Trgovci Hrvatskim Kožama Polemike O Nacionalnoj Povijesti Xx

Tomislav Jonjić

TRGOVCI HRVATSKIM KOŽAMA POLEMIKE O NACIONALNOJ POVIJESTI XX. STOLJEĆA BIBLIOTEKA HRVATSKA POLITIČKA BIBLIOTEKA Knjiga 7.

Tomislav Jonjić TRGOVCI HRVATSKIM KOŽAMA POLEMIKE O NACIONALNOJ POVIJESTI XX. STOLJEĆA

Urednik Zvonimir Ujević

Nakladnik Naklada Trpimir Zagreb Mini-print-logo d.o.o. Varaždin

Za nakladnika Mariana Jonjić

Priprema i tisak Mini-print-logo d.o.o. Varaždin

CIP – Katalogizacija u publikaciji. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice pod brojem 001087490.

ISBN 978-953-8220-05-0 978-953-7573-57-7 Tomislav Jonjić

TRGOVCI HRVATSKIM KOŽAMA POLEMIKE O NACIONALNOJ POVIJESTI XX. STOLJEĆA

Zagreb, 2021.

TOMISLAVU, NIKOLI, FILIPU I MIHOVILU

SADRŽAJ

PROSLOV...... 9 „Dalmatinstvo“ je instrument rastakanja Hrvatske...... 17 Površno o Šufflayu i ustaškom pokretu...... 45 Duhovna i politička previranja u Hrvatskoj 1935.–1945...... 54 Meštrovićeva jugoslavenska saga...... 77 Srebroljubci i partijsko zlato...... 83 Drugdje je Rod, tamo treba skakati!...... 89 Od predrasuda do krivih zaključaka...... 120 Bartulinov boj s vjetrenjačama: manipulacija kao historiografska metoda...... 139 Ivo Pilar prema rasnom učenju i eugenici...... 211 Kako don Živko Kustić želi tumačiti odnos Katoličke crkve i Nezavisne Države Hrvatske...... 291 Površno i netočno o Vinku Kriškoviću...... 327 Kupljenje po lanjskoj strnini...... 337 „O, mi se nismo bojali umriet, ali: mi smo se bojali smrti!“...... 340 Povodom Luke Puljiza, o nekim simptomima hrvatske nacionalne patologije...... 348 KAZALO OSOBA...... 379 BILJEŠKA O PISCU...... 391

Trgovci hrvatskim kožama 9

PROSLOV Povijest je stvarnost čovjeka. On nema nikakve druge stvarnosti. U njoj je čovjek postao takvim kakvim jest. Apsurdno je i iluzorno nijekati prošlost, jer je prošlost priroda čovjeka, koja ga slijedi u kasu. Ako je prošlost ovdje, ako se je potrudila da se „dogodi“, nije to zato da ju zaniječemo, nego da ju integriramo. José Ortega y Gasset, Pobuna masa

Malo je ljudi koji polemike – kao književnu vrstu ili uopće kao način na koji se na svim područjima ljudskoga znanja oštre pera, bistre pojmovi i svjetlaju obrazi – ne vole čitati, a usprkos tomu, čini se da je ta plemenita biljka sve rjeđa. Nekad skoro stalna rubrika dnevnoga i tjednoga tiska, književnih i historiografskih časopisa, danas je skoro potpuno iščezla, svodeći se na mjes- timične, rijetke i često blijede proplamsaje, baš kao i satira koja je nekad bila važan dio kulturne i političke borbe (pa su, kako znademo, satiričke listove pokretale i mnoge stranke i pokreti koji su držali do sebe). Ako je taj dojam točan, onda se valja pitati o razlozima. Među njih se, mislim, zacijelo ne bi ubrajala naša općenita pomirljivost i nesklonost prepirkama i poruzi, jer: u naše doba uvrede, klevete i tomu slične, redovito nenačelne, u biti bespredmetne i suvišne prljavštine u takozvanome javnom prostoru, nisu iščezle niti su postale rjeđe. Naprotiv, većina naših priopćivala, a osobito veći- na takozvanih internetskih portala – ustvari pomagala za ostvarivanje društve- nog utjecaja, ili, još točnije, za beskrupulozno modeliranje ljudskoga tijesta, i za uzgredno ubiranje poreza na glupost po iznimno visokoj stopi – uglavnom živi od kratkih dosjetaka koje se ponekad rado slušaju a uvijek brzo zaboravljaju, odnosno od tema i tekstova koji skoro nepogrješivo računaju na naše kratko pamćenje i našu još kraću pamet. Zato ta posve nekritična i neselektivna dostupnost prividne javne pozornice rezultira poplavom naizgled različitih, suprotstavljenih, borbenih rečenica koje ne traže nikakvo znanje, a ne podvrgavaju se ni kakvim pravopisnim pravilima ili logičkim zakonitostima, nego kao da čeznu za tim da se svedu na more niče- ga. I na tom je području takozvana demokracija, nažalost, aberirala u ohlokrat- sku anarhiju, a mi se ponašamo kao da ne shvaćamo da je ta prividna svedo- 10 Tomislav Jonjić stupnost zapravo odavno prerasla u moralni i intelektualni harač neupamćen u povijesti. Ona je dokinula hijerarhiju vrijednosti i stvarno učinila nedostupnim te posve obezvrijedila mišljenje ljudi koji bi doista imali što reći; zato danas nema – ili su vrlo rijetki – tekstovi koji su burkali duše tisuća, možda i milijuna, tekstovi koji su oblikovali povijest, i bez kojih se povijesna razdoblja u kojima su nastajali, uopće ne mogu shvatiti, pa onda ni protumačiti. Nema Starčevićevih filipika i rugalica, niti nazubljenih Kovačićevih satira; malo tko zna da su Dinko Politeo i Kerubin Šegvić uopće postojali. Nema ni Matoševih, Ujevićevih, Šimićevih ili Krležinih polemika; nema pera koje se može mjeriti s Nehajevljevim ili Kriškovićevim; na prste se mogu nabrojiti oni kojima su poznati Oršanićevi ili Čižekovi emigrantski žalci; nema načel- nih prijepora poput onih o kontrabandi u obliku stanovitih nazovi-teoloških društava i importiranih katekizama; nema ni onih burnih i duhovitih rasprava o jezičnim i drugim temama u Kolu ili u Kritici od prije pola stoljeća ili malo više; nema ni hrabrih i dragocjenih sučeljavanja o žrtvama rata, zametnutih na margini Hrvatskog proljeća, i oživjelih sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, nagovješćujući tim ponovnim pupanjem skoru smrt Jugoslavije. Jedan je svijet nepovratno nestao, svijet koji je držao do pera, knjige i inteligencije uopće, svijet u kojemu se je više cijenio duh od reklame, sadržaj od ambalaže. I Hrvati su uspjeli svoj jezik svesti na trosložne riječi i jednostavne rečenice, a svoju kulturu na takozvane objave na društvenim mrežama, ponajčešće nedomišljene misli i polupismene rečenice koje isti tren zaborave i oni što su ih napisali, a kamoli oni što su ih tek usput pročitali. Parafrazira- jući Thomasa Stearnsa Eliota: pošlo nam je, dakle, za rukom da svi govorimo na isti način, pa više nema razloga da svi i ne pišemo na isti način, potom, u konačnici: nema više ni razloga da svi ne mislimo na isti način. Mišljenje je ionako izišlo iz mode, a knjiga postala suvišna jer nema čitatelja, budući da u tome modernom kultu bezličnosti, koji se širi poput virusa i algi nametnika, i koji se – ne treba se u tom pogledu zavaravati! – timari i njeguje vrlo svjesno, promišljeno i brižno, podjednako skrblju krvnika i skrblju naivnih žrtava, ionako nikoga ne zanima što tko ima kazati. Već i zato ni ja, posve svjestan one Cervantesove, da svako biće rađa na- lično biće – pa, dakle, i s tog naslova svjestan njihovih nedostataka – ne bih imao iluzija o stranicama koje slijede; upućeniji bi čitatelj tu ironiju i na tuđi i na svoj račun prepoznao i ne listajući ih, nego tek bacajući pogled na koricu, s prizorom kojim je Gustave Doré uresio jednu nenadmašnu historiju uzaludnih pokušaja. No, do ljudi koji računaju na uspjeh i koji tim mjerilom mjere i svoj i Trgovci hrvatskim kožama 11 tuđe živote, ionako ne treba puno držati. Do njih, dakle, ne drži niti na to u bilo kojem pogledu računa ni ova knjiga, koja je treća u donekle čak i neuljudnu, zgusnutu pandemijsko-političkomu nizu zbirki mojih novinskih i publicističkih tekstova objavljenih tijekom triju desetljeća (1990.-2020.), ali prva od zami- šljenih i uglavnom već koncipiranih triju knjiga polemika što sam ih u tom razdoblju vodio: preostale dvije trebale bi izići u dogledno vrijeme. U supstancijalnome se smislu one, voljom svog pisca, bave onim što je za većinu tek zaboravljena prošlost ili puka iluzija; bave se ne nužno svijetom koji postoji, nego u prvome redu jednim jasno određenim i ničim omeđenim duhovnim Kanaanom, svijetom koji bi trebao i mogao postojati. Takav je izbor bar dijelom slobodan – onim dijelom o kojemu pojedinac uopće može odlu- čivati – jer, neskromno se poštapajući onom Starčevićevom mišlju o samoći i pustinji, i priznajući, po uzoru na onoga znamenitoga francuskog simbolista, da se u postojećem sivilu uopće ne osjećam pogođenim malobrojnošću onih s kojima dijelim iste misli i ideale, budući da u svijetu koji se neumitno pretvara u bezličnu ravnicu bez brjegova i stabala, ništa kao ta malobrojnost ne ističe od- sutnost mnoštva, koje je i svojom voljom pristalo na to da ga pretvore u gomilu. Pritom, dakako, ne pokušavam činiti ono što nikad i nisam činio: ne po- kušavam svoje misli, svoje poglede, pa time i svoje polemike, zaštititi bodlji- kavom žicom, čeličnim ježevima i palisadama takozvane objektivnosti, što su vrijedne samo prijezira i podsmijeha, niti ih kanim nevježama podmetati kao kvaziznanstvena Potemkinova sela. Premda nikad ne žele činjenice podrediti dojmu, ove polemike, dakle, ne kriju da su nastale u jasnome kontekstu i s jasnim ciljem; one se bave onim što čini hrvatsku povijest i hrvatsku stvarnost: dakle, identitetom koji – zacijelo ni bolji ni gori od ostalih – jedini doživljavam svojim, i koji je jedini na ovome svijetu prema kojemu nisam ravnodušan i, još više od toga, koji određuje moje misli i moje korake otkad znam za sebe. Štoviše, kad bih pravo na ravnodušnost i imao – a mislim da ga nema nijedan Hrvat našega doba – ne bih ju izabrao. Ravnodušni i nezainteresirani, takozvani „objektivni“ i takozvani „znanstveni“, bave se, kako znamo, poviješću Eskima, Paname ili Burkine Faso, njih iz sasvim nekomercijalnih, apolitičkih i nedužnih, posve znanstvenih pobuda privlače tamošnja okapanja, smutnje i društveni prijepori. Ja sam, pak, na drugoj strani barikade, nepatvoreni prijestupnik i grješnik koji je i ove i druge polemike vodio onom strašću koju je Starčević u Ustavima Francezke s punim pravom smatrao neizbježnom tamo „gde se radi o glavi i o časti, o narodu, o domovini, o slobodi“; otprilike onako kako se je onaj veliki zagrebački 12 Tomislav Jonjić nadbiskup i hrvatski metropolit osjećao kad je, koncem travnja 1941., pisao o trenutcima u kojima progovara naša tajanstvena, nedokučiva veza „sa zemljom u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli.“ Jasno se to vidi iz svakoga redka ove knjige, a vidjet će se i iz druge, one koja će, dakle, obuhvaćati bar većinu mojih protuustavnih, protupreambulskih zabadanja o temama koje se odnose na Drugi svjetski rat (premda takvih ima i u ovoj; zlobnici će, štoviše, kazati da i ovdje dominiraju). Treća bi trebala obuhvatiti preostale moje javne (i neke nejavne) prijepore te, bar za potrebe uskoga kruga, poslužiti kao svojevrsni knjigovodstveni popis kokošara, džeparoša i konjokradica, raspopa i krivokletnika, jugopartizanskih sinova i jugooficirskih ćata, običnih lupeža i policijskih doušnika, u koje sam tijekom tri-četiri desetljeća uspio ugaziti, nekad zahvaljujući vlastitoj naivnosti (pa, da ne lažem i sebi i drugima: zahvaljujući i svojoj gluposti), a nekad ni kriv ni dužan, dakle: i bez doprinosa tih dviju svevremenskih i svenazočnih bo- ljetica, zbog čega sam, s vremena na vrijeme, začepljena nosa, morao s njima javno raspravljati i o stvarima koje su dijelom, po zakonu, bile i nejavne. To će biti prigoda da se priopći i dokumentira i ono što se nekad zbog tih zakonskih ograda nije moglo priopćiti i dokumentirati. U svakom slučaju, gledajući i una- trag, ni tom bilancom nisam nezadovoljan: vjerovnika nemam, a dužnicima duge opraštam, čak i konjokradicama i lupežima drugih pasmina. Od te treće, potencijalnomu će čitatelju vjerojatno zanimljivija biti spomenuta druga knjiga polemika. Protivno običaju, protivno i prividnoj logici, o njoj treba koju kazati i ovdje. Jer, i neki tekstovi u ovoj knjizi bave se tim protuustavnim zabadanjima – protuustavnima, naime, onda kad Tuđmanovu ustavnu preambulu, s kraja predratne i ratne 1990., protumačimo onako kako ju tumače jugoslavenski boljševici, njihovi duhovni sljednici i epigoni, a za njima još – da se okanim suvišnih i nepreciznih eufemizama! – i polupismene budale i nedoučena piskarala, pa nam ju potom još hoće nametnuti kao prisilnu normu, pače kao etički i pravno-politički imperativ. U toj, drugoj zbirci pole- mičkih tekstova naći će se, primjerice, i moje mladenačko ukrštanje mačeva s pojavama i ljudima koji su, prema mome kako ondašnjemu, tako i sadašnjemu mišljenju, svjesno ili nesvjesno, svaki iz svojega rova ali ne uvijek samo za svoj račun, tražili ispriku za Jugoslaviju, uvjeravajući nas izravno ili neizravno, da je svaka Jugoslavija bolja od svake Hrvatske, pa i to da je jedna totalitarna, boljševička Jugoslavija bolja od one autoritarne, osakaćene, polusuverene Hrvatske, nagrđene i krvavim ratom i mnoštvom i drugih, skrivljenih i neskriv- ljenih ožiljaka i mana. Trgovci hrvatskim kožama 13

U neka druga doba, kad sam vremena imao više nego danas, takvi su mi ljudi – više kao promicatelji jedne osebujne povijesne i pravno-političke logike, i protagonisti jednoga neobičnog morala, negoli kao pojedinci koji me, inače, sami po sebi, ionako nisu nikad zanimali – bili povodi za etičku i intelektualnu vježbu: od bosansko-hercegovačkog povjesničara Husnije Kamberovića na stranicama sarajevskoga Preporoda, glasila Islamske vjerske zajednice, preko Zvonka Ivankovića Vonte, znamenitog sudca zagrebačke prekršajne ekspozi- ture jugoslavenske Uprave državne bezbednosti i kasnijeg prvoborca hebran- gijade, romantizirane pripovijesti o takozvanoj hrvatskoj partizaniji što je htjela zamesti bar dio dokaza da je stalno, trajno i organski, svim svojim žilicama, bila i ostala ukorijenjena u sklop krvave borbe za obnovu Jugoslavije, do Joze Ivičevića, uglednoga i danas nažalost uglavnom zaboravljenoga hrvatskog pravnika i povjesničara, Matičina tajnika i poštovanja vrijednoga, u svakom pogledu uzornoga hrvatskoga političkog uznika iz titovsko-hebrangovske, a potom i iz bakarićevsko-račanovske ere hrvatskoga kvislinštva, vječnog talca vlastite i obiteljske prošlosti (što je, zacijelo, na neki način i svatko od nas!). U nju će ući i okapanje sa Zdenkom Radelićem, povjesničarom s Hrvatskog instituta za povijest, pa i s Petrom Strčićem, čovjekom koji bi možda – jer ču- desa se događaju i drugdje, a ne samo u zemljici Hrvatskoj! – čovjekom koji bi, dakle, možda i u nekim drugim zemljama postao članom akademije znanosti, ali i tamo, dakako, kao i ovdje, više na temelju nekih drugih svojih ljupkih svojstava i komparativnih prednosti, a manje na temelju povjesničarskih pos- tignuća. Bit će tu i raspra sa zagrebačkim Najnovijim Srbobranom (pardon, No- vostima!), jednim od onih protuhrvatskih bastiona koji zaslugom hrvatsko-srpske koalicije godinama i desetljećima parazitiraju na grbači hrvatskog naroda i njegove toliko zapuštene države, bastiona što ga je, dakako, zažuljala – nije jedini, hvala Bogu! – korespondencija Mile Budaka koju smo priredili i u nakladi Hrvatskoga državnog arhiva objavili dr. Stjepan Matković i ja, s opširnom uvodnom studijom, koja je zapravo sažeta verzija monografije o tome piscu i političaru što će, nadam se, prije ili kasnije, ipak izići, tim više što je u ovom obliku uglavnom organizirano prešućena, premda i sad, sedam-osam godina kasnije, samodopadno i neskromno primam na znanje da se nakon nje o Buda- ku baljezga manje nego što se antifašistički baljezgalo prije nje (pa bi se, dakle, moglo zaključiti da šutnja o njoj ne znači da je baš takvom lakoćom previđena). A sâm naslov ove knjige posuđen je iz Matoševe duhovite i ubitačne, premda nepravedne filipike protiv dr. Josipa Franka, prema momu mišljenju jednog od sasvim malobrojnih hrvatskih političara s državničkim potencijalom – sve 14 Tomislav Jonjić

bih ih nanizao na jednoj ruci, a prstiju bi možda i preteklo! – onoga Franka, koji je zbog svoga židovskog podrijetla za sve hrvatsko-jugoslavenske proka- zivače hrvatskoga filosemitizma (a zapravo pasdarane borbe protiv hrvatskoga, starčevićanskog nacionalizma) – od Frana Supila preko Viktora Novaka i antifašističkih bardova poput Vladimira Bakarića i Miroslava Krleže, sve do Mirjane Gross, njezinih sljedbenika i njezinih spašenika u Noinoj arci današ- nje, postjugoslavenske inačice jugoslovjenske historiografije – bio i ostao tek Jozuom, „židovsko-njemačkom“ protuhom koja je Jugoslaviju prezirala, eto, već i zbog svoje „neslavenske krvi“. Učeći, pak, iz polemika i učeći se polemici – kao i koječemu drugome, od Starčevića i od njega, Matoša, koji je bio nenadmašan u toj vještini da, kako sam reče, dijeli i prima udarce od kojih se samo u Hrvatskoj ne umire – po- mišljao sam i na to da posegnem za načinom na koji je on pripremao Drage naše savremenike, svoju zbirku probranih polemika, koje zapravo ni po čemu ne odskaču od ostalih njegovih polemičkih tekstova. Tu legendarnu knjigu on je, naime, za tisak priredio 1912., već oronuo i trošan, izmoren neimaštinom, emigracijom, bolešću i brojnim drugim nevoljama (pokazujući, dakle, radom na njoj vrlo neumjeren i za nj tako netipičan optimizam, jer: Dragi naši savre- menici će izići više nego četvrt stoljeća iza njegove smrti!), služeći se pritom neuobičajenim, tada posve originalnim postupkom: u buduću je knjigu uvrstio ne samo svoje tekstove, nego i tekstove svojih protivnika odnosno – napadaje na sebe (nekad i vrlo oštre, nemilosrdne i brutalne, nerijetko nepravične, kao što su nepravični bili napadaji, primjerice, Tina Ujevića, koji su, međutim, bar po duhovitosti odskakali od velike većine drugih). Kad se 1940. ta knjiga napokon pojavila, kao deseti svezak Binozina izdanja Matoševih Djela, izišla je baš u tom obliku, ovjekovječujući tako i imena tad već pokojnih Arsena Wenzelidesa, Franje Jarmeka ili slovenskoga jugoin- tegralista Milana Pluta, za koje bi inače, da ih Matoš nije opatrnuo, nesumnjivo znali samo sasvim rijetki strukovnjaci, uglavnom oni starije škole i starinski- jih pogleda (premda bi Wenzelidesu danas, i po naobrazbi i po znanju i po daru, mogao zavidjeti ne jedan takozvani naš književno-kritički piljar, a dosta smo puta lovorove vijence znali viđati i na pjesničkim ćelama koje od Jarme- kova tobožnjega kavanskoga genija jesu vještije koristile medijsko-političku konjunkturu, ali se u umjetničkom smislu zapravo i nisu puno odmicale od kvaziliterarnih oluja jarmekijade). Moglo bi se, dakle, primijetiti kako je to, premda drastičan, ipak, u neku ruku, zanimljiv i poticajan korolar teorije relativnosti: ima ljudi koji sub spe- Trgovci hrvatskim kožama 15 cie aeternitatis trebaju biti zahvalni što su mogli biti predmet nečije kritike ili (oprosti mi, Bože!) poruge i sprdnje, jer su samo tako ostali upamćeni, napra- vivši time i sebi i čovječanstvu najveću uslugu koju im je dano napraviti. Oni što dolaze iza nas, vidjet će, tko ovdje – u povodu članaka u ovoj knjizi i u svezi s njome – komu treba biti zahvalan. A suditi je nužno, uvijek, svagdje i svakomu, jer se samo tako pokazuje svijest o tome da će se i nama jednom suditi, ovako ili onako. Kad bismo to stalno imali na umu, ne bi ovaj svijet izgledao lošije, zar ne? Nadam se, pak, da će budući moji i naši sudci imati na umu kako sam ja uvijek htio da mi povod ne budu pojedinci, nego ideje koje oni zastupaju, ili se u njima manifestiraju – kao što se u čiru, pojavi što je sama po sebi nevrijedna pozornosti, manifestiraju neki dublji patološki procesi u organizmu. Na koncu, vrijedi dometnuti kako sam se, dakako, uvijek vodio nepisanim pravilom polemičara koji drži do sebe, da dio strjeljiva sačuvam za nastavak bitke. Nekad je ono zbog toga ostalo neiskorišteno, ali – ni tada nije propalo, jer je bilo ili će biti upotrijebljeno na drugome mjestu. A pri priređivanju ove knjige opisani Matošev primjer nije bilo moguće slijediti već i zbog sasvim banalna razloga kao što su autorska prava. Zato je, umjesto tog preuzimanja tu- đih tekstova, tekstova koji su bili povod ili reakcija na moje opaske, ovdje, uz svaki od mojih članaka, sažeto – tiskano kurzivom – opisan kontekst u kojem su oni nastali, i razlozi zbog kojih su nastali; ponekad i ono što bi se još bilo kazalo, da mi je pružena prigoda dalje kazivati. Onaj koga stvar bude zanimala, lako će se domoći i ostalih odnosno tuđih tekstova, pa vagnuti i jedno i drugo. A možda nije suvišno spomenuti još i to, da ni tamo gdje reakcije odnosno odgovora na moj tekst nije bilo, nisam imao dvojbi oko uvrštavanja svojih članaka u ovu knjigu. Šutjeti, kako znademo, čovjek može i onda kad hoće demonstrirati snagu, ali je u životu obično drugačije, i obično šuti onaj koji je slabiji i koji se megdana boji. Uostalom, zar su Matoševi napadaji na Jovana Skerlića manje vrijedni i manje važni zbog toga što Skerlić na njih nikad nije odgovorio? Ili je Geigerova razudba maštovitih i kreativnih, samo sablazni i sprdnje vrijednih pisanija nesuđenog akademika Ive Goldsteina, jednog iz plejade suvremenih arbitara naše duhovne i političke elegancije, manje važna i manje vrijedna zbog toga što je Goldstein, prirodno i očekivano, podvio rep, pa se nije oglasio, bivajući valjda do danas zabavljen lizanjem tih dubokih, bolnih rana, rana koje nikakvim dekretima ne će zacijeliti? Tomislav JONJIĆ Zagreb, 12. siječnja 2021.

Trgovci hrvatskim kožama 17

USTANIMO PROTIV „DALMATINE“ „DALMATINSTVO“ JE INSTRUMENT RASTAKANJA HRVATSKE (ZATO SAM PROTIV „DALMATINE“!)

Ne samo zato što sam u prvim mjesecima davne 1991., neposredno potaknut osnivanjem političke stranke pod nazivom Dalmatinska akcija, i sve agresivnijim autonomaškim krilaticama Istarskoga demokratskog sabora – što je u srpskome i, naravno, u ne sasvim zanemarivu dijelu talijanskoga tiska na- ilazilo na očekivane simpatije, odobravanja, a dakako i očekivanja (kao što će ih uskoro izazvati nova diverzija iz iste torbe: osnutak Pokreta za Dubrovačku Republiku pod nominalnim vodstvom nekakvoga Aleksandra Apolonija) – u Imotskoj krajini objavio četverodijelni podlistak o autonomaštvu kao protuhr- vatstvu, nego i zato što sam smatrao (a smatram i danas!) kako bi svaki Hrvat koji drži do sebe i do svoga naroda, morao negodovati (onako kako reagira organizam kad mu se u krilo ugnijezdi kakav opasni virus) zbog svakog poku- šaja rastakanja Hrvatske (pa dakle i onoga kad se pokrajinski nazivi ističu s nakanom da se potisne hrvatsko ime), u Političkome zatvoreniku, mjesečni- ku Hrvatskoga društva političkih zatvorenika (br. 177, prosinac 2006., str. 3.) kratkim sam tekstom pod naslovom „Dignimo glas protiv Dalmatine“ negodovao protiv suvremenih nastojanja da se autocesta koja spaja hrvatski sjever i jug naziva „Dalmatinom“. Ne zbog Vesne Pusić, koja je – kao autentična baštinica jednoga orjunaš- koga, jugoslavenskog mentaliteta – u javnom promicanju tog nazivka bila naj- glasnija i najupornija, nego zbog hrvatske sklonosti da se prihvati svaka buda- laština, uz uvjet da je u neskladu s hrvatskim jezikom i s hrvatskim interesima. U sličnome tonu, u istom časopisu – koji uređujem skoro dva i pol desetlje- ća i koji je u to doba i izvan toga doba pisao i o bačkim i o bokokotorskim, i o međimurskim, a napose o bosansko-hercegovačkim Hrvatima i o borbi naših istarskih sunarodnjaka za nacionalni identitet i ujedinjenje s maticom domovinom, donijevši o tim temama desetke, zapravo stotine tekstova – nekoliko mjeseci kasnije oglasio se je dr. Marijan Čuvalo, podsjećajući na to, da je ta cesta – što su ju Josip Vrhovec, Milka Planinc, Ivica Račan i njima slični 18 Tomislav Jonjić karađorđevski batinaši iz hrvatske kvislinške kvote već 1971. proglasili „na- cionalističkom“ – u vrijeme Hrvatskoga proljeća nazvana Auto-cestom kralja Tomislava, čime se je htjela uspostaviti simbolička spona između suvremenoga cestovnog povezivanja hrvatskih zemalja i onoga državnopravnoga, koje je faktično poduzeto početkom X. stoljeća, u doba toga hrvatskog vladara (M. Čuvalo, „Autocesta Zagreb – Split već ima ime! /Protiv tuđinske 'Dalmati- ne'/“, Politički zatvorenik, br. 181, travanj 2007., str. 2.). Na to je, na ponos zemlje i naroda, reagirao hrvatski politički uznik (!) Tomislav Vukasović („Dalmacija – hrvatski brand /ili: Zašto sam za 'Dalma- tinu'/“, Politički zatvorenik, br. 186, rujan 2007., str. 24.-26.), otkrivši svoje gospodarsko-političke poglede te, nadrobivši u svome tekstu koješta, što spojiva, a što nespojiva s temom, naširoko izlažući razloge zbog kojih, prema njegovu mišljenju, treba ne samo pozdraviti nego i zdušno promicati naziv „Dalmatina“, jerbo da će on sam po sebi ozbiljno ponukati strance da u Hr- vatsku dođu i ovdje ostave sav novac koji im možda pretiče (što bi, valjda, ipak bilo nešto otegotnije nego da nam sav taj novac pošalju uopće ne dolazeći!). Ustvrdio je, dakle, Vukasović u svome tekstu da je „Dalmatina“ danas „samo hrvatska riječ i ničija više i mi je trebamo čuvati“, pa je potom – otvoreno izražavajući svoj prijezir prema „nebuloznim nacionalistima“ – objasnio kako je „Teuta Dalmatinka“ odbijala prihvatiti nametanje rimskoga (roman- skog) imena (zbog čega bi on, Vukasović, po njoj nazvao, ni manje ni više nego – hrvatsku atomsku podmornicu, kad jednom bude napravljena). Potom nas je svečano izvijestio da se je sv. Jeronim na rajskim vratima samosvjesno i okosi- to predstavio kao Dalmatinac (a ne Talijan ili Roman), nakon čega je – poslije hrpe sličnih argumenata podobnih da čovjeku uzdignu obrve, među kojima je i onaj da je nazivanje jezika „naškim“ izraz političke mudrosti – zaključio kako bi napuštanje naziva „Dalmatina“ bilo „najveći gospodarski promašaj“. Jerbo, prema Vukasovićevu mišljenju i njegovim argumentima koji se međusobno nadmeću svojom domišljatošću i umiljatošću, njegovanje imena „Dalmatina“ i Dalmacija sa skoro matematičkom će sigurnošću dovesti do pravoga povodnja stranih turista, pa posljedično i našega općeg blagostanja, pri čemu se ne treba pribojavati Talijana, kao što su činili naši stari, jer – kaže on – „ako i dođu, mi Dalmatinci smo tako bliski po mentalitetu s Talijancima – osobito onim južno od Rima – skoro da smo isti, pa će se s nama stopiti ili ćemo ih lako asimilirati. Ili će, kako mi je ćaća govorio, za sve furešte ili (za- Trgovci hrvatskim kožama 19 grebački) dotepence, 'otići će, a mi ćemo ostati'. Do sada je, pokoj mu duši, uvijek pogodio.“ Da su tako pisale Vesna Pusić ili Mira Ljubić Lorger, da se je u tom smislu milozvučno oglasio Đermano Ćićo Senjanović, ili da su toj crnoj misi kon- celebrirali Miljenko Smoje i Baja Jurjević, ili bar Ivan i Jugoslav Jakovčić, skupa s Ivanom Paulettom, stvar ne bi zasluživala da se na nju troši previše vremena. Ovako, kad se je kao nehotični sekundant tim djelomice nesvjesnim, a dijelom itekako svjesnim atentatorima na Hrvatsku pojavio jedan – poslovno ipak sposobni, kako sam utvrdio prije upuštanja u raspru – hrvatski politički uznik, učinilo mi se potrebnim kazati koju više. Bez iluzija, dakako, a i bez nade u osobitu korist, makar sam istu vatricu potpirivao i ranije, kao onda kad su – oh, kako sve to brzo zaboravljamo – Jugoslav, pardon, Ivan Jakovčić i Zlatko Komadina 2005. na sva usta veličali projekt „Euroregije“ kojoj da je „granice odredio Bog“ i u kojoj da je istar- skim i goranskim Hrvatima, tobože, Trst baš u svakom pogledu bliži od Za- greba („Crveni i crni protiv Hrvatske“, Politički zatvorenik, br. 163, listopad 2005., str. 4.), a potpirivao sam ju i kasnije, kao onda kad je Italija u prosincu 2007. izdala poštansku marku s fotografijama grada Rijeke na kojoj je bio i natpis „Istočna zemlja koja je bila talijanska“ („Ustanimo protiv Dalmatine (4.) Poučna epizoda s novom talijanskom markom“, Politički zatvorenik, br. 189, prosinac 2007., str. 11.). No, dakako, nevolja s tim, kako rekoh, što svjesnim a što nesvjesnim petokolonaškim duhom, nije prestala. Pojavljivao se je on i u još zabavnijem obliku, u obliku pokušaja i prijedloga da se problem dovitljivo i „hrvatski“ – kao poseban oblik hrvatskoga sluganstva – riješi tako što bi se cesta umjesto „Dalmatinom“ nazivala „Dalmaticom“ (pa mi vrag opet nije dao mira: „Sve je dobro, samo neka nije hrvatsko!“, Politički zatvorenik, br. 202, siječanj 2009., str. 3.). Nije, dakle, riječ o tome da je ta batrahomiomahija vođena na margini, i da ju valjda nitko od naše takozvane političke elite zacijelo nije ni primijetio; stvar je u tome da je ona bila moguća jedva deset godina nakon što smo uspjeli odbiti oružanu agresiju, u vrijeme kad su neki dijelovi današnje hrvatske drža- ve i dalje bili okupirani, a u Bosni i Hercegovini, Bačkoj i istočnome Srijemu, jednako kao i u Boki kotorskoj, naš položaj ostao takav da prava na miran san zapravo i nemamo. Očekivano, „Dalmatina“ je preživjela – hvala takozvanim hrvatskim medijima, navlastito onima koji se financiraju iz državnog proraču- 20 Tomislav Jonjić

na – a otvoreno je pitanje, hoćemo li kao narod preživjeti mi, koji smo u me- đuvremenu doživjeli i mnoštvo drugih izraza satelitskoga, ropskog mentaliteta, po potrebi (a to znači: skoro svakodnevno) udruženog s epskom nepismenošću. Jedan od njih je i isticanje naziva „Slavonika“ (!) uz rubnik autoceste A5, one koja od posavskih Sredanaca pored Đakova i Osijeka vodi prema mađar- skoj granici. Sad nestrpljivo čekamo da nam po istome obrascu – tuđinskim imenom tuđega (ali zato bratskoga i dakako naprednoga, humanistički raspoloženoga i nesvrstanog) naroda – takozvanom latinštinom nazovu autocestu od Zagreba do današnje istočne hrvatske granice. Jer, kad imamo „Slavoniku“, zašto ne bismo imali i „Serbiku“ ili bar „Serbicu“? U tome bi slučaju bilo nužno izgraditi i posebno označiti odvojak prema Vukovaru i onim ljupkim rudinama istočno od toga grada, gdje je hrvatskom jugoslavenstvu podignut spomenik trajniji od mjedi.

* * *

Vesela razglabanja gospodina Tomislava Vukasovića o kraljici Teuti, o ovcama i ovčarima, o budućoj hrvatskoj atomskoj podmornici, o teorijama o podrijetlu Hrvata, o dijalogu svetog Jeronima i apostola Petra na pragu raja (ili je to ipak – jer nije jasno iz Vukasovićeva teksta – bilo možda koji metar i koji centimetar dalje?), o Nikoli Tesli i o upotrebi liječničkih titula, o de- mografskim tendencijama, gospodarskim interesima itd., mogla bi u drugim okolnostima predstavljati više nego važan razlog da se s njegovim stajalištem o „Dalmatini“, Dalmaciji i Dalmatincima uopće ne polemizira. Nasrnuti, naime, odjednom na toliko tema i cervantesovski sjeći mačem po njima, ne može svatko, pa uvijek prijeti opasnost iz onoga starog aforizma, da čitatelj ne uoči razliku između izazova i odgovora. No, kako je gospodin Vukasović bivši hrvatski politički uznik, onda se čini kako bi bilo neodgovorno njegovo džilitanje „Dalmatinom“ ostaviti bez odgovora. Jer, ako takvo stajalište brani jedan hrvatski politički uznik, onda nije nikakvo čudo da se slični kampanilizmi (zaogrnuti – dakako – kvaziučenim, proeuropskim i kozmopolitskim frazama) promiču u utjecajnim hrvatskim pri- općivalima, u kojima ovih dana jedna od njihovih intelektualnih perjanica piše Trgovci hrvatskim kožama 21 kako, pri odlasku iz rodnoga Splita, na kliškim vratima uvijek osjeća da bi joj za ulazak u zaleđe ipak trebala putovnica (pardon, pasoš!)... A da mi se ne bi spočitnulo kako se nepozvan i neprozvan obazirem na čla- nak gospodina Vukasovića, u kojemu on apostrofira dr. Marijana Čuvala, neka mi se dopuste neke prethodne napomene. Prvo, mislim da se ne varam kako sam, prvi, na istim ovim stranicama u nekoliko navrata pisao o „Dalmatini“, otvoreno pozivajući na otpor protiv na- metanja tog imena autocesti koja povezuje hrvatski sjever i jug (npr. „Dignimo glas protiv Dalmatine, Politički zatvorenik, br. 177, prosinac 2006., str. 3.), pa će biti da je g. Vukasović moje riječi o toj temi previdio, jer je očito da bi se i o njih bio očešao, ne čekajući da dr. Čuvalo jednim zapravo legalističkim argu- mentom potkrijepi moju tezu o neprihvatljivosti spomenutoga naziva. Drugo, i sâm sam rođen i odrastao u Dalmaciji (u Imotskome, u kojem je, doduše, sjeme brojnih pokušaja da se Zagreb omrazi – i kao grad i kao metafora – srećom, uvijek padalo na tvrdu zemlju!). Treće, nisam nikad bio niti sam sada zagovornik neke centralizirane Hr- vatske u upravno-političkom smislu. Ako i jesam pristaša svojevrsne duhovne centralizacije, onda sam to samo u smislu sloge oko nekoliko temeljnih pitanja nacionalnoga i državnog opstanka i napretka. Istodobno sam duboko uvjeren, da je takva duhovna centralizacija moguća samo na demokratskim temeljima i u sklopu strategije koja predviđa i promiče policentrični razvitak Hrvatske. Upravo tako sam naslovio svoj uvodnik u Političkome zatvoreniku br. 86 iz svibnja 1999. (str. 1.). Četvrto, opaskama g. Vukasovića – premda ih smatram apsolutno neprihvatljivima – ne poričem unaprijed dobru nakanu, jer nju kod bivšega hrvatskog političkog uznika držim pristojnim pretpostavljati. No, priznajem da njegovo tamnovanje nikako, pa ni uz ozbiljan mentalni napor, ne mogu dovesti u sklad sa stajalištima izraženima u njegovu članku. Peto, njegov članak pokazuje da sam kao dugogodišnji urednik ovog mje- sečnika očito krivo procjenjivao kako su neke teme uspostavom hrvatske dr- žave konačno prešle u prošlost, pa se – osim u pogledu Istre odnosno Bosne i Hercegovine – nikad nismo ozbiljnije pozabavili pitanjem, postoje li u hrvatskome narodu još uvijek partikularističke težnje i centrifugalna nastojanja. A činjenica da je članak koji je povod (a ne meta) ovom tekstu, napisao bivši hr- 22 Tomislav Jonjić

vatski politički uznik, pokazuje da ima stvari koje treba ponavljati češće nego što se to na prvi pogled čini. Ali, rasprava i sučeljavanje argumenata uvijek pomažu spoznaji istine, pa zato – pogledajmo kako stvari stoje!

Dalmacija Dalmatincima?

Nazivi zemalja, pokrajina i područja – baš kao ni nazivi jezika – nisu neo- zbiljna ni nevažna stvar. To znade već i svatko tko zna koja je razlika između Briona i Brijuna, između Pole i Pule, Fiume i Rijeke. Nije ta stvar ograničena samo na Hrvate i Hrvatsku: ne zovu Britanci slu- čajno Malvine Falklandima, niti im slučajno para uši kad Ulster neki – uzda- jući se u vlastite oči – uporno nazivaju Sjevernom Irskom. Ime je redovito oznaka svojstava i znak pripadnosti, a kad to nije, pomaže nam otkriti što hoće i kamo smjera onaj koji ga koristi. Tu nema slučajnosti. Nije slučajno jedan radikalni i dosljedni borac protiv vlastitog naroda i njegova jezika, ustrajanje u nazivu „hrvatski narodni preporod“ umjesto „ilirski preporod“ denuncijantski nazvao „plodom nacionalne ili 'stekliške' frenezije“ (dakle – mahnitosti, ludila!). Nije slučajno kad 13. lipnja ove godine, na aktualnom satu Hrvatskog sabora, odgovarajući na pitanje o izgradnji neke škole u Puli, državni tajnik dr. Nevio Šetić spomene kako o tome brine ne samo kao državni dužnosnik, nego „i kao Puljanin i kao Istranin“, a zastupnik talijanske manjine dr. Furio Radin mu uzvrati, da ga raduje što je državni tajnik „Istrijan“. Niti je Šetić slučajno rekao da je Istranin, niti ga je Radin slučajno preveo u „Istrijana“: i jednomu i drugomu to nejednako ime iste pokrajine jednako je nacionalno-političkomu programu. Način na koji je Radin izgovorio riječ „Istrijan“ i kontekst u kojem je to učinio, pokazuje da stoljetni sentimenti nisu ugasli. Previđati to, znači biti hotimice slijep. Mi smo kao narod skloni zatvarati oči pred problematičnim pojavama, pa je kod nas bez ikakva odjeka prošla vijest, objavljena u dnevnom tisku 6. srpnja 2007., da se u službenim statističkim obradama hrvatskoga stanovništva kao nacionalna odrednica ravnopravna s hrvatskom, češkom ili mađarskom, pojavljuje i – istrijanstvo. Trgovci hrvatskim kožama 23

Nama to ništa ne znači, jer mi ionako imamo predsjednika države, koji odmahuje rukom na slovensko-hrvatski granični prijepor u Savudrijskoj vali, naglašavajući kako će ulaskom u Europsku uniju sve te granice ionako postati nevažne. Nitko Mesića ne upita, ako su granice u EU tako nevažne, zašto onda Italija svojoj europskoj druzi Sloveniji ne prepusti izlaz u jadranske međuna- rodne vode, nego Ljubljana to pokušava furtimaški, poštapajući se Ivicom Ra- čanom, ostvariti na štetu Hrvatske. Bit će, dakle, da i Italija i Slovenija o granicama vode nešto više računa od našega predsjednika. I pred tim mi zatvaramo oči. Ne pitamo se ni zašto se zagovornicima Padanije u Rimu prijeti tamnicom i zašto Italija prijekim okom gleda na južnotirolsku suradnju s Austrijom, ali zato zdušno podupire „regionalno povezivanje“ talijanskih pokrajina i Istre, u kojoj itekako skrbi o jeziku i nazivlju. Odustanak od imena znači odustanak od identiteta, priznanje nepripadno- sti. A problem ne počinje niti završava s Istrom. Time što smo desetljećima u jugoslavenskim školama učeni, da osim hrvatske postoji i nekakva „dubrovačka književnost“, posve se jasno otvaralo vrata srpskomu imperijalizmu, koji je i time htio Dubrovnik postupno odcijepiti iz Hrvatske i pretvoriti ga u „srpsku Atenu“. Uostalom, i primjer grčko-makedonskih okapanja, koje Vukasović spominje, makar nije sasvim primjenljiv u ovoj našoj raspravi, izvrsno pokazuje koliko ime znači. U istome bi kontekstu bilo korisno, da se Vukasović prisjetio kako su Srbi sve do nazad nekoliko desetljeća Makedoniju nazivali – Južnom Srbijom. I ovdje je njihovo ime bilo njihov program. Za makedonsko je pu- čanstvo to ime trajno bilo crvenom krpom, jer je u svakom trenutku – poput bodeža – svjedočilo o srpskom imperijalizmu i o makedonskome ropskom po- ložaju. S druge strane, iako je naziv Turska Hrvatska klasičan, općepoznat, opće- nito prihvaćen i stoljećima općenito korišten naziv za dijelove negdašnjega hrvatskoga kraljevstva, danas zapadne dijelove Bosne, svako podsjećanje na to, a kamoli korištenje tog imena u suvremenome političkom žargonu, u Sarajevu izaziva shvatljivu nervozu, jer se u tom imenu iščitavaju hrvatske aspiracije na to područje. Zbog toga se politički korektnim smatra izbjegavati taj naziv. Ni naziv „Dalmacija“ nije oslobođen teških povijesnih konotacija. O tome je napisano stotine knjiga i članaka, ali nam prostor dopušta da se ovdje po- zovemo na samo dio njih (vodeći računa o tome da ne probiremo „nebulozne 24 Tomislav Jonjić nacionaliste“, do kojih g. Vukasović, kako otvoreno kaže, ne drži osobito). Nastavi li se rasprava, bit će prigode i za potanja objašnjenja. Bilo bi gubljenje vremena raspravljati o srednjovjekovnim temama, koje ipak traže upućenije i od mene i od g. Vukasovića. Danguba je podsjećati i na to, da se Iliri – koje g. Vukasović poteže kao nekakav argument u prilog svojoj tezi – „tako nisu zvali i nisu se mogli tako zvati“, nego su ih tako nazvali drugi (Mate Suić). Ne kanimo gubiti vrijeme ni na šaljive misli o Teutinu „nacionalnom osjećaju“ i o nacionalnom identitetu „Dalmata“, po kojima je Dalma- cija dobila ime, jer Dalmacija nije bila posjed plemena ili zajednice Dalmata, nego se to ime proširilo na prostor čitave rimske provincije, „tako da se u tom imenu krije oznaka pokrajinske pripadnosti, a ne etničkog podrijetla“ (Marin Zaninović). Dakle, „svaki pripadnik te provincije bio (je) Dalmat, bez obzira na etničko podrijetlo“ (Suić). Uostalom, da je i pokrajinsko ime doživljavalo promjene, upozorio je Dominik Mandić, koji pokazuje da se već tijekom rimske i gotske vladavine pojavljuje i množinski oblik naziva (Dalmacije, a ne Dalmacija). Napokon, uza sve teorije o podrijetlu i/ili doseljenju Hrvata, koje nesumnjivo zaslužuju pozornost, najnovija istraživanja Ivana Mužića (Hrvatska povijest IX. stoljeća) argumentirano ukazuju na to, da su u formiranju Hrvata kao samosvojne etničke zajednice (naroda) na današnjemu području sudjelovali različiti identiteti: starosjediteljski živalj, koji se u literaturi najčešće naziva Dalmatima, premda je njihova etnička odrednica prijeporna, Sklavini, Romani (Latini) odnosno bizantski podanici na istočnoj obali Jadrana te Goti. O tim će se složenim pitanjima, nema sumnje, i dalje raspravljati. No, u sklopu naše ovdašnje rasprave može se uzgredno napomenuti sljedeće: proces stvaranja srednjovjekovne hrvatske države tekao je usporedno i bio nužno po- vezan s potiskivanjem različitih „predhrvatskih“ tradicija i partikularizama. I obrnuto, proces slabljenja hrvatske države (najprije prihvaćanjem tuđe dinastije, a onda i mletačkim odnosno osmanlijskim osvajanjima) rezultirao je jača- njem partikularizama i pokrajinskih identiteta. Kad je u teritorijalnom smislu svedena na „ostatke ostataka“, Hrvatska je i u duhovnome smislu predstavljala jedva nešto više od skupine pokrajina. U skladu s tim, nadvladavanje partikularizama i duhovna, nacionalna integracija bili su nužnom pretpostavkom upravno-političkog ujedinjenja, a onda i oslobođenja Hrvatske. Nastojanje da se hrvatsko ime proširi i prihvati kao zajedničko u svim hrvatskim zemljama, srž je nacionalno-integracijske ideologije, čije zametke Trgovci hrvatskim kožama 25 nalazimo u nekih pisaca krajem XVIII. stoljeća, a koja je konačno uobličena tijekom XIX. st. Pokušaji većine preporoditelja da se ta integracija ostvari pod ilirskim imenom, brzo su se pokazali kao neprirodni, umjetni, misaoni kon- strukt koji u narodu ne nailazi na odjek. Posve drugačije je bilo s ideološkim koncepcijama Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. One su točno definirale narodne osjećaje, potrebe i htijenja. Zato se sva hrvatska povijest u posljednjih stoljeće i pol svodi na povijest našeg odnosa prema pravaškim ideološkim postavkama.

Croatia rediviva!

Ogorčen tadašnjim stanjem Hrvatske i napose posljedicama Karlovačkog mira, Senjanin Pavao Ritter Vitezović (1652.–1713.) napisao je krajem XVII. st. više rasprava o teritorijalnom opsegu Hrvatske, nastojeći pritom „učvrstiti ime Hrvatske ne samo na račun Dalmacije (Croatia maritima) nego i Slavonije (Savia Croatia), Bosne, Kranjske (Citerior Croatia) i Srbije (Ulterior Croatia – Onostrana Hrvatska)“ (J. Bratulić). Hrvatska je skoro sav onaj prostor koji su Rimljani nazivali Ilirikom, a ona se tokom Dunava dijeli na Sjevernu i Južnu Hrvatsku, potonja se pak dijeli na Bijelu i Crvenu Hrvatsku. (O Crvenoj će Hrvatskoj pisati brojni kasniji pisci, osobito Šufflay, Štedimlija, Bjelovučić, a ta tema posljednjih desetljeća postaje iznova aktualna.) Ili, da se ne poštapamo tuđim, vratimo se Vitezovićevim riječima: „Ovu HRVATSKU, dosad različito dijeljenu od tuđinaca (exteris) i nevježa (inexpertis), dijelimo najprije po Dunavu, njenoj rijeci, na dva dijela, to jest na Sjevernu i Južnu; potonju opet na Bijelu i Crvenu, kako je nalazimo već prije razdijeljenu, s time što ćemo joj ispraviti međudjelnicu; Bijelu potom (na kojoj ćemo najviše raditi) na Primorsku, Međuzemnu i Međurječnu, kako su se dosad nazivale, te na Alpsku – ili, drugim imenima, na Dalmaciju, današ- nju Hrvatsku, pravu Slavoniju, te Norik ili staru Japidiju, Crvenu, nadalje, na Srbiju, Makedoniju, Bugarsku i Odriziju; Sjevernu, naposljetku, na Venetsku, Sarmatsku i Ugarsku...“ S obzirom na to da je Venecija svoje „pravo“ na posjed na istočnoj obali Jadrana izvodila i iz romanske baštine, pa i iz samoga imena „Dalmacija“, Vi- tezović je dokazivao da se Hrvatskom ima smatrati, uz manje iznimke, čitavo ono područje koje su Rimljani zvali Ilirikom. Propašću rimske vlasti i osnutkom hrvatske države nestalo je razloga za daljnje opstojanje imena Dalmacija. 26 Tomislav Jonjić

Ako se to ime i održalo u uskome području (primorski gradovi Split, Trogir, Zadar), to se područje ne može smatrati posebnom pokrajinom, nego sastavnim dijelom Hrvatske. Već je Ferdo Šišić istaknuo kako se Vitezović iz političkih razloga osobito protivio upotrebi naziva Dalmacija, jer je Dalmacija bila rimska provincija. Osnutkom hrvatske države utrnula je potreba za imenom Dalmacija, jer su Dalmacija i Hrvatska jedno te isto područje (una provincia). Jaroslav Šidak ne dvoji o tome, da je smisao Vitezovićeva izlaganja u tome, da se prevlada sto- ljetna razdrobljenost hrvatskoga (prema Šidaku: južnoslavenskoga) prostora. Zbog toga Vitezović predlaže vladaru, da dosadašnju titulu u kojoj se nabrajaju pojedine zemlje na jugu Monarhije, promijeni u titulu „kralj čitave Hrvatske“. Isti taj plod podmuklog rada „tuđinaca i nevježa“, koji je tištio pisca Oživ- ljene Hrvatske (Croatia rediviva), naveo je hrvatskog pjesnika Jerolima Ka- vanjanina (1641.–1714.) da zatuži u stihovima: „Kroaska zemlja na komade / kaže tleh svoj rumeni, / zvanske podni er inade, / paražicim je isičeni: / proje po njoj čest razlika, / kada sgodna, kada prika... Ta raskomadana „kroaska zemlja“ dočekala je i francusku okupaciju, kojoj g. Vukasović tako neumjereno kadi, oslanjajući se na Kraglskoga Dalmatina. No, i tu stvari stoje malo drugačije. Kako je nepobitno utvrđeno (S. Antoljak), „u samoj Dalmaciji ideje fran- cuzke revolucije nisu našle mnogo pristaša“. Francuska okupacija još i manje. Razlozi otpora bili su brojni i složeni, ali je jedan od njih, nema sumnje, činje- nica da su ih širile Napoleonove trupe. Napoleon je – kao što nehotice priznaje i Vukasović – Dalmaciju okupirao (okupirao, a ne oslobodio!), pa je i njegov Il Regio Dalmata - Kraglski Dalmatin, ma kako važan bio za povijest hrvatskoga novinstva, zapravo pothvat okupacijskih vlasti. On je utemeljen i postojao je zbog učvršćenja francuske okupacije, a ne zbog oslobođenja ili osamostaljenja Hrvatske. Imala je francuska vladavina nekih pozitivnih posljedica, nema sumnje, pa ne treba podcijeniti ni značenje koje su događaji tih godina, za sudbinu Boke kotorske, pa i za cijelo područje dokinute Dubrovačke Republike imali tijekom idućih dvaju stoljeća ili bar stoljeće i pol, no, za ovu je našu raspravu važnije dometnuti, da je Napoleon svoje „pravo na Dalmaciju“ izvlačio iz Bratislav- skoga (Požunskog) mira (26. prosinca 1805.) i to kao – kralj Italije. Slijedom toga je francuski general Dumas 19. veljače 1806. uputio iz Zadra proglas pučanstvu Dalmacije, izvješćujući ga da ih „car Napoleon, kralj Italije“ vraća Trgovci hrvatskim kožama 27

„njihovoj domovini“, jer Bratislavski mir „jamči ponovno sjedinjenje Dalma- cije s kraljevstvom Italije“. Ne, dakle, s Hrvatskom! Samo naizgled neozbiljno može izgledati pitanje: da se je Dalmacija nazivala Južnom Hrvatskom, bi li Napoleon i njegovi namjesnici mogli vjerovati kako će pučanstvo okupiranih krajeva s oduševljenjem dočekati njihov proglas, da Dalmaciju i Dalmatince žele sjediniti s „njihovom domovinom“, Italijom? Ne bi, zar ne? Jer, već bi sâm spomen Hrvatske u nazivu zemlje bjelodano govorio, da Italija na nju nema baš nikakva prava... Unatoč silnoj propagandi, koju je francuska uprava razvila u svome listu Il Regio Dalmata, pa i unatoč znatnim novotarijama koje se općenitom površno- šću nazivaju napretkom, dalmatinski su se Hrvati francuskoj vladavini žestoko opirali. Tadašnji tanki intelektualni sloj, koji su činili dijelom svjetovni, a pre- težno ipak crkveni intelektualci (npr. fra Andrija Dorotić), svoj je otpor svjesno motivirao težnjom za sjedinjenjem Dalmacije s ostalom Hrvatskom. Nasuprot tomu, francuska je imperijalistička politika imala druge ciljeve. Slijedom toga su mirom u Schönbrunnu (14. listopada 1809.) stvorene Ilirske pokrajine (provincije). Premda se tada Dalmacija nakon nekoliko stoljeća našla u istome sklopu s većinom drugih hrvatskih zemalja, ta Napoleonova tvorevina nije stekla spomena vrijednih pristaša. Rješenje je bilo neprirodno i nije stvoreno u funkciji upravnog ujedinjenja područja koja su u etnografskome, kulturnom i gospodarskom smislu predstavljala cjelinu, nego u funkciji učvršćenja francuske okupacije. Slijedom toga nema primjera u hrvatskoj politici ni u hrvatskoj tradiciji, da bi se Ilirske pokrajine smatrale makar djelomičnim rješenjem hrvatskoga pitanja. Hrvati su tražili druge puteve i druge načine, kako prevladati ne samo negativno djelovanje stranih čimbenika, nego i unutarnje, pokrajinske partikularizme, budu- ći da su se oba ta negativna čimbenika uzajamno prožimala i nadopunjavala. Preduvjet oslobođenja Hrvatske bila je nacionalna integracija. Pitanje nacionalnog identiteta dalmatinskih Hrvata nije pritom po težini i važnosti bilo na zadnjemu mjestu. Naravno, nije tijekom posljednjih stoljeća upotreba pojma „dalmatinski“ i „Dalmatinac“ beziznimno bila u funkciji negiranja hrvatstva te hrvatske pokrajine, no poseban povijesni razvitak i višestoljetna podređenost Mletcima, neminovno su slabili osjećaj hrvatske narodne pripadnosti i potpirivali jačanje osjećaja dalmatinstva. Taj osjećaj regionalne pripadnosti nije uvijek prerastao u osjećaj posebne nacionalne identifikacije, pa se i u boraca za sjedinjenje 28 Tomislav Jonjić

Dalmacije s Hrvatskom dade povremeno uočiti bojazan, da će se ta regionalna oznaka izgubiti u procesu stapanja s ostalim Hrvatima. Ni svjesni Hrvati sa sjeverne strane Velebita ne osjećaju nužno u „dalmatinstvu“ opasnost za hrvatstvo. Rječit je dokaz za to Ante Kuzmanić sa svojom Zorom dalmatinskom ili njegova Poslanica Dalmatincima (Split, 1861.). No, mnoštvo je bilo primjera, koji svjedoče da nije bez razloga Vladislav Vežić 1862. u pismu Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, zapisao: „Dalmatinci su pod tuđom vladom izgubili svoje narodno ime a dobili ime od zemlje u kojoj stanuju“. Protiv toga je trebalo ratovati, a jedan od aspekata nacionalne integracijske ideologije bilo je i nastojanje da se stvori jedan književni jezik za sve Hrvate, što je podrazumijevalo potiskivanje regionalnih ili nenarodnih naziva jezika (slovinski, ilirički, dalmatinski, slavonski itd.). To je bilo jedno od središnjih pitanja u hrvatskome narodnom preporodu u prvoj polovici XIX. stoljeća. Nasuprot nastojanju hrvatskih preporoditelja i, kasnije, narodnjaka u Dalmaciji, autonomaši su jezik kojim se govorilo u Dalmaciji nazivali „ilir- sko-dalmatinski“ (illirico-dalmata) ili „slavensko-dalmatinski“ (slavo-dalmata).

„Dalmatinstvo“ kao borbeni barjak autonomaša

Pristaše sjedinjenja Dalmacije s drugim hrvatskim zemljama nazivali su se narodnjacima ili aneksionistima, dok su se protivnici nazivali autonomaši- ma, tzv. borcima za dalmatinsku samoupravu. Autonomaši su, kako piše Rade Petrović u monografiji o nacionalnom pitanju u Dalmaciji, razvijali misao o dalmatinskom narodu, jeziku, kulturi i sl. Taj je narod „Slaven krvlju, a duhom Talijan“, pa slijedom toga, „svi, Talijani ili Slaveni, smo Dalmatinci“ („Tutti, Italiani o Slavi, siamo Dalmati“). To su riječi koje je na drugoj sjednici Dalma- tinskog sabora, prigodom rasprave o službenom jeziku tog tijela, izrekao Ante Bajamonti, perjanica dalmatinskog autonomaštva i osnivač odnosno predsjednik „Dalmatinskog društva“ (Associazione Dalmatica). Uzgred spomenimo, da se Petrovića ni u ludilu ne može optužiti za hrvatski nacionalizam, a na njegov se tendenciozan pristup hrvatskoj povijesti više nego razložno u Kritici (br. 4/1969.) osvrnuo Trpimir Macan, u članku pod naslovom „Neodržive teze o nacionalnom pitanju u južnoj Hrvatskoj“. Isticanje dalmatinstva bilo je glavno autonomaško oružje. Autonomaši su se, kako napominje Šišić u raspravi o Nadku Nodilu, najčešće nazivali „Sla- Trgovci hrvatskim kožama 29

vo-Dalmati“, a njihovo se središnje glasilo zvalo upravo – Dalmatinac (Il Dalmata). U prvome broju tog lista (10. ožujka 1866.), koji je od 1866. do 1916. izlazio u Zadru, objavljene su programatske riječi kneza Frane Borelli- ja: „Onome, koji bi nas zapitao, kakovoj stranci pripadamo, odgovorili bismo odlučno: stranci dalmatinskoj u punom smislu riječi, zapravo stranci savršeno autonomnoj...“ Borellija se, pak, kako se slaže i g. Vukasović, zbog njegova predstavljanja krunovine Dalmacije u „pojačanome Carevinskom vijeću“ i govora od 26. rujna 1860., u kojem je osporio Hrvatskoj bilo kakvo pravo na Dalmaciju, smatra rodonačelnikom autonomaške politike u Dalmaciji. Unatoč nekim svojim atipičnim pogledima, u autonomaše se, dakako, može svrstati i Nikolu Tommasea (1802.–1874.), kojega g. Vukasović tako hvali. Kako navodi Ivan Katušić, pisac monografije o Tommaseu, u jednome pismu iz 1837. Tommaseo, rođeni Šibenčanin, piše: „Ja sam Talijan, jer sam rođen od mletačkih podanika (...) Dalmacija je u stvari više talijanska nego Berga- mo, pa sam na kraju krajeva više Talijan nego Italija.“ Deset godina kasnije (a osam godina nakon što je počeo pisati „slavodalmatski“, odnosno, kako reče Katušić, „jedrom šibenskom ikavicom“, tj. zapravo hrvatski) u mletačkom je Ateneju Tommaseo održao govor, u kojem tvrdi kako su „Dalmatinci“ stolje- ćima „smatrali čašću da se za Veneciju bore, a poželjnom nagradom da za nju umru“. Jesu li baš splitski ili šibenski težaci sanjali o tome kako će za Veneciju (čitaj: Italiju) umrijeti, mogao bi nesumnjivo znati i gospodin Vukasović. Ima za to dosta primjera i prije Visa i poslije njega. Istini za volju, Tommaseo je bio svjestan kako je nepovratno prošlo vrijeme u kojem je Dalmacija mogla postati dijelom Italije, no za nas je Hrvate najvaž- nije to, da ju on ni u kojem slučaju nije vidio u sastavu Hrvatske. Jer, kako je zamijetio Giuseppe Prezzolini: „Tommaseo je priznavao da je Dalmacija slavenska zemlja, koja se nije mogla vezati uz Italiju, nego smatraše da treba da se ujedini sa Srbijom umjesto s Hrvatskom“. Zbog toga taj miljenik i putokaz gospodina Vukasovića u pjesmi „Alla Dalmazia“ kliče srpskom rodu i „vaskrsloj Srbiji“, čiji će „duh nježni i mišica čila“ Dalmaciji nakon ujedinjenja s njom omogućiti procvat. A i sâmo je hrvatsko ime tomu piscu, uzoru i putokazu gospodina Vukasovića, bilo ni manje ni više nego – „zlokobno“! Tommaseo, kojega će Srbi svojatati za srpskoga pisca, 1861. je objavio jedan od najznačajnijih autonomaških, protuhrvatskih pamfleta pod znakovi- tim naslovom: „Dalmatincima“. Dakako, na talijanskom jeziku: „Ai Dalmati“ 30 Tomislav Jonjić

(Trst, 1861.). U tom se tekstu, kako reče Stijepo Obad, „lijepo ogleda program autonomaša“. Svjestan pravih osjećanja puka na istočnoj obali Jadrana, Tom- maseo ne nastupa otvoreno protuhrvatski, ali Hrvatska nipošto nije narodnosni ni politički okvir kojemu pripada njegova Dalmacija. Ta njegova Dalmacija zamišljena je kao posebna zemlja s posebnim poslanjem, kao posrednik i most između naroda. Ne mora biti talijanska, glavno neka nije hrvatska! Zato nije nikakvo čudo, da su se Tommaseom – makar dijelom iskrivljujući njegove misli – desetljećima uspješno služili i talijanski i velikosrpski imperijalisti. Među onima koji su već tada odgovorili njemu i njegovim istomišljeni- cima, bio je i Kosta Vojnović („Un voto per l'unione overo gl'interessi della Dalmazia nella sua unione alla Croazia e all' Ungheria“, Split, 1861.), dok je Vicko Milić bio izravniji, okomljujući se u ožujku te godine svojom brošurom izravno na „Niccola Tommasea i Dalmato-Slave“ („A Niccolo Tommaseo i Dalmato-Slavi“). Uzalud: Tommaseo je i dalje diplio u poznate diple, predba- cujući dalmatinskim Hrvatima što nisu dovoljno Slaveni! Već koju godinu kasnije se, kako su pokazali napisi u Dalmatinskom glasu (La Voce Dalmatica) i kako u svome Dalmatinskom pitanju podsjeća S. Antoljak, otvoreno „zagrijao ne samo za autonomiju Dalmacije već i za posebnu dalmatinsku narodnost“. Razumljivo, dalmatinske se Hrvate od sjedinjenja s prekovelebitskim sunarodnjacima nije moglo odbijati promicanjem talijanstva (jer bi to bio pothvat osuđen na neuspjeh!), ali im se zato nudilo kukavičje jaje u obliku – dalmatinstva. Grga Novak u svojoj Prošlosti Dalmacije registrira proglase, kojima se autonomaška splitska uprava na čelu s Antom Bajamontijem obraćala puku. Proglasi završavaju poklikom: „Dalmatinci biasmo, jesmo i bićemo: Dalma- tinci i braća, ljubićemo kogagoder krasna ova zemlja goji, budeli, taljanski, oli slavjanski oli inaćie govoriti. Tko tako nebude mislio, neka se odaleći od otačbine, jer bo je nedostojan njezinog imena...“ Ili, na drugom mjestu: „Ži- vila naša sveta vira; živio Slavni Car; živila naša otačbina Dalmacia“. Bio je to, ocjenjuje Novak, lukav oblik protuhrvatske propagande: „Poznavajući vrlo dobro svoje sugrađane, splitska je municipalna kongregacija znala, da dira u one žice, koje su najbolje i najlakše reagirale: Sveta vira, Slavni Car i Dalma- cia“. Autonomašku ideologiju i njihov program sâm je Bajamonti sažeo u znamenitu, bezbroj puta citiranu rečenicu: „Slavi anche domani, Croati mai!“, ili – „Slaveni i sutra, Hrvati nikada!“ Odgovarajući puk od sjedinjenja s Hr- Trgovci hrvatskim kožama 31

vatskom, Bajamonti i njegovi pristaše potezali su i druge argumente, pa su govorili: „Hrvati su gladni, evo tek nedavno kupili smo za njih milodare, pa šta ćete s gladnim ljudima? Ta, vi i niste Hrvati, nego Dalmatinci, jer Hrvati su oni tamo preko Velebita, koji nose samo gaće!“. Na taj razlog, sublimiran u rečenici „Zar s Hrvatskom, jednom barbarskom zemljom, da se združimo mi civilizirani Dalmatinci?“, u članku „La questione croato-dalmata“, pisanom u obliku dijaloga, koji je dugo vremena bio nepoznat, početkom šezdesetih godina XIX. st. odgovorio je Mihovil Pavlinović, pravilno ocjenjujući da se iza izmišljene narodnosne oznake „Dalmatinac“ zapravo krije – Talijan. Zahtijevajući opet sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, Hrvatski je sabor 1861. negodovao i zbog utemeljenja posebnoga Dalmatinskog sabora odnosno zbog nemogućnosti da zbog upravno-teritorijalne rascjepkanosti ni tamošnji Hrvati, tj. „veći dio našega naroda (...) nesmie viećati sa svojom braćom o za- jedničkoj sudbini“ (Antoljak). Sâm je, pak, taj Dalmatinski sabor bio plodom političke simbioze autonomaškoga dalmatinstva i interesa bečkog dvora (R. Petrović). Službeno upravno-političko glasilo pokrajinske vlade, koja je svim silama gušila hrvatski narodni pokret, zvalo se Osservatore Dalmato odnosno, kako se to prevodilo na hrvatski, Smotritelj dalmatinski. Toliko Dalmacije i dalmatinstva, da bi i gospodinu Vukasoviću možda bilo previše!? Meni odavno jest. A što su zapravo dalmatinski autonomaši imali na umu, pokazalo je njihovo opredjeljivanje u bečkome Carevinskom vijeću: iako su „u Dalmaciji i nadalje izstupali kao Dalmatinci, kao Slavo-Dalmatii slično, pred narodom koji za talijansku neku narodnost nije htio ni da čuje“, autonomaški su zastupnici u Beču 1867. stupili u Klub talijanskih zastupnika. Oni su uskoro potaknuli ministra Taaffea, da u Carevinskom vijeću izjavi kako Dalmacija od 1797. prema Monarhiji stoji u istome pravnome i stvarnom položaju kao ostale kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom vijeću. Drugim riječima, da Dalmacija nije sastavni dio Trojednice i da su na nju povijesno hrvatsko državno pravo ne proteže. Time ju je trebalo pripremiti za povratak u „krilo majčice Italije“ u pogodnu trenutku. Nije stalo samo na dalmatinstvu. Autonomaštvo je rađalo reakciju, ali ona nije uvijek bila (samo)hrvatska. Jedna od povijesnih krivnji autonomaštva jest i ta, da je ono rađalo i one odgovore, od kojih nam zubi ne će manje trnuti. Slavo-dalmatska ideologija je, naime, ocjenjuje Nikša Stančić, postala jednim od čimbenika kvasanja jugoslavenske odnosno južnoslavenske misli 32 Tomislav Jonjić

u Dalmaciji. I sâm je Mihovil Pavlinović tako, prema Stančiću, „vjerovao da bi neutralna južnoslavenska ideja, lišena izrazitih užih nacionalnih određenja, mogla biti prihvatljiva i autonomašima slavo-dalmatske orijentacije“. Narav- no, nakon što je postalo jasno, da su se bečkomu dvoru i autonomašima u borbi protiv sjedinjenja Dalmacije s ostalom Hrvatskom, pridružili i dalmatinski Srbi (koji su se još početkom druge polovice XIX. stoljeća pretežno osjećali Hrvatima!), Pavlinović je počeo napuštati južnoslavenske koncepcije i vraćati se izvornome, hrvatskom nacionalnom programu (B. Zelić-Bučan). A dalmatinski su Srbi, nakon prekida svake suradnje s hrvatskim narodnjacima, pošli ruku pod ruku s autonomašima, pa su se – do osnivanja vlastitoga glasila (1880.) – služili autonomaškim glasilom Il Dalmata, po onoj „nas dva brata skupa ratujemo...“ Protiv Hrvatske, naravno. Naime, unatoč oscilacija- ma u službenoj politici Kraljevine Srbije, u velikosrpskoj je strategiji svako rješenje bilo prihvatljivije od ujedinjenja hrvatskih zemalja. Nije posrijedi bilo samo „srpstvo Dalmacije“ (usp. Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, 1901.), nego se radilo i o sudbini Bosne i Hercegovine. S obzirom na geopoli- tičku povezanost Dalmacije i BiH, sjedinjenje Dalmacije s ostalom Hrvatskom značilo bi korak naprijed prema ujedinjenju Hrvatske i BiH. Zbog toga su Srbi iz taktičkih razloga u BiH simpatizirali s bošnjaštvom, a u južnoj Hrvatskoj s dalmatinstvom.

Podupiranje partikularizama u doba prve Jugoslavije

Nisu, dakle, samo Talijani (i „talijanaši“) promicali „dalmatinsku“ posebnost, nego su to činili i Srbi, a na istu je kartu igrao i Beč, opirući se sjedinjenju hrvatskih zemalja. Ante Trumbić je još 1905. pisao kako „Dalmacija pripada de facto kraljevinama i zemljama, zastupanim u carevinskom vieću, ali de iure pripada Hrvatskoj“, pri čemu „posljedice naše zemljišne pociepanosti težke su u svakom pogledu, političkom ekonomskom i prosvjetnom. Posebne političke uredbe uzrok su, da Hrvatska, Dalmacija i Bosna-Hercegovina nemaju danas skoro nikakvih realnih odnošaja... (...) Hrvatska je točka gravitacije narodne cjelokupnosti s razloga historijskih i s razloga narodnih. Hrvatska je u poviesti, pa i danas je predstavnica i nositeljica individualnosti i državne misli hrvatskoga naroda; Hrvatska je i danas, i ako je njezina politička snaga slaba, po postojećoj nagodbi politički faktor u monarhiji, neki je individualitet. S toga i Dalmacija teži za sjedinjenjem s Hrvatskom, a ne ova sa onom“. Trgovci hrvatskim kožama 33

Dr. Ante Radić je postojanje i isticanje partikularizama smatrao ključnom zaprjekom ujedinjenju Hrvatske. Već 1901. on je pisao: „U 'Domu' je već bilo razloženo, što je to 'Hrvatska, Slavonija i Dalmacija', ali vidim, da nije dosta, i da još dugo ne će biti dosta. Baš su ovih dana pisale jedne madžarske novine, što smo i kakvi smo mi Hrvati, pak su nas podielile te novine na Hrvate, 'Slavonce' i 'Dalmatince': vide njekakvu razliku medju nama. Nije zamjere madžarskim novinam, što ne znaju što su to 'Slavonci' i 'Dalmatinci'; ali se može zamjeriti našim ljudem, a osobito našim novinama, što toga pravo ne znaju. (...) Ja vam ne bi svega ovoga ponavljao, da nema i danas naših neprijatelja, koji hoće da nas upropaste ili oslabe, pa ruju i kopaju pod nama svakojako...“ I onda opet, par godina kasnije: „Nas su Hrvate razrtgali naši susjedi, tako da smo jedni podložni jednomu, drugi drugomu. Radi toga je nastalo to, da mnogomu našemu čovjeku iz Dalmacije moraš istom dokazivati, da je Hrvat, a 'Dalmatinac' se zove tako samo po zemlji Dalmaciji, koju je tako krstio još Bog zna tko. Tako je s Bošnjakom, Hercegovcem, Istranom, Bunjevcem i t. d.“. Jer, „kad se razgovaramo o tom našem narodu, spominjemo razne pokrajine u kojima živi; tako spominjemo Istru, Dalmaciju, Hercegovinu, Bosnu, Slavoniju, Medjumurje i napokon onaj komad oko Zagreba, u kojem stoluje jedini Ban na svietu, hrvatski Ban. Ali sva ova imena pokrajina, – to su politička imena. A što je političko ime? To je ovo: Otrgne tudjinac komad hrvatske zemlje, pa kaže: to je, recimo 'Dalmacija'; otrgne drugi tudjinac komad i to je, recimo, 'Istra'...“ Otprilike u to je vrijeme jedan od kasnijih ideologa jugoslavenstva, Frano Supilo, bio duboko svjestan tog problema, pa je 16. siječnja 1897. u Crvenoj Hrvatskoj (god. VII., br. 3.) pisao: „Kao da je zla kob udesila te se sa našim narodom neprestano igraju naši protivnici, podmećući mu kojekakve nazive samo da se razbije njegovo jedinstvo koje u imenu ima svoje ogledalo. U Dubrovniku Hrvat ne smije da bude Hrvat. On, ako se već nije nazvao srpskim imenom, neka barem bude Dubrovčanin, Slovinac, Jugoslaven ili što slično, jer tako će postati nešto drugo od onoga što je, na korist naših dušmana koji se vesele našoj rascjepkanosti. U Dalmaciji Hrvat se, po njima, mora da nazove Dalmatinac. Stanovita klika, koja se krsti talijanskim imenom a u braći Srbima nalazi najbolje upori- šte, već izdaje list pod tim naslovom, kome je zadaća da Hrvate u Dalmaciji, pod provincijalnim pojmom plemena, otuđi od težnja koje su usko spojene s imenom te mu ga pradjedovi namriješe. 34 Tomislav Jonjić

U Istri Hrvat bi se također morao odreći narodnog imena, pak se nazvati Istrijanac. (...) U Slavoniji Hrvat je Slavonac. S najviših mjesta izumila se slavonska narodnost, pak se neka gospoda s njome već i u Hrvatskom saboru prodičiše. Slavonac je još i Šokac, ako ne će da bude Srbin, ali Hrvat nipošto ne smije da ostane, jer onda sačinja jedno te isto s rodom u Hrvatskoj i tražit će s njime i svoja hrvatska prava. Imamo zatim bosansku narodnost za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj bi, po posljednjoj, po istom kriteriju, morala da bude i narodnost hercegovačka. Zna- mo kako je postalo bošnjaštvo, tko mu je ćaća, a da mu je kumovao, na žalost, i profesor Jagić, i to je poznato. Ono što je u drugim krajevima dalmatinstvo, slavonstvo, istrijanstvo, za okupirane provincije mora biti bosanstvo. Sve to blago božje kao da nam nije dosta, jer se, eto, pojavljuju neki odmet- nici hrvatski koji pljunuše na svoje ime, pak, prezreni zato od onih te izdadoše, hoće da se osvete njima i svome plemenu izmišljajući nove nazive za ovaj naš nesretni narod.“ (Zagovarajući hrvatsko-srpsku suradnju, Supilo je u ovom nabrajanju previdio slučaj „Bunjevaca“. Mi danas znademo, da su Srbi nakon stoljetnog napora da Hrvate u Bačkoj identificiraju kao „Bunjevce“ ne samo u zavičajnome, nego i u etničkom smislu, i uspjeli polučiti nemali učinak. O njemu ilustrativno govori primjer nedavno izabranoga predsjednika Narodne skupštine Srbije: prema njegovim riječima, u njegovoj obitelji, pored Srba, Nijemaca, Makedo- naca i drugih, ima i Hrvata i – Bunjevaca.) Službeni, pak, stav Srbije prema Dalmaciji u doba Prvoga svjetskog rata izrazio je Nikola Pašić 1916. u razgovoru za Corriere della Sera: Srbi ne mogu ne priznati neosporivo pravo Italije na hegemoniju na jadranskim obalama. To zapravo nije bilo iznenađenje: na- puštajući Jugoslavenski odbor, Supilo je u svome poznatom pismu od 5. lipnja 1916. podsjetio: „Još lanjske godine u Londonu, čim se je ovaj slavni Odbor sastavio, navalio je predstavnik srpske vlade da Odbor iz svoga memoranduma mora ispustiti onaj vjekovima, historijom, i samim postojećim ostancima hrvatskih prava zajamčeni integritet Dalmacije u Hrvatskoj...“ Polemizirajući s Pašićem, Stjepan Radić u članku „Hrvatsko državno pravo kao cimer protuslavenskoj srpskoj politici“ upozorava 1917. na to, da unatoč pripovijestima o „jedinstvenom narodu“, Pašić u svome velikosrpstvu „strogo razlikuje slavensku Dalmaciju i srpski Kotor. Za srpski Kotor najodlučnije odbija i samu pomisao da bi ikada mogao postati talijanski i pripasti ikomu drugomu osim Srbiji; za slavensku Dalmaciju, naprotiv, dopušta da se tu mogu Trgovci hrvatskim kožama 35 dovesti u sklad talijanske težnje sa željama i potrebama toga 'slavenskog pu- čanstva'“. U znamenitome govoru na noćnoj sjednici Narodnog vijeća 24. studenoga 1918. Radić je optužio dalmatinske zastupnike, da su se „bez naroda i protiv naroda odcijepili od Hrvatske, te sada bez pitanja naroda hoćete pod Beograd u centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom“. Ti zastupnici, premda podrijetlom Hrvati, odlučuju o „ujedinjenju“ bez dogovora sa Zagrebom, iako – upozorava Radić – „sveukupna politička povijest Dalmacije kroz pet stoljeća – od 7. do 12. vijeka – čisto je hrvatska. Dalmacija, to je za onda bilo par gradova i otoka, kako svi znate, a sva današnja Dalmacija, i još dalje ovamo do Kupe, i jest bila prava pravcata Hrvatska!“. Jedan od tih zastupnika, Josip Smodlaka, koji je svoje stodlako jugoslavenstvo osvjedočio zdušnom, bezgraničnom potporom i monarhističkoj i komuni- stičkoj Jugoslaviji, u sklopu kasnijih priprema za donošenje ustava Kraljevstva SHS, izložio je ustrojavanje Jugoslavije podijeljene na dvanaest pokrajina. Među njima bi bile i: Hrvatska sa Zagrebom, Bosna sa Sarajevom, Pomorje (Zeta i Hum) s Dubrovnikom, Slavonija (Istočna Hrvatska) s Osijekom i – Dalmacija sa Splitom. Samo neka Hrvatska bude što slabija, kako bi Jugoslavija mogla biti jača! Ni onda kad je Trumbić u Rapallu 1920., žrtvujući hrvatska područja, pridonio uspostavi i održanju jugoslavenske države, nisu prestali pokušaji Beograda da oslabi Hrvatsku. Jedan od ključnih koraka bila je „parcelacija Hrvatske“. Upravne podjele jugoslavenske države (bile to „oblasti“ iz 1921. ili banovine iz 1929.) bile su, naime, sustavno korištene za rastakanje narodnih individualnosti i državnopravnih cjelina, s ciljem stvaranja dodatne prevage srpstva. Protiv „parcelacije Hrvatske“ ustao je i S. Radić. U „Poruci zastupničke republikanske većine banske Hrvatske regentu Srbije Aleksandru“ iz veljače 1921., on je optužio Beograd, da je imenovao „svoga pouzdanika za tobožnjeg bana samo za Hrvatsku i Slavoniju, te je tako prvi put u povijest u naslovu hrvatskoga bana izbrisana Dalmacija, koja nije samo kolijevka hrvatske dr- žave i pravo ognjište hrvatske 900-ljetne književnosti, nego i tako svjesni dio hrvatskoga naroda da je od sto dalmatinskih općina samo jedna talijanska, a četiri srpske...“ Istu je optužbu Radić ponovio i u Memorandumu Hrvatskoga narodnog zastupstva, poslanom Društvu naroda 1922.: „...beogradska vlada (je) najprije od Hrvatske otcijepila Dalmaciju (koja se netom bila dobrovoljno združila s ostalom Hrvatskom, kojoj kroz vijekove bijaše ponajprije kolijev- 36 Tomislav Jonjić kom, a onda njezinim glavnim stožerom i kojom poslije napoleonskih ratova protiv hrvatskoga državnoga prava upravljaše vlada bečka“. Uporno nastojanje režima da Dalmaciju tretira odvojeno od ostalih hrvatskih zemalja, doći će do izražaja i u različitim projektima i planovima tzv. amputacije Hrvatske, tj. odsijecanja osakaćene Hrvatske iz Jugoslavije koja bi tako, s dijelovima Dalmacije, Slavonije i čitavom BiH, ostala na milost i nemilost srpstvu. Ta je strategija uključivala poticanje regionalnih identiteta i partikularističkih osjećaja.

Talijanski fašisti 1941.: Protiv privlačnosti hrvatske misli treba se boriti isticanjem dalmatinstva!

Razumljivo, kad su 1941. okupirali primorske dijelove Jugoslavije te, ko- risteći svoj neusporedivo jači položaj, svoje priznanje Nezavisne Države Hr- vatske uvjetovali sklapanjem niza teritorijalno-političkih ugovora, Talijani su znali da ne će naići na hrvatsko oduševljenje. No, bili su iznenađeni žestinom otpora koji je dolazio iz svih krugova, osim – nota bene! – iz integralističko-jugoslavenskih i velikosrpskih. Zbog toga su se opet pokušali poslužiti dalmatinskim mamcem. Rječito o tome govori izvješće o prilikama u Dalmaciji, koje je 20. travnja 1941. sastavio časnik za vezu zapovjedništva Druge talijanske armije, dopukov- nik Eugenio Coselschi. On s iznenađenjem konstatira kako i gradsko stanov- ništvo, posebice ono izobraženije, „javno ispovijeda, otvoreno i jasno, hrvatska osjećanja“. Pohrvaćen je čak i dio nekadašnje talijanske manjine. Što se tiče po- ljodjelskog pučanstva iz zaleđa i otoka, „nema sumnje da su čak i seljaci zem- ljoradnici potpuno hrvatizirani“, za što Coselschi optužuje katoličko svećenstvo, odnosno „popove – pohlepne, netolerantne, potkupljive i fanatične“. Talijansku vojsku sa simpatijama dočekuje jedino vlaško pastirsko stanovništvo, koje živi u planinama. Ipak, nastavlja on, predodžba o pohrvaćenosti najvećeg dijela dalmatinskog stanovništva samo je umjetna ljuska, a ni spomenik Grguru Ninsko- me usred Splita „ne uspijeva zgnječiti rječitost Dioklecijanovih stupova koji ga okružuju; niti je Trogir izgubio svoju duboku mletačku dušu samo zbog toga što su skinuti lavovi Mletačke republike“. Ta umjetna hrvatska ljuska mora nestati, ali sadašnje prilike nalažu „jedan cjelovit način za nastupanje, krajnje delikatno (ist. u izv.), energično, neprenagljeno, odlučno i u isto vrijeme oprezno, brzo ali ne nesmotreno, krajnje talijanski i fašistički, ali istodobno s puno humanosti i razumijevanja.“ Trgovci hrvatskim kožama 37

„Samo tako,“ nastavlja Coselschi, „uz puno osjećanje i razumijevanje kom- pleksnosti i osjetljivosti problema, može se sigurno uspjeti da se Dalmacija, po drugi put (i sada, poželimo da to bude konačno) otrgne od opasnosti da bude zauvijek nepovratno izgubljena za bilo kakav talijanski utjecaj, ne samo politički, već jednostavno i za duhovni. (...) Prema stavu Zagreba, nema nikakve sumnje da Dalmacija već pripada novoj hrvatskoj državi. Osim toga, može se primijetiti da odmah nakon što je proklamirana nova država, vlada u Zagrebu je od funkcionera tražila zakletvu na vjernost, što mi, u najmanju ruku, izgleda preuranjeno za momenat u kome je država bila priznata s rezervom u pogledu naknadnog utvrđivanja njenih granica. Sada više nema sumnje da je sve ovo u Dalmaciji ohrabrivalo apsolutno i opće uvjerenje da ova regija već predstavlja integralni dio nove Hrvatske. Jedno takvo uvjerenje naravno da ne olakšava zadatak naših vojnih vlasti, dok ove treba da razbiju tu iluziju (ne upotrebljavam kondicional), jer sumnju u ovom pitanju, kao Talijan i kao fašist ne smatram prihvatljivom. Istina je da je u Dalmaciji stvorena jedna euforična situacija. Iluzije su veoma povećane prirodnom hrvatskom megalomanijom. Mjesne vlasti i stanovništvo nas smatraju kao trupe na prolazu, savezničke (!) njihovoj vojsci. (...) Na ovo što sam već rekao povezuje se krajnje osjetljivo, rekao bih hitno, pitanje upravljanja od strane takozvane hrvatske vojske; formacije koja se povećava uporedno s povećanjem teškoća u kojima se nalazimo. Munjevitom brzinom, ponavljajući istu igru iz 1918. godine, čak je u brzini premašujući, poražena vojska se je – što se tiče Hrvata – transformirala u save- zničku vojsku! Ne govorim o skupinama takozvanih 'ustaša', koje odgovaraju našim brzodjelujućim odredima, koje su sve sastavljene od mladića bez vojne uniforme i nepripadnika bivše jugoslavenske vojske. Govorim o oficirima i voj- nicima u uniformi, koji su predstavljali dio regularne jugoslavenske vojske. (...) Sada je dozvoljeno upitati se: da li je baš bilo neophodno da se ova takozvana vojska organizira s tolikom hitnošću? Prije svega, koju potrebu ima jedna mala država, u okviru novog poretka nastalog iz ovog rata, da ima vojsku? S druge strane, zašto Zagreb (i ako teži za ujedinjenjem Dalmacije s Hrvat- skom i uspostavljanjem vlastite vojske) nije olakšao naš posao, pozivajući sve Hrvate, pripadnike bivše jugoslavenske vojske, da se stave na raspolaganje talijanskim vlastima, radi organiziranja hrvatske vojske u okupiranim zonama? 38 Tomislav Jonjić

I poslije svega, kakva je potreba za time da se na jednoj teritoriji, okupiranoj od jedne velike nacije, postavi uporedo i jedna s brda s dola prikupljena vojska, lišena discipline, s nekontroliranim oficirima, jer potječu iz mase 'in isfacelo' ili pak na brzinu proglašenim komandantima? Zar nije dovoljna naša vojska da održava red? Sada prelazim na konstatacije krajnje povjerljive prirode. (...) Isključujem da je hrvatska revolucija u svojoj nedavnoj manifestaciji bila improvizirana. Izvje- sno je da je ona plod jedne dugogodišnje i duboke napetosti protiv srpskog elementa. Ali ja želim da posebno referiram o uvjetima u kojima je ona sada izbila. Neposredno pojavljivanje – dok su se odvijali sukobi između naše i jugoslavenske vojske – organa hrvatske države u cijeloj Dalmaciji i vijorenje stotina hrvatskih zastava, izvješenih na svakoj kući, može se reći, na svakoj kolibi (zastave sve nove novcate i u najvećem broju iste forme, a poneke, kao u Splitu, apsolutno neuobičajenih dimenzija) bio je dokaz brižljive i detaljne pripreme. Pored hrvatskih zastava, čak ni u mjestima gdje su naše komande, ni u velikim ni u malim centrima, nisam vidio talijanske zastave. U cijeloj Dalmaciji vidio sam samo dvije talijanske zastave. (...) Mogu sa apsolutnom sigurnošću zaključiti da, u ovom momentu, odgovorni hrvatski krugovi (i zbog odraza njihovih utjecaja na stanovništvo) okreću u Dalmaciji sve njene simpatije prema Njemačkoj i prema njoj razmetljivo okreću sve svoje nade. Naravno, ne mogu reći da li takve simpatije odgovaraju jednom unaprijed utvrđenom pokretu, ili su pak jedna smišljena namjera da se, zaklanjanjem iza leđa Njemačke, obnove hrvatske aspiracije na Dalmaciju, kao protuteža talijanskim aspiracijama, uz nastojanje da bi se lojalnost naših saveznika (Nijemaca, op. T. J.) što hitnije prekinula (sva ist. u izv.).“ Velike poteškoće, ocjenjuje dalje Coselschi, predstavljaju i neke druge okolnosti: (a) talijanska mladež i fašistička javnost apsolutno isključuje ponavljanje odricateljskog rješenja; (b) okupacijske postrojbe, koje su zanosno izvršile svoju zadaću, kličući Duceu, svoju okupaciju smatraju definitivnom; (c) s obzirom na to, za stanovito je vrijeme nužno izbrisati hrvatstvo Dalmacije. Bilo bi pogrješno krenuti nasilnim i agresivnim mjerama. Treba ići energično, ali postupno i oprezno. U prvome redu, potrebno je „stanovništvo duhovno privući Italiji, odvlače- ći mu privlačnost Zagrebu i usmjeravajući ga ka jednom konceptu dalmatinske solidarnosti“ (ist. T. J.). Valja, prema tome, „istaći ovu parolu: Dalmacija. Po- trebno je isticati dalmatinsku slavu, historiju i tradiciju. Nitko, čak ni najvatre- niji hrvatofili, ne će moći a da se ne udostoje da ih nazivaju Dalmatincima. Uz Trgovci hrvatskim kožama 39

hrvatsku zastavu, koja je danas jedini vijoreći znak u cijeloj Dalmaciji, počnimo stavljati, zajedno s talijanskim i dalmatinske zastave (plave, s tri leopardove glave). Izgovarajući 'Dalmacija' podrazumijeva se, također, Venecija i Rim i priziva se pomisao na jednu historijsku tradiciju. (Ist. T. J.)“ Budući da je priobalno stanovništvo danas u cijelosti vjerno Paveliću, nastavlja Coselschi, potrebno je vojnim vlastima podrediti i građansku upravu, kako bi vojne vlasti mogle spriječiti protutalijanske aktivnosti. Usporedno s tim nužno je pridobiti svećenstvo. Podmićivanje moraju pratiti i prijetnje ozbiljnim represalijama, a za sve to je nužno „barem za neko vrijeme, imati u ruci svu vlast, s jednim iznimnim režimom“. Korisnu ulogu mogu odigrati i fašističke organizacije, ali je njih moguće utemeljiti samo tamo gdje ima Talijana, jer se ne treba nadati da će Hrvati pristati na ulazak u njih. Jasna je, dakle, taktika koja se preporučuje neprijatelju Hrvatske: isticati dalmatinstvo i Dalmaciju, kako bi se stvorio jaz prema Zagrebu, Hrvatskoj i hrvatstvu! Julije Grabovac piše kako je na svojoj koži doživio da su službenici talijanskoga konzulata u Dubrovniku 1942. nudili Hrvatima iz anektiranog dijela Dalmacije talijanske putovnice i poputbinu od 12.000 lira, samo ako se izjasne kao Dalmatinci. Oni koji su ustrajali u tome da su Hrvati, ostali su i bez novca i bez putovnica! Talijanskom se dalmatinskom, protuhrvatskom politikom ujedno može objasniti zaštita koju je Italija pružila orjunašima i jugoslavenskim integralistima koji su inače u nemaloj mjeri sazreli u otporu protiv talijanske prijetnje u doba Prvoga svjetskog rata; a time se motivira talijansko-četnička suradnja: i jedni i drugi Hr- vatsku doživljavaju kao smrtnu prijetnju svojim imperijalističkim ambicijama.

Autonomaštvo jučer – unitarizam kasnije

Slom Italije nije označio kraj takve politike, jer se ona i ne provodi nužno u interesu Italije. Ona je primjenljiva Srbiji, Jugoslaviji, Beču i uopće svakom drugom protivniku Hrvatske. I kao što su velikosrbi i jugoslavenski integralisti 1941. zdušno pozdravili talijanske trupe, tako su jugoslavenski komunisti ukazivanjem na tobožnju dalmatinsku posebnost slabili Hrvatsku. Jasna ilustracija te politike ogleda se već u činjenici da je, pored Centralnoga komiteta KP Hrvatske postojao i Pokrajinski komitet KP za Dalmaciju, baš kao i PK BiH. 40 Tomislav Jonjić

U nas se, dakako, vrlo malo pisalo o tome, da se je u jeku rasprava o ustavu nove Jugoslavije skupina dalmatinskih komunista založila da Dalmacija bude zasebna federalna jedinica. Ta se struja nije naslanjala samo na višedesetljetnu autonomašku tradiciju, nego i na partikularizam koji je potican iz partijske sre- dišnjice. Struja koja se zalagala za posebnu dalmatinsku federalnu jedinicu imala je potporu i u samome partijskom vrhu (Moše Pijade), ali se od toga ipak odu- stalo: nakon ratnoga iskustva odnosno talijanske okupacije primorskog dijela Ju- goslavije, te Rimskih ugovora između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hr- vatske, za jugoslavensko bi komunističko vodstvo dodatno kljaštrenje Hrvatske, koja je već izgubila BiH i istočni Srijem, izazvalo znatne probleme. Zbog toga je ta inicijativa potisnuta, a o njoj se izbjegavalo govoriti. No, time nije prestalo instrumentaliziranje „dalmatinstva“ odnosno tobožnje dalmatinske posebnosti u svrhu slabljenja Hrvatske. Hrvatska je u komunističkoj Jugoslaviji definitivno ostala bez Boke kotorske. Također je, kao što znamo, presječena kod Neuma i Kleka, čime je ovjekovje- čen svojedobni izlaz osmanlijske BiH na Jadran, dok je – najvjerojatnije pukim telefonskim razgovorom – sličan izlaz kod Sutorine u Bokokotorskom zaljevu ukinut. (Odatle je, nakon kasnije srpsko-crnogorske okupacije, nastao „problem Prevlake“). U novoj je upravnoj podjeli, prema republičkom Ustavu iz 1946., NR Hrvatska bila sastavljena od niza okruga, ali i od – oblasti Dalmacije. Time je istaknuta posebnost Dalmacije. Nekoliko godina kasnije, Zakon o administrativ- no-teritorijalnoj podjeli NR Hrvatske od 7. travnja 1949. predvidio je šest „oblasti“. Sve su nosile ime po najvećim gradovima (Oblast Bjelovar, Oblast Karlo- vac, Oblast Osijek, Oblast Rijeka i Oblast Zagreb), osim one u južnoj Hrvatskoj: tamo nije postojala „Oblast Split“, nego – „Oblast Dalmacija“. Sâm gospodin Vukasović piše kako je doživio i svjedočio, da se u njegovu zavičaju poticala upotreba naziva „naški jezik“, pa je podsjećanje na to da se zapravo radi o hrvatskome jeziku shvaćano kao provokacija: „naški“ je bio do- pušten i hvaljen, hrvatski je bio nepoćudan. I to u kraju koji se u pučkoj predaji smatra kolijevkom hrvatske državnosti! Upravo kao što je Ante Stamać zapisao 1971.: „Biti Dalmatinac značilo je biti nešto što se dopušta. Biti Hrvat, to je pak značilo biti nešto sumnjivo, ako već ne i javno prokazano“. U istom je časopisu (Vidik) Šime Đodan napomenuo kako se Hrvatskom poput otrovnog oblaka širi strah od najezde Dalmatinaca: unitaristički krugovi uporno šire glasove o tome kako su Dalmatinci okupirali Zagreb i zauzeli sve važne položaje (baš kao što smo dvadeset godina kasnije počeli slušati hajku protiv Hercegovaca!). Trgovci hrvatskim kožama 41

U doba Hrvatskog proljeća osvanuo je u Hrvatskome književnom listu, Hr- vatskome sveučilištu, Hrvatskome tjedniku i drugdje niz tekstova koji su upozoravali na političku pozadinu sustavne uporabe regionalnih naziva za pojedine dijelove Hrvatske. U broju 16/1971 legendarne Kritike objavljena je Izjava Upravnog odbora Matice hrvatske o pripremama za popis stanovništva SFRJ iz siječnja 1971., u kojoj Matičino vodstvo oštro negoduje zbog toga što će u predstojećem popisu biti moguće kako izjašnjavanje Jugoslavenom, tako i tzv. regionalno opredjeljivanje. To je nasrtaj na nacionalni integritet, smatra Mati- ca, nabrajajući povijesne primjere koji kontinuirano svjedoče o tome da je upotreba regionalnog nazivlja bila u funkciji sprječavanja integracije odnosno u funkciji dezintegracije hrvatske nacije. Usporedno s time objavljen je jednako intoniran prosvjed Upravnog odbora tadašnjega Društva književnika Hrvatske. Kritika je u br. 19/1971., pod nadnaslovom „Antihrvatska manipulacija ze- mljopisnim nazivima“, na naslovnoj stranici najavila članak Ratimira Kalmete „Što su Kvarnerski kraj i Hrvatsko primorje?“. Isti je pisac i drugdje isticao kako oznaka „crnogorsko primorje“ označuje cijelo primorsko područje Crne Gore (uključujući i Boku!), oznaka „slovensko primorje“ odnosi se na sveukupno slovensko primorje, dok se samo u hrvatskome slučaju oznaka „Hrvatsko primorje“ odnosi na područje od Rječine do sv. Mandalene nedaleko od dalmatinskog sela Lisarice. Slijedom toga, hrvatski bi se primorski pojas imao, u tadašnjoj uobičajenoj uporabi, sastojati od Istre, Rijeke, Hrvatskog primorja, Dalmacije, kojoj se ponekad još dodaje i „dubrovačko područje“. Zašto, pita se pisac, naziv Hrvatsko primorje ne bi – kao kod svih drugih europskih naroda – obuhvatio čitavo područje od Dragonje do rta Oštro? Objašnjeno mu je nakon XXI. sjednice predsjedništva CK KPJ održane u Karađorđevu... A jučer je bilo kad su, u sklopu priprema za prekrajanje Jugoslavije i za agresiju na Hrvatsku, beogradski mediji osamdesetih godina pokušavali rehabilitirati ne samo Miloša Žanka, nego i Vicka Krstulovića. U desetcima tekstova se ra- čunalo ne na njegovo zalaganje za tzv. jadransku orijentaciju, nego na njegovo isticanje dalmatinske posebnosti. Usporedno s tim, i s ukazivanjem na tobožnju suprotstavljenost Istre i Zagreba (Hrvatske), tragikomično se pokušavalo oživje- ti ideju o zasebnoj „Dubrovačkoj Republici“. U sklopu istog nastojanja uspostavljeni su dodiri, pa i sklopljeni stanoviti sporazumi između velikosrpskih i talijanskih imperijalista. Bio je to preslik događanja iz doba Hrvatskog proljeća: Tomislav Slavica je u Hrvatskom tjedniku odnosno u Vidiku 1971. upozoravao na 42 Tomislav Jonjić

to, da se iz Beograda potiču autonomaški osjećaji, „tobože zbog patologiziranog straha od (hrvatskog) nacionalizma“. Na splitskim, pak, ulicama i danas je moguće vidjeti grafite, kojima se Zag reb izjednačava s Beogradom, a kad su prije nekoliko godina na splitskoj rivi održane velike demonstracije povodom optužnice protiv generala Norca, dežurni su se Jugoslaveni upinjali dokazati, da su to demonstrirali „vlaški“ došljaci, a ne autentični, fetivi Splićani.

Zašto je zazoran naziv „Južna Hrvatska“

Gospodin Vukasović je u krivu, kad tvrdi da se Dalmaciji „nametao“ naziv Južna Hrvatska, a da nigdje nema naziva sjeverna Hrvatska ili istočna Hrvatska. On, dakle, slabo čuje i malo vidi, jer je istina upravo suprotna: na svakom je koraku moguće naći nazive istočna Hrvatska, sjeverna ili sjeverozapadna Hrvatska, samo južne Hrvatske nigdje nema. O tome svjedoče zemljopisni udžbenici, zbor- nici partizanskih dokumenata, svakodnevne meteorološke prognoze i novinski članci. Hrvatska je jedina zemlja, koja nema svoga juga! Kao politički uznik, gospodin je Vukasović nesumnjivo čuo da su mnogi ljudi osuđeni zbog klicanja Hrvatskoj, a bit će da ponekoga i osobno poznaje. Lako se i često zbog toga išlo u tamnicu! No, uvjeren sam da ne će moći uprijeti prstom ni u jednoga, koji bi u Austro-Ugarskoj ili u bilo kojoj od dvije Jugoslavije bio pro- gonjen ili suđen zbog klicanja Dalmaciji i dalmatinstvu, Hercegovini, Slavoniji, Zagorju, Međimurju itd. Pokrajinama se moglo, pače – bilo je poželjno klicati. Razlozi su bili isti oni, zbog kojih je UDB-a u dalmatinskim gradićima žbirila, tko čita zagrebački Vjesnik umjesto splitske Slobodne Dalmacije. Iako su oba lista bila pod jednako strogim partijskim nadzorom i jednako pravovjerna, Vjesnik je dolazio iz Zagreba, pa je već samim time njegov čitatelj nehotice pokazivao, da gleda preko Dinare i Velebita. A to je bilo nezgodno. I sve to pokazuje kako je gospodin Vukasović posve u krivu, kad misli da se imenu „Dalmatina“ uklanjamo zbog straha od talijanske ekspanzije ili novih izljeva talijanskog imperijalizma (makar tomu svjedočimo puno češće nego što sami sebi želimo priznati!). Razlozi su drugi i drugačiji: dalmatinstvo je (jednako kao „istrijanstvo“ ili „slavonstvo“ instrument rastakanja Hrvatske. To je oružje kojim se je služio i služit će se baš svatko, komu je do slabe Hrvatske. Trgovci hrvatskim kožama 43

Nema, dakle, apsolutno ni jednoga razloga za trpljenje „Dalmatine“, a kamoli za zagovaranje tog nazivka. Prvi je razlog jezični. Jezični osjećaj g. Vukasovića, naime, očito nije osobito istančan. Naziv „Dalmatina“, protivno njegovu tvrdom uvjerenju, nije hrvatski niti je skovan u skladu s pravilima hrvatskoga jezika. On je, posve u duhu romanskoga talijanskoga jezika, stvoren na jednak način na koji su stvoreni, primjerice, Napolitana, Triestina, Siciliana, Istriana i sl., no s pravilima hrvatskoga jezika on nema nikakve veze! Tromi ga hrvatski duhovi prihvaćaju vjerojatno i zbog toga što oponaša nazive dviju cesta koje poodavno spajaju Jadran sa zaleđem: cesta između Karlovca i Senja, sagrađena 1770.-1779., po Josipu II. nazvana je Jozefinskom ili, popularno, „Jozefinom“, a cesta između Karlovca i Rijeke, građena između 1803. i 1811., nazvana je Lujzijanskom po Mariji Louise, Napolenovoj supruzi, te se popularno zove „Lujzijanom“. Pa se onda čini, ako već imamo uvriježene nazive „Jozefina“ i „Lujzijana“, zašto ne bismo imali i „Dalmatinu“? Zašto ne bismo još jednim primjerom pokazali svoj ropski mentalitet?! Drugo, autocesta između Zagreba i Splita, a sutra Dubrovnika, ne povezuje samo Dalmaciju sa zaleđem, nego povezuje skoro čitavu današnju Hrvatsku. Zašto onda nikomu nije palo na pamet nazvati je „Hrvatica“? Ili „Croatica“, ako nam je već do tuđica koje su strancu „prepoznatljive“? Naravno da o tome nije nitko ni slova rekao. A ni gospodin Vukasović ne uočava da naziv „Dalmatina“ ustrajno, iz dana u dan, promiču s televizijskih ekrana i novinskih stranica isti oni, koji most preko Rijeke Dubrovačke uporno nazivaju „Dubrovačkim mostom“, premda se most i službeno zove Mostom dr. Franje Tuđmana. Ima u dubrovačkoj okolici puno mostova i nadvožnjaka, pa je sintagma „Dubrovački most“ i nejasna i zbunjujuća. No, njima je bolje i to, nego da se most zove Tuđmanovim imenom! Naravno, ne bi njima Tuđman smetao, da Tuđman tu ne znači – Hrvatska. Treće, misliti – kao što g. Vukasović misli – da naziv „Dalmatina“ treba promicati iz nekakvih komercijalnih razloga i zbog „izgovorljivosti“, krajnje je neozbiljan. Makar sam nešto svijeta obišao, osim talijanske „Autoceste sunca“ i transameričke „Route 66“, nisam se uspio sjetiti nijednoga naziva nijedne autoceste u bilo kojoj državi. Ni u Austriji, ni u Njemačkoj, ni u Švicarskoj, ni u Francuskoj, Nizozemskoj ili Belgiji. A nikad nisam čuo nikoga, da bi u Italiju otišao zato da vidi u kakvu je stanju „Autocesta sunca“. Tamo se ide zbog Rima, Firenze ili Mletaka, a ne zbog naziva autoceste. Na hrvatski će se Jadran dolaziti ili se ne će dolaziti iz sasvim drugih razloga, a ne zbog naziva ceste kojom se do 44 Tomislav Jonjić njega vozimo. Jedino će g. Vukasović, primjenjujući umiljata mjerila za koja se zalaže, iz Zagreba u Rijeku, umjesto autocestom, putovati Lujzijanom, jer mu je to – izgovorljivije. A na kako površan način gospodin Vukasović pristupa činjenicama, pokazuje i njegovo nekritičko citiranje navodne Tesline izjave, da se ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom. Mene je ta navodna izjava uvijek asocirala na one Krležine umne opservacije uklesane na spomenik kralju Tomislavu Roberta Frangeša Mihanovića: da je Tomislav, primajući srpskoga kneza Zahariju i njegove sunarodnjake pod zaštitu, dalekovidno naslutio „bratstvo i jedinstvo naših naroda“. Ignorirajući Krležine ideološke fantazma- gorije (kao i činjenicu da je Zaharija bježao pred – Bugarima, dakle, narodom koji se smatra južnoslavenskim!), Teslina me je navodna izjava privlačila, jer bi ona mogla i trebala biti putokaz i hrvatskim Srbima i Hrvatima. Slijedom toga, onaj koji ju je izrekao zaslužuje svako poštovanje i svaki spomenik. Zbog toga sam se trudio pronaći tu izjavu u izvorniku. Uzalud. Dao je Te- sla mnoštvo političkih izjava i prije Drugoga svjetskog rata, a osobito tijekom njega. Sve su duboko jugoslavenske; u većini njih veliki znanstvenik izriče svoj srpski nacionalni osjećaj (svakako bez primjesa šovinizma!) te se zalaže za opstanak odnosno obnovu Jugoslavije. No, na moju veliku žalost, nigdje nisam našao dokaza za izjavu koja je i danas uklesana na kutu Tesline ulice i Zrinjevca – čak ni u fabrikacijama Savice Kosanovića – i koja se u političkim zgodama poteže češće od revolvera u filmovima Johna Waynea. Zbog toga sam, dok me se ne uvjeri u protivno, sklon smatrati kako su Tesli, iz bratstveno-jedinstvujuščih razloga, stavljene u usta riječi koje nikad nije ni izgovorio niti pomislio, baš kao što kralj Tomislav, nema sumnje, nije mislio ni na Strossmayera, ni na Tita (a bogme ni na Krležu!). Ali, obradovat će me, ako me bilo tko, pa i gospodin Vukasović, koji kao biolog znade što je egzaktan dokaz, uvjeri u protivno. Dovoljno je da kaže, gdje je to sam Tesla kazao, kad je kazao i gdje je to objavljeno. Ili da, u protivnom, ne mrči gaća...

(Politički zatvorenik, 17 (18!)/2007., br. 186, rujan 2007.) Trgovci hrvatskim kožama 45

POVRŠNO O ŠUFFLAYU I USTAŠKOM POKRETU Nisam s osobitom pozornošću pratio podlistak Željka Vegha koji je pod naslovom „Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya“ u većem broju nastavaka izlazio uMaruliću, jer mi je neinspirativan bio već samim naslovom. Shvaćam, naime, da je važno rekonstruirati tu politiku, ali ne shvaćam koja je svrha njezine rekonstrukcije „u člancima i knjigama [možda ipak: prema člancima i knjigama?] dr. Milana Šufflaya“ ili koga drugoga – ali sam smatrao svojom intelektualnom obvezom bar ukoso preletjeti i taj i druge publicističke i memoarske ili historiografske priloge koji bi izlazili u tom dvomjesečniku što ga je uređivao prof. Radovan Grgec, jedan od onih ne tako brojnih naših intelektualaca koji su zaslužili da ih Hrvatska poštuje i onda kad se s njima čovjek u ponečemu možda i ne slaže. Slično vrijedi i za taj časopis što ga je Grgec uređivao: pojavljivala su se na njegovim stranicama i velika imena i široj javnosti posve nepoznati suradnici, oni za koje bi se barčevski moglo kazati da su, premda mali, i za sebe i za sve nas veliki po tome što je naša kultura bez njih nezamisliva; no – tijekom du- goga niza godina potpora Maruliću bila je pitanje kako intelektualnoga, tako i nacionalnog dostojanstva. Kao nekad i nakratko Hrvatski književni list, taj časopis je bio izraz volje da se bude drukčiji, da se umakne nadzoru partijskih cerbera i kulturno-političke žandarmerije koja vlada u tobože renomiranim ča- sopisima. Nije se, dakle, radilo samo o spomenutoj Veghovoj raspravi; samo po njoj mogao sam šutjeti a da me savjest ne zapeče. Jednako tako, već naslovom – da ne idem dalje – neinspirativan mi je bio i svojevrsni nastavak spomenutoga njegova podlistka, koji je autor naslovio „Britanski izvoz totalitarne ideologije fašizma u Hrvatsku između dva svjetska rata“, a Marulić ga je objavljivao još dvije-tri godine (!). O britanskome odnosno engleskom doprinosu našim nevoljama i progonima pisao sam i sâm, uvijek kritično, zapravo uvijek negativno, ipak ga nikad ne nazivajući onim što on nije bio. Ne držim, naime, da je za njezinu, iz hrvatske perspektive, nažalost neminovno negativnu ocjenu, nužno preliminarno utvr- đenje da je engleska („britanska“ ili bilo koja druga) politika „fašistička“ (ili da joj je u podlozi „totalitarna ideologija fašizma“) – tim više što, bez potrebe da ulazim u razglabanja o fašizmu i o našim predodžbama o fašizmu, ne vidim 46 Tomislav Jonjić

osobite, supstancijalne razlike između fašističke i koje druge, predfašističke ili poslijefašističke, inačice talijanskoga imperijalizma – pa se pribojavam da u tome prišivanju fašizma i onomu što s fašizmom ipak nema nikakve veze, treba naslućivati neke dublje probleme i komplekse. No, ipak me nije zanimala rasprava s autorom o glavnim notama njegova književno-umjetničkog uratka: učinilo mi se nužnim ispraviti tek neke po- grješke koje su kao otrovna voćka mogle rađati otrovnim plodovima u vrtu do kojega mi je bilo stalo na poseban način, i u kojemu i bez toga imade dosta neplemenita bilja. Koliko mi je do danas poznato, Željko Vegh na te moje opaske nije odgovorio. Sigurno je bar jedno: u bibliografiji tog časopisa nikakav odgovor nije zabilježen.

* * *

U bilješci br. 18 na str. 69.-70. prvoga dijela teksta o dr. Milanu Šufflayu („Politika Zapada prema Hrvatskoj u člancima i knjigama dr. Milana Šufflaya“, Marulić, br. 1/XXXIV, Zagreb, siječanj-veljača 2001.) Željko Vegh polemizira sa stajalištima Darka Sagraka o Šufflayevu odnosu prema ustaškom pokretu. Iako ne dijelim u cijelosti Sagrakovo mišljenje, čini mi se da je Vegh u jednoj jedinoj, oštrim tonom pisanoj bilješci, objavio niz površnih i pogrješnih sudova, na koje je potrebno – zbog ugleda i utjecaja časopisa, ali i zbog njihove dalekosežnosti – reagirati ne čekajući svršetak članka. Možda se na taj način pripomogne bistrenju pojmova. Dakle, očito držeći da Šufflay nije pripadao ustaškom pokretu i da to, s obzirom na svoj pacifizam i gnušanje prema svakom nasilju, nije ni mogao, Vegh na spomenutu mjestu piše: „…Svojim se intelektom Šufflay daleko iz- diže iznad Ustaškog pokreta, koji je Hrvatsku nastojao isključivo vezati za Njemačku, zaboravljajući usklik jednog od svojih tobožnjih začetnika, dr. Mi- lana Šufflaya: 'Uz Veliki Zapad!' Anglosaski Zapad Hrvatska treba pridobiti za sebe, za svoje ciljeve, i to jedino tako, da uvjeri Veliki Zapad da su hrvatski ciljevi istovjetni ciljevima Zapada. O ustaškom izručenju stotina tisuća Hrva- ta Britancima u kobnom Bleiburgu, Britancima koje su Ustaše jedino uspjeli uvjeriti da su Hrvati smetnja Velikom Zapadu, ne vrijedi uopće trošiti riječi…“ Ako dobro razumijem što Vegh želi kazati, u navedenom su odlomku sadr- žane sljedeće teze: a) ustaški je pokret bio antiintelektualistički; b) s obzirom Trgovci hrvatskim kožama 47 na svoj intelektualizam i pacifizam, Šufflay tom pokretu nije ni mogao pripa- dati; c) ustaški je pokret Hrvatsku htio vezati isključivo uz Njemačku; d) Hrva- ti su pogriješili utoliko što nisu uspjeli uvjeriti Zapad u ispravnost svojih težnji i u njihovu komplementarnost s interesima zapadnih velesila, te na koncu e) ustaški se pokret najprije konfrontirao sa Zapadom, a onda je predstavnicima tog Zapada, Britancima, izručio stotine tisuća ljudi u kobnome Bleiburgu. O svakoj od tih teza vrijedi kazati koju riječ. a) Ustaški („ustaško-domobranski“) pokret nastao je na krilima hrvatskog nezadovoljstva položajem u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nezadovoljstva koje je kulminiralo nakon umorstva hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928. godine. Odgovor hrvatske javnosti na taj zločin nije bio samo verbalni, a najkasnije u kasno ljeto i jesen 1928. nastaju i jezgre oružanog otpora, poglavito unutar mladeži. U tim jezgrama okupljaju se pristaše različitih hrvatskih političkih stranaka, dakle – pojedinci različitih svjetonazorskih i političkih usmjerenja. Rame uz rame nastupaju, primjerice, radićevac Ivan Bernardić, pristaša HFSS-a Cvjetko Hadžija ili pravaši Brani- mir Jelić i Ljubomir Kremzir („Jakobov, trg. pomoćnik, rođ. i s prebivalištem u Zagrebu, neoženjen, izraelitske vjere“). Glavnina toga raznorodnog pokreta koji je okupljao sveučilišnu i radnič- ku mladež ipak će se okupiti oko organizacije Hrvatski domobran, koju je s potporom Hrvatske stranke prava utemeljio dr. Ante Pavelić. Premda je na to utjecalo više čimbenika, vjerojatno odlučujuću ulogu igrao je Pavelićev dinamizam i činjenica da nitko iz vodstva HSS-a nije bio spreman na dodatnu radikalizaciju političkih i društvenih prilika. Pavelić će, skupa s Gustavom Perčecom, 1929. otići u emigraciju, gdje će nastaviti s organiziranjem ustaš- ko-domobranskog pokreta. S obzirom na to da ustaška organizacija nije bila ni ministrantski susret niti večernji klub udruge umirovljenih sveučilišnih profesora, nego ilegalna, re- volucionarna organizacija, koja je najavljivala da će svim sredstvima započeti borbu za razbijanje Jugoslavije i uspostavu neovisne hrvatske države, posve je logično da je okupljala primarno mlade ljude, pa je prosječni stupanj izobrazbe njezinih članova prije 1941., pogotovo u emigraciji, bio relativno nizak. Međutim, u programskim dokumentima tog pokreta nema ni traga antiin- telektualizmu, niti ima traga uskom strančarenju i izražavanju prijezira prema „gospodi“ (kao što je to bio slučaj u nekim drugim hrvatskim strankama). Kako potvrđuju jugoslavenska redarstvena izvješća i zapažanja stranih obavještajaca 48 Tomislav Jonjić i diplomata, u godinama prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, na Pa- velića kao na svoga političkog predstavnika (makar o njemu zapravo i ne znali puno) gledao je znatan dio hrvatskih sveučilištaraca, inteligencije i srednjega sloja. Nakon 1937./38., a pogotovo u doba Banovine Hrvatske, proširit će se njegov utjecaj i među seljacima. Je li Šufflayev intelektualizam bio u oprjeci s državnopravnim ostvarenjem ustaškog pokreta, tj. s Nezavisnom Državom Hrvatskom odnosno kulturnim pregnućima i dosezima polučenima u to vrijeme? O tome, što se s hrvatskom kulturom i znanošću dogodilo nakon 10. travnja 1941., dosta toga se doznalo posljednjih godina. Danas svatko tko to želi, može doznati koliko je i kakvih školskih udžbenika tiskano, koliko je knjiga objavljeno, koliko je kazališnih predstava i izložaba upriličeno, na kojim su međunarodnim festivalima hrvatski umjetnici sudjelovali, jesu li hrvatski film, fotografija, enciklopedistika, slikarstvo, kiparstvo, radio-drama itd. nazadovali ili su napredovali. Unatoč ratu, svenazočnoj pasci „saveznika“ i autoritarnom režimu, duhovi poput Filipa Lukasa, Mate Ujevića, Mihovila Kombola, Ok- tavijana Miletića itd. radili su uglavnom nesmetano i stvarali neka do danas nedosegnuta djela, koja bi bila dragocjena i u bogatijim kulturama. b) Kako nema nepobitnih dokaza da je dr. Milan Šufflay bio član ustaškog pokreta, priklanjam se tezi da on ustašku prisegu nije nikad položio. Čini mi se, međutim, pogrješnim tu tezu konstruirati iz Šufflayeva intelektualizma i pa- cifizma. Iako je, nažalost, živio kratko, Šufflay je i kao povjesničar i prigodom povremenih izleta u „praktičnu politiku“ pokazao, da se ne boji „graditi svoje gradove na Vezuvu“. Međutim, za njegova je života ustaško-domobranska organizacija tek u nastajanju, čak i u emigraciji. Tu organizaciju ni inače nipošto ne valja poimati u stranačkom smislu, budući da je ona i po programskim dokumentima i po svojim zadaćama težila okupiti sve borce za neovisnu hrvatsku državu, bez obzira na njihovu stranačku orijentaciju i svjetonazor. Kao što treba znati da se je Pavelić u drugoj polovici tridesetih godina protivio obnovi rada Hrvatske stranke prava, tako treba znati i to, da su u ustaškoj „mitologiji“ svoje mjesto imali i Zrinski i Frankopan, i Husein-beg Gradaščević i Eugen Kvaternik. Stoga je za odnos Milana Šufflaya prema ustaškom pokretu esencijalan njihov zajednički cilj: hrvatska država. Šufflay je ubijen upravo zato što se nije odrekao te težnje i tog cilja. S velikom ozbiljnošću treba pristupiti tvrdnjama nekih suvremenika, da je Mačekovo priklanjanje jugoslavenskom reformizmu Trgovci hrvatskim kožama 49 u uzročno-posljedičnoj vezi s atentatima na Šufflaya i Budaka, i s pripremama atentata na Trumbića. Istodobno valja imati na umu, da – iako pacifist – Šuf- flay nikad nije dezavuirao onaj dio hrvatske mladeži koji se je u obračunu s diktaturom ostavio molitvenika i posegao za oružjem. A između lipnja 1928. i veljače 1931. zbili su se desetci atentata i diverzija koje su poduzimali hrvatski nacionalisti. Nikad Šufflay nije izjavio ni napisao da je oružana borba za slobodu negacija njegovih pogleda. c) Prema Veghu, težnja da se Hrvatsku „isključivo veže uz Njemačku“ predstavlja jedno od ključnih obilježja ustaškog pokreta. Kad bismo htjeli cje- pidlačiti, tomu bismo prigovoru doskočili već i podsjećanjem na to da je Šuf- flay ubijen približno dvije godine prije Hitlerova dolaska na vlast. To znači, da ustaška germanofilska orijentacija – da je ona doista relevantna – u to vrijeme ne bi bila pronacistička orijentacija. No, ustašku političko-propagandnu djelatnost u to doba uopće ne obilježava težnja za oslonom na Njemačku. U to se doba Pavelić sa svojim pristašama, najčešće u sporazumu s mače- kovskim emigrantima (Augustom Košutićem i Jurjem Krnjevićem), brojnim apelima i predstavkama obraća Društvu naroda. Ujedno on pokušava priskrbiti pomoć u Parizu i Londonu, ne oklijevajući radi toga pregovarati i sa Svetoza- rom Pribićevićem. Iako su američke vlasti na jugoslavenski zahtjev protjerale prvoga ustaško-domobranskog izaslanika u SAD, Stanka Hranilovića (koji je u emigraciju poslan 13. svibnja 1928.), Pavelić i njegove pristaše obraćaju se i Washingtonu. Tek kad u tome ne uspiju, i kad „demokratski Zapad“ nedvoumno opetuje (baš kao Radiću 1923./24.), da mu je više stalo do krvave balkan- sko-opančarske diktature Aleksandra Karađorđevića, nego do ljudskih prava i prava narodnog samoodređenja, hrvatske će se nacionalistička emigracija okrenuti revizionističkim silama (u prvom redu Bugarskoj, pa onda Mađarskoj i potom Italiji). Dakako, i u Njemačkoj se pokušavalo tražiti potporu. Prema svjedočenjima Branimira Jelića, za Hrvate su razumijevanja donekle imali njemački socijal- demokrati; nacionalsocijalisti i njihov Führer preferirali su „balkanske Pruse“, Srbe. To će pokazati i po dolasku na vlast (1933.), onemogućujući djelovanje hrvatskih emigranata i zabranjujući izlaženje hrvatskoga emigrantskog tiska. Ne računajući London i Pariz, nigdje Hrvati nisu bili tako omraženi kao u nacističkom Berlinu. Kao remetitelje tadašnjega europskog poredka, nigdje ih zapravo nisu voljeli. Mađarska je zabranila djelovanje ustaške emigracije i raspustila ustaške logore u proljeće 1934., na temelju tajnog ugovora s Ju- goslavijom. Italija je nakon atentata u Marseilleu (1934.) hrvatske emigrante 50 Tomislav Jonjić

(ustaše) konfinirala, a Uskrsnim paktom iz 1937. i faktično zabranila njihovo djelovanje, omogućivši jugoslavenskomu političkom redarstvu znatan stupanj nadzora nad njima, dok su ostale europske zemlje požurile uhititi (neke, poput Velike Britanije i Francuske, i izručiti Jugoslaviji) istaknute članove ustaškog pokreta. Ni u jednome dokumentu Pavelić ne poziva na naslanjanje na Njemačku. Istini za volju, on će se nekim njemačkim čimbenicima pokušati obratiti u jesen 1936., također uzaludno. Međutim, treba znati čime je taj njegov korak bio motiviran. Naime, tijekom 1934. zabranjeno je djelovanje ustaškog pokreta u čitavoj Europi. Po izlasku iz torinske tamnice, gdje je tamnovao skupa s Didom Kvaternikom, Pavelić 1936. pokušava napustiti Italiju i otići u Švicarsku, gdje bi mogao slobodnije djelovati. Međutim, talijanske vlasti taj pokušaj onemo- gućuju. Budući da je djelovanje emigracije uslijed represije skoro paralizirano, Pavelić se preko izaslanika (M. Lorković, A. Sabljak i sl.) ili u razgovorima s istaknutim političkim ljudima (A. Trumbić) raspituje o stanju u domovini i o sadašnjim Mačekovim političkim pogledima. Doznavši pouzdano da se Maček odlučio ne na razbijanje, nego na reformiranje Jugoslavije, Pavelić sastavlja opširniji spis namijenjen njemačkim faktorima. Dakle, taj je njegov pokušaj motiviran zabranom djelovanja emigracije s jedne, i projugoslavenskim Ma- čekovim zaokretom s druge strane, ali – taj pokušaj tijekom pet i pol godina ostaje mrtvim slovom na papiru, jer: nacionalsocijalističkomu je Berlinu prje- ča Jugoslavija, i tako će ostati najmanje do 27. ožujka 1941. godine. Dakle, sve do proljeća 1941. nema nikakva govora o tome da bi ustaški pokret išao za tješnjim naslonom Hrvatske na Njemačku. U ratno je doba doista došlo do zaokreta. Ali, onomu koji zna da zapadne velesile ni po koju cijenu nisu željele priznati razbijanje Jugoslavije, i da su politički, vojno i financijski podupirale projekt njezine obnove, biva jasno da je Hrvatskoj preostalo samo pomiriti se s tim da pripada Trojnom paktu, što podrazumijeva ne samo prava, nego i obveze (pa tako i obvezu objave rata SAD-u i Velikoj Britaniji u prosincu 1941.). Kako je jedan od „saveznika“, Italija, unatoč hrvatskoj uklopljenosti u osovinski blok, nastavila s agresivnom imperijalističkom i protuhrvatskom politikom, zaštita se je mogla tražiti samo kod drugoga, kod Njemačke. Nisu nacional-socijalisti bili ni dobar niti lojalan saveznik, ali su jedini makar malo mogli olakšati hrvatski položaj. d) Je li nesklonost Zapada posljedica hrvatske nesposobnosti davanja dokaza o „lojalnosti“ i sukladnosti ciljeva Hrvatske i Zapada, kao što tvrdi Željko Vegh? Onaj tko o tome hoće ozbiljnije razgovarati, morao bi se prisjetiti kako Trgovci hrvatskim kožama 51 taj Zapad za hrvatske interese nije imao razumijevanja ni u drugoj polovici XIX. stoljeća, unatoč frankofilskoj orijentaciji Stranke prava, Starčevićevim pohvalama Francuskoj građanskoj revoluciji i Kvaternikovu antešambriranju u europskim dvorovima. Nekoliko desetljeća kasnije, na slične su zaprjeke i slično nerazumijevanje čak i za svoju viziju jugoslavenstva naišli Supilo i Trumbić. Desetak godina iza njih, Radić je obijao pariške i londonske pragove kao kakav probisvijet, a ne kao političar s plebiscitarnom potporom hrvatskog naroda. U doba karađorđevićevske diktature, vrata Društva naroda, Quai d'Orsaya i Foreign Officea nisu se otvarala ne samo Paveliću, nego ni Krnjeviću. Kad je mirotvorni, kolebljivi i krajnje „kooperativni“ Maček molio da Francuska izvrši pritisak na Beograd, u Parizu su ga grubo odbili. Kad je od Velike Brita- nije prosio „bilo kakvu zaštitu“, u Londonu su ga denuncirali jugoslavenskoj diplomaciji, a u Washingtonu ocijenili kako je riječ o običnom farmeru koji je – prilično sklon govoriti gluposti. Kad su, pak, htjeli spriječiti jugoslavenski pristup Trojnom paktu, pozvali su Hrvate da to spriječe, jer će u protivnome vječna sramota pasti – na njih, na Hrvate! (A bilo je i njima jasno, da vanjsku politiku jugoslavenske države ne određuju Hrvati; oni su – što reče Maček – u kolima kojima upravlja netko drugi.) I već tada, u ožujku 1941., zaprijećeno je hrvatskim iseljenicima u Americi. Nije to, dakle, imalo nikakve veze s ustaškim zločinima i „zločinima“, niti s prosinačkom objavom rata. Imalo je veze samo i jedino s – interesima Lon- dona i Washingtona. Kad je Josip Mrmić u ime ustaškog pokreta preko Državne hrvatske krugovalne postaje nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske pozvao SAD da i u hrvatskome slučaju poštuju Wilsonova načela, Churchill i Roosevelt su planirali obnovu Jugoslavije. Pavelićev pokušaj da preko američkoga konzulata u Zagrebu i poslanstva u Budimpešti, uz pomoć hrvatskog iseljeništva u Sje- vernoj Americi, privoli Washington na priznanje Nezavisne Države Hrvatske, sasječen je u zametku i nemilosrdno. Pouzdanik američke obavještajne službe u Europi, kasniji šef CIA-e, Allen Dulles, gospodujući u bernskoj Herrengasse 23, odbio je svaki kontakt s Hr- vatima; na susret s Meštrovićem pristao je tek kad ovaj nije rezolutno otklonio obnovu Jugoslavije. I dok se je Meštrović tim kontaktom hvalio, Dulles je o njemu i o njegovim razmišljanjima Washington izvješćivao podrugljivo. 52 Tomislav Jonjić

Nikada, ni javno ni tajno, Zapad nije hrvatskim političkim čimbenicima, tj. onima koji su težili za spašavanjem hrvatske države, dao bilo kakav znak da bi prihvatio prelazak Nezavisne Države Hrvatske na stranu Saveznika (sve da je to i bilo izvedivo). Naprotiv, kad se 1943./44. s Pavelićevim nalogom pokušala uloviti veza preko švicarskoga konzulata u Zagrebu, stigla je izravna zabrana! Kad je hrvatski katolički episkopat u ožujku 1945. pozvao Zapad i Istok, da poštuju plebiscitarno izraženu hrvatsku težnju za uspostavom i obranom hrvatske države, gluhi su ostali ne samo boljševici, nego i „demokrati“. Oni isti, koji su idućih pola stoljeća održavali jugoslavensku komunističku tiraniju, oni isti koji su i 1990./91. dali srpsko-jugoslavenskim snagama zeleno svjetlo da u prah samelju svaki hrvatski pokušaj osamostaljenja. O čemu onda Željko Vegh govori? O onome istom Zapadu, koji je 1939. započeo rat tobože zbog zaštite tradicionalnog saveznika, Poljske, da bi i tada i šest godina kasnije toga istog saveznika predao na milost i nemilost Josifu Visarionoviču? e) Posve zanemarujući ovdje spomenute neuspješne misije Eugena Kvater- nika, Frana Supila, Ante Trumbića, Stjepana Radića, Jurja Krnjevića i Vladka Mačeka, Željko Vegh govori o tome, da je ustaški pokret konfrontirao Hrvat- sku sa Zapadom, a onda na Bleiburgu izručio Britaniji stotine tisuća Hrvata. Ta Britanije je Zapad, zar ne? Hrvatska je 1941. bila preslaba da bi slobod- no izabrala konflikt s Britanijom; ona taj konflikt nije željela, niti joj je trebao. Međutim, tim konfliktom nisu u odnosu na Hrvate prestala vrijediti pravila morala i međunarodnoga prava. A demokratski ih London nije poštivao. Ni u odnosu na Hrvate, ni u odnosu na Slovence, ni u odnosu na Ukrajince, ni u odnosu na crnogorske federaliste… Je li, dakle, ustaški pokret kriv i za stradanja tih Slovenaca, Ukrajinaca, Crnogoraca, Kozaka, pa i Srba? Prema kojemu ključu? A, nadalje, tvrditi, da je ustaški pokret kriv za smrt stotina tisuća Hrvata u svibnju 1945. i kasnije, znači ekskulpirati one koji su zločin omogućili (Britan- ci) i one koji su zločin izvršili (jugoslavenski partizani). Ako se, pak, hoće braniti postavka da je u svibnju 1945. trebalo ostati u Hrvatskoj i nastaviti borbu (čemu se je, prema nizu svjedočenja, među njima i Luburićevu, izvorno priklanjao i sam Pavelić), onda bi trebalo odgovoriti na nekoliko pitanja. Prvo, koliko brojne bi bile hrvatske snage u trenutku kad je poraz postao posve siguran, a obnova Jugoslavije bjelodana činjenica? Trgovci hrvatskim kožama 53

Drugo, kojim bi se oružjem hrvatske snage branile i kako bi spriječile sa- veznička bombardiranja, možda i atomskim oružjem? Treće, kojim bi strjeljivom bilo punjeno hrvatsko oružje? Četvrto, tko bi hranio i početnih 250.000 vojnika i možda milijun civila? Peto, gdje bi bili smješteni ranjenici i bolesnici na tako zgusnutu ratištu i tko bi ih i čime liječio? Šesto, koliki bi bili razmjeri stradanja civila i razaranja u takvim vojnim operacijama? Sedmo, zar nastavak ratovanja ne bi jugoslavenskim partizanima, u očima svijeta, dao i moralno pravo na pokolj Hrvata? Osmo, zar im pritom taj isti Zapad ne bi ponudio oružanu pomoć, kao što su Milanu Basti na Bleiburgu na raspolaganje stavljeni britanski tenkovi? I tako dalje, i dalje tako. Ništa od toga Željko Vegh očito nije imao na umu dok je za objavljivanje pripremao svoje literarne dosjetke o Milanu Šufflayu. A bolje bi bilo da jest. Jer, s činjenicama se nije igrati. A činjenice o politici Zapada prema Hrvatskoj, i naši ožiljci, govore puno rječitije nego članci (ne „knjige“) inače briljantnoga Milana pl. Šufflaya o toj politici. Unatoč tomu, njegove su misli i dalje inspirativne. One su, kao što sam i sam javno kazao i napisao, blistav izraz hrvatskoga duha i jasna ilustracija hrvatske europske orijentacije i otvorenosti. Međutim, ta orijentacija i ta otvo- renost bit će plodotvorne samo ako se ne odreknemo vlastitog identiteta, ako se prestanemo samoponižavati i ako se – okanimo iluzija.

(Hrvatska književna revija Marulić, 34/2001., br. 2, ožujak-travanj 2001. 54 Tomislav Jonjić

DUHOVNA I POLITIČKA PREVIRANJA U HRVATSKOJ 1935.–1945. (U povodu knjige „Dragutin Gjurić – Životnim putem Hrvatske“)

Način na koji je neke tužne stranice hrvatske povijesti XX. stoljeća – por- tretirajući svog oca Dragutina, hrvatskog nacionalista kojega su 1945. bez velika premišljanja smaknuli jugoslavenski komunisti, koji se danas službeno hoće nazivati tek „hrvatskim antifašistima“ – pokušao prikazati novinar i publicist Tomislav Đurić, čovjek koji je i sam u ranoj mladosti, već koncem 1950- ih godina, iskusio jugoslavenske progone, pa je i sam član Hrvatskoga društva političkih zatvorenika (štoviše jedno je vrijeme bio i predsjednikom njegove varaždinske podružnice, slijedom čega sam i ja jednom zgodom, u Političkom zatvoreniku br. 198, iz rujna 2008., izvijestio o nekoj nagradi koju je dobio!), izazvala je opaske koja slijede. Uvijek mi je, naime, bilo zanimljivo vidjeti kako se i jedan intelektualac trsi po svaku cijenu biti politički korektan, kako se ponižava dok zatvara oči pred činjenicama, i kako za ubojice vlastitih očeva, braće i sestara, i nehotice grozničavo traži, pa i nalazi opravdanje, ponekad i ispriku. Pojava, dakako i nažalost, nije tako rijetka, a najdrastičniju manifestaciju te inačice stockholmskog sindroma u našemu kolektivnom identitetu lako je prepoznati u raspravama o „odgovornosti za Bleiburg“. U njima se mudrim i boguugodnim (čitaj: politički korektnim) smatra pronalaženje isprike za one koji su pokolj omogućili i tehnički mu asistirali (pritom flagrantno kršeći me- đunarodno pravo i elementarni moral), kao i za one koji su pokolj izvršili „antifašističkom“ revnošću i katinskom dosljednošću (jer su Hrvati morali biti pobijeni da bi Jugoslavija živjela, kako se je, navodno, izrazio Milovan Đilas, uzor-drug takozvanih hrvatskih takozvanih antifašista), sve zato da bi se sva odgovornost – pod jeftinom, dozlaboga prozirnom firmom političke mudrosti i dalekovidnosti – svalila na same Hrvate, kao da ovi i bez toga nemaju dosta tereta na svojim plećima, i zasluženoga i nezasluženoga. U tome sam svjetlu čitao, a u tome svjetlu i sad čitam Đurićev pokušaj po- dizanja spomenika svom ocu, spomenika koji je ovaj – ne dvojim o tome ni na trenutak – svakako zaslužio. I bolji i ljepši od onoga koji mu je tom knjižicom podignut. Trgovci hrvatskim kožama 55

A kako bi se mogla povesti rasprava o općemu, trebalo je rukavicu kod pojedinačnoga baciti tako da ju se mora podignuti. Drugim riječima, htio sam i očekivao raspravu, polemiku u pravome smislu riječi, jer je gospodin Đurić inače pismen i neobično plodan autor, pisac mnoštva članaka i tridesetak-če- trdeset knjiga, koji je ovdje izazvan na način koji – prema mome mišljenju – nije ostavljao alternative. Zato su iz ovog osvrta izostavljene i za nastavak ostavljene neke misli koje bi se u protivnome bile našle u njemu. Nažalost, rukavica nije podignuta i do nastavka rasprave nije došlo. O razlozima se može nagađati, ali se o njima možda može i zaključivati... Valja, na koncu, dometnuti i to da je ovaj prilog uvršten i u Sto knjiga i jedna film, moju lani objavljenu zbirku stotinjak prikaza, osvrta i eseja.

* * *

Slom diktatorskog režima nakon atentata u Marseilleu (1934.) otvorio je novu stranicu u političkoj i kulturnoj povijesti Hrvatske. Istodobno je to vrijeme snažnih političkih i ideoloških previranja u Europi i u svijetu. Od sredine tridesetih godina XX. stoljeća, u svjetlu novih prilika u domovini, u hrvatski javni život ulazi naraštaj mladih, izobraženih i ideološki izgrađenih pojedinaca, koji će svojom odlučnošću i dinamizmom izazvati pravu duhovnu revoluci- ju. Mnogi od njih imat će zapažene uloge u doba Drugoga svjetskog rata, a ve- ćina će 1945. biti nasiljem izbrisana: manji dio će spasiti goli život odlaskom u emigraciju, a pretežan broj past će ili na povlačenju, ili u mjesecima koji su slijedili, smaknut bez ikakva suđenja ili nakon montiranih procesa, na temelju fiktivnih osuda jugoslavenskih komunističkih „sudova“. Jedan od njih, danas potpuno nepoznat i onomu dijelu javnosti koji se smatra upućenijem u tadašnja zbivanja, jest Dragutin Gjurić. Gjurić je rođen 28. ožujka 1910. u Novoj Gradiški. Roditelji mu, Karlo i Helena rođ. Spitzer, pot ječu iz Cernika. U rodnome je gradu Gjurić završio osnovnu školu i gimnaziju, nakon čega je u Zagrebu studirao i 1937. završio pravo. Vježbeničku je i su- dačku karijeru započeo u Vukovaru, odakle je 1939. premješten u Požegu, gdje je postao sudcem kotarskoga, kasnije i okružnog suda. Već od gimnazijskih dana bavio se glazbom i drugim oblicima društvenog djelovanja, pa nastupao kao glazbenik i zborovođa hrvatskih pjevačkih društava Tomislav i Graničar; od 1924. djelatno sudjeluje u radu Hrvatskoga skautskog saveza, a u tride- setima ima istaknutu ulogu u Velikome križarskom bratstvu i u Hrvatskome kulturnom društvu Napredak. U Požegi 1939. osniva udrugu Hrvatski junak i 56 Tomislav Jonjić do ljeta 1941. djeluje kao stjegovođa društva. U trećem desetljeću svog života bio je i knjižničarem Hrvatske čitaonice u Novoj Gradiški, tajnikom Hrvatske čitaonice u Vukovaru, odbornikom Hrvatske čitaonice u Požegi, članom ute- meljiteljem Matice hrvatske i osnivačem te odbornikom Matičina pododbora u Vukovaru kao i članom pododbora u Požegi. Usporedno s tim bavio se novinarskim i publicističkim radom. Surađuje u Pramatičinoj Omladini, javlja se u Posavskoj Hrvatskoj i u Budakovu Hrvat- skom narodu te u Hrvatskoj smotri braće Oršanić. Novinar je i član uredništva osječkoga Hrvatskog lista kojemu je na čelu Matija Kovačić (jedan od prvaka ustaškog pokreta u istočnoj Hrvatskoj i kasniji istaknuti dužnosnik Nezavisne Države Hrvatske), potom dopisnik tog lista iz Nove Gradiške. Od ukupno tri knjige, prvu je, pod naslovom Temelji hrvatske kulture, objelodanio 1939. u Vukovaru, a u doba Nezavisne Države Hrvatske svjetlo su dana ugledale još dvije: Životnim putom Hrvatske: članci i rasprave (Požega, 1941.) i Kroz Hr- vatsku i strane zemlje: putne uspomene i utisci (Požega, 1944.). Njegovi su tekstovi pisani lijepim jezikom i jedrim stilom, a iz svakoga redka izbijaju au- torovo rodoljublje i odlučno zalaganje za hrvatsku državnu neovisnost. Unatoč tomu (ili baš zbog toga!) redovito su ga zaobilazili leksikoni i enciklopedije objavljene u Hrvatskoj, osim Hrvatskoga biografskog leksikona. Želeći vratiti dug ocu i otrgnuti ga od zaborava, njegov sin Tomislav Đurić (1938.), novinar, publicist i hrvatski politički uznik, osuđen 1956. uvjetno kao pripadnik Hrvatskoga nacionalnog pokreta (1954.–1956.), ilegalne organizacije slavonskobrodskih i novogradiških gimnazijalaca, a danas i predsjednik varaždinske podružnice Hrvatskog društva političkih zatvorenika, prije nekoliko je mjeseci objavio knjigu Dragutin Gjurić – Životnim putem Hrvatske (Meridijani, Samobor, 2007., 143 str.). U njoj je na pedesetak stranica pokušao dokumentirano prikazati očev životopis, donoseći u drugome dijelu (str. 57.- 132.) izbor Gjurićevih tekstova.

Hrvatski nacionalizam i židovsko pitanje

Nema nikakve dvojbe, da će se knjiga Tomislava Đurića duboko dojmiti i nezajažljiva čitača. Nije tomu razlog samo činjenica, da je u nju uvršteno nekoliko dramatičnih, potresnih pisama njegova oca, napisanih iz jugoslavenske komunističke tamnice, nego još više činjenica, da knjiga nameće razmišljanje o složenim prilikama u tadašnjoj Hrvatskoj. Trgovci hrvatskim kožama 57

Kad bi u nas, naime, doista postojala želja da se hladno i nepristrano, sine ira et studio, raščlane i ispitaju duhovne i političke silnice koje su oblikovale hrvatsko društvo uoči Drugoga svjetskog rata, a time uvelike predodredile i zbivanja u hrvatskim zemljama tijekom rata, tekstovi Dragutina Gjurića (ali i način na koji je njegov sin Tomislav knjigu priredio i opremio!) mogli bi biti izvrstan poticaj, da ne kažemo povod, kakvomu znanstvenom simpoziju: nakon čitanja ove knjige, naime, nije moguće ne postaviti niz važnih pitanja i suočiti se s našim predodžbama i našim predrasudama o tome hrvatskom nara- štaju i o njegovoj tadašnjoj, ratnoj državi. U svibnju 1945. Dragutin je Gjurić, ostavivši suprugu i sina jedinca, kanio krenuti u povlačenje, ali se u posljednji trenutak predomislio. Kako 7. svibnja 1945. piše u kratkom pismu supruzi: „Ostao sam u Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da.“ U idućim redcima dodaje kako znade da nikomu nije učinio nikakva zla, ali ipak sa zebnjom napominje kako noćas ili sutra jugoslavenska vojska ulazi u grad. Sluteći zlo i otvoreno priznajući vlastitu slabost, pismo potpisuje s „Vaš nesretni Drago“. I doista, zle su se slutnje obistinile: nakon svega nekoliko dana, kad je mož- da već pomislio da ga je ubilački žrvanj mimoišao, na Jelačićevu je trgu 15. svibnja nabasao na znanca iz Gradiške, visokoga partizanskog dužnosnika koji i u ovoj knjizi ostaje neimenovan, pošteđen zaslužene stigme (iako bi se možda moglo zaključiti, da je posrijedi Josip Krajačić Prika, komesar 12. slavonske divizije Jugoslavenske armije). Ovaj ga odmah poziva i vodi u Petrinjsku, da „regulira svoj status“. Tamo je Gjurić uhićen. U srpnju 1945. osuđen je na smrt, nemajući pravo na obranu, na odvjetnika niti na priziv. Odanost ideji neovisne Hrvatske, pripadnost ustaškom pokretu i sudjelovanje u pravosudnom aparatu Nezavisne Države Hrvatske pokazali su se grijehom koji zavrjeđuje smrtnu kaznu. Uzaludne su bile molbe i predstavke Požežana, mahom Srba, komunista i partizana: zadnja poruka koja je od Gju- rića došla obitelji, glasila je: „Prozvan na streljanje 30. X. 45. Bog Vas čuvao. Drago“. Smaknut je vjerojatno idućeg jutra negdje u zagrebačkoj okolici. Ni za njegov grob se nikad nije doznalo. Desetci su i desetci tisuća Hrvata stradali u to doba na isti ili sličan način, po kratkom postupku i bez milosti, tipično za jugoslavenski komunistički re- žim u tzv. Federalnoj Hrvatskoj. A ipak, Gjurićeva sudbina, i način na koji ju je opisao i za javnost priredio njegov sin Tomislav, zaslužuju posebnu pozornost. Zašto je tako? 58 Tomislav Jonjić

Čini mi se, naime, da se je teško oteti dojmu, kako se ključni doprinos priređivača – koji je i sâm bio protivnikom i žrtvom komunističkog režima – sastoji ne toliko u razotkrivanju zločinačke naravi jugoslavenskoga komuni- stičkog sustava, koji mu je ubio nedužna oca i majku mu učinio udovicom, a njega nepoćudnom sirotom (i u ranoj mladosti političkim osuđenikom), koliko u obračunu s ustaštvom i u osudi ustaškog režima, kojemu je njegov otac pripadao. Ne znači to, da priređivač ne osuđuje komunistički totalitarizam, naprotiv. No, osuda je komunizma, makar i bila načelna i apsolutna, ostala posve uopćena, dok je obračun s ustaškom vladavinom začinjen nizom autobiograf- skih pojedinosti. Budući da su opisi pojedinačnih sudbina uvijek dojmljiviji od općenitih naznaka o usudu bezimenih skupina, to je negativna slika ustaškog režima reljefnija i pamtljivija. Pogledaju li se činjenice, postaje bjelodano da je iz perspektive priređivača takav pristup jasno motiviran. Je li i u kojoj je mjeri opravdan, vrijedi vidjeti (ne samo zbog sudbine pojedinca, Dragutina Gjurića, nego zbog egzemplarne složenosti i paradigmatske važnosti njegova „slučaja“). Naime, majka Dragutina Gjurića bila je židovskog podrijetla. Gjurića, kao i tolike druge hrvatske Židove koji su desetljećima simpatizirali s političkom misli i borbom dr. Ante Starčevića i nasljednika mu dr. Josipa Franka, to nije priječilo da stasa u borbenoga hrvatskog nacionalista, koji će se u svojim tekstovima hrabro obračunavati ne samo s jugoslavenskim unitarizmom i veliko- srpstvom, nego i sa sporazumaškim „seljakovanjem“ i uskogrudnom, strančar- skom „seljačkom ideologijom“ Mačekove Hrvatske seljačke stranke. Majčino židovstvo nije, dakle, bilo nikakva zaprjeka za istaknuto Gjurićevo sudjelovanje u onome dijelu političkog spektra, koji je – i onda kad su pristaše o njemu znale malo ili ništa – personificirao tadašnji emigrant i utemeljitelj ustaškog pokreta, dr. Ante Pavelić. Nije to bilo zbog toga što tada u Hrvatskoj, kako se i danas iz hrvatskih nacionalističkih redova znade čuti, „nije bilo fašizma ni nacionalsocijalizma“. Te su dvije totalitarne ideologije, suprotstavljene demokraciji i oprječne komunizmu, u to doba tako snažno polarizirale europsku javnost, da je posve nemoguć i nelogičan zaključak, da su u cijelosti zaobišle Hrvatsku. Naprotiv, i one su, baš kao i komunizam, i u Hrvatskoj imale svojih pristaša. Bilo je u Hrvatskoj (i uoči rata, i tijekom njega) pojedinaca i skupina, koje su simpati- zirale s njima, više s njemačkim nacionalsocijalizmom, negoli s talijanskim Trgovci hrvatskim kožama 59 fašizmom, budući da je potonji uključivao imperijalističke aspiracije na hrvatsku jadransku obalu. Bilo je tih pojedinaca i skupina i u HSS-u i u redovima nacionalističkog pokreta. No, kako je Hrvate tada zaokupljala u prvom redu težnja da se oslobode ropstva i uspostave vlastitu državu, a ne težnja da po- stojeću državu (pre)urede u skladu s kojekakvim ideološkim postavkama, ti su pojedinci i skupine trajno ostali na margini, ne uspjevši nikad nametnuti svoje poglede i volju pretežnim, središnjim dijelovima tih političkih pokreta. Do koje je mjere težnja za uspostavom vlastite države prožela široke narodne slojeve, izvrsno pokazuje najnovija, netom objavljena studija dr. Zdravka Dizdara o bjelovarskom ustanku 7.–10. travnja 1941. Spontanoj pobuni hrvatskih vojnika u jugoslavenskoj vojsci masovno se pridružilo mjesno pučanstvo, pa je za dan-dva broj sudionika ustanka narastao na deset do dvadeset tisuća. (I njih je dakle, uzgred budi kazano, aktualni predsjednik Republike Stipe Mesić, u nedavnom napadaju za nj poslovične političke mudrosti i historiografske prosvijećenosti, svjesno nazvao spodobama, izdajicama, stranim plaćenicima i zločincima!) A kad je taj ustanak i proglašenje neovisne Hrvatske pokušao najprije apelima, a onda i oružjem spriječiti i ugušiti sâm Vladko Maček, podpredsjednik jugoslavenske vlade, pozivajući se na to da je on „vođa hrvatskog naroda“ i da ima legitimitet s prosinačkih izbora 1938., hrvatski su mu vojnici i seljaci iz bjelovarske okolice okrenuli leđa, odlučno i složno kao jedan. Time su pokazali kako se zapravo tumači izborni legitimitet; pokazali su mu posve jasno i nedvoumno, da su u prosincu 1938. glasovali za Hrvatsku, a ne za pojedinca, „vođu“, stranku i ideologiju. U takvim je prilikama, dakle, i u ustaškom pokretu od samih početaka pre- vladala državotvorna misao, koja je zabacivala raspravu o svim ideološkim prijeporima. Trajna, središnja i zapravo jedina važna tema kako programskih i propagandnih spisa, tako i ustaškoga političkog djelovanja jest hrvatska držav- na neovisnost, a ne raspre o ideološkim maglama: i onda je i sada, naime, bilo nemoguće i proturječno, pozivati se na Starčevićevu baštinu i istodobno kao posebno važne isticati rasne, staleške ili vjerske razlike. Slijedom toga je i za Gjurićevo političko opredjeljenje bilo posve irelevantno, da su sudbinu sličnu njegovoj imali sâm Pavelić, budući ministar Žanić, Ivan Oršanić i drugi. No, okolnosti u kojima je hrvatska država uspostavljena 1941. (i u kojima je jedino mogla biti uspostavljena, jer je protivni vojnopolitički i ideološki 60 Tomislav Jonjić

tabor bezuvjetno zagovarao Jugoslaviju, pa makar njome vladala brutalna i krvava diktatura), dovele su položaj hrvatskih Židova u prvi plan. Premda ne postoji nešto što se zvalo „Rasni zakon“, kako to pogrješno tvrdi priređivač (na str. 52.), u proljeće i ljeto 1941. u Hrvatskoj je donesen veliki broj protužidovskih propisa. Nekima od njih udaralo se na gospodarski položaj Židova koji su, prema istraživanjima Holma Sundhaussena, držali oko 75 posto kapitala u Kraljevini Jugoslaviji, drugima ih se isključivalo iz odre- đenih područja društvenog života. Iako su, kako se danas može sa sigurnošću kazati, oni doneseni pod presudnim pritiskom nacionalsocijalističke Njemačke i u sklopu pokušaja vlasti Nezavisne Države Hrvatske da se, približavanjem Njemačkoj, odhrvu talijanskim imperijalističkim presizanjima, posve je jasno da su ti propisi kao cjelina u velikoj mjeri predstavljali, kako sam zabilježio u knjizi Hrvatska vanjska politika 1939.–1942. (Zagreb, 2000.), „pravni okvir za tragičnu sudbinu Židova u NDH“. Ti su propisi i njihova primjena izravno utjecali na život Dragutina Gjurića i njegove obitelji. Pišući o sudbini vlastitog oca u posebnu poglavlju pod naslovom „Židovski rod“, Đurić napominje kako je trinaestero njegovih rođaka s majčine strane već krajem 1941. uhićeno zbog svoga židovstva (49.), te su potom izgubili život, iako je samo jedno od njih pripadalo organiziranomu ko- munističkom pokretu, dok su ostali bili lojalni hrvatskoj domovini. U tome je priređivač vrlo vjerojatno u pravu, ali nije u pravu, kad neispravno tvrdi kako su oni „na osnovu (sic!) 'Rasnog zakona' (sic!) uhićeni i strijeljani u ustaškim logorima Jasenovac, Stara Gradiška, Đakovo i Jadovno“ (52.). Naime, već i površnim čitanjem tih propisa (koji nisu bili doneseni u obliku zakona, nego u obliku Poglavnikovih zakonskih odredaba i drugih prisilnih propisa nižeg ranga!) lako je ustanoviti, da „rasno zakonodavstvo“ nije sadr- žavalo nikakve norme o uhićenju, odvođenju u sabirne logore ili o strijeljanju. Primjerice, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti (Narodne novine, br. 16 od 30. travnja 1941.) propisivala je tko je arijskog podrijetla, tko se ima smatrati Ciganinom, a tko Židovom, pri čemu je u toč. 6. predviđala mogućnost da se i „nearijcima“ dodijele sva državljanska prava, dakle, ono što se kolokvijalno nazivalo „počasnim arijstvom“. Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, objavljena na istome mjestu, zadirala je u statusne odnose i u bračno pravo, te je nearijcima i državnim pripadnicima (koje se razlikovalo od državljana!) zabranjivala isticanje hrvatskog znakovlja i zastava. Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda (Narodne novine, Trgovci hrvatskim kožama 61 br. 43 od 4. lipnja 1941.) zabranjivala je Židovima sudjelovanje u organizacijama i udrugama društvenoga, omladinskog, športskog i kulturnog života. Baš ni u jednom od tih propisa ne regulira se niti se spominje ni uhićenje, ni odvođenje u sabirne logore, ni suđenje, pa ni smaknuće. Hrvatski su Židovi privođeni, odvođeni u sabirne logore, pa i suđeni na smrt na temelju općih propisa o postupanju s nepoćudnim osobama ili prijestu- pnicima (dakle, propisa koji su se jednako odnosili na Židove i na nežidove!) ili, još gore, nerijetko i bez neposrednog oslonca na ikakve propise, prekora- čenjem ovlasti od strane državnih tijela ili protupravnim postupanjem pojedinaca i skupina, pod izravnim ili neizravnim njemačkim pritiskom odnosno u antijudaističkoj klimi stvorenoj propagandnim pamfletima, koja se jednim dijelom naslanjala i na tradicionalne antijudaističke motive i predrasude, koje su dijelili svi europski narodi. Nema, dakle, i ne može biti spora o nekoliko ključnih činjenica skopčanih s ovim problemom. Prvo, bez obzira na njemački pritisak i tadašnje političke okolnosti, nema nikakve dvojbe da su hrvatske vlasti donijele propise i poduzimale mjere, kojima su Židovi i Romi (Cigani) pretvoreni u građane drugog reda. Drugo, nema nikakve dvojbe, da su ti propisi i te mjere duboko kršili i tadašnje, a kamoli sadašnje standarde individualnih i kolektivnih ljudskih prava. Treće, nema nikakve dvojbe, da su ti propisi i te mjere stvarali stanje pravne i osobne nesigurnosti, pa su bili u teškom neskladu s etičkim naukom „priznatih vjero- ispovijedi“, dakle, kako s etičkim naukom zapadnoga kršćanstva, tako i s onim islamskim. Četvrto, nema nikakve dvojbe da je veliki broj Židova u hrvatskim zemljama ubijen ili nestao, a da je većina tih ljudi stradala bez vlastite krivice, samo zbog činjenice da su bili Židovi. I peto, nema nikakve dvojbe, da ta sudbina hrvatskih Židova teško opterećuje i tadašnji i kasniji hrvatski politički i društveni život, koliko zbog obespravljivanja i stradanja nedužnih ljudi, toliko i zbog tužne činjenice, da u širokim dijelovima tadašnje hrvatske javnosti zbog stradanja Židova nije bilo negodovanja, bar ne previše glasnoga. Suočavanje s time naša je neminovna obveza. No, ona nas istodobno ne smije priječiti, da težimo objektivnom i znanstvenom utvrđivanju svih, a ne samo nekih razloga tih događanja, njihovih pojavnih oblika i njihovih posljedica. (O nekim je mogućim psihološkim i političkim uzrocima spomenute šutnje hrvatske javnosti, kao i o još uvijek neverificiranim brojevima stradalih, u svo- 62 Tomislav Jonjić

me podlistku o nadbiskupu Stepincu, objavljenom u Političkom zatvoreniku, a sad već tiskanom u obliku knjige, nedavno pisao Ivan Gabelica.) Pritom valja imati na umu onu poznatu, da predrasude nisu ništa manji neprijatelj istine od otvorene laži. A jedna od predrasuda jest i ta, da je „rasno zakonodavstvo“ samo po sebi uzrok i razlog tragične sudbine Židova u Neza- visnoj Državi Hrvatskoj.

Kako ne podleći predrasudama?

Priređivač ove knjige, Tomislav Đurić, u nju uvršćuje ne samo tekst, nego i faksimil svoga polemičkog pisma zagrebačkom Vjesniku, objavljenog 5. ožuj- ka 1998. pod naslovom „U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 'rasni zakoni' provo- đeni su dosljedno, a 'ne na papiru'“. Ostavljajući naslov istim, pisac potvrđuje da je uredništvo Vjesnika poštivalo njegovu volju, odnosno da je upravo on tako naslovio svoj članak. Uvršćujući taj tekst skoro deset godina kasnije u svoju knjigu, pisac pokazuje koliko mu je važan i koliko ga istinitim drži. No, moglo bi se reći, da ni u toj ocjeni nije bio dovoljno oprezan. Bilo bi suvišno opet cjepidlačiti podsjeća- njem da rasno zakonodavstvo u legislativnome i u nomotehničkom smislu nije bilo uobličeno ni u kakvim zakonima (ponajmanje u jednome „Rasnom zakonu“, kao što pisac krivo misli). Ali, teško je ne primijetiti, da T. Đurić – kad tvrdi kako je rasno zakonodavstvo primjenjivano bez iznimki – previđa da ima veliki broj dokaza da nije tako. A nešto o tome govori i sudbina njegova oca. Iako je majka Dragutina Gjurića bila, kako rekosmo, Židovka, Gjurić je u doba Nezavisne Države Hrvatske bio predsjednik Kotarskog suda u Požegi. Kad su jugoslavenski partizani zauzeli Požegu, za njega se našlo mjesta sudca u Novoj Gradiški, odakle se pred kraj 1944. povukao pred partizanima i bio namješten na Kotarskome sudu u Zagrebu. Budući da je od 1941. do 1944. bio logornikom Ustaške mladeži u Požegi, može se mirne duše kazati, da je i u ustaškome pokretu (shvaćenome u stranačkom smislu), bio prilično visoko pozicioniran. Usprkos tomu, što mu je majka bila Židovka (pa i usprkos tomu, da su brojni njegovi rođaci s majčine strane stradali!). A nije to jedina priređivačeva preuranjena ocjena, da ne kažemo predrasuda. Pripovijeda on u knjizi, kako mu se otac nakon proglašenja hrvatske dr- žave, za koju se borio čitavu svoju mladost, zapravo htio ubiti (12., 39.-40.). Trgovci hrvatskim kožama 63

Kao svjedoka poziva svoga krsnog i očeva vjenčanoga kuma, Franju Dujmo- vića (1904.–2000.), istaknutoga predratnog nacionalista i utjecajnog novinara u doba Nezavisne Države Hrvatske. Naime, Dujmović je u svojoj knjizi Hr- vatska na putu oslobođenja (Rim – Chicago, 1976., 114.) objavio, da po nizu važnih i karakterističnih pojedinosti pamti kako je sredinom travnja 1941. u Zagrebu susreo Gjurića, i da mu je ovaj tada izjavio kako razmišlja o samoubojstvu zbog progona Židova. Ničim ga ne dovodeći u pitanje, Đurić pokazuje da to svjedočenje smatra pouzdanijim od Evanđelja. A važnost tog svjedočenja potencijalno je iznimno velika. Jer doista, teško je zamisliti težu optužbu ustaškog režima od izjave jednoga vatrenoga hrvatskog rodoljuba i neprijepornoga zagovornika hrvatske državne neovisnosti, da razmišlja o samoubojstvu već u prvim danima nakon stvaranja države. Zbog toga to svjedočenje treba pogledati izbliza. Može se bez ikakva oklijevanja pretpostaviti, da su protužidovski propisi u duši mladoga hrvatskog rodoljuba Gjurića, čiji lik na koricama knjige odaje profinjena i tankoćutna intelektualca, izazvali snažan potres i negativnu reakciju. No ipak, može li se to Dujmovićevo svjedočenje uzeti „pod gotov groš“, kako je to požurio učiniti T. Đurić? Dujmović je, naime, jedini svjedok tako teške Gjurićeve duševne borbe. Sin mu se Tomislav ne poziva čak ni na majku, koja je sve te nevolje nadživjela, pa je mogla posvjedočiti i o toj mori svoga pokojnog supruga, ako je on kroz nju prolazio. A kako se njezina potvrda te more nigdje ne spominje, očito je, da ona o tome ništa nije ni rekla ni znala. Dujmović je, dakle, testis unus. Za takvoga se svjedoka u antičko doba, ne bez razloga, znalo kazati da je i – testis nullus. Dujmović je, pored toga, imao i svojih računa, zbog kojih se je mogao htjeti distancirati od onih tužnih i mračnih ratnih stranica. Memoarsko štivo ni inače nije osobito pouzdano vrelo, pa ni uspomene bivših ustaških dužnosnika počesto nisu iznimka od tog pravila. No, ako bismo Dujmovićevo svjedočenje za prvu ruku i prihvatili kao pouzdanije od Evanđelja, kao što to čini T. Đurić, onda moramo imati na umu, da je – prema njemu – do tog susreta dvojice kumova i prijatelja, prigodom kojega je Gjurić govorio o samoubojstvu, došlo sredinom travnja 1941. Tada postaje jasno, da je „smrtni grijeh“ toga Đurićeva evanđelja činjenica, da u to doba, sredinom travnja, još nitko nije znao hoće li „rasnoga zakonodavstva“ biti ni kako će ono izgledati. Nije se zapravo znalo ni kakva je stvarno sudbina Židova u Trećem Reichu, a još se manje znalo, kakva će sudbina zadesiti hrvatske Židove. 64 Tomislav Jonjić

Nije, dakle, bilo nikakva stvarnog razloga da Gjurić sredinom travnja 1941. pomisli na tako drastičan odgovor na (buduću) društvenu nepravdu. A povrh toga, krajnje je neobično, da se ni Dujmoviću ni Đuriću nije učinilo potrebnim postaviti pitanje: ako je D. Gjurić bio toliko ogorčen politikom novoga hrvatskog režima, zašto se nije odlučio na ostavku i pasivizaciju, dakle, na povlače- nje iz društvenoga i političkog života? Zašto nije počeo razmišljati o odlasku u emigraciju ili bar u anektirani dio primorske Hrvatske? Zar nije logičnije, da bi mladi intelektualac i savjestan otac obitelji – kakav je Gjurić nedvoumno bio – puno radije pomišljao na to, negoli na samoubojstvo? Ali ni Dujmović ni Đurić to logično pitanje ne postavljaju. Ne postavljaju ga zato, što odgovor ne pruža sliku kakvu se hoće stvoriti. Gjurić, naime, ni ne pomišlja na ostavku, ne povlači se iz javnosti, niti se politički pasivizira. Naprotiv, on postaje logornikom Ustaške mladeži i predsjednikom suda, i onda u toj mračnoj, zločinačkoj Hrvatskoj koja ga tobože nagoni na razmišljanje o samoubojstvu, objavljuje dvije knjige pune ljubavi i zanosa za tu Hrvatsku. Štoviše, ni nakon što je „krajem 1941.“ došlo do uhi- ćenja trinaest njegovih rođaka s majčine strane, Gjurić ne podnosi ostavku niti se povlači iz javnog života: on je i dalje na visokim upravnim i političkim dužnostima. Čak i onda kad se tim rođacima s majčine strane gubi svaki trag, on nastavlja sudjelovati na izgradnji Nezavisne Države Hrvatske, koliko mu sposobnosti i snaga dopuštaju. Dakle, unutarnja logika i kronologija tih događaja sama za sebe govori, koliko je pouzdano Dujmovićevo svjedočenje. Budući da Gjurićev sin Tomislav Đurić u pristupnoj napomeni spominje da su ga u radu na njoj često oblile suze i shrvalo ganuće, jasno je da on kao priređivač ove knjige nije mogao biti nepristran. Zato njega ne treba prestrogo suditi. Ali iz ovoga njegova postupka valja izvući pouku: onaj tko hoće zauzeti konačan moralni i politički stav o jednome dobu i o jednome političkom pokretu, mora biti kadar postaviti bar ona pitanja koja nameće elementarna logika. Umjesto toga, priređivač ide korak dalje. Kad piše o očevu „židovskom rodu“, on opisuje kako je u srpnju 1941. došlo do predaje stijega udruge Hr- vatski junak i pristupa te udruge u Ustašku mladež. Usporedno s tim, T. Đurić donosi faksimil nekoga novinskog članka iz nepoznatih novina, s naslovom „Novosti iz Požege“. Na tome je članku anonimna ruka dvaput spomenuto ime Trgovci hrvatskim kožama 65

„Gjurić“ precrtala i umjesto toga nespretno naškrabala „Židov“, domećući još i retke: „Dole Židovi“ i „Krv se ne krsti“ (51.). Rukopis pisca tog pamfleta ne odaje osobitu pismenost, a on sâm je ostao zauvijek anoniman. Unatoč tomu, Đurić bez ikakva krzmanja zaključuje kako je to odvratno i uvredljivo pismo – djelo „anonimne ustaške osobe“ (50.). Upravo tako, bez kondicionala i ograde! Doista, može to biti djelo „anonimne ustaške osobe“. Ta se mogućnost niti može, niti smije isključiti. Ali, i studente logike i kriminaliste bi, bez ikakve sumnje, živo zanimalo: ako je pismo anonimno, kako bilo tko (pa bio to i T. Đurić!) može sa sigurnošću znati, tko ga je i iz kojega društvenoga kruga napisao? Pitali bi se, naime, ti studenti (ili bi bar dopustili mogućnost!), nije li Gju- rića možda htio uvrijediti i uznemiriti netko koga uopće nisu vodili nikakvi „rasni“ ni politički motivi? Mogao je to, recimo, biti netko tko je bio nezadovoljan kojom odlukom koju je donio D. Gjurić, sudac Kotarskoga suda (kao što je bar jedna stranka u svakom postupku redovito nezadovoljna sudcem). Mogao je pisac te odvratne i uvredljive bilješke biti i koji provokator, zar ne? Mogao je taj provokator, ako se baš hoće, biti i „anonimna partizanska osoba“. Gjurića su, naime, višekratno pozivali u partizane, ali se on na te pozive oglu- šivao (17.). A ako su jugoslavenski partizani, kao što je poznato, svojim akcijama svjesno provocirali državnu represiju kako bi potakli ljude da bježe u šumu (pa je antifašistički drug Kardelj 2. kolovoza 1941. predlagao partijskomu i partizanskom vodstvu, da se u tu svrhu masovno ubijaju ljudi, pale mirna sela i inspiriraju napadaji na Hrvate, Mačekove pristaše, navodeći: „Kod nekih drugova postoji bojazan od represalija (ne u rukovodstvu), od uništavanja sela i ljudi itd. Baš taj strah najviše koči odlučnije pristupanje mobilizaciji hrv. sela. A ja držim da će baš represalije prebaciti hrv. selo na stranu srp. sela. Teror će bezuslovno dovesti do oružane akcije. - U tom duhu smo i donijeli sada naše konkretne zaključke... Treba izazvati njihovu akciju. Teror protiv mačekov. [aca] podići će čitavu Hrvatsku...“), kojom je logikom moguće unaprijed i apsolutno isključiti mogućnost, da poruku Gjuriću ipak nije napisala i poslala „anonimna ustaška osoba“, nego netko, tko ga je želio navesti da u strahu pobjegne u šumu? Nevjerojatno je, da nijednu od tih mogućnosti Đurić u svojoj knjizi ni ne dopušta! Zbog čega? Očito je, naime, da jedina tobožnja potkrjepa toj njegovoj 66 Tomislav Jonjić predrasudi jest njegovo sjećanje, da mu se otac jednom u šetnji potužio kako se boji da ga ne ubiju – ustaše (49.-50.). Nema razloga piscu ne vjerovati na riječ i sumnjati, da je to svjedočanstvo autentično, i da se njegov otac nekih ustaša bojao. Ne znamo, je li ih se bojao zbog toga što su sudjelovali u bezakonju i u nasilju, ili možda i zbog nekih drugih razloga. Možda, recimo, zbog toga što su ti ustaše poprijeko gledali na činjenicu da je D. Gjurić kao sudac štedio i time objektivno potpomagao srpske pobunjenike i komuniste, koji su se četiri godine kasnije, u ljeto 1945., u velikoj mjeri odazvali pozivu da mu svjedoče u prilog i (uzalud, nažalost) traže milost za nj. Ne znamo, dakle, jesu li ustaše kojih se Gjurić možda bojao obični rabijatni razbojnici, ili možda tek ljudi koji su – s potpunim nepravom – mislili da je njima dano pravo određivati što je dobro za narod i za državu. Jer, treba se sjetiti da postoji mogućnost kako su upravo tako možda mislili oni koji su 1991. ubili Antu Paradžika ili oni koji su u ljeto 1992. isplanirali i izvršili smaknuće Blaža Kraljevića s brojnom pratnjom. I oni su možda mislili, da postupaju „u nacionalnom interesu“. No, bez obzira na to što su razmjeri stradanja nedužnih ljudi u devedesetima, srećom, neusporedivo manji, treba se pitati, određuje li današnju Hrvatsku smrt Ante Paradžika i Blaža Kraljevića, možda „slučaj selotejp“, Pakračka Poljana i Gospić, ili možda i nešto drugo? Jednako tako, što je ono što daje cjelovitu i konačnu sliku ustaškog pokreta i države kojoj je on bio na čelu: taj ustaša ili te ustaše kojih se D. Gjurić bojao, ili onaj ustaša i one ustaše, koji su toga istoga „Židova“ Gjurića, u jednome strogo centraliziranome i hijerarhiziranome, autoritativnom poretku i usred krvavoga rata postavili na mjesto logornika ustaške mladeži i predsjednika suda? A znalo se, ako ništa drugo, da je s tog mjesta Gjurić mogao pomagati ugrože- nima, između ostaloga i tako, da im predlaže osobe odvjetnika, branitelja pred ustaškim prijekim sudovima (41.), dok on sâm – kako spomenu njegov sin i priređivač ove knjige – pred jugoslavenskim komunističkim sudom, i to pred redovitim mirnodopskim sudom, prava na branitelja nije imao. (Neka, dakle, bude zabilježena i ta razlika u suđenju i u sudovanju.) Tko i što, dakle, daje cjelovitu sliku tog vremena i njegovih aktera? I život i povijest su, očito, puno složeniji od naših predrasuda. Jer, nepristran bi promatrač bio svjestan, da u tu istu sliku koju nudi jedan unakaženi novinski članak s viješću iz Požege i fragment Đurićevih uspomena, treba ukomponirati, recimo, i svjedočenje Jovana Raškovića, izrečeno u raz- Trgovci hrvatskim kožama 67 govoru za Start od 28. travnja 1990. godine. Premda je u to vrijeme raspirivao velikosrpsku hajku protiv Hrvata, bio je Rašković dovoljno pošten da prizna kako se njegov otac, predratni kninski odvjetnik, koji je nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske pobjegao najprije u Kistanje, a onda u talijanski Zadar, više bojao „svojih Srba nego nekog ustaše koji bi došao da ga sredi“, dodajući da je taj njegov otac, taj bjegunac, politički emigrant i otvoreni protivnik hrvatske državnosti, godinu i pol kasnije, 1943., prihvatio poziv hrvatskih vlasti i postao, ni manje ni više nego – „predsjednikom jednog pavelićev- skog suda“ u Drnišu. Otkud i kako sad to? Đurić misli kako je Gjurića spasilo to, što ga je štitio „Pavelićev ministar Žanić“, njegov duhovni otac i nesuđeni punac (54.-55.). Ne objašnjava pritom, ima li kontradikcije u tvrdnji, da je Gjurić zbog „rasnog zakonodavstva“ htio izvršiti samoubojstvo, a ipak dr. Milovana Žanića, inače supotpisnika niza ključnih odredaba iz kompleksa toga zakonodavstva, i on i njegov sin Tomislav i dalje smatraju Gjurićevim „duhovnim ocem“. (Ili se tom samorazumljivom nelogičnošću sugeriraju zanimljivi zaključci, zaključci koje bi bilo politički nekorektno izreći?) Još manje Đurić objašnjava to, kako je Žanić mogao Gjurića štititi nakon studenoga 1943., kad je i sâm napustio državnu službu i svaku političku udjelbu, stupivši u svojevrsnu oporbu prema Paveliću. Jer, Gjurić ostaje visoko pozicioniran i dugo nakon Žanića, do zadnjeg dana Nezavisne Države Hrvatske. Tko ga je tada štitio? A čika Jova Rašković se, kako vidjesmo, u opisu očeve sudačke karijere u tadašnjoj hrvatskoj državi nije pozivao na zaštitu nikakvog Žanića. Izgleda, da mu nije ni trebala. Napokon valja dometnuti, budući da se taj protužidovski pamflet u obliku novinskog izreska poslanog na Gjurićevu adresu, u knjizi spominje u kontekstu utrnuća udruge Hrvatski junak, mogao bi neupućen i površan čitatelj – možda i protiv Đurićeve volje – pomisliti kako je to u nekakvoj uzročno-posljedičnoj svezi s Gjurićevim podrijetlom. A i to bi bilo krivo. Naime, dijelom zbog vanjskopolitičkih, a dijelom zbog unutarnjopolitičkih razloga, Pavelić je u drugoj polovici lipnja 1941. objavio Odredbu o političkim društvima koja rade na istim ciljevima kao i Hrvatski Ustaški Pokret. Tom su odredbom raspuštene političke stranke i njihove organizacije, kao i druge organizacije i udruge, odnosno naloženo im je „unići u Ustaški pokret, a njihovo članstvo ima se svrstati u Ustašku organizaciju“. Izuzetak je napravljen jedino kod Hrvatskoga radničkog saveza, koji je nastavio djelovati. Na prvi se pogled 68 Tomislav Jonjić

čini kako je ova odredba logična i neminovna posljedica prestrojavanja ustaš- kog pokreta odnosno „fašizacije NDH“, kako se vrlo nespretno i vrlo netočno izrazio T. Đurić (19.). No, i za njezino se razumijevanje i tumačenje hoće poznavati prilike u kojima je donesena. Naime, u razgovoru s Pavelićem, njemački se ministar vanjskih poslova Jo- achim von Ribbentrop 6. lipnja 1941. vrlo znatiželjno raspitivao o unutarnjem uređenju hrvatske države. Svjestan da Ribbentropa to ne zanima iz politoloških pobuda niti zbog opće naobrazbe, nego zbog nekih drugih, puno prozaičnijih i puno važnijih razloga, Pavelić je tada najavio raspuštanje svih političkih stranaka, osim ustaškog pokreta. Zanimljivo je, da je ta odredba službeno datirana u Glavnome ustaškom stanu 9. lipnja, dok je, protivno tadašnjim običajima i praksi, objavljena nakon više od dva tjedna, tek dva dana po njemačkom napa- du na SSSR, u Hrvatskome narodu, god. 3/1941., br. 130 od 24. lipnja 1941. Je li ona donesena doista 9. lipnja ili kasnije, i jesu li njemački napadaj na SSSR i njezino objavljivanje u uzročno-posljedičnoj svezi, još nije moguće sa sigurnošću reći. A trebat će ustanoviti i to, je li na donošenje ove odredbe kakva utjecaja imala činjenica da je u svibnju i lipnju 1941., uz obilnu pomoć njemačkih vojnih i obavještajnih tijela, intenzivirano djelovanje Govedićeve Hrvatske nacionalsocijalističke stranke, koja se Hitlerovu Berlinu nudila kao neusporedivo lojalniji saveznik od ustaštva, i kojoj je daljnje djelovanje one- mogućeno upravo na temelju ove odredbe. O svemu tome znademo malo ili ništa, ali ipak, i ove dvojbe, ovdje tek ovlaš nabačene, pokazuju kako se hoće truda da se i u manje ideologiziranoj historiografiji od hrvatske razazna, koja je prava svrha i pozadina naizgled jednostavnih događaja. No, ako ocjene predsjednika Mesića i sadašnja ustav- na preambula zadovoljavaju sve naše intelektualne i ljudske želje i prohtjeve, onda nas ništa više ne treba zanimati, jer onda – znademo sve...

Rimski ugovori: žrtva dijela za cjelinu

Na nekoliko mjesta Đurić vrlo autoritativno govori o očevim političkim pogledima. On, primjerice, tvrdi da je njegov otac Rimske ugovore iz svibnja 1941. smatrao „dodjeljivanjem hrvatskih zemalja Italiji“ (107.), što je za ozbiljna čovjeka inače neshvatljivo i historiografski potpuno neobranjivo. Trgovci hrvatskim kožama 69

Budući da kao trogodišnji, a bogme ni kao sedmogodišnji ili osmogodišnji dječačić, s ocem, zbog razumljivih razloga, nije mogao voditi nikakve poli- tičke rasprave, o njegovu stajalištu prema Rimskim ugovorima Đurić može zaključivati samo posredno. U Gjurićevim tekstovima o tome nema niti slova, pa se mora pretpostaviti, da Đurić izriče zapravo svoje stajalište, vjerujući da su ti ugovori i njegova oca, kao i svakoga hrvatskog rodoljuba, teško pogodili. Ta je pretpostavka o širokom nezadovoljstvu posve osnovana: i sâm je državni poglavar javno i otvoreno, na Markovu trgu, već 21. svibnja 1941., te ugovore nazvao žrtvom dijela za cjelinu. No, zašto Đurić pritom zaboravlja, da to nije jedina teritorijalna žrtva koju su Hrvati u XX. stoljeću morali prinijeti? Kako bi prva Jugoslavija (Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) mogla živjeti i okončati dugotrajnu talijansku okupaciju, dr. Ante Trumbić je – u ime i za račun Jugoslavije – potpisao 1920. Rapallski ugovor, kojim se talijansko vrhovništvo proširilo na Istru, Zadar, Cres, Lastovo i niz drugih jadranskih otoka, a „Riječka država“ je odcijepljena od Hrvatske, kako bi svega nekoliko godina kasnije lakše ušla u sastav Kraljevine Italije. Sve je to bilo u vrijeme, kad je Jugoslavija imala snažne saveznike (Francusku, pa i Veliku Britaniju), ali ništa nije pomoglo. No, ta žrtva na jugoslavenskom oltaru kao da nije bila „dodjeljivanje hrvatskih zemalja Italiji“? Kad je Vladko Maček, potaknut anglofrancuskim pritiskom i težnjom da sačuva Jugoslaviju, u kasno ljeto 1939. potpisao sporazum s Dragišom Cvet- kovićem, velikim je dijelovima Bosne i Hercegovine, istočnoga Srijema i Boke namijenjen ostanak u tzv. Srpskim zemljama. No, ni ta žrtva na jugoslavenskom oltaru za priređivača ne zaslužuje atribut: „dodjeljivanje hrvatskih zemalja“ Srbiji? (A takva je njegova šutnja tim problematičnija kad imamo na umu, da mu otac piše o rijeci Drini kao o istočnoj granici hrvatstva i buduće hrvatske države!) Kad je Josip Broz, skupa s Bakarićem, Hebrangom i čitavom svitom tzv. hrvatskih komunista (onih koji se „u rukovodstvu“ – kako reče Kardelj u spomenutom pismu – nisu ustezali od primjene masovnog terora nad nedužnima!), obnovio Jugoslaviju i odredio granice federalnih jedinica na način, da je BiH definitivno isječena iz Hrvatske, da je Hrvatska ostala bez istočnoga Srijema i Boke (ali je BiH pritom zadržala pristup Jadranu kod Kleka i Neuma, izgubivši ga u Sutorini!), ni ta žrtva na jugoslavenskome oltaru nije za priređivača spomena vrijedna kao „dodjeljivanje hrvatskih zemalja“ Srbiji? 70 Tomislav Jonjić

Ni kad je nekoliko godina kasnije nekoliko hrvatskih sela u Istri darovano bratskoj socijalističkoj Sloveniji, to nije bilo „dodjeljivanje hrvatskih zemalja“ našemu zapadnom susjedu? Ni kad je Hrvatska 1990./91. inzistirala na „av- nojskim“ granicama, također nije „dodjeljivala hrvatske zemlje“ Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini? A kad je Tuđman početkom 1992. pristao na ras- poređivanje „plavih kaciga“ u „zaštićena područja“ (UNPA), izlučujući tako iz hrvatskoga pravno-političkog sustava nemali dio Hrvatske za razdoblje koje je, uostalom, trajalo osjetno dulje od važenja Rimskih ugovora, je li time „do- dijelio“ hrvatske zemlje Ujedinjenim Narodima, „Republici Srpskoj Krajini“, ili je tek teška srca platio cijenu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske? Hrvatski slučaj nije jedini: kad su grof Cavour i drugi ideolozi i borci za ujedinjenje Italije svoj životni cilj plaćali teškim gubitkom Savoje i Nizze, nitko ih nije zvao izdajicama. Kad su Eamon De Valera i Michael Collins od- lučivali o sudbini Irske, nisu li stisnuli zube i za slobodu pretežnog dijela svoje domovine žrtvovali njezin sjeverni dio? Kad su u naše dane Kohl i Genscher kovali planove o ujedinjenju rascijepljene Njemačke, nisu li bili prisiljeni sve- čano potpisati, da istočnu granicu ujedinjene njemačke države smatraju ne- promjenljivom, iako su istočno od nje ostale stotine tisuća kilometara plodne zemlje, Istočne Pruske, koja je stoljećima bila nastanjena Nijemcima i činila u neku ruku srce Njemačkoga carstva? Jesu li svi oni, i stotine drugih, time nešto „dodijelili“ tuđinu, ili su možda tom i sličnom žrtvom iz tuđinskih pandži is trgnuli bar veći dio svoje domovine? Samo u slučaju Nezavisne Države Hrvatske postoji to „dodjeljivanje“ hrvatskih zemalja tuđinu?!? Takva interpretacija po svojoj dosljednosti zaslužuje pozornost i onih kojima je do logike, i onih kojima je do etike: svaka žrtva u interesu Jugoslavije mora naći opravdanje, a svaka je žrtva u korist Hrvatske izdaja i zločin! Ili, drugim riječima, Pavelić je 1941. morao sa svih par stotina pušaka, i sa svim onim štapovima Mačekovih zaštitara, navaliti na Italiju, Njemačku i Japan, oslanjajući se, tradicionalno, na pomoć koju mu jedva čeka pružiti preostala, osakaćena Francuska, Churchillova Velika Britanija i Rooseveltove Sjedinjene Američke Države, sve zdušni zagovornici osamostaljenja hrvatske države!

O demokraciji i totalitarizmu

Ne manja važna i inspirativna je i Đurićeva ocjena, nabačena naizgled mimogredce, da je njegov otac, unatoč ustaškoj prisezi i svomu logorničkom i Trgovci hrvatskim kožama 71 sudačkom djelovanju, zapravo bio makar tihi protivnik Nezavisne Države Hr- vatske (ili bar njezina režima!), jer je želio da neovisna Hrvatska bude „demokratska“ (49.), pa bi njegova demokratska orijentacija („demokracija“) bila ne samo razlog što je 1941. razmišljao o samoubojstvu, nego i jedan od razloga njegova stradavanja od partizanske ruke (12.). I to je potrebno razmotriti potanje, jer nas potiče na raspravu o općim pogledima tadašnjih hrvatskih nacionalista. Budući da, kako rekosmo, Dragutin Gjurić svomu sedmogodišnjem sinu nije mogao izlagati tako složene političke i ideološke probleme, o njegovu sta- jalištu prema demokraciji Đurić može zaključivati samo posredno. No, nijedan od svjedoka na koje se u knjizi poziva, pa tako ni Srbi, Židovi i drugi „sudionici antifašističkog pokreta i NOB-e“, kako Đurić tepa bar jednomu neodređe- nom dijelu partizana (5.), koji su svjedočili u prilog njegovu ocu, pokušavajući ga spasiti od partizanskog linča, o Gjurićevu odnosu prema demokraciji ne govore ništa. Gdje je onda pisac i priređivač našao potvrdu za tu svoju apodiktičku tvrdnju, koja odgovara više današnjemu nego tadašnjem poimanju društvene stvarnosti i koja, zbog svoje političke korektnosti, predstavlja nužnu podlogu podjednakoga priređivačeva odmaka od ustaštva i komunizma (ne od partizan- stva, kao što ćemo vidjeti!). Možda u očevim tekstovima? Gjurić je pisao i objavljivao. Dosta, i o raznim temama. No, nije sačuvan nijedan tekst i nijedan redak, u kojem on govori o demokraciji. Nema ni redka, kojim se on ograđuje od ustaštva. Očito je, da se čak ni u svojoj obrani pred „sudom“, a ni u svojim robijaškim pismima supruzi i roditeljima, nigdje nije upustio u osudu ustaštva. Također, nigdje nije iskazao ni svoju „demokratsku orijentaciju“. A ni izabrani i u knjigu uvršteni fragmenti Gjurićevih članaka i knjiga ne daju potvrdu za sinovljevu tezu, da mu se otac zalagao za „demokratsku Hrvatsku“. Naprotiv, Gjurić posve u duhu svog vremena, govori o potrebi „vraćanja hrvatske zemlje hrvatskom narodu“ (61.), o „hrvatskoj narodnoj duši“ (62.), „hrvatskoj narodnoj snazi i svijesti“ (62.), o „nutarnjoj snazi hrvatskog naroda“ (62.), o „državi kao idealu svakog naroda“ (63.), o „hrvatskoj svijesti“ (79.), o Budaku koji je svojim Ognjištem „zahvatio u srž ovoga procesa stapanja čovjeka i zemlje“ (91.), o „vjekovnom shvaćanju ognjišta“ (93.), o „svetosti praga i obitelji“ (93.), o „upravo mističnome, duhovnom, nevidljivom stoljetnom spoju hrvatskog čovjeka s hrvatskom zemljom“ (96.), o „veličajnoj 72 Tomislav Jonjić misli čistoga hrvatstva“ (96.), o tuđinu koji htjede „u srdce hrvatskog prostora izmedju Une i Vrbasa zarinuti nož u živo tijelo hrvatsko“ (103.) i tu „izgristi srž i jezgru narodnu i otrovati, srušiti deblo hrvatskoga narodnog života, izsisa- ti mu životne sokove, razrovati ga i oboriti za uviek“ (103.), o veličanstvenom osjećaju i činjenici da „nitko ne zna što znači vidjeti hrvatsku stražu na hrvatskoj granici, tko još nije otišao daleko od domovine“ (109.), o „dokazu zdra- vog narodnog organizma“ (114.), o tome da je narod „vječan samo onda, ako ima toliko životne snage, da se sam u sebi vječno pomlađuje, da živi iz svojih sokova, vezan sa svojom zemljom“ (114.), o „rastakanju hrvatske krvi i narodne jezgre“ (117.), o „narodnoj duši“ (118.) i „duhu hrvatskog naroda“ (119.), o „svetosti obiteljskog praga, svetosti doma, radu i samoprijegoru za dobro obitelji“ (126.), o „odrazu hrvatske narodne duše“ (129.), „psihi narodnoj“ (129.), „narodnoj duši hrvatskoj“ (129.), o „legiji borbene mladeži“ (131.) i slično. Mogao bi, dakle, zlobni čitatelj iz te Gjurićeve mladenačke nacionalne patetike i mističnog obraćanja „hrvatskoj narodnoj duši“ i sraslosti „hrvatskog čovjeka s hrvatskom zemljom“ prije primijetiti, da njihov pisac pojmovno i ideološki korespondira više s ideologijom krvi i tla (Blut-und-Boden, kako se to u Njemačkoj govorilo osobito nakon siječnja 1933.), negoli s demokraci- jom, koja u njegovim tekstovima nije spomenuta ni jednom jedinom riječju! Tim prije što Gjurić, kako smo vidjeli, jadikuje nad „rastakanjem hrvatske krvi i narodne jezgre“, pa u svojim člancima bez ikakve samilosti objašnjava da najpoznatiji Budakov roman, u konačnici, pokazuje kako postoji „pravo ljudskog društva da ukloni iz svoje sredine pojedince koji žele razoriti izgra- đena i posvećena njegova dobra“ (93.), kako ledena Drina hrli, „kao da hoće izbrisati krv onu prolivenu što se ovdje proli i još će se proliti po neumoljivim zakonima sudbine“ (98.), kako je „život naroda u suštini prirodni proces, analogan životnom procesu svih živih bića, i u tom procesu nema nikakvih sentimentalnosti. Svatko nastoji ostvariti svoje, ne obazirući se na tuđe, pa jedino narod koji posjeduje dovoljno fizičke i duhovne snage može se uzdrža- ti“ (114.), a u tom nastojanju „može se narod s potpunom sigurnošću osloniti samo na sebe samog, svoje težnje ostvarit će samo u onom opsegu koliko si bude mogao sam uzeti. Narod, koji ne će da zna za pravilo, da se narodni zahti- jevi (sic!) moraju ostvariti uzimanjem, borbom, a ne primanjem iz milosti od drugoga, takav narod pokazuje posvemašnju životnu nesposobnost i vrijedan je da nestane“ (115.). Ti tekstovi prikazuju Gjurića kao snažnog i očito ambicioznoga političkog agitatora, koji se koristi frazama i krilaticama uobičajenima u to doba, a ne – Trgovci hrvatskim kožama 73 kako bi se to htjelo u današnjemu hagiografskom prikazu – zagovornika neke demokratske Arkadije. Verba volant... A kad želimo uljepšati vlastitu prošlost i prilagoditi ju da- našnjem trenutku, ne smijemo smetnuti s uma ni to, kakav je utjecaj na neku „neimenovanu ustašku osobu“ (osobito ako je ta „osoba“ bila sirova i neuka, i ako je više od dva desetljeća trpjela jugoslavenske žandarske bičeve, volovske žile i kundake!) moglo imati Gjurićevo stajalište, da u životu naroda „nema sentimentalnosti“, da će se krv i u budućnosti prolijevati „po neumoljivim zakonima sudbine“, i da u krajnjoj liniji, postoji „pravo ljudskog društva da ukloni iz svoje sredine pojedince koji žele razoriti izgrađena i posvećena njegova dobra“. Što je sve ta sirova i možda osvete žedna „neimenovana ustaška osoba“, ljeta Gospodnjega 1941., pod dojmom tih zapaljivih riječi i, recimo, pod dojmom slika svećenika nabijenih na ražanj i ispečenih na tihoj vatri, poklane djece i hodočasnika, spaljenih sela i uništenih crkava, mogla učiniti!?! I dalje, ne valja u suvremenome, politički korektnome demokratskom zanosu smetnuti s uma, da Gjurić i kao školovani pravnik, pače profesionalni sudac, na svome uskostručnom polju, nabacuje ideje koje su priličnije tadaš- njim nedemokratskim poredcima, bili oni crvene, crne ili smeđe boje, negoli demokratskomu odgoju. On, naime, uočava duboki nesklad „između pravnog i socijalnog uređenja i narodnog shvaćanja o tom“ odnosno „sukob pisanog i nepisanog prava“, pa predlaže pravnicima, sociolozima i ekonomistima da se time pozabave (130.). Ta ideja nije nova, niti je Gjurićeva, ali je karakteristično da su nju promicali ideolozi i apologeti „mladih dinamičnih režima“, koji su se zalagali za uvođenje „narodnih sudova“ i suđenje po „narodnom osjećanju pravde“. Povijest Sovjetskog Saveza i nacionalsocijalističke Njemačke prepu- na je primjera, što u praksi znači takvo „sudovanje“ kad njegove instrumente prigrabi jedna politička stranka ili pokret (a i sâm je Gjurić, nažalost, pao žrt- vom jednoga takvog „suda“). Šteta je, što priređivač ove zanimljive fragmente nije uočio, jer da jest, ne bi se upuštao u nepotrebne natege niti bi podlegao predrasudama, koje od savjesna čitača zahtijevaju da ih primijeti. A kad hoću pokazati s kakvim je predrasudama i propustima Tomislav Đu- rić priredio knjigu o vlastitom ocu, želim sugerirati kako svi mi lako podlije- žemo osjećajima i predrasudama, a ne to, da iz Gjurićevih tekstova proizlazi kako je on simpatizirao fašizam ili nacionalsocijalizam. Ne! Polemizirajući s tzv. seljačkom ideologijom, on iskreno govori o „ideji slobode i pravde“ koja 74 Tomislav Jonjić daje „posebnu značajku hrvatskoj narodnoj duši“, on ističe da „hrvatski narod ne želi samo slobodu i pravdu za sebe, nego pravo na slobodu i pravicu priznaje svakome“ (124.) i napominje da je – protivno nekim danas tako rado i tako sustavno prešućivanim tezama iz radićevsko-mačekovskoga ideološkoga klobuka – upravo kršćanstvo ono, koje je „oplemenilo narodni duh, profinilo osjećaje naroda, udarivši solidne temelje moralnim zasadama i savršenom naukom vječite istine i dobra, obratilo hrvatski narod od poganstva i uvelo ga u veliku obitelj Kristove Crkve“ (125.). Krajnje je simptomatično, da ovu Gjurićevu polemičku crtu, njegovu kritiku radićevsko-mačekovskih fantazmagorija o „seljačkoj ideologiji“ koja je duboko prožeta nekršćanskim, neopoganskim motivima, Đurić propušta uoči- ti! Treba željeti, da razlog tomu nije nezgodna okolnost, da danas nije politički korektno podsjećati na takve ideološke tendencije u vodstvu Radićeve stranke (a još manje na neke bizarne i problematične političke korake tog vodstva). Međutim, ta je kritika i te su misli višekratno varirane ne samo u Lukasovoj i u lukasovskoj školi mišljenja, nego i u ustaškoj predratnoj i ratnoj publicistici, pa je Gjurić i po tome prije naravan izdanak toga intelektualnog kruga, negoli njegova negacija. Nisu, dakle, ni Gjurić ni velika većina tadašnjih hrvatskih nacionalista („ustaša“) simpatizirali s totalitarnim ideologijama, nego su i one – u svjetlu tadašnje duboke ideološke polarizacije Europe – i na njegovu intelektualnom habitusu ostavile traga, oblikujući toga hrvatskog intelektualca, kao i dobar dio njegova naraštaja, kao eklektika razapeta između težnje njegova naroda da se oslobodi stega nametnutih poratnim duhovnim i političkim diktatom, agresivnih totalitarnih ideologija s lijeva i s desna, koje su prijetile rastakanjem europske kršćanske baštine te svijesti da se i kao pojedinac i kao pripadnik kolektiva, hrvatskog naroda, nalazi u procjepu između staroga koje simbolizi- ra ropstvo i novoga, koje možda i nudi oslobođenje, ali ne obećava slobodu. On, dakle, kao i njegovi istomišljenici, priželjkuje slobodu, jednakost i pravdu (kao temeljne demokratske vrijednosti, što znači, da samim time, u konačnici, priželjkuje i demokraciju), ali je jednako tako svjestan, da vanjske okolnosti i sile jače od naših nerijetko uvjetuju i diktiraju naše postupke. Upravo zbog toga je moguće shvatiti Gjurićevo ponašanje i njegovo dušev- no stanje u svibnju 1945. Iza njega je ostalo, navodi T. Đurić, „dvadesetak“ kratkih pisama (18.). Ne objašnjavajući razloge svog postupka, Đurić ih objavljuje samo devet, od čega Trgovci hrvatskim kožama 75 je pet (ili šest, ako se uračuna redak na margini novinskog lista) doneseno i u faksimilu. Preostalih desetak, koji nažalost nisu objavljeni, nesumnjivo bi nam omogućili bolji uvid u zadnji čin Gjurićeve životne drame. No, i malo- brojna pisma objavljena u knjizi otkrivaju teške bure u Gjurićevoj duši i njegovo očajničko nastojanje, da spasi goli život. Ta pisma pokazuju da se on ne junači, nego priznaje vlastitu slabost. Njegova potresne riječi upućene supruzi i roditeljima, sile nas promišljati o patnjama stotina tisuća, koje su se našle u njegovu položaju. U određenoj mjeri, ta pisma pokazuju i kakva su njegova politička stajali- šta u zadnjim danima života. Različito od njegova sina, koji bez ikakve ironi- je govori o antifašistima i narodnooslobodilačkoj borbi (5.) te koji piše kako su jugoslavenski partizani Požegu oslobodili (27.), Gjurić ulazak partizanske vojske (Jugoslavenske armije) u Zagreb ne naziva oslobođenjem, nego trenut- kom u kojem će biti završeno razdoblje neizvjesnosti. U tim trenutcima on ne govori ni o slomu države, ni o uništenoj i desetkovanoj vojsci, ni o pobijenim civilima, nego o sinu jedincu i o neizvjesnoj sudbini obitelji (19.). O njegovoj teškoj demoraliziranosti govore i kratki opisi zatvora i zatvorskih supatnika: on zna da je nedužan i da je lažno optužen (22.). Kad je osuđen na smrt, on sav u očaju piše kako je 1. rujna 1945. predao molbu za pomilovanje. Iz dna duše vapi da mu se pomogne, da se prikupe potpisi potpore što više partizana, komunista i Srba, da se potegnu i moguće židovske veze sve do Moše Pijade i Ivana Ribara (22.). Kad su se izjalovili apeli i predstavke Požežana, koji su svjedočili da se je Gjurić ne samo zauzimao za ugrožene, nego je znao i „zabašuriti i tužbu i istragu“, pomažući protivnike režima, pa i partizanske ilegalce, očajni Gjurić supruzi i sinu piše oproštajno pismo. Ponavlja da nije zločinac i da mirno umire, ali istodobno žali što je „izgubio sreću koju nije znao čuvati“ i sinu poruču- je, da bude „obrtnik ili slično i ništa više“ (22.), kao da mu hoće kazati da su društveni angažman i politička borba siguran put u nesreću. Iako je očito da se nigdje ne obračunava s vlastitom prošlošću, Gjurić je slomljen osobnom i obiteljskom tragedijom. Bi li drugačijim odnosom i drski- jim prijezirom vlastita života sebi podigao spomenik trajniji od mjedi, teško je reći. No, nešto mu predbaciti smije samo onaj, tko se je našao u sličnome položaju, pred vješalima ili pred strjeljačkim vodom, dakle, u situaciji u kojoj su samo rijetki kadri hladno pogledati smrti u oči. 76 Tomislav Jonjić

Zato je njegova tragedija, koja je, za razliku od mnogih drugih, bar dijelom dokumentirana, pravi poticaj za naše razmišljanje o lomovima u ljudskoj duši i o sudbini pojedinca u nacionalnome i svjetskom vrtlogu. Ujedno je ona poticaj za raspravu o našim znanjima, predodžbama i predrasudama o tome teškom i tragičnom dobu.

(Politički zatvorenik, 18 (19!)/2008., br. 192, ožujak 2008.) Trgovci hrvatskim kožama 77

MEŠTROVIĆEVA JUGOSLAVENSKA SAGA (NE MOŽE SE LAŽIMA I KRIVOTVORINAMA PRIKRITI KIPAROVO JUGOSLAVENSTVO!)

Kao što je spomenuto na drugome mjestu u ovoj knjizi, da smo imali vlastitu državu, zacijelo nikad ne bi bilo potrebe raspravljati o tome, je li Andrić hrvatski književnik. Slično se može kazati o Ivanu Meštroviću, koji se – doduše – nikad, poput čika bega fra Ive, nije svečano, formalno i uglavnom neopozivo odrekao svoga hrvatstva (nego se je njegovoj mlačnoj i razvodnjenoj verziji pred kraj života vratio otvorenije nego ikad ranije), ali je zato pripadao onim Hrvatima koji nisu imali snage ni hrabrosti Hrvatsku zamisliti izvan Jugo- slavije. K tome mu je – kao autentičnom čobaninu – imponiralo kad mu kade (odnosno, kad kroza nj sebi kade i sebi pokušavaju podići spomenike), i kad njegove skulptorske i kvaziskulptorske, a počesto zapravo tek političke, mesi- janske „rasno-nacionalne“ pothvate poput Vidovdanskoga hrama i Srđe Zlo- pogleđe, veličaju i financiraju takozvani kraljevi (inače nepatvoreni primitivci i skorojevići, počesto izravni potomci svinjogojaca, konjokradica, palikuća i ubojica). Ništa od toga poodavno nije tajna, ali se je ipak dogodilo da zadarski Hr- vatski list (danas već odavno Hrvatski tjednik) – inače publikacija koja je u jugoslavenskoj Hrvatskoj jedna od malobrojnih slobodnih hrvatskih tribina – nasjedne klopci, i u ožujku 2011. objavi tobožnji transkript (jer, Hrvatima nakon haaške terapije ništa nije tako privlačno i zamamno kao izmišljotina koja im se ponudi u formi takozvanoga „transkripta“!) umiljatih brijunskih razgovora između dvojice prekaljenih boraca za Jugoslaviju: Josipa Broza i Ivana Meštrovića, iz davne 1959. godine („Ekskluzivno: Brijunski transkript razgovora Josipa Broza Tita i Ivana Meštrovića: o Stepincu, Pašiću, Krleži, Augustinčiću, sebičnim Slovencima, opasnim Srbima, Miki Tripalu i caru Ha- ilu Selasiju“, Hrvatski list, br. 337, 10. III. 2011., str. 38.-43.). Premda je uredništvo tjednika vrlo profesionalno zaštitilo izvor i odbilo kazati, otkud mu tobožnji „dokument“ i njegova osebujna interpretacija, s druge sam, posve neovisne strane doznao (točnije: zaključio), da je ta šibicarska, tipično balkanska, „sitnosopstvenička“ manipulacija nikla u glavi teoretičara najprije treće, pa onda i četvrte Jugoslavije, inače mlađahnog zaljubljenika u oltarsku pozlatu i čovjeka koji je strasno uživao u tome da izbliza ispita sastav, boju, a i druga svojstva i odlike prikupljene lemozine, što mu nije odnemoglo 78 Tomislav Jonjić

da kasnije postane savjetnikom svakomu tko ga je za savjetnika htio, te uz to – kako i priliči – trgovac „transkriptima“ na veliko i malo. Nažalost, ni govora niti odgovora na moje prigovore nije bilo, pa mi je time uskraćena prigoda kazati još koju (koliko ad personam, toliko i ad rem). Slavitelji Meštrovićeva političkog njuha te bi dopunske napomene svakako zaslužili.

* * *

Novinske stranice redovito nisu najbolje mjesto za ozbiljnu raspravu o povijesnim temama: prosječan se čitatelj ravna „zanimljivošću“ i „uzbudljivo- šću“ štiva, pa će počesto rado prihvatiti i najobičnije izmišljotine kao gotove činjenice. S takvima se, poodavno nas uči jedan od korolara Murphyjeva zakona, ne valja prepirati. No, kad se kao „dokument“ plasiraju krivotvorine o istaknutim osobama naše nacionalne povijesti, i kad se u tome mogu zamijetiti određene zakonitosti, potrebno je reagirati. Ili je posve slučajno da se najprije u Glasu Koncila pojavi nekoliko tekstova koji donekle svjetlaju obraz Ivana Meštrovića, svjetski poznatoga „jugoslavenskog vajara“ hrvatskog podrijetla (njemu samome, pak, u pretežnu dijelu života nije smetalo ni kad bi ga se nazivalo „srpskim vajarom“!), pa onda – u kontekstu medijske halabuke izazvane fantazijom o tobožnjoj obavještajnoj djelatnosti zagrebačkog nadbiskupa, blaženoga dr. Alojzija Stepinca – u Hr- vatskome listu bude objavljen navodni „brijunski transkript razgovora Josipa Broza Tita i Ivana Meštrovića“ iz 1959. godine? Previše je tih slučajnosti da bi one bile slučajne čak i u očima onih koji doista vjeruju u onu murgerovsku opasku da je slučaj poslovođa dragog Boga. Tobožnji „transkript“ objavljen u Hrvatskom listu (br. 337 od 10. ožujka 2011., str. 38.-43.), vrlo očito, ni u tehničkom smislu nije nikakav transkript, a još manje je bilo kakav dokument koji pouzdano registrira ili rekonstruira tijek brijunskog razgovora te dvije perjanice jugoslavenstva. Iz njega bi proizlazilo kao da je Meštrović na brzinu i usput svratio do Broza, i kao da je to cijena koju je uljudni kipar morao platiti da bi posjetio svoga „najvećeg prijatelja“ nadbiskupa, tada već kardinala dr. Alojzija Stepinca. No, nije Meštrović došao u Jugoslaviju da bi posjetio Stepinca (pa je usput posjetio Tita), nego je Meštrović došao u Jugoslaviju da posjeti Tita (pa je usput, nakon osam dana provedenih u Hrvatskoj, posjetio Stepinca). Zato je kod Stepinca proveo nekoliko sati, a kod Tita na Brijunima čak pet dana (od 25. do 30. srpnja 1959.), gdje je – i prema tvrdnjama njegova sina Mate (U Trgovci hrvatskim kožama 79

vrtlogu hrvatske politike. Kazivanje Peri Zlataru, Zagreb, 2003., str. 60.-72.) – tri puta nasamo razgovarao s Titom, a sudjelovao je i u ostalim društvenim događanjima na Brijunima, među ostalim i na svečanoj večeri koju je jugoslavenski tiranin priredio u čast belgijske kraljice majke. I time je, dakle, odigrao ulogu koja mu je bila namijenjena: biti ukrasna vaza na tiraninovu stolu. Ništa, dakle, nije bilo tako kako sugerira tobožnji transkript. U svojim memoarskim kazivanjima M. Meštrović citira pismo Jakše Ku- šana, urednika Nove Hrvatske, koji je kipara Meštrovića posjetio odmah nakon što se ovaj vratio iz Jugoslavije. Već tada je Kušanu, koji je iz političkih razloga krivotvorio Meštrovićeve izjave za svoje novine (jer je, naime, među hrvatskim emigrantskim minimalistima dugo živjela iluzija o Meštroviću kao mogućem predvodniku hrvatske emigrantske borbe), bilo jasno: „...Meštrović je otišao u Jugoslaviju i korisno poslužio komunistima. Meštrović ima visoko mišljenje o Titu i u mnogim pitanjima pokazuje znanje i naivnost malog djete- ta. (...) Zato jer prijeti opasnost da Meštrović opet ode u Jugoslaviju i tamo čak eventualno ostane, dobro je iz njega makar i umjetno napraviti antikomunista, što u biti jest, antititoista, što zapravo nije čak ni onda kada se radi o jednom Stepincu. Čak i tu je on prilično indiferentan uvjeravajući druge i sebe da je Stepinac sretniji u Krašiću nego na Kaptolu...“ Kiparov sin opisuje u svojoj knjizi kako se njegov otac u SAD-u sastajao s visokim jugoslavenskim dužnosnicima (Milovan Đilas), bio persona grata (makar ne i gratissima!) u jugoslavenskoj ambasadi, družio se s jugoslavenskim diplomatima (odreda „poznatim hrvatskim rodoljubima“!) od Budimira Lončara i Vlade Popovića do Lazara Lilića koji je, očito, neposredno organizirao njegov put u Jugoslaviju 1959. godine. Zašto je jugoslavenski režim baš u to vrijeme imao poseban interes popraviti sliku o sebi u zapadnim medijima, vrlo uvjerljivo pokazuje prof. Kazimir Katalinić u svojoj zasad neobjavljenoj studiji o djelovanju hrvatske političke emigracije: u proljeće 1959. zbile su se prve, brutalno ugušene studentske demonstracije u Hrvatskoj, kardinal Stepinac je bio teško bolestan, ali je odbijao nastojanje režima da ga se prevede žedna preko vode time što će ga poslati „na liječenje“ u inozemstvo, a te je godine održano nekoliko uhićenja i velikih suđenja hrvatskim nacionalističkim skupinama iz Zagreba, Zadra, Imotskoga, Varaždina, Sarajeva, Dervente i dr. Režimu je trebao marketinški trik, a Meš trović je u toj igri bio pouzdan adut, jer je iza sebe imao više od pola stoljeća dosljedne i bezrezervne borbe za Jugoslaviju. 80 Tomislav Jonjić

Punih šest godina prije nego što je 1911. na međunarodnoj izložbi u Rimu izlagao u paviljonu Kraljevine Srbije, pisao je on Matošu kako „u Beogradu usprkos svih nedostalica ima najviše našeg narodnog karaktera“ i kako su mu „najmiliji Srbi“ (A. G. Matoš, Sabrana djela, sv. XX., str. 274.). O njegovoj djelatnosti u Jugoslavenskom odboru i o njegovu služenju Aleksandru, a potom knezu Pavlu Karađorđeviću, pisano je dosta i dosta se znade. Svoje jugoslavenske prijatelje i suborce ovjekovječio je Meštrović u svojim Uspomena- ma na političke ljude i događaje, koji su kao povijesno vrelo vrlo nepouzdani, ali su zato pouzdan dokaz autorova jugoslavenstva. Iz svih tih izvora jasno je da nikad Stepinac nije ušao u krug njegovih „najboljih prijatelja“, kao što tvrdi tobožnji „transkript“: uvijek su njegovi najbolji prijatelji bili bezuvjetni zagovornici Jugoslavije, poput Milana Ćurčina i mons. Svetozara Rittiga. Potonju dvojicu je – kao i druge kiparove jugoslavenske prijatelje – njegov sin Mate po očevoj zamolbi i preporuci obišao 1957., prigodom prvoga svog dolaska u Jugoslaviju. Nije na tom popisu prijatelja bilo nijednoga hrvatskog nacionalista, nijednog protivnika Jugoslavije! Arhiv švicarskoga konzulata u Zagrebu, koji je djelovao i tijekom čitava postojanja Nezavisne Države Hrvatske, pokazuje da je Meštrović strane diplomatske i konzularne predstavnike od prvog dana rata uporno sokolio u stajali- štu da je hrvatska država neodrživa i da je potrebno obnoviti Jugoslaviju. Švi- carski generalni konzul Friedrich Kaestli izvješćuje – bitno drugačije nego što sam I. Meštrović u svojim uspomenama hoće prikazati – da je jugoslavenski kipar u to uvjeravao i Allena Dullesa, kasnijeg šefa CIA-e, koji je kao rezident američke obavještajne službe Office of Strategic Services (OSS) stolovao u bernskoj Herrengasse 23. A kad je Pavelić na čelo hrvatskoga Stalnog trgovinskog izaslanstva u Švi- carskoj postavio svoga dugogodišnjeg suradnika Josipa Milkovića, sa zada- ćom da ovaj izgradi veze s neutralnim zemljama i možda uspostavi kontakt sa zapadnim Saveznicima, pokušao je Milković uzaludno pridobiti i Meštrovića da se založi za hrvatsku državu, pa makar u njoj na vlasti ne bili ustaše. Prema Milkovićevim izvješćima, odbio je kipar ta nastojanja čak i onda kad ga je na to u Lausanni skupa s Milkovićem kumio i molio poznati anglofil dr. Vinko Krišković, jedan od najvažnijih hrvatskih međuratnih intelektualaca, koji je pred Švicarcima fungirao kao Pavelićev „politički savjetnik“, a zapravo je i Pavelića i ustaše prihvaćao samo u ograničenoj mjeri, tek zato što je vrlo dobro shvaćao da alternativa ustaškoj nije neka druga, demokratska Hrvatska, nego – Jugoslavija (ne samo balkanska, nego i komunistička). Trgovci hrvatskim kožama 81

Nažalost, nikad i nigdje nije kipar Meštrović Hrvatsku stavio ispred Ju- goslavije. Pokušaj njegova sina Mate da poratne očeve izjave zapadnom tis ku svede na prihvatljivu potporu jugoslavenskom polaganju prava na Trst ili shvatljivom odobravanju Titova odvajanja od Staljina, vrlo su selektivno izabrane, i upravo njima je komplementaran tobožnji „transkript“ brijunskog razgovora iz 1959., podmetnut Hrvatskom listu. Bogdan Radica u svojim uspomenama (Živjeti – nedoživjeti, sv. II., str. 479.) svjedoči o Meštrovićevu zalaganju za opstanak Jugoslavije, a izjavu njoj u prilog dao je kipar i američkom dnevniku The New York Times od 12. ve- ljače 1951. godine („Jugoslavija je ipak moja zemlja“). Iako ga je Stepinac – u jednom od ukupno pet poslanih mu pisama – prije dolaska u Jugoslaviju izvješćivao o režimskom teroru u Jugoslaviji, uslijed kojega je vlastima „apsolutno nemoguće, da ikada predobiju srca ljudi za ovaj monstruozni sistem (ist. A. Stepinac)“, Meštrović se je odazvao pozivu upravo tog režima (jer su mu dvorovi i prijestolja uvijek imponirali, uz uvjet da nisu hrvatski!), pa se je u srpnju 1959., osim s Rittigom, Ćurčinom i Titom, družio još i s Vickom Krstulovićem, Milošem Žankom, Zlatanom Sremcem, Većeslavom Holjevcem te nizom partijskih aparatčika. Nije sreo nikoga od političkih protivnika reži- ma. Nije otišao čak ni do prvaka nekadašnjeg HSS-a, ing. Augusta Košutića (1893.–1964.), a kamoli da bi svratio na Kaptol gdje bi, inače, trebao stolovati njegov „najbolji prijatelj“, da ga nisu utamničili i polagano ubijali Meštrovi- ćevi domaćini. Mate Meštrović svjedoči da su samo zdravstveni razlozi i obiteljske prilike spriječile njegova oca da se dogodine (1960.) zauvijek vrati u „svoju“ Jugosla- viju. No, u svojim hagiografskim uspomenama sin Meštrović prešućuje kako mu je otac po povratku u Ameriku za The New York Times (2. rujna 1959.) izjavio da je kardinala zatekao „u dobrom duševnom raspoloženju i prilično dobrom zdravlju“. I ne samo to: „Stepinac ga je uvjerio da ga jugoslavenske vlasti nisu nikada mučile“. Toliko o kiparovu zalaganju za svoga „najboljeg prijatelja“. A makar je boravio u Zagrebu, i makar mu je sâm Stepinac pisao o režimskom teroru, ništa jugoslavenski kipar Meštrović nije svjetskoj javnosti rekao o represalijama, suđenjima, premlaćivanjima i umorstvima hrvatskih rodoljuba. Naprotiv, za The New York Herald Tribune (2. rujna 1959.) izjavio je: „Mlađi svijet prihva- ća stvari kakve su u zemlji danas. Ali stariji ljudi su nesretni, jer se sjećaju dana kad je bilo nešto malo više slobode.“ 82 Tomislav Jonjić

Ovo „nešto malo više“ nije tek eufemizam, to je cinizam dostojan samo jednog Aleksandrova ljubimca! Dok je državotvorna hrvatska politička emigracija muku mučila da izbori redak-dva u velikim svjetskim medijima i upozori svijet na neodrživost Jugoslavije, tzv. hrvatski kipar je nastavljao svoju polustoljetnu borbu za Jugoslaviju. A i svojim je sljedbenicima Anti Smith-Pa- veliću i Bogdanu Radici pripovijedao kako je u domovini „najteže starijim ge- neracijama, koje izumiru u muci i nevolji, dok se mladež, koja ne zna, kako je prije bilo, uživila u nove prilike i uzjogunila“ (Radica - Smith Pavelić, „Zadnji Meštrovićev pohod Hrvatskoj“, Hrvatska revija, br. 4 /48/, prosinac 1962., str. 331.). Nisu, se dakle, u Meštrovićevim očima zagrebački sveučilištarci i stotine hrvatskih rodoljuba, digli u obranu građanskih i nacionalnih prava, nego su se tek – uzjogunili. Povrh svega, imala je ta Meštrovićeva poklonstvena deputacija Titu iz 1959. i dugoročne (beziznimno negativne) posljedice na ideološko te nacionalno-političko sazrijevanje i organiziranje hrvatske emigracije, koje će Katalini- ćeva studija temeljito rasvijetliti, a ovdje raspravi o njima već zbog prostornih ograničenja nije mjesto. No, uputno je imati na umu: kad se objavljuju tzv. ekskluzivni dokumenti, dobro je upitati se, tko ih je krivotvorio i s kakvim ih nakanama plasira baš u ovim danima, kad se – zbog budućnosti – sustavno krivotvori i uljepšava položaj Hrvata u dvije Jugoslavije. Treća bi (a imala je ona svojih ideologa poodavno, zar ne?), valjda, trebala biti bolja?

(Hrvatski list, br. 338, Zadar, 17. III. 2011.) Trgovci hrvatskim kožama 83

SREBROLJUBCI I PARTIJSKO ZLATO

Kao i većina religija, i „političke konfesije“ vole obraćenike i povratak takozvanih zabludjelih sinova u svoje krilo: oni im služe kao dokaz vlastite vitalnosti i snage. Povijest naše i nama u svakom pogledu najbliže religije, kršćanstva, znade, međutim, za razmjerno mali broj konvertita, pa već i zbog toga s oprezom treba gledati kad se u naše vrijeme susrećemo s cijelim povod- njem obraćenika, mistika i propovjednika. Jer, Damaska je bilo i tada, ali nije bilo njih onda kad smo ih trebali, kad je to bilo opasno i kad se za to razapi- njalo; evo ih sada, kad je to bar u jednome dijelu javnosti vrlo popularno, pa do neke mjere i unosno, ili kad se ti naši grješnici, ugledavši Haronovu lađu, odluče pokajati. Biti borac i revolucionarac, primjereno je mladima; sumnjati valja u one što su čitav život bili ujarmljeni i pokorni, pa se tek pri odlasku u mirovinu po- činju opirati nametnutim normama. Navlastito je oprez potreban onda kad se ti tobožnji obraćenici bez milosti, žustro i laktima, ne obazirući se na bližnje, probijaju do onoga što bi evanđelist nazvao „prvim mjestima u sinagogama“, odnosno do mrvica vlasti i utjecaja, ili bar do svjetala reflektora, i objektiva kamera i fotoaparata (i kad onda s tih mjesta, pred publikom, u svečanim to- gama i s lovorovim vijencima, tobože okajavaju svoje davnašnje grijehe, ali uvijek na način da ih malko umanje i relativiziraju). Upravo takvim sam, skrušeno priznajem, posljednjih petnaestak-dvadeset godina doživljavao sad pokojnoga Zdravka Tomca – samo Svevišnji znade, jesam li pritom griješio dušu – smatrajući kako je njegova konverzija iz oda- noga kompartijca i posilnoga jednoga kvislinga kakav je bio Jakov Blažević, u kršćanskog propovjednika i hrvatskog rodoljuba, ponajviše plod revolta zbog marginalizacije u stranci kojoj je desetljećima služio pasjom odanošću (pa se je i u predizbornoj kampanji 1990. javno i žustro – posve različito od svojih naknadno fabriciranih uspomena – protivio svemu što prekoračuje federativ- ni ustroj komunističke Jugoslavije). Usporedno s time sam ne jednom naglas primjećivao – davno sam izgubio iluzije i prestao čuditi se nad tim tužnim fenomenom koji je tek korolar jednoga prastarog poučka! – kako se Zdravko Tomac, slično Slavenu Letici, nameće kao glasnogovornik i ideolog takozvanoga državotvornoga i nacionalističkoga dijela takozvane hrvatske političke pozornice. 84 Tomislav Jonjić

Jer, sve na ovome svijetu podliježe mijeni osim ljudske gluposti, samo ona je konstantna i samo ona nema kraja. Tako je, eto, pred kraj ljeta 2012., nastala bilješka koja slijedi. Sâm Tomac na nju nije javno odgovorio – ignorirati se, naime, može i bez argumenata, pa i bez rizika – premda me je jednom, te jeseni, na zagrebačkome Britanskom trgu, u društvu jednoga i danas vitalnoga, premda ne i profesionalno aktiv- noga hrvatskog diplomata uvjeravao u istinitost svoje pripovijesti. Ja sam ju držao samodopadnom (pa već zbog toga krajnje neukusnom) bajkom, a još neukusnijom i fantastičnijom mi je izgledala tvrdnja da se je na to zlato i na tu zgodu, eto, puna dva desetljeća, pa i više od toga – zaboravilo. Takve se odluke, naime, proizlazilo bi iz Tomčeve lakirovke, donose toliko često koliko se donose odluke o kupnji novina na kiosku, pa nije čudo kad se smetnu s uma. Nisam izrekao baš sve što mi je tom prigodom palo na pamet (da bi, naime, pripovijest kao cjelina bila zgodna kao povod za stanovita vještačenja, kad bi tko imao interesa da se utvrđuje nečija poslovna sposobnost), ali to svoje mišljenje o njoj do danas nisam smatrao potrebnim promijeniti. Zato bih volio da me netko i sada, 2021., obavijesti, ako za tom promjenom ima potrebe, odnosno: je li se negdje, nekako, makar čudom Božjim ili kakvim svetačkim ukazanjem, od 2012. do danas, potvrdila ta domišljata konfabulacija profesora doktora Zdravka Tomca o partijskome zlatu i o tobožnjoj odluci račanovske kompartije iz 1991., da tim zlatom financira povlačenje u šumu i borbu za osamostaljenje Hrvatske. Koliko sam vidio, takozvanim velikim medijima pripovijest nije bila zanimljiva – bilo zato što su ju također smatrali izmišljenom, bilo zato što nisu htjeli povlačiti mačka za rep – k tome nisam zapazio da bi ju u svoje kvazihisto- riografske premetaljke i slagalice uvrstio inače neobično domišljati i kreativni akademik Dušan Bilandžić Beogradski, a bogme se ni hrvatske porezne vlasti nisu pretrgnule stvar ispitati (premda se je, kako nam kaže elementarna logika, oružana borba mogla financirati samo znatnim količinama plemenitih kovina, ne i kakvim prstenom korištenim za tajnovita, noćna crkvena vjenčanja partijskih ideologa i radnika po takozvanim komitetima, pa bi državna riznica imala razloga malko posegnuti i za tom kesom, makar onako, tek da pokaže budnost). Ništa od toga se zasad nije zbilo, a bojim se da se ni ne će zbiti. Zato su mi stari partijski kadrovi posljednja nada, jedina preostala Arijadnina nit da se možda dođe do odgonetke, i tako dodatno legitimira nastojanje da se jugoslavenski komunistički Panteon naknadno uresi hrvatskim zastavama. Jer, možda će svoj dio te krezovske hrpe partijskoga zlata ipak početi potraživati ljudi koji Trgovci hrvatskim kožama 85

su urednim plaćanjem članarine kompartiji odnosno eskajotu pomogli da se ono prikupi, ili njihovi pravno-politički sljednici i nasljednici: predsjednici naše države, predsjednici i ministri naših demokratskih vlada na prvome mjestu (ako se, naime, ne smatra da je njihov nasljedni dio namiren već samim time što su zaslugom Partije katapultirani u vrhove državne politike demokratske, je li, Hrvatske), a onda i drugi koji za to imaju pravni interes i dokaz bar u obliku one male knjižice jarkocrvene boje, iste one koju su s kapljicom Buharinove krvi na svojoj zastavi, na pobjedonosnom putu u komunizam nosili najdraži naši drugovi…

* * *

Odavno je poznato da nema nijedne laži kojoj narod ne će povjerovati, samo ako je dovoljno fantastična. Najnovija iz tog ciklusa jest tvrdnja dr. Zdravka Tomca iz njegove knjige koja ima izići do kraja godine – a štanca ih Tomac svake godine po nekoliko, po potrebi, u skladu sa zakonima tržišta – da je Ivica Račan 1991. godine, one iste godine kad je skupa sa svojim doglavnicima i suradnicima odbio elegan- tno, mirno, demokratski i dostojanstveno u Saboru glasovati za osamostaljenje Hrvatske – da je, dakle, te iste godine planirao puno teži i opasniji pothvat: zametnuti oružanu borbu za neovisnu Hrvatsku. U siječnju 1991., kad je jugoslavenska armija skupa s Miloševićem – jer oni su, po Tomcu, glavni uzrok svega zla, a ne jugoslavenska ideja kao takva! – planirala državni udar i uhićenje Franje Tuđmana, Račan je okupio najuži krug suradnika (među njima i Tomca) te mu otkrio najstrože čuvanu partijsku tajnu: postojanje partijskoga zlata. Njime bi se financirao politički i oružani otpor. U autorskome tekstu – razastrtom na šest stranica Hrvatskoga lista (br. 412 od 16. kolovoza 2012.) i počašćenom još i naslovnicom toga zadarskog tjednika – u Tomcu je nehotice i usput proradio frojdovski sindrom. Pripovijeda on kako su Račan i partijsko vodstvo tom zgodom uglavili, između ostaloga, da se u slučaju državnog udara „pripremi i organizira ilegalni odlazak u šumu za ilegalnu borbu“. A zašto bi borba za hrvatsku državu, u Hrvatskoj, u otporu protiv okupatora, bila „ilegalna“, može biti jasno samo onomu tko ne može napustiti jugoslavenske obzore i partijsku vizuru. Ostali ne bi ni na trenutak dvojili o legalnosti i legitimnosti takve borbe, koja bi – uzgred budi rečeno – bila legalna i s gle- dišta međunarodnoga prava. 86 Tomislav Jonjić

No, to je manje važno od prave svrhe Tomčeve konfabulacije. Ma koliko ju se pokušalo prikazati kao uzvratni udarac na svenazočne rasprave o ilegalnom financiranju Hrvatske demokratske zajednice (jer, eto, i SDP ima svoje „crne fondove“!), njezina je svrha dalekosežnija. Nije ona ni puka posmrtna počast Račanu, kako se to balkanskim lukav- stvom hoće servirati u Tomčevu tekstu, iako bi na temelju Tomčeve pripovijesti taj partijski aparatčik, kunktator koji je funkcionirao kao biljarska kugla uvijek, pa i onda kad je služio kao batina što je pucala po leđima hrvatskih rodoljuba, imao u školskim udžbenicima i u povijesnim priručnicima stati uz bok Eugenu Kvaterniku i njegovim sljedbenicima i nasljedovateljima. Jer, u Račanovoj bi se sjeni i pod njegovim skutima, na toj sunčanoj strani hrvatske povijesti, imao naći i Zdravko Tomac, a onda i „progresivno krilo“ kompartije (napose partijski dužnosnici iz kruga bliska Jakovu Blaževiću, uz uvjet da im Tomac, oboružan ključevima raja, u maniri svetoga Petra prethodno pretrese džepove i duše), a s njima simbolički, kao u Nazorovu „Čamcu na Kupi“, i uspomena na našu dragu Partiju. Što bi se tomu smjelo spočitnuti? Zar išta manje pripada onima koji su htjeli oružjem braniti Hrvatsku? Bajka, dakako, ne će funkcionirati, jer Partiji nije bilo do Hrvatske, a ni JNA i UDB-a sa svojim inačicama nisu tvorci, nego su tek izvršitelji partijske volje. I 1945. i 1972. i 1991. godine. Ali kratkoročni je scenarij očevidan: u predbožićno vrijeme, kad su suho- mesnati proizvodi već dozreli za konzumaciju, krenut će Zdravko Tomac na turneju po Hrvatskoj i jednome dijelu Bosne i Hercegovine. Kamera ovdje, fotoaparat tamo; sedamnaest primjeraka u Konjskome, čak dvadeset u selu Jare, jedan razgovor za ovaj portal, odgovori na dva pitanja za onaj povreme- nik... pišem tri, pamtim devet... I tako dalje. Turneja je isplanirana s pomnjom na kojoj bi mu pozavidjeli i Rolling Stonesi. Ideja je sjajna: što je srebroljubcu privlačnije od zlata? Nije važno ni Tomčevo priznanje da je potom, svih ovih dvadesetak godina, zaboravio na partijsko zlato. Nije ono ni njemu ni Račanu padalo na pamet kad se u Hrvatskoj ginulo na sve strane, kad je svaki novčić za obranu Hrvat- ske bio dragocjen. Čuvali su tada Račan i Tomac to partijsko zlato negdje duboko sakriveno? Nije vraga, da su ga čuvali za ilegalnu borbu u budućoj fazi, u fazi borbe protiv demokratske hrvatske vlasti? Ili Tomac još ne zna što će se dogodine najbolje prodavati, pa epilog svoje bajke ostavlja za iduću knjigu? Trgovci hrvatskim kožama 87

Ne treba sumnjati da će pronaći i predstavljače ove. Neki spadaju u stalnu postavu (ne mijenjaj momčad koja pobjeđuje!), drugi služe kao ures za diku. Ali kladim se da među njima ovog puta ne će biti mostarski biskup dr. Rat- ko Perić. Ne da Tomac da ga ista zmija dvaput ugrize iz iste rupe. Pozvan, naime, da u sklopu tadašnje Tomčeve turneje, jednu u niz knjiga obraćenika Tomca (Obraćenje. Od komunista do vjernika, Zagreb, 2008.) predstavi mostarskoj publici (jer, kao da je predstavljanja obraćenikove knjigu dostojan kakav seoski kapelan!), biskup Perić se je pozivu u veljači 2009. odazvao. A da mu obraćenik nije dorastao, pokazao je biskup time što se tom zgodom zakvačio za Tomčev opis svjetla koje je ovaj, kako tvrdi, stvarno i simbo- lički vidio kad je doživio kliničku smrt u svojoj šesnaestoj godini, dakle, tamo negdje 1953. godine, godine znamenite – između ostaloga – i po smrti nenad- mašnog vođe, druga Staljina. Aludirajući na Tomčevu višedesetljetnu odanost Jugoslaviji i komunizmu, Perić je svoj osvrt začinio duhovitom opaskom kako je Tomac, eto, svjetlo vidio već sa šesnaest, a onda je idućih pedesetak godina odlučio ipak živjeti – u mraku. U svojoj kvaziobraćeničkoj drskosti nije Tomcu palo na pamet da bi i manje pismen biskup mogao nešto znati o povijesti kršćanstva, pa možda i to, da nisu brojni Savli koji su se prometnuli u Pavle. Bar u prva dva tisućljeća poslije Krista. Iznimka je nastupila slomom komunizma, raspadom Jugoslavije i osamostaljenjem Hrvatske. Svjedočili smo pravoj poplavi obraćenja (čak se tomu i veselili, gledajući u toj pojavi dokaz hrvatske snage i žilavosti, jer – samo to je, osim Providnosti, moglo nagnati dojučerašnje Jugoslavene da prisežu Hrvatskoj). Obraćenici su tada izmiljeli ispod svakoga kamena, iz svojih dojučerašnjih zakloništa u kojima su halapljivo brojili srebrnjake što su ih dobili za službu neprijateljima i naroda i Crkve, pa se počeli tiskati oko crkvenih oltara, čupa- jući se za prve redove – naravno, jer im je posve nepoznata ona svetopisamska usporedba skrušenog carinika i nadutog farizeja – i s mukom tegleći masivne ogrlice, o kojima su visjeli glomazni križevi, hrvatski grbovi i Tuđmanove fotografije. Engleski kralj Richard III. jednom je nudio kraljevstvo za konja, sad su hadezeovske partijske iskaznice s jednoznamenkastim, ili bar niskim rednim brojevima počele dosezati neupamćene cijene. (Da smo imali poslovnog duha, moglo se organizirati dražbovaonicu: nadmetanje za takvu iskaznicu u nekome hrvatskom Sotheby’s jamčilo bi poslovni zgoditak! Jer, što su npr. Miróove grafike – da ne govorim o Van Goghovim uljima! – prema takvim dragocjenostima!) Oni koje smo poznavali pod imenom „Miko“, odjednom 88 Tomislav Jonjić su se preobratili u „Antu“, „Mišo“ se poput Kafkina Gregora Samse, umjesto u ogromnoga kukca, preko noći preobrazio u Matu ili bar u (aluminijskoga) Miju; oni koji su se do jučer potpisivali ćirilicom i izjašnjavali kao Jugoslave- ni, sad su postali najizgledniji kandidati za vodstvo hrvatskih stranaka; oni koji su lomili križeve po grobljima, premlaćivali vjernike i hapsili svećenike, sad su nadaleko vonjali tamjanom, a oni koji su habit koristili za žbirenje subraće, prometnuli su se u ghost-writere što su pisali govore državničkim kokošarima i njihova pisma kardinalima, stavljajući se u ulogu glasnogovornika puka za čije su se skromne haljine do jučer kockali... Sve smo to toliko puta vidjeli, sve je to toliko poznato, da je danas doista besmisleno gubiti vrijeme na to. Kad ne bi bilo jedne stvari. Kad se kojekakvi tomci ne bi danas doživljavali kao borci za hrvatsku državu; kad se kojekakvi pukovnici KOS-a ne bi smatrali ideolozima hrvatskog nacionalizma, kad nam ne bi moralne lekcije dijelili tipovi bez morala što su svojedobno sa stranica visokonakladnih tjednika kapacitirali polusvijet tobožnjih civilnih udruga i nevladinih organizacija, kad ulogu zagovornika nesmiljene obrane nacionalnih vrijednosti ne bi preuzimali oni što su Hrvatsku otkrili na Miloševićevu Gazi- mestanu (ili još kasnije, kad su osigurali mirovinu). Jer, to je ono što je pravi problem: činjenica koja s apsolutnom jasnoćom svjedoči o intelektualnoj sterilnosti i političkoj impotenciji takozvane naciona- lističke Hrvatske.

(Politički zatvorenik, 22 (23!)/2012., br. 246, rujan 2012.) Trgovci hrvatskim kožama 89

DRUGDJE JE ROD, TAMO TREBA SKAKATI! (ILI: NEKOLIKO GANUTLJIVIH OPAZAKA O ISPITNOM GRADIVU NA KATEDRI HRVATSKE DRŽAVNE I PRAVNE POVIJESTI PRAVNOGA FAKULTETA U ZAGREBU)

Kad je prije desetak godina, o sedamdesetoj obljetnici prijelomne 1941., objavljen tematski broj Časopisa za suvremenu povijest, u njemu je osvanuo i moj relativno opširan članak „Pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvatske“ (ČSP, 43/2011., br. 3, Zagreb, 2011., str. 667.-698.). Ne zadovoljavajući se onom bezbroj puta ponovljenom, da je „država izvanpravna činjenica“, u tome sam se članku upustio u razglabanje o načinu na koji se je prema državnosti i državi kroz povijest odnosilo međunarodno javno pravno – grana prava kojoj kritičari do najnovijeg doba također poriču svojstvo prava – pa, podredno, kako su na to gledali i politika i historiografija. Također se u tome mom članku razmatraju – nerijetko s manjom poru- gom od one koju zapravo zaslužuju! – ocjene državnosti Nezavisne Države Hrvatske u jugoslavenskoj, pa i u dobrome dijelu postjugoslavenske, nazovi-hrvatske literature (koja svoje životne sokove i dalje crpi iz teorijskih zasada Centra za idejno-teorijski rad dr. Vladimir Bakarić i srodnih mrijestilišta naše novovjeke, demokratske, antifašističke i dakako vrlo učene elite, samoupravno posađene po kojekakvim katedrama sa svrhom da janjičarski služi i da pritom rađa sebi sličnim plodovima), te se na koncu jasno i nedvosmisleno zastupa stajalište da je Nezavisna Država Hrvatska bila država, a ne instrument oso- vinske okupacije Jugoslavije, kako to propisuju jugoslovjenski i „antifašistič- ki“, u svakom slučaju „humanistički i napredni“ standardi. Prije nego što je taj tekst poslan uredništvu, dao sam ga na „neprijatelj- sko čitanje“, njegujući i u tom slučaju običaj koji već desetljećima smatram uputnim i kod nezahtjevnijih tema. Jedan od desetak tih čitača bio je i sada pokojni akademik Vladimir Ibler kojega sam, naravno, poznavao iz studentskih dana – koliko sveučilištarac smije kazati da poznaje profesora – a u to sam ga doba povremeno i donekle „prisilno“ susretao u svezi s jednim postupkom za povrat imovine koju je u zagrebačkoj Petrovoj ulici i njegovoj obitelji i obitelji jednoga moga klijenta otela jugoslavenska komunistička vlast nakon što smo 1945. tragično pali pod oslobođenje. Bili smo, dakle, u tom postupku na istoj procesnoj strani, on kao jedna stranka, ja kao opunomoćenik druge, ali 90 Tomislav Jonjić s interesima koji nisu ni zajednički niti su suprotstavljeni, nego su usporedni: možebitno vraćanje njegove imovine nije ni na koji način pogađalo njegova susjeda, moga klijenta, i obrnuto. Pomislio sam da tom zamolbom zlorabim taj procesni položaj u privatne svrhe, ali se je akademik Ibler s neskrivenom susretljivošću odazvao mojoj molbi da kritički ocijeni tekst, za koji smo i on i ja znali da bi mogao izazvati reakcije i iz nepravničkih odnosno nestrukovnih sfera. Već nakon nekoliko dana članak je ocijenio vrlo pohvalno, uputivši mi dvije-tri primjedbe odnosno sugestije koje sam, dakako, uvažio: bilo bi pretenciozno i nepristojno ignorirati mišljenje čovjeka koji je na području međunarodnoga javnoga prava desetljećima uživao europski, pa i svjetski ugled. Kasnije, kad je tekst već bio poslan uredništvu u Opatičkoj, javio se je prof. Ibler ponovno, jer da je članak ponovno pročitao, pa da bi u nj, pored mojih opservacija o vojnim ograničenjima koja su pod utjecajem Italije nametnu- ta Crnoj Gori na Berlinskome kongresu 1878. (u nekim crtama posve nalik onomu što će Rim 1941. nametnuti Hrvatskoj!), ili o onomu što je diktirano Japanu nakon Drugoga svjetskog rata – što je u crnogorskome slučaju bilo uvjet za priznanje državnosti, a u japanskome ju nije dokinulo – možda bilo zgodno dometnuti i to, da državnost Rusije nije dovedena u pitanje time što je toj državi nakon Krimskoga rata (1853.–1856.) drastično ograničeno pravo na držanje flote. I ta je opaska akademika Iblera bila, dakako, umjesna, ali je za nju bilo kasno. Računao sam da će ostati kao jedan od argumenta za raspravu koja će se možda povesti. Očekivanje te rasprave meni se je činilo utemeljenim, čak i vjerojatnim, zbog razloga koji sam smatrao logičnim: skoro cjelokupna takozvana hrvatska znanstveno-stručna elita službeno zastupa suprotno stajalište, baštinjeno iz jugoslavensko-antifašističke – dakle, što boljševičke, a što jugo- unitarističko-londonske košare – a moje se skromno i disonantno mišljenje, premda autsajdersko, ipak, eto, bar formalno ne pojavljuje na margini (gdje bi ga onda bilo posve lako prešutjeti i učiniti nevidljivim), nego u renomiranome časopisu uglednoga instituta, časopisu s međunarodnom recenzijom i višede- setljetnom tradicijom. No, kad je ta publikacija Hrvatskoga instituta za povijest ugledala svjetlo dana, nije zuba obijelio ni jedan stručnjak za međunarodno ili ustavno pravo niti koji stručnjak za hrvatsku povijest u razdoblju Drugoga svjetskog rata. Ni jedan: svi junaci nikom ponikoše, i u crnu zemlju pogledaše, kadli se, na moju Trgovci hrvatskim kožama 91

prepast i ganuće, svojim sonornim glasom oglasi Katedra za povijest hrvatskoga prava i države na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. K tome, gle čuda: ne njezin šef, profesor doktor Dalibor Čepulo – kako bi bilo pristojno i uobičajeno – nego jedna od namještenica na toj katedri, Mirela Krešić, meni posve nepoznata i u mome članku nespomenuta gospođa tada razmjerno skromne bibliografije, koja o problemu postanka države uopće ili o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj napose, koliko je poznato (ne samo do tada, nego ni do danas!) nije objavila ni jednoga redka, čak ni riječi. I gluplji bi, dakle, shvatili da je gospođa Krešić, koja na toj katedri, pod milosnim okom i previšnjim autoritetom profesora doktora Dalibora Čepula – kako to gordo zvuči! – prima svoja mjesečna i možda još koja beriva, ovom zgodom poslana potpisati ono što joj se inače možda i ne bi dalo potpisati. Držeći da je suvišno raspredati o tome, zaslužuje li takav postupak samo sažaljenje ili ipak još i prijezir (a tradicionalno se ne zanimajući za općepo- znate beznačajnosti i otužne pojave kakav je, recimo, marš kroz sinekure na hrvatski način), nisam propustio primijetiti da u svojih nategnutih i suhoparnih pedeset sedam redaka teksta, objavljenih u prvome idućem broju Časopisa za suvremenu povijest, Mirela Krešić ni jednoga jedinoga, najmršavijega i makar najopćenitijeg slova nije kazala o onome što je bilo temom moga opširnoga članka – državnosti Nezavisne Države Hrvatske – premda katedra na kojoj je uhljebljena službeno zastupa, učeno propovijeda i sveučilišnu mladež odlučno podučava stajalištima suprotna mojima, pa je, dakle, bilo logično i znanstveno opravdano – kad se već upušta u raspravu s jednim autsajderom – raspravljati o stvari, a ne o trivijalijama. No, dakako, nije svakomu dano imati dostojanstvo – to je, kao što znademo, i rjeđe svojstvo nego što se na prvi pogled čini – pa je Katedra za povijest hrvatskog prava i države na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – kad je tekstom koji slijedi dobila mali dijelak onoga što je zaslužila – viteški podvila rep (a što drugo?), i tako, s repom u međunožju i ugrijanih kopita, jednostavno umuknula. (Ne mogu odoljeti, a da ne napomenem: uz stanovite posprdne komentare stručne i sveučilišne javnosti, pa i ironične prijedloge da se moja raščlamba ispitnoga gradiva zbog zdravlja sveučilišne mladeži uvrsti u samo ispitno gradivo.) Da sam po naravi optimističniji nego što jesam, ponadao bih se da je ta katedra iz ove zgode nešto krupno naučila. No, razloga za osobit optimizam nemam, premda sam uvjeren da je ipak naučila nešto: bar mudrost one stare 92 Tomislav Jonjić

da se kamenjem ne smije nabacivati onaj tko živi u kućici od stakla. Smatrajući nebitnim što je jedan dio ispitne literature vrlo brzo ipak završio tamo gdje mu je mjesto – dakle: nigdje (odnosno na posluzi moljcima i miševima), dok je drugi, ništa bolji, i dalje ostao u službenoj upotrebi, možda ipak imam pravo konstatirati da sve i nije bilo baš posve uzaludno. Ako ništa, bar spavam mirno (a to i nije tako malo). P. s. Pošteno je, međutim, priznati da moj srednji sin, Zvonimir, koji je nekoliko mjeseci nakon objavljivanja ovoga teksta polagao ispit nacionalne državne i pravne povijesti, nije bio izložen nikakvim neugodnostima i retor- ziji – makar sam i na njih računao te vrlo nedvosmisleno i otvoreno poduzeo stanovite korake da do njih ne dođe – nego je ispit položio najvišom mogu- ćom ocjenom. Vidjet ćemo kako će na istome ispitu proći moj treći sin, Mislav, koji – kako su čudni puti Gospodnji! – na isti megdan izlazi koji tjedan nakon pojavljivanja ove knjige, do zuba oboružan svim važnim i učenim spoznajama kojima su i njega i njegov naraštaj obdarili autori takozvanoga ispitnoga gradiva na katedri za povijest hrvatskoga prava i države na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji svoje velevažno poslanje osobito vide u poduci i poruci sveučilištarcima da uče „s razumijevanjem“. Navlastito onda kad uče pogrješke i besmislice.

* * *

Budući da u svome članku „Pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvat- ske“, objavljenom u Časopisu za suvremenu povijest br. 3/2011., zastupam sta- jalište da je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) i stvarno i pravno bila država, mogao sam očekivati da će reagirati oni koji misle drugačije. Te sam reakcije i priželjkivao, jer civilizirana i argumentirana rasprava o tome – kao i o svakom drugom prijepornom pitanju – pomaže bistrenju pojmova, našemu mentalnom zdravlju i našemu demokratskom odgoju, a možda usput i znanosti kao takvoj. Unatoč činjenici da je taj članak, ne računajući meni nepoznate recenzente što ih je angažiralo uredništvo ČSP-a, prethodno pregledalo i više nego povoljno ocijenilo desetak što povjesničara, što pravnika, među kojima su i tri sveučilišna profesora međunarodnoga prava s više nego solidnom reputacijom i na europskoj (da ne kažem svjetskoj) razini, nikad mi nije palo na pamet da moj tekst u svakom segmentu nije mogao biti bolji. Još manje sam pomislio da se o toj temi ne može raspravljati i s drugačijih polazišta. Trgovci hrvatskim kožama 93

Budući da su i neki hrvatski povjesničari (pa i oni s Hrvatskog instituta za povijest) o toj temi pisali izravno ili neizravno, te pritom očito zastupali i gledišta različita od moga, ne sumnjam da bi takvoj raspravi ČSP otvorio svoje stranice, jer je i uvrštenjem moga članka pokazao da su, hvala Bogu, prošla vremena kad su stručne časopise bez iznimke uređivali kojekakvi centralni presbiroi, povjerenici, komesari i ideološke komisije. Ne bi me, dakle, iznenadila ni reakcija Katedre za povijest hrvatskog prava i države na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (u daljnjem tekstu: Ka- tedra), budući da se na njoj studente podučava stajalištima koja su suprotna mojima (s argumentacijom na čiju ćemo se otužnu razinu vratiti niže). No, iznenadilo me je da se u ime te Katedre oglasila doc. dr. sc. Mirela Krešić, koja – koliko mi je poznato – o toj problematici (državnosti Nezavisne Države Hrvatske odnosno pitanjima nastanka i nestanka države), pa ni o razdoblju Nezavisne Države Hrvatske uopće, nije objavila baš ni redka. A još više me iznenadilo da je dr. Krešić našla vremena za moju autsaj- dersku malenkost, da se je očešala o moj članak, da je usput pozvala na red i časopis i recenzente (posredno i nakladnika mu), a da usprkos svemu tome u svome „ispravku“ o samoj temi moga članka i o mome stajalištu nije rekla ni jedne jedine riječi. Ni jedne! Mogao bih to shvatiti, kad bi Katedra o državnosti Nezavisne Države Hr- vatske imala načelno isto ili slično stajalište. No, kako i Katedra i nastavnici na njoj zastupaju gledište koje je posve suprotno, jednostavno mi je nepojmljivo da je dr. Krešić uspjela o samoj temi moga članka ne izreći ni jedne riječi. Ne- shvatljiv mi je takav postupak nekoga tko se predstavlja sveučilišnim nastav- nikom i, je li, znanstvenikom. Svakom pristojnu čovjeku je jasno: to je Rod, tu je trebalo skakati! A dr. Krešić je taj skok izbjegla na način koji svojom napadnošću bode oči. Dobrodušan kakav već jesam, mogao bih to pojmiti ako bi dr. Krešić nastupala kao odvjetnik nečije taštine, ali priznajem da mi nije jasno kako je moguće izbjeći raspravu ad rem ako se nastupa u ime Katedre, u ime struke, u ime znanosti? Zato mi je nemoguće prešutjeti da me tom svojom napadnom šutnjom o samoj temi dr. M. Krešić ostavlja u velikoj nedoumici: drži li ona da sam u pravu ja koji tvrdim da je Nezavisna Država Hrvatska bila država, ili je u pravu ispitno gradivo na Katedri i njezini nastavnici koji – uključujući dr. Krešić – tvrde drugačije, pa studenti koji kane upisati treći semestar pravnoga 94 Tomislav Jonjić

studija u Zagrebu, moraju svladavati obvezno ispitno gradivo, te pritom učiti hrpu neveselih pogrješaka, ljupkih natega i besprimjernih nepreciznosti kojih se ne bi posramio ni znameniti Ferdo Čulinović, jedan od njezinih predšasnika na istoj katedri? Moram, naime, poći od toga da i dr. M. Krešić i Katedra o tome imaju nekakvo stajalište, kad to već predaju studentima. Drugo bi bilo nepristojno i pomisliti. Ali, što misle? Možda dr. Krešić dijeli moje gledište o državnosti Nezavisne Države Hrvatske, ali to svoje znanstveno uvjerenje izbjegava izreći (pa studentima predaje nešto sasvim drugo)? A možda ipak o državnosti Ne- zavisne Države Hrvatske sudi posve različito od mene, te se pritom sasvim ozbiljno oslanja na gradivo po kojem predaje studentima (što bi značilo da uopće ne uočava kako je ono za svaku ozbiljnu raspravu neupotrebljivo, osim kao ilustracija da se i u sveučilišnim priručnicima pišu – koještarije)? A umjesto rasprave o stvari, dr. Krešić svojim „ispravkom“ pokazuje kako smatra da me može diskreditirati pokušajem vrijeđanja na osobnoj razini. Time se je ozbiljno precijenila, ali joj tu neskromnost – noblesse oblige! – velikodušno opraštam. Jer, kao što će se vidjeti iz nastavka, ja doista ne vidim osobita razloga da mi do toga što ona misli o meni, bude stalo i trunka više od onoga što ja zapravo držim o ispitnome gradivu na Katedri, koje gradivo brucoši – prema razmjerno duhovitu naputku objavljenom na njezinim služ- benim internetskim stranicama (www.pravo.unizg.hr/phpd) – trebaju učiti „s razumijevanjem“. Zato ću u nastavku ove replike priličnim brojem primjera (primjera!) pokazati, zašto ipak smatram da bi i dr. Krešić i Katedra mogli i trebali obaviti puno prječih poslova prije nego što se o pitanjima nastanka i nestanka države (pa tako i Nezavisne Države Hrvatske) upuste u ozbiljnu raspravu. I zato ću se, ne zbog njih, nego zbog važnosti te teme, kao i zbog kvalitete udžbenika po kojima se u neovisnoj Hrvatskoj školuju budući intelektualci, osvrnuti na njezin „ispravak“. Da taj izbojak nije zorna ilustracija jednoga prevladavajućeg trenda, ne bi zasluživao da se ozbiljan čovjek na nj obazre. Koliko su, dakle, moje uzgredne opaske uznemirile dr. Krešić, jasno se vidi iz toga što ona piše: „Zanimljivo je i da je autor 'analizirao' jedino literaturu na zagrebačkom Pravnom fakultetu iako u svojoj tvrdnji govori 'o priručnicima i udžbenicima na hrvatskim pravnim fakultetima'“. Nije to baš sasvim točno, jer je lako vidjeti da su u mome članku, uz mnoštvo stranih autora, spomenuti i priručnici i udžbenici hrvatskih pravnih pisaca kojima je Pravni fakultet u Za- Trgovci hrvatskim kožama 95 grebu bio ili jest matični fakultet (M. Lanović, J. Andrassy, F. Bačić, S. Sokol, B. Smerdel), onih koji su na tom fakultetu predavali ali nisu napisali knjige što bih ih citirao (T. Drezga), ali i onih kojima Pravni fakultet u Zagrebu nije ma- tični fakultet, a neki od njih na njemu nisu nikad radili (I. Borković, A. Bačić, D. Rudolf, V. Barić Punda, V. Đ. Degan). No, to nije osobito težak previd dr. Krešić, premda ona tom ljupkom pri- mjedbom očito insinuira da sam se okomio baš na tu katedru i na taj fakultet. A nisam. Nemam za to ni razloga: davno sam, glatko, otprve i s visokom ocjenom prošao ispit nacionalne pravne povijesti (koji se tada, u bratskoj i nesvr- stanoj zajednici naših naroda i narodnosti, zvao malo drugačije), a pukom sam slučajnošću na ispitu kod prof. dr. Ivana Beuca „izvukao“ upravo karticu s pitanjem o državnosti Nezavisne Države Hrvatske. Bila su to neka druga vremena, ali sam s nekoliko kolega što su ispit slušali ili su ga i sami istog dana polagali, u obližnjoj „Taverni“ potom ispod glasa komentirao kako prof. Beuc ni pred hrpom kandidata i slušača u svom kabine- tu u Ćirilometodskoj 4 nije okolišao u ocjeni da je Nezavisna Država Hrvat- ska – bila država. Tadašnje je službeno ideološko mišljenje, kako znamo, bilo suprotno, ali se dr. Beuc nije ustručavao bar usmeno tvrditi drugačije (iako ne znam je li to negdje i napisao!). S druge strane, unatoč nekim obiteljskim otežicama, čitav sam studij zavr- šio kao prvi u svom naraštaju, za tri godine i osam mjeseci i sa sasvim solidnim prosjekom ocjena. Jednako tako ili još bolje su (što se duljine studija i visine ocjena tiče) prošli i jednako tako osjećaju i neki drugi članovi moje obitelji, a vjerujem da će ih biti još, već iduće akademske godine. Nemam, dakle, razloga biti kivan na fakultet koji sam, čak i u ono doba, s ponosom pohađao. I opet bih. Međutim, moja bilješka glasi: „Primjerice, udžbenik nacionalne (pravne) povijesti na središnjem hrvatskom pravnom fakultetu itd. itd.“. Govorim, dakle, „primjerice“ odnosno – o primjerima. U Hrvatskoj postoje četiri pravna fakulteta, pa zagrebački čini bar četvrtinu (premda je po tradiciji, pa i po broju objavljenih knjiga odnosno časopisa, po bogatstvu literature i po broju upisa- nih studenata puno više od te jedne četvrtine). Kad se, dakle, govori „primjerice“, nije li dovoljno nabrojati četvrtinu primjera, čak i ako se pritom ne kaže da se od primjera navodi upravo onaj „središnji“? Šteta je da dr. Krešić nedovoljno pozorno čita tekstove s kojima pokušava polemizirati, jer u protivnom joj ne bi palo na pamet sugerirati da iza riječi 96 Tomislav Jonjić

„primjerice“ treba navesti sve moguće slučajeve. Ne bi joj se dogodilo ni da previdi kako se zapravo nisam upustio u vrjednovanje bilo kojega od tih (bilo zagrebačkih, bilo nezagrebačkih) autora. Na neke od njih sam se višekratno pozvao (npr. na J. Andrassyja), veliku većinu sam samo mimogredce i neutralno spomenuo, a ako sam historiografske premise bilo koga od njih ocijenio površnim i pogrješnim, onda su to (u bilješkama 64, 65 i 93) bili V. Đ. Degan (Sarajevo, Rijeka) i N. Engelsfeld (Zagreb). No, zanimljivo je (i, kao što će se vidjeti, nije nipošto slučajno ni nevaž- no!), da se zapravo ni jednom jedinom riječju dr. Krešić ne bavi mojom vrlo nepovoljnom ocjenom udžbenika dr. sc. Nede Engelsfeld (Povijest hrvatske države i prava. Razdoblje od 18. do 20. stoljeća. Treće, dopunjeno izdanje, Zagreb, 2006.), koji čini drugi dio ispitnoga gradiva na Katedri, osim koliko je potrebno da me poduči kako je autorica – u mirovini. Očito je, dakle, da nju ne brinu toliko interesi Katedre, koliko ju zapravo smeta način na koji sam u jednoj uvodnoj bilješci (bilj. 2) uzgred spomenuo priručnik koji su napisali Lujo Margetić, Ivan Beuc i Dalibor Čepulo (Hrvat- ska pravna povijest u europskom kontekstu. Studijsko gradivo. Drugo, neiz- mijenjeno izdanje, priredio D. Čepulo, Zagreb, 2006.). Također je jasno, da ju zanima tek onaj dio tog priručnika kojemu je autor njezin šef D. Čepulo, jer se dijelovi druge dvojice autora bave posve drugim razdobljem i drugim temama. Drugim riječima, ona se pojavljuje kao odvjetnik svoga šefa. Shvaćam da to zbog čitava niza razloga nije zahvalna uloga, no kako se je ona sama stavila u nju, nema baš velika razloga da ni njoj ni Katedri u nared- nim redcima, dok se budem osvrtao na to zanimljivo štivo, gledam kroz prste više nego što zaslužuju. Jer, lako je vidjeti da moja formulacija o tom priručniku (bilj. 2) ne sadrži baš nikakav vrijednosni sud, budući da su i taj priručnik i u nj uvršteni tekstovi dr. D. Čepula za moj članak – kao i za moje interese uopće – posve irelevantni. Da nije tako, ne bih oklijevao ocijeniti ih onako kako zaslužuju, pa bar primjerice (primjerice!) navesti dokaze za svoju tvrdnju da u njima ima grubih faktografskih pogrješaka, teško shvatljivih nepreciznosti i interpretacija koje u cijelosti ignoriraju činjenice. Dakle, da sam se uopće bavio tim člancima uvrštenim u knjigu, rekao bih kako je, primjerice, više nego problematična ocjena Ustava Federativne Na- rodne Republike Jugoslavije (FNRJ) iz 1946. godine, koji je, prema dr. D. Če- Trgovci hrvatskim kožama 97 pulu, „republike odredio kao suverene zajednice čiji je suverenitet ograničen jedino pravima savezne države“ (Čepulo, 2006., 229.). Mislim da to nije točno, jer čl. 9. tog Ustava u st. 2. i 3. propisuje (citiram prema izdanju na srpskom jeziku!) da upravo savezna država (FNRJ) štiti „su- verena prava“ republika, kao i to da ona „štiti bezbednost, kao i društveno i političko uređenje narodnih republika“. Usporedno s time, savezni je ustav predvidio okvire ustavnopravnog organiziranja republika i revizije republič- kih ustava, propisujući da republički ustavi moraju biti u skladu sa saveznim (čl. 11.). Zato su republički ustavi doneseni poslije, a ne prije saveznoga, a u njima je – kao, npr. u čl. 9. Ustava Narodne Republike Hrvatske (NRH) od 18. siječnja 1947. – propisano da „organi državne vlasti NR Hrvatske vrše vlast na temelju Ustava FNRJ, Ustava NRH, saveznih zakona i zakona NRH“. S druge strane, Ustav FNRJ je također naglasio kako je Narodna skupština FNRJ „predstavnik (...) narodnog suvereniteta FNRJ“ (čl. 49.), što je mutatis mutandis izrijekom navedeno i u aktu o njegovoj promulgaciji (31. siječ- nja 1946.), prema kojemu je taj Ustav donijela Ustavotvorna skupština kao „vrhovni predstavnik narodnog suvereniteta i izraz jednodušne volje naroda FNRJ“. Ni granice republika nisu utvrđivale one same, nego ih je određivala Narodna skupština FNRJ, a tek nakon što su one jednom utvrđene, više se nisu mogle mijenjati bez pristanka republike (čl. 12). Također je upravo savezni ustav propisao koji poslovi spadaju u djelokrug federacije (čl. 44.), a u slučaju nesukladnosti saveznih i republičkih propisa predviđao je neposrednu primjenu saveznih, a ne možda republičkih normi (čl. 46.). Prema tekstu Ustava FNRJ iz 1946. čak ni dva nominalno ravnopravna doma Narodne skupštine nisu bila doista ravnopravna, nego je Savezno vijeće sve do poslovničkih izmjena 1950. godine imalo i pravno i stvarno nadmoćniju poziciju u odnosu na Vijeće naroda. Iz potonjega, uzgred budi rečeno, slijedi da D. Čepulo ozbiljno griješi i onda kad – tumačeći jednu normu izdvojeno iz čitava pravnog sustava – olako zaključuje da su ta dva doma bila „ravnopravna“ (Čepulo, 2006., 230.). Drugim riječima, svoju su suverenost republike FNRJ-a ne samo u praksi nego i po ustavnome tekstu mogle – kolokvijalno – svezati mačku o rep. To znači da je autor tog dijela „studijskoga gradiva“ požurio krivo zaključiti kako je „u svom određenju položaja i prava federacije“ Ustav FNRJ „pošao od postavke o izvornom suverenitetu republika koje su dio svog suvereniteta delegirale federaciji“ (Čepulo, 2006., 233.). 98 Tomislav Jonjić

To bi se, na prvi pogled, moglo činiti tako kad se izvan konteksta čita čl. 45. st. 2. Ustava NRH iz 1947. Međutim, nije dobro čitati republički ustav, a zaboraviti da postoji i savezni. Ustav FNRJ iz 1946. je razmjerno kratak i jednostavan propis, jedva usporediv s Ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) iz 1974. što su ga, kao što se sjećamo, partijske (a i omladinske i ostale) „društveno-političke organizacije“ temeljito „prorađi- vale“ na kružocima i sastancima zurovsko-samoupravnim metajezikom, koji je mjestimice ostavio traga i u bibliografijama suvremenih „demokrata“ i „znanstvenika“, koji bi se rado odrekli svojih nekadašnjih pisanija, ali bi po svaku cijenu zadržali povlastice koje su njima stekli. Dakle, već i površnijim čitanjem toga razmjerno kratkoga ustavnog teksta lako je vidjeti da je Ustav FNRJ iz 1946. već u svom čl. 1. propisivao: „Fe- derativna Narodna Republika Jugoslavija je savezna država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda (ist. T. J.), koji su na osnovu prava na samoopredeljenje, uključujući pravo na otcepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u federativnoj državi“. Narodi, a ne republike! Upravo zato je bilo moguće da neke republike (Slo- venija i Makedonija) u svojim ustavima uopće nemaju odredbe o granicama, što bi bilo nemoguće kad bi D. Čepulo bio u pravu i kad bi republike bile ustavnopravno definirane kao suverene države koje su dio svoga suvereniteta prenijele na federaciju. Također je upravo zato bila moguća dugotrajna, nekad i vrlo intenzivna i izrazito politizirana rasprava o pravu naroda na samoodređe- nje, njegovoj tobožnjoj „potrošenosti“ („konzumiranosti“), a i o problematič- nom pitanju samoodređenja (dakle, i državnosti) Bosne i Hercegovine (BiH), s obzirom na to da u toj republici ne živi jedan, nego tri konstitutivna naroda. No, recimo blagohotno da se tu radi o legitimnom pravu na različitu interpretaciju ustavnog teksta. Međutim, ni o kakvoj se interpretaciji ne radi kad autor tvrdi, primjerice, kako su u Centralni komitet Saveza komunista Hrvat- ske (CK SKH) „1967. ili 1968. izabrani mlađi komunistički političari među kojima su bili M. Tripalo i S. Dabčević-Kučar“ (Čepulo, 2006., 247.). Jer, to je krupna faktografska pogrješka. Student koji to mora „s razumijevanjem“ naučiti, može po načelu post hoc ergo propter hoc lako pomisliti da je tzv. izbor ovih dvoje prvaka pokreta što je kasnije nazvan Hrvatskim proljećem, vjerojatno posljedica Brijunskoga plenuma (1966.). Pri tome mu zasigurno ne će pasti na pamet, da ga obvezatno ispitno gradivo – skupa s Trgovci hrvatskim kožama 99 nastavnicima na Katedri, pa i s dr. Krešić – krivo poučava, jer su M. Tripalo i S. Dabčević-Kučar postali članovima CK SKH puno prije „1967. ili 1968.“. Ne mislim ni da je za jedan sveučilišni priručnik preporučljivo da se u njemu opširno raspravlja o propisu koji se, tobože, zove „Ustavni zakon FNRJ“ (Čepulo, 2006., 225., 239.-241. i dr.), a da se nigdje, baš ni na jednom mjestu ne spomene puni, službeni naziv tog propisa donesenog 13. siječnja 1953. godine, koji glasi: Ustavni zakon o osnovama društvenog i političkog uređenja FNRJ i saveznim organima vlasti. Jer, u razgovoru među stručnjacima možda može biti jasno na što se misli kad se kaže „Ustavni zakon FNRJ“, ali kod studenta prve godine pravnog studija neprecizni i kolokvijalni termini mogu stvoriti zabunu i onemogućiti učenje „s razumijevanjem“. Može se student upitati, je li možda bilo i drugih ustavnih zakona, pa je nejasno na što gospodin profesor doktor misli, dok mu u najmanju ruku (sasvim pogrješno!) sugerira da je kolokvijalno izražavanje primjereno sveučilišnim priručnicima. Nije uputno ni Zakon o upravnim sporovima iz 1952., kojim je, skoro sedam godina nakon svršetka rata, u FNRJ uvedena opća mogućnost sudske kon- trole upravnih akata, prozvati „Zakonom o upravnom sporu“ (Čepulo, 2006., 233.). Također je nezgodno izmišljati da je 1945. donesen propis koji bi se zvao „Zakon o eksproprijaciji suradnika okupatora“ (Čepulo, 2006., 236.), jer tog propisa jednostavno – nikad nije bilo. A koliko god se trsio, priznajem da nikako nisam uspio shvatiti, zašto jedan pravni povjesničar u priručniku koji je dio obveznoga ispitnoga gradiva na najstarijemu i najuglednijem hrvatskom pravnom fakultetu, izmišlja nazive propisa, pa čak i same propise. Znači li to da ih nikad nije vidio (pa piše napamet), ili možda znači kako on misli da su trebali biti doneseni (pa nisu), ili bar to, da bi se trebali zvati drugačije? No, kad su doneseni, zakoni imaju svoj naziv, pod tim su nazivom objavljeni i pod tim se nazivom nalaze u stvarnim kazalima i na internetskim tražilicama, pa je neprilično kad ih sveučilišni udžbenik krsti drugačije. Čak i onda kad to pravo sebi prisvoji Katedra. To su, dakle, neki od razloga zbog kojih su mi tekstovi dr. D. Čepula bili i ostali irelevantni. Da je drugačije, i da sam se upuštao u njihovu ocjenu, mogao sam istaknuti i to da se „Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ iz 1967. ipak ne zove „Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog jezika“ (Čepu- 100 Tomislav Jonjić

lo, 2006., 247.), a ne bih nužno trebao prešutjeti ni to da je pogrješna autorova tvrdnja kako je u početku procesa osamostaljenja Hrvatske međunarodna zajednica bila zabrinuta da bi raspad Jugoslavije mogao potaknuti sličan razvitak „u Rusiji“ (Čepulo, 2006., 262.), jer se je ipak radilo o jednoj sasvim drugoj državi (SSSR-u). Mogao sam primijetiti i to da autor ima neobično krupnih poteškoća s in- strumentalom sredstva i društva, a da se nimalo lakše ne nosi s upotrebom prijedloga „s“ i „sa“, kao ni s odnosnim zamjenicama, pa mu se samo iznimno dogodi da upotrijebi ispravan oblik, što – dakle – valja pripisati prije slučaju, negoli znanju. Da mi je do nje bilo, ne bi mi u toj raščlambi promaknulo ni to da „studijsko gradivo“ obiluje nejasnoćama, poput one o uvođenju „racionalnog postupka“ u kazneni postupovnik (Čepulo, 2006., 201.), ili one kojom se sugerira da je položaj Uprave državne bezbednosti (UDB-e) bio reguliran ustavnim tekstom, što, bojim se, proizlazi iz autorove formulacije da je „izdvojen i nadređen“ (komu? Op. T. J.) položaj UDB-e „ostao posve netaknut ustavnim promjena- ma“ iz 1963. godine (Čepulo, 2006., 246.). Jer, ustavni tekst ne regulira ustroj i djelokrug pojedinih ministarstava (pa onda ni njihovih službi), nego to ostavlja – zakonu. Mogao sam, recimo, velikodušno primijetiti i to da vjerojatno profesor- skoj žurbi valja pripisati to što se – u drugom izdanju! – navlas iste rečenice ponavljaju u glavnome tekstu i u bilješkama (Čepulo, 2006., 188., 189. bilj. 49.), ili to da su i bilješke i kratice pisane površno i nedosljedno, da u tekstu ima priličan broj nerazumljivih i nepreciznih formulacija, ili da su nazivi nekih propisa pisanih na njemačkom jeziku prepisani uvredljivom površnošću. Jer, primjerice, „Gesetz vom 21. Mai 1868. betressend die Disciplinarbehandlung richterlicher Beamter und die unfreivvillige Berfessung berselben“ (Čepulo, 2006., 200. bilj. 73), ni na jednome indoeuropskom jeziku ne znači baš ništa. Sve sam to, i još puno toga, mogao istaknuti, da sam tekstove dr. D. Čepula ili ispitno gradivo na Katedri kao takvo, na bilo koji način smatrao relevant- nim. Recimo da bi to, ili bar dio toga, bilo cjepidlačenje nalično onomu moje polemičke protivnice. No, ipak je prava šteta da već popriličan broj godina ništa od svega toga nije uočila Katedra koja studente poučava da uče „s razumijevanjem“. A s nemogućim graniči (ili te granice i prelazi!) činjenica da baš ništa od svega toga godinama nije uočila ni moja uvijek budna polemička Trgovci hrvatskim kožama 101 protivnica, doc. dr. sc. Mirela Krešić, koja zbog silne brige za znanost minuci- ozno vreba tuđe propuste (osim kad su posrijedi propusti onih o kojima ovisi njezina karijera). I upravo poučen njezinom primjerom, kad je zbog nebudnosti prozvala i anonimne recenzente moga članka, odmah mi je palo na pamet da bi mi koju o tim zanimljivim Čepulovim opservacijama i domišljanjima u obveznome ispitnom gradivu mogli kazati recenzenti toga sveučilišnog priručnika („studijskoga gradiva“) što je katalogiziran kao udžbenik i što se takvim naziva na službenoj internetskoj stranici Katedre. Kad tamo, sretne li okolnosti: recenzenata – nema! Šef Katedre, prof. dr. sc. D. Čepulo napisao je u toj knjizi dva dijela. Prvi je dio, pod naslovom „Izgradnja modernog hrvatskog sudstva 1848.–1918.“, objavljen u knjizi Pravo građana i moderne institucije: europska i hrvatska pravna tradicija, pa je možda tamo recenziran. Nisam provjeravao, bojeći se da ne ustanovim kako je članak recenzirala prof. dr. Neda Engelsfeld. Drugi dio Čepulova autorskog doprinosa („Jugoslavija i Hrvatska 1945– 1992: Razvoj političkog i pravnog sustava“), koliko se može vidjeti, nije drugdje objavljen i nije prošao nikakvu recenziju (a rekoh da je bjelodano kako je uspješno izmaknuo i pristojnoj lekturi!). Zgodno je to za sveučilišne priručnike, zar ne? No, kad već nema recenzenata, možda mi dr. Krešić uspije objasniti vlastitu tvrdnju u svome „ispravku“, prema kojoj „priručnik Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu. Studijsko gradivo sadrži pregled srednjovjekov- nog razdoblja (Margetić, Beuc) te poglavlje „Izgradnja modernog hrvatskog sudstva 1848.–1918.“ (Čepulo) i cjeloviti pregled razdoblja od 1946. do 1992. (Čepulo).“ Bojim se, naime, da ni to nije istina. Zato sam skoro spreman zapanjiti se nad prešutnim priznanjem dr. Krešić da joj nije sasvim jasno što sadrži ispitno gradivo po kojem i sama predaje. Jer, ta knjiga doista sadrži članak dr. D. Čepula „Izgradnja modernog hrvatskog sudstva 1848.–1918.“, ali se iza toga privlačnog naslova krije nešto sasvim drugo. Poglavlje odnosno članak D. Če- pula bavi se, naime, izgradnjom sudstva u banskoj Hrvatskoj 1848.–1918., a ne izgradnjom hrvatskoga sudstva. Kao što znademo, nesukladnost naslova i sadržaja nisu ni etički niti znanstveno preporučljivi, iako mogu biti zgodni, lijepo izgledaju u bibliografiji, a nekad su možda i komercijalno privlačni. No, nisu profesionalni, a u nekim 102 Tomislav Jonjić slučajevima nisu ni u nacionalno-političkom pogledu osobito ispravni i po- željni. Jer, ja iskreno i od svega srca vjerujem (a što drugo preostaje mojoj autsaj- derskoj malenkosti?), da je „Katedri za povijest hrvatskog prava i države“ na PFZ-u poznato kako Hrvatska nije isto što i banska Hrvatska. Svijest o tome iz tekstova dr. D. Čepula uvrštenih u to studijsko gradivo ne proizlazi sasvim jasno, budući da se u njima na više mjesta (npr. Čepulo, 2006., 190., 191., 197., 198. itd.) bez ikakve ograde tvrdi kako se raspravlja o izgradnji hrvatskoga sudstva. Navodi se, primjerice, i to da je 1890. dovr- šen „proces uključenja sudstva bivšega vojnokrajiškog područja u jedinstveni hrvatski pravosudni sustav“ (Čepulo, 2006., 206.), što bi značilo da takav „jedinstveni hrvatski pravosudni sustav“ od tada bar formalno postoji, a to – dakako – nije istina, jer će hrvatske zemlje i dalje, još desetljećima, biti upravno-politički rascjepkane, pa zadugo ne će biti ni jedinstvenoga hrvatskog pravosudnog sustava. Dakle, unatoč tomu što dr. Čepulo mjestimice, u kontekstu opisa političkih prilika, spominje pojam banske Hrvatske odnosno Hrvatske i Slavonije, ispitno je gradivo vrlo nepogodno za učenje „s razumijevanjem“ i vrlo pogodno za stvaranje zabuna, jer se studente nigdje, pa čak ni u uvodnoj napomeni, ne upozorava izrijekom kako se članak ne bavi Hrvatskom, nego samo dijelom hrvatskih zemalja. S druge strane, ako je razlika između Hrvatske i banske Hrvatske kojim slučajem poznata dr. Krešić, bio bih joj zahvalan za objašnjenje: po kojem se kriteriju u znanstvenoj raspravi ili u sveučilišnom priručniku, pod naslovom „izgradnja modernoga hrvatskog sudstva“ može potpuno (potpuno!) prešutjeti povijest izgradnje sudstva u Dalmaciji i Istri, pa i sudstva u BiH? Nisu li i to hrvatske zemlje? Zar iz osnivanja i djelovanja sudova u tim zemljama ne mo- žemo nešto naučiti i o državnopravnom položaju tih područja, pa i o položaju Hrvata (i drugih naroda) koji su tamo živjeli? Dok njezin odgovor dočekam, ja ne ću insinuirati o razlozima tog nesklada između naslova i sadržaja. Može to biti puka slučajnost, a mogu postojati i „neki drugi razlozi“ – tehnički ili neki drugi – ali to ne znači da mene, kao pripadnika naroda koji je imao popriličnog iskustva u izučavanju „dalmatinske“, „dubrovačke“, „istarske“ ili „slavonske“ književnosti ili povijesti, ta slučajnost osobito veseli. A još manje me veseli kad se i mojoj djeci na katedri za povijest hrvatske države i prava čak i danas, dvadesetak godina nakon međunarodnog Trgovci hrvatskim kožama 103

priznanja hrvatske države, pod firmom nacionalne pravne povijesti predaju fragmenti pravne povijesti jedne od hrvatskih zemalja. Može li dr. Krešić – koja je prema tome, očito, ravnodušna – spriječiti da se ja osjećam i povrijeđenim i uvrijeđenim? Dok s nedovoljnom kritičnošću brani jedan priručnik koji spada u obvezno ispitno gradivo (a kojemu je slučajno, je li, suautor baš aktualni šef!), dr. Kre- šić u svojoj navodnoj obrani Katedre i znanosti propušta stati u obranu drugoga dijela obveznoga ispitnoga gradiva. Šuti ona o drugoj knjizi po kojoj predaje, premda sam ja u spomenutim bilješkama br. 64, 65 i 93 vrlo nepovoljno ocijenio prosudbe i argumentaciju prof. dr. N. Engelsfeld, sadržane u priručniku koji je objavljen u ediciji „Udž- benici Pravnog fakulteta u Zagrebu – Manualia Facultatis Iuridicae Zagrabien- sis“. Ta je knjiga i danas u velikom dijelu obvezni udžbenik baš na „katedri za povijest hrvatskog prava i države“ na PFZ-u, baš po njoj doc. dr. sc. M. Krešić i danas ispituje studente. Nije, dakle, dr. Krešić stala u obranu dr. Engelsfeld – iako bi u tom pogledu, kao što ćemo vidjeti – mogla imati i stanovitih osobnih obveza. Zato bi zlobnik mogao pomisliti da je to zato što je dr. Engelsfeld u mirovini, slijedom čega je i smanjen njezin utjecaj na akademsku karijeru doc. dr. sc. M. Krešić. Samo jednom ju ona spominje, i to onda kad mi trijumfalno predbacuje da ne znam kako je dr. N. Engelsfeld u mirovini. Doduše, ja nigdje nisam tvrdio kako dr. Engelsfeld „drži nastavu“ na PFZ-u (kao što mi u svojoj žurbi imputira dr. Krešić), nego sam u spornoj bilješci (br. 2) napisao samo to da je u knjizi N. Engelsfeld, profesora na PFZ-u, razdoblje Nezavisne Države Hrvatske obrađeno. Svrha te moje opaske također je jasna: nije na katedri nacionalne pravne povijesti na PFZ-u prešućeno razdoblje Ne- zavisne Države Hrvatske, jer se o njemu uči baš iz njezine knjige (pa i to može biti jedan od onih „drugih razloga“ zbog čega se to razdoblje ne spominje Margetić-Beuc-Čepulovoj knjizi). U toj bilješci nisam ulazio u kvalitetu tog udžbenika, niti je to na tome mjestu bilo potrebno. Kako je za moju temu bilo posve nebitno, a nemam in- gerencije Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, doista nisam znao da je dr. Engelsfeld otišla u mirovinu, navodno 2005., tj. godinu dana prije nego što je objavljeno izdanje njene knjige koje sam citirao (2006.). Propust rado priznajem, uz napomenu da je dr. N. Engelsfeld: (a) višedesetljetna profesorica na PFZ-u; (b) tu je knjigu objavila kao profesorica na katedri nacionalne prav- 104 Tomislav Jonjić ne povijesti, (c) ta je knjiga tada bila u cijelosti, a i danas je u znatnom dijelu udžbenik na katedri nacionalne pravne povijesti na PFZ-u, te napokon (d) to svojstvo ni onda ni danas ta knjiga ne bi mogla imati bez odluke Katedre i/ili fakulteta. Drugim riječima, i ovdje se dr. Krešić džilitnula ne pogodiv' cilja. No, manja je to nevolja od činjenice da i ona i cjelokupno nastavno osoblje Katedre niz dijelova knjige dr. N. Engelsfeld – uključujući i onaj o Nezavi- snoj Državi Hrvatskoj – propisuju kao obvezno ispitno gradivo. Naime, na službenoj internetskoj stranici „Katedre za povijest hrvatskog prava i države“ na PFZ-u postoji naputak studentima o tome, koji dijelovi udžbenika odnosno priručnika i studijskoga gradiva spadaju u obveznu literaturu. Kod dijela knjige dr. N. Engelsfeld koji se odnosi na Nezavisnu Državu Hrvatsku, katedra nije stavila baš nikakve ograde ni naputka, što znači da taj dio studenti moraju svladati u cijelosti i bez rezerve te u tom dijelu po njemu polagati ispit. Prema tome, lako je zaključiti da ne postoji nikakva dvojba o tome da katedra nacionalne pravne povijesti na PFZ-u nema nijedne ozbiljne rezerve na način na koji je povijesno-pravnu materiju skopčanu s Nezavisnom Državom Hrvatskom obradila dr. N. Engelsfeld te da smatra kako u tom dijelu nema ništa što bi zbunilo studente, na stranputicu odvelo mlade znanstvenike i sab laznilo stručnu javnost. Svaki bi drugačiji zaključak bio logički neispravan, ali i da nije tako, nema nikakve sumnje da bi savjesna, stručna, akribična, temeljita i uvijek budna dr. M. Krešić odbila predavati po knjizi za koju znade da ima više ozbiljnih faktografskih pogrješaka nego stranica. Dakle, ili knjiga nema krupnih faktografskih pogrješaka (dok je pravo na interpretaciju dio neotuđive autorove slobode), ili knjiga takvim pogrješkama obiluje, ali po njoj predaju ljudi (sveučilišni nastavnici!) koji te pogrješke uop- će ne uočavaju, pa od studenata traže da ih bez ograde i rezervi nauče. Tertium non datur. Napominjem da mi je neobično žao što u ovu raspravu uplećem dr. N. Engelsfeld. Na to me prisiljava dr. Krešić, koja nije bez udjela u nastanku te knjige, kao što ni dr. Engelsfeld nije bez udjela u akademskoj karijeri moje polemičke protivnice. No, i bez toga: javni posao je javni posao, a čovjeka obvezuje i izgovoreno, kamoli napisano. Ne prodaje se, uostalom, knjiga dr. Engelsfeld studentima protiv njezine volje. Jer, ona bi to svakako znala, budući da je sama naznačena kao nakladnik (što je također simpatična i u ovoj raspri Trgovci hrvatskim kožama 105 spomena vrijedna okolnost!), a uz oznaku svojih autorskih prava potrudila se naznačiti da je zabranjeno „stavljanje u promet“ knjige bez njezina izričitog dopuštenja. Drugim riječima, to remek-djelo, tiskano u privatnoj nakladi, postalo je i ostalo dijelom obvezne ispitne literature na Katedri tek uz izričit pristanak autorice i nakladnice što se sretno spojiše u jednoj osobi, osobi dr. N. Engelsfeld. Zato se može podvrgnuti analizi i u kontekstu ove rasprave. Pri toj analizi ću strogo izbjegavati bilo što, što bi se moglo podvesti pod interpretativne razlike, te ću se zadržati isključivo na lako provjerljivim činje- nicama iz poglavlja o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koje u knjizi dr. N. Engel- sfeld ima nepunih devet stranica (402.-410.). Pozivam skeptičnog čitatelja da provjeri moju ocjenu kako je tih nepunih devet stranica vrlo reprezentativno za čitav taj sveučilišni udžbenik koji je „katedra za povijest hrvatskog prava i države“ na PFZ-u (na ponos zemlje i naroda, i na diku znanosti!) u solidnom dijelu teksta propisala kao obveznu ispitnu literaturu. Ja ću se ovdje pozabaviti s tih petnaestak kartica teksta. Pisati knjigu o toj knjizi bila bi danguba. Idemo redom. U kontekstu organiziranja i djelovanja državne uprave Nezavisne Države Hrvatske, tvrdi (umirovljena!) prof. dr. N. Engelsfeld da je „Državna vlada“ (valjda: Hrvatska državna vlada) ustanovljena zakonskom odredbom od 16. travnja 1941. godine (str. 404.). I to je to. Ni slova više. Katedra godinama propušta upozoriti studente da je zakonska odredba o hrvatskoj državnoj vladi u više navrata mijenjana, pa se baš zato mijenjao i broj i naziv i sastav i djelokrug i ustroj ministarstava. Nepravnici bi možda ovdje mogli napraviti previd; ozbiljni pravnici i pravni povjesničari ipak – ne bi. Nevjerojatnu seriju pogrješaka čini dr. N. Engelsfeld kad u dvije rečenice opisuje osnutak i sastav Hrvatskoga državnog sabora (str. 404.). Prvo, nije točno da je to učinjeno „Odlukom o osnivanju Hrvatskog držav- nog sabora“, jer je taj Sabor osnovan zakonskom odredbom. Drugo, potpuna je izmišljotina da je Pavelić imenovao bilo kojega člana Sabora. On je u čl. 2. spomenute zakonske odredbe postavio kriterije za „ulazak“ u Sabor, a popis zastupnika je prema tim kriterijima sastavio predsjednik Vrhovnog suda Nikola Vukelić, pa nitko od pozvanih zastupnika nije „imenovan“, tj. poimence određen Pavelićevom zakonskom odredbom ili kojim drugim aktom državnoga poglavara. 106 Tomislav Jonjić

Treće, neshvatljiva je tvrdnja N. Engelsfeld da je Pavelić, između ostalih, „imenovao“ sve „zastupnike posljednjeg Sabora iz 1918. godine“. Jer, 1918. postoje razni sabori. Zakonska odredba o Hrvatskom državnom saboru ne ostavlja nikakvu dvojbu o tome, da se radi o živućim zastupnicima Hrvatskog sabora iz te godine. No, formulacija N. Engelsfeld takvu dvojbu nepotrebno stvara, budući da ni njoj ni silnoj sviti pravnika i pravnih povjesničara na Ka- tedri koji se kite titulom znanstvenika, uopće nije palo na pamet da bi 1918. mogao postojati i još koji drugi sabor, od Dalmatinskoga, preko Bosansko-her- cegovačkoga odnosno „Bosanskoga“ (iako je njegovo saziv raspušten 1915.), do sabora kakve stranke, pokreta ili strukovne udruge. Četvrto, vrlo je nepristojno, pogrješno i tendenciozno iz popisa tobože „imenovanih“ zastupnika koji „ulaze“ u Hrvatski državni sabor, izostaviti i „osnivače i doživotne članove glavnog odbora bivše Hrvatske seljačke stranke“. Njih Pavelić, naime, izrijekom spominje, a dr. N. Engelsfeld i Katedra ih zborno – prešućuju. Zašto? U ime znanosti? Ili u ime nečega drugog? Peto, potpuna je izmišljotina da su u Sabor „imenovani“ samo zastupnici HSS-a koji su izabrani na izborima 1938. godine, jer je u Sabor pozvana i ve- ćina tada izabranih zastupnika Jugoslavenske muslimanske organizacije, neki muslimanski kandidati s tih izbora koji nisu osvojili mandate, a i još neki koji su izabrani na Stojadinovićevoj listi (Savo Besarović i Uroš Doder). Šesto, vrlo je površno tvrditi da su u Sabor „imenovani“ i nekakvi „poglav- nikovi pobočnici“, jer se ta udjelba zvala malo drugačije, no za dr. N. Engel- sfeld i Katedru ne postoji razlika između (postojećih) „poglavnih pobočnika“ i (nepostojećih) „poglavnikovih pobočnika“. Sedmo, potpuna je izmišljotina da je u Sabor „imenovan“ i „dio predstavnika njemačke narodnosne skupine“, jer su u Sabor pozvana „dva pripadnika Njemačke narodne skupine“. Ako ni autorica ni Katedra nisu uočili inače zanimljivu činjenicu da se broj njemačkih zastupnika poklapa s brojem srpskih (Besarović, Doder), zašto izmišljaju neodređeni „dio“, kad je propisom određeno da su dvojica? Zašto „narodnu skupinu“ pretvaraju u „narodnosnu skupinu“? Dakle, napravila je dr. N. Engelsfeld najmanje sedam faktografskih pogrje- šaka u dvije uzastopne i međusobno povezane rečenice! Uspjeh je, nema dvojbe, veličanstven: malo je autora i sveučilišnih katedri koje su kadre postići znanstvene rezultate što se mogu mjeriti s ovima! A ne Trgovci hrvatskim kožama 107

prestaju time nevolje za sveučilište i znanost! Naprotiv, bure i oluje se nastav- ljaju na svakoj idućoj stranici, malne u svakome redku. Jer, nije u pravu dr. N. Engelsfeld (pa, dakle, ni Katedra) niti onda kad tvrdi da Sabor „svojim memorandumom kritizira vanjsku politiku NDH i biva raspušten“ (Engelsfeld, 2006., 404.). Ta je formulacija jedna od niza onih u kojima dr. Engelsfeld – uz blagoslov Katedre – uspijeva napraviti čitavu seriju pogrješaka u jednoj jedinoj rečenici. Prvo, taj vrlo neprecizno opisani dokument na koji ona aludira, nije nikakav „memorandum sabora“, nego je memorandum skupine saborskih zastupnika. To bi u pravilu morali razlikovati već pučkoškolci. Drugo, težište toga memoranduma je na unutarnjoj, a ne na vanjskoj politici. I treće, Hrvatski državni sabor nije nikad „raspušten“, ma što o tome pisala F. Jelić-Butić, a ponavljali B. Krizman, N. Engelsfeld i Katedra. Da su pročitali spomenutu Zakonsku odredbu, onda bi vidjeli kako se u njezinu čl. 4. propisuje da se „trajanje“ Sabora „ustanovljuje (...) na vrieme do konca godine 1942., nakon čega će biti izdana nova zakonska odredba o ustrojstvu i zasjedanju Hr- vatskog Državnog Sabora“. Da su pročitali Pavelićeve saborske govore i članke koje su o Saboru napisali njegovi članovi (npr. Mirko Košutić, Tomo Severović, Stipe pl. Vučetić i Vinko Krišković), uočili bi kako su i ti saborski zastupnici puno prije ikakva „memoranduma“ pročitali zakonsku odredbu, pa su znali da je Sabor ustanov- ljen samo za 1942. godinu. Drugim riječima, Sabor je formalnopravno prestao djelovati zbog isteka vremena na koje je sazvan, a upućeniji znadu da se i nakon spomenutoga „memoranduma“ sastao (jednom) na svečanoj plenarnoj sjednici, te da su i dalje nastavili raditi njegovi odbori i da je postojalo njegovo predsjedništvo. Qui bene distinguit, bene docet: nesazivanje sabora nije isto što i njegovo raspuštanje. A od onoga koji to ne razlikuje, teško je očekivati da postavi logično pitanje: je li bilo koji od potpisnika tog „memoranduma“ smijenjen s položaja, otpušten iz državne službe, uhićen ili, možda, osuđen na smrt i smak nut? Jer, ako takvih posljedica nije bilo, još neprimjerenije je, manirom Ferde Čulinovića, sugerirati postojanje uzročno-posljedične veze između „memoranduma“ i tobožnjega „raspuštanja“ Sabora. Nepravniku bi se možda i moglo oprostiti kad bi, poput dr. N. Engelsfeld, napisao da je Pavelić potpisao „Uredbu o osnutku prve hrvatske vlade“ (Engel- 108 Tomislav Jonjić sfeld, 2006., 403.), da su izvanredni sudovi osnovani „zakonskom uredbom od 17. travnja 1941. godine“ (Engelsfeld, 2006., 404.) ili da je državni poglavar velike župe „ustrojio uredbom od 10. lipnja 1941.“ (Engelsfeld, 2006., 405.). U prvom se slučaju radi o propisu koji se zove „Odredba o imenovanju Prve Hrvatske Državne Vlade“, a u potonja se dva slučaja radi o – zakonskim odredbama. Taj je oblik i rang pravnih propisa Pavelić pridržao sebi, a zakonske je odredbe redovito donosio na prijedlog i uz supotpis ministara odnosno držav- nog prabilježnika. U nekoliko je navrata donio „odredbe“, „izvanredne zakonske odredbe i zapovijedi“ odnosno „odluke“. Samo je jedan zakon potpisao: onaj kojim je ozakonjen saborski zaključak od 28. veljače 1942. o ništetnosti državnopravnih čina poduzetih od 1. prosinca 1918. do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, te o potvrdi čina poduzetih nakon toga dana. Teško da će biti slučajna ta razlika između zakonske odredbe i zakona. No, za ovu je našu raspravu bitno nešto drugo: pravnik i pravni povjesničar mora razlikovati rang pravnih propisa. Bit će da i dr. Krešić, po izobrazbi inače pravnica, znade kako zakon, zakonska odredba, uredba, naredba i pravilnik nisu baš isto ni po načinu donošenja, ni po tijelu koje ih donosi, a ni po pravnim posljedicama. A ipak je i to, skupa s cijelom Katedrom, jednostavno – previdjela. Nije dobro kad se na toj Katedri – protivno svim ostalim kolegijima na pravnom fakultetu – studentima sugerira da rang pravnih propisa i ne treba baš ozbiljno razlikovati. A treba, jer se u protivnome o jednome pravnom poretku baš ništa ne može „s razumijevanjem“ naučiti, pa se još manje može o tome suvislo druge podučiti. K tome bi bilo korisno da je dr. N. Engelsfeld napomenula da je i nakon 10. lipnja 1941. bilo itekakvih promjena u upravnom ustroju Nezavisne Države Hrvatske, te je kasnije došlo i do stvaranja novih velikih župa i promjene granica odnosno sjedišta nekih postojećih. Dakle, nije baš točno kako je proces organiziranja tih upravnih jedinica okončan u lipnju 1941. godine, a još pogrješnije je ustvrditi da je velikih župa „prvotno (...) bilo 18“ (Engelsfeld, 2006., 405.). Nemoguće je dokučiti otkud je N. Engelsfeld smogla upravo broj od osamnaest velikih župa, budući da je njihovo osnivanje počelo sredinom lipnja 1941. te ih je od 13. lipnja do 16. kolovoza 1941. osnovano ukupno 22, pri čemu je Grad Zagreb izdvojen iz Velike župe Prigorje i u upravnom pogledu podređen izravno državnoj vladi. Trgovci hrvatskim kožama 109

Dakle, i ovdje se N. Engelsfeld i Katedra domišljaju, slično onomu kad autorica ustvrdi da su na oslobođenom području nakon pada Italije „osnovane (...) nove Velike župe sa sjedištima u Splitu, Zadru, Šibeniku i Sušaku-Rijeci“ (Engelsfeld, 2006., 410.). Jer, niti je u toj rečenici dopušteno sintagmu velika župa pisati velikim početnim slovom, niti je tvrdnja faktografski točna. Nije, primjerice, osnovana nikakva nova velika župa sa sjedištem u Splitu, nego je postojeća Velika župa Cetina proširena na dio oslobođenog teritorija, a njezino je sjedište iz Omiša preselilo u Split. Također se moglo puno preciznije opisati i ustroj velikih župa Bribir, Sidraga-Ravni kotari, Vinodol-Podgorje i Raša, ali to već traži temeljitost koja autorici nije svojstvena. Izmišljotina je da je Pavelić, „uočivši činjenicu“ da ima malo kandidata za „dužnosti činovnika“ bio prisiljen osloniti se na činovništvo Banovine Hrvat- ske, pa „u tu svrhu (...) donosi odredbu prema kojoj se svi dotadašnji upravni službenici i činovnici stavljaju pod nadležnost nadležnog ministarstva“ (En- gelsfeld, 2006., 404./405.). Zapravo je Slavko Kvaternik već 11. travnja 1941. kao „zamjenik Poglav- nika“ (koji se je tada još nalazio u Italiji) donio „naredbu“, kojom do konstitu- iranja vlade sve upravne poslove imaju nadalje obavljati odjeli Banske vlasti. Velika većina je nastavila svoj posao obavljati i u idućim mjesecima i godinama. A sumnjam da je postojala ijedna moderna država koja je u trenutku svog nastanka u cijelosti ili bar većinom razriješila pripadnike ranijega upravnog aparata te postavila nove. Nije to uspjelo čak ni vlastima DF Jugoslavije koje su se 1945. puno radikalnije i puno brutalnije obračunale s eksponentima ranijih, „nenarodnih režima“ u upravnom aparatu. Da dr. N. Engelsfeld – a s njom ni Katedra što je njezinu knjigu u tom dijelu propisala kao obvezno ispitno gradivo – nije svladala ni elementarne pojmove iz ustroja ustaškog pokreta, vidi se i iz njezine tvrdnje da je „politiku kotarskih predstojnika određivao ustaški tabor“ (Engelsfeld, 2006., 405.). I oni koji su sasvim slabo upućeni u ustroj ustaškog pokreta i organizaciju Nezavisne Države Hrvatske znaju da je tabor organizacijska jedinica ustaškog pokreta u jednoj upravnoj općini, dok je za višu upravno-političku jedinicu (kotar) postojao ustaški logor, kojemu je na čelu logornik. Skup svih logora na području velike župe činio je ustaški stožer, na čelu sa stožernikom. Ustaš- ki tabor je, dakle, mogao imati, a često je i imao i još češće svojatao, znatna ovlaštenja na području jedne općine, ali je na području kotara bio podređen 110 Tomislav Jonjić ustaškom logoru, a tek je ovaj eventualno mogao konkurirati kotarskom pred- stojniku ili sputavati njegova ovlaštenja. No, dr. N. Engelsfeld i Katedri je posve logično da je hijerarhijski niže tijelo nadređeno hijerarhijski višemu. Sličnom se površnošću odlikuje tvrdnja u obveznome ispitnom gradivu, da je u gradovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj „izvršnu vlast obnašao grado- načelnik kojeg je imenovao ministar unutrašnjih poslova, izuzev onog zagre- bačkog kojeg je postavljao sam poglavnik“ (Engelsfeld, 2006., 406.). U doba Nezavisne Države Hrvatske ni Zagreb nije imao „gradonačelnika“ nego tek načelnika, a ni oko obnašanja izvršne vlasti ne stoje stvari baš tako, jer tako nisu stajale stvari ni u jugoslavenskome Zakonu o gradskim općinama iz 1934., koji je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj preuzet, pa djelomice izmijenjen, a djelokrug gradskih zastupstava i načelnika gradova sužen je još i nizom drugih propisa, pa je gradskim načelnicima i zastupstvima ostao razmjerno uzak krug ovlaštenja koja spadaju u obnašanje „izvršne vlasti“. Drugim riječima, i u tom je pogledu ispitno gradivo na Katedri ozbiljno u krivu. Jednostavno, činjenice nisu ono čega se dr. Engelsfeld ozbiljno drži, a očito je da se ni današnja Katedra, čiji nastavnici predaju po njezinu udžbeni- ku, prema njima ne odnosi bitno drugačije. Kad dr. N. Engelsfeld ponovno napravi seriju pogrješaka u jednoj rečenici, pišući da je granica između Hrvatske i „Trećeg Reicha“ uglavnom bila, po njezinim riječima: „stara granica između Hrvatske i Slovenije, odnosno – ako idemo još dalje u prošlost – granica Kraljevina Hrvatske i Slavonije i austrijskih krunovina Kranjske i Štajerske“ (Engelsfeld, 2006., 406.), onda će Katedra i dr. Krešić nesumnjivo ubuduće – kad nisu u dosadašnjih desetak, petnaest godina – podučiti studente da bi bar u sveučilišnim udžbenicima bilo primjereno države nazivati njihovim službenim imenima. A nakon što ih poduče da ne postoji niti je postojala nikakva država koja bi se zvala „Treći Reich“, moglo bi im se usput kazati i to, da ih obvezno ispitno gradivo krivo podučava i onda kad u tom kontekstu spominje nekakvu „Slo- veniju“, jer državnopravni entitet pod nazivom „Slovenija“ u to vrijeme nije postojao. Na koncu bi se bar ambicioznijima moglo kazati da je granica Neza- visne Države Hrvatske i Njemačke išla granicama bivše Dravske banovine, ali i to sa stanovitim korekcijama u hrvatsku korist. Ne usuđujem se ni sumnjati u to da i Katedra i dr. M. Krešić znaju kako dr. N. Engelsfeld izmišlja kad tvrdi da je hrvatska „granica prema Srbiji bila Trgovci hrvatskim kožama 111

(...) klasična granica Bosne i Hercegovine koja je išla do Cavtata“ (Engelsfeld, 2006., 406.). Drugo bi bilo strašno i pomisliti! Ali, budući da majestetično govore o znanosti i o učenju „s razumijevanjem“, još više me čudi da ni u jednom od tri izdanja i tijekom svih ovih godina nisu upozorili studente, da ni tu izmišljotinu ne uče, jer da, prvo, Srbija nije imala izlaza na more (pa ni kod Cavtata), što znači da Hrvatska tamo s njom nije mogla graničiti; drugo, da BiH kao posebna upravno-teritorijalna jedinica u Kraljevini Jugoslaviji nije uopće postojala, pa bi bilo pristojno kazati, na koju se BiH (austro-ugarsku, avnojsku, daytonsku?) misli. Potom bi bilo lijepo studente upozoriti, treće, da ni u jednom od tih slučajeva ni BiH nije imala granicu koja bi dolazila „do Cavtata“, pa onda, četvrto, da je hrvatska granica na krajnjem jugoistoku bila granica između Hrvatske i Italije koja je anektirala neka područja tog dijela hrvatskoga primorja (od koga je dio danas u sastavu Crne Gore), a zatim, peto, da je sjevernije od toga tekla granica između Hr- vatske i Crne Gore, koja je utvrđena hrvatsko-talijanskim sporazumom od 27. listopada 1941. godine. Ima tu još nekih finesa, puno je tih podataka, ali moglo bi se to nekako svladati u obveznome ispitnom gradivu. Kad se ispuni prvi uvjet: da Katedra postane svjesna kako studenti uče – obične izmišljotine. Problem, dakle, najprije treba svladati Katedra, pa bi tek onda mogla steći pravo da studentima dijeli lekcije. Ne će baš biti točna ni tvrdnja dr. N. Engelsfeld, da se Rimski ugovori sastoje od svega „triju dokumenata“ (Engelsfeld, 2006., 406.), jer imade na pravnim fakultetima i onih koji znaju da falsa nominatio excusat, pa će znati i to da je i „Zaključni zapisnik“ od 18. svibnja 1941. ne samo „dokument“, nego je čak i nekakav ugovor, jer strankama ugovornicama propisuje stanovite obveze i prava, a da u isti kontekst (u „dokumente“) spadaju i neke zapovijedi kojima se uređuje položaj talijanske vojske u Hrvatskoj. No, nema potrebe ovdje gubiti vrijeme na to, jer sve to Katedra i dr. Krešić znaju, samo su svih ovih godina propustili o tome obavijestiti studente, ravna- jući se onom, da malo vrijedi onaj tko u malo gleda. Bit će, naime, da se je tom uzrečicom vodila Katedra, kad je propisala studentima da za ispit nauče i tvrdnju dr. N. Engelsfeld da je Italija „dobila srednju Dalmaciju do Omiša...“ (Engelsfeld, 2006., 407.). 112 Tomislav Jonjić

Recimo da bi se ta formulacija – dostojna Katedre – mogla smatrati bar donekle razumljivom ako se autorici napravi širokogrudna koncesija i pođe od toga da ona pritom vjerojatno ne misli na talijanski posjed od Drača prema sje- verozapadu niti na Dalmaciju od Boke kotorske do Omiša, nego na Dalmaciju gledanu iz smjera Kvarnera ili Velebita. No, kako god je gledali, sa sjeverozapada ili s jugoistoka, nije granica „Prve zone“ (što je također kolokvijalni, a ne službeni naziv!) tekla „kod Omi- ša“, nego skoro dvadeset kilometara zapadnije, do napogled Splita koji je, bar po slovu ugovora, imao poseban položaj. No, zar bi dr. Engelsfeld, a s njom i Katedra i dr. Krešić, nepotrebno opterećivali studente s nekakvih 20 kilometara tamo ili ovamo, sve dok – živi znanost! I dok studenti moraju kupovati ovakve „udžbenike“. Zato je razumljivo da pedantna dr. Krešić ne će cjepidlačiti ni onda kad dr. N. Engelsfeld napiše da se Nezavisna Država Hrvatska obvezala „drugim ugovorom“ da „neće na jadranskoprimorskom području podizati nikakve utvrde“ (Engelsfeld, 2006., 407.), iako nesumnjivo znade da takva formulacija pod razumijeva i neko drugo hrvatsko primorsko područje, a ne samo jadransko. Talijani, recimo, imaju jadranskoprimorsko područje jer imaju i ligurskopri- morsko, a i još neka. Hrvati imaju samo jadransko primorsko područje. Jednako tako bi bilo atipično za Katedru da s bilo kakvom ogradom prihvati tvrdnju dr. N. Engelsfeld, kako se je „trećim ugovorom“ Nezavisna Dr- žava Hrvatska obvezala da „neće sklapati međunarodne ugovore u protivnosti s talijanskom politikom“ (Engelsfeld, 2006., 407.). Oni koji bi inzistirali na preciznosti i na logičnosti, upozorili bi studente da ni to ne treba shvatiti baš onako kako je napisano, jer je „trećim“ ugovorom predviđeno da Hrvatska ne će preuzimati međunarodne obveze koje bi se kosile s duhom Rimskih ugovora (a ne s politikom talijanske vlade). Pravnik i pravni povjesničar bi to dvoje (ugovore i politiku) trebao razlikovati već zato što bi mogao znati da ugovore načelno valja poštivati, dok se politici načelno ne treba vjerovati. Kad dr. N. Engelsfeld u kontekstu međunarodnih odnosa Nezavisne Države Hrvatske napiše da su „s Vatikanom izmijenjene stalne diplomatske delegacije“ (Engelsfeld, 2006., 408.), onda bi i Katedri i dr. Krešić moralo biti poznato da je to besmislica, jer svaki pismeniji gimnazijalac znade da je međusobno priznanje de iure pretpostavka razmjene diplomatskih predstavnika. Budući da je, unatoč Viktoru Novaku, Ivi Mihoviloviću i družini, općepoznato da Vatikan Trgovci hrvatskim kožama 113

nije de iure priznao Nezavisnu Državu Hrvatsku, onda je sasvim nemoguće da bi između njih došlo do razmjene „stalnih diplomatskih delegacija“. Ali, unatoč tome Katedra tu besmislicu uvrštava u obveznu ispitnu literaturu, a ako ju studenti ne svladaju, može im se dogoditi da ih upravo dr. Krešić – u ime znanosti – na ispitu i sruši. Jednako je tako potpuna izmišljotina kad dr. N. Engelsfeld napiše da je „u Zürichu (...) otvoren hrvatski konzulat, a u Zagrebu svojevrsno (čije? Op. T. J.) trgovačko predstavništvo“ (Engelsfeld, 2006., 408.). Istina je upravo obrnuta: u Zagrebu je i nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske nastavio djelovati ranije uspostavljeni švicarski konzulat, dok je Nezavisna Država Hrvatska u Zürichu otvorila Stalno trgovinsko izaslanstvo. No, bilo bi uvredljivo očekivati da se Katedra i dr. Krešić baš ozbiljno drže činjenica. Zato je posve normalno da im ne smeta ni izmišljotina dr. N. Engelsfeld koja piše da je s nekim državama Nezavisna Država Hrvatska imala „uspostavljene pune diplomatske odnose na razini veleposlanstava“, slijedom čega su poglavniku vjerodajnice predali i neki „izvanredni veleposlanici“ (408.). Upućeniji bi znali da Nezavisna Država Hrvatska nikad i nigdje nije otvorila veleposlanstvo (Botschaft, ambasciata, embassy), niti je u Hrvatskoj bilo koja država imala diplomatsko predstavništvo toga ranga. Ozbiljni pravnici i pravni povjesničari bi o tome poveli računa, znajući da postoji nešto što se zove Bečki pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika, donesen još 1815. na Bečkome kongresu, a znajući i ono što dr. N. Engelsfeld i Katedri ne pada na pamet: da u diplomaciji i u međunarodnim odnosima rang diplomatskog predstavništva nije sasvim beznačajna stvar, i da poslanstvo (Gesandtschaft, legazione, legation) ipak nije isto što i veleposlanstvo. No, Katedri je posve normalno u obvezno ispitno štivo uvrstiti i sljedeću tvrdnju dr. N. Engelsfeld: „Diplomatske odnose na razini otpravnika poslova imale su Finska i Japan, dok je Vatikan imao u Zagrebu svoga papinskog lega- ta“ (Engelsfeld, 2006., 408.). Ovo je već znatan napredak, jer se u jednoj rečenici nalaze svega – tri po- grješke. No, i to je statistika na kojoj dr. N. Engelsfeld i Katedri što je njezin udžbenik propisala kao obvezno ispitno gradivo, valja pozavidjeti. Koje su to tri pogrješke? Prvo, Finsku u Hrvatskoj nije predstavljao otpravnik poslova, nego poslanik Onni Eugen Aleksander Talas. To što je njegovo stalno sjedište bilo izvan 114 Tomislav Jonjić

Hrvatske, ne utječe na njegov rang, kao što na činjenicu da Hrvatska s Lie- chtensteinom ima odnose na razini veleposlanika baš ništa ne utječe činjenica da je sjedište toga hrvatskog veleposlanika u – Bernu, dakle, u Švicarskoj. Nije dr. N. Engelsfeld morala pročitati Talasove uspomene, u kojima stoji i sljedeće: „U Zagreb sam stigao 22. rujna 1941. i započeo poslaničku službu u nezavisnoj Hrvatskoj...“, ali bi bilo korisno da je prolistala popis članova diplomatskog zbora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (ili da je jednostavno upitala nekoga tko o tome nešto znade, jer možda negdje ima i takvih!). Drugo, Japan je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u početku doista predstavljao Kazuichi Miura u svojstvu otpravnika poslova, ali je u veljači 1944. u Zagrebu otvoreno japansko poslanstvo, kojemu je na čelu i dalje bio Miura, ali sada u rangu poslanika (pa je kao takav iste godine svoje članke objavljene u Hrvatskoj uvrstio u knjigu Japanac o Japanu, koja je osvanula s predgovorom doglavnika Mile Budaka, predsjednika Hrvatsko-japanskoga društva). I treće, formulacija dr. N. Engelsfeld ne ostavlja nikakve dvojbe da je pa- pinski legat (predstavnik države Vatikan?) bio na neki način akreditiran kod hrvatskih državnih vlasti, makar nije kazano na kojoj razini. A nije, nego je opat Marcone imao poseban status kod hrvatskog episkopata. Znade to svaki vrabac na grani, ali nikako se ne da svladati ni dr. N. Engelsfeld niti Katedri koja je to štivo propisala kao obvezni udžbenik. Izmišlja dr. N. Engelsfeld i onda kad tvrdi kako je Pavelić 10. rujna 1943. u odnosu na novooslobođena područja uputio „zapovjed (sic!) tamošnjem pu- čanstvu da prihvati novu vlast“ (Engelsfeld, 2006., 410.), jer takve zapovijedi nema, niti je ona logički i životno moguća. Pučanstvo se može pozvati, može mu se i prijetiti, ali mu se ne može zapovijedati. No, na Katedri je sve moguće. Jer, knjiga dr. N. Engelsfeld otužno svjedoči i tome kako se na jednome pravnom fakultetu poima pravna priroda (međuna- rodnih) ugovora. Nakon što je ukratko (i, dakako, neprecizno) navela koje je bilateralne i multilateralne ugovore Nezavisna Država Hrvatska sklopila i kojim je konvencijama pristupila, ona zaključuje: „Međutim, kako su tijekom rata sile Osovine postupno uzmicale, tako su i sklopljeni ugovori gubili svoju valjanost“ (Engel- sfeld, 2006., 409.). Nisu se, dakle, ugovori prestali primjenjivati, nisu postajali neprimjenljivi, nego su „gubili svoju (sic!) valjanost“. Teško da bi se s takvom rečenicom prošao prijamni ispit na studiju hrvatskog jezika, a još bi se teže s takvom kvalifikacijom uspješno prošao ispit iz Trgovci hrvatskim kožama 115 rimskoga prava kod ozbiljnog profesora, ali – na katedri nacionalne pravne povijesti Pravnoga fakulteta u Zagrebu i to je moguće, sve na veću slavu znanosti. I tako dalje, i tako dalje. Ovo su samo neke od ilustracija kvalitete obveznoga ispitnoga gradiva na „katedri za povijest hrvatskog prava i države“ na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, s nepunih 9 (devet) stranica toga gradiva. Devet stranica, slovima i brojem, s četrdesetak faktografskih pogrje- šaka! Jer, uz ove koje sam spomenuo, ima ih, nažalost, na tih skromnih devet stranica još dosta. A imajmo na umu da to nije prvo, nego čak treće izdanje. I ako je točna tvrdnja M. Krešić, da je dr. N. Engelsfeld otišla u mirovinu 2005. godine, čini mi se da je logično zaključiti kako je ovo, njezino „umirov- ljeničko“ izdanje, dopunjeno i priređeno u suradnji s Katedrom, jer: možda je dr. N. Engelsfeld kao aktivna profesorica mogla postići da njezin priručnik bude proglašen udžbenikom unatoč svim silnim nedostatcima, ali nakon što je otišla u mirovinu, pa u vlastitoj nakladi tiskala novo izdanje knjige što je propisana kao udžbenik, za to je morala imati vrlo snažnu potporu svojih nas ljednika na Katedri. Oni, pak, u toj knjizi, kako se vidi, nisu uočili osobitih pogrješaka, pa je ona čak „dopunjena“. Ne usuđujem se utvrđivati kako je izgledala prije tih poboljšica, možda mi junačko srce ne bi izdržalo. Vjerujem da je sada jasnije, zašto se nisam usudio provjeravati, je li baš dr. N. Engelsfeld možda recenzirala prvi od dva članka dr. D. Čepula što je uvršten u ispitno gradivo. Jer, da sam u tom slučaju došao do potvrdnog odgovora, dragi Bog zna, kakve bi mi se misli o kontinuitetu i diskontinuitetu, selekciji i kriterijima po- čele rojiti u glavi. Možda bih došao i do kakvih tužnih zaključaka, pa čak i počeo patiti od nesanice. No, i bez toga bih rekao kako je očevidno da bi Katedra vjerojatno mogla imati prječih poslova od rasprave o mojoj nedužnoj, maloj i beznačajnoj bilješ- ci u članku o državnosti Nezavisne Države Hrvatske. A imala bi prječih poslova, vjerojatno, i dr. M. Krešić, nastavnica na toj katedri. Jer, u knjizi dr. N. Engelsfeld, čije sam vrline ukratko prikazao, spominje se i Mirela Krešić, tada još samo kao „dipl. iur.“ Važna je pritom bila uloga moje uvažene polemičke protivnice, diplomira- ne pravnice: priredila je kazala. I to ne jedno, nego čak tri: kazalo zemljopisnih imena, osoba i pojmova. Budući da je sudjelovala u oblikovanju te knjige, tim 116 Tomislav Jonjić veća je šteta što ni jednom jedinom riječju nije stala u obranu njezine autorice kad sam ju u svom članku onako nezgodno ocijenio. Pa neka je dr. N. Engel- sfeld u mirovini, ali – osjećaj lojalnosti? A pristojnost? A katedra? A fakultet? A sveučilište? A znanost? Jer, dr. N. Engelsfeld nije propustila u uvodnoj napomeni zahvaliti se M. Krešić na njezinoj pomoći, pa je bilo pristojno sad joj uzvratiti lojalnošću. Nelijepa je, iako vrlo rječita činjenica da je dr. Krešić, nažalost, propustila udovoljiti toj svojoj moralnoj obvezi. No, bilo kako bilo, iz tog sudjelovanja u nastanku knjige dr. N. Engelsfeld, jasno slijedi bar to da je dr. Krešić još kao mlada pravnica, na početku akademske karijere, pročitala prijelom knjige. Jer, bez toga ne bi bilo moguće napraviti kazala, zar ne? Pročitala je, dakle, diplomirana pravnica M. Krešić i tih nepunih devet stranica kojih smo se dotaknuli u prethodnim opaskama. I, što je učinila? Nitko ne zna („krhko je znanje“!), ali teoretski je, rekao bih, zamislivo slje- deće: (a) nije uopće uočila nijednu od tamošnjih četrdesetak pogrješaka, jer o materiji nema pojma; (b) uočila ih je sve i na njih upozorila ne samo autoricu nego i recenzente, S. Sokola i M. Apostolovu Maršavelsku, koji su – napose onaj prvi – na području nacionalne pravne povijesti priznati autoriteti, a onda je na te propuste upozorila i fakultetske vlasti, rekavši pritom kako bi bilo vrlo nezgodno da takva knjiga bude kao udžbenik tiskana u nakladi fakulteta i da se propiše kao obvezno ispitno gradivo; (c) nije ju uopće zanimalo ništa drugo, osim kako svezati konja tamo gdje gospodar kaže. Dakako, ne smije se isključiti ni kombinacija navedenih mogućnosti u raz nim omjerima. Znanstvena dostignuća doc. dr. sc. M. Krešić općenito su mi nepoznata, ali iz daljnjega njezina napredovanja u fakultetskoj hijerarhiji mogao bi koji zlobnik s priličnim stupnjem izvjesnosti zaključivati, koju je od spomenutih mogućnosti dipl. iur M. Krešić izabrala tih znamenitih, za njezinu karijeru osobito važnih godina. A kad me je već povukla za jezik, neka mi se dopusti ocijeniti (i dokazati), da su kazala koja je ona priredila, ni manje ni više nego – dostojan pripadak knjige dr. N. Engelsfeld. Da se slično sličnome raduje (i da one možebitne pomisli od kontinuitetu i diskontinuitetu i ne bi bile sasvim promašene), pokazuje nekoliko egzempli- Trgovci hrvatskim kožama 117 fikativnih dokaza te moje ocjene, koji slijede. Ne navodim stranice knjige, jer kazala poštuju abecedni red, pa je moje tvrdnje lako provjeriti. Recimo, dakle, da je izostanak naglasaka na prezimenima što se navode u kazalu ili kazalima (poput prezimena Pétain, Rákóczy, Héderváry i dr.) puka tiskarska pogrješka, iako se bez akcenata ta prezimena čitaju posve drugačije. Recimo da tiskaru možemo predbaciti što je krivo napisan niz pojmova i imena (pa umjesto Marseillea imamo „atentat u Marseillu“, umjesto „Hort- hyja“ tu nam je „Horty“, umjesto „plana Barbarossa“ imamo „plan Barba- rosa“, acquisto nuovo i nuovissimo su dosljedno prozvani „acqisto nuovo“ i „acqisto nuovissimo“, D'Annunzio je jednostavno postao „Gabriell“, a Lloyd George nema imena, ali je zato postao „Lloyd Georg“, jer autorica kazala valjda misli da je drugi dio prezimena zapravo ime. Recimo da tiskar pati od iste bolesti od koje silno boluje Katedra, pa slabo zna hrvatski pravopis, uslijed čega umjesto „saveza s Čehoslovačkom“ imamo „savez sa Čehoslovačkom“, a umjesto Crne Gore tek toponim „Crna gora“; velikim su početnim slovima napisane „Dravska Banovina“ i „Primorska Bano- vina“, ali nam se zato nudi „Narodna republika Hrvatska“, „Kraljevsko namje- sništvo Demokratske federativne Jugoslavije“, „Grubišno polje“ itd. Američko Jugoslavensko narodno vijeće baš je tiskar prozvao „jugoslavenskim narodnim vijećem“. Recimo da je tiskar i od drugih vlastitih imena stvorio opće imenice, slijedom čega je Međunarodni vojni sud u Nürnbergu postao tek „međunarodni vojni sud“, a Državni sud za zaštitu države samo „sud za zaštitu države“ odnosno „državni sud za zaštitu države“. Možda se tiskaru učinilo zgodnim prekrstiti uglednoga hrvatskoga pravnog pisca, pa je Adolfo Rušnov postao „Adolf Rušnov“, slično kao što je Edvard Kardelj postao „Eduard Kardelj“, a Ambroz Vranyczany jednostavno – „Am- broz Vraniczany“. Recimo, dakle, da je sve to jedna lijepa i poprilična hrpa tiskarskih po- grješaka, pa recimo i da je tiskar pukim slučajem neki priučeni pravnik, pa se inventivno i de lege ferenda domislio onoga što ozbiljnu pravniku ne bi palo na pamet, poput „postupka pred trgovačko-mjeničnim sudovima o smetanju posjeda“ i „izvanparničnog prava“. No, teško će biti tiskaru predbaciti da je svojom voljom kod niza osoba izostavio osobna imena, pa tako – posve neuobičajeno i nepreporučljivo – u indeksu nalazimo samo prezimena: Barac, Beust, Biankini, Borković, Chotek, 118 Tomislav Jonjić

Ciano, Deželić, Granđa itd. Očito ne tiskaru, nego baš mojoj uvaženoj pole- mičkoj protivnici nije palo na um, da bi Ciano u ovakvoj knjizi možda mogao biti jedan (makar ni Galeazzov otac nije baš potpuni anonimus!), ali da već kod Barca ili Deželića takve sigurnosti nema. A bojim se da se nikako tiskaru ne će moći predbaciti odgovornost za to što u indeksu imamo „Narodno vijeće Države SHS“, „adresu delegacije Narodnog vijeća Države SHS“ i „delegaciju Narodnog vijeća Države SHS“. Izgleda da, nažalost, diplomiranoj pravnici M. Krešić nije bilo poznato kako tijelo takvog naziva nikad nije postojalo (što je – kako nam ona svojim primjerom potvrđuje – svakako izvrsna preporuka za akademsko napredovanje na katedri nacionalne pravne povijesti!). Jer, postojalo je Narodno vijeće SHS, koje je nastalo znatno ranije od Dr- žave SHS, ali ni nakon što je došlo do toga državnopravnog provizorija, to se tijelo – kako svjedoče dokumenti čiji je uži izbor davno objavio B. Krizman, a onda nedavno, cjelovito i temeljito Marina Štambuk-Škalić i Zlatko Matije- vić – nikad nije nazivalo „Narodnim vijećem Države SHS“. Tu, začudo, nije pogriješila čak ni dr. N. Engelsfeld, koja govori o „Narodnom vijeću SHS“, nego je to jedan od znanstvenih doprinosa upravo moje polemičke protivnice, dr. M. Krešić. Ne bi tiskaru palo na pamet ni to da kod pojma „poklisar“ uputi na „nun- cij“, jer ta dva pojma nisu istoznačna. Ne će tiskar biti odgovoran ni za to što u kazalu pojmova među koalicijama nalazimo „prečansku“, ali nigdje ne nalazimo službeni naziv koalicije koja se krije pod tim slikovitim izrazom: Seljačko-demokratske koalicije. Teško da je tiskar odgovoran i za to što su i u tekstu dr. N. Engelsfeld i u kazalu M. Krešić prve novine na hrvatskome jeziku (Kraljski Dalmatin) inventivno prozvane Kraljevskim Dalmatinom, a što među crkvama nalazimo i neku „hrvatsku“ (ne možda Hrvatsku starokatoličku crkvu!). I tako dalje, i dalje tako, i tako dalje... Sve su to plodovi mukotrpnog rada Katedre i njezinih nastavnika, ponajprije dr. N. Engelsfeld i M. Krešić, na svjetlanju ugleda znanosti i sveučilišta. Treba li, dakle, još potanje objašnjavati, zašto me vrlo malo zanima što o meni misli doc. dr. sc. Mirela Krešić, i zašto štivo koje spada u obvezno ispitno gradivo na katedri za povijest hrvatskog prava i države na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu smatram potpuno irelevantnim, osim kao primjer kako ne treba pisati? Trgovci hrvatskim kožama 119

Ali se ni sada ne ću poslužiti retoričkom figurom dr. Krešić, pa pitati Ka- tedru, fakultet i Sveučilište: zar nije neshvatljivo da su stotine i stotine ovako ozbiljnih i grubih pogrješaka mogle nezamijećeno proći i da godinama prolaze pokraj toliko učenih sveučilišnih profesora (pa čak i pokraj uvijek budne doc. dr. sc. M. Krešić!), i da se na katedri nacionalne pravne povijesti PFZ-a godinama i godinama studente podučava izmišljotinama i besmislicama? Zar je moguće da već desetak naraštaja studenata, budućih intelektualaca, mora nabavljati ove priručnike te iz njih učiti hrpu faktografskih pogrješaka? Zar je moguće da se godinama, pa i desetljećima ponavljaju izdanja loše pisanih i slabo lektoriranih sveučilišnih udžbenika punih pogrješaka i besmislica? Zar izmišljanje ima ikakve veze sa svrhom postojanja kolegija, sa smislom pohađanja fakulteta, ili sa znanošću uopće? Ništa od toga ja, eto, ne ću pitati, nego ću čak i nauštrb vlastite djece, koja skupa sa stotinama svojih kolega svake godine, također moraju kupiti baš ove knjige (kao da nema elegantnijih načina da se baci novac!?), i koja moraju baš ovakve pogrješke i besmislice učiti kao obvezno ispitno gradivo, i koja baš to moraju polagati u sklopu jednoga inače korisnog ispita, prihvatiti svoj dio odgovornosti za to što me zapravo ne zanima kako doc. dr. sc. M. Krešić brani svoju službicu, svoju plaćicu i svoju (i tuđu) taštinu. Uz uvjet da to ne radi preko mojih leđa i u ime znanosti. Jer, to je već neuljudnost koja prelazi granice što ih je moja autsajderska malenkost spremna šutke otrpjeti.

(Časopis za suvremenu povijest, 44/2012., br. 1, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2012.) 120 Tomislav Jonjić

OD PREDRASUDA DO KRIVIH ZAKLJUČAKA

Kad su se, prema Josipu Šentiji, negdje pred kraj ljeta Gospodnjega 1973., radi razgovora o nekim formulama i formulacijama jugoslavenske leksikogra- fije, sastala dva hrvatska malodušnika, dva izdanka jugoslavenske kompartije koji ispod pepela svoga rodoljublja nikad nisu uspjela iščeprkati onaj po svoj prilici sačuvani komadićak žara, i smogla hrabrosti da Hrvatsku zamisle izvan jugoslavenskog obruča (pa su se i tom i drugim zgodama njih dvojica, Miro- slav Krleža i on, Josip Šentija – pored demonstracije vlastitog neznanja i raz- metanja latinskim i francuskim krnjatcima na način koji zorno svjedoči da su i u latinskome i u francuskome ostali na donjim granama, što je, nema sumnje, na „ovim prostorima“ ponajbolja preporuka za upravljanje enciklopedijama i leksikonima – za potrebe opravdanja te svoje kukavštine, uporno trsili naći opravdanje i ispriku i za Jugoslaviju i za Najvećeg Sina Naših Naroda I Na- rodnosti), svojim je uobičajenim, nadmoćnim i sveznadarskim tonom Krleža zaključio kako je ustaški režim („režim NDH“) „i sve što je on učinio, prije svega hrvatskom narodu, bio sramotan i da kriminalna djela koja je počinio ne treba skrivati. Ali ih ne treba sebi na nos nabijati tamo gdje treba i gdje ne treba. To je opasna rabota, koja produbljuje frustracije.“ Dakako, nije ovdje mjesto za raspravu o tome, koliko su se izdanja Jugo- slovjenskoga leksikografskog zavoda držala te majestetične ocjene – osobno smatram kako su te knjižurine obavile svoj „crnački posao“ i opravdale naziv svog nakladnika, pa će za to i upravo zbog toga šef te kuće krajem travnja 1972., dok su u verigama čamili i Gotovac i Tuđman, i Veselica i Đodan, i Budiša i Čičak, i Tomičić i Ivičević, i stotine drugih hrvatskih intelektualaca, većinom stasalih uz jasle same kompartije, jer oni drugi, koji tim jaslama nikad nisu ni bili pripuštani, već odavno bijahu što istrijebljeni a što iz javnosti izopćeni), iz posvećenih ruku samoga Najvećega Sina dobiti poslijedeklaracij- ski oprost grijeha i poslijekarađorđevsku aureolu u obliku takozvanog Ordena bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem) – nego je ovom ekskursu jedina svrha svrnuti pozornost na to da je i među hrvatskim kvislinzima, njihovim livrira- nim lakajima i intelektualnim nadničarima – kao ovdje – ako već ne i među njihovim janjičarima, ponekad znala sinuti misao da za sve postoji mjera, pa tako mjera treba postojati i kod optuživanja vlastitoga naroda ili bar vlastitih sunarodnjaka. Trgovci hrvatskim kožama 121

Jer, bilo je to vrijeme kad su uz glasnu ili prešutnu asistenciju takozvanih hrvatskih antifašista – kako onih koje je iz stražnjega džepa po potrebi potezao Petar II. Karađorđević, tako i onih koje je na istome mjestu držao Josif Visa- rionovič uz pomoć jugoslavenske partije što se je i formalno nazivala „sek- cijom Komunističke internacionale“ – Hrvati općenito nazivani izdajicama, kvislinzima i fašistima koji su, eto, samo u Jasenovcu pobili najmanje 700.000 ljudi – što znači pet do šest stotina dnevno, i petkom i svetkom, poslije doruč- ka i prije večere, što je monstruozni pothvat koji pak nije moguće izvesti bez prethodnoga plana i bez zdušnog udjela velikog mnoštva naših sunarodnjaka. A uz to su se ti naši sunarodnjaci – kao logičan izdanak jednog odvajkada ge- nocidnog naroda – bavili proizvodnjom sapuna od ljudske masnoće, izradom ogrlica od prosušenih ušaka ili sjenila od, po izboru i za malu cijenu, štavljene i neštavljene ljudske kože, ili pak sasvim banalnim, svakodnevnim zabavama, kao što je punjenje košara ljudskim očima iz nedužnih, športskih pobuda. Ne bi, dakako, te crne legende, od kojih nam desetljećima trnu zubi, mogle nastati da su ti naši sunarodnjaci bili redom nevinašca i anđelci, ali ne bi one na svijet došle ni samo po tome što je i među njima, kao i u svim drugim narodima, bilo i zločinaca i patoloških izopačenika, jer su i te crne legende trebale imati i imale su i svoje hrvatske „antifašističke“ babice. Svjedoci smo, nažalost, da se u Hrvatskoj uvijek dade naći i tih babica i spomenutih janjiča- ra, a još više tih lakaja i takvih nadničara. Oni se ne će zadovoljiti time da se ni o komu niti o čemu ništa ne krije – jer je prikrivanje zločina također zločin – nego će, za milostan gospodarov pogled, šaku zobi ili zdjelu osrednjega sr- nećega gulaša, posegnuti za izmišljotinama i lažima na račun vlastitog naroda – premda je izmišljanje zločina još i veći zločin, jer: zločini se ne izmišljaju tek tako, iz logoreičnih pobuda, radi zabave i bez ikakve svrhe, nego uvijek s jednom jasnom i podmuklom nakanom – da opravdaju hrvatsku neslobodu i legitimiraju osvetu i nove zločine protiv Hrvata. To je problem o koji sam se očešao u ovome i u nekoliko sljedećih priloga uvrštenih u ovu knjigu; zato ove napomene treba smatrati zajedničkima za sve njih. Kako sam o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – a osobito o hrvatsko-talijanskim odnosima i o takozvanim Rimskim ugovorima iz svibnja 1941. odnosno o razgraničenju Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ponešto, pa i dosta, i sam pisao, dolazeći do posve suprotnih zaključaka od onih jugoslavenskih koji su tako nepokolebljivo i napadno kanonizirani i u hrvatskim udžbeni- cima, i u našim leksikonima i enciklopedijama (gdje se – nasuprot, opet Krle- 122 Tomislav Jonjić

žinoj, ocjeni iz spomenute Šentijine knjige – uporno previđa kako se „ne mogu prihvaćati ekspertize ustaštva koje ne proizlaze iz ekspertiza Orjune“, jer su ti „fenomeni povezani, kao uzrok i posljedica“, budući da je „Orjuna pripremila ustaštvo“, i gdje je teritorijalna žrtva za uspostavu i priznanje hrvatske drža- ve izjednačena s izdajom, dok je teritorijalna žrtva za uspostavu i priznanje Jugoslavije, ili kakav komad, pače komadina zemlje prepuštena braći Srbima prije 1941. ili nakon 1945., proglašena slavnim i nenadmašnim dokazom hrvatskoga rodoljublja i hrvatske političke mudrosti), pa se tih suprotnih zaklju- čaka i danas držim katonskom tvrdoglavošću, ne nalazeći im bitnijih logičkih, političkih niti historiografskih slaboća – smjelo bi se pretpostaviti da sam o tome podosta i čitao, i da i dalje nastojim o tome pročitati sve što mi slabe sile dopuštaju. Tako sam i zato sam – zbog običaja i dužnosti, a ne zbog očekivanoga intelektualnog užitka – pročitao i članak meni inače nepoznatoga doktora znanosti Nevenka Bartulina, objavljen pod naslovom „The NDH as a 'Central Eu- ropean Bulwark against Italian Imperialism'“, u Review of Croatian History, časopisu što ga povremeno objavljuje Hrvatski institut za povijest. Premda je Bartulinov tekst kratak, pa ni zbog toga nije obećavao bogzna koliko, valjalo ga je pročitati već i zbog sama naslova. Prema tome bi naslovu Nezavisna Dr- žava Hrvatska u nekim glavama bila zamišljena kao svojevrsni srednjoeurop- ski bedem ili bedem Srednje Europe protiv talijanskog imperijalizma. Dakako, teza nije nova – što doktor znanosti Nevenko Bartulin (ah, Bartulin!) ne zna, pa dakle ne će ni primijetiti – niti su se Hrvati (i Slovenci) u vrijeme Drugoga svjetskog rata prvi put pojavili, manje kao akteri, a više kao objekti, ponekad i kao puki instrumenti, politike koja je u ime zapadnoeuropskih ili srednjoeu- ropskih sila težila suzbijanju i talijanske dominacije na Jadranu, osobito na njegovoj istočnoj strani, dominacije koja se je uvijek obazirala i na nijemstvo i koja je uvijek pretpostavljala stanovit oblik talijansko-mađarske suradnje ili sporazuma. Slične sile i iste silnice daju se, naime, vrlo lako prepoznati i prije Prvoga svjetskog rata, i u njemu – jer su zemljopis i geopolitički interesi konstanta koja se opire pojedincima, skupinama i strankama, kao i njihovoj ideološkoj poputbini – pa će onomu koji o tim razdobljima hrvatske i europske povijesti znade makar beknuti, odmah na pamet pasti glavni tokovi takozvane velikoau- strijske, a osobito njemačke politike koje su u Austro-Ugarskoj u ratno doba najjasnije zastupali tzv. njemački nacionali (Deutschnationalen), a u manjoj mjeri i neke kršćansko-socijalne grupacije. S druge su strane Mađari oslonac Trgovci hrvatskim kožama 123 nalazili u Srbima i njihovim jugoslavenskim satelitima (nerijetko hrvatskog podrijetla), potom u protuaustrijskom (posredno i protuhrvatskom) koketira- nju s talijanskim imperijalizmom. Zato, drugim riječima, one teške 1941. nismo doživjeli ništa što i ranije nismo vidjeli; ne samo zato što se je – kao što naraštaji naših učenika nisu učili, e da bi im Rimski ugovori iz toga svibnja izgledali stravičnije! – dobar dio hrvatskoga jadranskog područja nakon kraja Prvoga svjetskog rata našao pod višegodišnjom talijanskom okupacijom, nego se je pred našim očima tih mjeseci i godina odvijao remake jednoga prastarog filma, s novim protagoni- stima i s novim – nažalost, krvavijim nego ikad ranije – pirotehničkim i uopće scenskim efektima koji su i stotine tisuća, pa i milijune posve nedužnih ljudi koštali rusih glava. No, sinopsis je u glavnim crtama ostao isti: nitko osim Hr- vata, a ponajmanje netko od hrvatskih susjeda, ni tada nije želio niti planirao hrvatsku državu, a oni koji su na njezin postanak pristali, pristali su samo zato što im je ona u tom trenutku, kao najmanja od mogućih prijetnji, bila najmanje loše, najmanje neprihvatljivo rješenje. To su, u najkraćim crtama, europske i svjetske klačine i vatre uz koje su Hrvati 1941. pokušavali pristaviti svoj lončić: Nezavisna je Država Hrvatska nastala na temelju težnje hrvatskog naroda za nacionalnom slobodom i držav- nim osamostaljenjem, a u onim složenim trenutcima, kad je tzv. demokratski Zapad – tada inače sveden na ostatke ostataka tako daleke od europskoga kopna – i dalje tvrdoglavo ustrajao u bezuvjetnom nastojanju da se očuva bilo kakva, pa i krajnje nedemokratska jugoslavenska država, bilo je moguće tu, kakvu-takvu hrvatsku samostalnost, ostvariti samo u usku i opasnu procjepu između njemačko-talijanskih, donekle i mađarskih interesa, premda su se praktično sve do jučer i te države trsile sačuvati Jugoslaviju te ju kao cjelinu privući u svoju orbitu. U tom kontekstu nikad ne valja smetnuti s uma ono što naši pismoznanci i farizeji, duhovni slijepci i etički skorojevići stalno i hotice smeću s uma: kao alternativa takvoj, također nedemokratskoj – a uskoro će se vidjeti: i autoritar- noj i teritorijalno osakaćenoj i napola samostalnoj i brojnim manama od ro- đenja opterećenoj – hrvatskoj državi nije se nudila neka romantična hrvatska Arkadija u kojoj bi se na sve strane svirale frulice, djeljali pastirski štapovi i plesala pučka kola; nije nam kao alternativa nuđena zemljica u kojoj bi pastir bezbrižno napasao svoju kravicu, a težak mirno okopavao maslinu i gnojio lozu, strahujući jedino od peronospore i moleći Svevišnjega samo za kišu u pravo vrijeme. 124 Tomislav Jonjić

Ne, nije se kao alternativa nudila Arkadija, nego je alternativa takvoj hrvatskoj državi bila ili Jugoslavija s beogradskim, karađorđevićevskim režimom koji nije mogao otrpjeti ni ustavnopravni provizorij u obliku Banovine Hr- vatske (s popratnim konc-logorima, jugoslavenskim akademijama, okivanjem Matice hrvatske, stigmatizacijom „pokvarene gospode“ i „odnarođene inteligencije“, sve u toj tužnoj Banovini Hrvatskoj, pa i prepuštanjem lavovskoga dijela BiH takozvanim „Srpskim zemljama“ te koječime sličnim, pa i onim što se za jugoslavenski račun – kao da je Jugoslavija danas jača nego ikada! – u nas uvijek antifašistički prešućuje: očijukanjem s ukusima maršala Göringa i antisemitskim propisima), ili se je, s druge strane, toj i takvoj Hrvatskoj kao alternativa nudila posve otvorena i potpuna talijansko-njemačko-mađarska okupacija, kojoj bi brojna srpska manjina – slijedeći svoju tradicionalnu politiku od druge polovice XIX. stoljeća do akcije „Srbi na okup!“ (1939.–1941.) – očekivano, prirodno i bez suvišnog moraliziranja zdušno asistirala, kako bi sačuvala svoje društvene pozicije, a onda se i eventualno pripremila za ostvarenje nacionalnih ciljeva. U takvoj nam situaciji i ne treba onaj Kissingerov poučak, prema kojemu se državnike zapravo prosuđuje prema njihovim predodžbama o alternativi, jer nam je i bez njega jasno da je prostor djelovanja hrvatske nacionalne i nacionalističke političke elite bio krajnje stiješnjen. Zato, kad se okanimo moraliziranja kojemu je svrha obsjeniti prostotu, a ne donijeti ozbiljan etički sud, suočavamo se s time da grijeh te elite nije njezin izbor – jer izbor pretpostavlja alternativu i slobodu, kojih ovdje nije bilo – nego je njezin grijeh u tome, kako se je ponašala u tom tjesnacu. Volio bih da je to ponašanje bilo drugačije i bolje. Volio bih to ponajviše zbog sebe i zbog svojih sunarodnjaka, dakle – i zbog Hrvatske. No, i kad mnoge aspekte tog ponašanja osuđujem, to ne znači da ne znam kako to ponašanje valja prosuđivati iz ondašnje perspektive i po ondašnjim, k tome objektivnim mjerilima: bez simpatija i saveznika u svijetu, bez orga- nizirane uprave, bez školovane diplomacije i obavještajne službe, bez vojske i tvornice oružja, bez mogućnosti uvoza oružja iz inozemstva, sa stotinama tisuća talijanskih i njemačkih vojnika na njezinu tlu (iz dana koji su prethodili proglašenju i priznanju hrvatske države, iz dana samoga njezina rođenja) ili u njegovoj neposrednoj blizini, i s brojnim unutarnjim protivnicima i neprijateljima bilo kakve (dakle: svake, a ne samo ustaške ili „ustaške“) hrvatske države. Trgovci hrvatskim kožama 125

K tome se sve to zbiva u sasvim konkretnoj Europi, Europi kojom dominira Osovina što je i dalje u savezničkim odnosima sa SSSR-om i u prijateljskim odnosima s onih nekoliko neutralnih europskih država, pa i sila poput Španjol- ske – jer je na Kontinentu jedini pravi ideološki i politički protivnik ne samo nacional-socijalizma nego i fašizma, pa time i Osovine, zapravo bila Sveta Stolica, ali ni ona, za razliku od 1991./92., nije bila spremna priznati hrvatsku neovisnost u tijeku rata (a Slovacima nije pomoglo ni to što su i ona i SAD i SSSR i Velika Britanija i Francuska priznale Slovačku prije rata, sad već davne 1939.!) – dok je donedavno moćna Francuska od sredine 1940. ležala na podu, poražena i ponižena, a Velika je Britanija lizala rane nakon katastrofe kod Dunkerquea u svibnju i lipnju 1940. godine, usrdno se nadajući da će se Sjedinjene Američke Države, u kojima je Roosevelt dobio izbore na izolacioni- stičkim, proturatnim krilaticama, ipak umiješati u rat. K tome, za razliku od, recimo, novogodišnjih praznika 1992., kad smo – u svijetu koji je prisezao demokratskim frazama, i bez ijednoga spomena vrijed- nog unutarnjeg neprijatelja – pristajali na diktat u obliku Vanceova plana, i na višegodišnju, u tom trenutku posve neizvjesnu okupaciju skoro trećine nacionalnog teritorija (da nam stvar bude jasnija, i da ne idemo dalje u toj zastra- šujućoj statistici, pobrojimo samo hrvatske žrtve, recimo, u petrinjskome kraju od pada odnosno okupacije Petrinje 1991. do „Oluje“ 1995., pa će uvjerljivije biti i naše procjene i naše ocjene našega podređena položaja 1941.–1943. u žrtvovanim primorskim područjima i u takozvanome Obalnom pojasu!), imajmo na umu da u ono doba baš nitko diljem svijeta i na sva usta nije govorio o ljudskim i nacionalnim pravima, o nepovrjedivosti granica i o neprihvatljivosti ratovanja; nego su, baš naprotiv, u ono doba u modi bili sila i rat, a ključni čimbenici europske politike otvoreno su ponavljali kako međunarodna politika nije pitanje prava, nego pitanje odnosa snaga (quod erat demonstrandum i prije prvoga rujna tisuću devetsto trideset devete i nakon njega). Trebalo je, dakle, u takvim okolnostima pristati na tuđinska rješenja, ili: stvarati i voditi državu, makar kakvu, ali tada jedino moguću, a pritom se ne moći poslužiti Cianovim dnevnikom ni Mačekovim memoarima, ni Kardelje- vim razmatranjima pravaca razvitka sustava socijalističkog samoupravljanja, pa čak ni diplomatskom umješnošću Mike Špiljka i Stipe Mesića, udruženih s Budimirom Lončarom (štoviše, ne imati na posluzi ni inteligenciju koja bi se dala u priuzi voditi naokolo, poput donedavnog predsjednika naše dične Aka- demije, poglavito u čiriće i prištiće, pa čak i u nevoljnije izrasline pomno upu- ćenog nam akademika Zvonka Kusića koji se je te uloge razdragano prihvaćao 126 Tomislav Jonjić i bez lanaca, željeznih alki, cimbala i talambasa, spreman služiti na svakome sajmu, samo dok ga snimaju i dok mu plješću). Što, dakle, ja mislim o tome, s koliko se je uspjeha i neuspjeha, s koliko pos- tignuća i tragedija, s koliko idealizma jednih i s koliko zločinačkih instinkata drugih, i pod jednom i pod raznim zastavama, to činilo u onim teškim i tragič- nim vremenima, napisao sam prije više od dva desetljeća u opsežnoj raspravi (944 str.) koja je početkom kolovoza 2000. objavljena pod naslovom Hrvatska vanjska politika 1939.–1942. Kad bih danas imao vremena za drugo izdanje te kupusare, nešto bih mjestimice dopunio i ispravio tiskarske pogrješke; supstancijalno bi stvar ostala ista. Što rekoh, rekoh. U takvome, dakle, raspoloženju i s takvih intelektualnih, etičkih i političkih polazišta čitam svaku raspravu o tim temama, pa tako i onu doktora znanosti Nevenka Bartulina, o kojoj će u nastavku biti riječi. Nije mi pritom padalo na pamet niti mi sada pada, tražiti od drugih da misle kako ja mislim (znadem, naime, i to da svi mi – ma koliko nešto znali ili ne znali – mjerimo i nekim drugim mjerama, da najiskrenije plačemo na svojim grobovima i da svijeće najusrdnije palimo na svojim svetištima). Slijedom toga, zagovarajući načelo slobode i odgovornosti, i ne osjećam se posebno prozvanim niti pozvanim bilo na pohvalu bilo na pokudu, sve dok pisac ne pokaže biblijsko nepoznavanje elementarnih činjenica i usporednu ambiciju da na tom neznanju izgradi svoje ambiciozne konstrukcije. A osobito onda kad su te konstrukcije natopljene sluganstvom, željom da se dopadne tuđinu ili onim što bi jedan drugi narod nazvao – samomržnjom, mazohističkom potrebom da se vlastitu narodu manipulacijama i konstrukcijama raskapaju stare i stvaraju nove rane. I ništa kod mene ne izaziva podsmijeh kao potreba ljudi koji su svoje svje- dodžbice stekli pred stranim mentorima – ljudima obično posve neupućenima u slojevitosti naše povijesti i povijesti naših susjeda – pa su impresionirani tim svjedodžbicama i tim mentorima, njihovim takozvanim klasifikacijama, she- mama i modelima, pa onda grčevito nastoje da taj sluganski osjećaj s njima podijele i ostali, koji bi, eto, također trebali hrvatsku povijest tumačiti prema kvaziznanstvenim mjerilima i kvaziteorijskim modelima smišljenima u kojekakvim kabinetima raznih ministarstava gubljenja vremena i presipanja iz pra- znoga u šuplje. Zato sam, dakle, reagirao na neznanje doktora znanosti Nevenka Bartulina (ah, Bartulina), čovjeka koji mi je inače nezanimljiv i neinspirativan u svakom pogledu, čak i onda kad se na nj – kao što ćemo vidjeti – pozivaju stručnjaci Trgovci hrvatskim kožama 127

iste sorte, da ne kažem – pasmine. A premda je objavljen na engleskom jeziku, skrušeno priznajem kako je moj tekst izvorno pisan na hrvatskome – jer je moj engleski dakako bolji od onoga kojim na narodnu diku blista Mara Antičević zvana Ingrid Marinović, učena naša nekadašnja ministrica, a sad ponos pravne struke u instituciji koja nam kao narodu i državi svakodnevno svjetla obraz, ali nije takav da bih njime mogao izraziti ono što mogu izraziti na hrvatskome – pa je o prijevodu na engleski, dakako, skrbilo uredništvo časopisa. No, baš zato sam, odmah poslije objavljivanja članka, na svojoj mrežnoj stranici (www.tomislavjonjic.iz.hr) objavio ne samo englesku verziju koja je osvanula u Review of Croatian History, nego i hrvatski izvornik, e kako bi savjestan i zainteresiran čitatelj ili kritik znao, što treba čitati i s čime možebitno treba polemizirati: ja ga, kao i ranije, čekam na Dravi, stvarnoj ili simboličkoj.

* * *

Tekst dr. Nevenka Bartulina „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism': An Assessment of Croatian-Italian Relations Wit- hin the German 'New Order' in Europe 1941-1945“, objavljen u Review of Cro- atian History, glasilu Hrvatskog instituta za povijest,1 ponovno potiče raspravu o zanimljivoj temi: o talijanskom imperijalizmu kao jednom od ključnih razloga tješnjega hrvatskog naslanjanja na Treći Reich 1941.-1945., te o oblicima i dosezima tog naslanjanja. Slično Bartulinu, i ja smatram da se može prihvatiti opća teza, kako su talijanska teritorijalna presizanja i pokušaji političke, gospodarske i kulturne penetracije u Hrvatsku presudno utjecali na stratešku orijentaciju tadašnjega službenog Zagreba. Ilustracijâ te talijanske politike, i hrvatskih pokušaja da se izbjegne otvorena konfrontacija s nerazmjerno jačim apeninskim susjedom, koji je i Hitleru bio neusporedivo važniji u stvarnome i u simboličkom smislu od Hrvatske, toliko je puno, da – ako ne postoje druge, ne uvijek sasvim prikrivene tendencije – nema potrebe posezati za izmišljotinama, nategama i domišljanjima. Zato Bartulin za argumentaciju svoje teze, po mome sudu, nije morao potezati nedokazane i nedokazive tvrdnje, koje više spadaju u arsenal ratne protuustaš- ke (pa i uopće protuhrvatske) propagande, nego što predstavljaju nepobitne činjenice, kakvima ih on predstavlja.

1 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, Review of Croatian History, 3/2007, No. 1, 61.-70. 128 Tomislav Jonjić

Takve su, primjerice, tvrdnje o sustavnoj režimskoj instrumentalizaciji teorija o podrijetlu Hrvata,2 o tome da su Talijani pristali na „podjelu Balkana na njemačku i talijansku utjecajnu 'zonu' – u stvarnosti na okupaciju – dana 21.-22. travnja 1941.“ („a division of the Balkans into German and Italian 'zo- nes' of influence – in reality, occupation – on 21-22 April 1941“), na sastanku njemačkoga i talijanskog ministra vanjskih poslova,3 ili o tome da je koračnica Naprijed, mornari s plavog Jadrana bila „u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj služ- beno zabranjena na talijanski zahtjev“ („officially banned in the NDH at the insistence of the Italians“).4 Ni za jednu od tih i sličnih teza Bartulin ne nudi dokaza. Dokazom se, naime, ne može smatrati pozivanje na historiografske, publi- cističke i propagandne ocjene koje boluju od upravo iste bolesti: najčešće se ne temelje ni na kakvim, a redovito ne na pouzdanim izvorima. Nije točno da je koračnica „Naprijed, mornari s plavog Jadrana“ bila služ- beno zabranjena,5 niti je točno da je postojao ikakav službeni, propisani stav u pogledu teorije o podrijetlu Hrvata.6 Također nije točno da su u Beču 21. i 22. travnja dogovorene, a kamoli podijeljene ikakve „utjecajne zone“ između Njemačke i Italije, budući da je tada precizirana demarkacijska crta između njemačkih i talijanskih oružanih snaga, što valja oštro lučiti od političkog dogovora o podjeli interesnih sfera, koji je između Berlina i Rima postignut ranije, neovisno o Hrvatima i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. No, najzanimljivija je Bartulinova teza da se u ustaškoj propagandi iz protutalijanskih motiva nije bježalo ni od svojatanja atributa barbarstva, jer da se je na taj način hrvatstvo snažnije konfrontiralo s talijanstvom odnosno s „latinskom 'civilizacijom'“.7

2 Isto, 53.-54. 3 Isto, 56. 4 Isto, 65. 5 Negativne se činjenice ne dokazuju, jer se ne može dokazati da nešto nije postojalo. A ako tvrdi pozitivnu činjenicu, dakle, da je službena zabrana postojala, Bartulin bi trebao navesti dokaz, a ne tek pozvati se na tvrdnju Nade Kisić-Kolanović, koja u svojoj knjizi NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi za tu tvrdnju također ne nudi ni jednoga dokaza! Istom bi se „znanstvenom“ metodom neki treći, budući autor mogao sutra pozvati i na Bartulina kao na pouzdan izvor! A on je tek prepisao tuđi tekst. 6 Usp. Mario JAREB, „Jesu li Hrvati postali Goti? Odnos ustaša i vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema neslavenskim teorijama o podrijetlu Hrvata“, Spomenica dr. Jere Jareba. Časopis za suvremenu povijest, 40/2008., br. 3, Zagreb, 2008., 869.-882. 7 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 61.-70. Trgovci hrvatskim kožama 129

Kao jedan od argumenata u prilog toj tezi, Bartulin ističe da se opisivanjem Hrvata kao „naroda 'vuka i arslana'“ ujedno uspostavljala određena poveznica prema nacional-socijalističkom shvaćanju pojma barbarstva, te dodaje: „Za- nimljivo, ustaše su radije izabrale tursku riječ 'arslan' nego hrvatsku 'lav', jer je 'arslan' bio uobičajeniji kod dinarskih Hrvata iz područja kojima su nekad upravljale Osmanlije.“ („Interestingly, the Ustashe liked to use the Turkish word 'arslan' rather than Croatian 'lav', for 'arslan' was more common to the Dinaric Croats of the formerly Otoman ruled areas.“)8 Nije autor spomenuo, koliko često se ta metafora upotrebljavala, pa bi ne- upućeni čitatelj imao pravo pomisliti kako je ona spadala u uobičajeni, umalo svakodnevni rekvizit ustaške propagande. Taj je postupak ilustrativan za način na koji Bartulin dolazi do zaključaka i, usudio bih se pomisliti, ujedno otkriva dubok dojam koji su na nj ostavila teoretiziranja Dinka Tomašića i serije njegovih epigona, o tobožnjim dramatičnim razlikama i podjelama između „dinarskih“ i ostalih Hrvata. Nije ovdje mjesto raspravljati o korijenima i motivaciji tih kvaziznanstvenih Tomašićevih ocjena, niti o ulozi koju su u toj motivaciji imali srpski et- nograf Jovan Cvijić i politička manipulacija njegovim naklapanjima o rasnim odlikama „Jugoslavena“. Također je nemoguće ovdje raspredati o rasnoj i ra- sističkoj podlozi jugoslavenstva kao političke, državne i „nacionalne“ misli. No svatko tko išta znade o aktualnim prilikama u Hrvatskoj, znat će da su te teorije o „dinarskim“ i drugim „elementima“, u nešto izmijenjenu i pri- lagođenu obliku (ali opet s jasnom političkom potkom!), ponovno oživjele u posljednjih dvadesetak godina. Kao što su, u vrijeme nastanka tih teorija, njihovi tvorci i zagovornici ignorirali ili umanjivali značenje i posljedice snažnih migracijskih valova koji su jedna od tragičnih konstanti u hrvatskoj povijesti, tako se postupa i danas: i danas se, iz političkih motiva, zaključci donose na temelju preduvjerenja, predrasuda i stereotipa. Također je problematično to, što Bartulinova teza o promišljenom i sustavnom ustaškom svojatanju „barbarstva“, zaobilazi ne jedan, nego upravo tisuće primjera u predratnoj i ratnoj propagandi hrvatskih nacionalista (od Pilara i Lukasa, preko Šufflaya do Pavelića i ustaša), u kojima se ističe kako su Hrvati visoko civiliziran zapadnjački narod, kojemu je jedna od povijesnih zadaća štititi Europu i Zapad od barbara i barbarstva što dolazi s Istoka.

8 Isto, 68.-70. 130 Tomislav Jonjić

Nikad ni jedna politička snaga u hrvatskome narodu, pa ni ustaštvo, nije prizivala ni priželjkivala, da se Hrvate naziva ili smatra barbarima, jer se – dijelom i instinktivno – općenito znalo, da bi to bila voda na mlin stranim zavojevačima. Jer, nisu samo kolonijalne sile svoje imperijalističke pohode opravdavale tvrdnjama da su afrički ili američki starosjeditelji „barbari“ ili „divljaci“, koji bez stranoga gospodara ne bi znali preživjeti niti organizirati suvremeno druš- tvo. Slična je argumentacija, u hrvatskome slučaju, dolazila i iz Beča i iz Pešte i iz Rima. I talijanske imperijalističke ambicije u Prvome svjetskom ratu, pa i poratna talijanska okupacija nemalog dijela hrvatskih zemalja – koja se osla- njala na Londonski i Rapallski ugovor, a koja po opsegu i po posljedicama nije baš zaostajala za Rimskim ugovorima iz 1941. godine, što se, inače, tako rado prešućuje – opravdavale su se time što su „Slaveni“, dakle Hrvati i Slovenci, obični – barbari. Na imperijalističke planove moćnijih susjeda, zaodjevene u – po tadašnjim kriterijima – moralističku odoru tobožnjih prosvjetitelja i civilizatora, koji tim barbarima, eto, donose uzvišenu kulturu Dantea i Goethea, odgovarali su i hrvatski književnici. Oslanjali su se oni pritom, nema sumnje, na staru, roman- tičnu predodžbu o Hrvatima kao o predziđu kršćanstva (antemurale christia- nitatis). Taj hrvatski osjećaj ogorčenja zbog toga što su tom predodžbom više tepali sami sebi, nego što im se ona sa Zapada priznavala, kod hrvatskih je književ- nika moguće pratiti od renesanse do XX. stoljeća, a napose od preporodnog razdoblja. U osnovnoškolsku literaturu tako, primjerice, spada prividno, a zapravo otvoreno ironično veličanje barbarstva u vrlo poznatoj Šenoinoj pjesmi „Kle- vetnikom Hrvatske“ iz 1878. godine.9 Isti je pjesnik ironizirao i predodžbe koje su nastale u svezi s barunom Franjom Trenkom i njegovim pandurima, o Hrvatima kao barbarima odnosno o narodu koji – jede djecu.10 Bio je to izraz nemoćnog ogorčenja zbog dvoličnog držanja europskog Zapada, o čemu govore i skoro amblematski Mažuranićevi stihovi iz 1846. godine: „...Nit bi zato barbarim ve zvali, / što vi mroste dok su oni spali!“,11

9 August ŠENOA, „Klevetnikom Hrvatske“, Djela Augusta Šenoe, sv. I. - Pjesme, Priredio Slavko Ježić, Zagreb, 1934., 314.-316. 10 A. ŠENOA, „Kakvu Hrvati djecu jedu“, Pjesme, 118.-123. 11 Ivan MAŽURANIĆ, „Smrt Smail-age Čengića“. Sabrana djela Ivana Mažuranića. Priredili Ivo Frangeš i Milorad Živančević, Zagreb, 1979., 82. Trgovci hrvatskim kožama 131

ili oni u jednoj od najuspjelijih pjesama iz Harambašićeve zbirke Slobodarke (Zagreb, 1883.): „...Nek se diče Rusi svojom veličinom, / Il' Francezi svojom slavnom otačbinom, / Il' Englezi svojim svesilnim mornarstvom! / Ne zaviđam njima sve vrline ote: / Van Hrvatske za me ne ima ljepote, / Ja se dičim njome i njenim 'barbarstvom'...“.12 Istim psihološkim i političkim problemom na specifičan se način u nemalom dijelu svog opusa, napose u novelama (Hrvatski bog Mars) i poeziji (Bala- de Petrice Kerempuha), ali i u romanima (npr. Banket u Blitvi, Zastave) skoro opsesivno bavio najznačajniji ljevičarski pisac u Hrvata, komunist Miroslav Krleža. Mirotvorstvo što ga je nakon Prvoga svjetskog rata propovijedao Stjepan Radić i njegova Hrvatska (republikanska) seljačka stranka, sigurno nije pomoglo nadilaženju toga hrvatskoga kompleksa. To mirotvorstvo i duboki osjećaj pripadnosti Zapadu, snažno su obilježavali sav hrvatski politički i društveni život, i nisu se ograničavali samo na Radića i njegovu stranku. Zato je priličan broj više nego pouzdanih dokaza da su hrvatski nacionalisti i nakon stvaranja jugoslavenske države, upravo u kontaktima s talijanskim političkim, diplomatskim i obavještajnim dužnosnicima, isticali kako su ti elementi, mirotvorstvo i osjećaj pripadnosti Zapadu, među najvažnijim čimbeni- cima slabosti hrvatskog položaja u sporu sa Srbima, kao bezobzirnim i divljač- kim nositeljima istočnoga barbarstva. Hrvatski su separatisti objašnjavali da im za oslobođenje treba strana pomoć baš zato što nisu „dovoljno Balkanci“ i zato što se ne znaju služiti „barbarskim metodama“.13 U kojoj je mjeri raširena svijest o takvome hrvatskom raspoloženju utjecala i na politiku službenoga Beograda, dade se raspravljati. No, možda i ne treba tek olako prijeći preko ocjene kralja Aleksandra Karađorđevića, izrečene nakon skupštinskog atentata na Radića i drugove, pred kraj 1928. godine. Tra- žeći u tzv. demokratskoj Europi potporu za predstojeće proglašenje diktature, Aleksandar je – prema obavijestima koje je tih dana u Parizu dobio Ante Trum- bić – sve bojazni i rezerve svojih francuskih protektora otklanjao riječima: „Hrvati su pacifiste i stoga nisu opasni. (...) Nema pogibelji da Hrvati proglase nezavisnost.“14

12 August HARAMBAŠIĆ, „Hervatskoj“. Ukupna djela Augusta Harambašića. Uredio Julije Benešić, sv. I. - Lirika (1877-1881), Zagreb, 1942., 125.-127. 13 Usp. James J. SADKOVICH, Italija i ustaše 1927.-1937., Zagreb, 2010., 39. i dr. 14 Bogdan KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978., 35. 132 Tomislav Jonjić

Zato ustaški dinamizam i borbenost odnosno izgrađivanje „kulta Rakovi- ce“ kao simbola pobune i otpora, nisu samo izraz proklamirane revolucionar- nosti jedne nacionalističke organizacije, nego i reakcija na pacifističko raspo- loženje u hrvatskome političkom životu, koje je povremeno znalo poprimati i fatalističke oblike. No, kad tvrdi kako su se ustaše tobože busale u prsa i veličale barbarstvo, Bartulin bi postupio korektno da je istaknuo kako postoji mnoštvo tekstova i izjava hrvatskih (ustaških) političara, publicista i propagandista, u kojima se i prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske i nakon nje – upravo u kontekstu pozivanja Hrvata na otpor, pa i na oružanu borbu – ukazuje ne samo na hrvatsku zapadnjačku tradiciju, nego i na njezinu protubarbarsku funkciju (A. Pave- lić, M. Lorković, I. Bogdan, I. Oršanić, D. Crljen, M. Kovačić, J. Makanec, V. Rieger, T. Mortigjija, B. Kavran, M. Karamarko, G. Pejnović i dr.). Kako raspravljamo o propagandi, a ne o onome što se događalo u realnom životu, tomu se je moglo dometnuti, da se je nakon dolaska ustaša na vlast, u naputku za ustaško djelovanje i postupanje, naglašavalo: „Ustaša nije silnik, nije barbar, ustaša nije rušitelj. Ustaša je čuvar teško izvojevane državne nezavisnosti, on je branitelj teško izvojevanog djela svoga Poglavnika“.15 Bilo bi korektno u tom kontekstu podsjetiti i na to, da je skoro navlas ista formulacija uvrštena i u službene dokumente Ustaškog pokreta, među „Ustaš- ke dužnosti“. U njima se višekratno propisuje: „Pravi Ustaša nije ni silnik ni barbar, već čuvar i branitelj slobode svoje domovine.“16 Moglo se je, također, primijetiti da se u ratnoj hrvatskoj propagandi barbarstvo nije svojatalo za Hrvate, nego se je uporno predbacivalo ratnim protivnicima Osovine, i to boljševicima, Sovjetima (svakodnevno), ali i Angloameri- kancima (vrlo često). Primjerice, britansko potapanje bolničkih brodova naziva se „novim barbarstvom“,17 osuđuje se engleski „barbarski postupak sa zarobljenicima“18 itd. Ali, dok bez ikakva argumenta tvrdi da se se ustaše dičili atributima barbara, ništa od svega ovdje spomenutoga nije Bartulin dotaknuo ni jednom jedinom riječju. Zato se može samo nagađati: ili mu ništa od toga nije poznato, ili

15 „Ustaški dužnostnici moraju raditi ustaški“, Ustaša. Vijesnik Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, 11/1941., br. 3, Zagreb, 3. VII. 1941., 2. 16 Hrvatski narod. Glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta (dalje: HN), 4/1942., br. 476, Zagreb, 15. VII. 1942., 1. 17 HN, 4/1942., br. 530, 16. IX. 1942., 1. 18 HN, 4/1942., br. 553, 13. X. 1942., 5., te br. 558, 18. X. 1942., 15. Trgovci hrvatskim kožama 133

je sve to smatrao potrebnim prešutjeti, jer se ne uklapa u stereotipe kojima se priklanja, da ne kažem: u skovani plan? A u svjetlu te činjenice, posebno zabrinjava spomenuti način na koji Bartu- lin citira i interpretira sintagmu o Hrvatima kao „porodu vuka i arslana“. Nije osobito važno to, što je pisac u krivu kad misli da riječ „arslan“ znači jedino „lav“, jer je zapravo malo rječnika hrvatskog jezika, koji tu riječ vežu samo uz to značenje.19 Isti ti rječnici pokazuju da ona nije poznata ili uobičaje- na ni samo „dinarskim Hrvatima“, niti svim „dinarskim Hrvatima“ (kad bi sa- držaj tog pojma uopće bilo moguće odrediti!), nego ju poznaju i koriste Hrvati izvan dinarskog područja.20 Primjerice, jedan „tipičan Dinarac“, kao što je bio pokršteni musliman fra Lovro Šitović (Ljubuški, 1682. – Šibenik, 1729.), u svojoj „Pisni od pakla“ imade „lava“, a ne „arslana“: „Vodi na nas voiske i sve ghlade / Lave, zmiye i ostale jade“,21 dok jedan „tipični Panonac“, kao što je jezikoslovac Ivan Be- lostenec (Varaždin, oko 1594. – Lepoglava, 1675.), za lat. leo, -onis, m. u svome rječniku nudi na prvome mjestu „oroszlan“, dok je prijevod „lav“ ponuđen tek na drugome.22 Također, riječ „arslan“ ne poznaju niti spominju zavičajni rječnici i jeziko- slovne studije koje se bave govorom područja što u zemljopisnome smislu pripadaju dinarskom pojasu, a istodobno su natprosječno simpatizirala s ustaškim pokretom (poput, recimo, Imotske krajine ili zapadne Hercegovine).23 No, puno važnije od ovih jezičnih i jezikoslovnih opaski jest sljedeće: sintagma o Hrvatima kao „porodu vuka i arslana“ s prilično velikom vjerojatno- šću upućuje na to, da ta metafora nije baš nikakav izum ustaške propagande, nego je riječ o vrlo poznatim stihovima jednog od najpopularnijih hrvatskih pjesnika iz prve polovice XX. stoljeća, Vladimira Nazora (1876.-1949.).

19 Usp. primjerice, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Dio I: A – Češuļa. Na svijet izdaje Jugo- slavenska akademija znanosti i umjetnosti. Obrađuje Đ. Daničić, Zagreb, 1880.-1882., 113.; Zlatko HERKOV, Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske, I. sv., Zagreb, 1956., 68.; Vladimir ANIĆ i dr., Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 1: A – Bez, Zagreb, 2004., 168. itd. 20 Petar SKOK, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Knjiga prva. A-J, Zagreb, 1971., 63.; Abdulah ŠKALJIĆ, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo, 1989., 99. 21 L. ŠITOVIĆ, „Pisma od pakla“, www.imoart.hr, pristup 23. VII. 2010. 22 Joannes BELLOSTENECZ, Gazophylacium, Zagreb, 1740., 743. 23 Te riječi nema u: Mate ŠIMUNDIĆ, Govor Imotske krajine i Bekije, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela XLI, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 26, Sarajevo, 1971.; Asim PECO, Ikavskoštakavski govori zapadne Hercegovine, ANUBiH, Djela LXI, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 35, Sarajevo, 1987.; Ivan Branko ŠAMIJA – Petar UJEVIĆ, Rječnik imotskoga govora, Zagreb, 2001. itd. 134 Tomislav Jonjić

Ako Bartulinu ni to nije poznato, onda je posrijedi ozbiljan problem. A ako mu je ipak poznato da bi sintagma o „porodu vuka i arslana“ mogla imati veze s Nazorom, pa je to ipak prešutio, onda je problem još ozbiljniji! Riječ je, naime, o stihovima koji se desetljećima objavljuju u svakom izboru iz Nazorova djela, i – jednako često ili čak češće – u školskim udžbenicima. Štoviše, oni se uzimaju kao klasičan primjer poetskoga izraza „kolektivnog otpora i narodne samosvijesti“.24 Naime, još u prvom izdanju pjesničke zbirke Knjiga o kraljevima hrvatski- jem (Zadar, 1903.) objavljena je Nazorova pjesma „Rekoše: 'Vi ste uvijek bili roblje...“, u kojoj se nalaze i stihovi: „...A na riječi te / U meni kipi i buni se sve. Ne, nije tako! – I mi smo barbari, / Što život svoj su sebi darovali. (...) Plam nečist još u našoj krvi tinja. / I sad u nama kunja životinja, / Što pradjedima našim pandže dade / I zub i rog za kavge i zavade. / ...Ni golubi ni janjci! Priča puka / Legenda ta je o našemu zvanju: / I mi smo ruke mastili u klanju...“ U sva kasnija izdanja iste zbirke Nazor je uvrstio pjesmu „To davno bješe“, koje treća strofa glasi: „...Slaga tko reče da smo lovor-grana, / Melem na rani, duga u oblaku; / Mi porod jesmo vuka i arslana! (Ist. T. J.)“25 Potonja je pjesma kao uvodna i programatska objavljena i u ponovljenom izdanju Nazorove rodoljubne lirike, koje se je 1912. pojavilo u nakladi Matice hrvatske i Matice dalmatinske.26 Iako je kasnije tvrdio da je motiv „drevnog hrvatskog morskog kurjaka“ u svoju liriku unio još ranije, već 1902.,27 Nazor je sâm potaknuo dvojbu o tome, je li slika o „vuku i arslanu“ baš sasvim njegova, originalna, ili ju je ipak po- sudio iz – talijanske literature. Iznimno upućen u talijansku književnost, on je naime pisao o D'Annunzijevoj „Lađi“ (La Nave), pa je primijetio: „U 'La Nave' spominje autor i Hrvate. Netko, negdje, u njoj veli: 'I lupi di Croazia tengono il mare' (Hrvatski vukovi vladaju morem)...“.28

24 Joža SKOK, „Vladimir Nazor: Pjesme“, Metodički pristup književnoumjetničkom tekstu. Lirika. Priručnik za nastavnike srpskohrvatskog – hrvatskosrpskog jezika u osnovnoj školi, ur. Dragutin Rosandić, Sarajevo, 1975., 244. 25 Vladimir NAZOR, I., Pjesme – Medvjed Brundo – Ahasver – O poeziji, Pet stoljeća hrvatske knji- ževnosti, knj. 77, priredio Šime Vučetić, Zagreb, 1965., 89.-91., 103. 26 V. NAZOR, Hrvatski kraljevi, Zagreb, 1912., 3. 27 V. NAZOR, „Kobna lađa ili Carducci, D'Annunzio i Hrvati“, Hrvatsko kolo, knj. XIII., Zagreb, 1932., 17.-18. 28 Isto, 17. Trgovci hrvatskim kožama 135

Poznati je talijanski pjesnik, koga hrvatska povijest inače ne pamti po dobru, još 1908. pisao, dakle, o Hrvatima, koristeći metaforu o njima kao o vu- kovima. A Nazor, koji je stasao u podneblju u kojem je npr. sintagma morski vuk svakodnevna i lišena bilo kakvih negativnih konotacija, samo je ponovio sličnu pjesničku sliku. No, književni će znalci znati i to: ona je već ranije postojala i u hrvatskoj literaturi: nasuprot „slavjanskomu golubinjem plaču“ već je Šenoa davne 1865. zazvao „bijesne lave“.29 Drugim riječima, književni bi povjesničari i teoretičari, nema sumnje, mogli naširoko raspravljati o tome, koliko su spomenuti Nazorovi stihovi u te- matskome smislu izvorni, i u kojoj se mjeri uklapaju u duh vremena, odnosno ima li u njima, osim D'Annunzijeva, još i utjecaja Walta Whitmana i Filippa T. Marinettija, čuje li se u njima odjek europskih futurističkih i ekspresionističkih manifesta itd. No, nama je ovdje zanimljivije to, da je upravo te stihove na svoj barjak stavila ne hrvatska, nego jugoslavenska nacionalistička omladina! Nazorov je pjesnički i životni put neravan, ali se bez velika pojednostavlji- vanja može kazati, da je njegovu razmjerno kratku hrvatsku patriotsku fazu, što ga je učinila iznimno popularnim (i „najpatriotičnijim našim pjesnikom“, kako se izrazio Antun Gustav Matoš), slijedilo dugo razdoblje njegova jugoslavenstva, koje se ogleda u simpatiziranju s beogradskim (npr. Jeftićevim) režimom i u kasnijemu njegovu pristupanju jugoslavenskomu partizanskom pokretu. A još u ranoj fazi, prije Prvoga svjetskog rata, upravo Nazorovo kliktanje „bar- barstvu“ i Meštrovićev „barbarskoestetski titanizam“ (Vladimir Čerina) postaju amblematska obilježja onog dijela hrvatske mladeži, koji se zaklinje u tzv. narodno jedinstvo Hrvata, Srba i Slovenaca kao izraz rasnog identiteta. Jedan od apostola toga „rasnog jugoslavenstva“, književni kritičar Milan Marjanović, vrlo rano je u Nazorovim vatrenim rodoljubnim stihovima prepoznao poetsku rekonstrukciju Nodilove rasprave o „religiji Srba i Hrvata“.30 Na- zorovi motivi i njegovo versifikatorsko umijeće poslužili su, dakle, uglavnom jugoslavenskim, a ne hrvatskim nacionalistima: on se „predstavio kao izraziti nacionalno-romantičarski žrec i kao takav postao je svojevrsnim uzorom i mladim piscima nacionalno jugoslavenski orijentiranim“.31

29 A. ŠENOA, „Zlatni krst“, Pjesme, 93.-98. (97.) 30 M. MARJANOVIĆ, „Vladimir Nazor: 'Živana'“ Hrvatska književna kritika, sv. III. – Milan Marja- nović, Zagreb, 1950., 191. 31 Miroslav ŠICEL, Hrvatska književnost, Zagreb, 1982., 140. 136 Tomislav Jonjić

Balkanski ratovi (1912.-1913.) intenzivirat će jugoslavensku propagandu, a time i političku upotrebu umjetnosti. U glasilima jugoslavenske orijentacije će se „s oduševljenjem pisati o Meštroviću i Nazoru kao svijetlim uzorima. Če- rina će i nadalje biti nezadovoljan aktivnošću omladine, a posebno pasivnošću onih koji vode hrvatsku politiku, pa će to slikovito opisati: 'S one strane Drine pucaju topovi, bombe i šrapneli, a s ove strane Drine do kavanskih i hotelskih plafona pršte zlatni čepovi šampanjca'. Pridružit će se toj misli i Ivo Andrić, pišući članak o Antunu Gustavu Matošu: 'Sva Hrvatska nelijepo hrče. Budni su samo atentatori i pjesnici.'“.32 Nasuprot tomu poslovičnom hrvatskom kvijetizmu, jugoslavenski integra- list, književnik Vladimir Čerina, u Savremeniku 1914. slavi Nazora kao „pjesnika nas sutrašnjih“, riječima što otvoreno veličaju kult snage i barbarstva: „On je jedan gordi moderni semivarvar, jedan neovarvar i cijela je njegova pojava od Živane preko Lirike (i Hrv. Kraljeva), do Novih Pjesama, neobično gorostasna. Walt Whitmanski siledžijska. On je legendarni i mitski sanjar, po- klonik slavenskog boga Peruna i lijepo je u njegovoj lirici Homerski epsko i Balkanski herojsko“.33 Tako se je Nazor pretvorio o prvaka one literarne skupine što je, kako se izrazio Vučković, propovijedala „kult rasne energije“: „Neke zajedničke duhovne, filozofsko-etičke i estetičke pretpostavke evropske avangarde transfor- misale su se u skladu sa nacionalnim prilikama života u svakoj zemlji. Ništa nije bilo prirodnije da pisci malih i ugnjetavanih balkanskih naroda sve potčine zahtevu borbe za oslobođenje i da mistiku duše i unutrašnjeg života pojme kao izraz nacionalne energije koja dobija u njihovim očima mistično značenje. Jer, revoltirani stanjem u kome su živeli i nemajući još jasne i čvrste predstave o tome kako da se ono likvidira, pribegavali su mistifikaciji rasnog i nacionalnog čina stavljajući ga u službu neposredne političke akcije i uklapajući ga u svoj emotivno i eklektičko-sintetički shvaćen filozofsko-estetički i etički sistem.“34 Nisu Nazorovi stihovi, dakle, bili samo izraz njegove jugoslavenske poli- tičke orijentacije, nego i odraz duha vremena. Književni kritičar M. Šicel ističe da, nasuprot tada prevladavajućem duhu intimizma i pesimizma, Nazor u hrvatsku književnost donosi „poeziju punu optimizma i vedrine, vjere u vlastitu

32 M. ŠICEL, Književnost moderne. Povijest hrvatske književnosti u sedam knjiga, Knjiga V., Zagreb, 1978., 55. 33 V. ČERINA, „Pjesnik nas sutrašnjih“, Savremenik, 1914., br. 6-7., 368. Nav. prema: Radovan VUČ- KOVIĆ, Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, Sarajevo, 1976., 42. 34 R. VUČKOVIĆ, Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, 61.-62. Trgovci hrvatskim kožama 137

snagu i budućnost“.35 To je primijetio već i Mate Ujević: „U vrijeme prerane i staračke iznemoglosti naše modernističke poezije Nazor diže visoko zastavu snage i junaštva“.36 Međutim, povišen ton, rodoljubna patetika i metafore poput one o „porodu vuka i arslana“, dijelovi su onoga što Vučković naziva „mistifikacijom rasnoga i političkog čina“, ali ujedno, vrlo često, i sâm taj čin po sebi. Zato su ga nasljedovali jugoslavenski (a ne hrvatski nacionalistički!) literati. Iako i sâm u to doba pristaša jugoslavenske ideologije, Tin Ujević se je 1912. dosta podrugljivo izrazio o hvalospjevu što ga je Nazoru ispjevao Milan Begović. Citirajući Begovićeve stihove upravljene „Vladi“ (tj. Vladimiru), koji glase: „...Oh, pjesma naša! U magli i tmuši / nek bude zublja bijesna, raspaljena / da zloduha je mržnja ne uguši“, Ujević je primijetio: „G. Vladimir Nazor kojemu su te tercine posvećene[,] znao bi svakako da napiše nešto bolje i jače.“37 Nazorovi su stihovi, dakle, pretvoreni u političku krilaticu. Također jugoslavenski orijentiran, jedan od najcjenjenijih hrvatskih knji- ževnih kritičara, Antun Barac, još 1918. je u raspravi o Nazorovu pjesništvu, napose o njegovoj rodoljubnoj lirici, istaknuo: „Trebalo je razočaranja, isku- stava, boljih opažanja, da se dođe do sasvim drugog pogleda na nas: Slaga tko reče da smo lovor-grana, / Melem na rani, duga u oblaku; / Mi porod jesmo vuka i arslana. Ne, mi nismo dobri, nismo blagi, nismo tihi pregaoci koji muče [šutke, T. J.] podnose sve zlo što nam ga nanose. Mi smo borci, divovi, rušioci, u našim žilama teče krv hajduka i uskoka što su umirali, no predavali se nisu, nisu ustupali. Misao ova stoji na čelu 'Hrvatskih kraljeva' (1912.) i ona je tako reći sinteza svega što je Nazor u tim pjesmama htio reći“ (ist. T. J.).38 I Šime Vučetić (usput rečeno: još jedan zagriženi pristaša jugoslavenske državne misli i pripadnik jugoslavenskoga partizanskog pokreta!) u svojoj monografiji o Nazoru ističe programatsku važnost te strofe: „Nazor prvo nagla- šuje da mi bar nismo tako pitoma čeljad, pa su tako i nastali, doduše ne još u prvom izdanju, oni tokom tolikih generacija citirani stihovi (ist. T. J.): – Slaga tko reče da smo lovor-grana, / Melem na rani, duga u oblaku; / Mi porod jesmo

35 M. ŠICEL, Književnost moderne, 234. 36 Mate UJEVIĆ, Hrvatska književnost. Pregled hrvatskih pisaca i knjiga, sa slikama, Zagreb, 1932. 162. 37 T. UJEVIĆ, „Milan Begović: Vrelo“, Sabrana djela, sv. VII. – Kritike, prikazi, članci, polemike o hrvatskoj i srpskoj književnosti, Zagreb, 1965., 70. 38 A. BARAC, „Vladimir Nazor“ (1918.), Hrvatska književna kritika VII – Antun Barac, Zagreb, 1962., 195. 138 Tomislav Jonjić

vuka i arslana. – I ne samo to: mi smo zapravo divlji 'barbari' pa kad nas nisu jači 'u jad uvukli, međ sobom smo se ko Kaini tukli'...“39 Da je taj „tokom tolikih generacija citirani“ stih „mi porod jesmo vuka i arslana“ i inače eksploatiran u programatske svrhe, upozorio je 1934. i Kamilo Križanić u predgovoru svojevrsne antologije pjesama mladih hrvatskih „pjesnika sela“.40 Prema tome, bit će teško dokazati da je ustaška propaganda svojatala atribute barbarstva, ali će biti još puno teže, zapravo nemoguće dokazati, da je metafora o „porodu vuka i arslana“ standardni rekvizit ili ilustracija takve propagande. Jednako tako se ne će moći dokazati, da je takvom metaforom ustaška propaganda podilazila osjećajima „dinarskih Hrvata iz područja kojima su nekad upravljale Osmanlije“. Pravo izvorište sintagme o „vuku i arslanu“ ne nalazi se u ideološki mo- tiviranim domišljanjima ustaške propagande, nego u lirici Vladimira Nazora, a ima i rječnika – poput Benešićeva – u kojima se kao potvrda (najčešćeg) značenja te riječi navode upravo ti Nazorovi stihovi. Benešić za riječ „arslan“ u značenju „lav“ potvrdu nalazi u Mažuranića, Hanžekovića i u – Nazora: „Slaga, tko reče da smo lovor-grana, melem na rani, duga u oblaku: mi porod jesmo vuka i arslana!“.41 U ustaškoj se, pak, propagandi, spomenimo na kraju i to, Nazora dugo vremena slavilo kao „hrvatskoga najvećeg živućeg pjesnika“, te su neka njegova djela, poput „Medvjeda Brunda“, nazivana „himnom hrvatskoj grudi, utjelov- ljenoj u Velebitu“.42 No ni to, jednako kao ni „vuk i arslan“, nema nikakve veze s tobožnjim veličanjem barbarizma po uzoru na njemački nacionalsocijalizam. Zašto Nevenko Bartulin ipak tvrdi drugačije, druga je stvar. S kakvim argumentima to tvrdi, sasvim je očito.

(Review of Croatian History, Vol. VI, No. 1, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2010.)

39 Š. VUČETIĆ, Vladimir Nazor: čovjek i pisac, Zagreb, 1976., 61.-62. 40 Lirika grude. Uredio i popratio napomenama dr. Mile Starčević, Zagreb, 1934., 5. 41 Julije BENEŠIĆ, Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od Preporoda do I. G. Kovačića, sv. 1: A – Burkati, Zagreb, 1985., 41. 42 Usp. nepotpisani članak „'Medvjed Brundo' na talijanskom“ u HN, 4/1942., br. 527, 12. IX. 1942., 2. Trgovci hrvatskim kožama 139

BARTULINOV BOJ S VJETRENJAČAMA: MANIPULACIJA KAO HISTORIOGRAFSKA METODA (Odgovor na članak Nevenka Bartulina “Intellectual Discourse on Race and Culture in Croatia 1900-1945”)

Kad sam, dakle(m), naglas primijetio da doktor znanosti Nevenko Bartulin (ah, Bartulin!) ima poteškoća s elementarnim činjenicama iz hrvatske kulturne i političke povijesti, zaprepastiše se pismoznanci i saduceji, smrknu se nebo i „nasta tama po svoj zemlji, od šeste do devete ure“. I onda, nakon što je propustio ponudu uredništva časopisa Review of Croatian History da se odmah, bez dangube, zbog spasa duše svoje i mira glavara farizejskih, oglasi neka- kvom kritikom mojih kritika i ubadanjem uzvrati na moja zabadanja, duge, preduge mjesece – reklo bi se, blizu dvije godine – doktor znanosti Nevenko Bartulin (ah, Bartulin, Bartulin…) nije bijelo platno tkao, kao Tadijanovićeva starica majka, nego je iz svih zakutaka svoga tijela, pa i tjelesa svojih drugova, pristaša i simpatizera, skupljao snage i spremao se na repliku. Vrpoljio se kao mrav na glavnji, češao po glavi i po onome plemenitu dijelu tijela koji bi ga, da je bio korišten onoliko koliko ga je trebalo koristiti i kad ga je trebalo koristiti, poštedio muke i izvrgavanja podsmijehu, škripao zubima i ispod glasa kleo, mučio se u znoju lica svoga, da bi na koncu, doduše bez graje i halabuke ali zato ipak u teškim trudovima, pred našim očima osvanuo plod njegovih muka. Blagoslovljen bijaše taj trenutak, uglas rekoše „Parti, Međani, Elamiti i stanovnici Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i libijskih krajeva oko Cirene, Rimljani koji su na prolazu, Židovi i obraćenici na židovsku vjeru, Krećani i Arapi“. Hosana, sine božice Klio! – klicala je cijela Galileja, Samarija i Judeja. A osobita razdraganost i veselje nasta „na ovim prostorima“, jer: taj cvjet- ni uskrs hrvatske, i „naše“ – dakle, vascijele svjetske znanosti, bio je događaj o kojem se i danas pripovijeda, u biranim društvima i svečanim tonom: gra- nulo je doista hrvatskoj znanosti onoga svetoga dana i trena, kad je bujrun- tija doktora znanosti Nevenka Bartulina (ah, Bartulina!) – zašto se, naime, ne poslužiti turcizmom pa udovoljiti čovjeku koji za njim čezne, i koji strasno uživa u tome da na njemu brzopleto gradi svoje nazovi-misaone čardake i uz- dah-kule – osvanula u istome časopisu, pod znakovito pretencioznim naslovom 140 Tomislav Jonjić

„Intellectual Discourse on Race and Culture in Croatia 1900-1945” (Review of Croatian History, Vol. 8, No. 1, Zagreb, 2012., 185.-205.). Kad sam, naime, tekstom „Od predrasuda do krivih zaključaka“ pokazao da valja vrlo ozbiljno dvojiti o tome, je li doktor znanosti Nevenko Bartulin (ah, Bartulin!) uopće kadar voditi ozbiljnu intelektualnu raspravu, budući da na svakom koraku pokazuje kako čita malo ili slabo (štedeći, valjda, spomenute najplemenitije dijelove svoga bića), i kako – valjda ne samo zbog te šted- ljivosti, nego i zbog nekih drugih svojstava za koja mi smrtnici obično i nismo u cijelosti odgovorni nego smo ih dobili u baštinu – hoće učeno raspredati o hrvatskoj kulturi, a nema pojma ni o najpopularnijim i najpoznatijim književ- no-umjetničkim djelima nastalima u krilu vlastita mu naroda (nego se umjesto toga služi rezuckanjem fragmenata, vještim prepisivanjem i nevještim izmišlja- njem, k tome i naivnim manipulacijama, na kojima potom, kompilirajući kompilacije, razmetljivo gradi svoje konstrukcije), u doktoru je znanosti Nevenku Bartulinu (ah, Bartulinu!) provrela taština, pa je i naslov uobličio kao njezin svojevrsni gejzir, hoteći polaskati više sebi nego drugima, time da, eto, on, doktor znanosti Nevenko Bartulin (ah, Bartulin, Bartulin…), može i smije uče- no i autoritativno razglabati o nekim intelektualnim raspravama nekih drugih, što bi imalo pravocrtno voditi do zaključka da im je i on jamačno dorastao, naime – i tim drugima i njihovim raspravama. Ah, Bartulin, Bartulin… Ali, kako je uredništvo časopisa sada meni omo- gućilo ono što je svojedobno nudilo njemu (kad ga je pozvalo da se u istome broju osvrne na moje opaske u tekstu pod naslovom „Od predrasuda do krivih zaključaka“), i kako sam ja tu ponudu – za razliku od doktora znanosti Neven- ka Bartulina (ah, Bartulina!) – prihvatio, posvetivši malo više vremena nego ranije svojoj skromnoj potrebi da pokažem, koliko zapravo vrijede takozvane strane svjedodžbice i koja je vrijednost i cijena služenja stranim mentorima. Pa sam tako, razumljivo, bez prevelika okolišanja, odmah upozorio na obilje i raskoš talenata kojima je Svevišnji obdario doktora znanosti Nevenka Bartulina (ah, Bartulin, Bartulin…), zahvaljujući kojima on u svojoj „intelektualnoj“ replici – uz vrlo učenu i vrlo, je li, znanstvenu, majestetičnu ogradu da ni najpoznatija djela hrvatske književnosti ne mora poznavati (čak ni pre- poznavati), a da ga to biblijsko neznanje ipak ovlašćuje na pisanje o hrvatskoj kulturi tonom koji podsjeća na onu iz pučkoškolske prispodobe („če ne znam, bum druge vučil!“) – zapravo ponavlja i preživa iste misli, doslovce iste reče- Trgovci hrvatskim kožama 141

nice (pa i iste bilješke) iz ranije objavljenoga svoga članka, što znači (strašno je kazati): da kompilira dijelom tuđe, a još više vlastite nevješte kompilacije (i pri tome mu za sve to, za nekakvih dvadesetak stranica teksta, treba malne dvije godine). Kako je, pak, moja napomena uz prethodni članak uvršten u ovu knjigu ukratko obuhvatila sve ono što bi se moralo smatrati općim, okvirnim opaskama o ovoj i srodnim temama iz kompleksa mojih protupreambulskih, pače protuustavnih sabotaža i diverzija protiv ogoldštajnjenih kanona jugoslovjenske komunističke (pardon, antifašističke!) hagiografije, suvišno je ovdje, u novome lagumu pod tim kanoniziranim frazama i besmislicama, sažimati ono što sam i zašto sam uzvratio doktoru znanosti Nevenku Bartulinu (ah, Bartulinu!) u istome broju časopisa: sve to se vidi iz stranica koje slijede. Korisno je, ipak, iz tehničkih razloga napomenuti tek to da je ovdje sačuva- na forma koju je tražio Review of Croatian History, kao što će u ovoj knjizi biti i ubuduće (sačuvan je, dakle, uvodni nacrtak izvornoga teksta, ali su izostavljene takozvane ključne riječi koje se uobičajeno donose ispod tog nacrtka); a korisno je dometnuti i to, da je i ovaj tekst uredništvu dostavljen na hrvatskom jeziku, pa je samo uredništvo skrbilo o njegovu prijevodu na engleski. No, dakako, čim je članak objavljen, na svoju sam ga internetsku stranicu stavio i u hrvatskome izvorniku i u objavljenome engleskom prijevodu. Nakon ovoga se doktor znanosti Nevenko Bartulin (ah, Bartulin, Bartu- lin…) nije upuštao u raspru. A netko mi, ne mogu se sjetiti tko, nedavno u prolazu reče da doktora znanosti Nevenka Bartulina (ah, Bartulin, Bartulin…) profesor doktor Ivo Goldstein – nesuđeni akademik i nenadmašni veleposlanik sa silnim diplomatskim postignućima, inventivni kreator i neumorni neimar voluminoznih zbirki pogrješaka i besmislica – redovito obredno svrstava u prvi ešalon boraca protiv takozvanoga povijesnog revizionizma. I pravo je, jer: uvijek se je slično sličnomu radovalo (premda, na žalost doktora znanosti Neven- ka Bartulina – ah, Bartulina! – Ivek u tom poslu nije ni pola, ma ni četvrtinu Slaveka, pa će, bez obzira na njegov znoj i zasluge, i nagrade biti skromnije). Zato, dragi čitatelju, nemaj ni ubuduće u tom pogledu nikakvih iluzija: za svoju zdjelicu leće, sretan što pokorno, a povremeno čak i inventivno služi, doktor će se znanosti Nevenko Bartulin (ah, Bartulin, Bartulin…) jamačno do kraja života vrpoljiti u svojoj maloj i toploj, vatiranoj nišici, skrušeno čekajući da mu se s vremena na vrijeme donese napoj. Na radost svih zaljubljenika u 142 Tomislav Jonjić

Hrvatsku – onih hrvatskih i onih tuđinskih sinekuraca i sinekurčina – napose onih koje bi jedan osebujni hrvatski književnik svrstao u kategoriju klateži, intelektualne mizerije & „ostalorum sitnorum riborum“.

* * *

Sažetak U ovom članku, pisanom u polemičkom tonu, autor nastoji pro- blematizirati način na koji se u dijelu historiografije i danas promatraju ideologija hrvatskog nacionalizma, ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska. Prema njegovu shvaćanju, ideologija hrvatskog nacionalizma od sredine XIX. stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata nije pretrpjela bitnije modifikacije, nego se je u čitavu tom razdoblju zadržavala na opravdanju prava Hrvata kao višekonfesio- nalnoga europskog naroda na samostalnu državu. O tome vrlo jasno govore ne samo političke manifestacije, nego i literarna odnosno uopće kulturna ostvarenja protagonista nacionalističke ideologije. Kao što geopolitički položaj hrvatskih zemalja i vanjske okolnosti nisu omogućavale ostvarenje tog prava, a samim time i snažniju evoluciju ideologije hrvatskog nacionalizma, tako je ta ideologija povremeno poprimala vanjske ideološke i političke utjecaje samo iz taktičkih razloga i na površinskoj razini. I ustaški pokret, kao jednu od manifestacija hrvatskog nacionalizma, karakterizira ideološki eklekticizam, pa su upravo zbog toga shvatljivi različiti, ponekad i oprječni izrazi odnosa njegovih prvaka prema ideologijama koje su dominirale Europom u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata.

U pogovoru hrvatskog izdanja svoje knjige Italian Support for Croatian Separatism 1927-1937, američki povjesničar James J. Sadkovich osvrnuo se i na neke od tekstova koji se bave istom ili srodnom temom: hrvatskim nacionalizmom u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata i hrvatskim nacionalistima iz toga doba, koji su u odnosu na jugoslavensku državu zastupali – naravno – separatistička rješenja.1 U kontekstu ocjene onih autora koji ne primjećuju društveno i vojno-politički uvjetovane promjene ideološko-političkog instru- mentarija ustaškoga pokreta niti uočavaju amplitude u razlikama i sličnostima

1 J. J. SADKOVICH, Italija i ustaše 1927.-1937., Zagreb, 2010., 327.-369. Trgovci hrvatskim kožama 143

između ustaštva i fašizma tijekom dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina XX. stoljeća (što znači da ne razlikuju uzroke od posljedica te, dakle, „statično pa stoga i krivo tumače povijest“), Sadkovich je u jednoj bilješci upozorio i na Nevenka Bartulina. Posvećujući tri rečenice njegovoj disertaciji The Ideology of Nation and Race: The Croatian Ustasha Regime and its Policies towards Minorities in the Independent State of Croatia, 1941-1945 (University of New South Wales, 2006.), Sadkovich bilježi da Bartulin „tvrdi kako ustaše nisu samo nastojali stvoriti hrvatsku 'državu-naciju' već također 'ukloniti etničke, rasne i vjerske manjine' koje bi remetile 'organsku' prirodu države, što su dvije dosta različi- te zadaće što se mogu spojiti jedino ako se pretpostavi kako su ustaše kanili počiniti genocid (ili nešto tome slično) još od samog nastanka pokreta“. Očito smatrajući tu tezu promašenom, Sadkovich dodaje kako se Bartulin, da bi po- kušao dokazati svoju „teorijsku postavku“, služi nečim što predstavlja „klasi- čan primjer urušavanja kronologije“.2 Bartulinovi tekstovi koji su mi došli pod ruku, upućuju me na zaključak sličan Sadkovichevu, s tim da bih ga ja formulirao puno oštrije, ocjenjujući njegov rad neusporedivo nepovoljnije. Naravno, nema tu osobnih motiva. Bartulina ne poznajem osobno. Ko- mentari koje sam od upućenih čuo o njegovoj disertaciji, nisu bili takvi da bih potragu za njom smatrao vrijednom truda. Bartulinovi tekstovi objavljeni u hrvatskoj periodici samo su ojačali moje prvotno stajalište: danguba je baviti se djelima autora koji u literaturi (dakako, inozemnoj, jer drže da na taj način ostavljaju dojam učenosti!) nabasaju na neki, počesto nedomišljeni teorijski model, pa onda pomisle kako bi bilo vrlo originalno i vrlo znanstveno prema tome modelu reinterpretirati i protumačiti hrvatsku povijest, pritom kompilirajući tuđe tekstove, po unaprijed zadanu obrascu probirući podatke, te prešućujući, izmišljajući i modelirajući činjenice. Ako se pritom ti i slični duhovni skorojevići služe politički korektnim konstrukcijama kako bi polučili vrlo prepoznatljive i opipljive ovozemaljske ciljeve, onda držim da ih treba još više ignorirati, jer intelektualne obrtnike i – da se opet poslužim Sadkovichem – akademske poduzetnike, ne smatram dostojnim ničega doli prijezira. Ukratko, N. Bartulin kao povjesničar i znanstvenik uopće, bio mi je i ostao potpuno nezanimljiv.

2 Ibid., 333., bilj. 28. 144 Tomislav Jonjić

Nisam se njime htio potanje baviti ni onda kad je u uglednome Review of Croatian History (3/2007, 1, str. 49.-73.) objavljen njegov članak, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism': An Assessment of Croatian-Italian Relations Within the German 'New Order' in Europe 1941- 1945“. No, na konstrukcije iz toga teksta, utemeljene na zapanjujućem nepoznavanju činjenica, upozorio sam u jednoj bilješci u svome članku namijenjenom jednomu hrvatskom znanstvenom časopisu. Bila je ta bilješka formulirana slično Sadkovichevim opaskama, ali dvostruko kraća i – dakako – oštrija. Ipak je uredništvo toga časopisa ocijenilo kako ta kratka bilješka identificira tendenciju pojedinih autora, da usprkos zabrinjavajućem stupnju ignorira- nja osnovne faktografije, hrabro nude vlastitu interpretaciju i donose zaključke koji zanemaruju kontekst i kronologiju, ali su zato iz današnje perspektive politički korektni. Dodatni je problem što se ti akademski poduzetnici zgražaju nad ozbiljnim piscima te ih denunciraju da, eto, sve do njih nisu uočili ono što se moralo uočiti: da su rasno učenje i rasizam alfa i omega, ceterum censeo ustaške, a možda čak i hrvatske nacionalističke ideologije uopće.3 Jer, ako rasistička gledišta – kao što sugerira Bartulin u svojim člancima – zastupaju ne samo „ustaški intelektualci“ (Mladen Lorković, Mile Starčević, Milivoj Karamarko i sl.), nego i oni čiji je život okončan dok su ustaše bili tek organizacija u nastajanju ili posve marginalna snaga (Ivo Pilar, Milan Šufflay), kao i oni koji su prema ustašama zbog raznih razloga bili rezervirani ili opre- zni (Filip Lukas, Zvonimir Dugački, Živko Jakić itd.), pa čak i oni koji su bili izrazito neskloni ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Josip Horvat, Ante Tresić Pavičić i sl.), ili su bili marksisti, a u svakom slučaju zatočenici u doba Nezavisne Države Hrvatske (Mirko Kus-Nikolajev), onda je zaključak potpuno jasan: hrvatska inteligencija, općenito govoreći, zastupala je rasistička gledišta. A ako se tomu doda da su, prema Bartulinu, rasistička gledišta u jednom narodu što je većinom katolički, zastupali i ljudi koji su sazreli odnosno djelovali kao katolički svećenici (Kerubin Šegvić, Stjepan Sakač, Filip Lukas, Ivo Guberina, Lovre Katić), problem postaje još ozbiljniji. Kad se još ima na umu da su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, prema Bartulinovoj sugestiji, objeručke prihvaćeni i pisci koji su u jednoj fazi života bili jugoslavenski integralisti (Lukas, Tresić Pavičić, Kus-Nikolajev), a kasnije optuživani zbog trockizma

3 Takvo je svoje stajalište Bartulin još jasnije definirao u kasnijem članku „The Ideal Nordic-Dinaric Racial Type: Racial Anthropology in the Independent State of Croatia“, Review of Croatian History, 5/2009, 1, 189.-219. Trgovci hrvatskim kožama 145

(Kus-Nikolajev), kao i oni koji uopće nisu Hrvati (Boris Zarnik) ili su to tek u prvom naraštaju (Ćiro Truhelka), ali su (stvarno ili navodno) zastupali rasi- stička stajališta te su s društvene margine tobože dospjeli u žarište pozornosti, onda je jasno što Bartulin hoće kazati: ti autori su u hrvatskoj javnosti prihva- ćeni baš zbog toga svog rasizma. Krug se zatvorio: narod rasista objeručke prihvaća čak i one koji su tuđinci ili su bili „otpadnici“, samo ako su – rasisti. Hrvati su, dakle, rasisti, i nema ništa u hrvatskoj povijesti XX. stoljeća što nije rasističko. A ako slučajno i ima neki Hrvat koji nije rasist, taj zasigurno nije zastupao ideju neovisne hrvatske države, niti ju je prihvaćao. Silogizam je besprijekoran (što je za Bartulina pravo čudo!): politički nazori hrvatskih nacionalista nisu samo neminovno povezani s rasističkim osvje- dočenjem, nego su upravo njegov izraz i zakonito čedo. I ako se pritom, poput Bartulina, ni jedna jedina riječ ne kaže o tome, da djela pisaca koje on u svojim konstrukcijama spominje, upućuju na drugačije, pa i na protivne zaključke, i ako se uopće ne spominje da su u hrvatskoj nacionalističkoj inteligenciji postojali desetci i stotine onih koji su u antropološkome smislu otvoreno zastupali naglašeno proturasistička (a u političkom smislu, protutotalitarna) stajališta, onda didaktička svrha toga kvaziznanstvenog naklapanja i njezine političke poruke bivaju kristalno jasne. Uopće ne dvojim o tome da postoje „intelektualni“ krugovi koji će takve „znanstvene“ teze dočekati s veseljem, jer znademo da su postojali „veliki humanisti“ (poput npr. Ernsta Blocha), koji su hrvatski narod proglašavali „fa- šističkim“, i da su se u procesu osamostaljenja Republike Hrvatske vrlo često potezali takvi i slični „znanstveni“, „humanistički“ i „demokratski argumen- ti“ protiv Hrvatske i Hrvata. Kao što o tome nemam dvojbi, nemam osobitih dvojbi ni oko toga, da Bartulin u svojoj znanstvenoj djelatnosti računa baš na simpatije takvih „znanstvenika“, „humanista“ i „demokrata“. Oni koji me poznaju, znaju da me ništa ne veseli više od žustre polemike. Valjda mi je zato iz uredništva tog časopisa predloženo, da tu bilješku izosta- vim iz teksta kojemu je prvotno pripadala, te da umjesto nje napišem opširniju kritiku Bartulinova članka, pobrojim njegove faktografske pogrješke i osvr- nem se na njegove teze, konstruirane na predrasudama i ignoriranju činjenica. U prvi mah sam prihvatio taj prijedlog. Nisam smatrao korisnim gubiti vrijeme na autora (jer se on bavi politikom, a ne znanošću), ali sam držao kako je uputno čitatelje – napose one strane – upozoriti na to da je Bartulin zabasao, 146 Tomislav Jonjić

i da bi prije upuštanja u ikakvu (pa i politikantsku) interpretaciju, bilo korisno da ovlada bar elementarnim činjenicama. Jer, dimenzije njegova neznanja su ravne uvredi. No, zbog drugih obveza i nedostatka vremena, zamisao nisam mogao ostvariti. Ispričavajući se uredništvu tog časopisa i usmeno i pismeno, jedan mali dio, upravo zametak te svoje kritike koji je mogao funkcionirati kao samostalan tekst, naknadno sam dostavio uredništvu Review of Croatian History. Bio je taj zametak uobličen u moj kratki osvrt na Bartulinov članak, te je 2010. godine i objavljen.4 S obzirom na opisanu pretpovijest svoga osvrta, nisam u njemu mogao ni slova kazati o kasnijem članku koji je Bartulin u istome časopisu objavio o srodnoj temi,5 jer za nj u to vrijeme nisam ni znao. Iako je objavljen kasnije (2010.), moj je osvrt nastao ranije i – kao što se iz njega jasno vidi – odnosi se isključivo na Bartulinov tekst iz 2007., a ne i na onaj iz 2009. godine. U njemu sam egzemplifikativno upozorio na četiri-pet najkrupnijih primjera koji demonstriraju da Bartulin ne zna osnovne činjenice koje se tiču problematike kojom se tobože bavi, i da vrlo nekritički preuzima tvrdnje autora koji su pos lovično nepouzdani. Glavninu (čak devet desetina!) toga osvrta posvetio sam dokazivanju da Bartulin, uslijed svog nepoznavanja klasičnih djela hrvatske književnosti, stvara najfantastičnije konstrukcije o metodologiji i ciljevima tadašnje hrvatske („ustaške“) propagande.6 Dodatna je nevolja bila u tome da su posrijedi vrlo poznati stihovi Vladimira Nazora, pjesnika koji nikad nije bio ustaša, nego je poznat i po tome što je prije Drugoga svjetskog rata glasovao za jugoslavenske, a ne za hrvatske stranke, a u ratu se – unatoč pohvalama i književnim nagradama koje je dobivao od ustaškog režima i novinstva pod njegovim nadzorom, pa i unatoč tomu što ga je Pavelić imenovao redovitim članom Hrvat- ske akademije znanosti i umjetnosti – našao baš na protivnoj strani, na strani jugoslavenskih partizana, a nakon rata je zauzimao formalno visoke pozicije u sustavu vlasti komunističke Jugoslavije. Činilo mi se zanimljivim objaviti bar taj fragment, jer sam Bartulinovu logičku i historiografsku akrobaciju smatrao jednim od vrhunaca kvaziznan-

4 Tomislav JONJIĆ, „From Bias to Erroneous Conclusions“, Review of Croatian History, 6/2010, 1, 227.-238. [Riječ je, dakako, o prethodnom članku, onomu pod naslovom „Od predrasuda do krivih zaključaka“, koji je tiskan u engleskom prijevodu, pa se zato i ovdje i drugdje citira po tome, tiskanom, a ne izvornom naslovu. Op. T. J.] 5 To je već spomenuti Bartulinov članak „The Ideal Nordic-Dinaric Racial Type: Racial Anthropology in the Independent State of Croatia“. 6 T. JONJIĆ, „From Bias to Erroneous Conclusions“, 228.-238. Trgovci hrvatskim kožama 147 stvene manipulacije u posljednjih nekoliko desetljeća. Nemajući vremena, nisam u tome kratkom osvrtu navodio sve, nego samo nekoliko Bartulinovih pogrješaka i propusta, smatrajući kako bi protivno postupanje odudaralo od moje samaritanske dobrohotnosti. Istodobno sam držao da će i tih nekoliko primjera polučiti razloge zbog kojih je osvrt nastao. Jedan od njih, rekoh, bilo je i upozorenje u prvom redu inozemnom čitatelju, da Bartulinove teze ne uzima olako. Ozbiljnim hrvatskim povjesničarima takvo upozorenje nije potrebno, ali kako Review of Cro- atian History izlazi na engleskom jeziku, pomislio sam da se može dogoditi, da se na Bartulinov tekst oslone i oni koji će se potom proglasiti stručnjacima za hrvatsku povijest, pa možda postati i mentorima kakvim novim bartulinima. Jer, kao što znademo, i na hrvatskim, a kamoli na inozemnim sveučilištima, branjene su i obranjene ne samo one doktorske teze koje predstavljaju ozbiljan doprinos znanosti, nego nažalost i one koje takve atribute nipošto ne zaslužuju, i koje su branjene pred mentorima što bismo ih teško mogli nazvati stručnjaci- ma, a kamoli autoritetima za hrvatsku povijest. To je, dakako, načelni problem koji nadilazi okvire ovoga članka i ne odnosi se na disertaciju N. Bartulina, koja mi je do danas nedostupna. Naravno, suvišno je napominjati da stanovite predodžbe o njoj imam na temelju dostupnih mi Bartulinovih tekstova, objavljenih u hrvatskoj periodici. Neko vrijeme nakon što sam svoj kratki osvrt, zametak nesuđenoga članka u drugome časopisu, dostavio uredništvu časopisa Review of Croatian History, tadašnji glavni urednik, dr. sc. Jure Krišto obavijestio me je da je tekst pri- hvaćen za objavljivanje, te da je moju reakciju uredništvo odmah poslalo N. Bartulinu i ponudilo mu da replicira u istome broju časopisa. Bila bi to prigoda da čitatelj u istome broju Review of Croatian History čuje oba zvona, dakle, prigoda da Bartulin već u istome broju opovrgne moje tvrdnje. Ako sam u pravu, trebao se ispričati čitateljima zbog svoga neznanja; ako sam u krivu, mogao je to pokazati i izvrgnuti me podsmijehu bar onoliko koliko sam ja njega izvrgnuo. Nije se tražilo ni puno vremena: ako je stručnjak za tu problematiku, mogao je to učiniti u sasvim kratkom roku, jer moj osvrt – kao što svaki čitatelj može lako vidjeti – ne sadrži više od pet-šest tvrdnji. No, Bartulin je tu moguć- nost odbio, što već samo po sebi dovoljno govori. Kao što se vidi iz najnovije njegove reakcije, nije Bartulin ni u jednom slučaju uspio pokazati da sam u krivu, ali se – dakako – nije ispričao. Za to bi se htjelo više dostojanstva i intelektualnog poštenja. 148 Tomislav Jonjić

Priznajem da sam tu Bartulinovu šutnju primio s kršćanskim milosrđem, jer shvaćam da nije lako priznati četiri-pet krupnih faktografskih pogrješaka koje sam tamo usput spomenuo, te se istodobno suočiti s činjenicom da je čitava Bartulinova konstrukcija o Hrvatima kao „porodu vuka i arslana“ („the Croats as an ‘offspring of wolves and lions’“) nastala na njegovu dramatičnom nepoznavanju osnovnoškolske lektire. U svojoj naivnosti čak sam pomislio kako mi je Bartulin zahvalan na vrlo benevolentnu pristupu njegovu članku. Jer, da sam imao vremena za onu nesuđenu kritiku njegova teksta, identificirao bih još priličan broj tvrdnji koje pokazuju da je Bartulin u pravilu na ratnoj nozi s činjenicama, pa da već zbog toga ni njegove maglovite interpretacije ne treba uzimati preveć ozbiljno. Ustežući se od ulaženja u bilo kakve interpretativne razlike, mogao sam upozoriti, da Bartulin svoje tvrdnje često formulira u kondicionalnom obliku ili riječima „čini se“, „izgleda“, „vjerojatno“ i slično.7 Događa se to i drugim autorima. Međutim, zapanjujuće je da Bartulin iz tako postavljenih premisa bez ikakva oklijevanja i rezervi formulira iznimno maštovite konstrukcije koje potom servira kao konkluziju u apodiktičkom obliku.8 A još je stari Aristotel upozorio na to da su takvi silogizmi jedna od klasičnih logičkih pogrješaka. To znači, da taj Bartulinov odnos prema logičkom zaključivanju ima i nekih drugih, ne samo historiografskih implikacija. No, one u ovu raspravu ne spadaju, pa se njima ne ću baviti. Ali, kad me je sad povukao za jezik i uskratio mi pravo da ga tretiram onako kako zaslužuje – to jest, da ga ignoriram – ovom zgodom ću upozoriti ne samo na razigranu Bartulinovu maštu, nego i na to da on ima običaj napraviti faktografsku pogrješku i onda kad se ne služi kondicionalima. Za razliku od Bartulina kojemu je trebalo par godina da se obazre na moj osvrt, ja ću sada na primjeru njegova članka iz 2007. navesti šezdesetak (!) primjera koji bi se, da je bilo vremena, bili 2008. našli u mojoj statistici Bartulinova upornoga, nemilosrdnog i beskrajno krvavog ratovanja s činjenicama.

7 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 51., 53., 55., 62., 63. itd. 8 Ovako približno kod Bartulina teče proces logičkog zaključivanja: bez obzira na to što svi vide da je čovjek biće koje hoda na dvije noge, moguće je da je ipak četveronožac. A ako je četveronožac, onda vjerojatno ima i krzno. Međutim, Bartulin se kod toga spektakularnog otkrića ne će zaustaviti, nego će na idućim stranicama nastaviti umnu raspravu o svojstvima ljudskoga krzna, sredstvima za njegov uzgoj i njegu, kako bi na kraju članka došao do zaključka da je trgovina ljudskim krznom vrlo unosan posao. A kao kruna svega, on će se sablazniti nad autorima koji to do njega nisu uspjeli shvatiti. Trgovci hrvatskim kožama 149

Evo, dakle, kako Bartulin pristupa onomu što on naziva „intelektualnim diskursom“, a što se ja – zbog časopisa, a ne zbog Bartulina – ne usuđujem okvalificirati onako kako bi taj postupak inače pristojalo kvalificirati. Nije to težak posao, jer pogrješke, površnosti, nepreciznosti, nejasnoće i očevidne manipulacije nižu se već od druge stranice Bartulinova teksta. On bez ikakva krzmanja tvrdi kako je prvi ustaški logor osnovan u Bove- gnu (Italija),9 što možda i ne će biti točno. Naime, već je ustaški kroničar Mijo Bzik ustvrdio da je prvi logor osnovan „na sjeveru“, tj. u Mađarskoj.10 Nema dvojbe kako Bartulin – koji i inače osjeća ozbiljan strah od arhiva i izvornoga gradiva – nije mogao znati da se u neobjavljenom gradivu u privatnom posjedu, poput tajnih poruka Stanka Hranilovića pripadnicima tzv. prvoga ustaškog roja u domovini (pa i njegovu utamničenomu bratu Marku), već u proljeće 1930. spominju „naši iz Jankovca“. Ta sintagma bi mogla upućivati na točnost Bzikove tvrdnje. Ako za nju nije znao, Bartulin je za Bzika morao znati. Iako tom ustaškom propagandistu doista ne treba sve vjerovati, ozbiljan bi povje- sničar i njegovu tvrdnju spomenuo i ocijenio. Spomenuo bi i to da se u jednoj od najvažnijih ustaških propagandnih publikacija posve jasno sugerira da je prije „prvog ustaškog logora u Italiji“ postojao „pravi ustaški vojnički logor“, koji se nalazio „preko Drave“, u Mađarskoj.11 Važnost te formulacije, koja vjerojatno također potječe iz Bzikova pera, tim je veća što se u njoj uopće ne spominje najpoznatiji zapovjednik toga logora u Mađarskoj, Gustav Perčec. U vrijeme objavljivanja te knjige, logor u Mađarskoj se, za razliku od Perčecova imena, očito, nije mogao, a možda ni htio prešutjeti. No, za Bartulina ništa od toga jednostavno – ne postoji. One za te podatke ne zna, pa ih i ne ocjenjuje. Ali, recimo da se taj propust može tolerirati. Drugačije je kad Bartulin poč- ne pisati o „prvom ustavu ustaške organizacije, napisanom 1932.“.12 Logič- kim zaključivanjem, to ne znači da je Ustav Ustaše – Hrvatske revolucionarne organizacije mijenjan i dopunjavan, nego bez ikakve dvojbe znači da postoji više ustava te organizacije. Potpuno je nejasno, gdje je Bartulin pronašao drugi ustav (ili možda misli da ih ima i više?), jer takvo što jednostavno – ne postoji.

9 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 50. 10 M. BZIK, Ustaška pobjeda. U danima ustanka i oslobođenja. Naklada Glavnog ustaškog stana, Zagreb, 1942., 20.-22. 11 „Ustaški pokret u inozemstvu“, Spomen-knjiga prve obljetnice Nezavisne Države Hrvatske 10. 4. 1941. - 10. 4. 1942., Izdao Državni izvještajni i promičbeni ured u Zagrebu, Zagreb, 1942., 12. 12 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 50. 150 Tomislav Jonjić

Nije točna ni precizna niti Bartulinova tvrdnja da je Italija davala utočište ustaškoj organizaciji 1930-ih godina,13 jer je ta tvrdnja nepotpuna, budući da je ustaška organizacija u to vrijeme djelovala još u nizu europskih i prekomor- skih zemalja, a pogotovo u Hrvatskoj. Upravo zato je uspjela preživjeti, pa čak i ojačati u razdoblju kad su joj europske revizionističke sile (Mađarska, Bugarska, a na koncu i Italija) uskratile pomoć. Nije točna ni Bartulinova sugestija da prvaci Hrvatske seljačke stranke (HSS) nisu tražili inozemnu pomoć,14 jer su o pokušajima vodstva te stranke da dobiju inozemnu (pa i talijansku) pomoć, napisane tisuće stranica ozbiljno- ga historiografskog štiva. Nije istina da je taj odnos prema inozemnoj pomoći, skupa s odlukom o (ne)primjeni nasilnih metoda, ključna razlika između ustaša i HSS-a, kao što Bartulin misli.15 Ključna razlika je u tome što se je vodstvo HSS-a uglavnom zalagalo za reformiranje, a ustaše za razbijanje Jugoslavije. Nije točna ni Bartulinova tvrdnja da su se talijanski zahtjevi na istočnoj obali Jadrana ograničavali na granice predviđene tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine.16 Bartulin tvrdi da se služio i Cianovim dnevnikom. Ako je propustio konzultirati ozbiljniju literaturu od te, onda je bar tu mogao pozornije pročitati. Kako je uspio previdjeti da se i u tom dnevniku (pod nad- nevkom 1. svibnja 1941.) spominje da ne baš beznačajan krug važnih osoba talijanskoga političkog života zahtijeva da Hrvatskoj ne bude „ustupljen“ čak „ni centimetar“ morske obale?17 Nije li to ipak nešto više od zahtjeva iz Lon- donskog ugovora? A očito je da ni oko Londonskog ugovora iz 1915. Bartulinu nije baš sve jasno. Italiji je tada obećano puno ustupaka i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori i u Al- baniji.18 Talijanski politički, a osobito vojni čimbenici, i u razdoblju Drugoga svjetskog rata listom su željeli više, a vrlo nevoljko su pristali na manje (Mu- ssolini: „Io non posso essere rinunciatore!“). Zanimljivo je da je Italija 1939.- 1941. i u Albaniji i Crnoj Gori postigla puno više od onoga što joj je obećano Londonskim ugovorom, dok je u Hrvatskoj postigla – puno manje. Što priječi

13 Ibid., 49. 14 Ibid., 50. 15 Ibid. 16 Ibid. 17 Galeazzo CIANO, Tagebücher 1939-1943, 1. V. 1941., Bern, 1946., 316.-317. 18 Tekst Londonskog ugovora v. u: Jadransko pitanje na Konferenciji mira u Parizu. Zbirka akata i dokumenata. Sabrao ih i objelodanio Ferdo Šišić, Zagreb, 1920., dok. 1., str. 5.-9. Trgovci hrvatskim kožama 151

Bartulina da primijeti te činjenice? I, da se je udostojao primijetiti ih, bi li to nekako utjecalo na njegove zaključke? Obično je krivotvorenje činjenica reducirati – poput Bartulina – ustaška sredstva borbe na terorizam.19 Kao što Bartulin ima pravo koristiti isti termin kojim se služio i propagandni stroj Kraljevine Jugoslavije, pa se – ako želi – čak i identificirati s njime, tako i čitatelj ima pravo iz njegove terminologije stvarati i stanovite zaključke.20 No, ozbiljan povjesničar bi pri upotrebi tog termina napomenuo kako su ustaše u programatskim dokumentima (toč. 8. Ustaških načela) zapisali da hrvatski narod ima pravo ostvariti svoju neovisnu državu „svim sredstvima, pa i silom oružja“, što znači da se nisu ograničili samo na nasilne metode, nego su kazali kako su i one prihvatljive. Također bi ozbiljan povjesničar spomenuo čitavu seriju apela, promemorija i predstavki koje su Pavelić i njegovi suradnici – jednako kao i prvaci HSS-a – uputili Društvu naroda i nizu europskih vlada, redovito pozivajući na primjenu demokratskih metoda, provođenje plebiscita i poštivanje prava na samoodređenje, ali uvijek – bez iznimke – nailazeći na gluhe uši.21 Nasilje, dakle, nije bilo posljedica slobodnog izbora, nego izlaz u nuždi. Pristojan bi čovjek spomenuo da je u spisima koje su sastavili Pavelić i njegovi suradnici, stotinu puta istaknuto kako je Jugoslavija prijetnja europskome miru, i kako je uspostava hrvatske države jedan od uvjeta toga mira.22 Napokon, pristojan bi čovjek istaknuo kako je, i nakon niza oružanih akcija, Pavelić ponavljao da „nitko razuman ne zabacuje ni redovitih i mirnih sredstava rada i borbe...“, ali se njihova vrijednost može ocjenjivati samo u odnosu na realne izglede na uspjeh pri postignuću krajnjega cilja – neovisne Hrvatske.23

19 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 50.-51. 20 Kao što znademo, upotreba termina „terorizam“ za nacionalno-osloboditeljsku borbu odražava ne samo nacionalno-politička stajališta onoga tko taj termin koristi, nego ovisi i o (ne)uspjehu te borbe. I židovski, irski, palestinski i drugi borci za slobodu bili su „teroristi“, dok nisu postali – uvaženi državnici, nekad i dobitnici Nobelove nagrade za mir. 21 O tim apelima i promemorijama opš. A. PAVELIĆ, Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien. Einige Dokumente und Bilder, Wien, 1931., 95.-125.; Rudolf HORVAT, Hrvatska na mu- čilištu, Zagreb, 1942., 447.-451.; Marko SINOVČIĆ, N. D. H. u svietlu dokumenata, 2. izd. Zagreb, 1998., 91.-94.; Mario JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, 107.-108. i dr. 22 Pavelićev programatski članak „Uspostava hrvatske države, trajni mir na Balkanu“ (1929.) objavljen je u više novina, a možda i kao posebna brošura. (M. JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, 108.-110.) 23 A. PAVELIĆ, „Oslobodjenje“, Nezavisna Hrvatska Država. Godišnjak 1934. Ur. Mile Budak, s. l., s. a. [Berlin, 1933. ili 1934.], 22. 152 Tomislav Jonjić

Izmišljotina je Bartulinova tvrdnja da se Pavelić 1927. susreo s nekim talijanskim političarom koji se zvao „Roberto Forges D'Avanzati“,24 jer se taj zvao Davanzati. Oko tog susreta i njegova tijeka odnosno sadržaja, u literaturi postoje različita tumačenja, pa bi ih ozbiljan povjesničar bar spomenuo, jer bi znao da Bogdan Krizman ne samo selektivno donosi, nego istodobno nerijetko krivotvori izvore.25 No, čak je i Krizman bio, za razliku od Bartulina, dovoljno pristojan da prepriča izvorni dokument iz kojega se vidi kako je Pavelić u razgovoru s Davanzatijem naglasio da dolazi u privatnom svojstvu (a ne kao predstavnik političke stranke), te ne traži nikakvu pomoć, a svaki onaj koji bi postupio drugačije, samim time bi se dezavuirao.26 Bartulin to, dakako, ne će spomenuti, kako bi na temelju krivotvorenih činjenica mogao nastaviti svoje manipulacije. Potpuna je besmislica tvrditi da su ustaše težili postići najmanje formalnu stvarnost neovisne hrvatske države („at least formal reality of an independent Croatian state“),27 jer neovisnost može biti stvarna ili formalna (prividna), ali ne može biti „formalno stvarna“. Bartulin izmišlja da je za Pavelića postojala isključivo sljedeća alternativa: Hrvatska u sastavu Jugoslavije pod srpskom hegemonijom, ili državnost u suradnji s Italijom,28 budući da se je on obraćao i Društvu naroda i europskoj javnosti uopće, te je sklapao ugovore s Bugarima (Sofijska deklaracija), Ma- đarima (Mađarska revizionistička liga) i Albancima (Kosovski komitet), sve s ciljem ostvarenja hrvatske državne neovisnosti. Nije, dakle, istina da je taj cilj htio postići samo u savezu s Italijom, nego je bio spreman prihvatiti bilo čiju pomoć.

24 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 51. 25 As. [A. PAVELIĆ], „Značenje i uloga emigracije“, Hrvatska, br. 2 (78), Buenos Aires, 20. I. 1951.; ISTI, Doživljaji II, Zagreb, 1998., 141.-142.; I documenti diplomatici italiani, ser. VII., Vol. V, Roma 1967., dok. 273, 286, 313 i 324., str. 270.-271., 280., 302.-305., 317.-318.; Jere JAREB, „Šest dokumenata o prvom dodiru dra Ante Pavelića s talijanskom vladom 1927“, Hrvatska revija, 20/1970, br. 4 (80), 1165.-1168.; B. KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978., 12.-16.; Vjekoslav VRANČIĆ, Branili smo Državu. Uspomene, osvrti i doživljaji, 1, Barcelona-München, 1985., 275.-281.; T. JONJIĆ, „Povijesno-politički okvir postanka ustaškog pokreta“, (1), Hrvatska obzorja, br. 2, Split, 2001., 386.- 402.; M. JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, 40.; Stjepan MATKOVIĆ, Izabrani portreti pravaša, Zagreb, 2011., 178.-179. 26 Spomenutu rečenicu (nakon J. Jareba u citiranom članku!) objavio je B. KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, 12. No, Krizman je u svome jugoslavenskom zanosu i historiografskoj neobjektivnosti bio dovoljno lukav da tu promemoriju ne usporedi sa sličnim dokumentima koje su Talijanima prije Pa- velića i nakon njega upućivali drugi (ne samo emigrantski) hrvatski političari, uključujući Stjepana Radića, Augusta Košutića i Vladka Mačeka. 27 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 51. 28 Ibid. Trgovci hrvatskim kožama 153

Kad govori o „Maloj Antanti“ i njezinim članicama,29 Bartulin zaboravlja da nakon ožujka 1939. nije postojala nikakva Čehoslovačka, pa njezino sla- bljenje (odnosno nestanak), kao i nestanak „Male Antante“ nisu mogli utjecati na njemačku politiku u posljednje dvije godine prije uspostave Nezavisne Dr- žave Hrvatske. Potpuna je izmišljotina da je Pavelić spis pod naslovom Hrvatsko pitanje („Die kroatische Frage“) poslao njemačkoj vladi.30 Taj je spis poslan prof. Car- lu von Loeschu s molbom da ga ovaj preda „na prikladnom mjestu u prikladno vrijeme“.31 Von Loesch nikad nije bio član njemačke vlade. Tipična za Bartulinov način manipuliranja činjenicama jest njegova tvrdnja na istoj stranici (!), da njemačko ministarstvo vanjskih poslova taj spis nije primilo do travnja 1941. godine.32 Dakle, on najprije ustvrdi da je spis poslan vladi, a onda kaže da ga ministarstvo nije primilo punih pet godina. Znači li to da Bartulin ne zna kako je ministarstvo vanjskih poslova također dio vlade, ili možda sugerira kako je pošiljka do Berlina iz Italije putovala skoro pet godina, ili u svom pokušaju manipulacije hoće kazati da je njemačka vlada spis primila 1936., ali je ministarstvu vanjskih poslova dostavljen tek pet godina kasnije? Koji je smisao te besmislice? Zato je od autora kakav je N. Bartulin potpuno iluzorno očekivati da opi- še okolnosti u kojima je Pavelić taj spis sastavio, ili da spomene kako je on sredinom tridesetih godina uzalud pokušavao preseliti u Švicarsku odnosno premjestiti težište svoga djelovanja u Belgiju.33 Razumije se da Bartulin ne će spomenuti kako taj Pavelićev spis javnosti ni njegovim pristašama nije bio poznat prije proljeća 1941., a na hrvatskom je objavljen tek iduće, 1942. godine,34 jer bi i prosječno inteligentan čitatelj iz toga zaključio kako nije bio namijenjen ideološko-političkoj izobrazbi pristaša ustaškog pokreta. Dakako, Bartulin će sve to prešutjeti da bi mogao konstruirati tezu o ustaš- kom ideološkom naslanjanju na nacionalsocijaliste.

29 Ibid., 52. 30 Ibid. 31 M. JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, 430. 32 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 52. 33 J. J. SADKOVICH, Italija i ustaše 1927.-1937., 179., 192., 303.; B. KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, 295. Naravno je da će Bartulin u svojoj manipulaciji prešutjeti kako je prva smrtna kazna Paveliću izrečena sredinom 1929. godine, pa da mu je već zbog toga bilo ograničeno ne samo nasta- njivanje u inozemstvu, nego i kretanje. 34 M. JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, 430. 154 Tomislav Jonjić

Kako to da analogan postupak ne primjenjuje u odnosu na Pavelićevo vi- šekratno i uzaludno obraćanje Društvu naroda? Zašto iz toga ne sugerira za- ključak da je Pavelić time htio svoje pristaše usmjeriti na demokratski način razmišljanja i djelovanja, ali da su tzv. demokratske sile otklanjale hrvatske zahtjeve i podupirale diktatorski jugoslavenski režim, pa je samim time hrvatskim nacionalistima bio ograničen prostor djelovanja i izbor metoda borbe? Zar bi ta sugestija bila nelogičnija? Je li moguće da baš zato Bartulin prešućuje sve te apele i pokušaje, te da baš zato inzistira na „terorizmu“ kao ključnoj, pa čak i jedinoj metodi ustaške borbe? A uz tu demonstraciju svoga nerazlikovanja uzroka od posljedica, Bartulin kao na tekućoj vrpci niže faktografske pogrješke. On ne zna da u doba Hitlerove vladavine nije postojalo nešto što se zvalo Sovjetskom Rusijom,35 jer to kao zemljopisni pojam nije postojalo nikad, a istočno od Poljske već od 30. prosinca 1922. postoji država koja se zove Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Bilo bi dobro kad bi autor znao da 1918. nije formirana država koja bi se zvala Jugoslavijom,36 nego je taj naziv 1929. dobila država koja se 1918.-1921. nazivala „Kraljevstvom Srba, Hrvata i Slovenaca“.37 Bartulin također izmišlja da je državnim udarom u ožujku 1941. srušena „vlada kneza Pavla Karađorđevića“,38 jer Pavle Karađorđević nikad nije bio predsjednik nijedne vlade, pa njegova vlada nije ni mogla biti srušena. Problematične je uvjerljivosti i Bartulinova tvrdnja da je Slavko Kvaternik u travnju 1941. bio neslužbeni šef („unofficial head“) domovinskoga ustaškog pokreta.39 Ako se uopće uzme da je taj dio ustaškog pokreta imao čak i „nesluž- benog šefa“, onda bi se prije moglo kazati kako je taj položaj od sredine 1938. imao književnik i političar dr. Mile Budak, koji nije neposredno sudjelovao u proglašenju države jer se je nalazio u bolnici. Taj Budakov položaj izvire iz njegove formalne pozicije doglavnika (od 1935.), kao i iz njegova društvenoga ugleda te činjenice da je od 1939. uređivao zagrebački tjednik Hrvatski narod kao glavno ustaško glasilo i da je 13. travnja 1941. formirana svojevrsna pri-

35 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 52. 36 Ibid., 62. 37 U izvorniku: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. [Ovdje je ova bilješka suvišna, no bila je potrebna u tekstu koji je objavljen na engleskom jeziku! Op. T. J.] 38 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 52. 39 Ibid. Trgovci hrvatskim kožama 155

vremena vlada („Hrvatsko državno vodstvo“), kojoj na čelu nije bio S. Kvater- nik, nego upravo M. Budak.40 Bartulin izmišlja da je Pavelić tijekom susreta s Mussolinijem u ožujku 1941. pristao na odstupanje dijelova hrvatske obale kako bi zauzvrat bio postavljen za „vođu“ („leader“) hrvatske države.41 O dva sastanka Mussolinija i Pavelića (u ožujku i travnju 1941.) postoji obilna literatura, a i sâm sam o toj temi pisao dosta opširno, analizirajući dokumente i svjedočenja suvremenika.42 Zato pozivam Bartulina – koji o okolnostima proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i o karlovačkom razgovoru između Pavelića i Edmunda Vee- senmayera jednostavno konfabulira (ne razumijevajući kontekst, ne znajući či- njenice, oslanjajući se na nepouzdanu literaturu i pritom pokazujući čak nesposobnost da korektno prepiše tuđe radove) – da ponudi dokaz za svoju tvrdnju. Uzgred valja primijetiti, da je za Bartulinovu manipulatorsku metodu ti- pično, da u kratkom opisu toga karlovačkog sastanka Pavelića i Veesenmayera tobože uzgred spomene kako je potonji bio „the German with SS rank“,43 iako je Veesenmayerova pripadnost SS-u u tom susretu bila sasvim irelevantna. No, u Bartulinovoj znanstvenoj metodi ona ima posve bjelodane implikacije: važ- no je da je Pavelić razgovarao s pripadnikom SS-a, ali Bartulin nikad ne će spomenuti da su se i on i drugi hrvatski političari (uključujući, dakle, i ustaše) obraćali i demokratskim političarima i demokratskim organizacijama. Potpuna je izmišljotina bez ikakva dokaza, da je Hitler bar djelomično simpatizirao s uspostavom hrvatske države zbog tzv. teorije o gotskom podrijetlu Hrvata,44 jer – prvo – ta teorija nikad nije bila službena teorija ni ustaškog pokreta niti Nezavisne Države Hrvatske,45 a drugo – Hitler uopće nije simpatizirao s uspostavom hrvatske države, nego je njezin nastanak za nj došao neželjeno i neočekivano.46

40 O tome posredno govore i činjenice da je Budak u ime hrvatskih nacionalista (ustaša) posjećivao zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, da su upravo njemu skupine hrvatskih nacionalista dostavljale svoje prosvjede (poput znamenitog prosvjeda protiv glasova o podjeli Bosne i Hercego- vine), i da je Slavko Kvaternik u kontaktima s Veesenmayerom isticao kako ima Budakovo ovla- štenje za djelovanje. Zato ni Kvaternikovo djelovanje 10.-13. travnja, uključujući donošenje nekih zakona i imenovanje Hrvatskoga državnog vodstva, ne anulira vodeću Budakovu ulogu. 41 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 53. 42 T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Zagreb, 2000., 288.-296. 43 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 53. 44 Ibid., 53. 45 Usp. M. JAREB, „ Jesu li Hrvati postali Goti? Odnos ustaša i vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema neslavenskim teorijama o podrijetlu Hrvata“, Spomenica dr. Jere Jareba. Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP), 40/2008, br. 3, Zagreb, 2008., 869.-882. 46 Opš. T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., passim. 156 Tomislav Jonjić

Kako se Bartulin odnosi prema kronologiji, pokazuje činjenica da u prilog toj svojoj izmišljotini citira navodne Hitlerove riječi iz srpnja 1941. godine (dakle, iz razdoblja nakon proglašenja hrvatske države). A razumije se da nikad ne će postaviti pitanje: ako su se Hrvati htjeli Nijemcima prikazati kao Goti, kako to da u propagandnoj publikaciji namijenjenoj baš njemačkom čitatelju, jedan autor (Lovre Katić) tvrdi da su Hrvati narod iranskog podrijetla koji je već u IV. stoljeću došao u dodir s Gotima te pod jakim slavenskim utjecajem uskoro postao jedan narod, dok drugi (Milovan Gavazzi) tvrdi da su Hrvati baštinici zakarpatske slavenske kulture?47 Tu je publikaciju Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ) tiskao „po naručbi Državnog izvje- štajnog i promičbenog ureda kod Predsjedničtva vlade“,48 što vrlo vjerojatno znači da je izišla po Pavelićevu nalogu i pod njegovim nadzorom, a svakako uz njegovo znanje. Trogir ni uoči Drugoga svjetskog rata (pa ni uopće tijekom XIX. i XX. sto- ljeća!) nije spadao, niti danas spada ni među deset najvećih hrvatskih morskih luka.49 Zato bi bilo nejasno zašto Bartulin izmišlja da je spadao u „glavne luke“ („main ports“),50 kad nam ne bi bila jasna svrha njegovih manipulacija: zalogaj koji je Italija zgrabila 1941. treba biti što veći, pa ako već nije dovoljno velik, onda će ga Bartulin povećati tako što će se poslužiti – izmišljotinom. On izmišlja i da je Hitler 12. travnja 1941. razgovarao s „novoimenovanim opunomoćenim njemačkim generalom u Zagrebu“ Edmundom Glaiseom von Horstenauom,51 budući da je Glaise von Horstenau tu titulu dobio tek 1. studenoga 1942. godine.52 Do tada je bio samo „njemački general u Zagrebu“. Samo nekritični pisci mogu tvrditi da je Mussolini 11. travnja 1941. pred Pavelića postavio zahtjev za gradove na dalmatinskoj obali s izrazito talijanskim karakterom.53 Za to ne postoji nikakav dokaz osim naknadne tvrdnje jed-

47 Kroatien in Wort und Bild, Bd. 1.: Kroatien, Zagreb, 1941., 38., 53. 48 Spomen-knjiga prve obljetnice Nezavisne Države Hrvatske 10. 4. 1941. - 10. 4. 1942., 177. 49 Usp. Todor RADIVOJEVIĆ, Jugoslavija (za osmi razred srednjih škola), 8. izd., Beograd, 1939., 170.-174.; Statistički godišnjak 1940, Kraljevina Jugoslavija – Opšta državna statistika, knj. X., Beograd 1941., 202., 206.; Zvonimir DUGAČKI (ur.), Zemljopis Hrvatske. Opći dio. Drugi svezak, Zagreb, 1942., 587.-591.; Zvonimir LUŠIĆ, Serđo KOS, „Glavni plovidbeni putovi na Jadranu“, Naše more, 56/2006, br. 5-6, 198.-205. 50 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 54. 51 Ibid., 53. 52 Ladislaus HORY, Martin BROSZAT, Der kroatische Ustascha-Staat, Stuttgart, 1964., 58.; T. JO- NJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 390. 53 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 54., bilj. 25. Trgovci hrvatskim kožama 157

noga svjedoka (F. Anfuso) koji ima razloga biti pristran (i koji svoju pristranost zapravo ni ne pokušava sakriti, manifestirajući ju u atributima kojima časti hrvatske predstavnike). No, još je Vjekoslav Vrančić prije nekoliko desetljeća pokazao da Anfusu ne vjeruje nijedan ozbiljan povjesničar, a sam je uvjerljivo dokazao da protiv tvrdnji toga svjedoka govore elementarna logika i razvitak događaja.54 No, za Bartulina ne postoje činjenice ni logika, jer je utilitarnost jedini kriterij koji on primjenjuje: ono što podupire njegove konstrukcije, to je činje- nica; ono što govori protiv njih, jednostavno ne postoji. Za Bartulina je tipična nepreciznost, kad tvrdi da je Italija pod okupacijom već od Prvoga svjetskog rata držala Istru, Rijeku i Zadar, te otoke Cres, Lošinj i Palagružu.55 Čitava je serija pogrješaka sadržana u toj jednoj rečenici! Nai- me, Bartulin pokazuje kako ne zna da je Kastav dio Istre, ali da je Rapallskim ugovorom (1920.) pripao Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. No, u svjetlu svoga kršćanskog milosrđa oprostio bih mu to, kao što bih mu oprostio onih nekoliko sela oko Zadra i onih nekoliko otočića koje je usput zaboravio, ali mu otok čija je površina 50 km² ne mogu tek tako oprostiti: čovjek hoće da je znanstvenik, piše o hrvatsko-talijanskim odnosima između dva svjetska rata, a nema pojma o tome da je i otok Lastovo Rapallskim ugovorom pripao Italiji, niti znade da je Rijeka s okolicom do sklapanja Rimskih ugovora iz siječnja 1924. bila formalno neovisna država, koja je tek 1924. ušla u sastav Kraljevine Italije!56 Ništa od toga on ne zna. A osim što predstavljaju pitanja opće izobrazbe i za onoga tko nije povje- sničar, te činjenice nisu nebitne ni za povijest ustaškog pokreta – kojim se Bar- tulin tobože znanstveno bavi – jer je i Lastovo (poput Zadra i Rijeke) bilo jedna od baza ustaškog djelovanja, a tamo je, po svemu sudeći, s ustašama prve veze uspostavio i Petar Oreb, izvršitelj neuspjelog atentata na kralja Aleksandra u prosincu 1933. godine.57 Ima li smisla takvom čovjeku objašnjavati nešto što je složenije i intelektualno zahtjevnije: sadržaj pojma okupacija i njegovo pravno-političko znače-

54 V. VRANČIĆ, Branili smo Državu, 1, 287.-305.; T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 295.-296. 55 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 54. 56 Rapallski ugovor. Zbirka dokumenata. Odabrao i uredio Vojislav M. Jovanović, Zagreb, 1950., dok. 46., str. 41.-45. 57 Ante MOŠKOV, Pavelićevo doba. Prir. Petar Požar, Split, 1999., 23., 83., 153., 177. 158 Tomislav Jonjić

nje? Jer, faktični status tih područja (okupacija) legaliziran je u Rapallu 1920. godine, pa navedeni dijelovi istočne obale Jadrana više nisu bili okupirani, nego su postali sastavnim dijelom Kraljevine Italije, osim provizorne Riječke države, koja je to, kako smo spomenuli, postala nepune četiri godine kasnije. Još neko vrijeme su, doduše, pod talijanskom okupacijom bila neka druga pod- ručja, a ne ona koja Bartulin nabraja, ali su ta druga područja u Rapallu pripala Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. To nisu nevažne stvari, ali jesu stvari koje Bartulin očito uopće ne razumije, pa onda nije nikakvo čudo da ne razumije vojnopolitički i državnopravni razvitak u travnju 1941. godine. Tada je, naime, Njemačka sa svojim saveznicima napala i okupirala dr- žavu koja se zvala Kraljevina Jugoslavija, pa su talijanske snage na području novoproglašene Nezavisne Države Hrvatske sve do 18. svibnja 1941. imale status okupacijskih snaga. Nakon toga su u međunarodnopravnom smislu na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske dobile status posadnih snaga, i taj su status zadržale do rujna 1943., bez obzira na to što su se vrlo često ponašale kao okupacijska sila. Iz toga istodobno proizlazi, da hrvatska strana u pregovore s Italijom u travnju i svibnju 1941. nije stupila s pozicije predstavnika stabilne, međunarodno priznate države s utvrđenim granicama, nego s pozicije prego- varača koji je tek država u nastajanju, što znači da je međunarodnopravno, politički, vojno i gospodarski bio neusporedivo slabiji.58 Isti, površan pristup Bartulin manifestira i onda kad tvrdi da je prema Rim- skim ugovorima iz 1941. za Split i otok Korčulu bila predviđena stanovita autonomija („some autonomy“).59 Nije bila predviđena nikakva autonomija, nego je predviđena hrvatska građanska uprava, ali je nevolja u tome što Bartu- lin ne razlikuje te dvije vrlo različite stvari. Da je upitao nekog prolaznika na splitskim ulicama, vjerojatno bi mu taj dao precizniji odgovor. Nije točna ni Bartulinova tvrdnja da su u Rimu 18. svibnja 1941. potpisana tri ugovora,60 jer je tada nastao veći broj isprava, od kojih su tri nazvane ugovorima odnosno sporazumima, ali bar četvrta („Zaključni zapisnik“) također ima karakter ugovora, jer strankama ugovornicama propisuje prava i obveze.61

58 O čitavoj seriji vanjskopolitičkih i unutarnjopolitičkih razloga koji su diktirali hrvatski položaj, opširno sam raspravljao u knjizi T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 343.-389. i dr. 59 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 55., bilj. 29. 60 Ibid., 55. 61 T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 476. Trgovci hrvatskim kožama 159

Ozbiljnu povjesničaru poput, recimo, Ljube Bobana, to se ne može dogoditi.62 Ali, Bartulin ne zna ni prepisati od bolje upućenih. Nije točno ni da je Mussolini pristao na hrvatsku suverenost „nad Bo- snom“,63 jer je istu sudbinu s Bosnom dijelila i Hercegovina. Štoviše, upravo je u odnosu na dio hrvatske istočne granice u Hercegovini (a ne u Bosni), sklopljen hrvatsko-talijanski Ugovor o utvrđenju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Crne Gore od 27. listopada 1941. godine. To je Bartulinu, dakako, nepoznato. Talijani su srpske četnike podupirali praktično na čitavom području južno od demarkacijske crte, a ne samo „na cijelome okupiranom području“ („thro- ughout their entire zone of occupation“),64 ali Bartulin, kao što smo vidjeli, ne razlikuje okupirano od posadnog područja, i ne zna da su područja južno demarkacijske crte mijenjala pravni položaj, pa mu je to otprilike svejedno. Da mu ne ide slabo samo povijest, već i zemljopis, pokazuje njegova tvrdnja da Hrvatska nije spadala u „first ring“ njemačkog utjecaja, u koji je, po njegovu mišljenju spadalo „čitavo Podunavlje“ („the entire Danube valley“).65 Drugim riječima, Bartulin misli da Hrvatska nije podunavska zemlja. Ako je Dunav u jednome dijelu predstavljao granicu Nezavisne Države Hrvatske (a jest!), kako je onda moguće da Hrvatska ni jednim dijelom ne spada u Podu- navlje („the entire Danube valley“)? Primjerice, velika župa Vuka i njezino upravno sjedište, grad Vukovar, bili su u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. Grad se nalazi na Dunavu. Ta je rijeka tvorila hrvatsku granicu ne samo uzvodno (do ušća Drave), nego i ni- zvodno, sve do približno 140 kilometara udaljenog Zemuna, koji je također bio u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. Ako je cijelo Podunavlje („Danube valley“) spadalo u Bartulinov „first ring“ njemačkog utjecaja, kako to da taj dio Hrvatske, kojemu je Dunav granica u duljini od blizu 200 kilometara, nije u Podunavlju? Jedno isključuje drugo, ali Bartulin to uopće ne uočava. Zato je suvišno isticati da to implicira kako je posve bjelodano, da su Bartulinove spoznaje o

62 Lj. BOBAN, Hrvatske granice od 1918. do 1993., 47. piše kako su od Rimskih ugovora iz 1941. godine „napose [...] važna tri...“ 63 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 55., bilj. 29. 64 Ibid., 56. 65 Ibid., 57. 160 Tomislav Jonjić

vojno-političkim kombinacijama skopčanima s onim što se kolokvijalno nazivalo „zemunskim trokutom“, više nego mršave.66 Nekritičnošću tipičnom za prepisivače i kompilatore, Bartulin preuzima tvrdnju da je područje tzv. zona 2 i 3 već u lipnju 1942. bilo u rukama jugoslavenskih partizana.67 Prema partizanskim izvorima, pred Božić 1941. partizanski pokret u čitavoj Dalmaciji, uključujući i livanjski kraj, imao je oko 250 naoružanih pripadnika. Uskoro su pod vojnu kompetenciju Dalmatinskog štaba, pored Livna, došli i okruzi Bugojno, Glamoč i Tomislavgrad. Sredinom prosinca 1941. partizanski odredi u Hrvatskoj nisu imali više od 6.370 pripadnika, s tim da Glavni štab nije imao nikakve izravne veze sa Slavonijom, Hrvatskim Zagorjem i Dal- macijom. Zanimljivo je da je u to vrijeme, osim spomenutih 250 partizana u Dalmaciji, prema partizanskim podatcima, u Slavoniji bilo još tristotinjak, a u Hrvatskome Zagorju svega tridesetak partizana. Na sveukupnu području pod zapovjedništvom Dalmatinskog štaba sredinom ožujka 1942. partizanske su snage brojile tek 610 ljudi, dok u južnoj Dalmaciji „do Dubrovnika i Kotora“ partizanskog pokreta do tada (pa ni tada) uopće nije bilo.68 Prema podatcima Štaba IV. operativne zone NOPO Hrvatske (koja je obuhvaćala Dalmaciju i dijelove jugozapadne Bosne) od 1. srpnja 1942., ta je operativna zona pod svojim zapovjedništvom imala približno 1.800 partizana. No, dobar dio njih nije bio naoružan, a od težeg naoružanja čitava je ta Operativna zona imala svega – „jedan laki bacač mina“.69

66 T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 738.-751. i tamo navedena literatura. Usput je korisno dometnuti kako je Pavelić o problemu Podunavlja – u koje ne samo po svakome zemljopisnom priručniku, nego i po njegovu sudu, spada i Hrvatska – godine 1932. na više stranih jezika objavio raspravu, koja je na hrvatskom objelodanjena pod naslovom Ekonomska obnova podunav- skih zemalja – Razoružanje – Beograd i Hrvatska, Zagreb, 1999. 67 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'”, 56., bilj. 39. U istome kontekstu Bartulin nekritički prihvaća natege o tome da je ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković – valjda u odnosu na Pavelića – 1941./42. vodio nekakvu paralelnu vanjsku politiku i „paralelni diplomatski rat“ s Italijom. Ta naknadna domišljanja nepouzdanih autora nemaju nikakve potkrjepe u izvornome gradivu, ali ni u sjećanjima suvremenika. Kad ne bi selektivno prepisivao nekritične tvrdnje nepouzdanih autora, Bartulin bi znao da su prosvjedi protiv talijanskih presizanja i pokušaji smanjenja talijanskog utjecaja bili sastavni dio čitave državne politike, a ne samo M. Lorkovića. 68 T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 630.-631. i tamo navedeni izvori. 69 Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji, Zbornik dokumenata, knjiga 2, siječanj-srpanj 1942. godine, Split 1982., dok. br. 147, str. 363.-368. Trgovci hrvatskim kožama 161

Zdravko Dizdar smatra da su krajem 1942. hrvatske oružane snage imale između 148.700 i 220.000 pripadnika.70 Te su snage, doduše, bile raspoređene i sjeverno od demarkacijske crte, ali je južno od nje, na posadnome području – dakle na području za koje Bartulin tvrdi da je bilo većinom u rukama jugoslavenskih partizana – prema Dizdaru, sredinom 1942. bilo oko 220.000 talijanskih vojnika, pri čemu je njihov broj krajem te godine porastao na 250.000 ljudi.71 Dizdar smatra da je na čitavom području Nezavisne Države Hrvatske sredinom 1942. bilo oko 20.000 partizana, pri čemu je dobar dio bio sjeverno od demarkacijske crte.72 Prema Velimiru Ivetiću, koji se manje galantno od Dizdara odnosi prema jugoslavenskim podatcima, sredinom kolovoza 1942. u jedinicama Glavnog štaba NOPO Hrvatske bilo je 12.990 partizana, od čega je južno od demarkacijske crte bilo otprilike 1.800 partizana u Dalmaciji, 2.138 u Hrvatskome primorju, Gorskome kotaru i Istri te 2.052 u Lici.73 Bio u pravu Dizdar, koji vrlo zaokruženim brojkama sugerira da je sredinom 1942. južno od demarkacijske crte bilo desetak-petnaest tisuća jugoslavenskih partizana, ili u pravu bio Ivetić, koji tvrdi da ih je bilo svega 5.990, te još koja tisuća u BiH, za ovu je našu raspravu u biti svejedno. Jer, bitno je sljedeće: misli li Bartulin doista, da je šest ili dvanaest tisuća partizana, koji uglavnom nisu imali suvremenih komunikacijskih sredstava niti teškoga oružja (jedan jedini laki minobacač!), bilo kadro držati pod nadzorom („u svojim rukama“) oko 40.000 km² brdovitoga i šumovitog terena, na kojemu im bar (većinsko!) hrvatsko pučanstvo nije osobito naklonjeno, i na kojemu je istodobno stacio- nirano blizu 300.000 neprijateljskih vojnika?74 Misli li doista, da se takvo što može tvrditi u ozbiljnoj raspravi? Ili napokon shvaća da se historiografija ne svodi na prepisivanje, a da čak i pri prepisivanju treba kritičnosti? Idemo dalje, jer se Bartulinova površnost nije iscrpila u dosadašnjim na- vodima.

70 Z. DIZDAR, „Brojtibeni pokazatelji odnosa vojničkih postrojbi na na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945. godine“, Časopis za suvremenu povijest, 28/1996., br. 1., 171. 71 Isto, 173. 72 Isto, 175. 73 Velimir IVETIĆ, „Srbi u antifašističkoj borbi na područjima Nezavisne Države Hrvatske 1941- 1945. godine“, Vojnoistorijski glasnik, br. 1, Beograd 1995., 154.-155. 74 To što su jugoslavenski partizani nenaseljena područja proglašavali „oslobođenima“ može se donekle usporediti s ljudima koji u nekim državama uspijevaju uknjižiti svoja „vlasnička prava“ na Mars ili na Saturn. Usporedba nije izvorno moja: potječe od partizanskoga generala i jugoslavenskog diplomata Vladimira Velebita. On je 1998. na sličan način opisao nastanak „oslobođenih područja“ (T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 636.) 162 Tomislav Jonjić

Protivno njegovim tvrdnjama, Pavelić se u travnju 1941. nije susreo s nikakvim Weesenmayerom,75 ali se jest susreo s Edmundom Veesenmayerom. Iako je doista bila slabiji partner, nije istina da je 1941. Italija bila „potpuno podređena“ („completely subordinate“) Hitlerovoj Njemačkoj,76 pa bi bilo dobro da Bartulin najprije objasni što je htio reći, a onda ponudi neki dokaz za svoju tvrdnju. Znači li to je Italija 1941. bila njemačka kolonija ili protektorat? Ili možda znači da je Italija vodila njemačku, a ne talijansku politiku? Jer, Bartulin ima običaj da jednu analizu ministarstva vanjskih poslova Ne- zavisne Države Hrvatske – a u takvim ministarstvima dnevno nastaju desetci, pa i stotine sličnih dokumenata – proglasi reprezentativnom za čitavu državnu politiku. Ako iz jedne takve analize, koja je nastala 11. rujna 1944. , proizlazi da Nezavisna Država Hrvatska tada (1944. godine!) ima biti i branom Srednje Europe protiv talijanskoga imperijalizma,77 kako je onda moguće da je Itali- ja već 1941. „potpuno podređena“ Njemačkoj? Mussolinijeva Italija je 1944. neusporedivo slabija nego što je bila 1941., pa ako je već 1941. bila „potpuno podređena“ Njemačkoj, čime je onda 1944. mogla ugrožavati „Srednju Euro- pu“? Tako Bartulin poima kronologiju i – logiku. Potpuna je izmišljotina da su ustaše preferirali Hrvatsku kao „a 'confedera- ted province' within a German Europe“,78 pa bi bilo korisno da Bartulin svoju tvrdnju dokumentira jednim jedinim dokazom. Kada i gdje su ustaše govorili o Hrvatskoj na bilo koji drugi način, osim kao o neovisnoj državi? Najobičnija je konfabulacija da je Pavelić smatrao kako samo „vojnički snažna, rasno čista hrvatska država“, sa središtem u dinarskom području Bosne („a military strong, racially pure Croatian state, centred in the 'Dinaric hear- tland' of Bosnia“) i tijesno povezana s Njemačkom može sačuvati hrvatsku neovisnost, a tek nakon što se uspostavi baš takva država, da Hrvatska može natrag dobiti Dalmaciju.79 Osim u svojoj mašti, može li Bartulin pronaći jedan jedini dokaz za to? Je li Pavelić 10. rujna 1943., prigodom poništenja Rimskih ugovora, kazao da je ispunjena ta tobožnja pretpostavka: vojnički snažna i rasno čista hrvatska država? Je li joj središte bilo u Bosni? Zašto onda Bartulin izmišlja? Komu imaju koristiti te izmišljotine, kad već nemaju nikakve veze sa znanošću?

75 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 58. 76 Ibid., 59. 77 Ibid., 67. 78 Ibid., 59. 79 Ibid., 61. Trgovci hrvatskim kožama 163

Nije istina da je Eugen Dido Kvaternik početkom lipnja 1941. bio „šef čitavoga ustaškog redarstva i sigurnosnih službi“ („the chief of all Ustasha police and security forces“),80 jer je Kvaternik 18. travnja 1941. imenovan ravnateljem za javni red i sigurnost, a 4. svibnja 1941. državnim tajnikom u Mi- nistarstvu unutarnjih poslova, što su državne, a ne stranačke (ustaške) udjelbe. Bartulin to, dakako, ne razlikuje. No, ni onda kad je 23. kolovoza 1941. imenovan ustaškim nadzornim zapovjednikom sedam dana ranije (16. 8. 1941.) osnovane Ustaške nadzorne službe (UNS), E. Kvaternik nije bio formalno na- dređen cjelokupnome redarstvenom i sigurnosnom aparatu Nezavisne Države Hrvatske, iako je takva svojstva pokušavao prisvojiti.81 UNS je, doduše, malo nadživio Kvaternikovo zapovijedanje, ali ni dok je postojala, nije ta služba bila nadređena vojno-obavještajnoj službi Ministarstva hrvatskog domobranstva, što znači da joj nije bio nadređen ni E. Kvaternik. Također ni UNS niti Kva- ternik nisu bili nadređeni ni represivno-sigurnosnom aparatu kako redovitoga sudstva, tako ni analognom aparatu Ustaškoga stegovnog i kaznenog suda. Drugim riječima, Bartulin – konfabulira. U izmišljanju i u nekritičnom prepisivanju on je neumoran. Tako navodi i da su ustaše stalno tvrdili kako je „Dalmacija žrtvovana“ za stjecanje neovisne države.82 Nije mi poznato da su ustaše tvrdili baš to, ali da i jesu, jedan znanstvenik bi trebao upozoriti da to zapravo nisu mogli utemeljeno tvrditi, jer je veći dio Dalmacije ostao u sastavu Nezavisne Države Hrvatske (točnije: pripao novoj državi u procesu nestanka Jugoslavije). To znači da u sklopu stvaranja hrvatske države nije žrtvovana Dalmacija, nego jedan njezin (i to manji!) dio. Naime, u razdoblju druge austrijske uprave (1814.-1918.) pokrajina Dal- macija – koja se u kasnijem razdoblju poima i Dalmacijom u zemljopisnom smislu, bez obzira na naknadne promjene političkih granica – imala je 12.840 km².83 Hrvatsko-talijanska granica u skladu s Rimskim ugovorima iz 1941. nije

80 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 60. 81 V. VRANČIĆ, Dr. Andrija Artuković pred sjeveroameričkim sudom, Buenos Aires, 1959., 76.-77., 79.-80. 82 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 61. 83 Podatak prema: Dinko FORETIĆ, „O ekonomskim prilikama u Dalmaciji u drugoj polovici XIX stoljeća do Prvog svjetskog rata“, Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Zbornik, ur. Jakša Ravlić, Matica hrvatska, 1969., 9., 39. Istu površinu navodi i Šime PERIČIĆ, „Glavne značajke gospodarstva Dalmacije od 1835. do 1848.“, Dalmacija u narodnom preporodu 1835-1848. Prilozi sa znanstvenog skupa u Zadru od 8. do 9. svibnja 1986, održanog u povodu 150. obljetnice jubileja Ilirskog pokreta i 30. obljetnice Filozofskog fakulteta u Zadru, Zadarska revija, br. 4-5/1987., Zadar, 1987., 315. (29.). Postoje i neznatno drugačiji podatci. Tako M. LORKOVIĆ, Narod i zemlja Hrva- ta, Zagreb, 1939., 141., tvrdi da je u razdoblju 1818.-1910. područje Dalmacije obuhvaćalo 12.934 164 Tomislav Jonjić

na terenu nikad utvrđena, ali se procjenjuje da je tada Italiji pripalo ukupno oko 5.400 km2. Međutim, ta površina se odnosi i na njezine dobitke u Istri (Ka- stav!), Gorskome kotaru, te u Hrvatskome primorju i Dalmaciji (uključujući bokokotorsko i konavosko područje).84 Drugim riječima, u Dalmaciji je Italiji pripalo približno oko 3.800 km².85 Prema tome, ako tvrdi da su ustaše izjavljivali kako je Hrvatska izgubila (ispravno: nije dobila) cijelu Dalmaciju, onda je Bartulin trebao dokazati da su baš to tvrdili, a onda napomenuti da pritužba i nije sasvim utemeljena, bu- dući da su Hrvatskoj na temelju Rimskih ugovora ipak pripale dvije trećine te hrvatske pokrajine. No, razlika od dvije trećine odnosno 7.000 – 8.000 četvor- nih kilometara za Bartulinov znanstveni pristup ne znači puno, jer je površina zanemariva: jest više od dva, ali nije čak ni tri puta veća od današnje površine države Luxembourg! Za akribičnog znanstvenika N. Bartulina – quantité né- gligeable. Jer, za Bartulina činjenice postoje samo da bi se mogle ignorirati. Potpuno je neutemeljena i njegova tvrdnja da je Pavelić makar i privremeno žrtvovao „stotine tisuća“ dalmatinskih Hrvata.86 Taj broj pretpostavlja da se radi svakako više od 300.000 Hrvata. Međutim, nakon Rimskih ugovora Italiji je pripalo područje na kojem je – prema Sund- haussenu – živjelo oko 280.000 Hrvata.87 No, radi se o ukupnom anektiranom području (a ne samo o njegovu dalmatinskom dijelu!), te o procjenama broja njegovih stanovnika prije rata, koje se oslanjaju na posljednji predratni popis pučanstva proveden 1931. godine, ali ne uzimaju u obzir veliki broj ljudi što je do početka rata, a napose nakon njegova izbijanja, preselio u Zagreb odnosno

km², dok se u članku „Dalmacija“, Hrvatska enciklopedija, sv. 4, Zagreb, 1942., 441., tvrdi kako Dalmacija ima 12.829 km². Moguće je da ta razlika potječe otuda što je otok Rab, koji se obično ubraja u kvarnerske, a ne u dalmatinske otoke, bio dijelom austro-ugarske Dalmacije. Godine 1929. izdvojen je iz splitske oblasti i pripojen Savskoj banovini. U svakom slučaju, nakon teritorijalnih gubitaka koje je Hrvatska pretrpjela u poratnoj Jugoslaviji, Dalmacija u sastavu SR Hrvatske imala je 11.758 km². (Veliki geografski atlas Jugoslavije, ur. Ivan Bertić, Zagreb, 1987., 123.) 84 T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942, 476. Podatak je preuzet iz: Holm SUNDHAUS- SEN, Wirtschaftsgeschichte Kroatiens im nationalsozialistischen Grossraum 1941-1945. Das Sche- itern einer Ausbeutungsstrategie, Stuttgart, 1983., 82. 85 Zbrajanje površine kotara i dijelova kotara koji su ušli u sastav Kraljevine Italije daje približno tu brojku, a sasvim precizno utvrđenje nije moguće, jer je granica – kao što je spomenuto – na terenu ostala neutvrđena. No, primjerice, sâm otok Krk ima nešto manje od 410 km². 86 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'”, 63. 87 H. SUNDHAUSSEN, Wirtschaftsgeschichte Kroatiens im nationalsozialistischen Grossraum 1941-1945., 82. Trgovci hrvatskim kožama 165

u druge dijelove Hrvatske.88 Ako se ima na umu da je 1940. procijenjeni broj žitelja Sušaka bio 37.034, Krka 20.043, Kastva 10.535, Raba 14.598, a Čabra 10.223,89 što zajedno čini 92.433 ljudi, onda je – čak i ako zanemarimo ostala nedalmatinska područja koja je Italija anektirala 18. svibnja 1941. godine – potpuno jasno da je pod talijanski suverenitet u svibnju 1941. došlo manje od 200.000 dalmatinskih Hrvata. Zato je posve neuetemeljeno govoriti o žrtvova- nju „stotina tisuća“. Drugim riječima, Bartulin se – poput svih manipulatora – vrlo olako odnosi prema brojkama, pa onda ni njegove političke i etičke (dis)kvalifikacije ne treba uzimati ozbiljno, bez obzira na to, radi li se o njegovoj ocjeni etičke odgovornosti pojedinaca i skupina za teritorijalna rješenja,90 ili za sudbinu pučan- stva. Jer, Rapallskim ugovorom (1920.) Italija je proširila svoj suverenitet nad oko 10.000 km² teritorija hrvatskoga i slovenskog teritorija, a unutar njezinih granica našlo se novih više od pola milijuna Hrvata i Slovenaca. Je li Bartulin negdje potpisnike tog ugovora proglasio zločincima protiv vlastitoga (hrvatskog) naroda? Ako nije, zašto nije? Možda zato, što je ta teritorijalna žrtva učinjena na oltaru Jugoslavije? Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske, iz njezina je teritorija izdvojen čitav teritorij austro-ugarske Bosne i Hercegovine, te istočni Srijem i Boka kotorska, a područje tog ostatka Hrvat- ske presječeno je na dva dijela kod Neuma i poluotoka Kleka. Je li Bartulin negdje, u svome znanstvenom zanosu, sudionike tog razgraničenja proglasio zločincima protiv vlastitoga (hrvatskog) naroda? Ako nije, zašto nije? Možda opet zato, što su ti teritorijalni gubitci (opet) učinjeni kako bi mogla postojati Jugoslavija? A kad se Bartulin zgraža nad Pavelićem, koji da je odgovoran za smrt desetaka tisuća svojih nedužnih sunarodnjaka stradalih u pokolju koji su jugoslavenski partizani počinili nakon predaje u Bleiburgu u svibnju 1945.,91 na prvi pogled se čini da je posrijedi njegova interpretacija, koja ne bi ulazila u ovo moje nabrajanje Bartulinovih faktografskih pogrješaka. No, tako je samo na prvi pogled. Jer, tema je zanimljiva i otvara niz različitih pitanja i mogućih

88 Koliko su varljive laičke predodžbe o „stotinama tisuća“, pokazuje puno skrupulozniji pristup Krunoslava DRAGANOVIĆA, „Hrvatske biskupije (Sadašnjost kroz prizmu prošlosti)“, Croatia sa- cra. Arhiv za crkvenu poviest Hrvata. 11-12/1943., br. 20-21. Svečani broj u čast prve godišnjice Neza- visne Države Hrvatske, ur. K. Draganović, Zagreb, 1943., 78.-130. Draganović je, kao što je poznato, obradio crkvene podatke i uredio Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji (Sarajevo, 1939.). 89 Podatci prema: Statistički godišnjak 1940, 80.-82. 90 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 63. 91 Ibid. 166 Tomislav Jonjić

interpretacija. No, kako ju Bartulin formulira apodiktički i kao općepoznatu činjenicu, onda nužno slijedi da ta njegova ocjena u logičkome, pravnom i etičkom smislu pretpostavlja najmanje dvije činjenice. Prvo, Pavelić može biti odgovoran za taj pokolj, ako je znao ili morao znati da će Zapadni Saveznici protivno međunarodnom pravu predati hrvatske vojnike i civile na klaonicu jugoslavenskim vlastima; i drugo, ako je znao ili morao znati, da će ih ovi po- ubijati neselektivno i bez ikakva, a pogotovo bez pravedna suda. Zanima me, dakle, Bartulinovo objašnjenje: je li Pavelić obje ove činjenice znao ili morao znati, te ako jest: na temelju čega Bartulin dolazi do takvog zaključka? Ima li za to nekakve dokaze? Misli li da je Pavelić održavao spiri- tističke konzultacije sa Svevišnjim? Ili možda Bartulin do tog zaključka dolazi na temelju iskustvenih spoznaja o etičnosti i legalnosti postupanja angloame- ričkih i jugoslavenskih oružanih snaga? Zašto se Bartulin boji postaviti to pitanje? Nije kadar razmišljati logično, ili možda ne želi biti politički nekorektan? Ili jednostavno smatra kako se znanost sastoji od nekritičkog prepisivanja tuđih konfabulacija? Ne treba uzimati ozbiljno ni njegovu tvrdnju da je Pavelić kritizirao dalmatinske hrvatske nacionaliste, dok je i sâm tobože bio svojevrsni regionalist, primarno zainteresiran za Bosnu i Hercegovinu te druga dinarska područja.92 Ona, doduše, pokazuje da Bartulin ne zna kako se u ustaškoj propagandi nerijetko isticalo da Dalmacija predstavlja „srce hrvatske države“ i „najčišći hrvatski kraj“.93 No, još gore od toga: to pokazuje da Bartulin ne zna kako i cijela Dalmacija (a ne možda samo njezin kontinentalni dio, Dalmatinska Zagora!) spada u dinarsko područje.94

92 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 62. 93 Usp. „Naše more i obale“, Hrvatski narod (dalje: HN), 3/1941., br. 64, 17. IV. 1941., 2.; „Dalmatin- ska Hrvatska bila je središte stare hrvatske države“, HN, 3/1941., br. 65, 18. IV. 1941., 1.; „Ustaška borba u Dalmaciji. Kolijevka hrvatske države prednjači u oslobodilačkoj borbi i ustaškoj organizaciji“, HN, 3/1941., br. 65, 18. IV. 1941., 5.; „Dalmatinski Hrvati kod Poglavnika. Poglavnik pozdravlja dalmatinske Hrvate i ističe svoju naročitu ljubav prema dalmatinskim Hrvatima“, HN, 3/1941., br. 65, 18. IV. 1941., 7.; Ivica KATUŠIĆ, „Najčišći hrvatski kraj“, Ustaška mladež, 1/1941., br. 15, 7. Omladinski prilog Ustaše. Vijesnika hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, 1/1941., br. 19, 9. XI. 1941.; K. DRAGANOVIĆ, „Hrvatske biskupije (Sadašnjost kroz prizmu prošlosti)“, o. c, 95. itd. 94 T. RADIVOJEVIĆ, Jugoslavija, 20.-35.; Filip LUKAS, „Geografijska osnovica hrvatskoga naroda“, Zbornik Matice Hrvatske: Hrvatskome narodu, njegovim prošlim naraštajima na spomen, sadašnjima i budućim na pobudu, o tisućoj godišnjici hrvatskog kraljevstva, Zagreb, 1925., 26.- 50.; ISTI, „Geopolitika Nezavisne Države Hrvatske“, HN, 3/1941., br. 128, 2. VI. 1941., 7.; ISTI, „Die Geopolitik Kroatiens“, Kroatien in Wort und Bild, Bd. 1.: Kroatien, Zagreb, 1941., 12.-14.; F. LUKAS – Nikola PERŠIĆ, Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske za više razrede srednjih škola, Trgovci hrvatskim kožama 167

To je zanimljivo za čovjeka koji čitavu svoju znanstvenu kulu od karata gradi na tobožnjoj oprjeci Dalmacije i dinarskog područja. No, to ga ne priječi da o tome piše, i da se pritom smatra – znanstvenikom. A tvrdnja da je Pavelić bio regionalist jednostavno je – smiješna. Nju može napisati samo netko tko o Pavelićevu političkom djelovanju znade malo i krivo, a nekritički ju preuzeti može samo onaj tko zna još manje (pa makar sâm sebe nazivao znanstvenikom). No, i takav bi – da je pristojan – spomenuo čitavu seriju Pavelićevih zapovijedi i naloga, kojim se pokušavaju spriječiti nesuglasice izazvane zavičajnim mentalitetima te razmirice među ustašama u predratnoj emigraciji. I takav bi se upitao, ima li u Pavelićevim zakonskim odredbama ili u personalnim rješenjima ikakva dokaza toga „regionalističkog“ raspoloženja. Možda Bartulin do tog zaključka dolazi na temelju činjenice da su dalmatinski Hrvati bili u doba Nezavisne Države Hrvatske nadproporcio- nalno zastupljeni u političkome i upravnom aparatu, te diplomaciji, a naročito u propagandi i kulturi, o čemu jasno govore sljedeća imena: Edo Bulat, Stijepo Perić, Branko Benzon, Nikola Rušinović, Danijel Crljen, Ivo Bogdan, Tias Mortigjija, Josip Berković, Andrija Karčić, Ivo Lendić, Antun Nizeteo, Jerko Skračić, Vinko Nikolić, Filip Lukas, Dušan Žanko, Marko Soljačić, Marko Tarle, Ante Sugja, Ivan Petrić, Luka Fertilio, Ante Bonifačić, Mirko Eterović, Ivo Guberina, Mate Ujević, Luka Puljiz...? Možda o Pavelićevu animozitetu prema dalmatinskim Hrvatima zaključuje iz činjenice da je Pavelić za svoga duhovnika i ispovjednika izabrao upravo jednoga takvog, dalmatinskog fra- njevca Dionizija Juričeva? Ili o tome zaključuje iz činjenice da su se na držav- nom radiju (Hrvatska državna krugovalna postaja) svakodnevno, Talijanima uz dlaku, emitirale dalmatinske pjesme, i da su se javno, pa i u službenim zgodama pjevale i one pjesme što su svjedočile o hrvatstvu krajeva koje je Italija anektirala (među kojima je svakako najpoznatija ona splitska „Marjane, Marjane...“)? No, Bartulin ništa od svega toga ne će spomenuti.

Zagreb, 1941., 18.-22.; Z. DUGAČKI (ur.), Zemljopis Hrvatske. Opći dio. Prvi svezak, Zagreb, 1942., 8.-11. i d.; Z. DUGAČKI, „Zemljopisni položaj Hrvatske“, Spomen-knjiga prve obljetnice Nezavisne Države Hrvatske 10. 4. 1941. - 10. 4. 1942., 367.; „Dalmacija“, Hrvatska enciklopedija, sv. 4., Zagreb, 1942., 441.; Nikola ŽIC, Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske za niže razrede srednjih škola, Zagreb, 1944., 20.-33.; „Dinarsko gorje“, Hrvatska enciklopedija, sv. 5, Zagreb, 1945., 23.-25.; „Dinarsko gorje“, Enciklopedija Leksikografskog zavoda, sv. 2, Zagreb, 1956., 319.-320. 168 Tomislav Jonjić

A ništa drugo ne treba ni očekivati od čovjeka koji bez ijedne ograde, posve nekritički preuzima Meštrovićeve izmišljotine,95 ili čitavu seriju tvrdnji Pave- lićevih oponenata, oca i sina Kvaternika (koji su smijenjeni u jesen 1942., a dotad su kolokvijalno nazivani „dinastijom“),96 i koji u cijelosti i bez rezerve prihvaća izjave koje daju ljudi pod vješalima,97 te unatoč tomu hoće da ga se smatra znanstvenikom. Zato se uopće ne usuđujem komentirati Bartulinovu tvrdnju da je Pavelić bio neodstupno uvjeren kako Hrvatsku treba voditi „dinarskim 'duhom' oto- manske Bosne i Hercegovine“ („Pavelić was adamant that the NDH had to be led by the Dinaric 'spirit' of Ottoman Bosnia-Herzegovina“).98 Smatram nepristojnim izreći, a kamoli napisati ono što o tome mislim. Kao što smo vidjeli, znanstvenik Bartulin ne primjećuje proturječja u vlastitim tvrdnjama. Najprije kaže da je Paveliću i ustašama designirani kralj u osobi pripadnika talijanske kraljevske loze bio potpuno irelevantan i da se njime samo pokušalo ublažiti talijanske teritorijalne aspiracije u travnju i svibnju 1941.,99 a onda tvrdi kako je Pavelić uz pomoć tog manevra mislio natrag dobiti Dalmaciju.100 Zar može biti i jedno i drugo? Ako je nakon 18. svibnja 1941. taj designirani kralj postao baš potpuno nebitan i ako mu se nije posvećivala baš nikakva pozornost, kako se u idućem razdoblju od njega išta očekivalo i kako se išta uz njegovu pomoć moglo postići? U stvarnosti, zamisao s kraljem

95 O Meštrovićevu izmišljenu prikazu koječega, pa i razgovora s Pavelićem, opš. T. JONJIĆ, „O poku- šaju osnivanja Hrvatskoga komiteta u Švicarskoj. Diplomatska izvješća Senjanina Josipa Milkovi- ća“, Senjski zbornik, 38/2012., 262.-268. Naravno, na Meštrovićevu nepouzdanost upozoravali su i drugi autori prije mene. 96 Da je Eugen Dido Kvaternik vrlo nepouzdan svjedok, već u emigraciji su upozorili brojni autori, poput V. Vrančića, Joze Dumandžića, M. Sinovčića i dr. Potonji je o tome napisao čitavu knjigu (N. D. H. u svietlu dokumenata, 2. izd., Zagreb, 1998.). Na Kvaternikovu nepouzdanost u svojim sam radovima višekratno upozorio i sâm, a to su činili i svi drugi autori koji nisu imali potrebu koristiti se Kvaternikovim konfabulacijama za potkrjepu svojih prethodno donesenih zaključaka. 97 Ne postoje, naime, nikakvi memoari („sjećanja“) Slavka Kvaternika, kao što sugeriraju nekritični autori, nego postoje istražni materijali, elaborati i izjave koje je Kvaternik (vjerojatno) napisao ili potpisao pred jugoslavenskim komunističkim istražiteljima i u nadi da će spasiti glavu. Tim sastavcima, dakle, treba pristupiti s još većim oprezom od onoga kojega zaslužuju memoarski tekstovi. Okolnosti u kojima su nastajali ti materijali osvjetljuje, primjerice, Kvaternikova servilna molba za pomilovanje od 7. lipnja 1947., u kojoj on piše: „Ja jesam izdajnik, ali nisam najgorji“. [Naknadno sam doznao te u Političkom zatvoreniku, 31/2020., br. 284, srpanj-kolovoz-rujan 2020. domovinsku javnost izvijestio da je još 1949. u buenosaireškom Glasu sv. Antuna objavljeno navodno Kvater- nikovo pismo iz tamnice, nastalo pred Uskrs 1947., koje drastično odudara od njegovih istražnih elaborata i izjava pred jugoslavenskim istražiteljima. Op. T. J.] 98 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 63. 99 Ibid., 55. 100 Ibid., 62. Trgovci hrvatskim kožama 169

nije bila hrvatska,101 ali kad ju je Pavelić već prihvatio kao manje zlo, onda su različite zamisli trajno tinjale kao mogućnost, kako pokazuju misija Kerubina Šegvića i niz sačuvanih izvješća hrvatske diplomacije. Bartulin izmišlja i da je „u talijanskom veleposlanstvu u Zagrebu“ („at the Italian embassy in Zagreb“) održano neko primanje 1942. godine.102 Ni Italija niti bilo koja druga država nisu u Zagrebu imali diplomatsko predstavništvo na razini veleposlanstva (embassy, Botschaft, ambasciatta), pa bi Bartulin – kad sâm već ne razlikuje rang diplomatskog predstavništva – mogao povesti računa o tome, od koga i što prepisuje. Jer, i za prepisivanje se hoće kritičnosti. Nije, dakle, točna ni Bartulinova tvrdnja da je Hrvatska uspostavila „veleposlanstvo“ („embassy“) u Veneciji,103 niti je 1941.-1945. moglo biti ikakva pri- manja u hrvatskom „veleposlanstvu“ („embassy“) u Berlinu,104 jer Nezavisna Država Hrvatska također nigdje nije imala predstavništvo toga ranga. A u Ve- neciji nije uspostavljeno („set up“) ni hrvatsko poslanstvo, nego je ono samo preselilo iz Rima. Protivno Bartulinovim tvrdnjama, hrvatski profesor Ćiro Gamulin nije ubijen zbog riječi izgovorenih učenicima na obljetnicu uspostave talijanske vladavine („Italian rule“) u Splitu.105 Da je konzultirao elementarnu literaturu (kao što je npr. Hrvatski biografski leksikon), Bartulin bi doznao da je Gamu- lin nakon zlostavljanja umro 17. (ili 18.) travnja 1942., a uhićen je zbog ko- mentiranja obljetnice ulaska talijanske vojske u Split.106 Naravno, Bartulin ne razlikuje ulazak talijanske vojske u grad od talijanskog preuzimanja vlasti, pa ga treba opet podučiti: grad Split je 18. svibnja 1941. formalno ušao u sastav Kraljevine Italije, ali talijanske snage u njemu nisu faktično preuzele vlast tek tada, ali ni 17./18. travnja, nego nekoliko dana kasnije: 21. travnja 1941. godine.107 To u kontekstu ove naše rasprave znači da Bartulin – opet – nekritički prepisuje izmišljotine.

101 Bartulinu očito nije poznato da se je ideja o personalnoj uniji i sličnim monarhističkim rješenjima u talijanskoj politici učestalo ponavljala, i to ne samo u odnosu na Hrvatsku (ili Albaniju), nego i na Mađarsku, Španjolsku i sl. Opš. T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika, 46. i dr. 102 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 64. 103 Ibid., 66. 104 Ibid., 68. 105 Ibid., 65. bilj. 85. 106 Hrvatski biografski leksikon, sv. 4, Zagreb, 1998., 570.-571. spominje samo prvi od ta dva datuma! 107 Usp. izvješće Athosa Bartoluccija iz travnja 1941., Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.- 1945. Zbornik dokumenata, knj. 1, Split, 1981., dok. br. 159. str. 414.-417. te brzojavku Ede Bulata od 21. travnja 1941. u istome zborniku, dok, 358, str. 783. Usp. T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 391.-393. i tamo navedena literatura. 170 Tomislav Jonjić

On vjerojatno znade da Sandžak nije bio u sastavu Nezavisne Države Hr- vatske, iako to iz njegova teksta ne proizlazi potpuno jasno,108 jer: Talijani su ubijali i zlostavljali Hrvate i Muslimane i u Crnoj Gori, pa nije jasno zašto se u kontekstu talijanskih nasilja nad Hrvatima i Muslimanima u Nezavisnoj Dr- žavi Hrvatskoj spominje baš Sandžak. Teško bi bila shvatljiva i Bartulinova tvrdnja kako su zamisli Stevana Mo- ljevića iz lipnja 1941. bile jedan od dva važna uzroka genocidnih srpskih pokolja Hrvata i Muslimana (drugi bi bila osveta zbog ustaških zločina),109 kad ne bismo znali da Bartulinu kronologija ne znači ništa, i da on ne razlikuje uzroke od posljedica. On, dakako, jednostavno prešućuje srpske pokolje Hrvata i Muslimana koji su prethodili ustaškom preuzimanju vlasti, pa dakle i ustaškim zločinima i Mo- ljevićevu planu, iako je riječ, po svemu sudeći, o nekoliko tisuća ubijenih.110 Može se nagađati, jesu li ti podatci Bartulinu potpuno nepoznati, ili on samo nastoji amnestirati srpske zločine. Možda time hoće poduprijeti svoju zanim ljivu tezu da je velikosrpska ideologija nadnacionalna („supranational“)?111 Ili je i za neke druge Bartulinove zamisli nužno da su ustaše započeli s po- koljima, pa onda baš zato prešućuje činjenice? Možda zbog istih razloga prešu- ćuje akciju „Srbi na okup!“, kojom se znatan dio srpske manjine suprotstavljao i provizornoj autonomiji Banovine Hrvatske 1939.-1941., na način koji se ne- odoljivom sličnošću ponovio 1989.-1991. godine? Možda zbog toga Bartulin ima potrebu prešutjeti da su politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj već od travnja 1941. – bez obzira na ikakve ustaške zločine – snažno, politički i vojnički podupirali talijanske aspiracije na istočnoj obali Jadrana, odnosno u Dalmaciji (Niko Novaković-Longo i dr.), a kasnije i u BiH (Novica Kraljević i dr.)? Misli li Bartulin da je znanstveno izostaviti te akcije u analizi izbijanja i ocjeni intenziteta iznimno krvavoga hrvatsko-srpskog sukoba na području Nezavisne Države Hrvatske (pa, dakle, i doista brutalne odmazde s hrvatske strane)? Ili možda misli da je znanstveno ne primijetiti da je i nakon Molje- vićeva plana, i nakon srpskih genocidnih pokolja Hrvata, još dugo postojalo stvarno i formalno savezništvo četnika i partizanskog pokreta pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije?

108 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 65. 109 Ibid., 65., bilj. 86. 110 Dokumentirani pregled tih (ranijih) masovnih ubojstava i pokolja, kako onih 1918.-1941., tako i onih u Travanjskom ratu 1941. godine, v. u: Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, Zagreb, 2007., 276.-297., 297.-312. 111 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 50. Trgovci hrvatskim kožama 171

Iako je u ovom kontekstu zanimljivo njegovo skrupulozno razlikovanje dijela od cjeline (kakvo, nažalost, nismo primijetili pri opisu Rimskih ugovora iz svibnja 1941.), Bartulin izmišlja i to, da je u rujnu 1943. većina Dalmacije bila u partizanskim rukama.112 Neka ponovno uzme metar u ruke, pa izmjeri; vidjet ćemo do kakvih će rezultata doći. Tvrdnja da su Talijani internirali između 30.000 i 40.000 Hrvata u sklopu svoje akcije etničkog čišćenja anektiranih dijelova Dalmacije,113 pokazuje da Bartulin ne zna razliku između internacije i konfinacije. Da se je poslužio bar rječnikom stranih riječi – jer od njega je pretjerano očekivati da uoči razliku pa konzultira stručnu literaturu – vidio bi da se je radilo o konfinaciji, što je i po- litički i pravno različit pojam, jer bi internacija u tom kontekstu pretpostavljala oružani sukob (ratno stanje) između Hrvatske i Italije,114 a njega ipak nije bilo. Ma što Bartulin tvrdio, nije istina da je Pavelić 10. rujna 1943. poništio „i Rimske ugovore iz 1941. i ustoličenje Aimonea 'kraljem Hrvatske'„ („both the 1941 Rome agreements and the installation of Aimone as 'King of Croatia'„),115 jer nitko – pa ni Aimone di Savoia-Aosta – nije nikad bio instaliran kao kralj Nezavisne Države Hrvatske, pa nepostojeću instalaciju nije ni potrebno niti moguće poništiti. Potpuna je izmišljotina Bartulinova tvrdnja da je nova Mussolinijeva vlada (vlada Talijanske Socijalne Republike) odbila u Zagreb poslati svog poslanika, prosvjedujući na taj način protiv ustaških protutalijanskih mjera.116 Zadivlju- juće je da Bartulin baš ništa ne razumije! Novoimenovani talijanski poslanik Tamburini nije u Zagreb došao zbog toga što je njegov dolazak hrvatska vlada uvjetovala talijanskim (Mussolinijevim) izričitim priznanjem poništenja Rim- skih ugovora.117 Kad Bartulin tvrdi da je Hrvatska nakon 10. rujna 1943. pripojila „formerly annexed Dalmatia“,118 znači li to da tvrdi kako je pripojila i ona dalmatinska

112 Ibid., 66. 113 Ibid., 65.-66. 114 Usp. Vladimir IBLER, Rječnik međunarodnog javnog prava, Zagreb, 1972., 99. 115 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 66. 116 Ibid., 66., bilj. 90. 117 J. JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, Buenos Aires, 1960., 108.-110.; B. KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich, 1, Zagreb, 1983., 224.-225. i dr.; T. JONJIĆ, Hrvat- ska vanjska politika 1939.-1942., 497.-498. Naravno, ni Bartulin niti njemu slični znanstvenici ne će primijetiti kako se tada Mussolini nije mogao pozvati na tobožnje ranije, predratne Pavelićeve obveze i tajne ugovore s Italijom. Nisu se takvi pojavili ni kasnije, a nema ih ni danas, skoro sedam- deset godina od kraja svjetskog rata. 118 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 66. 172 Tomislav Jonjić

područja koja su postala sastavnim dijelovima Italije prije proglašenja Nezavi- sne Države Hrvatske (poput, primjerice, Zadra, Palagruže ili nesretnoga, zabo- ravljenog Lastova)? Ili misli da ta područja ne spadaju u Dalmaciju, ili – mož- da ipak – o svemu tome ne misli baš ništa, jer ne vlada činjenicama, pa mu pri nekritičkom prepisivanju ta pitanja uopće ni ne padaju na pamet? Sklon sam posegnuti za zadnjim objašnjenjem, jer da je Bartulinu problem uopće pao na pamet, onda se ne bi zadržao samo na pripajanju „ranije anekti- rane Dalmacije“ („formerly annexed Dalmatia“), nego bi ponudio odgovor na ta pitanja, a morao bi kazati koju riječ i o sudbini dijelova Gorskoga kotara, Kvarnera, pa i djelića Istre, koje je Italija anektirala u svibnju 1941. godine. Nije istinita Bartulinova tvrdnja da se u Hrvatskoj smatralo kako je Nje- mačka jedini iskreni saveznik.119 Postoje stotine hrvatskih prigovora Nijemci- ma zbog provođenja represalija ili zbog toga što su i njemačke snage nakon pada Italije nastavile štititi četnike. Bilo je zamisli i o dalekosežnijim njemač- ko-srpskim planovima na štetu Hrvatske, napose u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni, koje je spriječio hrvatski otpor.120 Postoje brojni primjeri hrvatskog negodovanja zbog tendencija nekih njemačkih krugova da „Nova Europa“ nasta- ne pod izrazitom dominacijom Njemačke i uz brisanje nacionalnih i državnih identiteta.121 Je li Bartulinu sve to nepoznato, ili samo želi manipulirati? Možda zato ne spominje hrvatsko negodovanje zbog njemačkih planova s posebnim mu- slimanskim postrojbama? Možda zato prešućuje da je časnik SS-a Wilhelm Beissner u proljeće 1942. morao napustiti Hrvatsku zbog protuustaških kombinacija s marginalnim (uostalom: u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zabranjenim) hrvatskim nacionalsocijalistima oko Slavka Govedića? Možda zato ne želi spomenuti da je pokolj što ga je SS-divizija Prinz Eugen počinila nad Hr- vatima u Dalmaciji u proljeće 1944. doveo do izrazito oštre reakcije hrvatskoga ministarstva vanjskih poslova, reakcije kakvu Nijemci od svojih saveznika nisu zabilježili u razdoblju 1939.-1945.? Jer, drastičniji od te reakcije mogli su biti samo prekid diplomatskih odnosa i navještaj rata Njemačkoj.122

119 Ibid., 67. 120 Opš. T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 797.-803. i tamo navedena literatura. 121 Na neke od tih primjera upozorio sam u: T. JONJIĆ, Hrvatski nacionalizam i europske integracije, Zagreb, 2008., 59.-81. 122 Milan BLAŽEKOVIĆ, „'Nota Sambugnach'. Prilog hrvatskoj diplomatskoj povijesti iz doba rata 1941-1945.“, Hrvatska revija: Jubilarni zbornik 1951-1975., ur. Vinko Nikolić, München-Barcelo- na, 1976., 197.-202. Trgovci hrvatskim kožama 173

Nisu, dakle, hrvatsko-njemački odnosi bili idilični, iako je nerazmjer snaga onemogućavao produbljivanje sporova. A postoje li slični hrvatski prigovori, primjerice, u odnosu na bugarsku državnu politiku? Je li ikad u pitanje dovedena iskrenost savezništva, primjerice, sa Slovačkom? Nije li u hrvatskome tisku baš Slovačka više puta označena kao narod i država koji su možda najpri- jateljskiji i najbliži Hrvatima i Hrvatskoj? Ali, naravno, Bartulin to ne zna ili, ako slučajno znade, želi to prešutjeti. Razlozi su bjelodani: dok hrvatsko-nje- mačko savezništvo iz nužde proglašava pokušajem ideološke identifikacije, izraze hrvatsko-slovačkog prijateljstva nije moguće iskoristiti za manipulacije. To je očevidni razlog zbog kojega Bartulin selektivno pristupa literaturi, zato on prešućuje činjenice! Jednako tako on manipulira kad tvrdi da su ustaški ideolozi veličali islam, da je spasio hrvatski narodni duh i hrvatsku krv u BiH.123 Svaki pristojan hrvatski osmoškolac znade da ta i njoj slične misli potječu od utemeljitelja modernoga hrvatskog nacionalizma dr. Ante Starčevića (1823.-1896.), da su ih desetljećima prije ustaša ponavljali svi hrvatski nacionalisti, i da one nemaju nikakve veze s rasnim učenjem (a još manje s rasizmom), nego su dio nacionalno-političkog programa koji je oblikovan početkom druge polovice XIX. stoljeća, dakle, u vrijeme kad se bosansko-hercegovačke muslimane u Europi, pa i u hrvatskim zemljama, općenito smatralo „Turcima“ odnosno „Azijati- ma“.124 Prema tome, ustaški ideolozi su samo ponavljali ono što je definirano već nekoliko desetljeća ranije, upravo zato što su se pozivali na Starčevića i ideologiju formuliranu osamdesetak godina prije proglašenja Nezavisne Drža- ve Hrvatske. No, Bartulin je u manipulaciji neumoran. Klasičan primjer te manipulacije je i njegova instrumentalizacija Lukaso- vih teza u kontekstu hrvatske protutalijanske novinske kampanje nakon pada Italije. Kao i obično, ta je manipulacija začinjena faktografskom pogrješkom. Jer, Lukas nije „the head“ Matice hrvatske,125 nego je bio njezin predsjednik u razdoblju od 1928. do 1945. godine. To ne mora nužno biti isto, jer „the head“ može biti i onaj tko nema titulu predsjednika. Možda i Bartulin znade da je poglavica indijanskog plemena također „the head“, ali nije predsjednik; da je i

123 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'”, 68. 124 To se, nažalost, nastavilo i duboko u XX. stoljeće, ali nikad kod onih hrvatskih političkih snaga koje su se pozivale na A. Starčevića. Nije ta tema suvišna ni u ovoj raspravi, ali nam nabrajanje Bartuli- novih faktografskih pogrješaka, nažalost, oduzima prostor. 125 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, 67.-68. 174 Tomislav Jonjić

papa „the head“, ali da ni on nije predsjednik, da je čak i katolički biskup „the head“ u svojoj dijecezi, ali ni njega nitko ne naziva predsjednikom? A ne radi se o cjepidlačenju, nego o tome da iz takvog označavanja Lu- kasa jasno proizlazi da Bartulin ne zna što je predsjednik Matice hrvatske po Pravilima te ustanove mogao, a što nije mogao činiti. No, važnije je to, da je Lukasove misli koje Bartulin citira i smješta izvorno u 1943./44. godinu, njihov autor, F. Lukas, formulirao nekoliko desetljeća ranije, prije nego što je postao predsjednikom Matice hrvatske,126 te ih je višekratno ponavljao prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i nakon toga. Pristojan čovjek bi to napomenuo; manipulator o tome šuti. Istu manipulaciju on će poduzeti i s Tresić Pavičićevim djelom Izgon Mon- gola iz Hrvatske. Bartulin, naime, dva puta naglašava kako je knjiga izišla 1942., čime očito hoće sugerirati da spada u korpus „ustaške literature“.127 Pri- tom prešućuje – ili jednostavno ne zna? – da je knjiga nastala puno prije pro- glašenja Nezavisne Države Hrvatske i da je njezin rukopis Tresić Pavičić (koji s ustaštvom ima veze jedva više od Dalaj Lame!) predao nakladniku (Matici hrvatskoj) 21. listopada 1940. godine, tj. šest mjeseci prije nego što je Neza- visna Država Hrvatska proglašena, i u vrijeme kad nitko nije mogao znati da će biti proglašena.128 To je izričito napisano u samoj knjizi. Na prvoj stranici autorskog teksta, odmah nakon predgovora, stoji bilješka koja doslovno glasi: „Ovo je djelo pisac predao Matici Hrvatskoj 21. X. 1940.“129 Dakle, moguće je samo dvoje: Bartulin nije uopće pročitao knjigu, pa o tome nema pojma, ili je knjigu pročitao, ali podatak svjesno prešućuje kako bi mogao manipulirati godinom njezina izlaska iz tiska! Umorih se od nizanja Bartulinovih pogrješaka, izmišljotina i manipulacija, a vjerujem da ni čitatelju nije ništa lakše! A kao što se iz navedenih opaski vidi, da nemam kršćanskog milosrđa, mogao sam već u prvotnom osvrtu navesti ne samo tamo zabilježene, nego i ovdje popisane Bartulinove pogrješke, pa zaključiti da se ne treba obazirati na interpretaciju čovjeka koji na 19 stranica (49.-67.) napravi šezdesetak faktografskih pogrješaka.130 To je razlog zbog kojega sam se, dakle, nadao da je

126 Vidi, primjerice, F. LUKAS, „Geografijska osnovica hrvatskoga naroda“, 21.-91. 127 N. BARTULIN, „The Ideal Nordic-Dinaric Racial Type: Racial Anthropology in the Independent State of Croatia“, 206., 210. 128 Ivo PETRINOVIĆ, Politički život i nazori Ante Tresića Pavičića, Split, 1997., 124. 129 A. TRESIĆ PAVIČIĆ, Izgon Mongola iz Hrvatske, Zagreb, 1942., 23. 130 Na preostale stranice Bartulinova članka iz 2007. vratit ćemo se u nastavku, jer su one – kao što sam pokazao u svome osvrtu – jedna potpuno izmišljena konstrukcija nastala na temelju Bartulinova Trgovci hrvatskim kožama 175

Bartulin postao svjestan moje prešutne, ali očevidno dobrohotne preporuke, pa da je odlučio promijeniti zanimanje, jer nakon tako impresivne statistike (otprilike tri faktografske pogrješke po objavljenoj stranici teksta!) samo vrlo tvrdoglav čovjek ne shvaća da je pogriješio profesiju. Zato me ne bi iznenadilo da za Bartulina više nikad nisam čuo, ili da sam čuo kako se počeo baviti npr. trgovinom, malim obrtništvom, uzgojem kaktusa, origamijem, pa možda i politikom (poglavito onom u predsjedničkim uredima i u tobože nevladinim organizacijama, jer za to je obavio sve nužne predradnje u svojim znanstvenim tekstovima!), i da baš zbog toga nije prihvatio ponudu uredništva Review of Croatian History da mi odmah replicira. No, ta je moja nada bila pokolebana kad sam vidio da je Bartulin ipak u istome časopisu objavio još jedan članak o srodnoj temi.131 Nisam se time bavio, jer sam mislio da su to kakvi zakašnjeli radovi ili zalutali ostatci nekadaš- njega Bartulinova dojmljivoga intelektualnog napora. Zato nisam ni primijetio da je moj polemički suparnik i tu nastavio u istome tonu nizati pogrješke i besmislice. Zbog skučena prostora ovdje ih ne ću nabrajati. Ali, zbog ljudskih mana koje imam i koje kršćanski i skrušeno priznajem, ipak ni toj napasti ne mogu sasvim odoljeti. Zato Bartulina pozivam da nam učeno objasni dvije stvari. Prvo, on tvrdi da je Boris Zarnik (1883.-1944.?) bio glavni stručnjak u koncipiranju „rasnih zakona“ Nezavisne Države Hrvatske („the main expert who drafted the NDH's race laws“).132 Ne mislim pritom na diletantsku pogrješku kojom su zakonske odredbe (propisi nižega ranga) proglašene zakonima (propisima višega ranga), jer – tko bi od Bartulina smio očekivati da to razlikuje?! Ne mislim ni na tipično bar- tulinsku manipulaciju, kad se citira Zarnikov tekst o tobožnjim prednostima nordijske i dinarske rase, objavljen u časopisu Priroda 1931. godine,133 a istodobno se prešuti da pritom Zarnik zapravo reciklira svoj tekst u kojem se ne govori o hrvatskome, nego o tobožnjemu „jugoslavenskom narodu“, odnosno o Južnim Slavenima, među kojima on ne nalazi rasnih razlika.134

elementarnog nepoznavanja hrvatske književnosti. 131 To je već spomenuti Bartulinov tekst „The Ideal Nordic-Dinaric Racial Type: Racial Anthropology in the Independent State of Croatia“. 132 Ibid., 202. 133 Ibid., 202., bilj. 64. 134 B. ZARNIK, „O rasnom sastavu evropskog pučanstva“, Hrvatsko kolo, VIII, Zagreb, 1927., 60.-62., 65.-66., 71., 79.-80. 176 Tomislav Jonjić

Ne mislim, dakle, na te Bartulinove manipulacije, nego na nešto drugo: na tobože presudnu Zarnikovu ulogu u formuliranju „the NDH's race laws“ odnosno, točnije, zakonskih odredaba (kojih, jer ima ih više?!), što spadaju u rasno zakonodavstvo. Apologete ustaštva potvrda toga dosad nepoznatog podatka nesumnjivo bi razveselila, jer bi dodatno podupirala ne sasvim neozbiljnu tezu, da je tzv. rasno zakonodavstvo doneseno pod njemačkim pritiskom, pa onda nije nelo- gično da je u njegovu nastanku presudno sudjelovao slovenski biolog, slavitelj Ernsta Haeckela kao čovjeka koji zaslužuje „jedno od najčasnijih mjesta u povijesti prirodnih znanosti“,135 poznat po predratnom glasovanju za nehrvatske i protuhrvatske stranke, kao i po svojim simpatijama za nacionalsocijalizam.136 No, možda svi apologeti ustaštva nisu nekritični kao Bartulin, pa će tražiti dokaze. Tamo gdje Bartulin tvrdi da ih je našao, toga jednostavno – nema. Dakle, vješt je Bartulin i sa škarama i s ljepilom – da se poslužim duhovitošću čije će izvore i kontekst svaki stručnjak za hrvatsku povijest prepoznati – pa ga pozivam: dokaze na sunce! U međuvremenu napominjem da je Zarnikova akademska karijera u Ne- zavisnoj Državi Hrvatskoj prekinuta: on je bio jedan nekolicine profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu koje su vlasti Nezavisne Države Hrvatske umirovile. Spomen-knjiga prve obljetnice Nezavisne Države Hrvatske 10. 4. 1941. - 10. 4. 1942. navodi Zarnika među umirovljenim profesorima, a ta je knjiga – prema novinskim vijestima – distribuirana krajem lipnja ili početkom srpnja 1942. godine.137 Službeno objavljeni podatci o sveučilišnim vlastima i ustroju Sveučilišta u kasnijem razdoblju Nezavisne Države Hrvatske ne spominju ga. Prema Jaroslavu Šidaku, Zarnik je umirovljen 27. listopada 1941. godine.138 Tadašnji ministar nastave dr. Mile Budak u to je vrijeme znao da će za par dana biti imenovan poslanikom u Berlinu. To se i dogodilo 2. studenoga 1941. godine. Budući da je općepoznato kako su njemačke obavještajne službe bile više nego sumnjičave prema Budaku (pa su ga sumnjičile i za izigravanje

135 ISTI, „Ernst Haeckel. Prigodom stogodišnjice rođenja“, Priroda, 24/1934., Hrvatsko prirodoslovno društvo, Zagreb, 1934., 65.-70. 136 Prema objavljenom popisu glasača na (javnim!) izborima za Narodnu skupštinu iz svibnja 1935., Zarnik je glasovao za vladinu (jugoslavensku) listu. O njegovu jugoslavenskom uvjerenju i po- litičkoj prevrtljivosti ne govore samo brojni njegovi članci razasuti u periodici, nego i uspomene suvremenika. Usp. Dnevnik Blaža Jurišića. Priredila Biserka Rako, Zagreb, 1994., 147., 217. 137 Dnevnik Hrvatski narod, 4/1942., br. 421 već 9. V. 1942. na str. 4. javlja da pretplata na tu knjigu više nije moguća, jer je ona rasprodana u predbilježbi. 138 Jaroslav ŠIDAK, „Sveučilište za vrijeme rata i okupacije od 1941-1945“, Spomenica u povodu pro- slave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, I., Zagreb, 1969., 176. Trgovci hrvatskim kožama 177

protužidovskih propisa!), vrlo neobično je da njemu kao resornomu ministru ne bi spočitnule i to da je umirovio čovjeka koji je bio među glavnima u do- nošenju tzv. rasnih zakonskih odredaba. Jugoslavenske su komunističke vlasti, recimo, imale na umu da je Zarnik umirovljen za Budakova mandata.139 Ne mislim da je Bartulin svojom tvrdnjom htio prikazati Budaka tako otvorenim neprijateljem nacionalsocijalističke Njemačke, pa ga pozivam da dokaže svoju tvrdnju kako je Zarnik bio glavni tvorac „rasnih zakonskih odredaba“.140 Nije moguće da je znanstvenik Bartulin nekritički prepisao podatak koji je negdje pročitao, ali je zaboravio gdje, pa ne može navesti izvor? Jer, istini za volju, jedno vrijeme su Zarnika jugoslavenske komunističke vlasti sumnjičile da je bio pristaša Nijemaca (da mu je i žena Njemica, i da mu dvije kćeri studi- raju u Njemačkoj), te su i one smatrale kako je sudjelovao u izradi protužidov- skih propisa i sukobljavao se s katoličkim svećenstvom.141 No, dokazi za to nisu nikad objavljeni, a činjenica je da su malo nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske u jugoslavenskim komunističkim časopisima objelodanjeni tekstovi u kojima se hvali njegov darvinizam i materijalistički svjetonazor.142 Zanimljivo je da se Zarnika, ranijega profesora Medicinskog fakulteta u Carigradu (kasnijem Istanbulu), i danas smatra izvanredno zaslužnim za razvitak hrvatske biologije i „njezinu orijentaciju prema biologiji razvitka i evoluciji“.143 Možda na taj neobični Zarnikov životni put malo svjetla baca podatak da je on, koji je možda nadživio Nezavisne Države Hrvatske, po svemu sudeći, dobar dio života bio slobodni zidar.144 No, pred kraj života je, izgleda,

139 Ivan MUŽIĆ, Masoni u Hrvatskoj 1918-1967. (Dokumenti iz tajnih arhiva UDB-e), Split, 1993., 196. 140 Uzgred neka bude rečeno, da urudžbeni zapisnik Ministarstva nastave Nezavisne Države Hrvatske pod br. 480/1941 od 15. VII. 1941. bilježi molbu umirovljenoga M. Kus-Nikolajeva za reaktiviranje. (Hrvatski državni arhiv, fond Ministarstva narodne prosvjete Nezavisne Države Hrvatske /dalje: HDA, MNP NDH/, Urudžbeni zapisnik 1-216 /1941./). To znači da je i on u vrijeme donošenja „rasnoga zakonodavstva“ bio izvan javnoga života. 141 I. MUŽIĆ, Masoni u Hrvatskoj 1918-1967., 196. 142 Tako intonirani članak o njemu napisao je i njegov nasljednik na katedri, Zdravko LORKOVIĆ, „Prof. dr. Boris Zarnik“, Priroda, 35/1946. Opš. Josip BALABANIĆ, „Darvinizam u Hrvatskoj između znanosti i ideologije“, Nova prisutnost, 7/2009., br. 3, 373.-406. 143 120 godina nastave prirodoslovlja i matematike na Sveučilištu u Zagrebu (21. travnja 1876. – 21. travnja 1996.): Spomenica PMF, ur. Ž. Kućan, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1996., 35.-36. 144 Mirko GLOJNARIĆ, Masonerija u Hrvatskoj, Zagreb, 1941., 74.; I. MUŽIĆ, Masoni u Hrvatskoj 1918-1967. (Dokumenti iz tajnih arhiva UDB-e), Split, 1993., 36., 53., 68. Iako je Zarnik, po svemu sudeći, umro 1944., ponegdje se u literaturi nailazi na podatak da je umro 1945. godine. Zoran D. NENEZIĆ, „Neimari novih puteva“, Večernje novosti, Beograd, 27. IX. 2010. (elektroničko izdanje) tvrdi da je Zarnik bio među onim masonima koji su „nastavili da deluju i posle rata“. 178 Tomislav Jonjić

potpuno napustio masonstvo i postao uvjereni katolik.145 U svakom slučaju, neosporno je kako se on nalazi među suradnicima 4. i 5. sveska Hrvatske enciklopedije. Potonji je objavljen 1945. i jugoslavenske su ga vlasti uglavnom uništile, dok je na četvrtom svesku označeno da je izišao 1942., premda je stvarno izišao krajem 1943. godine. Tamo, u četvrtom svesku Hrvatske enciklopedije, Zarnik je napisao opsežnu natuknicu „Čovjek“.146 Kad je ta natuknica dovršena (i je li možda nastala u vrijeme kad je Zarnik postao „uvjereni katolik“), ne zna se. No, zanimljivo je da se u njoj opširno raspravlja o ljudskim rasama i razlikama među njima, pa se ističe da „rasizam teži za tim, da se u korist napretka kulture sačuva što čišća ona rasa, koju smatra najsposobnijom. Ima, međutim, činjenica, koje bi se mogle i u suprot- nom smislu tumačiti; da naime baš miješanje nekih rasa pospješuje razvitak onih duševnih snaga, koje dovode kulturnom napretku“.147 Još važniji je njegov zaključak, prema kojemu „rasistička nastojanja nemaju oslona u znanosti o rasama“.148 Zanimljiva je ta snažna osuda rasizma i rasističkih nastojanja u najreprezentativnijoj publikaciji jedne države kojom upravlja režim što – prema Bartulinu – svoje počelo i smisao svog postojanja nalazi u rasističkom učenju... Drugo pitanje iz Bartulinova teksta iz 2009., tiče se njegova – uostalom neoriginalna, kao što je kod Bartulina sve neoriginalno – tumačenja točke 11. Ustaških načela: „U hrvatskim državnim i narodnim poslovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskoga naroda i hrvatske države odlučivati ni jedan strani narod ni država“.149 Zanima me, naime, je li u svome intenzivnom, dubokom i neobičnom plodnom znanstvenom radu Bartulin naišao na navlas iste formulacije kako hrvatskih, tako i stranih pisaca, nastale desetljećima ranije, u jeku nacionalnih preporoda i stvaranja nacionalnih država odnosno bez ikakve veze s rasnim učenjima ili rasizmom? S obzirom na to da su se Pavelić i ustaše stalno pozivali na Starčevića i smatrali se njegovim nasljednicima u političkom smislu, je li se ikad upitao,

145 Tako I. MUŽIĆ, Masonstvo u Hrvata, 8. dop. izd., Split, 2005., 348. 146 „Čovjek“, Hrvatska enciklopedija, sv. 4, Zagreb, 1942., 335.-366. 147 Isto, 355. 148 Isto. 149 N. BARTULIN, „The Ideal Nordic-Dinaric Racial Type: Racial Anthropology in the Independent State of Croatia“197., 202.-203. Trgovci hrvatskim kožama 179

koliko puta je Starčević grmio protiv „tudjinacah“, i bi li možda bilo pristojno upitati se, ne izvire li 11. toč. Ustaških načela iz Pavelićeva tumačenja baš Starčevićevih spisa? Ja ne tvrdim da jest, nego tvrdim da se takvo pitanje mora postaviti. I mogu samo nagađati, zašto ga Bartulin nije postavio, odnosno: za- što u ovom kontekstu izbjegava raspravljati o Anti Starčeviću. A možda je on Bartulinu jednostavno slabo poznat? Za nj je on, navodno, u svojoj disertaciji napisao da je utemeljio stranku koja se i formalno zvala „Hrvatska stranka prava“. Na prvi pogled mi je bilo teško povjerovati u to, jer ako Bartulin možda i ne zna da se ta stranka nije tako službeno zvala, to bi valjda znali njegovi mentori, jer – kako bi inače bili mentori jednomu takvom znalcu?! No, da je moj optimizam neumjestan i da Bartulin doista ne zna kako se zvala stranka kojoj je na čelu bio A. Starčević, pokazuje istovjetna njegova tvrdnja u članku objavljenom u jednome hrvatskom časopisu.150 I tamo je ustvrdio da se Stranka prava nazivala „Hrvatska stranka prava“. A kad ne zna ni to, nije čudo da misli kako Starčeviću nije mjesto u raspravi u ustaškoj ideologiji. Čovjeka koji ne vlada elementarnim pojmovima lako u bludnju može za- vesti jedan drugi autor, koji je pouzdan skoro koliko i Bartulin. Taj je glatko ustvrdio kako su Starčevićevi Izabrani spisi, što ih je priredio Blaž Jurišić, „tiskani 1943. godine, ali su bili pušteni u prodaju tek poslije rata, jer se ustaški režim nije mogao suočiti s istinskim Starčevićem: s njegovom izvornom pri- vrženošću demokratskim načelima te s njegovom opsesivnom mržnjom prema Nijemcima“.151 Teško bi se dokazala ta tobožnja Starčevićeva „opsesivna mržnja“, ali je smisao formulacije jasan: ako nije rasist, hrvatski političar i ideolog mora bar biti „opsjednut mržnjom“. No, ovdje nas više zanima tobožnja (formalna ili stvarna) zabrana Starče- vićevih spisa u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Čudna postaje stvar s tom zabranom, ako možemo vlastitim očima vidjeti da je, recimo, jedan učenik Državne treće muške građanske škole u Zagrebu, „za izvrstno učenje i uzorno vladanje“ u školskoj godini 1943./44., na dar dobio baš tu knjigu. Kako to, ako knjiga nije bila puštena u prodaju prije svibnja 1945., mjeseca koji se u Hrvatskoj obi- lježavao ubijanjem ljudi i paljenjem knjiga? Možda je školska uprava ukrala primjerak knjige iz tiskare, pa ga darovala uzornu učeniku?

150 ISTI, „Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941-1945.“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 39/2007., 212. 151 Ivo GOLDSTEIN, Židovi u Zagrebu 1918-1941, Zagreb, 2005., 523. 180 Tomislav Jonjić

Još čudnija postaje ta „zabrana“, kad znamo da i onaj komu nije dopao u ruke antikvarni primjerak Starčevićevih Izabranih spisa s takvom posvetom, može – ako mu je do činjenica – primijetiti kako je Jurišićev izbor Starčeviće- vih djela prikazan u većem broju novina i časopisa, što bi bilo teško izvedivo, da knjiga nije puštena u prodaju. Jer, recimo, Jurišićev izbor iz Starčevićeva djela prikazan je u Novinama početkom kolovoza 1943., pa je istaknuto kako je „svakako najzanimljiviji dio knjige [...] poglavlje pod naslovom 'Iskrice' [...] one nam Starčevića pokazuju u podpunom ne novom, ali u zaokruženom svietlu, kakav sud ne bismo mogli o njemu stvoriti iz knjiga sabranih djela“.152 Bartulinu to ne bi išlo u račun, jer su u „Iskrice“ uvrštene ne samo brojne Starčevićeve misli o ljudskome dostojanstvu, političkoj slobodi i slozi među narodima, nego i Starčevićeva tvrdnja, da je svaki narod „smjesa različnih naroda, različne krvi“, odnosno da je „narodnost [...] stvar duševnosti“,153 pa dakle ne može biti rasno-biologijska kategorija. Prikazao je tu knjigu i Dragutin Gjurić u uglednomu mjesečniku Matice hrvatske, Hrvatskoj reviji, također ističući kako Starčevićeve misli predstavljaju „pouku, savjet i put za naš daljnji rad“, napose ističući vrijednost „Iskri- ca“.154 A povjesničar, kad bi bio ozbiljan, ne bi previdio da je Jurišićev izbor iz Starčevićeva djela prikazan i u tada središnjemu hrvatskom dnevnom listu, Hrvatskom narodu, koji je i stvarno i formalno bio glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta. I tako, baš na Antunovo (13. lipnja), dan koji se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj slavio i kao imendan poglavnika Pavelića, objavljen je u tom listu prikaz koji je potpisao neki „š“. Ima kataloga u Hrvatskoj, i to najozbiljnijih i najtemeljitijih, koji kažu da se iza toga inicijala krije povjesničar Jaroslav Šidak, ali bolje da Bartulina time ne zbunjujemo. Piše, dakle, taj zagonetni prikazivač da je knjiga izišla „baš danas, na Antu- novo“ (1943.!), pa dodaje kako će „veličinu značaja Starčevića i važnost njegove političke misli moći [...] hrvatska javnost upoznati po ovoj knjizi, koja bi trebala postati udžbenik hrvatske nacionalne politike i putokaz svima onima,

152 „Izabrani spisi Ante Starčevića. U priredbi Dra Blaža Jurišića“, Novine, 3/1943., br. 91, 9. VIII. 1943., 5. 153 Ante Starčević: Izabrani spisi. Priredio Blaž Jurišić, Zagreb, 1943., 414., 427. 154 D. GJURIĆ, „Vječni Starčević. Ante Starčević: Izabrani spisi. Priredio dr Blaž Jurišić. Izdanje Hr- vatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb 1943.“, Hrvatska revija, 16/1943., br. 11, 620.- 621. Trgovci hrvatskim kožama 181

koji se kane baviti u oslobodjenoj svojoj domovini javnim poslovima“.155 Oz- biljnu povjesničaru ne bi promaknulo ono što je promaknulo mašti inventivnog manipulatora: da je skoro čitav taj svečani broj Hrvatskog naroda posvećen Starčeviću, i da se o njemu piše puno više nego o Paveliću. A ni autori nisu baš mačji kašalj: Ivo Bogdan, Blaž Jurišić, Emil Laszowski, Savić Marković Štedimlija i Milivoj Magdić. Ozbiljnu povjesničaru ne bi promaknulo ni to, da se baš ta knjiga stalno re- klamira u HIBZ-ovim izdanjima (npr. u časopisu Vienac), a još manje da se i u strukovnome, historiografskome Časopisu za hrvatsku poviest javlja promjena njezine cijene.156 Jer, valjda se od povjesničara smije očekivati da bar prolista središnji strukovni časopis? I da onda zaključi kako ništa od toga ne bi bilo moguće, da Starčevićevi Izabrani spisi nisu bili u prodaji. Zar ne? A kad se konstruiraju razlozi tobožnjega nepuštanja knjige u prodaju, korisno je primijetiti kako Stožer Muške ustaške mladeži Zagreb 5. lipnja 1944. predlaže ministru narodne prosvjete, da propiše određeni broj naslova koje bi svaki maturant trebao proučiti i na ispitu zrelosti pokazati da ih poznaje. Riječ je o knjigama koje su sastavili „moralno i nacionalno jaki hrvatski profeso- ri“, a u „najpreče političke knjige“ spadaju i Starčevićevi spisi u HIBZ-ovu izdanju.157 Svega četiri dana kasnije je Ministarstvo narodne prosvjete upu- tilo „upraviteljstvima svih državnih gimnazija i učiteljskih škola“ te Društvu hrvatskih srednjoškolskih profesora dopis pod naslovom: „Domaće štivo za srednjoškolsku mladež“. U njemu se raspituje o knjižničkome fondu, a od Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora traži, da sastavi „popis nacionalnih poučnih i književnih djela za nacionalni, politički i državljanski odgoj srednjoškolske mladeži“, pa se među svega tri naslova koja bi svakako bila obvezatna, doslovno navodi i sljedeće: „Jurišić: Ante Starčević, Izabrani spisi, izdanje H. I. B. Z., Zgb 1943.“158 Sve je to dosta neobično za knjigu koja – eto – prema jednoj tipičnoj historiografskoj manipulaciji, nije puštena u prodaju iz ideoloških pobuda, zbog

155 š [J. ŠIDAK?], „Izvor pravaške misli. Antologija Starčevićevih političkih spisa“, HN, 5/1943., br. 756, Duhovi [13. lipnja] 1943., 9. 156 Časopis za hrvatsku poviest, br. 1-2, Zagreb, 1943., na koricama donosi oglas, prema kojemu Starče- vićevi Izabrani spisi stoje 500 kuna. Da knjiga stoji 800 kuna, oglašeno je u „Viestima iz HIBZ-a“, koje su tiskane kao prilog Vienca, 36/1944, br. 3, svibanj 1944., 7., dok je u „Popisu izdanja Hrvat- skoga izdavalačkoga bibliografskog zavoda“, koji je uvršten kao prilog Vienca br. 5 (srpanj 1944., str. 8.), Jurišićeva knjiga znatno poskupjela i stoji 1.500 kuna. 157 HDA, MNP NDH, kut. 2, br. 2052/44 od 5. 6. 1944. 158 HDA, MNP NDH, kut. 2, br. U. m. 446/44 od 9. 6. 1944. 182 Tomislav Jonjić

tobožnje ustaške nemogućnosti suočavanja s istinskim Starčevićevim mislima (uključujući i one o jednakosti svih ljudi). A zar bi tko posumnjao da Bartulin ima preteča, učitelja i mentora? No, da se vratimo toč. 11. Ustaških načela. Mogao bih priupitati Bartulina, koji za sebe tvrdi da je povjesničar, je li ikad čuo za termin „vladari narodne krvi“ i je li mu poznato da se on stoljeće i pol koristi ne samo u stručnoj literaturi, nego i u pučkoškolskim udžbenicima hrvatske povijesti? Je li mu poznato u koliko su desetaka političkih programa i izjava u hrvatskim zemljama tijekom XIX. i prve polovice XX. stoljeća upotri- jebljeni termini „narodna krv“, „vladar iste krvi i jezika“, „dolje s tuđincima“, „tuđinske sluge“ i slično? Je li Bartulin uočio da je jedan od najvažnijih ideologa jugoslavenstva, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, pri otvorenju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, govorio zemlji „opojenoj rije- kama hrvatske krvi“, ali i o „jednokrvnoj i jednoplemenoj braći“?159 Je li mu poznato, da su pravaški ideolozi (Starčević, Kvaternik i dr.) već tada verbalno ratovali protiv te teze o „jednokrvnoj i jednoplemenoj braći“? Je li Bartulinu palo na pamet da bi 11. točka Ustaških načela možda mogla biti izvedenica iz te Starčevićeve, pravaške reakcije na maglovitu ideju o „jednokrvnoj i jednoplemenoj braći“ od Triglava do Vardara odnosno do Crnoga mora? Je li postavio pitanje, u čemu se supstancijalno razlikuje ta točka Ustaš- kih načela od Starčevićeva gesla da o sudbini Hrvatske imaju odlučivati „samo Bog i Hrvati“, gesla za koje je, inače, Nadko Nodilo 1908. tvrdio da je samo varijacija Voltaireovih i Mazzinijevih krilatica?160 A dok nisam znao za Nodilovu opasku, mene je – priznajem – Starčevićeva krilatica asocirala na ono irsko „Sinn Fein“, pri čemu mi je bilo zanimljivo da je Starčević prethodio Ircima (ili im uopće nije prethodio, jer tu istu misao dijele svi neslobodni narodi u vrijeme borbe za državnu neovisnost?). Ta Star- čevićeva krilatica je u hrvatskome političkom životu opstala do danas, pa je posve logično upitati se, zašto je do nje došlo i kako to da postoji i mobilizira duhove više od jednog i pol stoljeća? U kakvu je ona odnosu prema drugim političkim krilaticama i geslima? Može li ju se dovesti u odnos s Ustaškim načelima? Smije li se previdjeti kako se je iz ustaških redova tvrdilo da se

159 „Jugoslavenska akademija. Strossmayerov govor o akademiji i sveučilištu govoren u saboru dne 29. travnja 1861.“, Hrvatska njiva, 1/1917., br. 21, Zagreb, 28. VII. 1917., 355.-357. 160 N. NODILO, „Sloboda volje u književnika“, Natko Nodilo: izbor iz djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv. 33., Zagreb, 1969., 260. Trgovci hrvatskim kožama 183

Ustaška načela mogu nazrijeti već u „Načelima hrvatskog akademskog kluba Kvaternik“, koji su 1921. osnovali pravaški sveučilištarci u Zagrebu.161 Kako je moguće ne uočiti, da je jedan od vodećih ljudi ustaške propagande, Danijel Crljen, u vjerojatno najpoznatijem – ali ne jedinom! – tumačenju Ustaških načela, baš spomenuto Starčevićevo geslo stavio kao nadnaslov ko- mentara točke 11.162 Zar se ne čini očitim, da tako izabrani nadnaslov nije puka slučajnost i da je autor htio da on bude putokaz za analizu i tumačenje kako svoga (Crljenova) teksta, tako i same te Pavelićeve formulacije? Ako je tako, onda je nužno ispitati, pokazuje li taj nadnaslov put, ili možda zavodi na stranputicu? Dakle, bez obzira na mogućnost disonantnih odgovora – što spada u interpretaciju – ni u kojem se slučaju to pitanje ne može izbjeći, jer ono spada u logiku. A je li ga Bartulin postavio? Je li mu ikad palo na pamet da bi ta točka Ustaških načela mogla imati i druge korijene osim rasnih, tim prije što je Pavelićev historicizam općepoznat, a nekad i karikaturalan? Ako su ustaše tvrdili da njihov pokret nije ništa novo, nego da je tek nastavak ranije hrvatske borbe, i to ne tek borbe iz posljednjih stoljeća, već da ima „svoje zametke u devetom i desetom stoljeću“,163 nije li pristojnu čovjeku koji hoće da je povjesničar koji se bavi ustaškim pokretom, moralo pasti na pamet, da provjeri u kojoj je mjeri ta propagandna floskula utemeljena? Je li, primjerice, Bartulin ikad pročitao da je don Mihovil Pavlinović (1831.-1887.), katolički svećenik i ideolog hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji, sljedećim riječima neukomu hrvatskom puku 1870. objašnjavao, što su to hrvatski velikaši uglavili s izaslanicima Ferdinanda I. Habsburškoga u Cetingradu 1. siječnja 1527. godine, četiri stoljeća prije postanka ustaškog pokreta: „Nikakav Nehrvat u Hrvatskoj da ne ima vlasti; nikakav zakon, što Hrvati sa svojim kraljem ne učine, da se u Hrvatskoj ne vrši. Nikakav jezik do hrvatskoga jezika u Hrvatskoj da ne vlada...“164

161 Stanislav POLONIO, „Ustaštvo – apoteoza Rakovice“, Zbornik hrvatskih sveučilištaraca, Zagreb, 1942., 238. 162 Danijel CRLJEN, Načela Hrvatskog ustaškog pokreta, Zagreb, 1942., 61. 163 Tako u prikazu knjiga ustaškog propagandista M. Bzika piše Vilim PEROŠ, „Ustaške knjižice i brošure“, Hrvatska revija, 15/1942., br. 11, Zagreb, 1942., 614. 164 M. PAVLINOVIĆ, „Hrvatsko pravo. Na slavi Imotske čitaonice g. 1870.“, Mihovil Pavlinović: izbor iz djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv. 33., Zagreb, 1969., 158. Usp. Pjesme i besjede Mihovila Pavlinovića – God. 1860-72, Tiskara Narodnoga lista, Zadar, 1873., 288. 184 Tomislav Jonjić

Je li primijetio slične formulacije u literarnim, ali ne samo literarnim formulacijama Dragutina Rakovca, Franje Račkoga, Augusta Šenoe, Nadka No- dila, Ante Radića, Gjure Arnolda, Antuna Gustava Matoša...? Recimo da oni nisu Bartulinu pali na pamet, jer – kako sam kaže – ne zna puno o hrvatskoj književnosti. Zato je od Bartulina nemoguće očekivati da primijeti kako je u hrvatskoj književnosti neobično česta rima stranac – lanac (foreigner – cha- in).165 Henri Murger bi kroz usta svoga bohemskog junaka Schaunarda vjerojatno primijetio, da ta rima u literarnom pogledu i nije milijunaš. No, u poli- tičkome – druga je stvar. Ne samo kad su Hrvati posrijedi. Jer, ima i drugih naroda koje je povijest naučila da je strana vladavina isto što i ropstvo. A je li Bartulin bar ocijenio razna, nerijetko vrlo različita ustaška tuma- čenja Ustaških načela? Je li registrirao da se u Valentinu tumačenju te točke Ustaških načela naglašava kako su s Hrvatima potpuno izjednačeni oni stranci koji su se „duševno i krvno“ sjedinili s Hrvatima, pa svoje osjećaje, ljubav i interese usklađuju s tim narodom, dok će oni drugi u slobodnoj Hrvatskoj imati sva prava, ali ne će moći odlučivati o njezinoj sudbini?166 Je li uočio što o tom problemu 1933./34. misli M. Budak, dugogodišnji Pavelićev osobni i stranački prijatelj, koji je godinama bio i njegov najbli- ži suradnik u ustaškome pokretu? Je li primijetio da Budak pod tuđincima (koji osobno mogu biti i pošteni i umni, visoko kulturni i vrijedni, ali nemaju „pravog osjećaja“ za hrvatski narod), cilja u prvom redu na Ljudevita Gaja, biskupa Strossmayera i njima slične promicatelje jugoslavenske ideologije? Je li pročitao, da Budak ni tim ljudima ne poriče visoke ljudske odlike, pripadnost hrvatskom narodu, pa čak ni hrvatsko rodoljublje, ali smatra kako su u presudnim trenutcima izabrali krivi put za hrvatski narod, i da je taj krivi put – jugoslavenstvo?167

165 Tako, primjerice, hrvatski književnik A. Šenoa (1838.-1861.) u povjestici „Smrt Petra Svačića“ (1877.) kori one koji „u svoju zemlju zovu strance, / slobodi svojoj da se svete, / slobodi svojoj kuju lance“. 166 Ante VALENTA, Tumač Načela Hrvatskog Domobrana. Kako je nastala t. zv. Jugoslavija, ili: Pravi uzroci pogibije Aleksandra u Marseille, Buenos Aires, 1935., 36.-41. 167 Budak piše kako „tim čestitim Štoosima, Weberima, Wiesnerima, Demetrima (porijetlom Grk), pa Vrazima, Lisinskome ni samome Gaju nije Hrvatstvo bilo dovoljno veliko, dosta široko i jako, da obujmi po mogućnosti cijeli Balkan, a nijesu osjetili dubinu duše svojega [sic!] naroda, koja se sama sa sobom vazda zadovoljava, tražeći kod drugih samo eventualno pouke i uzora, ali ne nipošto ljudi, koji bi je nadopunjavali!“ (M. BUDAK, Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, Youngstown, Ohio, USA, 1934., 13.-14.) Trgovci hrvatskim kožama 185

Je li pročitao da se Budak i drugdje okomljuje na hrvatske zagovornike jugoslavenstva i sveslavenstva?168 U kontekstu rasprave o ovoj temi, te Bu- dakove misli nisu nebitne ne samo zbog njegova iznimno važnog položaja u ustaškoj organizaciji. One su važne i zbog toga što je sasvim moguće da je upravo Budak kao zapovjednik ustaških logora u Italiji organizirao i određe- nu političku poduku ustaša, te im držao govore u kojima je tumačio Ustaška načela, a njegova knjiga bila je glavni priručnik za političku izobrazbu usta- ša.169 Zar nije u svakom slučaju nepobitno, da je Budak u svome životopisu, objavljenom 1938. u prilogu svog romana Ognjište, našao najljepše riječi za svoga nekadašnjeg poslodavca? Bio je to, kaže Budak, „odvjetnik g. dr. Ju- lio Oswald, najidealniji i najčestitiji pretstavnik stare garde bivših odvjetnika, gospode i Židova i Hrvata“.170 Je li Bartulin negdje spomenuo Moškovljevu tvrdnju da se u ustaškoj emigraciji „pitanje Židova“ nije „kao takvo“ nikad postavljalo, da se Pavelić uop- će nije bavio rasnom problematikom, a da je Budak u svojim izlaganjima oštro lučio „Židove gulikože“ koji su paktirali s Beogradom, od onih Židova koji su nastupali kao hrvatski rodoljubi?171 Moškov, doduše, nije napisao uspomene – kao što se to često nekritički tvrdi – nego je u iznimno teškim okolnostima napisao istražni elaborat i kao utamničenik dao jugoslavenskim vlastima opšir- ne izjave.172 U njima je nemilosrdan (i očito neobjektivan) ne samo prema Bu- daku, nego još više prema Paveliću. Ali i takav Moškov – i u tim okolnostima, kad mu svaljivanje krivice na Pavelića i Budaka može samo koristiti – kaže da su ova dvojica „vrlo oštro reagirali“ na nekoliko protužidovskih izjava običnih ustaša.173 Skoro navlas isto Pavelićev odnos prema rasnim pitanjima i Rosenbergovu baljezganju opisuje još jedan njegov bliski suradnik, a kasnije oštri oponent,

168 M. VELEBITSKI [M. BUDAK], „Naši neprijatelji“, Nezavisna Hrvatska Država. Godišnjak 1934., 23.-24. 169 A. MOŠKOV, Pavelićevo doba, 177., 199. 170 M. BUDAK, „Sam o sebi“, Ognjište IV, 2. izd. Zagreb, 1939., 145. 171 A. MOŠKOV, Pavelićevo doba, 206., 236. 172 O okolnostima u kojima su nastajali tobožnji „Moškovljevi memoari“ govore očevidci, hrvatski politički uznici, koji su svjedočili kako je ispod vrata Moškovljeve ćelije tekla krv. (Usp. Željko RU- KAVINA, „Sudbina 'TOHO-a' /O Tajnoj organizaciji hrvatske omladine/, Zatvorenik, 2/1991., br. 10-11, Zagreb 1991., 21.-25.; T. JONJIĆ, S. MATKOVIĆ, „Novi prilozi za životopis Mile Budaka uoči Drugoga svjetskog rata“, ČSP, 40/2008., br. 2, 426.) 173 A. MOŠKOV, Pavelićevo doba, 206.-207. 186 Tomislav Jonjić

Branimir Jelić.174 Kako je i to promaklo oštrovidnu oku znanstvenika Nevenka Bartulina? Kako je propustio uočiti da je Crljen u svojem tumačenju Ustaških načela zapravo varirao Budakove misli iz 1933./34., s tim da ih je sada začinio snaž- nom protužidovskom notom?175 Za Bartulina kronologija i kontekst ne znače ništa, pa ja napominjem: sad je 1942., a ne više 1934. godina, i Hitler nije više samo moguća prijetnja versailleskom poredku, nego su njegove trupe na obalama La Manchea, u Sahari i nadomak Moskve i Staljingrada! Je li Bartulin u Karamarkovu tumačenju Ustaških načela našao rasističku notu?176 Je li pročitao njihovo tumačenje u Kalendaru sv. Ante 1943. iz pera fra Andrije Radoslava Glavaša, katoličkog svećenika, književnoga kritičara i visokoga državnog dužnosnika?177 Zašto ti „ustaški dužnosnici“ ne primjećuju, a kamoli ističu rasističku notu u Ustaškim načelima ni u ono vrijeme kad im je to – prema Bartulinovu shvaćanju – moglo odgovarati? A je li Bartulin primijetio da su Ustaška načela, uključujući 11. točku, prije rata objavljivana s Pavelićevom i Mačekovom fotografijom,178 pri čemu je na prvome mjestu upravo fotografija V. Mačeka, koji – Bartulin znade bar to – ta- kođer „nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda“, nego je Slovenac? Je li mu ikad palo na pamet, da bi u tom kontekstu bilo korisno pročitati i tekst Pavelićeva patetičnoga govora hrvatskim radnicima na Blagdan rada 1944. godine: „...Tko se u ovoj zemlji rodio, tko u ovoj zemlji ima grobove svojih predaka i kolievke svojih potomaka, taj ima dužnost, a ima i pravo tu zemlju zvati svojom. Čim je zove svojom, ne može biti tuđom nego samo njegovom...“179

174 B. JELIĆ, Političke uspomene i rad Dra Branimira Jelića [priredio dr. Jere Jareb], Cleveland, 1982., 31.-32., 215.-216. 175 D. CRLJEN, Načela Hrvatskog ustaškog pokreta, 61.-67. 176 Milivoj KARAMARKO, „Političke smjernice ustaštva“, Ustaška mladež, 1/1941., br. 13. Omla- dinski prilog Ustaše. Vijesnika hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, 11/1941., br. 17, 26. X. 1941., 1.-2. 177 A. RADOSLAV GLAVAŠ, „Duh i značenje Ustaških načela“, u: Andrija Radoslav Glavaš: Hrvat- ska književnost i duhovnost. Izabrao i priredio B. Donat, Zagreb, 1995., 145.-149. 178 Vidi faksimil u: M. JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, 126.-127. Budući da je postojala višegodišnja čvrsta predodžba o slozi i podudarnosti pogleda A. Pavelića i V. Mačeka, fotografije njih obojice na Ustaškim načelima nije slučajna, a oni koji ponešto znaju o hrvatskoj političkoj povijesti tridesetih godina XX. stoljeća, znaju da se Pavelić i Maček nisu razišli na pitanju odnosa prema tada dominantnim ideologijama, a još manje na odnosu prema rasnim pitanjima. 179 Hrvatsko družtvovno osiguranje. Službeni glasnik Središnjice osiguranja radnika, 4/1944., br. 5-6, Zagreb, 1944., 320.-321. Trgovci hrvatskim kožama 187

Razumije se, ne pada mi na pamet tvrditi kako je ovim dokazano da Pave- lić, Budak i drugi prvaci ustaškog pokreta nisu intimno možda i mislili druga- čije. U novinstvu nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske može se naći mnoštvo i drugačije intoniranih izjava, a napose ilustracija antijudaističkog raspoloženja. No, i to – kao i neprijeporno tragično stradanje hrvatskih Židova – zaslužuje istraživanje, utvrđivanje činjenica i interpretaciju. Nije tomu problemu moguće pristupiti bartulinskom znanstvenom metodologijom, tj. prešu- ćivanjem činjenica i podataka koji ne podupiru unaprijed zadanu konstrukciju. A Bartulin postupa upravo tako, izbjegavajući potrebu da izjave, raspolo- ženja i događaje kontekstualizira i nepristrano tumači. Zato mu nikad ne polazi za rukom citirati ustaške izvore koji ne samo prije rata (bilo u Pavelićevim proglasima, bilo u uvodniku Almanaha hrvatskih sveučilištaraca),180 nego i nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, vrlo jasno tvrde kako su Srbi i srpska propaganda ustaše „okrstili fašistima“, dok se ustaše takvima nikad nisu smatrali.181 Štoviše, takve su tvrdnje uvijek odbijali.182 Kako to da Bartu- lin ne zapaža da Nijemci predbacuju Paveliću i ustašama da kao diplomatske predstavnike u neutralno inozemstvo šalju ljude koji su poznati po svome pro- tunacističkom raspoloženju.183 Zašto nije u stanju primijetiti da je Pavelić – za potrebe pregovora o možebitnome švicarskom priznanju Nezavisne Države Hrvatske – svojim političkim savjetnikom proglasio poznatog anglofila i šek- spirologa Vinka Kriškovića, pa su Švicarci ovoga takvim i smatrali?184 Nikad ništa od svega toga Bartulin nije uspio uočiti! Uslijed toga me znoj probija na samu pomisao, što bi on sve smislio, da je ozbiljnije listao periodiku iz doba Nezavisne Države Hrvatske, pa naišao, primjerice, na stihove koji glase: „...Ovdje divlje čete smrvi / Rod naš čil i zdrav, / Hrvatskom se ovdje krvi / Spasi Zapad sav.“185 Samo Svevišnji znade kolika

180 B. KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, 299.-300.; Almanah hrvatskih sveučilištaraca, Zagreb, 1938., 7.-8. 181 Luka HALAT, „Ustaški pokret medju mladeži u Vukovaru“, Ustaška mladež, 1/1941., br. 9. Omla- dinski prilog Ustaše. Vijesnika hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, 11/1941., br. 13, 21. IX. 1941., 5.-6. 182 Opš. I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 112.-143. 183 Nekoliko takvih njemačkih prigovora v. u: . T. JONJIĆ, „O pokušaju osnivanja Hrvatskoga komiteta u Švicarskoj“, 224. 184 T. JONJIĆ, „Pitanje priznanja Nezavisne Države Hrvatske od Švicarske konfederacije“, ČSP, 31/1999., br. 2, 265.-266. 185 U izvorniku: „...Ovdje divlje čete smrvi / Rod naš čil i zdrav, / Hrvatskom se ovdje krvi / Spasi Za- pad sav.“ [I ovdje je bilješka umetnuta samo zato što je tekst namijenjen objavljivanju u engleskom prijevodu. Op. T. J.] 188 Tomislav Jonjić

bi vojska Hitlera i Rosenberga povrvjela iz tih stihova, s koliko bi nasumce pronađenih citata stručnjaka i kvazistručnjaka Bartulin okitio te nedužne pate- tične stihove, kakav bi znanstveni traktat iz toga nastao i s kakvim bi se zgra- žanjem Bartulin osvrnuo na desetljeća historiografskih istraživanja koja, eto, nisu uspjela primijetiti ono što je on za tren oka pronašao svojim argusovskim vidom i nenadmašnom učenošću. Nisam, rekoh, ranije postavljao ova pitanja, jer sam Bartulina odavno zaboravio. Ali, nije on zaboravio mene, pa se – nakon dvije godine – odlučio repli- cirati na moj osvrt. Usporedi li čitatelj njegovu repliku u ovome broju, lako će uočiti da Bartulin zapravo prepričava svoj članak objavljen u istome časopisu 2009. godine.186 Na oba su mjesta iste tvrdnje, iste rečenice, iste bilješke. To je vrlo ilustrativno za Bartulinovu historiografsku metodu: kompilacija je njegov univerzalni lijek, i on zaključuje kako je dospio do faze u kojoj smije nekaž njeno kompilirati vlastite konstrukcije. A za njegovo intelektualno poštenje tipično je da on u toj svojoj replici izbjegava raspravu o onome na što se odnosila moja reakcija, već pokušava vodu svrnuti na posve drugi mlin, odnosno na raspravu o tome kako su se hrvatski intelektualci odnosili prema pitanjima rase i rasnih teorija. Lako je vidjeti da ja u svom osvrtu – osim kratke opaske o jugoslavenstvu kao rasnome i rasističkom konceptu – o tome nisam napisao baš ni jednoga jedinog slova (!).187 Nisam, dakle, nigdje napisao „da protujugoslavenski raspoloženi hrvatski intelektualci nisu pokazivali zanimanje za rasna pitanja i rasnu antropologiju“ („that anti-Yugoslavist Croat intellectuals had no interest in the question of racial identity and racial anthropology“). Za tu i seriju sličnih Bartulinovih tvrdnji iz njegove replike,188 postojala bi jedna sasvim precizna i dosta gruba kvalifikacija. Samo ona bi bila točna i primjerena. No, zbog ča- sopisa i njegovih čitatelja poslužit ću se eufemizmom, pa ću se zadovoljiti ocjenom da Bartulin opet – izmišlja i manipulira. Jer ja o tome nisam rekao ni jedne riječi. Nigdje! Nisam čak napisao ni to da su u promicanju darvinističkih

186 N. BARTULIN, „The Ideal Nordic-Dinaric Racial Type: Racial Anthropology in the Independent State of Croatia“, RCH, 5/2009, 1, 189.-219. 187 T. JONJIĆ, „From Bias to Erroneous Conclusions“, RCH, 6/2010, No. 1, 227.-238. 188 „...Jonjić would have his readers think that anti-Yugoslavist Croat intellectuals had no interest in the question of race...“; „...Jonjić seems to think that only Yugoslavist ideologists referred to ‘the allegedly dramatic differences between 'Dinaric' and other Croats’…” etc. Trgovci hrvatskim kožama 189 pogleda (a onda i socijalnoga darvinizma), prednjačili hrvatski intelektualci naglašeno jugoslavenske orijentacije.189 Bartulin se najbolje osjeća u boju s vjetrenjačama. Zato, sebi svojstvenom logikom (onom istom nenadmašnom logikom kojom je došao do zaključaka o kvalitetama ljudskoga krzna), izmišlja da sam ja napisao nešto što nisam napisao, da bi onda s tom fatamorganom mogao polemizirati, u nadi da će time nekako potkrijepiti svoje teze.190 Uopće mu ne pada na pamet da je već na logičkoj razini problematična njegova insinuacija kako ja tvrdim da protujugoslavenski orijentirani intelektualci nisu pokazivali interesa za rasnu problematiku. Jer, kako se takvo što uopće može insinuirati o čovjeku koji je pisao o Starčeviću, o hrvatsko-srpskim odnosima, o bosansko-hercegovačkim muslimanima, o ustaškom pokretu, o stra- danju Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, o fašizmu i nacionalsocijalizmu u međuratnoj Europi i sl.? A takvomu je nemoguće ne primijetiti da se je i Starčević, zbog nacionalno-političkih razloga, doticao i rasnih pitanja, pritom najčešće za pojam „rasa“ koristeći arhaizam „pasmina“. „Pasminom“ je on u to doba – kad je pojam rasa imao drugačije značenje nego danas – označavao i ono što bismo možda preciznije nazvali „sojem“ (npr. „pasmina slavoserbska“).191 Ta terminološka nepreciznost za ono je doba uobičajena, pa se rasom nazivalo svašta, a ponekad, u polemičkim tekstovima, čak i konfesionalna pripadnost.192 Jednako neprecizno koristili su se i drugi termini, pa tako – kao

189 Usp. Josip BALABANIĆ, Darvinizam i njegovi odrazi u Hrvatskoj (do 1918). Disertacija obra- njena na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1980. Pritom nije nezanimljivo da su glavni oponenti tim promicateljima darvinizma (a ti oponenti većinom su bili katolički svećenici i intelektualci) također najčešće bili projugoslavenski raspoloženi. 190 [No, da ne bi bilo zabune, valja dometnuti da sam nekoliko godina nakon ove polemike objavio opširnu raspravu o rasnoj i rasističkoj podlozi jugoslavenske ideologije. Usp. T. JONJIĆ, „Rasno učenje i eugenika u hrvatskim zemljama do sredine 1930-ih godina“, Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije, 10/2015., br. 19 (1)-20 (2), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2015., 9.-160.] 191 Premalo je ovdje prostora da bismo nabrajali pisce koji su dokazivali da Starčević pod pojmom „pasmina slavoserbska“ nije mislio ni na koji narod ponaosob, nego na etičku kategoriju, soj ljudi koji u njegovu ideološkom sustavu zaslužuje samo prijezir. 192 Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće i u hrvatskoj se javnosti rasplamsava svojevrsna kulturna borba (Kulturkampf). Bilo je posve nemoguće da se u tom srazu pobornika tradicionalnih, konzervativnih vrijednosti i predstavnika novih ideologija (liberalizma, anarhizma, marksizma i sl.) ne potegne i rasprava o socijalnom darvinizmu, evolucionizmu i eugenici. Ta se rasprava vodila vrlo oštrim tonovi- ma, pa je, primjerice, katolička Hrvatska straža svojim protivnicima ironično predbacila da katolike općenito smatraju „inferiornom rasom“ („Katolici – inferiorna rasa?“, Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu. Časopis namijenjen nauci i književnosti, 3/1905, Krk, 1905., 57.-70., 198.-206.) 190 Tomislav Jonjić

što Bartulin ne zna – i puno češći pojam „plemena“ u hrvatskoj kulturnoj i pravnoj predaji ima mnogobrojna i vrlo različita značenja.193 Isto vrijedi i za pojam „rod“,194 „dom“,195 pa čak i za pojam „narod“.196 Međutim, još i danas postoji neprecizna uporaba tih termina. U južnoj Hrvatskoj se i danas pojmom „raca“ (što nesumnjivo potječe od talijanskoga „razza“, rasa) označava biljna sorta, životinjska pasmina, ali i čovječje krvno srodstvo odnosno nasljedna loza: bliski srodnici spadaju u istu „racu“, pa i u omanjem selu može biti pet- šest „raca“. A negdje sam istaknuo da nije samo Starčević termin „pasmina“ rabio neprecizno i nedosljedno. Jednako tako neprecizno pojmove „pasmina“, „rasa“, „narod“ i „pleme“ koristili su i mnogi njegovi sljedbenici.197 No, u čitavu nizu tekstova sam istaknuo kako je za njih karakteristično da su u rasnim i vjerskim pitanjima bili tolerantniji od većine drugih hrvatskih političkih snaga, osobito onih jugoslavenske orijentacije.198 To samo u bartulinskoj logici znači da sam tvrdio kako ih ta pitanja nisu uopće zanimala. U svom pohodu na tu vjetrenjaču, Bartulin mi zapravo imputira kako tvrdim da je Hrvatska svijet za sebe, posve odvojena od europskih i svjetskih tokova. Naravno da nije tako. Iako sam smatrao i smatram da većina hrvatskih nacionalista koji su zauzimali utjecajne položaje u ustaškome pokretu i u Ne- zavisnoj Državi Hrvatskoj zapravo nije simpatizirala ni s fašizmom niti s nacionalsocijalizmom, nikad nisam dvojio o tome da je među Hrvatima bilo i onih koji su prigrlili te ideologije sa svim njihovim zastranjenjima, pa i s onima u pogledu rasnog učenja. Kao što sam zabilježio u jednoj polemici, sve drugo bi bilo nemoguće, jer je Hrvatska sastavni dio Europe, pa je bilo nemoguće da u nju između dva svjetska rata ne prodru i te ideologije.199 A već u prvim rečenicama svoje replike, Bartulin žali što nije imao prostora da u jednome članku kaže ono što je mislio kazati. Ganula me je ta jeremijada,

193 Vladimir MAŽURANIĆ, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, 2. izd., Informator, Zagreb, 1975., 935.-942.; Miho BARADA, Starohrvatska seoska zajednica, Zagreb, 1957., 43.-53. 194 V. MAŽURANIĆ, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, 1254. 195 Isto, 259. 196 Isto, 715.-716. 197 T. JONJIĆ, „Pogledi Antuna Gustava Matoša na hrvatsko-srpske odnose“, Pilar, 7/2012, br. 13 (1), 34. 198 ISTI, „Iz povijesti zabluda i nesporazuma. Predgovor trećem izdanju knjige 'Nekoji nazori i zapovijedi svetih otaca papa glede nepravednog proganjanja izraelićana'“, Zagreb, 2010., V.-XX. 199 ISTI, „Kako don Živko Kustić želi tumačiti odnos Katoličke crkve i Nezavisne Države Hrvatske“, Politički zatvorenik, 18/2008, br. 194, Zagreb, 2008., 9.-21. Trgovci hrvatskim kožama 191

ali: lako je izračunati – da je njegov obračun s vjetrenjačama bio opširniji za deset stranica – Bartulin bi, u skladu sa svojim standardima, napravio dodatnih tridesetak faktografskih pogrješaka. Razveselilo bi to sve one koji traže humo- rističke priloge i na stranicama stručnih časopisa. Ali, naravno, Bartulina to ne priječi da mi u svojoj replici neukusno imputira kako nešto znam ili ne znam o autorima poput Dinka Tomašića, Ćire Truhelke, Ive Pilara ili Filipa Lukasa. Time – tipično bartulinski – pravi dvostruku pogrješku. Prvo, manje važno: pokazuje da ne zna kako sam ja o svim tim autorima – osim o Tomašiću – pisao u više navrata. Naime, o Lukasu i, pogotovo, Pila- ru, napisao sam više rasprava, te za objavljivanje (sâm ili u suradnji s drugim autorima) priredio više izvornih, ranije neobjavljenih tekstova, promemorija i studija. Neka mi zato bude oprošteno što u ovom odgovoru N. Bartulinu citiram vlastite tekstove više nego što je to pristojno. Inače, za razliku od Bartuli- na koji tako rado citira svoje kompilacije, ne smatram da moji tekstovi o ovim temama ili moja bibliografija uopće, nužno zanimaju prosječnog čitatelja. Druga, i svakako važnija, Bartulinova pogrješka u ovom kontekstu svodi se na to da on pokazuje kako su njegove predodžbe o tim autorima površne i jednostrane. Koliko Bartulin znade o I. Pilaru, jasno se vidi iz toga što uporno citira uvijek jedan te isti fragment iz samo jednoga – doduše, najvažnijeg – njegova djela: Južnoslavenskog pitanja. Slično čini i kod Truhelke, citirajući samo jednu njegovu knjigu: Studije o podrijetlu: Etnološka razmatranja iz Bosne i Her- cegovine (Zagreb, 1941.) i jedan njegov članak iz 1907. godine. Za taj članak on primjećuje da je objavljen anonimno, ali – naravno – ne zna ili jednostavno prešućuje, zašto je objavljen anonimno. I ovoj dvojici autora – kao, uostalom, i svima ostalima kojima se služi – Bartulin pristupa tendenciozno, vadeći pojedine njihove misli iz konteksta i reducirajući ih na njihove antropološke opservacije, potpuno prešućujući kontekst u kome ti tekstovi nastaju te politički angažman njihovih autora. A i Truhelka i Pilar svoje rasprave pišu kao aktivni sudionici političkog života u BiH, u vrijeme prije nego što je Austro-Ugarska anektirala te zemlje (1908.) odnosno nakon aneksije, u sklopu razmatranja o eventualnom preuređenju Au- stro-Ugarske u trijalističkom smislu. Pilar je u to vrijeme politički iznimno angažiran, najprije kao jedan od osnivača Hrvatske narodne zajednice, potom kao pisac niza rasprava o položaju hrvatskog naroda, a pred kraj Prvoga svjetskog rata kao spiritus movens i pravi autor jednog od najvažnijih dokumenata 192 Tomislav Jonjić

kojim se delegitimira teza o tzv. narodnom jedinstvu i težnja za stvaranjem jugoslavenske države.200 I Truhelka i Pilar djeluju sa sličnih političkih pozicija i imaju isti cilj: ujedinjenje hrvatskih zemalja i stvaranje samostalne hrvatske države. Obojica smatraju kako je ujedinjenje BiH s banskom Hrvatskom i Dalmacijom uvjet opstanka hrvatskog naroda. Da bi se to postiglo, potrebno je oslabiti i mađar- ske, ali ponajprije srpske aspiracije na BiH. U sklopu te zamisli bilo je nužno pokazati da su bosansko-hercegovački muslimani zapravo Hrvati, jer bez toga Hrvati-katolici ostaju u znatnoj manjini, pa ne mogu ostvariti taj cilj. Budući da je politički, pa i društveni život u BiH toga doba faktično organiziran na konfesionalnim načelima, a hrvatska nacionalna svijest postoji samo kod ve- ćine katolika i kod tankog sloja muslimanske inteligencije, i Pilaru i Truhelki preostaju samo dva oslonca koja mogu legitimirati zahtjev za utjelovljenje BiH Hrvatskoj. Jedan je hrvatsko državno pravo, a drugi je dokazivanje zajedničko- ga podrijetla tamošnjih katolika i muslimana. Prvi je oslonac historicistički i obojica smatraju da on u praktičnoj politici vrijedi malo. No, drugi je oslonac i praktično upotrebljiv, napose u vrijeme kad je razvitak biologije i drugih prirodnih znanosti doveo do procvata kojekakvih znanstvenih i kvaziznanstvenih teorija, vrijednih spoznaja, ali i teških zabluda (uključujući i one antropološke, paleoantropološke, etnografske i sl.). Taj oslonac je mogao biti prihvatljiv i običnomu puku, osobito ako se usporedno s isticanjem toga zajedničkog podrijetla podsjeti da Srbi smatraju kako su muslimani zapravo „Turci“ i „Azijati“ (pa su ih nakon stvaranja samostalne srpske države skoro istrijebili!), dok se s hrvatske strane (kod Starčevićevih sljedbenika) ističe da su muslimani „hrvatske pasmine, oni su najstarije i naj- čistije plemstvo, što ga Europa ima“. Zato i Pilar i Truhelka nastupaju izrazito filomuslimanski, i zato se služe klasičnom starčevićanskom argumentacijom, iako su obojica – a naročito Pilar – kritični prema Starčeviću i njegovu poli- tičkom radu.

200 Opš. Jure KRIŠTO, „Uloga Ive Pilara u hrvatskom organiziranju u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pilar. Prinosi za proučavanje života i djela dra Ive Pilara (dalje: GP), 1, Zagreb, 2001.; 81.-94.; Zlatko MATIJEVIĆ, „Državno-pravne koncepcije dr. Ive Pilara i vrhbosanskog nadbiskupa dr. Jo- sipa Stadlera. Od Promemorije do Izjave klerikalne grupe bosansko-hercegovačkih katolika (kolovoz – prosinac 1917. godine), GP, 1, 117.-131.; ISTI, „Političko djelovanje Ive Pilara i pokušaji rješavanja 'Južnoslavenskog pitanja' u Austro-Ugarskoj monarhiji (ožujak-listopad 1918.), GP, 1, 133.-170.; Zoran GRIJAK, „Ivo Pilar i Stadlerova promemorija papi Benediktu XV., g. 1915.“, GP, 1, 95.-115.; ISTI, „O sadržaju promemorije Ive Pilara caru Karlu I. (IV.) iz kolovoza 1917. godine“, GP, 2, Zagreb, 2002., 83.-102. itd. Trgovci hrvatskim kožama 193

Radi se, dakle, o političkom pragmatizmu, a ne o domišljenom sustavu znanstvenih ili kvaziznanstvenih pogleda. O nužnosti toga političkog pragmatizma, ističući pritom i iznimno veliku važnost tzv. agrarnog pitanja, Truhelka je vrlo opširno opisao u jednome nedatiranom elaboratu koji je nastao oko 1908. godine,201 a u svojim je uspomenama ukratko opisao svoj doprinos toj aktivnosti, napominjući da je u tu svrhu napisao i objavio i više nepotpisanih članaka odnosno tekstova pod pseudonimom.202 A kad je 1942. umro, u nekrolozima objavljenima u doba Nezavisne Države Hrvatske isticala su se Truhelkina postignuća na području arheologije, etnologije, numizmatike itd., dok ni u to doba – kad je moglo biti politički korektno isticati njegove fragmentarne antropološke postavke i tobož nji njegov rasni nauk – nitko o tome nije napisao spomena vrijedno slovo.203 Da je ustaškoj propagandi to bilo važno, nesumnjivo bi bilo drugačije. A ni u kasnijim raspravama o Truhelki nitko nije uočio, a kamoli istaknuo ono što Bartulin hoće prikazati kao težište Truhelkina djela.204 Sve to, dakako, Bartulin prešućuje, kao što prešućuje da su Pilarove i Tru- helkine antropološke opservacije, nastale u opisanom kontekstu i s opisanom svrhom, samo jedan – i to ponajmanje važan – dio njihove intelektualne djelatnosti. To prešućivanje dio je Bartulinove manipulacije, kojoj je cilj u vodećim hrvatskim intelektualcima prve polovice XX. stoljeća konstruirati rodonačel- nike ili bar promicatelje tobožnjih hrvatskih rasističkih koncepcija. No, u toj svojoj manipulaciji Bartulin ne može izbjeći drastične faktografske pogrješke. On, doduše, jest u pravu kad piše da se Pavelić 1929. pohvalno izrazio o Pilaru,205 ali izmišlja da je Pavelić hvalio Pilarove antropološke opas ke. K tome, Bartulin očito ne zna da je nekoliko godina kasnije o drugome djelu istoga pisca negativno pisao najbliži Pavelićev suradnik, dr. M. Budak.206

201 HDA, Osobni fond Isidora Kršnjavoga, kut. 19, nereg. 202 Ćiro TRUHELKA, Uspomene jednog pionira, Zagreba, 1942., 131.-132., 136.-137. 203 Usp. tekstove o Truhelki objavljene u HN, 4/1942., br. 533 (19. IX. 1942.) ili u br. 535 (22. IX. 1942.). Vidi i opširan nekrolog Viktora Živića u istome dnevniku br. 541, 29. IX. 1942., 9. ili onaj Agate TRUHELKA, „† Ćiro Truhelka“, Časopis za hrvatsku poviest, br. 1-2, Zagreb, 1943., 149.- 152. 204 Usp. članke niza autora u: Ćiro Truhelka. Zbornik, ur. Nives Majnarić Pandžić, Zagreb, 1994. 205 N. BARTULIN, „The Ideal Nordic-Dinaric Racial Type: Racial Anthropology in the Independent State of Croatia“, 195.-196. 206 M. BUDAK, Hrvatski narod u borbi za samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, Youngstown, 1934., 178.-180. 194 Tomislav Jonjić

Sâm Pilar je umro 1933., tj. u vrijeme kad je ustaški pokret bio daleko od vr- hunca svoje snage, ali je Pilar prema njemu očito bio rezerviran.207 Ipak, kad ga Pavelić i njegove pristaše citiraju, onda to ne čine zbog Pila- rovih antropoloških i socioloških razmatranja, nego zbog toga što smatraju da je njegovo djelo upotrebljivo kao argument protiv opstanka odnosno obnove jugoslavenske države. A da Pilar kao osoba, pa ni njegovo djelo, nisu posebno fascinirali Pavelića, pokazuje činjenica da je on tek početkom 1943., nakon skoro dvije godine državnoga života, na prijedlog ministra unutarnjih poslova odredio Pilarovoj udovici počasnu mirovinu u relativno skromnu iznosu.208 Kad bi Bartulin usporedio tko je i zašto dobio počasti i počasne mirovine u prvim mjesecima postojanja Nezavisne Države Hrvatske, čak bi i on došao do stanovitih zaključaka. A koja je u doba Nezavisne Države Hrvatske bila didaktička svrha Pilarova Južnoslavenskog pitanja, zorno svjedoče njegovi fragmenti objavljeni u on- dašnjemu hrvatskom tisku.209 Pokazuje to i tvrdnja pisca čitava niza prikaza te knjige, svećenika i povjesničara dr. Dragutina Kambera.210 On se je, navodno, s predsjednikom hrvatske vlade dr. Nikolom Mandićem složio „kako bi bilo dobro ovu knjigu pojednostaviti i dopuniti 'jugoslavenskim' iskustvima izme- đu 1918 – 1941. i dokazati kako Hrvatima nema života bez svoje države, pa je [knjigu, op. T. J.] osobito udesiti za hrvatsku mladež“.211 Jednako jasno o tome govori preporuka Stožera Muške ustaške mladeži Zagreb, da se Pilaro- va knjiga, skupa sa Starčevićevim Izabranim spisima i, dakako, Pavelićevim Strahotama zabluda, propiše kao obvezno štivo za gimnazijalce: ne iz rasistič- kih ili eugeničkih razloga, nego kao opomena da je neovisna nacionalna država vrijednost za koju se treba žrtvovati.212 I poslije rata su – pa i iz Pavelićeva kruga – isticana ta svojstva Pilarova najvažnijeg djela, a ne ono za koje Bartulin sugerira da je glavno. Tako je

207 Usp. T. JONJIĆ, „Politički pogledi dr. Ive Pilara 1918.-1933.: Uvijek iznova Srbija – radikalni zaokret ili dosljedni nastavak Pilarove političke misli?“, Pilar, 5/2010, br. 9 (1), Zagreb, 2010., 56., 69.-70. 208 Opš. T. JONJIĆ, „Politički pogledi dr. Ive Pilara 1918.-1933.“, 70. 209 Izbor najboljih svjetskih članaka, br. 2, Zagreb, kolovoz 1944., 12.-16. 210 D. KAMBER, „Temelj naše orijentacije. Misli uz najaktualniju hrvatsku knjigu, djelo dra Ive Pilara 'Južnoslavensko pitanje'„, Spremnost: Misao i volja ustaške Hrvatske, 3/1944., br. 131, 27. VIII. 1944.; ISTI, „Središnje pitanje hrvatske državne problematike. Südland: Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska misao, br. 7-8/1944., Sarajevo, 1944.; ISTI, „Kruta istina“, Nova Hrvatska, 4/1944., br. 190, Zagreb, 18. VIII. 1944. 211 D. KAMBER, Slom N. D. H. (Kako sam ga ja proživio), Zagreb, 1993., 30.-31. 212 HDA, MNP, kut. 2, br. 2052/44 od 5. 6. 1944. Trgovci hrvatskim kožama 195

Marko Sinovčić, za kojega je općepoznato da je u poslijeratnoj emigraciji bio onaj kroz kojeg se javnosti često obraćao sâm A. Pavelić, isticao da je posebna vrijednost Južnoslavenskog pitanja u tome, što ono razobličuje srpski imperi- jalizam, pokazujući zašto Hrvatska i Srbija ne mogu biti u istome državnom okviru.213 Ista je i ocjena V. Vrančića,214 a jednako misle i drugi hrvatski emigrantski politički pisci: ta je knjiga „epohalna“, jer je u njoj „sistematski pri- kazana velikosrpska ideologija i njezine agresivne namjere protiv Hrvata“.215 No, nisu svi ustaše odobravali njegovu argumentaciju, a naročito su oni koji su izvorno pripadali katoličkom pokretu, zazirali od nekih Pilarovih vjersko-kulturnih pogleda.216 Nitko ni riječ o rasama, eugenici, rasizmu! Svakomu je – osim Bartulinu – bila jasna politička motivacija Pilarovih spisa. Ukratko, u Pilarovu ideološkom sustavu neusporedivo veću i važniju ulogu imaju politički, povijesni, geopolitički, sociološki, vjersko-kulturni i gospodarski momenti. O tome jasno govori i Pilarova intelektualna aktivnost u izmi- jenjenim okolnostima. Kao predsjednik Sociološkog društva u Zagrebu, on se je i poslije Prvoga svjetskog rata bavio svim tim problemima, ali uvijek u funkciji ujedinjenja hrvatskih zemalja i njihova državnopravnog osamostaljenja.217 Nije Pilar mogao izbjeći ni eugeničke teme, tim prije što je eugenika u to doba bila iznimno popularna. Već krajem XIX. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) za- počela je primjena mjera kojima se ograničavaju ljudska prava osobama koje pate od različitih vrsta psihičkih i psiho-somatskih bolesti. Prve mjere donese- ne su u Connecticutu, a 1907. Indiana je kao prva donijela zakon o sterilizaciji kriminalaca, silovatelja i duševno zaostalih. Nekim kategorijama bolesnih osoba zabranjeno je sklapanje brakova i zasnivanje obitelji. Između 1909. i 1930. čak 33 američke savezne države donijele su propise o sterilizaciji ljudi koja je motivirana eugeničkim razlozima.

213 M. SINOVČIĆ, N. D. H. u svietlu dokumenata, 87.-88. 214 V. VRANČIĆ, Branili smo Državu. Uspomene, osvrti i doživljaji, 2, Barcelona-München, 1985., 64. 215 Ivo HÜHN, Radovan LATKOVIĆ, „Mile Starčević: dostojan svojega prezimena. Prigodom tridese- te godišnjice smrti“, Hrvatska revija, 33/1983., sv. 4. (132), 711. 216 Primjerice, Dušan Žanko je pohvalio Pilarovu nakanu da dokaže hrvatstvo bosansko-hercegovačkih muslimana: „Ta je teza zdrava i od Starčevićevih vremena solidno tretirana tako, da nikada nije u Hrvatskoj pobijana, čak ju je zastupao i Šišić“. No, ne može se ta teza potkrjepljivati konstrukcijama o bogumilstvu, kao što to čini Südland (Pilar), u svome „stupidnom antirimskom i antiklerikalnom stavu“. (D. ŽANKO, Svjedoci: izabrani eseji, prikazi, sjećanja, Barcelona-München, 1987., 248.) 217 Opš. T. JONJIĆ, „Politički pogledi dr. Ive Pilara 1918.-1933.: Uvijek iznova Srbija – radikalni zaokret ili dosljedni nastavak Pilarove političke misli?“. 196 Tomislav Jonjić

Podatak se može činiti zastrašujućim. Međutim, o njegovim pravim dimen- zijama govori statistika glasovanja u zakonodavnim tijelima pojedinih saveznih država: redovito su takvi propisi donošeni velikom većinom glasova. Desetci tisuća ljudi su prisilno sterilizirani, što se – nažalost – unatoč zastrašujućem iskustvu iz Hitlerova doba, nastavilo prakticirati i nakon Drugoga svjetskog rata, ne samo u SAD-u, nego i u nizu zapadnoeuropskih demokratskih zemalja, pa i u Australiji.218 Među pristašama takvog načina „unaprjeđenja ljudske vrste“ bili su, primjerice, George Bernard Shaw, Herbert George Wells, John Maynard Keynes, Winston S. Churchill i mnogi drugi.219 Nije teško u nacional-socijalističkoj propagandi pronaći primjere kojima se Hitlerov režim brani od napadaja zbog rasističkih propisa, time što je ukazivao na to da ima preteče i istomišljenike u SAD-u i u drugim (demokratskim) europskim državama.220 Antropološke i eugeničke teme u prvoj polovici XX. stoljeća bile su toliko popularne, da je brazilski akademik Tristan de Athayde, parafrazirajući „oca eugenike“ Francisa Galtona, ocijenio kako je „antropolatrija“ postala „moderna religija“ odnosno „evanđelje dvadesetog vijeka“.221 Pisalo se o njima ne samo izvan Hrvatske, nego i u Hrvatskoj, a osobitu pozornost – i iznimno kritičan pristup – tom učenju posvećivali su katolički pisci i časopisi (poput zagrebačkoga isusovačkog Života ili makarske Nove revije). Neupućeni bi čitatelj mogao pomisliti kako je ta „znanstvena“ teorija utrnula nakon svibnja 1945. godine. Nažalost, ona se i kao teorija i kao praksa nastavlja i u XXI. stoljeću i u državama koje se nazivaju demokratskima. I

218 Opš. Newton CRANE, Marriage Laws and Statutory Experiments in Eugenics in the United States, Reprinted from „The Eugenics Review“, April, 1910, Eugenics Education Society, London, 1910.; Charles A. L. REED, Marriage and Genetics. Laws of Human Breeding and Applied Eugenics, The Galton Press Publishers, Cinncinati, Ohio, 1913.; Eugenics Record Office. Bulletin No. 10: Report of the Comittee to Study and to Report on the Best Practical Means of Cutting off the Defective Germ-Plasm in the American Populatiuon. II. The Legal, Legislative and Administrative Asepcts of Sterilization, ed. by. Harry Laughlin, Secretary of the Committee, New York, February 1914.; Paul A. LOMBARDO, „Disability, Eugenics, and the Culture Wars“, Saint Louis Journal of Health, Law & Policy, Vol. 2 (57), 2008., 57.-79.; Mary ZIEGLER, „Reinventing Eugenics: Reproductive Cho- ice and Law Reform After the World War II“, Cardozzo Journal of Law & Gender, Vol. 14 (319), 2008., 319.-350.; ISTA, „Eugenic Feminism: Mental Hygiene, the Woman's Movement, and the Campaign for Eugenic Legal Reform, 1900-1935“, Harvard Journal of Law and Gender, Vol. 31, 2008, 212. itd. 219 Thomas C. LEONARD, „Eugenics and Economics in the Progressive Era“, Journal of Economic Perspectives, Vol. 19, No. 5, University of Illinois at Chicago, Fall 2005, 216.; Martin GILBERT, „Churchill and Eugenics“, http://www.winstonchurchill.org/support/the-churchill-centre/publicati- ons/finest-hour-online/594-churchill-and-eugenics, pristup 17. 8. 2011. 220 Usp. Stefan KÜHL, The Nazi Connection: Eugenics, American Racism, and German National So- cialism, Oxford University Press, 1994. 221 T. de ATHAYDE, „Je li eugenika prihvatljiva?“, u: Seksualni problemi, Zagreb, 1939., 53. Trgovci hrvatskim kožama 197

danas ju zastupaju i brane mnogobrojni „znanstvenici“, samo što je uvijena u nešto sofisticiraniji rječnik od onoga kojim su se služili Chamberlain, Galton, Haeckel i njemački nacionalsocijalisti. U Švedskoj je, primjerice, osloncem na eugeničke razloge, između 1941. i 1975. sterilizirano više od 60.000 Šveđana, među kojima je 90 posto žena.222 Rasističko raspoloženje i rasističke mjere u prvim desetljećima XX. stolje- ća pogađale su i hrvatske radnike u zapadnoeuropskim zemljama, a pogotovo u SAD-u, pa se tim problemom pozabavio i sociolog Dinko Tomašić.223 Zbog toga te teme nije mogao zaobići ni I. Pilar, ali one ostaju na margini njegovih interesa.224 Zato se par njegovih opaski koje pokazuju da se zanimao i za kor- porativno uređenje društva te za eugeničke teme, ne može tumačiti kao Pila- rovo prihvaćanje rasnih teorija niti njegovo pristajanje uz totalitarne pokrete njegova doba.225 A ozbiljan čovjek, poglavito ako hoće da ga se smatra znanstvenikom, u raspravi o Pilarovim političkim i sociološkim pogledima istaknuo bi da je Pilar tijekom više od tri desetljeća svoga javnog djelovanja uvijek pisao o Hrvatima kao o slavenskom narodu. Štoviše, kao malo tko od njegovih suvremenika temeljito se bavio slavenskom mitologijom i predkršćanskom vjerom starih Hrvata i Slavena uopće. I dok je bosansko-hercegovačke muslimane držao Hr- vatima, istodobno je o Srbima pisao kao o narodu koji je Hrvatima najsrodniji. No, to nije bila zaprjeka da bude jedan od najoštrijih kritičara srpske politike i jedan od najdosljednijih protivnika jugoslavenstva kao ideologije i Jugoslavije kao države. To, dakle, nije imalo nikakve veze s rasnim pitanjima, jer je Pilar držao kako za nacionalno opredjeljenje nije presudna ni rasa, ni vjera niti jezik, nego „nutarnji osjećaj pripadnosti“ pojedinca.226 Naravno, Bartulin o tome nema pojma, ili jednostavno prešućuje, kako bi se mogao baviti daljnjim mistifikacijama.

222 Gunnar BROBERG, Mattias TYDÉN, „Eugenics in Sweden: Efficient Care“, in: Eugenics and the Welfare State. Gunnar Broberg and Nils Roll-Hansen, eds. East Lansing, Mich.: Michigan State University Press, 1996, 109.-110. Nav. prema: Th. C. LEONARD, „Eugenics and Economics in the Progressive Era“, 221. 223 Usp. Tomašićeve članke „Američko tržište rada i ideja o superiornosti ljudske rase“ (1935.), „Euge- nika i rasna teorija“ (1937.), „Rasno tumačenje društva“ (1940.) itd. 224 I. PILAR, „Spomenica u pogledu organizacije obrane i otpora Hrvatskoga Naroda /H. N./ u sadanjoj njegovoj situaciji“, prir. T. Jonjić i Z. Matijević, Pilar, 5/2010, br. 10 (2), Zagreb, 2010., 125.-147. 225 T. JONJIĆ, „Nekoliko napomena uz Pilarovu 'Spomenicu'”, Pilar, 5/2010, br. 10 (2), 124. 226 Dr. JURIČIĆ [I. PILAR], Svjetski rat i Hrvati. Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršet- ka rata, Zagreb, 1917., 60.-61. 198 Tomislav Jonjić

Ukratko, nisu predodžbe i uvjerenja koja su I. Pilar, Ć. Truhelka, F. Lukas itd. imali o rasama i njihovim svojstvima (bez obzira na to, jesu li te predodž- be i uvjerenja bili ispravni ili ne), rezultirali onim što bismo mogli nazvati njihovim hrvatskim nacionalizmom, nego su – upravo obrnuto – ti autori svoja nacionalno-politička stajališta i uvjerenja pokušavali potkrijepiti, a onda i eventualno realizirati (odnosno pridonijeti njihovoj realizaciji) i historiografskim, arheološkim, etnografskim, vjersko-kulturnim, jezikoslovnim i drugim argumentima, uključujući i one antropološke. Dakle, Bartulin je po uobičaje- nom obrascu posljedice proglasio uzrocima, i onda nastavio ratovati s vjetre- njačama! Kao što izmišlja da sam ustvrdio kako protujugoslavenski raspoloženi Hr- vati nisu pokazivali nikakav interes za rasnu problematiku, tako Bartulin izmi- šlja novu vjetrenjaču: on izmišlja da sam ja napisao kako su Hrvati „isključivo zapadnjački narod“ („an exclusively Western people“). U mom je tekstu lako vidjeti da sam – oponirajući Bartulinovoj izmišljotini o tobožnjemu ustaškom sustavnom veličanju barbarstva – govorio o nizu autora koji su ukazivali na hrvatsku zapadnjačku tradiciju.227 U svome boju protiv vjetrenjača Bartulin nije kadar vidjeti da sam u istome tom tekstu citirao više hrvatskih političara i književnika koji su izražavali ogorčenje zbog držanja Zapada prema hrvatskom narodu.228 I nesretni Nazorovi stihovi o Hrvatima kao narodu koji je „porod vuka i arslana“ („offspring of wolves and lions“) rukavica su bačena u lice Zapadu, a ne Istoku. Ali, Bartulin je u izmišljanju vjetrenjača nezaustavljiv. On izmišlja i da sam ja u svom tekstu ustvrdio kako Hrvati nemaju ništa s Balkanom. Ne može s Balkanom ne imati ništa onaj narod koji tvrdi da mu pripada nemali dio prostora što se u posljednja dva stoljeća naziva Balkanom. A kad bi Bartulin nešto znao o pravaštvu, onda bi bar na razini anegdote znao da se jedna od naj- važnijih Starčevićevih rasprava zove Istočno pitanje, i da se ona bavi upravo Balkanom i balkanskim narodima.229 Možda bi negdje nabasao na podatak da su književnici August Harambašić i Nikola Kokotović, obojica inače rođeni pravoslavci, uređivali časopis koji se zvao Balkan, a da ih povijest pamti kao pravaške prvake. Kad bi Bartulin nešto znao o ustaštvu, onda bi primijetio da je Pavelić 1929. napisao ovdje već spomenutu raspravu „Uspostava hrvatske

227 T. JONJIĆ, „From Bias to Erroneous Conclusions“, 229.-231. 228 Ibid., 230. 229 Dr. Antun STARČEVIĆ, Iztočno pitanja (Politička razprava). Drugo izdanje. Knjižnica Musliman- ske svijesti, knj. 1, Sarajevo, 1936. Trgovci hrvatskim kožama 199

države, trajni mir na Balkanu“, što samim naslovom pokazuje da ni on Hrvat- sku nije smatrao potpuno odvojenom ili različitom od Balkana. Navala vjetrenjača u Bartulinovoj glavi nikad ne jenjava. On izmišlja i da sam ja rasnu antropologiju proglasio kvaziznanstvenom disciplinom. Čovjek očito ima problema s razumijevanjem razmjerno jednostavnih teks tova, pa nije kadar primijetiti kako ja o rasnoj antropologiji kao disciplini nisam napisao ni slova, nego sam kvaziznanstvenima proglasio neka naklapanja Jovana Cvijića, a za njim i Dinka Tomašića.230 To su ipak dvije različite stvari, zar ne? Ova dvojica, naime, nisu nikakvi sinonimi rasne antropologije: Cvijić je ponajprije geograf, Tomašić – sociolog. Rasnim pitanjima kao takvima se doista nisam nikad bavio, jer narod i naciju smatram političkim, a ne biološkim kategorijama, pa – da se poslužim nogometnom prispodobom – ne pravim apsolutno nikakvu vrijednosnu niti nacionalno-političku razliku između Zvonimira Bobana, Džemala Mustedana- gića, Milana Rapajića i Eduarda da Silve. Jednako tako, smatram da su rasna pitanja u formuliranju ideologije hrvatskog nacionalizma (pa i u ustaškome ideološkom eklekticizmu) bila i ostala od periferne važnosti. No, da sam uopće definirao vlastito stajalište prema rasnoj antropologiji, nesumnjivo bih ocijenio kako je ta disciplina – ne u smislu učenja da postoji npr. razlika u boji kože između Bušmana i Islanđanina, nego u smislu učenja o različitim vrijednostima ljudskih rasa te o rasističkom tumačenju povijesti – kvaziznanstvena teorija. Ja, naime, zastupam gledište da se znanost ne može odvojiti od etičke podloge, pa slijedom toga držim da ono što je amoralno i ne- moralno nije znanost, premda može predstavljati njezinu zloupotrebu. U skladu s time, teorije Houstona Stewarta Chamberlaina, Francisa Galtona, Ernsta Haeckela i njima sličnih, smatram zloupotrebom znanosti, čije smo plodove vidjeli u stotinama tisuća ljudi koji su kako u tzv. demokratskim zemljama, tako i u Hitlerovu Trećem Reichu, u ime „napretka“ čovječanstva i „pobolj- šanja rasnih odlika“, sterilizirani, strpani u duševne bolnice i koncentracijske logore ili jednostavno pobijeni. Ne priječim Bartulinu da misli kako su ti masovni zločini zasnovani na znanstvenim temeljima, ali me zapanjuje njegova argumentacija. On, naime, smatra da je to znanost već zbog toga što je to učenje u to vrijeme bilo općenito

230 T. JONJIĆ, „From Bias to Erroneous Conclusions“, 228.-229. 200 Tomislav Jonjić

prihvaćeno („in the nineteenth and first half of the twentieth century there was nothing ‘quasi-scientific’ about racial anthropology at all“). Za Bartulina je, dakle, znanstveno ono što većina smatra znanstvenim. Za- nimljiva je ta znanstvena logika! Stoljećima su žene spaljivane kao vještice, i to se smatralo znanstveno dokazivim. Misli li Bartulin da su te osude i kazne bile znanstveno utemeljene samo zbog općeprihvaćenosti uvjerenja da žene opće s vragom? Dugo vremena stotine milijuna Europljana nisu jele krumpir, jer su smatrale da je gomolj te biljke nejestiv. Zaključuje li Bartulin da je, na temelju toga općeg mišljenja, bilo znanstveno potkrijepljeno stajalište da je krumpir upotrebljiv samo kao ukrasna biljka? Priličan broj stoljeća najveći svjetski umovi smatrali su da je Zemlja ravna ploča. Misli li znanstvenik Bar- tulin da je to mišljenje već zbog toga bilo znanstveno? Ili samo hoće čitatelju demonstrirati vrijednost vlastitoga znanstvenog rada? A u stajalištu da je tako shvaćena rasna antropologija kvaziznanstvena disciplina, uglavnom se podudaram sa zaključkom koji je, kako smo vidjeli, u tekstu B. Zarnika zauzela i Hrvatska enciklopedija u doba Nezavisne Drža- ve Hrvatske: da „rasistička nastojanja nemaju oslona u znanosti o rasama“.231 Prihvaćam čak rizik da me Bartulin odjednom optuži kao sljedbenika B. Zar- nika, jer: optužuje me za ono što nisam nikad napisao, pa zašto ne bi i za ono što sam, evo, napisao? Znam da ni meni niti Hrvatskoj enciklopediji ništa u tom njegovu pohodu na vjetrenjače ne će pomoći to, da je navlas isto o rasizmu sudila jugoslavenska enciklopedistika.232 A ipak u kontekstu ove rasprave smatram zanimljivim dometnuti, da su posve isto stajalište zastupali i školski odnosno sveučilišni udžbenici u Neza- visnoj Državi Hrvatskoj, koja je najviše državne nagrade dodjeljivala knjigama u kojima se zastupa stajalište da su svi ljudi jednako vrijedni, bez obzira na rasne, nacionalne, vjerske ili bilo koje druge razlike.233 U skladu s tim su i prvoškolci morali naizust naučiti stihove: „O moj Bože dragi, / malen ti se

231 „Čovjek“, Hrvatska enciklopedija, sv. IV., Zagreb, 1942., 355. 232 Za nju je rasna teorija bila „pseudonaučna društvena i polit.[ička] 'teorija' zasnovana na vrijedno- snom diferenciranju rasa (...) i tvrdnji da isključivo biološka rasna svojstva odlučuju o kult.[urnoj] i hist.[orijskoj] misiji pojedinih naroda“ (Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 6, Perfekt-Sindhi, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1962., 352.-353.) 233 Prostor ovdje ne dopušta nabrajanje tih priručnika, ali zainteresirani i objektivni čitatelj lako može provjeriti moju tvrdnju čak i površnim pregledom osnovnoškolskih i srednjoškolskih udžbenika, te priručnika koji su kao obvezno gradivo bili propisani na medicinskome, filozofskom i pravnom fakultetu. Trgovci hrvatskim kožama 201

molim; / pouči me, kako / da sve ljude volim...“234 No, istodobno je ta država donijela seriju posve drugačije intoniranih zakonskih odredaba, a nemali dio njezina aparata sudjelovao je u provedbi takvih, diskriminatornih odredaba. Slijedom toga, pravo je pitanje ono koje Bartulin izbjegava: zašto se to dogodilo, koji su tomu uzroci i koje su posljedice toga? Kako je – da se poslužim primjerom – bilo moguće da npr. M. Budak, kao ministar nastave koji je dao i seriju protužidovskih izjava, u listopadu 1941. ot- kloni prijedlog da se o državnom trošku objavi gramatika ciganskog jezika, ali se pritom ne osloni na „rasne zakonske odredbe“ koje su na snazi, nego kaže da sad ima prječih zadaća, pa za tu gramatiku treba pričekati koju godinu?235 Zašto se Budak pozvao na nedostatak novca, a ne na zakonske odredbe koje su sačinjavale rasno zakonodavstvo, i zašto mu nije palo na pamet poduzeti bilo što protiv onoga tko je predložio objavljivanje gramatike ciganskog jezika? Zašto mu nije palo na pamet da je takav prijedlog u nepomirljivu neskladu upravo s onom jednom od niza „rasnih“ zakonskih odredaba, koju je i sam supotpisao? Govori li to išta o razlozima zašto ju je supotpisao, i o okolnostima u kojima je to učinio? To su pitanja koja valja postaviti, pa makar se na njih u ovom trenutku i ne moglo dati pouzdane odgovore. Drugim riječima, potpuno je jasno na kako klimavim nogama počivaju Bartulinove konstrukcije. A za njegov pristup ozbiljnoj problematici ilustrativna je obrana koju je ponudio kad je prisiljen priznati kako sam u pravu, kad pokazujem da riječi „mi porod jesmo vuka i arslana“ nisu nikakva dosjetka ustaške propagande, nego stih V. Nazora. Bartulin se tada brani da on nije povjesničar hrvatske književnosti i ne svojata da je stručnjak za to, kako su književne metafore koristili hrvatski književnici („I am not a historian of Croatian literature and do not claim expertise on the subject of the use of literary metaphors by Croatian poets and writers“). Taj nevješti, jednog intelektualca nedostojni izgovor, pokazuje najmanje tri tužne činjenice.

234 U izvorniku: „O moj Bože dragi, / malen ti se molim; / pouči me, kako / da sve ljude volim...“ (Moj dom. Početnica i čitanka za I. godište pučkih škola u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb, 1941., 88.) [I ova je bilješka umetnuta zato što je tekst objavljen na engleskom jeziku, op. T. J.] 235 HDA, Osobni fond Mile Budaka, k. 1, sv. 3, br. 147. 202 Tomislav Jonjić

Prvo, ne samo da N. Bartulin nije stručnjak za hrvatsku književnost, nego o njoj očito nema ni elementarnih spoznaja. Jer, kao što sam pokazao u svojem osvrtu na njegov članak, Nazorovi stihovi nisu nikakav egzotični podatak s margina hrvatske književnosti, nego spadaju u osnovnoškolsku lektiru, a zbog svoga programatskoga karaktera puno puta su citirani i korišteni kao politička krilatica i lozinka.236 Dakle, oni nisu samo literarna, nego i vrlo poznata po- litička činjenica. Drugim riječima, ne znati za njih, za jednoga intelektualca, napose onoga humanističke izobrazbe, a pogotovo povjesničara, zapravo je – nepristojno. Drugo, samo Bartulin može – nakon što je prisiljen na to – priznati da nije stručnjak za hrvatsku književnost (pa da to ne mora ni biti!), a unatoč tome htjeti raspravljati o hrvatskoj kulturi, pa čak i u naslovu svoje replike istaknuti da raspravlja o hrvatskoj kulturi u razdoblju 1900.-1945. godine. Jer, samo Bartulin može misliti da književnost ne spada u kulturu. I treće, najgore od svega, iz toga proizlazi prešutno Bartulinovo priznanje da on misli kako se o hrvatskoj političkoj i kulturno-političkoj povijesti XIX. i XX. stoljeća, a napose o ideološkim prijeporima u tom razdoblju, može pisati bez poznavanja hrvatske umjetnosti, a napose književnosti. To priznanje je zapanjujuće i ono već samo po sebi pokazuje zašto Bartulinovi tekstovi ne spadaju u znanost, nego u pokušaj ispisivanja politički korektnih pamfleta kojima autor hoće postići neke druge ciljeve. Naime, o tim temama u razdoblju između 1815. i 1945. jednostavno je ne- moguće pisati bez solidnoga poznavanja hrvatske umjetnosti i osobito književ- nosti, budući da se je ogromna većina hrvatskih političara i političkih ideologa u tom razdoblju manje ili više uspješno bavila umjetničkim odnosno literarnim radom. Taj rad je bio sastavni dio njihove društvene i političke djelatnosti, a njime su se oni služili kako zbog formuliranja vlastitih ideološko-političkih pogleda, tako i zbog njihove popularizacije.237 Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti hrvatski politički prvaci i ideolozi koji se nisu bavili književnošću.

236 T. JONJIĆ, „From Bias to Erroneous Conclusions“. 237 Isto vrijedi i za prethodno razdoblje kad su književnici preuzimali ulogu nacionalnih ideologa odnosno kad su se nacionalni ideolozi okušavali u književnosti. Primjeri Marka Marulića, Ivan Gun- dulića, Petra Zrinskog, fra Filipa Grabovca, fra Andrije Kačića Miošića i dr. jasno govore o tome. I nakon Drugoga svjetskog rata hrvatski književnici preuzimaju ulogu zaštitnika nacionalnih interesa, zastupajući ih vlastitim djelima ili u novinama i časopisima koje uređuju. Među najvažnije pojave hrvatske političke povijesti 1945.-1990. nesumnjivo su pojava „krugovaške“ generacije u književ- nosti 1950-ih godina, izlaženje Hrvatskoga književnog lista 1968.-1969. (pokretač i urednik književ- nik Zlatko Tomičić), Kritike (uređuje ju književnik Vlatko Pavletić), Hrvatskog tjednika (uređuju ga književnici Igor Zidić i Vlado Gotovac) itd. Trgovci hrvatskim kožama 203

Literarnim radom su se bavili, recimo, Pavao Ritter Vitezović (1652.-1713.) fra Andrija Dorotić (1761.-1837.) i Maksimilijan Vrhovac (1752.-1827.). U doba hrvatskoga narodnog preporoda nemoguće je zapravo razlučiti političku i kulturno-umjetničku dimenziju djelovanja hrvatskih javnih radnika, budu- ći da njihovo literarno i političko djelovanje čini organsku cjelinu: narodni i književni preporod dvije su dimenzije istoga pokreta.238 Književnici su bili: Janko Drašković (1770.-1856.), Antun Mihanović (1796.-1861.), Pavao Sto- os (1806.-1862.), Šime Starčević (1784.-1859.), Ljudevit Gaj (1809.-1872.), Ante Kuzmanić (1807.-1879.), Mirko Bogović (1816.-1893.), Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1889.), Ivan Franjo Jukić (1818.-1857.), Grga Martić (1822.- 1905.), Ivan Mažuranić (1814.-1890.), Ljudevit Vukotinović (1813.-1893.) itd. Književnošću se ozbiljno i dosta uspješno bavio utemeljitelj Stranke prava, Otac Domovine dr. Ante Starčević, a prvaci hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji, don Mihovil Pavlinović (1831.-1887.) i Nadko Nodilo (1834.- 1912.), također su se okušavali u književnosti. Safvet beg-Bašagić (1870.- 1934.) u javni je život ušao kroz literaturu, a literarnim radom bavili su se i vođe hrvatskoga narodnog preporoda u Istri: biskup Juraj Dobrila (1812.- 1882.), Matko Laginja (1852.-1930.), Matko Baštijan (1828.-1885.), Vjeko- slav Spinčić (1848.-1933.) i drugi. Krajem XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća važnu ulogu u hrvatskome po- litičkom životu imali su literarni prvaci. Mažuranić je bio ban, Eugen Kumičić (1850.-1904.) dugogodišnji saborski zastupnik, a jedno vrijeme i predsjednik Čiste stranke prava. Ugledni prozaik Ksaver Šandor Gjalski (1854.-1935.) bio je zastupnik u hrvatskome i u ugarskom saboru, veliki župan zagrebačke žu- panije i član Privremenoga narodnog predstavništva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Vladimir Nazor (1876.-1949.) umro je kao visoki dužnosnik jugoslavenskoga komunističkog režima, predsjednik Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske. Hrvatski je politički život nezamisliv bez pravaških lite- rata Ante Kovačića (1854.-1899.), Augusta Harambašića (1861.-1911.) i Silvi- ja Strahimira Kranjčevića (1865.-1908.), a napose bez Antuna Gustava Matoša (1873.-1914.) i čitave plejade njegovih obožavatelja i literarnih sljedbenika. Neki od njih završit će kao ideolozi integralnog jugoslavenstva, poput Vladi-

238 Milorad ŽIVANČEVIĆ, „Ilirizam“, Povijest hrvatske književnosti, sv. 4: Ilirizam – Realizam, Za- greb, 1975., 30. i dr.; Miroslav ŠICEL, Riznica ilirska 1835-1985, Zagreb – Ljubljana, 1985., 11., 23.-25. Usp. Jakša RAVLIĆ, „Hrvatski narodni preporod“, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Za- greb, 1965., 74.-75. 204 Tomislav Jonjić mira Čerine i, nakratko, Tina Ujevića, a drugi – poput Mile Budaka – u vrhu ustaškog pokreta. Prvaci i ideolozi hrvatskoga katoličkog pokreta također su književnici (poput Petra Grgeca), na njima suprotstavljenoj strani kolo opet predvode književ- nici (poput Milana Marjanovića); u svojevrsnoj kulturnoj borbi (Kulturkampf) koja se razvila na prijelazu XIX. u XX. stoljeće, poznatoj kao sukob „starih“ i „mladih“, iznimno važnu ulogu ima i jedan od utemeljitelja Hrvatske pučke seljačke stranke, njezin ideolog Antun Radić (1868.-1919.), ali i skoro svi autori koje u svome tekstu spominje N. Bartulin. Oni su ostali, doduše, upamćeniji po svojim estetsko-filozofskim i politič- kim nazorima, nego po književnim djelima, ali je njihov literarni rad sastavni dio njihova ideološkog sustava. Povjesničar, političar i ideolog Milan pl. Šufflay (1879.-1931.) napisao je više literarnih djela, pa čak i prvi hrvatski futuristički roman. I ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić bavio se književnošću (pored niza crtica, objavio je i roman o atentatu u Marseilleu), pri čemu ga književna kritika ne smatra sasvim nedarovitim. Dok je kasnije najpoznatiji i najglasniji zagovornik teorije o gotskome podrijetlu Hrvata, katolički svećenik Kerubin Šegvić (1867.-1945.) na prijelazu stoljeća sa stranica književnih ča- sopisa grmio protiv modernizma i liberalizma u književnosti i umjetnosti (pa će sa sličnih pozicija 1933. pokrenuti i na početku uređivati Hrvatsku smotru), dotle se je literarni početnik dr. Ivo Pilar (1874-1933.) svojom studijom Sece- sija nametnuo kao jedan od ideologa modernističkih strujanja. Među promicateljima modernističkih tendencija naći će se i slikar i književnik Iso Kršnjavi (1845.-1927.), saborski zastupnik i Khuenov ministar („odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu“), potom žestoki frankovac umirovljen malo nakon sloma Austro-Ugarske. Osim što su vlastite estetske, kulturne, etičke i nacionalno-političke poglede izražavali u svojim djelima, mnogi od tih književnika uređivali su novine, časopise, smotre i revije koje su presudno oblikovale hrvatski javni i politički život. Kao brojčano mali, razmjerno siromašan i neslobodan narod, Hrvati sve do najnovijeg doba nisu imali posebnih znanstvenih časopisa, nego su u istim publikacijama objavljivani i literarni i publicistički i znanstveni prilozi. Spomenut ću samo neke od tih časopisa: Ante Starčević uređuje i u nemaloj mjeri ispunjava stranice Nevena; u razdoblju uoči Prvoga svjetskog rata Ante Tresić Pavičić uređuje Novi viek, Milivoj Dežman Ivanov pokreće Mladost, potom Život, pa 1903. s Gjalskim preuzima Vienac. Između dva svjetska rata Trgovci hrvatskim kožama 205 bit će direktor Obzora, najutjecajnijeg dnevnog lista u Hrvatskoj. Branko Dre- chsler Vodnik uređuje Novu Hrvatsku, Čerina uređuje Val i Vihor, a Branimir Livadić je desetak godina na čelu Savremenika. Karlo Häusler uređuje Sutlu, Milan Marjanović Zvono, Jug i Književne novosti, Petar Grgec Hrvatsku prosvjetu, Ljubomir Maraković Luč, Zvonimir Vukelić Hrvatsku smotru, Mile Bu- dak i Josip Matasović Mladu Hrvatsku, a između dvaju svjetskih ratova Budak će uređivati glavna glasila Hrvatske stranke prava (Hrvatska misao, Hrvatsko pravo), Kranjčević je stvarni urednik sarajevske Nade, Krešimir Kovačić za- počinje uređivati Grabancijaša, Ljubo Wiesner uređuje Hrvatsku mladu liriku, a potom Grič. Krleža i Cesarec će 1919. pokrenuti marksistički (komunistički) Plamen. Nekoliko godina kasnije Krleža će biti na čelu Književne republike, a 1934. pokrenut će s Milanom Bogdanovićem Danas. Uoči Drugoga svjetskog rata sa skupinom pristaša pokrenuo je Pečat. Na većini vodećih mjesta u kulturi i propagandi u doba Nezavisne Države Hrvatske također su književnici i umjetnici. Ugledni i utjecajni književnik dr. M. Budak, koji je uz Pavelića bio nesumnjivo najpoznatiji prvak ustaškog pokreta, 1939. je pokrenuo i uređivao tjednik Hrvatski narod, koji je u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske izlazio kao dnevnik. Dulje mu je vrijeme glavni urednik bio Matija Kovačić, koji je potom postao glavni ravnatelj za promič- bu. Kovačić je između dvaju svjetskih ratova uređivao osječki Hrvatski list, a okušavao se i u književnoj i kazališnoj kritici. Književnik Jure Pavičić (1906.- 1946.) bio je ravnatelj Hrvatske državne tiskare. U uredništvu Hrvatskog naroda bio je i prilično renomirani književnik Ivo Lendić, raniji urednik Hrvatske straže, te niz drugih manje poznatih pisaca. Uredništvo Hrvatske enciklopedije i dalje je u rukama nekadašnjeg urednika Luči, književnika i književnog po- vjesničara dr. Mate Ujevića, koji dolazi i na čelo HIBZ-a, najmoćnijeg naklad- ničkog poduzeća u državi. Intendant Hrvatskoga državnoga kazališta, Dušan Žanko, bio je uoči rata jedno vrijeme urednik Hrvatske smotre. Hrvatski knji- ževnik Alija Nametak (1906.-1987.) prije rata je uređivao Novi behar, Glasnik Islamske vjerske zajednice i Kalendar Narodne uzdanice, a nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske postavljen je za povjerenika sarajevskoga Hrvat- skoga državnog kazališta. Intendant toga kazališta bio je književnik Ahmed Muradbegović (1898.-1972.) koji suuređuje i sarajevsku Hrvatsku misao. http://hr.wikipedia.org/wiki/TuzlaNakon književnika Blaža Jurišića, uređiva- nje Hrvatske revije u doba Nezavisne Države Hrvatske preuzeli su književnici Marko Čović, Branimir Livadić i Olinko Delorko, dok njemačko-hrvatsku Su- radnju uređuje književnik Ljubo Wiesner.... 206 Tomislav Jonjić

Drugim riječima, bez poznavanja hrvatske književnosti nije moguće razgovarati ne samo o hrvatskoj kulturi, nego ni o hrvatskoj politici. Jer, ne može se shvatiti pravaštvo bez Kumičićeva veličanja kulta Zrinskih i Frankapana, niti se može pojmiti pravaški odnos prema muslimanima bez Kovačićeve parodije „Smrt babe Čengićkinje“ i pravaške osude toliko hvaljenoga Mažuranićeva spjeva, koji se na historijsku istinu obazirao jednako koliko i N. Bartulin, i koji je sjajno uspijevao ne samo zbog svoje umjetničke vrijednosti, nego i zbog tradicionalnoga protuosmanlijskog osjećaja koji je, poglavito u jugoslavenski orijentiranim krugovima, uglavnom prerastao u protumuslimansko raspolože- nje. Ne može o Josipu Franku ozbiljno pisati onaj komu su nepoznati Matoševi članci i feljtoni, niti se može pojmiti fragmentacija pravaštva bez poznavanja Tina Ujevića, Krešimira Kovačića i Vladimira Čerine na jednoj, a Mile Bu- daka na drugoj strani. Ne može se razvitak jugoslavenskoga komunističkog pokreta analizirati bez uvida u tzv. sukob na književnoj ljevici itd. A to što N. Bartulin misli drugačije, samo pokazuje da on vrlo ekstenzivno tumači pojam „intelektualac“ i da samoga sebe s neuljudnom dozom samodopadnosti smatra znanstvenikom. Iskreno žalim sve one koji dijele to mišljenje. No, kao kršćanin, i na kraju ću pokazati milosrđe: one stihove za koje se s očitim razlogom bojim da bi Bartulin u njima prepoznao Hitlera i Rosenber- ga, napisao je hrvatski pjesnik Petar Preradović (1818.-1872.), a objavljeni su 1841., ravno stotinu godina prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.239 Bartulin, naime, reče da „nije stručnjak“ za hrvatsku književnost, pa je kr- šćanski da ga na to upozorim i da ga poštedim od stvaranja novih konstrukcija. Jer, dragocjeno je njegovo vrijeme, a veliko je Montielsko polje. I puno je tih vjetrenjača... (Review of Croatian History, Vol. VIII, No. 1, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2012.)

* * *

Post scriptum (2021.): A onda me upozoriše, da je drug i doktor znanosti Nevenko Bartulin (ah, Bartulin!) u daruvarskome Zborniku Janković za 2019. ustvrdio kako ja tvrdim da u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nisu postojali rasni zakoni nego rasne

239 „...Ovdje divlje čete smrvi / Rod naš čil i zdrav, / Hrvatskom se ovdje krvi / Spasi Zapad sav.“ (Petar PRERADOVIĆ, „Na Grobniku“. Djela Petra Preradovića. Prvo potpuno i kritično izdanje, I. knjiga. Priredio Branko Vodnik, Zagreb, 1918., 146.-148.) Trgovci hrvatskim kožama 207

zakonske odredbe koje da, eto, zbog toga što su bile samo zakonske odredbe valjda i nisu ni u političkome niti u pravnome smislu bili doista propisi („that had no real legitimacy“), slijedom čega da ne bi utjecali na karakter te države. Na to je nepristojno odgovoriti na bilo koji drugi način, nego kazati da takvu budalaštinu nikad nisam napisao niti sam mogao napisati, odnosno da drug i doktor znanosti Nevenko Bartulin (ah, Bartulin!) jednostavno – bartulinski laže. Zato sam uredniku tog časopisa, Željku Karauli, nakon što me je obavijestio da idući broj ima izići u srpnju ili kolovozu 2021. godine, 29. prosinca 2020. dostavio odgovor koji slijedi, tražeći – i bez pozivanja na svoja zakonska prava i s tim pozivanjem – da tekst mog odgovora na engleskom jeziku bude u taj broj uvršten u cijelosti. Jasno je, dakako, da sam dr. Karaulu obavijestio kako će taj isti tekst izići i ovdje, prije nego što se novi broj Zbornika Janković pojavi, a on je potvrdio primitak teksta i izjavio da će on biti objavljen, kako je propisano i kako i pristoji:

NEVENKO BARTULIN OPET IZMIŠLJA I KRIVOTVORI

U svome članku „Slavs, Goths and Iranians: The Theory of the Nordic Herrenschicht and Croat Racial Origins in the NDH“, objavljenom u Zborniku Janković (Vol. IV, No. 4, Daruvar, 2019.), u bilješci na str. 276., Nevenko Bar- tulin tvrdi kako sam ja, kao i jedan drugi autor (Stjepan Razum), „have even claimed that the NDH did not actually have race laws but only racial law de- crees that had no real legitimacy“, pa da „this baseless argument was recently demolished by the Croat historian Vladimir Geiger in his short article, ‘Dokon pop i jariće krsti' ili jesu li postojali rasni zakoni u NDH?’, Portal hrvatske historiografije, 5 March 2016“. Jasno mi je da Nevenku Bartulinu nisam simpatičan. Ima on za to ozbiljne razloge. Jer, ja sam davno ugazio u njega, pokazavši da Bartulin ne vlada ni osnovnim činjenicama iz hrvatske kulturne povijesti, ali da baš na tom neznanju gradi svoje fantastične konstrukcije (T. JONJIĆ, „From Bias To Erroneous Conclusions /Reaction to Nevenko Bartulin/ – Od predrasuda do krivih za- ključaka /Osvrt na pisanje Nevenka Bartulina/“, Review of Croatian History, Vol. VI/2010, Nr. 1 /2010/, str. 227.-238.), a onda sam i pokazao i dokazao da te dramatične nedostatke svoga znanja i zastrašujuće slabosti svoje naobrazbe, koje rezultiraju s prosječno tri činjenične pogrješke po stranici teksta, pokušava kompenzirati manipulacijama, izmišljotinama i krivotvorenjima (T. JONJIĆ, „Bartulin's Tilting at Windmills: Manipulation as a Historiographic 208 Tomislav Jonjić

Method – Bartulinov boj s vjetrenjačama: manipulacija kao historiografska metoda“, Review of Croatian History, Vol. VIII/2012., No. 1 /2012/, str. 207.- 268.). Nevenko Bartulin nije imao petlje odgovoriti i osporiti moje tvrdnje, ali to ne znači da se je umorio od krivotvorenja. Tako se i u spomenutoj njegovoj bilješci u Zborniku Janković nalaze čak dvije izmišljotine, manipulacije i krivotvorine. Jer, prvo, rasno zakonodavstvo Nezavisne Države Hrvatske doista nije doneseno u formi i rangu zakona. U prvim danima nakon proglašenja države, tj. prije Pavelićeva dolaska u Zagreb, Slavko Kvaternik je donio propise u obliku zakona, ali nakon toga (nakon Pavelićeva povratka u Zagreb) donesen je samo jedan zakon, zakon koji je donio Hrvatski Državni Sabor, a proglasio ga Pa- velić kao državni poglavar: „Zakon, kojim se svi državnopravni čini, stvoreni od 1. prosinca 1918. do osnutka Nezavisne Države Hrvatske, a koji se tiču hrvatskog naroda i njegove državnopravne samobitnosti, proglašuju bez pravne moći i ništetnima“. Zakon je donesen 28. veljače, a proglašen je 13. ožujka 1942. (Narodne novine, br. 61/1942; Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, Godina 1942, str. 302.-303.) Rasno zakonodavstvo doneseno je u formi i rangu zakonskih odredaba, dakle – propisa koje je državni poglavar ne samo proglašavao, nego i donosio. To je vrlo lako provjeriti: treba samo prolistati Narodne novine ili Zbornik zakona i naredaba iz toga doba. A premda nijedna od zakonskih odredaba iz kompleksa „rasnog zakonodavstva“ ne sadrži apsolutno nikakvu normu o zatvaranju u logor ili o ubijanju (nego su se zločini događali na temelju drugih, općih pravnih propisa ili bez obzira na ikakve propise!), ja sam već u svojoj prvoj knjizi (T. JONJIĆ, Hr- vatska vanjska politika 1939.-1942., Zagreb, 2000., str. 442.), napisao kako su upravo te zakonske odredbe bile propisi koji su „predstavljali pravni temelj za stradanje velikog broja Židova na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske“. I to je lako provjeriti, ali Nevenku Bartulinu uvijek je pri srcu nešto drugo: on živi od izmišljanja i krivotvorenja, jer on se ne bavi znanošću, nego crnči za plaću. Ja sam, pak, u istome smislu pisao i ranije, a to sam ponavljao i kasnije, pa i onda kad sam u drugome od spomenuta dva članka objavljena u Review of Croatian History pokazao da Bartulin, nažalost, ne zna razlikovati rang pravnih propisa niti znade citirati nazive tih propisa. (T. JONJIĆ, „Bartulin's Tilting at Windmills: Manipulation as a Historiographic Method – Bartulinov boj s Trgovci hrvatskim kožama 209 vjetrenjačama: manipulacija kao historiografska metoda“, Review of Croatian History, Vol. VIII/2012., No. 1 /2012/, str. 238.) Kad bi to znao ili kad bi tomu bio dorastao, onda bi znao i to, da propisi ne prestaju proizvoditi pravne posljedice time što su nejednakoga ranga, time što ih ne donosi isto tijelo i time što se ne donose na isti način (jer i u današnjoj Hrvatskoj postoje propisi različitoga ranga: ustav, ustavni zakoni, tzv. organski zakoni, tzv. obični zakoni ili uredbe odnosno pravilnici itd.). Nisu doneseni na isti način niti potječu od istog donositelja, ali sve te pravne norme proizvode pravne posljedice i sve one su sastavni dio jednoga te istoga pravnog poretka, bez obzira na to, tko ih je donio, u kojem ih je postupku donio, i ima li za njihovo donošenje politički legitimitet ili ga nema. Bartulin, dakako, ništa od svega toga ne zna, ništa od svega toga ne shvaća, i još gore, ništa od svega toga ni ne želi shvatiti, jer on se, kako rekoh, ne bavi znanošću nego nadničarenjem. A kako je to rasno zakonodavstvo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u nekim slučajevima primjenjivano u stvarnome životu, rječito pokazuje primjer Mile Budaka, jednog od najistaknutijih prvaka ustaškoga pokreta. Kad mu je u listopadu 1941., malo prije nego što će postati šefom hrvatskoga poslanstva u Berlinu (u Hitlerovoj Njemačkoj, a ne u Mađarskoj ili možda u Mandžukuou!), predloženo da kao ministar nastave podupre tiskanje gramatike romskoga jezika, koju je sastavio jedan katolički svećenik, Budak je – premda je i sam bio supotpisnik nekih od tih propisa – prijedlog otklonio, ali ne tako da se pozove na rasno zakonodavstvo, nego pozivajući se na posve nerasne razloge odnosno na prječe poslove, slijedom čega gramatika romskoga jezika, kaže on, može doći na red „tek za koju godinu“ (T. JONJIĆ – S. MATKOVIĆ, Iz korespondencije dr. Mile Budaka 1907.-1944., Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2012., str. 506.-507.). Osim u toj knjizi, na tu zanimljivost sam i Bartulina i zainteresiranu javnost upozorio u istome onom članku u kojem sam pokazao kako Nevenko Bartulin, pored krivotvorenja i manipulacija, uporno – kao tipičan bartulin – pravi tri činjenične pogrješke po stranici teksta („Bartulin's Tilting at Windmills: Mani- pulation as a Historiographic Method – Bartulinov boj s vjetrenjačama: manipulacija kao historiografska metoda“, str. 262.). Iz toga bi Budakova primjera pametan čovjek i skrupulozan povjesničar izvukao stanovite zaključke ili bi bar postavio određena pitanja te možda posegao za dodatnim istraživanjem. Jedan bartulin to, međutim, ne može, jer: jedan bartulin tomu nije dorastao. 210 Tomislav Jonjić

A pored toga, u spomenutoj svojoj kratkoj bilješci iz Zbornika Janković Nevenko Bartulin poseže i za drugom neistinom. U svome krivotvoriteljskom zanosu on, naime, lukavo, zapravo prizemno, bizantinski sugerira da je Vla- dimir Geiger u svome članku “'Dokon pop i jariće krsti' ili jesu li postojali rasni zakoni u NDH?’“ spomenuo moje ime i moje teze, pa da je dokazivao ili dokazao kako sam ja u krivu. A nije. U tome Geigerovu članku nisam spomenut ni ja, niti bilo koja od mojih teza. Ni jednom jedinom riječju! Jer, za razliku od Nevenka Bartulina – koji zaslužuje samo to da ga čovjek ignorira (onda kad mu se ne podsmjehuje) – Vladimir Geiger, koji je inače vrlo česti i dugogodišnji suradnik časopisa kojemu sam ja glavni urednik, očito se ne bavi krivotvorinama i manipulacijama. Trgovci hrvatskim kožama 211

IVO PILAR PREMA RASNOM UČENJU I EUGENICI

Premda svi mi znademo kako je ne samo točna nego i životno logična ona Gotovčeva, da „u historiji grijeha najviše mjesta zauzimaju veliki narodi“, poodavno znademo i to – kao što je spomenuto u uvodnim napomenama prethodnih članaka, napose u napomenama uz prethodna dva – da u Hrvatskoj i oko nje ima ljudi koji za hrvatskima tragaju, kako bi rekao isti pisac, strašću hijene. A da na svoje olako ne dođu oni koji jedva čekaju da upadnu u tu klopku, valja podsjetiti kako bi, dakako, bilo posve krivo misliti da te naše stigmatiza- cije nije bilo prije 1941. ili prije ustaštva, pa onda u skladu s time zaboravljati da smo još ranije, je li, palili, pljačkali i diljem Europe djecu jeli, da smo svojom poslovičnom mizerijom 1848./49. pokazali zašto nas treba izbrisati iz povijesti, da se baš nama imaju pripisati nasilja uoči Prvoga svjetskog rata (zagrebačka, sarajevska i sva druga) i najgora zvjerstva u njemu, da smo nakon 1918. bili opasni i nepouzdani zato što smo predstraža i prvoborci boljše- vičke ekspanzije (jer je, eto, Stipica Radić – kad su mu svagdje zalupili vrata pred nosom – sa svojim tradicionalnim maglama, a u nemaloj mjeri i na njima, odjezdio u Moskvu), da smo u ratu pobili mnoštvo ljudi (milijun tamo ili ovamo, u hrvatskom je slučaju manje-više svejedno), ponajviše hladnim oružjem (jer se prosječan Hrvat najbolje osjeća kad je krvav bar do lakata, i kad obliže nož kojim je upravo poklao bar stotinjak djece, odrezao koji kilogram ušaka ili iskopao bar zdjelu očiju), a nakon 1945. zato što smo, je li, listom bagra, ljudski otpad i, ne na zadnjemu mjestu fašisti (kako je nepogrješivo i egzaktno, uz asistenciju naših „antifašista“ i teoretičara jedne veličanstvene i humane revolucije, ustvrdio i utvrdio veliki antifašistički mislilac i moralna uspravnica napredne Europe, jednako napredni Ernst Bloch), pa je – na koncu – i naš ponovni pokušaj da se osovimo na noge i odupremo velikosrpskoj agresiji tisuću devetsto devedesetih godina bio, sasvim logično i sasvim dosljedno, tek zbirka naših surovih, umu normalna čovjeka nepojmljivih zločina. Jer, i tada smo, kao što znademo, klanjem „srpske nejači“ u Vukovaru ispravili amaterski propust s nedoklanim Miroslavom Mlinarom; pojili kise- linom, u rijeke bacali i djecu ubijali, dok smo usput malo minirali jevrejske općine i židovska groblja, „pokrstili“ more pravoslavnih i krstili cijeli ocean nekrsta, pa samo dragi Bog znade što bi se u tome morbidnom registru još upisalo na naš račun, da je – kao 1945. – hrvatsku vojsku nadjačala Jugo- 212 Tomislav Jonjić slovenska armija, da je na Markovu trgu opet – kao 1945. – u znak hrvatskog oslobođenja zgažena hrvatska i zavijorila jugoslavenska zastava, i da se je tako Lurdanu Zafranoviću, Goranu Babiću, Zvonku Jurjeviću i sličnoj sviti jugoslavenskih rodoljuba, koji su nam antifašističkim marom pripravljali mjesto na pravoj strani povijesti, slučila prigoda da – kao 1945. – puste mašti na volju, pa nas obdare novim dokumentima naših krvoprolića i, pod nadzorom Vasilija Krestića, ponude nepobitne dokaze o genezi naših genocidnih misli, budući da genocidan narod za drugačijima i ne može posezati. A lako je domisliti se, zašto nas takvima prikazuju oni koji se ne mogu pomiriti s našom težnjom da budemo svoji na svome, pa – kao što sam kazao ranije – nema velikih tajni ni oko toga, zašto svaki od takvih klevetnika među nama pronalazi svoje trabante, svoje nadničare i svoje janjičare. (Zar bi danas, recimo, itko raspravljao o tome, je li Andrić hrvatski pisac, da su Hrvati imali samostalnu državu?) I doista bi bilo najbolje i najljekovitije, kad bi čovjek te janjičare, lakaje i barabe mogao jednostavno i uvijek ignorirati, jer život je prekratak da bi ga se isplatilo trošiti na sitnice i klatež. No, ima zgoda kad to i nije sasvim moguće, tim više što naše takozvane elite – koje su zapravo negacija pravo shvaćena pojma elite – i naše političke vlasti smisao svog postojanja nalaze u prostiranju pred svakom šušom, i što se danomice uvjeravamo da nema te budalaštine koja ne će ući u hrvatske školske programe i u naše udžbenike (uz uvjet da kleveće Hrvatsku i Hrvate!), skresane su naše povlastice i ograničeno je naše pravo na dostojanstvenu šutnju. Tako je, eto, nastao i bio objavljen i tekst koji (sa svim svojim izvornim tehničkim pripatcima osim takozvanih ključnih riječi) slijedi, i koji polemizira s gomnaidama nove sorte, jeomansijadama, bartulinijadama i s njima srodnim jeremijadama o rasnome i rasističkom utemeljenju hrvatskoga nacionalizma i hrvatske nacionalno-integracijske ideologije. A nešto ranije je u istome ča- sopisu zagrebačkoga Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar objavljena moja rasprava koja ima ambiciju prerasti u knjigu (a opseg i sad nadilazi mnoge knjige), i koja – mislim: sasvim uvjerljivo – dokazuje da je upravo ono što je negacija hrvatskog nacionalizma i njegova suprotnost: jugoslavenstvo, bilo i ostalo jedina rasno temeljena i rasističkim razlozima motivirana ideologija koja je među Hrvatima našla (malobrojnije) zagovornike i (dakako, neusporedivo mnogobrojnije) žrtve („Rasno učenje i eugenika u hrvatskim zemljama do sredine 1930-ih godina“, Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije, 10/2015., br. 19 (1)-20 (2), Zagreb, 2015., str. 9.-160.). Trgovci hrvatskim kožama 213

A dodajmo i to da se oni prozvani u raspravi što slijedi, ipak nisu osjetili pozvanima na sučeljavanje argumenata, premda me je neko vrijeme – u duhu prve kitice Šoljanova „Vukovarskog arzuhala“ – veselila pomisao na moguć- nost novog udarca, onog iz milosrđa, kojim bih tako rado počastio sve te pod- vijene repove.

* * *

„Svi današnji narodi su produkti etničnoga miješanja, rasnočistih naroda danas neima na svijetu. (...) Glavna značajka narodnoga života jest kultura. Sve kulturne elemente, koji su se zametnuli u pojedinim obiteljima preuzima narod i konzervira ih te razvija dalje. (...) Bez narodnog života nema kulture. Internacionalne ili nadnarodne kulture u opće neima. Svaka kultura je produkt jednoga naroda.“ Ivo Pilar (1922.)1

„Hrvatski je narod isto tako jedan produkat narodne asimilacije najrazličitijih elemenata, kao i svaki drugi narod na svijetu.“ Ivo Pilar (1925.)2

„Narod je jedan više jezični, kulturni i historičko-državni, nego etnički ili rasni pojam. Drugim riječima: naroda, koji bi bili rasno čisti i jedinstveni, danas nema. Svaki narod na svijetu je produkat etničkoga miješanja od više naroda i više rasa. To proizlazi iz one moralne sheme, po kojoj postaju narodi.“ Ivo Pilar (1926.)3

1 I. PILAR, Borba za vrijednost svoga „Ja“. Pokus filozofije slavenskog individualizma, Naklada St. Kugli, Zagreb, 1922., 85.-86. 2 I. PILAR, „Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju (Predavanje, što ga je na 12. ožujka 1925. u 'Pučkom sveučilištu' u Zagrebu držao Dr. Ivo Pilar)“, Hrvat, 7/1925., br. 1535, Zagreb, 11. IV. 1925., 9. 3 I. PILAR, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“, (5), Hrvat, 8/1926., br. 1932, 9. VI. 1926., 4. 214 Tomislav Jonjić

Sažetak Tijekom skoro četiri desetljeća svoga javnog djelovanja bio je Ivo Pilar sumnjičen, optuživan i klevetan za mnogošto, ali mu ni suvremenici niti kasniji protivnici njegovih političkih i društvovnih zamisli nisu predbacivali pristajanje uz rasno učenje, sklonost ra- sističkim koncepcijama niti zagovaranje nasilnih i nedemokratskih načela borbe. Tek nakon sloma Jugoslavije pojavio se niz autora koji smatraju da se Pilara može proglasiti jednim od intelektualnih začetnika nedemokratske i rasističke ideologije koja je za ostvarenje svojih ciljeva navodno posezala i za eugeničkim metodama. Autor u ovom radu pokazuje što je zajedničko spomenutim kritičarima Pi- larova djela, zbog čega su njihova stajališta pogrješna i zašto Pi- larovo političko i znanstveno djelovanje treba kontekstualizirati te promatrati kao reakciju i odgovor na „srbohrvatstvo“ i jugoslavenstvo, jedinu rasističku koncepciju koja je u hrvatskim zemljama do Pilarove smrti bila dosljedno smišljena i ozbiljno provođena.

Uvod U organizaciji Katedre za sociologiju Pravnoga fakulteta u Zagrebu te Cen- ter for Inquiry Croatia, hrvatskog odvjetka udruge koja je 1991. osnovana u Sjedinjenim Američkim Državama i koja za sebe tvrdi kako joj je poslanje („misija“) utvrđivati i jačati sekularno društvo na temeljima znanosti, razuma, slobode istraživanja i humanističkih vrijednosti,4 na zagrebačkom je Pravnom fakultetu profesor sociologije dr. sc. Duško Sekulić 2. travnja 2014. održao predavanje pod naslovom „Rasna znanost i porijeklo nacija. Mitovi: jučer i danas“. I predavač i organizator pokazali su ambiciju vrijednu hvale, da se učena razmišljanja podijele sa što većim brojem zainteresiranih, pa su događaju htjeli dati znatniji publicitet.5 No, ta ambicija i taj optimizam pokazali su se nerealni- ma: predavanje je održano pred tridesetak slušatelja, od kojih su dvije trećine činili slabo motivirani seminaristi sociologije koji predavaču nisu uputili baš nijedno pitanje niti komentar, a video-snimku predavanja koja je i danas dos-

4 „The mission of the Center for Inquiry is to foster a secular society based on science, reason, free- dom of inquiry, and humanist values.“ (http://www.centerforinquiry.net/, pristup 7. I. 2017.) 5 Najava Sekulićeva predavanja sa sažetkom iz pera Renate Požgaj, dostupna je na http:/www.pravo. unizg.hr/?@=6njx#news-8980. Taj je sažetak predavanja na mnoštvo adresa, kao obavijest o predavanju, 1. IV. 2014. elektroničkom poštom razaslao i dr. Slobodan Danko Bosanac sa zagrebačkog Instituta Ruđera Boškovića. Istoga ju je dana posredno dobio i autor ovoga članka. Trgovci hrvatskim kožama 215

tupna na internetu, na kanalu Youtube tijekom nepune tri godine, do 7. siječnja 2017., otvorio je, a možda i odgledao svega 61 (šezdesetjedan) posjetitelj, dakle: u prosjeku nešto manje od dvojice mjesečno.6 Jasno je, dakako, da taj podatak ništa ne govori ni o kakvoći predavanja niti o uvjerljivosti teza i argumentacije sadržane u njemu, ali je ipak šteta što ambiciju predavača i organizatora nije pratila i težnja da se izložene teze predstave, zastupaju i populariziraju na način koji je etičan, profesionalan i – zašto ne kazati – pristojan. Naime, udruga koja priseže znanosti, slobodi istraživanja i humanističkim vrijednostima, Sekulićevo je predavanje za internet priredila dosta osebujno: ne samo da se ono ne može komentirati na istoj mrežnoj stranici (što za predavanja sa znanstvenim pretenzijama nesumnjivo nije preporučljivo),7 niti se iz snimke uopće može razaznati koliko je (malo)brojna bila publika na samome Pravnom fakultetu, nego je – što je puno važnije – njezinim gledateljima uskra- ćena i glavnina rasprave nakon predavanja, napose onaj njezin polemični dio koji je pokazao više nego otužnu, pače zabrinjavajuću manjkavost Sekulićeva vladanja faktografijom i njegovo nepoznavanje čak i elementarnih činjenica iz hrvatske političke povijesti, pa tako i iz Pilarova životopisa i njegova djela, sve popraćeno još i predavačevom sklonosti da se inventivno domisli pojmovima i kategorijama koje hrvatska povijest i hrvatska historiografija ne poznaju. Tako su, primjerice, Romani uporno nazivani „Romejima“, pojedine su po- litičke stranke i grupacije preimenovane i smještene u doba u kojem kao takve nisu postojale, a nekim su hrvatskim javnim radnicima pripisane ideološko-po- litičke simpatije i afilijacije koje oni ni izbliza nisu imali, i koje im ne bi mogao pripisati nitko tko je makar površno prolistao njihove spise ili se bar donekle uputio u njihovo djelovanje. Usporedno s time je predavač pokazao neobičnu spremnost da se s vrlo prepoznatljivom političkom tendencijom prikloni pred rasudama i stereotipovima kojima se hrvatska nacionalno-integracijska ideologija prikazuje u negativnu svjetlu, dok je istodobno sumnjivom revnošću uspijevao vrlo temeljito prešutjeti ili u pozitivnu svjetlu prikazati one ideolo-

6 „Snimka tribine: 'Rasna znanost' i porijeklo nacija: mitovi danas i jučer“, dostupna je na GEO- SET Croatia (http://www.irb.hr/korisnici/bosanac-dav/cfirasznan.html, pristup 23. VII. 2016. i 7. I. 2017.) te na Youtube (https://www.youtube.com/watch?v=nj5aIYoVBZQ&noredirect=1, pristup 23. VII. 2016.). Posjetom potonjoj mrežnoj adresi 7. I. 2017. ustanovili smo da je prilog naslovljen nešto drugačije: „'Rasna znanost' i porijeklo nacija: mitovi danas i jučer“. Sadržajnih razlika nema. 7 Na mrežnim stranicama Center for Inquiry Croatia, gdje je objavljen i sažetak tribine, nju nije mo- guće komentirati („Posted by CFI on April 2014, Comments Off“). Usp. http://www.cficroatia.hr/?- cat=8, pristup 7. I. 2017. 216 Tomislav Jonjić

gije koje su Hrvatima odricale (ili im još i danas odriču) pravo na nacionalnu samobitnost i državnu neovisnost.8 Kako je tema ove rasprave hrvatski pravnik, političar, politički ideolog i sociolog dr. Ivo Pilar (1874.-1933.) i njegov odnos prema rasnome učenju i eugenici, ovdje ne ćemo navoditi druge primjere i ilustracije Sekulićeve neu- pućenosti niti ćemo u njih ulaziti. No, kad je Pilar posrijedi, onda valja istaknuti kako je u svom izlaganju Sekulić svoje teze o Pilaru izgradio isključivo na temelju nekoliko istrgnutih kraćih fragmenata iz hrvatskog prijevoda Pilarova Južnoslavenskog pitanja iz 1943. godine. Nije pritom spomenuo inače razmjerno poznatu činjenicu, da je posrijedi prijevod Fedora Puceka koji je 1943. u svojoj Prosvjetno-političkoj knjižnici objavila Matica hrvatska, a kojemu je Pucek napisao i predgovor te je knjigu obogatio razmjerno opsežnom bibliografijom.9 Nije se taj podatak, doduše, morao spomenuti, iako bi bilo korisno da je predavač priopćio slušate- ljima kako mu je poznato da je riječ o djelu koje je izvorno pisano na njemač- kom jeziku, na kojem je i objavljeno u prvoj polovici 1918. godine,10 a jednako tako bi bilo korisno da je kazao kako je manji dio te knjige Pucek preveo i objavio već 1928. godine u Hrvatskoj mladici, časopisu mladeži Hrvatske federalističke seljačke stranke (HFSS).11 Jer, izostanak tih obavijesti mogao je biti posljedicom autorove neobaviještenosti – što je ozbiljan problem kad se radi o doktoru znanosti i sveučilišnom nastavniku koji hoće održati javno predavanje baš o Pilaru i njegovim pogledima! – a mogao je biti tek plod puke slučajnosti ili manjka vremena. Nevolja je, međutim, u tome što cjelokupni sadržaj Sekulićeva izlaganja ostavlja vrlo malo prostora za uvjerljivo zastupanje potonje alternative.

8 Snimka cijele priredbe, uključujući i raspravu nakon izlaganja D. Sekulića, u posjedu je autora ove rasprave. 9 L. v. SÜDLAND [I. PILAR], Južnoslavensko pitanje. Prikaz cjelokupnog pitanja, Matica Hrvatska, Zagreb, 1943. 10 L. v. SÜDLAND [I. PILAR], Die Südslawische Frage und der Weltkrieg. Die übersichtliche Dar- stellung des Gesamt-Problems, Manzsche k. u. k. Hof-, Verlags- und Universitätsbuchhandlung Wien, 1918. 11 F. v. Südland [I. PILAR], „Južnoslavensko pitanje“, Hrvatska mladica, 1/1928., br. 1 (ožujak 1928., 4.-7.), br. 2 (travanj 1928., 22.-24.), br. 3 (svibanj 1928., 38.-41), br. 4 (lipanj 1928., 54.-56.), br. 5 (srpanj 1928., 69.), br. 6 (kolovoz 1928., 86.-87.), br. 7 (rujan 1928., 104.-107.), br. 9 (studeni 1928., (134.-137.), br. 10a (prosinac 1928., 148.-150.). Ovdje ne ćemo ulaziti u opis razloga koji su vjerojatno doveli do inicijala F. v Südland, ali je potrebno napomenuti kako oni nesumnjivo imaju veze s činjenicom da Pilar u to vrijeme nije bio ni nositelj autorskih prava na svoje najvažnije djelo. Trgovci hrvatskim kožama 217

Pokazalo se, naime, da on o Pilarovim svjetonazorskim i političkim pogledima te o njegovu društvenom djelovanju znade malo ili skoro ništa, da je više nego očito kako njegova djela nije uopće pročitao, ali je usprkos tomu autora spomenute znamenite knjige pokušao prikazati kao pristašu rasnog tumačenja povijesti i zagovornika teze o hrvatskoj rasnoj superiornosti kao jednom od stožernih uporišta hrvatske nacionalne (ili: nacionalističke) ideologije. Ivo Pilar je, kako je tom zgodom naime ustvrdio Duško Sekulić, „klasičan primjer“ interpretacije hrvatsko-srpskih razlika i prijepora njihovom različi- tom rasnom pripadnošću i različitim rasnim svojstvima. U nastavku ove rasprave vidjet ćemo kojom se je kvaziznanstvenom metodologijom Sekulić poslužio u dokazivanju te svoje teze, a već uvodno se može kazati da svatko tko o Pilaru išta zna, znade da je on Hrvate i Srbe smatrao pripadnicima jedne te iste rase (što je bar stotinjak puta javno kazao i napisao), dok je njihove sukobe objašnjavao koliko njihovim geopolitičkim položajem, toliko i suprotstavljenošću njihovih nacionalnih i gospodarsko-političkih interesa, ali i njihovom vjersko-kulturnom poviješću koja je oblikovala njihove kolektivne mentalitete i kulturne orijentacije. Zahvaljujući činjenici da je Pilar objavio nekoliko knjiga i veliki broj čla- naka, a da su sačuvana i brojna njegova pisma te neobjavljeni spisi, njegove je ideološke i sociološko-političke poglede moguće dosta precizno rekonstruirati. Opširnije i temeljitije sam to učinio u disertaciji o Ivi Pilaru iz 2015. godine,12 a ovdje će to biti prikazano u nešto skraćenu, a jednim dijelom i dopunjenu obliku. Čini se da je pritom najprimjerenije prikazati njegove poglede tijekom dva osnovna razdoblja njegova javnog djelovanja. Prvo čini ono u doba Austro-Ugarske, dok drugo razdoblje obuhvaća Pila- rovo djelovanje u prvoj jugoslavenskoj državi, od 1918. do 1933. godine. Usprkos tomu što u prvom razdoblju postoji jasna vododijelnica, ona koja uzima u obzir da je Pilar od 1898. do 1903. odnosno do 1905. bio primarno zaokupljen nastojanjem da se afirmira na književno-umjetničkome području, dok je od 1905. do 1918. nastojao djelovati na političkome planu kao jedan od glavnih pokretača, organizatora i ideologa Hrvatske narodne zajednice (HNZ), ovdje će biti korisnija drugačija periodizacija, ona koja pokazuje Pilarov manjak interesa za rasno učenje do Prvoga svjetskog rata (štoviše: do njegove druge polovice), i njegovu vrlo ograničenu upotrebu u posljednje dvije ratne godine.

12 T. JONJIĆ, Ivo Pilar kao politički ideolog (doktorska disertacija), Zagreb, 2015. 218 Tomislav Jonjić

Drugo spomenuto razdoblje obuhvaća Pilarovo djelovanje u jugoslavenskoj državi, kad on, nakon sloma svojih političkih vizija, djeluje u neprija- teljskome, jugoslavenskom državnopravnom i političkom okviru te se nastoji potvrditi na stručnome i znanstvenom području, razmatrajući brojna pitanja s društveno-humanističkog područja. I unutar tog razdoblja može se jasno razlikovati vrijeme 1918.-1924. (do naglašenijega Pilarova angažmana u Sociološ- kome društvu u Zagrebu), dinamično djelovanje u tom društvu (1924.-1927.) te ponovni povratak intenzivnijem studiju vjersko-kulturne povijesti i pokušaj ideološko-političkog angažmana u krugu oko vodstva Hrvatske seljačke stranke (HSS) u posljednjih pet godina njegova života (1928.-1933.). Kao uvod u taj prikaz, potrebno je istaknuti da Sekulićeve teze nisu samo Sekulićeve, nego su one mutatis mutandis zajedničke nizu autora. Znakovit je svojevrsni njihov zajednički nazivnik koji se ogleda u sličnom nepoznavanju Pilarova djela, u fragmentarnom korištenju čak i njegova najvažnijega spisa, u podjednakom trganju fragmenata iz cjeline, u interpretaciji događaja i procesa izvan povijesnoga i društvenoga konteksta te, ne na posljednjem mjestu, u dos ljednom pripisivanju tuđih misli samomu Ivi Pilaru. U tom je svjetlu Sekulićevo predavanje vrijedno pozornosti samo kao ilustracija jedne škole ideološko-političkoga mišljenja. A njegovu pokušaju dokazivanja nedokazive teze o Pilaru kao pristaši rasnog tumačenja povijesti, možebitno i o njemu kao rasistu (ali svakako i neizostavno kao izdanku i re- prezentantu hrvatske nacionalne ideologije koja ima nužno rasno i rasističko utemeljenje!), u Sekulićevu su izlaganju imali poslužiti i pojedini fragmenti istrgnuti iz djela nekolicine drugih hrvatskih autora. Zato ga je tek pitanje iz publike – pitanje autora ovog teksta – prisililo priznati kako je zapravo jugoslavenska ideja bila ona koja je utemeljena na rasnome shvaćanju povijesti i na rasističkoj isključivosti. Do tada predavač to nije čak ni izdaleka nagovijestio, a kamoli izrijekom istaknuo (ponajmanje: obradio!), pa je u skladu s time publici uskratio i odgovor na sasvim konkretno pitanje istoga pitca: nije li jugoslavenska ideologija puno jasniji i rječitiji primjer rasnoga i rasističkog tumačenja povijesti, i nije li bilo logičnije kao predložak za dokazivanje teze uzeti baš nju, a ne hrvatsku nacionalnu (nacio- nalističku) ideologiju? I kao što su nazočni na predavanju ostali pošteđeni odgovora na to pitanje, tako je Center for Inquiry u internetskom izdanju tog predavanja – vrlo rječito – odlučio javnost poštedjeti cjelokupne rasprave, pa tako i toga važnog pitanja, Trgovci hrvatskim kožama 219

vjerojatno u skladu s visokim znanstvenim i etičkim postulatima na koje se u svojim programskim dokumentima poziva, i nesumnjivo u skladu sa svojom misijom.

1. Zajednička obilježja napadaja na Ivu Pilara kao pristašu rasnog učenja

Kao što je spomenuto, predavanje dr. Duška Sekulića na zagrebačkomu Pravnom fakultetu nije ni prvi niti usamljeni slučaj takvoga i tomu sličnog tumačenja Pilarova djela. Sveučilišni profesor filozofije dr. sc. Nenad Miščević već ranije je ocjenjivao da je Pilar branio „prilično rasističke poglede“,13 odnosno da je zastupao „politički prilično ekstremno“ filozofsko razmišljanje, te da je, štoviše, pozivao „na nacionalno homogeniziranje tonom koji anticipira užase devedesetih“.14 Nije pritom Miščević objasnio što je „politički ekstremno“, a što „neek- stremno“ razmišljanje, ali je dosta očito kako je njegova sintagma o „užasi- ma devedesetih“ neskriveno svjedočila o autorovim političkim frustracijama skopčanima s „devedesetima“ odnosno razdobljem raspada komunističke Ju- goslavije i neuspjele jugoslavensko-velikosrpske agresije na Sloveniju i Hrvat- sku, a potom i na Bosnu i Hercegovinu (BiH), koja nije dovela do stabilizacije i utvrđenja Jugoslavije nego do osamostaljenja i međunarodnog priznanja tih triju država. Te frustracije, u kojima su svi nacionalizmi isti i u kojima nema supstancijalne razlike između onoga koji napada i onoga koji se brani, očito su trebale imati legitimaciju i potvrdu u negativnoj ocjeni Pilarova djela, pa joj se je Miščević vraćao i na drugim mjestima, obično – u skladu sa svojim osebujnim poimanjem znanstvene etike – ne naznačujući da je iste teze već ranije objavio.15 Nekako u isto vrijeme i s podjednakom samovjerenošću kao i Miščević, i Vojislav Šešelj, nekadašnji predavač na sarajevskomu Pravnom fakultetu i hvalitelj „genijalnosti Titove misli“, potom politički osuđenik, srpski političar izrazito radikalne velikosrpske orijentacije i četnički vojvoda, a kasnije (bar u

13 N. MIŠČEVIĆ, „Nacija: primordijalizam i konstruktivizam na domaći način“, Novi Kamov, 4/2004., br. 4, sv. 13, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2004., 47. 14 N. MIŠČEVIĆ, „Dva pogleda na naciju“, Novi Kamov, 4/2004., br. 3, sv. 12, Rijeka, 2004., 34. 15 Slične teze je Miščević izrazio i u članku „Mislilac velike Hrvatske“, objavljenome u riječkom dnevniku Novi list 27. VI. 2004., u povodu dokumentarnog filma o Pilaru koji je prikazan naHrvat - skoj televiziji, u kojem su o Pilaru govorili Srećko Lipovčan, Zlatko Matijević i Stjepan Matković (www.novilist.hr/default.asp?WCI=Rubrike, pristup 28. VI. 2004.). 220 Tomislav Jonjić

prvome stupnju oslobođeni) optuženik za teške povrede međunarodnoga hu- manitarnog prava pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, svrstao je Pilara u glavne ideologe „srpsko-hrvatskoga etničkog i kulturnog diferenci- ranja“, tvrdeći da je Ivo Pilar „jedan od najznačajnijih hrvatskih nacionalnih ideologa“.16 No, uz taj sud koji bi se na određeni način i uz stanovite ograde mogao i braniti, Šešelj je dometnuo kako su Pilarove teze tek puka „naklapanja“ i „ra- sističke gluposti“.17 Nije posve jasno zašto bi se ozbiljan čovjek, kakvim Šešelj navodno hoće biti, bavio nečim što naziva „naklapanjem“, ali su prilično jasni njegovi motivi napadaja na Pilara: kako u skladu sa svojim ranijim političkim i vojnim djelovanjem, tako i u skladu s pozicijom u kojoj se je nalazio u kaz nenom postupku koji je tekao u vrijeme nastanka te njegove knjige, Šešelj je imao razloga etički i politički diskreditirati hrvatsku nacionalnu misao i hrvatski nacionalizam. To je bila i ostala jedna od uporišnih točaka njegove pravno-političke strategije, pa je u tom kontekstu logičan i pokušaj diskvalifikacije Ive Pilara. Slično tomu četničkom vojvodi postupaju i neki drugi srpski autori. Tako, primjerice, banjolučki profesor povijesti Đorđe Mikić tvrdi da su Pilar i vrhbo- sanski nadbiskup Josip Stadler pred kraj Prvoga svjetskog rata planirali osnivanje nove političke stranke, „koja bi hrvatski narod etnički obnovila mešanjem rasa, ženidbom Dalmatinaca, Hrvata i Bosanaca, a sa Srbima bi se postupilo kao sa podređenom narodnošću.“18 Formulaciju je autor (dakako, ne naznačujući to!) preuzeo iz Zapisaka Ise Kršnjavoga odnosno iz njegove bilješke o susretu s Pilarom 1. lipnja 1918. godine.19 Ta Kršnjavijeva bilješka očito nije bila poznata Dušku Sekuliću i nekim drugim autorima koje ćemo ovdje spomenuti, a da su za nju znali, možda bi ih pokolebala u uvjerenju da je Pilar 1918., u vrijeme objavljivanja Južnoslaven- skog pitanja, zagovarao „čistoću rase“, budući da je Kršnjavi, kao što vidimo, mislio kako je od njega čuo zamisao o „miješanju rase“ kao formuli za rješenje hrvatskoga pitanja. No, Mikiću nije palo na pamet upitati se o pouzdanosti Kršnjavijevih bilježaka (izvorno pisanih na njemačkome!) niti o kvaliteti nji-

16 V. ŠEŠELJ, Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije, 3. izd., Srpska radikalna stranka, Beograd, 2007., 15., 273. (srp. ćir.) 17 Isto, 281. 18 Đ. MIKIĆ, Austrougarska ratna politika u Bosni i Hercegovini 1914-1918., Nezavisni univerzitet Banjaluka, Banjaluka, 2011., 20. 19 I. KRŠNJAVI, Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike. Prir. Ivan Krtalić, sv. II., Mladost, Zagreb, 1986., 796. Trgovci hrvatskim kožama 221 hova prijevoda, a još manje o tome, označava li današnji pojam „rasa“ isto ono što je za Kršnjavoga (i Pilara) značio prije stotinjak godina. A ako je Mikić pomislio da se ipak radi o istome sadržaju toga pojma, onda bi bilo korisno da je čitatelju objasnio, tko su – prema njegovu mišljenju – za Pilara ti „Dalmatinci, Hrvati i Bosanci“, i kojim to različitim rasama oni pripadaju, da bi do „mešanja rasa“ uopće moglo doći. Takva pitanja još manje poduzimaju nekritički prepi- sivači i jeftini propagandisti.20 Drugačija je pozicija mladoga i ambicioznoga britanskog povjesničara dr. Roryja Yeomansa, koji je u jednome naglašeno ideologiziranom dijelu hrvatske intelektualne javnosti postao razmjerno popularan usprkos očevidno slabom poznavanju čak i elementarnih činjenica ne samo iz Pilarova životopisa nego i iz hrvatske političke i kulturne povijesti uopće (pa je neminovno postaviti pitanje, ne izvodi li se njegova popularnost možda baš iz toga, i iz lakoće kojom na tako klimavim temeljima dolazi do apodiktičkih zaključaka?). Slično Miščeviću, Šešelju i Sekuliću, i Yeomans je odlučio pozabaviti se Pilarom u kontekstu analize ideologije hrvatskog nacionalizma.21 Za razliku od spomenute trojice, on je ipak ukazao na to da je rasprava o rasnim teorijama i o eugenici bitno obilježavala politički život prve jugoslavenske države, pa i jugoslavenstvo kao takvo, ali je pritom – pišući o Milanu pl. Šufflayu, Ćiri Truhelki i Ivi Pilaru – ustvrdio da je Truhelkin i Pilarov tobožnji antropološki rasizam bio pod utjecajem „nacional-socijalističkoga biološkog shvaćanja nacije i rase“ (the National Socialist biologically determined understanding of nation and race).22

20 U najnovije je vrijeme i novinar Vladimir FROLOV, „Ivo Pilar i satanizacija Srba“, http://www.vi- dovdan.org/2016/09/10/vladimir-florov-ivo-pilar-i-satanizacija-srba/ (pristup 12. IX. 2016.) ustvrdio kako je Pilarovo Južnoslavensko pitanje dokaz i ilustracija „hrvatskog rasizma“, sugerirajući kako ni osnivanje (u stvari: preimenovanje!) Instituta za društvena istraživanja pod imenom Ive Pilara nije slučajno nego je pokazatelj kontinuiteta hrvatske protusrpske politike: „da nastave znanstvene (naučne) radove započete tokom postojanja NDH da naučno potkrepe rane radove ustaške vojnice na terenu, zadužene za radikalno rešenje 'srpskog pitanja'!“. Sam autor je u znanstvenome svijetu posve nepoznat, a toliko je informiran da ne zna čak ni to, koje je godine Pilarova knjiga objavljena. Razumije se, njegov je tekst bez oklijevanja i otezanja (istoga dana!) objavljen i na čita- vu nizu sličnih srpskih mrežnih portala: http://jadovno.com/ivo-pilar-i-satanizacija-srba/?lng=lat#. V9qRc_l96M8, http://www.in4s.net/ivo-pilar-satanizacija-srba/, http://www.vesti.rs/Vesti/IVO-PI- LAR-i-satanizacija-Srba.html, http://www.vaseljenska.com/misljenja/ivo-pilar-satanizacija-srba/. 21 R. YEOMANS, „Of 'Yugoslav Barbarians' and Croatian Gentlemen Scholars: Nationalist Ideology and Racial Anthropology in Interwar Yugoslavia“, u: „Blood and Homeland“. Eugenics and Racial Nationalism in Central and Southeast Europe, 1900-1940. Ed. by Marius Turda and Paul J. Weind- ling, Central European University Press, Budapest – New York, 2007., 83.-122. 22 Isto, 116. 222 Tomislav Jonjić

Nikad nije dobro kad povjesničar ne vlada kronologijom, pa pomiješa uzroke i posljedice i u skladu s time zaključi kako je raniji događaj na ovaj ili na onaj način posljedica kasnijega. Jer, tobožnji Yeomansovi dokazi – Truhelkine i Pilarove misli odnosno misli koje se pripisuju toj dvojici autora – nastali su puno prije nego što je oblikovano „nacional-socijalističko biološko shvaćanja nacije i rase“, pa njih dvojica, a napose Ivo Pilar koji je umro 1933., već zbog toga nisu mogli biti pod utjecajem tog shvaćanja. No, i Pilar je živio dovoljno dugo da se u više navrata obazre i na boljševizam i na fašizam, ali je prema tim ideologijama i režimima koji su ih promicali, trajno zadržao naglašeno negativan sud. S druge strane, Yeomansovo je mišljenje nekritično i duboko pogrješno i zbog toga što on propušta uočiti društveni i politički kontekst u kojem nastaju Truhelkina i Pilarova djela, a ne registrira ni intelektualne i duhovne poticaje koji su formulirani u zapadnome kulturnom krugu tijekom XIX. stoljeća te su svoju silnu ekspanziju doživjeli koncem toga i početkom XX. stoljeća. Još gore je kad povjesničar krivotvori izvore ili autorskim citatima proglašava ono što nije citat.23 Neke od spomenutih Yeomansovih ocjena zastupa i povjesničar dr. sc. Ne- venko Bartulin. Iako uočava da je rasizam jedna od bitnih potki jugoslavenske ideologije, on je u svojoj disertaciji koja se bavi „ideologijom nacije i rase“ ustaškog režima i Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) ustvrdio da je rasizam sastavni i nužni dio ustaške ideologije te je istaknuo kako on svoje korijene ima i u djelima Filipa Lukasa, Milana Šufflaya i Ive Pilara.24

23 Primjerice, na jednome mjestu „Südland“ opširno tumači kako islam, prema njegovu mišljenju, na doktrinarnoj razini njeguje mržnju prema inovjercima, ali da Osmanska Carevina nikad nije porekla inovjercima pravo na opstanak. Nastavlja potom da se ni katolicizam ne može nazvati tolerantnim, ali se u njemu nesnošljivost ograničava na kleričke redove. Kod pravoslavnih su, međutim, mržnjom i nesnošljivošću prožeti i kler i puk. Ta je mržnja, nastavlja „Südland“, osobito žestoka i nepomir- ljiva spram katolika. Zato se borbe na širokoj bojišnici europskoga rata mogu svrstati i u rasne i u nacionalne i u političke i u socijalne i u gospodarske. (L. v. SÜDLAND, Die südslawische Frage, 277.-296.) Ova opširna „Südlandova“ razglabanja će R. YEOMANS, „Of 'Yugoslav Barbarians' and Croatian Gentlemen Scholars“, 105. sažeti u tvrdnju da je, prema Pilaru, „Hrvatska vodila 'rasni rat, nacionalni, socijalni i gospodarski rat'“ („Croatia was fighting a 'race war, a national, social and economic war'.“). Umetanjem navodnika Yeomans je očito htio sugerirati kako citira „Südlanda“ odnosno da je Pilar napisao upravo to, premda ništa od toga u izvornome tekstu uopće ne postoji! Drugim riječima, kad se ne bi radilo o grubome i nepristojnom krivotvorenju, bila bi riječ o potpunom nerazumijevanju „Südlandovih“ (Pilarovih) misli. 24 N. BARTULIN, The Ideology of Nation and Race: The Croatian Ustasha Regime and its Policies towards Minorities in the Independent State of Croatia, 1941-1945 (A thesis submitted in fullfilment of the requirements for the degree of doctor of philosophy, University of New South Wales, Novem- ber 2006.), 28. Trgovci hrvatskim kožama 223

Previđajući rasprostranjenost i popularnost rasnog učenja u europskim i američkim intelektualnim krugovima toga doba te ga miješajući s rasizmom, Bartulin je u skladu s time potonjoj dvojici posvetio čitavo jedno podpoglavlje naslovljeno „Rasa i civilizacija: teorije Šufflaya i Pilara“.25 Glavne misli iz te disertacije Bartulin je varirao odnosno ponavljao i u nekim kasnijim člancima objavljenima u periodici, nemajući pritom običaj njegovati ono pravilo intelektualne pristojnosti koje nalaže autoru da napomene kako je navlas iste misli, pa čak i rečenice i odlomke, već ranije objavio.26 Kad je posrijedi Ivo Pilar – ali ne samo tada – nekoliko je svojstava zajed- ničko svim spomenutim autorima. Prvo, svi oni imaju nejasne ili pogrješne predodžbe i o samome Ivi Pilaru, njegovu životopisu i o njegovim društvovnim i političkim pogledima. Nitko od njih ne zna za Pilarovo snažno protuklerikalno raspoloženje niti za njegov žustar i dosljedan otpor poistovjećenju religijske i nacionalne pripadnosti; nitko ne spominje da bi mu bio poznat Pilarov naglašeni osjećaj pripadnosti slavenstvu i isticanje potrebe slavenske solidarnosti; nitko od njih nije pokazao da zna čak ni to, kojim je političkim strankama i pokretima Pilar pripadao ili ih je simpatizirao tijekom tri posljednja desetljeća svoga života; nikomu nisu poznate čak ni naizgled banalne činjenice da je Pilar bio oštar kritičar komunizma, fašizma i nacionalsocijalizma, a da je pripadao skupinama i udrugama koje su već i svojim nazivima pokazivali sklonost Velikoj Britaniji i Francu- skoj, čiji zagrebački konzul nije propustio ispratiti ga i na posljednji počinak u rujnu 1933. godine. Drugo, to nepoznavanje Pilarova života i djela ilustrira vrlo neobična i više nego karakteristična činjenica da nitko od spomenutih i njima sličnih autora ne citira niti spominje baš nijedno drugo Pilarovo djelo osim Južnoslavenskog pitanja, pa čak ni one njegove rasprave u kojima se je on izravno bavio socio- loškim, biološkim, antropološkim, etnografskim, vjersko-kulturnim, pravnim, povijesno-pravnim i psihologijskim problemima. Slijedom toga su im ostali potpuno nepoznati Pilarovi tekstovi bez kojih uopće nije moguće shvatiti njegove poglede na sociološka, antropološko-etno-

25 Isto, 175.-186. 26 N. BARTULIN, „The NDH as a 'Central European Bulwark against Italian Imperialism'“, Review of Croatian History, Vol. 3/2007., 1, 49.-73.; ISTI, „The Ideal Nordic-Dinaric Racial Type: Racial Anthropology in the Independent State of Croatia“, Review of Croatian History, Vol. V/2009., No, 1, 189.-219.; ISTI, „Intellectual Discourse on Race and Culture in Croatia 1900-1945”, Review of Croatian History, Vol. 8/2012, No. 1, Zagreb, 2012., 185.-205. 224 Tomislav Jonjić

grafska i filozofska pitanja. To je ponajprije knjiga Borba za vrijednost svoga „Ja“. Pokus filozofije slavenskog individualizma.27 No, nepoznati su tim autorima ostali čak i oni Pilarovi članci koji su i svojim naslovima sugerirali kako se bez njih uopće ne može analizirati njegov odnos prema rasno-antropološ- kim temama. To pokazuje da im je nepoznata i makar djelomična, višekratno objavljena Pilarova bibliografija, jer je jasno da bi svatko koga doista zanima Pilarov odnos prema rasnim teorijama i eugenici (a ne bavi se čime drugim, pa u tu svrhu misli upotrijebiti i na osebujan način interpretirati njegovo Južnosla- vensko pitanje!), već na temelju popisa njegovih članaka posegao za njima. U tu kategoriju spadaju, primjerice, njegovi članci „Biološka počela ljudskog života“,28 „Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju“,29 „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“,30 „O radu antropološke sekcije Socijološkoga društva u Zagrebu“,31 ali i druge njegove rasprave s područja politike, hrvatske političke i vjersko-kulturne povijesti, sociologije, prava i psihologije. Zato je umjesno postaviti pitanje, smije li se tek hrabrim ocijeniti pokušaj da se na temelju slaboga prijevoda jedne Pilarove rasprave sudi o pogledima autora koji je napisao nekoliko knjiga i veliki broj stručnih članaka, ili se ipak ne radi (samo) o hrabrosti, nego o nečemu što sa znanošću nema nikakve veze? Jer, treće, koncentrirajući se od svih Pilarovih djela isključivo na njegovo Južnoslavensko pitanje, svi su se spomenuti autori služili isključivo hrvatskim, Pucekovim prijevodom toga Pilarova djela koji je objavljen 1943. godine, pa im je, po svemu sudeći, ostalo posve nepoznato da je taj prijevod vrlo nepouzdan i netočan, te za znanstvenu valorizaciju Pilarova djela skoro neupotrebljiv. To je lako dokazati jednostavnom usporedbom.32 On je osobito takav upravo

27 I. PILAR, Borba za vrijednost svoga „Ja“. Pokus filozofije slavenskog individualizma, Naklada St. Kugli, Zagreb, 1922. 28 I. PILAR, „Biološka počela ljudskog života. Predavanje održano na 20. XI. 1924. u Socijološkom društvu u Zagrebu“, Hrvat, 5/1924., br. 1442., 31. XII. 1924., 9.-10. 29 I. PILAR, „Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju (Predavanje, što ga je na 12. ožujka 1925. u 'Pučkom sveučilištu' u Zagrebu držao Dr. Ivo Pilar)“, Hrvat, 7/1925., br. 1535, Zagreb, 11. IV. 1925., 9.-10. 30 I. PILAR, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“ (I.-VIII.), Hrvat, Zagreb, 8/1926., br. 1880 (3. IV. 1926.), 21.-22; br. 1929 (5. VI. 1926.), 6.; br. 1930 (7. VI. 1926.), 4.; br. 1931 (8. VI. 1926.), 4.; br. 1932 (9. VI. 1926.), 4.; br. 1933 (10. VI. 1926.), 4.; br. 1934 (11. VI. 1926.), 4.; br. 1935 (12. VI. 1926.), 7. 31 I. PILAR, „O radu antropološke sekcije Socijološkoga društva u Zagrebu“, Obzor, 68/1927., br. 311, 20. XI. 1927., 2.-3. 32 Ne nepouzdanost i netočnost Pucekova prijevoda Južnoslavenskog pitanja upozorio sam – navodeći primjere – na str. 865., 867., 870.-873., 875.-878., 882., 885.-886., 888.-889., 892.-895., 898.-899., 902.-904., 906., 909.-910., 923.-926., 928.-931., 933. 958. te 1242.-1243. svoje disertacije. Na str. 126.-127., 869.-872. te disertacije posebno je obrađen problem fragmenata prijevoda Pilarove knjige Trgovci hrvatskim kožama 225

kod niza onih fragmenata koje spomenuti autori navode u potkrjepu svojih unaprijed zauzetih stajališta, nemajući pojma da je Pucek već 1928. na više mjesta Pilarove pojmove „narod“ i „pleme“ iz bečkog izdanja 1918. zamijenio „rasom“. Neke od tih prevoditeljevih intervencija u izvorni tekst zadržane su i u hrvatskom izdanju Južnoslavenskog pitanja iz 1943., pri čemu je koliko nuž- no, toliko i korisno napomenuti da se ne radi o intervenciji tadašnjeg režima, budući da se njemački drugotisak Pilarove knjige koji je 1944. u Zagrebu objavila Matica hrvatska, u cijelosti i bez izmjena oslanja na izdanje iz 1918., pa je u knjigu uneseno svega nekoliko jasno naznačenih priređivačevih bilježaka. Vođeni željom da u Pilarovu djelu pronađu i ono čega u njemu nema – ili ga ima u manjoj mjeri od priželjkivane – pronalazači Pilarova „rasizma“ su se polakomili upravo za tim i takvim Pucekovim prijevodom, pa je, primjerice, Duško Sekulić od šest citata iz Južnoslavenskoga pitanja za kojima je posegao pri dokazivanju svoje osebujne teze – osim što je te citate istrgnuo iz konteksta – zapravo u više navrata citirao ne Pilara, nego – Pucekove preinake izvornoga Pilarova teksta! Naime, ni u jednome (!) od tih slučajeva taj Pucekov prijevod ne odgovara ni sadržaju ni smislu Pilarova izvornika! A kad se ima na umu da njemački nije egzotični jezik kojim vladaju samo rijetki pojedinci, nego svjetski jezik kojim bar na osnovnoj razini treba vladati onaj tko se hoće baviti raščlambom i interpretacijom rasprave što je izvorno objavljena baš na tom jeziku, taj podatak više nego rječito govori ne samo o pouzdanosti Sekulićevih interpretacija, nego možda i više od toga: o njegovoj akribiji i znanstvenoj ozbiljnosti, pa slijedom toga i o potrebi da se njegove teze uopće razmatraju.33 Četvrto, rasprave čak i onih autora koji su u ovim redcima spomenuti, a po struci su profesionalni povjesničari, obiluju faktografskim pogrješkama i

koji su 1928. (dakle, za Pilarova života!) objavljeni u Hrvatskoj mladici, časopisu mladeži Hrvatske federalističke seljačke stranke koji je uređivao Mile Starčević. Tamo je, naime, objavljen također problematičan prijevod prvih 70 stranica bečkog izdanja iz 1918., ali ni tada nije naznačeno da je autor knjige zagrebački odvjetnik Ivo Pilar (makar je ta činjenica tada javnosti poznata skoro punih deset godina), nego je kao autor naveden neki nepoznati „F. v. Südland“. Ovdje treba dometnuti da je ozbiljnim istraživačima već dugi niz godina dostupno elektroničko izdanje bečkoga prvotiska iz ožujka 1918. godine (na adresi https://archive.org/details/diesdslawische00sd), a da je u većim hrvatskim te u brojnim europskim javnim knjižnicama dostupno i drugo izdanje te knjige na njemač- kom jeziku koje je u integralnom, neizmijenjenom obliku, 1944. godine objavila Matica hrvatska. 33 Ovdje se to čini samo zbog toga što je Sekulić tijekom predavanja – s primjerenom dozom aroganci- je, ni ne pokušavajući prikriti sarkazam – sugerirao kako uredništvo Godišnjaka Pilar, jednako kao i časopisa Pilar, očito svjesno i s prikrivenim nakanama izbjegava makar spomenuti Pilarov odnos prema rasnom učenju. To bi, prema njegovu mišljenju, vrijedilo i za cijelu hrvatsku znanstvenu zajednicu, osim „jednoga mladog povjesničara“. Tom je pohvalom, naime, Duško Sekulić počastio Nevenka Bartulina koji ga je očito zadužio svojim tumačenjem Pilarove misli. 226 Tomislav Jonjić površnostima koje ponekad također čine upitnom potrebu da se njihovim inter- pretacijama posvećuje posebna pozornost. To podjednako vrijedi i za povjesni čare kao što su Yeomans, Bartulin ili Mikić. Yeomans ne vlada ni osnovnim činjenicama o osobama koje drži reprezen- tativnima, a za potrebe svoje unaprijed zadane teze posve marginalne autore proglašava intelektualnim autoritetima i svojevrsnim ideolozima. K tome je sklon izmišljanju nepostojećih događaja i procesa, a kako smo vidjeli, ima ozbiljnih poteškoća čak i s kronologijom. U spomenutoj sam disertaciji, na str. 865.-867. upozorio kako Yeomansu ne pada na pamet postaviti pitanje, može li kritičku prosudbu izdržati tvrdnja Mile Starčevića iz predgovora Pucekovu prijevodu, da je Južnoslavensko pitanje u razdoblju između dva svjetska rata bilo „biblija“ za hrvatske nacionaliste.34 Na istome mjestu sam u disertaciji upozorio na to da Yeomans vrlo površno i neprecizno citira literaturu (što nameće pitanje, je li uopće čitao ono što tvrdi da je pročitao), i da od stranice do stranice niže faktografske pogrješke. Tako on, primjerice, uporno i višekratno piše kako je prevoditelj glavnoga Pilarova djela na hrvatski „Ferdo Puček“; uvjeren je kako se nakladnik nje- mačkoga prvotiska zove „Manzschen“; misli kako je Ćiro Truhelka – koji je 1886. postao kustosom, a 1903. ravnateljem Zemaljskog muzeja u Sarajevu – zapravo upravljao, ni manje ni više nego nekakvim „poljoprivrednim“ ili „zemljoradničkim muzejom“ (Bosnian Agricultural Museum).

34 Ne radi se samo o manjku imaginacije – jer bi se u protivnom autor zapitao, zašto onda M. Starčević, koji je 1928. uređivao Hrvatsku mladicu, časopis u kojem je počeo izlaziti prijevod te knjige, a onda je potpisao predgovor njezinu prijevodu iz 1943., nije tu tobožnju „bibliju“ citirao niti spomenuo u svojim tekstovima, pa ni u svojoj inače znamenitoj knjizi Dr. Ante Starčević i Srbi iz 1936., koja nije bila samo historiografsko-polemička rasprava, nego i politički spis prvoga reda i ideološko-propagandni obračun sa srpstvom i jugoslavenstvom (a u tome je spisu Starčević našao potrebnim citirati, recimo, M. Šufflaya) – nego se radi o elementarnoj logici. Jer, kako je moguće da „biblijom“ za hrvatske nacionaliste postane knjiga koja je tiskana 1918. u Beču na njemačkom jeziku u svega 1.500 primjeraka, te je uskoro, već te godine – jedva četiri mjeseca nakon što je izišla – postala vrlo rijetka (a sam Pilar 1924. piše kako je ona knjižarski „rarissimum“), dok je na hrvatski prevedena tek 1943. godine?! U istome bi kontekstu ozbiljan povjesničar upozorio na to da je M. Starčević znatno prije izlaska hrvatskog prijevoda Pilarove knjige iz tiska podnio ostavku na položaj ministra u hrvatskoj državnoj vladi (u listopadu 1943.), a da je predgovor Južnoslavenskom pitanju, kako proizlazi iz bi- lježaka ustašama naglašeno nesklonoga Josipa Horvata (J. HORVAT, Preživjeti u Zagrebu: Dnevnik 1943-1945, Sveučilišna naklada Liber, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989., 172.), pisao na svoju ruku, bez posebne režimske paske. Dru- gim riječima, taj predgovor ne predstavlja mišljenje režima, nego mišljenje Mile Starčevića, nekad istaknutog pripadnika federalističke mladeži. Trgovci hrvatskim kožama 227

Sličnu sklonost fantastičnim izmišljotinama Yeomans pokazuje kad ustvrdi da je povjesničar Milan Šufflay bio tobože sveučilišni profesor antropologije (professor of Anthropology at the University of Zagreb), što zorno pokazuje da Yeomans griješi kod elementarnih činjenica, pri čemu je važno istaknuti da on navedenu trojicu hrvatskih intelektualaca ne spominje uzgred (kad bi mu se neznanje i nekritičnost moglo, s obilnom mjerom velikodušnosti, možda i oprostiti), nego su oni središnje teme njegovih razmatranja. Yeomans, kao što je spomenuto, navodi kako je Truhelka 1904. objavio seriju članaka odnosno brošuru pod naslovom Hrvatska Bosna (Mi i oni tamo),35 ali ipak zaključuje kako je Truhelkin (i Pilarov!) tobožnji antropološki rasizam bio pod utjecajem nacional-socijalističkoga biološkog shvaćanja nacije i rase (the National Socialist biologically determined understanding of nation and race), što bi značilo da je nacional-socijalistička ideologija formulirana svakako prije 1907., a možda čak i prije 1904. godine. Yeomans tvrdi kako je Ante Starčević „ponekad znao poricati postojanje Srba kao rase“ (he sometimes refused to acknowledge the existence of Serbs as a race), pa – budući da ne razlikuje pojam Srba kao naroda od Starčevi- ćeva pojma „Slavoserb“ – on zapravo sugerira kako bi iz toga proizlazilo da Srbi jesu neka posebna rasa, čije je „istrjebljenje“ (ili bar nasilno isključenje iz biološki definirane i determinirane hrvatske nacije) ideolog hrvatskog nacionalizma tobože zagovarao (they would have to be „exterminated from the nation“).36 Uz inventivno korištenje navodnika za potrebe krivotvorenja teksta, Ye- omans pokazuju dar i za druge oblike domišljanja i konfabulacija. Zato mu je „poznato“ i mnoštvo drugih pojedinosti koje su bile potpuno nepoznate i suvremenicima, a za njih do Yeomansa nije znala ni historiografija. Tako on tobože znade da je nakon Sarajevskog atentata 1914. „veliki broj“ Srba bio strpan u „koncentracijske logore“ (concentration camps), iako tih logora, naravno, uopće nije bilo. Yeomansu je poznato i to da su u tadašnjim progonima bosanskih Srba sudjelovale i „frankovačke legije“ (Frankist legi- ons), iako je općepoznato da one u BiH nisu djelovale ni ranije, a kamoli tada.

35 U stvarnosti je brošura izišla 1907. godine (ANONIMNO, Hrvatska Bosna (Mi i oni tamo). Pre- štampano iz Hrvatskog dnevnika, Naklada uredništva „Hrvatskog Dnevnika“, Sarajevo, 1907.). Ri- ječ je o zbirci članaka koji su također bez oznake autora te godine izlazili u tome dnevnom listu pokrenutom 1906. Svoje je autorstvo Truhelka potvrdio u Uspomenama jednog pionira, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1942., 136. 36 Opš. i s potankim bibliografskim podatcima v. u: T. JONJIĆ, Ivo Pilar kao politički ideolog, 865.- 867. 228 Tomislav Jonjić

Uvjeren je Yeomans i da je Banovina Hrvatska bila „polu-autonomna drža- va“ (semi-independent state), makar se o državnosti toga ustavnopravnog i dr- žavnopravnog provizorija nisu usudili govoriti ni najveći njezini apologeti. Za analizu i ocjenu hrvatskog nacionalizma Yeomans smatra vrlo reprezentativ- nima i tekstove koje su napisali, primjerice, Dragutin Gjurić ili Luka Grbić,37 koji su zapravo bili posve marginalni autori bez ikakva ozbiljnog utjecaja u hrvatskome javnom i političkom životu (pri čemu je Gjurić, uzgred budi kazano, u smislu rasnoga zakonodavstva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio židovskog podrijetla, a likvidirale su ga poratne jugoslavenske vlasti) itd. Za Nevenka Bartulina sam na drugome mjestu – u polemici koja se dijelom dotiče i Ive Pilara – pokazao kako je, osim što reciklira vlastite tekstove (dakako, ne spominjući da to čini!), kadar napraviti u prosjeku tri faktografske pogrješke po kartici teksta (dakako, reciklirajući i te pogrješke!).38 Na tu kritiku kojom se dokazuje da piše o ideološko-političkim procesi- ma u hrvatskoj kulturnoj povijesti, a da o toj kulturi i njezinoj povijesti ima više nego manjkave i pogrješne predodžbe, Bartulin, nažalost, nije odgovorio, uskrativši mi time zadovoljstvo da na isti način analiziram disertaciju kojom je na inozemnom sveučilištu stekao naslov doktora. Na temelju preliminarnih priprema za taj pothvat bez velika se oklijevanja usuđujem tvrditi kako bi re- zultat te analize bio sličan onomu iz raspre na stranicama Review of Croatian History. Đorđe je Mikić, pak, toliko ozbiljan da uopće nije siguran kako se zove Pi- larova knjiga o kojoj piše: negdje joj navodi korektan naslov, ali na više mjesta vrlo suvereno tvrdi kako je Pilar „pamfletist“ koji je „napisao opskurnu knjigu Jugoslovensko pitanje“, pa taj (pogrješni) naslov ponavlja više puta. Čak su i u bibliografiji Mikićeve knjige odvojeno navedeni Pilar s tobožnjimJugosloven- skim pitanjem i Südland s Južnoslavenskim pitanjem!39 Nakon toga je, dakle, potpuno nejasno, misli li povjesničar i sveučilišni nastavnik Đorđe Mikić, da tog „Südlanda“ ne idu oni isti atributi koje je tako nekritično podijelio Ivi Pi-

37 R. YEOMANS, „Of 'Yugoslav Barbarians' and Croatian Gentlemen Scholars“, passim. 38 Riječ je o poplavi faktografskih pogrješaka u Bartulinovim člancima objavljenima u Review of Cro- atian History, na koje sam upozorio u polemičkim osvrtima koji su objavljeni u istome časopi- su pod naslovom „From Bias to Erroneous Conclusions“ (Vol. 6/2010, No. 1, 227.-238.) odnosno „Bartulin's Tilting at Windmills: Manipulation as a Historiographic Method (A Reply to Nevenko Bartulin's 'Intellectual Discourse on Race and Culture in Croatia 1900-1945'“ (Vol. 8/2012, No. 1, 207.-268.). Zainteresiranog čitatelja upućujem na te članke. 39 Đ. MIKIĆ, Austrougarska ratna politika u Bosni i Hercegovini 1914-1918., passim. Trgovci hrvatskim kožama 229

laru, pa je slijedom toga s njime i sa znalcima sličnoga kalibra o Pilaru teško raspravljati na znanstvenoj razini. Peto, ne samo politikantu poput Vojislava Šešelja ili filozofu Miščeviću odnosno sociologu Sekuliću, nego je čak i profesionalnim povjesničarima poput Yeomansa, Bartulina i, dakako, Mikića, promaknulo da Južnoslavensko pitanje nije objavljeno kao djelo hrvatskog autora namijenjeno hrvatskoj publici i njezinu političkom odgoju, nego se je u ožujku 1918. u bečkome knjižarskom izlogu pojavilo kao rasprava koju je dotad potpuno nepoznati austrijski odnosno austrijsko-njemački autor napisao na njemačkom jeziku te ga namijenio austrijskoj i europskoj javnosti kao prijedlog rješenja državnopravnih i poli- tičkih odnosa na jugoistoku Monarhije. Osim što je u tom djelu zatajio svoje hrvatstvo i svoje slavenstvo, Pilar je pokušao zatajiti i filozofske odnosno ide- ološke utjecaje za koje je pretpostavljao ili znao da se ne bi dopali vladajućim austro-ugarskim krugovima.40 Nisu ni ondašnji čitatelji, pa ni današnji kritičari Pilarovih misli morali znati da je on prvotno kanio svoju raspravu potpisati pseudonimom „Dr. Schwarzgelb“, ali su bar profesionalni povjesničari morali primijetiti da je cijela knjiga zapravo u prvom redu elaboracija i potkrjepa plana za reformiranje Austro-Ugarske koji se u završnome dijelu knjige dosta precizno formulira i predstavlja kao jedini način, upravo condicio sine qua non opstanka te države. Jer, i nedarovitiji bi povjesničar morao uočiti kako se već u uvodnim rečeni- cama autor Južnoslavenskog pitanja predstavlja kao zabrinuti austrijski rodoljub koji poriče da pripada ijednom od južnoslavenskih naroda. Iz toga dosta logično proizlazi i da bi ozbiljan povjesničar morao postaviti pitanje, nije li taj „zabrinuti austrijski državljanin“ i jezikom i stilom, pa onda i terminologijom (a možda dijelom i rasnom argumentacijom koja je tada dominirala Srednjom i Zapadnom Europom), uznastojao uvjeriti svoje čitatelje da je doista Austri- janac i da mu je opstanak Austro-Ugarske uistinu na prvome mjestu, pa da zadovoljenje hrvatskih težnji prikazuje kao dobitak za Monarhiju uopće, a za Austriju napose.

40 U tom je smislu tipično da je Pilar u Južnoslavenskom pitanju svega nekoliko puta spomenuo utje- cajnoga profesora filozofije na Praškome sveučilištu Tomáša Garriguea Masaryka, tvrdeći kako mu njegovo učenje nije dovoljno poznato, ali kad bi ga ocjenjivao po plodovima koje je ono imalo u Hrvatskoj, „sud bi morao izpasti vrlo nepovoljno“ (L. von SÜDLAND, Die südslawische Frage und der Weltkrieg, 640.-641.; L. von SÜDLAND, Južnoslavensko pitanje, 342.). U stvarnosti je Pilar u vlastitoj knjižnici imao Masarykova djela i ozbiljno ih je studirao, a svaki je pomniji čitatelj njegovih spisa u njima primijetio vrlo snažan utjecaj koji je na nj izvršio Masaryk. Opš. T. JONJIĆ, Ivo Pilar kao politički ideolog, 327.-328. 230 Tomislav Jonjić

Šesto, budući da u svom pokušaju stigmatiziranja Pilara kao rasista posežu samo za slabim prijevodom „Südlandova“ Južnoslavenskog pitanja, nijedno- mu od spomenutih autora nije uopće poznato da je Pilar pod hrvatskim pseudonimom („Dr. Juričić“) u dva izdanja tijekom Prvoga svjetskog rata (1915. i 1917.) objavio knjigu Svjetski rat i Hrvati. Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata.41 Ta se knjiga može smatrati u neku ruku sažetkom Južnoslavenskoga pitanja koji je namijenjen hrvatskom čitatelju, pa je zato i pisana hrvatskim jezikom. U tome dosta opsežnu sažetku svojih nacionalno-političkih pogleda, Pilar je pojam „rasa“, skupa s bilo kojom od njegovih izvedenica, spomenuo jedan jedini put! A budući da je ta rasprava spomenutim Pilarovim kritičarima potpuna nepoznanica, ne možemo ih upitati, što misle o razlozima zbog kojih tobožnji hrvatski rasnopolitički stručnjak ili čak rasist (makar skriven odnosno zaštićen pseudonimom „Dr. Juričić“) svojim sunarodnjacima 1915. i 1917. ne govori ni jednoga slova o rasnoj problematici i o rasnom utemeljenju hrvatskih prava i interesa, dok „zabrinuti Austrijanac“ (zagonetni „L. v. Südland“) u volumi- noznome djelu namijenjenom europskoj javnosti 1918. godine ipak – makar vrlo rijetko i vrlo ograničeno – znade posegnuti i za argumentacijom koja korespondira s tada vrlo raširenim shvaćanjima o važnosti rasnog učenja. To pitanje je sasvim logično, a s obzirom na obaviještenost i akribiju Pila- rovih kritičara, kao i s obzirom na stupanj njihove intelektualne imaginacije i znanstvene kritičnosti, zasigurno bi zanimljiv, intelektualno poticajan, a mo- žebitno i uzbudljiv bio odgovor koji bi na to pitanje dali Miščević, Yeomans, Šešelj, Bartulin, Mikić, Sekulić i njima slični. Zato je prava šteta što su se odvažili pisati o Pilaru prethodno ne pročitavši zapravo ništa od onoga što on doista jest napisao, pa im to pitanje nije palo na pamet. Na koncu, iako ne nužno i posljednje, sedmo, na temelju spomenutih po- vršnih i pogrješnih predodžaba o činjenicama, svi spomenuti autori – od Mi- ščevića i Šešelja do Bartulina i Sekulića – pokazuju odlučnost da ideje, doga- đaje i procese uporno tumače i interpretiraju izvan povijesnoga i društvenoga konteksta, zauzimajući etičko-politička stajališta koja se politički korektnima smatraju u svjetlu događaja što su se zbili dugo nakon Pilarove smrti, uopće ne

41 Dr. JURIČIĆ [I. PILAR], Svjetski rat i Hrvati. Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršet- ka rata, II. izd., Komisionalna naklada knjižare Mirka Breyera, Zagreb, 1917. Ovdje će ta knjiga biti citirana prema izdanju Svjetski rat i Hrvati: Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, koje je priredio Zlatko Matijević, a objavili Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Družba Braće hrvatskog zmaja, Zagreb, 2014. Trgovci hrvatskim kožama 231

primjećujući da i u Južnoslavenskom pitanju – jedinome donekle im poznatu Pilarovu djelu – autor te knjige govori i nastupa stilom i terminologijom koja je u njegovo doba bila općenito prihvaćena i kao takva politički korektna, pa nikomu od suvremenika – čak ni najljućim Pilarovim osobnim i političkim protivnicima (a ako ih je itko imao, on ih je imao!) – nije palo na um proglasiti ga rasistom ili zagovornikom nasilnih, nedemokratskih metoda političke i društvene borbe. Štoviše, i u vrijeme kad ga je nekolicina tih i takvih autora nakon 1990. počela svrstavati u pobornike rasnog tumačenja povijesti, pa čak i u pristaše rasizma, bilo je pisaca koji su, poput Mislava Kukoča, s pravom ukazivali na to da su Pilarove „lucidne analize socijalno-ekonomskih prilika i perspektive Hr- vatske u prvim desetljećima XX. stoljeća svakako (...) bile na mjestu“,42 i da uz oslonac u pravaškoj praksi i u idejama Francuske građanske revolucije, „Pila- rov liberalizam nosi i pečat vlastitoga teorijskog i političkog svjetonazora koji, premda sinkretistički složen od različitih, dijelom i pomodnih, trendovskih, pa i protuslovnih utjecaja, ipak trajno obilježuje demokratsko, slobodoumno, individualističko, te antitotalitarističko, antikolektivističko uvjerenje.“43 Ivan Rogić također ukazuje na Pilarov zaziv da „demokracija ne smije ostati iluzi- jom povijesti“, kao jednu od misli vodilja cjelokupnoga njegova djela.44 Pilar se je, zaključuje Kukoč, protivio gušenju individualne slobode i demokracije te je, „jednako kao i klasik neoliberalne misli Friedrich August von Hayek“, lucidno uočio da ideologije komunizma i fašizma imaju „jednake socijalistič- ko-kolektivističke korijene.“45 To su tvrdnje koje je dosta lako dokazati ako se pomnjivije i bez predrasuda pročitaju Pilarovi spisi, i ako su njegova gledišta usporede s rasnim učenjem i eugeničkim teorijama koje su dominirale u europskome javnom i kulturnom životu njegova doba.

2.1. Pilarov manjak interesa za rasno učenje do sredine Prvoga svjetskog rata

Rasno je učenje izdanak evolucionističke misli koja svoju silnu afirmaciju doživljava u XIX. stoljeću, zahvaljujući mnoštvu tehničkih postignuća i

42 Usp. M. KUKOČ, „Ivo Pilar (1874.-1933.)“, u: Liberalna misao u Hrvatskoj. Prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, Ur. Andrea Feldman, Vladimir Stipetić i Franjo Zenko, Friedrich-Naumann-Stiftung, Zagreb, 2000., 200. 43 M. KUKOČ, „Ivo Pilar (1874.-1933.)“, 205. 44 I. ROGIĆ, „Četiri lika Ive Pilara“, GP, br. 1, 16. 45 M. KUKOČ, „Ivo Pilar (1874.-1933.)“, 212. 232 Tomislav Jonjić

snažnom razvitku prirodnih znanosti u to doba. Tada će se na podlozi mal- tuzijansko-darvinističkih odnosno biologističkih koncepcija razviti i poseban sociološki smjer poznat pod nazivom socijalni darvinizam, a iz istih izvora nastat će i učenje o popravljanju rase, poznato pod nazivom eugenika ili rasna higijena. Sve su te teorije imale filozofska uporišta koja su se kosila s tradicionalnim kršćanskim naukom, pa su u pravilu predstavljale i dio pokušaja da se ograniči utjecaj kršćanskih crkava, a napose Katoličke crkve u javnome životu. To je bio jedan od razloga da su ta učenja svoje pristaše uglavnom novačila u slobodoumnim krugovima i protivnicima svakog oblika klerikalizma koji su se okupljali pod zastavom tzv. napretka (progresa).46 To je vrijedilo i za pobornike rasističkih koncepcija odnosno pristaše raznih oblika doktrine „prema kojoj je rasa temeljna odrednica ljudskih sposobnosti, uslijed čega između različitih rasnih skupina postoji hijerarhija u kojoj se jedna skupina smatra nadmoćnom ostalima.”47 Ivi Pilaru je od rane mladosti bio otvoren put prema evolucionističkim i modernističkim shvaćanjima. Već po svome obiteljskom okruženju i odgoju on je bio upućen na prirodne znanosti. Živeći uz oca Gjuru (1846.–1893.) koji je život posvetio geološkim i paleontološkim studijima te je kao jedan od vode- ćih hrvatskih znanstvenika svoje struke objavio veći broj znanstvenih rasprava i knjiga s područja prirodnih znanosti,48 i Ivo se je već u ranoj mladosti nesumnjivo susreo sa spoznajama o dugotrajnosti Zemljine prošlosti i o izumira- nju vrsta odnosno o mijenama i prilagodbama njihovih oblika. Njegov je otac Gjuro k tome bio i među prvima od hrvatskih intelektualaca koji su prihvaćali neke darvinističke postavke (uključujući i one o razvitku pojedinih naroda), ali ipak nije bio otvoreni pristaša, a još manje promicatelj darvinizma.49 U

46 Opš. T. JONJIĆ, „Rasno učenje i eugenika u hrvatskim zemljama do sredine 1930-ih godina“, Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije, 10/2015., br. 19 (1), Zagreb, 2015., 9.-160. i tamo navedena literatura. 47 Thomas Ford HOULT, Dictionary of Modern Sociology, Littlefield, Adams & Co., Totowa, New Jersey, 1977., 262. 48 O Gjuri Pilaru opš. J.[osip] P.[OLJAK], „Pilar Gjuro“, Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925, 213.-214.; S. BATUŠIĆ, „Pilar Gjuro“, ÖBL, Bd. VIII., Pet-Ruž, Wien, 1983., 72.-73.; B. JANČIKOVIĆ, Ugledne hrvatske obitelji Pilar, Crnadak, Čavrak i Jančiković. Drugo, prošireno „izdanje“, Zagreb, 2012. (rkp.). Objavljen je i Zbornik znanstvenog skupa o Gjuri Pilaru (1846-1893.), Zagreb, 1994. Niz podataka v. i u zborniku 120 godina nastave prirodoslovlja i matematike na Sveučilištu u Zagrebu: 21. travnja 1876. - 21. travnja 1996.: Spome- nica PMF. Ur. Željko Kućan, Zagreb, 1996., passim. Životopis Gjure Pilara nalazi se na str. 318.- 319. 49 Josip BALABANIĆ, Darvinizam u Hrvatskoj. Fenomen darvinizma u hrvatskoj prirodnoj znanosti i društvu do kraja Prvoga svjetskog rata, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – Razred za prirodne znanosti. Posebna izdanja, knj. IX., Zagreb, 1983., 24.-25. Trgovci hrvatskim kožama 233

političkom je pogledu bio obzoraš odnosno pristaša jugoslavenske ideologije koju su u drugoj polovici XIX. stoljeća presudno oblikovali đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i zagrebački kanonik Franjo Rački, pa je i njegov sin Ivo odgojen u tom duhu: u jednome pismu iz rujna 1908. godine Ivo će priznati don Jurju Biankiniju kako je on, „slavosrpski potomak“, došao „u Bosnu kao apostol hrvatsko-srpske sloge“.50 U hrvatski je javni život Pilar ušao kao bečki student prava, u posljednjem desetljeću XIX. stoljeća. Objavio je tada nekoliko literarnih sastavaka i prijevoda,51 a sredinom 1898. godine najprije u zagrebačkom Viencu, a potom i kao poseban otisak, osvanula je njegova rasprava „Secesija“,52 koja je u neku ruku predstavljala program Mladih odnosno apologiju kulturnih i estetskih shvaća- nja literarno-umjetničkog naraštaja koji se je pred kraj stoljeća borio za svoje mjesto u hrvatskoj kulturi i za pobjedu modernističkih načela u umjetnosti. Po dolasku u Sarajevo 1900. godine, sudjelovao je u pokretanju i u razmjerno kratkotrajnu djelovanju Kola sarajevskih (hrvatskih) književnika, a surađivao je i u sarajevskoj Nadi, uglednomu kulturnom časopisu koji je nominalno ure- đivao Konstantin Kosta Hörmann, dok je faktični urednik bio tada već renomirani hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, i sam jedan od pokretača Kola sarajevskih hrvatskih književnika.53 Tamo se je Pilar javio književnokri- tičkim osvrtima, od kojih je onaj o zagrebačkome literarnom pokretu iz 1903. jasno svjedočio o njegovu intelektualnom sazrijevanju i sposobnosti da na in- terdisciplinaran i kritičan način sudi i o pothvatima i pokretima u kojima je i sam zdušno sudjelovao.54 Sav taj Pilarov javni rad i djelovanje tijekom studija i u prvim godinama boravka u BiH, obilježeni su modernističkim nastojanjima i snažnim osjeća- jem protuklerikalizma koji je uskoro dodatno raspirio Prvi hrvatski katolički sastanak, održan u Zagrebu početkom rujna 1900. godine. Pilarova je „Sece-

50 Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb (dalje: NSK), Zbirka rukopisa i starih knjiga, Ostavština Ive Pilara (dalje: OIP), R-7983, B-a, 1. Vidi i: S. MATKOVIĆ, „Iz neobjavljene korespondencije dr. Ive Pilara“, Pilar, 7/2012., br. 13 (1), 158. 51 I. PILAR, „Prvi cjelov“, Hrvatski salon, sv. 1, Zagreb, 1898., 4.-5.; ISTI, „Veliko zvono. Pjesma u prozi“, Vienac, 30/1898., br. 48, 740.-742.; ISTI, „Neue Bilder von Čikoš“, Agramer Tagblatt, 13/1898., br. 232, 10. X. 1898., 2.-4. 52 I. PILAR, „Secesija“, Vienac, 30/1898., br. 35, 27. VIII. 1898., 540.-541., br. 36, 3. IX. 1898., 555.- 557., br. 37., 10. IX. 1898., 570.-575., br. 38, 17. IX. 1898., 590.-591., br. 39, 24. IX. 1898., 603.- 605. 53 T. JONJIĆ, Ivo Pilar kao politički ideolog, 141.-155. te tamo navedeni izvori i literatura. 54 I. PILAR, „O stogodišnjici rogjenja dra Franceta Prešerna“, Nada, 7/1901., br. 1, Sarajevo, 1. I. 1901., 3.-4.; ISTI, „Zagrebački literarni pokret“, Nada, 9/1903., br. 16 (214.-216.), 17 (230.-231.), 18 (245.-246.), 19 (260.-261.), 20 (273.-275.), 21 (286.-287.), Sarajevo, 15. VIII. 1903.-1. XI. 1903. 234 Tomislav Jonjić

sija“ odmah po objavljivanju doživjela oštre napadaje katoličkih i klerikalnih odnosno uopće tradicionalističkih krugova, a i njegovi slabašni literarni po- kušaji rjeđe su kritizirani zbog njihove doista mršave umjetničke vrijednosti, negoli zbog izbora motiva i načina obrade koji su provocirali tradicionalna shvaćanja i kršćanski moral.55 Slično je bilo i s djelovanjem sarajevskoga književničkoga kola: i ono je doživljavalo kritike crkvenih krugova, a prema nekim je svjedočenjima upravo zbog toga i obustavljeno.56 Pilar na te kritike nije javno odgovarao, a iz cjelokupnoga njegova djelovanja može se zaključiti kako su ga oni samo učvršći- vali u protuklerikalnom raspoloženju. U formalnom se je smislu on, doduše, sve do kraja života izjašnjavao katolikom, ali se njegov odnos prema kršćan- stvu još od mladenačke dobi nesumnjivo može nazvati vrlo neortodoksnim. Jednako tako je sasvim očito da je on bio iznimno svjestan uloge koju vjerska pripadnost i crkva imaju u nacionalnom identificiranju i kulturnom oblikovanju naroda, ali je zato trajno želio potisnuti crkveno-vjersku dominaciju na prosvjetnome i osobito na političkome planu, pa je u nizu njegovih spisa na- glašeno priklanjanje idejama T. G. Masaryka koji je snažno utjecao i na neke druge pripadnike ondašnje intelektualne mladeži, napose one koja se je nakon 1895. školovala u Pragu.57 U listopadu 1902. u Sarajevu ga je nadbiskup Stadler – kojemu je Pilar već početkom stoljeća, malo po dolasku u BiH, i javno predbacivao vjerski ekskluzivizam i klerikalne tendencije koje za posljedicu imaju odbijanje muslimana od hrvatske nacionalne misli – vjenčao s Jelenom Shek (1881.–1964.). Njegova je supruga bila kći visokoga upravnog i sudskog činovnika, kasnije i odjelnog predstojnika za pravosuđe u zemaljskoj vladi za BiH, Adalberta Sheka, a svega nekoliko tjedana prije vjenčanja prešla je s pravoslavlja na katolištvo.58 Osim kao formalna pretpostavka za sklapanje braka, bio je to više ustupak društvenim konvencijama, nego izraz dubljega vjerskog opredjeljenja mladoga bračnog para. Ipak, suočen sa srpskim nacionalizmom i velikosrpskom ideologijom, Pilar se je u to doba – poput niza svojih suvremenika – ubrzano počeo oslobađati

55 T. JONJIĆ, Ivo Pilar kao politički ideolog, 136., 269.-301. i dr. 56 Isto, 153.-155. 57 Vladko Maček će zabilježiti da je Stjepana Radića upoznao na nekoj skupštini, na kojoj su bili još i Ivan Lorković, Ivo Pilar, Svetozar Pribićević i drugi iz naprednjačkoga kruga. (Ivo PERIĆ, Vladko Maček. Politički portret, Zagreb, 2003., 30.) 58 NSK, OIP, R-7983, c-a, 18 – Prijepis izvatka iz „Protokola krštenih pri istočno-pravoslavnoj crkvi hrama sv. velikomučenika Georgija u Otočcu“, Samobor, 30. VI. 1941. Trgovci hrvatskim kožama 235

svojih mladenačkih južnoslavenskih, slavosrpskih iluzija. No, i dalje je neko vrijeme tražio način kako sačuvati svoje ne samo ideološke sklonosti, nego i političke veze s naprednjacima iz banske Hrvatske. Kako je odavno bio kriti- čan prema starim hrvatskim političkim strankama, jedno je vrijeme pokušavao presaditi Hrvatsku naprednu stranku u BiH, zemlju s etnički i konfesionalno pomiješanim stanovništvom te s iznimno složenim spletom različitih tradicija, jezika i pisama, pravnih poredaka i međusobno suprotstavljenim interesima njezinih naroda i sila koje su odlučivale o njezinoj sudbini, Vjerovao je, naime, kako se samo na taj način može popularizirati hrvatska misao napose među muslimanima.59 Štoviše, u lipnju 1906. u Zagrebu je sudjelovao u radu glavne godišnje skupštine te stranke, ali je očito tada doživio razočaranje nedostatkom naprednjačkog interesa za hrvatske probitke u BiH odnosno naprednjačkom spremnošću da se ta zemlja, u skladu s tzv. politikom novoga kursa i strategi- jom Hrvatsko-srpske koalicije, prepusti utjecaju Srbije.60 To će za Pilara, tada već uglednog ali ipak provincijskoga, tuzlanskog odvjetnika, biti znak da se u donekle liberaliziranim prilikama u BiH, u kojoj su pravoslavni i muslimani već osnovali svoje kulturno-gospodarske, a u biti političke organizacije, i sam djelatno uključi u organiziranje Hrvata. Tako je on postao jedan od glavnih pokretača i organizatora Hrvatske narodne zajednice (HNZ), prve i najsnažnije kulturno-gospodarske i političke organizacije bosansko-hercegovačkih Hrvata koja je osnovana u kolovozu 1906. godine,61 a time ujedno i sudionik općehrvatskoga političkog života. Pilar je glavni pisac programskih i pravnih dokumenata te organizacije koji su se tijekom idućih godina prilagođavali pravnopolitičkim zahtjevima držav- nih vlasti, a uz Nikolu Mandića i Jozu Sunarića bio je svakako do 1910./11. i ponajvažniji njezin ideolog ne samo u pogledu zalaganja HNZ-a za aneksiju BiH kao uvod u njezino pridruženje ostalim hrvatskim zemljama, nego napose u pogledu konfrontacije s vrhbosanskim nadbiskupom koji je HNZ pokuša- vao podvrgnuti svom utjecaju, a kad u tome nije uspio, krenuo je u osnivanje suparničke Hrvatske katoličke udruge (HKU).62 Pilar je jedan od arhitekata katoličko-muslimanske suradnje i ujedno autor važnoga propagandno-politič- kog pamfleta protiv nadbiskupa vrhbosanskoga koji je od siječnja do travnja 1910. objavljivan kao nepotpisana serija članaka u listu Hrvatska zajednica, a

59 Opš. Stjepan MATKOVIĆ, „Ivo Pilar i naprednjaštvo“, Pilar, br. 15-16, 69.-112. 60 T. JONJIĆ, Ivo Pilar kao politički ideolog, 393.-394. i dr. 61 Isto, 495.-509. i d. 62 Isto, 612.-752. 236 Tomislav Jonjić

poslužio je kao kostur brošure Nadbiskup Stadler i Hrv. Nar. Zajednica koja je u znatnoj nakladi i pod pseudonimom Zajedničar objavljena malo kasnije, u vrijeme saborskih izbora.63 I u vrijeme svoga intenzivnog sudjelovanja u predratnome političkom ži- votu BiH, Pilar na društveni i politički razvitak ne gleda fanatizmom agitatora, nego ga nastoji proučavati i analizirati hladno i s težnjom ka znanstvenoj objektivnosti. Taj njegov analitički pristup, skupa s njegovim mladenačkim interesom za sociologiju koju je smatrao u neku ruku kraljicom društvenih znanosti, potaknut će i njegov interes za historiografiju i pomoćne sociološke znanosti. U skladu s time će se Pilar upustiti u analizu čitava niza problema koji su determinirali sudbinu BiH i položaj hrvatskog naroda u njoj: analizirat će dosege reforme pravnog sustava nakon okupacije odnosno aneksije BiH; pozabavit će se geopolitičkim položajem hrvatskih i okolnih zemalja; posebno veliku pozornost posvetit će vjersko-kulturnim pitanjima i osobito „bogumilstvu“ kao jednoj od odrednica bosansko-hercegovačke povijesti. U tom razdoblju Pilar je dao veći broj političkih izjava te je napisao više novinskih i polemičkih tekstova, od kojih je samo jedan dio objavljen.64 Tim tekstovima te nizom novinskih članaka i izjava, on je u znatnoj mjeri oblikovao političku strategiju i taktiku HNZ-a, kao i odnos te organizacije prema vlasti i prema drugim etničko-konfesionalnim političkim organizacijama koje su u to doba nastajale i stasale u BiH. Ni u jednom od tih njegovih objavljenih ili neobjavljenih tekstova pojam „rasa“ se ne spominje ni u kojem od raznih njegovih značenja koje je taj pojam imao (ili još uvijek ima) u hrvatskome jeziku! Ne spominje se ni riječ „pasmina“ niti bilo koja druga riječ koja bi u širem značenju mogla označavati rasu u biološkome, lingvističkom ili bilo kojem drugom smislu.65 Kako u njegovoj ostavštini, tako i u ostavštinama njegovih suvremenika odnosno u pismohranama udruga i organizacija, poput arhiva Hrvatskoga kulturnog društva Napredak u Sarajevu, sačuvan je i priličan broj njegovih pisama

63 Dijelovi tog pamfleta u Hrvatskoj zajednici – organu za politiku, prosvjetu i nar. gospodarstvo objavljivani su od 20. I. do 7. IV. 1910., a brošura „'Nadbiskup Stadler i Hrv. Nar. Zajednica. Napi- sao 'Zajedničar’“, objavljena je u u Sarajevu u lipnju iste godine. 64 I. PILAR, „Die Bosnischen Parteien und die Annexion“, Die Drau, 41/1908., Nr. 231 (6264), Essek (Osijek), 9. X. 1908., 1.-2.; ANONIMNO [I. PILAR], „Hrvatska politika u Bosni“, Narodni list, 52/1913., br. 28, Zadar, 5. IV. 1913., 1. 65 O tim značenjima v. T. JONJIĆ, „Rasno učenje i eugenika u hrvatskim zemljama do sredine 1930-ih godina“, 81.-84. Trgovci hrvatskim kožama 237

iz različitih razdoblja njegova života. Mnoga od tih pisama su objavljena,66 a neka su pripremljena za objavljivanje. U mnogima od njih Pilar svojim znancima i prijateljima te suradnicima i svjetonazorskim odnosno političkim isto- mišljenicima otkriva i svoje najintimnije misli i poglede, ali – ni u jednome od njih nema ni spomena pojma „rasa“ niti ima bilo kakva traga da se je Pilar na bilo koji način zanimao za rasno učenje, rasnu problematiku ili eugeniku, a kamoli da bi rasno pitanje i eugeničke metode smatrao važnim čimbenicima u oblikovanju pojedinca, naroda ili države. Jednako tako, ni u jednom od tekstova nastalih do sredine Prvoga svjetskog rata – objavljenih ili neobjavljenih, političkih, geopolitičkih, pravnih ili neke druge tematike – Pilar se ni jednom riječju nije pozabavio ni rasnom problematikom niti eugenikom, premda ima mnoštvo dokaza da je dosta temeljito pratio europska kulturno-politička zbivanja. Riječi „rasa“ nema ni u dokumentima koje je napisao tijekom ratnih godina, namijenivši ih mnogim politički utjecajnim adresatima, od nadbiskupa Stadlera preko pape Benedikta XV. do cara i kralja Karla I. (IV.).67 To znači da je Pilar navršio više od četiri desetljeća života i skoro dva de- setljeća javnog djelovanja, a da ni jedan jedini put nije upotrijebio riječ i pojam za koji će ga kasnije, u naše doba, kao što smo vidjeli, optuživati oni kojima su njegovi politički i državnopravni pogledi bili i ostali zazorni. Koliko je zasad poznato, pojam „rasa“ Pilar je prvi put upotrijebio 1915. godine, u svojoj 41. godini, pišući raspravu Svjetski rat i Hrvati. Knjiga je, kao što je spomenuto, zamišljena u isto vrijeme kad i Južnoslavensko pitanje, a nastala je malo prije njega. Potpisana je hrvatskim pseudonimom („Dr. Juričić“) te je namijenjena hrvatskom čitatelju kojemu se objašnjavaju uzroci i posljedice svjetskog rata te se izlažu predviđanja o njegovu svršetku.

66 S. MATKOVIĆ, „Ivo Pilar: Pisma Dušanu Plavšiću (1897.-1898.)“, Godišnjak Pilar. Prinosi za pro- učavanje života i djela dra Ive Pilara (dalje: GP), br. 2, Zagreb, 2002., 159.-167.; S. MATKOVIĆ, „Pilarovo pismo Emiliju pl. Laszowskom: O položaju hrvatskoga plemstva“, Pilar, 3/2008., br. 6 (2), 97.-103.; S. MATKOVIĆ – Edi MILOŠ, „Iz rane Pilarove obiteljske korespondencije“, Pilar, 6/2011., br. 11 (1), Zagreb, 2011., 115.-132.; S. MATKOVIĆ, „Iz neobjavljene korespondencije dr. Ive Pilara“, Pilar, 7/2012., br. 13 (1), 151.-200.; „Pabirci iz korespondencije Ive Pilara i Fritza Byloffa (1926.-1933.)“, Priredili Caroline Hornstein Tomić, Z. Grijak, T. Jonjić, Z. Matijević i Vla- sta Švoger Pilar, 7/2012., br. 14 (2), 91.-100.; S. MATKOVIĆ, „Iz rane Pilarove korespondencije: pisma Milivoju Dežmanu“, Pilar, 10/2015., br. 19 (1) – 20 (2), Zagreb, 2015., 161.-175. 67 Zoran GRIJAK, „Ivo Pilar i Stadlerova promemorija papi Benediktu XV., g. 1915.“, GP, br. 1, Za- greb, 2001., 95.-116.; Z. GRIJAK – Z. MATIJEVIĆ, „Tri dokumenta iz siječnja 1915.“, GP, br. 2, Zagreb, 2002., 169.-175.; Z. GRIJAK, „Dva dokumenta iz godine 1917.“, GP, br. 2, 177.-185.; Z. MATIJEVIĆ, „Tri dokumenta iz godina 1917. i 1918.“, GP, br. 2, 187.-201.; T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 924.-934. i dr. 238 Tomislav Jonjić

U toj knjizi „Dr. Juričić“ posebno kritizira hrvatsku inteligenciju što se tim pitanjima ne bavi uopće ili se bavi tek površno, ali ni tada – pa ni u dijelu u kojem svojim hrvatskim sunarodnjacima objašnjava zbog čega je opstanak Au- stro-Ugarske u postojećim okolnostima u hrvatskom interesu – autor ne ističe nikakve rasne teze niti rasne argumente u korist svog shvaćanja. Pojam „rasa“ i bilo koja od njegovih izvedenica ili inačica upotrijebljen je jedan jedini put, onda kad Pilar spomene „anglosaksonsku rasu“, kojoj prijeti „nutarnje propadanje i degeneracija“.68 No, pritom autor ne govori o rasi ni u lingvističkome, a kamoli u biološkom smislu, niti spomenuto „nutarnje propadanje i degeneracija“ anglosaksonske rase imaju ikakve veze s rasnim miješanjem ili dotokom „tuđe krvi“, nego samo s propadanjem engleskog seljaštva: seljaštvo je, kaže Pilar, matica svakog naroda, pa tamo gdje se ono smanjuje ili gubi – kao što je slučaj u Engleskoj koja proživljava silnu industrijalizaciju – neminovno slijedi „nutarnje propadanje i degeneracija“.69 No, ako u Pilarovim sastavcima do 1915. nema nikakve naznake da se je on zanimao za rasne teorije i rasno učenje, to ne znači da se njegov odnos prema ulozi rase u društvenom razvitku uopće ne može utvrditi. Godine 1906. on je napisao tajni odnosno u svakom slučaju interni dokument pod naslovom „Pro memoria“. Taj dokument po svemu sudeći predstavlja jedan od programskih dokumenata skopčanih s nastankom HNZ-a,70 a pronađen je u njegovoj ostavštini te je potom 1997. i objavljen.71 I onaj čitatelj koji ne zna koliko je truda Pilar uložio u dokazivanje da su bosansko-herce- govački muslimani ne samo Slaveni, nego su starinom i pripadnici hrvatskoga naroda kod kojih je potrebno iznova probuditi hrvatsku nacionalnu svijest, iz ovoga spisa može sasvim jasno razaznati njegova gledišta o elementima koji čine jedan narod. Analizirajući u tome spisu razloge i oblike velikosrpske politike, Pilar, naime, primjećuje da Srbi (odnosno sarajevska Srpska riječ u broju od 25. veljače 1906.) osporavaju hrvatstvo ne samo bosansko-hercegovačkih muslimana, nego ističu kako nikad ne će priznati da bi u Hrvate spadali „oni mnogobrojni Nijemci, Jevreji, Česi, Magjari, koji će svakom svečanom prili-

68 Dr. JURIČIĆ [I. PILAR], Svjetski rat i Hrvati, 22. 69 Isto. Što se pučanstva Velike Britanije tiče, Pilar je u „Diktatu geopolitičkog položaja“ jasno ustvrdio, kako je „današnji etnički (sic!) sastav“ Britanije takav da je ona „etnički amalgamirana suma svih tih utjecaja“ odnosno spoj brojnih naroda koji su nastavali britanske otoke: „U toku stoljeća ovi se raznoliki etnički (sic!) elementi amalgamiraju i izjednačuju u anglosaksonsku naciju (sic!), za sada najjaču na svijetu.“ (I. PILAR, „Diktat geopolitičkog položaja“, Kroacija, Zagreb, 1924., 6.-7.) 70 T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 503. 71 I. PILAR, „Pro memoria“, u: Usud hrvatskih zemalja, Zagreb, 1997., 10.-20. Izvorni rukopis čuva se u NSK, OIP, R-7983. Trgovci hrvatskim kožama 239

kom zakačiti na svoje grudi hrvatsku kokardu, a hrvatski ne znaju govoriti.“72 Pilarov je odgovor na to nedvosmislen: „Ovdje očito govori iz Srba zavist, jer neka te ljude prepuste nama, mi ćemo ih već hrvatski naučiti, samo nek budu Hrvati.“73 Jasno je, dakle, da je njemu rasno i etničko podrijetlo nebitno, nebitno je čak i vladanje hrvatskim jezikom: bitna je samo osobna opredijeljenost pojedinca i njegov izbor pripadnosti hrvatskom narodu. To je, uostalom, bila i osnovica političkog programa i djelovanja HNZ-a. On se je naslanjao na osnovne elemente pravaškoga nauka, makar je Pilar prema Starčevićevu učenju bio kritičan, pa je i u knjizi Svjetski rat i Hrvati, dijelom možda i neopravdano, Starčeviću 1915. i 1917. predbacivao da je „negirao (...) Srbe, t. j. tvrdio je da oni nisu Srbi, nego pravoslavni Hrvati. Time se je on stavio u protuslovlje sa nepobitnom činjenicom, da je najjači kriterij narodnosti nutarnji osjećaj pripadnosti k jednoj ili drugoj grupi, i ako se njetko duboko osjeća Srbinom ili Hrvatom, da mu toga nitko oteti nemože.“74 Dakle, ni tada, 1915. i 1917. godine, kad izlaze dva izdanja te njegove knjige namijenjene hrvatskom čitatelju, Pilar nije smatrao da bi rasna pripadnost ili etničko podrijetlo imali ikakve bitne veze s narodnim osjećajem odnosno s političkom ili nekom drugom orijentacijom, pa onda i sa sudbinom pojedinca ili naroda. To je važno uočiti, ali – kako bi se pravilno ocijenilo značenje te činjenice, nju valja promatrati i ocjenjivati u svjetlu prave poplave rasnih teorija nastalih koncem XIX. i u prvim godinama XX. stoljeća. Kad to ne bi značilo Pilarovo otklanjanje tih teorija, onda bi bilo zapravo začuđujuće da je čovjek takve intelektualne znatiželje kakva je bila njegova, potpuno ignorirao trendove koji su u europskoj filozofiji, sociologiji i politici postajali sve domi- nantnijima.

2.2. Pilar i rasno učenje u „Južnoslavenskom pitanju“

Pilarova rasprava Svjetski rat i Hrvati bila je uvod i priprema za Južnosla- vensko pitanje; štoviše, obje te knjige predstavljaju istu misaonu i političku cjelinu, s tom razlikom da je jedna pisana na hrvatskome jeziku i za hrvatskog čitatelja, dok je druga namijenjena austrijsko-njemačkoj i europskoj javnosti, kojoj je autor – tobože „zabrinuti austrijski državljanin“ – odlučio dati i po-

72 I. PILAR, „Pro memoria“, 12. 73 Isto. 74 Dr. JURIČIĆ [I. PILAR], Svjetski rat i Hrvati, 104. 240 Tomislav Jonjić

vijesni pregled i prikaz južnoslavenskoga pitanja, kako bi ga ta javnost mogla shvatiti i kako bi jasnije i uvjerljivije izgledao program državnopravnog restrukturiranja Austro-Ugarske koji se nalazi na samome kraju knjige.75 Taj program se u bitnim crtama podudara s drugim, u tehničkom smislu kraćim prijedlozima državnopravne i političke naravi koje je Pilar, sam ili s nekim drugim pojedincima, tijekom 1917. i 1918. izlagao odlučujućim čimbenicima državnog života, mjestimice ih prilagođavajući vojno-političkom razvitku i promijenjenim okolnostima. Sam rukopis toga najpoznatijega Pilarova djela nastao je usred svjetskog rata: prvo je poglavlje knjige Pilar započeo pisati 25. travnja 1915. (ili možda desetak dana ranije), dok je posljednje, deveto poglavlje pod naslovom „Rješe- nje južnoslavenskog pitanja“ (Die Lösung der südslawischen Frage) konačno redigirao od 17. do 28. ožujka 1917. godine, a redakciju cijeloga rukopisa je, prema njegovim bilješkama, dovršio 14. travnja 1917. godine.76 Južnoslavensko pitanje je pred čitateljima osvanulo u drugoj polovici ožuj- ka 1918. godine: tada je knjigu kao novo izdanje, pod br. 364 u bibliografsko- me popisu prvi put zabilježilo službeno glasilo Udruge austro-ugarskih knji- žara.77 Desetljećima se kroz literaturu provlači tvrdnja da su vlasti Kraljevine Srbije odmah shvatile u kojoj mjeri Južnoslavensko pitanje ugrožava srpske interese, pa da su Pilarovu knjigu, tiskanu navodno u 1.500 primjeraka, počele organizirano otkupljivati i uništavati. Iako je ta legenda važna i ilustrativna, za nju nema dokaza.78 No, čitav niz podataka upućuje na to da je knjiga već u srpnju 1918. bila rasprodana ili je bar postala knjižarska rijetkost, pa je Pilar, kako potvrđuje i njegovo pismo povjesničaru Ferdi Šišiću iz lipnja 1918., planirao prirediti drugo izdanje sa stanovitim ispravcima i preinakama. Do tog izdanja očito nije došlo, a nije poznato ni u čemu su se sastojale te navodne Pilarove zamisli o izmjenama prvoga izdanja.79 U vrijeme kad „zabrinuti austrijski državljanin“ piše o južnoslavenskom pitanju, navlastito se baveći vjersko-kulturnim temama i utjecajem zoroastriz-

75 Riječ je o posljednjem, devetom poglavlje knjige koje nosi naslov „Rješenje južnoslavenskog pitanja“ (Die Lösung der südslawischen Frage). 76 Opš. T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 854.-855. Izvorni rukopis Južnoslavenskog pitanja nalazi se u NSK, OIP pod oznakom R-7983, A-15. 77 Oesterreichisch-ungarische Buchhändler Correspondenz. Organ des Vereines der oesterreichisch-ungarischen Buchhändler, 59/1918., Nr. 13, 27. III. 1918., 1. 78 T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 856.-857. 79 HAZU, Ostavština Ferde Šišića, XIII-a, Pilar Šišiću 16. VI. 1918. Opš. T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 855.-856. Trgovci hrvatskim kožama 241

ma na duhovno, društveno i političko oblikovanje srednjovjekovne Bosne i Huma, čitava Europa bruji o rasi i rasnome učenju, a od 1000 učenih Euro- pljana – kako će primijetiti austrijski cionist Fritz Kahn – njih 999 je tvrdo uvjereno u autentičnost svoga arijskog podrijetla, budući da je, kako on kaže, u XX. stoljeću teorija o arijskome podrijetlu europskog pučanstva postala skoro dogmom.80 Među onima koji su je zdušno prihvaćali, bio je i Herbert Spencer koji će Pilaru biti osobito važan i zbog toga što je bio među onim europskim intelektualcima koji su zastupali mišljenje da je stara perzijska religija odnosno zoroastrizam snažno djelovala i na oblikovanje drugih religijskih pokreta, uključujući kršćanstvo i islam.81 O „arijskome rasnom podrijetlu“ većine europskog pučanstva u svojim je historiografskim radovima, pa i u svojoj povijesti srpskog naroda, opširno raspravljao i Benjamin Kállay, istaknuti austro-ugarski političar i dugogodišnji zajednički ministar financija čije je historiografske, pa i upravno-političke sposobnosti Pilar veoma cijenio, iako se s njima najčešće nije slagao.82 Jednako tako je velika većina stručnjaka koja se je bavila davnom poviješću Hrvata i Slavena uopće, polazila od stajališta da su Slaveni tek jedan arijski ogranak.83 Da su i „stari Slaveni“ odnosno Slaveni uopće pripadnici „arijske rase“, i da to ima utjecaja i na oblikovanje njihovih religijskih vjerovanja, smatrao je i češki povjesničar Jan Peisker, koji je 1891.–1918. radio kao profesor socijalne povijesti na gradačkome sveučilištu, a onda je na neko vrijeme preselio na praško Karlovo sveučilište, da bi se po odlasku u mirovinu opet vratio u Graz. Peisker se je posebno bavio dualističkim temama i slavenskom mitologijom odnosno starom hrvatskom i srpskom vjerskom poviješću, što će mu u Hrvatskoj priskrbiti znatan broj poštovatelja i sljedbenika, među kojima je bio i Ivo Pilar.84

80 F. KAHN, Die Juden als Rasse und Kulturvolk. 3. Aufl., Weltverlag, Berlin, 1922., 24. U izvorniku: „Heute sind von 1000 gebildeten Europäern 999 von Authenzitität ihrer arischer Abkunf überzeugt. (...) Die Ariertheorie hat das 19. Jahrhundert wie ein Dogma beherrscht.“ To izdanje Kahnove knjige u digitalnom je obliku dostupno na mrežnoj adresi: https://ia800200.us.archive.org/33/items/dieju- denalsrasse00kahnuoft/diejudenalsrasse00kahnuoft.pdf. 81 H. SPENCER, The Principles of Sociology, Vol. I., Third Edition, D. Appleton & Co., New York, 1897., 820.-829. i dr. 82 B. KÁLLAY, Istorija srpskog naroda. Deo prvi. Knjižar izdavač Petar Ćurčić, Beograd, 1882., 2.-3. 83 Gregor KREK, Einleitung in die slavische Literaturgeschichte. Akademische Vorlesungen, Studien und kritische Streifzüge, 2. Aufl., Graz, 1887., 3.-93. donosi opširan prikaz tih stajališta. To izdanje Krekove knjige dostupno je na mrežnoj adresi: http://scans.library.utoronto.ca/pdf/7/3/einleitungin- dies00krekuoft/einleitungindies00krekuoft.pdf 84 J. PEISKER, „Raširenje Slavena“, Starohrvatska prosvjeta, Nova serija, 1/1927., Zagreb-Knin, 1927., 210.-251.; ISTI, „Koje su vjere bili stari Sloveni prije krštenja“ (preveo I. Pilar), Starohr- vatska prosvjeta, Nova serija, II, br. 1-2, januar-juni 1928, Zagreb-Knin, 1928., 55.-86. (Pretisak u: Pilar, 2/2006, br. 3 /1/, Zagreb, 2007., 63.-89.) 242 Tomislav Jonjić

Makar to bilo nepoznato dr. Dušku Sekuliću i njemu sličnima, tako je bilo i u hrvatskoj kulturnoj javnosti. Hrvatski povjesničar Nadko Nodilo, koji se je bavio starom religijom Hrvata i Srba i koji, inače, prema vlastitome priznanju, nije pravio apsolutno nikakvu razliku između ta dva naroda, pa je bio spreman odreći se i hrvatskog imena u korist srpskoga ili jugoslavenskoga (slijedom čega je u svojoj raspravi o staroj vjeri Hrvata i Srba potonje stavljao na prvo mjesto, s obrazloženjem da imaju bogatije narodno pjesništvo i tradiciju) po- lazio je od stajališta da su Hrvati i Srbi bili arijski narodi, pače u tom pogledu „najčistiji između Slavena“.85 Štoviše, Nodilo je također bio uvjeren – premda je i u tom pogledu ponudio mršave dokaze i nije se upuštao u ozbiljniju raspravu – da je zoroastrizam izvršio iznimno snažan utjecaj na staru religiju Hrvata i Srba.86 U tom je kontekstu zanimljivo pisanje hrvatskog povjesničara naglašeno jugoslavenske orijentacije, Ferde Šišića. U svojim sintezama hrvatske povijesti koje su objavljene 1916./17. on navodi kako su Hrvati indoeuropski narod koji, kao i drugi Slaveni i još brojni drugi narodi, pripadaju u Arijce („zajedno uzevši Arijcima“).87 Malo kasnije on će tu svoju tvrdnju dopuniti i precizirati, pa će u drugom izdanju iste knjige napisati kako su Slaveni – među njima i Hrvati – Arijci odnosno izdanak indoeuropskoga „prajezika, odnosno pranaro- da“ koji Francuzi obično nazivaju Arijcima, a Nijemci Indogermanima.88 Kao i za veliku većinu tadašnje europske intelektualne javnosti, za Šišića su to bile istoznačnice utvrđene filološkim istraživanjama, pa njihovo korištenje, samo po sebi, nipošto ne sugerira da je Šišić bio rasist. Tu svoju tvrdnju o Slavenima kao Arijcima on je ponavljao i u drugim svojim djelima, pa i u kasnijim (dopu- njenim) izdanjima spomenute knjige, dok je formulacija samo jezično i stilski dotjerivana u njezinim izdanjima nakon Šišićeve smrti, uključujući izdanja u komunističkoj Jugoslaviji.89

85 N. NODILO, Stara vjera Srba i Hrvata, 45., 47., 64. i dr. Nodilova je rasprava pod naslovom „Re- ligija Srba i Hrvata, na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora narodnog“ objavljena u deset knjiga Akademijina Rada između 1885. i 1890. godine, a kasnije je Nodilo izmijenio naslov svog djela u Stara vjera Srba i Hrvata. Pretisak tog djela kojim se ovdje služimo objavio je 1981. splitski Logos. 86 N. NODILO, Stara vjera Srba i Hrvata, 69.-70. i dr. 87 F. ŠIŠIĆ, Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Od najstarijih dana do godine 1873., Matica Hr- vatska, Zagreb, 1916., 23.; ISTI, Geschichte der Kroaten. Erster Teil (bis 1102), Matica Hrvatska, 1917., 88 F. ŠIŠIĆ, Pregled povijesti hrvatskoga naroda od najstarijih dana do 1. decembra 1918. Prva knjiga (do 20. feb. 1790.). Drugo izdanje. Tisak i naklada St. Kugli, Zagreb, 1920., 53. 89 Usp. F. ŠIŠIĆ, Pregled povijesti hrvatskoga naroda od najstarijih dana do 1. decembra 1918. Prva knjiga (do 20. feb. 1790. Drugo izdanje. Tisak i naklada St. Kugli, Zagreb, 1920., 53.; ISTI, Pre- Trgovci hrvatskim kožama 243

Zato je prava šteta što to nisu zamijetili stručnjaci poput Miščevića, Yeo- mansa, Bartulina ili Sekulića. A usprkos različitim političkim pogledima, Pilar je visoko cijenio znanje toga zagrebačkoga slobodnog zidara, pa je od Šiši- ća sredinom 1918. tražio i mišljenje o svojim historiografskim zaključcima u Južnoslavenskome pitanju.90 Štoviše, i njegova historiografska izlaganja u toj knjizi glede srednjovjekovne povijesti Hrvata, Srba i Bugara nerijetko se oslanjaju na Šišićeva tumačenja, kao i na tumačenja Frana Milobara,91 prilagođena Pilarovim političkim pogledima i vizijama. Vrijedi to i za opis „starih Hrvata“ kao „slavensko-arijskoga naroda“ na str. 31.-32. njemačkoga prvotiska Pilarove knjige. Tamo je on u biti od Šišića preuzeo i fizički opis južnih Slavena, onaj koji će mu stručnjaci poput Duška Sekulića predbaciti kao rasistički. Šišić je, naime, pisao: „Stari Južni Sloveni bijahu svi krupni i visoki, a crvenkaste kose. Taj krepki tjelesni ustroj pun zdravlja činio ih je podobnima, da su lako podnosili svaku nepogodu vremena kao i oskudicu hrane (kad je to trebalo da bude) i pomanjkanje valjana odije- la.“92 Jednako tako je Pilar od Šišića i u Južnoslavenskom pitanju, a i u drugim svojim raspravama, preuzeo ocjenu o posljedicama zadružnoga života koji je obilježio život Hrvata i Slavena uopće: time su se razvijali osjećaj privrženosti obitelji, obiteljski moral i zadružna solidarnost, „ali odatle i ta rđava strana, da u Južnih Slovena nije bilo lične inicijative i pregnuća, što je docnije, kad je trebalo obrazovati državnih organizacija, štetno djelovalo.“93 Posezanje za imenicom „Arijac“ i njezinim izvedenicama u XIX. i u prvim desetljećima XX. stoljeća, dakle, samo po sebi baš ništa ne govori o nečijem rasizmu, pa čak ni o pristajanju uz rasno učenje, nego predstavlja opće mjesto i neutralnu upotrebu termina koji su uobičajeni i nemaju nužno vrijednosno niti hijerarhijsko značenje.94 Tako je, primjerice, u hrvatskome prijevodu diljem Europe iznimno popularne Rollandove knjige o Gandhiju, kojemu prijevodu je

gled povijesti hrvatskoga naroda. Četvrto izdanje. Priredio Jaroslav Šidak, Matica hrvatska, Zagreb, 1962., 67. 90 HAZU, Ostavština Ferde Šišića, XIII-a, Pilar Šišiću 16. VI. 1918. 91 Dr. PETRINIENSIS [F. MILOBAR], Bosnien und das kroatische Staatsrecht. Eine historisch-juri- dische Studie, Erschienen im Selbstverlage des Verfassers, Agram, 1898. 92 F. ŠIŠIĆ, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 1916., 25.; ISTI, Geschichte der Kroaten. Erster Teil (bis 1102), 1917., 43.; ISTI, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, I., 1920., 56.; ISTI, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 1962., 70.-71. 93 F. ŠIŠIĆ, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 1916., 26.; ISTI, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, I., 1920., 57. 94 Opš. T. JONJIĆ, „Rasno učenje i eugenika u hrvatskim zemljama do sredine 1930-ih godina“, te tamo navedena literatura. 244 Tomislav Jonjić

predgovor napisao Stjepan Radić, narodni zastupnik Hrvatske republikanske seljačke stranke Josip Vandekar preveo pojam „rasa“ kao „pleme“, a u rječ- niku manje poznatih riječi protumačio ga je kao „vrst, pasmina, pleme“. No, u predgovoru je čitateljima objasnio kako „Indo-Arijci spadaju u istu jezičnu skupinu kao i Slaveni, Romani, Germani, Kelti i Iranci. (...) Pradomovina svih Arijaca jest Iran.“95 Proširenost tog uvjerenja ilustrira i činjenica da se je u teozofskim krugovima raspravljalo, između ostaloga, i o tome da „slavenska rasa“ ima posebnu ulogu u modernoj povijesti i da ta njezina posebna uloga, kako je istaknuto 1923. u jednom od službenih referata na Osmome kongresu Europske federacije nacionalnih teozofskih društava, izvire iz bogatstva starih arijanskih tradicija (les anciennes traditions aryennes) kojima da je i danas natopljen intimni život Slavena.96 To je, dakle, duhovno, političko i historiografsko ozračje u kojemu „zabrinuti austrijski državljanin“ u drugoj polovici Prvoga svjetskog rata formulira svoje misli, a to je i intelektualno uvjerenje publike kojoj se s prikrivenim po- litičkim ciljevima obraća takozvani „L. v. Südland“, nepoznati austrijski pisac koji se u svome djelu samo prividno bavi znanošću; u stvarnosti se bavi politikom. Toga je i on sam bio više nego dobro svjestan: nekoliko godina kasnije, u pismu nekome njemačkom konzulu – najverojatnije onom zagrebačkom – i sam Pilar je svoju knjigu promatrao kao „političku knjigu“, dobro svjestan da su „politizirana“ i ona njezina poglavlja koja se doimaju kao čisto historiografska, pa bi je u možebitnome novom izdanju trebalo „depolitizirati“ i pretvoriti u znanstvenu.97 A računalnim pregledom izvornoga, njemačkog izdanja Južnoslavenskog pitanja iz 1918. godine, koje bez popisa literature i kazala imade 781 stranicu, može se ustanoviti da je riječ „rasa“ (Rasse) kao samostalnu imenicu ili kao dio koje složenice (Rasseneigentümlichkeit, Adelsrasse i sl.) te pridjeve i priloge koji su iz te imenice izvedeni (rassenmässig, einrassig) Pilar upotrijebio

95 Romain ROLLAND, Naš Gandhi. S XXXI. francezkoga izdanja preveo Dr. Josip Vandekar. Nakla- da Radićeve Slavenske knjižare, Zagreb, 1924., XII., XIII., 137. 96 A. KAMENSKY, „La Mission Internationale des Slaves“, u: Transactions of the Eighth Congress of the Federation of European National Societies of the Theosophical Society, held in Vienna, July 21st to 26th 1923. Edited by C. W. Dijkgraaf, Secretary of the Federation. Published for the Council of the Federation, Amsterdam, 1923., 94.-99. 97 NSK, OIP, R-7983, A-22. Koncept pisma njemačkome konzulu. Pilar u tome konceptu otvoreno piše da je knjiga „eigentlich als politisches gedacht war“ i da bi je u slučaju novog izdanja trebalo „depolitizirati“ i pretvoriti u znanstveno djelo („...das Werk nuns rein als ein historisches und wis- senschaftliches erschienen zu lassen“ odnosno „das Buch müsste in seinen ersten acht Abschnitten entpolitisiert werden“). Trgovci hrvatskim kožama 245

ukupno 65 puta, u što su uključeni i brojni naslovi djela drugih autora te citati iz njih. Od stotina ili čak tisuća naslova o rasnoj problematici koja su do tada objavljena na njemačkome i francuskom jeziku koje je Pilar tečno govorio i na njima pisao, u vrlo obilnoj bibliografiji Južnoslavenskog pitanja on je spomenuo samo jedan koji u naslovu ima pojam „rase“: raspravu austrijskoga književnika Adolfa Harpfa (1857.–1927.) koja je pod naslovom Istok i Zapad: usporedne kulturne i rasne studije objavljena 1905. u Stuttgartu. Tu je Harpfo- vu putopisno-etnografsku knjigu, nastalu u povodu autorova puta u Egipat i usredotočenu na usporedbu i dokazivanje nadmoći arijske germanske rase nad Slavenima i orijentalnim narodima,98 Pilar uvrstio u popis literature kojom se je služio pri pisanju pete glave svoje knjige („Katolicizam i pravoslavlje“), ali ju nije citirao ni na jednome mjestu. Drugo djelo koje se spominje u Pilarovoj bibliografiji, a moglo bi sugerirati nekakvu povezanost s rasnom tematikom, jest Starčevićeva rasprava Pasmina slavoserbska po Hervatskoj: njezin je naslov Pilar, kao što je spomenuto, po- grješno preveo kao „Die Slawoserbische Rasse in Kroatien“.99 Sličan je i njegov odnos prema svojevrsnim ikonama tadašnjega rasnog učenja: Gobineaua nije Pilar spomenuo nijednom, a Chamberlaina svega jednom (i još jednom u bibliografiji).100 Sasvim je, dakle, jasno da bibliografski podatci ne potvrđuju teze koje zastupaju Yeomans, Bartulin, Sekulić i drugi, prema kojima bi Pilar bio pristaša rasnog učenja. No, neovisno o tome, jasno je da se iz učestalosti pojma „rasa“ još uvijek ne može automatski zaključivati kako bi autor koji taj pojam koristi, samim time nužno bio pristaša rasnog učenja, a još manje da je zagovornik rasističkih rješenja. Ocjena o tome može se donijeti samo na temelju cjelovite i nepristrane raščlambe njegova cjelokupnog djela i njegova djelovanja. A kad je riječ o Ivi Pilaru, treba imati na umu i to da – pored spomenutoga nejasnog značenja riječi i pojma „rasa“ u hrvatskome jeziku Pilarova doba uopće – ni on sam nije bio načistu sa značenjem tog pojma niti ga je upotrebljavao jed-

98 A. HARPF, Morgen- und Abendland. Vergleichende Kultur- und Rassestudien. Verlag von Strecker und Schröder, Stuttgart, 1905. 99 L. v. SÜDLAND, Die südslawische Frage, 789., 790. Kao što je pokazano na drugome mjestu, Star- čevićeva „pasmina“ ne odgovara pojmu „rase“ (T. JONJIĆ, „Rasno učenje i eugenika u hrvatskim zemljama do sredine 1930-ih godina“, 81.-87.) 100 L. v. SÜDLAND, Die südslawische Frage, 251., 790. 246 Tomislav Jonjić

noznačno, nego je na svakom koraku miješao pojmove soj, pasmina, narod, pleme i rasa.101 Tako on, primjerice, uopće nije dvojio o tome da su bosansko-hercegovač- ki „bogumili“ podrijetlom Hrvati (to je njegov ključ za razumijevanje Bosne i Hercegovine i dokaz njezine etničke povezanosti s ostalim hrvatskim zemljama!), ali je u svome glavnom djelu ipak spominjao neku „bogumilsku rasu“.102 Slično tomu, bosansko-hercegovačke muslimane Pilar je smatrao Hrvatima, ali je kao „zabrinuti austrijski državljanin“ koji tobože nije Hrvat niti je pripadnik bilo kojega južnoslavenskoga naroda, ipak pisao o njima kao o „vladajućoj rasi“ u BiH.103 Drugim riječima, mjestimice se je služio tom terminologijom onako kako bi se njome doista služio neki nehrvatski odnosno neslavenski „zabrinuti austrijski državljanin“. A ni u Južnoslavenskome pitanju – kao ni u bilo kojemu drugom njegovu djelu – za Pilara nema dvojbe da su Hrvati i Srbi slavenski narodi, pa prvo poglavlje svoje knjige naziva „Postanak balkanskih Slavena“,104 a već na prvoj stranici navodi kako postoje četiri južnoslavenska naroda: Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari. Za nj nema nikakve dvojbe o tome da su ti južnoslavenski narodi poslavenili starosjeditelje odnosno pomiješali se s prastanovništvom Balkana koje je bilo romanskoga, tračkoga, ilirskog ili grčkog podrijetla.105 On navodi kako „Slavene“ drži zasebnom „rasom“ i dodaje da je ona rasprostranjena, ali ju smatra slabije nadarenom za politiku,106 dok na drugome mjestu spominje srpsko-mađarski „rasni rat“,107 pa bi se iz toga na prvi pogled moralo zaklju- čiti da Srbe, iako ih svrstava u Slavene, drži nekom zasebnom rasom. No, u stvarnosti se radi o tome da je i na tome mjestu pomiješao pojam naroda i rase, možda preuzimajući termin od Roberta Williama Seton-Watsona, koji je 1908. u Londonu objavio knjigu pod naslovom Rasni problemi u Ugarskoj (Racial Problems in Hungary). U svome promatranju političkog razvitka „balkanskih Slavena“ Pilar na samome početku knjige formulira nekoliko postulata: prvo, ni Hrvati niti Srbi nisu na Balkan došli kao formirani narodi, nego su kao i drugi europski narodi nastali stapanjem (Verschmelzung) pražitelja i doseljenika; drugo, za postanak

101 Isto, 371. 102 Isto, 172. 103 Isto, 212. 104 Isto, 1.-15. 105 Isto, 6. 106 Isto, 274., 292. 107 Isto, 430. Trgovci hrvatskim kožama 247

tih naroda presudne su bile političke, a ne biološke činjenice niti činjenica doseljenja; treće, doseljenički sloj tih naroda bio je posljednja, a ne prva slavenska skupina koja je doselila na Balkan; četvrto, i bez etničke raskidano- sti Balkanski bi poluotok iz geopolitičkih razloga bio nepogodan za stvaranje jedinstvene političke tvorevine; peto, i kod ta dva naroda, kao i kod ostalih Slavena, dominira seljački element koji političku sposobnost predhrvatskoga i predsrpskoga pučanstva čini slabom; šesto, i kod njih postoji nadmoć osjećaj- noga nad racionalnim elementom, što je još pojačano dominacijom seljačkog elementa; sedmo, usprkos slabim izgledima za stvaranje države, ti su se narodi uspjeli održati, što nije pošlo za rukom narodima koji su ratnički i državotvorno bili nadareniji (poput Vandala, Langobarda, Gota, Franaka, Burgundaca i drugih), a to je činjenica koja uopće nije uočena, premda je vrijedna pozornosti.108 Karakteristično je da interpretatori tobožnjega Pilarova pristajanja uz rasno učenje uopće nisu uočili kako on sam na početku svoje knjige ističe da su u formiranju Hrvata i Srba kao naroda ključnu ulogu imali politički, a ne etnički, pogotovo ne rasni momenti.109 Kao što smo vidjeli, istu je tu misao u neznatno drugačijem obliku Pilar isticao i 1915. i 1917. u raspravi Svjetski rat i Hrvati, što jasno pokazuje da ona nije slučajna niti nedomišljena. A desetci su takvih i sličnih primjera razasuti po čitavome Južnoslavenskom pitanju, studiji u kojoj će se taj zagonetni „zabrinuti austrijski državljanin“ ukratko pozabaviti i najstarijom političkom poviješću južnoslavenskih naroda, ali će najviše prostora posvetiti geopolitičkim suprotnostima i vjersko-kulturnim razlikama između Hrvata i Srba: prvih koji su, prema njegovu mišljenju, zbog složenih razloga još u Srednjem vijeku rascijepljeni na prorimske „latinaše“ i „narodnjake“ od kojih će, prema „Südlandu“, potom nastati „bogumili“ i od njih muslimani; te drugih koji su pod utjecajem Bizanta, a potom Osmanlija i Rusije izgradili specifičnu inačicu pravoslavlja, svetosavlje. Jer, kao što „L. von Südland“ piše u predgovoru svoje knjige: našavši se na jugu Monarhije i želeći pomoći tamošnjim narodima, suočio se je s nevidljivim i neshvatljivim zaprjekama. Zbog toga se je posvetio temeljitom i opsežnom proučavanju knjiga, rasprava i novinskih članaka, ali ni nakon višedesetljet- noga (sic!) studija nije uspio shvatiti prave razloge takvog stanja. Oči su mu se otvorile tek onda kad je počeo studirati vjersku povijest Balkana i shvatio

108 Isto, 6.-9. 109 „Wir verfechten nun die Meinung, daβ es nicht Tatsache der kroatischen und serbischen Siedelung an und für sich war, welche notwendig die Entstehung der beiden Völker bedingte, sondern, daβ die Entstehung der Völker erst durch Hinzutritt weiterer Momente überwiegend politischen Charakters entschieden wurde.“ (L. von SÜDLAND, Die südslawische Frage und der Weltkrieg, 7.) 248 Tomislav Jonjić

duboku ulogu koji je imao Bizant u tome dijelu Europe.110 Utjecaj Bizanta i vjersko-kulturni, a ne rasni razlozi su, dakle, oni koje kao ključ za shvaćanje povijesti južnoslavenskih naroda prepoznaje misteriozni „L. von Südland“, a zapravo čovjek koji je tijekom prethodna dva desetljeća javno istupao kao autor i političar s naglašeno protuklerikalnim stajalištima, uvijek pokazujući spremnost da se oko svjetonazorskih, pa i političkih pitanja suprotstavlja sta- jalištima katoličke crkvene hijerarhije te i sam kršćanstvo prakticira na vrlo neortodoksan način. Čitava je Pilarova knjiga imala, kao što je spomenuto, političku funkciju, a njegov plan svodio se je na državnopravno preuređenje Monarhije u subdu- alističkome smislu, na način da se Bosna i Hercegovina unutar dualističkog okvira politički i gospodarski tješnje privežu uz druge hrvatske zemlje. U svemu su tome i samomu Pilaru rasna pripadnost pučanstva i rasne teorije koje su preplavile Europu, bez ikakva realnog značenja.111 Pri ocjeni njegovih povijesnih, socioloških i kulturno-povijesnih razmatranja koja su bila u službi toga plana treba imati na umu kako autor Južnosla- venskog pitanja nije bio samosvojan istraživač i originalan povjesničar, nego samo inteligentan, vješt i pismen publicist koji obilno koristi – nerijetko tek kompilira – istraživanja i spoznaje drugih autora koja podupiru njegove zamisli te ih hladnokrvno, racionalno i logično tumači kako bi ih mogao podastrijeti odlučujućim austro-ugarskim političkim čimbenicima. Pri pisanju Južnoslavenskog pitanja Pilar zapravo nije imao historiografskih ambicija u užem smislu, pa je to ponekad rezultiralo i nedosljednim i ne- jasnim korištenjem termina. Zato i njegova mjestimična upotreba pojma „rasa“ u toj knjizi vrlo jasno otkriva tu njegovu eklektičnu crtu, a politička funkcija Južnoslavenskog pitanja diktirala je i potrebu da se u obzir uzme pomodar- sko tumačenje rasnog učenja koje je preplavilo Europu. To je značilo da je Pilar morao na umu imati, primjerice, i švicarskog pravnika Josepha Caspara Bluntschlija, a osobito tada iznimno utjecajnog Ludwiga Gumplowicza, koji je svojim koncepcijama o postanku države i shvaćanjem da država stvara narode, a ne obrnuto, izvršio snažan utjecaj na niz naraštaja austro-ugarskih filozofa, pravnika i sociologa, a izazvao je i nemalu pozornost hrvatskih povjesničara

110 Isto, IV.-V. 111 Opš. Z. MATIJEVIĆ, „Državnopravne koncepcije dr. Ive Pilara i vrhbosanskog nadbiskupa dr. Jo- sipa Stadlera. Od Promemorije do Izjave klerikalne grupe bosansko-hercegovačkih katolika (kolovoz-prosinac 1917. godine)“, GP, br. 1, 117.-132.; ISTI, „Političko djelovanje Ive Pilara i pokušaji rješavanja 'južnoslavenskog pitanja' u Austro-Ugarskoj monarhiji (ožujak - listopad 1918)“, GP, br. 1, 133.-170.; T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 915.-1071. Trgovci hrvatskim kožama 249

i pravnika koji su se koncem XIX. i u prvim desetljećima XX. stoljeća bavili najstarijom hrvatskom poviješću, najčešće s nakanom da osnaže hrvatske legi- timističke i državnopravne zahtjeve. U kasnijim će radovima Pilar Gumplowicza jedva spominjati, a neka njegova shvaćanja će podvrgnuti i oštroj kritici. No, u jeku svjetskoga rata to nije bilo ni potrebno niti poželjno: budući da je upravo vjersko-kulturne razloge utvrdio kao pravu podlogu prijepora među južnoslavenskim narodima, onda se je Pilar posebno pozabavio manihejskim dualizmom i njegovim tragovima u vjerskoj i kulturnoj baštini Hrvata i Srba odnosno bosanskim krstjanima, koje on u duhu tada prevladavajućih shvaćanja u znanosti naziva „bogumilima“. Studij tog problema nastavit će još intenzivnije nakon sloma Austro-Ugarske. No, rasnog učenja i bilo kakvog oblika rasne argumentacije Pilar se ne će dotaknuti ni u već spomenutim promemorijama koje su nastale u vrijeme rata, a bile su namijenjene najprije papi, a kasnije i vladaru, niti u kontaktima s istaknutim čimbenicima političkog života.112 Nijednoga slova o rasnome učenju i o rasnoj tematici nema ni u Pilarovu „Nacrtu programa za novu hrvatsku politič- ku stranku koja bi se iza rata imala osnovati“, koji je datiran u Beču 10. lipnja 1917. godine. U njemu se, doduše, ističe kako nova stranka ima zadaću „cijeli hrvatski narod preporoditi na polju moralno-filozofskom, biološko-etničkom i gospodarsko-socijalnom“, ali nema ni spomena o njegovoj rasnoj različito- sti od Srba (ili bosansko-hercegovačkih muslimana koje se naziva potomcima starih hrvatskih bogumila), te se istodobno veliča sloboda pojedinca i njegovo tjelesno, umno, ćudoredno i gospodarsko blagostanje.113 Jednako tako, bilo kakvu rasnu argumentaciju ili podlogu Pilar ne će spomenuti ni onda kad u srpnju 1918. piše o demokraciji kao brani protiv anarhije i totalitarnih tendencija.114 Za njega narod i nacija trajno ostaju sociološke i političke, a nipošto biološ- ke kategorije, pa se zato rasnog učenja ne će ni jednom riječju dotaknuti ni u predavanjima koja je sastavio odnosno održao 1917./18. godine,115 a ni u važ-

112 I. PILAR, „Promemoria über die Lösung der südslawischen Frage“, Pilar, 1/2006, br. 2 (2), 111.- 117.; ISTI, „Denkschrift über die slawische Frage“, Pilar, 1/2006, br. 2 (2), 118.-124.; ISTI, „End- gültiger Entwurf zu einem Memorandum“, Pilar, 1/2006, br. 2 (2), 125.-129. 113 NSK, OIP, R-5705. Dokument je 2002. priredio i objavio Z. MATIJEVIĆ, „Tri dokumenta iz godina 1917. i 1918.“, 188.-189. Vidi i: T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 942.-944. 114 Dip. [I. PILAR]: „Što je demokratizam. Prosvjetna biblioteka sv. III. Izdano god. 1918. Komisional- nom nakladom 'Hrv. štamparskog zavoda d.d. u Zagrebu'. Autor Theodore Roosevelt, preveo Janko Ibler“, Savremenik, 13/1918., srpanj 1918., 373.-374. 115 NSK, OIP, R-55712. Opš. Z. GRIJAK, „Predavanje dr. Ive Pilara u Austrijskom političkom društvu 12. listopada 1918. u kontekstu njegovih koncepcija državnopravnog preustroja Austro-Ugarske Monarhije“, Pilar, 2/2007, br. 4 (2), Zagreb, 2007., 11.-30.; Z. MATIJEVIĆ, „Političko djelovanje 250 Tomislav Jonjić

noj raspravi koju je 1918. objavio u Sarajevu pod naslovom Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija.116 Isto vrijedi i za njegov članak „Die gegenwärtige parteipolitische Lage in Bosnien“, objavljen u kasno ljeto 1918. godine.117 Ni u jednome od tih tekstova, niti u kojoj od Pilarovih knjiga, uk- ljučujući i Južnoslavensko pitanje, nema ni rasprave o eugeničkim temama, pa sve to više nego jasno pokazuje neutemeljenost optužaba na Pilarov račun.

3.1. U Jugoslaviji protiv jugoslavenstva: Pilar prema rasnom učenju i eugenici do početka djelovanja u Sociološkome društvu u Zagrebu

Malo nakon sloma Austro-Ugarske Pilar će se iz Tuzle zauvijek vratiti u rodni grad, u kojem će do smrti živjeti od odvjetništva. Tijekom 1921. bio je izvrgnut političkom šikaniranju, a uskoro i optužnici, povodom koje se je na- šao pred sudom u jednome od najvažnijih političkih procesa tog doba, onomu protiv Milana Šufflaya i družine. Osuđen je na blagu uvjetnu kaznu, ali će ga ta osuda ipak pratiti do kraja života.118 No, taj udarac nije značio i njegovu kapitu- laciju. Ni tada Pilar nije potpuno napustio ni političko poprište, nego je, makar uglavnom povučeno, nastavio djelovati, većinom u krugu oko Hrvatske zajednice, stranke koja je nastala 1919., okupljajući pristaše Starčevićeve stranke prava i Hrvatske napredne stranke, a uskoro i Hrvatske težačke stranke, u kojoj je bio niz nekadašnjih Pilarovih prijatelja i suradnika iz BiH. No, njegovi su društveni i intelektualni interesi nakon 1918. postajali sve širi, dijelom nesumnjivo i zbog toga što je bio ipak ograničen u izravnome političkom djelovanju. Ne zapuštajući teme i probleme kojima se je bavio ranije, on je uz stalni rad u odvjetničkoj pisarnici i uzdržavanje brojne obitelji, objavljivao i književne kritike odnosno kulturno-historijske crtice.119 Nastavio

Ive Pilara i pokušaji rješavanja 'južnoslavenskog pitanja' u Austro-Ugarskoj monarhiji (ožujak - listopad 1918)“, GP, br. 1, 133.-170.; T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 935.-1057. 116 I. PILAR, Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, Komisijonalna naklada „Hr- vatske Knjižare“ u Sarajevu, Sarajevo, 1918. Pretisak knjige objavljen je i u ediciji Izabrana djela dr. Ive Pilara, sv. I., Consilium, Zagreb, 1995. 117 I. PILAR, „Die gegenwärtige parteipolitische Lage in Bosnien“, Kroatische Rundschau, 1/1918., br. 9, (Redaktionsschluss: 1. IX. 1918.), 124.-126. I ovaj je tekst ponovno objavljen u drugom broju časopisa Pilar (str. 138.-141.). 118 Opš. Z. MATIJEVIĆ, „Ivo Pilar: Historijat moje veleizdajničke parnice u g. 1920.-22.“, GP, br. 2, 211.-215.; Bosiljka JANJATOVIĆ, „Dr. Ivo Pilar pred Sudbenim stolom u Zagrebu 1921. godine“, GP, br. 2, 121.-139.; T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 1092.-1151. 119 I. PILAR, „Jedan zaboravljeni historijski roman. Alba Limi: Kostadin Balšić (1392-1402.). Historij- ski roman u tri dijela. Zagreb, 1920. Tisak tiskare Merkur“, Obzor, 65/1924., br. 81, 23. III. 1924., 1.-2.; ISTI, „V. Krišković. 'Širom svijeta gledano i viđeno'“, Hrvat, 6/1924., br. 1435, 20. XII. 1924., Trgovci hrvatskim kožama 251 je baviti se geopolitičkim pitanjima i napose sudbinom BiH odnosno njezinim povezivanjem s ostalim hrvatskim zemljama,120 a tražio je način za objavljivanje novoga, prerađenog izdanja Južnoslavenskog pitanja.121 K tome je Pilar tijekom poratnog razdoblja bio razvio i iznimno veliku aktivnost u Društvu kućevlasnika i zemljoposjednika u Zagrebu,122 te je sudjelovao i u njegovoj međunarodnoj aktivnosti, a o toj je problematici objavio veliki broj informativnih i stručnih članaka.123 Bio je aktivan i kao član, a potom jedan od tajnika Pravničkoga društva odnosno Odvjetničke komore u Zagrebu, te je pored problema stanovanja i ograničavanja kućevlasničkih prava, objavio i više članaka s drugih pravnih područja.124 Gospodarska će ga kriza koncem 1920-ih godina potaknuti na ozbiljan studij socijalno-ekonomskih problema,125 a već prije toga je sudjelovao na javnim natječajima koje je raspisivao Hr- vatski radiša, pa je 1926. i 1927. bio i nagrađivan, a njegovi radovi o potrebi

3.; ISTI, „Kako su nastala „Zapamćenja“ fra Grge Martića. Prilog povijesti hrvatske književnosti“, Napredak. Glasilo Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ u Sarajevu, 5/1930., br. 9.-10., Saraje- vo, rujan-listopad 1930., 136.-140. 120 I. PILAR, „Bosnien, das Märchenland“, Der Morgen. Jugoslawische Presse für Volkswirtschaft und öffentliches Leben, Nr. 14, 8. IV. 1923., 1.-2.; ISTI, „Diktat geopolitičkog položaja“, Kroacija. Hrvatska smotra za kulturu, gospodarstvo i politiku, 1/1924, br. 1, Zagreb, 1924., 6.-9. 121 Opš. Srećko LIPOVČAN, „Ivo Pilar: Koncept pisma njemačkom konzulu u Zagrebu (1924.)“, GP, br. 2, Zagreb, 2002., 217.-223. 122 Opš. Mira KOLAR, „Dr. Ivo Pilar i akcija za povratak punog vlasništva kućevlasnicima nad njihovim nekretninama (1920.-1923.)“, Pilar, 1/2006, br. 1 (1), Zagreb, 2006., 97.-107.; ISTA, Doprinos dr. Ive Pilara građevinskoj izgradnji Zagreba ili dr. Ivo Pilar i Društvo kućevlasnika, Ogranak Ma- tice hrvatske Zaprešić, Zaprešić, 2015.; T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 108.-115. 123 I. PILAR i M. GAJSTER, „Našim članovima na umirenje!“, Svojina, 5/1924., br. 10, 23. X. 1924., 1.- 2.; I. PILAR, „Rad našega društva u Beogradu“, Svojina, 6/1925., br. 5, 6. V. 1925., 1.-3.; ISTI, „Novi zakon o stanovima“, Svojina, 6/1925., br. 6, 12. VI. 1925., 1.-2.; ISTI, „Pred II. kongres 'Svojine' u Zagrebu“, Svojina, 6/1925., br. 9, 5. IX. 1925., 1.-2.; ISTI, „Radna zajednica srednjoevropskih kuće- vlasnika“, Svojina, 7/1926., br. 11, 29. X. 1926., 2.-3.; ISTI, „Zakon o stanovima“, Obzor, 68/1927., br. 151 (5. VI. 1927., 5.), br. 152 (6. VI. 1927., 5.); ISTI, „Zakon o izmjenama o [i] dopunama u zakonu o stanovima od 15. V. 1925. i 23. X. 1926.“, ISTI, „Činovničko pitanje i kućevlasnici“, Svojina, 8/1927., br. 11, 8. X. 1927., 2.-3.; Mjesečnik, 54/1928., br. 2, Zagreb, veljača 1928., 49.-56.; ISTI, „Činovničko pitanje i kućevlasnici“, Svojina, 9/1928., br. 3, 5. II.1928., 2.-3.; ISTI, „Španjolski kralj Alfonso XIII. predsjeda osobno zaključnoj sjednici VII. internacijonalnog kongresa kućevlastnika u Barceloni“, Svojina, 11/1930., br. 12, 20. VI. 1930., 1.-3.; ISTI, „Zaključci VII. internacijonalnoga kongresa kućevlastnika u Španiji“, Svojina, 11/1930., br. 14, 20. VII. 1930., 2.-5. 124 I. PILAR, „Novi odvjetnički zakon“, Obzor, 69/1928., br. 291, 28. X. 1928., 5.; ISTI, „Odgovornost štampara po Zakonu o štampi“, Obzor, 70/1929., br. 35, 5. II.1929., 5. 125 I. PILAR, „Socijalni čimbenici savremene socijalne krize. Predavanje održano 6. XII. u 'Socijološ- kom društvu u Zagrebu'“, Obzor, 72/1931., br. 35 (11. II. 1931., 5.), br. 36 (12. II. 1931., 5.), br. 37 (13. II. 1931., 5.), br. 39 (16. II. 1931., 5.), br. 41 (18. II. 1931., 5.), br. 42 (19. II. 1931., 5.), br. 43 (20. II. 1931., 5.), br. 44 (21. II. 1931., 5.); ISTI, „Kriza našega bankarstva i njezini vanjski uzroci“, Obzor, 72/1931., br. 271, 23. XI. 1931., 4.; ISTI, „Kriza našega bankarstva i njezini nutarnji uzroci“, Obzor, 72/1931., br. 295, Božić 1931., 9. 252 Tomislav Jonjić ekonomskog jačanja i o hrvatskim narodnim manama, spojeni sa sličnim radovima Mate Hanžekovića, bili su objavljeni kao brošura, a mimo toga i u više časopisa.126 Uz to je Pilar bio strastveni planinar, a sudjelovao je i u osnivanju Vegetarskog društva u Zagrebu 30. lipnja 1928., kad je izabran i njegovim prvim predsjednikom.127 Kako pokazuje njegova ostavština, pa i manji objavljeni tekstovi, u svim tim udrugama i istraživanjima pokazat će zanimanje i za psihoanalizu, teozofiju, hipnozu, okultizam i parapsihološke pojave. Također se je Pilar dugi niz godina bavio i „bogumilstvom“ odnosno ma- nihejstvom i vjerskom poviješću Hrvata i Srba – zapravo središnjim pitanjem svojih znanstvenih interesa još iz predratnoga doba – te je o tome tijekom tih petnaest poratnih godina objavio niz opširnih i zapaženih članaka i studija.128 Radi istraživanja tih pitanja putovao je i u inozemstvo te je razvio i određene međunarodne veze, a s tog je područja i prevodio znanstvene studije, poput one Jana Peiskera o pravjeri starih Slavena.129 Smatrajući da su, kako se je izrazio na jednome mjestu, „Slovjeni u Evropi nosioci historičke Iransko-Zoroa- stričke arijske religije i kulture“, prema kojoj je „poljodjelstvo najkulturnija, najetičnija i prama tome i najbogougodnija forma života“,130 Pilar se je u dokazivanje tog uvjerenja upustio takvim žarom da su i tadašnji učeni krugovi, ali i on sam, tu teoriju nazivali Peisker-Pilarovom. Također je Pilar, kao što ćemo vidjeti u nastavku, za neke od vodećih hrvatskih političkih krugova sastavio

126 I. PILAR i M. HANŽEKOVIĆ, „Koji putevi vode do ekonomskog ojačanja hrvatskoga naroda? (Predavanje za 'Radišin dan god. 1926.' priredili gg. dr. Ivo Pilar i dr. Mato Hanžeković)“, Slobodna Hrvatska (Zagreb), 2/1926., br. 34 (19. IX. 1926., 2.), br. 35 (3. X. 1926., 2.) i br. 36 (10. X. 1926., 2.-3.); I. PILAR i M. HANŽEKOVIĆ, „Naše narodne mane i njihovo suzbijanje. Pučko predavanje za 'Radišin dan' 1927. Napisali: Dr. Ivo Pilar i Dr. Mato Hanžeković“, Štamparija Linotip (M. Ži- dan), Zagreb, Ilica 65. 127 Ivo HENGSTER, „Vegetarsko društvo 1928-1933“, Vegetarizam. Glasnik Vegetarskog društva u Zagrebu, 2/1938., br. 5, 30. VII. 1938., 33.-34.; Krešimir BELOŠEVIĆ, „Dr. Ivo Pilar - prvi predsjednik Vegetarskog društva“, Pilar, 1/2006, br. 1 (1), 109.-116. 128 I. PILAR, Bogomilstvo kao religijozno-povjestni te kao socijalni i politički problem. Dva predavanja Dra Ive Pilara, što ih je na 10. veljače i 10. ožujka 1927. održao u Sociološkom društvu u Zagrebu, Nakladom izdavača, s. l. & s. a. [Zagreb, 1927.]; ISTI, „Još o bogumilstvu i o 'bosanskoj crkvi'“, Obzor,69/1928., br. 11 (12. I. 1928., 2.-3.), br. 12 (13. I. 1928., 2.-3.); ISTI, „Bosansko bogomilstvo i Grgur Ninski“, Nova Evropa, knj. XX., br. 1-2, Zagreb, 1929., 3.-9. (srp. ćir.); ISTI, „O Svetom Savi i njegovu znamenovanju“, Nova Evropa, knj. XXI, br. 1, Zagreb, 16. I. 1930., 1.-10.; ISTI, „O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju“, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. XXVIII, sv. 1, Zagreb, 1931., 1.-86. 129 J. PEISKER, „Koje su vjere bili stari Sloveni prije krštenja?“, Starohrvatska prosvjeta. Arheološ- ko-historijski časopis, Nova serija, 2/1928., Zagreb-Knin, januar-juni 1928., 55.-86. 130 „Koncept Pilarove spomenice o zadaćama Hrvatske seljačke stranke nakon donošenja Oktroiranog ustava Kraljevine Jugoslavije (1931.): Spomenica o prvim zadaćama HSS u oči novih izbora“. Prir. T. Jonjić i Z. Matijević, Pilar, 6/2011., br. 12 (2), 110. Izvornik spomenice nalazi se u NSK, OIP, R-7983, C-h 18. Trgovci hrvatskim kožama 253

niz promemorija i isprava u kojima je nastojao izložiti svoje poglede na rješe- nje hrvatskog pitanja, a tijekom 1932. i 1933. bio se je angažirao i u pokušaju reformiranja Hrvatske seljačke stranke te je, očito u dogovoru s predsjednikom te stranke Vladkom Mačekom, priredio reviziju odnosno osuvremenjenje njezina programa. Napokon, početkom 1933. u Berlinu je pod pseudonimom „Florian Lichtträger“ objavio opširniju studiju o daljnjem razvitku gospodar- skih i političkih odnosa u Jugoslaviji.131 Iako je ovdje naveden tek pretežan dio, a ne i svi Pilarovi tekstovi objavljeni od konca 1918. do rujna 1933., ovaj je biografsko-bibliografski ekskurs bio potreban kako bi se pokazala širina njegovih interesa i dokazalo da je njegovo bavljenje antropološkim i biologijskim temama u sklopu djelatnosti Sociološ- kog društva bio samo jedan dio – nipošto glavni niti središnji – njegova sveu- kupnoga intelektualnog i društvenog djelovanja u posljednjih petnaest godina njegova života. Jer, Pilar je doista, u kontekstu svog djelovanja u vodstvu So- ciološkog društva u Zagrebu, u svjetlu ekspanzije rasnog učenja i navlastito njegove rasističko-jugoslavenske inačice, u skladu s poznatim Sombartovim shvaćanjem da je antropologija podloga svake sociologije, odlučio pozornost posvetiti i tada iznimno popularnim antropološkim raspravama. Da to nije zna- čilo prihvaćanje rasnog učenja, ilustrira već i činjenica da pojam „rasa“ ne će upotrebljavati u drugim svojim sociološkim, politološkim i pravnim raspravama, a samo jednom će ga se ovlaš dotaknuti u studiji o vjersko-kulturnoj proš- losti Hrvata i Balkanskog poluotoka (Bogomilstvo kao religijozno-povjestni te kao socijalni i politički problem). Tamo je on pojam „rasa“ upotrijebio na str. 64. izvornog izdanja, navodeći kako je „bogomilstvo“ svojim asocijalnim uredbama „djelovalo u smjeru zatiranja najboljih d[i]jelova naše rase“.132 U političkim programima i spomenicama, polemikama koje je vodio o raznim temama, te u korespondenciji s prijateljima, znancima i političkim ljudima, taj pojam ćemo susresti svega par puta, ali nikad na način koji bi se mogao označiti kao ilustracija Pilarova prihvaćanja rasnog učenja kao važne, a kamoli ponajvažnije sastavnice tumačenja društvenih odnosa! U veljači ili u ožujku 1922. iz tiska je izišla prva Pilarova poratna knjiga, već spomenuta Borba za vrijednost svoga „Ja“. Pokus filozofije slavenskog individualizma. Knjigu je Pilar počeo pisati u Tuzli, najvjerojatnije 1919., a

131 F. LICHTTRÄGER [I. PILAR], Immer wieder Serbien. Jugoslawiens Schicksalstunde. Verlag für Kulturpolitik, Berlin, 1933. Knjiga je kao pretisak sa samostalnom paginacijom objavljena u časo- pisu Pilar, 5/2010., br. 9 (1). 132 I. PILAR, Bogomilstvo kao religijozno-povjestni te kao socijalni i politički problem, 64. 254 Tomislav Jonjić

dovršena je, po svemu sudeći, 1921. godine.133 U njoj je na više od 400 stranica izložio svoje filozofsko-sociološke odnosno psihologijsko-pedagoške poglede i nazore odnosno svoje „svjetozrenje“ (kako on prevodi riječ Weltanschau- ung). Nije riječ o marginalnome niti o slučajnome spisu, nego o ambicioznome i opširnom djelu koje je odmah privuklo pozornost niza stručnjaka i njihove različito intonirane ocjene. Te su ocjene s odmakom vremena sve pozitivnije, a velika većina uočila je kako je u ovome Pilarovu djelu izrazito snažan Ma- sarykov utjecaj.134 Mislav Kukoč je, kao što je spomenuto, Pilara opisao kao jednog od prvaka liberalne misli njegova doba, ističući kako ga karakterizira antitotalitarističko i antikolektivističko uvjerenje odnosno svijest da totalitarne ideologije potječu iz istih socijalističko-kolektivističkih korijena.135 A ukazujući na znakovitost činjenice da je Pilar na samom početku Borbe za vrijednost svoga „Ja“ citirao znamenitu rečenicu Ksavera Šandora Gjalskoga kojom se vapi za značajevi- ma, Dubravko Jelčić je primijetio kako je Pilar time „zapravo rekao sve: i o poticajima i o stajalištima, koji su iznijeli ovu knjigu, ovu apologiju pojedinca, koji je sam po sebi ključni čimbenik u procesu formiranja svjesnog, sposobnog i samosvjesnog naroda.“136 To je logičan zaključak, s obzirom na to da Pilar u cijeloj knjizi razrađuje i obrazlaže misao, koju će izraziti svojevrsnim ka- tegoričkim imperativima: „Ustanovljujemo kategoričkom dužnošću svakoga pojedinca razvitak svoje nutarnjosti staviti pod upliv i pritisak težnje za moral- nošću i etičnošću, i to toliko apsolutne težnje, koliko to cjelina našega života kao maximum podn[i]jeti može“,137 odnosno „ustanovljujem dakle kategorič- ku dužnost svakoga pojedinca odgajati u sebi svijest o dužnosti i odgovornosti prama samom sebi.“138 Ili, na drugome mjestu: „Zato je po mom shvaćanju najprešnija zadaća odgojiti u hrvatskog čovjeka ambiciju, ali zdravu ambiciju, te ju istodobno upraviti na nutarnji život, smjerom postignuća što veće vrijednosti svoga 'ja'.“139

133 T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 1189.-1190. 134 O toj su Pilarovoj knjizi pisali Albert Bazala, Ljudevit Dvorniković, Ivan Nevistić, Aleksandar Mu- žinić, Ivan Esih, Josip Horvat, Jaroslav Šidak, Slavko Batušić, Vladimir Bazala, Dubravko Jelčić, Mislav Kukoč, Mira Kolar, Vlado Šakić i dr. (Opš. T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 328., 1192.-1202.) 135 Mislav KUKOČ, „Ivo Pilar (1874.-1933.)“, 205., 212. 136 Isto, 95. 137 I. PILAR, Borba za vrijednost svoga „Ja“, 112. 138 Isto, 114. 139 Isto, 150. Trgovci hrvatskim kožama 255

No, činjenica je da se u ovoj knjizi Pilar dotiče i rasne problematike i eugenike. To su pitanja koja ga u novim okolnostima počinju zanimati. Međutim, iako je eugenika, koju on naziva „eugenetikom“, postala u zapadnim zemljama, a napose u Americi, Engleskoj i Njemačkoj, „vodiljom praktične socijalne politike“, Pilar ipak naglašava kako je to pitanje „zamršeno“, pa odlučuje ovdje se ne baviti njime.140 Njemu je na umu duševna, psihička izgradnja pojedinca putem „samoodgoja“, a ne državna ili društvena intervencija u njegov integritet,141 pa samo obitelj smatra okružjem u kojem je moguć valjan odgoj djece, dok čak i u pogledu eugeničkih zahtjeva koji se tiču sklapanja braka opravdanim smatra samo jedno: endogamiju odnosno „uzimanje žena iz svojega naroda“.142 To je, kao što je poznato, običajno pravilo koje susrećemo u najstarijoj povijesti mnogih naroda, a iz biblijske su ga predaje preporučivali i stari hrvatski autori poput Jurja Križanića.143 Za Pilara ni u ovoj knjizi nema nikakve dvojbe da su „svi narodi (...) proistekli iz miješanja, ali savremena ethnologija je ustanovila, da neprestano miješanje nije po narode povoljno.“144 I ovdje Pilar, kao i u svim ostalim – tajnim i javnim, objavljenim i neo- bjavljenim – spisima koje je do smrti (1933.) napisao, a ostali su sačuvani, kao relevantne društvene kategorije uzima pojedinca, obitelj, stalež, narod (naciju) i državu. Nasrtaj na pojedinca i na obitelj, ističe, on obilježava sve takozvane reformatore, od Platona do boljševika, ali je to „jalov posao“, jer – „obitelj nije moguće ukinuti“ baš zbog njezine esencijalne, nezaobilazne uloge.145 No, obitelj je ipak previše uzak okvir života, pa se obitelji povezuju u pleme odnosno u narod. Pritom su „svi današnji narodi (...) produkti etničnoga miješanja, rasnočistih naroda danas neima na svijetu“,146 a „glavna značajka narodnoga života jest kultura“, pri čemu „internacionalne ili nadnarodne kulture u opće neima. Svaka kultura je produkt jednoga naroda.“147 Premda je tvrdo uvjeren u to da su samo obitelj i narod nužni okviri ljudskoga života (pa on može postojati i razvijati se do pune vrijednosti čak i bez države kao važnog, ali ipak „relativno nužnog“ čimbenika), Pilar ističe kako narode u prvome razdoblju stvaraju „religija i dinastija“.148 Odmak je to (iako

140 Isto, 7.-8. 141 Isto, 8. 142 Isto, 173.-174. 143 J. KRIŽANIĆ, Politika, Golden marketing – Narodne novine, Zagreb, 1997., 234. 144 I. PILAR, Borba za vrijednost svoga „Ja“, 174. 145 Isto, 85. 146 Isto, 85., 108., 120. 147 Isto, 86. 148 Isto, 87.-88. 256 Tomislav Jonjić

ne sasvim dosljedni, jer će nešto kasnije Pilar zaključiti da bez „stanovite veze sa državnom tvorbom“ uopće nema postanka naroda)149 od Gumplowiczeva učenja o ulozi države u postanku naroda koje je bilo primjenljivo „zabrinuto- mu austrijskom državljaninu“ L. v. Südlandu kao formula rješenja hrvatskog pitanja u doba Austro-Ugarske (a napose rješenja bosansko-hercegovačkoga čvora), ali bi sada vodilo do zaključka koji Pilar apsolutno otklanja: zaključka da će jugoslavenska država postupno stvoriti jugoslavenski narod. A kad govori o postanku hrvatskog naroda, Pilar će istaknuti kako o njegovoj „etnologiji“ zapravo ne znamo ništa, „a isto tako nismo shvatili, kakovu su sudbonosnu ulogu igrali u našem narodnom životu katolicizam, pravoslavlje, bogomilstvo i islam.“150 Rasna je podloga hrvatskoga naroda, dakle, Pilaru ne samo nepoznata, nego i nebitna, pa ga zanima samo u onoj mjeri u kojoj se rasnom argumentacijom hoće potkopati identitet tog naroda i njegova državna svijest. Sam pojam rase i njegove izvedenice, uključujući citate, u knjizi će Pilar upotrijebiti osamnaest puta.151 To je, dakle, očita posljedica nagle ekspanzije rasnog učenja u jugoslavenskoj državi i naglašavanja rasne podloge jugoslavenstva.152 Bilo je to otprilike vrijeme u kojem je Gjalski, nekadašnji idol Pi- larove generacije, inače poznati hrvatski književnik naglašeno jugoslavenske orijentacije, saborski zastupnik na listi Hrvatsko-srpske koalicije, a 1919. i veliki župan Zagrebačke županije te član Privremenoga narodnog predstavništva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, pisao svoj roman Pronevjereni ideali. Roman će u veljači 1925. početi u nastavcima objavljivati zagrebački Hrvat, glasilo Hrvatske federalističke seljačke stranke, čijoj je preteči (Hrvatskoj zajednici), kao što je spomenuto, Pilar godinama bio pristaša. Zbog političke je nepoćudnosti u posebnoj knjizi objavljen tek sedam desetljeća kasnije, nakon raspada druge Jugoslavije.153 Osim što pokazuje Gjalskijevo razočaranje ostvarenjem jugoslavenske dr- žave, taj roman ilustrira i način na koji se je u nekim hrvatskim intelektualnim krugovima početkom 1920-ih godina upotrebljavao i shvaćao pojam „rase“, i kako se je u rasnim razlozima odnosno u neslavenskim naslagama u srpskome narodu tražilo tumačenje za hrvatsko-srpske prijepore i sukobe.

149 Isto, 180. 150 Isto, 180.-181. 151 U četiri navrata, na str. 174., 182., 183. i 298., spomenuo je i H. S. Chamberlainea, a na str. 207. i Gobineaua. 152 Opš. T. JONJIĆ, „Rasno učenje i eugenika u hrvatskim zemljama do sredine 1930-ih godina“, passim. 153 Ks. Š. GJALSKI, Pronevjereni ideali, Matica hrvatska – Ogranak Zaprešić, Zabok, 1994. Trgovci hrvatskim kožama 257

Jedan Gjalskijev lik, naime, komentira hrvatsko-srpske razmirice sljedećim riječima koje sin upućuje ocu: „Mržnja [između Srba i Hrvata] je takova, da sam nekoliko puta već morao da pomišljam, da nije li tome uzrok u etničkim elementima, u razlici pasminskih temelja, da nas na jednoj i na drugoj strani kao čistu slavensku rasu mrze iz pasminskih razloga elementi koji su, istina, primili slavensku riječ i slavensko ime, ali su ipak ostali istovjetni s onim rasama, od kojih uglavnom dolaze a koje su nas od vjekova mrzile, proganjale i mučile.“154 Na to otac, kojega su sinovljeve riječi podsjetile na istovjetnu tužaljku nekog seljaka, odgovara sinu: „Stani! To ne može i ne će da bude odlučno. Iz rasnih razloga ne podnaša sjeverni Francuz tako lako južnog Fran- cuza, iz rasnih razloga mrze se Bavarci i Prusi – pa ipak čine obadvije različne francuske rase velik i moćan francuski narod, a isto i Bavarci i Prusi jednako zanosno pjevaju 'Deutschland – Deutschland über alles!“155 Pored tih Gjalskijevih misli koje ilustriraju način razmišljanja ondašnjeg intelektualca, postoje i neki drugi čimbenici koji su utjecali na oblikovanje Pilarovih shvaćanja. Tako je Vlado Šakić upozorio na još jednu dimenziju Pi- larove Borbe za vrijednost svoga „Ja“. On je toj knjizi pristupio i kao središ- njem dokumentu „Pilarove psihologije“ te ju je ocijenio vrlo pozitivno,156 ali je pritom napomenuo kako je to djelo iznimno važan doprinos onoj grani psihologije koja se baš u to doba oblikuje pod nazivom socijalna psihologija.157 Bio je to izraz Pilarova priklanjanja učenju o postojanju kolektivne psihe koje se je osobito snažno razvilo u francuskoj sociologiji, a koje je Pilar produbio svojim poznanstvom s liječnikom i filozofom Charlesom Blondelom, sljedbenikom francuskog sociologa židovskog podrijetla Émilea Durkheima te profesorom psihologije na sveučilištima u Strasbourgu i Parizu koji je u to vrijeme izrazito zastupao shvaćanje o kolektivnoj psihi. Pilar je bio u dosta intenzivnom kontaktu s njim, a ugošćivao ga je i u Zagrebu.158 Zato su Blondelovi utjecaji očiti, ali i Šakić zaključuje kako je sam pojam i shvaćanje „individualizma“

154 Isto, 22 155 Isto. Nisu se otac i sin u nastavku toga Gjalskijeva dijaloga suglasili u procjenama budućega politič- kog razvitka, ali su obojica bili svjesni utjecaja koji je najprije na ruski, a potom i na srpski narodni i politički život imala baština Bizanta: argumentacija koju su u svom razgovoru potezali kao da je potjecala iz djela Ive Pilara, i kao da je naslutila kojim će putem Pilar ići u budućnosti, u tada još ne- napisanim raspravama o hrvatsko-srpskim odnosima, sv. Savi Nemanjiću i o sudbini jugoslavenske države i jugoslavenske ideologije. 156 V. ŠAKIĆ, „Uvid u djelo Borba za vrijednost svoga 'ja' ili uvod u 'Pilarovu psihologiju'“, GP, br. 2, Zagreb, 2002., 41.-64. 157 Isto, 44. 158 Opš. T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 1202.-1203. 258 Tomislav Jonjić

Pilar preuzeo od Masaryka, a kad svoj razrađeni model primjenjuje na narode i narodne skupine, onda, naglašava Šakić, Slavenima – pa i Hrvatima – pripisuje znatno slabije razvijeni individualizam od onoga koji se susreće kod Anglosa- sa (napose kod Engleza) i Židova.159 Preuzeo je, dakle, Pilar i dosta rašireno shvaćanje europske kulturne javnosti o Slavenima kao inferiornoj „rasi“ odnosno o „rasi“ koju odlikuje tromost i „golubinja ćud“, pa je u tom smislu u uvodnim redcima i citirao Ivana Kozarca – ali se je odmah pitao o uzrocima tih predodžaba i o njihovoj utemeljenosti u činjenicama. A tamo gdje je razvijeniji individualizam uočio i kod Slavena – riječ je o Česima i o Srbima – on, prema Pilaru zapravo nije slavenskog podrijetla: kod Čeha su za nj zaslužni Nijemci, kod Srba Bizant.160 Drugim riječima, kad se govori o Pilarovoj Borbi za vrijednost svoga „Ja“, onda, dakle, nije posrijedi rasprava u kojoj bi se govorilo o rasnoj, mentalitet- skoj ili bilo kakvoj drugoj superiornosti Hrvata (ili Slavena uopće u bilo kojem smislu) – kao što mu na temelju Pucekova prijevoda Južnoslavenskog pitanja imputiraju Yeomans, Bartulin, Sekulić i njima slični – a pogotovo nije posrijedi spis koji je nebitan za shvaćanje Pilarovih pogleda i njegova svjetonazora. Baš naprotiv: Pilarova je ocjena Hrvata i Slavena uopće vrlo kritična, a čitavu svoju knjigu on shvaća kao svoj pokušaj da se potakne jačanje slavenskog individualizma metodom „samoodgoja“. No, za našu je temu važno naglasiti kako se bez uvida u tu knjigu uopće ne može raspravljati o Pilarovim pogledima na ulogu pojedinca, obitelji, naroda i države, ali je ona spomenutim „tumačima“ Pilarova tobožnjeg rasizma – u stvarnosti slabo obaviještenim promicateljima političkih diskvalifikacija – ostala u cijelosti nepoznata.

3.2. Djelovanje u Sociološkome društvu u Zagrebu: vrhunac Pilarova bavljenja sociološko-antropološkim temama (1924.-1927.)

Već 1921. Pilar je počeo držati i javna predavanja u zagrebačkome Puč- kom sveučilištu, o kojima je dosta opširno izvješćivao ondašnji tisak. Bila su ta predavanja uvod u sve naglašeniji Pilarov angažman u Sociološkome društvu u Zagrebu. Njegove je temelje još prije Prvoga svjetskog rata udarila nekolicina pojedinaca koji su mahom potjecali iz naprednjačkih i socijaldemo- kratskih krugova, a u državnopravnom su smislu zastupali većinom unitarno jugoslavenstvo. Društvo je službeno registrirano 1918./19. godine te je već

159 V. ŠAKIĆ, „Uvid u djelo Borba za vrijednost svoga 'ja'“, 48., 52. 160 I. PILAR, Borba za vrijednost svoga „Ja“, 215. Trgovci hrvatskim kožama 259

iduće godine počelo objavljivati kratkotrajni Glasnik sociološkog društva koji je izlazio kao prilog Jugoslavenske njive.161 Pored niza zanimljivih socioloških rasprava nastalih u krilu tog društva o raznim temama, nemali dio njegove djelatnosti u prvo vrijeme svodio se na pokušaj znanstvenog utemeljenja jugoslavenstva. No, nakon prvih nekoliko godina djelovanja, Sociološko društvo u Zagrebu će postupno gubiti tu svoju popratnu jugoslavensko-integralističku boju, a u njemu će sve istaknutije uloge dobivati pristaše nekih hrvatskih stranaka, osobito Hrvatske zajednice odnosno Hrvatske federalističke seljačke stranke. Ni u jednom od tih Pilarovih predavanja, uključujući i ono o islamu koje je održao u veljači 1921., nema nikakva govora o rasnome učenju. To je predavanje objavljeno u četiri nastavka u za- grebačkom Obzoru, a Pilar je u njemu, između ostaloga, kritizirao tvrdnje da su bosansko-hercegovački muslimani u etničkome pogledu Turci. Za nj su oni i dalje bili islamizirani hrvatski „bogumili“, dakle element koji je u svakom pogledu istovjetan s Hrvatima, osim po stupnju probuđene nacionalne svijesti.162 Pilar je još u austro-ugarsko doba bio poznat intelektualnoj i političkoj javnosti, ali mu je tek Borba za vrijednost svoga „Ja“ omogućila daljnju afirmaciju u sociološkim krugovima. On je u Sociološko društvo u Zagrebu formalno stupio najvjerojatnije pred kraj prve polovice 1920-ih (najkasnije 1924. godine), a već 1927. je postao njegovim predsjednikom.163 Jedno mu je vrijeme bio i podpredsjednikom, a objavljena Pilarova predavanja i kasniji nekrolozi pokazuju da je u posljednjim godinama života ponovno preuzeo predsjedničku dužnost. To je, po svemu sudeći, bio i početkom 1930., pa sve do smrti u rujnu 1933. godine.164 Djelujući u Sociološkome društvu, on je, kao što ćemo vidjeti u nastavku, objavio čitav niz politoloških i socioloških eseja odnosno razmatranja općega značenja, uvijek zastupajući načelo slobode i prava pojedinca, obitelji i na-

161 Viktor HORVAT, „Sociologija (družtvovna znanost). Socialna misao i družtvene promjene u Hr- vatskoj“, u: Naša domovina. Zbornik. Sv. 1. – Hrvatska zemlja – Hrvatski narod – Hrvatska poviest – Hrvatska znanost, Glavni ustaški stan, Zagreb, 1943., 560. Podatci o osnutku i djelovanju i djelovanju tog društva koje je donio Horvat, a u svome pionirskom radu dopunio Goran BATINA, Počeci sociologije u Hrvatskoj. Društveni uvjeti, institucionaliziranje i kronologija do 1945. godine, Kultura i društvo, Zagreb, 1995., jednim su dijelom ispravljeni, a drugim dopunjeni u: T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 117.-118., 1244.-1247. i dr. 162 I. PILAR, „Islam kao socijalna pojava“, Obzor, 62/1921., br. 61, 4. III. 1921., 1.-2.; br. 62, 5. III. 1921., 1.-2.; br. 63, 6. III. 1921., 1.-2.; br. 65, 8. III. 1921., 1.-2. 163 G. BATINA, Počeci sociologije u Hrvatskoj, 42. 164 T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 117. G. BATINA, Počeci sociologije u Hrvatskoj, 67. nekritički preuzima tvrdnju V. Horvata da je Pilar umro 1932. godine. 260 Tomislav Jonjić roda.165 Bavio se je raznim pitanjima, a poseban interes za antropološko-bi- ološke i etnografske teme kod njega je razmjerno intenzivan između 1924. i 1927. godine, dakle, baš u vrijeme kad je od člana Sociološkoga društva u Zagrebu postao njegovim predsjednikom, a naglo je splasnuo od 1928., kad se Pilar ponovno fokusira na politička i vjersko-kulturna pitanja. Iako se je tih tema on ovlaš doticao i u općim tekstovima o razvitku i sistematizaciji sociologije, tijekom spomenutoga trogodišnjeg razdoblja nastaje nekoliko njegovih predavanja odnosno članaka u kojima se specifično bavi antropološkom i etnografskom problematikom. Poznata su odnosno objavljena četiri: „Biološka počela ljudskog života“,166 „Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju“,167 „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“168 te „O radu antropološke sekcije Socijološkoga društva u Zagrebu“.169 Ovdje je potrebno bar ukratko prikazati osnovne misli iz te četiri Pilarove nevelike rasprave, premda je za njihovo potpuno i pravilno razumijevanje pot rebno na umu imati politički kontekst u kojem su one nastale, jer je bez toga nemoguće shvatiti Pilarove aluzije i alegorije.170 Također treba imati na umu da

165 I. PILAR, „O sistematizovanju socijologije“, Mjesečnik. Glasilo Pravničkog društva, 53/1927., br. 8-9, Pravničko društvo u Zagrebu, Zagreb, kolovoz-rujan 1927., 345.-353.; ISTI, „Bivstvo i postanak fašističke države. 'Wesen und Werden des faschistischen Staates' von Dr. Erwin v. Beckerath, Professor der Staatswissenschaften a. d. Universität Köln, Berlin, 1927., Julius Springer“, Obzor, 70/1929., br. 112 (25. IV. 1929., 5.), br. 113 (26. IV. 1929., 5.), br. 114 (27. IV. 1929., 5.), br. 115 (28. IV. 1929., 7.); ISTI, „Kriza savremene državnosti. Predavanje održano 12. prosinca 1929. u 'Socijo- loškom društvu u Zagrebu'“, Obzor, 71/1930., br. 25 (1. II. 1930., 5.), br. 26 (2. II. 1930., 5.), br. 27 (3. II. 1930., 5.), br. 28 (4. II. 1930., 5.), br. 29 (5. II. 1930., 5.) i br. 30 (6. II. 1930., 5.); ISTI, „Ge- orges Sorel, francuski socijalni filozof, duhovni otac fašizma i boljševizma. Predavanje što ga je na 27. veljače 1930. u Socijološkom društvu u Zagrebu održao dr. Ivo Pilar, odvjetnik i potpredsjednik istoga društva u Zagrebu“, Mjesečnik, 56/1930., br. 2-3, Zagreb, veljača-ožujak 1930., 67.-83.; ISTI, „Smjerovi socijalne misli u svjetskoj politici. Predavanje 14. travnja 1930. u Pučkom sveučilištu“, Obzor, 71/1930., br. 143 (25. VI. 1930., 5.), br. 155 (9. VII. 1930., 5.), br. 157 (11. VII. 1930., 5.), br. 158 (12. VII. 1930., 5.), br. 159 (14. VII. 1930., 5.), br. 160 (15. VII. 1930., 5.) i br. 161 (16. VII. 1930., 5.) 166 I. PILAR, „Biološka počela ljudskog života. Predavanje održano na 20. XI. 1924. u Socijološkom društvu u Zagrebu“, Hrvat, 5/1924., br. 1442., 31. XII. 1924., 9.-10. 167 I. PILAR, „Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju (Predavanje, što ga je na 12. ožujka 1925. u 'Pučkom sveučilištu' u Zagrebu držao Dr. Ivo Pilar)“, Hrvat, 7/1925., br. 1535, Zagreb, 11. IV. 1925., 9.-10. 168 I. PILAR, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“ (I.-VIII.), Hrvat, Zagreb, 8/1926., br. 1880 (3. IV. 1926.), 21.-22; br. 1929 (5. VI. 1926.), 6.; br. 1930 (7. VI. 1926.), 4.; br. 1931 (8. VI. 1926.), 4.; br. 1932 (9. VI. 1926.), 4.; br. 1933 (10. VI. 1926.), 4.; br. 1934 (11. VI. 1926.), 4.; br. 1935 (12. VI. 1926.), 7 169 I. PILAR, „O radu antropološke sekcije Socijološkoga društva u Zagrebu“, Obzor, 68/1927., br. 311, 20. XI. 1927., 2.-3. 170 Ovdašnji će prikaz slijediti opširniju raščlambu koja se nalazi u: T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 1249.-254. i 1256.-1275, ali je zbog opsega ovdje nemoguće potanje opisati povijesno-po- Trgovci hrvatskim kožama 261

je to ujedno bilo vrijeme kad se je u djelovanje Sociološkog društva – pa time i u suradnju s Pilarom – intenzivno uključio zagrebački sveučilišni profesor slovenskog podrijetla, prof. dr. Boris Zarnik, koji je na Medicinski fakultet u Zagrebu došao s Carigradskog sveučilišta.171 U suradnji s njim su Pilar i njegovi suradnici iz Sociološkog društva koncem 1924. ili 1925. utemeljili antropološku sekciju tog društva koja je poka- zivala iznimne istraživačke ambicije.172 Je li taj pothvat imao i kakvu snažniju i institucionalnu potporu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kao što se izdaleka sugerira u nekim Akademijinim izdanjima,173 tek treba utvrditi, ali je jasno da je ne samo Zarnik, nego i Pilar imao otvorena vrata suradnji s tom institucijom: otac mu Gjuro i stric Martin bili su njezini redoviti članovi. Možda je ipak Pilarova aktivnost u Sociološkome društvu dovela do nekog oblika suradnje s Akademijom, jer nakon toga je on svojom (drugom poznatom i ujedno zadnjom) oporukom iz 1928. Akademiji ostavio znatan zapis,174 a malo potom će u jednom od Akademijinih časopisa objaviti i svoju ambicioznu studiju o dualizmu u vjeri Hrvata i Srba.175 Prvi od spomenuta četiri Pilarova teksta zapravo je njegovo javno predavanje pod naslovom „Biologijski osnovi društva“, održano 20. studenoga 1924. u organizaciji Sociološkoga društva pred 164 slušatelja u Pučkome sveučilištu u Zagrebu.176 Predavanje je zapravo imalo zadaću upoznati slušatelje s novim tendencijama i smjerovima u sociologiji. Njih, kaže on, ponajprije valja zahvaliti silnom razvitku biologije koji se je odrazio na mnogim drugim po- dručjima ljudskoga znanja, a navlastito u filozofiji. Pritom Pilar osobito ističe Maxa Schele ra, njemačkog filozofa i kasnijega borbenog protivnika nacionalsocijalizma, jednog od najznačajnijih pripadnika Husserlove fenomenološke škole koji je promicao posebnu „filozofiju života“, zasnovanu na mišljenju

litički kontekst. 171 O Zarniku više u: Hubert PEHANI, „Zarnik, Boris (1883-1945)“; Slovenski biografski leksikon, elektroničko izdanje, http://www.slovenska-biografija.si/oseba/sbi856618/ i http://nl.ijs.si/fedora/ get/sbl:4700/VIEW/, pristup 7. XII. 2013.; Zdravko LORKOVIĆ, „Prof. dr. Boris Zarnik“, Priroda. Popularni ilustrovani časopis Hrvatskog prirodoslovnog družtva u Zagrebu, 35/1945., br. 1-3, sie- čanj-veljača-ožujak 1945., 7.; Anton ŠVAJGER, „Tradition and the Present State of Development Biology in Yugoslavia“, International Journal of Developmental Biology, 35/1991., 155.-160. 172 T. JONJIĆ, „Ivo Pilar kao politički ideolog“, 1249. 173 Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – Spomenica 1866-1966, Zagreb, 88. 174 „Dvije oporuke Ive Pilara“, Pilar, 1/2006., br. 1, 141.-144. 175 I. PILAR, „O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju“, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. XXVIII, sv. 1, Zagreb, 1931., 1.-86. 176 Spomenica Pučkog sveučilišta u Zagrebu 1907-1912-1932. Izdao Odbor za priređivanje pučkih sve- učilišnih predavanja na Univerzitetu Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, Zagreb, 1932., 38. 262 Tomislav Jonjić

Friedricha Nietzschea, Wilhelma Diltheya i Henrija Bergsona, stavljajući čo- vječji život u središte filozofske pozornosti.177 Taj utjecaj razvitka biologije, nastavlja Pilar u svom izlaganju, morao se je odraziti i u sociologiji, disciplini koja je par excellence filozofska. Spominjući pristaše organicističke teorije odnosno Herberta Spencera, Karla Lilienfelda i Alberta Schäfflea, koji sve pojave društvenoga života žele objasniti analogija- ma iz organskog života, Pilar dodaje kako je i on sam kao sociolog blizak toj školi, jer i on polazi „sa biološkog stanovišta“, ali je pritom „potpuno svjestan znatnih nedostataka organicističke škole“, pa i rizika od pretjerivanja u analo- gijama društvenoga i organskog života.178 Ključnu vrijednost organicističke škole on ne vidi u tome što bi ona predstavljala pouzdanu spoznajnu metodu, nego u tome što ta škola sa svojim biološkim polazištem omogućuje poimanje evolutivnoga kretanja ljudske povijesti. Pogrješno je, međutim, nastavlja Pilar, shvaćanje poput onoga Gum- plowiczeva, da se sociologija ima baviti samo složenim oblicima ljudskog ži- vota, a ne pojedincem i obitelji. Baš naprotiv, biološko polazište stavlja pojedinca u središte pozornosti, jer baš on je osnovna stanica ljudskoga društva. Tek kad se to ima na umu, može se – i poželjno je – promatrati pojedinca u interakciji s društvom.179 Snažno ističući vrijednost monogamnoga braka i obitelji, Pilar napominje kako je obitelj prenositelj i važnoga biološkog čimbenika, „Rasse“ – Pilar, naime, koristi njemački oblik te riječi ne nudeći mu hrvatski pandan (što zna- či da „pasminu“ ne smatra njegovom istoznačnicom!) – kao skupa stanovitih karakternih svojstava i crta. „Rassa“ kao sposobnost vladanja nekad se je prenosila nasljednim plemstvom koje je danas izgubilo značenje, ali ni danas – upozorava Pilar na tada tako popularne eugeničke postavke – nije svejedno koga pojedinac uzima za bračnog druga i kakva svojstva prenosi svojoj djeci. Svijest o tome dovela je u Americi i u Njemačkoj, kaže on, do posebnih „kolonija s eugenetičkom crtom“. Obitelj je, dakle, „čuvar socijalnih, kulturnih i rasnih vrednota“, ali je ona, povrh toga, ujedno i čuvar ekonomskih vrednota, jer nasljeđivanjem osigurava i poboljšava položaj nasljednika odnosno djece koja onda lakše kreću u život.180

177 I. PILAR, „Biološka počela ljudskog života“, Hrvat, 5/1924., br. 1442., 31. XII. 1924., 9. 178 Isto. 179 Isto. To shvaćanje je Pilar opširno izložio u Borbi za vrijednost svoga „Ja“. 180 Isto. Trgovci hrvatskim kožama 263

Viši oblik socijalnog organizma je pleme, nastavlja Pilar. No, ono nema stalan niti trajan oblik, i čim zauzme određeno područje, suočava se sa slože- nim zadaćama političke naravi, pa postupno prerasta u narod.181 Narod je (a ne rasa!) za Pilara bez ikakve sumnje trajna institucija ljudskoga roda: „Narod kao socijalni elemenat nosioc je svih viših vrijednosti, što ih posjeduje rod ljudski, i to svih vrijednosti bez iznimke. Narod je tvorioc i stvorioc jezika, pisma, umjetnosti, kulture, civilizacije, prava, morala, religije, običaja, kulta itd.“182 S narodom počinje povijest, a sve što je bilo prije naroda i na čemu je narod nastao, pripada predpovijesti. Kao što je u Borbi za vrijednost svoga „Ja“ prije nekoliko godina istaknuo da nema rasno čistoga naroda,183 tako je i sada Pilar naglasio da su svi narodi nastali miješanjem rasa, pri čemu su se različiti etnički elementi u sklopu jednog naroda međusobno sukobljavali i borili, da bi u konačnici neki od njih nadvladali i nametnuli se ostalima. A kao što se je nekad obitelj štitila krvnom osvetom, tako su se narodi počeli štititi višim oblikom zaštite, izgradnjom sus tava moralnih i pravnih pravila. Da bi to moglo funkcionirati, bilo je potrebno razviti novi gospodarski, socijalni i misaoni aparat – državu. Posljedični se zaključak nameće: država je, dakle, također nikla iz potrebe samoodržanja čovjeka. Ona ima trajni karakter i postojat će – uvjeren je Pilar – sve dotle dok postoji ljudski rod. Ona može evoluirati čak i dotle da nastanu „'Savezne države Europe' ili čak cijeloga svijeta“, ali će i dalje u supstancijalnom smislu ostati država.184 U odnosu na svoje shvaćanje o postanku države, Pilar će u nastavku teksta napraviti misaoni zaokret u odnosu na svoja izlaganja u Južnoslavenskom pitanju. No, zanimljivije je uočiti kako je njegovo predavanje imalo neskrivene aluzije na aktualne političke prilike u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U korijenu postanka države je, piše Pilar, sila. Međutim, država je mogla postati, ali ne može opstajati samo na sili, jer „sila nema konstruktivne snage“. Zato država može opstati samo i jedino onda, „ako počiva na uvjerenju svih svojih članova, da je na zajedničku korist sviju. Samo tako može država dobiti onaj duhovni elemenat, koji se zove državnom misli (Staatsidee) i naći si jednu višu idejnu zadaću u svijetu.“185

181 Isto. U Borbi za vrijednost svoga „Ja, 85., 179.-189. Pilar je izrazio svoje uvjerenje da hrvatski jezik ne razlikuje populus i natio, nego za oba ta različita pojma ima istu riječ: narod. 182 I. PILAR, „Biološka počela ljudskog života“, 9. 183 I. PILAR, Borba za vrijednost svoga „Ja“, 85., 220.-221. 184 I. PILAR, „Biološka počela ljudskog života“, 9. 185 Isto, 10. 264 Tomislav Jonjić

Ta je Pilarova poruka bila jasna i primjenljiva i u konkretnom prilikama. Ali da bi bila još jasnija, on je podsjetio na Aristotelov aksiomatski poučak: „Država je postala da osigura život, a postoji da osigura dobar život.“186 Tu je Aristotelovu misao – na grčkome – on stavio kao motto podpoglavlja „Drža- va“ u Borbi za vrijednost svoga „Ja“, u kojem je razradio istu ideju.187 Su- gestivna i stvarna moć države je izvanredno velika, ponavlja on i sada, pa nije slučajno što su „klasički narodi“ vjerovali da su države stvorili bogovi ili polubogovi. Iz istog je uvjerenja, piše Pilar, nikla predodžba o rimskome caru kao Jupiterovu sinu, formula o vladanju „po milosti Božjoj“ ili britanska fik- cija o nepogrješivosti kralja. A biološki je potencijal i biološki učinak države izniman: ona svojom politikom i gospodarstvom, ili porazima u ratu, može dovesti do osiromašenja ili iseljavanja svog pučanstva; ona može – poput bolj- ševika u Rusiji – istrijebiti neke dijelove vlastitog življa; ona može utjecati na borbu rasnih elemenata u svome stanovništvu na način da nekim elementima pogoduje, a druge suzbija.188 Sve to jasno pokazuje, zaključuje Pilar, da Aristo- telovu shemu obitelj – općina – država (polis) valja dopuniti, i da je „prirodna i biološki fundirana“ shema ona koja uključuje četiri socijalna elementa (pojedinac, obitelj, narod, država) te da ta shema bitno olakšava shvaćanje sociologije i popularizira tu znanost.189 Uskoro će Pilar – nesumnjivo pod dojmom jačanja Radićeva pokreta – u ovu svoju teorijsku shemu unijeti još jedan element, stalež. No, zasad mu on još nije potreban, jer se ne radi samo o tome da je Pilar kritičan i prema Radiću i prema njegovim agrarističkim koncepcijama, ali i prema njegovoj političkoj taktici. No, on kao da hoće sugerirati da mu u predavanju nije do izravnih političkih poruka – makar su one iz predavanja vrlo jasno izbijale i nipošto se nisu mogle upotrijebiti u korist postojeće države ni režima koji joj na čelu, a još manje u korist ideologije o rasnome jugoslavenskom tipu i o „troplemenom narodu“ – nego da nastupa kao da teži tek tomu da popularizira sociologiju kao disciplinu. No, i taj je pokušaj mimikrije bio kratkoga daha. Ni tri mjeseca nakon što je to predavanje objavljeno, Pilar je 12. ožujka 1925. ponovno u Pučkome sve- učilištu, pred 64 slušatelja, održao javno predavanje „Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju“,190 koje je 11. travnja objavljeno također u Hrvatu pod

186 Isto. 187 I. PILAR, Borba za vrijednost svoga „Ja“, 189.-199. 188 I. PILAR, „Biološka počela ljudskog života“, 10. 189 Isto. 190 Spomenica Pučkog sveučilišta u Zagrebu, 39. Trgovci hrvatskim kožama 265

neizmijenjenim naslovom.191 Bilo je to doba u kojem je narodno neraspolo- ženje zbog proširenja Obznane nad HRSS-om prijetilo otvorenim nemirima, a Stjepan Radić čamio u zatvoru. U predavanju održanom svega dva tjedna prije nego što će – kao što ćemo vidjeti – Radićev sinovac Pavle po stričevu naputku u beogradskoj Narodnoj skupštini pročitati izjavu kojom HRSS priznaje sveukupno političko stanje stvoreno Vidovdanskim ustavom i državu na čelu s dinastijom Karađorđevića, Pilar je ponovio svoja antropološko-sociološka shva- ćanja, ali je ujedno nagovijestio temu kojom se je bavio već dugi niz godina, ali će se njom još intenzivnije pozabaviti u idućem razdoblju. Ističući na početku predavanja da su antropologija i etnologija „prirodno postale bitnom sastavinom socijologije“, Pilar je podsjetio na interpretacije grofa Josepha Arthura de Gobineaua i njemački mjesečnik Politisch-anthropologische Revue oko kojega je iz Gobineauova učenja stasao „jedan čitavi literarni pokret“. Potom je nabrojio niz njegovih suradnika i naglasio da je popularizaciji osobito pridonio „u Njemačkoj naturalizovani Englez Steward [Stewart] Houston Chamberlain“. Usporedno s njima su jačanju utjecaja antropologije i etnografije na sociologiju pridonijeli Adolf Bastian, Ludwig Gumplowicz, Herbert Spencer i Wilhelm Wundt.192 Hrvati, međutim, drži Pilar, i na tom području kaskaju (nitko od njih nije svojedobno mogao napisati ni valjan prilog o hrvatskome narodu za ediciju Die Völker Österreich-Ungarns!), pa su ih natkrilili ne samo Mađari, nego zaostaju i za Srbima koji su dali jednoga Jovana Cvijića i Niku Županića, makar je potonji, napominje Pilar, podrijetlom Slovenac.193 Ističući da svojim predavanjem kani objasniti postanak hrvatskog naroda „u antropološkom pogledu“, Pilar drži da bi za to bio prikladniji izraz etnogo- nija, ali kako bi on stvar učinio samo nerazumljivijom, priklanja se pojmu et- nografija, makar je on – prema njegovu mišljenju – neprecizniji čak i od pojma etnologija.194 Njegova zamisao da bi trebalo razviti „etnogoniju“ kao posebnu disciplinu koja bi se bavila postankom naroda – zamisao koja je, izgleda, bila izvorno Pilarova – već sama po sebi kazuje da on u postojećim disciplinama nije nalazio zadovoljavajući i potpun odgovor na pitanje koje ga je zanimalo. No, sad će već pokazati da je produbio svoje poznavanje Spencerova djela. Ne

191 I. PILAR, „Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju“, 9.-10. U Pilarovoj ostavštini sačuvani su manji dijelovi rukopisa te rasprave, koji završavaju 53. stranicom, ujedno završnim dijelom teksta objavljenoga u Hrvatu koji je, kako se iz toga dade zaključiti, Pilarov tekst objavio u cijelosti i bez izmjena. 192 I. PILAR, „Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju“, 9. 193 Isto. 194 Isto. 266 Tomislav Jonjić

znamo je li izravno (odnosno u prijevodu) čitao njegove spise ili se je s njima upoznao posredno, ali su Spencerov utjecaj i njegovo spomenuto tumačenje o ulozi arijske rase (Aryan race) u postanku europskih naroda i u povijesti europske civilizacije postali očevidni. Jednako tako će na Pilara bitno utjecati – a povećat će njegov interes za druge Spencerove poglede – stajalište tog autora da je stara perzijska religija, odnosno zoroastrizam, snažno djelovala i na oblikovanje drugih religijskih pokreta, uključujući kršćanstvo i islam.195 Proces nastanka hrvatskog naroda, nastavlja Pilar u tome svom predavanju, trajao je oko 700 godina, tj. od doseljenja (koje Pilar smješta u 636. godinu) do izbora Anžuvinaca na ugarsko prijestolje početkom XIV. stoljeća. Na taj su proces, ističe on, presudno utjecala „čisto politička data“, jer kao što ras na svojstva utječu na političke prilike, tako i ove djeluju na rase i narode. Hrvatski primjer to jasno pokazuje: otputujemo li u Dalmaciju ili u Bosnu, naći ćemo se u svijetu koji je u kulturnome, socijalnom i misaonom pogledu sasvim drugačiji, napominje Pilar, iako je u rasnome odnosno u etničkome jednak gornjoj Hrvatskoj.196 Hrvati su, naime, nastavlja on, jednako kao i Srbi i svi Slaveni, pripadnici arijske rase kojoj su pripadali i prastanovnici naših krajeva: Tračani, Iliri i Kelti. Pilar odmah objašnjava što on – navlas isto Ferdi Šišiću i pretežnom dijelu intelektualne javnosti – shvaća pod pojmom Arijci: to su „po starijoj oznaci Indoeuropejci ili Indogermani“; drugim riječima, to je „skupna oznaka za jednu rasu ljudsku“ koja je imala određena psihosomatska svojstva. No, već u doba rimskih osvajanja antičke Dalmacije odnosno Ilirika, Tračani, Iliri i Kelti „ni izdaleka više nisu bili čiste arijske pasmine, kao što u opće više na svijetu nema čistih Arijaca“, jer su „svi postojeći narodi prošlosti i sadašnjosti produkti [...] takovog etničkoga [ist. T. J.] mješanja i ukrštavanja doseljenika sa starosjediocima“, pa to vrijedi i za Hrvate i za Srbe.197 Hrvati, naime, piše Pilar, uopće nisu prvi Slaveni koji su naselili današnje hrvatske zemlje, nego su njih već nastavala različita slavenska plemena koja su Hrvati „organizovali politički, stvorili hrvatsku državu, u kojoj su oni bili vlada- jući elemenat, te su u toku stoljeća sve ostale i slavenske i neslavenske elemente i asimilirali u jeziku i kulturi, a tu je onda asimilacijom najrazličitijih elemenata nastao hrvatski narod. Hrvatski je narod isto tako jedan produkat narodne asimilacije najrazličitijih elemenata, kao i svaki drugi narod na svijetu.“198

195 H. SPENCER, The Principles of Sociology, Vol. I, 820.-829. i dr. 196 I. PILAR, „Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju“, 9. 197 Isto. 198 Isto. Trgovci hrvatskim kožama 267

Najbitnija i dominantna sastavnica hrvatskoga naroda u antropološkome i etnografskom smislu, drži Pilar, jest ona slavenska, dakle – arijska. No, slabo je zamijećena nepobitna činjenica, naglašava Pilar, da se Slaveni svagdje u povijesti pojavljuju kao poljodjelci, pače kao seljaci. To su primijetili tek Johann Gottfried Herder i Filipp Jakob Fallmereyer. Pilar nastavlja da ga je ta pojava dugo mučila, i da je prvotno držao kako to vjerojatno potječe otuda što je pradomovina Slavena bila zemlja pogodna za poljodjelstvo. No, s vremenom je promijenio mišljenje i došao do spoznaje da „poljodjelačka priroda Slavena“ svoj izvor ima u religiji. Prirodni uvjeti u prednjoj Aziji, napose u Iranu, po- godovali su razvitku poljodjelstva, pa su dovodili i do sukoba poljodjelskih i nomadskih elemenata. Uslijed toga se je, usporedno s dubokom iranskom filozofijom, razvio „jedan socijalno religiozni pokret, kojemu je svrha bila, da čovjeka prisili, da živi samo od produkata zemlje, a da napusti uživanje živo- tinjske hrane. Taj je pokret personificiran u poznatoj ličnosti Zaratuštre (Zo- roastra), velikoga perzijskog proroka i reformatora.“199 Zapravo je taj pokret, smatra Pilar, nastao prije Zaratustre, a ovaj je „samo jedan vidljivi eksponenat jedne socijalne borbe, koja je stoljećima trajala“.200 Slijedom toga Pilar dolazi do zaključka koji predstavlja „potpunu novost“ i koju on „kao glazbenik znanosti“ mora označiti tek hipotezom. Ona glasi: Slaveni su „samo antropološki produkat toga velikoga socijalno-religioznog pokreta, praktički nosioci njegovih ideja i forme života u Evropu“, a poput bršljana su se širili svagdje gdje je bilo „zemlje podesne za zemljotežnju“.201 Tek tom hipotezom se, smatra Pilar, može objasniti „onu često opaženu značajku, da su Slaveni slabo državotvorni i politički živalj“: oni žive samo od zemlje, pa zato i stvaraju samo one socijalne i političke organizacije koje su nužne za posjedovanje i obradu zemlje. Zato se je među njima dugo – a kod Hrvata i kod Srba sve do danas! – održala zadruga.202 Nije to, doduše, bilo sasvim točno, jer zadruge nisu bile specifično (juž- no)slavenski oblik gospodarenja, niti su se održale samo kod Hrvata i Srba, ali je slična predodžba prevladavala u javnosti.203 Na negativne psihološke,

199 Isto. 200 Isto. 201 Isto. 202 Isto. 203 Usp. Ivan BULIĆ, Kućna zadruga: podloga porodične i privredne organizacije u Južnih Slove- na, Split, 1938. Kratki pravno-povijesni pregled kućnih zadruga u banskoj Hrvatskoj donosi Milan SMREKAR, „O seljačkih zadrugah i njihovom razvitku“, u: Zakon o zadrugah od 9. svibnja 1889. sa Provedbenom naredbom i svimi ostalimi nanj odnosećimi se naredbami i propisi. Sastavio i tu- mačem providio Milan Smrekar, 2. prer. i dop. izdanje, Zagreb, 1898., 1.-11. 268 Tomislav Jonjić

gospodarsko-socijalne i političke posljedice zadružnog oblika života Pilar je, kao što je spomenuto, na Šišićevu tragu opširno upozoravao u svojoj knjizi iz 1922. godine,204 ali je kasnije, u predavanju o krizi kapitalizma u listopadu 1931. upravo osuvremenjeni zadružni model ponudio kao pravi izlaz iz finan- cijske i moralne krize zapadnoga društva.205 No, u knjizi iz 1922. on je već u uvodnim napomenama spominjao poznatoga njemačkoga pravnog pisca i sociologa Rudolfa von Jheringa (1818.-1892.) koji je tvrdio da je zadružni oblik života tipičan za sve arijske narode,206 a sada je u tome našao formulu kojom se rješava dodatni problem: više nije posrijedi samo obračun sa svakim oblikom kolektivizma zbog izgradnje cjelovite individualnosti, nego je potrebno riješiti tajnu socijalno-religioznog pokreta koji je oblikovao Slavene, pa time i Hrva- te. Zbog tih razloga, nastavlja on u svom predavanju iz ožujka 1925., Slaveni nisu ni pravi ratnici, iako su pri obrani svoje grude znali pokazati iznimno ju- naštvo. No, oni su uvijek bili spremni prignuti šiju ako im se ne dira u posjed zemlje. Odatle njihova česta simbioza s nomadsko-ratničkim uralo-altajskim i germanskim narodima: ako im ovi nisu dirali u posjed zemlje, Slaveni su mogli trpjeti njihovu dominaciju.207 Prije nego što taj model primijeni na pojavu „bogumilstva“ u Bosni i isla- mizaciju tamošnjega življa, Pilar će napraviti jasnu aluziju na seljačke pokrete koji su tada dominirali u hrvatskome, bugarskom, poljskom, pa i u srpskome političkom životu, ističući: Slaveni su, dakle, „nosioci seljačkog tipa života u Evropi. U seljaštvu svih država Evrope imade stanoviti procenat slavenske krvi a pošto se tip evropskih država osniva upravo na tom seljačkom staležu, to su Slaveni, ako ne glavna, ono jedna od glavnih osnovaka savremene ljudske civilizacije i kulture.“208 Slavensko pučanstvo na Balkanu je, dakle, prema Pilaru, nastalo na isti način: širenjem u potrazi za obradivom zemljom. No, kad je ta faza okončana, još je nedostajao politički oblik tog širenja, i baš tada na povijesnu pozornicu nastupaju Hrvati koji čitavu to amorfnu i apolitičku slavensku masu organizi- raju u hrvatsku državu, koja je onda – slično kao kod drugih država – pomogla da se svi ti elementi postupno stope u jedinstveni hrvatski narod. Na pitanje tko su bili Hrvati, Pilar odgovara: Hrvati su bili slavensko pleme koje u rasnom

204 I. PILAR, Borba za vrijednost svoga „Ja“, 10.-12., 212., 241., 296. i dr. 205 I. PILAR, „Kriza kapitalizma kao spoznajni i socijalno politički problem“, Pilar, br. 11(1), 108.- 111.; T. JONJIĆ, „O gospodarskoj krizi kao o filozofskom pitanju“,Pilar , br. 11 (1), 90. 206 I. PILAR, Borba za vrijednost svoga „Ja“, 13. 207 I. PILAR, „Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju“, 9. 208 Isto. Trgovci hrvatskim kožama 269

pogledu jest bilo slavensko, ali čija je slavenska rasa bila čistija nego u drugih Slavena s kojima su došli u doticaj. Oni su, drži on, morali biti istovjetni onoj „aktivnoj rasi“ koja je stvorila poljsku i češku državu, te dala veliki dio ljudskoga materijala za poljsko, češko, mađarsko, a dijelom i njemačko plemstvo. Zato njihova državotvorna djelatnost zapanjuje: svagdje gdje se oni pojavljuju, niču zametci državnih tvorbi.209 Nema nikakve sumnje da je ta formulacija 1925. bila i jasna politička poruka: Hrvati će ostati vjerni svojoj tradiciji i svojoj povijesti samo onda ako nastave borbu za vlastitu državu. No, pobjeda i dominacija Hrvata te stapanje predhrvatskih Slavena, Hrvata i neslavenskih elemenata u jedan narod, piše dalje Pilar, ugrozili su Romane koji su se povukli u dalmatinske gradove. Tamo su se bavili trgovinom i nov- čarstvom, pa su zato postali politički važni hrvatskim narodnim vladarima. Uz pomoć Mletaka i Rima, oni su uspjeli izboriti utjecaj na hrvatskome vladar- skom dvoru koji je u drugoj polovici XI. stoljeća već uvelike romaniziran. Na taj nepovoljni proces Hrvati odgovaraju stvaranjem narodne stranke, vraća se Pilar na svoje (zapravo Milobarovo) staro tumačenje propasti hrvatske narodne dinastije i države, te započinju „borbu za narodnu i državnu crkvu“. Ta „rasna borba“ u kojoj je na jednoj strani slavenski element pod hrvatskim vodstvom, kasnije potpomognut savezom s Mađarima, a na drugoj strani romanska stranka „pod vodstvom pape“ (sic!), bila je strahovita i u konačnici je srušila hrvatsku državu, ali je pomogla da se Hrvati održe kao slavenski narod.210 Kad je 1102. u Križevcima sklopljen ugovor hrvatskih plemena i kralja Ko- lomana odnosno Pacta conventa, Ugarska je još uvijek u većini bila slavenska zemlja, tumači dalje Pilar, a tek je vladajući tanki sloj bio mađarski. Drugim riječima, zaključuje on, osnovna misao hrvatske etnologije (sic!) svodi se na to da je hrvatska narodnost formirana u borbi protiv romanstva, u kojoj borbi su se slavenski Hrvati i predhrvatski Slaveni stopili u jedinstveni hrvatski narod.211 Tu svoju narodnu individualnost Hrvati su neprekinuto zadržali do današnjega dana, a ona se očituje i u tome što oni imaju „i svoje posebno po- litičko-socijalno htijenje“. No, od 1309. sve do danas, nastavlja Pilar, oni su u nezahvalnu položaju, jer „vode borbu za održanje svoje narodnosti bez pomoći vlastite države“. Prvi odsjek te borbe bio je mađarski period koji traje do pada Bosne. Mađari su, naime, iskoristili bogumilski pokret u Bosni da s katoličkim

209 Isto, 10. 210 Isto. 211 Isto. Zanimljivo je primijetiti da je M. ŠUFFLAY, „Hrvati u sredovječnom svjetskom viru“, Svesla- venski zbornik, Zagreb, 1930., 214.-241. upozorio na teze mađarskog povjesničara Eleméra Moóra iz 1928. godine, prema kojima se slavenski element nalazi u temeljima mađarske države. 270 Tomislav Jonjić

Hrvatima povedu križarske vojne protiv Bosne. Samo bogumilstvo, naglašava Pilar, „vrlo je nepovoljno djelovalo na narodnu snagu Hrvata.“212 Odgovaraju- ći na taj napad Mađara i katoličkih Hrvata, bogumili su, prema Pilaru, pozvali Osmanlije, a po njihovu dolasku i prešli na islam, pa su tako nastali bosanski muslimani. Tada počinje novo, osmanlijsko razdoblje koje za Hrvate nije bilo teško samo zbog gubitka Bosne, nego i zbog toga što je osmanlijska vladavina za sobom donijela i kolonizaciju orijentalnih etničkih elemenata iz čitave pro- strane Osmanske carevine. A nakon što su Hrvati 1527. izabrali Habsburgovce, za osmanlijske su vlasti hrvatski katolici postali protudržavni, neprijateljski element. Zato su oni iseljavali, pa je usporen proces asimilacije koloniziranoga pučanstva, a poseban problem počinju predstavljati Vlasi koje Osmanlije nase- ljavaju u većemu broju.213 Drugim riječima, privodi Pilar kraju svoje izlaganje, „etnografska sastavi- na pučanstva na teritoriumu pod turskom [vladavinom] iz temelja bi izmijenjena, i to na štetu Hrvata“, a sličan se je proces odvijao i u drugim hrvatskim zemljama koje su bile izložene kolonizaciji Mađara i Nijemaca, a u manjoj mjeri i Čeha, Slovaka i Rusina. To je u znatnoj mjeri prekinuto 1918. godine, ali ne će nikad u cijelosti prestati, jer to diktira geopolitički smještaj hrvatskih zemalja odnosno prirodna težnja srednje Europe prema Jadranu. No, ti tuđinci više nisu tako opasni, jer nemaju političku vlast (sic!). Što se, pak, odnosa „et- ničkih faktora“ u Kraljevini SHS tiče, svaki od njih mora računati „sa onima etničkim elementima, koje su stoljeća u njegov krug naplavila“, pri čemu će onaj od „triju glavnih etničkih elemenata S.H.S.“ koji bude „od svoga antropo- loškoga materijala umio izgraditi najsnažniji i najvaljaniji antropološki tip, na njemu će ostati carstvo.“214 Jasno je, dakle, da Pilar u tom razdoblju razmišlja o potrebi „izgradnje antropološkoga tipa“, što za nj znači jačanje slavenskog elementa napose u hrvatskome narodu. No, to ne znači nužno uvođenje eugeničkih mjera, nego izbjegavanje tendencija u kojima bi se neslavenski elementi koji su se tijekom povijesti ugnijezdili u srpski narodni život, širili u hrvatske zemlje i u njima preuzeli dominantnu ulogu. Takav zaključak nameće sadržaj nekoliko predavanja u Pučkome sveuči- lištu koje je Pilar održao 1926. godine, kad su političke prilike ipak bile nešto drugačije i kad je, nakon razdoblja apstinencije (koje je on smatrao recidivom

212 I. PILAR, „Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju“, 10. 213 Isto. 214 Isto. Trgovci hrvatskim kožama 271

tradicionalnoga pravaškog oporbenjaštva), nastupilo vrijeme „državotvornosti“, tj. aktivnog nastojanja hrvatske političke elite da sudjeluje u vršenju vlasti i da se – Pilarovom parafrazom poznate Mažuranićeve dosjetke – u postojećem paklu aktivno traži mjesto na kojem je najmanje vruće. Tako je on 28. siječnja 1926. pred 143 slušatelja održao prvi dio javnog predavanja „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“,215 18. veljače je pred 85 slušatelja izlagao na temu „Rad kao socijalan i kao filozofijski problem“,216 a 15. travnja iste godine pred 79 slušatelja u Pučkom je sveučilištu održao drugi, završni dio javnog predavanja „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“.217 Komplementarni su tim predavanjima njegovi već spomenuti članci o hrvatskim narodnim manama koje je poslao na natječaj što ga je raspisao Hrvatski radiša. Dvodijelno predavanje „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“ objavljeno je u osam nenumeriranih nastavaka nejednakog opsega također u fede- ralističkome Hrvatu, početkom travnja, odnosno u prvoj polovici lipnja 1926. godine.218 Sama teza da i narodi i kulture žive, rastu, napreduju, pa i propadaju, nije bila osobito originalna. O njoj je, primjerice, u hrvatskome tisku Šufflay pisao već sredinom 1905. godine, osvrćući se na istraživanja američkoga an- tropologa Daniela Garrisona Brintona, objavljena u Politisch-anthropologi sche Revue,219 a naročito ju je popularizirao njemački filozof Oswald Spengler svojim djelom Propast Zapada, koje je objavljeno u proljeće 1918., ali je nakon Prvoga svjetskog rata doživjelo veliki publicitet.220 No, kao što je spomenuto, pri ocjeni Pilarovih predavanja uvijek treba imati na umu društveni i politički kontekst u kojem su ona održana. Bilo je to doba sudjelovanja Hrvatske seljačke stranke u jugoslavenskoj vladi, što je kritizirano s raznih strana i s različitih pozicija. Međutim, u skladu sa svojim uvjerenjem da se samo iz pozicije vlasti mogu cjelovito promicati nacionalni interesi, Pilar je bio među onima koji su odobravali izlazak Radića i njegove stranke iz apstinencije. Nesumnjivo su mu imponirale i neke izjave koje je

215 Spomenica Pučkog sveučilišta u Zagrebu, 42. 216 Isto, 43. 217 Isto, 42. 218 I. PILAR, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“, (1.-8.), Hrvat, Zagreb, 8/1926., br. 1880 (3. IV. 1926., 21.-22.), br. 1929 (5. VI. 1926., 6.), br. 1930 (7. VI. 1926., 4.), br. 1931 (8. VI. 1926., 4.); br. 1932 (9. VI. 1926., 4.); br. 1933 (10. VI. 1926., 4.); br. 1934 (11. VI. 1926., 4.); br. 1935 (12. VI. 1926., 7.). 219 M. ŠUFFLAY, „Bolesti naroda“, Obzor, 46/1905, br. 139, 17. VI. 1905., 1.-2. Usp. Dr. Milan pl. Šufflay. Izabrani eseji, rasprave i članci, 229.-232. 220 Bilješke u Pilarovoj ostavštini pokazuju da je i on studirao Spenglera, iako mnoge njegove zaključke i ocjene nije prihvaćao. 272 Tomislav Jonjić njegov stari znanac, sada ministar prosvjete, davao protiv političkih aspekata crkvenog djelovanja, ali je nesumnjivo bila važnija činjenica da je Radić po- kušao ispraviti bar dio nepravdi koje su Hrvatima nanesene prethodnih sedam godina. Rehabilitirao je i ponovno aktivirao oko 400 hrvatskih učitelja i četrde- setak profesora, polučio podignuće visoke trgovačke i prometne škole u Zag rebu u Ekonomsko-komercijalnu visoku školu s rangom fakulteta. Istodobno se je oštro suprotstavio tendenciji stvaranja Jugoslavena školskim odgojem, jer će to, kako je on isticao, učiniti život, dok smo mi danas Srbi, Hrvati i Slo- venci.221 Zasad, doduše, nema podataka o tome, je li novi ministar pomagao i pripreme za kraniometrijska mjerenja zagrebačkih školaraca koja je u to doba provodila Antropološka sekcija Sociološkog društva, ali je sasvim jasno da se protiv volje ministara prosvjete (koji resor je sredinom travnja 1926. preuzeo Miloš Trifunović) te ministra narodnog zdravlja Slavka S. Miletića to ne bi moglo provesti. U svome spomenutom predavanju „o životu i smrti, dizanju i padanju naroda“, Pilar je pokazao da je donekle modificirao sociološka gledišta koja je zastupao koju godinu ranije. Još naglašenije nego prije osporio je mehaničko uspoređivanje ljudskog organizma s narodom odnosno primjenu „antropomorf nog naziranja“ na povijest naroda, odlučno tvrdeći da nije moguće na skup organizama doslovno prenijeti zakon koji se odnosi na samo jedan organizam. Nema, naime, nikakve dvojbe da nam povijest pokazuje – tumači on – kako su neki narodi nestali (Kaldejci, Asirci, Feničani, Rimljani itd.), drugi su s ne- kadašnje veličine spali na neznatne ostatke (nekadašnji Egipćani, Grci, Kelti, Tatari itd.), a neki svojedobno jedva poznati i zamjetni narodi sad izlaze na povijesnu pozornicu. Drugim riječima, kaže Pilar, mi još živimo „u periodi koju smijemo, dapače i moramo nazvati nacionalističkom“, ali o postanku naroda zapravo znademo vrlo malo.222 Upravo propast jednih i dizanje drugih naroda jasno pokazuju da narodi ne moraju umrijeti, iako njihova stagnacija i propast u određenoj mjeri podsjećaju na stagnaciju i propast pojedinca. Potom je Pilar izložio dostignuća moderne biokemije i medicine te upozorio na važnost koju za pojedinca, a posljedično i za zajednicu, imaju umjeren život i ustezanje od prekomjerne hrane i tjelesnog uživanja. Učinio je to upravo prema shemi koju je zastupala službena medicina i koja se je u to vrijeme promicala

221 Rudolf HORVAT, Hrvatska na mučilištu, Izdalo Kulturno-historijsko društvo „Hrvatski rodoljub“, Zagreb, 1942., 299.-302.; Franjo TUĐMAN, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918.-1941., sv. I., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., 460.-463. 222 I. PILAR, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“, (1), Hrvat, br. 1880, 3. IV. 1926., 20. Trgovci hrvatskim kožama 273

na stranicama Glasnika Ministarstva narodnoga zdravlja (koji je prestao izlaziti krajem 1925., ali je obnovljen u drugoj polovici 1927.) te Glasnika Centralnoga higijenskog zavoda. Naglašavajući da je takav životni režim i njemu samomu pomogao da se izliječi od teškog oblika neurastenije, Pilar je krenuo u objaš- njavanje antropoloških, socioloških i drugih momenata o kojima ovisi sudbina naroda. Za nj nema nikakve dvojbe o tome da su moralna degeneracija i smanje- nje prirodnog prirasta („sustav dvoje djece“) među glavnim razlozima propasti naroda, a uzrok tim pojavama je uljuljkivanje u sigurnost koju donose politička moć, blagostanje, luksuz te neumjereno uživanje u jelu i piću. Prema njegovu mišljenju, nema jasnijeg primjera za to od sudbine Rimljana koji su propali baš zato što su prethodno zagospodarili svijetom te su se potom prepustili tjelesnim užitcima i dekadenciji, uslijed čega je došlo do fiziološke degeneracije koja, uvjeren je Pilar, vodi izravno prema kulturnoj degeneraciji.223 Međutim, nisu samo materijalni, fizički čimbenici sudbonosni za razvitak naroda. Od „idejnih momenata“ koju utječu na njihovu propast ili napredak, nastavlja Pilar u svome predavanju o razvitku naroda, na prvom je mjestu religija: „Religija igra u životu naroda najveću, upravo sudbonosnu ulogu. Sud- bina rasa i naroda ovisi upravo o tome, uz koju religiju taj narod prione.“224 Potom on nastavlja tumačiti zašto je tako: pravi impulsi za ljudsko djelovanje samo prividno dolaze iz racionalnog područja, u stvarnosti su oni potekli iz ira- cionalnoga, osjećajnog dijela ljudske osobnosti. Upravo to je područje kojim dominira religija koja može čovjeka navesti i na poduzimanje najneprirodnijih djela. Zato se ne treba zavaravati, napominje Pilar, kao što se je to učinilo znanstvenicima XIX. stoljeća, da se religiju može nadoknaditi znanošću. To je silna zabluda, kaže on, i to zabluda koja je za posljedicu imala „dogmatizova- nje znanosti“ odnosno pretvaranje bezvjerstva u svojevrsnu novu religiju. Da- nas se sa sigurnošću može kazati, naglašava Pilar, da široki slojevi pučanstva nikad ne će moći živjeti bez religije.225 No, važnost religije izvire iz još jednog aspekta, aspekta koji nema iracio- nalnu dimenziju. Velika, čak presudna uloga religije, piše dalje Pilar, potječe otuda što je ona „ujedno i jedan zaokružen sistem praktične filozofije“, pa su mnoge religije tek filozofski sustavi koji su oblikovani u religijskoj formi. Čak i one religije čiji osnivači nisu imali duboku filozofsku spremu, u kasnijoj su fazi svog razvitka tražile filozofsku podlogu. Tako je, primjerice, kršćanstvo

223 Isto, 21.-22. 224 I. PILAR, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“, (2), Hrvat, br. 1929, 5. VI. 1926., 6. 225 Isto. 274 Tomislav Jonjić

koje je „po biti svoga osnovatelja samo jedan grandiozni etički pokret“, kroz sv. Pavla dobilo filozofsku podlogu (iako se je paulinizmom, napominje Pilar, po sudu mnogih, otuđilo od prvobitnih Isusovih ideja).226 Nazivajući i sebe kršćaninom, Pilar je potom dometnuo kako „mi kršćani“ danas u djelima kršćanskih autoriteta i u patristici lako prepoznajemo utjecaje stoičke filozofije, Platona i Aristotela. Također i islam, koji – prema Pilaru – „nije etički pokret kao kršćanstvo, nego jedna religija sa pretežno socijalnim i državno-političkim tendencijama, i koji takodjer po svome osnovatelju nije dobio osobito duboke filozofske fundacije, slično kao i kršćanstvo posiže za misaonim gorostasom Aristotelom.“227 Zato se je aristotelizam udomaćio u arapskoj filozofiji, nastavlja on na istome mjestu, dodajući kako je sličnih pojava bilo i u BiH, gdje je otac sadašnjega prvaka JMO-a Mehmeda Spa- he bio poznati aristotelist. Važnost religije za sudbinu naroda, nastavlja Pilar, izvire još iz toga što je religija kao takva nositeljica „svjetozrenja“ odnosno „svjetonazora“, pa sudjeluje kod stvaranja ne samo individualnoga, nego i nacionalnoga karaktera. Nitko ne će poreći – podsjeća on – da je katolicizam doprinio stvaranju francuskoga karaktera, ili protestantizam engleskoga. No, to isto vrijedi i za Hrvate i za Srbe: na njihovo oblikovanje kao dvaju zasebnih naroda zasigurno su utjecali i drugi momenti, poput rase i odvojenih povijesti, ali ništa nije imalo tako snažan utjecaj kao što su ga imali katolicizam i pravoslavlje.228 Pritom se može donijeti općenita ocjena, kaže Pilar, da je religija „dobro sredstvo za afirmaciju“ onda kad narodu daje biološku snagu. To vrlo jasno pokazuju Kinezi i Židovi, jedina dva velika historijska naroda koja su preživjela tisućljeća povijesti: kod oba ta naroda to je postignuto na približno sličan način – „religioznim kultusom institucije obitelji“.229 No, kao što religije pomažu afirmaciji naroda (jer u protivnome postaju uzrokom narodne smrti), vrijedi i obrnuto: mogu napredovati samo one religije koje svojim vjernicima daju snagu da se afirmiraju u životu.230 Zato se može reći da nije svaka religija za svaki narod, uvjeren je Pilar.231 Klasičan primjer utjecaja religije na jačanje naroda, prema njegovu mišljenju, pruža zoroastrizam u Perziji: narodni preporod Perzijaca započinje obnovom „jedne snažne i dobre religije“ kao što je zoroastrizam koji je obnovio snagu perzijskog naroda

226 Isto. 227 Isto. 228 I. PILAR, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“, (3), Hrvat, br. 1930, 7. VI. 1926., 4. 229 Isto. 230 I. PILAR, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“, (4), Hrvat, br. 1931, 8. VI. 1926., 4. 231 I. PILAR, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“, (5), Hrvat, br. 1932, 9. VI. 1926., 4. Trgovci hrvatskim kožama 275

i dao mu sposobnost za narodnu veličinu. „Tako u vlastitoj našoj historiji vidimo rastvaranje bogomilstva, koje je u svom početku jedan hrvatski narodni religijozni pokret, a po vremenu [vremenom je] postalo jedan osnovac bosanskoga separatizma i bosanske države“, no kad se je ono dogmatski približilo katolicizmu i pravoslavlju te izgubilo svoje prvobitne značajke – o čemu, kao što ćemo vidjeti kasnije, prema Pilaru jasno govori oporuka gosta Radina But- kovića iz 1466. godine – propala je bosanska država.232 Religija je, dakle, prema Pilaru, „najvažniji idejni momenat“ koji utječe na narodni život, a za njim slijede narodna kultura, politički i geofizički čim- benici.233 Uz njih treba imati na umu i „momenat rasni ili etnički“, nastavlja on, pokazujući da ni sam ne razlikuje precizno rasu od etnosa. To nije moguće shvatiti, kaže on, ako nemamo na umu prirodu naroda: „Narod je jedan više je- zični, kulturni i historičko-državni, nego etnički ili rasni pojam. Drugim riječima: naroda, koji bi bili rasno čisti i jedinstveni, danas nema. Svaki narod na svijetu je produkat etničkoga miješanja od više naroda i više rasa. To proizlazi iz one moralne sheme, po kojoj postaju narodi.“234 Svi „historički narodi“, vraća se Pilar svomu starom tumačenju, nastali su na isti način: jedno jako pleme podvrgava svojoj vlasti druga plemena na određe- nom području te za održavanje svoje vlasti organizira aparat koji se naziva drža- vom. Unutar te države tijekom stoljeća se asimiliraju svi stanovnici, pa nastaje jedan jezik, jedna historijska tradicija, jedan mentalitet, dakle i – jedan narod.235 Na taj način je nastao i hrvatski narod, pri čemu je prilično jasno, naglašava Pilar, da stari Hrvati, koji su pokorili ostale slavenske i neslavenske elemente te im nametnuli svoju vlast i ime, „jedva su bili etnički (sic!) jedinstveni. Moramo si najvjerojatnije i kod njih predstaviti gospodujuće elemente čisto arijske pasmine (sic!) i onda sluge i robove finskoga i turanskog podrijetla.“236 Nakon toga su se Hrvati miješali s brojnim drugim narodima pa su postali zapravo etnički mozaik. A dok u praksi vlada tendencija da se svi ljudi smatraju jednakima, primjećuje Pilar, noviji smjerovi u znanosti hoće pokazati kako su ljudske rase nejednake. Središnje mjesto u tom smjeru predstavlja rasprava grofa Gobineaua koji je to učenje, prema Pilaru, konačno uveo u znanost. Međutim, „u taj izvanredno za- pleteni problem mi se ne možemo upustiti, tim manje, što mi danas još nemamo točno odredjenoga pojma što je to 'rasa'. Naša jezična praksa uzima ovaj pojam

232 Isto. 233 Isto. 234 Isto. 235 ISTI, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“, (6), Hrvat, br. 1933, 10. VI. 1926., 4. 236 Isto. 276 Tomislav Jonjić

izvanredno široko, jer se govori o latinskoj rasi, a svaki i malo antropološki nao- braženi čovjek zna, da pogotovo Latini, a u potpunoj strogosti pojma ni Slaveni nisu nikakova rasa, nego jedan etnički i rasni konglomerat.“237 Pilar zato zaključuje: prvo, svi postojeći narodi su rasni i etnički konglomerat; drugo, nisu sve rase jednako „obdarene“, ali tu tvrdnju ne treba uzimati apsolutno, što pokazuje već činjenica da Kinezi imaju kulturu koja je u neprekinutu kontinuitetu stara šest tisućljeća, i treće, sposobniji narodi imaju više političke vlasti i gospodstva.238 Novi problem, priznaje Pilar, nastaje, međutim, onda kad se hoće definirati ta „sposobnost“, tim više što je očito da ona nema veze samo s rasnom podlogom, nego i s religioznim i historijskim odgojem te s „biološkim probirom“ – to je njegov prijevod njemačke imenice Auslese – odnosno smišlje- nim (eugeničkim) poticanjem snažnijih elemenata. Na hrvatskome se i na srpskom primjeru ta razlika dosta jasno vidi, drži Pilar, koji smatra da je pravoslavlje zaslužno za naglašeniji politički dar te za snažniju volju i aktivniju inteligenciju kod Srba, dok je katolištvo odgajalo apolitičan element, ali je zato naprednije u kulturnome i u etičkom pogledu.239 U završnome dijelu svog predavanja Pilar je napomenuo kako je antropologija mlada znanost, pa je na temelju dosadašnjih njezinih rezultata „vrlo teško stvarati zaključne sudove“.240 Nakon te ograde on ocjenjuje da se ipak može držati kako je za sudbinu naroda vrlo važan njegov etnički odnosno rasni sastav, kao i otporna snaga vodećega sloja koji kod pripadnika arijske rase općenito propada zbog odavanja životnim porocima i neumjerenostima. Mi zasad, kaže on, još ne znamo rezultate „svjestne eugenetike“ koju su u posljednjim desetljećima počeli provoditi „kulturni narodi, na čelu im sjeverni Amerikanci, a za njima Nijemci, Englezi, Skandinavci, čak su i Madžari počeli u tom smjeru raditi“, ali Pilar ne isključuje mogućnost da neki novi tip, nastao miješanjem arijaca s drugim rasama, dostigne, pa i prestigne arijce.241 Videći očito u tome prigodu za Hrvate i druge Slavene koji su također takva jedna „mješavina“, Pilar zato predlaže da jedna „praktična eugenetika“ utvrdi jedan stalni tip (Dauertypus) koji će harmonično povezati sve te raznorodne elemente i dati da njihove odlike dođu do izražaja. Uz to je za povoljan razvitak naroda potrebno razvijati fizičku, a s njom skopčanu i duševnu i moralnu snagu,

237 Isto. 238 I. PILAR, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“, (7), Hrvat, br. 1934, 11. VI. 1926., 4. 239 Isto. 240 I. PILAR, „O životu i smrti, dizanju i padanju naroda“, (8), Hrvat, br. 1935, 12. VI. 1926., 7. 241 Isto. Trgovci hrvatskim kožama 277

te težiti etičkom harmoniziranju i formuliranju „povoljne misaone organizacije u jednoj visoko stojećoj religiji i filozofiji, koja tome narodu odgovara, daje mu snagu, da znade preboljeti, dotično paralizirati pojave kulturne degeneracije i stvoriti toliku političku i kulturnu stabilnost za svoje narodno djelo, da se može etnički formirati u jedan trajan, za život sposoban tip.“242 Da su svi narodi „rasne mješavine“ i da „čistokrvnih naroda“ uopće nema, Pilar je ponovio i u svome članku o „sistematizovanju sociologije“ koji je ujesen 1927. objavljen u Mjesečniku.243 Malo nakon toga izišao je i četvrti od spomenutih Pilarovih tekstova iz ciklusa koji su posvećeni sociološko-antropo- loškim temama. Taj se tekst bavi djelovanjem Antropološke sekcije Sociološkog društva u Zagrebu.244 Pilarovi podatci o nastanku te sekcije razlikuju se od onih koji su objavljeni u časopisu Priroda. Taj je časopis u broju za listopad i studeni 1925. obavijestio kako je sekcija osnovana 28. prethodnog mjeseca (dakle, vjerojatno 28. rujna) u Sociološkome društvu, na sjednici kojom je predsjedao društveni predsjednik dr. Adolf Mihalić. U odbor su, piše Priroda, izabrani Boris Zarnik kao predsjednik, te Pilar kao podpredsjednik, a Milovan Gavazzi i Vladimir Tkalčić kao članovi.245 S obzirom na intenzitet Pilarova bavljenja tom problematikom, ali i s obzirom na današnje kvaziznanstvene manipulacije tim dijelom njegove aktivnosti, vrijedi opširnije navesti dio teksta objavljenoga tom zgodom u Prirodi: „Sekciji je zadaća, da u skladu s pravilima Sociološkog Društva i kao njegov sastavni dio pobudi u našoj javnosti interes za antropologiju i razne njezine discipline, te da osnuje akciju za provodjenje antropoloških studija u našem narodu. Moderna antropologija, kao nauka o biološkom razvoju i rasnom sastavu čovječjeg roda te o čovjeku kao članu žive prirode, zasnovana je na suvremenim tečevinama biologije i njezinih grana, naročito nauke o nasledjivanju (mendelizma). Na tim solidnim temeljima, uz primjenu podesnih metoda mjerenja i opa- žanja (antropometrije, somatoskopije, ispitivanja inih fizičkih i intelektualnih

242 Isto. 243 I. PILAR, „O sistematizovanju socijologije“, Mjesečnik. Glasilo Pravničkog društva, 53/1927., br. 8-9, Pravničko društvo u Zagrebu, Zagreb, kolovoz-rujan 1927., 345.-353. Taj je članak objavljen i u časopisu Pilar, 6/2011., br. 12 (2), 85.-94. Spomenuti citat nalazi se na str. 91. 244 I. PILAR, „O radu antropološke sekcije Socijološkoga društva u Zagrebu“, Obzor, 68/1927., br. 311, 20. XI. 1927., 2.-3. 245 „Antropološka sekcija Sociološkog Društva“, Priroda, 15/1925., br. 8-9, Zagreb, listopad-studeni 1925., 153.-155. 278 Tomislav Jonjić osebina i t. d.), zasnovan je dalekosežan antropološki rad, koji ide za biološkim ispitivanjem i klasifikacijom čovječanstva i njegovih pojedinih dijelova. Veliku vrijednost i važnost imade antropologija osobito u praktičnoj primjeni na razne druge nauke, etnologiju, nauku o populaciji, socijalnu higijenu, eugeniku, te na sociologiju kao posebnu nauku o ljudskom društvu. Kod nas su osobito na prehistorijskoj antropologiji radili neki ozbiljni stručnjaci kao Truhelka, Županić, M. Vasić, a osobito Gorjanović-Kramberger, čija su istraživanja o 'Krapinskom čovjeku' jedno klasično djelo svjetske znanstvene literature. Antropološko je izučavanje recentnog pučanstva medjutim kod nas, pogotovo u Hrvatskoj, još malo obradjeno; za Bosnu imade već lijepih početaka u istraživanjima Glücka, a za Srbiju je sabrano mnogo materijala u djelima J. Cvijića. Tako je veliki dio našeg narodnog područja za modernu antropologiju ostao do danas još više ili manje 'terra incognita', te je antropološka slika naših zemalja u glavnom nepoznata, a predodžba je o njoj iskonstruirana na sporadičkim opažanjima većinom stranih stručnjaka (Niederle, Weisbach, Zuckerkandl, Auerbach, Toldt, Capus, Deniker i u najnovije vrijeme Pittard). Medjutim baš područje naše države pruža najveće obilje materijala za intenzivan antropološki studij. Na ovoj su se raskrsnici svijetova prije i poslije doselenja Slavena u ove krajeve kroz vjekove poizmijenjale i poukrštale pre- mnoge rase i etničke emigracije, od pradavnih vremena Krapinskog čovjeka, pa sve do invazija turskih i penetracija madžarsko-njemačkih. Od tih preraznih komponenata znademo samo za one iz historijskog vremena, a i to jedva samo po nekim etničkim imenima (Pelazgi, Tračani, Iliri, Skiti, Kelti, Heleni), Rim ljani, Dačani, razna germanska plemena kao Goti, Longobardi, Kvadi, Heruli, pa Huni, Avari, Stari Bugari, Madžari i ini Mongoli, zatim Kurdi, Jermeni, Aromuni, Arbanasi i t. d. Antropološko-rasno značenje tih raznovrsnih primjesa možemo samo donekle nagadjati, dok ga faktično nijesmo na licu mjesta ni kako ispitali. Tako je dakle po širokoj praslavenskoj osnovi Jugoslavena raza- sijan jošte jedan šaroliki rasni mozaik inih elemenata, složen od prerazličnih kamičaka djelomično nepoznatog porijekla i sastava. 'Poznaj samog sebe' taj klasični imperativ nalaže nam kao narodu ispitiva- nje porijekla i rasnih osebina sviju naših krajeva. Samo neumornim sistemat- skim i antropološkim radom moći ćemo da se približimo cilju, da udjemo u trag biološkim osnovama naših ljudi i njihove naravi, s kojima su bez sumnje Trgovci hrvatskim kožama 279

u dubokoj i ako sakrivenoj vezi i mnogi problemi unutrašnje strukture i života našeg naroda i društva. Sociološko društvo, koje je sebi stavilo za zadaću svestrano proučavanje našeg društva i društvenih pojava, uvažilo je osobitu potrebu intenzivnijeg studija i popularizovanja antropologije kod nas, te je pristupilo ostvarenju svoje spomenute Antropološke Sekcije. Da se, medjutim, djelovanje Sekcije i u vezi s njome zasnovanog stručno organizovanog rada uzmogne i u skromnom opsegu započeti, potrebna su znatna materijalna sredstva, kojih Sociološko Društvo, uz relativno slabi interes naše javnosti, nipošto nema. K tome je potrebna moralna potpora i aktivna suradnja sviju, koji po svojoj izobrazbi i položaju mogu da pomognu, a to su osobito liječnici, naročito oni, koji djeluju u socijalnim i uopće javnim institucijama: u školama, na bolnicama, u javnim ambulantama, kod okružnih ureda, kod željeznice, u vojsci; a jednako mogu i učitelji i sve- ćenici uspjehu akcije mnogo pomoći. Nada sve je pak potrebno razumjevanje i susretlivost te djelotvorna pomoć sviju vlasti, lokalnih i državnih, te raznih prirodoslovnih i zdravstvenih uredaba, muzeja i t. d.“246 Prema Pilarovu tumačenju, osnivanje antropološke sekcije Sociološkog društva bilo je motivirano nastojanjem da se i „u našoj državi“, po uzoru na velike zapadne narode, „antropologija, njezine zasade i rezultati“ primijene u vođenju „narodne i državne, a napose socijalne politike“.247 Iz takve bi Pilarove formulacije proizlazilo da je sekcija zagrebačkoga Sociološkog društva pred- njačila u promicanju te zamisli, iako stranice službenoga Glasnika Ministar- stva narodnoga zdravlja bez ikakve dvojbe upućuju na posve drugi zaključak: to je već od ranije bio dio zacrtane državne politike. No, baš Hrvati, napominje Pilar o spomenutom članku, imaju razloga poticati antropološka istraživanja, jer je njihova primjena u Sjedinjenim Američkim Državama upravo za njih postala teški socijalno-politički problem.248 Tom je opaskom Pilar, naime, ciljao na antropološkim, zapravo rasističkim razlozima motivirane mjere američkih vlasti na području useljeničke politike i politike zapošljavanja, koje su poga- đale i hrvatske radnike u SAD-u, ali i u nekim zapadnoeuropskim zemljama.249

246 U nastavku teksta u Prirodi navedene su kategorije članstva i podatci o visini članarine, te je objavljeno kako „prijave za pristup u Antropološku Sekciju, te uplate članarina i prinosa prima gosp. dr. Milovan Gavazzi, kustos Etnografskog Odjela Narodnog Muzeja u Zagrebu.“ („Antropološka sekcija Sociološkog Društva“, Priroda, 15/1925., br. 8-9, 153.-155.) 247 I. PILAR, „O radu antropološke sekcije Socijološkoga društva u Zagrebu“, 2. 248 Isto. 249 Pavel V. BREŽNIK, „Naši Amerikanci i naša iseljenička politika“, Nova Evropa. knj. XIII., br. 9, 11. V. 1926., 283.-286. napominje kako je američki Immigration Act bio motiviran tobožnjim tu- mačenjem da se Slaveni – za razliku od Britanaca, Nijemaca i Skandinavaca – teško prilagođavaju 280 Tomislav Jonjić

Zdravko Lorković će kasnije ustvrditi da je glavni organizator Antropološ- ke sekcije Sociološkoga društva, iz koje je sekcije kasnije izrastao antropološki zavod koji je formalno počeo raditi 1944. godine, bio Boris Zarnik, koji je na fakultetu držao dvije katedre (biologije te histologije i embriologije).250 Nema nikakve sumnje da je od osnivača Sekcije samo Zarnik raspolagao potrebnim teorijskim znanjem o antropologiji, a on je iza sebe imao respektabilnu karijeru na carigradskome sveučilištu. Prema službenim sveučilišnim podatcima, Zarnik je u akademskoj godini 1926./27. bio redoviti profesor biologije, histologije i embriologije, predstojnik morfološko-biološkog zavoda, dopisni član biološkog društva u Beogradu, izvanjski član medicinsko-fizikalnog društva u Würzburgu, član povjerenstva Rockefellerove zaklade za medicinsku naobrazbu te dekan Medicinskoga fakulteta 1919./20. godine.251 Pilarov tekst iz Obzora sadrži, međutim, više pojedinosti: u njemu Pilar za Zarnikova života tvrdi kako je Zarnik preuzeo stručno-znanstveni, on sam (Pilar) „organizatorni-administrativni“, a Franjo Divić tajnički posao Sekcije. Pothvat su, nastavlja on, poduprli dužnosnici zagrebačkoga Etnografskog muzeja Vladimir Tkalčić, Milovan Gavazzi i Mirko Kus Nikolajev, a priključilo im se i nekoliko zagrebačkih liječnika koji su se bavili socijalnom medicinom (Ivan Köhler, Ivan Glavan, Milan Crljenak i Josip Riesner-Rasuhin), kao i Klo- tilda Kučera Junak te Andrija Štampar.252 Početkom 1934. u Prirodi će baš Zarnik objaviti da je zamisao o osnivanju Antropološke sekcije Sociološkog društva bila potekla upravo od Pilara, a kako je pothvat postao popularan i za nj su zanimanje pokazivali sve širi krugovi inteligencije, nametnula se je ideja da se osnuje i posebno društvo.253 No, do toga očito nije došlo sve do pred sam kraj Drugoga svjetskog rata. Prvo pitanje s kojim se je Antropološka sekcija suočila, piše Pilar, bila je činjenica da je bilo nepoznato „kako izgleda naš prosječni antropološki tip“.254

američkom društvu. Tim se je problemom kasnije posebno bavio sociolog Dinko Tomašić, svojedobno jedan od čelnika ORJUNA-e, kasnije bar na verbalnoj razini pristaša demokratskih načela. Usp. Tomašićeve članke „Američko tržište rada i ideja o superiornosti ljudske rase“ (1935.), „Euge- nika i rasna teorija“ (1937.), „Rasno tumačenje društva“ (1940.) itd. 250 Z. LORKOVIĆ, „Prof. dr. Boris Zarnik“, 7.-8. 251 Akademičke vlasti, osoblje, ustanove i red predavanja na Sveučilištu Kraljevine Srba, Hrvata i Slo- venaca u Zagrebu u ljetnom poljeću 1926./27., Zagreb, 1927. 15. U toj periodičnoj publikaciji za 1939./40. godinu dodane su još neke Zarnikove dužnosti, kao i podatak da je, među ostalim, dobio i „orden sv. Save III stepena“. 252 I. PILAR, „O radu antropološke sekcije Socijološkoga društva u Zagrebu“, 2. 253 B. ZARNIK, „Poziv na osnivanje antropološko-eugeničkog društva“, Priroda, 24/1934., br. 2, ve- ljača 1934., 61.-62. 254 I. PILAR, „O radu antropološke sekcije Socijološkoga društva u Zagrebu“, 2. Trgovci hrvatskim kožama 281

Ni na razini jugoslavenske države ta formulacija odnosno uočavanje tog problema nije bilo originalno: Bogoljub Konstantinović je još početkom 1923. podsjećao na to da su strani autoriteti upozorili kako je interpretacija istraživa- nja moguća tek onda kad se mjerenjima ustanovi „normalni tip“, jer će tek tada biti moguće raspravljati o tome postoje li kakve aberacije, koji su im uzroci i kako im treba pristupiti odnosno kako ih interpretirati.255 To je, uostalom, bilo i logično, pa je slijedom toga, nastavlja Pilar, odlučeno da se pristupi mjerenjima. Ona su za početak iz tehničkih i financijskih razloga ograničena na zagre- bačko područje, pa se u skladu s time već 1926. ta Sekcija – prema upitnome arku koji je izradio Zarnik – počinje baviti kraniometrijskim mjerenjima djece u zagrebačkim osnovnim školama.256 U sklopu priprema za ta mjerenja, Zarnik je u veljači i u ožujku 1926. pod naslovom „O značenju antropologijskog ispitivanja pučanstva“ održao dva javna predavanja u Pučkome sveučilištu u Zagrebu.257 Tijekom godine obavljena su mjerenja oko 800 zagrebačkih školaraca, a očito je da je svoj dio poslao najbrže i najtemeljitije obavila skupina kojoj je na čelu bio upravo Pilar. On, naime, piše, da je pod njegovim vodstvom okončano kraniometrijsko mjerenje 380 učenika osnovne škole u Samostanskoj ulici, kad je u cijelosti popunjeno oko 370 upitnih araka djece, među kojima je bilo 318 Hrvata, 10 Nijemaca, 8 Slovenaca, 4 Mađara, 3 Židova, 2 Čeha, te po jedan Srbin i Poljak. No, da bi se mogli dobiti ikakvi spomena vrijedni rezultati, napominje Pilar, potrebno je obraditi svih približno 6.000 zagrebačkih osnovaca.258 Zanimljivo je da Liječnički vjesnik nije donio ni jedne vijesti o anketi, iako se je Zarnik i dalje nalazio među njegovim čestim suradnicima. No, sam će Zarnik u veljači 1934. objaviti kako su ipak obavljena mjerenja na 4.600 djece.259 Preliminarne i djelomične rezultate te ankete on je objelodanio već 1927. u godišnjaku Matice hrvatske, u sklopu svoga popularno pisanoga članka koji se je bavio rasnim sastavom europskog pučanstva.260 U tom je tekstu Zarnik

255 B. KONSTANTINOVIĆ, „O biometriji“, Glasnik MNZ, br. 1-3, januar-mart 1923., 13.-3130.-31. 256 I. PILAR, „O radu antropološke sekcije Socijološkoga društva u Zagrebu“, 2. tvrdi da su mjerenja, uz potporu gradonačelnika Vjekoslava Heinzela i magistra ravnatelja Hajdinjaka počela u travnju 1926. godine. Nasuprot tome, Salih LJUBUNČIĆ, „Psihologija u Hrvata“, Pedagoška Jugoslavija 1918-1938., 86. misli da je to bilo već 1925. godine, a taj podatak navodi i (uglavnom nepouzdana) internetska „Povijest Hrvatskoga sociološkog društva“ na mrežnoj stranici tog društva. 257 Spomenica Pučkog sveučilišta u Zagrebu, 43. 258 I. PILAR, „O radu antropološke sekcije Socijološkoga društva u Zagrebu“, 2. 259 B. ZARNIK, „Poziv na osnivanje antropološko-eugeničkog društva“, 61.-62. 260 B. ZARNIK, „O rasnom sastavu evropskog pučanstva“, Hrvatsko kolo, VIII, Matica Hrvatska, Za- greb, 1927., 40.-80. 282 Tomislav Jonjić

prihvaćao stajalište da u jugoslavenskoj državi žive tri naroda, ali između njih nema nikakvih bitnih rasnih razlika, što znači da „smo [...] u biološkom smislu jedna jedinica, koja će bez sumnje privući i asimilirati sve one nama jednake rasne sastavine, koje su još danas izvan naših granica.“261 Na isti, zasad tek pri- vremeni zaključak, ističe Zarnik, upućuju i podatci ankete Antropološke sekcije Sociološkoga društva u Zagrebu, prema kojima je kod zagrebačkih Hrvata udio nordijske rase oko 15 %, dinarske oko 50 %, a alpinske oko 35 %. Kod djece kojima je jedan roditelj Slovenac, dodaje Zarnik (uz ogradu da je dosad izmjereno samo 25 osoba iz te kategorije), udio nordijske rase je ipak nešto veći nego kod djece kojima su oba roditelja Hrvati.262 I nakon toga zajedničkog pothvata s Pilarom, Zarnik se je posve samostalno bavio antropometrijskim istraživanjima i mjerenjima, skoro bez iznimke naglašavajući rasno jedinstvo „Jugoslavena“ odnosno „našeg naroda“, kao što je, uostalom, učinio i u članku objavljenome u Hrvatskom kolu za 1927. godinu, gdje je tek nevoljko priznao postojanje triju naroda.263 No, iako je bio vi- šegodišnji predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva, u čijem je vodstvu bio i veliki broj njegovih suradnika, društveni mjesečnik Priroda kojemu će Zarnik do smrti ostati ne samo suradnikom, nego i savjetnikom, nije ni jednim slovom zabilježio Pilarovu smrt. To je okolnost koja ilustrira stupanj njihove međusobne bliskosti. To možda i nije bilo neobično, jer u nacionalno-političkome smislu između Pilara i Zarnika nije bilo previše dodirnih točaka: Pilar je bio Hrvat, Zarnik Slovenac; Pilar je simpatizirao Hrvatsku zajednicu, a kasnije HFSS i HSS; Zarnik je dosljedno glasovao za režimske, protuhrvatske stranke; Pilar je po uvjerenju bio demokrat i protivnik svakoga kolektivizma; Zarnik je pristajao uz jugoslavenski, kasnije i uz nacionalsocijalistički kolektivizam.264 Oslanjaju- ći se i na to što mu je supruga bila Njemica, u doba Nezavisne Države Hrvat- ske je, po svemu sudeći, pokušavao promicati eugenička načela, ali je prisilno

261 Isto, 80. 262 Isto, 73.-75. 263 O tim je njegovim aktivnostima redovito izvješćivao društveni časopis Priroda. Usp. Zarnikove članke „Krv i rasa“, Priroda, 20/1930., br. 1, siječanj 1930., 1.-14.; „Temelji i ciljevi eugenike“, Priroda, 21/1931., br. 2-3, veljača-ožujak 1931., 35.-48..; „Rasa i duševna produktivnost“, Priroda, 21/1931., br. 5-6, svibanj-lipanj 1931., 129.-139. itd. Bibliografija njegovih radova objavljena je u Liečničkom viestniku za 1945. te u Acta medico-biologica, sv. 1/1945. 264 Opš. T. JONJIĆ, „Bartulin's Tilting with Windmills“, 238.-240. Trgovci hrvatskim kožama 283

umirovljen već koncem listopada 1941. godine, pred kraj mandata ministra nastave Mile Budaka.265 Inače je Zarnik, prema nekim obavještajnim podatcima, od nekadašnjega slobodnog zidara pred kraj života postao uvjerenim katolikom, pa je u Hrvat- skoj enciklopediji 1942. (zapravo 1943.) objavio članak u kojem je zastupao otvoreno proturasistička stajališta, a umro je početkom 1945. godine. Da njegov neobični životopis ne bi bio okončan kakvom banalnošću, vrijedi dometnuti da su jugoslavenske komunističke vlasti jedno vrijeme držale da je Zarnik bio pristaša nacionalsocijalista, ali je već 1946. u Jugoslaviji javno hvaljen kao darvinist i pristaša materijalističkog svjetonazora.266 No, kao što se je Zarnik tom problematikom bavio i prije Pilara i nakon njega, posve neovisno o njemu, tako su, razumljivo, antropometrijska mjerenja nastavljena i u kasnijim godinama, kad Pilar u njima više nije sudjelovao.267

3.3. Politika opet na prvome mjestu: Ivo Pilar 1928.-1933.

U svome predavanju o Georgesu Sorelu, održanom početkom 1930. godine, priznat će Pilar ono što je svakomu znalcu njegova djela bilo poznato i inače, da je, naime, „religijozna povijest (...) predmet posebne moje predilekcije.“268 To priznanje nije bilo tek retorička figura, nego je doista odgovaralo či- njenicama: o vjerskoj je tematici Pilar žestoko polemizirao u prvih petnaestak godina svoga javnog djelovanja, a o vjerskoj povijesti Balkana je sa silnim interesom i velikom strašću pisao praktično u svim svojim djelima od druge polovice svjetskog rata do smrti. I njegova aktivnost u Sociološkome društvu,

265 Zarnik je umirovljen Pavelićevom odredbom od 17. X. 1941., istog dana kad je umirovljen još jedan redoviti profesor Medicinskog fakulteta, dr. Franjo Kogoj. (Službeni glasnik Ministarstva nastave Nezavisne Države Hrvatske, 1/1941., br. 12, Zagreb, 1. XII. 1941., 1188.) Kao asistent Zarnikova prijatelja i suradnika Zdravka Lorkovića, genetičar Tvrtko Švob uopće ne dvoji o tome da je Zarnik umirovljen zbog svoje jugoslavenske političke orijentacije. (T. ŠVOB, Između ideja i stvarnosti. Autobiografski fragmenti, Zagreb, 2006., 42.) 266 Isto, 240. 267 U ovdje već više puta citiranom članku koji je V. Horvat 1943. objavio u reprezentativnoj publikaciji objavljenoj u nakladi Glavnoga ustaškog stana, ponavlja se kako su se antropološkim mjerenjima hrvatskog pučanstva, pored Pilara, bavili J. Deniker, A. Weisbach, B. Maleš, N. Županić, M. Cwir- ko-Godycki i F. Ivaniček. Pritom Horvat dodaje da su sva ta istraživanja pokazala veliku sličnost rasnog materijala kod Hrvata i Srba. 268 I. PILAR, „Georges Sorel, francuski socijalni filozof, duhovni otac fašizma i boljševizma. Predava- nje što ga je na 27. veljače 1930. u Socijološkom društvu u Zagrebu održao dr. Ivo Pilar, odvjetnik i potpredsjednik istoga društva u Zagrebu“, Mjesečnik. Glasilo Pravničkog društva, 56/1930., br. 2-3, Zagreb, br. 2-3, veljača-ožujak 1930., 67.-83. Pretisak u: Pilar, 5/2010., br. 10 (2), 101.-119. Ova se Pilarova tvrdnja nalazi na str. 115. pretiska. 284 Tomislav Jonjić

a napose bavljenje antropološkim temama, tijesno su povezani s tim njegovim interesom. On će u posljednjih pet godina Pilarova života rezultirati nizom tekstova o toj problematici, od kojih je glavni objavljen 1931. u Akademijinu Zborniku za narodni život i običaje pod naslovom „O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju“.269 Rasprava je naišla na niz povoljnih odjeka u tadašnjemu novinstvu i u stručnoj literaturi.270 U njoj Pilar – naglašavajući već u prvim rečenicama da ga motivira „slovjenski patriotizam“ – na jednome mjestu kaže kako ga je u studiju „bogumilstva“ odnosno Crkve bosanske „osobito zanimala rasno-an- tropološka, socijalna i politička pozadina toga pitanja“.271 No, u čitavoj toj razmjerno opširnoj raspravi zapravo nigdje nema ni jednoga slova o toj „rasno-antropološkoj“ pozadini, dok se opširno razglaba o pojavama koje Pilar smatra socijalnim i političkim posljedicama manihejskog dualizma u staroj vjeri Hrvata i Srba. Jednako tako, kad uskoro objavi posebnu raspravu o sve- tome Savi,272 ni u njoj ne će spomenuti pojam „rasa“ niti će slova napisati o „rasno-antropološkoj“ pozadini pojave i utjecaja toga svetca Srpske pravoslavne crkve: jer kao što je kod Pilara osjećaj pripadnosti slavenstvu iznimno jak tijekom cijeloga života, tako je kod njega konstantna i svijest o tome da Hrvati i Srbi pripadaju istoj rasi. Dramatičan razvitak prilika u Kraljevini SHS navest će Pilara da se ponovno pozabavi političkim problemima i pokuša utjecati na razvitak događaja. Nakon skupštinskog atentata u lipnju 1928. i zaoštravanja državno-političke krize on se kani obratiti (a možda se je i obratio) Anti Trumbiću i Jurju Krnjeviću svojim pogledima na aktualne prilike.273 S Trumbićem je zasigurno imao i neposredne veze. Sastavlja i elaborat o mogućem izlasku Hrvata iz Kraljevine SHS, proti-

269 I. PILAR, „O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju“, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. XXVIII, sv. 1, Zagreb, 1931., 1.-86. Rasprava je ponovno otisnu- ta u časopisu Pilar, 2/2007., br. 3 (1), Zagreb, 2007., 91.-151. 270 Većinu njih je Pilar prikupio i sačuvao te se nalaze u NSK, OIP, R-7983, C-f. Nekoliko najvažnijih objavljeno je 2007. u br. 4 (2) časopisa Pilar. 271 I. PILAR, „O dualizmu u vjeri starih Slovjena“, Pilar, br. 3, 99. 272 I. PILAR, „O Svetom Savi i njegovu znamenovanju“, Nova Evropa, knj. XXI, br. 1, Zagreb, 16. I. 1930., 1.-10. Pretisak rasprave objavljen je u časopisu Pilar, 7/2012., br. 14 (2), Zagreb, 2012., 77.- 88. 273 NSK, OIP, R-7983, nereg. Usp. „Koncept neodaslanoga Pilarova pisma dr. Trumbiću i dr. Krnjevi- ću (1928.)“, te „Pilarovo pismo uredništvu zagrebačkoga federalističkog dnevnika Hrvat (1928.)“, Pilar, 5/2010., br. 9 (1), 93.-95., 97.-101. Vidi i: Božidar JANČIKOVIĆ, „Ivo Pilar u svjetlu nepoznatih dokumenata“, GP, br. 1, Zagreb, 2001., 239.-265. Trgovci hrvatskim kožama 285

veći se prenaglim koracima i zalažući se za temeljitu gospodarsku, psihološku i političku pripremu čina kojim mora biti okrunjena borba njegova naroda.274 Ni u jednome od tih dokumenata nije Pilar ni jednom riječju spomenuo ni rasu niti je na bilo koji način nagovijestio shvaćanje da bi rasni moment imao ikakve uloge u rješenje hrvatskoga pitanja. Nikakvu pozornost ne posvećuje ni eugenici. Isto vrijedi i za druge nejavne i, dakako, neobjavljene dokumente koje je sastavio idućih godina, makar je u njima pravio stanovite simboličke ustup- ke aktualnim prilikama. Tako je, primjerice, još u studenome 1924. tvrdio da Aristotelovu shemu obitelj – općina – država (polis) valja dopuniti na način da se postavi „prirodna i biološki fundirana“ shema koja uključuje četiri socijalna elementa (pojedinac, obitelj, narod, država),275 slijedom čega ni u svome članku o „sistematizovanju sociologije“ iz druge polovice 1927. također nije spomenuo stalež kao posebnu socijalnu i sociološku kategoriju.276 No, sada, u novim okolnostima, početkom 1930. godine, tu svoju donedavno „prirodnu i biološki fundiranu“ shemu on je dopunio novim elementom, staležom kao elementom bez kojeg je, prema njegovoj ocjeni, bilo teško odgovoriti na izazove gospodarske krize, i bez kojeg je nemoguće na pravi način, bez internacionalističkih glavinjanja, postaviti HSS u ideološko žarište hrvatskoga političkog života. Upravo će stalež i staleška organizacija hrvatskog naroda u predstojećem razdoblju biti u fokusu Pilarovih sociološko-političkih razmatranja. Da bi tom svojem stajalištu i opravdanju uloge staleža – koji će kasnije povremeno nazivati i korporacijom, ne praveći previše jasnu razliku između ta dva pojma, pa ih povremeno miješajući i s klasom – dao znanstvenu podlogu, imala su poslužiti njegova predavanja „o novim smjerovima socijalne misli“. Njima je on htio postići dva ključna cilja: objasniti svoje shvaćanje da je upravo seljački stalež onaj koji ima biti stožer okupljanja čitava hrvatskog naroda, te istodobno otupjeti ne tako rijetka shvaćanja čak i u samome vodstvu HSS-a, da su svi ostali staleži (a napose plemstvo i „pokvarena gospoda“) zavrijedili tek da ih se odbaci u ropotarnicu povijesti. Ta modifikacija njegova osnovnoga sociološkog modela zapravo je samo prividno predstavljala intelektualni lom; u stvarnosti se je ona mogla tumačiti i kao dosljedna primjena Pilarovih spoznaja i uvjerenja o zoroastričkoj podlozi i o poljodjelačkoj naravi slavenskoga (hrvatskoga) duha, koje je on postupno

274 I PILAR, „Exposé glede pitanja izlaska Hrvata iz Kraljevine S. H. S.“, Pilar, 5/2010., br. 9 (1), 103.- 109. 275 I. PILAR, „Biološka počela ljudskog života“, 10. 276 ISTI, „O sistematizovanju socijologije“, Mjesečnik, 53/1927., br. 8-9, kolovoz-rujan 1927., 345.-353. 286 Tomislav Jonjić

izgrađivao sredinom dvadesetih godina XX. stoljeća. Radilo se je jednostavno o načelu evolucije: Pilar je već ranije pisao da narodi mogu, poput pojedinaca, rasti, jačati i umirati, pa je bilo lako primijeniti isto pravilo i na socijalne skupine i sociološke kategorije, slijedom toga i na staleže. U tom je smislu intonirana i njegova Spomenica u pitanju organizacije obrane i otpora Hrvatskoga Naroda u sadanjoj njegovoj političkoj situaciji, koja je nastala u rujnu 1930. godine.277 Ona je bila očito namijenjena vodstvu tada zabranjenoga HSS-a, a nezaobilazna je za shvaćanje Pilarovih svjetonazorskih, socioloških i znanstvenih pogleda u posljednjem razdoblju njegova života, te ujedno pokazuje da je njegov interes za filozofska, religijska, geopo- litička, sociološka, etnografska, antropološka, gospodarska i druga pitanja zapravo u cijelosti determiniran jednim jedinim ciljem: načinom kako uspješno ostvariti trajnu slobodu i samostalnost Hrvatske. U toj Spomenici Pilar nudi svoje tumačenje uzroka teškoga hrvatskog polo- žaja, ali predlaže i način njegova oslobođenja i blagostanja u budućnosti. Stra- tegiju hrvatske samoobrane u tom je dokumentu on podijelio u pet poglavlja: političku, socijalnu, ekonomsku, kulturnu i ideološku obranu, a nakon toga je svaki od tih aspekata posebno obradio.278 Za potrebe pridobivanja vodstva HSS-a za svoje poglede, Pilar ne će samo polaskati njegovu aktualnom vodstvu – iako je prema Mačekovoj politici i uopće organizaciji te stranke bio dosta kritičan, ali je smatrao da je to u posto- jećim okolnostima ipak najbolji instrument oslobođenja Hrvatske – nego će, dakle, ponovno žrtvovati i svoje stare sociološke koncepcije. To je učinio već nekoliko mjeseci ranije, u predavanju o „novim socijalnim smjerovima“, pa je i ovdje ponovio: „Po socijološkoj ideologiji pisca red je prirodnih socijalnih okvira: pojedinac, obitelj, stalež, narod, država.“279 Rasa, dakle, za nj ne znači ništa, a kao pojam će ju on ovdje spomenuti samo jednom, onda kad raspravlja o važnosti obitelji i o poželjnosti da oba supružnika budu Hrvati „i po rasi i po uvjerenju“, jer samo takva obitelj može ispuniti domo- ljubne i socijalne zahtjeve koje pred nju stavlja hrvatski narod i njegov sa- dašnji teški položaj.280 No, Pilar ponovno ističe kako smatra neprihvatljivima socijal-darvinističke postavke o vrijednosti borbe i o pravu jačega na opstanak,

277 I rukopisna i strojopisna verzija tog dokumenta sačuvane su u Pilarovoj ostavštini (NSK, OIP, R-7983, A-30), a potonja je i objavljena 2010. u časopisu Pilar, br. 10 (2), 125.-147. 278 Opš. analizu Pilarove Spomenice iz rujna 1930. vidi u: T. JONJIĆ, 1364.-1388. 279 „Spomenica u pogledu organizacije obrane i otpora“, Pilar, br. 10, 132. 280 Isto, 134. Trgovci hrvatskim kožama 287

pa nema nikakvih dvojbi oko toga da „humanitet kao značajka Hrvatstva ima ostati orientacionom točkom za naš dalnji kulturni rad i obranu [ist. u izv.]“. Pritom on, međutim, u okruženju u kojem se hrvatski narod nalazi, nije spreman taj „humanitet“ i pacifizam proglasiti idolom kao što se ponegdje čini, pa zato ističe da se u „milieu, u kojem se nalazimo“ taj ideal ne smije „afirmirati tako absolutno, da bi nas smetao na krepkoj i snažnoj obrani“, što znači da se „taj humanizam nikada ne smije (...) razviti do Tolstojevskoga neopiranja zlu i napadaju, jer u tom slučaju naša bi sudbina bila zapečaćena.“281 Krajem 1931. ili početkom 1932. godine Pilar je sastavio omanji spis u kojem je izražavao uvjerenje da ozbiljnost prilika sili Hrvate na razmišljanje „koje konkretne mjere treba da poduzmemo, da nas događaji koji spadaju bezuvjetno u krug mogućnosti u godini 1932., ne zateknu nespremne“.282 Prema sadržaju, i on je bio namijenjen Mačeku i krugu oko njega, ali ni u njemu Pilar nije ni jednom riječju dotaknuo rasno učenje niti rasne teorije. Po svemu sudeći, iz istog razdoblja potječe i nedatirana Spomenica o prvim zadaćama HSS uoči novog Ustava, koja je također sačuvana u Pilarovoj ostav- štini.283 Ona je izravan nastavak, u neku ruku i sažetak razmišljanja koja su opširnije obrazložena u Spomenici iz rujna 1930. godine. Ni za ovaj dokument nije poznato je li došao do krugova kojima je bio namijenjen, ali je zato jasno da pojam „rasa“ nije spomenut nijednom. Ni kad u pismu hrvatskom književniku Edhemu Mulabdiću iz ožujka 1932. opisuje i obrazlaže svoj dugoročni plan stvaranja neovisne hrvatske države – a jedna kopija tog pisma, zasigurno ne slučajno, dostavljena je i Anti Trumbiću – Pilar ne govori o rasi.284 Jednako tako je u Pilarovu pismu koje je vjerojatno u srpnju 1932. uputio Mačeku,285 kao i u zapisniku o susretu s tim prvakom HSS-a 25. srpnja 1932. godine.286

281 Isto, 141. 282 Taj nenaslovljeni spis koji počinje rečenicom „Meni se čini da je na pragu Nove godine 1932...“ prvi je koristio B. JANČIKOVIĆ, „Ivo Pilar i vodstvo privremeno zabranjene Hrvatske seljačke stranke“, GP, br. 1, 182. 283 NSK, OIP, R-7983, C-h 18. Pod naslovom „Koncept Pilarove spomenice o zadaćama Hrvatske se- ljačke stranke nakon donošenja Oktroiranog ustava Kraljevine Jugoslavije (1931.)“, taj je dokument objavljen u časopisu Pilar, br. 12 (2), 109.-112. 284 NSK, OIP, R-7983, B-a 7, B-a 8, B-a 9 – Pilar Mulabdiću 3. III. 1932. Pismo je u cijelosti objavio S. MATKOVIĆ, „Iz neobjavljene korespondencije dr. Ive Pilara“, 194.-197. 285 NSK, OIP, R-7983, B-c 11. Pod naslovom „Pismo dr. Ive Pilara i drugova dr. Vladku Mačeku, predsjedniku zabranjene Hrvatske seljačke stranke“, taj su dokument u časopisu Pilar, br. 12 (2), 105.-108. 286 NSK, OIP, R-7983, A-38. Pod naslovom „Zapisnik za spomen od 25. srpnja 1932.: Zapisnik razgovora između dr. Ive Pilara i ing. Radoslava Lorkovića s dr. Vladkom Mačekom, predsjednikom 288 Tomislav Jonjić

Nikakve naznake o rasi, rasnome učenju i utjecaju rasne pripadnosti na društveni razvitak nema ni u sačuvanim dvjema verzijama dokumenata pod naslovom Nacrt Pravila Hrvatske seljačke stranke, koje je Pilar dovršio koji mjesec kasnije: rukopisna je datirana 2. rujna, a nešto izmijenjena strojopisna – 15. rujna 1932. godine.287 Da je doista bio pristaša rasnoga učenja – a osobito da je bio rasist – nema nikakve sumnje da bi Pilar u tim dokumentima kojima nastoji pridonijeti refor- miranju i modernizaciji HSS-a te usmjeriti djelovanje te stranke, pokušao pro- kriomčariti bar neku misao ili ideju koja bi promicala tu koncepciju. Činjenica da toga nema, jasno pokazuje da je ta problematika Pilaru posve beznačajna. Zato ona nije spomenuta ni u dosta opširnoj raspravi koju je pod naslovom Uvijek iznova Srbija. Sudbonosni trenutak Jugoslavije Pilar pod pseudonimom Florian Lichtträger objavio na njemačkom jeziku u Berlinu, u veljači 1933. godine. 288 Bilo je to neposredno pred Hitlerov dolazak na vlast, a Pilar nije osjetio potrebu ni jednom jedinom riječju izraziti ni najmanje simpatije prema nacionalsocijalizmu, ali ni prema rasnom učenju i rasizmu kao jednom od bitnih elemenata nacionalsocijalističke ideologije. Dakako, nije to učinio ni Friedrich Thimme, pisac predgovora toj zadnjoj Pilarovoj knjizi, inače ugledni povjesničar i izraziti njemački nacionalist, ali istodobno prononsirani protivnik Hitlera i nacionalsocijalističke ideologije krvi i tla.289

4. Zaključak

Hrvatski pravnik, političar, politički ideolog, geopolitičar i sociolog dr. Ivo Pilar bio je tijekom skoro četiri desetljeća svoga javnog djelovanja sumnjičen, optuživan i klevetan za mnogošto, a zbog njegova su protujugoslavenstva neka od njegovih najvažnijih djela bila nepoćudna i desetljećima nakon njegove smrti. No, ni suvremenici niti kasniji protivnici njegovih političkih i društvov- nih zamisli nisu mu predbacivali pristajanje uz rasno učenje i sklonost rasi-

zabranjene Hrvatske seljačke stranke“ dokument je objavljen u časopisu Pilar, br. 12 (2), 101.-104. 287 NSK, OIP, R-7983, A-26. Kasnije datiranu od tih dviju verzija, pod naslovom „Nacrt Pravila Hrvat- ske seljačke stranke. Strojopisna kopija Pilarova Nacrta Pravila Hrvatske seljačke stranke iz rujna 1932. godine“, objavljena je u časopisu Pilar, br. 12 (2), 113.-140. 288 F. LICHTTRÄGER [I. PILAR], Immer wieder Serbien. Jugoslawiens Schicksalstunde, Berlin, 1933. Kao što je već spomenuto, rasprava je kao pretisak sa samostalnom paginacijom objavljena u časopisu Pilar, 5/2010., br. 9 (1). 289 O Thimmeovim političkim pogledima opš. T. JONJIĆ, „Politički pogledi dr. Ive Pilara 1918.-1933. Immer wieder Serbien – radiaklni zaokret ili dosljedni nastavak Pilarove političke misli?“, Pilar, 5/2010., br. 9 (2), Zagreb, 2010., 12.-21. Trgovci hrvatskim kožama 289 stičkim koncepcijama. Tim neobičnije je da se je nakon sloma Jugoslavije kao države i povijesnog poraza jugoslavenstva kao nacionalno-političke ideologije, pojavio niz autora koji smatraju da se Pilara može proglasiti jednim od intelektualnih začetnika upravo takve, nedemokratske i rasističke ideologije koja je za ostvarenje svojih ciljeva navodno posezala i za eugeničkim metodama. Kao što pomnija raščlamba tih kritika pokazuje da počivaju na predrasudama i na uglavnom slabu poznavanju Pilarovih spisa, tako već površan pregled njegovih objavljenih i neobjavljenih radova pokazuje da Pilar tijekom prva dva desetljeća svoga javnog djelovanja, sve do pred kraj Prvoga svjetskog rata, uopće ne pokazuje interes ni za rasno učenje niti za eugeniku, iako su u to doba rasne teorije i eugenika uobičajene, štoviše vrlo popularne teorije u europskim i američkim intelektualnim krugovima. Kad ocijeni da bi to moglo pridonijeti ostvarenju političkih ciljeva za koje se zalaže, Pilar će pred kraj rata, nastu- pajući pred stranom publikom, ponekad upotrijebiti pojam „rasa“ i koju od njegovih izvedenica, ali mu rasna pripadnost nikad ne će biti važan, a kamoli odlučujući čimbenik u nacionalnom, vjerskom ili socijalnom diferenciranju naroda, odnosno u narodnosnom, političkom, vjerskom ili kulturnom opredjeljivanju pojedinca. Naprotiv, tijekom cijeloga života u raznim će djelima isticati nepovredivost prava pojedinca i zastupati mišljenje da su svi narodi rasne i etničke mješavine nastale djelovanjem primarno političkih uzroka. Njegujući svoju privrženost slavenstvu i stalno zastupajući mišljenje da su Hrvati i Srbi slavenski narodi istoga rasnog podrijetla, u Kraljevini Srba, Hr- vata i Slovenaca će Pilar između 1924. i 1927. objaviti više tekstova o biološ- ko-antropološkim temama. Bio je to dio njegove djelatnosti u Sociološkome društvu u Zagrebu kojemu je 1927. postao i predsjednikom, a ujedno očiti odgovor na pokušaj režimskog utemeljenja rasnog jugoslavenstva. Ističući i tada kako su Hrvati i Srbi slavenski narodi zajedničkoga rasnog podrijetla, Pilar svojim sociološkim raspravama nastoji potkopati tendenciju stvaranja jedinstvenoga naroda. Iako tada pokazuje znatno zanimanje, pa i simpatije prema eugeničkim nastojanjima, ipak se usteže o njima pisati, napominjući kako je stvar i dalje previše zamršena da bi se o njoj mogao dati jasan i određen sud. I u tom razdoblju on zadržava svoju tradicionalnu sociološku kategorizaciju, prema kojoj ključne elemente ljudskog društva čine pojedinac, obitelj, narod i država. U posljednjem razdoblju života će u tu kategorizaciju, očito kao ustupak Hrvatskoj seljačkoj stranci kojoj se približava od 1928. godine, unijeti i stalež kao poseban element. No, od 1928. i skupštinskog atentata, kod njega dosta naglo splašnjava interes za biološko-antropološka pitanje, a 290 Tomislav Jonjić ponovno jača težnja za što neposrednijim sudjelovanjem u političkome životu. U tom se razdoblju Pilar intenzivno vraća i vjersko-kulturnim studijama, uvjeren da je, pored geopolitičkoga, upravo religijski moment odigrao presudnu ulogu u oblikovanju južnoslavenskih naroda, njihovih kolektivnih predodžaba i kulturno-političkih orijentacija. Ni u tim spisima, a ni u mnogim povjerljivim dokumentima i spomenicama namijenjenima vodećim političkim ljudima u Hrvatskoj, Pilar uopće ne spominje ni rasno učenje niti eugeniku. To jasno pokazuje da njegovi spisi i njegovi pogledi, promatrani kao cjelina, jasno pokazuju da su svi ti njegovi interesi i nastojanja imali zajednič- ku, jedinstvenu zadaću: Pilar je težio formuliranju dugoročnoga, realističnog i provedivog programa ujedinjenja hrvatskih zemalja i njihova državnopravnog osamostaljenja. Zato i njegov kratkotrajni nešto intenzivniji interes za bio- loško-antropološke teme sredinom 1920-ih godina treba kontekstualizirati te promatrati kao reakciju i odgovor na „srbohrvatstvo“ i jugoslavenstvo, jedinu rasističku koncepciju koja je u hrvatskim zemljama do Pilarove smrti bila dosljedno smišljena i ozbiljno provođena.

(Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije, 10/2016., br. 21 (1), Zagreb, 2016. [2017.!]) Trgovci hrvatskim kožama 291

KAKO DON ŽIVKO KUSTIĆ ŽELI TUMAČITI ODNOS KATOLIČKE CRKVE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE (Lutkarski igrokaz u četiri slike bez epiloga)

Jedna od ilustracija naše političke nezrelosti jest i naša nespremnost da razgovaramo kako o povijesnoj, tako i o aktualnoj ulozi baš svih čimbenika u nacionalnom životu, uključujući i onoj Katoličke crkve. Ona je u doba jugoslavenskoga komunizma nastupala kao jedina organizirana oporba, ujedno kao glavni čuvar nacionalne baštine i najsnažniji štit protiv boljševičkog raščovje- čenja čovjeka, a u zemljama u kojima smo u manjini, kao i u europskome i u izvaneuropskom iseljeništvu, kao neumorni čuvar našega nacionalnog identiteta, pa i državotvorne svijesti. Tako je stekla odnosno potvrdila neizmjerne zasluge i kredite kojima se mi hrvatski katolici moramo ponositi, koje vrijedi čuvati i s kojima se ne valja kockati. To je razlog zbog kojega se dobronamjerni hrvatski nekatolici, pored nekih drugih, uglavnom razumljivih motiva, osjećaju nepozvanima za spomenutu raspravu – oni pak drugi, zlonamjerni, mogu ionako Katoličku crkvu bez ikakva straha i zazora klevetati na svakom koraku te za to ne dobivati pokude nego ovacije i društvena priznanja – dok se te rasprave iz raznih razloga ustežemo i mi, hrvatski katolici, pa i oni koji se, da parafraziram nadbiskupa Stepinca, ni u svome hrvatskom rodoljublju niti u svojemu katolištvu baš i ne daju nat- kriliti ni od koga, pa ni od takozvanih i samozvanih pismoznanaca i farizeja, „glavara svećeničkih, književnika i starješina“, ponajmanje od ministranata u raznim i ne nužno bijelim haljama te kojekakvih hramskih trgovaca koji i svoje hrvatstvo i svoje katolištvo, kad ga za sitan novac ne izlažu na štandovima pokraj ceste, neukusno trže i reklamiraju iz prvih redova, uporno na tim etičkim i političkim jeftimbama zaboravljajući onaj „sedmerostruki 'jao'!“, onu jedno- stavnu evanđeosku prispodobu o cariniku i farizeju, i onu opomenu da se valja čuvati ljudi koji vole „šetnje u dugim haljinama, pozdrave na javnim mjestima, prva mjesta u sinagogama i pročelja na gozbama“. Alibi za tu šutnju obično nalazimo u jeftinoj izlici da bi rasprava bila „štet- na“. To obično znači – i to je nešto što nas mora dodatno zabrinjavati – da se sugerira kako bi rasprava bila uvijek, neizbježno štetna. Kako bi ona, recimo, danas i ovdje (dok tako ravnodušno promatramo i katolička posrtanja pred najrazličitijim oblicima modernističkog relativizma i konzumerizma koji 292 Tomislav Jonjić rastače naše obitelji, i dok šutimo kad se i o obraz Crkve – da se oslonimo na Matoša – sveudilj kockaju kao za roba afrikanskoga); kako bi, dakle, danas i ovdje baš ta rasprava ugrozila kanonizaciju kardinala Stepinca – pa se je i njegov nekadašnji tajnik, časni i zaslužni hrvatski svećenik Stjepan Lacković, javno potužio da je faktično prognan iz središnjega vjerskog lista u Hrvata (s obrazloženjem da bi njegova sjećanja „škodila Stepincu“, na što je on upravo u časopisu koji sam uređivao i još uređujem, i upravo u autoriziranu razgovoru sa mnom – i Ivanom Gabelicom – dostojanstveno uzvratio da onoga koji je umro za Istinu ne treba braniti lažima ni nategama) – ili kako bi možebitni kritični, muški tonovi (ne o vjerskim istinama niti o crkvenim dogmama koje nitko i ne dovodi u pitanje, nego o ovozemaljskome, ljudskom djelovanju u okrilju Crkve, o onome što nazivamo crkvenom politikom!) išli naruku onima koji Katoličku crkvu smatraju ključnim svojim neprijateljem pa već time ni nama, sinovima te Crkve i dijelovima njezina živog organizma, nisu prijatelji (što doista jest činjenica, ali samo dotle dok nastupamo kao trgovci hrvatskim katoličkim kožama, a ne kao pobornici bezuvjetne potrage za istinom koji su uvjereni da se bave čistim poslom, pa nemaju zašto bojati se svjetlosti, jer: zar ne treba sumnjati u ideale i u vrijednosti o kojima se mora šutjeti?). Neobično je to tim više što znademo, da uostalom, „nema ništa sakriveno što ne će trebati da se otkrije; ništa tajno što ne će trebati da se dozna!“ (Lk, 12,2). Pri svemu tome, dakako, izazov i kušnja nisu novi, i nismo mi prvi koji se pred njima nalazimo. Valjda je i nekatolicima jasno kako i hrvatskih katolika ima previše da bi o ljudskome djelovanju unutar Crkve i u njezino ime, svi dijelili samo jednu misao. Oni, pak, koji su malko čeprkali po našoj povijesti posljednjih desetak-dvanaest desetljeća, o tome imaju još manje iluzija, pa se – za razliku od neupućenika odnosno ljudi koji su obdareni spremnošću da zaslađenu vodicu smatraju najukusnijim i najsavršenijim napitkom, ni ne tražeći ništa povrh toga – ne iznenađuju kad i posljednjih godina, već u XXI. stoljeću, u memoarskim zapisima istaknutih aktera nekadašnjega Hrvatskoga katoličkog pokreta naiđu na jasno razaznatljive odbljeske davnašnjih prijepora, podjela i sukoba; kad vide kako su u desetljećima što su nam procurila kroz prste zaboravljene mnoge stvari, ali se ne zaboravljaju stare bitke, stare rane i stari animoziteti; kad se i danas suoče – recimo – sa spremnošću jednih katolika da, istodobno dok bezbošcima, mnogobošcima i neznabošcima sviso- ka predbacuju spremnost na damnatio memoriae, brisanje neistomišljenika, suparnika i neprijatelja iz povijesti, jednako tako, hinjenim ultramontanskim žarom koji je tako tipičan za farizeje, iz povijesti i sadašnjosti žele, nekad i Trgovci hrvatskim kožama 293

na najvulgarniji način, posve poganski – da se ne poslužim grubljom i možda primjerenijom riječju – izbrisati druge katolike koji su u prosudbama nekih crkveno-političkih i svjetovnih tema željeli i žele sačuvati kršćansku slobodu svoje misli i svoje savjesti. Jerbo se, kako znademo i iz povijesti i iz sadašnjosti, taj protukršćanski, to- talitarni duh ne zaustavlja na crkvenim vratima niti ga, kao tamjan vraga, tje- ra sumnjiva potreba prezrelih farizeja i nedopečenih neofita, da svoja vjerska uvjerenja bučno izlažu na tržnicama i javnim štandovima (pa se ponekad čini da bi i te manifestacije bile manje bučne, ili ih možda ne bi ni bilo, da nema pozornice i naivne publike koja je tomu moralnom ekshibicionizmu spremna pljeskati i glasno odobravati – prema onoj poznatoj jednoga bezbošca, da mu je neki njegov protivnik „izgledao kao čovjek, koji će rado umrijeti boreći se oboružan za Rusiju, ako bude dosta publike, da ga vidi to činiti“). Stara je to, dakle, i vrlo poznata pripovijest, pa se vjernik tješi jedino time da Crkvu – kako također znaju bar oni hrvatski katolici koji sakrament kršte- nja nisu primili na posredni poticaj Slobodana Miloševića i Blagoja Adžića, nego su kršteni kad se obično krsti i svetce svetkovali kad ih i nije bilo isplativo svetkovati – Crkvu, dakle, vodi Duh Sveti (pa „ni vrata paklena ne će je nad- vladati“); plaši ga ipak to što smo svjedoci da se smrtnici na svakom koraku trse pomrsiti to vodstvo, pa mu se znade učiniti da su u tome, ponekad i bar nakratko, i uspjeli. A uz rijetke, zapravo vrlo rijetke iznimke, sve te unutarkatoličke odnosno međukatoličke sumnje i prijepore izazivaju zapravo ljudske slabosti, sazdane na ovozemaljskim, svjetovnim, obično političkim (nekad još i puno prozaični- jim) razlozima, pa je zapravo bogohulno kad se vrhunaravno, božansko, hoće upregnuti u ta kola na ovim našim jednodnevnim sajmovima ispraznosti i tašti- ne. Za ovozemaljske, pak, stvari vrijede ovozemaljska mjerila, a dva tisućljeća iskustva nam govore kako se Svevišnji zacijelo i ne bavi previše našim ljudskim stranačko-političkim simpatijama, afilijacijama, taštinama i tezgarenjima: jer je jamačno, štono reče Kranjčević, s visina njegova pogleda jednako mal piramida rt, s rovom što neznan izbaci ga krt. Zato, kao vjernici, pozvani na slobodu i u svjetlu vječnosti koja će ionako pomesti sve naše slabosti i vrline, imamo pravo misliti i imamo pravo pitati; imamo u ovozemaljskim stvarima slobodu i pravo ne slagati se, ili kako je svojedobno, u povodu jugoslavensko-vatikanskog aranžmana iz 1966., što je do ganuća razveselio Najvećeg Sina Naših Naroda I Narodnosti (kojega će 294 Tomislav Jonjić papa Pavao VI. koju godinu potom ugostiti i ne pitajući ga za one za koje se je moralo pitati!), a u isto doba teško sablaznio mnoge hrvatske katolike – pa i biskupe, poput splitskoga nadbiskupa Frane Franića koji je znao priprijetiti i napuštanjem biskupske stolice, dobro svjestan da se svetomu Petru na račun dolazi bez ikakve svečane pratnje, baldahina i vanjskih uresa – i koji aranžman danas teškom pogrješkom smatraju i mnogi od onih ultramontanskih uhaljenih ili bezhaljnih aktivista što su se svojedobno, s visina svojih piramida i iz dubi- na svojih praznina, razbacivali prijetnjama i anatemama, bez ikakve bojazni i kompleksa napisao istaknuti sudionik predratnoga Hrvatskoga katoličkog pokreta, dr. Ivo Korsky: „Vatikan je samo vidljivi, upravni organ Crkve, te prema tome niti je nepogrešiv u političkim pitanjima, niti su ljudi obvezani slijediti sve njegove diplomatske poteze. Hrvatski katolici dužni su slijediti nauk sv. Oca Pape samo u pitanjima vjere i morala, dakle kad govori kao Kristov Namjesnik na zemlji, ali ne ono što Papa, kao najviši upravni činovnik Crkve, smatra potrebnim da uredi na političkom području. Na političkom području svaki je Hrvat slobodan da vodi onu politiku koja koristi Hrvatskoj kao takvoj, bez obzira na vatikanska priznanja.“ Što, pak, vrijedi za papine činovničke aktivnosti i prosudbe, nesumnjivo vrijedi i za aktivnosti i prosudbe mjesnih ordinarija, župnika, kapelana, čak i ministranata i zvonara, pa i remeta i skupljača lemozine koji bi ponekad također htjeli da ih se i u političkim stvarima slijedi zbog toga što obavljaju stanovite crkvene dužnosti; a moralo bi vrijediti i za one koji se drže višima i vrjednijima od ovih: za javne propovjednike i hramske trgovce koji također aspiriraju na društvovno i političko vodstvo na temelju činjenice da svoj obrt manje ili više uspješno tjeraju na vratima hrama ili bar u sjeni zvonika, odla- zeći potom u prve hramske klupe, poput onoga Lukina farizeja s početka ove uvodne napomene, teatralno se busajući u svoja kad junačka, a kad tek tusta i napirlitana, sintetičkim miomirisima pognojena prsa. To je, dakle, ozračje u kojem, uvijek i neizostavno, pun ganuća, čitam svaki pokušaj da nam se i iz crkvenih i njima pridruženih krugova propišu okviri našega razmišljanja o povijesti (i o sadašnjosti, pa i o budućnosti) vlastitoga naroda – kao da je ta povijest stup ulične svjetiljke na stalnoj i besplatnoj posluzi pijancima i psima lutalicama! – pa sam tako čitao i umiljata, po dovit- ljivosti možda besprimjerna domišljanja sada, nažalost, pokojnoga protojereja stavrofora Živka Kustića, dugogodišnjega glavnog urednika Glasa Koncila, o odnosu Crkve u Hrvata ili, što ima biti isto, o odnosu hrvatskoga metropo- lita, zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, onoga za kojega je Franjo Trgovci hrvatskim kožama 295

Tuđman u svoje vrijeme, u osobnom dnevniku, ustvrdio kako se „sva njegova krivnja sastoji u tome što je bio za hrvatsku državu“, prema nekim važnim pitanjima nacionalne i vjersko-crkvene povijesti XX. stoljeća, a napose o odnosu te Crkve i toga njezina velikoga, po mnogočemu nenadmašnog i dosad svakako nenadmašenog biskupa i kardinala prema onoj hrvatskoj državi što je, osakaćena i sakata, i s morem drugih teških i bolnih mana, ali tada jedna i jedina stvarna, a potom simbolična ili, još bolje, metaforična, ipak postojala pred kraj prve polovice dvadesetoga stoljeća, odredivši tim svojim tegobnim postojanjem i svojim tragičnim slomom živote milijuna. Nije nam to svejedno, i ne može nam biti svejedno, jer znademo da bi nam s crkvenoga gledišta morali biti jednaki i filipinski i meksički i hrvatski i svi drugi svetci, a da ipak ne griješimo ni protiv Božjih niti protiv crkvenih zapovijedi onda, kad hrvatske osjećamo najbližima i najviše svojima. A kad su nam ti hrvatski najbliži i najvažniji, onda nam je beskrajno važno znati i to, što ti naši svetci, ti simboli naše veze s Bogom i s Crkvom, ti zaštitni znakovi našega odnosa s čovječanstvom, mišljahu o Hrvatskoj, dok su možda za psalmistom ponavljali: „Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek' mi se jezik za nepce prilijepi, ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!“ Važno nam je to, dakle, i zbog njih i zbog nas; zbog našega mentalnoga zdravlja, i zbog težnje da se oslobodimo okova i frustracija, i da o slobodi mislimo kao slobodni ljudi. Honoré de Balzac je negdje rekao da su povjesničari povlašteni lašci; drugi su o njima kazali kako je toj čeljadi dano ono što nije dano ni antičkim bogovima: da mijenjaju ono što je bilo i tako iznova stvaraju prošlost. No, kad se o tu povlasticu otimaju i oni koji već imaju neke druge povlastice, i kad su te druge povlastice spremni i zloupotrijebiti – vodeći računa o srebrnjacima koji im se zavodljivo, sotonski smiješe, a ne o trajnim bolnim posljedicama koje njihovi postupci mogu izazvati – onda treba biti osobito oprezan. To je bio i razlog zbog kojega – stavljajući Jeruzalem vrh svake radosti svoje! – nisam odolio očešati se o čovjeka neobično vična škarama i ljepilu, o našega „jutarnjeg propovjednika“ i njegovo tako inventivno, tako elastično i tako raznoli- kim svrhama podatno, a ipak tako nedosljedno pamćenje. Pri tome mi se slučila nevolja: premda sam kao urednik odobrio za tisak konačni prijelom Političkog zatvorenika br. 194 iz svibnja 2008., u tiskari se je dogodio nekakav tehnički propust, pa je na predviđenome prostoru, od stranice sedme do stranice dvadesetprve, jedan dio teksta otisnut dvaput (čime je, dakako, drugi dio teksta ostao neotisnut). U takvome je obliku časopis izišao 296 Tomislav Jonjić

iz tiskare i krenuo na put Božji, no ja sam odmah, ni časka ne časeći, na svojoj mrežnoj stranici objavio cjeloviti i uredni prijelom članka – jer bi bilo neukusno da zloupotrijebim urednički položaj pa i u idućem broju mjesečnika sebi zapašem isti prostor radi uredna objavljivanja istoga teksta – te sam odmah „jutarnjemu propovjedniku“, preporučenom poštom i uz uljudan popratni dopis, dostavio kako tiskanu, tako i tu, cjelovitu verziju prijeloma, onakvu kakva je trebala biti tiskana, s hrpom ilustracija koje dokumentiraju moje tvrdnje, e kako bi znao na što sve ima prigodu uzvratiti. Računao sam, don Živko Kustić je vrstan novinar i vješt polemičar, čovjek čije smo uvodnike i polemike znali godinama sa zanimanjem, ponekad čak i s užitkom čitati (nemajući, dakako, ni razumijevanja niti simpatija za mjestimič- nu tedeksovsku i sličnu kontrabandu, čije bismo papke u njima znali kadikad naslutiti), a budući da se ni u tjednome ritmu nije ustezao mačeve ukrstiti čak i s nižerazrednim partijskim jurišnicima – pa je i ovdje formalni povod momu javljanju bila njegova replika prividno upravljena jugoslavenskom sub-norcu Ivanu Fumiću – u toj se je mojoj računici uzimalo da je moguće kako bi se to posipanje pepelom pred mesićevskim sub-noračkim koještarijama eventualno kompenziralo tako što će „jutarnji propovjednik“ svoje zeusovske strijele upraviti na drugu stranu, pa toj strani tako začepiti usta, ili ju bar buzdovanom odalamiti tako da se više olako ne usudi dirati u idole (jer, kao što se znade, ima onih koji su za to zaduženi, budući da sveti Petar jest ključar na nebesima, ali ovdje ključeve i batine drže neki drugi). No, te su se moje nade izjalovile: don Živko Kustić bačenu rukavicu nije podigao, pa mi je teško priznati kako mi je ostalo slabom utjehom onih nekoliko pisama zahvale, i na sadržaju i na tonu, koja su mi poslali neki razgaljeni katolički svećenici što su „godinama morali trpjeli da se tako trguje“ (ne dvojim, pak, da je valjda bilo i onih koji su mislili drugačije, premda me svojom pozornošću nisu počastili). Volio bih, naime, da je rasprava nastavljena, jer sam dodatno strjeljivo već bio pripremio, a svakako nije riječ o temi koju će se moći preskočiti i zaobići („Nema ništa sakriveno što ne će trebati da se otkrije; ništa tajno što ne će trebati da se dozna!“); treba samo hrabrosti da se u nju upustimo, i svijesti da u tome već nedopustivo kasnimo, na štetu narodnu, a možda i na sablazan crkvenu. * * *

Osjećajući se, valjda, pozvanim odgovoriti na protukatoličku navalu i sa stranica dnevnika u kojemu iz dana u dan objavljuje svoju „Jutarnju propovi- Trgovci hrvatskim kožama 297 jed“, poznati se don Živko Kustić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila, prvi urednik Informativne katoličke agencije i jedan od najpoznatijih katoličkih novinara u Hrvata, u par navrata očešao o hajku iznova zametnutu brutalnim bolj- ševičkim napadajem Ivana Fumića, kojemu – po običaju – sekundira aktualni predsjednik Republike, Stipe Mesić. Kao što je poznato, Fumić je krajem travnja 2008. u Jasenovcu napao Ka- toličku crkvu te ju, uz aplauz nazočnih, nazvao suodgovornom za ustaške zlo- čine. Mesić je, po staroj navadi, požurio pokazati svoje neznanje i nedoraslost dužnosti, u bitnome se suglašavajući s bivšim sudcem vojnog suda JNA koji je još osamdesetih godina prošlog stoljeća usred Zagreba presude izricao na državnome, srpskom jeziku. Tim povodom je Kustić u Jutarnjem listu, 3542/XI od 25. travnja 2008., ne spominjući izravno Fumića, a još manje predsjednika države, objavio crti- cu pod naslovom „Ljutnja prije izdisaja“, a tri dana kasnije, u br. 3545 od 28. travnja, novu, pod naslovom „Je li katolik smio biti ustaša?“. Nekoliko dana kasnije iste su novine objavile razgovor, u kojem se je legendarni seoski župnik ponovno pozabavio temama iz Drugoga svjetskog rata, na zadovoljstvo ured- ništva i redovitih čitatelja toga lista. U svim tim opservacijama don Živko Kustić, vjerojatno, pokušava obraniti Crkvu i njezinu ulogu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, misleći da je to moguće grubim izvrtanjem i prešućivanjem činjenica. U vrijeme kad su se jugoslavensko-boljševički jurišnici iznova okomili na Katoličku crkvu, nije previše zahvalno pozorno čitati što pišu ljudi, koje slabije upućeni smatraju tobožnjim crkvenim glasnogovornicima. Uvijek postoji opasnost da se to pozorno čitanje protumači apsolutno pogrješno kao izravno ili neizravno solidariziranje s opadačima i napadačima. Naime, ni kršćanima počesto ne pada na um, da je Krist iz Hrama potjerao ne samo trgovce, nego i to, da Njegovo propovijedanje Istine nije bilo po ćudi farizejima i pismoznan- cima (jer je Pismo jedno, a pismoznanci nešto sasvim drugo!). No, kako se u spomenutim svojim jutarnjim propovijedima don Živko Kustić bavi temama koje – pored građanske pristojnosti – traže i neka druga znanja osim teoloških, neka nam bude dopušteno pogledati kako on to čini, puštajući crkvenim ljudima i crkvenoj hijerarhiji na volju, da o njegovim inventivnim konfabulacijama o hrvatskoj povijesti XX. stoljeća imaju vlastito mišljenje. U prvome od dva spomenuta teksta pozabavio se Kustić optužbom izvuče- nom iz naftalina, da je katolički mjesečnik Anđeo čuvar u doba Nezavisne Dr- 298 Tomislav Jonjić

žave Hrvatske objavio neke tekstove u ustaškome duhu, uključujući i servilne hvalospjeve tadašnjemu državnom poglavaru, dr. Anti Paveliću. Pokušavajući s teškom mukom zatomiti osjećaj zadovoljstva što se ta optužba svela samo na spomenuti mjesečnik, naš je jutarnji propovjednik vrlo rado i s nemalom žurbom prešutio ustaški zanos, kojim su pisani uvodnici ne samo u Anđelu čuvaru, nego u katoličkome tisku 1941.-1945. uopće, praktično bez iznimke. Takvi se uvodnici i ilustracije broje desetcima, čak stotinama. Sve te izraze lojalnosti ustaškomu režimu (a ne samo hrvatskoj državi!) htio bi naš propovjednik svesti na minornu epizodu s Anđelom čuvarom, pišući kako je urednik toga mjesečnika, o. Gabrijel Đurak, navodno svoj list uređi- vao (i) u ustaškome duhu samo i jedino zbog pritiska i intervencija cenzure, pritom „uvijek znajući da su ustaškoj vlasti otpočetka dani odbrojani“. Odmah u nastavku Kustić, pozivajući se na istoga o. Đurka, tvrdi da je taj svećenik na svoje uši slušao kako je Mile Budak „u Slavonskom Brodu (...) viknuo narodu: 'Srbe na vrbe, psine preko Drine!'“. Šteta je, što je Kustićev krunski svjedok, o. Gabrijel Đurak, danas poodavno pokojni. Umro je, naime, 1974. godine. Nije ovo prvi put da se don Živko Kustić poziva na mrtve svjedoke, što se, načelno govoreći, ne smije smatrati dobrim običajem. Prije nekoliko tjedana u tom se svojstvu, za potrebe hagiografskog prikaza postanka i djelovanja Teološkog društva Kršćanska sadašnjost (TDKS), među živima iznenada, posve neočekivano čak i za one koji se obrtimice bave spiri- tizmom, pojavio pokojni papa Ivan Pavao II. On nam je, eto, trebao posmrtno, kroz Kustića, posvjedočiti, da je bezrazložan bio oprez (da se poslužimo eufemizmom!), koji je TDKS sa svojim magluštinama o socijalističkom savezu radnog naroda izazivao kod mnogih u Crkvi (shvaćenoj kao zajednica vjernika, a ne kao puki zbroj kaptolskih kurija!). Zašto je tomu (bilo) tako, odnosno zašto se je rađao taj oprez i to negodovanje, i kod vjernika i kod nekih biskupa, možda nešto (i još više od toga?!) govori i šokantna pohvala koju je Kustić u Jutarnjem listu od 29. travnja 2008. – još uvijek u kontekstu obračuna s fumićevskom mržnjom na Crkvu i na hrvatski narod – izrekao svojedobnim svećeničkim staleškim udruženjima i mons. Svetozaru Rittigu. O svećeničkim staleškim udruženjima, tomu mefistofelskom izumu komu- nističkih režima, mišljenja su podijeljena: oni koji su u njima bili, danas se brane da nisu postali slugama i instrumentima komunističkog režima, dok se Trgovci hrvatskim kožama 299 oni koji su – ravnajući se stajalištima što su ih u svoje vrijeme zauzeli hrvatski biskupi na čelu s nadbiskupom Stepincem – ostali izvan njih, danas glasno diče, kako su se odhrvali pritisku režima da ih pretvori u sluge. Da im je na povrat, prvi, bivši članovi tih udruženja, očito bi danas postu- pili različito, pa se već iz toga vidi, kako se drugi imaju čime ponositi. Pastva je kao svoje predstavnike, one s kojima se identificira i koje slijedi, nema sumnje, izabrala druge; oni prvi se danas (došavši svomu narodu, a spremajući se Svevišnjemu na račun!) samo pokušavaju opravdati, moleći za razumijevanje. Za razliku od nadbiskupa Stepinca, koji je staleška udruženja izrijekom i bezuvjetno osudio, don Živko Kustić ima pravo (a bit će, valjda – i razloga), stavljati im se u ulogu odvjetnika. To mu nitko ne krati, kao što nama nitko ne smije kratiti pravo, da se pitamo o razlozima i metodama njegove obrane. Što se pak Rittiga tiče, malo je onih i iz vjerničkih i iz nevjerničkih redova, koji se ne bi složili, da je riječ o jednom od najsramotnijih likova Crkve u Hr- vata, čovjeku slaba značaja i još slabijeg morala, promicatelju poklonstvenih deputacija diktatorskom kralju-ubojici Aleksandru Karađorđeviću i apologetu Titova zločinačkog režima. Doista, trebalo je imati obraza, da se kadi Aleksandru i da se brani Tita, koji je smaknuo nekoliko stotina svećenika i redovnika te desetke tisuća vjernika! Čudno je stoga, da za protuhu, koja je glavninu života proživjela u milosti režimâ koji su tlačili i njegov narod i njegovu Crkvu, Kustić nalazi vrijednim spomenuti samo to, da je Rittig u službi bezbožnoga jugoslavenskog boljševič- kog režima znao Crkvi „pružiti usluge“ i da je tako „bio koristan“. Ništa nam Kustić ne govori, što o toj koristi misli onih nekoliko desetaka tisuća pobijenih hrvatskih katoličkih vjernika i onih nekoliko stotina pobijenih svećenika, redovnika i redovnica (da o prognanim vjernicima, svećenicima i redovnicima i ne govorimo!). Time je „pružanje usluga“ prometnuto u evanđeosku vrlinu, što je dosad nepoznat, ali nesumnjivo važan doprinos teološkom tumačenju Radosne vijesti. Bit će vrijedno kad mudriji i upućeniji ustanove, jesu li i drugi izdanci i izbojci tedeksovskog tumačenja Evanđelja i crkvenoga poslanja nadahnuti istim duhom. No, kako bi se sudilo o vrlinama našega jutarnjeg propovjednika, vrijedi primijetiti da naš seoski župnik nije izrekao ni slova o tome, je li Rittig – dok je, tobože, bio „koristan“ Crkvi – bio pritom koristan i Aleksandru Kara- đorđeviću i Josipu Brozu, čiji je režim legitimirao pred svijetom! 300 Tomislav Jonjić

Šuti on i o tome, je li Rittig svojim služenjem Jugoslaviji djelovao protiv interesa hrvatskog naroda i može li se biti „koristan“ Crkvi i istodobno štetiti svomu narodu. Šuti on, dakle, uporno i glasno o tome, je li Rittig svojim uvje- ravanjem domaće i inozemne javnosti, da su napadaji na crkvene ljude samo ekscesi, ispadi koji nisu nadahnuti iz vrha jugoslavenske vlasti, na taj svoj, pilatovski način, te napadaje opravdavao. Šuti on o tome, je li Rittig takvim svojim ponašanjem, takvim svojim puzanjem pred vlašću dodatno pogoršavao položaj kako svećenika, tako i vjernika? Ta je dimenzija Rittigova djelovanja u kustićevskome utilitarnom tumače- nju kršćanstva i uloge svećenika, posve sporedna i nebitna. Umjesto nekadaš- nje krvi mučenika, time se „pružanje usluga“ hoće prikazati kao sjeme kršćan- stva. Pozornosti vrijedno! Ne treba onda čuditi ni to, da Kustiću ne pada na pamet, kako ima i takvih zasukanaca, koji – imajući na umu onu, da se slično sličnomu raduje – i kod kojih sâm spomen TDKS-a, kao jednog u nizu pokušaja crkvenjaka da nađu zajednički jezik s a(nti)teističkim režimom, i nehotice izaziva asocijaciju na – Rittiga! I kao osobu i kao metaforu. Jer, i on i oni koketirali su s protuhrvatskim režimima, i on i oni tim su režimima davali legitimaciju pred svijetom. I da je jugoslavenski – monarhistički i komunistički – režim utemeljio kak vo odličje za one svoje sluge koji su se ponekad javljali u habitu, čiji bi lik za to odličje bio prikladniji od lika mons. Svetozara Rittiga, zlokobnoga gor- njogradskog župnika?! Njemu danas don Živko Kustić, braneći Crkvu od fumićevske mržnje, pjeva hvalospjeve! Njemu, a ne, recimo, fra Stanku Bradariću ili fra Julijanu Ra- mljaku, prvomu ubijenom, a drugom osuđenom na drakonsku kaznu! Njemu, a ne don Nikoli Soldi, osuđenom zbog bezuvjetne obrane hrvatske države! Iza mons. Svetozara Rittiga je ostalo dovoljno sačuvanih dokumenata, i iz prve i iz druge Jugoslavije, pa ga nikakvi ni živi (a bogme ni mrtvi!) svjedoci ne mogu rehabilitirati pred vlastitim narodom, koji – kako znademo – nije že- lio trajno živjeti u ropstvu, ma koliko mu se htjelo pojednostavljeno i oportuni- stički krivotvoriti onu svetopisamsku, da treba dati Bogu Božje, a caru carevo. (Jer, ima i viših i starijih prava od carskih!) A bit će, da i o djelovanju TDKS-a ima pouzdanijih dokumenata od Kustićeva pozivanja na pokojnoga velikog Papu, pa će i tu puna istina izići na vidjelo, ma što o tome još i danas mislili ne samo protagonisti toga problematičnog pothvata u okviru naše konkretne Trgovci hrvatskim kožama 301

socijalističke zajednice, nego i njihovi protivnici i kritičari, u koje se sa svojim skromnim snagama imam čast ubrajati... Kako nam don Živko Kustić reče, da je o. Đurak znao kako su Nezavisnoj Državi Hrvatskoj „od početka dani odbrojani“, u kontekstu ozbiljne, nepristrane i dokumentirane raščlambe postanka i djelovanja TDKS-a bit će zanimljivo vidjeti, jesu li se možda tvorci i promicatelji te zamisli, dok su se družili unutar SSRN-a, možda vodili sviješću ili uvjerenjem o trajnosti te naše jugoslavenske socijalističke zajednice? I ako jesu, zašto nisu nalazili ni teološke ni nacionalne podloge za ocjenu, da su – zar i njoj, Bože Veliki? – „od početka dani odbrojani“? I tko im je dao pravo, da tako misle i da nas u to uvjeravaju već svojim postojanjem, kad ni iz crkvenoga nauka ni iz hrvatske nacionalne povijesti do toga zaključka nisu imali pravo doći! Okanjujući se zasad ove, makar potrebne i ilustrativne, rittigovsko-staleš- ko-tedeksovske digresije, vraćamo se o. Gabrijelu Đurku i spomenutim Kusti- ćevim važnim opservacijama i doprinosima novijoj hrvatskoj historiografiji. Ne podcjenjujemo pritom unaprijed iskaze, koje su iz druge ruke dali mrtvi svjedoci, makar bi nam bilo draže (jer bi bilo ozbiljnije i – zašto ne kazati – pristojnije!) raspravljati sa živima, nego s mrtvima. Potonjima se, naime, mogu u usta metnuti i grublje izmišljotine. O pouzdanosti Kustićeva pozivanja na o. Đurka i njegove tobožnje uspomene može se zaključivati i na temelju drugih dokaza. Bilo bi doista korisno utvrditi, je li urednik Anđela čuvara smatrao da su ustaškom režimu „od početka dani odbrojani“, pa je – prema Kustiću – zbog toga popuštao pritiscima cenzure i objavljivao (uostalom, prilično neukusne) apologije Paveliću i ustaštvu. No, kako onda objasniti, da na takve apologije i takve hvalospjeve nailazimo u svim katoličkim listovima, i u svim godinama postojanja Nezavisne Države Hrvatske? (Ivan Gabelica je u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država posvetio više od dvadeset stranica (251.-274.) nabrajanju hvalospjeva Paveliću i ustaškim vlastima u zagrebačko- me Katoličkom listu i u križarskoj Nedjelji, pokazujući ujedno, da je nadbiskup Stepinac, kad je htio, na pisanje tih listova mogao i izravnije utjecati.) Jeftino je, naime, pozivati se na režimski pritisak i na cenzuru. Jer, ako se sve objašnjava cenzurom i pritiskom vlasti, kako onda objasniti da u doba komunističke Jugoslavije u katoličkim listovima nije bilo takvih hvalospjeva jugoslavenskomu komunističkom režimu, niti su se na naslovnicama objav- 302 Tomislav Jonjić ljivale fotografije Josipa Broza Tita, pohvale njegovu djelovanju i molitve za njegovo zdravlje? Kako su se odhrvali jugoslavenskoj cenzuri i pritisku jugoslavenskoga režima, koji ih je smaknuo i utamničio u neusporedivo većoj mjeri od onoga ratnoga hrvatskog? Ako je urednike tih listova cenzura pritiskala u doba Nezavisne Države Hrvatske, zašto nisu jednostavno šutjeli, kao što su nakon rata o Titu i o njegovu režimu šutjeli kad su morali, a kritizirali kad su mogli? Ili to možda znači, da nakon 1945., u komunističkoj Jugoslaviji, nije bilo cenzure? Jer, kad bi Kustićeva tvrdnja bila točna, valjalo bi se zapitati, kako bi tek katolički tisak – tako prepun pohvala ustaškom režimu sve četiri ratne godine – bio uređivan, da su urednici katoličkih listova kojim slučajem polazili od trajnosti tog režima? Ili je ipak tajna u nečemu drugom? Jer, ako su o. Đurak i njemu slični doista „od početka“ računali s neminov- nom propašću ustaškog režima, bilo bi zanimljivo da nam Kustić – u čast i na hvalu svoje svećeničke subraće – posvjedoči, koju su zamjenu tom režimu oni priželjkivali i smatrali realnom? Možda onu u kojoj je Draža Mihailović bio ministar? Ili ipak onu u kojoj je Svetozar Rittig, sekundirajući Josipu Brozu, Vladimiru Bakariću i abadžiji Rankoviću, bio jedan od ustavotvoraca i predsjednik vjerske komisije? Ili neku treću, samo koju? I ne bi li to značilo, da su urednici katoličkih listova smatrali od početka, kako će tzv. demokratski Zapad ignorirati volju hrvatskog naroda? I da su baš zbog toga nepoštivanja naše narodne volje, čeznuli upravo za tim i takvim Za- padom, za Zapadom koji negira naša opravdana narodna htijenja? Jer, treba se sjetiti, da je isti taj don Živko Kustić u tjedniku Panorama (koji je u međuvremenu također pokojni, ali tekstove u njemu – za razliku od tobožnjih tvrdnji mrtvih svjedoka – nije moguće prilagođavati potrebama i činiti korisnima), u br. 102. od 10. travnja 1996., pod naslovom „Iskreno odu- ševljenje na Veliki četvrtak 10. travnja 1941.“, zapisao doslovce: „Oduševljenje koje je uslijedilo nakon proglašenja suverene hrvatske drža- ve, na onaj Veliki četvrtak 10. travnja 1941., bilo je tako iskreno i tako sveobu- hvatno da se s pravom može tvrditi kako je velika većina stanovništva na hrvatskom području prihvatila novu državu kao ostvarenje svoje političke volje. Onoga travnja nije proveden formalni referendum, ali, da ga je bilo moguće provesti, rezultati bi se jedva razlikovali od referenduma kojim se je u ovo Trgovci hrvatskim kožama 303 doba hrvatski narod izjasnio za nezavisnost sadašnje svoje države. Nevolja je bila u tome što borci za hrvatsku nezavisnost nisu imali mnogo birati, a držav- na nezavisnost, osobito u ratnim prilikama, ne postiže se bez jakih saveznika.“ U nekim je razdobljima svog života don Živko Kustić, eto, kao što vidimo, smatrao kako je hrvatski narod 1941. plebiscitarno podupro i pozdravio stvaranje svoje države. Nadbiskup Stepinac se više od tri godine nakon toga proljeća, dne 9. srpnja 1944., prigodom hodočašća Zagrepčana u Mariju Bistricu, nije ustručavao okomiti na neprijatelje te države, riječima: „Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za sa- mostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja“ (Nedjelja, XVI/1944., br. 26, str. 1.). Bio je to snažan poziv na obranu tadašnje hrvatske države, nema nikakve sumnje. Stepinac se nije obazirao ni na Teheran ni na Radio London, nego se ravnao po svojoj savjesti i po svojoj domoljubnoj dužnosti, potičući sve one koji „brane danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve“, da u tome ustraju, jer je Pravo na njihovoj strani. Malo ranije, Katolički list (XCV/1944., br. 14, str. 157.-159.) glasilo Nadbi- skupije zagrebačke, na prvoj je stranici 6. travnja 1944. objavio uvodnik „Naše patnje. Prigodom treće godišnjice obnovljene Hrvatske Države“. U njemu se osuđuju četništvo, partizanstvo i komunizam, te se ističe: „Od sviju tražimo samo to, da nam se prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva“. U biti jednaka je obrana hrvatskoga prava na samostalnu državu i obrana njezina tadašnjega ostvarenja, sadržana i u poslanici Poslovnog odbora Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945., a sličnim se je riječima i bez ikakva kompromisa nadbiskup zagrebački oglasio i ujesen 1946. pred jugoslavenskim komunističkim sudom. Ako je, dakle, hrvatski narod bio „iskreno oduševljen“ uspostavom svoje države, i ako to pravo „danas“ (1944./45.) brani „uz nečuvene žrtve“, i ako su to pravo svoga naroda hrvatski biskupi ustrajno krijepili i branili, razlikujući državu od režima, ali ne ocjenjujući ni taj režim zločinačkim, niti smatrajući da je narav tog režima bila presudna za opstanak ili slom države, kako je onda moguće da je nekakav o. Đurak u Kustićevoj interpretaciji postao personifi- 304 Tomislav Jonjić kacijom svih urednika svih katoličkih listova, koji su – tobože – „od početka“ znali da je taj režim osuđen na propast? Kako to, da nadbiskup Stepinac to nije znao ni 1944. ni 1945.? Kako to, da je križarska Nedjelja svega dvadesettri dana prije partizanskog ulaska u Zagreb (XVII/1945., br. 10, 15. travnja 1945., str. 1., 10.) na naslovnoj stranici donijela Pavelićevu fotografiju u vojnoj odori i objavila borbeni uvodnik pod naslovom „Hoćemo Hrvatsku“, u kojem se poziva na obranu hrvatske samostalnosti i državnosti, koja je prije četiri godine „obnovljena Poglavni- kovim radom i ustaškom borbom“? Osuđuje li se u toj ocjeni režim, dok se brani država? Ili se prešutno izražava shvaćanje, da hrvatske alternative tom režimu – u ona doba, na našu ondašnju i današnju žalost i nesreću – nije bilo? A kao dugogodišnji novinski urednik, don Živko Kustić znade, da ne šalje istu poruku fotografija državnoga poglavara u civilu, i njegova fotografija u vojnoj odori. I je li slučajno tri dana prije Nedjelje, 12. travnja 1945., tu istu Paveli- ćevu fotografiju na naslovnoj stranici objavio i nadbiskupijski Katolički list (XCVI/1945., br. 14.-15., str. 105.-107.), koji članak „Narod, Crkva i Drža- va. Povodom obljetnice obnove Nezavisne Države Hrvatske“, nakon osude vanjskih i unutarnjih neprijatelja, zaključuje molitvom: „Molimo Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sa- čuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode; da mu oprosti grijehe i zaslužene kazne i skrati dane nevolja i kušnja“. I kako je moguće da don Živko Kustić danas i ovdje – nasuprot desetcima sličnih apela – misli da se na konstrukciju sa spiritističkim seansama može ozbiljno i uvjerljivo pozvati?!? Kako mu ne pada na pamet, da takvim jeftinim domišljanjima vrijeđa narod kojemu bi htio propovijedati? Kako ne vidi, da time zapravo optužuje one koje bi, vjerojatno, htio braniti? Jer, mi danas znademo, da čvrstog uvjerenja o ishodu rata još 1943., a kamoli u proljeće 1941., nisu imali ni Roosevelt ni Churchill. Zbog toga ni Gabrijelu Đurku ne treba pripisivati nekakva proročanska svojstva. A odnos hrvatskih katoličkih svećenika i redovnika prema Nezavisnoj Dr- žavi Hrvatskoj i ustaškom režimu nije bio tako jednostavan i jednostran, kao što hoće Ivan Fumić, ali nije bio ni tako jednostavan i jednostran, kao što bi to htio don Živko Kustić. Dosta je tih svećenika i redovnika ostavilo iza sebe pisana svjedočenja o načinu na koji su doživljavali ustašku Hrvatsku (da ne Trgovci hrvatskim kožama 305 govorimo o svjedočenjima krvlju, ni o svjedočenjima nogama!), pa pozivanje na navodne usmene iskaze mrtvih svjedoka zaslužuje jedva podsmijeh. O stajalištima koje je viša katolička hijerarhija imala prema ustaštvu, postoje različite ocjene npr. Ivana Gabelice i Jure Krište, ponajboljih poznavate- lja te problematike, ali i potonji, uza sve rezerve prema ustaškom režimu, pravilno ocjenjuje: „Niže svećenstvo, u neposrednom dodiru s narodom, zrcalilo je narodne osjećaje te je simpatiziralo s ustašama, uspostaviteljima hrvatske države. U tom se nisu razlikovali od ostatka inteligencije: pravnika, liječnika, književnika i drugih profesija. To je bio slučaj kako s biskupijskim svećen- stvom, tako i s redovničkim.“ To, naravno, ne znači da je Crkva u Hrvata odobravala zločine koje su po- činili predstavnici režima ni zločine koji su počinjeni u ime hrvatske države, a još manje to, da su crkveni ljudi te zločine poticali, ohrabrivali, opravdavali ili, ne daj Bože, osobno činili. Crkva je, na usta biskupa i većine svećenika i redovnika, sve te zločine osuđivala, ma tko ih i u čije ih god ime počinio: jednako je osuđivala zločine četnika, partizana, Nijemaca i Talijana, pa i ustaša. Međutim, nijedan crkveni autoritet među Hrvatima nije porekao pravo hrvatskomu narodu na vlastitu državu, nije zanijekao tom narodu pravo da svoju slobodu i državnost ostvari u savezu s onima koje nije mogao birati, niti je ikad tadašnji nedemokratski režim u ratnoj hrvatskoj državi i njezin tadašnji autoritarni poredak nazvao zločinačkim. U tom je smislu Crkva hrvatskog jezika, s biskupima koji su i u ožujku 1945. ponovili da „poštivaju tu neodstupnu volju Hrvatskog Naroda“ (koriste- ći – ne slučajno – prezent, a ne perfekt!), iz rata izišla čista obraza pred svojim narodom. Time je, između ostaloga, stekla veliki kredit, kredit koji je i njoj i narodu pomogao prebroditi idućih pola stoljeća nasilja i terora. No, ne treba misliti kako je taj kredit nepotrošiv. On se može potrošiti i troši se manipulacijama, oportunizmom, nepotrebnim domišljanjem i izmišljanjem. Samo se na istini, a ne na lažima, može očuvati to povjerenje i taj ugled; ako itko, onda to znade institucija koja opstoji dvije tisuće godina. Iako danas, zahvaljujući nekim vrijednim istraživanjima fenomena kato- ličkog jugoslavenstva (Zlatko Matijević, Jure Krišto i dr.) znademo puno toga o tužnim zaslugama organiziranoga katolištva za širenje jugoslavenske narodne i državne misli, mnoge su stvari neupućenima i dalje slabo poznate. Te se činjenice, dakako, ne populariziraju. Karakteristično je, da se iz crkvenih redova uglavnom malo toga čini, da se prouči, objasni i objavi istraživanje o 306 Tomislav Jonjić odnosu Crkve i, recimo, Stjepana Radića, Hrvatske seljačke stranke i seljačke ideologije, Vladka Mačeka i sl. Samo je Ivan Mužić ozbiljno pisao o Radićevu odnosu prema kršćanstvu, dok je njegovo stajalište o Crkvi, i stajalište crkvene hijerarhije i svećenstva prema njemu, i danas posve neistraženo. Osobito bi, u svjetlu današnjega pojednostavljenoga i politikantskog suprotstavljanja HSS-a političkoj borbi (radikalizmu, pa i ekstremizmu) ustaškog pokreta, bilo zanimljivo podsjetiti, kakve su oštre zamjerke Radiću, Mačeku i poganskim, otvoreno protukršćanskim elementima seljačke ideologije upućivali crkveni oci (uključujući i nadbiskupa Stepinca), i na koji im se je način odgovaralo iz zagrebačke Hercegovačke ulice i iz Prilaza. Šira javnost o tome ništa ne zna, ali se nikad ne će naći koji jutarnji propovjednik, da ju o tome u visokonakladnoj tiskovini obavijesti. Moglo bi se, zar ne, spekulirati o razlozima zbog kojih za takve propovijedi i za takva istraživa- nja „nema interesa“? Možda je dovoljno i to, da nisu „korisna“. No, pritom treba imati na umu da upravo neznanje omogućuje farizejsko paljetkovanje u dušama mladih naraštaja, s nesagledivim posljedicama. A tek će buduća istraživanja dati odgovor na nekoliko važnih pitanja o odnosu Crkve i organiziranoga katolištva prema hrvatskoj državi uopće i prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj napose. Primjerice, kako se dogodilo, da istaknuti pripadnici hrvatskoga katoličkog pokreta dobiju (ili zauzmu?) vodeća mjesta u kulturi i u novinstvu u razdoblju 1941.-1945.? Potječu li ideološki najsnažnije obojeni tekstovi, članci i knjige iz toga doba iz pera katoličkih svećenika i laika, ili možda iz pera hrvatskih nacionalista koji u predratnom razdoblju nisu djelovali unutar katoličkoga pokreta? Jesu li ti tekstovi doista nadahnuti simpatijama prema crno-smeđim ideologijama, ili su možda rezultanta antikomunističkog naboja i tradicionalnog antijudaizma, pa samo na površinskoj razini koketiraju s „rješenjima“ u tadaš- njem susjedstvu? Koliki je udio u donošenju propisa o vjerskim prijelazima i u njihovoj provedbi pripadnika predratnoga katoličkog pokreta (pa i nekih crkvenih dužnosnika), a koliki je u tome bio doprinos svjetovnih vlasti u uskome smislu riječi? U kojoj mjeri koincidira protusrpsko raspoloženje (vjerski u nemaloj mjeri indiferentnih) predstavnika režima i prozelitske ambicije stanovitih krugova u Crkvi? Je li se iz crkvenih krugova i krajem tridesetih procje- njivalo, da je Srbe (čak i Srbiju) moguće prevesti na katoličanstvo? Koja je bila uloga prakse vjerskih prijelaza u sustavu obespravljivanja srpskog pučanstva? Je li koji svećenik kažnjen zbog sudjelovanja u vjerskim prijelazima? Kakve Trgovci hrvatskim kožama 307 su posljedice vjerski prijelazi, mahom prijelazi na katoličanstvo, imali na ka- toličko-muslimanske odnose, a samim time i na dugoročnu nacionalnu inte- graciju bosansko-hercegovačkih muslimana? Kakav je odnos organiziranoga katolištva prema uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve i kakve je posljedice taj odnos imao na smirivanje srpske pobune te na hrvatske represalije prema srpskoj manjini? Odgovori na ta, i mnoga druga pitanja, danas su zapravo potpuna nepoznanica. Frontalni i brutalni napadaj komunističkih vlasti na Katoličku crkvu još u tijeku rata, a napose nakon njega, zapravo je onemogućio iznijansiranu, hlad- nu i nepristranu raščlambu svih argumenata i dokaza. Time nije napravljena usluga ni Katoličkoj crkvi, a još manje hrvatskom narodu, kojemu je onemo- gućeno konačno konstituiranje na starčevićanskim postavkama, kao moderne, multikonfesionalne europske nacije, koja je i u dramatičnim okolnostima kadra iznjedriti različite (dakle, i demokratske) odgovore na sudbinska pitanja nacionalnog opstanka. Jeftine i politički korektne doskočice, poput Kustićevih, koje su povod ovih marginalija, u biti samo opterećuju naše nastojanje da se i kao Hrvati i kao katolici suočimo s vlastitim propustima i pogrješkama, ali i da u novim prilikama redefiniramo naše nacionalne strategije i ciljeve, osloncem na čvrsta i neupitna uporišta, koja su stalan putokaz za ostvarivanje slobode i blagostanja kako naroda, tako i pojedinca. U protivnom se potiče atmosfera moralnoga i političkog relativizma, u kojoj su sve vrijednosti kompromitirane. Takve su negativne posljedice naročito izražene u redovima onih, koji misle da iz stajališta pojedinaca poput Kustića valja zaključivati o stavu cjeline (Crkve ili, u najmanju ruku, crkvene hijerarhije). Politički oportunizam, koketiranje s ispraznim politikantskim frazama, po- dilaženje vlastima i medijima te sklonost retuširanju povijesti, ne moraju biti i nisu glavni razlog sve oskudnijega vjerskog života hrvatskih katolika, pa vjerojatno ni oskudice zvanjâ, ali će oni kojima je doista i do Hrvatske i do Crkve, nesumnjivo prepoznati, da važnost tog razloga nije uputno podcjenjivati. Jer, možda nije posve slučajno, da je u Hrvatskoj, koja je pretežno ipak katolička zemlja, i drugi put predsjednikom demokratski izabran političar koji se ne samo ne deklarira vjernikom, nego dobar dio svoga mandata troši na pretežno neargumentiranu i neznalačku kritiku Crkve. 308 Tomislav Jonjić

Koliko je Crkva svojim kalkuliranjem pridonijela tomu, da njezin glas sve manje vrijedi? I o tome naš jutarnji propovjednik šuti... No, zato progovara o drugim stvarima. Drugi je, naime, bitan Kustićev doprinos hrvatskoj historiografiji njegova tvrdnja, da je o. Đurak usmeno posvjedočio o Budakovu protusrpskom ispadu u Slavonskom Brodu. Kao što je poznato, protusrpski poklik „Bjež'te psine preko Drine“, Budak je pod pseudonimom Velebitski formulirao u emigrantskoj koračnici, objavljenoj u Ustaši u ljeto ili u jesen 1933. Do sada nije poznato, niti je dokazano, da je to ikad ponovio u ratno doba. Ni u optužnici protiv njega, a ni u jugoslavenskim komunističkim pamfletima – koji nisu oskudijevali u inventivnome, malaparteovskom izmišljanju hrvatskih zločina – ne spočitava mu se, da je ponovio bilo taj nesretni stih, bilo onu zlokobnu „Srbe na vrbe!“. Potonji poziv na progon Srba, čije se autorstvo nedvojbeno može pripisati Marku Natlačenu, kasnijemu banu Dravske banovine (koji je pjesmu „Bojni grom ili Srbe ob vrbe“ objavio u listu Slovenec od 27. srpnja 1914.), Budaku se je stavio na teret dugo iza rata, kad je taj hrvatski pisac i političar bio poodavno pokojni. Stavljen mu je u usta iz hrvatskih krugova, koji su tražili načina da se obračunaju sa svojim jučerašnjim idolima i da se oslobode onoga što su nazivali ustaškim balastom. Taj podatak i sam za sebe dosta govori. Tvrdilo se, da ju je on izrekao u Varaždinu 26. svibnja 1941. Kako je Gabe- lica pokazao na stranicama ovog mjesečnika, iz Budakova predratnoga pisanja i djelovanja, može se zaključivati i o njegovim bitno drugačijim stajalištima o budućnosti Srba u Hrvatskoj. U novinskim izvješćima s varaždinskoga skupa nikakav se protusrpski ispad ne spominje. Spominje se, međutim, da je Bu- dak tom prigodom rekao: „Ne želimo nikakva zvjerstva činiti nikome!“. Ta je izjava, reklo bi se, nespojiva s pozivom „Srbe na vrbe!“. A dr. Mate Šimundić je razgovarao s više ljudi koji su skupu nazočili, i nitko od njih ne potvrđuje istinitost optužaba. Nikada i nitko do don Živka Kustića nije tobožnji Budakov vulgarni protusrpski ispad smještao u Slavonski Brod! I po tome je, dakle, vrijedno Kustićevo pozivanje na mrtvoga o. Đurka, makar se – bez velika pretjerivanja – može kazati kako ono više govori o Kustiću, nego o Budaku. A da nije posrnuo u velikoj žurbi koju mu nametnu Fumić (o Mesića se, eto, prvih desetak dana, dok je tema bila najvruća, Kustić nije htio očešati, vjerojatno smatrajući kako ne će biti „korisno“, da nam se dični pred- Trgovci hrvatskim kožama 309 sjednik uvrijedi!), može se pretpostaviti, da bi don Živko umjesto Slavonskog Broda ipak naveo Varaždin, jer bi nesumnjivo bio kadar u prilog svojim konfabulacijama potegnuti i kojega pokojnog svećenika iz Varaždina. Jer i tamo je, valjda, bilo svećenika koji su umrli, i koji bi već po tome svom svojstvu bili zgodni i prilični svjedoci kolumnistu Jutarnjega lista. On se znade služiti šematizmima, a kao urednik je objavio dosta osmrtnica, pa bi se valjda snašao. Jer, kunst je denes pravoga svedoka najti. A kad bi svi varaždinski svećenici iz onoga doba kojim čudom još i danas bili živi, našao bi se bar koji vjernik ili nazočni građanin, koji je umro između 1941. i 1991. (glavno da je danas pokojni!), da našemu pripovjedaču i propovjedniku priskoči u pomoć... Inače, kad smo već kod Budakove tribine u Slavonskom Brodu, treba imati na umu da je o njoj u br. 122/III od 16. lipnja 1941. na str. 16. izvijestio tadašnji središnji hrvatski dnevnik, Hrvatski narod. U reportaži se tvrdi, da je na dan ranije održanoj tribini bilo nazočno oko 15.000 ljudi, i da su govorili Budak, Mime Rosandić, Mate Orešković, Alek- sandar Seitz i Staniša Čavčić. Budakovo je izlaganje u najvećoj mjeri objavljeno u obliku upravnoga govora. On u njemu raspravlja o skupštinskome atentatu, postanku ustaške emigracije, atentatu u Marseilleu (jer treba „hrast udariti u korijen, ako ga želiš srušiti“), o Hrvatima kao o narodu dviju vjera, o hrvatstvu bosanskih muslimana i nesposobnosti vodstva HSS-a. Dosta opširno on raspravlja o komunizmu, pa kaže kako 95 posto pristaša komunizma čine ljudi koji su nedužni odnosno koji su „gladni kruha i pravde“, jer je nedostojno čovjeka držati nekoga u kapitalističkom ropstvu i siliti ga da pjeva Lijepu našu. Naime, nastavlja Budak: „Ako se takav čovjek ne buni i ne traži pravdu, onda nije ni dostojan da bude čovjek. (...) Braćo moja, i ja bih bio komunista, kad nebih [!] imao kruha i krova nad glavom.“ Drugu skupinu protivnika nove države, prema Budaku, čine gospoda, „paradni komunisti“ odnosno „fićfirići i druga gospoda, kojima je komunizam samo na riječima, ali mi ćemo i njihovo pitanje znati riješiti. Postavit ćemo ih u jedan logor na jedno 15 dana, pravo po komunistički, dat ćemo im jednaki život, jednaku plaću i jednaki rad, pa da vidimo hoće li ostati komunisti“. Hvale bi bila vrijedna Kustićeva prosudba etičnosti i političke mudrosti ovih Budakovih misli (pa i one o logorima, radu u njima i plaći za taj rad), makar nema nikakve dvojbe da je u tadašnjega ministra bogoštovlja i nastave, a kasnijega poslanika i ministra vanjskih poslova, jezik počesto bio brži od 310 Tomislav Jonjić

pameti, i da se i u političkim zgodama, još u emigraciji, a onda i u Domovini, nerijetko znao služiti jezikom literature, što je bilo od male koristi i njemu osobno, a i narodu i državi koju je predstavljao. U izvješću s Budakove slavonskobrodske tribine nema, dakle, ni slova o vrbama i psinama, ali pitanje odnosa tadašnjega režima prema Srbima u tom govoru jest problematizirano. Budak o Srbima u hrvatskim zemljama govori kao o došljacima, nastalima iz različitih etničkih skupina koje je „jedino vezi- valo tursko ropstvo i pravoslavlje“. U posljednjim su desetljećima Srbi najavili istrjebljenje Hrvata, pa su to i pokušali učiniti, „ali, braćo moja, ovaj njihov račun bila je ludost, jer teško nestaju narodi, teško je istrijebiti najmanji narod. Ja to naglašujem ovdje za to, da razumijete, zašto mi imamo ne samo pravo, nego i dužnost tražiti od ovdašnjega pravoslavnog življa, da taj živalj uvidi, i da se prema tome snadje. Imamo zato pravo govoriti, ako je tko Srbin, ima Srbiju i to je njegova domovina. (Odobravanje)“. Očito je, dakle, da Budak sve pravoslavne u hrvatskim zemljama ne poi- stovjećuje sa Srbima, a one koji se Srbima osjećaju, upućuje na to, da se vrate u svoju matičnu zemlju. Pri ocjeni takvoga Budakova poziva, koji u onim prilikama objektivno jest sadržavao prijetnju, svakako bi trebalo uzeti u obzir i stajalište koje je – u skladu s onodobnim shvaćanjima ljudskih prava – o razmjeni pučanstva imao zagrebački nadbiskup, blaženi dr. Alojzije Stepinac. No, posve je očito da iz- vjestitelj Hrvatskoga naroda nije čuo, da bi Budak Srbe nazvao psinama, niti je pozivao na njihovo vješanje o vrbe. Naprotiv, on govori kako je svaki poku- šaj istrjebljenja jednoga, pa i najmanjeg naroda, ludost i nemogućnost. Slijedom toga se može logično zaključivati, koliko je uvjerljivo tobožnje svjedočenje mrtvoga Kustićeva svjedoka. Može se iz toga, nažalost, s prilič- nom pouzdanošću zaključivati i o načinu na koji se s činjenicama (ali i s ljudima, s njihovim imenom i s njihovim pravom na dobar glas) ophodi jutarnji propovjednik, don Živko Kustić. Naravno, izostanak dokaza o Budakovu protusrpskom ispadu ne znači sâm po sebi, da politika tadašnjega režima prema srpskoj manjini zaslužuje pozitivnu ocjenu. Mi znademo, čime se je ta politika iz režimskih redova eksplicitno ili prešutno objašnjavala. Nizali su se razlozi: još u doba Habsburške Monar- hije odnosno Austro-Ugarske, srpski su politički prvaci uglavnom sustavno i bezrezervno paktirali s protuhrvatskim režimima, štiteći Khuena u Saboru, protiveći se sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i spremajući se na rat, u sluča- Trgovci hrvatskim kožama 311 ju da BiH ipak bude priključena Hrvatskoj. Hrvatima je rukavica još otvorenije bačena u lice, kad je početkom XX. stoljeća najavljena borba do istrage naše ili vaše. Koalicionaška protuhrvatska politika u Banskoj Hrvatskoj u to vrijeme nije samo koincidirala s velikosrpskom kampanjom u predaneksijskom i aneksijskom razdoblju u BiH, nego je bila dio jedne te iste strategije. Od 1918. do 1941. srpski su i srbijanski političari uglavnom bez iznimki provodili strahoviti, dotad nezapamćeni teror nad Hrvatima (također i nad Makedonci- ma, Albancima, Crnogorcima), a srpska se manjina u hrvatskim zemljama s takvom politikom, s vrlo rijetkim iznimkama, zdušno solidarizirala i, štovi- še, uvelike sudjelovala u njezinoj provedbi. Ta se manjina krajem tridesetih godina solidarizirala i s akcijom srpske inteligencije, da se (makar oružjem i pobunom, na način sličan onomu koji smo vidjeli opet 1990./91.) spriječi ostvarenje čak i autonomne, mačekovske Banovine Hrvatske (da ne govorimo o neovisnoj hrvatskoj državi!). U travanjskom je ratu 1941. ubijeno više od tri stotine hrvatskih civila prije nego što je stradao prvi srpski civil, a srpski su političari, bez negodovanja svoje izborne baze, odmah započeli otvorenu suradnju s Talijanima, pa i Nijemcima, tražeći svaku prigodu, da se suprotstave hrvatskoj državi. Don Živko Kustić, nema sumnje, sve te pojedinosti znade, a znade i to, u kojim su se brutalnim oblicima ti međuratni i ratni zločini nad Hrvatima do- godili. Znao je to, očito, i nadbiskup zagrebački A. Stepinac, koji je već 14. svibnja 1941., prosvjedujući zbog ustaškog zločina u Glini, napomenuo kako mu je poznato, „da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja“. A kad Kustić ističe Stepinčevo obraćanje držav- nim vlastima iz studenoga 1941., tvrdeći da je tu hrvatsku „državu“ (državu, kaže on, ne režim!), Hrvatska biskupska konferencija morala već u studenome 1941. upozoravati na brojne zločine, bilo bi pristojno kad bi spomenuo da se i u tome pismu predsjednika HBK ističe i naglašava: „Ne krivimo za ove pogrješke Vladu Nezavisne Države Hrvatske. Ne že- limo prikazati ove pogrješke kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji si nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica. Znamo, da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim Hr- vatskim Narodom.“ A u završnome dijelu pisma Paveliću, Stepinac ponavlja: „Nitko ne može poricati, da su se dogodila strašna nasilja i okrutnosti, jer ste vi, Poglavniče, sami javno osudili nasilja nazovi Ustaša, štoviše dali ih i strieljati zbog izvr- 312 Tomislav Jonjić

šenih zločina. Zaslužuje svako priznanje Vaša odlučnost, da u zemlji vlada pravda i red.“ Dakle, i u tim osudama zločina počinjenih u ime hrvatske države, nadbiskup Stepinac proziva Srbe da su svojim ponašanjem izazvali tu krvavu i zlo- činačku reakciju, koju ne poduzima vlast, nego ju poduzimaju „neodgovorni činioci“. Pola godine kasnije i u izvješću papi Piju XII. on je optužio „četnike i komuniste, kao začetnike sveg zla što se zbilo u Hrvatskoj“. Kardinalu Ma- glioneu on 24. svibnja 1943. piše kako ne treba nasjedati srpskoj propagandi, koja „služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj“. Upravo na račun tog režima (režima!) Stepinac u nastavku pisma niže desetak konkretnih pohvala, dodajući kako se tomu „mogu dodati i mnoge druge dobre stvari koje je hrvatska Vlada učinila ili spremna učiniti“. U bitnome ta Stepinčeva ocjena ostaje nepromijenjena čitavo vrijeme rata, pa ona do izražaja dolazi u brojnim dokumentima, uključujući i znamenitu, već spomenutu poslanicu Poslovodnog odbora Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945. godine. U toj se poslanici ističe kako su postupci hrvatskih neprijatelja „onemogućivali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod (na) sve veći nemir i nezadovoljstvo“. Kad su ti isti izazvali rat, započeli su zločini nad Hrvatima: „Poslije toga našli su se i nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi to uvijek odlučno pobijali i osuđivali ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane. Oni su pojedinačno i skupno, na pr. na Biskupskim Konferencijama 1941. digli svoj glas protiv pre- koračivanja nužne samoobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti...“ Za razliku od Stepinca i tadašnjih hrvatskih biskupa, don Živko Kustić ne misli da je protusrpska reakcija prouzročena srpskim terorom, nego svu (ili bar pretežnu) odgovornost vidi u politici ustaškog režima. U tu svrhu ne ustručava se krivotvoriti činjenice. Zato on spominje prosvjed biskupskih konferencija iz studenoga 1941., ali prešućuje, da su i tada hrvatski biskupi postupke s hrvatske strane opisivali kao reakciju i kao „nužnu samoobranu“. Kao da je ta kvalifikacija, izrečena od umnih i odgovornih ljudi, koji su Crkvu u Hrvata vodili u ta doba, i koji su tu kvalifikaciju uobličili upravo kao pravni terminus technicus, toliko nebitna!? Kad bi to našega jutarnjeg propovjednika zanimalo, i ja bih ocijenio da je odgovornost tadašnjih hrvatskih vlasti puno veća od one koju im imputiraju pisma i prosvjedi hrvatskih katoličkih biskupa. Ti crkveni dokumenti, po mome sudu, bolje oslikavaju psihološku podlogu represivne Trgovci hrvatskim kožama 313

hrvatske politike, nego što ju ocjenjuju s moralnoga, pravnog i političkog sta- jališta. Politička previranja unutar srpske manjine u doba Banovine Hrvatske pos ve jasno pokazuju, da bi do srpske (uostalom, i komunističke) pobune došlo i bez radikalnih protusrpskih mjera hrvatske državne politike. No, mnoge su od tih mjera u etičkome i u pravnom smislu bile posve neprihvatljive, a u po- litičkome nerazumne. Osim propisa o državljanstvu, odredaba o ograničenju kretanja i planova o iseljavanju dijela srpske manjine, već na samom početku postojanja hrvatske države zabranjeno je djelovanje Srpske pravoslavne crkve (kao srpske nacionalne crkve na teritoriju hrvatske države). Posve su neistra- žene posljedice koje je takav korak (jer je Hrvatska pravoslavna crkva utemeljena tek dogodine!) morao imati na pravni i stvarni položaj pripadnika srpske manjine, s obzirom na konfesionalnu uvjetovanost bračnih i statusnih, a onda podredno i drugih pravnih odnosa (na području ostvarenja građanskih prava, prava na pristup sudu, prava nasljeđivanja i sl.). Time su zapravo svi pripadnici srpske manjine pretvoreni u građane drugoga reda. Posljedice uhićenja, progona i smaknuća bez zakonitoga sudskog postupka ne bi mogli biti anulirani čak ni brojnijim egzemplarnim strijeljanjima prekršitelja. I represalije koje su uskoro zaredale, primjenjivane su neselektivno, i na krive i na nedužne, što je za neminovnu posljedicu imalo krajnju pravnu nesigurnost, odlazak ljudi u šumu i, u konačnici, jačanje četničko-komunističke pobune (premda su većinu represalija, kako je poznato, nerijetko i uz negodovanje hrvatskih vlasti, izvr- šavale talijanske i njemačke postrojbe!). Napadaji iz šume, diverzije i ubijanja tisuća civila, samo su zaoštrili taj koloplet zločina i zvjerstava te bitno pogor- šali prilike u državi, opterećujući s razlogom našu kolektivnu svijest do dana današnjega. Zbog vanjskopolitičkih je razloga tadašnja Hrvatska (pogledajmo Slovač- ku!), u slučaju pobjede Saveznika bila osuđena na propast. Da ne bismo ostali pošteđeni crnih legendi, pokazuje nam otrovna mašta Curzija Malapartea i iz- vješće srpsko-jugoslavenskoga poslanika u Bukureštu, Avakumovića, datirano 26. travnja 1941., prema kojemu se u Hrvatskoj nad Srbima provodi genocid, iako tada zapravo nije pala još ni jedna jedina srpska civilna žrtva! No, nema nikakve dvojbe da bismo se kao narod, da smo u tome ratnom vrtlogu počinili manje propusta i manje zločina, s puno manje trauma suočavali s vlastitom poviješću, i da naši tadašnji i današnji unutarnji prijepori i jazovi ne bi bili tako duboki. Upravo nas svijest o tome, kao i želja da Hrvatska u budućnosti bude zemljom slobode, pravde i blagostanja, mora siliti, da se s pijetetom i sućuti 314 Tomislav Jonjić

jednako odnosimo prema svakoj žrtvi, i da jednako osuđujemo svaki i svačiji zločin, ali nas mora siliti i na to, da utvrdimo činjenice, da razlučimo uzroke od posljedica, istinu od laži. To znači, da valja znanstveno istražiti i zločine koje smo počinili, ali istodobno i imati na umu Stepinčeve (i uopće crkvene) prosudbe uzroka i posljedica. Treba imati na umu Pavelićeve naputke državnim i ustaškim dužnosnicima od 30. lipnja 1941. Ne smije se zaboraviti ni to, da je Hrvatski narod - Glasilo Hrvatskoga ustaškog pokreta, u br. 118/III od 18. lipnja 1941. pisao kako bez osobne slobode nema ni društvenoga, ni državnog ni narodnog napredka, pre- cizirajući 29. srpnja iste godine, da se silom na da ubiti ideja, niti preokrenuti tuđe mišljenje. Jer i u odnosu prema neprijateljima hrvatske države, kako je u kolovozu na Državnoj krugovalnoj postaji govorio ustaški logornik Božidar Kavran (čije je riječi u br. 194 od 27. kolovoza 1941. prenio spomenuti središnji hrvatski dnevnik), valja znati, da je jedno samoobrana, a drugo je „bjesnilo koje obuzima slabiće značajem isto onakovih, protiv kakovih se tobože bore i u kojem bjesnilu počinjaju djela, koja bi mogla baciti ljagu na hrvatski narod. (...) Hrvatski ustaški borac mora biti uviek svjestan, da ima dužnosti, a za sada nikakvih prava, a pogotovo ne prava sile“. Upravo zbog takvih su hrvatski biskupi u ožujku 1945., braneći i načelno pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu, i konkretno ostvarenje toga prava, mogli mirne duše kazati: „Poviest svjedoči, da Hrvatski Narod kroz cielu svoju tisućutristogodišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati, da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srdca želi i svakom drugom narodu. A kad je u drugom svjetskom ratu ta misao još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj Državi, hrvatski su katolički biskupi pošti- vali volju Hrvatskoga Naroda. Nitko prema tome nema prava obtuživati bilo kojega građanina Hrvatske Države, pa ni hrvatske biskupe, zato što poštivaju tu neodstupnu volju Hrvatskoga Naroda, kad on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima.“ Upravo zbog takvih su tu Poslanicu kao prvi prilog svomu Memorandu- mu predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država, Dwightu Eisenhoweru, devet godina kasnije, 15. lipnja 1954. priložila 143 hrvatska katolička svećenika iz emigracije. Ti se emigrantski svećenici nisu odrekli stava svojih biskupa ni u obraća- nju američkom predsjedniku, bivšemu vojniku države koja je formalno bila u Trgovci hrvatskim kožama 315

ratnome stanju s Hrvatskom. Poštujući svoj narod i svoje biskupe, nisu oni – treba li uopće reći – pritom branili Svetozara Rittiga, jer je i taj Rittig bio jedan od onih koji je zabio svoj čavao u emigrantski križ i njihov i njihova naroda! I nisu njegovo djelovanje smatrali „korisnim“, kao što to danas čini don Živko Kustić. Oni su branili svoj narod i svoju Crkvu, znajući da se to ne može rela- tiviziranjem činjenica i odgovornosti, nego samo i jedino – istinom. A misliti da je ignoriranje i krivotvorenje stava naših biskupa te svjesno na- sjedanje politički korektnim frazama pravi put za suočavanje s ondašnjim i da- našnjim napadajima na Crkvu i na hrvatski narod, po mome je sudu pogrješno. Još su stari Latini znali: qui nimium probat, nihil probat – tko previše dokazuje, ništa ne dokazuje. Misliti, da se Katoličku crkvu može braniti na način da se ustaški režim i Nezavisna Država Hrvatska, po kratkom postupku i bez vaganja argumenata, proglase zločinačkima in capite et in membris, po mome je sudu također pogrješno, već i zbog toga što je nemoguće: toliko je pozitivnih tekstova i ocjena došlo iz katoličkih redova, da je njih moguće tumačiti i braniti samo ako se ustaškom pokretu i ustaškom režimu pristupi na nepristran, znanstven način, tj. ako se razluči zlo od dobroga, ako se stvari postave i ob jasne u konkretnim prilikama i u povijesnome kontekstu. A ako je taj pokret, sa svojom ideologijom i sa svojom državom, doista bio zločinački u cijelosti, od vrha do dna i u svim segmentima svoga djelovanja, onda nema toga jutarnjeg propovjednika koji će svojim nategama i mistifikacijama spasiti obraz Katolič- ke crkve u hrvatskome narodu! Zbog toga je potrebno bez kompromisa braniti stajalište, da je i hrvatski narod imao pravo na svoju državu, i da ga njegovo povijesno iskustvo uči, kako je bez vlastite države osuđen na propast. Potrebno je uvijek iznova isticati, da nisu Hrvati 1941. birali saveznike, nego su ih u naručje tih saveznika – svim upozorenjima usprkos – gurali oni, s Istoka i sa Zapada, koji su bezuvjetno podupirali nasilničku, nedemokratsku jugoslavensku državu. Potrebno je imati na umu misao dr. Ante Starčevića, zabilježenu 1882.: „Ja nalazim stvar u redu, da svatko traži druga i pomoćnika za obraniti svoju domovinu i slobodu. Ako li je to grehota, onda sam ja najveći grešnik, jer bi se združio sa svakim, i sa Amerikanci, za odbiti ovu nevolju u kojoj naša domovina pogiba“. Što taj „drug i pomoćnik“ misli, ne može i ne smije presudno utjecati na naše želje i htijenja. Jer, u članku „Sloboda Iraca“ piše Starčević: „Ili će Ircem biti bolje ostati u dosadanjoj nevolji, nego osloboditi se pomoću bilo čijom? (...) Ili pomoć nije pomoć, ako nam ju dade čovjek ili narod, koji 316 Tomislav Jonjić ne misle kako mi mislimo? Nije čudo da u sužanjstvu ostaju narodi, koji tako misle, i oni bo grieše proti Bogu, proti umu, proti samim sebi, pa boljega nisu vriedni“. Istodobno je potrebno uvijek iznova ponavljati, da nije država sama sebi svrhom, nego je njezina svrha postignuće slobode, blagostanja i sreće svakoga pojedinca, svake skupine i čitava naroda. Makar je u povijesti nemoguće naći primjera nastanka države bez povrjeda ljudskih prava, ljudskog dostojanstva i zločina, težnja za uspostavom države ne može poslužiti kao opravdanje za zločin. Zločin zaslužuje osudu i kaznu, ne samo zbog pravednosti prema žrt vi, nego zbog pouke svima i svakomu, dakle, zbog budućnosti. No, proglasiti čitav jedan narod i čitavu jednu državu zločinačkom (državu koju je tijekom četiri godine oružjem branilo skoro pola milijuna ljudi, od kojih je svaki imao oca i majku, možda brata i sestru, ženu i djecu!), ne može biti pravedno i ne može se temeljiti na činjenicama. Do takve je ocjene moguće doći samo izvrtanjem činjenica i prešućivanjem argumenata. A kaže don Živko Kustić, da su onodobni katolici i njihovi pastiri morali biti oprezniji, jer su o neprihvatljivosti ustaškog pokreta i ustaškog režima morali zaključivati već iz Ustaških načela. Pritom citira jedanaestu njihovu točku, u kojoj se kaže, da „o hrvatskim državnim i narodnim poslovima (...) ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda“, te dva- naestu, u kojoj se ističe da „tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u devedeset slučajeva od stotine nije hrvatskog porijetla ni krvi, već je doseljeni stranac“. U tim točkama Kustić očito prepoznaje rasističku potku, domećući za sebe: „Priznajem da ta Načela nisam imao u rukama u doba rata; saznao sam za to nakon više godina“. Nije jasno, kani li se takvom rečenicom ispričati što je – možda – nekad o ustaškome pokretu (i njegovim raznim granama i organizacijskim oblicima) mislio drugačije, ili takvom ocjenom... (glasa se!), a da ga nitko ne striže. Ustaška načela nisu nikakav tajni dokument, nego su – upravo zbog svoje propagandističke svrhe – objavljena bezbroj puta, ponekad i s manjim, uglavnom nebitnim, odstupanjima od izvornoga teksta. Više su puta objelodanjena i prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske, a nakon travnja 1941. objavljena su u mnogim školskim udžbenicima i čitankama, te su ih u integralnom obliku donijele i sve veće hrvatske novine. Pod naslovom „Načela Vlade Nezavisne Države Hrvatske“, Ustaška je na- čela objavio i zagrebački Katolički list u br. 17 od 2. svibnja 1941., na str. Trgovci hrvatskim kožama 317

198.-199. Kako je navedeno u impresumu te publikacije od 3. srpnja 1941. (br. 26.), vlasnik i nakladnik Katoličkog lista bijaše, ni manje ni više, nego – Nad- biskupija zagrebačka (bit će, da je i prije ona bila u stanovitoj vezi s Katoličkim listom, budući da su urednik i odgovorni urednik ostali isti, a ni smjer pisanja nije doživio nikakvu promjenu). „Ustaška načela“ je, upravo pod tim naslovom u br. 15/XIII od 27. travnja 1941., na str. 4., objavila i križarska Nedjelja. Prava je šteta da nam don Živko Kustić (rođ. 1930.) hoće priznati, da izme- đu 1941. i 1945. nije čitao ni školske udžbenike ni novine, pa čak ni najvažnija katolička glasila. Čudo je, da mu ih ni njegov tadašnji župnik, don Joso Felici- nović, kojega ima običaj nazivati svojim duhovnim ocem, nije stavio pred oči. Ali, kod takve njegove intelektualne tromosti, ne treba Kustiću zamjeriti ni na problematičnim zaključcima, niti te zaključke valja uzimati ozbiljno. To je razdoblje, koliko je poznato, on uglavnom proveo na Pagu. U razgovoru, kojim ga je povodom 50. obljetnice svećeništva, 4. svibnja 2008. počastio njegov Jutarnji list, sjeća se Kustić don Jose, koji je, navodno, u ono doba smatrao kako su „na vlasti zločinci, a u šumi bezbožnici“. I potonji (dakle, partizani), prema tom shvaćanju, bili bi zločinci, ali samo zbog svoga bezbožništva, a ne i zbog teorijskoga i praktičnog nasljedovanja Lenjina i Staljina, zbog Holodomora, Kolyme, Vorkute i Dudinke, zbog jugoslavenske ideologije i pobune protiv hrvatske države, zbog Krnjeuše, Boričev- ca, Španovice, Dakse i Širokoga Briga, dakle pokolja kojima su se okitili od ljeta 1941. do proljeća 1945. i kasnije, nemilosrdno istrjebljujući sve političke neistomišljenike, i nehrvatske i hrvatske (od ustaša, preko mačekovaca i „ku- laka“, do vjerskih službenika). Da je don Joso Felicinović doista kad izrekao ili zapisao tako blagu ocjenu šumskih bezbožnika, dragi Bog zna, što bi na nju kazao na ražnju tiho ispečeni don Jure Gospodnetić, što smaknuti makarski gvardijan fra Dominik Šulenta, a što fra Viktor Kosir, učenik sedmoga razreda širokobriške gimnazije, da im je omogućeno išta kazati... Ali, mi ne znamo pouzdano, što je stari pučkaš don Joso Felicinović o tome mislio, jer je i on – mrtav. Pozivajući opet jednoga pokojnika u pomoć pri uopćenoj i potpunoj osudi tadašnje države, zaboravio nam je – po običaju! – don Živko Kustić ispripovje- diti, kako je i zašto onda taj isti don Joso Felicinović, objavljujući napokon do- tiskanu knjigu Izgradimo socialnu Hrvatsku, godine 1942. oćutio potrebu za- vršni pasus, završnu poruku mladim križarima, formulirati u neskladu s onim što je, eto, rekao mladomu Živku: „Radimo i nastojmo, da i naša sadašnja, 318 Tomislav Jonjić

draga i Nezavisna Hrvatska, ide stopama svojih pređa, svojih vladara, u duhu zakona svojih katoličkih slavnih gradova i da 1300 godišnja Kristova vjera i kultura naroda bude i svim našim poglavarima, kao što je kod Poglavnika, najviši ideal za dobro Hrvatskog naroda i veličinu Hrvatske: srdačnu suradnju civilne i crkvene vlasti. Podajte caru carevo i Bogu Božje!“ Jer, i bez znakovitosti Kustićeva prešućivanja, pukim je čitanjem lako za- ključiti, izbija li iz Felicinovića apela križarima optimistička nada i pohvala Paveliću kojega se čak naziva uzorom, ili ga on možda naziva zločincem, pri- dajući mu kvalifikacije koje bi se mogle tumačiti na način da potkrijepe ocjenu koju Kustić mrtvomu don Josi, sedamdesetak godina kasnije, stavlja u usta. Kad bi kod tog tumačenja bila moguća dvojba, moglo bi se posegnuti za pohvalama „velebnim zaslugama Poglavnika“ i „ustaškom djelu oslobođenja Hrvatske“, koje je don Joso Felicinović izrekao na „velikome slavlju u Pagu“ u svibnju 1941., kako izvješćuje Nedjelja (XIII/1941., br. 22, str. 7.). To križar- sko glasilo svoje izvješće s Paga završava napomenom, da je prečasni Felici- nović „poslao dugo pismo Poglavniku dru Anti Paveliću u ime pučanstva grada i otoka Paga, svećenstva, činovništva, učiteljstva, školske mladeži, radnika solane, Križara(ca) i Junaka zahvaljujući mu na velikom djelu oslobođenja“. Ni tu nema ni zrna onoga, o čemu don Živko Kustić konfabulira u svojim spiritističkim seansama. Ili možda hoće kazati, da je (i) don Joso Felicinović bio ništarija, koja jedno pripovijeda javno, a drugo govori tajno? Dakako, budući da su mu promakle tadašnje novine i školski udžbenici, ne smijemo Kustiću spočitavati što ne zna, kako je i što je don Joso Felicino- vić govorio i pisao u doba rata, pa čak ni onda kad tvrdi da je njemu, nezrelu mladiću koji ne čita novine ni udžbenike, govorio suprotno. No, kako objasniti da don Živko Kustić u istome kontekstu u kojem Ustaška načela ocjenjuje rasističkima, danas, u zreloj i prezreloj svojoj dobi, kad je štošta pročitao i doznao, propušta upitati se, ima li negdje drugdje takvih natruha. Da nam najprije objasni, mogu li se svi oblici antijudaizma podvesti pod biološki (rasni) antiju- daizam, i govore li sve antijudaističke filipike o rasističkom nadahnuću svojih tvoraca? Pa da ih počne tražiti oko sebe, počevši, recimo, kod svoga duhovnog oca, don Jose Felicinovića? Jer, kako objasniti, da Kustić rasističke natruhe nalazi u Ustaškim načeli- ma, a propušta podsjetiti na koji je način don Joso, dakako s biskupskim im- primaturom (nihil obstat!), pisao o Židovima. Naime, u knjizi Izgradimo našu Trgovci hrvatskim kožama 319

Hrvatsku (Preko, 1940.) Felicinović je upravo Židove proglasio odgovornima za mnoga svjetska zla, između ostaloga i za komunizam: „Židovi su nahuckali radništvo protiv kršćanstva, potakli na spolno uživanje. Oni vode bezbožni pokret“. Treba li napominjati, da je ova Felicinovićeva ocjena nastala puno kasnije od Ustaških načela, pa čak i kasnije od Kristalne noći i od nacionalsocijali- stičkoga („Nürnberškog“) zakonodavstva. Pišući Načela, Pavelić je početkom tridesetih mogao dvojiti o tome, kakva tragedija očekuje Židove u nacional- socijalističkoj Njemačkoj. Imao je čak povlasticu da o tome ne mora misliti. Nasuprot tomu, don Joso Felicinović 1940. nije imao moralnu povlasticu da ignorira židovsku sudbinu. Nije imao pravo ignorirati ni ranije osude rasizma iz usta nadbiskupa Stepinca. A nije li ipak u citiranoj ocjeni, izabranoj kao jednoj od mnoštva sličnih u Felicinovićevim i uopće katoličkim raspravama toga doba, antijudaistički naboj potpuno otvoren i snažno naglašen, bitno različito od spomenutih dviju točaka Ustaških načela? Kako se onda don Živko Kustić – mjereći svakoga istom mjerom i smatra- jući kako puki tekst Ustaških načela čini taj pokret apsolutno neprihvatljivim – ne pita, je li itko smio biti katolikom? Kako se je onda sam don Živko Kustić (makar je Ustaška načela pročitao „puno kasnije“) mogao i tada i puno kasnije ugledati u don Josu Felicinovića? Kako je don Živko Kustić u svome praved- nom gnjevu uspio previdjeti, da je taj isti don Joso u svojoj knjizi, u kojoj se obračunava s boljševizmom i sa Židovima, propustio makar jednom jedinom, sitnozorski malom, najmanjom riječju, u negativnu kontekstu spomenuti nacionalsocijalizam i fašizam? Kojim to očima don Živko Kustić gleda spise svoga duhovnog oca, a kojim očima neke druge tekstove? Dakako, mi znademo, da je apsolutno u pravu priređivač pretiska Felici- novićeve knjige, sad pok. Željko Mardešić, kad kaže kako stvari treba tuma- čiti u ondašnjem kontekstu, dodajući: „Tako se pred Drugi svjetski rat bilo uvriježilo i rasprostranilo mišljenje da su upravo Židovi neprijeporni nositelji svjetske urote, najljući neprijatelji katolicizma, podjednako poticatelji boljše- vizma i zlouporabe slobode liberalizma. Ni knjiga don Jose Felicinovića nije ostala pošteđena tih predrasuda, iako samo mjestimice. Nažalost, toga je u ono doba bilo više nego što je trebalo, osobito među katolicima koji su tražili laka objašnjenja“. 320 Tomislav Jonjić

Na sličan bi nam način te antijudaističke pasaže u Felicinovićevoj raspravi, i môre sličnih pamfleta koji su nastali u redovima angažiranih predkoncilskih katolika, nema sumnje, objasnio i don Živko Kustić. No, kad on govori o Ustaškim načelima, onda mu ne pada na pamet, da su ti predkoncilski katolici sudjelovali i u ustaškome pokretu (i to u nezanema- rivu broju i s vrlo nezanemarivim utjecajem), a ni to, da je i među ustašama bilo i moralo biti i katolika i nekatolika, koji su na teška pitanja „tražili laka objašnjenja“. Upravo takvo, nepristojno lako objašnjenje za sebe traži Kustić, kad tvrdi kako je Ustaška načela pročitao tek puno kasnije. No, za našu je raspravu to posve nebitno. Bitno je to, da su ta Načela objavljena i u središnjim katoličkim listovima, pred nosom nadbiskupa zagrebačko- ga, blaženoga dr. Alojzija Stepinca, i da ih on nije ocijenio onakvima kakvima ih danas hoće tumačiti don Živko Kustić. Nije ih kudio ni javno, a ni u tajnim izvješćima Svetoj Stolici. Ni u prežalosnome procesu nije se nadbiskup Ste- pinac potužio, kako je Katolički list ta Načela morao objaviti, niti se je u bilo kojem trenutku branio, optužujući ustaški režim kao zločinački. A nema sumnje da bi mu koristilo. No, Stepinac je bio Kristov svećenik i odani sluga Crkve, a ne trgovac. Zbog toga se je služio i branio istinom, a ne izmišljotinama. A posve jasan i nedvouman stav, koji nama katolicima (i ne samo nama) mora biti putokaz pri ocjeni ondašnjega i svakoga drugog progona i diskriminacije Židova (i svakoga drugog naroda), izrekao je Ivan Pavao II. Njemu se nema što dodati, ni oduzeti. Jesu li, pak, spomenute dvije točke Ustaških načela rasističke, kao što se povremeno tvrdi, ili se iz njih može iščitati tek nacionalni ekskluzivizam, koji je tako tipičan za sve nacionalno-osloboditeljske pokrete XIX. i XX. stoljeća? Pavelić je prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske objavio niz članaka i letaka, u kojima se razrađivalo polazište – kao u letku iz 1937. – da Ustaški pokret „nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskog naroda i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske. Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u rašči- šćavanje ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće po- stavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda“. Trgovci hrvatskim kožama 321

U odnosu na načelo, da u Hrvatskoj mogu odlučivati samo pripadnici hrvatskog naroda, Pavelić objašnjava: „To znači, da zakone može stvarati samo narod po svojim zakonitim zastupnicima, a naravno da za rad na izvršenju zakona, jednom stvorenih tim zakonitim putem, nema nikakovih ograničenja. To znači da od rada u Hrvatskoj nije isključen nitko, napose ne od života u njoj, tko živi i radi u skladu s narodnim interesima“. Njegov zaključak da pokret „nije plod, a niti natrušen nikakovim tuđin- skim ideološkim zasadama“, ponovili su pripadnici domovinskoga Ustaškog pokreta u uvodniku Almanaha hrvatskih sveučilištaraca (1938.), pozivajući se na „Prvoborca“ i pobijajući „neprijateljski protivnički manevar, kojim oslo- bodilačku borbu i borce nastoje okrštavati frankovstvom, fašizmom i drugim imenima, želeći tako kod neupućenih kompromitirati ljude i djela“. Dr. Mario Jareb, pisac zasad najbolje monografije o predratnome djelovanju Ustaškog pokreta, u svojoj knjizi opširno raspravlja o Načelima, te u toč. 11. pronalazi „nacionalnu isključivost“. Na istome mjestu on nabraja različite ocjene o naravi i ideološkoj obojenosti ustaštva. U svojoj razradi Načela (Zagreb, 1942.), Danijel Crljen u samoj jedanae- stoj točki ispušta ono „po koljenima i po krvi“, ali se u tumačenju vraća na tu sintagmu i izvodi je iz Starčevićeva gesla „Bog i Hrvati!“, kojemu Crljen u suvremenim prilikama daje ne samo protusrpsku i protujugoslavensku, nego i protužidovsku notu, dok je dvanaesto načelo u temeljni dokument ustaštva očito ugrađeno u svjetlu premoćne snage seljačkog pokreta između dva svjetska rata. Dr. Jerko Iljadica u Spremnosti 1942. Ustaškim načelima pridaje donekle različit smisao i značenje. U članku „Društvovno u Ustaškim načelima“, objavljenom u osmome broju Plave revije u ljeto 1942., Franjo Lačen tumači ta načela opet na svoj način. Naime, zbog uopćenosti Ustaških načela, njihova su se tumačenja mogla prilagođavati trenutku, a jedino što se nikakvim tuma- čenjem nije moglo izmijeniti, jest činjenica, da se njima bezuvjetno zagovara uspostava hrvatske države. No, ako se ustaški politički i propagandni spisi promatraju kao cjelina i u povijesnome kontekstu, posve je jasno da su antijudaistički elementi u prvim godinama ustaškog pokreta potpuno periferni. Oni nešto snažnije dolaze do izražaja tek u drugoj polovici tridesetih godina, očito iz taktičkih razloga. Nema nikakva spora da je rasno zakonodavstvo iz proljeća i ljeta 1941., o kojemu smo na ovim stranicama negativno pisali u uskrsnome broju Politič- 322 Tomislav Jonjić kog zatvorenika, predstavljalo pravni okvir za obespravljivanje velikog broja posve nedužnih ljudi i da u tom smislu zaslužuje svaku osudu. No, izvoditi to zakonodavstvo iz Ustaških načela, znači pokazivati posvemašnje nepoznavanje ustaške ideologije i nerazumijevanje povijesnih procesa u tridesetim i četrdesetim godinama XX. stoljeća. Jednako je tako neutemeljeno zaključivati o rasističkim natruhama u ustaš- koj propagandi i praksi već iz samoga spominjanja hrvatske „krvi“ i „koljena“, te programskoga ograničavanja državljanskih prava na pripadnike hrvatskog naroda. I to je logičan instrument za mobiliziranje pristaša u jednome kratkom, propagandnom tekstu, koji ne dopušta opširna teoretiziranja, nego kratke i jez- grovite rečenice („lake odgovore na teška pitanja“). Jedno od općih mjesta u hrvatskoj usmenoj i pisanoj književnoj predaji posljednjih stoljeća je, primjerice, i sjećanje na „vladare narodne krvi“. Od renesanse do danas hrvatski književnici pojam jezika, krvi i koljena koriste kao metaforu za hrvatski narod, a ta je metafora tako prirodna i uvriježena, da se može smatrati neizostavnim dijelom pučkoga govora („krv moje krvi“, „do devet koljena“, „krv nije voda“ i sl.). Kad piše o Bosni i Hercegovini, Starčević navodi: „Vrednija većina pučanstva Bosne i Hercegovine hervatske je kervi, cielo je to pučanstvo hervatskoga jezika...“, a „muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa, oni su hervatske pasmine...“. Pa i samomu se našemu jutarnjem propovjedniku omaknula krv, kad je u svojoj kolumni od 12. svibnja 2008. pisao o sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. On je, kaže Kustić, u doba Prvoga svjetskog rata radije izabrao talijanski kon- centracijski logor negoli primio talijansko državljanstvo, rekavši pritom: „Krv nije voda!“ Očito je da mu to naš propovjednik upisuje u vrline (i pravo je!). No, znači li to, da je budući svetac bio ekstremist, pa i rasist, ili je spomenom krvi tek htio kazati da znade, kojemu narodu pripada, a kojemu ne pripada? Prema tome, besmisleno je tvrditi, da se iz spomenute dvije točke Ustaških načela moralo već početkom tridesetih godina zaključivati o pogubnosti i ra- sističkoj (dakle: zločinačkoj) naravi Ustaškog pokreta. No, ako se don Živko Kustić već odlučio na takvu nategu, onda je pravo čudo da se nikad nije upitao, je li koji Hrvat (pa i koji svećenik) smio simpatizirati s klerikalnom Hrvatskom pučkom strankom, čiji su zdušni pristaše u svoje doba bili mnogi biskupi i svećenici, pa i spomenuti don Joso Felicinović? Jer, ako bi se malo izbližega pogledali tekstovi pučkaških prvaka (među kojima nemali bijaše broj crkvenih Trgovci hrvatskim kožama 323 ljudi), lako bi se našli izrazi animoziteta prema Židovima, formulirani upravo na način na koji su ih, preko svojih slovenskih drugova, iz Beča donijeli ljudi koje su u političkoj areni podupirali mnogi naši tadašnji biskupi. I ako se hoće naći laki odgovori na teška pitanja, ti verbalni antijudaistički ekscesi opravdavali bi razna tumačenja. Pravo je čudo, nadalje, da don Živko Kustić nije s istim ultramontanskim žarom prionuo raščlambi programskih odrednica Hrvatske pučke seljačke stranke. Nije se upitao, je li koji Hrvat (pa i koji svećenik) smio simpatizirati s HP(R)SS-om, s obzirom na to da su njegovi utemeljitelji, braća Antun i Stje- pan Radić, u nemalom broju prigoda iskazivali svoje antijudaističke osjećaje, a kasniji je „vođa hrvatskog naroda“ S. Radić otvoreno pisao kako je Hrvatima „najljući neprijatelj bečki i peštanski Židov“. A u kontekstu jedanaeste točke Ustaških načela korisno je podsjetiti i na onu Radićevu: „Mi Slaveni ne mo- žemo i ne smijemo nikako dozvoliti, da ikoji član židovstva (...) bude našim narodnim predstavnikom i vođom...“ Nije don Živko Kustić, u svojoj potrazi za lakim odgovorima na teška pitanja, ovdje izrekao onu osudu, koju je izrekao nad Ustaškim načelima. I tako dalje, i tako dalje. Mogao je on spomen krvi i dubinske, uvelike iracionalne povezanosti jednoga naroda i njegove zemlje, pronaći čak i negdje bliže od vodećih političkih stranaka u Hrvata. Recimo, u okružnici kleru Nadbiskupije zagrebačke povodom uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Tamo je nadbiskup Stepinac, 28. travnja 1941., ocijenio: „Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce?“. A kad osuđuje ustaško obećanje, da će u Hrvatskoj vladati samo oni koji su i podrijetlom Hrvati, mogao se je Kustić sjetiti da je Stepinac, negodujući zbog protužidovskih propisa donesenih „radi razloga neovisnih o nama“, u pismu Artukoviću od 22. svibnja 1941. uzgred pripomenuo: „Svatko će sigurno odobriti nastojanje, da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu...“ Koja je bitna razlika, objasnit će nam don Živko Kustić, između ovih Ste- pinčevih ocjena jedne konkretne i bolne situacije, od uopćenog polazišta izra- ženoga u Ustaškim načelima skoro deset godina ranije?! 324 Tomislav Jonjić

Jer, da je htio, mogao je don Živko Kustić zapaziti kako Hrvatski narod - glasilo Hrvatskoga ustaškog pokreta, prenosi i u posebnom okviru ističe Pavelićevu misao, izrečenu Zboru duhovne mladeži zagrebačke 19. travnja 1942., koja glasi: „Mi svi nemamo nikakve druge želje, nemamo nikakve druge ambicije, nego jedino, da hrvatski narod ostane za uvijek slobodan u svojoj nezavisnoj državi i da mu u njoj budu sretnija i bolja vremena, nego li što su nama i našim predjima bila u ona prošla i teška vremena. Na tome svi radimo, za to sve dajemo“. Bi li u njoj pronašao rasističku mržnju i kakve pogubne ideološke postavke? Mogao je, da je htio, znati s kakvom je toplinom taj dnevnik (u br. 483/IV, od 23. srpnja 1942., str. 2.) pisao o tisuću i pol mahom srpske djece s područja Kozare i Prosare, koji se nalaze u dječjem domu u Jastrebarskom, i kako su simpatično prikazani mali Branko, a uza nj Jovan Milković i brat mu Dule. Mogao je primijetiti izvješće sa skupštine na zagrebačkom Kanalu, na kojoj je Blaž Lorković kazao kako se nikoga ne sili pristupiti Ustaškom pokretu, niti vodstvo toga pokreta traži, da ga se slijedi začepljenih ušiju i zatvorenih očiju, nego da ga se ocjenjuje hladno i nepristrano, prema uspjesima i propustima. Mogao je don Živko Kustić znati i to, da je Hrvatski narod u br. 476/IV, od 15. srpnja 1942., na prvoj stranici donio članak pod naslovom „Ustaške dužno- sti“. U njemu se naglašava kako „pravi ustaša nije ni silnik ni barbar, već čuvar i branitelj slobode svoje domovine“. Nasuprot njemu, „nastaša“ je onaj koji je požurio okititi se slovom U: „Za mnoge, upravo za sve nezdrave, pa i bolne pojave krive su te nastaše“. U istom je tekstu najavljen preustroj Ustaškoga pokreta te donošenje novoga Propisnika, a navodi se i šest općih te petnaest posebnih dužnosti svakog ustaše. Među njima su i sljedeće: „ponizno čuvati čistoću ustaške borbe i nikada se u borbi ne ogriješiti o tudji nevini život i tudje dobro“, „nikad ne zlorabiti oružje, odoru i položaj za zadovoljenje vlastitih hirova, užitaka ili probitaka bilo koje vrste“, pa i „poštivati i bezuvjetno čuvati čast, poštenje, ćudoredne osjećaje i vjersko uvjerenje svoje i tudje“. Mogao je don Živko Kustić zapaziti i urednički, nepotpisani komentar Hr- vatskoga naroda, br. 495/V od 6. kolovoza 1942. (str. 3.), u kojem se pod naslovom „Nekoliko naših družtvovnih načela“ tumače upravo ona načela, koja on smatra neprijeporno neprihvatljivima. Tu se kaže, kako „naši pogledi na sva ova družtvovna pitanja nisu kosmopolitski, oni su narodni“, pa se nastavlja kako se teži usklađenju djelatnosti pojedinaca i staleža, na način da se nikomu Trgovci hrvatskim kožama 325 ne pogoduje. Međutim, „ustali smo protiv onoga hrvatskog sloja, koji je zapravo podrietlom tudjinski, a koji je pristajao uz sve beogradske vlade i s njima pravio sporazum, da mu spriječimo njegov krivi odgoj našega naroda, koji bi po njegov razvoj mogao imati kobnih posljedica“. Optužuje li se tu, dakle, taj „podrietlom tudjinski sloj“ iz rasnih razloga, ili zbog nečega sasvim drugog? Mogao je napokon, da je htio, don Živko Kustić u Narodnim novinama od 13. kolovoza 1942. (a i u Hrvatskom narodu od 14. i 15. kolovoza 1942.) pregledati novi Propisnik o zadaći, ustrojstvu, radu i smjernicama „Ustaše“ – Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, ne bi li u njima, napose u glavi Dužnosti člana, našao ono što traži... Ima, dakle, i takvih, bitno drugačijih i službenih tumačenja Ustaških nače- la, a ima i takvih naputaka usred jednoga krvavoga rata. Ne treba njih uzimati zdravo za gotovo (jer se i naputci i proglasi mogu objavljivati u promičbene svrhe, zbog taktičkih razloga, ad captandem bene- volentiam). Treba hladno i nepristrano ocijeniti okolnosti i razloge, pa tek nakon toga donijeti valjan sud. Drugim riječima, kao što ljupka obećanja ne treba smatrati nepobitnom istinom, jednako tako ne treba zdravo za gotovo uzimati ni ona stajališta, koja se svode na lake odgovore na teška pitanja. Treba na sve ljude i na sve pojave primijeniti ista mjerila i ista načela. Zato bi bilo nategnuto i neobjektivno prionuti, recimo, daljnjemu citiranju antiju- daističkih pamfleta u katoličkome tisku i prije rata i usred rata. Mi imamo na umu stoljetne protužidovske predrasude koje su baštinili i drugi narodi, kao što imamo na umu i činjenicu da Auschwitz ni kao metafora nije posljedak tih i takvih predrasuda i ispada. To je činjenica. No, ni kao Hrvati ni kao kršćani ne smijemo pritom zaboraviti, da antiju- daistička klima koja se tako dugo i tako vatreno širila iz kršćanskih (dakle i iz katoličkih) tiskovina, nije bila baš bez ikakva utjecaja na sramotni muk, kojim je hrvatska javnost uglavnom popratila stradanja hrvatskih i europskih Židova. A o svemu tome naš jutarnji propovjednik, dok upravlja moralnom giljoti- nom, malo preglasno – šuti. Kojim se to etičkim načelima vodi don Živko Kustić, da jednima prašta ono što kod drugih nateže, da bi to mogao proglasiti smrtnim grijehom, a grješ- nike zločincima? U kojem se Evanđelju nalazi takva moralna pouka? 326 Tomislav Jonjić

Jer, iz onih prispodoba o kamenovanju bludnice i o trunu u grješnikovu oku, takav se poučak bez ikakve sumnje ne bi mogao izvesti. Čak ni uz pomoć gogoljevske povorke mrtvih svjedoka!

(Politički zatvorenik, 18 (19!)/2008., br. 194, svibanj 2008.) Trgovci hrvatskim kožama 327

POVRŠNO I NETOČNO O VINKU KRIŠKOVIĆU

Premda je bio profesor na zagrebačkomu Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu, saborski zastupnik i jedan od saborskih izabranika u tzv. regnikolar- nu deputaciju, kraljevinski odbor koji je s analognim mađarskim tijelom ras pravljao hrvatsko-ugarska državnopravna pitanja, potom podban i predstojnik odjela za unutarnje poslove – dakle, ministar unutarnjih poslova (jamačno uglađeniji i školovaniji od kasnijih takozvanih hrvatskih ministara unutarnjih poslova, poput orača grobova Vicka Krstulovića ili batinaša Milana Miškovi- ća, a kamoli od Bože Maksimovića Kundaka i Aleksandra Rankovića koji su nam ministrovali sa slične, premda jugoslavenske stolice) – k tome pisac hrpe članaka i knjiga s raznih područja ljudskoga znanja, nadaleko poznati šekspi- rolog, a od 1941. i član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, prosječnu je Hrvatu Senjanin Vinko Krišković danas po svoj prilici potpuna nepoznanica. Nije to nikakvo čudo u zemlji koja do svog obraza drži toliko da ni doktorandi povijesti nemaju pojma tko je bio, recimo, Filip Lukas, dugogodišnji znameniti predsjednik Matice hrvatske, kuće koja je – uzgred budi kazano – neštedimice objavljivala Kriškovićeve članke i knjige i onda kad odnosi iz- među njega i Lukasa i nisu bili osobiti. Oni pak drugi, oni koji o Kriškoviću ipak ponešto znaju, većinu prvih dojmova, a možda i većinu svojih i današnjih predodžaba o njemu, valjda i dalje crpe iz jednoga od onih pitko pisanih me- daljona u Horvatovu Hrvatskom panoptikumu, poznatoj i nesumnjivo vrijed- noj, 1965., pa opet 1982. objavljenoj zbirci novinarsko-publicističkih eseja o pet nezaobilaznih, a ipak drugorazrednih likova hrvatske političke i kulturne povijesti XX. stoljeća: Hugu Mihalovichu, Vladimiru Lunačeku, Milivoju De- žmanu, Milanu pl. Šufflayu i – Vinku Kriškoviću. Da je tako, lako je zaključiti iz činjenice da je većina onih koji su o Kriško- viću pisali, ponavljala tamošnje Horvatove ocjene i dosjetke, a među njima i onu slikovitu doskočicu o zagorskome šljivaru Kanotaju, na čijemu ženevskom grobu iz druge polovice XIX. stoljeća stoji: „Hic iacet Croata Kanotay, qui emigravit ne spectat servitutem dilectae patriae – Ovdje počiva Hrvat Kano- taj, koji je emigrirao da ne gleda robovanje mile domovine“. Tim putem je, kaže Josip Horvat na istome mjestu – „pošao Vinko Krišković krajem 1942.“ I tako se to prepisivalo i kompiliralo, uglavnom bez velika razmišljanja i bez ikakva istraživanja, a i sâm sam, uostalom, kao srednjoškolac, upravo iz portreta uvrštenog u Panoptikum o Kriškoviću stekao prve spoznaje i prve doj- 328 Tomislav Jonjić move. No, kad su kasnije, 1989., izišle Horvatove uspomene iz ratnoga doba (Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943-1945), dakle – štivo koje se sve do danas i u stručnoj literaturi naveliko citira kao dnevnik, premda će samo krajnje površan i nekritičan čitač previdjeti da posrijedi nije nikakav dnevnik, nego – slično tobožnjim Krležinim dnevničkim zapisima – naknadno, nekoliko godina poslije pada pod oslobođenje prekrajana, retuširana, redigirana i potrebama trenutka prilagođavana zbirka zapisa i uspomena, postalo je jasno da se je Horvat malko preračunao i u svezi s nekim činjenicama iz Kriškovićeva života. U tom je štivu, naime, vrlo lako pronaći da se Krišković u zagrebačkome kontekstu spominje i dugo nakon što je, tobože, krajem 1942. emigrirao u znak prosvjeda protiv države i režima, pa ga na Horvatovim stranicama susrećemo i 1943. i 1944., a onda čitamo kako se i početkom 1945. iz Švicarske želi vratiti u domovinu iz koje je, eto, prema Hrvatskome panoptikumu, demonstrativno pobjegao (kao da su prilike u Zagrebu u proljeće 1945. bile bolje i sigurnije nego ujesen 1942.!). Moglo se je, dakle, i iz ljupkih Horvatovih tekstova vidjeti da ne valja olako preuzimati njegove činjenične tvrdnje. No, usprkos tomu, mnogim pisarima i piscima bilježaka o Kriškoviću, čak većini njih, ti kasnije objavljeni, kvazidnevnički Horvatovi redci neumoljivo su izmicali, pa upravo zapanjuje orkestrirana spremnost da se ne primijeti i ne registrira ono što tamo piše, i što potom nameće neka druga pitanja i neke druge odgovore. Među onima koji su o Kriškoviću ponavljali koještarije, pa tako i onu da je on „krajem 1942.“ otišao u Švicarsku „ne želeći surađivati s vlastima NDH“, prednjačila je doktorica znanosti Mira Kolar – svojedobno još i Dimitrijević, žena i inače spremna na zabavne konstrukcije i skoro nenadmašna u odlučno- sti da se nekritično identificira s likovima o kojima piše (pri čemu joj nimalo ne smeta što ti likovi možda dolaze sa suprotnih svjetonazorskih i ideološ- ko-političkih strana) – koja je, bez truna skromnosti i osjećaja za mjeru, s nesvakidašnjim manjkom dobra ukusa, pozivajući se jedino na svoj članak u Senjskome zborniku iz 1996., ustvrdila kako je „danas (...) naša spoznaja o Kriškoviću gotovo cjelokupna“. Da je u njezinu članku bar većina podataka ispravna – kao što nije – bilo bi to neuljudno kazati, i trebalo bi takvu ocjenu prepustiti drugima. No, budući da tamo uglavnom ništa nije točno, valja reći kako bi eufemizmi doveli čitatelja u bludnju, i kako je u članku Mire Kolar zapravo riječ o najobičnijim papazjanijama nedostojnima zidnih novina u kakvoj provincijskoj tekstilnoj tvornici ranih pedesetih prošloga stoljeća. I kad je Mira Kolar na tome mjestu (misleći valjda da je i njoj dano ono što je dano, recimo, Ivi Goldsteinu, pravo da nekažnjeno izmišlja i na sve strane Trgovci hrvatskim kožama 329 demonstrira vlastito neznanje), kad je, dakle, ustvrdila kako je poznata i sudbina Kriškovićeve ostavštine, koju godinu kasnije ju je, posve nepolemično, tek znatiželjno, na stranicama toga istoga Senjskog zbornika, pozvao Karlo Mirth, da podnese račune i dokaze, to jest da priopći, gdje se nalazi ta ostav- ština koja je njoj, eto, poznata do takvih tančina da smije kazati kako raspolaže „cjelokupnim spoznajama“ o njezinu tvorcu. Jer, i Mirth je tapkao za njom još i prije pisca ovih redaka koji ju je tražio i u Bernu i Zürichu, i u Rimu i u Sa- rajevu. Odgovora na Mirthovu bačenu rukavicu, dakako, nije bilo, jer ga nije ni moglo biti, a da čeljade uhvaćeno u laži umukne, nije prvi put, već je prije pravilo nego iznimka. Također je posve logično da je cijela ta zgoda promaknula općoj javnosti i prosječnu Hrvatu: kada, dakle, ni doktorandi povijesti – hrvatskomu škol- skom sustavu hvala, hvala u tom kontekstu i cijelome sustavu vrijednosti u današnjoj, samostalnoj hrvatskoj državi! – ne znaju tko je Filip Lukas, tko i kako od toga prosječnoga Hrvata smije tražiti da znade, tko bijaše neki tamo Vinko Krišković!? Da je „Modni Mačak“ ili Severina Vučković, hajde de, ali – Krišković, intelektualac europskoga kalibra i pisac desetak-petnaest knjiga, k tome stotinjak članaka? Tko bi o njemu vodio računa? No, možda sve to ipak ne bi trebalo promaknuti bar Senjanima, iz zavičajnih razloga, a navlastito ne bi trebalo promaknuti čitateljima Senjskoga zbornika. Već iz pristojnosti, pak, ne bi smjelo promaknuti onima koji se odvažuju o Kriškoviću nešto javno kazati ili napisati, pa bilo to i sasvim prigodno. Od tih, potonjih, valja naime očekivati da budu uljudni bar do te mjere da pročitaju elementarnu literaturu o onome o čemu pišu, podcrtaju najvažnije podatke, pa to podcrtano možda, s olovkom za uhom, pročitaju još jednom, ne bi li koji od tih podataka možda i upamtili i znali protumačiti. Meni je, pak, Krišković, nakon onih prvih mladenačkih dojmova i slika, i nakon iščitavanja bar većine, ako ne i svih njegovih članaka i knjiga, osobito zanimljiv postao od vremena kad sam se pozabavio hrvatsko-švicarskim odnosima i, na temelju švicarskoga diplomatskoga gradiva koje je javnosti dotad bilo posve nepoznato, problemom švicarskoga formalnoga (ne)priznavanja Nezavisne Države Hrvatske 1941. (koje nepriznavanje nije priječilo tradicionalno vrlo praktične i poslovne Švicarce, da s tom formalno nepriznatom državom sklapaju trgovačke ugovore i relativno uspješno trguju, jerbo – kao što znademo – pecunia non olet, pa je korisno kad nam plaćaju i oni koji, je li, za nas pravno i ne postoje). 330 Tomislav Jonjić

Pred kraj prošloga stoljeća sam, dakle, o tome pisao u Časopisu za suvremenu povijest („Pitanje priznanja Nezavisne Države Hrvatske od Švicarske Konfederacije“), pa je tamo prvi put spomenut podatak da je Vinko Krišković – taj šekspirolog i anglofil, trajni zaljubljenik u Švicarsku i u njezinu neposrednu demokraciju – u tim hrvatsko-švicarskim pregovorima i razgovorima 1941. imao važnu ulogu, u svojstvu, ni manje ni više, nego – Pavelićeva političkog savjetnika i ovlaštenoga pregovarača. To je, držim i sada, pojedinost vrijedna pozornosti, pojedinost koja ne baca svjetlo samo na konkretnu hrvatsko-švi- carsku epizodu ili samo na Pavelićeve ideološke poglede i predodžbe, nego možda i na njegov način razmišljanja: ako je, naime, za pregovore sa Švicarci- ma u proljeće 1941. odabrao demokrata staroga kova i općepoznate anglofil- ske orijentacije (kao što je u Madridu s Britancima uzaludno – jer njima je bilo do Jugoslavije, a ne do Hrvatske u savezu s Londonom – pokušavao pregovarati i dogovarati grof Petar Pejačević), nisu li i druga Pavelićeva personalna, pa i općenito politička rješenja bila motivirana praktičnim i pragmatičnim, a ne nekim krutim, trajno fiksiranim i okoštalim ideološko-svjetonazorskim razlozima? Ne kanim ovdje po laznu raspredati o toj temi – nije joj ovdje mjesto – nego samo opisujem, što je o Vinku Kriškoviću doista poznato i što bi pristojnu čovjeku moralo biti poznato, dodajući kako sam na neutemeljenost nekritič- nih fraza Mire Kolar i na višak njezine kompilatorske samodopadnosti upozorio i sâm, davno, u istoj toj senjskoj publikaciji, opširno se baveći Josipom Milkovićem i nesuđenim hrvatskim emigrantskim komitetom u toj neutralnoj alpskoj (kon)federaciji („O pokušaju osnivanja Hrvatskoga komiteta u Švicar- skoj 1943. godine: Diplomatska izvješća Senjanina Josipa Milkovića“, Senj- ski zbornik, 38/2012., Senj, 2012., str. 217.-332.). Dakako, poput Mirthova, neuslišan je ostao i moj poziv Miri Kolar, da svoje zabavne misli potkrijepi dokazima; zanimali su me oni tim više, što sam, kako rekoh, podatke o Kriško- vićevoj ostavštini svojedobno uzalud tražio, između ostaloga, i u švicarskome Saveznom arhivu, i u kantonalnome, Državnom arhivu u Zürichu. A koju godinu nakon toga, u Političkom zatvoreniku br. 262, za siječanj, veljaču i ožujak 2015. objavljen je članak Tihomira Nuića, u kojem su doneseni autentični, Kriškovićevi dokumenti – njegova korespondencija sa švicarskim poreznim vlastima i iz poreznopravnih razloga – koji otklanjaju i najmanju dvojbu o vremenu njegova odlaska iz Hrvatske. Vidi se tamo, da je iz Hrvat- ske u Švicarsku dolazio četrdeset godina uzastopce, da je s hrvatskom diplomatskom putovnicom prvi put došao 1942., i da je u Konfederaciju konačno Trgovci hrvatskim kožama 331

doputovao početkom travnja 1944., ne kao demonstrativni protivnik hrvatske države, nego kao počasni kulturni savjetnik Stalnoga trgovinskog izaslanstva Nezavisne Države Hrvatske – toga kvazikonzularnog surogata hrvatskoga diplomatskog predstavništva – opet s hrvatskom diplomatskom putovnicom. Da se ni te putovnice ni te države nije odricao, niti je nad njom i tada prelomio štap, pokazao sam ja već ranije, u spomenutu članku o Joži Milkoviću, jednom od bliskih Pavelićevih suradnika iz prve emigracije i čovjeku vrlo zagonetne sudbine u drugoj; potvrđuju to i vrijedni Nuićevi nalazi. A upravo Kriškovićevo i Milkovićevo političko djelovanje u neutralnoj Švi- carskoj, premreženoj svim službama koje su držale do sebe i izloženoj svim mogućim pritiscima i prijetnjama (više nego same biografske marginalije o Kriškoviću), bilo je razlog da sam odlučio očešati se o članak meni inače posve nepoznatoga Mirka Raguža koji je u Hrvatskome slovu osvanuo nekoliko godina nakon toga mog članka iz Senjskoga zbornika, dvije godine nakon što je u Hrvatskome biografskom leksikonu (svezak 8.) objavljena sasvim korektna i prilično iscrpna bio-bibliografska natuknica o Kriškoviću te nekoliko mjeseci nakon spomenutoga Nuićeva teksta o njemu u Političkom zatvoreniku. Mislio sam, naime – kao što rekoh – da ljudi nastoje nešto, bar u HBL-u, pročitati o ljudima o kojima se odvažuju pisati. Pokazalo se da sam i tom zgodom bio previše dobrohotan i dozlaboga naivan.

* * *

Dobro je što je Hrvatsko slovo podsjetilo na uglednoga hrvatskog pravnika, publicista i političara dr. Vinka Kriškovića (Senj, 1861. – Zürich, 1952.), ali nije dobro što kratki tekst Mirka Raguža o njemu („Sjećanje na Vinka Kriško- vića“, Hrvatsko slovo, br. 1054/XXI, 3. srpnja 2015., str. 26.) obiluje površno- stima i netočnostima koje pokazuju da je autor vičniji nekritičnom kompilira- nju slabo pisanih leksikonskih natuknica nego praćenju literature i ispravnom zaključivanju. Imajući na umu skroman opseg koji se obično predviđa za čitateljske reakcije, ne ću potanje raščlanjivati Ragužev tekst, pa ću držati da je autor tek previdom Pravoslovni (pravni) fakultet u Zagrebu prekrstio u Pravoslavni fakultet, a da se je samo nehotice zaletio kad je ustvrdio da je Krišković kao saborski zastupnik „upravljao Saborom“. Jer, Krišković kao zastupnik nije imao ni tu mogućnost niti to pravo, budući da nikad i nigdje jedan zastupnik ne 332 Tomislav Jonjić upravlja Saborom, a nije dovoljno oprezno niti je dovoljno kritično ustvrditi čak ni to da Saborom upravlja njegov predsjednik (što Krišković nije bio). Također ću uzeti da je autoru promaknulo kako je posve nerazumljiva njegova tvrdnja, da bi se time (sjedenjem u Saboru) „provodila hrvatska politika“, jer je Sabor Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (koji, uostalom, tijekom oduljeg razdoblja u doba Prvoga svjetskog rata nije ni zasjedao) bio tek jedan od čimbenika nacionalne politike u jednoj od hrvatskih zemalja (banskoj Hrvatskoj), bez ikakvih ingerencija u Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini koje su imale zasebne sabore (koji također zapravo tada nisu zasjedali). Besmislena je i Raguževa tvrdnja da je Krišković bio „drugi pučanin po- litičar (poslije I. Mažuranića) koji je imao pristup k carskom dvoru“, budući da su „pristup“ carskomu dvoru imale i ostvarile tisuće i tisuće hrvatskih i nehrvatskih seljaka, vojnika i časnika koji nisu bili plemićkoga podrijetla, a iz dana u dan su hodočastile u Beč i bile primane na dvoru, pa i kod samoga cara i kralja, dok su doticaj s najvišim vrhovima austrijske politike ostvarili desetci hrvatskih političara neplemića prije Vinka Kriškovića. Uostalom, sama činjenica „pristupa“ dvoru po sebi je nebitna i nevrijedna zasebnog isticanja: bitno je ono što se je htjelo postići, ono što se je moglo postići i, napokon, ono što se je doista postiglo. Ne bi me, međutim, te površnosti, pogrješke i besmislice potaknule na ovo javljanje, da Raguž nije – opisujući posljednje razdoblje Kriškovićeva života – ustvrdio kako se Krišković u mnogočemu nije slagao s Pavelićevom politikom u doba Nezavisne Države Hrvatske, „pa je jedan od sudionika (sic!) Memo- randuma kojim se tražila reorganizacija države na vojnom i civilnom planu“, nakon čega Raguž dodaje da „A. Pavelić to energično odbija, pa Krišković potpuno napušta politiku i Sabor. Godine 1942. odlazi u Zürich gdje i umire 1952.“ Mirko Raguž uglavnom piše napamet, a tako je najbolje – ne pisati. Krišković nije nikakav „sudionik Memoranduma“, nego je bio među onim zastupnicima Hrvatskoga državnog sabora 1942. godine koji su potpisali promemoriju (memorandum) državnomu poglavaru u kojoj se iznose mnoge oš- tre zamjerke državnoj politici, ali se pritom ne dovodi u pitanje ni hrvatska država, a ni njezino (dakako, općim okolnostima uvjetovano, nedragovoljno i neslobodno) savezništvo sa silama Osovine i članstvo u Trojnome paktu. Ne osporava se čak ni politička dominacija ustaškoga pokreta, pa samim time ni Pavelićeva uloga. Trgovci hrvatskim kožama 333

Protivno Raguževoj tvrdnji, daljnji razvitak pokazuje da je Pavelić čitav niz primjedaba iz tog dokumenta zapravo prihvatio i proveo, a s apsolutnom sigurnošću se može kazati da nitko od potpisnika nije bio podvrgnut nikakvim ni pravosudnim niti političkim sankcijama. Svi su ostali na svojim položajima, a neki su u idućem razdoblju čak i napredovali u političkome i upravnome aparatu. (Nisam sklon vjerovati da bi tako prošli kritičari npr. Josipa Broza Tita i prilika u jugoslavenskoj državi, kad bi se uopće usudili potpisati dokument kojim se oštro napada državna politika, ali – ovdje nije mjesto raspravi o tome.) Nije, dakle, ni Krišković imao nikakvih posljedica, a nije točna ni Raguže- va tvrdnja da se je povukao iz politike, budući da je u listopadu 1942. imenovan državnim vijećnikom te je taj položaj zadržao, a nastavio je djelovati i u saborskim odborima. Nije, nadalje, točno ni to da je Krišković 1942. napustio Hrvatsku, pa makar se ta izmišljotina višekratno nekritično reciklirala u hrvatskoj publicistici, historiografiji i leksikografiji. Razlozi tom recikliranju su očevidni: prepisivanje je uvijek lakše od istraživanja, a ako su rezultati prepisivanja k tome i politički korektni, onda prepisivač može jednim udarcem ubiti i dvije, nekad i tri muhe. Treća je – neposredni honorar, tamo gdje se on plaća. U članku „O pokušaju osnivanja Hrvatskoga komiteta u Švicarskoj 1943. godine: diplomatska izvješća Senjanina Josipa Milkovića“ (Senjski zbornik, god. 38, Senj, 2011., str. 217.-332.) pokazao sam da je Krišković iz Hrvatske otišao u proljeće 1944. godine, ali je i početkom 1945. planirao povratak u domovinu. (Potonji je podatak davno zabilježio i novinar i publicist Josip Horvat, ali je zanimljivo da je ta njegova – objavljena! – bilješka uporno izmicala zapravo svima koji su o Kriškoviću pisali, jer – kako je moguće da se Krišković hoće vratiti u Zagreb kad se u njemu već čuju topovi Jugoslavenske armije, a bruse se i ona druga pomagala koja su već iskušana tisućama puta, od Oštrelja 1941. do Dakse 1944. i Širokoga Brijega 1945. godine?!) Također sam u tome članku pokazao i dokumentirao da je Krišković u Švi- carsku tijekom rata putovao u više navrata s hrvatskom diplomatskom putovnicom te je, skupa s Josipom Milkovićem, šefom Stalnoga trgovinskog izaslanstva Nezavisne Države Hrvatske u Zürichu, u toj neutralnoj zemlji nastojao 1943. osnovati Hrvatski komitet koji bi se založio za opstanak hrvatske države njezinim distanciranjem od Osovine odnosno od Njemačke. Bio je to jedan od brojnih hrvatskih pokušaja od 1941. godine nadalje, da se osigura opstanak hrvatske države neovisno o Osovini. Milković je bio predratni ustaša, a čitav niz godina spadao je u najbliže Pavelićeve suradnike, 334 Tomislav Jonjić

pa je prilično jasno kako ta njegova misija u Švicarskoj nije poduzeta bez dosluha s Pavelićem. I kasnija, poslijeratna, misteriozna Milkovićeva sudbina pokazuje da je pothvat bio ozbiljniji nego što je htio priznati itko tko se našao na pobjedničkoj strani. Za tu zamisao o spašavanju hrvatske države pokušali su Milković i Kriško- vić pridobiti i Ivana Meštrovića, pa su ga pohodili u Lausanni. Velikom je ki- paru, nažalost, Jugoslavija bila prječa od Hrvatske (ili, možda preciznije: nije želio Hrvatsku zamisliti izvan Jugoslavije), pa je inicijativu odbio. Štoviše, zauzvrat je svoje uspomene nakitio izmišljotinama o tobožnjem zlostavljanju u zagrebačkom pritvoru te o načinu i razlozima svog odlaska iz Hrvatske. Te iz- mišljotine se u jugoslavenskoj i postjugoslavenskoj historiografiji i publicistici nekritično recikliraju, baš kao i brojni Meštrovićevi zaključci i „svjedočenja“ koja zapravo ne vrijede ni lule duhana. Držim, pak, da sam u spomenutom članku u Senjskome zborniku uvjerljivo pokazao kako je Meštrović iz Hrvatske otišao u Italiju, pa potom u Švicarsku, također u dosluhu s hrvatskim vlastima, stvarajući kod Pavelića i njegovih suradnika lažno uvjerenje da je u Švicarskoj ipak spreman poraditi na očuvanju hrvatske države na strani Saveznika. Još manje sluha od Meštrovića za taj plan imale su švicarske vlasti i britanska odnosno američka obavještajna služba. Angloamerikanci su već od svibnja 1941. odbijali hrvatske pokušaje preko Madrida, Carigrada i Berna (o nekima od njih su pisali, primjerice, Ljubo Boban i Ivo Omrčanin, a one švicarske sam obradio i ja prije petnaestak godina, u članku o švicarskome nepriznavanju Ne- zavisne Države Hrvatske koji je objavljen u Časopisu za suvremenu povijest). Budući da su 1941. i 1942. apsolutno otklanjali mogućnost opstanka samostalne Hrvatske te su odbijali kontakte hrvatskih diplomata i obavještajaca, još manje su Angloamerikanci bili spremni prihvatiti hrvatsku neovisnost u ljeto 1943. godine, kad je bilo jasno da se je ratna sreća okrenula u njihovu korist. To isto, samo u još većoj mjeri, vrijedi i za ljeto 1944. godine, kad je iz Zagreba ponovno pokušano uspostaviti veze sa Saveznicima, što je odbijeno u samome korijenu: i švicarski je konzulat u Zagrebu (na čelu s generalnim konzulom Friedrichom Kaestlijem) odbio bilo kakvu posredničku ulogu. U planovima Londona (a potom i Washingtona) Hrvatska nije imala pravo na samostalan život, što ipak ne će biti zaprjeka da se do dana današnjega u hrvatskoj publicistici konfabulira o tzv. aferi Lorković – Vokić, s očitom svrhom Trgovci hrvatskim kožama 335 da se te konfabulacije upotrijebe kao humus za politikantska domišljanja, konstrukcije i natege. Spominjem to u ovom kontekstu samo zato što su Vinko Krišković i njegova nastojanja da neutralna Švicarska prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku 1941. godine, i da se 1943. u toj zemlji utemelji Hrvatski komitet (s vjerojatnim ugledanjem na način borbe nekadašnjega Jugoslavenskog odbora, ali dakako s hrvatskim, a ne s jugoslavenskim ciljevima) jedan mali, ali iznimno važan fragment te neravnopravne borbe u kojoj je hrvatski narod izgubio državu i doživio strahovitu demografsku, političku, gospodarsku i kulturnu katastrofu. Ako, pak, u pogledu Meštrovićeva odlaska iz ustaške Hrvatske u fašističku Italiju ipak postoje stanovite okolnosti koje još valja rasvijetliti, oko Kriškovi- ćeva zadnjeg odlaska u Švicarsku takvih nejasnoća nema. U članku „Nekoliko novih podataka o Vinku Kriškoviću“ (Politički zatvorenik, god. XXIV, br. 262, Zagreb, 2015., str. 27.-31.) Tihomir Nuić je početkom ove godine objavio dijelove Kriškovićeve ratne i poslijeratne korespondencije sa švicarskim poreznim vlastima, pa i nekoliko fragmenata o nestanku njegove ostavštine. U toj korespondenciji Krišković navodi da je u Švicarskoj tijekom četrde- set godina boravio po dva mjeseca godišnje, a da je i 1942. i 1943. došao na nekoliko mjeseci, ali s hrvatskom diplomatskom putovnicom. Takvu je pu- tovnicu dobio i 1944., pa mu je i koncem ožujka 1944. švicarski konzulat u Zagrebu izdao ulaznu vizu, s kojom je u Švicarsku doputovao 2. travnja, pa opet 19. lipnja 1944. godine. Švicarske su mu vlasti, navodi on, uskratile akre- ditaciju u svojstvu diplomatskog namještenika, ali su mu odobrile boravak pod redarstvenim nadzorom (!) sve do konca ožujka 1945. godine, uz istodobnu zabranu bilo kakvoga rada. Usprkos toj zabrani je Krišković nastavio djelovati kao počasni kulturni savjetnik Stalnoga trgovinskog izaslanstva Nezavisne Dr- žave Hrvatske u Zürichu, pa je slijedom toga držao da zbog svoga faktičnoga diplomatskog statusa ne podliježe obvezi plaćanja poreza u Švicarskoj. Prema tome, nije Vinko Krišković bio nikakav politički emigrant niti bjegunac iz Pavelićeve Hrvatske. I kao saborski zastupnik i kao plaćeni namje- štenik Stalnoga trgovinskog izaslanstva ustaške Hrvatske u Zürichu (s visokim diplomatskim rangom, rangom kulturnog savjetnika!) bio je on izrazito kriti- čan prema brojnim potezima tog režima, ali je apsolutno otklanjao boljševi- zam i Jugoslaviju (pa time i jugoslavenske partizane odnosno Jugoslavensku armiju), no svojim kako hrvatskim tako i švicarskim sugovornicima nije tajio 336 Tomislav Jonjić da o Vladku Mačeku i o njegovoj Hrvatskoj seljačkoj stranci ima naglašeno loše mišljenje. Samo zato je – slično kao i brojni drugi crkveni i svjetovni intelektualci – Pavelića i ustaštvo držao jedinom kakvom-takvom branom protiv obnove Jugoslavije i instaliranja boljševizma. Sličnu je misao, jedva malo uvijenije, izrazio Krišković i nekoliko godina kasnije, ocjenjujući iz demokratske Švicarske nedavno razdoblje u kojem su Pavelić i ustaštvo doživjeli vojni i politički poraz, pa ih alternativom ili kartom za budućnost nisu više držali ni mnogi nekad istaknuti ustaški prvaci. Kritizira- jući i tada kako „nezapadnjačke metode“ ustaškog režima, tako i uskogrudnost mačekovskoga strančarstva, istaknuo je Vinko Krišković, taj ugledni hrvatski demokrat i anglofil, jedan od naših najistaknutijih šekspirologa, kako ustaštvo nije napustilo „načela hrvatskih državnih prava“, kao što su to učinile slične snage u nekim drugim državama (ciljajući valjda na Slovačku). Zapisao je, naime, Krišković: „NDH (...) bila je pod okriljem dvaju velikih političkih naroda, najopasnijih, bitku i [za] nezavisnost njezina zasebnog hrvatskog nacionalizma. Uza sve njezine nedostatke i poroke, koje su joj od česti zadale tadašnje mučne prilike, sred kojih je nastala, ona je bila izražaj i tvorevina načela hrvatskih državnih prava, išla je tragom hrvatskih nacionalnih predaja i nije ga napustila, kako je to bilo u sličnih političkih ustanova drugih zemalja za drugog svjetskog rata. Hrvatsku su tada ne samo bile zaposjele strane vojske, nego se je u njoj i bio razbijesnio ljut i van reda krvav gradjanski rat. Na očigled obiju stranih vojska Ustaše na obrani NDH poklali nebrojene tisuće Srba, a Četnici Draže Mihajlovića za srpsku Jugoslaviju kralja Alek- sandra nebrojene tisuće Hrvata, a pored njih je vojevao i Tito za jugoslavenski ‘federalizam’. On je i izišao pobjednik iz toga meteža i donio Jugoslaviji taj federalizam bez slobode i nezavisnosti, jer je na mjesto države i njezine vlasti došla politička stranka, pa njezini ‘rukovodioci’ na čelu federalnih ustanova osnovali su policijsku strogo centralističku državu pod vidom federalizma.“ (V. KRIŠKOVIĆ, „Pogibija i spas“, Posljednji eseji, Madrid, 1955., str. 104.- 105., v. i: Vinko Krišković: Izabrani književni i politički eseji, Zagreb, 2003., str. 257.)

(Hrvatsko slovo, 21/2015., br. 1058, 31. VII. 2015.) Trgovci hrvatskim kožama 337

KUPLJENJE PO LANJSKOJ STRNINI

Ima ljudi kojih se ništa ne prima, pa im možete pod nos staviti dokumente koji ih demantiraju i dokaze koji pokazuju da nisu u pravu; oni će i dalje kupiti po lanjskoj strnini, ignorirati sve što im se kaže i papagajski ponavljati ono što im je jednom, na ovaj ili na onaj način, ušlo u ono što se nalazi u dijelu lubanje. U takve, eto, nesumnjivo spada i meni i dalje nepoznati Mirko Raguž. Na moje je opaske i dokumentirane ispravke, naime, uzvratio u Hrvatskome slovu, ponovno se pozivajući na ono što je prokazano kao netočno, na članak Mire Kolar u Senjskome zborniku, usput pokazujući da ne zna pročitati – a kamoli kritički ocijeniti – inače vrlo mršave, kratke i sasvim uopćene Kriškovićeve autobiografske napomene koje se odnose na austro-ugarsko doba. Tekst koji slijedi poslao sam Hrvatskomu slovu dva tjedna nakon izlaska Raguževe replike. Bio sam, naime, na odmoru, pa sam i Ragužev ferman pro- čitao sa zakašnjenjem. Moja notica nije objavljena, a ja nisam ispitivao zbog čega nije objavljena: budući da je Raguž kazao kako o Milkoviću, Meštroviću itd. nije ništa rekao – potvrđujući time da uopće ne shvaća o čemu govorim ja, kad govorim o Vinku Kriškoviću – nije mi bilo stalo do istjerivanja maka na konac. U protivnome bi – kao što sam kazao na kraju tog tekstića, ni ne sluteći da bi on mogao ostati neobjavljen – površan čitatelj mogao pomisliti da se od Mirka Raguža možda previše i ne razlikujem. A to je već nešto što bi me ozbiljno zabrinulo.

* * *

Iz njegova odgovora na moje opaske („Osvrt na Jonjićev članak o Vinku Kriškoviću“, Hrvatsko slovo, br. 1061/XXI, 14. kolovoza 2015.) lako je vidjeti da nije najveća nevolja u tome što gospodin Mirko Raguž ne razumije o čemu se govori kad se govori o Vinku Kriškoviću: veća je ona da on ne uspijeva shvatiti kako nije uputno površno i nekritički se služiti netočnim i zastarjelim podatcima pri svome „kompilacijskom sricanju“ (sic!) bilo čije, pa tako i Kriš- kovićeve biografije. Zato je rasprava s njime – izazvana mojom željom da Vinko Krišković prestane biti objektom antifašističkih manipulacija, a u odnosu na razdoblje 338 Tomislav Jonjić

Nezavisne Države Hrvatske postane dijelom ozbiljna, predrasudama i predu- vjerenjima neopterećena istraživanja o stvarnim vanjskopolitičkim pogledima i pokušajima ustaškog režima – očigledno suvišna: ja sam mu predbacio da se u odnosu na Kriškovića, njegov tobožnji odlazak u Švicarsku 1942. i razloge toga tobožnjeg odlaska, oslanja na zastarjele, pogrješne podatke, a nisam mu (kao što se njemu očito čini) predbacio da ih je krivo prepisao. Drugim riječima, nisam izrazio sumnju u njegove prepisivačke sposobnosti – čovjek mi je, naime, potpuno nepoznat, a općenito se smatra kako su prepisivanju s ploče dorasli već i napredniji prvoškolci – nego sam pokazao da ne prati literaturu ni o stvarima o kojima piše (pa bi se dalo zamisliti kako je s onima o kojima ne piše). Na to mi on, horribile dictu, uzvraća ponovnim pozivanjem na ono što sam p(r)okazao kao neistinito, pogrješno i ideologizirano. Ja sam, kao što je lako vidjeti, napisao da su prethodni kompilatori (jer ne drži Mirko Raguž primat u tome neslavnu zanatu!) nekritički prepisivali iz- mišljotinu da je Krišković 1942. zauvijek i demonstrativno napustio Hrvatsku i odjezdio u Švicarsku, pa sam dometnuo kako je i primarni popularizator te izmišljotine, novinar i publicist Josip Horvat, u svome takozvanom dnevniku ostavio i suprotne podatke (one da se Krišković i 1944. nalazi u Zagrebu, i da se u prvim mjesecima 1945. želi vratiti iz Švicarske), ali da te suprotne podatke nitko od tih dičnih kompilatora nije uspio primijetiti i registrirati. Uz to sam još dodao kako je Tihomir Nuić objavio izvorne dokumente koji nedvoumno potvrđuju da je Krišković iz Hrvatske u Švicarsku trajno došao tek u travnju 1944., s hrvatskom diplomatskom putovnicom koje se ni tada nije odricao (pa, dakle, nije bio nikakav politički bjegunac odnosno tražitelj nekakva azila ili jednostavno: politički emigrant) – a Mirko Raguž, kao kompilator kompilacija (ili, kao što on voli reći: sricatelj kompilacija) nastavlja mlati- ti praznu slamu i svečanim tonom citirati prethodne kompilatore (konkretno: Miru Kolar, svojedobno Dimitrijević, i njezina pretenciozna i samodopadna, dakle – neuljudna baljezganja iz 1996.). I, povrh toga, iz majestetičnoga se Raguževa tona dade zaključiti kako on to kompiliranje kompilacija odnosno mehaničko prepisivanje pogrješaka, besmislica i budalaština smatra – znanošću. Nastaviti raspravu na toj razini za mene je više od dangube; za mene bi bila sramota. Rekoh, naime, što sam imao reći. Antifašisti neka i dalje krivotvore činjenice, a Mirko Raguž neka i dalje prepisuje te izmišljotine. Trgovci hrvatskim kožama 339

I na njegovu primjeru bi pokazano da tvrdoglavo ustrajanje u pogrješkama i jest ono čime se veliki duhovi odlikuju. Samo neka su što dalje od mene: strah me je takve veličine, i strah me je rasprave s njima. Jer, što ako netko na tu raspravu primijeni onaj Murphyjev poučak, koji u vrlo ublaženoj varijanti glasi da se baš i ne valja prepirati sa svakim, jer bi ljudi mogli ne uočiti razliku? Neka se, molim, uzme da je taj poučak i ovdje, u ovoj mojoj skromnoj opasci, mišljen ne u ovoj, razvodnjenoj, nego u izvornoj, puno sočnijoj, puno efektnijoj i neusporedivo primjerenijoj inačici. 340 Tomislav Jonjić

POBIJENI PJESNICI „O, MI SE NISMO BOJALI UMRIET, ALI: MI SMO SE BOJALI SMRTI!“ (Luka Puljiz, 1913. - 1945.)

U sasvim nepretencioznoj, upravo prigodnoj nizanki kratkih portreta hrvatskih književnika koje su jugoslavenski osloboditelji oslobodili života (nekad i prije nego što su i sve nas ostale podvrgnuli oslobođenju) – pa ih potom uzna- stojali izbrisati i iz čitanki i književnih priručnika – u Političkom zatvoreniku sam s vremena na vrijeme podsjećao na neke važne ili manje važne autore, poput Vinka Kosa, Branka Klarića ili Dražena Panjkote, poprativši te portrete pokojom njihovom pjesmom. Tako je svoje mjesto u tome ni izdaleka završenu nizu našao i Luka Puljiz, slabo poznati i ne osobito daroviti hrvatski pjesnik – meni svakako zanimljiviji kao politički publicist i agitator – s kojim su me, jasno, vezale i zavičajne, imotske veze. Ni njih se, naime, nikad, ni u kojim okolnostima ne bih odrekao. Nije, dakle, tekst o Luki Puljizu pisan zato da izazove raspravu, ali bi bilo nepotpuno i površno, upravo kukavički, da je pri nabrajanju malobrojnih autora koji su se osvrtali na njegovo pjesništvo, prešućeno bijedno, furtimaško podmetanje kojim je 2011. usred Zagreba bila oskvrnuta uspomena na nj. Lo- gika je, naime, bjelodana: ako se na tu furtimašku bijedu ne upozori, ponovit će se ona opet, u ovome ili onome obliku, na ovome ili na onome mjestu, na sramotu svih koji šutke prelaze preko nje. Na obraz i dostojanstvo onih koji u tome voljko i svjesno sudjeluju, ionako ne treba računati: takvi se, naime, uvijek obaziru za jaslama.

* * *

„Prosjaci nismo, nit' hoćemo biti! / A, ako se već mora mrieti, / Volimo slobodni, neg' ruku sapetih! / Je l', druže mladi, da to voliš i ti?!“ Tako glasi treća strofa pjesme „Pod čeličnom kacigom“ koja je objavljena u osmome broju tre- ćega godišta časopisa Naraštaj slobode, što ga je u Sarajevu, pod uredničkom palicom ubijenoga hrvatskoga pjesnika, feljtonista i esejista Vladimira Jurčića (1910.–1945.) objavljivala Ustaška mladež. Pjesma je potpisana inicijalima Trgovci hrvatskim kožama 341

„El-Pe“ i – kao i još čitav niz pjesama objavljenih u tom časopisu – nije uvr- štena u svega dvije objavljene, obje opsegom skromne zbirke njezina autora, danas skoro posve zaboravljenoga hrvatskog pjesnika Luke Puljiza. Puljiz je rođen 24. listopada 1913. u Runovićima, selu u Imotskoj krajini, u težačkoj obitelji, kao sin Marijana i Ive rođ. Babić. S roditeljima je, bježeći od neimaštine, 1926. preselio u Osijek, gdje je dovršio osnovnu, potom i srednju školu. Autor jednog od malobrojnih njegovih životopisa, Ivan Alilović, negdje je pronašao podatak da je to bilo tako da je jedan dan išao u školu, a drugi dan radio u tvornici. I objavljivati je Puljiz počeo kao srednjoškolac, pod pseudonimom Luka Marijanov, poglavito u svetojeronimskom ilustriranom časopisu Mladost koji su uređivali Josip Andrić, Jerolim Malinar, Luka Perinić i dr. Taj omladinski časopis, što ga valja lučiti od istoimenoga „lista srednjoš- kolske mladeži” koji je objavljivala „zagrebačka sekcija Jugoslovenskoga profesorskog društva”, 1931./32. preimenovan je u Krijes, pa je uredništvo preuzeo Ivo Horvat, a na stranicama te tribine katoličke mladeži svoje su radove objavljivali brojni autori koji će u kasnijem razdoblju, a napose u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, imati znatnu ulogu u hrvatskome kulturnom i po- litičkom životu (Ivo Bogdan, Pavao Tijan, Danijel Uvanović, Vojmil Rabadan i dr.). Od 1935. godine – dakle, od doba ograničene demokratizacije političkog života u Kraljevini Jugoslaviji, i posljedičnog raslojavanja u hrvatskome narodnom pokretu na pristaše reformiranja Jugoslavije i na zagovornike njezina bezuvjetnog razbijanja – Luka Puljiz pokazuje naglašeno zanimanje za politiku i okreće se novinarstvu. Postaje profesionalni novinar, a od 1935./36. predsjeda osječkom organizacijom Hrvatske nacionalne (narodne) omladine. Zbog režimskoga pritiska preseljava u Vukovar, grad u kome je svojedobno (1922.) i nastala jedna od organizacija pod imenom HANAO, koja je ubrzo pokrenula i glasilo pod nazivom Gvozd. Gvozd i Rakovica ostat će leitmotivima Puljizova pjesništva do kraja života; oboje kao jasni simboli borbenosti i spremnosti na žrtvu čak i onda kad se ta žrtva čini uzaludnom. I nakon odlaska u Vukovar – gdje će 1936. dobiti jedinu kćer, Katicu – Puljiz nastavlja surađivati s osječkim Hrvatskim listom koji uređuju Kamilo Krvarić (1894.–1958.) i Matija Kovačić (1901.–1972.), nekadašnji pristaše Trumbićeve Hrvatske federalističke seljačke stranke koji se – uostalom kao i Trumbić u zadnjim godinama života – sve više približavaju ustaškome pokretu. U njegovim će se redovima obojica uskoro i formalno naći, prvi kao 342 Tomislav Jonjić suvlasnik i ravnatelj Hrvatskog lista te ustaški stožernik Velike župe Baranja, a onda povjerenik u Glavnome ustaškom stanu; potonji najprije kao ravnatelj odnosno glavni urednik Hrvatskog naroda – Glasila hrvatskoga ustaškog oslo- bodilačkog pokreta, potom savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova, kasnije čak i glavni ravnatelj Glavnog ravnateljstva za promičbu. U Vukovaru je Luka Puljiz bio među pokretačima tjednika Srijemski Hrvat što ga je 1939.–1941. objavljivao Konzorcij Srijemski Hrvat – zapravo jedan od ogranaka domovinskoga ustaškog pokreta – a kad je 1941. proglašena Ne- zavisna Država Hrvatska, odlazi u Zagreb i ulazi u uredništvo dnevnika Novi list, koji je u studenome 1941. preimenovan u Novu Hrvatsku. Taj je dnevnik u to doba uređivao Franjo Dujmović (1904.–2000.), a Puljiz je bio u uredništvu političke rubrike, vjerojatno ne i glavni urednik te rubrike – kao što se obično tvrdi – jer je ta uloga pripadala ili samomu Dujmoviću ili odgovornom uredniku Anti Oršaniću (1907.–1959.). Izbor očito nije bio slučajan: u svojim je uspomenama (Hrvatska na putu k oslobodjenju, Rim – Chicago, 1976.) Duj- mović zabilježio kako je Hrvatski list u predratnim godinama „u Vukovaru imao stalnog dopisnika, Luku Puljiza, mladića, koji je vrlo vješto i odano vršio ovaj svoj poziv”. Usporedno s novinarskim poslom, Luka Puljiz preuzima i državnu odnosno stranačku dužnost. Malo nakon što je sredinom srpnja 1941. osnovana Ustaška mladež – da bi se onemogućili njemački pokušaji širenja utjecaja na hrvatsku omladinu – Puljiz odlazi u Vukovar kao njezin tamošnji prvi zapovjednik. Održava niz predavanja na tečajevima Ustaške mladeži i u Školi dužnosnika Ustaške mladeži u Borovu, a u veljači 1942. imenovan je članom Ustaškoga stegovnoga i kaznenog suda (USIKS) za Ustaški stožer Vuka. U listopadu te godine postaje stožernikom Ustaške mladeži stožera Vuka, a u Vukovaru 1942. objavljuje i svoju prvu zbirku pjesama pod naslovom Zapisi o siromacima, koja je – kako sam autor tvrdi u uvodnoj bilješci datiranoj 18. lipnja 1942. – bila spremna za objavljivanje još 1939. godine, ali je to onemogućeno iz političkih razloga. Iz Vukovara Puljiz, čini se, odlazi najprije u Banju Luku, a od rujna 1943. djeluje kao zapovjednik Izpostave Zapovjedničtva Ustaške mladeži za južnu Hrvatsku sa sjedištem u Sarajevu. Prema nekim podatcima, iz Sarajeva je koncem 1944. ponovno neko vrijeme bio odaslan u Banju Luku. U srcu Bosne je Puljiz bio jedan od najustrajnijih suradnika tamošnje Dr- žavne hrvatske krugovalne postaje, na kojoj će Ustaška mladež – kako će to zabilježiti Jurčić u svome osvrtu o prvoj obljetnici postaje – u toj prvoj godini održati više od stotine predavanja, a njegovoj obilnoj suradnji stranice je otvo- Trgovci hrvatskim kožama 343

rio i sarajevski Naraštaj slobode, polumjesečnik Ustaške mladeži. U Narašta- ju slobode Luka Puljiz objavljuje poneku pjesmu i mnoštvo političkih eseja i članaka, a časopis će se 1944. pojaviti i kao nakladnik njegove druge i zadnje zbirke pjesama – Draga zemlja. Njegovi politički eseji, koji bi nerijetko osvanuli na naslovnici kao politički uvodnici Naraštaja slobode, a prethodno su bili emitirani na Državnoj krugovalnoj postaji Sarajevo kao predavanja za Ustašku mladež, otkrivaju Puljiza kao ideološki čvrsto izgrađenoga hrvatskog nacionalista, sa snažnim osjeća- jem za socijalnu pravdu i vrijednost neovisne nacionalne države. Ne nedostaje im rodoljubne patetike i izljeva odanosti državnomu poglavaru, ali iz svakog autorova redka izbijaju novinarsko-publicistički dar i nacionalni zanos. Pred tim tekstovima, pisanima u doba borbe za stabilizaciju države i narodni opstanak, u nemaloj je mjeri uzmaknuo i Puljizov pjesnički dar, pa je njegova druga zbirka osjetno slabija od prve. Da je ona nastala u grču i na brzu ruku, ne svjedoči samo to što su u nju ušle nove verzije nekih pjesama iz prve zbirke (neke i pod drugim naslovom), nego još više činjenica da u nju nisu uvrštene ni neke prilično uspjele pjesme objavljene na stranicama časopisa. Nema sumnje: nije Puljiz obećavao da će postati velikim pjesnikom, ali – nacionalnu kulturu ne tvore samo veliki, nego i mali. A nije ta Puljizova maloća razlog višedesetljetnom zaboravu, nego je razlog u njegovu rodoljublju i njegovoj smrti; zbog toga su i njegove kosti završile u nekom jarku, skupa s kostima mnoštva njegovih sunarodnjaka. Istu su sudbinu doživjela još dva njegova brata, Vladimir (1917.) i Danijel (1920.): takozvani osloboditelji oslobodiše ih života. Ne zna se pouzdano kada ni kako (jer o tome ima nekoliko jednako nepouzdanih verzija), ali se znade da je to bilo bez suda, čak i bez sudske farse. Zato se je o Luki Puljizu šutjelo. Pisali su o njemu ili ga se prisjetili tek Mate Ujević, Ivan Raos, Ton Smerdel i Vinko Nikolić, a onda je Ivan Alilo- vić u Glasniku Hrvatske demokratske zajednice koncem 1991. objavio vrijedan članak koji je potom u siječnju 1992. prenijela Imotska krajina. Alilović je prikupio priličan broj korisnih podataka koji – usprkos napadnoj težnji da se u Puljizovu životopisu izbjegne ustaško ime (u čemu je Alilović, dakako i nažalost, u cijelosti uspio) – i danas čine kostur svake kasnije bilješke o ubijenom pjesniku. Koji mjesec kasnije, u prvome svesku Imotskoga zbornika (Imotski, 1992.) Puljizovo je pjesništvo ozbiljnije analizirao Ivan Juroš, koji je pomirbenoj političkoj korektnosti težio puno manje od Alilovića, a njegovoj, Juroševoj, književno-kritičkoj raščlambi jedva se dade što dodati ili oduzeti. 344 Tomislav Jonjić

Razmjerno korektnoj biografskoj natuknici o Puljizu u pionirskome i inače op- ćenito površnome leksikonskom priručniku Tko je tko u NDH (Zagreb, 1997.) autor je arhivist Milan Pojić. I dok su oni o Puljizu pisali da se nešto o njemu dozna i upamti, bilo je i pokušaja da se o njemu dozna i ono što on nije bio, a da se usput prešuti ono što je bio. U glavnome je gradu Hrvatske, naime, 2011. godine Udruga Runovićana u Zagrebu objavila knjigu pod naslovom Luka Puljiz: Zapisi o siromacima, u koju je uvršten priličan broj njegovih pjesama. Knjigu je uredio i pogovor joj napisao umirovljeni društveno-politički radnik Milan Puljiz, nekadašnji novinar Vjesnikove kuće i autor, između ostaloga, beskorisne kupusare Građanin predsjednik, objavljene 2004. godine, u slavu ondašnjeg predsjednika Repu- blike Stjepana Mesića. Gradivo za potonju knjigu Milan je Puljiz prikupio od samoga Mesića i od svite sličnih mu, dakako pouzdanih i vjerodostojnih svjedoka (Josipa Manolića, Dušana Bilandžića, Silvija Degena, Mirka Brauna i Štefanije Balog). Vjerojatno se ni kod naslova nije zabunio: Mesić je sebi, naime, tepao kao „predsjedniku građaninu“; zlobnici će reći da je Milan Pu- ljiz svomu socijalističkom srdašcu oduška dao tako što je izmijenio poredak tih dviju riječi, hoteći valjda podsjetiti na vremena kad su građanin Lenjin, građanin Trocki i drugi njima slični građani ljudima dijelili pravdu, a svijetu donosili mir i slobodu. Priređujući pjesme svoga prezimenjaka i spomenuvši dvije zbirke Luke Puljiza, taj je socijalistički i samoupravljački trudbenik na početku, u nenas- lovljenu proslovu ustvrdio da su Lukini novinarski uradci danas nedostupni, a možda i nesačuvani (jer, misli Milan Puljiz – manirom vrsna novinara – Na- cionalna i sveučilišna knjižnica u kojoj se većinom čuvaju, nije svega kilome- tar-dva istočnije od Vjesnikove zgrade, nego se nalazi na nekome drugom pla- netu, možda i u nekom drugom, nama nepoznatom svemiru), dodajući potom, u odnosu na pjesnikovu objavljenu poeziju: „Obje su knjige kao preslikane: nije dodano niti je oduzeto ni jedno slovo, osim što je izostavljeno devet pjesama s početka druge zbirke.“ Ali, ipak nije tako. I nije se diralo samo u pravopis. Štoviše, čini se očevid- nim da ništa nije slučajno izostavljeno niti je slučajno prešućeno; naprotiv – u prešućivanju je, kao i uvijek, bilo sustava. Milan je Puljiz, naime, prešutio da nije „izostavljeno“ tek „devet pjesama s početka druge zbirke“, nego te izostavljene pjesme čine ciklus pod naslovom Trgovci hrvatskim kožama 345

„Pod zastavom našom“. Riječ je o prigodnim, dijelom i prigodničarskim stihovima Luke Puljiza koji su posvećeni njegovim „Palim drugovima“ – dužnosni- cima Ustaške mladeži koje je pjesnik što nema groba nazvao svojim najbližim suradnicima, a desetoricu ih i imenom naveo. Nema nikakve sumnje da do amputiranja tog ciklusa nije došlo iz estetskih, nego iz političkih razloga. Jer, ta je amputacija poslužila priređivaču kao uvod i podloga za daljnje konstrukcije i izmišljotine u pogovoru („Priča o Luki Puljizu“), koji je – osim preuzimanja Alilovićevih rečenica bez navođenja da su preuzete – najobičnija zbirka pogrješaka, izmišljotina i neozbiljnih natega. Ako je već silom bio prešućen, Luka Puljiz nije zaslužio da ga se iz zaborava izvlači s krajnjim nemarom i neuljudnom površnošću. Jer, priređivač se nije potrudio popisati i spomenuti čak ni pisce njegovih životopisa, a kamoli časopise u kojima je Luka Puljiz surađivao, da o makar nepotpunoj bibliografiji njegovih tekstova i ne govorimo. Milanu Puljizu nepoznata je bilo koja Lukina pjesma objavljena izvan zbirki. Nekoliko nebitnih memoarskih fragmenata i sličica iz seoske predaje ne mogu prikriti činjenicu da se o Luki Puljizu ništa nije pokušalo utvrditi, ali se je umjesto toga htjelo njegov lik osloboditi onoga što priređivač očito drži sramotnim. Vrhunac toga otužnog nastojanja nekritičko je preuzimanje riječi nekog Mirka Kovačića, koji tvrdi da njegov otac – kojemu se priređivač nije potrudio zabilježiti čak ni ime! – i Luka Puljiz, iako članovi Ustaške mladeži, „i nisu bili pravi ustaše, kao što se obično misli“, nego da su zapravo bili „haesesovci“, i to „haesesovci podravskog tipa“. Kad ne bi spadala u zbirku kojoj je primjereniji podrugljiviji naziv, ta bi ocjena svakako predstavljala zanimljiv prilog hrvatskoj političkoj fenomenologiji, kojoj je pojam „haesesovca podravskog tipa“ dosad bio potpuna nepoz nanica. A nema baš nikakva razloga da se danas, u hrvatskoj državi, sedam i više desetljeća nakon što je kosti Luke Puljiza prekrila trava, krivotvore njegovi politički pogledi. Jer, svatko tko pročita bar nekoliko njegovih članaka, lako će zaključiti da su Puljizovi politički pogledi bili vrlo jasni i da ih se ne može podvesti pod ideologiju Hrvatske seljačke stranke (bila ona „podravskoga”, „turopoljskoga” ili „imotskoga” „tipa“). Svatko tko išta znade o HANAO-u, Gvozdu, Hrvatskom 346 Tomislav Jonjić listu i Srijemskomu Hrvatu, znat će ponešto i o oštrim protimbama između Hrvatske mladice odnosno mladeži HFSS-a i mladeži HSS-a. A među dvjestostotinjak političkih tekstova koji se nesumnjivo mogu pripisati Luki Puljizu (većina je i potpisana njegovim imenom ili njegovim inicijalima), nema zapravo nijednoga u kojem se veliča HSS, ali zato – osobito od 1941. – ima mnoštvo vrlo vatrenih tekstova na čast Ante Starčevića te u slavu ustaškog pokreta i njegova utemeljitelja i poglavnika. Puljizu nesumnjivo valja pripisati i „Crtice iz Ustaške borbe u Vukovaru” potpisane pseudonimom „LU-KA” i objavljene u Ustaškoj mladeži u jesen 1941. godine. U njima se, između ostaloga, ističe kako je hrvatska mladež u Vukovaru i okolici bila uvijek nacionalistički raspoložena, a „kao dokaz tome može poslužiti i to, što na primjer Radićev seljački pokret nije mogao naći tamo plodnog tla, dok je misao pok. Trumbića, Lorkovića i drugih gotovo od prvog dana povela za sobom sve Hrvate u gradu i okolici.” Sebe i svoje istomišljenike oko vukovarske Hrvatske čitaonice i knjižare „Novo doba” (koja će 1942. objaviti Puljizovu prvu zbirku!), „LU-KA” naziva „frankovcima” i veliča ustaški rad u predratnim godinama, napose onaj u Sriemskome Hrvatu. I u doba Banovine Hrvatske, a osobito u ratno doba, Luka je Puljiz na račun HSS-a objavio niz kritičkih opazaka, u istome onome duhu u kojem se je iz pravovjernih i nepopustljivih ustaških redova Mačeku i družini predbacivalo jugoslavensko sporazumaštvo i pasivnost. A da je to socijalistički trudbenik Milan Puljiz možda ipak naslutio, čak i bez uvida u političke tekstove svoga prezimenjaka, pokazuje spomenuta či- njenica da je iz druge njegove zbirke, ne trepnuvši, amputirao spomenutih devet ustaških pjesama, pjesama posvećenih Anti Paveliću, ustaštvu i svojim ustaškim drugovima. (Neka bude kazano i to da je slično postupio Nedjeljko Mihanović, osakaćujući pjesničko djelo Branka Klarića, jednoga nesumnjivo velikoga hrvatskog pjesnika, također oslobođenog života, a ima u ovoj tužnoj zemlji još sličnih primjera žrtvovanja činjenica političkoj korektnosti!) Dru- gim riječima, umjesto spomenika mrtvom pjesniku, knjižica iz 2011. godine zapravo je krivotvorina njegova života i njegovih želja. Na internetskim je bespućima moguće pronaći podatak da su tu knjigu u listopadu 2011. u prostorijama Matice hrvatske u Zagrebu predstavili Milan Puljiz, Mate Maras, Stjepan Sučić i Mijo Jukić. Ne navodi se potanje, što je tko od njih tom zgodom kazao, pa danas ne znamo, jesu li se i ostali predstavljači pridružili priređivačevu furtimašenju. Bolje bi bilo da nisu, jer – posve je jasno Trgovci hrvatskim kožama 347 da Luka Puljiz nije baš nikoga ovlastio da iz njegova životopisa i iz njegove bibliografije briše stranice kojima se je on sam, nema sumnje, ponosio. Ako ih se on nije sramio, tko se ima pravo sramiti u njegovo ime?! Zar oni koji su čitav život i svu svoju karijeru društveno-političkog radnika utrošili u veličanje Jugoslavije? Jer, Luka Puljiz je za svoja uvjerenja bio spreman umrijeti, i – na koncu – za njih je i položio život. Razlog više da ga poštuju čak i oni koji ne dijele iste ideale. [U nastavku članka objavljen je izbor iz poezije Luke Puljiza.]

(Politički zatvorenik, 24 (26!)/2015, br. 265, listopad-studeni-prosinac 2015.) 348 Tomislav Jonjić

O PJESNIKU LUKI PULJIZU (4)

POVODOM LUKE PULJIZA, O NEKIM SIMPTOMIMA HRVATSKE NACIONALNE PATOLOGIJE Posve neočekivano, moja sažeta i usputna napomena o Luki Puljizu izazvala je nekoliko burnijih reakcija. Već u idućemu broju Političkog zatvorenika korisnim i nepolemičkim prilogom javio se nepoznati mi Petar Blažević, nadopunjujući neke činjenice iz Puljizova života i domećući da sam u pravu, kad sam naslutio kako to stvarno bješe na takozvanome zagrebačkom predstavljanju izbora iz njegove poezije u listopadu 2011.: „Bio sam na tom predstavljanju. Više se ne sjećam pojedinosti, ali znam da je i mene (skupa s nekim Runovićanima koji su također bili nazočni) začudilo da predstavljači (Milan Puljiz, Mijo Jukić, Mate Maras i Stjepan Sučić) nisu ne samo naglasili nego ni jednom riječju čak ni spomenuli da je Puljiz bio ne samo ustaša, nego i dosta istaknuti dužnosnik ustaškoga pokreta. Ta je činjenica poznata svakomu tko se je za Puljiza zanimao, pa se doista činilo neobičnim da je ona prešućena, odnosno da je prešućuju čak i oni predstavljači koji su rođeni u istome selu, pa vrlo dobro znaju za to.“ Predbacujući Milanu Puljizu što nije ni povirio u Srijemski Hrvat – pa tako provjerio koje je i kakve političke poglede njegov prezimenjak Luka zastupao – na istome je mjestu Blažević dodao još i sljedeće, misleći da sam ja možda ipak bio prestrog sudac: „Znam da se je tada, ujesen 2011., govorkalo da su se neki Runovićani tužili zbog načina na koji su priređene Puljizove pjesme, a bilo je o tome navodno i nekih pisama i rasprava. No, možda je ipak pretjerano tvrditi da je takvo postupanje 'furtimaško'. Ne mora iza svega biti nikakva zla namjera, iako svatko znade da je Milan Puljiz bio odani član Saveza komunista i pristaša Jugoslavije, pa je možda bilo poštenije da se ne miješa u ostavštinu svoga prezimenjaka na način na koji je to učinio. Ali ja sam ipak imao dojam da je to više posljedica nepoznavanja činjenica o Luki Puljizu, što je omogućilo ponavljanje općih fraza i ocjena koje su uobličene tako da vuk bude sit, a koza cijela.“ Budući da potvrđuje baš sve moje teze – dvojeći jedino o svjesnoj zlona- mjernosti Milana Puljiza (odnosno o njegovoj težnji da se u novim vremenima primakne novim jaslama!) – ne bih imao potrebe raspravljati s tim mirnim Trgovci hrvatskim kožama 349

i odmjerenim Blaževićevim opaskama, i stvar bi time bila okončana, da se bijesnim i slabo pismenim sastavkom nije javio, glavom i bradom – poduprt tipusima koji si valjda utvaraju da su nekakvi autoriteti, premda do njih držim koliko do lanjske sláne (čak i manje: jer i lanjska slána zaslužuje stanovit stupanj poštovanja) – da se, dakle, nije javio sam Milan Puljiz, tvrdeći kako svojim tekstom ja „skrnavim“ pjesnikovo ime i uspomenu na nj (ali istodobno, pun straha Božjega, ne inzistira na tomu da njegova replika bude objavljena!). Drugim riječima, socijalistički trudbenik već naslovom pokazuje koliko se je u nj duboko ukorijenio „jugoslavenski jezik“, mješavina hrvatskoga i srpskoga koja se desetljećima tako cijenila, ali istodobno prosvjeduje i ujedno moli Boga da se njegov prosvjed ne objavi. Jasno je da na tu bizantinsku fintu nisam pristao, jer se nikad i nije radilo samo i jedino o pokojnome Luki Puljizu; prava tema je uvijek bila druga i dublja: naš odnos, odnos hrvatske inteligencije prema vlastitoj povijesti, odnosno njezina spremnost da za račun političke korektnosti šutke, podmuklo, kunktatorski i kukavički prešuti činjenice i zatomi vlastiti identitet. Prava tema je, dakle: satelitski, ropski mentalitet koji svoju bijedu prikriva izlikom o „mudrosti“. Zato je odgovor Milana Puljiza objavljen u izvornome obliku, jedino je glagol „skrnaviti“ u naslovu izmijenjen u „oskvrnjivati“ (e da se ne izazove sablazan čitateljska, i da koji brzopleti čitatelj ne pomisli kako je i urednik opčaran srpštinom poput Milana Puljiza). Usporedno s time, dakle – u istome broju u kojem su objavljeni tekstovi Petra Blaževića i Milana Puljiza, objavljen je i sljedeći moj tekst, sve troje prošarano naslovnicama Srijemskoga Hr- vata, Ustaške mladeži, Dužnostnika: službenog lista Ustaške mladeži i sličnim ilustracijama političkih pogleda ubijenoga Luke Puljiza. Treba li posebno isticati da se nakon toga nije oglasio nitko od onih koji su dobili po prstima? Ne treba, dakako, jer: da su dostojanstva i hrabrosti imali onda kad je tih svojstava trebalo imati, ne bi po prstima ni bili dobili.

* * *

Prije nego što o predmetu ove raspre išta kažem, neka mi se dopusti napomenuti da Milana Puljiza ne poznajem. Iako potječemo iz istoga kraja, od mene je stariji navodno tridesetak godina, pa ga nikad u životu nisam vidio niti sam ikad s njime, o njemu ili povodom njega s bilo kim razmijenio jednu jedinu riječ. Dva su tomu razloga. Prvo, život je prekratak da bih se bavio sitnicama poput Milana Puljiza; a drugo, čak 350 Tomislav Jonjić

i da ga je netko spomenuo u mome društvu, na nj ne bih trošio vrijeme, jer tog čovjeka držim pripadnikom soja – Ante Starčević ovdje bi upotrijebio jaču i bolju imenicu! – soja, koji je pristojnu čovjeku nepristojno poznavati. Prema tome, Milan me Puljiz – osim, dakako, samim svojim postojanjem – nije nikad uvrijedio niti mi je dao osobnoga povoda da se na nj obazrem, pa to napose ne bih činio u ovo doba kad na sve strane svatko kokodače o svačemu, i kad se u toj kakofoniji vrlo rijetko zamjećuje – a još rjeđe pamti – da itko išta o ičemu misli. Zato je u pravilu bolje šutjeti, uvijek imajući na umu jedan od mudrih Murphyjevih poučaka: nikad se ne valja prepirati s budalom, jer se može dogoditi da ljudi ne uoče razliku. I da pokojni Luka Puljiz (1913.–1945.) nije mali pjesnik u punome znače- nju te riječi, pa da slijedom toga o njemu nije pisala nego šačica autora, nikad mi se ne bi dogodilo da u kratkome, uzgrednome i posve prigodnom članku o nesretnome pjesniku, objavljenom u posljednjemu lanjskom broju Političkoga zatvorenika, ugazim u njegova prezimenjaka Milana. On je pripadnik soja i struke koja je – kako se navodi čak i u prigodnim izdanjima poljoprivredno-industrijsko-političkoga kombinata Vjesnik, u kojem se je odgajao jurišni sloj naših inženjera duša – prvotno bila puka „transmisija partijskih rukovodstava“, a kasnije je, u sklopu „izgradnje udruženog rada i produbljivanja socijalističkih samoupravnih odnosa“ označavala ljude koji su „kao društveno-politički radnici uvijek pokazivali visoku društvenu svijest i odgovornost prema široj društvenoj zajednici“. Ima, naime, situacija u kojima je argumentum ad hominem ujedno argumentum ad rem: ako ne znamo da je snaha iz „Šume Striborove“ Ivane Brlić Mažuranić zapravo zmija, ne će nam biti jasno zašto joj zapaluca račvasti jezik svaki put kad ugleda svračiće. Na sličan način se taj nesretni zmijski jezik otme jugoslavenskim komunistima kad govore i pišu o hrvatskim nacionalistima: i kad su iz istoga zaseoka, ne može se sakriti da dolaze iz dva suprotstav- ljena svijeta. Takav je slučaj i ovdje: Luka Puljiz je hrvatski nacionalist i ustaški duž- nosnik koji je 1945. godine zbog svojih uvjerenja oslobođen i glave i groba i uspomene; Milan je Puljiz jugoslavenski društveno-politički radnik koji je glavninu svoga oduljeg života posvetio Jugoslaviji, bratstvu-jedinstvu njezinih naroda i monolitnosti majčice Partije. I ništa u tome ne bilo čudno, niti bi ga tko pozivao na red, da taj društve- no-politički radnik, koji pokojnoga Luku Puljiza baš nikad nije spomenuo u Trgovci hrvatskim kožama 351 doba kad su njegovi jugoslavenski sumišljenici vladali i odlučivali o sudbina- ma ne samo pojedinaca nego i naroda, nije pod konac života odlučio sjedanjem na još jednu stolicu popraviti svoje mjesto u zavičajnoj povijesti. Učinio je to objavljivanjem knjižice Luka Puljiz: Zapisi o siromacima (Za- greb, 2011.) kojom je uznastojao zadovoljiti vlastitu taštinu, prividno podižući spomenik jednomu smaknutom ustaši, svom prezimenjaku. Ne mogavši sakriti onaj svoj račvasti jezik, učinio je to i u zanatskome smislu iznimno nevješto – nemajući pojma ni o poeziji ni o načinu na koji se ona priređuje, a ni ne po- trudivši se doznati išta iz pjesnikova slabo poznata životopisa – ali s očitom nakanom da tobožnjim podsjećanjem na Luku Puljiza i na dio njegova knji- ževnoga djela, zapravo krivotvori njegove nacionalno-političke poglede, pa se tako kamenom beznačajnosti nabaci na ionako izblijedjeli spomen pokojnog pjesnika. O tome se ovdje radi, a ne o samome Luki Puljizu. Ne radi se ni o tome da je što taština, a što intelektualna tromost navela još neke, nazočne i nena- zočne, da u toj tužnoj epizodi odigraju svoje tužne uloge, i da se, povrh toga, tim svojim ulogama samodopadno diče i do tragikomičnosti dive. No, tko bi se ozbiljan još i njima ozbiljno bavio!? Tko bi ozbiljno razmišljao o ljudima o kojima uopće ne vrijedi misliti? Ali, samim problemom vrijedi se pozabaviti, jer se vrijedi baviti činjeni- cama i našim odnosom prema osobama, pojavama, strankama i pokretima iz hrvatske povijesti XX. stoljeća. Pisati, naime, petnaestak kartica dug predgovor i pogovor knjizi pjesama Luke Puljiza, a ne navesti da je pjesnik više pjesama objavio izvan zbirki nego u njima, znači biti neupućen do nepristojnosti. Prirediti o tuđemu trošku knjigu pjesama tiskanih u većinom uništenim i desetljećima zabranjenim novinama i časopisima odnosno u dvjema zbirkama koje su bibliofilska rijetkost, a onda dati da ta knjiga osvane bez književnokri- tičkoga osvrta (pa čak i bez rječnika zavičajnoga govora), znači biti površan do bezobraznosti. Objaviti tu knjigu, a u njoj ni jednim redkom ne dopuniti pjesnikov životo- pis i njegovu bibliografiju, znači biti lijen do neuljudnosti. Pisati o djelu Luke Puljiza, a pritom ni slova ne kazati o njegovu politič- kome, publicističkome i feljtonističkom radu koji zasigurno ima dvjestotinjak bibliografskih jedinica, znači biti zlonamjeran do uvredljivosti. 352 Tomislav Jonjić

A pisati o njegovu pjesništvu i objaviti pjesme iz obiju njegovih zbirki uz tvrdnju: „Obje su knjige kao preslikane: nije dodano niti je oduzeto ni jedno slovo...“, znači – svjesno krivotvoriti. Nema, naime, razlike između prešućivanja i laganja: u oba se slučaja ne govori istina, u oba se slučaja krivotvori. Jer, sakaćenje inače nesumnjivo tanašnoga pjesničkog djela Luke Puljiza, prešućivanje ključnih činjenica iz njegova životopisa i amputiranje ne samo desetak pjesama njegova ukoričenoga „ustaškog ciklusa“ (i još jedanaest ko- načnih verzija ranije objavljenih pjesama druge tematike), nego još više: apsolutno, potpuno i bezrezervno prešućivanje njegovih „ustaških“ (pa i „ne- ustaških“) pjesama iz ratne periodike te spomenutih dvjestotinjak njegovih političkih eseja, ideoloških članaka i feljtona – koji ponekad i u literarnom smislu uopće ne zaostaju za pjesmama uvrštenima u dvije skromne zbirke, pa ni za većinom onih koje su ostale izvan zbirki – nije ništa doli podmukli coup de grâce, udarac kojim se ionako zaboravljenoga Luku Puljiza hoće zauvijek svesti u okvire onoga što se naziva poeta minor, odnosno okameniti ga kao pjesnika čiji su dometi i važnost omeđeni granicama njegova rodnog sela, i koji je samim time toliko beznačajan da mu nije mjesto izvan žlibine iz koje je pročedio, a osobito ni po čemu ne zaslužuje da ga se uvrsti u hrvatsku nacionalno-političku elitu koja je 1945. satrvena do korijena, pa nam od zastrašu- jućih posljedica toga neupamćenog zločina zubi trnu još i danas, i trnut će još desetljećima. Samo zbog toga – ali i zbog naglašene socijalne i humanističke note njegova pjesništva i njegovih članaka, koji – između ostaloga – pokazuju da pokret kojemu je pripadao i zbog kojeg je skoro u cvijetu mladosti smaknut, ima i druge dimenzije osim onih o kojima se brbljalo desetljećima (pa poluinteli- genti i hohštapleri poput Stipe Mesića, Zorana Milanovića i njihovih polupi- smenih skutonoša brbljaju i sada), samo zbog toga sam i htio u Političkome zatvoreniku podsjetiti na Luku Puljiza, baš kao što valja podsjećati na Dražena Panjkotu, Jerka Skračića, Gabrijela Cvitana, Emilijana Tremla i stotine drugih, njima sličnih (jer će, recimo, o desetljećima proskribiranim a nezaobilaznim perima poput onoga Viktora Vide, Ljube Wiesnera ili Ive Lendića pisati drugi, pozvaniji i upućeniji). To ne mora imati nikakve veze ni s našim literarnim ukusom, a još manje s našim odnosom prema idejama i idealima koje je pok. Luka Puljiz u svojim pjesmama i proznim, političkim i publicističkim tekstovima zastupao. To ima Trgovci hrvatskim kožama 353

veze samo s činjenicama i istinom. Jer, jednako bi tako samo lažac i krivo- tvoritelj posegao za tim da, primjerice, iz izbora Cesarčeva djela šutke, bez spomena amputira njegove hvalospjeve boljševizmu i Staljinovoj Rusiji, da iz izabranih tekstova Vladimira Čerine izostavi njegove rasne i rasističke jugoslavenske magle pa prešuti tu literarnu apoteozu jugoslavenskog nadčovjeka, da u prikazu Meštrovićeva kiparskog opusa izostavi Vidovdanski ciklus ili da iz Nazorova pjesničkog djela bez spomena isiječe Hrvatske kraljeve ili Pjesme partizanke, svejedno. S mnogim bismo se političkim i društvovnim pogledima Luke Puljiza mogli i sada bez ikakva pridržaja i krzmanja složiti, ali ima i nekih za koje bismo voljeli da ih nije napisao. No, o Luki Puljizu kao čovjeku, pjesniku, novinaru, publicistu, propagandistu i političkome borcu, govori svaki od tih tekstova i svi oni kao cjelina, pa je nedopustivo i amoralno iz njegova djela odsijecati povelike dijelove i bacati ih na smetlište. Osobito mračnjački i zastrašujuće je kad duhovni strvinari i polit-komesari to čine furtim, kriomice i pod okriljem mraka, mraka koji, u figurativnome smislu, predstavlja činjenica da su Puljizo- ve dvije zbirke tiskane u maloj nakladi, i da su se sačuvanih primjeraka mogli domoći samo rijetki sretnici. Kad, dakle, već zbog malobrojnosti onih koji su o Luki Puljizu napisali bar koji redak, nisam mogao uspjeti u tome da i dalje mimoilazim beznačajnoga mu prezimenjaka Milana, čovjeka koji je čitav život javno zagovarao sve ono što je bilo negacija Lukinih ideala, i kad sam se tako već upleo u ovu buru u čaši vode, onda me ne samo zavičajne veze, nego i etičke obveze prema jednoj od žrtava jugoslavenskoga komunističkog nasilja sile uzvratiti na nervozni sa- stavak kojim se je taj društveno-politički radnik očešao o moj tekst objavljen u ciklusu podsjećanja na pobijene hrvatske pjesnike u Političkome zatvoreniku. Jer, u trenutku kad su ga negdje, u čitavu moru pobijenih i poklanih, među kojima su bila i dva njegova brata, zatukli isti oni kojima će potom milani puljizi desetljećima pjevati svoje sluganske antifašističke hvalospjeve, Luka Puljiz je mogao, poput francuskoga kralja Franje I. nakon poraza u bitci kod Pavije 1525. godine, kliknuti samo: „Tout est perdu, fors l' honneur!“ Sve je izgubljeno, osim časti! I kad on danas ne može braniti svoju čast od mišadi što grize i što po tlih gmiže, onda ju trebaju braniti oni kojima smeta kad se Lukom Puljizom kao imenom, a još više kao metaforom trguje kao patvorenim vinom ili jeftinom bižuterijom. Ujedno je to, kako rekoh, povod da se kaže neka i o općim tema- 354 Tomislav Jonjić ma, pa i da se nagovijesti rasprava o jednom od problema koji tek čeka rješa- vanje: problema žrtvovanja nacionalne povijesti na oltaru suvremene političke korektnosti. Jer, na temelju sad već skoro 18-godišnjeg uređivanja ovoga časopisa mogu s posvemašnjim pouzdanjem potvrditi, a po potrebi dokumentirati, da i danas još ima ljudi koji se i u suton života – zbog bojazni za svoje unuke i praunuke – ustežu kazati sve što znaju i pamte iz ratnoga i poratnog doba! A ne radi se više o prvim godinama demokracije, kad je i u prvih par godišta čak i ovoga lista (da o takozvanim velikim i utjecajnim novinama, časopisima i forumima i ne govorimo!), bilo mnoštvo slučajeva kad se je u tekstu križao (dakle: cen- zurirao!), primjerice, čak i podatak da je netko proveo dio mladosti u ustaškim redovima. Bilo je i drastičnijih zgoda: iz kratkih uspomena moje majke (rođ. 1940.), objavljenih prije 25 godina, u br. 16 iz kasnoga ljeta 1991., uredništvo Političkog zatvorenika je amputiralo jednu jedinu rečenicu: njezino mladenač- ko sjećanje da je u njezinu zapadnohercegovačkom zavičaju bilo ljudi koji su i nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske na skrovitu mjestu čuvali Pavelićeve slike. Posve orvelovski, policajci duha u tadašnjem uredništvu Političkog zatvorenika (ne, dakle, vječno bezgrješnoga Večernjaka ili partijski pouzdanoga Vjesnika u kojima je Milan Puljiz kalio svoju odanost Jugoslaviji, nego baš Političkog zatvorenika, časopisa koji je utemeljen i koji postoji samo i jedino zbog toga da zabilježi i ovjekovječi ono što je bilo prešućivano, progonjeno, zatirano i ubijano!), taj čin nasilja su i zapisnički ovjekovječili, očito ponoseći se time što su bili ideološki budni i pravovjerni, i što su umno i učeno pronašli da bi bez sakaćenja tih kratkih uspomena bila „ugrožena politika pomirbe“ i da bi u protivnome ovo „glasilo skrenulo u desničarske vode“. A tko bi pomislio, da će u glavama skupine odraslih ljudi, bivših političkih uznika, godine 1991., u demokratskome sustavu, prevladati shvaćanje da uspomene jedne curice mogu ugroziti državnu sigurnost, da možda čak i sudbina nacije ovisi o toj jednoj beznačajnoj rečenici?! Tko bi pomislio da su ljudi koji su i sami progonjeni zbog borbe za slobodu, još 1991. bili spremni do te mjere krivotvoriti slobodu sjećanja na osobnu, obiteljsku, zavičajnu i narodnu povijest?! I, štoviše, da su pritom bili – a valjda su i danas, jer su i danas neki od njih živi (a neki od članova uredničkoga vijeća su u međuvremenu bili i predsjednici ove države!) – spremni za to svoje puzanje smisliti nesumnjivo veličanstvene, upravo fantastično patetične izgovore, vrijeđajući našu inteligenciju i naše dostojanstvo? Trgovci hrvatskim kožama 355

Što bi od te zgode mogao napraviti jedan dobar satiričar!? A tko će sutra, pišući možda i o povijesti Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, imati na umu da je različit odnos prema osjećaju slobode i dostojanstva bio jedan od razloga (dakako, ne i jedini!) unutarnjih trzavica što su koju godinu kasnije dovele do nastanka jedne marginalne disidentske skupine, one koja je (tobože s pozicija jednoga hrvatskoga političkog osuđenika!) o dvadesetosmome danu studenoga pjevala sutrašnjem rođendanu Republike, i koja se je u svome po- vrijeđenom jugoslavenskom socijalističkom patriotizmu s prijezirom odnosila prema većini koju su ti disidenti olako i javno nazivali ne hrvatskim političkim uznicima, nego – ratnim gubitnicima!? To je, dakle, i tada, u drugoj polovici 1990-ih, čak i u samoj udruzi hrvatskih političkih uznika, htjelo biti djelotvornom diskvalifikacijom; i tada se je one koji se nisu sramili svoje prošlosti, pokušavalo eliminirati optužbom da su ratni gubitnici, da su 1945. izgubili i državu i ljudska prava, i da na ta prava nemaju pravo ni danas! Pa su slijedom toga ti ratni gubitnici imali ostati nepo- ćudnima (kako bi se uvjerili da su nepovratno i zauvijek poraženi), dok su po- ćudnima bili i ostali Josip Boljkovac kao počasni gost na osnivačkome skupu tzv. Hrvatskog društva političkih zatvorenika – žrtava komunizma (objavismo fotografije, zar ne?), i Joža Manolić, tada već kao disident Hrvatske demokratske zajednice, ujedno partijski šef odnosno nositelj izborne listine na kojoj se našao i jedan hrvatski politički uznik! Nismo li i nedavno, pri imenovanju novoga ministra kulture, uglednog povjes ničara dr. sc. Zlatka Hasanbegovića, promatrali isti ideološki linč? Zar je moguće da ne vidimo kako se uvijek radi o jednom te istom modelu, o jednom te istom zarobljenom umu? Zar je moguće da ne vidimo kako se to ubijanje istine uvijek provodi na isti način, i uvijek u ime tzv. nacionalne pomirbe? Znači li to da je nacionalna po- mirba moguća samo tako da pobjednici ostanu pobjednici, a gubitnici zauvijek posramljeni gubitnici? A je li moguće doći do drugačijeg zaključka, ako se i danas tako često – pa i na primjeru Luke Puljiza – zatiru uspomene, pravo na osjećaje, pravo na istinu, pa i samo pravo na ime!? Je li moguće da i danas šutke prolazimo pokraj te činjenice neslobode, pokraj memoricida i cenzure, uopće ne shvaćajući da se šutnjom o neslobodi, pristajanjem na vidljive i nevidljive brnjice, ne odgajamo za ljude, nego se odgajamo za ništarije!? 356 Tomislav Jonjić

Jer, ne radi se samo o tome da je tijekom jugoslavenskoga terora – onoga rojalističkoga, a pogotovo onoga komunističkoga – ljudima utjeran strah u kosti do te mjere da se i dalje skrivaju ili da, u najbolju ruku, izmišljaju ili su prisiljeni izmišljati kojekakve eufemizme, rebuse i zagonetke (poput znamenite „hrvatske domovinske vojske” koja bi imala značiti sve i ne značiti ništa, pa nitko ne zna, označava li ona Hrvatske oružane snage, Ustašku vojnicu ili ne- što treće), nego se radi o tome da se odričemo vlastitoga dostojanstva svaki put kad bez prosvjeda i negodovanja dopustimo da nam ukradu pamćenje i ime. Isto vrijedi i u obrnutom slučaju: kad se ukrade ime pripadnicima Narodno- oslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije, pa ih se proglasi „hrvatskim partizanima“; kad se činjenica ulaska Jugoslavenske armije u Zagreb i svečano podizanje jugoslavenske zastave proglasi ne obnovom Jugoslavije, nego oslobođenjem Hrvatske. Jer: povijest se ne briše, reče svojedobno Ivan Oršanić. I nema ni mirenja niti istine dok se stvari ne počnu nazivati svojim imenom. Zato i ova rasprava vrijedi samo zbog te opće, zajedničke teme, jer o rje- šenju tog pitanja ovisi, hoće li političke vlasti propisivati granice historiografskih, pa posljedično i kulturno-povijesnih istraživanja; i onda dalje, hoće li i do kada će se oni koji pišu o hrvatskoj kulturi XX. stoljeća podvrgavati autocen- zuri i izbjegavati nazivanje stvari, pojava, stranaka i pokreta njihovim pravim imenom? Pritom je suvišno dokazivati kako je najstravičnije da se politička korektnost kanonizira a autocenzura nameće u ime demokracije, čak i u ime Hrvatske! A kad ne bi služila kao povod za tu načelnu raspravu, onda bi se repliku Milana Puljiza moglo i ignorirati, tim više što je njegovo ponašanje raritetno: čovjeka se navelo da napiše poopširan tekst kojim reagira na relativno oštar napadaj, a on u toj istoj reakciji piše kako uopće ne traži da se njegov odgovor objavi. Zbog kojega ga je vraga onda pisao? Komu je sada dužan i komu danas mora položiti račun? Tko ga je upregao u kola koja i nije kadar vući? Zar onaj tko inzistira da se taj (tuđi!) tekst objavi? Nije li onda umjesno pitati, ne na zadnjemu mjestu, što treba misliti o onomu koji u svoja kola hoće upregnuti jednoga Milana Puljiza? Jer, i nedarovitiji bi psiholozi mogli u tome prepoznati koješta, a nešto prepoznajemo i mi laici, napose ako smo upućeni u neke od tankih struna kojima se ta tužaljka gudi, ali – noblesse oblige. Plemstvo obvezuje, pa je red uredniš- Trgovci hrvatskim kožama 357

tva da tekst Milana Puljiza u cijelosti i objavi, kad ga je čovjek već napisao i poslao, što sâm, a što posredovanjem onih koji nemaju petlje sami se oglasiti i na kreševo izići, ali zato imaju petlje komesarski negodovati što ih se – ne štiti od kritike! Lijepo! Lijepo je kad čeljade umisli da je božanstvo – makar se i božanstva danas mire s time da su podložna kritici – ali kako je tema u literaturi obrađena tisućama puta, ne ćemo time sada prljati ruke. A kad je već objavljeno, red je vidjeti i što je to objavljeno. U svome odgovoru Milan Puljiz tvrdi da pjesme Luke Puljiza, amputaciju kojih sam mu predbacio, „nisu izabrane jer su prigodničarske i manje su umjet- ničke vrijednosti“, pa dodaje: „To je urednikovo pravo.“ Vrlo lijepo, samo da je istinito! Ne znajući da će Milan Puljiz reagirati na moj članak u Političkom zatvoreniku, i sam sam Puljizove pjesme iz njegova ukoričenoga „ustaškog ciklusa“ ocijenio – doslovce – prigodnima, prigodni- čarskima i, općenito – slabima. Slabima čak i u općenito nejaku Puljizovu opusu! Ima u periodici razasutih i boljih njegovih pjesama koje bi spadale u taj ciklus, pa je šteta da ih sam autor u nj nije uvrstio. No, kad je tako, mi to promijeniti ne možemo. A nema dvojbe: bilo bi doista uredničko pravo u svakome izboru izostaviti manje vrijedne pjesme, ali samo uz jedan uvjet: da je urednik to tako i napisao. Ali, društveno-politički radnik Milan Puljiz to u svojoj kerpljačini od knjige nije nigdje napisao. Zato se sada mora dovijati jeftinim izmišljotinama. On je, naime, u (nenaslovljenom) predgovoru naveo doslovce: „Obje su knjige preslikane: nije dodano niti je oduzeto ni jedno slovo, osim što je izostavljeno devet pjesama s početka druge zbirke. Jedanaest pjesama iz prve, s neznatnim izmjenama, autor je prenio i u drugu zbirku. Nismo ih uvrstili, pa su ovo zapravo izabrane pjesme Luke Puljiza.“ Kao što se vidi, društveno-politički radnik izmišlja (običnim bi se i svakomu razumljivim hrvatskim jezikom precizno kazalo: laže), jer u njegovu uvod- nome tekstu knjige pjesama Luke Puljiza, doduše, postoji onaj majestetični plural, ali nema ni jednoga jedinog slova o umjetničkoj vrijednosti kao mjerilu za (ne)uvrštavanje u te izabrane pjesme. Ni jednoga! Ali zato ima dodatna klopka za neupućenog čitatelja: naglašavanje da su knjige „preslikane“ i da „nije dodano niti je oduzeto ni jedno slovo“. To naglašavanje (koje uostalom nije točno, ali to je od sporedne važnosti) ima svrhu jedino onda kad služi prikrivanju činjenica; inače za njim ne bi postojala nikakva, ni obavijesna niti stilska potreba. 358 Tomislav Jonjić

U posljednjim desetljećima sviknut sjediti na više stolaca (ah, prokleta sloboda, jer – lako je bilo do nazad nepuna tri desetljeća, kad te buridanovske dvojbe nije bilo!), Milan je Puljiz jednostavno izbjegao obavijestiti čitatelja, kojemu se je kriteriju pri sakaćenju pjesništva svoga prezimenjaka priklonio, e kako bi – ako i kada ustreba – mogao primijeniti genijalni obrazac iz protu- deklaracijske borbe 1967. (u kojoj je, kao što znademo, na diku i ponos hrvatskoga naroda, zamjernu ulogu imao opskurni Stjepan Mesić, prividni objekt, a zapravo naručitelj i jedini adresat jednog od podaničkih hvalospjeva izišlih iz pera Milana Puljiza). Tada, te davne 1967. godine, na upit „kakav je njegov stav o Deklaraciji“, koji je došao od predstavnika partijskih foruma za čiju se znatiželju nije pouzdano znalo, ište li i naplatu na odgovornom mjestu ili ima služiti tek kao putokaz za vlastitu orijentaciju, jedan se je imotski sudac hitro domislio odgovoru koji je odmah, strjelovito i pravocrtno ušao u legendu i tamo ostao da dana današnjega: „Pravilan!“ Sličnim se je lisičenjem, kao što vidimo, pokušao poslužiti društveno-poli- tički radnik Milan Puljiz, valjda računajući na to da će kako predstavljači, tako i možebitni prikazivači, potom i publika – ukoliko svi oni ili bar većina njih ne puše u isti rog ili ukoliko već nije primjerno neinformirana ili uobičajeno površna – imati također „pravilan stav“ o tome bizantinskom postupku. Jer, recept je jednostavan i bezbroj puta prokušan: prešutjet ćemo kriterije, da ih možemo izmisliti po potrebi, kako bismo ostali „na liniji“ i uvijek imali „pravilan stav“. Poput Mesića: 1967. protiv Deklaracije, 1971. za nju; 1990. za Juru i Bobana, 2000. za kapu partizanku; 1991. za samostalnu Hrvatsku, 2001. za zapadnobalkanski region. A pred tim tužnim glavinjanjem Milana Puljiza uzmiče njegovo nehotično priznanje vlastite nedoraslosti i za taj u biti jednostavan posao pretiskivanja dviju opsegom malih zbirki pjesama, bez kritičkog aparata i književnokritičke studije. Jer, samo će potpuni nevježa – i onaj tko u rukama nikad nije držao kritičko izdanje djela bilo kojega književnika – u izabrane pjesme uvrstiti prvotne verzije pjesničkih uradaka, ne shvaćajući da zadnja verzija predstavlja pjesnikovu konačnu riječ, i da je samo njoj mjesto u izabranim pjesmama. Zato je Milana Puljiza uzaludno uvjeravati da su mnoga od klasičnih djela i hrvatskih pjesnika – od preporodnoga doba preko Matoša, Ujevića, Nazora i Šimića sve do Trgovci hrvatskim kožama 359 najnovijeg doba – u prvotisku imala bitno drugačiji oblik od onoga koji danas nalazimo u antologijama i čitankama. Kad bi to vrijedilo truda (i uz uvjet da mu to nisu preporučili bar oni pred- stavljači sa zagrebačke promocije koji su se knjigom bavili ili se bave), moglo bi se Milana Puljiza poslati u kakvu knjižnicu da pogleda kritičko izdanje sabranih djela bar spomenute četvorice hrvatskih pjesnika, pa usporedi konačne verzije s prvotiscima njihovih ne samo poetskih, nego i proznih uradaka. Ali kad je Milan Puljiz posrijedi, to je uzaludan trud. On će u svoj izbor uvrstiti pjesmu „Otac je prodao kravu“ iz prve zbirke, ali ne i njezinu dorađenu verziju objavljenu u drugoj zbirci pod naslovom „Zapis o kravi Ružovi“. Uvr- stit će pjesmu „Suša“ u prvotnoj, ali ne i onu u konačnoj, izmijenjenoj verziji; objavit će pjesmu „Nedjelja“ iz prve zbirke, ali ne istu pjesmu koja je u drugoj zbirci objavljena pod naslovom „Nedjelja u mom selu“. Jednako će postupiti i s pjesmom „Kako je umro moj djed?“ koja je 1944. preimenovana u „Moj djed“, i tako dalje. Treba li jasnijeg dokaza nedoraslosti? I treba li napominjati da – ako je suditi po dostupnome tekstu njihova izlaganja – predstavljači zagrebačkog izdanja iz 2011. o tome nisu ni beknuli, pa se može samo nagađati, jesu li to uopće uočili? Štoviše, jesu li ikad vidjeli izvorne zbirke Luke Puljiza, i – ako jesu – u što su gledali, i zašto priređivača nisu posavjetovali da se okani posla kojemu nije dorastao... Milan Puljiz, doduše, tvrdi da ja nisam čitao predgovor knjižice iz 2011., a možda ju ni vidio te se upušta u dodatno mjesečarenje („Pisac psovačkog teksta očito nije pročitao predgovor, možda nije vidio ni knjigu, možda je tek načuo što je netko rekao...“), pa potom navodi da u mome „podužem tekstu“ (koji da je objavljen u posljednjemu lanjskom „trobroju“ Političkog zatvorenika) „nema ni jedne originalne riječi pisca teksta, ni jedne nove riječi koja bi pomogla da se osvijetli život i pjesnikovo djelo“. Shvaćam da je Milan Puljiz usplahiren i nervozan. Takvo je dijete kad ga se uhvati s rukom u pekmezu, takav je lupež kad ga se zatekne in flagranti. Zato društveno-politički radnik desetljećima uhljebljen u novinstvu nije u stanju pročitati ni impresum časopisa. Jer, momčino Puljizu, nije posrijedi nikakav trobroj Političkog zatvorenika nego je riječ o broju, kao što mu na koricama lijepo i krupnim slovima odnosno brojevima piše. A kao što se iz moga članka vidi, ja sam primijetio kako je Milan Puljiz u svome tekstu preuzeo čitave reče- 360 Tomislav Jonjić nice (npr. Alilovićeve), a da to nijednom riječju nije spomenuo, što je lupeština koju se eufemistički naziva plagijatom. Spomenuo sam da je opširno prepričao umiljate konfabulacije nekoga Mir- ka Kovačića o njegovu ocu kao „haesesovcu podravskoga tipa“, a da pritom nije nigdje zabilježio tko je taj Mirko Kovačić, niti kako mu je ocu bilo ime. Još manje je zabilježio bilo kakav podatak iz kojega bi čitatelj mogao zaključi- ti, što je taj bezimeni Kovačićev otac bio, po čemu je bitan i po čemu je uopće usporediv s Lukom Puljizom (pa bi se sve to moglo zvati otužnom ilustracijom kakvoće novinarskoga pera Milana Puljiza odnosno svjedodžbom njegova nepoznavanja elementarnih pravila novinarskoga zanata). Primijetio sam i to da je pojam „haesesovac podravskoga tipa“ potpuno nepoznat hrvatskoj političkoj fenomenologiji, pa sam se – uzalud, eto! – ponadao da će mi Milan Puljiz (skupa s misterioznim Mirkom Kovačićem i njegovim bezimenim, malne fantomskim ocem) objasniti što ta sintagma znači, i po čemu je pok. Luka Puljiz bio „haesesovac“, po čemu je to bio u doba Dru- goga svjetskog rata, a navlastito po čemu je bio haesesovac „podravskoga“, a ne možda posavskoga, pokupskoga, bosutskoga, zrmanjskoga ili imotskoga „tipa“. Ništa on, međutim, o tome. Krhko je znanje i veliko neznanje u Milan-efen- dije, zar ne? A umjesto toga, on tvrdi da ja u svome tekstu nisam donio ništa nova o Luki Puljizu. Nije tako, i lako je dokazati da nije tako. I članak o Luki Puljizu i rubrika o pobijenim pjesnicima u Političkome zatvoreniku imaju zadaću podsjetiti, nemaju ambiciju istražiti. Nijednim od tamo obrađenih pjesnika nisam se potanje bavio, pa tako ni Lukom Puljizom. Op- ćenito, zanimaju me ideje, eventualno pojedinci koji ih personificiraju, nikad pojedinci sami po sebi. Zato će i slabo potkovani čitatelj vidjeti da ni moj tekst u Političkome zatvoreniku nije imao nikakvih posebnih ambicija. O ubijenome pjesniku nisam proveo nikakvo sustavnije istraživanje čak ni periodike (kamoli arhivskoga gradiva!), niti sam se držao – pa se ni danas ne držim – osobito upućenim u njegov život i njegovo djelo. Sve što znadem o njemu svodi se na pabirke iz novina i časopisa koje sam, istražujući neke druge teme, usput zabilježio samo zbog pjesnikova (i moga) podrijetla i zbog njegove sudbine. Drugim riječima, i onda i sada znadem samo onoliko koliko je dovoljno za prigodni tekst. No, i to što znadem i što sam u uzgrednome tekstu zabilježio, Trgovci hrvatskim kožama 361

više je od kerpljačine koju je Milan Puljiz unio među korice knjižice Luka Puljiz: Zapisi o siromacima. A baš zato što čak ni u novinskome tekstu nije primjereno nabrajati frag mente koji upućuju na to da je potrebno poduzeti istraživanje Puljizova života i djela, nisam spominjao ni mnoštvo drugih pojedinosti koje sam u prethodnim godinama i desetljećima zabilježio. Nisam znao za pjesmu objavljenu u Božićnici za 1939. godinu, na koju upozorava Petar Blažević, ali nisam spominjao, primjerice, da se u nekim uspomenama objavljenima u vukovarskome Hrvatskom borcu tvrdi kako je vukovarska ustaška jezgra u vrijeme proglašenja Nezavisne Države Hrvatske povjerila skupini pod vodstvom „brata Luke Puljiza“ „zauzeti brzoglasnu cen- tralu makar i po cijenu borbe sa srpskim časnicima“, premda bi to – ta odluka da se poluge državne vlasti preuzmu i oružjem – vrlo zgodno ilustrirala tezu o pjesniku kao „haesesovcu podravskoga tipa“. Nisam spominjao ni to da je Lukin brat Danijel Puljiz bio ustaški tabornik u Borovu, pa u Borovu Selu, potom i u nekim drugim taborima u okolici Vu- kovara, a ni to da su u Ustaškoj mladeži u velikoj župi Vuka odnosno Vuka I. dobili udjelbe mnogi čija prezimena upućuju i na zavičajnu povezanost s Puljizima. U skladu s njegovom ograničenom svrhom i nakanom, u mome člančiću o Luki Puljizu nije spomenut ni podatak da je pjesnik surađivao u Hrvatskom oraču: prosvjetno-književnom zborniku za sve hrvatske krajeve, s godišnjakom za godinu 1942., što su ga uredili Ante Oršanić i Ivo Balentović, a Luka se je u njemu pojavio skupa, recimo, s također ubijenim i nesumnjivo darovitijim Draženom Panjkotom. Nisam naveo ni to da je jednu Puljizovu pjesmu („Balada o majčinom srcu“) Zlatko Milković 1941. uvrstio u svoj izbor Hrvatskih balada. Također nisam spominjao da je „stožernik Ustaške Mladeži župe Vuka Luka Puljiz sa suprugom“ bio koncem siječnja 1942., skupa s velikim župa- nom Jakobom Elickerom i knezom Erweinom Lobkowitzem, među viđenijim uzvanicima I. Ustaške večeri koja je održana u Hrvatskome domu u Vukovaru, a ni to da ga lokalni tisak registrira na brojnim ustaškim i državnim priredbama kao organizatora i sudionika. Nisam posebno napominjao da je kao stožernik Ustaške mladeži u više navrata javno pozivao na različite humanitarne i dragovoljne akcije, a ni to da je, recimo, u ožujku 1942. u istome svojstvu, s odjelnim upraviteljem Upravnog 362 Tomislav Jonjić zapovjedništva Ustaške mladeži dr. Julijem Makancem, bio nazočan ispitima dužnosnika Mladeži u Borovu, pa su nakon završetka tečaja njih dvojica i ravnatelj škole prof. Nikola Zambelli održali vatrene ustaške govore. Nisam u svoj tekst uvrstio ni podatak da je upravni zapovjednik Glavnoga ustaškog stana, poglavni pobočnik Blaž Lorković „po odredbi Poglavnika“ u ožujku 1942. imenovao Luku Puljiza članom Ustaškoga stegovnoga i kaznenog suda (USIKS) u velikoj župi Vuka, a činilo mi se nepriličnim u kratki tekst uvrstiti i podatak da je Puljiz početkom svibnja 1942. predvodio izaslanstvo Ustaške mladeži svoga stožera najprije kod upravnog zapovjednika Ivana Or- šanića, a potom i kod državnog poglavara, poglavnika Ante Pavelića. Bio je to uvod u Oršanićev dolazak u Vukovar i obilazak tamošnjih organizacija Ustaš- ke mladeži, što je organizirao upravo Puljiz koji je gosta i službeno pratio. Nije mi se činilo nužnim napomenuti ni to, da je Hrvatski narod, središnje glasilo ustaškoga pokreta (u kojem je Luka Puljiz, ako je vjerovati inicijalima, također surađivao), u studenome i u prosincu 1942. na više mjesta izvješćivao kako je Puljiz (valjda kao „haesesovac podravskoga tipa“?) sudjelovao u nizu „ustaških pouzdaničkih sastanaka“ koje su diljem istočne Hrvatske održavali Vjekoslav Blaškov, Janko Tortić, Mladen Lorković, Ivica Frković, Mile Star- čević, Ante Nikšić, Marko Čović, Mime Rosandić i još niz drugih iz, moglo bi se reći, prvoga ustaškog ešalona. Nisam spominjao ni to, da je izlazak prve Puljizove zbirke, koju inače pod br. 124. spominje Hrvatska bibliografija za razdoblje od svibnja do kolovoza 1942. godine, možda ipak moguće i preciznije datirati, budući da je u dnevnome tisku u prvoj polovici srpnja 1942. najavljeno kako ona uskoro izlazi iz tiska. Vijest je, naime, donijela i Dujmovićeva Nova Hrvatska, pa se može računati da je zbirka doista i objavljena u srpnju te godine. S druge strane, drugu i zadnju njegovu zbirku ne bilježi Hrvatska bibliografija za razdoblje od siječnja do travnja 1944., pa bi i to moglo upućivati na stanovite zaključke. Razumije se da njima Milan Puljiz nije dorastao, jer se ne radi o čovjeku koji znade postavljati pitanja; takvi, pak, ne znaju davati ni odgovore. Nisam u svoj tekst uvrstio ni podatak da je Luka Puljiz kao stožernik Ustaš- ke mladeži u kolovozu 1942. bio među onima koji su u Borovu dočekali izaslanstvo Hlinkine mladeži, pa ni to da je u istome svojstvu približno u isto doba posjetio neke tužne izložbe („Židovi“) u Vukovaru i u Zemunu... Ništa od toga nije našlo mjesta u mome kratkom prikazu (ali je svim tim, i još mnogim drugim podatcima bilo mjesta u nečemu što se hoće zvati bio- Trgovci hrvatskim kožama 363

grafsko-bibliografskom napomenom uz knjigu tobože izabranih pjesama Luke Puljiza!), a ipak je – protivno invektivama usplahirenoga i nervoznoga Milana Puljiza – i u takvome mom članku naveden čitav niz podataka koje od 1945. do danas nije spomenuo baš nitko od onih koji su o Luki Puljizu pisali, uklju- čujući društveno-političke radnike. Dakle, u mome je kratkom i prigodnom članku malko dopunjen i ispravljen popis publikacija u kojima je pokojni pjesnik surađivao između dva svjetska rata, a prvi put su spomenute neke u kojima je surađivao tijekom rata (Ustaška mladež, Naraštaj slobode). Spomenute su, a onda i objavljene i neke njegove pjesme iz tih časopisa, o kojima od 1945. nitko nije ni zucnuo, a kamoli ih objavio. Upozoreno je na vjerojatno njegove, dijelom memoarske, a dijelom propagandne tekstove o predratnome djelovanju domovinskoga ustaškog pokreta u hrvatskome Podunavlju i osobito u Vukovaru, uz ogradu da su potpisani inicijalima, pa njegovo autorstvo tek treba verificirati. U mome je člančiću također istaknuto kako je prilično problematična uvjerljivost standardne tvrdnje da je Luka Puljiz bio urednik vanjskopolitičke rubrike zagrebačkoga dnevnog lista Nova Hrvatska koji je uređivao Franjo Dujmović, jer je Puljiz postao tek članom uredništva tog lista, i to nakon što je bio naznačen odgovornim urednikom kratkotrajnoga istoimenog lista, kojemu sudbinu nisam uspio razjasniti. Katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice spominje, naime, list Nova Hr- vatska kojemu je urednik Luka Puljiz, dodajući da je izlazio 1941. i da je izišlo samo osam brojeva. S tim su, međutim, skopčane četiri nevolje. Prva, da taj list ne spominje Hrvatska bibliografija za 1941., koju je uz potporu Sveuči- lišne knjižnice objavljivalo Hrvatsko bibliotekarsko društvo, a kao odgovorni urednik potpisao Jure Pavičić. Druga, da list toga naziva i pod tom signaturom uopće ne spominje Građa za bibliografiju jugoslavenske periodike iz 1955., koju je kao glavni urednik potpisao Mate Ujević. Treće, da taj Puljizov list ne spominje nijedan pregled niti leksikon hrvatskoga novinstva koji mi je poznat. I četvrto, da problem bez ozbiljna istraživanja nije moguće riješiti, jer je taj Puljizov list u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici zagubljen prigodom davne selidbe u sadašnju zgradu, a ja za daljnju potragu nemam vremena. Uslijed toga se u svome kratkom tekstu nisam upuštao ni u kakve spekula- cije oko toga lista, pa sada ovdje – spominjući uzgred da je očito kako ni Petar Blažević nije uočio taj problem – navodim tek to da sam od ljudi koji bi mogli 364 Tomislav Jonjić

biti upućeni, doznao da je Puljizova Nova Hrvatska zapravo bila kratkotrajni tjednik koji je pokrenut u jesen 1941., a onda je pripojen zagrebačkomu No- vomu listu koji je u studenome iste godine preimenovan u Novu Hrvatsku. No, zasad je to samo pretpostavka koju tek valja dokazivati. U mom je tekstu također prvi put navedeno da se Luki Puljizu zasigurno ili s priličnom pouzdanošću može pripisati dvjestotinjak objavljenih političkih članaka, pri čemu nitko ne mora dijeliti moje mišljenje da oni ne predstavljaju manje vrijedan dio njegova opusa od njegova pjesništva, ali će se svatko pristojan složiti da se tih dvjestotinjak članaka ne može jednostavno prešutjeti (kao što se uporno činilo, i kao što nastavlja činiti usplahireni i nervozni Milan Puljiz). Do moga članka nije od 1945. baš nitko spomenuo da je Luka Puljiz držao ideološko-politička predavanja u Školi ustaške mladeži u Borovu i na valovi- ma Državne krugovalne postaje u Sarajevu, pa ni to da su mnoga od tih sarajevskih predavanja potom objavljena kao uvodnici Naraštaja slobode, tamoš- njega časopisa Ustaške mladeži. (U dnevnome je tisku, naime, u prvoj polovici siječnja 1943. objavljeno kako je Luka Puljiz imenovan zapovjednikom nove ispostave zapovjedništva Ustaške mladeži u Sarajevu.) Nisam u svome tekstu posebno isticao da Milan Puljiz nema pojma kako u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bilo nikakvih „županija“ (pa je budalasto pitati se, je li Luka možda bio dužnosnik na „županijskoj razini“), ali sam upozorio na to da je najvjerojatnije pogrješan podatak kako je bio ustaški sto- žernik, podatak koji se stalno nekritički prepisuje i ponavlja. Tu su tvrdnju ponovili i Alilović i Pojić, a očito se je za njima poveo i stanoviti PP (što treba čitati kao protuha i paljetkar, a ne, recimo, kao Petar Požar), pa je za tom soli, naravno, pošao i Milan Puljiz (baš kao što i priliči onoj živadi što poslovično za soli ide). Naime, od jeseni 1941. na puno mjesta u periodici i u novinstvu spominje se Luka Puljiz kao stožernik Ustaške mladeži, tek pred kraj 1942. u nekoliko navrata se u dnevnome tisku (u povodu skupština održanih u Zemunu, Kuku- jevcima i u Vukovaru) uz njegovo ime stavlja oznaka „stožernik“ odnosno „ustaški stožernik“. Neoprezno je olako se povesti se tim oznakama, pa stvar treba potanje istražiti. Pritom valja imati na umu da je prvim ustaškim sto- žernikom za Veliku župu Vuka u lipnju 1941. imenovan ing. Božo Petračić, a sredinom rujna 1941. tu je udjelbu preuzeo ustaša povratnik Stipe Došen, Trgovci hrvatskim kožama 365

rodom iz Rizvanuše kod Gospića. Kasnije je kao ustaški stožernik zabilježen Marijan Gec. Budući da postoji mnoštvo potvrda da se Luka Puljiz do sredine studenoga 1942. spominje kao stožernik Ustaške mladeži, a da je nesporno kako je Hrvat- ski narod 10. siječnja 1943. donio obavijest da je on imenovan zapovjednikom nove ispostave zapovjedništva Ustaške mladeži u Sarajevu (gdje će kao takav potpisati mnoštvo isprava i članaka, pa i u biografskoj napomeni druge svoje zbirke navesti: „Sada je zapovjednik Izpostave Zapovjedničtva Ustaške mla- deži u Sarajevu“), posve očito je kako je malo vjerojatno da je na svega dva mjeseca imenovan ustaškim stožernikom, pa opet vraćen Ustaškoj mladeži. To bi sugeriralo da je ono nekoliko nazivanja ustaškim stožernikom u studenome i u prosincu 1942. posljedica neobaviještenosti izvjestitelja ili pogrje- šaka u prijepisu. U to su se vrijeme novinske vijesti često diktirale telefonom, pa su takve pogrješke moguće. K tome treba imati na umu da su promjene u ustroju Ustaškog pokreta, pa i u ustroju Ustaške mladeži, ponukale vodstvo potonje organizacije da u drugoj polovici 1942. u Dužnostniku: službenom listu Ustaške mladeži upozori „sve stožere, logore i tabore“, da čak ni ustaški dužnosnici ne vladaju nazivljem niti znaju tko koga imenuje i kako ga oslov- ljava. Nejasnoće će postati još veće kad u studenome 1944. dođe do restrukturiranja Ustaške mladeži i uvođenja novoga nazivlja. Ali, badava je sve to; badava sam ja upozorio na to kako raspoloživi podatci pokazuju da Luka Puljiz, po svemu sudeći, nije bio nikakav ustaški sto- žernik, nego tek stožernik Ustaške mladeži, jer Milan Puljiz i sada, reagirajući na moj tekst, ponovno mehanički ponavlja kako je pokojni pjesnik bio ustaški stožernik. On, naime, uopće nije primijetio što sam napisao, a nije primijetio zato što ne razumije razliku između te dvije službe (što potvrđuje i njegovo bulažnjenje o „Hrvatskoj mladeži“). K tome mu nedostaje ono što se hoće čak i za prepisivanje: malko dara i zrno kritičnosti. Jer, ustaški stožernik i stožernik ustaške mladeži, to su dvije različite stvari, dvije različite funkcije (iliti udjelbe, kako bi se onda kazalo). Znam da ima tvrdih glava, glava u koje činjenice teško ulaze, i da je jugoslavenskomu društveno-političkom radniku strano nazivlje kojim su se služili domaći izdajice i njihov pokret. Zbog vlastita ga neznanja nisu poučili ni učeni šaptači, od priučenih se to nije moglo ni očekivati. Zato se moram ponovno sizifovski upustiti u poučavanje Milana Puljiza et consortes. Poslužit ću se 366 Tomislav Jonjić analogijom koja je, unatoč šepavosti takvog dokazivanja, jednomu kompartij- cu vjerojatno razumljivija. Dakle, druže Puljizu, stožernik Ustaške mladeži nije isto što i ustaški sto- žernik, nego se od ustaškog stožernika mutatis mutandis razlikuje onoliko i onako kako se sekretar SKOJ-a razlikuje od generalnoga sekretara KPJ. Dru- gim riječima, razlikuje se onako kako se je od Najvećeg Sina Naših Naroda I Narodnosti razlikovao, recimo, drug Ivo Lola Ribar, a on je – zar ne, druže Mi- lane – također bio Veliki, Ali Ipak Nešto Manji Sin Naših Naroda I Narodnosti. I tako dalje, i tako dalje. Rezimirajmo: nijedan od spomenutih, ovdje ponovljenih podataka koji su navedeni u mome članku, nije objavljen nakon 1945. godine. Nijednoga od njih nisu spomenuli ni Alilović, ni Pojić, ni Juroš niti bilo tko drugi. To, drugim riječima, znači da usplahireni i nervozni drug Milan Puljiz i opet ne govori istinu kad tvrdi da nisam objavio ništa što se o pjesniku nije znalo. A taj grozd ranije nepoznatih i neobjavljenih, a zapravo tek usput popabir čenih podataka o Luki Puljizu koje sam objavio, bjelodano pokazuje, da bi se sustavnijim i temeljitijim radom – pregledom predratne i ratne periodike, a osobito arhivskim istraživanjem – otkrilo puno više. To je trebalo učiniti najkasnije onda kad su pothvat, štono reče Milan Puljiz: „financirali Runovićani“ odnosno kad im se posrećilo da – kupe mačka u vreći. Ono što sam ja pronašao, za jedan običan novinski tekst i nije tako malo. Priznat će to svatko tko ima obraza, a matematički je mjerljivo da je to neusporedivo više od onoga što je priopćio Milan Puljiz (koji o Luki Puljizu doista nije objavio nijednu novu činjenicu, osim par seoskih anegdota o njegovim predcima, koje bi, doduše, imale svoju vrijednost kad ih ne bi pratilo svjesno prešućivanje drugih podataka). Usput, ono što sam objavio ja, znatno više je i od onoga što je dao znati jedan od zagrebačkih predstavljača 2011. godine, Mate Maras, koji je – valj da u nedostatku drugih izvora i podataka o životu pokojnog pjesnika (jer se drugačije ne smije pretpostaviti!) – u svome izlaganju ekstenzivno (točnije: od riječi do riječi) citirao ni manje ni više, nego – Wikipediju, pa onda to pozivanje na poslovično nepouzdan izvor kasnije i objavio. Bio je pritom korektan, pa nije krio čime se je poslužio. Inače, taj wikipedijski tekstić (iz pera, dakako, neimenovanih i nepoznatih autora), u biti se oslanja na Alilovićeva istraživa- nja, a nažalost nije propušten čak ni kroz rešeto Pojićeve bilješke, koja bi mu pomogla, jer doista jest korisna, premda također ima krupnih nedostataka. Trgovci hrvatskim kožama 367

A meni se čini kako logika nameće samo jedan zaključak: da Marasovo pozivanje na Wikipediju i citiranje tamošnjega teksta baš na predstavljanju knjige koju je priredio te joj predgovor i pogovor napisao Milan Puljiz, kristalno jasno, jasnije od ičega, svjedoči da inače marljivu i akribičnu predstavljaču sav taj otužni priređivački trud Milana Puljiza nije bio ni od kakve pomoći. Da je drugačije, ne bi mu trebalo pozivanje na Wikipediju, nego bi se oslonio na Milana Puljiza. No, kad je o životu i o pjesništvu Luke Puljiza riječ, i kad je riječ o povijes nim okolnostima u kojima je pjesnik djelovao, na toga se društveno-političkog radnika nije moguće osloniti (osim ako ga se stavi da podupre kakav trošni suhozid, a valjda bi zgodno poslužio i kad bi se njime podkolčila oboljela buk- va): nema tijeska kojim bi se dalo išta iscijediti iz teksta predgovora i pogovora koje je potpisao Milan Puljiz. Kako ne bi bilo nedoumica, moram dometnuti da za sadržaj Marasova izlaganja donedavno nisam znao. Zato sam svojedobno, u br. 265, vrlo jasno napisao: „Na internetskim je bespućima moguće pronaći podatak da su tu knjigu u listopadu 2011. u prostorijama Matice hrvatske u Zagrebu predstavili Milan Puljiz, Mate Maras, Stjepan Sučić i Mijo Jukić. Ne navodi se potanje, što je tko od njih tom zgodom kazao, pa danas ne znamo, jesu li se i ostali predstavljači pridružili priređivačevu furtimašenju. Bolje bi bilo da nisu, jer – posve je jasno da Luka Puljiz nije baš nikoga ovlastio da iz njegova životopisa i iz njegove bibliografije briše stranice kojima se je on sam, nema sumnje, ponosio.“ Zato samo ljudi zaslijepljeni sebeljubljem (koje je tim frapantnije što je razloga za zaljubljenost u sebe manje!) – ili ljudi koji, poput Milana Puljiza, ne razumiju hrvatski jezik – mogu napisati ono što je on napisao: da sam se „iz nerazumnih razloga (...) okomio na Miju Jukića, Stjepana Sučića i Matu Marasa“ i da sam ih „osumnjičio zbog toga što su govorili na predstavljanju“ knjige u listopadu 2011. godine. Kondicional se uči u osnovnoj školi, ali je Milan Puljiz vjerojatno prestar da bi ga tamo primili. Prema prosvjetnim propisima, tamo se ravnaju godištem rođenja, a ne nekim drugim mjerilima (npr. čitanjem i razumijevanjem teksta) koja bi Milanu Puljizu širom otvorila vrata osnovnoškolskih učionica. Tamo bi mu bilo mjesto i po računanju, jer onaj tko plagira tekst Ivana Alilovića o Luki Puljizu iz 1991., pa tvrdi da se pjesnikovo ime „nije spominjalo sedam deset- ljeća“, pokazuje da ne zna ni račun koji svladavaju djeca u prvome razredu pučke škole. Jer, tih 46 godina od 1945. do 1991. manje je i od punih pet, a ka- 368 Tomislav Jonjić moli od sedam desetljeća. A onaj tko znade čitati, lako će pročitati da se nisam „okomio“ na predstavljače, niti sam ikoga „sumnjičio“, jer, kao što sam rekao – pojma nisam imao što su tom zgodom govorili Mijo Jukić i Stjepan Sučić. Mate Maras mi je sam, privatno, dostavio svoj tekst. Bilo je to nakon izlaska prethodnoga broja Političkog zatvorenika i, dakako, u zgodno, neslučajno vrijeme. Obavijestio me je i da je njegov tekst objavljen u Runovićima, listu župe Gospe od Karmela Runovići. Ni ostale niti ostalo nije spominjao. Privat- no sam mu (i kritično) odgovorio; on je raspravu odbio prihvatiti. O razlozima mogu samo nagađati (pa misliti svoje i o tome, je li moje nagađanje logično!), no što se njega tiče: dvije ga volje k'o kadije. Malo kasnije me obavijestiše da je i izlaganje Mije Jukića objavljeno na istome mjestu, u bloku posvećenom predstavljanju knjige (Runovići, 17/2011., br. 2 /33/, str. 35.-43.). Poslaše mi i taj blok. Nisu tekstovi iz tog bloka ni povod niti razlog ovomu osvrtu, pa nema potrebe potanje objašnjavati zašto volim da nijednom od njih nisam autor. Jedino sa žaljenjem moram primijetiti kako su se obistinile moje bojazni da i oni pate od težnje da se prešute činjenice. Za tekstove izgovorene na zagrebačkom predstavljanju knjige stihova Luke Puljiza i potom objavljene u Runovićima, moglo bi se, naime, na prvi pogled kazati da su korektni, zanatski. Pomnjivije čitani, mogli bi dobiti i drugačiju ocjenu. Ne ću predaleko, tek onoliko koliko se ovdašnje teme tiče. Spominje se, dakle, tamo da je Luka Puljiz bio hrvatski rodoljub i da je dao život za hrvatsku državu, nestavši na povlačenju prema Bleiburgu (Jukić, potom i Maras). No, ne spominje se, komu bi valjalo pripisati njegovu smrt. Nestao sam od sebe. Izgubio mu se trag. Ubilo ga. Tako se šaptalo nekad, kad se nije smjelo skoro ni pomisliti, a kamoli kazati tko je pobio one što su „nestali“ u svibnju 1945. godine. Bezlični „ubilo ga“ nije se mogao tumačiti kao optužba. Ne zna se tko je kriv, pa dakle – nitko nije osumnjičen niti je tko kriv. „Mir, mir, nitko nije kriv!“ – slušali smo i pola stoljeća kasnije. Nisu krivi ni antifašisti, tzv. hrvatski partizani, a nije kriva ni Jugoslaven- ska armija u čijem su sastavu ti tzv. hrvatski partizani nastupali. Nije kriva ni Jugoslavija za koju su se borili. Puljiz je jednostavno „nestao na putu prema Bleiburgu“. Možda je na tom „putu“ zalutao, pa ga pojeo vuk ili medvjed? Čini se da bi formula „nestao na povlačenju prema Bleiburgu“ pokrila i tu moguć- nost, zar ne? Štoviše, kaže Jukić: „Mi se ideološki ne opredjeljujemo, mi slavimo pjesnika, rodoljuba koji je dao svoj život...“ A oko čega bismo se to „ideološki Trgovci hrvatskim kožama 369 opredjeljivali“ (i koji smo to „mi“?), kad ni kod Jukića ni kod Marasa nema ni jednoga slova o tome da bismo se u povodu Luke Puljiza imali oko čega „opredjeljivati“? Ako se kaže da je bio hrvatski rodoljub, to još ne sili na isticanje ikakvih ideoloških ograda i gromobrana, karikaturalnih isprika i otrcanih pokrivala. No, ako se kaže da je bio ustaša, stvar bi mogla biti drugačija. Ali, bit će da se baš zato nigdje ni ne kaže da je pjesnik bio ustaša, štoviše razmjerno visoki ustaški dužnosnik i autor čitava ciklusa ustaških pjesama!? Baš kao što sam se prošle jeseni pobojao: nema o tome ni jednoga slova! A hoće se truda, čak i vještine da se te činjenice prešute, zar ne? Taj trud i ta vještina došli su do izražaja u činjenici da je ipak spomenuto kako se je pokojni Luka Puljiz „uključio“ u neki „radikalni pokret“ (Maras), pa će dovitljivi čitatelj sigurno dokučiti, je li se pjesnik koji je kasnije na neki neobjašnjiv način „nestao na putu prema Bleiburgu“, ranije bio uključio u koji od radikalnih kulturno-umjetničkih pokreta svoga doba, ili se to „radikalni pokret“ ipak odnosi na njegovo političko djelovanje. A ako se odnosi na politiku, je li Luka Puljiz možda bio komunist, boljševik (jer i boljševici su bili „radikalni pokret“, zar ne)? Možda je ipak bio skloniji Trockomu, zagovorniku istoga radikalnog svjetonazora i podjednako radikalne prakse? Je li pristajao uz arapske borce protiv britanske kolonijalne vlasti koje su u Londonu također nazivali „radikalima“? Možda je bio cionistički radikal? Hoćemo li ga naći među članovima i pristašama francuske Parti radical koja je utemeljena 1901., ili među pristašama brojnih stranačkih organizacija koje su se također nazivale radikalnima? Ili je, pak, Luka Puljiz pripadao srpskim radikalima, Narodnoj radikalnoj stranci? Možda odvjetku te stranke koji je zarana nastao i u hrvatskim zemljama pod nazivom Srpska narodna radikalna stranka u Ugarskoj i Hrvat- skoj i Slavoniji? To je moguće, jer je na povlačenju prema Austriji nesumnjivo „nestalo“ i nešto srpskih radikala? Možda je sudjelovao u stvaranju zametka Hrvatske radikalne stranke o kojoj je nekolicina Hrvata razmišljala sredinom 1920-ih godina? Da nije pristao uz Hrvatsku radničku radikalnu organizaciju Mirka pl. Pisačića? Možda je Puljiz ipak bio pristaša bugarskih ili talijanskih radikala, koji su 1945. također lako mogli „nestati“ na povlačenju prema Austriji? Da nije Puljiz ušao u Stojadinovićevu Jugoslavensku radikalnu zajednicu, pa onda kao 370 Tomislav Jonjić njezin pristaša „nestao na putu prema Bleiburgu“? Možda je pripadao Transna- cionalnoj radikalnoj stranci in spe, utirući pute Zdravku Tomcu? Eto kamo nas dovodi trud i vještina da se zataji jednostavni i općepoznati naziv toga „radikalnog pokreta“ kojemu je pripadao Luka Puljiz, naziv kojemu je sadržaj vrlo jasan i općepoznat! Na isto ono mjesto na koje nas vodi sofizam da ga je „ubilo“ ili da je „nestao“. Prema istome tom skrovitu mjestu pokazuje Zvonimir Doroghy kad nas poučava kako je Vibije Krispo jednom zgodom upitao: Quis tibi sic timere permisit? Doista, tko je toj gospodi dopustio da se tako boje? I u čije ime se boje? Zar u ime Luke Puljiza? A komu je on to, kada i kako dopustio? Ili se ne radi o strahu, nego o „mudrosti“, i to onoj posebne sorte, politič- koj? Ako bi bilo tako, i ako bi bilo „politički mudro“ ne spomenuti notornu či- njenicu da je Luka Puljiz bio ustaša, pa je „politički mudro“ ni tim povodom ideološki se ne „opredjeljivati“, kojom bi se mudrošću moglo nazvati to što je u istome tekstu potegnuta usporedbu s Mihovilom Pavlekom Miškinom koji da je stradao ne od nekih „radikala“, nego je stradao baš u ustaškome logoru (Maras)? Kad je o logoru i o smrti riječ, tu se, kao što i sam vidiš, puče galilejski, ne ustežemo preciznih oznaka: tu je tako lako posegnuti za ustaškim imenom! Tu je lako „opredijeliti se“ (kao što je uvijek bilo lako svezat' konja gdje gospodar kaže). Jest, istina je to s Miškinom, i to tužna istina; nesumnjivo tamna stranica ustaškog pokreta. Nije jedina, puno ih ima, i previše. No, zašto je ustaštvo mo- guće „mudro“ i bez ikakve ograde o „ideološkom opredjeljivanju“ spomenuti u kontekstu logora i smrti u logoru, ali je nužno dovijati se najzakučastijim formulama da se ne spomene kako je onaj o kome se upravo govori, pjesnik Luka Puljiz, također bio ustaša? Zar bi spomen te jednostavne i neosporive činjenice doista značio „ideo- loško opredjeljivanje“? Ili bi možda implicirao da taj „radikalni pokret“ ima i neke druge stranice i neke druge simbole, osim onih koje izaziva spomen logora i smrti? Možda bi to zahtijevalo da jasno identificiramo i one protiv kojih se je Luka Puljiz borio? Trgovci hrvatskim kožama 371

Možda se ipak svega toga bojimo? Možda nas strah nadvladava čak i u dobi kad pristojan čovjek svodi sve životne račune? Možda i ne znamo onu da je oprezan čovjek – nikakav čovjek. Ili možda za tu misao znamo, ali se i nje bojimo? I onda u tome strahu – i u strahu da se sa strahom suočimo – u vatru guramo onoga koji nije dorastao nikakvoj ozbiljnoj intelektualnoj raspravi, jednoga jugoslavenskoga društveno-političkog radnika, koji je pomislio kako će mene – ili bilo koga drugoga – impresionirati činjenica koja s pjesništvom Luke Pu- ljiza nema baš nikakve veze: da su dvojica predstavljača knjige bili politički zatvorenici, a jedan, navodno, to umalo nije postao. Dirljivo. Psihološki shvatljiv je taj izraz nemoći, ali bi inteligentno čeljade shvatilo da on može izgledati i prilično groteskno u časopisu u kojem su surađivali i ljudi koji su svojih petnaestak-dvadeset godinica društveno-korisnoga rada u Staroj Gradiški, Zenici, Lepoglavi ili na Golome bili kadri izdržati na jednome boku. Još grotesknije može biti kad i one s kraćim – što nipošto ne znači manje vrijednim – robijaškim stažem kao „časne ljude, hrvatske junake i vitezove“ (pače kao „svoje prijatelje“) danas na stranicama Političkog zatvorenika hoće slaviti oni koji su, poput Milana Puljiza, u vrijeme kad su ovi odlazili na barikade, na vješala i u tamnice, halapljivo, režeći poput hijena, sisali svoju krvavo zasluženu jugoslavensku socijalističko-samoupravnu sisu, a potom se otirali prljavim rukavom i zadovoljno gladili dlake na mlohavu trbuhu ili ravnodušno trijebili crno ispod noktiju. Da u uvodnim redcima nisam kazao što o njemu mislim, mogao bih ovdje kurtoazno primijetiti kako me veseli što i Milan Puljiz ima prijatelje, a onda bih mogao dometnuti da i spomenutim prijateljima, valjda, to prijateljstvo slu- ži na čast, jer – imati Milana Puljiza za prijatelja, nije to mala stvar! I po eks kluzivnosti i po bogatstvu plodova koje to prijateljstvo donosi. A ovako sam se, brzopleto i neoprezno, odrekao užitka da i tako pokažem svoju uljudnost. Neka mi se to ne zamjeri, jer: preporučujem da se to prijateljstvo, na blagodat naroda, države i okolice, vascelog regiona i cele Italije, brižno njeguje i ubu- duće. Mene, pak, kad su posrijedi činjenice, ne zanima tko je komu prijatelj, a ne zanima me čak ni to, što pojedine ljude povezuje i kako prijateljstva nastaju. Znadem za onu da se slično sličnomu raduje, ali znadem i da nas iskustvo uči kako ima i drugih veza i poveznica. Sve to je ovdje nebitno. Bitno bi moglo biti tek to da svaki utopljenik misli kako mu može poslužiti svaka slamčica. 372 Tomislav Jonjić

Tako i Milan Puljiz računa da će tuđom tamnicom sprati ljagu sa svoga imena, pa i s načina na koji je osakatio pjesništvo svoga prezimenjaka Luke. No, račun je to bez krčmara. Svatko odgovara za sebe i za svaki, baš svaki svoj postupak. Krivo je misliti da papir sve trpi, jer je istina upravo suprotna: papir ništa ne oprašta. Jedna je odgovornost priređivača, druga predstavljača, a treća prikazivača; no svaki od njih ima odgovornost od koje ne može pobjeći, čim je stupio pred oči javnosti. Podjednako odgovara onaj tko vreću drži i onaj tko u nju meće. Zato je naivno misliti da se površnost može ispričati jeftinom patetikom, da se afektiranim frazama dade sakriti neupućenost i da se sinja kukavica može uvjerljivo junačiti pod šinjelom učenosti. Sva ta intelektualna poza vrijedna je tek podsmijeha. Jer, onaj koji svjesno bira manjak kritičnosti i kojemu je politička korektnost najviši zakon, onaj koji se je hotice posrpio pod teretom moralnog išijasa, taj ne spada u intelektualce. Onaj koji napušta vlastito i nacionalno dostojanstvo, onaj koji bježi od vlastitog naroda i posramljeno se krije pred njegovom poviješću, nije tek kukavica, nego je kukavelj vrijedna prijezira. U takve valja svrstati jugoslavenske društveno-političke radnike, ali – ne samo njih. Svi znademo vrlo dobro da taj soj nije izumro slomom komunizma i raspadom Jugoslavije. On se stalno obnavlja i tići, a svakodnevica nas uvje- rava da se u nj ne novače samo ostatci jugoslavenske klateži (vidovdanske, jerezovske ili boljševičke, svejedno). Ima on, nažalost, svoje slavoserbske ju- rišnike i svoje gnojne čireve s korijenima i na drugoj strani. Ista, pak, mjerila moraju vrijediti za sve, ili mjerila i nema. Na tome ne mogu ništa promijeniti ni pročitane knjige niti stečene diplome, a bogme – kad smo već kod toga – ni izdržani zatvor. Dostojanstveno izdržanu tamnicu pristoji se častiti odličjima i priznanjima, ponekad i divljenjem. Vidjeli smo da se to i u Hrvatskoj, moro balcanico, znade činiti i društvenim sinekurama (kadikad su te sinekure i u augmentativnu obliku, koji bi ovdje zvučao malko nezgodno, zar ne?). Istini za volju, nije to bilo tako često – jer su u demokratskoj Hrvatskoj i sinekure i njihovi augmen- tativi u pravilu pridržani jugoslavenskim i komunističkim dražesnim pupoljci- ma svibanjskim – ali su ti rijetki slučajevi tim zanimljiviji i za jednu ozbiljniju sociološku studiju vrlo poticajni. Ovdje, pak, valja primijetiti samo to, da izdržana tamnica ne daje sama po sebi pravo ni na kakav intelektualni monopol. Ne stječe se njome subnorski Trgovci hrvatskim kožama 373 status, a kamoli nešto više. Oni koji su nevični peru, ne će zbog robijanja postati ni književnicima niti novinarima, a još manje znanstvenicima, pa će sebi učiniti uslugu ako se ne meću u gaće koje nisu za njih. A oni koji su naučili beknuti koju latinsku, sjetit će se ovdje i one o postolaru pred slikom u izlogu: postolaru je bolje ne pačati se u ništa osim postola. Primijenjeno na konkretni prijepor, to znači da me u raspravi o političkim, kulturnim i historiografskim temama zanimaju ideje i činjenice, a ne impresi- oniraju me ni desetljeća, kamoli godine, još manje mjeseci koje je pojedinac proveo u zatvoru, a ponajmanje mjeseci i godine koje – nije. Osobito kad je mogao, pa i kad je možda bilo pitanje časti – svoje i naše – da to uzmogne, jer je, štono kažu, za stado najgore kad je pastir i sam ovca. Ne mogu to na- domjestiti ljupke pripovijesti namijenjene beskrajno dobrohotnu i primjereno nekritičnu slušateljstvu. Isto vrijedi i za društvene položaje i političke funkcije. Znadem da je uho Milana Puljiza naviklo na drugačiju glazbu, i da on sav ustreperi kad se nađe pred oltarom vlasti. Zato znadem da mi je zaludu moliti ga da me poštedi „argumenata“ koji odaju služnički duh, jer: može on iz služništva, ne će ono iz njega. Zato je on računao da će poentirati kad ustvrdi da sam „zbog slična postupka nasrnuo i na dr. Nedjeljka Mihanovića, bivšega predsjednika Hrvatskog državnog sabora“, koji da je za me „neznalica jer u svoj izbor [pjesama Branka Klarića] nije uvrstio neke pjesme po tekstopiščevu [dakle: mome, op. T. J] ukusu. A Mihanović je većinu radnoga vijeka proveo u HAZU izučavajući pjesnike i njihove pjesme, pa stekao i doktorat.“ Milan Puljiz, dakle, po običaju mlati praznu slamu i piše o stvarima o kojima nema pojma. Nisam ja nikad i nigdje nasrnuo na Nedjeljka Mihanovića, koji se je, inače, točnosti radi, ni šest mjeseci nakon što je u svojoj 28. godini slavodobitno i uz zvonjavu svih zagrebačkih zvona diplomirao, davne 1958. (valjda na temelju dotadašnjih znanstvenih postignuća koja su zbog konspirativnosti ostala do danas nepoznata i stručnoj javnosti), zaposlio ne u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (jer su nju, druže Puljizu, vaši osloboditelji rastjerali iste one 1945., kad su hrpimice ubijali ljude, palili knjige i pljačkali pismohrane), nego se je zaposlio u Jugoslavenskoj (Jugoslavenskoj!) akademiji, što će reći – ustanovi nadaleko poznatoj po hrvatskomu rodoljublju i posve izuzetoj od ovlasti, utjecaja i kadrovskih procjena čika u kožnim mantilima). 374 Tomislav Jonjić

Godilo mu je kad ga se je kasnije nazivalo akademikom, pa je napadno izbjegavao ispraviti neupućene i poučiti ih da mu taj naslov ipak ne pripada. Ah, slabosti, al' – ljudska jest, da parafraziramo Kranjčevića. A kad smo apsolvirali i tu ilustraciju Puljizova neznanja, valja reći da Mi- hanoviću nikad nikakav prijekor nisam uputio ni zbog tog zaposlenja u Jugo- slavenskoj akademiji (jer to nije račun koji je meni dužan položiti, a nikad nisam ni pomislio, još manje napisao da su svi zaposlenici i te akademije nužno djelovali protuhrvatski!). Nisam ga kritizirao ni zbog njegova izbora bilo čijega pjesništva. Naprotiv, ja sam u kratkome tekstu o velikome hrvatskom pjesniku Branku Klariću, koji je u istoj rubrici o smaknutim pjesnicima objavljen u Političko- me zatvoreniku br. 256 (siječanj-veljača 2014., str. 22.-25.), napisao doslovno: „Godine 1991. Nedjeljko Mihanović je priredio, a Nakladni zavod Matice Hr- vatske i Kršćanska sadašnjost pod naslovom Svečano bogoslužje objavili su izbor Klarićevih pjesma. Priređivač je smatrao potrebnim posebno naglasiti, kako su u taj izbor 'uvrštene pjesme iz svih objavljenih zbirki pjesama Branka Klarića', nadajući se, valjda, da čitatelj ne će primijetiti kako to zapravo nije istina: u izboru su potpuno zaobiđene pjesme iz zbirke rodoljubne lirike Svje- dočanstvo zemlje.“ Ustvrdio sam, dakle, da je Mihanović svjesno – još drastičnije od Milana Puljiza, ali jednako kao Milan Puljiz naglašavajući da je istina ono što istina nije – bezočno lagao javnosti, tvrdeći da u svoj izbor uvršćuje pjesme iz svih Klarićevih zbirki, premda jednu od njih nije ni spomenuo makar jednom ri- ječju, a kamoli da bi iz nje uzeo bar jednu pjesmu. Mogao je cijelu tu zbirku i sve pjesme iz nje držati lošima, pa ih sasvim legitimno ne uvrstiti u svoj izbor, ali kad je zanijekao postojanje zbirke, i kad je pritom lagao da je uvrstio pjesme iz svih Klarićevih zbirki, onda je jasno da to nije učinio ni zbog svoga nepoznavanja te zbirke niti zbog njezine (ne)vrijednosti, nego iz političkog oportunizma. Riječ je, naime o zbirci Svjedočanstvo zemlje, koja se bez ikakva krzmanja može nazvati „ustaškom“, i za koju se općenito drži da je objavljena 1943. u Zagrebu, svakako nakon pada Italije, što i ne mora biti točno, budući da ju Hrvatska bibliografija smješta u razdoblje između svibnja i kolovoza te godine. Sam naslov je Klarić upotrijebio i ranije, objavljujući u Hrvatskoj smotri (11/1943., br. 5 iz svibnja 1943.) istoimenu pjesmu u prozi koja je bila istodobno i politička budnica što završava mišlju: „Kad se stišaju oluje i pokaže dan, Trgovci hrvatskim kožama 375 uzkrsni poljubac Hrvatske Zemlje na čelu njezinih sinova bit će sladki zaborav svega što se je u ovom času velike kušnje pregorjelo i žrtvovalo.“ O tome se, dakle, radi kad se govori o Branku Klariću i Nedjeljku Mihano- viću, a ne radi se o onome o čemu baljezga društveno-politički radnik Milan Puljiz. Radi se o krivotvorenju i varanju javnosti. Jer, ni uz eufemizam kojim tek s krajnjim naporom obuzdavam prirodnu, upravo refleksnu reakciju svoga probavnog sustava, to Mihanovićevo furti- maštvo ne mogu nazvati ničim doli nepristojnim krivotvorenjem Klarićeva pjesničkoga djela. A nevolja i jest u tome da je Mihanović – kako nas podsjeti Milan Puljiz – čitav život prebirao po hrvatskoj književnosti, pa je i kao doktor znanosti vrlo vjerojatno, da ne kažem sigurno, znao za postojanje Klarićeve „ustaške” zbirke. A ipak ju je prešutio! To je, dakle, kukavština koja mi je pala na um kad sam se susreo sa sličnom kukavštinom Milana Puljiza: ako su Branko Klarić i Luka Puljiz slavili pokret kojemu su pripadali, tko je dao pravo Nedjeljku Mihanoviću i Milanu Puljizu, da to izbrišu iz njihova djela? Tko im je, što reče pjesnik, pravo podao da nas političkoj korektnosti vode silovno, po svojoj volji, k'o na uzici? Jer, ako je njima na uzici lijepo, onda sudbine Branka Klarića, Luke Puljiza i njima sličnih pokazuju da su oni radije birali smrt nego uzicu. Već zato zaslu- žuju da ih se poštuje, jer ta spremnost na obranu vlastitih ideala i uvjerenja nije mala stvar. Da je mala, i Milan Puljiz bi ju pokazao. Zato valja reći da je to jedna od onih sramota koje će Mihanovića pratiti i nakon smrti. Nije jedina (iz razdoblja nakon 1990. vidi, primjerice, pod: smrt Antuna Šoljana ili odlazak Vladimira Nazora u partizane, a našlo bi se toga malne za Litanije Svih Svetih!), ali tomu sad i ovdje nije mjesto. I ništa na toj sramoti ne mijenja okolnost da je Mihanović neko vrijeme bio postavljen na čelo Hrvatskoga državnog sabora. (Zar tamo nije bio postavljen, recimo, i Stipe Mesić, i zar na tome položaju nije bilo još ljudi koje je jednako tako bolje ne poznavati?) A ne bi, druže Puljizu, na toj mojoj ocjeni ništa promijenilo čak ni da je Nedjeljko Mihanović bio predsjednik AFŽ-a i Socijalističkog saveza zajedno! Ni to mu ne bi pomoglo. Ne bi, jer ne postoji ništa što može izbrisati činjenicu da je svjesno amputirao dio Klarićeva pjesništva i da je pritom bezočno lagao da nije tako. 376 Tomislav Jonjić

A nisam ni o tome Mihanovićevu postupku pisao zato što me zanima on osobno. Mihanović mi je važan koliko i preklanjski snijeg ili – ako hoćete – koliko i Milan Puljiz. Bavio sam se načelom, problemom, pojavom odnosno takvim pristupom Klarićevu pjesništvu koji je simptom društvene i nacionalne patologije. Razumije se da ni od rasprave nisam bježao, a ne bježim ni sada. Nedjeljko Mihanović 2014. nije odgovorio, a još uvijek može. Ja sam ovdje, čekam ga na Dravi. Može u njegovo ime i danas odgovoriti i tko drugi, svatko tko ima volju na meko se nasloniti. A kao što mu je od slabe koristi Nedjeljko Mihanović, tako Milanu Puljizu ne će pomoći ni isticanje da su objavljivanje tendenciozno osakaćenog izbora pjesništva Luke Puljiza „platili Runovićani u Zagrebu“. Ganutljiva je to opaska, pa i više od toga. Jer, Runovići i financije, to je tema koja izaziva iznimno bogate asocijacije. O neke od njih udaraju vali modroga Jadrana, s drugima se pod jesen jačaju potoci sa Zagrebačke gore, ali – ni tomu ovdje nije mjesto. Ovdje se radi o tome, je li Runovićanima (svima ili samo dijelu), i ne samo njima, zagrebačkim izdanjem osakaćenoga pjesništva Luke Puljiza 2011. podmetnut torzo koji pjesnika čini manjim od onoga što je on zaslužio. Jer, kako rekoh, problem je bježanje od istine za račun jeftine političke trgovine, i problem je u tome što je Luka Puljiz „mali pjesnik“. Da je veliki, to bi se već ispravilo u nekome novom, drugom izdanju, pa ne bi bilo osobito važno; kod Luke Puljiza takvo izdanje i nije realno očekivati. Upravo zato je 2011. trebalo postupiti skrupulozno i ozbiljno; pošteno, a ne s bizantinskom lukavošću. I, na koncu, ne priječim Milanu Puljizu da veliča i u pomoć priziva Stipu Mesića. Ne smeta mi ni to što je Mesić od njega, kako sam kaže, naručio svoju biografiju onako kao što se u postolara naručuju postole. Pristojan čovjek bi se te narudžbe sramio, Milan Puljiz njom se ponosi. Ima ona pučka izreka koja bi ovdje došla kao suza na oko, ali – nema veze. Ovdje je bitno da naručitelj, dakako, uvijek očekuje da se njegova narudžba ispuni, pa nema sumnje da je Mesić bio zadovoljan Puljizovim uradkom. To što su time smiješnima ispali i Mesić i Puljiz, njihovo je pravo. Oni ni nemaju druge ambicije nego biti karikature. A što se mene tiče, može Milan Puljiz to svoje pravo i to svoje oduševljenje Stipom Mesićem podijeliti i s predstavljačima svoje knjižice o Luki Puljizu; Trgovci hrvatskim kožama 377 može to činiti i s njezinim platcima, ako oni to žele. To je njihova stvar; u izbor im se ne miješam, ne dijelim ga niti im na njemu zavidim. A moje je pravo o Mesiću misliti drugačije. Dok je bio u oporbi, pa čak ni otkad je sjahao s Pantovčaka (ali nastavio jašiti na hrvatskome državnome proračunu), nisam o njemu napisao ni slova. No, dok je bio predsjednik države i dok su mu se ulagivali i kadili mu razni hagiografi – već time birajući repu- taciju šljama (prema onoj znamenitoj rex – fex) – puno puta sam napisao da druga predsjednika, „predsjednika građanina“ ili – kako bi to neslučajno htio Milan Puljiz: „građanina predsjednika“ – jednostavno prezirem. To je ono, što bi rekao Slobodan Novak, što mi nitko ne može oduzeti. To je više od neslaganja s njegovim političkim pogledima. Manje je to, doduše, od onoga što mislim i osjećam, ali je najviše što novinski tekst može otrpjeti. To je, na koncu, i jedna od konstanti u mome intelektualnom i emocional- nom životu, a do dana današnjega baš ništa me nije navelo da ju mijenjam ili preispitujem. O Mesićevim bih biografima možda mogao imati drugačije mišljenje, o njegovim hagiografima – nipošto. A nema nikakve dvojbe da društveno-politič- ki radnik Milan Puljiz ne spada u prvu od spomenute dvije kategorije. Zato zapravo ni on, a ni njegovi što učeni, a što priučeni trbuhozborci ne zaslužuju da se obazrem na njegovo omalovažavanje moje bibliografije. Ima Milan Puljiz pravo i na takav odnos, osobito kad bi mogao pročitati što sam napisao, jer je to ipak nešto složenije od zidnih novina i biltena sa Šetališta Karla Marxa br. 14. Ipak, koga od čitatelja ove rasprice zanima: jedan dio te bibliografije dostupan je i u elektroničkome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Tamo su navedene neke moje knjige i neki znanstveni i stručni članci. Nisu ni izbliza svi, publicističkih je nekoliko, a novinski nije nijedan. Uz dlaku političkoj korektnosti kanoniziranoj u tzv. antifašističkoj Hr- vatskoj koja je Mesića dva puta izabrala predsjednikom (a da je mogla, na svoju bi sramotu to možda učinila i treći put), iz nekih od tamo navedenih mojih knjiga uče studenti u ovoj državi i izvan nje, a sklon sam vjerovati da će učiti i iz onih koje tek čekaju na tisak. U tome se, dakako, mogu i prevariti, što će se zbiti osobito onda kad bi nam se nametnuo mesićevski region (pa se u potpunosti rascvao politički i društve- 378 Tomislav Jonjić ni moral koji je tako dobro oslikan životopisima društveno-političkih radnika poput Milana Puljiza); zasad se čini da tako ipak biti ne će. A privatno, ja se ne tužim zbog mjesta koje sam izabrao. Neovisno o tome, nemam iluzija o vječnosti; jedino znadem da je mišljenje kojekakvih milana puljiza o meni i o mojim tekstovima, i meni i svima do kojih mi je i zerice stalo, bitno koliko je bitna preklanjska rosa. Može to biti slaba utjeha, ali je ipak nekakva.

(Politički zatvorenik, 24 (27!)/2016., br. 266, siječanj-veljača-ožujak 2016.) Trgovci hrvatskim kožama 379

KAZALO OSOBA

Adžić, Blagoje 293 Bakarić, Vladimir 13, 14, 69, 89, 302 Aimone di Savoia-Aosta 171 Balabanić, Josip 177, 189, 232 Aleksandar I. Karađorđević 35, 49, 80, Balentović, Ivo 361 82, 131, 157, 184, 299, 327, 336 Balog, Štefanija 344 Alfonso XIII. 251 Balzac, Honoré de 295 Alighieri, Dante 130 Barac, Antun 117, 118, 137, Alilović, Ivan 341, 343, 345, 360, 364, Barada, Miho 190 366, 367 Barić Punda, Vesna 95 Andrassy, Juraj 95, 96 Bartolucci, Athos 169 Andrić, Ivo 77, 136, Bartulin, Nevenko 7, 122, 126-129, Andrić, Josip 341 132-134, 138, 139-210, 222-226, Anfuso, Filippo 156, 157 228-230, 243, 245, 258, 282 Anić, Vladimir 133 Bartulović, Niko Annunzio, Gabrielle d’ 117, 134, 135 Basta, Milan 53 Antičević Marinović Mara (Ingrid) 127 Bastian, Adolf 265 Antoljak, Stjepan 26, 30, 31 Bašagić, Safvet-beg 203 Apolonio, Aleksandar 17 Baštijan, Matko 203 Apostolova Maršavelski, Magdalena 116 Batina, Goran 259 Aristotel 148, 264, 274, 285 Batušić, Slavko 232, 254 Arnold, Gjuro 184 Bazala, Albert 254 Arouet F. M. – v. Voltaire Bazala, Vladimir 254 Artuković, Andrija 163, 323 Beckerath, Erwin von 260 Athayde, Tristan de 196 Begović, Milan 137 Auerbach, Elias 278 Beissner, Wilhelm 172 Avakumović, Aleksandar 313 Belostenec, Ivan 133 Belošević, Krešimir 252 Babić, Goran 212 Benedikt XV., papa 192, 237 Bačić, Arsen 95 Benešić, Julije 131, 138 Bačić, Franjo 95 Benzon, Branko 167 Bajamonti, Ante 28, 30, 31 Bergson, Henri 262 380 Tomislav Jonjić

Berković, Josip 167 Broz Tito, Josip 44, 69, 77-79, 81, 82, Bernardić, Ivan 47 219, 299, 302, 333, 336 Bertić, Ivan 164 Budak, Mile 13, 49, 56, 71, 114, 151, 154, Besarović, Savo 106 155, 176, 177, 184-186, 193, 201, Beuc, Ivan 95, 96, 101, 103 204-206, 209, 283, 298, 308-310 Budiša, Dražen 120 Beust, Friedrich Ferdinand von 117 Buharin, Nikolaj Ivanovič 85 Biankini, Juraj 117, 233 Bulat, Edo 167, 169 Bilandžić, Dušan 84, 344˝ Bulić, Ivan 267 Bjelovučić, Zvonimir 25 Butković, Radin 275 Blaškov, Vjekoslav 362 Byloff, Fritz 237 Blažeković, Milan 172 Bzik, Mijo 149, 183 Blažević, Jakov 83, 86, Blažević, Petar 348, 349, 361, 363 Capus, Guillaume 278 Bloch, Ernst 145, 211 Carducci, Giousuè 134 Blondel, Charles 257 Cavour, Camillo Benso di 70 Bluntschli, Joseph Caspar 248 Cervantes Saavedra, Miguel de 10 Boban, Ljubo 159, 334 Cesarec, August 205, 353 Boban, Zvonimir 199 Chamberlain, Houston Stewart 197, 199, Bogdan, Ivo 132, 167, 181, 341 245, 256, 265 Bogdanović, Milan 205 Churchill, Winston Spencer 51, 70, 196, Bogović, Mirko 203 304 Boljkovac, Josip 355 Ciano, Galeazzo 118, 125, 150 Bonifačić, Antun 167 Cihlar, Nehajev Milutin 10 Coselschi, Eugenio 36-39 Borelli, Frane 29 Crljen, Danijel 132, 167, 183, 186, 321 Borković, Ivo 95 Crljenak, Milan 280 Bosanac, Slobodan Danko 214 Cvetković, Dragiša 69 Bradarić, Stanko 300 Cvijić, Jovan 129, 199, 265, 278 Bratulić, Josip 25 Cvitan, Gabrijel 352 Braun, Mirko zv. Charlie 344 Cwirko-Godicky, Michał 283 Breyer, Mirko 230 Brežnik, Pavel V. 279 Čavčić, Stanislav 309 Brinton, Daniel Garrison 271 Čepulo, Dalibor 91, 96-101, 103, 115 Brlić-Mažuranić, Ivana 350 Čerina, Vladimir 135, 136, 204-206, 353 Broberg, Gunnar 197 Čičak, Ivan Zvonimir 120 Bronštajn, Lav Davidovič – v. Trocki Čižek, Vjenceslav 10 Broszat, Martin 156 Čović, Marko 205, 362 Trgovci hrvatskim kožama 381

Čulinović, Ferdo 94, 107 Džugašvili, Josif Visarionovič – v. Staljin Čuvalo, Marijan 17, 18, 21 Đilas, Milovan 54, 79 Ćurčin, Milan 80, 81 Đodan, Šime 40, 120 Ćurčić, Petar 241 Đurak, Gabrijel 298, 301-304, 308 Đuričić, Marko Dabčević-Kučar, Savka 98, 99 Đurić, Dragutin – v. Gjurić, Dragutin Daničić, Đuro 133 Đurić, Tomislav 54-56, 60, 62-71, 73, 74 Dannunzio, v. Annunzio, Gabrielle d’ Davanzati, Roberto Forges 152 Eisenhower, Dwight D. 314 De Valera, Eamon – v. Valera, Eamon de Elicker, Jakob 361 Delorko, Olinko 205 Eliot, Thomas Stearns 10 Demeter, Dimitrije 184 Engelsfeld, Neda 96, 101, 103-116, 118 Deniker, Joseph 278 Esih, Ivan 254 Deželić 118 Eterović, Mirko 167 Dežman, Milivoj 204, 237, 327 Dilthey, Wilhelm 262 Fallmereyer, Filipp Jakob 267 Dioklecijan 36 Feldman, Andrea 231 Divić, Franjo 280 Felicinović, Joso 317-320, 322 Dizdar, Zdravko 59, 161 Fertilio, Luka Ev. 167 Dobrila, Juraj 203 Foretić, Dinko 163 Doder, Uroš 106 Frangeš, Ivo 130 Donat, Branimir 186 Frangeš Mihanović, Robert 44 Doré, Gustave 10 Franić, Frane 294 Doroghy, Zvonimir 370 Franjo I., francuski kralj 353 Dorotić, Andrija 27, 203 Franjo Ferdinand Habsburški 183 Došen, Stipe 364 Frank, Josip 13, 14, 58, 206 Draganović, Krunoslav Stjepan 165, 166 Frankopan (Frankapan), Fran Krsto 48, 206 Drašković, Janko 203 Frković, Ivica 362 Drechsler Vodnik – v. Vodnik, Branko Frolov, Vladimir 221 Drezga, Tihomil 95 Fumić, Ivan 296, 297, 304, 308 Dugački, Zvonimir 144, 156, 167 Dujmović, Franjo 63, 64, 342, 362, 363 Gabelica, Ivan 62, 170, 187, 292, 301, Dulles, Allen 51, 80 305, 308 Dumandžić, Jozo 168 Gaj, Ljudevit 184, 203 Dumas, Guillaume Mathieu 26 Gajster, M. 251 Durkheim, Émile 257 Galton, Francis 196, 197, 199 Dvorniković, Ljudevit 254 Gamulin, Ćiro 169 382 Tomislav Jonjić

Gandhi, Mahatma 243, 244 Gross, Mirjana 14 Gavazzi, Milovan 156, 277, 279, 280 Grubnić, Marko 329 Gec, Marijan 365 Guberina, Ivo 144, 167 Geiger, Vladimir 15, 207, 210 Gumplowicz, Ludwig 248, 249, 256, Genscher, Hans Dietrich 70 262, 265 Gilbert, Martin 196 Gundulić, Ivan 202 Gjalski, Ksaver Šandor 203, 204, 254, 256, 257 Hadžija, Cvjetko 47 Haeckel, Ernst 176, 197, 199 Gjurić, Dragutin 54-60, 62-67, 69, 71-75, 180, 228 Hajdinjak 281 Gjurić, Helena 55 Halat, Luka 187 Hanžeković, Mato 138, 252 Gjurić, Karlo 55 Harambašić, August 131, 198, 203 Glaise von Horstenau, Edmund 156 Harpf, Adolf 245 Glavan, Ivan 280 Hasanbegović, Zlatko 355 Glavaš, Andrija Radoslav 186 Häusler, Karlo 205 Glojnarić, Mirko 177 Hayek, Friedrich August von 231 Glück, Leopold 278 Hebrang, Andrija st. 69 Gobineau, Joseph Arthur de 245, 256, Heinzel, Vjekoslav 281 265, 275 Hengster, Ivo 252 Goethe, Johann Wolfgang 130 Herder, Johann Gottfried 267 Gogh, Vincent van 87 Herkov, Zlatko 133 Goldstein, Ivo 15, 141, 179, 328 Hitler, Adolf 49, 68, 127, 154-156, 162, Goldstein, Slavko 141 186, 188, 196, 199, 206, 209, 288 Gorjanović-Kramberger, Dragutin 278 Hlinka, Andrej 362 Gospodnetić, Juraj (Jure) 317 Holjevac, Većeslav 81 Gotovac, Vlado 120, 202 Hörmann, Konstantin 233 Govedić, Slavko 68, 172 Horthy, Miklós 117 Göring, Hermann 124 Horvat, Ivo 341 Grabovac, Filip 202 Horvat, Josip 144, 226, 254, 327, 328, Grabovac, Julije 39 333, 338 Gradaščević, Husein 48 Horvat, Rudolf 151, 272 Granđa, Ivan 118 Horvat, Viktor 259, 283 Grbić, Luka 228 Hory, Ladislaus 156 Grgec, Petar 204, 205 Hoult, Thomas Ford 232 Grgec, Radovan 45 Hranilović, Stanko 49, 149 Grgur Ninski 36, 252 Hühn, Ivo 195 Grijak, Zoran 192, 237, 249 Husserl, Edmund 261 Trgovci hrvatskim kožama 383

Ibler, Janko 249 Kačić Miošić, Andrija 202 Ibler, Vladimir 89, 90, 171 Kaestli, Friedrich 80, 334 Iljadica, Jerko 321 Kahn, Fritz 241 Ivan Pavao II., papa 298, 320 Kain 138 Ivaniček, Franjo 283 Kállay, Béni (Benjamin) 241 Ivanković, Zvonko zv. Vonta 13 Kalmeta, Ratimir 41 Ivetić, Velimir 161 Kamber, Dragutin 194 Ivičević, Jozo 13, 120 Kamberović, Husnija 13 Kamensky, Anna 244 Jagić, Vatroslav 34 Kanotaj 327 Jakić, Živko 144 Karamarko, Milivoj 132, 144, 186 Jakovčić, Ivan 19 Karaula, Željko 207 Jakovčić, Jugoslav 19 Karčić, Andrija 167 Jančiković, Božidar 232, 284, 287 Kardelj, Edvard 65, 69, 117, 125 Janjatović, Bosiljka 250 Karlo I. (IV.) Habsburški 192, 237 Jareb, Jere 128, 152, 171, 186 Katalinić, Kazimir 79, 82 Jareb, Mario 128, 151-153, 155, 186, 321 Katić, Lovre 144, 156 Jarmek, Franjo 14 Katušić, Ivan 29, 166 Jeftić (Jevtić), Bogoljub 135 Kavanjanin, Jerolim 26 Jelčić, Dubravko 254 Kavran, Božidar 132, 314 Jelić, Branimir 47, 49, 186 Keynes, John Maynard 196 Jelić-Butić, Fikreta 107 Khuen-Héderváry, Károly 204, 310 Jeronim, sveti 18, 20 Kisić Kolanović, Nada 128 Ježić, Slavko 130 Kissinger, Henry 124 Jhering, Rudolf von 268 Klarić, Branko 340, 346, 373-376 Jonjić, Mislav 92 Klio 139 Jonjić, Zvonimir 92 Kogoj, Franjo 283 Jovanović, Vojislav M. 157 Kohl, Helmut 70 Jukić, Ivan Franjo 203 Köhler, Ivan 280 Jukić, Mijo 346 Kokotović, Nikola 198 Jupiter 264 Kolar (-Dimitrijević), Mira 251, 254, Jurčić, Vladimir 340, 342 328, 330, 337, 338 Juričev, Dionizije 167 Komadina, Zlatko 19 Jurišić, Blaž 176, 179-181, 205 Kombol, Mihovil 48 Jurjević, Ante-Baja 19 Konstantinović, Bogoljub 281 Jurjević, Zvonko 212 Korsky, Ivo 294 Juroš, Ivan 343, 366 Kos, Serđo 156 384 Tomislav Jonjić

Kos, Vinko 44 Kukoč, Mislav 231, 254 Kosanović, Sava 340 Kukuljević Sakcinski, Ivan 28, 203 Kosir, Viktor 317 Kumičić, Evgenije (Eugen) 203, 206 Kozarac, Ivan 258 Kusić, Zvonko 125 Košutić, August 49, 81, 152 Kus-Nikolajev, Mirko 144, 145, 177 Košutić, Mirko 107 Kustić, Živko 7, 190, 291, 294, 296-312, Kovačić, Ante 203, 206 315-320, 322-325 Kovačić, Krešimir 205, 206 Kušan, Jakša 79 Kovačić, Matija 205, 341 Kuzmanić, Ante 28, 203 Kovačić, Mirko 34, 360 Kvaternik, Eugen 25, 48, 51, 52, 86, 182 Krajačić, Josip zv. Prika 57 Kvaternik, Eugen-Dido 50, 163, 168 Kraljević, Blaž 66 Kvaternik, Slavko 109, 154, 155, 168, 208 Kraljević, Novica 170 Lacković, Stjepan 292 Kranjčević, Silvije Strahimir 203, 205, Lačen, Franjo 321 233, 293, 374 Laginja, Matko 203 Krek, Gregor 241 Lanović, Mihajlo 95 Kremzir, Jakob 47 Laszowski, Emil 181, 237 Kremzir, Ljubomir 47 Latković, Radovan 195 Krestić, Vasilije 212 Lendić, Ivo 167, 205, 352 Krešić, Mirela 91, 93-96, 99, 101-104, Lenjin, Vladimir Iljič 317, 344 108-119 Leonard, Thomas C. 196, 197 Krišković, Vinko 7, 10, 80, 107, 187, 250 Letica, Slaven 83 Krišto, Jure 147, 192, 305, 327-338 Lilić, Lazar 79 Krizman, Bogdan 107, 118, 131, 152, Lilienfeld, Karl 262 153, 171, 187 Lipovčan, Srećko 219, 251 Križanić, Juraj 255 Lisinski, Vatroslav 184 Križanić, Kamilo 138 Livadić, Branimir 205 Krleža, Miroslav 10, 14, 44, 77, 120, Lloyd George, David 117 131, 205, 328 Lobkowitz, Erwein 361 Krnjević, Juraj 49, 51, 52, 284 Loesch, Carl von 153 Krstulović, Vicko 41, 81, 327 Lombardo, Paul A. 196 Kršnjavi, Isidor (Iso) 193, 204, 220, 221 Lončar, Budimir 79, 125 Krtalić, Ivan 220 Lorković, Blaž 324, 362 Krvarić, Kamilo 341 Lorković, Ivan 234, 346 Kučera Junak, Klotilda 280 Lorković, Mladen 50, 132, 144, 160, 163, Kućan, Željko 177, 232 334, 362 Kühl, Stefan 196 Lorković, Radoslav 287 Trgovci hrvatskim kožama 385

Lorković, Zdravko 177, 261, 280, 283 Matasović, Josip 205 Luburić, Vjekoslav Maks 52 Matijević, Zlatko 118, 192, 197, 219, Luka, evanđelist 292, 294 230, 237, 248-250, 252, 305 Lukas, Filip 48, 74, 129, 144, 166, 167, Matković, Stjepan 13, 152, 185, 209, 173, 174, 191, 198, 222, 327, 329 219, 233, 235, 237, 287 Lunaček, Vladimir 327 Matoš, Antun Gustav 10, 13-15, 80, 135, 136, 184, 190, 203, 206, 292, 358 Ljubić Lorger, Mira 19 Mazzini, Giuseppe 182 Ljubunčić, Salih 281 Mažuranić, Ivan 130, 138, 203, 206, 271, 332 Macan, Trpimir 28 Mažuranić, Vladimir 190 Maček, Vladko 48, 50-52, 58, 59, 65, 69, Mesić, Stjepan 23, 59, 68, 125, 297, 308, 70, 125, 152, 171, 186, 234, 253, 344, 352, 358, 375-377 286, 287, 306, 336, 346 Meštrović, Ivan 7, 51, 77-82, 135, 136, Magdić, Milivoj 181 168, 334, 335, 337, 353 Maglione, Luigi 312 Meštrović, Mate 79, 80, 81 Majnarić Pandžić, Nives 193 Mihailović, Dragoljub (Draža) 336 Makanec, Julije 132, 362 Mihalić, Adolf 277 Maksimović, Boža 327 Mihalovich, Hugo 327 Malaparte, Curzio 313 Mihanović, Antun 203 Malinar, Jerolim 341 Mihanović, Nedjeljko 346, 373-376 Maleš, Branislav 283 Mihovilović, Ivo 112 Mandić, Dominik 24 Mikić, Đorđe 220, 221, 226, 228-230 Mandić, Leopold Bogdan 322 Milanović, Zoran 352 Mandić, Nikola 194, 235 Milaš, Nikodim 32 Manolić, Josip 344, 355 Miletić, Oktavijan 48 Maraković, Ljubomir 205 Miletić, Slavko S. 272 Maras, Mate 346, 348, 366-370 Milić, Vicko 30 Marcone, Giuseppe Ramiro 114 Milković, Dušan 324 Mardešić, Željko 319 Milković, Josip 80, 168, 330, 331, 333, Margetić, Lujo 96, 101, 103 334, 337 Marie Louise, vojvotkinja 43 Milković, Jovan 324 Marinetti, Filippo Tommaso 135 Milković, Zlatko 361 Marjanović, Milan 135, 204, 205 Milobar, Fran 243, 269 Martić, Grgo 203, 251 Miloš, Edi 237 Marulić, Marko 202 Milošević, Slobodan 85, 88, 293 Masaryk, Tomáš Garrigue 229, 234, 254, Miró, Joan 87 258 Mirth, Karlo 329, 330 386 Tomislav Jonjić

Miščević, Nenad 219, 221, 229, 230, 243 Novak, Viktor 14, 112 Miškina, Mihovil Pavlek 370 Novaković, Niko zv. Longo 170 Mišković, Milan 327 Nuić, Tihomir 330, 331, 335, 338 Miura, Kazuichi 114 Mlinar, Miroslav 211 Obad, Stijepo 30 Moljević, Stevan 170 Omrčanin, Ivo 334 Moór, Elemér 269 Oreb, Petar 157 Mortigjija, Tias 132, 167 Orešković, Mate 309 Moškov, Ante 157, 185 Oršanić, Ante 56, 342, 361 Mrmić, Josip 51 Oršanić, Ivan 10, 56, 59, 132, 356, 362 Mulabdić, Edhem 287 Ortega y Gasset, José 9 Muradbegović, Ahmed 205 Oswald, Julio 185 Murger, Henri 184 Murphy 78, 339, 350 Panjkota, Dražen 340, 352, 361 Mussolini, Benito 150, 155, 156, 159, Paradžik, Ante 66 162, 171 Pašić, Nikola 34, 77 Mustedanagić, Džemal 199 Pauletta, Ivan 19 Mužić, Ivan 24, 177, 178, 306 Pavao, sv. 87, 274 Mužinić, Aleksandar 254 Pavao VI., papa 294 Pavelić, Ante (poglavnik) 39, 47-52, 58, Nametak, Alija 205 59, 67, 68, 70, 105-109, 114, 129, Napoleon I. Bonaparte 26, 27 131, 146, 151-157, 160, 162, 164- Natlačen, Marko 308 169, 171, 178-181, 183-187, 193, Nazor, Vladimir 86, 133-138, 145, 146, 194, 198, 204, 205, 208, 283, 298, 198, 201-203, 353, 358, 375 301, 304, 311, 314, 318-321, 324, Nehajev – v. Cihlar, Milutin 330-336, 346, 354, 362 Nemanjić, Sava 257 Pavelić-Smith, Ante 82 Nenezić, Zoran 177 Pavičić, Jure 205, 363 Nevistić, Ivan 254 Pavletić, Vlatko 202 Niederle, Lubor 278 Pavlinović, Mihovil 31, 32, 183, 203 Nietzsche, Friedrich 262 Peco, Asim 133 Nikolić, Vinko 167, 172, 343 Pehani, Herbert 261 Nikšić, Ante 362 Peisker, Jan 241, 252, Nizeteo, Antun 167 Pejačević, Petar 330 Nodilo, Nadko 28, 135, 182, 184, 203, 242 Pejnović, Grga 132 Norac, Mirko 42 Perčec, Gustav 47, 149 Novak, Grga 30 Peričić, Šime 163 Novak, Slobodan 377 Perić, Ivo 234 Trgovci hrvatskim kožama 387

Perić, Ratko 87 Pucek, Fedor 216, 224-226, 258 Perić, Stijepo 167 Puljiz, Danijel 343 Perinić, Luka 341 Puljiz, Iva 341 Peroš, Vilim 183 Puljiz, Luka 7, 167, 340-347, 348-378 Peršić, Nikola 166 Puljiz, Katica 341 Perun 136 Puljiz, Marijan 341 Pétain, Philippe 117 Puljiz, Milan 344-347, 348-378 Petar, sv., apostol 294, 296 Puljiz, Vladimir 343 Petar II. Karađorđević 121 Petar Svačić (Snačić) 184 Rabadan, Vojmil 341 Račan, Ivica 13, 17, 23, 84-86, Petračić, Božidar 364 Rački, Franjo 184, 233 Petrić, Ivan 167 Radelić, Zdenko 13 Petrinović, Ivo 174 Radica, Bogdan 81, 82, Petrović, Rade 28, 31 Radić, Antun (Ante) 33, 184, 204 Pijade, Moše 40 Radić, Pavle 265 Pilar, Gjuro 232, 261 Radić, Stjepan 34, 35, 49, 51, 52, 74, Pilar, Ivo 7, 129, 144, 191-198, 204, 131, 152, 211, 234, 244, 264, 265, 211‑277, 279-290 271, 272, 306, 323, 346 Pilar, Jelena 234 Radin, Furio 22 Pilar, Martin 261 Radivojević, Todor 156, 166 Pio XII., papa 312 Raguž, Mirko 331, 332, 337, 338 Pisačić, Mirko 369 Rako, Biserka 176 Pittard, Eugène 278 Rákóczy, Ferenc II. 117 Planinc, Milka 17 Rakovac, Dragutin 184 Platon 255, 274 Ramljak, Julijan 300 Plavšić, Dušan 237 Ranković, Aleksandar 302, 327 Plut, Milan 14 Raos, Ivan 343 Pojić, Milan 344, 364, 366 Rapajić, Milan 199 Politeo, Dinko 10 Rašković, Jovan 66, 67 Polonio, Stanislav 183 Ravlić, Jakša 163, 203 Popović, Vladimir 79 Razum, Stjepan 207 Požar, Petar 157, 364 Reed, Charles A. L. 196 Požgaj, Renata 214 Ribar, Ivan 75 Preradović, Petar 206 Ribar, Ivo zv. Lola 366 Prešern, France 233 Ribbentrop, Joachim 68 Prezzolini, Giuseppe 29 Richard III. 87 Pribićević, Svetozar 49, 234 Rieger, Vilko 132 388 Tomislav Jonjić

Riesner-Rasuhin, Josip 280 Skračić, Jerko 167, 352 Rittig, Svetozar 80, 81, 298-302, 315 Slavica, Tomislav 41 Rogić, Ivan 231 Smerdel, Branko 95 Roll-Hansen, Nils 197 Smerdel, Ton 343 Rolland, Romain 243, 244 Smodlaka, Josip 35 Roosevelt, Franklin Delano 51, 70, 125, Smoje, Miljenko 19 304 Smrekar, Milan 267 Roosevelt, Theodore 249 Sokol, Smiljko 95, 116 Rosandić, Dragutin 134 Soldo, Nikola 300 Rosandić, Milan zv. Mime 309, 362 Soljačić, Marko 167 Rosenberg, Alfred 185, 188, 206 Sombart, Werner 253 Rudolf, Davorin 95 Sorel, Georges 260, 283 Rukavina, Željko 185 Spaho, Mehmed 274 Rušinović, Nikola 167 Spencer, Herbert 241, 262, 265, 266 Rušnov, Adolfo 117 Spengler, Oswald 271 Spinčić, Vjekoslav 203 Sabljak, Adolf 50 Sremac, Zlatan 81 Sadkovich, James J. 131, 142-144, 153 Stadler, Josip 192, 220, 234, 236, 237, 248 Sagrak, Darko 46 Staljin, Josif Visarionovič 81, 87, 317, 353 Sakač, Stjepan Krizin 144 Stamać, Ante 40 Samsa, Gregor 88 Stančić, Nikša 31, 32 Savao 87 Starčević, Ante 10, 11, 14, 25, 51, 58, 59, Schäffle, Albert 262 173, 178-183, 189, 190, 192, 194, Schaunard 184 195, 198, 203, 204, 225-227, 239, Seitz, Aleksandar 309 245, 315, 321, 322, 346, 350 Sekulić, Duško 214-221, 225, 229, 230, Starčević, Mile ml. 138, 144, 195, 225, 242, 243, 245, 258 226, 362 Senjanović, Đermano zv. Ćićo 19 Starčević, Šime 203 Seton-Watson, Robert William 246 Stepinac, Alojzije 62, 77-81, 155, 170, Severović, Tomo 107 187, 291-294, 299, 301, 303, 304, Shaw, George Bernard 196 306, 310-312, 314, 319, 320, 323 Shek, Adalbert 234 Stipetić, Vladimir 231 Shek, Jelena – v. Pilar, Jelena Stojadinović, Milan 106, 369 Silva, Eduardo da 199 Stoos, Pavao 184, 203 Sinovčić, Marko 151, 168, 195 Strčić, Petar 13 Skerlić, Jovan 15 Strossmayer, Josip Juraj 44, 182, 184, Skok, Joža 134 233 Skok, Petar 133 Sučić, Stjepan 346, 348, 367, 368 Trgovci hrvatskim kožama 389

Sugja, Ante 167 Tarle, Marko 167 Suić, Mate 24 Tesla, Nikola 20, 44 Sunarić, Jozo 235 Teuta 18, 20, 24 Sundhaussen, Holm 60, 164 Thimme, Friedrich 288 Supilo, Frano 14, 33, 34, 51, 52 Tijan, Pavao 341 Tito – v. Broz, Josip Šakić, Dinko Tkalčić, Vladimir 277, 280 Šakić, Vlado 254, 257, 258 Toldt, Carl 278 Šamija, Petar 133 Tomac, Zdravko 83-87 Šegvić, Kerubin 10, 144, 169, 204 Tomašić, Dinko 129, 191, 197, 199, 280 Šenoa, August 130, 135, 184 Tomičić, Zlatko 120, 202 Šentija, Josip 120, 122 Tomislav, kralj 18, 44 Šešelj, Vojislav 219-221, 229, 230 Tommaseo, Niccolo 29, 30 Šetić, Nevio 22 Tortić, Janko 362 Šicel, Miroslav 135-137, 203 Treml, Emilijan 352 Šidak, Jaroslav 26, 176, 180, 181, 243, Trenk, Franjo 130 254 Tresić-Pavičić, Ante 144, 174, 204 Šimić, Antun Branko 10, 358 Trifunović, Miloš 272 Šimundić, Mate 133, 308 Tripalo, Miko (Ante) 77, 98, 99 Šišić, Ferdo 26, 28, 150, 195, 240, 242, Trocki, Lav Davidovič 344, 369 243, 266, 268 Truhelka, Ćiro 145, 191-193, 198, 221, Šitović, Lovro 133 222, 226, 227, 278 Škaljić, Abdulah 133 Trumbić, Ante 32, 35, 49, 50-52, 69, 131, Šoljan, Antun 213, 375 284, 287, 341, 346 Špiljak, Mika 125 Tuđman, Franjo 12, 43, 70, 85, 87, 120, Štambuk-Škalić, Marina 118 272, 295 Šubić-Zrinski, v. Zrinski Turda, Marius 221 Šufflay, Milan 7, 25, 45-49, 53, 129, Tydén, Mattias 197 144, 204, 221-223, 226, 227, 250, 269, 271, 327 Ujević, Augustin (Tin) 10, 14, 137, 204, Šulenta, Dominik 317 206, 358 Švajger, Anton 261 Ujević, Mate 48, 137, 167, 205, 343, 363 Švob, Tvrtko 283 Ujević, Petar 133 Uljanov, Vladimir Iljič – v. Lenjin Taaffe, Eduard 31 Uvanović, Danijel 341 Tadijanović, Dragutin 139 Talas, Onni Eugen Aleksander 113, 114 Valenta, Ante 184 Tamburini, Antonio 171 Valera, Eamon de 70 390 Tomislav Jonjić

Vandekar, Josip 244 Wiesner, Ljubo 184, 205, 352 Vasić, Miloje 278 Wilson, Woodrow 51 Veber Tkalčević, Adolfo 167 Wundt, Wilhelm 265 Veesenmayer, Edmund 155, 162 Vegh, Željko 45, 46, 49, 50, 52, 53 Yeomans, Rory 221, 222, 226-230, 243, Velebit, Vladimir 161 245, 258 Veselica, Marko 120 Zafranović, Lurdan (Lordan) 212 Vibije Krispo 370 Zaharija 44 Vida, Viktor 352 Zambelli, Nikola 362 Vilder, Većeslav – v. Wilder, Većeslav Zane, Tvrtko – v. Donat, Branimir Vitez, Zlatko Zaninović, Marin 24 Vitezović, Pavao Ritter 25, 26, 203 Zaratustra 267 Vodnik Drechsler, Branko 205, 206 Zarnik, Boris 145, 175-178, 200, 261, Vojnović, Kosta 30 277-280 Vokić, Ante 334 Zenko, Franjo 231 Voltaire 182 Zidić, Igor 202 Vrančić, Vjekoslav 152, 157, 163, 168, Ziegler, Mary 196 195 Zlatar, Pero 79 Vranyczany, Ambroz 117 Zrinski, Petar 48, 206 Vraz, Stanko 184 Zuckerkandl, Emil 278 Vrhovac, Maksimilijan 203 Vrhovec, Josip 17 Žanić, Milovan 59, 67 Vučetić, Stipe 107 Žanko, Dušan 167, 195, 205 Vučetić, Šime 134, 137, 138 Žanko, Miloš 41, 81, Vučković, Radovan 136, 137 Žic, Nikola 167 Vučković, Severina 329 Živančević, Milorad 130, 203 Vukasović, Tomislav 18, 20, 21, 23, 24, Živić, Viktor 193 26, 29, 31, 40, 42-44 Županić (Županič), Niko 265, 278, 283 Vukelić, Nikola 105 Vukelić, Zvonimir 205 Vukotinović, Ljudevit 203

Wayne, John 44 Weindling, Paul J. 221 Weisbach, Augustin 278, 283 Wells, Herbert George 196 Wenzelides, Arsen 14 Whitman, Walt 135, 136 Trgovci hrvatskim kožama 391

BILJEŠKA O PISCU

Tomislav Jonjić rođen je 1965. u Imotskom. Osnovnoškolsku naobrazbu stekao u više škola na području Imotske krajine, srednju školu završio 1983. u rodnome gradu. Nakon odsluženja vojnog roka (1983./84.), od listopada 1984. studirao pravo u Zagrebu te diplomirao u lipnju 1988. godine. Od ljeta 1988. radio kao odvjetnički vježbenik, od prosinca 1989. i kao sudski tumač za njemački jezik, a od 1991. kao odvjetnik i sudski tumač u Imotskom te od 1997. u Zagrebu. Kao odvjetnik radio i u inozemstvu, a u dva je postupka bio glavni branitelj pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu. Sudionik Domovinskog rata 1991.–1992., ugovorni diplomat u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bernu 1992.–1995. te savjetnik za međunarodne odnose u Uredu za međunarodne odnose u Ministarstvu unutarnjih poslova 1995.– 1997. godine. Od sredine 2017. zastupnik u Gradskoj skupštini grada Zagreba. U lipnju 2015. obranio doktorat iz suvremene povijesti. Objavljuje od 1990., a od 1997. do danas, s devetomjesečnim prekidom, glavni urednik Poli- tičkog zatvorenika, časopisa Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Uredio oko 220 brojeva tog časopisa, a bio član uredništva više drugih, k tome uredio petnaestak knjiga i suuredio jedan zbornik radova. Sudjelovao na više znanstvenih i stručnih skupova u domovini i inozemstvu. Objavio nekoliko knjiga i četrdesetak znanstvenih i stručnih radova s područja historiografije, prava, sociologije, antropologije i književnosti te više od tisuću novinskih i publici- stičkih tekstova. Izabran u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika. Popis radova dostupan je na Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji (CRO- SBI): https://www.bib.irb.hr/pregled/znanstvenici/374441.

Iz bibliografije: Knjige: – Hrvatska vanjska politika 1939.–1942., Libar, Zagreb, 2000., 944 str. – Hrvatski nacionalizam i europske integracije, Naklada Trpimir, Zagreb, 2008., 216 str. 392 Tomislav Jonjić

– Iz korespondencije dr. Mile Budaka (1907.-1944.), u suautorstvu s dr. Stjepa- nom Matkovićem, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2012., 766 str. – Antun Gustav Matoš - Pod Starčevićevim barjakom, AGM, Zagreb, 2019., 886 str. – Ivo Pilar: pisac, političar, ideolog (1898.-1918.), AGM, Zagreb, 2020., 899 str. – Hrvatska kronika. Minijature o hrvatskoj politici 1996.-2020., Naklada Trpi- mir, Zagreb, 2020., 400 str. – Sto knjiga i jedan film, Naklada Trpimir, Zagreb, 2020., 551 str.

Članci i rasprave (izbor): – „Pitanje priznanja Nezavisne Države Hrvatske od Švicarske Konfederacije“, Časopis za suvremenu povijest, XXXI/1999., br. 2, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1999., 261.-278. – „Jedno izvješće o prilikama u Splitu i Dalmaciji u prvim mjesecima nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske“, Časopis za suvremenu povijest, XXXIII/2001., br. 3, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., 819.-836. – „Povijesno-politički okvir postanka ustaškog pokreta“, Hrvatska obzorja, I. (br. 2/2001., 373.-406.), II. (br. 3/2001., 653.-690.), III. (br. 4/2001., 939.- 968.), IV. (br. 1/2002., 33.-58.), Matica hrvatska Split, Split, 2001.-2002. – „Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945.“, u: Antun Dabinović, Rudolf Horvat, Tomislav Jonjić, Lovre Katić, Ivan Mužić, Slavko Pavičić, Franjo Perše: Hrvatska povijest (ur. Ivan Mužić), Naklada Bošković, Split, 2002.¹, 2003.², 229.-266. – „Makarski franjevci u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i komunističkoj Jugo- slaviji“, Zbornik Kačić, XXXVI–XXXVIII/2004–2006., Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, Split, 2004.-2006., 175.-230. – „Dr. Ivo Pilar - odvjetnik u Tuzli /1905.–1920./“, Pilar. Časopis za društve- ne i humanističke studije, II/2007., br. 3/1/, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2007., 11.-45. – „Sudbina švicarske imovine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.–1945.“, Časopis za suvremenu povijest, XXXIX/2007., br. 2, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007., 385.-418. Trgovci hrvatskim kožama 393

– „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945–1953“, Review of Croatian History, III/2007., No. 1, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007., 109.-145. – „Novi prilozi za životopis Mile Budaka uoči Drugoga svjetskog rata“ (suator Stjepan Matković), Časopis za suvremenu povijest, XL/2008., br. 2, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., 425.-453. – „Jadranske teme u Hrvatskom narodu od travnja 1941. do rujna 1943.“, Časopis za suvremenu povijest, XL/2008., br. 3, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., 911.-932. – „Proces Hranilović - Soldin. Prilog poznavanju postanka ustaškog pokreta“, Zbornik radova Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, Naklada Trpimir, HVIDR Zagreb, Zagreb, 2009., 167.-196. – „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, Zbornik radova Kardinal Alojzije Stepinac - Svjedok vremena i vizionar za treće ti- sućljeće, Biskupski ordinarijat Varaždin, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 49.- 103. – „Hrvatska pred sudom“, Hrvatska revija, 9/2009., br. 3, rujan 2009., Matica hrvatska, Zagreb, 2009., 4.-15. – „Politički pogledi dr. Ive Pilara 1918.–1933. Uvijek iznova Srbija - radikalni zaokret ili dosljedni nastavak Pilarove političke misli?“, Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije, V/2010., br. 9 (1), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2010., 9.-74. – „From Bias to Erroneus Conclusions“, Review of Croatian History, VI/2010., No. 1, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2010., 227.-250. – „Pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvatske“, Časopis za suvremenu povijest, XLIII/2011., br. 3, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., 667.-698. – „Pokolj širokobrijeških franjevaca u kontekstu uspostave jugoslavenske ko- munističke vlasti“, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Hum i Hercegovina kroz povijest, sv. II., Hrvatski institut za povijest, Sveu- čilište u Mostaru, Zagreb, 2011., 459.-490. – „Bartulin’s Tilting at Windmills: Manipulation as a Historiographic Met- hod“, Review of Croatian History, VIII/2012., No. 1, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2012., 207.-268. 394 Tomislav Jonjić

– „Pogledi Antuna Gustava Matoša na hrvatsko-srpske odnose“, Pilar. Časo- pis za društvene i humanističke studije, VII/2012., br. 13 (1), Institut društve- nih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2012., 9.-76. – „O pokušaju osnivanja Hrvatskoga komiteta u Švicarskoj 1943. godine: Di- plomatska izvješća Senjanina Josipa Milkovića“, Senjski zbornik, 38/2012., Senjsko muzejsko društvo, Gradski muzej Senj, Senj, 2012., 217.-332. – „Drugdje je Rod, tamo treba skakati! (Ili: nekoliko ganutljivih opaski o ispitnom gradivu na katedri hrvatske državne i pravne povijesti Pravnoga fakulteta u Zagrebu)“, Časopis za suvremenu povijest, XLIV/2012., br. 1, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2012., 167.-187. – „Zakonske osnove i mogućnosti istraživanja zločina i žrtava u Hrvatskoj“, Hrvatski mučenici i žrtve komunističke vladavine. Zbornik radova s međuna- rodnoga znanstvenog skupa, Glas Koncila, Zagreb, 2013., 171.-181. – „Razaranje Vukovara i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju“, Zbornik radova Vukovar ’91 – istina i/ili osporavanje (Između znanosti i manipulacije), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Ogranak Matice hrvatske Vukovar, Zagreb – Vukovar, 2013., 217.-238. – „Presuda protiv Mile Budaka i družine pronađena je i objavljena“, Druš- tvena istraživanja, XXII/2013., br. 2, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2013., 369.-375. – „Mandićevo hrvatstvo i jugoslavenstvo“, Dr. fra Dominik Mandić (1889.- 1973.). Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u prigodi 40. obljetnice njegove smrti, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije, Hrvatski institut za povijest, Mostar-Zagreb, 2014., 425.-476. – „Dnevnik Kerubina Šegvića 1943.-1945.“ (suautor Stjepan Matković), Cro- atica Christiana Periodica, sv. 77, Institut za crkvenu povijest Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2016., 197.-230. – „Rasno učenje i eugenika u hrvatskim zemljama do sredine 1930-ih godina“, Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije, X/2015., br. 19 (1)-20 (2), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2015., 9.-160. – „Ivo Pilar prema rasnom učenju i eugenici“, Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije, XI/2016., br. 21 (1), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2016., 45.-111. Trgovci hrvatskim kožama 395

– „Ante Starčević u ideološko-političkim previranjima uoči Drugoga svjetskog rata“, Zbornik radova sa znanstvenog kolokvija u povodu 120. godiš- njice smrti, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2017., 11.-32. – „Ustavni amandmani (1971.) i Ustav iz 1974.: pokušaj spašavanja države osuđene na propast“, Hrvatska i Hrvatsko proljeće. Zbornik radova sa znanstvenog skupa u organizaciji Matice hrvatske, Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2017., 415.-501. – „Kaznionica u Lepoglavi“, Enciklopedija Hrvatskoga zagorja, Leksikograf- ski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, 2017., 399. – „Nepoznati Matoševi radovi“, Republika, LXXV/2019., br. 3-4, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2019., 83.-93. – „Organiziranje prvih političkih stranaka u hrvatskome iseljeništvu nakon Drugoga svjetskog rata“, Društveno-povijesni kontekst političkog djelovanja u iseljeništvu: organizacije, stranke, pokreti (zbornik radova), Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 2020., 48.-71. – „Nepoznate bilješke o Ivi Pilara u ostavštini Vjekoslava Spinčića“ (suautor Stjepan Matković), Historijski zbornik, LXXIII/2020., br. 1, Društvo za hrvatsku povjesnicu, Zagreb, 2020., 89.-107. ______Tiskanje dovršeno u siječnju 2021.