Univerzitet umetnosti u Beogradu Fakultet likovnih umetnosti, vajarski odsek Doktorske umetničke studije, III Predmet: Metodi umetničko istraživačkog rada Broj indeksa: 4327/12

Miodrag Krkobabić Fenomen Briljantne! YBA Senzacije

Mentor: docent Zoran Todorović

Beograd, 2013. Briljantno! i Senzacionalno, jesu naslovi koji više posećaju na tabloidski način izražavanja nego na nazive umetničkih izložbi, ali u potpunosti odgovaraju izložbama koncepcijski sačinjenim i produkcijski upakovanim u moćnu kombinaciju umetnosti, marketinga, antropologije, glamura i sponzorstva. Nastale su na talasu izložbi održanih u Londonu tokom prve polovine devedestih godina XX veka, kao potvrda revitalizacije britanske pop kulture šezdesetih (Cool Britannia) i savremena repriza izložbe Swingeing London, Ričarda Hamiltona (Richard Hamilton) iz 1967. godine. Izložba Briljantno! ("Brilliant!" New Art from London), održana 1995. godine u Walker Art Centru u Mineapolisu, jeste prva izložba koja pravi sveobuhvatni presek tog fenomena nove britanske umetnosti. Pored detaljnog pregleda radova dvadeset i dva mlada britanska autora, organizovana je i panel diskusija posvećena značaju uloge njihovog prethodno stečenog umetničkog obrazovanja i iskustava stečenih uglavnom na Goldsmith Koledžu u Londonu. Već 1996. godine Muzej moderne umetnosti iz Pariza pravi sličan pregled pod nazivom Life/Live, a iste godine ova nova britanska umetnost osvaja i Nemačku publiku izložbom Full u Muzeju iz Volfsburga. Na jesen 1997. godine održana je izložba Senzacionalno (Sensation), pod patronatom marketinškog magnata Čarlsa Sačija () u Kraljevskoj akademiji umetnosti (Royal Academy of Arts). Izbor radova na ovoj izložbi je bio posledica njegovog sopstvenog stava, ukusa i odnosa prema savremenoj umetnosti, kojoj Sači jeste bio posvećen, ali najviše u korist sopstvene promocije.

YBA

The (u daljem tekstu YBA), takođe poznati i kao Britart, jeste naziv za neformalnu grupu vizuelnih umetnika koji su, većinom, stekli svoje umetničko obrazovanje na Goldstmit koledžu u Londonu i počeli zajedno da izlažu krajem osamdesetih godina XX veka. Ta nova britanska scena se formirala oko niza izložbi organizovanih od strane samih umetnika, održavanih u napuštenim skladištima i fabrikama širom Londona. Početak tog samoorganizovanja predstavlja izložba koju inicira i realizuje Demian Herst () 1988. godine. Zajedničko izlaganje se nastavlja 1990. godine izložbama: Modern Medicine, koju Demian Herst organizuje zajedno sa Bili Selmanom (Billee Sellman) i Karlom Fridmanom () i East Country Yard Show koju organizuju Henri Bond () i Sara Lukas (). Sam termin The Young British Artists se pojavljuje 1992. godine, a danas opšteprihvaćeni akronim YBA je skovan tek 1996. godine, u magazinu Art Mesečnik (Art Monthly). S obzirom da je većina YBA umetnika rođena sredinom šezdesetih godina XX veka, taj naziv postaje istorijski termin. Zbog upotrebe sopstvenih iskorišćenih i odbačenih stvari, provokativnih tema i materijala u svojim radovima ali i neobuzdanog života, kao i kontradiktornog subverzivnog stava koji se preplitao sa izvanrednim preduzetničkim duhom, pripisano im je (zlo)upotrebljavanje šok taktike. Zahvaljujući tome, oni jesu ostvarili veliku medijsku pokrivenost i dominantan položaj u britanskoj umetnosti tokom devedesetih godina XX veka, što potvrđuju i zvanična međunarodna predstavljanja britanske umetnosti izložbama kao što su Briljantno! (Brilliant!) i Senzacija (Sensation). Najpoznatiji i najkontroverzniji umetnik ove neformalne grupe je, svakako, Demian Herst sa ključnim radovima kao što je ajkula u vitrini sa formaldehidom – Fizička nemogućnost smrti u umu nekog živog (The Physical Impossibility of Death in the Mind of Someone Living) i kravlja glava u vitrini sa muvama – Hiljadu godina (A Thousand Years). Većina umetnika jeste, u početku, bila podržana i kolekcionirana od strane Čarlsa Sačija ali je on na njih više uticao posredno, izložbom New York Art Now održanoj od septembra 1987. do januara 1988. godine u njegovoj galeriji (). Ta izložba, po prvi put, Britaniji predstavlja američke provokativne umetnike, poput Džefa Kunsa () i Roberta Gobera. Mešavina minimalizma, pop arta i konceptualne umetnosti otvara put mladim britanskim umetnicima da usvoje te, već istorijske, umetničke forme, slobodno im pridajući sopstvena značenja i sadržaje, čime se i ovaj segment britanske kulture, konačno, dočepao svetske pažnje. Ali je taj, mladalački jezik, imao i razne neprijatne forme izražavanja, kao što su: gnev, nezainteresovanost, dosada i lenjost. Radovi su svojim agresivnim izgledom i čvrstim stavom, stvarali utisak neprijatnosti. Ovi novi mladi umetnici su, naizgled, ležerno ušetali na umetničku scenu i bez odobrenja ili želje da traže dozvolu ili potvrdu od strane institucija, svoju umetnost pravili kao i bilo koji drugi životni izbor, naglašavajući britanski eklekticizam, ekscentričnost i individualnost. Vrlo brzo su shvatili da je internacionalna scena za njih već bila pripremljena, kulturnom raznolikošću britanske mode i muzike. Vrata su im bila otvorena jer su ljudi vrlo jednostavno razumeli takvu umetnost koja se obraća savremenom životu. Njihov lični primer i tih nekoliko zajedničkih izložbi, postavili su putokaze i postali pokretačka snaga koja je institucionalizovana 1997. godine, izložbom Sensation u Kraljevskoj Akademiji (the Royal Academy of Arts) organizovanom, opet, od strane Čarlsa Sačija. Tako se situacija, iz korena, promenila. Umetnost je postala glamurozna, kao moda, a umetnici popularni kao pop zvezde, koje sada žele da budu umetnici. Otvaranje izložbe the New Contemporaries1 sada je prepuno mladih ljudi koji žude da ponove uspeh i slavu, deceniju starije generacije britanskih umetnika. Njima se čini da je uspeh na dohvat ruke. Otvoreno je mnogo privatnih galerija, Sači sada otkupljuje radove mladih umetnika još u pripremnoj fazi izvođenja projekata. Ali, deceniju ranije, sve je izgledalo potpuno drugačije.

Goldsmit

Kao što je već rečeno, srž ove neformalne umetničke scene je formirana od studenata koji su diplomirali na Goldsmit koledžu u periodu od 1987. do 1990. godine. Sačinjavju je Liam Gilik (), , Stiv Park (Steve Park) i Sara Lukas koji su diplomirali 1987. Godine. Zatim, , Geri Hjum (), Henri Bond i Anđela Bulok (), koji su diplomirali 1988. godine. Demian Herst, Engus Ferharst (), Met Kolišou (), Sajmon Paterson (Simon Patterson) i Abigeil Lein () su diplomirali 1989. godine, dok su Džilijan Vering () i Sem Tejlor-Vud (Sam Taylor-Wood) diplomirale 1990. Pored preduzimljivosti i nesumnjivog talenta koji su posedovali svi navedeni umetnici, od ključnog značaja za formiranje njihovog stava jesu, takođe, i profesori koji su u tom periodu bili vrlo aktivni na Goldsmit koledžu: Džon Tomson (John Thompson), Majkl Kreg-Martin (Michael Craig- Martin), Ričard Ventvort (Richard Wentworth), Ian Džefri (), Helen Čedvik (), Mark Volinger (), Džudit Kauan (Judith Cowan) i Glen Bakster (Glen Baxter). Goldsmit koledž je, u to vreme, bio inkubator promena ponajviše zbog svog nehijerarhijskog nastavnog programa, pod vođstvom dekana Džona Tomsona i

1 Izložba koja se redovno održava još od 1949, kao podrška mladim umetnicima na početku karijere umetnika Majkl Kreg-Martina, koji Tomsona smatra vizionarom i radikalnim prosvetiteljem. On je podržavao slobodno korišćenje materijala i demokratičnost mišljenja i lično formirao grupu slobodoumnih profesora sastavljenu od uspešnih umetnika različitih generacija i poetika. Takođe je uveo i novi sistem prijema studenata – kroz razgovor sa kandidatima, uvažavajući ih kao mlađe kolege. U skladu s tim, u školi se tražilo od studenata da prave novu umetnost, koja nešto znači i govori, koja je angažovana i povezana sa savremenim životom. Ukinuta je podela na odseke i omogućeno studentima da eksperimentišu i slobodno kombinuju predmete i kurseve po sopstvenim potrebama. To je obogatilo njihov rad i, suprotno očekivanjima, nije dovelo do haotičnog lutanja od kursa do kursa, niti marginalizovanja bilo koje discipline. Svaki student je, uz pomoć izabranog profesora, sam stukturisao sopstveni kurs. Takav sistem otvorenih studija, uz stalne diskusije o studentskim radovima, direktno je uticao na motivaciju studenata da usavršavaju ono što su sami izabrali. Ipak, jedan od profesora bio je poseban. Pored širokog praktičnog znanja koje im je nudio, imao je neverovatan dar da prepozna i otkrije potencijal svakog studenta ponaosob. Zato i jesu svi studenti, koji će kasnije učestvovati na izložbi Freeze, makar u nekom delu školovanja, birali njega za mentora. To je bio Majkl Kreg-Martin. Potpuno suprotnih shvatanja od poetskog simbolizma romantičarskog intelektualca Džona Tomsona, Majkl Kreg-Martin je imao direktan i zdravorazumski pristup umetnosti koristeći uobičajene, svakodnevne materijale i izgled objekata, pragmatično usvajajući i komercijalnu stranu činjenice da se profesionalno bavi umetnošću. Oko njega se formirala ta grupa znatiželjnih, ambicioznih i snažnih individualca sklonih zdravom rivalitetu i preispitivanju svega oko sebe. U narednih nekoliko godina oni će sami sebe učiniti vidljim na umetničkoj sceni, samoorganizovanim izložbama širom Londona, koje su pratile i dizajnirane, skupe publikacije. Iako su njihove poetike i radovi i konceptualno i estetski različiti, povezuje ih zajednička sklonost ka upotrebi provokativnih sadržaja, efemernih materijala, kao i nekonvencionalna prezentacija radova, ali iznad svega subverzivni stav koji nosi mladalčku, agresivnu vitalnost. Ono što je dodatno ulivalo sampouzdanje i pozitivno iščekivanje studentima, jeste činjenica da su njihovi profesori bili, pre svega, uspešni umetnici koji su ih podržavali i promovisali kao mlađe kolege. Tako se 1988. godine, kao prethodnica izložbe Freeze, završna studentska izložba predstavlja neuobičajeno za tadašnje standarde, van samih okvira škole. Par mesedi kasnije Ian Devenport, Geri Hjum i Majkl Lendi su pozvani od strane mladog galeriste Karstena Šuberta () čija je galerija bila poznata zbog, u to vreme, jedinstvenog internacionalnog programa. Ipak, činjenica koja se za dalji razvoj događaja ispostavila još bitinijom jeste to da se galerija nalazila preko puta kancelarija kompanije Saatchi & Saatchi.

Freeze

Nasuprot plodnom tlu za inovativno stvaralaštvo, koje su pronašli na Goldsmit koledžu, ovi mladi umetnici su se van škole suočavali sa ne baš tako povoljnim okolnostima. Umetničkog tržišta skoro i da nije bilo. Galerije su bile provincijalne, bez ambicija i sa drugorazrednim programima. Reklo bi se, ne baš idealna situacija. London je bio mesto ispražnjeno od sadržaja, mesto koje čeka da bude popunjeno. Savremene umetničke scene kao da nije ni bilo, jer London nikada i nije bio svetski umetnički centar kao što su to bili Pariz ili Njujork. Samim tim, nije bilo ni istorijskih primera za upoređivanje i nadmetanje. Ali, u to vreme, London je bio i fizički ispražnjeno mesto, napuštenih postindustijskih prostora. Dakle mesto koje u svakom smislu čeka da bude popunjeno. Ispostavilo se da je za njih to ipak bila idealna situacija. To je uslovilo da se kao dominantna, a verovatno i najvažnija karakteristika ove neformalne grupe umetnika pojavio taj preduzetnički duh, koji se otelotvorio samopromocijom kroz samostalno osmišljene i organizovane izložbe širom Londona. Predigra ovih aktivnosti se desila početkom 1988. godine kada je Engus Ferharst kontaktirao galeriju Blumsbri (Bloomsbury) gde je od 17. februara do 8. marta organizovao izložbu na kojoj su, pored njega, učestvovale kolega sa Goldsmita: Met Kolišou, Abigeil Lein i naravno nezaobilazni Demian Herst. Na otvaranju su se okupili i svi ostali (budući) učesnici izložbe Freeze koja se već uveliko pripremala za kraj leta iste godine. Spiritus movens tog velikog samoorganizovanja jeste Demian Herst, koji je i osmislio izložbu i obezbedio prostor tako što je pronašao prazno lučko skladište na dokovima Temze i uspeo da izdejstvuje dozvolu za korišćenje, kao sponzorski akt od značaja za lokalnu zajednicu, kompanije koja održava luku. Možda još bitnija činjenica jeste bilo štampanje luksuznog kataloga sa tekstom koji je sam Herst naručio od Iana Džefrija, šefa katedre za istoriju umetnosti na Goldsmitu. Ovaj ključni momenat i za njih, ali i za istoriju britanske umetnosti kraja XX veka, demonstrirao je njihovu nezavisnost, odlučnost, oslanjanje na sopstvene snage i nadasve nepokolebljivi profesionalizam. To je u akademskim krugovima sa podsmehom i potpuno pogrešno prepoznato kao tačerovska preduzimljivost i vešti marketing, nametnut od strane pragmatičnih i ambicioznih profesora sa Goldsmit koledža, jer se u potpunosti kosilo sa ustaljenom predstavom o klasičnom britanskom umetničkom obrazovanju, koje se tih godina zasnivalo na figurativnom slikarstvu. Za sve ostale, to je predstavljalo početak jednog vitalnog perioda optimizma i entuzijazma u britanskoj umetnosti. To je, naravno, još bolje prepoznato od ljudi sa strane, koji nisu bili opterećeni lokalnim predrasudama. Zato se, preko pozitivnih glasina posetilaca iz Njujorka, prenela prvo vest, pa onda 1992. godine i sama izložba pod nazivom Britanska umetnost u prestižnu galeriju Barbare Gledston (Gladstone). Radovi izloženi na izložbi Freeze bili su raznorodnih tehnika, materijala i sadržaja. Iako je slikarstvo, bilo figurativno (Hjum, Paterson, Ofili) ili apstraktno (Rae, Herst, Martin), bilo najzastupljenije, upotreba fabrički proizvedenih objekata, naročito nameštaja (spavaća soba, vitrine), sa suptilno urađenim izmenama se provlači kroz radove najvećeg broja autora (Herst, Lejn, Turk, Vajtred, Lukas, Simpson). Korišćenje novih, ponekad i neuobičajenih materijala kao što su staklene oči, opušci, krv ili formaldehid nabijeni sadržajima i vizuelnim simbolima preuzetim iz svakodnevice išlo je ruku pod ruku sa revitalizovanjem tema urbanog života, i bilo je potpuno suprotno onome za šta su ih optuživali. Čudno, misteriozno, izopačeno, nenormalnost normalnog i normalnost nenormalnog jeste bila smišljena površinska forma koja treba da šokira. Izložba koja je u potpunosti potvrdila taj, brzo uspostavljeni, sterotip jeste takođe organizovana van zvaničnih insitucionalnih okvira, ali ovaj put u napuštenoj zgradi u samom centu Londona. Radilo se o izložbi Demiana Hersta In and Out of Love. U zagušljivom podrumu Herst je izložio osam svetlo obojenih monohromatskih platana u čijem podnožju su bile saksije sa cvećem i bubama. Ogromna platna su bila prekrivena mrtvim leptirima obojenih krila. Očekivano, na otvaranju izložbe borci za prava životinja su napravili veliku gužvu i skandal, što je ponovo donelo ogromnu medijsku pokrivenost događaja a Herstu najširu vidljivost i žestoke kritike. Današnji čovek žudi za trenutnim otkrovenjima i samospoznajom. Slike koje najsnažnije utiču na savremenog čoveka jesu one slike koje prizivajući realnost, izazivaju prisećanje neke snažne emocije. Uživljavanje u lične fantazije i opsesije autora jednako se postiže i poigravanjem sa osećanjima kao i sa čulima. Umetnost nije samo ideja, vizija već i prenošenje te poruke drugima. Ona mora biti osmišljena, producirana i predstavljena drugima, bez obzira da li publika upravo to želi ili očekuje. Nikome nije prijatno da se suočava sa neočekivanim. Nova umetnost neminovno izaziva taj osećaj neprijatnosti, baš zato što donosi novo i nepoznato. Ova generacija umetnika jeste donela radikalni stav prema realnosti sveta u kome živi, jasno odslikavajući probleme savremenog društva iz svoje perspektive. Koristeći neuobičajenu raznolikost materijala i pristupa, tradicionalnih i nekonvencionalnih, njihovi radovi sa ozbiljnošću i odgovornošću, ponekad šokantno a najčešće kroz (crni) humor, preispituju sve aspekte savremenog života. Naizgled nezaintersovan pogled na jednostavno i komlikovano, ljubav i seks, dosadu i uzbuđenje, nasilje i zlostavljanje, zabavu i nauku, medicinu i smrt, jeste u najvećoj meri i izazivalo površne kritike da su radovi neiskreni, smišljeno nečitljvi i nerazumljivi, ironični i neafirmativni prema utvrđenim društvenim vrednostima. Ali svrha savremene umetnosti i jeste izazivanje nelagode. Postavljanjem pitanja umetnost ruši stereotipe, pomera granice i osvaja nova polja, koja se vremenom usvajaju i postaju opšte prihvaćene vrednosti. U svakom slučaju, ova grupa umetnika i njihova umetnička produkcija se ne mogu definisati kao umetnički pokret ili jedinstveni produkt. Izgleda da ovaj heterogeni umetnički fenomen proizilazi iz stava: pragmatizam, želja za uživanjem u životu i angažovanost kao pristup realnosti, a ne revolt. Po završetku izložbe Freeze, Demian Herst, Karl Fridman i Bili Selman osnovali kompaniju sa ciljem da zastupaju novu generaciju YBA na izložbama visokog nivoa. To je rezultiralo izložbama Modern Medicine, Gambler i Market u sopstvenom prostoru – Zgrada jedan, između marta i novembra 1990. godine. Posle izuzetnog finansijskog uspeha prve izložbe, Herst napušta kompaniju da bi se posvetio isključivo svom umetničkom radu. To je rezultiralo njegovom prvom kapitalnom instalacijom Hiljadu godina koja je, uz rad Sto godina, pokazana na izložbi Gambler. Uprkos finansijskom neuspehu izložbe Market koji dovodi do gašenja kompanije i zatvaranja prostora Zgrada jedan, rane devedesete donose poplavu samostalno organizovanih izložbi od strane umetnika i povećanu medijsku pažnju potpomognutu uticajnim intersovanjem Čarlsa Sačija. Njegova sklonost ka brzom, trenutnom uticaju i korišćenju umetnosti za promociju samoga sebe, takođe, jeste doprinela iskrivljenoj percepciji ove umetničke produkcije. On nije samo kolekcionirao umetnost već je i prisvajao. Kada otkupi rad on smatra da je i autorstvo prešlo na njega. Najbolji dokaz toga jeste njegova težnja da kupljeno umetničko delo u potpunosti otuđi od svog autora, odbijajući da upozna umetnike čije radove kupuje ili da ih konsultuje i uključi u postavku radova prilikom njihovog daljeg izlaganja. Takvo, prividno uspešno savezništvo Sačija, medija i umetnika-zvezda, koje je, u stvari, često funkcionisalo bez ikakve podrške dovodi do žestokih kritika sa leve strane političke scene, koja je odsustvom te iste podrške, umetnike i gurnula u vode privatnog kapitala i samoodrživog preduzetništva da bi preživeli. Primer koji najbolje odslikava odnos britanskog društva prema sopstvenoj umetnosti jeste negativ viktorijanske kuće House, Rejčel Vajtred () odliven 1993. godine sa originalnog objekta, a koji je već naredne godine uništen od strane gradskih vlasti. Paradoksalno, upravo sa tim radom Rejčel Vajtred je 1993. godine postala prva žena dobitnica Tarnerove nagrade (). Pa ipak, koliko god to izgledalo kontradiktorno, internacionalna vidljivost britanske umetnosti jeste posledica dugoročnog i dalekosežnog planiranja države. Pola veka ranije, ustanovljen je British Council. kao efikasan instrument britanske spoljne politike u polju kulture. Svekukupni uspeh YBA nije toliko posledica pojedinačnih izložbi u Britaniji, koliko je baziran na uspehu kompilovanih, grupnih izložbi koje je British Council organizovao širom sveta, dizajnirajući sliku ili predstavu o britanskoj kulturi kao izvozni proizvod. Tako sve naredne izložbe YBA jesu, u stvari, grupni uspeh, bez obzira na to koji autori ili radovi učestvuju. Pojedinačna dostignuća autora i njihovi radovi nestaju pred celinom YBA, tako da je na ovim izložbama skoro nemoguće sagledati individualne umetničke pozicije. Tu umetnost više nije forma dijaloga i razmene već se uvek i isključivo zahteva novo i samo novo. Sve je privremeno, i radovi i izložba. To i ne čudi kada je etiketa Young British Artists u stvari i skovana od strane Čarlsa Sačija 1992. godine tokom izložbe otkupljenih radova u njegovoj galeriji (Saatchi Gallery).