KVIZ ZNANJA GDJE SAM – TKO SAM 2015. (temeljni materijal za kandidate)

Sjedište Katedre Čakavskoga sabora Grobnišćine je grobnički Kaštel – najobnovljeniji i kulturnim sadržajima najnastanjeniji kaštel od devet srednjovjekovnih vinodolskih kaštela. Katedra brine o zaštićenom nepokretnom kulturnom dobru Republike Hrvatske – kaštelskom kompleksu Grobnik. Od 1992. godine kao stanar Kaštela, a temeljem ugovora s vlasnikom – Općinom Čavle (travanj 1994. godine) njegovim je upraviteljem. Stoga je na Katedri briga o pokretnim kulturnim dobrima - danas ukupno o preko 8000 komada: umjetničkih djela, izložaka, knjiga i dr. - u vrijednosti po inventurnom stanju na dan 31. prosinca 2014. od od 3.655.570,00 kuna. Danas se Katedrini projekti, programi i aktivnosti unutar i izvan njih broje u stotinama. Među njima su na širem području Hrvatske najpoznatiji: tromjesečna manifestacija Grobnička jesen , Festival Grobnička skala i Europska noć muzeja u Kaštelu Grobnik Lijepa je ova noć svibanjska . Katedra već dugi niz godina njeguje vrlo uspješnu međunarodnu suradnju, ponajprije kroz rad sada jedinstvene likovne kolonije - Međunarodne likovne kolonije Grobnik (MLKG). U okviru je MLKG do sada radilo više stotina umjetnika iz Hrvatske i mnogih drugih zemalja. Radom ove umjetničke Kolonije stvoren je Muzej suvremene likovne umjetnosti Grobnik –jedini hrvatski muzej suvremene likovne umjetnosti koji je nastao od osamostaljenja Hrvatske do danas. Stalni stručni savjetnik MLKG je povijesničar umjetnosti dr.sc. Berislav Valušek. Katedra je do sada provela niz zajedničkih programa u suradnji s inozemnim partnerima - iz Nizozemske, Italije i Njemačke. U tijeku su pripreme novih programa s talijanskim partnerima a od 2008. godine do danas traje neprekidna i uspješna suradnja s međunarodnom umjetničkom udrugom Syrlin iz Stuttgarta. Iz ove je suradnje pokrenut i Katedrin međunarodni projekt CroARTia , u kojem zajedno sudjeluju likovni umjetnici i čuvari budućih muzejskih izložaka - ljubitelji povijesnih automobila iz raznih zemalja. U okviru su Međunarodne likovne kolonije Grobnik provedene dvije izložbe po novom konceptu izložaba kao novina u svijetu – pod nazivom „priziv na…“. Temeljem su tih izložbi u okviru Katedre stvorena dva video-projekta: dokumentarni film „Priziv na devet u Grobniku“ i video-katalog „Priziv na devet u Grobniku 2“. Od novina je na polju Katedrinih djelatnosti u 2015. godini najznačajnija Artoteka Grobnik kao prva u ovome dijelu Europe. Stoga se danas i u Hrvatskoj umjetničko djelo može, ne samo kupiti nego i posuditi. Umjetnička djela, koja trenutno stoje na raspolaganju za posudbu u Artoteci Grobnik, se mogu pogledati na Katedrinoj web stranici www.grobnik-katedra.hr

Festival Grobnička skala do sada je javnosti predstavljeno preko 240 novih čakavskih pjesama. I ovogodišnja će festivalska večer donijeti novih 20. Festival Grobnička skala 2015. će se održati 21. studenog u Domu kulture Čavle. U revijalnom će dijelu festivalske večeri biti završnica ovogodišnjeg Kviza znanja GDJE SAM – TKO SAM.

Uoči pokretanja Kviza znanja GDJE SAM – TKO SAM 2011. godine prelistali smo stotine stranica redovnih izdanja Grobničkoga zbornika ali i drugih tiskovina. Od tada svake godine nastojimo potencijalnim kandidatima podastrijeti što više činjenica iz naše zajedničke bogate povijesti, ponajprije se usredotočujući na područje srednjevjekovne Vinodolske knežije ali i šire – srednjevjekovne hrvatske državine Primorske Hrvatske. Ponajprije stoga što je prvi hrvatski kralj – Kralj Tomislav prije 11 stoljeća bio knezom Primorske Hrvatske, koja se na zapadu protezala do Raše.

1

Tijekom proteklih smo pet godina u ovakvim temeljnim materijalima objavili mnoštvo podataka, neprekidno se trudili obuhvatiti zanimljive povijesne, zamljopisne i ostale teme i značajne događaje iz bogate kulturno-povijesne hrvatske baštine ali i suvremena zbivanja koja tu našu baštinu dodatno obogaćuju. I dalje na tragovima predaka, tražeći znakove koji su oni ostavili nama živućima, određujemo smjerokaze na temeljima dosadašnjih plodova rada i, dakako, povijesnih činjenica. Stoga smo i Kviz GDJE SAM – TKO SAM 2011. godine pokrenuli na dan svetog Martina 11. studenoga (biskup Martin je umro 8. a pokopan 11. studenoga 397. godine). U skladu s nazivom grobničkih svakogodišnjih znanstvenih skupova Grobnišćina; tragovi, znakovi i smjerokazi, podsjećamo na životopis ovog Svetca . On je pored ostalog i zaštitnik Francuske a u nastavku donosimo zanimljiv zapis o bitci kod Kisega između malobrojnih hrvatsko-mađarskih snaga predvođenih senjskim kapetanom Nikolom Jurišićen, protiv mnogobrojne turske vojske.

Od 1521. do 1566., za sultana Sulejmana II . i Hrvatska i Ugarska su doživljavale najteže poraze u svojoj povijesti i redom gubile brojne gradove i pokrajine. Najprije je 1521. pao Beograd, tada ugarski grad, nazvan slikovito “zlatnim ključem Ugarske”. Osmanlije zauzimaju Srijem, a njihove snage iz Bosne nadiru u Dalmaciju i osvajaju Knin, Sinj i Skradin. Uzalud je knez Bernardin Frankopan, koji je u to vrijeme često boravio u Grobniku i od tuda odašiljao pisma upozorenja širom Europe, te 1522. godine otputovao u Nürnberg moliti pomoc od njemačkog državnog sabora. Pomoć nije stizala a osmanlijske su čete nastavljale svoje pohode približivši se tridesetih godina 16. stoljeća Beču.

Deset dana prije nego što će postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića za vrhovnog kapetana i savjetnika. Svojim se junaštvom Jurišić proslavio 1532. godine, kada je sa 700 Hrvata obranio grad Kiseg i tako zaustavio 140.000 turskih vojnika na njihovom vojnom pohodu prema Beču. Turci su se strašno prevarili kada su mislili da će Kiseg biti lagan plijen te da će moći lako proći pored malenog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike. Nikola Jurišić je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim, kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlučio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišić sastavio od seljaka i građana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao: "Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji."

Prva su tri dana Turci neprekidno topovima gađali Kiseg, a 13. kolovoza su započeli s neprekidnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci gotovo svladali. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše: "Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovica poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas; budi ona milostiva mojoj duši."

Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić im je slao tako drske i cinične odgovore, da je sultan Sulejman bjesnio od muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišić se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene

2 i djeca su stali plakati i zapomagati te se moliti Svetome Martinu. Najednom, umjesto da uđu u grad, Turci su počeli bježati. Kasnije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim mačem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišić u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali svetom Martinu što ih je spasio od sigurne smrti. Sam Nikola Jurišić napisao je kasnije kralju Ferdinandu: "Moj puščani prah bio je već posve potrošen. Ono što je od mojih ljudi ostalo na životu, već je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti." 30. kolovoza 1532. godine je razočarani Sulejman sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg. Toliko o bitci za Kiseg, a u životopisu biskupa Martina, između ostaloga piše: Kada se časniku rimske vojske rodio sin, nazvao ga je Martinom (umanjenica imena rimski boga rata – Marsa). Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi. Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Sveti Martin je rođen oko 316.g. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj. Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik. Časnik Martin se jedne studene večeri, nakon dužnosti ophodnje, vraćao u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće moleći ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo, dosjeti se skinuti svoj širok časnički ogrtač. Mačem ga je prepolovio te pola svoga ogrtača dao promrzlu siromahu. Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem”. Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.” Kratko po tom doživljaju Martin je napustio vojničku službu, vratio se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav. I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, na kršćanstvo je obratio svoju majku. Povukao se potom u samoću na otoku Gallinaru, nakon čega ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika i darovao mu kuću, koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, sveti Hilarije je 371. godine preminuo, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina. I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, postao biskup po dužnosti. Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek pomagao ali ne i gospoda.. Sveti Martin je tražio uzoran život i obrazovanje te je potrebu za čitanjem i učenjem uvijek i posebno naglašavao. …………………………………………………………………………………………………………………………………………… U prethodnim smo materijalima za Kviz znanja redovito podastirali niz podataka o knezovima krčkim, kasnije nazvanim Frankopani, a ove ćemo godine prošetati kroz dio ranijeg razdoblja knezova Krčkih.

Prelaskom otoka Krka u mletačke ruke u 12 stoljeću i postavljanje uglednog Hrvata Dujma za krčkog kneza bio je odraz venecijanskih težnji da Krk bude što pogodnijim i mirnijim za prikupljanje poreza i gospodarsko iskorištavanje. No ubrzo je stvorena moćna dinastija s vlašću i ugledom kao nijedna druga obitelj hrvatskog srednjovjekovnog razdoblja, uz fiktivno

3 služenje Duždu, a vojevanje uz hrvatsko ugarskog kralja. Ovi su pak odanost velikodušno nagrađivali brojnim posjedima te su krčki knezovi vrlo brzo postali ugledni i širom srednjovjekovne Europe. Nekoliko su stotina godina bili čuvarima krčke povijesti, ali pri tome podizali svoj grad donoseći novo pod utjecajem europske umjetnosti. Kao dobri gospodari, Frankopani su vrlo brzo stekli neovisnost, dodatno je osnaživši s Vinodolskim zakonom 1288. i Krčkim ili Vrbnički statutom 1388. godine. Bili su trajnim čuvarima starih tradicija, čuvajući pod svaku cijenu staro pismo glagoljicu i hrvatski jezik kao sredstvo prepoznavanja i potvrde svojih drevnih korijena. Posebice sjajno razdoblje Frankopana je doba najmoćnijeg krčkog kneza Nikole IV, koji je od pape Martina V. u XV. stoljeću dobio priznanje prezimena Frankopan te od kralja čast do tada jedinog hrvatskog bana.

Talijanski prirodoslovac i putopisac Alberto Fortis u djelu “Put po Dalmaciji” 1774. godine opisuje Krk kao najznačajniji otok na Sjevernom Jadranu. Navodi da je Krk od svih kvarnerskih otoka najznačajniji po naseljenosti od davnina i broju stanovnika, zbog svog zemljopisnog položaja, raznolikosti itd., te cjelokupne kulturno-povijesne baštine. Dalje navodi već šire poznate podatke da su stari Grci Krk nazivali Curicta , što su prihvatili i Latini. Raspadanjem Carstva grad i otok Krk mijenjaju ime i car Konstantin Porfirogenet naziva ga Vekla , po čemu su ga Latini iz barbarskih vremena nazvali Vegla , a Talijani Veglia . Krk je izgubljen 1480. godine u vrijeme Kneza Ivana i bio pod Mletačkom Republikom od 1480. do 1797. godine.

U antičko doba Krk je bio poznat brojnim piscima i geografima. Strabona ga naziva Kurikta, ili pak Plinija, a njegove stanovnike Kuriktima. Mnogi arheološki nalazi na području grada Krka dokazuju da je gradski areal bio predrimsko naselje Ilira – Liburna, o čemu svjedoče ostaci zapadnih gradskih zidina u suhozidu iz prvog stoljeća prije Krista, kao i mnogo stariji fragmenti apuljske keramike također nađeni na više gradskih lokacija. Krk postaje grad sa svim karakteristikama i sadržajima urbanog središta otoka, očuvanih do danas, s dvijema glavnim ulicama - Cardo i Decumanus, što se sijeku pod pravim kutom 9. godine poslije Krista,.

O sjaju starog antičkog grada govori i natpis otkopan na području grada koji ga naziva Presjajni grad Krčana (Splendidissima civitas Curictarum). Propašću Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, Krk, kao i ostali dio istočno jadranske obale mijenja učestalo gospodare, od Odoakara do Teodorika, da bi ga car Justinijan (527-565) inkorporirao u sastav Bizantskog Carstva pod upravom Ravenatskog Egzarhata.

Početkom 9. stoljeća započeo je rat između cara Karla Velikog i bizantskog cara Nikifora oko teritorija Dalmacije i otoka, koji je okončan mirnim sporazumom u Aachenu 812. godine. Vlast nad otocima je priznata Bizantu, a u slijedeća 2 stoljeća upravu nad Dalmacijom i otocima preuzimaju hrvatski vladari. No, usporedno sve jače snaži uplitanje Venecije kao nove pomorske sile. Venecija je na čelu s duždem Petrom II. Orseolom iskoristila nesuglasice oko nasljednika kralja Stjepana Držislava te je porazila hrvatsku mornaricu kod Zadra i sam grad oslobodila plaćanja danka hrvatskom kralju. Gradovi Krk, Rab i Osor htjeli su se osloboditi spomenutog danka od 100 dukata pa je krčka općina poslala biskupa Vitala i gradskog priora Andriju da bi se poklonili duždu u Zadar. Ta, 1000. godina, je i početkom stoljetne borbe i nesuglasice između mletačke ekspanzije i želje za očuvanjem autonomije obalnih gradova i otočkih općina. Otonu Orseolu, sinu dužda Petra II. polažu zakletvu vjernosti kvarnerski otoci, Krk 1018. godine, uz plaćanje godišnjeg danka u vidu trideset lisičjih koža.

4

Ostali hrvatski otočni kašteli nisu sklopili s duždom nikakve sporazume.

Cijela je obala s otocima pripojena Hrvatskoj u doba kralja Petra Krešimira IV, a neposredno po vladanju njegova naslijednika, kralja Zvonimira upravo na Krku imamo dokaz o pripadnosti otoka Hrvatskom Kraljevstvu - Zvonimirovom darovnicom iz 1100. godine. Tragičnom smrću kralja Zvonimira 1089. godine i sukobom interesa hrvatskih velikaša, Zvonimirova udovica, kraljica Jelena pozvala je svog brata, ugarskog kralja Ladislava da zasjedne na hrvatsko prijestolje, što je sporazumom 1102. uspio njegov sinovac i nasljednik Koloman. Personalnom unijom s Mađarskom u Hrvatskoj je uspostavljen mir, a sam je Koloman dijelom osvojio, a dijelom kao zalog mira dobio od Bizanta dalmatinske gradove i otoke, pa je i Krk 1107. opet unutar hrvatskog kraljevstva.

Nakon Kolomanove smrti 1116. nasljedio ga je sin Stjepan II. čije su slabo vladanje iskoristili Bizant i Venecija. Dužd Ordelafo Faledro osvojio je Zadar, Biograd i Šibenik te sve otoke, čime je i Krk došao ponovno pod upravu Venecije gdje je u prvoj polovici 12. stoljeća započelo izdizanje otočke plemenitaške obitelji Knezova Krčkih. Hrvatska gubi područje od Rječine do Raše (na jednoj strani njemački car, akvilesjki patrijarh i grofovi Devinci (Duino), na drugoj hrvatsko- ugarski kralj Stjepan II. Arpadović).

Stari gradovi poput Zadra i Raba imali su povlastice koje im je dodjelio hrvatsko-ugarski kralj te ih je trebalo bar nominalno poštivati, ali na Krku nije bilo nikakvih ograničenja koja bi dužd morao poštivati. Način uprave kakav je bio primjenjen u Rabu, odnosno Osoru gdje su se ustoličili mletački plemići Morosini za Krk nije bio učinkovit. Trebalo je, umjesto toga, ustoličiti za otočke knezove domaću obitelj koja bi pomirila hrvatske kaštele s centrom nove mletačke uprave u gradu Krku. Takvu uglednu obitelj pronašli su u osobi Dujma prvog poznatog predstavnika loze krčkih knezova.

O porijeklu kneza Dujma je najvjerojatnija i najprihvaćenija teza da je obitelj knezova Krčkih potekla iz kaštela Vrbnika, to jest obližnjih kaštelića svetog Mavra i Rogoznika, budući da su upravo na tom mjestu od davnine njihove patrimonijalne zemlje i posjedi, kao i stara ruševna utvrda koju spominje i sam putopisac Alberto Fortis. Informacije o opravdanosti navedenih tvrdnji daje nam i prvi mletački providur otoka, Antun Vinciguerra koji 1489. kaže da je Gradac- Rogoznik «prva postojbina i prvi posjed krčkih knezova». Vinciguerra također govori da su kneževi bili hrvatska porodica što se podudara i s njihovim zemljama upravo u hrvatskim kaštelima i na teritoriju otoka.

Vrlo je vjerojatno da se Dujam istaknuo i bio od velike koristi duždu Dominiku Michieliu kada je on zauzeo otok Krk 1118. godine. Kada je Dujmu bila povjerena vlast nad otokom, on je s duždem sklopio ugovor kojeg su obnavljali njegovi nasljednici. Ugovor o preuzimanju krčkog kneštva sastojao se od prava i obveza Kneza prema Duždu i Krčana prema Knezu. Knez ima pravo na određenu vrstu tlake koju mu moraju dati Krčani, dok su Kneževe obveze daleko šire. Tako je Dujam dužan o svom trošku primiti mletačke poslanike, a godišnje o blagdanu svetog Mihovila dužan je općini platiti 350 romanata, dužan je braniti otok od svih mletačkih neprijatelja, i to sam bez duždeve pomoći, osim kada su u sukob izravno upletene okrunjene glave. Dužd se, isto tako, obvezao poštivati ugovor, u svoje i u ime svojih naslijednika, a u slučaju nepoštivana ugovora dužan je platiti globu u visini 10 libara zlata. Nadalje, dužd zadržava svoje regalije – takse i plaćanja prema vrhovnoj vlasti, a Krčki knezovi ne smiju

5 uzimati brodove krčkih stanovnika, nasilno oduzimati magarce i stoku te grožđe iz otočkih vinograda.

Knez Dujam se spominje 1163. kad dužd Vital Michieli predaje otok Dujmovim sinovima i nasljednicima te se prvobitni ugovor obnavlja. Dakle, prvu polovicu 12. stoljeća obilježio je na Krku knez Dujam koji se prvi put spominje 1133. godine prilikom sastanka u biskupskom dvoru gdje je bio prisutan i biskup Dominik te gradski suci.

Spretnost i sposobnost kneza Dujma ima dalekosežne posljedice jer se on okreće suvremenim kretanjima poglavito na crkveno-redovničkom planu. Srećemo ga kao bitnog čimbenika 1153. godine, kada se spominje u darovnici krčkog biskupa Petra koji benediktinskoj opatiji u Muranu daruje crkvu svetog Martina i kapelu u Dubašnici. On je naime sugerirao darivanje te kapele i to «s druge strane Otoka» da bi benediktinci došli i unaprijedili vjerski život otoka ojačavajući pritom disciplinu i liturgiju, ali bez sukoba s glagoljaškom tradicijom kojoj je sam knez bio pokrovitelj. To će rezultirati brojnim izgradnjama crkava i kapela kojima će Dujam i njegovi nasljednici - sinovi Bartol i Vid biti donatori ili poticatelji.

Dujam se ponovno oženio i iz drugog braka imao sina Bartula II., a kada je u proljeće 1163. umro, nasljedila su ga dva njegova sina iz prvog braka s kojima je dužd Vital Michieli sklopio, ili bolje reći obnovio, ugovor kakav je imao s njihovim pokojnim ocem. Zasluge kneza Dujma za dužda su zacijelo bile vrlo velike jer je njegovim sinovima ponudio nasljednu kneževinu i odustao od tradicionlnog neprekidnog izmjenjivanja knezova iz raznih obitelji. Braća su dakle 1163. godine dobila otok da njime zajedno doživotno upravljaju, pod istim uvijetima i s pravima i obvezama kao i njihov otac, s time da po smrti jednog drugi ostaje upravitelj do svoje smrti. Vladali su otokom oko trideset godina.

Vid I. je ostavio za sobom dvojicu sinova Ivana I. i Martinucija, a Bartul I. je vladao sam kroz posljednje desetljeće 12. stoljeća na Krku ostavivši sinove Vida II. i Henrika I. Najjasniji pokazatelj njihove vlasti i skrbi kao i želje za uređenom kneževinom pokazuje podizanje gradske sudnice na trgu Kamplin koju su izgradili braća zajedno s krčkom općinom 1191. godine. U njihovo doba dograđivala se katedrala i gradila crkva svetog Kvirina što aludira na biskupsku kapelu, ali i na palatinsku kapelu lokalnih kneževa iz koje će buduće generacije moći pratiti bogoslužje u katedrali.

Bartul II. ili mlađi bio je sin iz drugog braka kneza Dujma i polubrat knezova Vida I. i Bartula I. Kako prema pravilima srednjovjekovnog naslijeđivanja nije mogao ostvariti prava na otočku kneževinu, otišao je s otoka na susjedno kopno i tamo se stavio u službu hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. oko 1186. godine. Zbog zasluga za kralja, Bela III. dao mu je 1193. županiju Modruš na upravu, a nedugo zatim i grad i kotar Vinodol. Situacija na Krku poslije smrti kneza Bartula I. razriješila se tako da su Krčko kneštvo naslijedili rođaci, to jest Bartulovi sinovi Vid II. i Henrik, te sin Vida I, Ivan I, a njegov brat Martinucijus nije došao u obzir budući da se zaredio i stavio u službu Crkve.

Novi je ugovor sklopljen 1198. godine, s naznakom da troje članova obitelji budu «zajednički i jednako u svemu knezovi» te da svatko plaća svoj dio svote za povjereno mu kneštvo. Vid i Ivan plaćaju duždu godišnje 350 zlatnika, a to im daje pravo da ubiru poreze i sve prihode od otočana. Otok Prvić se također daje kneževima na korištenje, a dužd zadržava regalije za sebe te zabranjuje svaku suradnju kao i kontakt knezovima s mletačkim neprijateljima. U slučaju da se knezovi ne bi držali ugovora dužd sebi uzima za pravo da ih razbaštini, a Krk dâ na upravu

6 nekom drugom, uz globu od 50 srebrnih maraka. Da bi se osiguralo da će knezovi poštivati ugovor trebaju predati jednog taoca u Veneciju. Takvo osiguranje bilo je uobičajeno u srednjem vijeku kada se član obitelji davao kao jamac važnih ugovora. Iz skupnog obiteljskog vladanja prosperiraju najvjerniji i tako se vlast sačuvala iz koljena na koljeno pod dominacijom Venecije.

Prelaskom na kopno Vida II. i Henrika, početkom 13. stoljeća, na Krku je sam ostao vladati knez Ivan I. Ivanovi bratići Vid II. i Henrik otišli su na kopno dobitkom županije Modruš i stavili se u službu kralja Andrije II.. Kada je Andrija nasljedio preminulog kralja Ladislava 1205., nije zaboravio pomoć Vida i Henrika u onom trenutku kada su Andriju podržavali samo velikaši Bribirci, dok je ratovao s bratom Emerikom. Zbog podrške kralj je dvojicu braće bogato nagradio kako to doznajemo iz bule pape Honorija III. iz 1221. godine gdje braća kao «comites de Vegla» dobivaju u posjed otoke Hvar, Brač, Korčulu i Lastovo s pripadajućim arhipelazima.

Pred kraj vladavine Andrije II. braća Vid II. i Henrik odlučuju se na povratak na Krk, gdje dolazi do sukoba s rođakom Ivanom koji je već duže sam vladao. Da bi se prekinule trzavice među rođacima, dužd je pozvao svu trojicu u Veneneciju kako bi se riješio spor. Pred mletačkom vladom zakleli su se na mir i dogovorili o podjeli otoka. Otok Krk podjelit će se na tri dijela tako da svaki dobije po jednu trećinu, a potom će se svakih šest mjeseci izmjenjivati međusobno. Ovim ugovorom iz 1232. uspostavljen je prividni mir, ali je i udarena samovlada otočkih knezova budući da je dužd već bio prodao svoje regalije za 60. dukata.

Iznenadne prilike u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu išle su na ruku krčkim knezovima. Tatarska provala u Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo nakon bitke na rijeci Šajo 1241. u kojoj je potpuno poražena vojska kralje Bele IV., prisilila je kralja na bijeg u Hrvatsku. U veljači 1242. Tatari su prešli Dravu i poharali sjevernu Hrvatsku te se počeli spuštati prema moru. Pred njima je bježao Bela i dvor sklanjajući se po primorskim gradovima. Uz Knezove bribirske glavni pomagači kralju bili su Knezovi krčki, a prema tradiciji i sam se kralj skrivao djelom na otoku Krku. Tatarsku najezdu okončao je boj na Grobničkome polju te vijest o smrti glavnog mongolskog kana Ogataja (u Kaštelu Grobnik je, u suradnji s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog primorja u Rijeci, 22. rujna 2013. otvorena grobničkojesenska izložba Žeravice , na kojoj je među mnogim vrijednim izlošcima iz bogate grobničke povijesti prvi put javnosti predstavljen mač iz doba najezde Tatara, pronađen na Grobničkom polju 1934. godine).

Bela IV. se u svibnju 1242. godine odlučio na povratak preko Zagreba u Ugarsku a u pratnji su mu bili Knezovi krčki (koji su mu posudili veliku svotu novca). Godine 1241. spominju se kao nasljednici sinovi Vida II. - Ivan II, Fridrik I., Bartol III. i Vid III.

U previranjima pred kraj 13. stoljeća i dolaskom nove dinastije Anžuvinaca na Hrvatsko - ugarsko prijestolje knezovi Krčki su se stavili u službu pobjednika, stječući time i časti i posjede. To svjedoče i kraljevske privilegije prema kojima moć najvećeg velikaša hrvatske bana Pavla Šubića prestaje tamo gdje počinju posjedi krčkih knezova, a to je Senj.

Vidova loza imala je tri predstavnika, Bartula IV. koji je umro 1270. bez nasljednika, potom Vida IV. koji je proširio posjede obitelji budući da je bio doživotno izabran za Senjskog kneza. Godinom 1271. krčki su knezovi dobili jedan od najznačajnijih gradova na sjevernojadranskom priobalju – Senj, koji je bio izrazito bitan zbog svog položaja kao važna izvozna i uvozna luka te spoj kontinenta s morem. Vidov sin Leonard upravljao je Vinodolom, a brat mu je bio Ivan III.

7

Treći sin Vida III., Fridrik II. preuzeo je starješinstvo nad lozom i kao takav vladao polovicom otoka Krka i otokom Prvićem. Fridrik se istaknuo kao razborit i pravedan sudac pa je posredovao u sporu između Zadra i Raba oko nekih mjesta na otoku Pagu. O Fridrikovim upravnim sposobnostima najbolje svjedoči u njegovo doba sastavljen Vinodolski zakon 1288. godine, u kojem su kodificirana prava i običaji na glagoljici, koju su štitili sami Krčki knezovi: Fridrih, Ivan, Leonard, Dujam, Bartul i Vid.

Fridrika je naslijedio sin Dujam II. koji je upravljao Modrušom. Upravo u Dujmovo doba u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu došlo je do većh promjena koje se obilježile smjenu 13. u 14. stoljeće. Posljednji od loze Arpadovića, Andrija III. ne imajući zakonitog nasljednika izazvao je građanski rat u kojem su se pojavili razni pretendenti za tron.

Napuljski kralj Karlo II. darovao je banu Pavlu Bribirskome sve zemlje od Modruša do Neretve, vezujući ga tako da pomogne njegovu sinu, a po sinovoj smrti, njegovu unuku Karlu Robertu da dođe do prijestolja. Kada je umro kralj Andrija III., 1301. godine je ban Pavao bio glavni protagonist uvođenja dinastije Anžuvinaca u Hrvatsku. Upravo je na njegovu inicijativu iz Napulja doveden Karlo Robert i okrunjen u Ostrogonu za Hrvatsko-ugarskog kralja. U borbama koje su uslijedile potom s ostalim pretendentima za prijestolje pomoć Knezova krčkih novome kralju bila je izuzetno bitna. U toj borbi istakao se Dujam pa je uz počasti nagrađen požeškim komitatom. Dok je Dujam ratovao za kralja, Rabljani su oteli Knezovima Jablanac u blizini njihovog posjeda Senja, a pri tome im je pomagao i sam ban Pavao. Venecija nije htjela kazniti Rabljane već je stala na njihovu stranu protiv zakonskih vlasnika, Krčkih knezova želeći im tako uzdrmati posjede.

Kad je umro Dujam II. starješinstvo nad Vidovom lozom preuzeo je Vid V., sin Ivana III., ali kako uopće nije obraćao pažnju na zahtjeve Venecije, oduzeto mu je 1321. godine kneštvo i predano Dujmovu sinu Fridriku III.

Fridrikovi sinovi Bartul VIII. i Dujam III. su nasljedili kneštvo na Krku i naizmjenice vladali, ne vodeći previše računa o Veneciji. Svoje su snage usmjerili prema kralju pa im 1335. on daruje stolnobiogradsku županiju, a uopće se ne odaziva na prijetnje dužda da dođe u Veneciju položiti zakletvu vjernosti. Venecija je 1345. godine zbog neposluha oduzela kneštvo na Krku Dujmu I., predala ga njegovu bratu Bartolu VIII., koji također nije bio sklon Mlečanima. Upravo tih godina za knezove kao i za cijelu obalu odigrat će se povijesni događaji iz kojih će krčki knezovi višestruko profitirati. Venecija se morala predati te je 18. veljače 1358. potpisan Mir u Zadru , čime se Venecija odrekla svih teritorija na istočno jadranskoj obali od Kvarnera do Drača.

Za razliku od ugasle loze svojih rođaka, nasljednici Bartula VIII., sinovi Stjepan I. i brat mu Ivan V., nastavili su napredovati. Ivan V. se 1352. godine oženio Anom, kćerkom goričkog grofa Meinharda VII. čime se povezao s izvaredno utjecajnom lozom na sjeverozapadu.

Stjepan I. je zamolio Mlečane da mu posude galiju kako bi mogao doći do Venecije te otamo do Padove po svoju zaručnicu Katarinu, kćerku vojvode Franje Carare, gospodara toga grada. Dužd Andrija Contareno mu laskavo udovoljava ističući kako je Stjepan građanin Venecije i kako su njegovi preci bili odani Serenissimi, a zauzvarat je Stjepan dopustio osnivanje mletačkog trgovačkog konzulata u Senju. Ženidbenim vezama sa brojnim velikaškim kućama u susjedstvu, ali i Europi moć i posjedi im rastu. Stjepan od Venecije dobiva zajam u visini 2000 dukata, možda za organizaciju veličanstvene svadbe s Katarinom Carara, a obvezuje se da će ga vratiti

8 izradbom vesala za mletačku mornaricu. Nakon velike ženidbene svečanosti u Padovi, Stjepan i Katarina su se zaputili sa svečanom povorkom u Senj gdje je ponovno održano veliko slavlje u čast mladenaca, koji su potom otišli živjeti u Modruš, u grad Tržan. Zbog vođenja i gospodarenja svojim golemim posjedima, braća žive na kopnu, dok na Krku postavljaju podkneževe koji upravlju u njihovo ime.

Kraljica Elizabeta Kotromanić, kćerka bosanskog bana Stjepana Kotromanića preuzela je vlast kao regentkinja, netom okrunjene dvanaestogodišnje kraljice Marije. Kako se hrvatski velikaši nisu slagali s Elizabetinom centralističkom vladavinom kao ni s kraljicom Marijom, posegnuli su za posljednjim pravnim izdankom kuće Anžuvinaca u Napulju – Karlom Dračkom. Karla su doveli u Hrvatsku i prisilili kraljicu Mariju na odricanje od prijestolja. Karlo je vladao mjesec dana, te je 1386. ubijen na budimskom dvoru po narudžbi kraljice Elizabete, a njena kćerka Marija ponovno se vratila na tron. Za svog kratkog vladanja kralj Karlo bio je podijelio poseban privilegij knezu Stjepanu. Stjepan je odredio da njegove posjede može nasljediti njegova kći Elizabeta što je bila iznimka u plemićkom sustavu nasljeđivanja.

U nestabilnim previranjima, muž malodobne Marije Sigizmund Luksemburški, sin Njemačkog cara, , provalio je u Ugarsku i tamo bio okrunjen za Hrvatsko ugarskog kralja. Sigizmund je krenuo osloboditi svoju ženu Mariju iz Novigrada, a glavni vođa kopnene vojske bio je upravo krčki knez Ivan. Ivan je 4. lipnja 1387. nakon opsade Novigrada oslobodio kraljicu Mariju te time stekao veliki ugled diljem Europe i vječitu zahvalnost kralja Sigizmunda.

Već na početku vladanja Sigizmund Luksemburški je u knezovima krčkima našao izvrsne suradnike i pomoćnike pa im je za njihovu službu zalagao gradove i posjede, cetinski kastrum i klokočki kotar, čime su na već stari način knezovi širili granice svog teritorija. Dvojica braće- Stjepan I. i Ivan V. će ostat zapamćeni kao inicijatori donošenja Vrbničkog statuta 1388. godine, uobičajeno pisanog glagoljicom. To ponovno pokazuje da uprkos slavi koju su stekli, Knezovi krčki nisu nikada odstupali od pradavne privrženosti hrvatskim otočnim korijenima i hrvatskom pismu. Statut su donjeli knezovi Stjepan I. i Ivan V., zajedno s pratnjom Lovrom iz Krbave te otočanima Ivanom Vidovim i Pavlom te potknezom Dakšom. Statut je donesen u Krku i odnosio se na cijeli otok, a početno je imao 31. članak.

Kako knez Stjepan I. nije imao muških nasljednika, već je privilegijem od kralja Karla dobio pravo da svu baštinu prenese na kćerku Elizabetu, izbio je spor jer to nije htio priznati njegov brat Ivan V. On je po bratovoj smrti 1390. zauzeo Modruš te Elizabeti i njenoj majci Katarini isplatio miraz u iznosu od 32 000 zlatnih forinti, odnosno dok ih ne isplati založio im je polovicu otoka Krka. Elizabetin sin Ulrih je neko vrijeme baštinio određene posjede svog pokojnog djeda Stjepana, poput vinograda u Baškoj. Ivan V., postao je bratovom smrću, jedini nasljednik svih dobara knezova krčkih. Kralju je bilo vrlo bitno što jače vezati uz sebe moćne Krčke knezove. Tako je on Ivana V. proklamirao za jedinog Hrvatskog bana te mu je dopustio da na njegovim posjedima knez kopa rudače bez ikakvih plaćanja. Velike časti što ih je priskrbio knez i ban Ivan V., prešle su na njegovog sina jedinca Nikolu IV.. Kada je po očevoj smrti 1393. Nikola zajedno s majkom Anom, sestrom goričkih knezova, naslijedio golemu zemlju nastavio je biti odani vitez kralja Sigizmunda. Nastavljaući očevu tradiciju oženio se Dorotejom Gorjanskom, umnožio posjede i još se više približio kralju. O ugledu mu svjedoči i sabor dalmatinskih staleža i gradova održan u Senju 25. studenog 1397.

9

Nikola - hrvatski ban, poduzeo je još jedno putovanje, ali ovog puta možda najznačajnije - putovanje u Rim, na grobove apostolskih prvaka te da bi se susreo s papom Martinom V. Rimski susret kneza krčkog kneza Nikole IV. i Pape zbio se krajem dvadesetih godina 15 stoljeća, oko 1428. Tom prigodom papa mu je potvrdio i ustvrdio povezanost sa starom rimskom obitelji Frangipana te mu je priznao novo prezime i dao novi grb. I ovom prigodom možemo vidjeti da je Nikola IV. bio svjetonazorom suvremenik mnogih tadašnjih europskih knezova i vojvoda koji su u duhu humanizma i nadolazeće renesanse željeli svoje korijene vidjeti u što starijem vremenu nadahnjujući se upravo velikanima iz antičke prošlosti.

Knez Nikola Frankopan umro je 26. lipnja 1432., ostavivši svoje goleme posjede devetorici sinova koje je imao iz tri braka. Najstariji je bio Ivan VI., zatim su tu Nikola V., Stjepan II., Bartul IX., Dujam IV., Martin, Sigizmund, Andrija te Ivan VII. Brojni su sinovi krenuli očevim putem. Kada je kralj Sigizmund otišao u Rim da bi ga papa Eugen IV. okrunio za njemačkog cara u pratnji mu je bio Nikolin sin Stjepan, a Stjepan II. je bio i u carevoj pratnji na Koncilu u Baselu. Najstariji Ivan VI. oženio se za Katarinu Nelipčić, jedinicu i nasljednicu velikih posjeda koje je na jugu držao njezin otac knez Ivaniš, pa su po njegovoj smrti ti posjedi prešli u obitelj Frankopan. Brat Nikola V. oženio se 1428. Barbarom Wallsee.

Na vrhuncu moći obitelji Frankopan, ono što je Nikoli kao jedincu omogućilo da svoju obitelj postavi kao najjaču velikašku obitelj u Hrvatskoj, njegovim brojnim sinovima biti će teško sačuvati slogu i jedinstvo. Premda je Ivan VI. bio najstariji, braća nisu bila složna tko će od njih naslijediti bansku čast, tako da su je obnašali skupa braća Ivan VI. od 1432. do smrti 1436. i Stjepan II. do 1437. Stjepanu II., koji je često pratio kralja na brojnim putovanjima, Sigizmund je dugovao veliku svotu novaca, a kada se zbroji svota koju je bio dužan njegovom pokojnom ocu Nikoli, tada ispada da je kralj dugovao Frankopanima 45 000 dukata! Jedino što je još Sigizmund mogao staviti u zalog kao djelomičnu kompenzaciju dugova, bila je banska čast.

Neutaživa potreba za novcem kralja je dovela u situaciju da se okrene protiv kneza Ivana. Godine 1434., kada je umro knez Ivaniš Nelipčić, svi su njegovi veliki posjedi prešli u ruke kćeri jedinice Katarine – žene kneza Ivana VI..

Nakon smrti Ivana VI. i Andrije, najviše su se izdigli braća Stjepan i Martin. Godina 1445. bila je za Krk važna jer su se tada posljednji put u dugoj povijesti Knezova krčkih sva živuća braća, Nikola, Stjepan, Martin, Bartul, Dujam, Sugizmund i Ivan VII. došli u grad Krk kako bi dali obećanje građanima i stanovnicima otoka da će složno braniti otok kao i sve stare povlastice i pravice te poštivati sve odredbe kako je bilo kroz povijest.

Za povijest obitelji Frankopana ključan je događaj koji se zbio 16. listopada 1449. u Modrušu posredovanjem Krčkog, Senjskog i Krbavskog biskupa. Bio je to ponovni sastanak braće na kojem je odlučeno da će golemu očevinu podjeliti na osam djelova odnosno na osam loza od koje će svaki brat dobiti dio. Kako je jedan od devetoro braće, Andrija, umro bez potomaka djelilo se na osam djelova budući da je najstarijeg brata, pokojnog Ivana VI. predstavljao njegov sin knez Juraj.

Tri dana trajali su pregovori u Modrušu uz prisustvo trojice biskupa. Odlučeno je da će sva braća zadržati zajedničku upravu nad Krkom i Senjom, a da će u slučaju ako jedna loza umre bez potomaka ostala braća preuzeti taj dio na sebe, tako da obiteljske zemlje ostanu u obitelji. Martin koji je bio star i bez nasljednika već se obvezao ostaviti svoju imovimu kao i imovinu svoje žene spomenutoj braći.

10

Premda je cjepkanje golemog teritorija među braćom neujednačenih ambicija i pretenzija bio opasan potez, način na koji je to učinjeno, ponovno govori o snazi Frankopana. Oni su rodbinskim dogovorom, bez uplitanja kralja, bana ili bilo kakve centralne vlasti podijelili među sobom svoju baštinu, gotovo cijelu užu Hrvatsku. Ta je podjela naročito značajna stoga što je u to doba situacija u kraljevstvu bila više nego kaotična.

Od sredine 15. stoljeća Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo je u neprekidnoj defenzivi pred nezaustavljivim Turcima koji sustavno otimaju komad po komad teritorija kraljevine nezaustavljivo napredujući prema Zapadu. Mala Vinodolska knežija podjeljena je između petoro braće, Nikole, Stjepana, Dujma, Martina i Ivana VII.

Godine 1451. došlo je do sporazuma i nagodbe gdje je Ivan braći dao sve svoje posjede na kopnu, a zauzvrat su se oni odrekli svojih djelova na Krku te je čitav otok prešao u ruke Ivana VII. Frankopana. On je odmah poslao glasnike u Veneciju da bi obavjestio dužda o nagodbi i svom postignuću te od njega zatražio zaštitu i pokroviteljstvo nad otokom. Isto tako, zatražio je od dužda galiju i za svoje potrebe kao i zastavu svetog Marka. Venecija je objeručke i “oduševljeno” prihvatila Ivana jer je znala da će ovu njegovu nesmotrenost vrlo brzo skupo naplatiti. Ivanovo razmišljanje da će Venecija štititi kneza i čuvati mu prava bolje od kralja, to jest da će otoku morski gospodar biti bolji od kopnenog, bilo je opravdano koliko i trenutno uvjerenje samog Ivana da će to zaista tako i biti. Slijepa vjera kneza koji je, dobivši otok, sam njime zavladao pokazala se krhka. Već nakon trideset godina on će izgubiti svoju kneževinu baš u korist Venecije kojoj je povjerio svoju baštinu na čuvanje. Ivan se nesvjesno i dobrovoljno uhvatio u stupicu iz koje više nije bilo izlaska, dakle radilo se o pogrešnoj procjeni u teškom trenutku. Ipak posljednjih trideset godina vladavine obitelji Frankopana na Krku, odnosno Ivana VII. ostavilo je traga. Ivan je bio veliki pokrovitelj brojnih crkava i samostana na Krku, o čemu svjedoče frankopanski grbovi u njihovoj kapeli u katedrali kao i u franjevačkoj crkvi na Košljunu.

Kralj Matijaš Korvin koji se bio zapleo u Češki rat pretendirajući i na taj tron, bio je suviše zaokupljen s jedne strane ratovanjem s Turcima, a s druge strane htio je slomiti moć velikaša i ojačati državni centralizam. Znao je, također, da se treba domoći važnijih gradova otimajući ih velikašima. Kako je Bosna pala pod Turke 1463., a oni su se počeli salijetati i pustošiti Frankopanske posjede na kopnu, Venecija je gledala prigodan čas kako bi iskoristila priliku i domogla se vrlo važnog grada Senja. Ona je zauzela Senj pod izlikom da će ga zaštititi od Turaka te pozvala Senjane da se stave pod zaštitu dužda.

Bjesni kralj Matijaš poslao je vojsku na Senj i u studenom 1469. kraljev je kapetan Blaž Podmanicki, zvan Mađar, zauzeo Senj sukobivši se s Frankopanima. Venecija je izvrsno odigrala igru u kojoj je namamila kralja da zauzme najvažniji Frankopanski grad, ispričavajući se da je samo htjela zaštititi građane od turske opasnosti. Kralj je ubrzo u Senju uspostavio kapetaniju koja će biti ključna točka u zaustavljanju prodora Turaka na zapad. Osvojivši Senj, kapetan Blaž Mađar je nastavio s vojskom haračiti po frankopanskom teritoriju te je ubrzo osvojio i Vinodol. U ovaj se sukob umiješao i knez Ivan na nagovor Venecije, ne shvaćajući da izaziva nadmoćnijeg kraljevog vojskovođu. Ivan je krenuo u nepromišljenu akciju 1479. godine.

Kralj Matijaš je, videći da je Ivan bahat i nepokoran, poslao svog vojskovođu Blaža Mađara s vojskom da istjera Ivana s kopna. Blaž je potukao Ivanovu vojsku te je Ivan morao pobjeći na Krk ostavljajući topove i zalihe na kopnu. No, ovo izazivanje kralja, Ivana je stajalo mnogo više

11 nego je mogao pretpostaviti, jer se Blaž Mađar nije zaustavio na kopnu, već je krenuo na Krk da bi kaznio bahatog kneza. Prelazak kraljeve vojske na otok dogodio se početkom 1480. Blaž je zatražio galije od Senjana i njihovog kraljevskog kapetana Maroja Žunjevića i dobio ih.

Knez Ivan se, videći da je situacija ozbiljna i da može očekivati silovit napad kraljeve vojske na Krk, pokušao nagoditi s Blažom prije nego će se on ukrcati na brodove i zaploviti prema Krku, ujedno moleći i Veneciju da mu pomogne. Blaž se pristao nagoditi s Ivanom, ali Ivan je trebao platiti nekoliko tisuća dukata da ga krajeva vojska poštedi. Ne imajući toliko novca, zbog privrede koju mu je uz njegov naivni pristanak uništila sila u koju se najviše uzdao – Venecija, Blaž se prebacio na Krk i 8. veljače 1480. započeo opsadu Omišlja sa 6000 vojnika. Sada se umiješala i Venecija, pribojavajući se da će, ako Blaž zuzme otok, morati doći u otvoren sukob s kraljem. Poslala lukavog poslanika Antuna Vinciguerru u Senj nagovoriti Blaža da odustane od napada na Krk. No, kako je nevrijeme spriječilo Vinciguerrin dolazak u Senj, Blaž se već bio prebacio na Krk. Sada je mletački poslanik otišao pod opsjednuti Omišalj nagovarajući Blaža da se povuče s Krka i da se sačuvaju životi. Blaž je Veneciji jasno kazao da je knez Ivan kraljev podanik i da je otok Krk pod vrhovnom vlašću hrvatsko-ugarskog kralja te da on kao kraljev kapetan ima sva prava da uvede red na otoku i kazni bahatog i nepokornog kneza.

Rješenje ovog sukoba prelomilo se preko Ivana. Kao predstavnik Venecije, Antun Vicinguerra je nagovorio kneza Ivana da dobrovoljno napusti otok jer će time zaustaviti napad na Krk, a Blaž Mađar će se povući kada na otoku ne bude “buntovnog kneza” kojeg kralj želi kazniti. U takvoj igri, naivni Ivan zaista je povjerovao da je to rješenje. Dana 22. veljače 1480. pred okupljenim mnoštvom u Krku te pred predstavnicima Venecije, ne savjetujući se prije toga sa vijećnicima i predstavnicima kaštela, krčki je knez Ivan VII. Frankopan predao grad i otok Krk Veneciji. Mislio je da je riječ o sporazumu između dva odana prijatelja.

Kraljevi poslanici protestirali su kod Dužda da se Venecije nelegalno miješa u unutrašnje stvari kraljevstva, na što su dobili odgovor da je Ivan dobrovoljno predao otočku kneževinu Serenissimi. Kada je Blaž napustio otok, knez je Ivan ponovno htio preuzeti vlast te je naredio da se kazne otočki kašteli koji su pomagali Blaža Mađara. No, u tom je trenutku mletački providur Jakov Venerije proglasio da knez nema ovlasti te da njegovi dvorjani koji bi uznemiravali otočke kaštele budu stavljeni izvan zakona i budu smaknuti. Početkom travnja na galiji Pavla de Canalisa odveden je zadnji knez krčki u Veneciju te je na taj način i nominalno prestala Frankopanska vlast u kolijevci iz koje se je prije više od tri stoljeća izdigla moćna loza knezova krčkih.

Razbaštinjena je Ivanova obitelj u Veneciji uzaludno tražila povratak na Krk, a 25. studenoga 1480. odlučeno je da se zbog sigurnosti Republike nikako ne smije dopustiti povratak bivšeg kneza i obitelji na otok.

Ivan je pobjegao iz Venecije te uzaludno tražio pomoć od europskih dvorova da mu pomognu vratiti otočku kneževinu. Pošlo mu je za rukom da 1483., uz posredovanje njemačkog cara dobije stoku i pokretnine koje su mu pripadale s Krka. Tada je knez najvjerojatije boravio u blizini Rijeke čekajući povoljan trenutak da se vrati n Krk. Taj povoljan trenutak došao je 1484. kada se priključio velikoj ligi koju su vodili Milano, Firenca i Ferrara te Napulj protiv Venecije, ali Ivanovi napadi na Krk bili su bezuspješni. Videći da ništa ne pomaže, odluči se za neobičan potez, povratak kralju Matijašu Korvinu koji ga je isprva prihvatio zbog napada na Beč, ali kad u tome nije uspio, okrenuo se protiv bivšeg kneza sjećajući se vrlo dobro da je prije pet godina

12 izdao kralja predavši otok Veneciji. Ivan VII. Frankopan sada bježi iz Ugarske prema moru, vjerojatno htijući se skloniti na teritoriju svoje braće, ali od groznice umire 14. ožujka 1486. na granici između Ugarske i Hrvatske u selu Žakanj.

Ivanova je obitelj ostala u Veneciji u nadi povratka na Krk. Kći Katarina se udala za plemića Franju Dandola, a po smrti svog prvog muža za Andriju Foscola. Umrla je bez djece 1520. te je po izričitoj želji naredila da je se pokopa u franjevačkoj crkvi na Košljunu koju je započeo graditi njen otac, a ona oporučnim novcem dovršila.

Po smrti kralja Matijaša Korvina izabrana je dinastija čeških kraljeva Jagelovića za hrvatsko ugarske vladare i to Vladislava II. i Ludovika II.. Premda je loza Jagelovića bila izabrana za prijestolje, na temelju ugovora i rodbinskih veza imala je snažnu oporbu u kralju Maksimiljanu Habsburgovcu koji se htio uspeti na hrvatsko-ugarsko prijestolje u čemu su ga podržavali i Frankopani. U borbama je ban i knez Bernardin Frankopan vratio Senj svojoj obitelji, ali uzaludno kad je Hrvatska vojska potpuno uništena u bitci s Turcima na Krbavskom polju 9. rujna 1493.

Sin Bernardina Frankopana proslavio se 1525. godine, kada je probio tursku opsadu Jajca i donio zalihe umornim braniteljim te važne utvrde. Zbog nesposobnosti kralja Ljudevita II. hrvatski su velikaši tražili da se izabere novi kralj, Ferdinand Habsburgovac. Tako se i dogodilo nakon pogibije kralja Ljudevita II. 1526. godine, u bitci na Mohačkom polju. Na saboru u Cetingradu izabran je Ferdinand I. Habsburgovac za kralja, ali je imao i protukralja Ivana Zapolju, osobito jakog u Slavoniji. Ferdinanda je naslijedio Maksimiljan, a njega Rudolf II., potom Matijaš II., Ferdinand II., Ferdinand III. te konačno Leopold I.

U doba Leopolda, kada je bečki centralizam bio najjači, nakon sramnog Vašvarskog mira, kojim je Leopold, nakon što su Turci pobjeđeni, Turcima priznao pobjedu, protiv njega su ustala dva najmoćnija hrvatska velikaša Nikola Zrinski, a nakon njegove smrti u lovu, njegov brat Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Želeći se osloboditi cara koji nije izvršavao obveze obrane Hrvatske uslijed turskih osvajanja te je pokušavao apsolutizmom pa čak i otvorenom otimačinom oduzimati hrvatskom velikašima prava i posjede. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan su postali „krivci“ i državni neprijatelji. Car, obećavajući im pomilovanje, poziva Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana u Beč, ali su oni po prelasku granice uhvaćeni i 30. travnja 1671. godine pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu. Pogubljenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te potom brzom zapljenom njihovih golemih posjeda što je i bio carev osnovni motiv, kao i zatiranjem roda jedne od najslavnijih hrvatskih obitelji, završava veliko poglavlje obitelji Frankopana koji su se izdigli u 12. stoljeću na otoku Krku, da bi potom obilježili srednjovjekovnu i novovjekovnu hrvatsku povijest.

Grb knezova je jednostavan; štit razdjeljen u dva polja, u gornjem je šesterostrana zvijezda, a donje je polje prazno. Boje nisu poznate s kamenih grbova već iz crteža zastave, sačuvanog u jednom anonimnom redovničkom putopisu iz 1330. godine. Ovdje je nacrtana zastava grada Senja s kneževskim grbom. Gornje polje je crveno sa zlatnom zvijezdom, a donje je srebrno.

Grb istih boja nalazimo i na gredama koje nose strop samostanske crkve na Košljunu čiji su donatori bili knezovi, osobito Ivan VII. Kako su u 14. stoljeću grbovi uglavnom vrlo jednostavnih štitova, iznimku predstavlja obiteljski grb iz 1365. na dva pečata ovješana o povelju kojom Ivan V. vraća Devinskim velikašima grad Rijeku. Na jednom se pečatu nalazi

13 kneževski grb, a na drugom dvorepi lav sa zatvorenom kacigom na glavi na kojoj je krilo sa zvijezdom, dok sam lav stišće u šapama vuka. To je najvjerojatnije osobni simbol kneza Ivana V.

S godinom 1428. mijenja se «prezime» krčkih knezova kada je slavni knez Nikola IV. za vrijeme svog boravka u Rimu od pape Martina V. dobio novo obiteljsko ime i sukladno tome grb.

U skladu s humanističkim shvaćanjima i oduševljenjem za antičku književnost, umjetnost i poimanje vrlina i junaštva, europski su knezovi htjeli svoje loze spojiti na što slavnije korjene iz prošlosti, osobito one slavnijih antičkih obitelji i loza. Da bi ta «izmišljena» geneologija bila što uvjerljivija i konačno priznata bio je potreban papin blagoslov. To je bio glavni razlog Nikolinog posjeta Rimu. Papa mu je utvrdio srodstvo sa starom rimskom patricijskom obitelji Frangipana, čiji su korijeni protegnuti na antičku Kuriktu pa su prema tome krčki knezovi bili legitimni nosioci prastare loze.

Prema, u najmanju ruku romansiranom obliku legende, ime Frankopan proizlazi od slavnog rimskog Lucija Ancija slavodobitnika iz trećeg ilirskog rata koji je imao veze s antičkim Krkom. Kada je 717. velika poplava zadesila grad Rim gladnom stanovništvu pomogao je patricij Flavij Ancij Pierleone koji je sirotinji sam djelio kruh, drobeći ga rukama. Zahvalno pučanstvo prozvalo ga je FRANGIPANE (frangere panem – lomiti kruh). Iz tog je imena slikovito nastao grb s plavim štitom s dva zlatna nasuprot postavljena propeta lava između kojih su tri kruha. Imajući ovakvu priču papa je potvrdio novo ime i grb Nikoli koji se iste 1428. godine, u jednom dokumentu, prvi put naziva novim prezimenom: «knez Mikuila de Frankopan».

Što se tiče primijene novog grba, on se počinje javljati skupno uz stari grb s dva polja i zvijezdom. Paralelno egzistiranje oba grba, traje kratko te se vrlo brzo spajaju dva grba u jedan, poput onog u Senjskoj franjevačkoj crkvi. Tamo dva anđela pridržavaju štit razdijeljen u četiri polja, u prvom i četvrtom su dva nasuprotna lava s tri kruha, a u drugom i trećem dvopojasno polje s šesterokrakom zvijezdom. Krajem 15. stoljeća uglavnom se upotrebljava samo novi grb s lavovima, često puta okrunjenima, dok zvijezda zadržava samo dekorativni karakter. Konačno, Frankopani su obilježavali svoje gradnje o čemu najbolje svjedoči Frankopanska kapela u sklopu krčke katedrale, na čijem su svodu među ukriženim rebrima pojavljuju oba grba.

Najznačajniji pravni spomenik razvijenog srednjovjekovlja na Krku je Krčki statut donijet 1388., posredstvom knezova. Statut se još zove i Vrbnički jer je tamo donijet, a u drugom dijelu sadržava veći broj glava i kasnijih redakcija koje se tiču općine Vrbnik. Izvorno, prvih 17 stranica tiču se cijelog otoka i važe kao glavni i opći pravni kodeks po kojem se ravna cijeli Krk. Statut je prvi put tiskao i objavio 1852. Ivan Kukuljević Sakcinski. i Prema 101. glavi Krčkog statuta Krk je morao imati gradskog fizika ili liječnika s kojim bi grad sklapao ugovor na određeno vrijeme, a liječnik je plaću dobivao kao komunalni službenik.

Ugled liječnika u srednjovjekovnoj komuni bio je izrazito velik i dosta se držalo do njegovog mišljenja. Još jedan vid srednjovjekovne skrbi za zdravlje ogleda se u gradskoj ljekarni. Ljekarne su također bile vrlo cijenjene ustanove u kojima su se spremali lijekovi od raznih minerala, pomasti, a posebnu važnost imalo je ljekovito bilje od kojeg su se spremali različiti preparati i čuvali u keramičkim i staklenim posudama. Za razliku od glavne gradske ljekarne, bilo kakvo privatno bavljenje travarstvom i nadriliječništvom bilo je strogo zabranjeno i smatralo se vražjim poslom.

14

Posebnu ulogu u srednjovjekovnoj komuni imali su gradski zanati i zanatlije bez kojih bi život u srednjovjekovnoj komuni bio nezamisliv.

Početkom 15. stoljeća otok Krk je vrlo bogat i ima preko 100 crkva i čak sedam benediktinskih opatija. Grad Krk je tada brojio 3393 stanovnika, a otočki kašteli: Baška 1580, Vrbnik 835, Dobrinj 676, Soline 430, Omišalj 1195, Dubašnica 2352 stanovnika. Konačno Krk je na kraju Frankopanske uprave imao 10 461 stanovnika od kojih 2534 muškarca sposobna za oružje.

U tekstu korišten članak Frankopani Knezovi Krčki 1115. – 1480. dr.sc. Damira Tulića **************************************************************************************************

Povijesni pojam Vinodola se odnosio na vinodolski posjed, a obuhvaćao je devet starih utvrđenih gradova od kojih su u dolini Drivenik, Grižane, Bribir i Nivograd (Novi), sjeverozapadno Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik, a istočno od doline Ledenice. Vinodolsko se vlastelinstvo poklapa s prostiranjem ranosrednjovjekovne župe Vinodol, čije su se granice protezale od Rijeke do Prezida na sjeverozapadu, a na sjeveroistoku je graničila župom Modruš i Senjom. Zapadna granica srednjovjekovnog Vinodola je bio »Jelenski zid«. Taj je dio limesa u rimsko doba građen kao dio obrambenog sustava i bio je zatvaračem prolaza prema Krasu i Istri, odnosno prema središtu Rimskoga Carstva. S akropolske grobničke utvrde nadziralo se polje i krak ceste prema Vinodolu te je kaštel Grobnik bio ključna točka tog sustava, odakle je bila moguća odlična kontrola limesa i ceste koja je od Šapjana vodila prema Tarsatici. Zid je bio vizualno odrediv te ga se navodi u diplomi Bele IV iz 1260. pod nazivom »murus«.

Pokrajina Alpes luliana bila je na prostoru klauzura, a u njenom južnom dijelu u 4. i 5.st. nastaje Liburnia Tarsaticensis, čije su se sjeverne granice protkale od Rupe preko Snežnika do Brkina. To su područje zatvarali kašteli i zidovi zatvarači kako bi središte Carstva bilo uspješno zaštićeno od provala barbara. U 4. stoljeća manje jedinice s burgovima i signalnim stanicama postale su obrambeno bolje zasnovane u mreži prilimeske zone na Grobniku i ostalom dijelu Vinodola, kuda prolazi cesta kojom je moguć prodor neprijatelja iz Panonije.

Miljokazi iz okolice Bakarca, na mjestu gdje se odvajala primorska cesta kroz dolinu, su iz 3. i 4. stoljeću. Jedna od kasnoantičkih utvrda je Lopar, nasuprot otočiću Sv. Marine u Novom. Utvrđeni vinodolski kanal postaje sigurna i vrlo prometna morska ruta rimskih brodova, o čemu svjedoče nalazi amfora u podmorju uvala u kojima su bila vrela pitke vode (Povile, Lopar, Jesenova, Selce, Jadranovo). Na susjednom otoku Krku je jaka romanizacija i urbanizacija, dok je na području od Tarsatike do Senije ostao vizualno neodrediv kontinuitet rimskog grada, te o Rimljanima i Vinodolu pružaju podatke arheološki nalazi, epigrafski spomenici i nalazi arhitekture.

Od Grobnika do Klenovice su u nekropolama (Grobnik, lokalitet Grobišće) otkriveni značajni nalazi. Na Poljani u Bakru otkrivena je 1882. nekropola datirana od 54. do 161.g.n.e. s kvalitetnim keramičkim prilozima. U Crikvenici su kod Kaštela 1885. otkriveni nalazi urna, svjetiljki i rimske opeke, a 1980. i na nogometnom su igralištu u Bribiru pronađene urne te uz obalnu cestu kod groblja u Novom su 1894. otkriveni rimski grobovi. Nekropole su locirane duž prometnice uz naselja. Iz 4. stoljeća su grobovi u amforama afričkog tipa na Kortilu u Sušaku.

Nalazi arhitekture u Selcu i Grižanima datiraju u doba principata (op će prihva ćeni naziv za državno ure đenje koje je u uspostavio Oktavijan August -prvi rimski car), a iz kasnijeg vremena su 15 ostaci »Kloštra« na Solinu i arhitekture vile u Kostreni. O obrani primorske rimske ceste svjedoče utvrde na Badnju, na mjestu gdje cesta iz doline zakreće uz Dubračinu k moru, te impozantna utvrda Lopar u Novom pred kojim su iz podmorja izvađene amfore iz 4.st. Slične su amfore izvađene u lučici u Povilama, datirane u 3. i 4. stoljeće.

Vinodol se prvi put spominje 1163. godine kao »parochia Vallis Vineariae«. To je područje bilo u sastavu ranosrednjovjekovne »Liburnije«, koju je Borna dobio od Franaka kao nagradu za savezništvo u ustanku Ljudevita Posavskog te se od 821. naziva »dux Dalmatiae atque Liburniae«. Ta je Liburnija bila granični pojas - u doba hrvatske države područje od Raše do Rječine, župa Vinodol i kvarnerski otočni skup.

Vinodol je u srednjem vijeku ostao rezervoar antičke kulture. Na Vinodol se odražavala visoko romanizirana civilizacija otoka Krka, gdje su nosilac života bili gradovi Becla i Fulfinij, i gdje se rano pojavilo kršćanstvo. Tu je ono izgradilo svoju tradiciju i organizaciju Krčke biskupije.

Dugogodišnji voditelj grobničkih znanstvenih skupova akademik Lujo Margetić navodi da područje od Rijeke do Brseča i današnji Vinodol krajem 8. st. nisu više u vlasti bizantskog cara, a niti pod vlašću samostalne hrvatske države, već pod vlašću Avara, koje su Franci iscrpili stalnim borbama i uz pomoć Slavena i Hrvata 796. potukli. Svojim saveznicima, Slavenima i Hrvatima, Franci ostavljaju autonomiju, medutim, oni se kasnije bune. Vojvoda Erih je 799. krenuo ugušiti njihov ustanak i tom je prilikom poginuo. Pjesnik Paulin opisujući smrt vojvode navodi brežuljak Sv. Lovre ispod Trsata uz koji je vodila cesta iz Vinodola u Tarsatiku. Za odmazdu je Karlo Veliki nakon 799. razorio Tarsatiku, zatim osvojio Liburniju, Dalmaciju i Istru, a dopustio je bizantskom caru da zadrži primorske gradove. Raspostranjenost hrvatske države dubinski završava u 10. stoljeću s Krbavskom, Gackom i Ličkom župom.

U crkvenom pogledu Vinodol je od davnina pripadao krčkoj biskupiji. Dolaskom Metodijevih vjerovjesnika iz Moravske u bizantske dalmatinske gradove, Krk postaje misionarski centar kristijanizacije hrvatskih doseljenika u Vinodolu. Nakon razorenja Tarsatike nema bližeg grada od Krka (Becle, Vegle) i Senja. Župa Vinodol vezana je rimskom komunikacijom s primorjem. Tom se cestom prometovalo i preko Krasa i Grobnišćine te su iz Karantanije u Vinodol stizali predalpski utjecaji. Vinodol je bio prometno vezan s Panonijom. Preko Senja od Siska stižu značajni kulturni dotoci.

U Vinodolu nema niti jednog romanskog grada pa je hrvatska kompaktnost Vinodola vrlo izražena - predslavenska imena brzo dobivaju hrvatske prijevode: Vallis vinearia postaje Vinodol, Ad turres -Kod Tor - Kotor, Castelum - Kostelj, a jednako i mnogi lokaliteti dobivaju slavenske toponime: Tribalj- triba (žrtva), Tribićena, Dedimir, Sopalj, Dramalj, Janjevalj, Medomišalj, Gradac i Humac.

U 11.stoljeću je Vinodol bio jedinstvena administrativna cjelina, kraljevska zemlja, odnosno savez neovisnih općina. Slobodne općine u Vinodolu nikle su na teritoriju koji je prethodno bio pod bizantskom upravom, te je njihova organizacija dragocjena antička baština. Kao dio Modruške županije, Vinodol je 1193. godine pripao Krčkim knezovima, a Kralj Andrija II. je 1225. godine Vinodol, kao zasebno kneštvo skupa s Modrušem, darovao knezu Vidu i njegovim nasljednicima. O tom prelasku Vinodola u ruke krčkih knezova, kasnijih Frankopana, postoji nekoliko originalnih, ali i krivotvorenih diploma, koje za razdoblje između 1193. i 1322. godine

16 pružaju vrlo značajne povijesne podatke.

Dolaskom krčkih knezova društveno se uređenje u Vinodolu izmijenilo. Vinodolom upravljaju krčki knezovi preko svojih službenika koje više ne bira općinsko vijeće već na njihov izbor utječe neposredno knez. Ti su službenici nosili nazive: sudac, satnik, pristav, graščik i dr. Pravne običaje su dobro poznavali ugledniji pojedinci, župnici i satnici.

Papa je 1248. i 1252. godine Senjskoj biskupiji dopustio crkveno-slavensko bogoslužje i glagoljicu, koja u Vinodolu osim crkvenog postaje i službeno pismo. Njome su se služili krčki knezovi u sastavljanju značajnih dokumenata.

Budući da su krčki knezovi upoznali prednosti uprave na temelju pisanih zakona, a da bi otklonili nesporazume izmedu sebe i Vinodolaca, kojima je bio stran novi posjedalni poredak, sinovi i nasljednici Vida IV., Ivan III. i Leonardo, odlučili su popisati zakonske odredbe i za Vinodol. U ime braće knez Leonardo saziva 42 iskusna predstavnika devet vinodolskih općina: iz Grobnika, Trsata, Bakra, Hreljina, Grižana, Bribira, Novog i Ledenica da ugrade u pisani zakon običajno pravo Vinodola.

Na dvoru kneza Leonarda u današnjem Novom Vinodolskom a ondašnjem Novom gradu 6. siječnja 1288. po tri predstavnika svakoga od tih gradova potpisuju popisanih 75 zakonskih odredaba, glagoljicom na hrvatskom jeziku, koje čine čuveni Vinodolski zakon. Radilo se o izmjenama starog prava kako su to tražile nove prilike u Vinodolskoj knežiji, a to su uvidjeli i kmetovi i njihovi gospodari pa su svoje odnose sporazumno uredili, s tim da je svih devet vinodolskih općina vrhovnu sudsku vlast priznali krčkim knezovima. Kasnije su odredbe Vinodolskog zakona razradili urbari za svaku općinu, prilagođene njenim uvjetima.

Krčki knezovi od 14. stoljećapo kazuju veliku sklonost prema hrvatskougarskim kraljevima, na štetu svog ugleda u Veneciji. Njihovi se kopneni posjedi povećavaju, ali Vinodol kao primorsko kneštvo u neposrednoj blizini matičnog posjeda na Krku ostaje za njih uvijek značajno područje.

Središta vinodolskih općina su bila u kaštelu, utvrđenom turnu, za čije su održavanje bili zaduženi kmetovi. Krčki knezovi su zatekli utvrđenja u Vinodolu, no velik broj utvrda uništio je 1323. potres, o kojem govori isprava pisana u Belgradu, gdje stoji: »I v to vrime tresiše se zemla va Vinodoli i v Otoci i gradi se razvalivahu i bihu ludi pečalni ...«. Potres jc neko vrijeme zaustavio ekonomski i kulturni napredak u Vinodolu. Krčki su knezovi obnavljali prvenstveno utvrde. Čak su na istim mjestima iz temelja gradili nove, a posebice kada je polovicom 15. stoljeća. zaprijetila opasnost od Turaka. Utvrde dobivaju moćne branič-kule, zgradu za stanovanje, bedeme i pokretne mostove, a sve je to zbijeno na nepristupačnoj stijeni. Nema ni govora o komforu, a niti znakova stila. Veća se naselja, kao Grobnik, Bakar, Novi i Ledenice, opasuju bedemima.

Djelovi Vinodola prvi put prelaze u ruke drugog gospodara kada je kćerka kneza Stjepana I., Elizabeta, celjskom grofu Fridriku donijela u miraz Trsat, Bakar i Bribir. Poslije kneginjine smrti 1422. knez ih Nikola IV. vraća, iako su Celjski i dalje svojatali te posjede. Cijeli je Vinodol jedan dekanat koji se1834. godine seli u Bakar i tako ostaje do 1938. godine. Tada se osniva Župa Sušak, u koju ulaze grobničke župe. Grobničke župe su vraćene u Bakarski dekanat 1969. godine. U političkoj povijesti, a i u povijesti obitelji krčkih knezova, knez i ban Nikola IV. zauzima značajno mjesto. U Crikvenici 1412. uz crkvu Uznesenja Bl. Dj. Marije osniva pavlinski

17 samostan, a 1432. zavjetuje se da će uz crkvu na Trsatu podići franjevački samostan, što je 1453. ostvario njegov sin Martin. Pod Ospom u novljanskoj luci, uz crkvu Sv. Marije, Martin je podigao pavlinski samostan 1462. pa su u Vinodolu bila dva pavlinska i jedan franjevački samostan. Na duhovni i kulturni razvoj područja to je imalo silan učinak.

Od pada Bosne 1462, otkud su turske čete prodirale do Senja i Modruša, frankopanski su kopneni posjedi bili prvi na udaru. Ban Nikola je u tom burnom vremenu uspio održati na okupu ogromnu frankopansku državinu. Kad je plemeniti ban Mikula 1432. godine umro, naslijedili su ga sinovi (zvani Banići). Nesuglasice među braćom su razorile jedinstvo posjeda. Po nagovoru biskupa oni su u Modrušu 1449. sklopili sporazum o podjeli imanja i pravu nasljeđa. Vinodol, dva i pol stoljeća jedinstven posjedalni teritorij, primorsko kneštvo s »pristanišćima«, razdijeljen je 1449. na više gospodara iz frankopanske obitelji, koja se podijelila na osam loza: Grižane je dobio Nikola V., Grobnik Stjepan II., Ledenice Dujam III., Novi, Bribir, Kotor, Bakar i Trsat knez Martin, Hreljin i Drivenik krčki knez Ivan VII. ml. Te promjene nisu bitno utjecale na strukturu vinodolskog društva.

Nesloga u frankopanskoj obitelji i rascjepkanost posjeda slabila je obrambenu sposobnost na toj osjetljivoj točci, odakle su Turci najlakše mogli prodrijeti na Primorje, što se i dogodilo 1468, kada su se turske čete našle u senskoj luci. 19. travnja 1480. godine je na Vinodolskom kanalu stvorena državna granica između Hrvatske i Venecije. Kralj Matija je na nagovor kraljice Beatrice 1481. vratio knezu Stjepanu Grobnik, Hreljin, Bakarac, kaštele Vinodola i Drivenik.

Frankopanske posjede je uspio objediniti tek sin kneza Stjepana, Bernardin Frankopan. Bernardin je, kao i njegov otac Stjepan, obavljao diplomatske misije na relaciji: kralj Matija - Papa - napuljski kraljevski dvor. Bio je u rodu s najmoćnijom apeninskom aristokracijom - Viscontima, Sforzama, Aragoncima i ferarskim vojvodama. Za njega biskup Kožičić kaže da je »i pod oružjem i mačem uvijek nešto pisao i prevodio«. Knez Bernardin je bio svjestan opasnosti od Turaka. Pred smrt u Govoru za Hrvatsku (Oratio pro Croatia) 1522. godine moli za pomoći pred njemačkim državnim saborom u Nürnbergu.

Hrvatskim zemljama je bila nužno potrebna pomoć, a da bi je dobile Hrvatski je sabor odlučio poslati kneza Bernardina Frankapana da sudjeluje na saboru njemačkih staleža u Nürnbergu.

Govoreći na izvrsnom latinskom jeziku, Bernardin Frankapan se saboru obratio tri puta. Dan prije nego što je izrekao prvi govor (19. studenoga 1522. ), sudionicima je uručio njegov predložak. Svoj je drugi govor održao u subotu 22. studenoga, a treći i posljednji, 10. prosinca. (Iz Bernardinova Govora za Hrvatsku : »S bolju se prisjećam kako mi je preko sto kula, kaštela i gradova, već opustjelih, što razorio, što oduzeo, i kroz suze Vam prenosim kako su te strašne zvijeri (a vidio samih vlastitim očima) počesto sav moj posjed ispunjale stravičnim pokoljem. Poklali su djecu pred očima roditelja, muškarce naočigled ženama; odvukli su žene dok su to promatrali jadni muževi, obeščastili ih i silovali; dvogodišnju i trogodišnju djecu, koju nisu mogli povesti, raskomadali su pred majkama; svećenike i vremešne ljude nemilosrdno su povlačili po zemlji dok je u njima bilo daha; zarobljenicima su na ramena natovarili teret; djecu su dali odvesti, a nakon što je uspostavljena povorka, u svom su bijesu presudili da ispuste dušu oni koji nisu mogli podnositi tolikih napora. Naposljetku, poslužili su se svakom vrstom okrutnosti.«)

18

Bernardin Frankapan odlazi kući iz Nürnberga nakon blagdana svete Lucije (u ponedjeljak 15. prosinca 1522.), a ulogu predstavnika Hrvatske preuzima njegov sin Krsto. Za Bernardina i hrvatske plemiće taj povratak ne znači kraj neizvjesnosti jer konačna odluka o tome hoće li im se poslati pomoć još nije donesena: Sabor je zaključio da će je dostaviti preko Krste, što je obrazloženo u pismu koje je Bernardin ponio sa sobom.

U Bernardinovo se doba u Vinodolu učvršćuju bedemi, grade se na uglovima isturenih kaštela u Ledenicama, Novom, Grižanima, Driveniku, Hreljinu, Bakru i Grobniku okrugle kule, naselja se poput tabora učvršćuju zidinama. Pred Turcima 1493. iz Modruša u Novi bježi biskup Krištofor i njegov kaptol te je ugled Novog kao sjedišta Biskupije znatno porastao. U Bernardinovo doba nisu se dograđivale samo utvrde, već su se gradile brojne kapele, crkvice ili dogradivale i povećavale zborne župne crkve, što se nastavlja i kasnije.

Bernardina je naslijedio maloljetni unuk Stjepan III. Ozaljski. Stjepanov skrbnik kralj Ferdinand I. povjerio je upravu u Vinodolu kapetanima pa je tek zauzimanjem Frankopana Tržačkih i kneza Nikole Zrinskog knez Stjepan došao do svojih imanja u Vinodolu. Prema ugovoru o zajedničkim imanjima i zamjeničnom nasljedstvu iz 1544. sva imanja i gradovi koje je Stjepan posjedovao trebali su pripasti sinovima njegove sestre Katarine, koja se 1528. udala za Nikolu Zrinskog. Stjepan je 1572. godine „sve svoje gospodstvo, gradove i sela i sva pristojališta mala i velika toliko pri moru, koliko ovdje na Hrvatih“oporučno ostavio svojim nećacima, Nikoli, Jurju i Krsti Zrinskom.

U ime Zrinskih od 1577. godine Vinodolom upravljaju namjesnici - kapetani, među prvima Mihovil Dešić, a zatim braća Ludovik i Julije Čikulini. Tržačka loza Frankopana uspjela je 1580. od Zrinskih dobiti Novi, preko čije su luke oni izvozili drvo, a solju opskrbljivali svoje kopneno zalede.

Bakar je bio prometno bliži imanjima Zrinskih na kopnu, posebice u Gorskom kotaru. Zrinski pomoću nižih mitničkih pristojbi privlače promet koji se prije odvijao preko Rijeke. Bakar se pretvara u uvozno-izvoznu luku, osobito od 1641. godine, kada su Vinodol i Gorski kotar pripali Petru Zrinskom. U bakarsku luku dolaze veliki tovari venecijanske robe, a Zrinski u Veneciju i Marke izvoze vesla, čavle, žito, dvopek i ostale proizvode.

Veliku su naklonost Frankopana Tržačkih i kneza Nikole Zrinskog uživali uskoci. Oni su od Bakra do Karlobaga uništavali mletačke te dubrovačke brodove koji su prevozili tursku robu. Mlečani protiv uskoka u bakarsku luku upućuju Almora Tiepola, čija ih je mornarica 1592. godine zauzela i opljačkala Bakar. Uskoci su se slobodno kretali po posjedu Frankopana, često se sklanjali u Novi i naseljavali se u njegovoj okolici. Stoga je Novi 1598. godine opljačkao mletački admiral Giovanni Bembo, a zapovjednik mletačkog brodovlja Marcanton Venier, , 1615. godine pretvorio u ruševine. Novi je brzo obnovio Nikola IX. Frankopan. Pavlinski samostan u Novom i obnovu franjevačkog samostana i crkve na Trsatu, gdje su sahranjeni ban Nikola IX i Vuk Krsto Frankopan, pomažu Tržački Frankopani.

U Ledenicama je od sredine 16. stoljeća smještena stalna kraljeva posada a kao branik protiv turskih upada prema Rijeci, Gorskom kotaru, Istri i Sloveniji, nazirao se i začetak obrambenog sustava od Senja do Otočca. Ledenice su nazivane ključem Vinodola , a Primorskoj su krajini pripojene nakon turskog haranja 1577. godine. Nakon austro-turskog rata 1606. godine na posjede Zrinskih i Frankopana naseljavaju se bivši turski podanici - katolički Vlasi, koji dobivaju povlastice od vlastele kao izvježbani ratnici, izdržljivi gorštaci i dobri stočari. Vlasi Krmpoćani

19 naseljuju 1633. područje između Senja, Drežnice i Novog. Sredinom 17. st. Frankopani ih naseljavaju na potezu Zagon-Bater, a Zrinski u Triblju, Bakarcu, Hreljinu i Liču.

U slučaju odumiranja velikaške obitelji, darovani se posjed vraćao u kraljevo vlasništvo. Kulturni život su u Vinodolu za kratko su usporili Turska opasnost i mletačka blokada. Izgubivši Novi, Zrinski su centar sve svoje regije preselili u Bakar, dalje od turske opasnosti i Vojne krajine, dok je Bribir preuzeo ulogu mikroregionalnog i crkvenog središta u dolini.

Od 1577. pa sve do smaknuća Petra Zrinskog, područje od Grobnika do Bribira obuhvaća Vinodol Zrinskih. Ti su posjedi 1610. dobili zajednički urbar kojim su posjedalnom obvezniku, vinodolskom kmetu, podložniku, bile predviđene specifične službe, „tovorenja“ - prijevoz i prijenos proizvoda s posjedalčevih imanja, soli, žita i drva, od čega su bili izuzeti „slobodnjaki“ i plemeniti ljudi. Ti se odličnici tako izdvajaju od puka.

Vlastelin na svom dvoru, „turnu“ ili kaštelu, drži kaštelana ili porkulaba, a kako je Vinodol smješten uz samu Vojnu krajinu, Zrinski a i Frankopani drže u kaštelima svoje junake ili grabante i knape - gradske stražare. Zrinski povećavaju svoje posjede u Vinodolu, zasađuju vinograde, potiču tranzitnu trgovinu more-kopno i obratno. Oblik radne rente „tovorenja“ postaje i načinom privredivanja brojnih kmetova, koji do jedne mjere rade bez naknade, a za preostali su rad plaćeni. Svojim su konjima, na relaciji Primorje Ozalj, prenosili sol, a donosili žito. Drivenik, Grižane i Bribir ne daju konje u gospodsku službu, nego novcen plaćaju „tovorenje“.

Stanovnici Vinodola se vlastitom poljoprivredom nisu mogli prehranjivati pa od 17. st. počinju privređivati prenošenjem tereta, a vlastelinu plaćati novčanu rentu. U tom su prijevozničkom poslu ostali poznati po nazivu „kirci“. Prijevozničkoj djelatnosti pomaže zemljopisni položaj Vinodola, lokalne ceste i prometnica Karolina . To kretanje je puku otvaralo nove vidike, izvlačilo ga iz zaostalosti, bili su omogućeni blagotvorni kulturni dotoci iz kontinentalne Hrvatske. U primorskim mjestima razvija se lučki život (Bakar, Selce, Novi), grade se skladišta, spremišta, mitnice „harmice“, potiče se urbani oblik i sadržaj života. Vlastite luke imaju Bribir u Jesenovi i Selcu, Grižane na ušću Dubračine, pa se Vinodol tako povezuje sa zaleđem i Evropom.

Pogubljenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana habsburška je dinastija 1671. uspjela ostvariti svoj vjekovni san, legalan izlazak na more. Legitimno »primorska dobra« Zrinskih, kao i frankopanski posjed u Novom, ostaju dio hrvatskog kraljevstva, ali ih u cijelosti kao posjed prisvaja carski dvor, prodajući ih ili uključujući ih u novoosnovane administrativne jedinice. Konfiscirana imanja su do 1692. bila pod upravom kraljevske Komore u Požunu kad ih ona prodaje Unutrašnjoaustrijskoj komori u Grazu, pod čijom upravom ostaju do 1749.

Kad je 1754. u Beču osnovano Dvorsko trgovačko vijeće, za obalu od Trsta do Karlobaga osnovana je Glavna trgovačka intendancija sa sjedištem u Trstu. To područje dobiva naziv »Austrijsko primorje«. Nakon ukinuća tršćanske Glavne intendancije 1776., teritorij Uprave primorskih dobara podijeljen je tako da je Kraljevini Hrvatskoj pripalo područje s desne strane ceste Karoline u smjeru Karlovac-Rijeka, a Vojnoj krajini područje s lijeve strane Karoline, ali je već 1777. vraćeno Hrvatskoj. Osnovana je nova Severinska županija u čiji je sastav ušla Rijeka i cijeli teritorij povijesnog Vinodola, odnosno bivša Uprava primorskih dobara. Posebni gubernij djelovao je na Rijeci do 1809. upravljajući osim Rijekom i Hrvatskim primorjem u sastavu kojega je pod Vinodolski kaštelanat spadao Novi, Bribir, Zagon, Selce, Crikvenica, Grižane,

20

Drivenik i Šiljevica. Bakar je 1778. proglašen slobodnim kraljevskim gradom, a dobio je na upravu područje od Trsata do Kraljevice skupa s Hreljinom i naseljima uz Karolinu.

Nakon mira u Schönbrunnu 1809. Napoleonova je vojska zaposjela civilnu Hrvatsku i Vojnu krajinu. Vinodol je ušao u sastav organizacije Ilirskih provincija, administrativno političke grupe slovenskih i hrvatskih zemalja pod francuskom vlašću. Posjedovanje Rijeke i vinodolskih luka bilo je za Napoleona od osobitog značaja, jer se tako prekinula veza izmedu engleskog brodovlja, koje je gospodarilo Jadranom, i Austrije. Vinodolsko stanovništvo trpilo je užasne posljedice kontinentalne blokade, jer nije imalo otkud nabavljati namirnice, a vlastita proizvodnja hrane bila je oskudna. Nastupila je opća glad, pomor djece i bolesti.

Blokada trgovine oduzela je stanovništvu Vinodola, osobito u pozadini, mogućnost zarade od prijevoza. Vinodolom je upravljao komesarijat za upravu primorskim dobrima, koji su činili Kaštelanat kameralne gospoštije Vinodol sa sjedištem u bivšem pavlinskom samostanu u Crikvenici (Kaštel) i Kaštelanat Bakar, Hreljin i Fužine zajedno s inspektoratom šuma u Lokvama i uredom za drvo u Bakru i Bakarcu.

Od 15. stoljeća povijesni se teritorij Vinodola smanjivao, jezgra posjeda je bila u dolini, otpali su zapadni i istočni periferni dijelovi, Grobnik, Trsat i Ledenice. Dolina i u njoj usporedno primorje, tj. područje od Križišća do Zagona, od Jadranova do Klenovice, zadržali su danas naziv Vinodola. Taj se teritorij potpuno podudara s područjem koje je pokrivao nekadašnji Kaštelanat kameralne gospoštije Vinodol.

U tekstu je korišten članak Vinodol povijesničarke umjetnosti i arheologinje Radmile Matejčić

Grobnički je kaptol imao svoj pečat. Pečat je osmerokutan; u pečatnom polju su zaštitnici Grobnika Sv. Filip s križem i Sv. Jakov s hodočasničkim štapom u ruci; uokolo unutar dvostruke ukrasne linije je natpis: NOS(trum) CAP(itulum) GROBSE (Grobnicense) ECCSAE (ecclesiae) COLEATAE (collegiatae) SS (sanctorum) OPO(stolorum) PHI(lippi) IAC(cobi). Držak je željezni, četverostran s proširenim završetkom. Pečat se nalazi u zbirci Hrvatskoga povijesnoga muzeja. Grobnički je kaptol imao i svoju posebnu grobnicu u zbornoj crkvi napravljenu 1675. godine

Pojedini zborni kaptol nije imao svoje dostojanstvenike, nego su između svih članova kolegijalnih kaptola birani dostojanstvenici za modruški kaptol. U svim važnijim slučajevima kanonici su se iz svih kolegijalnih kaptola sastajali u Triblju. Tako su se sastali i 1764., nakon smrti biskupa Čolića da izaberu kapitularnoga vikara. Izabraše upravo člana grobničkoga kaptola, Josipa Maurovića, koji je i dalje rezidirao u Grobniku. Maurović je poslao okružno pismo svim svećenicima koji su pod njegovom jurisdikcijom, pa tako i na područje ličko- krbavskoga arhiđakonata.

Senjski je pak kapitularni vikar smatrao da je taj arhiđakonat unutar senjske biskupije, dakle, podložan senjskomu kapitularnomu vikaru. Tako je zbog Like i Krbave nastao spor između dviju biskupija do 1833. godine kada je odredbom Kralja i Svete Stolice odlučeno da to područje pripada senjskoj biskupiji. Grobnik je 1764. godine bio upravno središte biskupije. Josip Maurović je 1771. godine dao napraviti orgulje za župnu crkvu. Za vrijeme Čolićeva nasljednika Pija Manzadora, Maurović je bio generalni vikar.i Iz njegova je vremena i lekcionar iz 1767. godine (na kojem piše: Colegiata Grobnicensis).

21

Iz Smoljanićeve se naredbe za Grobnik 1671. vidi da biskup u vidu liturgijskih činova izdaje naredbe zajednici svećenika u Grobniku kao i u drugim kaptolima,ii ali ovdje nije poglavar arhiđakon ili prepozit nego župnik. Po tome se vidi da grobnički zborni kaptol nema onu tipičnu kaptolsku strukturu. Nisu postojale zgrade koje bi kanonik dobio na korištenje za vrijeme svoje službe, nego je svaki trebao imati stan od svoga nasljedstva. Budući da je imao prihode kao kanonik, mogao je kupiti bolju kuću i steći više zemlje i vinograda. No to nije išlo među kaptolska dobra, nego je pripadalo, pojedincu koji je to mogao prodati ili oporučno ostaviti nekomu svojemu. To se može vidjeti iz oporuke Matije Durbešića 1678., kao i iz one Ivana Durbešića 1715. godine. Za vrijeme biskupa Dimitrija spominje se 1684. godine u Grobniku zborna crkva sa župnikom i šest kanonika. Vjernika ima oko dvije tisuće.

Biskup Sebastijan Glavinić započinje s Grobnikom 12. siječnja 1692. godine svoju apostolsku vizitaciju Modruške biskupije. Da bi svaka crkva i kapela imala određenu osobu koja se za nju brine, Glavinić svakomu kanoniku daje po jednu: kapelu Sv. Mihovila, crkvu Sv. Trojice, kapelu Sv. Marije, kapelu Sv. Jeronima, kapelu Sv. Jurja, kapelu Sv. Ilije, kapelu Sv. Bartola Glavinić potom naređuje da se kupe tri "dijačka" misala. Stari se misali, brevijari i ostale knjige, latinske i glagoljske, trebaju marljivo čuvati.

Broj kanonika u pojedinim mjestima 1695. godine je bio sljedeći: Novi 7, Bribir 7, Grižane 5, Belgrad 3, Hreljin 3, Bakar 9, Grobnik 7. Godine 1728.: Novi 6, Bribir 7, Grižane 6, Belgrad 3, Drivenik 3, Hreljin 3, Bakar 9, Grobnik 7. Godine 1769.: Bakar 10, Bribir 7, Novi 6, Grobnik 6, Grižane 6, te Hreljin, Drivenik i Belgrad po tri.

U tekstu korišten članak Grobnički zborni kaptol dr.sc. Mile Bogovića

Crtice zbivanja u našem kraju - 1918. Ulaze ći u petu ratnu godinu naše je podru čje zakora čilo prema koncu višestoljetnog razdoblja habsburške dominacije. Pokret protiv dotrajale Monarhije, godinama suzdržavan, doživio je kulminaciju. Ponekad se Istra i Primorje olako optužuju zbog podrške jugoslavenskoj ideji, bez istraživanja uzroka. Treba istaknuti da je ona prihva ćena poglavito zato što politi čari, koji su se do 1914. okupljali oko ideja F. Supila i E. Bar čića, u toj državnoj zajednici gledaju “štit” koji ih može braniti od nasrtaja iredentizma! Oni nikada nisu negirali hrvatsku nacionalnu pripadnost i zagovarali njeno utapanje u integralnom jugoslavenstvu! „Na Sušaku se sastala skupina najviđenijih domoljuba te izabran Odbor za Narodnu organizaciju Hrvatskog primorja i Istre na čelu s dr. Rikardom Lencom. Odbor nije tijelo vlasti, već politička ustanova koja treba usklađivati rad u Primorju, Istri i otocima. Narodni odbor mijenja ime u Središnje vijeće za Hrvatsko Primorje i Istru“ - piše Novi list 14. srpnja 1918.

Dana 28. listopada održana je na Sušaku sjednica Narodnog vijeća. Središnje Narodno vijeće u Zagrebu određuje da dr. Rikard Lenac, kao župan, preuzme upravu Rijeke, a dr. Konstantin Rojčević, kotarski predstojnik Sušaka, postaje povjerenik za održavanje reda i mira. Prijelaz vlasti na Narodno vijeće bio je pitanje trenutka. Prema dr. Ružiću 29. listopada Narodno vijeće preuzima vlast. Narodno vijeće postalo je organom vlasti nove Države SHS trenutkom njenog

22 nastanka, na povijesnoj sjednici Hrvatskog sabora 29. listopada, kada je donijeta odluka o ulasku neovisne Hrvatske u sastav Države SHS i prenošenju vlasti na Središnje Narodno vijeće SHS. Vojno zapovjedništvo preuzeo je 29. listopada potpukovnik Petar Teslić. U Rijeci je 3. studenoga 1918. utemeljeno Međusavezničko zapovjedništvo, na čijem čelu je francuski general Franchet D’Espérey, ali sutradan talijanski brodovi ulaze u riječku luku. General Di San Marzano je 16. studenoga u 17 h s ušao u Guvernerovu palaču i izjavio da “u ime Italije, Saveznika i SAD ima dužnost preuzeti vlast i štititi javni red”. Između 18 i 20 h četiri kolone talijanske vojske ušle su u Rijeku. Jedna je okupirala Sušak do mosta Sv. Ane na Podvežici, Kostrenu do Martinšćice, prostor do Škrljeva i dio Grobnišćine. U noći 20. studenoga okupirane su Kostrene, Draga do Bakra i Grobnišćina. Započelo je razdoblje savezničke, zapravo talijanske okupacije. Na čelu okupacijskih snaga je Međusavezničko vijeće u Rijeci, ali ono nije moglo djelotvorno upravljati jer su Talijani našli ključ za njegov nadzor. Talijanska strana slala je u Vijeće časnika, najstarijeg po činu i godinama, a time prvog među časnicima.

Kraljevina Italija Italija opravdava okupaciju Ugovorom o primirju s austro-ugarskim zapovjedništvom od 3. studenoga 1918. Ako bi uzeli ispravnom tvrdnju da je Austro-Ugarska ovlaštena potpisati akt, čime bi negirali vlast Narodnog vijeća Države SHS, koja postoji od 29. listopada 1918., tek onda možemo raspravljati o naravi akta i talijanskim ovlastima. Italija nije htjela pregovarati, ni priznati Državu SHS, što joj daje veće mogućnosti ostvarenja iredentičkih planova. Sukladno toč. 4. Ugovora utvrđen je teritorij koji će se evakuirati “tako da se Kastav, Matulje i Volosko nalaze na ispražnjenom području”. Odredba se ne odnosi na Grobnišćinu, ali toč. 5.b otvara Italiji vrata neograničene okupacije teritorija bivše Austro-Ugarske. Ona ima pravo “da zaposjednu sa savezničkim silama sve one strateške točke u Austro-Ugarskoj na vrijeme, koje će se saveznicima učiniti potrebnim, a u svrhu da se nastane ili učine red.”. Toč. 6. Ugovora nameće priznanje postojećih mjesnih organa vlasti.

Naši autori tvrde da Italija krši odredbe Haških konvencija O zakonima i običajima suhozemnog rata od 1899. i 1907. jer mijenja status quo , protjeravši župana i Narodno vijeće iz Rijeke te predaje vlast Consiglio Nazionaleu. Promatramo li problem subjektivno? Italija ne priznaje međunarodni subjektivitet Trojedne kraljevine, Države SHS i Kraljevstva SHS te drži neupitnim postojanje Austro-Ugarske, njen međunarodni subjektivitet i pravo vojnog zapovjedništva da donosi mjerodavne odluke i sklapa ugovore. Sukladno tome treba priznati i dotadašnje mjesne organe vlasti. Vlast narodnih vijeća ne može se priznati, jer nisu redoviti organi vlasti Austro- Ugarske, već nešto novo. Na Grobnišćini formalno se priznaje vlast ranijih općinskih organa vlasti. Italija formalno poštuje međunarodno pravo nadzirući mjesne organe putem vojnih, okupacijskih institucija. Sasvim je drugo pitanje stvarnog onemogućavanja rada organa na Sušaku i Rijeci, jer talijanski vojni i policijski organi ometaju ustanove vlasti u obavljanju svojih prerogativa. Došle su francuske, britanske i američke trupe, na čijem čelu se nalazi Međusavezničko vijeće u Rijeci kao nadležni okupacijski organ. U prosincu 1918. Vijeće je odredilo da se demarkacijska

23 crta proširi do Kostrena na moru, sjeverno do Škrljeva, a Grobnišćinom do Kastva. Dana 12. prosinca skupina talijanskih konjanika pokušala je prodrijeti prema Kraljevici preko Bakra i proširiti teritorij pod okupacijom, ali se povukla zbog otpora vojske Kraljevstva SHS. Talijanski “apetiti” traže šire dijelove Primorja. Grobnišćina, Sušak i Rijeka su dio jedinstvenog okupiranog teritorija, ali svaki ima zasebnog vojnog zapovjednika i postrojbe karabinjera, koji bez posebnih iskaznica (tessera) nisu puštali stanovnike Grobnišćine u Rijeku i obrnuto.

Teška vremena nastupila su kada je 12. rujna 1919. u Rijeci preuzeo vlast Gabrielle D’Annunzio. Pronio se glas da će okupirati prostor od Sušaka do Bakra, dok o Grobnišćini nemamo podataka, ali do toga nasreću nije došlo. Okupacijske talijanske postrojbe zauzimaju drskije stajalište prema hrvatskom stanovništvu. D’Annunzijevi arditi često su prelazili na Sušak i napadali hrvatski puk. Talijani su puštali osobe koje odlaze sa Sušaka i Rijeke, ali prave probleme onima koji se vraćaju, posebice ako su politički aktivni. Riječka policija neovlašteno zalazi na Sušak i uz prešutno odobrenje karabinjera pokušava uhićenja. Dana 6. lipnja 1920. dignuta je talijanska zastava na gradski stijeg, uz vojne počasti, što pretpostavlja talijanski suverentitet nad Sušakom. U Sušak upadaju arditi, razbijaju izloge i hrvatske natpise.

Karabinjeri nisu oklijevali zatvoriti trsatskog župnika dr. Andriju Račkog na tri mjeseca jer je 12. srpnja držao misu za kralja Petra I. To je kršenje međunarodnog prava jer se vrše akti protiv crkvene vlasti na okupiranom teritoriju. Talijani ne smatraju okupiranu Grobnišćinu dijelom Kraljevstva SHS. Učenici iz Rijeke nisu smjeli ići u škole na Sušaku. Morali su upisati talijanske škole ili s roditeljima iseliti na Sušak.

D'Annunzio je 8. rujna 1920. proglasio Talijansku Regenciju Kvarnera s pretenzijama da ona na istoku obuhvati prostor do Šmrike. Ne postoje podaci o svojatanju Grobnišćine, ali ne vidimo razlog zašto bi se D'Annunzio odrekao prostora koja su bila pod okupacijom, što su potvrdile i talijanske teritorijalne aspiracije 1941.

Na okupiranom prostoru živjelo se teško, krijumčarenje je bila raširena pojava. Namirnica nije bilo dovoljno pa je talijanska vojska organizirala prodaju uz pristupačne cijene, ali puk nije rado kupovao kod njih. Talijani su pripremili veće količine drva posječene iz susjednih šumaraka, ali ni njega nitko nije htio kupovati. Na Martinje, 11. studenoga 1919. vojska je htjela dati besplatan ručak siromašnim stanovnicima, ali to nije učinjeno uslijed bojazni da nitko ne dođe. Isto su završili pokušaji organiziranja kino predstava, pa čak i javnih koncerata vojne glazbe. Za razliku od toga, zabava koju je organizirao Sportski klub „Viktorija“ u hotelu „Sušak“ 7. veljače 1920. privukla je puno mještana, ali je prekinuta kad su na zgradu počeli pucati bijesni arditi s riječke strane.

Rapallskim ugovorom 12. studenoga 1920. Italija dobiva Zadar, otoke Lastovo i Palagružu, kvarnerske otoke Cres i Lošinj te koncesije gospodarske naravi. Članak IV. utvrđuje granice Riječke države, koje će prema članku V. provesti povjerenstvo za razgraničenje država ugovornica. Priložen je zemljovid s naznakom graničnih crta. Historiografija olako tvrdi da

24

Italija odustaje od teritorijalnih zahtjeva, no istočne granice prema Sušaku tj. Kostreni nisu utvrđene. Tek su ministri Sforza i dr. Trumbić izmijenili posebna pisma, tajne note, kojima se Kraljevini SHS priznaje luka Baroš. Valjanost tih akata Italija je mogla lakše pobijati no da su bile sastavni dio ugovora.

D’Annunzio ne želi priznati Rapallski ugovor te talijanskoj vojsci nalaže evakuaciju Sušaka. Na zahtjev jugoslavenskog zapovjednika u Kraljevici general Caviglia jamči nepovredivost granica. Postavljen je kordon vojske prema istoku koji je trebao onemogućiti vojnu intervenciju Kraljevstva SHS. D'Annunzio je intervencijom talijanske vojske (“krvavi Božić“) protjeran iz Rijeke. U ožujku 1921. došlo je do smjene talijanskih postrojbi te je stigao puk alpinaca na čelu s pukovnikom Danteom Celloriom koji su bili discipliniraniji.

Provokacije spram vlasti i pučanstva slabe odlaskom D’Annunzia. Talijanska taktika se izmijenila, ali ciljevi su ostali isti. Pokušali su ostvariti prisniji kontakt sa stanovništvom, organizirati zabave, javnu prehranu kako bi ih pridobili. Pravo lice pokazali su kada je trebalo napustiti okupirani teritorij, pa i Grobnišćinu. Osnovana su povjerenstva za razgraničenje i okupirani teritorij je podijeljen u 3 zone. Talijani nisu evakuirali Deltu i Baroš, iako su to morali prema Saintgermainskim konvencijama još 10. rujna 1919., a prema tajnoj noti Rapallskog ugovora 5 dana iza potpisa ugovora. Italija nakon višemjesečnog otezanja 9. svibnja 1921. evakuira zonu Kostrene s Martinšćicom do Plumbuma, Škrljeva, Drage i Grobinšćine do Orehovice, 14. svibnja ispražnjena je druga zona, zapadno od Rječine do ceste Rijeka-Sv. Matej- Klana, a 26. svibnja Kastav.

Sušak nije evakuiran radi pritiska na Kraljevinu SHS kod rješavanja pitanja pripadnosti sušačke luke. Ostaci danuncijevaca, ne priznaju pad Regencije, zauzimaju Baroš i Deltu 26. lipnja, a 28. lipnja 1921. prodiru na Sušak, gdje su alpinci ubili jednoga. Talijanski ministar vanjskih poslova della Torretta naredio im je da napuste luku Baroš, što su oni učinili tek kada je D’Annunzio s jezera Gardone, naložio “žrtvu s obzirom na veće interese ljubljene talijanske domovine” . Tijekom srpnja 1921., dijelom kao posljedica loših životnih uvjeta tijekom okupacije na prostoru grada Sušaka se pojavio pjegavi tifus. Privremena bolnica uređena je na Podvežici u zgradi „Frlanovo“, koju je gradska općina potom i otkupila te uredila do izgradnje moderne bolnice. U tekstu korišten članak Zbivanja 1918. dr.sc. Željka Bartulovića

Hrvatski jezik je tronarje čan

Grobni čka Katedra ČS je u posljednje 23 godine bila nakladnikom preko 150 knjiga, kataloga i drugih tiskovina. Glavna urednica Katedrinih izdanja je dr.sc. Iva Lukeži ć, prof. emerit Sveu čilišta u Rijeci. Unazad je nekoliko godina vrlo zna čajno obogatila fundus hrvatskih sveu čilišta jedinstvenim izdanjima pod nazivom Zajedni čka povijest hrvatskih narije čja , 1. Fonologija i 2. Morfologija. Za prvu je knjigu dr. sc. Iva Lukeži ć dobila nagradu Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti za najviša postignu ća na polju filoloških znanosti. Sunakladnici oba izdanja su Hrvatska sveu čilišna

25

naklada, Filozofski fakultet Sveu čilišta u Rijeci i Katedra Čakavskoga sabora Grobniš ćine. U nastavku donosimo nekoliko izvoda iz ovih izvanrednih izdanja: Od sredine se zadnjega desetlje ća 20. stolje ća u prevažnim radovima koji se odnose na hrvatsku jezi čnu povijest i dijalektologiju barata pojmovljem i terminima koji su uvedeni za potrebe znanstvenih opisa srpskohrvatskoga/ hrvatskosrpskoga, jezika kojega više nema, pa ga hrvatski jezikoslovci više ne opisuju niti moraju opisivati. Oni bi imali opisivati hrvatski jezik sam sobom, pa i kad opisuju njegovu jezi čnu povijest i njegovu dijalektologiju. Konkretno je rije č o preživljavanju dvaju pojmova i termina. Prvo, pojam i termin novoštokavski i nenovoštokavski, koji kao kriterij vrijedi samo za jedno narje čje, ne može biti nosivim kriterijem u dijalektološkoj klasifikaciji hrvatskoga koji je tronarje čan. Drugo, i važnije: pojmovno-terminološki konstrukt srpskohrvatski/ hrvatskosrpski dijasistem dijalekata za sve idiome koji su se razvili na prostoru izme đu slovenskoga te bugarskoga i makedonskoga jezika, kreiran za bivši jezik bivše zajednice, preživio je pod (nesretno i nespretno) izmijenjenim nazivom srednjojužnoslavenski dijasistem.

»… u literaturi se još uvijek inzistira na genetskom jedinstvu ''srednjojužnoslavenskoga'', koji se u tom smislu još češ će naziva ''srpskohrvatskim''« (Matasovi ć 2008: 67). Sli čne asocijacije i nedoumice priziva ovaj termin i u obrazovanih laika, o čemu svjedo či i sam njegov autor: »Poseban je problem u tome što se u hrvatskome društvu ponekad osje ća nešto uglavnom prigušeno i diskretno, ali ipak bar donekle prisutno, to jest pitanje je li štokavsko narje čje na autenti čan način hrvatsko« (Brozovi ć 2008.).

* Hrvatski jezik je po svojoj definiciji tronarje čan. Hrvatskoj je dijalektologiji opisivati i klasificirati svoja tri narje čja, njihove dijalekte i govore po formuli: Hrvatski jezik = Čakavsko narje čje + Kajkavsko narje čje + Štokavsko narje čje.

„Čakavsko narje čje, koje se u predmigracijsko doba protezalo od mora do rijeke Une, konstantno je na isto čnom dijelu gubilo svoj prostor, da bi se nakon nekoliko stolje ća svelo na uzak primorsko- oto čni pojas koji čak ni na kopnenom dijelu nije ostao kompaktan, nego je na podosta mjesta razdvojen štokavcima koji su gdjegdje, osobito na južnom dijelu, prešli i preko mora na najbliži im dio otoka. Osim toga pomicali su se i oni čakavci koji nisu neposredno osjetili tursko kopito, miješaju ći se s ostalim čakavcima ili pak stvaraju ći oaze na podru čjima drugih narje čja i drugih jezika« (Moguš 1995.) Na zapadnome su dijelu otoka Krka još sredinom 15. st. naseljeni čakavci sa zavelebitskih prostora, govornici središnjega ikavsko-ekavskoga dijalekta, zajedno s tamošnjim rimokatoli čkim Vlasima (Morovlasima), govornicima posebnoga romanskoga dijalekta koji se danas naziva istrorumunjskim.

O čakavskome kao jezi čnome sustavu ranga narje čja i o njegovoj unutrašnjoj klasifikaciji do sada nije bilo cjelovite znanstvene sinteze. Na raspolaganju je bila knjiga što cjelovito obra đuje fonološki aspekt toga narje čja (Moguš 1977.), te nešto lapidarnih preglednih radova o čakavskome narje čju i njegovim dijalektima, me đu kojima su rad P. Ivi ća iz 1981., leksikografski članak D. Brozovi ća iz 1988. te osobito vrijedan kompendij tekstova (sažetih prikaza narje čja kao cjeline, sažetih prikaza njegovih dijalekata, bibliografija za narje čje i za dijalekte, te dijalektološki transkribiranih ogleda govora) P. Šimunovi ća iz 1983. god. (Lexikon III. Čakavische Texte).

26

Potpuni rje čnici, kojima su autori dijalektolozi, su u manjini (Hrastin i Šimunovi ćev rje čnik govora sjevernodalmatinskih otoka iz 1979., Houtzagersov rje čnik orle čkoga govora na otoku Cresu iz 1985., rje čnik govora Orbani ća u srednjoj Istri J. Kalsbeek iz 1998., grobni čki rje čnik autorica I. Lukeži ć i S. Zub čić iz 2007.)

U 20. st. su opstale sljede će dijaspore kontinentalnih čakavaca, govornika ikavsko-ekavskoga dijalekta, dislocirane sa svojih prostora u srednjojezi čnome razdoblju: osamdesetak naselja u današnjim granicama Hrvatske: u unutrašnjosti Istre ('' čepi ćki klin'' i ceranska skupina), na Opatijskome krasu, u Žumberku, u Lici te u sjevernome hrvatskom primorju, desetak naselja u današnjim granicama Slovenije, pedesetak naselja u sjevernome i srednjemu Gradiš ću u današnjoj Austriji, Ma đarskoj i Slova čkoj.

Migracije su posve narušile teritorijalni kontinuitet čakavskog ikavsko-ekavskoga dijalekta na kontinentalnome prostoru, te se govori preostali na nekad kompaktnu terenu poslije migracija i u 20. st. doimlju kao ve će ili manje oaze u prostoru. Takve su u Gorskome kotaru dvije čakavske skupine: jedna mla đa i manja, nastala pomicanjam i proširenjem primorskih čakavaca dublje u svoje zale đe, te druga oko Vrbovskoga i Bosiljeva, koja se nastavlja na pokupskome, prikupskom i žumbera čkome podru čju, te u dvadestak mjesta u zoni oko Ogulina. Mogu će je da je potonja skupina na navedenim podru čjima nastala tek u migracijskome razdoblju od pridošlih čakavaca izbjeglih iz južnijih i jugoisto čnih predjela, Pounja i Like (Lon čari ć 1996.). Autohtoni čakavski kakav je bio u predmigracijskoj Lici preostao je samo u dvjema oazama oko Oto čca i u tragovima oko Slunja, a na obali samo u Senju. Iz zaleđa su se na obalno podvelebitsko područje južno od Senja a dijelom i na južni dio otoka Paga proširili govornici ikavskoga dijalekta zapadnoštokavskoga narječja. U zavisnosti od gustoće čakavskoga supstrata na južnopaškome prostoru pridošli su se ikavci u sljedećim stoljećima manje ili više počakavili, odnosno zadržali zapadnoštokavsku fizionomiju.

U tekstu korišteno djelo Zajednička povijest hrvatskih nariječja dr. sc. Ive Lukežić – 1. Fonologija i 2. Morfologija ………………………………………………………………………………………………..

UMJESTO ZAKLJUČKA - Iz jednog zanimljivog pisma grobničkog prosvjetitelja Filipa Juretića prijatelju 18. studenoga 1849.

… Silno me žalosti što Vam ne mogu biti od onolike koristi koliko bih to želio: ali spiritus promptus est, caro autem infirma. U takvim studijima gdje se ne traži samo najizvrsniji kriterij, ve ć i najsigurnija memorija, sve dok budem u ovakvu stanju ne mogu biti od koristi. I onda još u ovom labirintu naših prilika može li itko ikada do ći do sigurna puta, a k tome tako čvrsta i postojana kakav je Vaš? Pridoda li se tome gotovo posvemašnji nedostatak ne samo doma ćih pisaca nego i spomenika koji bi unijeli ponešto jasno će u ovu našu još uvijek postoje ću zapuštenost. Godine 1839. u Zagrebu je preminuo barun Mareti ć de Rio Alpon, umirovljeni pukovnik, jedan od najodli čnijih naših starinara, koji je iza sebe ostavio brojne spise što se odnose na našu domovinu poslije mnogih istraživanja naše starine. Me đutim, dosada se nije pojavila ni jedna živa duša (bar koliko mi je poznato) koja bi tiskom objavila makar dio onoga što ga je stajalo tolika truda, i što bi nedvojbeno moglo biti od velike koristi. Tako se to dešava sa malobrojnim našim piscima što se ponekad u nas pojavljuju, dok njihovi spisi ostaju izgubljeni. Uistinu, ono malo što znamo o ovoj grani znanosti, plod je rada autora susjednih nam naroda, koji nagrđuju naše stvari, čak i sama imena mjesta i osoba, što je neizbježno jer nisu vi čni našem jeziku. I onda kolike katastrofe nisu samo pogodile ovu našu domovinu u srednjem vijeku i vremenima što potom slijede? Uobi čajene tu bijahu najrazornije

27

prirodne pojave, potresi, požari u šumama i planinama, najpogubnije kužne bolesti. Pribroje li se tome neprestani ratovi, poplave i sl., pojave koje nisu samo pustošile zemaljsko stanovništvo, nego i mijenjale vanjski izgled svega drugoga. Sve to uništit će svaki trag znanja i prekriti našu prošlost neprovidnom koprenom no ći. No, nemojte misliti da moja slaba pamet želi zato ustuknuti pred ovim kaosom, sigurno ne, ako mi Bog podari solidnijega zdravlja.

Pogodili ste da bih mogao biti bolestan, i ne biste pogriješili govore ći da sam to još uvijek. Ono me ipak nije omelo da svim svojim silama marljivo prionem listanju primjeraka Istrie (na kojima sam Vam silno zahvalan). Tamo sam pak u onome članku što je i vama pružio mogu ćnost da ga pobijate, pronašao ne male neto čnosti koje ću sam pokušati ispraviti, bude li mi dopustilo sadašnje stanje mojih tjelesnih i duhovnih snaga.

Ne mogu ipak propustiti spomenuti barem dvije stvari. Autor spomenutoga članka (nedvojbeno u zabludi oko položaja ili lokacija) pretpostavlja da je krbavska biskupija pripojena senjskoj. Ja pak držim kako je krbavska biskuija (Krbava, Bervava) istovjetna onoj u Modrušu; ona će dobiti svoje ime pove ćavaju ći se zbog toga, što su njezini biskupi bili prisiljeni premjestiti svoje sjedište u Modruš, nakon što su Krbavu zaposjeli Turci. Kada se pak to to čno dogodilo, nije mi bilo mogu će utvrditi; stoga što mi moja bolest ne dopušta da se uspješno služim ne samo vlastitim pam ćenjem, nego i knjigama. Me đutim, pretpostavljam da biskupsko sjedište na Krbavi nije dugo postojalo; i premda je krbavska biskupija utemeljena još godine (ako se dobro sje ćam) 1185. ipak vjerujem da bi se po četak biskupije u Modrušu mogao datirati tek mnogo kasnije, oko godine 1461. Dapa če, prona đoh u mnogim godišnjacima, gdje su opisane razli čite epohe, spomenutu 1185. godinu kao vrijeme njena utemeljenja. Ali ja ovdje razumijevam samo krbavsku biskupiju, ili obje zajedno kao jedinstvene po svojoj biti, ne ozna čavaju ći ih dvama nazivima Modruša i Krbave, budu ći da je to jedna te ista dijaceza, kako to čini autor spomenutoga članka, izvr ćući s o čitom upornoš ću ono sin što se nalazi u tituliranju naših biskupa. Upravo iz ovoga tituliranja vidljivo je da krbavska biskupija nije pripadala senjskoj biskupiji, ve ć s njome čini jedno te isto, zajedno s onom u Modrušu. Ne sjećam se pak koliko su biskupi boravili u Modrušu, no znam da su vremenom morali pobje ći i odande, budu ći da su i one strane zaposjeli Turci. U to doba prešli su u Vinodol, te držim da su kratko stolovali u Grižanama, jer ondje postoji grobnica biskupa Demetrija de Demetris, a u susjednoj kapelaniji Tribalj čuva se pe čat stolnoga kaptola u Modrušu: tamo se, poslije biskupove smrti, okupio modruški kaptol kako bi na ispražnjeno mjesto izabrao kapitularnoga vikara. Vjerujem da bi se ondje morali nalaziti i kakvi mali arhivski tragovi; ali to zasigurno ne znam.

Na drugom mjestu izgleda kako autor uzima kao sigurno, da u ovim stranama nikada nisu postojali drugi kaptoli osim onih koji sada postoje, što je pogrešno. Nema tome dugo, da su živjeli ljudi koji su se toga i sje ćali, kako nisu postojali samo kaptoli u Bakru, Bribiru i Novome, ve ć isto tako u Grobniku, Hreljinu, Driveniku, Belgradu i Grižanama (ova posljednja dva mjesta me đusobno su udaljena samo četvrt sata); i u svim navedenim mjestima, izuzimajući Hreljin (jer je kaptol neko ć bio smješten u danas srušenu Hreljinu) i danas postoje kanoni čke klupe i sa čuvani su (barem ovdje u Grobniku) pripadaju ći im pe čati. Dapa če, i naš ih župnik još uvijek koristi u svojoj dnevnoj službi. Radi zanimljivosti šaljem Vam njegov otisak. Kakva starudija! No, valja primijetiti da je onaj manji novijega datuma i da bijaše izra đen kako bi bio zamijenjen onim drugim što više nije u uporabi, budu ći da mu je razbijena drvena ru čka. Oba su izra đena od željeza. Tko bi htio do ći do sigurnijih podataka i detalja o našim biskupijama, trebao bi se obratiti biskupskoj kancelariji u Senju, jer mi se čini nemogu ćim da se ondje ne nalaze pouzdane obavijesti o tome.

Isto tako vjerujem da bi gospodin Vicko Mrzljak, profesor moralne teologije u Senju, mogao razriješiti mnoge prijepore iz ovoga podru čja ne samo zato što je to čovjek najšire i mnogostrane

28

erudicije, nego i zato što je baštinio spise svoga brata, nekadašnjega kanonika i kapitularnoga vikara modruškoga, kojemu bijahu do u tan čine poznate stvari što se ti ču prije spomenutih biskupija, poput one, kada se u parnici protiv senjskoga kaptola obrana gotovo u potpunosti sastojala od obrane prava modruškoga kaptola, koju će on razriješiti bez njegova gubitka. Zapravo je senjska dijaceza u staro doba bila vrlo mala; no Senjani će malo po malo uzurpirati velika podru čja, te će naposljetku htjeti pripojiti i Vinodol, što spre čava spomenuti kapitularni vikar Mrzljak. U me đuvremenu parnica izme đu nas i Senja završila se u našu korist, tako što je ono prije uzurpirano i ostalo njihovo. Ni o jednoj ni o drugoj strani ne ću više govoriti.

Vjerujem da Vam ne će biti neprikladno štivo dokumenta koji ovdje (: ergo restitutionem: ) prilažem. Radi se o prijepisu, ali ovjerenom, jednoga spisa nekadašnjeg senjsko-modruškoga biskupa Caballinija, dok još bijaše arhi đakonom Like i Krbave. Ovaj dokument koji bi možda bio od velike važnosti u prije spomenutoj parnici, prona đoh me đu svojim papirima, ne sje ćaju ći se odakle sam ga bio dobio. Ondje se mogu pro čitati najzanimljivije stvari koje se ti ču naših biskupija. Velika je šteta što nisu pridodati prilozi koji se navode u tekstu. Zabavljajte se ovim štivom u časovima dokolice.

…

Ove je godine u Grobniku sve suho. Užasne bolesti čitavo ljeto, i sada ve ć toliko vremena neumoljiva kolera, koja ne prestaje sa svojim opakostima, svakodnevno ubiru ći tolike žrtve. I ta nesre ća 4. ovog mjeseca. O Bože! tresem se poput lista svaki puta kada na to pomislim. Prolom oblaka nikada još vi đen koji je zahvatio gotovo cjelokupno grobni čko podru čje, i to pražnjenje elektriciteta, čije se zrake rasprostirahu uokolo u prostoru udaljenu i do sat vremena od nas, nikada nije vi đeno niti zabilježeno. Poslao sam uredništvu Narodnih Novina opis nesre će koju ćemo pamtiti još dugo vremena, no imaju ći u tome slu čaju kakvo malo domišljanje o maloj ili nikakvoj brizi koju vodi naša zemaljska uprava o ovome nesretnome puku, čuo sam (zato što ga još nisam uspio pro čitati) da je moj opis otisnut užasno osaka ćen. - Ku ća u kojoj živim udarena je gromom pored ulaza i zid je uništen na više mjesta. Sli čan fenomen vjerujem da još nije nikada vi đen u ovim stranama i zaslužuje da se njime pomnije pozabave fizi čari. Drugi put opisat ću to podrobnije.

A do tada: claudite jam rivos pueri . Moja bolest me jako mu či i tjera da zaboravim gotovo na sve, ali ne i na Vas čiji jesam i ostajem

najsrda čniji prijatelj i sluga F. Jureti ć

Grobnik 18/11 849. Iz članka Grobni čki duhovnici dr.sc. Irvina Lukeži ća ********************************************************************************* Autorica: Vlasta Jureti ć Suradnici: Stanislav Lukani ć i Vinko Škaron

Kandidatima želimo uspješno sudjelovanje u ovogodišnjem Kvizu znanja

1. izlu čna ve čer: Dom kulture Čavle - 30. listopada 2015. u 18. sati

29