BOJITE LI SE OTROVA?

Franjo Plavšić

1 Izdavač Hrvatski zavod za toksikologiju Martićeva 1c, Zagreb

Autor Prof. Dr. sci. Franjo Plavšić

Glavni urednik Prof. Dr. sci. Franjo Plavšić

Recenzent Prof. Dr. sci. Oskar Špringer

Likovna oprema naslovnice i dijela ilustracija Nikola Plečaš (Nik Titanik)

Mreža www.hzt.hr

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 713108

ISBN 978-953-55855-0-3

BOJITE LI SE OTROVA: priručnik/ glavni i odgovorni urednik Franjo Plavšić Zagreb: Hrvatski zavod za toksikologiju, 2009.

Prvo izdanje

2 PREDGOVOR

Na mojim predavanjima iz toksikologije nastojim uvijek pobuditi pozornost slušača pričama iz mog dugogodišnjeg iskustva, je inače je slušačima dosadno. Priče čovjek ne može uključiti u udžbenike, jer njima tamo nije mjesto, a višekratno su me moji studenti ili drugi polaznici predavanja molili da te priče negdje objavim. Neke od njih sam objavio na web stranici moje ustanove, ali nju posjećuju rijetko gosti (godišnje oko 20.000 posjeta), pa moja mudrovanja imaju malog odjeka u javnosti. Zbog toga sam odlučio barem osobama zainteresiranima za toksikologiju prikazati područje pričama iz osobnog iskustva ili ponekad iz iskustva drugih toksikologa. Tako je nastala ova publikacija, koja nije temelj za nikakvu službenu edukaciju. U priči ću slijediti tijek mojih predavanja iz toksikologije, ali je ona namijenjena građanima. Ima još jedan razlog zbog kojeg sam priredio ove priče. Želim da javnost razmišlja na umjeren način ili realistički kakve nam opasnosti danas prijete od kemikalija. Treba smanjiti broj ekstremista među građanima. Ekstremisti nisu brojni, ali su vrlo glasni. S jedne strane, javljaju se oni koji bagateliziraju sve opasnosti kemikalija nastojeći pokazati da je naš svijet najbolji od svih mogućih i da opasne kemikalije zapravo ne predstavljaju nikakvu opasnost čovječanstvu i okolišu. Druga skupina ekstremista je još glasnija. Oni se svega boje i protiv bilo kakvog su napretka čovječanstva. Najradije bi se vratili u pećine i tamo živjeli u slobodnoj prirodi, što bi im vjerojatno dosadilo nakon 3 dana. Jedni i drugi su nerazumni i nerealni, a njihov utjecaj na građane može biti izrazito loš. Jednom sam u novinama napao bračni par farmaceuta, koji se bore protiv svih mogućih aditiva u hrani prikazujući ih užasno opasnima i nagovarajući ljude da odbace sve osim prirodno uzgojene hrane. Pokazao sam da pišu gluposti i izrazito me stid što je dama bila moj student i položila ispit iz toksikologije. Odgovor u Vjesniku je bio žestok i dičio se naslovom o meni kao srednjevjekovnom toksikologu. Ja se nisam zbog toga osjetio pogođen, jer srednji vijek je imao genijalnih ljudi poput npr. Paracelzusa na čiju definiciju o otrovima nemam ni jednu primjedbu. Mladi bračni par nije shvaćao temeljne pojmove iz toksikologije i ja sam jedno vrijeme mislio ovaj uradak nazvati «Sjećanja srednjevjekovnog toksikologa», ali sam odustao od toga da ne bi tim neznalicama podigao ugled. Ako ovi moji tekstovi i malo pomognu nekim građanima u shvaćanju stvarne opasnosti od kemikalija biti ću zadovoljan, ali nemam iluzija da ću promijeniti način razmišljanja. Uvijek je bila važna intelektualna elita, a ja se upravo njoj obraćam s velikom nadom. Na budale se ne treba osvrtati, jer njih je bilo i biti će ih.

3 1. O OPASNIM KEMIKALIJAMA ONO OPĆE

OPĆI POJMOVI

O granama i ograncima toksikologije uključujući brojne definicije može se pogledati posebne knjige uključujući udžbenike Hrvatskog zavoda za toksikologiju, a naglaske ovdje želim dati na životna iskustva. Činjenica je da sve može biti opasno za ljudsko zdravlje, pa čak i one kemikalije koje izgledaju sasvim bezopasne ili čak neophodne za život. Pokušajte popiti deset litara vode u kratkom roku i ja vam tvrdim da nećete dobro proći. Tijekom 2007. godine bio je objavljen članak po svim mogućim sredstvima javnog priopćavanja o mladoj dami, koja je umrla zbog toga što je popila na nekom takmičenju previše vode osvojivši prvo mjesto. Kod nje je došlo do dehidracije stanica i umrla je u svom djevojačkom stanu. Ja se uvijek pozivam na slučaj ubojstva iz nehata dvoje pacijenata u jednoj našoj bolnici kad su im zabunom dali infuzije 21%-tnog natrijevog klorida umjesto fiziološke otopine. Zbog operacije ehinokoka našla se ta kobna otopina u ormariću s drugim infuzijskim otopinama, a sestra koja je trebala dati fiziološku otopinu pacijentima nije dobro čitala naljepnice i tako se dogodila tragedija. Sve može biti otrov u određenim okolnostima pa i masna hrana ljudima s povišenim trigliceridima kao na slici ispod, ali mi naravno ne gledamo iznimne okolnosti nego život i temeljem toga razvrstavamo tvari prema opasnostima.

Opasne kemikalije izazivaju štetne učinke u nekom organizmu. Mi više ne stavljamo čovjeka u središte pozornosti i važno nam je kad neka kemikalija izaziva štetne učinke npr. kod glista ili šumskog bilja. Problem je prvenstveno u tome kako prepoznati što je to štetni učinak, a što možda koristan. Ni tu nismo uvijek sigurni. Uzmimo npr. učinak snižavanja krvnog tlaka u ljudi. Onaj tko ima visok tlak treba nekakav lijek za njegovo snižavanje i taj lijek njemu koristi dajući dobar i poželjan učinak. Neka netko s normalnim ili niskim tlakom uzme zabunom lijek za snižavanje krvnog tlaka neće se poslije toga u najboljem slučaju dobro osjećati, a možda bude morao tražiti pomoć liječnika. Mislim da primjera imamo napretek i nema ih smisla više navoditi. Naravno da imamo kemikalije koje će kod svakog čovjeka izazivati štetne učinke i samo će se razlikovati prema dozi u kojoj će kod različitih osoba biti štetne. O njima će biti više riječi u tekstu koji slijedi.

4 Onako općenito govoreći možemo štetne učinke podijeliti u prolazne i neprolazne. Prolazni su oni koji će proći sami od sebe ili uz pomoć liječnika, a oni neprolazni naprosto nam ostaju kao šteta za cijeli život. Iz toga bi se moglo zaključiti da su prolazni učinci nebitni i da na njih ne treba obraćati pozornost. To se može uzeti zdravo pod gotovo ako se radi o štetnim učincima proizašlim iz naših grešaka u životu, kao npr. akutnog pijanstva. Napijemo se u društvu i onda barem dva do tri dana osjećamo posljedice svoje gluposti, ali sve one probavne poteškoće i teške glavobolje prođu za koji dan, a mi ih se sjećamo tek kao neugodnog iskustva svog glupog ponašanja. Problem je kad se takvi učinci javljaju na radnom mjestu zbog brojnih razloga kao što su npr. oni genetske naravi. Sjećam se osobe koja je radila s jednim aromatskim nitro spojem i stalno je patila od teških glavobolja i vrtoglavica. Razlog je bio u genetski naslijeđenom nedostatku u radu jednog enzima pod nazivom methemoglobin-reduktaza. Naime, različiti anorganski nitrati ili nitriti te brojni organski spojevi sa nitro ili nitrozo skupinom prevode naš hemoglobin u methemoglobin, koji nije u stanju prenositi kisik do stanica i zbog toga se javljaju simptomi kao u našeg građanina. Ta osoba naprosto nije smjela raditi s nitroso ili nitro spojevima, jer je imala stalno visoke koncentracije methemoglobina i teško je patila na poslu. Ljudi su međusobno različiti i često različito osjetljivi na djelovanje kemikalija. Ono što se u slučaju lijekova zovu nuspojave kod kemikalija se naziva rijedak štetni učinak. Javlja se samo kod rijetkih osoba zbog različitih razloga i može predstavljati težak problem za pojedinca. Jedan od primjera je prijapizam kao nuspojava ili rijedak štetni učinak, koji se javlja kod nekih muškaraca. Radi se o pojavi da je u takvih osoba spolni ud stalno ukrućen baš poput slučaja antičkog kralja Prijapa, koji je imao taj učinak zbog bolesti krvožilnog sustava. Tipičan primjer u kojem znatan broj muškaraca doživi prijapizam je nakon ugriza crne udovice. Nakon ugriza tog zanimljivog ženskog pauka, koji poslije spolnog odnosa pojede svog partnera, javljaju se različiti neugodni simptomi. Glavni je naravno bol oko mjesta ugriza, a karakterističan je laktrodektizam ili lice ukočeno u bolnom osmijehu. Kod većine muškaraca ostaje ukočen i spolni ud kroz period do 2 dana, ali to ne donosi nikakvo dobro ni ugriženom ni njegovom spolnom partneru, jer siromah trpi teške bolove zbog ugriza crne udovice i ni malo mu nije stalo do seksa. Inače treba reći da znanstvenici zadnjih godina puno rade na izolaciji tvari koja ima ovako snažan afrodizijački učinak i možda uskoro budemo imali zamjenu za slavnu Viagru. Stvari nisu ni malo jednostavne kad govorimo o tzv. opasnim kemikalijama. Možda je od svega najvažnije da mi nismo sigurni u opasna svojstva kemikalija. Činjenica je da se podaci o toksikološkim svojstvima kemikalija saznaju u dobro kontroliranim pokusima na životinjama, a one se ipak razlikuju od ljudi na brojne načine. U prošlosti su se pokusi najčešće obavljali na glodavcima poput miša, štakora, kunića, zamorca i sličnih životinja. Istina, bilo je iskustava i s otrovnošću kemikalija na ljudskom modelu. Nažalost, brojni zločinci poput slavne Katarine Medići i Hitlerovih sljedbenika obavljali su pokuse na ljudima, a danas koristimo često slučajeve otrovanja ljudi da nešto iz njih naučimo. Obavljaju se i epidemiološka istraživanja štetnih učinaka kemikalija na zdravlje radnika, npr. kako može utjecati neki herbicid na zdravlje poljoprivrednih radnika nakon više godina

5 izloženosti. Međutim, još uvijek su pokusi na životinjama izvor naših podataka unatoč otporu društava za zaštitu životinja. Pogledajmo na slikama najčešće životinje na kojima se danas uz vrlo strogi državni nadzor obavljaju toksikološka istraživanja.

Laboratorijski miš Štakor

Minijaturna svinja (mini pig) Pase beagle uzgojen za pokuse

Najpouzdaniji rezultati dana se postižu na mini svinjama i psima biglima, koji uopće nisu uzgajani kao kućni ljubimci (unatoč tome što prekrasno izgledaju) nego kao pokusne životinje. Ne znamo kako će se u budućnosti stvari odvijati, ali danas se zbog ljubitelja životinja postavljaju brojne prepreke pred izvođenje pokusa na životinjama. Zbog toga je EZ komisija uvela brojna ograničenja izvođenja pokusa na životinjama s osnovnom postavkom da one ne smiju patiti u takvim pokusima i da se pokusi smiju obavljati samo u slučajevima kad je dokazano da su oni neizbježni. Nisu dopušteni nikakvi nepotrebni pokusi na životinjama. EZ je uvela vrlo učinkovit sustav praćenja pokusa na životinjama. Ne mogu se za istu kemikaliju na dva mjesta obavljati pokusi na životinjama. Onaj koji se prvi javi kao izvođač takvih odvratnih pokusa jedini ima dopuštenje za njihovo izvođenje pod nadzorom određenih tijela EZ, a svi ostali nemaju na to pravo. Mogu kasnije uz financijsku nadoknadu

6 tražiti na korištenje rezultate pokusa ovlaštenog izvoditelja pokusa kako bi mogli svoje proizvode staviti na tržište, ali životinje moraju ostaviti na miru. Naravno da se pokusi na životinjama ne dopuštaju niti u slučaju kad se rezultati mogu priskrbiti na drugi način. Tako je već davno zabranjeno ispitivati nagrizajuće djelovanje na koži ili očima životinja, jer postoje drugi činitelji na temelju kojih se može unaprijed zaključiti da tvar ima nagrizajuće djelovanje. Tako se temeljem fizikalno-kemijskog svojstva kiselosti (pH niži od 2) ili lužnatosti (pH viši od 11) automatski zaključuje da kemikalija ima nagrizajuće djelovanje i zabranjeno je to dodatno dokazivati pokusima na životinjama. Danas se pokušava naći fizikalno-kemijske metode, koje će zamijeniti pokuse ispitivanja nadražljivih svojstava kemikalija, kako bi se smanjio broj takvih pokusa na životinjama. EZ jako potiče pronalaženje tzv. alternativnih metoda utvrđivanja opasnih svojstava kemikalija. Veliko pouzdanje imaju u računalne modele utvrđivanja opasnih svojstava na temelju strukture neke kemikalije, pokuse na kulturama stanica ili na bakterijama, itd. Sve u svrhu zaštite pokusnih životinja. Pri tome moram upozoriti na određenu nedosljednost zaštitara životinja. Većina zabrana se zapravo odnosi na toplokrvne sisavce, a o ostalim životnim vrstama se ne vodi jednaka briga. Nitko nema ništa protiv ispitivanja ekotoksičnost na vodenbuhi ili npr. na kamenicama, a i to su živa bića. Očito smo još uvijek na počecima brige za pokusne životinje i možda će tek slijedeće generacije pravednije gledati na cijelu problematiku. Još nešto općenito o učincima kemikalija na ljudski organizam. Svatko od nas je jedinka za sebe i drugačiji je od ostalih ljudi. Neka kemikalija će različito djelovati na različite ljude. Svatko od nas ima vjerojatno životno iskustvo djelovanja alkohola na različite osobe. Kad društvo sjedi zajedno za stolom i pije vino ili pivo, alkohol će bitno različito djelovati na pojedince. Nakon iste količine ispijenog alkohola neki će biti veseli, drugi će postati izrazito dosadni, treći će ometati društvo svojim ponašanjem, a neki će naprosto biti pospani. Svatko će na svoj način reagirati na alkohol. Tako je i sa svim drugim kemikalijama. Naša osjetljivost na njih je različita od čovjeka do čovjeka i na to treba uvijek misliti. Stvar ne završava na tome. Svatko od nas je različito osjetljiv na kemikalije u različito doba dana, mjeseca ili godine. Radi se o tome što je čovjek ipak dio prirode i na njegov organizam djeluju brojni činitelji poput mjesečeve gravitacija (70% ljudske mase se sastoji iz vode), izmjene svjetlosti i tmine, temperaturnih promjena, magnetskih polja i drugih prirodnih sila. Najviše je izražen tzv. cirkadnevni biološki ritam dug približno 24 h, ali ni drugi biološki ritmovi nisu za zanemariti. Tako je npr. kod muškaraca izražen godišnji ritam testosterona (važni muški spolni hormon), koji je najviši u jesen i najniži u proljeće, iako bi mnogi pomislili drugačije. Zato su se u starim vremenima svadbe odigravale u jesen. Kod cirkadnevnog ritma treba naglasiti da se ljudi dijele na noćne i dnevne tipove. Dnevni tipovi su naučili danju raditi i noću spavati, a cijeli se organizam tome podređuje. Metabolizam je kod čovjeka drugačiji danju nego noću, a također je različita sposobnost obavljanja poslova. Samo kao primjer dajem podatke o pH mokraće tijekom dana kod dnevnog tipa. Njemu je ujutro mokraća blago lužnata s pH oko 9, a u večernjim satima je blago kisela s pH oko 5. Te promjene pH (kiselost/lužnatost) imaju između ostalog velikog utjecaja na izlučivanje slabih kiselina ili baza mokraćom. Primjer je tako često korišteni lijek acetil-salicilna kiselina (Andol ili Aspirin). Ona će se u jutarnjim i prijepodnevnim satima kod dnevnog tipa izlučivati iz organizma značajno brže nego u večernjim satima. To znači da će njezine koncentracije po noći biti kod takve osobe više i time će joj djelovanje biti bolje nego danju. Oduvijek se zna da nije dobro remetiti biološke ritmove, jer to vodi slabljenu našeg organizma. Onaj tko je dnevni tip loše će raditi noću. Neki kažu da se zbog toga nesreće događaju učestalo češće noću nego danju. Pogled na problem remećenja bioloških ritmova «jet lag» posebno se iskazao zadnjih desetljeća vezano uz duge letove avionom u prekomorske krajeve. Nakon leta preko Atlantika u Ameriku ili preko Azije do Japana dovodi ljude u neugodne situacije potpunog poremećaja ritma spavanja i budnog stanja. Radi se o poremećenom dnevnom ritmu

7 kad se posebno mijenja osjetljivost na djelovanje kemikalija uključujući lijekove. Mudri ljudi ne bi trebali zanemariti ovaj činitelj, pogotovo kad profesionalno rade s kemikalijama. Ne bi trebali zanemariti utjecaj drugih ritmova, poput onog mjesečnog, sezonskog (npr. jesen/zima) ili godišnjeg. Oni koji rade s kemikalijama izloženi su ulasku kemikalije u organizam uglavnom za vrijeme boravka na radnom mjestu, a dok su izvan radnog mjesta trebala bi njihova izloženost biti smanjena. Nije to baš uvijek tako, posebno kad je čovjekov okoliš onečišćen opasnim tvarima. Međutim, pogledajmo zbog jednostavnosti što znači izloženost na radnom mjestu.

Neka je na gornjem dijelu slike prikazan tijek koncentracija neke kemikalije u zraku (plinovi, pare, aerosoli, prašina) na radnom mjestu, a na donjem dijelu slike promjene koncentracija iste kemikalije u krvi izložene osobe. Potpuno je jasno da opasna kemikalija ne nestaje potpuno iz organizma nakon što je prestalo izlaganje njezinom ulasku iz okoliša. Zapravo se ona kroz tjedan ili duže nakuplja u organizmu i njezine koncentracije slijede krivulju sličnu onoj iznad teksta. Nakupljanje može biti veće ili manje, što ovisi o svojstvima kemikalije i organizmu u koji se ona unosi. Kod nekih kemikalija koje se rado nakupljaju u organizmu porast koncentracija je daleko značajniji nego je na gornjoj slici. U takvu skupinu pripadaju npr. POP (Postojani Organski Polutanti) kemikalije, koje su danas potpuno zabranjene za korištenje, kako u Europi tako i Hrvatskoj. Uzmimo kao primjer poznati insekticid DDT, koji je zabranjen na našem području još davne 1968. godine. On se tako

8 dobro skladišti u mastima ljudi i biljaka te se praktički ne metabolizira, pa ga u našim mastima još uvijek možemo naći u koncentracijama istog reda veličine kao te davne 1968. godine. Bojimo se takvih kemikalija, a ima ih mnogo na listama zabrana. Sveukupno do sada negdje oko 30 njih. Zaista su postale veliki problem i nitko ne zna kroz koliko će se generacija one još uvijek nalaziti u našim organizmima te koje štetne učinke mogu izazivati. To je jedan od brojnih razloga zbog kojih moramo biti izrazito oprezni s izlaganjem kemikalijama, jer to što sad malo o većini od njih znamo ne znači da sutra nećemo saznati neke strašne činjenice. Znači da nam je jedina prava šansa za preživljavanje izbjegavanje unosa bilo koje kemikalije u organizam. Kad govorimo o otrovnosti ili nekoj drugoj opasnosti kemikalija logično je da njihove učinke povezujemo s unesenom dozom, pa o dozama treba nešto reći. Najbolje je to pokazati slikama.

100 100

80 80

60 60 % % Uèinak

Uèinak 40 40

20 20

1x 2x1y 2y 4y3y 1.2x Doza Doza

Gornja slika prikazuje kako raste učinak neke kemikalije povećanjem njezine doze. Pri tome treba obratiti pozornost na cijelu sliku. Kao prvo, vidi se da postoje niske doze uz koje se ne javlja naš učinak, kako god mi dozu povećavali ili smanjivali u onom području gdje nema njezina djelovanja (doze niže od x na lijevoj odnosno y na desnoj strani slike). I kod najopasnijeg otrova postoji područje doza kod kojih on nije djelotvoran, pa možemo biti posve bezbrižni kad smo izloženi takvim dozama. Primjera djelovanja kemikalija je izrazito mnogo, a ovdje dajemo primjer cijanida. Cijanidi su izrazito snažni otrovi bez obzira u kojem obliku dolazili (npr. cijanovodik, soli poput kalijeva cijanida ili tzv. cijanogene tvari). Mi ih u ovom ili onom obliku stalno unosimo u organizam (npr. pušenjem, uživanjem u gorkim bademima ili uzimanjem nekih lijekova poput natrijevog nitroprusida), a ne osjećamo pri tom nikakve poteškoće. Tako npr. amidgalini iz raznih koštica poput kajsija metabolizmom u organizmu daju cijanide, ali nikad nitko nije stradao zbog strasti za kolačima s gorkim bademima. Naprijed rečene činjenice valja uvijek imati na umu i ne plašiti se bilo koje kemikalije dok se unosi u dozi koja nije učinkovita za naš organizam. Drugi važan pojam na krivuljama doza/učinak jest nagib rastuće krivulje. Krivulja s lijeve strane slike raste jako brzo i dovoljno nam je povećati dozu tek 20% iznad one uz koju se javlja prvi učinak da se dosegne maksimalni učinak. Desna krivulja ima puno blaži rast i kod nje se tek tri puta višom dozom od one vezane s prvim učincima javlja maksimalni učinak. Naravno da je ova druga krivulja prihvatljivija od lijeve. Postoji još nešto što treba naglasiti, a to je činjenica da je maksimalni učinak 100% i iznad toga se može doza dizati koliko god se može zamisliti, a taj

9 se učinak više ne može pojačavati. Naravno da se krivulje sa slike iznad ovog teksta odnose na neki promatrani učinak, a ne na druge učinke. U pravilu se najčešće gleda krivulja smrtnosti na određenom životinjskom modelu, ali za praksu su važniji drugi učinci, koji izazivaju veće ili manje štete za organizam. Tako to npr. može biti učinak nadraživanja sluznica dišnih putova ili karcinogenost, kao što je pokazano na slici ispod ovog teksta o učincima plutonija kod dugotajnog unošenja u organizam pokusnih životinja.

Radi se o eksperimentalnim podacima na većem broju pokusnih životinja iz kojih se može vidjeti sve ono što je bilo izlagano u prethodnom tekstu. Postoje doze uz koje je vjerojatnost pojave karcinoma izrazito niska ili gotovo da nema mogućnosti stradavanja životinje koja je primala takve male doze. Na to treba uvijek misliti, jer različite opasne kemikalije se unose u organizam iz okoliša preko različitih medija (npr.zrak, voda, hrana). One su naprosto u njima prirodno prisutne i nema skoro nikakve mogućnosti da će kod niskih doza doći do štetnih učinaka. Treba znati da naš okoliš sadrži silno mnogo opasnih kemikalija i sadržavao ga je od kad je svijeta, a da one nisu i neće u niskim koncentracijama predstavljati nikakvu opasnost za nas ili druga bića iz našeg okoliša. Ne treba se uzrujavati kad se npr. nađe da neka voda za piće sadrži olovo u niskim neučinkovitim koncentracijama, jer olova je u tlu bilo i biti će ga dok postoji ova planeta, a živi organizmi reagiraju tek kad njegove koncentracije porastu iznad neke razine. Koja je to razina i što nam propisima određene koncentracije u nekom mediju zapravo znače? To je izrazito važno pitanje povezano s tekstom od naprijed o krivuljama doza/učinak. Misli se naravno na MDK (Maksimalno Dopuštene Koncentracije) za različite medije poput zraka u radnom prostoru, zraka u okolišu, vodi za piće, različ itim vrstama hrane, poljoprivrednom zemljištu, itd., itd. Ljudi nerijetko ne razumiju što zapravo znači MDK i zato ovdje treba ipak dati neka objašnjenja. U praksi svakodnevno viđamo strah ili čak paniku na licima ljudi kad saznaju da je npr. koncentracija nitrata prešla MDK u kiselom zelju nekog našeg ili stranog proizvođača. Odmah se postavlja pitanje što će se nama dogoditi ako jedemo takvo kiselo zelje jednom ili više puta. Odmah na početku treba vrlo snažno naglasiti da takvo kiselo zelje s koncentracijama nitrata iznad propisanog MDK nije zdravstveno ispravno i

10 mora ga se povući iz prometa. O tome uopće nema smisla raspravljati, jer propise se mora poštivati i takvo kiselo zelje nije za ljudsku ili životinjsku ishranu, ali ostaje ključno pitanje što će se dogoditi ljudima koji su u njemu uživali. Ja to uspoređujem s propisima u prometu koji se tiču maksimalno dopuštene težine vozila pri prelasku mosta s ograničenom nosivosti. Ako se zaustavite ispred mosta s maksimalno dopuštenom težinom vozila 5 t onda se težim teretom most ne smije prelaziti. Naravno da se neće ništa dogoditi ako se vozač uputi na most s ukupnom težinom vozila i tereta npr. 20 t, jer je most građen s određenim faktorom sigurnosti i ne smije se srušiti niti pod znatno većim teretom. Kod utvrđivanja MDK mora se obaviti brojna istraživanja, a ovdje će biti prikazan cijeli put prilično pojednostavljeno. Kreće se opet od krivulje doza/učinak za izabranu vrstu učinka.

Za ovaj izračun nam je najvažnija najviša doza koja učinak ne izaziva (NOAEL; Not Observed Adverse Effect Level ili samo NOEL). Dakle, prilično smo sigurni da se kod takve doze na modelu ispitivanja neće opaziti štetni učinci (npr. na psu beaglu), ali na drugom (npr. čovjek) možda hoće. Nama je važna što veća sigurnost da se štetni učinak zaista neće pojaviti i zato se NOAEL dijeli s faktorom sigurnosti da bi se dobilo ADI (Acceptable Dayli Intake ili prihvatljivi dnevni unos). Faktor sigurnosti će dakle ovisiti o brojnim činiteljima, a prvenstveno o vrsti štetnog učinka te o modelu na kojem je rezultat za NOAEL dobiven. Jednostavan primjer za razumijevanje je klor, koji se koristi na stotine mjesta prvenstveno za dezinfekciju vode i mnogi radnici dolaze s njim u kontakt. U praksi se pokazalo da se kod većine ljudi javlja nadraživanje sluznica očiju i dišnih putova kad su mu koncentracije u zraku 15 ppm (part per milion ili dio na milijun). Koncentracija od 10 ppm se može uzeti kao NOAEL, jer ljudi mogu boraviti dugo u atmosferi s takvim koncentracijama. U tom slučaju kad je radnik izložen kloru samo na radnom mjestu dijeli se NOAEL s 20 te se dobije ADI od 0,5 ppm. To je ujedno i MDK za klor. Ako koncentracija klora prijeđe 0,5 ppm radniku se ne smije ništa dogoditi, ali po propisima se rijetko kad dopušta kratkotrajno premašivanje MDK s koncentracijama klora na radnom mjestu. Međutim, za većinu opasnih tvari nije ovako

11 jednostavno izračunati MDK, jer ih se unosi na mnogo načina u organizam. Tako npr. nitrate i nitrite u različitim oblicima čovjek unosi kontinuirano. Zrak u okolišu je često onečišćen nitroznim plinovima, koje građani udišu. Obzirom na to da se za uzgoj biljaka koriste mineralna gnojiva na bazi nitrata onda ih se unosi prehranom različitim biljnim proizvodima te vodom često onečišćenom nitratima i nitritima. Mogli bi davati i druge primjere unosa ovakvih tvari, kao npr. nitrite u suhomesnatim proizvodima gdje se dodaju kao konzervansi. Tu je potrebno za svaki od medija izračunati MDK prema vrlo složenim istraživanjima. Najbolje će to biti objašnjeno na arsenu, čiji su spojevi otrovi ili vrlo jaki otrovi te su uz to kancerogeni i mutageni. Nažalost, arsen je prisutan u našem tlu i vodama, pogotovo u Istočnoj Slavoniji, gdje su mu nekad koncentracije u zdencima izrazito visoke. Isto tako ga se može naći u različitim prehrambenim artiklima, a pogotovo su mu visoke koncentracije u škampima. Radi povećanja sigurnosti ljudskog zdravlja stalno se snižava MDK za arsen u vodi za piće. Do prije nekoliko godina MDK je iznosila 50 μg/l arsena u vodi, ali je tada smanjena na 10 μg/l. Sve je to učinjeno zbog karcinogenosti i drugih teških štetnih učinaka arsena. Nije bilo nikakvih pokazatelja da bi cijeloživotno uzimanje vode s koncentracijama arsena od 50 μg/l moglo izazvati štetne učinke, ali je ipak radi razloga sigurnosti MDK snižen. Kod škampa se nitko ne uzrujava zbog koncentracija arsena u njihovu mesu i one su višestruko veće nego u dobroj vodi za piće. To je zato što ljudi vodu piju svakodnevno, a škampe jedu prilično rijetko čak i u Dalmaciji. Onda je ukupni unos arsena u vodi s koncentracijama od oko 10 μg/l kroz godinu dana uz pretpostavku da čovjek pije dnevno oko 1 l te tekućine približno 3,5 mg. Puno ili malo? Ako pojedete 5 kg škampa s koncentracijama 400 μg/l uz pretpostavku da je samo polovica od toga meso konzumirali ste godišnje oko 1 mg arsena. Računica je jasna! Naravno da su istraživanja tzv. dnevne košarice unosa pojedinih namirnica znatno složenija i jako skupa, ali se sve skupa svodi na prosječni unos građanina neke države. Možemo na kraju reći vrlo jasno da MDK predstavlja činitelj sigurnosti a ne rizika. Kad koncentracije neke tvari premaše MDK ništa se nikome neće dogoditi, ali u tom času se već smanjuje sigurnost i barem blago povećavaju rizici. Zbog toga ne treba paničariti u takvim slučajevima, ali treba vrlo tvrdo stajati na stanovištu da se MDK ne smije preći osim u posebnim slučajevima. Zakonodavac zna u svim zemljama da su prekoračenja MDK moguća zbog razloga tehnološkog procesa i da ih koji puta nije lako izbjeći. Jednostavan primjer opet s klorom. Na slici pokraj teksta je prikazana klorna stanica s bocama ukapljenog klora spojenima na klorinator. U času kad se boca isprazni zatvara se ventil na njoj i cijev se od nje odspoji. Ona mala količina klora iz cijevi će izaći van u zrak klorne stanice i naglo će porasti koncentracije klora u zraku. Teško je izbjeći takav slijed događaja. Naravno da će radnik obaviti provjetravanje prostorije, ali u jednom času će koncentracije klora u zraku preći MDK. Zakonodavac je to dopustio dajući novo ograničenje pod nazivom KDK (Kratkotrajno Dopuštena Koncentracija). Kod klora ona iznosi 1 ppm (1 dio klora na milijun dijelova zraka), ali takav događaj smije trajati maksimalno 15 min i ne smije se ponoviti u jednom radnom danu više od 4 puta, a razmak između incidenata smije biti minimalno 1 h. Smatra se da je to dovoljna garancija da se rizici za radnike neće

12 zbog toga povećati. Naravno da se KDK daje i za druge medije, poput npr. vode za piće ili za zrak u okolišu. Isto tako se pravila mijenjaju u izvanrednim okolnostima, kad nije moguće poštivati stroge propise o MDK. Ja sam za vrijeme rata bio zapovjednik Toksikološke službe GSS (Glavni Stožer Saniteta) i dobio sam među ostalim zadatak brinuti o opskrbi vodom naših postrojbi na bojišnici. Naravno da nitko nije spremao vodoopskrbne sustave za bojišnicu i tamo je u najvećem broju slučajeva voda bila zdravstveno neispravna za piće. U prvo vrijeme rata mi smo se morali pomiriti s tim da naši branitelji neće imati zdravstveno ispravnu vodu za piće i dopustili smo korištenje zdenaca, cisterni i drugih izvora sa zdravstveno neispravnom vodom za piće. Bilo je važno da imaju bilo kakvu vodu za piće i obavljanje osnovnih sanitarnih potreba. Naravno da smo obilazili bojišnicu i činili što smo mogli, posebno u nekoliko slučajeva otrovanja bakteriološki neispravnom vodom. Kasnije se stanje popravilo do prihvatljivih normi, ali u prvo vrijeme se nije moglo ustrajati na potpuno zdravstveno ispravnoj vodi. Tako će to biti i u budućnosti kod nesreća ili teških kriznih stanja. Smatra se da čovjek kroz kratak period može bez opasnosti koristiti zdravstveno neispravni zrak, vodu ili namirnice, kad naprosto nije moguće osigurati mu ono što propisi nalažu. S MDK treba uvijek biti oprezan i nastojati urediti uvjete na radnom mjestu tako da se koncentracije opasnih tvari kreću daleko ispod te granične vrijednosti. To diktiraju i nove uredbe i direktive EZ, pa je ključno pročišćavati zrak na radnom mjestu tako da nema ni potrebe mjeriti koncentracije opasne tvari u zraku. Iskustvo nam baš i nije blistavo budući su toksikolozi u prošlosti radili greške. Kad je prije pedesetak godina počelo korištenje vinil- klorida za sintezu polivinil-klorida (PVC) svi su smatrali da je polazna sirovina posve neopasna. Kod nas u Kaštel Sućurcu je bila tvornica PVC tada pod imenom Jugovinil, a nitko nije znao ništa o stvarno opasnim svojstvima vinil-klorida. Smatralo se da je ta lako hlapljiva tekućina opasna jedino zbog svoje zapaljivosti i eksplozivnosti para u smjesi sa zrakom. MDK je iznosio 100 ppm, ali se nitko nije uzrujavao niti kad su koncentracije vjerojatno bile puno više. Radnicima se vinil-klorid jako sviđao, jer su ga mogli kod kuće koristiti npr. za čišćenje odjeće, a bilo je i težih prekršaja radne discipline zbog odnošenja kemikalije kući. Netko je shvatio kako se prilikom isparavanja vinil-klorida u posudi smanjuje temperatura zbog toga što je za rečeni proces potrebna energija. Najednom se pojavio recept za proizvodnju sladoleda. Jednostavno bi se pomiješalo vinil-klorid s mlijekom, jajima, šečerom i sokom od nekog voća poput jagoda te se intenzivno miješalo smjesu kuhačom. Vinil klorid bi se isparavao i hladio smjesu pretvarajući je u sladoled. Na kraju bi većina vinil-klorida isparila i moglo se lizati krasan domaći sladoled s ugodnim mirisom vinil-klorida. Dugo godina nakon početka proizvodnje PVC-a otkrilo se da je on karcinogen i mnogi radnici Jugovinila su oboljeli od karcinoma jetara. Nakon toga su svi postali pametni i MDK za vinil- klorid u zraku je dramatično smanjen na 2 ppm. Bojimo se da u budućnosti ne bude sličnih iznenađenja.

VRSTE ŠTETNIH UČINAKA

Moglo bi se reći da ni toksikolozi nisu sigurni kako obaviti podjelu vrsta štetnih/korisnih učinaka kemikalija na žive organizme. Razlozi za to su brojni i možda nije loše krenuti od povijesti ili tradicije, kad je najvažnije mjesto u utvrđivanju opasnosti bila smrtnost ili smrtonosna (letalna) doza kod jednokratne izloženosti nekoj kemikaliji bez obzira što je zapravo bio uzrok smrti. Naravno da se i danas u obzir uzima taj način razvrstavanja, ali više nije jedini. Druga povijesna podjela je bila prema ciljanom organu neke kemikalije, pa smo imali nefrotoksične, neurotoksične, kardiotoksične, pneumotoksične i druge kemikalije. Ni taj način podjele se ne može isključiti. Naravno da se razvrstavalo kemikalije i prema mehanizmima djelovanja na staničnoj ili molekularnoj razini, što niti danas nije napušteno. Međutim, tijekom druge polovice 20. stoljeća pozornost se usmjerila na posebne štetne učinke

13 kemikalija, kakvi su npr. karcinogenost ili reproduktivni štetni učinci, pa se pomalo stvarala zbrka. Bez obzira što mislili pojedini toksikolozi, regulatorna toksikologija je uvela svoju podjelu, koju se naprosto od tada mora poštivati i na taj način će i ovdje biti iznošeni podaci. Prema direktivama EZ danas se podjela obavlja kako slijedi:

Prema akutnoj otrovnosti: • vrlo otrovno T+ s R:26,27,28 • otrovno T s R:23, 24, 25 • štetno Xn s R:20, 21, 22 • Prema neletalnim neprolaznim štetnim učincima kod akutnog izlaganja • vrlo otrovno T+ s R:39/način izlaganja • otrovno T s R:39/način izlaganja • štetno Xn s R:68/način izlaganja • Prema teškim neletalnim učincima dugotrajnog izlaganja • otrovno T s R:48/način izlaganja • štetno Xn s R:48/način izlaganja • Prema nagrizajućim učincima • nagrizajuće C s R:35 • nagrizajuće C s R:34 • nadražujuće Xi s R:41 • nadražujuće Xi s R:36/37/38 • Prema učincima izazivanja preosjetljivosti • nadražujuće Xi s R:43 • štetno Xn s m R42 • štetno Xn s R42/43

Prema mutagenim učincima • Muta. kat. 1. ili muta. kat. 2 T, s R46 • Xn, Muta.kat.3 i R:40

Prema karcinogenim učincima • T, Karc. kat 1 ili karc. kat. 2 s R:45 ili R:49 • Xn, Karc. kat. 3 s R:40

Prema reproduktivnoj otrovnosti • T, Repro. kat. 1 ili repro. kat. 2 s R60 ili R61 • Xn, Repro. kat. 3 s R62 ili R:63

Prema štetnim učincima na okoliš • vrlo otrovno za vodene organizme i ostavlja dugotrajne štetne posljedice u vodi N i R:50/53 • otrovne za vodene organizme i ostavlja dugotrajne štetne posljedice u vodi N i R:51/53 • štetno za vodene organizme i ostavlja dugotrajne štetne posljedice u vodi R:52/53

14 OPĆA ORGANSKA OTROVNOST

Značenje znakova opasnosti te oznaka upozorenja i obavijesti može se pogledati u privicima ove knjige, a mi ćemo se posvetiti svakoj od skupina opasnih tvari posebno. Pri tome će svi štetni učinci vezani uz akutnu i kroničnu otrovnost (neki kažu i organska otrovnost) biti svrstani u zajedničko razmatranje, jer je i postupak ispitivanja uvijek sličan. Najbolje se zapravo mogu ovi učinci kod svih načina unosa objasniti opisom tipičnog pokusa na životinjama. Za pokus se u pravilu uzima visoko srođeno leglo (sve bratići i sestrične) neke pokusne životinje i nakon pripremnog perioda prilagođavanja (npr. temperatura, vlažnost zraka, izmjena svijetla i tmine, ujednačena prehrana, itd.) životinje se podijele u skupine kojima će se davati različite doze određene kemikalije na određeni način (npr. gutanjem) te se formira kontrolna skupina. Prije početka pokusa životinje se moraju pregledati na opće zdravstveno stanje i pažljivo izvagati, a onda svaka životinja dobiva svoj karton za upisivanje podataka. Tijekom cijelog pokusa životinje se promatraju i pišu se u kartonima zabilješke, npr. o ponašanju, uzimanju hrane i vode te drugim mogućim pokazateljima djelovanja opasne kemikalije, koja se pak primjenjuje prema jasnom protokolu. Životinje koje očito pate moraju se eutanazirati i dati na razudbu kao i sve životinje koje uginu za vrijeme pokusa uz jasno bilježenje svega što je napravljeno. Na kraju pokusa sve životinje uključujući one iz kontrolne skupine se ubiju i podvrgnu detaljnoj razudbi. To uključuje pregled svih organa (makroskopski obzirom na izgled, težinu i druge činitelje), a nakon toga se obavljaju detaljne biokemijske, citološke, endokrinološke i druge analize, kako bi se mogla opaziti svaka promjena u organizmu izazvana primjenom kemikalija u pokusu. Temeljem rečenog donose se zaključci o posljedicama primjene kemikalije kao:

• SMRT, • PROLAZNI SPECIFIČNI ILI NESPECIFIČNI UČINCI (npr. depresija SŽS, methemoglobinemija, inhibicija acetil-kolinesteraze, itd.) • OTROVNOST ZA POJEDINE ORGANE (npr. nefrotoksičnost, kardiotoksičnost, neurotoksičnost, itd.) • NAGRIZAJUĆE DJELOVANJE (ne rade se pokusi na životinjama), • NADRAŽIVANJE KOŽE I SLUZNICA, • PREOSJETLJIVOST, • DRUGI UČINCI.

Smrtnost je dakako prvo mjerilo na temelju kojeg se opasne kemikalije razvrstavaju, ali s praktičkog stanovišta važniji su dugotrajni učinci izlaganja. Zbog toga se njima posvećuje posebna pozornost, jer se mogu očekivati kod izlaganja ljudi na radnom mjestu ili čak u okolišu. Koji puta je teško obaviti razvrstavanje, kao npr. u konkretnom primjeru dolje:

Rezultati ispitivanja akutne otrovnosti fungicida flukvikonazola način primjene vrsta spol LD50 (mg/kg) per os štakor m, ž 112 per os miš m 325 ž 180 dermalno štakor m 2679 ž 625 inhalacija štakor m, ž 0,754 mg/L

15 Ovi i drugi podaci u Hrvatskoj dolaze pred Povjerenstvo za opasne kemikalije (ranije za otrove) Ministarstva zdravstva i ono raspravlja kako tvar razvrstati. Gornji slučaj je izabran zbog razlika dobivenih u ispitivanju akutne otrovnosti na usta u dvije vrste pokusnih životinja. Prema pokusima na štakoru moglo bi se zaključiti da ova tvar spada u otrove i da dobiva znak opasnosti T te oznaku upozorenja R25, jer je granična koncentracija za otrove <200 mg/kg na usta. Rezultati ispitivanja na mišu pak u prosjeku za muške i ženske daju vrijednost >200 mg/kg i moglo bi se tvar razvrstati među štetne sa znakom Xn i oznakom upozorenja R22. Naravno, Povjerenstvo u pravilu primjenjuje strožija mjerila i ova tvar je razvrstana u otrove. U nekim slučajevima Povjerenstvo može bez obzira na vrijednosti LD50 zbog posebnih razloga biti vrlo strogo u razvrstavanju. Primjer je totalni herbicid parakvat, koji je prema tadašnjem službenom razvrstavanju bio otrov, koji je pravio teške probleme u praksi. Prije Domovinskog rata bilježena su relativno česta teška otrovanja seljaka s tom kemikalijom, a ishod je prečesto bio letalan zbog načina nakupljanja parakvata u plućima i njegovog mehanizma djelovanja. Donijeta je odluka o razvrstavanju među vrlo otrovne tvari sa znakom opasnosti T+ i odgovarajućim oznakama upozorenja. Na taj način je odmah stupila na snagu zabrana prodaje parakvata i njegovih pripravaka na malo u poljoapotekama. Nakon toga je prema mojem znanju zabilježeno samo jedno otrovanje tom tvari i to zbog toga što je poljoprivrednik prošvercao pripravak iz Republike Srpske. Možda još koja riječ u učincima nagrizanja i nadraživanja, koji se prema EZ posebno razvrstavaju, a toksikolozi su oduvijek smatrali kako se radi o otrovanju kad npr. netko popije čašu koncentrirane sumporne kiseline. Danas se na tom području uvode brojne ograde zbog zaštite životinja. Više se uopće ne smije ispitivati nagrizajuće djelovanje na životinjskom modelu, nego se na temelju pH pripravka utvrđuje hoće li dobiti oznaku nagrizajuće. Ako je pH niži od 2 ili viši od 11 automatski se dodjeljuje znak opasnosti C i oznaka upozorenja R35.

Nagrizajuće djelovanje Nadražujuće djelovanje

Uništavanje svih slojeva kože i prodiranje kemikalije do tkiva označava se kao nagrizanje, a nadraživanje je slučaj kad dolazi samo do oštećenja gornjeg sloja kože mrtvih epitelnih stanica. Za nadražujuće djelovanje na koži, dišnim putovima ili sluznici očiju danas se još uvijek obavljaju pokusi na prikladnim životinjama, ali čini se da bi u budućnosti takvi pokusi mogli biti zabranjeni ili dopušteni uz velika ograničenja. To se posebno opaža u kozmetičkog industriji, gdje se postupno uvode zabrane istraživanja na životinjama, posebno u kontroli kvalitete pripravaka. Naravno da nagrizajuće djelovanje na kožu ili bilo koju sluznicu može dovesti do teških posljedica. Kad se radi o takvim plinovima može se uvijek očekivati smrt zbog edema pluća, ali nisu ni učinci nadraživanja bezazleni. Oni u pravilu vode u infekcije oštećenog tkiva te pojavu dermatoza i keratoza na koži ili teških oštećenja npr. oka ili pluća. Zbog toga im se posvećuje posebna pozornost. U ovu skupinu učinaka spadaju još

16 dva, tj. češće spominjano izazivanje preosjetljivosti (senzibilizirajuće djelovanje) ili neosjetljivosti (tolerancija). Na prvi pogled izazivanje preosjetljivosti predstavlja veći problem i češće se o njemu piše. Ne radi se o alergogenosti zbog sasvim drugačijih mehanizama djelovanja i ne smije se ta dva pojma brkati. Preosjetljivost je osobina organizma stečena dužim ili kraćim izlaganjem nekoj kemikaliji. Kemikalije kod kojih se događa preosjetljivost kože dobivaju znak opasnosti Xi i oznaku upozorenja R43, a u slučaju izazivanja preosjetljivosti dišnih putova takve tvari dobivaju znak opasnosti Xn i oznaku upozorenja R42. Kao dobar primjer navodim kožnu preosjetljivost na ione nikla. Istraživanja na samom kraju 20. stoljeća pokazala su kako je 10% europskih žena u većoj ili manjoj mjeri preosjetljivo na nikal, najčešće iz različitog nakita. Lijepi vrat na ovoj slici pokazuje preosjetljivost na ogrlicu izrađenu iz lošeg materijala s visokim sadržajem nikla. Komisija EZ je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća objavila jednu posebnu direktivu o maksimalno dopuštenom ispiranju nikla iz različitih nakita (mg/tjedan/cm2 kože), s sav nakit sa značajnijim ispiranjem od maksimalno dopuštenog morao se povući s tržišta. Početkom 21. stoljeća pojavili su se podaci o kovanici eura koja sadrži prevelike količine nikla i predstavlja opasnost posebno za blagajnice. Zašto je kod europskih žena došlo do povećane učestalosti preosjetljivosti na nikal nije sigurno, ali neki to povezuju s nehrđajućim posuđem, koje se koristi već nekoliko desetljeća u europskim državama. Krajem osamdesetih prošlog stoljeća jednom direktivom je točno propisano koliko se nikla smije isprati iz takvog posuđa u 3% octenu kiselinu i neispravno posuđe je tada povućeno s tržišta EZ. Naravno da su ga proizvođači tada stavili na tržište zemalja srednje Europe uključujući Hrvatsku. Danas se i u Hrvatskoj ispitivanje ispiranja nikla iz nehrđajućeg posuđa smatra obveznom analizom kod uvoza takvih predmeta u našu zemlju. Suprotan učinak od izazivanja preosjetljivosti jest javljanje neosjetljivosti (tolerancije) na neku kemikaliju. Javlja se također kod dugotrajne izloženosti, kad se naprosto gase alarmi tijela na izloženost. Ja sam osobno neosjetljiv na suzavac, vjerojatno zbog dugog iskustva s početkom još iz mojih prvih studentskih demonstracija početkom 1966. godine. Neosjetljivost je svakako zabrinjavajući učinak, jer se ne javlja signal izlaganja nadražujućoj kemikaliji i štete za žrtvu onda mogu biti u konačnici vrlo visoke.

MUTAGENOST I KARCINOGENOST

Većina ljudi misli da su mutagenost i karcinogenost pojmovi nastali u drugoj polovici 20. stoljeća, kad se uočila njihova povezanost s izlaganjem kemikalijama. Za mutagenost bi se to čak moglo i reći, jer se mehanizam te pojave shvatilo tek u drugoj polovici 20. stoljeća, ali karcinogenost je davno poznata i znalo se već krajem 18. stoljeća da kemikalije mogu utjecati na pojavu raka. Čak je pojava opisana kod radnika, koji su obavljali poslove s katranom kamenog ugljena i obolijevali češće nego drugi građani od raka mokraćnog mjehura. U pravilu proces karcinogenosti počinje s mutacijom, tj. kemijskom promjenom strukture DNK molekule u nekoj ili nekim stanicama. Mutacija s kemikalijama događa se na taj način da se kemikalija veže na neku od osnovnih podjedinica DKN molekule, tj. na neki od nukleozida.

17 Veza se može ostvariti zbog toga što je kemikalija jako reaktivna poput npr. diazometana ili formaldehida ili zato što organizam svojim metabolizmom aktivira inače neaktivnu molekulu, poput npr. prevođenja benzena u epoksid. Onog časa kad se takva kemikalija veže na neki nukleozid DNK nastupila je mutacija, jer se DNK molekula toliko promijenila da više nije normalna niti je karakteristična za organizam u kojem se dogodila mutacija. Inače DNK molekula je genetsko nasljeđe i mora biti upravo takva kakva je naslijeđena, jer u suprotnom ne obavlja svoje brojne funkcije (npr. upravljanje sintezom proteina). Tim događajem stanica s pokvarenom DNK molekulom postaje stranac u organizmu, ako se greška ne popravi. Kao što se naprijed vidi, postoje tri skupine mutagenih kemikalija. Muta. kat. 1. su one kemikalije za koje je kod ljudi dokazano da mogu izazvati mutaciju i nose oznaku upozorenja R46. Gotovo da nema takvih kemikalija kod kojih je sigurno dokazano da mogu izazvati mutaciju u čovjeka, a obično se zaključuje posredno da imaju to svojstvo, kao npr. kod benzena koji je također karcinogen kategorije 1. Puno je više kemikalija za koje je dokazano da mogu izazvati mutaciju u pokusnih životinja i one se označavaju kao mutageni kategorije 2. Obzirom na činjenicu da mutacija ne vodi izravno karcinogenosti onda se takve kemikalije označavaju s oznakom upozorenja R40 i vjerojatno nikad neće dovesti do karcinoma. Konačno, postoje kemikalije kod kojih je dokazano samo u epruveti da bi mogle izazvati mutaciju i one se smatraju mutagenima skupine 3. Ako je mutagena skupine 2. mnogo onda je ovih trećih neizmjerno više i oni nose oznaku upozorenja R68. Mutacija općenito nije neprolazna. Ona se može ispraviti, jer organizam sadrži brojne mehanizme za popravljanje pogrešaka (npr. reparatorne enzime koji izrežu pokvareni nukleozid, a na njegovo mjesto dođe onaj ispravni). Živo biće može živjeti jako dugo s mutiranim DNK molekulama u nekim stanicama a da se ništa loše ne dogodi. Mutacija u apsolutnoj većini slučajeva ne vodi u karcinogenost i to treba dobro zapamtiti. Samo kao primjer može se reći da već izlaganje sunčevim zrakama može izazvati mutacije određenih DNK molekula u nekim stanicama kože, ali to ne znači da će svatko tko je izgorio na suncu oboljeti od melanoma. Samo mali broj nesretnika ć e dobiti taj zločudni tumor. Karcinogeneza je vrlo složen i dugotrajan proces, kad stanice s mutiranim DNK podivljaju i započnu svoj vlastiti razvoj, prvo kao benigni tumor i onda se diferenciraju u pravi karcinom. NEOPLASTIČNE PROMJENE RAZVOJ TUMORA

KEMIJSKI KARCINOGEN TUMORSKA STANICA METABOLIČKA RAZVOJ AKTIVACIJA TEMELJNI KARCINOGEN DIFERENCIRANI TUMOR DNK PROGRESIJA PROMJENJENI RECEPTOR NEDIFERENCIRANI KARCINOM EKSPRESIJA

Dakle, proces počinje naprijed raspravljanom mutacijom. Onda zbog nekog vanjskog ili unutarnjeg činitelja (može biti i neka kemikalija) počne ekspresija. Stanica se počne dijeliti i nastaje benigni tumor. Čovjek s benignim tumorom može proživjeti dug vijek i umrijeti od starosti ili zbog neke nesreće ako ne dođe do diferencijacije tumora. Ta diferencijacija se opet događa utjecajem različitih nama često nepoznatih činitelja, kako će biti pokazano kasnije s primjerom. Onog časa kad dođe do diferencijacije može se reći da je proces karcinogeneze završio i da više nema povratka natrag. U procesu karcinogeneze bitno je nekoliko stvari:

18

• Biološki učinak kemikalija je trajan, kumulativan i odgođen • Višekratno doziranje je u pravilu učinkovitije nego jednokratno u istoj ukupno primijenjenoj dozi, • Na pojavu tumora utječe velik broj činitelja (vrsta, dob, spol, način ulaska otrova u organizam, genetske varijacije, interakcije s egzogenim i endogenim činiteljima, itd.)

Već naprijed je rečeno da nema oporavka kad je jednom počeo proces karcinogeneze. Mutacija se može popraviti, ali kad se počeo stvarati benigni tumor on se više ne može preobraziti u normalne stanice. Problem kumulativnosti se veže uz dužinu izlaganja. Što je izlaganje karcinogenoj kemikaliji duže to je rezultat sigurniji da će sve završiti s pravim karcinomom. Ono što je također loše je činjenica da se karcinom pojavljuje dugo vremena nakon što je došlo do mutacija. Smatra se da treba proći dvadesetak godina od početka izlaganja do pojave karcinoma, a kroz to vrijeme stradalnik ne osjeća nikakve posljedice svog izlaganja kemikaliji. Radi se o sporom i podmuklom procesu, koji može trajati i duže kao npr. kod izlaganju azbestu kad se tumor može pojavit više od 30 godina nakon izlaganja. Da je višekratno izlaganje izrazito malim dozama opasnije nego jednokratno izlaganje nekoj visokoj dozi također je snažno vezano uz proces karcinogeneze. Najbolji primjer rečenome su posljedice Seveso katastrofe, koja je ostavila velikog traga u Europi. Godine 1974. došlo je do eksplozije kotla u tvornici za sintezu trikorfenola odmah pokraj naselja Seveso u Italiji sa nekih 1.800 stanovnika. Produkti iz reakcionog kotla su se istaložili u smjeru vjetra dijelom na naselje a dijelom na obližnja polja. U prvi čas nitko nije shvaćao veličinu katastrofe dok nisu počele ugibati krave i dok djeca nisu dobila klorakne (sive male aknice koje ne prolaze godinama i često se inficiraju), koje su uputile na akutno otrovanje organoklornim tvarima. Pametni su odmah shvatili da je moralo doći do kontaminacije polikloriranim dibenzo-dioksinima već tada poznatim kao strašim otrovima. Uz to što im je LD50 kod ljudi iznosio samo 50 μg/kg znalo se da su mutageni, karcinogeni, reproduktivno otrovni, itd., itd. Nastala je velika panika i svi su mještani iseljeni u posebne kampove te stavljeni na promatranje. Kasnije su se raselili, ali su sve do danas ostali pod stalnom kontrolom. Nađeni su različiti poremećaji u ljudi iz Sevesa, a posebno reproduktivni. Međutim, nitko nije obolio od raka unatoč visokoj dozi dioksina, koju su primili kod navedene nesreće. Tumačenje je vrlo jednostavno. Jedna visoka doza dioksina mogla je izazvati različite akutne i kronične učinke, ali nije bila dovoljna za proces karcinogeneze u stanovnika. Da je ta doza bila podijeljena u 10.000 ili više manjih doza smatra se da bi se neminovno javio karcinom u mnogih građana. Treći problem je u tome što ne znamo koji činitelj može i hoće potaknuti proces karcinogeneze u njegovim različitim fazama. Kao primjer neka posluži estradiol. To je važan ženski spolni hormon, koji se sintetizira u ženinom organizmu sve dok žena ne uđe u menopauzu. Tada prestaje sinteza estradiola i mnoge žene imaju brojne poteškoće zbog toga. Sasvim sigurno se ubrzava osteoporoza i na taj se način žena izlaže rizicima loma kostiju. Naravno da su s nedostatkom estradiola povezane i brojne druge poteškoće, od onih tipičnih valunga do gubitka libida. Zar u modernim vremenima ima išta lakše nego ženi dati estradiol kao lijek u ovom ili onom obliku? Nije problem dati ženi lijek, ali je pitanje kakve će on štete učiniti. Obično mudri liječnici šalju žene na onkologiju da ispitaju receptorski status dojke i ako je on nepovoljan neće preporučiti ženi uzimanje estradiola, jer estradiol može biti onaj okidač koji će potaknuti diferenciranje tumora dojke. To pokazuje razinu našeg neznanja na ovom i drugim područjima.

19 Opet je važno reći da svaki karcinogen nije jednako opasan. Stručnjaci dijele karcinogene u tri skupine. Karcinogen kategorije 1. je onaj kod kojeg je sasvim sigurno dokazano da može izazvati rak u čovjeka. Evo izvatka iz liste karcinogena te skupine.

KARCINOGENI SKUPINE I.

TVAR CAS BROJ 4-aminobifenil i soli 92-67-1 arsenov pentoksid 1303-28-2 arsenov trioksid 1327-53-3 benzen>0,1% 71-43-2 benzidin i soli 92-87-5 cinkov kromat diniklov trioksid 1314-06-3 kalijev kromat katrani kamenog ugljena klorodimetil eter 107-30-2 klorometil eter 542-88-1 kromov trioksid 1333-82-0 2-naftilamin i soli 91-59-8 naftni derivati koji sadrže benzen niklov monoksid 1213-99-1 niklov sulfid 16812-54-7 vinil klorid 75-01-4

Kod tih tvari i njihovih derivata (npr. brojni naftni derivati) sigurno je dokazano da mogu izazvati rak u čovjeka. Tipičan predstavnik takvih tvari je benzen, koji je naš pratitelj u brojnim proizvodima. EZ smatra da su karcinogeni svi proizvodi koji sadrže više od 0,1% benzena i da se oni ne smiju naći u maloprodaji. Iznimka je benzen kao važan sastojak nafte i benzina, kojeg EZ dopušta u benzinu za maloprodaju do 1%. Međutim, tada mjesto prodaje mora biti jasno obilježeno svim znakovima opasnosti uključujući mrtvačku glavu s prekriženim kostima te oznakama upozorenja poput R45, tj. da može izazvati rak. Naš benzin još uvijek zna sadržavati do 6% benzena, ali nigdje na benzinskim postajama nema upozorenja na njegove velike opasnosti. Zadnjih desetak godina jest uvedena samoposluga i svaki kupac može koristiti rukavice za jednokratnu uporabu. To je dobro prvenstveno zbog zaštite zdravlja radnika na benzinskim postajama, ali nije dobro što se kupci ne upozoravaju na opasnosti, jednako kao što se ne upozoravaju stanovnici u blizini takvih benzinskih postaja. HZT je vodio velike bitke s naftnim kompanijama i tek 2007. godine je uspio ishoditi da se u dokumentaciji takvih kemikalija piše prava istina o njihovim opasnostima. Tako npr. INA danas realno u svojim Sigurnosno-tehničkim listovima (STL) obavješćuje kupce o karcinogenosti svojeg benzina. Skupina 2. karcinogena obuhvaća značajno više tvari, ali ni za jednu od njih nije dokazano da može izazvati rak u čovjeka nego samo u nekih pokusnih životinja. Svejedno smo oprezni prema njima i one nose također znak opasnosti T i oznaku upozorenja R45 ili R49. Dobro je što je tako i trebamo se čuvati, jer nikad se ne zna hoće li se za neku od njih dokazati da je možda karcinogen skupine 1. Konačno, postoji golem broj kemikalija svrstanih u karcinogene skupine 3. Nema nikakvog dokaza da bi takva kemikalija mogla izazvati rak u pokusnih životinja, a kamo li u čovjeka, ali ih ipak popisujemo i dajemo iz znak opasnosti Xn te oznaku upozorenja R40. Nemojte paničariti kad netko kaže da radite s karcinogenom kemikalijom dok ne provjerite u koju skupinu opasnosti spada. Uobičajeno je

20 da ljude na spomen o karcinogenosti uhvati strah. To se događa i onima koji bi trebali nadzirati korištenje kemikalija, kao npr. inspektorima. Zbog loših propisa iz područja zaštite okoliša nije se mislilo na važnost razvrstavanja karcinogena u skupine i njihovi inspektori izjednačavaju sve takve kemikalije bez obzira u koju skupinu karcinogena spadale. Već godinama vodim bitku s nadležnim ministarstvom da se konačno propisi poprave, jer inspektori rade neopisive gluposti na terenu. Tako su u zadnje vrijeme počeli natjeravati kemijske čistionice na izradu interventnih planova, jer one koriste perkloretilen za čišćenje rublja. Ta kemikalija je razvrstana u skupinu 3. karcinogena i nosi oznaku R40, pa se netko od inspektora sjetio kako prema čistionicama treba primijeniti posebne mjere prisile. Nije trebalo dugo čekati da neka druga inspektorica proglasi diklormetan karcinogenom i zatraži posebne mjere u tvrtki koja ga koristi u malim količinama. Moglo bi se reći da je to ludost, ali čak i znanstvenici luduju. Danas je nezamisliva analiza DNK bez reagensa pod nazivom etidijum- bromid. U čistom stanju je to vrlo jaki otrov, a također mu se dodjeljuje oznaka upozorenja R68. Zapravo ta oznaka je sasvim beznačajna i zbog nje se kemikalija svrstava u skupinu 3. mutagena. Međutim, netko je davno među znanstvenicima proširio vijest da je kemikalija karcinogena iako to ona nije, pa se ljudi boje s njom raditi. Da bi stvar bila smješnija, koriste je u koncentracijama od 0,1% kad joj možda ostaje svojstvo štetnosti ako se udiše ili proguta. Praktički ništa, a opet se ljudi boje. Poduka je da treba razmisliti prije nego se govori o opasnostima neke kemikalije.

REPRODUKTIVNO TOKSIČNI UČINCI

Utjecaj opasnih kemikalija na reprodukciju počeo se izučavati detaljnije tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća iako su već ranije mudri ljudi govorili o tome da bi kemikalije mogle štetno djelovati na taj važni proces. Vremenom su se saznanja širila i na početku 21. stoljeća tim se učincima daje sve veća važnost. Danas se smatra kako se štetni učinci mogu javiti kod:

-oplodnje, -razvoja ploda, -potomaka jedne ili više generacija, -na drugi način.

Utjecaj na plodnost može se dogoditi na više načina, ali najčešće sve kreće od promjena u sintezi spolnih hormona. Najteže podnošljivi su vjerojatno učinci na spolnost uz promjene potencije odnosno libida, pa npr. u slučaju impotencije oplođivanje gotovo da nije moguće. Kod muškaraca je najčešći defekt u smanjenoj pokretljivosti sermatozoida, a posebno na to imaju utjecaja spojevi olova. Kod žena se mogu događati teški poremećaji menstrualnog ciklusa i zrenja jajne stanice, što sve vodi smanjenju plodnosti. Treba reći da se ovim učincima nije pridavala važnost sve do pred sam kraj 20. stoljeća. Sjećam se jednog boravka u Otavi 1996. na sastanku UN o sigurnosti kemikalija, gdje sam ja bio jedan od predstavnika Hrvatske. Velika pozornost je bila posvećena endokrinim poremećajima uzrokovanima kemikalijama. EZ i SAD bile su protiv proširivanja obveza proizvođača kemikalija na ispitivanje takvih učinaka kakvi su

21 spolna potencija tvrdeći da će to poskupjeti ispitivanja kemikalija, a teško je naći i prikladne modele npr. za istraživanje libida štakorica. Međutim, glavni potrošači pesticida iz Južne Amerike vrlo su ustrajno tražili takva ispitivanja. Jedan od njihovih predstavnika je u času iskrenosti rekao približno slijedeće: «Kod nas muškarac mora biti mucho, jer inače nije vrijedan ničije pažnje, a impotentan muškarac ne može biti mucho». Ne znam je li to prevagnulo u donošenju konsenzusa, kako se na takvim skupovima odlučuje, ali zaključeno je da se mora istraživati utjecaj kemikalija na endokrine funkcije. Najvažniji događaj na području reproduktivne toksikologije predstavljala je talidomidska katastrofa. Ona se dogodila sedamdesetih godina prošlog stoljeća s lijekom talidomid. Njegovo stavljanje na tržište kao analgetika (protiv bolova) pozdravljeno je od zdravstvenih stručnjaka, jer praktički nije izazivao nikakve nuspojave, za razliku od tada uobičajenog Aspirina (acetilsalicilna kiselina). Onda je otkriveno da je taj lijek jako dobar antiemetik (protiv mučnine i povraćanja), pa mu se uporaba još znatno proširila. Najgore je to što su ga liječnici počeli nekritički propisivati trudnicama u prva tri mjeseca trudnoće kako bi suzbili tako uobičajene mučnine i povraćanje. Rezultati su bili katastrofalni, a opaženi su prekasno kad se rodilo izrazito mnogo defektne djece. Djeca su se rađala bez udova ili sa zakržljalim udovima, pa danas mnogi govore o talidomidskoj generaciji. Vrlo brzo se saznalo da to nije jedini slučaj teratogenosti kemikalija. Izgleda da je daleko gora situacija bila u Vijetnamu, gdje su se opažala brojne teške štetne posljedice defolijanata, koje su Amerikanci primjenjivali za uništavanje lišća drveća u prašumama radi sprječavanja dostave oružja vijetnamskim borcima. Radilo se o triklorfenoksi-octenoj kiselini ili nekim njezinim šaržama bogatima dioksinima («orange agent»). Ove katastrofe su potresle svijet i tek tada su komentatori shvatili kako je plod u maternici zapravo nezaštićen od kemikalija uključujući lijekove. Činjenica je da posteljica ne predstavlja učinkovitu barijeru za prelazak kemikalija iz krvi majke u krvotok ploda i da će sve što uzima majka dobivati njezin plod. Ako majka pije biti će i plod pijan, ako puši pušiti će i plod, itd. Poseban problem kemikalije predstavljaju u prva tri mjeseca života ploda. Činjenica je da od jedne oplođene jajne stanice čovjek nastaje u brojnim procesima diobe stanica, njihove diferencijacije u organe, itd. Strada li neka od toliko važnih stanica u stvaranju novog čovjeka može doći do teških poremećaja kakvi su se dogodili u Europi i Vijetnamu zbog utjecaja posebnih kemikalija. Kasnije je na tom području rađeno izrazito mnogo i broj teratogenih ili sumnjivih kemikalija se stalno povećavao. Danas je istraživanje teratogenosti nezaobilazno za svaku novu kemikaliju ili kemikaliju koja dolazi na tržište u velikim količinama. Problem je naravno kako izbjeći teratogeno djelovanje kemikalija, jer nije dovoljno budućoj majci zabraniti rad s opasnim kemikalijama. Činjenica je da danas poznajemo brojne kemikalije koje se skladište u organizmu, npr. u tjelesnim mastima. Takva je situacija npr. s dioksinima, koji predstavljaju globalni problem onečišćenja okoliša. Jasno je da se one skladište i u mastima žena, a tijekom trudnoće se mogu oslobađati i prelaziti u plod.

22 O tome dovoljno govori Vijetnamska katastrofa s rađanjem defektne djece i kasnijim štetama kod normalno rođenih potomaka. Treći problem reproduktivne otrovnosti jesu štetni učinci na potomcima, baš prema onoj iz Sv. pisma: «Očevi su zobali zeleno grožđe, a sinovima će trnuti zubi». Učinci na potomstvo prve ili druge generacije, a govori se o mogućim učincima i na treću generaciju, su brojni. Najčešće se ogledaju u poremećajima ponašanja u djece, zaostajanju u rastu, prekomjernom debljanju, problemima u učenju, itd. Međutim, nisu isključeni ni teški učinci poput pojave karcinoma negdje u dvadesetim godinama života čovjeka. Nema dovoljno podataka za širu uzbunu, ali već i naznake te rezultati pokusa na životinjama pokazuju da problem može biti izrazito ozbiljan. Zbog toga se REACH uredbom predlaže ispitivanje štetnih učinaka kemikalija na tri generacije potomaka (djeca, unuci i praunuci). Od drugih učinaka treba svakako spomenuti danas sasvim hipotetski događaj kakav je promjena vrste. Teoretski je moguće da dođe do takvih promjena, ali je pitanje može li se na taj način razviti nova vrsta čovjeka. Prije nekoliko godina objavljeno je znanstveno priopćenje o mišu iz Sevesa. Unatoč tome što se nakon teške nesreće u Sevesu iskorijenilo sav život na širem području i sve što se moglo uključujući tlo spalilo radi uništavanja dioksina, život se na opustošeno područje vraćao. Skupina istraživača je prema prvim vijestima otkrila novu životinjsku vrstu vrlo sličnu običnom poljskom mišu, ali on je bio tek rođak normalnom mišu. Mogli su se čak križati, ali potomak je bio bastard slično kao što se kod bliskih rođaka konja i magarca govori o različitim vrstama, koje ne mogu miješanjem dobiti plodno potomstvo. Kasnije vijest nije potvrđena, ali ostala je teoretska mogućnost da kemikalije izazovu takve promjene. Još jedan štetan učinaka nađen istina samo kod vodozemaca pobuđuje pozornost stručnjaka. Uzbuna je počela radom u kojem se pokazuje da neke tvari mogu biti endokrini disruptori, kao npr. široko korišteni herbicid atrazin. Pokazalo se da atrazin može kod punoglavaca spriječiti razvoj žabaca, koji se pretvore u hermafrodite. Kasnije su ti rezultati bili potvrđivani i opovrgavani, kako za žabe tako i druge vodozemce ili ribe, ali ostaju visjeti kao još jedna prijetnja živim bićima od pretjerane izloženosti kemikalijama.

EKOTOKSIČNOST

S moje točke gledišta pojam ekotoksikologija se prilično krivo shvaća, kao što se krivo shvaća pojam zaštita okoliša. Izravno prevedeno zaista se kod ekotoksikologije radi o otrovnosti kemikalija za različite dijelove okoliša, ali se pri tome zaboravlja da je i čovjek još uvijek dio tog okoliša na stotine načina i ako je nešto toksično za kišne gliste mora biti opasno i za čovjeka, koji je na kraju krajeva također živo biće i na vrhu je hranidbenom lanca. Iako se dugo bavim aktivno zaštitom okoliša i sudjelovao sam u osnivanju jednog od društava još 1990. godine nisam uspio uvjeriti čak niti moje istomišljenike da bi se u zaštiti okoliša puno više moglo učiniti kad bi ljudi shvatili da primarno štite sebe brinući se za svoj okoliš. Ekotoksikologija je jedna od najnovijih grana toksikologije i imala je na nekim područjima vrlo brz razvoj, ali na drugima se kasni za stvarnošću. Mudri ljudi su shvatili kako je voda ključni medij preko kojeg se šire nečistoće i o kojem ovise praktički sva živa bića. Isto se odnosi i na toliko dobro pokretni zrak, ali ima puno razloga da se na vodu obratila posebna pozornost. Uostalom, najveće štete su do sada bilježene upravo na vodenim organizmima. EZ

23 je propisala brojne testove ispitivanja toksičnosti za vodene organizme. Danas se rutinski na brojnim mjestima uključujući hrvatske laboratorije obavljaju pokusu na vodenbuhi, a kao modeli još služe pastrve, kamenice, različite alge pa i bakterije. Zbog sve većih šteta u okolišu danas takva istraživanja postaju nezaobilazna u postupcima registracije kemikalija. Nešto su skromnija postignuća na ispitivanju otrovnosti za druge organizme iz okoliša, ali stvari se polako kreću. Tlo je majka života i izrazito ga je važno očuvati čistim i zdravim, a najbolji pokazatelj njegove čistoće su organizmi koji u njemu žive. Prvenstveno se misli na bakterije tla, gliste, gljive i druge organizme. Iako nisu službeno uvršteni u EZ direktive javljaju se testovi ispitivanja otrovnosti za takve organizme. Također se u registracijskoj dokumentaciji javljaju sve više ispitivanja otrovnosti za ptice (najčešće divlje patke), kukce (pretežno pčele), kopnene sisavce (npr. štakore i miševe) te druga živa bića (npr. biljke). Trend je da se na tom poslu napravi što je moguće više, posebno u isključivanju posebno opasnih pesticida. Za kraj treba ipak dati priču o kolateralnim žrtvama ljudske primjene kemikalija u prirodi. Početkom 21. stoljeća izabran sam za predsjednika Povjerenstva za sprječavanje ilegalnog korištenja otrova u prirodi pri ministarstvu nadležnom za zaštitu okoliša. Razloga za osnivanje povjerenstva bilo je zaista napretek. I svjetska literatura govori o ubrzanom izumiranju brojnih živih vrsta, a jedan od razloga za to je neumjerena primjena kemikalija na svakom mogućem mjestu. Naš neposredni razlog bio je u prijetnji potpunog izumiranja supova na Kvarneru, ali dobivali smo tih godina stalno vijesti o stradavanju svakakvih životinja uključujući i pse. Jedan od članova Povjerenstva je napravio literaturni pregled s čijim sam rezultatima ja bio zgrožen. Istina je da me najviše uznemirilo namjerno ubijanje životinja u zoološkim vrtovima tako rašireno u svijetu i kod nas, posebno zato što su te životinje i onako već izgubile ono najvažnije što imaju, a to je sloboda. Međutim, uništavanje živih vrsta se ne događa zbog opće ljudske zloće nego isključivo stradanja nastaju stvarno kao kolateralne štete primjene kemikalija iz drugih razloga (npr. zaštita bilja, uništavanje prenosnika zaraznih bolesti, nepažljivo ispuštanje tvorničkih efluenata, itd.). Tim istim činjenicama se vode danas svjetski stručnjaci u odobravanju registracije kemikalija za tržište. Ako se već ne može spriječiti divlja svinja da jede travu tretiranu herbicidima onda treba paziti kakve se herbicide stavlja na tržište. Taj trend preporučivanja uporabe kemikalija koje nisu ekotoksične ili su tek slabo ekotoksične jedini je način umanjivanja šteta u našem okolišu. No da se vratim naprijed spomenutom Povjerenstvu. Ono je doživjelo potpuni neuspjeh u svom radu i nije uspjelo zaštititi čak ni supove. Bilo je stotine prepreka i praktički nitko s nama nije htio surađivati (brojne inspekcije, lovci, veterinarski instituti, itd.), a nije bilo ni novca potrebnog za nužne poslove (prikupljanje stradalih životinja, njihov transport, brojne analize njihova tkiva, itd.). U jednom času smo ukinuti, a da nismo dobili ni obavijest o tom događaju a kamo li propisana rješenja o prestanku našeg mandata. Nema osjećaja među važnim ljudima da je dragocjen svaki živi organizam iz našeg okoliša, pa čak i onaj dosadni komarac krvopija. Tek se možemo nadati da bi se stanje u budućnosti moglo popraviti.

RIZIK I SIGURNOST

Do sada je bilo jako puno riječi o raznim opasnim učincima svakakvih kemikalija. Međutim, opasnost neke kemikalije ne mora nas brinuti, ako nismo zbog toga ugroženi zdravljem ili životom odnosno ako nije ugrožen okoliš. Nas zapravo zanimaju rizici da ćemo stradati mi ili netko drugi iz našeg okoliša, a željeli bi što veću sigurnost u budućem životu. Pri tome je sigurnost vjerojatnost da ćemo proći bez posljedica, a rizik je pak vjerojatnost da ćemo stradati. Željeli bi da je sigurnost za nas i okoliš negdje što bliže 100%, a rizik da je ništica ili blizu toga. Mi znamo da postoje brojne opasnosti oko nas diljem naše zemlje i svemira, ali nekih od njih se ne bojimo. Jasno je da bi pogodak meteora u naše dragocjeno tijelo značio i našu trenutnu smrt, jer udar meteor bi nas razmrskao na sitne komadiće.

24 Međutim, mi se udara meteora ne bojimo i šećemo slobodno pod našim nebom. Takav događaj je praktično nevjerojatan i mi možemo reći kako je rizik od našeg stradavanja zbog udara meteora jednak ništici. To bi svakako željeli postići u budućem životu u odnosu na učinke bilo koje opasne kemikalije, ali više nismo sigurni da je to moguće. Najvažnije je zapravo ne izlagati se opasnim kemikalijama i u tome je sva mudrost. Neka kemikalija ima nevjerojatno opasna svojstva i neka su samo male količine dovoljne da nam naškode, ali ja se neću bojati ili uzrujavati ako ne vidim nikakvu opasnost njezina unosa u moj organizam. Znači da moramo sve činiti da smanjimo unos bilo kakve opasne kemikalije u naš organizam ili okoliš i u tom je mudrost postupanja s kemikalijama. Samo se otvara pitanje je li to i u kolikoj mjeri moguće u našem današnjem svijetu.

25 2. KOD KUĆE JE NAJGORE

Tako je pisao veliki Ephraim Kishon u istoimenoj knjizi s ovim naslovom, ali naravno da nije pisao o kućnim kemikalijama. Međutim, zato o njima pišu zvani i nezvani na svim prostorima naše planete. Zapravo većina građana uopće ne razmišlja o kućnim kemikalijama i shvati da postoje u njihovom domaćinstvu kad se dogodi neka nesreća. Većina građana i ne smatra kućne kemikalije bilo kakvim problemom, a u pravu su ako se njima koriste na propisani način. U zadnje vrijeme se javljaju zloguki proroci, posebno među mlađim generacijama, koji dokazuju da je zaista u kući najgore. Naravno da treba biti realističan i razumno se odnositi prema takvim kemikalijama. Svaka njegovana i pametna žena će npr. kod prljavih kućnih poslova s kemikalijama koristiti barem nužna sredstva osobne zaštite, a budale Bog čuva. Mene osobno brine sigurnost djece u kući, jer kemikalija je sve više, a oni u dobi do neke četiri godine nisu u stanju shvatiti opasnosti, pogotovo kad se njihovi stariji ukućani nemarno ponašaju prema kemikalijama. Što učiniti s jednim ovakvim simpatičnim i radoznalim ljudskim stvorenjem? Zavirit će u svaki kutak svog doma pokušavajući upoznati sve što tamo zatekne. Koji put vam zaludu sve mjere opreza, kad mladi čovjek žarko teži istraživanju svijeta oko sebe. Moj učeni i divni prijatelj iz Splita, a stručnjak za biocide, dobio je unuka i kao svaki normalni djed vrlo ozbiljno shvatio svoju ulogu. Dok je dijete još ležalo u kolijevci obavio je ozbiljni preraspored opasnih kemikalija u svom stanu, kako bi bio bezbrižan kad mu unuk dođe u posjete. U kući je ostavio tek nužna ženina sredstva za održavanje kuhinje i kupaonice te naravno kozmetiku, ali je sve izmjestio na nedostupna mjesta svom unuku. Ili je zaključavao ili podizao na najviše police ormara. Međutim, unuk je rastao izrazito brzo i rano je postao svjestan svoje osobnosti, pa se odsudni događaj zbio u kupaonici kad je unuk imao 4 godine. To se inače smatra granično doba za nepromišljene postupke i prijatelj se ništa nije bunio kad mu je unuk strogo zabranjivao praćenje u kupaonicu kad on mora obavljati nuždu. Taj puta je unuk zaključao vrata kupaonice i prijatelj je mirno čekao njegov povratak u dnevni boravak radi nastavka neke započete igre. Onda je začuo vrisak i zvuk razbijanja staklenog predmeta, pa je jurnuo panično prema kupaonici. Nije morao provaljivati vrata, jer ih je mladi muškarac sam otvorio kašljući, plačući i slineći. Prijatelj ga je naravno smirio pokušavajući shvatiti što se zapravo dogodilo. Na podu je odmah opazio razbijenu bočicu svoje kolonjske vode za korištenje nakon brijanja, a iznad stroja za pranje rublja se kočio otvoren viseći ormarić pun ženine kozmetike i nešto malo prijateljeve. Odmah je shvatio da se njegov unuk preko kade popeo na stroj za pranje rublja i otvorio viseći ormarić da bi ga proučio. Uopće nije važno zašto mu se dopalo prijateljevo kozmetičko sredstvo za dezinfekciju i odoriranje kože nakon brijanja i nešto od toga je popio. Prijatelj me odmah nazvao oklijevajući u odluci treba li unuka voditi na ispiranje želuca ili ne. Ja sam mu naravno rekao da ne muči dijete, jer ništa se naročito neće dogoditi osim možda malo unukova pijanstva. Slučaj je završio bez ikakvih posljedica, ali on nas podučava da nikad nije dovoljno brige za mlade. Mislim da se u našim krajevima pretjeruje s uporabom kućnih kemikalija, jer očito slijedimo Ameriku i zapadnu Europu. Sve mora biti apsolutno čisto i sterilno te pokazivati da se domaćini brinu za svoje obiteljsko gnijezdo kako bi izgledalo privlačno ne samo njima

26 nego i drugima. Nisam siguran jesam li uz obilno korištenje literature i savjeta žena iz okoliša uspio pobrojati vrste kućnih kemikalija, ali vrijedi pokušati. Pri tome sam nastojao potpuno ili gotovo potpuno isključiti iz razmatranja lijekove i kozmetiku. Evo mjesta korištenja kućnih kemikalija. I. KUHINJA 1. ručno pranje posuđa 2. strojno pranje posuđa 3. čišćenje pećnica ili roštilja 4. njegu posuđa za jelo (npr. alpaka i srebro) 5. odčepljivanje odvodnih kanalizacijskih cijevi (kao i za kupaonicu) 6. skidanje kamenca na raznim mjestima (npr. za sušenje posuđa ili u sudoperu) 7. za čišćenje, sterilizaciju i održavanje svih površina 8. priprema zimnice (kiseline, sredstva za sterilizaciju)

II. KUPAONICA 1. sapuni, pjene i slična sredstva za pranje, brijanje, itd. 2. sredstva za održavanje kade i WC školjke (npr. detergenti, sredstva za sterilizaciju) 3. za uklanjanje kamenca (npr. slavine, tuševi, WC školjka, kada) 4. osvježivači zraka (deodoransi) koji se koriste i na drugim mjestima u kući 5. za održavanje tijela (fezinfekcija kože, održavanje noktiju, bojenje kose uključujući oksidanse i boje) 6. za pranje rublja 7. uklanjanje mrlja s rublja i drugih predmeta (uglavnom oksidansi)

III. SOBE 1. za održavanje podova (parket, laminati, itd.) 2. za čišćenje mrlja s namještaja i njegovo održavanje, a koriste se i drugdje 3. čišćenje tepiha, fotelja ili madraca

IV. BALKON ILI VRT 1. insekticidi 2. fungicidi, 3. akaricidi, 4. moluscidi, 5. limacidi 6. herbicidi 7. rodenticidi, sredstva protiv krtica, itd. 8. drugo

V. GARAŽE, PODRUMI ILI SLIČNA SPREMIŠTA 1. automobilske kemikalije (antifriz, sredstva za pranje, motorna ulja, goriva) 2. za čišćenje materijala prije zaštite (skidanje stare boje, hrđe, organskog materijala s metalnih i drvenih predmeta) 3. zaštitu materijala (boje, lakovi, razrjeđivači, posebni pesticidi za zaštitu drveta) 4. za održavanje bazena 5. za održavanje zidanih objekata 6. popravak predmeta (sredstva za čišćenje i lijepljenje) 7. brojne hobi aktivnosti, koje su sasvim nepredvidljive (npr. proizvodnja vina, izrada maketa ili modela, održavanje oružja, itd.)

27 8. obavljanje privredne ili druge djelatnosti s kemikalijama (npr. polimerizacija, izrada sredstava ovisnosti, itd.) Siguran sam da mnoge uporabne mogućnosti kemikalija u kući nisam spoznao ili neke od njih nisam pristao uvrstiti na ovaj popis. Danima sam pregledavao sadržaj svih ormara i ormarića s kućnim potrepštinama da bi stekao nekakav uvid što malo gradsko domaćinstvo sve koristi od kemikalija. Odbio sam uvrstiti u popis začine iako neki od njih mogu biti nadražujuće kemikalije poput npr. papra ili meksičke chili papričice. Kod te meksičke papričice sam se časkom dvojio obzirom na činjenicu da iz njezinog ekstrakta danas proizvode sprejeve za samoobranu, jer djeluje kao suzavac. Onda bi bilo logike da sam uključio u popis i feferone ili ljutu crvenu papriku, ali negdje se granica ipak mora postaviti. Ipak nisam isključio čak niti sredstva koja se koriste kod priprave hrane zbog činjenice da se na tom području stvaraju najveće zablude o opasnostima. Lijevo su krasni kolačići u čijoj pripravi je korištena sorbinska kiselina, jer takve delicije dosta dugo ostaju svježe i ukusne. Na tu sorbinsku kiselinu i sorbitol dignuta je zadnjih godina strašna galama, a dokazano je tek da prevelika količina sorbitola u npr. pekmezu izaziva kod nekih ljudi malo živahniju probavu uz česte odlaske na WC. Pa što? Ne pišem o nekim kemikalijama zbog njihove opasnosti nego zbog ljudske gluposti. Onaj tko ne želi stavljati sorbitol u svoje namirnice potpuno je u pravu, ali ne treba druge plašiti nedokazanim pričama. Kućne kemikalije danas u pravilu nisu jako opasne za ljudsko zdravlje, a ima ih sasvim bezopasnih i onda je nastao problem kojim redom o njima pisati. Odlučio sam krenuti prema skupinama namijenjenima pojedinim prostorima u kućanstvu, ali naravno da će križanja biti napretek, jer neka ista sredstva npr. koriste se u kuhinji kao i u spavaćoj sobi. Držimo se onda podjele od naprijed.

KUHINJA JE POSVEĆENO MJESTO

Samo mi nemojte smetati dok kuham! Na vratima kuhinje sam izvjesio natpis: «Zabranjen ulaz neovlaštenim osobama» i tog se moji ukućani pridržavaju. Kuhanje je toliko profinjen i lijep posao da ja pristajem raditi i sve one prljave poslove pranja, ribanja i dezinfekcije samo da bih imao svoj mir i mogućnost mirnog uranjanja u veličanstveni čin pripreme hrane. Međutim, kuhinja je izrazito zahtjevna prostorija stana i o njoj morate stalno voditi brigu. Morate je njegovati i održavati u redu, a tamo se događa najviše problema zbog kojih morate više ili manje koristiti kemikalije. Kad koristite kemikalije onda se javljaju rizici za vaše zdravlje i jako je važno znati koliko je ta važna prostorija opasna.

Pribor za pripravu jela i raščišćavanje krša nakon obroka

Najvažniji posao poslije dobrog obroka je dovesti sve u red, a to znači pranje i čišćenje. Prvenstveno se mora oprati sve to silno prljavo posuđe i pribor za jelo. Najgori su lonci i tavice, pogotovo ako ste samo na trenutak izgubili vlast nad postupkom pripreme hrane i oni su zagorjeli. Reklame na televiziji gromoglasno govore da to nije nikakav problem, jer je dovoljno uzeti njihovo sredstvo i svi vaši problemi su riješeni. E, pa i nije baš tako. Što se problemi s pranjem lakše rješavaju to znači da koristite opasnije kemikalije za pranje. Čistom

28 vodom možete lako oprati praznu staklenku od pekmeza i ne treba vam nikakvo pomoćno sredstvo, ali masna, zagorjela i smrdljiva tavica ne da se oprati tako lako vodom nego morate koristiti svakakve kemikalije. Uz puno muke one bezopasne i jednostavne poput običnog pijeska s gornje slike (Sjeća li se još netko uzvika uličnih prodavača: «Pesko belego»?) To je bio pijesak iz Samobora, koji podsjeća na stari Zagreb. Ne, neću vas uvjeravati da se treba vratiti tradicionalnim tehnikama pranja posuđa od prije pedeset godina, jer to je besmisleno. Međutim, nije loše saznati kakvu nam opasnost donosi primjena novih modernih sredstava za pranje. Nije lako prati posuđe, jer morate u prvom redu procijeniti stupanj i vrstu zaprljanja, barem kod ručnog pranja. Kod pranja u strojevima za pranje suđa stvar je prema savjetima stručnjaka jednostavna. Ne trebate ispirati niti razmišljati o kakvom se zaprljanju radi nego naprosto složiti prljavo posuđe u stroj, staviti sve potrebne detergente te ostala sredstva za učinkoviti rad stroja i uključit ga. Kod ručnog pranja stvar je puno složenija i morate prvo razvrstati posuđe i pribor za jelo, a onda odlučiti koju tehniku pranja uporabiti za koji dio zaprljanog posuđa i pribora. Najlakše je s čašama, ispranim tanjurima, priborom za jelo i lako zaprljanim loncima. Tu se obično koriste sredstva na bazi neionskih tenzida i u maloj koncentraciji nekakve lužine poput natrijevog hidroksida. O natrijevom hidroksidu bilo je riječi na drugim mjestima, pa ovdje treba reći koju riječ o tenzidima. Oni su zapravo zaduženi za otapanje masnoća ili ostalih organskih tvari s našeg posuđa ili drugih predmeta. Ovi tenzidi imaju tek oznaku opasnosti u čistom stanju R36 (nadražuje oči), ali u našim sredstvima za pranje dolaze u vrlo niskim koncentracijama obično ispod 10% i onda ne predstavljaju nikakvu realnu opasnost za naše zdravlje. Nisu ni ekotoksični i mogu se ispuštati u kanalizaciju bez nekih ograničenja za kućanstva. Jedini problem s njima je to što stvaraju pjene. Nije to tehnički problem, jer stvaranje pjene pomaže uklanjanju nečistoća. Netko je nekad napisao da su pjeneća sredstva jako opasna ako se progutaju. Čak sam slušao priču o djetetu koje se ugušilo pjenom, koja se dizala iz želuca prema ustima, ali nisam siguran da se to dogodilo baš u Hrvatskoj. Ipak se stalno bojimo takvih učinaka raznih pjena i sa suradnicima sam potrošio mnogo vremena tražeći podatke o registiranim lijekovima antipjenušavcima. Našli smo jedno takvo sredstvo s jasnim uputama o doziranju nakon gutanja pjenušavih sredstava, ali kod nas takvo sredstvo nije registrirano kao lijek. Ostaje vam da se nadate kako nitko vaš neće progutati takvo sredstvo, korišteno i na drugim mjestima u kuhinji ili kupaonici i da neće biti potrebe za liječničkom intervencijom. Pjenušava sredstva se koriste i na drugim mjestima, a ne razlikuju se puno od ovih iz kuhinje osim prema svojstvima poput postojanosti pjene ili mjesta uporabe. Kršeći unaprijed predviđeni raspored izlaganja spominjem uporabu pjene na drugim mjestima poput održavanja osobne higijene. Kod pranja kose šamponi su nezaobilazni iako bi se vjerojatno kosa dala oprati i s drugim sredstvima. Slična su svojstva sredstava za pranje kose ili tijela, ali je ključna razlika to što ne sadrže nikakve nagrizajuće kemikalije poput natrijevog hidroksida. Ipak se osjećaju djelovanja tenzida nadraživanjem očiju. Jako je teško oprati kosu a da vam pjena ne dospije u oči, a mala djeca jako osjetljivo reagiraju na pranje kose sa šamponima, posebno dok ne shvate kako je važno da izgledaju oprano i čisto. Oni malo stariji su u stanju kosu prati svaki dan da bi «kulturno» izgledali. Pjene se koriste i kod pranja nama tako dragih automobila te drugih predmeta koje koristimo. Čak i pse peru šamponima. Meni je u zanimljivom sjećanju ostao slučaj pobune roditelja protiv korištenja pjena u disko klubovima. Negdje prvih godina novog milenija zaredali su ti slučajevi napada zbog ozljeđivanje mladih pjenama. Udomaćilo se u to doba za vrijeme plesa u disko klubu

29 primijeniti gustu pjenu tako da zauzme prostor od poda do metar ili više, što je silno uzbuđivalo mladež. Govorilo se da tako maskirani rade svašta, ali uzbuna je izbila zbog tužbi istarskih roditelja da su im djeca na plesu zbog pjene zaradila teške ozljede očiju. Bilo je čak nekih izvješća o tome da su pijani mladi padali po podu i skoro se ugušili zbog udisanja pjene. Tadašnji pomoćnik ministra zdravstva me pozvao da proučim problem i da zajedno reagiramo. Shvatio sam da se diljem Hrvatske ta pjena učestalo koristi na plesnjacima i da mladi traže njezinu primjenu. Čak i u malim selima su je primjenjivali lokalni disko klubovi. Ispostavilo se da mladi vole gustu pjenu, koja doseže barem do vrata, jer se u njoj bolje osjećaju. To znači da je pjena morala biti stabilna i relativno dugotrajna, a to se postizalo primjenom visokih koncentracija tenzida u vodi. Dopuštena koncentracija poput u šamponima za kosu nije bila prihvatljiva, jer se u času raspadala i užitak je brzo prestajao. Čim je koncentracija bila viša to je pjena predstavljala veći problem i nadraživanje očiju je kod sudionika zabave bilo očekivano. Iz Britanije su pak stizali izvještaji o ozljedama vagine kod dama koje su se tijekom plesa bavile seksualnim aktivnostima, a razlog je bio u tome što je nadražljivac bio izravno unošen na osjetljivu sluznicu. Na kraju je stvar bila riješena tako što je bilo zabranjeno na teren slati koncentrate tenzida, a ona razrijeđena sredstva nisu bila zanimljiva posjetiteljima disko klubova. Tako je primjena pjene zadnjih godina gotovo sasvim nestala pri zabavama. Za teža zaprljanja posuđa još uvijek se naveliko koriste sredstva s pijeskom ili sličnim materijalima, ako je to dopušteno. Današnje moderno posuđe je jako osjetljivo, bilo zato što je izrađeno od posebnih nehrđajućih legura (npr. Zepter), bilo jer je presvučeno posebnim osjetljivim materijalima poput teflona. Tu nema ribanja. Moraju se koristiti posebna kemijska sredstva. Svaki proizvođač ima svoj recept, ali sredstva sadrže hidrokside alkalijskih metala poput natrija ili kalija, kvarterne amonijeve spojeve, Na4EDTA, različite tenzide i često sredstva za dezinfekciju. Alkalijski hidroksidi su nagrizajuće tvari (C), EDTA je štetna ako se proguta i nadražuje oči (Xn), kvarterni amonijevi amini su nagrizajući i vrlo otrovni za organizme koji žive u vodi, a tenzidi uz svojstvo nadraživanja očiju vrlo često su otrovni za organizme koji žive u vodi i dugotrajno štetno djeluju u vodi. Onda će krajnji proizvod u pravilu biti nagrizajući (C) i barem otrovan za vodne organizme. Ta opasna svojstva se već ne mogu tako lako zanemariti. Sredstva za ručno pranje teško zaprljanog posuđa moraju se posebno spremati i s njima obvezno treba rukovati primjenom propisanih sredstava osobne zaštite. Bez prikladnih rukavica (npr. od nitrilne ili butilne gume) bolje je ništa ne raditi, a ne bi škodilo nositi prikladnu pregaču i čak naočale za zaštitu od njihova prskanja u oči. Nestručnim radom mogu izazvati opekotine kože ili očiju, a gutanje predstavlja pogotovo problem. Što god da vam se lošeg dogodi ili se dogodi vašem djetetu potrebno je pružiti prvu pomoć. Pogledajte kako se pruža prva pomoć kod ozljeda nagrizajućim kemikalijama i nemojte zaboraviti da ova kemijska sredstva mogu prouzročiti ozlijeđenima puno bola i možda dugotrajno liječenje kod male djece. Nisam vidio podatak da bi netko smrtno stradao zbog uporabe takvih sredstava, ali ni muke uzrokovane njihovim nagrizajućim djelovanjem nisu nikako zanemarive. Perilica suđa nije pravi izbor za neznalice i lijenčine. Istina je da treba samo suđe staviti u nju i pokrenuti je, ali to nije sve. Morate stalno brinuti o tome da ima dovoljno

30 sredstva za omekšivanje vode i za konačno ispiranje posuđa. Naravno da treba staviti sredstvo za pranje, ali je također istina da stalno treba čistiti tamo nekakve filtre od nakupljenih ostataka hrane i biti spreman zvati svaki čas majstora radi neočekivanih misterioznih kvarova. Zapravo je isto kao s drugim kućanskim strojevima koje njihov vlasnik ne zna ni pošteno održavati a kamo li popraviti. Oni uvijek troše žestoka sredstva za pranje bilo da su u obliku praha ili otopina. Kod nas su sredstva za strojno pranje slična onima za ručno pranje jako zaprljanog posuđa, ali u pravilu sadrže također dezinficijense. Moje iskustvo s američkim sredstvima bilo je jako neugodno polovicom devedesetih prošlog stoljeća. Američki Hrvati su nam poslali goleme količine (stotine bačvi od po 200 kg) tekućih sredstava za pranje posuđa i ona su se našla neupotrebljiva na skladištima nekih zdravstvenih ustanova po hrvatskim gradovima. Pozvani smo negdje 1995. pomoći u rješavanju problema detergentskog otpada u jednom našem gradu. Nisu znali što učiniti s tim tekućim detergentima i zapravo su od nas tražili podršku da iz naprosto izliju u kanalizaciju. Tvrdili su da ih ne mogu koristiti u bolničkim strojevima za pranje posuđa, nisu ih smjeli nikome prodati budući se radilo o donaciji, a prijedlog da ih flaširane podijele prognanicima izazvao je podsmjeh. Radilo se o sredstvima za strojno pranje posuđa, a prognanici takvih uređaja nisu imali. Rastanak je bio hladan, jer mi nismo htjeli dati preporuku za ispuštanje u kanalizaciju, a njima su ta sredstva zauzimala dragocjeni zdravstveni prostor. Moram priznati da se nikad više nisam interesirao što su oni učinili s golemim količinama tih sredstava, a danas mi nitko ne bi znao ili htio odgovoriti na to pitanje. Što se tiče posuđa, njega svakako treba njegovati i održavati, pa naravno da postoje sredstva i za te svrhe. Posebno su važni uporabni predmeti izrađeni od metala poput srebra, alpake, mesinga i bakra, koji se koriste većinom vezano uz prehranu ili kao ukrasi. Takvi predmeti, a posebno alpaka i bakar dobiju tamnu presvlaku mrsku svakoj domaćici. Sredstava za čišćenje je uvijek bilo, pa makar bila temeljena isključivo na finom sitnom pijesku. Danas je ipak lakše kupiti takvo sredstvo u dućanu i bez velikog naprezanja obaviti posao. Uglavnom su to vodene otopine neionskih i anionskih tenzida, kiselina (obično fosforna) i nekih drugih dodataka poput npr. tiouree. Preparati uglavnom nadražuju kožu i oči bez izazivanja preosjetljivosti. Neki znaju poput tiouree imati oznaku R40 (ograničena saznanja o karcinogenim učincima) ili R63 (moguća opasnost od štetnog djelovanja na plod). Međutim, tiourea dolazi u proizvodu u koncentracijama kod kojih se takvi učinci gube. Evo prvog primjera kućne kemikalije koja bi mogla izazvati pozornost onih što stalno upozoravaju na opasnosti svega i svačega tu i tamo. Ova sredstva mogu dolaziti i u obliku prašaka, ali mi se čini da opasnosti u kući prijete zbog slučajnog gutanja ili prskanja tekućina u oči. Dodir s kožom može se lako spriječiti nošenjem rukavica i vjerojatno mudra domaćica neće imati problema zbog nadraživanja kože i sluznica. Problem su i opet djeca, koja mogu popiti ovaj proizvod tijekom svojih istraživačkih pokušaja upoznavanja okusa različitih tekućina iz kuće. Ono što se može očekivati jest žarenje svih sluznica gornjeg probavnog sustava, od želuca do usnica. Dijete će vjerojatno povraćati i prilično se uplašiti, a simptomi žarenja bi se mogli zadržati više sati ili bi čak moglo osjećati bolove u trbuhu, ali teže posljedice se zapravo ne očekuju, što ne znači da takva sredstva ne treba skrivati pred malom djecom.

31 Ima slučajeva kad je potrebno ne samo oprati nego i sterilizirati posuđe, npr. kad se koristi za hranjenje male djece ili bolesnika, a mnoge domaćice žele imati ne samo čisto nego i sterilno posuđe i pribor za jelo. Strojno pranje će sasvim sigurno osim čistog dati i sterilno posuđe, pogotovo jer ima programe za pranje na povišenoj temperaturi. Međutim, postoje i sredstva za sterilizaciju kod ručnog pranja. Brojna sredstva za ručno pranje posuđa već sadržavaju neki dezinficijens (npr. natrijev hipoklorit), ali može se posebno kupiti sredstvo za sterilizaciju na bazi različitih dezinficijensa poput npr. na zapadu vrlo popularnog triklosena. Takvi preparati osim dezinficijensa u pravilu sadrže neku lužinu (npr. kalijev hidroksid, natrijev karbonat, itd.) te razne druge dodatke kad služe istovremeno za pranje (npr. neionske tenzide, dinatrijev metasilikat i/ili tetranatrijev EDTA). Realno gledajući najgori sastavni dio su lužine, ali ni aktivni klor nije sasvim zanemariv, ali o tome će biti više govora kod pravih kupaoničkih sredstava za dezinfekciju. Doticaj kože s ovakvim preparatima može izazvati blage opekotine uz osjećaj žarenja ili boli, a česti su kasniji infekti. Prskanje u oko je još neugodnije i može dovesti do oštećenja rožnice. Čak se može i udisati klor, a simptomi su kašalj, otežano disanje, koje se može zadržati i dan do dva nakon izlaganja. Gutanje ovakvih sredstava je vrlo opasno i moguća su teža oštećenja gornjih dijelova probavnog sustava, čak uz pojavu krvarenja. U svakom slučaju poslije gutanja ovakve kemikalije mora se potražiti pomoć liječnika u bolničkoj ustanovi, ali završetak teško da može biti fatalan. Jedan od najzahtjevnijih poslova pranja jest čišćenje pećnice i nešto manje roštilja. Kod roštilja na otvorenom prostoru to se prije rješavalo paljenjem vatre ispod rešetki tako da izgori do kraja sav organski materijal ili pougljeni, a onda se ribalo četkama za skidanje hrđe s metalnih predmeta. Bio je to muški posao nakon kojeg je nerijetko odjeća bila zaprljana od masnih čestica odletjelih s rešetki roštilja tijekom četkanja. I problem zagorene pećnice se znao riješavati grijanjem na najvišoj radnoj temperaturi kako bi se uklonile masne crne naslage nastale prskanjem za vrijeme pečenja. Sjećam se jednog slučaja kad sam kao gost u vikendici spriječio požar takve male pećnice. Domaćica je upalila prljavu pećnicu na maksimum i ostavila malo pritvorena vrata da dimovi imaju kud izaći. Onda se začula vriska i ja sam jurnuo prema kuhinji. Tamo su kroz pritvorena vrata pećnice lizali plameni jezici, što govori da je pećnica bila prilično prljava. Dohvatio sam nekakav stoljnjak i njime zatvorio vrata pećnice i isključio je iz struje. Domaćica je odustala od pečenja kolača u strahu da možda plamen nije napravio neku strašnu štetu na električnim instalacijama pećnice. Kako to rade današnje domaćice? One koriste izrazito žestoka sredstva za čišćenje temeljena uglavnom na smjesama jakih lužina (npr. natrijev hidroksid) i tenzida (uglavnom neionski). Razvrstavaju se u nagrizajuće kemikalije s oznakom upozorenja R35 (izaziva teške opekotine). Prodaju se obično u obliku spreja, jer je tako lakše nanijeti dovoljnu količinu zapjenjene opasne kemikalije na sve dijelove u pećnici. Treba naglasiti da kod takvog posla treba štititi jednako ruke kao oči i dišne putove. Iako se radi o stabilnim pjenama, koje se ne rasprskavaju, ipak se osjeti nadražaj dišnih putova uz kašalj. Kako domaćice nemaju nikakve uređaje za zaštitu dišnih putova to se preporučuje dobra ventilacija prostora i brza primjena

32 sredstva. Pri tome obvezno valja nositi rukavice (npr. one kirurške) i svakako neke naočale radi zaštite od prskanja u oči. Pećnica se nakon primjene odmah zatvori i pusti da kemikalija obavi svoj posao otapanja nakupljenih nečistoća. Nakon što kemikalija obavi svoj posao treba kemikaliju natopljenu nečistoćama maknuti iz pećnice. Opet se mora raditi s rukavicama i naočalama na licu uz dovoljne količine vode za ispiranje krpom ili spužbom. Nema druge mogućnosti. Ispire se nekoliko puta, jer lužinu nije lako u potpunosti isprati iz pećnice. Ove vrste proizvoda su vrlo opasne i mora ih se vrlo pozorno čuvati od djece. Vrlo vjerojatno ne prijeti opasnost od gutanja kemikalija iz sprej boce, ali nikad ništa nije isključeno. U svakom slučaju kod nepažljivog rukovanja mogu izazvati vrlo bolne opekotine na koži uz pojavu mjehura i obvezno liječenje, a još je gora situacija kod prskanja u oko, kad se teoretski može izgubiti vid zbog teških ozljeda. Kod gutanja ovakve kemikalije, pa ma kako to bilo izvedeno, prijeti opasnost teškog oštećenja sluznica usne šupljine i jednjaka. Ne može se isključiti krvarenja, ali rupture jednjaka baš nisu jako vjerojatne. Iskustva kod gutanja lužina s ovakvom oznakom upozorenja su vrlo bolna i teška, a liječenje zna dugo trajati uz mogućnost ozljede unutrašnjih organa poput bubrega i jetara.

U kuhinji mora sve besprijekorno raditi da bi se moglo kuhati

Kuhinja mora biti besprijekorno čista od prljavštine i svih živih organizama, a posebno bakterija i plijesni. Sve površine na kojima se drži hrana pa i namještaj moraju biti sterilni, jer onaj koji kuha se boji da će njegovi rezultati rada biti pokvareni npr. djelovanjem mikroorganizama. Zato postoji cijeli niz sredstava za dezinfekciju uglavnom na bazi aktivnog klora. Osim preparata na bazi natrijevog hipoklorita često se koriste triklorizocijanuronska kiselina, već spominjani triklosen i cetrimonium bromid. Obzirom na to da su druga dva vezana uz primjenu u kupaonicama mnogo više nego u kuhinji ovdje će biti govora tek o triklorcijanuronskoj kiselini. Ona se koristi na stotine mjesta kao učinkoviti dezinficijens, a dolazi bilo u preparatima bilo u čistom stanju, kao otopina ili čvrsta tvar npr. u obliku tableta. Opasna svojstva u čistom obliku su brojna. Ona je snažan oksidans (znak O), štetna je za zdravlje (Xn), djeluje nadražujuće i ekotoksična je za organizme koji žive u vodi (znak N). Najbolje je opisuju oznake upozorenja R8-22-31-36/37-50/53 (u dodiru sa zapaljivim materijalom može izazvati požar, štetno ako se proguta, u dodiru s kiselinama oslobađa otrovni plin klor, nadražuje oči i dišne putove, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi). Ne treba se zbog toga suviše bojati jer u preparatima dolazi u niskim koncentracijama kod kojih se mnoga opasna svojstva gube i ostaju najčešće R31-36/37-51/53 ili tek R52/53. U čistom stanju će se teško naći u kućanstvu. Zapravo kod dezinfekcije ravnih površina treba nositi rukavice i možda naočale, a gutanje u najgorem slučaju kod djece može izazvati žarenje sluznica i povraćanje. Još uvijek se nisu pojavili radovi o njezinim strašnim opasnostima za zdravlje, kako je to slučaj kod triklosena, ali će se vjerojatno ubrzo pojaviti. Kamenac se javlja na sve strane u kuhinji i kupaonici predstavljajući strašan problem domaćicama. Ovdje neće biti govora o kamencu u vodovodnim cijevima, strojevima za pranje posuđa i rublja ili u protočnom bojleru. To rješavaju majstori i bolje se ne miješati u njihov posao. Naravno da domaćica nastoji poštivati savjete proizvođača o npr. redovitoj primjeni kuhinjske soli u stroju za pranje suđa kako bi spriječila stvaranje kamenca u njemu. Kamenac se javlja na mjestima gdje se cijedi oprano posuđe, na sudoperu, na tušu u kupaonici i na stotine drugih mjesta. U sudoperu stvara ružne mrlje za koje bi netko mogao pomisliti da ih je napravila domaćica svojom neurednošću, pa zato sve mora blistati. Puno je

33 raznih preparata na tržištu, vrlo često u obliku spreja, ali mogu biti i tekućine. Preparati obično sadrže neku kiselinu (npr. fosforna), tenzide (anionski i/ili neionski) te druge tvari poput glutaraldehida (za dezinfekciju) ili kvarterne amonijeve spojeve. Neke od komponenti poput npr. glutaraldehida su u čistom stanju otrovi, ali u preparatima im je koncentracija obično oko 0,3%, pa gube većinu svojih opasnih svojstava. Fosforna kiselina dolazi u koncentracijama ispod 15% i tako joj ostaju tek svojstva nadražujuće tvari. Tenzidi također dolaze u koncentracijama ispod 10% pa tek mogu doprinositi opasnim svojstvima svojom ekotoksičnošću ili djelovanjem na oko. Svi su zapravo na kraju tvari s oznakama upozorenja R36/37/38 (nadražuje oči, dišne putove i kožu) i eventualno R52/53 (štetno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi). To znači da ih uz minimalne mjere opreza nije opasno koristiti. Dakle i opet rukavice te nekakve naočale. Pretpostavlja se da nitko takve pripravke neće gutati osim možda djece kad se pripravci pojavljuju u tekućem ili čak čvrstom obliku. Inače ih ljudi najviše vole u obliku sprejeva, kad se mora paziti i na to da se aerosol ne udiše, jer bi mogao izazvati nadraživanje dišnih putova. Ne sjećam se niti jednog slučaja otrovanja s ovim sredstvima, ali treba ih ipak držati daleko od dohvata djece. Kako god vam dobro izveli sve moguće instalacije u stanu znajte da će vam najprije i najviše problema praviti odvodne cijevi za kanalizaciju. Gotovo je sigurno da će se to dogoditi kad vam najmanje odgovara, a nikad vam ne odgovara. Najčešće se začepe cijevi sudopera, umivaonika i kade, a nisu rijetki slučajevi začepljenja odvodnih cijevi klozetske školjke. Možda su oni i najgori. Negdje šezdesetih godina počeli su se graditi stanovi i obični ljudi bez iskustva stanovanja u gradskom stanu su se masovno useljavali. Jednom takvom gospodinu se pokvarila tijekom selidbe kokoš i on ju je ubacio sa svojeg petog kata u klozetsku školjku. Naravno da se odvodna cijev začepila negdje iznad prizemlja i svi oni iznad do drugog kata su dobili izvore izmeta i drugih stvari koje se bacaju u klozet. Kroz njihove klozetske školjke izlijevala se svaka nečist po kupaonicama. Dobro, bilo je to vrijeme kad su neiskusni ljudi useljavali u novogradnje i pravili svakakve probleme. Ostali su problemi s naprijed spomenutim kućnim instalacijama. Čovjek zaista ne zna što bi napravio kad dođe do takvog začepljenja. Ja obično prvo navalim na sifon s nadom da ću tako ukloniti kvar, ali cijevi se mogu začepiti i ispod sifona. Svaka obitelj posjeduje spravicu kao na gornjoj slici. Taj jednostavni uređaj naizmjeničnim pravljenjem pritiska i podtlaka može ponekad ukloniti začepljenje, ali vrlo često je nemoćan i onda morate tražiti drugi izlaz. Što se mene tiče najradije bih pozvao majstora, ali njih treba uvijek dugo čekati i onda prilično masno platiti. Oni imaju različite sprave i mogućnosti, kao npr. ova na slici lijevo. Oni mogu propuhati cijevi pod povišenim tlakom zraka uz određenu mogućnost da vam se odvodne cijevi razlete, pogotovo ako su rađene od plastike. Jedna moja susjeda je imala dobra iskustva s vrelom vodom nalijevanom u sudoper dok se nije opekla po trbuhu kad je nespretno vodu nalijevala iz lonca u sudoper. Većina ljudi pak poseže za kemikalijama kao

34 rješenjem, a njih ima na tržištu prilično mnogo. Dvije su temeljne mogućnosti, brzo i oštro ili nježno i sporo. Brzo i oštro rješavate stvar s vrlo nagrizajućim kemikalijama, a druga mogućnost su biološka sredstva poput npr. enzimatskih čistača. O ovim drugima neće ovdje biti govora, jer niti sam čuo da se neko od njih pojavilo na hrvatskom tržištu niti su takva sredstva važna s toksikološkog stanovišta. Okrenimo se mi onim snažnim nagrizajućim sredstvima. Među uobičajenim sredstvima za kućanstvo ova su najagresivnija i mogu prouzročiti brojne probleme. Koriste se ili jake lužine ili jake kiseline. U poglavlju o anorganskim tvarima bilo je govora o jednom takvom sredstvu baziranom na tehničkoj sumpornoj kiselini, ali je zadnjih sedam godina nestalo s našeg tržišta. Ostala su nam samo vrlo agresivna lužnata sredstva. Obično su to smjese natrijevog hidroksida i natrijevog hipoklorita, pa imate istovremeno hidrolizu i oksidaciju onečišćenja iz vaših odvodnih cijevi. Djeluju prilično učinkovito, ali kao i već zaboravljene kiseline poput sumporne mogu napraviti velike štete vašim odvodnim cijevima. Vrlo često nakon učestale primjene takvih sredstava možete očekivati poplavu i curenje kanalizacije susjedima ispod vas. I moja suradnica je imla neugodna iskustva, odnosno imali su ih njezini susjedi, dok nije zamijenila stare olovne cijevi plastičnima. Sa stanovišta zaštite ljudskog zdravlja ova su sredstva opasnija nego ona za čišćenje pećnica i roštilja. Sve ono što je napisano za naprijed rečena sredstva biti će još i gore sa sredstvima za rješavanje problema začepljenih odvodnih cijevi.

Neki još uvijek rade zimnicu

Nerado pišem o konzervansima, ali teško ih je zaobići u nekoj tradicionalnoj kuhinji poput hrvatske. Uopće ne želim raspravljati o tome kakve sve štetne učinke mogu kod ljudi izazvati različiti aditivi, jer to je sasvim rubno područje i na njemu beru lovorike lažni proroci, a u igru su umiješani brojni proizvođači istih aditiva, koji najprljavijim metodama žele ukloniti konkurenciju. Naravno da im «znanstvenici» namjerno ili nenamjerno pomažu u tome. Mene zanima kakvu to potencijalnu opasnost svojim ukućanima donosite držanjem različitih konzervansa u svojoj kući. Jedna od najvažnijih kemikalija za pripremu zimnice kao što je octena kiselina kupuje se u svom razrijeđenom obliku kao ocat. U stara vremena domaćice su kupovale ledenu octenu kiselinu (esencija) i onda je razrjeđivale prije uporabe za kiseljenje paprika ili krastavaca. Bilo je puno otrovanja tom kemikalijom, ali danas više nema. Dakle, ostaje nam pisati o konzervansima. Prema mom osobnom iskustvu naši ljudi još uvijek rado koriste salicilnu kiselinu za konzerviranje kiselih i slanih zimnica. Nije ona ništa novo na tom svijetu. U prvom redu, sadrže je različite biljke poput npr. ovog stolisnika na slici lijevo. Metabolizmom acetilsalicilne kiseline kao glavni produkt nastaje upravo salicilna, a Aspirina ili Andola kod nas se puno uzima zbog različitih razloga. Često smo izloženi salicilnoj kiselini i to u daleko višim dozama nego kad jedemo pekmez od šljiva konzerviran s tom kemikalijom. Nema službenog razvrstavanja ove kemikalije, ali se u dokumentaciji proizvođača mogu naći oznake upozorenja R22-36/37/38-41-61 (štetno ako se proguta; nadražuje oči, dišne putove i probavni sustav; opasnost od teških ozljeda očiju; može štetno djelovati na plod).. Najgori učinak je svakako štetno djelovanje na plod i zbog toga se sve manje proporučuje za konzerviranje ili se čak predlažu zabrane korištenja za rečene svrhe. Što se tiče kratkotrajnih učinaka može se reći da nisu suviše značajni. Međutim, činjenica da može izazvati teška oštećenja

35 očiju nas upozoravaju da ovu kemikaliju maknemo što dalje od dohvata djece. Vjerojatno je ljudi neće lako napustiti kao konzervans, ako ne dođe do zabrane maloprodaje. Obzirom na to da je o sorbitolu već bilo govora kao o malo opasnoj kemikaliji obratio bih pozornost na benzojevu kiselinu i njezine soli. Ona nije službeno razvrstana prema EZ direktivama, ali prema izjavama proizvođača nosi oznake upozorenja R22-36/37 (štetno ako se proguta, nadražuje oči i dišne putove). To se odnosi na čistu aktivnu tvar, a pri koncentracijama primjene u konzerviranju nema nikakvih opasnih znakova ili oznaka upozorenja. To nitko ne osporava, ali javio se barem jedan znanstveni rad u kojem piše da u metabolizmu ove tvari nastaje karcinogeni benzen. Meni uopće nije jasno po kojem mehnizmu bi se ta biokemijska reakcija odvijala i nisam našao vrijednim detaljnije pretraživati literaturu. Imam i razloga za to. Kad bi se sva benzojeva kiselina iz kiselih paprika koje pojedemo pretvorila u benzen to bi bilo beznačajno. Mnogo više benzena unosimo u organizam najučinkovitijim putem preko pluća zbog korištenja benzina i brojnih proizvoda koji ga sadržavaju. Znači da je unos preko kiselih krastavaca beznačajan čak ako povjerujemo da se benzojeva kiselina metabolizira nekim čudnim putem do benzena. Ja trebam ipak odgovoriti što će se dogoditi osobi izloženoj u kuhinji čistoj benzojevoj kiselini. Ako je ne jede žlicom i koristi rukavice prilikom konzerviranja voća ili povrća ne može vam se dogoditi ništa. Dijete bi kod gutanja benzojeve kiseline moglo imati mučninu i povraćati bez ikakvih drugih štetnih posljedica. U slučaju da podigne prašinu benzojeve kiseline moglo bi imati problema s očima (crvenilo, suzenje i žarenje), a kod udisanja takve prašine kašljalo bi i sigurno otežano disalo. Jedino mi nije jasno kako bi uspjelo one male količine benzojeve kiseline iz vašeg ormarića sa začinima i aditivima podignuti u zrak kao prašinu ili aerosol. Ne kažem da je benzojeva kiselina nezaobilazan konzervans bez kojeg se ne može živjeti, ali se ne ustručavam jesti hranu konzerviranu s ovim aditivom. Možda još koju riječ o aspartamu. Njegovo kemijsko ime je L-asparagil-L- fenilalanim-metil ester. Dakle, sastavljen je iz dvije uobičajene amino kiseline kao jednostavni dipeptid s metiliranom karboksilnom skupinom fenilalanina. Moram priznati da sam uz njega emocionalno vezan, jer sam u proljeće 1970. godine kao početnik bio uključen na IRB u vrlo iskusnu skupinu znanstvenika na sintezi peptida. Meni su na početku dodijelili posao priprave reaktanata za sintezu peptida i jedno od prvih zaduženja mi je bila asparaginska kiselina, kojoj je trebalo zašititi amino skupinu prije reakcije s fenilalaninom. Obavio sam svoj dio posla i čekao da ostale iskusnije kolege prirede aspartam. Bio sam izrazito ponosan kušajući novo sladilo, jer i ja sam sudjelovao u njegovoj izradi. Sastoji se iz dvije esencijalne aminokiseline potrebne svakom živom biću i njegovim unošenjem u organizam ništa se lošeg ne može dogoditi. Međutim, uvijek ima protivnika. Već prije dvadesetak godina javili su se radovi u kojima se aspartam proglašava velikim zlom. Neki naši «znanstvenici» su u javnosti tvrdili kako on kod dijabetičara može izazvati gangrene i u konačnici ih ubiti. To je izazvalo strahove među ljudima, jer mnogi ga koriste kao sladilo u različitim prilikama. Nije rijetko čuti građanina da naručuje kavu s Natrenom, a sad najednom ispada kako se on na taj način truje. Obično se upozorava na to da se radi o metil esteru jednog dipeptida, a njegovim metabolizmom nastaje između ostalog metanol. E, taj metanol je kažu izrazito opasan i krivac za sva zla aspartama. Kad čovjek malo razmisli onda shvati da su to gluposti. Količina metanola nastala metabolizmom aspartama je ekstremno mala i ne može na bilo koji način škoditi organizmu čovjeka. Metanol je prirodni produkt metabolizma različitih plijesni i svakodnevno ga unosimo u organizam i to u daleko većim količinama nego aspartamom. Lažni proroci su opet pogriješili zbog neznanja. Aspartam po mojem sudu može zaista biti opasan u slučaju loše sinteze. Već na početku sam naglasio da bi on trebao biti sastavljen od dvije L-aminokiseline, jer one su normalan sastojak brojnih namirnica. Međutim, loše vođenom kemijskom sintezom dolazi do procesa racemizacije u kojem L- aminokiseline prelaze u opasne D-aminokiseline. Naš organizam nije spreman za D-

36 aminokiseline i one za njega predstavljaju otrov. Priča o D-aminokiselinama je uglavnom zaboravljena i samo se rijetki bave problematikom takvih tvari. Kažu da racemizacija aminokiselina nastupa u brojnim procesima, pa zbog toga neki izbjegavaju npr. grijanje hrane u mikrovalnim pećnicama unatoč tome što se o problemu raspravlja tek teoretski. Nema nikakvih dokaza da bi aspartam s racemiziranim amino kiselinama mogao činiti štete korisnicima, ali to je mnogo logičnija pretpostavka nego ona o opasnom metanolu nastalom metabolizmom aspartama. Međutim, vrlo je lako utvrditi da li je došlo do racemizacije prilikom sinteze ovako jednostavnog dipeptida. Treba samo izmjeriti kakvo je skretanje ravnine polarizirane svijetlosti takvog produkta. Jednostavno i jeftino! Ovaj čas nema nikakvih pouzdanih dokaza o štetnosti aspartama kao sladila za kavu, pekmez ili kolače. Vi možete reći da se ne može predvidjeti što će biti u budućnosti. Možda netko otkrije da je racemizirani fenilalanin uzročnik brojnih štetnih učinaka u čovjeka koji svakodnevno uzima aspartam? Možda? Jednako tako je moguće da sutra netko otkrije kako su voćni sokovi izrazito opasni ako ih proizvodi konkurentska tvrtka. Ne tvrdim da su za vijesti o opasnostima pojedinih proizvoda uvijek krvi pokvareni privrednici, ali nemojte nikad zaboraviti da crni liberalni kapitalizam koristi prljave metode kako bi napravio štetu konkurenciji. «Znanstvenici» mu u tome naveliko pomažu. Ovaj čas se može reći da nema nikakvog razloga prestanka korištenja sladila poput aspartama u priređivanju zimnice ili slađenju kave.

Sve ostalo u kuhinji

Naravno da nisam do kraja opisao kemikalije koje se koriste u kuhinji. Podove treba redovito prati, jer prilikom procesa kuhanja dospijevaju na pod svakakvi dijelovi namirnica. Međutim, za pranje se koriste blaga sredstva na bazi tenzida praktički bez ikakvih znakova opasnosti ili oznaka upozorenja. Domaćice to dobro znaju i prilikom pranja podova čak ne koriste niti rukavice, osim ako to rade klečeći na koljenima i držeći mokru krpu u rukama. Međutim, danas postoje alatke za pranje podova tako da nikad golim rukama nemate potrebe dotaknuti detergent. Čak da ga dotaknete ne bi imali nikakvih posljedica za zdravlje, što ne znači da se preporučuje rad bez zaštitnih rukavica. Niti gutanje takvih detergenata, koji daju slabe i nestabilne pjene ne bi trebalo predstavljati neki problem. Možda malo mučnine? Treba održavati i kuhinjski namještaj, barem kako bi se uklonile neke masne mrlje ili obrisala prašina. Danas se kuhinjski namještaj radi od iverice ili panel ploča, a sasvim sigurno su vanjske površine dobro prekrivene otpornim lakovima ili čak plastičnim pločama. Nema potrebe za korištenje opasnih kemikalija kod njihova održavanja. Dovoljan je blagi detergent za povremeno pranje ili čak obična voda. Nije to namještaj od plemenitog drveta kao u sobama, pa da ga morate njegovati posebnim kemikalijama. Obzirom na to što je već pri industrijskoj proizvodnji drvo zaštićeno od različitih nametnika ne treba brinuti o crvotočini ili napadu gljivica. Dakle, nema straha od kemikalija kod održavanja kuhinjskog namještaja. Zapravo su ostali vanjski nametnici poput kukaca (npr. mravi, muhe i pauci). Nerado pišem o ovoj temi, jer nemam ništa protiv većine kukaca. Pauke u kući ne dam ubijati, jer su oni znak zdravlja u domaćinstvu. Zato moram često uklanjati paučinu, pogotovo iz dnevnog boravka kad nam dolaze gosti. Međutim, ti isti pauci su zapravo mučenici u jednom gradskom stanu i ja ne znam od čega zapravo žive, ali sigurno zgrabe svakog kukca koji se u stanu pojavi. Ne dirajte mi pauke! Ostalim kukcima naravno da nije mjesto u nekom gradskom stanu i zato

37 domaćice drže zalihe pesticida u svojim kućama. O tome nešto malo kasnije, a za ilustraciju problema pokazao bih vlastito iskustvo. Prije više godina pojavili su se u mojoj kuhinji mravi. Dolazili su nekud iz zapuštenih vrtova iza moje kuće i tražili hranu. Žena je bila očajna, ali svi njezini pokušaji uklanjanja bilo kakve hrane s otvorenog nisu urodili plodom, jer su mravi vjerojatno uvijek našli nekakve mrvice hrane po kuhinji, a to je moglo značiti da ona ne obavlja besprijekorno čišćenje kuhinje. Najviše se bojala da bi mogli prenijeti nekakve bakterije izvana. Obratio sam se svom prijatelju vrhunskom hrvatskom stručnjaku za DDD. On me je prvo uvjeravao da se nemam razloga buniti zbog domaćih poljskih mrava, jer oni su dokaz čistoće okoliša. Dokle god se pojavljuju mravi u mom stanu znači da im je dobro i da ja mogu mirno spavati što se tiče izloženosti kemikalijama. Oni ne prenose nikakve zarazne bolesti i jedino što smetaju domaćicama zbog prisutnosti u njihovim sterilnim kuhinjama. Sram me priznati, ali sam ipak ustrajao u traženju načina kako ukloniti mrave iz kuhinje i uz pomoć prijatelja sam uspio to učiniti blagim insekticidama.

PROSTOR SUKOBA INTERESA

Kupaonica je naravno mjesto gdje žene imaju prednost i u obitelji s mnogo žena muškarci se osjećaju ugroženima, jer je taj prostor stalno zauzet ženskim aktivnostima. Neću reći da se radi samo o održavanju ljepote tijela, jer se u našim kupaonicama tradicionalno nalazi stroj za pranje rublja, a o njemu u pravilu brinu dame i onda nije čudo što se one tako često i dugo zadržavaju u kupaonici. Dakle, u kupaonici se uglavnom drže sredstva namijenjena pranju i održavanju uvjeta da se to pranje pošteno obavlja. Kad je u pitanju održavanje higijene ljudskog tijela logično je da se ne smiju koristiti opasna sredstva i skoro da ne bi trebalo pisati o nekakvim sapunima, pjenama ili općenito kozmetičkim sredstvima. Jedini razlog pisanja o njima je u brojnim zabludama glede opasnosti dugotrajnog izlaganja. Dio sredstava korištenih u kupaonici jednak je onima iz kuhinje, kao npr. dezinficijensi, sredstva za otapanje kamenca ili pak sredstva za čišćenje odvodnih cijevi, pa o tome više neće biti riječi u ovom odlomku osim ako nemaju neke posebnosti. Naravno da će o održavanju čistoće rublja biti ovdje posebno govora, jer takva sredstva imaju ipak neke posebnosti.

Čistoća je pola zdravlja

Sredstva za pranje tijela moraju imati neka posebna svojstva. Prvenstveno ne smiju izazivati nikakve štetne učinke na ljudski organizam ili organizam životinja, jer se ona također koriste za pranje kućnih ljubimaca poput npr. pasa. Glavni sastojak čvrstih sapuna, gelova ili sprejeva su tenzidi (soli masnih kiselina poput npr. laurinske, alkil sulfonati, različiti etoksilirani dugolančani amini, amidi poput kokoamida, itd.). Oni vežu na sebe nečistoće i omogućavaju njihovo dispergiranje u vodi. Dodataka ima izrazito mnogo, a zadatak im je olakšati uporabu (npr. glicerin), privući bojom ili mirisom, dodatno dezinficirati kožu (npr. razni dezinficijensi) itd. Niti jedan od tih sastavnih dijelova ne smije biti štetan za ljudsko zdravlje bez obzira na to hoće li doći u dodir sa sluznicama ili će npr. biti progutan. Kod osjetljivih ljudi se može dogoditi da npr. šampon izazove blago nadraživanje sluznica

38 oka, ali to je izrazito kratkotrajan učinak i gubi se koju minutu nakon prestanka izlaganja. Više nitko nigdje ne proizvodi takva sredstva sam nego ih kupuje u dućanu, a državne ustanove pak obavljaju stalni nadzor njihove kvalitete. Nikad nisam čuo da se netko otrovao sapunom ili npr. šamponom za pranje kose, pa o tome nema smisla niti raspravljati. Međutim, povremeno se postavlja pitanje drugih sastojaka ovakvih sredstava. Zadnjih godina se digla povika na dezinficijens triklosan. Taj dezinficijens se vrlo široko koristi, a u kući ga možete naći u detergentima, sapunima, dezodoransima, raznim drugim kozmetičkim pripravcima, itd. Kao čista tvar on se smatra štetnim za ljudsko zdravlje (Xn) i ekotoksičnim (znak N) s oznakama upozorenja R22-31-36/37- 50/53 (štetno ako se proguta, u dodiru s kiselinama oslobađa otrovni plin klor, nadražuje oči i dišni sustav, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi). Međutim, primjenjuje se u vrlo niskim koncentracijama. U sredstvima za dezinfekciju, kada dolaze u koncentracijama od 1% zadržava se jedino svojstvo slabe ekotoksičnosti s oznakom upozorenja R52/53 (štetno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi). Kod koncentracija u kojima dolazi u sapunima, šamponima i sličnim proizvodima nema više nikakvih štetnih učinaka niti na ljudsko zdravlje niti na okoliš i zbog toga se široko koristi kao posve neopasni sastojak kozmetičkih preparata. Amerikanci tvrde da je zarada na njegovoj proizvodnji tijekom 1998. godine iznosila oko 540 milijuna dolara. Ne znam tko je počeo kampanju, ali počelo ga se uspoređivati po strukturi s užasnim dioksinima. Posebno se naglašavalo njegovo djelovanje na sintezu hormona kod dugotrajne izloženosti. Neki radovi su pokazali da se on rado skladišti u mastima živih organizama, što može dugotrajno izazvati brojne poremećaje poput bolesti jetre, bubrega, mozga, spolnih organa, itd. Naravno da se ljudi boje takve tvari i počelo se izbjegavati pripravke s triklorsanom. Međutim, službeno nikad nije potvrđena ni jedna od naprijed rečenih tvrdnji. S mojeg stanovišta triklorsan u praksi ne može izazvati naprijed rečene učinke. Njegovo glavno svojstvo je kemijska nestabilnost i raspad uz oslobađanje aktivnog klora. Zato se i koristi kao dezinficijens jer oslobađa klor, koji ima sva ta antibakterijska djelovanja. Da se ne raspada ne bi služio kao dezinficijens. Kako onda prihvatiti tvrdnje znanstvenika? Smatram da treba biti jako oprezan pri analizi znanstvenih članaka o opasnostima pojedinih kemikalija, a ja ću i dalje koristiti sredstva koja sadrže triklosan. Zaključno se može reći da sredstva za održavanje osobne higijene ne predstavljaju nikakav zdravstveni problem. Ne može ih se držati podalje od djece, jer i djecu treba prati istim ili sličnim sredstvima. Dodir s kožom ili očima neće izazvati praktički nikakve posljedice, a kod gutanja jedino može doći do pjenjenja u probavnom sustavu. To sve skupa ne znači da se može dopustiti djeci gutanje takvih sredstava, ali ne treba paničariti ako neki klinac pojede komadić sapuna.

39

Prikrivanje neugodnih mirisa

Čovjek je oduvijek prikrivao loše mirise, kako svog tijela tako i prostora u kojem je boravio. Sjećam se da su u mojoj mladosti seoske djevojke u Slavoniji znale stavljati u njedra dunje da diki bude ugodnije dok ih ljubi i miluje. To je naravno bezazleno i nikom štetno dezodoriranje, kao što je i primjena gorećih indijskih štapića, koji su uvijek bili prikladni za dezodoriranje prostorija u kojima boravi puno ljudi i teško je ne osjetiti neugodne mirise njihovih tijela. Nova vremena su donijela nova sredstva za prikrivanje loših mirisa. Najviše se takva sredstva koriste u kupaonicama s klozetom, jer se iz WC školjke znaju širiti prilično neugodni mirisi. Naravno da se dezodoransi koriste i u drugim prostorima stana ili u automobilima. Međutim, kod kupaonica su proizvođači dezodoransa otišli velik korak naprijed. U dodatak na slici lijevo stavljaju se valjkasti proizvodi ugodna mirisa, koji sadrže i mnoge druge važne kemikalije. Obično se u njih prema tajnim receptima stavljaju dezinficijensi, tenzidi, sredstva za otapanje kamenca i brojni dodaci koji omogućavaju postupno oslobađanje aktivnih tvari iz proizvoda, kao npr. otapala. Mirisi su obično bezazleni i ne bi trebali imati utjecaja na zdravlje osoba koje borave po nekoj potrebi duže vrijeme u kupaonici. Većina od aktivnih komponenti se nalaze u relativno niskim koncentracijama, a proizvođači takvih sredstava do sad baš nisu bili skloni slanju dokumentacije u HZT, pa zasad ne znam detalje. Među jeftine dezinficijense svakako spadaju formaldehid i glutaraldehid, koji su oba otrovi a formaldehid je uz to dokazani mutagen i također ga znaju stavljati u ovakve proizvode. Spominje se još i fenol, ali prema mojem znanju kod nas se ne stavlja u dezodoranse za WC. Dolaze u prilično niskim koncentracijama pri kojima se njihova opasna svojstva gube. Možda bi se nadražujući miris formaldehida i osjetio da nema aroma. Uostalom, formaldehidu smo izloženi na brojnim drugim mjestima, jer se npr. koristi njegov derivat uroform pri proizvodnji tako često korištene iverice, pa ga onda nalazimo u svim javnim objektima i domaćinstvima. O kemikalijama za otapanje kamenca je već bilo ranije govora i ona nemaju nikakvih značajnijih učinaka, jer se sva opasna svojstva gube pri koncentracijama u takvim preparatima. Buka se u zadnje vrijeme najviše diže zbog diklorbenzena, koji se isparava iz čvrstih dezodoransa ili tvari poput dimetil-metilfosfonata. Najbolje je problem prikazati na primjeru različitih diklorbenzena (o-, m- i p-), koji na kraju imaju skoro jednaka toksikološka svojstva. U čistom obliku te čvrste tvari imaju slijedeće oznake upozorenja R40-36/37/38 (ograničena saznanja o karcinogenim učincima, nadražuju oči, dišni sustav i kožu). Prema literaturnim podacima radi se o krutinama, koje se relativno slabo isparavaju, a ipak ih se optužuje za ugrožavanje zdravlja ljudi, koji malo duže sjede na WC školjki zbog ovih ili onih razloga. «Znanstvenici» već upozoravaju kako je moguće očekivati rak jetre i bubrega, jer su neki nepouzdani rezultati ispitivanja na životinjama navodno to pokazali. Treba vjerovati službenim podacima npr. EZ komisije, a ona nije do sad posvetila posebnu pozornost ovim tvarima.

40 Moje mišljenje je da ne treba obraćati pozornost na radove o opasnom boravku u kupaonici ili u klozetu gdje se koriste dezodoransi. Što se tiče osobne higijene tu sam naravno sklon tome da se više pere a manje dezodorira. O štetnosti dezodoransa u drugim prostorima stana ili u automobilima gotovo da nema podataka, pa na njih ne treba obraćati pozornost osim ako vam se sviđaju mirisi takvih proizvoda.

Odijelo čini čovjeka

Iako se stroj za pranje rublja nalazi obično u nekom kutu kupaonice ili rjeđe u nekoj drugoj prostoriji poput podrumske praonice, on zauzima izrazito važno mjesto u životu prosječnog građanina. Danas se rublje pere sve češće, jer je strojno pranje tako jednostavno i brzo. Ne dao vam Bog da morate rublje ponovo prati na potoku, kao što se to prije radilo. Strojno pranje rublja danas je nezamjenjivo i domaćica se odlučuje na ručno pranje vrlo rijetko, kad ima posebno osjetljive tkanine. Stroj za pranje rublja pak još uvijek treba detergente za svoj učinkovit rad, a oni su danas vrlo složene smjese različitih tvari, od kojih su neke bezopasne a neke pak opasne za ljudsko zdravlje ili okoliš. Ono što se danas naveliko može potvrditi jest bitka industrijskih proizvođača da na tržište stave što je moguće bezazlenije proizvode. Naravno da to nije moguće, jer detergenti osim danas modernih i bezazlenih enzima moraju sadržavati različite tenzide i lužine u količinama da ne predstavljaju opasnost za zdravlje ljudi. Prilagođavaju se i zahtjevima zaštite okoliša, pa danas npr. sve više uklanjaju iz detergenata fosfate, koji nisu štetni ni za ljudsko zdravlje niti za okoliš, ali kao hranjiva tvar potiču rast nekih jednostavnih organizama poput algi u svim vodama do kojih dođu. Detergenti za strojno pranje rublja danas su uglavnom nadražujuće tvari za oči (dolaze uglavnom u obliku praškastih proizvoda), a ostala svojstva nisu zabrinjavajuća, jer proizvođači nastoje održavati koncentracije opasnih tvari ispod onih pri kojima se mogu javiti štetni učinci. Kod nas je bilo dosta rasprava oko kvalitete detergenata, pa je tako jedno od društava potrošača tvrdilo da istoimeni proizvodi na zapadu i Hrvatskoj nisu istog sastava niti kvalitete. Slučaj se još uvijek vuče po sudovima i nije jasno tko je u pravu, ali nije loše da se strani proizvođači podsjete kako ne mogu u Hrvatsku slati smeće. Nema smisla davati nikakve posebne savjete, ali svaka mudra domaćica će prilikom primjene detergenata čuvati svoje nježne ručice primjenom zaštitnih rukavica. Ne može se sve riješiti strojnim pranjem makar se na televiziji vrte brojne reklame o veličanstvenoj učinkovitosti detergenata ovog ili onog proizvođača. Neke mrlje se ne daju oprati strojno ni ručno nego se moraju uporabiti druga sredstva. Odijela i haljine obično dajemo u kemijske čistionice, ali ni one nisu u stanju ukloniti svaku mrlju s vaše haljine za ples zaprljane prilikom novogodišnje proslave ili sestrine svadbe. U biti su dva pristupa uklanjanju mrlja. Prvi je izbjeljivanje a drugi otapanje u prikladnim organskim otapalima. Izbjeljivanje je stariji način čišćenja bez obzira na koji način se obavljao taj posao. U davna vremena su ljudi izlagali rublje suncu te na taj način ujedno obavljali sušenje, dezinfekciju i bijeljenje. Danas se to obavlja kemikalijama i to najčešće oksidansima. Najčešće su u uporabi sredstva na bazi natrijevog klorita, natrijevog perkarbonata, vodikova peroksida, peroctene kiseline i slične kemikalije. Oksidansi obavljaju oksidaciju boja na tkanini i na taj način se gube njihova svojstva odnosno izblijeđuju boje na platnu. Prikladne su za brojne boje netopive u organskim otapalima. Naravno da je pitanje kako će građanin prepoznati koje strukture je mrlja na njegovoj košulji, pa treba pitati one koji više znaju. Vodikov peroksid se razvrstava u oksidanse (znak O) i nagrizajuće (znak C) tvari s oznakama upozorenja R8-35- 20/22 (u dodiru sa zapaljivim materijalom može izazvati požar, izaziva teške opekotine,

41 štetno ako se udiše ili proguta), pa nije bezazlena kemikalija. Međutim, pri koncentracijama kod kojih se koristi u preparatima ravrstava se u štetne tvari (znak Xn) s oznakama upozorenja R22-41 (štetno ako se proguta, opasnost od teških ozljeda očiju). Zbog toga s njegovim pripravcima treba postupati oprezno koristeći obvezno rukavice od nitrilne ili butilne gume. Drugi oksidansi su slični prema opasnim svojstvima. Tako natrijev perkarbonat djeluje u čistom stanju kao oksidans (znak O) i štetna tvar (znak Xn) s oznakama upozorenja R8-22- 36/38 (u dodiru sa zapaljivim materijalom može izazvati požar, štetno ako se proguta, nadražuje oči i kožu), ali on se koristi pri znatno višim koncentracijama nego vodikov peroksid. Ostaje peroctena kiselina sa znakovima opasnosti oksidansa (O), nagrizajuće tvari (C ) i tvari štetne za okoliš (N) te oznakama upozorenja R7-10-20/21/22-35-50 (može uzrokovati požar; zapaljivo; štetno ako se udiše; u dodiru s kožom i ako se proguta; izaziva jake opekotine; vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi). U koncentracijama kod kojih se koristi ostaju joj oznake upozorenja R36/37/38. Dakle, svi ovi oksidansi su kod koncentracija primjene u najgorem slučaju štetne kod gutanja, a sve redom nadražuju oči i kožu. Nije to zapravo ništa strašno, ali treba ih držati daleko od djece. Kod gutanja se može očekivati žarenje ili bol u gornjem dijelu probavnog sustava uz mučninu i povraćanje. U višim koncentracijama mogu depigmentirati kožu na mjestu prskanja te također izazvati manja ili

veća oštećenja sluznice oka (suze, crvenilo, žarenje ili čak bol). I kod dodira s kožom i s očima treba obaviti uobičajenu dekontaminaciju prije nego li se krene tražiti pomoć liječnika. Kad smo već kod bijeljenja treba opisati i druga mjesta uporabe oksidansa, koji se ponekad koriste u kući. Naravno, sve za ljepotu! Što se tiče kose, tu se koriste izbijeljivači slični kao za platno. Mene je iznenadio jedan takav prašak sastavljen od kalijeva persulfata, amonijeva persulfata, natrijeva persulfata i dinatrijevog metasilikata. Sve oksidansi i nagrizajuće tvari. Konačni proizvod smo razvrstali u nagrizajuće (znak C) i oksidativne (O) kemikalije sa oznakama upozorenja R8-22-34-37-42/43 (u dodiru sa zapaljivim materijalom može izazvati požar, štetno ako se proguta, izaziva opekotine, nadražuje dišne putove, može izazvati preosjetljivost kože i dišnih putova). Ovo sve skupa baš i nije bezazleno, barem dok se kemikalija ne razrijedi s vodom prije tretiranja. Otopina za izbjeljivanje će na kraju imati slična svojstva kao naprijed spominjani preparati, ali je pitanje smije li se držati u kućanstvu. Kad su djeca u pitanju preparat predstavlja sličnu opasnost kao sredstvo za strojno pranje posuđa. Kod nas se izbijeljivanje zubi obavlja uglavnom u zubarskim ordinacijama i nikad nisam čuo pritužbe građana na posljedice. Na zapadu se prodaju paste za izbijeljivanje zubi kod kuće u vlastitoj režiji, a napominje se da može doći do malih oštećenja desni. Navodno prodaja takvih sredstava u zapadnim zemljama (posebno Amerika) ide jako dobro, ali mi smo obeshrabili tvrtku koja je pokušala registraciju u Hrvatskoj. Ako već kupite takvo sredstvo morate ga čuvati daleko od djece. Praktički nema drugog načina izlaganja osim gutanjem i na

42 to morate obratiti pozornost. Dijetetu se neće ništa strašno dogoditi osim što će vjerojatno povraćati i imati osjećaj žarenja ili čak boli u ustima i jednjaku koji dan nakon incidenta. Mrlje topljive u organskim otapalima, a prvenstveno ostatke masne hrane mudrije je uklanjati kemikalijama, što se naveliko čini još od kraja 19. stoljeća, a u Americi je počelo još ranije i to profesionalno. Danas je preparata za kemijsko čišćenje izrazito mnogo i na našem tržištu, a ja sam kao ilustraciju stavio jednu sliku koju sam snimio prilikom obilaska nekih kemijskih čistionica u Zagrebu kad sam po narudžbi njihove komore proučavao stanje zaštite zdravlja i okoliša u takvim objektima. Oni koriste različita sredstva za obradu odjevnih predmeta prije nego ih stave na pranje u svoje strojeve, jer inače nemaju garanciju da će takve mrlje biti uklonjene u uobičajenom procesu pranja. Slična sredstva se koriste i u kućanstvu, ali ipak baš ne sva ona koja se upotrebljavaju profesionalno. No, krenimo od početka priče o kemijskom čišćenju kod kuće.

Na početku su se kao sredstva za čišćenje u domaćinstvima koristili laki naftni derivati odnosno običan benzin. Kao jeftina kemikalija kupovao se u većim količinama i naprosto je čovjek mogao umočiti cijelo svoje odijelo u kantu s benzinom čekajući da se sve masne mrlje otope. To je bilo bolje nego čistiti samo onaj dio odijela na kojem se kočila mrlja, jer bi nakon čišćenja taj dio izgledao drugačije nego ostatak odijela. Međutim, benzin je vrlo lako zapaljiv, a njegove pare sa zrakom stvaraju eksplozivne smjese i bilo je katastrofalnih iskustava. Ja se sjećam slučaja iz ranih šezdesetih godina kad je jedna poznanica prala odjeću svog muža u benzinu, a koristila je za to veliku plastičnu kadu obavljajući posao u kupaonici. Bila je kemičar, a nije se sjetila svih opasnih svojstava benzina. Nakon završenog posla izlila je benzin iz kade u WC, a odjeću je iznijela na balkon da se prozrači. Mirno je zapalila cigaretu i onda joj je došla sila. Sjela je na klozet i u tijeku obavljanja nužde bacila neugašeni čik u WC školjku. Naravno da se stvorila plamena buktinja i žena je bila teško opečena po vrlo osjetljivim dijelovima tijela. Ostala je živa i prilično se dobro oporavila, ali iskustvo ostaje da

43 se benzina treba plašiti glede njegove zapaljivosti i eksplozivnosti. Mi naravno znamo da ga se treba čuvati i zbog povišenih koncentracija benzena čim se radi o motornom benzinu. Ako mislite da se benzin više ne koristi za čišćenje onda se varate. Zbog njegovih dobrih osobina otapanja masti i dalje ga se koristi kao sastavni dio mnogih sredstava za čišćenje, ali to nije više čisti benzin. Negdje iza II. Svjetskog rata počela je naveliko primjena različitih halogeniranih otapala, čija prednost je bila u nezapaljivosti, a nisu bili puno lošija sredstva za čišćenje od benzina. Međutim, do danas su otpala iz uporabe u domaćinstvima mnoga od njih poput tetraklorugljika ili trikloretilena zbog njihovih teških akutnih ili sumnjivih kroničnih učinaka. Ostao je praktički jedino perkloretilen o čijim svojstvima se može više pročitati u poglavlju o industrijskim kemikalijama. Na tržište obično dolazi pomiješan s nekim naftnim derivatom (npr. benzin), a u pripravak se mogu dodavati različiti drugi inertni materijali ili potisni plinovi kod sprejeva. Jedno od takvih sredstava je zapravo silikagel natopljen smjesom organskih otapala. To treba namazati na mrlju i ostaviti da se suši. Organsko otapalo će iz tkanine otopiti nečistoću i kapilarnim silama ga prenijeti na silikagel. Kad sva otapala ispare treba naprosto četkom ukloniti pijesku sličan materijal, a ispod toga ostane tkanina bez mrlja. Nas jasno zanima koliko su takva sredstva opasna za ljudsko zdravlje. Uz pretpostavku da benzin ne sadrži benzen i da ne marimo za to što je perkloretilen karcinogen kategorije 3 mogu se javiti različiti blaži učinci. U dodiru s kožom takvo će sredstvo vjerojatno nakon dužeg kontakta izazvati sušenje i pucanje kože, a to pak znači neugodu. Udisanje para u neprozračenoj prostoriji moglo bi izazvati vrtoglavicu i pospanost, pa čak nesvjesticu. Možda i mučninu? Gutanje tekućeg pripravka je prilično nezgodan događaj, ali nije toliko malo vjerojatan kako bi čovjek pomislio. Javiti će se žarenje u gornjem dijelu probavnog sustava, a nakon toga će se javiti mučnina, koja će onda dovesti do povraćanja. Nije problem povraćanje nego to da se prilikom tog čina može povraćani sadržaj udahnuti u pluća. U najmanju ruku će čovjek kašljati i otežano disati dok se stanje ne stabilizira, ali u nekim slučajevima može doći do gušenja ili edema pluća. Vaše dijete, koje je popilo koji gutljaj takvog tekućeg preparata, nije u velikoj opasnosti, ali svaki roditelj će biti uplašen i sigurno će barem tražiti savjet liječnika, a mnogi će ga bez razmišljanja odvesti u bolnicu. Ostati će traumatično iskustvo i za dijete i ukućane čak ako djetetu liječnici ne budu ispirali želudac. Zato je važno držati ta sredstva izvan dohvata djece, a još bolje će biti ako odjeću nosite na kemijsko čišćenje i onda se nemate čega bojati. Recimo još koju riječ o karcinogenom perkloretilenu. Ne morate se toga bojati, barem prema sadašnjim službenim podacima o toj kemikaliji, ali detalje pročitajte u poglavlju o industrijskim organskim kemikalijama. Nikad čovjek ne može pobrojati sva područja primjene kemikalija u domaćinstvu. Mislio sam da je ova knjiga gotova i kako treba posvetiti pozornost ispravljanju i poboljšanju teksta kad sam dobio preko interneta pitanje zabrinute majke iz Varaždina. Gospođa je bila ozbiljno uplašena omekšivačima tkanina, jer je na obiteljskim portalima našla brojne podatke o njihovoj štetnosti za djecu. Nabrojala je desetak kemikalija, koje se navodno nalaze u omekšivačima, a među njima je bilo različitih opasnosti, od nadraživanja, preko izazivanja preosjetljivosti do karcinogenosti kategorije 3. Bila je prilično sigurna u to da su omekšivači opasni, a opet joj se sviđala njihova primjena zbog toga što je željela svom djetetu meku i ugodnu odjeću. Zainteresirala me problematika i dao sam si truda pogledati ozbiljnu stručnu literaturu. Naravno da sam posjetio i te obiteljske portale na kojima sam našao obimnu hrpu gluposti u koju čini se većina mladih obitelji vjeruje. Zapravo mi uopće nije jasno zašto budale daju savjete normalnim ljudima i zašto ih nastoje uplašiti. Možda se radi o ljudskoj gluposti, a možda iza svega stoje interesi pokvarenih kompanija, koje nastoje jedna drugu istisnuti s tržišta i

44 lažima. Niti jedna od kemikalija iz popisa mlade dame nije bila u sastavu omekšivača. Našao sam jedino limonen kao alkaloid izoliran iz limuna i dodan u omekšivač ako aroma. Općenito je bilo puno različitih aroma u izrazito niskim koncentracijama, ali prevladavala su sredstva koja prodirući u strukturu vlakana obavljaju posao omekšavanja. Nije trebalo ići dalje od izvrsne stranice Wikipedia. Kao omekšivači se koriste različite vodene suspenzije sapuna ili ulja (npr. maslinovo), kvarterne alkoksi amonijeve soli, dimetil-amonijev klorid, esteri fosforne kiseline, masni alkoholi, anionski tenzidi te u novije vrijeme sve više različite kemikalije bazirane na siliciju (npr. polidimetilsiloksani). Najgori od tih sredstava su upravo kvarterne amonijev soli, anionski tenzidi i derivati silicija. U pravilu oni u čistom stanju posjeduju oznake upozorenja R36 i/ili R38 (nadražuje oči, nadražuje kožu). Njihova opasna svojstva se gube već pri koncentracijama ispod 20%. Pokušao sam izračunati koncentracije takvih komponenti u vodi kod zadnjeg ispiranja rublja. One su iznosile oko 0,5% u onih 10-12 litara vode, pa nije imalo smisla raspravljati o bilo kakvim opasnostima za mamu koja pere rublje. Onda se centrifugiranjem više od 95% vode izbaci u kanalizaciju, a namočenih 5 kg rublja sadrži izrazito male količine omekšivača. Izračunao sam da se oni zadrže u takvim koncentracijama da po cm2 tkanine ostane nekih 2-5 μg sredstva, ali raspoređeno u vlaknima i na površini tkanine. Zapravo na površini tkanine koja je u dodiru s kožom djeteta nalaze se količine tvari u nanogramima. Pokušajte računati. Jedan gram ima 1000 miligrama, jedan miligram ima 1000 mikrograma te jedan mikrogram ima 1000 nanograma. Možete li zamisliti koliko su to male količine? Teoretski i nanogramske količine možda mogu kod izrazito preosjetljivih osoba izazvati neki učinak poput crvenila kože, ali to je toliko malo vjerojatno da nema smisla razgovarati. Naravno da su moguće alergijske reakcije i na tako male količine, ali dijete mora na neki način postati alergično i to nije problem omekšivača nego djeteta. Zaista se ne treba bojati korištenja omekšivača, ali nije loše biti oprezan i peglati robu kroz prvih tri mjeseca života malog čovjeka umjesto koristiti omekšivače. Red je da spomenem i suprotne učinke poput otvrdnjivača. Ima naravno i toga kao što ima viceva o ženama koje su otvrdnjivale donje rublje svojih muževa. Obično se za te svrhe koristi sasvim bezopasna štirka, koju možete slobodno pojesti bez straha da vam se može bilo što dogoditi. Obično je žene koriste kod pranja stolnjaka, tabletića i svakakvih drugih ukrasnih predmeta od platna, a spominjem ta sredstva tek radi ravnoteže u pisanju. Ni njega tijela ne zazire od uporabe organskih otapala. Mislim naravno na održavanje noktiju lakiranjem. Lakirani nokti mogu izgledati jako privlačno, ali lak ne drži dugo i onda treba obaviti njegovo skidanje. Za to se koriste različiti preparati bazirani na acetonu. Aceton je glavna komponenta, a o brojnim drugim dodacima nemam što reći s toksikološkog stanovišta. Nije ni aceton neki problem. Uz to što je zapaljiv može djelovati nadražujuće na oči i kožu, ali to nije spomena vrijedno, jer ga inače žene ne bi koristile. Nije osobito opasan niti ako se proguta, ali opet valja držati takve preparate dalje od djece. Vjerojatno bi se u kupaonici mogle naći i druge kemikalije poput npr. kozmetičkih sredstava svake vrste, ali nad njima se obavlja nadzor javnozdravstvenih ustanova i ne bi se na tržištu smjeli pojaviti preparati s bilo kakvim štetnim učincima za ljudsko zdravlje. Problem je u tome što se u kupaonici mogu naći sasvim nevjerojatne kemikalije korištene za tko zna kakve poslove, koji nemaju veze s održavanjem osobne higijene. Kupaonica sigurno u

45 normalnim obiteljima nije opasno mjesto kao na ovoj karikaturi našeg zavodskog prijatelja Nika Titanika. Ona ipak može biti opasna zbog drugih kemikalija, kao npr. zemnog plina. Ako imate plinski bojler u kupaonici obvezno dajte ugraditi detektor za ugljikov monoksid, koji automatski prekida dovod plina u slučaju kad koncentracija opasne kemikalije poraste iznad dopuštenih vrijednosti. Smrt zaista stoji iza vaših leđa ako nemate dobru odvodnju dimnih plinova iz vaše kupaonice. Već je rečeno u poglavlju o plinovitim otrovima da je ugljikov monoksid najveći ubojica hrvatskih građana, pa zato od svih kemikalija u kući najviše mislite na one koje nastaju izgaranjem zemnog plina u vašem bojleru. Većina drugih nisu smrtonosne, a ugljikov monoksid jest. Mislite na to da grijalice na naftne derivate poput petroleja mogu biti jednako opasne ako dimne plinove izbacuju u atmosferu prostorije. Vrlo često se takve grijalice koriste za zagrijavanje kupaonice prije kupanja, jer zaista nije ugodno kupanje u ledenoj prostoriji. Čak ako su to grijalice s katalizatorom, koji navodno ne dopušta stvaranje ugljikovog monoksida nego ga pretvara u ugljikov dioksid, prijeti vam smrt od hipoksije. Za izgaranje je potreban kisik, a on se brzo potroši u maloj kupaonici, pa onda nemate u zraku dovoljno kisika i ishod opet može biti smrt ili teška oštećenja organa poput mozga. Razmislite o tome barem tri puta.

PROSTORI MALOG RIZIKA

Naravno da se misli na dnevni boravak, spavaću sobu i prostorije poput ostave. U tim prostorima se normalno ne bi smjele nalaziti apsolutno nikakve kemikalije, ali se povremeno ipak koriste. To se ne odnosi na ostavu gdje se ne smiju naći apsolutno nikakve kemikalije, a u slučaju njihove primjene (npr. zbog iskorjenjivanja plijesni) prethodno se moraju maknuti sve namirnice, začini i aditivi. Sobe naravno da moraju izgledati čisto i blistavo bez ikakve mogućnosti da zbog boravka u njima nastupi neko zlo za vaše zdravlje. Ponekad to baš i nije tako, pa i o tome valja nešto reći. Danas je uobičajeno kupovati namještaj od iverice, jer je mnogo jeftiniji nego namještaj od čistog drva, ali dok je nov zna praviti probleme. Oslobađa se formaldehid i to je nešto na što se moramo naviknuti, ako nismo preosjetljivi na tu kemikaliju. O tome se možete više informirati u poglavlju o industrijskim kemikalijama. U sobama morate posebnu brigu voditi o drvu. Od njega su izrađeni podovi, namještaj i često ga nalazite na zidovima. Danas je takvo drvo već prije prodaje zaštićeno od raznih nametnika (npr. crvotočina ili gljivice), pa oko toga ne bi trebalo biti problema. Ako i imate problem sa stilskim namještajem onda toplo preporučujem da potražite stručnjaka za takve probleme i njemu povjerite spašavanje vašeg dragocjenog ormara ili komode. Nemojte sami raditi ništa, jer možete napraviti goleme štete svom zdravlju i lijepom dijelu kućnog namještaja. Ostaje vam dakle njegovati već ranije zaštićeno drvo. Parketi su u davnim godinama znali biti noćna mora domaćici, jer drvo nije kvalitetno štićeno. Inače je to u pravilu kvalitetno tvrdo drvo, koje puno toga podnosi i ništa mu nije smetalo brušenje žičanom vunom te mazanje laštilima. Danas svatko daje parket ili laminat na lakiranje, a to je izrazito dobra mehanička, kemijska i biološka zaštita. Onda nije problem održavanje osim ako sjekirom ne lupate po parketu. Laštila su kemikalije pastoznog oblika u kojima su glavne komponente čvrsti naftni derivati (uglavnom voskovi) i nekakva otapala na bazi benzina.

46 Proizvođači dodaju radi boljih svojstava i druga otapala (npr. estere ili ketone radi boljeg sljubljivanja sastavnih dijelova i boljeg mirisa) te posebne dodatke kao polimere za koje ne znam čemu zapravo služe. Većinom su to zapravo inertne tvari poput parafina ili polimera, a jedini opasan sastojak je benzin. Ako ne sadrži benzen onda su njegova svojstva jasna. Pare mogu izazvati pospanost i vrtoglavicu ili čak glavobolju, a nije dobar niti u kontaktu s kožom budući izaziva njezino sušenje. Gutanje pastoznog pripravka može izazvati mučninu i možda čak povraćanje, ali bez drugih težih posljedica. Za onoga tko čisti parket na taj način važno je da koristi rukavice (npr. butilna guma ili PVC) te da dobro prozračuje prostoriju dok naporno lašti. Naravno da ćete laštila držati u nekom drugom prostoru daleko od dohvata djece, ali morate znati da izrazito veliku štetu ne mogu napraviti vašem djetetu. Puno su zahtjevniji preparati za njegu namještaja, jer gotovo da ne smiju sadržavati ništa opasnog, moraju biti izrađeni od vrlo kvalitetnih materijala budući namještaj mora izgledati dobro, a korisno je da sadrže i sredstva poput dezinficijensa budući ni jedna domaćica ne voli da joj se na namještaju nalaze bakterije ili gljivice. To znači da je sastav približno sličan sredstvima za održavanje parketa, ali npr. umjesto nekakvih parafina nude se često kvalitetniji sastojci poput npr. pčelinjeg voska. Dezinficijensi se dodaju u takvim količinama koje vam ne mogu na nikakav način štetiti zdravlju i ostaju kao jedini problem benzini. Danas se u pravilu prodaju u obliku spreja, ali također kao kreme za razmazivanje po drvetu. Gotovo su potpuno inertni prema ljudskoj koži, ali bih ipak preporučio da korisnik nosi lake rukavice od PVC tijekom ovakvog posla. Ne treba očekivati apsolutno nikakve štetne učinke ovih kemikalija, ali također ih zbog principijelnih razloga valja držati na mjestu nedostupnom djeci. Točno je da sprej zapravo nije moguće progutati i da je teško iz nekakve tube istisnuti veću količinu kreme radi gutanja, ali oprez treba biti pravilo sa svakom kućnom kemikalijom. Tkanine na vašim sjedalicama kao i tepihe čisti se laganim sredstvima koja sadrže tenzide i eventualno dezinficijense. Mogu se usporediti sa sredstvima za ručno pranje rublja i nose jednako male opasnosti kao ona. Ostaje nam još pranje prozora kao posao koji se mora obaviti barem jednom godišnje. Odmah moram reći da je kod pranja prozora puno veći problem pad s veće ili manje visine nego sama kemikalija. Neke domaćice čak ne koriste drugu kemikaliju osim vode, ali na tržištu je velik broj preparata na bazi etanola i nekog anionskog ili kationskog tenzida. To je sasvim dovoljno za uklanjanje većine mrlja sa stakla. Slična su sredstva za pranje keramičkih pločica. Nemaju nikakvih znakova opasnosti ili oznaka upozorenja i jedino čega se treba čuvati jest da se neoprezno dijete ne napije gutanjem takvog sredstva. Bez obzira na to koliko su takva sredstva bezopasna treba ih držati zajedno s drugim kućnim kemikalijama na posebnom mjestu u kući. Zapravo smo time završili obilazak našeg stana ili kuće i treba krenuti dalje na otvorene ili barem odvojene prostore poput garaže ili podruma.

47 TERAPIJSKI PROSTORI

Jedan moj poznanik si je uredio nekakav podrumski prostor za bavljenje svojim hobijem. Izrađuje skulpture iz komada drva nađenog u šumama i silno uživa u tom poslu. Međutim, jednom mi je priznao da mu je njegov podrumski prostor zapravo pribježište. Tamo se sklanja da nekoliko sati dnevno provede sam sa sobom, a bilo bi mu svejedno što tamo radi. Mogao je isto tako izabrati izradu ukrasa od papira. Njegovom duševnom zdravlju jako koristi takav posao, a moram priznati da bih i ja osobno tražio takvo rješenje kad bih imao ženu poput njegove. Nije uvijek tako. Neki ljudi zbog drugih razloga posvećuju svoje slobodno vrijeme posebnim otvorenim ili zatvorenim prostorima. Pišem o tome uglavnom zbog kemikalija.

Zlato moje

Mnogi ljudi se posebno čvrsto vežu uz svoj automobil. Neki smatraju da moraju održavati svoju skupo plaćenu limenu kantu zato da ona što manje gubi na vrijednosti i da bude sigurna u korištenju. Neki su zaljubljeni u svoj automobil i više pažnje mu posvećuju nego vlastitoj ženi, ali većina se prema autu odnose normalno. Vremena se dramatično mijenjaju i održavanje automobila je postalo jednostavno, a kemikalije tu igraju sve manju ulogu. Uzmimo samo kemikaliju koja je stekla ugled najopasnijeg sredstva u vašem autu. To je naravno etilenglikol kao glavni sastojak antifriza. Ne sporim da je u prošlosti bilo otrovanja etilenglikolom na ovim našim prostorima, ali to je tek nekoliko slučajeva blagih otrovanja godišnje. No, bilo je kroz zadnjih pedeset godina i nekoliko fatalnih ishoda. Možete pogledati za detalje u poglavlju o industrijskim kemikalijama, ali činjenica je da problemi nastaju uglavnom zabunom kad čovjek tražeći alkoholno piće posegne za neobilježenom bocom s antifrizom. Skloni smo pretakati kemikalije iz originalnih spremnika u svakakve boce, a najčešće od piva ili mineralne vode. Ovo na slici je relativno dobar primjer, ali u sličnim bocama se može držati i vino kupljeno tijekom obilaska vinskih podruma obližnje regije. Strah od antifriza nije loš, jer ljudi onda oprezno postupaju s tom kemikalijom. Međutim, ne morate se bojati nekih problema dok u vrući hladnjak natačete dodatnu količinu antifriza, jer preko dišnih putova pare te kemikalije neće napraviti veću štetu. I ako se polijete po rukama etilenglikolom ne treba očekivati nikakve štetne posljedice osim ako je antifriz bio vreo. Ipak se preporučuje obavljati sve poslove s etilenglikolom koristeći rukavice od PVC. Ni gutanje ne bi trebalo biti problem od kad proizvođači u antifriz stavljaju odvratne gorke aditive, pa će svatko prije ispljunuti slučajno uzeti antifriz nego ga progutati. Najvažnije je da ne držite zalihe antifriza po garažama ili podrumima. Zašto se ne osloniti na gustu mrežu benzinskih postaja. Trebate li nadolijevanje antifriza u vaš hladnjak naprosto zatražite od radnika benzinske postaje da to učini umjesto vas ili to zatražite na redovitom servisu, pa nećete doći u nikakvu opasnost niti vi niti vaša djeca od te kemikalije. U starim vremenima ste morali brinuti o stanju akumulatora i pažljivo promatrati razinu tekućine u njegovim ćelijama. Trebalo je dodavati destiliranu vodu, ako je razina akumulatorske kiseline pala ispod propisanog. U teškim zimskim danima znao se akumulatora

48 isprazniti i onda je valjalo nositi ga u stan na punjenje električnom strujom. Pri tome se znalo svašta događati i ja sam jednom naslonivši akumulator na kaput uništio jedan vrijedni odjevni predmet. Mogli ste nepažljivim rukovanjem zaraditi opekotine na šakama i to je bilo sve. Danas su akumulatori posve zatvoreni i teško da vam prijeti opasnost od njih u bilo kojem času. Istrošena motorna ulja su veliki problem zbog njihove ekotoksičnosti i svako njihovo razlijevanje u okoliš je prekršaj hrvatskih propisa. To sam osjetio na vlastitoj koži prije nekih dvadeset godina, kad sam dobio poziv suca za prekršaje zbog ispuštanja motornih ulja u okoliš u meni nepoznatoj ulici tamo na Trešnjevki. Otišao sam na sud uvjeren u svoju nevinost, ali sreća je bila u tome što je u prijavi naveden moj broj automobila i sasvim druga marka. Oslobođen sam optužbe, ali sam tada počeo razmišljati gdje zaista završavaju ta istrošena motorna ulja, a onda sam kasnijih godina i profesionalno počeo voditi brigu o problemu. Činjenica je da tek 20 % motornih ulja iz vaših motora biva propisno zbrinuto, a ostatak završava tko zna gdje. Većina za grijanje autoradionica i sličnih obrtničkih prostora. Nepropisno spaljivanje istrošenih motornih ulja nema samo štetne posljedice za okoliš nego i za ljudsko zdravlje, jer tim putem nastaju brojni opasni produkti poput npr. kancerogenih policikličkih aromatskih ugljikovodika (PAH). Pročitajte o njima malo više u poglavlju o industrijskim kemikalijama. I što vam je činiti? Mogli bi sami mijenjati ulje u motoru i onda ono staro odnositi na reciklažna dvorišta, ako ih ima na području vašeg stanovanja. Mislim da to nije rješenje. Bolje je ne držati takve kemikalije u garaži dok se spremate na odnošenje u reciklažna dvorišta, jer se netko od vaših ukućana može s njima ozlijediti. Ja odlazim mijenjati motorno ulje ili na benzinske postaje ili u ovlaštene dobro nadzirane servise. Tako imam garanciju da je završilo tamo gdje treba, a vi odlučite što vam je činiti. E, sad dolazi njega karoserije vašeg auta. Jedan moj poznanik sam njeguje svojeg najvećeg ljubimca i pazi da njegov auto ne pati zbog atmosferskih i drugih promjena. Nema garažu kao što je nemam ni ja, ali on zbog toga teško trpi. Ima on pravo kad kaže da automobil bolno pati zbog temperaturnih mijena i utjecaja drugih činitelja poput sunčeve svjetlosti ili atmosferilija poput tuče. Naravno da se automobilu te patnje mogu olakšati ako ga redovito njegujete. Dobro je prati karoseriju i obavljati njezino laštenje, sve gumene dijelove na automobilu treba pripremiti za «strašne» temperaturne promjene, pa će autu biti lakše. Detergenti za pranje automobila ne smiju biti agresivni, jer lak karoserije je jako osjetljiv i mogao bi stradati kod uporabe opasnih kemikalija. Zato se detergenti sastoje uglavnom od relativno bezopasnih tenzida i vjerojatno vam se neće apsolutno ništa dogoditi ako perete auto golim rukama. Bilo bi bolje upotrijebiti rukavice, ali to naravno nije macho. Ni kasnije laštenje ne traži neku posebnu zaštitu, jer se i opet radi o kemikalijama koje ne smiju štetiti laku. Jedini problem je i opet okoliš, ali na to većina vozača ne obraća pozornost. U razvijenim zemljama nema individualnog pranja automobila nego se to obavlja u praonicama, koje su pod nadzorom. Vode od pranja automobila se moraju pročišćavati prije ispuštanja u okoliš, jer je to civilizacijski standard. Auto traži brojne druge kemikalije da bi vam se olakšala vožnja u različitim uvjetima. Za pranje vjetrobranskog stakla koriste se preparati na bazi alkohola i anionskih tenzida, a oni ne predstavljaju nikakav problem za okoliš. Slično je sa sredstvima za odmrzavanje

49 vjetrobranskih stakala ili brave na vratima. Opet alkoholi ili aceton i to pakirani u sprejevima. Dakle, ne predstavljaju veliku opasnost niti za vas niti za vaše ukućane. Nemojte jedino piti tu tekućinu za pranje stakala, jer bi se mogli napiti, a naši propisi o prometu jako strogo kažnjavaju pijance. Još nešto treba snažno naglasiti. Ne koristite u kući benzin iz vašeg auta za bilo koje svrhe. On sadrži benzen i po tome se ne smije naći u maloprodaji za kućanstvo odnosno zabranjeno je njegovo korištenje u domaćinstvima. To što jednom tjedno udišete pare benzina dok ga točite u svoj rezervoar vjerojatno ne predstavlja velik rizik, ali držati takav benzin u kući je glupo i neodgovorno prema članovima obitelji. Ako već trebate benzina prošećite se do najbliže ljekarne i uzmite jeftini medicinski benzin. Ni on nije bezazlen, ali tome nešto više kod rasprave o kućnim hobijima.

Kućica u cvijeću

Sjećate li se te pjesme? Meni to nekako izgleda kao na slici ispod, a jedino manjkaju dunje i neasfaltirani puteljak. Ako ste mislili da je lako napraviti cvjetni balkon i održavati ga, a da se o vrtu i ne govori, onda se grdno varate. I nije dovoljan samo svakodnevni rad na takvom divnom mjestu nego morate koristiti svu silu kemikalija za odbijanje nepoćudnih živih bića od svog uresa cvijeća i zelenila. Glavni problem ljubitelja balkona i vrtova nije naporni rad nego činjenica da malo tko na misli na opasnosti sredstava za zaštitu bilja. Čak i propisi građanima ne idu na ruku. Zakon o zaštiti bilja regulira promet pesticida na veliko za poljoprivredna imanja, a vašu kućicu su ostavili drugima na brigu. Zdravstveni zakoni se brinu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, pa Zakon o biocidima opet regulira stavljanje u promet sredstava za rečene svrhe. Kud onda spada vaš vrt oko kućice? Poljoprivredna pakiranja sredstava za zaštitu bilja su velika a za vaš vrt treba stotinu puta manja količina takvih sredstava. Možete relativno skupo platiti neka sredstva za kućanstvo protiv kukaca, ali to obuhvaća samo dio vaših potreba. Nisu problem samo nekakve lisne uši ili stršljeni s gnijezdom izgrađenim ispod strehe kućice. Smetaju vam svakakvi korovi, krtice vam nagrđuju izgled do tada besprijekornog travnjaka, puževi golaći vam prave štete među raslinjem, itd. Rijetko tko vam je dobro došao poput ježa ili ptica pjevica iako i one znaju praviti probleme kad vas prerano u jutro probude svojom pjesmom. Imate još i brajdu pokraj kuće i neminovno morate koristiti modru galicu ili neki drugi fungicid. Onda naprosto kupite sredstvo za zaštitu bilja i trošite onoliko koliko trebate, a s ostalim ne znate što bi učinili. Ti spremnici sredstava za zaštitu bilja su preveliki i zauzimaju golem prostor u garaži, podrumu ili vrtnoj kućici. Ne zaboravite da oni predstavljaju veliku opasnost za vas i ukućane, pogotovo ako ih prelijevate ili pretresate u manje posude, koje ste loše ili nikako obilježili. Za detalje o opasnostima pročitajte poglavlje o pesticidima, a računajte na to da su otrovanja pesticidima izrazito česta upravo kod kuće. Malo je slučajeva prijavljenih profesionalnih otrovanja na poljima. Većina se događaju kod kuće, a djeca su česte žrtve.

50 Prema statistici ipak kao uzročnici kućnih otrovanja predvode insekticidi možda zato što se ne koriste samo u vrtu nego i na drugim mjestima vašeg domaćinstva. Od pesticida stradavaju i vaši kućni ljubimci bilo zato što ste pretjerali u zaštiti od npr. dosadnih kukaca poput ovog na slici iznad, krpelja i drugih, bilo zato što su pojeli nešto otrovnoga što uopće nije bilo namijenjeno njima. Da, kućni ljubimci prečesto stradavaju zbog otrova iz vašeg ili tuđeg domaćinstva. Ima i zlih ljudi kojima zbog ovoga ili onoga smeta vaš pas i onda posežu za otrovom. Tu nema druge pomoći osim budno paziti na svog ljubimca, jer nitko drugi od strane državnih ili lokalnih vlasti neće ga štititi ili se dati u potragu za trovačem.

Sam svoj majstor i hobisti

Hobista je bilo uvijek i uvijek će ih biti, a čovjek naprosto ne može predvidjeti čime se oni sve mogu baviti. Međutim, kod kućnih majstora je stvar jednostavnija. Oni se bave poslovima oko kuće, koje nisu htjeli prepustiti pravim majstorima. Kad o kemikalijama govorimo onda se to najčešće odnosi na bojanje različitih materijala. Može se bojati drvo, različiti metali, kućni zidovi i drugo. I tu su se stvari promijenile zadnjih desetljeća, kako u pripremi materijala tako u izboru sredstava zaštite (bojanje). U ona davna vremena materijal se pripremao brušenjem i to najčešće šmirglanjem Trebalo je s drva ili metalnog predmeta prvo skinuti sve organske i anorganske nečistoće, a to je bilo jedino moguće korištenjem slavnog šmirgl papira. Bilo je i pomoćnih tehnika, pa se npr. stara boja mogla s drva ili metala skinuti plamenom let lampe, ali je poslije toga opet bilo potrebno šmirglanje. Čovjek se samo po teškoj potrebi upuštao u tako zahtjevan posao kao što je bojanje prozora ili metalne balkonske ograde. A moralo se, jer je boja otpadala i drvo je trunulo, a ograda je hrđala. Radili su ljudi takve poslove i da uštede, jer majstori su uvijek bili skupi i biti će. Moja neugodna osobna iskustva su me pretvorila iz kućnog majstora u običnog građanina, jer sam shvatio da će to majstor bolje napraviti, a moglo bi biti i jeftinije nego popravljanje mojih grešaka u poslu. Krenimo dakle od pripreme materijala. Ako već hoćete skinuti naslage organskog materijala onda je najbolje uzeti sredstva za tu namjenu. To su smjese organskih otapala u kojima prevladavaju benzin ili slična otapala. O njemu smo već pisali i najčešće problemi nastaju zbog rada u zatvorenom prostoru uz pretpostavku da proizvod ne sadrži benzen. Zatim tu dolaze halogenirana otapala poput diklormetana, aromatski ugljikovodici poput ksilena, toluena i etilbenzena, pa onda dimetilformamid, itd. Pogledajte u odlomak o industrijskim kemikalijama da vidite koja su svojstva tih tvari. Dimetilformamid je reproduktivno otrovna tvar kategorije 2, a toluen kategorije 3. Uglavnom mogu nadraživati oči i dišne putove, a neki su štetni kod gutanja. Uz većinu aromatskih ugljikovodika i benzin veže se oznaka upozorenja R65 (može izazvati oštećenje pluća ako se proguta), pa zbog toga moramo posebno paziti da djeca ne dođu do ovakvih kemikalija. Slični po sastavu su im brojni razrjeđivači kao i boje. E, sad dolaze te raznorazne boje ili lakovi. Zadnjih godina je napravljeno puno reda na tom području i zabranjene su brojne boje olova zbog njihove reproduktivne otrovnosti, ali također mnoge lijepe organske boje (npr. azo) zbog karcinogenosti. Međutim, industrija je snalažljiva i stalno plasira nove boje. Nadzorom registracije proizvoda vidio sam da boje, lakovi i emajli za sad čine sigurno četvrtinu svih proizvoda namijenjenih tržištu. Međutim,

51 neke se stare dobro poznate boje teško mogu zamijeniti novima. Već je rečeno kako olovo predstavlja priličan problem, pa se onda biraju možda malo manje rizični spojevi, npr. zato što se teško otapaju. Oni ipak još uvijek zadržavaju svojstva reproduktivne otrovnosti i treba biti vrlo oprezan kod rada s njima. Te boje su još uvijek nezamjenjive kao temeljne pri zaštiti metala. Onog časa kad se primjene i boja osuši obojani predmet više nije opasan, jer će se boja teško otopiti i dospjeti u okoliš. Problem je dok se radi ili dok boje stoje na skladištu. Ponavlja se isto što se reklo za pripremu materijala što se tiče uvjeta rada. Preporučuje se nositi rukavice od butilne ili slične gume uz dobro prozračivanje radnog prostora. Također treba strogo odvojiti ovakve kemikalije na mjesto do kojeg ne može doći dijete. Ljudi svašta rade u svojim podrumima i garažama, od izgradnje čamaca do prepariranja životinja. Tu je izrazito teško predvidjeti kakve će sve kemikalije držati kod kuće. Postoji još i problem zaboravljenih kemikalija na koji se povremeno nailazi. Već ranije je rečeno da smo u starim kućnim zalihama nalazili živu, strihnin, arsenove spojeve i ne znam što još drugo. Treba biti oprezan prema takvim kemikalijama i prijaviti policiji njihov nalaz, a onda će nastupiti muka kako to zbrinuti kao opasni otpad. Za pojedine opasne kemikalije pogledajte u drugim poglavljima ove knjige.

Vezivni građevinski materijali

Svatko od nas je barem gledao izvođenje različitih građevinskih radova, a mnogi su aktivno sudjelovali u zidanju, betoniranju ili žbukanju. Jesu li materijali poput cementa, živog ili gašenog vapna opasni ili se s njima može bezbrižno raditi, kako to čini većina ljudi? Ja sam još u ranoj mladosti naučio kako je npr. živo vapno silno opasno, pogotovo kad se gasi ili prevodi vodom u kreč. Tih ranih pedesetih godina svatko je nastojao sam sebi zidati, a početak je bilo kupovanje živog vapna. Onda bi se iskopala jama i u nju bacilo živo vapno (kalcijev oksid) te se nakon toga ulijevala u jamu voda. Reakcija otapanja bila je izrazito burna tako da je voda kipjela i dizala se iznad jame vruća para. Stariji su pričali kako je tamo negdje u drugom mjestu netko pao u tu jamu za vrijeme gašenja i skuhao se. Bila je to užasna priča raširena po cijeloj državi (vjerojatno tipična narodna priča) zbog koje smo mi klinci samo izdaleka gledali tu važnu pripravu kreča za buduće zidanje kuće ili neke druge zgrade. Cement sam pak upoznao kao mladi muž na ljetovanju u nezavršenoj vikendici. Žena i djeca su se kupali u moru ispod vikendice kad je došao susjedima kamion pun cementnih vreća. Kako u blizini nije bilo ni jednog muškarca zamolila me susjeda da joj istovarim kamion, jer je vozač morao ići po novu pošiljku cementa. Onako u kupaćim gaćicama prionuo sam vrijedno prenošenju vreća prtivši ih na rame. Do polovice istovara nisam opažao nikakve probleme, a onda me rame počelo peći. Istovario sam kamion do kraja i onda se spustio do mora da isperem cement s kože. Rame mi se pretvorilo u ranu, a svrbež i žarenje osjećao sam po cijeloj koži. Nikad tako više ne bi postupio, a i naučio sam ponešto o opasnostima građevinskih mateijala kroz proteklo vrijeme. Hajdemo krenuti od cementa.

52 Iako je danas na tržištu veći broj različitih cementa s dodacima ili bez njih te s različitim svojstvima što se tiče brzine vezanja, najpoznatiji je zapravo portland cement (CAS: 65997-15-1). Isporučuje se na različite načine, od pakiranja u papirnate vreće od 50 kg do prevoženja u posebnim cisternama. Koristi se u golemim količinama za različite vrste nisko- ili visoko-gradnji, a naša današnja civilizacija ne može bez njega. Ovisno o proizvođaču dobiva oznake upozorenja R36/37/38 (nadražuje oči, dišne putove i kožu), ali u nekim slučajevima se umjesto R36 daje R41 (opasnost od teških ozljeda očiju). U nekim slučajevima (posebno kod visokog sadržaja kromata ili oksida nikla) dobiva i oznaku R43 (u dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost). U zatvorenim sustavima za miješanje betona (betonare) zaštita se sastoji od radne odjeće od pamuka ili sličnog materijala s dugim rukavima i nogavicama i obuće poput čizama. Ruke se štite čvrstim kožnim ili sličnim rukavicama, a za zaštitu dišnih putova kod dobre ventilacije nije ništa potrebno. Kod ručnog posla s cementom kad postoji mogućnost prašenja treba obvezno štititi dišne putove filtarskim polumaskama (vrlo jeftine), a također oči naočalama koje prianjaju uz lice. Radna odjeća je slična kao kod profesionalnog rada u betonarama. Naravno da niti beton nije bezazlen, barem dok se ne stvrdne dovoljno i postane inertan. Sa svježim betonom se treba postupati jednako oprezno kao i s cementom unatoč tome što je koncentracija nevezanog cementa snižena u takvom materijalu. Treba naglasiti i to da je cementni ili betonski otpad inertan i trebalo bi ga odložiti na odlagalište građevinskog otpada. Danas više nitko ne gasi živo vapno nego se kupuje hidratizirano vapno u vrećama sličnima onima za cement, a naravno da se prevozi i specijalnim cisternama za velike poslove zidanja s ciglom i žbukanja. Danas se istina žbukanje sve češće obavlja strojevima, pogotovo na velikim građevinama. Ručno žbukanje je presporo. Gašeno vapno ili kalcijev hidroksid je opasna tvar s minimalno znakovima opasnosti R36/37/38 (nadražuje oči, pluća i kožu). Međutim, mnogi proizvođači dodjeljuju vapnu ozbiljniju oznaku R34 (izaziva opekotine) i sve češće oznaku R43 (u dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost). Obje ove spomenute oznake su vrlo neugodne i zahtijevaju oprez pri radu s ovom kemikalijom. Na slici lijevo je prikazan radnik sa zaštitnim rukavicama na rukama zbog toga jer svježa žbuka ima svojstva slična kalcijevom hidroksidu ili gašenom vapnu. Kod rada s hidratiziranim vapnom treba obvezno nositi odjeću s dugim rukavima i nogavicama, rukavice od neoprenske ili nitrilne gume te jeftinu filtarsku polumasku ako se javlja prašina. U slučaju pojave prašine bilo bi mudro nositi naočale koje prianjaju uz lice. Posebno valja misliti na to da se prema nekim podacima pri radu s gašenim vapnom može javiti kožna preosjetljivost, pa je mudro sprječavanjem izloženosti (redovito nošenje osobne zaštitne opreme) ne dopustiti pojavu ovako ružnih učinaka. Kao i kod cementa najvažnija je voda ili dekontaminacija. Ako ove kemikalije dospiju na kožu ili još gore u oči treba se odmah skinuti i tekućom vodom ispirati mjesta kontaminacije što je duže moguće. Ključno je naglasiti da nikad ne smijemo podcijeniti ove kemikalije i da se ne treba ugledati u budale koje se ne čuvaju.

53 ŠTO REĆI NA KRAJU?

Treba sjesti i razmisliti, baš ovako kako to čini domaćica na slici lijevo. Možda bi vam ipak mogli pomoći i neki savjeti starog mačka.

1. Kupujte samo provjerene proizvode uredno registrirane i s potpunom dokumentacijom, a posebno urednom i odobrenom deklaracijom (naljepnicom). Provjerite na www.hzt.hr je li dokumentacija te kemikalije odobrena u HZT ili nije. Ako dokumentacija nije odobrena nemojte kupiti takvu kemikaliju. 2. Nikad nemojte prelijevati kemikalije iz originalnih spremnika u nekakve pivske ili slične boce. Zaboraviti ćete za čas što se u toj boci nalazi i eto ti nesreće. 3. Sve spremnike bez deklaracije ili s nečitkom deklaracijom hitno dajte na zbrinjavanje (znam da je ovo glup savjet, jer nemate kome predati, ali valjda će država uskoro shvatiti da mora otvarati reciklažna dvorišta za prikupljanje upravo ovakvog otpada). 4. Nikad ne bacajte ostatke opasnih kemikalija ili njihovih praznih spremnika u okoliš. Ako ste savjestan građanin, onda ćete prijaviti svakog tko čini zločin onečišćenja okoliša, pa bio vam najbliži rod ili prijatelj. Važnija je budućnost naše djece nego rod ili prijateljstvo. 5. Sve opasne kemikalije iz kuće spremite na mjesto nedostupno djeci i stavite ih po mogućnosti pod ključ. Nećete požaliti. 6. Kad koristite bilo koju opasnu kemikaliju prvo pročitajte osnovne podatke o njezinim opasnostima, mjerama prve pomoći i dekontaminacije te upute o zbrinjavanju. Kasno je tražiti podatke kad se nesreća dogodi, jer ih u uzbuđenju nećete znati rastumačiti. 7. Nemojte dopustiti da se pokraj vas motaju djeca ili nezaštićene osobe dok radite s opasnim kemikalijama. Dobro je da je netko pametan u blizini kako bi vam pomogao u slučaju nesreće, ali ne smijete ugrožavati ni poznate ni nepoznate svojim nestručnim rukovanjem kemikalijom. 8. Zapamtite da je voda najveće dobro. Voda neće riješiti sve vaše probleme nakon izlaganja opasnoj kemikaliji, ali će barem smanjiti štete. Pročitajte više o dekontaminaciji u poglavlju o savjetima, ali znajte da s uporabom vode za vlastitu dekontaminaciju nećete pogriješiti u većini slučajeva. Kad radite s kemikalijama, voda mora biti na raspolaganju. 9. Tražite pomoć ako se bilo što lošeg dogodi. Zapamtite broj 112 i računajte na to da će oni poslati pomoć, jer po prirodi posla trebaju imati pisane procedure za sve vrste nesreća.

54 3. NIKUD BEZ LIJEKOVA

Lijekovi su svud prisutni, od kuće do vaših džepova ili torbice, barem oni protiv glavobolje. Kod nekih ljudi se uzimanje lijekova pretvara u ritual, ali isto tako valja reći da većina uopće ne poštuje odredbe liječnika o terapiji lijekovima. Kako bilo da bilo, lijekovi su jako često uzrok otrovanja. Prema našim podacima kroz zadnjih desetak godina ukupno gotovo 50% primljenih u bolnice zbog otrovanja uzeli su lijekove. Uglavnom namjerno! Zanimljivo je da se žene češće truju lijekovima, a muškarci kemikalijama. Povoljno je pak to što se zbog akutnih otrovanja lijekovima uglavnom ne umire, pa je smrtnost zbog otrovanja lijekovima negdje na petom ili šestom mjestu uzroka smrti. Ne znamo skoro ništa o kroničnim otrovanjima, pa čak niti o nuspojavama na lijekove iako je praćenje nuspojava u nas počelo prije nekih četrdeset godina. Liječnici ne dojavljuju podatke, pa onda o kroničnim otrovanjima ovdje neće biti puno govora.

Proizvodnja i prodaja lijekova, ranije biljnih a danas industrijski proizvedenih, ima dugu povijest u Hrvata. Na slici gore lijevo prikazana je jedna od najstarijih europskih ljekarni i samostanu Male braće iz Dubrovnika te desno stara zagrebačka ljekarna K crnom orlu. I ne samo to. Industrijska proizvodnja je također rano počela. Negdje 1936. godine u tvrtki Kaštel osmislio je nobelovac Vladimir Prelog sintezu sulfonamida. Bila je to jedna od prvih svjetskih sinteza i kasnije je Kaštelov nasljednik Pliva dugo proizvodila različite sulfonamide i lijekove bazirane na njima. Ponosni smo naravno i na Preloga i na Kaštel/Plivu. Ja sa zadovoljstvom moram reći da sam više puta slušao predavanja našeg nobelovca i jednom se čak s njim rukovao, a također sam obavljao ljetnu praksu na sintezi sulfonamida prije više od 35 godina. Nikada se ne smije zaboraviti da su Hrvati bili izvrsni kemičari i da su znali proizvoditi lijekove, kako one od biljaka u samostanu Male braće, tako i one sintetski izrađene u barem dvije hrvatske tvornice s dugom tradicijom. I dvojica nobelovaca za kemiju su naše gore list iako su nagradu osvojili za rad u Švicarskoj. Ne odričem se prava vraćati se na ovu temu tijekom pisanja ovog

55 poglavlja, jer nikad nije dosta govoriti o časti i slavi velikih ljudi. Treba tek dodati da i danas značajan broj hrvatskih znanstvenika radi na otkrivanju i ispitivanju djelovanja lijekova, više u svijetu nego u zemlji. Lijekova naravno ima raznih i sad bi trebalo o svima ponešto pisati, ali ovo je poglavlje o akutnim otrovanjima lijekovima, pa će zato biti više riječi tek o onim skupinama i pojedinim tvarima koje nama predstavljaju problem ili o kojima želim nešto više reći zbog drugih razloga.

RAT PROTIV MIKROORGANIZAMA.

Biti će ovdje riječi o antibioticima (tvari izolirane iz različitih plijesni ili derivati tih tvari) te o antibakterijskim sredstvima (tvari dobivene isključivo sintezom). Što se antibiotika tiče, njih su indirektno primjenjivali za sprječavanje gnojenja rana još u Kini prije 4.500 godina primjenom određenih plijesni izravno na ranu. Prema zapisima koristili su ih i drugi narodi, pa su čak i znanstvenici (npr. Koch) zaključili da neke plijesni uništavaju mikroorganizme. Međutim, morao je doći veliki Fleming (vidi sliku) da shvati kako neka tvar mora biti zaslužna za antibakterijsko djelovanje plijesni. On je tu tvar nazvao penicilin (penicilin G) i bio je zaslužan za otkriće prvog antibiotika. Početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća počela su intenzivnija istraživanja proizvodnje i primjene penicilina. Prema anegdotama iz tih vremena prva primjena penicilina je bila za sprječavanje komplikacija kod jednog ranjenog bobija u Londonu. Penicilina je bilo izrazito malo i onda su bobiju skupljali mokraću da bi iz nje izolirali penicilin i ponovo ga primjenili na pacijentu. Međutim, pacijent je prošao oporavak od teškog ranjavanja. Prava proizvodnja je počela 1942. godine i od tada se postao nezaobilazan lijek ne samo zbog ranjenika nego također za liječenje svih mogućih bakterijskih zaraza. Europa je odmah poslije rata bila gladna za penicilinom, jer su se zarazne bolesti na osiromašenom i gladnom kontinentu širile kao vatra. Penicilin je postao vrjedniji od zlata. Svojevremeno je bio snimljen film «Treći čovjek» s radnjom u Beču, a u centru svega bio je šverc penicilinom. Ne smijemo biti nepravedni i zaboraviti da su prije antibiotika stigla sintetska antibakterijska sredstva kao sulfonamidi. Zanimljivo je da su se oni zadržali u terapiji do danas unatoč tome što je prošlo 70 i više godina od njihovog prvog stavljanja na tržište. Teško je uopće zamisliti svijet bez tih sredstava. Prije nego što ih je čovjek počeo primjenjivati umiralo se od svake male infekcije, a bilo koja i kakva rana mogla je zbog komplikacija postati smrtonosna. Samo onaj tko to razumije shvatiti će plakat na slici iznad ovog teksta. Otrovanja uključujući nuspojave su minoran problem antibiotika, a tek nešto veći su alergije. Glavni problem je u

56 stvaranju rezistencije bakterija na antibiotike i neki kliničari se boje da ćemo ostati bez učinkovitih lijekova, ali to nije problem toksikologije.

Penicilinski i cefalosporinski antibiotici

Neću ih nabrajati po abecedi nego po povijesnoj važnosti krećem od penicilina. Nisu oni bili samo ratni lijek nego su se primjenjivali na mjestima gdje se činilo da više nema pomoći. Iz slike dolje shvaćate što sam htio reći. Bilo ih je i ima puno na tržištu, od iz prirode izoliranih poput penicilina G do brojnih polusintetskih poput kod nas naveliko korištenih ampicilina i amoksicilina. Jako je teško raspravljati o njima kao opasnim tvarima, pogotovo zato što većina nisu službeno razvrstani prema direktivama EZ. Međutim, proizvođači za penicilin G ne daju nikakav znak opasnosti ili oznaku upozorenja, a za ampicilin i amoksicilin sam u STL-ovima našao najgore oznake upozorenja R20/22-36/38 (štetno ako se udiše ili proguta, nadražuje oči i kožu). To se naravno odnosi na prah, a s njim će pacijenti teško doći u kontakt. Ja sam ranih sedamdesetih radio s velikim količinama penicilinskih antibiotika i to bez ikakve zaštitne opreme (npr. filtarska polumaska i nekakve rukavice) te sam slobodno udisao prašinu, ali bez ikakvih posljedica. To ne znači da bih danas dopustio takav način rada bilo kome, jer vremena su se promijenila. Glavni problem penicilinskih antibiotika su zapravo alergije. Već davno je opaženo da se kod osjetljivih ljudi može javiti anafilaktički šok uz letalan završetak, ako se ne poduzmu hitne liječničke mjere. Bilo je i kod nas teških slučajeva, ali problem nije ni iz daleka tako strašan kako se ponekad prikazuje. Što se tiče otrovanja malo je iskustava. Kod visokih doza penicilina javljaju se uglavnom nespecifični znakovi otrovanja (vrtoglavica, parestezija i navodno poremećaj mirisa). Kod dugotrajne primjene također su opisani rijetki slučajevi oštećenja bubrega. Možda ipak treba spomenuti interakcije i to s acetilsalicilnom kiselinom, koja se vrlo često uzima u terapiji kod povišenih tjelesnih temperatura tako normalnih kod bakterijskih ili virusnih infekcija. Međutim, te interakcije nisu također tako ozbiljne da bi se trebalo bojati teških učinaka. Dakle, ne možete se teško otrovati niti je u golemoj opasnosti vaše nezaštićeno dijete, ali čuvajte ih daleko od djece. Moram iskoristiti priliku da bih se pohvalio s našim kemičarima, a i ja sam bio jedan mali kotačić u stroju. Ranih sedamdesetih godina bio sam u Plivi uključen u veću skupinu iskusnih kemičara sa zadatkom istraživanja sinteze novih penicilinskih antibiotika i izrade tehnološkog postupka za pripravu polusintetskog ampicilina iz penicilina G. Moji stariji kolege već su imali puno iskustva na tom poslu i ja sam sudjelovao u različitim završnim ispitivanjima. Tako sam postao koautor čak tri međunarodna patenta i tehnološkog postupka za proizvodnju ampicilina. Od moja 4 nova penicilinska antibiotika nikad ništa nije doživjelo ni pokušaj uvođenja u proizvodnju, jer unatoč širokom antibakterijskom spektru nisu imali druga dobra svojstva. Međutim, proizvodni postupak za ampicilin je kasnije uveden u proizvodnju te je po istom postupku sintetiziran i amoksicilin. Otišao sam iz Plive sredinom sedamdesetih, a grupa iskusnih istraživača je nastavila svoja istraživanja, posebno na pregradnji penicilina u cefalosporine. Želim istaknuti da su hrvatski kemičari i farmaceuti na tom području dostigli svoje zapadne kolege, kako u istraživanju tako i u primjeni.

57 Cefalosporinski antibiotici (danas vrlo poznati cefaleksin i cefoksitin) su stigli na tržište negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća, a imali su značajno bolja antibakterijska svojstva nego penicilini te manje nuspojava. Vrlo su slični penicilinima kao dipeptidi i razlikuju se tek prema broju atoma u prstenu osnovne strukture. Mogu se izolirati iz određenih mikroorganizama, ali također ih je moguće dobiti pregradnjom penicilina. Do danas se silno napredovalo u traženju boljih i manje škodljivih cefalosporina, pa ih je na tržištu čak 5 generacija. Uglavnom nisu razvrstani prema direktivama EZ, a proizvođači za njih ne navode nikakve znakove opasnosti ili oznake upozorenja. To znači da u kućanstvu predstavljaju manji problem nego penicilini.

Makrolidi i tetraciklini

Zapravo se radi o vrlo sličnim tvarima sličnih antibakterijskih i drugih svojstava. Glavni prestavnici tetraciklina su tetraciklin i oksitetraciklin, a od makrolida je važan naš azitromicin dobiven polusintetki iz eritromicina. Pliva je bila jedan od pionira u biosintezi tetraciklina i duge godine su se građani oko njezine lokacije na Ulici Baruna Filipovića bunili zbog nesnosna smrada. Danas to više ne čine budući je biosinteza ovih lijekova prestala. Nisu također razvrstani prema direktivama EZ, ali proizvođači daju za tetrakciklin i oksitetraciklin oznake upozorenja R20/22-38 (štetno ako se udiše ili proguta, nadražuje kožu). Za azitromicin nema podataka o opasnim svojstvima za ljudsko zdravlje ili okoliš. Praktički nema podataka o akutnim otrovanjima niti sam našao podatke o štetnim učincima na radnom mjestu. Ono što najviše navodi literatura jest štetan utjecaj na zubnu caklinu u djece čak ako su majke uzimale lijek dok su bile trudne. Tipične promjene boje pokazane su na slici lijevo. Istina, javljaju se brojne nuspojave uključujući oštećenje jetre. Ne mogu ipak ne posvetiti koju riječ azitromicinu kao našem prvom antibiotiku otkrivenom u Plivi. Njegova sinteza je uspjela iz tetraciklina negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća, a onda su započela istraživanja svojstava. Pliva naprosto nije bila u stanju obaviti sva predklinička istraživanja i morala je napraviti ugovor o zajedničkom nastupu s američkom tvrtkom Pfizer. Bez toga nikad ne bi lijek stigao na tržište. Ja sam u farmakokinetska istraživanja bio uključen osamdesetih godina prošlog stoljeća isključivo kao farmakokinetičar, a posao na životinjama su obavljali stručnjaci Plive. Cijela ekipa je bila neiskusna u eksperimentalnoj toksikologiji i zato smo došli do krivih pretpostavki. Naši osnovni farmakokinetski rezultati potpuno su se podudarali s američkima, ali oni nisu tražili nakupljanje u pojedinim organima. Nama se činilo važnim nakupljanje u testisima štakora, što dakako jest bilo važno za liječenje spolnih zaraznih bolesti. Amerikanci se nisu s nama slagali budući su prema procedurama FDA obavili sva potrebna istraživanja utjecaja tvari na reproduktivne funkcije. Na kraju se ispostavilo da su oni bili u pravu.

58 Aminoglikozidi

Moji počeci bavljenja praćenja terapije ovom skupinom antibiotika seže u rane osamdesete godine prošlog stoljeća. Tada se kod nas koristio uglavnom gentamicin, a kasnije amikacin i tobramicin. To su lijekovi male terapijske širine, što znači da je mala razlika između koncentracija koje daju učinak i onih kod kojih se događaju nuspojave. Glavne nuspojave su ototoksičnost i nefrotoksičnost, što prilično zabrinjava. Istina, nitko od nas na Rebru nije vidio ozbiljniju nuspojavu gentamicina, ali smo se ipak bojali. Meni je danas to sve skupa pomalo čudno zbog njihova neslužbenog razvrstavanja. Amikacin ima oznake upozorenja R36/37/38 (nadražuje oči, dišne putove i kožu), gentamicin ima oznake R42/43 (može izazvati preosjetljivost udisanjem i u dodiru s kožom) te tobramicin ima iste oznake upozorenja kao amikacin. No, i danas bih reagirao na isti način kao prije dvadeset ili više godina. Većina nalaza gentamicina, od dojenčadi do odraslih, pokazivala je vrlo niske koncentracije u krvi, često ispod terapijskih. Zbunjivalo je to što je antibiotik ipak djelovao i kliničari su rano izgubili zanimanje za naše objektivno praćenje terapije. Nemamo nikakvog iskustva s otrovanjima, a treba reći da se u kućama obično drže male količine takvih lijekova nedovoljne za ozbiljnije otrovanje bilo koga.

Sulfonamidi i trimetoprim

Na slici lijevo je prikazano kako je izgledao pogon za sintezu sulfonamida u Plivi. Proizvodilo se nekoliko različitih sulfonamida i plasiralo na domaće i strano tržište. Kod nas je bio i ostao još uvijek jako popularan preparat pod imenom Sinersul sastavljen od sulfadimidina i trimetoprima. Opet neslaganje između službenog razvrstavanja i opasnih svojstava kao lijeka. Jedino što se daje za ove dvije tvari su oznake upozorenja R36/38, a mene su još na fakultletu šezdesetih godina učili kako su sulfonamidi problem zbog svojih acetiliranih produkata metabolizma. Naime, ti acetil derivati su značajno manje topljivi od početnog sulfonamida i onda se mogu taložiti u bubregu dovodeći do oštećenja tog važnog organa. I u literaturi se spominje da sulfonamidi oštećuju kod predoziranja bubreg i jetra, ali ja nisam nikad vidio otrovanje takvim tvarima. Naši prvi pokusi određivanja biološke ekvivalencije bili su na Sinersulu krajem sedamdesetih godina i smatrali smo da imamo s njim iskustva. Danas je na hrvatskom tržištu za ljudsku uporabu ostao praktički tek Sinersul, a zbog pozitivne sinergističke inetrakcije između sastojaka njihove su doze prilično niske. Mogao bi to biti razlog izostanka otrovanja sa sulfonamidima, ali prije tridesetak godina bili su na tržištu i čisti sulfonamidi bez zabilježenih ozbiljnih akutnih otrovanja. Bez obzira na sve treba naglasiti da se Sinersul najčešće daje djeci zbog bakterijskih upala grla, pa onda vjerojatno oni nerado uzimaju taj preparat po slobodnoj volji. Ipak preostale količine sirupa treba vratiti u ljekarnu da ne stoje nepotrebno pred radoznalim djetetom.

59 Drugi

Mnogo je drugih antibakterijskih sredstava, antiprozoika i antihelminika. Možda tek koju riječ o antituberkulicima. Glavni predstavnici su izoniazid, rifampicin, streptomicin i etambutol. Oni su manje bezazleni od ranije spomenutih. Tako se npr. izoniazidu dodjeljuju oznake upozorenja R25-38 (otrovno ako se proguta, nadražuje kožu). Kod akutnih otrovanja na zapadu se bilježe smrtni ishodi zbog neurotoksičnosti i kardiotoksičnosti. Kod izoniazida literatura pri kroničnoj primjeni opisuje «lupus like» sindrom kao tešku imunološku bolest, koja može završiti zatajenjem bubrega i smrću kod osoba koje sporo acetiliraju amine i hidrazine.

NAJVAŽNIJE JE SAČUVATI ŽIVCE

Sve teže je živjeti u modernom svijetu, a razloga je toliko da ih nema smisla nabrajati. Amerika je mnogo naprednija država nego Hrvatska i kažu da tamo svaki drugi građanin ima svog psihijatra, a kod nas je stanje puno bolje i tek oko 30% žena je barem jednom bilo u depresiji. Dug je put još pred nama dok stignemo razvijeni zapadni svijet. Lijekovi s učinkom na živčani sustav zato su tako često korišteni. A oni koji se koriste zbog djelovanja na živčani sustav izrazito se često prodaju u našim ljekarnama. Jedan od najviše korištenih lijekova bio je diazepam prodavan pod imenom Apaurin. Skoro ni jedna obitelj si nije mogla zamisliti život bez tog veličanstvenog lijeka. A razloga za njegovo uzimanje je bilo napretek, od nesanice i uzrujavanja zbog ludog šefa na poslu do različitih bolesti, kad je lijek stvarno bio potreban. Tako se u kućnim apotekama nakupljaju lijekovi poput slučaja na slici lijevo, a onda nije čudno da se zbog ovakvih lijekova događaju otrovanja. Apsolutno najviše otrovanih u bolnice primamo zbog lakših ili težih otrovanja ovom skupinom lijekova. Nisu svi lijekovi iz ove velike skupine jednako opasni i zbog toga je potrebno napraviti neku podjelu. I to nije lako, jer mnogi od ovih lijekova imaju različita djelovanja i neki od njih se mogu koristiti za tretiranje različitih poremećaja i bolesti. Uzmimo samo benzodiazepine među koje pripada i klonazepam. On se može koristiti kao sredstvo za spavanje, za smirenje, kao trankvilizator ali također i antiepileptik. Uz sve ostalo na takve se lijekove navikava. Drugi je problem što te bolesti živčanog sustava nisu jednostavne i često se miješaju simptomi različitih poremećaja pa liječnik mora kombinirati lijekove s različitim učincima pokušavajući odrediti neki balans među njima, što uopće nije jednostavno, a bolesnik pak dobiva nekoliko lijekova različitih djelovanja najednom. Ni tu ne završavaju komplikacije, jer za postizanje istog cilja također treba kombinirati lijekove s praktički istim učinkom. Kad sam se počeo baviti farmakokinetikom i praćenjem koncentracija lijekova u krvi radi pomoći liječnicima u individualizaciji terapije bio sam veliki protivnik polipragmazije. Naučio sam iz literature da nije dobro pacijenta opterećivati brojnim lijekovima čak istog djelovanja, ali sam onda shvatio upravo na populaciji ljudi s problemima središnjeg živčanog sustava da sam imao krivo. Moje koncentracije u krvi zapravo su mogle biti tek nekakav vodič kliničaru kod titriranja terapije, ali je on ipak na kraju prema kliničkoj slici bolesnika zaključivao je li terapije dobro određena ili nije. Kasnije se to potvrdilo na drugim skupinama lijekova i ja sam si ponekad postavljao

60 pitanje o tome koliko su i kome vrijedne moje kemijske analize i farmakokinetska izračunavanja. Vrlo brzo sam početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća shvatio da su ovi lijekovi često blagoslov, a nerijetko prokletstvo. Bolesnici ili čak relativno zdravi građani najčešće su posezali za tom skupinom lijekova kad su odlučili da je dosta života, a ni slučajna otrovanja nisu bila izuzeci. Jedino je sreća da nisu znali za otrovanja izabrati one najopasnije. Naravno da se na tržište stavljaju lijekovi koji će predstavljati što manju opasnost za ljude, pa je većina otrovanja završavala sa sretnim ishodom. Najteže je raditi podjele takvih sredstava prema skupinama, jer niti je ta podjela precizna niti lijekovi imaju samo jednu vrstu djelovanja. Ne želeći otkrivati toplu vodu preuzeo sam razvrstavanje od drugih i ovdje je dajem. Grupe su slijedeće:

1. antipsihotici, 2. antidepresivi, 3. benzodiazepinski trankvilizatori, 4. sedativi, 5. psihostimulansi, 6. anestetici, 7. analgetici, 8. antikonvulzivi, 9. antiparkinsonici, 10. drugi (npr. sredstva za spavanje).

Već je naprijed rečeno da im se učinci miješaju i za kliničara je to problem, ali nije za toksikologa kad se bavi otrovanjima, jer njega zanimaju samo oni najgori učinci.

Antipsihotici

Duge godine sam radeći na Rebru usko surađivao s psihijatrima na individualizaciji terapije i često sam s njima obilazio odjele. Na mene su najdublji utisak ostavile depresije, ali sam bio fasciniran psihozama. Mislim na shizofreniju, maničnu depresiju, bipolarne poremećaje, itd. Psihijatri vole uz lijekove primjenjivati radnu terapiju, a slikarstvo rado izabiru mnogi pacijenti. Autoportreta poput ovoga na slici lijevo vidio sam mnogo na psihijatrijskim odjelima, ali ni ovaj uzet s Interneta nije ništa lošiji od viđenih. Moram reći da sam bio najviše fasciniran činjenicom da su apsolutna većina tih ljudi bili izuzetno inteligentni i nadareni za različite poslove, pa je njihovo liječenje i vraćanje u zajednicu važan posao od općeg društvenog interesa. Zato i ima puno lijekova, koji se primjenjuju s većim ili manjim uspjehom, ali ja ću posvetiti pozornost njihovim štetnim učincima na zdravlje ljudi. Uobičajeni antipsihotici su:

-fenotiazini, -tioksanteni, -butirofenoni.

61 Fenotiazina je mnogo na našem tržištu, kao npr. klorpromazin, flufenazin, perfenazin, tioridazin, promazin, itd. Vrlo su različiti po svojim opasnim učincima, ali isto tako prema pretežnom mjestu primjene. Klorpromazin je svakako najopasniji među njima, ali se često koristi kao antipsihotik iz ove skupine. Nije kao ni većina lijekova razvrstan prema direktivama EZ o opasnim tvarima, ali se mogu naći podaci u STL-ovima proizvođača ili u općoj literaturi. Taj fenotiazin u čistom stanju razvrstava se u otrove s oznakama upozorenje R25/26-36/38 (otrovno ako se udiše ili proguta, nadražuje oči i kožu). To skoro da nije važno za naše razmatranje budući su i opasnije kemikalije lijekovi. S druge strane, neki poput flufenazina uopće se ne razvrstavaju u opasne tvari iako pripadaju istoj skupini kemikalija. Kod akutnih otrovanja lijek prvo udara na središnji živčani sustav, a zatim se javlja kardiotoksičnost, pa je naravno smrtni ishod moguć. Puno su češće nuspojave s djelovanjem na središnji živčani sustav i na izazivanje hematoloških poremećaja. Na sreću, nemamo teških iskustava s fenotiazinima, možda i zato što se najopasniji među njima rijetko propisuju i to samo za teške slučajeve psihoza. Inače su fenotiazini zabranjeni za vozače motornih vozila i ja imam na tome određeno iskustvo. Sredinom osamdesetih godina bio sam službeno od suda pozvan kao vještak u slučaju prometne nesreće na izlasku iz Samobora prema tadašnjoj državnoj cesti za Ljubljanu. Vozač iz Samobora je zbog poledice izgubio vlast nad volanom i izletio s ceste ne ozlijedivši nikoga, ali je materijalna šteta na njegovu automobilu bila zamjetna. Policija je uporabom tadašnjeg detektora na cjevčice s kalijevim bikromatom ustanovila da je imao koncentraciju alkohola višu od 0,5 mg/l. Sve bi završilo dobro da osiguravajuće društvo nije odbilo platiti štetu zbog pijanstva vozača. On se pak branio da nije nesretnog jutra popio ni kap alkohola nego je neposredno prije vožnje progutao tabletu nekog fenotiazina protiv mučnine. Tvrdio je da kalijev bikromat može reagirati s fenotiazinima i dati pozitivnu reakciju kao da je pio alkohol. Ja sam otišao u policijsku središnjicu na križanju Savske i Vukovarske i tamo primio cijelu jednu kutiju cjevčica s jednim balonom, a glavni inspektor mi je detaljno objasnio kako funkcionira ta spravica. Popio sam prije pokusa jedan dupli konjak da stvar bude jasnija i zaista je cjevčica posve pozelenila. Naravno da sam također primio brojne savjete i upute o ponašanju prema policajcima kad me zaustave zbog alkotesta, ali to je ostala do danas moja tajna. Vratio sam se na Rebro i organizirao pokus pozivajući osumnjičenog određenog dana i sata na suočenje, kako bi se ispitalo može li cjevčica pozeleniti nakon što čovjek uzme neki fenotiazin. Onda sam u jednom času shvatio da su svi fenotiazini zabranjeni kod upravljanja motornim vozilima. Moj pokus je bio besmislen. Otkazao sam pokus i sudu uputio detaljan izvještaj. Ovo sam napisao zbog činjenice da se propisa o zabrani uzimanja lijekova kod vožnje zapravo nitko ne drži, a primjena antipsihotika i vožnja automobila baš mi ne idu zajedno. Na slici iznad ovog teksta je tipični policijski test za otkrivanje sredstava ovisnosti, koji baš nije pokazao veliku pouzdanost u praksi, čak ni na našim područjima. Međutim, za lijekove jednostavni testovi ne postoje a ne postoje ni laboratoriji koji bi rutinski otkrivali lijekove poput antipsihotika u vozača. Postoji tek neka imaginarna obveza liječnika da prijave policiji sve svoje psihički bolesne pacijente ili one koje uzimaju lijekove s utjecajem na psihofizičke osobine vozača, ali to je mrtvo slovo na papiru. Naravno da ne postoje ni podaci o tome koliko je prometnih nesreća skrivljeno zbog bolesnih vozača ili vozača koji su uzeli opasni lijek.

62 Drugi poznati antipsihotik često korišten kako kod shizofrenije tako i kod bipolarnih poremećaja je svakako haloperidol kao predstavnik butirofenona. Smatra se vrlo učinkovitim, a razvrstavanje prema direktivama EZ svrstava ga u otrove s oznakama upozorenja R25-36/38 (otrovan ako se proguta, nadražuje oči i kožu). Međutim, doze u kojima se uzima za terapijske svrhe su niske i teška akutna otrovanja nisu uobičajena. Glavna djelovanja su depresija središnjeg živčanog sustava i hipotenzija, ali smrtonosne ishode nismo bilježili u Hrvatskoj. Zato su mu važne nuspojave dugotrajne uporabe, od kojih je meni najupečatljiviji ekstrapiramidalni sindrom ili sindrom sličan Parkinsonovoj bolesti. Vidio sam kako se takvim osobama ruke tresu tako da nisu u stanju bez prolijevanja popiti čašu vode. Postoje i neki drugi učinci vezani uz sintezu hormona, pa ga pacijenti ne vole unatoč dobrim antipsihotičnim učincima. To je općenito problem lijekova za bolesti središnjeg živčanog sustava da ih pacijenti ne uzimaju prema odredbama liječnika. Uzimaju ih kad misle sami da im trebaju, a onda ih ne uzimaju po vlastitog odluci dok ne dođu u psihozu, ali to je značajka svih lijekova koje pacijent treba kronično uzimati.

Antidepresivi i anksiolitici

Depresija i anksioznost nisu iste bolesti, ali se vrlo često miješaju, pa kod brojnih depresija bilježimo također ansioznost. Anksioznost je zapravo tjeskoba, a depresija je bezvoljnost i to mogu razlikovat samo stručnjaci psihijatri. Naravno da su onda lijekovi za takve bolesti ponekad različiti a ponekad isti.

Pretpostavljam da ste prepoznali. Na slikama su bolesnici prikazali kako se vide. Lijevo je anksioznost (tjeskoba) a desno gore depresija (bezvoljnost). Hajdemo prvo na anksiolitike, koji su ujedno sredstva za smirivanje te sedativi. Pogađate da mislim na benzodiazepine. Među lijekovima oni apsolutno vode prema broju otrovanja, ali prema broju smrtnih slučajeva ne, barem kad je otrovanje bilo samo s benzodiazepimina. Sitacija je slična i u svijetu, pa nije čudo što se prije petnaestak godina pojavio antidot flumazenil. On je zapravo antagonist benzodiazepina i vrlo brzo rješava teška stanja otrovanja ovim tvarima. I kod nas su ga isprobali, ali nisu se suviše oduševili zbog visoke cijene i zbog toga što se od benzodiazepina ne umire. Zapravo su većina otrovanja koja sam vidio na Rebru bila miješana, obično benzodiazepini i antidepresivi, kao tipična

63 kombinacija kod depresija praćenih anksioznošću. Inače treba reći da benzodiazepini nisu izrazito štetne tvari, pogotovo u usporedbi s npr. antipsihoticima. Većina od njih se označavaju prema EZ direktivama s oznakama upozorenja R22 (štetno ako se proguta), a to znači da je LD50 i prosjeku viša od 1.000 mg/kg ili kod odrasle osobe bi to značilo nekih 50- 70 g, a to zaista ne razumijem kako je moguće progutati i kako je moguće pronaći tolike količine tableta. Dobro je što je tako i što u slučaju benzodiazepina kod nas praktički ne treba tražiti antidote. Benzodiazepini se kod nas koriste izrazito često kao sredstvo protiv nesanice (insomnije) te naravno za smirivanje. To sve skupa ne bi predstavljalo problem da se ne stvara navika na ovu skupinu lijekova. Navika nije toliko snažna kao npr. kod pušača, ali svejedno se u nekim slučajevima mora obaviti terapijsko odvikavanje Duge godine su se kod nas i u svijetu za liječenje depresija koristili triciklički antidepresivi s najvažnijim predstavnicima amitriptilinom i imipraminom. Nisu službeno razvrstani ali prema različitim izvorima oni mogu biti štetne tvari s oznakama upozorenja R22 (štetno ako se proguta) ili R48/22 (Štetno: opasnost od teškog oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju gutanjem), ali neki im daju i oznaku upozorenja R25 (otrovno ako se proguta). Otrovanja s njima su nažalost prilično česta s letalnim ishodom. Oni su neurotoksični, nefrotoksični i kardiotoksični, a zapravo se umire zbog kardiotoksičnosti. Ima nekih naznaka da bi kod kroničnog uzimanja mogli imati i reproduktivno toksične učinke. Moja grupa se puno bavila individualizacijom terapije tricikličkim antidepresivima te se uz brojne radove možemo pohvaliti i jednim doktoratom. Bavili smo se idejom o brzom postizanju terapijskih koncentracija kod depresivnih osoba. Naime, triciklički sporo dostižu uravnoteženje koncentracija u krvi i potrebno je čekati na to 14 i više dana, a za to vrijeme bolesnik pati da bi se onda ustanovilo kako mu doza nije dobra (preniske ili previsoke koncentracije). Onda se ponovo mora mijenjati doza i čekati novih 14 dana za uravnoteženje. Ja sam došao na ideju da se prvog dana terapije u dva do tri uzorka krvi uzeta u predviđeno vrijeme izmjere koncentracije te izračunaju individualni farmakokinetski parametri. Temeljem toga sam obavljao simulacije nakupljanja amitriptilina uz različite doze i intervale među dozama. Isto tako sam simulirao djelovanje udarnih doza, kojima bi se već drugi dan potigle terapijske koncentracije i nakon toga davao lijek u malim dozama izračunatima također simulacijom. Rezultati su bili izvrsni, doktorat je bio obranjen i namjeravali smo unatoč visokoj cijeni analiza taj sustav uvesti u praksu, ali onda je moj prijatelj poginuo u prometnoj nesreći, pa nikad nitko nije nastavio istraživanja. Otrovanja tricikličkim antidepresivima bilo je u mojoj praksi, ali samo jedno teško koje je zahtijevalo primjenu hemoperfuzije uz pozitivan ishod. Drugi antidepresiv iz naše prakse je fluoksetin, koji je zadnjih dvadesetak godina postao vrlo cijenjen i kod nas pod nazivom Prozak. Vjerojatno su razlozi u boljem djelovanju od tricikličkih te u manjoj otrovnosti. On se neslužbeno razvrstava u štetne tvari s oznakom upozorenja R22 (štetno ako se proguta), ali s mnogo višim LD50 nego triciklički. Međutim, zbog vrlo široke primjene opažaju se njegove nuspojave, koje nisu simpatične. Javljaju se nesanice (mogu se riješiti davanjem sedativa), anoreksija, tjeskoba (opet se rješava benzodiazepinima) te pad libida kod žena odnosno potencije kod

64 muškaraca. Zanimljivo je da se kod imipramina u muškaraca znao javljati prijapizam (spolni ud stalno ukrućen). Međutim, najgori su izvještaji o mogućoj teratogenosti fluoksetina, kao na slici gore. Međutim, teratogenost ipak nije sigurno dokazana i ostaje nam samo sumnjati. Teško je živjeti bez antidepresiva u našim vremenima i naravno da se stalno traže novi. No ne može se zaobići jedan stari lijek korišten posebno kod bipolarnih afektivnih poremećaja. To je naravno litij kao vrlo stari i nezamjenjivi lijek u ovim vrlo teškim stanjima. Razvrstava se u štetne tvari s obveznom oznakom upozorenja R22 (štetno ako se proguta), ali javlja se i R40 (ograničena sazanja o karcinogenim učincima). Nema mnogo izvještaja o akutnim otrovanjima ovim lijekom, ali zato ima puno o kroničnim učincima. Zna se da je litij nefrotoksičan, da štetno djeluje na štitnjaču, da može ubrzati razvoj dijabetesa, itd. To je razlog zbog kojeg se kod svih bolesnika treba stalno pratiti koncentracije litija u krvi i u mojem bivšem laboratoriju se to radi već skoro četrdeset godina. Uz to se moraju redovito pratiti funkcija bubrega i štitnjače. Još je jedan razlog praćenja koncentracija litija kod maničnih bolesnika. Oni izrazito često ne poštuju odredbe liječnika, pa lijek uzimaju po svom. To se obično događa u fazi manije, kad su sigurni u sebe i dobro se osjećaju, pa smatraju da im lijek više nije potreban. Međutim, onda naglo prijeđu u fazu depresije i ona može biti nepodnošljiva dok se ponovo ne uspostave ravnotežne koncentracije litija u krvi i ne započne njegovo djelovanje. Zbog toga je izrazito važno da netko stalno vodi brigu o osobi koja boluje od bipolarnog afektivnog poremećaja (BAP). Nema dobre zamjene za litij kod bipolarnih poremećaja i taj će se lijek sigurno još dugo zadržati na ovom osjetljivom području.

Antiepileptici (antikonvulzivi)

Radi se o zaista velikom broju lijekova podijeljenih u nekoliko skupina. U svijetu je samo aktivnih tvari više od 30, a preparata je na stotine. Koriste se za olakšanje brojnih bolesnih stanja, ali najčešće za olakšanje tegoba uzrokovanih epilepsijom. Prastara je to bolest dobro opisana već u antici, a od nje su bolovali brojni značajni ljudi poput npr. Aleksandra Makedonskog prikazanog na slici iznad teksta. Ni njemu ni mnogim drugim velikanima teška bolest nije smetala u ostvarivanju velikih djela, ali sasvim sigurno je

65 neugodno kad dođe do epileptičkog napada. Danas sve više ljudi boluje od epilepsije zato što više nije važan samo nasljedni činitelj ili traume pri porodu nego rane nastale najčešće u prometu motornim vozilima. Problem kod većine antiepileptika predstavlja već spominjano usko terapijsko područje, a na to se nadovezuju brojne interakcije među lijekovima te utjecaj svakakvih činitelja izvana ili iznutra na sudbinu tih lijekova u organizmu (farmakokinetika). Svaki reagira drugačije na određeni lijek i treba pogoditi koji je za njega najbolji, pa zato i ima toliko puno skupina. Sve u svemu, odnos doze i učinka je teško predvidjeti. Jednom se uz vrlo niske doze postignu izvrsni učinci, a onda u drugo vrijeme ili kod drugog pacijenta niti nekoliko puta viša doza ne daje očekivani učinak. Prilično davno se spoznalo da je odnos koncentracije u krvi i učinka takvih lijekova puno bolji, a od toga do praćenja koncentracija antiepileptika u krvi radi poboljšanja terapije nije bilo daleko. Tako se javila nova struka individualizacija terapije praćenjem koncentracija lijekova (eng. drug monitoring). Na Rebru je osnovan laboratorij za praćenje antiepileptika negdje 1977. godine istovremeno kad i drugi laboratorij za praćenje lijekova za bolesti srca i krvnih žila. Ta dva laboratorija su se ujedinila 1982. godine pod mojim vodstvom. Bili su to prvi kliničko farmakološki laboratoriji u tadašnjoj Jugoslaviji ili možda čak u cijelog tadašnjoj istočnoj Europi. Bili su to počeci ove struke i u Europi, pa smo s našim radovima bili dobro došli na međunarodnim kongresima. Već 1977. godine u laboratoriju kakav je ovaj na slici lijevo moglo se mjeriti koncentracije četiri ili pet antikovulziva, pa je uzlet farmakoterapije bio očit. Kliničari su s oduševljenjem prihvatili nove mogućnosti, bilo oni na Rebru bilo iz drugih hrvatskih bolnica ili ambulanti za liječenje epilepsije. Kasnijih godina sam izradio posebne računarske programe za individualizaciju terapije na temelju individualnih farmakokinetskih parametara bolesnika i upravo na području primjene nekih antiepileptika oni su dobro došli. Devedesetih godina su razvijeni u svijetu bolji računarski programi i svi su ih kupovali, ali mi smo ranih osamdesetih godina imali svoje vlastite ideje, koje smo i primijenili. Nećemo ovdje raspravljati o svim antiepilepticima nego ih je izabrano nekoliko o kojima se ima više za govoriti. Nije obuhvaćen klonazepam budući se o njemu pisalo u odlomku o trankvilizatorima. Evo njihovih toksikoloških svojstava.

antiepileptik CAS broj znakovi opasnosti oznake upozorenja karbamazepin 298-46-4 Xn R22 fenitoin 57-41-0 Xn R48/22-36 T Karc. kat. 2 R23/24/25-45 valproična kiselina 99-66-1 T R22-37/38-61 fenobarbiton 50-06-6 T R25 etosuksimid 77-67-8 Xn R22 primidon 125-33-7 Xn R22

Svi ovi lijekovi se koriste ili su se koristili već duge godine u Hrvatskoj. U daljnjem tekstu biti će ukratko opisana njihova najvažnija svojstva te naša iskustva s primjenom.

66 Karbamazepin

Osim kao antiepileptik najviše se koristi za olakšanje tegoba kod bipolarnih poremećaja, ali nalazi primjenu i na mnogim drugim mjestima, npr. kod fantomskih bolova izgubljenih udova. Kako se vidi iz gornje tablice pripada skupini slabo otrovnih tvari s oznakom upozorenja R22 (štetno ako se proguta). Zato i nisu česta smrtonosna otrovanja kod ovog lijeka. Ja ne znam niti za jedan slučaj smrtonosnog završetka u Hrvatskoj, a u velikoj Americi bilježe u prosjeku jedno godišnje. Akutnih otrovanja ipak ima i ona se očituju u hipotenziji, depresiji disanja (opasno) i rijetko pojavi kome. Međutim, ima puno nuspojava među koje dakako ne ubrajam depresiju središnjeg živčanog sustava s njezinim poznatim simptomima. Neugodne su kožne nuspojave poput ove na slici lijevo, a u ovom slučaju su zahvatile cijelo tijelo. Svi štetni učinci se povlače prestankom davanja karbamazepina, a razlozi su obično imunološke prirode. Zapravo je možda karbamazepin najbolji primjer problema s terapijom. Treba reći da on ima posebnu farmakokinetiku. Kad ga se počne davati sporo se eliminira iz organizma, ali onda nastupa tzv. autoindukcija enzima koji ga metaboliziraju u organizmu i najednom se počinje sve brže elimirati. To znači da mu morate stalno podizati dozu. Naravno da su moguće oscilacije u farmakokinetici zbog različitih razloga i onda se stalno bolesniku mora ponovo mjeriti koncentracije karbamazepina u krvi i na temelju tih podataka stalno mijenjati terapiju. Koji puta je zbog izrazito snažne indukcije enzima gotovo nemoguće podesiti dozu lijeka i interval doziranja. Na mene je najveći utisak krajem osamdesetih prošlog stoljeća ostavio slučaj Ksenije stare tada 22 godine. Ona je u prometnoj nesreći imala teške traume i kao posljedica joj je ostala epilepsija. Kliničari su joj propisali karbamazepin, koji je na početku dobro djelovao, a onda su iz dana u dan morali podizati dozu. Tako su uspjeli doći do toga da ona više uopće nije imala epileptičkih napadaja, ali je postala nesposobna za život. Sedirajuće djelovanje lijeka bilo je najučinkovitije i Ksenija je prosječno dnevno spavala 18 do 20 h. Naravno da je bila nesposobna za bilo kakav rad i držali su je stalno na bolovanju. Nije mogla ni brinuti o sebi i na sreću je imala majku, koja je pokušavala učiniti sve što može da Kseniju vrati u normalan život. A normalan život se sastojao od druženja s prijateljima i od ljubavi. Ništa od toga! Nakon što je nekoliko puta zaspala za stolom s prijateljima ili na sastanku s njoj dragim momkom počeli su je svi izbjegavati. Mama ju je očajna dovela u moj laboratorij, jer je čula da mi to rješavamo računalom. Izračunao sam njezine individualne farmakokinetske parametre i zaključio da je tu gotovo nemoguće podesiti terapiju. Njezin se karbamazepin tako brzo izlučivao iz organizma da je trebalo svakih dva sata uzimati uobičajenu dozu lijeka. Njezine visoke doze tri puta dnevno dovodile su do izrazito visokih skokova koncentracija kod kojih je lijek djelovao tako snažno sedativno. Majka se zgrozila, ali je ipak pokušala slijediti moje simulacije. Stanje se popravilo, ali je Ksenija postala teški rob svoje terapije. Uzimati lijek svakih dva sata je strašno opterećenje, jer treba cijeli dan misliti samo o tome da se tableta uzme na vrijeme. Kasnije je samo preko dana uzimala lijek svaka dva sata, a večernja doza je bila opet ona divovska. Ni to nije bio život, ali je bilo bolje nego ranije. Onda je počeo rat i ja sam izgubio svaku vezu s Ksenijom, ali mi je nekoliko godina kasnije njezina mama poručila da su riješili problem u Švicarskoj. Ne znam jesu li ga riješili nekom operacijom o kojoj je mama stalno pričala ili je dobila novi lijek. U svakom slučaju, ovo je

67 dobar primjer koliko teško može biti liječenje pojedinih bolesnika. Mi ih zovemo terapijski problemi i javljaju se kod primjene drugih lijekova, ali nikad nisam vidio ovakav slučaj kakav je bio Ksenijin.

Fenitoin

Djelovanje mu je otkriveno još davne 1938. godine i od njega je stariji samo fenobarbiton. Od tada pa do danas uglavnom se koristi kod olakšavanja tegoba epilepsije zbog njegove visoke učinkovitosti. Međutim, s njim ima naravno i puno problema, jer mu je djelovanje u pravilu bolje kad dolazi u kombinaciji s drugim antiepilepticima, a interakcije su česte. Otrovniji je od karbamazepina i pripadaju mu prema izjavama proizvođača oznake upozorenja R48/22-36 (Štetno: opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju, nadražuje oči). Međutim, nalaze se i drugačiji podaci, pa sam tako u jednom Sigurnosno- tehničkom listu našao da ga razvrstavaju u otrove s oznakama upozorenja R23/24/25-45 (otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; može izazvati rak). Istina, razvrstavaju ga u karcinogene kategorije 2. Kod nas nisam nikad čuo za smrtonosni završetak zbog otrovanja fenitoinom, pa čak nije bilo niti ozbiljnijih akutnih otrovanja. Međutim, problem su njegove nuspojave ili štetni učinci kroničnog uzimanja. Kao i drugi antiepileptici izaziva alergijske promjene na koži, ali za njega je zanimljiva pojava propadanja gingive kao na slici lijevo, a dobro je pojavnost ovog štetnog učinka povezana s visokim koncentracijama u krvi. Javljaju se i neki znanstveni radovi s pretpostavkama da bi fenitoin mogao biti teratogen, tj. štetno djelovati na plod. Fenitoin je teški terapijski problem zbog brojnih interakcija i, kako vidimo, teških nuspojava. Kad se na Rebru počelo mjeriti koncentracije antiepileptika odmah se uočilo da nešto nije u redu. Zapravo je voditeljica laboratorija bila šokirana, jer u većine bolesnika su koncentracije fenitoina bile daleko ispod terapijskih ili ga se uopće nije našlo. Naravno da su kliničari prvo rekli da nešto nije u redu s laboratorijem, ali su laboratorijski ljudi brzo otkrili što je uzrok njihovih rezultata. Tada je na našem tržištu postojao lijek Hidanfen kao kombinacija fenobarbitona i fenitoina. Fenobarbiton je već tada bio poznat kao tvar koja inducira sintezu enzima preko kojih se metabolizira fenitoin. Ta indukcija je bila toliko snažna da se većina fenitoina vrlo brzo metabolizirala i nije ga bilo više u krvi. Kliničari su prihvatili objašnjenje, ali su tvrdili da je takva kombinacija svejedno djelotvorna i da sam fenobarbiton ne postiže onakav učinak kakav daje kombinacija lijekova. Iz svijeta su dolazili drugačiji podaci, ali nije se moglo odreći mogućnost da su kliničari u pravu, jer da postoji nekakva interakcija između fenobarbitona i fenitoina, pa su onda dovoljne minimalne količine tog lijeka uz fenobarbiton da se postigne željeni učinak. Nakon preuzimanja laboratorija i ja sam pokušavao nešto učiniti, ali sam se okrenuo proizvođaču tražeći od njih da promjene sastav pripravka tako da smanje količine fenobarbitona i povećaju fenitoina. Dobio sam podršku i iz svijeta krajem osamdesetih na svjetskom kongresu kliničke kemije u Barceloni. Zgodno je bilo to što su se u istoj sekciji javila tri rada o praćenju koncentracija antiepileptika uključujući i moj. Cijela dvorana je bila zgrožena mojim

68 rezultatima, koji su pokazivali da u 92% mojih nalaza fenitoin ne dosiže terapijske koncentracija, a kod američke grupe čak su 94% koncentracija fenitoina bile u terapijskom području. Australska skupina je imala oko 60% rezultata u terapijskom području. Nisam uspio objasniti problem slušateljima, jer nikom nije bilo jasno zbog čega uopće mjerimo koncentracije fenitoina dugih deset godina bez da se išta poduzelo.

Fenobarbiton

Kao što je već rečeno, fenobarbiton je najstariji moderni lijek za epilepsiju i to iz 1912. Istina, on se prvo koristio kao sedativ i hipnotik, a bio je široko korišten sve dok se nisu pojavili benzodiazepini. Bio je najbolje sredstvo protiv nesanice, ali se već davno znalo kako je to poguban lijek, osobito uzet u kombinaciji s alkoholom. Sjećate se vjerojatno velike Marilyn Monroe, koja je umrla zbog otrovanja takvom pogubnom smjesom. Ne postoji službeno razvrstavanje, ali proizvođači ga razvrstavaju u otrove s oznakom upozorenja R25 (otrovno ako se proguta). Inače on uzrokuje snažnu depresiju i središnjeg i perifernog živčanog sustava, a to se ogleda u brojim drugim učincima (kardiotoksičnost, pulmonarna toksičnost (edem pluća), nefrotoksičnost, itd. Da, izaziva još i hipotermiju (hlađenje). Dovoljno razloga za pad u komu i za smrt. U vrijeme Marilyn Monroe možda se i nije znalo dovoljno o interakciji s alkoholom kad se njegovi opasni učinci pojačavaju. Zanimljivo je da su ga krajem devedesetih rubne skupine počele kombinirati s alkoholom (fenobarbiton i votka) dovodeći do brojnih smrtnih slučajeva. Nuspojave su čak možda rjeđe nego u drugih antiepileptika. Najvažnije su zapravo one vezane uz sedativno i hipnotičko djelovanje, ali moguće su slične reakcije kao kod karbamazepina prikazane na slici lijevo. Otrovanja je bilo puno u našim krajevima, čak i sa smrtnim završetkom iako se njega iz tijela može lako ukloniti forsiranom alkalnom diurezom, što se često i činilo radi spašavanja otrovanih u teškom stanju. Meni je ostao u sjećanju slučaj s jedanaestomjesečnim djetetom. Prebačeno je na Rebro po noći u komi i kolegica iz toksikološke pripravnosti je dobila njegove uzorke krvi i mokraće na analizu. Tražilo se ciljano acetilsalicilnu kiselinu zbog izjava roditelja. Dijete je večer prije dobilo izrazito visoku temperaturu i kad nije pomogao Andol roditelji su dijete zamotali u plahtu namočenu alkoholom kako bi ubrzali hlađenje. Izgleda da nisu znali na koji način drugi roditelji korištenjem alkohola spuštaju djetetu temperaturu. Onda su se javili grčevi i oni su s bebom odjurili u ambulantu. Liječnik je mirno dao injekciju fenobarbitona, ali se nakon toga djetetu stanje pogoršalo. Kod primanja na Rebro su zaboravili reći bilo što o onoj injekciji. Međutim, kolegica je odmah posumnjala da se tu ne radi o acetilsalicilnoj kiselini,

69 pa je na svoju ruku napravila analize fenobarbitona i alkohola. Acetilsalicilne je bilo vrlo malo u krvi. Nakon toga se moglo krenuti s pravom terapijom. Nisam ovaj primjer dao samo zbog prikazivanja interakcije alkohola i fenobarbitona nego zbog kolegice, koja je imala pravi nos toksikologa.

Valproična kiselina

Radi se o lijeku iz druge polovice dvadesetog stoljeća, koji je odmah zauzeo važno mjesto među antiepilepticima, ali se nedavno počeo koristiti kod bipolarnih afektivnih poremećaja, a ima izvješća da nekad pomaže kod migrena ili čak kod šizofrenije u kombinaciji s drugim lijekovima. Nije razvrstana službeno, ali podaci nekih proizvođača govore da je otrov. Dodjeljuju joj oznake upozorenja 22-37/38-61 (štetno ako se proguta, nadražuje oči i kožu, može štetno djelovati na plod). Dakle teratogenost. Nema podataka o smrtonosnim otrovanjima, a može se jednako kao fenobarbiton ukloniti iz organizma forsiranom alkalnom diurezom. Međutim, kronično uzimanje povezano je s nekim drugim opasnostima. Ona je citotoksična, pa onda nije ni čudo što je teratogena. Čak je bilo prijedloga o korištenju valproične kiseline u tretiranju nekih tumora, ali za sad nema najava da bi se to moglo dogoditi. Glavni problem je njezino štetno djelovanje na plod. Izvještaja ima puno, od onih blagih povezanih sa sniženim IQ kod djece čije su majke uzimale u terapiji valproičnu kiselinu do izvještaja o povezanosti s autizmom djece, koja su u maternici bila izlagana valproičnoj kiselini. Čak postoji u literaturi opisan fetalni valproički sindrom, prikazan na slici lijevo. Tako to ponekad završava s dobrim lijekovima. Mene su kao farmakokinetičara zanimale interakcije valproične kiseline s drugim antiepilepticima, a o tome je u literaturi pisalo puno. Kombinacija s fenobarbitonom je vodila jednoj neugodnoj interakciji. Pokušat ću je objasniti koliko jednostavnije mogu. Lijekovi u krvotoku postoje u dva oblika, tj. jedan dio je vezan za određene bjelančevine, a drugi dio je slobodan. Taj slobodni dio je jako važan budući je samo on djelotvoran. Fenobarbiton je izrazito visoko vezan za bjelančevine i tek je mali njegov dio slobodan. Valproična može potisnuti fenobarbiton s bjelančevina i tako mu se značajno poveća slobodna frakcija, što znači i učinak. Čak su moguća blaga otrovanja fenobarbitonom

70 u takvim slučajevima. S druge strane, valproična može usporiti metabolizam lijekova poput fenitoina i najednom se njegove koncentracije u krvi značajno povećavaju vodeći opet barem pojačanim nuspojavama. Inače treba reći da u našem dugogodišnjem mjerenju koncentracija valproične kiseline nismo nailazili na veća iznenađenja. Nismo bilježili intoksikacije, a većina koncentracija je bila u terapijskom području. Možda i zbog toga što se radilo o relativno novom lijeku uz koji se epileptologe od početka učilo o važnosti praćenja uspješnosti terapije mjerenjem koncentracija u krvi.

Etosuksimid i primidon

Ne pripadaju istoj skupini antiepileptika, ali ih ovdje razvrstavam kao ostale. Iako su se oba kod nas koristila i mi smo mjerili njihove koncentracije u krvi, nikad nisu bili primjenjivani tako učestalo kao prethodni antiepileptici. Kod etosuksimida možda zbog brojnih nuspojava. Kod primidona čak ima manje nuspojava, ali neke su od njih obiljne. Primidon je strukturno sličan fenobarbitonu i metabolizmom iz njega nastaje taj antiepileptik. U slučaju otrovanja nalazimo praktički iste simptome kao kod fenobarbitona, a i tehnika ubrzane eliminacije forsiranom alkalnom diurezom jednako je primjenjiva. Ne sjećam se niti jednog otrovanja ovim lijekovima kod nas, a ni u svijetu ne predstavljaju velik problem.

Antiparkinsonici

Zabluda je da ima malo bolesnika s Parkinsonovom bolesti. Ona se javlja u 1% populacije starije od 60 godina, ali se može pojaviti i u mlađih ljudi. Stručnjaci kažu da u Hrvatskoj ima gotovo 20.000 takvih bolesnika, a to nije malo. Većina ljudi prepoznaje tu bolest prema ritmičkom podrhtavanju određenih dijelova tijela, a svi vidimo drhtanje ruku. Naravno da bi i samo uz taj simptom život svakom bio zagorčen, ali opažaju se brojni drugi simptomi poput sporosti u izvođenju pokreta, ukočenosti tijela i posebnog položaja tijela. Tijelo je polu nagnuto s nogama savijenim u koljenima i savijenim laktovima. Muškarci obolijevaju češće, a poznati su brojni uglednici koje je ona zahvatila. Na slici lijevo je Muhamed Ali, koji boluje od parkinsonizma i nama uopće nije važno koji su uzroci do toga doveli. I veličanstveni Papa Vojtila je bolovao od te bolesti, a ipak je zadužio svijet svojim velebnim djelima. Ja se ponekad pitam što bi on još dobroga učinio da nije stradao u atentatu i da nije imao Parkinsonovu bolest. Činjenica je da su simptomi bolesti vrlo neugodni i zato moderna medicina stalno traži nove lijekove, jer izgleda da druge pomoći nema. Oni neće ljude izliječiti od teške bolesti, ali im barem mogu olakšati život. Problem je u tome što ti lijekovi imaju različite nuspojave, pa je onda potrebno davati bolesniku kombiniranu terapiju. To znači da onaj tko ordinira mora dobro poznavati bolest i lijekove. Namjera ovog odlomka nije miješati se u terapiju nego tek dati osnovne podatke o opasnim svojstvima uobičajenih lijekova za rečenu bolest. Izabrao sam njih nekoliko uz napomenu da barem jedan (amantadin) po mojem znanju još nije registriran u Hrvatskoj, ali biti će. Pogledajte kako se oni neslužbeno od strane proizvođača razvrstavaju prema opasnostima.

71 lijek CAS broj znak opasnosti oznaka upozorenja levodopa 59-92-7 Xn R22-36/37/38 triheksfenidil 144-11-6 Xn R22 difenilhidramin 147-24-0 Xn R22 benztropin 86-13-5 Xn R20/21/22-40 amantadin 665-66-7 Xn R22

Mora se reći da prema toksikološkom razvrstavanju ne predstavljaju neki naročiti problem. Vjerojatno ne treba obraćati nikakvu pozornost niti na R40 (ograničena saznanja o karcinogenim učincima) kod benztropina, jer oznaka govori samo o nekakvim slutnjama. Znači li to da su antiparkinsonici sasvi bezazleni lijekovi, koji samo čine dobro? Naravno da ne, ali ta skupina baš i nije poznata po velikim opasnostima dugotrajnog uzimanja niti po akutnim otrovanjima. Levodopa je zapravo aminokiselina, koja kao i sve druge aminokiselina lako prolazi u sve dijelove organizma. Njezina jedina uporabna vrijednost je u olakšavanju simptoma Parkinsonove bolesti. Nuspojave joj nisu izrazito značajne. Izaziva pospanost, hipotenziju, gastrointestinalna krvarenja i ponekad konfuziju. Rijetko se događaju neki drugi sasvim nebitni učinci poput ćelavljenja ili problema s učenjem. Kome je to još do učenja u starosti? Drugi problem je u tome što ovaj lijek ne uklanja sve simptome bolesti i potrebno je dodavati nove specifične. Na opis akutnih otrovanja nisam naišao niti ih je bilo u Hrvatskoj, što zapravo i nije čudo obzirom na činjenicu da pogođena populacija pati samo fizički, a intelektualno ne gube ništa. Takvi se ne odlučuju na samoubojstvo, a također neće greškom uzeti drugačiju dozu od one koju je liječnik propisao. Triheksfenidil je izvrstan lijek za ublažavanje ekstrapiramidalnog sindroma (podrhtavanje različitih dijelova tijela a osobito ruku), pa je zato prikladan u ublažavanju problema Parkinsonove bolesti, ali je jednako tako dobar u kombinaciji s lijekovima koji kao nuspojavu imaju ekstrapiramidalni sindrom. Ekstrapiramidalni sindrom je vrlo neugodna pojava, jer čovjek naprosto nije u stanju obavljati jednostavne poslove poput npr. vezanja žniranaca na cipelama, kao na slici lijevo. Obično ga daju u kombinaciji s drugim antiparkinsonicima poput difenhidramina ili levodope. Nije sasvim bezazlen i kod dugotrajne terapije obično izaziva nuspojave poput suhih usta, glavobolja, anksioznosti, bolova u mišićima, osipa po koži, slabljenja memorije i drugih. Iskustava s akutnim intoksikacijama nema niti kod nas niti u svijetu. Difenhidramin je zapravo prvenstveno antihistaminik, sedativ i hipnotik, ali mu primjena u olakšanju tegoba Parkinskonove bolesti nije zanemariva. Kombinira se s drugim lijekovima iz skupine i jedini problem kod njega predstavlja sumnja da bi danas sutra mogao biti dokazan kao karcinogen. Kod kronične primjene javljaju se malobrojne nuspojave poput halucinacija, konfuzije, impotencije i delirija. Više-manje zanimljive su fotofobija nastala vjerojatno zbog širenja zjenica pod utjecajem ovog lijeka. O preostala dva antiparkinsonika gotovo da ne treba pisati. Možda tek o amantadinu zbog činjenice da se može primjenjivati u monoterapiji , ali ga često ipak daju u kombinaciji s levodopom. Povoljan je zbog malog broja nuspojava, ali jedini među opisanim antiparkinsonicima javlja se u suicidalnim akutnim otrovanjima.

72 Analgetici i antipiretici

Bol je uporna pratiteljica čovjeka i vjerojatno svih živih bića od kad postoje. Javlja se zbog različitih razloga na svim dijelovima tijela i ljudi su kroz cijelu svoju povijest tražili načina da se riješe tog zla. Kažu mudri ljudi da prvo treba saznati razlog pojave boli, a to je koji puta teško. Je li Frodo (Gospodari prstenova) patio od reume ili su boli bile uzrokovane nekih psihološkim razlozima uopće nije bitno. On je zbog boli otišao iz realnog svijeta s vilama i vilenjacima. Vjerojatno bi mnogi poželjeli postupiti poput njega, ali nemaju tu priliku i moraju se osloniti na tradicionalne ili moderne metode suzbijanja boli u glavi, rukama, križima i drugim osjetljivim mjestima na tijelu. Polovicom devedesetih boravio sam u sklopu izaslanstva hrvatske vojne medicine na važnom sastanku u Pekingu i tamo su nas uspjeli fascinirati s akupunkturom. Ja nisam nikad odbacivao tradicionalne tehnike liječenja i zahvaljujem akupunkturi za smanjivanje učestalosti cervikalnih migrena. Moj prijatelj ugledni neurolog s Rebra osnovao je početkom osamdesetih na Rebru ambulantu za bol. Imala je ambulanta pacijenata napretek, a ja sam na terapiju došao s nepovjerenjem i samo da ne razočaram dobrog prijatelja, koji je godinama ranije boravio nekoliko mjeseci u Kini učeći akupunkturu. Moje nepovjerenje je preraslo u divljenje nakon približno dva tjedna terapije, jer su moje migrene nestale i nikad se više nisu pojavile u onom obliku kao prije akupunkture. Naravno da sam sumnjičav prema svim tim silnim izlječiteljima na bazi akupunkture, ali moram reći da kineski stručnjaci čine čuda s tim iglama. Ja ću ovdje naravno pisati samo o kemikalijama, a njih nema malo i nije kratka povijest njihove uporabe. Zapravo nitko pouzdano ne zna koliko se analgetika koristi u pojedinim zemljama, jer oni se prodaju bez recepta u ručnoj prodaji, a nitko ne obavlja evidencije prometa. A svi misle da je prodaja analgetika apsolutno najveća među lijekovima, barem po količinama ako ne po ostvarenim prihodima. Otrovanja s analgeticima ima, ali ja mislim da su ona izuzetno rijetka u odnosu na količine tih lijekova koji se dnevno uzimaju u svim državama svijeta. Ima ih zaista puno, ali ja ću obratiti pozornost samo na najvažnije predstavnike. Evo kako se neslužbeno razvrstavaju. lijek CAS broj znak opasnosti oznake upozorenja acetilsalicilna 50-78-2 Xn R22-36/37/38 kiselina paracetamol 103-90-2 Xn R22-37/38 diklofenak 15307-79-6 T R25-36/38-63

73 Zapravo ništa naročitog osim kod diklofenaka, ali to je razvrstavanje na katedri za fizikalnu kemiju sveučilišta u Oxfordu, a oni znaju ponekad biti strogi. U svakom slučaju, niti jedan od tipičnih predstavnika nema nekakvih posebnih opasnosti za ljudsko zdravlje ili okoliš. Ipak valja znati da to nije najvažnije, pogotovo kod lijekova koji su tako pristupačni i koriste se u velikim količinama.

Acetilsalicilna kiselina

Ako je neki lijek star onda je to na europskom tlu svakako acetilsalicilna kiselina. Kod Kineza sam vidio recept za biljnu tinkturu star 4.000 godina, ali acetilasalicilna je valjda jedan od najstarijih sintetski priređenih lijekova. Istina je da se ona nalazi i u prirodi, ali prava joj primjena počinje sintezom. Prva sinteza je opisana davne 1883. (C.G.Gerhdrdt), ali je tek kemičar Felix Hoffman iz Bayera shvatio što je sintetizirao 1897. godine. Legenda kaže da je ponudio acetilsalicilnu kiselinu svom ocu, koji je teško patio od bolova uzrokovanih artritisom i ovaj je s velikim oduševljenjem postao ovisnikom o kemikaliji. Bolovi su nestali. Brzo nakon toga pojavio se preparat Aspirin, koji je doživio svjetsku slavu i donio svom proizvođaču goleme profite. Kasnije su ga slijedili drugi, kao npr. kod nas Pliva s preparatom Andol. Acetilsalicilna kiselina pokazala se dobrom i kao analgetik i kao antipiretik, pa preparate bazirane na njoj danas drži svako domaćinstvo. Farmaceutska industrija je naravno nastojala ostvariti veći profit dajući na tržište svakakve preparate. Pliva se proslavila sa svojim Andolom, koji je puferiran tako da ne izaziva probleme sa želucem. Za one koji ne vole gutati tablete izrađeni su pripravci šumečih tableta kao na slici pokraj teksta. Priređeni su i pripravci u obliku supozitorija za osobe s bolestima želuca, itd. Ipak je acetilsalicilna kiselina zbog brojnih razloga gubila bitku pred novim analgeticima i prodaja se usporavala. Onda se dogodilo nekoliko velikih otkrića, koja su gurnula ovaj lijek opet u središte pozornosti ljudi. Tijekom Vijetnamskog rata obavljane su brojne razudbe poginulih američkih vojnika i netko je pronašao čudnu pojavu. Ateroskleroza se javlja već u mladim godinama i patolozi su je nalazili u većine poginulih američkih vojnika. Međutim, vrlo često su nalazili ljude bez ikakvih zakrečenja krvnih žila i postavilo se pitanje što je tome uzrok. Vrlo brzo se otkrilo da su svi vojnici s č istim i posve prohodnim krvnim žilama bolovali u djetinjstvu od upale zglobova, a glavni lijek je tada bila acetilsalicilna kiselina. Istraživanja su nastavljena i ustanovljeno je da taj lijek djeluje protektivno na krvne žile. Danas velik broj ljudi uzima preventivno svoju dnevnu dozu acetilsalicilne kiseline od 100 mg na dan, kako bi usporili zakrečenje krvnih žila i time teže posljedice poput infarkta miokarda. To je dodatno povećalo potrošnju acetilsalicilne kiseline, a njezina primjena kao antipiretika nikad nije ozbiljnije bila ugrožena. Važan lijek! Naravno da ništa nije idealno, pa se nije moglo ni očekivati da će primjena acetilsalicilne kiseline prolaziti bez ikakvih posljedica na zdravlje ljudi koji je uzimaju. Brojni pacijenti su rano osjetili da im se zbog gutanja preparata na bazi ove tvari javljaju problemi sa želucem. Glavobolju su zamijenili bolovi u želucu, ali to i nije bilo tako strašno. Već kod niskih doza poput onih za zaštitu krvnih žila (samo 100 mg lijeka) znalo se javiti krvarenje u želucu. Mehanizam tog djelovanja je davno otkriven, ali vas neću s tim opterećivati, ako mi

74 povjerujete da acetilsalicilna kiselina proizvodi takve učinke. Vjerojatnost takvih događaja se povećava ako uz lijek koristite alkohol. I tu je mehanizam djelovanja posve poznat i trebate slušati svog doktora kad kaže da se uz ovaj lijek ne smije ni pomisliti na alkoholna pića. Kad bi stvar završila na tome mogli bi biti zadovoljni. Dugotrajno uzimanje acetilsalicilne kiseline može izazvati svakakve poteškoće. Lijevo je slika preuzeta iz časopisa JAMA (Journal of American Medical Association). Jedan od najuglednijih svjetskih medicinskih časopisa, pa se onda ne može zanemariti njegove poruke. Acetilsalicilna kiselina može biti alergen i raditi stotine problema. Ovdje se radi o alergijskoj astmi, a ja se sjećam iz davnih dana jednog slučaja vrlo teške bolesti pod nazivom «lupus like» sindrom, koji se pojavio kod maturanta neke zagrebačke gimnazije. Dečko je prebolio upalu zglobova i stvorila su mu se u organizmu antitijela na acetilsalicilnu kiselinu. Nekoliko doza Andola u gimnazijskim danima potaknulo je imunološku reakciju i njemu su prvo zakazali bubrezi, a onda je prije maturiranja umro od autoimune bolesti. Možda je rijetkost, ali se ipak događa među nama. Što je s akutnim otrovanjima? Ima ih mnogo zbog toga što lijek svatko ima u svojoj kućnoj ljekarni. Posebno je mnogo otrovanja u SAD i Kanadi, a razlozi su jasni. Tamo je moguće kupiti velika pakiranja acetilsalicilne kiseline, a slično je s paracetamolom, u brojnim samoposlugama. Onda nije ni čudo što se u domaćinstvima nađu velike količine ovog lijeka (npr. koja tisuća tableta). Kod nas se ovaj lijek može kupiti u ručnoj prodaji, ali su pakiranja po deset tableta. Vjerojatno bi se svaki normalan ljekarnik uzbudio već na zahtjev za prodajom deset paketića lijeka, a to je tek stotinu tableta. Terapijska otrovanja s acetilsalicilnom su naravno moguća, ali u pravilu se kod akutnih otrovanja radi o pokušaju samoubojstva. Naravno da se prvo javljaju gastrointestinalni simptomi s bolovima u želucu, mučninom i povraćanjem, ali to je tek početak. Javljaju se različiti disbalansi i oscilacije. Tako otrovanje počinje s alkalozom (podizanje pH krvi), a završava s teškom acidozom, zbog koje se pojačava neurotoksično djelovanje. Prvo se javljaju halucinacije, konfuzija, grčevi i edem mozga, a u međuvremenu bolesnik pada u komu. Zanimljivo je da smrt obično nastupa zbog edema pluća. Danas se otrovanja acetilsalicilnom kiselinom relativno jednostavno rješavaju forsiranom alkalnom diurezom, ali već i samo otrovanje vodi neugodnim premećajima koncnetracija kalija i glukoze. No kod akutnog zakazivanja bubrega mora se ići na hemodijalizu. Sve u svemu, letalni završeci su rijetki i događaju se kod kuće kad se ne stigne potražiti pomoć liječnika. Paracetamol je također izrazito često korišteni analgetik u kućanstvima. Dolazi u brojnim kombiniranim preparatima s različitim drugim konstituentima (npr. Plivadon, Pandadon, itd.). Bolje ga se podnosi nego acetilsalicilnu što se tiče nuspojava probavnog sustava, pa ga ljudi rado biraju. Osim toga, dolaze brojne vrste pripravaka, kao tablete, sirupi, supozitoriji, pa su zapravo svi zadovoljni. Kod nas se prodaje čak češće nego acetilsalicilna kiselina. Kao i acetilsalicilna dolazi u velikim pakiranjima od 500 ili čak 1000 tableta, kako je pokazano na slici lijevo. Vjerojatno su zbog toga otrovanja paracetamolom u SAD češća nego u Europi i s težim ishodom. Kod kroničnog uzimanja zapravo nema značajnijih problema osim

75 ako ga čovjek učestalo uzima zajedno s alkoholom, kad se mogu javiti oštećenja jetara. I akutno otrovanje visokim dozama također je povezano s teškim oštećenjima jetre, ali je malo smrtnih slučajeva. Mi zapravo nikad nismo imali problema s otrovanjima paracetamolom. Sjećam se tek jednog otrovanja djeteta prije više od petnaest godina zbog nesporazuma između roditelja i liječnika. Dijete je navodno dobilo previsoku dozu paracetamola i kad je to netko shvatio išlo se pratiti jetrene probe. Jetra su bila oštećena, ali nikad nije bilo jasno je li dijete i prije predoziranja imalo ta oštećenja ili nije. Naime, niti jedan drugi klinički znak nije ukazivao na otrovanje. Dijete se oporavilo, a mi smo napisali rad o slučaju uz mnogo dvojbi oko toga što smo zapravo opisali. Nikako se ne smije zanemariti najvažniji antireumatik u našim krajevima, a to je diklofenak (Voltaren). Uzima se i kod drugih vrsta bolova jako učestalo, ali njegova opasna svojstva su značajnija nego kod prethodna dva analgetika. On se razvrstava u otrove i reproduktivno otrovne tvari. Kod kronične primjene zna praviti probleme sa želucem baš kao i acetilsalicilna kiselina i drugi njemu slični nesteroidni antireumatici. Akutnih otrovanja gotovo da i nema, a posebno ne onih s letalnim završecima. Ostaje problematična oznaka R63 (moguća opasnost od štetnog djelovanja na plod) i razvrstavanje u reproduktivno otrovne tvari kategorije 3. To drugim riječima znači da za sigurno nikad nije dokazana teratogenost niti na životinjskom modelu niti kod čovjeka, ali povremeno se javljaju izvještaji o mogućoj teratogenosti, kao u slučaju na slici lijevo. Kod diklofenaka se javljaju brojni problemi interakcije između hrane i lijeka. Moja skupina je prije nekih 25 godina obavljala pokuse ispitivanja apsorpcije različitih pripravaka diklofenaka na zdravim mladim dragovoljcima. Takvi se pokusi vrlo strogo nadziru na različite načine. Dragovoljci moraju u vrijeme pokusa prestati s uzimanjem alkohola i trebaju vrlo uredno živjeti. Na dan pokusa dolaze natašte nakon dobro prospavane noći i onda pred voditeljem pokusa uzimaju lijek, a prvi obrok je dva ili tri sata nakon gutanja. Odmah nakon uzimanja lijeka počinje vađenje krvi u predviđenim vremenskim razmacima kroz nekih 12 h, kako bi se moglo mjerenjem koncentracija pratiti njihov tijek u krvi. Rezultati su podloga za farmakokinetska izračunavanja i različite statističke usporedbe. Činilo se da u pokusu s voltarenom sve ide dobro dok nije počelo mjerenje koncentracija. U dvojice ispitanika kroz prvih 9 h nakon doze uopće nije bilo moguće naći diklofenak u krvi nego se on pojavio negdje u desetom satu, dakle na kraju pokusa. Jako smo se zabrinuli i počeli su razgovori s dvojicom mladih ljudi, koji su inače dijelili istu studentsku sobu. Ispostavilo se da su se oni u sobu vratili u 6 h ujutro poslije igranja preferansa, a onda su se dobro najeli kulena i otišli spavati na 1 h. Nakon toga su jurnuli na mjesto pokusa smatrajući da dolaze natašte. Naravno da smo njihove rezultate odbacili, ali smo ostali začuđeni da se toliko dugo vremena zbog dobre hrane može odgoditi pražnjenje želuca. U kasnijim pokusima se to posebno ispitivalo s različitim sličnim tvarima i uvijek je utjecaj hrane na brzinu i kvalitetu apsorpcije lijekova bio zamjetan. I drugi su o tome pisali, pa danas postoji pravilo da ovakve lijekove treba uzimati uvijek na isti način u odnosu na hranu. Ako se uzima prije jela onda nije dobro povremeno uzimati poslije jela ili obratno, jer se mogu očekivati velika iznenađenje glede njihova učinka.

76 Lijekovi za bolesti srca i krvnih žila

Tih bolesti srca i krvnih žila je izrazito mnogo tako da se običan toksikolog ne snalazi pred njihovim mnoštvom. Uostalom, moja namjera nije pisati niti o bolestima niti o liječenju nego o opasnim svojstvima lijekova za te bolesti. Liječnici kažu da se rečene bolesti mogu spriječiti ili barem odgoditi zdravim životom, koji se sastoji od što manje uzimanja hrane i što više fizičkog napora. Proizlazi da se najbolje štite od takvih bolesti siromašni fizički radnici, koji sve što pojedu i potroše. Jeste li shvatili bit ovih poruka? Prasac na ražnju je otrov, posebno ako se malo krećete i stariji ste od 40 godina. Ja se gotovo ne usudim jesti jaja sa špekom ili npr. užasne fileke, jer me čeka sudbina onih 30% građana zapadnih zemalja, koji umiru od kardiovaskularnih bolesti zbog nezdravog života i još ponekih razloga (npr. nasljedni činitelj). Stručnjaci tvrde da je smrtnost zbog ovih bolesti učestalija nego zbog raka, a raka se svi boje najviše. Tzv. nezdrava hrana naravno da nije razvrstana među otrove, a mnogi lijekovi za olakšanje tegoba bolesti srca i krvnih žila opasne su ili čak vrlo opasne tvari. Neću se strogo držati podjele tih lijekova po skupinama (npr. antihipertenzivi, antianginalici, srčani glikozidi, diuretici, antiaritmici, itd.) nego namjeravam pisati o konkretnim tvarima. Neki lijekovi uopće neće biti obrađivani, kao npr. acetilsalicilna kiselina, koja ima dobru ulogu u sprječavanju zakrečivanja krvnih žila, jer je o njoj bilo govora ranije. Evo najvažnijih lijekova iz te skupine sa stanovišta toksikologa. lijek CAS broj znak opasnosti oznake upozorenja digoksin 20830-75-5 T+ R26/27/28 dizopiramid 3737-09-5 Xn R22-36 kinidin 56-54-2 Xi R36/37/38 nifedipin 21829-25-4 Xn R22 nitroglicerin 55-63-0 T+, N, E R3-26/27/28-33- 51/53 prokainamid 614-39-1 Xn R22 propranolol 318-90-9 Xn R22

Razlikuju se izrazito prema svojim akutnim štetnim učincima, pa se u tablici nalazi gotovo bezopasni kinidin, koji u čistom stanju djeluje kao nadražljivac, a isto tako vrlo opasni nitroglicerin, koji je vrlo otrovan i eksplozivan te može djelovati štetno na okoliš. Problem je u tome što se iz tablice ne vide njihove nuspojave ili učinci dugotrajnog izlaganja. Iznimka je jedino nitroglicerin s oznakom upozorenja R33 (opasnost od učinka nakupljanja). Ja osobno sam emocionalno vezan uz ovu skupinu lijekova, jer sam s njima počeo svoj rad u toksikologiji. Nastupio sam 1. siječnja 1976. godine kao voditelj novoosnovanog Kliničko farmakološkog laboratorija na Rebru. Prvi zadatak mi je bio postaviti analitičke metode za praćenje koncentracija digoksina, prokainamida i kinidina te na području

77 antiastmatika teofilina u krvi bolesnika pod terapijom. Bio je to zaista pionirski posao ne samo na području tadašnje Jugoslavije nego i cijele istočne Europe. Već iste godine bile su postavljene metode za digoksin, prokainamid i kinidin, a kasnije se broj analitičkih metoda širio nezadrživo. Iskustva su se množila i teško je izabrati o čemu pisati, ali ne može se izbjeći subjektivni pristup kod obrade ove teme. Evo osnovnih podataka o njima.

Glikozidi digitalisa

Tražio sam po Internetu prikladne slike za ovaj odlomak, ali ništa osim različitih biljaka koje sadrže ove tvari nisam našao. O njima se može ponešto naći u poglavlju o otrovima živih bića, a ja radi reda ponovo dajem sliku biljke bogate digoksinom kao glavnim predstavnikom skupine. Svakako je to biljka lijepih cvjetova i mnogi je u našim krajevima drže za ukras svojih vrtova. Nevjerojatno je da su svojstva srčanih glikozida (jačanje srčanog mišića) opisana prije više od 200 godina, a još uvijek su nezamjenjivi kao lijekovi. Ključni su digoksin i njegovi derivati (npr. acetil-digoksin, medigoksin) i rođaci poput digitoksina, proscilaridina, lantanozida C i još mnogi drugi (u bivšem SSSR-u je jedno vrijeme bio registriran kao lijek oleandrin kao glikozid digitalisa izoliran iz oleandra (Pogledajte o njemu više u poglavlju o otrovima živih bića). Iz tablice gore vidi se da je digoksin vrlo jaki otrov s oznakama upozorenja R26/27/28 (vrlo otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta), a ipak se koristi kao lijek. Svi njegovi rođaci imaju slična svojstva, pa onda nije čudno da se daju bolesnicima u vrlo niskim dozama. Tableta digoksina sadrži samo 0,2 mg te opasne tvari, što je vrlo niska doza za lijekove. Ima izrazito usko terapijsko područje, a najgore je to što postoje velike inerindividualne razlike u osjetljivosti na njega. Kod većine pacijenata se može imati povjerenje u terapijski raspon 0,9-2,3 μmola/l digoksina u krvi. Međutim, kod brojnih bolesnika taj raspon nije dobar. Neki od njih imaju nuspojave kod nižih koncentracija od tog raspona, a kod nekih nema terapijskog učinka niti kod koncentracija iznad rečenog područja. To su naravno terapijski problemi. Skupina u kojoj sam ja surađivao objavila je brojne radove na temu terapije ili otrovanja digoksinom i teško je izabrati o čemu pisati. Na mene je najveći dojam ostavilo istraživanje odnosa između koncentracija digoksina, parametara nadzora EKG-om i kliničke slike bolesnika. Naravno da se našlo kako u većini slučajeva kliničar na temelju koncentracije digoksina može zaključiti je li njegov pacijent pod dobrim nadzorom, ali iznimaka je bilo dosta. Sjećam se pacijentice koja je imala zeleno vidno polje (sve joj je izgledalo zeleno) kao znak intoksikacije digitalisom, istina rijedak ali dobar. Međutim, njezine koncentracije digoksina u krvi su bile u terapijskom području i nije se moglo dokazati štetna djelovanja niti EKG-om niti ostalim kliničkim pretragama. Digoksin u redovitoj terapiji zapravo nema izrazito teških nuspojava. Od probavnih problema važna je tzv. anoreksija (smanjivanje unosa hrane u organizam) te tipične gastrointestinalne poteškoće poput mučnine, proljeva i abdominalne boli, ali to se uglavnom podnosi zbog korisnih djelovanja lijeka. Ni štetni učinci sa strane središnjeg

78 živčanog sustava nisu nepodnošljivi i pokazuju se najčešće u vidu iscrpljenosti, vrtoglavica, poremećaja spavanja i glavobolja. Zapravo su najgore kardijalne nuspojave, jer često nalikuju simptomima osnovne bolesti, pa kliničaru nije jasno dolaze li od nedjelotvornosti lijeka ili zbog njegovih nuspojava. Međutim u rijetkim slučajevima se mogu dogoditi malo očekivani štetni učinci kao na slici gore gdje je pokazan primjer nekrolize na digoksin kod malog pacijenta. Treba uzeti u obzir da se i djeca pojavljuju kao teški srčani bolesnici. Jedan umirovljeni ugledni pedijatar je govorio kako su djeca terapijska siročad, jer nema na tržištu posebnih lijekova za njih, a upravo su srčani glikozidi dobar primjer. Doze u pripravcima na tržištu su prilagođene odraslim pacijentima, a pripravke za djecu se teško može naći. Kad netko ima malog srčanog bolesnika onda se mora snalaziti pri nabavi pripravaka digitalis preparata odlascima u inozemstvo u kupovinu. Akutnih otrovanja s preparatima digitalisa je malo i ona se uglavnom događaju zbog grešaka u terapiji. Ne sjećam se niti jednog namjernog otrovanja bilo kojim od pripravaka digitalisa kod nas, a ni svjetska literatura o tome ne daje jasne podatke. Meni je u sjećanju ostalo otrovanje digitoksinom, koje nije bilo jasno prepoznato barem na početku. Na Rebro je primljena majka kolegice, koja je obavljala specijalizaciju iz kliničke farmakologije, a nije živjela s majkom u zajedničkom kućanstvu. Posumnjalo se odmah na otrovanje digitalisom, a koncentracije izmjerene u mojem laboratoriju su bile izrazito visoke, što je potvrđivalo početnu pretpostavku. Međutim, koncentracije nisu padale niti dva dana nakon prijema pacijentice u bolnicu, što nitko nije znao objasniti. Bilo je očito da mogu postojati samo dva razloga za takve nalaze. Ili je laboratorij bio loš ili pacijentica nije bila otrovana digoksinom. Mora se priznati da metoda nije bila specifična i hvatala je sve glikozide digitalisa. Odlučio sam obaviti mjerenje glikozida digitalisa u slini otrovane gospođe, jer sam na taj način mogao ustanoviti radi li se o digoksinu ili njegovom rođaku digitoksinu. Digitoksin se naime snažno veže na bjelančevine plazme i malo ga je slobodnog u krvi, pa je logično da su mu koncentracije u slini izrazito niske. Mjerenje je stvarno pokazalo da se digoksin može isključiti, jer u slini nije bilo gotovo tragova glikozida digitalisa. Nakon toga je mlada specijalizantica kliničke farmakologije obavila detaljan izvid u maminom stanu i otkrila da je ona u terapiji imala digitoksin a ne digoksin. Slučaj je bio razriješen na vrlo složen način, a moglo se ranije poslati specijalizanticu u provjeru mamine apoteke. Međutim, ovaj slučaj pokazuje da smo u vrijeme ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća bili sposobni rješavati vrlo složene terapijske slučajeve. Kod akutnih otrovanja pripravcima digitalisa kliničari dugo vremena nisu zapravo imali što poduzeti nego čekati pomoć Božju. Mi smo imali barem jedno pozitivno iskustvo s primjenom hemoperfuzije kod otrovanja oleandrinom, kako je opisano u poglavlju o otrovima živih bića, ali tehnika je prilično rizična za pacijenta. Intoksikacije digitalis alkaloidima završavaju loše, jer u većini slučajeva kliničar nema što napraviti. Kod većine glikozida nema dobre tehnike izvantjelesne eliminacije otrova i može se samo čekati kako će se organizam sam obraniti. Onda su se u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća pojavili radovi o primjeni antitijela na digitalis kod otrovanja. Bilo je to revolucionarno otkriće. Antitijela vežu na sebe antigene (digitalis alkaloide), pa je trebalo injicirati u krv antitijela na digitalis da bi se on uklonio iz slobodne cirkulacije. Nemam namjeru niti prostora objašnjavati o čemu se radi, ali prva iskustva su bila svakakva. Glavni problem je bio u imunološkom odgovoru organizma na strane tvari. Onda su pametni ljudi sintetizirali fragmente antitijela (kratke peptide) koji su u stanju vezati na sebe digoksin i njegove derivate. Danas ih se može kupiti na tržištu, ali im je cijena izrazito visoka. Kad smo zadnji put sastavljali listu protuotrova koje država mora imati na zalihama radi intervencije kod otrovanja odustali smo odmah od nabavke fragmenata antitijela na digitalis. Nije bio razlog samo u izrazito visokoj cijeni tih antidota nego u činjenici da se kod nas otrovanja digitalis preparatima događaju izrazito rijetko. Naši su pacijenti jako poslušni i teško je očekivati da će namjerno izazvati predoziranje. Nemojte

79 računati niti na ubojstvo, jer je digitalis izrazito lako dokazati u biološkom materijalu stradalog. To znaju čak i pisci kriminalističkih romana. Više se ne sjećam u čijem književnom djelu sam to pročitao (vjerojatno otrovima sklona Agata Christi), ali opisano je ubojstvo zamjenom digitalisa iz bočice sasvim nedjelotvornim tabletama placeba (prazna tableta), ali je čak u tom slučaju otkriveno da se radi o ubojstvu uskratom nužno potrebnog lijeka. Sve u svemu, preparati digitalisa unatoč svojoj visokoj otrovnosti ne predstavljaju ozbiljan problem u našoj državi.

Antianginalici

Anginalna bol ili spazam koronarne arterije je izrazito neugodno iskustvo i onaj koju ju je iskusio obvezno drži u svojem džepu neki antianginalik. To je lijek koji mora brzo djelovati, jer podnositi anginalnu bol nije lako. U pravilu su to lijekovi za primjenu ispod jezika (sublingualno) a ima ih nekoliko, kao npr. nitroglicerin, izosorbid dinitrat, nifedipin, itd. Najduže u uporabi je vrlo otrovni nitroglicerin za kojeg neki smatraju da je i najbolji do sad primjenjivani antianginalik. Osim svojih brojnih opasnih svojstava zapravo ne predstavlja velik toksikološki problem. U dozama pri kojim dolazi u terapiji nema nekih ozbiljnih posljedica na ljudsko zdravlje. On je tipična tvar koja bi trebala raditi methemoglobinemiju kod predoziranja, ali nikad nisam čuo da bi se to dogodilo u ozbiljnijim razmjerima. Nitroglicerin je neugodan zbog relativno blagih nuspojava methemoglobinemije (pospanost, umor), pa su ga kroz godine pomalo potiskivali drugi lijekovi. Jedan od njih je svakako nifedipin kao tipični lijek druge polovice dvadesetog stoljeća. Kod nas se pojavio osamdesetih godina prošlog stoljeća. Odmah je pobudio interes bolesnika i kliničara jednako kao antihipertenziv i antianginalik. Ja sam sudjelovao u brojnim pokusima ispitivanja biološke raspoloživosti (jednostavno rečeno kvaliteta i kvantiteta njegove apsorpcije u krvotok) u zdravih dragovoljaca, ali sam pratio i rezultate njegovih kliničkih ispitivanja. Na početku se primjenjivao u obliku tableta, a onda se zbog dobrog suzbijanja anginalne boli počeo priređivati u obliku lingvaleta. Činilo se da je to krasan lijek zbog njegovih slabih učinaka kod akutnog unosa u organizam. Nije se zapravo mogao uspoređivati s klasičnim opasnim nitroglicerinom. Međutim, uvijek treba misliti i na učinke dugotrajnog uzimanja. Možda sam nepravedan, ali izvještaji iz literature pokazuju da on i nije baš sasvim bezazlen. Ovo na slici lijevo je samo jedna od rijetkih nuspojava, koja ne mora biti prihvatljiva bolesnicima. Moja iskustva se odnose na mukotrpno traženje prikladne analitičke metode za njegovo mjerenje u biološkom materijalu. Već i sam nitroglicerin je analitički problem i ja nikad nisam ni pokušao razvijati metodu za njegovo određivanje, jer ipak se od kolega analitičara iz svijeta dobivalo podatke. Nifedipin nam je zagorčio život također unatoč tome što smo imali velika analitička iskustva i činilo nam se da je naša metoda prihvatljiva za naručitelja. Nije bila! Potrošili smo mjesece za razvijanje metode tekućinske kromatografije i konačno predali rezultate takve

80 kakvi su bili naručitelju. Međutim, on je odbio primijeniti metodu u ispitivanju biološke ekvivalencije zbog relativno visoke greške kod niskih koncentracija. Pišem o problemu zbog toga što je analiza nitrata u biološkom materijalu izrazito složena i što samo mali broj analitičkih laboratorija uspijeva pošteno pratiti te lijekove u biološkom materijalu. Prije nekih desetak godina u razgovoru na rubovima jednog kongresa bolji međunarodni stručnjaci su rekli da možda laboratorij ili dva u svijetu uspješno obavljaju mjerenje nitroglicerina ili izosorbid-dinitrata u biološkom materijalu. Tako se ja nisam previše uzbuđivao zbog našeg neuspjeha pri razvijanju sasvim pouzdane analitičke metode za nifedipin.

Antiaritmici

Samo ime govori o kakvim se lijekovima radi. Oni sprječavaju različite srčane aritmije, koje također značajno ruše kvalitetu života srčanih bolesnika. Ja sam se od samih početaka vođenja Kliničko farmakološkog laboratorija 1976. godine počeo baviti s tom skupinom lijekova (kinidin i prokainamid) zato jer analitičke metode za njihovo mjerenje u krvi nije bilo teško razviti. Kinidin je bio posebno zanimljiv, jer ga se moglo mjeriti fluorimetrijski i ja sam brzo razvio pouzdanu analitičku metodu o kojoj sam izvijestio na nekoliko kongresa. Međutim, glavni problem je sa stanovišta kliničara bio prokainamid. Ne znam koliko su predviđanja kliničara bila realna, jer često se čovjek povede dojmom zbog pročitanih članaka u časopisima. Nitko se zapravo nije bojao kinidina unatoč radova koji prikazuju nuspojave poput ove na slici lijevo (kinidinska trombocitopenija). Vjerojatno su se na Rebru stručnjaci bojali imunoloških bolesti zbog vrlo snažno razvijene imunologije u toj bolnici. Prokainamid je tipični lijek koji može izazvati «lupus like» sindrom kod sporih acetilatora. Radi se o teškoj imunološkoj bolesti sa smrtnim ishodom (teško zatajenje bubrega), ali nismo imali što se tiče prokainamida niti jedan slučaj ove bolesti. Naime, prokainamid u visokim koncentracijama tipičnim za bolesnike s defetkom u acetiliranju organizmu stranih tvari može dovesti do autoimune bolesti. Zbog toga smo godinama kod svih bolesnika na prokainamidu pratili status acetiliranja. U svakoj populaciji se mogu naći velike razlike u brzini acetiliranja amina i hidrazina. Mi smo od samog početka rada na praćenju terapije prokainamidom uveli metodu utvrđivanja brzine acetiliranja u naših bolesnika. Onda su za nju pokazali interes alergolozi smatrajući da bi im mogla pomoći u ocjeni rizika za njihove bolesnike i jedno vrijeme smo zaista imali velik broj pretraga. Koristili smo kao model supstancu sulfadimidin, koju smo davali ispitanicima i onda u prikupljenim uzorcima mokraće mjerili temeljnu tvar i produkte acetiliranja. Ukupno je bilo obrađeno nekoliko tisuća Hrvata i time smo dobili statistički dobar uzorak. Pokazalo se da su Hrvati slični drugim bijelcima i crncima budući smo našli oko 60% građana sporih acetilatora, a kod žutih je sporih acetilatora samo 5-15%. Našli smo i ekstremno spore acetilatore (negdje oko 1%) koji predstavljaju izrazito rizičnu skupinu kod uzimanja lijekova koji se metaboliziraju acetiliranjem. Drugi antiaritmici nisu izrazito velik terapijski problem, ali smo se njima bavili zbog drugih razloga, kao npr. verapamil, amjodaron, dizopiramid, itd. Nismo nikad zabilježili niti jedno akutno otrovanje ovim lijekovima, a neki od njih bi mogli predstavljati problem dugotrajne terapije. Tako se npr. amjodaron izrazito sporo izlučuje iz organizma i zato se javlja problem nakupljanja, ali nikad nismo imali ozbiljna otrovanja.

81 Antihipertenzivi

Hipertenzija je izrazito česta bolest, koja se javlja zbog različitih razloga, a terapija joj je složena. Danas po svim našim gradovima postoje posebne ambulante za hipertenziju zbog velikog broja osoba u svakoj populaciji, koje imaju visok tlak. Barem je desetak skupina lijekova korištenih za spuštanje tlaka. Ključni problem je u tome što pacijenti ne shvaćaju ozbiljno svoju bolest, jer gotovo da ne osjećaju nikakve tegobe. Živjeti s povišenim tlakom nije izgleda uopće neugodno, ali dolazi do oštećenja brojnih organa. I krvne žile i brojni organi ne trpe škripac kao na slici lijevo od teksta, a kad nastupe štete obično je već prilično kasno. Skupina kliničara kojoj smo mi služili kao servis intenzivno se bavila hipertenzijom, pa smo periferno i mi morali znati nešto o lijekovima kod te bolesti. Otrovanja gotovo da nismo imali, posebno sa često korištenim beta blokatorima (atenolol, metopropol, oksprenolol, propranol, itd.). Uglavnom smo se bavili pokusima utvrđivanja biološke raspoloživosti (postotak lijeka koji se apsorbira s mjesta primjene i nepromijenjen uđe u krvotok te tako postane raspoloživ za biološki učinak). Dakle, istraživanje. Međutim, diuretici su kao skupina u jednom razdoblju zauzeli našu pozornost. Ta skupina lijekova se vrlo često daje kod hipertenzije radi uklanjanja edema. Oni su i općenito važni lijekovi kod različitih bolesti srca, koje izazivaju nakupljanje vode u dijelovima organizma. Mi smo se djelovanjem diuretika počeli baviti sasvim slučajno polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća zbog zamolbe kolega kliničara iz Sestara milosrdnica, koji su željeli riješiti problem svojih bolesnika na kombiniranoj terapiji u koju su bili uključeni furosemid (važan diuretik) i digoksin. Za vrijeme boravka u bolnici oni su svojim pacijentima uspijevali izvrsno uravnotežiti terapiju, ali bi često neko vrijeme nakon toga isti bolesnici dolazili s teškim edemima i neuspješnom terapijom digitalisom. Koncentracije digoksina su bile niske i lijek je bio neučinkovit, a oni su to povezivali s pojavom edema. Razvili smo metodu određivanja koncentracije furosemida i u istraživanju otkrili da su njegove koncentracije u krvi jednako smanjene kao kod digoksina. Stvarao se izgleda začarani krug. Zbog smanjene

82 apsorpcije furosemida pojačavao se edem iz dana u dan, a on je sprječavao učinkovitu apsorpciju kako furosemida tako i digoksina. Ponovnim primanjem u bolnicu i primjenom furosemida intravenski uklanjao se edem i time poboljšavala apsorpcija jednog i drugog lijeka. Edem se inače ne stvara samo na udovima, kao na slici lijevo, nego na brojnim drugim mjestima u organizmu, npr. u crijevu. Mene osobno je problem jako zainteresirao i zajedno s kolegama kliničarima napravio sam prijedlog projekta istraživanja utjecaja edema na farmakokinetiku lijekova. Projekt je bio financiran od strane Ministarstva znanosti i mi smo istraživali utjecaj edema na farmakokinetiku različitih lijekova. Čak samo bili pozvani u časopis Clinical Pharmacokinetics da napišemo revijalni rad o utjecaju edema različitog podrijetla na farmakokinetiku lijekova. Rezultati su bili kod nekih lijekova izrazito zanimljivi, ali stvar je završavala na jednostavnoj činjenici da edem treba ukloniti ako želite imati racionalnu terapiju lijekovima, a to su kliničari znali i bez naših istraživanja. Naravno da edem neće jednako rušilački djelovati na terapiju kod svih lijekova, pa smo npr. jednim magistarskim radom dokazali da uopće nema utjecaja na farmakokinetiku acetilsalicilne kiseline, što smo mogli i objasniti fizikalno-kemijskim svojstvima lijeka, ali nije to bilo uvijek moguće predvidjeti teoretskim razmišljanjima. Ključno je da edem ometa ispravnu terapiju i da ga treba ukloniti. Svi znaju da bolesnici ne vole uzimati diuretike, jer im to izrazito otežava život. Kad uzmete diuretik možete očekivati učestalo odlaženje na WC radi mokrenja, što mnogi ne vole. Sjećam se jednog pokusa istovremenog uzimanja teofilina i furosemida, kad smo furosemid zdravim dragovoljcima primijenili intravenski. Desetak minuta nakon primjene lijeka nastala je strahovita gužva oko WC-a. Naprosto nije bilo moguće da desetak zdravih dragovoljaca istovremeno koriste samo dvije klozetske školjke i oni su mokrili gdje su stigli. Po jednom lavabou ste mogli zateći barem dvojicu ljudi, koji su olakšavali svoj mjehur. Izgleda da je kod bolesnika situacija ipak bolja. Oni uzimaju diuretik uglavnom na usta i djelovanje je slabije nego kod intravenske primjene, a zbog edema je ipak apsorpcija značajno usporena i onda učinci nisu tako dramatični kao u našem pokusu sa zdravim dragovoljcima. Iako nisam kliničar mogu ipak reći da se lijekove protiv visokog tlaka treba uzimati redovito i bez obzira na pojavu nuspojava. Treba i trpjeti radi produljenja života. Nisu to lijekovi za jedan dan nego za cijeli život, kao i kod drugih kroničnih bolesti. Nažalost, bolesnici s hipertenzijom baš i ne slušaju savjete svojih liječnika i ne pridržavaju se propisane terapije, pa se stalno traže načini kako poboljšati suradnju bolesnika na olakšanju tegoba vlastite bolesti. Činjenica je da bolesnik ne osjeća neke posebne tegobe i smatra kako se neće ništa dogoditi ako lijek uzima tek povremeno. Zbog toga kliničari i proizvođači lijekova nastoje smisliti načine kojima bi pacijente potaknuli na redovito uzimanje njihovih antihipertenziva. Meni se čini da je velik napredak postignut uvođenjem tzv. transdermalnih pripravaka ili flastera. Treba samo svako jutro skinuti s leđa stari flaster i staviti novi, pa je čovjek kroz 24 sata bezbrižan i ne mora razmišljati treba li kod pauze za gablec uzeti još jednu tabletu lijeka.

83 Antiastmatici

Astma je bolest našeg doba i pogotovo ju često srećemo kod djece (navodno joj je učestalost u populaciji 1-4%). Radi se o otežanom disanju ili manjku zraka. Stručnjaci kažu da je to akutna (reverzibilna) opstrukcija dišnih putova, koja može biti izrazito teška. Napadaji se pojavljuju povremeno i često neredovito, a mogu trajati u minutama ili satima. Zbog toga ima puno različitih lijekova za olakšanje ovih tegoba, ali povremeno se mora bolesnika prebaciti u bolnicu i tamo liječiti. Evo lijevo slike malog dječaka iz Manile s akutnim napadom astme na nekakvoj tržnici uz puno nerazumijevanje okoline. Ja sam prve dane svog rada u Kliničko-farmakološkom laboratoriju sreo teški napadaje astme i bio sam šokiran. To je bio između ostalog laboratorij za ispitivanje dišnih putova i sestra je bila izvrsno obučena za pružanje pomoći pri napadaju astme. Krupna visoka bolesnica je prilikom obavljanja spirometrije dobila teški napad gušenja i ja sam bio užasnut. Sestra je odmah dovukla bocu s kisikom i počela ga davati nesretnoj bolesnici, koja je trebala vremena da se smiri. Tako sam ušao u područje antiastmatika s pravom predstavom, a zatim sam se godinama bavio praćenjem koncentracija različitih antiastmatika radi individualizacije terapije ili zbog farmakokinetskih istraživanja. Na kraju krajeva, moj doktorat je bio posvećen analitici i farmakokinetici teofilina, pa sam morao ući duboko u to područje. U izvrsnoj suradnji s kliničarima obavili smo brojna istraživanja i napisali mnogo radova, ali smo i stručno radili na razvoju novih preparata ovih lijekova. Bolesnici različito reagiraju na ovu skupinu lijekova, kako što se tiče postizanja korisnih učinaka tako i što se tiče nuspojava i gotovo da se svakog od njih mora liječiti individualno. Od svih skupina spomenuo bih bronhospazmolitike (npr. salbutamol i terbutalin), ksantine (teofilin), kortikosteroide (npr. hidrokortizon, metilprednizolon), dinatrijev kromoglikat, kisik, itd. Niti su svi jednako učinkoviti niti opasni, a također se ne primijenjuju jednako široko. Skoro niti jedan od njih nije službeno razvrstan prema otrovnosti i može se tek vjerovati proizvođačima i njihovim Sigurnosno-tehničkim listovima. lijek CAS broj znakovi opasnosti oznake upozorenja dinatrijev 15826-37-6 Xn R22 kromoglikat hidrokortizon 50-23-7 Xn R20/22-33 salbutamol 18559-94-9 Xn R22 teofilin 58-55-9 Xn R22-36 (T) (R20/21-25) terbutalin 23031-25-6 Xn R22

Većina od njih su štetne tvari kod gutanja u čistom stanju, a samo kod teofilina sam našao potpuno kontradiktorne podatke o razvrstavanju. Neki ga razvrstavaju u otrove. Kod kortikosteroida se nalaze podaci o mogućnosti nakupljanja te imaju oznaku upozorenja R33 (opasnost od učinaka nakupljanja). Otrovanja su prema mojem iskustvu uglavnom terapijska zbog različitih pogreški bolesnika u terapiji. Tipične takve priče su se događale kad su se pojavili retard preparati teofilina, kojima treba koji sat nakon uzimanja da bi počeli djelovati.

84 Bolesnik bi prilikom astmatičnog napada uzeo dvostruku dozu lijeka bez da su se korisni učinci pojavljivali, pa su ga onda nabliži naprosto prebacili u bolnicu. Tamo je bilo slučajeva da je liječnik vidjeviš kako se radi o astmatičnom napadu i bez podataka da je pacijent već doma uzimao lijek naprosto dao još jednu intravensku injekciju teofilina i onda su se javljali uskoro znakovi otrovanja. Poseban problem kod odraslih astmatičara je nepoštivanje odredbi liječnika o terapiji (eng. noncompliance), koje se naravno javlja i u drugim kroničnim bolestima. Mi smo se zainteresirali za tu pojavu prije približno trideset godina zbog liječničkih sumnji da bolesnici uzimaju terapiju kako im odgovara. U vrijeme dok ne osjećaju nikakvih poteškoća oni prestanu uzimati lijek ili ga uzimaju neredovito, a onda kod pojave napada na svoju ruku uzimaju povećane doze lijeka. Izabrali smo dva lijeka, tj. salbutamol i terbutalin za naše široko ispitivanje. Ja sam razvio zanimljivu metodu radijalne kromatografije za praćenje tih lijekova u mokraći i ona se pokazala vrlo uspješnom. Rad je bio objavljen u vrlo uglednom svjetskom časopisu i kasnije su metodu ekstrakcije neki u svojim radovima nazivali po meni. U pokus je bilo uključeno mnogo ambulantnih pacijenata različite dobi, socijalnog položaja, školske spreme, itd. Uz uzimanje uzoraka mokraće ispunjavao se opsežan anketni listić s brojnim podacima o bolesnicima. Voditelj istraživanja i moj prijatelj se uopće nije iznenadio općim rezultatima ispitivanja više stotina bolesnika. Ispostavilo se da čak 60-70 % bolesnika ne sluša odredbe liječnika unatoč tome što su bili kroničari. Najmanja suradnja nalazila se u muškaraca srednje dobi, visoke stručne spreme i dobrog socijalnog statusa. Žene niže stručne spreme i sličnih godina najbolje su poštivale odredbe liječnika. Zapravo skoro da ništa novoga nismo otkrili, ali se onda postavljalo i pitanje kolikog smisla ima uopće praćenje koncentracija lijeka kod individualizacije, kad liječnik nije siguran je li pacijent uzimao lijek na pravi način. Mnogi su se bavili tim problemom i znaju se brojni razlozi slabog poštivanja odredbi liječnika, ali o tome ovdje neće biti riječi. Tek gornjom slikom pokazujem na koje se sve načine liječnici dovijaju kako da svog pacijenta nagovore ili čak podsjete da treba uzeti svoju jutarnju ili neku drugu dozu lijeka. Za cijelu skupinu je značajka da se primjenjuju na različite načine. Nekako povezujem inhalatore upravo s astmatičarima, jer oni za svojom spravicom obično posežu u času kad im je loše. Međutim, inhalatori se primijenjuju i u redovitoj terapiji. Dva udaha ujutro i dva udaha prije spavanja ili nekako slično. Nema velike opasnosti da bi ovakvim načinom primjene moglo doći do predoziranja, jer iz pluća u krvotok ulaze izrazito male količine lijeka. On djeluje uglavnom lokalno i brzo. Vrlo često se pak primjenjuju u obliku čvrstih pripravaka poput tableta, koji se gutaju u određenim vremenskim razmacima. Konačno, bolnička primjena se sastoji u intravenskoj primjeni pripravaka i najsigurnija je na svaki način. Bez dubljeg ulaženja u

85 problematiku, izrazito je važno odgojiti pacijente da žive sa svojom bolešću uz puno njezino poštivanje što se tiče izlaganja naporima, redovitog uzimanja lijekova i ponašanja u slučaju njezina napada. Nemam namjeru pisati o svim spomenutim antiastmaticima, ali ne mogu nikako izbjeći teofilin i kortikosteroide. Teofilin zato što se primjenjuje izrazito duge godine i što nije izbubio svoju važnost unatoč oscilacija interesa za njega. U vrijeme kad sam počeo raditi bio je izrazito popularan lijek unatoč brojnih problema prilikom podešavanja terapije, a onda je negdje pred sam kraj dvadesetog stoljeća prilično pao interes za njega. Iz literature vidim da se ponovo vraća zbog brojnih njegovih dobrih svojstava. Radi se o ksantinskom derivatu rođaku kofeina i teina. Može ga se naći u nekim čajevima, ali to nije od terapijske važnosti. Ključni problem je u tome što je teško postaviti ispravnu dozu i odrediti pravilne razmake među dozama. Razlike među ljudima u farmakokinetici teofilina su izrazito velike, a na njegovu sudbinu u oraganizmu utječe velik broj vanjskih i unutrašnjih činitelja. Zato su jedino koncentracije u krvi dobro korelirale s učinkom na olakšanje tegoba astme. Ne znam kod kojeg lijeka sam vidio takve velike razlike u tzv. vremenu polueliminacije iz organizma. To je vrijeme kroz koje se koncentracija lijeka u krvi smanji na polovicu od neke početne. U naših pacijenata nalazili smo vrijeme polueliminacije u rasponu od 1 do 11 h, a slično smo nalazili u literaturi. Razlozi su u brzini metaboliziranja. Kod nekih bolesnika se lijek izrazito brzo metabolizira i naprosto nestaje iz organizma, zbog indukcije sinteze enzima izazvane svakakvim razlozima. Čitao sam tako radove u kojima autori tvrde da na funkciju tih enzima može npr. utjecati čak uživanje u mesu s roštilja na ugljen, a sličnih izvještaja o induktorima bilo je jako mnogo. Razvili smo i modele izračunavanja individualnih farmakokinetskih parametara, ali to u slučaju terapijskih problema naprosto nije funkcioniralo. U vrijeme tih kasnih sedamdesetih zapravo nismo imali ni poštene lijekova na bazi teofilina. Doze su bile preniske, a režim doziranja nam se također nije sviđao, jer su se kliničari držali stare sheme po jedna tableta ujutro, u podne i uvečer. Tada smo dokazivali kako taj režim doziranja nije dobar za ovako problematični lijek, jer po noći ostavlja pacijenta bez zaštite. Nagovarali smo farmaceutsku industriju da stavi na tržište retard preparate s višim dozama i mogućnošću uzimanja dva ili jedan puta dnevno. Dijelom je razlog bio i u tome što smo očekivali da će uz jednostavan režim doziranja pacijenti bolje poštivati odredbe liječnika. Konačno su nam početkom osamdesetih godina došli na ispitivanje retard pripravci i uglavnom su s njima bili zadovoljni i pacijenti i liječnici. Činilo se da su svi problemi uklonjeni, ali ostali su bolesnici s brzim metabolizmom lijeka. Kod njih se stanje popravilo također, ali je očito bilo da treba lijek davati ili češće ili u još višim dozama. Očito nikad terapijski problematični bolesnici neće biti zadovoljni s ovakvim lijekom. Obavljali smo brojna istraživanja, ali samo o jednom ću napisati nekoliko riječi zbog toga što smo njime rušili neke naše dotadašnje tvrdnje vezane uz koncencionalne tablete ovog lijeka. Mislim na optužbe da režim doziranja jutro, podne i večer nije dobar. Sredinom osamdesetih godina zainteresirali su nas biološki cirkadnevni ritmovi. Htjeli smo ispitati kakva će biti farmakokinetika teofilina ako ga se daje u različito doba dana (jutro, podne, večer i ponoć). Rezultati su bili sasvim neočekivani. Teofilin se nakon večernje i ponoćne doze znatno slabije eliminirao iz organizma i zadržavale su se više koncentracije u krvi. To je značilo da je onaj stari režim doziranja zapravo bio dobar zbog farmakokinetskih oscilacija tijekom dana ili zbog povoljnog cirkadnevnog ritma za rečenu terapiju. Istina to više nije bilo važno nakon pojave retard preparata, ali nam je pokazalo kako na uspješnost terapije može utjecati velik broj nama sasvim nepoznatih činitelja. Ipak je koji puta važnije kliničarevo iskustvo nego

86 najmodernija saznanja iz uglednih znanstvenih časopisa. Na kraju vezano uz teofilin valja reći da nikad nismo vidjeli neko ozbiljnije otrovanje ovim lijekom, a pogotovo ne smrtni završetak predoziranog pacijenta. Najviše smo viđali glavobolja ili želučanih poteškoća, a u rijetkim slučajevima slabe kardiotoksične učinke. U svakom slučaju, teofilin je bolesnicima donio golemu korist, a probleme samo u pojedinim slučajevima. Možda još koju riječ o kortikosteroidima. Oni djeluju protualergijski i protuupalno, što je kod astmatičara važno. Djelovanje im se javlja sa zadrškom i zapravo se rijetko primjenjuju intravenski (npr. metilprednizolon). Kod njih se znaju javiti nuspojave tipične za kortikosteroide kao na slici lijevo, ali se također povlače s prestankom terapije tim lijekovima. Sve u svemu se može reći da antiastmatici nisu opasni lijekovi, ali naravno da njihova nepravilna primjena može izazvati brojne probleme, od izostanka učinka zbog male ili neredovite doze do relativno slabih nuspojava izazvanih različitim razlozima uključujući i predoziranje. Nažalost potreba za njima se ne smanjuje nego čak povećava, a neki misle da je sve skupa vezano i uz sve veće onečišćenje našeg okoliša tvarima koje mogu dovesti do bronhijalne astme.

Drugi lijekovi

Nema smisla pisati o svim mogućim lijekovima, jer iscrpio sam listu onih najopasnijih za ljudsko zdravlje u široj populaciji. Međutim, ne mogu izostaviti neke od njih zbog različitih razloga, a posebno zato što smo se moja skupina i ja dugo i uspješno s njima bavili.

Imunosupresivi

Nisu to lijekovi koji se često koriste niti se koriste izvan izvrsnog nadzora kliničara. Moja skupina je imala puno iskustva s ciklosporinom, bez kojeg bi uz neke druge poput takrolimusa bilo nezamislivo presađivanje svih mogućih organa. Danas se presađuje sve, od srca do kože ili kose, a prije toga nije bilo dok se nisu pojavili imunosupresivi. Oni su bili zaduženi za sprječavanje odbacivanja tuđeg organa iako im je prvotna namjena bila sasvim drugačija. Sjećam se tih prvih dana iz osamdesetih godina kad mi je došao tada relativno mladi hematolog s prijedlogom da se uključim u njihov transplantacijski tim praćenje koncentracija ciklosporina u pacijenata s transplatiranom koštanom srži. Tada mladi kliničar a danas ugledni znanstvenik i profesor okupio je skupinu stručnjaka iz različitih područja medicine, kako bi u suradnji krenuli s ambicioznim programom transplantacije. Bio sam istovremeno ponosan i uplašen svoje odgovornosti, jer sam shvatio da iako mali kotačić imam važnu ulogu u velikom pionirskom poslu na ovim prostorima Europe. Ciklosporin je bio nezgodan lijek s vrlo uskim terapijskim područjem. Ako su koncentracije u krvi bile ispod određene razine mogao je izostati imunosupresivni učinak i tijelo bi odbacilo transplantat. Malo značajnije povećanje koncentracija u krvi moglo je voditi brojnim teškim štetnim učincima, a najgori je bio teško oštećenje bubrega. Uz sve ostalo farmakokinetika mu je ovisila o brojnim poremećajima u organizmu, od kojih je neke izazivao lijek a neke pak stanje nakon transplatacije. Pripremali smo se pozorno za odgovorni posao nastojeći dati sve od

87 sebe. Među prvima smo pristupili i međunarodnoj kontroli kvalitete rada laboratorija (jedan ugledni londonski laboratorij je obavljao mjesečnu kontrolu) i razvili računarske programe za individualizaciju doze na temelju izmjerenih farmakokinetskih parametara svakog od bolesnika. Nikad neću zaboraviti to iskustvo, kad je svaki pacijent bio više od člana obitelji. Oni su živjeli u sterilnim komorama radi zaštite od infekcija i bili pod nadzorom iz minute u minutu. Svatko iz transplatacijskog tima se brinuo o tim ljudima kao o vlastitoj djeci i prva stvar svakog dana je bila saznati kako se naš transplatirani bolesnik osjeća. Kako je spavao? Što je jeo? Je li njegovo stanje stabilno? Itd., itd. Onaj tko nije radio u klinici ne može to razumjeti, ali ja sam prečesto vidio to emocionalno povezivanje zdravstvenog osoblja i pacijenata. Što ste duže s bolesnikom to se više emocionalno vežete uz njega i mislim da je to nemoguće izbjeći. Sjećam se one užasne Baxter-ove katastrofe kad sam nekima od liječnika s hemodijalize postao rame za plakanje. Na njima nije bilo apsolutno nikakve krivice, ali su se osjećali kao roditelj kad izgubi dijete zbog neke nagle bolesti ili drugog razloga i pita se je li išta mogao učiniti da to spriječi. Ja sam jako ponosan na moj skromni doprinos razvoju transplatacije organa, jer nakon izuzetno uspješnog programa presađivanja koštane srži počela su intenzivna presađivanja bubrega, srca i drugih organa. Ciklosporin nije ugodan lijek zbog brojnih nuspojava, ali ni jednog pacijenta nismo izgubili zbog otrovanja. Vjerojatno niti radi odbacivanja organa zbog loše vođene terapije ciklosporinom. Primjena imunosupresiva i svi oni važniji poslovi transplantacije i održavanja bolesnika pokazali su da imamo vrhunske zdravstvene stručnjake. Uostalom, to se pokazalo prema brojnim kongresnim priopćenjima diljem svijeta i radovima u najuglednijim medicinskim časopisima svijeta. Ako zbog ničeg drugog bio sam dužan spomenuti ciklosporin zbog tih razloga.

Citostatici

Citostatici nisu česti lijekovi i bilo bi dobro da ih se mora koristiti što rjeđe. Oni se koriste protiv stanica tumora više ili manje uspješno. Opasni su to lijekovi, jer ne ubijaju samo stanice tumora nego i normalne zdrave stanice. Zbog toga je izrazito važno znati podesiti terapiju uz kombinaciju s ionizacijskim zračenjem. Nema citostatika bez nuspojava, koje mogu biti bolesniku nepodnošljive. I opet se mora paziti na balans tako da se što više našteti tumorskim stanicama a što više poštedi one zdrave. Već jako davno se spoznalo da mjerenje koncentracija u krvi pomaže pri tom poslu. Mi smo počeli mjeriti metotreksat u krvi na samom početku osamdesetih godina prošlog stoljeća, a brzo zatim i cisplatinium. Ako smo pri tome i malo uspjeli smanjiti patnje bolesnika, a mislim da jesmo, imamo pravo na zadovoljstvo zbog učinjenih dobrih dijela.

I sad je dosta

Neću više pisati o lijekovima, ali opet se vraćam na početak ovog odlomka. Nažalost, prošla su vremena kad smo bili izrazito ponosni na sebe zbog razvijene farmaceutske industrije. Imali smo proizvodnju brojnih lijekova osim onih koje sam već spominjao. Jeste li znali da je proizvodnja vitamina C u Plivi (slika lijevo) bila jedna od prvih u svijetu? Jeste li znali da smo godinama proizvodili vrlo uspješno acetilsalicilnu kiselinu? Jeste li znali da smo po sasvim originalnom hrvatskom postupku proizvodili antidot penicilamin? Ma, teško je nabrojati što smo sve mi u maloj Hrvatskoj uspješno proizvodili po vlastitim postupcima. Nadam se da će se ta industrija ipak oporaviti i zadobiti ono mjesto koje joj pripada prema pameti njezinih ljudi.

88 OVISNOSTI

Povijest primjene sredstava ovisnosti je izrazito duga, vjerojatno kao povijest civilizacija. Istina, u davnim vremenima su takva sredstva korištena samo u posebne svrhe i u ograničenim skupinama ljudi. Postoje podaci da su ih koristili svećenici, proroci, vračevi ili druge osobe koje su zarađivale za život na taj način. Tek nedavno počela su se takva sredstva koristiti među običnim ljudima, a razlog je bio u činjenici da proizvođači i distributeri takvih sredstava mogu ostvariti silne zarade. Danas se jako isplati baviti takvim poslovima, a u svoje ruke preuzeo ih je organizirani kriminal. Vjerojatno se tim poslom bave i političari, a dokaza da su cijele države sudjelovale u proizvodnji i raspodjeli sredstava ovisnosti bilo je i ima ih danas. Toksikolozi su sasvim nebitan i nemoćan činitelj u toj prljavoj raboti i jedini im je zadatak dokazivati za sud, a ipak mogu ponešto reći o problemu. Jedan od problema je u tome što danas ima toliko puno sredstava ovisnosti da ih praktički svaki i malo školovan kemičar može sam proizvesti. Događaji su se u tom negativnom smjeru počeli odvijati u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kao šezdesetosmaš razumijem događaje, ali ne mogu sigurno utvrditi razloge one velike pobune. Ljudi su različito doživjeli događaje, a dio se okrenuo u svojoj nemoći sredstvima ovisnosti. Tada je počela priprava takvih sredstava u vlastitoj proizvodnji i od onda se bilježi uzlazni trend. Na početku su recepti za proizvodnju prepisivani i korišteni u malom opsegu, a onda su zainteresirani shvatili da su im informacije svud na raspolaganju. Znanstvena literatura je od kraja 19. stoljeća obilovala dobrim opisima sinteze sredstava ovisnosti ili njihove izolacije iz prirodnih materijala. Trebalo je samo čitati znanstvene časopise i razmišljati kao pravi kemičar. Tih šezdesetih godina čak su tiskane ilegalne knjige priručnici za pripravu sredstava ovisnosti. Spominjem tek knjige «Drug Production for Fun and Profit» ili «Psychodelic Chemistry», koje su danas raritet i postižu visoku cijenu na tržištu antikviteta. Izdavač jedne od njih ima vrlo znakovito ime «Underground Press». Nakon toga su na sveučilištima Amerike otvarani računarski centri preko kojih se moglo pretraživati literaturu, što je omogućilo studentima i drugim zaniteresiranima brži i bolji pregled literature o svim aspektima djelovanja kemikalija uključujući interakcije lijekova. Konačno je došao internet i omogućio nevjerojatnu lakoću dolaženja do podataka. Međutim, organizirani kriminal se uvijek snalazio i nije podnosio voluntarizam studenata. Danas gotovo da ne postoji subjektivni pristup. Kriminalci u času prepoznaju genijalce i preuzimaju od njih posao distribucije sredstava ovisnosti. Zadnji slučaj individualnog pristupa veže se uz meti-fentanil, koji se pojavio na tržištu 1981. na samu Novu godinu. U bolnicu je primljen mladi čovjek u komi sa svim znakovima predoziranja opijatima. Međutim, analizom u mokraći nije se pronašlo ni tragove opijata i liječnici se nisu usudili primijeniti protuotrove, a čovjek je umro. Nakon nekoliko smrtnih slučajeva zaplijenili su policajci na ulici drogu «China white» i tek analizom se otkrilo da joj je glavni sastojak metil-fentanil do tad nepoznata tvar i bez svog CAS broja. Očito je njegova sinteza napravljena u nekom ilegalnom laboratoriju gdje su otkrili i pravu dozu oko 200 puta nižu od doze uobičajenih opijata (morfij). Oni koji su sintetizirali tu tvar morali su biti vrsni kemičari i farmakolozi.

89 Kroz slijedeće godine broj umrlih je rastao sve do 1984. od kada je počeo pad, a razlog je bio u tome što su izumitelji uspjeli pocijepati racemični proizvod u dva optički aktivna enantiomera i dati na tržište samo onaj koji nije izazivao teške nuspojave. To pokazuje koliko su studenti onih godina bili sposobni i spretni, ali toga više nema. Organizirani kriminal ne trpi amatere na svom području, ma kako oni pametni bili. U daljnjem tekstu slijedit ćemo uobičajenu podjelu na opijate, halucinogene, psihostimulanse, depresore SŽS i ostala sredstva ovisnosti.

Opijati

Najstariji je naravno opijum i stoljećima se koristio na Bliskom istoku za uživanje u visokim slojevima društva, a onda je tijekom 19. stoljeća zabilježeno njegovo širenje na sve strane, a prvenstveno u Europu. Najjednostavniji način korištenja opijuma bilo je pušenjem s nargilama i pušionice su se razvojem trgovine u ono vrijeme počele širiti Europom povećavajući broj ovisnika. Na Bliskom istoku do tada opijum nije predstavljao širi društveni problem, a Europa je reagirala drugačije. Pušionice opijuma su tijekom 19. stoljeća postale kultna mjesta za umjetnike, političare i bogate besposlene ljude, pa su države morale reagirati njihovim nadzorom. Međutim, veliki su shvatili kako se sredstvima ovisnosti može postići velike uspjehe u kontroli protivnika, a najgori je slučaj širenje opijuma u Kini. Velika Britanija je u svojoj povijesti učinila silno mnogo teških zločina u slavu i hvalu svoje kraljevine, ali ono što su napravili u Kini možda nadilazi sva ostala zla. Privlačila su ih neizmjerna kineska bogatstva, ali nije ih bilo lako opljačkati budući je kineska carevina još uvijek bila tvrd orah iako u teškoj krizi. Odlučili su je slomiti opijumom i britanski agenti su neštedimice opskrbljivali Kinu opijumom, a naplaćivali su ga na različite načine, od srebra do umjetnina. Kina se polako navikavala na opijum i davala je za njega svako moguće blago koje je bilo zanimljivo Britancima. Onda je kinesko carstvo zaključilo da je toga dosta i počeo je Opijumski rat, koji su Kinezi izgubili. Britanci su okrutno kaznili neposluh ubijajući i uništavajući sve pred sobom. Kad sam 1995. godine posjetio Kinu pokazali su mi ostatke uništenog najljepšeg hrama, koji su Britanci za kaznu spalili i razrušili. Kina je pokušavala iskorijeniti ovisnost, ali nikad u tome nije uspjela. Te godine kad sam posjetio Peking čudilo me zbog čega proizvode autoinjektore s naloksonom i trebalo mi je dugo vremena dok sam shvatio. U Kini je ovisnost o opijumu još uvijek jako česta i ljudi se znaju predozirati. Kako je tamo malo bolnica (1 na približno svakih 500 km) onda «bosonogim» liječnicima u liječničku torbu stavljaju autoinjektore s naloksonom. To je jedini način da spase otrovane ovisnike u udaljenim krajevima, jer bi do dolaska u bolnicu sigurno umrli. Kad se sredstva ovisnosti negdje udomaće onda ih je teško iskorijeniti. Ne pokazuje li to stanje danas u zapadnom svijetu? Opijati se dijele na prirodne, polusintetske i sintentske, a svima je ista prostorna struktura, koja im omogućava vezanje na opijatske receptore. Međutim, po djelovanju oni nisu jednaki, što zna svaki ovisnik. Kralj je svakako polusintetski heroin, morfij u ovim ili onim oblicima nije loša zamjena, a sve ostalo je manje ili više slab nadomjestak kad nema prave droge.

90 Osnova je naravno opijum, koji se dobiva iz makovica. Negdje pred večer se prave blagi rezovi na zelenim makovicama i pusti se da se na njima stvore kapi soka. Ujutro se nožem ili sličnom alatkom već pomalo skrutnuti produkt skida i stavlja u spremnike za opijum i onda se pusti da dozrije. To je opijum. Istočno od nas se opijum puši nargilama, a u Europi je takav način uživanja opijata davno nestao. Morfij se dobro apsorbira dišnim putovima i djelovanja su mu prihvatljiva svakom ovisniku. Zapravo je čudno da se Europa odrekla tog načina primjene opijata, kad je opijum relativno jeftin u odnosu na heroin ili čisti morfij, ali stanje se može vremenom promijeniti. Evo kako je izgledala tipična europska pušiona opijuma iz 19. stoljeća.

Najvažniji sastojak opijuma je morfij, a ima i drugih alkaloida čak sa donekle sličnim djelovanjem poput kodeina. Čisti morfij proizvodi se kao lijek za terminalne faze mnogih bolesti, a daje se također u svim slučajevima snažnih bolova (npr. rane nastale u ratu ili drugim nesrećama). Ovisnici teško dolaze do morfija i zato ga rijetko uzimaju, ali se javlja ovisnost među zdravstvenim djelatnicima. Takva ovisnost se teško otkriva temeljem simptoma. Kod ovisnika se opaža gubitak apetita, crvenilo očiju, poremećaji spavanja, česti kašalj, preosjetljivost na kritiku, gubitak interesa za školu ili posao, prekidanje prijateljstava, itd. U slučaju predoziranja umire se zbog prestanka disanja. Ne zna se koliko zdravstvenih djelatnika u svijetu pati zbog ovisnosti o morfiju, a samo ih se povremeno pronalazi npr. kod iznenadne kontrole korištenja morfija na odjelima. Meni je ostao u sjećanju stari veterinar, koji je prije tridesetak godina primljen na Rebro u komi sa zastojem disanja. Napravio sam toksikološku analizu i nedvojbeno dokazao morfij, nakon čega je primijenjen nalokson i gospodin se oporavio. Bio je to pokušaj samoubojstva prastarim morfijem iz njegove veterinarske ambulante, a doza je bila ogromna namijenjena konjima. Stari gospodin je nakon odlaska u mirovinu sačuvao nekoliko ampula vjerojatno računajući da bi mu možda mogle trebati u starosti kad odluči da je dosta. Dosta mu je bilo svega nakon smrti voljene supruge i on je sam sebi injicirao tu veliku dozu ne želeći više živjeti sam. Glavni razlog njegova preživljavanja bio je vjerojatno u činjenici da je ampula s morfijem bila jako stara i da se

91 aktivna tvar već u priličnoj mjeri raspala. Taj problem čuvanja starih lijekova ili drugih kemikalija se javlja vrlo često, posebno kad nasljednici čiste zalihe svojih predaka. Najopasniji predstavnik opijata je heroin, a on se i najčešće koristi kao sredstvo ovisnosti. Po broju smrtnih slučajeva u Hrvatskoj on je iz godine u godinu na drugom mjestu, a samo jednom je pretekao ugljikov monoksid. Problem je u tome što se kroz duge godine drži na tako visokom mjestu i nema nikakvih pokazatelja da bi broj umrlih mogao početi s padom. Što se tiče predoziranja podaci su nepouzdani, jer se otrovanja često ne prijavljuju niti se otrovani zbog jasnih razloga javljaju na bolničko liječenje. Proizvodnja i prodaja heroina pod potpunim je nadzorom organiziranog kriminala i to je jedan od velikih problema. Proizvodi se u zemljama Bliskog ili Dalekog istoka često u suradnji s vlašću, kako se vidi na slici dolje lijevo, a kvaliteta mu izrazito varira (vidi sliku dolje desno).

Proizvodnja heroina iz opijuma je izrazito jednostavna i odvija se acetiliranjem anhidridom octene kiseline prema propisu objavljenom u njemačkim časopisima krajem 19. stoljeća. Međunarodne mreže kriminalaca obično ga preko brojnih granica prevoze u koliko toliko čistom obliku, a onda dileri na terenu rade iz njega pripravke za intravensku primjenu dodavajući punila (npr. kinin, šećer i druge u vodi topljive tvari). Zato svaki diler ima u posjedu preciznu vagu. Dobar trag za policiju, jer što će građaninu precizna mala vaga. Nikad nije uspjela učinkovita primjena heroina drugim putem osim intravenskog. Bilo je pokušaja priprave lingvaleta s heroinom, ali naravno bez uspjeha. Zbog načina primjene i čestog nedostatka šprica s iglama ovisnici još uvijek znaju koristiti istu špricu, pa su se neke zarazne bolesti na taj način proširile u ovoj populaciji. Prvenstveno se misli na hepatits i AIDS. Moj laboratorij na Rebru počeo je obavljati analize heroina u mokraći na samom početku osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kontrolirali smo ovisnike iz kliničke bolnice Sestara milosrdnica, koji su tamo bili na liječenju ovisnosti. Naprosto je nevjerojatno na koje su načine dolazili do heroina ili drugih opijata, jer tada još uvijek nije zaživio metadonski program liječenja. Sin mojih dobrih poznanika u to se vrijeme liječio u toj bolnici i ja sam jednog dana dobio njegov uzorak mokraće. Još nisam ni počeo s analizom a nazvao me ovisnik moleći da mu pomognem u razotkrivanju aljkavosti sestara na odjelu. Tvrdio je kako je sestra pobrkala uzorke mokraće i njegovo ime stavila na epruvetu drugog ovisnika, za kojeg je moj poznanik znao da se fiksa. On je već na odjelu žestoko protestirao i tražio od «aljkave» sestre da ne šalje taj pogrešni uzorak. Naravno da je uzorak bio pozitivan na heroin, ali moj poznanik je i dalje tvrdio da je nevin optužen. Neko vrijeme nakon toga je pušten s liječenja i roditelji su bdjeli nad njim. Dobili su njegovu privolu da mogu kad se sjete uzeti od njega uzorak mokraće i donijeti je k meni na analizu. Jednom prilikom otac je donio mokraću na analizu, a niti pola sata nakon njega pojavio se bivši ovisnik tražeći ozbiljan razgovor. Počelo

92 je s njegovim pitanjima o pouzdanosti moje analize, posebno što se tiče mogućih interferencija. Ja sam mu morao priznati da su interferencije moguće, kao npr. na kodein, koji se nalazi u mnogim često korištenim analgeticima. On je to znao unaprijed, jer je detaljno proučavao literaturu tada krajem osamdesetih godina. Objašnjavao mi je kako je imao teške glavobolje i gutao je neumjerene količine analgetika, pa se sad može očekivati pozitivan nalaz na morfij. Ja sam se složio s njim, ali moja analiza je osim morfija detektirala i mono-acetil- morfij, koji pak nije mogao nastati iz kodeina. Zapravo je i mogao nastati intervencijom ovisnika. Naime, jedno vrijeme su ovisnici korištenjem žlice, anhidrida octene kiseline i svijeće na primitivan način prerađivali kodein u heroin i onda prljavi reakcioni produkt inicirali u vene. Užasno u cijeloj priči je bilo to što je moj ovisnik bio vrhunski intelektualac. Aktivno je govorio barem 3 svjetska jezika, slovio je kao vrstan pravni stručnjak, bio je učitelj skijanja, itd. Sve je upropastio zbog heroina. Sintetski opijati koriste se u krajnjoj nuždi kad nema heroina. Ni jedan ne daje one učinke koje daje heroin ili su učinci značajno manje intenzivni. To se posebno odnosi na različite lijekove za teške bolove. Ta skupina opijata ima značajnu prednost da se većina može primijeniti preko probavnog sustava za razliku od morfija i heroina, koji se intenzivno razgrađuju prvim prolaskom kroz jetra. Neki od njih kao npr. tramadon su sasvim nezanimljivi, jer im je glavni učinak analgetski, a od onih «božanskih» učinaka heroina nemaju ništa. Donekle se tome približio metil-amfetamin, o kojem je već bilo govora naprijed. Jedan od sintetskih opijata je ipak iskočio budući se koristi masovno u liječenju ovisnosti. To je metadon važan u metadonskom programu. Njegova uloga je u sprječavanju ovisničke krize. Ne daje nikakve zanimljive učinke, ali omogućava ovisniku da izbjegne krizu. Meni je žalosno gledati te mlade ljude kad ujutro dođ u pred ambulantu opće prakse progutati svoju tabletu metadona kako bi mogli normalno živjeti i raditi. Ne ulazeći u ocjenu vrijednosti tog programa odvikavanja moram reći da se liječeni ovisnici vrlo često vraćaju heroinu kad dođu u priliku za to. Želim naglasiti još jednu važnu stvar vezano za ovisnost o opijatima. Kažu da je najbolje prvi puta, a više se nikad nakon toga oni učinci prvog uzimanja ne mogu ponoviti bez obzira koliko ovisnik povećao dozu heroina. Tako barem kažu ovisnici.

Halucinogeni

Teško je naći područja na kugli zemaljskoj gdje se kroz povijest nisu koristili halucinogeni u posebne svrhe. Religijski obredi, prorokovanje, čaranje, mistične svečanosti itd. su bili vezani uz korištenje halucinogenih biljaka. Obični ljudi u svakodnevnom životu nisu se usudili uzimati halucinogena sredstva nego su ona bila rezervirana samo za izabrane ili za veći broj građana samo u vrlo važnim prigodama. Danas se općenito smatra da je let vještica na metlama bio povezan s halucinacijama nastalim zbog uporabe halucinogena. Stvari su se počele mijenjati krajem 19. stoljeća, kad su ih počeli koristiti umjetnici radi dobivanja ideja za nove umjetnine. Korištenje iskustava djelovanja halucinogena kod umjetnika ima dugu tradiciju, posebno u narodnoj umjetnosti starih naroda u Americi i neka su njihova djela zaista prekrasna, kao npr. ova slika dolje nastala pod djelovanjem meskalina.

93

Dramatičan porast primjene halucinogena došao je s «Djecom cvijeća» 1968. godine kad je tadašnja mlada generacija, posebno u SAD, počela nekontroliranu primjenu različitih sredstava ovisnosti, a posebno upravo halucinogena. Bilo je to vrijeme LSD-a. Sintetizirao ga je 1943. godine švicarski kemičar Hofman polazeći od ergot alkaloida iz kojih je priredio lisergičnu kiselinu te je onda preveo u amid. U tim godinama su kemičari nerijetko pokušavali ispitati djelovanje tvari koje su izmislili, pa je to učinio i Hofman. Kao relativno oprezan čovjek krenuo je od ekstremno niske doze od 0,2 mg, ali i to je bila izrazito visoka doza za početnika na LSD-u. Doživio je nevjerojatne halucinacije, ali je doveo u opasnost i svoj život. Detaljno je opisao proživljeno i na tome je sve stalo tih davnih godina. Zbog čega se LSD naglo pojavio u obliku tableta krajem šezdesetih godina i zašto je bio jeftin i dostupan širokoj populaciji još uvijek je zapravo tajna. Postoje brojne teorije, od one o vrsnim mladim kemičarima tadašnje studentske populacije do teorije zavjere Kluba 300. Točno je da se u kasnijim godinama otkrilo mnogo ilegalnih kućnih studentskih laboratorija sa znatnim količinama LSD-a namijenjenog tržištu, ali se ne može isključiti ni neke čudne i sulude teorije. Komitet 300 (Dr. John Coleman, Hijerarhija zavjerenika: Komitet 300, Detecka Zagreb, 2005.) prema nekim je autorima čvrsta organizacija gospodara svijeta, koji nastoje vladati na svaki način. Prema jednoj od teorija oni su napravili veliki pokus nadzora nad mladom buntovnom generacijom skrećući je u teškim vremenima Vijetnamskog rata na sporedni kolosijek. Zato su im priredili goleme količine jeftinog i lako dostupnog LSD-a te tako otupili oštricu studentske pobune. Studenti su s oduševljenjem prihvatili LSD, što se može više vidjeti u slavnom filmu «Kosa», ali također iz brojnih publikacija i reklamnih kampanja studentskih prvaka. Pogledajte ovaj plakat ispod teksta.

94

Žestoki pobornici slobodne primjene LSD-a vrlo uporno ponavljaju da se na njega ne stvara ovisnost, ali zaboravljaju da kod psihički labilnih osoba može ostaviti izrazito teške posljedice, da halucinacije mogu biti izrazito snažne i uvjerljive (npr. slučaj mladića koji je zamislio da je ptica i skočio je kroz prozor iz višekatnice u smrt) te da predoziranja nisu rijetka. Korisnicima se pak jako sviđaju halucinacije iako neke od njih nisu ugodne. Obzirom na to da se može primjenjivati preko probavnog sustava dolazio je na tržište u obliku različitih pripravaka, od tableta do whatman papira natopljenog LSD-om i s nacrtanim likovima iz crtanih filmova. Zaista je zanimljiva činjenica da je samo u SAD barem jednom kušalo LSD više od 20 milijuna ljudi, ali također to da je njegova uporaba kasnijih godina postajala sve rjeđa. Nitko ne zna zašto i mnogi postavljaju pitanja zbog čega je to tako. Ona teorija zavjere Komiteta 300 tumači da je to zbog toga što vladarima svijeta LSD više nije bio potreban i zato što je veliki pokus kontroliranja mlade generacije uspješno završen. Drugi globalni halucinogen, koji je daleko nadmašio LSD, svakako je tetrahidrokanabinol (THC) glavni sastojak indijske konoplje. Danas se on toliko proširio kuglom zemaljskom da nema praktički mjesta gdje se ne koristi u ovom ili onom obliku. Vode se teške rasprave između pobornika legalizacije indijske konoplje i onih koji ga proglašavaju opasnim sredstvom ovisnosti, što se ogleda i u našoj državi. THC se uživa na dva različita načina. Istok koristi hašiš ili uljni ekstrakt konoplje pušeći ga najčešće iz nargila, a zapad se orijentirao na pušenje lišća te biljke pod nazivom marihuana.

95

Stare statistike iz SAD govore da više od 100 milijuna ljudi povremeno puši marihuanu, a stanje nije bolje niti u zemljama Europe. Mi smo koju godinu prije rata obavili analizu mokraće u djece iz jedne zagrebačke srednje škole i ostali iznenađeni. Uzorci su bili uzeti slučajnog dana i očekivali smo relativno mali broj uživatelja THC. Pozitivni rezultati nađeni su u skoro 50% učenika. Kako vrijeme prolazi to marihuana postaje sve češće sredstvo uživanja mlade generacije. Proizvođači koriste interes za marihuanu i pokušavaju plasirati na tržište legalno proizvode koji na nju podsjećaju. Počelo je kod nas negdje pred kraj devedesetih prošlog stoljeća kad je slovenski proizvođač zatražio registraciju piva s ekstraktom marihuane. Na boci se kočio list indijske konoplje, a tekst je govorio o pivu obogaćenom ekstraktom te biljke. Javno zdravstvo je odmah skočilo protiv ideje o stavljanju u promet takvog proizvoda, a prvi odgovor proizvođača je bio da danas dobar dio Europe dozvoljava proizvode poput sapuna, kolonjskih voda, dezodoranasa i slično s ekstraktom indijske konoplje odnosno s hašišem. Mi naravno nismo htjeli dopustiti takvu rabotu na hrvatskom tržištu i onda je slovenski proizvođač izišao s tvrdnjom da njihovo pivo zapravo ne sadrži ekstrakt indijske nego industrijske konoplje. Iz toga se već na prvi pogled moglo zaključiti da proizvođač krivo deklarira svoj proizvod i da se zbog toga ne smije pustiti na tržište, ali onda su analize pokazale da i industrijska konoplja sadrži vrlo niske koncentracije THC, ali ga sadrži. Slučajeva sa zapljenama marihuane je toliko mnogo da je teško izabrati neki posebno zanimljiv slučaj. Meni se ipak najviše dopao slučaj od prije desetak godina kad je policija uhitila Nijemca dilera, koji je nastojao pokriti troškove svojeg ljetovanja prodajom marihuane proizvedene u Njemačkoj. Sva zaliha marihuane je zaplijenjena u jednom primorskom gradiću, a diler je stavljen u zatvor čekajući rezultat analize u hrvatskim laboratorijima. Rezultat je bio iznenađenje, kako za nas tako i za dilera. Sadržaj THC u travi je bio tako nizak da se nije moglo govoriti o sredstvu ovisnosti. Naravno da je diler pušten na slobodu, ali smo naučili kako kvaliteta marihuane jako ovisi o klimatskim i drugim uvjetima na mjestu proizvodnje. Samo još jedna tema vezana uz THC. Činjenica je da THC ima i ljekovita svojstva. U nekim slučajevima on je lijek izbora kod liječenja glaukoma, ali se može primjenjivati i kod astme i drugih bolesti. Zbog toga pobornici primjene marihuane stalno izvlače argumente o

96 korisnosti THC u terapiji. Ostao mi je u sjećanju slučaj od prije dvadesetak godina kad je uhvaćeni uživatelj marihuane u SAD zatražio zaštitu države, jer on marihuanu koristi kao lijek protiv glaukoma i država mu je dužna osigurati neometano korištenje njegovog lijeka. Sud je zaključio da taj građanin ima pravo na svoj lijek, ali su mu odredili da THC može i smije koristiti isključivo u obliku tableta, koje mu pak država mora osigurati. Pušenje marihuane nije dolazilo u obzir. Ne znam kako će završiti sukobi oko THC, posebno u bliskoj budućnosti kad generacija njezinih uživatelja preuzme vlast u državama Europe i u SAD. Nije isključeno da će pod određenim uvjetima biti donijeti propisi za korištenje ovog halucinogena. Amerika ima puno iskustava s fenciklidinom (“Angel dust”, “Killer weed”, “Crystal joints”, “Rocket fuel”, itd.) , a kod nas se po mojem znanju nikad nije pojavio na crnom tržištu. Međutim, nije isključeno da neće obzirom na jednostavnu sintezu u kućnim laboratorijima i činjenicu da ga je isprobalo oko 10 milijuna Amerikanaca. Na početku je bio registriran kao anestetik, ali je zbog nuspojava (halucinacije) bio povučen s tržišta. Nanjušili su ga ovisnici i počeli njegovu masovnu proizvodnju. Evo primjera odraza njegove primjene u umjetnosti.

Ono na što se stalno upozorava jest njegova loša kvaliteta na tržištu zbog loše sinteze i brojnih nečistoća u pripravcima s tržišta. Smatra se da su najčešće nuspojave povezane s tim nečistoćama. Izgleda da nema više dobrih laboratorija poput onih iz ranih osamdesetih kad su studenti vrlo pozorno radili na sintezi metil-fentanila. Trend fušerske sinteze sredstava ovisnosti postao je pravilo u vremenima novog milenija, a možda je to zato što su se mladi lavovi dali uključiti u redove organiziranog kriminala i svejedno im je što proizvode. Samo neka prihodi dolaze u njihove džepove, a za zdravlje kolega ih više nije briga.

97 Amfetamini su pretežno stimulansi, kao i derivati triptamina, ali i kod jednih i drugih tvari miješaju se simptomi. Neki su pretežno stimulansi a drugi pak halucinogeni iako svi posjeduju jedna i druga svojstva. Pretežno halucinogeni amfetamini su DOM (2,5-dimetiloksi-4- metilamfetamin), MDA (m-metoksi amfetamin), PMA (p-metoksi amfetamin), itd., a pretežno halucinogeni triptaminski derivati DMT (N-dimetiltriptamin), DPT (M,N-dipropil triptamin, psilocibin, psilocin). Ipak se i kod njih miješaju halucinogeni i psihostimulativni učinci. Moje najteže iskustvo je bilo s psilocibinom, triptaminskim derivatom iz gljive psilocibe na slici lijevo. Znao sam i prije rata da JNA puno eksperimentira s ovakvim tvarima. Zanimalo ih je prvenstveno njegovo stimulativno djelovanje, ali također činjenica da su ljudi pod psilocibinom izrazito skloni sugestiji i da se s njima može izvrsno upravljati. Prema literaturi ovu gljivu su koristili neki Indijanci prije boja, kako bi postali hrabriji i izgubili osjećaj straha od ranjavanja. Naša priča se odigravala krajem srpnja 1991. godine. Dvojica hrvatskih građana opazili su JNA vojnika kako odmah pokraj starog Masleničkog mosta stopira pokraj ceste. Izgledao im je čudan onako teško naoružan i okićen ručnim bombama za pojasom i na prsima. Zaustavili su se pokraj njega da ga upitaju tko je i što tamo radi. Bio je to zagrebački dječak unovačen među niške specijalce. Nije se s njim moglo uspostaviti pošten kontakt i samo je tražio da ga netko što prije prebaci u Karlobag. Dvojica građana su shvatili da s dječakom nešto nije u redu i spremno su ga prihvatili u svoj automobil u vožnji prema Zadru, a cijelim putem su ga pokušavali nagovoriti da svuče mrsku JNA odoru i naprosto pobjegne s njima . Nudili su mu i svoju odjeću, ali on je imao nekakav cilj od kojeg odustati nije mogao. Konačno su ga uvezli u dvorište prve policijske postaje i objasnili mu da je vrijeme za predaju i prelazak na našu stranu. Međutim, on je reagirao sasvim suludo. Iskočio je iz auta i počeo pucati po hrvatskim policajcima na dvorištu policijske postaje. Oni su uzvratili vatrom i ubili ga. Kasnijom obdukcijom patolog je opazio brojne ubode na venama podlaktice i nazvao me s pitanjem da li treba reagirati. Zatražio sam da nam pošalje uzorke krvi i tkiva za analizu, što je on hitno i učinio. Analizom je ustanovljeno da se radi o psilocibinu i njegovim derivatima. Nalaz je potvrđen i u nezavisnom policijskom laboratoriju u Wiesbadenu, ali nam nikad nisu htjeli dati službeni nalaz budući uzorak nije bio uzet na način ispravan prema njihovim propisima. Mrtvo tijelo mladića prebačeno je JNA helikopterom u Zagreb i pokopano svečano prema jugoslavenskim obi čajima, a obitelj je bila nesretna i godinama tražila rehabilitaciju svog zagrebačkog dječaka. Nikad je nije dočekala. Negdje tih prvih dana kolovoza 1991. morao sam po jednom zadatku otići u opkoljeno Kruševo do kojeg se moglo prići samo morskim putem iz Novigrada do male lučice Ribnica ispod Kruševa. Tamo mi je zapovjednik postrojbe Imoćana objašnjavao kako ćemo imati miran dan jer su Četnici proglasili dan žalosti zbog pogibije oko 70 svojih vojnika. Dan ranije su obavili suludi napad na Kruševo ne obazirući se na vatru branitelja. Zapovjednik mi je rekao da su četnici jurili kao gudini. Odmah sam posumnjao u primjenu psihostimulansa poput psilocibina i tražio sam da mi njegovi vojnici donesu jednog od tih ubijenih četnika kako bih mogao dokazati da ih je JNA zapravo drogirala. On mi je odgovorio da mogu uzeti bilo kojeg od četnika koji su ležali razbacani niz padinu, ali ga neće izvlačiti njegovi vojnici nego da si ja uzmem i izvučem četnika kojeg god želim uz njihovu

98 vatrenu zaštitu. Naravno da sam odustao od traženja četnika, ali kasnije sam u više navrata slušao o suludim napadima četnika u Vukovaru i na nekim drugim mjestima. Eto jednog neistraženog područja iz Domovinskog rata. Ima naravno još mnogo halucinogena na svim stranama svijeta. Jedno vrijeme su ovisnici rado koristili meskalin ili vrh kaktusa pejot s visokim sadržajem te droge, ali u zadnje vrijeme mu opada primjena. I dalje ga često koriste Indijanci na svojim posebnim svečanostima. U našim krajevima je poznata gljiva ludara ili muhara, koja sadrži brojne alkaloide i među njima ibotensku kiselinu. Ta halucinogena tvar vjerojatno je krivac za «dans macabre» poznat sa slika iz srednjeg vijeka. Dakle, ples smrti! Možete ga naći na slikama ili čak na reljefima kao na ilustraciji lijevo. Smrt pleše kolo s izabranim žrtvama, koje će odvesti na drugi svijet. Izgleda da su umjetnici inspiraciju dobili gledajući otrovane gljivom ludarom. Među prvim simptomima otrovanja javlja se veselje i volja za plesom po samo njima poznatom taktu. Igraju kolo. I ja sam osobno čuo za takav slučaj u mom slavonskom selu gdje su susjedi pred jutro jednog dana pronašli cijelu obitelj kako teturajući plešu oko stola u kuhinji. Nije im bilo pomoći i svi su umrli od otrovanja. Inače nije ta gljiva jednako opasna u svim krajevima Europe. Na dalekom sjeveru Rusije prevladavaju njezina halucinogena djelovanja nad ostalima i ljudi je rado konzumiraju. Bogataši su znali kupovati sušene ludare i onda zvati prijatelje i ugledne ljude na druženje uz čaj od ludara. Vani je čekala sirotinja s lončićima kako bi si uzela mokraću od uzvanika kao izađu van iz kuće mokriti. Tako su i oni mogli uživati pijući mokraću punu ibotenske kiseline i ibotenina, pa se veselje širilo među velikim brojem ljudi. Neka mi bude oprošteno što diram čak u bajke, ali nisam odolio. Žaba krastača preko svoje kože luči nadražujuće tvari zbog čega je ni jedna životinja neće pojesti. To joj je životna obrana, ali zbog nečega izlučuje i halucinogenu tvar bufotenin. Naravno da su ovisnici na neki način to saznali i koji put se može vidjeti čovjeka koji liže krastaču uživajući u nastalim halucinacijama i pateći zbog nadražujućih učinaka na svoje sluznice probavnog sustava. To je možda slično uživanju u ekstremno paprenoj hrani, kad prevladavaju drugi užici. Negdje sam pročitao da ona princeza što je poljubila žapca i onda se on pretvorio u prekrasnog princa zapravo nije princa doživjela u stvarnosti nego tek u svojim halucinacijama. Ljubljenjem krastače ona je zapravo konzumirala bufotenin i uživala u veličanstvenim halucinacijama, a onda ih je u starosti pretvorila u bajku tako lijepu malim curicama.

Psihostimulansi

Ima naznaka da su u rijetkim prigodama primjenjivani kroz povijest ljudskog roda, kao npr. u Americi među Indijancima. Navodno su konkviskadori davali indijancima žvakati lišće koke sa žbukom i onda su oni mogli raditi do iznemoglosti. Međutim, prava primjena psihostimulansa počinje drugom polovicom 19. stoljeća u Europi, kad su umjetnici otkrili kokain kao sredstvo koje im silno pomaže u njihovu radu. Zapravo to i nije ništa naročito prema onome što se događa u modernim vremenima, kad se javljaju brojna stresna zanimanja na kojima neki mogu raditi samo uz primjenu stimulansa. Čak ih koriste da bi mogli dulje

99 uživati, npr. u bjesomučnom plesu. Nema praktički mjesta gdje se nisu primjenjivali. Bili su vrlo rašireni u različitim sportovima, stresnim i teškim zanimanjima poput onih u svim vrstama prometa, u ratovima među vojnicima, za bolju izdržljivost životinja, itd. Uostalom svaki građanin Europe češće ili rjeđe poseže za svojom šalicom bezazlene kave. Vjerojatno se obimom korištenja najviše ističu među svim sredstvima ovisnosti. Ima ih zaista mnogo i spominjemo ovdje tek kokain iz prirode, brojne amfetamine ili triptamine te druga manje poznata sredstva ovisnosti za postizanje stimulacije. Kokain je svakako kralj droge kako po učincima tako i po prokletstvu koje donosi svojim uživateljima. Kao i kod heroina brojni ljudi žive od njegove proizvodnje, distribucije, sprječavanja širenja ili liječenja ovisnika. Neke države temelje ili su temeljile dobar dio svog proračuna upravo na kokainu. Zbog dobre povezanosti politike i kriminala praktički se ne postižu nikakvi pomaci u smanjenju njegove proizvodnje.

Može se u jednoj državi različitim mehanizmima smanjivati obim njegove proizvodnje, ali će onda rasti u drugoj državi, jer tržište mora dobiti svoje kvote i dobiti će ih po bilo koju cijenu. Pojavljuje se u brojnim oblicima. Najskuplji je i najrašireniji čisti kokain (Gold Dust, Green Gold, Speedball, itd.), otopljen u alkoholu (npr. Liquid Lady), kao loše pročišćena kokainska baza Crack ili u smjesi s drugim sredstvima ovisnosti poput npr. heroina za i.v. primjenu (White Girl, Nose Candy, itd.).

100

Čisti kokain najčešće se primjenjuje ušmrkivanjem, kako je pokazano na slici gore desno. Crack sa slike gore lijevo se može naprosto bacati na vruću zagrijanu ploču i onda udisati pare kokaina ili se pak može miješati s marihuanom i pušiti. S heroinom se može primijeniti intravenski, itd. Ja sam ga prvi put sreo negdje pred kraj osamdesetih godina analizom mokraće jednog liječenog ovisnika, a u prvi čas smo sumnjali da se možda radi o greški metode. Međutim, glavni njegov metabolit ekgonin bio je također jasno dokazan i nije bilo sumnje da se radi upravo o uživanju kokaina. Nakon toga se počeo pojavljivati češće. Zanimljivo je da ga nismo imali niti u našem pokaznom ormariću. Ranijih godina su nam na policiji davali male uzorke različitih sredstava ovisnosti (npr. marihuana, hašišovo ulje, heroin, itd.), kako bi imali materijala za provjere naše metode, ali kokaina očito policija u to vrijeme nije ni sama imala u svojim edukativnim skladištima. Vjerojatno su slabljenjem socijalizma putovi opskrbe Europe krenuli i preko naših luka, pa je onda dio kokaina ostajao i za domaće tržište. Ne sjećam se niti jednog teškog predoziranja kokainom, ali smo se ipak pripremali za njega. Simptomi su opasan ili fatalan porast tlaka, grčevi koji se ponavljaju, srčani udar, oštećenje bubrega, delirij i smrt. Nema nikakvih protuotrova i liječenje je uglavnom simptomatsko. Amfetamini i triptamini su goleme skupine strukturno sličnih tvari. Sinteza amfetamina posebno je jednostavna i danas su oni glavni produkt kućnih laboratorija. Jako se pazi na preteče (prekursore) ovih tvari u sintezi, pa je granični nadzor uvoza kemikalija na tom području izrazito strog. Međutim, preteče uvoze prosječni kemičari, a genijalci traže načina kako zaobići dobro opisane sintetske postupke i u tome često uspijevaju. Do sada u Hrvatskoj nije otkriven niti jedan ilegalni sintetski laboratoriji, ali su barem u dva navrata zaplijenjene veće količine njegovih preteča za garažnu proizvodnju nekog od amfetamina. Izgleda da je nakon pada Željezne zavjese proizvodnja amfetamina prebačena u Poljsku i Češku, a najviše se izgleda proizvodi Exstasy tako popularan među mladima. Uzimaju ga nekontrolirano prije odlaska na ples i uz njega mogu izdržati goleme napore ludog plesa kao na slici lijevo. Jedan od problema je teški umor uz dehidraciju zbog čega je već bilo smrtnih slučajeva, a čini se da ipak daje i neke druge učinke poput barem euforije ako već ne halucinacija. Danas je to sredstvo koje zabrinjava, ali još uvijek nije dokazano da može stvoriti ovisnost. Međutim, za zabrinutost zdravstveni djelatnici imaju razloga. Ja sam prvi put počeo raditi na detekciji amfetamina u vrijeme priprema za Univerzijadu u Zagrebu, jer je cijela ekipa s Rebra sudjelovala s dva analitička laboratorija u kontroli dopinga. Naš zadatak bio je također davanje različitih doping sredstava dragovoljcima i sakupljanje njihove mokraće radi prikupljanja standarda zabranjenih sredstava. Naravno da smo odmah pokušali u uzorcima obavljati detekciju tankoslojnom kromatografijom i tada sam prvi put vidio amfetamine i njihove metabolite. Inače se amfetamin počeo prvo koristiti u konjičkim sportovima za stimuliranje konja, a onda mu se primjena dalje širila na biciklizam i tek tada su se opazila njegova pogubna svojstva stvaranja ovisnosti. Prvi pravi šok doživio sam odmah nakon Univerzijade kad smo dobili nekakav projekt kontrole lijekova u

101 profesionalnih vozača. Obavili smo uzorkovanje kod više od stotinu vozača kamiona na međunarodnim rutama, koji zaista imaju naporan i stresan posao. Iznenadilo nas je koliko smo našli pozitivnih uzoraka na amfetamine, a nije se trebalo tome čuditi. To je tipično zanimanje u kojem se poseže za psihostimulansima. Pred sam početak Domovinskog rata imao sam izuzetno zanimljivo tužno iskustvo. Pozvan sam jedne noći na Rebro radi analize mokraće nekom vozaču minibusa. Bila je to tipična hrvatska priča vikend putovanja gastarbajtera iz Njemačke kući. Odlazilo se u petak poslije podne i moralo vratiti u noći sa nedjelje na ponedjeljak. Obično bi vlasnik minibusa usmeno dogovarao poslove s različitim radnicima iz neke njemačke pokrajine, koji pak odlaze u određenu hrvatsku regiju (npr.iz područja oko Műnchena u područje oko Osijeka). Vozač bi pokupio sve korisnike na nekom mjestu u Njemačkoj i onda ih dovezao te razvezao po njihovim hrvatskim odredištima. Težak je to bio posao, pogotovo ako je vozač bio stalno zaposlen na nekom gradilištu u Njemačkoj. Prema pričanju putnika vozač je nakon ulaska u Hrvatsku negdje iza Bregane najednom počeo divljati po cesti vijugavo vozeći po trakama za oba smjera. Putnici su ga svladali u vožnji i zaustavili vozilo, a onda je netko od putnika «dijagnosticirao» srčani udar, pa su se odmah našli i lijekovi za vozača. Međutim, on nije bio sklon takvoj terapiji i otimao se, pa je netko pozvao hitnu pomoć. U automobilu hitne pomoći je podivljao i počeo uništavati inventar, pa su se morali s njim boriti i konačno su ga svladali i vezali te se uputili na Rebro. Ja sam obavio brzo analizu i pronašao da je vozač minibusa pun amfetamina. Javio sam rezultat na odjel intenzivne skrbi, ali su mi oni rekli da ga proslijedim na psihijatriju, kamo je prebačen budući su liječnici shvatili kako se radi o stimulansu. Uostalom, on je i priznao kako je prije putovanja progutao jednu ili dvije tablete, ali ga je umor opet svladao tijekom putovanja kroz Sloveniju pa je progutao još nekoliko tableta i onda ga je uhvatilo. Inače su simptomi otrovanja kako slijedi: puls izrazito ubrzan i tlak povišen, malaksalost i napadi panike, grčevi, hipertermija, oštećenja srca, bubrega i mozga te smrt. Javljanje nalaza na psihijatriju bilo je besmisleno budući je vozač iskoristio priliku dok je odvezan čekao na pregled u hodniku psihijatrijskog odjela i pobjegao je u nepoznatom smjeru. Brojni drugi psihostimulansi koriste se naširoko. Jedan od takvih psihostimulansa je i kofein inače prisutan u našoj svakodnevnoj kavici. To su vrlo niske doze i sposobne su u običnog čovjeka malo odagnati pospanost, a kao pravi stimulans se javlja kod uzimanja tableta kofeina. Sjećam se da se dragovoljac kod našeg pokusa uzorkovanja tresao nakon što je progutao jednu tabletu. Sportaši, posebno u noćnim sportovima poput umjetničkog klizanja, koriste takve visoke doze kofeina i onda ga nije problem dokazati u mokraći tekućinskom kromatografijom. Mi smo za Univerzijade bili spremni na visoke koncentracije kofeina i rođaka mu pemolina, ali nismo ih nalazili. Inače je to vrlo zahtjevna analiza zbog stalnih kontrola i nadzora, pa su se često analize istih uzoraka ponavljale za svaki slučaj. Onda mi je jedna od kolegica došla sva uzrujana zbog izrazito visoke koncentracije kofeina u jednom od uzoraka. Koncentracija je bila 4 puta viša od najviše moguće očekivane. Ja sam smatrao da treba biti oprezan, jer tako visoke koncentracije kofeina bi mogle ići samo uz teško otrovanje, a otrovani sportaš ne bi bio sposoban niti hodati i vjerojatno bi uzorak stigao iz neke bolnice. Analiza je ponovljena još nekoliko puta, a onda smo odlučili prijaviti ga glavom voditelju svih ekipa. Tada se ispostavilo da je ravnatelj ustanove naprosto ubacio u naš uzorak malo čistog kofeina da provjeri osobno kako

102 mi zapravo radimo. Gotovo da je izbila svađa, ali moralo se priznati da je svaka provjera dobro došla u ovakvim slučajevima i da je bolje to nego da smo napravili neku grešku pred međunarodnom anti-doping komisijom. Do kraja Univerzijade više nije nađen niti jedan sumnjivi nalaz iz ove skupine sredstava ovisnosti. Naravno da ima još puno psihostimulansa i mi smo na Univerzijadi također obavljali detekciju na strihnin. Ja sam davno prije znao da strihnin u malim dozama djeluje kao snažni psihostimulans i da se na njega javlja navikavanje. Prije nekih četrdeset godina nalazio se u osvježavajućem stimulativnom napitku Plive pod imenom Vital, koji je bio prvenstveno namijenjen starim osobama. Međutim, netko u Plivi je shvatio kako je Vital izvrstan za pripravu napitaka i počeo ga je donositi u laboratorije iz tadašnjeg tzv. Farmaceutskog odjela. Nitko nije ni mario što se dnevno po koji kilogram nepakiranog Vitala prebacuje u laboratorije ili pogone. Svi smo mi opazili da je Vital divan i krasan, a neki više nisu mogli bez njega normalno raditi. Šalili smo se međusobno da neke kolege ne piju napitke nego jedu Vital. Onda je to opazio netko od mudrijih šefova te zbrojio dva i dva. Naglo je zabranjeno izdavati Vital radnicima, što je vrlo nepopularno odjeknulo u cijelog tvrtki i šire. No, moglo ga se kupiti u ljekarnama i neko vrijeme se donosilo Vital izvana. Onda je došlo do povlačenja Vitala s tržišta, jer su i neki liječnici opazili javljanje svojevrsne ovisnosti u korisnika. Naravno da se pri analizi proizvoda uzelo u obzir i činjenicu da je strihnin stvarno sredstvo ovisnosti, a moguća su kod predoziranja i teška otrovanja. Nije li strihnin u srednjem vijeku služio kao dobar otrov za uklanjanje različitih konkurenata u ljubavi, nasljedstvu ili politici? Nema od onda mogućnosti kupovanja strihnina, a ja sam ga zadnji put sreo polovicom devedesetih prošlog stoljeća, jer su građani uzbudili policiju kad su vidjeli da je netko kod skupljanja glomaznog otpada tamo ostavio bočicu kapsula strihnina. Bio je to lijek s davno prošlim rokom uporabe i vjerojatno nije predstavljao jako velik problem. Ovaj put je policija sama donijela strihnin i predala mi ga uz zapisnik. Jedno vrijeme sam mislio poslati tu bočicu za vrijeme kampanje zbrinjavanja starih lijekova iz donacija, ali sam ga zadržao radi pokazivanja studentima na predavanjima.

Depresori SŽS

Ja osobno zapravo ne razumijem užitak korištenja ove skupine tvari, ali znam da se simptomi često miješaju. Tu bi se moglo smjestiti organska otapala, alkohol, fenobarbiton, etinamat, glutetimid i druge. O organskim otapalima i alkoholu biti će riječi na drugom mjestu, a ovdje treba posvetiti pozornost samo ostalima. Da ovisnici posežu za bilo čim shvatio sam davno. Prve vijesti su dolazile od ljekarnika, koji su se bojali pljački ovisnika. Moja bivša suradnica s Rebra došla je k nama nakon što je dala otkaz u ljekarni kad joj je po noći provalio u ljekarnu ovisnik i tražio neka da što ima. Dala mu je fenobarbiton i on je otišao zadovoljan. Više smo se s tim problemom sretali u slučaju donacija lijekova s proteklim rokom uporabe. Imali smo mnogo većih i manjih skladišta na različitim neprimjernim mjestima, a mogu nabrojati barem 5 velikih u različitim gradovima. Ovisnike su oni privlačili svom snagom i neke su praktički preuzeli (npr. cijelu zgradu u okviru kliničke bolnice u Splitu). Uzimali su što su stigli i vjerojatno puno eksperimentirali, a onda bi u nepažnji napravili velike štete. Imali smo barem dva velika požara u kojima su izgorjeli stari lijekovi i dijelovi zgrada. Moje najzanimljivije iskustvo s depresorima dogodilo se negdje 1988. u vrijeme vrućeg ljeta. Nazvao me prijatelj klinički toksikolog, koji je na Rabu preko ljeta obavljao dužnost interniste u tadašnjoj Talasoterapiji. Objasnio mi je da se neka Njemica otrovala i on je odlučio poduzeti što može. Cijela priča je išla čudnim smjerom. Netko je po gradu pisao na njemačkom ružne antinjemačke parole, što nije bilo zgodno u doba kad su Nijemci napunili otok kao turisti. Konačno je tadašnja milicija uhvatila na dijelu Njemicu i priveli su je skupa s

103 njezinom prtljagom u duševnu bolnicu Kampor. Svima se činilo da Njemica ne može biti normalna kad piše takve parole u tuđini. Njoj se hospitalizacija očito nije sviđala i jedno jutro su je našli u komi na njezinom bolničkom krevetu, a pokraj nje je ostala otvorena velika plastična vrećica puna svakakvih lijekova. Moj prijatelj je shvatio da bi se moglo raditi o fenobarbitonu i sličnim tvarima, pa je primijenio forsiranu diurezu očekujući poboljšanje, a od mene je tražio da obavim hitnu analizu uzoraka, koje će mi poslati. Rekao mi je da čekam autobus s Raba, koji stiže na Starčevićev trg oko 19.30 h. Ja sam naravno došao 15 min ranije i besposleno šetao ispred Starčevićevog doma sve tamo do Esplanade. Odjednom me zaustavio neki milicajac mrko gledajući. «Daj ličnu!» procijedio mi je kroz zube i ja sam mu je pružio računajući na to da sam potpuno nevin. Pozorno je uspoređivao moju sliku iz osobne s likom ispred sebe, a onda je oštro upitao: «Šta radiš tu?». Ja sam mu objasnio kako čekam autobus kojim će stići uzorci za analizu, a onda odlazim na Rebro obaviti analize. Čini se da ga je to još više učvrstilo u sumnjama, a onda sam shvatio da tamo baš i nije pravo mjesto za dolazak nekog autobusa. Autobusi su uvijek dolazili na autobusni kolodvor i stvarno je ovdje mirisalo na ilegalni prijevoz putnika. Milicajac je još jednom pogledao mrko i stavljajući moju osobnu u svoj džep rekao mi je samo: «Da se nisi mico odavde! Ja ću da pazim na tebe.». Onda se okrenuo i odšetao nogostupom prema križanju s Gajevom. Nije mi bilo ugodno što me milicajac sumnjiči, ali sam mislio da će se sve srediti kad preuzmem uzorke. Uto je stigao i autobus, a ja sam malo pričekao dok putnici ne pohvataju svoju prtljagu da bi se obratio vozaču autobusa. Ovaj mi je spremno dodao veliku plastičnu vrećicu s dvije manje vreće u njoj. Zahvalio sam mu se i okrenuo se potražiti milicajca, ali taj je već stajao pokraj mene. Opet mi se isljednički obratio: «Daj da vidim šta imaš!». Da sam barem dohvatio vrećicu s epruvetama krvi odnosno mokraće vjerojatno bi slučaj brzo završio, ali ja sam mu dodao vrećicu s tabletama crvene i plave boje. On se zagledao u vrećicu široko otvorenih očiju, a onda se oglasio moj pager. Tu sam spravicu stalno morao nositi sa sobom za slučaj da netko na Rebru traži moju pomoć. Samo bi se na ekranu pojavio broj telefona koji moram nazvati i onda bih ja nazvao i vidio na koji način mogu pomoći. Policajac mi je dohvatio pager gledajući ga zadivljeno, a onda je glasno komentirao gotovo s poštovanjem: «Dakle i diler i svodnik!». Pokušao sam mu objasniti da moram hitno na Rebro obaviti analizu i uporno mu pokazivao onu drugu vrećicu s epruvetama, ali on se nije obazirao nego me mrko upozorio da ga moram slijediti u policijsku stanicu. Onog časa kad me nazvao dilerom i makroom sve mi je postalo jasno. Ja sam se njemu učinio sumnjivim što u samo predvečerje patroliram ulicom na kojoj su se baš tada počeli sklapati poslovi između prostitutki i mušterija, a one silne tablete su govorile u prilog njegovoj sumnji da je uhvatio uglednog dilera, koji se sporazumijeva sa suradnicima preko pagera. Bio sam očajan zbog nekoliko razloga. Nisam mogao potražiti telefon da vidim tko me i zašto zove, a auto sam parkirao na Tomislavovom trgu, gdje je parkiranje bilo zabranjeno i vjerojatno me očekivala kazna. Vrlo brzo smo se našli u Matičinoj ulici i milicajac me ponosno uveo u nekakvu prostoriju. Trebalo je čekati na ispitivanje iako sam ja stalno upozoravao da moram što prije napraviti analizu, a lagao sam da možda nekome život ovisi o tome koliko ću brzo stići na Rebro. Dao sam podatke o mjestu svog stanovanja i o tome koga se na Rebru može pitati za mene. Konačno se pojavio nekakav inspektor sa smiješkom na licu i objasnio mi kako sam naprosto imao lošu sreću da me presretne novi milicajac bez ikakva iskustva, a s velikim ambicijama. On je mislio na mom slučaju graditi karijeru. Inspektor je shvatio i moje strahove u vezi krivog parkiranja i ponudio se da će on osobno poništiti kaznu, a mene je ispratio sve do auta. Onaj milicajac je sjedio u prijemnom uredu očajna lica i vjerojatno spreman na veliko ribanje. Naravno da analiza više nije bila ni potrebna budući se Njemica sasvim lijepo oporavljala i trebali su je dan kasnije pustiti iz bolnice. Našao sam etinamat u njezinoj krvi, a među tabletama je bilo etinamata i fenobarbitona. Kasnije su ti rezultati poslužili za pisanje nekog

104 rada u domaćem časopisu, pa je ipak bilo neke koristi od mojeg uhićenja s teškim optužbama za jednog znanstvenika.

Drugo

Naravno da ima velik broj sredstava zloupotrebe lijekova i nekih sredstava iz prirode. Osobito često eksperimentiraju studenti tražeći dobre interakcije lijekova, najčešće s alkoholom. Bilo je tih slučajeva napretek, a krenulo se od antitusika prostorne građe slične kodeinu. Jedno vrijeme krajem sedamdesetih masovno su se kupovali i kombinirali s alkoholom. Onda je došao triheksfenidil (tada pod nazivom Parkopan), kojeg su prodavali po tabletama prije ulaska na ples u Studentski centar. Onda bi ga ispijali uz jedno pivo i kažu da su imali lude efekte. Naravno da je zdravstvo u času kad bi saznalo da se masovno kupuje neki od takvih lijekova uvodilo stroge zabrane prodaje bez recepta. Ja osobno imam zanimljivo iskustvo s kraja osamdesetih s antipsihotikom pimozidom (tada pod imenom Orap forte). Jedne noći sam pozvan hitno obaviti neku analizu. Došavši dobio sam uzorak mokraće i podatak da je stradalnika dovukla skupina njegovih razuzdanih kolega. Poskakivali su po čekaonici i skoro se doslovno valjali od smijeha teturajući kraj svog ležećeg kolege, koji se i sam pokušavao veseliti s njima, ali je postajao sve pospaniji dok nije pao u komu. Ja sam se žurio obaviti analizu i prepoznao sam odmah pimozid budući smo s njim radili tijekom priprema za Univerzijadu. Javio sam na odjel intenzivne skrbi rezultat zabrinut za stanje bolesnika. Nisam se imao razloga brinuti, jer se on brzo probudio iz kome i počeo divljati po krevetu u tom teškom odjelu. Prebačen je odmah na psihijatriju, a njegovo veselo društvo se u međuvremenu razišlo. Sutradan mi je trijezan tvrdio kako osobno nije sam ništa uzimao osim pola čaše vina ponuđene od strane neke nepoznate djevojke. Ja sam bio sklon povjerovati u njegovu priču, ali je kolega psihijatar samo odmahnuo rukom i rekao da će to sigurno biti u budućnosti njegov pacijent. I bio je u pravu, jer je mladić vrlo brzo došao na listu liječenih ovisnika. Dolje je slika ovisnika kako je doživio interakciju jednog lijeka s alkoholom.

O slučajevima korištenja različitih sredstava čija se «korist» možda prvi čas i ne shvati, jer trebaju služiti za druge, ima izrazito puno primjera. Evo ovdje tek jedan o amil- nitritu. To je lako hlapljiva tekućina vrlo ugodna mirisa, koja se inače u medicini koristila kao protuotrov na cijanide na mjestu događaja. Nezavisno od toga počeo se prije tridesetak godina koristiti u SAD kao odorans u kino dvoranama s cjelodnevnim predstavama. Od toga nije bilo

105 daleko do slučajnog otkrića da može biti dobar afrodizijak za homoseksualne muške partnere, a tijekom korištenja se otkrilo da je jako dobar halucinogen.

106 OTROVI ŽIVIH BIĆA

Životinje otrovnice i otrovne životinje

Eto, već i naslov ovog poglavlja je čudan. Kakva je razlika između otrovnica i otrovnih životinja? Životinje otrovnice proizvode otrove i imaju u pravilu nekakav sustav za njegovu primjenu radi prehrane ili obrane. To su brojne zmije, kukci ili ribe. Otrovne životinje pak sadrža u nekom dijelu svog organizma otrov obično radi odbijanja predatora od sebe (npr. brojne žabe) ili čak slučajno zbog toga što su ga nenamjerno nakupile u svojim organizmima (npr. školjke ili ribe). Otrovi dviju skupina obično se značajno razlikuju po strukturi i djelovanju. Otrovnice u pravilu sadrže tzv. venome (smjesa otrova među kojima važnu ulogu igraju proteini ili peptidi), a otrovne životinje sadrže toksine ili otrove jednostavnijih struktura. Istina, naprijed rečene činjenice izrazito su važne toksikolozima, ali i obični građanin bi nešto o tome morao znati. Sigurno se već pračovjek sretao s naslovnim životinjama i naučio se ponašati prema njima, a danas je moderni čovjek odvojen od prirode zaboravio sve što je ljudska rasa kroz povijest naučila o tim bićima iz njihova okoliša. Činjenica je da se novim vremenima ne prilagođava samo čovjek nego i životinje tražeći prvenstveno način za preživljavanje. Zato više nije nikakvo čudo pronaći takve životinje u ljudskim naseljima ili blizu njih, gdje su došle u potragu za ostacima ljudske hrane. Oduvijek je zapravo bilo tako i u djetinjstvu sam slušao da u svakoj seoskoj kući ispod praga živi neka zmija, ali danas se životinje javljaju u gusto naseljenim gradskim područjima. Prije nekoliko godina našao sam blizu moje kuće u Tkalčićevoj pregaženog poskoka nasred prometne ceste, a sličnih slučajeva bilo je napretek sa svim mogućim divljim životinjama. Ne mislim reći da se danas u vlastitom domu nekog grada čovjek mora bojati divljih životinja, jer se one priviknu na život u gradu i uglavnom izbjegavaju ljude. Međutim, čovjek još uvijek nije zaboravio da je dio okoliša i rado odlazi u slobodnu prirodu, često potpuno nespreman za susret sa životinjama domaćinima tog područja. Zbog toga je važno da zaljubljenici u ljepote slobodne prirode ipak ponešto pročitaju o kraju u koji odlaze i pripreme se za moguća iznenađenja. Zato će ovdje uz opise slobodnih životinja tih divnih krajeva biti dane i upute o ponašanju čovjeka kao uljeza.

107

Nemojte se bojati ovih naizgled ružnih krastača, jer one su divne i uhvaćene su u času dok vode ljubav. Nemojte iz samo pokušati pojesti, jer vam neće biti ugodno.

Opasni kukci i pauci

Koga to još nisu ubole pčela ili osa? U većini slučajeva trpimo malo bol, a poteškoće se brzo povuku same od sebe ili uz primjenu nekih jednostavnih sredstava. Puno je veći problem kad čovjeka ubode stršljen, a da se o ugrizu crne udovice ne govori. Jedino su ova dva slučaja relativno rijetka, ali ipak treba nešto o njima znati. Pčela medarica je na svaki način koristan član zajednice, a ljudi su je uspjeli udomaćiti praktički kao kućnu životinju koristeći blagodati njezinog meda. Ipak, nije ona sasvim bezazleni kukac, pogotovo kod alergičnih osoba. Isto tako nije svejedno gdje je na ljudskom tijelu ostavila svoj žalac, ali to je isto kod svih otrovnih životinja. Najveća opasnost prijeti nakon uboda u usnoj šupljini ili na korijenu jezika. Tada se možete lako i ugušiti zato što ste nepažljivo kusali nekakvo voće u kojem su bili pčela ili osa. Inače je pčela sasvim bezazleni kukac, koji nema baš nikakvog interesa ubosti vaše dragocjeno tijelo. Pogledajte na slici kako se bezazleno i s puno povjerenja odmara na ručici nekog djeteta. Na pamet joj ne pada ubosti, jer ne osjeća nikakvu opasnost. Njezini venomi su vrlo složeni kao i u drugih rođaka poput ose, bumbara i stršljenja, a jedino je razlika u žestini tih opasnih tvari između pojedinih predstavnika. Prosječan sadržaj venomnog aparata u tih kukaca sadrži enzime, b. a. peptide (50-60%), biogene amine, histamin, monosaharide i lipide. Postoje i neki specifični otrovni peptidi poput masteoparana u osa i stršljena ili bimbolitina u bumbara, ali to ima neku važnost jedino za toksikologe. Ono što je građaninu prosječno važno jest što mu se može dogoditi i kako se liječiti od uboda ovih kukaca. Kad vas ubode neki od ovih kukaca očekujte jaču ili slabiju bol na mjestu uboda, a onda se javljaju lokalni eritem i edem (natekne i crveno je). Naravno da se simptomi pojačavaju od pčelice do stršljenja i pišu u literaturi da ubod 3 stršljena završava letalnim ishodom kod osjetljivih ljudi. Naravno, javljaju se alergijske reakcije i tada stvarno može doći u pitanje život ubodene osobe, pa se alergičarima preporučuje da u takvim slučajevima traže hitnu pomoć. Naravno da je najvažnije spriječiti ubod takvih kukaca. Nemojte se bez razloga približavati njihovu staništu, a ni za Boga nemojte tamo intervenirati kako bi npr. uništili gnijezdo stršljena. Nedavno su mi se prijatelji požalili da su im se u vikendicu uselili stršljenovi i da se boje prići kući. Nazvao sam svog prijatelja iz DDD-a i on mi je zabranio da se radim bilo što. On se ponudio doći propisno opremljen pčelarskom zaštitnom opremom da bi proučio slučaj. Nakon toga će predložiti rješenje problema, ali sasvim sigurno neće rušiti njihovo gnijezdo nekakvom motkom ili ga spaljivati. Ja sam ga potpuno razumio sjećajući se slučaja kad je čovjek zapalio kuću pokušavajući spaliti gnijezdo stršljenova na svom tavanu. Općenito treba savjetovati da ne dirate ove kukce bez potrebe, a sklonite se s mjesta gdje su oni u množini. Savjetuje se također odijevati se u bijelo ili svijetlo smeđe te paziti dok jedete slatke stvari poput voća i kolača. Inače vam se može dogoditi da zagrizete u osu umjesto u marelicu. Uza sav oprez ipak se može dogoditi da vas zbog vama nepoznatih razloga ubode neki od takvih kukaca.

108 Prvo treba izvaditi žalac, a zatim u slučaju da nemate ništa drugo pri ruci stavite hladan oblog na mjesto uboda. Ipak vam savjetujem da za topla vremena kupite nekakve preparate za mazanje kože na bazi antihistaminika ili kortikosteroida, a ima i prirodnih preparata. Posjetite svog ljekarnika i prije izleta u prirodu zatražite od njega prikladne lijekove. Ozbiljniju terapiju naravno da treba prepustiti liječnicima. Oni će se ponašati prema simptomima koje opaze kod vas, a to može biti svašta. Tako će npr. u slučaju alergijske reakcije biti prisiljeni čak primijeniti adrenalin, a vi ćete još možda dugo pamtiti svoje neugodno iskustvo iz slobodne prirode. Da ne bi ostao dužan ipak vam dajem slike drugih kukaca osim pčelice, koji se brane ubodom.

Možda neće biti vremena za brzo prepoznavanje, ali tako izgleda osa.

109 Vidite da se bumbar ipak razlikuje od ose. Danas uvoze bumbare za oplođivanje nekih monokultura, a prije su slobodno živjeli u našem okolišu. Kažu da ih je sve manje, pa se onda ne morate ni previše bojati susreta s njima.

Stršljen ovako na slici i ne izgleda jako opasno, ali on je znatno veći od ose i pčele, a vrlo je ratoboran. Uz to je najopasniji od svih svojih rođaka i usrdno savjetujemo da ga ne uznemirujete u njegovu širem domaćinstvu. Smatrajte ga najopasnijim od sve bliže i daljnje rodbine i svakako se javite liječniku ako vas ubode više od jednog iz njegova roda. Svaki pauk zapravo koristi nekakav otrov za omamljivanje svog plijena, ali je kod običnog kućnog pauka doza podešena za druge kukce poput npr. muha i za čovjeka je ugriz pauka sasvim bezazlen. Mislim naravno na naše brojne pauke iz domaćinstva i iz slobodnog polja, koje nitko pametan neće dirati, prvenstveno zato što su nam jako korisni. Čak i domaćicama savjetujem da se ne drže one stare mudrosti kako se pauke u određeno doba dana treba ubijati a u drugo doba nikako. Neka ih uopće ne diraju, a paučina po zidovima znači da je kuća zdrava i čista od opasnih kemikalija. To ne znači da paučinu ne treba povremeno, posebno kad dolaze gosti, skinuti sa zidova, ali pazite da pri tome ne stradaju naše domaće životinje i dobri kućni prijatelji pauci. Kad se radi o crnoj udovici onda je stvar nešto malo drugačija. Kod susreta s njom nemojte brojati crvene mrlje na crnoj podlozi, jer nije istina da ih mora biti ovoliko ili onoliko. Koliko ih ima neka ih ima, a vama je najpametnije da je ne dirate. Voli posebno neka područja naše domovine poput Istre i zaleđa Zadra, ali je možete također naći na drugim mjestima poput otoka sjevernog Jadrana. Rado se zavlači u suhozide, a voli također potražiti hlad ispod grmlja, povrća i cvijeća. Zato posebno na njih trebaju misliti vrtlari i osobe koje se kreć u na mjestima gdje ona boravi. Hoće ugristi kad se najmanje nadate, ali to čini isključivo u obrani. Ona je vrlo zanimljiva prema svojem seksulanom životu. Poznato je da svojeg daleko manjeg mužjaka u slast pojede nakon što on obavi svoj posao oplodnje, jer nakon toga njegovo postojanje postaje nepotrebno, a njoj je potrebna dobra proteinska ishrana za uzgoj jajašaca

110 potomstva. Neki tvrde da počne jesti svog mužjaka još za vrijeme obavljanja oplodnje, ali to nije sasvim sigurno dokazano. U svakom slučaju je točno da je svaka oplođena ženka sigurno udovica, a crna je vjerojatno zbog prilagođavanja svojoj okolici a ne zato što žali za već provarenim mužem. Toliko o bojama žalosti! Ni kriva ni dužna crna udovica se našla na znaku moje ustanove. Naslijeđe je to Domovinskog rata iz rujna, listopada i studenoga 1991. godine. Bilo je to vrijeme masovnog padanja paučine po kontinentalnim dijelovima Hrvatske i Toksikološka služba, kojoj sam bio na čelu, dobila je zadatak objasniti tada zastrašujući fenomen. Onda su me jedne noći krajem listopada probudili s viješću da u Varaždinu i okolici zajedno s paučinom padaju opasni pauci. Kako nisam skoro ništa znao o paucima nazvao sam u tim sitnim satima starog prijatelja biologa s IRB (Institut Ruđer Bošković) s molbom da mi pomogne. Kao što je to bio običaj u onim vremenima on se ništa nije bunio zbog mojeg noćnog uznemiravanja nego je odmah krenuo u akciju tražeći «paukologa». Negdje oko 4 h ujutro me izvijestio da je našao pravog čovjeka za mene i da će se taj moj imenjak Franjo pojaviti točno u 7 h u Stožeru kako bi mi pomogao u rješavanju slučaja. I zaista se Franjo pojavio točno na vrijeme spreman ići na svako moguće mjesto da bi pomogao u obrani Hrvatske. Povjerljivo mi je rekao da sumnja u strašnu crnu udovicu, jer drugi hrvatski pauci ne predstavljaju problem. U to vrijeme smo bili potpuno sigurni da Srbi namjerno bacaju paučinu iz svojih zrakoplova kao oružje impregnirano tko zna kojim opasnim tvarima. Pojava pauka nas je užasno uznemirila i epidemiolozi su sumnjali da preko pauka Srbi primjenjuju neku bakteriju ili virus na našim područjima, ali je onda biolog Franjo rekao kako pauci ne prenose nikakve zarazne bolesti i jedni način pravljenja štete bi mogao biti primjenom crnih udovica na našem teritoriju. Izvid je obavljen uspješno i Franjo je mnoge razočarao nalazom da su padali s paučinom naši uobičajeni pauci i da nema ni traga crnim udovicama, a da se događaj može objasniti prirodnom pojavom seobe pauka za vrijeme babljeg ljeta. Međutim, ti događaji su ostavili velik utisak na toksikologe i crnu udovicu smo stavili u središnji dio našeg znaka, kojeg je kasnije naslijedio HZT. Inače je ugriz crne udovice bolno iskustvo. Grize najčešće za udove, jer su oni najizloženiji. Smrtnih ishoda gotovo da i nema, ali je stanje nakon ugriza teško podnošljivo. U venomu se nalaze različiti citotoksični enzimi i specifični peptid alfa-latroksin. Posljedice se opažaju relativno brzo u obliku slabo osjetljivog uboda, nakon 10-15 min snažna bol, crvenilo, oteklina, karakteristični bolno-ukočeni osmjeh. Javljaju se kolinergički simptomi: znojenje, salivacija, povraćanje te adrenergički simptomi: hipertenzija, tahikardija, srčana aritmija. Tipična pojava je već spomenuti laktrodektizam u obliku ukočenog bolnog osmijeha na licu, koji se zadržava dugo. Isto tako se u muškaraca javlja prijapizam. Nakon neugodnog događaja treba hitno potražiti pomoć liječnika bez bilo kakvih intervencija tradicionalne medicine, a liječnik će uz simtomatsku terapiju primijeniti antiserum na otrove crne udovice. Treba vrlo ponosno reći da Hrvati proizvode u Imunološkom zavodu izuzetno cijenjeni antiserum kao jedan od najboljih u svijetu. Međutim, taj se antiserum drži i primjenjuje jedino u zdravstvenim ustanovama, jer je nestabilan pri normalnoj temperaturi.

Štipavci (Škorpije)

Na sreću kod nas nema opasnih štipavaca kao u tropskim u suptropskim pojasevima. Kod nas živi mediteranski štipavac, koja se rado zadržava u naseljenim mjestima i ja sam je čak vidio u kućama. Bodlja joj je u zatku i svoj otrov uštrca u mjesto uboda, ako uspije probiti kožu. U pravilu je se ne morate bojati ako baš ne ubode u meke dijelove kože, pogotovo u djeteta. U svakom slučaj, njezin otrov u našim krajevima nije smrtonosan. U venomu se nalaze različiti enzimi i specifični neurotoksin alfa-štipavčev toksin. Simptomi su prilično nespecifični kao bol, crvenilo,

111 oteklina, ponekad mjehurić i ukočenost. Treba sačuvati mir i obaviti imobilizaciju mjesta uboda. Dobro je potražiti pomoć liječnika, koji će sigurno primijeniti simptomatsku terapiju. Druga je situacija u toplijim krajevima gdje se otrov pojedinih štipavaca smatra smrtonosnim i ubod zahtijeva primanje u bolnicu.

Drugi kukci i rođaci

Kod nas nema drugih otrovnih kukaca, ali zbog veza sa svijetom još uvijek se može očekivati probleme s uvozom. U prošlosti je rijetko problem stvarala španjolska mušica kupovana kao afrodizijak. Osobno ne znam niti za jedan slučaj otrovanja španjolskom mušicom u Hrvatskoj iako kruže priče o takvim slučajevima. Uglavnom su se kod ljudi javljali probavni problemi bez znatnijih sistemskih učinaka. Ne možemo ne spomenuti mrave unatoč tome što su oni samo otrovne životinje s vrlo slabom mravljom kiselinom. Ono najgore što se može dogoditi je žarenje mjesta na koži gdje su mravi ispustili svoju kiselinu. Uopće se nije problem sačuvati od mravlje kiseline, a svakako ne smijete sjedati na mravinjak, jer ćete u najmanju ruku osjećati teško žarenje na osjetljivoj koži. Najjednostavnije što možete učiniti nakon neugodnog iskustva s mravima je temeljito pranje vodom svih kontaminiranih dijelova, a nikad nisam čuo da bi netko zbog toga trebao liječničku pomoć. I tu je kraj priče o opasnim kukcima na zemlji hrvatskoj. Nema ih, ako ne računamo infekcije koje mogu nastati kod uboda komarca, obada ili sličnog krvoloka, ali to nije problem toksikologije.

Vodozemci i gmazovi

Vjerojatno su vodozemci i gmazovi zbog svojih prirodnih značajki morali razviti čvrste obrambene mehanizme od viših životinja. Kako bi se uostalom jedna žaba mogla obraniti od brojnih predatora ako im ne bi bila odvratna ili čak opasna kao hrana? Ni zmije nisu u osobito povoljnom položaju obzirom na svoj način kretanja zemljom, jer ih svatko tko ima noge ili krila u času može uhvatiti i upotrijebiti kao svoj obrok. Istina, zmije otrovnice uglavnom nisu razvili svoje venomne aparate zbog obrane nego zbog prehrane, ali im njihovi venomi danas dobro služe u obrani od mnogih gladnih životinja. Treba vrlo snažno naglasiti da je dobar dio vodozemaca i gmazova danas zaštićen, kako u Hrvatskoj tako u drugim zemljama Europe i na to mora misliti svaki građanin pri susretu

112 s tim životinjama, koje kod mnogih ljudi izazivaju strah ili čak gađenje. Jedina naša otrovna žaba je krastača, koja je zaštićena korisna životinja. Njezina uloga u nadzoru populacije kukaca je neizmjerno velika i bez nje bi život bio drugačiji, vjerojatno daleko manje ugodan nego što danas jest. Priznajem da nije lijepa i da ju je bolje ne dirati iako neke teže posljedice kod držanja u ruci ne može izazvati. Ona zbog vlastite zaštite luči nadražujuće tvari i može biti neugodan njezin dodir s pokrivenim dijelovima kože. Jednako tako se ona životinja koja proguta krastaču neće ugodno osjećati i vjerojatno će povratiti ono što je progutala. Na drugom mjestu je spomenuto da putem kože naša krastača luči halucinogenu tvar bufotenin, ali to nije razlog da je lovimo i koristimo radi zanimljivih svojstava bufotenina.

Sa žabama u tropskim krajevima je stanje drugačije, jer su njihovi otrovi izlučeni putem kože nekad izrazito opasni. Indijanci su u Južnoj Americi znali trljati strjelice o kožu takvih žaba kako bi dobili smrtonosno oružje u bojevima s neprijateljskim plemenima. Takve žabe je namudrije ne dirati. Zmije su najopasnije kopnene otrovnice u našim krajevima a i južnije od nas, ali mi se ne možemo usporediti s tim krajevima prema otrovnosti zmija i njihovoj brojnosti. Zapravo većina zemaljskih zmija nisu otrovnice, a iznimka je jedino Australija u kojoj pretežu otrovnice nad bezopasnim zmijama. Naše europske i hrvatske zmije uglavnom nisu otrovnice, a venom naših otrovnica je značajno manje opasan od onih iz tropskih i suptropskih krajeva. Statistički podaci govore da je broj ugriza otrovnica u Hrvatskoj zanemariv. Sjećam se vremena Domovinskog rata kad su naši branitelji dugo boravili na terenima gdje ima otrovnica, a one su bile nemirne zbog stalne pucnjave na linijama bojišnice, pa su ih branitelji znali svakodnevno viđati u toplim godišnjim dobima. Stalno sam dobivao zahtjeve za isporukom antiseruma, a već na početku je bilo jasno kako nismo u stanju svakog liječnika opremiti zmijskim antiserumom. Hrvatski antiserum na zmijski otrov vrlo je cijenjen u Europi, ali ima nedostatak što ga se mora držati u hladnjaku i što ga ne može primijeniti nitko osim strune zdravstvene osobe. Zapovjednik stožera je tražio od mene prvenstveno dobar pregled literature o stradavanju vojnika od ugriza zmija i taj pregled mi je otvorio oči. Amerikanci su dali jako dobre izvještaje o ugrizima jako opasnih zmija među njihovim vojnicima na boravku u suptropskim i tropskim područjima naše planete. Pokazalo se da je više od 95% ugriza slijedilo nakon draženja ili hvatanja zmija. Vojnicima zna biti dosadno na bojištu, pa se onda pokušavaju zabaviti i sa zmijama. Onaj ostatak od 5% odnosio se na slučajne nesretne susrete sa zmijama ili na napade suprotne strane zmijama. Vijetnamci su

113 znali priređivati u prašumi zamke Amerikancima tako da bi postavljali košare sa zmijama u krošnje drveća, a američki vojnik bi kretanjem aktivirao primitivni mehanizam kojim su zmije po njima padale iz košara. Dakle, to je bilo nekakvo biološko oružje, ali u konačnici nije bilo jako uspješno. Nakon pročitanog sam zaključio da nema nikakvog smisla opremati male vojne postrojbe skupim liofiliziranim švicarskim antiserumom i imao sam pravo. Znam iz druge ruke samo za jedan slučaj da je poskok na južnom ratištu ugrizao nekog vojnika, ali ne znam ništa o uvjetima pod kojima se taj neugodan susret čovjeka i zmije dogodio. Jedino znam da je hrvatski vojnik preživio ugriz zmije. Imamo samo dvije otrovnice iz roda vipera, tj. poskoka i riđovku. Žive u svim našim krajevima, ali na Jadranu pretežu poskoci dok su u kopnenim krajevima češće riđovke. Znalci ih lako razlikuju, a prosječan građanin ostaje zbunjen pri susretu s njima i najčešće nema pojma koga je sreo. Evo kako izgleda riđovka u svoj kopnenom okolišu.

Riđovka (Vipera berus)

A ovako izgleda poskok dok se odmara na podnevnom suncu.

Moja osobna iskustva sa zmijama su izrazito skromna i pri susretima sam se uvijek držao pravila da ih treba zaobići i ne smetati ih u njihovoj svakodnevici. Međutim, imam puno iskustava s dojavama o ugrizu tih životinja. Ljudi se jako uplaše već pri susretu sa zmijama, a ugriz je izrazito teško iskustvo, o čemu će biti čas kasnije riječi. Zmije obično grizu za noge ili ruke, ali ima i drugih slučajeva. Sjećam se jednog davnog iskustva s kraja sedamdesetih kad sam bio pitan za savjet u vezi ugriza poskoka u leđa. Krajem srpnja neka žena je radila u

114 plantažnom vinogradu tadašnje tvrtke Poduh na lokaciji Jezero iznad Ploča. Bio je to krasan vinograd zasađen Vrancem i Plavcem, a vino je bilo izvrsno, što garantiram iz prve ruke. Poskok se sakrio u lozi na visini od nekih metar i pol uživajući hlad za najgore dnevne žege. Uznemiren nailaskom žene samo se malo ispružio i ugrizao ju za leđa. Inače poskok ne skače nego se zna smješten nagrani malo ispružiti i obraniti se ugrizom. Ženino stanje je brzo postalo izrazito zabrinjavajuće, jer se otrov s takvog mjesta ugriza daleko brže širi krvotokom nego kod uobičajenog ugriza u nogu ili ruku. Prvo su je prevezli u Ploče gdje nije bilo protuotrova, a onda su ju već u komatoznom stanju morali voziti u Mostar, gdje je konačno došla u prave ruke. Jedva je preživjela unatoč davanju protuotrova i vrlo složenom simptomatskom liječenju. Nikad kasnije nisam sreo takav slučaj osim prije nekoliko godina pokraj Splita. Mlade obitelji s vrlo malom djecom bile su na nedjeljnom izletu u slobodnu prirodu, kad je jedan od gostiju opazio poskoka ispred svojih nogu. Instiktivno ga je nabio nogom i zmija je odletjela pravo u kolica s malim djetetom i ugrizla ga za vrat. Nikakva hitna pomoć nije pomogla i dijete je umrlo još prije dolaska u bolnicu. Ugriz je uslijedio na najgorem mogućem mjestu što se tiče brzine širenja otrova krvotokom. Svi ostali nama dojavljeni rijetki ugrizi zmija događali su se na nogama ili prstima ruku, a završili su dobro. Evo kako izgleda venomni aparat naših vipera:

Građa venomnog aparata ljutice (jamničarke)

Venom vipere je vrlo složene građe. Sastoji se iz brojnih enzima i vrlo toksičnih peptida (npr. neuropeptidi i kardiotoksični peptidi). Ima on i drugih sastojaka namijenjenih uglavnom probavi. Zmija ima jednostavan probavni sustav i njezina probava počinje u ugriženoj žrtvi djelovanjem različitih enzima. Peptidi pak imaju zadatak što prije usmrtiti ugriženu životinju kako ne bi pobjegla relativno nespretnoj i sporoj zmiji. Enzimi počinju brzo razgradnju tkiva ubrzavajući na taj način apsorpciju otrovnih peptida u organizam žrtve i počinjući razgradnju njezina tkiva da bi kasnije zmija imala manje problema s probavom. Inače su toksični peptidi vrlo jaki otrovi i LD50 otrova poskoka za miša iznosi svega 0,2 mg/kg kod intramuskularne primjene. Međutim, kod ljudi je učinkovitost zmijskog otrova daleko manja i većina ugriženih preživljava otrovanje. Najosjetljivija su naravno djeca i bolesne osobe, ali odrastao čovjek će preživjeti unatoč brojnih muka i neugodnosti nakon ugriza. Simptomi otrovanja su: bol, edem – plavkast, širi se, mjehuri oko ugriza, 30-tak min nakon sistemski simptomi - vrtoglavica, povraćanje, abdominalna bol, hipotenzija, tahikardija, šok, panika, poremećaji disanja. Najvažnije je spriječiti paniku i postupati prema

115 uputama danim na kraju ovog poglavlja. Liječnici se užasavaju nad metodama i postupcima iz tradicionalne medicine. Nemojte slušati narodne stručnjake o potrebi rezanja rane u križ ili njezinog spaljivanja užarenim željezom. Sve to je posve neučinkovito i ostavlja teške posljedice. Otrov zmije nije termolabilan i užareno željezo će samo izazvati teške opekotine bez ikakvog učinka na zmijski otrov. Rezanje živog mesa u križ će izazvati teške rane, koje će jednom netko s mukom sanirati. Postoji mišljenje da treba što prije isisati otrov iz rane, ali nikad nigdje nije dokazano da bi to moglo imati uspjeha u liječenju od zmijskog ugriza. Nemojte to ni pokušati, jer bi se otrov preko ranica u ustima ili pokvarenih zubi mogao apsorbirati u organizam spasitelja. Treba postupiti prema uputama s kraja ovog poglavlja. Najvažnije je da se ugrižena osoba ne kreće nego čeka hitnu pomoć, a onda liječnicima treba prepustiti daljnji postupak s pacijentom. Evo pravila ponašanja na kopnu kad odlazite u poznate ili nepoznate krajeve:

1. Prije puta upoznajte kraj u koji odlazite (pitajte domoroce gdje su zmijinjaci, legla crne udovice ili mjesta gdje se nakupljaju opasni kukci). 2. Nikad nemojte ići sami na bilo kakav izlet u prirodu, pogotovo u malo poznat kraj. 3. U prirodi hodajte prikladno odjeveni i obuveni. To znači odjeća s dugim rukavima, hlače kroz koje vas mogu teško ugristi ili ubosti te čvrstu obuću za noge. Neka boje odjeće ne budu kričave nego umirujuće bijele ili sive boje. 4. Gledajte gdje stavljate noge i ruke, pogotovo kad se penjete ili se odmarate sjedeći ili ležeći. 5. Ne ulazite u jame ili ispod stijena. 6. Pazite kod branja različitih plodova. Prvo provjerite ima li tamo neka životinja kojoj se ne sviđa vaš boravak. 7. Prije kampiranja provjerite mjesto gdje se želite odmarati (tlo, kamenje, špilje). Oprez kod prevrtanja kamenja. 8. Prikupite drva za vatru po danu, a posebno pazite dok uzimate veće komade drveta. 9. Ne šećite bosonogi, posebno ne noću ili ujutro. Opasne životinje se tijekom noći mogu približiti vašem boravištu u potrazi za besplatnom hranom. 10. Dobro pogledajte odjeću i obuću prije nego ih obučete nakon što je odmor završen. Opasne životinje se znaju uvući u vašu odjeću ili obuću. 11. Ako ugledate zmiju ili drugu opasnu životinju zadržati razmak i nemojte je uznemirivati. Zaobiđite ju u širokom krugu. 12. Ne lovite i ne dirajte ni mrtvu zmiju. Ona vas i mrtva može ugristi. 13. Mobitel uvijek nosite sa sobom da možete tražiti hitnu pomoć! Zovite što prije hitnu pomoć ili Gorsku službu spašavanja, jer sami malo možete napraviti. 14. Ako je netko ugrižen ili uboden prvo ga smirite i stavite u poluležeći položaj na sigurnom mjestu. Očekujte da će paničariti, pogotovo kad započnu djelovanja otrova. Imobilizirajte udove na kojima se javio ugriz ili ubod. 15. Skinite mu sve prstenje, narukvice ili predmete odnosno obuću/odjeću koji stežu. 16. Dajte ugroženom što više vode ili bezalkoholnih pića, a nikako ne dopustite uzimanje alkohola, kave ili pušenje. 17. Pomozite liječničkoj ekipi u otkrivanju uzroka stradanja, ali nemojte ni za živu glavu loviti npr. zmiju kako bi pružili jasan dokaz. Dobar liječ nik zna prepoznati ugriz ili ubod te simptome otrovanja.

116 Na moru i pod morem

Na Jadranu nema previše otrovnica ili otrovnih životinja i zapravo čovjek može mirno ljetovati osim nekih godina i osim ako se ne ponaša suviše bezbrižno. Nije loše znati da se morski organizmi također ponašaju po svojim pravilima i da ih čovjek mora poštivati. Rijetke su godine kad se s mora javlja o otrovanjima ljudi toksinima ili venomima, a mnogo češća su jednako kao na kopnu otrovanja hranom zatrovanom bakterijama.

Otrovne životinje

Povijesno gledano najveći broj otrovanja javlja se zbog školjki, ali ne tako jako često. Za njih je karakteristično da filtriraju goleme količine vode kroz svoj organizam i jako su osjetljive na stanje okoliša glede onečišćenja. Zato su najčešća otrovanja školjkama zbog u vodi prisutnih mikroorganizama ili bi bolje bilo govoriti o zaraznim bolestima. Nas međutim zanimaju morski toksini, koje luče različite alge, planktoni i drugi sitni organizmi. Školjke to sve skupa nakupljaju u svojim organizmima i onda stradaju oni koji jedu školjke, jednako životinje poput morskih sisavaca ili ptica kao i ljudi. Evo na slici pokraj ovog teksta žrtava neurotoksične domoičke kiseline (aminokiselina) iz školjki. U našim krajevima davno nisu zabilježena teška otrovanja školjkama zbog morskih toksina. Negdje između dva svjetska rata bilježi se jedno takvo masovno otrovanje zbog neurotoksina iz školjki. Poučeni lošim iskustvima danas zapadnjaci traže redoviti nadzor uzgajanih i onih drugih školjki prije stavljanja u promet. Kod nas se na tome izrazito malo radi, valjda zato što smo još uvijek dovoljno veliko tržište za potrošnju ono malo školjki što ih uzgajamo. Već Talijani traže redovite rutinske kontrole na morske otrove kad su školjke u pitanju. Obično se obavlja ekstrakcija otrova iz školjki i onda se s ekstraktom rade biološki pokusi obično na bakterijskom ili nekom drugom modelu. Treba reći da ljudi nisu jednako osjetljivi na morske toksine u što sam se jednom i sam uvjerio. Bili smo pozvani na krasan ručak u Ston gdje smo izabrali kao predjelo i glavno jelo kamenice. Jeli smo i «riblje mliko» kao predjelo i bila je to zaista sjajna gozba s kamenicama na sve moguće načine, baš kao na ovoj slici pokraj teksta. Onda je došao trenutak odlaska na dubrovački aerodrom i ja sam se blago opustio drijemajući. Tek što smo stigli na aerodrom ja sam osjetio znakove otrovanja. Povraćanje i proljev! Postao sam stalni posjetitelj aerodromskog toaleta i sreća što je avion kasnio cijelih 3 sata, jer ja ne bih bio u stanju ući u zrakoplov. Moja suradnica je možda manje proždrljivo jela školjke na svečanom objedu, ali nije pokazivala nikakve znakove da joj je objed škodio, a slično je bilo s ostalim gostima proslave. Ja sam se otrovao morskim otrovima, a simptomi su prestali kad se konačno avion spustio u Zagreb. Od onda se ne usudim jesti školjke, a pogotovo ne prijesne, što je najbolji način uživanja kamenica. Dobro sam prošao što nisam naletio na opasnije morske otrove. Moram spomenuti još jedno otrovanje iz početka 21. stoljeća kad su tijekom nekog kongresa hrvatski epidemiolozi na večeri završili također u

117 Stonu kao moja malenkost koju godinu ranije. Pola njih se otrovalo morskim toksinima, što je bila pomalo sramota za kongres te struke, ali nitko nije bio kriv za slučaj. Nisu se otrovali bakterijama nego morskim otrovima. A njih zaista ima i školjke ih vole nakupljati. Najopasnije je svakako neurotoksično otrovanje s paralizom. Može biti uzrokovano saksitoksinom ili aminokiselinom pod nazivom demoična kiselina. Kod nas je češći saksitoksin, barem prema starim podacima. Taj toksin izlučuju alge dinoflagelate, koje su hrana za školjke. Nekih godina se razmnože ove alge ili zbog određenih razloga poraste koncentracija saksitoksina u njima pa se javljaju masovna otrovanja. Izazivaju paralizu živaca i mišića, ali se otrov može izravno unijeti u organizam preko dišnih putova kad nastupe ekstremna cvjetanja mora tim vrstama algi. Domoična kiselina u drugim krajevima inače uzrokuje neurotoksična otrovanja s amnezijom, a izvor su joj alge zvane diatome. Na sreću kod nas nema opisa ovakvih otrovanja, a možda su ljudi zbog amnezije zaboravili da su bili otrovani. Morske životinje znaju doživjeti neurotoksično otrovanje toksinima iz dinoflagelate Ptychiodiscus brevis, a ono nije karakteristično za ljude. Konačno, najčešće otrovanje školjkama je praćeno proljevom i/ili povraćanjem zbog unošenja okadaične kiseline u organizam. Ne mora završiti jednostavno kao u mojem slučaju, jer se mogu javiti alergijske reakcije poput erimateoznog dermatitisa i sl. Problem je u tome što većina ljudi vole jesti sirove školjke, a toplinskom obradom se neki toksini ipak uspiju degradirati. Teško je dati bilo kakav drugi savjet osim onoga da se jedu školjke s mjesta gdje ih love drugi građani, a pogotovo školjke iz dobro nadziranih uzgajališta. Dobro ih je jesti na poznatom mjestu gdje su sigurno svježe i zdrave, a takvih mjesta na Jadranu još uvijek ima puno. Na kraju, otrovanja morskim toksinima iz školjki su neusporedivo rjeđa nego bakterijska otrovanja zbog uzgoja na mjestima blizu izvora bakterijskog onečišćenja. Ciguatera toksin nije naš izravni hrvatski niti europski problem. Može se naći u brojnim organizmima koraljnih grebena i tamo se otrovanja najčešće događaju. Međutim, niti ostatak svijeta više nije siguran od njega. Točno je da ga proizvode samo alge i slični organizmi na tom području te da se nakuplja u višim organizmima. Zapravo ga ima to više što je riba na višoj razini hranidbenog lanca. Zbog toga su glavni izvor otrovanja barakuda, tuna i slične ribe. Sam ciguatera toksin je lipofilan i nakuplja se u masnom tkivu riba, a onda ljudi jedu ribe i stradavaju. Čak je opisan slučaj otrovanja osoba koje su filetirale ribe ulovljene na koraljnim grebenima. Problem je u tome što se ciguatera toksin skladišti također u masnom tkivu ljudi i onda je liječenje često jako dugo. Ima određenu sličnost s okadoičnom kiselinom s mogućim teratogenim i karcinogenim učincima. Prvi simptomi su nespecifični poput povraćanja, proljeva i abdominalnih bolova, ali ključni su neurološki simptomi. Specifičan je bolni osjećaj kad je koža u kontaktu s hladnom vodom ili zrakom, a brojni drugi simptomi poput vrtoglavice, tremora, ataksije, toničkih grčeva mišične muskulature i drugi ostaju trajati dugo. Čudite se zašto vam pišem o tim ciguatera toksinima, kad su topla mora tako daleko od nas. Točno je da su daleko, ali naši mornari njima plove. Za prvo otrovanje nekolicine

118 mornara su mi javili negdje polovicom devedesetih prošlog stoljeća. Poslije večere u nekom indokineskom restoranu cijela mornarska družina se otrovala i teško trpjela sve do dolaska u Rijeku. Tamo su primljeni u bolnicu a da nitko od liječnika nije ništa znao o ciguatera toksinu. Nisam znao ni ja, ali sam pregledao literaturu i onda javio liječnicima da nemaju što drugo učiniti nego simptomatski liječiti jadne mornare. To je vrlo ružan osjećaj kad ne možeš nikako pomoći nego tek davati glupe komentare. Onda je došlo naše najteže otrovanje točno na samom kraju milenija. Javili su mi o 21. mornaru otrovanom nakon što su jeli gofove ulovljene u Meksičkom zaljevu. Ljudima je dosadilo meso i zabacili su s uspjehom udice baš na toplim morima, a ulov gofova je bio veličanstven. Ja potpuno razumijem mornare, koji su jedva dočekali jesti nešto svježega, a gof (orhan po dubrovački) je vrhunska riba. Cijeli brod se potrovao i u Rijeku su stigli jedva dočekavši primanje u bolnicu. Mene je taj događaj nadahnuo na ozbiljno pismo ministarstvu nadležnom za pomorstvo s molbom da izvijeste mornare o opasnim ribama s koraljnih grebena, ali od toga nije bilo nikakve koristi. Tijekom 2007. godine javila mi se očajna supruga mornara iz Splita, koji je na stranom brodu uživajući u tuni s koraljnih grebena zaradio otrovanje ciguatera toksinom. Gospođa se bojala teratogenih učinaka tog toksina, a namjeravala je tijekom muževog boravka zatrudnjeti. Savjetovao sam joj da ipak pričeka koju godinu s oplodnjom, a inače da ne bi bilo loše muža odvesti na pregled u splitsku bolnicu barem radi suzbijanja neurotoksičnih simptoma otrovanja. Zašto pišem toliko o ciguatera toksinu kad ga u našem Jadranu nema. Uostalom, Japanci ne kupuju tunu tamo kod koraljnih grebena nego kod nas, gdje nema tog nezgodnog ni drugih gadnih toksina. Problem je u globalizaciji. S jedne strane, jeftina riba iz južnih krajeva rado se kupuje u Europi za pripravu konzervi. Takve su konzerve znatno jeftinije od europskih. Dobre europske tvrtke kad i kupuju ribu iz južnih krajeva odmah obavljaju analize na morske otrove. Zato su i skuplje od konzervi južnih krajeva. Pogledajte i sami u dućanima. Tu ne završava problem. Danas se za uzgoj farmskih životinja puno koristi riblje brašno. Ono se pak radi od ribljih otpadaka posebnom obradom. Treba naglasiti da ti otpaci kod nekih riba poput tune sadrže izrazito visoke koncentracije ciguatera toksina (npr. oni crni dijelovi tune koji se inače ne jedu). To znači da mi hranimo piceke i pajceke ribljim brašnom moguće kontaminiranim ciguatera toksinom, jer on se rado nakuplja u masnom tkivu uzgajanih životinja. Onda mi jedemo piceke možda nakrcane ciguatera toksinom i nemamo pojma da se trujemo. Simptomi su relativno nespecifični i lako je moguće da otrovani uopće ne sumnja kako njegovi problemi

119 potječu od mesa farmski uzgajanih životinja. Vidite kako je svijet mali i kako nas ne može biti briga jesu li ribe iz koraljnih grebena onečišćene ciguatera toksinom ili nisu. Nisu ni naše ribe sasvim bezazlene. U krvi jegulje, murine i ugora postoji proteinski toksin ihtiokemitoksin, koji je otrovan dok je riba svježa. U dodiru sa sluznicama i krvlju on može izazvati određene znakove otrovanja, kao što su mučnine, povraćanje, pojačana salivacija i opća slabost. Međutim, prema literaturnim podacima može dovesti kod izrazito visokih koncentracija do dišnih smetnji, paralize pa čak i smrti. Začuđujuće? Budite oprezni dok čistite te ribe iako su uobičajeni simptomi otrovanja slabi i beznačajni. Bitno je da su termički labilni i inaktiviraju se kuhanjem ili pečenjem. Nemojte izbjegavati uživat u jegulji. Iz mojeg iskustva najbolja je na ražnju. Jedino ne bi trebalo jesti takve ribe sirove, što danas postaje sve popularnije. Da, murina je vrlo ružna i neugodna riba, koja kad je u opasnosti može ugristi. Navodno je rimska aristokracija jako voljela jesti murine, posebno ako su prije toga bile hranjene mesom robova. Danas su murine rijetke ribe i ja nikad nisam kušao njihovo meso, ali ronioci ih sreću, posebno kad se upute u podvodne pećine. Njezin ugriz nije otrovan, ali zbog prljavih zubi (ne zna što je higijena zubi) mogu se javiti nezgodne infekcije. Rečene otrovne ribe vjerojatno ne bi trebale predstavljati značajniji problem u vašem životu, ali ipak pripazite kod njihova čišćenja prije pripreme obroka da se ne porežete nožem.

Paralitički otrovi riba

U morima ekvatorijalnog i subekvatorijalnog pojasa obitavaju brojne ribe, čije je meso otrovno zbog visokog sadržaja paralitičkih otrova poput tetrodotoksina (tetrodoksin), saksitoksina ili konotoksina. To su uglavnom ribe iz roda tetrodontida (nema prijevoda za njih u hrvatskom jeziku, ali dolje je prikazana jedna od njih 170 uz strukturnu formulu tetradotoksina) te drugi organizmi koji se hrane takvim ribama poput nekih vrsta hobotnica. Inače je taj otrov i sintetski priređen, a danas se obavljaju brojna istraživanja njegove moguće primjene kao snažnog analgetika kod teških bolesti poput raka. Ribe same po sebi ne proizvode ove otrove, ali su im se prilagodile. Najviše je istražen tetradotoksin, kojeg proizvode određene bakterije prisutne u tipičnoj hrani riba iz roda tetrodontida. Otrov se nakuplja u mesu takvih riba bez ikakvog utjecaja na njihovo zdravlje, ali kušači njihova mesa imaju veliku šansu otrovati se. Ribe koje nisu došle u doticaj s kontaminiranom hranom naravno da ne posjeduju u svojem mesu otrov, pa tu nastupaju problemi. Japanci i Koreanci smatraju npr. neke od tih riba vrhunskim delicijama i rado ih uživaju u sirovom obliku (sushi), pa je u tim zemljama najviše otrovanja ovim otrovima. Nikada čovjek ne zna koja riba sadrži tetradotoksin ili njemu slične otrove a koja ne sadrži, pa se čovjek izlaže riziku kod uživanja u hrani. Postoje naravno metode dokazivanja ovog otrova, npr. pokus na mišu ili

120 kromatografske metode detekcije u tkivu riba, ali u većini slučajeva se prije uživanja hrane ona ne analizira ovim metodama. Tetradotoksin se veže na ionskim kanalićima vrlo čvrsto i ne postoji mogućnost njegova potiskivanja nekim protuotrovom. Simptomi otrovanja su na početku (2-5 h nakon unošenja u organizam) dijelom neoubičajeni i sastoje se u trnjenju usnica i jezika, ali se brzo nakon toga u prvoj fazi javljaju nespecifični simptomi poput glavobolje, mučnine i povraćanja. U drugoj fazi nastupa brzo paraliza, ubrzanje pulsa i otežano disanje. U trećoj fazi javlja se koma uz snažnu depresiju disanja i gotovo potpun prestanak rada srca. Kroz to vrijeme otrovani je potpuno svjestan svega oko sebe, kako su izvješćivali brojni otrovani. Događaji se odvijaju kroz 24 h i oni koji prežive izgleda da nemaju težih posljedica po zdravlje, ali smrtnost je približno 50%. U Japanu je zabilježeno do sada nekoliko tisuća otrovanja ovim otrovima. Posebno se uz tetrodotoksin vežu priče o zombijima iz vudu tradicije na Haitiju. Nitko do sada nije pružio siguran dokaz da su zombiji postojali ili da postoje, ali mnogi ljudi u njih vjeruju. Smatra se da vračevi daju ljudima otrove koji ih umrtve tako da svi smatraju kako je takav čovjek stvarno mrtav. Obavi se pokop, a onda mrtvac najednom ustane iz groba s uništenom psihom. Nije sposoban samostalno živjeti i zapravo je idealan rob bez svijesti o sebi i svijetu oko sebe. On zapravo vegetira i sluša svog gospodara vrača. Fizički je snažan i sasvim neosjetljiv na bol ili ljudske emocije, pa će izvršavati sve zapovijedi svog gospodara uključujući samouništenje. Zombi uopće nije svjestan onoga što čini niti posjeduje savjest. On je idealan ubojica ili izvršitelj bilo kojeg zadatka. To su naravno legende, jer iskustva iz japanskih otrovanja pokazuju da se preživjeli od otrovanja s tetradotoksinom normalno vraćaju u život, ali priča o zombijima je zanimljiva.

Morske otrovnice

Naše morske otrovnice nisu jako opasne, ali ih se ipak treba čuvati. Najviše loših iskustava kod nas ljudi imaju sa žarnjacima. Negdje u periodu između 1977. i 1979. godine kod nas kažu da je bilo Pelagia noctiluca oko 250.000 osoba opečeno meduzom morska mjesečina. Od tada nije bilo velikih najezda ovih morskih organizama na hrvatskom Jadranu, ali će se one neminovno pojaviti u

121 velikom broju. Sreća je da ih nema svake godine nego se javljaju u ciklusima od nepoznatog broja godina. Venomni aparat im se sastoji iz mjehurastih žarnica u kojima je otrov, koji se izbacuje kroz duguljastu cjevčicu. Sastavljen je od toksičnih proteina visoke molekularne mase 50.000 i više, a smatra se kardiotoksičnim. Vjerojatno većina starijih jadranskih kupaća ima neugodno iskustvo s meduzama. Doticajem s njezinim žarnjacima osjeti se jaka bol, a javljaju se crvenilo i otekline. Vrlo brzo možete vidjeti na koži otisak kontakta s tom otrovnicom. Kasnije se mogu javiti mjehuri, kraste i ožiljci, a još dugo nosite uspomenu zbog hiperpigmentacije kože na mjestu dodira. Opasno je kad vam je veći dio tijela zahvaćen otrovom meduze, a posebno su osjetljive prepone. Nemojte se kupati goli kad ima u moru puno meduza. Kod preosjetljivih ljudi se razvijaju brojni simptomi kao suženje zjenica, vrtoglavica, pospanost, grčevi mišića, itd. U južnim krajevima opisani su čak smrtni završeci ozlijeđenih osoba zbog prestanka disanja i šoka te utapanja. Kad vas dohvati meduza trebate što prije izaći iz mora i isprati mjesto dodira morskom vodom da se uklone preostali žarnjaci. Dobro je staviti hladni oblog na mjesto kontakta ili obraditi ranu alkoholom. Pripremite se u godinama pojave meduza kupovanjem lijekova. Najbolje je uzeti pripravke s anestetikom (npr. lidokain), koritokisteroidima ili antihistaminicima. Tražite savjet svog ljekarnika kad se pripremate za putovanje na more. Ima još jedan žarnjak pod imenom smeđa vlasulja, ali on nije ni iz daleka tako opasan kao meduza. Vlasulja živi pričvršćena na kamen blizu obale. Venomni aparat čine lovke pune mjehurastih tvorbi s otrovom u kojem su prisutni proteini, neurotoksini i citotoksini. Opasno je sjesti na nju golom stražnjicom, na što upozoravam golače. Pri dodiru s vlasuljom se osjeti ubod koji nije jako bolan. Nakon nekoliko minuta pojave se na koži crvenoružičasti krugovi (hemoliza), koji se zadržavaju do dan nakon izlaganja. U težim slučajevima nastaju mjehuri, nekroza tkiva i stvaranje ožiljaka. Kad je zahvaćena veća površina i kod djece mogu se pojaviti mišićna bol, povraćanje i nesvjestica. Upozoravam na to da ljudi postanu nakon prvog iskustva alergični na vlasulju. Kad naletite na jadransku vlasulju treba što prije izaći iz mora i temeljito isprati mjesto dodira morskom vodom. Neki predlažu kućni vinski ocat. Nakon toga treba čekati razvoj situacije. Kod liječnika možete tražiti samo simptomatsku terapiju. Postupite jednako kao u slučaju meduze, pa se pripremite za ljetovanje posjetom svom ljekarniku uzimajući iste preparate kao za slučaj doticaja s meduzom. Što se tiče riba stanje je kod nas već ozbiljnije. Najčešće kupači nagaze na pauka, koji se upravo za ljetnih mjeseci seli iz dubokog mora u plitko radi mriješćenja, a najviše voli pješčane obale. Tamo se zakopa u pijesak i kad na njega stanete utisne vam bodlju u stopalo. Bodlja mu je na vrhu glave odmah iza očiju odnosno iznad škrga i ja obvezno tražim od ribara da je odrežu prije nego je kupim. Inače pauk baš i nije neka delikatesa, ali je svjež pečen na gradelama dosta dobar. Otrov se sastoji iz kratkih termolabilnih proteina i tvari sličnih histaminu, koje su odgovorne za snažnu bol na mjestu uboda. Odmah nakon uboda javlja se snažna bol, koja se pojačava vremenom šireći se od mjesta uboda koncentrično na druge dijelove oko uboda.

122 Bol se može zadržati do 24 h nakon uboda i zna biti gotovo nepodnošljiva. Rana na početku može krvariti, ali to brzo prestane i javlja se otok. Otok (edem) može se zadržati i nekoliko dana nakon uboda. Kao simptomi mogu se pojaviti opća slabost, znojenje, mučnina, porast tjelesne temperature, itd. Na mjestima uboda se zna pojaviti i nekroza, pa je nerijetko potrebno dugo nakon bolnog iskustva ići na fizikalnu terapiju. O prvoj pomoći postoje brojne kontradikcije, kao i kod uboda ostalih riba otrovnica našeg Jadrana. Svakako prvo treba ukloniti iz rane otrovnu bodlju, a zatim bi je trebalo termički obraditi, ma što to značilo na nekoj plaži. Liječnici savjetuju isključivo vruću vodu u koju treba uranjati mjesto uboda, kao npr. stopalo. Voda treba biti toliko vruća da je gotovo nepodnošljivo držati npr. nogu u njoj. Ribari postupaju drugačije. Oni se obično ubodu kod razvrstavanja ulova na brodu, a moguće je ubod i kod čišćenja ribe. Kod nas je uobičajeno prisloniti mjesto uboda na neki vreli dio brodskog motora tako da se izazove opekotine. Neki preporučuju paljenje mjesta uboda plamenom upaljača za cigarete. Dobar dio liječnika ne prihvaća takve postupke smatrajući da komplikacije zbog teških opekotina mogu biti teže nego od otrova pauka ili druge ribe otrovnice. Međutim, oni koji su iskusili bolove nakon uboda ribe otrovnice smatraju kako je opekotina manji problem i manje smeta. Jako je teško biti pametan u sličnim situacijama, pogotovo zato što negdje na osamljenoj plaži ili brodu čovjek naprosto ima izrazito mali izbor postupanja. Nije ni svaki pauk isti što se tiče količine i jačine otrova u svom venomnom aparatu. Sjećam se iskustva iz 2006. godine kad me nazvala liječnica iz Delnica tražeći od mene dodatno mišljenje o svom pacijentu, koji se prilikom skidanja pauka s udice ubo u prst. Prvo mi nije bilo jasno od kud pauk u Delnicama, ali mi je ona objasnila da se događaj zbio u Crikvenici, a pacijenta su prijatelji hitno prevezli njegovoj dobroj doktorici u Delnice. Ona mu je odmah uronila ozlijeđeni prst u vruću vodu i mene je zapravo zvala zbog toga što nigdje nije pročitala koliko dugo ta terapija treba trajati. Ispostavilo se da pacijent već više od dva sata drži prst u vodi, koju ona stalno mijenja da bi bila vruća. Mene je prvenstveno zanimalo osjeća li pacijent jake bolove, ali mi na to pitanje nije mogla odgovoriti budući je njezin pacijent poznati disimulant, a izgleda da kao pravi Goranin nije baš bio spreman priznati da ga nešto boli. Smatrao sam da je besmisleno duže držati prst u vrućoj vodi, jer termolabilni otrov se morao već davno raspasti i sad je bilo vrijeme za simptomatsko liječenje. Obzirom na činjenicu da je ozlijeđeni pacijent već i onako potrošio puno vremena za putovanje od Crikvenice do Delnica (uopće nije jasno zašto nije tražio liječničku pomoć u Crikvenici) smatrao sam da je imao sreće naletjevši na pauka s nekvalitetnim otrovom. Nemojte računati na to da ćete vi naići na takvog pauka. Pogledajte malo upute na kraju ovog odlomka o tome kako se zaštititi od neugodnog susreta s ovom ribom. Naša najopasnija riba otrovnica sasvim sigurno je škarpina. Nećete na nju tako lako naići dok se kupate, jer se ona drži stjenovita dna i odbija ju buka s plaža. Jedino možete stradati kao ronilac, ako je dirate ili lovite golim rukama. Najčešće od nje stradaju ribari ili ljudi koji čiste (filetiraju) ribe. Može stradati i domaćin dok priprema škarpinu za goste. Meni je to jedna od najboljih riba, pa ma kako ju čovjek priređivao. Izvrsna je na lešo, još možda bolja na brudet, a jesti škarpinu s gradela pravi je neponovljivi užitak. Jedino su problem te vražje otrovne bodlje na sve strane. Otrovne su leđne peraje, prsne i one analne. Otrov je sličan paukovom, ali iskusni tvrde da su bolovi nakon uboda na otrovne peraje ove ribe najgore što možete doživjeti. Kažu da je često potrebno za suzbijanje bola primijeniti morfij. Bez obzira na postupke prve pomoći zagrijavanjem mjesta

123 uboda na ovaj ili onaj način, preporučuje se nakon iskustva sa škarpinom prebaciti ozlijeđenog u bolnicu radi simptomatskog liječenja. Australci su razvili antiserum na otrov njihove škarpine, ali taj je daleko žešći nego od naše jadranske. Uostalom, taj antiserum vjerojatno nije ni prikladan za primjenu kod uboda naše škarpine. Golub je riba otrovnica iz velikih dubina i neugodna iskustva s njim su kod nas izrazito rijetka. Jedino mogu s njim imati problema ribari tijekom razvrstavanja. Naš golub ne prelazi dužinu od 30 cm iako se koji put ulove veći primjerci. Na leđnoj stani repa ima bodlju

s venomom. Kad se osjeti ugrožen naprosto savije rep i ubode napadača. Zanimljivo je da mu se bodlja može regenerirati, jer je on ostavi u tijelu žrtve. Otrovi su slični kao u ostalih naših riba otrovnica, ali su im učinci slabiji. To ne znači da se treba nemarno odnositi prema ovoj ribi, koja nije po mojem ukusu. Može se staviti u brudet, a ni na lešo nije loša. Čuo sam od nekih ljudi da se može staviti na gradele, ali ja je nisam isprobao na taj način. I na kraju malo uputa, kako sam obećavao u cijelom tekstu. PRAVILA PONAŠANJA NA MORU 1. Ne plivajte i ne ronite sami na osamljenim i nepoznatim mjestima. 2. Ne plivajte i ne ronite noću ako je ikako moguće. 3. Po pješčanom plićaku hodajte u obući. 4. Ne ronite uz samo dno. 5. Ne dirajte ništa što ne poznajete dok ronite ili plivate. 6. Kad ronite u špilje ili jame dajte priliku ribama da pobjegnu, a pametnije je da u njih ne ulazite (murina!). 7. Ne uznemirujte ribe i ne hvatajte ih golim rukama. 8. Gledajte uvijek u smjeru kojim se krećete. 9. Kada pecate ili lovite ostima skinite ribu na suhom uz veliku pozornost. 10. Proučite upute o ponašanju u slučaju uboda na otrovnu bodlju riba. 11. Mobitel uvijek nosite sa sobom za slučaj da treba zvati pomoć. 12. Razmislite više puta o načinu uništavanja termolabilnog otrova ribe otrovnice nakon što vas je ubola.

Biljke i njihovi otrovi/lijekovi

Povijest korištenja biljaka kao lijekova, otrova ili sredstava ovisnosti izrazito je duga. Vjerojatno je već pračovjek znao razlikovati biljke prema dobru ili lošem koje može očekivati kad iz uzme. Postoje naravno brojni prastari recepti, a ja sam se najviše iznenadio kad su nam u Kini pokazali recept na bazi biljki star preko 4.000 godina. Još uvijek su ga koristili njihovi travari ili «bosonogi liječnici». Na kraju krajeva, sve do početka 20. stoljeća biljni preparati su se koristili jednako uspješno kao lijekovi i otrovi. Onda su se vremena promijenila i sve do nedavno rijetko je kojem liječniku padalo napamet propisivati biljne lijekove kad je imao na

124 raspolaganju brojne sintetski priređene i dobro nadzirane preparate. Međutim, biljni lijekovi se vraćaju na mala vrata osobito u mlađoj populaciji. Već to je dovoljan razlog da se više govori o štetnim učincima biljaka, a dodatno zbog činjenice da još uvijek ima slučajnih ili čak namjernih otrovanja biljnim otrovima. Podjelu biljnih otrova je prilično teško obaviti zbog činjenice da biljke obično sadrže više aktivnih komponenti i vjerojatno nije isto uzeti čistu djelatnu tvar i biljni pripravak (npr. zbog brojnih mogućih interakcija). U ovom poglavlju ću slijediti uobičajenu podjelu iz toksikoloških udžbenika.

Atropinska skupina

U ovu skupinu se ubrajaju djelatne tvari poput atropina, skopolamina i solanina te brojni njihovi derivati kao npr. bojni otrov BZ (benznuklidin). Atropin kao najpoznatiji nalazi se u korijenu velebilja (Atropa belladona), a sadržaj mu ovisi o brojnim činiteljima (npr. dobu godine, podneblju, staništu, itd.). Možete ga vidjeti posjetom botaničkom vrtu Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta. Nalazi se naravno u bobicama, listovima i korijenu biljke. U prosjeku već nekoliko bobica može izazvati smrt djeteta, a za odraslu zdravu osobu treba ih 15 do 20. Ne treba zaboraviti da djeca vole jesti različite bobice grmolikih biljaka, pa se onda dogodi da uzmu i ove otrovne. Inače se velebilje koristilo sasvim sigurno znatno prije Krista, a njegove tinkture su silno voljele Rimljanke. Služilo im je u kozmetičke svrhe radi proširenja zjenica. Naprosto bi ukapale tinkturu u oči prije izlaska na gozbu ili prije susreta s muškarcem kojeg su osvajale. Zjenice bi im se raširile do kraja, što se smatralo silno zavodljivim. Istina je da bi takva dama imala puno problema s orijentacijom u prostoru, pogotovo ako nije bila noć, ali za ljepotu će čovjek pretrpjeti i puno više. Prvi znakovi otrovanja atropinom su suhoća usta i ždrijela te promuklost, a zbog proširenja zjenica česti su poremećaji akomodacije. Osobno sam jednom neposlušno nakon pregleda očne pozadine, kad se u oko kapa otopina atropina, krenuo pješice kući. Na kraju sam odustao od hodanja i sjeo u prvi kafić čekajući da konačno normalno progledam, jer se naprosto nisam snalazio na ulici s potpuno proširenim zjenicama. Kod malo viših doza javlja se tipično crvenilo lica, a puls se ubrzava. Kod visokih doza nastupa delirij i

jaki motorički nemir, koji prelazi kod visokih doza u komu. Osobito su zanimljivi učinci atropina na središnji živčani sustav. Zanimljivo je da postoje i antidoti na atropin, kao npr.

125 pilokarpin i prostigmin. U slučaju otrovanja velebiljem najbolje je što prije zatražiti liječničku pomoć, a u pravilu se obavlja lavaža uz primjenu aktivnog ugljena. Skopolamin zajedno s atropinom nalazi se u sjemenkama bunike (Hyosciamus niger) i korijenu mandragore (Mandragora officinarum). Zanimljivo je da su sjemenke bunike prije nekoliko godina otkrili neki zagrebački osnovnoškolci i žvakali ih radi postizanja posebnih učinaka, pa je iz toga izbio skandal. Bunika se u obližnjem parku nalazila kao ukrasno bilje, a nitko ne zna kako su djeca došla na to da koriste sjemenke za uživanje. Na slici lijevo je bunika, a desno mandragora. Ne izgledaju jako opasno, ali mogu donijeti teške probleme pa i smrt. Skopolamin ima neke znakove otrovanja slične atropinu (npr. suhoća ždrijela), ali neke slične morfiju. Ključni simptom sličan morfiju odnosi se na usporeno i površinsko disanje, pa ljudi umiru zbog prestanka disanja. Oni drugi učinci morfija zanimljivi ovisnicima vrlo su slabo izraženi, ali izgleda da će se uvijek naći poklonici takvih sredstava. Posebno je zanimljiv solanin, kojeg se može naći u krumpiru, rajčici i drugim srodnim biljkama. Dokazan je u svim dijelovima rečenih biljaka, a posebno u listovima, cvjetovima i zelenim plodovima. Kod krumpira su opasne klice i kora gomolja. Mene je osobito razveselio jedan članak s kraja osamdesetih godina o utjecaju stresa na koncentracije solanina u kori gomolja. Istraživao se utjecaj promjena temperature skladištenja te izmjene svjetlosti i tmine na koncentracije solanina u kori krumpira. Našlo se da gomolji jako loše reagiraju kad ih se drži na svijetlu ili kad se događaju nagle temperaturne promjene njihova okoliša, pa koncentracija solanina u njima raste. Dobra vijest je to da solanin nije termostabilan i možete ga uništiti kuhanjem ili pečenjem. Čak možete slobodno jesti krumpir s korom nakon pečenja polovica u dobro zagrijanoj pećnici. Jedino nemojte jesti sirovu koru krumpira. Zelene rajčice i listovi te biljke također sadrže solanin i ne bih vam preporučio da ih jedete. Međutim, termički obrađene zelene rajčice ne predstavljaju problem, pa slobodno jedite pekmez napravljen od zelenih rajčica. Niste znali da je taj pekmez u nekim krajevima bio cijenjen? Osobno mogu reći da ima poseban okus i nemam ništa protiv njega. Kod solanina se naravno javljaju slični učinci kao kod ostalih rođaka (npr. suho ždrijelo i grebanje u grlu), ali to se događa kod niskih doza. Kod visokih doza simptomi počinju s glavoboljom i malaksalošću, a onda se javljaju grčevi, konfuzija i koma uz edem mozga. Posebno kod solanina treba spomenuti hemolizu krvnih stanica. Međutim, nema puno izvještaja o otrovanju ljudi solaninom. Ja u Hrvatskoj nikad nisam čuo za takvo otrovanje, ali sam čitao o otrovanju životinja. Nemojte pustiti svinje na polje s nedavno zasađenim krumpirom (tek što je isklijao), jer bi mogli ostati bez dijela čopora. Nije se to dogodilo kod nas nego u jednoj od susjednih država poznatoj po uzgoju svinja. Pušite li? Naravno da ne pušite i skoro da ne bi trebalo pisati o nikotinu. Uostalom, duhan se tradicionalno nije pušio nego žvakao ili se ušmrkivala njegova prašina. Tek kasnije se pojavila lula za pušenje, a onda svi ostali proizvodi poput cigareta, cigara, cigarilosa, itd. Možda niste znali da se nikotin koristio i kao pesticid u vrtlarstvu o čemu svjedoči čak i literatura. Mislim na krimiće. U jednoj knjizi Agathe Christi opisano je ubojstvo starog bogatog čovjeka, kojeg je netko od rodbine ubio upravo nikotinom u vinu da bi se konačno domogao nasljedstva. To je biljka koju se u našim krajevima uzgaja na veliko, posebno u sjevernim krajevima naše domovine, ali svi kažu da je duhan iz južnih krajeva bolji. Čuli ste za škiju iz Hercegovine? Duhan su uvijek nadzirale države nastojeći spriječiti šverc. Na duhanu su države uvijek zarađivale i zarađuju jednako danas, ali i trpe

126 štete zbog liječenja oboljelih pušača. Kod lakih otrovanja kad popušite tijekom dana dvije do tri kutije cigareta javljaju se glavobolja, mučnina i vrtoglavica, a mogući su povraćanje, tremor u rukama i opća slabost. Ti simptomi su znak da morate značajno smanjiti broj popušenih cigareta. Sjećam se jednom mog rođaka, koji je došao očajan liječniku zbog sličnih simptoma. Liječnik je pogledom na njegov žuti kažiprst odmah posumnjao u okorjelog pušača i pitao ga koliko je cigareta popušio tog dana. Kad mu je rođak priznao tri kutije do kasnog poslijepodneva liječnik je skočio i izbacio ga iz ambulante uz galamu. Nakon toga je moj rođak prestao pušiti. Kod viših doza nikotina nastupa kolaps, puls se usporava, javlja se hladni znoj, trzanje mišića cijelog tijela, itd. Možete i umrijeti zbog akutnog otrovanja nikotinom, ali to nije povezano s pušenjem nego uzimanjem čistog nikotina. Sličan mu je po strukturi i djelovanju citizin iz biljke zanovjeta (Laburnum anagyroides). Lijepa biljka, kako se to vidi na slici pokraj teksta! Opisana su rijetka otrovanja ovom biljkom, ali danas se najviše koristi u terapiji odvikavanja od pušenja. Nikotin sa citizinom ima sinergističko djelovanje u pojavi onih ružnih simptoma otrovanja. Ako popijete tabletu sa citizinom i onda zapalite cigaretu jao si ga vama. Prvo se javlja snažna mučnina, salivacija, grebanje u ustima i grlu, a bome se može javiti i krvavi proljev. Kod viših koncentracija mogu se javiti grčevi i delirično ponašanje, a opasno je kad se jave nuspojave vezane uz disanje. Smrt obično nastupa zbog zastoja disanja, ali među stotinjak opisanih samo su bila dva smrtna slučaja. Moram priznati da nisam nikad u Hrvatskoj čuo za otrovanje citizinom ili pak tešku interakciju između nikotina i citizina.

Mrazovac

Sadrži alkaloid kolhicin, koji se u nekim zemljama poput Indije koristi kao lijek za ublažavanje bolova kod gihta. Može se nabaviti i kod nas u obliku različitih krema, a u Indiji se javlja o otrovanjima takvim pripravcima, posebno u djece. Inače otrovanja mogu nastupiti zbog uzimanja sjemena biljke (Colhicum autumnale). Zadnjih desetljeća je korišten u znanosti zbog svog specifičnog vezanja na tubulin. To svojstvo se koristi u nekim analitičkim metodama mjerenja tubulina, koji se na početku zvao «colchicine binding protein». Eto kako jedna otrovna tvar može biti dobro došla u znanosti za druge svrhe. Ta činjenica što su ga mnogi koristili dovela je do vrlo opsežnih ispitivanja njegovih različitih opasnih svojstava. U tim istraživanjima nedvojbeno je dokazana njegova teratogenost i citotoksičnost, pa liječnici ne preporučuju korištenje tradicionalnih indijskih pripravaka za tretiranje bolesti poput gihta. Zbog visoke citotoksičnosti neko vrijeme je istraživana mogućnost korištenja čistog kolhicina u tretiranju nekih tumora, ali se odustalo zbog njegove visoke otrovnosti i spore eliminacije iz organizma. Kod otrovanja se prvo javlja snažna abdominalna bol uz krvave proljeve, a visoke doze mogu izazvati paralizu, hematološke poremećaje, zatajenje bubrega, cijanozu i kolaps. Smrt nastupa 2-3 dana nakon otrovanja visokim dozama, a nema nikakvih antidota ili učinkovitih tehnika uklanjanja iz organizma. Zato je najpametnije da se čuvate mrazovca bez obzira što su mu cvjetovi stvarno lijepi.

127 Jedić

Latinsko ime mu je Aconitum napellus, a glavni otrovni sastojak naravno akonitin. Najstarija izvješća govore o tome da se koristio za namakanje strjelica u njegove tinkture, pa bi se mogao svrstati u bojne otrove za posebne svrhe. Mora se priznati da dobro izgleda na slici pokraj ovog teksta. Krasni cvjetovi! Opisani su slučajevi djece koja su jela cvjetove ili sjemenje. Preparati na bazi akonitina koriste se u indijskoj tradicionalnoj medicini kao antireumatici i antiinflamatorna sredstva u obliku krema. U posljednje vrijeme prodire i na europsko tržište, pa se ne mogu isključiti otrovanja. Akonitin je zapravo neurotoksin i zbog toga ga se treba čuvati. Prvi znakovi otrovanja su osjećaj drhtanja mišića i kože, parestezija usana i jezika, mučnina i povraćanje, itd. Širi se osjećaj hladnoće u tijelu jer stvarno dolazi do pada tjelesne temperature, javljaju se problemi s vidom s tipičnim osjećajem da je sve žuto-zeleno. Umire se zbog prestanka disanja i paralize mišića. Nema učinkovite tehnika uklanjanja tog otrova iz organizma niti postoje protuotrovi.

Strihnin

Radi se o starom moćnom otrovu, koji je mogao već nekoliko minuta nakon visoke doze izazvati smrt. Nalazi se u kod nas neuobičajenoj biljci Strychnos nux vomica s prekrasnim bobicama, koje su neki zvali bobice sv. Ignacija. Otrovati se može najčešće bobicama, a prije ga se moglo naći u različitim lijekovima ili tzv. pomoćnim ljekovitim sredstvima (npr. davno povučeni Vital namijenjen starijim osobama). Danas ga se može naći samo slučajno u laboratorijskim zbirkama kemikalija ili prastarim kućnim ljekarnama. Već nekoliko bobica može izazvati smrt, jer ima nizak LD50. Doza od 10-20 mg može izazvati brzu pojavu tremora, usporenja disanja i razvijanja snažnog osjećaja straha. Brzo nakon toga se pojavljuju tetanički grčevi, cijanoza, prestanak disanja, snažan porast krvnog tlaka i smrt. Nema nikakvih antidota niti ima podataka o tehnikama eliminacije iz organizma, pa je pacijent prepušten samom sebi što se tiče mogućnosti preživljavanja.

Glikozidi digitalisa

Srčani glikozidi su velika skupina tvari od kojih se neki koriste vrlo uspješno kao lijekovi kod srčanih bolesti (npr. digoksin, digitoksin, itd). Problem s tim tvarima je uglavnom vezan uz strmu krivulju doza/učinak, pa se za čas dođe iz područja nedjelotvornosti u područje intoksikacija. Evo nekoliko slika različitih biljaka s glikozidima digitalisa.

128

Digitalis purpurea Convalaria majalis

Gratiola officinalis, milica

Crveni naprstak (Digitalis purpurea), sadrži digoksin, đurđica (Convalaria majalis) konvalarin, milica (Gratiola officinalis) gratitoksin, kukurijek (Helleborus officinalis) helebrin, oleander (nerium oleander) olidandrin, itd. Sve divni i krasni cvjetovi, a digitalis glikozide sadrži lišće, bobice, cvijetovi, itd. Kod otrovanja prvo se pojavljuju kardiovaskularni učinci, koji mogu dovesti do zastoja srca. Zanimljiva pojava kod nekih otrovanih je zeleno vidno polje. Imali smo jedno takvo otrovanje s digoksinom gdje pacijentica nije imala nekih značajnijih nuspojava lijeka osim tog zelenog vidnog polja. Inače se znaju javiti halucinacije i delirična stanja. Meni su u sjećanju ostali neki slučajevi otrovanja biljkama koje sadrže ove glikozide. Prvo otrovanje se dogodilo krajem sedamdesetih godina i bilo je zanimljivo zbog okolnosti. Mlada mađarska obitelj je vračajući se s mora odlučila provesti koji dan u Zagrebu, jer je otac obitelji želio malo pogledati grad mladosti svoga djeda. Djed je u onim austrougarskim vremenima bio časnik na službi nekoliko godina u Zagrebu, pa je svom unuku sa sjetom pričao o lijepom malom austrougarskom gradu. Obitelj se zaustavila u kampu Mladost pokraj Save, ali izgleda da nisu imali vremena za bezbrižno razgledavanje grada. Njihov jedinac star nekih 4-5 godina dohvatio se bobica đurđica i uživao u njima kad ga je pronašao otac. Mađar je ipak ponešto znao o opasnostima đurđica i istog časa odvezao je dijete u dječju bolnicu u Klaićevoj, gdje su tada imali mali odjel za intoksikacije. Nazvali su s odjela naravno i mene s molbom da pomognem kako znam i mogu. Nije se moglo dopustiti da jedan mađarski turist tražeći korjene svog djeda po Zagrebu strada pri tome. Oni su odmah obavili ispiranje želuca dječaku nalazeći priličnu količinu tek malo načetih bobica otrovne biljke. Ja sam pak dobio kako lavažat tako i krv dječaka na analizu digitalisa. Bila je to metoda prilično nespecifična i moglo se detektirati s njom bilo koji glikozid digitalisa. Naravno da su u lavažatu nađene visoke koncentracije digitalisa, a u krvi vrlo niske ili jedva mjerljive. Svi su nakon mojih nalaza bili oduševljeni kao i ja osobno. Jedino mi je žao što nisam pitao je li mađarska obitelj obavila svoj zadatak hodanja Zagrebom ili su nakon lošeg iskustva brzo otišli kući.

129 Imali smo i barem dva otrovanja oleandrinom iz lišća oleandra od kojih je jedno bilo izrazito zanimljivo. Pozvali su me hitno zbog otrovanja šesnaestogodišnje djevojke oleandrom i trebalo je mjeriti koncentracije u njezinoj krvi. Prvi čas smo sumnjali da se možda radi o neželjenoj trudnoći i da je zato djevojka popila čaj od 3 lista oleandra. Naime, oleandrin je poznat kao sredstvo za izazivanje pobačaja i nije se dogodilo prvi put da ga netko koristi u našim krajevima. On izaziva teške kontrakcije maternice i na taj način se obavljao pobačaj. Djevojka je bila u vrlo teškom stanju i jedino rješenje bilo je obaviti hemoperfuziju. Koncentracije oleandrina u krvi bile su vrlo visoke, a djevojka je bila u komatoznom stanju s teškim kardiotoksičnim učincima oleandrina. Obavljene su čak dvije hemoperfuzije. Nakon prve hemoperfuzije pale su koncentracije oleandrina u krvi, ali je za njega poznato da se raspodjeljuje u tkiva, pa se brzo nakon završenog postupka i privremenog oporavka on počeo preraspodjeljivati uz porast koncentracija u krvi. Tek drugom hemoperfuzijom uspjelo se spustiti koncentracije oleandrina na prihvatljivu razinu i mlada djevojka je preživjela to izrazito teško otrovanje. Kasnije smo od nje saznali da je ona koji dan ranije skuhala čaj od tri lista, ali se onda predomislila i privremeno odustala od samoubojstva. Onda je drugi dan ponovo odlučila popiti čaj, pa ga je zagrijala i opet odustala. Tako je ona nekoliko puta podgrijavala čaj i na taj način stalno poboljšavala ekstrakciju oelandrina iz lišća te se njegova koncentracija iz dana u dan povećavala u čaju. Pogriješili smo što se tiče razloga ispijanja čaja od oleandra, jer djevojka nije bila trudna. Ona je pokušala samoubojstvo zbog izrazito nesređenih odnosa u obitelji. Tada sam naučio kako se žene ne ubijaju samo zbog nesretne ljubavi ili sličnih gluposti, a da su obiteljski razlozi najčešći uzrok pokušaja samoubojstva.

Stari otrov iz kukute

Kukuta (Conium maculatum) je dugo poznata biljka. Posebno su joj opasne sjemenke, a poznata je po tome što je njome otrovan Sokrat. Glavni i odgovorni alkaloid iz kukute je konin. Osim u sjemenkama može ga se naći u drugim dijelovima biljke, poput npr. korijena. Nezgodno kod konina je to što mu djelovanje može biti odgođeno tako da se štetni učinci znaju pojaviti 3- 12 h nakon ingestije otrovnog dijela biljke. Znakovi otrovanja su opisani još u vrijeme kad su otrovali Sokrata. Prvo se javlja paraliza nogu, a onda se širi kroz tijelo prema glavi. Usput se javljaju i nespecifični simptomi poput snažnih bolova u trbuhu, povraćanja i proljeva. Umire se zbog prestanka disanja, a moderna medicina poznaje tek simptomatsko liječenje bolesti.

130 Cikutoksin i rodbina

Sam cikutoksin nalazi se u biljci trubeljika (Cicuta virosa) i to posebno u gomolju. Rođaci su mu buksin iz šimšira (Buxus sempervirens) i taksin iz tise (Taxus baccata).

Na lijevoj slici je šimšir, a na desno je tisa. U narodu se od iglica tise kuhao čaj kao dobar abortiv, a kod djece su opisana otrovanja zbog žvakanja iglica. Kod šimšira su pak najopasnije bobice dok kod trubetljike (cikutoksin) najviše otrova sadrži gomolj. Ipak valja reći da se kod svih javljaju simptomi gastroenteritisa uz grčenja, vrtoglavice, tahikardije, itd. Nema opisa o tome da su smrtonosni, a sreća je da se raspadaju u gornjem dijelu probavnog sustava, pa i ne dolazi do njihove značajne apsorpcije u krvotok.

Cijanogeni biljni plodovi

Odmah treba naglasiti kako se cijanogenih tvari iz različitih biljaka ne treba uopće plašiti iako je činjenica da se njihovi alkaloidi pod nazivom amigdalini metaboliziraju u cijanide. Danas je poznato više od 150 biljaka, koje uglavnom u svojim plodovima sadrže amigdaline. To su praktički sve koštice naših voćaka, a osobito puno amigdalina ima u gorkim bademima i u košticama kajsija.

131 Naravno da nitko zbog amigdalina nije prestao jesti gorke bademe ili kolače u koje ih se obilno stavlja, jer u normalnim stanjima metabolizam ide relativno sporo, a organizam je uvijek u stanju te male količine cijanida naprosto biotransformirati u izocijanate. Iz mojeg sjećanja ipak izdvajam jedan slučaj iz Makedonije polovicom šezdesetih godina prošlog stoljeća, jer smo o njemu puno raspravljali među toksikolozima. Dvojica braće su ostala sama kod kuće u zabačenom selu nekog kolovoza dok su roditelji obavljali poslove na polju. Stariji brat je malom dvogodišnjaku marljivo razbijao koštice od kajsija i hranio ga tom delikatesom. Onda su se pojavili znakovi otrovanja, a dok su roditelji stigli kući i dok se pojavila i malo obrazovanija sestra dječak je umro. Nikad zapravo nisu otkriveni točni i pravi razlozi tog tragičnog događaja, jer gotovo nikakve analize nisu bile učinjene niti je bilo moguće napraviti ih. Možda se čak nije ni radilo o otrovanju amigdalinom, ali drugog tumačenja nagle smrti nije bilo.

Atentatorski otrovi

Znam da moram pisati o ricinu naprosto zato što se to od toksikologa očekuje, pogotovo od nekog tko se bavio i vojnom toksikologijom odnosno sprječavanjem diverzija ili sličnih događaja. To je ona priča o bugarskom disidentu i kišobranu puški iz koje je u političkog protivnika socijalistička vlast na jednom londonskom stajalištu autobusa pogodila sičušnim projektilom napunjenim ricinom. On je osjetio ružni ubod i tog se sjetio kad su ga dva dana kasnije prebacili u bolnicu zbog zakazivanja jetara i bubrega te teških neurotoksičnih učinaka. Nakon njegove smrti obavljena je razudba i navodno je nađen mali projektil u njegovu bedru, a navodno je dokazan i ricin. Neko vrijeme sedamdesetih godina smatralo se ricin i njemu slični proteinski otrov abrin idealnim atentatorskim sredstvima. Ricin se nalazi u bobicama biljke Ricinus communis ricinus (Ricinus communis), ali je naravno kao protein netopljiv u ricinusovom ulju i ne onečišćava ga. Ima izvješća o slabim otrovanjima djece, koja su jela bobice ricinusa, ali nikada se ništa strašno nije dogodilo zbog toga što se on izrazito slabo apsorbira iz probavnog sustava. Uostalom, nije isključeno da su djeca imala tipične simptome koji se javljaju kod gutanja ricinusova ulja. U kasnijim godinama pričalo se o primjeni ricina i na drugim mjestima u atentatorske svrhe, ali nikad te priče nisu potvrđene. Tek nakon upada Amerikanaca u Afganistan pojavile su se vijesti o velikim količinama ricina nađenog u planinskim skloništima talibana, a čak je tih godina u Londonu zaplijenjena u stanu sumnjivca određena količina te tvari. Raspravljalo se o mogućnostima primjene ricina u obliku kapljičnog aerosola (dakle otopljenog u vodi ili sličnoj tekućini). Smatralo se da bi sitni aerosol mogao donijeti ricin u alveole, a tamo bi se vjerojatno onda lako apsorbirao i izazvao teška otrovanja. Možda i ima rezultata tajnih ispitivanja primjene ricina u obliku aerosola, ali stručna javnost do takvih podataka ne može doći. Kod otrovanja ricinom liječnik praktički nema što napraviti, pogotovo zato što pacijent dolazi kad je već sve gotovo i kad se teška oštećenja ne mogu popraviti. Obzirom na njegovu proteinsku strukturu misli se da bi za liječenje došli u ozbir ili potpuna višestruka izmjena krvi ili pak plazmafereza (uklanjanje ukupne plazme), ali i to je dvojbeno budući se ricin čvrsto veže za limfocite i možda još neke

132 druge stanice u krvi. Ponavljam da je pouzdanih podataka o primjeni ricina ili abrina jako malo te da je prosječnom toksikologu nemoguće procijeniti kakva nam opasnost od njega prijeti u nemirnim vremenima svjetskog terorizma.

Antihelminici

Radi se o velikoj skupini biljaka sa slabim otrovima sličnog djelovanja ili s nespecifičnim simptomima. Tako se henopodium nalazi u lobodi (Olleum chenopodii), santonin u biljci Flores cinae itd. Henopodium izaziva tipične simptome poput glavobolje, vrtoglavice i mučnine. Samo u rijetkim slučajevima kod visokih

doza pojavljuju se grčevi, ali nema podataka o smrtnim završecima. Santonin je sličan, ali ima dodatnih zanimljivih učinaka što se tiče vidnog polja. U početku otrovani vidi sve ljubičasto da bi se onda promijenilo u žuto. Kod visokih doza može doći do grčenja i čak smrti zbog prestanka disanja. Treba spomenuti još jednu zanimljivu biljku, kad se govori o promjeni vidnog polja iako se ne može razvrstati strogo uz antihelminike. Radi se o biljci pod nazivom artemisia absinthium (pelin, pelinkovci, itd). Ona je bila jako popularna negdje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće budući se stavljala u liker pod nazivom absint. Proširio se Europom, a osobito u umjetničkim krugovima. Ne znam je li euforične učinke davao alkohol ili različiti alkaloidi iz biljke, ali zbog drugih učinaka su ga ranih godina dvadesetog stoljeća zabranili za stavljanje u promet. Osobito je u absintu volio uživati van Gogh u vrijeme svoje zeleno-žute faze. Upravo takvo vidno polje daje absint kod blagih otrovanja. S jedne strane, nastale su veličanstvene slike tog majstora, koje se danas prodaju po basnoslovnim svotama novca, a s druge strane izgleda da je absint puno koštao umjetnika. Sječa uha se dogodila u toj fazi neumjerenog pijenja absinta. Biljka se inače vidi s lijeve strane uz ovaj tekst.

Eterična ulja i drugi otrovi

Tu se ubrajaju ekstrakti različitih biljaka, čije je jedino zajedničko svojstvo da ne predstavljaju značajniju opasnost za ljudsko zdravlje, ali se otrovanja javljaju. Obzirom da se koriste i kao lijekovi i kao dodatak kozmetičkim preparatima do njih nije teško doći. Jedan od poznatih destilata biljke Cinnamonum camphora je kamfor rado korišten kao miris. Može biti opasan za djecu i doza od 1 g može čak izazvati smrt, a kod odraslih do deset puta veća doza. Nakon gutanja javljaju se nemir, nesanica, tremor i halucinacije, a prema literaturi

133 može nastupiti smrt. Sjećam se tek jednog otrovanja uljem kamfora, kad je neki čovjek povukao dobar gutljaj iz boce s uljem. Tvrdio je kako je mislio da se radi o nekom alkoholnom piću, naravno bez ikakve etikete na boci, pa je zato pio. Savjetovali smo mu da povrati ono što je popio te da se javi svom liječniku radi konzultacija. Kasnije je nazvao i liječnik sumnjajući u to da nas je sve pacijent prevario zbog tko zna kojih razloga. Usta su mu mirisala na kamfor, ali nije bilo nikakvih probavnih poteškoća. Tako smo zapravo zaboravili ovaj slučaj i nikad nisam dobio povratnu informaciju kako se „otrovani“ oporavio. Po mirisu je poznat i mentol, koji se izolira iz biljke menta i koristi onda za poboljšanje mirisa različitih proizvoda, od cigareta i alkoholnih pića do žvakaćih guma. Inače se uglavnom ne bere po poljima nego se uzgaja kao industrijska biljka i sije na velikim površinama. Opasan može biti jedino kad se uzima u koncentriranom obliku, dakle kao ulje, a od uživanja same biljke neće biti baš nikakve štete. Uostalom, od lišća mente se prave čajevi. Osobno ne volim miris mentola, a neko vrijeme ga nisam mogao podnositi. To se dogodilo kad se poslije velike mature moje gimnazijsko društvo uključujući mene napilo likera kućne proizvodnje na bazi ekstrakta mentola. Ono što sam doživio poslije tog bolnog iskustva pobudilo je kod mene strašnu odbojnost prema mentolu i meni je godinama postajalo mučno kad bi tek iz daleka osjetio njegov miris. Terpentinsko ulje pod nazivom pinen ekstrahira se iz četinjača i ima vrlo usku uporabnu vrijednost, a u starim vremenima se koristio kao slabi abortiv. Tipične četinjače prikazane su na lijevoj slici. Inače je otrovnost pinena vrlo niska i za odraslog čovjeka je proračunata smrtonosna doza od oko 100 g. Učinci se žestoko javljaju u probavnom sustavu uz grčeve i povraćanje, a apsorpcija u organizam je izrazito mala. Međutim, i ta mala apsorbirana količina može izazvati oštećenja bubrega, a uz to se javlja otežano disanje. Na drugoj slici gore prikazana je borovnica (Juniperus), koja sadrži alkaloid sabinol. Njegov ekstrak se također u prošlosti koristio kao abortiv. Učinci su mu inače slični kao kod pinena. U prirodi je puno biljaka, koje mogu sadržavati opasne kemikalije u niskim dozama. Tako npr. šafran (Crocus sativus) sadrži alkaloid safran, a u peršinu se nalazi alkaloid miristizin poznat po svom fototoksičnom djelovanju.

Osobno imam vrlo zanimljivo iskustvo s peršinom iz kolovoza 1991. godine kad sam zapovijedao Toksikološkom službom. Došla mi je panična dojava iz Velike Gorice o djeci

134 otrovanoj plikavcima, a uz dojavu su donijeli video disketu sa snimkama djece. Zaista su to bila krasna dječica u dobi od 14 godina, koji su po licu, vratu i rukama imali veće ili manje plikove (mjehure) i bojali su se plikavaca. Naime, oni su na nekom polju smještenom tik uz ogradu vojnog radara trgali peršin. Tada su već svi vojni objekti bili barem pod nadzorom ako ne i opkoljeni i djeci baš nije bilo svejedno gledati nagazne mine postavljene oko cijelog vojnog objekta. Cijeli dan su za džeparac trgali peršin, a bilo je vruće i sunčano. Oni jesu povremeno radoznalo obilazili ograđeni vojni objekt ali nisu ništa dirali niti su imali kontakte s vojnom posadom. Onda su se pojavili ti plikovi, a strašno ih je sve svrbjelo na mjestu pojave plikova. Novinari su se dohvatili teme optužujući JNA da je primijenila plikavce na djeci, a dobivao sam od nekih kolega sugestije da bi se moglo raditi o trihotecenima. Moji suradnici i ja sumnjali smo da bi moralo biti nešto drugo uzrok bulama, pogotovo zato što se nisu razvijali nikakvi pravi znakovi otrovanja plikavcima. Poslao sam ekipu na teren i oni su se vratili sa sumnjom da bi moglo biti nešto u vezi s biljkama na tom polju, budući je peršin bio jako zarastao u korov. Obratio sam se predstojnici dermatologije na Šalati tražeći razgovor, a ona me dočekala s nekoliko kopija svojih radova o učincima miristina na kožu uz prisustvo UV zračenja. Hrvatski dermatolozi su već davno imali takvih iskustava. Tijekom trganja peršina prskaju male kapljice soka po koži ruku, a onda su ih djeca prenosila na vrat i lice brišući znoj. Tako se sok peršina razmazao po velikoj površini kože, a snažne sunčeve zrake su pojačale učinak miristina tzv. potencijskom interakcijom i javile su se bule na koži. Predstojnica je zatražila da joj dovedu djecu na pregled kako bi im mogla propisati učinkovitu terapiju, pa je nekoliko dana nakon toga prestalo uzbuđenje zbog stradale djece. Naravno da se ovakva interakcija može dogoditi samo kod profesionalnog rada s peršinom i da inače peršin služi kao izrazito važan začin pri kuhanju u svakom domaćinstvu. Ne trebate se bojati kad vam serviraju ribu s gradela posutu sitno isjeckanim peršinom i češnjakom.

Ukrasne biljke

Zapravo treba naglasiti kako kućne biljke nisu jako opasne, ali se ne preporučuje niti jednu od njih jesti uključujući njihove cvijetove ili sjemenke. Uvijek se mogu javiti nekakvi neugodni učinci, kako će biti pokazano u tekstu koji slijedi. Naravno da ljudi danas drže u kući i začinsko bilje poput npr. majčine dušice, ali ovdje će biti riječi samo o ukrasnom. Diffenbachia je kod nas uobičajena ukrasna biljka, koja podrijetlo vuče iz Brazila, a kod nas se dobro održava u stanovima sa stalnim i dobrim grijanjem. Otrovanja s ovom biljkom zabilježena su još u 17. stoljeću. Problem je sok ove biljke, koji djeluje nadražujuće na sve sluznice čovjeka i životinje. Ne bi vjerovali, ali opisani su slučajevi žvakanja listova ove biljke uz prilično snažne učinke na usnu šupljinu, jezik i grlo. Opisuju ih kao goruću bol. Pojačava se snažno salivacija i javljaju se poteškoće s gutanjem, a mogu se zadržati nekoliko dana. Osobito su osjetljiva djeca. Nema hrvatskih podataka, ali u Njemačkoj se godišnje za pomoć obraća oko 200 ljudi zbog problema s diffenbachiom. Također je sluznica oka jako osjetljiva na sok ove biljke. Javlja se snažna bol i pacijenti čvrsto stišću kapke tako da ih se mora otvarati na silu radi dijagnostike i liječenja. Obvezno se preporučuje prati ruke nakon bilo kakvih intervencija na biljci, npr. otkidanje listova ili podrezivanje biljke kad previše naraste. Nisam to našao za ovu biljku nego za filodendron, da se poslije pranja listova mora oprati ruke, jer se sok na njima može zadržati i onda ga se lako prenese na oči ili usnice. Rođaci po djelovanju naprijed opisanoj biljci su filodendron i rododedron.

135

Opasne tvari su slične kao kod diffenbachie, ali s filodendronom na slici gore lijevo postoje teža iskustva, čak smrtonosna. Opisan je slučaj četvromjesečnog djeteta, koje je umrlo s teškim grčevima i s dijagnozom encefalitisa bez jasnih uzroka. Onda su na patologiji pronašli u probavnom sustavu komadić lista filodendrona i zaključak je bio kako je puzajuće dijete odgrizlo komad lista ili više njih te ih progutalo. Kao što je već naprijed rečeno opisan je slučaj mlade djevojke, koja se javila liječniku zbog teških dermatitisa na rukama. Otkriveno je da je jednom tjedno prala listove filodendrona i postala alergična na sokove, pa je dermatitis bio posljedica tog događaja. Što se tiče rododendrona njegovi su učinci na zdravlje ljudi slabiji nego kod prva dva opisana, ali također ima sličnu vrstu djelovanja. Ciklama (Cyclamen persicum) sadrža otrov ciklamin, koji se pretežno nalazi u cvijetovima biljke i mora se priznati da su otrovanja izrazito rijetka. Prikazana je na slici lijevo dolje. Prvenstveno se javljaju gastrointestinalni poremećaji uz bolove i snažne proljeve. Uz više doze mogu se pojaviti mišićne konvulzije i čak paraliza u djece već nakon malih količina prožvakane i progutane stapke.

136

Druga česta europska ukrasna biljka su tulipani inače podrijetlom iz Irana i Turske, a prikazani su na slici gore desno. Problem predstavljaju njegove lukovice, koje sadrže alkaloide tulipalin A i tulipozid A. Najvažnije djelovanje su im dermatitisi kao profesionalno oboljenje vrtlara, a nisam saznao niti za jedan slučaj da bi netko pojeo lukovicu. Zanimljivo je da postoji i sindrom „tulipanski prsti“, a karakterizirani su dermatitisom na jagodicama prstiju i dlanovima. Asparagus (Asparagus officinalis) sa svojim toksinom sarsasapogeninom ne predstavlja neku značajniju opasnost za ljude. (Vidi sliku dolje lijevo.) Čak je opisano da su njegove sušene plodove ljudi u nekim siromašnijim krajevima koristili kao nadomjestak kave. Gutanje crvenih bobica može izazvati blage gastroinetstinalne poremećaje i terapija je tek simptomatska. Međutim, dodir s asparagusom može izazvati alergijske reakcije i kasnije razvijanje dermatitisa. O većini naših ukrasnih biljaka zapravo malo znademo i mene su iznenadili podaci o biljkama roda Euphoriaceae među koje se uvrštava i kod nas u zadnje vrijeme tako popularna božićna zvijezda prikazana na slici dolje desno. Ove biljke sadrže različite toksične diterpene uglavnom sa snažnim nadražujućim djelovanjem, posebno na sluznice. Dodir sluznica sa sokom izaziva dermatitis, a u nekim slučajevima se radi o pojavi mjehura na mjestu kontakta. Osobito je neugodno nakon gutanja prožvakanih dijelova biljke uz napomenu da im je okus odvratan i da nitko normalan neće to jesti. Javljaju se naravno mučnina i povraćanje uz snažne kolike, a opisana je pojava hemolizirane krvi u mokraći otrovanih osoba.

137

Sve naprijed rečeno nalaže nam oprez s biljkama u tom smislu da ih ne žvaćemo ili postupamo bezbrižno s njihovim sokovima. Činjenica je da današnja gradska populacija skoro ništa ne zna o biljkama iz prirode, pa sam vidio da ne razlikuju npr. šljivu od jabuke. Onda je bolje da ne diraju ništa u prirodi makar to završilo benigno. Za ilustraciju na kraju ovog poglavlja dajem opis slučaja iz početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Te ljetne nedjelje pozvan sam zbog otrovanja većeg broja djece bobicama neke biljke. Nekoliko mladih obitelji s dječicom uputilo se do jedne zagrebačke šoderice na roštiljanje i bilo im je jedino paziti da djeca u vodi ne prave gluposti. Onda se neka od majki zabrinula zbog prevelike tišine, koja nije svojstvena djeci u dobi između 3 i 7 godina, pa ih je pošla tražiti. Ugledala je djecu pokraj nekog grma s kojeg su visjele bobice tamne boje, a djeca su ih bezbrižno jela. Vriskom je dozvala ostale roditelje tražeći da se nešto učini s možda otrovanom djecom. Svi su zaboravili na roštilj i samo su se žurili odvesti djecu što prije u dječju bolnicu. Na sreću, jedan od očeva sjetio se otrgnuti granu te biljke i ponio ju je sa sobom. Dolaskom u bolnicu roditelji su zahtijevali hitno ispiranje želudaca svoje otrovane dječice, a iskusan liječnik je stigao kad su već polovica od njih prošli torturu. On je odmah zatražio prekid te ludosti, jer djeca su jela obične kukinje (Alchemila vulgaris). Zelene kukinje baš nisu jako jestive zbog trpkog okusa, ali kad potpuno sazriju onda su jako dobre i znam da su neki znali od njih raditi pekmez. Ništa se u ovom slučaju strašnoga nije dogodilo osim što su djeca patila za vrijeme ispiranja želuca. Zbog toga treba gradskim ljudima glasno reći da ne beru nikakve plodove u prirodi osim ako netko iskusan sa sela ne garantira da je takav plod jestiv.

Gljive

Gljive su zaista svud prisutne, ali su sezonski plodovi šuma i polja. Izrazito mali broj ljudi poznaje ove potencijalne gastronomske delicije, a većina građana poput mene ne zna skoro ništa o njima. Osobno sam samo dva puta odlučio da više nikad neću brati gljive radi vlastitog korištenja. Prvi put se to dogodilo na kraju pedesetih godina prošlog stoljeća kad sam imao nekih 14 godina i mislio da sam silno pametan i obrazovan. O gljivama sam naravno kao seosko dijete ponešto znao i brao sam ih u pratnji starijih osoba. Jednom sam koju godinu ranije u kolovozu mjesecu sa sestričnom naišao u slavonskoj šumi na polja brestovača i nabrao ih u golemim količinama.

138 To mi je davalo priličnu sigurnost budući sam ranije brao vrganje i lisičarke. Tog srpanjskog dana me pozvala lijepa Seka da idemo u šumu brati gljive iako baš nije bilo vrijeme kad se gljive javljaju u zamjetnim količinama, a ključno je bilo to da je nakon sušnog razdoblja koji dan ranije pala tanka kišica. Krenuli smo tako Seka i ja u šumicu po gljivice i zaista je ona tražila gljive, jer baš nije bila zainteresirana za moje nespretne pokušaje dodira. Lutali smo prekrasnom šumom ne nalazeći nikakvih gljiva ili drugih šumskih plodova, a onda smo ispod jednog drveta ugledali veliku koloniju lisičarki. Bili smo sigurni da su to lisičarke, kako po bojama tako i po onom posebnom mirisu tih gljiva. Jest da su bile malo veće od uobičajenih lisičarki, ali smo zaključili da su naprosto malo bolje narasle nego inače. Dvije pune košare lisičarki su bile napunjene i nas dvoje smo zadovoljno krenuli natrag u selo. Moja mama je bila oduševljena količinama lisičarki i već je izradila plan potrošnje. Onda je s polja došao moj otac i odmah rekao materi da baci sve te gljive, jer su one otrovne. Nastupila je mala prepirka, koju je zaključio stari gljivar otac da on neće taknuti te gljive, a da mi radimo s njima što god nas je volja. I moj stariji brat je stao na očevu stranu i odlučio da će jesti radije bilo što nego sporne gljive. Uz gljive smo pristali majka, svinjar i ja. Moja obitelj je bila relativno bogata držeći čopor od preko sto svinja pa smo onda unajmljivali svinjara. Taj svinjar Ivo je volio dobro pojesti i radovao se večeri s gljivama. Jedva sat nakon večere jurnuli smo svi u jedini WC zbog snažnih proljeva i povraćanja. Smirilo se to iza ponoći, ali bili smo teško dehidrirani i osramoćeni zbog svojeg nepoznavanja gljiva. Kasnije su mi seoski znalci objasnili da smo zapravo ubrali «ćurčijske» gljive, koje stari kožari koriste za bojanje kože. Samo sam jednom negdje polovicom sedamedesetih brao sunačnice na Sljemenu i sve je prošlo jako dobro, ali tada sam se zaposlio na Rebru i nakon viđenih teških otrovanja odustao sam zauvijek brati bilo kakve gljive u slobodnoj prirodi. Još sam neko vrijeme znao kupiti vrganje od poznatih, ali sam i s time prestao kad me u okviru pokušaja suradnje krajem osamdesetih prošlog stoljeća pozvao na gljivarsku izložbu naš poznati znanstvenik i prvi hrvatski stručnjak za gljive prof. dr. Romano Božac. Tada sam se uvjerio da otrovne gljive znaju izgledati za mene potpuno jednako kao one jestive i od tad kupujem samo uzgajane gljive. Kod nas ljudi beru svakakve vrste gljiva i u većini slučajeva greške dovode do gastrointestinalnih poremećaja poput proljeva i povraćanja. Samo je nekoliko izrazito opasnih gljiva poput zelene pupavke (amanita phaloides), amanita virosa te poznate ludare ili muhare (amanita muscaria). Zbog toga će u daljnjem tekstu biti govora samo o njima, a kod gljiva s gastroinestinalnim sindromom neka se brinu oni koji nepažljivo hodaju šumama sa slikama gljiva u ruci da bi izabrali prave. Neću ovdje davati ni slike jestivih gljiva, jer slike ne znače puno za potpunog neznalicu.

Zelena pupavka

Najgore su svakako amanita phaloides i amanita virosa, inače rođakinje po zlu koje mogu napraviti. Ljudi ih često zamjenjuju za pečurke, ali imao sam iskustvo otrovanja obitelji, koja je berući tako prepoznatljive sunčanice napunila košaru s nekoliko zelenih pupavki. Navodno su to bile sasvim male gljive i navodno se zaista mlade pupavke mogu zamijeniti za mlade sunčanice. Obično nam otrovanja zelenom pupavkom stižu u ranu jesen kad brojni «gladni» građani poslije kiša krenu tražiti dodatne proteine u vidu šumskih gljiva. Zanimljivo je da nisu sve godine jednake. Nekih godina uopće nema otrovanja, a onda se pojavi nekakva luda godina kad su bolnice opsjednute otrovanim bolesnicima. Moj laboratorij je još krajem osamdesetih prošlog stoljeća uveo metodu detekcije amanitina kao najgoreg predstavnika otrova zelene pupavke i skoro svake godine smo pogriješili pri nabavi setove reagencija. Jedne godine smo ih imali premalo, a druge bi sve ostalo neiskorišteno i propalo,

139 pa su nam znali prigovarati da rasipamo novce budući je set reagencija imao trajnost od samo nekoliko mjeseci. Evo kako izgledaju te užasne gljive.

Lijevo je amanita phaloides a desno amanita virosa. Nekakva razlika očito postoji među njima, ali ja se ne bih mogao zakleti da onu s desne strane ne bih zamijenio za šampinjone. Ponavljam da samo iskusni gljivari opažaju one male razlike između jestivih i otrovnih gljiva. Stručnjaci mogu prepoznati ovakve otrovne gljive i prema analizi želučanog sadržaja nakon povraćanja otrovanog, ali moja skupina nikad nije ni pokušala to naučiti. Jedno vrijeme smo bili zainteresirani za nekakve kemijske bojene reakcije s različitim dijelovima gljiva. Međutim, razgovor sa stručnjacima iz Češke, koji također imaju puno otrovanja zelenom pupavkom, uvjerio nas je da krivo razmišljamo. Bio je to nesiguran put prepoznavanja gljiva. Neki njihovi stručnjaci su čak počeli proizvodnju kovčežića s reagensima i pričali su o samoukim gljivarima koji u šumi izvode kemijske pokuse pokušavajući prepoznati koja gljiva je opasna a koja pak jestiva. Nemojte ni slučajno nasjedati takvim «stručnjacima», jer je kemijsko prepoznavanje na terenu doživjelo svoj potpuni neuspjeh. Ja sam onih ratnih godina morao brinuti i o zaštiti VIP-ova (Very Important Person), pa sam predvidio i mogućnost atentata stavljanjem ekstrakta zelene pupavke u hranu dužnosnika. U to vrijeme smo pokušali razviti testove s kulturama stanica i bakterija. Nekako mi se učinilo da bi se na kulturama stanica jetara moglo otkriti amanitin u hrani. Inače je test trajao 15 do 60 min i smatrali smo da je to dovoljno vrijeme da visoki dužnosnik pričeka s konzumiranjem hrane prije nego što ona bude ispitana. Biološki model u takvom slučaju nije dolazio u obzir, pa bio kušač hrane čovjek ili neka pokusna životinja. Doživjeli smo potpuni neuspjeh na primjeru amanitina, jer je njegovo djelovanje specifično i mogli bi do rezultata doći biološkim pokusom tek nakon dan ili dva, a to je bilo predugo vrijeme čekanja za one koji žele uživati u obroku od gljiva. Amanitin se koliko toliko brzo može dokazati tek kromatografskim metodama za što danas postoji mogućnost i u Zagrebu. Zašto su zelena pupavka i njezina rodbina tako opasne? Zato što imaju podmukle otrove. Iz njih su izolirani različiti ciklički peptidi poput faloidina, viroidina i amanitina, ali najopasniji je amanitin. To je ciklički oktapeptid sastavljen od uglavnom neuobičajenih aminokiselina, a značajka mu je velika termostabilnost. Kuhanje na temperaturi iznad 100 oC kroz dugo vrijeme neće mu skoro ništa naškoditi. Ne apsorbira se on značajno iz probavnog sustav osim kod male djece, ali dovoljno je i to što se apsorbira da uživatelju gljive učini velike štete. Općenito kod gljiva treba snažno naglasiti, uz galamu ako treba, da su na njihove otrove posebno osjetljiva mala djeca. Gledao sam otrovanu djecu na Rebru i ne mogu to zaboraviti. Meni su u sjećanju ostala krvarenja iz svih mogućih otvora na tijelu, a također se ne može zaboraviti visoka smrtnost. Mudri ljudi kažu da djeci do dobi od nekih 16 godina

140 uopće ne bi trebalo dati gljive, posebno ako su ih roditelji ubrali u slobodnoj prirodi. Simptomi otrovanja su teško prepoznatljivi, barem u prvim satima nakon otrovanja. Stvar se razvija na slijedeći način: 1. Gastrointestinalna faza: 6-24 h nakon ingestije, mogu biti slabi ili izostati (bol, povraćanje, proljev-krvav, hipoglikemija, tahikardija, dehidracija, gubitak elektrolita) 2. Latencija: Rastu transaminaze. Amanitin se veže na enzime i makromolekule. Čini se kao da je sve u redu i da je pacijent prebrodio opasnosti. 3. Hepatorenalna faza: 3-4 dana do tjedan nakon ingestije: konfuzija, delirij, hipoglikemija, koma, vidljiva oštećenja...hepatorenalni sindrom s metaboličkom acidozom, sepsa, poremećaj zgrušavanja-krvarenja 4. Smrt ili započinje oporavak: Tjedan ili duže nakon otrovanja.

Ne može se čovjek baš ni za što uhvatiti dok ne bude kasno i zato su liječnici oprezni pri dijagnostici otrovanja ovim gljivama. Najbolje je kod svake i najmanje sumnje tražiti analizu amanitina. Naravno da se uz otrovanja uvijek javljaju nesporazumi i pacijenti daju krive podatke. Sjećam se jednog mog slučaja otrovanja gljivama na dalekom otoku. Stari prijatelj je tamo uzeo u najam dućan i gostionu negdje krajem devedesetih godina prošlog stoljeća računajući da bi mogao dobro zaraditi na turistima jediličarima iz Italije, kojima je taj otok izvrsno mjesto za odmor prije upućivanja na hrvatski jug. Polovicom rujna došla mu je u posjete sestra iz Zagreba poznata kao stari iskusni gljivar. Čekajući brod šetala je okolicom i našla u obližnjem šumarku veliku koloniju vrganja. Nabrala je gljive i odmah pri dolasku na otok tražila da se napravi bogati ručak od njezinih gljiva. Ništa ne sumnjajući svi zaposlenici tvrtke slasno su uživali u neočekivanom ručku. Negdje oko 19 h nazvao me prijatelj s otoka tražeći pomoć. Teško sam ga mogao razumjeti, jer je razgovor prekidao barem tri do četiri puta odlazeći povraćati. Shvatio sam da su ručali negdje između 12 i 14 h, pa mi se kasna pojava simptoma otrovanja činila čudnom. Od purgativnih gljiva povraća se negdje sat ili dva nakon uživanja u njihovom lijepom okusu. Ovo mi je mirisalo na amanitu faloides, pogotovo kad sam čuo da se radi „mediteranskim vrganjima“. Ne treba brati gljive na stranom području, jer one mogu biti sasvim drugačije nego u vašem poznatom okolišu. Predložio sam da ih netko od mještana prebaci na kopno, ali to nije dolazilo u obzir zbog snažne bure. Na rečenom području može se govoriti o otvorenom moru i tamo se po buri ne plovi s malim plovilom. Konačno sam zatražio da se pozove upomoć policijski brod iz velikog mjesta. To je bio velik i čvrst brod s iskusnom posadom, a možda se radilo o životu i smrti otrovanih osoba s otoka. Policija je shvatila opasnost i pod izrazito teškim uvjetima uputila se na otok. Glavni problem bilo je malo pristanište unatoč pješčanom dnu. Brod je negdje oko 22 h konačno uspio pristati u maloj luci i onda su počeli problemi sa stradalnicima. Jedino je moj prijatelj bio u stanju teturati do broda, a sve ostale morali su prenositi nosilima. Meni je to bio dodatni razlog uznemirenosti i tražio sam da ih se preveze u veliki grad. Međutim, policija je u suradnji s liječnicima zaključila da to nije pametno po onako lošem moru. Liječnici su ipak imali iskustva s otrovanjem gljivama s njihova područja tvrdeći da tamo zelene pupavke nema. Prihvatili su ih u stacionar na susjednom velikom otoku i dali otrovanima obilnu infuziju. Do podneva slijedećeg dana svi su se oporavili i time je slučaj završen. Naravno da uzrok otrovanja nije bila zelena pupavka, a kasnije se ispostavilo kako se prijatelj i ja nismo razumjeli glede vremena proteklog od uživanja u gljivama do povraćanja. Otrovanja zelenom pupavkom ne završavaju dobro. Smrtnost u odraslih je viša od 10%, a kod male djece iznad 40%. Bez namjere ulaženja u kliničku struku moram naglasiti kako je važno što prije prepoznati uzrok otrovanja i započeti s liječenjem. Jedno i drugo je izrazito složeno, jer je broj štetnih učinaka jako velik. Prvi na udaru su jetra i bubreg, pa često za otrovanje zelenom pupavkom kažemo da je karakterizirano hepatorenalnim sindromom. Zakažu u većoj ili manjoj mjeri oba organa. Mehanizmi ošteć enja nisu jednaki za jetra i

141 bubreg, ali u konačnici je važan krajnji rezultat. Dakako, stradaju i probavni organi zbog snažne toksičnosti amanitina, pa su krvarenja iz dvanaesnika i crijeva uobičajena pojava. Istina je da se to može dijelom povezati s utjecajem amanitina na zgrušavanje krvi, pa osobito djeca umiru od teških unutrašnjih krvarenja. Nije to kraj djelovanja amanitina, jer su s takvim otrovanjima npr. povezana teška oštećenja središnjeg živčanog sustava, itd. Jedino donekle je dobro što amanitin navodno ne prolazi posteljicu, pa onda nema ni teških štetnih učinaka na plod i čak sam čitao jedan rad o trudnici otrovanoj amanitinom, koja je kasnije rodila zdravo i neoštećeno dijete. Zapravo je otrov izrazito opasan i prognoza kod otrovanja nikad nije optimistička. Što se pak može poduzeti kod otrovanja zelenom pupavkom? Jako malo ako se na vrijeme ne prepozna i ne počne s liječenjem. Ostaje na dragom Bogu i snazi organizma da obrane što mogu obraniti. Već nekoliko desetljeća traže se dobri protuotrovi, ali ni jedan se nije pokazao dobrim. Česi su kroz desetljeća ispitivali tioktičnu kiselinu s nadom da bi ona mogla na sebe vezati amanitin ili ga spriječiti da se veže na važne tjelesne molekule poput RNA polimeraze iz jetara. Međutim, ona je napuštena kao lijek spasa još u prošlom stoljeću. Onda se pojavio silimarin ili silibin izoliran iz Sylibum marianum s nadom da bi on mogao spriječiti ulazak amanitina u hepatocite. Laboratorijski pokusi su budili nadu, ali u praksi se pokazao neučinkovitim. Što se tiče tehnika izvantjelesnog uklanjanja amanitina rezultati također nisu sigurni pri traženju prave tehnike. Možda bi u prvim satima nakon otrovanja čak pomogla forsirana diureza, ali je to brzo odbačeno zbog nefrotoksičnog djelovanja te tvari (bubreg strada među prvima). Hemodijaliza baš nije prikladna tehnika zato što se amanitin snažno veže na makromolekule. Hemoperfuzija je davala neke nade u slučaju primjene unutar 24 h nakon otrovanja, ali njezini rezultati nikad nisu sasvim pozitivno ocijenjeni. Danas se rutinski primjenjuje plazmafereza, tj. uklanjanje ukupne plazme gdje se nalazi najveći dio amanitina vezan za albumine. Međutim, njezina uspješnost je koliko toliko prihvatljiva samo unutar 24 h nakon otrovanja. Nema dakle sasvim sigurne i pouzdane tehnike za liječenje otrovanja amanitinom. Prije nekih petnaest godina prvi put je primijenjena transplatacija jetara, a od onda se to smatra jedinim prikladnim rješenjem kod otrovanja s teškim posljedicama. Na kraju ostaje zaključiti da je najbolje i najsigurnije rješenje sprječavanje otrovanja. Sve je ostalo manje ili više upitno. Zato valja pozorno pročitati upute koje dajemo na kraju ovog odlomka.

142

Ludara O ludari ili amaniti muscaria govori se nešto više u poglavlju o sredstvima ovisnosti, a ovdje ćemo pisati tek o njezinim toksičnim učincima. Ludara i njezine rođake su vrlo karakteristična izgleda i meni je zapravo nejasno kako je ljudi ne prepoznaju u prirodi. Ne kažem da nije lijepa, ali već svojim bojama upozorava na opasnosti. Ne zaboravljam na njezine «veličanstvene»

psihodeličke učinke i da je rado koriste kao halucinogen, posebno u nekim krajevima svijeta. Međutim, simptomi ne završavaju samo na halucinacijama. Muscimol nije halucinogena tvar i ima svoje učinke znatno drugačije nego ibotenska kiselina. Trideset minuta nakon ingestije javlja se euforija i psihostimulativno djelovanje, a kasnije nastupaju pospanost, konfuzija, midrijaza, grčevi, koma; nekoliko dana ostaje glavobolja ako čovjek preživi otrovanje. Muscimol i ibotenska kiselina su termostabilni i kuhanje ništa ne pomaže u njihovoj inaktivaciji. Treba jako naglasiti da ni halucinogeni učinci nisu uvijek jako lijepi, o čemu svjedoči naslikana vizija jednog od stradalih. Nema nikakvog antidota niti na muscimol niti na ibotensku kiselinu i uglavnom se liječnici odlučuju na simptomatsku terapiju. Nije sigurno niti kako pomažu tehnike ekstrakorporalne eliminacije otrova. Možda bi obzirom na strukturu otrova mogle doći u obzir hemodijaliza ili hemoperfuzija, ali dovoljno iskustava nema kao što nema niti dovoljno podataka o njihovoj toksikokinetici. Izgleda da se ovom gljivom ljudi ipak rijetko truju osim tamo u sjevernim krajevima velike Rusije. Ja se u vrijeme mojeg rada na dijagnosticiranju otrovanja nisam nikad susreo s ludarom nego ponešto znam tek iz priča starijih ljudi. Nadam se da će tako ostati i u budućnosti, jer sezonski gljivari početnici unatoč svojem neznanju vjerojatno ipak znaju prepoznati ovu gljivu lijepa izgleda. Umjesto zaključka dajem savjete: 1. Ne skupljajte gljive u prirodi ako niste njihov vrsni poznavatelj, a nemojte to činiti niti ako ste poznavatelj gljiva u područjima koja ne poznajete. Ako već želite gljivariti učlanite se u neku od udruga gljivara i učite uz iskusnije. 2. Iskoristite priliku da odnesete ubrane gljive stručnjacima na pregled. Svake godine u vrijeme sezone gljiva oni organiziraju skupine stručnjaka za pomoć neznalicama. Nemojte žaliti truda i vremena da ih pitate za savjet.

143 3. Ako kupujete gljive na tržnici zatražite od prodavača kopiju atesta da je berač ispitani i iskusni gljivar. Udruge takve ateste dijele svojim iskusnim članovima, a za vas to ipak znači nekakvu povećanu sigurnost. 4. Gljive držite uvijek prije uporabe samo u prirodnoj ambalaži (npr. košarice od šiblja), a nikako u plastičnim vrećicama, jer se tako mogu pokvariti i prirediti vam brojne neugodnosti nakon konzumiranja. 5. Djeci nikad nemojte davati gljive prije nego što ste ih vi sami kušali. Zapravo je najbolje da djeci uopće ne dajete gljive, koje ste sami ubrali. Ako se i otrujete nećete proći tako loše kao što prolaze djeca kod otrovanja gljivama. 6. Čim osjetite najmanju poteškoću nakon uživanja u obroku s gljivama odmah se javite u najbližu bolničku ustanovu, a sa sobom ponesite sirove i kuhanjem obrađene gljive.

Tako mali a opasni

Ovdje mislim govoriti o otrovima mikroorganizama, koji su stariji od viših organizama i sigurno je čovjek s njima bio u kontaktu od svojih počela. Naravno da do devetnaestog stoljeća nije znao ništa o tim otrovima, a jedva je nešto važnijeg znao o onima koji proizvode takve otrove. To što su mikroorganizmi izrazito sitni ne znači da su njihovi otrovi manje opasni od onih drugih. Dapače, činjenica je da o botulinu govorimo kao o najopasnijoj tvari na tom svijetu, a proizvodi ga obična bakterija. Bez obzira da li govorimo o bakterijama ili plijesnima kao proizvođačima otrova činjenica je da su izazvali najteže i najbrojnije epidemije uz stradavanje golemog broja ljudi i životinja. Nije li to razlog da se o njima napiše pokoja riječ uz ograde o kojima će kasnije biti riječi. Pisati ću o otrovima bakterija i plijesni, a tek spominjem kako postoje otrovi drugih sitnih organizama poput algi ili planktona, ali o njima se ponešto može pročitati u drugim tekstovima.

Bakterije

Toksikolog zapravo nerado piše o bakterijama i produktima njihova metabolizma, jer je to područje danas potpuno u nadležnosti infektologa i epidemiologa. Znali su stručnjaci rečenih profila da je svaka bakterijska infekcija u biti otrovanje, kao što su znali i drugi zdravstveni djelatnici, pa su vjerojatno tradicionalno prije tridesetak godina sva otrovanja slali na infektološke odjele u bolnicama naših i europskih gradova. Oni su jako davno shvatili kako je sprječavati zarazne bolesti jednako ili još važnije nego ih dijagnosticirati i liječiti, pa više ni jednom toksikologu nije padalo napamet miješati se u infektologiju ili epidemiologiju. Imaju oni brojnih problema zbog toga što se bakterije mijenjaju i prilagođavaju, pa se stalno vode bitke. Mora se priznati da na tom području liječenje otrovanih osoba ne teče uobičajenim smjerom u toksikologiji, tj. prepoznati otrov i onda ga ubrzano eliminirati uz naravno simptomatsko liječenje u pogledu učinaka. Epidemiolozi i infektolozi idu istovremeno u bitku protiv bakterije, koja proizvodi otrove, a sigurno je ta bitka važnija nego inaktivacija ili uklanjanje otrova. Zbog toga ću ovdje pisati tek o vrstama otrova i njihovim učincima uz skromne priloge iz vlastitog iskustva toksikologa, pogotovo u vremenima Domovinskog rata. Do Domovinskog rata mene zapravo bakterijski otrovi uopće nisu zanimali osim onoliko koliko svaki toksikolog mora minimalno naučiti tijekom svojeg školovanja. Potpuno sam se pouzdavao u epidemiologe i infektologe, a nisam do danas promijenio mišljenje u tome kako je to bilo u redu. Za vrijeme rata kao pomoćnik zapovjednika GSS morao sam naravno biti nazočan svim važnim sastancima tog tijela i saslušati izvješća predstavnika različitih službi. Osobito su bili aktivni epidemiolozi čiju ja struku zapravo nisam dobro poznavao i smatrao sam kako oni tu postoje zbog nekakvih cijepljenja i suradnje kod zatvaranja loših

144 slastičarnica. Međutim, tijekom rata i kasnije shvatio sam koliko je njihova uloga široka, prvenstveno u sprječavanju pojave epidemija (dakle masovnih otrovanja). Unatoč svih mojih manjkavih znanja bilo mi je jasno da svaka kriza poput npr. poplave ili potresa i posebno rata donosi brojne epidemije zaraznih bolesti. Bilo je očekivano da će se i tijekom našeg Domovinskog rata pojaviti brojne epidemije svakakvih zaraznih bolesti te brojna bakterijska otrovanja. Toga su se bojali i epidemiolozi, pa su se čvrsto organizirali još krajem 1990. godine, a i ja sam uskoro bio pozivan na njihove sastanke. Zaista su organizirali veličanstvenu službu, koja je preventivno djelovala na svim područjima države. Ubrzano su čak školovali nove epidemiologe dok je rat trajao, a značajan broj njih je zapravo prva iskustva stjecao na bojišnici. Skoro nam nitko u svijetu ne vjeruje da smo rat prošli bez i jedne ozbiljnije epidemije neuobičajene za normalan civilni mirnodopski život. Zbog te i takve uspješne epidemiologije ja kao toksikolog zapravo nemam dovoljno tema iz vlastitog hrvatskog iskustva. Prenosim podjelu bakterija prema vrstama otrova kojima ugrožavaju ljude i životinje.

PODJELA BAKTERIJSKIH OTROVA

SKUPINA OTROVA BAKTERIJE

ENTEROTOKSINI Vibrio cholerae, Escherichia coli, Bacillus cereus, Clostridium perfringens, Salmonella sp.,

Staphylococcus aureus, Shigella sp.

HEMOLITICI Streptococcus sp., Staphylococcus sp., C. perfringens, Vibrio parahaemolyticus, B. cereus

ENDOTOKSINI sve skupine gram negativnih bakterija

EKSOENZIMI invazivni patogeni

NEUROTOKSINI Clostridium botulinum, C. tetani, Shigella dysenteriae

CITOTOKSI ČNE TVARI Streptococcus sp., Staphylococcus sp., S. dysenteriae,

Clostridium difficile, V. parahaemolyticus, Legionella sp.

INHIBITORI SINTEZE Corynebacterium diphtheriae, Bacillus thuringiensis, BJELANČEVINA Yersinia pestis, Pseudomonas sp., V. cholerae, E. coli

145 Enterotoksini su svakako najrašireniji i najčešći uzroci otrovanja ili zaraza. Najpoznatiji otrovi su vezani uz E. coli, a najugroženiji su ljudi u područjima sa slabom epidemiološkom službom. Naravno, slabom osobnom higijenom onih koji pripremaju hranu također. Zato se uz E. coli veže «bolest putovanja». Smatra se da su otrovi te skupine bili uzročnici velike smrtnosti djece do XIX. stoljeća, osobito djece u prvim mjesecima života, kad je infekcija ovom bakterijom uzrokovala teške dehidracije i smrti. Većina peptidskih otrova ove skupine bakterija su termolabilni iako ih ima takvih koji se raspadaju tek polusatnim zagrijavanjem na 125 oC. Danas je dobro poznata struktura tih peptida, zna se kako ih detektirati, zna se njihov mehanizam djelovanja, poznati su simptomi, a poznato je i kako treba liječiti. Gledano sa strane otrovane osobe najgori su proljevi uz koje su mogu gubiti enormne količine vode. Ostali simptomi za pacijenta su gotovo nevažni, kao npr. strašna suhoća u ustima, smanjena elastičnost kože, itd,. ali za epidemiologa ti i drugi simptomi su važni. Važno je što prije se javiti na bolničko liječenje iako neki svjetski putnici preventivno uzimaju antidiaroike (sredstva protiv proljeva). Ni jedan pametan liječnik neće vam to preporučiti. Kod nas se najčešće javljaju ipak otrovanja uzrokovana salmonelom. Opet je u pitanju uzimanje zaražene hrane. Danas se još uvijek moramo najviše čuvati jaja i proizvoda od termički nedovoljno obrađenih jaja. Naravno da mislim na kolače. Tijekom rada u različitim zdravstvenim stožerima čuo sam brojna izvješća o više ili manje masovnim otrovanjima salmonelama. Najčešće čitamo u novinama o tome da je neka slastičarna zatvorena zbog otrovanja njihovih posjetitelja salmonelom zaraženim kolačima. Mene su najviše iznenadila otrovanja uzrokovana kućnom izradom različitih namirnica na bazi kolača. Jednom prilikom su skoro svi svatovi s neke svadbe završili u zaraznoj bolnici zbog otrovanja krempitama iz domaće proizvodnje. Neko vrijeme je bio običaj da čak u gostionama svatovi jedu kolače proizvedene kod rodbine ili prijatelja. Poznato je da su nam jaja do prije nekoliko godina često bila zaražena salmonelama, pa se preporučivalo ne praviti nikakvu hranu koja nije termički dobro obrađena, a brojni kolač i se rade iz sirovih jaja ili tek lagano termički obrađenih. Salmonela je pak došla u jaja preko infektivne hrane za živad. Najgori primjer je onaj iz Britanije od prije nekih trideset godina. Netko je utvrdio da kokoš i pilići iskoriste tek 30% od progutane hrane i došao na ideju da izmet vraća natrag u životinjsku hranu uz minimalnu termičku obradu. To je dovelo do toga da jedno vrijeme u Britaniji nije bilo moguće naći jaje bez salmonele. Naravno da i kuhari ili konobari mogu biti kliconoše, ali ta pojava je u današnjoj Hrvatskoj vrlo rijetka zbog stalnog nadzora sanitarne inspekcije nad djelatnicima u ugostiteljskim objektima. Inače je peptidski otrov sličan onom kod E. coli i naši stručnjaci ga lako prepoznaju, a jednako dobro prepoznaju i simptome salmoneloze. Simptomi u obliku abdominalnih grčeva i proljeva javljaju se 8-24 h nakon uzimanja hrane i neugodni su, ali samo mali broj pacijenata zahtijeva bolničko liječenje. Najgori od svih enterotoksina je kolargen izoliran kod strašne kolere, koja je u povijesti Europe i svijeta odnijela golem broj života, a odnosi ih i danas u nerazvijenim zemljama svijeta. Pojavljuje se i širi iznenada zahvaćajući golem broj ljudi tako da bolnice nisu u stanju primiti sve zaražene, kao što je to slučaj prikazan na slici pored ovog teksta. Zbog globalne trgovine i čestih putovanja diljem svijeta može se ova bolest pojaviti u manjim omjerima također u Europi.

146 Zabilježeni su slučajevi obolijevanja manjeg broja ljudi i kod naših susjeda, npr. Talijana. Sjećam se slučaja kad su otpadne vode broda iz Afrike sadržavale bakterije kolere i one su se naselile u školjkama pokraj jednog talijanskog grada, a posljedice su se brzo osjetile. U to vrijeme pred kraj Domovinskog rata i mi smo uveli posebne mjere prevencije na našem Jadranu. Inače se nema što drugo reći nego za ostale enterotoksine. Proljevi i amdominalni grčevi su snažni i vode teškoj dehidraciji te često smrti. Zbog straha od ove bolesti danas se prije odlaska u rizične krajeve zna preporučivati davanje antiseruma, ali doktori smatraju kako je mudrije paziti što se jede ili pije. Ne jesti ništa izvan sigurnih hotelskih restorana i ne piti ništa osim flaširanih proizvoda.

Sa stanovišta jednog toksikologa mislim da treba pisati još o botulinu kao najgorem meni poznatom otrovu, jer nažalost imamo negativnih iskustava s njim. To je veliki proteinski otrov složene ali poznate strukture. Dobro se apsorbira iz probavnog sustava i rijetko je povezan s infekcijama bakterijom pod nazivom Clostridium botulinum, a u pravilu s otrovanjem hranom zaraženom tom bakterijom. On izaziva paralizu skeletnih mišića i prestanak disanja. Smrtonosna doza za čovjeka je 1 ng/kg tjelesne težine čovjeka, što je milijun puta manje od miligrama. Simptomi se počinju javljati 12-36 h nakon uzimanja kontaminirane hrane. Počinju s mučninom i povraćanjem, a zatim se javljaju opća slabost te suhoća usta. Neuromuskularni simptomi počinju s poremećajima vida, a nastavljaju se s teškoćama disanja i slabljenjem mišića te konačno paralizom. Smrt nastupa zbog respiratornog aresta. Terapija je simptomatska, ali postoji antibotulinski serum, koji je uspješan ako ga se na vrijeme primijeni, tj. ako se na vrijeme obavi dijagnostika. Kod nas kao i u drugim razvijenim zemljama postoje izvrsni laboratoriji za dokazivanje botulizma, bilo u hrani bilo u ljudskoj krvi, ali mora se naglasiti da smrtnost nije mala. Inače se otrovanja botulinom bilježe barem kroz pisanu povijest čovječanstva, pa su prvi slučajevi opisani u carskom Rimu, a Europa je imala velikih epidemija te bolesti. Naravno, ima i opisa slučajeva infekcije tom strašnom bakterijom s posljedicama kakve su vidljive na slici pokraj ovog teksta. Moje prvo iskustvo s botulizmom seže iz lipnja 1991. godine kad mi je dojavljeno da su u veleprometu nađene napuhnute konzerve tvornice Gavrilović iz Petrinje. Ja nisam bio ključni činitelj reakcije na taj događaj, ali sam sudjelovao i pratio zbivanja. Odmah je zabranjeno stavljanje tih konzervi u maloprodaju, a analizom u našim laboratorijima brzo se ustanovilo da se radi o hrani zaraženoj botulizmom. Ne ulazeći u razloge zbog čega se nije promidžbeno izišlo u svijet s informacijom da je vodstvo jedne tvornice pokušalo kemijsko- biološkim ratom napasti hrvatsko pučanstvo na mene je događaj ostavio velikog traga. Očito se radilo o vrlo nestručnom kemijsko-biološkom ratu, jer nije trebalo doći do napuhivanja konzervi. Vjerojatno su stavili previše kulture Clostridium botulinum u svoj proizvod i razvilo se previše produkata njezinog metabolizma. Analitičari su mi govorili da je sadržaj konzervi nepodnošljivo smrdio i da naravno nije bio prikladan za ljudsku ishranu. Slučaj nikad nije procesuiran, a vjerojatno niti neće zbog nedostatka dokaza o namjernom zatrovanju. Čak i u razvijenim državama poput Italije moguća je pojava hrane zaražene botulinom, npr. šunki ili sireva. Krajem dvadesetog stoljeća bili smo uzbunjeni pojavom botulizma u Splitsko- dalmatinskoj županiji. Radilo se tek o nekoliko ljudi, ali epidemiolozi su odmah ustvrdili da je uzrok talijanski botulizmom onečišćeni mascarpone i svi otrovani su izliječeni, a Talijani su također u istom siru našli botulin. Dakako, botulin se povremeno nalazi u različitoj hrani rutinskim kontrolama i ja znam barem nekoliko slučajeva kad su cijele serije nekih proizvoda

147 kod nas zbog toga bile uništene. Mislim da se možemo pouzdati u naše sanitarne inspektore i javno zdravstvo, barem danas. Međutim, ne treba nikad zaboraviti da opasnost postoji i da na nju ne smijemo zaboraviti. Sredinom devedesetih godina dvadesetog stoljeća sjetio sam se Paracelzusa i njegove izjave da je razlika između otrova i lijeka samo doza, kad me nazvao kolega tražeći protekciju na Rebru. Od nekud je saznao da se jedna vrlo ugledna neurologica s Rebra bavi primjenom botulina kao lijeka kod osoba s preboljenom dječjom paralizom. Ona je započela projekt primjene izrazito malih doza botulina za olakšanje tegoba paralitičara u smislu malih poboljšanja reaktivnosti mišića terapijskom primjenom botulina. Čim su ljudi za to saznali počeli su tražiti da se njihovu djecu uključi u projekt, pa je moj kolega znajući moje prijateljske veze s uglednom gospođom zamolio za protekciju. Njegov sin je bio uključen u jedan vrlo uspješni projekt, koji naravno da nije donio izlječenje, ali je barem omogućio bolesnicima bolji osjećaj svojih mišića i čak određenu kontrolu nad njima. Bilo je to za oboljele osobe mnogo i ja sam bio sretan što sam pomogao da se dječak uključi u projekt. Botulin je i dalje ostao sredstvo olakšanja tegoba paraliziranih bolesnika, ali je onda naglo istih godina ušao u uporabu kao kozmetičko sredstvo. Netko je shvatio da botulin može pomoći u uklanjanju bora s lica, ako se vrlo male doze injiciraju na mjestima gdje želimo ukloniti neugodne bore i vratiti nategnutu mladenačku kožu. Vremenom se pojavio preparat Botox, koji je u desetak godina postao izrazito traženo sredstvo za medicinsku kozmetiku. Na zapadu se javila pomama za Botoxom, a ona nije zaobišla niti naše krajeve. Međutim, ništa nije idealno niti bez zamjerke. Učinci Botoxa na uklanjaju bora nisu bili vječni nego su se zadržavali nekih 6 mjeseci, pa se s «liječenjem» moralo nastavljati. Siguran sam da mnogima ne bi bilo teško ni skupo svakih 6 mjeseci odlaziti na tretman kako bi zadržali mladenački izgled, ali to nije funkcioniralo u beskonačnost. Poslije nekoliko takvih «terapijskih» zahvata učinak je počinjao izostajati, a godine su činile svoje i lice je izgledalo gore nego prije prvog zahvata Botoxom, što i nije čudno. Nije bilo težih posljedica terapije, ali i to je bio neugodan udarac ljudima s prevelikom nadom u botulin.

Otrovi gljivica (mikotoksini)

E, to je pravo područje kojim se bave toksikolozi. Mikotoksini (otrovi gljivica) ulaze u organizam praktički isključivo preko namirnica. Nisu ni približno tako žestoki kod akutnog unosa, ali kao otrovi dugotrajno unošeni u organizam mogu uzrokovati brojne štetne učinke pa i smrt. Jednako kao bakterijski otrovi prate čovjeka od prvih dana njegova života na zemlji, kao što prate druga živa bića usmjerena na prehranu namirnicama koje vole gljivice. Odmah na početku mora se reći da su otrovi gljivica donijeli revoluciju u liječenju teških bakterijskih infekcija kao antibiotici i nikako ne smijemo zaboraviti njihovo dobro. Sjetite se Fleminga i svega onoga što je slijedilo nakon njegovog otkrića penicilina. Mikotoksini su opasni i blagotvorni! I nisu oni samo antibiotici nego služe čovjeku na stotine drugih mjesta. Spominjem samo primjer neuspješnog antibiotika ciklosporina, koji je vrlo brzo odbačen zbog svojih teških nuspojava na bazi imunosupresije (uništavanja imunološkog sustava), a onda se pokazao kao revolucionarni lijek kod transplatacije organa. Organizam primatelja će naravno stvarati protutijela na organ (npr. bubreg ili srce) davatelja, ali zato se uzimaju imunosupresivi poput ciklosporina ili takrolimusa, koji sprječavaju stvaranje antitijela i čovjek s presađenim

148 organom živi uz primjenu takovog lijeka duge godine. Neću ovdje pisati o lijekovima na bazi mikotoksina nego o onim proizvodima pljesni koji prvenstveno truju organizam, a koji puta ga i liječe. Nije problem s plijesnima to što vole istu hranu koja treba ljudima, jer takmaca za hranu je izrazito mnogo. Ključni problem je u tome što oni tu hranu zagađuju svojim produktima metabolizma ili mikotoksinima. Zašto one luče mikotoksine u vlastitu hranu nitko ne zna pouzdano odgovoriti, ali možda je na taj način rezerviraju za sebe. Njima hrana onečišćena mikotoksinima ne smeta i dalje je mogu bezbrižno uživati, ali svakom takmacu za istu hranu ona je opasna. Činjenica je da ni jedna životinja neće bez prijeke potrebe jesti pljesnivu hranu, jer joj je odbojna i sumnjiva. To se ne odnosi na čovjeka, koji rado jede hranu zaraženu tzv. plemenitim plijesnima (npr. brojni sirevi, kulen i drugi proizvodi). Ovaj komad gorgonzole ne predstavlja nikakvu opasnost za vaše zdravlje osim ako nemate problema s visokim trigliceridima ili kolesterolom. Gorgonzola je mastan sir i nije prikladan za ishranu starijim ljudima s problemima metabolizma masti. Međutim, za normalne zdrave osobe on predstavlja delikatesu. Isto je s kulenom, koji nije dobar dok ne sazrije obuhvaćen plemenitim plijesnima. Najbolji je negdje u srpnju mjesecu ili oko sedam do osam mjeseci nakon što je tijekom neke svinjokolje priređen. Vidite kako je naš odnos prema plijesnima relativan. Nekad je dobra ili čak izrazito plemenita, a nekad nam predstavlja veliki životni problem. Mnogo je plijesni koje proizvode opasne mikotoksine i vjerojatno još uvijek ne znamo sve opasne plijesni i njihove produkte metabolizma, pa ću u ovom tekstu dati osvrt samo na one kojih se danas bojimo. Biti će riječi o: -ergot alkaloidima, -ohratoksinima, -afla toksinima, -trihotecenima, -ohratoksinima, -zerazolenima, -drugima koliko dospijem napisati.

Ergot alkaloidi Mi u srednjoj Europi imamo povijesno najgora iskustva s ergot alkaloidima ili produktima snijeti ražene glavnice (Claviceps purpurea). To je plijesan, koja se javlja na žitaricama, a najbolje je proučena na raži. Harala je srednjom Europom pod različitim nazivima kao npr. «crvena vatra» ili «vatra sv. Antuna». Uzrok bolesti bio je u lošem skladištenju žitarica u velikim naseljima, gdje su se stvarali uvjeti za razvoj pljesni proizvođača ergot alkaloida. Jedno vrijeme se pojavljivala kao epidemija nepoznata uzroka, a karakterizirana je bila suhom gangrenom. Obično se

149 pojavljivala na udovima (noge) koji su se sušili i otpadali. Vremenom se ispostavilo da pokajnici koji odlaze u jedan od švicarskih samostana sv. Antuna ipak uspijevaju svladati svoju tešku bolest i zbog toga je ona bila vezana uz tog sveca. Razlog zbog čega se bolest povlačila boravkom u švicarskim planinama danas je sasvim jasan. Tamo gljivica Claviceps purpurea nije mogla preživjeti i hrana koju su uzimali isposnici bila je zdrava. Mora se reći da ni danas nismo riješili problem pojavnosti te bolesti, pogotovo kod životinja. Kukuruz je dobar cilj gljivice koja proizvodi ergot alkaloide i često imamo masovna otrovanja kod životinja, posebno kad su zime blage i vlažne, a životinjska hrana se skladišti u tipičnim čardacima, kojih se nađe u svakom hrvatskom selu. Ergot alkaloidi su izrazito zanimljive tvari i sirovina za sintezu brojnih lijekova. Moja istraživačka skupina je obavljala brojne pokuse na derivatima ergot alkaloida tražeći prikladne lijekove za različite bolesti. Meni su u sjećanju ostale nuspojave na te lijekove, jer smo na zdravim dragovoljcima obavljali pokuse biološke ekvivalencije, a bilo ih je iz faze I. kliničkih ispitivanja. Ključne nuspojave na ergot alkaloide bile su mučnina i povraćanje. Sjećam se pokusa u kojima su se sudionici natjecali za laboratorijski sudoper radi povraćanja, ali neki od lijekova su ipak registrirani. Jedan od zanimljivih događaja vezan uz lijek protiv visokog tlaka u fazi I. kliničkih pokusa ostao mi je u posebnom sjećanju. Jedan od ispitanika, inače specijalizant kliničke farmakologije, doživio je nakon večernje doze posebno stanje uznemirenosti. Ne mogavši više izdržati napetost skočio je kroz prozor iz prizemlja odjela i trčao oko Rebra dok se nije uspio malo smiriti. Nije to prvi slučaj opažanja posebnih učinaka ergot alkaloida. Na kraju krajeva, iz ergot alkaloida se može izraditi LSD relativno jednostavnim sintetskim postupcima. Halucinacije kod otrovanja ergot alkaloidima relativno su česte. Na mene je ostavila utjecaja priča o jednoj ruskoj vojni protiv Turaka, kad se vojska raspala i povukla bez i jedne bitke. Otrovali su se ergot alkaloidima iz zaraženih žitarica i doživjeli masovne halucinacije. Možda će mi jako religiozni ljudi zamjeriti, ali ja mislim da se radilo o masovnoj psihozi, kad su ratnici na nebu ugledali «Bogomater», koja je na njih utjecala na neočekivan način da napuste vojnu i da se preživjeli povuku na slobodan ruski teritorij. Danas više nema otrovanja ljudi ergot alkaloidima, ali se javljaju kod životinja, koje nemaju drugog izbora hrane osim one koju im daju vlasnici. Pogledajte sa strane sliku nogu piceka otrovanih ergot alkaloidima. Negdje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća netko je ustanovio da se životinjama može davati zaražena hrana ako se pomiješa sa zeolitima, koji na sebe adsorbiraju većinu mikotoksina. Zapravo je cijel priča počela s namjerom uklanjanja neugodnih mirisa sa životinjskih farmi. Građani se uvijek bune na smrad s modernih životinjskih farmi i vlasnici su pokušavali riješiti taj problem na razne načine. Jedan od načina je bio u stelju dodavati zeolite (gline), koje na sebe barem dijelom adsorbiraju neugodne mirise. Onda su farmeri opazili da npr. svinje jako rado jedu takve gline i da im to koristi u napredovanju. Nakon toga su uslijedila istraživanja u kojima se dokazalo da ti sorbensi sprječavaju apsorpciju mikotoksina i drugih otrova u organizme životinja, pa životinje brže i bolje napreduju te ne sadrže u svojem tkivu opasne tvari. To je ponukalo neke naše poduzetnike da pokušaju primjenu zeolita na ljudima, ali u sasvim druge svrhe nego za što su oni služili na njemačkim farmama svinja i sličnih životinja. Tako se pojavio Megamin kao

150 lijek za sve, a osobito protiv teških kroničnih bolesti poput karcinoma. S priličnom sigurnošću se može reći da zeoliti zaista adsorbiraju na sebe većinu mikotoksina i na taj način štite životinje, ali nema nikakvih dokaza da bi oni bili korisni kod liječenja teških zloćudnih bolesti u čovjeka. Inače valja pošteno priznati da je liječenje od otrovanja ergot alkaloidima mukotrpno i dugo, a ključno je isključiti iz prehrane bilo koju hranu koja ih sadrži. To danas nije teško, a mora se priznati da na sreću već dugo desetljeća nemamo u Europi otrovanja ovom skupinom mikotoksina.

Afla toksini

Proizvođač aflatoksina Aspergillus flavus uopće nije udomaćen u našim krajevima nego ima dobre uvjete razvoja u toplim i vlažnim južnim državama. Međutim, ta se plijesan rado naseljava na uljaricama poput kikirikija ili sličnih masnih plodova, a oni dospijevaju međunarodnom trgovinom u naše krajeve. Prvo otkriće otrovanja afla toksinima dogodilo se šestdesetih godina prošlog stoljeća na farmi purana u Britaniji, kada je farma bila desetkovana i trebalo je dugo vremena da se otkrije uzročnik. Bio je to jedan od aflatoksina iz plodova južnih krajeva (orasi, brazilski oraščići, pistacio, kikiriki, badem, kopar, sjeme pamuka, žitarice). Istraživanja su pokazala da problem nije tako jednostavan kako se mislilo u prvi mah nakon akutnog otrovanja purana. Afla Aflatoksin B1 toksin se intenzivno metabolizira u životinjskim organizmima dajući nove opasne produkte uz one postojeće brojne afla toksine, koji se unose u organizam životinja. Tako se npr. Mikotoksikoze pokazalo da se aflatoksin M1 kao metabolit izlučuje mlijekom krava, koje su dobivale hranu bogatu afla toksinom. Ključni problem unosa različitih afla toksina je povećana učestalost karcinoma jetara. Danas se sasvim pouzdano može reći da je za hepatocelularni karcinom stanovnika južnih krajeva poput Afrike kriv upravo afla toksin. Kod nas je mjerenje afla toksina u hrani uvedeno kao rutinska pretraga sjemenja iz južnih krajeva u svrhu zaštite pučanstva od tih opasnih kemikalija. Nema rezultata istraživanja pojavnosti karcinoma uzrokovanog afla toksinom u Hrvatskoj, ali oprez nikad nije suvišan i sanitarna inspekcija povlači iz prometa sve proizvode s nedopuštenim koncentracijama tog karcinogena. Inače, u Hrvatskoj nije zabilježen niti jedan slučaj akutnog ili kroničnog otrovanja ovom skupinom otrova.

Ohratoksin

Kao produkt plijesni Aspergilus ochraceus i srodnih organizama izazvao je zdanja dva desetljeća golemu pozornost hrvatskih znanstvenika. Prije dvadesetak godina zabilježeno je teško otrovanje svinja na jednoj nizozemskoj farmi svinja zbog kukuruza onečišćenog ohratoksinima. Bolest se ogledala u akutnom zatajenju bubrega, a zabilježena je i pojava tumora urinarnog trakta. Vrlo brzo su stručnjaci pretpostavili da bi Balkanska endemska nefropatija mogla biti povezana s unosom ovog otrova u organizam. Tim teškim sindromom bave se hrvatsko zdravstvo već gotovo 50 godina nastojeći pronaći uzroke teške endemske bolesti. Kod nas su na udaru neka naselja u Slavoniji poput Slavonskog Kobaša, gdje je bolest zatajenja bubrega uobičajena. Zanimljivo je da u Bosanskom Kobašu s druge strane Save te

151 bolesti nema, kao što je nema ni u susjednim slavonskim naseljima. Obavljena su brojna istraživanja vode, hrane, zraka i drugih činitelja, ali uzrok bolesti nije pronađen. Ohratoksin se prije dvadesetak godina učinio dobar uzrok teške bolesti i nekoliko institucija se počelo intenzivno baviti tim otrovom. Otkriveno je da se on ne nalazi samo na žitaricama nego i na suhomesnatim proizvodima iz tih i drugih krajeva (npr. šunka, kobasice, kulen, itd.). Istraživanja su obuhvatila proizvodnju i skladištenje namirnica te prehrambene navike pučanstva, ali nikad nije dokazana veza ohratoksina s endemskom nefropatijom. Još uvijek ne znamo razlog pojave rečene bolesti unatoč brojnim istraživanjima hrvatskih i svjetskih stručnjaka. Činjenica je samo to da ljudi iz određenih krajeva obolijevaju od nje a da nitko ne zna zašto je to tako.

Trihoteceni

Kažu da je to najveća skupina mikotoksina, koje proizvode različite vrste Fusariuma, a javljaju se pretežno u sjevernim krajevima Europe, dakle ne kod nas. Prvi put je jedan trihotecen izoliran još 1949. godine u potrazi za novim antibioticima, ali je odbačen zbog njegovih toksičnih svojstava. Međutim, iskustva s trihotecenima su stara i bolna. Tako je u Rusiji opaženo masovno otrovanje konja kukuruzom kontaminiranim trihotecenima. Kasnijih godina počeli su se javljati članci o trihotecenima kao izvrsnim bojnim otrovima, a optuživani su Rusi za njihovu primjenu na ratištima. Nikada nisu prikupljeni pouzdani dokazi o primjeni trihotecena kao bojnih otrova. Jedini trag koji upućuje u primjenu trihotecena kao bojnih otrova je filtar zaštitne maske britanskog agenta iz Afganistana u kojoj su navodno dokazani trihoteceni. Trihoteceni su vrlo prilkadni bojni otrovi protiv logistike, koja je Rusima bila problem u Kambođi i Afganistanu. Borci su se kretali po planinskim gudurama i napadali iznenada ruske konvoje i vojnike, a oni do njih nisu mogli doći. Onda je po mišljenju analitičara bilo najmudrije napasti sela trihotecenima i na taj način uništiti logistiku borcima. Trihoteceni djeluju u četiri faze. Prva faza traje 3-4 dana uz simptome pečenja kože uz moguću pojavu bula ili mjehura, slabost, glavobolja, mučnina, proljev, abdominalna bol, tahikardija i cijanoza. Dakle, ništa jako specifično. U drugoj fazi (2-4 tjedna) javljaju se leukopenija, agranulocitoza, trombocitopenija i anemija opet kao nejasni simptomi. U trećoj fazi javljaju se nekrotinčne lezije kože, hemoragije, progresivne hematološke abnormalnsti i eventualno smrt. Bolesnici koji prežive prva tri tjedna mogu se oporavljati mjesecima ili umrijeti, a to je idealno sredstvo protiv logistike. Ogroman broj ljudi se mora brinuti za otrovane osobe i time slabe logistiku ranih postrojbi. Inače je zanimljivo su da simptomi otrovanja trihotecenima slični radiacijskoj bolesti. Liječenje je naravno samo simtpomatsko, ali podataka o otrovanjima nema u službenoj literaturi. Ja osobno sam se susreo sa sumnjom na otrovanje trihotecenima početkom kolovoza 1991. godine. U novinama su osvanuli članci o djeci u dobi od 14 godina, koji su stradali od bojnih otrova JNA. Oni su nastojali zaraditi branjem peršina na polju smještenom odmah pokraj radara JNA. Opazili su da je teren oko radara miniran i nisu se usudili krenuti nikud dalje od svog polja peršina zaraslog u travu. Međutim, nakon dva do tri dana branja peršina pojavile su im se bule po rukama, vratu i licu. Novinari su se dohvatili slu čaja smatrajući da se radi o primjeni bojnih otrova plikavaca. Javili su mi se i liječnici sumnjajući u primjenu

152 trihotecena. Naime, simptomi nisu odgovarali djelovanju plikavaca, a dosta su se dobro podudarali s djelovanjem trihotecena. Nismo prenaglili nego smo se obratili na dermatologiju smještenu na Šalati. Tamo nas je predstojnica klinike dočekala sa svojim starim radovima o fitofoto toksičnosti peršina na ljudsku kožu. Ona je imala stara iskustva s rečenom pojavom i lako nam je dokazala da JNA nije umiješana u slučaj. Djeci je tijekom trganja peršina sok prskao po rukama, a onda su ga brišući znoj razmazivali po licu i vratu. Priroda u vidu jakog sunca je učinila svoje i djeci su se zbog fitotokičnosti pojavile bule po rukama, vratu i licu. Bili smo izrazito zadovoljni s dijagnozom, koja se pokazala točnom već nakon nekoliko dana nakon pojave ružnih bula na koži dječice.

Drugi mikotoksini

Ima ih puno, ali njihove posljedice nisu značajne, barem prema sadašnjim našim znanjima. To su fumonizini (vidi sliku pokraj), zeralenoni, laktoni rezorcinolske kiseline, itd. Uglavnom ih proizvode Fusarium pljesni karakteristične za naše srednjeeuropske krajeve. Njihova proizvodnja je najveća u proljeće pri temperaturama 12-14 oC u loše kkontroliranim skladištima. Zbog toga se preporučuje sve žitarice predavati u nadzirane silose, jer klasična seoska skladišta pogoduju razvoju različitih plijesni. Treba reći da klasična seoska proizvodnja i skladištenje sjemenja nisu sigurni upravo zbog mogućnosti naseljavanja različitih plijesni, pa priče o tzv. «ekološkoj» proizvodnji u čuvanju usjeva dolaze u pitanje. Ne treba pod svaku cijenu vjerovati klasičnoj proizvodnji i skladištenju u hambarima ili čardacima, jer se time povećava vjerojatnost zaraze mikotoksinima. Treba vjerovati u napredak struke na području proizvodnje i skladištenja namirnica, jer je potpuno besmisleno proizvoditi namirnice bez primjene pesticida, ako se čuvaju na način koji pogoduje razvoju mikotoksina. Normalan čovjek će radije kusati tragove nekog sasvim bezazlenog sredstva za zaštitu bilja nego opasni mikotoksi nastalog lošim skladištenjem namirnice. Budimo razumni!

SAVJETI

1. Pazite gdje jedete! Nemojte ni slučajno jesti u sumnjivim restoranima sa očito slabom higijenom (nedostatak tekuće vode, neprofesionalno i nenadzirano osoblje, poljski uvjeti rada, itd.). 2. Proizvode od termički neobrađenih jaja izbjegavajte na svaki način bez obzira nude li vam se u uglednim restoranima ili u kući provjerenih prijatelja. Oni u pravilu nisu proizveli ta jaja nego su ih nabavili od drugoga. 3. Ne spremajte poslije gozbe lako pokvarljive namirnice za drugi dan, jer bi vam moglo škoditi. To nije način štednje. Radije ih bacite u smeće ili ih kompostirajte. 4. Kupujte namirnice od poznatih osoba, jer na tržnici vam mogu svašta podvaliti, pa i proizvode onečišćene mikroorganizmima. Posebno budite oprezni pri kupovanju navodno ekološki čistih proizvoda. Bez službenog certifikata to miriši na prevaru. 5. Ako se nakon obroka pojave želučane smetnje potražite pomoć u bolnici.

153 PESTICIDI

Vjerojatno se osim kod lijekova ne može pronaći tolike raznolikosti kao kod pesticida. Namijenjeni su uništavanju štetočina, što znači svakog živog bića koje čovjeku smeta na ovaj ili onaj način, odnosno koje mu radi štete ove ili one vrste. Po kemijskoj strukturi mogu biti svašta, od anorganskih tvari i plinova do malih ili velikih organskim molekula. Čak mogu biti nekakvi drugi živi organizmi, koji uništavaju nama mrskog štetočinu. Koristilo se i koristi svašta s trendom izbacivanja posebno opasnih kemikalija ili živih bića. Onda se dijele prema vrstama štetočina protiv kojih su namijenjeni i tu zaista teško možete naći i jedno živo biće protiv koga netko nema nešto protiv. Dijele se područja primjene i o tome će ovdje biti govora, jer nije svejedno da li je to sredstvo za profesionalnu uporabu ili ga koriste amateri, je li mu primjena pretežita u poljoprivredi ili npr. brodarstvu, itd. Teško je zapravo biti općenit kad se govori o pesticidima i zato će ovaj tekst sigurno imati brojne manjkavosti. Pogledajmo prvo protiv koga se koriste pesticidi. Evo tek nekoliko primjera primjene:

• INSEKTICIDI (protiv kukaca) • LARVICIDI (protiv larvi) • HERBICIDI (protiv biljaka) • FUNGICIDI (protiv gljivica) • BAKTERICIDI (protiv bakterija) • RODENTICIDI (protiv glodavaca) • LIMACIDI (protiv puževa) • AKARICIDI (protiv grinja, crvi) • NEMATOCIDI (protiv parazita) • DRUGI (protiv algi, lupara, riba, ptica, crva, virusa, itd. itd., a indirektno ili čak direktno protiv ljudi).

Ima naravno toga još u izobilju. Jeste li ikad pomislili da na vašem području živi puno zmija otrovnica? Ako niste pomislili vi onda je pomislio netko drugi i odmah počeo tražiti sredstvo s kojim bi im mogao barem malo smanjiti populaciju. U nekim državama se legalno ili ilegalno može nabaviti takva sredstva. Teško je uopće pronaći neku živu vrstu protiv koje netko nije s otvorenom namjerom primjenjivao otrove, od vašeg psa kućnog ljubimca do algi u balastnim tankovima nekog prekooceanskog broda ili bakterija koje vam iz znoja proizvode smrdljive produkte zbog kojih vas ljudi mogu izbjegavati. Dakle, teško je uopće obuhvatiti tako široko područje i ovdje će biti govora samo o najvažnijim pesticidima prema štetočinama protiv kojih su namijenjeni. Nemojte se čuditi ovoj slici lijevo, jer i naftni derivati su se prije nekoliko desetljeća znali koristiti protiv štetočina, kao npr. totalni herbicidi, a protiv raznih nametnika na drvu (npr. željeznički pragovi ili bandere) se može koristiti kreozotno ulje s višim ili manjim sadržajem karcinogenog benz(a)pirena. Istina, zadnjih godina se postavljaju sve stroži zahtjevi u pogledu sadržaja tog karcinogena u ovakvim uljima, ali ono što se koristilo u prošlosti još uvijek se nalazi u nekom dijelu okoliša. Slijedeće pitanje je mjesto primjene. Pitanje je na kolikim se površinama koristi, jesu li primjenom i koliko široko ugroženi ljudsko zdravlje i/ili okoliš, obavlja li se korištenje u gusto naseljenim područjima ili isključivo u domaćinstvima, itd. Vrlo rano su ljudi shvatili da neka područja primjene treba odvojeno nadzirati zbog brojnih razloga.

154 Prvo su mudri ljudi kao posebno područje odvojili poljoprivredu i općenito proizvodnju te preradu hrane. Kod nas je Zakon o zaštiti bilja star nekoliko desetljeća, jer primjena pesticida na tom području predstavlja velik rizik, ako se ne obavlja na propisani način. Kod toga se ne odvaja samo zaštita bilja od nametnika od uzgoja stoke do skladištenja hrane ili njezine prerade odnosno transporta. Istina, dolazi do različitih preklapanja djelatnosti, ali o tome za koji čas više. Primjena pesticida u poljoprivredi skopčana je s mnogim problemima od kojih se na neke još uvijek ne obraća pozornost, kao npr. na stradavanje nevinih odnosno kolateralne štete. Tek spominjem da su brojne vrste praktički istrijebljene zbog primjene pesticida u poljoprivredi. Čak kad bi agronomi, kako je to propisano, označavali jasno i čitko površine na kojima se primjenjivao pesticid, to nema nikakvog utjecaja na brojne životinje, koje ne znaju čitati i tako nisu obaviještene da se na njima zanimljivom polju nalaze otrovi. U siječnju 2008. godine otkriveno je cijelo stado otrovanih srna na slavonskim poljima, a razlog je vjerojatno bio u tome što su pasle travu na otrovanom području. Tijekom 2007. godine tražio je od nas pomoć ovčar, koji je bespravno pustio stado ovaca da pase u tuđem voćnjaku, koji je vlasnik upravo poprskao s insekticidom. Pastiru je uginula četvrtina stada, a ostale ovce su se teško oporavljale, pa je tražio odštetu od krivca za svoje zlo. Dobra poljoprivredna praksa zahtijeva obavješćivanje o primjeni pesticida na poljima, ali nitko to ne radi i zakonom baš nije takva praksa propisana. S druge strane, postoji pojam «radna karenca» za skoro svaki pesticid. To je zapravo vremenski period kroz koji ljudsko ili drugo biće ne bi smjelo stupiti na tretirano područje. Tjedan dana ili čak cijeli mjesec! Nažalost, tu karencu ne poštuju čak ni poljoprivrednici na svojim poljima, pa ulaze na njih dok su još izloženi opasnostima za narušavanje vlastita zdravlja. Drugi značajan problem u poljoprivredi je u tome što se ne bi smjelo jesti nikakve plodove dok god se u njima ili na njima primijenjeni otrov dovoljno ne razgradi da više ne predstavlja opasnost za zdravlje čovjeka ili životinja. To je uporabna karenca, koja bi se morala poštivati. Za svaki pesticid je propisana MDK u različitim plodovima, pa ne mora biti isti za mrkvu ili soju. Karenca je period u kojem koncentracije pesticida u određenoj hrani moraju pasti ispod MDK, ali se mnogi toga ne pridržavaju. Ipak je napravljeno jako puno na rečenom području, a zadnjih godina su nam propisi usklađeni s europskim direktivama koje se odnose na zaštitu bilja. Sad bi nam trebalo još samo poboljšanje nadzora i bolje školovanje poljoprivrednika. Inače nemamo dobru kontrolu nad tragovima sredstava za zaštitu bilja na malim poljoprivrednim imanjima. Ono što sanitarna inspekcija šalje na analize odnosi se na velike pošiljke, posebno iz inozemstva, a kad čovjek kupuje na placu nema pojma što zapravo trpa u svoju vrećicu. I priča s tzv. zdravom hranom ili hranom proizvedenom na tradicionalni način je često zapravo prevara. Tko vam garantira da kumica na placu govori istinu kad priča o svojoj ekološkoj proizvodnji? Sad dolazi posebno područje u poljoprivredi, koje se odnosi na zaštitu stoke, proizvodnih procesa ili skladišta. I to je poljoprivreda ili barem prehrambena industrija. Zakon o zaštiti bilja se naravno bavi i pesticidima protiv štetočina u tim procesima. Stoku treba zaštititi od kukaca poput muha, koje tako rado borave u stajama. Onda postoje nametnici na poljima poput krpelja ili se javljaju gljivice poput nepodnošljivog svraba. To je veterinarski DDD (Dezinfekcija, dezinsekcija i deratizacija), a teško je naći granicu između zaštite životinja uzgajanih za klanje od zaštite kućnih ljubimaca. Uz sve ostalo ovaj poljoprivredni DDD se jako preklapa s onim korištenim u održavanju komunalne higijene, pretežno zbog sprječavanja širenja zaraznih bolesti. I onda konačno zaštita robe na skladištima, kako od kukaca ili gljivica tako još i više od napasnika poput štakora i miševa. Opet križanje s održavanjem komunalne higijene. Ne treba osporavati da je poljoprivredni DDD drugačiji od onog komunalnog barem prema ključnim razlozima primjene opasnih sredstava, ali će se ovdje o DDD govoriti jedinstveno. Međutim, DDD se ne obavlja samo u naprijed rečenim područjima ili barem neki njegovi dijelovi poput dezinfekcije. Dezinficijensi se koriste izrazito mnogo u zdravstvenim ustanovama, u različitim industrijskim procesima, kod obrade

155 vode za piće te naravno u svakom domaćinstvu. Može li se stvar dodatno zakomplicirati? Može! Stručnjaci koji se bave DDD-om često kažu da to nije točno, jer se oni bave barem DDDDD-om. Ona dva dodatna D su po nekima deodorizacija i dekontaminacija, a možda bi se moglo pronaći još nešto. Kuda da strpamo te djelatnosti? Onda se naravno pokazalo da se različiti pesticidi koriste u zaštiti prometala (npr. brodova od lupara), prometnica (npr. iskorijenjivanje korova na prugama) ili u građevinarstvu (npr. uništavanje korova na gradilištima), dezinfekcija tijela (npr. korištenje posebnih tekućih preparata nakon brijanja) ili uništavanje štetočina na umjetničkim djelima (npr. rješavanje crvotočine u oltaru crkve iz 1600. godine). I tome nije kraj na ovim rečenim primjerima, ali nema smisla dalje nastavljati. Mislilo se da će se sve riješiti direktivom o biocidima iz 1997. godine, koju smo mi u Hrvatskoj pretočili u Zakon o biocidima iz 2007. godine. Međutim, time nije puno toga riješeno. Potpuno je jasno da mora postojati nekakvo posebno područje profesionalnog DDD- a i on se kod nas formirao okupljanjem tvrtki i ljudi iz rečene djelatnosti. Industrija, energetika i promet imaju svoje posebnosti i treba ih tretirati na poseban način, što se pomalo i radi. Neće o tome biti puno riječi, jer su to često poslovi daleko od očiju javnosti i odigravaju se na usko ograničenim područjima. Međutim, na tom području je puno zabrana i ograničenja, pa se u slijedećim godinama mogu očekivati brojne promjene. Što se tiče primjene pesticida (pretežno dezinficijensi) u zdravstvu ovdje neće o tome biti govora, iako je područje važno i široko. Neće u ovom poglavlju biti riječi niti o pesticidima u domaćinstvu i osobnoj higijeni, jer se radi o kućnim kemikalijama, koje će biti obrađene u posebnom poglavlju. Eto, kako smo jednostavno riješili problem pesticida i vjerojatno skratili dužine tekstova ovog poglavlja. Izrazito velika pozornost pridaje se održavanju komunalne higijene u smislu sprječavanja širenja zaraznih bolesti, ali također radi poboljšanja općih uvjeta života (npr. uništavanje komaraca). Komunalni DDD je vrlo dobro uređen u Hrvatskoj već godinama. Epidemiolozi iz javnog zdravstva prate stanje u naseljenim područjima zbog nadzora glodavaca, kukaca i drugih bića koja mogu otežavati život pučanstvu ili mu biti prijetnja zbog širenja zaraznih bolesti (npr. štakori, buhe, stjenice, itd.). Temeljem svojih nalaza predviđaju način i intenzitet obavljanja određene mjere DDD na nekom području. Nadležne lokalne vlasti raspisuju prema tom programu natječaj za obavljanje DDD, a javljaju se tvrtke koje su za djelatnost registrirane. Oni moraju obaviti posao prema programu, a nadzor obavlja sanitarna inspekcija, prateći rad na terenu i po potrebi provjeravajući kakva sredstva tvrtka koristi. Radi specifičnog posla i opasnosti za građane postoje dodatne kontrole. Tvrtke moraju voditi očevidnike o utrošenim sredstvima po raznim mjestima, a godišnje očevidnike su dužne slati u HZT i HZZJZ, kako bi se mogao voditi državni i lokalni nadzor. U ovom području su sve obveze tvrtki jasno propisane kao i procedure rada. Smiju se koristiti samo odobrena sredstva s dokazanom učinkovitosti. Građani moraju biti izvješteni o događaju bilo usmenim razgovorom bilo pismenim upozorenjima ili čak preko radio valova. Sredstva se moraju koristiti tako da ne ugrožavaju niti ljudsko zdravlje niti okoliš, odnosno živa bića iz okoliša naseljenih mjesta. Svako mjesto gdje je otrov primijenjen mora biti jasno obilježeno, a trebalo bi ostatke otrova nakon završetka posla pokupiti te zbrinuti na propisani način. Takvi poslovi su vrlo zahtjevni i moraju takvi biti, jer npr. nema nikakvog smisla uništiti glodavce samo u jednoj ulici, a u drugoj ih ostaviti netaknute, jer će se oni preostali brzo proširiti na slobodno područje. I građani moraju biti sudionici takvih događaja uništavanja štetočina u naseljenim mjestima te dobro surađivati štiteći tako sebe. Naravno da ima i zloporaba, ali teško je sve držati pod nadzorom. Pesticidi se često primjenjuju za sasvim krive svrhe, kao npr. trovanje susjedovog psa i slično. Teško je to spriječiti, jer zapravo nije ničiji posao dok se zbog nekih razloga u sve ne uključi policija, npr. zbog tužbe protiv nepoznate ili poznate osobe zbog pričinjenje materijalne štete, ili ne daj Bože oštećenja zdravlja nekog građanina.

156 Insekticidi

Moram priznati da, iako dijete sa sela, nisam nikad shvaćao koliko kukaca i njihovih larve živi u slobodnoj prirodi, ali i u naseljima. To sam shvatio tek kad sam se tijekom rata morao koristiti savjetima biologa, a posebno onih koji se bave kukcima. Prilikom jednog izvida u zapadnu Slavoniju, kad je trebalo pomoći ljudima koji su vjerovali da se iz poznate srpske paučine mogu izleći opasni pauci, shvatio sam kako sam do tada hodao slijep kroz ovaj svijet. Poznata profesorica biologije me pratila kako bi obavila determinaciju tih čudovišnih pauka i onda je dokazala da se radi o našim domaćim normalnim paucima, čije je gnijezdo prilijepljeno na list šljive 1991. godine domaćica spremila u staklenku zbog paučine omotane oko lista. Prvih dana svibnja izlegli su se mali sitni pauci za koje je moja prijateljica tvrdila da su ih prepune livade oko prigradskog naselja. Kako joj mještani predvođeni seoskom učiteljicom nisu vjerovali, ona nas je sve povela do obližnje livade i svojom mrežicom u nekoliko spretnih zamaha pokupila golemu količinu raznovrsnih i raznobojnih kukaca. Svi su bili začuđeni uključujući mene, a bilo mi je jasno da se među njima nalaze kako naši neprijatelji tako i oni kukci koji su prema nama potpuno indiferentni. Zaista je tih kukaca silno mnogo oko nas i mnogi su nam predstavljali moru u bivšim vremenima. Mlađe generacije uopće ne mogu shvatiti koliko su u prošlosti ljudi patili zbog kukaca osim onih kojima komarci ne daju živjeti. Ja na sreću nisam nikad upoznao stjenice, ali se s nelagodom sjećam buha, uši, tekutova i drugih neugodnih kukaca iz kućnog okoliša naših mjesta nakon II. Svjetskog rata. Kroz cijelu svoju povijest ljudi su živjeli s kukcima nametnicima i drugim kukcima s polja, koji su im znali uništiti svu ljetinu i otjerati ih u glad. Negdje u mojoj mladosti pojavila se krumpirova zlatica, koja je pravila goleme štete u vrtovima sve dok nisu do nas stigli insekticidi. Jasno je da su se ljudi morali boriti protiv kukaca unatoč tome što su koji puta znali stvari okrenuti na šalu ili su se znali naprosto priviknuti. Uvijek se tražilo nekakva sredstva protiv kukaca i ne bi trebalo zaboraviti narodna iskustva. Pogledajte ove lijepe cvjetove, koji pripadaju dalmatinskoj biljci buhaču. Svi njezini sastojci se mogu svrstati u insekticide i to prilično učinkovite. I danas mnogi koriste sušene dijelove te biljke po svim dijelovima kuća, a samo joj ime govori da je dobra protiv buha. I lavanda ima insekticidna svojstva, a širi oko sebe tako ugodan miris, koji se uvlači i u odjeću smještenu o ormarima. U onim starim zaostalim vremenima ljudi su kao insekticid (posebno protiv groznih moljaca) koristili naftalin, ali odjeća iz ormara s naftalinom baš nije ugodno mirisala. Tjeralo se kukce poput komaraca dimom. Ja se sjećam močvarne biljke zvane u Slavoniji bambus, koju se palilo jer je njezin dim tjerao komarce. Dakle, nije bila insekticid nego tzv. repelent ili sredstvo koje odbija neku vrstu kukaca. Treba snažno naglasiti da su kukci prenosnici teških bolesti. Komarci su u ona stara vremena bili prijenosnici malarije i npr. naši ljudi iz Metkovića su umirali zbog toga. Stjenice su prenosile trbušni tifus, koji je nekih godina znao odnijeti brojne ljudske živote na raznim stranama svijeta, a kod nas je posebno u ratnim godinama dobro uspijevao. Buhe su prenosile kugu i druge strašne bolesti, posebno zato što su jednako rado boravile na životinjama poput štakora kao i na ljudima. Prvi pravi sintetski insekticidi iskorijenili su brojne zarazne bolesti prenošene preko kukaca. Zadnji slučajevi malarije su zabilježeni u dolini Neretve prije skoro 50 godina, a

157 Napulj zahvaćen trbušnim tifusom 1944. godine spašen je zahvaljujući insekticidu DDT. Jest istina da su se tih godina jeftini insekticidi koristili neumjereno i neznalački izazivajući brojne teške posljedice, ali su oni i promijenili život svih ljudi na cijelom svijetu. Naravno da će biti puno govora i o štetama, ali danas smo puno pametniji (kao svi generali poslije bitke) i vjerojatno nećemo ponavljati one greške iz povijesti, a za nove greške imamo bezgranične mogućnosti. Danas je tih insekticida i larvicida jako puno. Neki više nemaju važnosti, ali dobro je o njima pisati radi grešaka koje smo učinili, a neki zapravo i nemaju općenito neku veliku važnost. Dajem popis insekticida (neki su ujedno larvicidi, akaricidi, nematocidi i otrovi općenito gledajući) tek kako bi se vidjelo da je tu bilo i da ima svačega, kako prema kemijskim strukturama tako prema opasnostima kojima nam prijete. Nema nikakve šanse da o svima njima pišem niti ću ih sve navesti, ali vrijedno je pogledati čega tu sve ima:

-antibiotski, -anorganski (npr. diatomejske zemlje, boraks), -arsenovi (uglavnom soli arsenati), -diamidski (zaboravimo ih), -fosfonati (možda sam mogao spomenuti i druge jednako malo važne), -karbamatni (njih zapamtite), -nikotinoidni (eto predstavnik je obični nikotin o kojem se pisalo drugdje), -nitrati (biti će riječi o DNOC-u), -organofosforni (o rođacima bojnih otrova svakako treba pisati), -organoklorni (s njima počinjemo), -organotiofosfatni, -plinoviti fumiganti (o njima je već bilo riječi, ali ih nećemo zaobići), -piretroidi (o njima moramo pisati zbog male toksičnosti za ljude), -regulatori rasta insekata (danas još uvijek pomalo skupi).

Naglašavam da sam spomenuo samo one po mojoj ocjeni važnije, a o svima nema smisla pisati nego tek o onima koji se češće pojavljuju kod nas kao uzroci otrovanja ili koji su predstavljali i predstavljaju golemo opterećenje na naš okoliš. Ne kažem da ih se moramo panično čuvati, ali je činjenica da golem broj naših građana niti ima pojma išta o njihovoj opasnosti niti ih se čuva. To što ne štite svoje zdravlje zapravo je njihov osobni problem, ali kad počnu trovati druge nevine građane i uništavati okoliš treba se jako žestoko pobuniti. Države se brinu, istina uvijek s određenim zakašnjenjem, ali na području insekticida najviše je zabrana ili ograničenja stavljanja u promet, što nije ni čudo obzirom da je čovječanstvo s primjenom insekticida doživjelo najgora iskustva. Blagoslov i prokletstvo! To su naši insekticidi. Ja sam osobno dug dio svoje stručne prakse sudjelovao u odlukama o zabranama ili barem bio njihovim svjedokom. Možda zbog toga malo emocionalno gledam na problem zbog brojnih podataka proučenih o teškim štetnim često globalnim učincima tih tvari, ali pokušavam ipak realistično gledati na problem ili barem mislim da realno gledam. Sad konačno nekoliko riječi o nekima od njih.

158 Organoklorni insekticidi

Priča je počela s legendarnim od Boga danim i od njega prokletim DDT (Dikloro- Difenil-Trikloroetan). Nahrupio je završetkom II. Svjetskog rata na svjetsku scenu kao blagoslov, a već 1968. godine naveliko počeli su ga povlačiti kao prokletstvo. Evo prvo njegovih svojstava. T N DDT CAS:50-29-3) OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R25-40-48/25-50/53 (otrovno ako se proguta, ograničena saznanja o karcinogenim učincima, otrovno: Opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju gutanjem, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi).

Ne bi se moglo reći da je bezopasan prema svojim toksikološkim svojstvima, ali u vrijeme njegove primjene nismo imali pojma da bi mogao imati uopće bilo kakve opasnosti. O razlozima kasnije. Primjenjivao se on šakom i kapom. Ja se sjećam da je moja mama prije spavanja sve krevete obilno zaprašivala tom kemikalijom u prahu i mi smo mirno spavali ne strahujući od buha ili drugih napasnika. Međutim, znanstvenici nisu spavali nego su zapisivali svoja zapažanja i uskoro počeli gunđati. Zapravo su prvo ljudi u praksi opazili da neki kukci postaju otporni na DDT, a to se kasnije događalo i s drugim insekticidima. To zapravo nije bio problem budući je kemikalija bila jako jeftina i trebalo ju se samo primijeniti u većim količinama, pa se sve bijelilo poslije njegove primjene. Znanstvenici su upozoravali još ranih šezdesetih godina na činjenicu da ptice izumiru, ali to je bilo razumljivo budući se one hrane otrovanim kukcima i tako bivaju same otrovane. Tko još mari za dosadne ptice? U drugoj polovici šezdesetih godina znanstvenici su zabilježili da ptice nesu jaja s tankom ljuskom, koja naprosto puca dok ptice na njima sjede. Ni to nije pokolebalo pristaše primjene ove kemikalije, ali su znanstvenici upozoravali da se DDT miješa u metabolizam barem kod ptica. Najvažnije je bilo da ljudi prolaze dobro unatoč tome što su znali biti impregnirani prahom DDT u svojim aktivnostima uništavanja kukaca. Bilo je nekakvih znanstvenih radova o njegovom neurotoksičnom djelovanju, ali ništa se nije znalo o učincima kroničnog

159 izlaganja. Prvo ozbiljno otrovanje dogodilo se također tih šezdesetih godina na jednom ribarskom brodu u Južnoj Americi. Kuhar je pripremajući neko nacionalno izrazito masno jelo umjesto brašna stavio u hranu DDT, što nije bilo ni čudno obzirom da su jedno i drugo stajali u kuhinji u istovrsnim posudama. Polovica ribara je umrla, a ostatak njih je jedva vratio brod u luku. Stručnjaci su odmah rekli kako je to sve normalno i jasno, jer DDT se ne otapa u vodi nego u mastima, pa se zato dogodilo otrovanje. Može čovjek progutati nekoliko žlica DDT i ništa mu se neće dogoditi, jer DDT se u probavnim sokovima ne otapa i onda se ne može apsorbitati u krvotok. U času kad je bio otopljen u obilnoj količini masti postao je nakon gutanja obroka raspoloživ za apsorpciju i zato je napravio tako teške štete. Mislim da je najteži šok izazvao jedan rad s kraja šezdesetih u kojem su autori prikazali koncentracije DDT u masnom tkivu umrlih osoba iz različitih zemalja svijeta. Pokazali su da se najviše DDT nalazi u masnom tkivu Židova iz Izraela, što zapravo i nije bilo čudo obzirom da su za uzgoj voća koristili goleme količine DDT. Austrijanci su imali znatno niže koncentracije DDT budući se nisu tako intenzivno bavili voćarstvom kao Izraelci. Iznenađenje su bili Eskimi. Imali su oni manje DDT u mastima nego Izraelci, ali znatno više nego Austrijanci i drugi europski narodi. Pretpostavljam da je svakom jasno kako u postojbini Eskima nema kukaca, pa čak ni buha. Od kud onda DDT u njihovom masnom tkivu? Odgovor se brzo našao i bio je logičan. Eskimi jedu puno masti raznih životinja, koje su velikim dijelom sezonske selice. Morski sisavci npr. stalno kruže između ekvatorijalnih voda i dalekog sjevera u potrazi za hranom, a tamo na jugu je nastupilo teško onečišćenje okoliša ovom kemikalijom. Obzirom na to što je DDT izrazito lipofilna tvar on se dobro skladišti u masnom tkivu ljudi odnosno u plodovima biljaka. Gotovo se uopće ne metabolizira niti se može izlučiti mokraćom iz organizma. Stalno se nakuplja u mastima i tamo ostaje izrazito dugo. Misli se da treba proći dvadeset godina da se količina DDT u mastima smanji na polovicu početne vrijednosti uz pretpostavku da ga se prestane unositi u organizam. Međutim, DDT spada u POP-ove (Postojani Organski Polutanti) i izrazito se slabo raspada u okolišu, a biljke ga u svom neznanju uzimaju iz tla i odlažu u plodove. Ljudi pak te plodove jedu i nadalje unose DDT u organizam, a on se naravno i dalje skladišti u njihovim mastima. Neka istraživanja pokazuju da se koncentracije DDT nisu bitno promijenile u ljudskim mastima kroz taj period od 30 godina nakon zabrane stavljanja insekticida u promet. Posebno rado se DDT raspodjeljuje između masti i mlijeka, pa žena normalno svoje dijete hrani tim insekticidom. Nakon zabrane od 1968. godine više se ne unosi DDT u okoliš, barem u Hrvatskoj i europskim zemljama, ali nije prestao biti problem. Nismo sasvim sigurni niti u njegove štetne učinke. Činjenica je da nema mjesta na zemlji koje nije onečišćeno s kemikalijom DDT, kao što nema ni jednog živog bića na kopnu koje nije spremilo u svoje masti tu kemikaliju, a istraživanja se ne mogu obavljati bez kontrolne skupine koja nema ni trunke DDT u svom organizmu. Jedino dobro koje smo dobili iz tih događaja je strah. Ljudi su se počeli bojati onečišćenja okoliša i takvih postojanih tvari poput DDT. Nakon zabrane DDT došlo je do zabrana brojnih drugih kemikalija, a stručnjaci su postali oprezni. Međutim, i tu postoji jedan veliki ALI. DDT je jeftin i neke velike zemlje ga se ne žele odreći. Mogli bi reći da je to njihov problem kad bi onečišćenje stajalo na mjestu gdje su ga ljudi ostavili. I nije samo u tome problem. Liberalni kapitalizam teži prema profitu i jasno je da će neki tvorničar rado proizvoditi DDT ili slične tvari kako bi ih prodao onome koji ih želi kupiti. Problem je bio u tome što su nailazili na zabrane prijevoza kroz zemlje u

160 kojima su takve kemikalije zabranjene. Ništa ne smije stati na put trgovini i tako se rodila Rotterdamska konvencija prema tzv. PIC (Prior Informed Consent) proceduri. Sve zemlje konvencije uključujući odnedavno i Hrvatsku dopuštaju prijevoz takvih opasnih tvari preko svojeg teritorija uz poštivanje procedure o prethodnom obavješćivanju (PIC) uz pravo da svaka postavi pravila o uvjetima takvog prijevoza. Ta je konvencija u skladu s drugim međunarodnim ugovorima o prijevozu opasnih tvari i naprosto je nije moguće osporiti. Isto tako nije moguće osporiti pravo bilo kojoj naciji da se truje opasnim kemikalijama, ali ostaje nekako gorak okus u ustima.

Lindan

Iako ima puno tih zabranjenih organoklornih insekticida meni se priča o lindanu jako sviđa iako je kod nas zadnji zabranjen u Hrvatskoj. Opet jedan vrlo učinkoviti insekticid i bolje kontroliran nego njegov prethodnik DDT. Međutim, po svojstvima nije ni malo bolji od DDT nego možda još gori, kako se to vidi dolje.

T N LINDAN (CAS 58-89-9) OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R20/21-25-48/22-64-50/53 (štetno ako se udiše i u dodiru s kožom, otrovno ako se proguta, opasnost od teških oštećenja pri duljem izlaganju gutanjem, može štetno djelovati na dojenčad preko mlijeka, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Ako ništa drugo onda ima oznaku R64, koja kaže da može štetno djelovati na dojenčad koja sisa ženino mlijeko. Naravno da je to svojstvo imao i DDT samo što mu nije nikad službeno dodijeljeno u razvrstavanju i označavanju. Lindan je zabranjen tek početkom trećeg milenija i to gotovo istovremeno u EZ i kod nas. Ja sam osobno davao izvještaj o opasnostima lindana na sastanku tadašnjeg Povjerenstva za otrove na kojem se odlučivalo o sudbini tog važnog insekticida. Glavni dio rasprave odnosio se na to gdje se zabranjuje njegova primjena, jer smo se ravnali prema direktivi o sredstvima za zaštitu bilja i bilo je jasno da se više nigdje u Hrvatskoj ne može primjenjivati u poljoprivredi ili npr. kućanstvu kao insekticid. Međutim, ostalo je nepokriveno područje lijekova. Zakon o kemikalijama jednako kao i propisi o sredstvima za zaštitu bilja ne odnose se na lijekove, a pripravci lindana su bili korišteni kao lijekovi u veterini. Bili su oni korišteni i kao sredstva za primjenu na čovjeku, kako u Hrvatskoj tako i u Europi. Negdje sedamdesetih i osamdesetih godina pripravci lindana su bili često korišteni u obliku šampona protiv uši. Naravno uglavnom kod djece. Moja kći je čak dva puta kao curica donijela uši doma i svi smo morali koristiti šapmone za uništavanje tih

161 kukaca. Jedino rješenje je bio lindan, jer drugačije naprosto nije bilo moguće ukloniti tu napast osim šišanjem do gole kože, a to ipak roditelji još uvijek ne žele priuštiti svojim princezama. Tako je cijela obitelj prala kosu barem dva puta u lindanskom šamponu kupljenom normalno u najbližoj apoteci. Nitko u to vrijeme nije uopće sumnjao da bi lindan mogao biti opasan za ljudsko zdravlje, a nisu se opažale veće štetne posljedice uporabe osim nadraživanja očiju. Kad su počele rasprave o zabrani lindana sjetio sam se svojih iskustava podsjećajući se na činjenicu da je lindan po svojim fizikalno-kemijskim osobinama sličan DDT-u i da se rado nakuplja u masnom tkivu svih mogućih organizama. Nisu svi jednako lako prihvatili stavljanje lindana na liste zabrana i ograničenja. Najviše smo imali problema s veterinarima, koji se svog lijeka nisu željeli odreći. Najviše se lindan koristio za zaštitu ovaca od nametnika poput svraba ili krpelja, kojih je po nekim našim krajevima stvarno previše. Ovce s krpeljima ili svrabom sporo napreduju, a janjad može čak uginuti zbog tih napasti. Rješenje je naravno zimsko kupanje ovaca u suspenziji ili otopini nekog dobrog insekticida. Ovo lijevo je stara slika iz Australije i ne odnosi se na lindan, ali u našim krajevima se za kupanje ovaca koristio upravo taj insekticid. To su zapravo od betona načinjene kupke u koje se gura ovce i prisiljava ih da izađu na drugu stranu van. Ovce vjerojatno ne vole tu vrstu kupanja, ali je činjenica da do ljeta više ne stradavaju zbog bilo kakvih nametnika. Čak i janjci nemaju problema s nametnicima ako su se došli na svijet poslije dobre lindanske kupke. To pak znači da se lindan apsorbira kroz kožu u organizam ovce, a onda se to zaštitno sredstvo prenosi preko posteljice u plod. Naši veterinari su tvrdili da nema ni malo istine u tim našim pretpostavkama o apsorpciji lindana u organizam ovce te da janjci nemaju u svojem organizmu nikakvih opasnih tvari, pogotovo u krajevima poput Krka i Cresa gdje su se takve kupke uobičavale svake zime. Uz to su svoje imali za reći i veterinari za kućne ljubimce poput pasa. Oni su također običavali svoje pacijente tretirati lindanom barem po glavi, jer su ih na taj način štitili od krpelja i buha. Činilo se da smo izgubili bitku, jer se nismo imali pravo miješati u veterinarsku politiku registracije i primjene lijekova. Međutim, državna administracija ima svoja pravila i na tome smo možda tek privremeno dobili bitku. Da bi se proizveo lijek mora se uvesti sirovina, a sirovina je kemikalija na listi zabrana i mi smo rekli da ne dopuštamo uvoz takve kemikalije. Tako je prestala proizvodnja lindanskih preparata za zaštitu ovaca i kućnih ljubimaca, ali nismo mogli zabraniti uvoz lijekova. Vrlo dobro znamo da barem veterinari za kućne ljubimce još uvijek izdaju recepte za lindanske preparate, a onda ih se kupuje u inozemstvu. Postoji i mogućnost šverca iz nama istočnih zemalja, pa vjerujem da neki pastiri zahvaljujući dobrim vezama u Srbiji i dalje zaštićuju svoje ovce potapanjem u

162 lindanskim kupkama. Jedino je pitanje koliko prilikom uživanja janjetine unosimo lindana u svoje organizme. Moram na kraju istaknuti činjenicu da su za sudbinu lindana zaslužni ili odgovorni građani EZ okupljeni u brojne nevladine udruge.

Oni su diljem Europe žestoko protestirali protive uporabe lindana, kao na slici gore. Vjerojatno je i njihov glas imao utjecaja na donošenje odluke o zabrani. Mislim da je to prvi slučaj protesta zbog primjene insekticida, a vjerojatno su stekli iskustvo protestima protiv drugih kemikalija poput npr. dioksina. Postoji još jedan problem vezan uz organoklorne insekticide, a to su skladišta sa starima kemikalijama (npr. DDT) ili nezanimljivim derivatima (npr. gama izomer lindana koji nikad nije bio upotrebljiv i predstavljao je samo opasni otpad). Na mjestima proizvodnje lindana gomilale su se sve veće količine neupotrebljivog i vrlo opasnog gama izomera. Valjda se smatralo da će se problem riješiti sam od sebe. Međutim, kroz godine je postajalo sve više jasno da rješavanje takvog otpada neće biti jednostavo. Lindan sadrži čak 6 klorovih atoma po molekuli, što predstavlja prepreku spaljivanju. Naime, iz takvih kemikalija nastaju prilikom spaljivanja dioksini u velikom iskorištenju. Jedini način je miješanje takvog otpada s kemikalijama koje uopće ne sadrže klor tako da sirovina za spaljivanje na kraju nema više od 1% ukupnih halogena. To strašno poskupljuje proces i cijena spaljivanja takvog otpada lindana ili DDT raste enormno. Tko će to platiti? Tvrtke za sintezu lindana su propale u istočnim zemljama poput Albanije ili Makedonije i otpad je postao vlasništvo države, a ona pak nema u proračunu sredstava za ničiji opasni otpad. Vjerojatno će jednog dana problem biti riješen, a do tada će vreće s opasnim kemikalijama stajati u nenadziranim skladištima i prijetiti kako ljudskom zdravlju tako i okolišu. Treba ipak reći na kraju da Hrvatska po mojem znanju nema nikakvih skladišta zaboravljenog lindana, a njegovih opasnih derivata nikad nije ni imala. Nadam se da vam je sad ipak malo lakše pri duši.

163 Endosulfan

On je zapravo jedini halogenirani insekticid ili fungicid koji se zadržao na našem tržištu, ali je pitanje koliko dugo će ostati. I protiv njega se bune mnogi uključujući ljubitelje divljih životinja. Evo njegovih svojstava.

ENDOSULFAN CAS 115-29-7 OZNAKE UPOZORENJA R: 24/25,36,50/53 (otrovno u dodiru s kožom i ako se proguta, nadražuje oči, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi) OZNAKE OBAVIJESTI S: ½,28,36/37,45,60,61 (čuvati pod ključem i izvan dohvata djece, nakon dodira s kožom odmah isprati s dovoljno vode, nositi odgovarajuću zaštitnu odjeću i zaštitne rukavice, u slučaju nesreće ili zdravstvenih tegoba zatražiti savjet liječnika – ako je moguće pokazati naljepnicu, ostaci i ambalaža moraju se odložiti kao opasan otpad, izbjegavati ispuštanje u okoliš – pridržavati se posebnih uputa – sigurnosno tehnički list).

Usporediv je s drugim organoklornim insekticidima, ali očito je izrazito važan i nema za njega dostojne zamjene. Barem ne ovaj čas. Izgleda da predstavlja poseban problem u nerazvijenim zemljama, gdje se koristi naveliko i bez dobre kontrole, pa onda teške posljedice za zdravlje ljudi i okoliš nisu neočekivane. Ovdje je izabrana tek jedna slika stradalog djeteta, a ilustracija o štetnom djelovanju endosulfana je izrazito mnogo. U nerazvijenim zemljama se često bilježe otrovanja radnika zbog nepoštivanja radne karence s ovim insekticidom. Čini se ipak da se može s njim prilično sigurno raditi u koliko se poštuju sve propisane mjere. Preparati koji dolaze k nama uglavnom se u ovisnosti o koncentraciji endosulfana razvrstavaju u otrove ili štetne tvari, a koristi ga se često u vinogradima. Od brojnih slučajeva otrovanja izabrao bih jedan iz početka milenija u sjevernom dijelu naše zemlje kod kojeg sam morao sudjelovati na sudu kao vještak. Ljubavnici su zaželjeli na osami dočekati Novu godinu i nekako su uspjeli dogovoriti sa susjedom da im da ključeve svoje kleti. Par je bio dugo u vezi i imali su dijete, a dečkova obitelj je bila protiv braka. Dama je tvrdila da im je to trebao biti zadnji doček Nove u divljem odnosu i da je njezin dragi već pronašao stan u kojem će živjeti nakon skorog vjenčanja, a obitelj je tvrdila da to nije točno. Oni su u večernjim satim došli u klet noseći sa sobom talijanete, nešto vina i bezalkoholnih pića. Ona nije uspijevala naći nikakvu posudu za kuhanje talijanete i onda se uputila u podrum. Tamo je našla ružni stari lonac, koji očito nije bio namijenjen kuhanju hrane, ali ona ga je donijela gore. Isplahnula ga je prema svojoj izjavi donijetom vodom, jer tamo u kleti voda iz cisterne nije bila za piće, a onda je stavila u njega

164 kuhati talijanete. Ona navodno baš i nije puno jela, a onda je odlučila otići po dijete ostavljeno kod neke prijateljice da ga odvede roditeljima na spavanje. Međutim, pozlilo joj je čim je stigla u prijateljičinu kuću i ispovraćala je cijelu kupaonu. Obzirom na to da se osjećala slabo odvezli su je na hitni prijem u grad da bi liječnik ustanovio kako se vjerojatno radi o histeriji. Navodno joj je dao injekciju fenobarbitona i poslao je kući. Legla je spavati i tek iza podneva se probudila i shvatila kako joj je dragi ostao tamo u kleti. Nije ga uspijevala dobiti mobitelom, jer je on tu spravu ostavio u autu da im ne smeta. Konačno je odlučila otići do kleti i našla tamo dragog mrtvog u ispovraćanim talijenatama na podu kleti. Onda su došli policija i vlasnik kleti, koji je pred policajcima dao ključnu izjavu za daljnji tijek istrage i procesa. Čudio se kako je mogla za kuhanje koristiti lonac u kojem on razrjeđuje pesticide prije primjene u vinogradu. Nekako je shvaćeno da je lonac kriv za sve i da dama zaista nije namjerno ubila svog ljubavnika nego je sve igra slučaja. Zato sam ja bio pozvan kao vještak i morao sam pregledati opsežnu dokumentaciju uključujući brojne fotografije. Nisam gadljiv, ali od tada mi sam pogled na tjesteninu izaziva blagu mučninu zbog sjećanja na slike stradalog muškarca na podu dobro kleti. Moj zadatak je bio procijeniti je li bilo moguće da zaostali endosulfan iz lonca izazove smrt mladog čovjeka, koji je navodno pojeo čak dvije pune porcije talijaneta, dakle skoro sve iz lonca. U slučaju da je vlasnik nakon razrijeđivanja ostavio malu količinu razrijeđenog preparata u loncu, to nije moglo izazvati značajnije posljedice kod onog tko bi to sve pojeo. Jedino je preostao slučaj da je vlasnik ostavio sadržaj cijele bočice u loncu i zaboravio na to zbog ovog ili onog razloga. U tom slučaju bi se tekućina isparila i u loncu bio ostao prah. Vjerojatno bi se on kod isplahnjivanja lonca većim dijelom uklonio, ali možda dama i nije ispahnula lonac žureći se što prije uživati u seksu. U takvom slučaju bi se u loncu našle dovoljne količine endosulfana da ubiju i više od jednog čovjeka. Vlasnik vikendice je odbijao mogućnost da je on makar indirektno kriv i tvrdio je da nikako endosulfan nije mogao ostati u loncu, ali sud je zbog nedostatka dokaza oslobodio okrivljenu. Naravno da je tužitelj podnio žalbu i slučaj je upućen na viši sud te još ne znam kako će završiti. Ponavljam da ne znam kako će završiti stvar s endosulfanom. To što izaziva nespecifične simptome poput povaćanja i proljeva nije toliko bitno nego je važno da je on neurotoksičan. Izaziva konvulzije, poteškoće s disanjem, gubitak koordinacije i naravno komu sa smrću. Stvar se zakoplicirala kad su znanstvenici pronašli da je on endokrini disruptor, a toga se danas mnogi boje. Istina, dokazi su nađeni na nekim životinjama. Međutim, epidimiološka istraživanja pokazuju da muškarci izloženi endosulfanu imaju snižene koncentracije testosterona u odnosu na neizložene ljude. To već nije za zanemariti, posebno u krajevima gdje ljudi puno drže do muške potencije. Postoje nepotvrđene sumnje da bi mogao biti reproduktivno otrovan ili čak karcinogen, ali već naprijed opisani učinci svrstavaju ga na listu tvari čija se zabrana očekuje u bliskoj budućnosti.

Organofosforni insekticidi

Ime su dobili po tome što su derivati fosforne kiseline, a najbliži su rođaci živčanim (neurotoskičnim) bojnim otrovima. Izrazito mnogo su se koristili sedemdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali im je onda uporaba snažno opala zbog brojnih otrovanja, koja su nerijetko završavala smrću. Kod nas je danas ostao ograničen broj ovih tvari na tržištu s vrlo različitim značajkama, kako pokazuje tablica ispod teksta.

165 fosalon; T; N S-(6-kloro-2-oksobenzoksazolin-3-il- R: 21-25-50/53 metil)-OO-dietil-fosforoditioat S: (1/2-)36/37-45-60-61 diazinon (ISO); Xn; N O,O-dietil-O-2-izopropil-6-metil- R: 22-50/53 pirimidin-4-il-fosforotioat S: (2-)24/25-60-61 dimetoat (ISO); Xn O,O-dimetil-metil-karbamoil-metil- R: 21/22 fosforoditioat S: (2-)36/37 klorpirifos (ISO); T; N O,O-dietil-O-3,5,6-trikloro-2-piridil- R: 25-50/53 fosforotioat S: (1/2-)45-60-61 S-tert-butil-tiometil-O,O-dietil- T+; N fosforoditioat; R: 27/28-50/53 terbufos (ISO) S: (1/2-)36/37-45-60-61 ometoat (ISO); T; N O,O-dimetil-S-metil-karbamoil-metil- R: 21-25-50 fosforotioat S: (1/2-)23-36/37-45-61 diklorvos (ISO); T+; N 2,2-diklorovinil-dimetil-fosfat R: 24/25-26-43-50 S: (1/2-)28-36/37-45-61 fention (ISO); T; N O,O-dimetil-O-(4-metiltion-m-tolil)- R: 21/22-23-48/25-50/53- fosforotioat 68 S: (1/2-)36/37-45-60-61 malation (ISO); Xn; N 1,2-bis(etoksikarbonil)-etil-O,O-dimetil- R: 22-50/53 fosforoditioat S: (2-)24-60-61 paration (ISO); T+; N O,O-dietil-O-4-nitro-feniltiofosfat (kod R: 24-26/28-48/25-50/53 nas nije više registriran) S: (2-)28-36/37-45-60-61

Neki od njih su vrlo jaki otrovi a neki tek štetne tvari. Sreća je da se jako puno koriste malation, dimetoat i slični. Nažalost, oni koji su vrlo opasni često su i najučinkovitiji, pa ih se naprosto ne može isključiti iz uporabe. Otrovanja s organofosfatima smatraju se vrlo ozbiljnima bez obzira na jačinu i upornost simptoma. Hrvatski liječnici su osamdesetih godina stekli dragocjena iskustva, kako na dijagnostici ovih otrovanja tako i u liječenju. Možda je razlog i u tome što se puno toksikologa bavilo i bavi živčanim bojnim otrovima. Glavna značajka organofosfata je da se vežu na enzim acetilkolin-esterazu, koja je zadužena na sinapsama hidrolizirati acetil-kolin. Taj je pak izrazito važni glasnik u komunikaciji između živčanih stanica i njegovo nakupljanje vodi pravoj zbrci, a u slučaju nepravovremenog liječenja vodi u smrt. Važno je znati znakove otrovanja budući su oni prilično specifični.

166 • MUSKARINSKI: Nespecifični GI. Pojačano lučenje svih sluzi i ekskretornih tekućina. Stezanje u grudima, bronhospazam, kašalj i edem pluća. Usporen rad srca, pad krvnog tlaka. Uske zjenice, ponekad nejednake i smetnje vida. • NIKOTINSKI: Trzanje i treperenje mišića, grčevi, slabost mišića uključujući mišiće za disanje. Bljedilo, ubrzan rad srca.

Pogledajte kako se zjenice sužuju nakon otrovanja organofosfatima, ali od toga se ne umire nego samo ne vidi. Umire se od prestanka disanja, a ni teški grčevi nisu za zanemariti. Sjećam se jednog izvješća iz Južne Amerike o pilotu poljoprivrednog aviona kojemu je prsnula u oko kap koncentrata organofosfata. Nije na to obraćao pozornost, ali je uzletjevši s avionom opazio da više skoro ništa ne vidi, da se očajno osjeća i da mu curi slina iz usta. Uspio je prisilno sletjeti bez ozljeda, a nakon toga su ga prebacili na bolničko liječenje. Obično taj primjer spominjem kad tumačim kako se apsorpcija otrova može odvijati na bilo kom mjestu. Kod otrovanja organofosfatima važno je što prije primijeniti antidote i reaktivatore acetilkolin-esteraze. Antidot je atropin, koji ima djelovanja suprotna acetil-kolinu i mora ga se primjenjivati dokle god postoji i jedan znak otrovanja. Naši liječnici su u vrijeme dok smo imali česta otrovanja (danas su jako rijetka) savjetovali da ga se primjenjuje toliko da se postigne otrovanje atropinom Za to su potrebne visoke doze atropina i mi smo početkom rata naručili od Belupa velike količine ampula s visokim dozama atropina, ali ga nismo trebali. Atropin nije dovoljan nego valja primjenjivati i reaktivatore acetilkolin-esteraze kao npr. pralidoksim ili toksokogin. Oni se daju naprosto zbog toga da se ubrza prekidanje kovalentne veze između enzima i organofosfata. Predlažu se naravno i druge metode, kao npr. davanje otopina enzima ili transfuzija krvi uz uklanjanje organofosfata prikladnom izvantjelesnom tehnikom, ali to sve skupa nije dovoljno provjereno. Dobro je surađivati s vojnim toksikolozima, jer oni imaju barem teoretsko iskustvo sa strukturno sličnim živčanim bojnim otrovima.

167 Naravno da je i moja grupa puno radila na otrovanjima ovom skupinom insekticida i rutinski smo mjerili aktivnost acetilkolin-esteraze u laboratoriju na Rebru. Osamdesetih smo mogli u bilo koje doba dana na brzinu izmjeriti aktivnost tog enzima radi olakšanja dijagnostike otrovanja. Naravno da su u slučajevima otrovanja inhibicije enzima bile izrazito visoke, čak do 80%, a u suradnji s Institutom za medicinska istraživanja (IMI) moglo se mjeriti koncentrcije pojedinih organofosfata i njihovih metabolita u krvi ili mokraći. Tako smo kolegica s IMI i ja od strane Hrvatske poslani 1990. godine na Kosovo zbog sumnje na otrovanje ogromnog broja djece organofosfatima. Albanci su tvrdili da ih srpska vojska i policija masovno truju živčanim bojnim otrovima i mi smo očekivali vidjeti svašta. Očekivali smo slike poput onih iz Halabje u iračkom dijelu Kurdistana i bili smo pomalo zaplašeni. Istina, Kosovari su mi koji dan prije naglog slanja na mjesto događaja potajno kurirskom poštom poslali brojne uzorke uzete od djece, ali mi u suradnji s IMI nismo našli ništa drugo osim nikotina, atropina i nekih metabolita organofosfata, pa smo mogli sigurniji otići. Za atropin smo znali objašnjenje, jer su liječnici masovno davali atropin djeci s grčevima muskulature, a za metabolite organofosfornih insekticida se davalo objašnjenje kako se radi ili o kontaminiranoj hrani ili o posljedicama liječenja svraba malationom ili drugim organofosfatima, koje se uglavnom mazalo po koži radi uklanjanja svraba. Došavši na Kosovo bili smo zgranuti silnom policijskom silom u Prištini i Podujevu, gdje smo trebali obaviti glavninu posla u srednjoj školi «Đuro Đaković», gdje je prijavljeno najviše otrovane djece. Obavili smo pregled učionica i razgovarali prvo s nastavnicima i medicinskim osobljem, a onda smo smatrali potrebnim razgovarati i s djecom. Roditelji su neku djecu doveli a neku praktički donijeli i svi su bili stravično uplašeni tako da ste im strah mogli vidjeti u očima. Zatražio sam da roditelji napuste učionicu, jer se nije moglo micati od množine tijela i oni su to učinili. Onog časa kad je škljocnula brava pri zatvaranju vrata sva djeca iz učinonice su se počela grčiti, vrištati i padati na pod sa stolica. Tu scenu neću nikad zaboraviti, a pogotovo mržnju roditelja koji su nakon toga nahrupili izvoditi djecu van vjerojatno nas optužujući da smo surađivali sa Srbima u trovanju njihove djece. Taj i slični događaji te negativni nalazi naših analiza uvjerili su nas da se radi o masovnoj histeriji. Bez namjere da detaljnije objašnjavam stanje na Kosovu mogu samo reći, da je bilo stravično. Srpski teror je bio toliko snažan da su djeca pronašla spas u induciranoj psihozi. Kasnije sam u literaturi vidio kako se to učestalo događa ne samo djeci nego i odraslima u teškim vremenima, pogotovo kad netko ljude teško terorizira. Tada sam jednom od srpskih stručnjaka rekao da oni zapravo novače male Albance za borce protiv Srbije, što se i pokazalo točnim desetak godina kasnije, kad su ti klinci dorasli za pušku. Postoji još jedan problem vezan uz korištenje organofosfata, a to je kontaminacija hrane. Ona može divno izgledati, a da bude onečišćena insekticidima. Obično je to podnošljivo onečišćenje, ali se sjećam maka prodavanog u jednom velikom dućanu koji je doveo negdje sredinom osamdesetih do otrovanja nekoliko ljudi u Zagrebu. Na sreću brzo se ustanovilo da je kod ljudi došlo do inhibicije acetilkolin-esteraze, a onda su epidemiolozi brzo otkrili da je zajednički činitelj kod svih otrovanih mak iz istog dućana. Sanitarna inspekcija je reagirala brzo, ali smo si svi počeli postavljati pitanja o sigurnosti naših namirnica čak i na takvim mjestima gdje bi se moralo očekivati provjerenu hranu. Mak je bio iz uvoza i cijela

168 serija je uništena. Ne očekuju se zabrane stavljanja većine organofosfornih insekticida i ostaje nam samo poboljšavati nadzor njihova korištenja na svim mogućim mjestima. Treba li posebno naglaštavati da se neki od njih koriste i u kućanstvima, naravno u vrlo niskim koncentracijama, ali ipak ....

Karbamatni insekticidi

Ova skupina tvari prikladna je ne samo za uništavanje insekata, larvi i nematoda nego također puževa kako se to vidi iz slika dolje, pa im je primjena izrazito široka.

Primjenjuju se u prilično velikim količinama osobito za zaštitu voćaka ali i drugog bilja i to po cijelom svijetu. Toksikološka svojstva nisu im bitno različita i može se reći da karbofuran T+; N R: 26/28-50/53 S: (1/2-)36/37-45-60-61 fenoksikarb N R: 50/53 S: 60-61 metomil; T+; N R: 28-50/53 S: (1/2-)22-36/37-45-60-61 merkaptodimetur; metiokarb; T; N R: 25-50/53 S: (1/2-)22-37-45-60-61 propoksur T; N R: 25-50/53 S: (1/2-)37-45-60-61

predstavljaju opasnost kako za ljudsko zdravlje tako i za okoliš. Mehanizam otrovanja je praktički isti kao kod organofosfornih insekticida budući se vežu kovalentno na enzim acetilkolin-esterazu, pa su i simptomi otrovanja slični kao i terapija s antidotom atropinom. Ključna razlika u odnosu na organofosfate je u tome što se enzim relativno brzo oporavlja zbog hidrolize spomenute kovalentne veze, pa se obično ne preporučuje primjena reaktivatora. Zbog te problematične veze u nekim slučajevima se čak dobiju analizom vrlo male inhibicije enzima uz sigurno dokazano otrovanje. Sjećam se jednog slučaja s početka milenija kad je nazvao s Krka jedan pastir tražeći pomoć. On se bavio uzgojem ovaca radi prodaje janjića i držao je stado dosta daleko u brdu na svojoj zemlji ograđenoj suhozidima te odlazio svadodnevno tamo napojiti stoku i dati im zimi dodatnu hranu. Imao je i nekakvo kameno sklonište u kojem je držao one najvažnije potrepštine poput npr. boce travarice. Nju

169 je pak spremao u jednu udubinu na zidu. Obično bi dok je tamo boravio znao po koji puta posegnuti za bocom i povući koji gutljaj. Ne znam koliko je bio iskren, ali tvrdio je da mu je netko podvalio tamo krivu bocu s nekim otrovom, a vjerojatno je polupraznu bocu s rakijom ukrao. Tako je on zabunom popio nekoliko gutljaja tog otrova i simptomi su se brzo javili. Jedan od prvih simptoma je bio slabljenje vida, a uz to su se javili grčevi mišića, bolovi u želucu i slinjenje. Vrlo brzo je osjetio da teško diše. Zaključio je da treba brzo pobjeći kući i tako je sjeo u svoj stari automobil. Vožnja prema selu planinskom cestom bila je naravno rizična, a on nije dobro vidio i stalno se sudarao sa svakakvim preprekama. U kuću je jedva doteturao iz auta i legao na krevet. Posumnjao sam da se pastir otrovao karbofuranom, koji tamo pastiri učestalo koriste, kako će biti malo kasnije objašnjeno. Zatražio sam hitno prebacivanje u bolnicu uz mjerenje aktivnosti acetilkolin-esteraze i primjenu atropina, pa je slučaj završio dobro. Karbamatni insekticidi su poznati po čestim otrovanjima ptica, ali također drugih životinja poput pasa ili mačaka. Naravno da je jako teško spriječiti životinje da jedu otrovanu hranu u slobodnom prostoru i zapravo najčešće stradavaju ptice radi hranjenja otrovanim kukcima. Kod nas je glavni predstavnik karbofuran našao posebno mjesto primjene za namjerno ubijanje uglavnom divljih (npr. čagalj, divlje svinje, podivljali psi, itd.) ili domaćih životinja (uglavnom kućni ljubimci poput susjedovih pasa i mačaka). Ilustrirati ću problem mojim iskustvom sa supovima. Te ptice su kroz cijelu ljudsku povijest igrale izrazito važnu ulogu u spriječavanju širenja zaraznih bolesti. One su čistači, koji se hrane gotovo isključivo lešinama životinja u prirodi. Gnijezde se na nepristupačnim mjestima u brdima odakle izlijeću i iz visine osmatraju teren. U času kad opaze uginulu životinju sletjet će tamo cijelo jato ovih ptica i do kraja pojesti lešinu. Tako bi to vjerojatno bilo i danas da se nisu promijenili neki odnosi između ljudi i životinja. Na naše otoke su prvo lovci dovezli divljač poput divljih svinja, kako bi mogli na lovištima zarađivati novce od stranih lovaca. Nekako istovremeno su građani pronašli da su otoci izvrsna mjesta za ostavljanje svojih bivših kućnih ljubimaca. Ništa lakše nego psa staviti u auto i onda s kopna prijeći na otok poput npr. Ugljana i tamo onda u divljini izbaciti tu životinju iz auta. Pas se naravno mora snaći i onda se sa sličnima udružuje u čopore divljih pasa lutajući po otoku. Najbolja hrana su naravno ovce stjerane među nekakve suhozide. Onda se po noći pojave psi ili čagljevi te naprosto zakolju ovcu dvije, a ni divlja svinja ne zazire od prehrane mladim janjićima. Pastir naravno traži pomoć na sve strane, ali pomoći ni od kuda. Lovcima nije posao ubijati podivljale pse, a divlje svinje nitko ne ograđuje učinkovitim ogradama. Državni službenici ne vole pješačiti u brda da bi procijenili veličinu štete na stadu ovaca i onda se odštete pastirima ne daju pravično. Pastiri su onda počeli ostatke svojih zaklanih ovaca obilno tretirati pripravcima karbofurana namjeravajući na taj način potrovati svoje neprijatelje. Naravno da su ti neprijatelji radije jeli svježe meso i uspjeh pastira je bio slab, ali zato su vrlo učinkovito počeli ubijati supove, jer supovi upravo trebaju ostatke životinjskih leševa. Tako je počelo izumiranje supova na kvarnerskim otocima, što nikako nije mogla prihvatiti skupina biologa zaljubljenih u sav živi svijet na kopnu i moru. Grupa entuzijasta iz prekrasnog naselja Beli na Cresu između ostalog se godinama bavila zaštitom i liječenjem supova, pa su digli galamu. Tražili su da se nekako prekine taj krug smrti i uspjeli su pri Ministarstvu zaštite okoliša negdje 2001. godine ishodovati osnivanje Povjerenstva za

170 spriječavanje ilegalne primjene otrova u prirodi, a mene su izabrali za predsjednika. Krenuli smo vrlo široko tražeći suradnju veterinarske inspekcije i veterinarskih instituta, lovaca, sanitarnih inspektora i instituta. Suradnju su prihvatili jedino znanstveni instituti u Hrvatskoj i Beču, a svi drugi su smatrali da to nije njihov posao. Bio je problem čak prenijeti mrtvog supa npr. s Krka u Zagreb. Trebalo je prvo otkriti mrtve ptive, za što su bili idealni lovci, onda je nekakva inspekcija trebala tog supa staviti u rashladnu torbu i dostaviti u Zagreb. Kako nitko nije htio surađivati onda su zaljubljenici u supove sami obilazili otoke i tražili mrtve supove. Zapravo su to obavljali usput baveći se nekim drugim poslovima proučavanja flore i faune otoka. Na tom pravom poslu su uspjeli i ja sam vidio dvije prekrasne knjige sa slikama svih mogućih biljnih i životinjskih vrsta te posebnih prirodnih ljepota kraja. Uspjeli bi oni možda i sa supovima da je bilo podrške. Koristili su vlastite rashladne torve i automobile da bi dostavili prvih nekoliko leševa ptica u Zagreb. Obavljene su analize aktivnosti acetilkolin esteraze i tragova pesticida u mesu leševa, ali bez rezultata. Bilo je to i logično, jer su supovi ugibali nekoliko dana nakon otrovanja, kad je aktivnost nezgodnog enzima bila vraćena u normalu i insekticid se već uglavnom metabolizirao i izlučio. Onda je došao račun s instituta i Ministarstvo je bilo bijesno na veličinu svote koju mora platiti. Oni su izgleda očekivali da će instituti besplatno obaviti analize. Povjerenstvo je naglo raspušteno i više nikad nije bilo obnovljeno, a imali smo još puno dobrih ideja. Koji mjesec dana nakon toga na jednom uskom području otoka Raba našli su građani čak 17 mrtvih supova. Tada se uključila u istragu i policija. Moj zavod je prema simptomima pretpostavio da bi se moglo raditi o karbofuranu i poslali smo lokalnu sanitarnu inspekciju da pronađe kome je otrov prodan. Brzo se našlo pastira koji je u poljoapoteci kupio preparat na bazi tog insekticida pa čak i ostatke pakiranja, a iz laboratorija MUP-a i jednog privatnog forenzičkog laboratorija došle su analize ptica, kojima je potvrđeno da su bijene karbofuranom. Naravno da se nakon toga ništa drugo nije događalo u smislu zaštite divljih životinja poput supova. One i dalje izumiru, jer nisu uklonjeni razlozi zbog kojih pastiri otrovima nastoje zaštititi svoja stada. No, to je samo vrh ledene sante, a vrste i vrste s ove naše zemlje nestaju potrovane. Naravno da karbamatni insekticidi predstavljaju i vrlo neugodnog polutanta u okolišu. Dovoljno su dobro topljivi u vodi da ih oborine odnose u površinske vode, a s ispiranjem u podzemne vodotokove situacija je bolja. Treba li ponovo naglašavati da su vrlo otrovni za vodene organizme? Relativno dugo se zadržavaju u okolišu. Vrijeme njihova poluraspada u tlu iznosi oko 2 mjeseca, pa uz nestručnu primjenu mogu ostati dugo u okolišu. Nije bolja situacija niti s njihovim nalazima u biljnim plodovima, pa se u budućnosti mora poboljšati njihov inspekcijski nadzor, ali to naravno košta. Potpuno je jasno da se uz dobro nadziranu primjenu može bezbrižno uživati plodove tretiranih voćaka i vjerojatno zbog toga ni jedan od ovih insekticida neće biti zabranjen za stavljanje u promet. Valja na kraju snažno naglasiti da se karbamatni insekticidi široko primjenjuju u domaćinstvima, posebno za zaštitu vrtova i kućnog ukrasnog bilja. Obično dolaze u niskim koncentracijama tako da se konačni proizvodi razvrstavaju u štetne tvari. Također obično dolaze zapakirani kao sprejevi, a sprej se ne može gutati. Vjerojatno ne predstavljaju akutnu opasnost pri korištenju u kućanstvu, ali bi ipak potrošače trebalo učinkovitije upozoravati na oprez pri radu i na potrebu primjene mjera osobne zaštite. No, o tome nešto više u poglavlju o kućnim kemikalijama.

171 Piretroidni insekticidi

Radi se o relativno novoj skupini insekticida i zadnjih godina se povećava opseg njihove proizvodnje te korištenja. Možda i zato nema izvještaja o njihovim opasnostima, ali ima zato puno oduševljenja. Evo svojstava većine registriranih piretroida na našem tržištu.

piretrini uključujući kinerine Xn; N R: 20/21/22-50/53 S: (2-)13-60-61 deltametrin T; N R: 23/25-50/53 S: (1/2-)24-28-36/37/39-38-45- 60-61 cipermetrin T; N R: 23/25-50/53 S: (1/2-)24-28-36/37/39-38-45- 60-61 permetrin Xi R:36/37/38 S: (2-)13-60-61 lambda-cihalotrin Xn; N R: 20/21/22-50/53 S: (2-)13-60-61

Prilično se razlikuju prema opasnim svojstvima za čovjeka, pa su neki tek štetne tvari a drugi otrovi. Većina su vrlo otrovni za vodene organizme, ali ima onih čija je ekotoksičnost zanemariva. Ono što je jako bitno istaknuti jest mogućnost primjene u vrlo niskim koncentracijama (npr. 0,02% opasnog deltametrina), kad se konačni proizvod uopće ne razvrstava među opasne tvari. Preporučuju ih za uništavanje svih mogućih kukaca, larvi, gusjenica, crvi, grinja, itd., pa su našli vrlo široku primjenu na svim mogućim mjestima.

Sasvim sigurno je dokazano da ne predstavljaju veliku opasnost za ptice, koje inače često teško stradavaju zbog primjene drugih insekticida. Njihovo zadržavanje u okolišu je umjereno i npr. za deltametrin kažu da vrijeme polurazgradnje iznosi oko 2 tjedna u tlu, a u vodi uz prisutnost sunčeve svjetlosti je raspad i brži. Nisu nađeni nikakvi dugotrjno štetni učinci poput mutagenosti, karcinogenosti ili reproduktivne otrovnosti kod sisavaca, pa i to ohrabruje njihovu primjenu. Čak se brzo izlučuju iz organizma pokusnih životinja, što je također ohrabrujuće. Kod akutnih otrovanja spominje se srednja neurotoksičnost, a nema nikakvih izvještaja o težem stradanju rijetkih otrovanih osoba. To nas naravno ne treba zavarati, jer se

172 ova skupina insekticida ne primjenjuje dugo kao ranije spominjani predstavnici insekticida, pa pouzdanije rezultate treba još čekati. Koristi ih se u zaštiti bilja na njivama, u vrtovima ili na balkonima. Naravno da se mogu koristiti i protiv dosadnih mrava u vašoj kuhinji ili u štalama protiv muha ili drugih nametnika. Vjerojatno se i pretjeruje u njihovu korištenju na svim mogućim mjestima.

Pogledajte pozornije primjenu deltametrina na poljima gdje radnik praktički nema nikakvu zaštitnu opremu, a slika desno gore je još rječitija. Danas se naveliko piretroidi, a posebno deltametrin, koriste za impregnaciju platna, koje onda može poslužiti za različite svrhe. Reklamira se posebno u siromašnim zemljama da se koriste kao zaštita od kukaca, od komaraca do nezgodnih pauka, a tvrdi se da nemaju utjecaja na ljudsko zdravlje. Kako će to završiti u budućnosti vidjeti će se.

Fungicidi

Velika je to obitelj raznoraznih tvari, koje se koriste protiv gljivica kao nametnika na stotinu različitih mjesta. Nevjerojatno je gdje se sve gljivice mogu pojaviti i kolike štete mogu činiti. Mene je posebno iznenadio dvodnevni seminar za restauratore umjetničkih djela na kojem sam i osobno imao predavanje o opasnim svojstvima kemikalija korištenih u tom zahtjevnom i osjetljivom poslu. Jedan od stručnjaka je govorio o gljivicama (plijesnima) i pokazivao mjesta gdje se sve mogu naći. Da se mogu naseliti na drvenim predmetima, biljkama, svim

vrstama namirnica (sjetite se mikotoksina), pa i ljudskoj koži kao na slici gore desno znao sam i bez tog predavanja, ali nisam si mogao zamisliti da mogu u jednoj običnoj kući prolaziti kroz zidove. Nije to kao na slici gore lijevo i zato je začuđujuće. Čovjek je uredio kuću jednokatnicu s podrumom i bez namještaja je ostavio zaključanu budući je morao otputovati na godinu dana. Kad se vratio zatekao je sve zidove od podruma do tavana obrasle velikim kolonijama neke tvrdokorne plijesni. Jedini izlaz bio je u potpunom renoviranju cijele

173 unutrašnjosti kuće uz korištenje velikih količina izrazito otrovnih fungicida. Međutim, ipak najviše o opasnostima od gljivica govori priča o peronospori. Naša Dalmacija je u prošlosti živjela od proizvodnje vina i maslinova ulja, naravno uz težak seljački trud i muku, ali preživjeti se moglo. Onda je 1874. godine u Europu stigla iz Amerike strašna peronospora, a već 1882. godine pojavila se u našim krajevima. Nazvali su je plamenjača, jer je uništavala lišće, cvjetove i plodove vinove loze kao da su spaljeni. Na lišću se prvo javljaju prozirne pjege zvane uljaste pjege, koje se za vlažna vremena pretvaraju u bjeličaste paperjaste prevlake, kao na slici dolje lijevo. Kako prolazi grožđe vidi se desno.

Peronospora je donijela slom gospodarstva tamo gdje su ljudi ovisili o proizvodnji vina i nakon toga je počelo golemo iseljavanje naših seljaka u prekomorske zapadne krajeve. Trebalo je dugo vremena da se pronađe učinkovit fungicid pod imenom bordoška juha u sprječavanju pojave peronospore, ali tada je već bilo kasno za propale vinograde i upropaštene vinogradare. Bilo je to najteže iskustvo s gljivicama koje je Hrvatska doživjela kao i mnoge druge vinogradarske zemlje, ali ne može se reći da gljivice i danas ne čine velike štete čovjeku na svakom mogućem mjestu. Zbog toga se tijekom prošlog stoljeća pojavio izuzetno velik broj fungicida kao sredstava za sprječavanje pojave ili uništavanje gljivica. I kod nas se na listi sredstava za zaštitu bilja nalazi izrazito mnogo preparata na bazi gotovo stotinu fungicida. Evo glavnih skupina fungicida, koji su se prošlog stoljeća koristile u raznim preparatima, a valja reći da su neki danas izvan uporabe.

1. SUPSTITUIRANI BENZEN (kloroneb, klorotalonil, dikloran, heksaklorbenzen) 2. TIOKARBAMATI (metam natrij, tiram, ziram, ferbam) 3. DITIOKARBAMATI (kaptan, kaptafol, folpet) 4. BAKROVI SPOJEVI (bakrov sulfat ili modra galica ili bordoška juha, bakrov arsenat) 5. ORGANOŽIVINI SPOJEVI (fenilživin acetat) 6. ORGANOKISITRENI SPOJEVI (fentin ili tributilkositrove soli) 7. KADMIJEVI SPOJEVI (soli poput acetata) 8. DRUGI (anilazin, benomil, cikloheksimid, dodin, iprodion, metalaksil, etridiazol, tiabendazol, triadimefon)

Praktički svi organometalni spojevi su na listama zabrana i smiju se koristiti tek na posebnim mjestima. Organoživini i kadmijevi spojevi više nemaju nigdje primjene, a tributil kositrove soli imaju mjesta samo u industriji. Zadnja verzija naše liste zabranjenih tvari posebno isključuje kositrove organometalne tvari za zaštitu bilo kojeg predmeta koji se uranja u vodu.

174 Do prije desetak godina dopuštalo se korištenje takvih kemikalija za zaštitu brodova kraćih od 20 m, ali danas je i to zabranjeno. Jedini metal kojemu primjena nikad nije ograničavana jest bakar, čije soli ili hidroksidi su i danas najčešće korišteni fungicidi, barem kad se govori o zaštiti vinograda. Evo naših glavnih aktivnih tvari dopuštenih za uporabu u poljoprivredi.

IME CAS BROJ RAZVRSTAVANJE I OZNAČAVANJE bakrov sulfat 7758-98-7 Xn; N R: 22-36/38-50/53 S: (2-)22-60-61 azoksistrobin 1317-39-1 Xn; N R: 22-50/53 S: (2-)22-60-61 ciprokonazol 94361-06-5 Xn; N R: 22-50/53-63 S: (2-)36/37-60-61 ditianon 3347-22-6 Xn; N R: 22-50/53 S: (2-)24-60-61 epoksikonazol 133855-98-8 Xn; N R: 40-62-63-51/53 S: (2-)36/37-46-61 folpet 133-07-3 Xn; N R: 20-36-40-43-50 S: (2-)36/37-46-61 heksakonazol 79983-71-4 R: S: kaptan 133-06-2 T; N R: 23-40-41-43-50 S: (1/2-)26-29-36/37/39- 45-61 karbendazim 10605-21-7 T; N R: 46-60-61-50/53 S: 53-45-60-61 mankozeb 8018-01-7 Xi R: 37-43 S: (2-)8-24/25-46 pirazofos 13457-18-6 Xn; N R: 20/22-50/53 S: (2-)36/37-46-60-61 prokloraz 67747-09-5 Xn; N R: 22-50/53

175 S: (2-)60-61 tiabendazol 148-79-8 N R: 50/53 S: 60-61 tiram 137-26-8 Xn; N R: 20/22-36/38-43- 48/22-50/53 S: (2-)26-36/37-60-61 triadimefon 43121-43-3 Xn; N R: 22-43-51/53 S: (2-)24-37-61

Puno ih je i neće u tekstu biti govora o svima, a svi nisu ni zaslužili poseban osvrt zbog svojih relativno blagih učinaka na živa bića. Primjer je npr. tiabendazol, koji je tek tvar opasna za okoliš i bez ikakvih značajnih učinaka u čovjeka. Međutim, neki su od predstavnika ipak otrovi (npr. kaptan i karbendazim) iako se sasvim sigurno može reći da skupina predstavlja najmanje opasne pesticide. Ovdje gore su navedena svojstva čistih tvari, a pripravci fungicida dolaze u razrijeđenim otopinama najčešće tek kao štetne tvari ili bez ikakvih opasnih atributa. To ne znači da ih se ne treba čuvati pri radu, a posebno kad se primjenjuju u domaćinstvu, jer i u domaćinstvu čovjek često treba fungicide. Naravno da ima puno fungicida koji se primjenjuju u uzgoju loze, ali vjerojatno je bordoška juha i najstariji i najkorišteniji od njih. Toksikološka vojstva razrijeđenih otopina bakrovih soli i nisu baš impresivna, a nema niti otrovanja, barem koliko se ja sjećam. I to sve usprkos tome što je zaštita ljudi kod tretiranja izrazito slaba, kao na ovoj slici lijevo. Gospodin je toplog ljetnog dana stavio protuprašinsku polumasku dobru kao zaštitu od prašine i krupnijih aerosola, a prska vinograd tekućim aerosolom. Naravno da nije tijelo zaštitio na nikakav način i još je raskopčao košulju da mu ne bude previše vruće. Tako se ne bi trebalo raditi. Ni u svijetu se ne bilježe česta otrovanja bordoškom juhom i sličnim preparatima, ali neke stvari ipak treba znati. Najčešće se javljaju gastrointestinalni poremećaji, pogotovo kod gutanja. Doktori bi morali znati da je najvažnije obaviti ispiranje želuca, a neki kažu da su čak primjenjivali kod otrovanja antidote kao penicilamin. Njega se do nedavno moglo nabaviti u Hrvatskoj, ali nikad nisam čuo da se koristio u nas zbog tretiranja otrovanja bordoškom juhom. Ni kronična izloženost bakru kod vinogradarskih radnika nije važna niti donosi neke posljedice. Negdje u godinama prije Domovinskog rata bio sam mentor rada o izloženosti vinogradarskih radnika iz Požege pesticidima, pa smo tako mjerili i koncentracije bakra u krvi radnika u razna godišnja doba. Nešto su povišenje koncentracije bile u ljeto, ali ispod razina koje bi mogle predstavljati opasnost za njih. Uz sve

176 moguće praćene parametre odskakali su od normale jedino prema jetrenim probama, koje su ukazivale na kroničnu izloženost alkoholu, a ta izloženost se nije mogla povezati s pesticidima nego s drugim činiteljima. Uostalom, ne može se očekivati da će vinogradari apstinirati od uživanja u vinu. U svakom slučaju ne moramo se jako bojati bakrovih soli zbog njihove široke primjene u vinogradarskim krajevima. Čak nije opaženo ni značajnije onečišćenje okoliša, posebno površinskih voda unatoč tome što su bakrove soli jako dobro topive u vodi. Nažalost, bordoška juha nije fungicid izbora za brojne gljivice i tu se mora tražiti neko drugo rješenje. Karbendazim je vrlo široko korišteni fungicid na svim mogućim poljoprivrednim kulturama. Unatoč tome što se koristi u preparatima s prilično niskim koncentracijama ne može se reći za njega da je tako malo opasan kao npr. bordoška juha. Dakle, radi se o otrovu i ekotoksičnoj tvari, a zabrinjavaju njegova mutagenost i reproduktivna otrovnost (R60-61). Zapravo se razvrstava u otrove uglavnom zbog reproduktivne otrovnosti.

Naravno da se na poljima često primjenjuje bez poštivanja osnovnih mjera osobne zaštite, kao na slici lijevo gore. Slika je snimljena u Južnoj Americi, ali ni kod nas nije bolja situacija. Ako malo bolje pogledate, radnik prska ispred sebe i stalno se nalazi u oblaku aerosola karbendazima. Kod nas nisam nikad sreo otrovanje ovim fungicidom, možda i zato što se primjenjuje u relativno niskim koncentracijama. Nije se vjerojatno ni trebalo očekivati teško akutno otrovanje, ali njegovi dugotrajni učinci (mutagenost i reproduktivna otrovnost) sasvim sigurno da nisu zanemarivi. On je danas neslužbeno razvrstan i u endokrine disruptore, pa se nalazi na europskoj listi prioriteta. To znači da se mora slijedećih godina detaljno ispitati njegova opasna svojstva i prijeti mu stavljanje na liste zabrana. Poseban problem su njegovi ostaci u namirnicama te kretanje u okolišu. Prilično se snažno adsorbira na tlo i tamo ostaje dugo vremena neraspadnut, pa onda nije čudo što ga biljke mogu bioakumulirati. Na slici gore desno je prikazana krasna rajčica kontaminirana karbendazimom. Otrovan je za vodene organizme, ali to je značajka većine pesticida. Ciram je za razliku od svog prethodnika izrazito opasan kod akutnog unosa u organizam. Razvrstava se u vrlo jake otrove. Dugotrajni unos je povezan tek sa štetnim učincima, a svojstva nadraživanja su važna samo kod koncentrata. Žestok otrov jest, ali se primjenjuje u relativno niskim koncentracijama, pa se njegovi preparati razvrstavaju obično u štetne tvari. Zadnjih godina pozornost izazivaju znanstveni članci o tome da bi mogao biti endokrini disruptor. To svakako nije dobra osobina, ali je sve skupa pod pitanjem i nema nekih najava da bi mogao doći na listu zabranjenih tvari. Unatoč tome što ga se može naći kao ostatak u raznim namirnicama (npr. brojno voće poput jabuka) on ne predstavlja problem kao manje otrovni karbendazim budući nema teških kroničnih učinaka. Kod nas s njim nije bilo značajnijih otrovanja ili primjera kojih bi se mogao sjetiti prilikom pisanja ovog teksta.

177

Herbicidi

Prema godišnje potrošenim količinama na poljima za suzbijanje nepoćudnih biljaka herbicidi prednjače pred svim drugim pesticidima. Za razliku od insekticida ili fungicida koriste se na mnogo manje područja (poljoprivreda, promet i građevinarstvo), ali zato svim mogućim tehničkim sredstvima. Na poljoprivrednim površinama se koristi ručno, kopnenim

vozilima, zrakoplovima, helikopterima ili na drugi način. Hrvatske željeznice imaju poseban kemijski vlak za uništavanje uglavnom korova na svojim prugama. Taj vlak cijele godine putuje hrvatskim prugama tretirajući ih protiv svih mogućih biljaka, ali ljudi iz njega bave se i drugim poslovima uništavanja štetočina na željezničkim prometalima i prometnicama. Jednako tako su važni za održavanje cestovnih prometnica ili na gradilištima, gdje treba ukloniti sve živo kad se kreće u velike pothvate. Međutim, ipak se herbicidi najviše koriste u poljoprivredi, uglavnom profesionalno. Nema ih se razloga koristiti u domaćinstvima, čak niti u zaštiti vrtova ili kućnih biljaka. To znači da se u zemljama s dobrim nadzorom poljoprivredne proizvodnje rijetko sreću otrovanja s ovom skupinom pesticida. Čak i kod nas herbicidi ne predstavljaju takav problem kao npr. insekticidi što se tiče otrovanja građana. Inače se prema brojnosti skupina kemikalija teško može reći jesu li herbicidi najraznolikiji među svim pesticidima, ali ja sam mišljenja da zapravo jesu, jer u ovoj tablici dolje nisu dani mnogi od njih, kao npr. davno napuštena mineralna ulja.

SKUPINA PREDSTAVNICI cikloheksandioni kletodim, setoksidim, tepraloksidim, itd. fenil-pirazolini pinoksaden imidazolinoni imazamoks, amazapir, imaetrapir sulfonil-ureje klorsulfuron, metsulfuron, sulfsulfuron, triamsulfuron, itd. triazolpiramidini florasulam dinitroanilini etalfluralin, trifluralin benzojeva kiselina dikamba karboksilne kiseline klopiralid, pikloram, triklopir fenoksi kiseline 2,4-D, diklorprop, MCPA, MCPB, mekoprop fenil-karbamati desmedifam, fenmedifam triazini atrazin, simazin triazinoni heksazinon, metribuzin, pirazon uracili bromacil benzotiazoli bentazon

178 nitrili bromoksinil ureja derivati diuron, linuron tiokarbamati EPTC, trialat inhibitori sinteze aminokiselina glifosat, triazoli amitrol kloracetamidi metolaklor, propizamid benzofuranil alkilsulfonati etofumesat nitrili diklobenil bipiridilim soli parakvat, dikvat

U gornjoj tablici dani su uglavnom herbicidi koji se danas koriste u svijetu. Kod nas se koristi većina od njih, ali se mora naglasiti kako vodimo jasnu politiku nadzora nastojeći one opasnije držati pod strogim nadzorom. S uspjehom, kako će biti pokazano kasnije. Evo sad malo podataka o opasnostima od aktivnih tvari u našim herbicidima.

linuron 330-55-2 T; N R: 61-22-40-48/22-62-50/53 S: 53-45-60-61 alaklor 15972-60-8 Xn; N R: 22-40-43-50/53 S: (2-)36/37-46-60-61 acetoklor 34256-82-1 Xn; N R: 20-37/38-43-50/53 S: (2-)36/37-60-61 izoproturon; 34123-59-6 Xn; N R: 40-50/53 S: (2-)36/37-60-61 dikamba 1918-00-9 Xn R: 22-41-52/53 S: (2-)26-61 mekoprop 7085-19-0 [1] Xn; N 93-65-2 [2] R: 22-38-41-50/53 S: (2-)13-26-37/39-60-61 amonijev glufosinat 77182-82-2 Xn R: 22 S: (2-) fenmedifam; 13684-63-4 N R: 50/53 S: 60-61 etofumesat 26225-79-6 N R: 51/53 S: 61 glifosat 1071-83-6 Xi; N R: 41-51/53

179 S: (2-)26-39-61 mezotrion; 104206-82-8 N R: 50/53 S: 60-61 1702-17-6 X; N klopiralid R: 41-51/53 S: (2-)26-39-61 21087-64-9 Xn; N R: 22-50/53 S: (2-)60-61 2,4-D 94-75-7 Xn R: 22-37-41-43-52/53 S: (2-)24/25-26-36/37/39- 46-61 diklorprop 120-36-5 Xn R: 21/22-38-41 S: (2-)26-36/37 prosulfokarb 52888-80-9 Xn; N R: 22-43-51/53 S: (2-)24-37-61 klopiralid 1702-17-6 X; N R: 41-51/53 S: (2-)26-39-61 metamitron 41394-05-2 Xn; N R: 22-50 S: (2-)61 parakvat diklorid 1910-42-5 [1] T+; N 2074-50-2 [2] R: 24/25-26-36/37/38- 48/25-50/53 S: (1/2-)22-28-36/37/39-45- 60-61 propizamid 23950-58-5 Xn; N R: 40-50/53 S: (2-)36/37-60-61 trifluralin 1582-09-8 Xi; N R: 36-43-50/53 S: (2-)24-37-60-61 mezotrion 104206-82-8 N R: 50/53 S: 60-61 metribuzin 21087-64-9 Xn; N R: 22-50/53 S: (2-)60-61

180 izoproturon 34123-59-6 Xn; N R: 40-50/53 S: (2-)36/37-60-61 simazin 122-34-9 Xn; N R: 40-50/53 S: (2-)36/37-46-60-61

Kao što se može iz gornje tablice vidjeti, koristimo tvari vrlo različitih opasnih svojstava. Svi su herbicidi ekotoksični i većina ostavlja dugotrajne štetne posljedice u vodi, a također su opasni za biljne organizme. Što se tiče otrovnosti za ljude jako se razlikuju. Ima tu predstavnika vrlo otrovnih i gotovo sasvim neotrovnih tvari, ali činjenica je da se nastoji proizvesti što manje opasne herbicide za ljude. To se događa zadnjih tridesetak godina u nastojanju da se sintetiziraju što specifičniji otrovi za biljke, ali naravno da se ne može niti bez totalnih herbicida, koji uništavaju sve živo na tom svijetu poput npr. parakvata. Ovdje će biti riječi samo o onim herbicidima s kojima imamo problema i iskustava u Hrvatskoj. Kod nas je još uvijek najčešće korišteni herbicid atrazin, barem na poljima s kukuruzom. Jeftin je i do nedavno je proizvođen u Hrvatskoj (Herbos), a danas ga uvozimo bilo kao čistu tvar bilo u obliku preparata. Gledajući njegova opasna svojstva ne predstavlja problem za zdravlje ljudi i ne sjećam se niti jednog fatalnog otrovanja njegovim preparatima u Hrvatskoj. Međutim, njegova sudbina je vrlo upitna zbog nekoliko razloga. Prvi je problem globalnog onečišćenja ovom tvari, koja je inače prilično nestabilna u okolišu. Brzo se raspada! Međutim, dobro je topiv u vodi i lako se procjeđuje u podzemne vodotokove. Sjećam se jednog magistarskog rada iz sredine devedesetih prošlog stoljeća u kojem sam bio član povjerenstva za obranu. Kolegica iz Maribora je pratila koncentracije atrazina u podzemnim vodama tog područja, jer su koncentracije atrazina prelazile MDK u vodi za piće. Lokalne vlasti su odlučile spasiti vodu za piće i uvele su program besplatnog davanja drugih herbicida seljacima, kako bi se smanjile koncentracije atrazina u podzemnim vodama. Uspjeh je bio nevjerojatan. Negdje do 1995. godine atrazin je prestao biti problem Maribora. Imamo i mi takvih područja gdje koncentracije atrazina variraju oko MDK, kao npr. u Velikoj Gorici, ali se ne poduzimaju mjere slične onima u Sloveniji. Ključne zamjerke atrazinu su što je postao globalno onečišćenje i što je prva tvar proglašena endokrinim disruptorom, barem što se tiče žaba i drugih vodozemaca kao na slici gore. Neki radovi govore o tome da je on endokrini disruptor i za ribe u kopnenim vodama, ali na to gledam s malom sumnjom. To što je atrazin globalna nečist dalo bi se riješiti boljim nadzorom njegove primjene uvažavajući činjenicu da je izvrstan herbicid bez teških štetnih učinaka na ljudsko zdravlje. Priča o endokrinom disruptoru mogla bi ga koštati glave, jer mnoge europske zemlje poput Slovenije već su zabranile njegovu uporabu. Noćno kreketanje žaba možda nije ugodno za uho, ali je dobro znati da one žive i obavljaju svoju važnu funkciju za našu planetu. Vjerujem da je atrazinu

181 odzvonilo i da će nakon njegove zabrane stavljanja na tržište biti više žaba u našem okolišu. Ako volite žabe onda će vas ovo predviđanje razveseliti. Diklorfenoksi-octena kiselina (2,4-D) je herbicid koji pomalo sustiže ili čak prestiže atrazin po količinama u primjeni. S toksikološkog stanovišta to je prihvatljivo budući se radi o kemikaliji s relativno slabim opasnim svojstvima za ljudsko zdravlje. Ona je prihvatljivija od atrazina i zbog slabije ekotoksičnosti. U čistom stanju je tek štetna za vodene organizme, a u pripravcima se to svojstvo gubi. Međutim, ipak predstavlja opasnost za ljudsko zdravlje zbog tipičnog ljudskog nemara. Na slici lijevo je prikazano kako se za tretiranje s ovom kemikalijom pripremaju ljudi u nekim nerazvijenim zemljama, ali ni kod nas stanje nije bolje. Po mojem iskustvu najviše otrovanja herbicidima događa se kod nas s ovom kemikalijom. Otrovanja obično završavaju dobro, ako se otrovani na vrijeme pojavi u bolnici. Dovoljno je primijeniti forsiranu alkalnu diurezu (dati što više tekućine i zalužiti krv davanjem infuzija natrijeva bikarbonata), a u težim slučajevima pomaže hemodijaliza. Poseban problem s ovom kemikalijom kao i s prethodno spominjanim atrazinom je onečišćenje hrane zbog nepoštivanja karence. Seljaci sigurno nisu zločesti, ali prečesto zaboravljaju da krajnje korisnike svojih proizvoda treba i štititi. Nevjerojatno je kako primjena herbicida može imati utjecaja na kvalitetu naše prehrane. Mene je najviše iznenadio jedan izvještaj o onečišćenju gljiva herbicidima. Nije mi uopće jasno kako je ova kemikalija mogla dospjeti na mjesto za uzgoj šampinjona, ali činjenica je da je sve moguće. Dokle god nema dobrog nadzora poljoprivredne proizvodnje moguće je očekivati svakakva iznenađenja. Možda će u budućnosti pretvaranje seljaka u farmere donijeti dobrobit upravo u nadzoru primjene pesticida i posebno herbicida. Ipak se herbicidi primjenjuju isključivo profesionalno na poljoprivrednim imanjima ili drugim lako nadziranim mjestima, pa optimistički očekujem da će s njima u budućnosti biti manje problema nego danas. Najgora iskustva hrvatskih toksikologa vezana su uz parakvat. Negdje na prijelazu osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća našli smo se u dilemi da li zabraniti za uporabu taj strašni otrov. Istina je da u ono vrijeme nije bio razvrstan kao vrlo jaki otrov nego tek kao otrov, ali naša su iskustva pokazivala da je izrazito opasan. Od brojnih slučajeva otrovanja spomenuti ću tek jedan, koji je na mene ostavio snažan utisak. Parakvat je totalni herbicid, koji uništava apsolutno sve na polju. Iza njegove primjene ne ostaje ni jedna biljka i idealan je za primjenu na prugama, cestama i gradilištima. Međutim, vole ga primjenjivati i na poljoprivrednim imanjima prije sjetve, jer uništi sve moguće korove, koji bi

182 mogli smanjiti urod izabrane monokulture. Ljudi su ga rado kupovali, a također su se često trovali. Negdje početkom devedesetih prošlog stoljeća asistent s poljoprivrednog fakulteta je dao svom bratu seljaku iz Jastrebarskog spremnik parakvata upozoravajući ga na opasna svojstva herbidica. Brat iz Jaske nije potrošio cijelu količinu parkavata i ostatak tekućine je prelio u pivsku bocu te ostavio u podrum do slijedeće godine. Zapravo je zaboravio na svoj parakvat i tipično hrvatski je tijekom zime tražeći piće posegnuo za krivom bocom. Navodno nije progutao kemikaliju nego ju je ispljunuo i odmah otišao oprati usta. Međutim, parakvat je kvarterna amonijeva baza i nagrizajuća tvar, pa mu je oštetila sluznicu usne šupljine. Uzalud je on prao usta svim i svačim, kad ga je boljelo i smetalo. Odmah ujutro otišao je svom liječniku, koji ga je poslao na otorinolaringologiju u Zagreb. Brat s agronomskog fakulteta nije se slagao s izborom smatrajući da to nije dobro rješenje. Na otorinolaringologiji su krenuli u liječenje ozljeda usne šupljine, a brat agronom je galamio da treba drugačije postupiti. Konačno je došao do tada najuglednijeg toksikologa prof. Beritića i ishodio hitno prebacivanje na tadašnji odjel za toksikologiju IMI-ja na Rebru. Bilo je prekasno. Parakvat je izazvao kemijske opekotine usne šupljine i apsorbirao se u krvotok. Onda se uskladištio u plućima, gdje voli odlaziti i rezultat je bio jasan. On je katalizator peroksidacije lipida, koja pak vodi uništavanju stanica, a pluća su posebno osjetljiva zato što tamo ima dovoljno kisika. Da je odmah onu noć nakon otrovanja poduzeto liječenje (npr. barem hemodijaliza) čovjek bi se spasio. Ovako je umro nakon mjesec dana ležanja na odjelu. Nije bilo pomoći. Problema s parakvatom ima puno. Nepažljiva primjena parakvata može posve uništiti okoliš, kao na slici lijevo. Seljaci ne znaju za njegova opasna svojstva i koriste ga gdje god stignu. Mi smo postigli barem to da seljak ne može kupiti na bilo koji način parakvat i od tada (već petnaest godina) nemamo otrovanja s njim. Puno je primjera uništavanja voća i povrća zbog nestručne primjene ove kemikalije, a vrlo je popularna u mnogim zemljama svijeta. Nikako ne treba zaboraviti njegovu ekotoskičnost za vodene organizme. Točno je da su svi herbicidi po svojoj prirodi opasni za organizme iz vode, ali parakvat je posebno opasan. Pogledajte na slici lijevo kako izgledaju posljedice njegove nekontrolirane primjene. Što će biti s parakvatom u budućnosti nije jasno. S mojeg stanovišta opasniji je nego atrazin o čijoj se sudbini na veliko raspravlja. Jasno je da se bez totalnih herbicida ne može i da je parakvat dobar izbor za uništavanje cjelokupnog života u prirodi na nekom ograničenom području, ali tada treba znati i moći nadzirati strogo njegovu primjenu.

183

Rodenticidi

Ne može se osporiti da su štakori izrazito inteligentne životinje i da čak mogu biti privrženi kućni ljubimci. Žive u vrlo uređenim zajednicama s vrlo jasnom hijerarhijom. Alfe vladaju, bete obavljaju društveno korisne i važne poslove, a delte su obični građani. Imaju još i one obespravljenje game, koji u krajnjoj liniji mogu poslužiti i kao hrana moćnicima ili cijelom plemenu kad su krizna vremena. Stalno prate ljude od vremena kad su stigli u ove naše krajeve, jer najčešće ovise o čovjeku i njegovim zalihama hrane. Dakle, natječu se s čovjekom za istu hranu i zato se nikad nisu zbližili. Čovjek je rado prihvatio sve domaće životinje, jer mu na ovaj ili onaj način služe, a štakor mu nije mogao služiti na bilo koji način. Štakori i drugi glodavci nisu samo otimači ljudske hrane nego su poznati zbog širenja zaraznih bolesti, pa onda nije čudo što ih čovjek progoni i uništava. Međutim, glodavci su izrazito žilava i plodna bića, pa ih naprosto nije moguće istrijebiti. Stručnjaci za deratizaciju su jako zadovoljni kad mogu barem održavati štakorsku populaciju na podnošljivoj razini. Protiv njih je čovjek jako rano počeo koristiti otrove s većim ili manjim uspjehom. Treba naglasiti činjenicu da štakori pamte i možda čak prenose iskustva na nove generacije, pa sigurno ni jedan štakor neće jesti zatrovanu hranu od koje je pred njegovim očima uginuo neki predstavnik plemena. Zato čovjek traži i nalazi otrove koji će djelovati sporo tako da štakor neće povezati uzimanje neke hrane sa smrću svojeg rođaka. Naravno da sam od djetinjstva znao koliki su problem naši štakori, ali nisam se sve do Domovinskog rata bavio s njima osim što sam gledao kako služe kao laboratorijske životinje u znanstvenim istraživanjima mojih kolega. Onda sam početkom srpnja 1992. godine bio poslan po nekom zadatku u Vinkovce i trebao sam usput obić i Nuštar. Cijelo područje je bilo izrazito uništeno tijekom Domovinskog rata i ja sam užasnut stalno pogledavao u razrušene kuće pokraj kojih sam prolazio. I onda sam na dvorištu srušene kuće ugledao usred bijela dana nekoliko mladih štakora kako se igraju lovice ili nekakve druge njihove igre. Moj domaćin je samo odmahnuo rukom uz komentar da na svakog nuštarskog branitelja dolazi stotinjak štakora. Naprosto su se nakotili zbog silnih količina rasute hrane i nedostatka bilo kakvih neprijatelja. Rekao mi je da je slična situacija na cijelom ratom zahvaćenom području. Zgrožen time i svjestan činjenice da štakori mogu prenijeti brojne zarazne bolesti odmah po povratku u Zagreb izvijestio sam na sastanku Stožera o viđenom u Nuštru. Naravno da su me odmah zadužili da pokušam naći rješenje problema. Hitno sam sazvao sastanak predstavnika javnog zdravstva, zaštite okoliša, policije, civilne zaštite i drugih shvativši već na početku sastanka

184 kako sam grdno pogriješio. Prvi problem je bio u tome što nije bilo novca za nabavu otrova, a javno zdravstvo je bilo spremno obaviti deratizaciju. Onda su se javili neočekivani protesti predstavnika zaštite prirode i okoliša, koji su se histerično protivili masovnom trovanju, jer bi mogle stradati voluharice. I one su se namnožile u tom ratnom vremenu, ali nisu predstavljale problem zbog činjenice što više nitko tamo u istočnoj Slavoniji ništa nije sijao. Brzo sam shvatio da neću na taj način riješiti problem. Sjetio sam se prvo drage prijateljice Francuskinje udane za našeg uglednog znanstvenika, koja je radila u francuskom veleposlanstvu. Nazvao sam je i molio da traži od Francuza otrove protiv štakora kao donaciju, a ona me povezala sa Šveđanima također sklonima pomoći Hrvatskoj. I jedni i drugi su se brzo javili, ali sam bio šokiran odgovorima. Francuzi su bili jako zainteresirani pomoći, jer su htjeli steći iskustva s deratizacijom u ratom razrušenom području. Predložili su slanje svojih stručnjaka radi proučavanja kulturnih i hranidbenih navika ratnih štakora, a onda su nakon nekoliko mjeseci namjeravali predložiti način deratizacije obzirom na stotine činitelja. Šveđani su pak bili spremni odmah doći sa svojim ekipama, ali su tražili da se deratizacija obavi s obje strane crte bojišnice uz punu suradnju nas i četnika na zahtjevnom poslu. Vrlo jasno su rekli da deratizacija samo s jedne strane crte bojišnice neće dati nikakav rezultat, jer štakori sa četniče strane će preći na našu čim mi naše istrijebimo. Ni jedan ni drugi prijedlog mi se nije sviđao, a posebno je onaj švedski o punoj suradnji dvije protivničke strane bio neprovediv. Izvijestio sam svoje nadređene da ne mogu učiniti ništa na uništavanju štakora, a osobno sam bio prilično uplašen razmišljajući o budućnosti tog meni dragog kraja. Zamišljao sam čopore štakora, koji prijete braniteljima. Onda sam sreo jednog prijatelja biologa, koji se gromoglasno nasmijao mojim prognozama. Rekao mi je da tog časa nije potrebna nikakva deratizacija i da će se populacija štakora desetkovati do slijedećeg proljeća. Hrane više nisu imali u izobilju, a populacija je postala prevelika. Oni se više ne mogu razmnožavati zbog nedostatka hrane, a zima će ih silno prorijediti. Imao je naravno pravo, ali nakon oslobođenja je ipak obavljena masovna deratizacija zbog velikog porasta učestalosti trihineloza. Kao što je već rečeno, stotinama godina se čovjek bori protiv glodavaca otrovnim mamcima. Do prije pedesetak godina najčešće su se koristili otrovi na bazi arsena ili različiti fosfidi, ali nisu bili previše učinkoviti. Uvijek se dio štakora mogao pobiti, ali njihovi najvažniji članovi su pri takvim neorganiziranim deratizacijama ostajali netaknuti, a pleme je nepredovalo. Naravno da će gladan štakor pojesti na što god naleti, a toga je bilo na sve strane u izobilju. Ne možete spriječiti štakora da uđe u svinjac i tamo krade hranu ili očekivati da u velikom skladištu punom hrane izabere radije vaš otrovani mamak od kojeg će za sat ili dva uginuti. Trebalo je štakoru ponuditi hranu dobra izgleda i mirisa od koje neće odmah uginuti nego će još koji puta navratiti da se pogosti. Takvu zatrovanu hranu omogućili su kumarinski antikoagulansi. To su tvari koje sporo djeluju na K vitaminski ciklus u jetrama uz inhibiciju sinteze faktora zgrušavanja krvi. Jednostavno rečeno, kod žrtve se krv više ne može zgrušavati i svaka najmanja ranica vodi teškom krvarenju. Jedan nezgodan udarac će izazvati nekakve male unutrašnje povrede nebitne zdravom štakoru, a otrovani štakor će naprosto uginuti od unutrašnjeg krvarenja. Najvažnije od svega je to što je proces spor i tek dva do tri tjedna nakon uživanja otrovane hrane kod štakora se pojave simptomi otrovanja. Ni najpametniji štakor neće povezati uzimanje otrovane hrane s neobjašnjivom smrću i tako će

185 mnogi uginuti. Tako su oralni antikoagulansi poput bromadilona, klorfacirona, brodifakuma, kumatetralila i drugih postali praktički jedini otrovi za nadzor populacije svih glodavaca iz našeg okoliša. Evo značajki jednog od njih. T+ N BRODIFAKUM CAS 56073-10-0 VRLO OPASNO ZA OTROVNO OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R27/28-48/24/25-50/53 (vrlo otrovno u dodiru s kožom i ako se proguta, Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju putem kože i gutanjem, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i dugotrajno štetno djeluje u vodi).

Primjenjuju se na različitim mjestima, ali danas najčešće u očuvanju komunalne higijene i vrlo široko u poljoprivredi. U Hrvatskoj ima više od 50 tvrtki koje se bave deratizacijom i dobro od toga žive. Na tržištu se nalazi izrazito velik broj mamaka (žitni mamci, parafinski blokovi, peleti, itd.). Naravno da i pojedinci izrađuju svoje mamke i primjenjuju ih s većim ili manjim uspjehom kupujući uljne otopine pojedinih antikoagulansa. Neki od njih stvarno izgledaju privlačno i za druge životinje osim štakora i u tome je problem. Otrovanja drugih životinja nisu rijetka, bilo da se govori o žiteljima polja ili gradova. Svaki čas nam javljaju o uginuću pasa ljubimaca, divljih životinja iz gradskih parkova ili pak šuma i polja. Krivci za stradavanje drugih životinja to čine uglavnom zbog nemara. Evo samo slučaja stradavanja srna zbog uništavanja poljskih miševa. Propis kaže vrlo jasno da u vrijeme tretiranja treba prvo obići polja i nogom zatrpati sve rupice u tlu. Koji dan nakon toga treba ponovo izaći u polje s mamcima i pogledati koje su rupice otrpane, što znači da u njima netko živi. Tu treba istresti malo zatrovanog npr. žitnog mamka i onda ponovo nogom zatrpati rupicu. Poljski miš ili voluharica će mirno pojesti poklonjeni obrok hrane i uginuti, a nikom drugom neće pasti napamet tražiti po rupicama otrovano žito. Puno je lakše istresti na male hrpice žito po polju i pustiti miševe da to pojedu. Međutim, takva će hrana biti privlačna drugim biljožderima poput srna, jelena ili zečeva. Onda se događaju otrovanja takvih životinja u većem ili manjem obimu. Skoro svake godine se javlja o pomoru takvih divljih životinja negdje u doba kad seljaci obavljaju nepropisnu deratizaciju na svojim poljima. Neki kažu da zečeva više praktički nema na našim prostorima, jer su se potrovali bilo insekticidima, bilo herbicidima bilo rodenticidima. I oni su na kraju krajeva glodavci. Takvo je stanje u slobodnoj prirodi, a kakvo je pak u našim naseljima?

186 U ljudskim naseljima stanje je složenije, jer žrtve mogu biti brojni žitelji, od pasa do djece. Zbog toga su propisi o primjeni rodenticida puno stroži nego u poljoprivredi. Kao prvo, barem ljudi moraju biti obaviješteni o tome da se u njihovim kućama ili pokraj njih obavlja deratizacija, što se barem u gradovima dosta dobro poštuje. Ja osobno uvijek nađem na ulaznim vratima letak o tome da se obavlja deratizacija. Ono dalje nije baš uvijek obavljeno na zadovoljavajući način. U podrumima se obično ostavljaju žitni mamci na komadu papira prostrtom po podu, a to nije dobar način. Trebalo bi barem iznad mamka staviti natpis da se dolje nalazi otrov i kakva su mu opasna svojstva. Svjetski standardi danas nalažu stavljanje mamaka u posebne posude s prikladnim otvorom za ulazak glodavca. To mogu biti kutije poput ovih na slici lijevo, cijevi ili druge posude. Na taj način se smanjuje vjerojatnost da

če do mamka doći pas ili npr. dijete. Po propisima bi mamke nakon određenog vremena trebalo pokupiti i zbrinuti kao opasni otpad, jer nema nikakvog razloga da se on drži u podrumu ili drugom mjestu nakon što je obavio svoju ulogu. U praksi nije baš tako, a zna biti i daleko gore. Sjećam se jednog slučaja pred sam kraj dvadesetog stoljeća u Slavoniji. DDD poduzeće je zaposlilo mladog studenta prve godine da truje sve što treba po selima iz okolice sjedišta tvrtke. Dečko je dobio na uporabu kombi nakrcan svakakvim pesticidima i s njim je putovao od sela do sela vičući preko razglasa: «Trujemo, trujemo!». Na licu mjesta je priređivao mamke za štakore ili je pak prskao štale insekticidima zadovoljno zbrajajući svoj utržak. Međutim, osjećao se iz dana u dan sve gore i gore, a nije bilo ni čudo kad od osobne zaštitne opreme nije imao ništa. Pio je plivadone protiv glavobolje i nastavljao raditi svoj ljetni posao. Onda se jednog dana srušio pokraj svog kombija i seljaci su pozvali hitnu pomoć da ga odveze u bolnicu. U velikom gradu su obavili pretrage kakve su im bile na raspolaganju i jedini sumnjiv nalaz su bili tragovi opijata u mokraći. Otpustili su ga s dijagnozom ovisnika o heroinu ili sličnoj drogi. Dečko nije bio s tim zadovoljan, a njegov obiteljski liječnik je bio pametan čovjek, pa je napravio analize protrombinskog vremena (vrijeme zgrušavanja krvi) te posumnjao da se radi o otrovanju kumarinskim antikoagulansima. Neposredan razlog

187 nesvjestice na seoskoj ulici bio je otrovanje nekim od insekticida, a nalaz opijata je dolazio zbog velikog broja tableta Plivadona progutanih zbog suzbijanja glavobolje. Ja sam bio u slučaj uključen kao sudski vještak zbog toga što je dečko tražio odštetu za svoje pretrpljene muke. I dobio ju ne. Poseban problem zadnjih godina predstavljaju namjerna otrovanja životinja u našim gradovima. Uopće nisu važni razlozi zbog kojih pojedinci to rade nego se postavlja pitanje na koji to način spriječiti. Činjenica je da ostavljanje otrovane hrane (npr. kosti, meso i sl.) ne predstavlja opasnost samo za kućne ljubimce nego i za djecu. Početkom 2008. godine nazvala me policija zbog nalaza oko 60 zatrovanih meka na različitim mjestima u Gračanima. Povod za njihov poziv bilo je otrovanje jednog psa, koji je pojeo otrovane kosti, ali je preživio zbog primjene vitamina K, koji je antidot na oralne antikoagulanse. Ispostavilo se da nitko nije nadležan za taj slučaj. Policija je zbog privatne tužbe uzela uzorke mamaka i poslala ih u svoj laboratorij, ali nije imala s kim surađivati, jer se svatko smatrao nenadležnim za slučaj. Sanitarna inspekcija je smatrala da nema tu što raditi budući niti jedan čovjek nije stradao. Inspekcija zaštite okoliša se također smatrala nenadležnom budući okoliš nije bio ugrožen, a do inspekcije zaštite prirode policajac nije uspijevao doći. Vjerojatno se niti on ne bi osjećao nadležnim budući pas ljubimac nije bio dio okoliša nego stanovnik nečijeg stana. Naravno da niti veterinarska inspekcija nije bila nadležna, a veterinari za kućne ljubimce su tih dana primali brojne pse otrovane oralnim antikoagulansima. Jasno je da svaki vlasnik psa mora voditi brigu o svojem ljubimcu i da država nema nikakvih posebnih sredstava iz proračuna za zaštitu kućnih ljubimaca. Međutim, u ovom slučaju se ipak radilo o kaznenom (ne)djelu ugrožavanja zdravlja i života ljudi. Mislim da bi društva za zaštitu životinja trebala ipak malo više poraditi na tome da se slični slučajevi ne događaju, jer za njih nema apsolutno nikakvog opravdanja.

Dezinficijensi

Ovu skupinu kemikalija koristimo protiv bakterija i virusa gdje god to ima smisla, a to znači praktički na svakom mogućem mjestu, od vlastite kože ili kupaonice do bolnice ili proizvodnje hrane.

188 Razlikuju se značajno i prema kemijskom sastavu kao i prema opasnostima za ljudsko zdravlje i okoliš. O kloru i etilendioksidu kao vrlo snažnim dezificijensima bilo je govora u poglavlju o opasnim kemikalijam, pa ih ovdje tek spominjem. Dolje je dan izbor nekih koncentrata dezinficijensa koji se koriste jako široko.

propan-1-ol; 71-23-8 F; Xi n-propanol R: 11-41-67 S: (2-)7-16-24-26-39 etanol; 64-17-5 F etil-alkohol R: 11 S: (2-)7-16 benzil-alkohol 100-51-6 Xn R: 20/22 S: (2-)26 1-metoksi-2-propanol; 107-98-2 monopropilen-glikol metil- R: 10 eter S: (2-)24 formaldehid ...% 50-00-0 T R: 23/24/25-34-40-43 S: (1/2-)26-36/37/39-45- 51 gliokzal...%; 107-22-2 Xn etandial...% R: 20-36/38-43-68 S: (2-)36/37 glutaral; 111-30-8 T; N glutaraldehid; R: 23/25-34-42/43-50 1,5-pentandial S: (1/2-)26-36/37/39-45- 61 mravlja kiselina ... % 64-18-6 C R: 35 S: (1/2-)23-26-45 peroctena kiselina . . . % 79-21-0 O; C; N R: 7-10-20/21/22-35-50 S: (1/2-)3/7-14-36/37/39- 45-61 troklosen kalij; [1] 2244-21-5 [1] O; Xn; N troklosen natrij [2] 2893-78-9 [2] R: 8-22-31-36/37-50/53 S: (2-)8-26-41-60-61 natrijev hipoklorit, otopina 7681-52-9 C; N ... % aktivnog Cl R: 31-34-50 S: (1/2-)28-45-50-61 simklosen; 87-90-1 O; Xn; N trikloroizocianuronska R: 8-22-31-36/37-50/53

189 kiselina; S: (2-)8-26-41-60-61 trikloro-1,3,5-triazintrion tosilkloramid natrij 127-65-1 C R: 22-31-34-42 S: (1/2-)7-22-26-36/37/39- 45 bifenil-2-ol; 90-43-7 Xi; N 2-hidroksibifenil; R: 36/37/38-50 2-fenil-fenol (ISO) S: (2-)22-61 klorokrezol; 59-50-7 Xn; N 4-kloro-m-krezol; R: 21/22-41-43-50 4-kloro-3-metil-fenol S: (2-)26-36/37/39-61 2,4,6-triklorofenol 88-06-2 Xn; N R: 22-36/38-40-50/53 S: (2-)36/37-60-61 triklosan; 3380-34-5 Xi; N 2,4,4'-trikloro-2'-hidroksi- R: 36/38-50/53 difenil-eter; S: 26-39-46-60-61 5-kloro-2-(2,4- diklorofenoksi)fenol kvaternarni amonijevi 63449-41-2 C; N spojevi;benzil-C8-18- R: 21/22-34-50 alkildimetil, kloridi S: (2-)36/37/39-45-61 timol 89-83-8 C; N R: 22-34-51/53 S: (1/2-)26-28-36/37/39- 45-61

U praktičnoj primjeni dolaze u sniženim koncentracijama do 10%, a neki i ispod 1%, pa preparati uglavnom ne predstavljaju opasnosti ni za ljudsko zdravlje niti za okoliš. To nije ni čudo kad se tako često koriste npr. za dezinfekciju posuđa za jelo ili npr. medicinskih instrumenata. Naravno da s njima treba oprezno postupati, posebno s koncentratima, ali bez panike. Nemamo s njima nikakvih loših iskustava, a tek kao primjer gdje se sve koriste opisujem slučaj iz 2007. godine. Nazvala je mlada majka prilično uplašena budući je svoje tromjesečno dijete nahranila mlijekom otopljenim u dezinficijesu za bočice. Ona bi svako jutro pripremila lonac razrijeđenog dezinficijensa i onda bi s njim nakon pranja isplahnula bočice, a onda je u njima priređivala slijedeći obrok. Taj dan je naprosto umjesto obične vode za otapanje mlijeka koristila onaj dezinficijens, jer se nalazio u loncu istog oblika u kojem je stajala prokuhana voda. Dijete je u slast pojelo svoj obrok, a tek nakon toga je mlada majka shvatila kako je pogriješila. Pokušala je i sama piti mlijeko otopljeno u dezinficijensu i jedino je mogla reći da joj se ne sviđa. Dijete je mirno spavalo, a majka je pokušavala dobiti od nekog informaciju što se njezinom dijetetu može dogoditi, a svi su je upućivali na toksikologe. Ja sam je smirio objasnivši da treba dijete pustiti na miru nek spava. Da mu je bilo loše ono bi povraćalo ili dobilo proljev, a ovako je najbolje da slučaj zaboravi i ubuduće malo bolje pripazi u kakvim posudama drži različite potrepštine za pripremu obroka svom

190 djetetu. Zaista je to točno da dezinficijensi ne predstavljaju niti akutnu niti kroničnu opasnost za ljudsko zdravlje, a u kanalizaciju obvezno dospijevaju pri uporabi, pa niti oko toga ne treba praviti probleme. U krajnjem slučaju možda mogu pobiti neke bakterije iz fekalnih voda, ali sasvim sigurno tamo dolje u kanalizaciji brzo se potroše i sigurno nemaju nikakvog utjecaja na okoliš. To bi trebali shvatiti i određeni inspektori kao što shvaćaju domaćice i ne pada im napamet predavati praznu ambalažu kućnih dezinficijensa na zbrinjavanje kao opasni otpad. Dovoljno ju je isprati s vodom i nakon toga predati na zbrinjavanje skupa s bocama od mineralne vode.

Neki drugi

Zaista je teško odabrati koje još pesticide ovdje obuhvatiti, ali prema vlastitom izboru dati ću osnovne podatke o nekim limacidima, akaricidima i nematocidima. Koriste se dakle protiv puževa, grinja i nematoda, kakve se vidi na slikama dolje.

Evo i najčešće korištenih sredstava:

vrsta pesticida ime CAS broj označavanje limacid metaldehid 108-62-3 Xn R: 10-22 S: (2-)13-25-46 akaricid kloheksetin 33089-61- Xn, N 1 R: 22-43-48/22- 50/53 S: (2)-13-25-46-61 nematocid diazomet 533-74-4 Xn, N R:22-36-50/53 S: (2)-13-25-46-61

Zapravo se ne radi o vrlo opasnim kemikalijama i jedino je već ranije spominjani metiokarb kao pravi otrov važniji limacid. Narod se snalazi i na druge načine, pa se puževe vrlo uspješno vabi posudama s pivom u kojem se uguše ili ih se posipa solju da dehidriraju i tako uginu. Eto, završavam s ovim kratkim pregledom pesticida uz vrlo snažnu napomenu da brojne nisam obuhvatio ovim poglavljem.

191 «PLINOVITE» PRIČE

Ja osobno se najviše bojim otrova koji djeluju u obliku plina, para ili aerosola. Nije lako zadržati njihovo širenje kroz naš okoliš, a šire se u ovisnosti o lokalnim meteorološkim uvjetima. U većini slučajeva od njih se može samo pobjeći ili se sakriti u dobro zatvorene prostore čekajući dok opasnost mine. Otrovanja takvim kemikalijama u pravilu su teška i često smrtonosna, a ni utjecaji dugotrajnog izlaganja nisu zanemarivi. Često su povezani s karcinogenošću ili reproduktivnom otrovnošću. No, najbolje je ove tvrdnje dokazati podacima iz prakse.

Ugljikov monoksid

U Hrvatskoj po službenim podacima najviše ljudi umire zbog otrovanja ugljikovim monoksidom i to se ponavlja veće desetljećima iz godine u godinu. Najviše je otrovanja zimi, kad građani koriste neispravne peći za zagrijavanje svojih stanova. Međutim, od njega stradavaju i profesionalci, kao npr. vatrogasci tijekom cijele godine. I ona užasna katastrofa na Kornatima iz kolovoza 2007. godine može se povezati s otrovanjem ovom kemikalijom. Analize karboksihemoglobina pokazale su njegovu prisutnost u koncentracijama iznad 40%, što je već povezano s težim znakovima otrovanja. Nomogram ispod ovog teksta pokazuje o čemu se radi.

Uz takve koncentracije karboksihemoglobina vatrogasci nisu bili sposobni ništa učiniti na spašavanju svojih života, jer su bili omamljeni. Nitko ne kaže da je otrovanje ugljikovim monoksidom u tom slučaju bilo glavni uzrok stradavanja, jer teške opekotine govore da su

192 zapravo bili sprženi. Međutim, činjenica je da vatrogasci obično stradavaju zbog otrovanja ugljikovim monoksidom. Stvar je prilično jednostavna. Karboksihemoglobin je oblik hemoglobina nastao vezanjem ugljikovog monoksida za njega i tako hemoglobin više ne može prenositi kisik kroz organizam. Ne veže se ugljikov monoksid samo na hemoglobin nego ometa brojne metaboličke procese u organizmu i izložena osoba brzo umire ako joj se ne ukaže medicinska pomoć osposobljenih zdravstvenih djelatnika. Tko je i što je taj opasni ugljikov monoksid? Nastaje izgaranjem ugljikovih spojeva (drvo, ugljen, lož ulje, gradski plin, itd., itd.) uz nedovoljno kisika. Najčešće se razvija u neispravnim grijalicama ili bojlerima, kod neispravnih odvoda dimnih plinova u požarima itd. Podmukao je to plin bez mirisa, boje ili okusa, pa čovjek ne može opaziti da je životno ugrožen. Evo njegovih toksikoloških značajki.

UGLJIKOV MONOKSID T F+ (CAS 630-08-00) Repro.kat. 1 OTROVNO VRLO LAKO ZAPALJIVO

OZNAKE UPOZORENJA R12-23-48/23-61 (vrlo lako zapaljivo, otrovno ako se udiše, opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem, može štetno djelovati na plod).

Nezgodan je kod akutnog izlaganja kao i kod dugotrajnog unošenja u niskim koncentracijama. Ne treba se čuditi što liječnici trudnicama zabranjuju pušenje, jer pušačica truje svoj plod i može očekivati da njezino dijete trpi posljedice njezine ovisnosti o cigaretama. No, nas zanimaju akutna otrovanja ugljikovim monoksidom i način njihova sprječavanja. Meni je u najružnijem slučaju ostao slučaj od prije dvadesetak godina, kad je stradalo dvoje djece bez roditelja. Dali su ih na skrbništvo pouzdanoj gospođi, koja nije imala vlastite djece i čini se da su svi bili sretni u tom odnosu. Međutim, peć u dječjoj sobi nije bila ispravna i jedne zimske noći se udomiteljica probudila zbog neugodnog mirisa iz dječje sobe. Smrdjela je plastična lego kocka ostavljana slučajno na peći, što sasvim sigurno nije bio uzrok otrovanja nego tek signal pomajki da nešto u spavaonici nije u redu. Oba djeteta su bila u nesvijesti i ona je odmah nazvala hitnu pomoć. Djelatnici hitne pomoći su stigli brzo i odmah su primijenili propisane mjere spašavanja dajući čisti kisik djeci. Međutim, jedno od djece je već bilo mrtvo, a drugo se uspješno oporavilo dolaskom u bolnicu. Umrlo dijete je imalo koncentraciju karboksihemoglobina oko 65%, a ono preživjelo 40%. Kako je to bilo moguće? Bili su oboje u istoj prostoriji s istim koncentracijama ugljikovog monoksida u zraku i trebalo je očekivati kod oboje isti ishod, pogotovo zato što je razlika u dobi iznosila tek godinu dana. Međutim, očito dvoje djece nije trošilo istu količinu zraka pri disanju. Onaj nemirniji je disao

193 dublje i intenzivnije, pa je u svoj organizam unosio puno više ugljikovog monoksida nego njegov supatnik, a možda mu je hemoglobin bio osjetljiviji budući je bi mlađi. To nije bilo ništa neočekivanog. Svi mi znamo da će apsorpcija bilo kojeg plinovitog otrova ovisiti o njegovoj koncentraciji u zraku, dužini izloženosti i količini udahnutog zraka (npr. fizički napor znači više udahnutog zraka). Uz to je naravno važno kakav je hemoglobin u izložene osobe. Dječji hemoglobin je osjetljiviji nego onaj u odraslih osoba i lakše je otrovati dijete bilo kojom kemikalijom koja se veže na hemoglobin. Slučajeva otrovanja ugljikovim monoksidom tako je puno da teško možemo izdvojiti one posebne slučajeve. Navodim tek primjer vezan uz mladost i automobile. Pozivam se na slučaj dvoje mladih ljudi, koji su došli s nekog tuluma kući i parkirali se u garaži. Naravno da je bilo hladno i ostavili su upaljen motor automobila u zatvorenoj garaži, a oni su se u ugodnoj atmosferi nastavili ljubiti. Našli su ih ujutro mrtve na njihovim sjedalima, a motor automobila se ugasio zbog nedostatka kisika. Što nam je činiti da ne postanemo žrtve? Dimnjačari nastoje upozoriti građane na opasnost, ali ih novinari citiraju kad nemaju drugih zanimljivih tema ili kad se dogodi nego njima zanimljivo smrtonosno otrovanje. Sustav sprječavanja otrovanja ne djeluje dobro u praksi, što potvrđuju podaci o otrovanjima. Ne znam što treba točno učiniti, ali mislim da treba ići i s represijom, ako je to potrebno. Treba li isključiti gradski plin kućanstvu koje nema dobro uređene instalacije za grijanje ili im je bojler neispravan? Treba li zabraniti prodaju grijalica na petrolej ili drugi energent, ako se iz njih dimni plinovi ispuštaju izravno u prostoriju? Ja mislim da treba, pa ma kako nekima to bilo mrsko. Biti će manje otrovanja ugljikovim monoksidom. Možda pomaže ugradnja detektora ugljikovog monoksida s alarmom, što na zapadu rade učestalo kao na slici gore. Ako ga nemate onda potražite dobrog stručnjaka za gradski plin da vam ga ugradi.

Ugljikov dioksid

Ugljikov dioksid sasvim sigurno nije opasan za ljudsko zdravlje. I ne samo da nije opasan nego je neophodan za normalni život našeg organizma. Nastaje kao krajnji produkt oksidacije ugljika u organizmu i veći dio ga se izluči izdisanjem, ali ostatak igra izrazito važnu ulogu održavanja tzv. acido-bazne ravnoteže. Zahvaljujući njemu i nekim bazama kroz cijeli život se održava acido-bazna ravnoteža u vrlo uskim granicama. To znači da je krv gotovo neutralna, tj. nije ni kisela ni lužnata. Za poznavatelje kemije treba reći kako ugljikov dioksid igra važnu ulogu u održanju pH krvi na vrijednosti od približno 7,4. Valja reći da ugljikov dioksid nastaje u svim procesima izgaranja ugljikovih tvari bez obzira odvijaju li se oni u plamenu ili uz enzimatsku katalizu u većini živih organizama. Danas su količine proizvedenog ugljikovog dioksida neumjereno velike i stručnjaci se boje da to vodi globalnom zatopljenju na Zemlji, ali o tome ovdje neće biti riječi. Činjenica je da su i količine ugljikovog dioksida proizvedene u brojnim biološkim procesima izrazito velike i da

194 u nekim slučajevima mogu predstavljati izravnu opasnost za ljude i druga živa stvorenja. Ta kemikalija je teža od zraka i lako se zadržava u zatvorenim prostorima, npr. rudnici, podrumi, podzemni kanali, itd. Odavno je poznata Pasja špilja pokraj Napulja upravo po tome što se u njoj zadržava ugljikov dioksid, koji se uslijed geoloških procesa stalno oslobađa u nju. Obzirom na to što ima relativno visok prag na ulazu ugljikov dioksid se zadržava na njezinu dnu u visokim koncentracijama. Posjetitelji špilje uopće ne osjećaju nikakvu prisutnost te kemikalije, jer na visini njihove glave koncentracije su vrlo niske. Međutim, osrednji pas se ulaskom u špilju najednom nađe u zoni visokih koncentracija ugljikovog dioksida i može uginuti zbog hipoksije ili nedostatka kisika. Naime, kako raste koncentracija ugljikovog dioksida u nekom prostoru tako pada koncentracija kisika. Tako se kod koncentracije od 25% ugljikovog dioksida u zraku koncentracija kisika na spusti 18%, a kod koncentracije 35% kisik pada na 13,65%. Smatra se da opasnost od nedostatka kisika postaje ozbiljna već kad padne ispod 17%, a 14% je vrlo kritična koncentracija. Nažalost, imamo i mi puno iskustava sa stradanjem ljudi zbog povećanja koncentracije ugljikovog monoksida u zatvorenim prostorima. Najčešće se bilježe takvi slučajevi u vinskim podrumima za vrijeme vrenja mošta ili kod kopanja zdenaca, ali najpoznatiji slučaj je svakako stradavanje građanina sa stanom pokraj Karlovačke pivovare. Gospodin je u večernjim satima jednog tmurnog ranoproljetnog dana (bio je petak) vodio svog psa u šetnju pokraj potoka u koji se izlijevala oborinska kanalizacija pivovare. Kako je kasnio cijelih pola sata njegova žena se zabrinula i izišla van potražiti muža. Našla ga je kako leži pokraj pojila s nogama u vodi, a pas je ležao do njegovih nogu. Bilo je to mjesto udaljeno nekih 8 m od izlijevnog mjesta oborinske kanalizacije. Odmah je uzbunila susjede i pozvana je hitna pomoć. Čovjeka su izvukli iz potoka i ustanovili da su mu zakazale sve vitalne funkcije. Odmaknuli su ga dalje od potoka budući se odatle širio izrazito intenzivan neugodan miris od kojeg se nije moglo disati i obavili su tamo reanimaciju. Kad su se čovjeku vitalne funkcije vratile prevezli su ga u županijsku bolnicu i tamo su nastavili s intenzivnom terapijom. Nažalost, to nije pomoglo i

unatoč dobroj terapiji on nije nikad došao k svijesti i umro je nakon skoro mjesec dana. Drugi dan nakon izlaganja lokalna radio postaja pokrenula je vrlo snažnu akciju prvo obavijestivši broj 112 o događaju, a zatim su izvještaje o događ aju počeli davati u eter. Oni su smatrali kako se čovjek otrovao amonijakom, a kao podloga tome bila je činjenica da je pivovara deset ili više dana prije toga započela remont strojarnice hladnjače i da se početkom radova u zrak oslobodila nepoznata količina amonijaka donoseći uznemirenost među građanima. Na lice

195 mjesta su počeli dolaziti različiti inspektori, vatrogasci i policija. Već u ponedjeljak u javnosti je stvoreno čvrsto mišljenje da je čovjek otrovan amonijakom i tražilo se kako krivce tako i izvore oslobađanja amonijaka. Na slici gore je vatrogasac koji bezuspješno pokušava dokazati amonijak na mjestu stradanja Karlovčanina. Mene su kontaktirali s raznih strana već u nedjelju, ali sam bio poslovno na putu u Osijek dva dana i tek u ponedjeljak sam se predveče vratio u Zagreb. Obećao sam Ministarstvu zdravstva da ću odmah u utorak otputovati u Karlovac i izvidjeti o čemu se zapravo radi, jer prema mojim podacima nije bilo nikakvih znakova otrovanja amonijakom. Moje sumnje su se potvrdile i ja sam u utorak odmah nakon izvida zaključio kako amonijak nije uzrok stradavanju nego neki drugi plin. Pogledajte na slici gore kako su trava i potočno raslinje bujni. Ne bi bili takvi da ih je ofurio amonijak. Ut to žrtva nije imala nikakvih simptoma otrovanja amonijakom. Sumnjao sam na ugljikov dioksid znajući da ga se fermentacijom slada proizvodi u velikim količinama, a pivovara još kupuje dodatne količine tog ukapljenog plina radi dodatnog gaziranja piva prije stavljanja u promet. To sam izjavio na sastanku županijskog eko-stožera, a policija je odmah iskoristila moju nazočnost i dobar dio poslijepodneva sam odgovarao na njihova pitanje u policijskoj postaji. Kasnije su se događaji razjašnjavali prilično velikom brzinom uz velike proteste novinara što sam im oborio hipotezu o otrovanju amonijakom. Njima se nije sviđala hipoksija, jer to zapravo na izravan način nije otrovanje. Ispostavilo se da je pivovara zbog kvara na uređaju za rekuperiranje ugljikovog dioksida iz fermentacijih plinova naprosto ukupne plinove ispuštala u oborinsku kanalizaciju. Ugljikov dioksid se tamo nakupljao u količinama ovisnim o proizvodnji fermentacijskih plinova tijekom vrenja i polako curio u potok zajedno se vodom. Tjedan dana nakon stradavanja izmjerene su koncentracije kisika od 4,5% na mjestu ispuštanja fermentacijskih plinova u kanalizaciju, a na izlasku u potok iznosila je nešto više od 14%. Dovoljno za smrt psa i čovjeka. Obdukcija čovjeka i psa je potvrdila da su umrli od hipoksije a ne od otrovanja amonijakom, a među nama toksikolozima ostalo je čuđenje. Nikad do tada nismo čuli za stradavanje bilo koga zbog ugljičnog dioksida na otvorenom prostoru, ali ovdje se ipak radilo o relativno dubokom potoku i danu bez znatnijih kretanja zračnih struja.

Cijanovodik i cijanidi

Cijanovodik je vrlo otrovan ako se udiše, vrlo lako je zapaljiv i vrlo je otrovan za organizme koji žive u vodi. Kod cijanida (dakle soli) dodaje se još svojstvo vrlo velike otrovnosti ako se proguta. To je vrlo jednostavna kemikalija i može se naći svuda u nekom od oblika. Dokazani su kao sastavni dio svemirskih prostranstava, a na zemlji smo stalno izloženi njihovu unosu u organizam. Tako ih udišu pušači, a oduvijek unosimo u organizam tzv. cijanogene biljke (obično koštice), koje sadrže alkaloide iz kojih se metabolizmom razvijaju cijanidi. Cijanidi se vrlo često koriste u gospodarstvu, npr. za fumigaciju skladišta (nezamjenjivi za uništavanje nekih štetočina poput npr. stjenica), u organskoj sintezi, procesima galvanizacije, itd. Postoje cijanogene kemikalije (npr. acetonitril) ili čak lijekovi (natrijev nitroprusid). Cijanovodik su neuspješno pokušavali primijeniti Francuzi kao bojni otrov u II. Svjetskom ratu, a Hitler je njime (Cyclon B) pobio milijune ljudi u svojim koncentracionim logorima smrti. Dakle, to je kemikalija koja je ubila najveći broj ljudi na ovom svijetu, a zbog njezine otrovnosti nastoji se izbaciti iz svih industrijskih procesa kad god je to moguće. Problem otrovanja cijanidima je u tome što je mala razlika u dozama uz koje se javljaju blagi simptomi od onih uz koje nastupa teško otrovanje ili smrt. Evo simptoma otrovanja.

196

ZNAKOVI OTROVANJA

SREDIŠNJI ŽIVČANI SUSTAV • Rani simptomi: vrtoglavica, glavobolja, mučnina i povraćanje, gušenje, konfuzija, nemir, tjeskoba, itd. • Teži simptomi: stupor, koma, konvulzije, proširene zjenice, smrt (kod teše izloženosti smrt nastupa brzo)

KARDIOVASKULARNI SUSTAV •Početna tahikardija prelazi u bradikardiju, a hipotenzija vodi do kolapsa. Teža izlaganja mogu brzo dovesti do edema pluća.

OPĆI ZNAKOVI Koža je hladna, opuštena i opaža se cijanoza

Postoje i protuotrovi (antidoti), ali njihova primjena uvijek je vezana uz primjenu od strane educiranog zdravstvenog osoblja. Neko vrijeme je na tržištu postojao protuotrov amil- nitrit za primjenu na mjestu nesreće, ali ga više nema navodno zbog slabe učinkovitosti kod jakih otrovanja. Uz velike doze cijanida praktički se ne očekuje preživljavanje. Najstarije otrovanje kojeg se sjećam iz sedamdesetih godina dogodilo se zbog nepoznatih razloga. Moj kolega, inače izvrstan kemičar, zbog nečeg je jednog dana došao do ostalih kolega koji su pili kavu i rekao da u ruci drži otopinu kalijevog cijanida, koju će popiti. I zaista je popio čašu s cijanidima i za kratko vrijeme su započeli simtomi. Oni su se razvijali izrazito brzo i dok je došla hitna pomoć bio je mrtav. Ništa nisu pomogli pokušaji oživljavanja. Drugi slučaj iz kasnih sedamdesetih godina dogodio se u Makedoniji i ja sam o njemu s nevjericom slušao na jednom tadašnjem jugoslavenskom kongresu. Dvoje male djece ostalo je samo u svojoj seoskoj obiteljskoj kući. Stariji dječak je razbijao koštice od kajsija i davao mlađem jednogodišnjem bratu da ih jede. Nedugo nakon završenog užitka u jedenju koštica kod malog dječaka su se počeli javljati simptomi otrovanja. Naravno da je prošlo puno vremena dok je stariji dječak pozvao roditelje i dok se organizirao prijevoz u bolnicu. Mali dječak je dovezen u bolnicu mrtav. Drugih značajnijih otrovanja cijanidima se ne sjećam u našim krajevima, ali jedno od njih može biti jako poučno. Obavljala se fumigacija nekog silosa Cyclonom B. Radnik na fumigaciji je opremljen propisanom zaštitnom opremom otvorio konzerve s fumigantom, izišao van i zapečatio vrata. Kako je bio na čistoj atmosferi skinuo je zaštitnu masku i ubrzo su počeli simptomi srednjeg otrovanja. Radilo se o tome da se cijanovodik adsorbirao na njegovu odjeću i na čistom zraku se postupno otpuštao. Lagani plin se dizao s odjeće i radnik ga je udisao punim plućima. Na sreću, u blizini je bio liječnik i radnik je uz pružanje prve pomoći zbrinut u bolnicu na sreću bez težih posljedica. Moj najupečatljiviji doživljaj s cijanovodikom dogodio se 1993. godine prilikom eksplozije streljiva u vojarni Duboki jarak. S prvim zvucima eksplozija pozvali su me da trenutno dođem u Krizni stožer Ministarstva zdravstva smješten tada u Kliničkoj bolnici

197 Dubrava. Zaista sam unatoč svih blokada prometa stigao tamo u rekordno kratkom vremenu i ušao u prostoriju iz koje se kao na dlanu vidjelo dim, plamene jezike i eksplozije u vojarni. Dočekali su me s viješću da se u vojarni nalazi skladište s nekih 1.200 kg cijanida te drugih kemikalija DDD-a (Dezinsekcija, Deratizacija, Dezinfekcija). Točni podaci se nisu znali, jer su dvojica zaduženih odgovornih osoba nestali netragom. Kasnije se ispostavilo da su rečena gospoda odmah po prvoj dojavi o eksplozijama odjurili u Sesvete, ali ih je tamo odmah zaustavila policija i spremila u neki podrum ne slušajući što to oni imaju za reći. Meni je ostalo organiziranje za slučaj nesreće, a nisam točno znao niti što se nalazi u skladištima. Vjetar je bio jugoistočni i nosio je dimne plinove prema Kašini. Kašina je bila potpuno odsječena od juga, jer su po cesti padale granate, a bile su prekinute telefonske veze sa svim sjevernim naseljima. Računao sam na to da bi se moglo raditi o cijanovodiku, što je bio za mene najbolji izlaz. Ako bi se oslobodio cijanovodik on bi se dizao u vis i sasvim bi sigurno bio zapaljen ili bi njegov oblak eksplodirao. Bojao sam se kalijevog cijanida, koji je barem dijelom mogao otići u zrak kao aerosol i onda se taložiti u sjevernim naseljima. Kad sam prvo dobio podatke iz sefa te malo kasnije od dvojice uhićenih kolega laknulo mi je. Međutim, nije se mogla isključiti mogućnost da je barem dio litarskih spremnika Cyclona B ipak ostao na skladištu i da su zbog visoke temperature oštećeni te se iz njih može osloboditi opasni plin. Zbog toga je času kad se postigla kolika tolika sigurnost od neeksplodiranih granata organiziran izvid u bivše skladište. Sve mjere osiguranja su poduzete uključujući uporabu samostalnih uređaja za disanje na stlačeni zrak i dvojica kolega su se oprezno uputili prema skladištu. Tamo nije ostalo praktički ništa osim iskrivljenih praznih konzervi Cyclona B. Iz tog smo događaja izvukli nakon svih strahova i neko pozitivno iskustvo. Ugradili smo u propise da se skladište ovakvih kemikalija mora raditi na temelju računarske simulacije najgoreg mogućeg događaja. To je uključivalo određivanje udaljenosti skladišta od najbližeg stambenog objekta i najbliže prometnice te ugradnju neutralizatora oslobođenog cijanovodika ili drugog opasnog plina. Takva praksa se u Hrvatskoj primjenjuje desetak godina.

Vodikov sulfid (sumporovodik)

Studenti kemije su se vrlo rano upoznali s ovi plinom važnim u analitičkoj kemiji kod kvalitativne analize kationa metala. Proizvodio se za potrebe analitike u Kipovom aparatu i nesnosno je smrdio, a asistenti su studente upozoravali kako je izrazito otrovan i opasan. Kružile su nikad provjerene priče o nekoj studentici koja se namjerno otrovala vodikovim sulfidom na jednoj od prvih vježbi iz analitičke kemije. Zbog rečenih razloga svaki student kemije je izrazito poštivao ovaj plin, a niti službeno razvrstavanje prema opasnostima nije kod njega blago, kako se to vidi iz slijedeće slike.

198 T+ F+ VODIKOV SULFID CAS 7783-06-4 VRLO VRLO LAKO OTROVNO ZAPALJIVO

OZNAKE UPOZORENJA R12-26-50 (vrlo lako zapaljivo, vrlo otrovno ako se udiše, vrlo otrovno za vodene organizme)

To je plin iz prirode, koji nastaje u brojnim procesima biološke razgradnje, a najpoznatiji je kao sastojak običnog mućka (pokvarena jaja). Miris mu je izrazito poznat svakom kemičaru, a naš nos je na njega silno osjetljiv kao niti jedan kemijski detektor opasnih plinova. Pri koncentracijama kod kojih ga osjeti ljudski nos sasvim je bezopasan. Prati on naftne derivate i svi se na njegov miris tuže ako žive blizu rafinerija, ali kod koncentracija na tim mjestima nije opasan. Prisutan je i u plinovima iz vulkana, javlja se kao nusprodukt u industriji, itd. Na njega se često nailazi, ali nikad nisam u ovim krajevima čuo da bi netko od njega stradao. Moje prvo značajnije iskustvo s njim dogodilo se negdje 1997. godine kad su mi jedne vruće ljetne subote novinari javili da je u jugozapadnoj Mađarskoj došlo do ispuštanja vodikova sulfida na nekoj napuštenoj plinskoj bušotini te da je u susjednoj državi uvedeno stanje pripravnosti. Puhao je sjeveroistočni vjetar i očekivali smo da će oblak vodikova sulfida prijeći naše Međimurje te učiniti tko zna kakve sve velike štete. Tražilo se podatke, ali do njih nije bilo moguće doći. U Operativnom dežurstvu MUP-a nisu imali pojma o događaju, a slično su nam odgovorili dežurni djelatnici u Ministarstvu vanjskih poslova. Očito nije funkcionirao sustav obavješćivanja o prekograničnom prijenosu posljedica nesreća s kemikalijama. Bez ikakvih podataka izrazito teško se spremati za obranu od posljedica nesreće s kemikalijama, ali ipak smo izračunali računarskim programom tada na raspolaganju da niti u slučaju izrazito velikih ispuštanja ne bi bili ozbiljno ugroženi ljudsko zdravlje i životi na području Republike Hrvatske. Međutim, bilo je jasno da bi i intenzivni smrad vodikova sulfida izazvao barem tešku uznemirenost našeg Međimurja i susjednih dijelova. Na brzinu je tog poslijepodneva odlučeno da se pošalju na granice prema Mađarskoj barem dvije mobilne ekipe INA s detektorima na vodikov sulfid te da nas obavještavaju o izmjerenim koncentracijama kako bi mogli dati upute građanima o ponašanju. Neposredno prije glavnog HTV dnevnika stigao sam kući čekajući kakve će mi vijesti dolaziti s terena. Onda sam na ekranu ugledao najavu o događajima u Mađarskoj. Oko sporne bušotine motali su se vatrogasci, novinari i brojni znatiželjnici potpuno slobodno kao da se ništa strašnog ne događa. Nitko nije imao na licu niti najobičniju zaštitnu masku s filtrom za vodikov sulfid. Tog časa sam se počeo smijati na sav glas zbog naših strahova, jer je sve to bila prazna puška. Sutradan oko podneva nazvali su me iz Ministarstva vanjskih poslova s obavijesti našeg

199 veleposlanika u Mađarskoj da nam ne prijeti nikakva opasnost. Toliko o sustavu međunarodne razmjene podataka o prekograničnom širenju posljedica nesreće. Panike zbog smrada vodikova sulfida bilo je u proteklim godinama napretek, ali najzanimljivija je priča o Sisku sa slike lijevo. Rafinerija tijekom svog proizvodnog postupka emitira značajne količine vodikova sulfida u okoliš, možda dijelom i zbog ruske nafte pune sumporovih spojeva. Naravno da je život uz takav objekt teško podnošljiv, posebno kad vjetar od rafinerije puše u smjeru vašeg stambenog objekta. Logično je i to da su se ljudi godinama bunili, ali nisu shvaćali da odvratni smrad vodikova sulfida nije njihov ključni problem onečišćenja okoliša. Njihov najvažniji problem je bio i ostao benzen, koji čak ima vrlo ugodan miris, a može ostaviti teške posljedice po zdravlje ljudi, ali o tome na drugom mjestu možete više pročitati. Zaključno bi se moglo reći da nigdje kod nas u Hrvatskoj ne postoji prijetnja za zdravlje i okoliš od vodikova sulfida. Čak da se negdje i pojavi isti čas će ljudi već kod izrazito niskih koncentracija prepoznati da se radi o nečemu nenormalnom i dići će se uzbuna. Hvala Bogu što tako intenzivno smrdi.

Amonijak

E, amonijak je već nešto sasvim drugo. Prisutan je u cjelokupnoj prirodi oko nas i u nama kao krajnji produkt biološke razgradnje dušikovih organskih spojeva. Tko je ikad bio u štali s konjima poznaje njegov neugodni miris. Nalazi se i u našem organizmu, a posebno su mu koncentracije povišene kod nekih bolesti i zato služi kao dijagnostički parametar otkrivanja nekih bolesti. Amonijak se bakterijskom razgradnjom razvija i iz naše mokraće, pa zato hlače i donje rublje posebno u starijih muškaraca s bolešću prostate mogu intenzivno smrdjeti po amonijaku. Međutim, on je izrazito važna industrijska kemikalija. U golemim količinama koristi se pri proizvodnji mineralnih gnojiva (amonijev nitrat), a većina hladnjača u Hrvatskoj koristi ga kao plin za hlađenje. Računamo da ga se može naći u količinama od nekoliko tona do nekoliko desetaka tona u hladnjačama na oko 200 mjesta u Hrvatskoj. U Petrokemiji Kutina obično ga se nalazi u količinama od 10.000 t ili više u posebnim spremnicima ukapljenog amonijaka. Dakle, postoji određeni rizik za građane i okoliš budući nije bezazlena kemikalija u čistom obliku kako se vidi iz slijedećih podataka:

200 T N AMONIJAK (CAS 7664-41-7)

OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R10-23-34-50 (zapaljivo, otrovno ako se udiše, izaziva opekotine, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi)

Znao sam za goleme količine amonijaka u Petrokemiji iz Kutine znatno prije početka rata, a tijekom onih ratnih godina predstavljao mi je noćnu moru. Imao sam jasne simulacije kretanja oblaka amonijaka u različitim scenarijima ispuštanja iz velike tvornice, ali nismo znali što učiniti. Jednom sam početkom listopada 1991. boravio u Kutini prilikom napada srpskih zrakoplova na grad i panično sam se bojao što će se dogoditi ako pogode bilo koji od spremnika s amonijakom, pa sam sa stručnjacima iz tvornice raspravljao za vrijeme uzbune što nam je činiti ako se nešto dogodi. Tada je netko od stručnjaka iz tvornice vrlo autoritativno ustvrdio da Srbi neće samo tako napasti postrojenje zbog meteorologije. Naime, vjetrovi na tom području uglavnom pušu sa sjeveroistoka i nosili bi amonijak na krajeve iz kojih su dolazili napadi. Imali su i Srbi simulacije iz Kutine i nisu bili glupi sebe izlagati opasnosti. Ja sam se s tim složio, ali sam ustrajao u tome da se grad pripremi za napad. Oni u Petrokemiji su imali meteorološki toranj stalno povezan s centrom za simulacije i mogli su u svakom času predvidjeti što će se događati u kratkoročnom razdoblju. Strahovi nisu nestajali i jednom smo krajem 1991. godine privremeno zaustavili proizvodnju mineralnih gnojiva u strahu od mogućih srpskih napada. Onda je došla 1995. godina i naše trupe su se krajem kolovoza kretale kroz Bosnu prema Banja Luci. Svakog dana se očekivao pad tog grada i mi smo se veselili konačnom uklanjanju opasnosti s juga za grad Kutinu. Onda su me naglo pozvali na ozbiljan sastanak u MORH gdje su već čekali brojni hrvatski stručnjaci. Jedna prijateljska strana zemlja nas je obavijestila da su Srbi uperili modificirane švedske rakete brod-brod upravo na Kutinu i prijete da će ih uporabiti ako naše trupe ne prestanu nadirati prema Banjoj Luci. Vojni stručnjaci su bili sigurni da su rečene rakete izrazito precizne i da bez poteškoća mogu pogoditi bilo koji od dva spremnika napunjena ukapljenim amonijakom. Jedino se nisu slagali u tome može li

201 raketa probiti armirano-betonski plašt debljine 0,5 m na spremnicima. Neki su rekli da nije ni potrebno da probije bočne stjenke spremnika nego ga može pogoditi s gornje strane gdje je zaštita slabija. Simulacije su pokazivale da bi u najgorem mogućem slučaju curenja svih 10.000 t amonijaka to mogla biti katastrofa kakvu svijet nije vidio. Naravno da je puhao jugoistočni vjetar i da napadač uopće nije bio ugrožen, a prognoza je bila stabilna za nekoliko dana. Iz simulacija se moglo zaključiti da bi grad Kutina bio izgubljen, a oblak amonijaka bi dosezao do Mađarske. Prekinule bi se sve komunikacije istoka Hrvatske sa zapadom. Prihvatilo se prijedlog o preventivnoj evakuaciji žena i djece iz Kutine, izabran je Voloder kao prihvatni centar za ozlijeđene, pripremilo se željezničke kompozicije za evakuaciju, sve hitne pomoći iz kruga od 100 km oko Kutine stavljene su u punu pripravnost, a nitko od uključenih u organizaciju nije mogao spavati. Onda smo saznali da su hrvatske trupe prestale napredovati prema Banja Luci i naša pripravnost je opozvana. Ne znam koliko je na razvoj događaja u Bosni imala utjecaja prijetnja Petrokemiji iz Kutine i je li to imalo ikakvog utjecaja na događaje u susjednoj državi, ali ja osobno još uvijek nosim ožiljke rečenih događaja. I jedno od mojih prvih ratnih iskustava odnosilo se na ispuštanje amonijaka u Gavriloviću. Tijekom napada na tu tvornicu oštećena je hladnjača i amonijak je počeo izlaziti šireći se na području ratnog okršaja. Pričuvni policajac, inače stražar u GSS, došao je po mene tog poslijepodneva kolovoza 1991. vičući i histerizirajući. Pošao sam s njim do Blata, ali je stožer bio evakuiran zbog očekivanog napada JNA. Vozač me ostavio i ja sam s jednim starijim časnikom ostao sam ne znajući što mi je činiti. Informacije su kao obično bile izrazito škrte. Četnici su napadom na Gavrilovića oštetili hladnjaču i naši su se morali povući. Ja zapravo nisam znao što bih mogao učiniti u tom slučaju i sa zebnjom sam očekivao vozača za Petrinju. Onda je došla vijest da su naši napustili područje, a netko od četnika je vjerojatno uspio zatvoriti ključne ventile, jer se amonijak više nije širio okolišem. Rekao sam da se amonijak nalazi na više od 200 mjesta u Hrvatskoj i to nerijetko u gusto naseljenim područjima. Iskustava s takvim objektima imam izrazito mnogo i teško je izabrati slučajeve zanimljive čitateljima. Najveći su problem zaboravljeni objekti budući ponekad nitko za njih i ne zna. Negdje u svibnju 2006. godine pozvani smo u Koprivnicu pomoći u uklanjanju amonijaka iz sasvim zaboravljene male hladnjače u okviru Muzeja hrane. Muzej hrane je bio prekrasan, ali zaboravljena mala hladnjača s maksimalno 2 t ukapljenog amonijaka u gusto naseljenom području nam se nije dopala. Navodno nije radila barem deset a možda i više godina i netko je tijekom inventure slučajno obišao pokrajnje zapuštene prostore i otkrio je. Obavljeno je snimanje stanja u muzejskoj hladnjači i zaključeno da treba uz sve mjere opreza pričekati ljeto kad su ljudi na moru i onda obaviti poslove pretakanja i odvoženja amonijaka. Izradili smo plan intervencija uz propisane mjere opreza i jasne propisane procedure, a posao pretakanja je obavila iskusna tvrtka. Ništa se nije dogodilo tijekom opasne operacije, a jedino s čime smo bili nezadovoljni bila je odluka da se postrojenje proda u staro željezo unatoč našim prijedlozima da se pretvori u muzej. Problem je kad takva postrojenja rade a da nitko od nadležnih ne zna za to. Početkom prosinca 2007. jedne subote dogodilo se ispuštanje amonijaka u nelegalnoj hladnjači u Samoboru. Bili smo odmah obaviješteni o događaju uz traženje savjeta budući je gradonačelnik htio obaviti evakuaciju građana. Ja sam se suprotstavio evakuaciji, a moj suradnik je hitno otišao na mjesto događaja. Hladnjača nije imala nikakve dozvole za rad niti ju je servisirala bilo koja ovlaštena tvrtka, pa su je priučeni radnici nastojali držati pod nadzorom. Trebalo je promijeniti neku brtvu, ali radnik je zaboravio isključiti ventile koji dovode do nje amonijak. Naravno da je prilikom odvrtanja vijaka pokraj brtve počeo izlaziti amonijak u slobodnu atmosferu, a svi su se razbježali, što je bilo najmudrije učiniti. Suradnik našeg zavoda je preuzeo upravljanje događajima zabranjujući također evakuaciju. Vatrogascima je predloženo da vodenom zavjesom obaraju eventualne pare amonijaka, a

202 jedan od njih je zaštićen prema propisima zatvorio mjesto isparavanja amonijaka u atmosferu. Liječnički pregledi izloženih osoba pokazali su da težih ozljeda nije bilo i mi smo zaključili slučaj ostavljajući inspekcijama da stvar s nelegalnim objektom istjeraju načistac. Ne završavaju stvari uvijek dobro unatoč tome da nesreće ipak ne očekujemo u uređenim objektima. HZT je prilikom svih važnih događaja dobivao zadatak procijeniti toksikološku opasnost i poduzeti sve mjere da se spriječe nesreće ili diverzije. Tako je bilo i prilikom trećeg obilaska Sv. Oca hrvatskih gradova. Trebao je obići 4 grada i mi smo izradili detaljnu procjenu rizika u svakom od njih. Obiđen je svaki rizični objekt, obavljene su procjene rizika te napisane jasne upute o postupcima u slučaju nesreće. Na popisu je bila i hladnjača Vir u Rijeci smještena uzvodno na Rječini. U najgorem mogućem slučaju nisu bili ozbiljno ugroženi životi ljudi na Delti, ali kod istjecanja velikih količina amonijaka za vrijeme Sv. Mise na tom mjestu moglo je doći do velike panike i do stradavanja brojnih ljudi. Zbog toga smo rečenom objektu posvetili izrazitu pozornost. Uz mjere čuvanja objekta i usporenog rada hladnjače podijelili smo plastificirane upute o ponašanju svih mogućih sudionika poput radnika hladnjače, vatrogasaca, policije, hitne pomoći i drugih sudionika. Papa je otišao i svi su zaboravili na naše naputke. Onda se dogodila banalna nesreća u jednoj od komora hladnjače. Novi viličar je probio jednu od cijevi s pothlađenim amonijakom u obliku plina i on se počeo oslobađati u prostor komore. Ljudi su počeli panično bježati ne samo iz komore nego i iz cijelog objekta. Nitko nije slijedio naše upute. U komori je ostao ležati jedan od zaposlenika i njegov prijatelj ga je odlučio spasiti. Međutim, nije koristio ni jedno sredstvo osobne zaštite i naravno da je pao pored svog prijatelja dok ga je pokušao izvući van. Kasnije se pokazalo da je on prošao u cijelom slučaju tragično. Prvo su mu presađena pluća u Padovi, ali ona nisu izdržala i hrabri nepromišljeni spasilac je umro. Vatrogasci i hitna pomoć su stigli brzo na mjesto događaja, ali nisu postupali prema pisanim procedurama naše ustanove. Vatrogasci su prošli prilično dobro budući su ipak nabavili sredstva osobne zaštite, a djelatnici hitne pomoći su nepromišljeno ušli u zonu kontaminacije i nakon toga ih je polovica otišla na bolovanje zbog izloženosti dišnih putova amonijaku. Nisu slijedili upute niti o prebacivanju ozlijeđenih radnika tvrtke. Trebalo je prvenstveno svući svu odjeću ozlijeđenima i obaviti dekontaminaciju pranjem s vodom, ali to nitko nije učinio. Tako su kontaminirali ne samo vozila hitne pomoći nego i bolnički odjel gdje su prebacili kontaminirane. Sve u svemu, nesreća je završila s teškim posljedicama uglavnom zbog potpune nespremnosti svih sudionika njezina zbrinjavanja. Nikad nije napravljena analiza događaja niti su sudionici izvukli dobre poduke za budućnost. To je hrvatska praksa. Naravno da ima mnogo suprotnih primjera racionalnog i opreznog postupanja s amonijakom. HZT je sudjelovao u brojnim objektima na smanjivanju rizika od nesreća i teško je izabrati o kome pisati. Ipak odlučujem pisati o Krašu, jer je zaista do savršenstva uredio svoj sustav sprječavanja nesreća i djelovanja u slučaju njihove pojave. Kraš se nalazi danas u gusto naseljenom području gdje su građani osjetljivi već na nagovještaje problema. Ispuštanje i najmanje količine amonijaka u okoliš izazvalo bi brojne proteste građana makar se tek kroz nekoliko minuta osjetio samo neugodan miris. U suradnji s HZT detaljno se o svemu razgovaralo i oni danas imaju gotovo idealan sustav. U strojarnici je smješteno čak 14 sondi za detekciju isparavanja amonijaka i istog časa kad se oglasi alarm kreće se na definirano mjesto intervenirati. Ne znam jesu li uveli sustav automatskog zatvaranja ventila, ali svaki radnik je morao uvježbati proceduru primjene sredstava osobne zaštite i zatvaranja ključnih ventila na mjestu isparavanja. Naravno da to nije dovoljno i oni su postavili uz zgradu sustav za neutralizaciju amonijaka iz zraka u strojarnici. Osobno sam promatrao jednu od vježbi, koje oni održavaju u pravilnim vremenskim razmacima kako ljudi ne bi zaboravili svoje dužnosti u slučaju nesreće. Izrazito je mala vjerojatnost da bi građani iz okolice objekta osjetili bilo kakvu neugodnost da se u Krašu dogodi ispuštanje amonijaka. Osobno sam ponosan što sam sudjelovao kao savjetnik u sprječavanju nesreća u toj tvrtki, a još više zato

203 što to nije jedina tvrtka u Hrvatskoj s osjećajem za opće dobro. Spominjem tek Dom sportova s klizalištem, Petrokemiju iz Kutine ili Zagrebačku pivovaru kao primjere tvrtki koje se brinu za opće dobro i gdje je izrazito mala vjerojatnost da se dogodi neka nesreća. A, ako se dogodi postoje velike garancije da to neće osjetiti nitko izvan objekta. Takvu razinu sigurnosti moramo postići u cijeloj Hrvatskoj na svih 200 i više objekata s amonijakom. Amonijak često dolazi na tržište kao vodena otopina (cca 25%), ali se ona po opasnostima ne može usporediti s plinovitim amonijakom. Jest istina da ima nagrizajuće djelovanje na kožu i sve sluznice, pa čak može otpuštati plinoviti amonijak, ali rizici s takvim otopinama su neusporedivo manji nego s plinovitim ili ukapljenim amonijakom. Treba jako naglasiti da otopine amonijaka nisu opasne, kao što nije opasan amonijak u niskim koncentracijama (npr. u stajama). U SAD farmeri još uvijek prskaju svoja polja jako razrijeđenim (5%) amonijevim hidroksidom kao na slici gore i jako su zadovoljni takvim načinom gnojidbe. Sve treba promatrati s mjerom.

Klor

Klor je najpoznatiji halogeni element, koji se koristi u različite svrhe. Prema našim podacima nalazi se u manjim količinama 50 kg do 5 t na više od 300 mjesta u Hrvatskoj. Najveće količine klora nalazile su se ranije u tvrtki DINA na Krku radi proizvodnje vinil klorid monomera, a čini se da će se proizvodnja obnoviti i očekujemo da će na tamošnjem skladištu klora biti stotinjak ili više tona ove kemikalije. Treba napomenuti da je klor prva kemikalija uporabljena u većim količinama kao bojni otrov u I. Svjetskom ratu na francuskom ratištu, ali nije se pokazao dovoljno učinkovit. Nažalost na nekim mjestima se drži nelegalno, a povremeno nailazimo na sasvim zaboravljene spremnike s klorom. Negdje početkom devedesetih obaviješteni smo o vrlo nadražujućem plinu koji izlazi iz pokrajnje zgrade jednog zagrebačkog doma zdravlja. Odmah smo se povezali s vatrogascima i policijom kako bi se otkrilo što se tamo događa. Nitko iz doma zdravlja nije imao ključeve rečene zgrade niti je znao što bi se tamo moglo nalaziti. Toliko o gospodarenju gradskim objektima. Konačno je u zgradu provaljeno da bi se otkrilo kako cijelu prizemnu prostoriju zauzima prazan bazen. Oštar miris je dolazio iz susjedne prostorije zatvorene teškim metalnim vratima i također zaključane. Konačno smo uspjeli ući u tajanstvenu prostoriju i tamo ugledali dva zahrđala spremnika klora od po 150 kg. Zatražena je specijalna ekipa da odveze spremnike s ukapljenim klorom na mjesto gdje se može nešto s njima učiniti. Onda se jedna umirovljena sestra prisjetila da su sedamdesetih godina prošlog stoljeća tamo izgradili bazen za terapijsko plivanje, ali sanitarna inspekcija objektu nikad nije dala rješenje za rad unatoč tome što su već nabavili klor za dezinfekciju vode. Nakon toga su svi zaboravili na rečenu prostoriju i ona je prepuštena utjecaju vlage i korozije. Nažalost, to nije jedino takvo mjestu u državi. Klor je težak plin, koji se drži tla i rado zavlači u svakakve rupe ili udubine, pa se na to mora misliti. Ipak zbog sasvim tehničkih razloga obi čno ga smještaju uz vodospreme, a one su građene iznad naselja, često na vrh brda. To je neugodna okolnost za slučaj nesreće, pa se na takvim mjestima moraju poduzeti brojne mjere sprječavanja nesreća i djelovanja u slučaju njihove pojave. O opasnostima najbolje govore njegove toksikološke značajke.

204 T N KLOR (CAS 7782-50-5)

OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R23-36/37/38-50 (otrovno ako se udiše; nadražuje oči, dišni sustav i kožu; vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi)

Treba posebno naglasiti da se klor može razvijati u svakom domaćinstvu prilikom korištenja sredstava za čišćenje na bazi hipoklorita. Posebno se to događa u malim kupaonicama kod rada uz zatvorena vrata i prozore. Ne događaju se tu teška otrovanja, ali uz oštećenje zdravlja može se razviti snažna panika. Prije nekoliko godina nazvao me prijatelj s molbom da mu pomognem. Došao je nešto ranije kući i zatekao dvorkinju na fotelji u dnevnom boravku kako kašlje i plače u strahu za svoj život i od grdnje gazdarice. Ona je čistila kupaonicu koristeći jedno od sredstava na bazi hipoklorita sagnuta iznad kade. Navodno se skoro onesvijestila od mučnine, kašlja i plakanja, ali je ipak shvatila kako bi bilo bolje da ode iz kupaonice van, a onda se više nije usudila vratiti natrag i barem isprati kadu te prozračiti prostoriju. Predložio sam da odveze dvorkinju na liječnički pregled u specijalističku ustanovu, a tamo je utvrđeno tek snažnije nadraživanje svih sluznica (crvenilo u oku, otežano disanje s kašljem). Vjerojatno se radilo o kombinaciji preosjetljivosti u gospođe dvorkinje i visokoj koncentraciji klora u prostoriji. Treba biti oprezan i s malom djecom u dobi do 4 godine, jer oni često posežu za ovakvim sredstvima i piju ih. U pravilu ne treba očekivati neke teže posljedice njihove aktivnosti osim mučnine i povraćanja. Dobro je znati kakva je veza koncentracija klora u zraku s učincima, pa dajem slijedeću tablicu.

205 KONCENTRACIJE KLORA U ZRAKU I UČINCI NA LJUDSKO ZDRAVLJE

• C (ppm) vrijeme izlaganja učinci • 0,3 odmah donji prag osjeta njuhom • 0,5 8 h bez učinaka (MDK) • 1,0 15 min bez učinaka (KDK) • 15 odmah iritacija očiju, nosa i dišnih puteva • 30 kratko izlaganje kašalj, pečenje svih sluznica • 40-60 30-60 min edem pluća • 100 15-30 min edem pluća • 1000 trenutno smrt

Treba nešto reći o nesrećama s klorom, koje se povremeno događaju na mjestima gdje se on drži za potrebe dezinfekcije vode. Mora se priznati da se nakon 2000. godine one događaju vrlo rijetko i u malom opsegu. Prije toga su se događale prilično često, barem one manjeg opsega s nekontroliranim istjecanjem klora kroz pokvareni ili čak otkinuti ventil. Njihove posljedice su se uvijek ograničavale na prostor u kojem se nalazi klor i vrlo uski krug oko objekta. Rijetko su se događale nesreće raspada boce najčešće zbog otpadanja dna boce. Pred kraj prošlog stoljeća smo u suradnji sa sanitarnom inspekcijom pokrenuli veliku akciju nadzora objekata s klorom, a na ruku nam je išao i Zakon o otrovima, jer je za objekte s otrovima u obliku plina traži planove intervencija. Utvrdili smo da se nesreće događaju u pravilu zbog lošeg održavanja boca i ventila ili zbog lošeg rukovanja bocama. Prilikom jednog izvida na vrlo nezgodno smještenom mjestu pokraj samih slapova Krke upozoravao sam radnika da njihovo skladište nije u redu te da bi oni prvi mogli stradati u rupi na dnu kanjona. Pitao sam ga što bi učinio da klor počne isparavati, a on mi je odgovorio samo: „Uza stube“. Rekao je to na temelju iskustva nesreće s klorom na tom istom mjestu zbog koje je bio primljen u bolnicu i ostao tamo nekoliko dana. Tražili smo pojačan nadzor sanitarne inspekcije, posebno u pogledu redovitog servisiranja boca, ventila i klorinatora. To je urodilo dobrim plodom i većinu klornih stanica danas držimo pod dobrim nadzorom, a rezultat je izostanak nesreća. Može se reći i to da smo uspjeli prisiliti posjednike klora da izrade planove intervencija, a sama naša ustanova je izradila takve planove za oko 70 objekata. Pri tome je uvijek najvažnije dobro procijeniti razine opasnosti i veličnu rizika te prema tome uvesti mjere sprječavanja. Vjerojatno je i to pridonijelo smanjivanju učestalosti nesreća. Prvi korak je naravno simulacija događaja, kako je to prikazano na slici za jedan od objekata.

206 PRIMJER SIMULACIJE

Procjena broja mrtvih – 100.

Je li povoljno za teroriste?

Smatram da su svi ovakvi objekti povoljno mjesto za teroristički napad, pa se i tome mora posvetiti velika pozornost (npr. spriječavanje pristupa, protuprovalni alarmi, alarmi kod porasta koncentracija klora, automatski sustavi za neutralizaciju, itd.). Zahvaljujući ovakvim mjerama brojna prekrasna mjesta su sasvim nedostupna pogledu građana i ja se mogu pohvaliti posjetom npr. izvoru ispod Duboke ljute, izvoru Obmle, izvoru Rječine i mnogim drugim prekrasnim zabranjenim mjestima. To mi je valjda jedina korist od bavljena ovim poslom.

Klorov dioksid

Za uporabu klorovog dioksida u dezinfekciji vode zadnjih godina sve više raste interes, jer se proizvodi in situ na mjestu gdje treba djelovati. Dobiva se iz kemikalija relativno male opasnosti poput klorovodične kiseline i kalijevog klorata u količinama koje su potrebne za dezifekciju u vodovodnom sustavu. To znači da ga u dobrom procesu gotovo nije moguće osjetiti u prostoriji klorne stanice, ako se cijeli proces odvija prema propisima, kao što je to slučaj u ovom dobro nadziranom postrojenju. Danas vodovodi i bazeni sve češće preuzimaju tehnologiju dezinfekcije s klorovim dioksidom uglavnom zbog relativno slabo opasnih kemikalija za njegovu primjenu. Sve više stručnjaka zagovara izbacivanje klora i uvođenje ove kemikalije za dezinfekciju vode na raznim mjestima. Ipak brinu njegova opasna svojstva.

207 T+ E KLORDIOKSID (CAS 10049-04-4)

VRLO EKSPLOZIVNO OTROVNO

OZNAKE UPOZORENJA R6-8-26-34-50 (eksplozivno u dodiru ili bez dodira sa zrakom, u dodiru sa zapaljivim materijalom može izazvati požar, vrlo otrovno ako se udiše, izaziva opekotine, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi)

Iskustava s tom kemikalijom kod nas nema dovoljno, ali zabrinjava to što je vrlo jaki otrov (gori od klora), eksplozivan je i može izazvati požar zapaljivih materijala. Ni druga opasna svojstva nisu zanemariva, pa nije čudo što ga s nelagodom primjenjuju na vodovodnim sustavima. Jedan od razloga je i nesreća na kninskom vodovodu pred kraj milenija. Radnik u klornoj stanici je zabunom u spremnik s klorovodičnom kiselinom dodao natrijev klorat i došlo je do burne reakcije uz oslobađanje velike količine klorovog dioksida. Izgleda da je u prvi čas postupao na ispravan način bijegom iz prostorije, ali se onda vratio ugasiti svijetlo. To je izazvalo eksploziju para klorovog dioksida i on je poginuo u toj eksploziji. Prije bi se očekivalo da će doći do teškog otrovanja uz opsežne ozljede dišnih putova, ali događaj je unio nemir među korisnicima sredstava za dezinfekciju vode i vjerojatno će trebati vremena da se strahovi i predrasude pravladaju.

Fozgen

Još jedna kemikalija koja je bila primijenjena kao bojni otrov u I. Svjetskom ratu. Bila je uspješnija nego klor, ali ratnici nisu s njom bili zadovoljni. Slika s lijeve strane je autentičan primjer primjene granata s fozgenom. Tada se već znalo da se od njega može zaštititi primjenom odgovarajućih maski za cijelo lice s filtrima, ali na terenu nije pokazivao veliku uspješnost protiv nerpijatelja. Zato je vrlo brzo napušten kao bojni otrov. Uostalom, njegova prvenstvena namjena je bila i ostala u organskoj sintezi. Opasniji je od klora budući se razvrstava u vrlo jake otrove kod udisanja, kako se vidi iz njegove karakterizacije.

208 T+ FOZGEN (CAS 75-44-5) VRLO OTROVNO

OZNAKE UPOZORENJA R: 26-34 (vrlo otrovan ako se udiše, izaziva opekotine)

Hrvatski organski kemičari nisu ga rijetko koristili u svojim istraživanjima, pa su u jednom času njegove preostale male količine na nekoliko skladišta postale značajan problem. Jedan vrlo ugledni profesor koristio ga je u mlađim danima na barem dvije lokacije i pri odlasku u mirovinu želio je sređujući račune zbrinuti i tih nekoliko spremnika ukapljenog fozgena, naravno na propisani način. Najjednostavnije rješenje je bilo proglasiti taj fozgen sekundarnom sirovinom i ustupiti ga nekom drugom. Međutim, to se događalo početkom milenija kad je organska sinteza u Hrvatskoj praktički nestala i nikome fozgen nije bio potreban. Druga mogućnost je bila proglasiti preostali fozgen otpadom i predati ga na zbrinjavanje ovlaštenoj pravnoj osobi. Ni tu se nije nalazilo rješenje. Oni koji su bili ovlašteni za sakupljanje opasnog otpada nisu bili ni obučeni ni sposobni ukloniti fozgen. Imali smo danas pokojnog strojara stručnjaka za klor, koji je bio spreman i sposoban neutralizirati fozgen, ali on nije bio za takve poslove ovlašten. Točno smo znali na koji način treba fozgen transportirati do Varaždina i do kraja nam je bila jasna tehnologija njegove neutralizacije, ali propisi nam nisu dopuštali takav postupak. Onda su se javili Slovenci nudeći sličan postupak zbrinjavanja, ali oni nisu imali ovlaštenje za zbrinjavanje u Hrvatskoj. Ipak se našlo rješenje. Hrvatska tvrtka ovlaštena za zbrinjavanje opasnog otpada preuzela je posao, a u podnajmu je povjerila Slovencima zbrinjavanje. Nisam siguran je li sve bilo sukladno hrvatskim propisima, ali posao je obavljen na prihvatljivi način.

Fosfin

Fosfin je vrlo opasna kemikalija, ali je nezamjenjiv kao fumigant za sva moguća skladišta. Koristi se i u proizvodnji mikročipova te solarnih ćelija. Moje prvo iskustvo s njim seže u početak srpnja 1991. godine. Bio sam zapovjednik Kriznog toksikološkog stožera grada Zagreba i na toj dužnosti sam primio paničnu dojavu o bojnim otrovima u RIZ-u, tvrtki u stečaju. Dojavljivač je tvrdio da se u bunkeru te tvrtke nalaze bojni otrovi u obliku ukapljenih plinova. Izvidom je utvrđeno da se u tvorničkom bunkeru zaista nalazi nekoliko boca ukapljenih fosfina i arsina. Oboje izrazito opasne tvari. Spremnici od po 150 kg bili su u izrazito lošem stanju. Ventili su bili potpuno zahrđali i nismo ih se usudili dirati. Povijest im

209 je bila jako zanimljiva. Kupila ih je JNA negdje početkom sedamdesetih godina i predala RIZ-u kao sirovinu za njihove eksperimente u pripravi mikročipova. Kasnije se ispostavilo da se za te svrhe koriste mali spremnici od nekoliko kilograma. Da bi stvar bila gora, stečajni upravitelj je nastojao spremnike vratiti prvotnim vlasnicima i pokušao je kontaktirati s tada omraženim generalom Rašetom. Ovaj je odbio bilo kakav razgovor, ali je dobio podatak o tome da se u gusto naseljenom području grada Zagreba nalaze spremnici potencijalnih bojnih otrova. Jednostavnim izračunom moglo se zaključiti da bi razaranje samo jednog spremnika fosfina ili arsina moglo uzrokovati veliku katastrofu na području u blizini RIZ-a. Oblak otrovnog plina mogao je obuhvatiti bolnicu na Rebru ili brojne stambene objekte u blizini, sve ovisno o smjeru puhanja vjetra. U strahu pred JNA odmah sam naredio da se sve boce s ukapljenim plinovima trenutno izmjeste na sigurno mjesto izvan Zagreba. Već te večeri sam dobio izvještaj od Civilne zaštite da je moja naredba izvršena. U ratu sam posve zaboravio na fosfin i arsin, ali onda sam se jedne noći pred kraj rata probudio sav u znoju shvaćajući da ne znam gdje su otrovi završili i prijete li možda nekom naselju. Drugi dan sam pokušao nazivati na sve strane, ali nitko u tadašnjim strukturama nije se uopće sjećao nekakvih opasnih kemikalija iz RIZ-a. Savjest mi nije bila mirna i ja sam već napisao upute za građane i zdravstveno osoblje ako negdje na nepoznatom mjestu dođe do istjecanja nekog od ovih plinova. Onda sam jedne lijepe nedjelje otišao na Sljeme u društvu starih prijatelja. Jedan od njih je bio bivši djelatnik Hospitalije i naravno da su teme razgovora skretale i na kemikalije. U jednom času mi je počeo pričati o svojim mukama kad su ga u ljeto 1991. godine zgrabili oni iz policije i Civilne zaštite sa zahtjevom da hitno i bezopasno zbrine nekoliko spremnika fosfina i arsina. Tvrdili su da je njegova tvrtka te kemikalije nabavila za potrebe JNA, pa ih onda oni moraju i zbrinuti. Vremena su bila nesigurna i stranci se nisu usudili ni prići granicama Hrvatske, a on je pod prisilom morao rješavati tuđi problem. Ipak je na kraju zahvaljujući svojim vezama s Nizozemskom već krajem kolovoza uspio poslati tamo na zbrinjavanje ove opasne plinove. Zadovoljan sam odahnuo i pun zahvalnosti zagrlio prijatelja. Zašto sam se bojao fosfina? Zato što je izrazito opasan, kako se vidi iz slijedećih podataka.

T+ F+ N FOSFIN (CAS 7803-51-2)

VRLO VRLO LAKO OPASNO ZA OTROVNO ZAPALJIVO OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R12-17-26-34-50 (vrlo lako zapaljivo, samozapaljivo u dodiru sa zrakom, vrlo otrovno ako se udiše, izaziva opekotine, vrlo otrovno organizme koji žive u vodi)

210

Inače na tržištu se rijetko javlja ukapljeni fosfin. Za fumigaciju se koristi aluminijev fosfid, koji u reakciji s vodom daje fosfin i aluminijev hidroksid. Aluminijev fosfid kod nas je najčešće korišteno sredstvo za fumigaciju i koristi se u količinama od nekoliko desetaka tona godišnje. S njim se obavlja fumigacija brodova, skladišta hrane, silosa, kulturnih dobara zahvaćenih štetnicima, ilegalno u fumigaciji staklenika, itd. Moje prvo iskustvo s aluminijevim fosfidom pod imenom Fostoksin seže u ratne godine. Pošiljatelj humanitarne pošiljke žita je u vagone stavio Fostoksin da se fumigacija obavlja za vrijeme transporta računajući na to da će primatelji dobiti garantirano čistu hranu. Međutim, jedan željezničar je ponukan pričama o izvrsnom sredstvu protiv svih štetočina, uzeo je nekoliko peleta tog proizvoda i stavio ih u najlonsku vrećicu s namjerom da ih primijeni u svom domu protiv miševa i štakora, a nije ništa znao o njegovim opasnim svojstvima. Rezultat njegovih aktivnosti je bila smrt voljenog unučeta. Kad smo doznali za taj događaj Uredbom smo zabranili uporabu bilo kojeg fumiganta u transportu. Na to su se pobunili brodovlasnici budući oni često obavljaju fumigaciju tijekom prijevoza, ali je trebalo dugo vremena da se naša Uredba stavi izvan snage. Jedan kolega iz DDD poduzeća mi je u vrijeme zabrane primjene Fostoksina u prijevozu donio malu konzervu te kemikalije, kakve se polulegalno prodaju u nekim zemljama za fumigaciju staklenika. Imam je i danas u mojem oglednom skladištu opasnih kemikalija. Nije me uvjerio u to da svatko može primjenjivati Fostoksin, a potvrda je brzo stigla iz jednog našeg naselja. Otac obitelji je ukrao nešto peleta Fostoksina s namjerom da svoj pljesnivi kukuruz na tavanu njima obradi. Posve je zaboravio da u kući živi njegova obitelj i da se fosfin kao plin širi u prostoru. Smrtno mu je stradala kći, koja je spavala u sobi odmah pokraj stubišta za tavanske prostore. Od tada sam potpuno uvjeren da s ovako opasnim kemikalijama mogu raditi samo ovlaštene i dobro obučene osobe. Najnapetiji doživljaj vezan uz Fostoksin dogodio se krajem milenija. Došla je dojava sanitarne inspekcije da je netko iz loše uređenog skladišta DDD poduzeća u carinskoj zoni ukrao 7 spremnika od po 1 kg Fostoksina. S tom količinom otrova moglo se učiniti svašta. Optimisti su smatrali da su Fostoksin ukrali radnici tvrtke s namjerom da na crno obave fumigaciju nekog broda. Pesimisti su pak sumnjali da su možda otrov ukrali teroristi, koji mogu napraviti tešku diverziju u bilo kojem zatvorenom prostoru, npr. u kino dvorani ili crkvi. Bilo je dovoljno da terorist istrese pelete iz jedne konzerve u kantu s vodom i učinci u zatvorenom prostoru bi bili katastrofalni. Rijeka se počela pripremati za najgore. Zdravstvenim djelatnicima smo izradili upute o liječenju otrovanih, vatrogascima i policiji o postupcima na mjestu diverzije, a građanima obavijesti o njihovu ponašanju u slučaju takvog strašnog događaja. Onda je došla anonimna dojava o mjestu gdje su skrivena 4 spremnika Fostoksina i oni su hitnom policijskom akcijom uklonjeni.

211 Ona preostala 3 spremnika vjerojatno je netko iskoristio za poslove u fušu, ali nikad nije otkriveno tko je bio počinitelj tog teškog djela. Još jedno zanimljivo iskustvo me veže uz fosfin. Kraš je imao skladište lješnjaka u Ivanić gradu uz sam ulaz na autocestu i tamo se obavljala redovita fumigacija. Nikom skladište nije smetalo, jer su najbliži stambeni objekti bili daleko od njega. Međutim, uprava je željela preseliti skladište u Ravnice, kako bi se skratio put između skladišta i proizvodnih pogona. Naravno da se u Ravnicama nije mogla samo tako obavljati fumigacija, jer bi fosfin nakon završene fumigacije širio nepodnošljiv miris po češnjaku okolnim naseljima. Ja sam predložio da se po završetku fumigacije sav zrak iz skladišta vodi u neutralizator fosfina i tako zaštiti građane i okoliš od njega. Pokus je dogovoren i obavljen u Ivanić gradu uz puni nadzor i brojna mjerenja, kako bi bili sigurni da je metoda dobra za uklanjanje ukupnog preostalog fosfina iz fumigiranog skladišta. Tijek njegova izvođenja je prikazan na slici gore. Uspjeh pokusa je bio potpun, ali članovi uprave su postavljali dodatna pitanja. Što ako se npr. pokvari neutralizator? Na kraju je završilo tako da se potpuno odustalo od nabave lješnjaka i od tada Kraš kupuje negdje vani gotovu smjesu kakao maslaca i lješnjaka, pa više nema problema s fumigacijom.

Arsin

Red je da pišem o arsinu odmah nakon fosfina zbog mojih već opisanih ratnih iskustava s ta dva opasna plina u vremenima Domovinskog rata. Njega su svi uvijek spominjali kao potencijalni bojni otrov, koji nikad po mom znanju nigdje nije bio korišten. Izgleda da nije baš imao dobra fizikalno-kemijska svojstva za primjenu. Međutim, toksikološka svojstva su mu svakako prilično dobra za sve zločeste namjene.

T+ F+ N ARSIN (CAS 7784-42-1) VRLO VRLO LAKO OPASNO ZA OTROVNO ZAPALJIVO OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R12-26-48/20-50/53 (vrlo lako zapaljivo, vrlo otrovno ako se udiše, opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem-vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Arsin je jako važan u proizvodnji solarnih ćelija i moje zanimljivo iskustvo vezano je uz tu primjenu. Jednog dana početkom ovog milenija nazvao me bijesni privrednik urlajući u telefonsku slušalicu tako da sam je morao odmaknuti daleko od uha. Prijetio se tužbama na sve strane što mu ometam uspješno poslovanje davanjem mišljenja graničnoj sanitarnoj

212 inspekciji da je njegova sirovina arsin vrlo jaki otrov. Radilo se o tome da su mu zaustavili robu na granici sumnjajući da je ilegalno uvozi. Naime, svatko tko uvozi opasne kemikalije mora i morao je uvijek imati posebna rješenja ili dozvole za rad s njima. Ako nije imao takvu dozvolu nije smio niti uvoziti niti koristiti takve kemikalije. Vlasnik tvrtke bio je strojar i nitko ga nije upozorio da je ukapljeni arsin u spremnicima od 1 kg izrazito opasna kemikalija. Radio je s arsinom godinama i nikad se nikom od njegovih radnika ništa nije dogodilo, a sad nekakav tamo toksikolog daje toksikološko mišljenje kojim zapravo njemu onemogućava rad. Ne samo da ne smije uvoziti taj arsin nego ga ne smije koristiti u radu zbog velikih rizika za zdravlje njegovih radnika, građana i okoliša. Pustio sam ga da se ispuše i onda objasnio da njegovo neznanje nije isprika za protuzakonito postupanje. Kad sam mu ponudio svu stručnu pomoć za ishođenje rješenja o radu postao je mek kao pamuk i slučaj je završen na opće zadovoljstvo. Spominjem ga zbog toga što brojni poduzetnici ne znaju s čim rade i kakvu opasnost njihova djelatnost može značiti drugim ljudima i okolišu. Inače arsin danas predstavlja težak problem zbrinjavanja i drži se na skladištima u očekivanju rješenja, kao na slici lijevo. Ne može ga se ispustiti u okoliš, a njegovim izgaranjem nastaju izrazito opasni arsenovi oksidi s kojima nitko ne zna što početi. Mogu se jedino odložiti u rudnike soli u očekivanju da ova civilizacija neće nazadovati i da će opasna kemikalija do vijeka vjekova ostati pod punim nadzorom.

Metilbromid

Oko ove tvari mnogo je kontroverzi i nesigurnosti. Razvrstava se u otrove i po tome je prikaldniji za fumigaciju nego npr. fosfin ili cijanovodik, kako se vidi iz njegovih opasnih osobina. Prije desetljeća ili više korišten je izrazito često na različitim mjestima. Posebno često bilo je korištenje u poljoprivredi kao na slici lijevo, npr. za tretiranje zemljišta prije sijanja duhana

213 i drugih biljaka te posebno rado u staklenicima. Za restauratore je to bio fumigant izbora za korištenje protiv svih mogućih nametnika u galerijama, crkvama ili drugim objektima od velikog umjetničkog ili povijesnog značenja. Znatno manje je korišten kod fumigacije skladišta hrane, ali bio je izrazito važan fumigant unatoč njegovih opasnih svojstava. Evo njegovih značajki.

T N METILBROMID CAS 74-83-9, Muta. kat. 3 OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R68-23/25-48/20-36/37/38-50-59 (moguća opasnost od nepovratnih učinaka; otrovan ako se udiše ili proguta; Štetno:opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem; nadražuje oči, dišni sustav i kožu;vrlo otrovan za vodene organizme, opasno za ozonski sloj.

Mi smo imali s njim neugodnih iskustava zato što ima veliku molekulsku masu i rado se spušta na tlo i nakuplja se u rupama ili udubinama. Jedno od najgorih iskustava se dogodilo u Lovranu u prvoj polovici devedesetih godina. Obavljana je fumigacija jedne crkvice zbog crvotočine na drvenim oltarima i drugim umjetninama izrađenima od drva. Izvršitelji fumigacije su smatrali da su obavili izrazito dobru hermetizaciju prostorija, što su pokazivala i mjerenja koncentracija metilbromida pokraj svih zidova crkve. Međutim, on je našao nekakve pukotine u podu i temeljima crkvice te se kao mali potočić spustio na cestu i prešao preko nje. Tamo si je našao prolaz kroz jedan podrumski prostor i počeo je puniti mali podrumski stan u kojem je stanovalo troje mladih ljudi. Dvoje se teško otrovalo, a treći koji ih je zatekao u teškom stanju zbog ranojutarnjeg povratka u stan imao je slabe simptome otrovanja i preživio je nesreću. Taj slučaj je izazvao veliko uzbuđenje među ljudima koji se bave DDD aktivnostima i od tada su metilbromid nerado primijenjivali. Potpuni prestanak korištenja metilbromida nastao je na samom kraju milenija kad su stigle preporuke o zabrani njegova korištenja zbog toga što učinkovito uništava ozonski omotač. Nekoliko godina nitko ga u nas nije koristio, a onda su se razmnožili kukci čije larve uništavaju drvo. Širenje se moglo zaustaviti samo zabranom korištenja drva koje nije tretirano učinkovitim sredstvom. Radilo se najviše o pakirnom drvu (za voće i povrće, instrumente, itd.). Nakon toga je ponovo započelo učestalo njegovo korištenje, ali barem u strogo kontroliranim prostorima.

Sumporov dioksid

O sumporovom dioksidu većina ljudi zna samo kao o polutantu nastalom izgaranjem pretežno fosilnih goriva poput ugljena i nafte. Zaista na mjestima velikih energana nastaje u golemim količinama i s tim onečišćenjem se najčešće povezuje nastajanje kiselih kiša kao

214 smrtonosne pojave za šume, posebno crnogorične. Naš Gorski Kotar stradava zbog onečišćenja iz sjeverne Italije. Ne treba zaboraviti da se on u velikim količinama oslobađa i podzemnim aktivnostim, posebno kod aktivnih vulkana. Smatra se da je uzročnik bolesti dišnih putova, posebno u djece u onečišćenim područjima. Njegova opasna svojstva u malobrojna ali teška.

SO2 T CAS 7446-09-5

OTROVNO

OZNAKE UPOZORENJA R23-34 (otrovno ako se udiše, izaziva opekotine)

Naravno da sesumporov dioksid koristi u praksi kao čisti ukapljeni plin, istina u nekim specifičnim područjima. Osobno sam bio najviše iznenađen kad su vinari počeli prije nekoliko godina uvoziti ukapljeni sumporov dioksid. Zapravo je to bio pokazatelj kako naši vinari na moderniji način obavljaju dezinfekciju svojih bačvi, ali se javlja problem čuvanja takvih spremnika i sprječavanja nesreća. Vinari baš nisu dobro obučeni za baratanje ukapljenim plinovima, a posljedice mogu biti značajne. Granična količina za izradu plana intervencija je 50 kg, a te su težine boce sumporova dioksida. Jednostavnim simulacijama se dobije krajnja točka dometa za najgori mogući slučaj u ruralnom području 640 m te u urbanom oko 300 m. To znači da bi unutar vinarije svi izloženi radnici bili trenutno mrtvi, a teške posljedice bi se mogle očekivati barem 100 m uokolo takvih objekata. Nadam se da će nadležne inspekcije shvatiti o kakvom se problemu radi i da će poduzeti propisane mjere.

Skupo plaćeno neznanje

Nikad nije bilo sporno da je naše nepoznavanje prirode kemikalija veliko. Prije nekoliko godina sam čitao izvještaj Chemical Abstract System (CAS) o njihovim bazama podataka. Imali su upisane osnovne podatke uključujući CAS brojeve za približno 21 milijun tvari (uglavnom sintetizirane i manjim dijelom izolirane iz nekog prirodnog materijala), a sveukupno za oko 27 milijuna koliko toliko karakteriziranih kemikalija (onih 6 milijuna odnosi se uglavnom na smjese tvari izoliranih iz prirode poput različitih ulja ili minerala). Od tih brojeva se čovjeku može zavrtjeti u glavi, a zabrinjavajuće je to što za samo beznačajan dio njih zna da li se koriste igdje i koja su njihova toksikološka svojstva. Nas u Hrvatskoj je to

215 neznanje teško pogodilo katastrofom s filterima za hemodijalizu tvrtke Baxter u jesen 2002. godine i taj slučaj se naprosto ne može zaboraviti. Mene je rano ujutro tog petka nazvao kolega i prijatelj ugledni kliničar s Rebra i zatražio da neodložno dođem na sastanak u 11 h u zelenu zgradu, ali da mi telefonski ne može ništa više reći. Shvatio sam da se događa nešto izrazito važno i vjerojatno neugodno, pa sam odgodio sve poslove i uputio se na sastanak. Izvijestili su nas o tri sumnjive smrti pacijenata s hemodijalize. Počelo je u ponedjeljak kad je stari teško bolesni pacijent naglo umro za vrijeme hemodijalize s brzom i teškom pojavom simptoma te izrazito brzom smrću. Prvi dio hemodijalize se obavljao uobičajenom mirnom rutinom, a onda je pacijent naglo i bez ikakvog uvoda ušao u agoniju. Ličilo je to na srčanu kap, ali se razvijalo strahovito brzo i pacijent je do dolaska liječnika već bio klinički mrtav. Pokušaji oživljavanja bili su potpuno neuspješni. Pacijenti umiru na hemodijalizi, istina ne tako burno kao rečeni čovjek, ali se smatralo da se to dogodilo zbog starosti i teških oštećenja organizma izazvanih brojnim bolestima. Od razudbe se odustalo budući je pacijent imao hepatitis C, a za razudbu takvih bolesnika nije bilo uvjeta na patologiji. Onda su imali jedan miran dan da bi u srijedu na isti način i s praktički istom teškom agonijom umro drugi stari i bolesni pacijent. Bili su zabrinuti, ali su sve tumačili slučajem. Bolesnici ne umiru svaki drugi dan na hemodijalizi, ali ih umire barem desetak godišnje, pa se čistim slučajem dogodilo da u tri dana umre dvoje. Onda je došao crni četvrtak, kad je umro mlad čovjek s istim znakovima kao prethodnih dvoje. Hemodijaliza je odmah zatvorena zbog sumnje da se nešto nepredviđeno događa bilo s uređajima bilo s različitim otopinama korištenima u postupku. Počelo se grčevito tragati za uzrocima stradavanja bolesnika, pa je sve provjeravano, od dijalizatora do biokemijskih pretraga umrlih, ali bez rezultata. Ništa se nije moglo naći što bi odudaralo od uobičajenog. U noći između četvrtka i petka zaključeno je da treba zatražiti pomoć ponajboljih hrvatskih stručnjaka za hemodijalizu, toksikologiju, mikrobiologiju, vode, biokemiju, itd. Tako je sazvan taj sastanak na kojem su stručnjaci pokušavali barem naslutiti što se moglo dogoditi. Nitko nikad nije naišao na sličan slučaj i sastanak je završio zaključkom da smo nemoćni i da svi trebaju obaviti pretraživanje literature sa svog područja i u razgovoru sa svojim suradnicima dati barem neku teoriju od koje se može krenuti u istraživanje. Otišao sam sa sastanka pod teškim dojmom nesretnih slučajeva na Rebru i posvetio se pretraživanju Interneta. Negdje uvečer oko 19 h nazvala me predstojnica Službe za epidemiologiju iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) tražeći od mene izvještaj o slučajevima s Rebra, a bila je ponukana prijavom o strašnoj i brzoj smrti pacijenata na hemodijalizi tog dana na hemodijalizi u Požegi. Takvo nakupljanje smrti moglo se smatrati epidemijom i naravno da je državna epidemiologica morala reagirati. Nisam joj imao što reći osim potvrditi njezine podatke da se nešto slično dogodilo kojih mjesec dana ranije u Španjolskoj. Namjeravala je odmah krenuti u Požegu, ali ja sam joj savjetovao da u takvoj teškoj situaciji ostane u Zagrebu, jer nije isključeno da se slični slučajevi neće dogoditi u drugim hrvatskim gradovima. Ona je pak odlučila iskoristiti noć za traženje zajedničkog nazivnika svih tih slučajeva, što i jest pravi posao epidemiologa u takvim situacijama. Negdje prije 7 h drugog jutra nazvala me i izvijestila da su pronašli što je zajedničko. Svi su pacijenti umrli na različitim dijalizatorima, tekućine za hemodijalizu su bile kod većine različite i brojni drugi činitelji su bili različiti, a jedino što im je bilo zajedničko odnosilo se na filtar za hemodijalizu. U svim slučajevima korišten je filtar P3 tvrtke Baxter. Zaključak je bio jasan da treba odmah zabraniti uporabu tog filtra na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Ona nije uspijevala ostvariti kontakt s Ministarstvom zdravstva tijekom cijele noći, jer je ministrica bila nedostupna zbog nekog sastanka, a njezin zamjenik je bio na putovanju u Austriju. Nije bila sigurna što i kako treba učiniti, a niti ja nisam imao neke ideje. Bilo mi je jasno da tog časa manjka Krizni stožer Ministarstva zdravstva proizišao iz ratnog Glavnog stožera saniteta.

216 Tadašnja ministrica zdravstva je Stožer ukinula odmah pri preuzimanju dužnosti ne misleći na to da rečena institucija ima bogato iskustvo u rješavanju kriznih stanja te da je okupljala stručnjake svih medicinskih grana. Tajnik stožera i nestručnjak za bilo koju granu medicine mi je te subote rekao da je trebalo ranom zorom nazvati Operativno dežurstvo MUP-a i preko njega na dva dana prekinuti sve hemodijalize u Hrvatskoj. Međutim, ministrica zdravstva je tog jutra donijela kobnu odluku da epidemiolozi telefonski obavijeste svih četrdeset i više centara za hemodijalizu o zabrani korištenja filtara P3. Cijelo prije podne te subote dobivao sam izvještaje iz HZJZ, koji su povećavali moj šok. Iz sata u sat je broj umrlih pacijenata s hemodijalize diljem Hrvatske bio sve veći. Zakazao je sustav kad centri za hemodijalizu nisu tijekom tjedna izvještavali HZJZ o sumnjivim slučajevima. Onda je negdje oko 15 h poslije podne došao onaj konačni udar. Tog dana je na hemodijalizi u Puli umrlo četvero ljudi. Da su djelatnici centra bili obaviješteni o opasnosti u prijepodnevnim satima te su se tragedije mogle izbjeći i to je u svima nama izazivalo osjećaj krivnje. Kod mene osobno zato što se nisam sjetio da sustav telefonskog obavješćivanja ne valja. Vjerojatno moje kritike nitko ne bi poslušao, ali da je bilo u mene pameti mogao sam se suprotstaviti. Mudro ministarstvo bi odmah nakon slučaja u Puli obavijestilo građane o tragediji, a ovdje se pustilo novinarima da to naprave. Vijest je među svim građanima Hrvatske izazvala teški šok, a Ministarstvo zdravstva se počelo buditi tek negdje u večernjim satima. Mene su pozvali negdje oko 23 h u ministarstvo, gdje je vladala atmosfera teške panike i nereda. Zatraženo je od mene da odmah dam odgovor što bi mogao biti uzrok smrti tih silnih ljudi, a ja nisam imao nikakve ideje i to sam otvoreno rekao. Zamjenik ministra me pitao da kakav sam ja toksikolog, koji odgovara na rečeni način, a ja sam odgovorio da sam takav kakav jesam i da naprosto ne znam dati odgovore. Došla je zapovijed da odmah okupim sve svoje suradnike te da cijelu noć tražimo po Internetu slične slučajeve, a da neizostavno moramo podnijeti izvješće na sastanku drugog dana u 9 h. Naravno da smo na jutarnji sastanak te nedjelje došli ništa pametniji nego dan ranije i jedino smo bili umorni od besplodnog pretraživanja podataka na Internetu. Nije bilo ni potrebno govoriti o bilo čemu budući se sastanak pretvorio u dokazivanje kako je ministarstvo postupili na jedini pravi korektni način i da nitko nije kriv ni za što. Jedine dobre odluke odnosile su se na pokretanje potrage za uzrokom stradanja ljudi i za 16 h tog dana je zakazan pokus oponašanja hemodijalize na Rebru i uzimanja potrebnih uzoraka za kemijske analize. Tek što sam stigao kući uslijedio je hitni poziv u Ministarstvo bez ikakvog obrazloženja zbog čega me tamo zovu. Tražili su od mene da napišem odmah izvještaj o smrtima na hemodijalizi u Sisku iz godine 1995. Nisam htio sam pisati to izvješće budući je u ministarstvu još uvijek boravio ugledni kolega iz HZJZ s kojim sam sudjelovao u rješavanju sisačkog slučaja. Zajednički smo napisali kratko izvješće s podacima što se u Sisku događalo, što smo poduzeli na sprječavanju i liječenju otrovanih te što je odmah nakon toga poduzeto na cijelom hrvatskom teritoriju u svrhu sprječavanja sličnih događaja. Morali smo pričekati odgovor ministrice, a on je bio vrlo odlučan. Bila je u potpunosti nezadovoljna našim izvješćem i tražila je konkretne podatke, ma što to značilo. Dopunili smo izvješće podacima da se sumnja na smrt troje pacijenata zbog otrovanja aluminijem, ali da dovoljnih dokaza za to nema, a ostali otrovani pacijenti da su uspješno izliječeni intervencijom centara za hemodijalizu u Zagrebu. Ni tim izvješćem ministrica nije bila zadovoljna i mi smo konačno bili otpušteni iz ministarstva. Tek te večeri smo shvatili što je zapravo traženo od nas. Ministrica je tvrdila da slučaj s Baxterovim filtrima nije ni prvi ni najgori u Hrvatskoj navodeći slučaj četrdeset mrtvih na hemodijalizama u Sisku zbog otrovanja aluminijem. Posebno je naglašavala da za slučaj u Sisku nitko nije odgovarao i na taj način si je vjerojatno spremala alibi. Istina je bila to da je u Sisku ukupno zaista umrlo 40 bolesnika kroz period od 5 godina, ali to su bile nažalost očekivane smrti zbog komplikacija hemodijalize kod teških bubrežnih bolesnika.

217 Što se tiče analitike, ona je počela te nedjelje u 16 h, kad smo postavili pokus simulacije hemodijalize na nekoliko filtara. Smatralo se da se u filtrima morala nalaziti neka opasna tvar, koja je izazvala smrt pacijenata. Zbog toga je svaki ispirak iz filtara s jedne i druge strane membrane bio dragocjen i mi smo ih prikupljali kroz 2 h simulirane dijalize. Po mojem zahtjevu u istraživanje su uz HZJZ bili uključeni Institut za medicinska istraživanja (IMI) s biološkim pokusom te policijski institut Faust Vrančić, kojima sam osobno odnio uzorke na analizu. Tijekom tog tjedna održavali su se svakodnevni sastanci analitičara uz izvješća o dobivenim rezultatima. Kao stari iskusni toksikolog vidio sam da ti rezultati ne znače ništa, a najvažniji su mi bili rezultati s IMI na biološkim pokusima. Nikakvih dobrih rezultata! Onda me u nedjelju tjedan dana nakon početka pokusa nazvao kolega iz HZJZ i zatražio da se odmah i bez rasprave prekinu sva istraživanja, jer tako je naredio MUP. Nije mi znao reći zbog čega se pokusi moraju obustaviti, a ja nisam bio zadovoljan s takvom odlukom bez da znam razloge. Nazvao sam zamjenika ministra zdravstva i tražio objašnjenja, a on mi nije znao dati ali je rekao da sutra u ponedjeljak moram otići u 10 h na sastanak u Faust Vrančić. Nazvao sam sve kolege s IMI i iz Imunološkog zavoda, koji se također uključio u istraživanja, i prenio zabrane iz MUP-a. Sastanak tog ponedjeljka u MUP-u donio je dramatične podatke. Kolegice iz MUP-a su uzele uzorke 6 filtara i pokušale na drugačiji način imitirati hemodijalizu. U ispircima jednog od filtara našli su na dnu vodenog sloja tekućinu koja se nije miješala s vodom, a ponašala se poput žive. Uspjele su je prebaciti u epruvetu i onda injicirati u vezani sustav plinski kromatograf-spektrometar masa. Dobile su nedvojbeni dokaz da se radi o nekom freonu i nakon toga su kao tipični kemičari pokušale saznati još po koji podatak. Provukli su kroz sloj vode iznad čudne tekućine jednu kapilaru i te pokušale pomirisati izoliranu tvar. Tog časa su nastupili problemi. Počelo je s vrtoglavicom i teturanjem, a onda su se javili gastrointestinalni problemi te problemi s mokraćnim mjehurom. Jedna je pala u nesvijest i druga ju je pokušavala izvući iz prostorije, ali je pri tim pokušajima i ona pala u nesvijest. Konačno su se izvukle na hodnik i puzajući došle do porte. Prebačene su na Rebro, gdje su se vrlo brzo oporavile i vratile u normalno stanje. Obavljen je detaljan liječnički pregled uz brojne biokemijske analize, ali nije se našlo nikakvog poremećaja. Svi pokusi su prekinuti, a od nas je zatraženo da u svojim bazama podataka provjerimo kakva su toksikološka svojstva pojedinih freona. Odmah smo se svi uputili u HZT, gdje se pokušavalo doći do zaključka. Kemičari su iz spektra masa zaključili da se radi o perfluoro-izobutanu, a toksikolozi su otkrili da je ta tvar izrazito otrovna i da se čak namjeravalo koristiti je u obliku bojnog otrova. Tako se došlo do zaključka što je krivo za smrt više od dvadeset dijaliziranih bolesnika. Za ovu priču daljnji događaji nisu važni, ali treba naglasiti da je istraga naglo prekinuta. Ja sam samo u jednom susretu s istražiteljem razgovarao cijelih 4 sata iznoseći podatke i odgovarajući na pitanja. Ne zna se pouzdano kako je otrov dospio u dijalizatore (glupim pokusom ispitivanja protočnosti kapilara ili diverzijom), koje su pogreške napravljene od strane hrvatskog zdravstva, itd. Želim samo naglasiti dvije stvari. Kao prvo, najgore je ne analizirati greške u takvim događajima, jer je vjerojatno da će se one opet ponoviti na nekom drugom slučaju. Kao drugo, ovo je upozorenje da su tragična iznenađenja moguća s kemikalijama i da će se ponovo ovdje ili ondje dogoditi. Treba naglasiti još jednu činjenicu. Slični smrtni slučajevi su zabilježeni koji mjesec ranije u Španjolskoj te u manjoj mjeru u SAD i Indiji, ali nitko osim nas Hrvata nije uspio otkriti uzrok stradanja ljudi na hemodijalizi. Treba li to komentirati?

218 INDUSTRIJSKE ORGANSKE KEMIKALIJE

Zapravo je naziv ove skupine kemikalija izrazito loše izabran, ali boljeg imena nije bilo. Činjenica je da su to organske kemikalije kao i brojni pesticidi, sredstva ovisnosti, lijekovi, otrovi živih bića, itd. Od nabrojanih kemikalija razlikuju se po tome što se uglavnom proizvode u industrijskim postrojenjima, ali isto tako i u malim obrtima u daleko manjoj mjeri. A koriste se svuda i na svakom mjestu. Moglo bi se reći da ih zapravo koriste građani bilo izravno bilo češće neizravno, ali sve one postoje zbog građana. Proizvode se i koriste u zaista golemim količinama. Eto, samo Hrvati uvezu godišnje u zemlju skoro 7 milijuna tone nafte iz koje se onda proizvode različiti derivati za korištenje ili čak izvoz u sličnim količinama u kojima se uveze nafte. Skoro 3 tone po Hrvatu. Samo iz Molva šalje se u hrvaska domaćinstva i industriju više od milijun tona zemnog plina. Ostale organske kemikalije dolaze u znatno manjim količinama, ali zato znaju biti daleko opasnije nego što su nafta i naftni derivati. Većina ovakvih organskih kemikalija stalno se prevozi između mjesta proizvodnje i korištenja, pa su nam različiti prometni putovi (more, ceste, željeznica, rijeke, naftovodi ili plinovodi, itd.) zapravo zakrčeni kemikalijama. Onda nije ni čudo što se s ovakvim kemikalijama najčešće događaju nesreće i što su ljudi na svom radnom mjestu ili čak

kod kuće izloženi njihovu djelovanju. Ovo na slici bila je poznata nesreća s brodom Prestige i nije bila najveća koju pamtimo na tom svijetu. Izlila se nafta u more zbog havarije na brodu i više nitko nije mogao ograničiti posljedice nesreće. Istina je da u tom slučaju nisu stradali ljudi nego tek okoliš u Španjolskoj i Francuskoj na atlanskoj obali, koji mnogima uopće nije važan. Što je s posljedicama dugotrajne izloženosti ljudi ovakvim kemikalijama, posebno na radnim mjestima? O tome ću pokušati nešto napisati u tekstu koji slijedi. Opet ću se poslužiti udžbeničkom podjelom organskih kemikalija prema fizikalno- kemijskim, toksikološkim i ekotoksikološkim svojstvima, ali biti će dani i neki primjeri iz hrvatskog iskustva. Treba jako čvrsto naglasiti da se većinu nesreća i stradavanja ljudi od kemikalija zataškava te da se zna za one slučajeve koji su procurili na ovaj ili onaj način u

219 javnost, pa će sa stanovišta istine ovaj tekst biti jako manjkav, jer će biti riječi samo o onome što znamo.

Alifatski ugljikovodici

Osnovna značajka te skupine tvari je u tome da su sastavljeni isključivo iz ugljika i vodika. Ugljikovi atomi su međusobno spojeni najčešće jednostrukim vezama, ali one mogu biti između pojedinih atoma dvostruke ili čak trostruke, a ostala slobodna mjesta na atomima ugljika zauzimaju atomi vodika. Mogu biti ravnolančani ili razgranati, čega se vjerojatno svaki čitatelj sjeća iz školskog gradiva kemije. Naravno da se međusobno razlikuju po fizikalno kemijskim ali i opasnim svojstvima. Apsolutna većina nije otrovna, ali je zato većina lako ili vrlo lako zapaljiva. Za potrebe ovog odlomka biti će podijeljeni u plinovite, tekuće i čvrste tvari, a to ima logike i s toksikološkog stajališta.

Plinovi

Među plinovite alifatske ugljikovodike spadaju prvenstveno oni zasićeni ravnolančani od metana do butana, ali također nezasićeni poput etilena, acetilena ili vrlo opasnog 1,3- butadiena. Prvo o onima koji praktički nemaju nikakvog utjecaja na ljudsko zdravlje, a to su svi osim spomenutog butadiena. Nalaze se u zemljinoj kori u golemim količinama poput metana, koji naravno nastaje i u brojnim biološkim procesima razgradnje organskog materijala. Ima ga svud oko nas i koristimo ga u golemim količinama, jer je jako dobar energent. Zapravo se sva četiri zasićena ravnolančana ugljikovodika koriste na brojnim mjestima. Danas kad se govori o krizi nafte još uvijek se računa da će zemnog plina i drugih izvora ovih ugljikovodika biti dugo ljudima na raspolaganju. Evo podataka o tipičnom od tih ugljikovodika.

F+ BUTAN CAS 106-97-8

VRLO LAKO R12 (vrlo lako zapaljivo); S9-16 (čuvati ZAPALJIVO spremnike na dobro provjetrenom mjestu, čuvati odvojeno od izvora paljenja – zabranjeno pušiti)

APSORPCIJA: preko pluća RASPODJELA: prolazi barijere, ali nema nakupljanja ELIMINACIJA: pretežno preko pluća uz slabu biotransformaciju, a T1/2 oko 2 h.

Nema otrovanja! Smrt može nastupiti zbog hipoksije, ako prije toga ne odletite u zrak.

Izrazito lako je zapaljiv, a u određenim omjerima sa zrakom stvaraju se eksplozivne smjese. Jednako je i s ostalim ugljikovodicima, pa i s onim nezasićenima poput etilena i acetilena.

220 Svaki čas slušamo o eksplozijama ovakvih plinova u transportu ili korištenju. Česte su eksplozije plina u rudnicima ugljena gdje metan predstavlja stalnu prijetnju životima rudara upravo zbog moguće eksplozije. Rudari su u davnim vremenima nosili u okna kaveze s kanarincima i povremeno su gledali kako se ptica ponaša da bi mogli pobjeći prije nego što dođe do eksplozije. Kad bi vidjeli da je kanarinac klonuo ili uginuo znali su da treba hitno napustiti opasno područje. Nedavno sam čitao u dnevnim novinama (Vjesnik 09.01.2008.) o papigi ari, koja je spasila život svojoj gospodarici, a sama je uginula. Najednom je iz čistog mira papigica počela kričati i onda je njezina gospodarica shvatila kako se užasno omamljeno osjeća. Nije ni opazila da joj stan puni gradski plin, a papigica je dala signal da nešto nije u redu. Gospođa je otvorila vrata i prozore te se tako spasila, ali priča je završila tužno uginućem papigice. Mogla je i gospođa umrijeti, ali ne od otrovanja nego zbog nedostatka kisika. Mogla je poginuti naravno i zbog eksplozije. To su slučajevi kad neki inertni plin ispuni zatvoreni prostor i na taj način smanji koncentraciju kisika na toliko nisku razinu da ga je nedovoljno za život zbog hipoksije. Nažalost, takvih slučajeva bilježimo puno, pogotovo u našim stanovima gdje se koristi plin kao energent. Plinoviti ugljikovodici ne ubijaju izravno nego na taj način da čovjeku uskrate kisik. Dovoljno je da koncentracija kisika u zraku padne ispod 14% i svim živim bićima koja bez kisika ne mogu živjeti prijete štetni učinci. Najvažnije je shvatiti da vam prijeti hipoksija i odmah izjuriti na čist zrak. To jedino spašava život i zdravlje, jer posljedica hipoksije ne mora biti samo smrt nego teška oštećenja stanica poput onih u mozgu. Zbog toga morate više puta promisliti prije nego kupujete plinske grijalice ili bojlere. Važno je jednako zbog stvaranja ugljikovog monoksida koliko i zbog ispuštanja inertnog alifatskog ugljikovodika da osigurate stalni dotok čistog zraka u svoj stan tijekom korištenja ovakvog energenta. Treba reći i koju riječ o onim po zdravlje opasnim alifatskim ugljikovodicima. Evo jednog od njih.

221 T F+ 1,3-BUTADIEN CAS:106-99-0 Karc. kat. 1,Muta.kat. 3 OTROVNO VRLO LAKO ZAPALJIVO

OZNAKE UPOZORENJA R12-45-46 (vrlo lako zapaljivo, može izazvati rak, može izazvati nasljedna genetska oštećenja)

Taj butadien se stvara prilikom rafiniranja nafte i nalazi se u tzv. naftnom plinu, koji nije namijenjen korištenju u domaćinstvu. Pretpostavljam da su razlozi za to jasni, pogotovo kad se njegova opasna svojstva usporede s onim toksikološki inertnog butana. Butadien ne samo što je karcinogen i mutagen nego ima štetan utjecaj na okoliš i zato mora biti pod profesionalnim nadzorom. Mi nemamo podataka o djelovanju te i sličnih kemikalija na zdravlje ljudi ili na okoliš, jer su istraživanja dugotrajna i skupa, ali ne možemo zanemariti činjenicu da pripada u karcinogene kategorije 1, što pak znači kako je dokazano da može izazvati karcinom u ljudi. Prisjećam se pri tome Siska u kojem su građani godinama protestirali zbog ružnih mirisa vodikova sulfida (sumporovodik ili H2S), a nitko se nije bunio zbog karcinogenog benzena. Sad su počeli mjeriti benzen u zraku, ali na 1,3-butadien nitko se nije sjetio, a on je sastojak naftnog plina, koji se velikim dijelom koristi u industriji kao energent. Zar nije trebalo početi s mjerenjem tog plina u zraku potencijalno ugroženih dijelova grada Siska? Vjerojatno će s priličnim zakašnjenjem u program praćenja kvalitete zraka biti uključen i ovaj plin, ali tada će biti kasno započeti istraživanja o njegovom možebitnom negativnom utjecaju na zdravlje ljudi i na okoliš.

Tekući ugljikovodici

Oni su nam danas najvažniji i bez njih ne bi mogli zamisliti život. Pokreću naše automobile, griju naše stanove, daju nam tako dragocjenu električnu struju i na stotine drugih mjesta su nezamjenjivi u očuvanju našeg standarda. Bez njih se ne može živjeti, barem ne na ovaj način kako mi živimo. Potrošnja tekućih goriva je izrazito velika u svakom dijelu ove naše kugle zemaljske, pa je tako stanje i u Hrvatskoj. Mi uglavnom koristimo smjese tekućih ugljikovodika o čemu će biti riječi kasnije, a sad pogledajmo one najjednostavnije od njih. Kod alifatskih ugljikovodika govorimo o onima s 5 do 16 ugljikovih atoma u molekuli, a tipični predstavnik im je oktan. Čuli ste za oktanski broj? Evo njegovih značajki.

222 Xn F OKTAN (predstavnik tekućih)

CAS: 111-65-9 ŠTETNO LAKO ZAPALJIVO

R11-38-50/53-65-67 (lako zapaljivo, nadražuje kožu, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi, Štetno: može izazvati oštećenje pluća ako se proguta, pare mogu izazvati pospanost ili vrtoglavicu)

Nema otrovanja! Smrt može nastupiti zbog hipoksije.

Rekli bi da to sve skupa nije ništa naročito, bez obzira na oktanski broj. Međutim, moram upozoriti na činjenicu da on ima oznaku R65 ili da može izazvati oštećenja pluća ako se proguta. Tako je to kod većine ugljikovodika ili njihovih smjesa (naftni derivati male viskoznosti). Kad ih progutate oni snažno nadražuju sluznice probavnog sustava i povraćanje gotovo da je neizbježno. Tijekom povraćanja vjerojatno je da će dio sadržaja želuca biti aspiriran (uvućen) u pluća i onda nastupaju problemi. U većini slučajeva vi ćete iskašljati ono što je dospjelo u pluća, ali možete lako očekivati ozljede različite veličine. U najgorem slučaju možete se ugušiti zbog edema pluća (pluća se napune vodom), a nekakva upala dišnih putova je očekivana bez obzira kako inače dobro prošli nakon incidenta s gutanjem. Zadnjih godina se otkrilo da drugi slični tekući ugljikovodici imaju malo opasnija svojstva od oktana. Tako npr. heksan i heptan spadaju u tvari otrovne ili vrlo otrovne za organizme koji žive u vodi, a kod nekih od njih se sumnja na reproduktivnu otrovnost. Do prije koju godinu su ih smatrali sasvim bezopasnima, a danas se prema njima sumnje povećavaju, pogotovo zato što dolaze u golemim količinama kao sastavni dio naftnih derivata.

Čvrsti alifatski ugljikovodici

Sami po sebi u čistom obliku ovi ugljikovodici su praktički bezopasni. Primjer su parafini za koje nitko do sad nije još dokazao da bi mogli predstavljati neku opasnost za ljudsko zdravlje. Čak ni njihova zapaljivost nije Bog zna kakva, ali se mogu koristiti npr. za izradu sviječa. Međutim, rijetko ti čvrsti ugljikovodici dolaze u čistom stanju, a tipičan primjer su razni katrani i čak obični bitumen. O karcinogenim katranima biti će riječi kasnije, a sad se posvetimo bitumenu. Valjda je svatko od nas bos hodao po asfaltu i ništa mu se naročito nije dogodilo osim pri žarkom ljetnom suncu, kad smo mogli opeći osjetljive gradske tabane. Točno je da niti bitumen niti njegov proizvod asfalt nisu izravno opasni za

223 ljudsko zdravlje kad su hladni i nepokretni. Međutim, asfalt nije jednostavan nego zapravo vrlo složena smjesa teških ugljikovodika, ali sadrži u svojoj strukturi neke opasne tvari. Većina ljudi upozorava na vodikov sulfid, koji ne osjetite pri normalnim temperaturama, ali se zbog njega bune građani sa stanom blizu asfaltnih baza ili drugih postrojenja za primjenu bitumena. Bitumen sadrži male količine karcinogenih policikličkih aromatskih ugljikovodika (npr. benz-a-piren), koji se grijanjem iz njega oslobađaju. Čak ako nema utjecaja na ljudsko zdravlje, zagrijani bitumen jako smeta građanima. U izrazito dobrom sjećanju mi je ostao jedan izvid u Muć. To je lijepo selo iz Dalmatinske Zagore, ali bez perspektive zbog škrte zemlje. Tamošnji dužnosnici odlučili su otvoriti industrijsku zonu. Uselilo se nekoliko industrijskih postrojenja uglavnom vezanih za graditeljstvo, ali je stanovnike najviše zasmetala tvornica za proizvodnju izolacionih materijala na bazi bitumena. Od samog početka rada postrojenja stanovnici navikli na svjež i čist seoski zrak bunili su se kako su znali i mogli. Svi savjetnici i mjerači čistoće zraka na tom području su zakazali, a jedan od rezultata bili su skupo plaćeni neučinkoviti filtri za pročišćavanje emitiranih para iz postrojenja. Uznemirenost i potpuna nemoć poticale su u stanovnika neracionalne reakcije. Mislim da se tamo dogodio jedan incident inducirane masovne histerije među seljacima, kad je zbog brojnih zdravstvenih poteškoća angažirano ukupno zdravstvo iz bliže i daljnje okolice do grada Splita. Slučaj još uvijek nije završio i pitanje je kad će i kako završiti, ali on govori da skoro ni jedna industrijska djelatnost ne završava bez utjecaja barem na kvalitetu života ljudi koji stanuju u blizini postrojenja. Javlja se naravno dilema između industrijskog napretka i patnji potencijalno ugroženog pučanstva.

Aromatski ugljikovodici

Misli se zapravo najčešće na benzen i njegove alkil derivate (npr. toluen, ksilen, etilbenzen, itd.) kao izrazito važna otapala korištena na brojnim mjestima, ali se ne može zanemariti niti kondenzirane policikličke aromatske ugljikovodike zbog njihovih karcinogenih svojstava. Dolaze dakle u otapalima za boje i lakove, sredstvima za čišćenje, razrjeđivačima i brojnim proizvodima za graditeljstvo i zaštitu strojeva. Naravno da u malim pakiranjima ulaze u domaćinstva za različite svrhe i potrebe. Zajedničko im je osim aromatskog karaktera, to što su sastavljeni isključivo iz ugljika i kisika, a svi u strukturi sadrže barem tri dvostruke veze između atoma ugljika. Stavljaju se u promet u golemim količinama na području EZ, a ne smije se zanemariti činjenica da većina tijekom uporabe završava u zraku ili okolišu. To je izrazito važan još uvijek zanemaren problem iako i mi u Hrvatskoj već imamo odgovarajući pravilnik o „hlapljivim organskim otapalima“ i nadzoru njihovih isparavanja (emisija) u zrak. Činjenica je da ih zračne struje raznose u različitim smjerovima i da se većina razgradi pod utjecajem sunca i atmosfere, ali je isto tako činjenica da nekakvo globalno onečišćenje takvim tvarima ipak postoji. Evo podataka o važnijim predstavnicima.

Benzen

224 T F BENZEN (CAS 71-43-2) Karc. Kat. 1,Muta.kat.2 OTROVNO LAKO ZAPALJIVO OZNAKE UPOZORENJA R45-46-48/23/24/25-11-36/38-65, (može izazvati rak, može izazvati nasljedna genetska oštećenja, opasnost od teških ozljeda zdravlja udisanjem, u dodiru s kožom i ako se proguta, lako zapaljiv, nadražuje oči i kožu, štetno: može izazvati oštećenje pluća ako se proguta)

Vjerojatno su već i gore dani škrti podaci dovoljni da se shvate opasnosti izlaganja, posebno dugotrajnog, ovoj tvari. Učinci trenutnog izlaganja su najmanji problem, jer se npr. kod udisanja javljaju vrtoglavica, glabovolja, pospanost i naravno moguća nesvjestica. Kod gutanja se javlja oznaka R65, pa se za njega može reći isto što i za lako hlapljive alifatske ugljikovodike. Također može nadraživati oči i kožu uz izazivanje crvenila i žarenja, ali problem su njegovi učinci dugotrajnog izlaganja. Najčešće se govori o mogućem izazivanju leukemije, ali moguća je pojava raka i na drugim mjestima, kao npr. na plućima ili koži, kako se to vidi na slici pokraj teksta. Uznemiruje nas činjenica što se on nalazi u nafti i tekućim naftnim derivatima, a to znači da često dolazi u svim proizvodima u kojima se nalaze naftni derivati (razrjeđivači, sredstva za čišćenje, boje, lakovi, emajli i konačno automobilski benzin). Uzimajući u obzir njegova podmukla svojstva našao se na europskim i hrvatskim listama ograničenja i zabrana za stavljanje u promet. Prema tim propisima u maloprodaju se ne bi smjelo puštati ni jedan proizvod sa sadržajem benzena višim od 0,1%, ali se to ne odnosi na benzin koji smije sadržavati najviše 1% benzena. O tome nešto više u kasnijim tekstovima. Bez benzena je teško zamisliti modernu industriju i zato se on dopušta za profesionalnu uporabu, ali uz sve propisane mjere zaštite radnika i građana izvan industrijskog objekta. Može se stavljati u promet jedino za profesionalnu uporabu u posebnim pakiranjima većima od 20 l i s obveznim natpisom: „Samo za profesionalnu uporabu“. Vrlo strogo su propisane maksimalno dopuštene koncentracije (MDK) u zraku na 5 ppm (part per million ili dio na milijun), a nije dopušteno niti kratkotrajno njihovo prekoračenje (KDK). Za njega su propisane na radnom mjestu i tzv. BGV (biološke granične vrijednosti), pa tako npr. u izdahnutom zraku radnika 16 h nakon završetka radne smjene ne bi trebale njegove koncentracije biti više od 0,12 ppm odnosno u mokraći na kraju radne smjene koncentracije fenola ne bi smjele biti više od 15 mg/g kreatinina). Za okoliš i namirnice uključujući vodu norme su još oštrije, ali se danas još uvijek ne obavljaju dovoljno dobre kontrole. U vodi za piće koncentracije benzena ne smiju preći 0,5 µg/l a za površinske kopnene vode kategorije I. granica je 1,5 µg/l.

225 Kod nas je po benzenu najpoznatiji slučaj grada Siska gdje se nalazi rafinerija, koja pak ispušta u okoliš između ostalih benzen. Stanje se zaoštrilo tijekom 2007. godine, kad je udruga oboljelih od raka započela s brojnim akcijama u smislu smanjivanja koncentracija benzena u zraku na području grada. Oni su izrazito senzibilizirali ne samo javnost nego i političke stranke županije, pa je uslijedila ozbiljna tužba grada protiv rafinerije i njezinih odgovornih ljudi. Istovremeno su završena već ranije započeta istraživanja županijskog zavoda za javno zdravstvo o onečišćenju zraka u gradu, a sve u sklopu istraživanja pobola Sičana od bolesti koje bi se mogle dovesti u vezu s onečišćenjem zraka. Rezultati su bili neočekivani, tj. kao najveći onečišćivači zraka benzenom iskočile su dvije gradske benzinske postaje. Istina je da su tu radilo o lokalnom onečišćenju, ali su rezultati nagonili na razmišljanje. Nije uopće sporno da je prema količinama emitiranog benzena u Sisku apsolutno najveći onečišćivač upravo rafinerija, ali postavlja se pitanje kakav je utjecaj na ljudsko zdravlje benzinskih postaja smještenih u gusto naseljenim područjima gradova. Ja sam na problem naišao početkom novog milenija kad su tražili pomoć stanari iz kuća smještenih vrlo blizu tamošnjoj staroj benzinskoj postaji. Problem je postao značajan kad je nekoliko metara sjeverno od postaje izgrađena visoka stambena zgrada, koja je ometala sjeverne vjetrove u prozračivanju prostora oko postaje. Posebno je postalo teško ljeti za vrijeme tišine bez vjetrova, kad stanari obližnjih kuća istočno i južno od postaje nisu mogli podnostiti smrad benzinskih para. Nadam se da će se ti problemi riješiti u slijedećih nekoliko godina, kad će prema novim hrvatskim propisima emisije opasnih kemikalija iz različitih objekata biti smanjene. Kod benzinskih para to se jednostavno može riješiti odvođenjem para iznad „pištolja“ tijekom punjenja automobilskih rezervoara te njihovo odvođenje na rekuperaciju vjerojatno pothlađivanjem. To je uostalom praksa u europskim zemljama.

Toluen i slični alkilbenzeni

Danas je on uz ksilen najčešće otapalo koje se nalazi u različitim proizvodima korištenima za zaštitu materijala (razrjeđivači, boje, lakovi, emajli, itd.). Praktički se ne može zamisliti građevinarstvo, strojogradnja i mnoge druge aktivnosti bez toluena kao sastavnog dijela brojnih proizvoda, pa naravno da ga često nalazimo u proizvodima namijenjenima uporabi u kućanstvu. Njegova opasna svojstva su slijedeća:

226 TOLUEN Xn F (CAS 108-88-3)

Repro. kat. 3 ŠTETNO LAKO ZAPALJIVO OZNAKE UPOZORENJA R11-38-48/20-63-65-67 (lako zapaljivo, nadražuje kožu, opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem, moguća opasnost od štetnog djelovanja na plod, štetno: može uzrokovati oštećenje pluća ako se proguta, pare mogu izazvati pospanost ili vrtoglavicu)

Mnogo je manje opasan od benzena i oznaka o reproduktivnoj otrovnosti je relativno blaga, pa je toluen sasvim sigurno kemikalija koja će slijedećih godina proći značajna istraživanja toksikoloških svojstava. Manje je hlapljiv od benzena i lakše je održavati čist zrak u radu s njim, a opet je zbog manje opasnih svojstava i njegov MDK za zrak u radnom prostoru znatno viši i iznosi 200 ppm (KDK iznosi cijelih 500 ppm). Obzirom na široku uporabu javlja se kao onečišćenje okoliša, a posebno se pazi na onečišćenje voda. U vodi za piće je kod nas MDK za toluen 1 µg/l. Vjerojatno će se zadržati njegova široka uporaba.

Kod nas će toluen biti zapamćen po slučaju onečišćenja vode za piće u jednog zgradi naselja Vrbani u Zagrebu. Stvar je počela još 2006. godine nalazom mineralnih ulja u vodi za piće na pipama iz nekoliko stanova jedne zgrade, ali nisu poduzete nikakve mjere poput ustezanja izdavanja uporabne dozvole. Stanari su se počeli useljavati u stanove još dok nije dobivena dozvola, a onda je bilo kasno za bilo što učiniti. Investitor je u prvoj polovici 2007. godine pokušao čak 3 ispiranja ukupnih cijevi cijele jedne zgrade, ali bez uspjeha. Onda se tijekom kolovoza 2007. godine u slučaj umiješala gradska vlast, možda zbog pritiska javnosti preko sredstava javnog priopćavana. Mene su pozvali zadnjih dana kolovoza i ja sam pretpostavio kako se radi o sindromu bolesne zgrade. Savjetovao sam da se pozove iz Švicarske vrsnog stručnjaka za sindrom bolesnih zgrada, koji je rođeni Zagrepčanin i bio je voljan pomoći. Osobno sam se odmah vratio u Zagreb i kao toksikolog uključio u rješavanje problema. Mineralna ulja su u vodi daleko premašivala MDK od 10 µg/l i znala iznositi više od 2.000 µg/l. Mineralna ulja sama po sebi ne znače puno i sasvim su nespecifičan pokazatelj da nekakvih naftnih derivata ima u vodi. Zatražene su specifične analize aromatskih ugljikovodika, koje su paralelno obavljene u Beču i Zagrebu dajući slične rezultate. Bilo nam je najvažnije da nema u vodi benzena, a nisu nas suviše zabrinjavali nalazi etilbenzena i ksilena. Toluen je bio ipak nešto drugo zbog svoje

227 reproduktivne otrovnosti, ali bio je povišen samo u nekim uzorcima. Od toksikologa se tražilo da daju preporuke stanarima za što se takva smrdljiva voda može koristiti. Na sastanku smo jasno zaključili kako ne možemo davati preporuke za ništa osim korištenja vode u svrhu ispiranja WC kotlića. Bili smo sigurni da su rizici zbog dugogodišnjeg gutanja takve onečišćene vode izrazito mali, ali nikad se nije moglo isključiti da će se nekome od stanara nešto dogoditi i da će to povezati s izloženošću zdravstveno neispravnoj vodi za piće. Uostalom, već sam neugodan miris i nalaz povišenih mineralnih ulja isključivao je uporabu takve vode kao sanitarne. Građani su bili ogorčeni, jer mi nismo preporučili ni kupanje s tom vodom ili pranje rublja. Nekako istovremeno su se počele javljati sumnje u zdravstvenu ispravnost vode iz mreže zagrebačkog vodovoda i obavljene su brojne analize u kojima je dokazano kako je voda u gradskoj mreži potpuno ispravna. Međutim, posijano je golemo nepovjerenje među građanima i novinarima, pa je trebalo stalno i oštro reagirati na članke o opasnoj zagrebačkoj vodi. Gore je prikazana slika kad je zagrebački gradonačelnik obilazio vodocrpilišta i sporne hidrante kako bi pred novinarima pio vodu dokazujući na taj način njezinu zdravstvenu ispravnost. Međutim, uza sva obećanja i brigu ukupne hrvatske javnosti za građane Vrbana, oni su dočekali oštru zimu na prelazu iz 2008. u 2008. godinu bez zdravstveno ispravne tekuće vode u svojim stanovima. Morali su odlaziti izvan zgrade do jednog hidranta i odatle kućama nositi kanistere vode za obavljanje svojih prijekih potreba. Nije se uspjelo naravno pronaći primarni izvor onečišćenja i bilo je svakakvih teorija, a najpoznatija je o dospijevanju nekog razrjeđivača na bazi ove skupine tvari u kućnu mrežu.

Drugi manje opasni derivati benzena

Danas se najčešće koristi stiren kao sredstvo za umrežavanja polimernih kompozita, ali i za pripremu vrlo vrijednog polimera polistirena. On je lako zapaljiv i štetan ako se udiše, pa zapravo ne predstavlja neku veliku opasnosti. Međutim, njegov miris je vrlo intenzivan i ljudi ga lako osjete. Godišnje se samo preko zadarske luke uveze do 50.000 t ove kemikalije i onda tranportira vlakom do Zagreba radi polimerizacije u toliko traženi polistiren. Pri tome se znaju događati i nesreće uz prolijevanje manjih ili većih količina stirena. On se naravno na zraku vrlo brzo polimerizira i postaje potpuno bezopasan i nepokretan u okolišu. Međutim, građani tome ne vjeruju, kako u naseljima uz prugu Zadar-Knin-Zagreb tako niti u kućama smještenim pokraj uglavnom malih obrtničkih pogona za izradu predmeta od polimernih kompozita (npr. za izradu čamaca koristi se smjesa stirena i nezasićenih poliesterskih smola). Jasno je da se moraju na svakom takvom mjestu poduzimati izrazito stroge mjere sprječavanja izlijevanja ove kemikalije, ali valja naglasiti kako za građane nema opasnosti od karcinogenosti ili drugih vrlo teških učinaka. Možda bi trebalo spomenuti još naftalen, koji se koristi u izrazito malim količinama, ali nađe se također u domaćinstvima gdje ga domaćice stavljaju u ormare radi uništavanja moljaca. Najgori su mu kronični učinci karcinogenosti, ali nikad nije dokazana karcinogenost u ljudi nego tek na laboratorijskom modelu.

Policiklički aromatski ugljikovodici

Policiklički aromatski ugljikovodici ili PAH-ovi (Policyclic Aromatic Hydrocarbons) skupina su složenih aromatskih tvari s dva ili više kondenziranih benzenskih prstenova, a mogu i ne moraju imati supstituirane alifatske lance. Ima ih mnogo i nisu svi jednako otrovni za čovjeka i opasni za okoliš. Ovdje je izabran njihov najpoznatiji opasni predstavnik benz(a)piren, čija su opasna svojstva dana odmah dolje.

228 T N BENZ (a) PIREN CAS:50-32-8

OTROVNO Karc.kat. 2; Muta.kat. 2. OPASNO ZA Repro.kat.2 OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R45-46-50/53-60- 61 (može izazvati rak, može izazvati nasljedna genetska oštećenja, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi, može smanjiti plodnost, može štetno djelovati na plod.

Glavni predstavnik je izrazito opasan za ljudsko zdravlje kod dugotrajnog izlaganja (karcinogenost, štetan utjecaj na plodnost, štetan utjecaj na plod i izaziva preosjetljivost kože), ali je isto tako vrlo otrovan za organizme koji žive u vodi. Toliko se o njemu za sad zna, a što će pokazati budućnost vidjet će se. Prisutan je kao normalan sastojak nafte, izbacuju ga svojim ispušnim plinovima automobilski motori i to posebno oni na naftu ili dizel, a stvara se na brojnim drugim mjestima, kao npr. kod roštiljanja korištenjem ugljena.

Proizvodimo ih svojim aktivnostima u velikim količinama i naravno da se traže načini kako barem smanjiti njihove nove količine emitirane u okoliš. Istraživanjima su ih našli jako mnogo uz autoceste i do 100 m udaljenosti s obje strane prometnice. Danas se nastoji posaditi ukrasno bilje pokraj cesta, kako bi ono apsorbiralo iz zraka opasne tvari, jer inače će se naći u našim namirnicama. Automobilska industrija pak nastoji napraviti motore koji će emitirati što manje PAH-ova u okoliš, a ne kao onaj kamion sa slike lijevo gore, koji riga u okoliš opasne ispušne plinove vjerojatno s visokim sadržajem tih opasnih tvari. I na one što roštiljaju se

229 pokušava već desetljećima utjecati da izaberu neko drugo gorivo za pripremu obroka na otvorenom. Problem je u tome što se PAH-ovi ne javljaju samo kod termičke obrade mesa na roštilju nego se čak iz biljnih namirnica mogu razviti takvi spojevi. Pogledajte kako dobro izgledaju klipovi kukuruza na roštilju sa pougljenjenom komušinom, koja vjerojatno sadrži PAH-ove. Neki od njih su dobro topljivi u vodi i procjeđuju se do podzemnih vodotokova odakle mi često crpimo vodu za piće. Naravno da ih se može naći u hrani, jer se rado nakupljaju u mastima biljaka i životinja. Radova o brojnim štetnim učincima PAH-ova je izrazito mnogo, a koji puta ih zbog pomodnih razloga zna biti ekstremno mnogo. Međutim, činjenica je da PAH-ovi predstavljaju danas globalno onečišćenje i praktički nema mjesta ni medija gdje ih ne možete naći. U slučajevima svih nesreća s naftnim derivatima ili u slučaju požara ja obvezno pitam jesu li mjereni PAH-ovi i tek nakon toga idem dalje u analizi. U već spominjanom slučaju sindroma bolesnih zgrada u zagrebačkim Vrbanima prvo sam postavio pitanje o mjerenju tih tvari i benzena, a onda smo mogli razgovarati o ostalom. Sjećam se slučaja izlijevanja dizela u Pazinsku jamu, kad je neka budala nakon krađe goriva iz tvorničkog rezervoara zaboravila zatvoriti ventil i dizel je nastavio slobodno curiti, a našao je najbolji put nizbrdo u tu veličanstvenu krašku tvorevinu. Čim se opazilo onečišćenje krenulo se u sanaciju, jer Istra je u podzemlju šuplja više nego švicarski sir, pa se moglo očekivati da će onečišćenje stići u barem neke od istarskih vodocrpilišta. Odmah je proglašeno stanje pripravnosti i na svim mogućim mjestima se tražilo tragove naftnih derivata, a ja sam kao obično ustrajao sa zahtjevima da se mjere PAH-ovi. Zaista su svi pokušavali pomoći koliko se moglo, pa se tako došlo do sasvim neočekivanih otkrića. Tako su npr. ronioci detaljno istraživali sifon Pazinske jame utvrdivši da se na stijenama podzemnih špilja vide tragovi brojnih izlijevanja različitih naftnih derivata u jamu. Analizom dizel ulja pokazalo se da nije sadržavalo znatnije količine PAH-ova i to nas je tješilo. Onda je došao nalaz s jednog od istarskih izvora o povišenim koncentracijama PAH-ova u sirovoj vodi. Zaključeno je da su ti PAH-ovi stari grijesi, a baš tada su ih podzemni vodotokovi isprali zbog tko zna kojih razloga. Očito je istarsko podzemlje onečišćeno svakakvim kemikalijama, baš kao i mnoga druga hrvatska podzemlja, a to predstavlja dobar razlog za stalni i bolji nadzor nad izvorima vode za piće. Treba na kraju reći da se PAH-ovi nalaze pri vrhu liste prioriteta EZ za istraživanje njihovih opasnih svojstava i da će vjerojatno slijedećih godina biti objavljene smjernice o tome kako smanjiti njihovu prisutnost u našem okolišu. Njih istina nitko ne proizvodi namjerno radi stavljanja u promet, ali i područje onečišćenja mora se regulirati bolje nego danas.

Smjese ugljikovodika

Nafta

Kako godine prolaze nafte je sve manje na raspolaganju ljudima, a sve je veća potreba za njom. Uz naftu je prvenstveno vezana činjenica da je čovjek razbojnik. Ono što se stvaralo duge milijune godina u zemljinoj utrobi čovjek je opljačkao ili će opljačkati u svega dvije do tri stotine godina. Mudri ljudi kažu da je to bezgranična ludost i neki predviđaju krah civilizacije zbog tog razbojništva. Međutim, još uvijek je ima i otkrivaju se novi izvori nafte u različitim područjima naše planete. Nafta iz jednog izvora nije jednaka nafti iz drugih izvora kako po sastavu temeljnih tvari tako i prema sadržaju nečistoća. Ljudi najviše vole čiste (Slatke) nafte iz izvora u sjevernoj Africi ili iz Arabije, a ona iz Rusije je znatno manje cijenjena zbog visokog sadržaja sumpora i zbog malog udjela posebno vrijednih lakih tekućih ugljikovodika. Međutim, bez obzira na sastav nafta u konačnici obično ima slijedeća opasna svojstva:

230

N Nafta T F (CAS: 64741-67-9) Karc. kat. 2

OTROVNO LAKO OPASNO ZA ZAPALJIVO OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R11-38-45-51/53-65 (lako zapaljivo, nadražuje kožu, može izazvati rak, štetno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi, Štetno: može izazvati oštećenja pluća ako se proguta)

Siguran sam da niste znali ove podatke o nafti, ali naravno da to nije prava istina. Nafta je izrazito složena smjesa različitih kemikalija i danas se uglavnom ne zna točno za pojedine nafte kakva to sve opasna svojstva imaju. Nafta sadrži brojne ugljikovodike i vjerojatno u nekima od njih ima tvari koje pridonose značajno njezinim reproduktivno toksičnim svojstvima. Sadrži ona brojne heterocikličke spojeve s dušikom, sumporom i drugim elementima, a oni donose svoja opasna svojstva. Konačno, ona sadrži i anorganske tvari poput soli metala, nemetale u anorganskim oblicima, itd. Tek u slijedećih desetak godina primjena novih uredbi EZ omogućit će nam uvid u sva opasna svojstva različitih nafti iz različitih krajeva. Već je naprijed rečeno da se nesreće s kemikalijama događaju najčešće u prometu, a posebno je to značajka nafte, koja se prevozi različitim transportnim sredstvima u golemim količinama. Najčešće se nafta prevozi brodovima i naftovodima. I mi imamo jedan međunarodni naftovod, koji vodi od Omišlja do granice s Mađarskom odnosno drugi krak do granice sa Srbijom. Tijekom 2005. godine sudjelovao sam u ocjeni studije utjecaja na okoliš preuređenog naftovoda, koji bi naftu iz Rusije prebacivao u velikim količinama do Omišlja, kako bi se onda brodovima mogla slati na sve strane Europe. Većina članova povjerenstva se usredotočila na prijevoz morem i probleme s balastnim vodama, a ja sam se vezao uz kopno nastojeći iskoristiti iskustva s dotadašnjom dopremom nafte iz Omišlja na kopno. Osnovna mi je primjedba bila da je naftovod star i na nekim mjestima stradao zbog korozije tijekom Domovinskog rata, a slijedeći da prolazi kroz europska strateška područja vode za piće u Gorskom Kotaru. Koja će to budala zbog zarade od desetak milijuna dolara godišnje žrtvovati neprocjenjiva hrvatska prirodna bogatstva? I iskustvo me učilo da nikom ne treba vjerovati.

231

Gore je slika koja prikazuje kako se obavljala remediacija polja na koje je u području kraj Slavonskog Broda istekla nafta iz JANAF-ovog naftovoda na samom kraju dvadesetog stoljeća. Zemlja onečišćena naftom se mora vrlo pažljivo ozdravljati primjenom skupih ali učinkovitih tehnologija (npr. bioremediacija bakterijama ili enzimima uz dodatak potrebnih hranjivih sastojaka). Stručnjaci naše naftovodne kompanije odlučili su problem riješiti spaljivanjem onečišćenog tla. Kako razlivena nafta baš i nije htjela gorjeti, jer su lako hlapljivi i lako zapaljivi sastojci isparili, oni su brenerima potpaljivali vatru dok sve skupa nije počelo nevoljko gorjeti uz goleme oblake dima i relativno malo plamena. Na sreću se vatra ugasila sama od sebe zbog nedovoljnog dotoka zraka na veliko polje, ali sam Bog zna koliko i kakvih opasnih produkata se razvilo u toj reakciji i oslobodilo u okoliš. Takvih i sličnih primjera je bilo još dosta, a simulacije o sadašnjem stanju naftovoda su pokazivale da su moguće izuzetno teške nesreće na svim dijelovima naftovoda. Naravno da zaposlenici nisu bili spremni reagirati u takvim slučajevima. Zato sam glasovao protiv prihvaćanja studije i cijeli posao je naftašima propao. Nije mi naravno žao nego sam ponosan na svoj skromni doprinos u sprječavanju daljnjeg uništavanja hrvatskog okoliša. Vjerojatno će Hrvatska na kraju prihvatiti nekakav ugovor o gradnji novog naftovoda za svoje potrebe i za potrebe Europe. Potpisali smo konačno međunarodne ugovore o neometanom prijevozu nafte i naftnih derivata, ali ipak možemo utjecati na to kakvim naftovodima će se nafta transportirati i kroz koje kopnene ili morske krajeve naše domovine. Benzin vaš, ideje naše (Iljf i Petrov, Zlatno tele)

Evo kao prvo osnovnih podataka o benzinu.

232 F+ N Benzin (sadrži benzen>0,1%) T (CAS: 86290-81-5) Karc. kat. 1

OTROVNO VRLO LAKO OPASNO ZA ZAPALJIVO OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R12-38-45-51/53-65 (vrlo lako zapaljivo, nadražuje kožu, može izazvati rak, štetno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi, Štetno: može izazvati oštećenja pluća ako se proguta)

Naravno da to nije sve. Benzin ovisno o sadržaju heptana, heksana ili toluena može dobiti i oznake o reproduktivnoj otrovnosti, i to u najmanju ruku R62 ili R63. Za benzin je, što se tiče maloprodaje na benzinskim postajama, europski naftni lobi uspio ishoditi dozvolu za prodaju proizvoda s najvišim sadržajem benzena od 1%, ali to ne znači da se smije zatajiti opasna svojstva tog goriva. U EZ na benzinskim postajama stoje jasna upozorenja o opasnostima, kao ovo na slici ispod.

Vidite li ono što vidim ja? Benzin ima na svakom mjestu gdje se toči u automobile plakat sa svojim osnovnim značajkama. Piše da je karcinogen. Tajiti takve podatke pred korisnicima zapravo je teško kazneno djelo. Kod nas se stvari vrlo sporo razvijaju. Osobno sam tražio od naše najveće naftne kompanije da prihvati činjenice i razvrsta svoje proizvode prema europskim pravilima. Bilo mi je jasno da će se sve druge naftne kompanije prilagoditi našoj

233 tvrtki INA. Nisu uostalom lude postupati prema europskim standardima, ako njihov glavni konkurent to ne radi. Odbile bi kupce. Drugom polovicom 2007. zapuhali su u tvrtki INA neki novi vjetrovi i njezini mladi stručnjaci su vrlo rado pristali izraditi dokumentaciju svojih proizvoda sukladno onome što Europa traži. Ponekad su znali biti i veći katolici od pape, ali krajem godine sve je sjelo na svoje mjesto i danas većina njihove dokumentacije slijedi europske standarde. Moram priznati da konkurenti kasne jako za njima, ali će se to vrlo brzo promijeniti. Očekujem da će ove godine početi primjena europskih standarda i na benzinskim postajama, kako u smislu označavanja tako i sprječavanja emisija lako hlapljivih tvari u okoliš, a svi drugi će ih slijediti. Možda još koja riječ o dizelu. Zbog loših propisa, posebno s područja zaštite okoliša, nekako je dizel izjednačen s benzinom. To se pogotovo vidjelo u naputcima za izradu interventnih planova zaštite okoliša. A dizel se jako razlikuje od benzina. On ima oznaku R40 (ograničene spoznaje o karcinogenim učincima) te možda R52/53 (štetno djeluje na organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi). Što se tiče zapaljivosti, neki mu dodaju oznaku upozorenja R10 (zapaljivo), a u većini slučajeva je uopće ne daju. Uostalom, znamo da dizel baš nije lako zapaliti. To znaju oni koji se griju na lož ulje, a vlasnici dizel motora zimi psuju onoga tko im je savjetovao da kupe auto na tako slabo zapaljivo gorivo. Dizel gorivo se ne može usporediti s benzinom na bilo koji način. Međutim, administracija svojim greškama može stvari postaviti na nemoguće načine. Kad se radio državni dokument pod nazivom «Plan intervencija u zaštiti okoliša» netko je sasvim krivo prevodio s engleskog na hrvatski. Tamo se predviđalo obvezu izrade lokalnih interventnih planova za «automotive petrol and other petrols», a naš veliki lingvist je to preveo kao «benzin i druga goriva». Ne treba kriviti sanitarne inspektore i druge državne službenike što su bukvalno shvatili ono što piše u nacionalnom dokumentu od posebne važnosti. Svakom pametnom i budalastom je jasno da je dizel gorivo i da se onda prema njemu treba ponašati jednako kao prema benzinu ili nafti. Njega se ne mora ticati istina o svojstvima različitih kemikalija, jer je propis jasan i jednoznačan. Istina, to znači da sva goriva treba promatrati jednako kao benzin. Drvo bukovo je isto tako zapaljivo kao neka druga goriva, a mnogi ga vrlo rado koriste kao ogrjevno drvo. Međutim, postavlja se pitanje je li za 5 m3 po našim propisima potrebno raditi lokalni interventni plan? Ja mislim da jest potrebno ako slijedimo propis, ali ako slijedimo logiku zdrave pameti onda treba nabiti nogom u stražnjicu onog tko je radio takav propis i izbaciti ga na ulicu da si traži novi posao. U krajnjoj liniji i moja krevetna posteljina ili kaput mogu biti gorivo, pa bi onda trebalo uvesti obvezu izrade interventnog plana za gaće i haljine svake prosječne žene, jer one toga imaju puno u ormarima. Međutim, ne smije se zaboraviti prijevoz naftnih derivata i sličnih spojeva. O problemima prijevoza morem pisano je na samom početku ovog poglavlja, a o naftovodima nešto ranije kad se pisalo o nafti. Međutim, najveći dio naftnih derivata prevozi se zapravo cestom i nešto manje željeznicom. Najviše nesreća se događa u cestovnom prijevozu iako željeznica igra također vrlo važnu ulogu u njemu. Problem je u tome što je cestovni prijevoz brži i jednostavniji, ali je manje siguran. Svaki čas se prevrću cisterne na cestama, a nerijetko se znaju i zapaliti. To se zna dogoditi i u željezničkom prijevozu s daleko težim posljedicama nego u cestovnom, ali mi na sreću nemamo iskustva s nesrećama u željezničkom prijevozu.

234 Od svih silnih slučajeva teško je izabrati neki za ilustraciju stanja, ali meni se činilo poučnim opisati nesreću s izlijevanjem benzina iz cisterne u Ljubuškom. Cisterna se zbog ljudske greške, kako to obično biva, prevrnula usred gradića i benzin je iz nje iscurio skoro u cijelosti. Za događaj je nekako saznala hrvatska vodopravna inspekcija i po nekoj samo njima znanoj logici zaključila da bi kroz krško podzemlje taj benzin mogao doći do važnog hrvatskog vodocpilišta Prud, koje je udaljeno tek nekoliko kilometara od slavnog sela Vid (bivša Narona). Ne znam zašto su tako razmišljali, ali posljedice su se osjetile već tijekom tog dana 2002. ili 2003. godine. Odmah su zatražili da se vodocrpilište zatvori, a nama je ono bilo važno zbog toga što je opskrbljivalo južne otoke vodom za piće. Mi iz zdravstva smo se usprotivili takvoj odluci dok se onečišćenje ne pojavi na vodocrpilištu. Vodoprivredni inspektori su bili odlučni zatvoriti vodocrpilište i čak su dovezli svoj «laboratorij istine» na mjesto događaja i počeli s mjerenjima. Tvrdili su da mjere alifatske ugljikovodike i mi smo im u prvi čas vjerovali dok nismo shvatili da zapravo lupetaju. Onaj tko i malo zna o analitici shvatiti će odmah o čemu se radi. Oni su imali nekakav spektrofotometar i kod neke po volji izabrane valne duljine su u sirovoj vodi mjerili apsorpciju svjetlosnog zračenja. Te sasvim sirove i sasvim nepouzdane podatke proglasili su mjerenjem koncentracije ugljikovodika u vodi. Mi smo bili zgroženi takvim postupcima i odmah smo se pobunili. Pomoćnik ministra zdravstva se odmah uputio u Prud zaustaviti gluparenje, ali nije puno postigao svojim angažmanom. On nije dopustio zatvaranje vodozahvata, ali se onda vodopravni inspektor dosjetio da ukine dozvolu crpljena vode i tako je vodovod zatvoren. Naravno da nije bilo onečišćenja vode benzinom iz dalekog Ljubuškog, ali je događaj pokazao kako budale mogu činiti štete ovoj zemlji samo zato što imaju nekakve činovničke kompetencije. Želim reći da se odluke kod nesreća ne donose na temelju predosjećaja nego činjenica. Još jednu stvar na ovu temu želim spomenuti. Kad se dogodi izlijevanje kemikalija iz cisterni, nastane panika. Sjećam se jednog slučaja s Podravske magistrale kad se prevrnula cisterna s lož uljem na ulici jednog manje mjesta. Baš se nekako nezgodno prevrnula i ulje je niz blagu padinu počelo curiti u dvorište nekog seljaka. On i cijela obitelj dali su se u kuknjavu i zapomaganje u strahu da će im biti onečišćeno i dvorište i zdenac kemikalijom koja se vrlo sporo izlijevala iz cisterne. I susjedi su suosjećajno promatrali događaj vjerojatno sretni što se to nije dogodilo pred njihovom kućom. Moram priznati da sam bio zgrožen reakcijama stanovnika jednako kao i reakcijama pridošlih vatrogasaca. Oni su nemoćno promatrali kako to prokleto dizel ulje curi iz cisterne i teče kroz dvorište sirotog seljanina. Nitko se nije sjetio da bi se tijek događaja mogao izmijeniti. Bilo je dovoljno da netko samo prokopa kanal, kojim bi se razliveno ulje odvodilo u seoski kanal. Još bi bilo pametnije da su suseljani donijeli sve plastične posude i bačve, koje su sigurno držali u kućama zbog drugih potreba. Mogli su si natočiti dizela za godišnje potrebe traktora ili peći na lož ulje. Oni su pustili da dragocjena tekućina slobodno otječe u okoliš i onečišćuje ga. Očito je našim građanima potrebna barem ona osnovna edukacija o ponašanju u slučaju sličnih događaja. Jedino je problem što danas malo tko zna koristiti štihaču ili lopatu.

Organski spojevi koji sadrže kisik u molekuli

Prvenstveno se misli na alifatske alkohole, aldehide i ketone te na aromatske fenole, a drugi neće biti obuhvaćeni ovim tekstom. Oni se međusobno značajno razlikuju prema štetnim učincima na ljudsko zdravlje kao i prema ekotoksičnosti, pa čak i oni koji su vrlo slične struture (npr. metanol i etanol). Ipak će biti podijeljeni u alifatske alkohole, alifatske aldehide, fenole i druge tvari.

Alifatski alkoholi

235 Metanol

Najjednostavniji predstavnik metanol (samo jedan atom ugljika) je ujedno i najopasniji među tvarima iz ove skupine, a svojstva su mu slijedeća: T F METANOL (CAS 67-56-1)

OTROVNO LAKO ZAPALJIVO OZNAKE UPOZORENJA R11-23/24/25-39/23/24/25 (lako zapaljivo; otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta;-opasnost od vrlo teških trajnih oštećenja ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta)

ANTIDOT ETANOL

236 Jeftino je organsko otapalo i općenito industrijska sirovina, koja se proizvodi i koristi u velikim količinama. Nije mu mjesto u maloprodaji, ali opet ljudi dođu do njega i onda ga krivo koriste. Treba naglasiti kako alkoholna pića koji puta sadrže metanol nastao prirodnim

putem, a događa se da kriminalci plasiraju ilegalno na tržište alkoholna pića na bazi metanola, što se najčešće događa u Rusiji. I kod nas se priča o navodnom događaju od prije gotovo 50 godina kad je neki ljekarnik zabunom prodao kupcu metanol umjesto etanola, a rezultat toga je bila katastrofa nekolicine ljudi. U tim vremenima su građani često kupovali u ljekarnama etanol kako bi onda kod kuće dodatkom različitih ekstrakata i možda šećera proizvodili alkoholna pića za vlastitu uporabu ili za dobro poznato društvo. Taj se običaj vremenom izgubio i pretpostavljam da bi svaki normalni ljekarnik sumnjičavo gledao kupca litre ili dvije čistog alkohola. Danas ga sve više koriste za pogon automobila s motorima na unutrašnje izgaranje, posebno u vozilima namijenjenima utrkama, kako se vidi na slici ispod. Zapravo ga gledaju općenito kao alternativno gorivo uglavnom za pogon motornih vozila, ali mu je cijena bez posebnih poticajnih mjera znatno viša nego benzinu. Prednost alkohola nad benzinima je u tome što izgara u čistu vodu i ne može se očekivati nastajanje opasnih produkata poput onih koji nastaju korištenjem naftnih derivata. Možda se metanol i bude primjenjivao kao alternativno gorivo za trkaće automobile, ali je prema snazi i čistoći izgaranja onda bolji vodik, pa ne znamo što će se i kako događati u budućnosti. Metanol se kao jeftiniji od etanola znao dodavati u različite razrjeđivače, boje, lakove ili emajle. Tada je postojala opasnost apsorpcije metanola iz takvog proizvoda kroz kožu u organizam. Danas proizvođači nerado stavljaju u promet takve proizvode sa znakovima opasnosti za otrove, pa će radije za miješanje upotrijebiti neki drugi alkohol koji je jeftin ali manje opasan. Metanol se zapravo pojavljuje jedino u takvim proizvodima za profesionalnu uporabu, kad često nije važno koliko je proizvod opasan nego koliko je jeftin. Glavni problem metanola su njegovi vrlo toksični produkti, koji imaju specifične učinke na očni živac. Inače ostali učinci metanola slični su onima kod etanola. Kod niskih doza očekuju se euforija, problemi sa želucem, kasnija depresija središnjeg živčanog sustava uz glavobolje, vrtoglavice i jasne znakove pijanstva. Može doći do tipične alkoholne kome uz brojne prateće učinke poput teške acidoze. Dakle, sve jednako kao kod etanola. Posebni učinci metabolita metanola odnose se na oštećenja očnog živca, često uz pojavu sljepoće, ako

237 se na vrijeme ne poduzme ispravno i učinkovito liječenje. Treba dobro zapamtiti da se svi alkoholi metaboliziraju primarno preko istog enzima uz oksidaciju u aldehide i zatim kiseline. Jedino je afinitet etanola za taj enzim značajno veći nego što je to kod metanola ili npr. etilenglikola. Zbog toga se u slučaju otrovanja metanolom treba što prije uzeti etanol na usta, ako je to moguće ili infuzijom kad je pacijent u komi. Otrovanu osobu treba što prije podvrgnuti hemodijalizi uz stalno davanje etanola. Ako se tretiranje započne na vrijeme onda je i nada u izliječenje velika. Međutim, u većini slučajeva o kojima sam čitao liječenje je započinjalo kad je već bilo kasno i kad je očni živac već bio nepovratno uništen.

Etanol

To je alkohol koji se najviše troši u domaćinstvima kao sredstvo ovisnosti ili tek kao sredstvo za postizanje boljeg raspoloženja. On se ne razvrstava u opasne tvari osim što je lako zapaljiv i može u koncentriranom obliku nadraživati sluznice pa čak i kožu. Međutim, činjenica je da sve može biti otrovom kad se postigne prikladna doza, pa je tako i s etanolom u različitim alkoholnim pićima. Posebno je opasna dugotrajna izloženost etanolu, kad dođe do neprolaznih poremećaja, prvenstveno na jetrima ali također u središnjem i perifernom živčanom sustavu. Kod nas kao i u drugim dijelovima svijeta ima puno alkoholičara i troše se ogromna sredstva na njihovo liječenje. A silno lako ga je napraviti, pa se vrlo često radi u domaćinstvima te na veliko u tvrtkama za proizvodnju različitih vrsta alkoholnih pića. Evo na slici lijevo tipične seoske pecare na otvorenom s pokretnim uređajem za pečenje rakije (kazan). Zapravo se ne zna koliko se alkoholnih pića proizvede u kućnoj radinosti, a niti podaci vezani uz pravne osobe nisu sasvim pouzdani unatoč vrlo pozornog praćenja potrošnje svake litre etanola u takvim tvrtkama. Uvijek se može očekivati veće ili manje zaobilaženje zakona. Naime, država ubire dobre poreze na alkoholna pića, što je zapravo jako dobar mehanizam osiguravanja nadzora. To znači da svakoj državi odgovara povećan promet alkoholnih pića, jer se time puni proračun. S druge pak strane, zdravstvo se stalno buni i traži ograničenja u prodaji alkohola zbog činjenice da ima velike troškove liječenja. Čak stručnjaci dokazuju kako su ukupni troškovi zajednice veći za liječenje od alkoholizma i pada radne sposobnosti ovisnika nego što država ubere porezima. Kao i u slučaju metanola pokušava se etanol koristiti kao energent prirodnog podrijetla. Probna priprava i korištenje etanola bilježe se u nekim državama poput npr. Brazila, gdje već postoje etanolske postaje za punjenje rezervoara automobila. Međutim, stručnjaci za prehranu bune se zbog toga što je sirovina za proizvodnju etanola obično neka žitarica ili druga biljka prikladna za prehranu ljudi ili životinja. Zato vjerojatno taj pokus neće dovesti do stvarne opsežne primjene u praksi, a posebno je razlog u visokoj cijeni te u

238

nemogućnosti kontrole takvog goriva, koje se lako može iskoristiti i za izradu alkoholnih pića. Otrovanja etanolom su vrlo česta u svim dobnim skupinama. Već duge godine u nas je među primljenima u bolnice zbog otrovanja najviše muške djece u dobi 12-15 godina. Možda se to može objasniti i činjenicom što su djeca osjetljivija na alkohol nego odrasle osobe, a i svaki roditelj će se jako zabrinuti kad mu dijete dođe pijano kući. Uostalom, odrasli se uglavnom i ne javljaju liječnicima nakon što se dobro napiju. Država ima brojnih problema s pijanim osobama, a osobito su uznemirujuće statistike o alkoholu kao jednom od glavnih krivaca za prometne nesreće. Zato je jedno vrijeme u Hrvatskoj bio na snazi zakon o nula promila alkohola u krvi vozača, ali su se pobunili proizvođači alkoholnih pića i ugostitelji tvrdeći da ih to uništava i smanjuje im prihode. Tko će ići s društvom na večeru u restoran, ako zna da ga pri odlasku kući na cesti čeka policija radi alkotesta. Formiranjem Vlade 2008. godine donijeta je odluka da s odredba o nula promila primjenjuje samo kod mladih vozača, pa gospođa srednjih godina poput ove na slici može biti mirna u budućnosti kad je zaustavi policajac radi provjere alkohola u izdahnutom zraku. Naravno da vozači ne vole testiranje na alkohol i da se boje rezultata testiranja. Mnogi znaju da alkotest nije sasvim pouzdan i da se ne može uvijek uspoređivati koncentracije nađene u krvi s onima u izdahnutom zraku. U praksi je korelacija koncentracija u krvi i izdahnutom zraku izvrsna. Koeficijent korelacije iznosi 0,95, što pokazuje da je slaganje rezultata u većini slučajeva jako dobro. Odstupanja se obično javljaju kod jako visokih ili jako niskih koncentracija, ali negdje na području 0,5 promila slaganje je jako dobro. Problem se ne javlja kod nesreća u kojima ima stradalih, jer policija obvezno kod takvih osoba traži mjerenje koncentracije alkohola u krvi i mokraći. Sporni mogu biti slučajevi kad se dogodi manja prometna nesreća bez ozlijeđenih kad policija ne traži dodatnu provjeru koncentracija

239 alkohola u krvi, pogotovo ako su koncentracije negdje na razini oko 0,5 promila. Tu će vjerojatno u budućnosti biti puno rasprava i pokušaja osporavanja dokaza na sudu (npr. kod spora s osiguravajućim društvima ili kod žalbi zbog oduzimanja vozačke dozvole radi pijanstva). Zato je najbolje da u slučaju kad ste sigurni u svoju nevinost sami tražite mjerenje koncentracije alkohola u krvi.

Etilenglikol

To je najjednostavniji dialkohol, koji se vrlo često koristi makar ni približno ne kao metanol i etanol. Evo prvo njegovih opasnih svojstava. ETILENGLIKOL (CAS: 107-21-1) OZNAKE UPOZORENJA R: 22 (štetno ako se proguta)

OZNAKE OBAVIJESTI S: 24/25,46 (spriječiti dodir s kožom i očima, ako se proguta hitno zatražiti pomoć liječnika i pokazati spremnik i priložene upute)

Dakle, tek štetna tvar ako se proguta i to ne zbog njegovih opasnih osobina. Problem je njegov glavni metabolit oksalna kiselina, koja s ionima kalcija u krvi tvori netopljive kalcijeve oksalate, a oni se rado talože u bubregu u obliku ružnih oštrih oksalatnih kamenaca. Kamenci su problem, pogotovo kod visokih doza etilenglikola i izostanka pravovremene terapije. No, prvo nekoliko riječi o uporabnoj vrijednosti. Etilenglikol se koristio za razne svrhe u prošlosti, a meni su neki ostali u dobrom sjećanju. Negdje između dva svjetska rata jedna mala farmaceutska tvrtka u Americi izazvala je pravi pomor djece svojim sirupom protiv kašlja. U sirup je zbog tehnoloških razloga stavljan etilenglikol a da nitko od odgovornih nije znao da je to opasna tvar. Događaj je imao velikog utjecaja na ponašanje proizvođača lijekova i više se takvi događaji nisu bilježili. Drugi slučaj dogodio se prije nekih 30 godina u Austriji kad je netko od vinara opazio da se dodatkom malih količina etilenglikola u bijelo vino značajno popravlja okus proizvoda. Slijedili su ga i neki drugi vinari i nikom se od pilaca ništa nije dogodilo, ali nije zakazao državni nadzor kvalitete vina. Nastao je strašan škandal o kojem se još godinama pisalo po novinama. Neka našim vinarima tako što ne padne napamet, jer se etilenglikol izrazito jednostavno dokazuje u vinu. Naravno da se etilenglikol najviše koristi kao antifriz uglavnom u motornim vozilima. U različitim omjerima s vodom može se postići da se smrzava na različitim temperaturama, a dobri koncentrati mogu izdržati bez smrzavanja i ispod -20 oC. Praktički svaki motor s unutrašnjim izgaranjem ima sustav hlađenja motora utemeljen na etilenglikolu. Antifriz može čovjek kupiti na svakoj benzinskoj

240 postaji i u mnogim dućanima. Zbog svojih opasnih svojstava drži se barem na potpuno odvojenim policama, a svakako daleko od hrane i pića. Naravno da je do njega izrazito lako doći, a reklamira se njegova prodaja posebno u jesenskim i zimskim danima svake godine. Ni jedan vozač u našim krajevima neće dočekati zimu bez antifriza. Kad ga je tako lako kupiti isto je tako logično da se mogu očekivati otrovanja. Ljudi vrlo često kupe veće količine koncentrata nego što im je potrebno i onda ostatak preliju u najbližu bocu od piva ili mineralne vode te je stave u garažu ili podrum, a vrlo brzo na nju zaborave unatoč tome što su htjeli taj ostatak koristiti slijedeće godine za dopunjavanje hladnjaka. Onda u potrazi za alkoholnim pićem dohvate neobilježenu bocu i popiju toga više ili manje. U pravilu se etilenglikolom truju osobe koje si vole priuštiti alkoholna pića, ali naravno i djeca koja gutaju sve na što naiđu dok su u dobi ispod 4 godine. Da bi smanjili broj otrovanja danas proizvođači antifriza stavljaju u proizvod obvezno odbijajuće kemikalije s odvratnim i vrlo gorkim okusom. Onaj tko uzme samo gutljaj takvog odvratnog antifriza sigurno će ga ispljunuti a ne popiti. Možda je zbog toga zadnjih desetljeća sve manje otrovanja etilenglikolom, a prije 20-30 godina znali smo učestalo primati na liječenje otrovane. Što se događa kad se popije etilenglikol? U prvi čas praktički ništa, a onda nastupaju kod viših doza tipični simptomi otrovanja alkoholom, od gastrointestinalnih tegoba do jakog pijanstva s acidozom i možda čak komom. Možda su gora otrovanja kod kojih se zapravo ne osjete neki teži simptomi pijanstva i otrovani se ne uznemiruje previše. Enzim pod imenom alkoholna dehidrogenaza pak obavlja valjano svoj posao oksidacije etilenglikola do oksalne kiseline, a da stradalnik ništa lošeg ne sluti i onda nastupa zatajenje bubrega ili barem njihovo oštećenje. Liječnici preporučuju što prije popiti alkoholno piće na bazi etanola i to čašu od 200 ml 40% alkohola. Može to biti vinjak ili rakija. Važno je što prije potražiti pomoć u bolnici gdje će se vjerojatno nastaviti s davanjem žestokog pića i obaviti barem jedan postupak hemodijalize uz ispijanje žestokog alkoholnog pića za vrijeme postupka. Dobro je prije započinjanja hemodijalize obaviti analizu etilenglikola u krvi jednako kao što bi to trebalo napraviti nakon što hemodijaliza završi. To je jedini sigurni način utvrđivanja je li potrebna još neka dodatna terapija ili nije. Većina naših bolnica nema mogućnosti mjerenja etilenglikola u krvi i onda se mora postupati prema proceduri: «Obavljaj hemodijalizu čim sumnjaš i nemoj žaliti žestoka alkoholna pića». Nedavno (10.01.2008) naišao sam na vijest iz Hine pod naslovom: «Liječnici votkom spasili samoubojicu» gdje se javlja o liječnicima u malom australskom gradu, koji su Talijana natočenog etilenglikolom liječili isključivo mu dajući votku (tri standardna pića votke na sat kroz 3 dana) dok im se nije učinilo da je samoubojica izvan zdravstvene opasnosti. Ne vjerujem da su se stvari odvijale baš na taj način, ali novinska vijest pokazuje da se i danas diljem svijeta događaju otrovanja s etilenglikolom. Meni je najviše u sjećanju ostao slučaj starog pijanca, kojeg je jedno jutro dovela vlastita žena zabrinuta za muževu sudbinu. Gospodin je dan ranije prilično mnogo pio ne birajući pića, a negdje oko ponoći mu je u stanu ponestalo alkohola, pa se uputio u podrum uzeti nešto kao anestetik prije odlaska u krevet. Zaboravio je na to da je među boce žestice negdje pred zimu gurnuo neoznačenu bocu s ostacima koncentrata antifriza. Povukao je on

241 nekoliko gutljaja prije nego što je osjetio da mu to piće ne odgovara, ali nije se puno brinuo. Dohvatio je jednu bocu rakije isprobavši prije toga je li to pravo piće ili nije te ju je ponio sa sobom do stana. Mirno je otišao u krevet negdje oko ponoći i zaspao, ali se probudio negdje oko 3 h ujutro s mučninom i neugodnim osjećajem u želucu. Brzo je dohvatio bocu s rakijom i otpio nekoliko gutljaja budući je već davno naučio kako se mamurluk najbolje liječi gutanjem žestokog pića. Otišao je ponovo spavati, ali se ponovo probudio negdje oko 6 h ujutro kad je žena počela ispitivanje o njegovim neobičnim noćnim aktivnostima. Sve joj je potanko opisao o svom odlasku u podrum po piće i slatkastom piću loša okusa, a ona je kao obično bila pametnija od muža i odmah je sve shvatila Negdje je čula kako je taj antifriz jako opasan i da bi mogla izgubiti muža, a to joj se nije sviđalo unatoč svih njegovih mana. Svog poštovanog muža je hitno prebacila na Rebro i javila se na internu intenzivnu skrb. Tu je gospodina dohvatio moj dragi prijatelj i suradnik inače stručnjak za otrovanja. Odmah mu je natočio veliku čašu nekog vinjaka i ponudio mu da popije. Gospon je bio oduševljen dočekom, jer nikad do tada nije doživio da mu liječnici nude alkohol i to u tako velikim količinama. U međuvremenu je liječnik organizirao i laboratorij i odjel za hemodijalizu. Otrovanom su izvađeni uzorci krvi i odmah je poslan na hemodijalizu uz povremeno ispijanje vinjaka, a mi smo mu u redovitim razmacima vadili krv za razne analize. Poslije hemodijalize su obavljene brojne pretrage funkcije bubrega i sve je bilo u najboljem redu. Iznenađenje su bili rezultati mjerenja etilenglikola u krvi. Prije hemodijalize su one bile zabrinjavajući visoke unatoč tome što se otrovani baš nije jako loše osjećao, ali su tijekom postupka padale sve do niskih nebitnih veličina. Posljedica otrovanja nije bilo osim što je gospođa supruga preživjela teške šokove. Mi smo stvar objasnili time da etilenglikol zapravo i nije mogao negativno djelovati, jer je gospodin stalno bio pijan zbog noćnih gutanja rakije. Sam sretno otrovani gospodin je zaključio pri odlasku iz bolonice: «Pijance Bog čuva!».

Drugi alifatski alkoholi

Ima ih mnogo i često se koriste kao otapala u različitim privrednim područjima, ali su znatno manje opasni nego npr. metanol ili etilenglikol. Misli se prvenstveno na propanol, izopropanol, butanol, itd. Oni su opasniji od etanola, ali obzirom da ih ljudi ne uobičavaju piti ne predstavljaju skoro nikakvu opasnost. Zanimljiv je propilenglikol za jedan ugljikov atom duži od etilenglikola. Istina je da se on također metabolizira u oksalnu kiselinu, ali u daleko manjoj mjeri nego etilenglikol. Zato se čak koristi kao otapalo u farmaceutici, a pripravke se može primjenjivati ne samo na kožu nego čak u obliku otopina za infuziju u vodi teško topljivih lijekova. Njemu se čak ne dodjeljuje niti jedan znak opasnosti. Sličan mu je glicerin, koji unatoč tome što ima čak tri hidroksilne skupine ne predstavlja nikakvu opasnost za ljudsko zdravlje i ne moramo ga se uopće bojati.

Alifatski aldehidi i ketoni

I ova skupina tvari se proizvodi i troši u velikim količinama. Ne tako velikima kao što je to slučaj kod alkohola, ali bez njih teško da može industrija, zaštita materijala (npr. boje i lakovi) ili npr. proizvodnja namještaja, , a bez nekih se ne može zamisliti ni život u modernom domaćinstvu (npr. toliko važni aceton). Od aldehida su najviše u uporabi formaldehid i acetaldehid, a kod ketona ne možemo ne spomenuti barem aceton i etil-metil- keton. Razlikuju se ponekad dramatično prema razini opasnih svojstava, a razlikuju se tek prema broju ugljikovih atoma u molekuli. Tako je npr. formaldehid otrov s još nekim ružnim i sumnjivim osobinama, a za jedan ugljikov atom duži acetaldehid je tek štetna tvar. Slične razlike kao između metanola i etanola. Treba ukazati na još jednu razliku sa stanovišta ljudskog nosa. Među aldehide i ketone svrstavaju se tvari s krasnim mirisima pa bi ih se

242 moglo koristiti kao arome, a neki teško nadražuju sluznice nosa kao i druge sluznice i njihov miris je nepodnošljiv. Ovdje će biti spomenuti tek oni najvažniji predstavnici bez obzira koliko su opasni za ljudsko zdravlje i okoliš.

Formaldehid

Najjednostavniji je i najopasniji od sviju, a tako je jednostavan i sagrađen tek od jednog ugljikovog atoma te nešto malo vodika i jednog atoma kisika. Evo mu svojstava:

T FORMALDEHID CAS 50-00-0, Karc. Kat. 3

OTROVNO OZNAKE UPOZORENJA R23/24/25-34-40-43 (otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta, izaziva opekotine, ograničena saznanja o karicinogenim učincima, u dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost)

Ne bi se baš moglo reći da je bezopasan. Istina, takva svojstva ima kod koncentracija viših od 25%, ali ni u koncentracijam od nekih 5% ili više nije baš sasvim bezopasan. Nosi slijedeće oznake upozorenja: R20/21/22-36/37/38-40-43 (štetno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; nadražuje oči, dišni sustav i kožu; ograničena saznanja o karcinogenim učincima; u dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost). Naravno da je onda i karcinogen kategorije 3. O učincima i simptomima će biti još govora kasnije, a sad pogledajmo koliku nam on i kad opasnost predstavlja.

243 Najviše se formaldehid u obliku spoja uroforma (Schiffova baza između formaldehida i uroforma) koristi u drvnoj industriji za proizvodnju iverice i drugih materijala. Koristi se također u različitim proizvodima za zaštitu materijala. Razrijeđen na koncentracije 5-10% izvrstan je dezinficijens i konzervans. Nema te patologije koja ne čuva čak desetljećima ili cijela tijela ili organe u formaldehidu, a da se o čuvanju kroz kraće periode ne govori. Danas se u SAD prodaju «kitovi» za konzerviranje različitih organizama radi ovog ili onog razloga. Kad ulovite nekog vodozemca ili ribicu naprosto trebate postupati prema uputama i vaša će životinja biti konzervirana duge godine. Možete takvu životinju čak poslati na identifikaciju u neku od institucija koje se bave takvim poslom za opće dobro. Naravno da se i kod nas na nekim fakultetima drže životinje ili pojedini organi u formalinu. Imate čak muzej konzerviranih čuda na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (npr. dijete s dvije glave, plod teško oštećen nečijim teratogenim učincima, itd.). Sjećam se jednog pokojnog kolege, koji je uživao konzervirati zanimljive organe, a obzirom da se bavio mozgom čuvao je konzervirane mozgove ili njihove dijelove radi potreba edukacije). Koristio se formaldehid (a mislim da se još uvijek koristi) za dezinfekciju svega i svačega. Kad sam sedamdesetih godina počeo raditi na Rebru i često po prirodi posla zalazio na hemodijalizu stalno me tamo dočekivao intenzivni nadražujući miris po formaldehidu. Tada je formaldehid bio izvrsno sredstvo za dezinfekciju ravnih površina, infuzijskih sustava i ne znam čega sve ne, ali su ga na tom području potisnuli dezinficijensi boljih mirisa. Međutim, nikad nitko nije rekao da formaldehid nije dobar dezinficijens. Jedino je s njim problem što ima nezgodna opasna svojstva. Profesionalni rad s formaldehidom, makar bio u koncentracijama približno 5% nije ni malo ugodan. Uz pretpostavku da ga nećete gutati ostaje još čitav niz njegovih opasnih svojstava. Sasvim je sigurno da nadražuje i kožu i sve sluznice. Izaziva kašalj kod udisanja, u najmanju ruku vam cure suze iz očiju i javlja se na njima crvenilo, a koža može postati preosjetljiva na njega. Uz to se na njega javlja formaldehidsko crvenilo i kasniji dermatitisi. Ovi prsti zbog rada bez rukavica izgledaju loše, a vjerojatno nije lako s njima raditi. Ne mogu ne spomenuti jedan

244 slučaj iz davne 1990. godine kad su od nas zatražile pomoć bankovne činovnice iz jedne nove ispostave ne znam koje banke u Zagrebu. One su se osjećale užasno nakon useljenja u nove prostore. Imale su stalno nadražene oči i dišne putove tako da su neke zatražile detaljne liječničke preglede. Nekima od njih se javilo prvo crvenilo kože, a kasnije upale uz razvijanje dermatoza po rukama i licu. Zamislite mlade lijepe žene koje nagrđuju dermatitisi izazvani tko zna čime. Izvidom i razgovorom smo lako zaključili da se radi zapravo o nadraživanju formaldehidom iz podnog grijanja. Moderna banka je uvela podno grijanje, a izvođač nije razmišljao kakve materijale stavlja na pod. Radilo se o nekakvim ivericama iz kojih se normalno oslobađa formaldehid budući su građene postupkom miješanja pilovine i uroforma, koji uvijek sadrži neizreagirani formaldehid. Taj se formaldehid i inače oslobađa iz iverice, npr. kad kupite novi namještaj morate duge mjesece trpjeti nadražujući miris formaldehida. Mi smo dijagnosticirali o čemu se radi i preporučili banci da napravi temeljite građevinske zahvate kako bi uklonili izvor onečišćenja. Međutim, onda je nastupio rat i ja sam zaboravio na banku, ali sam kasnije vidio da ona tamo više ne postoji. Što je s drugim učincima formaldehida? Ljudi se obično fiksiraju na njegovu karcinogenost i ja sam pisao nekoliko izvještaja ili mišljenja po narudžbi tvrki i pojedinaca. Nažalost, većina građana se uspaniči kad se spomene izraz karcinogenost i više ih nitko ne može uvjeriti da neće dobiti rak ako su radili s formaldehidom. Mislim da su čak pokrenuti i sudski postupci traženja odštete radnika od poduzeća u kojem su godinama bili prisiljeni raditi s tom opasnom tvari. Ne znaju da je formaldehid karcinogen kategorije 3. i da nema nikakvih dokaza o tome da može izazvati rak u životinja, a pogotovo nema ni indicija da bi mogao to učiniti kod čovjeka. On je mutagen zbog svoje kemijske strukture. Aldehidi se rado vežu na amine tvoreći Schiffove baze, koje su često nestabilne i raspadaju se spontano. Zato ni štete na DNK molekuli uslijed reakcije s formaldehidom nisu trajne i zato se formaldehid s ovog stanovišta ne smatra opasnim. Možda je formaldehid dobar primjer za razmišljanja o lošoj zaštiti na radnom mjestu. Dovoljno je to što djeluje nadražujuće i što može izazvati preosjetljivost kože da se zamisli svatko tko radi s takvom kemikalijom. Kod nas u pravilu radnici ne nose nikakvu zaštitnu opremu, a prozračivanje je često ispod svake kritike. Tijekom 2007. godine sanitarna inspekcija je zabranila rad s formaldehidom na jednom fakultetu zbog izrazito slabog prozračivanja prostora. Kad je prozračivanje prostora dobro uz pročišćavanje emitiranih plinova radi zaštite građana gotovo da nije potrebna nikakva zaštitna oprema. Dobre ustanove misle na zaštitu svojih radnika, kako se to lijepo vidi na slici pokraj teksta. Radnica koristi osobnu zaštitnu masku za cijelo lice s odgovarajućim filtrom, a ruke je zaštitila prikladnim rukavicama. Ni skupo ni složeno! Iz iskustva znam da se ne može cijeli dan nositi zaštitna maska, ali ne mora se raditi 8 h na dan u atmosferi zasićenoj parama formaldehida. Posebno bi važnost zaštite radnika morali shvatiti naši fakulteti, jer oni odgajaju nove generacije. Ako se njihovi nastavnici ne štite onda ni studenti neće shvatiti da je potrebno koristiti osobna zaštitna sredstva pri njihovom kasnijem profesionalnom radu. U svim slučajevima kod kojih sam davao mišljenja o štetama za zdravlje ljudi upozoravao sam da se ne treba bojati karcinogenosti, ali se treba bojati kroničnih učinaka nadraživanja kože i svih sluznica te izazivanja preosjetljivosti, a to se sve skupa može spriječiti jednostavno pažljivim radom s ovom

245 opasnom kemikalijom. Ne mislim da je formaldehid tako posebno opasan da mu moram posvetiti na zaštiti toliku pozornost, ali mi se učinio kao dobar primjer na kojem se može pokazati da svaka kemikalija može biti rizična ako se s njom ne postupa uz puno poštovanje. Možete isto primijeniti na svim drugim mjestima pri radu s kemikalijama, pa i u vašem domaćinstvu. Završio bih ovaj dugi odlomak s jednim mojim doživljajem iz 1997. godine. Zapamtio sam čak i da je to bilo 1. svibnja po vrlo neugodnom vremenu, jer je tog dana vlažni snijeg na mjestu događaja napadao do visine od 70 cm. Po mene je došla policija negdje oko 23 h i naredila da se odmah spremim za izlazak na teren. Dok sam se oblačio nazvali su me iz Kriznog stožera Ministarstva zdravstva i rekli da se tamo na Plitvicama dogodila nekakva nesreća s nekom kemikalijom i da hitno odem s policijom tamo razriješiti problem. Vožnja po samo dijelom očišćenoj cesti nije bila ugodna, ali mi smo već iza ponoći stigli na mjesto događaja. Promet na tom dijelu Ličke magistrale bio je potpuno prekinut i išlo se zaobilaznicom, a uže područje oko hotela bilo je posve blokirano temeljnom i prometnom policijom. Tada hotel Jezero još uvijek nije radio i mene su odveli do jedinog otvorenog hotela Bellevue. Tamo su u lobiju po podu i foteljama ležali vatrogasci i predstavnici inspekcija čekajući na moj dolazak. Zapovjednik vatrogasne postrojbe iz Karlovca me izvijestio o tome događaju i dao ocjenu stanja. Neki vozač je unatoč teških meteoroloških uvjeta pokušao svoju cisternu odvesti iz Slovenije do odredišta u Busovači, a izabrao je put Ličkom magistralom pa je onda namjeravao preko Dalmacije do Srednje Bosne. Prema dokumentaciji prevozio je formaldehid, a o tome su govorile i listice opasnosti na vozilu te UN broj kemikalije. Na Plitvicama ga je zaustavila prometna policija i potjerala na ono veliko parkiralište između dva hotela. Vozač je poslušno parkirao i otišao u hotel gdje su čekali vozači ostalih teretnih vozila da se stanje na cestama popravi kako bi mogli odvesti svoje terete tamo kud su upućeni. Izgleda da je ipak malo previše zavirio u čašicu i onda mu se najednom hrabrost povećala, pa je odlučio mimo zabrana okrenuti cisternu i vratiti se natrag u Karlovac. Nije računao na vlažan i klizak snijeg i zato se dogodila nesreća. Kad je pokrenuo cisternu u namjeri da je okrene ona se naprosto odsklizala preko ceste u vrtaču preko puta klorne stanice plitvičkog vodovoda i naslonila na dvije bukve, od kojih je jedna bila dobro držeća a druga prilično slabe građe i nekako tanka. Vatrogasci su naravno stigli brzo, ali nisu ništa mogli učiniti po noći i nisu imali čak ni opremu za rješavanje problema. U vrijeme našeg razgovora pojavila se i specijalna postrojba zagrebačkih vatrogasaca obučena za djelovanje u slučaju kemijskih nesreća. Oni su se stavili pod zapovjedništvo karlovačkog zapovjednika, a ja sam preuzeo dužnost zapovijedanja u odnosu na ostale segmente zaštite pučanstva i malobrojnih francuskih turista od opasne kemikalije. Zaključili smo u tim ranim jutarnjim satima da osobnu zaštitnu opremu imamo, posjedujemo sisaljke i drugu opremu za pretakanje i da imamo volje nešto učiniti, ali da nam puno toga manjka. Odmah smo od budnog MUP-a zatražili praznu cisternu za pretakanje, reflektore za osvjetljavanje mjesta događaja u mračno doba dana, neku amonijevu sol za neutralizaciju prolivenog formaldehida i dodatne podatke o formaldehidu. Neću dalje pisati o događaju, koji je vrvio iznenađenjima i sumnjama. Ja sam od prvog časa sumnjao da se u cisterni ne nalazi formaldehid nego nešto drugo, a moji suradnici su sumnjali da bi to moglo biti nešto u vezi s Vitezom, gdje se nalazila poznata tvornica eksploziva. Tijekom dana su stigli tražena sredstva i oprema, ali je sve skupa išlo krivim putem, od toga da su svi ventili na cisterni bili nedostupni do poteškoća s generatorom struje kad smo počeli pretakanje, ali tako je to često

246 slučaj u praksi. Trebalo nam je 36 sati nakon mog dolaska na Plitvice da konačno obavimo pretakanje i da se možemo opustiti ponosni na svoj dobro obavljeni posao spašavanja Kozjaka od teškog onečišćenja formaldehidom. Danima kasnije smo saznali da cisterna uopće nije prevozila formaldehid nego bezopasni uroform. Međutim, slučaj je ipak završio pozitivno. Od tada je na moj zahtjev zabranjen promet kamionima preko Plitvičkih jezera. Zanimljivo je da se odluci jedini protivio tadašnji direktor hotela, jer su mu vozači kamiona bili izrazito važni i sigurni gosti. Međutim, kasnije se pokazalo kako je odluka o zabrani prometa bila jako dobra i korisna za turizam na Plitvicama. Danas oni imaju dovoljno turista bez obzira što ih je Dalmatina zaobišla, a opasnosti za veličanstvene prirodne ljepote jezera su dramatično smanjene, pa ja imam pravo biti ponosan na moju ulogu u zaštiti te veličanstvene prirodne ljepote.

Drugi aldehidi i ketoni

Mnogi kratkolančani aldehidi i ketoni koriste se na različitim mjestima, a svoje mjesto imaju i oni složeni, koje se koristi kao arome u različitim kozmetičkim proizvodima. Posebno mnogo se koriste aldehidi poput acetaldehida i butanona te mnogi ketoni poput acetona, etil- metil ketona i drugi. Uporaba im nije ograničena samo na kemijsku sitnezu ili izradu proizvoda poput razrjeđivača, sredstava za čišćenje, boja i lakova nego se neki čak koriste u domaćinstvu za različite svrhe. Ni jedan od njih ne razvrstava se u vrlo opasne kemikalije nego im se u najgorem slučaju dodjeljuje svojstvo štetnosti (Xn), kao npr. acetaldehidu, a većina od njih imaju znak opasnosti za nadražljivost i rijetko kao tvari štetne za okoliš. Ipak vrijedi o nekima od njih napisati koju riječ, pogotovo zato što se široko koriste i onda ipak predstavljaju određeni relativno manji rizik pri uporabi ili kod nesreća. O svima od njih naravno da ovdje neće biti riječi nego samo o onima koje je autor po svom nahođenju izabrao. Najpoznatiji među ovim tvarima je svakako aceton, jer se koristi na različitim mjestima. Čak se nalazi na popisu preteča sredstava ovisnosti i zbog toga uvoznici acetona moraju ispuniti posebne uvjete prije nego im se dopusti uvoz. Mislim da je to pretjerivanje, jer aceton služi tek kao otapalo u sintezi, a ako je i reaktant lako ga je zamijeniti s nekom drugom tvari. Njegova opasna svojstva su zanemariva. Naravno da je lako zapaljiv, a jedino drugo opasno svojstvo je nadraživanje sluznica kod ljudi kad je u čistom stanju. Uostalom, on je normalni produkt metabolizma u živih organizama, a kod čovjeka ga treba pratiti pri nadzoru zdravlja dijabetičara, jer se njegove koncentracije znaju povećati u krvi i mokraći kod loše nadzirane bolesti. Gotovo da ne bi trebalo o njemu pisati u ovoj knjizi o otrovima, ali uvodim ga u tekst samo kako bi pokazao da treba posvetiti koji puta pozornost i relativno neopasnim kemikalijama, koje se mogu naći u domaćinstvu. Naravno da velika većina žena i poneki muškarac koriste pripravke s acetonom. Njegova najvažnija primjena je kod uređivanja noktiju, ali se može naći i u drugim kozmetičkim preparatima. Ne bih želio ulaziti u kvalitetu takvih pripravaka, jer oni osim acetona moraju sadržavati još brojne dodatke za njegu noktiju Aceton je bitan jedino za uklanjanje laka s noktiju. Aceton se nalazi također u brojnim preparatima za čišćenje površina različitih predmeta, jer dobro otapa brojne boje i druge nanose na predmetima iz kućanstva. Ne koristi se u industriji zbog relativno visoke cijene osim u nekim posebnim slučajevima. Meni i mojim suradnicima aceton je zadavao teške glavobolje sredinom prvog desetljeća 21. stoljeća. Područje nadzora nad pretečama sredstava ovisnosti ostalo je u nadležnosti ministarstva za gospodarstvo, a s njima smo imali neraščišćene račune oko nadležnosti za

247 gospodarenje kemikalijama. U jednom trenutnu su upravo na acetonu počeli maltretirati uvoznike, a nama nikad nisu bili jasni njihovi motivi. Bilo je to u prelaznom periodu stavljanja na snagu Zakona o kemikalijama, kad se sustav u zdravstvu još nije stabilizirao niti je bilo moguće dati ovlaštenja pravnim osobama za rad s kemikalijama, jer ih ukupno u Hrvatskoj po mojoj procjeni ima oko 30.000. Ministarstvo gospodarstva je odbijalo dati rješenja o uvozu «strašnog» acetona tvrtkama koje nisu ishodile nova rješenja za rad s kemikalijama, a praktički to nitko od pravnih osoba nije napravio. Uopće mi nije jasno koga su mučile činovnice iz tog ministarstva i protiv koga su zapravo ustrajale u uskrati rješenja uvoza. Nama u zdravstvu nisu mogle naškoditi niti su mogle promijeniti slovo Zakona o kemikalijama, pa su onda u svom emocionalnom bijesu zapravo samo škodile privredi, koju su prema svojoj osnovnoj dužnosti bile dužne štititi. No, činovnici još uvijek mogu svoje komplekse liječiti na privredi i građanima. Neće biti dobro ovoj državi dokle god se to bude toleriralo. O drugim predstavnicima alifatskih ketona i aldehida ovdje neće biti govora, jer nisu važni s toksikološkog stanovišta. Oni se nalaze u različitim složenim proizvodima s čak do dvadeset različitih komponenti i obično ne doprinose značajno opasnim svojstvima proizvoda. Obično su drugi konstituenti takvih proizvoda značajno opasniji od alifatskih aldehida ili ketona, pa na njih treba obratiti pozornost kod izbora mjera zaštite ili prilikom liječenja otrovanja. Podaci iz očevidnika HZT o otrovanjima praktički niti ne spominju takve tvari, ali se prema njima ne treba nemarno ponašati kod uporabe.

Fenoli

Skupina fenola je izrazito velika, a toksikološka svojstva predstavnika su izrazito različita. Većina među njima nema nikakve toksikološke opasnosti, a mora se priznati da neki od tih vrlo složenih aromatskih organskih tvari imaju važna ljekovita svojstva, posebno oni izolirani iz različitih biljaka. Ovdje će biti govora samo o industrijski zanimljivim tvarima poput npr. fenola ili krezola. I jedan i drugi imaju sve manju važnost u životu modernog čovjeka, a ja sam zadnji put osjetio miris krezola (inače prirodni metabolit u organizmu čovjeka povišen kod nekih posebnih stanja poput zatajenja bubrega) prilikom posjete Kineskom zidu za vrijeme jednog važnog međunarodnog kongresa 1996. godine. Svi toaleti pokraj Zida su intenzivno mirisali na krezol, koji se u davna vremena diljem svijeta koristio kao dobar dezinficijens. Moje osobno iskustvo s krezolom mogu povezati s Baxter katastrofom. Prvi nalazi u krvi stradalih osoba s Rebra govorili su o prisutnosti krezola u njihovoj krvi, ali krezol se mogao naći i u krvi svih drugih bolesnika koji su bili tada dijalizirani na Rebru. Odmah sam odbacio bilo kakvu mogućnost da su troje stradalih osoba na rebarskoj hemodijalizi imali veze s povišenim unosom krezola u organizam, ali je rasprava bila teška i dugotrajna, jer je barem jedan tamošnji «stručnjak» vidio jedinu mogućnost stradanja bolesnika zbog relativno bezopasnog krezola. Ovdje će biti riječi samo o glavnom predstavniku tih tvari, tj. običnom fenolu. Evo njegovih opasnih svojstava.

248 T FENOL, (CAS 108-95-2) Muta.kat. 3

OTROVNO OZNAKE UPOZORENJA R23/24/25-34-48/20/21/22-68 (vrlo otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; izaziva opekotine;Štetno: opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem, putem kože i ako se proguta; moguća opasnost od nepovratnih učinaka)

Definitivno je jasno da u čistom stanju on nije bezazlena kemikalija, jer je otrov i nagrizajuća tvar, a posjeduje brojne druge štetne učinke kod dugog izlaganja. Nije bolje ni s njegovim otopinama. Kod koncentracija 10% ili višim zadržava ista opasna svojstva kakva su naznačena gore. Tek pri koncentracijama između 3 i 10% dobiva oznake upozorenja R20/21/22-34-68 (štetno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; moguća opasnost od nepovratnih učinaka). Sreća je da se fenol koristi sve manje, kako u industriji tako i u domaćinstvima, pa se ne moramo bojati njegovih učinaka. Postoji jedna značajka fenola na koju ipak treba upozoriti, a to je da dekontaminaciju nakon polijevanja njegovim otopinama treba obavljati pranjem s vodom što je moguće duže. Smatra se da je pranje kroz 1 sat minimum, baš kao kod anorganskih lužina. Moje zanimljivo iskustvo s fenolom vezano je uz izgradnju Merkator centra na uglu Vukovarske i Heinzelove ulice. Tamo je nekoć imao svoje pogone Chromos, ali je nakon teške krize i raspada prodao zemljište sa svim objektima tvrtki Merkator iz Slovenije. Izgleda da Slovenci nisu dovoljno pozorno proučili što kupuju, jer su ih iznenadile goleme količine različitih kemikalija preostale u kupljenim objektima na budućem gradilištu. Najviše su ih iznenadila barem dva skladišta fenola s proteklim rokom uporabe, a niti industrijske hale nisu bile prihvatljive zbog povišenih koncentracija fenola u njihovoj žbuci. O ostalim kemikalijama po podrumima neću pisati. Ministarstvo nadležno za zaštitu okoliša tražilo je zbrinjavanje opasnih kemikalija i građevinskog materijala onečišćenog kemikalijama prije nego se počne pripremati teren za izgradnju trgovačkog centra. Tako je zatražena i moja pomoć u izradi procedura zbrinjavanja opasnog otpada, jer sav fenol i građevinski materijal proglašeni su opasnim otpadom. Bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo, zbog toga što su u program izvršitelji krenuli puni neznanja o opasnostima fenola. Naredio sam da se ukupan fenol mora zbrinuti spaljivanjem u postrojenju PUTO kao i žbuka onečišćena fenolom, jer drugog načina zbrinjavanja opasnog građevinskog otpada nismo imali, kao što nemamo ni danas. Nadzor izvršenja zadataka bio je izrazito pozoran i sve se kontroliralo. Tako sam uspio spremiti u moju zbirku suludih uputa onu o postupanju u slučaju nesreće tijekom prijevoza fenola iz njegovih skladišta do mjesta za spaljivanje. Uputa je bila kratka i jezgrovita, kako se to može vidjeti iz slijedećeg teksta. «U slučaju polijevanja fenolom tijekom transporta odmah zaustaviti vozilo i stati pod tuš. Koristiti sapun prilikom pranja. Nakon toga skinuti odjeću i zatražiti od vozila u prolazu prijevoz do najbliže zdravstvene ustanove.» Treba li komentar?

249

Kiselina ima raznih

Zaista je naš svijet pun različitih organskih kiselina ili njihovih spojeva s alkoholima. Nalaze se u brojnim biljkama, nastaju u procesima kontrolirane ili nekontrolirane biorazgradnje organskog materijala ili se pak proizvode u industrijskim procesima. Uglavnom su slične prema svojim toksikološkim svojstvima, ako nemaju nekih drugih posebnih supstituenata. Opet se mogu podijeliti na alifatske i aromatske organske kiseline, pa će tome biti podređena i rasprava ovdje s težištem na alifatskim kiselinama.

Alifatske kiseline

S toksikološkog stanovišta ima smisla raspravljati jedino o kratkolančanim alifatskim kiselinama, a čak i kod njih prilično značajno opadaju razine opasnosti kako im se povečava dužina lanca. Tako je najopasnija mravlja kiselina sa svojstvima kako slijedi:

MRAVLJA KISELINA (>90%) C CAS 64-18-6

NAGRIZAJUĆE OZNAKE UPOZORENJA R: 35 (Izaziva teške opekotine) OZNAKE OBAVIJESTI S: 2-23-26-45 (čuvati izvan dohvata, ne udisati pare, ako dođe u dodir s očima odmah isprati s puno vode i zatražiti pomoć liječnika, u slučaju nesreće ili zdravstvenih tegoba potražiti savjet liječnika-ako je moguće pokazati naljepnicu)

Međutim, pri koncentracijama 25-90% ona nosi oznaku upozorenja R34 (izaziva opekotine) da bi pri koncentracijama 2-25% ostale samo oznake R36/38 (nadražuje oči i kožu). U koncentriranom obliku dolazi samo u industrijskim procesima ili kao sirovina za silažu (kiseljenje) hrane za stoku. Posebno se često tako konzervira silažni kukuruz i životinje takav proizvod vole. Mravlja kiselina se u niskim koncentracijama javlja u prirodi, pa tako nije pametno ići bos u koprive koje inače rastu na neobrađenim tlima kao samonikla biljka. Točno je da će djelovati na pokrivene dijelove vaše kože kao nadražljivac i može se pojaviti crvenilo povezano sa žarenjem. Jednako tako nije mudro sjesti u mravlje gnijezdo budući oni ugrizom povrate na ranu sadržaj svojeg želuca s malim količinama mravlje kiseline. Međutim, koprive nisu za odbaciti. One mogu biti vrlo korisna biljka. Prije puno godina seljanke su povremeno sjeckale koprive i

250 davale ih živadi, koja je inače slobodno hodala po dvorištu. Ja se sjećam da su se posebno patke veselile vitaminski bogatim komadićima lista koprive. Uostalom, neki rado mlado lišće koprive koriste za pripravu prihvatljivog variva. Nisam nikad bio oduševljen s varivom od kopriva, ali može se jesti. Naravno da se koprive koriste i u kozmetici, posebno kod pranja kose, a razlozi za to su brojni. Koncentrirana mravlja kiselina je nešto sasvim drugo i trebate je se čuvati, ako već s njom dolazite u kontakt. Prije više od 15 godina zvali u me hitno iz jedne naše kliničke bolnice zbog teškog slučaja otrovanja mravljom kiselinom. Bio je petak poslije podne i u uglednog tvornici nije bilo na vidiku nekog iskusnog inženjera kad je puknuo spremnik s mravljom kiselinom i zalio mladu čistačicu. Naravno da je vrištala i zapomagala, pa je neiskusno osoblje zaključilo da je jedino pravo rješenje pozvati hitnu pomoć. Hitna pomoć je stigla vrlo brzo i mladu ženu s odjećom natopljenom mravljom kiselinom prevezli su do najbliže bolnice. Tamo su mogli samo ustanoviti teške opekotine kože na gotovo cijelom tijelu, potpunu hemolizu krvi te zatajenje jetara i bubrega. Obavljeno je nekoliko transfuzija krvi i nekoliho hemodijaliza, ali žena je ostala teški invalid (oštećeni jetra i bubreg). Slučaj se nije smio odigravati tim smjerom. Trebalo je odmah na mjestu događaja polivenu ženu potpuno svući i obaviti temeljitu dekontaminaciju pranjem tekućom vodom. U tom slučaju javile bi se teže opekotine kože, ali ne i ono ostalo što je sirotica proživjela. Kod nje je prvo došlo do teških oštećenja kože, a onda se iz natopljene odjeće mravlja izuzetno brzo i dobro apsorbirala u krvotok. Druga važna karboksilna kiselina je octena sa sličnim opasnim svojstvima kao mravlja. Razlika je jedino u tome što se octena smatra nadražujućom za oči i kožu kod koncentracija 10-25%, a ispod tih koncentracija gube se sva njezina opasna svojstva. To naravno znade svaki građanin i koristi razrijeđenu octenu kiselinu svakodnevno u kuhinji ili za stolom. Korištena je na zaista brojnim mjestima, a problemi su se ranije s njom javljali u kućanstvima jedino u vrijeme kiseljenja povrća za zimnicu. Ljudi su vrlo često kupovali

koncentriranu (ledenu) octenu kiselinu poznatu pod imenom „esencija“, pa su se otrovanja znala događati u kućanstvima. Danas više nije tako lako kupiti koncentriranu octenu kiselinu i to se dobro osjeti. Osobno sam na samim počecima svog rada u toksikološkom laboratoriju

251 vidio mlade žene otrovane esencijom. Znale su popiti različite ali uglavnom male količine ove opake kemikalije i obično nisu preživljavale. Kod gutanja se javljaju teške erozije gornjih dijelova probavnog sustava uz krvarenja ili čak rupture jednjaka. Prognoza je u pravilu loša, jer naravno da osim tih teških oštećenja probavnog sustava uključujući usta dolazi do apsorpcije vodikovih iona u krvotok, pa su teške štete na organima poput jetara i bubrega neizbježne. Neću ovdje dati ni jednu sliku teško ozlijeđenih osoba, jer stvarno užasno izgledaju. Rečeno je da porastom duljine lanca kod alifatskih kiselina slabe njihova opasna svojstva. Tako je npr. maslačna kiselina u koncentriranom obliku nosi oznaku upozorenja R34 (izaziva opekotine), ali u takvom obliku dolazi samo za posebne profesionalne svrhe. U koncentracijama između 5 i 10% zadržavaju joj se oznake upozorenja R36/38 (nadražuje oči i kožu), a ispod tih koncentracija više nema nikakvo opasno svojstvo. Naravo da u prirodi dolazi tek u vrlo niskim koncentracijama i da tada nema baš nikakvih opasnih svojstava osim što ima izrazito snažan miris po smrdljivim nogama. Međutim, taj miris je relativno neugodan samo u određenim čas ranije spomenutim okolnostima, a kod posebnih sireva se ljudima taj isti miris jako sviđa. Naravno da nikad nisam čuo za otrovanje maslačnom kiselinom, a pogotovo ne za otrovanja masnim kiselinama. One u čistom stanju prema europskim direktivama imaju oznake upozorenja R38-51/53 (nadražuje kožu, otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi). Svojstvo nadraživanja se gubi kod koncentracija ispod 20% kad dođemo s njom u kontakt kao slobodnom kiselinom. U prirodi masne kiseline dolaze kao esteri s glicerolom (uobičajene životinjske ili biljne masti odnosno ulja koja jedemo svakodnevno), a hidrolizom tih masti nastaju soli (obično kalijeve) masnih kiselina praktički bez ikakvih opasnih svojstava bez obzira na koncentraciju u kojoj se javljaju. To su zapravo osnove za izradu svakakvih sapuna bez kojih nam je teško zamisliti civilizirani život. Nema smisla spominjati sve moguće druge kiseline iz našeg okoliša, ali moram dati jedan primjer neznanja kod prepoznavanja opasnosti. Pomoć je od mene zatražila ugledna tvrtka, koja stavlja na tržište razne vitaminske preparate u obliku prašaka, koje se samo razmuti u vodi i popije kao osvježavajući napitak. U svojoj proizvodnji koriste limunsku kiselinu, koja u č istom obliku ima znak opasnosti R36 (nadražuje oči). Nabavljaju je u papirnatim vrećama, koje se nakon toga smatralo sekundarnom sirovinom za recikliranje papira. Međutim, inspektorica zaštite okoliša je drugačije mislila i proglasila te vreće s malo preostale limunske kiseline opasnim otpadom te naredila njihovo zbrinjavanje u spalionicama opasnog otpada. Ja sam u svojem mišljenju napisao da takav otpad ne može predstavljati baš nikakvu opasnost za radnike niti u jednom času recikliranja papirnog otpada, a ne može škoditi niti procesu recikliranja. Međutim, inspektorica nije htjela prihvatiti moje mišljenje i u jednom času sam bijesno zaključio da kad limun padne s grane nastaje onečišćenje okoliša limunskom kiselinom. Naravno da ni to nije pomoglo i tvrtka je nastavila plaćati Austrijancima 100.000 kuna godišnje za zbrinjavanje „opasnih“ papirnatih vreća.

Aromatske organske kiseline

To je izrazito velika skupina kemikalija, pogotovo ako se na aromatskom prstenu ili alifatskom dijelu nalaze specijalni supstituenti poput halogena, nitro skupina, itd., ali ovdje će biti spomenute tek one jednostavne. I njih je mnogo, a koriste se na brojnim mjestima i na

252 razne načine, od onih što se smatraju lijekovima (npr. acetil-salicilna kiselina) ili industrijskom sirovinom. Toksikološke razlike među njima su male i najbolje ih je pokazati na primjeru benzojeve kiselina. U čistom obliku ona ima oznake upozorenja R22-36/38 (štetno ako se proguta, nadražuje oči i kožu). Razrijeđena ispod 20% gubi sva ova opasna svojstva i ne predstavlja nikakvu prijetnju za zdravlje radnika koji s njom rade. Slično je sa salicilnom, koja se koristi kao dobar konzervans kod spremanja zimnice. Možda neki ljudi ne vole ni čuti da im se kemikalija poput salicilne kiseline stavi u hranu, ali sasvim sigurno kod tako niskih koncentracija neće donijeti nikakve štete uživateljima pekmeza od višanja ili ukiseljenih krastavaca.

Halogenirani ugljikovodici

Skupina je izuzetno zanimljiva zbog brojnih razloga. Neki su se koristili ili se koriste u golemim količinama za različite svrhe, od industrijskih otapala ili medija za rashladne uređaje do lijekova. Uz to se javljaju kao izrazito opasni polutanti za ljudsko zdravlje i okoliš. Povijesno gledano, neki su prošli dug put od hvaljenih kemikalija do današnjeg mjesta na listama zabrana ili ograničenja, a neki su još uvijek nezamjenjivi unatoč svojim lošim i opasnim svojstvima. I opet ćemo ih podijeliti na alifatske i aromatske, jer je to najjednostavniji način njihova promatranja. Biti će o njima govora i na drugim mjestima, npr. kod rasprave o pesticidima.

Alifatski halogenirani ugljikovodici

Najčešći među njima su oni kratkolančani sastavljeni iz jednog ili dva ugljikova atoma, a rijetko od tri ili više. Ako posjeduju dva ili više ugljikovih atoma mogu biti zasićeni ili nezasićeni, pa će i takva svojstva biti uzeta u obzir kod rasporeda iznošenja podataka.

Derivati metana

UGLJIKOV TETRAKLORID T N CAS: 56-23-5, Karc. Kat. 3

OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ Oznake upozorenja:

R:23/24/25-40-48/23-59-52/53 (otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta, ograničena saznanja o karcinogenim učincima, Otrovno: opasnost od teškog oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem, opasno za ozonski omotač, štetno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

253

Svakako je najopasniji derivat metana ugljikov tetraklorid ili tetraklorometan. Ima svojstva izvrsnog otapala i sredstva za čišćenje, pa je u prošlosti bio nezamjenjiv na brojnim mjestima, kako u industriji tako čak u domaćinstvu. Koristio se u servisima za čišćenje dijelova strojeva, u zaštiti materijala za pripravu nanošenja boja, u kemijskim čistionicama za pranje odjeće, itd. Sve je s njim bilo u redu što se tiče uporabne vrijednosti, ali malo po malo su se otkrivala njegova opasna svojstva. Prvi učinci su opažani na koži i sluznicama, kao što se može vidjeti na slici iznad. On je snažno odmašćivao kožu s kojom je bio u kontaktu, tako da su se uglavnom na rukama javljale teške kemijske rane, a produženi kontakt je dovodio do gangrenoznih promjena na prstima poput onih gore. Onda se prvo kod akutnih otrovanja otkrilo njegovu tešku hepatotoksičnost, neurotoksičnost, pulmonarnu toksičnost, itd. Metabolizmom tetraklor ugljika nastaju izrazito reaktivni radikali, koji se onda vežu na stanice jetara i drugih organa izazivajući teška oštećenja. Već davno je preporučeno kod akutnih otrovanja ovom kemikalijom obvezno obavljati hemodijalizu iako je svakom jasno da se ta kemikalija ne može rečenom metodom ukloniti iz organizma, ali se uklanjaju slobodni radikali. Problem je u tome što svoja vrlo opasna svojstva učinaka kronične izloženosti zadržava kod koncentracija iznad 0,2% (R20/21/22-48/20-59). Vjerojatno je na pooštrenje njegovih zabrana korištenja utjecalo i to što uništava ozonski omotač, ali mnogi i danas žale za njim kao izvrsnim otapalom za mnoge svrhe.

KLOROFORM Xn (CAS 67-66-3) Karc. kat. 3

ŠTETNO OZNAKE UPOZORENJA

R22-38-40-48/20/22 (štetno ako se proguta, nadražuje kožu, ograničena saznanja o karcinogenim učincima, Štetno: opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem ili gutanjem)

OZNAKE OBAVIJESTI

S36/37 (nositi odgovarajuću zaštitnu odjeću i zaštitne rukavice)

Kao što je vidljivo iz podataka o razvrstavanju kloroform je značajno manje opasna kemikalija nego njegov prethodnik, ali zato nema ona fizikalno kemijska svojstva zbog kojih su privrednici voljeli tetraklorometan. Zanimljivo je da on za razliku od prethodnika

254 ima oznaku karcinogena kategorije 3. i to često stvara zabune među laicima, o čemu će biti riječi kasnije. Zanimljivo je da se on dugo vremena koristio kao anestetik pri operacijama, dakle za totalnu anesteziju. Na slici pored prikazana je tipična maska s početka 20. stoljeća korištena pri primjeni kloroformske anestezije. Prekinulo se s takvom praksom zbog čestih teških nuspojava oštećenja jetara i drugih organa. On istina nije ni približno tako opasan kao tetraklorometan, ali se njegova hepatotoksičnost također veže uz tvorbu radikala nastalih metabolizmom. Naravno da se danas kloroform nigdje više ne koristi kao anestetik, ali ostalo je mnogo prostora za njegovu uporabu u industriji i zaštiti materijala (obrada metala smjesama otapala prije primjene boja i lakova). Moji susreti s njim odnose se uglavnom na zdravstvenu ispravnost vode za piće, koja je proizvedena iz površinskih voda. Površinske vode sadrže različite tvari nastale kao produkti živih bića iz vode ili njihovih interakcija međusobno ili sa sedimentom. Ako se takve vode kloriraju radi dezinfekcije prije slanja u vodovodni sustav, mogu nastati halometani. To su različiti klorirani ili bromirani derivati metana, a osobito se svi boje kloroforma zbog njegove oznake R40. Naravno da se voda za piće prije puštanja u mrežu kontrolira i da postoje MDK za ukupne i pojedinačne halometane, pa će voda s višim koncentracijama biti proglašena zdravstveno neispravnom. Međutim, ljudi kod nas u pravilu ne shvaćaju što znači zdravstvena ispravnost, a posebno ne mogu shvatiti da se dobrom analitičkom metodom u vodi mogu pronaći zaista sasvim nevažni tragovi svakakvih tvari. Imali smo tijekom zadnjeg desetljeća nekoliko velikih uzbuna od kojih bih spomenuo tek jednu iz gradića središnje Hrvatske, koji ima lošu sirovu vodu za piće i stalno se obećava da će to biti riješeno priključivanjem na neki dobro kontrolirani regionalni vodovod. Prije nešto više od deset godina gradska skupština je prilično loše funkcionirala zbog čestih sukoba suprotstavljenih stranaka i nije bilo ništa čudno kad je jedan od vjećnika izišao u javnost s tvrdnjom o opasnoj karcinogenoj vodi za piće iz njihovih vodovodnih cijevi. Njegovu izjavu su objavile brojne novine i ne provjeravajući je li tvrdnja istinita ili nije. Zapravo nije bila istinita budući su se koncentracije halometana zadržavale ispod MDK. Mi smo bili uvučeni u slučaj kad su neke škole zabranile djeci piti vodu iz školskih slavina, a od nas su samo tražili mišljenje što se djeci sve može dogoditi zbog višegodišnje izloženosti užasnom kloroformu. Mi smo odgovorili da u prvom redu nema nikakvog razloga zabranjivati djeci zdravstveno ispravnu vodu, a da je pogotovo besmisleno zabranjivati im u školi a kod kuće ih pustiti da piju istu vrstu vode. Trebalo je objašnjavati i razuvjeravati ljude kako bi se smanjili strahovi i panika, a onda je većina zaboravila slučaj.

Nezasićeni alifatski halogenirani ugljikovodici

255 TRIKLORETILEN T (CAS 79-01-6) Karc. kat. 2; Muta. kat. 3 OTROVNO OZNAKE UZPOZORENJA R45-67-36/38-52/53 (može izazvati rak, pare mogu izazvati vrtoglavicu i pospanost, nadražuje oči i kožu, štetno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Ovaj predstavnik je bio relativno dobra zamjena tetraklor ugljiku i iz godine u godinu se koristio sve više i sve češće na svim mogućim mjestima, od industrije i servisa do kemijskog čišćenja odjeće. Dolazio je na tržište u golemim količinama i bio je u brojnim smjesama razrjeđivača, sredstava za čišćenje, boja, lakova, itd. Onda su prvo prije više od 20 godina počeli protesti „zelenih“ i ljudi koji su se bavili zaštitom vodocrpilišta.

I kod nas je prije petnaestak godina opaženo da se podzemnim vodama prema nekim vodocrpilištima širi trikloretilen, a prije deset godina je bilo i zatvoreno jedno vodocrpilište u zapadnoj Slavoniji zbog evidentnog onečišćenja ovom tvari. Problem je u tome što se on i dalje koristi za odmašćivanje, kao npr. na slici gore lijevo, a mi nemamo ni sredstava niti opreme za obavljanje remediacije podzemnih voda ili tla, kao što se to radi na slici desno gore u nekoj od zapadnih država. Problem s trikloetilenom je izrazito neugodan, jer dobre zamjene za njega nema na vidiku, pa ostaje jedino izmijeniti način njegove uporabe. To bi značilo da ga se smije koristiti isključivo na taj način da se ne ugrožava niti ljudsko zdravlje niti okoliš. To će zahtijevati velika ulaganja i potpunu promjenu radnih procedura, ali smatra se da je to moguće učiniti u slijedećih desetak godina.

256 TETRAKLOROETILEN Xn N (CAS 127-18-4) Karc. kat. 3 ŠTETNO OPASNO ZA OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R40-51/53 (ograničena saznanja o karcinogenim učincima, otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Ovo često korišteno otapala je skuplje od svog prethodnika, ali ga ne može zamijeniti na svim potrebnim mjestima, a problem je u tome što i on ima nezgodne oznake R40 i R51/53. Međutim, valja jako naglasiti da su kemijske čistionice danas građene sve sigurnije u pogledu gubitaka osnovne kemikalije korištene za čišćenje. Svjesni toga da se kemijske čistionice nalaze obično u gusto naseljenim gradskim područjima i da su nerijetko u istoj kući smješteni stanovi i uređaj za čišćenje, zakonodavci su uveli posebne mjere rada s tom kemikalijom. To se prvenstveno odnosilo na razvijanje posebnih perilica iz kojih se ne dopušta izlazak perkloretilena niti u jednoj fazi pranja. Sustav je potpuno hermetički zatvoren nakon što se stavi u stroj odjeća. Cijeli proces pranja se stalno kontrolira odvođenjem para perkloretilena u komoru za kondenzaciju i prevođenje u tekućinu. Kad pranje završi posene detektorske sonde kontroliraju sušenje kako se u odjeći ne bi zadržalo otapalo adsorbirano npr. u jastučićima na ramenima kaputa. Tek kad su sve pare odvedene na kondenzaciju može se stroj otvoriti i odjeća dalje obrađivati. Naravno da se teško može baš do kraja spriječiti izlazak para u radnu atmosferu, ali dobrom ventilacijom se i taj problem može riješiti. Mi smo prije nekoliko godina na zahtjev udruge kemijskih čistača pomagali da se prilagode europski uvjetima rada. Mjerenja koncentracija perkloretilena u zraku takvih malih radionica pokazala su da se korištenjem dobrih (nažalost i skupih) strojeva može održavati koncentracije ispod MDK za radnu atmosferu. Međutim, iskustva iz zapadnih zemalja poput Njemačke pokazala su da je skoro polovica njihovih kemijskih čistionica propala zbog toga što se nekima naprosto nije isplatilo ulaganje u opremu. Vjerojatno će se to dogoditi i kod nas u Hrvatskoj.

257 VINIL-KLORID MONOMER F+ T CAS: 75-01-4; Karc. kat. 1.

VRLO LAKO OTROVNO ZAPALJIVO Oznake upozorenja

R12-45 (vrlo lako zapaljivo, može izazvati rak.

Ova kemikalija koristi se u golemim količinama za pripremu polimera PVC (polivinil- klorid), koji je jedan od najjeftinijih na tržištu, a koristi se na stotine mjesta, od izrade vrećica za krvne preparate do vodovodnih cijevi. Glavni razlozi straha od njega proizlaze iz vrlo lake zapaljivosti i eksplozivnosti para te zbog karcinogenosti. Iskustva iz prošlosti su bila jako loša i davno je shvaćeno kako postrojenja za skladištenje vinil-klorida te za njegovu polimerizaciju moraju biti apsolutno nepropustljiva. Ne smije biti niti emisija u radnu atmosferu niti u okoliš, jer u suprotnom država mora reagirati. Kod nas smo imali jedno postrojenje za proizvodnju vinil-klorida te dvije tvornice za polimerizaciju i izradu uporabnih predmeta od PVC-a. Međutim, stjecajem nesretnih okolnosti propala su oba proizvođača PVC-a i mi već duže od 10 godina uvozimo taj važni polimer za svoje potrebe. Ne treba zaboraviti činjenicu da je više radnika iz tih pogona umrlo od raka jetara i da je to imalo utjecaja na odluke o zatvaranju proizvodnje. Danas se počinje ponovo raspravljati i o proizvodnji vinil-klorida i o polimerizaciji na jednom mjestu, ali tada će se morati osigurati najviši standardi. Ja sam se uključio u problematiku preostalog vinil- klorida u sferastim kuglama na dva mjesta u Dalmaciji. Problem je u tome što je proizvodnja u oba pogona bila zaustavljena prije nego se potrošilo sve količine sirovine. Oprema je razmontirana, a nije bilo jasno kako nakon toga ukloniti 60 odnosno 100 t kemikalije iz sfera. Čak je na jednom mjestu bila razmontirana i željeznička pruga, a brodovima se nije isplatilo dolaziti po tako male količine kemikalije. Mi smo za oba slučaja izradili simulacije kretanja oblaka opasnog plina u slučaju da zbog teške greške na sferi ispari cijela količina u okoliš. Zapravo smo simulaciju na slici lijevo morali izraditi

258 prilikom posjete Sv. Oca tom gradu, kako bi se procijenili rizici za brojne građane u vrijeme tog važnog događaja. Naravno da su djelatnici HZT morali obavljati i nadzor za vrijeme dolaska Pape i utvrditi sve mjere sprječavanja nesreće odnosno ponašanja u slučaju da se ona dogodi. Nakon toga smo te naše simulacije ponudili u času kad su osigurana financijska sredstva za njegovo prebacivanje na drugo mjesto. S Makedoncima je dogovoreno da im mi besplatno damo kemikaliju s tim da je naš posao prebacivanje iz sfera u vagon cisterne, a sve ostale troškove transporta će oni sami platiti. Tako smo se riješili jedne more, a kod druge u Kaštelima bilo je puno više poteškoća. Mi smo također izradili simulacije i propisali način postupanja te sve poslali gradu Splita kao naš doprinos rješavanju problema. Međutim, nekako se to sve splelo da se pojavio drugi izvođač i obavio posao prema našim procedurama, a nama nitko nije rekao čak jedno malo „Hvala!“. No, bitno je da je opasna kemikalija izmještena iz gusto naseljenog područja.

Polihalogenirani aromatski ugljikovodici

Ovo je vrlo velika obitelj različitih tvari svakakvih struktura, a mnoge od njih su zaslužile poseban osvrt. Velik broj njih su pesticidi vrlo tmurne prošlosti i svi pod zabranama, ali ovdje o njima neće biti riječi nego samo o industrijskim kemikalijama ili kemikalijama koje nastaju pretežno u industrijskim procesima. Zadnjih desetljeća su te kemikalije doživjele prokletstvo i prečesto je strah od njih nadvladao razum u mnogih ljudi. Biti će dakle govora o skupinama PCB i rođaka te o kemikalijama poznatim pod šatrovačkim nazivom dioksini i furani.

Polihalogenirani bifenili

Najpoznatiji među njima su poliklorirani bifenili (PCB ili polichlorinated biphenyles) ali također polibromirani bifenili i razni polihalogenirani terfenili. Glavni im je predstavnik PCB s ne baš strašnim toksikološkim svojstvima dok je čist i nekorišten. Xn N POLIKLORIRANI BIFENILI CAS 1336-36-3

ŠTETNO OPASNO ZA OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R33-50/53 (opasnost od učinaka nakupljanja, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

259 Stvarno se mora priznati da gore navedena svojstva baš i nisu impresivna. Jest nezgodno to što se nakuplja u mastima životinja (uključujući čovjeka) i biljaka, a u okolišu je skoro sasvim nerazgradljiv, ali to sve skupa nije tako jako opasno. Uostalom, PCB se prema međunarodnim ugovorima o prijevozu opasnih kemikalija razvrstava u klasu 9 ili među tvari s nejasno definiranim opasnostima. Međutim, PCB se kod povišenih temperatura pregrađuje u polihalogenirane dibenzo-dioksine i dibenzo-furane, o kojima će kasnije biti više riječi. Uporaba PCB-a i srodnih tvari počela je negdje polovicom dvadesetog stoljeća kad su upoznata njihova veličanstvena fizikalno-kemijska svojstva. To su bila vrlo stabilna ulja s niskom dielektričnom konstantom i prvo su se počela koristiti u uređajima za prijenos i štednju energije. Bili su idealni kao rashladna ulja za transformatore, jer su podnosila izrazito visoke temperature bez vidljive razgradnje i imali su praktički neograničeni vijek trajanja. Onda su počeli puniti s njima kondenzatorske baterije, pa su se pokazali također izvrsnima kao hidraulička ulja, a nisu bili za odbaciti niti u izmjenjivačima topline u različitim tehnološkim procesima. Podaci o opasnim svojstvima su dolazili postupno. Jedan od prvih neugodnih slučajeva je bila Yusho bolest, koja se dogodila u Japanu. U jednom postrojenju za proizvodnju rižinog ulja (niste znali da i to postoji?) došlo je do curenja na jednom izmjenjivaču topline napunjenog PCB-ima i ono se polako miješalo s jestivim uljem. Naravno da su se posljedice nesreće javile s odgodom, ali bolest je u smrt odnijela nekoliko ljudi zbog različitih razloga (njih nekoliko zbog karcinoma), a drugi zbog ostalih razloga poput bolesti uzrokovanih imunodeficinencijom. Prvi znakovi otrovanja razvijali su se u obliku klorakni, koje znaju biti sasvim bezazlene, ali silno sporo prolaze i nisu dobre za ljepotu. Ove klorakne na slici gore su zapravo ružne i u pravilu nisu tako izražene. One se lako inficiraju i ostavljaju dermatoze na koži, ali pravi problemi se javljaju zbog brojnih učinaka dioksina i furana u takvim uljima. Pogledajte o tome više u tekstu koji slijedi. Kasnije je bilo brojnih drugih slučajeva onečišćenja produktima izgaranja dioksina, npr. brojni požari trafostanica, itd. Onda nije ni čudo što su uslijedile zabrane njihovog novog korištenja još krajem sedamdesetih godina. Već desetljećima je u EU zabranjeno stavljati u bilo kakve uređaje PCB ulja, a nastoji se na ekološki prihvatljiv način zbrinuti sve ono što se još uvijek nalazi u takvim uređajima. Mislim da je ipak pošteno reći koju riječ o stanju u Hrvatskoj. Prva uzbuna javila se zbog onečišćenja Kupe iz Slovenske tvrtke Semic (Semič). Ona je proizvodila trafostanice punjene PCB uljem, a tada kasnih sedamdesetih godina njezine odgovorne osobe ni radnici nisu puno znali o opasnosti te kemikalije. Može se reći da su s njom nemarno postupali. Čak su radnici koristili PCB za premazivanje radi zaštite drvenih ograda oko svojih kućica, a naravno da ni tvrtka nije brinula o količinama razlivenim u okoliš. Kako pokraj naselja teče rijeka Kupa sve je skupa u njoj završavalo kao sediment. PCB se izrazito teško tope u vodi a rado se adsorbiraju na tlo, pa je onda ispiranjem tla ta

260 kemikalija završavala u Kupi. Sa sedimentom je vezana biosfera svake rijeke, pa su se tako PCB iz Kupe počeli skladištiti u organizmima riječnih bića, od biljaka do riba, a onda su u osamdesetim godinama stručnjaci shvatili da je ta prava hrvatska rijeka onečišćena barem do Siska (dakle do ušća) PCB-ima i njihovim produktima pregradnje dioksinima. Naravno da su poduzete brojne mjere što se tiče prestanka onečišćenja, ali PCB se i danas nalazi u sedimentu rijeke. Vjerojatno je događaj s tvrtkom Semic potaknuto hrvatske stručnjake na razmišljanje i još kasnih osamdesetih su oštro tražene zabrane novog punjenja različitih uređaja tim uljima, a uspjeh je bio prilično dobar. Jedino je bio problem u tome što su diljem Hrvatske stajali različiti uređaji punjeni ukletom kemikalijom, ali većina građana o tome nije imala pojma. Već tih godina počinje akcija postupnog uklanjanja postojećih uređaja punjenih PCB uljima i uvođenje u uporabu ulja s manjim opasnostima. Čak je negdje na samom početku devedesetih osnovana jedna posebna tvrtka zadužena za zbrinjavanje PCB ulja. Ne može se ne pohvaliti taj trud, ali ni do danas nije posao završen do kraja uglavnom zbog visoke cijene zbrinjavanja. PCB i slične tvari zbrinjava se danas spaljivanjem, ali u posebnim uređajima i u posebnim okolnostima. Danas se smatra da sirovina za spaljivanje na barem 1.200 oC ne smije sadržavati više od 1% klora zbog straha od stvaranja dioksina u visokom iskorištenju. Zato su se za posao specijalizirale posebne tvrtke. Neka francuska tvrtka spaljuje PCB (cijena 10-15 $/kg) ili cijeli uređaj (cijena 7-10 $/kg) na brodovima spalionicama, koje posao obavljaju na Atlantiku, a navodno to rade i Finci u Laponiji na kopnu. Nitko se naravno zbog toga ne buni, jer problem PCB treba riješiti. Ja sam kao «bos po trnju» uletio u problem već na početku rata. Dobio sam prvo dojave o razaranju velikih trafostanica poput one u Ernestinovu, Konjskom i Komolcu, a nismo znali kakvo ulje su koristili za hlađenje. Onda su došle na red seoske trafostanice, koje su u velikom broju slučajeva sadržavale PCB. Tada smo posumnjali da JNA i četnici zapravo upražnjavaju ekoterorizam, jer nije imalo nikakvog smisla rušiti seoske trafo stanice ako su već prije toga bili uništeni veliki sustavi poput Ernestinova. Nema struje u manjim naseljima kad se unište velike trafo stanice. Kasnije su se ti repovi uništenih trafo stanica i prolivenih PCB ulja vukli kroz duge godine i teško je izabrati slučaj zanimljiv za široku publiku (npr. trafo stanica pokraj hotela Željezničar u Osijek, trafo stanica u Petrinji, nekoliko trafo stanica pokraj Zadra, itd.). O tom problemu i naporima stručnjaka na rješavanju problema mogla bi se napisati knjiga, ali ja sam izabrao slučaj brane na Peruči. Krasna je Cetina sa svim svojim kanjonima, jezerima i naseljima uz obalu, a može se reći da obiluje hidroelektranama, znači i branama. Četnici su uz pomoć JNA zauzeli hidroelektranu još 1991. godine i tamo su stolovale njihove trupe. Zbog meni nepoznatih razloga oni su početkom ožujka 1992. godine digli u zrak jednu trafo stanicu na samoj brani i transformatorsko ulje se počelo izlijevati u rijeku. Prvi sigurni hrvatski položaji bili su pored naselja Han, gdje su digli alarm zbog opaženog ulja u vodi. Ja sam bio odmah obaviješten i sa starim suradnikom Edom krenuo sam na jug. Informacije smo prikupljali usput. Čekale su nas na mjestima naših zaustavljanja tijekom tog

261 puta. Prvo smo odlučili otići u Rijeku potražiti Iliju kao vrhunskog stručnjaka za uklanjanje ulja iz površinskih voda. Imali smo njegovu knjigu o tom problemu, ali smo ga htjeli angažirati da s nama odradi posao. Međutim, on se u međuvremenu odselio iz Rijeke u Zagreb i onda smo krenuli nesigurni prema Splitu. Tamo su nas dočekali ljudi iz javnog zdravstva, zaštite okoliša, oceanografskog instituta, policije, itd. Još uvijek nismo dobili podatke od HEP-a o tome kojeg je sastava transformatorsko ulje na Peruči. Onda smo krenuli od Omiša uz obalu Cetine prema Hanu usput provjeravajući dokle je stigla nečist. Cetinska krajina je već zabranila korištenje vode iz Cetine za bilo koje potrebe, a ispred svih brana sakupljale su se ekipe za uklanjanje transformatorskih ulja. Bile su postavljene plutajuće brane i u pripremi su se nalazili sorbensi kojima će se obarati ulja na dno ili pak samo adsorbirati i uklanjati na taj način iz rijeke. Sjećam se zaustavljanja iznad veličanstvenog Živaljića kanjona u koji smo gledali sa strepnjom bojeći se njegova onečišćenja. U Hanu smo s obale onog prekrasnog kamenog mosta promatrali vodu, koja je nosila trafo ulje. Izgledalo je poput sivih pahulja snijega i plutalo nekih 20 cm ispod površine. Bila je to lijepa i zastrašujuća slika, ali smo odmah počeli intenzivno razmišljati. Naravno da smo obavili brojna uzorkovanja, ali smo i raspravljali. Znali smo da PCB imaju vrlo visoku specifičnu težinu i da bi sasvim sigurno potonuli na dno, a ne bi plutali. To je pak vodilo prema zaključku da se u Cetinu nisu izlila PCB ulja nego neka druga poput mineralnih ulja, koje se koriste zadnjih dvadeset i više godina kao transformatorska ulja. Onda smo krenuli nizvodno zaustavljajući se i uzorkujući na svakom prikladnom mjestu. Mene je veselilo to što npr. u Trilju nisam mogao opaziti ni traga nekakvih plutajućih nečistoća. Naravno da smo obišli i omišaljski vodozahvat smješten nedaleko od prekrasnog kipa Mile Gojsalića s veličanstvenim pogledom na Cetinu i Omiš. Vodovod je bio u redu. Ako nikad niste prošli kroz Gornja Poljica onda ste mnogo toga propustili u životu. Ja sam još nekoliko puta prolazio tim krajem i svaki puta sam se ponovo oduševljavao, ali moram priznati da sam uvijek imao za vodiča tadašnjeg ravnatelja Zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije. Putovanje je završilo u Splitu gdje nas je čekao faks HEP-a da je ona nesretna trafo stanica bila napunjena mineralnim uljima a ne PCB-om. Bila je to veličanstvena vijest i mi smo je proslavili ribljom večerom u jednom splitskom restoranu. Događaj mi nije ostao u tako divnom sjećanju niti zbog večere niti zbog beskrajno gostoljubivog djelatnika Oceanografskog instituta koji nas je primio na spavanje nego zbog atmosfere. Bojali smo se posljedica nesreće, pomalo strahovali u Hanu zbog četničke pucnjave i prilično se izmorili (splitske dame su npr. gazile po kamenjaru u štiklama, jer nisu znale da će na teren), ali bila je to idila. Bili smo složni na svakom koraku i spremni učiniti sve što možemo da pomognemo tom nevjerojatnom hrvatskom kraju, a to se teško danas može ponoviti. Zato s dubokom nostalgijom gledam danas na taj zapravo beznačajni događaj.

Dioksini i furani

262 T+ N DIOKSINI I FURANI

OZNAKE UPOZORENJA VRLO OPASNO ZA OTROVNO OKOLIŠ R26-27-28-33-45-50/53-60/61 (vrlo otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; opasnost od učinaka nakupljanja; može izazvati rak; vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi; može smanjiti plodnost; može štetno djelovati na plod.

Ova opasna svojstva su zaista impresivna. Dioksini i furani su karcinogeni kategorije 1. mutageni kategorije 1. i reproduktivno otrovne kemikalije kategorije 1. Ako vam ni to nije dosta onda spomenimo da su izrazito neurotoksični, da izazivaju tešku imunodeficinenciju i da prema mišljenju mnogih stručnjaka mogu dovesti do promjene vrsta životinja (uključujući ljude), biljaka i mikroorganizama. Imaju i izrazito snažnu akutnu otrovnost, pa im je pretpostavljeni LD50 na usta oko 50 μg/kg. Što su cijanidi prema toj otrovnosti? Mislim da se ne pretjeruje u naprijed rečenim atributima, ali valja naglasiti da su možda panični strahovi od dioksina i furana vjerojatno ipak malo pretjerani. Ono tamo na slici gore je glavni predstavnik polikloriranih dibenzo-dioksina poznat kao tetra- kloro-dibenzodioksin (TCDD) a ukupno je do danas sintetizirano i prepoznato više od stotinu različitih derivata, najvećim dijelom s manje opasnim svojstvima (čak do 1.000 puta) od TCDD. Naravno da je prvo napravljena sinteza TCDD i to gotovo u isto vrijeme u dva različita laboratorija. Nije bilo nikakve mogućnosti otkrivanja nekog onečišćenja u prirodi bez poznavanja strukture kemikalije. Sintetski kemičari su u to vrijeme ranih šezdesetih bili jako oprezni u svom radu i naravno da su sintezu obavljali u digestorima, a ipak se jedan tehničar blago otrovao uz sve mjere zaštite. Kod njega su dijagnosticirane klorakne i imao je određene poremećaje u funkciji jetara, a ključni su bili povišeni trigliceridi.

263 Nije trebalo dugo čekati na otkrivanje teških štetnih učinaka dioksina na ljude. Vijetnamski rat je donio prva užasna iskustva, koja se nisu mogla dugo držati u tajnosti. Amerikancima je vijetnamska ratna logistika bila neuhvatljiva. Transportirali su kroz prašumu svakakva oružja poput topova i goleme količine streljiva do svojih boraca. Snalazili su se na svakakve načine, a jedno od važnih transportnih sredstava bio je bicikl. Poznavali su prašumske staze, koje Amerikanci nisu mogli vidjeti iz svojih zrakoplova zbog bujnog raslinja. Odluka o primjeni defolijanata bila je logična i s ratničkog stajališta potpuno razumljiva. Primjenom defolijanta uništavalo se šume i putovi kretanja logistike su se vidjeli kao na dlanu. Amerikanci su za uništavanje prašumskog bilja koristili svoj herbicid 2,4,5-triklorfenoksi-octena kiselina (2,4,5-T), koji je besprijekorno obavljao svoj posao. Međutim, izgleda da su vojnicima davali loše šarže tog herbicida, kojeg su prozvali «agent orange» zato što je bio narančaste boje. Mora se priznati da nitko od Amerikanaca vjerojatno nije znao da je taj „agent orange“ produkt loše vođene sinteze i da sadrži prilično visoke koncentracije dioksina i furana, a vjerojatno nisu ni znali kakve teške štetne učinke mogu prouzročiti ti dioksini. Vijetnamci su naravno prvi opazili da se u njihovim životima događaju dramatične promjene. Prvo je na scenu stupila imunodeficijencija i ljudi su najednom počeli učestalo i teško obolijevati od različitih zaraznih bolesti. Oni teški učinci su opaženi kasnije ili čak znatno kasnije. Prvo su se pojavili teratogeni učinci i Vijetnamci su bili zgroženi onim što se događa. Nažalost, odjeci te vijetnamske katastrofe su prekasno stigli u svijet zbog jasnih razloga. Vijetnamci uza sve svoje muke nisu imali vremena ni znanja plasirati u svijet istinu o dioksinima, a nisu ni znali koji je uzrok njihovih teških stradanja. Pogledajte tek jednu neutralnu sliku pribježišta vijetnamske djece stradale zbog teratogenosti dioksina. One strašne slike nisam imao snage ovdje pokazati. Amerikancima je bilo u interesu skrivati ružne podatke, ali su vrlo rano shvatili što je uzrok vijetnamske tragedije. Oni su čak skrivali svoje žrtve dioksinske katastrofe u Vijetnamu. Najviše su im stradali vojnici koji su prskali nesretni „agent orange“ ili oni koji su poslije prskanja odlazili u akcije čišćenja po prašumama. Kod njih su se štetni učinci pojavili negdje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u vidu karcinoma. Točni podaci nisu poznati, ali negdje početkom devedesetih prošlog stoljeća

264

pojavio se film o tajnoj bolnici američkih vojnih veterana iz Vijetnamskog rata. Nažalost zaboravio sam ime filma i molim čitatelje da mi jave kako se zvao. Prikazana je dakle tajna američka bolnica veterana oboljelih od raznih oblika raka. Svima je jasno da je bio rak uzrokovan preparatom „agent orange“ i da većina od oboljelih nemaju nade. Međutim, nitko se nije u tom filmu sjetio na vijetnamske civilne žrtve i na njihove patnje. Tako je počeo susret modernog čovjeka s dioksinima i furanima, a za kasnije događaje bilo je čovječanstvo koliko toliko pripremljeno. To dokazuje iskustvo s nesrećom u Sevesu, inače malom talijanskom naselju s nekih 1.800 stanovnika u doba kad se 1976. godine dogodila nesreća, koja je uvelike izmijenila Europu i njezin način razmišljanja o kemikalijama. Zbog toga je važno barem ukratko opisati događaj. Nesreća se dogodila na rubu naselja Seveso

265 smještenog u Lombardiji nedaleko od Milana kako se vidi iz slike pokraj ovog teksta. Tamo su u lokalnoj tvornici sintetizirali triklorofenol, koji se koristio slično rođaku pentaklorofenolu kao insekticid. Zbog loše

nadzirane kemijske reakcije kloriranja došlo je do velikog porasta temperature i reakcija se otela nadzoru. Došlo je do eksplozije i požara u kojem nitko nije izravno stradao. Naravno da su odmah poslije nesreće odgovorni iz tvornice davali izjave o tome da se ništa opasno nije dogodilo i da pučanstvo može mirno spavati. Međutim, građanima je ubrzo prisjeo san, jer su prvo počele ugibati krave (otrovane akutno dioksinima istaloženima na travu), a zatim su se pojavile klorakne u lokalne djece, koja su pila mlijeko lokalnih krava. Približno tjedan dana nakon obuzdavanja nesreće shvatili su odgovorni da su se tijekom nesreće oslobodile goleme količine dioksina u okoliš. Nastala je panika među stručnjacima i dužnosnicima. Svi stanovnici Sevesa su iseljeni i smješteni u specijalne kampove, kako bi bili stalno dostupni liječnikom nadzoru i znanstvenicima. Sve što je imalo mirisalo na onečišćenje dioksinima je uklonjeno i spaljeno u specijalnim spalionicama opasnog otpada na temperaturama višima od 1.110 oC. To znači da su uklonjeni građevni materijali, tlo u sloju od 5 cm, sve zatečene biljke i životinje. Trebalo se riješiti dioksina na svaki način. Bivši građani Sevesa danas ne žive u posebnim kampovima nego imaju svoje obiteljske domove, ali su i dalje predmet istraživanja znanstvenika. Nesreća u Sevesu je ostavila izrazito dubok trag u Europi i obje direktive o nesrećama s kemikalijama, njihovom sprječavanju i uklanjanju posljedica zovu se prema naselju Seveso, odnosno Seveso I i Seveso II direktiva. Nećemo dalje o Sevesu, ali možemo pisati o posljedicama te nesreće. Nakon Sevesa počela su brojna istraživanja o dioksinima, a posebno je bilo važno dokučiti gdje, kada i zašto oni nastaju. Tijekom osamdesetih godina prevladavalo je uvjerenje da su dioksini kazna Božja zbog potpuno nerazumnog ljudskog ponašanja. Iako tada nije bilo na raspolaganju vrlo specifičnih metoda za otkrivanje različitih dioksina i furana, moglo se prilično točno utvrditi koji su najvažniji izvori njihovih emisija u okoliš. Na prvom mjestu je prema količinama ispuštenih dioksina bila kemijska sinteza različitih polihalogeniranih tvari. Međutim, sinteza u ukupnom ispuštanju dioksina nije igrala tako važnu ulogu kao drugi visokotemperaturni procesi obrade organskog materijala s višim sadržajem halogena. Najednom su kao najveći proizvođač dioksina krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća izbile spaljivaonice komunalnog otpada. Nakon toga se otkrilo da u svim procesima na temperaturama između 400 i 800 oC mogu nastati dioksini i furani. To se odnosilo na sve moguće energane, automobilske motore i na druge procese koji se odvijaju pri naprijed rečenim temperaturama uz prisutnost halogena. Dakle, izgledalo je da su izrazito brojne

266 ljudske djelatnosti u kojima nastaju dioksini kao proizvod modernog čovjeka. Onda se pojavio članak o tome da izgaranjem drva transportiranog iz unutrašnjosti Kanade do mora također nastaju dioksini, a vrhunac su bili rezultati ispitivanja produkata šumskih požara iz sredine devedesetih godina, kad se dokazalo da dioksini nastaju u šumskim požarima. Kasnija brojna istraživanja su nam otkrila da su dioksini pratitelj čovječanstva iz predhistorije, ali ih nikad nije bilo u našem okolišu tako puno kao danas. Danas smo suočeni s globalnim onečišćenjem dioksinima uglavnom zbog naših ljudskih aktivnosti, a vjerojatno nema ni komadića planete koji ne poznaje onečišćenje dioksinima. Zemlje zapadne Europe shvatile su opasnost u sasvim ranim devedesetim godinama i započele vrlo opsežne aktivnosti na smanjenju emisija dioksina u okoliš. Rezultati pokazuju da su uspjeli i mi moramo slijediti njihova iskustva. Glavni problem je u tome što malo znamo o onečišćenju našeg okoliša dioksinima i furanima. Bilo bi jako čudno da se interes ljudi za dioksine i furane zaustavio samo na onečišćenju okoliša, kad imaju tako upečatljiva toksikološka svojstva. Bez sigurnog stajališta ipak moram spomenuti slučaj s tadašnjim kandidatom za predsjednika Ukrajine na samom početku milenija. U Ukrajini se vodila teška politička bitka za predsjednika države kad je jedan od kandidata ustvrdio da je otrovan dioksinima i da je u to bila umiješana ruska ruka, kojoj nije odgovarao dolazak Juščenka na vlast. On je govorio o ulijevanju dioksina u njegovo piće tijekom sastanka s ruskim agentom, a promjene na licu (vidi sliku pokraj) i drugi simptomi ukazivali su na moguće otrovanje dioksinima. Juščenko je ipak izabran za predsjednika te prijateljske zemlje, ali ja nisam nikad vidio pouzdan dokaz iz nekog analitičkog laboratorija o otrovanju dioksinima. Ne kažem da ne vjerujem, ali ima sumnjivih podataka. Npr., zašto su se izrazito snažne klorakne (ako to jesu klorakne) pojavile samo na licu. Bez obzira na to je li Juščenko bio i kako otrovan dioksinima otvara se pitanje primjene takvih otrova za različite svrhe, od atentatorskih napada na pojedince ili skupine do masovnog korištenja u obliku bojnih otrova. Naravno da običan toksikolog može tek zamišljati kakve nač ine primjene dioksina pripremaju tajne službe raznih država ili terorističke organizacije. Danas tek možemo reći kako se prema iskustvu takve i slične tvari može najšire primijeniti u obliku finog aerosola, jer se time može brzo otrovati velik broj ljudi, a apsorpcija takvih preparata preko dišnih putova je izrazito visoka. Primjena na usta ostaje kao dobar način za otrovanje manjeg broja ljudi, kojima možete na jednom mjestu dati otrovanu hranu. Imam slutnju da će se za namjerna otrovanja dioksinima još čuti. Moje prvo traumatično iskustvo s dioksinima dogodilo se na samom kraju prošlog stoljeća na lokaciji ciglane u Žažini kod Siska. Pozvali su nas preko sanitarne inspekcije seljaci s kućama u blizini napuštene i razrušene ciglane, jer više nisu mogli podnositi smrad iz nekih bačvi, a bojali su se također za svoje zdravlje. Kod prvog izvida našli smo pola razrušenu upravnu zgradu nekoć katnicu, a sama ciglana je bila puna rupa kao da su se tamo odigravale bitke. Na samom rubu betonirane površine na prilazu bivšoj upravnoj zgradi bile su razbacane brojne metalne bačve. Bilo ih je više od 50 i stvarno su smrdjele nekako po fenolima. Svud okolo po širokim livadama bio je divlje odložen vrlo raznoliki otpad. Bilo je tu nekoliko olupina autobusa, a broj starih autoguma, hladnjaka, štednjaka i drugog krupnog otpada nije imalo smisla razgledavati. Došli smo na divlje odlagalište. Prvi susjed je spremno prišao objasniti o čemu se radi, jer mu je bilo stalo da stručnjaci iz Zagreba riješe njegov problem. Do Domovinskog rata tamo je radilo neko građevinsko poduzeće, a zapravo mu je prostor služio tek za skladištenje građevinskog materijala. Ciglana je davno ugašena. Onda su 1991. godine posjed zauzeli hrvatski domobrani. Tamo su smjestili i autobuse petrinjskog

267 prijevoznog poduzeća i građevinski materijal namijenjen izgradnji doma zdravlja. Dok je tamo boravila hrvatska vojska uglavnom je cijelo područje bilo dobro čuvano i održavano. Zapovjednik postrojbe je možda gledao previše kaubojskih filmova i učinilo mu se da bi njegovim vojnicima kao grudobrani umjesto vreća s pijeskom bolje poslužile bačve napunjene vodom. Tako je preko svojih prijatelja uspio dobiti od Herbosa iz Siska mnoštvo praznih bačvi. Njih je smjestio u skladište od kojeg prilikom našeg dolaska nije ostalo ništa. Iznad one betonske ravne površine bilo je u ono vrijeme izgrađeno skladište od valovitog lima za potrebe poduzeća i zapovjednik postrojbe je tamo spremio svoje bačve čekajući vrijeme kad će ih uporabiti. Nije dočekao to vrijeme budući je umro prerano, a onda je nakon Oluje postrojba iz Žažine izgubila važnost. Raspušteni su negdje 1996. godine i tako je lokacija bivše ciglane napuštena. Hrvatski narod je izgleda jedva dočekao da se izgube zadnji stražari i ljudi su navalili krasti i odnositi što god su stigli. Prvo su očerupali autobuse, zatim su navalili na upravnu zgradu i onda konačno na valoviti lim skladišta s bačvama iz Herbosa. Naravno da im je bila korisna i cigla s kojom je građena ciglana, pa je nje iz naše posjete u posjetu bivalo sve manje. Kod druge ili treće posjete lokaciji od upravne zgrade su ostali tek temelji. Valoviti lim su ljudi rado koristili za izgradnju različitih nadstrešnica, ali od bačvi su zbog smrada vrlo brzo odustali. Već na prvi pogled u meni se probudio crv sumnje. Iako su bačve već bile stare na njima se moglo vidjeti ruske ćirilične natpise. U bačvama je bio dopremljena 2,4-D (2,4-diklorfenoksi-octena kiselina) inače poznati koncentrat za izradu herbicida. Nisam nikad vjerovao ruskoj sintezi i zatražio sam uzimanje uzoraka iz bačvi radi analize sadržaja. Naravno da sam sumnjao u dioksine. Vrlo brzo je stigao nalaz zagrebačkog zavoda za javno zdravstvo u kojem je crno na bijelo pisalo da ima puno dioksina. Bilo je za oč ekivati da se sadržaj bačvi razlijevao u okoliš te da je tlo barem u njihovoj blizini onečišćeno dioksinima. Opet smo obavili uzorkovanje tla na nekoliko izabranih mjesta, a sjećam se da nam nije bilo lako zbog čvrsto smrznute zemlje. Analize su pokazale izrazito visoke koncentracije dioksina usporedive s onima iz slavnog Sevesa. Silno sam se uplašio i odmah zajedno s mojim kolegama uputio brojne dopise raznim državnim nadleštvima. Tražio sam da MORH ogradi područje i drži ga pod stražom, da Herbos odmah preuzme opasne bačve i zbrine ih na propisani način, da zdravstvo hitno izradi plan nadzora zdravlja stanovnika, da ministarstvo nadležno za zaštitu okoliša hitno organizira uzorkovanje tla i biljaka s užeg i šireg područja, itd. Nismo željeli dizati paniku među pučanstvom nego samo natjerati nadležne da učine što mogu. Još smo tražili da se radi kontrole pošalju uzorci tla i biljaka u neki od provjerenih europskih laboratorija kako bi se naše sumnje potvrdile ili opovrgle. Odgovora na naše zahtjeve gotovo da nije bilo. Svi su prali ruke, a nitko nije imao na raspolaganju novce za bilo kakav zahvat. Jedino je Herbos pokupio svoje bačve i odnio ih na zbrinjavanje neznano kud. Vrijeme je prolazilo, a ja sam se grizao. Nisam se usudio izaći s podacima u javnost, jer nisam baš bio sasvim siguran u rezultate analiza, a znao sam da ću otkrivanjem moje istine pobuditi strahove među građanima. Konačno smo nakon silnih moljakanja i prošenja uspjeli dobiti sitna sredstva od nekoliko tisuća maraka i poslali smo uzorke tla na analizu u Njemačku. Kod tog zadnjeg uzorkovanja upravo na području najgoreg onečišćenja pasle su tri pitome kravice, a vlasnica je sjedila na nekom kamenu i spokojno štrikala. Razmišljao sam o tome tko li pije mlijeko tih krava što su uživale u travi kontaminiranoj dioksinima. Rezultati analiza su došli relativno brzo i bili su ohrabrujući. Utvrdili su da se radi o tlu tipičnom za industrijsko onečišćenje dioksinima, a to je bilo daleko bolje nego onečišćenje usporedivo s onim iz Sevesa. Nitko se nije bunio na naše analize, jer su Nijemci imali posebno dobru opremu kojom su mogli ustanoviti pojedinačne koncentracije barem 14 različitih dioksina, koji su različito opasni za zdravlje. Naš laboratorij je mogao mjeriti samo ukupne dioksine, a na našu sreću oni neotrovni ili slabo otrovni bili su glavni predstavnici onečišćenja. Slučaj Žažina je na taj način završen.

268 Drugi moj slučaj vezan je uz požar na postrojenju za spaljivanje opasnog otpada PUTO. Požar skladišta opasnog otpada dogodio se u večernjim satima 1. kolovoza 2002. godine. Žena i ja smo pakirali kofere za putovanje na more, ali po dužnosti sam odmah nakon prve dojave krenuo na požarište. Usput sam pokupio tadašnjeg pomoćnika ministra zdravstva i glavnu sanitarnu inspektoricu Grada Zagreba. Mogao bih o događaju napisati jednu dugu priču, ali ću se ograničiti samo na dioksine. Vatrogasci i policajci su dobro obavljali svoj posao, a ja sam preuzeo dio zaštite zdravlja pučanstva kao član Kriznog stožera zdravstva i Državnog eko-stožera. Samoinicijativno! Bilo je to nužno budući se gradski eko-stožer sastao tek mjesec dana nakon događaja. Ovdje ću opisati samo neuspješne aktivnosti oko utvrđivanja glavnih opasnosti tog požara. Akutno su bile najopasnije raketirane bačve, koje su mogle napraviti svakakvo zlo da ih nije zadržavala u letu dobra metalna konstrukcija krova iznad skladišta. Ona se tijekom večeri urušila zbog taljenja željeznih stupova zbog previsoke temperature, ali tada je već prestalo raketiranje bačvi. Tražio sam od pristiglih odgovornih ljudi spalionice podatke o vrstama i količinama kemikalija na skladištu, ali oni nisu mogli dati nikakve odgovore budući je bilo nemoguće skinuti bilo što s računala. Svi podaci su bili na računalu u administrativnom kontejneru, a vatrogasci su po dolasku prvo isključili električnu struju na cijeloj lokaciji. Logično! Međutim, u razgovoru s odgovornim osobama moglo se zaključiti da tamo na skladištu nisu bila samo halogenirana organska otapala nego i određene količine PCB ulja. Najgore je bilo to što nitko nije znao u kojem dijelu skladišta su smještene te izrazito opasne kemikalije. Bilo je logično sve vatrogasne snage usmjeriti na taj dio gdje su PCB-i. Požar zapravo nije bilo moguće ugasiti i unatoč silnim naporima vatrogasaca sve na skladištu je izgorjelo i negdje oko ponoći su se svi počeli razilaziti, a ostavljena je samo mala vatrogasna postrojba da nastavi paziti na lokalizirano požarište. Ujutro smo shvatili da su sve količine od nekih 1,5 t PCB izgorjele i poslale svoje produkte na sjeverozapad od objekta, jer je puhao jugoistočni vjetar. Ja sam napravio analizu događaja, jer nitko od nadležnih iz Grada nije htio organizirati rad skupine stručnjaka s istim ciljem. Moja analiza je poslužila jedino za svađu između oporbe i vlasti na prvom sastanku vijećnika nekih mjesec dana nakon nesreće, ali od toga nije bilo koristi. Bez obzira na očekivane greške različitih službi tijekom nesreće smatrao sam da treba obaviti analizu posljedica. Prema podacima vatrogasaca o količinama utrošene vode i prema izgledu dimnih oblaka moglo se pretpostaviti da su se najveće količine dioksina istaložile negdje na poljima između PUTO i nadvožnjaka na Radničkoj ulici, a tamo je dio gradskih vrtova za uzgoj povrća. Zar nije bilo logično obaviti detaljno uzorkovanje na potencijalno ugroženom području? Nikad nisu istražene štetne posljedice požara na skladištu PUTO i ja se ponekad pitam jesam li kriv što nisam dovoljno ustrajno tražio da se analize obave. S mnogim bivšim prijateljima sam se posvađao u tijeku dokazivanja da treba nešto poduzeti, a već desetak dana nakon požara isključen sam iz svih stručnih tijela, koja su trebala nešto napraviti na analizi posljedica. Naravno da se ni danas ne zna je li bilo ikakvih posljedica opasnog požara na zdravlje građana ili na okoliš. Pravo nam budi! Ja sam tada izrekao svoje mišljenje na slijedeći način: «Poznato je iz davne narodne mudrosti da mudri uče na tuđim greškama, a budale na vlastitima. A što smo onda mi Hrvati kad ne samo da ne učimo na vlastitim greškama nego ih učestalo ponavljamo?» Dušikovi organski spojevi

269 Ne bi se moglo reći da je dušik najvažniji sastojak organskih spojeva, jer to je svakako ugljik, ali ne bi bilo života na zemlji bez dušika. Bez njega ne bi bilo proteina, peptida, polinukleotida i drugih za život iznimno važnih tvari. Vjerojatno to nije ni čudno obzirom da ga atmosfera sadrži nekih 79%. Jedino je za mene veliko čudo da je taj inertni plin postao tako važan činitelj svekolikog života, a samo ga izrazito mali broj živih organizama zna iskoristiti iz zraka i uključiti u životne cikluse. Njegovi spojevi su neophodni za normalan život, a također su produkti metabolizma dušikovih spojeva izrazito važni kao osnova novog života ili njegova produžetka. Međutim, nije dušik u organskim spojevima samo plemenit sastojak. On može biti sastavni dio vrlo opasnih tvari i toksikolozi imaju prema njemu veliko poštovanje. Ne radi se samo o industrijskim kemikalijama nego o brojnim tvarima iz prirode, koje mogu biti izrazito opasne za ljudsko zdravlje ili okoliš. Jako je teško napraviti neku podjelu organskih spojeva s dušikom, jer svatko je može obaviti na svoj način. Ja ću se držati organske kemije i pisat ću posebno o aminima, hidrazinima, nitrozo tvarima, cijanidima, cijanatima, nitro spojevima, itd. Vjerojatno sam propustio spomenuti neke druge tvari poput onih heterocikličkih, ali me zanimaju prvenstveno tvari zanimljive toksikologu, a ne organskom kemičaru.

Amini i hidrazini

Pošteno rečeno, ti amini i hidrazini baš i nisu jako važni s toksikološkog stajališta. Opet je među njima najopasniji metilamin ali mu je po svojstvima sličan meni bliži trimetil- amin, s kojim sam u prvim danima svog rada imao puno kontakta. Slični su, a ovdje dajem tek opasna svojstva metilamina. F+ C METILAMIN F+, C

VRLO LAKO NAGRIZAJUĆE ZAPALJIVO

OZNAKE UPOZORENJA R12-20/22-34 (vrlo lako zapaljivo, štetno ako se udiše ili proguta. izaziva opekotine)

Zapravo ništa naročitog. Najvažnije je to da se gotovo ne pojavljuju u proizvodima namijenjenima maloprodaji i zapravo po toj osnovi nisam ga trebao ni spominjati. Uvrstio sam ih u ovo poglavlje isključivo zato što spadaju u najjednostavnije dušikove organske tvari i zato što sam s jednim od njih radio u mojim prvim znanstvenim koracima. Mislim na trietanolamin, koji je jako zgodan za neutralizaciju kiselina poput klorovodika kad radite organske sinteze u bezvodnim otapalima. Ja sam ga koristio u sintezi peptida i penicilinskih antibiotika, ali to nije priča o opasnostima nego tek o iskustvima mladog kemičara. Nemam s

270 tim tvarima nikakvih neugodnih iskustava budući se tih ranih sedemdesetih prošlog stoljeća ipak držalo do zaštite zdravlja znanstvenika. Aromatski amini već nisu tako bezopasni kao oni alifatski, o čemu svjedoči anilin kao najjednostavniji među njima.

T N ANILIN, CAS: 62-53-3 T, N; Karc. kat. 3, Muta. kat. 3.

OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ Oznake upozorenja: R: 23/24/25-40-41-43-48/23/24/25-68-50 (otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; ograničena saznanja o karcinogenim učincima; opasnost od teških ozljeda očiju; u dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost; Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem, putem kože i gutanjem; opasnost od nepovratnih oštećenja zdravlja; vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi)

Točno je da je tek karcinogen kategorije 3, ali druga njegova opasna svojstva nisu za odbaciti. Problem je u tome što je izrazito važna sirovina u organskoj sintezi, ali obični građani s njim ne bi trebali imati poteškoća. Danas se najviše koristi za proizvodnju anilinskih boja za kožu, tekstil, drvo, itd. Zapravo je glavni problem s anilinom otpad i s time u vezi onečišćenje okoliša. Obavljana su brojna istraživanja utjecaja anilina na ljudsko zdravlje, ali na sreću nema dokaza o njegovim teškim štetnim učincima. Postoje sumnje da bi mogao biti odgovoran za Hodgkin-ov sindrom kod nekih bolesnika (učestalost od 0,02%), ali čvrstih dokaza za to nema. U svakom slučaju anilinske boje ipak ne predstavljaju takav rizik kao općenito azo boje ili poznate anorganske. Zbog toga će se one vjerojatno i dalje koristiti na brojnim mjestima, a sam anilin je prava industrijska kemikalija i ne pojavljuje se u maloprodaji, pa ne predstavlja širi društveni problem. Čak se ne pojavljuje niti kao šire onečišćenje okoliša, pa se ne očekuju nekakva posebna ograničenja za njega.

271 Nitrili (cijano spojevi)

Predstavnici skupine su različiti po toksikološkim svojstvima kao i prema važnosti u našem svijetu. Obično su to zasićeni ili nezasićeni alifatski odnosno aromatski spojevi s različitom uporabnom vrijednosti. Ono što je kod svih vrlo zanimljivo jest da njihovim metabolizmom u organizmu nastaju cijanidi. Uostalom, moglo bi se reći da su svi oni nekakvi alkil derivati cijanovodika i imaju kao glavnu značajku CN skupinu u strukturi. Izabrao sam tri različita predstavnika, koji su meni zanimljivi uglavnom zbog iskustva s njima ili zbog njihove stvarne važnosti.

F Xn ACETONITRIL CAS: 75-05-8

LAKO ŠTETNO ZAPALJIVO

OZNAKE UPOZORENJA R11-20/21/22-36 (lako zapaljivo; štetno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; nadražuje oči)

Mora se priznati da mu opasna svojstva baš nisu impresivna niti se koristi u velikim

količinama. Koristi se najviše kao otapalo u industriji te kao važna kemikalija u analitičkim laboratorijima. Duge godine sam se bavio tekućinskom kromatografijom u mojim

272

farmakokinetskim istraživanjima i zapravo sam se čudio da većina analitičara nema pojma o opasnim svojstvima ovog važnog otapala u tekućinskoj kromatografiji. Mogu se složiti da je taj najjednostavniji nitril (cijanometan) zaista na prvi pogled kemikalija s malim opasnostima, ali ne smije se zaboraviti da njegovim metabolizmom u organizmu nastaju cijanidi. Istina u malim količinama kod kroničnog izlaganja, ali čovjek nikad ne zna kakav je individualni metabolizam enzima rodanasa, koja prevodi cijanide u tiocijanate. Podsjećam tek toliko da se metabolizam ubrzava davanjem infuzija natrijevog tiosulfata, ali o tome čas kasnije kod malononitrila. T+ N AKRILONITRIL CAS: 107-13-1; Karc. kat. 2

VRLO OPASNO ZA OTROVNO OKOLIŠ Oznake upozorenja:

R45-11-23/24/25-37/38-41-43-51/53 (može izazvati rak; vrlo lako zapaljivo, otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom ako se proguta; nadražuje dišne putove i kožu; opasnost teških ozljeda očiju; u dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost; otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

E, to je prava kemikalija po ukusu toksikologa. Otrovna je sama po sebi ma kako joj bili izloženi, svrstava se u karcinogene kategorije 2 i uz to je otrovna za organizme koji žive u vodi. Koristi se u ogromnim količinama i to najčešće za proizvodnju nitrilnih polimera (nitrilna guma). Danas su to rukavice za jednokratnu uporabu prikladne za zaštitu od većine organskih otapala i drugih kemikalija i predstavljaju pravu blagodat.

273 Akrilonitril se zbog velikih korištenih količina (više od 4 milijuna tona godišne) pojavljuje kao polutant u okolišu. Problem je u tome što je dobro topljiv u vodi i lako se širi kroz okoliš. Naravno da mu svojstva karcinogena kategorije 2 nisu baš preporuka sa stanovišta zaštite okoliša. Zbog toga su uložena velika sredstva u njegovo korištenje u zatvorenim sustavima te u recikliranju svake količine otpada. Danas su usavršene metode njegove oporabe, dakle ponovog korištenja u procesima polimerizacije. Međutim, akrilonitril je primjer kemikalije koja bježi u nerazvijene zemlje gdje se ne poklanja prevelika pozornost zaštiti okoliša, pa su glavni proizvođači nitrilnih guma danas Tajvan i Kina. Eto kako se kineski narod ujedinjuje bez političke prisile bilo s koje strane. Ljudi trebaju nitrilnu gumu i ona će se dalje proizvoditi.

MALONONITRIL T N CAS: 109-77-3

OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R23/24/25-50/53 (otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Ova kemikalija ima relativno ograničenu uporabu i ne proizvodi se u golemim količinama. Svojstva su joj neugodna valjda zato što ima dvije nitrilne skupine. To bi se moglo nazvati dicijano-metanom i možda je zbog toga toliko opasnija od cijanometana ili acetonitrila. Naše iskustvo s tom kemikalijom vezano je uz njezinu uporabu za sintezu vrlo često korištenog suzavca CS, koji osobito vole policajci, ali se također učestalo koristi i u sprejevima za samoobranu žena. Danas ga potiskuje čili paprika, ali još uvijek ima veliku važnost kao policijsko sredstvo odvraćanja. Na samom kraju prošlog milenija izbio je skandal s policijskim skladištem u Soblincu. Policija je tko zna kad iznajmila jednu zgradu u tom naselju te je u podrum stavila sirovine za sintezu CS-a, a u prizemnoj hali su stavljali oružje i streljivo vraćano poslije Domovinskog rata u velikoj akciji «vrati oružje». Pobunili su se stanovnici susjednih kuća zbog nepodnošljivog nagrizajućeg mirisa, koji je dopirao iz podruma zgrade. Navodno je u jednoj od susjednih kuća uginuo konj, a govorilo se također o nekoliko uginulih pasa. Moj suradnik

274 je na poziv policije pokušao ući u podrum sa zaštitnom maskom za cijelo lice i univerzalnim filtrom, ali nije stigao dalje od vrata. Koncentracija nadražujućih tvari u podrumu bila je tako visoka da je filtar bio sasvim neučinkovit. Tek je posebna postrojba sa samostalnim uređajima za disanje uspjela ući u podrum i popisati kemikalije. Bilo je tamo puno malononitrila, ali također već priređenog suzavca u metalnim bačvama. Zbog dugog stajanja još od vremena propale Jugoslavije bačve su bile prilično oštećene hrđom i kemikalije su slobodno izlazile iz bačvi u atmosferu podruma, a odatle na otvoreni zrak kroz prozore. Donijeta je odluka da se skladište mora hitno isprazniti, ali se to nije moglo učiniti bez ozbiljnih priprema. Novinski naslovi su vrištali o užasu u Soblincu i prozivana je jednako policija kao i druge vlasti ili ustanove, koje ne poduzimaju ništa na zaštiti građana. Izradili smo ozbiljan plan preseljenja problematičnih kemikalija i točno propisali procedure, kojih se svi moraju držati. Izvođač posla bila je jedna ugledna pirotehnička tvrtka s kojima smo proveli sate i sate u dogovaranju posla. Morali su imati kompletnu osobnu zaštitu, sve bačve su morale biti prije transporta posebno zaštićene polimernim folijama, na mjestu događaja su morali doći policija, vatrogasci i hitna pomoć. Transport do privremenog skladišta na Žitnjaku morao se obavljati u vrijeme kad se smanji promet, a u njegovoj pratnji morali su biti hitna pomoć, prometna policija i djelatnici naše ustanove. Objavili smo sve detalje o selidbi na našoj web stranici i još pismeno obavijestili preko agencije HINA sve novinske kuće o zahtjevnom događaju. Očekivali smo strašnu gužvu kad se pojave svi oni novinari, koji su do tada pisali o kemikalijama u Soblincu. Došao je samo jedan fotograf, ali je i njemu postalo dosadno gledati tako dobro nadzirani događaj i otišao je u najbližu gostionu niti sat vremena nakon početka akcije. Tako su opasne kemikalije prevezene na Žitnjak u opć oj tišini i nezainteresiranosti javnosti. Čak niti jedne novine nisu objavile vijest o preseljenju malononitrila i CS-a iz Soblinca. Čini se da novinari ne vole jasne događaje pod punim nadzorom ovlaštenih institucija. Kasnije su nastali problemi zbog požara PUTO, gdje je trebalo zbrinuti sve te kemikalije, pa se konačno stvar riješila izvozom u austrijske spalionice opasnog otpada.

Izocijanati

Zajedničko im je da imaju u strukturi skupinu –NCO vezanu na neku organsku molekulu alifatske ili aromatske strukture. Takve tvari mogu imati jednu ili više izocijanatnih skupina, ali izgleda da se time ne povećava niti smanjuje njihova otrovnost. Uglavnom se koriste kao sirovina u kemijskoj industriji. Koriste se na različitim mjestima, od sinteze karbamatnih insekticida do primjene kao katalizatora u izradi polimera. Početkom trećeg milenija godišnja uporaba je iznosila 4,4 milijuna tona godišnje za cijeli svijet. Toksikološki su oni vrlo važne tvari i danas su mnogi pod posebnim režimom ograničavanja potrošnje.

275 T+ F+ METILIZOCIJANAT CAS: 624-83-9 VRLO OTROVNO VRLO LAKO ZAPALJIVO OZNAKE UPOZORENJA R12-24/25-26-37/38-41-42/43-63 (vrlo lako zapaljivo, otrovno u dodiru s kožom i ako se proguta, vrlo otrovno ako se udiše, nadražuje dišne putove i kožu, opasnost od teških ozljeda očiju, može izazvati preosjetljivost udisanjem i u dodiru s kožom, moguća opasnost štetnog djelovanja na plod)

276 Opasna svojstva prvog predstavnika su stvarno uznemirujuća, a na početku korištenja smatran je samo nadražljivcem. Stara je to kemikalija, koju su sintetizirali još 1888. godine i tek kasnije je dobila uporabnu vrijednost. Najvažnije mjesto mu je u sintezi karbamatnih insekticida poput karbarila, karbofurana i aldikarba, a najveća nesreća se i dogodila u jednoj takvoj sintezi. Inače je to relativno lako hlapljiva tekućina, koja je pridonijela katastrofi u Bophalu. Na primjeru te katastrofe će se vidjeti i njegova opasna toksikološka svojstva. Događaj se zbio 3. prosinca 1984 u mirnom indijskom gradu napučenom tada s nekih 800.000 građana. Grad je smješten nekih 50 km od Delhija, a na njegovom rubu se nalazila tvornica Down Co. za proizvodnju karbamatnih insekticida. Bila je to relativno topla i mirna

noć sa slabim vjetrom, koji je puhao od tvornice prema gradu i pomalo mijenjao smjer. Nitko ne zna točno kako je došlo do prodora vode u spremnik metilizocijanata s nekih 43 t kemikalije, ali započela je egzotermna reakcija i uslijed isparavanja kemikalije napuknuo je spremnik, a kemikalija se počela izlijevati iz njega. Niti mladi inženjeri niti radnici nisu bili spremni za događaj i radili su samo greške. Nisu obavijestili starije inženjere niti gradske vlasti, a kemikalija se isparavala i vjetar ju je nosio na usnuli grad prekrivajući ga plinovima opasnog metilizocijanata. Naravno da je lako biti general poslije bitke, ali moglo se puno toga napraviti u smislu smanjivanja posljedica nesreće. Primjenom pjene moglo se usporiti isparavanje metilizocijanata, pravovremenim obavješćivanjem gradskih vlasti moglo se obaviti koliko toliko učinkovitu evakuaciju građana. Ovako su se građani probudili kašljući i suzeći, a nisu znali što im je činiti. Na koju stranu bježati i što uopće učiniti da smanje posljedice nesreće? Oblak kemikalije je prešao tijekom noći preko grada i ostavio stravične posljedice. Izbrojano je 3.828 mrtvih građana, a njih čak 50.000 pani čno je ujutro tražilo liječničku pomoć, koja im je naravno pružana gdje god se stiglo. Dolazili su sa simptomima teškog kašlja, prsne boli, astme teškog nadraživanja sluznica očiju, nosa i grla, ozljedama kože, itd. Mnogi su umrli od edema pluća, jer im nitko nije mogao pomoći u tim teškim trenucima. Nitko ne zna koliko je ljudi kasnije umrlo od posljedica nesreća u Bophalu, ali slijepih kao žena na slici gore bilo je na tisuće. O kroničnim posljedicama oštećenja dišnih putova tek se naslućuje, ali se smatra da su desetine tisuća zaradili teške bolesti dišnih

277 putova. Velika internacionalna kompanija je morala priznati grešku, ali su nastojali proći što jeftinije. I danas se vode sudski procesi traženja nadoknade štete oboljelih i potomaka umrlih. Naravno da Indijci nisu ni približno obeštećeni i vjerojatno neće ni biti. Uspjeli su podići spomenik nevjerojatnim žrtvama Bophala, kako se vidi na slici lijevo. Možda spomenik nije suviše vrijedan i vjerojatno će u budućnosti tamo stajati neko vrijedno umjetničko djelo u sjećanje na prosinačke žrtve, ali on podsjeća na bešćutnost liberalnog kapitalizma i zato je dobro da ostane. Europa je od svojeg slučaja Seveso napravila legendu, a žrtve tog događaja su potpuno neusporedive s onim što se dogodilo u Bophalu. Međutim, to je Indija i njezine žrtve ne nailaze na zanimanje u zapadnom svijetu. Ipak se mora priznati da je na razini UN zapamćen taj strašni događaj i da se daju preporuke o izradi interventnih planova za sva rizična postrojenja u svijetu. I mi smo prihvatili taj program, ali ja osobno nisam zadovoljan njegovom primjenom u praksi. O tome možda u nekom drugom poglavlju.

TOLUEN DIIZOCIJANAT T+ CAS: 26471-62-5; Karc. kat. 3

VRLO OTROVNO Oznake upozorenja:

R26-36/37/38-40-42/43-52/53 (vrlo otrovno ako se udiše nadražuje oči, dišne putove i kožu; ograničena saznanja o karcinogenim učincima; može izazvati preosjetljivost udisanjem i u doticaju s kožom: štetno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Tipičan je primjer brojnih izocijanata, koji se koriste u industriji polimera kao katalizatori. Općenito su izocijanati danas kemikalije kojih se ljudi boje. Naravno da su vrlo otrovni, ali izgleda da glavni problem predstavlja činjenica što izazivaju preosjetljivost kože i dišnih putova. Zbog toga se i najmanje količine izocijanata u raznim proizvodima moraju deklarirati već na naljepnicama pakiranja. Problem postaje sve značajniji. Drugi problem s izocijanatima je u onečišćenju okoliša. I opet se oni masovno koriste u nerazvijenim zemljama bez dovoljno dobre regulative i onda često završavaju

278 spremnici s takvim kemikalijama na divljim odlagalištima. Slika lijevo prikazuje divlje odlaganje u jednoj od zemalja u razvoju, a mi ne znamo kakvo je pravo stanje u nas. Značajan broj proizvoda na hrvatskom tržištu sadrži izocijanate poput toluen diizocijanata, ali se čini da nadležne inspekcija nisu dobro educirane. One će privrednika gnjaviti zbog praznih vreća limunske kiseline, a nemaju pojma da se taj ambalažni otpad ne može usporediti s onim od izocijanata. No, valjda će vrijeme donijeti svoje i nadležne službe će doživjeti edukaciju.

Amidi

Nazivaju je i peptidskom vezom, jer se aminokiseline vežu međusobno stvaranjem amida. Dakle, mogli bi u amide strpati proteine, brojne tvari iz prirode, ali ćemo se zadržati samo na jednostavnim industrijskim kemikalijama. I njih ima jako puno, ali će ovdje pozornost biti usmjerena isključivo na one kemikalije koje se često koriste i imaju problematična svojstva. DIMETILFORMAMID CAS:68-12-2; Repro.kat.1

OZNAKE UPOZORENJA R: 2/21-36-61 (štetno ako se udiše i u dodiru s kožom, nadražuje oči, opasnost od štetnog djelovanja na plod) OZNAKE OBAVIJESTI S: 28, 36, 53 (nakon dodira s kožom odmah isprati s dovoljno vode, nositi odgovarajuću zaštitnu odjeću, izbjegavati izloženost-prije uporabe potražiti posebne upute)

279 DIMETILFORMAMID T (CAS 68-12-2) Repro. kat. 2

OTROVNO

OZNAKE UPOZORENJA R61-20/21-36 (može štetno djelovati na plod, štetno ako se udiše i u dodiru s kožom, nadražuje oči)

Dimetilformamid je vjerojatno jedan od najjednostavnijih amida mravlje kiseline i koristi se na mnogim mjestima kao izvrsno otapalo. Njegova prednost je u tome što se jednako dobro miješa s vodom i lipofilnim organskim otapalima, pa se onda može koristiti na različitim mjestima. Čak se pojavljuje u komercijalno dostupnim bojama i lakovima uz ogradu da se takvi preparati smiju koristiti samo profesionalno. Problem je njegova teratogenost zbog koje se ne preporučuje ženama u plodnim godinama da s njim rade. Točno je da se ne nakuplja u organizmu nego se vrlo brzo izlučuje iz njega, pa je opasan za žene samo kad zatrudne u barem prva tri mjeseca trudnoće. On je na listi tvari sa zabranama i ograničenjima, pa se kod nas ne smije naći u maloprodaji pri koncentracijama višima od 0,5%. Neki znanstveni radovi su pokazali njegovu mutagenost (karcinogen kategorije 3), ali to nije potvrđeno u ustanovama s dobrom laboratorijskom praksom.

280 Ovog časa najpoznatiji i najopasniji amid je akrilamid. To je kemikalija koja se široko koristi u sintezi poliakrilamidnih smola, a one nalaze uporabu na brojnim područjima, od pročišćavanja otpadnih voda do analitičkih laboratorija (npr. gel elektroforeza). Koristi se i u proizvodnji boja, ali ne spada u kemikalije koje se javljaju na tržištu u količinama od milijuna tona. Problemi s njim su započeli 2002. godine, kad su švedski znanstvenici otkrili da on nastaje prženjem mnogih namirnica poput npr. krumpira ili mesa. Nakon toga su se razmahala istraživanja na drugim mjestima i u drugim zemljama, jer osobito mlada populacija voli jesti radije prženo nego kuhano, a navodno se kod kuhanja na javlja akrilamid kao produkt. Zabrinutost je bila logična zbog izrazito opasnih svojstava ove kemikalije.

AKRILAMID CAS:79-06-1; Karc.kat.2, Muta. kat 2., Repro. kat. 3.

OZNAKE UPOZORENJA R: 45-46-20/21-25-36/38-43-48/23/24/25-62 (može izazvati rak; može izazvati nasljedna genetska oštećenja; štetno ako se udiše i u dodiru s kožom; otrovno ako se proguta; nadražuje oči i kožu; u dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost; Otrovno: opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem, preko kože i gutanjem; moguća opasnost štetnog djelovanja na plod)

Naravno da ne treba brkati izloženost akrilamidu na radnom mjestu ili kod nesreća s izloženošću preko hrane. Problem je u tome što on u hrani nije povezan s nikakvim pesticidima ili sličnim tvarima nego isključivo s načinom priprave. To ne znači da se čovjek potpuno mora odreći pečenog mesa ili krumpirića, jer bi si na taj način sasvim promijenili život bez jasnog dokaza da smo si time popravili šanse za izbjegavanje raka. Točno je da pečenje, pa na koji god se način obavljalo, povećava koncentracije PAH-ova ili nitrozamina u gotovim obrocima, ali nema garancije da sutra netko neće otkriti kako se i kuhanjem iz normalnih namirnica stvaraju neki jako opasni produkti. Uostalom, čovjek je kroz cijelu svoju civilizaciju često jeo suho termički obrađenu hranu (ražanj, roštilj, peka, tavica, itd.), pa zasad nema dokaza da je zbog toga povećana učestalost raznih karcinoma. Dodatno treba reći kako je akrilamid ipak još uvijek karcinogen kategorije 2 i da nema dokaza kako bi mogao izazvati rak u čovjeka. Treba biti oprezan kod preuzimanja podataka i ne vjerovati im pod svaku cijenu, ali nije loše za svaki slučaj smanjiti unošenje namirnica za koje se tvrdi da nakon pečenja sadrže povećane koncentracije akrilamida.

Azo spojevi i njihove preteče

Brojne su organske tvari s diazo strukturom u molekuli (R-N=N-R), ali ovdje će biti govora samo o onima koje predstavljaju danas najveći problem. Inače je red spomenuti i najjednostavniju takvu tvar pod nazivom diazometan. On nije zlato po opasnim svojstvima i

281 ima oznake R12-19-22-36-66-67 (vrlo lako zapaljivo, mogu nastati eksplozivni peroksidi, štetno ako se proguta, nadražuje oči, dugotrajno izlaganje može izazvati sušenje i pucanje kože, može izazvati vrtoglavicu ili pospanost). Kad sam bio mlad inženjer na samom početku sedamdesetih godina govorili su mi iskusni kemičari kako je to karcinogena tvar i da pazim na sebe dok s njim radim, jer ne samo što mogu odletjeti u zrak zbog njegove eksplozivnosti nego mogu za koju godinu dobiti rak. Moram priznati da sam se bojao diazometana, koji se koristio za pripravu metil estera različitih organskih kiselina. Puno godina kasnije nakon što nisam imao s njim nikakve veze pogledao sam službeno razvrstavanje i shvatio da nije istina ništa od onoga što su mi pričali starije kolege. Vrlo često među kemičarima se šire sasvim neprovjerene vijesti o opasnostima kemikalija s kojima rade. Prije nekoliko godina su mi se obratili neki kemičari tražeći savjet kako da se zaštite od strašnog etidijum bromida. Moram priznati da nisam znao ništa o toj kemikaliji, pa sam potražio službene podatke. Sam etidijum bromid je u čistom stanju vrlo jaki otrov i to mu je najgore svojstvo. Ima uz to oznaku R68, ali se ona odnosi na sasvim nedokazane podatke o mutagenosti. Kod koncentracija 0,5% u kojima kupuju reagens zadržava se samo svojstvo štetnosti za zdravlje kod udisanja, dodira s kožom ili gutanja. Ni govora o bilo kakvim karcinogenim ili mutagenim učincima zbog kojih su kemičari tražili od mene savjet. Obzirom da je teško zamisliti kako će se takva otopina raspršiti po zraku prijetila je jedino imaginarna opasnost da će neka budala progutati reagens ili da neće oprati ruke nakon što ga je koristio bez rukavica. Tako je i s diazometanom. Ne treba bezuvjetno vjerovati iskusnim kolegama nego valja pogledati što piše u službenoj literaturi, a treba uzeti u obzir da se s vremenom saznaju novi podaci o opasnostima pojedinih kemikalija i da to valja pratiti. Nije takva situacija s drugim azo spojevima ili njihovim pretečama Pogledajte samo ovoga. T N 2-NAFTILAMIN CAS: 91-59-8; Karc. kat. 1.

OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R45-22-51/53 (može uzrokovati rak, štetno ako proguta, Otrovno za organizma koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Nije naravno jedini. Danas je sva sila zabranjenih azo boja i njihovih preteča. Glavni problem im je karcinogenost kategorije 1 ili 2. Kao što se vidi na slici pokraj teksta to su prekrasne boje. Koristile su se za bojanje tekstila, kože, predmeta opće uporabe pa čak i namirnica ili pripravaka lijekova. Zamislite krasnu crvenu boju vaše tablete za spavanje! Onda su se postupno počela otkrivati njihova opasna svojstva i samo su slijedile zabrane njihova korištenja na očaj proizvođača, koji nisu znali naći tako lijepe boje bez opasnih svojstava. Prvo su uslijedile zabrane bojanja lijekova i namirnica, a onda se postupno prešlo na različite predmete opće uporabe. Danas su sve takve boje pod znakom sumnje, pa čak ako se

282 razvrstavaju u kategoriju karcinogena 3. Naravno da ni bojenje odjeće takvim tvarima nije bezazleno, jer se može očekivati da će se boje apsorbirati preko kože i ući u krvotok. Naravno da smo i mi uveli zabrane. Evo samo nekih izvadaka iz liste kemikalija sa zabranama i ograničenjima: Zabranjuju se: a. Azo boje kod kojih može redukcijom nastupiti oslobađanje jednog ili više aromatskih amina. Ne smiju se u koncentracijama iznad 30 ppm koristiti u finalnom proizvodu za obradu tekstilnih ili kožnih proizvoda koji bi mogli doći u kontakt s ljudskom kožom ili usnom šupljinom, kao npr.: -odjevni predmeti, posteljina, ručnici, higijenski ulošci, vlasulje, šeširi, pelene i drugi sanitarni predmeti, -obuća, rukavice, remeni, ručni satovi, ručne torbice, novčarke, aktovke, -tekstilni predmeti poput navlaka za stolice, igračke od tekstila ili kože, -pređa i materijali predviđeni za uporabu od strane krajnjih korisnika.

b. Tekstilni ili kožni proizvodi iz prethodne točke ne smiju se stavljati u promet. c. Navedene azo boje ne smiju se stavljati u promet niti koristiti u obliku dodataka za bojenje tekstila ili kože ako im je maseni sadržaj viši od 0,1%.

Dakle, radi se o teškim zabranama i ograničenjima. Ne može se odmah baciti anatema na sve azo boje ili njihove preteče, jer nisu svi karcinogeni ili opasni za zdravlje pri koncentracijama u kojima se koriste. Istraživanja opasnih svojstava azo boja i preteča vrlo su intenzivna i odvijaju se u najboljim laboratorijima, pa danas već prilično dobro znamo što je opasno a što nije. Iako sam daltonist čvrsto stojim na stanovištu da normalnim ljudima treba pružiti mogućnost uživanja u bojama oko sebe. Zadnjih desetljeća su zabranjene brojne anorganske, anilinske i azo boje, a nema dobre zamjene za njih. U redu! Neka su te boje zabranjene, ali ne treba dizati galamu na svaku boju koja samo podsjeća na one opasne. Tu je i općenito pitanje aditiva, na koje su se neki hrvatski laici zadnjih godina obrušili svom snagom u tiskovinama ili čak knjigama. Ja sam s njima polemizirao u sredstvima javnog priopćavanja, jer ne pristajem vratiti se u pećinu kao prvobitni čovjek i koristiti samo ono što je garantirano prirodno. Tako bih mogao pokupiti različite otrove bakterija, plijesni ili biljaka, a to naprosto ne mogu prihvatiti.

Nitrati

Nitrati nisu jako velika skupina organskih tvari, ali su obavijeni velikim tajnama. Za većinu nema podataka o obimu proizvodnje, a u službenim bazama podataka nalaze se uglavnom prazna polja (npr. IUCLID). Nije to ni čudno obzirom da su znatan broj među njima eksplozivi ili propelanti, ali ima također sirovina za kemijsku industriju ili čak pesticida (npr. DNOK) o kojima će biti riječi u drugom odlomku. Ono što silno začuđuje jest potpuno nepoznavanje njihovih opasnih učinaka za ljudsko zdravlje i okoliš. Ljudima je dosta da nešto djeluje u obliku eksploziva i ne zanimaju se za druga njegova opasna svojstva. A činjenica je da su većina

283 ekploziva (dinamit, TNT, DNB, RDX, TETRIL, itd.) ili propelanata (npr. DNT, EDGN, 2,6- DNT, PDGN, itd.) otrovi ili vrlo jaki otrovi te da su gotovo svi ekotoksični. To potkrjepljuje negativno iskustvo na sve strane kugle zemaljske. Strašno je i to što su njihovi produkti razgradnje (eksplozije) također opasne tvari, kako za ljudsko zdravlje tako i za okoliš. Tek u posljednje vrijeme kod nas se javljaju protesti zbog vojnih poligona, a u svijetu je ta tema stara već više od 25 godina. Zbog toga je potrebno o njima reći barem onoliko koliko danas znademo.

E T+ N NITROGLICERIN CAS: 55-63-0

EKSPLOZIVNO VRLO OPASNO ZA OTROVNO OKOLIŠ

Oznake upozorenja:

R3-26/27/28-33-51/53 (udarac, trenje, vatra ili drugi izvori zapaljenja mogu vrlo lako izazvati eksploziju; vrlo otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; opasnost od učinaka nakupljanja; otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Evo najjednostavnijeg među njima, a opet možda najopasnijeg. Izrazito je snažan eksploziv i tehnologija njegove proizvodnje je izrazito složena upravo zbog toga što svaka sitnica može uzrokovati njegovu eksploziju. Inače su njegovi pripravci poznati pod nazivom dinamit, a donio je otkrivaču Nobelu tolike novce da se kasnije mogao iskupiti pred ljudima zakladom za najveću svjetsku nagradu znanstvenicima i umjetnicima. Najotrovniji je predstavnik organskih nitro spojeva, a apsorbira se u organizam svim putovima. Istina, to je značajka svih nitro spojeva, ali treba je već ovdje naglasiti. Ključni učinci na ljudski organizam su methemoglobinemija i različita djelovanja na srce. Methemoglobinemija je općenito vezana uz djelovanje svih nitrata i znači zapravo sprječavanje prijenosa kisika do stanica, ali najvažniji su mu učinci na srce. Iako je kardiotoksičan, ipak ima i korisnih učinaka, pa je odavno poznat kao antianginalik. Obično se na tržište daje u obliku lingvlaleta, dakle za primjenu ispod jezika) i djeluje gotovo trenutno protiv anginalne boli. Nisam mjerodavan reći je li bolji od drugih antianginalika, ali je činjenica da ga ljudi još uvijek naveliko koriste kao dobar lijek. Ono što se ne zna dovoljno jest činjenica da je nitroglicerin poput drugih eksploziva i propelanata poznati onečišćivač okoliša. Otrovan je za vodene i druge organizme iz okoliša i

284 možda je na njegovu primjeru dobro progovoriti o tom problemu. Onečišćenje okoliša je naravno vezano uglavnom uz mjesta proizvodnje i širokog korištenja eksploziva i propelanata. Javnost se počela buniti prije gotovo trideset godina tamo gdje su se mogli i smjeli buniti, a najveća onečišćenja su se nalazila u državama gdje nije bilo dopušteno pisnuti protiv vojske i njezinih aktivnosti. Tako su eksplozivima i propelantima najviše onečišćene države bivšeg sovjetskog bloka, Kine i zemalja trećeg svijeta gdje su Amerikanci imali svoje vojne baze. Amerikanci su onečistili i svoju državu jednako kao zemlje Europe, ali tamo se dosta davno počelo raditi na remediaciji (ozdravljenju) tla i voda. Ja sam prvi puta čuo nešto više o problemu kad sam 1993. godine poslan u Luksemburg kao predstavnik Hrvatske na sastanak NATO-a o remediaciji tla i voda onečišćenih vojnim aktivnostima. Imao sam referat o onečišćenju kemikalijama u Hrvatskoj uzrokovano ratnim događajima. Svaka vojska onečišćuje okoliš svojim aktivnostima u miru ili ratu, ali ovdje će biti govora samo o onečišćenju eksplozivima. Da sam bio malo mudriji već ranije sam mogao shvatiti da kod eksplozije neće sva količina eksploziva biti uništena i da će tijekom takvog događaja nastajati brojni produkti. Značajka eksplozije je da se događaj odvija bez prisutnosti kisika iz atmosfere, pa se zapravo može govoriti o procesima djelomičnog izgaranja na povišenim temperaturama uz nedovoljno kisika. Zapravo se dijelom odigravaju pirolitički procesi u kojima mogu nastati svakakvi novi opasni produkti. Nema dovoljno dokaza, ali ima indicija da se uz mjesta odvijanja vojnih vježbi povećava učestalost karcinoma pluća i drugih organa u građana sa stanom u blizini vježbališta. Posebno su se zbog toga bunili građani Filipina pokraj američkih baza. Te 1993. godine izašli su Nijemci s podacima o više od 80 teško onečišćenih mjesta bivših ruskih vojnih baza, a predstavnik Ukrajine je tvrdio kako na cijelom Krimu više nema zdravstveno ispravne vode za piće. Sve su zalihe vode uništili Rusi naftnim derivatima, eksplozivima i propelantima. Kod nas se građani najviše bune zbog vojnog vježbališta pokraj Slunja, ali nema niti jednog pouzdanog podatka na temelju kojeg bi se moglo raspravljati o onečišćenju. Nema podataka zato što nadležni nisu mjerili ono što su trebali mjeriti.

T N NITROBENZEN CAS:98-95-3;

karc.kat.3.; Repro.kat.3 OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R23/24/25-40-48/23/24-51/53-62 (otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; ograničena saznanja o karcinogenim učincima; Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem i preko kože; otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi; moguća opasnost smanjenja plodnosti)

Ubacujem podatak o tvari koja nije eksploziv ne zato da razbijem monotoniju izlaganja nego zato što sam s alifatskih prešao na aromatske nitro spojeve. Najjednostavniji aromatski

285 nitrobenzen naprosto nije eksploziv. Da ima dvije ili više nitro skupina bio bi eksploziv, ali mora se ponešto reći i o tvarima koje nisu eksplozivi. Nitrobenzen je poznat kao važno otapalo i sirovina u sintezi anilina, azobenzena, nitrozobenzena i fenilhidroksilamina. Količine nitrobenzena u proizvodnji i prometu nisu izrazito velike i ne prelaze nekoliko stotina tisuća tona na godinu u svijetu. Međutim, zanimljivo je da se sve više proizvodi u zemljama trećeg svijeta, jer bogate zapadne države nemaju razumijevanja za štete koje čini za ljudsko zdravlje i okoliš. On je u svakom slučaju kemikalija koju bi bilo mudro zamijeniti s nekom manje opasnom, ali to ne ide lako. Onda je najbolje prepustiti sintezu nitrobenzena i njegovih derivata državama koje ne zanima zaštita okoliša poput Kine, a posljedice u toj državi se mogu vidjeti na slici pokraj teksta. Općenito me zanima kuda idu te države i što ih čeka u budućnosti uz toliki nemar za ljudsko zdravlje i okoliš. Nitrobenzen je po djelovanju na ljudsko zdravlje sličan svim drugim nitro spojevima. Dakle, javlja se methemoglobinemija ali još jedan dodatni učinak važan za većinu aromatskih nitrata. On ubrzava oksidativnu fosforilaciju, a to je jedan od ključnih procesa pri razgradnji hranjivih sastojaka. To znači da se povećano razvija toplinska energija u organizmu i otrovani se naprosto pregrijava. Nije nitrobenzen jedini koji ima takav učinak, ali je problem u tome što se jako dobro apsorbira preko kože i vrlo brzo postiže taj učinak. Čitao sam jedan rad o čovjeku koji se polio nitrobenzenom i nije na vrijeme skinuo odjeću te obavio dekontaminaciju. Umro je od pregrijavanja do dolaska liječničke pomoći. Osobno imam iskustvo s nitrobenzenom iz sredine osamdesetih prošlog stoljeća. Na Rebro je primljen u noći portir kome je netko iz šale podvalio čašu nitrobenzena uvjeravajući ga da se radi o nekom žestokom alkoholnom piću. Gospodin je naivno popio piće i vrlo brzo nakon toga počeo osjećati posljedice. Za nespecifične znakove otrovanja poput mučnine i povraćanja te glavobolje i vrtoglavice manje više. Počeo se zagrijavati i pao je u komu. Kad je stigao na Rebro više nije bilo moguće izmjeriti njegovu tjelesnu temperaturu, jer je bila viša od 41 oC, a znamo da normalni termometar ne mjeri više temperature. Uzaludni su bili moja toksikološka analiza i simptomatske mjere spašavanja života pacijenta. On je umro na stolu za opservaciju naprosto izgorjevši iznutra. Možda se nešto moglo učiniti da je bilo dovoljno leda, jer neki radovi opisuju tretman u ledenim kupeljima dok se otrov barem djelomice ne eliminira iz organizma, a tada nije ni bilo ledomata. Vratimo se natrag eksplozivima i propelantima. Dolje su dane osnovne značajke najpoznatijeg među njima, tj. trinitrotoluola ili TNT. Nije on najgori među njima, jer je činjenica da su neki predstavnici karcinogeni kategorije 2 (npr. propelant DNT) ili da su reproduktivno toksične tvari kategorije 2 (npr. DNB), ali je zgodan predstavnik zbog vrlo širokog i čestog korištenja za različite svrhe. Pri tome uopće ne mislim da se TNT ili drugi eksplozivi koriste isključivo u ratu ili ratnim pripremama (vojne vježbe) nego su izrazito važni kao industrijski eksplozivi i u građevinarstvu (npr. gradnja cesta) bez njih se ne može zamisliti posao. Naravno da ih koriste učestalo teroristi različitih boja i namjera, a osobito su zanimljivi moderniji snažniji eksplozivi (npr. plastični). Valja naglasiti kako se na području razvijanja novih eksploziva radi izrazito mnogo, bilo da se izmišljaju nove tvari bilo da se ispituju kombinacije različitih eksploziva s različitim tvarima. Tako su danas jako cijenjene smjese TNT s anorganskim

286 nitratima (npr. amonijev nitrat), koji mu daju toliko potrebni kisik za što bolju eksploziju. Hrvati imaju puno iskustava s izradom takvih eksploziva kakav je npr. vitezit. TRINITROTOLUEN E T N CAS:118-96-7

EKSPLOZIVNO OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R2-23/24/25-33-51/53 (udarac, trenje, vatra ili drugi izvori zapaljenja mogu uzrokovati eksploziju; otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; opasnost od učinaka nakupljanja; otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Što ja to imam još dodati specijalno o eksplozivima kao toksikolog? Nekih iskustava ipak imam. Prvi puta sam se postidio zbog svojih ograničenja u razmišljanju krajem 1991. godine. Jednog mog suradnika je Stožer poslao u Izrael zbog tek ostvarenih veza s Mosadom zbog paučine, koju sam vjerojatno već spominjao u drugim tekstovima. Mosad se zanimao za sve pa i za neke događaje, koje smo mi smatrali riješenima. Tijekom rujna mjeseca te godine zabilježili smo padanje prašine TNT-a u barem dva slučaja na slavonskom ratištu. Dobili smo uzorke prašine i nedvojbeno dokazali da je u pitanju bio TNT. Zaključili smo da se u oba događaja radilo o neuspjeloj primjeni aerosolne bombe. Vojnici jako vole aerosolne bombe, jer s malim količinama eksploziva naprave velike štete. Eksploziv samo treba u obliku aerosola primijeniti na velikom volumenu zraka i onda izazvati eksploziju sa stravičnim posljedicama. Mi smo smatrali kako Srbi nisu uspjeli aktivirati svoj aerosol i tako je prašina padala po tlu. Izraelci su imali drugo mišljenje. Smatrali su kako su Srbi pokušali primijeniti TNT u obliku aerosola kao svojevrsni bojni otrov za kratkoročno ili dugoročno djelovanje. Govorili su o karcinogenosti TNT-a (leukemija) na duge staze i tražili da istražimo vrlo detaljno koji su ljudi bili izloženi aerosolu, kako bi ih mogli pratiti u budućnosti. Među mojim suradnicima židovska teza je naišla na veliko razumijevanje, jer su mnogi smatrali kako nam Srbi u nemoći da nas poraze pokušavaju ostaviti dugoročne štetne posljedice na zdravlje. Svi naši istraživački pokušaji su propali, jer su postrojbe često mijenjale boravište i bilo je u ono vrijeme gotovo nemoguće otkriti tko je bio kontaminiran prahom TNT-a. Naravno da TNT i druge eksplozive i propelante možemo smatrati izrazito opasnima za okoliš, ali na tome još nitko u Hrvatskoj nije radio. Još samo jedan primjer iz prakse. Imao sam podatke o tome da je tijekom II. Svjetskog rata umrlo oko 600 Engleskinja zbog neadekvatne zaštite prilikom punjenja eksplozivnih sredstava preparatima TNT-a i drugih eksploziva. Već je ranije rečeno da se oni apsorbiraju preko kože, a većina žena je stradala zbog hepatotoksičnosti te tvari. Nismo ni mi u Hrvatskoj prošli bez žrtava. Tijekom 1005. godine zatražila je skupina građana od nas mišljenje jesu li teška oštećenja jetre u njih mogla nastati zbog toga što su tijekom rata punili eksplozivne naprave TNT-om. Bili su to naši malo stariji iseljenici koji su došli pomoći svojoj

287 pradomovini, a dali su im taj posao. Radili su požrtvovno i uporno, a onda su se počele osjećati posljedice. Javili su se kad su dvojica već umrli, a druga dvojica ili trojica imala su dijagnozu teških oštećenja jetre. Naravno da sam dao pozitivno mišljenje, ali teško je bilo nekoga optužiti, jer ljudi nisu znali da su eksplozivi otrovni i hepatotoksični. Ne vjerujem da će opet biti rata u ovim našim krajevima, ali eksplozivi se koriste na mnogim mjestima u privredi i trebalo bi educirati ljude da oni nisu opasni samo zbog eksplozivnosti nego i zbog otrovnosti.

Sumpor u organskim tvarima

Nezaobilazan je element u organskim tvarima poput proteina ili polinukleotida, a i inače se javlja u malim molekulama koje tvore život ili su produkt njegova metabolizma. Naravno da je važan sastojak i u brojnim industrijskim kemikalijama. Obično i ne bez razloga ne vole njegove spojeve zbog čovjeku neugodna mirisa i moja prva stručna iskustva s njegovim spojevima bila su povezana s neugodom. Na samo početku karijere u Institutu Ruđer Bošković sintetizirao sam tioestere aminokiselina s tiofenolom zbog dobivanja sirovina za sintezu peptida. Iako sam radio u digestoru skoro bez ikakve veze s tiofenolom uvukao mi se njegov odvratni miris u kožu šaka, pa su me nadaleko ljudi izbjegavali. Na početku me taj miris odbijao i ja sam nerijetko osjećao mučninu, ali sam s brzo na njega privikao. Nisu se privikli drugi, pa se nisam usudio sjesti u tramvaj ili se naći s ljudima u zatvorenom prostoru. Oko mene bi se stvarao krug praznog prostora, jer sam svima nepodnošljivo smrdio. Tako sam se naučio na činjenicu da sumporovi organski spojevi nemaju ugodan miris i mislio da im je to glavna osobina. A nije baš tako.

Alkil merkaptani (alkil tioli)

F+ T N METANTIOL CAS:74-93-1

OTROVNO VRLO LAKO OPASNO ZA ZAPALJIVO OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R12-23-50/53 (vrlo lako zapaljivo, otrovno ako se udiše, otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Najjednostavniji alkil-merkaptan je ujedno i najopasniji, a svi oni s više ugljikovih atoma u molekuli su manje opasni. Tako su propil-merkaptan ili tert-butil-merkaptan tek štetne vrlo lako zapaljive tvari, a po ekotoksikološkim svojstvima su ravni prvom predstavniku. Na prvi pogled to može djelovati ružno, pogotovo zato što barem glavni predstavnik nastaje kao

288 produkt brojnih procesa biološke razgradnje. Gdje god se nešto bakterijski razgrađuje možete osjetiti intenzivni miris merkaptana i pogotovo metil-merkaptana. Njegov miris dopire iz kanalizacije i s drugih mjesta gdje se razgrađuju izmet ili drugi biološki otpaci. Međutim, merkaptani se proizvode sintetskim putem i koriste na mnogim mjestima u privredi. Najvažnije mjesto im je u odoriranju opasnih plinova. Istina, nije baš metil-merkaptan glavni sastojak odoransa za npr. gradski plin nego su to viši merkaptani poput npr. propil- merkaptana. Oni se namjerno stavljaju u gradski plin da bi se znalo prepoznati istjecanje. Inače gradski plin (zemni plin) nema mirisa i čovjek ne bi mogao nikako dokučiti da mu negdje u kući instalacija propušta plin u stan, ali tome pomažu merkaptani. Oni imaju tako snažan neugodan miris da će i prehlađena osoba u stanu opaziti da nešto nije u redu upravo zbog neugodna mirisa merkaptana. Taj neugodni miris će natjerati svakog normalnog čovjeka da potraži spas na čistom zraku. On će otvoriti prozore stana ili će iz njega pobjeći. Imali smo mnogo iskustava s industrijskim merkaptanima, ali ovdje će biti govora tek o jednom. Zemni plin se odorira merkaptanima, koji dolaze u bocama sličnima onoj na slici pokraj teksta, a radnici plinara ih onda odnose na mjesta odoriranja i spajaju na stanice za odoriranje. Jedno od važnih mjesta pretakanja viših merkaptana je bilo u plinari na lokaciji Radničke ceste. Tog dana na prijelazu milenija radnici su pretakali tekući merkaptan iz bačve u manji spremnik kako bi ga mogli poslati na stanicu za odoriranje. To se obavlja posebnim sisaljkama koje sprječavaju izlazak para merkaptana u slobodnu atmosferu. Međutim, taj puta je došlo do malog kvara na sisaljki, što radnici nisu ni opazili budući su već navikli na odvratni miris, a ni količine ispuštenog merkaptana nisu bile po ničemu osim po mirisu značajne. Imali su nesreću da je puhao slabi jugoistočni vjetar i nosio je oblak vrlo razrijeđenog merkaptana prema gusto naseljenim sjevernim područjima. U današnje vrijeme ljudi ne trpe takva maltretiranja i građani su počeli nazivati Radio 101, koji je zaista bio zatrpan pozivima. Odmah su nazvali mene s pitanjem o čemu se radi i kako će događaj utjecati na zdravlje građana. Nisam mogao odmah dati odgovor dok ne saznam od radnika plinare što se stvarno dogodilo, a taj razmak je bio dovoljan da se počne razvijati panika. Ljudi su bježali iz područja grada sjeverno od plinare i već se tražilo Pedra odgovornog za ugrožavanje zdravlja građana. Trebalo nam je nekoliko dana da smirimo građane i dokažemo kako opasnosti za njihovo zdravlje nije bilo. Najčešće se ipak pojava merkaptana i rođaka sulfida, disulfida ili trisulfida javlja u prirodnim mikrobiološkim procesima razgradnje organskih materijala. Imali smo u prošlosti zaista brojne intervencije zbog neugodnih mirisa iz kanalizacije ili iz otpadnih voda različitih tvornica tako da je dobre primjere teško izabrati. Ipak vrijedi opisati barem neke od slučajeva. Početkom novog milenija banuo mi je iznenada zamjenik ravnatelja kliničke bolnice iz našeg važnog grada kao izaslanik ravnatelja tražeći hitnu pomoć. Nije se usudio ići službenim putem da netko ne sazna za neugodni događaj, a osobito se bojao novinara. Dan ranije je dvadesetak djelatnika odjela za

289 transfuziologiju smještenog na dva različita mjesta u podrumskim prostorima bolnice osjetilo simptome otrovanja. Glavobolja, mučnina, povraćanje i brojni drugi simptomi poput suzenja, žarenja svih sluznica, bolova u križima i općeg osjećaja slabosti bili su razlog bijega svih zaposlenika na otvoreni prostor. Polovica od njih je otišla na bolovanje i transfuziologija je prestala s radom To je katastrofalan događaj za bilo koju bolnicu koja obavlja operacije. Tražili su da u tišini pronađemo razlog stradanja tih ljudi i da ga uklonimo. Odmah sam reagirao vjerojatno i zato što sam za taj grad bio emocionalno vezan pozivajući tadašnjeg pomoćnika ministra zdravstva i suradnika za mjerenje onečišćenja zraka. Ranom zorom drugog dana uputili smo se sa svom opremom u bolnicu i počeli istraživanje. Od prvog časa mi je na temelju ranijih iskustava bilo jasno da je za sve kriva loša kanalizacija iz koje su se oslobađali merkaptani. Pomoćnik ministra je čak naručio robotsku sondu za snimanje kanalizacije, koja je bila stara jednako kao bolnica u gradu i bila je izgrađena od cigala. Kanalizacija je naprosto propala na mnogim mjestima tijekom dugih godina i stvorile su se kaverne u kojima se nakupljala nečist. Robotska sonda je pronašla u kavernama i posteljno rublje, a da se ne govori o izmetu, krvi i drugim organskim materijalima. Kanalizacija nije bila izvedena ispravno s odušcima iznad krovova zgrada i onda su se neugodni mirisi probijali kroz kanalizacijske cijevi do podrumskih prostora. Meteorološki podaci su pokazali da se spornog dana javila tišina uz inverziju i sniženje temperature na tlu, pa su se plinovi iz kanalizacije to bolje uzdizali kroz cijevi do podruma. Slučaj je riješen i više nikad nije bilo pritužbi od bilo koga. Drugi zanimljiv slučaj je vezan uz potok Gorjak (među narodom poznat kao Smrdljivka) u Zaprešiću. Taj skromni potok prihvaća otpadne vode industrijske zone Zaprešića i ulijeva se u Savu. Već desetljećima se građani bune na nepodnošljive mirise, koji se šire iz potoka sasvim neujednačeno. Neke dane se uz njega dade živjeti a neke druge dane tako nepodnošljivo smrdi da se ne da izdržati. Vremenom su se ljudi počeli organizirati u obrani svojih ustavnih prava i osnovane su različite udruge za zaštitu zdravlja ljudi i okoliša, pa je bilo samo pitanje vremena kad će se javiti žešće reakcije. Tog proljetnog dana 2007. godine odlučila se jedna obitelj prošetati pokraj pristaništa skele koja povezuje Samobor sa Zaprešićem preko rijeke Save. Otac obitelji je najžešće reagirao na smrad iz potoka Gorjak s mučninom, općom slabosti i panikom, a razumna gospođa je nazvala broj 112. Oni su pak nazvali mene sa zahtjevom da odmah organiziram izvid stručnjaka na sporno mjesto i ja sam takvu ekipu poslao na teren održavajući s njima stalnu vezu. Mjerenjem polutanata u zraku nisu postali ništa pametniji, jer nije bilo ni jednog od onih za koje postoje rutinske metode mjerenja. Zaključili smo da mirisi potječu iz potoka Gorjak i zato je obavljeno uzorkovanje vode na nekoliko mjesta. Naravno da sam prvo izvijestio građane da se u zraku ne nalaze nikakve tvari koje bi mogle odmah djelovati na njihovo zdravlje, a do rezultata analiza je trebalo pričekati nekoliko dana. Pokazalo se da su se u vodi potoka nalazili merkaptani, sulfidi, disulfidi, trisulfidi i druge tvari karakterizirane snažnim i neugodnim mirisima. Njihova su toksikološka svojstva bila beznačajna, ali smrad je bio vrlo snažan i svatko ga je mogao osjetiti. Nakon slijedećeg incidenta u ljeto te godine inspekcija zaštite okoliša je naredila prestanak rada barem dvije tvornice dok ne riješe problem ispuštanja otpadnih voda u okoliš. U ovom slučaju nije bilo ugroženo zdravlje ljudi niti okoliš, ali se mora priznati da je građanima bila ozbiljno narušena kvaliteta života. Ne može se odvijati niti jedna ljudska aktivnost uz neugodne mirise. Ne možete pošteno uživati u bilo kojem dnevnom obroku, ne možete pozvati goste, ne možete ljubiti dok vam sve uokolo smrdi, a ne možete ni mirno spavati. Glavni problem je u tome što ne postoji nikakav zakon o neugodnim mirisima, pa možete samo građanskom pobunom tražiti izmjene. Izgleda da je to u ovom slučaju uspjelo i da će potok Gorjak uskoro prestati nositi naziv Smrdljivka.

290 Tiofenoli

Tiofenol nije baš jako važna tvar u kemijskoj industriji, a ne javljaju se ovakvi spojevi često ni kao produkti biološke razgradnje. Istina, javljaju se u različitim industrijskim procesima kao onečišćenje, npr. u energanama. To što ja imam osobno iskustvo iz dana kad sam bio mladi kemičar ne bi trebao biti razlog za njegovo uvrštavanje u ovu knjigu. Učinio sam to da pokažem kako su opasna svojstva kod tiola opasnija kad se radi o aromatskim tvarima.

TIOFENOL T+ CAS:108-98-5

VRLO OTROVNO OZNAKE UPOZORENJA R10-24/25-26-36/38 (zapaljivo, otrovno u dodiru s kožom i ako se proguta, vrlo otrovno ako se udiše, nadražuje oči i kožu)

Kao što je bilo rečeno on zaista uz svoja opasna svojstva ima taj izrazito neugodni miris, što je vjerojatno signal ljudima da se maknu s mjesta gdje se njegov miris osjeti. Sjećam se slučaja jedne naše cementare, koja je imala sve isprave za rad i korištenje određenih vrsta otpada za dobivanje energije. Među njima su bile i automobilske gume, kako je slučaj s drugim cementarama u Europi. Međutim, ovdje su se građani s pravom bunili na izrazito neugodan miris, koji se širio od cementare prema njihovom naselju kad je vjetar puhao od cementare prema njima. Rutinska mjerenja nisu pokazivala ništa neobično ili protupropisno, ali se moralo ipak naći razlog lošeg mirisa, jer ga je svatko s normalnim nosom mogao osjetiti pri dolasku na teren. Moji kolege su odlučili obaviti uzorkovanje zraka iz emisija dimnjaka kroz 24 sata, kako bi mogli dokazati i sasvim niske koncentracije nekih produkata izgaranja. Bili su to tiofenoli. Nema za njih jasnih ograničenja što se tiče emisija, ne postoji ni MDK (maksimalno dopuštena koncentracija), ali ipak s civilizacijskog stanovišta nije bilo u redu da građani trpe taj neugodni miris čim vjetar puhne od cementare

291 prema njima. U dobroj vjeri je dogovoreno sa cementarom da postavi filtre za uklanjanje tog lošeg mirisa, a izgleda da je to i učinjeno. Nisu uvijek propisi ono što treba upravljati postupcima ljudi, jer postoji i nekakav opće prihvaćeni moral kao mjerilo za ponašanje. Ne moramo se u Hrvatskoj bojati otrovanja tiofenolima, ali nam mogu zagorčiti život svojim neugodnim mirisima. Mnogo je drugih organskih spojeva sa sumporom od kojih su neki imali važnu ulogu u industriji, kao npr. klorsulfonska kiselina. Međutim, propašću kemijske sinteze u Hrvatskoj ta je kemikalija postala samo problem zbrinjavanja. Negdje 2006. godine zatražili su od mene da pomognem savjetom u zbrinjavanju ostataka te kemikalije u jednoj našoj uglednoj tvrtki. Mislim da su se bez velikog razloga bojali te kemikalije i tražili su nekoga tko će je u gusto naseljenom području neutralizirati. Radi se zapravo o nagrizajućoj vrlo reaktivnoj kemikaliji, koju se naravno moglo zbrinuti, ali su onda odlučili njezine ostatke iskoristiti za sintezu sulfonamida koji nisu bili nikome potrebni. Međutim, problem zbrinjavanje je bio riješen. Zanimljivo je spomenuti sulfate, jer oni su inače izuzetni važni barem u metabolizmu. Organizam se riješava brojnih fenola i sličnih tvari tvorbom O-sulfata. To su inertne tvari dobro topljive u vodi i zbog toga se dobro izlučuju preko bubrega. Međutim, sulfati nekih tvari mogu biti izrazito opasni kao što je npr. dimetil sulfat. T+ DIMETIL SULFAT CAS:77-78-1

VRLO OTROVNO OZNAKE UPOZORENJA R45-25-26-34-43-68 (može izazvati rak, otrovno ako se proguta, vrlo otrovno ako se udiše, izaziva opekotine, u dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost, moguća opasnost od neprolaznih učinaka.

Zapravo je to izrazito jednostavna i izrazito opasna kemikalija. Inače se koristi kod metiliranja fenola, amina i tiola, pa zapravo u Hrvatskoj više ne predstavlja nikakav problem budući praktički u zemlji više nema sinteze novih tvari. U stara davna vremena sam susretao dimetilsulfat ne znajući uopće da je on opasna kemikalija. Takvo mišljenje o njemu je imala većina kemičara i onda je jasno da ga se nitko nije bojao, a sigurno je karcinogena kemikalija. Općenito mislim da kemičarima ne treba vjerovati kad rangiraju kemikalije prema opasnostima za ljudsko zdravlje.

Organskih kemikalija ima raznih

Zaista ima mnogo organskih tvari koje se čak koriste u golemim količinama, a teško ih je podijeliti u skupine. Prema godišnjim količinama na tržištu najviše je svakako tenzida ili surfaktanata od kojih se izrađuju različiti detergenti i općenito kemikalije za čišćenje. To su

292 kationski, anionski, neionski ili kvarterni amonijevi tenzidi, soli masnih zasićenih i nezasićenih kiselina, itd. Najgori od njih su možda neki kationski i neionski tenzidi s oznakom R34 (izaziva opekotine), a uz druge se vežu oznake o nadraživanju kože i sluznica dok neki mogu biti ekotoksični. Zapravo ništa naročito. Jedino što se veže značajnije uz ta sredstva je pjenjenje. U kontaktu s vodom oni rade pjenu i mnogi se toga boje. Naime, kod gutanja takvih sredstava može se u želucu stvoriti pjena, koja onda traži svoj put izlaska probijajući se prema gornjim dijelovima probavnog sustava tj. prema ustima. U takvom slučaju moguće je udisanje pjene i u krajnjoj liniji gušenje. Ima opisa takvih slučajeva, pogotovo kod male djece. Jedino rješenje je zapravo progutati sredstva protiv pjenjenja. Jedno od takvih sredstava je polidimetilsiloksan (registriran pod nazivom Simetikon), ali kod nas nema nikakvih iskustava s njim. Pošteno rečeno nema iskustva niti s teškim ishodom otrovanja detergentima i ja tek prema usmenoj predaji znam kako se navodno jedno dijete u Zagrebu ugušilo nakon gutanja detergenta za pranje posuđa. Čak se ne možemo složiti treba li reći detergent ili deterdžent, a oba izraza su dopuštena prema pravopisu. Posebno područje je ono koje obuhvaća polimere. Većina polimera su potpuno inertne tvari čak kad sadrže opasne male molekule. Možete progutati nekakav predmet od PVC-a ili bilo kojeg drugog polimera bez straha da će nastupiti akutno otrovanje, a jedino probleme može u probavnom sustavu praviti taj čvrsti progutani predmet. Međutim, polimeri ipak predstavljaju problem zbog onečišćenja okoliša. Naime, te male molekule poput omekšivača (npr. reproduktivno toksikčni ftalati), sredstva koja gase plamen ili anorganske boje mogu se sporo oslobađati iz polimera i ispirati se u okoliš. Zbog toga danas možemo govoriti o globalnom onečišćenju dodacima u polimere. Može ih se naći u površinskim i podzemnim vodama ili u tlu, ali zasad u koncentracijama koje ne predstavljaju neku opasnost za zdravlje čovjeka ili organizama iz okoliša. Istina, mnogi zloguki proroci plaše građane s tim tvarima, koje se mogu oslobađati iz plastične ambalaže u sve moguće prehrambene proizvode i pića, ali nema nikakvog pouzdanog dokaza da bi npr. voćni sok iz PET ambalaže mogao biti opasan za zdravlje ljudi. S druge strane, točno je da je okoliš pun proizvoda od polimernih materijala. Do nedavno su prevladavale boce, a danas još uvijek imamo problem s vrećicama, koje se nalaze na dnu površinskih voda i ometaju tamo život. Međutim, nisu krive plastične vrećice što su se našle na dnu mora, jer same tamo nisu došle nego ih je čovjek morao baciti. Vjerojatno ovim tekstom nisu obuhvaćene neke važne organske tvari, ali treba shvatiti da je izbor bio čisto autorov i da se greška može popraviti upravo savjetom čitatelja.

293 MAJČICA ZEMLJICA

U davnim vremenima su ih nazivali mineralni otrovi, jer su ih uzimali iz tla te koristili izravno ili tek uz minimalnu primitivnu kemijsku obradu. Bilo je naravno slučajnih otrovanja korištenjem različitih predmeta poput npr. amfora obrađenih iznutra olovnom gleđi. Tada još nije bilo toliko učinkovitih mineralnih otrova kakve se nalazilo u biljkama ili životinjama, ali napretkom kemije/alkemije dobivali su sve veće značenje u namjernim otrovanjima. Cijelo 19. stolječe bilo je obilježeno otrovima na bazi arsena i zapravo forenzička toksikologija počinje svoj razvoj traženjem analitičkih metoda za otkrivanje ovih otrova u biološkom i drugim materijalima. Kako se razvijala kemijska industrija tako im je važnost postajala sve veća, a danas relativno često bilježimo otrovanja s takvim kemikalijama, kao npr. mineralnim kiselinama i lužinama. Evo malo vlastitih i tuđih iskustava s otrovanjima anorganskim kemikalijama.

Aluminij

Sve do prije tridesetak godina praktički nije bilo otrovanja aluminijem, jer su njegove soli izrazito slabo topljive u vodi i zapravo se gotovo uopće ne apsorbira iz probavnog sustava. Zabilježeni su istina štetni učinci na plućima kod udisanja prašine aluminijevih oksida ili soli (aluminoze), ali one nisu povezivane nikad s težim učincima poput karcinoma kod azbesta. Uostalom, na bazi aluminijevih hidroksida radili su se i rade se vrlo uspješni antacidi. Bolesnici ih često uzimaju u velikim dnevnim dozama i vrlo rijetko se bilježe blagi znakovi otrovanja, ako je vjerovati radovima. Naime, do apsorpcije izgleda ipak dolazi kod teških oštećenja sluznica probavnog sustava, kad su kapilare u punom kontaktu sa sadržajem želuca ili crijeva. Prvi radovi o kroničnom unosu aluminija u organizam čovjeka s blagim oblicima tzv. aluminijske encefalopatije javili su se ranih osamdesetih godina vezano uz zakiseljavanje podzemnih voda u Engleskoj. Uzrok su bile kisele kiše, a radovi su javljali o kiseloj vodi u zdencima nekih ruralnih područja i povećanoj koncentraciji aluminija u takvim vodama. Međutim, rezultati istraživanja štetnih učinaka u građana bili su prilično neuvjerljivi i nikad nisu nađeni pouzdani dokazi o povezanosti aluminija u vodi za piće s pojavom blagih znakova otrovanja tim metalom. Širenjem primjene hemodijalize kao umjetnog bubrega počeli su izvještaji o otrovanjima aluminijem. Aluminij se inače skladišti u mozgu i kostima izazivajući pojavu aluminijske encefalopatije i osteoporoze. Hemodijaliza je proces uravnoteženja između krvi i dijalizacijske tekućine preko polupropusne membrane (vidi sliku lijevo kako izgleda jedan dijalizacijski filtar), koja propušta dobro molekule mase do 300. Obzirom na jednostavnost dijalizacijske tekućine gradijent prelaska malih molekula je vrlo visok u smislu njihova prelaska iz krvi u dijalizacijsku tekućinu i dugo se smatralo da prelazak malih molekula suprotnim smjerom zapravo ne postoji. Međutim, u slučaju kad se neka mala molekula nalazi samo u dijalizacijskoj tekućini a ne i u krvi gradijent je povoljan za njihov prelazak u krv. Ako dijalizacijska tekućina nije dovoljno čista i sadrži npr. katione metala onda će oni ulaziti u krv, a to će biti posebno izraženo kod kroničnog procesa kao što je hemodijaliza (npr. 3 puta tjedno po 6 h). Tako su se sredinom osamdesetih godina javili prvi izvještaji o otrovanjima na hemodijalizi.

294 Moje osobno iskustvo s otrovanjima aluminijem seže u 1995. godinu, kada se posumnjalo da su pacijenti na sisačkoj dizalizi otrovani aluminijem. Osim kliničkih opažanja (sumnjiva smrt barem tri pacijenta te pojava aluminijske encefalopatije kod nekoliko njih) bile su važne analize dijalizacijske tekućine. Činjenica je da je voda za pripravu dijalizacijske tekućine bila neispravna i imala vrlo visoku električnu vodljivost. Analizom je otkriveno da sadrži visoke koncentracije aluminija. Razlog je otkriven već prvim izvidima. Bilo je to još uvijek vrijeme rata, kad je Sisak bio odjsječen od velikog vodovoda u Petrinji i koristio je vodu iz Kupe za proizvodnju vode za piće. Jedan od procesa prerade vode je bila flokulacija, koja je obavljana aluminijevim sulfatom i na taj način se voda za piće obogaćivala aluminijem, kao na postrojenju iznad. Ništa se ne bi dogodilo da je proces priprave vode za dijalizacijsku tekućinu bio korektan, ali to nije bio slučaj. Deionizacija je bila u redu, ali slijedeći stupanj pročišćavanja reverznom osmozom nije uopće bio proveden, jer je uređaj bio u kvaru. Tako se zapravo za dijalizu koristila tek deionizirana voda s nedopustivo visokim koncentracijama aluminija. Ministarstvo je osnovalo povjerenstvo za rješavanje slučaja i vrlo brzo je objektivnim pregledima (klinički pregledi i mjerenje koncentracija aluminija u krvi) ustanovljeno da se kod više od deset pacijenata može govoriti o otrovanju aluminijem. Jedna pacijentica je imala uznapredovalu aluminijsku encefalopatiju i niti je znala govoriti niti se mogla sjetiti kako se zove. Uznapredovala osteoporoza u nekoliko pacijenata nije bila siguran dokaz u otrovanje pacijenata, ali kod onih mlađe dobi se moglo s priličnom sigurnošću optužiti za tu pojavu aluminij. Nakon toga je problem riješen u roku od nekoliko mjeseci. Pacijenti su prebačeni u zagrebačke centre za hemodijalizu, gdje su uz primanje desferoksima bili podrvrgnuti produženim hemodijalizama. Problem je bio u tome što se kelati aluminija i desferoksima čak ni kod ljudi sa zdravim bubrezima teško izlućuju iz organizma i jedino rješenje je bila hemodijaliza. Detoksikacija je obavljena uspješno, a sisačka hemodijaliza je renovirana i kasnije je voda za pripravu dijalizacijske tekućine uvijek bila dobra. Slučaj je potaknulo Ministarstvo zdravstva na pokretanje projekta kontrole svih dizalizacijskih centara u Hrvatskoj. Posebna radna skupina obišla je sve centre za hemodijalizu u Hrvatskoj (njih oko 50) i svuda uvela mjere stalne kontrole vode tako da danas nema niti jednog u kojem bi se moglo dati bilo kakve primjedbe.

Arsen

Arsen i njegovi spojevi svakako su zaslužili poduži osvrt kad se piše o otrovima, jer su negativna iskustva s njima izrazito brojna. Već u vrijeme renesanse i brojnih aristokratskih bitaka za vlast ili bogatstvo on se pokazao učinkovitim otrovom, pa je i literatura bogata opisima trovanja arsenovim oksidima ili solima. Čak se smatralo da se na arsen može donekle naviknuti, pa su uglednici nerijetko uzimali preventivno svakodnevno male doze arsena kako bi se na njega navikli i bili manje osjetljivi u slučaju ako ih netko pokuša otrovati većim dozama. Tipični gastrointestinali simptomi otrovanja arsenom (povraćanje, krvavi proljev, abdominalna bol) bili su sasvim nespecifični i često su pratili uobičajena otrovanja hranom tako česta u onim vremenima čak i na plemićkim

295 dvorovima. Čak niti pojave na koži poput hiperpigmentacije ili keratoza nisu nužno ukazivali na otrovanje arsenom, a isto se odnosilo na gangrenozne promjene na udovima ili pojavu karcinoma. Vjerojatno kronično trovani nisu ni dočekali pojavu karcinoma, jer bi prije toga umrli bilo od otrovanja bilo zbog nekih drugih tada čestih razloga umiranja. Pišu da je Katarina Medići jako voljela arsen kao otrov, a najpoznatiji nedokazani slučaj otrovanja arsenom veže se uz Napoleona, koji je umro u izgnanstvu od karcinoma želuca (vidi sliku lijevo kako se drži za želudac). Izvještaji različitih skupina analitičara potpuno su suprotni u pogledu nalaza arsena u carevoj kosi, pa je njegovo trovanje vjerojatno tek legenda. Evo osnovnih značajki jednog od čestih arsenovih spojeva.

T+ N ARSENOV TRIOKSID (CAS 1327-53-3) Karc. Kat. 1

VRLO OPASNO ZA OTROVNO OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R28-34-45-50/53 (vrlo otrovno ako se proguta, izaziva opekotine, može izazvati rak, vrlo otrovno za oraganizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Najviše otrovanja arsenom krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća veže se uz preparat Mišomor rađen na bazi arsena. Vjerojatno su zato krajem 19. stoljeća razvijene dobre analitičke metode za dokazivanje arsena u biološkom materijalu, a posebno u kostima mrtvih. Mišomor je bio omiljen i u hrvatskim krajevima, posebno u 20. stoljeću, kada je i dokazan u nekim slučajevima. Potpuno je potisnut s tržišta pedesetih godina 20. stoljeća i od tada nema poznatih slučajeva otrovanja u našoj zemlji. Zanimljivo je spomenuti slučajeve otrovanja arsenom iz zidnih tapeta, koje su se zbog svoje ljepote i visoke cijene dobro tržile krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Zabilježena su i kronična otrovanja arsenom iz tapeta, ali ne u Hrvatskoj. Arsenovi oksidi su se koristili za različite svrhe, kao npr. kod prepariranja divljih životinja. Imam vrlo zanimljivo iskustvo s korištenjem arsena u te svrhe. U proljeće

296 1999. godine prvo je nazvala neka gospođa sva u panici, jer je našla užasni arsen na tavanu i hoće ga se riješiti. Moja suradnica joj je predložila da donese taj vražji arsen u HZT, a mi ćemo ga onda zbrinuti. Računalo se da bi se moglo nekom pokloniti kemikaliju, ako je imalo u redu. Gospođa na drugoj strani linije je panično protestirala tvrdeći da ona nema auto i morala bi taj užasni otrov nositi prvo autobusom i onda tramvajem, a mogao bi joj zbog uzbuđenja ispasti iz ruke i razbiti se, što bi izazvalo tešku pogibelj za nju i druge putnike. Kako mi nismo servis za prikupljanje otrova predloženo je gospođi da nazove policiji i njima se obrati za pomoć. U zao čas je to predloženo, jer policija je smatrala da to nikako nije njihov posao i slijedeći telefonski poziv je stigao od policije. Oni su ultimativno tražili da netko od nas dođe po otrov, a oni će obavljati našu zaštitu. Ja sam odlučno odbijao i tražio da gospođa sama donese bocu s kemikalijom, ali me moja suradnica molila da pomognem staroj gospođi, koja se tako jako boji i uz to joj je teško hodati. Gospođa je stanovala u jednoj od obiteljskih kućica odmah pokraj Šestinskog lagvića i stvarno mi se činilo da za jednu baku put do HZT može biti dug i naporan. Pristao sam konačno otići po strašnu kemikaliju i obavijestio sam policiju da stižem. Tamo ispod brežuljka čekala su dvoja policijska kola i nekoliko policajaca. Nemarno su se držali, ali se osjetilo da se boje, pogotovo kad su vidjeli da ja nemam na sebi ili uzase nikakvu zaštitnu opremu za sebe i njih. Nevoljko su se njih trojica uputili samnom prema kući isped koje je glasno lajao pas čuvar. Tog časa su počeli izlaziti ljudi iz drugih kuća uznemireno gledajući operaciju uklanjanja otrova. Onda se pojavila i gospođa na vratima svoje kuće pozivajući me da uđem. Prilično sam se razbijesnio shvativši kako to zapravo nije nikakva bakica nego krasna žena u dobi od 35 godina, koja nije bila ni slaba ni nemoćna. U kući nas je na stolu već čekala mala drvena škrinjica u kojoj se nalazio alat za prepariranje ptica i boca od pola kilograma natrijevog arsenita. Evo gore jedne takve preparirane ptice iz nekog muzeja. Policajci su stajali zaštitnički oko stola, a onda je počelo pisanje zapisnika na koji su se morali potpisati svi policajci, lijepa gospođa i moja malenkost. Poseban zapisnik je pisao jedan od policajaca za svoju policijsku stanicu. Nakon sat ili više vremena bili su završeni svi papirnati poslovi i ja sam se konačno mogao uputiti u zavod. Naravno da smo donijeli krivu procjenu o tome što se može učiniti s otrovom. Nitko iz brojnih laboratorija nije trebao tu trajnu kemikaliju, nismo je mogli predati na spaljivanje u tadašnju spalionicu PUTO, a nismo imali niti osigurana sredstva za zbrinjavanje kemikalije na nekom od zapadnih odlagališta opasnog anorganskog otpada, pa boca još uvijek stoji u našem malom skladištu pokaznih opasnih kemikalija. Arsen danas predstavlja poseban problem u krajevima gdje je prisutan u tlu i ispire se podzemnim vodama. Ima u svijetu više takvih područja, poput onog u Bangladešu, USA ili u dijelu Panonske nizine. Izvještaji iz Bangladeša o pojavi različitih bolesti (karcinom, gangrenozne promjene, itd.) u ljudi koji kronično piju vodu bogatu arsenom uvijek su izazivali moju pozornost. Pogledajte kakve se to posljedice uz karcinom mogu javiti u zemljama kao što je Bangladeš. Međutim, znao sam da taj problem ima i naša istočna Slavonija jednako kao susjedi u Mađarskoj i Vojvodini. Na ključnim vodovodima se već duge godine voda tehnološki obrađuje kako bi se uklonio arsen prije puštanja u vodovodne sustave. Naravno da se iz seoskih zdenaca pila neobrađena voda i vjerojatno bi se tako i nastavilo da jedna tadašnja specijalizantica nije otišla na nekakav međunarodni kongres. Ona je tamo izvijestila o mjerenjima koncentracije arsena u podzemnim vodama s područja između Vinkovaca i Osijeka uz komentar o potrebi epidemioloških istraživanja na tom području. Sažetke je organizator objavio na Internetu i tako je do njih došao jedan

297 hrvatski novinar. Malo je krivo shvatio taj sažetak i odlučio kao novinar istraživač iskoristiti zanimljivu temu. Potkovao se podacima iz literature i krenuo u razgovore sa stručnjacima. Kolegica iz Osijeka je naslutila da bi to moglo loše zaavršiti i nije htjela razgovarati s novinarom, a jednako je prošao i kod drugih sugovornika. Napisao je opširan članak o opasnoj istočnoj Slavoniji, gdje zbog arsena u vodi za piće prijete brojne teške i neizlječive bolesti. Članak je izazvao veliko uzbuđenje i u roku od nekih tjedan dana sve važnije novine su ga prenijele ili preradile. U „opasnim“ krajevima su se ljudi uzbunili ili uplašili. Negdje tijekom te faze su novinari počeli opsjedati i nas, a nerijetko su se javljali uplašeni građani. Znatan broj njih je prestao piti vodu iz zdenaca ili čak vodovoda i okrenuli su se flaširanoj vodi. Mi smo smirivali novinare i građane tumačeći im da voda u mnogim slučajevima nije zdravstveno ispravna ali isto tako nije ni opasna. Uostalom, koncentracije arsena u našoj vodi su barem desetak puta niže nego one u Bangladešu, a nema niti jednog pokazatelja da bi se kod nas pojavljivali štetni učinici poput onih u dalekoj istočnoj zemlji. Nazvali su me moji rođaci iz Rokovaca tražeći od mene da im istinito kažem kakva zla očekuju njih i njihove potomke koji su do tada pili vodu iz zdenca obiteljske kuće, a koju sam često pio i ja osobno. Podsjetio sam ih da njihova obitelj tamo boravi iz predturskih vremena i da su svi pili vodu iz istog zdenca, a nema nikakvih izvještaja o tome da bi netko dobio rak ili gangrenu kroz tih nekoliko stoljeća. Mislim da sam ih utješio i od onda sam novinarima govorio isto što rođacima. Naravno da je tema prestala biti zanimljivom novinarima i ubrzo više nije bilo novinskih članaka i slavonskom arsenu, ali sumnja među građanima ni do danas nije uklonjena. Inače je arsen geološki prisutan u različitim količinama na raznim zemljopisnim lokacijama, ali na Mediteranu ga ima dosta u rudama. Zbog toga se npr. u našem Jadranskom moru nalaze koncentracije arsena veće nego u drugim morima, a neki organizmi poput npr. škampa rado ga bioakumuliraju. Tako hrvatski škampi sadrže veće količine arsena nego oni uvozni, ali to nas ne treba zabrinjavati budući škampe jedemo prilično rijetko.

Kadmij

Danas je kadmij svudprisutan, a ranije su otrovanja njime bila razmjerno rijetka i ograničavala su se na korištenje boja. Činjenica je da se veže uz baterijske uloške (kao na slici dolje), proizvodnju i korištenje legura (npr. nehrđajući čelik), korištenje ili zbrinjavanje predmeta od plastičnih masa, proizvodnju boja, itd. Posebno se o kadmiju raspravlja u vezi kiselih kiša, koje ga otapaju iz tla, spalionice otpada su optužene za prekomjerno onečišćenje okoliša kadmijem a unosimo ga u organizma brojnim aktivnostima uključujući pušenje. Najpoznatiji slučaj masovnog otrovanja kadmijem je Itai-Itai bolest u Japanu. Dogodilo se da se na jednom području riža navodnjavala vodom onečišćenom efluentima lokalne industrije koji su sadržavali kadmij. Pokazalo se da riža rado bioakumulira kadmij, ali do tog saznanja se došlo prekasno nakon što je velik broj ljudi obolio. Kod

298 kroničnog uzimanja ključni učinci su oštećenje bubrega i pluća. Problem je u tome što je praktički nezamijenjiv na mnogim mjestima. Naučili smo se na baterijske uloške nikal-kadmij I više bez njih ne možemo zamisliti život. Međutim, njihovo prikupljanje i oporaba predstavljaju velik problem. Jeftini su i ne mogu se tako lako uvoditi nekakve kaucije ili slični mehanizmi za zbrinjavanje takvog otpada. Uglavnom građani baterije vraćaju dragovoljno, kao što ih trgovci dragovoljno prikupljaju. Onda sve ovisi o dobroj volji i svijesti za očuvanje okoliša, a to nije dovoljno. Tijekom 2005. godine obavio sam za Grad Zagreb procjene prikupljanja opasnog otpada i stanje je svuda bilo nezadovoljavajuće. Osobito je otpad iz kućanstava bio nepropisno zbrinjavan, tj. ili kao komunalni otpad ili se odbacivao u prirodu. S baterijskim ulošcima je stanje još bilo reltivno prihvatljivo, jer ga se sakupljalo oko 15%. Logično je da će se kod loše odloženih baterijskih uložaka kadmij i nikal vremenom osloboditi iz svoje čvrste čahure i onečistiti okoliš. Slično je s elektroničkim otpadom, ali također sa starim predmetima koji su sadržavali boje na bazi kadmija (posebno plastični materijali). Njih se danas dijelom zbrinjava spaljivanjem u uređenim spalionicama otpada, ali sasvim sigurno dio dospije u okoliš kao čvrsti sediment. Trebalo bi uvesti više reda budući su mu opasna svojstva vrlo nezgodna.

KADMIJEV SULFAT T+ N (CAS 10124-36-4) Karc. Kat. 2; Muta. kat.2; Repro kat. 2 VRLO OPASNO ZA OTROVNO OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R45-46-60-61-25-26-48/23/25-50/53 (može izazvati rak, može izazvati nasljedna genetska oštećenja, može smanjiti plodnost, može štetno djelovati na plod, otrovno ako se proguta i vrlo otrovno ako se udiše, opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju preko pluća ili preko probavnog sustava, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može ostaviti dugotrajne štetne posljedice u vodi)

Krom

Krom dolazi u više valentnih stanja i takvi spojevi (Cr(VI), Cr (IV), Cr(III)) se međusobno dramatično razlikuju, kako prema fizikalno-kemijskim tako još više prema toksikološkim ili ektotoksikološkim svojstvima. Obzirom na to da je samo krom(VI) vrlo opasan ovdje neće biti govora o drugima. Koristio se izrazito mnogo na raznim mjestima zbog svojih vrlo vrijednih svojstava. U prvom redu su kromati davali s različitim metalima prekrasne boje, koje su se koristile na brojnim mjestima, od slikarstva do bojenja metalnih ili drugih predmeta. Zatim je bio nezaobilazan kao oksidans, npr. kod štavljenja kože. Mnogi i danas u kožarstvu plaču za njim, jer njegove zamjene nisu tako dobre kakav je bio on. Analitički laboratoriji još uvijek u nekim slučajevima ne mogu bez njega, a služio je kao

299 ključna kemikalija kod pranja staklenog laboratorijskog pribora (poznata kromsumporna kiselina), posebno u nekim područjima poput analize metala. Međutim, njegova opasna svojstva dana čas kasnije dovela su do brojnih zabrana i ograničenja njegovog stavljanja u promet i korištenja. Tako se i u Hrvatskoj nalazi na listi zabrana i ograničenja te ga više nije lako nabaviti bez jakog argumenta da je zaista nezamjenjiv u nekom poslu, ali ga je sve manje. Evo službenog razvrstavanja jednog od kromata.

T+ O N KROMATI(VI); (CAS 1333-82-0) Karc.kat 1;Muta.kat 2; Repro.kat 3

VRLO OKSIDIRAJUĆE OTROVNO OPASNO ZA OZNAKE UPOZORENJA OKOLIŠ R45-46-49-24/25-26-35-42/43-48/23-62-50/53 (može izazvati rak, može izazvati nasljedna genetska oštećenja, eksplozivno u smjesi sa zapaljivim materijalom, otrovno u dodiru s kožom i ako se proguta, vrlo otrovno ako se udiše, izaziva teške opekotine, udisanjem i u dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost-opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem, može smanjiti plodnost, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Značajan broj građana zna za njegova opasna svojstva i na prvi spomen kromata se uplaši zbog jasno dokazane karcinogenosti, mutagenosti i reproduktivne otrovnosti. Na njega se razvija preosjetljivost, a vrlo je otrovan za vodeni okoliš. Istina, treba naglasiti kako se kromati u prirodi vrlo brzo reduciraju u oblik Cr(III) reagirajući sa svud prisutnim organskim materijalom, ali također valja priznati da je izrazito dobro topljiv u vodi i lako se širi okolišem. Građani su vrlo osjetljivi na nagovještaj o tome da bi okoliš mogao biti onečišćen kromatima. Moje prvo iskustvo s kromatima seže u 1997. godinu kad su me pozvali varaždinski sanitarni inspektori upomoć. Netko je uz jednu obalu Dravskog kanala na dužini od 200-300 m ostavio hrpice kožnih otpadaka izmješane s rasutim kalijevim bikromatom. Čak smo uspjeli pronaći spremnike u kojima je kupljen od talijanskog proizvođača, a radilo se o robi kupljenoj prije mnogo godina. Ja sam savjetovao hitno uklanjanje svih količina kromata na račun grada i spremanje na privremeno odlagalište dok se ne nađe kako zbrinuti taj miješani otpad. Kromate se jedino moglo kemijski reducirati do Cr(III) oksida, jer bi se tako lakše mogao zbrinuti nastali produkt. Druga mogućnost je bila izvoz otpada na neko od uređenih europskih odlagališta opasnog anorganskog otpada, ali se svima činilo da je to vrlo skupa solucija (minimalno 10 DM po kilogramu bez prijevoza). U međuvremenu nam se priključila kriminalistička policija i započela je istragu. Javili su mi nekoliko dana kasnije da su lako uvhatili jednog kožara, koji je tek tada shvatio kakvo je zlo učinio i ne samo da je platio sve dotadašnje troškove i kazne nego je platio za izvoz opasnog otpada u inozemstvo. Drugi slučaj je bio puno zanimljiviji. Dogodio se u Karlovcu negdje 2005. godine. Direktor komunalnog odlagališta je ugovorio posao deponiranja kožnih otpadaka jedne

300 hrvatske tvornice kože. Tvornica je dovezla velike količine kožnih otpadaka i pohranila ih na odlagalište, a izgleda da su oba partnera bili zadovoljni. Nisu računali na to da su već tada u Karlovcu zeleni bili izuzetno dobro organizirani i da je u njihovim redovima bilo mnogo izrazito dobro školovanih ekologa. Bojali su se kromata i ukazivali su koje se sve posljedice te rabote mogu očekivati. Nije to bilo uređeno odlagalište i procjedne vode su iz njega odlazile u okoliš. Bio je u blizini i nekakav potok, što u Karlovcu gradu na 4 rijeke i brojnim potocima nije ni čudo. Zeleni su uspjeli na svoju stranu pridobiti brojne novinare te ljude iz politike, a javljali su se i stručnjaci za financije sumnjajući u mogući kriminal velikog posla s kožnim otpacima. U međuvremenu su obavljene brojne analize kako samog otpada tako i procjednih voda s odlagališta te voda u potoku. Mene su pozvali kao sasvim nezavisnog stručnjaka da na jednoj tribini kažem istinu i samo istinu o otpacima kože na njihovu odlagalištu komunalnog otpada. Nakon što sam proučio svu prikupljenu dokumentaciju uključujući i pregled literature otišao sam održati predavanje na tribini. Nikad nisam govorio pred toliko osoba zainteresiranih za zaštitu okoliša. Dvorana je bila toliko puna da je značajan broj ljudi stajao na sve strane, a bilo ih je svih životnih dobi, od srednjoškolaca do penzionera. U kasnijim godinama se nikad više nisam čudio što su u Karlovačkoj županiji građani izuzetno osjetljivi već na najmanji nagovještaj onečišćenja okoliša. Međutim, ja sam ih teško razočarao otkrivši im da u otpadu gotovo da nema kromata ili ih ima u tragovima i daleko ispod MDK. Kožar je koristio nove tehnologije i otpad je sadržavao isključivo spojeve kroma(III). Taj je pak krom bio potpuno netopljiv u vodi i nije onečistio niti podzemne niti površinske vode, a bio je sasvim inertna tvar što se tiče toksičnosti i ekotoksičnosti. Ipak sam mogao reći barem jednu stvar na štetu onih koji su se odlučili na odlaganje. Prema propisima se taj otpad nije smio odložiti na neuređenom karlovačkom odlagalištu i bilo je logično da će nadležna inspekcija narediti njegovo uklanjanje. Još jedan slučaj karakterističan za vremena propasti brojnih hrvatskih poduzeća u vremenima devedesetih godina. Propala je vinkovačka kožara, što je obradovalo većinu Vinkovčana, jer im je ta tvrtka desetljećima zagađivala njihovu rijeku stajačicu Bosut. Stečajni upravitelj je pokušavao završiti svoj posao i osloboditi zgrade od strojeva, sirovina i nepotrebnih predmeta, jer je lokacija tvornice bila izvrsna. Na obali Bosuta s druge strane od centra grada. Nastojalo se prodati što se prodati dade, pa je tako jedan poduzetnik iz nedalekog sela Ivankova te 2004. godine išao dogovoriti kupovinu nekog stroja, koji mu je bio prijeko potreban. Stečajni upravitelj mu je ponudio stroj besplatno uz uvjet da on prihvati uz to sve kemikalije iz tvorničkog skladišta, a da će ih se već lako riješiti. Ivankovčanin je odmah prihvatio ponudu i tijekom mjeseca srpnja prebacio sve u neku šupu iza svoje kuće. Nije ni obraćao pozornost što je to sve donio u nju, ali su pozornost obratili njegovi susjedi. Šupa je već bila dotrajala i svatko je mogao vidjeti da se u njoj nalaze svakakve kemikalije, ali su susjede najviše uplašile već poderane papirnate vreće ukrašene slikama mrtvačke glave s prekriženim kostima i natpisima o velikoj otrovnosti. Bio je kraj srpnja i veliki seoski poslovi su bili završeni, pa su suseljani imali vremena za reakciju. Počela je otvorena pobuna uz demonstracije i verbalne napade na vlasnika opasnog otpada, pa je morao unajmiti zaštitare kako bi čuvali kuću, otpad i njegovu obitelj. Mene je pozvao glavni sanitarni inspektor županije smatrajući da ja kao čovjek podrijetlom baš iz tog kraja moram pomoći u rješavanju problema. Ja sam pak obavijestio pomoćnika ministra zaduženog za sanitarnu inspekciju kako bi zajednički mogli pokrenuti akciju. Bilo je najjednostavnije pronaći u županiji neko skladište na kome se smiju držati vrlo jaki otrovi i prevesti sav onaj otpad iz Ivankova u njega dok se ne nađe konačno rješenje. Međutim, takvih skladišta nije bilo u cijeloj županiji, a u susjednima nisu inspekcije htjele razgovarati o mogućnosti privremenog skladištenja. Savjetovali smo da se pozove neko poduzeće ovlašteno za zbrinjavanje opasnog otpada, pa su Vinkovčani odmah reagirali pritisnuti bijesom Ivankovčana. Kolegica iz ovlaštene tvrtke me nazvala iz Ivankova sva uplašena, jer su seljaci mislila da je ona jedna on onih zločestih, pa su

301 napali njezin auto kad se parkirala ispred kuće stradalog poduzetnika. Na brzinu je dogovoren posao izvoza ukupnog opasnog otpada u inozemstvo i sve je bilo završeno u jednom danu. Inspekcije su odahnule, ali tek tada je počeo cirkus. Poduzetniku nije padalo napamet platiti zbrinjavanje budući se smatrao prevarenim. Slučaj je završio na sudu, a još tijekom prve polovice 2007. godine javljali su mi da će se prema svemu sudeći poduzetnik izvući od plačanja troškova.

Olovo

Ako hrvatski toksikolozi imaju iskustva s nekim metalom onda je to bez sumnje olovo. Zahvaljujući slučajevima otrovanja danas se npr. na IMI olovom bave barem dvije skupine vrsnih znanstvenika, naravno na znatno višoj razini nego u vrijeme kada su se odigravali slučajevi zbog kojih su istraživanja započela. Olovo je stari pratitelj čovječanstva, jer se dalo relativno lako dobiti kao metal čak i primitivnim tehnologijama. Očito je u povijesti bilo otrovanja olovom, a postoji čak sasvim neprovjerena ali zgodna teorija da je Rimsko carstvo propalo zbog kronične izloženosti aristokracije olovu. Kreću od činjenice da je to bilo najmoćnije dugovječno carstvo u trajanju od skoro pola milenija. Bilo je puno padova i uspona, ali trajalo je u svoj svojoj veličini kroz izrazito dugo razdoblje. U prvom stoljeću prije Krista uzdiglo se Rimsko carstvo svojom vojnom nadmoći nad europskim, afričkim i azijskim narodima. Ta vojna sila se stalno usavršavala i uspjela je pobijediti mnoge relativno dobro obučene vojske, jer je donijela nove vojne vještine i tehnike. I onda su u četvrtom stoljeću prije Krista nagrnuli divlji narodi iz Azije probijajući se kroz Vrata naroda. Nisu bili značajno bolje opremljeni ili obučeni od Gala ili Egipčana, a ipak su slomili rimsku obranu skoro 5 stoljeća nakon prvih velikih rimskih pobjeda. Zašto? Znanstvenici daju različite odgovore o tome, ali nije zanemariva teorija da se rimska aristokracija degenerirala zbog otrovanja olovom. Rimljani su voljeli dobro pojesti i popiti, a često se uživanje u iću i piću pretvaralo u orgije. Sjetite se Trimalhionove gozbe. Uživali su u vinu iz prekomorskih ili drugih dalekih krajeva, a to se vino transportiralo u amforama kao na slici gore. Amfore su pak bile keramičke posude premazane iznutra olovnom gleđi iz koje su pečenjem nastajali oksidi olova, ali je ostajalo puno u vodi topivih olovovih soli zbog relativno niske temperature pečenja gline (oko 700 oC). Te soli su se dobro otapale u vinskim kiselinama i tako je olovo postalo biodostupno za apsorpciju. Treba li posebno isticati da su Rimljani mogli puno popiti? Olovo je poznato kao reproduktivno otrovna tvar, koja se duboko skladišti u kostima onih koji su mu izloženi. Iz generacije u generaciju su se povećavale količine olova u kostima rimske aristokracije i kolale njihovim krvotokom, pa su se djelovanja umnožavala i obiteljske loze su degenerirale iz generacije u generaciju. Kad su krenuli barbari iz Azije u osvajanje novih krajeva rimski aristokrati više nisu bili u stanju voditi bitke i tako je Rimsko carstvo propalo zbog nesposobnosti njegovih vođa. To je naravno samo nedokaziva teorija, ali je jako zanimljiva kao ilustracija priči o otrovnom olovu. Danas mi prilično dobro znamo i kakve nam opasnosti nose različiti spojevi olova, kako se to vidi u daljem tekstu.

302 T N OLOVOV ACETAT CAS:301-04-2 OTROVNO OPASNO ZA Repro.kat 1 OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R61-33-48/22-50/53-62 (može štetno djelovati na plod -opasnost od učinaka nakupljanja, Štetno:opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju gutanjem, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi, moguća opasnost od smanjenja plodnosti)

TETRAMETIL OLOVO T+ N (CAS 75-74-1) Repro.kat. 1 VRLO OPASNO ZA OTROVNO OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R26/27/28-33-61-62-50/53 (vrlo otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; opasnost od efekata nakupljanja, opasnost od štetnog djelovanja na plod, može dovesti do smanjenja plodnosti, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i ostavlja dugotrajne štetne posljedice u vodi)

Ružna su to svojstva! Današnje stanje glede izloženosti olovu neusporedivo je gore nego što je to bilo u antici ili srednjem vijeku. Mjerenjem koncentracija olova u različitim slojevima leda na Grenlandu pokazalo se da su koncentracije od 1780. do danas porasle 20 puta. Smatra se da se najmanje 100 m s obje strane važnih prometnica ne bi smjelo uzgajati nikakve biljne kulture

303 zbog previsokih koncentracija olova u tlu i biljkama. Nije to ni čudo, jer je potrošnja olovovih spojeva rasla iz dana u dan kroz zadnjih dvije stotine godina, a posebno u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Teško je uopće naći mjesto gdje se spojevi olova nisu koristili ili se ne koriste. Služili su kao izvrsne rado viđene boje korištene kako u umjetnosti (slikarstvu) tako i u privredi za zaštitu materijala. Najbolja prva zaštita metala nakon uklanjanja organskih i anorganskih nečistoća s njegove površine bila je uporabom minija, a i mnoge druge boje za sekundarnu zaštitu metala bile su na bazi olova. Dvadeseto stoljeće je donijelo antidetonatore benzina poput tetraetil- i tetrametil-olova. Te vrlo opasne tvari koristile su se širom svijeta u ogromnim količinama i dovele do globalnog golemog onečišćenja okoliša olovom. Elementarno olovo se koristilo na stotine mjesta zbog svoje mekoće i lakoće kovanja. Iako to nije značajna količina olova, ona je nezamjenjiva pecarošima za spuštanje udice ispod površine, ronioci ne mogu zamisliti svoj sport bez olovnih utega, različite inspekcije za pečaćenje koriste još uvijek najčešće olovne plombe, itd., itd. Onda valja znati da je olovo u obliku različitih minerala prisutno na sve strane u tlu i naš je stalni pratitelj u životu. Ako mislite da se ne pojavljuju problemi slični kao u Rimskom carstvu onda mislite krivo. A kakvo je stanje kod nas i kakva su nam iskustva? Interes za olovo se razbuktao među hrvatskim malobrojnim stručnjacima slavnim događajem s babom Katom iz Osijeka negdje pedesetih godina. Počelo je s time da se razvila epidemija otrovanja olovom među življem Osijeka i susjednih naselja, a trebalo je neko vrijeme dok se utvrdilo da se radi o otrovanju tim metalom. U prvi čas nije bilo jasno kako je do otrovanja došlo dok pokojni akademik Beritić nije u svojim razmišljanjima o Slavoniji zaključio da je ona slična Meksiku po tome što narod voli ljuto i papreno. Tog časa je posumnjao u papriku, a detaljna epidemiološka istraživanja su pokazala da se većina otrovala slavonskim ljutim kobasice koje su sami pripremali za vlastite potrebe. Onda se otkrilo da su svi kupovali crvenu papriku na gradskoj tržnici od simpatične babe Kate. Do nje nije bilo teško doći budući se i sam otrovala olovom i liječila se u Osijeku. Vrlo brzo se ispostavilo da je baba Kata želeći poboljšati boju svoje paprike dodavala u nju Minij ne znajući da bi on mogao škoditi ljudskom zdravlju. Uostalom, i sama je koristila tu crvenu papriku i otrovala se njome. Taj događaj je silno unaprijedio hrvatsku toksikologiju, jer je rekordan broj ljudi doktorirao na temi otrovanja olovom, objavljeno je mnogo znanstvenih i stručnih radova, a također je poboljšana oprema analitičkih laboratorija. Posebno je od slučaja koristi imao IMI. Drugi slučaj glupog masovnog otrovanja dogodio se početkom devedesetih dvadesetog stoljeća dok je rat još uvijek trajao. Roditelji su doveli malo dijete s grčevima u trbuhu i s crvenom mokraćom, pa su već iskusni kliničari posumnjali da se radi o otrovanju olovom. Epidemiološkim istraživanjem pozornost je usmjerena na ajurvedske kapsule samoborskog nadrilječnika, koji je prodavao različite herbalne pripravke po cijeloj Hrvatskoj, a koju godinu prije otrovanja oduševio se ajurvedskom medicinom i počeo ju je primjenjivati u svom radu. Naivni roditelji otrovanog djeteta kupili su bočicu takvih kapsula kako bi popravili djetetu apetit i omogućili bolje napredovanje, a sve je završilo otrovanjem. Analizom sadržaja kapsula nađene su izrazito visoke koncentracije olova i onda su se znanstvenici uputili sasvim krivim smjerom. Umjesto da predaju slučaj policiji ili sanitarnoj inspekciji oni su izišli u javnost sa svojim otkrićima. Naravno da je proizvođač kapsula istog časa povukao sve količine iz apoteka i drugih prodavaonica te ih učinkovito uništio na nepoznat način. U međuvremenu su se poč eli javljati brojni otrovani građani, a i sam proizvođač je uvjeren u ljekovitost olova uzimao svoje kapsule i otrovao se. Međutim, nije više bilo valjanog dokaza da je on krivac za otrovanja brojnih ljudi, jer njihove otvorene bočice nisu se mogle iskoristiti za pouzdanu analizu. Uzorci nisu bili uzeti na propisan način i onda je rezultat analize sasvim nepouzdan i besmislen. Već je naprijed rečeno da je nedovoljno pečena keramika obrađena prije toga olovovom gleđi dobar izvor otrovanja olovom. U Hrvatskoj su mi pričali da su pedesetih

304 godina dvadesetog stoljeća mogli točno pratiti putovanja lončara kroz zagorska sela prema otrovanjima olovom. Zagorci su voljeli piti vinčeko iz bilikuma, trilikuma ili jednostavnih keramičkih vrčeva. Koji puta bi zimi vrč s natočenim kiselišem držali na peći da se vino malo zagrije, a olovo se slobodno otapalo. Slično je stanje bilo, a valjda danas nije, s pečenjem rakije. Cijevi i hladila na kazanu su se radili s puno olova da dijelovi važnog uređaja budu teži i skuplji. Onda nije čudo što se olovo otapalo u kondenziranim parama rakije i u nekim slučajevima je čak došlo do otrovanja. Sjećam se liječnika s Rebra, koji je rado kupovao domaću rakiju od nekog svog kumeka i uživao u njoj dnevno. Kad se prijavio na pregled na IMI zbog teških grčeva u probavnom sustavu, izrazito loše krvne slike i hemolize već je bio kronično otrovan olovom i slijedila mu je duga terapija kelirajućim sredstvima. Moje najružnije iskustvo s otrovanjem olovom dogodilo se početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Nazvao me liječnik iz Zarazne bolnice pitajući za savjet što učiniti s jednogodišnjim djetetom, koje je u izrazito teškom stanju, a posebno je naglašavao crvenkastu mokraću, nizak hemoglobin i izrazito lošu krvnu sliku. Ja sam predložio hitnu analizu na otrovanje olovom. Takva analiza ne znači praćenje koncentracije olova u krvi, nego su od dijagnostičke vrijednosti parametri koji prate sintezu hemoglobina. Prvenstveno je to delta- aminolevulinska kiselina ili njezin enzim dehidrataza te kiseline odnosno protoporfirin ili enzim mitohondrijska ferokelataza. Ispostavilo se da je dijete teško otrovano olovom i da su oštećenja vrlo teška. Dijete je umrlo, a pokazalo se da su krivi neoprezni roditelji. Oni su u nekom dućanu kupili prekrasan keramički vrč za koji su im rekli da je umjetničko djelo a ne uporabni predmet. Međutim, oni su u tom vrču držali nekakve sokove i točili sebi, djeci i prijateljima. Svi su se otrovali, ali najteže je stradalo malo dijete. Inače je u ne tako davnoj prošlosti bilo puno otrovanja olovom iz keramičkog tradicionalnog posuđa poput bilikuma ili trilikuma na slici gore. Elementarno olovo se smatra također otrovom kao i njegovi spojevi, pa se prema ranijim propisima svaki olovni predmet mogao proglasiti otrovom. Najviše smo se bojali problema s automobilskim akumulatorima, jer je neki nadobudni inspektor takav akumulator mogao proglasiti otrovom, što zbog olovnih ploča u njemu što zbog sumporne kiseline devedesetih godina razvrstane u otrove. Bilo je čak situacija kad su trgovci sami izbacivali akumulatore iz svojih dućana smatrajući ih otrovom, ali inspektori su bili mudriji i pravili se da ne vide akumulatore. Bilo im je jasno da ne mogu kod nas akumulatori biti otrovi, a u susjednim zapadnim zemljama se prodaju bez poteškoća. Tek kad smo pripremali nove propise usklađene s direktivom 67/548/EEZ našli smo da se odredbe u vezi prometa ne odnose na opasne metale u čvrstom obliku te na opasne tvari u potpuno zatvorenim sustavima poput današnjih akumulatora.

Talij

Danas o taliju gotovo da ne treba pisati budući su njegovi spojevi davno došli na liste zabrana i ograničenja. Nema više korištenja talijevih spojeva niti u jednoj ljudskoj djelatnosti. Ostao je jedino važan u proizvodnji homeopatskih pripravaka i specijalnih termometara, pa gotovo da o njemu ne bi trebalo raspravljati. Međutim, imao je u prošlosti važnost pretežno kao pesticid,

305 a bilo je i zanimljivih slučajeva otrovanja s njegovim solima. Evo za početak njegovih opasnih svojstava.

N T+ SOLI TALIJA

OPASNO ZA VRLO OKOLIŠ OTROVNO OZNAKE UPOZORENJA R: 26/28-33-51/53 (vrlo otrovan ako se udiše ili proguta, opasnost od učinka nakupljanja, otrovno za organizme koji žive u vodi, može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Zabranjen je za upotrebu u Hrvatskoj već prije petnaestak godina kao pesticid iako se ipak povremeno nelegalno koristio o čemu koju riječ kasnije. Talijeve soli su zabranjene za uporabu zbog njegove visoke akutne otrovnosti i zbog činjenice da praktički nema protuotrova na njega. Jedino se možete uzdati u Boga, a takve otrove se ne pušta na tržište tek tako. Priča o otrovanjima je jako puno i teško ih je sve nabrojati. Meni se osobno najviše dopala literaturna zgoda o njegovoj uporabi u romanu „Kod bijelog konja“ slavne Agate Christie. Više se ne sjećam radnje romana, ali cijela priča s talijem je počela kad su se dvije dame dograbile u otmjenom kafiću, vjerojatno zbog nekog glupog muškarca. Jedna dama je drugu uhvatila za kosu i iščupala joj sve što je zgrabila. Od toga počinje priča potrage za trovačem, koji je za svoje podle svrhe uporabio neku od talijevih soli, možda tako popularni talijev acetat. Moje prvo iskustvo s njim seže u rane osamdesete godine kad su Riječani na Grobničkom polju pokušavali s talijevim acetatom zaustaviti širenje bjesnila među lisicama. Postavljali su plućica natopljena talijevim acetatom po Grobničkom polju i ne shvaćajući da ih slijedi jedan Cigo i skuplja ta plućica. On je jako volio jesti plućica na kiselo i zato ih je trpao u svoju torbu koliko je stalo. Došavši kući naredio je ženi da ih skuha na njegov omiljeni način s dosta octa i onda je s užitkom kusao ukusno priređeni objed. Izgleda da je bio prilično lakom, pa su žena i djeca prošli prilično loše pri diobi njegove delicije, a možda članovi njegove obitelji nisu imali isti ukus kao otac. Simptomi su se pojavili koji dan kasnije u takvom obimu da su prvo oca obitelji i onda ostatak članova primili u riječku bolnicu. Iako nisu imali iskustva s otrovanjem talijem brzo su shvatili da bi to mogao biti uzrok otrovanja i cijela obitelj je prebačena u stacionar IMI na Rebru. Na brzinu se razvijala metoda za mjerenje talija u biološkom materijalu otrovanih, a ocu obitelji je bilo sve gore. Nije stigao razviti simptome kroničnog otrovanja talija (npr. opadanje kose ili hiperpigmentacija nokata), a nije pomagalo ni davanje desferoksamina. Otac obitelji je umro, a ostatak članova je preživio isključivo uz Božju pomoć. Zadnji slučaj s talijem dogodio se sredinom devedesetih prošlog stoljeća kad se turizam već počeo oporavljati na sjevernom Jadranu. Nitko ne zna zašto su gradski oci Cresa

306 odlučili baš tijekom lipnja mjeseca obaviti deratizaciju, a pogotovo nije jasno zašto su izvođaču dopustili to činiti s talijevim acetatom, kad je danas optimalni rodenticid zapravo neki od antikoagulansa. Uzbuna je nastala kad je jedan talijanski pas u grčevima i s pjenom na ustima uginuo usred kafića u centru Cresa. Onda se ispostavilo da se u okolišu mogu naći mrtvi štakori. Kod primjene antikoagulansa štakori ugibaju u svojim staništima, a ovaj žestoki otrov ih je pogodio dok su bili u potrazi za hranom na otvorenom području. Odmah su se uzbunili i skrbnici nad divljim životinjama otoka Cresa, prvenstveno oni koji štite supove. Prilično uzrujana nazvala me dobra kolegica klinički farmakolog, kojoj je bilo dosta Zagreba i atmosfere u njemu i povukla se kao internist na Cres. Jasno je da se tamo zainteresirala za skupinu entuzijasta, koja brine o dupinima i supovima, pa je onda tražila pomoć. Znala je da će supovi vrlo rado pojesti svaku mrtvu životinju uključujući štakore, a oni su bili otrovani. Kako onda spriječiti da stradaju čistači otoka i glavni čuvari dobre epidemiološke slike nadaleko i naširoko. Predložio sam joj da aktivira sve zelene iz svog područja u potrazi za mrtvim štakorima te da ih na nekom sigurnom mjestu duboko zakopaju i osiguraju područje od gladnih supova. Naravno da je primjena talijevog acetata bila potpuno protuzakonita i da onaj tko ga je primjenjivao nije dovoljno razmišljao o posljedicama, ali supovi ovaj puta nisu stradali.

Živa i njezini spojevi

Živa je jedini metal koji je opasan u svim svojim oblicima, a dolazi izrazito često u dodir s ljudima. Opasna je u elementarnom obliku, jer je hlapljiva i udisanje njezinih para može izazvati otrovanja. Također je opasna u obliku anorganskih soli, koje se pojavljuju još uvijek na tržištu za različite svrhe. Možda je još najopasnija u organometalnom obliku i najteža masovna otrovanja vezana su uz taj oblik. Možemo je naći svuda u prirodi, a posebno se zbog geoloških razloga nalazi često na Mediteranu. Poznati rudnik žive je bio u Idriji (Slovenija), ali niti mi u Hrvatskoj joj ne možemo izbjeći. U Molvama na plinskim poljima muku muče što s njom. Izlazi s plinovima dijelom u čistom obliku kao 99.99% tekućina, a pravi probleme zbog svoje hlapljivosti i u pročišćavanju zemnog plina. O problemima zbog prisutnosti žive na našem tlu biti će još riječi kasnije. Koristila se na stotine mjesta bilo čista, u obliku amalgama, u obliku soli ili organometalnih tvari, a slijedi svoje prirodne procese u živim bićima mora i jezera. Koliko god je bila dobra toliko je bila još i više opasna i danas se malo po malo zabranjuju različiti spojevi žive za promet. Tijekom 2007. godine posebnom direktivom EZ je zabranila korištenje elementarne žive za izradu termometara, tlakomjera, barometara i drugih vrlo korisnih sprava. Kažu da imaju dobru zamjenu da te tradicionalne instrumente. Jednako tako se povlače iz prometa njezine soli ili oksidi, a još znatno ranije su povućeni iz prometa brojni organometalni spojevi žive, kao npr. neki pesticidi. Problem se usložava zbog činjenice da ne znamo što s živinim otpadom. On je vječan kao što je i sama živa uvijek živa i prema tome vječna. Pogledajmo svojstva tek jednog živinog derivata.

307 ŽIVA T+ N ORGANOMETALNA

VRLO OPASNO ZA OTROVNO OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R26/27/28-33-50/53 (vrlo otrovno ako se udiše, u doticaju s kožom i ako se proguta; opasnost od učinaka nakupljanja, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Prva strašna iskustva vezana su uz primjenu žive za amalgiranje zlata. Ispirači zlata iz rijeka i potoka davno su shvatili da ne mogu dohvatiti ni prepoznati one sitne čestice zlata u ispircima pijeska, a svaki atom zlata je bio dragocjen. Iskoristili su svojstvo žive da rado radi amalgame s drugim metalima. Koristili su je i naši ispirači zlata na Dravi. Dragocjeni pijesak s nepoznatim sadržajem sitnih čestica zlata prelili bi živom i nakon dobrog miješanja otopinu izlili na široku tavu ispod koje su palili vatru, a pijesak bi bacili. Onda bi sjedili gledajući kako se živa pod utjecajem topline isparava, a usput su znali jesti i piti udišući bezbrižno pare žive s tave. Kad bi se sva živa isparila pokupili bi ono malo izoliranog zlata i stavili u svoje kese s dragocjenostima. I bili su zadovoljni barem neko vrijeme. Nema podatak o sudbinama naših ispirača zlata s Drave, ali svjetska literatura je puna podataka. Međutim, mene je najviše dojmila priča «Stepa» ruskog autora A. P. Čehova koji opisuje putovanje karavane kroz rusku stepu. U 19. stoljeću su individualno putovali samo vrlo hrabri ljudi ili razbojnici, a građani su putovali s nepreglednom karavanom. U takvoj karavani nalazili su se na zajedničkom putu bogataši, pustolovi, prosjaci, sluge i svakakvi drugi namjernici. Priča je prekrasna i žao mi je što o njoj ne mogu više govoriti. Na mene je dojam u ranoj mladosti ostavio bivši ispirač zlata, koji putuje u svoje selo umrijeti. Siromašan je jednako onako kao što je bio kad je otišao u rudnike zlata, ali je iako relativno mlad teško bolestan. Ide kao prosjak za karavanom očekujući da mu se bogati smiluju davanjem otpadaka, ali ne može jesti. Zubi su mu poispadali i čeljusti mu se gnoje tako da uopće ne može žvakati. Umoran je na smrt i tetura za karavanom, a više nije siguran ni tko je ni što je, jer ga pamćenje izdaje. Slina mu nekontrolirano curi iz usta, a povremeno halucinira. Hrana za njega nema okusa, jer prevladava nekakav metalni osjećaj u ustima. Izvrstan opis osobe kronično otrovane živom. Mislim da je Bog uz stradalnika i da ga na tom putu uzima k sebi.

308 Kad smo već kod živinih amalgama treba spomenuti aktualne rasprave o zubnim amalgamima te kemikalije. Članci o mogućem otrovanju živom iz plombi pojavili su se već davno, ali u zadnje vrijeme ima sve više izvješća o problemu kroničnog unosa žive u organizam iz plombi. S druge strane, jednako tako su ustrajni znanstvenici, koji tvrde suprotno. Posebno se naglašava to da su živni amalgami trajni i kvalitetniji nego njihovi nadomjesci. Jedini problem je u tome što ne izgledaju tako lijepo kao nadomjesci. Sve u svemu, nema pouzdanih dokaza da su živine plombe zaista opasne i vjerojatno će drugi razlozi odlučivati hoće li oni biti zamijenjeni u budućnosti drugim skupljim kemikalijama. Možda ne izgledaju lijepo poput ovih na slici gore, ali nema dokaza da su vlasnici plomba na bazi živinih amalgama posebno ugroženi zbog mogućeg otrovanja živom. Organometalni spojevi žive su se pojavili na tržištu kao pesticidi polovicom prošlog stoljeća i odmah su bili prihvaćeni kao učinkoviti fungicidi za obradu sjemenskog žita. Bili su to aril živini spojevi crvenkaste boje i lako se moglo uočiti da je zrnje njima tretirano. Znalo se da su otrovni i da nema nikakvog specifičnog antidota na njih. Otrovanja su se javljala sporadično kod poljoprivrednih radnika, kao što je slučaj s drugim sredstvima za zaštitu bilja. Međutim, onda se iznenada javilo masovno otrovanje u Iraku ranih šesdesetih godina prošlog stoljeća. Iračani su trebali žito kao namirnicu zbog gladi i počela je dolaziti pomoć sa zapada. Jedan od donatora je vjerojatno slučajno poslao sjemensku pšenicu tretiranu aril živinim spojevima. Bilo je i tumačenja da je pšenica zaista poslana kao sjemenska, a da u Iraku primatelji to nisu shvatili. Kako bilo da bilo, netko je pšenicu poslao u mlin i od nje je nastalo brašno, koje je otišlo pekarima i tako je došlo do masovnog otrovanja. Aril živa je vrlo lipofilna i apsorbira se izvrsno preko probavnog sustava, pa se otrovanje većih razmjera moglo i očekivati. Otrovano je nekoliko tisuća ljudi, a u početku se nije znalo što je uzrok otrovanja. Na sreću nisu se pokazali najteži učinci žive, tj. smrtnost je bila izrazito mala i to u djece. Međutim, zanimljivo opažanje tog masovnog otrovanja jesu posebni učinci na središnji živčani sustav. Histerija i sukobi vjerojatno su išli uz učinke promjene ličnosti i razdražljivosti.

309 Mnogo poznatiji slučaj je bolest Minamata u Japanu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Radi se o zaljevu Minamata na obali kojeg je bila koncentrirana industrija, a naravno da je zaljev bio mjesto lovljenja ribe. Japanci jedu puno ribe, a more je bogato njome.

Industrija je svoje otpadne vode izlijevala u zaljev i kvaliteta vode je stalno opadala, ali to nitko nije opažao. Najveći problem bilo je ispuštanje žive iz tamošnje industrije proizvodnje plastičnih masa. Tek nakon teških događaja se ispostavilo da morski organizmi elementarnu živu prerađuju u metilživu, a ona je izrazito opasna zbog svoje lipofilnosti i dobre apsorpcije preko probavnog sustava. Ribe, mekušci i školjke postupno su akumulirali metilživu u svoje organizme, a ljudi su te morske plodove jeli i kronično se trovali. Tko zna koliko dugo je to sve skupa trajalo dok se građani nisu uznemirili zbog pojave čudne bolesti nazvane Minamata. Simptomi su bili različiti, ali može se sve skupa u većini slučajeva podvesti pod slijedeće. Metalni okus u ustima, hipersalivacija, bolovi u usnoj šupljini, propast desni, ispadanje zubi, kronični umor, razdražljivost, gubitak pamćenja, živin tremor, promjena ličnosti, halucinacije, oštećenja bubrega. Dio teško otrovanih građana su postali teški invalidi, a smrtnost također nije bila zanemariva. Mene je najviše dojmila slika majke pokraj otrovanog djeteta, koja je prikazana iznad teksta. Ona me podsjeća na tako poznate slike iz Sv. Pisma uglavnom zbog tragedije o kojoj govori. Relativno brzo su vrsni japanski stručnjaci otkrili o čemu se radi, ali industrija se opirala pokušavajući dokazati da nije kriva. Duge godine su trajali sudski postupci i preživjeli su dobili odštete. Osnovani su institut i fond za Minamata bolest i još danas se država brine za žrtve. Kod nas se nekoliko godina nakon dokazivanja Minamata bolesti uznemirila stručna javnost zbog Kaštelanskog zaljeva. Na obalama Kaštelanskog zaljeva se nakon II. Svjetskog rata razvila snažna kemijska industrija i bilo je jasno vidljivo kako teško onečišćuje zaljev. Moglo se to vidjeti već prostim okom, a ključni svjedok onečišć enja bilo je izumiranje organizama koji žive u vodi. Stručnjaci su tada početkom osamdesetih najviše strahovali od

310 onečišćenja živom iz tadašnjeg Jugovinila, koji je u svom procesu proizvodnje vinil-klorida koristio živine elektrode za pripravu nužno potrebnog klora. Zaista su mjerenja žive u morskoj vodi te posebno u ribama i mekušcima pokazivala da su koncentracije ukupne žive više od MDK. Bilo je to zabrinjavajuće, ali i onako se više iz prljavog Kaštelanskog zaljeva riba nije koristila za hranu. Onda je došlo do velikog iznenađenja. Mjerenja metilžive u ribama ulovljenim pokraj Rogoznice pokazala su tek nešto niže koncentracije nego u Kaštelanskom zaljevu. Bilo je to šokantno, jer pokraj Rogoznice nije bilo nikakvih industrijskih objekata koji bi ispuštali živu u more. Pokrenut je međunarodni jugoslavenski projekt na istraživanju žive u morskim organizmima Jadrana. Za ciljno mjesto istraživanja izabrano je staro ribarsko mjesto Komiža, gdje ribarske obitelji skoro svakodnevno jedu ribe, mekušce ili školjke. Sudjelovali su različiti instituti i brojni znanstvenici da bi se na kraju pokazalo mnogo toga nama do tada nepoznato. Činjenica je da voda Jadranskog mora sadrži više žive nego ona na oceanima i da ju akumuliraju različiti morski organizmi. Što je organizam niže u hranidbenom lancu to je sadržavao manje žive (npr. srdelice ili inčuni), a što je više na ljestvici sadržavao je više metilžive. Naravno da je to bilo daleko ispod razina izmjerenih u Minamata zaljevu. Istraživanja kod ljudi koji često jedu ribu pokazala su da nema nikakvih naznaka bilo akumulacije žive u njihovim organizmima (pretežno kosa), ni bilo kakvih simptoma štetnih učinaka žive na ispitivanoj populaciji. Tako je u stručnim krugovima srušena teorija o opasnoj živi u Jadranskom moru. Već barem desetak godina u Hrvatskoj se izbacuje živa iz uporabe na svim mogućim mjestima, pa danas onaj tko ima u vlasništvu živu ili živine spojeve ne zna što bi s njima. Naravno da neki pojedinci znaju što bi s njom i koriste je zbog svojih razloga. Tako je kod nas uobičajeno bacati živu u septičke jama radi proboja putova prema podzemnim vodama. Nekim ljudima se ne da plaćati za pražnjenje septičkih jama i onda bace malo žive, koja se raspadne u kapljice. Kako su te kapljice izrazito teške to one tonu na dno jame i stalno si produbljuju put kroz omekšalu zemlju radeći tako sitne kanaliće za pražnjenje jame. Međutim, pošteni ljudi kad shvate da je imaju u posjedu pokušavaju je nekako zbrinuti. U strahu su velike oči i vrlo često oni zovu policiju upomoć. Policajci ne znaju o živi puno više nego nesretni vlasnik opasne kemikalije i onda se obraćaju u HZT. Imali smo barem pet takvih slučajeva kad se moralo aktivno pomagati da vlasnik žive i policija stupe u kontakt s ovlaštenom pravnom osobom za zbrinjavanje opasnog otpada. U pravilu se živa izvozi van i deponira u napuštenim rudnicima soli u Njemačkoj ili kojoj drugoj zemlji. No, problem žive i dalje ostaje neriješen, jer je neuništiva i opasna u svakom svom obliku, a valja biti svjestan činjenice da je geološki sveprisutna i da je jednako bilo kroz milijune godina, pa smo opet svi uz nju preživjeli.

Azbest

U zadnjih stotinjak godina azbest je prošao put od blagoslovljene do proklete kemikalije. Ni jedna druga kemikalija nema tako dobra izolacijska svojstva kao ovaj mineral i zato se koristio na svim mogućim i nemogućim mjestima, od građevinarstva i brodogradnje do veličanstvenog izolatora u vatrogasnim vatrootpornim odijelima ili laboratorijskog pomagala na više načina. Posebno mu je česta bila uporaba u graditeljstvu. Kod nas se ugrađivao u jeftine i trajne ploče za pokrivanje krovova (poznate Salonit ploče), kao dodatak betonima i žbukama , za izradu vodovodnih ili kanalizacijskih cijevi, kao izolator u klimatskim sustavima velikih zgrada, kao obloga za kočnice u motornim vozilima, itd., itd. Azbest je izvrstan izolator, koji je nezapaljiv i netopljiv u vodi, a to zapravo znači da je vječan. Slična dobra svojstva imali su brojni azbesti poput krocidolita, krizotila, amfizolita, itd. Onda se sredinom dvadesetog stoljeća dokazalo da on posjeduje i izrazito opasna svojstva. Sitna vlakna svih azbesta se mogu kod različitih poslova s njim javiti u zraku kao aerosoli, a

311 njihovim dugotrajnim udisanjem događaju se teške štete za ljudsko zdravlje. Sitna vlakna se zabijaju u plućno tkivo i tamo ostaju bez mogućnosti da ih se izbaci zbog njihove potpune netopljivosti u vodi. Javlja se bolest pluća zvana azbestoza, a ona u nekim slučajevima može dalje preći u rak pluća. Kad je to nedvojbeno utvrđeno počele su zabrane korištenja azbesta u jednom po jednom području života, a dana je potpuno zabranjena nova proizvodnja bilo kakvih uporabnih predmeta od azbesta. Ni jedna druga kemikalija ga nije uspjela do sada ni približno zamijeniti i vjerojatno nikad neće. Evo njegovih opasnih svojstava.

T AZBEST (CAS 1332-21-4) Karc. kat. 1

OTROVNO

OZNAKE UPOZORENJA R45-48/23 (može izazvati rak, opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem) ZABRANJENI PROMET I UPORABA

Kod nas je korišten čak manje učestalo nego u drugim europskim državama i manje je štete napravio nego u svijetu. Međutim, mi smo počeli rad na njegovoj zabrani krajem dvadesetog stoljeća oponašajući europske direktive. HZT je tek 2004. uspio progurati prvu listu zabrana i ograničenja, gdje su azbestna vlakna bila među prvima. Otpor privrednika je bio izrazito snažan, posebno zbog toga što građevinari nisu imali za njega zamjenu, a glavni proizvođač građevinskog materijala na bazi azbesta smatrao je kako mogu zatvoriti sve svoje pogone i otpustiti radnike u slučaju da se lista zabrana ne povuče. Zapravo smo s njima imali težak sukob još u srpnju 2003. godine kad je granična sanitarna inspekcija zaustavila na granici sa Slovenijom cijelu željezničku kompoziciju natovarenu azbestom iz Afrike. Teret je dolazio iz luke Koper i trebao je preko Zagreba biti poslan u Vranjic kraj Splita. Na zahtjev inspektora dali smo toksikološko mišljenje o azbestu kao otrovu, a jasno smo naveli njegovu karcinogenost. Tvrtka Salonit nije imala nikakve dozvole za rad s opasnim tvarima niti je do tada tražila od nadležnog ministarstva bilo kakve dozvole uvoza, pa nisu imali pravo na uvoz otrova i teret je vraćen s granice. Vodstvo tvrtke je onda pretovarilo azbest iz vagona u kamione pokušavajući uvesti azbest preko cestovnih graničnih prijelaza, ali nisu računali na to da granični sanitarni inspektori komuniciraju međusobno i da su očekivali ovakvu podvalu. Opet su ih zaustavili na granici i vratili kamione u Sloveniju. Tek tada je direktor tvrtke nazvao u HZT i odmah počeo urlati na telefon prijeteći se banditima i državnim neprijateljima, koji hoće uništiti staru i slavnu tvornicu. Pokušao sam spustiti njegov ton i objasniti mu njegove obveze, ali on kao da nije slušao nego je samo urlao tako glasno da sam telefonsku slušalicu držao nekih 10 cm udaljenu od uha. Konačno sam spustio slušalicu i prekinuo besmisleni razgovor. On je pokušao s mojom malenkošću razgovarati još dva ili tri puta, ali tajnica nas nije spajala. Drugi dan ranom zorom su tiho i mirno u zavod došla trojica

312 visokih i kršnih Dalmatinaca predstavljajući se kao rukovodstvo Salonita koje hoće razgovarati s ravnateljem. Tajnica je u prvi mah mislila pozvati policiju, ali su kršni Dalmatinci izgledali toliko pitomo da ih je pripustila na razgovor. Nije im trebalo ni objašnjavati, jer su očito prikupili sve moguće informacije o propisima i tog časa su samo molili pomoć da što prije dobiju dozvole uvoza i rada s opasnim kemikalijama. Naravno da smo im izašli u susret na svaki način, ali sam im snažno naglasio da će svaki čas biti objavljena lista otrova sa zabranama i ograničenjima te da će im nakon toga biti potpuno zabranjeno stavljanje bilo kakvih azbestnih proizvoda u promet. Oni su s razumijevanjem klimali glavama tvrdeći da su pri kraju pregovora s nekim Amerikancem, koji će im dati novu tehnologiju baziranu na neopasnom izolatoru i tako su u rekordnom roku od nekih 15 dana dobili sve dozvole za rad. Kad je 2004. godine izišla Lista zabranjenih tvari opet su se ogorčeno javili tražeći njezinu odgodu za barem godinu dana kad je azbest u pitanju, jer taj propis za njih znači potpunu propast. Objasnio sam im da sam nenadležan za ono što traže od mene i da kao stručnjak i čovjek ne prihvaćam njihove zahtjeve, a da im u susret može izaći jedino Ministarstvo zdravstva. Očito je njihov lobi bio izrazito snažan budući je primjena Liste brzim izmjenama bila za azbest odgođena daljnjih godinu dana. Oni to vrijeme nisu iskoristili za preustroj tvrtke nego su i dalje uvozili oko 2.000 t azbesta godišnje i ugrađivali ga u brojne predmete opće uporabe. Posebno im je dobro išao posao u cestogradnji i nikome nije padalo napamet bilo što mijenjati. Onda je u veljači 2005. godine objavljen prijevod europske liste tvari sa zabranama i ograničenjima prema kojoj se odmah potpuno zabranjuje stavljanje u promet azbestnih proizvoda na teritoriju Republike Hrvatske. Opet su zaredali telefonski pozivi i posjete ključnih ljudi iz Salonita, ali ja više s njima nisam imao o čemu razgovarati. Održan je sastanak u Ministarstvu zdravstva gdje je zaključeno da Salonit može pod propisanim uvjetima proizvoditi azbestne proizvode, pogotovo zato što su imali na skladištima oko 1.500 t čistog azbesta, ali proizvode ne mogu plasirati na hrvatsko tržište nego isključivo izvoziti u druge zemlje u kojima je korištenje azbesta dopušteno. Ljudi iz Salonita su bili jako zadovoljni i tvrdili su da će sve svoje proizvode plasirati na strano tržište, posebno u Bosnu i Srbiju. Međutim, koju godinu ranije su se udružili njihovi bivši radnici s azbestozom ili već uznapredovalim rakom te su počeli s protestima. Oni su tražili trenutni prestanak prerade azbesta, a pridružili su im se splitski stručnjaci podastirući dokaze da je golemo podruje oko Vranjica onečišćeno azbestnim vlaknima i da je pučanstvo u krugu polumjera od čak 5 km ozbiljno ugroženo. Protesti su jačali iz dana u dan, a polemike su se vodile u većini dnevnih hrvatskih listova. Ispostavilo se da od izvoza nema ništa budući su slični proizvodi s azbestom iz Ukrajine i nekih drugih zemalja znatno jeftiniji od onih iz Salonita. Međutim, Salonit je tvrdio da on izvozi sve svoje proizvode, a lako je bilo dokazati kako ih zapravo šalje na hrvatsko tržište. I takvo stanje je potrajalo do pred kraj

313 2006. godine kad je Ministarstvo zdravstva zabranilo rad Salonitu. E, sad nastupa zadnja faza tog slučaja kao uvod u buduće probleme s azbestom. Azbestni otpad na zapadu danas predstavlja moru državama, jer je azbest ugrađen na izrazito puno mjesta i dolazi vrijeme naplate grijeha. Što mislite koliko je krovova u nas pokriveno azbestnim pločama, kao što se to radilo i na Zapadu. Oni danas uklanjaju azbestne pokrovne ploće s krovova i s drugih mjesta, a nas to tek čeka. Vijesti sa zapada o načinu zbrinjavanja takvog otpada i slike radnika u skafanderima kako uklanjaju azbestni otpad iz zgrada obišle su svijet. Naravno da su to vidjeli hrvatski građani i negdje 2005. godine počeli su nas učestalo nazivati tražeći mišljenje ili savjet. Sjećam se slučaja prolupalog dragovoljca, koji je sve svoje strahove usmjerio prema salonit pločama na svojoj blok zgradi. On je opazio kako te salonitne ploče propadaju i mrve se pod utjecajem atmosferilija. To je pak značilo da vjetar azbestnu prašinu raznosi s krova u okoliš, a time je i njegov život ugrožen. Pokušavali smo mu objasniti da isprane azbestne niti odlaze u kanalizaciju neotopljene i da ne predstavljaju za njega nikakvu opasnosti, jer gutanje azbesta ne predstavlja opasnost nego samo ako se dugotrajno takva vlakna udišu. Smirili smo ga ali su se pojavili brojni novi slučajevi, a u međuvremenu je donijeta u ministarstvu nadležnom za zaštitu okoliša odluka da se Salonit potpuno očisti od azbesta i azbestnih proizvoda. Donijet je program deponiranja ukupnog azbesta i proizvoda u Mravinačku kavu gdje je Salonit i onako kroz desetljeća deponirao svoj azbestni otpad nastao u proizvodnju. Meni se projekt učinio prihvatljivim, ali građani nisu tako mislili i tijekom 2007. godine su na svaki način nastojali onemogućiti odlaganje azbesta u Mravinačku kavu iako je odlagalište projektirano prema svim pravilima struke. Bilo je zaustavljanja kamiona natovarenih azbestom, zaprečavanja cesta i demonstracija, ali posao je ipak na kraju išao naprijed. Pitanje je što će biti u budućnosti sa silnim tisućama tona azbestnog otpada iz građevinarstva. Nema tvrtke osposobljene za zbrinjavanje, a samo jedan mali laboratorij je u stanju dokazati azbest u građevinskom otpadu. To znači da će godine koje dolaze biti zanimljive. Još jedan problem vezan uz azbest odnosi se na odštete oboljelim radnicima, kako u Vranjicu tako i na drugim mjestima gdje je azbest naveliko korišten. Udruga oboljelih je pritiskala od 2004. godine tražeći svoja prava i zaštitu drugih građana od azbesta, a vlasti su bile izrazito trome. Trebala su se udružiti barem dva ministarstva u izradi propisa, a to obično u sličnim slučajevima ide sporo ili nikako. Iako su svi propisi morali biti objavljeni u Narodnim novinama do kraja 2006. godine to se nije dogodilo nego su propisi djelomično objavljeni tek tijekom 2007. godine. Ključni promašaj je bio u iznosima odšteta za oboljele radnike. Predviđene su odštete u iznosu od 20.000 do 200.000 kuna, a ukupno je u fonda za nadoknade unijeto nešto više od 5.000.000 kuna. Znači da su sredstva bila sasvim nedostatna, a posebno u vidu činjenice da su hrvatski sudovi jednom radniku s karcinomom pluća zbog rada s azbestom u elektroničkoj industriji dodijelili 800.000 kuna. Taj radnik je bio između ostalog teški pušač, ali je prije pojave karcinoma imao dokazanu azbestozu. Sudski presedan je pravilo, koje se mora poštivati na kasnijim suđenjima i teško je predvidjeti što će se događati u brojnim budućim sudskim procesima radnika Salonita i drugih tvrtki protiv države. Ja mislim da burni događaji u vezi s azbestom i njegovim zbrinjavanjem te istraživanjem šteta koje je napravio tek predstoje u bliskoj budućnosti.

Fosfor

Tema o bijelom fosforu u nekoj mirnoj zapadnoj zemlji je vjerojatno sasvim nezanimljiva, ali naša iskustva (Ne ponovila se!) traže da se o njemu veli pokoja riječ. Danas ga se koristi samo u rijetkim industrijskim pogonima, a kod nas nema skoro nikakvu uporabnu vrijednost. Njegova opasna svojstva su slijedeća:

314 T+ F N BIJELI FOSFOR (CAS 12185-10-3) VRLO LAKO OPASNO ZA OTROVNO ZAPALJIVO OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R: 17-26/28-35-50 (samozapaljivo u dodiru sa zrakom, vrlo otrovno ako se udiše ili proguta, izaziva teške opekotine vrlo otrovan za organizme koji žive u vodi)

Zaista je tvar izrazito opasna na različite načine, a mi smo u počecima njegove primjene sreli tek svojstvo zapaljivosti. Bijeli fosfor je samozapaljiv u kontaktu sa zrakom i zato se čuva u posebnim uvjetima. Male količine bijelog fosfora drže se obično u staklenkama s vodom tako da se spriječi njegov kontakt sa zrakom. Čim ga se izvadi iz vode slijedi zapaljenje. Nemamo pouzdanih dokaza, ali sumnjamo da je bio korišten u ljeto 1990. godine i u nekim drugim godinama za izazivanje šumskih požara. Način izazivanja požara bio je krajnje jednostavan. Praznu konzervu bi se postavilo u šumi te nalilo vodu i iza toga stavilo u nju komad bijelog fosfora. Trebalo je još konzervu natkriti zapaljivim grančicama i diverzija je bila pripremljena. Nakon toga se moglo sjesti u auto i otputovati 500 km dalje, a priroda je radila svoje. Voda bi na ljetnim temperaturama isparavala iz konzerve sve dok komad bijelog fosfora ne bi došao u dodir sa zrakom. Onda bi se zapalio uzrokujući isparavanje ostatka vode i brzo izgaranje ogoljelog ostatka. Time bi se zapalile grančice poslagane iznad konzerve i požar bi se u času proširio. Mogao je diverzant u nekoliko sati rada postaviti svoje konzerve na desetak ili više mjesta, a uspjeh je bio siguran. Nikad nije dokazano da su na ovaj način izazivani požari uoči Dominskog rata, ali sumnje su ostale. Tijekom Domovinskog rata bili smo obasuti vijestima o primjeni fosfornih granata na bojišnici, posebno u ravnici istočne Slavonije. U ravnici nije lako popraviti topničku vatru, jer napadač ne vidi gdje je točno njegov projektil završio. Za provjeru kakvoće gađanja koriste se fosforne granate. Tamo gdje ona padne pojave se plamen i dim, pa se onda može izračunati kolika su odstupanja u gađanju. Naravno da su takve granate često pogađale zapaljive objekte i izazivale požare. U istočnoj Slavoniji su izgorjele mnoge kuće pogođene fosfornim granatama. Međutim, značajka oružja primijenjenog u Domovinskom ratu bila je loša kvaliteta. Čak do 30% projektila nije eksplodiralo pri udaru u ciljano mjesto, a razlozi su bili što u starosti što u lošoj kvaliteti izrade. Tako su padale i fosforne granate ne uspijevajući obaviti svoju ulogu. Sjećam se jedne takve granate upućene na selo Privlaka pokraj Vinkovaca, koja je pala u blato pokraj arteškog bunara smještenog u najstrožem centru sela. Nije eksplodirala do kraja, ali je fosfor došao u kontakt s blatom i danima se dimilo dok se konačno bijeli fosfor nije potrošio do kraja. Drugo iskustvo je bilo naizgled manje opasno, ali je imalo zanimljive posljedice. Fosforna granata je pala posred ceste između Vinkovaca i Ivankova, a odmah nakon njezina pada našila su trojica gardista svojim autom. Malo se

315 dimilo i bilo je zanimljivo vidjeti o čemu se radi. Kad su počeli kašljati i plakati odlučili su prekinuti izvid i odjurili dalje prema Vinkovcima, a granata se nakon toga zapalila i izgorjela. Javili su se u bolnicu, ali osim iritacije svih sluznica ništa drugo nije nađeno.

Hidrazin i njegovi derivati

Hidrazin sam za sebe koristi se danas u vrlo uskom području ljudskih aktivnosti kao i njegovi derivati. Sam hidrazin važan je kod pripreme tehnoloških voda u termoelektranama i sličnim objektima, jer u deiozniziranoj vodi uklanja kisik poguban kao oksidans. Većina ljudi i ne zna kakva su njegova opasna svojstva. Što se tiče njegovih derivata, koriste se na mnogim mjestima, ali meni su ostali u sjećanju kao raketna goriva, posebno u ruskim bojnim raketama, kakve je JNA kupovala kroz duge godine i onda za vrijeme Domovinskog rata i primjenjivala. Lune! Mlađi ne znaju, ali Lune su bile prijetnja našim gradovima i industrijskim postrojenjima tijekom Domovinskog rata i puno smo se njima bavili, ali o tome kasnije. Idemo prvo na opasna svojstva hidrazina.

T N HIDRAZIN; (CAS 302-01-2) Karc.kat. 2 OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ

OZNAKE UPOZORENJA R10-23/24/25-34-43-45-50/53 (zapaljivo, otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta, izaziva opekotine, u dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost, može izazvati rak, otrovno za organizme koji žive u vodi i može dugotrajno štetno djelovati u vodi)

Karcinogeni su, istina kategorije 2., ali to ne mijenja puno na stvari. Čovjek ih se boji, ako zna za njihova svojstva. A, u zadnje vrijeme i obični ljudi dođu do podataka, pa onda postavljaju pitanja. U Hrvatsku se ne uvoze velike količine hidrazina, jer su čini se tehnolozi našli druga rješenja u obradi tehnoloških voda termoelektrana. Međutim, uvozi ih se nekoliko desetaka tona godišnje i radnici pitaju koliko je to opasno za njih. Uvijek odgovaramo na isti način da je bitno koliko ih se čuva onaj koji s njima radi.

316 Iskustva s derivatim hidrazina u vojne svrhe ipak su malo drugačija. Glavno skladište raketa u Hrvatskoj prije Domovinskog rata bilo je smješteno u Kerestincu, ali bilo je manjih skladišta poput onog u blizini Drniša. Imali su oni iz JNA i drugih lokacija na raspolaganju, pa je tako u Žažini bila baza za primjenu raketa protiv mrskog neprijatelja sa zapada. Moje neugodno iskustvo s hidrazinom kao gorivom i dušičnom kiselinom kao oksidansom za ruske rakete seže iz jeseni 1991. godine. Naše snage su opkolile sve vojarne i vojna skladišta, pa je tako bila opkoljena i raketna baza u Kerestincu. Nije se pucalo nego pregovaralo, a mora se priznati da su zrakoplovne snage u koje su pripadali i oni s raketama bile vrlo pristojne. Međutim, Beograd nije ostajao miran i nikako mu se nije sviđalo da mi ovladamo raketnom bazom. Jednog dana je po svim našim novinama osvanuo članak s prijetnjom SIV-a (Savezno izvršno vijeće) iz Beograda da će dignuti u zrak cijelu raketnu bazu u Kerestincu, ako Ustaše ne prestanu napadati na taj važni objekt. Moram priznati da tog časa nismo znali ništa o pogonu slavnih raketa Luna i panično smo tražili podatke. Naravno da smo iako u neuređenom sustavu uspjeli doći do brojnih podataka i shvatili smo kako je akutni problem dimeća dušićna kiselina, a kronični je pak derivat hidrazina kao gorivo. Te rakete su bile jednostavne što se tiče pogona. Spajanjem goriva kao što je neki derivat hidrazina i oksidansa poput dimeće dušićne kiseline stvarao se snažan potisak dovoljan da raketu ponese na mjesto gdje treba nešto razrušiti. Bilo je tamo približno osamdeset raketa s pripadajućim brojem rezervoara dvije opasne kemikalije. Približno po 2 tone svake opasne kemikalije po rezervoaru. Odmah su učinjene simulacije, prvenstveno za dimeću dušićnu kiselinu i shvatilo se kako bi u najgorem slučaju pare dušikovih oksida mogle doseći opasne koncentracije na udaljenosti oko 5 km u smjeru vjetra od mjesta nesreće. Hidrazinski tekući derivat vjerojatno ne bi izgorio u potpunosti nego bi onečistio tlo i vode na vrlo širokom području oko Kerestinca. Zbog svoje karcinogenosti ostavio bi dugotrajne štetne posljedice na izrazito važnom poljoprivrednom području oko Kerestinca. S turističkog stanoviša bilo je to prekrasno područje brežuljaka i svi smo ga nastojali zaštiti. U to vrijeme se stvarala Hrvatska vojska i nekolicina mladih ljudi su osnovali na Borongaju prvu RBK postrojbu Republike Hrvatske. Imali su nešto opreme, ali je najvažnije što su imali nos i nužnu osobnu zaštitnu opremu. Postavili smo ih uokrug raketne baze sa zadatkom da sve motre i dojavljuju u središnjicu Toksikološke službe. Pripremili smo obavijesti za pučanstvo u slučaju teške diverzije u raketnoj bazi, ali smo također obavijestili Vladu o opasnostima. Možda je i to utjecalo na tijek pregovora, jer niti tjedan dana nakon toga je postignut sporazum o napuštanju baze i prebacivanju svih raketa u Bosnu i Hercegovinu. Tako je završio rečeni slučaj, a mi smo ostali bez tako potrebnih raketa za obranu države.

Sumporna kiselina

Njezina važnost je izrazito velika u našem svijetu. Proizvodi se i stavlja na tržište u golemim količinama, jer ju ljudi traže i koriste zbog stotine razloga. Evo njezinih opasnih svojstava.

317 SUMPORNA KISELINA C (CAS 7664-93-9)

NAGRIZAJUĆE

OZNAKE UPOZORENJA R35 (izaziva teške opekotine)

Reklo bi se da nije to ništa strašnog, ali u praksi se stvari mijenjaju zbog širine njezine uporabe i izrazito snažnih svojstava nagrizanja. To je kemikalija s kojom se najčešće događaju nesreće ili su joj svojstva takva da se o nesrećama najčešće piše. U Hrvatskoj se često pisalo o razlijevanju sumporne kiseline u industrijskim skladištima, ali nikada posljedice nisu bile onako teške kako su to predviđali zloguki proroci. Meni je u sjećanju ostala nesreća iznad Slunjčice kod naselja Slušnica nedaleko Slunja iz proljeća 2001. godine. Vozač poluprazne cisterne sa sumpornom kiselinom nepažljivo je zakočio na jednoj okuci po vlažnoj cesti i cisterna se zbog razumljivih fizikalnih razloga prevrnula, a sumporna kiselina je počela iz nje polako curiti. Odmah su obaviješteni lokalni vatrogasci i gradonačelnik Slunja, ali nisu puno znali ni mogli učiniti. Vatrogasci su bili opremljeni za gašenje požara i čim su zagazili u mlaku osjetili su djelovanje sumporne kiseline na svoje kožne cipele. Naravno da je sustav obavješćivanja zakazao i zatražili su pomoć od nadležnih službi kad se već sumporna kiselina polako slijevala padinom prema Slunjčici i nedalekom vodozahvatu grada Slunja. Nastala je panika i nitko se nije snalazio niti imao ideje što treba napraviti. Poslije rata je lako biti general, ali jedino što je gradonačelnik trebao učiniti bilo je slanje dva ili tri kamiona s pijeskom, koji bi ogradio mjesto nesreće i upio razlivenu sumpornu kiselinu. Oni su međutim tražili pomoć iz dalekog Zagreba, a tamo nitko nije znao što se događa na terenu. Dok su stigli nadležni inspektori iz Hrvatskih voda i dužnosnik iz ministarstva nadležnog za zaštitu okoliša već je iz cisterne iscurila sva sumporna kiselina i razlila se po padini. U tom času se nije dalo ništa više učiniti nego uklanjati posljedice nesreće, a mi smo tek u tom času bili obaviješteni o događaju. Ja sam bio na nekom kongresu u Puli i odmah sam poslao djelatnika HZT na mjesto događaja, a on se tamo tek mogao složiti da treba sanirati mjesto događaja tehnologijama koje su na raspolaganju i započeti praćenje kvaliteta vode u Slunjčici. Međutim, vodopravna inspekcija je bila jako brza i nepromišljena te je zatvorila vodocrpilište. Bila je to besmislena odluka, budući je mjesto nesreće bilo nekih 200 m iznad Slunjčice, a zbog padine je udaljenost bila veća od 350 m. Nije se moglo niti u najgorem slučaju očekivati da će sumporna kiselina doći do Slunjčice u slijedećih nekoliko mjeseci. Uostalom, ona se morala neutralizirati s karbonatima iz tla, pa je tako mogla do potoka stići izrazito razrijeđena. Točno

318 je da se sumporna kiselina na mjestu izlijevanja prvo neutralizirala s karbonatima tla, ali je nakon toga mogla otapati okside ili silikate te na taj način oslobađati teške metale poput kadmija. Time je prijetila nepoznata opasnost za vode bistre Slunjčice. Pozvana je ovlaštena tvrtka za ovakve slučajeve i ona je upotrijebila goleme količine kalcijeva hidroksida za neutralizaciju razlivene sumporne kiseline, a mi smo se kasnije danima prepirali oko potrebe otvaranja vodozahvata. Nakon brojnih obavljenih analiza vode u Slunjčici zaključeno je da opasnosti za vodozahvat nema i Slunj je ponovo dobio vodu. U međuvremenu je donijeta odluka da se tlo natopljeno sumpornom kiselinom ukloni s mjesta događaja, jer neutralizacija kalcijevih hidroksidom nije značajno podigla pH. Bilo je impresivno vidjeti golem broj bačvi napunjenih kiselim ličkim tlom, a sve skupa je koštalo tadašnjih 600.000 kuna, a da problem nije bio riješen. Ne znam ni do danas što je učinjeno s tim silnim bačvama, ali pretpostavljam da je ipak neutralizacija obavljena do kraja. Sumpornu kiselinu inače se često koristilo u domaćinstvima, npr. kao akumulatorsku kiselinu. U doba dok sam bio mlađan toksikolog ja, sumporna kiselina se nerijetko pod imenom vitriol koristila za osobne obračune kod ljubavnih problema. Možda je to bio razlog što su neki od mojih kolega godinama ustrajali u tome da se posve zabrani maloprodaja sumporne kiseline u koncentracijama višim od 50%. Naime, bacanjem vitriola u lice osvećivale su se ostavljene ljubavnice u ovim krajevima, a posljedice su znale biti strašne. Čitam da to danas čine muškarci ženama u nekim bliskoistočnim zemljama, a pogled na unakažena lica je stravičan. Ja se sjećam jednog slučaja iz 1999. godine gdje se nije radilo o osveti ostavljenih ljubavnika nego o ljudskom neznanju i nemaru onoga tko je stavio proizvod u promet. Već dugo prije strašnog događaja na jugoslavenskom tržištu se nalazio preparat Disolvo namijenjen odčepljivanju kanalizacijskih cijevi, a sastojao se iz tehničke 80% sumporne kiseline. U slučaju začepljenja kanalizacijskih odvoda na sudoperu ili lavabou trebalo je uliti u njega jednu čašicu tog preparata i pustiti da djeluje. Sumporna kiselina je hidrolizirala masti i dlake, pa je znalo nepodnošljivo smrdjeti po vodikovom sulfidu, ali sredstvo je bilo vrlo učinkovito, kako u uklanjanju organskih tvari tako i uništavanju cijevi. Bilo je namijenjeno cijelom bivšem jugoslavenskom tržištu i imalo je upute na svim jezicima naroda i narodnosti bivše države. Jedino je bio problem u tome što su se te upute uglavnom odnosile na način primjene i reklamu proizvoda. Tek stidljivo se sitnim slovima davalo upute o tome što valja učiniti ako se polijete ili vam prsne po koži ili u oči. Nije bio dan niti CAS broj niti neki drugi jasni podatak, koji bi vam objašnjavao od čega se proizvod sastoji. Neki mladi bračni par iz Dubrave je odlučio konačno očistiti svoj začepljeni lavabo u kupaonici. Navodno su ulili propisanu količinu sredstva u lavabo. Jako ih je zanimalo kako će to sredstvo obaviti čišćenje njihova lavaboa i nagnuli su se nad njega, a sitna djeca su promatrala događaj iz pozadine. Onda je u jednom času sumporna kiselina briznula iz lavaboa poput nekog vodoskoka i pošteno zalila oboje roditelja. Otac obitelji je poprskan po licu, a majci se većina sumporne kiseline zaustavila na prsima. Silno su se uplašili i počeli zazivati upomoć, pa su uz pomoć dječice dozvali brojne susjede. Ni susjedi nisu znali što treba činiti, a nitko se nije sjetio pogledati bijednu uputu uz proizvod. Nazvali su hitnu pomoć i ona je došla u rekordno brzom vremenu te bez suvišnih pitanja utrpala oba roditelja u vozilo i uputila se njima u traumatološku bolnicu. Tamo se moglo zaključiti da otac ima teške opekotine po licu, a majka je prošla znatno gore. Njoj su stradala prsa tako da joj je na dojkama tkivo bilo djelomično krabonizirano. Obavljeni su brojni zahvati, ali dva ili tri presađivanja kože s bedara na dojke dala su slabe rezultate. Da bi stvar bila gora, liječnik je u otpusnom pismu napisao za stradalnike da su se polili nekom lužinom, što je svakako rezultat slabe edukacije liječnika u kemiji. Stradali su tužili proizvođača kemikalije i tvrtku koja im ga je prodala, jer se takav proizvod nije smio staviti u maloprodaju a dućan nije bio ovlašten za prodaju proizvoda tada I. skupine otrova. Sud je predlagao dogovor, ali su sukobljene strane nastojale spor razriješiti na sudu. Ja sam bio pozvan kao sudski vještak, ali shvatio sam da će se to odugovlačiti u

319 beskonačnost. Danas 2008. godine sudski spor još nije završen ili je možda sve skupa završeno izvan raspravnom nagodbom o kojoj mene nitko nije obavijestio. Eto kako je rizično stavljati opasne kemikalije u maloprodaju.

Klorovodična kiselina (HCl)

Ako se izuzmu nafta i naftni derivati onda je kod nas klorovodična kiselina (sinonim kloridna kiselina) među 5 najviše korištenih kemikalija. Može ju se naći svugdje. Kao jeftina kemikalija koristi se u razne svrhe pri industrijskim procesima, dolazi u kućanstvima bilo kao razrijeđena otopina bilo kao sastavni dio nekih preparata, a možemo je također naći i u prirodi. Jedan od važnih sastojaka našeg želuca je upravo klorovodična kiselina, koja želučanim sokovima daje nizak pH. Čovječanstvo ju zna odavno, a otkrio ju je slavni arapski alkemičar Jabir (Geber, aka Abu Musa Jabir ibn Hayam) prikazan na slici lijevo. Proizveo ju je destilacijom vodikova klorida (sinonim klorovodik) u čistu vodu. I danas se proizvodi na isti način, jer se vodikov klorid može dobiti u vrlo čistom stanju i onda otopiti u vodi. Inače je klorovodik prisutan u mnogim procesima bilo da su kontrolirani ili ne. Opasniji je od klorovodične kiseline i nosi oznake opasnosti T (otrov) i C (nagrizajuće), a dodjeljuju mu se oznake upozorenja R23-35 (otrovan ako se udiše, izaziva vrlo jake opekotine). On se naravno isparava i iz 35-36 postotne klorovodične kiseline i zapravo kod svih nesreća s klorovodičnom kiselinom moramo računati na opasne učinke vodikova klorida, ali o tome možda nešto kasnije. Evo njezinih opasnih svojstava na slici dolje. Jako je važno upozoriti da se njezina opasna svojstva gube vrlo brzo padom koncentracije u vodi. Koncentracije više od 20% nalaze se samo u industrijskim procesima, ali također valja upozoriti da se zbog ušteda troškova klorovodična kiselina obično prodaje i transportira kao 35-36 postotna otopina. To ima odraza na posljedice nesreća u prijevozu. U domaćinstvima dolazi u koncentracijama oko 10%. Ako su koncentracije više od 10% onda joj se dodjeljuju oznake upozorenja R36/37/38 i znak opasnosti Xi. Međutim, ona često i u industriji i u općoj uporabi dolazi s koncentracijama ispod 10 % i tada zapravo ne predstavlja značajan problem. Samo kod osjetljivih osoba mogu se javiti štetni uč inci nadraživanja sluznica.

320 C KLOROVODIČNA KISELINA (CAS ZA HCl 7647-01-0)

NAGRIZAJUĆE OZNAKE UPOZORENJA R34-37 (izaziva opekotine, nadražuje oči)

KLOROVODIČNA NEMA CAS BROJ

Mi iskustava s težim akutnim otrovanjima klorovodičnom kiselinom zapravo nemamo. U domaćinstvu se najčešće događa gutanje, a u industriji polijevanje ili prskanje u oči. Na sreću, nemamo niti teških iskustava s nesrećama. Inače je u svijetu nesreća s klorovodičnom kiselinom u prijevozu uobičajena. Svaki čas se prevrću autocisterne ili vagoni zagađujući okoliš. Klorovodična kiselina se ne ubraja u tvari opasne za okoliš, ali lokalno može napraviti velike štete sniženjem pH okoliša gdje se prolila, kao na slici lijevo. Važno je što prije ograničiti razlijevanje klorovodične kiseline (npr. branama od pijeska ili zemlje). U ovom slučaju na slici se dobro vidi kako iskusni ljudi rade. Imali su sreće da se cisterna prevrnula u jarak, a onda su oni s nekoliko lopata zemlje zaustavili daljnje razlijevanje. Naši ljudi se u pravilu ne snalaze kad se npr. prevrne cisterna s kemikalijom. Oni zapomažu i užasnuti gledaju kako se opasna tekućina razlijeva u njihovo dvorište, a s nekoliko lopata su mogli opasnu tekućinu preusmjeriti ili ograničiti njezino razlijevanje, kao na ovoj slici.

Spojevi dušikovih oksida

Ta skupina anorganskih spojeva izrazito se široko primjenjuje na različitim mjestima. Mislim da im je najvažnija uporaba u poljoprivredi kao mineralnih gnojiva, npr. amonijev

321 nitrat, ali je zanimljivo da se ista tvar koristi u smjesama eksploziva. Svi dušikovi oksidi su jači ili slabiji oksidansi i na to svojstvo treba misliti, a poznaju ga jako dobro ilegalni laboratoriji za proizvodnju kućnih eksploziva. Možda je najbolje krenuti od ne tako često korištene ali važne dušične kiseline (sinonim nitratna kiselina). Evo njezinih svojstava:

DUŠIČNA KISELINA C O (CAS:7697-37-2)

NAGRIZAJUĆE OKSIDIRAJUĆE

OZNAKE UPOZORENJA R8-35 (U dodiru sa zapaljivim materijalima možeizazvati požar, izaziva teške opekotine)

Dolazi na tržište u različitim koncentracijama. Dimeća dušična kiselina se javlja rijetko i opasna je na brojne načine, a to je jedini pripravak, koji predstavlja opasnost zbog udisanja para. Dušikov dioksid je vrlo jaki otrov sa znakom T+ i oznakama upozorenja R26- 34 (vrlo otrovno ako se udiše, izaziva opekotine). Ja sam s njom dolazio u doticaj tijekom svojih mladenačkih istraživanja u laboratoriju, jer ima izvrsna svojstva demineralizacije. Pomiješana sa sumpornom kiselinom može razoriti svaki materijal, pa se jedna kombinacija te dvije kiseline zove zlatotopka, jer uspijeva otopiti inače sasvim inertno zlato. Još samo jedno iskustvo s koncentriranom nitratnom kiselinom, dakle ne dimećom. Jedne ljetne večeri pred kraj prošlog stoljeća nazvali su me iz Operativnog dežurstva da hitno odem na Šalatu pomoći u razrješavanju posljedica požara zaboravljenih kemikalija. Kad od Schlosserovih stuba ulazite na plato sa zgradama Medicinskog fakulteta ne možete ne vidjeti protuavionsko sklonište iz II. Svjetskog rata. Tamo se dogodio požar. Tko zna tko je iskoristio to sklonište (bunker) za skladištenje kemikalija i kada se to dogodilo. Ja sam prema ambalaži pretpostavljao da je skladištenje počelo najkasnije ranih šezdesetih godina. Do tada su se opasne kemikalije obavezno pakirale u staklene boce volumena 25 do 50 l, a kasnije je staklo istisnula plastika. Prema svemu sudeći malo tko je znao da skladište uopće postoji i nitko u njega nije zalazio. Nije to nikakvo iznenađenje, jer Hrvatska je prepuna zaboravljenih kemikalija po više ili manje zaboravljenim skladištima. Brojni stakleni baloni s različitim kemikalijama bili su poslagani po drvenim policama, a našlo se tu puno pilovine, koja je služila za osiguranje staklenih spremnika prilikom prijevoza. Balon sa dušičnom kiselinom se nalazio na samom rubu jedne trule police, koja u jednom času više nije mogla izdržati teret kemikalije i tako se urušila. Boca s dušičnom kiselinom je pala s visine od metra na zemljani pod i razbila se. Dušična kiselina u koncentracijama iznad 70% snažni je oksidans i u kontaktu s pilovinom izazvala je požar. Vatrogasci su vrlo brzo stigli na požarište i obavili

322 uspješno svoj posao, ali ostalo je pitanje koliko takvih zaboravljenih bombi imamo diljem zemlje. Soli dušikovih kiselina se koriste koji puta u ogromnim količinama i važno je poznavati njihova svojstva. Naravno da prvo moramo obratiti pozornost na okside iz kojih otapanjem u vodi mogu nastati razne kiseline. Dušikovih oksida je mnogo i nema vremena ni prostora obrađivati ih sve. Ja sam se stručno najranije sreo s oksidulom ili rajskim plinom. Dobro sam ga zapamtio još s predavanja iz anorganske kemije prije više od četrdeset godina, jer je profesor tumačio da kod niskih koncentracija izaziva nezadrživi smijeh. Kod viših vodi u vrlo učinkovitu totalnu anesteziju. U tim starim vremenima moglo se kupiti spremnike s ukapljenim» rajskim plinom» ili dušikovim oksidulom radi podizanja raspoloženja na zabavama, ali to je brzo postalo zabranjeno. Međutim, taj se plin još uvijek koristi povremeno za postizanje opće anestezije. Krajem prošlog stoljeća bio sam hitno pozvan na Rebro da pomognem u odgonetavanju čudnih događaja na jednoj od kirurgija. Sve je započelo time da su se pacijenti sporo budili iz anestezije i osjećale poteškoće u disanju te općenitu slabost. Ključne su bile ispiralice postavljene između boce s plinom i pacijenta. One su bile punjene vodom i namijenjene ovlaživanju anestetika prije dovođenja do pluća pacijenta. Anesteziolog je opazio da su tekućine u ispiralicama bile obojene narančasto i tražio je hitnu analizu. Mi smo naravno našli visoke koncentracije nitrata i zaključili da je anestetički plin bio onečišćen drugim oksidima dušika. Vjerojatno je dušikov dioksid bio odgovoran za oštećenja pluća i methemoglobinemiju pacijenata. Rezultat događaja je bio pooštrenje propisa o nadzoru medicinskih plinova i od tada se nije zbio ni jedan neugodan događaj s takvim tvarima. Natrijev nitrit nije kemikalija koja se koristi u velikim količinama, ali nalazi svoju uporabu na brojnim mjestima. Posebno je važna u prehrambenoj industriji za zaštitu namirnica od bakterija. Nema bolje zašite od botulizma nego što je dodavanje nitrita u suhomesnate proizvode, barem one industrijski proizvedene. Naši seljaci još uvijek nerado koriste nitrite kao dodatke u šunke, kobasice, kulene ili krvavice. Međutim, kad kupujete industrijske suhomesnate proizvode ili iste takve proizvode od mesara računajte na nitrite u njima. Iskustva s lošom primjenom nitrita su brojna. Ali, pogledajmo prvo njihova toksikološka svojstva. Nitriti su istovremeno oksidansi, otrovi i vrlo opasni za okoliš. Ta svojstva su nekad izrazito loša, a nekad i nekom jako dobra. Oni ne samo da izvrsno konzerviraju suhomesnate proizvode nego im daju i krasnu smeđu boju. Zbog nitrita svako mesnato smeće može dobiti izvrsnu smeđu boju, od koje vam cure sline. Ja svaki put kad gledam hrenovke razmišljam koliko njihovoj privlačnoj boji doprinosi kvaliteta mesa a koliko natrijev nitrit. Natrijev nitrit poboljšava i okus suhomesnatog proizvoda. Moglo bi se reći da služi i kao začin. Gotovo da ne trebate kuhinjsku sol ako koristite natrijev nitrit. Međutim, kemikalija nije baš bezopasna. Ona je najpoznatija tvar koja prevodi hemoglobin u methemoglobin. Ne želeći ulaziti u detalje tek napominjem da methemoglobin nije u stanju prenositi kisik do stanica i tako dolazi do hipoksije (manjak kisika u svim stanicama organizma). To u najgorem slučaju može voditi u smrt, a u blažim okolnostima javljaju se glavobolja, vrtoglavica, pospanost, pad krvnog tlaka, i slični neugodni učinci. Ljudi i umiru

323 zbog methemoglobinemije. Istina je da postoji antidot (protuotrov), ali njega nema u ljekarnama bolnica. Radi se o metilenskom modrilu, kojeg smo mi po kratkom postupku priredili na početku Domovinskog rata bojeći se otrovanja nitritima i sličnim spojevima. Na kraju su sve zalihe propale, jer smo krivo predviđali, ali nije nam žao. O T N NATRIJEV NITRIT CAS:7632-00-0

OKSIDIRAJUĆE OTROVNO OPASNO ZA OKOLIŠ OZNAKE UPOZORENJA R:8-25-50 (u dodiru sa zapaljivim materijalom može izazvati požar, otrovno ako se proguta, vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi)

Iako se radi o relativno snažnom otrovu zapravo teških akutnih otrovanja nema. Ja znam za jedno iz literature s početka dvadesetog stoljeća na jednom Oktoberfesu u Minhenu. Mesar je priredio izvrsne kobasice natopljene natrijevim nitratom, što zbog postizanja izvrsne boje a što zbog dobrog okusa. Uslijedilo je masovno otrovanje, a dok se ustanovio uzrok umrlo je nekoliko ljudi Tada toksikolozi još uvijek nisu znali da je izvrstan antidot metilensko modrilo. Kod nas se dogodilo masovno otrovanje bez smrtnih posljedica polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća u Petrinji. U doba kolinja jedan radnik je ukrao vreću s natrijevim nitritom iz Gavrilovića misleći da se radi o kuhinjskoj soli. Zapravo glupa krađa obzirom na nisku cijenu kuhinjske soli. Podijelio je sadržaj vreće s prijateljima i obavio klanje svinja. Problemi su počeli već koji dan nakon prvog kolinja, a liječnici su bili dovoljno iskusni da prepoznaju uzroke otrovanja. Danas se nitrita stručnjaci boje zbog karcinogenosti produkata reakcije nitrita i različitih amina u probavnom sustavu. Definitivno je jasno da u toj reakciji nastaju nitrozamini, a oni su prema sudeći karcinogeni barem kategorije 2. Stručni radovi čak pokazuju neku povezanosti uživanja u suhomesnatim proizvodima i pojave karcinoma debelog crijeva, ali apsolutni dokazi još uvijek nisu podastrijeti stručnoj javnosti. Završimo ovo poglavlje s nitratima. Najpoznatiji je svakako amonijev nitrat kao mineralno gnojivo i dodatak eksplozivnim smjesama. Kod nas se kao eksploziv koristio i koristi Vitezit, koji između ostalih nama nepoznatih tvari sadrži TNT i amonijev nitrat. Ključno je da on sadrži u sebi puno kisika i na taj način poboljšava učinkovitost pravog eskpoloziva poput TNT. Izuzetno je zanimljivo da EZ nikad nije službeno razvrstala amonijev nitrat prema opasnostima i ostaje nam vjerovati proizvođačima ili neutralnim toksikolozima. Međutim, podaci se dramatično razlikuju. Tako npr. na web stranici Oxford University možete nači da se radi o oksidansu, štetnoj i nadražujućoj tvari s oznakama upozorenja R8- 21/22/23-36/37/38 (u dodiru sa zapaljivim materijalom može izazvati požar; štetno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta; nadražuje oči, dišne putove i probavni sustav). Proizvođači u pravilu zadržavaju oznaku R8 i većina njih dodaju R36/37/38. Sklon sam

324 povjerovati razvrstanju proizvođača, jer imam i nekog osobnog iskustva s primjenom mineralnih gnojiva, istina iz mladosti. Najviše se amonijev nitrat koristi upravo kao mineralno gnojivo i dolazi na naše i druga tržišta u golemim godišnjim količinama. Nema više moderne poljoprivreda bez učinkovitih sintetskih gnojiva, pa što o tome mislili tradicionalisti. Kukuruz kao na slici gore može tako dobro izgledati samo ako je dobio dovoljno mineralnih gnojiva i ako su herbicidima uništeni svi korovi. Vidite li na slici i jedne nepoželjne travke? Ne ulazeći u to da li je moderna proizvodnja biljnih kultura ispravna ili bi se radije trebalo vratiti motici i stajskom gnojivu moram upozoriti na posljedice primjene amonijevog nitrata na poljima. To je dobro topljiva kemikalija u vodi i ne ostaje samo na polju radi dobrobiti naše monokulture. Kemikalija se ispire oborinskim vodama odlazeći u površinske vodotokove ili se procjeđujući u podzemne vode. U mnogim krajevima su podzemne vode onečišćene nitratima i ne tako često se barem privremeno zatvaraju vodocrpilišta zbog visokog sadržaja nitrata u vodi. Ne mogu ne spomenuti događaje iz prošlosti na području sela oko Županje. To je nisko područje pokraj Save, a bilo je ranije gusto naseljeno. Prije trideset godina najveće selo u tadašnjoj Jugoslaviji bila je Babina greda sa svojih 15.000 stanovnika. Ljudi su se bavili poljoprivredom i svaki seljak je negdje u dvorištu imao stajnjak. Tamo su biološkim procesima nastajali nitrati i amini, koji su se procjeđivali u podzemne vode. Nekoliko metara od stajnjaka obično je bio iskopan bunar na đeram i vode u bunarima su bile onečišćene nitratima i nitritima (produkt bakterijskog metabolizma). Tamo se pojavila dojenačka methemoglobinemija. To su otkrili učenici velikog AndrijeŠtampara. Problemi su nastajali kad je dijete sa ženinog mlijeka prelazilo na kravlje. Kravlje mlijeko je trebalo razrijediti s vodom, a ona je sadržavala nitrate i nitrite. Onda je logično da se pojavljivala methemoglobinemija, koju su seljaci nazivali «fraze». Toga više nema, ali nije loše sakupljati podatke o prošlosti, jer mudar čovjek iz toga izvuče pametne zaključke. Završavam s anorganskim kemikalijama svjestan da mnogo zanimljivih nisam obuhvatio. Što je npr. s cementom, kalcijevim hidroksidom ili drugim kemikalijama? Kakav utjecaj na vaše zdravlje mogu proizvesti kamena ili staklena vuna? Nema smisla pisati o svemu. HZT gradi informacijski sustav dostupan javnosti preko Interneta i svaki će građanin imati mogućnost saznati koliko je opasan koji proizvod.

325 OPTUŽENI, PRIZNAJETE LI KRIVICU

Pred licem pravde optužujem vas i sebe za teške zločine protiv čovjeka i prirode. Vi ste onečistili naš zrak, tlo i vode. Zbog vaših nedjela nestaju biljne i životinjske vrste, a u pitanju je cijela ljudska budućnost. Naši potomci će patiti zbog naših nedjela. Osjećate li se krivima građani republike Hrvatske i šire? Vječni sudac je mogao to pitanje postaviti bilo kojem građaninu svijeta, a vjerojatno su oni sa zapada od nas najveći krivci, ali to ne osjećaju. Nemojte prebacivati krivicu na drugog, jer vi ste zaista onaj kojeg treba optužiti pred Bogom i jednom će nas stići osuda budućih generacija. Hoćete li da krenem od vas i sebe? Apsolutno najveći izravni proizvođači ugljikovog dioksida su građani sa svojim smrdljivim automobilima, kućnim grijanjem ili klimatizacijom, otpadom i tko zna čim drugim. Nisu ni industrija ili promet tvrki puno manji zagađivači, ali oni postoje zbog nas građana i u krajnjoj liniji zbog nas šalju u zrak silnu nečist, jer mi smo krajnji korisnik njihovih usluga. Što je s onim silnim količinama opasnih tvari, koje se emitiraju u okoliš? Policiklički aromatski ugljikovodici, dioksini i furani i različite druge kemikalije šaljemo u okoliš mi, jer sve se to radi zbog nas ili radimo izravno mi.

Tko je to kriv za pojavu kisele kiše i propadanje šuma kao na slici lijevo gore? Tko je kriv što nam se vode onečišćuju kanalizacijskim izljevima kao na slici gore desno gore? Mi! Mi smo krivi za sve što se događa s planetom Zemljom! Opljačkali smo svoju planetu i uništili brojne životinjske i biljne vrste. Jeste li svjesni da se nafta u utrobi Zemlje stvarala milijardu godina, a mi smo je nerazumno potrošili u roku od 150 godina. Razbojnici! A bilo je svetaca, koji su upozoravali poput sv. Franje Asiškog ili poglavice Seattlea. Problem je u tome što ih nitko nije razumio niti poslušao. Dobar dio vas ne razumije ni danas da čini veliko zlo. Kažu da se odvija globalno zagrijavanje i da će nastupiti izrazito teška vremena za čovječanstvo i sav nevini živi svijet. Možda čak uz uništenje većeg dijela svijeta? A mi i dalje radimo po svom.

326 Prije su ljudi nastojali svoje potomke osigurati da mogu normalno živjeti, a mi radimo sve na štetu svojih potomaka. Očekujem da će nas proklinjati sve generacije koje dolaze iza nas i biti će u pravu. Osjećate li i malo krivice za to? Onaj tko je i malo razuman će shvatiti, a budalama ne vrijedi govoriti.

Otpad

Neću ići na široko i držati ću se samo jedne teme o otpadu. Poglavica Seattle napisao je poglavici u Washington pismo, koje je za mnoge ljude postalo Sv. Pismo današnjice. Puno je velikih misli i proročanstava, ali na mene je ostavila poseban utisak jedna rečenica. Kaže poglavica da će se jedan dan bijeli čovjek probuditi u postelji zatrpan vlastitim smećem. Kako je to uspio predvidjeti? Zato jer je bio svet i genijalan unatoč tome što nije znao pisati i pismo je diktirao nekom pismenom čovjeku. Jeste li shvatili da nam je Bog poslao proroka u vidu Seattlea, a mi ga naravno nismo poslušali kao što ni naši preci nisu slušali što govore proroci. Znali su ih i kamenovati, jer im se nije sviđalo ono što ti ljudi govore. Uostalom, Krista su razapeli na križ, ali su ga neki ljudi ipak shvatili. Naravno da ni njegov nauk nije našao odaziv u ljudskim glavama, a zašto bi onda glas čovjeka poput Poglavice Seattlea našao kod nas odaziva. Tu smo gdje smo i nije jasno kako se izvući iz nemogućeg položaja. Prvi puta su valjda moderni ljudi djelomično postali svjesni problema zbog teških posljedica odlaganja opasnog otpada u Love kanalu odmah pokraj vodopada Nijagare. Negdje krajem 19. stoljeća počelo se graditi hidroelektrane istosmjerne struje i uz njih brojne industrijske objekte. Vodopadi Nijagare bili su moćni i mogli su proizvesti goleme količine električne energije, pa nije ni čudo što su poduzetnici tražili nove lokacije za gradnju hidroelektrana. Netko je došao na ideju da se od gornjih jezera prokopa kanal Love kojim će se dovoditi voda do nove hidroelektrane iznad donjih jezera i naravno da je moćni američki duh ideju proveo u djelo. Međutim, najednom se pojavio Nikola Tesla sa svojim brojnim izumima, a najveći je bio izum izmjenične struje. Ona se mogla bez značajnih gubitaka prenositi na daljinu i postalo je besmisleno graditi uz hidroelektrane industrijske objekte. Tako je kanal ostao raskopan i neupotrebljiv, što američki duh nije mogao trpjeti. U času se netko sjetio da bi se u taj kanal moglo pohranjivati opasni otpad iz tamošnje industrije. To se svima činilo normalnim i logičnim, jer čovjek je vrlo često zakopavao svoju nečist u zemlju. Više ne znam o kojem dijelu Biblije se radi, ali piše u uputama vojsci na taborištu približno ovako: Kad odlaziš noću po sili odi izvan tabora noseći sa sobom lopaticu da svoju nečist možeš zakopati u zemlju. Jedna je stvar s izmetom a druga s opasnim kemikalijama, jer one se ne raspadaju tako lako kao izmet i ne raspadaju se u korisne sastojke. U kanal Love se odlagalo godišnje nekih 20.000 tona opasnog otpada kroz barem deset godina i uredno zatrpavalo. Onda je neki poduzetnik

327 pedesetih godina prošlog stoljeća ugledavši tu zaravnjenu površinu došao na ideju da tamo sagradi naselje i pun američkog duha to je i ostvario. Bilo je to krasno naselje s obiteljskim kućama u divnim vrtovima, crkvom, školom, vrtićem, brojnim dućanima i restoranima. Pravi američki raj! Kuće su brzo rasprodane i ljudi su uživali u blagodatima svojih domova i blizini Nijagarinih vodopada. Možete li zamisliti raj zemaljski? Prvi događaji su izgledali bezazleni, poput fantomskih vatri, koje su se iznenada pojavljivale u raznim dijelovima naselja. Najednom bi se usred vrta pojavila iz zemlje baklja ili bi u zraku iznad kafića odjeknula eksplozija kako je izgledalo iz ničega. Onda su ljudi počeli opažati da se rađaju mrtva ili defektna djeca, a pojavljivale su se učestalo i neke teške bolesti. Ljudi su brzo shvatili da je za sve krivo mjesto gdje žive i počele su pobune. Na slici gore je tipičan plakat iz tih vremena. Na gornjem dijelu slike vidite normalan američki mladi bračni par, a na donjem dijelu slike su njihovi potomci s različitim defektima. Vlasti nisu reagirale sve dok nisu iz tla počele izbijati svakakve opasne kemikalije, a uslijedilo je i rasjedanje tla. Trebalo je puno godina dok se stvari nisu raščistile. Naselje je napušteno ranih sedamdesetih godina, a tek osamdesetih su počeli završavati odštetni sudski procesi. Amerika je bila užasnuta i na kratko se stvorila kritična masa građana za donošenje propisa protiv ilegalnog odlaganja opasnog otpada. U prvi čas su poduzetnici shvatili da je rješenje problema jednostavno. Ni Amerika ni zapadna Europa neće opasni otpad u svom dvorištu i onda ga je najjednostavnije poslati nekome kome neće smetati. Naravno da je uz to išla novčana nadoknada onome tko otpad preuzme. Afrika je bila u to vrijeme osamdesetih godina prošlog stoljeća Bogom dana za odlaganje opasnog otpada sa svih strana razvijenog svijeta. Naravno da se dio opasnog otpada zbrinjavao naprosto bacanjem u oceane, jer se smatralo da oni mogu progutati svu ljudsku nečist i zlo. Međutim, nisu ni Afrikanci budale zato što su siromašni i možda većim dijelom nepismeni. Počeli su se buniti zbog žrtava među svojim građanima i svijet je morao reagirati. Događalo se to sporo, ali početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ipak je usvojena Bazelska konvencija o prekograničnom prometu opasnog otpada. Bio je to krasan dokument, kojim su zemlje svijeta odlučile prestati s izvozom opasnog otpada u siromašna i nerazvijena područja svijeta. Tražilo se nadzor prijevoza opasnih kemikalija, a uvedeno je također pravilo reciprociteta između država. Pravilo reciprociteta je utvrđivalo da se u neku zemlju može izvesti toliko opasnog otpada koliko se iz nje uvozi u vlastitu zemlju. Ideja je bila jako dobra. Nema nikakvog smisla da svaka država razvija sve moguće tehnologije za zbrinjavanje različitih opasnih otpada, kad se moglo surađivati. Jedna zemlja će graditi spalionice opasnog organskog otpada, a druga će pak opasni anorganski otpad odlagati u svojim napuštenim rudnicima soli. Izvrsno! Obje države se mogu suradnjom riješiti praktički svih količina svojih opasnih otpada, a opterećivati će samo dio okoliša produktima tog zbrinjavanja. Stanje se popravilo u odnosu na ono prije dvadesetak godina, ali crni liberalni kapitalizam uvijek nalazi načine kako zaobići konvencije i propise. Ne znam jeste li shvatili da je otpad uvijek bio blago. Onaj tko je znao, izvlačio je iz prikupljanja i razvrstavanja otpada profit, a u današnje vrijeme je to posebno izraženo. Svatko tko stvara otpad mora platiti njegovo zbrinjavanje, a otpada je sve više. U prvom broju hrvatskog izdanja National Geographic iz 2008. godine

328 izišao je članak o zbrinjavanju opasnog elektroničkog otpada, a ja sam bio njegov recenzent. Ne mislim pisati o opasnostima zbrinjavanja te vrste otpada nego o tome kako je svijet brzo našao putove kako ga se riješiti. Prvo su ga slali u neke kineske pokrajine, gdje su tisuće ljudi živjeli od toga, a kasnije se broj destinacija proširio po drugim državama istočne Azije. Taj otpad sadrži brojne vrijedne materijale poput zlata ili bakra, pa su ga ljudi primitivnim tehnologijama obrađivali. I kod nas se npr. žice iz električnih instalacija kuća ili automobila rješavaju na jednostavan način. Polimerna izolacija je naravno problem, a najlakše ju je ukloniti spaljivanjem na otvorenom prostoru. Pri tome nastaju svakakvi opasni produkti poput npr. dioksina ili policikličkih aromatskih ugljikovodika, ali nitko za to previše ne mari. Imao sam više izvida na mjesta ilegalnog obrađivanja takve vrste otpada, ali nikad se nije ulovilo krivce niti se uspjelo spriječiti takvu rabotu. Za taj dio su krivi drugi, a ne ja ili vi, ali to nas ne opravdava od naših zločina. Srodili smo se s otpadom oko sebe i gotovo da ne primjećujemo što mi iz svojih kuća bacamo u komunalni otpad. Meni se sviđa ova slika lijevo, jer govori o tome gdje smo mi danas. Ne muči nas niti sudbina naših najmilijih kad na dječjem igralištu postavljamo kontejnere za smeće. Vjerojatno je netko šale radi postavio kraj tobogana u kontejner za smeće, ali poslao je glasnu i jasnu poruku. Slažete li se da je ona u skladu s optužbom s početka ovog teksta? Iz godine u godinu podaci variraju, ali npr. Grad Zagreb proizvodi oko 350.000 tona komunalnog otpada godišnje. Približno pola tone po građaninu. To je prilična količina u usporedbi s prošlošću kad otpad praktički nije predstavljao nikakav problem, posebno u ruralnim područjima. Kao seosko dijete ja nisam znao što je to otpad, jer ga uopće nije bilo. Sve se iskorištavalo na ovaj ili onaj način. Što se sve nalazi u tih 350.000 tona otpada godišnje u Zagrebu? Ovo na slici lijevo su zapravo podaci za grad Osijek prije nekoliko godina, ali stanje je slično u svim drugim hrvatskim mjestima. Pogledajte i procijenite o čemu se radi. Najviše je u nekim mjestima biootpada, a on se može iskoristiti na stotine načina. Najbolje je od njega prirediti kompost, a mi ga bacamo na neuređena smetlišta. Sramotno je da na drugom mjestu stoje papir i karton, jer oni se u potpunosti mogu reciklirati. I što da dalje komentiram? Većina otpada može postati korisna sirovina, ali mi građani kod toga moramo pomoći. Naravno da je najvažnije kako će reagirati lokalne vlasti, jer one građanima moraju osigurati uvjete za razumno gospodarenje sekundarnim sirovinama. Oprostite ako vas vrijeđam, ali samo glup čovjek će vrijednu sirovinu baciti u komunalni otpad. Priča počinje već prilikom kupovanja. Moderan pristup gospodarenja otpadom kaže da je prvi korak u izbjegavanju kupovanja predmeta koji će postati otpad. Zašto koristiti plastične vrećice za nošenje kupljenih predmeta u trgovini kad će one postati otpad? Zar nije bolja košara od vrbovih grančica ili od platna, koju nosimo na tržnicu ili dućan godinama nego vrećica od PVC, koja će završiti u komunalnom otpadu ili negdje u okolišu? Zašto kupovati proizvode u problematičnoj ambalaži (npr. tetrapak), kad postoje pakiranja od povratne ambalaže? O vama

329 građanine ovisi hoće li vašom kupovinom nastati komunalni otpad ili neće. Onda dolazi drugi korak razvrstavanja komunalnog otpada. Država je već stvorila uvjete za zbrinjavanje brojnih ambalažnih otpada. Svaki svjestan građanin će danas vratiti ambalažu izrađenu od stakla, raznih plastičnih materijala, metala, itd. Imate na svakom uglu spremnike za stari papir ili karton, pa je sasvim nelogično da se takav materijal nađe u komunalnom otpadu. Pogledajte sliku gore. Većina materijala iz komunalnog otpada se može danas propisno zbrinuti, ako vi građanine u tome sudjelujete. Ostaju samo problematične tvari i ostatak otpada od nekih 15%. Tih 15% teško da možemo izbjeći u kratkom vremenu, ali i za njega postoje rješenja. Radi se o trećem koraku zbrinjavanja komunalnog otpada, ali o toj temi je bolje ne raspravljati, jer niti jedna tehnologija neće naići na opće odobravanje (npr. odlaganje, spaljivanje, kompostiranje, zbrinjavanje u stanju plazme, itd.). Pokušajmo se usmjeriti na ono što zovu opasni otpad iz kućanstava ili problematične tvari. Ja sam zadnjih dvadeset godina bio na brojnim izvidima radi prepoznavanja opasnosti divlje odloženog otpada. Teško mi je izabrati poseban slučaj, jer to u pravilu izgleda kao na slici lijevo. Ne znam zašto kriminalci odlažu opasni otpad najradije uz rijeke ili jezera. Trebate samo prošetati uz obale Save na mjestima gdje se ljudi često ne kreću, bilo uzvodno ili nizvodno, i možete naći golema odlagališta svakakvog otpada. Naći ćete ga i uz brojne zagrebačke šoderice, a da ne govorimo o dnu jezera ili mora. Svuda je otpad, a najgore je kad se radi o onom opasnom. Država zadnjih desetak godina usmjerava snage na zbrinjavanje otpada iz tvrtki i mnogi se s pravom bune zbog krivih odluka inspektora o načinu zbrinjavanja njihova otpada, ali o tome nema smisla pisati. Mene muči opasni otpad iz domaćinstava. Iz različitih izvora u svijetu i kod nas proizlazi da domaćinstva u ukupnom komunalnom otpadu imaju oko 10% opasnih produkata. Za Zagreb bi to značilo oko 35.000 tona. Gdje završava taj otpad? Grad je od mene tražio negdje 2005. godine analizu opasnog otpada iz kućanstava i prijedloge o tome kako da se on zbrine. Stanje je bilo katastrofalno, jer većina opasnog otpada iz kućanstava bacalo se 6.000,0 prijavljeno u komunalni otpad. procjena trenutnog stanja 5.000,0 procjena budućih količina Tko je kriv? Radi se o

4.000,0 ogromnim količinama opasnih tvari ili 3.000,0 tone njihove ambalaže. Zar 2.000,0 je moguće da se samo 1.000,0 15% baterijskih 0,0 uložaka zbrinjava na KIH Č propisani način, a sve INSTVA Ć

OTAPALA ostalo završava u EVINSKI OTPAD EVINSKI OTPADNA ULJAOTPADNA ENJE SPREMNIKA komunalnom otpadu? Ć OLOVNE BATERIJE IŠ Č PROCESA Zar je moguće da isto MATERIJALA OTPAD IZ DOMA FOTOGRAFSKA INDUSTRIJA NIKAL-KADMIJEVE BATERIJE toliki postotak ORGANSKI KEMIJSKI PROCESI OPASNI GRA Đ BOJE, LAKOVI, EMAJLI, LJEPILA

ANORGANSKI OTPAD OD ZAŠTITE motornih ulja završava ANORGANSKI OTPAD IZ TERMI IZ OTPAD ANORGANSKI tko zna gdje, a ne na

330 mjestima za njihovo propisno zbrinjavanje? Za neke stvari je kriv Grad. Reciklažna dvorišta su do prije požara na skladištu spalionice PUTO primala ostatke i ambalažu boja, lakova, emajla i razrjeđivača, ali od tada ih ne primaju. Onda je logično da takav otpad završava u vašoj kanti za komunalni otpad. To ne samo da nije racionalno nego je opasno. Nemam namjere pisati o tome što se događa na odlagalištu komunalnog otpada zbog naših opasnih tvari ubačenih u kante za komunalni otpad. Međutim, moram upozoriti da je to sve skupa neodrživo, a građani šute. Možda nema smisla ni galamiti, što zaključujem prema vlastitom iskustvu. Napisao sam brojne predstavke i prijedloge nadležnima, a uglavnom mi nisu stigli odgovoriti ili su smatrali da budalu treba ignorirati. Ne znam što nam je činiti, ali prokleta savjest radi svoj posao i opterećuje čovjeka. Kako objasniti ljudima da su oni najveći krivci za sve zlo proisteklo zbog nemara za okoliš? Kako objasniti da ova kućica u cvijeću s psom pokraj svoje kućice nije prava istina o stanju svijeta? To je sve skupa velika laž!

Ja osobno nisam optimist. Ne vjerujem da se mogu napraviti ikakvi pomaci na bolje dok ljudi ne shvate da su oni sami krivi za sve zlo koje ih prati. Tko je kriv za porast učestalosti CMR (karcinogenost, mutagenost, reproduktivna toksičnost)? Tko je kriv za porast učestalosti alergija od 70% u zadnjih 50 godina? Tko je kriv zbog izumiranja brojnih biljnih i životinjskih vrsta? Tko je kriv zbog globalnog zatopljenja s nepredvidivim posljedicama za cijeli živi svijet uključujući čovjeka? Tko je kriv za nepoznate štete na svim mogućim mjestima? Mi smo krivi! Isključivo mi! Dok to shvatimo možda će biti prekasno.

Nesreće

Svi se bojimo nesreća s kemikalijama, jer nije uvijek važna količina nego i opasna svojstva neke kemikalije. HZT vodi evidencije opasnih kemikalija u državi i raspolaže s podacima o njima. Povremeno se od nas traže izvješća o rizicima, pa onda pišemo tajne izvještaje za nadležna tijela državne vlasti. Ja nemam pravo pisati o tim podacima, ali neke od njih imam pravo iznijeti. Prema zadnjem izvješću nabrojali smo u Hrvatskoj da se npr. ukapljeni klor nalazi na više od 300 mjesta, amonijak na oko 200, itd. Zbog nedostataka u propisima nemamo jasne podatke o broju skladišta i količinama kemikalija poput naftnih

331 derivata, zemnog plina i drugih sličnih kemikalija. Stanje se mijenja na bolje, ali je činjenica da se opasne kemikalije nalaze na tisuće mjesta diljem naše države. Naravno da se uz skladištenje i korištenje takvih kemikalija javljaju rizici od nesreća, a nesreće se i događaju. Dužni smo voditi očevidnike o nesrećama, ali smo svjesni da oni nisu točni, jer oni koji su ih prouzrokovali nastoje zatajiti događaj. Zato je kod nas najviše nesreća u prijevozu kemikalija ili vezanih uz onečišćenje površinskih voda, jer to građani lako opaze. Kad se dogodi nesreća u nekom skladištu ili proizvodnom pogonu to se rijetko opazi, a u većini slučajeva se može zatajiti. Prema službenim podacima u Hrvatskoj se događa oko 100 nesreća godišnje, ali su većina od njih bez težih posljedica. Stvarno rizičnih događaja je manje od 10 godišnje, ali naravno da brojnost nesreća oscilira iz godine u godinu. Najviše ih je bilo za vrijeme Domovinskog rata, kad su bile rezultat napada četnika ili JNA na važne logističke objekte. Kažu da je opravdano u ratu napadati na logistiku uništavajući rafinerije nafte, termoelektrane, trafo-stanice, skladišta eksploziva i druge objekte. Toga smo imali napretek tijekom 1991. godine i moji su ljudi iz Toksikološke službe zbog rečenog bili skoro svakodnevno na terenu radi procjene šteta za ljudsko zdravlje i okoliš. O tome ponešto piše u drugim tekstovima ove knjige. U kasnijim godinama velikih nesreća s kemikalijama nije bilo mnogo, a i o njima sam također pisao u knjizi. Ne otkrivam toplu vodu kad naglašavam da je za nesreće najčešće kriv čovjek. Ljudski faktor! To je tako svuda u svijetu. Pokazao sam u ranijim tekstovima da se to događa najčešće zbog ljudskog neznanja i nepoznavanje procesa koji čovjek vodi, zbog privremene nesposobnosti poput pijanstva na slici lijevo ili bolesti te zbog drugih razloga. Razaranje brojnih objekata s kemikalijama u vrijeme Domovinskog rata kažu da je bilo logističke naravi, ali ja sam pokazao npr. na slučaju Peruče iz 1992. godine da se radilo o ekocidu. Sličan primjer su brojne trafo stanice po manjim naseljima kad se stvarno radilo o ekocidu, jer njihovo uništavanje ništa nije doprinosilo ratnom uspjehu protivnika. Drugi razlog nesreća s kemikalijama je navodno tehničke prirode i sastoji se u razlozima kao što je zamor materijala. Međutim, smatram da je zamor materijala rijetko uzrok nesreće s kemikalijama. U biti se i opet radi o ljudskom činitelju. Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća imali smo česte nesreće s bocama ukapljenog klora. Obično su se kvarovi događali na ventilima, ali bilo je nekoliko slučajeva otpadanja dna boce. Vrlo brzo smo shvatili da je razlog tih nesreća neodržavanje spremnika s klorom. U jednoj nesreći otpadanja dna boce razlog je bio u tome što je boca bila stara čak 15 godina, a nikad za cijelo vrijeme korištenja nije bila na servisu. U međuvremenu je vlasnik boce kupovao svakakav klor (često s visokim sadržajem vode) i naravno da je uslijedila korozija. Zbog korozije je metal na dnu boce propao i nije čudo da je dno otpalo. Nakon toga smo uveli vrlo stroge uvjete nadzora nad spremnicima s klorom, pa nije bilo moguće kupiti klor ako ventili i boca nisu bili garantirano ispravni, a garanciju je davalo nekoliko dobrih serviserskih kuća. Od tada nismo imali niti jednu nesreću s klorom na naših oko 300 mjesta gdje se on koristi. Kakav zamor materijala? Ljudski činitelj je bio i biti će ključan. Radi se o pripravnosti za nesreće. Treba biti pripravan u svakom trenutku i uvijek razmišljati o tome što bi moglo krenuti krivim

332 smjerom zbog ovih ili onih razloga te činiti sve kako se kritični uvjeti ne bi stvorili. Moguće je raditi s kemikalijom najgorih mogućih svojstava s malim rizicima, kad se osiguraju svi mogući uvjeti za sprječavanje zla, a rad s možda bezazlenom kemikalijom može biti izrazito rizičan kad se ne poštuju uvjeti njezinog sigurnog korištenja. Kad se dogodi nesreća u pravilu nastaje zbrka. Ne zna se što je čiji zadatak, a podaci su nepouzdani. Dok ne dođete tamo na teren niste sigurni što se točno dogodilo, koja kemikalija je uzrokovala nesreću i u kojim količinama, a ni drugi ključni podaci nisu na raspolaganju. Unatoč tome što mi prikupljamo podatke o kemikalijama vrlo često na terenu nailazimo na iznenađenja. Puno je skladišta zaboravljenih kemikalija o kojima ne znate ni osnovne podatke i onda se mora improvizirati. Dio ključnih ljudi paničari, kao na slici lijevo i donosi krive odluke. Imali smo slučajeve da nitko ne želi preuzeti odgovornost za nadzor događaja, kao npr. u slučaju požara na skladištu PUTO, kad je gradonačelnica bila na moru, a njezin zamjenik je iz svog terenskog vozila na odlagalištu Prudinec (neki ga zovu Jakuševec) zadivljen gledao veličanstveni požar. Što treba zapravo činiti kad se dogodi nesreća s kemikalijama? Građani su naravno jako radoznali i nastoje kao i kod svake druge nesreće što više vidjeti, kako bi mogli pričati prijateljima u birtiji o svojim iskustvima. Kad sam pola sata nakon početka požara u PUTO stigao na mjesto događaja odmah sam uočio brojne radoznalce naslagane na savskom nasipu na udaljenosti o oko 250 m od požarišta. Odmah sam zatražio od policije da ih makne na udaljenost 500 m ili više uz žustro protivljenje građana. Jedan od njih je na vratu nosio svog potomka starog oko 4 godine, jer je htio djetetu pokazati nešto što možda više nikad neće doživjeti. Trebalo je pozvati još jednu postrojbu temeljne policije da izvrši moju zapovijed. Radilo se o tome što su bačve s opasnim kemikalijama s požarišta bile raketirane i samo zahvaljujući čvrstoj konstrukciji željezne nadstrešnice nisu letjele po slobodnom okolišu. Odbijale su se od željeznih greda. Međutim, nije bilo isključeno da će neka od raketiranih bačvi proći kroz zapreke i odletjeti u tko zna kojem pravcu. Znao sam iz literature da bačve mogu dosegnuti na taj način udaljenost od 250 ili više metara. Mogle su odletjeti na smetlište i tamo uzrokovati novu eksploziju deponijskog plina sa sasvim neprocjenjivim posljedicama, a mogle su slučajno baš pasti na savski nasip gdje su radoznalci promatrali veličanstveni požar i golemi oblak dima iznad njega. Ja sam preko radio postaja te večeri davao upute o sklanjanju

333 građana u zatvorene stanove (zatvoriti sva vrata i prozore vrućeg 1. kolovoza za neke je zapravo značilo mazohizam) i sklanjanje s otvorenih prostora na udaljenosti u promjeru 500 m oko požarišta. Naravno da me većina nije poslušala. Zapravo bi u slučaju nesreća s kemikalijama morali nastupiti pred javnošću brojni stručnjaci. Vatrogasci i policajci znaju dobro svoj posao i na njihove postupke ja nakon tih skoro 30 godina djelovanja imam rijetke primjedbe. Mi se slažemo i volimo. Međutim, imam primjedbe na ono što se zove logistika te na građane. Za logistiku su zaduženi različiti stožeri (npr. županijski eko-stožeri), ali oni u praksi ne funkcioniraju. Sastavljeni su od političara svih mogućih usmjerenja ovisno o rezultatima izbora i nemaju pojma o tome što treba činiti kod nesreće. U Švicarskoj izabrani gradonačelnik ne može preuzeti dužnost dok nije s uspjehom položio ispite o postupcima u slučajevima krize pred službenicima Civilne zaštite. Kod nas političari olako preuzimaju dužnosti zapovjednika županijskih ili gradskih stožera bez ikakvih predznanja o opasnim stanjima. Uvjerio sam se stotinu puta u njihovu nekompetenciju i sreća je što u većini slučajeva ne čine ništa kad se dogodi nesreća. Naravno da ni građani ne znaju kako se treba ponašati. Njima bi preko sredstava javnog priopćavanja neki autoritet trebao davati upute, ali je problem u tome što se u prvo vrijeme nitko ne snalazi. Amerikanci već kod samog nagovještaja da bi moglo doći do nesreće pristupaju evakuaciji građana. Međutim, to je izrazito rizična operacija kod koje možete teško ugroziti zdravlje i živote građana ako niste pošteno pripremili operaciju. Evakuacijom izvodite građane u moguću zonu opasnosti na otvorenom i zato mora sve funkcionirati besprijekorno. Mora se osigurati sredstva masovnog transporta, a zabraniti u potpunosti korištenje sredstava osobnog prijevoza. Sjećam se 1995. godine, kad je postojala realna prijetnja da će Srbi iz Bosne napasti postrojenja Petrokemije u Kutini i oštetiti spremnike s amonijakom. Simulacije širenja amonijaka davale su stravična predviđanja i nama je bilo jasno da ne smijemo dopustiti evakuaciju osobnim automobilima, jer bi na taj način stvorili strašna zakrčenja na kutinskim ulicama i izazvali potpuni zastoj prometa. Time bi naravno omogućili stradavanje golemog broja ljudi na otvorenom prostoru. Zato smo predvidjeli sklanjanje građana u djelomice hermetizirane domove i eventualnu evakuaciju vlakovima iz grada ako drugačije ne ide. Što se tiče evakuacije pješice (ona je uvijek najbolja) treba građane educirati kako se ona obavlja. Ako ste niz vjetar od mjesta nesreće treba što prije pobjeći krećući se okomito na smjer vjetra i bez velikih napora. Koliko god voljeli svoju krhku ženicu sličnu onoj na slici gore ne smijete je nositi trošeći time puno onečišćenog zraka. Građane treba podučiti kako se valja ponašati u slučaju nesreće s kemikalijama, a tome se daje mala važnost. Svaka tvrtka koja posjeduje opasne kemikalije treba prema našim propisima izraditi lokalne interventne planove, ali ti dokumenti izgledaju svakako. HZT je izrazito nezadovoljan kvalitetom tih planova i stalno brundamo i prigovaramo, a najviše se bunimo zbog loših simulacija razvoja događaja i još lošijih uputa o ponašanju u slučaju nesreće. Upute koje će se davati preko lokalnih sredstava javnog priopćavanja moraju biti krajnje jednostavne i logične, a u pravilu ili ne postoje ili su loše. Zadnjih godinu ili dvije Grad Zagreb je shvatio da ne može prihvatiti glupe interventne planove i vraća sve što stručnjaci smatraju da nije u redu. Na naš prijedlog i uz naš veliki

334 angažman izrađeni su naputci za izradu interventnih planova, ali se oni i dalje ne poštuju, pogotovo ne u područjima izvan metropole. U slučajevima kemikalija koje djeluju u obliku plina nadležni smo ocjenjivati interventne planove i mi ih u većini slučajeva odbijamo. Mnogi takve dokumente pišu s ciljem da budu što deblji i složeniji misleći da su time uspjeli ostvariti svoj honorar. To u praksi znači da su planovi neprimjenjivi. Najviše se razbjesnim kad vidim sasvim neprimjenjiv hodogram događaja u slučaju nesreće kao na slici lijevo od teksta. Plan komunikacije mora biti krajnje jednostavan, a ne sastavljen iz stotine kućica kao na slici. Sjećam se požara na skladištu PUTO kad su nam zaposlenici predali svoj interventni plan, čija je shema komunikacije izgledala kao na slici. Rekao sam im da slobodno s tim dokumentom obrišu stražnjicu, jer od njega nitko neće imati koristi nego samo štete. U današnje vrijeme je tijek komunikacije jasan. Očevidac zove izravno 112 i traži pomoć, a oni postupaju prema pisanim procedurama. To znači da će prvo pozvati vatrogasce, policiju i HZT, a dalje će se događaji odvijati tko zna kako. Možda će biti potrebno pozvati županijski ili gradski eko-stožer radi pružanja logističke pomoći, a sve ostalo mora teći prema procedurama. Jedini je problem u tome što još uvijek do danas nisu izrađene jasne pisane procedure. Na sreću, stručnjaci se ipak snalaze. Kakva je logika u tome da se prema lokalnom planu prvo zove šefa smjene, onda on zove šefa odjela, taj pak naziva tehničkog direktora, a rečeni gospodin generalnog direktora. Suludo! Vatrogasci i drugi stručnjaci uspjeli su ograničiti širenje posljedica nesreće i obuzdali su je na učinkovit način. Što dalje? Problem je u tome što malo tko zna što dalje treba činiti. Sjećam se jedne banalne nesreće prolijevanja kemikalije nepoznata sastava negdje kod gostionice Vilibald na staroj Karlovačkoj cesti. Pozvali su nas na intervenciju, jer je mlaka crvene tekućine nađena na jednoj strani ceste i ljudi su se bojali posljedica. Suradnik HZT je bio poslan na teren i odmah je zatražio da se tekućina prvo pokupi. Za to su trebali pijesak, lopate i spremnici u koje će se natopljeni pijesak prebaciti. Iako se radi o ruralnom području i svaka kuća ima hrpu pijeska u dvorištu

335 nadležne službe se nisu znale snaći. Gdje nabaviti pijesak i lopate? Nakon cijelih 5 h nazivanja uz zatvoren promet na cesti konačno su cestari uspjeli dostaviti mali kamion s pijeskom i nekoliko lopata. Tada je nastupio kritičan trenutak, jer nije bilo jasno tko treba obaviti posao posipanja mrlje pijeskom i prebacivanje namočenog pijeska u plastične bačve. Vatrogasci su smatrali da to nije njihov posao, a sličnog mišljenja su bili temeljni i prometni policajci. Uz sve ostalo, bojali su se da se ne otruju tijekom obavljanja zahtjevnog zadatka. Moj suradnik je pak bio liječnik i tako su se svi ponašali kao radnici na slici iznad ovog teksta. To nije njihov posao unatoč tome što su možda bili ugroženi. Slučaj je na kraju riješen time što je šef cestovnog poduzeća naredio svojim radnicima da postupe prema proceduri HZT. Kasnije se ispostavilo da je za onečišćenje kriv seljak, kojemu je iz cisterne istekla manja količina nekog herbicida, ali je za događaj prekasno saznao i pojavio se na mjestu nesreće kad je posao remediacije već završen. On je bio spreman sam riješiti problem i pokrio je sve troškove intervencije, ali događaj je pokazao našu nespremnost za slične slučajeve. Taj zadnji dio ili remediacija okoliša te ispitivanje pričinjenih šteta naša je najslabija točka. Što činiti nakon nesreće? Trebalo bi ukloniti posljedice nesreće, kao npr. na slici pokraj, gdje se radi o teškom onečišćenju tla. To je izrazito skup posao i obično nije jasno tko ga treba platiti. Zadnjih godina prošlog stoljeća prevrnula se cisterna sa sumpornom kiselinom kod sela Slušnica pokraj Slunja i sumporna kiselina se izlila iz nje u okoliš. Napravljene su brojne gluposti u intervenciji, jer lokalne službe nisu bile spremne za intervencije. Nakon što je curenje prestalo donijeta je odluka o remediaciji onečišćenog tla, a donijeli su je sasvim nekompetentni stručnjaci iz Hrvatskih voda. Usput su bez ikakve potrebe i razloga zatvorili slunjski vodovod čineći goleme štete građ anima. Na kraju su neutralizacija vapnom i prikupljanje onečišćenog tla završili izravnim troškovima od oko 600.000 kuna a da problem nije bio ni izdaleka riješen, jer je prikupljeno tlo imalo i dalje pH oko 2 i moralo se dalje nastaviti s njegovim zbrinjavanjem. Ne znam što su veliki stručnjaci dalje napravili sa stotinjak bačvi kiselog tla, ali želim upozoriti da je remediacija onečišćenog tla i voda izrazito skupa. Mi na tome još nismo ni počeli raditi. U slučaju požara na skladištu postrojenja PUTO moji suradnici i ja smo se posvađali s predstavnicima gradskih vlasti, jer su oni htjeli zabašuriti posljedice nesreće i u tome su uspjeli. Mi smo tražili analizu događaja i remediaciju tla sjeveroistočno od požara zbog sumnje u onečišćenje dioksinima. Oni su imali svoje ideje i ja sam na kraju rekao približno slijedeće: «Mudri uče na tuđim greškama, a budale na vlastitima. Tko smo onda mi koji ne samo da ne učimo na vlastitim greškama nego ih ponavljamo?». Naravno da mi nitko nije odgovorio na pitanje, a nastavilo se i dalje po starom. Izgleda da smo mi više od budala i tako će to ostati dokle god političari ne shvate da ovako dalje ne ide. Ima li nade da će oni to shvatiti? I tko je na kraju krajeva kriv ako ne mi građani Republike Hrvatske. Optužba i dalje stoji protiv svih nas.

336 Globalno onečišćenje i njegove moguće posljedice

Neće biti riječi o ugljikovom dioksidu, jer on nije otrov i uvijek ga je bilo na svakom mjestu naše planete, a jedino su sad prirodne ravnoteže značajno poremećene i njegove povećane količine emitirane u zrak našom krivicom prijete klimatskim poremećajima. Biti će riječi zapravo o raznim kemikalijama, koje su se zbog goleme uporabe raširile kuglom zemaljskom i stručnjaci ih nalaze na svakom mogućem mjestu. Do globalnog onečišćenja dolazi kad se neka kemikalija koristi u golemim količinama (npr. pola milijuna tona ili više kroz godinu dana) te se proizvodi na njezinoj osnovi koriste u svakom dijelu svijeta. Postoji i druga mogućnost da opasna kemikalija nastaje kao nusprodukt nekih procesa (npr. izgaranje naftnih derivata daje policikličke aromatske ugljikovodike) na stotine milijuna mjesta diljem planete. Teško je to sve skupa sistematizirati, a nemoguće je predvidjeti rizike za ljudsko zdravlje i okoliš čak ni od zagađenja samo jednom od takvih kemikalija. Zar se čak oko ugljikovog dioksida još uvijek ne vode rasprave oko toga hoće li doći do globalnog zatopljenja ili zahlađenja. Uostalom, razvojem analitičkih metoda stalno se otkrivaju nova globalna onečišćenja tvarima za koje nitko do objavljivanja rezultata istraživanja nije mogao ni pomisliti da bi mogle predstavljati globalno onečišćenje. Vremenom se ruše i neke dogme, kao npr. da su se dioksini pojavili tek nedavno isključivo djelovanjem ljudskog demona. Tako je čvrsto dokazano da npr. dioksini nastaju u šumskim požarima, ali naravno u izrazito manjim količinama nego što se to događa u raznim ljudskim aktivnostima. Zbog svih naprijed nabrojanih i nespomenutih razloga dajem si pravo izabrati po mom sudu važne globalne nečisti. Treba još dodati da onečiš ćenje nije jednako rasprostranjeno u svim dijelovima svijeta. Postoje mjesta kao ovo na slici u Pakistanu gdje je onečišćenje takvo da na poljima više ne uspijeva apsolutno ništa. U ovom slučaju radi se o teškoj kontaminaciji velikih površina s DDT. To je neusporedivo veće onečišćenje nego ono prosječno. Naravno da i u Hrvatskoj postoje mjesta s onečišćenjima, ali zbog slabe razvijenosti industrije i prometa nismo nikad dostigli niti na jednom mjestu one razine polutanata koje se nalaze u zapadnim bogatim zemljama. Na nama je da tako i ostane. Hajdemo prvo na POP-ove (Postojani Organski Polutanti) o kojima svi mislimo da znamo skoro sve, a ne znamo kako ih se riješiti iz okoliša. Radi se uglavnom o organoklornim tvarima i detalje možete pročitati u poglavljima o pesticidima i industrijskim kemikalijama. Primjer su DDT, PCB-i, dioksini i furani, a predstavnika na europskim listama ima već dvadesetak. Potražite na internetu prema pojmu PCB i biti ćete zatrpani podacima. Mora se priznati da su POP-ovi svijetom prošireni u neznanju, pa je teško optužiti već ostarjele generacije ili one u grobovima da su svijetu donijeli zlo. A jesu! Većina POP-ova su bili insekticidi ili su imali važno mjesto u prijenosu i štednji električne energije poput PCB-a (poliklorirani bifenili). Proizvodili su se godinama u izrazito velikim količinama i svud koristili na opće zadovoljstvo ljudske civilizacije. Danas su zabranjeni, ali zbog svoje stabilnosti u okolišu traju i traju, a naravno da se preko hrane stalno unose u ljudske organizme. Mora se priznati da je DDT zabranjen još davne 1968. godine, a lista POP kemikalija je sastavljena i prihvaćena već krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Dobro je to i daje nadu da će u slijedećih sto godina uz potpunu zabranu korištenja ovih kemikalija doći do nekakvog oporavka okoliša. Problem s rečenim kemikalijama je u tome da nismo do kraja sigurni niti u njihove štetne učinke za ljudsko zdravlje, jer nema kontrolne skupine

337 potpuno «čistih» ljudi ili životinja, koja bi nam mogla poslužiti kao usporedba s onima izloženim opasnim kemikalijama. Točno je da svi POP-ovi nisu jednako opasni, čas su dapače po sadašnjim našim saznanjima neki sasvim bezopasni a oni drugi su među najgorim otrovima. Nema nikakvog smisla raspravljati o tome što je opasnije a što manje opasno, jer nismo sigurni da smo baš dobro istražili opasna svojstva svih tih kemikalija. Biti će najbolje da postojane opasne tvari u potpunosti izbacimo iz uporabe i tako barem smanjimo opterećenje okoliša s njima. To se uspješno radi npr. s dioksinima u zapadnim zemljama, gdje već skoro dvadeset godina traje smanjivanje njihovih emisija i rezultati su izvrsni. Nisu ni građani bez krivice npr. za porast emisija dioksina u okoliš. Pročitajte još jednom pažljivo odlomak o otpadu i shvatit ćete da vaš doprinos smanjivanju njihovih emisija može biti značajan, ako slijedite osnovna pravila dobrog gospodarenja otpadom. Kako lijepo izgleda autocesta na slici! Izgradili smo brojne autoceste i na njima se promet povećava, a da ne razmišljamo ima li od toga kakvih šteta. Na ovoj slici lijevo poloprivredne površine ipak nisu odmah prokraj cest, ali nisu ni daleko. Prijeratna istraživanja koncentracije olova u tlu pokraj opterećnih cesta u Hrvatskoj pokazala su značajno onečišćenje olovom i PAH-ovima 50-100 m s jedne i druge strane ceste. Radi se o globalnim polutantima, a posebno su se nakupljali upravo uz ceste. Kod nas je tek nedavno počelo smanjivanje potrošnje benzina s antidetonatorima poput tetraetil- odnosno tetrametil-olova, pa će trebati dugo vremena da se koncentracije olova uz ceste smanje na prihvatljive veličine. Slično je s karcinogenim PAH-ovima na zemljištima uz ceste. Te su kemikalije u okoliš dospjele bilo kao dimovi iz ispušnih cijevi automobila, koji se deponiraju uz cestu, bilo kao ispirci s asfalta nošeni u okoliš oborinskim vodama. Nema se tu ovaj čas što naročito napraviti, jer svatko želi imati svoj auto i njime putovati svojom domovinom i svijetom. Međutim, možda bi ipak trebalo upozoriti na posljedice naše ljubavi za putovanjima i onda o tome razmisliti. Očekivano je da će biljke uz ceste biti onečišćene naprijed rečenim kemikalijama u ovisnosti o tome koliko je cesta prometna, a ljudi i dalje područ ja uz ceste koriste kao poljoprivredno zemljište ili barem pobiru na takvim mjestima biljke odnosno njihove plodove. Viđao sam građane koji se zaustave uz prometnu brdsku cestu i onda pobiru velebilje na udaljenosti samo koji metar od ceste. Svatko zna da je npr. vrtove za uzgoj povrća dobro obrađivati tik uz cestu, jer je lako prići i lako je obaviti transport plodova do tržnice ili svoje kuće. Vjerojatno takve osobe i ne shvaćaju da im povrće ili voće mogu biti onečišćeni karcinogenim PAH-ovima ili reproduktivno toksičnim olovom. Naravno da ni kupac na tržnici ne zna ništa o problemu onečišćenja uz autoceste i s povjerenjem kupuje garantirano domaće zelje ili jagode. Ni jedan kupac nije u stanju prepoznati koje povrće ili voće je uzgajano uz prometnu cestu, jer se polutanti otkrivaju samo složenim i skupim analitičkim postupcima. Što onda učiniti da se zaštitimo? Zapravo je teško dati mudar savjet. Najjednostavnije je problem zaboraviti, jer većina poljoprivrednog zemljišta nije smještena uz ceste i tako će samo u nekim slučajevima kupljeno povrće ili voće biti onečišćeno olovom ili PAH-ovima. Statistički gledano, u većini slučajeva građanin kupuje zdravstveno ispravne namirnice obzirom na sadržaj rečenih polutanata, pa je možda pametnije o problemu i ne raspravljati previše. Međutim, onaj tko za sebe uzgaja voće i povrće treba to raditi na zemljištu dovoljno udaljenom od prometnice. Samo budala bi za sebe uzgajala jabuke tik pokraj ceste. Bilo bi pošteno da na isti način razmišljaju i proizvođači namirnica, ali ćemo još dugo čekati na to da shvate te onda da im se probudi savjest.

338 U poglavlju o pesticidima upozoreno je na stalni problem globalnog onečišćenja posebno na primjeru atrazina, ali on nije jedini globalni polutant u toj skupini kemikalija. Zbog toga je EZ i donijela direktive s kojima se nastoji isključiti iz uporabe ili barem smanjiti učestalost uporabe takvih kemikalija, a Hrvatska je tu direktivu prenijela u svoje propise i počela ju primjenjivati na području zaštite bilja prvim danom 2008. godine. To donosi mnoge promjene u budućnosti i vjerojatno će se mnoga sredstva za zaštitu bilja naći na listama zabrana, a isto se odnosi na biocide. Još uvijek nije jasno kako će koji od njih završiti, pa možda ni atrazin neće biti zabranjen unatoč tome što su ga mnoge zemlje EZ već zabranile. Hrvatski građani danas krše i mnoge postojeće zakone na području primjene pesticida, pa će trebati još dugo vremena da se postigne zadovoljavajuće stanje. Npr., još uvijek pojedinci uvoze davno zabranjene pesticide (npr. dinitro-o-krezol, lindan, itd.) prenoseći ih ilegalno preko granice iz država u kojima takve zabrane ne vrijede (npr. BIH ili Srbija), pa bi mogli značajno doprinijeti očuvanju svog okoliša da prekinu s takvom rabotom. Postoji velika skupina sumnjivih kemikalija, koje do nedavno nisu bile razvrstane u posebno opasne za ljudsko zdravlje i okoliš, pa čak niti kad bi bile razvrstane ne bi trebale predstavljati opasnost zbog svojeg niskog sadržaja u različitim predmetima. Međutim, one dolaze na tržište u velikim količinama i primjenjuju se globalno na milijardu mjesta, pa je to bilo dovoljno za uznemirenost među stručnjacima. Posebno treba istaknuti da je okoliš u mnogim zemljama svijeta teško onečišćen plastičnim predmetima poput boca na slici ili vrećicama. Naravno da se moglo očekivati ispiranje plastifikatora. To su tvari koje se dodaju u plastiku zbog različitih razloga, kao npr. ftalati kao omekšivači ili bisfenol A kao sredstvo za usporavanje gorenja. Kad su se onda počeli nalaziti kao globalno onečišćenje zabrinutost je još više porasla i zadnjih deset godina literatura je puna podataka o njihovim opasnostima. Najbolje će to biti prikazano na primjeru plastifikatora ili tvari koje se dodaju u plastiku kod izrade različitih dobara, od predmeta opće uporabe poput boca do posebnih dijelova nekih strojeva. Polemike između onih koji zvone na uzbunu i drugih koji smatraju da se ništa ne može dogoditi izrazito su žestoke, pa je teško izabrati stranu ili spoznati istinu. Možda se stanje najbolje može objasniti upravo s naprijed spomenutim kemikalijama. O njima je pisano u poglavlju o industrijskim kemikalijama i ovdje će tek biti govora o problemu globalnog onečišćenja. Krenimo prvo s ftalatima, jer se zapravo o njima prvo počelo pisati i prvi su se našli na udaru zabrana ili preporuka za izbor drugih materijala kod izrade predmeta poput boca. U slučaju ftalata stvar je krenula od male djece čija nam je sigurnost svima izrazito važna. Pokazalo se da se kod nekih polimernih materijala dodaju ftalati u manjim ili većim količinama, kako bi se postigla određena svojstva elastičnosti i tvrdoće. Drugačija je plastika za izradu PVC vreća nego npr. za izradu dječjih igračaka, jer su u njih dodane različite količine raznih ftalata. Nitko ranije nije razmišljao o tome da bi se male molekule poput ftalata mogle oslobađati iz plastike i izlaziti na njezinu površinu, ali su onda istraživanja pokazala da je ispiranje moguće unatoč tome što smo uvijek smatrali takve plastične predmete inertnima. Istina je da se ispiranje malih molekula iz

339 plastike odvija izrazito sporo i da brzina ovisi o različitim činiteljima poput npr. temperature i utjecaja UV zračenja (npr. plastične boce razbacane po našem okolišu), ali ipak se dokazalo kako je svijet globalno onečišćen ftalatima. Oni su se nalazili uglavnom u površinskim vodama, ali također u podzemnima. Prije petnaest godina službeno se smatralo da su ftalati zapravo gotovo neopasne tvari, pa nisu bile utvrđene niti njihove maksimalno dopustive koncentracije u okolišu niti u vodi za piće. Znanstveni radovi su javljali o njihovoj karcinogenosti i nije bilo svejedno mogu li se ispirati npr. iz dječjih igračaka izrađenih iz plastike poput PVC-a. Poznato je da mala djeca sve guraju u usta, a posebno radu grickaju svoje igračke. Zato je Komisija EZ prije desetak godina postavila zabrane korištenja predmeta izrađenih od plastike u koju su dodani ftalati i naredila detaljna istraživanja. Kao prvo je otkriveno da ftalati nisu karcinogeni, ali da su neki od njih reproduktivno otrovni (npr. dibutil- ftalat i diheksil-ftalat). Zbog toga je uslijedila konačna zabrana stavljanja tih ftalata u dječje igračke ili npr. bočice za mlijeko. Međutim, ljudi su počeli postavljati pitanje o tome što se događa s ftalatima u drugim predmetima opće uporabe, od boca za osvježavajuća piće ili različite mineralne vode do vodovodnih cijevi. Pokazalo se naravno da postoji mogućnost ispiranja ftalata u vodu, posebno u slučajevima kad voda u njima dugo stoji. Naravno da se to odnosi i na druga pića poput npr. vina. Zamislite užasa dobrog vinopije kad sazna da se u njegovo vino smješteno u plastični kanister možda ispiru ftalati ili nekakva druga kemikalija? Onda se krenulo i dalje. Danas npr. većina ljudi koristi za kućne vodovodne instlacije plastične cijevi od različitih materijala, često s visokim sadržajem onih zabranjenih ftalata. Može li se otrovati vodom koja protječe kroz takve plastične cijevi? Broj radova o rezultatima različitih ispitivanja dramatično je porastao i na internetu se može naći svakakve savjete, kao npr. da se potpuno odbace sve plastične boce i vrati se staklenima. Nema smisla ulaziti u detalje oštrih polemika, ali treba istaknuti da nema nikakvih dokaza da bi ftalati u toliko niskim koncentracijama mogli imati nekakvo zamjetno štetno djelovanje. Onda se pojavio problem s bisfenolom A kao usporivačem gorenja. Prvo su uznemirenje donijeli podaci o globalnom onečišćenju tom tvari. Nalazili su ga u površinskim i podzemnim vodama diljem svijeta, a osobito mnogo u industrijski razvijenim zemljama (npr. područje uz rijeku Po u Italiji). Iznenađujući su također bili podaci o nalazu bisfenola A u oborinama u Norveškoj. Do sad nisu nađeni nikakvi podaci o posebno opasnim svojstvima bisfenola na ljudsko zdravlje, ali se čini da bi mogli biti reproduktivno otrovni. Prema mnogim znanstvenim istraživanjima moglo bi se zaključiti da je on endokrini disruptor za vodozemce slično kao naprijed spominjani atrazin. Već sama sumnja da bi se nešto lošeg moglo dogoditi ponukala je zabrinute ljude da predlože zabranu korištenja plastičnih materijala s bisfenolom A za izradu bočica za malu djecu. Pogledajte na internet i možete naći svega, a najbolje su se snašli proizvođači bočica bez bisfenola A ili onih koji izrađuju staklene bočice. Teško je reći kako će ta cijela priča završiti, ali sasvim sigurno se javlja prilična uznemirenost među ljudima. Činjenica da nedvojbeno postoji globalno onečiščenje takvim i sličnim tvarima nije dobra unatoč tome što nisu kod pronađenih koncentracija u vodi opaženi niti se predviđaju opasni učinci na ljudsko zdravlje. Međutim, zrno sumnje je posijano i danas se ljudi boje svega. Nedavno sam primio e-mail poruku o opasnostima grijanja hrane u plastičnim posudama zbog ispiranja dioksina iz njih u hranu. Glupo je svakom tko zna išta o dioksinima i plastici, ali većina mojih poznanika je povjerovala. Čekaju nas zanimljiva vremena.

340 Bojite li se terorizma?

Naravno da se svi boje terorizma, a kemikalije teroristi vole. Mogu udariti tamo gdje ne očekujete i mene čudi što češće ne koriste kemikalije. Možda i zato što kemikalije treba znati uporabiti. Najpoznatija primjena bojnih otrova u diverzantske svrhe dogodila se 1995. godine u tokijskoj podzemnoj željeznici. Nekakva japanska sekta je od svojih sljedbenika iz Sibira dobila određene količine sarina, poznatog živčanog bojnog otrova. Na prilično primitivan način su ga primijenili u podzemnoj željeznici velikog grada Tokija i prouzročili smrt više od deset ljudi, a više od tisuću osoba je primljeno u tokijske bolnice na liječenje. Japanci su reagirali izrazito učinkovito, što je sa stajališta prosječnog građanina bilo očekivano, jer se radi o izvrsno uređenoj zemlji. Mi nemamo podzemnu željeznicu, ali imamo mjesta okupljanja velikog broja ljudi (npr. nogometni stadioni, crkve, kazališta i koncertne dvorane, itd.). Osnovno je pitanje jesmo li mi spremni za slučaj kakav se odigrao u Tokiju prije više od deset godina. Nismo spremni! Mislim da je primjena sarina u Tokiju bio sasvim neočekivan događaj. Kako god su zemlje posjednici klasičnih bojnih otrova brojne ipak sve obavljaju izrazito strog nadzor nad svojim oružjima, a Tokio se dogodio u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza i gubljenja nadzora nad mnogo čime. Teroristi nemaju uvjete za sintezu bojnih otrova nego tek možda za krađu, ali ih onda nisu u stanju učinkovito uporabiti, što dokazuje tokijska katastrofa. Da su znali uporabiti kako treba taj sarin imali bi sasvim sigurno više od tisuću mrtvih u zatvorenoj podzemnoj željeznici. Ta činjenica nas može tješiti i davati nam nadu. Botulin je najopasnija tvar na kugli zemaljskoj, barem prema sadašnjim našim znanjima, a opet otrovanja s botulinom ima na sreću malo. Nije ga lako primijeniti niti u terorističke svrhe. Ja osobno sam krajem 1990. godine puno razmišljao i raspravljao sa stručnjacima o mogućnosti primjene bojnih otrova od strane JNA. Već tada sam od prijatelja civilnih osoba u JNA primio iscrpne podatke o sintezi i zalihama bojnih otrova u skladištima JNA. Prijatelji su mi dali brojne podatke iz kojih sam mogao zaključiti da primjena bojnih otrova u nadolazećem ratu nije vjerojatna. Razloga za to je bilo mnogo i nemam ih namjere ovdje iznositi dijelom i zbog razloga tajnosti. Međutim, nisam isključivao mogućnost diverzija bilo bojnim otrovima (malo vjerojatno) bilo kemikalijama na skladištima diljem Hrvatske (vrlo vjerojatno). Svijet je danas globalno selo i na svakom mogućem mjestu primjena opasnih kemikalija protiv građana može izazvati pozornost cijelog svijeta, a to je danas važan cilj terorista. Prisutnost TV kamera je kod toga izrazito važna, jer slika stradanja ostavlja utisak na svakoga. O tome treba raspravljati, a moram priznati da se i raspravlja. Ja sam bio nazočan na barem desetak međunarodnih sastanaka ili radionica na tu temu. Važno je znati kako spriječiti diverzije i još više kako se ponašati kad se one dogode. Građani su u takvim slučajevima sasvim pasivna strana i mogu se samo Bogu moliti da nadležne službe obave svoj zadatak ili da su teroristi napravili velike pogreške u diverziji. Problem je u tome što su

341 teroristima na raspolaganju brojne kemikalije na hrvatskim skladištima, koje čak ne moraju biti opasne. I tijekom rata i poslije njega imali smo brojne slučajeve uznemiravanja pučanstva sasvim bezopasnim kemikalijama, a primjenu pravih bojnih otrova u ratu nikad nismo dokazali. Međutim, ljudi su osjetljivi i često uplašeni. Već neugodan miris može izazvati paniku među građanima, što smo iskusili više puta. Kako se onda pripremiti za takve događaje? Naša iskustva pokazuju da uvijek treba sačuvati hladnu glavu. Evo nekoliko savjeta za kraj:

1. Maknite se mirno što prije iz sumnjivog područja i potražite za svaki slučaj pomoć medicinskog osoblja bez obzira imate li ili nemate nekih simptoma otrovanja, 2. Ako se nalazite u svojim domovima onda ih je najbolje ne napuštati osim ako vam to nadležne službe ne savjetuju. Zatvorite čvrsto sva vrata i prozore, a biti će korisno ako na moguće otvore (npr. između prozora ili vrata i štokova) prilijepite ljepljivu traku poput selotejpa. Uključite radio slušajući lokalnu radio postaju i lezite na krevet ili fotelju dišući što je moguće pliće. Izlazak na otvorenu atmosferu može biti izrazito rizičan. 3. Slušajte savjete dane preko lokalne radio postaje (u takvim slučajevima stručnjaci imaju dužnost i pravo potpuno preuzeti lokalna sredstva priopćavanja radi komunikacije s građanima) i radite ono što vam predlažu. 4. Kad opasnost mine provjerite u kakvom su stanju vaši susjedi i pozovite hitnu pomoć ako vi ili vaši susjedi osjećate bilo kakve poteškoće sa zdravljem. 5. Zapamtite da barem dva dana nakon takvog nesretnog događaja morate biti oprezni. Ne smijete se fizički naprezati, ne smijete pušiti niti piti alkohol, a morate stalno biti u blizini liječnika ili barem osigurati brzi prijevoz u nadležnu medicinsku ustanovu. 6. Nikad nemojte paničariti. Diverzantu je dovoljno izazvati strahove primjenom sasvim neopasnih ali smrdljivih kemikalija. Imajte povjerenje u državne službe nadležne za nesreće s kemikalijama i slušajte isključivo njih a ne lažne proroke ili budale, kakvi se obvezno javljaju poslije svakog kritičnog događaja.

342 OPĆI SAVJETI

Nabava kemikalija

1. Nikad ne kupujte kemikalije od neovlaštene osobe. 2. Ne kupujte kemikalije bez ispravne deklaracije. Površina znakova opasnosti na malim pakiranjima mora iznositi najmanje 1 cm2, a slova moraju biti čitljiva s udaljenosti 45 cm od oka. Moraju biti navedeni svi podaci koje propisuje zakon. Evo primjera dobre deklaracije, koju smo ovjerili u HZT. C SLUGAVAŠ

Sredstvo za pranje i dezinfekciju posuđa

Sadrži: natrijev hipoklorit NAGRIZAJUĆE kalijev hidroksid kalijev silikat

R: 22-31-35-51 (štetno ako se proguta; u dodiru s kiselinama oslobađa otrovni plin; izaziva teške opekotine; otrovno za organizme koji žive u vodi) S: 2-37/39-26-27/28-45 (čuvati izvan dohvata djece; nositi zaštitne rukavice i zaštitna sredstva za oči/lice; ako dođe u dodir s očima odmah isprati s puno vode i zatražiti savjet liječnika; nakon dodira s kožom, odmah skinuti svu zagađenu odjeću i odmah isprati s dovoljno vode; u slučaju nesreće ili zdravstvenih tegoba hitno zatražiti savjet liječnika (ako je moguće pokazati naljepnicu)

Oprez! Ne koristiti s drugim sredstvima. Može se osloboditi opasni klor.

PROIZVOĐAČ: TELER CHEMIE GmbH Bachstrasse 87-89, 33215 Unterberge, Njemačka

UVOZNIK: Blistavo d.o.o. Gospodska 12, 10 020 Zagreb, tel.: 0800 432 000

3. Kad se radi o ovakvim kemikalijama kao u deklaraciji iznad teksta kupujte samo proizvod sa sigurnosnim zatvaračem, koji ne može odviti dijete. 4. Ne kupujte nikad velike zalihe opasnog proizvoda.

Korištenje opasnih kemikalija

1. Prije uporabe pozorno pročitajte deklaraciju i uputu, ako je ona priložena uz proizvod.

343 2. Uporabite sva sredstva osobne zaštite navedena u deklaraciji (npr. rukavice, pregaču, naočale, zatovrenu obuću, itd.) prije nego započnete rad s opasnom kemikalijom. 3. Izrazito preporučujem da ne radite s opasnim kemikalijama ako u vašoj blizini nije netko tko vam može pomoći u slučaju nesreće. 4. Ako osjetite bilo koji znak štetnog djelovanja (npr. nadraživanje pluća, kašalj ili otežano disanje kao kod proizvoda iz gornje deklaracije) odmah prekinite posao i udaljite se od opasnosti. 5. Držite negdje u blizini sredstva za dekontaminaciju, a loš sandučić prve pomoći može biti opasan. 6. Nakon završetka rada pohranite spremnik s ostatkom kemikalija izvan dohvata djece i ako je moguće u zaključani prostor.

Održavanje vitalnih funkcija

Vi ste vjerojatno više puta učili o pružanju prve pomoći i uvijek se tamo govorilo o naslovnoj temi. Čovjek je prestao disati ili mu je srce stalo, pa treba brzo djelovati. Mnogi se boje i pomisliti na metodu umjetnog disanja usta na usta ili usta na nos u slučajevima otrovanja. Mora se odmah reći da se kod akutnih otrovanja rijetko nađete u situaciji da morate spašavati vitalne funkcije, ali nikad se ne zna. Prijeti li vama neka opasnost kad poduzimate tako ozbiljne zahvate kao što je primjena umjetnog disanja? Što ako je recimo stradali udisao pare ili aerosol neke opasne kemikalije? Najvažnije je da ne napravite neku štetu otrovanoj osobi kao na slici lijevo, a za sebe se ne trebate bojati. U plućima otrovane osobe ostalo je izrazito malo otrova, a ključno je to da vi ne udišete zrak iz njegovih pluća nego ga upuhujete iz svojih. Na taj način ne može doći do unosa otrova u vaš organizam. Nešto je drugačija situacija ako je stradalnik progutao otrov, ali valja reći da se zbog toga ne gase vitalne funkcije brzo. Uzmimo u obzir da ste došli do njega kasno a da morate nešto učiniti. Problemi nastaju kod gutanja koroziva, prvenstveno zato što je došlo do teških ozljeda usnica i usne šupljine i nije isključeno da stradali krvari iz svih gornjih dijelova dišnih putova. Onda jednostavno možete primijeniti tehniku usta na nos i za vas ne prijeti nikakva naročita opasnost. Ako se i dogodi da pacijent refleksno počne povraćati za vrijeme vašeg zahvata možete čas pričekati i onda nastaviti s poslom. O masiranju srca kod njegovog zastoja ne treba gotovo trošiti riječi, jer vam ne prijeti nikakva opasnost od kemikalija s kojima se žrtva otrovala. Uvijek vrijede sve ostale upute, koje ste učili na vozačkom ispitu. Stradaloj osobi treba očistiti usnu šupljinu i povući jezik. Ako je u nesvjesnom stanju treba ga postaviti u desni bočni položaj i čekati transport u

344 bolnicu. Zašto baš desni? Ima više razloga za to. Prvi je to što mu je srce na lijevoj strani (osim rijetkih iznimaka), a njega treba rasteretiti na svaki mogući način. Drugi razlog je u položaju želuca. On je tako postavljen u većine građana da u lijevom bočnom položaju lako dolazi do povraćanja, a to je prilično opasno kod svake osobe u nesvijesti, jer može doći do udisanja povraćanog sadržaja u pluća. O tome će biti više riječi kasnije. Još jedna važna stvar se ne smije zaboraviti u ovim općim uputama. Čim posumnjate, a uvijek treba sumnjati, da se stradala osoba polila kemikalijom treba hitro svući s nje svu odjeću i obaviti dekontaminaciju. To je važno zbog brojnih razloga. Natopljena odjeća dobar je rezervoar za dugotrajnu apsorpciju otrova preko kože i zbog toga ju je potrebno odmah ukloniti. S druge strane, možete li zamisliti dekontaminaciju pranjem u odjeći? Mnogi su stradali zbog toga što im odjeća nije bila uklonjena hitno.

Nema blaga do očinjeg vida (Mak Dizdar ima prekrasnu ljubavnu pjesmu gdje tako piše u jednom stihu. Pročitajte je, jer je drugi dio stiha krasan.)

Ozljede oka zbog djelovanja nagrizajućih kemikalija mogu biti strašne kao na slici, ali ne treba zaboraviti niti činjenicu da se otrovi mogu apsorbirati preko sluznice očne šupljine. Brojni su izvještaji u stručnoj literaturi o takvim događajima, ali meni je u najdubljem sjećanju ostala neka stara priča o ozlijeđenom bijelom lovcu u Africi. Išao je on s karavanom crnih slugu tražiti nekakvu divljač u savani. Onda se u jednom času pojavila kobra koja pljuje otrov. Pljunula ga je u oči hrabrom lovcu i on se još nije ni snašao, a crnci su ga oborili na zemlju i svaki od njih mu je mokrio u oči. Postupili su na najbolji mogući način podučeni iskustvom svojih predaka. Obavili su učinkovito i brzo uklanjanje zmijskog otrova iz očiju lovca. Da to nisu učinili on bi sigurno umro zbog apsorpcije otrova preko sluznica očne šupljine. Oni su znali da treba obaviti dekontaminaciju, a danas moderan čovjek prečesto ne zna koliko je to važno. Mokraća je bila izvrsna tekućina za dekontaminaciju budući je bila sterilna i kemijski bezopasna. Pustimo sad sterilnost, jer je očekivano da će i onako doći do infekcije ako vam u oko prsne nekakva kiselina i ošteti više ili manje sluznice. Važna je kemijska čistoća. Ono što valja već ovdje reći i biti će ponavljano stalno. Nemojte ni slučajno pomisliti na kemijsku neutralizaciju otrova u nečijem oku. Još uvijek nalazimo upute u kojima piše da osobi kojoj je prsnula u oko kiselina treba nakapati na ozlijeđeno i bolno mjesto nekakvu lužinu. To je sulud i zločinački čin. Zapamtite da je najveća dobrota u vodi. Samo voda! Evo kako izgleda uputa o uklanjanju (dekontaminaciji) otrova iz oka za osobu kojoj je nešto opasnog u njega prsnulo.

1. Operite prvo ruke jer su vam čisti prsti kod dekontaminacije od izuzetne važnosti. 2. Usmjerite tekuću vodu izravno u oko šireći kapke prstima. Umivanje je potpuno neučinkovito i besmisleno, jer voda mora stići u oko a ne na obraze. 3. Perite izmjenično oba oka barem po15 minuta, a neće škoditi ni duže.

345 4. Niti ne pomišljajte na primjenu bilo kakvih lijekova (npr. anestetici) ili mazanje očiju s ovakvim ili onakvim kremama, jer na taj način onemogućujete daljnju dekontaminaciju u zdravstvenoj ustanovi. 5. Opet ponavljam da je sasvim nedopustiva neutralizacija kiselina lužinama ili lužina kiselinama. Zbog takve užasne greške učinjene nekoj osobi s pravom vas treba strpati u zatvor ili tražiti odštetu od vas. 6. Ako imate nekakve gaze pokrijte si oči njima i hitno zatražite prijevoz do okuliste. Posebno je to važno ako osjećate bilo kakve poteškoće s očima (žarenje, suzenje, crvenilo, poteškoće s vidom, itd.). Ponesite podatke o kemikaliji.

Vi u kući a ni na poslu nemate spravicu kao na slici lijevo gore iako bi na poslu s kemikalijama nešto slično trebali imati. To se zovu fontane i za nuždu mogu poslužiti čak one fontante iz kojih pijete vodu na nekim javnim mjestima. Kod kuće je problem kako obaviti dekontaminaciju očiju. Ključno je da oko bude otvoreno i da voda curi izravno na njega, kao na slici desno gore. Znam da to nije lako, ali se mora isprati oko a ne nos. Umivanje vam ništa ne pomaže. Posebno je teška situacija u terenskim uvjetima, kao u onoj priči iz savane. Na terenu obično nema vode ili je nema dovoljno, ali bitno je obaviti barem privremenu dekontaminaciju očiju s onim količinama vode koje imate na raspolaganju. Tražeći po Internetu našli smo zgodnu tehniku dekontaminacije očiju u terenskim uvjetima. Stavite vodu u neku posudu poput lonca ili vjedra i onda uronite u nju glavu tako da oči budu u vodi. Koliko toliko čistim prstima razmičite i skupljajte kapke da se barem malo odstrani opasna kemikalija iz oka. To nije prava dekontaminacija, ali je bolje išta nego ništa. Mudri ljudi kažu da je svaka voda dobra za dekontaminaciju oka u terenskim uvjetima. Vojnici su opisali metode dekontaminacije u terenskim uvjetima s minimalnim količinama vode. Stradalnik se postavi na leđa i onda mu se naizmjenično ispiru oči tako da se prstima rašire kapci i voda polako u malim količinama ulijeva u oko odmah pokraj nosa te pusti da se cijedi na drugoj strani. To je zato da ne bi dekontaminacijom jednog oka kontaminirali drugo. Ta je tehnika prikazana u našem prvom videu o obrani od bojnih otrova, koji je snimljen početkom kolovoza 1991. godine u Glavnom stožeru saniteta. Ja sam nažalost izgubio tu kasetu, ali mislim da je bila izvrsna upravo za one uvjete potpune neimaštine sredstava obrane od bojnih otrova. Ako osjećate bilo kakve simptome na očima (suzenje, žarenje, crvenilo ili bol) ne čekajte nego se uputite najbližem liječniku. Možda će biti potrebno i primanje u bolnicu na neki od oftamoloških odjela, a bolje je da se liječenje započne što prije. Zapamtite da ozljede oka kemikalijama mogu biti izrazito teške i da je čak moguće izgubiti vid.

346

Čuvajte svoju kožu

Koža je jako osjetljiva na djelovanje brojnih kemikalija, a osobito na pokrivenim dijelovima tijela. Zato s opasnim kemikalijama treba raditi koristeći barem rukavice. Istina je da za različite kemikalije dolaze rukavice od različitih materijala i da guma npr. nije prikladna za rad s brojnim kemikalijama. Prodavač bi trebao napisati u deklaraciji ili drugom dokumentu kemikalije od kojeg materijala trebaju biti vaše rukavice. Međutim, treba štititi i druge dijelove kože, od stopala do lica. Pogledajte na slici lijevo tipičnu kemijsku opekotinu nastalu zbog loše obuće. Nikad ne radite s opasnim kemikalijama ako nemate obuću koja obuhvaća cijelo stopalo (npr. nikad ne japanke ili natikače). Nemojte raditi niti odjeveni u kratke hlače i majice kratkih rukava. Sve su to osjetljivi dijelovi kože i mogu ih oštetiti čak kemikalije s nadražujućim djelovanjem, a da se o onima nagrizajućim i ne govori. Organska otapala su problem zbog toga što još dodatno mogu odmašćivati kožu i mnoge od njih se kroz nju apsorbiraju dolazeći tako u krvotok. Čuvajte se kemikalija s oznakom upozorenja R43, jer to znači da se kod dužeg rada na njih može javiti preosjetljivost kože, a onda se razvijaju alergije i takva osoba postane preosjetljiva na najmanju količinu takve kemikalije. Kod takvih proizvoda (npr. izocijanati) obvezno se na deklaraciji mora dati obavijest o mogućem razvijanju preosjetljivosti. Kako se ponašati kod polijevanja opasnom kemikalijom?

1. Odmah napustiti mjesto gdje se nalazi razlivena tekućina i odjuriti do najbližeg mjesta s tekućom vodom. Dobro je ako je voda mlaka, ali u nuždi će dobro doći i hladna voda. 2. Skinite sa sebe apsolutno svu odjeću i obuću bez obzira gledaju li vas ljudi ili ne. Tu nema mjesta stidu. 3. Nikad nemojte koristiti za dekontaminaciju bilo kakve kemikalije (npr. kod polijevanja kiselinama lužine ili kod nekih organskih tvari organska otapala poput benzina). To se smatra izuzetno opasnim za zdravlje onoga koga se dekontaminira. 4. Usmjerite tekuću vodu (npr. tušem) na tijelo ispirući se što je duže moguće. U nekim slučajevima možete koristiti i sapun, ali kod polijevanja nagrizajućim kemikalijama svako trljanje ozlijeđenog mjesta može biti izrazito bolno. Ne mora to nužno biti tuširanje ili pranje pod tekućom vodom kao na slici ispod ovog teksta. Kako se npr. snaći u slobodnoj prirodi bez tekuće vode. Biti će dobra

347 svaka voda ako nije onečišćena kemikalijama. Ne obazirite se na bakteriološku ispravnost vode, jer ćete vjerojatno u svakom slučaju kasnije dobiti infekciju. Uđite goli u nabližu površinsku vodu (potok, baru, more ili slično). Važno je da obavite barem onu nužnu dekontaminaciju, a kasnije se ona može završiti na prvom mjestu gdje ima dovoljno tekuće vode. Možete i improvizirati polijevajući se vodom iz nekakve posude. Nisam pristaša drugih tehnika dekontaminacije, ali u poljskim uvjetima bez ikakve vode ipak se nekako morate snaći. Neki preporučuju upijanje kemikalije s kože papirnatim maramicama ili nečijom čistom odjećom. Kažu da nije loš ni suhi pijesak ili sličan materijal, ali to je slaba dekontaminacija i ubrzo mora slijediti pravo pranje dovoljnim količinama vode. 5. Mnogi postavljaju pitanje o tome koliko dugo se polivena osoba mora prati vodom i kolikim količinama. Nikad nećete pretjerati s količinama vode ili dužinom pranja. Međutim, kod nekih kemikalija poput npr. anorganskih lužina ili kiselina koje prodiru u kožu ili npr. kod fenola smatra se da dekontaminacija treba trajati sat vremena. U jednoj uputi o polijevanju otopinom natrijevog hidroksida pisalo je da se dekontaminacija mora obavljati barem sat vremena, a ako dođe hitna pomoć ona mora čekati dok se dekontaminacija ne završi. 6. Nakon završene dekontaminacije nemojte se brisati ručnikom nego vodu s tijela pokupite upijanjem. Ne smijete mazati po ozlijeđenoj koži nikakve kreme ili lijekove, jer time onemogućujete daljnju dekontaminaciju. 7. Onečišćenu odjeću zaboravite, jer ona se ne smije oblačiti. Ako osobe iz vašeg društva nemaju nikakvu prikladnu odjeću i obuću onda ostanite goli i bosi do dolaska hitne pomoći. U vozilo spasa se ne ulazi kontaminiran. 8. Kad ćete zvati hitnu pomoć ili kad će vas netko prebaciti u bolnicu? Naravno u slučaju crvenila, kemijskih rana, jakog žarenja ili čak boli. Tražit ćete liječničku pomoć i u slučaju kad se sumnja da vam je kemikalija ušla kroz kožu u krvotok i tamo započela sistemske učinke. 9. Uvijek je važno ponijeti liječniku podatke o kemikaliji.

Gutanje kemikalija

Ako mislite da se kemikalije mogu progutati samo tako da bocu s opasnim proizvodom prinesete ustima i onda gutate onda ste jako u krivu. Jedan je od najčešćih načina unosa kemikalija preko probavnog sustava zbog prljavih ruku. Pravilo je da se poslije svakog rada s kemikalijama prvo mora oprati ruke, pa makar ste imali na njima rukavice. Opasno je i otići na WC s prljavim rukama, jer se otrov može prenijeti na spolne organe i preko njih apsorbirati u krvotok. Vi možda mislite da prljavim rukama unosite u organizam male bezopasne količine kemikalija, a u pravu ste tek da unosite male količine. Kod kemikalija

348 koje izazivaju teške štetne učinke poput npr. nastanka tumora upravo su male količine bitne, ako ih unosite kroz dugo vrijeme na bilo koji način. Ako se zaista želite zaštititi od kemikalija onda morate održavati osobnu higijenu dekontaminacijom. Naravno da vas puno više zanima što će se dogoditi kad progutate zbog ovih ili onih razloga određenu količinu kemikalije. U pravilu su to tekućine, ali nije isključeno da netko proguta i čvrste kemikalije. Osnovno je pitanje što vam se može dogoditi nakon toga, a na njega je jako teško odgovoriti. Kod nagrizajućih kemikalija može doći do teških ozljeda usta, jednjaka i želuca uz krvarenja i probijanje stijenke jednjaka. Takva otrovanja često završavaju sa smrtnim ishodom, a kod preživjelih ostavljaju teške štete kroz cijeli ostatak života. Zamislite život u kojem se morate hraniti preko sonde. Ima naravno kemikalija s tako snažnim djelovanjem (npr. kalijev cijanid) kod kojih gotovo da nema šanse za preživljavanje iako ne izazivaju nikakve ozljede sluznica probavnog sustava. Organska otapala na bazi naftnih derivata će vjerojatno izazvati mučninu i povraćanje, a onda tijekom povraćanja može doći do udisanja povraćanog sadržaja u pluća. U najboljem slučaju to će završiti teškim kašljem uz otežano disanje te moguće kasnije upale dišnih putova, a uz lošu sreću moguća je smrt zbog gušenja (zapravo edem pluća). I detergenti mogu biti opasni zbog pjenjenja. Progutate dobro pjeneći detergent i onda on u želucu počne stvarati pjenu. Ova pak traži svoj izlazak iz skučenog prostora dižući se jednjakom prema gore. U takvom slučaju nije neočekivano njezino udisanje u pluća i izazivanje različitih poteškoća sličnih onima kao kod udisanja povraćanog sadržaja nakon gutanja nekih organskih otapala. Naravno da bi podaci o naprijed navedenim opasnostima morali biti navedeni u dobroj deklaraciji, pa je zato i u ovakvom slučaju važno dobro pročitati taj dokument sa spremnika opasne kemikalije. Osnovno pitanje se odnosi na to što vam je činiti ako ste vi ili netko drugi progutali opasnu kemikaliju. Nije lako odgovoriti na to pitanje, jer se kemikalije međusobno jako razlikuju. Najjednostavniji način je dekontaminacija ili izazivanje povraćanja, ako kemikalija zbog svojih opasnih svojstava sama ne izazove povraćanje. Povraćanje je samoobrana organizma, kao i proljev. Organizam shvati da treba što prije iz probavnog sustava izbaciti opasnu kemikaliju i onda je izbacuje. Međutim, vaš probavni sustav nije jako pametan nego slijedi neke reflekse, a povraćanje baš nije najbolje rješenje u svim slučajevima otrovanja preko probavnog sustava. Nije dobro kod nagrizajućih kemikalija, organskih otapala na bazi naftnih derivata i kod pjenećih detergenata. Razlozi su opisani čas ranije. To znači da ni vi ne smijete izazivati povraćanje guranjem prsta u usta do korijena jezika, ako zbog povraćanja kemikalija može napraviti daleko veću štetu nego kad reagirate na ispravan način. Izazivanje povraćanja je prihvatljivo jedino u slučaju kad to izričito piše u dokumentaciji opasne kemikalije (Obično se piju male količine tople vode ili malo zasoljene vode i onda se guranjem prsta do korijena jezika obavi taj prljavi posao). Ako ništa ne piše ili ako piše da povraćanje može biti opasno odustanite od toga i tražite pomoć liječnika. Oni znaju isprati želudac (nazivaju taj postupak lavaža), a vama kako bude.

349

Kako spriječiti otrovanje kemikalija gutanjem i što učiniti ako se takvo zlo dogodi?

1. Nikada nemojte držati opasne kemikalije na istom mjestu s predmetima opće uporabe, hranom ili kozmetikom. Nikada! Nikada! Nikada! 2. Nikada nemojte pretakati ili presipati opasne kemikalije iz njihovih originalnih spremnika u neoznačene spremnike poput praznih boca od piva, vina ili mineralne vode. Vrlo brzo ćete zaboraviti da ste to učinili i nije isključeno da ćete misliti kako se u boci nalaze rakija ili vino, pa ćete onda kemikaliju popiti. 3. Nikada nemojte pretakati kemikalije običnim crijevom kao što to činite s vinom. Uronite crijevo u veći spremnik i onda na drugom njegovom kraju usisavanjem stvarate podtlak da bi tekućina krenula smjerom koji vam odgovara. U tom slučaju nerijetko vam neka količina kemikalija dospije u usta i vi je nesvjesno progutate. 4. Kad ste već progutali opasnu kemikaliju nemojte paničariti, pa makar osjećate goruću bol u ustima i jednjaku. Zastanite i sjetite se deklaracije ili sličnog dokumenta poput STL-a. Zapamtite da vam je voda najveći prijatelj, ali niti s njom ne smijete pretjerivati. Čaša dvije su dovoljne za sve vaše prijeke potrebe. 5. U svakom slučaju prvo treba vodom isprati usta. Uzimajte vodu i s njome isperite usta, a naravno da ćete ispirke ispljunuti gdje već stignete. To je zapravo dekontaminacija i spašavanje usne šupljine. Jedino nemojte tu vodu gutati, jer je onečišćena.

350 6. Što dalje? To bi moralo pisati u deklaraciji proizvoda. Kod relativno rijetkih kemikalija treba izazvati povraćanje guranjem prsta u usta. Naravno da uz to treba piti vodu. Međutim, kod dobrog dijela kemikalija povraćanje nije dopušteno zbog naprijed rečenih razloga. Vi bi opet trebali osnovne upute naći u deklaraciji proizvoda, ali takvi dokumenti nisu uvijek dobri i ispravni. U slučaju nagrizajućih kemikalija treba popiti čašu ili dvije vode da se barem malim dijelom isperu gornji dijelovi probavnog sustava kao što je jednjak, a želudac će trpjeti svoje. 7. Nikad ne pokušavajte obavljati neutralizaciju kemikalije u probavnom sustavu. Nikad! Ako je netko progutao kiselinu ne smijete mu davati na usta lužinu, jer to vodi povećanju šteta. Rijetki su slučajevi kad se tako nešto dopušta, a nisam siguran niti da je u takvim slučajevima postupak opravdan. Tako se npr. kod gutanja bijelog fosfora (ne vjerujem da je to kod nas više moguće) treba navodno gutati 5% otopina kalijevog permanganata, ali to je toliko stara uputa da ja u nju uopće ne vjerujem. 8. U pravilu ovdje završavaju vaše nadležnosti. U većini slučajeva potrebno je ozlijeđenog prebaciti u najbližu bolničku ustanovu i prepustiti ga brizi medicinskog osoblja. Transport se u pravilu obavlja u poluležećem položaju uz smirivanje otrovanog (ne zaboravite da možda trpi teške bolove) i utopljavanje. Doktori nisu sveznajući i nužno im je potrebno u bolnicu ponijeti sve dostupne podatke o opasnoj kemikaliji. To je u prvom redu deklaracija sa spremnika, a dobro je ako možete osigurati Sigurnosno-tehnički list ili uputu još uvijek često priloženu uz proizvod. 9. U nekim slučajevima je dobro primijeniti sredstva za vezanje otrova i onemogućavanje njegove apsorpcije. Najpoznatije takvo sredstvo je aktivni ugljen (medicinski ugljen ili carbo animalis). Njega mnogi ljudi drže u kućnim apotekama i zapravo je neškodljiv za ljudski organizam. Ako u deklaraciji ili uputi izričito stoji da ga treba primijeniti i ako je takav dokument odobrio HZT onda poslušajte. Nemojte ga uzimati na način prikazan na slici. Njega treba razmutiti u vodi i piti kao suspenziju. Sasvim sigurno je neučinkovit kod nagrizajućih kemikalija, ali značajan je broj kemikalija kod kojih ima dobre učinke. Nije aktivni ugljen jedino sredstvo za vezanje opasne kemikalije. Kod

351 nekih otrova postoje prilično specifični sorbensi, kao npr. kod vrlo opasnog herbicida parakvata (preparat pod imenom Gramoxon) gdje je izbor Fullerova zemlja, ali će dobro poslužiti i bilo koja druga zemlja.

Eto to bi bilo ono najvažnije o gutanju opasnih ili drugih kemikalija. Tek treba naglasiti da se ljudi kod nas najčešće truju upravo gutanjem tekućih kemikalija i da su otrovanja najčešća u kući. Iz toga bi mogli zaključiti da je najvažnije podići svijest hrvatskih građana školovanjem o opasnostima iz njihovih kućnih zaliha. Ako ovi tekstovi pomognu u tome barem malo imamo razloga za slavlje.

Disati se mora

Baš tako! Možete izdržati bez hrane mjesec ili više dana, bez vode je teško izdržati i jedan tjedan, a bez zraka ne možete ni nekoliko minuta. Uz to valja reći da se preko dišnih putova odvija najučinkovitija apsorpcija otrova u krvotok i onda oni kod ozbiljnog izlaganja dovode do brze smrti. Kad govorimo o agregatnom stanju kemikalija možete biti izloženi plinovitim otrovima, prašini i aerosolima. Plinovi i fini aerosoli prodiru sve do alveola, a prašine se zaustavljaju ranije. Prašina se velikim dijelom zadržava u nosu i tamo djeluje ili se apsorbira. S druge strane treba jasno razdvojiti one kemikalije koje djeluju lokalno izazivajući nadraživanje ili čak nagrizanje od kemikalija koje imaju djelovanje tek nakon što se apsorbiraju i uđu u krvotok. Teško je reći koje su gore, jer i jedne i druge mogu izazvati teška oštećenja zdravlja ili čak smrt. Istina, kod snažno nagrizajućih kemikalija organizam se brani prestankom disanja (npr. grčenje bronha) i vjerojatno brzom smrću. To se događa kod teških nesreća oslobađanja opasnih kemikalija u okoliš (npr. klor ili amonijak) te kod primjene bojnih otrova poput ovog strašnog slučaja u Halabji na slici lijevo, kad je Sadam Husein protiv Kurda primijenio plikavce. Inače se kod većine nadražljivaca i nagrizajućih kemikalija može očekivati kašalj, otežano disanje i gušenje. Ono što je jako važno naglasiti kod takvih kemikalija jest moguća odgoda pojave najgorih učinaka. Mislite da ste kroz incident prošli dobro uz malo kašlja, a onda se dan do dva nakon izlaganja pojavi edem pluća i vi se bez brze liječničke pomoći možete ugušiti zbog pluća ispunjenih vodom. One druge kemikalije sa sustavnim djelovanjem neće vjerojatno ostaviti nikakve štete na dišnim putovima (npr. cijanovodik ili ugljikov monoksid) nego će tek dolaskom u krvotok započeti svoje više ili manje pogubno djelovanje. Kod čas ranije spomenutih kemikalija čovjek osjeti opasnost i može reagirati npr. bijegom, a kod kemikalija sa sistemskim djelovanjem vrlo često uopće nije svjestan da se nalazi u onečišćenom području. Ovdje nema smisla pisati o velikim nesrećama s kemikalijama, jer ovisite o drugom. Biti će riječi samo o kemikalijama s kojima vi dolazite u kontakt i morali bi znati njihova opasna svojstva. Što ako se nešto dogodi?

352

1. Prije nego počnete raditi bilo što s kemikalijom koja djeluje preko zraka dobro proučite deklaraciju i druge njezine dokumente (npr. uputu o radu ili Sigurnosno-tehnički list). 2. Nemojte započeti s radom dok niste osigurali dobru ventilaciju. Ako je to pak kemikalija poput ugljikovog monoksida nemojte kupovati ili ugrađivati nesigurne uređaje poput bojlera ili grijalica. Kupujte uređaje koji imaju detektor tog plina i koji automatski isključuju uređaj kad koncentracija ugljikova monoksida u zraku poraste iznad dopuštene. 3. Čim osjetite bilo kakav simptom djelovanja opasne kemikalije (kašalj, otežano disanje, vrtoglavica, glavobolja, mučnina, itd.) napustite opasno područje. Nemojte panično bježati, jer na taj način povećavate unos opasne kemikalije u organizam. Ključno je prvo otići na mjesto s čistim zrakom ili na otvoreni prostor. 4. Ako opasnost dolazi izvana (npr. nesreća u obližnjoj hladnjači) najpametnije je uključiti radio i slušati upute s lokalne radio stanice. Zatvorite sve prozore i vrata, jer je ponekad bolje to nego izlaziti na otvoreni prostor kontaminiran opasnom kemikalijom. Kad vam kažu da treba obaviti evakuaciju jer vjetar prema vašem domu nosi kemikaliju, slušajući savjete lokalne radio postaje napustite područje krećući se okomito na smjer vjetra. 5. Kad ste uspjeli pobjeći na sigurno područje obavijestite o događaju broj 112 bez obzira radi li se o nesreći u vašem objektu ili nekom drugom. 6. U pravilu se nakon izlaganja kemikalijama koje djeluju u obliku plina, aerosola ili prašine treba potražiti liječnički savjet. Čak ako ne osjećate nikakve poteškoće morate računati na to da se simptomi mogu pojaviti s odgodom do dva dana. Možete dobiti edem pluća, kao na slici pokraj teksta, i umrijeti. 7. Ako ste bili izloženi opasnoj kemikaliji preko zraka ne smijete pušiti, teško raditi ili se udaljavati od mjesta s liječnikom barem dva dana. 8. Kod ovakvih događaja postavljaju se teške moralne dileme oko pomoći drugome. U pravilu se u kontaminirano područje ne smije ulaziti bez osobne zaštitne opreme, a vi je nemate. Svaki veći napor u kontaminiranom području povećava štete u vašem organizmu i nije rijedak slučaj da onaj koji pruža pomoć prođe lošije od onoga kome je pomoć pružana. Pokušajte razmisliti trezveno možete li i kako pomoći. Kad se radi o zatvorenim prostorima rješenje je u prozračivanju. Otvorite sve prozore i vrata prije nego što se odlučite na izvlačenje ozlijeđenog na otvoreni prostor s čistim zrakom. Kad se nesreća dogodila na otvorenom prostoru teško da išta možete učiniti osim eventualno pomoći drugima sposobnima za hodanje da napuste kontaminirano područje. U svakom slučaju morate misliti na to da nikom ne možete pružiti pomoć, ako ste sami stradali ili prijeti velika opasnost da ćete prilikom pružanja pomoći stradati.

353 Bez nekih stvari se ne ide u svatove

Hajdemo prvo raščistiti stvar oko ormarića prve pomoći u kući ili poduzeću. Svašta možete naći u literaturi pa čak i u propisima. Stari propisi su predlagali kiseline (npr. bornu), slavni natrijev bikarbonat, razne kreme i vazeline, itd. Ništa od toga ne smijete držati u ormariću prve pomoći. Zapravo ne smijete držati ništa što primjenjuje isključivo zdravstveno osoblje. Kad je o protuotrovima riječ onda priča završava na autoinjektorima za živčane bojne otrove i amilnitritu za slučaj otrovanja cijanidima. Možda bi oni koji rade s organofosfornim insekticidima trebali imati autoinjektore, ali za cijanide su davno prestali proizvoditi jednostavne antidote poput amilnitrita. Pokazali su se neučinkovitima kod pravih otrovanja, a ona ostala bolje rješava medicinsko osoblje. Ostaje jedino aktivni ugljen kao tipični kućni pomoćni lijek za raznorazne probleme s proljevima. Međutim, njega također valja primijeniti kod kemikalija kad to izričito piše na deklaraciji ili u uputi. Neće ništa smetati ako ga držite u svojoj kućnoj apoteci ili u ormariću prve pomoći. Ono što svakako treba držati ima više veze s drugim vrstama ozljeda, ali neće škoditi sterilne gaze za prekrivanje kemikalijom opečene kože nakon obavljene dekontaminacije. Zapravo ne znam što više, a mogu sasvim sigurno reći da ormarić prve pomoći u većini slučajeva nije stvar na koju treba misliti prilikom otrovanja. Na kraju vam dajem za svaki slučaj značenja znakova opasnosti i oznaka upozorenja.

Znakovi opasnosti

E F+ F O

EKSPLOZIVNO VRLO LAKO LAKO OKSIDIRAJUĆE ZAPALJIVO ZAPALJIVO

T+ T Xn C

VRLO OTROVNO ŠTETNO NAGRIZAJUĆE OTROVNO

Xi N

NADRAŽUJUĆE OPASNO ZA OKOLIŠ

354

OZNAKE UPOZORENJA «R» ZA OZNAČAVANJE OPASNIH TVARI I PRIPRAVAKA

R 1 Eksplozivno u suhom stanju

R 2 Udarac, trenje, vatra ili drugi izvori zapaljenja mogu uzrokovati eksploziju

R 3 Udarac, trenje, vatra ili drugi izvori zapaljenja mogu vrlo lako uzrokovati

eksploziju

R 4 Gradi vrlo osjetljive eksplozivne spojeve s metalima

R 5 Zagrijavanje može uzrokovati eksploziju

R 6 Eksplozivno u dodiru ili bez dodira sa zrakom

R 7 Može uzrokovati požar

R 8 U dodiru sa zapaljivim materijalom može uzrokovati požar

R 9 Eksplozivno u smjesi sa zapaljivim materijalom

R 10 Zapaljivo

R 11 Lako zapaljivo

R 12 Vrlo lako zapaljivo

R 13 Vrlo lako zapaljiv ukapljeni plin

R 14 Burno reagira s vodom

R 15 U dodiru s vodom oslobađa vrlo lako zapaljive plinove

R 16 Eksplozivno u smjesi s oksidirajućim kemikalijama

R 17 Samozapaljivo u dodiru sa zrakom

R 18 Pri uporabi može nastati eksplozivna ili zapaljiva smjesa para-zrak

355 R 19 Mogu nastati eksplozivni peroksidi

R 20 Štetno ako se udiše

R 21 Štetno u dodiru s kožom

R 22 Štetno ako se proguta

R 23 Otrovno ako se udiše

R 24 Otrovno u dodiru s kožom

R 25 Otrovno ako se proguta

R 26 Vrlo otrovno ako se udiše

R 27 Vrlo otrovno u dodiru s kožom

R 28 Vrlo otrovno ako se proguta

R 29 U dodiru s vodom oslobađa opasno tvarni plin

R 30 Pri uporabi može postati lako zapaljivo

R 31 U dodiru s kiselinama oslobađa otrovni plin

R 32 U dodiru s kiselinama oslobađa vrlo otrovni plin

R 33 Opasnost od učinka nakupljanja

R 34 Izaziva opekotine

R 35 Izaziva teške opekotine

R 36 Nadražuje oči

R 37 Nadražuje dišni sustav

R 38 Nadražuje kožu

R 39 Opasnost od vrlo teških trajnih oštećenja

R 40 Ograničena saznanja o kancerogenim učincima

R 41 Opasnost od teških ozljeda očiju

R 42 Udisanje može izazvati preosjetljivost

R 43 U dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost

356 R 44 Opasnost od eksplozije ako se grije u zatvorenom prostoru

R 45 Može izazvati rak

R 46 Može izazvati nasljedna genetska oštećenja

R 47 Može izazvati oštećenja ploda kod sisavaca

R 48 Opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju

R 49 Može izazvati rak ako se udiše

R 50 Vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi

R 51 Otrovno za organizme koji žive u vodi

R 52 Štetno za organizme koji žive u vodi

R 53 Može dugotrajno štetno djelovati u vodi

R 54 Otrovno za biljke

R 55 Otrovno za životinje

R 56 Otrovno za organizme u tlu

R 57 Otrovno za pčele

R 58 Može dugotrajno štetno djelovati na okoliš

R 59 Opasno za ozonski sloj

R 60 Može smanjiti plodnost

R 61 Može štetno djelovati na plod

R 62 Moguća opasnost smanjenja plodnosti

R 63 Moguća opasnost štetnog djelovanja na plod

R 64 Može štetno djelovati na dojenčad preko mlijeka

R 65 Može izazvati oštećenje pluća ako se proguta

R 66 Učestalo izlaganje može prouzročiti sušenje ili pucanje kože

R 67 Pare mogu izazvati pospanost ili vrtoglavicu

R 68 Moguća opasnost od nepovratnih učinaka

357 R 90 Nakon uporabe otapalo mora biti reciklirano ili podvrgnuto učinkovitoj preradi.

Nepravilno odlaganje ugrožava okoliš. Svako dodavanje drugih kemikalija ili

otapala nakon uporabe je zabranjeno.

R 14/15 Burno reagira s vodom i razvijaju se vrlo lako zapaljivi plinovi

R 15/29 U dodiru s vodom razvijaju se otrovni vrlo lako zapaljivi plinovi

R 20/21 Štetno ako se udiše i u dodiru s kožom

R 20/22 Štetno ako se udiše i ako se proguta

R 20/21/22 Štetno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta

R 21/22 Štetno u dodiru s kožom i ako se proguta

R 23/24 Otrovno ako se udiše i u dodiru s kožom

R 23/25 Otrovno ako se udiše i ako se proguta

R 23/24/25 Otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta

R 24/25 Otrovno u dodiru s kožom i ako se proguta

R 26/27 Vrlo otrovno ako se udiše i u dodiru s kožom

R 26/28 Vrlo otrovno ako se udiše i ako se proguta

R 26/27/28 Vrlo otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta

R 27/28 Vrlo otrovno u dodiru s kožom i ako se proguta

R 36/37 Nadražuje oči i dišni sustav

R 36/38 Nadražuje oči i kožu

R 36/37/38 Nadražuje oči, dišni sustav i kožu

R 37/38 Nadražuje dišni sustav i kožu

R 39/23 Otrovno: ako se udiše opasnost vrlo teških trajnih oštećenja

R 39/24 Otrovno: u dodiru s kožom opasnost vrlo teških trajnih oštećenja

R 39/25 Otrovno: ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih oštećenja

R 39/23/24 Otrovno: udisanjem i u dodiru s kožom opasnost vrlo teških trajnih oštećenja

358 R 39/24/25 Otrovno: u dodiru s kožom i ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih oštećenja

R 39/23/25 Otrovno: udisanjem i ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih oštećenja

R 39/23/24/25 Otrovno: udisanjem, u dodiru s kožom i ako se proguta opasnost vrlo

teških trajnih oštećenja

R 39/26 Vrlo otrovno: udisanjem opasnost vrlo teških trajnih oštećenja

R 39/27 Vrlo otrovno: u dodiru s kožom opasnost vrlo teških trajnih oštećenja

R 39/28 Vrlo otrovno: ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih oštećenja

R 39/26/27 Vrlo otrovno: udisanjem i u dodiru s kožom opasnost vrlo teških trajnih

oštećenja

R 39/26/28 Vrlo otrovno: udisanjem i ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih oštećenja

R 39/27/28 Vrlo otrovno: u dodiru s kožom i ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih

oštećenja

R 39/26/27/28 Vrlo otrovno: udisanjem, u dodiru s kožom i ako se proguta opasnost

vrlo teških trajnih oštećenja

R 68/20 Štetno: udisanjem moguća opasnost trajnih oštećenja

R 68/21 Štetno: u dodiru s kožom moguća opasnost trajnih oštećenja

R 68/22 Štetno: ako se proguta moguća opasnost trajnih oštećenja

R 68/20/21 Štetno: udisanjem i u dodiru s kožom moguća opasnost trajnih oštećenja

R 68/20/22 Štetno: udisanjem i ako se proguta moguća opasnost trajnih oštećenja

R 68/21/22 Štetno: u dodiru s kožom i ako se proguta moguća opasnost trajnih oštećenja

R 68/20/21/22 Štetno: udisanjem, u dodiru s kožom i ako se proguta moguća opasnost

trajnih oštećenja

R 42/43 Može izazvati preosjetljivost udisanjem i u dodiru s kožom

R 48/20 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem

R 48/21 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju putem kože

359 R 48/22 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju gutanjem

R 48/20/21 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem i

putem kože

R 48/20/22 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem i

gutanjem

R 48/21/22 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju putem kože i

gutanjem

R 48/20/21/22 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem,

putem kože i gutanjem

R 48/23 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem

R 48/24 Otrovno: opasnost teških oštećenja pri duljem izlaganju putem kože

R 48/25 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju gutanjem

R 48/23/24 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem i

putem kože

R 48/23/25 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem i

gutanjem

R 48/24/25 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju putem kože i

gutanjem

R 48/23/24/25 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem,

putem kože i gutanjem

R 50/53 Vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi, može dugotrajno štetno djelovati u vodi

R 51/53 Otrovno za organizme koji žive u vodi, može dugotrajno štetno djelovati u vodi

R 52/53 Štetno za organizme koji žive u vodi, može dugotrajno štetno djelovati u vodi

360

OZNAKE OBAVIJESTI « S» ZA OZNAČAVANJE OPASNIH TVARI I PRIPRAVAKA

S 1 Čuvati pod ključem

S 2 Čuvati izvan dohvata djece

S 3 Čuvati na hladnom mjestu

S 4 Čuvati izvan naseljenih mjesta

S 5 Čuvati uz ove uvjete... (tekućinu propisuje proizvođač)

S 6 Čuvati uz ove uvjete... (inertni plin propisuje proizvođač)

S 7 Čuvati u dobro zatvorenim spremnicima

S 8 Čuvati spremnike na suhom

S 9 Čuvati spremnike na dobro provjetrenom mjestu

S 12 Ne smije biti hermetički zatvoren

S 13 Čuvati odvojeno od hrane, pića i stočne hrane

S 14 Čuvati odvojeno od... (inkompatibilni materijal navodi proizvođač)

S 15 Čuvati od topline

S 16 Čuvati odvojeno od izvora paljenja - zabranjeno pušenje

S 17 Čuvati odvojeno od zapaljivog materijala

S 18 Pažljivo rukovati i pažljivo otvarati spremnike

S 20 Pri rukovanju ne jesti i ne piti

S 21 Pri rukovanju ne pušiti

S 22 Ne udisati prašinu

S 23 Ne udisati plin/dim/pare/aerosol

S 24 Spriječiti dodir s kožom

S 25 Spriječiti dodir s očima

361 S 26 Ako dođe u dodir s očima odmah isprati s puno vode i zatražiti savjet liječnika

S 27 Odmah skinuti svu zagađenu odjeću

S 28 Nakon dodira s kožom odmah isprati s dovoljno... (sredstvo propisuje proizvođač)

S 29 Ne izlijevati u kanalizaciju

S 30 Ni u kojem slučaju proizvodu ne dodavati vodu

S 33 Poduzeti mjere protiv pojave statičkog elektriciteta

S 35 Ostaci kemikalije i spremnici moraju biti odloženi na siguran način

S 36 Nositi odgovarajuću zaštitnu odjeću

S 37 Nositi zaštitne rukavice

S 38 U slučaju nedovoljne ventilacije nositi odgovarajuća zaštitna sredstva za dišni sustav

S 39 Nositi zaštitna sredstva za oči/lice

S 40 Pod i sve druge onečišćene predmete očistiti... (sredstvo za čišćenje propisuje proizvođač)

S 41 U slučaju požara i/ili eksplozije ne udisati dim

S 42 Za vrijeme fumigacije ili prskanja nositi odgovarajuće zaštitno sredstva za dišni sustav

S 43 Za gašenje požara koristiti... (navesti točan tip aparata za gašenje. Ako gašenje vodom povećava opasnost dodati »ne gasiti vodom«)

S 45 U slučaju nesreće ili zdravstvenih tegoba hitno zatražiti savjet liječnika (ako je moguće pokazati naljepnicu)

S 46 Ako se proguta hitno zatražiti savjet liječnika i pokazati naljepnicu ili spremnik

S 47 Ne skladištiti na temperaturi višoj od...°C (propisuje proizvođač)

S 48 Čuvati navlaženo s... (odgovarajući materijal propisuje proizvođač)

S 49 Čuvati samo u originalnom pakovanju

S 50 Ne miješati s... (propisuje proizvođač)

362 S 51 Koristiti samo u dobro prozračenim prostorijama

S 52 Ne koristiti na velikim površinama u zatvorenom prostoru

S 53 Spriječiti izloženost - prije uporabe tražiti Posebne upute

S 56 Kemikalije i ambalaža moraju biti odloženi na posebna odlagališta opasnog otpada

S 57 Koristiti odgovarajuću ambalažu kako bi se spriječilo zagađivanje okoliša

S 59 Od proizvođača/dobavljača zatražiti podatke o recikliranju/preradi

S 60 Ostaci kemikalije i ambalaža moraju se odložiti kao opasan otpad

S 61 Izbjegavati ispuštanje u okoliš. Pridržavati se posebnih uputa - sigurnosni list

S 62 Ako se proguta ne izazivati povraćanje, hitno zatražiti pomoć liječnika i pokazati naljepnicu ili ovaj spremnik

S 63 U slučaju nesreće udisanjem: iznijeti unesrećenog na svjež zrak i omogućiti mu odmor.

S 64 Ako se proguta, isprati usta vodom (samo ako je osoba pri svijesti)

S 90 Sadrži olovo. Ne smije se koristiti na površinama koje mogu djeca žvakati ili sisati.

S 1/2 Čuvati pod ključem i izvan dohvata djece

S 3/7 Čuvati u dobro zatvorenim spremnicima na hladnom mjestu

S 3/9/14 Čuvati na hladnom i dobro prozračenom mjestu odvojeno od... (inkompatibilne kemikalije navodi proizvođač)

S 3/9/14/49 Čuvati samo u originalnom pakovanju na hladnom i dobro prozračenom mjestu odvojeno od... (inkompatibilne kemikalije navodi proizvođač)

S 3/9/49 Čuvati samo u originalnom pakovanju na hladnom i dobro prozračnom mjestu

S 3/14 Čuvati na hladnom mjestu odvojeno od... (inkompatibilne kemikalije navodi

proizvođač)

S 7/8 Čuvati u dobro zatvorenim spremnicima na suhom mjestu

S 7/9 Čuvati u dobro zatvorenim spremnicima na dobro prozračenom mjestu

363 S 7/47 Čuvati u dobro zatvorenim spremnicima pri temperaturi koja ne prelazi... °C

(propisuje proizvođač)

S 20/21 Pri rukovanju ne jesti, piti niti pušiti

S 24/25 Spriječiti dodir s kožom i očima

S27/28 Nakon dodira s kožom, odmah skinuti svu zagađenu odjeću i odmah isprati s

dovoljno…..(propisuje proizvođač)

S29/35 Ne izlijevati u kanalizaciju; ostaci tvari i spremnici moraju biti odloženi na

siguran način

S 29/56 Ne ispuštati u kanalizaciju, odložiti kao opasni otpad

S 36/37 Nositi odgovarajuću zaštitnu odjeću i rukavice

S 36/37/39 Nositi odgovarajuću zaštitnu odjeću, rukavice i zaštitna sredstva za oči-lice

S 36/39 Nositi odgovarajuću zaštitnu odjeću i zaštitna sredstva za oči-lice

S 37/39 Nositi zaštitne rukavice i zaštitna sredstva za oči-lice

S 47/49 Čuvati samo u originalnim spremnicima pri temperaturi koja ne prelazi... °C

(propisuje proizvođač)

Ako se opasna tvar prema svojoj namjeni može rabiti u domaćinstvu, uputa mora sadržavati pisanu poruku: »Ne smije doći u ruke djece», a za opasnu tvar u tekućem stanju još dodatnu poruku: «Ne smije se prelijevati u drugu ambalažu ili u posude iz kojih se jede i pije, ili u kojima se drži hrana«.

Za poduzetnije

Krenite na Internet, ako vas nešto više zanima o otrovima, ali nemojte srljati bezglavo. Koristite samo pouzdane adrese kao: 1. ESIS 2. EPA 3. wikipedia 4. Oxford Univerity 5. www.hzt.hr

Mi rado odgovaramo na vaša pitanja, ali stalno upozoravamo da na internetu ima puno smeća. Ako niste u stanju sami zaključiti koliko su prikupljeni podaci pouzdani javite nam se za savjet.

364 KAZALO

PREDGOVOR 3

O OPASNIM KEMIKALIJAMA ONO OPĆE 4 OPĆI POJMOVI 4 VRSTE ŠTETNIH UČINAKA 13 OPĆA ORGANSKA OTROVNOST 15 MUTAGENOST I KARCINOGENOST 17 REPRODUKTIVNO TOKSIČNI UČINCI 21 EKOTOKSIČNOST 23 RIZIK I SIGURNOST 24

KOD KUĆE JE NAJGORE 26 KUHINJA JE POSVEĆENO MJESTO 28 PROSTOR SUKOVA INTERESA 38 PROSTORI MALOG RIZIKA 46 TERAPIJSKI PROSTORI 48 ŠTO REĆI NA KRAJU? 54

NIKUD BEZ LIJEKOVA 55 RAT PROTIV MIKROORGANIZAMA. 56 NAJVAŽNIJE JE SAČUVATI ŽIVCE 60

OVISNOSTI 89

OTROVI ŽIVIH BIĆA 106

PESTICIDI 153

«PLINOVITE» PRIČE 191

INDUSTRIJSKE ORGANSKE KEMIKALIJE 218

MAJČICA ZEMLJICA 293

OPTUŽENI, PRIZNAJETE LI KRIVICU 325

OPĆI SAVJETI 342

365

Rođen 1946. u selu Privlaka kod Vinkovaca. Završio Tehnološki fakultet 1970., magistrirao 1972. i doktorirao 1982. Izabran 1990. u zvanje redovitog sveučilišnog profesora toksikologije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za pročelnika Zavoda za kliničku farmakokinetiku i toksikologiju KBC izabran 1989. Dragovoljac Domovinskog rata kao član Glavnog stožera saniteta i zapovjednik Toksikološke službe od srpnja 1991. do lipnja 1996. Od 1993. do 1997. predstojnik Centra za biomedicinska istraživanja KBC, a od 1997. do danas ravnatelj Hrvatskog zavoda za toksikologiju. Objavio 10 stručnih knjiga, 23 poglavlja u drugim knjigama, 170 znanstvenih ili stručnih radova od čega 50 u časopisima koje citira SCI. Sudjelovao na više od 300 kongresa, objavio 3 patenta i veći broj stručnih izvješća ili elaborata. Obnašao brojne stručne dužnosti na državnoj razini. Dobitnik dva reda Reda Danice, Reda Hrvatskog trolista, više ratnih medalja, pohvala i spomenica te državnih nagrada za zaštitu okoliš. Zbog bavljenja književnišću primljen u Društvo hrvatskih književnika.

366