Vojin BAKIĆ 1952 Vojin BAKIĆ(Bjelovar, 1915 - Zagreb, 1992)
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
Vojin BAKIĆ 1952 Vojin BAKIĆ(Bjelovar, 1915 - Zagreb, 1992) Galerija Adris Obala Vladimira Nazora 1 Rovinj • Rovigno 14 srpnja / luglio / july 31 kolovoza / agosto / august 2017 1 2 VOJIN BAKIĆ Igor Zidić I. Kipar u spomeniku U većini tekstova o kiparu Voji Bakiću – i kad ih pišu hrvatski pisci – nerijetko se spominje da je bio “srpskoga porijekla” ili ga se apostrofira kao Srbina iz Hrvatske. To, doduše, nema nikakve veze s njegovom skulpturom, ali u politički ostrašćenom našem prostoru – a Bakićev život podrazumijeva vrijeme stvaranja Države SHS, potom kraljevine Jugoslavije, uspostave Nezavisne države Hrvatske, zatim Titove Jugoslavije (FNRJ, SFRJ) i, najposlije, Tuđmanove Republike Hrvatske – svako je predstavljanje neke osobe javnosti uključivalo i izravnu ili neizravnu deklaraciju o podrijetlu. Ipak, zaboravne je hrvatske pisce, biografe, kritičare sâm Bakić gorko podsjetio kako su mu neki anonimusi 1991. i 1992. godine telefonski psovali “četničku majku” – a “... moja je majka bila Hrvatica (...)”.1 Ako je tako – onda je i podrijetlo dvoznačno, a ne jednoznačno, što će se pokazati njegovim dodatnim opterećenjem, točnije: dodatnim motivom s kojega se Bakić pokazuje podijeljenom osobnošću; likom koji se, po svemu sudeći, sve do smrti nije oslobodio svojih kontroverzi. Kroz njegovo se biće manifestiraju hereditarno-protuslovne težnje. Njegova je majka, da bi se za svoga supruga mogla crkveno vjenčati, s katoličke vjere prešla na pravoslavnu, pritom bila prisiljena odbaciti svoje krsno ime (Josipa) i prihvatiti novo (Jelena, Jelka), udomaćenije u crkvenoj zajednici svoga muža. Sve me to upućuje na vjerojatnost da majka Vojina Bakića i nije osobito jako osjećala svoje hrvatstvo. Je li i mogla? Njezin je otac bakarski pomorski kapetan Hijacint Schnautz (“podrijetlom, navodno, iz Švedske”), dok joj je majka Katarina Burdacs “potjecala iz bogate plemićke obitelji mađarsko-slovačkog podrijetla.”2 Nekoliko je sličnih slučajeva zabilježila moderna artistička kronologija: tako, primjerice, kad je znameniti Katalonac Pablo Picasso s katoličke vjere prešao na pravoslavnu da bi mogao, u Francuskoj, oženiti rusku emigrantkinju, balerinu Olgu Koklovu, u njezinoj crkvi. Slično je postupio i Ignjat Job sklapajući brak s Viktorijom Oršić, pravoslavkom rumunjskoga podrijetla. Statistike takvih prijelaza pokazuju da se češće prelazilo s katoličanstva na pravoslavlje, nego obratno. Da ublaži taj trend pobrinuo se baš Vojin Bakić, koji je – kako bi oženio Ljubu Šnajder – u Zagrebu, 1942, pristupio katoličkoj crkvi. Sve su to postupci koji, u najvećoj mjeri, znače privatne odluke, koje gdjekad poteknu iz strasti, gdjekad iz ljubavničkih ucjena, gdjekad kao odgovor na pritisak nekoga tko pokušava zapriječiti takvu vezu (roditelj, skrbnik). Premda inž. Luka Šnajder nije bio zadovoljan izborom svoje kćeri, nije, čini se, tek njegovo nezadovoljstvo urodilo Vojinim pokatoličenjem, nego, vjerojatnije, osjećaj smrtne opasnosti u kojoj se, kako je mogao naslutiti, po ustaškom uhićenju četvorice svoje braće, i sâm našao. Tko bi smio sa sigurnošću reći da mu nije pripremana slična sudbina? No, u vezi s uhićenjem i pogibijom braće Bakić, treba reći i to da su utamničeni, ponajprije, kao poznati – od gimnazijskih dana – komunistički aktivisti. Za razliku od njih, kipar nikad nije pristupio Partiji: ni kao student, ni poslije kad mu je to moglo itekako ovjeriti status državnoga umjetnika i zaštićenoga modernista. Sve to čini još zamršenijim svjedočenje područnih partijskih djelatnika, koji su u više navrata izjavljivali kako su se pogubljenoj braći Bakić organizirale i stvarale prilike za bijeg iz ustaškog zatvora, koje su oni otklanjali. Jesu li bili salonski komunisti, koji nisu do kraja prozreli okolnosti u kojima su se našli; jesu li prilike za bijeg bile pogibeljnije nego su se prikazivale u poratnoj memoarskoj literaturi ili su se Bakići, ma činilo se to i apsurdnim, u zatvoru, s nekih razloga, osjećali sigurnije nego na, kojiput, jednako opasnoj slobodi? Ne znamo i nikad, vjerojatno, nećemo saznati što je dovelo do tragedije koja ih je iz zatvora Danica odvela do jame u Jadovnom. I Vojo je o tome dvojio: grizla ga je savjest ne samo kao jedinoga preživjeloga i nehapšenog muškarca u obitelji, nego i kao čovjeka kojega je društvovni uspjeh počeo rasti samo godinu dana 3 poslije smrti braće, za onoga istog režima, Razmišljanje Riflessione koji je njih uputio na gubilište, a njega, dvije Reflection godine potom, doveo do reprezentativnih 1944 izložbenih salona u nacističkom Berlinu i Beču te, tada kvislinškoj, Bratislavi. Pruska Akademija umjetnosti, bečki Künstlerhaus i slovački Gospodarski muzej otvorili su vrata izložbi Hrvatske umjetnosti, a Mile je Budak u Berlinu i Beču popratio izložbu uvodnom besjedom. Ne želim nagađati o tome je li kipar čime otkupio svoj mir, jer nema dokaza da je svoju darovitost – tada – na ikoji način ikome prodao. Nije napravio portret Poglavnika (kao Augustinčić) ni ikoga drugog iz ustaške nomenklature (to bismo dosad već bili saznali). Njegova četiri mrtva brata – svi umoreni bez osobita grijeha i prijestupa, da nisu ni metka ispalili, svi osuđeni bez suda i suđenja – kao da su oko njega podigli zaštitni zid. Bakić se znao upitati, u trenutcima rezignacije, jesu li njegova braća bila junaci ili čudaci, koji – kad im je bilo ponuđeno – nisu htjeli bježati; o tim su dvojbama Darku Bekiću svjedočili i neki kiparovi bliski prijatelji. Siguran sam da mrtve ne treba teretiti provizornim dvojbama. Tko zna nisu li pomišljali da će ih – ako pobjegnu – tek bijeg obilježiti kao prave krivce; da je možda i lako pobjeći namah, ali da bi potom bijeg i skrivanje mogli i potrajati sve dok ih potjere ne sustignu ili ne propadne država; da se oni mogu ovako ili onako sklanjati, izbjegavati zasjede i pogibelji, ali da su majka, sestra i Vojo osobe s adresom i kućnim vratima na koju ophodnje mogu svakoga časa pokucati. Nije li se moglo očekivati da će njihove misli prema majci, bratu i sestri biti baš takve: brižne i zaštitničke? S tim je “kapitalom crnila” krenuo – svibnja 1945 – kipar u “svijetlu budućnost”. Stavio je svoju iznimnu darovitost i vulkansku energiju na raspolaganje Partiji i Titu. Tito ga je primao s nepovjerenjem; onim istim, kojim su Staljin i njegovi adepti dočekivali sve koji su bili nadomak neprijateljskim cijevima i – ostali živi. Međutim je Bakić počeo – i nastavio – producirati biste “klasika marksizma”, ruskih književnih velikana, narodnih heroja i nepoznatih partizana i partizanki i tako postupno slamao otpor i zlovolju Maršala. Tito je na trenutke znao popustiti, a kojiput ga i brutalno zaustaviti kao u prilici kad je kiparu bila naručena studija Spomenika Marxu i Engelsu za trg pred Domom sindikata u Beogradu. Bakić je u taj posao uložio gotovo tri godine rada tijekom kojih je konzekventno ljuštio detalje s epiderme spomenika kako bi kamen progovorio jezikom autentične monumentalnosti i reducirane privatnosti. Trebao je biti visok sedam, možda i devet metara, izveden u crvenome granitu i postavljen na veliku i slobodnu urbanu površinu. Već je iz dimenzija, svakome tko u skulpturi nije potpuni nevježa, moralo biti jasno da se ne mogu na likovima Marxa i Engelsa skrojiti vjerodostojna građanska odijela s dugmadi kojoj je promjer veći od glave prolaznika. Bakić je, na kraju, došao do sintetične skulpturalne forme, značajne izražajnosti i monumentalnoga dojma. Tročlani akademski žiri sastavljen od “gospode komunista” (M. Bogdanović, J. Vidmar, M. Krleža) jednodušno je odbio Bakićev prijedlog s nizom primjedbi od kojih je gotovo svaka opovrgavala njihovu kompetenciju. Zadaća im se, rekao bih (imajući uvida u način funkcioniranja ondašnje vlasti), sastojala u tome da Titovo ogorčenje uviju u staniol komisijskoga saopćenja o nepodobnosti Bakićevih dvaju prijedloga. Nisam od onih koji misle da je takav spomenik u Jugoslaviji bio nužno potreban. Ali, budući da su studije napravljene, moram reći što sam u njima vidio. Na prvoj su se skici mogli još razabrati tragovi onoga grubog, “herojskog” realizma, točnije: socrealizma i u nj uračunatog historicizma (kojemu je odavno bio istekao rok valjanosti). Bakić je tim prijedlogom ponudio spomenik, koji bi mogao zadovoljiti kriterije partijskih ideologa, 4 Glava dječaka a dijelom i ispuniti očekivanja autora novoga Testa di bambino Head of a Boy ideokonstrukta: socromantizma. No, sljedeće 1945 su njegove studije dramatično reducirale kostimografiju, a s njom i oblike. Kada je, u sadri, kipar napravio trometarski model – to je već bila impozantna grupa temeljem koje se moglo zaključiti da je šteta što spomenik nije ostvaren u zamišljenoj dimenziji i u predodređenome prostoru. Zašto? S njom bi antropomorfna figuralna plastika, ne samo u nas, došla do svoga naravnoga kraja: dalje se više nije moglo, ako se htjelo stvoriti monument, koji će djelovati masom, izazivati respekt materijalom i pritom još pružiti portretne karakteristike povijesnih likova. Ne znam, doduše, ne bi li i taj spomenik, da je bio podignut, samo produbio predsmrtnu ranu u Bakićevu srcu, jer pretpostavljam da ga ni Beograd – naročito poslije Titove smrti – ne bi rado čuvao kao svoga. Bakić se tako odjednom našao izvan struje i u konfliktnoj poziciji prema svima. Tko je bio u pravu? Nedvojbeno: on. Umjetnost je imala pravo na svoje vrijeme, vrijeme je imalo pravo na svoju umjetnost i svoje suvremene majstore. Kipar je odbijanje spomenika doživio kao pljusku s najvišega državnog vrha i nema dvojbe da ga je ona zaboljela. Naročito mu je teško morala pasti preporuka žirija da se za izradu toga spomenika raspiše