Motrista 93 94 Web

93-94

, • - . • - Časopis Motrišta referiran je u Central and Eastern European Online Library /Frankfurt am Main/ - http://www.ceeol.com

Zbornik radova s Međunarodnoga znanstveno-stručnog skupa Demografska kriza hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini 93-94 br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Utemeljitelj i nakladnik: Matica hrvatska Mostar Sunakladnik: Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini Realizacija i distribucija: Zdravo društvo Mostar Za nakladnike: Ljerka OSTOJIĆ i Jakov PEHAR Glavni urednik: Josip MUSELIMOVIĆ Odgovorna urednica: Ljerka OSTOJIĆ Tajnica: Vanja PRUSINA Uredništvo: Mladen BEVANDA, Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ, fra Ante MARIĆ, Dragan MARIJANOVIĆ, Šimun MUSA, Mira PEHAR, Božo ŽEPIĆ Lektura i korektura: Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ

Grafičko oblikovanje: SHIFT kreativna agencija, Mostar

Telefon/faks: +387 36 323 501 E-mail: [email protected] Adresa: Ulica kralja Zvonimira b.b., 88000 Mostar Žiroračuni: 338 100 220 201 2542 UniCredit Bank d.d. Mostar 161 02 000 115 000 30 kod RAIFFEISEN BANK BiH Uplata iz inozemstva: UniCredit Bank d.d. Mostar SWIFT UNCR BA 22 IBAN: BA 39 338 060 481 699 95 75

Cijena: 10 KM, dvobroj 20 KM, za inozemstvo dvostruko

Mišljenjem Federalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa br. 08-91-4/97. od 3.3.1997. glasilo Motrišta upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. 661 i oslobođeno plaćanja poreza na promet proizvoda. HRVATSKA AKADEMIJA ZA ZNANOST I UMJETNOST U BOSNI I HERCEGOVINI

Zbornik radova s Međunarodnoga znanstveno-stručnog skupa Demografska kriza hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini (Mostar, 15. travnja 2016.)

Uredništvo akademik Frano Ljubić akademik Šimun Musa akademik Josip Muselimović akademik Jakov Pehar akademik Božo Žepić

Glavni urednik akademik Šimun Musa

Izvršni urednik Miro Petrović

Lektorica Misijana Brkić Milinković, dipl. novinarka

Tajnica Vanja Prusina Stjepan ŠTERC, Mirjana MILIĆEVIĆ, Nevenko HERCEG Revitalizacijski potencijal hrvatskoga naroda ...... 7

Vinko KANDŽIJA, Tomislav KANDŽIJA, Ivan TOLIĆ Socijalna kohezija u procesu priključivanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji . 26

Dr. sc. Žarko DUGANDŽIĆ, doc. Izravni demografski gubici Hrvata Hercegovine u ratu od 1991. do 1995. godine . 37

Dr. sc. Marinko MARIĆ Depopulacija hrvatskog stanovništva u BiH tijekom 20. stoljeća: Utjecaj ratova i izbjeglištva na primjeru katoličke župe Stjepan Krst ...... 55

Tomo VUKŠIĆ Demografsko stanje i procesi katolika u Bosni i Hercegovini od 1996. do 2015. godine . 72

Akademik Jakov PEHAR, prof. emeritus Visoko obrazovanje u kontekstu demografskog stanja hrvatskoga naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine ...... 87

Akademik Božo ŽEPIĆ Ključni čimbenici i mogući pravci demografske obnove Hrvata u BiH . . . . . 100

Akademik Šimun MUSA, Dr. sc. Marija MUSA Hrvatski jezik kao čimbenik u zaštiti demografske perspektive Hrvata . . . . . 116

Prof. dr. sc. Frano LJUBIĆ, akademik Nejednakopravan položaj potiče demografsku krizu, ugrožava konstitutivnost i dovodi u pitanje opstanak hrvatskoga naroda u BiH ...... 131

Dr. sc. Snježana MUSA Neki pokazatelji demografske statistike u BiH ...... 147

Akademik Vlado MAJSTOROVIĆ, prof. dr. sc. Modeli sustava financiranja visokog obrazovanja u zemljama Europske unije i Bosni i Hercegovini ...... 173 Marko IVANKOVIĆ, Ivan JURILJ Uloga obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG-a) u razvitku ruralnih područja i sprječavanju depopulacije sela ...... 187

Prof. dr. sc. Mirko GRUJIĆ Starenje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini i pad nataliteta kao medicinski i socijalni problem ...... 205

Ivan ANĐELIĆ Demografska kretanja u općini Konjic od prvoga službenog popisa u vrijeme austrougarske uprave do posljednjeg popisa 2013...... 208

Milan VEGO Važnost medijskog sustava za opstojnost Hrvata u BiH ...... 218

Ljubo ŠIMIĆ, Josip ŠIMIĆ Značaj osnivanja visokoobrazovnih institucija biomedicinskih znanosti na Sveučilištu u Mostaru ...... 227

Ivan CVITKOVIĆ Jedan sociologijski pogled na Hrvate u Bosni i Hercegovini ...... 235

Dr. sc. Stiepo ANDRIJIĆ, akademik; Dr. sc. Mira PEŠIĆ ANDRIJIĆ, izvanred. prof. Povrat otete imovine – bitan čimbenik povratka i opstanka ...... 249

Zijad DURAKOVIĆ i Zdenko OSTOJIĆ Zdravstveni vidovi starenja pučanstva ...... 256

Dr. Mira ŠUNJIĆ-BEUS, prof. emeritus; Dr. Danijela MARTINOVIĆ, izvanred. prof. Prijedlog modela financiranja visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini . . . .265

Demografska kriza hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini

Stjepan ŠTERC1, Mirjana MILIĆEVIĆ 2, Nevenko HERCEG3 Revitalizacijski potencijal hrvatskoga naroda

IZVOD Demografska problematika postaje, sa svakim novim pokazateljem koji uslijedi, pitanje opstanka hrvatskoga naroda u doglednoj budućnosti, bez obzira iznesu li službene dr- žavne statistike podatke za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu ili susjedne zemlje u kojima su Hrvati manjinski narod. Depopulacija, prirodni pad, negativna migracijska bilanca, izrazito duboka starost ukupne populacije i izumiranje, osnovna su demografska obi- lježja, a negativni su trendovi neumoljivi i bez ozbiljnije mogućnosti zaustavljanja, dok je promjena njihova smjera kratkoročno, bez ozbiljnije revitalizacijske koncepcije, gotovo nemoguća. Znali smo to i prije, često upozoravali, pisali radove, držali predavanja, podi- zali glas…ali se on nije čuo ili nije želio čuti u političkoj svakodnevnici opterećenoj, kako se uvijek objašnjavalo „važnijim problemima”. Nema važnijih problema od demografskih ili izravnije od demografskog opstanka hrvatskog naroda – ma gdje on obitavao.

Ključne riječi: hrvatski, narod, potencijal, iseljeništvo, revitalizacija, opstanak

1. UVOD Demografsko je izumiranje hrvatska objektivna stvarnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovi- ni, uvjetovano dugotrajnim prirodnim padom i razornim egzodusom koji traje u valovima desetljećima, a čijeg smo intenziviranja upravo svjedoci. Ovaj put iseljavaju, u pravilu, mladi i obrazovani ljudi, nositelji hrvatske budućnosti, inovacija i razvojnih koncepcija pa je time destrukcijska snaga recentnog iseljavanja posebno razorna na sve demografske

1 STJEPAN ŠTERC, Geografski odsjek PMF-a Sveučilišta u Zagrebu, [email protected] 2 MIRJANA MILIĆEVIĆ, Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, Sveučilište u Mosta- ru, [email protected] 3 NEVENKO HERCEG, Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, Sveučilište u Mosta- ru, [email protected]

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 7 strukture i procese. Svakim novim pokazateljem koji nam proslijedi službena statistika, potvrđuju se pretpostavke po kojima sve to izravno utječe na gospodarski, društveni, prostorni i svaki drugi razvoj i ugrožava opstanak hrvatskoga naroda u doglednoj budućno- sti. Procjene pak temeljene na statistikama zemalja useljavanja stanovništva, bez obzira iznesu li službene statistike tih zemalja podatke za Hrvatske ili Bosnu i Hercegovinu, pokazuju još goru situaciju. Zapravo je cijela demografska slika puno negativnija, nego što ju demografi već niz godina najavljuju. Svi su trendovi i pokazatelji negativni, a depopulacija i prirodni pad ukupnog stanovništva, negativna vanjska migracijska bilanca, izrazito duboka starost ukupne populacije i izumiranje, osnovna su demografska obilježja. Nega- tivni su procesi neumoljivi i neće se zaustaviti sami od sebe bez ozbiljnijeg razumijevanja i prihvaćanja problematike, dok je kratkoročna promjena njihova smjera, bez ozbiljnije revitalizacijske koncepcije i intervencije, malo vjerojatna. Nije to nikakva nepoznanica jer se to zna već duže vrijeme kroz stalna upozorenja, pisane radove, održana predavanja, kroz rasprave, podizanje glasa…Ali se sve to nije čulo ili nije željelo čuti u političkoj svakodnevnici vođenoj osobnim i nevažnim interesima, ne shvaćajući kako nema važnije problematike od demografske ili vrlo izravno – od demografskog opstanka hrvatskog naroda, ma gdje on obitavao. Stanovništvo, populacija, žiteljstvo, ljudski resurs, ljudski potencijal…ili kako najvažniji razvojni faktor društva, gospodarstva, prostora, političkog sustava, ..., već zvali, pokretač je svega i zato bi demografska problematika trebala biti u temelju gospodarskog i ukupnog razvoja države i naroda. Stanovništvo je nositelj identiteta, nacionalnih i etničkih vrijednosti, nositelj povijesnih tradicijskih obilježja i osnova izvjesne budućnosti u prostornim identitetskim okvirima. Statistički nam podaci Hrvatske i Bosne i Hercegovine o demografskim obilježjima Hrvata naprosto nameću postavljanje revitalizacijskih modela, želi li se uopće planirati bilo kakav gospodarski, prostorni, regio- nalni, društveni, politički i ukupni razvoj unutar etničkog korpusa ili nacionalnih (državnih) okvira. Rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj 2011., u Bosni i Hercegovini 2013. godine i susjednim zemljama (hrvatska manjinska populacija), i uvid u ukupnu među popisnu depopulaciju, prirodni pad stanovništva i fertilni kontingent ženske populacije, potvrđuju nam kako revitalizacijski potencijal u obje domicilne populacije još uvijek postoji i postojat će još možda u idućih 5 – 10 godina. Manjinska pak populacija u susjednim zemljama nema više takav potencijal, a iseljeničkoj europskoj i prekomorskoj hrvatskoj populaciji revitalizacijski potencijal s recentnim intenzivnim iseljavanjem mladog stanovništva raste. Međutim, ništa se neće dogoditi samo po sebi, i bez ozbiljnijih sustavnih mjera demografski će se slom samo produbljivati i izravno negativno utjecati na gospodarski i ukupni razvoj. Zato je bitno shvatiti kako demografska problematika postaje temeljno strateško pitanje domovinske sigurnosti, ukupnog razvoja i opstanka Hrvata u obje domicilne drža- ve hrvatskog naroda. Kad se to shvati i institucijski postavi na najveću upravnu razinu sukladno važnosti, tehničke i provedbene mjere kasnije ostaju samo pitanje odluka, načina provođenja, preraspodjele proračuna te stručnog i znanstvenog pristupa i, u konačnici, sposobnosti upravljanja.

2. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA Problematikom ukupnog hrvatskog demografskog potencijala, mogućnošću revitalizacije kroz domicilnu i iseljeničku populaciju, strateškom razinom problematike, modelima revitalizacije i slično, bavilo se malo domaćih autora (Šterc, 1992., b, Šterc, Komušanac,

8 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 2012.). Uglavnom se demografska problematika razmatrala u uzročno-posljedičnom smislu i kroz populacijsku politiku pa razmatranje dosadašnjih istraživanja možemo grupirati prema osnovnom predmetu interesa i segmentarno prema granskom pristupu. Proble- matikom raspada bivše države sa stajališta stanovništva, ratnim demografskim izravnim i neizravnim posljedicama (gubicima) i sličnom problematikom, bavili su se brojni autori, uglavnom kroz pokazatelje o demografskim uzrocima i posljedicama agresije na Hrvat- sku (Akrap, 1995., 2008., Gelo, 1999., Šterc i Pokos, 1993., Živić i Pokos, 2004.), dokazu- jući silnu destrukcijsku snagu ratne agresije na demografska kretanja i strukture. Razmje- štaj stanovništva razmatran je u manje radova, ali je potvrđen prostorni nesklad kao faktor kasnije demografske destrukcije (Gelo, 1987., Nejašmić i Toskić, 2000. godine). Najveći broj radova posvećen je demografskim procesima. Ukupne je demografske promjene razmatralo više autora i uglavnom su svi najavljivali ukupnu depopulaciju kasnije (Akrap, 1999., Akrap i ostali, 2003., Gelo, Akrap i Čipin, 2005., Lajić, 1995., Wertheimer-Baletić, 1989., 1992., Živić, Pokos i Mišetić, ur., 2005.). Općom demografskom problematikom također se bavilo više autora, naglašavajući i dokazujući opće loše demografsko stanje i najavljujući kasniju depopulaciju i izumiranje (Šterc, 1991., Šterc, Crkvenčić, 1996., Wer- theimer-Baletić, 1992., Živić, 2008., Živić, Pokos i Turk, 2005.). Migracijama stanovništva i tipovima općeg kretanja stanovništva također se bavilo više autora, ukazujući pritom na negativne aspekte unutrašnjih i vanjskih migracija i tendenciju kretanja stanovništva prema izumiranju kao najnepovoljnijem tipu općeg kretanja stanovništva (Lajić, Šterc, 1990. a, b, Oliveira-Roca, 1990., Šterc, 1984.). Posebno su važni radovi za naslovnu problematiku koji razmatraju različite aspekte populacijske politike i u kojima se već tri desetljeća tvrdi kako je Hrvatskoj (i hrvatskome narodu) potrebna stimulativna populacijska politika (Friganović, 1984., Friganović, Šterc, 1993., Wertheimer-Baletić, 2005., 2007.). Projekcije stanovništva nam pak pokazuju i potvrđu- ju kako nam budućnost nije nimalo izvjesna (Grizelj, 2005., Mrđen, 2005., Nejašmić, Mišetić, 2004.), a usporedbe s drugim europskim zemljama dokazuju našu nepovoljnu demografsku sliku (Nejašmić, 2002.). Posebno bismo još izdvojili povezanost stanov- ništva i gospodarstva (Gelo, 2003.) i teorijsko-koncepcijski okvir razmatranja stanov- ništva i njegovo značenje u društvu i prostoru, na čemu će se temeljiti i metodološki pristup u radu (Šterc, 2015.).

3. METODOLOŠKI PRISTUP Teorijsko-koncepcijski pristup naslovnoj i predmetnoj problematici zasniva se na meto- dološkom okviru postavljenom prema ulozi i značenju stanovništva u prostoru i njegovim složenim odnosima koje razvija u društvu, gospodarstvu i prostoru, polazeći od pretpostavke kako je stanovništvo glavni pokretač i faktor svih djelatnosti i mora biti u temelju razvojnih planiranja (Šterc, 2015.). Svaka drukčija uloga stanovništva vraća nas u razdoblje stihijskog i nelogičnog pristupa čije su posljedice, bez obzira na tumačenja u okviru teorije demografske tranzicije, posebno pogubne za demografski razvoj hrvatskog naroda. Nedostupnost ili pak neprimjerenost službenih statistika tražila je pak, u metodološkom smislu, pristup procjenama temeljenim na ukupnom, općem i posebnom poznavanju lo- gike i demografskih zakonitosti u okvirnim veličinama koje malo odstupaju od egzaktnih vrijednosti ili bi malo odstupale kada bismo imali potpunu demografsku statistiku ili regi- star stanovništva. Procjenjivanje osnovnih demografskih sadržaja, odnosa, procesa, veza

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 9 i budućih zbivanja i njihovo projiciranje i modeliranje, metodološki nam se nameće kao objektivna nužnost, a demografski potencijal i njegova moguća valorizacija (u razvojnom i funkcionalnom smislu), u pravilu se definira uz ključne, logične i spoznajne pretpostavke. Pritom je važno postaviti ukupni potencijal hrvatskog naroda u svim varijantama, bez obzira na mogućnost migriranja, koje se ionako neće dogoditi samo po sebi (posebno povratničko migriranje), bez ozbiljnijih strateških pomaka na razini država.

4. OSNOVNE HIPOTEZE Primarno ih postavljamo u funkciji usmjeravanja istraživanja i intenziviranja pristupa, kako bi misaone metodološke postupke (analitičke, spoznajne…), predmetno usmjerili i znanstvene ciljeve jasnije definirali. Sukladno naslovnoj problematici, moguće je postaviti pet osnovnih pretpostavki ili hipoteza. H1 Demografski potencijal hrvatskoga naroda veći je u apsolutnim brojevima izvan Hrvatske, nego u Hrvatskoj. H2 Demografski potencijal hrvatskoga naroda još može biti i revitalizacijski potencijal u idućih 10 godina. H3 Demografski potencijal hrvatskoga naroda mogući je i revitalizacijski potencijal, ako se temelji na jedinstvu domovinske i izvandomovinske Hrvatske. H4 Demografska revitalizacija Hrvatske i hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini mora biti strateško pitanje i trebala bi se provoditi po oba modela: prema domicil- noj populaciji i prema useljeničkoj populaciji. H5 Hrvatsko iseljeništvo je bogatstvo hrvatskoga naroda i temelj demografske, gospodarske, društvene i ukupne revitalizacije Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Pretpostavke posložene na ovaj način i ovim redoslijedom, autorska su promišljanja važnosti problematike, bez koje nema ukupna razvoja i koju se time stavlja u temelj pro- mišljanja, interesa i potrebnog postupanja upravljačkih struktura. Nije to više sporno niti vodećim hrvatskim ekonomistima i planerima pa je političko prihvaćanje takve strateške koncepcije pitanje vremena ili samo mudrosti.

5. DEMOGRAFSKI POTENCIJALI I RESURSI HRVATSKOGA NARODA Prije samoga razmatranja demografskog potencijala hrvatskoga naroda kao ključne pretpostavke revitalizacijskih mogućnosti, potrebno je temeljno razlikovanje značenja kategorija (pojmova) – demografski resursi i demografski potencijali. Demografski su resursi sadržajna i strukturna pretpostavka aktivnosti i valorizacije ukupnog stanovništva u plan- skim koncepcijama, a demografski potencijali su mogućnosti i vjerojatnosti temeljene na demografskim resursima i svim objektivno mogućim odnosima i među utjecajima što ih stanovništva razvija u prostoru i vremenu. Pojednostavljeno i uvjetno rečeno: demografski su resursi prostorna i društvena datost, a demografski potencijali – pretpostavljene mogućnosti uz uvjet razumijevanja i znanstvenog uvažavanja zakonitosti vezanih za sta- novništvo i njegovo uzročno-posljedično djelovanje. Valorizacija potencijala zato uvijek ovisi o planskom djelovanju i usmjeravanju u funkciji ukupnog razvitka, usmjerena na civi- lizacijski pomak prema, u ovome slučaju, očuvanju, opstanku i razvoju hrvatskog naroda. Demografski potencijal primarno temeljen na demografskim resursima uključuje hrvatsku populaciju u svim teritorijalnim okvirima, od domicilnih zemalja (Hrvatske i Bo-

10 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja sne i Hercegovine), preko susjednih zemalja u kojima su Hrvati manjinski narod pa do iseljeničkih zemalja u koje su Hrvati godinama emigrirali i u njima očuvali identitet u jednome od svojih temeljnih oblika.

5.1. Demografski potencijal domicilnih zemalja Hrvatska. Razmotrimo ovom prigodom samo rezultate popisa stanovništva 2011. godine kao osnovu procjene demografskog potencijala, danas, pet i pol godina nakon popisa stanovništva. Pritom ćemo samo statistički razlikovati etničke različitosti ne uključu- jući aspekt i utjecaj mješovitih brakova, obitelji i asimilacije stanovništva, jer, objektivno, ti su parametri u općoj slici malo znakoviti za promjenu opće slike hrvatskog domicilnog demografskog potencijala. Popis stanovništva 2011. godine rađen prema preporuka- ma EUROSTATA, registrirao je u Hrvatskoj 3 874 321 Hrvata kao stalnog stanovništva ili relativno 90,42 % od ukupno 4 284 889 stanovnika. Nije moguće sad, u ovom radu, ulaziti u pogreške popisivanja vezane za razumijevanje definicije stalnog stanovništva i posrednog popisivanja koje su uvjetovale pojavu tzv. fiktivnog stanovništva, ali kako je ta pojava bila uglavnom vezana za manjinsku populaciju u Hrvatskoj, nije znakovita za promjenu apsolutnih i relativnih udjela hrvatske etničke populacije. Nakon popisa stanovništva 2011. godine, demografska je destrukcija Hrvatske izrazi- ta, pa je do danas sasvim sigurno smanjen apsolutni broj Hrvata u Hrvatskoj prirodnim putem (tablica 1) i iseljavanjem (tablica 2). Pretpostavljajući gubitak ove, 2016. godine prirodnim putem za oko 20.000 osoba prema podacima za prvo tromjesečje, i gubitke 2011. – 2015. godine (tablica 1), ukupno je smanjenje Hrvata u Hrvatskoj prirodnim putem oko 70 500 osoba (uz stopu 0,9 u ukupnom stanovništvu)! Posebno zabrinjava intenziviranje prirodnog pada, pa je tako samo između 2014. i 2015. godine, povećan prirodni pad za čak 48 % ili apsolutno 5 429 osoba! Podaci su šokantni, međutim nisu posebno uzbudili političare koji bi trebali donositi strateške odluke.

Tablica 1. Prirodno kretanje stanovništva Hrvatske 2006. – 2015. godine Prirodno Stope na 1 000 stanovnika Godine Živorođeni Umrli kretanje Živorođeni Umrli Prirodno kretanje 2006. 41 446 50 378 -8 932 9,3 11,3 -2,0 2007. 41 910 52 367 -10 457 9,4 11,8 -2,4 2008. 43 753 52 151 -8 398 9,9 11,8 -1,9 2009. 44 577 52 414 -7 837 10,1 11,8 -1,81) 2010. 43 361 52 096 -8 735 9,8 11,8 -2,0 2011. 41 197 51 019 -9 822 9,6 11,9 -2,3 2012. 41 771 51 710 -9 939 9,8 12,1 -2,3 2013. 39 939 50 386 -10 447 9,4 11,8 -2,51 2014. 39 566 50 839 -11 273 9,3 12,0 -2,7 2015. 37 503 54 205 -16 702 8,9 12,9 -4,0

1 Stopa prirodnog kretanja nije jednaka razlici stope živorođenih i umrlih zbog zaokruživanja podataka. Izvor: Priopćenje 7.1.1., Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2016.

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 11 Tablica 2. Vanjska migracija stanovništva Republike Hrvatske 2006. – 2015. godine.

Godine Doseljeni iz inozemstva Odseljeni u inozemstvo Migracijska bilanca 2006. 14 978 7 692 7 286 2007. 14 622 9 002 5 620 2008. 14 541 7 488 7 053 2009. 8 468 9 940 -1 472 2010. 4 985 9 860 -4 875 2011.1 8 534 12 699 -4 165 2012.1 8 959 12 877 -3 918 2013.1 10 378 15 262 -4 884 2014.1 10 638 20 858 -10 220 2015.1 11 706 29 651 -17 945

1 Radi usklađivanja s međunarodnim standardima i pravnom stečevinom Europske unije, podaci statistike vanjske migracije od 2011. obrađuju se prema novoj metodologiji.

Izvor: Priopćenje 7.1.2., Državni zavod za statistiku, Zagreb, 2016.

Službena pak statistika migracijske bilance samo ublažava ukupnu depopulaciju Hrvatske i hrvatskoga naroda jer je demografski gubitak iseljavanjem, u istome razdoblju i uz istu pretpostavku, za 2016. godinu manji od prirodnog pada (matematički veći jer su manje negativne apsolutne vrijednosti) i iznosi 61 132 osobe. Međutim, samo nam službena njemačka statistika potvrđuje za 2015. godinu useljavanje iz Hr- vatske na razini preko 50 000 radnika, a godinu dana ranije 45 000! Dakle, ukupno je službeno smanjenje hrvatske populacije nakon popisa 2011. godine za oko 130 000 osoba, pa bi ukupno broj Hrvata iznosio danas u Hrvatskoj oko 3 750 000, a neslužbeno prema statistikama zemalja useljavanja, smanjenje iznosi između 250 i 300 000 osoba! Posredni demografski pokazatelji potvrđuju ovo drugo smanjenje pa je objektivna procjena kako Hrvatska danas nema niti 4 milijuna stanovnika; Hrvata u Hrvatskoj ima oko 3,6 milijuna. Za ne povjerovati! Jednako brojkama i hrvatskim po- litičarima koji na sve to gledaju neshvatljivom mirnoćom. Vrlo negativni demografski pokazatelji, trendovi, procesi, odnosi i projekcije, dodatno ubrzano smanjuju potencijal demografskih resursa pa ostaje ključno pitanje – postoji li uopće danas domicilni revitalizacijski potencijal ili je on već nepovratno izgubljen i revitalizacija (inače razvojna nužnost) usmjerena samo na imigracijski model!? Imigracijski model za Hrvatsku s brojnim i bogatim iseljeništvom ne mora biti istovremeno i etnički različit. Bosna i Hercegovina. Demografska destrukcija, posebno hrvatskoga naroda, u Bosni i Hercegovini još je izraženija nego u Hrvatskoj. Prisjetimo se samo podataka iz popisa stanovništva 1991. godine, prema kojemu je u BiH živjelo ukupno 4 377 033 stanovnika, 760 852 Hrvata (17,38 %) i 242 682 Jugoslavena (5,54 %). Pretpostavka

12 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja je kako je među Jugoslavenima bilo oko 42 000 osoba hrvatskog etničkog podrijetla, sukladno modelu etničkog podrijetla Jugoslavena u Hrvatskoj (Šterc, 1992., a). Anacionalna kategorija Jugoslaveni praktički je nestala u kasnijim popisima u svim dijelovima bivše države, znatnim dijelom i povratkom izvornom etnicitetu, pa se može generalno zaključiti kako je, 1991. godine, u Bosni i Hercegovini bilo oko 800 000 etničkih Hrvata. Uza sve kontroverze popisa stanovništva 2013. godine u BiH (fiktivno i posredno popisivanje, nejasne definicije stalnog stanovništva u uvjetima tek djelomičnog povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba itd.), konačno je objavljeno da je u vrijeme popisa stanovništva u BiH bilo 544 780 Hrvata, dakle – za 216 072 manje nego u popisu stanovništva 1991. godine ili čak za oko 255 000 manje u odnosu na ukupni etnički demografski potencijal. Međutim, popis stanovništva u BiH 2013. godine, bio je zapravo privid stvarnosti jer nam podaci nadbiskupija pokazuju drukčiju i puno realniju sliku (tablica 3). Neposredno popisivanje potvrđuje veliki apsolutni gubitak hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, vjerojatno čak u rasponu od 350 – 400 000 osoba u odnosu na popis stanovništva 1991. godine, a posredno to potvrđuju i podaci o prirodnom kretanju stanovništva. Demografska realnost u BiH je gotovo prepolovljen broj Hrvata kao potvrda ukupnog stradanja tijekom i poslije rata i zapravo najvećeg stradanja u odnosu na ostale populacije. Posebno zabrinjava intenzitet smanjivanja broja Hrvata i broja njihovih krštenja nakon 2010. godine, no nema posebne zabrinutosti na javnoj sceni oko toga, osim u akademskim, znanstvenim i cr- kvenim krugovima koji smatraju kako je ugrožena bilo koja razvojna budućnost Hrva- ta u Bosni i Hercegovini. Podaci iz tablice 3 nas moraju zabrinutu jer su doveli upitnim demografski reprodukcijski potencijal hrvatskog naroda. Posebno zabrinjava podatak iz tablice prema kojemu je, samo između 2014. i 2015., godine broj Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini smanjen za 14 559 osoba! Nastavi li se takav trend u idućih nekoliko godina, sasvim je siguran nestanak demografskog potencijala s obzirom na ukupnu starost populacije koja je ostala i rodnost. Upravo su podaci o krštenima, koji, vjerojatno, u 95-postotnom udjelu odgovaraju rodnosti, jako znakoviti za buduća demografska kretanja i odnose. Nevjerojatan je podatak da je samo u 10 godina smanjenje rodnosti (po gornjoj vjerojatnosti) za 2 678 poro- da ili čak za gotovo 40 %! Zvono za uzbunu mora zazvoniti!

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 13 Tablica 3. Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini – osnovni pokazatelji prirodnog kretanja stanovniš- tva 1996. – 2015. godine (pripremio Franjo Marić) Prirodno Godina Kršteni Umrli Vjernika1 kretanje 1996. 6 739 5 272 1 467 424 915 1997. 7 127 5 841 1 286 451 385 1998. 6 779 5 956 823 451 208 1999. 6 736 5 892 844 448 186 2000. 6 409 5 831 578 456 058 2001. 5 734 5 655 79 458 110 2002. 5 543 5 565 -22 463 687 2003. 5 256 5 996 -740 464 821 2004. 5 184 5 937 -753 464 694 2005. 5 244 5 896 -652 462 690 2006. 5 146 5 892 -746 463 131 2007. 4 915 6 155 -1 240 459 102 2008. 4 799 6 214 -1 415 454 921 2009. 4 686 6 075 -1 389 448 147 2010. 4 726 6 136 -1 410 443 013 2011. 4 475 6 252 -1 777 443 084 2012. 4 992 6 420 -1 428 435 562 2013. 4 327 6 187 -1 860 432 177 2014. 4 158 4 819 -661 420 294 2015. 4 061 6 510 -2 449 405 735

Izvor: Franjo Marić, rukopis

1 Broj vjernika na temelju blagoslova kuća i stanova krajem tekuće godine. Broj se odnosi samo na one koji su primili svećenika u kuću, odnosno stan. Na ovu brojku trebalo bi dodati još maksimalno do 5 % Hrvata koji nisu primili svećenika u kuću ili stan jer nisu vjernici ili iz nekog drugog razloga.

Dodatna potvrda svemu jesu podaci o broju katolika Hrvata 2015. godine u Bosni i Hercegovini kojih je bilo manje nego prije gotovo sto godina: 1913. – 458 999.; 2015. – 405 735 osoba (tablica 4). Razina pak smanjenja ukupne hrvatske populacije u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine u odnosu na 1991. godinu, apsolutno je i relativno nevjerojatno negativna i potvrđuje svu silinu demografske destrukcije, a bez prave reakcije.

14 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Tablica 4. Broj katolika Hrvata u Bosni i Hercegovini između 1991. i 2015. godine (pripremio Franjo Marić).

Godina 1991. 2015. Razlika Promjena (%) UKUPNO U BiH 812 256 405 735 - 406 521 - 50,04 Entitet Republika Srpska 152 856 9 464 - 143 392 - 93,80 Distrikt Brčko1) 27 865 6 991 - 20 874 -74,91 Entitet Federacija BiH2) 631 535 389 280 - 242 255 - 38,35 Vrhbosanska nadbiskupija 529 049 175 1882 - 353 831 - 66,88 Banjolučka biskupija 96 670 32 9083 - 63 762 - 65,95 Mostarsko-duvanjska biskupija 171 371 177 8214 6 450 + 3,76 Trebinjsko-mrkanska biskupija 15 166 19 818 4 652 + 30,67

Izvor: Franjo Marić, rukopis

1) Distriktu Brčko pripada osam župa: Boće, Brčko, Dubrave, Gorice, Krepšić, Poljaci, Ulice i Zovik. 2) Napomena: Neka područja koja su bila pod srpskom kontrolom tijekom rata od 1991. do 1995. godine, nakon Daytonskog sporazuma iz studenoga 1995. priključena su Federaciji BiH. 2 Podatke za Vrhbosansku nadbiskupiju za 2015. godinu dostavio Mladen Kalfić, kancelar Vrhbosanske nadbiskupije, Sarajevo. 3 Podatke za Banjolučku biskupiju za 2015. godinu dostavio Pero Ivan Grgić, kancelar Banjolučke biskupije, Banja Luka. 4 Podatke za Mostarsko-duvanjsku i Trebinjsko-mrkansku biskupiju za 2015. godinu dostavio mons. Ivo Tomašević, glavni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

5.2. Demografski manjinski resursi Demografski manjinski potencijal hrvatskoga naroda u susjednim zemljama, gotovo bismo mogli utvrditi, više niti ne postoji. Postoje samo demografske strukture (resursi) koje više nemaju revitalizacijsku snagu u smislu porasta populacije prirodnim prirastom, pa gotovo nemaju niti emigracijsku. Nije moguće više očekivati demografsku revitalizaciju Hrvata kao manjinskog, ali autohtonog naroda nakon silnog iseljavanja, asimilacije i popisivanja Hrvata u okviru drugih kategorija. Uglavnom su to Hrvatskoj susjedne zemlje i samo su dvije ili tri za Hrvate i danas imigracijske pa se hrvatska populacija u njima povećava suvremenom emigracijom iz Hrvatske. Procjene, a dijelom i popisni rezultati, potvrđuju nam kako danas u tim zemljama ima ukupno oko 250 000 Hrva- ta s različitim oblicima hrvatskog identiteta (Slovenija oko 55 000, Srbija oko 58 000, Crnja Gora oko 6 000, Mađarska oko 90 000, Rumunjska oko 14 000, Italija oko 10 000, Kosovo oko 350, Austrija oko 12 000…). Za Austriju, Italiju i Sloveniju, izostavili smo procjene nove ekonomske emigracije koja dijelom pomlađuje ukupnu hrvatsku populaciju u tim zemljama jer ćemo ju uvrstiti u iseljenički potencijal. Demografski procesi i strukture hrvatske manjinske populacije u susjednim zemljama (uglavnom), vrlo su slič- ni svim negativnim demografskim trendovima u Hrvatskoj i nemaju više revitalizacijski potencijal unutar hrvatske etničke populacije.

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 15 5.3. Demografski iseljenički potencijal „Klasičnom se hrvatskom dijasporom smatraju sve osobe u prekomorskim i europskim zemljama (bez već spomenutih zemalja bivše zajednice), registrirane u statističkim službama tih zemalja, za koje se može procijeniti identifikacija s hrvatskim nacionalnim ili etničkim podrijetlom i kod kojih postoji emotivna, kulturna, sociološka, prostorna i svaka druga povezanost s hrvatskim narodnim identitetom, načinom života i temeljnim hrvatskim vrijednostima, onako kako to definira često spomenuti Nacionalni program demografskog razvitka (Zagreb, 1997. godine). Procijenjeno je (NPDR, str. 30.) da takvih osoba ima oko 2,5 milijuna, od toga oko 1,9 milijuna u prekomorskim zemljama: SAD-u, Kanadi, zemljama Južne Amerike i Afrike, Australiji i Novom Zelandu i oko 600 000 u europskim zemljama, i da će cijela ta populacija imati još neko vrijeme veću stopu reprodukcije nego potpune asimilacije u novo društvo bez postojanja osjećaja hrvatske identifikacije. Pretpostavi li se standardni feminitet fertilnoga kontingenta na razini oko 650 000 žena, iako je vjerojatno nešto veći zbog mlađe i vitalnije populacije, jasno je da hrvatska populacija izvan zemlje također predstavlja objektivno postojeći revitalizacijski potencijal. Njegova aktivacija u funkciji povratka dijaspore u domovinu i potencijalne revitalizacije ukupnoga stanovništva u zemlji ovisi o postavljanju strateških okvira kojim se želi kretati Hrvatska u budućnosti i jasnoj želji očuvanja demografskog i svekolikog hrvatskog identiteta.” (Šterc, Komušanac, 2012., str. 705. – 706). Dvadeset je godina prošlo od NPDR-a i njegova aklamacijskog prihvaćanja u tadaš- njem Hrvatskom državnom Saboru kao strateškog dokumenta hrvatskog demografskog i ukupnog razvoja u vremenu koje slijedi. Svjedoci smo toga vremena u kojem apsolutno nije ništa učinjeno kako bi se zaustavila demografska katastrofa Hrvatske i hrvatskog naroda kojoj svjedočimo danas. Tada je procijenjeno hrvatsko iseljeništvo na preko 2,5 milijuna osoba, bez ozbiljnijeg izračuna vjerojatne reprodukcije, uz zadržava- nje jednog od oblika hrvatskog identiteta. Vrlo je vjerojatna tadašnja brojnost hrvatskog iseljeništva bila i više od tri milijuna osoba i uz standardnu reprodukciju usporedivu s hrvatskom kao najmanjom mogućom u odnosu na zemlje useljavanja, apsolutni broj iseljenih povećavao je broj stanovnika izvan Hrvatske u klasičnoj dijaspori s hrvatskim identitetom najmanje za 10 000 – 15 000 godišnje. Pribrojimo li tome još manjinsku hrvatsku populaciju od 250 000 osoba, Hrvate u Bosni i Hercegovini (406 000 osoba) i ukupni broj iseljenih iz Hrvatske u zadnjih 20 godina, prelazimo ukupni broj Hrvata koji žive u Hrvatskoj za preko 400 000 osoba. Velika posebnost i bogatstvo Hrvatske! Koliko je moglo Hrvata iseliti iz Hrvatske u zadnjih 20 godina? Službena statistika RH (Državni zavod za statistiku) nam ponovo tu neće dati niti približno egzaktne odgovore pa se ponovno moramo poslužiti procjenama temeljenim na općem poznavanju zakonitosti i demografskih vjerojatnosti. Tablica 2 nam pokazuje iseljavanje u 10 zadnjih godina na razini 135 000 osoba, dok je ukupno službeno iseljavanje u zadnjih 20 godina bilo za oko 230 000 osoba, a samo nam je, u posljednje dvije godine, njemačka službena statistika useljavanje oko 95 000 radnika iz Hrvatske i sve to uz 90-postotnu etničku homogenost. Razmotrimo, stoga, recentni iseljenički val iz Hrvatske. Suvremeno iseljavanje iz Hrvatske mladoga, obrazovanog i reproduktivnog sta- novništva postaje, uz sve već ranije naglašene demografske probleme, ključno pitanje gospodarskog i inog razvoja zemlje. Započeo je novi egzodus iz Hrvatske koji, po inicijalnom intenzitetu, premašuje onaj iz 60-ih godina i koji je puno po-

16 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja gubniji za Hrvatsku. Službena statistika, naravno, po već ustaljenu običaju, ne prati taj intenzitet jer nisu sustavno niti posloženi zakoni i obveze iz njih po kojima se pri odseljavanju treba odjaviti iz matične zemlje. Zato je i moguće poigravanje s brojkama u političke svrhe oko prevažne problematike za Hrvatsku. Istovremeno zemlje odlaska imaju jasno posloženu službenu statistiku i obveze prema njoj pa nam je ta statistika relevantnija za donošenje procjena o odlasku, nego naša. Cijeli je proces, zasad, moguće kvantificirani samo procjenama na osnovi parcijalnih podataka, demografskog potencijala, posrednih pokazatelja, izjava stranih držav- nika i naše statistike. Primarno nas je zanimalo recentno razdoblje nakon popisa stanovništva 2011. godine kao primjer. 1. Službena statistika RH (Državni zavod za statistiku) zabilježila je u razdoblju 2011 – 2014. godine 61 696 odlazaka iz Hrvatske, s migracijskom bilancom – 23 187 osoba, s tim da je porast u 2014. u odnosu na 2013. godinu negativne migracijske bilance za čak 52,2 %. Nastavak bi mogao imati geometrijsku stopu porasta s obzirom na gospodarske, društvene i političke okolnosti. 2. Ovi se podaci mogu smatrati donjom granicom iseljavanja i bitni su nam za odre- đivanje raspona unutar kojeg će se procjenjivati intenzitet emigracije prema svim zemljama. 3. Među iseljenima su gotovo s 90-postotnim udjelom državljani RH (87,76 %), a po smjeru iseljavanja – 48,4 % iseljava u BiH i Srbiju (primjer godine 2013.), a ostali u europske i prekomorske zemlje. Dakle, prema službenim podacima i procjeni na osnovi 2013., samo ih je 31 835 (prosječno 7 958 godišnje 2011. – 2014. godine) iselilo prema razvijenijim zemljama Europe i svijeta. Iseljavanje više od 30 tisuća mladih za Hrvatsku je u budućnosti (uz nastavak takvog trenda ili njegova izvjesni- jeg ubrzavanja) također ozbiljan problem, iako se radi o donjoj granici raspona. 4. Međutim, parcijalni podaci službenih statistika razvijenih zemalja (vrlo je teško ulaziti u statistike svake zemlje posebno), posebno Njemačke i izjave njemačke ministrice rada, u povodu 1. srpnja i otvaranja granica za radnu snagu iz Hrvat- ske, od oko 93 000 Hrvata koji su u 2013. i 2014. uselili u Njemačku, već upućuje na pravi egzodus hrvatske mladosti. Nije ih izgovorila u Bundestagu napamet, već na osnovi njihove službene statistike i zakonske obveze prijavljivanja svakog pristiglog u Njemačku. Pretpostavimo li logično stalni porast odlazaka iz Hrvatske u Njemačku od 2011. naovamo, moguće je procijeniti ukupni dolazak iz Hrvatske u tu zemlju na gotovo 150 000 osoba. Samo u Njemačku. 5. Pretpostavimo li kako je Njemačka bila, iz puno razloga, smjer za oko 65 % iseljenih (bez iseljavanja u BiH i Srbiju,) ukupna bi emigracija iz Hrvatske u četiri promatrane godine, mogla iznositi oko 230 000 osoba. To je gornja granica mogućeg iseljavanja. 6. Raspon emigracije u razdoblju 2011. do 2014. godine iznosi dakle, od 31 835 (službena statistika) do 230 000 osoba (statistika useljeničkih zemalja i službene izjave njihovih političara). Ukupno je to 5,4 % hrvatske populacije u zemlji. 7. Usporedimo li to s intenzitetom iseljavanja 60-ih godina kada je, u u deset godina, Hrvatsku napustilo gotovo 10 % ukupne tadašnje populacije u ipak uvjetima ukupne zatvorenosti tržišta rada, društava, političkih sustava i početka iseljavanja, u ovom bi četverogodišnjem razdoblju, u potpuno drugim okolnostima i velike otvorenosti, ta razina iseljavanja bila moguća.

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 17 8. Provjera mogućeg procijenjenog i potencijalnog iseljavanja moguća je kroz uspo- redbu pet godišnjih dobnih skupina (starosti do 55 godina kao gornje pretpostavljene granice iseljeničke populacije) iz popisa stanovništva 2011. i službenih procjena DZS-a iz 2013. godine. Usporedba pokazuje nedostatak od gotovo 70 000 osoba u samo dvije godine i devet mjeseci (od kritičnog momenta popisivanja 31. 3. 2011.) ili za cijelo razdoblje 2011. – 2014. godine ukupno 101 744 osoba. 9. Novi je raspon mogućeg iseljavanja između 230 000 (njemački izvori) i 101 744 osoba (hrvatska službena procjena i popis). Prihvatimo li moguće pogreške, iz oba izvora ili moguće friziranje i prikrivanje podataka, moguće je, kao realnu, procijeniti srednju vrijednost raspona od oko 165 000 osoba (točnije 165 872 osobe) kao ukupno iseljavanje iz Hrvatske 2011. – 2014. godine. Ukupno je to u četiri godine 3,9 % cjelokupne hrvatske populacije u zemlji i potvrđuje početak egzodusa. 10. Uzmemo li isti odnos odlazaka u Njemačku i druge razvijene zemlje kao u točki 5., moguće je pretpostaviti kako je u Njemačku, u četiri godine, uselilo oko 107 250 osoba, a u ostale razvijene zemlje 55 622 osobe iz Hrvatske, neovisno o registraciji hrvatske službene statistike. 11. Redoslijed zemalja po intenzitetu iseljavanja bi mogao biti: Austrija, Švicarska, Ita- lija, Slovenija, Nizozemska, SAD, Kanada, Belgija, Francuska itd., raspodijeljenih unutar 35 % ukupnog iseljavanja i sa stopama – 15 % Austrija pa do 2 % Francuska. 12. Usporedbom s ranijim iseljeničkim valovima iz Hrvatske i iz zemalja Istočne Euro- pe nakon pristupanja Uniji i njihovim intenzitetom, objektivno je zaključiti kao su ove procjene za Hrvatsku realna varijanta. 13. Opći je zaključak kako je egzodus iz Hrvatske tek na početku i većeg intenziteta od ranijih egzodusa pa prema tome u uvjetima svih negativnih demografskih pokazatelja i trendova i puno opasniji za hrvatsku budućnost.

Zaključno bi mogli procijeniti kako je iz Hrvatske u zadnjih 20 godina vjerojatno iselilo ukupno više od 350 000 osoba i time se povećao broj Hrvata izvan Hrvatske na više od četiri milijuna (H1)!

6. REVITALIZACIJSKI POTENCIJAL Stratistika je, nažalost, neumoljiva i pokazuje stvarno demografsko stanje hrvatske populacije u Hrvatskoj i izvan nje i već nam sami brojevi, bez ulaženja u ostale vrijednosti i potencijale iseljene Hrvatske i hrvatske populacije u Bosni i Hercegovini, pokazuju kakav bi odnos matične zemlje prema iseljeništvu trebale imati. Nema niti jedne zemlje u svijetu s brojnim iseljeništvom (apsolutno brojnim jer je relativna brojnost hrvatske populacije najveća), koja ne gradi svoj ukupni razvoj na odnosima sa svojim iseljenicima. Hrvatska je, nažalost, još u vremenima kada je iseljeništvo bilo politički protivnik režima i kad je praktički bilo potpuno izvan bilo kakvih koncepcija razvoja domicilnih zemalja. Osim, naravno, uplata doznaka koje su uz turistički prihod uvijek dobrodošle. Razmatrajući demografske resurse i potencijale ukupne hrvatske populacije, još ne možemo zaključiti jesu li ti potencijali (za resurse smo zaključili da nisu), istovremeno i revitalizacijski potencijali koji mogu – po nekoliko različitih modela – obnoviti hrvatsko et- ničko stanovništvo? Procijenjena ukupna hrvatska populacija u Hrvatskoj i izvan Hrvatske ima oko 7,6 milijuna osoba, različite je dobno-spolne, obrazovne, socijalne, ekonomske

18 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja strukture i živi u različitim prostornim, društvenim, gospodarskim i političkim uvjetima. Glavni je problem cijele hrvatske populacije njezina nepovezanost, različita strateška usmjerenost, politička izdvojenost i njezino nefunkcioniranje oko matične zemlje, a za to je najveći krivac Republika Hrvatska, odnosno njezina politika sužavanja samo na domicilnu populaciju. Kao da nemamo suprotnih primjera emigracijskih zemalja u svijetu čija se strateška koncepcija ukupnog razvoja (dakle ne samo demografskog), temelji na vrijednostima i gospodarskim, financijskim, demografskim i ukupnim potencijalima vlastitog iseljeništva. Izrael, Irska, Poljska, Italija, pa u novije vrijeme i Rusija, svoje iseljeništvo vred- nuju sukladno njegovom ukupnom značenju u zemlji useljavanja i za zemlju iseljavanja.

6.1. Osnovne pretpostavke revitalizacije Prisjetimo se samo nakratko i dijelom jednog ranijeg rada-stava koji jako konvenira pristupu u ovom radu i za koji smatramo kako ga treba ponoviti i dijelom korigirati, sukladno odmaku demografskih negativnih procesa. „Revitalizacija ukupnoga stanov- ništva Hrvatske i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini nije moguća sama po sebi kao nastavak demografskih trendova (jer su ionako svi negativni), nego je za to potrebna planska, strateška, programska, funkcionalna, znanstveno utemeljena i razvojno potrebna intervencija države i njezinih resornih institucija. Osnovne pretpostavke objektivno potrebne revitalizacije hrvatskog etničkog stanovništva, kojom bi se zaustavilo izumiranje i supstituiranje domicilne populacije (stalnog stanovništva u zemlji) i koje se može provesti u postojećim društvenim, političkim i gospodarskim okvirima, moguće je svesti na dolje navedene. • Vlada Republike Hrvatske primarno i nužno mora demografsku problematiku postaviti na razinu strateškoga nacionalnog značenja o kojemu ovisi ukupni razvoj i opstanak samostalne države i očuvanje hrvatskoga teritorija i svih njegovih vrijednosti. Kad se problematika tako postavi u Hrvatskoj, sve hrvatske institucije (i hrvatski predstavnici u federalnim i državnim institucijama u BiH zatražiti isto) bi to trebale napraviti i u Bosni i Hercegovini. • Osnova svih društvenih, gospodarskih, prostornih, regionalnih i granskih planiranja moralo bi biti stanovništvo, pa bi i briga o njemu bila u skladu s njegovim znače- njem kao temeljem na kojem počiva svaka teritorijalna zajednica u svijetu. • Republika Hrvatska i njezina zakonodavna i izvršna vlast ne bi smjele čekati idealno vrijeme gospodarskoga stupnja razvitka zemlje, u kojem bi se stvorili preduvjeti demografske obnove, jer takvo idealno vrijeme nikad neće postojati, nego u skladu sa strateškim značenjem i ulogom stanovništva i negativnom ukupnom demografskom slikom Hrvatske, treba odmah osmišljavati i provoditi populacijsku politiku, potrebnu za razvitak zemlje. • Sva tri dosadašnja dokumenta vezana uz demografski razvoj Hrvatske nužno je ujediniti u jedan sa svim relevantnim parametrima i revitalizacijskim mjerama, uz prethodno formiranje vijeća, Vladina ureda, ministarstva i slično. Isti bi takav do- kument trebalo izraditi za revitalizaciju hrvatskog naroda u BiH (na razini države i svake županije), a organizaciju provedbe postaviti na razinu županijske izvršne vlasti” (Šterc, Komušanac, 2012., str. 706. – 708.) • Kad se strateški i organizacijski demografska problematika tako postavi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (što naravno ovisi samo o političkom razumijevanju i prihvaćanju

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 19 njezinog značenja za budućnost hrvatskog naroda), pitanje postavljanja operativnih i tehničkih mjera prepustiti znanstvenom, a ne političkom pristupu. • Ključno pitanje nakon toga postaje model revitalizacije, ovisno o broju i strukturi fertilnog stanovništva u Hrvatskoj i izvan Hrvatske i, naravno, o mogućnostima državnih, županijskih te općinskih i gradskih proračuna, fondova i slično, iako to u strateškom pristupu ne bi smio biti glavni problem niti limitirajući, pogotovo kad se detaljnom analizom stavki vidi kuda se sve proračunski novac besmisleno usmjerava.

6.2. Strateški pristup problematici Svi prethodno razmotreni i navedeni negativni demografski procesi još nisu hrvatsku Vla- du niti vodstvo hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini potaknuli na ozbiljnije postupa- nje prema izumiranju Hrvatske i hrvatskoga naroda u BiH. Demografska se problematika nastoji rješavati u okvirima socijalne ili obiteljske politike te postaviti unutar postojećih ministarstava, ureda i slično. Nema tu strateške razine razumijevanja niti postupanja, zato jer se ne shvaća kako je sve ostalo manje bitno ili čak u budućnosti nepotrebno ako iz prostora nestane čovjek kao ključni faktor pokretanja svih djelatnosti. Besmisleno je razvijati bilo kakve koncepcije i modele održivosti gospodarstva, društva ili prostora u uvjetima ukupne depopulacije, prirodnog pada i izumiranja stanovništva. Valjda bi svima koji iole razmišljanju o hrvatskoj budućnosti to trebalo biti jasno. Zato nam je potrebna razvojna strategija po uzoru na Izrael ili Irsku npr., s jasno vidljivom koncepcijom jedinstvene Hrvat- ske – domicilne i iseljene. Hrvatska mora, između ostalog, poletjeti i na krilima vrijednosti i ukupnog bogatstva svojih iseljenika. Izdvojit ćemo stoga ključne strateške poteze ili korake koji se moraju povući u funkciji razvoja i opstanka hrvatske populacije. • Demografsku problematiku postaviti na stratešku razinu značenja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (posebno u hrvatskim županijama) po uzoru na Izrael i Irsku, prihvaćajući pritom njihove modele reemigracije, imigracije i demografske revitalizacije. • Demografskoj problematici organizacijski, tehnički i financijski dati najveću uprav- ljačku institucijsku razinu, također po uzoru na Izrael i Irsku (ministarstvo ili Vladin ured razine potpredsjednika Vlade ili slično). • Demografsku problematiku izvući iz socijalne i obiteljske politike i postaviti ju u temelj gospodarske politike i regionalnog razvoja. • Demografsku revitalizaciju Hrvatske i hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini za- snivati na stručno-znanstvenim zakonitostima, signifikantnostima, vjerojatnostima i postojećim temeljima, a ne na političkim osjećajima pojedinaca ili stranaka. • Modele demografske revitalizacije postaviti prema demografskom potencijalu koji još ima i revitalizacijsku snagu. • Poodmaklost demografskih negativnosti danas zahtijeva čvrsta, odlučna pa i pomalo radikalna rješenja, a ne standardna, prosječna ili rješenja blagog okusa, učin- ka i dugoročnog djelovanja. • Hrvatsko iseljeništvo uključiti u gospodarski, društveni i politički život Hrvatske i Bosne i Hercegovine. • Hrvatska mora odmah institucijski posložiti najveću razinu povezivanja sa svojim iseljeništvom i time pokazati želju, koncepciju i namjeru i dijelom anulirati sve ne-

20 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja gativnosti koje su bile vezane za udaljavanje hrvatskog iseljeništva iz privatizacije, financiranje obrane zemlje i za silno administriranje bivšeg ministarstva, cijele dr- žavne i lokalne uprave i samouprave. • Hrvatska mora postaviti ključne baze podataka o broju, demografskoj strukturi, razmještaju, ekonomskoj aktivnosti, obrazovnom potencijalu iseljeništva, djelatnostima kojima se iseljeništvo bavi na regionalnoj i svjetskoj razini, znanju, sposobno- stima, identitetu te želji za povratkom i ulaganjem u Hrvatsku. • Hrvatska mora postaviti razvojnu koncepciju i strategiju prema svom iseljeništvu i definirati njegovu društvenu i političku ulogu u modelu jedinstvene domovinske i izvandomovinske Hrvatske. • Hrvatska mora početi razvijati djelatnosti u zemlji koje su komplementarne razvijenim djelatnostima naših iseljenika na svjetskom tržištu, sukladno prostornom potencijalu Hrvatske i gospodarskom i intelektualnom potencijalu iseljene Hrvatske. • Revitalizacijski potencijali temelj je strateškog djelovanja.

6.3. Revitalizacijski potencijal Nakon svih ovih razmatranja, dolazimo do ključne problematike hrvatske budućnosti i pitanja: ima li Hrvatska i hrvatski narod uopće demografski potencijal za revitalizaciju vlastitog stanovništva ili je on već nepovratno izgubljen? Mogu li se revitalizacijski modeli postavljati prema ukupnoj hrvatskoj populaciji ili samo prema iseljeničkoj? Ostaje li Hrvat- skoj samo imigracijska revitalizacijska mogućnost u okviru hrvatske etničke populacije ili opće imigracijske? Može li Hrvatska provoditi plansku i u funkciji razvoja vlastitog gospodarstva imigraciju ili će ona biti stihijska po obrascima velikih migracija prema Europi iz jugoistočnog smjera? …Puno ključnih pitanja strateške razine bez odgovora i bez druš- tvenog i političkog stava, a poslušati znanost u ovim vremenima diktata političkih stranaka i njihovih čelnika, veliki je problem. Pođimo zato redom (izvor kao kod tablica 1 i 2). • Procijenili smo kako je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i raseljeno po našem plane- tu Zemlji oko 7,6 milijuna Hrvata s izraženim različitim, ali signifikantnim oblicima hrvatskog identiteta i vrijednosti. Hrvatska domicilna populacija ima oko 3,6 milijuna u Hrvatskoj i oko 400 000 u Bosni i Hercegovini, manjinska – uglavnom u susjednim zemljama oko 250 000, a klasična iseljenička oko 3 350 000 osoba. Sama brojnost ne otkriva nam još i revitalizacijski potencijal, već će nam to omogućiti razmatranje udjela fertilnog kontingenta ženskog stanovništva u ukupnom ili prema kojem dru- gom pokazatelju. • Službena procjena broja stanovnika za 2014. godinu u Hrvatskoj potvrđuje 945 333 žena u fertilnom razdoblju (razdoblje od 19 do 49 godina starosti) ili 43,1 % u ukupnom broju žena ili 22,3 % u ukupnom broju stanovnika. Iste te godine u Hrvatskoj je rođeno 39 566 djece (tablica 1), odnosno rodilo je samo 4,19 % žena. Dvadeset pet godina ranije bilo je 1 066 891 žena u fertilnom razdoblju, a rodilo se 51 829 djece, dok se broj žena smanjio za 121 558, a ukupni se broj stanovnika smanjio za čak 545 876 osoba. Relativno smanjenje fertilnog kontingenta ženskog i ukupnog stanovništva bilo je 11,4 %, dok je smanjenje rodnosti iznosilo u istom razdoblju 23,7 %, dakle dvostruko više! • Već smo konstatirali kako se službene procjene razlikuju od stvarnosti, posebno kad su u pitanju vanjske migracije hrvatskog stanovništva. Procjenjujući hrvatsku

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 21 etničku populaciju u Hrvatskoj danas na ukupno oko 3,6 milijuna, moguće je, prema prethodnim udjelima i odnosima, konstatirati kako žensko fertilno stanovništvo u Hrvatskoj ima oko 802 800 osoba (ili možda nešto manje), a rodnost će ove godine biti vjerojatno na razini 35 000 rođene djece (najviše 4,36 % će ih roditi). • Današnji procijenjeni broj žena u fertilnoj dobi između 29. i 49. godine je gotovo jednak po jednogodišnjim dobnim skupinama i iznosi prosječeno oko 28 000 osoba, a generacijski pad je uočljiv tek ispod 29. godine starosti (npr. 25-godišnjakinja je 25 659, 20-godišnjakinja 23 691, a 15-godišnjakinja 22 313). Dakle, postojanost fertilnog ženskog stanovništva u Hrvatskoj bit će još najviše pet godina, nakon čega će uslijediti vrlo izraziti pad fertilnog potencijala kojeg će dodatno potencirati inten- zivno iseljavanje mlade i obrazovane populacije mlađe od 29 godina (H2 dijelom). Hrvatska očito nema više puno vremena za donošenje ključnih i strateških dokume- nata vezano za demografsku revitalizaciju domicilnom populacijom. • Hrvatska populacija u Bosni i Hercegovini devastirana je do mjere upitne revitalizacije domicilnim stanovništvom. Njezina je brojnost svedena na oko 400 000 osoba, a rodnost iste godine 2015. na 4 061 osobu (tablica 3). Pretpostavljena je na osnovu standardnih udjela u ukupnom stanovništvu brojnosti u fertilnom razdoblju 89 200 žena, što nam, uz spomenutu rodnost, potvrđuje relativno i potencijalno veću rodnost nego u Hrvatskoj. Analogno tomu i pretpostavljenim strukturama stanov- ništva po dobi, moguće je zaključiti kako će se u Bosni i Hercegovini revitalizacijski potencijal, uz svu silinu iseljavanja, zadržati još u idućih deset godina, no to nimalo ne ublažava potrebu za strateškim odlukama. Svako odgađanje takvih odluka u Hrvatskoj i u BiH vezano za hrvatsku etničku populaciju, čini razvojnu budućnost upitnom. • Apsolutno malobrojna hrvatska populacija u BiH i mala apsolutna rodnost unatoč još neko vrijeme postojećem revitalizacijskom potencijalu, ne može više bitnije utjecati na mogućnost revitalizacije samo Hrvatske. • Manjinska hrvatska populacija brojnosti oko 250 000 osoba s obzirom na intenziv- ne procese iseljavanja prema Hrvatskoj ili asimilacije u domicilna društva i s oko 57 500 žena u fertilnom razdoblju, prosječne starosti vjerojatno bliže 40 godina, nije više revitalizacijski potencijal, niti gotovo više emigracijski (ne misli se – naravno na malobrojne i pojedinačne procese). • Najmlađa hrvatska populacija nalazi se izvan Hrvatske, Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja s hrvatskom manjinskom populacijom, a recentna ju emigracija, uglavnom mladih i obrazovanih ljudi, još dodatno pomlađuje. Uz to, hrvatsko je ise- ljeništvo u gospodarskom, društvenom i demografskom okruženju u zemljama useljavanja po svim demografskim pokazateljima ispred Hrvatske ili barem pozitivnijim nego u Hrvatskoj. Zato je, vjerojatno, fertilno žensko stanovništvo u toj populaciji prosječno mlađe, apsolutno na istoj razini i s većom reprodukcijom stanovništva. Točne podatke o ovim pokazateljima nije moguće dohvatiti iz službenih statistika i popisa stanovništva jer se općenito procjenjuje kako je zahvat manjina ili drugih etničkih skupina u popisima stanovništva i preko trećine manji od stvarnih. Relativno i apsolutno mlađa hrvatska iseljenička populacija fertilnog ženskog stanovništva u ukupnom, vjerojatno ima u relativnom iznosu više nego u Hrvatskoj, a procjenjuje se na razini oko 27 % (Hrvatska ima udjel od 22,3 %). Sukladno tomu ukupni bi fer-

22 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja tilni kontingent ženskog stanovništva u hrvatskom iseljeništvu iznosio oko 900 000 (točnije 904 500) osoba. Prema tome, najveći demografski revitalizacijski potencijal nalazi se u hrvatskom iseljeništvu i zato tvrdimo kako je hrvatsko iseljeništvo strateš- ki potencijal demografske i svake druge revitalizacije Hrvatske (H 3). • „Svaka bi država s takvim demografskim problemima i posebno s tako brojnom i bogatom dijasporom imala najveću institucijsku posloženu razinu izvršne vlasti za njihovo rješavanje. Hrvatskoj treba ponovno povratak svih veza s dijasporom, njezino uključivanje u sve tijekove u zemlji, posebno gospodarske, investicijske i privatizacijske, a za takvu ozbiljnu razinu, bitnu i za gospodarski i demografski opo- ravak zemlje, nužno je posebno ministarstvo. To je jedna od strateških odluka koje se očekuje” (Šterc, Komušanac, 2012., str. 707). • Prema gore razmotrenim rezultatima demografskih revitalizacijskih potencijala jasno je kako bi se revitalizacija hrvatskog naroda trebala provoditi po oba modela i njihovom kombinacijom; kroz domicilnu ili s domicilnom populacijom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i iseljeničkom po imigracijskom modelu uz povratak u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (H 4). Druga varijanta uvijek pomalo zazvuči idealistički, ali trebamo konstatirati kako nikad ozbiljnije nismo niti pokušali, za razliku od već spo- minjanih zemalja kojima je to strateška razina i uspješno ju provode. • Demografska revitalizacija hrvatskog naroda treba biti sustavna i stalna i uključivati 10-tak mjera financijske, pravno-sigurnosno-radne i socijalne prirode koje se lako mogu razraditi po znanstvenim načelima kad se shvati na političkoj razini njezino strateško značenje i kad se shvati da je hrvatsko iseljeništvo, kao temelj ukupne revitalizacije zemlje, potrebno uključiti u gospodarski, društveni i politički sustav u zemlji (H 5).

7. ZAKLJUČAK Malo je kome više sporno izumiranje hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovi- ni, možda još samo političarima. Demografska je problematika nacionalno strateško pitanje o kojemu ovisi ukupni gospodarski, društveni pa i politički razvoj i opstanak. Nikad se neće dogoditi idealno vrijeme za demografsku revitalizaciju ovisno o gospodarskim pokazateljima i zato s obnovom treba krenuti odmah, jer nam to nalažu katastrofalni pokazatelji i djeca koja svakim danom odlaze u iseljeništvo. Nemamo više puno vremena za promišljanja, dogovaranja, politička usklađivanja i slično, možda još najviše pet godina. Hrvatska to mora i može provesti jer su to mogli i drugi koji su shvatili na vrijeme težinu problema i poslušali svoje znanstvenike. Neka to učini i Hrvatska. Barem sada. Zbog izvjesne budućnosti. Zbog hrvatskih vrijednosti.

8. LITERATURA • Akrap, A. (1995.), Demografsko stanje i procesi u Hrvatskoj s osvrtom na privremeno okupirani prostor, Revija za socijalnu politiku, 2 (1): 37–50. • Akrap, A., (1999.), Vitalna statistika i različitost depopulacijskih procesa u Hrvatskoj i županijama, Društvena istraživanja, 8 (5-6):793–815.

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 23 • Akrap, A., (2008.), Demografski kontekst raspada SFR Jugoslavije, Pilar, 5: 11–58. • Akrap, A., Čipin, I., Pokos, N., Ridzak, T. i Živić, D. (2003.), Činitelji demografskih kretanja u Republici Hrvatskoj, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb. • Friganović, M. (1984.), Egzodusna područja (ne)razvijenost i populacijska politika u SR Hrvatskoj, Radovi, 19: 29–38. • Friganović, M. A. i Šterc, S. (1993.), Demogeografski razvoj i populacijska politika Republike Hrvatske, Društvena istraživanja, 1: 151–163. • Gelo, J., (1987.), Demografske promjene u Hrvatskoj od 1857. – 1981., Globus, Zagreb. • Gelo, J. (1999.), Ratni učinci na promjene demografskih struktura u Hrvatskoj, Druš- tvena istraživanja, 8 (5-6): 735–749. • Gelo, J. (2003.), Stanovništvo i gospodarski razvoj, U: Hrvatski gospodarski razvoj, ur. Družić, I., Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Politička kultura, Zagreb, 23-55. • Gelo, J., Akrap, A. i Čipin, I. (2005.), Temeljne značajke demografskog razvoja Hrvat- ske (bilanca 20. stoljeća), Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidar- nosti, Zagreb. • Grizelj, M. (2005.), Projekcije stanovništva RH do kraja stoljeća. U: Stanovništvo Hr- vatske – dosadašnji razvoj i perspektive (str. 331–352), Zagreb, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. • Lajić, I. (1995.), Demografski razvitak Hrvatske u razdoblju od 1991. – 1995., Revija za sociologiju, 1–2: 56–64. • Lajić, I. i Šterc, S. (1990.a), Migracijska bilanca općina Hrvatske u razdoblju 1971. do 1981., Sociologija sela, 107/108:19–33. • Lajić, I. i Šterc, S. (1990.b), Emigracijske i imigracijske općine. U: Demografski faktori razvoja Hrvatske (str. 227 – 255.), Zagreb, IDIS. • Mrđen, S. (2005.), Projekcije stanovništva Hrvatske do 2031. godine. U: Stanovništvo Hrvatske- dosadašnji razvoj i perspektive (str. 315 – 330), Zagreb, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. • Nacionalni program demografskog razvitka. (1997.), Ministarstvo razvitka i obnove, Zagreb. • Nejašmić, I. (2002.), Demografski razvoj u europskim post-socijalističkim zemljama (1990-1999), Društvena istraživanja, 1, 4–5 (60-61):469–493. • Nejašmić, I., Mišetić, R. (2004.), Buduće kretanje broja stanovnika Hrvatske. Projekci- je 2001.-2031., Društvena istraživanja, 13, 4-5: 751–776. • Nejašmić, I., Toskić, A. (2000.), Razmještaj stanovništva u Republici Hrvatskoj – dio općih demografskih i društveno-gospodarskih procesa, Geoadria, 5:93–104. • Oliviera-Roca, M. (1990.), Unutrašnja migracija. U: Demografski faktori razvoja Hrvat- ske (str.63–93), Zagreb, IDIS. • Šterc, S. (1984.), Tipovi općeg kretanja stanovništva nedovoljno razvijenih općina SR Hrvatske, Ekonomski pregled, 11–12: 547–564. • Šterc, S. (1991.), The general demographic cross section of the Republic of Croatia, Geographical Papers, 8:1-38. • Šterc, S., (1992., a) Etničko podrijetlo „Jugoslavena” u Hrvatskoj, Ekonomski pregled 43 (3-4), 279–296. • Šterc, S. (1992., b), Prostorni i demografski aspekti revitalizacije ruralnih naselja u Hrvatskoj, Društvena istraživanja, 1:127–157.

24 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja • Šterc, S. (2015.), Geografski i demogeografski identitet, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Manualia Universitatis Studiorum Zagrabiensis, 197, IX, Zagreb, • Šterc, S. i Crkvenčić, I. (1996.), The population of Croatia, GeoJournal, 38, (4): 417– 424. • Šterc, S., Komušanac, M. (2012.), Neizvjesna demografska budućnost Hrvatske-izumiranje i supstitucija stanovništva ili populacijska revitalizacija?, Društvena istraživa- nja, 21 (3): 693-712. • Šterc, S. i Pokos, N. (1993.), Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja, 4–5: 305–333. • Wertheimer-Baletić, A. (1989.), Tendencije u razvitku stanovništva SR Hrvatske, Eko- nomski pregled, 6-7: 231–256. • Wertheimer-Baletić, A. (1992.), Demografske promjene i globalni demografski procesi u Hrvatskoj u poslijeratnom razdoblju, Encyclopedia moderna, god.13, 2 (38): 238–251. • Wertheimer-Baletić, A. (2004.), Depopulacija i starenje stanovništva – temeljni demografski procesi u Hrvatskoj, Društvena istraživanja, 13 (72 – 73): 631–651. • Wertheimer-Baletić, A. (2005.), Starting points for pronatal population policy in Cro- atia, Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci: časopis za ekonomsku teoriju i praksu, 23 (2): 217–236. • Wertheimer- Baletić, A. (2007.), Depopulacija, starenje stanovništva i populacijska politika u Hrvatskoj, Rad HAZU, 45: 73–120. • Živić, D. (2003.), Demografske odrednice i posljedice starenja stanovništva Hrvatske, Revija za socijalnu politiku, 10: 3–4. • Živić, D. (2008.), Demografske prilike u Hrvatskoj početkom 1990-ih godina, Časopis za suvremenu povijest, 40 (1): 219–236. • Živić, D., Pokos, N. i Turk, I. (2005.), Basic demographic processes in Croatia, Hrvatski geografski glasnik, 67: 27–44. • Živić, D. i Pokos, N. (2004.), Demografski gubici tijekom Domovinskog rata kao odrednica depopulacije Hrvatske (1991. – 2001.), Društvena istraživanja, 13 (72–73): 727-750. • Živić, D., Pokos, N. i Mišetić, A. (ur.) (2005.), Stanovništvo Hrvatske – dosadašnji razvoj i perspektive, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Biblioteka Zbornici, knjiga 28, Zagreb.

IZVORI PODATAKA • Agencija za statistiku BiH – http://www.bhas.ba/ • Federalni zavod za statistiku – http://fzs.ba/

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 25 Vinko KANDŽIJA, Ekonomski fakultet, Sveučilište u Rijeci, Rijeka, Hrvatska Tomislav KANDŽIJA, Primorsko-goranska županija, Rijeka, Hrvatska Ivan TOLIĆ, Zagrebački holding, Zagreb, Hrvatska Socijalna kohezija u procesu priključivanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji

Sažetak Bosna i Hercegovina se suočava s teškim posljedicama političkih previranja u regiji u posljednjih 20 godina i s negativnim učincima ekonomske krize koja je pogodila cijelu Europu. Loša gospodarska situacija, karakterizirana visokim stopama nezaposlenosti, sporim ekonomskim rastom te visokim deficitima platne bilance, rezultirala je daljnim zaostajanjem Bosne i Hercegovine i ostalih zemalja regije u odnosu na ostale razvi- jenije zemlje članice EU-a. Bosna i Hercegovina i ostale zemlje regije su, kao ključni cilj u prevladavanju gospodarskih problema i postizanja stabilnosti, identificirale što skorije punopravno članstvo u EU. Ostvarenje realne konvergencije ovih zemalja zahtijeva provedbu temeljitih i dubokih gospodarskih i političkih reformi. Svrha istraživanja provedenog u radu je pobliže objasniti pojam realne konvergencije, prikazati kretanje ključnih makroekonomskih pokazatelja u Bosni i Hercegovini i ostalim zemljama regije te identificirati potencijalne učinke članstva u EU na smanjenje razvojnih razlika.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, BDP, EU, konvergencija

1. UVOD Bosna i Hercegovina i ostale zemlje regije se još suočavaju s teškim posljedicama ratnih događanja te ekonomskom krizom koja je zahvatila cijelu Europu. Navedene okolnosti utjecale su na pogoršanje ionako loše makroekonomske pozicije ovih zemalja, karak- terizirane visokim stopama nezaposlenosti, deficitima platne bilance i neujednačenim gospodarskim rastom te daljnjim zaostajanje za razvijenim europskim zemljama. Ova skupina zemalja kao najvažniji cilj ističe punopravno članstvo u EU, koje predstavlja temelj provođenja reformi, ostvarenja ekonomskog razvoja te jačanje demokracije i iz- gradnje kvalitetnog institucionalnog okvira. Na putu prema članstvu, Bosna i Hercegovi- na i ostale zemlje regije moraju nastaviti jačati međusobne odnose i političku stabilnost

26 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja regije te implementirati standarde EU-a u vlastita gospodarstva. S druge strane, EU će im pružiti svu potrebnu podršku i pomoć u izgradnji potrebnih kapaciteta za dovršetak procesa pristupanja. Temeljni cilj ovoga rada je prikazati ključne kriterije uključivanja u EU te sadašnju poziciju Bosne i Hercegovine, analizirati teorijski aspekt konvergencije, analizirati ključne makroekonomske pokazatelje u Bosni i Hercegovini i ostalim zemljama regije te utvrditi potencijalne učinke članstva u EU na smanjenje razvojnih razlika između Bosne i Her- cegovine i ostalih zemalja regije.

2. KRITERIJI UKLJUČIVANJA U EU I POZICIJA BOSNE I HERCEGOVINE Cilj politike proširenja EU-a jest objediniti sve europske zemlje i narode, sa posebnim naglaskom na pitanja demokracije, ljudskih prava i mira. Prema članku 49 Ugovora o EU „svaka europska zemlja koja poštuje načela izražena u članku 2 istog Ugovora (načela ljudskog digniteta, slobode i jednakosti, demokracije i vladavine prava, itd.) i koja ih je spremna promovirati, može postati članica Unije“. Primanjem novih zemalja u punopravno članstvo, Unija ostvaruju ciljeve povećanja sigurnosti, stabilnosti i blago- stanja na europskom kontinentu. Lisabonskim ugovorom koji je na snagu stupio 2009. godine, dogovorena je procedura za slučaj napuštanja Unije od strane zemlje članice. Prema članku 50 Ugovora o EU, procedura napuštanja podrazumijeva pregovore o izla- sku s obzirom na prethodno preuzete obveze. Također, ukoliko do dogovora ne dođe, Ugovor o članstvu prestaje dvije godine nakon službenog zahtjeva za napuštanjem. Osim temeljnog tj. geografskog kriterija (podrazumijeva da se mora raditi o europskoj zemlji) i temeljnih načela Unije, u okviru procesa priključivanja se u obzir uzimaju i na- cionalne specifičnosti te kapacitet Unije za integraciju novih zemalja članica (Kandžija i Cvečić, 2010.) Ključni kriteriji za priključivanje EU poznati su pod nazivom Kopenhaški kriteriji i definirani su 1993. godine. Oni podrazumijevaju politički, pravni i gospodarski kriterij (www.ec.europe.eu, 2009.). Politički kriterij podrazumijeva postojanje stabilnih institucija koje će omogućiti provo- đenje demokracije, vladavine prava, zaštite prava manjina i ljudskih prava. Gospodarski kriterij podrazumijeva postojanje učinkovitog tržišnog gospodarstva spremnog za su- očavanje s rastućom konkurencijom. Pravni kriterij podrazumijeva prihvaćanje pravne stečevine EU-a u zemljama kandidatima. U slučaju gospodarskog kriterija, Europska komisija određuje uvjete koji podrazumijevaju postojanje učinkovitog tržišnog gospodarstva, a to su (Sauron, 1997.): 1. formiranje ponude i potražnje putem slobodnog tržišnog natjecanja, 2. nepostojanje značajnih prepreka za ulazak i izlazak s tržišta, 3. postojanje konsenzusa o ekonomskoj politici, 4. prihvatljivost sustava privatnog vlasništva i sporazumijevanja, 5. makroekonomska stabilnost u skladu s maastrichtskim kriterijima 6. razvijenost financijskog sustava koji usmjerava štednju prema proizvodnim inve- sticijama.

Kao nadopuna Kopenhaškim kriterijima, 1995. godine je definiran i administrativni kriterij (kriterij iz Madrida), koji podrazumijeva postojanje i prilagodbu administracijskih struktura u svrhu uspješne prilagodbe integraciji.

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 27 Pad komunizma te nastanak velikog broja novih neovisnih zemalja, rezultirao je pot- pisivanjem Europskih sporazuma sa zemljama Srednje i Istočne Europe u razdoblju od 1991. – 1996. godine. Cilj Europskih sporazuma je bilo olakšavanje ostvarivanja punopravnog članstva u EU za zemlje srednje i istočne Europe putem formiranja zone slobodne trgovine za industrijske proizvode u razmaku od deset godina, a potom i ca- rinske unije. Također, Europski sporazumi su predviđali asimetrično smanjivanje cijena. EU je do 1997. godine ukinula sve carine na uvoz industrijskih proizvoda iz tih zemalja. Najvažniji aspekti Europskih sporazuma su obuhvaćali političke i trgovinske elemente, ekonomsku, financijsku i kulturnu suradnju te usklađivanje zakonodavstva, s posebnim naglaskom na područja tržišnog natjecanja i zaštite intelektualnog vlasništva. Pretpristupna strategija iz Essena definirana 1994. godine, predviđala je integraciju zemalja srednje i istočne Europe putem ostvarenja Europskih sporazuma, programa PHARE te strukturalnog dijaloga u pitanjima od zajedničkog interesa. Nadogradnju strategije iz Essena je predstavljalo Pretpristupno partnerstvo koje se odnosilo na po- stupno prihvaćanje zakonodavstva u području unutarnjeg tržišta te ostalih zajedničkih politika, familijarizaciju s metodama i načinima rada EU-a, uvođenje Europske konferencije te osiguranje financijske pomoći za zemlje kandidate kroz programe ISPA, PHARE i SAPARD. U cilju rješavanja problema i napetosti, EU je područje svojega djelovanja u 20. stolje- ću usmjerila na područje Balkana, pri čemu se doprinos obnovi i napreku ovoga pod- ručja odvija putem gospodarske i tehničke pomoći te sudjelovanjem u održavanju mira. Ključni korak u stabilizaciji regija predstavlja Pakt o stabilnosti Jugoistočne Europe koji je usuglašen 1994. godine u Koelnu. Cilj Pakta je postizanje stabilnosti regije kroz uključivanje u euratlantske integracije te poticanje međusobne suradnje. Proces stabi- lizacije i pridruživanja (PSP) predložen je 1999. godine u Solunu te motiviran regional- nim pristupom, a sve u svrhu utvrđivanja ekonomskih i političkih preduvjeta za razvoj bilateralnih odnosa. Proces je potvrđen u Zagrebu 2000. godine, kada je i u Solunu definirana Europska perspektiva za zemlje Zapadnog Balkana uključene u PSP. PSP je kreiran za svaku zemlju posebno te uključuje gospodarsku i financijsku pomoć, politički dijalog, prostor slobodne trgovine, usklađivanje zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a te suradnju u područjima pravosuđa i unutarnjih poslova. Strategija EU-a prema zemljama Jugoistočne Europe je određena kroz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), poticanje gospodarske suradnje, financijsku pomoć, politički dijalog, poticanje suradnje te pomoć u demokratizaciji i zaštiti temeljnih prava. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju predstavlja novu generaciju sporazuma koji ima za cilj osiguranje suradnje EU-a i zemalja jugoistočne Europe, usklađivanje zakonodavstva, razvoj gospodarskih odnosa te poticanje regionalne suradnje u sklopu PSP-a. Sporazum sadrži i evolutivnu klauzulu kojom se zemlji dodjeljuje statut potencijalnog kandidata i čime joj se na neki način „jamči“ buduće članstvo u EU. Prije nego Sporazum stupi na snagu, zemlje potpisuju Privremeni sporazum kojim su uređena trgovinska pitanja. Osim prethodno navedenih kriterija iz Kopenhagena i Madrida, za zemlje Zapadnog Balkana su 2003. godine u Solunu određeni i specifični kriteriji koji podrazumijevaju (Kandžija i Cvečić, 2010.): suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, brigu o povratku izbjeglica i zaštitu manjina, osiguranje prava medija i reformu pravosuđa te poticanje regionalne suradnje i razvoja te dobrosusjedskih odnosa.

28 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Integracija Bosne i Hercegovine u EU obilježena je složenom povijesnom i političkom situacijom te značajnim ekonomskim poteškoćama. BiH je SSP potpisala 2008. godine. Također, iste ste godine je na snagu stupio i Privremeni sporazum. SSP je u BiH stupio na snagu 2015. godine. BiH trenutačno ima status potencijalne kandidatkinje za član- stvo te je početkom 2016. godine predala zahtjev za članstvo. Daljnji napredak prema europskim integracijama će uvelike biti uvjetovan rješavanjem unutarnjih problema te provođenjem političkih reformi koje zahtijeva EU. Kao što je prethodno navedeno, Bosna i Hercegovina i ostale zemlje regije osjetno za- ostaju za razvojnim razinama u zemljama članicama EU-a. Bosna i Hercegovina i ostale zemlje regije moraju provesti temeljite strukturne reforme koje će omogućiti prilagodbu njihova gospodarstva razvijenijim gospodarskim sustavima u EU, tj. navedene zemlje moraju postići konvergenciju koja će posljedično rezultirati ostvarenjem kohezije. Konver- gencija i kohezija su u biti složeni pojmovi koji će biti analizirani u nastavku rada.

3. TEORIJSKA ZASNOVANOST KONVERGENCIJE Konvergenciju je moguće definirati kao proces sustavnog smanjivanja razlika između zemalja i regija u određenom vremenskom razdoblju, pri čemu se podrazumijevaju di- menzija i uvjeti koji određuju brzinu i smjer njezina djelovanja (Kandžija i Cvečić, 2010.). Konvergencija se nalazi pod snažnim utjecajem međudjelovanja promatranih gospodarstava i učinaka prelijevanja, koji mogu obuhvatiti faktore koji omogućavaju konvergenciju (kapital, informacije, tehnologija, organizacijski oblici ...). Ekonomska teorija razlikuje pojmove realne i nominalne konvergencije. Nominalna konvergencija je uvedena Ugovorom o Europskoj uniji te određuje kriterije za uključi- vanje zemalja u Europsku ekonomsku i monetarnu uniju, kroz usklađivanje fiskalnih i monetarnih politika te u cilju ostvarenja uspješnijeg, stabilnijeg i održivog članstva u toj ekonomskoj integraciji. S druge strane, realna konvergencija označava proces sustizanja razine gospodarskog razvoja ili završetak procesa tranzicije i povezanih strukturnih reformi u manje razvijenim zemljama. Također, realna konvergencija podrazumijeva smanjenje razlika u BDP-u per capita, nadnicama i cijenama te drugim pokazateljima. Kriterije nominalne konvergencije je moguće relativno lako zadovoljiti odgovarajućom prilagodbom monetarne i fiskalne politike i uz povoljna konjukturna kretanja, što nužno ne osigurava i održivo članstvo u integraciji. Realna konvergencija je dugotrajniji proces čija provedba može pružiti realniju sliku spremnosti, održivosti i konvergencije nekog gospodarstva. Lavrač (2003.) ističe kako bi kriterije realne konvergencije trebalo ispunjavati istovremeno ili čak prije ispunjavanja kriterija nominalne konvergencije. Najčešći pokazatelji realne konvergencije su stope nezaposlenosti i zaposlenosti, BDP per capita, raspodjela dohotka, prihodi i rashodi države kao postotak BDP-a te razvoj jediničnih troškova rada i ostalih cjenovnih indeksa. Također, veliki se naglasak stavlja i na bilancu plaćanja, tržišnu integraciju, sličnost gospodarskih struktura te rea- giranja gospodarstva na političke i vanjske promjene. Konvergencija predstavlja društveni i ekonomski fenomen koji je moguće analizirati s aspekta neoklasičnih ekonomista te predstavnika teorije novog ekonomskog rasta. Konvergencija koja proizlazi iz Solow-Swanovog modela rasta, pretpostavlja, uz uvjet

Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 29 konkavne1 proizvodne funkcije identične za sve zemlje, tendenciju ubrzanog ekonomskog rasta siromašnih zemalja u odnosu na bogate. S druge strane, nove teorije ekonomskog rasta i njihovi predstavnici Romer i Lucas, ukazuju kako rastući prinosi na opseg ne podrazumijevaju konvergenciju, već povećavaju različitosti uzrokovane po- četnim uvjetima, koji rezultiraju divergencijom. Prema Puss, Viies i Maldreu (2003.), razina gospodarskog razvoja manje razvijenih zemalja bi se trebala približavati razini razvijenih zemalja jednakih ekonomskih resursa ili temelja. Također, uobičajeno je da se razvoj u tim zemljama odvija bržim „tempom“. Si- romašne zemlje ne mogu uvijek ostvariti „sustižući rast“ (catching up growth) te je stoga veća vjerojatnost da će ga postići one zemlje koje imaju sposobnost apsorpcije novih tehnologija, privlačenja kapitala i sudjelovanja na globalnom tržištu. (Sachs i Werner, 1995.) Sala-i-Martin (1996.) razlikuje sigma i beta konvergenciju. Prema ovom autoru, sigma konvergencija predstavlja smanjivanje razlika među realnim dohocima per capita među određenom skupinom zemalja, tj. testiranje sigma konvergencije predstavlja analizu distribucije varijance u BDP-u per capita. Međutim, analiza varijance „skriva“ mnoge kompleksnije trendove na koje je ukazao Quah (1996.), koji analizira distribuciju dohotka među zemljama te dolazi do zaključka kako ona ima bipolarna obilježja te da pojedine ekonomije ulaze u tkz. bogate i siromašne „konvergencijske klubove“. S druge strane, beta konvergencije pretpostavlja brži rast siromašnijih regija u odnosu na bogate. Beta konvergencija implicira negativnu vezu između dohotka po glavi stanovnika (nakon određenog vremenskog razdoblja) u odnosu na razinu dohotka per capita s početka promatranog razdoblja. Ukoliko je beta <0, postoji apsolutna konvergencija, koja proizlazi iz Solow – Swanovog modela rasta i kod koje postoji zajednička razina rasta (steady state razina) kojoj konvergiraju sve zemlje. U ekonomskoj teoriji ne postoje dokazi apsolutne beta konvergencije, tj. nije dokazana tendencija sustavnog bogaćenja siromašnijih i sustizanja životnog standarda razvijenih zemalja. S druge strane, dokazana je uvjetovana beta konvergencija, koja obuhvaća faktore koji određuju steady state razinu rasta kao npr. stopa štednje i stopa rasta stanovništva. Uvjetovana beta konvergencija nalaže konvergenciju zemalja prema njihovoj specifičnoj steady state razini. Beta konvergencija predstavlja nužan, ali ne i do- voljan uvjet za ostvarenje sigma konvergencije. Naime, činjenica da neka zemlja raste brže ne znači nužno i da sustiže razinu dohotka per capita neke bogate zemlje, tj. razlike u dohocima per capita ne moraju se nužno smanjivati s beta konvergencijom. Sala-i- Martin (1996.) ističe kako brzina uvjetovane beta konvergencije iznosi oko 2% godišnje. Empirijska istraživanja konvergencije su započela u 90-im godinama 20. stoljeća i njima je dokazana uvjetovana konvergencija, tj. dokazano je kako će zemlje sličnih ka- rakteristika, s nižom razinom dohotka po stanovniku, u odnosu na dugoročnu ili steady state poziciju ostvarivati više stope rasta. Ovakav zaključak proizlazi iz pretpostavke o opadajućim prinosima te, u skladu s tim, zemlje siromašnije kapitalom ostvaruju veće stope povrata. Durlauf, Johnson i Temple (2004.) ističu kako steady-state učinci počet- nih uvjeta impliciraju postojanje konvergencijskih klubova, što nije slučaj kod steady- state učinaka strukturnih različitosti.

1 Konkavnost krivulje proizvodnih mogućnosti implicira zakon rastućih troškova koji vrijedi kada se povećanje količine jednog dobra može očekivati samo povećanim odricanjem od jednog dobra.

30 | Motrišta br. 93-94, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Razvojne razlike između zemalja proizlaze iz različitih nasljeđenih stanja, fizičkih osobina prostora, načina provođenja određenih politika ..., koji uzrokuju diferencirane učinke primjene zajedničkih ili sličnih politika te je nužno djelovati u smjeru njihova smanjenja, što bi trebalo rezultirati povećanjem učinkovitosti primjenjenih politika. Predmet konvergencije najčešće je realna ekonomija, mjerena pokazateljima gospodarskog rasta. Međutim, konvergencija se može odnositi i na različite aspekte društva i gospodarstva kao npr. konvergenciju kamatnih stopa, obrazovnih sustava te konvergenciju informacijsko – komunikacijskih tehnologija.

4. POKAZATELJI REALNE KONVERGENCIJE U BOSNI I HERCEGOVINI I OSTALIM ZEMLJAMA REGIJE Analiza u ovom dijelu rada je fokusirana na skupinu zemalja – Bosnu i Hercegovinu te ostale zemlje regije (Makedoniju, Albaniju, Srbiju i Crnu Goru) čiji je zajednički cilj punopravno članstvo u EU. Makedonija, Albanija, Srbija i Crna Gora imaju status kandidata za članstvo, dok je Bosna i Hercegovina potencijalni kandidat za članstvo u EU. (http:// europa.eu/about-eu/countries/index_en.htm, 2015.) Bosna i Hercegovina te ostale zemlje regije su u posljednjih 20 godina pogođene veli- kim ekonomskim i političkim promjenama, što se negativno odrazilo na strukture njihova gospodarstva te izazvalo daljnje zaostajanje za zemljama članicama EU-a. Stupanj razvi- jenosti zemalja moguće je utvrditi analizom kretanja stopa nezaposlenosti, zaposlenosti, GDP-a (ukupan iznos, stopa rasta, per capita iznos) te analizom trgovinske bilance. Tržišta rada u Bosni i Hercegovini i ostalim zemljama regije obilježena su visokim stopama nezaposlenosti (grafikon 1), koje su nastale kao posljedica loše transformacije i privatizacije u pojedinim gospodarstvima. Visoke stope nezaposlenosti ukazuju na nedostatak programa prekvalifikacija i dodatne edukacije te upućuju na potrebu daljnjeg djelovanja u svrhu dostizanja prosječne stope zaposlenosti u EU. Ova skupina zemalja je karakterizirana i niskim stopama aktivnosti stanovništva te problemom dugotrajne nezaposlenosti, što ukazuje na nefleksibilnost tržišta rada s nemogućnošću zaposlenja s kraćim radnim vremenom, posebno reguliranim ugovornim odnosima te nepostoja- njem potpora za osobe smanjenih sposobnosti. Tržišta rada u ovim zemljama ulaze u skupinu zemalja s najrigidnijim zakonodavstvom zaštite zaposlenja.

Grafikon 1. Stope nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini i ostalim zemljama regije u 2014. godini (%)