Kviz Zn Nj 2015
Total Page:16
File Type:pdf, Size:1020Kb
KVIZ ZNANJA GDJE SAM – TKO SAM 2015. (temeljni materijal za kandidate) Sjedište Katedre Čakavskoga sabora Grobnišćine je grobnički Kaštel – najobnovljeniji i kulturnim sadržajima najnastanjeniji kaštel od devet srednjovjekovnih vinodolskih kaštela. Katedra brine o zaštićenom nepokretnom kulturnom dobru Republike Hrvatske – kaštelskom kompleksu Grobnik. Od 1992. godine kao stanar Kaštela, a temeljem ugovora s vlasnikom – Općinom Čavle (travanj 1994. godine) njegovim je upraviteljem. Stoga je na Katedri briga o pokretnim kulturnim dobrima - danas ukupno o preko 8000 komada: umjetničkih djela, izložaka, knjiga i dr. - u vrijednosti po inventurnom stanju na dan 31. prosinca 2014. od od 3.655.570,00 kuna. Danas se Katedrini projekti, programi i aktivnosti unutar i izvan njih broje u stotinama. Među njima su na širem području Hrvatske najpoznatiji: tromjesečna manifestacija Grobnička jesen , Festival Grobnička skala i Europska noć muzeja u Kaštelu Grobnik Lijepa je ova noć svibanjska . Katedra već dugi niz godina njeguje vrlo uspješnu međunarodnu suradnju, ponajprije kroz rad sada jedinstvene likovne kolonije - Međunarodne likovne kolonije Grobnik (MLKG). U okviru je MLKG do sada radilo više stotina umjetnika iz Hrvatske i mnogih drugih zemalja. Radom ove umjetničke Kolonije stvoren je Muzej suvremene likovne umjetnosti Grobnik –jedini hrvatski muzej suvremene likovne umjetnosti koji je nastao od osamostaljenja Hrvatske do danas. Stalni stručni savjetnik MLKG je povijesničar umjetnosti dr.sc. Berislav Valušek. Katedra je do sada provela niz zajedničkih programa u suradnji s inozemnim partnerima - iz Nizozemske, Italije i Njemačke. U tijeku su pripreme novih programa s talijanskim partnerima a od 2008. godine do danas traje neprekidna i uspješna suradnja s međunarodnom umjetničkom udrugom Syrlin iz Stuttgarta. Iz ove je suradnje pokrenut i Katedrin međunarodni projekt CroARTia , u kojem zajedno sudjeluju likovni umjetnici i čuvari budućih muzejskih izložaka - ljubitelji povijesnih automobila iz raznih zemalja. U okviru su Međunarodne likovne kolonije Grobnik provedene dvije izložbe po novom konceptu izložaba kao novina u svijetu – pod nazivom „priziv na…“. Temeljem su tih izložbi u okviru Katedre stvorena dva video-projekta: dokumentarni film „Priziv na devet u Grobniku“ i video-katalog „Priziv na devet u Grobniku 2“. Od novina je na polju Katedrinih djelatnosti u 2015. godini najznačajnija Artoteka Grobnik kao prva u ovome dijelu Europe. Stoga se danas i u Hrvatskoj umjetničko djelo može, ne samo kupiti nego i posuditi. Umjetnička djela, koja trenutno stoje na raspolaganju za posudbu u Artoteci Grobnik, se mogu pogledati na Katedrinoj web stranici www.grobnik-katedra.hr Festival Grobnička skala do sada je javnosti predstavljeno preko 240 novih čakavskih pjesama. I ovogodišnja će festivalska večer donijeti novih 20. Festival Grobnička skala 2015. će se održati 21. studenog u Domu kulture Čavle. U revijalnom će dijelu festivalske večeri biti završnica ovogodišnjeg Kviza znanja GDJE SAM – TKO SAM. Uoči pokretanja Kviza znanja GDJE SAM – TKO SAM 2011. godine prelistali smo stotine stranica redovnih izdanja Grobničkoga zbornika ali i drugih tiskovina. Od tada svake godine nastojimo potencijalnim kandidatima podastrijeti što više činjenica iz naše zajedničke bogate povijesti, ponajprije se usredotočujući na područje srednjevjekovne Vinodolske knežije ali i šire – srednjevjekovne hrvatske državine Primorske Hrvatske. Ponajprije stoga što je prvi hrvatski kralj – Kralj Tomislav prije 11 stoljeća bio knezom Primorske Hrvatske, koja se na zapadu protezala do Raše. 1 Tijekom proteklih smo pet godina u ovakvim temeljnim materijalima objavili mnoštvo podataka, neprekidno se trudili obuhvatiti zanimljive povijesne, zamljopisne i ostale teme i značajne događaje iz bogate kulturno-povijesne hrvatske baštine ali i suvremena zbivanja koja tu našu baštinu dodatno obogaćuju. I dalje na tragovima predaka, tražeći znakove koji su oni ostavili nama živućima, određujemo smjerokaze na temeljima dosadašnjih plodova rada i, dakako, povijesnih činjenica. Stoga smo i Kviz GDJE SAM – TKO SAM 2011. godine pokrenuli na dan svetog Martina 11. studenoga (biskup Martin je umro 8. a pokopan 11. studenoga 397. godine). U skladu s nazivom grobničkih svakogodišnjih znanstvenih skupova Grobnišćina; tragovi, znakovi i smjerokazi, podsjećamo na životopis ovog Svetca . On je pored ostalog i zaštitnik Francuske a u nastavku donosimo zanimljiv zapis o bitci kod Kisega između malobrojnih hrvatsko-mađarskih snaga predvođenih senjskim kapetanom Nikolom Jurišićen, protiv mnogobrojne turske vojske. Od 1521. do 1566., za sultana Sulejmana II . i Hrvatska i Ugarska su doživljavale najteže poraze u svojoj povijesti i redom gubile brojne gradove i pokrajine. Najprije je 1521. pao Beograd, tada ugarski grad, nazvan slikovito “zlatnim ključem Ugarske”. Osmanlije zauzimaju Srijem, a njihove snage iz Bosne nadiru u Dalmaciju i osvajaju Knin, Sinj i Skradin. Uzalud je knez Bernardin Frankopan, koji je u to vrijeme često boravio u Grobniku i od tuda odašiljao pisma upozorenja širom Europe, te 1522. godine otputovao u Nürnberg moliti pomoc od njemačkog državnog sabora. Pomoć nije stizala a osmanlijske su čete nastavljale svoje pohode približivši se tridesetih godina 16. stoljeća Beču. Deset dana prije nego što će postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića za vrhovnog kapetana i savjetnika. Svojim se junaštvom Jurišić proslavio 1532. godine, kada je sa 700 Hrvata obranio grad Kiseg i tako zaustavio 140.000 turskih vojnika na njihovom vojnom pohodu prema Beču. Turci su se strašno prevarili kada su mislili da će Kiseg biti lagan plijen te da će moći lako proći pored malenog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike. Nikola Jurišić je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim, kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlučio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišić sastavio od seljaka i građana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao: "Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji." Prva su tri dana Turci neprekidno topovima gađali Kiseg, a 13. kolovoza su započeli s neprekidnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci gotovo svladali. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše: "Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovica poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas; budi ona milostiva mojoj duši." Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić im je slao tako drske i cinične odgovore, da je sultan Sulejman bjesnio od muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišić se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene 2 i djeca su stali plakati i zapomagati te se moliti Svetome Martinu. Najednom, umjesto da uđu u grad, Turci su počeli bježati. Kasnije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim mačem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišić u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali svetom Martinu što ih je spasio od sigurne smrti. Sam Nikola Jurišić napisao je kasnije kralju Ferdinandu: "Moj puščani prah bio je već posve potrošen. Ono što je od mojih ljudi ostalo na životu, već je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti." 30. kolovoza 1532. godine je razočarani Sulejman sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg. Toliko o bitci za Kiseg, a u životopisu biskupa Martina, između ostaloga piše: Kada se časniku rimske vojske rodio sin, nazvao ga je Martinom (umanjenica imena rimski boga rata – Marsa). Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi. Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Sveti Martin je rođen oko 316.g. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj. Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik. Časnik Martin se jedne studene večeri, nakon dužnosti ophodnje, vraćao u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće moleći ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo, dosjeti se skinuti svoj širok časnički ogrtač. Mačem ga je prepolovio te pola svoga ogrtača dao promrzlu siromahu. Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem”. Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.” Kratko po tom doživljaju Martin je napustio vojničku službu, vratio se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila