Vampirska Akademija SESTRE PO KRVI Knjiga Prva
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
MIN@ Richelle Mead Vampirska akademija SESTRE PO KRVI Knjiga prva 2 Prvo poglavlje Osetila sam njezin strah i prije nego što sam je čula kako vrišti. Pulsirajući, njezina je noćna mora prodirala u mene, trgnuvši me iz sna u kojem sam ležala na plaži dok me opako zgodan tip mazao uljem za sunčanje. Slike, njezine, ne moje, navrle su mi u um: vatra i krv, miris dima, savijeni lim automobila. Obavijale su me i gušile, dok me naposljetku racionalni dio mozga nije podsjetio da to nije moj san. Probudila sam se i maknula dugu, tamnu, znojem slijepljenu kosu s čela. Lissa je ležala u krevetu i vrištala, mahnito se koprcajući. Pridigla sam se i hitro prešla nekoliko metara koji su nas dijelili. »Liss«, rekla sam tresući je. »Liss, probudi se.« Njezini su krikovi polako zamrli, a zamijenili su ih tihi jecaji. »Andre«, bolno je promrsila. »O, Bože.« Pomogla sam joj uspraviti se. »Liss, nisi više tamo. Probudi se.« Nakon nekoliko trenutaka, nemirno je zatreptala i otvorila oči. Pod slabim sam svjetlom mogla vidjeti kako joj se polako vraća svijest. Mahnito disanje usporilo se te se naslonila na mene i spustila glavu na moje rame. Zagrlila sam je i pogladila po kosi. »U redu je«, rekla sam nježno. »Sve je u redu.« »Opet sam sanjala onaj san.« »Aha, znam.« Tako smo sjedile nekoliko minuta, bez riječi. Kada sam napokon osjetila da se malo primirila, nagnula sam se prema noćnom ormariću između naših kreveta i upalila svjetiljku. Slabašno je zasjala, ali ni jednoj od nas nije trebalo puno kako bismo mogle vidjeti. Privučen svjetlošću, naš mačak Oscar popeo se na dasku kraj otvorena prozora. Zaobišao me u širokom luku, iz nekog razloga životinje nisu voljele dhampire, pa skočio na krevet i glavom počeo gurkati Lissu, nježno predući. S morojima životinje nisu imale problema, a Lissu su posebno voljele. Nasmiješila se i počešala ga po bradi, a ja sam osjetila kako se potpuno smiruje. »Kada smo te posljednji put hranile?« upitala sam, proučavajući joj lice. Njezina porculanska put bila je blijeđa nego inače, a ispod očiju stvorili su joj se podočnjaci. Doimala se tako krhkom. U školi je cijeli tjedan bila ludnica i nisam se mogla sjetiti kada sam joj posljednji put dala krv. »Već je prošlo... više od dva dana, zar ne? Ili tri? Zašto mi nisi ništa rekla?« Slegnula je ramenima, skrećući pogled. 3 »Bila si zaposlena. Nisam te htjela...« »Pusti sad to«, rekla sam, namještajući se. Nije ni čudo što je izgledala tako slabo. Oscar, kojemu je smetala moja blizina, skočio je s kreveta i vratio se na prozorsku dasku odakle je sa sigurne udaljenosti mogao promatrati što se događa. »Hajde. Obavimo to.« »Rose...« »Ma hajde. Bit će ti bolje.« Nagnula sam glavu i prebacila kosu iza ramena, ogolivši vrat. Vidjela sam kako oklijeva, ali pogled na moj vrat i ono što je nudio bio je suviše primamljiv. U očima joj se pojavila glad, a usne su joj se lagano razdvojile, otkrivši očnjake koje je sakrivala dok smo živjele među ljudima. Ti su očnjaci bili u neobičnoj suprotnosti s njezinim licem. Sa svojim prekrasnim lišcem i blijedoplavom kosom, izgledala je više kao anđeo nego vampir. Dok su joj se zubi približavali mojoj koži, osjetila sam kako mi srce sve jače udara od pomiješanih osjećaja straha i iščekivanja. Oduvijek sam mrzila osjećati ovo drugo, ali nisam si mogla pomoći, bila je to slabost koje se nisam znala riješiti. Snažno je zarila očnjake u mene i ja sam zajecala od kratkog bljeska boli. Ali bol je ubrzo izblijedjela, a mojim se tijelom proširila prekrasna, zlatna slatkoća. Bilo je to bolje od bilo kojeg pijanstva ili droge. Bolje i od seksa, ili sam barem tako zamišljala, budući da to još nisam probala. Osjećala sam se kao da me netko zavio u deku iskonskog, rafiniranog užitka i obećao da će sve na ovome svijetu biti u redu. I tako je to trajalo. Kemijski spojevi u njezinoj slini izazvali su navalu endorfina, izgubila sam pojam o svijetu, pojam o samoj sebi. Ali onda je, nažalost, završilo. Trajalo je manje od minute. Povukla se natrag i rukom obrisala usta, ne mičući pogled s mene. »Dobro si?« »Ja... aha.« Legla sam natrag na krevet, a u glavi mi se vrtjelo od gubitka krvi. »Samo trebam malo odspavati. Dobro sam.« Njezine su me oči, blijede i zelene poput žada, zabrinuto promatrale. Ustala je. »Idem ti donijeti nešto za jelo.« Nisam joj se stigla ni usprotiviti, jer je izišla iz sobe prije negoli sam uspjela i zaustiti. Euforija njezina ugriza počela je jenjavati čim je prekinula vezu, ali dio je i dalje tekao mojim venama i osjetila sam kako mi se usne razvlače u blesav smiješak. Okrenula sam glavu i pogledala u Oscara koji je još sjedio na prozorskoj dasci. »Ne znaš što propuštaš«, rekla sam mu. 4 Ali pozornost mu je privuklo nešto na ulici. Šćućurio se, a njegova dlaka, crna poput ugljena, lagano se nakostriješila. Počeo je trzati repom. Prestala sam se smiješiti i natjerala se ustati. Svijet se odjednom počeo vrtjeti pa sam ipak morala pričekati dok se ne umiri prije nego što opet pokušam. Kada sam napokon stala na noge, vrtoglavica se vratila i ovaj put odbila otići. Ipak sam skupila dovoljno snage pa posrćući došla do prozora i pridružila se Oscaru. Oprezno me odmjerio, a potom se malo pomaknuo u stranu i nastavio pratiti ono što mu je privuklo pozornost. Topao povjetarac, neuobičajeno topao za jesen u Portlandu, poigravao se mojom kosom dok sam se naginjala kroz prozor. Ulica je bila mračna i poprilično tiha. Bila su tri sata ujutro, jedino vrijeme kada bi kampus utihnuo, barem djelomice. Kuća u kojoj smo posljednjih osam mjeseci imale sobu nalazila se u stambenoj ulici sa starim kućama od kojih je svaka bila posve drukčija od susjedne. Na drugoj strani ulična je svjetiljka nemirno treperila, gotovo na izmaku. Ali još je bacala dovoljno svjetla da sam mogla razabrati obrise automobila i zgrada. U našem sam dvorištu mogla vidjeti siluete stabala i grmova. I čovjeka koji me promatra. Zaprepašteno sam ustuknula. Stajao je pokraj drveta u dvorištu, desetak metara od kuće, otkuda je jasno mogao vidjeti u našu sobu. Bio je toliko blizu da sam mogla nešto baciti i pogoditi ga. I bio je definitivno dovoljno blizu da vidi što smo Lissa i ja maloprije učinile. Ali njegova je silueta toliko utonula u sjenu da čak ni svojim pojačanim osjetilima nisam mogla raspoznati ništa osim njegove visine. Bio je visok. Uistinu visok. Stajao je tako trenutak, jedva primjetan, a potom zakoračio unatrag, stopivši se sa sjenama koje je bacalo drveće na dalekom kraju dvorišta. Bila sam prilično sigurna da sam vidjela još jedan obris kako se kreće i pridružuje prvome prije nego što ih je obojicu obavila tama. Tko god bili, Oscaru se nisu nimalo svidjeli. Ne računajući mene, obično se dobro slagao s većinom ljudi i uznemirio bi se tek ako bi netko predstavljao neposrednu opasnost. Tip u dvorištu nije učinio ništa prijeteće, ali mačak je nešto osjetio, nešto ga je ispunilo nemirom. Slično se osjećao uvijek kada bih ja bila u blizini. Žilama mi je prostrujao leden strah i gotovo do kraja, iako ne potpuno, izbrisao slatki ushit Lissina ugriza. Maknula sam se od prozora i brzo navukla traperice koje sam našla na podu te pritom gotovo pala. Kada sam ih napokon odjenula, zgrabila sam svoj i Lissin kaput i novčanike. Obukla sam prve cipele koje sam ugledala i izjurila van. 5 Našla sam je kako prekapa po hladnjaku u skučenoj kuhinjici u prizemlju. Jedan od naših cimera, Jeremy, sjedio je za stolom i držeći ruku na čelu snuždeno zurio u knjigu iz matematike. Lissa me iznenađeno pogledala. »Zašto si ustala?« »Moramo ići. Smjesta.« Oči su joj se raširile, a trenutak poslije shvatila je o čemu se radi. »Jesi li... stvarno? Jesi li sigurna?« Kimnula sam. Nisam mogla objasniti kako, ali bila sam potpuno sigurna. Jednostavno sam znala. Jeremy nas je znatiželjno promatrao. »Nešto nije u redu?« Na pamet mi je pala ideja. »Liss, uzmi mu ključeve.« Pogledom je lutao između mene i nje. »O čemu vi to...« Bez oklijevanja Lissa je otišla do njega. Njezin strah ulijevao se u mene zahvaljujući našoj psihičkoj vezi, ali bilo je tu još nešto: nepokolebljiva vjera da ću se pobrinuti za sve, da ćemo biti sigurne. Kao i uvijek, nadala sam se da neću izdati njezino povjerenje. Široko se osmjehnula i pogledala ga ravno u oči. Jeremy je na trenutak samo buljio, još uvijek zbunjen, a potom sam vidjela kako postaje potpuno očaran. Pogled mu se zamutio i sada ju je gledao s obožavanjem. »Posudit ćemo tvoj auto«, obratila mu se baršunastim glasom. »Gdje su ti ključevi?« Nasmiješio se, a ja sam zadrhtala. Iako sam bila otporna na kompulziju, i dalje sam osjećala njezine učinke kada su bili usmjereni na drugu osobu. Da i ne spominjem kako su me cijeli život učili da je pogrešno koristiti se njome. Jeremy je posegnuo u džep i izvadio svežanj ključeva na velikom crvenom privjesku. »Hvala ti«, rekla je Lissa. »Gdje je parkiran?« »Niz ulicu«, odgovorio je sanjivo. »Na uglu. Kod Browno-vih.« Četiri kuće odavde. »Hvala ti«, ponovila je i udaljila se od njega. »Čim odemo želim da se vratiš učenju. Zaboravi da si nas uopće vidio.« Poslušno je kimnuo. Stekla sam dojam da bi u tom trenutku skočio s litice da ga je samo zamolila. Sva su ljudska bića podložna kompulziji, ali Jeremy se doimao slabijim od većine. To nam je u ovom trenutku dobro došlo. »Hajde«, rekla sam joj. »Moramo ići.« 6 Izišle smo i krenule prema autu. Još uvijek mi se vrtjelo od ugriza pa sam posrtala, preslaba da bih se kretala onoliko brzo koliko sam željela.