Pučanstvo Labina U Vlačićevo Doba (S Prilozima Labinskoj Onomastici Xvi I Xvii Stoljeća)
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
MIROSLAV BERTOŠA PUČANSTVO LABINA U VLAČIĆEVO DOBA (S PRILOZIMA LABINSKOJ ONOMASTICI XVI I XVII STOLJEĆA) (PREMA GRAĐI STAROG KAPTOLSKOG ARHIVA U LABINU) I Premda Matija Vlačić (Matthias Flacius Illyricus) — znameniti erudit i polihistor, protestantski teolog i jedan od stupova njemačke reformacije, sveučilišni profesor u Wittembergu i Jeni, komparativni lingvist, antropogeograf, crkveni povjesničar, tvorac hermeneutike i strukturalizma, tragatelj za putovima dezalijenacije, utjecajni promi catelj znanosti — nesumnjiva evropska veličina, pripada krugu izuzet nih ex arduis perpetuum nomen kulturne povijesti Zapada, rana ga mladost i mnoge kasnije znanstvene i sentimentalne reminiscencije, asocijacije i komparacije u njegovu djelu vežu uz rodni Labin, Labin- štinu i Istru. Kraj i sredina iz koje je potekao Matija Vlačić podrobno su opisani u opsežnoj Mirkovićevoj monografiji,1 čime je popunjena osjetna praznina u proučavanju tog velikana kojega je porijeklo često prešućivano ili prikazivano u krivom svjetlu.2 1 Usp. M. Mirković, Matija Vlačić Ilirik, Djela JAZU, to j. 50, Za greb 1960. 2 Dok M. Pavat u svojoj disertaciji (La riforma Tridentina del Clero nelle Diocesi di Parenzo e Pola nei secoli XVI—XVII, Rim 1960, 167) drži Vlačića »Istraninom po rođenju, a Nijemcem po opredjeljenju« (fu istriano di nascita, ma tedesco di elezione), S. Cella, autor monografije o Labinu pisane s iredentističika-stajališta; polemizira s tvrdnjom poznatoga talijan skog povjesnika M. Bendisdiolija: »Né manca chi lo [tj. Vlačića; M. B.J consideri croato, come gli storici nazionalisti slavi, a addrittura jugoslavo, come l'italiano Mario Bendiisoioli ohe non si rende conto dell'anacronismo di riferire ad un uomo del '500 la cittadinanza [sic!] d’uno stato sorto quattro secoli dopo. In realtà il Flacio nacque sotto Venezia, ebbe un’edu cazione italiana e latina e poi scrisse in latino, in tedesco e iin italiano, mai in croato« (Albona, Trst s. a., 92). Cella tu poistovjećuje »državljan stvo« (!) s etničkom pripadnošću! Po njemu Vlačić, rođen pod Venecijom«, 107 http://library.foi.hr Zamišljen kao prinos proslavi 400. obljetnice smrti Flaciusove — i u osnovnim tezama pročitan na znanstvenom skupu priređenom tom prigodom u organizaciji Jugoslavenske akademije znanosti i umjet nosti i Čakavskoga sabora (20. prosinca 1975. u Labinu), otud i naslov Pučanstvo Labina u Vlačićevo doba — ovaj rad zapravo nastoji iznijeti na vidjelo dio izvornih podataka o etničkom sastavu toga specifičnog urbanog središta u XVI stoljeću. Iz nekoliko kodeksa arhiva Župnog ureda u Labinu — zapravo sta roga kaptolskog arhiva3 — popisana je patronimijska i toponimijska građa i izvršena analiza prezimena po etničkoj pripadnosti, po mjestu stanovanja i provenijenciji. Ta građa dosad nije korištena u istraživanju etnička sastava Labina u prošlosti, pa su članci o toj problematici pisani na osnovi objavlje nih sporadičnih vijesti iz Porfirogenetova De administrando imperio,4 Sanudova djela Itinerario per la terraferma veneta,5 Farlatijeva Illyri- cum Sacrum6 i škrtih podataka iz raznih izvora (ugovor između Raba i Labina od 12. veljače 1215.7 i o obnovi njihova prijateljstva od 25. rujna 1237.8, Senato Misti/ Statut Labina10 itd.). Starija talijanska histo ne može biti hrvatska mi južnoslavenska porijekla, jer tada još milje bila stvorena državna zajednica Južnih Slavena! Porijeklom Hrvat iz Labina, Vlačić svojom kulturom, djelovanjem i znanstvenim prinosom pripada kulturnoj riznici njemačkoga, talijanskog, hrvatskog i južnoslavenskih naroda uopće. Zato je on ne samo evropska nego i naša veličina. 3 Za susretljivost i pomoć u snalaženju u još nesređenom arhivu Žup nog ureda u (Gornjem) Labinu izražavam li na ovom mjestu zahvalnost gospodi župnicima Antonu Žufiću i Mladenu Milohaniću. Pri sređivanju popisa toponima i njihova ubiciranja mnoge korisne sugestije d upute dao mi je poznati istarski novinar i bivši urednik »Glasa Istre« Šanto Kranjac iz Pule (podrijetlom s Labin štine) na čemu mu srdačno zahvaljujem. 4 U 30. glavi Svojeg djela Konstantin Porfirogenat kaže da Hrvatska dopire do »grada Labina« (Albunos). Usp. F. Rački, Documenta histo- riae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb 1877, 406; Vizan- tiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, Posebna izdanja SAMU, krnj. CCCXXIII, Beograd 1959, 35 itd. 3 To često navođeno mjesto iz spomenutoga Itineraria mletačkoga po vjesnika i putopisca Marina Sanrnda ikoje se odnosi na Labin (god. 1483), glasi: »Qui è tutti Schiauom et non sano latin, cosa che a mi era miranda«. (Djelo j e tiskano u Padovi 1847, a odlomke koji se odnose na Istru objelo danio je P. Kandler u listu L’Istria IV, 1849). 4 Već je Carlo De Franceschi u L’Istria — Note storiche (Poreč 1879), prvoj sintezi istarske povijesti, naveo podatak iz pete knjige Farla tijeva Illyricuma Sacrum da su oko goid. 1250. Rabljani imali posjede na Labinštini. Naziv kontrade i luke Rabac -De Franceschi povezfuje s doselje nicima s otoka Raba (str. 352). 7 Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Sabrao T. Smičiklas, sv. III, JAZU, Zagreb 1905, 131. 8 Isto, sv. IV, 1906, 35. 9 Senato Misti — Cose dell'Istria, Atti e Memorie della Società istriana di archeologia e storia patria III, f. 3—4, Poreč 1887, 275—6. 108 http://library.foi.hr riografija — T. Luciani,11 C. Buttazzoni,12 Carlo De Franceschi,13 B. Schi- avuzzi14 i Camillo De Franceschi13 — prilično je korektno interpretirala etničke prilike u Labinu i Labinštini u prvim stoljećima poslije dose ljenja Slavena (Hrvata) u to područje. Noviji, uglavnom publicistički koncipirani talijanski prilozi o Labinu, nastali između dva rata i poslije njega, nose izrazito pragmatističko neznanstveno obilježje.16 Talijanska (starija) i hrvatska medievalistika uspjele su, uza sve razlike u gledištima, stvoriti uvjerljivu sliku o etničkoj strukturi La bina i njegova kraja do početka XV stoljeća, to jest do predaje toga istočnoistarskog liburnijskog gradića Republici Sv. Marka. Infiltracija hrvatskoga etničkog elementa nije samo posljedica uključivanja Labina u sastav hrvatske srednjovjekovne države, već i činjenica da se Slaveni (Hrvati) još od VI stoljeća dalje, pa i poslije nestanka granice na Raši, naseljavaju u pojedine dijelove Istarskog poluotoka.17 De Franceschijevo mišljenje da je slavensko (hrvatsko) naseljavanje u to područje »toliko utjecalo na njegov etnički i socijalni razvoj da je uvjetovalo gotovo potpuni nestanak latinskog obilježja koji je utisnuo Rim«, 18 prihvatio 10 Latinski je (tekst načinjen 1341, a objavio ga je Camillo De Franceschi (Statuta Communis Albonae, Archeografo Triestino, vol. IV, ser. III, 1908, 151—229). E'gzemplar statuta, pisan »in dialetto veneto-albo- nese«, sačuvan, po mišljenju talijanskih povjesnika, u prijepisu iz XVI sto ljeća, priredio je C. Buttazzoni (Albona. Cenni storici, Archeografo Triestino, vol. I. N. S, 1869—70, 1—61). 11 Dizionario corografico dell’Italia I, Milano 1868, 21—23 (natuknica Albona); Emende ed aggiunte alle Memorie istoriche antiche e moderne della terra e territorio di Albona, LTstria 1847, 67—68, 69—70, 73—74, 75. 12 Albona, n. dj., str. Vili. 13 L'Istria, n. dj., 352. 14 Cenni storici sull'etnografia dell’Istria, Atti e Memorie XVIII—XX, Poreč 1901—1904. (p. o.), 33. 15 Statuta Communis Albonae, n. dj., 133—34, 142. 16 Isticanjem teze o kontinuitetu »postojanoga i žilavog talijanstva labin skog pučanstva« — costante e tenace italianità della popolazione — (Enci clopedia italiana idi scienze, lettere ed arti, Istituto Giovanni Treccani, MCMXXXIX, 210), te o »venecijanstvu i stoga Italijanstvu Labina« — vene- zianità e quindi l’italianità di Albona — (A. Alisi, Albona, Pagine Istriane IV, 16, Pola [!] 1953, 13), ta politički angažirana publicistika (koja se ne uspijeva uzdignuti na razinu historiografije) poistovjećuje rimsko, mletačko i MussolAnijevo doba! Pri tom se ne služi analizom izvora već nekim vanjskim efektima. Npr. već sama činjenica da u Labinu postoji »jedan od najljepših mletačkih Lavova u Istri« (uno dei più bei Leoni esistenti in Istria), za spo menutoga je Cellu dokazom »slavnoga simbola« (simbolo glorioso) talijanstva toga gradskog ambijenta! (Albona, n. dj., 76). 17 Usp. F. Š išić , Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925; M. Suić, Granice Liburnije kroz stoljeća, Radovi Instituta JAZU II, 1955, 289, 290; Stj. Antoljak, Problematika najstarijeg doseljenja i na- stanjenja Slavena-Hrvata u Istri, Starine JAZU 48, Zagreb 1958, 59—60; N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971. i dr. 18 Camilo De Franceschi, Statuta, n. dj., 133 (»Albona [...] prima forse d’ogni altra occupata dagli Slavi [...] ne subì siffattamente 109 http://library.foi.hr je u novije doba i Ernesto Sestan.19 U ocjeni kasnijeg razvoja etničkih prilika u Labinu pisci se djelomično razilaze. Dok De Franceschi ističe da su »Labinjani još i na koncu XV stoljeća u velikoj većini pripadali slavenskom plemenu i jeziku«,20 Sestan drži da su »gradići Labin i Plomin, utonuli u slavizmu u tijeku XII—XIII stoljeća, ponovno vra ćeni talijanstvu u XV stoljeću, a možda već i prije svojeg pripojenja mletačkom dijelu Istre«.21 Obojica se autora ipak slažu u tvrdnji da je predaja Labina Mletačkoj Republici pretvorila taj gradić u tali janski. Po De Franceschiju proces talijanizacije Labina dovršen je u XVI stoljeću »kada je on, poslije mnogo vijekova, zadobio staro na- rodosno obilježje i postao plemeniti talijanski gradić [.. .]«P Tom tvrd njom autor zasigurno ne izražava samo svoj znanstveni credo, već, pro glašavajući