Tomislav Jonjić TRGOVCI HRVATSKIM KOŽAMA POLEMIKE O NACIONALNOJ POVIJESTI XX. STOLJEĆA BIBLIOTEKA HRVATSKA POLITIČKA BIBLIOTEKA Knjiga 7. Tomislav Jonjić TRGOVCI HRVATSKIM KOŽAMA POLEMIKE O NACIONALNOJ POVIJESTI XX. STOLJEĆA Urednik Zvonimir Ujević Nakladnik Naklada Trpimir Zagreb Mini-print-logo d.o.o. Varaždin Za nakladnika Mariana Jonjić Priprema i tisak Mini-print-logo d.o.o. Varaždin © Tomislav Jonjić, Zagreb, 2021. CIP – Katalogizacija u publikaciji. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice pod brojem 001087490. ISBN 978-953-8220-05-0 978-953-7573-57-7 Tomislav Jonjić TRGOVCI HRVATSKIM KOŽAMA POLEMIKE O NACIONALNOJ POVIJESTI XX. STOLJEĆA Zagreb, 2021. TOMISLAVU, NIKOLI, FILIPU I MIHOVILU SADRŽAJ PROSLOV ........................................................................................................ 9 „Dalmatinstvo“ je instrument rastakanja Hrvatske ...................................... 17 Površno o Šufflayu i ustaškom pokretu .......................................................... 45 Duhovna i politička previranja u Hrvatskoj 1935.–1945. ............................. 54 Meštrovićeva jugoslavenska saga .................................................................. 77 Srebroljubci i partijsko zlato .......................................................................... 83 Drugdje je Rod, tamo treba skakati! .............................................................. 89 Od predrasuda do krivih zaključaka ............................................................ 120 Bartulinov boj s vjetrenjačama: manipulacija kao historiografska metoda .......................................................................... 139 Ivo Pilar prema rasnom učenju i eugenici ................................................... 211 Kako don Živko Kustić želi tumačiti odnos Katoličke crkve i Nezavisne Države Hrvatske ............................................. 291 Površno i netočno o Vinku Kriškoviću ......................................................... 327 Kupljenje po lanjskoj strnini ........................................................................ 337 „O, mi se nismo bojali umriet, ali: mi smo se bojali smrti!“ ...................... 340 Povodom Luke Puljiza, o nekim simptomima hrvatske nacionalne patologije .................................................................... 348 KAZALO OSOBA ......................................................................................... 379 BILJEŠKA O PISCU .................................................................................... 391 Trgovci hrvatskim kožama 9 PROSLOV Povijest je stvarnost čovjeka. On nema nikakve druge stvarnosti. U njoj je čovjek postao takvim kakvim jest. Apsurdno je i iluzorno nijekati prošlost, jer je prošlost priroda čovjeka, koja ga slijedi u kasu. Ako je prošlost ovdje, ako se je potrudila da se „dogodi“, nije to zato da ju zaniječemo, nego da ju integriramo. José Ortega y Gasset, Pobuna masa Malo je ljudi koji polemike – kao književnu vrstu ili uopće kao način na koji se na svim područjima ljudskoga znanja oštre pera, bistre pojmovi i svjet- laju obrazi – ne vole čitati, a usprkos tomu, čini se da je ta plemenita biljka sve rjeđa. Nekad skoro stalna rubrika dnevnoga i tjednoga tiska, književnih i historiografskih časopisa, danas je skoro potpuno iščezla, svodeći se na mjes- timične, rijetke i često blijede proplamsaje, baš kao i satira koja je nekad bila važan dio kulturne i političke borbe (pa su, kako znademo, satiričke listove pokretale i mnoge stranke i pokreti koji su držali do sebe). Ako je taj dojam točan, onda se valja pitati o razlozima. Među njih se, mis- lim, zacijelo ne bi ubrajala naša općenita pomirljivost i nesklonost prepirkama i poruzi, jer: u naše doba uvrede, klevete i tomu slične, redovito nenačelne, u biti bespredmetne i suvišne prljavštine u takozvanome javnom prostoru, nisu iščezle niti su postale rjeđe. Naprotiv, većina naših priopćivala, a osobito veći- na takozvanih internetskih portala – ustvari pomagala za ostvarivanje društve- nog utjecaja, ili, još točnije, za beskrupulozno modeliranje ljudskoga tijesta, i za uzgredno ubiranje poreza na glupost po iznimno visokoj stopi – uglavnom živi od kratkih dosjetaka koje se ponekad rado slušaju a uvijek brzo zaborav- ljaju, odnosno od tema i tekstova koji skoro nepogrješivo računaju na naše kratko pamćenje i našu još kraću pamet. Zato ta posve nekritična i neselektivna dostupnost prividne javne pozornice rezultira poplavom naizgled različitih, suprotstavljenih, borbenih rečenica koje ne traže nikakvo znanje, a ne podvrgavaju se ni kakvim pravopisnim pravilima ili logičkim zakonitostima, nego kao da čeznu za tim da se svedu na more niče- ga. I na tom je području takozvana demokracija, nažalost, aberirala u ohlokrat- sku anarhiju, a mi se ponašamo kao da ne shvaćamo da je ta prividna svedo- 10 Tomislav Jonjić stupnost zapravo odavno prerasla u moralni i intelektualni harač neupamćen u povijesti. Ona je dokinula hijerarhiju vrijednosti i stvarno učinila nedostupnim te posve obezvrijedila mišljenje ljudi koji bi doista imali što reći; zato danas nema – ili su vrlo rijetki – tekstovi koji su burkali duše tisuća, možda i mili- juna, tekstovi koji su oblikovali povijest, i bez kojih se povijesna razdoblja u kojima su nastajali, uopće ne mogu shvatiti, pa onda ni protumačiti. Nema Starčevićevih filipika i rugalica, niti nazubljenih Kovačićevih satira; malo tko zna da su Dinko Politeo i Kerubin Šegvić uopće postojali. Nema ni Matoševih, Ujevićevih, Šimićevih ili Krležinih polemika; nema pera koje se može mjeriti s Nehajevljevim ili Kriškovićevim; na prste se mogu nabrojiti oni kojima su poznati Oršanićevi ili Čižekovi emigrantski žalci; nema načel- nih prijepora poput onih o kontrabandi u obliku stanovitih nazovi-teoloških društava i importiranih katekizama; nema ni onih burnih i duhovitih rasprava o jezičnim i drugim temama u Kolu ili u Kritici od prije pola stoljeća ili malo više; nema ni hrabrih i dragocjenih sučeljavanja o žrtvama rata, zametnutih na margini Hrvatskog proljeća, i oživjelih sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, nagovješćujući tim ponovnim pupanjem skoru smrt Jugoslavije. Jedan je svijet nepovratno nestao, svijet koji je držao do pera, knjige i in- teligencije uopće, svijet u kojemu se je više cijenio duh od reklame, sadržaj od ambalaže. I Hrvati su uspjeli svoj jezik svesti na trosložne riječi i jedno- stavne rečenice, a svoju kulturu na takozvane objave na društvenim mrežama, ponajčešće nedomišljene misli i polupismene rečenice koje isti tren zaborave i oni što su ih napisali, a kamoli oni što su ih tek usput pročitali. Parafrazira- jući Thomasa Stearnsa Eliota: pošlo nam je, dakle, za rukom da svi govorimo na isti način, pa više nema razloga da svi i ne pišemo na isti način, potom, u konačnici: nema više ni razloga da svi ne mislimo na isti način. Mišljenje je ionako izišlo iz mode, a knjiga postala suvišna jer nema čitatelja, budući da u tome modernom kultu bezličnosti, koji se širi poput virusa i algi nametnika, i koji se – ne treba se u tom pogledu zavaravati! – timari i njeguje vrlo svjesno, promišljeno i brižno, podjednako skrblju krvnika i skrblju naivnih žrtava, io- nako nikoga ne zanima što tko ima kazati. Već i zato ni ja, posve svjestan one Cervantesove, da svako biće rađa na- lično biće – pa, dakle, i s tog naslova svjestan njihovih nedostataka – ne bih imao iluzija o stranicama koje slijede; upućeniji bi čitatelj tu ironiju i na tuđi i na svoj račun prepoznao i ne listajući ih, nego tek bacajući pogled na koricu, s prizorom kojim je Gustave Doré uresio jednu nenadmašnu historiju uzaludnih pokušaja. No, do ljudi koji računaju na uspjeh i koji tim mjerilom mjere i svoj i Trgovci hrvatskim kožama 11 tuđe živote, ionako ne treba puno držati. Do njih, dakle, ne drži niti na to u bilo kojem pogledu računa ni ova knjiga, koja je treća u donekle čak i neuljudnu, zgusnutu pandemijsko-političkomu nizu zbirki mojih novinskih i publicističkih tekstova objavljenih tijekom triju desetljeća (1990.-2020.), ali prva od zami- šljenih i uglavnom već koncipiranih triju knjiga polemika što sam ih u tom razdoblju vodio: preostale dvije trebale bi izići u dogledno vrijeme. U supstancijalnome se smislu one, voljom svog pisca, bave onim što je za većinu tek zaboravljena prošlost ili puka iluzija; bave se ne nužno svijetom koji postoji, nego u prvome redu jednim jasno određenim i ničim omeđenim duhovnim Kanaanom, svijetom koji bi trebao i mogao postojati. Takav je izbor bar dijelom slobodan – onim dijelom o kojemu pojedinac uopće može odlu- čivati – jer, neskromno se poštapajući onom Starčevićevom mišlju o samoći i pustinji, i priznajući, po uzoru na onoga znamenitoga francuskog simbolista, da se u postojećem sivilu uopće ne osjećam pogođenim malobrojnošću onih s ko- jima dijelim iste misli i ideale, budući da u svijetu koji se neumitno pretvara u bezličnu ravnicu bez brjegova i stabala, ništa kao ta malobrojnost ne ističe od- sutnost mnoštva, koje je i svojom voljom pristalo na to da ga pretvore u gomilu. Pritom, dakako, ne pokušavam činiti ono što nikad i nisam činio: ne po- kušavam svoje misli, svoje poglede, pa time i svoje polemike, zaštititi bodlji- kavom žicom, čeličnim ježevima i palisadama takozvane objektivnosti, što su vrijedne samo prijezira i podsmijeha, niti ih kanim nevježama podmetati kao kvaziznanstvena Potemkinova sela. Premda nikad ne žele činjenice podrediti dojmu, ove polemike, dakle, ne kriju da su nastale u jasnome kontekstu i s jasnim ciljem; one se bave onim što čini hrvatsku povijest