Urota Zrinsko-Frankopanska
Total Page:16
File Type:pdf, Size:1020Kb
UROTA ZRINSKO- FRANKOPANSKA Eugen Kumičić 2 Ocu domovine, dru Anti Starčeviću, posvećuje pisac. Nij za drugo na 'vom svitu Človik stvoren od ruk Boga, Kad mu dušu plemenitu Dâ srid raja zemaljskoga: Neg da ovde tako hodi, Tako žive i putuje, Da se v smrti prav nahodi, I da v nebu gospoduje. Katarina Zrinjska Ako se pak ufaš, Bane, v pomoć nimšku, Da od nje primaš tvoju sriću zrinjsku, Viruj Nimcu, da znaš, kao suncu zimsku: Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku. Petar Zrinjski Navik on živi ki zgine pošteno. Fran Krsto Frankopan 3 I. Od grada Karlovca tri sata hoda put sjeverozapada, upravo u onom skrovitom kraju gdje se rijeka Kupa izvija vilovitim prigorjem do velike pokupske ravnice, ponosno se diže na osamljenoj i suroj klisuri starodrevni grad Ozalj. Na samom tjemenu vrleti hitnule su se uvis èetiri kule oblice, svaka uz jedan ugao kneževskoga dvokatnoga dvora, a pred ovim, sve naokolo u prostranom dvorištu, razveli se mnogi obori, stražarnice, konjušnice. Od podneva gradu, pod ropavim kukom, stremenito se propinje iz prodola tvrda cesta i svija se do mosta što visi na jakim željeznim lancima nad mrkim ponorom pred glavnim vratima. Od sjevera struji Kupa pod okomitom liticom, s ostalih strana štite grad dvostruki bedemi, poduprti izvana potpornjima i laktima, a ovi kao da su nikli iz stanca kamena na straviènim izboèinama iznad duboke jaruge, razrovane gorskom bujicom. Takav bijaše, na prvi pogled, grad Ozalj ljeta Gospodnjega 1664. Iste godine dana devetnaestoga studenoga, u predveèerje, stražila su na vrhu istoène kule dva vojnika, haramije, ogrnuti dugim crvenim kabanicama, visoki i vitki, jedri i žilavi, mrka lica, surih oèiju. Naslonjeni o krunasti zid kule, gledali su zamišljeno u prodol, kao da motre kako se Kupa pjeni i praši među grebenima na plièini gdje se svija na lakat, i kako zatim teèe po ravnini, pozlaćena suncem, na mahove. Vrijeme bilo blago, rijetki su oblaci lagano plovili nebom, duhao je topli jug, na duge zapuhe kao da šuma sjetno uzdiše, i trgao posljednje požutjelo lišće, bacao ga u provalije i u Kupu, a kadšto bi ga zagnao na most i na široka gradska vrata, pod onaj svod gdje je bilo nekoliko vojnika na straži. Sjene bedema i visokih kula duljile su se prodolom i Kupom: samo u neke prozirke i puškarnice, i šira zjala otkud su virili topovi, koso su upadali sunèani traci. U dvorištu šetao je neki fratar u bijeloj suknji s crnim naplećkom, a vojnici prošli bi pokraj njega te ga ne bi ni pogledali, kao ni on njih. Iz konjušnice prodrlo bi živo rzanje i odjeknulo bi silnim bedemima. Kad se fratar našetao, uđe u crkvicu u dvorištu nasuprot, velikim stepenicama kneževskoga dvora. To opaze haramije s kule. - Otac Franjo hoće da se pomoli za spas svoje duše - slomi muk stari haramija. - Bilo bi dobro da se pomoli i za naše - zaklima i zijevnu mlađi. - Tomo bit ćeš ti velik grešnik... kako ti je bilo u Primorju? - Dobro, brate kao i ovdje u Ozlju - zasuèe Tomo crni brk, a lice mu se smrkne. - Svi hvale Frana Frankopana. Lijepo je njemu u Primorju. Čujem da se ženi. - Ja nisam ništa èuo. Moj Grga, bojim se mlad će poginuti, jer ti je u kreševu pravi zmaj. Junaèka majka prva zaplaèe. Vidio sam ga ja kod Bobovca i kod Jurjeve Stijene! On ti se zaleti među Turke kao među djecu s drvenim sabljama. - I naš knez Petar pravi je zmaj, i on ti je dozrio u ograšju i megdanu. Drago mi je što je danas primio od Sv. Oca Pape pismo kojim ga naziva "braniteljem Svetog Evanđelja". - Knez Petar zaslužio je taj naslov. Junak je on kao i brat mu ban Nikola. Već bi knezovi Zrinjski bili zatrli sve Turke da nije u Hrvatskoj beèkih generala. Svaèija za vremena, pa i njihova! Ti znaš što radi u našoj zemlji austrijska vojska... - zašuti Tomo, a lice mu se osu tamnim rumenilom. Grga Tonković i Tomo Pakanović bili su vojnici banske vojske. Ban Nikola Zrinjski dao ih svojemu bratu Petru da ga prate na svakom pogibeljnom putu. Među haramijama, naime među "plaćenim" banskim vojnicima, nije bilo premca ni Tonkoviću, ni Pakanoviću; svakoga su nadmašili junaštvom. Zamišljen i mrk gledao je Tomo u prodol, na Kupu. Nakon poduže šutnje šane Grga, onaj stariji: - Tomo, jesi li našao tijelo svoje sestre? 4 - Nisam - trže se Tomo. - Nisam ga našao, nisam... sudim da su je draguni karlovaèkoga generala bacili u Kupu. Grga, ti znaš, ugrabili su je na paši jedno veèe, mrakom... Oh, jadna Stana! Bila je mlada kao kaplja, dobra i lijepa... - uguši mu se riječ u grlu. - Proljetos vidio sam ja kod Novog Zrinja te junaèine dragune! - poène Grga. - Turci navale, a oni bjež'. Mnogi su se utopili u Muri. Ostala velika cesarska vojska mirno je gledala kako Turci provaljuju u grad. Cesarski je general htio da Turci osvoje grad. Onaj general, neki Montecuccoli, sam ga bijes znao, kako sam èuo, najveći je neprijatelj banu Nikoli. Htio bi da ne bude u Hrvatskoj ban, nego da nam zapovijedaju beèki generali. I karlovaèki general uvijek tuži Zrinjske beèkom cesaru Leopoldu. Da je na svijetu mrvica pravice, knez bi Petar bio general u Karlovcu. Bi! - Grga, ti znaš kako je bilo kod Novoga Zrinja, a ja znam kako je bilo kod Sv. Gottharda. Evo, još nisu tomu èetiri mjeseca. Od Novoga Zrinja krenuše Turci u Ugarsku. Kršćanska vojska za njima. Nijemce je vodio onaj Montecuccoli. Francuski kralj poslao je na pomoć Beču lijepu vojsku, ljude bogate, mnogo plemića. Vojske se približile kod Sv. Gottharda, na rijeci Rabi. Turci navale, natjeraju u bijeg Austrijance, gone ih kao site ovce. Sad ti opazi vezir Æuprili one Francuze, pa se èudi: takve vojske nije nikada vidio! Francuzi sve u svili i skrletu, lica im glatko obrijana, kosa im pala na ramena! Misli Æuprili to su žene, pa veli svojim pašama i agama da ih ne ubijaju nego lijepo pohvataju. Veseli se vezir što će neviđen plijen dognati u Carigrad, kako će se srce sultanovo razigrati! Turci navale na one žene da ih polove, ali jao viteške nevolje: Francuzi udri po njima, mlati, sijeci, da je milota! Turci bjež' navrat-nanos. Uh, da ti je bilo pogledati kako su se davili u onoj vodi! Francuzi poklali bi sada do zadnjega Turèina, ali to ne da vrhovni zapovjednik Montecuccoli! Æuprili opet sabire ostatke svoje vojske, a dok ih sabire, Nijemci lijepo miruju. Francuzi hoće i opet da navale ali general Montecuccoli ne da. Veli i razlaže kako bi to bilo pogibeljno, pa ugovori mir s Turcima!... Èujem da se zbog toga mira bune sva hrvatska i ugarska gospoda i da glave sastanak kod bana Nikole u Èakovcu. Eto, tako ti vojuju beèki generali! - obori Tomo, pa se ušeta kulom, pognute glave, srdit. Grga strugne oèima i okolicom i nebom pa opet zuri u prodol. Sunce bilo zašlo, zrak posivio; vjetar je jaèe duhao, na licu osjećala se vlaga; tamo na zapadu, nad zakovitlanim brdinama, gomilali su se oblaci, crvenkasti odozgo, tamni odozdo. Dolje pred gradom, na okuku gdje se naglo u prodol svija cesta što vodi iz Karlovca u Ozalj, pomole se dva konjanika, haramije, a malo za njima vitka djevojka u plavoj haljini na gizdavu vrancu. Njoj usporedo jaše velikaš u crnom odijelu. Hip zatim bane na okuk šest konjanika, sve haramije od pratnje. Grga reèe drugu da se kneževa kći Jelena vraća doma sa šetnje. Ne potraja dugo, Jelenin vranac zarže u dvorištu krasnoga grada. - Tomo, gizdav ti je onaj vranac! Zna on koga nosi. Jezdi Jelena kao da pliva zrakom. Divota!... Onomu mladomu knezu nekako se ne da iz Ozlja. - otegne Grga. Govorio je o velikašu, koji je jahao uz Jelenu. - Nije èudo: kapetan Bukovaèki kaže da nije nigdje na svijetu vidio ljepše djevojke od Jelene. Roditelji lijepi, pa kako da ne budu i djeca? Tomo, jesi li štogod èuo u Ugarskoj o mladom knezu? Bogat, ha? - Rakoczy je poznato ime. Njegovi stariji bili su erdeljski knezovi, ali je ta obitelj starinom iz Hrvatske. Ovo sam èuo od kapetana Bukovaèkoga. Ako nije Rakoczy bogat, bogata je kći našega kneza: samo u podrumu ovoga grada ima knez Petar hiljadu vedara vina! A mnogi gradovi, a silne zemlje! Bogatiji je naš knez od samoga beèkoga cesara. Kad još nitko nije znao za mnoge današnje velikaše, cesareve i kraljeve, sav je svijet znao za ime knezova Šubića Zrinjskih. I knezovi Frankopani isto su tako... - Gle, amo jašu karlovački draguni! - prekinu mu Grga riječ. Na zavoju ceste, dolje pred gradom, brzim kasom zakrenuše u prodol jedan èasnik i odmah za njim dva momka. Haramije siđu s kule u dvorište gdje sjaše dragunski èasnik i upita ih je li knez Petar Zrinjski u dvoru. Kažu mu da je doma, pa ga odvedu na bijele i široke stepenice, pokrite debelim 5 sagom. Na vrhu stepenica razgovaralo je nekoliko slugu, krasno odjevenih, a hodnikom je šetao omašit èovjek, guste smeđe brade, crvena lica. Na kovrèastoj kosi naherio mu se crn kalpak, jako tijelo sapela mu sura surka, uz bok visi mu sablja. Grof Sigmund Rottal, poboènik generala Auersperga - pozdravi dragunski èasnik. - Juraj Malenić, kapetan. Što želite? - pita ovaj pod kalpakom. - Došao sam službeno. Molim da me odvedete pred kneza. Malenić mu se nakloni da pođe za njim, a na kraju hodnika uđe u dvoranu, nakon toga izađe i reče časniku da slobodno stupi pred kneza. U sjajnoj se dvorani mladi dragun malko zbuni... Velikaš u modroj svilenoj dolami, visok rastom, golem i skladan, savršen lik junaka, ustane od stola, odloži pero, pa pođe u susret dragunu gipkim i gospodskim krokom. Duboke i crne oèi umno i strogo sijevaju pod gustim obrvama, krasan brk resi mu muževno i crnomanjasto lice, na široka ramena pala mu valovita crna kosa razdijeljena posred tjemena.