluciji o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN. [Dnevni avaz, „Završena sjednica Vijeća sigurnosti UN: Nacrt britanske rezolucije o Srebrenici nije usvojen, Rusija uložila veto!“, http://www.avaz.ba/clanak/186041/zavrsena-sjednica-vijeca- sigurnosti-un-nacrt-britanske-rezolucije-o-srebrenici-nije-usvojen-rusija-ulozila- veto?url=clanak/186041/zavrsena-sjednica-vijeca-sigurnosti-un-nacrt-britanske-

449 predstavlja ludost, jer se pomirenje ne može dogoditi bez jednostavnog uvažavanja te činjenice.34 Ne može se pružati ruka pomirenja, a istovremeno umjesto riječi „genocid u Srebrenici“ koristiti „užasni zločin“.35 Dok god osobe koje rade na pomirenju smatraju da je pominjanje riječi „genocid“ u kontekstu Srbije ponižavajuće i nepravedno za tu državu – do pomirenja ne može doći.36 Srebrenica se mora obilježavati na pravi način. Ne smije se svesti na godišnjice, komemoracije i svečane govore.37 Verbalna osuda zločina nije dovoljna, već je neophodno poduzeti praktične mjere kako bi se počinioci zločina pozvali na odgovornost. Potrebno je mlade generacije učiti činjenice o sukobu na teritoriji BiH. Da bi se išlo naprijed, potrebno je da na vlasti budu političari koji su odgovorni. Da bi se išlo naprijed, potrebno je žrtvama priznati njihov status i prava.38 Pravi spo- rezolucije-o-srebrenici-nije-usvojen-rusija-ulozila-veto (22.1.2016.)] 34 Ibid. 35 Tako je Skupština Republike Srbije usvojila 30.3.2010. godine Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici u julu 1995. godine koja uopšte ne spominje termin „genocid“. 36 Predsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić izjavio je povodom glasanja o rezoluciji o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN da Srbija želi pomirenje, ali neće poniženje. U istom kontekstu Predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić izdao je saopštenje u kojem je navedeno da su Srbi narod koji je tokom dva svjetska rata daleko više stradao od ostalih, a koji je stradao i tokom sukoba u BiH, te da je zastrašujuća nepravda da se Srbi označavaju kao genocidan narod. [Recom, „Pregled izjava najviših predstavnika post-jugoslovenskih zemalja o pomirenju i regionalnoj saradnji, date u 2015.“, dostupno na: http://www.recom.link/wp-content/ uploads/2015/11/Pomirenje-iz-ugla-politicara-pregled-izjava-12.11.2015-ff.pdf (22.1.2016.)] 37 Dnevni avaz, „Sonja Biserko: Genocid u Srebrenici noćna je mora srpske elite“, http://www.avaz.ba/clanak/186397/sonja-biserko-genocid-u-srebrenici-nocna-je- mora-srpske-elite?url=clanak/186397/sonja-biserko-genocid-u-srebrenici-nocna-je- mora-srpske-elite (22.1.2016.) 38 Unekoliko se slažemo sa Harriet Lodge, LLM studentom na Univerzitetu u Birminghamu i predavačici na Coventry Univerzitetu u Velikoj Britaniji, kada kaže da je ‚žrtva‘ užasna riječ. Ta riječ ima vrlo negativne konotacije i implicira slabost, što je nešto što ne pokazuje niko od onih koji su pogođeni sukobom ili nasiljem. Ona predlaže nešto što i nekolicina psihologa tvrdi: da je potrebno udaljiti se od negativnog koncepta ‚žrtve‘ te umjesto toga tražiti termin koji sažima pozitivnu ulogu koju ovi pojedinci mogu igrati u postizanju mira i pomirenja. Stoga ona naglašava

450 menik žrtvama genocida bit će povratak raseljenih i izbjeglih u njihove domove.39 Pravi način obilježavanja Srebrenice bit će priznavanje da je užasno ono što je učinjeno žrtvama genocida. Pravi način obilježava- nja Srebrenice bit će prestanak opravdavanja za ono što je u Srebrenici počinjeno. Opravdanje za flagrantno kršenje ljudskih prava ne postoji. Opravdanje za genocid ne postoji. Moraju se ukloniti predrasude koje su opterećivale prošlost, koje ograničavaju sposobnost da se živi u sa- dašnjosti i koje i dalje mogu biti prijetnja za budućnost.40 Ratna propa- ganda 90-ih godina ne smije biti zamijenjena opštom kulturom poricanja uloge u ratovima u bivšoj SFRJ. Poricanja u obrazovnim sistemima država bivše SFRJ, ni na manje ni na više perfidan način, ne smije biti. U odbranama zločinaca ne smije učestvovati akademska zajednica. U dočekivanju zločinaca koji su pušteni na slobodu ne smiju učestvovati državni zvaničnici. Svaka strana mora mlade naraštaje učiti činjenica- ma, pa ma kako one ponižavajuće, poražavajuće i strašne bile. Da bi do obilježavanja Srebrenice došlo na jedini pravi način, potrebno je da se države čiji su režimi činili zločine ograde od tih zločina i njihovih po- činioca, a ograditi se mogu tako što će zločine priznati, preuzeti odgovornost za njih i sankcionisati počinioce. Tek kada se imena svih žrtava budu znala, i kada svi posmrtni ostaci budu pronađeni – Srebrenica će biti obilježena na pravi način. da se riječ ‚preživjeli‘ čini daleko više prihvatljivija za ovu kategoriju stanovništva. (Geoffrey Nice Foundation on Law, History, Politics and Society in the Context of Mass Atrocities 2015, In the Aftermath of War: Achieving Peace and Reconciliation for Victims of the Yugoslav Conflicts, neobjavljeni izvještaj više autora-polaznika Master Classa na temu „Law, History, Politics and Society in the Context of Mass Atrocities: Law and Politics of Genocide: 20 Years after Srebrenica“, Dubrovnik, Hrvatska, 29.6.-10.7.2015. godine) 39 Wolfgang Petrisch: Moja Srebrenica (tekst podijeljen od strane predavača na Master Classu „Law, History, Politics and Society in the Context of Mass Atrocities: Law and Politics of Genocide: 20 Years after Srebrenica“, Wolfganga Petrischa, u Dubrovniku, Hrvatska, juli 2015. godine) 40 Recom, „Pregled izjava najviših predstavnika post-jugoslovenskih zemalja o pomirenju i regionalnoj saradnji, date u 2015.“, dostupno na: http://www.recom. link/wp-content/uploads/2015/11/Pomirenje-iz-ugla-politicara-pregled-izjava- 12.11.2015-ff.pdf (23.1.2016.)

451 Summary The subject matter of this study is the genocide in Srebrenica and it indicates the steps that must be completed for it never happens again. The author points to the right way of commemorating Srebrenica, which means that the new authorities should disassociate themselves from the crimes which were committed and its perpetrators and they can do that only if they admit, take the responsibility for them and sanction the perpetrators. The attitude of the author is that it is important to help the victims to come to the “conclusion” and prevent the repetition of such crimes. These two actions are interconnected and cannot exist without each other. The author points to the international responsibility in this crime. Building on the above-mentioned, the author indicates the need for major reform of the United Nations. From the political aspect of view, the author considers the com- bination of hatred of those who participated in the war (who often take high positions today) and ignorance of majority of others as the biggest problem. In that context, she suggests that this cannot be dealt only with the war crimes trials because it is unreal to expe- ct that all criminals will be accountable for the crimes they committed. It is of great importance to make the legacy of ICTY i.e. the facts from the judgments (which are in a way more important than a dis- positive) available for the public. Denial of the truth about the conflicts in the 1990s in educational systems of the countries of the former Yugoslavia must not be present in more or less perfidious way.

452 LITERATURA 1. Bilješke sa predavanja prof. dr. Ejupa Ganića na Master Classu „Law, History, Politics and Society in the Context of Mass Atro- cities: Law and Politics of Genocide: 20 Years after Srebrenica“, Dubrovnik, Hrvatska, 1.7.2015. godine) 2. Danas, „Za smrt najbližih krivim ‘arkanovce’“, http://www.danas.rs/danasrs/drustvo/terazije/za_smrt_najblizih_krivim_quo- tarkanovcequot.14.html?news_id=314329 3. Deklaracija o osudi zločina u Srebrenici u julu 1995. godine, Skupština Republike Srbije, 30.3.2010. godine 4. Dnevni avaz, „Sonja Biserko: Genocid u Srebrenici noćna je mora srpske elite“, http://www.avaz.ba/clanak/186397/sonja-biserko-genocid-u-srebrenici-nocna-je-mora-srpske-elite?url=c- lanak/186397/sonja-biserko-genocid-u-srebrenici-nocna-je-mora-srpske-elite 5. Dnevni avaz, „Završena sjednica Vijeća sigurnosti UN: Nacrt britanske rezolucije o Srebrenici nije usvojen, Rusija uložila veto!“, http://www.avaz.ba/clanak/186041/zavrsena-sjednica-vijeca-sigurnosti-un-nacrt-britanske-rezolucije-o-srebrenici-nije-usvojen-rusija-ulozila-veto?url=clanak/186041/zavrsena-sjednica-vijeca-sigurnosti-un-nacrt-britanske-rezolucije-o-srebrenici-nije-usvojen-rusija-ulozila-veto 6. Fond za humanitarno pravo: Značaj i mogućnosti uvođenja tranzicione pravde u programe visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Srbiji, konferencija Uloga obrazovanja u procesima utvrđivanja odgovornosti i pomirenja, diskusioni papir, 3.2.2015. godine 7. Geoffrey Nice Foundation on Law, History, Politics and Society in the Context of Mass Atrocities 2015, In the Aftermath of War: Achieving Peace and Reconciliation for Victims of the Yugoslav

453 Conflicts, neobjavljeni izvještaj više autora-polaznika Master Classa na temu „Law, History, Politics and Society in the Context of Mass Atrocities: Law and Politics of Genocide: 20 Years after Srebrenica“, Dubrovnik, Hrvatska, 29.6.-10.7.2015. godine 8. Ljubiša Sekulić: Ujedinjene nacije: reforme ili dalekosežne promene, Međunarodni odnosi, Centar za strategijske studije, Beo- grad, 1999., dostupno na: http://reocities.com/CapitolHill/parliament/6682/sekulic.html 9. Oslobođenje, „Rusija uložila veto na rezoluciju o Srebrenici“, http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/pocela-sjednica-vijeca-sigurnosti-una-o-rezoluciji-o-srebrenici 10. Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945. godine 11. Recom, „Pregled izjava najviših predstavnika post-jugoslovenskih zemalja o pomirenju i regionalnoj saradnji, date u 2015.“, dostupno na: http://www.recom.link/wp-content/uploads/2015/11/ Pomirenje-iz-ugla-politicara-pregled-izjava-12.11.2015-ff.pdf 12. Smail Čekić: Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012. 13. Tamara Magdelinić: Implementacija Povelje Ujedinjenih nacija kao ključ za međunarodnu stabilnost, Institut za pravo i finansije, Beograd, 2012., dostupno na: http://proba.promocije.net/2012/07/ IMPLEMENTACIJA-POVELJE-UJEDINJENIH-NACIJA-In- stitut-za-pravo-i-finansije-www.ipf_.rs_.pdf 14. Vladimir-Đuro Degan: Opsada Sarajeva i pravna odgovornost Vi- jeća sigurnosti prema Povelji UN, konferencija „Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva 1992-1995“, 28.2. i 1.3.2012., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Vlada Kantona Sarajevo, Sarajevo

454 15. Wolfgang Petrisch: Moja Srebrenica (tekst podijeljen od strane predavača na Master Classu „Law, History, Politics and Society in the Context of Mass Atrocities: Law and Politics of Genocide: 20 Years after Srebrenica“, Wolfganga Petrischa, u Dubrovniku, Hrvatska, juli 2015. godine)

455 Taljić, Isnam

KAKO TRETIRATI SREBRENICU U UMJETNOSTI, POSEBNO U LITERATURI (NA PRIMJERU MOJE KNJIGE “ROMAN O SREBRENICI”)

Sažetak Napisan 1996. godine, taj roman je bio prvo literarno svjedočanstvo o Srebrenici. Dosad je objavljen u 13 izdanja: 6 na bosanskom jeziku i 7 prijevoda/izdanja: 3 na engleskom (Kuala Lumpur, Kairo/Aleksandrija i Sarajevo), 2 na turskom (Istanbul) i po jedno izdanje na arapskom (Kairo/Aleksandrija) i slovenskom (Ljubljana). „Srebrenica – ime grada koje jedva mogu izgovoriti – sada je duboko urezana u mome srcu...“ Tim riječima je dr. Mohammed Mahat- hir, bivši predsjednik Malezije, u to vrijeme jeadn od nakaktuelnijih i najuticajnijih političara, započeo predgovor mojoj knjizi „Roman o Srebrenici“, za prvo izdanje na engleskom jezku, objavljeno u Kuala Lumpuru 2004. godine.

„Srebrenica – ime grada koje jedva mogu izgovoriti – sada je duboko urezana u mome srcu...“ Tim riječima je dr. Mohammad Mahat- hir, bivši predsjednik Malezije, u to vrijeme jedan od nakaktuelnijih i najuticajnijih političara, započeo predgovor mojoj knjizi „Roman o Srebrenici“, za prvo izdanje na engleskom jeziku, objavljeno u Kuala Lumpuru 2004. godine. Upravo je tako: Srebrenica je ime grada koje je postalo poznato u cijelom svijetu, a za Srebrenicu se zna, nažalost, po genocidu koje su srpske vojne i paravojne snage izvršile nad bošnjačkim narodom.

456 Umjetnost je veoma važna u očuvanju sjećanja, tako sjećanja i na tu i takvu Srebrenicu. To sam imao na umu kad sam, kao pisac potekao iz tih krajeva, pisao i, sredinom 1996. godine, završio knjigu pod naslovom „Roman o Srebrenici“. Bilo je to i prvo literarno svjedočenje o tom događaju. U međuvremenu je ovaj roman objavljen u 13 izdanja: šest na bosanskom jeziku i sedam prijevoda/izdanja: tri na engleskom (Ku- ala Lumpur, Kairo/Aleksandrija i Sarajevo), dva na turskom (Istanbul) i po jedno izdanje na arapskom (Kairo/Aleksandrija) i slovenskom (Ljubljana). Već ti po podaci i konstantno interesiranje za ovu knjigu, njena rasprostranjenost na svim kontinentima i po mnogim značajnim bibliotekama, potvrđuju tvrdnju da je književnost jedan od najboljih, od najprijemčivijih načina memoriranja sjećanja. Svoje iskustvo s ovom knjigom želio sam podijeliti sa sudionicima ovog simpozija. Ljudi zaboravljaju. Insan i znači „onaj koji zaboravlja“. Prema tome, umjetnički pristup je višestruko značajan. Ipak, mnoge moje kolege kao da čekaju da prođe pedeset „diskrecionih“ godina pa da smognu pisati o tome! Da nema majki Srebrenice, već sada bismo, poslije dvadeset godina, ponavljali beogradsku „istinu“ o Srebrenici. Uz ostalo, hapše- njem Nasera Orića i s posljednjom farsom s neusvajanjem Rezolucije u UN-u, oni i nakon dvadeset godina pokušavaju nametnuti svoju in- terpretaciju Srebrenice, i to ne samo nama, nego i cijelom svijetu. To je strašno i mora nam svakodnevno biti na umu. Kad su topovi prestali govoriti, muze nisu smjele zašutjeti. Pa, zašto još nije bilo filma o Srebrenici? Bilo je dobrih dokumentarnih filmova. Među prvima, snimila ih je Poljakinja iz Švedske Maria Wischinski. Davno se moralo snimiti i igrani film. Zašto to nije učinjeno?! Moj „Roman o Srebrenici“, kao i druge moje knjige, uglavnom je pisan di- jaloški. To je umnogome gotov scenarij, a uopće ne mora biti u pitanju i visokobudžetni igrani film.

457 Ministarstvo obrazovanja Malezije je, prije nekoliko godina, moj „Roman o Srebrenici“ uvrstilo u obaveznu lektiru. Oni su imali ovaj roman na engleskom jeziku i onda sam od njihovog ministarstva obrazovanja i kulture i od naše ambasade u Kualu Lumpuru dobio vrlo obimnu dokumentaciju o uvrštavanju moje knjige u srednjoškolsku lektiru. Oni su to prepoznali kao vrijednost. Ovdje, u Bosni i Hercegovini, pak, više nije bitno hoće li to učiniti neko od mnogobrojnih ministarstava na raznim nivoima. Naime, ško- lama, direktorima i nastavnicima, ostavljeno je da sami odrede i do 60 posto lektire. Ali, izgleda da se čeka da se naredi „odozgo“. Bošnjaci, očito, ne znaju upravljati, pa ni sami sobom. Moraju se tome brzo nau- čiti. Inače, odosmo skroz helać. Dakle, ne treba upirati prstom ili čekati samo na državne organe i koliko oni funkcioniraju. Mnogo toga je do nas, tako da u primjeru ove knjige i naših obrazovnih institucija ima više časnih izuzetaka, ali oni još nisu pravilo. Sasvim je dovoljno imati sluha prema nečemu što je „domaći proizvod“. Ali, naša situacija je takva da vas – ukoliko vas ne mogu osporiti – prešućuju. To je bošnjačka bolest, te neke zavidnosti, sa čime je ovaj narod (paradoksa li!) izišao iz posljednjeg rata. Posljednjih godina bi svi da pišu o Srebrenici. I sve se to objavljuje. Ja sam probijao led. Za Srebrenicu sam snažno vezan djetinjstvom i po- rodično. Tada sam bio jedini preživjeli pisac iz toga kraja. Iza sebe sam imao iskustvo devet objavljenih knjiga, šest prije rata, koje su objavili tada renomirani izdavači i recenzirali ih najeminentniji literarni autoriteti. Uz to, odmah poslije okončanja ratnih sukoba, Bošnjacima je snaž- no nametan zaborav. Zato je moje bilo, i pred Bogom i pred ljudima, da napišem roman o Srebrenici. Pisao sam ga kao privijanje ljute trave na ljutu ranu. Mnogima sam nudio da objave roman, čak se pri tome ponižavao, jer sam se obraćao i onima kojima inače ne bih, a za dvije godine niko mi ga nije htio objaviti. Smatram da su evidentna tri razloga. Ta neka pakosna ljubomora kolega i(li) izdavača. Zatim, nije se vjerovalo da su

458 zaista bile tolike dimenzije te tragedije o kojoj sam napisao roman, a nijedna riječ iz njega svih ovih godina nije demantirana, nego se, naprotiv, jednako potvrđuju ili otkrivaju neke činjenice i podaci kojima sam tada raspolagao. I, treće (ili je to i prvo): nastojalo se, i to (i) s bošnjačke strane, osujetiti objavljivanje mog romana. Htjela se sakriti, prikriti, zataškati ili barem ublažiti istina koju sam iznio crno po bijelom. Ov- dje podsjećam na pokušaje proganjanja nekih bitnih Srebreničana još u toku rata, ali i 1996. godine i narednih godina pa do toga da se i 2000. i neke godine govorilo o mezarju u općini Kladanj umjesto u Potočarima. Ovaj moj roman pripada, kako je to po svijetu pisano o njemu, fiction – non fiction literaturi. Tu su, naime, uporedo izmišljeni likovi i situacije, ali i sasvim stvarni ljudi i potpuno stvarni događaji. „Roman o Srebrenici“ nije samo historijski roman. Srebrenica je savremena tema. Srebrenica ne smije pripadati samo historiji. Ona mora biti i naša stvarnost, sadašnjost. Mislim da je to veoma važno... Kad pišem knjige, onda se nastojim unijeti u to koliko god mogu. Thomas Mann, bez namjere i potrebe da se poredim s njim, napisao je da je, kad bi se bavio nekom temom o kojoj piše, toliko o njoj naučio da je bio ekspert u toj oblasti. I ja sam imao takav pristup pisanju i ove knjige. Nastojao sam doći do činjenica, spoznati i najsitnije detalje te time ne manipulirati književno. O ovome roman pisali su mnogi. Dr. Mahatir Muhammed u pred- govoru moje knjige izrekao je takve istine o Srebrenici iz rakursa po- litičara da to tako ni približno nije izgovorio nijedan drugi političar. Vodeći dnevnik na arapskom jeziku „Al-Ahram“ objavio je uvodnik o mom „Romanu o Srebrenici“. Taj uvodnik je napisan nakon što je roman objavljen u Kairu i Aleksandriji na arapskom i engleskom. Obi- man prikaz objavljen je i na portalu „Islam online“, najpoštovanijem i najposjećenijem web-portalu u islamskom svijetu. Kad je „Roman o Srebrenici“ objavljen u Maleziji, njihove najuticajnije novine opširno su pisale o njemu. Nakon što je roman preveden na slovenski, vodeće slovenske novine „Delo“ i „Večer“ sa mnom su objavile intervjue na

459 po dvije stranice. Mnogi turski novinari pravili su intervjue sa mnom povodom ovog romana. O tom romanu pisao je i „Washington Post“. Nešto se ne sjećam da je u Bosni pridan sličan značaj ovoj knjizi, iako ima šest izdanja na našem jeziku te preveden na engleski, arapski, slovenski, turski jezik, prevodi se u Indoneziji. Valoriziran je i time što ima šest izdanja na bosanskom jeziku.. Kako pisati o tragičnim, izuzetnom teškim događajima, kako knji- ževno pisati o Srebrenici, ali ne u ravni same dokumentaristike, nego dato bude umjetnost, da bude književnost? U tom smislu ističem ono što su na promocijama ove moje knjige kazivale žene iz Srebrenice. Taj njihov govor pogodio je samu suštinu moje namjere kakav sam roman htio napisati. Kazale su: „Napisao si takav roman kao da si bio tamo s nama i sve to doživljavao, ali tako je napisano da nas njegovo čitanje iznova ne ubija, da nas ne doubija nas, nego nas čini ponosnim i odlučnim u našoj borbi za istinu i pravdu“. Na to nadovezujem stručne ocjene da je ova knjiga pisana s dostojastvom i bez mržnje, bez proklinjanja, bez poziva na nasilje, ali da ona traži da se ne zaboravi, da se očuva istina i da krivce stigne pravda. Sve to, a onda i forma pisanja koja ne satire čitaoca pa da se od čita- nja odustane već na prvoj strani ili 15. ili 250. ili da se nekako i pročita do kraja uz stalnu mučninu i da tri mjeseca poslije budete time rasture- ni. Znači, trebalo je iznaći podesnu formu i način prezentiranja teksta, pa sve do odabira i samog naslova, kao vrlo bitnog segmenta, koji ne odbija i ne ubija, a privlači pažnju, i toga da se veoma vodi računa i o dizajniranju korica, da i one ne odbijaju užasom, nego da pozivaju na čitanje. Evo, to je moja elaboracija teme pod naslovom „Kako tretirati Sre- brenicu u umjetnosti, posebno u literaturi (na primjeru moje knjige “Roman o Srebrenici”).

460 Summary Written in 1996, this novel was the first literary testimony about Sre- brenica. It ran through thirteen editions: 6 editions in Bosnian language and 7 translations/editions: 3 editions in English (Kuala Lumpur, Cairo/ Alexandria and Sarajevo), 2 editions in Turkish language (Istanbul) and an edition in Arabic (Cairo/Alexandria) and Slovenia (Ljubljana). “Srebrenica- the name of the town I can barely pronounce is now engraved deep in my heart”. By using these words, Dr. Mohammed Mahathir, former president of Malaysia, one of the most relevant and influential politicians at the time, began the preface of my book “The Story of Srebrenica”, the first edition in English language, published in Kuala Lumpur in 2004.

461 Termiz, Dževad

PROBLEMI ISTRAŽIVANJA ZLOČINÂ1*

Sažetak Saznanje o bitnim odredbama i obilježijima zločina protiv čovječ- nosti i međunarodnog prava se stiče raznovrsnim istraživanjima koje karakterišu određene specifičnosti. Relevantno, naučno valjano i pouzdano, naučno saznanje o zloči- nima se ostvaruje naučnim istraživanjem. U procesu sticanja naučnog saznanja naučnim istraživanjem o zločinima protiv čovječnosti i me- đunarodnog prava evidentne su određene specifičnosti i raznovrsni i mnogobrojni problemi počev od određenih predradnji u funkciji izrade primjenjenog (operativnog) projekta istraživanja, izrade projekta nauč- nog istraživanja, realizacije naučnog istraživanja, a naročito pribavlja- nja podataka, sređivanja i obrade podataka i zaključivanja, izrade iz- vještaja o istraživanju i rezultatima istraživanja, prezentacije stečenih naučnih saznanja dotičnim istraživanjem i njihove primjene u nauci i društvenoj praksi. Ključne riječi: zločin, istraživanje, naučno istraživanje, problem.

1 Radi se o teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava, odnosno o zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

462 1. Osnovno polazište pristupa obradi teme Problemi istraživanja zločinâ zahtijeva ozbiljnu i valjanu prethodnu raspravu, koja treba da ponudi prethodne, valjane i pouzdane odgovore na pitanja o: (1) odnosu nauke, metodologije i metodike; (2) odnosu nauke i struke; (3) odnosu naučnog i stručnog saznanja; (4) odnosu naučnih i stručnih istraživanja: (5) odnosu diletantskih, kvaziistraživanja i naučnih istraživanja (Ter- miz, 2009, str. 13-20 i 39-51)

2. Specifičnosti naučnih i stručnih istraživanja zločinâ i njihova povezanost sa specijalnom metodologijom istraživanja bezbjednosnih pojava Da bi se bilo koji problem društvene stvarnosti istraživao, umno je i svrsishodno prvo utvrditi postojanje problema, a zatim njegov značaj i podobnost za istraživanje, na osnovu čega se opredjeljuje za određenu vrstu i tip istraživanja – naučno (pretežno empirijsko ili teorijsko) istra- živanje ili/i stručno istraživanje. Na osnovu vrste i tipa istraživanja pristupa se izradi konceptualizacije, pri čemu se konstatuje okvirno definisanje stvarnih okolnosti u kojima se istraživanje izvodi. To podrazumijeva: (1) vrijeme izvođenja istraživanja; (2) društveni prostor izvođenja istraživanja: (3) vrijeme – predmet istraživanja; (4) prostor – predmet istraživanja; (5) tematski sadržaj;

463 (6) opšti osnovni izvori podataka; (7) opšti društveni uslovi i status istraživanja (javni, tajni). (Termiz, 2014, str. 35).

U ovoj fazi konceptualizacije tri su ključna momenta: (1) provjera početne ideje uvidom u postojeći naučni i drugi ade- kvatni saznajni fond; (2) formiranje naučnog (istraživačkog) zadatka i (3) formiranje idejnog projekta, uključujući i pojedinačne i grupne konsultacije.

Specifičnost izgradnje konceptualizacije u istraživanju zločinâ de- terminirana je vrstom istraživanja. Ako je istraživanje: a) naučno, ostvaruje se uvid u naučni fond i krivičnu, prekršajnu i sudsku evidenciju; b) stručno (profesionalno), prednost ima evidencija stručne prakse; c) konkretno-operativno, onda se obraća neposrednom događaju s osloncem na važeća pravila i na evidentirane slične slučajeve. Nakon sprovedene konceptualizacije istraživanja pristupa se izradi projekta naučnog istraživanja kao naučnog i operativnog dokumenta, ali i kao misaonog modela procesa istraživanja i misaonog modela pojave koja se istražuje. Projekt naučnog istraživanja zločinâ (Čekić, Termiz, 2007), njegova izrada je bazirana na modelu projekta naučnog istraživanja koje je definisala savremena metodologija društvenih (Termiz, 2009, str. 206-241) i političkih nauka (Termiz – Milosavljević, 1999, str. 347-380 i Milosa- vljević-Radosavljević, 2013, str. 411-460).

464 Izrada projekta naučnog istraživanja zločinâ nužno ima oslonac u modelu tipskog projekta naučnog istraživanja, u čijoj je osnovi aksio- matska postavka koja glasi: predmet istraživanja determinira metode istraživanja, kao i uvažavajući bitne specifičnosti istraživanja zločinâ koje se u projektu i procesu realizacije istraživanja odnose na: (1) problem-predmet istraživanja; (2) opšti predmet nauke o genocidu je neraskidivo povezan sa predmetom nauke o bezbjednosti koji je istovremeno podudaran sa predmetom metodike i sa globalnim, posebnim i pojedinačnim predmetima sadržine djelatnosti. Opšti predmet nauke o bezbjednosti je “trajno definisan i jednostavan: proučavanje, naučnim metodama, odnosa ugroža- vanja i djelanja protiv ugrožavanja, kao i stvarnih efekata tog odnosa” (Termiz, 2014, str. 27). Naime, radi se o društvenom nelegalnom i ne- legitimnom ugrožavanju i legalnom i legitimnom djelanju na ostvarivanju sigurnosti i društvene bezbjednosti od ugrožavanja ljudi i njihove imovine i svojine, materijalnih i duhovnih dobara. Opšti predmet istraživanja je trajno i jasno određen, te ga je relativno lako postaviti kao složen sistem u koji uvodimo, kao činioce podsiste- ma, uže pojave ugrožavanja i zaštite od ugrožavanja. Činioci sadržaja predmeta istraživanja zločinâ se iskazuju i predstavljaju s osloncem na model tipskog predmeta istraživanja (Termiz, 2014, str. 99), imajući u vidu povezanost, uslovljenost i determiniranost predmetom nauke o bezbjednosti i njenim opštim predmetom istraživa- nja. Prednost opšteg, stabilnog predmeta istraživanja zločinâ je u tome što se može postaviti trajni projekt istraživanja (model tipskog projekta istraživanja) sa mnoštvom podprojekata koji mogu biti usmjereni na trajne i promjenjive činioce pojave, na njihove sprege i kombinacije u određenom vremenu i na određenom prostoru!; (3) predmet-ciljevi istraživanja; (4) predmet-ciljevi-hipoteze u projektu istraživanja;

465 (5) predmet-ciljevi-hipoteze-metode, istraživačke tehnike, instru- menti i postupci, i neophodna tehnička sredstva; (6) izvori podataka-teorijski, empirijski-subjekti-ljudi (i njihovi kolektiviteti, ponašanja, što uključuje i djelanja i stavove) – značaj, status, uloga i funkcije; (7) potpuno posmatranje-uzorak istraživanja; (8) realizacija istraživanja: (a) činjenice, indikatori, varijable i podaci; (b) podaci-argumenti-dokazi; (c) terenski istraživači-status istraživača je derminiran i uslovljen vrstom istraživanja; (d) odnos respondenta i terenskog istraživača (subjekta-objekta istraživanja) – principi i načela odnosa subjekata u procesu istraži- vanja; (9) obrada i analiza podataka; (10) provjera hipoteza i zaključivanje na osnovu podataka; (11) zaključivanje o istraživanju i rezultatima istraživanja; (12) prezentacija i korištenje saznanja (rezultata istraživanja) zlo- činâ.

3. Problem konzistentnosti i koherentnosti rezultata istraživanja i naučnih istraživanja u naučnim i stručnim istraživanjima Ostvarena i prezentirana saznanja, u odgovarajućoj formi, iskazana kroz iskaze određenog značenja, smisleno i razumljivim jezikom saop- štavaju istinu-naučnu istinu o rezultatima naučnog istraživanja. Ipak, to otvara pitanja odnosa pojmova realiteta istine i saznanja subjektivne i

466 objektivne istine, istinitosti i tačnosti, istine i naučne istine, naučne istine – stručne (sudske) istine – političke istine, istine i greške, pri čemu se postavlja složeno višeslojno pitanje, a šta je to greška, na osnovu čega greška i za koga greška? Ne upuštajući se u probleme istinitosti, tačnosti i pogrešnosti, mi ćemo se zadržati na osnovnim postultivnim shvatanjima: (1) jedino prihvatljiv način sticanja naučnog saznanja je naučno istraživanje, što znači da istraživanje koje se želi naći u statusu naučnog mora se sprovesti primjenom naučnih metoda; (2) naučno istraživanje se realizuje na osnovu projekta naučnog istra- živanja (što se posebno odnosi na pretežno empirijska naučna istraživa- nja, ali i na određene tipove teorijskih naučnih istraživanja, a zločini su tipična empirijska pojava društvene stvarnosti); (3) stečeno saznanje, u procesu naučnog istraživanja na osnovu Pro- jekta i primjenom naučnih metoda, ima svojstva naučnog saznanja koja su bitan oslonac stručnim saznanjima, koja su najčešće oblik njihove konkretizacije u primjeni.

4. Naučne i društvene funkcije istraživanja (rezultata istraživanja) Svako istraživanje ima svoje funkcije. One se ne ostvaruju samo opisom prošlosti, nego se odnose i na predviđanja budućnosti. Potrebno se podsjetiti da je predmet nauke opštost, zakonitost i pravilnost, a cilj naučno objašnjenje i naučna prognoza. Naučno objašnjenje podrazumijeva saznanja o uzročno-posljedičnim odnosima, društvenim zakonima i naučno objašnjenje. U društvenim naukama su dominantna statistička i teleološka, odnosno tzv. motivaciona objašnjenja (Šuvaković, 2014, str. 7), s obzirom da u ljudskom i društvenom ponašanju značajnu ulogu imaju društvena (uključujući individualnu) svijest i društvena (uključu- jući individualnu) volja.

467 Pored naučne i društvena funkcija istraživanja i njegovih rezultata je veoma značajna, a pogotovo u istraživanju zločinâ. Nijedno istraživanje nije samo sebi svrha, već ono svojim rezultatima obezbjeđuje određenu svrsishodnost i društvenu, odnosno vannauč- nu upotrebljivost, bez obzira na njegov doprinos nauci. Evidentno je da društveni ciljevi obavljaju sljedeće funkcije: infor- mativnu - da informišu društvenu javnost o rezultatima istraživanja, afirmativnu - da afirmišu istinu i naučnu istinu, inicijativnu-da pokrene određene procese u određenim oblastima ljudskog i društvenog života i direktivnu i operativno-akcionu-naučni uticaj rezultatima istraživanja na društvenu svijest i odgovarajući društveni voljno-akcioni odnos prema zločinima-preventivno, kurativno i postkurativno.

468 LITERATURA 1. Alispahić, Bakir: Osnove metodike rada obavještajno-sigurno- snih službi, BTC, Šahinpašić, Sarajevo, 2011. 2. Čekić, Smail; Termiz, Dževad: Žrtve zločina u Sarajevu 1992.- 1996 (Model tipskog projekta istraživanja žrtavâ), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007. 3. Termiz, Dževad: Metodologija društvenih nauka, “Grafit” Luka- vac, 2009. 4. Termiz, Dževad i Milosavljević, Slavomir: Uvod u metodologiju politikologije, DAX TRADE, Sarajevo, 1999. 5. Termiz, Dževad i Milosavljević, Slavomir: Praktikum iz metodologije politikologije, Sarajevo, 2000. 6. Termiz, Dževad: Osnovi metodologije socijalne psihologije, Amos graf, Sarajevo, 2013. 7. Termiz, Dževad: Kritika teorije, Amos graf, Sarajevo, 2013. 8. Termiz, Dževad: Osnovi metodologije nauke o socijalnom radu, “Grafit” Lukavac, 2001. 9. Milosavljević, Slavomir; Radosavljević, Ivan: Osnovi metodologije političkih nauka, peto izdanje, Službeni list, Beograd, 2013. 10. Termiz, Dževad: Specifičnosti metodologije istraživanja u bez- bjednosnoj djelatnosti, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014. 11. Termiz, Dževad; Arežina, V.: Problemi istraživanja i naučnog proučavanja komunikologije, Fakultet političkih nauka Univer- ziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2015.

469 Vukadinović, Srđan

NIVOI SUOČAVANJA SA (NE)ODGOVORNOŠĆU ZA SPREČAVANJE DUGOROČNIH POSLEDICA GENOCIDA U SREBRENICI

Sažetak Po logici situacije poslije svakog zločina pravda (ne)mora biti za- dovoljena, a krivci se (ne)moraju kazniti. Žrtve (ne)moraju prestati biti predmetom diskriminacije. Kada se dođe do razgovora o zločinu genocida nikako se ne može stati. Muđutim, uvijek u emotivno nabijenim razgovorima prijeti opasnost da se nikako ne može odmaknuti od neče- ga što je kolektivna krivica. A oni koji su upravo napravili genocid, kao u Srebrenici, žele da stvar razvodne i svedu na nivo puke imaginacije raspravama o kolektivnoj krivici i negiranja iste. U nastojanjima da se razriješi zločin geniocida u Srebrenici i utvrde krivci za takvo nedjelo treba se promijeniti način razumijevanja procesa. Odmaknuti se od ko- lektivne krivice, jer nijedan Sud, bilo domaći, bilo međunarodni, teško da će suditi za kolektivnu krivicu, je nužnost koju traži utvrđivanje krivaca za srebrenički genocid. U tom smislu nužno je utvrditi nivoe odovornosti za mnoga (ne)činjenja u zaštićenoj zoni UN-a, u kojoj je tako nešto bilo nezamislivo da se dogodi. Još nužnije od toga je utvrditi nivoe suočavanja sa (ne)odgovornošću za sprečavanje dugoročnih posljedica genocida u Srebrenici, kako ovaj grad ne bi doživio novi, još strašniji genocid koji bi ga potpuno dokrajčio. U slučaju genocida u Srebrenici i utvrđivanju krivice za njega vrijednosti koje su univerzalne su sramotno stavljene na stranu, ili još gore na marginu. Negativne vrijednosti u čijoj je biti izrugivanje pravdi i karikaranje iste od strane ideologa i izvršilaca genocida u Srebrenici dominiraju. Daje im se mnogo više prostora nego odmah poslije 11.jula 1995.godine. Kako vrijeme odmiče Srebrenica služi, kako onima koji

470 su direktni krivci za nju, tako i onima koji su indirektno krivi za genocid ne pružajući potrebnu logistiku da se ta zaštićena zona održi, kao mjesto politikanstva i promocije prije nekih za njih jako bitnih događaja. Jer na Srebrenici se politikantski može itekako profitirati. To je dovoljno za ideologe i izvršioce zločina, a pogubno po Srebrenicu.. Pored potrebe da se o Srebrenici stalno govori, a ne samo 11.jula, nameće se i nužnost utvrđivanja odgovornosti različitih nivoa za spre- čavanje dugoročnih posledica genocida u Srebrenici. Nekoliko je pomenutih niovoa odgovornosti. Pored ostalih to su: nivo suočavanja sa prošlošću, ekonomski i socijalni pristup rješavanju pitanja Srebrenice, nivo odgovornosti za kvalitet života u Srebrenici, nivo odgovornosti za ustavnopravni status Srebrenice i nivo odgovornosti po presudi Među- narodnog suda pravde. Definisanje i utvrđivanje navedenih nivoa (ne)odgovornosti za spre- čavanje dugoročnih posledica genocida u Srebrenici pomoći će da se kroz vrijeme razlikuje dobro od zla, namjera od slučajnosti, vrijednost od nevrijednosti. Univerzalnost principa je vodilja u utvrđuvanju činje- ničnog stanja nivoa (ne)odgovornosti. Ključne riječi: Suočavanje – Odgovornost / Neodgovornost – Po- slediEkonomsko socijalni status – Ustavnopravni status – (Ne)kvalitet života u Srebrenici.

471 Uvod Posledice genocida u Srebrenici su, izgleda, vidljivije dvije decenije poslije toga gnusnog čina, nego neposredno koju godinu poslije njega. Pitanje odgovornosti, odnosno neodgovornosti za takvo stanje se nikako ne može svesti samo na jednu strukturu ili jedan nivo (Cigar, 2000:126). Višeslojno i višestruko je pitanje različitih odgovornosti za stanje u Srebrenici, dvije decenije poslije toga strašnog 11.jula 1995. godine. Svi ti nivoi ili strukture mogu se podijeliti u najmanje četiri grupaci- je pitanja, koja još uvijek nemaju odgovora koji bi zadovoljili one koji žive u Srebrenici i koji su žrtve genocida. Isto onoliko koliko je bitan nivo odgovornosti suočavanja sa prošlo- šću onih koji su neposredni i direktni krivci za genocid (Srbija i Crna Gora), važno je i pitanje ekonomskih i socijalnih pristupa u tome gradu, kao i ustavnopravnog statusa, odnosno realacija prema presudi Među- narodnog suda pravde u Hagu za genocid.

Nivo suočavanja sa prošlošću Proces sazrijevanja i suočavanja sa prošlošću u Srbiji i Crnoj Gori, i pored na prvi izgled ohrabrujućih, ali samo deklarativnih poruka, biće ipak, jako dug i težak. Govori u prilog tome i činjenica da srebrenički genocid niko nije povezao sa njegovim političkim uzrocima, već ga dugi niz godina određuje kao djelo psihopata i bolesnih ljudi. Političari nisu učinili što su morali, a morali su reći da su ti zločini samo jedna ilustracija, koju kada je riječ o Srebrenici treba pomnožiti sa višestru- ko toliko puta. Jer, još je mnogo zločina počinjeno u samoj Bosni i Hercegovini, na drugim mjestima od strane istih izvršilaca ili nalogodavaca. Nije se još uvijek spremno postaviti pitanje odakle su došli ti tako svirepi i strašni zločini?! Nije se spremno kazati da je to bila jedna politika etničkog nacionalizma, politika stvaranja etničke države čiji

472 su se izvršioci u vidu paravojnih formacija i regularne vojske smatrali legitimnim da sa određenih teritorija uklone sve one koji na neki način predstavljaju živu smetnju da se do čistih etničkih zadatih granica dođe (Billig, 2009:73-79).

Ekonomski i socijalni pristup rješavanju pitanja Srebrenice U rješavanju problema Srebrenice sredinom druge decenije trećeg milenijuma treba imati jedan poseban pristup, i ekonomski, i socijalni, i svaki drugi kvalitativno životni. U Srebrenicu u sezoni živi oko 3.000 Bošnjaka. Po popisu 1991.godine u Srebrenici i srebreničkoj regiji je ži- vjelo oko 100.000 Bošnjaka. U tom smislu ekonomsko-socijalnom statusu treba dati takav pristup da ljudi budu sigurni, da se podrži povratak i osigura njihova egzistencija. Može to donijeti politika konstruktivnog dijaloga različitih faktora. Treba uraditi mnogo toga da se ljudi uvjere da se vrate, a ne samo pričati o tome i živjeti daleko od Srebrenice. Dati nekome hljeb i našminkati Srebrenicu, onako kako misle neki stranci, je način da se doživi još jedan genocid. A u Srebrenici još žive i šetaju ljudi koji su direktni egzekutori iz 1995.godine. To se vrijeme ne treba i ne može čekati. Treba obezbijediti život ljudima koji egzistiraju u Srebrenici. Raditi dosta toga je nužno kako bi se promijenilo stanje na terenu u Srebrenici. Poslovi na terenu su: ekonomske prirode, zatim javna sigurnost, privođenje ratnih zločinaca pravdi, socijalna pitanja, povratak u Srebrenicu... Tako da srebrenič- ka zajednica bude zajednica u kojoj je moguć život (Listhaug, Ramet, 2013:81). Pravila o svemu tome moraju biti veoma transparentna. Isto tako moraju biti transparentni i novac, kao i svi ostali vidovi pomoći, doni- ranja ili preusmjeravanja dobara.

473 Nivo odgovornosti za kvalitet života u Srebrenici Indikatori kvaliteta života u jednom društvu su veoma raznorodni. U tom društvenom i životnom fenomenu ima mnogo čega. I kulture, i obrazovanja, i nadogradnje, i ljudskosti. Vrijednosti su to društvenog života koji kreiraju svojevrsnu kulturu mira kao obuvata svega onoga što je kvalitet života. Kroz sve navedene elemente kvaliteta života dru- gačije se govori u vremenu zla, kao i vremenu sadašnjosti i budućnosti. Taj drugačiji način je mnogo iskreniji. A iskrenost podrazumijeva Sre- brenicu i priču o njoj kao jednu moralnu obavezu svakoga čovjeka ili grupe, bez obzira koje su boje i kojih svjetonazora. Kvalitet života čini razmišljanje o Srebrenici svaki dan. I pomaganje ljudima koji su svoje živote vezali za Srebrenicu svakodnevno. Jer, to je grad koji je ubijen jednom, 1995.godine. Ponovo se vratio među žive i ponovo se ubija, ali na jedan drugačiji način. Odlaze ljudi iz Srebrenice. A pogotovo odlazi mlađa populacija. Ne vide mogućnosti da zadovolje svoj kvalitet života. Vrijednosti kvalitita života u Srebrenici su sadržane u sva- kodnevnom pritisku da se ljudima koji su se egzistencijalno vezali za Srebrenicu omogući jedan normalan život. I to život u jednom teškom ambijentu u kome su neki odlučili da ostanu i pokušaju vratiti smisao života. Mora se tu pokazati duša i mora se pokazati smjelost i odlučnost da se prihvati veličina i značaj Srebrenice. Jer, je uvijek prolazak pored Memorijalnog centra sjećanje na neka velika vremena. Možda, čak i veća od vremena antičkih tragedija. Pokazujući dušu prema Srebrenici zapravo nastoji se pokazati i svoj odnos prema drugim mjestima u Bosni i Hercegovini koja se također ne smiju zaboraviti. Kao i mnoge surove i zle stvari koje su se dešavale u tim mjestima. Treba sve učiniti u smislu podizanja nivoa kvaliteta života da ljudima ostatak života bude daleko bolji. A mladim ljudima ponuditi perspektivu da vrijedi ostati i u Srebrenici, i u Bosni i Hercegovini, i boriti se za njih. Naravno, ne na način kako se to uglavnom radi sredinom druge decenije XXI vijeka, kroz vid materijalnog patriotizma, nego kroz onaj

474 vid patriotizma gdje poštuju jedni druge, gdje se poštuju zakoni i ustav Bosne i Hercegovine. I onda će i Srebrenica i država imati perspektivu i izgledan kvalitet života koji može prevazići mnoge protuivrječnosti. A tek tada će biti moguće otvoreno govoriti o istini, o razumijevanju, kao i povjerenju. Poslije toga, upravo iz Srebrenice mogu ići poruke, i to ne simboličke, već suštastvene, u svijet da je moguć zajednički i život i su- život i interkulturalni dijalog. Takva poruka može imati velikog odjekla u novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, Evrope i svijeta.

Nivo odgovornosti za ustavnopravni status Srebrenice Ustavni status Srebrenice je pitanje za koje će trebati dugo vremena da se riješi. Ovaj grad mora imati specijalni status u Bosni i Hercego- vini. Srebrenici treba dati takav pristup da se pravda zadovolji budući da Međunarodni sud i arbitraže to nisu uradili. Neophodno je stalno pokretati pitanje ustavno pravnog razrešenja slučaja i pitanja Srebrenice i ne odustajati u namjerama da se tako nešto definiše, uprkos svim blokadama koje u tom smislu sadrži Dejtonski ustav. To upravo iz razloga da se ljudi koji postoje i koji šetaju Srebre- nicom i drugim BH i južnoslovenskim Srebrenicama ne bi stalno morali podsjećati što se desilo, budući da nevješto simuliraju procese zaborava i (ne)sjećanja. Specijalan ili poseban ustavnopravni status Srebrenice u državi Bosni i Hercegovini će omogućiti da ne trijumfuje zlo za koje je potrebno samo «da dobar čovjek ne uradi ništa». Posebna jedinica ili specijalan ustavnopravni status će pomoći, upravo, tom dobrom čo- vjeku da za Srebrenicu uradi mnogo. A to je gradu u kome je učinjen genocid, za koji se poslije Drugog svjetskog rata mislilo da je više ne- moguć u Evropi, potrebno da bi se razvijajao ubuduće, ne kao pomen na strašno stratište već kao svojevrsni stalno održivi projekat.

475 Nivo odgovornosti po presudi Međunarodnog suda pravde Po presudi Međunarodnog suda Srebrenica je jedini grad u svijetu koji ima presudu za genocid. U Srebrenici je počinjen genocid od strane institucija Srbije i Crne Gore. I te institucije treba sankcionisati. O tome se slaže čitav svijet, ali nema rezultata o toj saglasnosti. Nesumnjiva je činjenica da se u Srebrenici desio najteži ratni zlo- čin koji je od strane Međunarodng krivičnog suda okarakterisan kao genocid. Ali, ono što je jako važno je da je on dobio i političko pravnu potvrdu na Međunarodnom sudu pravde. Tako da je neupitno da je u Srebrenici izvršen genocid i ničim više ne treba dokazivati da je u ovom gradu izvršen genocid. Ničim više i nigje ne treba dokazivati što se dogodilo u Srebrenici. Iscrpljujući se u daljnim dokazivanjima da je iz- vršen u Srebrenici genocid zapravo se direktno ide na ruku negatorima ovog najstrašnijeg gnusnog čina koji nastoje, samo, da kroz iscrpjujuće procedure razvodne stvari i dobiju na vremenu kako bi vrijeme u sferi zaborava učinilo svoje. To što prije svega u Srbiji i Crnoj Gori, kao i međunarodnoj zajednici nisu spremni da se suoče sa samima sobom, da se suoče sa činjeni- cama ili sa svojom prošlošću, pokazuje da mnogo konstituenata savre- menog društva ne želi da pokaže, prije svega, poštovanje, prvo prema žrtvama genocida. Bez obzira na utvrđenu i donešenu odluku od strane Međunarodnog suda pravde. A to je potrebno uraditi zbog budućnosti Srebrenice. Ne prihvatanjem činjenice da je u Srebrenici bio genocid, što je i politička i pravna ocjena međunarodne zajednice, oni koji to rade čine svojevrsnu provokaciju. A provokacije ne smiju imati pogodno tle na južnoslovenskom prostoru. Jer one predstavljaju novo i još gore ubijanje Srebrenice. Mora se krenuti iz temelja i formirati, prvo, sudovi za te ratne zloči- ne u Srbiji i Crnoj Gori. Specijalna tužilaštva se pretvaraju u svoju suprotnost po tim pitanjima. Sporadično se izreče po koja presuda. Mno-

476 go je oslobađajućih presuda. Čekajući protok vremena i zastarijevanje slučajeva srlja se u novu banalizaciju zločina.Svaka strana, vinovnik genocida treba da formira svoje sudove i procesuira slučajeve bez ikakvih izigravanja i izgovora pravnih nedorečenosti. Kroz pomenute nivoe procesuiranja mogu se graditi mostovi pri- jateljstva i saradnje. Jedino se tako neće zloupotrebljavati Srebrenica kako bi se stvarale neke dalje ograde među ljudima.

Umjesto zaključka – Obezbijediti Srebrenici budućnost Čini se da se nekako počinje zaboravljati na ono što se dogodilo u Srebrenici. Izgleda da se Srebrenice samo sjeti 11.jula. A prije toja i poslije toga se mnogo toga prepušta zaboravu (Montigny, 1994:74). Ključni nivo suočavanja (ne) odgovornosti za sprečavanje dugoroč- nih posledica srebreničkog genocida mora biti sadržan u činjenici da se o Srebrenici ne može govoriti samo koji dan prije jedanaestog dana jula, zarad prikupljanja političkih poena, a još manje se o Srebrenici može govoriti zarad uskostranačkih i predizbornih potreba određenih političkih grupacija. O Srebrenici se mora govoriti kao o svojevrsnom, prije svega, kvalitetno životnom projektu 365 dana u godini. Na jednoj strani je to potreba da se podijeli tinjajući i trajući bol i krik sa Srebre- nicom, a na drugoj sprečavanja novog ubijanja i novog genocida nad Srebrenicom. Onoga koji će ovaj grad pretvoriti u avetinjski grad, u kojem prvenstveno mladi neće vidjeti svoju budućnost i zbog čega će odlaziti iz ovog veličanstvenog grada, koji zaslužuje poštovanje čitavog svijeta.. Ključni nivo odgovornosti u Srebrenici neizostavno traži i zahtijeva da se ovom gradu obezbijedi budućnost u kojoj će oni koji su preživjeli genocid shvatiti da ostatak života mogu provesti u miru i zadovoljava- jućem nivou kvaliteta po svim indikatorima. A oni koji nisu zapamtili tu bezumnu goglotu grada u kome su rođeni da su se imali rašta i roditi i živjeti u gradu koji samo zaslužuje naklon čovječanstva.

477 Nivoi suočavanja sa odgovornošću za sudbinu Srebrenice i spreča- vanje dugoročnih posledica genocida zahtijevaju da se uvijek jasno i glasno saopštava da se zna da je u Srebrenici izvršen genocid i da se to ne smije nikada zaboraviti. Još manje da bude stvar kalkulantskih i politikanstkih razloga zarad nekog sitnog trenutnog interesa. Samo jedan mali dio odgovornosti je sadržan i u iskazivanju odavanja počasti žrtvama i saosjećaja sa živima uz uvijek izgovorenu sintagmu BIO JE GENOCID. Čitav svijet zna što se dogodilo u Srebrenici. I oni koji zu to zlo uradili znaju što se dogodilo u ovom gradu, zaštićenoj zoni UN-a. I oni treći čiji je zadatak bio da štite sigurnosnu zonu i te kako dobro znaju što se dogodilo. Naravno, da ovi drugi to negiraju što se dogodilo, a ovi treeći se prave neznaveni i zavedeni, sa čime daju svoj puni doprnos negatorima genocida. Zato ovi prvi moraju stalno isticati što je to što se dogodilo u Srebrenici i da se to nikada ne smije zaboraviti. Pogotovo na to treba ukazivati mladima kako se nikada to više ne bi dogodilo i ponovilo. Iz razloga kako bi se zatvorili istorijski krugovi i kako bi se zatvorio krug Srebrenice. Da nam se i ubuduće ne bi činilo kako nam se istorija ponavlja. Istorija se ne ponavlja nego istorijski krugovi nisu zatvoreni. A da bi se krug Srebrenice zatvorio i drugi i treći svoje strukturne segmente svijesti moraju modelirati po načelima univerzal- nih vrednorta po kojima će shvatiti da su prije svega ljudi koji baštine humanističke sadržaje, a ne podržavaoci genocida koji štite njegove izvođače. Sve su to nivoi ili strukture koji(e) traže brze odgovore i još brža rješenja kako bi se Srebrenica pretvorila u grad – projekat u kome oni koji su nužno upućeni na nju, a koji su bili žrtve genocida, vide svoj opstanak i svoju budućnost.

478 Summary The consequences of the genocide in Srebrenica seems apparent two decades after that heinous act, rather than just a few years after him. The question of responsibility or irresponsibility of such a situation can never be reduced to a single structure or a single level. multi-layer and multi-issue is different responsibility for the situation in Srebrenica, two decades after that terrible July 11, 1995 All these levels or structures can be divided into at least four groups of questions, which still have no answer that would satisfy those who live in Srebrenica and who are the victims of genocide. Same as much as the level of responsibility of dealing with the past, those who are the immediate and direct guilty of genocide (Serbia and Montenegro), it is a question of economic and social approach in that city, as well as the constitutional status or realacija according to the judgment of the International Court of Justice in The Hague for genocide. The process of maturing and dealing with the past in Serbia and Montenegro, and in addition to the first look encouraging, but only dec- larative messages will be still very long and difficult. Speaks in favor of the fact that the Srebrenica genocide, no one connected with his political causes, but for many years it defines as the work of a psychopath and sick people. Politicians have not done what they had, and they had to say that these crimes only an illustration, that when it comes to Sre- brenica to be multiplied many times with so many times. Because there are many crimes committed in Bosnia-Herzegovina and elsewhere by the same perpetrators or principals. It was not yet ready to ask the question where they came so cruel and horrible crimes?! He was not ready to say that it was a policy of ethnic nationalism, politics of creating ethnic states whose perpetrators in the form of paramilitary groups and the regular army as legitimate to remove certain territories with all those who in some way represent an obstacle to live up to the pure ethnic preset boundaries occur.

479 In solving the problem of Srebrenica middle of the second decade of the third millennium should have a special approach, and economic and social, and every other quality of life. In Srebrenica season has about 3.000 Bosniaks. According to the census in 1991 in Srebrenica, Srebre- nica region’s population of around 100.000 Bosniaks. In this sense, the economic and social status should be given such access for people to be sure, to support the return and ensure their existence. It can make a policy of constructive dialogue among different factors. To do much to convince people to return, and not just talk about it and live away from Srebrenica. Give someone a loaf and makeup Srebrenica, as some fo- reigners think, is the way to experience another genocide. A Srebrenica still alive and walking around people who are the direct executors of 1995. This time should not and can not wait. You need to provide life people who exist in Srebrenica. Doing a lot of this is necessary in order to change the situation on the ground in Srebrenica. These jobs in the field are economic in nature, then public safety, bringing war criminals to justice, social issues, return to Srebrenica ... So Srebrenica community is a community where life is possible. Rules about all this must be very transparent (and money and everything else). Constitutional status of Srebrenica is a question that will take a long time to resolve. This city must have a special status in Bosnia and Her- zegovina. Srebrenica should be given such access to justice is done as the International Tribunal did not do it Following the judgment of the International Court of Srebrenica is the only city in the world that has a conviction for genocide. The Sre- brenica genocide was committed by the institutions of Serbia and Mon- tenegro. And these institutions should be sanctioned. That’s what the whole world agrees, but no results of this agreement.

480 One must start from the ground up and establish, first, courts and war crimes in Serbia and Montenegro. Special Prosecution is converted into its opposite on these issues. Waiting for the passage of time and the obsolescence of cases is rushing into a new banalization crimes. Every page, the perpetrators of genocide should form their own judgments and prosecute cases of cheating in no excuses and legal ambiguities. All of these levels or structures that (e) seeking quick answers and quick solutions to Srebrenica turned into a city - a project in which those who are necessarily directed at her, and who were the victims of genocide, see their existence and their future. Key words: Coping - Responsibility / Irresponsibility - Consequen- ces of Genocide – Economic Social Status - Constitutional Status – (No) the Quality of Life in Srebrenica.

481 LITERATURA 1. Billig, M.: Banalni nacionalizam, Biblioteka XX vek, Beograd, 2009. 2. Cigar, N.: Uloga srpskih orjentalista u opravdanju genocida nad Muslimanima Balkana, Institut za istraživanje zločina protiv čo- vječnosti i međunarodnog prava i Bosanski kulturni centar, Sa- rajevo, 2000. 3. Engahi William, F.: Stoljeće rata – Anglo američka naftna politika i novi svjetski poredak, AGM, Zagreb, 2000. 4. Gidens, A.: Posledivce modernosti, «Filip Višnjić», Beograd, 1998. 5. Hartman, F.: Krv realpolitike: Afera Srebrenica, Buybook, Sara- jevo/Zagreb, 2015. 6. Horvat, B.: Ekonomika ubrzanog razvoja, Forum Bosnae, Sara- jevo, 2001, 12. 7. Kieselbach, T., Winelield, A.H., Boyd, C., Anderson, S.: Unem- ployment and Health: International and Interdisciplinary Perspe- ctives, Bowen Hills: Australian Academic Press, 2006. 8. Krugman, P.: Povratak ekonomske depresije i svetska kriza, He- liks, Smederevo, 2008. 9. Listhaug, O., Ramet, S. (Eds.), Bosnia-Herzegovina Since Dayton: Civic and Uncivic Values, Longo Editore, Ravenna, 2013. 10. Montigny; Ph.: Quand il Froid la Mort-Querres Bosnie, DA- GORNO, Paris, 1994. 11. Touraine, A.: A New Paradigm for Understanding Today’s Wor- ld, Polity Press, Cambridge, 2007.

482 Zagorica, Jasmina

GENOCID NAD BOŠNJACIMA PODRINJA – SOCIJALNA PROBLEMATIKA SAMOHRANOG RODITELJSTVA

Sažetak Danas, nakon dvadeset godina od genocida u Srebrenici – zaštiće- noj zoni Ujedinjenih nacija, jedna od ključnih posljedica tog stravičnog zločina je socijalna problematika samohranih roditelja, ne samo u Sre- brenici već i u cijelom Podrinju. U tom smislu ovaj rad će se fokusirati na socijalnu problematiku samohranih roditelja. Sadržajno je strukturiran u dva dijela: u prvom dijelu rada prikazat će se nastanak jednoroditeljskih porodica kroz izvršenje zločina protiv čovječnosti i među- narodnog prava i samog genocida nad Bošnjacima Podrinja (Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Rogatica, Višegrad, Goraž- de, Čajniče i Foča). U namjeri da se zauzme teritorij (50 km zapadno od rijeke Drine), izvršen je genocid nad bošnjačkim stanovništvom kako bi se ispunio jedan od šest strateških ciljeva Skupštine srpskog naroda, održane u Banjoj Luci 12. maja 1992, a koji se sastoji u “eliminisanju rijeke Drine kao granice između srpskih država“. Tako su, shodno tom cilju, Vojska Republike Srpske, JNA, dobrovoljačke jedinice iz Sr- bije, Crne Gore, Grčke, Rusije počinile zločin genocida s masovnim egzekucijama, silovanjima, te raznim oblicima zvjerstava s namjerom potpunog uništenja bošnjačkog stanovništva (posebno muškaraca), u čemu su dobrim dijelom i uspjeli. No, pored masovnih egzekucija, velika većina muške populacije bošnjačkog stanovništva, tri i po ratne godine masovno je ginula i umirala od teških ranjavanja, tako da su jednoroditeljske porodice posljedica ova dva ključna komplementarna uzroka. Uz ova dva treba ukazati i na treći, a to je rastava brakova, iako je ovaj uzrok minimalan u odnosu na prethodna dva.

483 U drugom dijelu rada posebna pažnja posvetit će se raznim problemima i socijalnim potrebama jednoroditeljskih porodica, koje su nastale iz razloga spomenutih u prvom dijelu, kao i o načinima njihovog za- dovoljenja, ulozi države, odnosno dva bosanskohercegovačka entiteta u ostvarivanju njihovih prava. Ključne riječi: Genocid, Podrinje, zločini protiv čovječnosti i me- đunarodnog prava i zločin genocida, jednoroditeljske porodice, sa- mohrano roditeljstvo, stanovanje, školovanje, odgoj djece itd.

484 Uvod Agresija na Bosnu i Hercegovinu ostavila je višestruke posljedice na ljude, pogotovo kad je u pitanju bošnjački narod, kao najveća i više- struka žrtva dvostruke agresije. Osim nevjerovatno velikih materijalnih razaranja, u obzir se mora uzeti činjenica da se radi o ogromnom broju ljudskih žrtava, ubijenih i zlostavljanih, te o masovnim migracijama. Ako se osvrnemo na Popis stanovništva iz 1991. godine, u Srebrenici je u 19 mjesnih zajednica ili 81 naselju živjelo 36.666 osoba, a etnički sastav je bio slijedeći: Bošnjaci 75,20%, Srbi 22,68% i ostali 2%, dok je podjela stanovništva na osnovu spola bila slijedeća: 51,8% su bile osobe muškog spola, a 48,2% su bile osobe ženskog spola.1 Genocidni (akti) proces protiv Bošnjaka u Srebrenici počinju se iz- vršavati već od aprila 1992, da bi kulminirali jula 1995. godine. Prema dosada raspoloživim podacima u agresiji na Republiku Bosnu i Her- cegovinu vršeno je – kroz razne oblike – kršenje brojnih ljudskih prava, što je skoro u cijelosti (prema nekim procjenama 95%) činjeno od strane srpskih paravojnih snaga iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, te JNA, kasnije tzv. Vojske Republike Srpske. To se prevashodno odnosi na: prisilno raseljavanje, napade na civilne ciljeve, korištenje opsade i neselektivno i nesrazmjerno korištenje sile, pljačka i razaranje (sela) naselja, kulturnih objekata, prijeke egzekucije, zločine u zaro- bljeničkim logorima, silovanjima, unakaženja, držanje talaca, opstrukcija humanitarne pomoći, napadi na osoblje humanitarnih organizacija.2 Svi navedeni oblici kršenja ljudskih prava prisutni su u genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, a njihovi akteri su vojska i policija Republike Srpske, vojne i policijske formacije iz Savezne republike Jugoslavije.

1 STANOVNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE, NARODNOSTI SASTAV PO NASELJIMA,,Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, CroStat, Zagreb 1995. 2 Klasifkacija oblika kršenja ljudskih prava preuzeta iz: RATNI ZLOČINI U BOSNI I HERCEGOVINI, II dio, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, str. 7.

485 Prisilno raseljavanje nesrpskog, dominantno bošnjačkog stanovniš- tva u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu predstavljalo je naj- češći oblik kršenja ljudskih prava. Srpske vojne i policijske snage su u prvoj godini agresije protjerale više od milion civila (ili jedna četvrtina stanovnika Republike Bosne i Hercegovine) iz njihovih domova. Krše- nje osnovnog ljudskog prava na mjesto življenja regulisano je članom 49. Ženevske konvencije. (U pomenutoj Konvenciji) ističe se: “Pojedi- načna ili masovna prisilna raseljenja, kao i deportacije zaštićenih osoba sa okupiranih teritorija na teritorije okupacione sile ili bilo koju drugu zemlju, okupirani ili ne, zabranjeno je, bez obzira na motive”.3 Karadžićeva i Miloševićeva politika je bez obzira na Ženevsku i druge konvencije u svom projektu Velika Srbija unaprijed isplanirala uništenje bošnjačke nacionalne, etničke i vjerske skupine kao takve. U periodu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu to je činjeno svim sredstvima. Tako je prisilno raseljavanje u Srebrenici sprovedeno shodno ključnom cilju agresije – stvaranju čistih etničkih srpskih prostora, na način kako je to uobičajeno rađeno i u drugim mjestima Bosne i Hercegovine. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu, i genocidu nad Bošnjacima na- nešene su teške tjelesne ili duševne povrede etničkoj skupini – Bošnja- cima. Protjerivanje stanovništva je eklatantan genocidni akt, kojim se nastoji djelimično ili u potpunosti uništi jedna grupa. Bošnjakinje su bile izložene silovanju pred očima djece, muževa, porodica, što je predstavljalo jedno od oružja u ratu. Silovanje žena, djevojaka i djevojčica se vršilo planski, organizovano i sistematski. Naime, srpsko-crnogorski agresor, predvođen bivšom JNA, je znao na šta treba udariti. Muški dio naroda i to najzdraviji i najreproduktivniji, fizički likvidirati, a ženski moralno obeščastiti i poniziti, znajući da će rezultat toga biti iseljavanje sa prostora na kojima su Bošnjaci živjeli stoljećima i na kojima su predstavljali apsolutnu ili relativnu većinu stanovništva.4 Silovanje je 3 Ženevska konvencija ..., str. 154. 4 OD ŽRTVE SILOVANJA DO BORCA ZA ISTINU, Bilten Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini, br. 3, mart 1993. str. 8.

486 sastavni dio kršenja međunarodnih principa o ljudskim pravima i humanitarnog prava. Uporište za to nalazi se u članu 147. Četvrte Ženev- ske konvencije iz 1949., u kome se ističe da “mučenje ili nehumano postupanje”, i “namjemo stvaranje velikih patnji ili ozbiljnih povreda tijela ili zdravlja” jesu “gruba kršenja” i stoga su pravno kažnjivi ratni zločini. Unutar tog nehumanog postupanja može se smjestiti i silovanje. Zaštita žene posebno se tretira u članu 27. Četvrte Ženevske konvencije, gdje se potencira zaštita “od svakog napada na njenu čast, a posebno od silovanja, prisilne prostitucije i svakog drugog oblika nedostojnog nasrtaja”. U svemu tome računalo se na mentalitet žene Bošnjakinje, njenu vjeru, čast i odnos prema porodici, naciji itd. Kroz masovna, pro- gramirana i na etničkoj osnovi zasnovana silovanja, vrši se poniženje i degradacija cijele nacije, odnosno njenog reprodukcionog potencijala. Naime, mnoge silovane žene su izjavile da poslije svega ovoga nisu više spremne za rađanje, čime se kod mnogih završava reprodukcioni ciklus. Fizička i psihološka tortura je drugi oblik mučenja kojima su boš- njačke porodice bile izložene. Pod fizičkom torturom podrazumijevamo udaranje, mučenje zvano “falanga” (teško udaranje po tabanima), rezanje, tortura hladnoćom, tortura toplotom, tortura iritacijom, zubno mučenje, tortura ušiju, zarezivanje nožem, prisilni položaj, električna tortura, gušenje, lažna pogubljenja, fizičko iscrpljivanje, prisilan rad, torture koje uzrokuju osakaćenje, tjelesna oštećenja i stalna nesposobnost (udaranje po ušima, osakaćenje, unakaženost) i dr. Pod psihološ- kim oblicima torture mogu se iskazati tehnike uskraćivanja, tehnike prinude, tehnike komunikacije, tehnike koje zloupotrebljavaju farma- kologiju i psihijatrijsku praksu, tehnike spolnog mučenja.

487 Posljedice po bošnjačku porodicu kao rezultat genocida Posljedicama genocida i zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava po bošnjačku porodicu su ogromne a neke od njih su: veliki broj raseljenih lica, problemi adaptacije na novu sredinu, siromaštvo, veliki broj jednoroditeljskih porodica u većini slučajeva majki sa djecom, djeca bez oba roditelja, narušeno mentalno zdravlje kao posljedica torture, itd. Radi boljeg prezentiranja trajnih posljedica po bošnjačku porodicu sa kojim se i danas posle dvadeset godina od počinjenog genocida su- sreće značajno je navesti podatak da je do 20. septembra 1994. na širem područku općine Srebrenica raseljeno oko 22.000, ubijeno i nestalo preko 3.000, ranjeno 1.820 ljudi, 912 je djece bez jednog ili oba roditelja.5 U periodu od 11. do 19. jula 1995. u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici počinjen je dobro smišljen, (efikasno) planski organizovan genocid. U tom periodu je ubijeno (oko) preko 8.000 Bošnjaka, dok je oko 30.000 žena, djece i starih protjerano. Mnogo djece je prošlo kroz koncentracione logore, izloženo raznim oblicima mučenja i silovanja, traumatizirano sa trajnim posljedicama.

Nestala lica Mnoge preživjele žene izgubile su najmanje jednog člana porodice, najčešće muža, a neke i djecu, rođake i prijatelje, tako da je broj nestalih kod jedne žene i do dvadeset članova porodice. Svakodnevni život predstavlja ženama veliki teret za koji nisu pripremljene u svom tradicionalnom i kulturološkom miljeu. Muški članovi porodice koji su do juče bili stub porodice su nasilno i iznenada odvedeni i do danas se ne se zna šta se desilo sa njima. Tada je kod njih nastao period koji je obilježen neizvjesnošću i čekanjem informacija o sudbini njihovih

5 Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava (AIIZ), Ratno predsjedništvo opštine Srebrenica broj: 22/94 od 27.04.1994. godine str. 4.

488 najbližih što budi emocionalne reakcije koje osciliraju između nade i očaja. U situacijama rata, gubitak bliske osobe često je samo jedan u nizu strašnih gubitaka i za preživjele ozbiljno traumatizirajuće iskustvo koje može razoriti porodicu i pojedinca. Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine je u određenom broju slučajeva pronašao da je neizvjesnost i patnja članova porodica nestalih osoba tokom dugotrajnog vremenskog perioda uzrokovala takvu mentalnu patnju koja spada u grube povrede ljudskih prava.

Smrt članova porodice Smrt člana porodice ima utjecaja na porodične reakcije i prilagođa- vanje i vodi promjenama u porodičnoj ravnoteži. Smrt bilo kojeg člana porodice čini specifičan gubitak u porodici sa različitim posljedicama. Ukoliko je riječ o gubitku bračnog partnera, za drugog bračnog partnera financijska, domaćinska i emocionalna odgovornost se i više nego ud- vostručuje. Ljutnja, depresija, beznađe, usamljenost, osjećaj izolacije najvažniji su osjećaji bračnog partnera koji je izgubio izvor emocionalne podrške. Osim toga, smrt jednog od bračnih partnera povlači za sobom i pitanja samoodređenja i potrebu za formiranjem novog identiteta. Smrt bračnog partnera može biti posebno teška u slučaju jasne podjele tradicionalnih spolnih uloga u vezi, kada je jedan partner nepripremljen na preuzimanje zadataka koji su neophodni da bi se održavalo doma- ćinstvo. U slučaju Bosne i Hercegovine u većini slučajeva muškarac je bio zadužen za ekonomski status porodice, dok je žena vodila brigu o djeci i domaćinstvu. Istraživanja koja su rađena na području Bosne i Hercegovine vezano za dom i porodicu pokazuju da opća percepcija jeste da se odgoj djece veže specifično za žene, a da se muškarci vežu za obavljanje muških poslova. Na tom osnovu grade se stereotipi, po kojima je dominantna uloga žene kao majke i muškarca kao oličenje snage i moći i još uvijek je evidentna podjela na ženska i muška zanimanja. Tradicionalni kulturni obrasci diktiraju rodne uloge prema kojima se muškarac, i to najčešće otac ili najstariji muški član porodice, smatra

489 “glavom kuće”, dok ženi pripada uloga brige o porodici, odnosno javna sfera pripada muškarcu, a privatna ženi (CEDAW izvještaj, 2006-2009, Gender centar FBiH). Smrt roditelja čini se najrazornijim od svih životnih stresova koje dijete može doživjeti. Gubitak je nenadoknadiv i ima najveće potencijalne psihološke posljedice. Djeca u procesu tugovanja svoje osjećaje opisuju riječima “biti zauvijek drugačiji od svojih vršnjaka”. Sva događanja sa roditeljima, drugim dragim osobama i vlastitim domom postaju intenzivniji stresogeni faktor ako je dijete bilo u situaciji da ih neposredno doživi (percepira) nego kada je dijete bilo na većoj prostornoj distanci od mjesta dešavanja. Većina faktora ratnog nasilja čini ih psihički dezintegrativnijim, sa izuzetkom statusa izbje- glištva kao faktora. Što je dijete starije, faktor izbjeglištva je stresogeni- ji. Mlađa djeca su adaptiranija na promjene mjesta življena pa ih to čini otpornijim prema tom stresogenom faktoru.6

Mentalno zdravlje: odrasli i djeca Potrebno je istaći da postratno stanje mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini zabrinjavajuće. Prema jednom od brojnih izvještaja Svjet- ske zdravstvene organizacije (WHO) u Bosni i Hercegovini je oko 1.750.000 osoba koje se nalaze u stanju potrebe za psihosocijalnom pomoći.7 Mentalne bolesti su rezultat ratnih stresora, a pogotovo ako je taj rat bio agresorski i ako je u njemu počinjen zločin genocida kao u Bosni i Hercegovini 1992-1995, najdjelotvornija terapija za žrtve bila bi preuzimanje odgovornosti za zločin, zadovoljavanje pravde i istine.

6 Šestanović, Muhamed (2000), ZLOČIN NAD PSIHIČKIM INTEGRITETOM DJECE, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, str. 111. 7 PROGRAM PRAĆENJA, PREVENCIJE I LIJEČENJA DEMOBILISANIH BRANILACA I ČLANOVA NJIHOVIH PORODICA OD POSTRRAUMATSKOG POREMEĆAJA – PTSP U KANTONU SARAJEVO, Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo, Sarajevo, 2008, str. 5.

490 Preživjele žrtve rata u Bosni i Hercegovini se susreću sa kasnim posljedicama torture koje možemo podijeliti na: fizičke posljedice torture koje nasutpaju nakon mučenja a to su fizički bolovi, ožiljici i ozljede od rana, hematomi, povrede zuba, frakture, vaginalne ozljede i krvarenje. Psihološke posljedice tortura, po ovom istraživanju su: sniženo sa- mopoštovanje, nedostatak povjerenja, nesigurnost u interpersonalnim relacijama, derealizacija, nesnalaženje u okruženju, poremećaji spa- vanja, noćne more, anksioznost, depresija, slabost koncentracije, oslabljena memorija, psihoseksualni problemi, izmjenjen identitet (osoba doživljava sebe drugačijom nego što je bila prije torture), psihotički po- remećaji, posttraumatski stresni poremećaj (PTSD), “Complex PTSD” ili “Torture Syndrome”. U psihosomatske posljedice torture spadaju hronična glavobolja, depresija, ulkusne poteškoće, srčane smetnje, hipertireoza, diabetis, visok krvni pritisak sa velikim oscilacijama, olopecia areata, enureza. Socijalne posljedice torture obuhvataju: - socijalnu stigmatizaciju, kako njihovu vlastitu tako njihovih porodica i rođaka, - probleme sa zaposlenjem, kada žrtva gubi zaposlenje i svaki dalji pokušaj zaposlenja je bezuspješan, - konfiskacija imovine, kada se žrtva krivi za “antinacionalne aktivnosti”, - poteškoće u dnevnim socijalnim aktivnostima kada su žrtve torture takođe ograničene. Okolina ih izbjegava i često odbija ko- munikaciju s njima i njihovim porodicama radi vlastite zaštite od iste sudbine.

Također, navode se sljedeće posljedice torture kod djece: anksioznost, poremećaj sna, noćne more, depresivno raspoloženje, agresivno

491 ponašanje, regresivni simtomi (enureza, enkompreza), oslabljena kon- centracija i snižena sposobnost memoriranja. Psihomatski simtomi kod djece u Bosni i Hercegovini su: glavobolja, gastrične smetnje, ulkusi, alopecija areota, hormonalne disfunkcije dijabetes mellitus.8 Mnoge od navedenih posljedica torture se nalaze kod osoba u Bosni i Hercegovini, kojima su nanesene teške tjelesne ili duševne povrede skupine, što treba kroz različite ljekarske tretmane sanirati.

Siromaštvo Kod porodica koje su ostale da žive na prostorima Bosne i Hercego- vine, posebno u ruralnim područjima izražen je visok stepen siromaštva i među sljedećim pojedincima i grupama: raseljene osobe, manjinski povratnici, nositeljice domaćinstva, žrtve seksualnog nasilja pretplje- nog za vrijeme agresije, djeca bez roditeljskog staranja, starije osobe, penzioneri, osobe s invaliditetom.9 (Iako je u Federaciji Bosne i Herce- govine na snazi Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žr- tava rata i zaštite porodice s djecom, nakon donošenja izmjena i dopuna ovog Zakona10 svim osobama s invaliditetom manjim od 90% ukinuta su prava na invalidninu i na pomoć i njegu druge osobe, čime su ostav- ljeni bez ikakvih primanja i dovedeni na rub siromaštva).

8 Dr. Popović, Sabina, PRIRUČNIK - TORTURA, POSLJEDICE I REHABILITACIJA – Bosna i Hercegovina str. 49-61. 9 SPECIJALNI IZVJEŠTAJ O PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM, Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, 2010. 10 “Službene novine FBiH“”, broj 14/09.

492 Prava osoba s invaliditetom utvrđena su nizom međunarodnih standarda koje je ratificirala Bosna i Hercegovina i koji imaju ustavnu snagu jer su sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine.11 Prema ovim standardima, svaka osoba ima urođena, jednaka, neotuđiva i univerzalna prava koja proizlaze iz dostojanstva svih ljudskih bića. Svaka država može uspostaviti mehanizme kojima regulira ostvarivanje ovih prava, sloboda i zaštitu s ciljem osiguranja jednakosti svih osoba. I pored svih važećih propisa Bosna i Hercegovina nije primijenila jednu od bitnih preporuka Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih nacija, po kojem dr- žava mora osigurati da žrtve psihičke torture dobiju status civilne žrtve rata u oba entiteta, te da lične invalidnine koje dobivaju civilne žrtve rata budu usklađene među entitetima i kantonima, te izjednačene s lič- nim invalidninama boraca učesnika rata.12 Bitno je pomenuti da porodice u periodu izvršenja zločina od straha i panike nisu mogle da razumiju psihološke rane kroz koje su prošle. Bile su šokirane i prošle su kroz iskustvo da su izgubile dom, najbliže člano- ve porodice, a istovremeno su morale da nađu snagu da se orijentišu i da nađu spas. Korjenite promjene dotadašnje životne situacije i stresoge- nost događaja je izazvalo razdvajanje od muških članova porodice. Na- ime, porodična podrška i povećana porodična kohezija među članovima u okolnostima vanjske ugroženosti pomaže nošenju sa nedaćama, iz tog se da zaključiti da razdvojenost porodice u izbjeglištvu predstavlja izvor stalnog stresa, razmišljajući šta im se dogodilo. Ako je u jednoj porodici jedan ili više članova porodice pogođeni ekstremnim traumatskim iskustvom, cijela porodica je pogođena, odnosno ako je u jednoj porodici nestao jedan ili više članova porodice, onda se to odražava na

11 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) (ICCPR); Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966) (ICESCR); Konvencija o pravima djeteta (1989) (CRC); Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (1979) (CEDAW); Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1966) (CERD); Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja (1984) (CAT); Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. 12 Specijalni izvještaj o pravima osoba sa invaliditetom, Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, novembar 2010.

493 zajednicu u kojoj porodica živi. Ako su u zajednici nestali muškarci, onda je narušena polna struktura zajednice, a to dovodi do promjene u strukturi porodice, promjeni uloge žena, novih odnosa i eventualnih problema u razvoju djece. Djeca su traumatizirana ratnim iskustvima jer su bila uz oca u trenutku razdvajanja i njihov normalan psihofizički razvoj zavisi od podrške koju dobijaju u narednom periodu.

Zaključak U radu smo ukazali samo na neke od posljedica zločina protiv čo- vječnosti i međunarodnog prava uključujući i zločin genocida na boš- njačku porodicu. Iz izloženog se dâ zaključiti da se bošnjačka porodica susrela s brojnim i raznovrsnim, ekstenzivnim vremensko-prostornim posljedicama i problemima čiji je uzrok agresija na Bosnu i Hercegovi- nu i genocid nad Bošnjacima. Osim gubitka bližih članova, porodice su bile izložene svim oblicima torture, raznim traumatskim iskustvima, a poslije toga su se morale boriti za osnovnu egzistenciju. U većini sluča- jeva žene su socijalno i društveno prinuđene preuzeti ulogu oba bračna partera. Uz dotadašnju brigu o domaćinstvu i odgoju djece, žene su morale brinuti i obezbijediti sve ostale biološko-egzistencijalne i socijalne potrebe porodice. Za cjelovit i zdrav razvoj djeteta potrebna su oba roditelja, se te može zaključiti da djeca koja odrastaju u jednoroditelj- skim porodicama (nastalim ubistvom jednog bračnog partnera) su bila uskraćena da, promatrajući i na svoj način doživljavajući odnos svojih roditelja, uče od svojih roditelja o međuljudskim odnosima. Mnoga istraživanja potvrđuju važnost očeve uloge u djetetovom razvoju jer svojim učešćem u njezi i odgoju djeteta od momenta kad ono dođe na svijet i njegovom odgoju kao i odnosu s ostalim članovima porodice, otac značajno utiče na djetetov kongitivni, emocionalni i socijalni razvoj, u slučaju njegova gubitka samohrane majke ne mogu u potpunosti nadomjestiti tu prazninu i kompenzirati taj nenadoknadivi gubitak.

494 Izvori i literatura

1. Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i među- narodnog prava Univerziteta u Sarajevo (AIIZ).

2. Bećirević, Edina (2009) Na Drini genocid: istraživanje organiziranog zločina u istočnoj Bosni, Sarajevo, Buybook.

3. Bojl, Frensis Entoni (2000), Bosanski narod optužuje za genocid, Sarajevo, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i me- đunarodnog prava.

4. Čekić, Smail (2007), Istraživanje žrtava genocida sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, Institut za istraživa- nje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, KULT B.

5. Od žrtve silovanja do borca za istinu, Bilten Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini, br. 3, mart 1993.

6. Optužnica haškog tribunala protiv Slobodana Miloševića za genocid u Bosni i Hercegovini, DANI, Specijalni prilog, 7. decembar/prosinac 2001.

7. Popović, Sabina (1999), Priručnik - tortura, posljedice i rehabilitacija – Bosna i Hercegovina, Sarajevo.

8. Ratni zločini u Bosni i Hercegovini, (II dio) (1993), Helsinki Wat- ch - Odjel Human Rights Watch, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

9. Specijalni izvještaj o pravima osoba sa invaliditetom, Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Sarajevo, novembar 2010.

495 10. Upoznajmo Savez logoraša Bosne i Hercegovine, Savez logoraša Bosne i Hercegovine, Sarajevo, maja 2003.

11. Šestanović, Muhamed (2000), Zločin nad psihičkim integritetom djece, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međuna- rodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.

496