Zadarska Smotra Časopis Za Kulturu, Znanost I Umjetnost

Zadarska smotra časopis za kulturu, znanost i umjetnost

Godište LXIX. Broj 4, 2020.

Zadar, 2020. Nakladnik Ogranak Matice hrvatske u Zadru Za nakladnika Radomir Jurić Glavni i odgovorni urednik Josip Lisac Uredništvo Josip Lisac (Zadar) Valter Tomas (Zadar) Ante Uglešić (Zadar) Adnan Čirgić (Podgorica) Helena Dragić (Mostar) Zvjezdan Strika (Augsburg) Tajnik uredništva Anica Serdarević Lektor Josip Galić Grafičko oblikovanje Jakov M. Vežić Slog Meri Lozić Tisak Denona Zagreb

Tiskano u 500 primjeraka

Zadarska smotra izlazi tromjesečno – Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Zadru – Glavni i odgovorni urednik: Josip Lisac – Uredništvo i uprava: Don Ive Prodana 1, 23000 Zadar, telefon: 023 211 891, e-mail: [email protected] – Mrežna stranica: www.ogranakmaticehrvatskeuzadru.hr – Cijena pojedinom primjerku: 50 kn, dvobroju: 70 kn, trobroju: 100 kn, godišnja pretplata: 150 kn, godišnja pretplata za inozemstvo: 50 eura – Pretplatu i narudžbe upućivati u korist žiroračuna Ogranka Matice hrvatske u Zadru, IBAN HR8224070001100044634 (s naznakom: za Zadarsku smotru).

Sadržaj

Studije, rasprave, eseji Identifikacija vulkana iz djela Jurja Barakovića Vila Slovinka (1612.) 11 Krešimir Kužić

Mirko Božić ( 21. rujna 1919. – 1. kolovoza 1995.) ...... 24 Ivan Bošković

Vesna Krmpotić (Dubrovnik, 1932. – Beograd, 2018.) ...... 27 Stanislava Nikolić-Aras

Iseljavanja iz doline Neretve od 1886. do 1965. u elaboratu Narodne milicije ...... 31 Ivo Mišur

Bože moj ...... 51 Stijepo Mijović Kočan

Analiza govora – Dolinci ...... 64 Josip Lisac – Robert Špralja

Don Žarko Brzić – vjerski pisac, publicist i novinar (prilog za bibliografiju) ...... 69 Mario Soljačić

Poezija Nebo za duga rastajanja ...... 91 Luko Paljetak

U besanoj toj Granadi 96 Tomislav Marijan Bilosnić

Do akuzativa 101 Boris Domagoj Biletić

Pjesme ...... 107 Marina Čapalija

Jaganjac pobjednik ...... 109 Željko Bajza

Život je lomna sjena 110 Vinko Hajnc Obljetnice Aelius Lampridius Cervinus / Ilija Crijević (1463. – 1520.). Carmina / Pjesme ...... 111 Zrinka Blažević

Tragom Ludwiga van Beethovena – uz 250. godišnjicu rođenja . . . . . 116 Nada Bezić

Dvadeset i tri godine ...... 121 Pavuša Vežić

Zlatko Tomičić (2. prosinca 1930. – 16. lipnja 2008.) ...... 129 Danko Plevnik

Pjesništvo Stijepe Mijovića Kočana. Uz osamdesetu godinu života ...... 133 Zvjezdana Rados

Iosif Brodskij – Joseph Brodsky: pjesnik koji je proživio dva života (24. V. 1940. – 28. I. 1996.) 137 Rafaela Božić

Znanstvenik, književnik i umjetnik riječi (o osamdesetoj obljetnici rođenja Ivana Kalinskoga) ...... 143 Željka Brlobaš

Proza Žute japanke ...... 147 Boris Škifić

Monodrama Ja, Slobodan Praljak 151 Božidar Alić – Slobodan Prosperov Novak

Prijevodi Il grande Pozzi / Veličanstveni Pozzi (prev. Valter Tomas) ...... 157 Stefano Benni

Pravi život (prev. Pero Mioč) ...... 164 Adam Zagajewski

Živjeti unutar tigra u Tigru Hrvata Tomislava Marijana Bilosnića (prev. Željka Lovrenčić) ...... 169 David Cortés Cabán Vlado Gotovac Nužnost oblika. Kritičke glose uz pjesničke maksime Vlade Gotovca 177 Tonko Maroević

O Gotovcu, dvadeset godina kasnije ...... 181 Ivan Bošković

Ivan Slamnig Ivan Slamnig (osvrt povodom 90. godišnjice rođenja) 195 Tin Lemac

Ivan Slamnig, Stoljeća hrvatske književnosti ...... 197 Ivan Bošković

Približavanje Slamnigova djela čitateljima Ivan Slamnig, Izabrana djela 200 Mate Kovačević

Polemika

Hrvatsko proljeće u Dalmaciji. Kratko izvješće o jednom uredničkom promašaju ...... 205 Vjekoslav Ćosić

In memoriam Josipu Siliću u sjećanje (4. I. 1934. – 28. II. 2019.) 209 Josip Lisac

Preminuo leksikograf i jezikoslovac Marko Kovačević (1940. – 2019.) . . 211 Mate Kovačević

Vladimir Horvat (1935. – 2019.) 214 Josip Lisac

Pavlu Knezoviću u spomen (Crnopod, BiH, 1949. – Zagreb, 2019.) . . . . 217 Marinko Šišak

Otišao je “sin ječma”, pjesnik Andrija Vučemil ...... 220 Mate Kovačević

Zdravko Tomac (1937. – 2020.) ...... 225 Mate Kovačević

Preminuo športski komentator i publicist Fredi Kramer ...... 228 Mate Kovačević

Hvala, maestro! ...... 230 Ennio Stipčević Svjetska klasa. Vatroslav Mimica (Omiš, 1923. – Zagreb, 2020.) 232 Nikica Gilić

Preminuo je Dubravko Jelčić 236 Mate Kovačević

Nad odrom Božidara Alića (1954. – 2020.) 243 Slobodan Prosperov Novak

In memoriam Slobodan Kolaković – Boco (1. kolovoza 1937. – 2. travnja 2020.) 246 Danko Plevnik

Osvrti i prikazi Smrt Alberta Camusa: nesretni slučaj ili politički atentat? ...... 249 Mirna Sindičić Sabljo Giovanni Catelli, La mort de Camus

Književnost i kazalište. Teatrološki leksikon francuske produkcije 20. stoljeća kao uvod u interdisciplinarno područje...... 251 Cvijeta Pavlović Mirna Sindičić Sabljo, Uvod u francusko dramsko kazalište 20. stoljeća

Samo pučka književnost ...... 253 Slavomir Sambunjak Leonard Eleršek i Rado Žic Mikulin, Putom Sunca. Crveni bojovnici iz Horezma

Hermetični vremeplov iznad voljenog grada ...... 264 Nenad Vertovšek Omer Rak, Mistični simboli zavičaja. Eseji o hermetičnoj starini Šibenika i okolice

Knjiga Istočna Ukrajina. Donbas urednika dr. sc. Jevgenija Paščenka . . . 268 Bruno Robert Kirinić Jevgenij Paščenko, Istočna Ukrajina. Donbas

Lučinova Davidijada 271 Diana Sorić Marko Marulić, Davidijada

Uzdarje velikom lingvistu i čovjeku: iz zagrebačke romanistike i šire . . . 273 Nikola Vuletić Poglavlja iz romanske filologije: u čast akademiku Augustu Kovačecu o njegovu 80. rođendanu

Još jedan istarski rječnik ...... 278 Josip Lisac Cvjetana Miletić, Slovnik kastafskega govora

Izniman “ritterološki” prilog ...... 280 Vanja Budišćak Pavao Ritter Vitezović, Dva stoljeća uplakane Hrvatske / Plorantis Croatiae saecula duo Značajno djelo o stoljećima hrvatstva u Herceg-Bosni ...... 285 Radomir Jurić Mate Kovačević, Herceg-Bosna, Kulturni, politički i državnopravni identitet Rasprave o dječjoj književnosti u svjetlu mitološke poetike ...... 300 Sanja Vrcić-Mataija Robert Bacalja i suradnici, Mit i dječja književnost (rasprave o dječjoj književnosti) Dugo čekano djelo ...... 303 Frane Paro Mikica Maštrović, Hrvatska grafika – prilozi za povijest hrvatskog multioriginala Sabrane književne kritike Danka Plevnika ...... 309 Nikola Sunara Danko Plevnik, Iza konteksta: književne kritike Novi roman 311 Blanka Kraljević Anita Martinac, Grad bez ptica Jedino Hrvatska ...... 314 Josip Vrandečić Stjepan Matković – Marko Trogrlić (prir.), Političke bilješke Ante Trumbića

Knjiga koja budi znatiželju ...... 320 Martina Drobnak Zlata Bujan-Kovačević, Blaščad – pripovijetke iz dvorišta

Povodom izložbe Marije Joze ...... 321 Teodora Vigato

Bërbili / Slavuj. Zaboravljene pjesme zadarskih Arbanasa 325 Ennio Stipčević

Tragovi kojih nema ...... 326 Franjo Nagulov Joso Živković, Tragovi pokorenih želja

Matoš – pjesnik raskošnih soneta ...... 329 Mato Nedić Vlasta Markasović, Sonetist Antun Gustav Matoš

Literarna noćna mora ...... 331 Franjo Nagulov Zrinko Šimunić, Snovi i snohvatice

Bezglasno kraljevstvo Nade Topić 336 Tin Lemac Nada Topić, Otac

Čakavska zbirka ...... 338 Martina Drobnak Antun Badurina-Pavičić, Mići dičji kvadrići Traži i izaziva divlju riječ ...... 339 Luka Žužul Ante Žužul Marinović, Čuvati na tamnom mjestu

Traženje daška tišine ...... 341 Vlatko Majić Josip Prtenjača, Tražim čovjeka

Sjeta i melankolija ...... 343 Milan Bešlić Tonći Vlaho Lazibat, Žuti tulipan

Stih – “izbočina u protežnost sjećanja” ...... 346 Rafaela Božić Stipe Grgas, Zablaće

Negdje ispod Šibanice ...... 349 Ana Vulelija Stojan Vučićević, Izabrane pjesme

Kronika Kronika kulturnih događanja u Ogranku Matice hrvatske u Zadru od 16. siječnja do 12. ožujka 2020. godine 353 Anica Serdarević

Kolokvij u povodu 100. obljetnice rođenja akademika Ive Frangeša . . . 355 Ivan Bošković Ilija Crijević

Ivo Frangeš STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI Krešimir Kužić

Identifikacija vulkana iz djela Jurja Barakovića Vila Slovinka (1612.)

(Navedeni rad prvi put je prezentiran pod naslovom Identification of the volcano from the poem “Vila Slovinka” by Juraj Baraković na me- đunarodnom skupu 5th Open Science Meeting PAGES u organizaciji Sveučilišta u Zaragozi 2017. godine.)

… smrdi ot žvepla i ot smole i ot aspalita i ot toga smrada k těm goram ne more nigdor blizu priti 12 milji…1

Juraj Baraković (1548. – 1628.) potječe iz obitelji hrvatskoga nižeg plemstva, odrastao je u Zadru, a umro je u Rimu. Imao je nadasve buran i zanimljiv život. Nakon sveučilišnoga školovanja u Italiji postao je vojnik te je ranjen tijekom Ciparskoga rata (1570. – 1573.), a zatim je postao svećenik i kanonik. Nakon ljubavne avanture protjeran je oko 1600. godine iz Zadra, odakle je najprije (po- kajnički?) hodočastio u Rim, a zatim je otišao u Šibenik (Sl. 1). Ukupno je tri puta boravio u Rimu, gdje je i umro i pokopan.2 Od nekoliko djela najvažniji mu je spjev Vila Slovinka, koji je tiskan 1614. u Veneciji, ali je bio dovršen već nekoliko godina ranije. Sastoji se od trinaest pjevanja s 9363 stiha, a za nas je najzanimljivije ono dvanaesto, koje je s 1986 stihova i najobimnije.3 Upravo se u njemu nalaze gotovo svi spomeni vulkanâ, kao i slikoviti opisi vulkanskih aktivnosti, osim nekoliko toponima u petom petju.4 Već u antici nekolicina je pjesnika posvetila veći ili manji dio svoga djela vul- kanima i vulkanskim pojavama u širokim varijacijama od religijskih postavki do tema na samom rubu tadašnje znanosti. Na njih su se izravno nastavljali držav- nici, povjesničari, geografi i prirodoznanstvenici5, među kojima su općepoznati

1 Amir Kapetanović, Lucidarij iz Petrisova zbornika, Građa za povijest književnosti hrvatske, sv. 37, Zagreb 2010., str. 23. 2 Franjo Švelec, BARAKOVIĆ, Juraj, Hrvatski biografski leksikon, 1, Zagreb 1983., str. 440– 441; Marin Franičević, Povijest hrvatske renesansne književnosti, Zagreb 1983., str. 634. 3 Juraj Baraković, Vila Slovinka, Djela Jurja Barakovića, ur. P. Budmani – M. Valjavac, Zagreb 1889., str. VII–XI; Franjo Švelec (predgovor), u: Juraj Baraković, Vila Slovinka, Zagreb 2000., str. 21–23. 4 Juraj Baraković, Vila Slovinka, Zagreb 1889., str. 62, 179, 186, 191–192, 204, 211, 214–217, 219, 221. 5 Cristina Soraci, L’Etna e le Eolie. L’emergenza vulcani e i provvedimenti messi in atto dal governo romano, Quaderni Catanesi, di studi antichi e medievali, III, Catania 2004., str. 447, 455, 459; Heather White, Volcanic eruptions in Latin poetry, Habis, 39, Sevilla 2008., str. 123– 131.

11 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Strabon (63. pr. Kr. – 24. po. Kr.)6 te Plinije Stariji (23. – 79.)7. Od srednjovjekovnih velikana spomenut ćemo samo Dantea, koji je, istina, usput spomenuo Etnu kao vulkan, a ime Vulkan predstavljalo mu je antičko božanstvo.8 U to doba široki utjecaj ostvario je spis nazvan “Lucidarius”, nastao krajem 12. sto- ljeća u Njemačkoj, a kasnije preveden na druge jezike, pa i na hrvatski, ali se u toj verziji nije spominjao čuvar pakla Vulcanus.9 Humanizam i iz njega prois- tekla renesansa pojačali su interes prema antičkim autorima, ali se pozornost počela usmjeravati i prema aktualnim prirodnim fenomenima i osobama koje su im svjedočile. Hrvatski su pjesnici također rabili ove slikovite geološke objekte, doduše češće kao personifikacije.10 Za razliku od njih, ako prihvatimo mišljenje nekih književnih analitičara, radnju Shakespeareove drame Oluja treba locirati u vodama Liparskoga otočja i na samom otoku Vulcano.11 Kad sve sagledamo, vulkan(izam) je upravo u svojoj silini i nepredvidivosti djelovanja od pamtivije- ka imao zahvalnu ulogu u kontekstu mediteranskoga književnog stvaralaštva.12 No, da se vratimo Barakoviću! Iako je njegovo djelo uočljivo prožeto nacionalnim duhom te protkano vjerskim i moralnim poukama, ipak je ostalo mnogo prostora za detaljne poetske prikaze prirodnih fenomena koje inače proučavaju astronomija, meteorologija i geologija. Upravo u području te treće znanosti nalazimo sjajne opise koji upućuju na zaključak kako je Baraković osobno bio svjedok mnogih vulkanoloških pojava. No pravi dojam se dobije tek kad isfiltriramo fantazmagorične likove i ostale estetske, teološke i mitološke dodatke, kao što su npr. vjerovanja da je vulkan tamnica zlih vjetrova ili ulaz u pakao. Dakle, on osobno, jer piše u prvom licu, doplovljava polomljenih vesala u maloj barci do nepoznatoga otoka (stih 382) nakon što ga je zahvatila jaka oluja. Dalje slijedi to da uočava pećinu pod liticom; jedva se uspinje na obalu otoka; vezuje barku za obalnu hridinu; uspinje se do pećine, gdje se nakratko odmara; osjeća blagi potres i strujanje plinova iz pećine; pada mrak i čeka svanuće; uočava kako je planina sva u dimu; plinovi ga grizu za oči; počinje puhati istočnjak koji razgoni dim; suši mokru odjeću; osjeća glad te obilazi vrh planine tražeći jestive biljke i ne nalazi ništa; čuje podzemnu tutnjavu te bježi zbog dima do obale; traži priljepke, školjke i rakove pod stijenama, ne nalazi ništa, a primjećuje kako nema ni riba ni ptica; uočava kako je kameniti predio boje hrđe, a more je zamućeno

6 The Geography of Strabo I., transl. H. C. Hamilton, London 1903., str. 414–422. 7 Detlef Detlefsen, Die geographischen Bücher (II, 242-VI Schluss) der Naturalis historia des C. Plinius Secundus, Berlin 1904., str. 29. 8 Haraldur Sigurdsson, The History of Volcanology, u:Encyclopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 19–21; Dante Alighieri, Božanstvena komedija, Pakao XIV, 52–60; Raj VIII, 67–70, prev. Mihovil Kombol – Mate Maras, Zagreb 2004., str. 79, 421. 9 Karl Simrock, Meister Lucidarius, u: Die deutschen Volksbücher, 13, Frankfurt/M 1867., str. 395; A. Kapetanović, Lucidarij iz Petrisova zbornika, str. 23. 10 Uzmimo za primjer samo K. Pucića i L. Paskalića. Vidi: Hrvatski latinisti I, prir. Veljko Gor- tan i Vladimir Vratović, Pet stoljeća hrvatske književnosti 2, Zagreb 1969., str. 362–365, 594–597. 11 Paul H. Altrocchi, Aeolian Stinking Pitch: Tempestuous Shipwreck on the Island of Vulca- no, The Shakespeare Oxford Newsletter, 39, Washington 2003., str. 3, 18–20. 12 Josip Bratulić, Some Mediterranean components of the Croatian written and oral literature, Narodna umjetnost, 36/1, Zagreb 1999., str. 224, 230.

12 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji sivo; iz glavnoga kratera, kao i iz sporednih, stalno dimi, izlijeću bombe i suklja plamen; dolazi do polupotopljene barke iz koje bezuspješno pokušava izbaciti vodu; erupcija nakratko prestaje; penje se ponovno na vrh te gleda na pučinu; uočava veliki brod koji plovi iz pravca istoka prema otoku; mornari skupljaju jedra i bacaju sidro; moli mornare da ga ukrcaju i spase; doplivavši do broda, penje se na palubu, a mornari mu iznose hranu i piće; mornari ukrcavaju plovućac; oko podneva brod se brzo udaljava, a iz vulkana se čuju eksplozije i zrakom lete bombe.13

Nakon primarne analize Barakovićevih stihova možemo prepoznati u prilič- no jasnoj mjeri sljedeće vulkanske značajke i aktivnosti: • VRH PLANINE ZAOBLJEN – stihovi 381–382, 1658 iz 12. pjevanja (composite cone14) • JEZERO – 882 (crater lake15) • STRMA OBALA OD RASTRESITOGA STIJENJA – 403–406, 435–436, 1682–1684, 1690 (the strata dip at angles up to 40° towards the sea; very steep (≈40°) surface; portion of steep flank collapsed16) • STIJENJE BOJE HRĐE – 1694 (reddish ash tuffs; sequence of red and grey tuff layers17) • PLOVUĆI KAMEN – 1705, 1734–1735 (pumice18) • GLAVNA JAMINA – 1698, 1724 (major vent in the top of a volcanic cone19) • PEĆINA – 388–391, 439–450, 1698 (satellite/flank/lateral/parasitic vent20)

13 Juraj Baraković, Vila Slovinka, Zagreb 1889., str. 179–180, 214–218. 14 Stručna terminologija navedena je na engleskom jeziku, na kojem su pisana referentna djela, a služi za komparaciju s Barakovićevim izrazima. Jon Davidson, Shan de Silva, Composite Volcanoes, u: Encyclopedia of Volcanoes, ed. Haral- dur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 663–664, 667; Mauro Rosi, The Island of Stromboli, Rendiconti Società Italiana di Mineralogia e Petrologia, vol. 36, 1980., str. 346, 351. 15 Pierre Delmelle, Alain Bernard, Volcanic Lakes, u: Encyclopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 877, 881. 16 Jörg Keller, The island of Vulcano,Rendiconti Società Italiana di Mineralogia e Petrologia, vol. 36, 1980., str. 371; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 353–354; G. Pasquarè, L. Francalanci, V. H. Garduño, A. Tibaldi, Structure and geologic evolution of the Stromboli volcano, Aeolian Islands, Italy, Acta Vulcanologica 3, 1993, str. 85; Franco Barberi, Lucia Civetta, Mauro Rosi, Ro- berto Scandone, Chronology of the 2007 eruption of Stromboli and the activity of the scientific Synthesis Group, Journal of Volcanology and Geothermal Research 182, 2009., str. 123–130. 17 J. Keller, The island of Vulcano, str. 385, 387, 389; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 351. 18 Jonathan Dehn, Stephen R. McNutt, Volcanic Materials in Commerce and Industry, u: En- cyclopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 321, 1271, 1277; J. Keller, The island of Vulcano, str. 382, 388; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 351, 360. 19 J. Davidson, S. de Silva, Composite Volcanoes, str. 663, 673; J. Keller, The island of Vulcano, str. 387; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 353. 20 J. Davidson, S. de Silva, Composite Volcanoes, str. 663.; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 350, 354; G. Pasquarè, L. Francalanci, V. H. Garduño, A. Tibaldi, Structure and geologic evolution, str. 80.

13 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 • STRUJANJE PLINOVA IZ PEĆINE – 444–450 (fumaroles, fumarol 21 ic gases flow – H2O and CO2 ) • IZBACIVANJE SMRDLJIVIH I NAGRIZAJUĆIH PLINOVA I PARA – 513, 1523–1524, 1622–1633, 1643, 1667, 1671, 1676 (vigor ous gas emission fed a dense plume; solfataras, acid fumarolic gases 22 – H2O with HCl, HF, H2S and SO2 ) • BLJUVANJE ŽIVOGA SUMPORA – 1120 (flow of molten sulfur23) • PODRHTAVANJE TLA – 497, 838, 845 (tremor, earthquake, seismic activity24) • PODZEMNA TUTNJAVA – 498, 844, 1668-1669 (sound waves of very low intensity; loud roaring25) • TOK MULJA – 835 (muddy streamflow, mudflow26) • RIGANJE IZ JAMINE – 961, 1192–1194, 1622, 1702–1705, 1711 (vulcanian or strombolian eruption, finger jets; the issuing of a lava flow from the crater27) • RIGANJE IZ PEĆINE – 1788–1790 (vulcanian or strombolian erup tion, finger jets; the rush of lava flow from the lateral vent28)

21 Pierre Delmelle, John Styx, Volcanic Gases, u: Encyclopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sig- urdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 810–812; J. Keller, The island of Vulcano, str. 387, 390; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 354; Roberto Santacroce, Rena- to Cristofolini, Luigi La Volpe, Giovanni Orsi, i Mauro Rosi, Italian active volcanoes, Episode 26/3, Bangalore 2003., str. 230. 22 P. Delmelle, J. Styx, Volcanic Gases, str. 811–812; Manfred P. Hochstein, Patrick R. L. Browne, Surface Manifestations of Geothermal Systems with Volcanic Heat Sources, u: Ency- clopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 837–839; J. Keller, The island of Vulcano, str. 387, 390, 397;Bulletin of the Global volcanism network 15/11, 1990., str. 9; R. Santacroce, R. Cristofolini, L. La Volpe, G. Orsi, i M. Rosi, Italian active volcanoes, str. 230. 23 M. P. Hochstein, P. R. L. Browne, Surface Manifestations of Geothermal Systems, str. 837. 24 Stephen R. McNutt, Seismic Monitoring, u: Encyclopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sigurds- son, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 1094, 1102; J. Keller, The island of Vulcano, str. 392. 25 S. Vergniolle, M. Mangan, Hawaiian and Strombolian eruptions, u: Encyclopedia of Volca- noes, ed. Haraldur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 456–458; Bulletin of the Global volcanism network 15/11, 1990, str. 9; F. Barberi, L. Civetta, M. Rosi, R. Scandone, Chronology of the 2007 eruption, str. 123–130. 26 Kelvin S. Rodolfo, The Hazard from Lahars and Jökulhlaups, u:Encyclopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 973–974; R. Santacroce, R. Cristofolini, L. La Volpe, G. Orsi, i M. Rosi, Italian active volcanoes, str. 228. 27 S. Vergniolle, M. Mangan, Hawaiian and Strombolian eruptions, 449–451; Meghan M. Morrissey, Larry G. Mastin, Vulcanian Eruptions, u: Encyclopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 464; R. Santacroce, R. Cris- tofolini, L. La Volpe, G. Orsi, i M. Rosi, Italian active volcanoes, str. 230; F. Barberi, L. Civetta, M. Rosi, R. Scandone, Chronology of the 2007 eruption, str. 123–130. 28 M. M. Morrissey, L. G. Mastin, Vulcanian Eruptions, str. 464; F. Barberi, L. Civetta, M. Rosi, R. Scandone, Chronology of the 2007 eruption, str. 123–130.

14 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji • GL AVNJE – 1702, 1789 (vulcanian or strombolian eruption; bread crust bombs; intense bomb and spatter ejection; an explosive parox ysm ejected blocks29) • NAPUKLINE – 1538 (fractures, cracks or fissures30) • RAZORNO DJELOVANJE LAVE NA TLU – 834, 847, 1065–1069, 1195, 1483–1484, 1722, 1791 (lava or pyroclastic flow; the incandes cent ejecta set on fire the vegetation31) • DJELOVANJE LAVE U DODIRU S MOREM – 834 (debris reached the sea; lava reached the sea32) • MORE MUTNO SIVE BOJE – 1695 (sea water was abnormally mud dy33) • LAVA NOĆU UŽARENA, A PO DANU SLABO VIDLJIVA – 1539–1542 (visibility improved after sunset34) • STRAŠNI MORSKI VALOVI – 962 (tsunamis35)

Sada nam već svi ovi detalji govore kako je Baraković osobno nazočio nekoj vulkanskoj erupciji, a naše uvjerenje potkrepljuju i mnogobrojne onomatopej- ske usporedbe koje su mogle nastati samo kao rezultat doživljenoga iskustva. Podastrt nam je cijeli dijapazon zvučnih efekata: hujanje, šištanje, fijukanje… On tutnjavu uspoređuje sa zvukom koji proizvode mlinski kamenovi u mlinu. Neki dimovi iz fumarola imaju boju hrđe, a zbog sumpornih plinova iz solfatara, vjerojatno sumporovodika (H2S) ili sumpornoga dioksida (SO2), morao je dr- žati oči zatvorene. Tok lave nam vizualizira uspoređujući ga sa zmijom, a pustoš u okolici dočarava navodeći kako u moru nigdje nije bilo riba, niti u zraku ptica.

Naposljetku nam je preostalo odrediti stvarnu lokaciju i vrijeme događaja, ali prije toga moramo predstaviti moguće otoke i njihove vulkane. Vulcano je

29 S. Vergniolle, M. Mangan, Hawaiian and Strombolian eruptions, str. 451–452; M. M. Mor- rissey, L. G. Mastin, Vulcanian Eruptions, str. 463, 469; J. Keller, The island of Vulcano, str. 392; Bulletin of the Global volcanism network 15/11, 1990, str. 9; R. Santacroce, R. Cristofolini, L. La Volpe, G. Orsi, i M. Rosi, Italian active volcanoes, str. 228, 230; F. Barberi, L. Civetta, M. Rosi, R. Scandone, Chronology of the 2007 eruption, str. 123–130. 30 John A. Wolff, Janet M. Sumner, Lava Fountains and Their Products, u:Encyclopedia of Vol- canoes, ed. Haraldur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 321, 945–946; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 350, 355; G. Pasquarè, L. Francalanci, V. H. Garduño, A. Tibaldi, Structure and geologic evolution, str. 80, 84. 31 Donald W. Peterson, Robert I. Tilling, Lava Flow Hazards, u: Encyclopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 962–967; F. Bar- beri, L. Civetta, M. Rosi, R. Scandone, Chronology of the 2007 eruption, str. 123–130; R. San- tacroce, R. Cristofolini, L. La Volpe, G. Orsi, i M. Rosi, Italian active volcanoes, str. 228–229. 32 F. Barberi, L. Civetta, M. Rosi, R. Scandone, Chronology of the 2007 eruption, str. 123– 130. 33 F. Barberi, L. Civetta, M. Rosi, R. Scandone, Chronology of the 2007 eruption, Fig. 4, str. 123–130. 34 Bulletin of the Global volcanism network 15/11, 1990, str. 9. 35 James E. Begét, Volcanic Tsunamis, u: Encyclopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 1005–1006.; R. Santacroce, R. Cristofo- lini, L. La Volpe, G. Orsi, i M. Rosi, Italian active volcanoes, str. 228, 230.

15 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 prvi otok Liparskoga ili Eolskoga otočja do kojega dolazimo kad krenemo od sjeverne obale Sicilije. Ima površinu od 22 km2, a najviši vrh Monte Aria uzdiže se do visine od 499 m. Tipološki gledano, radi se o stratovulkanu čije je aktivno središte krater La Fossa.36 Trenutno se nalazi u fazi fumarolne aktivnosti koja je nastupila nakon posljednje erupcije iz 1888. – 1890. godine.37 Na sjevernom dijelu je smješten bivši otočić Vulcanello, sada spojen s Vulcanom nakon vulkanskih aktivnosti na Vulcanellu koje su se dogodile 1550.38 Osim što je otok dao ime svim identičnim geološkim, tj. orografskim oblicima na svijetu, posebna vrsta erupcije na Vulcanu nazvana je od G. Mercallija vulkanijska erupcija.39 Stromboli je krajnji sjeveroistočni otok Eolskoga otočja, udaljen od kalabrij- ske obale oko 60 km (Sl. 1). Površina mu iznosi 12,2 km2 i visok je 924 m (vrh Vancori). Također je riječ o stratovulkanu, s aktivnim središtem u krateru La Fossa (najviši dio Sciara del Fuoco), koji ukupno gledano, zanemarimo li kratke stanke, ne prestaje izbacivati vulkanske proizvode već više od 2000 godina. Njegovo posljednje razdoblje jače aktivnosti gotovo je neprekinuto od 1999. godine, s vrhuncima u 2002./03. i 2007. obilježenima izljevima lave i paroksiz malnim izbacivanjima bombi, a trenutno se nalazi u mirnijoj fazi aktivnosti.40 Slično Vulcanu, specifični oblik erupcije ovoga vulkana dobio je stručni naziv strombolijanska erupcija.41 Na prvi se pogled čini kako nema poteškoća u identifikaciji vulkana na kojem je Baraković boravio. On sam u stihovima 1535, 1536, 1697, 1791 i 1805 izričito tvrdi kako se nalazi na Bulkanu (samo jednom piše Vulkan), pa bi u skladu s tim mjesto njegovih dogodovština trebali potvrditi kao otok Vulcano, tj. tamošnji vulkan. Međutim, mnogi su nam detalji opisa govorili kako se radi o drugoj lokaciji radnje djela, pa smo nastavili istraživanje. Već na samom po- četku pjesnik ističe stožasti vrh otoka, što svakako nije dominantna značajka Vulcana, budući da, ako mu prilazimo iz bilo kojega pravca, nigdje nema takav izgled – prije bi se reklo kako Vulcano ima profil plitke zdjele koničnih stranica (i to samo iz pravca S ili SE). Dalje priča na nekoliko mjesta o kamenitoj obali, što, doduše, podsjeća na strme obronke uzvisina Caldera del Piano (E, SE, S,

36 J. Davidson, Composite Volcanoes, str. 663–664; Tom Simkin, Lee Siebert, Appendix 2: Catalog of Historically Active Volcanoes on Earth, u: Encyclopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sigurdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 1368; J. Keller, The island of Vulcano, str. 370. 37 Micol Todesco, Modeling of the geothermal activity at Vulcano (Aeolian Islands, Italy), Pro- ceedings World Geothermal Congress 1995, Florence, str. 18. 38 Simone Arrighi, Jean-Claude Tanguy, Mauro Rosi, Eruptions of the last 2200 years at Vulca- no and Vulcanello (Aeolian Islands, Italy) dated by high-accuracy archeomagnetism, Physics of the Earth and Planetary Interiors 159, 2006., str. 227, 230. 39 M. M. Morrissey, L. G. Mastin, Vulcanian Eruptions, str. 463–464; J. Keller, The island of Vulcano, str. 370. 40 T. Simkin, L. Siebert, Appendix 2: Catalog, str. 1368; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 346, 351; G. Pasquarè, L. Francalanci, V. H. Garduño, A. Tibaldi, Structure and geologic evolution, str. 79, 86; Andrea Billi, Renato Funiciello, Concurrent eruptions at Etna, Stromboli, and Vulcano: casualty or causality?, Annals of Geophysics 51/4, 2008., str. 659. 41 S. Vergniolle, M. Mangan, Hawaiian and Strombolian eruptions, str. 449–451; M. M. Mor- rissey, L. G. Mastin, Vulcanian Eruptions, str. 464; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 346.

16 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji SW, W) i Spiagga Lunga (W) te Fossa di Vulcano (N, NE) na otoku Vulcano. Imamo i opis kamenja crvenkaste boje, što podsjeća na predjele Grotte dei Rossi i Fossa Rossa na otoku Vulcano, kao i spomen plovućca uz zapadnu obalu te na južnim obroncima Fossa di Vulcano. Osim toga, dojmljivi su Barakovićevi opisi glavne erupcije te aktivnosti fumarola i solfatara koje su vjerojatne jer su i dan-danas vidljive između Fosse i Vulcanella. Ipak, svi ovi pojedinačni poka- zatelji nisu dovoljno uvjerljivi, a najmanje je opis oblika otočnoga vrha, što nas neizbježno upućuje na siluetu stošca Strombolija gledanu od juga i jugozapa- da te sjeveroistoka i sjevera (Sl. 3). U nastavku analitičke komparacije nalazimo kako je veći dio obronaka otoka Strombolija vrlo strm, osobito predjeli Sciara del Fuoco (NW), Rina Grande i Le Schicciole (E), kao i kameniti odsjeci obale Malpasseddu (E), Punta dell’Omo (SE) i Punta Chiappe (W).42 Crvenkasto stijenje površinski je vidljivo u predjelima Cavoni (S) i Valloni di Rina (SW) na otoku Stromboli.43 Što se tiče ležišta plovućca, ima ga na priobalnom predjelu La Petrazza (Sl. 2) i upravo ova blizina i dostupnost s mora mnogo su uvjerljiviji indicij za ovaj otok nego relativno skriveni i od obale udaljeni položaj na Vulca- nu44. Naposljetku, fumarole i solfatare pojave su uobičajene za oba otoka45, ali u daljem redoslijedu zbivanja za Stromboli je karakteristično da prilikom erupcija iz kratera uz jake detonacije izlijeću veći ili manji komadi lave i scoria koji padaju nekoliko stotina metara uokolo.46 Kao završni krunski dokaz služi stih 382, u kojemu Baraković izričito kaže kako je planina tamnica zlih vjetrova, što je značajka isključivo pripisivana vulkanu Stromboliju. Razlog za svjesno zamjenji- vanje lokacije događaja, sa Strombolija na Vulcano, možemo objasniti utjecajem tradicije i općih znanja ne samo pomoraca nego i spomenutih književnih krugova kojima je Vulcano bio simbol u mnogočemu jači od Strombolija. Glede ovih prvih, Benedikt Kotruljević (1416. – 1469.), Dubrovčanin u službi napuljskih kraljeva, napisao je 1464. djelo namijenjeno praktičnoj pouci pomoraca, s tim da je u poglavlju o Oceanu jedan odlomak posvetio vulkanskim aktivnostima. Naše objekte istraživanja spominje u opisu Tirenskoga mora kao Bulcano i Strongoli.47 U portolanu tiskanom 1490. u Veneciji navedeno je kako se na sjevernoj strani otoka Bolcham (Vulcano) nalazi … un scoieto ditto bolchanello … (otočić zvan Vulcanello), što zorno dokazuje poznavanje stanja prije 1550. godine. Osam- deset godina kasnije, Joan Martines, koji je djelovao u Messini, otok imenuje

42 J. Keller, The island of Vulcano, str. 371, 373, 380–381; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 353–354; G. Pasquarè, L. Francalanci, V. H. Garduño, A. Tibaldi, Structure and geologic evolution, str. 85. 43 J. Keller, The island of Vulcano, str. 387; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 351. 44 J. Keller, The island of Vulcano, str. 382, 388; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 351, 360. 45 J. Keller, The island of Vulcano, str. 390, 392; M. Rosi, The Island of Stromboli, str. 354. 46 S. Vergniolle, M. Mangan, Hawaiian and Strombolian eruptions, str. 449–451; M. M. Mor- rissey, L. G. Mastin, Vulcanian Eruptions, str. 464; R. Santacroce, R. Cristofolini, L. La Volpe, G. Orsi, i M. Rosi, Italian active volcanoes, str. 230; F. Barberi, L. Civetta, M. Rosi, R. Scandone, Chronology of the 2007 eruption, str. 124. 47 Benedikt Kotruljević, De navigatione – O plovidbi, prev. Damir Salopek, Zagreb 2005., str. 53, 63, 65.

17 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Bolcano.48 Zbog istoga razloga je Baraković preferirao hrvatski oblik mletačkoga naziva za svoj strašni otok iz spjeva – Bulkan.

Sada možemo s velikom vjerojatnošću rekonstruirati Barakovićevo kretanje i ostale događaje na Stromboliju. Dakle, vjetar i valovi donijeli su rano ujutro prvoga dana njegov čamac do kamenitoga dijela jugoistočne obale otoka, negdje između Punta dell’Omo i Punta Lena (Sl. 2 i 3). S toga položaja on uočava boč- ni krater u predjelu Serro Monaco ispod glavnoga vrha Vancori. Uspinje se do kratera, gdje se odmara i provodi noć. Ujutro drugoga dana osjeća blagi potres i primjećuje kako krateri i fumarole sve više ispuštaju dim. Nakon što je vjetar rastjerao dim, zbog gladi kreće u bezuspješnu potragu za jestivim samoniklim biljkama (navodi luk – Alliaceae, broskvu – Brassicaceae itd.). Upućuje se ispod vrha Guardiani (754 m) prema području Rina Grande (Sl. 2 i 3) – znači uz vjetar prema sjeveroistoku i sjeveru. To je logično jer je puhao istočnjak, ali sigurno nije išao oko cijeloga najvišeg dijela otoka, niti preko prijevoja le Croci zbog dima iz tamošnjih kratera na terasi ispod Pizzo sopra la Fossa i fizičke nepris- tupačnosti Sciara del Fuoco. Prestrašen zbog podzemne tutnjave i jačanja dima iz pukotina i bočnih kratera, spušta se do obale, gdje traži priljepke, školjke i rakove kako bi utažio glad. Putem prolazi preko prostora crvenkastoga tufa u predjelu Cavoni (Sl. 2 i 3). Uz obalu je ugledao more sive boje, što je vjerojatno bila posljedica neke podvodne fumarolne aktivnosti ili kontakta piroklastičnoga materijala s morskom vodom. Dolazi do svoje polupotopljene barke kod Punta dell’Omo, pa se ponovno uspinje do nekoga vrha koji je bio uz vjetar – vjerojatno Gramigna (811 m) ili Guardiani (Sl. 2 i 4). Odatle je primjetio brod koji se približava otoku. Nakon što se ukrcao na brod mornari su se još zadržali kako bi skupili plovućac na istočnom predjelu La Petrazza. Neposredno nakon odlaska nastupa strombolijanska erupcija s karakterističnim detonacijama i izbačenim bombama, a iz sporednoga kratera u Serro Monaco, kod kojega je proveo prvu noć, počinje teći lava. Prema Barakovićevu opisu može se procijeniti kako je vulkanski paroksizam, tj. erupcija na Stromboliju prema tablici The Volcanic Explosivity Index bila razine 2, odnosno “umjerena”, slična onoj zabilježenoj 1558. godine. 49

Posljednja je nepoznanica koju moramo riješiti vremenska odrednica događa- ja. Kao i golema većina književnih stvaralaca u svojim djelima, Baraković nam u 12. pjevanju ne daje nikakvu preciznu dataciju (znamo jedino da je bilo ljeto), pa smo upućeni na dedukcijsko zaključivanje prema škrtim podacima iz njegove biografije i iz pojedinih stihova u ostalim pjevanjima.50 Iz njegova nadgrobnoga

48 Alvise da Mosto, Portolano per i naviganti, Venezia 1490., (bez oznake stranica), u: http://catalogue.bnf.fr/ark:/12148/cb37283287h; Joan Martines, Portolan atlas, ca. 1578., u: http://sunsite3.berkeley.edu/hehweb/HM33.html. 49 David M. Pyle, Sizes of Volcanic Eruptions, u: Encyclopedia of Volcanoes, ed. Haraldur Sig- urdsson, San Diego – San Francisco – New York, etc. 2000., str. 264; A. Billi, R. Funiciello, Concurrent eruptions at Etna, Stromboli, str. 707. 50 Pavao Pavličić, Čitanje Barakovićeve Vile Slovinke, Rad HAZU 488, Zagreb 2004., str. 76, 83–84, 89.

18 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji natpisa znamo da je sudjelovao u Ciparskom ratu 1570. – 1573. godine. Ko- ristan je pokazatelj kako je bio angažiran u postrojbama pape Pija V. (1566. – 1572.), koji je inače bio jedan od idejnih utemeljitelja Svete lige, sastavljene od Papinske Države, Španjolske, Mletačke Republike i Svetoga Rimskog Carstva.51 To je i logično jer se Baraković u to vrijeme nalazio na studijima u Italiji, a tada je organizirano i prikupljanje dragovoljaca za vojne postrojbe raspoređene po galijama Ligine flote, koja se koncentrirala u Messini. Slično svojemu velikom su- vremeniku Miguelu de Cervantesu (1547. – 1616.), sudjelovao je u Lepantskoj bitki 7. listopada 1571., kada je i ranjen. Oštećeni brodovi i ranjenici vratili su se u Messinu52, a s njima vjerojatno i Baraković. Međutim, prekretnica u njegovu životu bilo je separatno potpisivanje mira 1573. između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike53, čiji je on bio državljanin (njegov Zadar je pripadao mle- tačkom posjedu oltremare). Najvjerojatnija pretpostavka glasi da je on, saznavši za mir, izgubio motivaciju za dalje ratovanje, pa se nastojao izvući iz vojnoga sastava. U svom spjevu ističe kako je ukrao manju barku, koju je kasnije oluja bacila na vulkanski otok. Iako Baraković u svojoj pjesničkoj slobodi tvrdi kako je barku uzeo u Šibeniku, jasna je neodrživost te tvrdnje uzevši u obzir samo pomorsku udaljenost Šibenika od Strombolija (više od 1000 km ili 615 milja). Nasuprot tim veličinama imamo udaljenost Strombolija od Messine koja iznosi 75 km ili 47 milja, što je mnogo uvjerljiviji plovidbeni put za malu barku (Sl. 1). Baraković je kao dezerter morao izbjegavati španjolske i papinske teritorije i brodove zbog razumljivih razloga, pa je odabrao tada pusti Stromboli, imajući ipak predznanja o živom pomorskom prometu koji je prolazio vodama otoka. Na čije je brodove računao? Na brodove neutralne Dubrovačke Republike i njezine pomorce, koji su, uostalom, bili njegovi sunarodnjaci i stoga postoji mogućnost da je on sve to i dogovorio s njima. Dubrovčani su na Liparima imali svoj kon- zulat osnovan 1519., a u Siracusi i Messini diplomatska predstavništva postojala su već od kraja 14. stoljeća. Trgovinska razmjena Dubrovnika bila je najvećim dijelom zasnovana na uvozu žita sa Sicilije te izvozu kože na otok, ali ne smiju se zanemariti ni tranzitne veze s Napuljem, španjolskim lukama i daljim atlantskim odredištima.54 Svi su ti brodovi, naime, mogli prolaziti akvatorijem Liparskih otoka, a valja znati kako je u drugoj polovici 16. stoljeća dubrovačka trgovač- ka mornarica bila 2. ili 3. po jakosti u Europi. U tom razdoblju mnogobrojni dubrovački brodovi zabilježeni su i u okolnim lukama.55 Sav taj konspirativni

51 Simeone Gliubich, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna 1856., str. 22. 52 Eduard Peričić, Prinos pomoraca iz Kopra, Cresa, Krka i Raba na svojim galijama u Lepant- skoj bitki, u: Lepantska bitka – udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine, Zadar 1974., str. 90. 53 Grga Novak, Značenje Lepantske bitke unutar mediteranskog svijeta, u: Lepantska bitka – udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine, Zadar 1974., str. 10. 54 Ilija Mitić, Dubrovački konzuli i konzularna služba od najranijih vremena do potresa 1667., Građa za pomorsku povijest Dubrovnika, Dubrovnik 1972., str. 24, 30, 39, 59; Domenico Ligres- ti, Mercanti, banchieri, imprenditori, u: Sicilia aperta (secoli XVI-XVII): Mobilità di uomini e idee, Palermo 2006., str. 303, 313. 55 Jorjo Tadić, Organizacija dubrovačkog pomorstva u XVI veku, Istoriski časopis SAN I./1–2, Beograd 1949., str. 90, 103–104.

19 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 postupak nije bio bezrazložan jer nije želio kompromitirati svoje spasioce, što je ispoštivao i u djelu, ne imenujući nikoga. Dakle, kad se 1573. godine Baraković popeo na jedan od dostupnih vrhova Strombolija, gledao je u pravcu izlazećega sunca prema istoku (1724. – 1725.), odakle je naišao (ili dogovorno došao) brod na koji se ukrcao ostavivši iza sebe vulkan usred erupcije.56 Ono što valja istaknuti na kraju činjenica je kako je Juraj Baraković zabilježio jednu vulkansku erupciju, čime je gotovo za dva stoljeća prethodio iskustvima i opisima mnogih slučajnih i namjernih posjetitelja Strombolija.57

Juraj Baraković

56 Juraj Baraković, Vila Slovinka, Zagreb 1889., str. 217. 57 Friedrich Hoffmann, Ueber die geognostische Beschaffenheit der Liparischen Inseln,An - nalen der Physik und Chemie (26) 102, Leipzig 1832., str. 4–12; Alfred Bergeat, Die äolischen Inseln (Stromboli, Panaria, Salina, Lipari, Vulcano, Filicudi und Alicudi), Abhandlungen der mathematisch-physikalischen Classe der Königlich Bayerischen Akademie der Wissenschaften 20, München 1900., str. 3–5, 11.

20 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

Slike i zemljovidi

Zemljovid 1. Položaj grada Šibenika i otoka Strombolija na zemljovidu iz portulanskoga atlasa Francesca Ghisolfija iz 1553. godine (https://dpg.lib.berkeley.edu/webdb/dsheh/heh_brf?Description=&CallNumber=HM+28)

21 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Zemljovid 2. 1 – pretpostavljeno mjesto pristajanja Barakovićeve barke; 1–2 – trasa uspona do "pećine" (kratera); 2–3 – trasa traženja jestivoga bilja; 3–4 – trasa spuštanja do obale; 4–5 – trasa uspona na vrh (Guar- diani); 5–6 – trasa spuštanja do obale i broda; 7 – mjesto gdje su mornari uzeli plovućac (la Petrazza) (podloga: zemljovid Strombolija iz: Mauro Rosi, The Island of Stromboli, Rendiconti Società Italiana di Mineralogia e Petrologia 36, 1980., Geological map of the island of Stromboli – Aeolian islands)

22 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

Slika 3. Pogled na Stromboli s juga. 1 – pretpostavljeno mjesto pristajanja Barakovićeve barke; 1–2 – trasa uspona do "pećine" (kratera); 2–3 – trasa traženja jestivoga bilja; 3–4 – trasa spuštanja do obale (podloga: http://www.swisseduc.ch/stromboli/volcano/geol/icons/lena.jpg Stromboli from the South: Punta Lena on the coast, Vancori summit above)

Slika 4. Pogled na Stromboli s jugoistoka. 4–5 – trasa uspona na vrh (Guardiani); 5–6 – trasa spuštanja do obale i broda (podloga: kao prethodno)

23 STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI Ivan Bošković

Mirko Božić

(21. rujna 1919. – 1. kolovoza 1995.)

(Prigodna riječ na predstavljanju knjige Mirka Božića Znamenja (DHK, Zagreb, 2019.) u DHK-u u Zagrebu 25. 11. 2019.)

Nakon što je 1. kolovoza 1995. objavljeno da je umro Mirko Božić tadašnji urednik kulturne rubrike splitskoga dnevnika Slobodna Dalmacija zamolio me da napišem nekoliko riječi o njemu i njegovu književnom djelu. Kao zrcalo svijesti što ih suvremenici imaju o djelu i piscu, nekrolozi – unatoč blizini i neposrednosti odjeka – uvijek u sebi sadrže i atribucije književnopovijesnoga karaktera. Jer, nekrolog nije samo posmrtni govor ili članak posvećen umrloj osobi; rekapitulirajući život osobe u vremenu, nekrolog pokazuje koliko je pisac od zadanog vremena životom uspio osvojiti kao vlastito mjesto, ali i koliko smo mi od piščeva osvojenog vremena uspjeli pridružiti našem vlastitom vremenu. Ri- ječju, nekrolog je ne samo zrcalo svijesti o pokojniku, nego i samosvijesti jedne književnosti i sredine o njemu, što se ogleda u slici književnih povijesti, ali i u književnom životu našega vremena. Svjestan navedenoga, u kratkom sam vremenu napisao nekoliko rečenica za koje sam držao da ponajbolje opisuju Božićevu književnost. Istaknuo sam nekoliko gotovo konvencionalnih riječi da je Božić jedan od hrvatskih pisaca čije je djelo najdublji odjek kraja iz kojeg je potekao te da je najbolje stranice svojega rukopisa, kritika je u tome jednodušna, Božić gradio na iskustvu zavičaja. Pri tome mu svijet zavičaja nije bio samo realni pejzaž i vrelo inspiracija nego i izbor iskustava, škola otpornosti i dostojanstva. Vezujući strasnu stvaralačku svijest za svijet oskudne i škure kurlanske, kamešničke perspektive, vrtložnih gorštačkih strasti i unutarnjih nemira, Božić je u zavičaju (Kurlani) otkrivao odjeke dubljih historijskih koraka. Ne zadovoljavajući se golom deskripcijom oskudne društve- ne zbilje, na kurlansku kamenu pozornicu (po)stavio je dramu čovjeka u njegovu grozničavom naporu za potvrdom vlastita bića, usmjeravajući svoje naracije na provjeru uzroka njegova tragičnog ishoda. Svojim zavičajnim uporištima Božić je, napisao sam, dosljedan i u drugim naslovima “razloga kurlanskoga”: u Neisplakanima je proširena kurlanska pozorni- ca, a stari, poznati junaci u novim okolnostima i u potrazi za smislom ljudskog trajanja umnožavaju autorsku opsesivnu temu i daju joj dimenzije općeljudske, univerzalne drame (Tijela i duhovi). U potonjem je pak romanu na djelu sretan spoj vlastitog umjetničkog i ljudskog opredjeljenja, sretna koncentracija misli homo politicusa i homo publicusa.

24 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji Od sadržaja “bijesnoga kurlanskog čvora” Božić je sačinio trilogiju, jednu od rijetkih u hrvatskoj književnosti – “od kojih je cjelina bolja od pojedinačnih dijelova” (Pavletić). Dubinom ljudske drame, životnošću lica i težinom spisatelj- skog izraza oblikovao je djelo koje se po vrijednosti može usporediti s najboljim djelima i dostignućima hrvatskih pisaca. Kurlanskom trilogijom, a kritika je u njezinoj polifonoj strukturi prepoznala i kamenu simfoniju, Božić je ne samo ostvario uvjerljivu književnu sliku svoje zavičajne, a istovremeno i općeljudske teme, već je u njezinu dramskom i dramatičnom krvotoku osmislio dramu čovje- ka u njegovoj imperativnoj težnji za spoznajom vlastitoga identiteta i ljudskoga mjesta u svijetu. Od tih pitanja, otvorenih i egzistencijalnih, što brojnošću asocijacija transpariraju i našim vremenom, oblikovao je stranice trajne aktualnosti. Ono što mi se činilo bitnim istaknuti svakako je potvrđena i dokazana činjenica da su sva ta opsesivna pitanja realizirana postojanom sviješću o književnosti kao načinu humaniziranja svijeta. Po Božiću, uloga književnosti bila je i ostala da istražuje čovjeka od najsvjetlijih strana do najtamnijih dubina, o čemu posebno svjedoče stranice romana Bomba i Colonnelo, nažalost recepcijom ostale u sjeni predloška gledane televizijske serije. Svojedobno je Donat napisao da Božić nije bio književnik izvan društvenih i političkih pitanja događanja; naprotiv, bio je svestrani kulturni i društveni djelatnik, jedan od onih koji je u mnogo prilika pokazao da se književni angažman može realizirati na nekoliko paralelnih kolosijeka (Donat), što potvrđuje rad u časopisu Tel eg ram, godinama jednoj od rijetkih književnih i kulturnih tribina u nas, a nadasve njegov kazališni, intendantski posao, koji nije bio sam uspješan, nego se to djelovanje u nacionalnoj matičnoj kući – koja je za njegove intendanture i cjelovito obnovljena – može vrednovati kao jasna, pregledna i cjelovita epoha u kojoj je učinjeno mnogo na promicanju hrvatske kulture i kazališta u svijetu. Šime Vučetić je napisao da mu je samo zbog obnove središnje nacionalne kazališne kuće zajamčeno visoko mjesto u hrvatskoj književnosti i kulturi, u kojoj je ostavio ne samo postojan nego i nadasve zavidan trag. Jer posrijedi je raznovrijedno, stranicama opsežno, a žanrovski raznoliko te nadasve poticajno književno djelo; uvjerljiv i dojmljiv umjetnički pleter sačinjen od niti dugo-go- dišnjega umjetničkog iskustva u kojemu su kreativno domišljeni i ovjereni rezultati brojnih upitanosti koji su godinama provocirali njegovu plodnu stvaralačku imaginaciju nadahnutu riječju – koja je vrckava i prštava dosjetka, peckavi humor, osebujni govor i mudrost Dalmatinske zagore, smjela i bogata metaforika koja poput vulkana izbija iz nutrine čovjekova bića – potekla iz njegova kameš- ničko-kurlanskoga kamena, “viteškoga i muškoga, (…) u kome se stječe naslijeđe iliro-starohrvatsko, tursko i mletačko i hrvatsko”. Kurlanska je stranica, piščevim riječima, povijest jednog života u cijelosti: “vječno otvorena živa rana koju kopaju i oni koji je osjećaju i oni koji je raznim načinima liječe”. Kao sinonim njegove književnosti, kurlanska je dimenzija na određeni način determinirala i petrificirala čitanje Božićeve književnosti i njezinu primjereniju recepciju. Ostale stranice rukopisa ostale su u sjeni visokih atribucija kurlanske sage, pa se zaboravilo da je Božić pisac, i to uvjerljiv i poticajan, gradske tematike. Priređivač Pavešković stoga je u pravu kada je u ovaj izbor povodom sto-

25 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 godišnjice rođenja uvrstio Božićeve gradske teme, roman Svilene papuče, sjajnu novelu/pripovijest Kipić, zatim novelu Djevojka i hrast, koja zavrjeđuje mjesto u svakom skrupuloznijem izboru i antologiji te egzistencijalistički dramatičnu priču Znamenja. Dakako, ograničen u izboru, Pavešković ne bi pogriješio da je umjesto Svilenih papuča uvrstio i stranice Slavuja i šišmiša, koje tematiziraju Božićevu kazališnu epizodu; napisan u godinama kad su se mnogi pisci prepu- stili sjetnim memoarskim prisjećanjima, pirandelovskom temom i psihološko/ postmodernističkom rečenicom roman je dovoljan izazov čitalačkoj znatiželji, s obiljem razloga da joj udovolje. Sudbina pjevačice božanskog glasa i ne baš pri- vlačne vanjštine samo je provodni motiv oko kojeg Božić, postrance realističke skripture svoje književnosti, progovara o bijedi umjetnika, odnosu umjetnika i nedodirljivih autoriteta (vlasti); sklonost digresijama i igri asocijacija, fina parodija i uporaba postmodernističkog znakovlja starim su kvalitetama Božićeva izraza priskrbili novi kolorit i vitalizam. Paveškovićev izbor stoga je i povod i razlog da se Božića počne čitati postrance simpatija i animoziteta, političkih preferencija i ideoloških diskvalifikacija, oči- ma odgovorna čitatelja koji u jeziku djela otkriva i prepoznaje vitalizam jednoga svijeta, narodne otpornosti i životne prepoznatljivosti u gesti iznimnih kvaliteta i književne otpornosti. Božić je bio moja česta tema, ne samo zbog zavičajne blizine nego i osobnih ljudskih razloga. U vrijeme kada su moji politički grijesi dolazili na naplatu, pro- mocija romana Tijela i duhovi, za koju me zamolio, bila je dovoljan razlog da mogu pisati, što mi je tada jedino bilo i stalo. Sličnu sliku prepričao mi je i Slo- bodan Novak, premda s njim moja malenkost ne može stati u istu rečenicu. O Božiću sam pisao više puta, a sudjelovao sam i na skupu prigodom obilježavanja njegova 70. rođendana, ovdje u DHK-u; bilo je to dijelom po narudžbi, dijelom iz književnih razloga, dva puta 1979., 1980., nekoliko puta tijekom 1981., potom 1985. Svaki put iznova poznati i stari Božić nudio je razloge za nove uvide i iskustva koji ga, a bjelodani to i Paveškovićev izbor, legitimiraju velikim imenom, znakovitijim nego što kazuju naše književne povijesti, na što upućuje u instruktivnom pregovoru i sam Pavešković, ali i naša društvena zbilja koja uporno i ustrajno uživa u svojem provincijalnom zaboravu. I za kraj, padaju mi na pamet Božićeve rečenice: “(…) Skroman je rezultat povijesti: bogatija je duša od riječi, raskošniji je život od slova, stravičnija je istina od oluje, jedno su valovi a drugo duboko more…” U njima tako rječito i mudro odjekuje glas pisca koji je pozornicu svojega zavičaja pretvorio u pozornicu ljudske drame čije trzaje, raspukline i raspolućene egzistencije živimo i u našim životima i u našem vremenu.

26 STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI Stanislava Nikolić-Aras

Vesna Krmpotić

(Dubrovnik, 1932. – Beograd, 2018.)

Jučer sam ponovno pošla na Gradac. Ispred mene more, iza mene Grad. U uvali Danče, ženski samostan. S ovoga mjesta puca pogled na otvorenu pučinu. Uspinjući se, mislim na Vesnu Krmpotić, koja je tu rođena. Otkad sam pročitala u njezinoj biografiji da je dubrovački Gradac mjesto njezinih prvih koraka, to mjesto za mene neodvojivo je od nje. Moja su se poetska stremljenja od rana, od prvoga čitanja, a to je bio Dija- mantni faraon, povezala s njezinom poetikom. O drage riječi, kako vas mrzim, napisala je u toj knjizi. Kroz taj stih i kroz mnoge druge misli javi mi se pjesnikinja za mojih tihovanja. Budući da je život Vesne Krmpotić poseban, a njezin stvaralački rad tematski i stilski širok do mjere da je davno svojom duhovnošću, profinjenošću i nadilaženjem svih obruča koje poetike, htjele ili ne htjele, ipak nameću, nadišla svaku interpretaciju i klasifikaciju, tako se i ovaj moj trud is- crpljuje i vrti ukrug. Ona se stalno pojavljuje živa na najneobičnijim mjestima. Oprostiti se od Vesne naprosto nije moguće jer svako malo me na sebe podsjeti nekom mišlju, sinkronicitetom. Rođena je u Dubrovniku 13. lipnja 1932. godine. Diplomirala je psihologiju i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bengalski jezik na Filo- zofskom fakultetu Sveučilišta u New Delhiju. Kao supruga diplomata živjela je u Washingtonu, Kairu, Accri, New Delhiju, a od 2004. godine živjela je u Be- ogradu, gdje je i umrla 2018. godine. Ili, bolje rečeno, više u skladu s njezinim životnim putem, “napustila je tijelo”. Njezine knjige pjesama i romani svjedoče o iznimnome životu jer Vesnina je osnovna poetska crta neposrednost, osobno svjedočenje i poetika duše u traže- nju. Ako želimo o njoj saznati, latimo se njezinih knjiga i stihova, a njih je toliko mnoštvo. Pa ona je autorica najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti “108 x 108”, koja sadrži 11 664 pjesme. Vesna je pisala, pisala, pisala, odnosno zapisivala, kako sama kaže. Iz razgovora s njom saznajemo da je u jednom trenutku kroz nju progovorio On. On, čiji je glas nježan, strašan, duhovit, intiman, mudar glas, izbija iz svake Vesnine pjesme. I tu poezija postaje obraćanje čovjekovoj duši, utjeha i svjedočanstvo o transcendentnoj naravi života.

27 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Objavila je sljedeće zbirke poezije: Poezija (Zagreb, 1956.), Plamen i svijeća (Beograd, 1962.), Jama bića (Beograd, 1965.), Raskorak (Kruševac, 1965.), Kra- sna nesuglasja (Zagreb, 1970.), Ljevanica za Igora (Beograd, 1978.), Dvojevanje (Zagreb, 1980.), Jednina i dvojina (Beograd, 1981.), Dvogovor: izabrane pjesme (Zagreb, 1981.), Vilin svlak (Zagreb, 1983.), Orfelija (Zagreb, 1987., 1988.), Plamen neupaljene svijeće: antologija odnosnih stihova i proze (Zagreb, 1988.), Niska, izabrane pjesme (Banja Luka, 1989.), Tvoja takvoća (Zagreb, 1990.), Sto- tinu i osam, pjesme u prozi, knjiga I. (Skoplje, 1990.; Zagreb, 1991.; Ljubljana, 1996.), Stotinu i osam, pjesme u prozi, knjiga II. (Skoplje, 1990.; Zagreb, 1991.; Ljubljana, 1996.), Una goccia di quel Mare (Bari, 1992.), Stotinu i osam, pjesme u prozi, knjige III., IV., V. (Beograd, 1993.; Zagreb, 1995.), Stotinu i osam (Za- greb, 1994., 2007.), Stotinu i osam, pjesme u prozi, knjige VI., VII., VIII. (Beo- grad, 1995.), Unus ad unum (Zagreb, 1997.), Sedam koraka oko vatre (Čačak, 1998., Zagreb, 1999.), Stotinu i osam puta stotinu i osam (Beograd, 1999.), Sto- tinu i osam: knjige br. 21 i 22 (Zagreb, 2001.), Sarajevska stoosmica (Zagreb, 2003.), Sto osam najljepših (Zagreb, 2003.), Divni stranac: pjesmene priče (Za- greb – Ljubljana, 2003.), Druga strana ničega (Zagreb, 2003.), Mesiacova slneč- nica (Bratislava, 2004.), Mjesečev suncokret: vodič za mjesečare (Beograd, 2005.), 108 x 108 (Zagreb, 2006.), Ljubav: izbor na temu 108 x 108 (Zagreb, 2006.), Blaženstvo: izbor na temu 108 x 108 (Zagreb, 2006.), Bog-učitelj: izbor na temu 108 x 108 (Zagreb, 2006.), Leute moj mili (Zagreb, 2008.), Anandavahini: rijeka blaženstva: zapisano tijekom boravka u Prasanthi Nilayamu od 17. 9. do 17. 10. 2002. godine (Zagreb, 2010.). Napisala je i brojne eseje, putopise te prozna djela: Indija (Zagreb, 1965.), Hiljadu lotosa (Beograd, 1971., 3. izd. 1987.), Dijamantni faraon: antologija sre- dišnjeg glasa (Zagreb, 1975., 2002.; Beograd, 1988., 2002.), Čas je Ozirise (Be- ograd, 1976., 1989.; Podgorica, 2005.), Eyes of Eternity (New York, 1979.), Ko- šulja sretnog čovjeka (Beograd, 1986.; Zagreb, 1987.; 2003.), Brdo iznad oblaka (Zagreb 1987., 6. izd. 2000.), Izgubljeni biser (Zagreb, 1987., 1990.), Pir sunca i mjeseca (Zagreb, 1989., Podgorica, 2006.), Bhagavatar (Ljubljana, 1990., 1991., Zagreb, 2005.), To ljubav ide prema nama (Zagreb, 1993.), Tisuću lotosa (Za- greb, 1994.), Troočica s planete svjetlosti (Zagreb, 1995.), Put jednote (Zagreb, 1998.), Kvintet solo (Zagreb, 2001.), Šimtas ir aštuoni: pirmoji knyga / užraše (Kaunas, 2004.), Među najljepšima najljepše (Zagreb, 2006.), Avatar Sri Sathya Sai Baba: pojava, razlog, nauk i cilj (Zagreb, 2009.). 108 je lica ove pjesnikinje i 108 je čuda koja se događaju na putu kada se krene tražiti uzrok, porijeklo i cilj poezije. Pišem ovaj tekst na Dan pojave Narasimha- deva, jedne od inkarnacija Višnua. Njoj bi se to svidjelo. No, varamo se ako mislimo da je poetika ovoga obimnog poetskog i filozofskog, usudim se reći, opusa nerazumljiva bez poznavanja vedskih znanja i predaja iako je svijet motiva čvrsto uvezan u yogijski i brahmanski svijet, Vesni Krm- potić dan je glas koji se prelijeva iz ovih znanja u univerzalno. Povezivanje s višom prirodom osnovna je zadaća pjesništva, a Vesna je svoj put, sumnje, svoju borbu da životnim nedaćama da viši smisao i utjehu kazivala

28 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji nesebično, snažno, hrabro, a s lakoćom u tekstu rušila ograde koje je nametala materijalna određenost. Počela je kao pjesnikinja u grupi krugovaša, prva je prevela Rabindranatha Tagorea u ondašnjoj Jugoslaviji kad joj je bilo dvadeset pet godina. Pišući za ono vrijeme “dekadentnu” poeziju, Vesnin poetski put i proboj nije bio lak, ali, kako sama kaže, “svrdlala je, tražila proboj iz tog ideološkog zida” i našla je proboj ne samo iz toga ideološkog zida već i iz vlastitog zida i iz zida zapadnjačke misli. No, na stranu motivi yogijskog bhakti svijeta, Vesnin je poetski jezik, kao i onaj Vesne Parun, jezik koji strast zemaljskoga postojanja podiže u više poetske svjetove. Nježnost očitovanja božanskoga u običnosti, u dahu koji je povezan s umom, u težnji duha da obujmi čudo postojanja i poveže se s vječnim, onostranim i bitnim istraživao je vrelo mudrosti u mitskom i u narodnim predajama cijeloga svijeta. Svoj ogroman rad na proučavanju svjetske baštine narodnih predaja zabilježila je u knjigama Vrline ljubavi, Vrline ispravnosti, Vrline mira, Vrline ispravnog djelovanja, Vrline nenasilja. Te knjige sadrže raznovrsnu građu na temu univerzalne ljudske vrijednosti. Utemeljene na filozofiji Sathya Sai Babe, ovaj je edukacijski program Vesna Kr- mpotić predočila i prilagodila hrvatskim čitateljima. Riječ je o mnoštvu priča iz cijeloga svijeta, anegdotama i poučnim životopisima koji obrađuju 20 duhovnih kategorija ili vrlina. U dodatku na kraju su tematski igrokazi, molitve, pjesme i note te rječnik važnoga nazivlja. Ovi su zbornici priručnici namijenjeni roditeljima, učiteljima i odgojiteljima svih vjera i kultura. Pet ljudskih vrijednosti: istina, ispravno ponašanje, mir, ljubav i nenasilje osnovica su svekolike duhovne kulture i svakoga etičkog i religijskog sustava. Čitajući Vesnine prijevode, priče i pjesme, možemo osjetiti visinu, dubinu i širinu poezije. Kako je ona rekla, “poezija ima mogućnost da ulazi u ljude neopazice, dok su opušteni kao ratnici na odmoru”. Pa nastavlja: “Jer ljudi smatraju bajku (kao i poeziju) prekrasnom djetinjarijom, bezopasnim ludilom, ljubavni- com kojom se nikada neće oženiti, slatkim no nehranjivim voćem. Smatraju je rosom i pjenom zbilje, a ne zbiljom; i zato ostavljaju vrata otvorena s iskopčanim uređajem za uzbunu. I tako bajka (kao i poezija) ulazi u unutrašnjost i otpočinje svoj tihi preuređivački rad dok stvari i ne slute.” (“Iz Košulje sretnog čovjeka”) Bila je članica je Hrvatskoga društva pisaca i Društva hrvatskih književnika. Dobitnica je niza hrvatskih književnih nagrada, među kojima Godišnje nagrade “Vladimir Nazor” 1975., Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 1999., Nagrade HAZU za književnost 2006. za zbirku pjesama 108 x 108, Nagrade “Ivan Goran Kovačić” 1988. za roman Brdo iznad oblaka, a između ostalih priznanja, godine 2008. dodijeljeno joj je Odlikovanje za zasluge u kulturi. Društvo hrvatskih književnika nominiralo je Vesnu za Nobelovu nagradu za književnost (2008.). Dobitnica je i nagrade Tin Ujević za doprinos hrvatskom pjesništvu (2013.).

Kada se popnete na dubrovački Gradac sa sv. Lovrijencem lijevo, pogledom na sv. Andriju desno (na kojemu je živio pustinjak benediktinac Mavro Vetrano-

29 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vić), a s pučinom koja se spaja s nebom ispred i iznad vas, spojeni ste s crtom koja spaja nevidljivo. Tu nije teško osjetiti zanos poezije i duha koji je vodio Vesnu Krmpotić.

Moje su poruke danonoćne, a ti tek poneku uhvatiš u letu, dok ima oblik latice, pahuljice, ili ptičjega pera. No tolike je već zemlja upila i voda odnijela. Zemlja po kojoj gaziš, šapatom ti prosvjetljuje tabane, voda koju piješ, prevodi Moju riječ na jezik tvojega tijela. Oh, ne hvataj samo one poruke, koje imaju oblik tebi znan. Jer dok jednu ispisuješ riječima, stotinu se drugih istopi od čežnje za tobom.

Vesna Krmpotić

30 STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI Ivo Mišur

Iseljavanja iz doline Neretve od 1886. do 1965. u elaboratu Narodne milicije

DEMOGRAFSKA TRANZICIJA I SLOM VINOGRADARSTVA Početak demografske tranzicije označava pad stope mortaliteta ispod 30%. Posljedica je nagli porast stanovništva. Ovaj proces je u Dalmaciji počeo ranije nego u Banskoj Hrvatskoj. U dolini Neretve su zasad demografski istražene župe Desne, Dobranje, Metković i Vidonje. U Desnama se već tijekom 1870-ih odvija demografska tranzicija. U Vidonjama i Dobranjama ona stupa desetljeće poslije, a u Metkoviću dvadeset godina poslije (Dugandžić 2016: 88). Glavna poljoprivredna grana krajem 19. stoljeća u kotaru Metković bilo je vinogradarstvo. U kotaru je 1894. godine oko 1031 ha površine pod vinovom lozom. Godišnje se proizvodilo 20 017 hektolitara vina (Suppan 1999: 118). Godine 1868. francuske vinograde pokosila je filoksera. Ovo je prisililo francuske vlasti da dopuste uvoz dalmatinskih vina čime počinje uspon vinogradarstva u Dalmaciji. Dalmatinski vinari izvozili su vina u Francusku narednih dvadeset godina. Ista bolest ubrzo je pokosila i Mađarsku te dalmatinski vinari uspijevaju proboj i na domaćem, austrougarskom tržištu. Vinska klauzula trgovačkoga sporazuma između Kraljevine Italije i Austro-Ugarske iz 1892. godine omogućila je Talijanima uvoz i povlastice u vinskoj industriji u Dalmaciji. Ovo je uzrokovalo pad cijena dalmatinskoga vina (sa 25–30 forinti po hektolitru prije donošenja klauzule na 6–12 forinti nakon pojave talijanskih vina na tržištu). Situaciju ote- žava pojava filoksere u Dalmaciji 1894. godine. Država reagira na alarmantnu situaciju i osnivaju se povjerenstva za borbu protiv bolesti koja je Dalmaciju ekonomski gotovo uništila. Pod nadzorom povjerenstava obnavljaju se vinogradi na američkoj podlozi (Hlanuda-Vegar 2005: 105). Udarac gospodarstvu bio je i nestanak konjunkture buhača. Proizvodnja ma- slinova ulja padala je već godinama zbog sječe maslinika te sađenja vinove loze u doba gospodarskoga procvata. Zbog potrebe dugogodišnjega uzgoja maslina nije bila moguća brza promjena te spašavanje ekonomije maslinarstvom (Bano- vić 1987: 316). Glavno je obilježje početka demografske tranzicije nagli porast broja stanovnika, što u kombinaciji s ekonomskom krizom rezultira visokom nezaposleno- šću.

31 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

PRVI VAL ISELJAVANJA Migracije se mogu opisati kao “međunarodna redistribucija radne snage na globalnom tržištu” (Gould 1979: 663). U Habsburškoj Monarhiji se u slučaju iseljavanja do 1832. godine gubilo državljanstvo i imovina. Te godine donesen je zakon kojim se omogućavalo legalnim iseljenicima da zadrže vlasništvo nad svojom imovinom, ali su i dalje gubili državljanstvo. Onaj pak tko bi ilegalno iselio izgubio bi i imovinu. Tek 1867. usvaja se liberalniji zakon o emigraciji. Sloboda kretanja sputavana je jedino u slučaju vojne obveze (Dubrović 2008: 22–24). Iseljavanje iz Neretve i Dalmacije kao šire cjeline krajem 19. i početkom 20. stoljeća dio je većih migracija Europljana. Nepostojanje zapreka (osim zdrav- stvenih) za useljavanje u nove zemlje, potražnja za radnom snagom, promidžba i vrbovanje iseljeničkih agencija i parobrodarskih kompanija u želji za zaradom potiču masovno iseljavanje. Iseljeničke su agencije imale mrežu povjerenika koja je vrbovala iseljenike čak i u najudaljenijim selima. Organizirale su putove od rodnoga sela do Amerike (Dubrović 2008: 56). Država već 1895. godine zabranjuje poticanje i reklamiranje iseljavanja. Od 1897. godine zabranjeno je posredovanje u iseljavanju bez služene dozvole, a za nagovaranje na iseljavanje propisana je zatvorska kazna (Dubrović 2008: 24). Broj iseljenika je već u prvoj polovici 20. stoljeća uvećavan u politikantske svrhe (navodni dokaz izrabljivačke politike Austro-Ugarske prema Hrvatima) (Nejašmić 1990: 513). U jugoslavenskoj su historiografiji preuveličavani politič- ki razlozi odlaska: “Naši mladići su gotovo bježali iz svog zavičaja, samo da nisu kod kuće, da ne služe stranog gospodara” (Smoljan 1988: 415). Iako se često u literaturi barata ‘’službenim brojkama’’, one se za Dalmaciju nisu vodile. Austro-ugarske vlasti su na iseljavanje gledale negativno jer je Dal- macija bila važna zbog razvoja mornarice te ekspanzionističke politike prema jugoistoku Europe (Pederin 1996: 220). U Metkoviću je 1903. izdana 191 putovnica, od toga 28 za morska putovanja. Iseljenici su se nerijetko zaduživali kako bi platili put. Na poznatoj razglednici Metkovića iz 1905. godine prikazani su putnici ispred iseljeničke agencije Ante Golijana. Na zgradi se nalazi reklama Austro-Ameri- kanske pruge1 s crtežom parobroda. Do Prvoga svjetskog rata u Metkoviću je postojala i agencija Veraja and Co. Neretvani su iz Metkovića brodom dolazili najčešće do Trsta. Prva putnička linija iz Trsta za New York pokrenuta je od engleske kompanije Cunard Line 10. studenoga 1903. Zbog sve veće emigracije s juga Europe njemačke luke dobivaju konkurenciju na mediteranskim obalama. U Trstu je osnovana parobrodarska kompanija službenoga naziva Unione Austriaca di Navigazione, koja je bila poznata kao Austro-Americana & Fratelli Cosulich (Dubrović 2008: 122). U desetogodišnjem razdoblju (1903. – 1914.) iz Trsta je u Ameriku otišlo 220 312 putnika. U SAD je otišlo 73,5%, putnika, u zemlje Južne Amerike 22,1%, a u Kanadu svega 4,4%. Austro-Americana je imala 83% udjela u prijevozu, Cunard 14,7%, dok je Canadian Pacific Railway preveo 2,3% putnika. Naj-

1 Riječ je o parobrodarskoj agenciji Austro-Americana Line.

32 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji više tršćanskih putnika dolazilo je iz austrijskoga dijela monarhije (40,4%). Iz Ugarske ih je bilo 16,7%, dok su ostali dolazili iz inozemstva, ponajviše Rusije, koji su sami činili 22,9% ukupnoga broja putnika. Najbrojniji iseljenici iz austrijskoga dijela bili su iz Galicije, dok su Dalmatinci činili 26,5% putnika iz Austrije. Dio putnika je iz Trsta putovao željeznicom do francuskih (Le Havre), talijanskih (Genova) i njemačkih luka (Bremen i Hamburg) (Dubrović 2008: 126). Nova kompanija već u lipnju pokreće liniju Trst – New York uz pristajanja u Messini, Napulju i Palermu. Prvi brod koji je vozio za New York zvao se Gerty. Već u srpnju na istoj liniji plove Giulia i Freda. Prije ukrcaja na brod provjera- vani su osobni dokumenti te je bio obvezan liječnički pregled te dezinsekcija prtljage. Austro-Americana je imala odobrenu kvotu od 4% udjela u prijevozu Europljana u Ameriku od strane brodarskoga kartela Continental Pool (Dubro- vić 2008: 124). Linije koje je ova kompanija imala jesu Trieste – Las Palmas – Buenos Aires te Trieste – New York, koje su vozile od 1903. do 1937. Za New Orleans su putnici mogli putovati samo 1907. i 1908. godine, za Rio de Janeiro od 1907. do 1938. godine. Za Kanadu je kompanija vozila samo 1913. godine. Austro-Americana je za iseljenike osigurala smještaj u vlastitim prostorima, tzv. emigrantskoj kući. Kuća s dva kata, suterenom i potkrovljem nalazila se u predgrađu Trsta (Servola) te uz more. Smještajni su kapaciteti bili za sedamsto osoba, ali nerijetko ih se znalo natiskati do tisuću. Zbog loših higijenskih uvjeta pojavile su se velike boginje i tifus. Iseljenici su se znali zadržavati dulje nego što je bilo predviđeno jer su brodovi znali kasniti po čak dva tjedna. Tek 1913. prihvatilište za iseljenike dobilo je posebnu zgradu za zaražene putnike (Dubro- vić 2008: 128). Nakon rata kompanija je promijenila ime u Cosulich – Società Triestina di Navigazione (Dubrović 2008: 130). Od 1904. do 1914. godine u Trstu se iskrcalo 63 290 povratnika (86,1% iz SAD-a, 12,9% iz Južne Amerike i 1% iz Kanade). Najveće iseljeničke luke toga doba su Napulj, Bremen, Genova, Hamburg, Le Havre, Antwerpen, Rotterdam, Rijeka, Trst, Liverpool i Southampton (Dubrović 2008: 126). Početkom 20. stoljeća putovanje traje oko dva tjedna, a pred početak Prvoga svjetskog rata iz engleske luke moglo se do New Yorka stići za pet dana (Dubro- vić 2008: 34). Već 1908. godine zbog prve globalne gospodarske krize u SAD-u naglo opada broj iseljenika (Dubrović 2008: 104). Iako su postojale i luke u New Orleansu, Bostonu, Philadelphiji i Baltimoreu, većina europskih iseljenika došla je na mali otočić Ellis Island ispred New Yorka. Najviše emigranata stiglo je 1907. godine, a 90% njih stiglo je preko New Yorka (Dubrović 2008: 86). Motiv migracija najbolje opisuje citat iz novinskoga članka napisan tih godina koji opisuje razloge iseljavanja: “Dok jedni sele trbuhom za kruhom, drugi od navade, a treći ko lijenčine misle, da u Americi pečeni golubovi iz zraka padaju, te da im ne treba raditi” (Antić 1991: 40). Prvi svjetski rat djelovao je na ekonomiju i prijeratnih imigracijskih zemalja te one nisu mogle primiti toliki broj imigranata kao prije. SAD je 1921. godine donio kvotu kojom ograničava broj useljenika iz Kraljevine SHS na 6426 osoba.

33 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Tri godine poslije zakonom o emigraciji kvota je drastično snižena te je iznosila 671 osobu. Ovo je uzrokovalo pad broja iseljenika te preusmjerilo iseljavanje u neke druge zemlje (Hranilović 1987: 326).

DRUGI VAL ISELJAVANJA Poseban zakon o iseljavanju te Pravilnik o iseljavanju iz srpnja 1923. godine zakonski je regulirao iseljavanje iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Pri Mi- nistarstvu socijalne politike postojao je Odsjek za iseljeništvo (Mirošević 1988: 107). Dok je europska ekonomija još osjećala posljedice rata na ekonomiju, Ar- gentina je doživljavala procvat. Broj iseljenika iz Jugoslavije u Argentinu pora- stao je s 556 1921. godine na 2621 osobu iduće godine. Brojka je konstantno rasla te je 1927. godine doselilo 7098 jugoslavenskih iseljenika. Najviše je gra- đana Jugoslavije uselilo u Argentinu 1928. godine (8815 osoba). Po brojnosti doseljenika (od europskih naroda) ispred njih su bili samo Španjolci, Talijani i Poljaci. Argentinu je također zahvatila ekonomska kriza i uvedene su kvote za useljenike te je broj useljenika iz Jugoslavije 1934. godine iznosio 477 osoba (Banko i Mouzakis 2003: 146). Iz Dalmacije je do 1924. godine iseljavalo oko tisuću stanovnika godišnje. Te godine broj raste na 3008. Od 1921. do 1927. iz Dalmacije se iselilo 15 285 stanovnika (3,16% ukupnoga broj stanovnika). Tako je Dalmacija i u novoj državi bila kraj iz kojega se najviše iseljava. Iza nje nalazila se Vojvodina. Ne postoje podaci o iseljenicima po kotarima pa se ne zna točan broj iseljenika iz kotara Metković (Mirošević 1988: 110–111). Za razliku od prijeratne emigracije, koja je većinom u Novi svijet polazila iz tršćanske luke, Dalmatinci su između dvaju svjetskih ratova putovali najviše iz Napulja i Genove. (Mirošević 1988: 115).

TREĆI I ČETVRTI VAL ISELJAVANJA Razlika je između emigracije prije Drugoga svjetskog rata i one u četvrtom (poslijeratnom) valu u načinu bijega i nemogućnosti povratka. Iseljenicima su prijetile zatvorske kazne, a iseljavalo se posve ilegalno. Zanimljivo je da se od 1945. do 1951. godine u Jugoslaviju vratilo 16 000 prijeratnih iseljenika. Dio njih se ponovno vratio u emigraciju (Karakaš-Obradov 2014: 110–112). U prvih petnaest godina nakon rata iz Jugoslavije su bježali većinom mladi ispod dvadeset pet godina. Evidenciju o ilegalnim iseljenicima vodili su odjeli za unutrašnje poslove narodnih kotareva. Podaci su slani Državnom sekretarijatu za unutrašnje poslove NRH. Bježanje jugoslavenske omladine u inozemstvo za državu je postao i ideološki problem pa se u okviru Narodne omladine Hrvatske problemom bavila Komisija za ideološko-politički rad. Iako su svi bjegunci kla- sificirani kao polit-emigranti, ipak nije bila riječ samo o neslaganju s postojećim društveno-političkim poretkom (Šarić 2015: 198). Većina bjegunaca 1954. godine kao razlog bijega navodi ekonomske razloge, avanturizam i druge pobude, njih čak 63%. Iz neprijateljskih pobuda prema

34 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji režimu otišlo je 19%, 12% zbog vojne obaveze, a 5% radi izbjegavanja zatvora (Vojnović 2008: 178). Većina prebjega (oko 60%) imala je rođake u inozemstvu (Mesarić Žabčić 2014: 77–87). Vrlo se malo molbi za iseljavanje legalnim putem odobravalo (1956. odobreno je iseljenje za 1492 osobe iz NR Hrvatske, dok je odbijeno 526) (HDA-CK SKH-OPS, b.g). Bježanje članova komunističkih omladinskih organizacija svjedoči da bjegovi nisu bili isključivo političke prirode (Vojnović 2006: 564). 69,8% ilegalnih iseljenika bježalo je organizirano (Šarić 2015: 294) (Šarić 2015: 206, HDA- RK SSOH-KIPR, 1961a, b; HDA-IVS-OUP, 1956). Italija i Austrija bile su tranzitne zemlje u kojima su bjegunci privremeno boravili. Bjegunci bi se izjavili prilikom prihvata da su pobjegli iz političkih razloga, nakon čega bi se odobrio boravak. U slučaju ekonomskih imigranta slijedila bi deportacija. 57% prebjega planiralo je daljnji put u prekomorske zemlje (Šarić 2015: 207, HDA-CK SKH-OPS, 1957). U Jugoslaviji je prvi bijeg bio prekršaj, a drugi se, kao i organiziranje bijega, kažnjavao zatvorom (Šarić 2015: 208). Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća proces se izdavanja putovnica liberalizira te bjegovi postaju sekundarni problem društva.

ANALIZA NERETVANSKIH ISELJENIKA IZ ELABORATA NARODNE MILICIJE METKOVIĆ U Državnom arhivu u Splitu u fondu SUP za Dalmaciju nalazi se strojopi- som napisan “Dodatak elaboratu stanice Narodne milicije Metković s popisom političkih i ekonomskih iseljenika s tog staničnog područja” (Matković i Štimac 2018: 156–191). Popisani su iseljenici od kraja 19. stoljeća do 1965. godine. Ri- ječ je o trenutnom stanju neretvanske inozemne emigracije u elaboratu izrađenu sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća. Broj Neretvana koji je iselio u strane zemlje u razdoblju od 1880. do 1965. godine zasigurno je veći od prikazanoga na popisu. Međutim, dio njih se vratio u zemlju već nekoliko godina nakon odlaska, a dio i nakon dužega perioda te nisu zavedeni u policijske popise. Također, dio iseljenika je tijekom vremena umro u stranoj zemlji. Ovaj popis je zasigurno najprecizniji popis iseljenika jer ga je u službene svrhe izradila policija, koja je imala pristup svim dokumentima te veći broj doušnika na terenu. Moguće je analizirati strukture iseljenika s obzirom na dob, spol, zanimanje (ako je mogu- će), godinu iseljenja, mjesto porijekla, zemlju iseljavanja te razdoblje iseljavanja. Broj iseljenika je veći od navedenih brojki ubroje li se tuzemni odlasci, kojih je bilo daleko više od inozemnih.

ANALIZA POLITIČKIH ISELJENIKA Dokument je podijeljen na nekoliko popisa. Prva je “Spisak polit-emigranata s područne stanice m. Metković”, na kojem se nalaze sto šezdeset i tri osobe. Uz ime i prezime svakoga iseljenika navedeni su ime oca i majke te njezino djevojač- ko prezime. Navedeno je mjesto i datum iseljenikova rođenja, zanimanje, naci- onalnost, godina i zemlja prebjega. Nerijetko se nalazi i točna adresa prebivanja

35 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 u novoj zemlji. Za trojicu iseljenika rukom je nadopisano da su R-emigranti, što možda znači da su se vratili u zemlju ili su ponovni emigranti koji su se nakon povratka u Jugoslaviju vratili u inozemstvo. Na popisu se nalazi jedan politički emigrant iz Kraljevine Jugoslavije. Riječ je Mati Bebiću, koji je 1928. godine prebjegao u Brazil. Gledajući spolnu raspodjelu, muškaraca je znatno više, čak 93,86%, a žena je 6,14%. U braku je bilo četrdeset emigranata (24,54%), a sto osamnaest ih nije bilo oženjeno ni udano (72,39%), dok za pet nije navedeno bračno stanje. Mlađih od dvadeset pet godina je 70,37%, i to u dobnoj skupini od osamnaest do dvadeset pet godina nalazi se 65,43% bjegunaca. U dobi od dvadeset pet do trideset pet godina bila je gotovo četvrtina (23,46%) ilegalnih iseljenika. U trenutku emigracije samo deset bjegunaca (6,17%) bilo je starije od trideset pet godina. Prosječna dob pri bijegu iznosila je 24,63 godine. Prosječna dob svih političkih emigranata 1965. godine bila je 31,82 godine. Uspoređujući dobivene podatke s republičkom razinom, dobivamo sljedeće. Na razini NR Hrvatske 86% iseljenika činili su muškarci, a žene 14%. U dobnoj skupini 18 – 25 bilo je 64,2% bjegunaca. 71% svih bjegunaca nije bilo u bračnoj zajednici (HDA-RK SSOH-KIPR, 1956). Vidi se da se dobni i statusno-brač- ni prosjek neretvanskih emigranata gotovo savršeno poklapaju s prosjekom NR Hrvatske, dok spolni omjer ide u korist muškaraca. Pregledom broja bjegunaca na godišnjoj razini u razdoblju od 1945. do 1965. vidljivo je da se tijekom 1944. i 1945. godine pred partizanima povuklo devet- naest osoba za koje je poslije utvrđeno da su nastanjeni u inozemstvu. Nakon toga ilegalnih bjegova iz kotara Metković nema sve do 1952. godine, kada je če- tvero ljudi potajno napustilo zemlju. Broj je idućih godina nizak te se povećava 1956. i 1957. godine, kada zemlju napušta po osmero iseljenika. Najviše ilegalnih bjegova iz Neretve bilo je 1958. godine, kada su dvadeset četiri bjegunca napustila zemlju. Nakon toga godišnja brojka varira od osam do sedamnaest da bi 1965. godine ponovno narasla na dvadeset tri bjegunca. Nisu svi bjegovi završili uspješno. Od 1953. do 1957. broj bjegunaca raste iz godine u godinu. U tom razdoblju ukupno je u Jugoslaviji pobjeglo 27 300 osoba, a njih 31 986 uhvaćeno je u pokušaju bijega. Dio bjegunaca je bježao tako da je legalno otputovao u inozemstvo, ali se ne bi vratio (Šarić 2015: 213).

Distribucija političkih iseljenika iz doline Neretve na godišnjoj razini od 1944. do 1965. godine

36 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji Zanimanje je navedeno samo za devedeset pet osoba te većinu čine radnici (58,95%) (strojari, strojobravari, automehaničari, stolari, tokari, krojači itd.), zemljoradnici 25,26%, 4,21% je visokoobrazovanih (naučnici i inženjer agronomije). Na popisu se nalazi jedan oficir JNA i jedan službenik te tri trgovca.

Zanimanje Broj Udio radnik 16 16,84% zemljoradnik 24 25,26% konobar 2 2,11% ing. agronomije 1 1,05% naučnik 3 3,16% agronom 1 1,05% domaćica 6 6,32% kućna pomoćnica 2 2,11% strojobravar 1 1,05% strojar 1 1,05% automehaničar 1 1,05% krojač 5 5,26% kovač 1 1,05% mehaničar 4 4,21% tašner 1 1,05% stolar 11 11,58% oficir 1 1,05% pomorac 3 3,16% elektrotehničar 1 1,05% tokar 2 2,11% rudar 1 1,05% službenik 1 1,05% zidar 1 1,05% vozač 1 1,05% mesar 1 1,05% trgovac 3 3,16% 95

Zanimanja političkih iseljenika iz doline Neretve do 1965. godine

Prema strukturi stanovništva godine 1956. na razini Hrvatske najviše su bježali radnici (59,7%) pa zemljoradnici (15,5% od ukupnoga broja prebjega)

37 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 (HDA-RK SSOH-KIPR, 1956). Mladi radnici su bježali jer nisu mogli živjeti od svoje plaće, koja je na početku karijere bila niska (Šarić 2015: 203). Najviše tzv. političkih emigranata iz Neretve odselilo je u Australiju (22,70%). Čak 15,95% boravilo ih je u Austriji, a u Italiji 12,88%. U Francuskoj su 1965. boravila dvadeset dva emigranta (13,50%). U Argentinu i Južnu Afriku odselilo je 5,52%. Za 5,52% nije bila poznata zemlja boravka. U Kanadi ih je bilo 3,68%, a u Njemačkoj 3,07%. Po jedan iseljenik (0,61%) boravio je u Brazilu, Venecueli, Novom Zelandu, Švicarskoj i Engleskoj.

Udio u ukupnom Zemlja Broj broju neretvanskih iseljenja iseljenika Južna Afrika 9 5,52% Argentina 9 5,52% Njemačka 5 3,07% Italija 21 12,88% Francuska 22 13,50% SAD 14 8,59% Austrija 26 15,95% Australija 37 22,70% Kanada 6 3,68% nepoznato 9 5,52% Brazil 1 0,61% Venecuela 1 0,61% Novi Zeland 1 0,61% Švicarska 1 0,61% Engleska 1 0,61%

Distribucija političkih iseljenika iz doline Neretve po zemljama iseljenja do 1965. godine

Grafički prikaz distribucije političkih iseljenika iz doline Neretve po zemljama iseljenja do 1965. godine

38 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji Gledajući mjesto porijekla, najbrojniji politički emigranti iz doline Neretve bili su Metkovci. Čak pedeset dvojica ili 31,90% svih neretvanskih političkih emigranata poslije 1945. dolazilo je iz najvećega kotarskog grada. Slijedile su Vidonje s dvadeset iseljenika (12,27%) te Krvavac, odakle je otišlo sedamnaest mještana (10,43%). U inozemstvo su otišla šesnaestorica Bjeloviraca (9,82%) te devetorica Desanaca (5,52%). Gledajući omjer iseljenika s brojem stanovnika naselja u iseljeništvu, prednja- či Bijeli Vir, odakle je u promatranom periodu iselilo 3,70% stanovnika. Odmah poslije su Vidonje s 3,65% te Prud sa 2,58%. Manji postotci su u Momićima (2,08%), Krvavcu (1,90%), Desnama (1,80%). Iz Metkovića je iselilo 1,12% stanovnika. Udio u ukupnom Mjesto porijekla Broj broju neretvanskih iseljenika iseljenika Kula 1 0,61% Metković 52 31,90% Desne 9 5,52% Vidonje 20 12,27% Bijeli Vir 16 9,82% Krvavac 17 10,43% Vid 8 4,91% Badžula 1 0,61% Otrić Seoci 6 3,68% Mali Prolog 3 1,84% Nova Sela 6 3,68% Momići 5 3,07% Glušci 1 0,61% Izvan Neretve 7 4,29% Brečići 2 1,23% Pozla Gora 2 1,23% Prud 4 2,45% Mislina 1 0,61% Mlinište 1 0,61% Borovci 1 0,61% 162

Distribucija političkih iseljenika iz doline Neretve po mjestu porijekla do 1965. godine

39 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Grafički prikaz distribucije političkih iseljenika iz doline Neretve po mjestu porijekla do 1965. godine

U dokumentu “Spisak lica koja su se prije rata povratila u našu zemlju i kao takovi se danas nalaze u našoj zemlji” nalazi se deset osoba, s tim da brojevi od devet do šesnaest nedostaju. Uz ime i prezime navedeni su godina rođenja te prebivalište. Jedino za Jozu Petrušića i Antu Višticu stoji detaljniji opis s visinom inozemne mirovine te političkom (ne)zainteresiranošću.

ANALIZA EKONOMSKIH ISELJENIKA Naziv sljedećega dijela dokumenta je “Spisak ekonomskih emigranata, koji su odselili u inostranstvo za vrijeme starih režima i spisak njihove uže porodice u FNRJ-i”. Ova vrsta popisa razdijeljena je s obzirom na prebivalište iseljenika u Neretvi. Najprije je popisano trideset pet osoba s područja metkovskih četvrti Jerkovca i Klade te prigradskoga naselja Dubravice. U selima Bijeli Vir i Vidonje popisano je trideset osam osoba i njihovih članova obitelji s kojima održavaju vezu. Iz sela Glušci i Vid na popisu se nalazi petnaest osoba. Četrnaest osoba nalazi se u dokumentu “Spisak osoba koje su od oslobođenja do danas odselile u inostranstvo sa dobivenim pašušom legalnim put, sa pod- ručja stanice Metković”. Uz ime, prezime te ime oca nalazi se godina i zemlja iseljenja. Jedino se uz ime Jure Šunjića spominje da ima ženu i djecu u FNRJ. U pet dokumenata naziva “Spisak lica koja održavaju veze sa političkim emigrantima” popisuje se osoba, mjesto, karakter veze te primjedba o tome je li veza pismena ili materijalno pomaže. Najprije je popisano devet osoba iz sela Otrići, Brečići i Pozla Gora, nakon toga dvije osobe iz sela Vid, potom trideset Metko- vaca koji održavaju veze s iseljenim članovima obitelji. U posebnom dokumentu popisane su veze iz Krvavca, Momića, Desana, njih sedamnaest. U Glušcima,

40 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji Vidonjama i Badžuli bilo je osam osoba u kontaktu s iseljenicima. Sve dokumen- te natipkao je komandir stanice st. vodnik Mirko Rešetar. Potom slijedi “Spisak ekonomskih emigranata za mjesto Metković”, na kojem se nalaze pedeset četiri osobe. U ovom dokumentu uz zemlju iseljenja uz svakog emigranta upisan je x uz jedno od četiri vremenska razdoblja u kojem je otišao (Do 1918., Od 1918. do 1941., Od 1941. do 1945., od 1945.). Popis je natipkao Mirko Rešetar. Od broja 54. do 61. popisani su ekonomski iseljenici iz gradske četvrti Klada te Dubrovačke ceste. Potom slijedi “Spisak ekonomskih emigranata za mjesto Metković, koji je prikupio Stipe Ivanković preko prijatelj- ske veze u Metkoviću”, dakle usmenim putem. Petnaest osoba s ovoga popisa već je navedeno u popisu koji je Rešetar sastavio. Šezdeset dvije osobe popisane su iz sela Desne. Dvadeset četiri Krvavčana zapisana su u elaboratu kao ekonomski emigranti. Iz Momića i Podrujnice navedeno je njih šesnaest, dok je iz Kule No- rinske popisano šest osoba. Za osamdeset jednoga iseljenika u popisima je navedena kategorija kontakta s rodbinom u domovini. Naznačeno je postoji li pismena veza te potpomaže li iseljenik materijalno. Dvadeset dvojica ili 27,16% samo su pisali, sedamnaestori- ca (20,99%) nisu niti pismima obavještavali obitelj o stanju. Njih čak četrdeset dvoje (51,85%) pisalo je i materijalno pomagalo u rodnom kraju. Ovom analizom može se doći do zaključka o materijalnoj pomoći koja je upućivana iz inozemstva. Polovica iseljenika se snašla te je mogla zarađivati dovoljno da obitelji šalje novce. Gotovo polovica iseljenika bila je u kontaktu s braćom i sestrama (44,44%). Za trećinu (32,10%) nije navedeno s kim su bili u kontaktu. Ženi i djeci je pisalo 9,88% iseljenika. S djecom su u kontaktu bila četvorica (4,94%). Majka i braća i sestre ostali su za istim brojem iseljenika. Oba roditelja te braća i sestre ostavilo je 2,47% iseljenika, a djecu i braću jedan iseljenik. Jedan iseljenik koji je imao ženu i djecu nije niti pisao, a dvojica nisu materijalno pomagala. Samo je Ivan Baburica financijski pomagao poznanike.2 Više od polovice ekonomskih iseljenika iselilo je u SAD. Riječ je o sto trideset tri osobe (54,73%). Druga najbrojnija neretvanska ekonomska emigracija bila je registrirana u Argentini, čak pedeset sedam osoba (23,46%). Još se iseljavalo u Novi Zeland (5,76%), Južnu Afriku (2,88%), Panamu (2,88%), Italiju (2,47%), Australiju (2,06%). Još su Neretvani bili prisutni u Indiji, Čileu i Kanadi. Za 3,29% nejasno je gdje su iselili, a za jednoga to nije navedeno.

2 Njegov rođak Paško Baburica obogatio se u Čileu te je financijski pomogao popločavanje jedne ulice u Metkoviću, koja danas nosi naziv Ulica Paške Baburice.

41 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Zemlja iseljenja Broj iseljenika Udio SAD 133 54,73% Argentina 57 23,46% Čile 2 0,82% Bolivija 1 0,41% J. Afrika 7 2,88% N. Zeland 14 5,76% Kanada 1 0,41% Australija 5 2,06% Italija 6 2,47% Indija 1 0,41% nepoznato 1 0,41% Panama 7 2,88% nejasno 8 3,29% 243

Distribucija ekonomskih iseljenika iz doline Neretve po zemlji iseljenja do 1965. godine

Grafički prikaz distribucije ekonomskih iseljenika iz doline Neretve po zemlji iseljenja do 1965. godine

Za vrijeme Austro-Ugarske odselilo je 45,08% iseljenika. Između dva rata odselilo je 38,70% neretvanskih iseljenika. Nakon Drugoga svjetskog rata odselilo je 15,16% ukupnih ekonomskih emigranata. Za trojicu nije navedeno razdoblje odlaska.

42 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

Razdoblje iseljenja Broj Udio do 1918. 110 45,08% 1918. – 1945. 92 37,70% Nakon 1945. 37 15,16% Nije navedeno 3 1,23% 1941. – 1945. 2 0,82% 244

Distribucija ekonomskih iseljenika iz doline Neretve po razdoblju iseljavanja do 1965. godine

Mjesta iz kojih su ekonomski iseljenici otišli jesu Metković (31,97%), Desne (23,77%), Krvavac (8,61%), Bijeli Vir (9,84%), Vid, (3,69%), Glušci (2,46%), Momići (6,56%), Vidonje (5,74%) i Kula Norinska (2,05%). Nije poznato porijeklo dvanaest osoba (4,92%).

Udio u ukupnom Mjesto porijekla Broj broju neretvanskih iseljenika iseljenika Metković 78 31,97% Desne 58 23,77% Vid 9 3,69% Glušci 6 2,46% Momići 16 6,56% Bijeli Vir 24 9,84% Vidonje 14 5,74% Kula Norinska 5 2,05% Krvavac 21 8,61% nepoznato 12 4,92% 243

Distribucija ekonomskih iseljenika iz doline Neretve po mjestu porijekla do 1965. godine

43 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Grafički prikaz distribucije ekonomskih iseljenika iz doline Neretve po mjestu porijekla do 1965. godine

ANALIZA SVIH ISELJENIKA Izradom baze podataka svih iseljenika (ekonomskih i političkih) prije i poslije Drugoga svjetskoga rata iz dostupnih dokumenata te odstranjivanjem duplika- ta3 dolazi se do brojke od tristo devedeset osam osoba koje je policija početkom šezdesetih godina 20. stoljeća imala u bazi iseljenika. Prema policijskoj klasifikaciji, 60,80% iseljenika (242) iselilo je iz ekonomskih razloga, a 39,20% (156) iz političkih. Prije Prvoga svjetskog rata iselilo je sto jedanaest osoba, što čini 27,41% svih popisanih iseljenika. U međuratnom razdoblju otišla je devedeset jedna osoba (22,47%). Za vrijeme i neposredno nakon talijanske okupacije samo su dvije osobe otišle (0,49%). Iz komunističke Jugoslavije u prvih dvadeset godina po- bjegla je sto devedeset jedna osoba iz kotara Metković, što je gotovo polovica (47,16%) svih iseljenika. Za tri osobe (0,74%) nije navedeno razdoblje iseljenja. Razdoblje iseljenja Broj Udio Do 1918. 111 27,41% 1918. – 1945. 91 22,47% 1941. – 1945. 2 0,49% Nakon 1945. 191 47,16% Nije poznato 3 0,74% 398 Distribucija iseljenika iz doline Neretve po razdoblju iseljenja do 1965. godine

3 Neke osobe se pojavljuju u tri različita dokumenta.

44 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

Grafički prikaz distribucije iseljenika iz doline Neretve po razdoblju iseljenja do 1965. godine

Čak sto četrdeset tri popisane osobe iselile su u SAD, što je 35,93% svih neretvanskih iseljenika iz predmetnoga elaborata. U Argentini je 1965. živjelo šezdeset pet (16,33%) Neretvana, dok su u Australiji novu domovinu pronašle četrdeset dvije osobe iz Neretve (10,55%). Neretvani su bili prisutni još u Južnoj Africi (3,27%), Čileu (0,50%), Italiji (6,78%), Austriji (6,28%), Novom Zelan- du (3,77%), Kanadi (1,76%), Panami (1,76%), Njemačkoj (1,26%) te Brazilu, Venecueli i Engleskoj (0,25%). Za 2,51% iseljenika nije poznato gdje se nalaze, a za 2,01% nije jasno u kojoj se zemlji nalaze jer su različitim popisima navedene različite zemlje boravišta.

Zemlja Broj iseljenja iseljenika Udio SAD 143 35,93% Argentina 65 16,33% Australija 42 10,55% Austrija 25 6,28% Brazil 1 0,25% Čile 2 0,50% Engleska 1 0,25% Francuska 22 5,53% Indija 1 0,25% Italija 27 6,78% Južna Afrika 13 3,27% Kanada 7 1,76% nejasno 8 2,01% nepoznato 9 2,26%

45 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

nije navedeno 1 0,25% Novi Zeland 15 3,77% Njemačka 5 1,26% Panama 7 1,76% Venecuela 1 0,25%

Distribucija iseljenika iz doline Neretve po zemlji iseljenja do 1965.

Grafički prikaz distribucije iseljenika iz doline Neretve po zemlji iseljenja do 1965.

Iz Metkovića je došlo 31,16% svih neretvanskih iseljenika, iz Desana njih 16,83%, a Bijelog Vira 10,30%. Potom slijedi Krvavac sa 9,05% te Vidonje s 8,79%, Momići (5,28%), Vid (4,27%), Kula (1,76%), Nova Sela (1,51%), Glušci (1,51%), Prud (1,01%) te ostali.

46 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

Broj Mjesto iseljenika Udio Bijeli Vir 41 10,30% Borovci 1 0,25% Brečići 2 0,50% Desne 67 16,83% Glušci 6 1,51% izvan Nere- tve 6 1,51% Krvavac 36 9,05% Kula 7 1,76% Mali Prolog 3 0,75% Metković 124 31,16% Mlinište 1 0,25% Momići 21 5,28% Nije navedeno 12 3,02% Nova Sela 6 1,51% Otrić Seoci 6 1,51% Pozla Gora 2 0,50% Prud 4 1,01% Vid 17 4,27% Vidonje 35 8,79%

Distribucija iseljenika iz doline Neretve po mjestu porijekla do 1965. godine

Grafički prikaz distribucije iseljenika iz doline Neretve po mjestu porijekla do 1965. godine

47 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Među emigrantima se nalaze četvorica svećenika: Ante Gabrić4, Henrik Vera- ja, fra Vlado Bilobrk5 te Fabijan Veraja6. Neretvani, a posebice Desanci u SAD-u se masovno naseljavaju u Aberdeenu u saveznoj državi Washington, gdje su radili u šumama, pilanama i rudnicima. Na Novom Zelandu kopali su kauri-gumu. U Panami su naselili selo Cerro Pun- ta u blizini kostarikanske granice. Tamošnji iseljenici su se bavili poljoprivredom (Smoljan 1988: 416). Neka prezimena koja danas nalazimo u Panami su Batino- vich, Medak, Grgich i Setka.7 Iseljavanje u Argentinu do Drugoga svjetskog rata bilo je ekonomske prirode, a poslije rata političke. U Južnoj Africi je 1929. godine bilo preko dvije tisuće Hrvata (Laušić 2003: 241). Hrvati su tamo radili u rudnicima zlata. Smoljan kao najstarijega nere- tvanskog iseljenika spominje Miju Medaka, koji je odselio u Južnu Afriku 1897. godine8 (Smoljan 1988: 415–416). Međutim, zasad najstariji poznati neretvanski iseljenik bio je Jakov Batinović, rođen 1858. u Desnama. Bio je mornar koji se 1886. godine nastanio u rudarskom gradiću Lead u Južnoj Dakoti u SAD-u. U rudniku je radio nekoliko desetljeća. Oženio se Dubrovčankom te je imao djecu. Umro je 1926. godine, o čemu je župni ured u Desnama dobio obavijest te je zaveden u matice umrlih rodne župe (Mišur 2018).

ZAKLJUČAK Najviše Neretvana iselilo se u SAD, gotovo trećina svih iseljenika iz kotara Metković. Nakon toga slijede Argentina i Australija. U značajnijem broju od- lazilo se još u Novi Zeland, Njemačku, Italiju, Francusku, Austriju, Kanadu, Panamu te Južnu Afriku. Iseljavalo se iz svih neretvanskih mjesta, ali po brojnosti prednjače Metković, Desne, Bijeli Vir, Krvavac i Momići. Oko polovice iseljenika zarađivalo je dovoljno da može materijalno pomagati obitelj i rodbinu u rodnom kraju. Gotovo polovica popisanih iseljenika klasificirana je kao poli- tički emigranti koji su odselili za vrijeme FNRJ i SFRJ, iako su takvi emigranti

4 Otac Ante Gabrić poznati je metkovski misionar koji je u Indiji zajedno s Majkom Terezom pomagao siromašnima. 5 Fra Vlado Bilobrk rodio se 28. travnja 1901. u Obrovcu Sinjskom. Gimnaziju je završio u Sinju, novicijat na Visovcu, a bogosoloviju u Zaostrogu i Makarskoj. U Rimu je doktorirao teologiju, a u Luvainu u Belgiji sociologiju. Kao župnik služio je u Zaostrogu, Baškoj Vodi, Šibeniku te Metkoviću. Novi župnik varoške župe, Jadranski dnevnik 2, god. II. Split, Četvrtak, 3. 1. 1935. Za vrijeme rata bio je župnik te suradnik Ustaške nadzorne službe u Metkoviću. Otišao je 1944. godine, a u Argentinu je stigao 26. kolovoza 1946. te se odmah angažirao na organizaciji i pomaganju pristiglim Hrvatima. Poslije je imao restoran u Buenos Airesu. 6 Obojica svećenika Veraja su nakon rata živjela u Vatikanu, a Fabijan je visoko dogurao u hije rarhiji te je bio podtajnik Kongregacije za proglašenje svetaca. 7 Stanko Brljevich, koji je na popisu upisan kao stanovnik Paname, u međuvremenu se iselio u obližnju Kostariku. Tamo se oženio domaćom djevojkom koja je već imala sina kojega je usvojio te mu nadjenuo svoje prezime. Stanko je pak s kostarikanskom ženom imao kćer Mandu koja se udala za Rodrigueza, s kojim ima dvojicu sinova. Tako potomci Neretvanina nose prezime Rodriguez, a potomci njegove kostarikanske žene iz njezina prvoga braka neretvansko prezime Brljevich. Stanko je imao ženu u Neretvi i s njome djecu koju je posjetio nekoliko puta nakon što se već drugi put oženio u Kostarici. Jedan njegov potomak se u novije vrijeme iselio u Kanadu. 8 Mijo Medak umro je 1926. u provinciji Transvaal.

48 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji većinom odlazili iz ekonomskih razloga. Prosječna dob ovih iseljenika u trenutku bijega iz Jugoslavije iznosila je dvadeset četiri godine. Vlasti svih triju država iz kojih su dolazili Neretvani shvatile su ozbiljnost problema iseljavanja, ali nisu imale pravo rješenje kojim bi zadržale stanovništvo. Nakon 1965. godine libera- lizirao se režim izdavanja putovnica za određene zemlje, što je uzrokovalo dalj- nje iseljavanje. Taj novi, peti val bili su ‘’privremeni’’ iseljenici, tzv. gastarbajteri, koji su većinom odlazili u Njemačku. Dolina Neretve ima tradiciju iseljavanja, a najnoviji, šesti val, koji je započeo ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, nasukao je Neretvane na obalama Njemačke i Irske.

Literatura 1. Antić Lj. (1991). Hrvati u Južnoj Americi: do godine 1914. Zagreb: Stvar- nost. 2. Banko C., Mouzakis P. (2003). Slovene immigration to Argentina in the In- ter-war period, Dve domovini. Ljubljana: Inštitut za slovensko izseljenstvo. 3. Bego-Matijević I., Dugandžić Ž., Akrap A. (2009). Tranzicija mortaliteta: stanovništvo Desne na Neretvi (1870-1880). Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 47: 195–218. 4. Dubrović E. (2003). Merika – Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914. Rijeka: Muzej grada Rijeke. 5. Dugandžić Ž. (2016). Smrtnost u Općini Metković od 1850. do 1918. godine, na temelju matičnih knjiga umrlih. Hum 11, 16: 88–113. 6. Gelo J. (1987). Demografske promjene u Hrvatskoj 1780. do 1981. g. Zagreb: Globus. 7. Gould, J.D. (1979). European inter-continental emigration, 1815-1914: patterns and causes. Journal of European Economic History 8, 3: 593–679. 8. Hlanuda-Vegar M. (2005). Tradicijsko vinogradarstvo biogradskog kraja. Ethnologica Dalmatica 14: 103–115. 9. Hranilović N. (1987). Iseljenička politika i služba u Jugoslaviji između dva rata. Migracijske teme 3, 3–4: 325–334. 10. Karakaš-Obradov M. (2014). Novi mozaici nacija u “novim poredcima”: migracije stanovništva na hrvatskom području tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. 11. Laušić A. (2003). Hrvatska katolička misija u službi južnoafričkih Hrvata. Migracijske i etničke teme 19, 2–3: 239–251. 12. Matković B., Štimac S. (prir.) (2018). Biokovsko-neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije: Likvidacije i progoni. Zagreb: Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. 13. Mesarić Žabčić R. (2014). Fenomen prekooceanske lančane migracije i lokalni/regionalni identiteti, u: C. Hornstein Tomić i dr. (ur.). Hrvatsko iselje- ništvo i domovina: razvojne perspektive. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar: 77–87. 14. Mirošević F. (1988). Iseljavanje iz Dalmacije u razdoblju od 1921 do 1929. Radovi zavoda za hrvatsku povijest FF 21, 1: 107–119.

49 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 15. Nejašmić I. (1990). Iseljavanje iz Hrvatske u evropske i prekomorske zemlje od sredine 19. stoljeća do 1981. godine – pokušaj kvantifikacije. Migracijske teme 6, 4: 511–526. 16. Pederin I. (1996). Arhivske vijesti o iseljavanju iz Dalmacije, Bosne i Herce- govine početkom XX. stoljeća. Migracijske teme 12, 3: 219–225. 17. Smoljan I. (1988). Neretva. Zagreb: Stećak. 18. Suppan A. (1999). Oblikovanje nacije u građanskoj Hrvatskoj (1835-1918). Zagreb: Naprijed. 19. Šarić T. (2015). Bijeg iz socijalističke Jugoslavije – ilegalna emigracija iz Hr- vatske od 1945. do početka šezdesetih godina 20. Stoljeća. Migracijske i et- ničke teme 31, 2: 195–220. 20. Vojnović B. (prir.) (2008). Zapisnici Izvršnog komiteta Saveza komunista Hrvatske 1952.–1954. Sv. III. Zagreb: Hrvatski državni arhiv. 21. Mišur I. (2018). Nikad ispričana priča o Jakovu Batinoviću https://www.cro- express.eu/vijest.php?vijest=15033 (posjećeno 24. 1. 2019.) 22. Anon 1, The shiplist 23. https://web.archive.org/web/20111001234457/http://www.theshipslist. com/ships/lines/cosulich.html (posjećeno 25.04.2018). Arhivski dokumenti Državni arhiv u Splitu, fond SUP za Dalmaciju, Dodatak elaboratu stanice Na- rodne milicije Metković s popisom političkih i ekonomskih iseljenika s tog staničnog područja. Spisak polit-emigranata sa područne stanice m. Metković. Spisak lica koja su se prije rata povratila u našu zemlju i kao takovi se danas nalaze u našoj zemlji. Spisak ekonomskih emigranata, koji su odselili u inostranstvo za vrijeme starih režima i spisak njihove uže porodice u FNRJ-i. Spisak osoba koje su od oslobođenja do danas odselile u inostranstvo sa dobivenim pašušom legalnim put, sa područja stanice Metković. Spisak lica koja održavaju veze sa političkim emigrantima. Spisak ekonomskih emigranata za mjesto Metković. Spisak ekonomskih emigranata za mjesto Metković koje je prikupio Stipe Ivanković. Hrvatska, Hrvatski državni arhiv (HR-HDA)-1220. Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske (CK SKH): Organizaciono-politički sekretarijat (OPS), 7. Odnosi s tijelima vlasti: “Problem bijega u inostranstvo”, 5. 3. 1957. (HDA-CK SKH-OPS, 1957) Elaborat o problemima i pojavama u vezi s putovanjima naših građana u inozemstvo, b.g. (HDA-CK SKH-OPS, b.g) Dokument “Neki društveno-politički aspekti bijega”, 1961. (a) (HDA-RK SSOH-KIPR, 1961a)

50 STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI Stijepo Mijović Kočan

Bože moj

Zapise koji slijede ne treba držati mudroslovnim niti znanstvenim sastavci- ma niti suprotstavljanjima nekim teološkim spoznajama ili autorima, pa ni onda kada se ovo što zapisujem ne podudara s postojećim knjigama, vjerama i susta- vima. Treba ih držati slobodnim pjesničkim promišljanjima i osobnim iskustvima, spoznajama i iskušenjima na čijemu sam tragu još od svoje pjesničke zbirke Ono Nešto, napisane 80-ih godina 20. stoljeća, slijedeći i ogled “Manifestiranje elementarnog u pjesništvu”, objavljen kao separat časopisa HAZU-a Forum, te nekih ciklusa svoje zbirke Čim umreš rodit ćeš se, zatim poeme “Konavoski vez”, pjesme “Molitva”…; svaku i svačiju vjeru iskreno poštujem, uostalom, ni bezvjer- cima ništa ne zamjeram, i to je kod mnogo njih neka vjera, makar uvjerenje; na moj put prema Svevišnjemu nikoga ne pozivam, njime kročim sam i osamljen, kakav sam uvijek i bio (“ne pripadam i nisam”); međutim, duboko sam uvjeren da nekoga drugoga puta Svemogućem, Sveopćem, Sveobuhvatnom i Jednom nema osim ovoga kojim i ja kročim, naime, na tomu putu smo svi, u svim vjerama, oduvijek i posvuda, znali i priznavali to ili ne znali i ne priznavali. Dugo sam tražio taj put, češće zanemarujući nego potičući traganje, a ukazi- vao mi se, tijekom dugih godina, sporo i postupno te posve iznutra, dakle induk- tivno. Ta indukcija u metodi je nepotpuna, međutim, kako je riječ o pjesničkom, znači posve slobodnom pokušaju, ne ni znanstvenom ni mudroslovnom ni teo- loškom sagledavanju, držim je potpunom i čvrstom. Đurinići, Konavle, 10. 9. 2018.

21. Bože moj, možda ćeš pomisliti: “Gle ovoga koji hvali sve vjere, a ni u jednoj ne vidi prevarante”, ni među onima koji vode ni među onima koji ih slijede, o, kako ne, prevaranata ima više nego iskrenih, i među predvodnicima i među sljedbenicima, sitnih račundžija i još sitnijih duša, kao i onih bezdušnih i svakolikih, svekolikih i svakakvih, no i oni su Božji stvorovi, svi Tvoje djelo, Svemogući i Svevišnji Bože moj, oduvijek, dovijek i posvuda.

51 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

22. Bože moj, Emily, pjesnikinju, a nitko nije znao da je ta dok je živjela, moju dragu supatnicu, sablaznili su i rastužili trgovci u bogomolji, Isus ih je, svi tako kažu, istjerivao iz hrama, ali i trgovci su Tvoji kao što je i sve ostalo Tvoje, svemu si Ti Bog, izgovoren bilo kojom riječi u bilo čijem jeziku, u bilo kojoj vjeri, uostalom, trgovci su, kad su postali bogataši, i sagradili najviše crkava i sličnih građevina u kojima se veliča i slavi Gospodara Svega, grješnici su dali graditi svetišta i bogomolje ili da speru grijehe ili da se predbilježe na neko bolje mjesto u Carstvu Nebeskom, i ne sluteći da takva carstva nema, uvjereni da “Boga ima” i da ćeš im oprostiti ako Te podmite za što bolji tretman, stalno “u sukobu interesa”, kako bi kazali pravnici u ovomu našemu bespravlju i pravednici u ovim našim nepravdama, nakon što ispuste dušu koju im uzimaš kada poželiš, uostalom, radiš to, Bože moj, mimo ikakve ljudske spoznaje o pravdi i pravičnosti, a Tvoju pravdu, Tvoju Volju Božju, ne možemo ni na koji način dokučiti, tako ni shvatiti; danas ulaze u hram i političari, ljudski soj neusporedivo najizloženiji svakoj pokvarenosti, gutaju Tijelo našega Spasitelja obredno utisnuto u hostiju, provare ga i odbace s izmetom već sutradan ujutro, jeftina je to cirkusarija i puka tragikomedija, cirkus i u cirkusante maskirani grabežljivci i pljačkaši, politički homoidi koji imaju i još sebi daju, uzimajući od pučana koji nemaju, ali kojima se i dalje oduzima; to se zna, već je postalo banalno ono biblijsko “tko ima, dat će mu se, tko nema, uzet će mu se”, no do Knjige najmanje drže oni koji je tumače i prenose, a iskreni vjernici koji hostiju primaju kao Božji dar i bogoslužnu svet- kovinu obrednog poistovjećenja Kristova Tijela s Duhom Svetim, svoje tijelo uznose u Stvoritelja, u čemu je Krist Božji Poslanik, u svojoj vjeri vjerni, smire- ni i zadovoljni; dakle dvije su sorte čovjekā i ljudova, jedni bezvjerci, lažljivci i trgovci vjerom, a drugi predani i iskreni vjernici, tako je to bilo i bit će u našoj Kristovoj sljedbi, oduvijek i posvuda.

23. Bože moj, milijuni i milijarde vjernica i vjernika svakidanje mole, ili “u sebi”, ili šapatom, ili glasno, ili zajednički i vrlo glasno, da ih Ti što bolje čuješ, ili čak pjevaju molitve, da Ti se što više dopadnu, udruženi po skupinama, u svojim domovima ili u hramovima, svi Te nešto ištu, trebaju Tvoje duhovne namirnice, kao u samoposlugu što idu po namirnice za jelo i tijelo, svi se nadaju usliše- nju svoje molitve, milijarde molitava izgovarane istovremeno i, kako se Zemlja okreće, bez i sekunde predaha, molitve se pretapaju u mrmor i u šumor ljudskih glasanja raznim jezicima te se ništa ne razabire niti se išta u tomu šumorenju bez- brojnih molitava može razabrati, ni tko moli ni što moli ni koja ga muka muči, ne zna se, međutim, Ti nisi samo Svevišnji i Svemogući naš Gospodin Bog, nego i Um, i Tvorevina, i Sustav, što znači da postoji sustavna skrb o svemu; stoga, kako se neznatna svemirska ljudska čestica, taj neki sićušni mikrokosmos, može i smije usuditi reći da “Bog ne čuje” ili da “ne haje” ili da je išta nemoguće; Bog je Svemoguć, a Volja Božja neshvatljiva i nedokučiva i tako je to uvijek i posvuda.

52 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

24. Bože moj, u trenutku kada Te čovjek stvorio da Ti njega stvoriš, ili kada si Ti stvorio čovjeke i ljudove, kao i sve ostale vrste, životinjske i biljne, je li taj čovjek, odnosno ljud, mogao i pomisliti da ne stvara zapravo ništa i da on ništa i nikoga i ne može stvoriti, osim novoga ljuda ili novu čovjekicu, te ponešto njemu i njima potrebno, ma koliko se trsio izmaštati i Tebe, e da bi time olakšao sebi ili poku- šao razumjeti svoj život, čak i graditi nadu u “život poslije smrti”, ili u “raj nebe- ski”, je li tada čovjek pomislio i mogao pomisliti da je sve već stvoreno, da sve već jest i da ne može biti dodatnih stvaranja, osim vlastite mašte, da su i sve vrste već stvorene, iako se razvijaju ili mijenjaju, najbrojnije one lišajeva i mahovina, ili je sve to smišljao u strahu i u očaju; bilo kako da je bilo, spoznao je da se ONO NEŠTO, kao i OVO SVE, ne može spoznati, ma koliko ovladao i biologijama i fizikama i matematikama i kemijama i prometalima i elektronikama, ipak ne može ovladati sobom i ne može pojmiti ništa dalje od puka zamišljanja Tebe, Svevišnji, stao je stoga čovjek poštivati Te, Bože moj, i graditi Dobro u sebi i oko sebe ili negirati Te, i takvih ima; znao to čovjek ili ne znao izreći i obrazložiti, to je svejedno tako, oduvijek i posvuda.

25. Bože moj, gledam umjetno cvijeće, doista je kao pravo, sve nijanse raskošnih boja, sve dosjetljivosti latica, sve vratolomije njihovih oblika, sav taj zadivljujući naraštaj kojekojih cvjetova čudesan je i čudovit, nevjerojatno razigran i maštovit, čovjek umije imitirati Tvoje djelo, Svevišnji, gotovo savršeno, kažem “gotovo” ili “zamalo” savršeno jer čim idem provjeriti je li cvijeće pravo, opip je razočaranje, na prstima osjećam hladnu plastiku ili neku drugu kemijsku ljudsku dosjetku koja uvjerljivo oponaša ne samo cvjetove, nego i grančice i listove i peteljke, sva- šta čovjek umije, ali ne umije i ne može stvoriti živi i pravi cvijet, onaj koji si Ti, Svemogući Bože moj, već stvorio, njemu život mogu podariti samo geni njegove vrste, i samo tamo gdje ima zemlje, vode, zraka i sunca, “genetski kod” odrediti i udahnuti mu život mogu samo njegovi “otac i mati”, cvjetovi predci, posijati njegovo sjeme ili razrasti njegove žile, njegova vrsta, jedna je od Tvojih vrsta u Vrtu Gospodnjem, čovjeci ne mogu proizvesti cvjetnu livadu, osim i nju umjetnu, a ni proljeće ne mogu stvoriti, stvarni zuj sitnih letjelica, cvrkute ptica, glasanja četveronožaca i višenožaca, mirise livadnog cvijeća, okuse bilja, njihovu ljeko- vitost ili otrovnost u velikim, a spasonosnost u točno odmjerenim količinama, svakidanje čovjeci stječu nova znanja i dodatne spoznaje, ali SVE znati i sve pojmiti, to možeš samo Ti, Svemogući Bože moj, kada čovjek uđe u jednu spoznaju, otvaraju se nova vrata, u nova znanja i spoznavanja, i tako do u beskraj, jer kraja i nema, ni kraja znanju ni kraja neznanju, ni svršetka života svega živa nema, stoga je život vječan, ali samo u bezbroju svojih kratkih trajanja, kako si Ti i odredio da bude, tako i jest, oduvijek i posvuda.

53 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

26. Bože moj, kolike li su Ti se omaške potkrale, svi tī neroni, džingiskani, na- poleoni, marxi, engelsi, lenjini, staljini, hitleri, mussoliniji, kimovi, pol-potovi, brozi… skupljam ih ovako površno, kako sam ih se trenutno prisjetio i koliko ih znam u mojemu vremenskom trenutku, u dostupnoj mi dionici ljudske povijesti, u površi i plitkosti ljudskih znanja i međusobnih obavješćivanja uvjeto- vano, osjećam se kao da lopatom stružem prljavštinu i gnoj nastao od ljudskog i životinjskog izmeta te truljenja biljaka izniklih u pukotinama između kamenih ploča na zapuštenoj pradjedovskoj taraci ili na gumnu s osamljenim monolitnim kamenim stožerom, stoljeće već bez ikakve svrhe, njih mi valja očistiti i oprati da bih oprao vlastiti obraz i očistio dušu od nehaja i zabataljivanja mojega sitnoga dijelka Zemlje, koji si mi, makar u prividu, dopustio da ga posjedujem, ponosan na njega; međutim, što ako sam i sam površan i netočan i nepravedan, koliki su zločini učinjeni u ime dobra, pravde, pravednosti, ljubavi za bližnje, u zamišlja- nju boljega svijeta u svojevoljnu shvaćanju i tumačenju, uostalom: kako bi se Tebi, Svemogući i Svevideći i Sveznajući Gospodine Bože moj, ikakva omaška mogla potkrasti, a i tko sam to ja da išta i ikoga proglašavam “božjom pogreš- kom”, i tko sam ja da umišljam išta u ime Dobra, možda do toga Dobra i nema inoga puta nego kroza Zlo, i samo se u svemu tomu potvrđuje da mi, ljudski rod, niti što o Tebi makar imalo pouzdano znamo, niti da išta shvaćamo, osim da je Bog nepristran, dakle jedini on objektivan i velik, a svi čovjeci da su samo svoji subjekti i samo subjektivni i ništa više od toga, ali to se, Bože moj, već od nastanka pamćenja i znalo i zna, oduvijek i posvuda.

27. Bože moj, naravno je da nas je više pod zemljom nego na zemlji, ali svejedno me podilazi jeza kada se vozim autocestom prema bliskom gradu Mariboru jer znam da sam nad kostima nevinih pobijenih mojih sunarodnjaka, na stotine ti- suća njih, ne samo tu pod asfaltom nego i okolo, pod livadama i pod žilama stabala u šumama te i u hudim i drugim jamama, nije jama huda, zla, nego zločin, o kojemu se desetljećima nije smjelo ni prosloviti, zločin nevino pobijenih bez ikakve krivnje i bez suđenja, neshvatljivo okrutno; mladići i dugokose djevojke, zna se to jer su u jamama, u otkapanju pronađene njihove duge pletenice, živi su, na stotine i tisuće njih, pobacani u jame iz kojih nije moglo biti izbavljenja, da okončaju u najgorim mogućim mukama i beznađu, a sve da se zadovolji volja vođe za vladanjem i tobožnja osveta za zločine kojih i nije bio, a ako i jest, zlo- čince je valjalo pohvatati pa im suditi, no nije o tomu bila riječ, nego o genocidu nad čitavim narodom koji se ni kriv ni dužan zatekao na strani ratnih gubitnika, ali vođi, iako je i sam pripadao narodu koji je pobio, taj narod je zasmetao, nije bio podoban njegovu neometanu vladanju i uživanju u životnim užicima, u moći i slavi, u svemu tomu najviše mu je odgovaralo da države toga naroda nema, i sama toga naroda da nema, osim onih njemu podložnih i samo njemu poslušnih, no sve je to već postalo banalno i tema kojekojih prijepora i uvjerenja, i lažnih i istinitih, dok mene, Gospodine Bože moj, još veća jeza podilazi od

54 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji činjenice da se sve to u svijetu ponavlja, od prapovijesti do danas, a osobito mi iz misli ne nestaje i ne prestaje ponavljati se, zebe me i muči svakidanje ona scena koju sam vidio u novinama, već godinā je od tada, ali stalno mi je pred očima: negdje u bosanskomu višenacionalnom loncu, u kojemu stalno vri nečija mržnja ili nečija osveta, u kojemu su se pomiješale vjere i jezici, sjetimo se onog “i prokle ih Bog i pomiješa im vjere i jezike”, istina je, znači, da i dalje tamo nastaju kojeko- ji divlji zločini, pa tako jedan izgledom lijep mladić u desnoj ruci ima poveći nož s kojega kaplje krv, a u lijevoj za kosu drži odsječenu ljudsku glavu, iz presječena grkljana također krvari, koljač je u pokretu i očito je da nešto viče, zločin se, zna- či, taj čas dogodio, truplo bez glave tek je metar-dva iza njega, pod slikom piše da je ubijeni iz jedne vjere, a ubojica iz druge, da je s imenom vrhovnika svoje vjere na usnama i njemu u slavu i prerezao grkljan onomu drugomu, međutim, ono što me zaprepastilo jest to da obličje ubojice posve sliči obličju ubijenoga, kao da su blizanci, braća, a i jesu braća ili su to do jučer bili, Svemogući Bože moj, evo: dalje šutim, ništa više ne kažem, jasno mi je da ne mogu dokučiti ni Tvoju Volju ni Tvoj naum, iako znam da to tako traje već hiljadama tisuća godina, “otkad je svijeta i vijeka”, posvuda.

28. Bože moj, Biblija, koju ja ovdje nazivan jednostavno Knjiga, sveta je knjiga, vjeruju vjernici vjere kojoj i ja pripadam, iz nje se uči i utvrđuje put prema Tebi, Svevišnji Gospodine Bože moj, “u njoj su istine o Bogu i čovjeku”, “za sva vremena i sve naraštaje”, Stari zavjet kao tumačenje zbivanja prije Novog zavjeta i priprema za novu vjeru o uskrsnuću Isusa, otkupitelja “svih grijeha svijeta”, a svi ti grijesi svijeta upravo su tu, u Knjizi, navedeni i opisani, Tora je sveta knjiga po- ukā i nàuka o putu prema Bogu koji je ovdje Jahve, Otac, Sin i Duh Sveti, a nastala je pet-šest stoljeća prije današnjega računanja vremena, dakle prije rođenja Isusova, pet-šest stoljeća nakon priče o Isusu kako su je napisali njegovi apostoli i evanđelisti, napisana je još jedna sveta knjiga, još jednoga proroka, mesije i spasitelja, Muhameda, znači “privlačnog”, kasnije i “sjajnog”, nakon ranijih mesija koji su trebali na Zemlji uspostaviti konačni sklad i vlast prema božjim zakonima, u tumačenju ovoga proroka, samoniklog, izvan dosega i Tore i Novog zavjeta, Alah je Jedan i Jedini spasitelj čovječanstva, stekao je danas već zamalo milijardu sljedbenika, i traju raspre i govorna nadmetanja između sljedbenika i tumača tih vjerā čija je ispravnija, i dok jedni čovjeci lete na Mjesec i kruže u svemirskim brodovima oko Kugle, i dok traju te prepirke i nadmetanja o vjerama, pa i ratovi, krvoprolića i smaknuća, drugi neki, također čovjeci, brojni lažni mesije i lukavi prevaranti, zavode dječake i djevojčice i obeščašćuju ih tvrdeći da su upravo oni pronašli najbolji put prema Tebi, Bože moj; sve te tri najznačajnije vjere našega dijela svijeta, te knjige, judeo-kršćansku Bibliju sa Starim i Novim zavjetom tu- mačā Isusova nauka te muslimanski Kuran imam na polici svoje male biblioteke, međutim, sinovima mojim ni jedna od knjiga nije trebala, “stari, sve to imaš na internetu”, rekli su mi, i doista, evo i ja ispisujem na osvijetljeni zaslon riječi čija me značenja zanimaju, pritišćem tipke, ukazuju se slova, čitam što piše, a ne

55 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 znam ni tko ni zašto to piše, da budem obrazovaniji, što će mi više to da budem sljedbenik, što će mi i to da mi netko neznan poturi svoje viđenje i svoje tumače- nje jednoga od ta tri zanosa, jednaka u sve te tri vjere, ili neki novi zanos, da, da, zanos, da se i ja nečim ili u nešto zanesem, dok si ti, Svevišnji Bože moj, svakidanje uza me i sa mnom, i ja s Tobom i u tebi od buđenja do sna pa i u snu, u svemu oko sebe, s roditeljskog praga onamo vidim more, dolje polje, gore brdo, a iza njega planinu, nad njom nebo, uz kuću je vrt, raste voće, povrće i cvijeće, meni si sve to Ti, Bože moj, živim u Tebi i s Tobom, a ako se zanose, ako pišu knjige, ako i ne znaju da se zanose u te svoje knjige, u svoje vjere, u svoja uvjerenja i ostvarenja, u svoje lažne nade, gledam za istim stolom Matice hrvatske, svojevremeno, sjede katolički svećenik, muslimanski hodža i predstavnica židovske zajednice u Hrvatskoj budući da rabina trenutno nema u Zagrebu, govore okupljenima o istim imenima i pojmovima koje susrećemo u svakoj od tih vjera, jedino tako vidim moguć suživot, u međusobnu primanju i poštivanju drugih i drugačijih, svima je ipak samo tako kako je i meni, ma koliko da, možda doista zaneseni, ne vide što i ja, Boga svuda oko sebe i u sebi, najvažnije baš u sebi, tu su gdje jesu, i tu smo gdje jesmo, sada i vazda i posvuda.

29. Bože moj, a gdje je Vrag, o kojemu u svim onim knjigama piše kao o Tvojemu neprijatelju, možda onaj koljač, ubojica u bosanskom loncu pomiješanih vjera i jezika i nije ubijao svojega brata nego Vraga ili drugu vjeru u njegovu uvjerenju nevaljalu i nečistu, kao da time smiče Šejtana, vražja su često već sama uvjerenja i vražja posla se zbog njihova ostvarenja obavljaju, priprosta ljudska mašta crta Vraga kao neko biće s rogovima kakve imaju neke nevine životinje, mnogošto ljudsko površno je i plod siromaške imaginacije, ona oštro dijeli Boga od Vraga, kao Svjetlo od Tame, Dobro od Zla, a gdje to ima i ima li igdje i Dobra i Zla nego u čovjeku, u ženi, u čeljadetu, drugdje nigdje i nikada nisam prepoznao zlo, potresi, nèvēre i orkani zna se kako i zašto nastaju, no poslije njih obično zasja duga, neke životinje kolju druge, veća manju i jača slabiju, da se prehrane i opstanu, ali to je Tvoja Volja, Svevišnji, takav je Tvoj i naš svijet, i čovjek ubija životinje, ali on bi se i drugačije mogao prehraniti, no pustimo to već olinjalo i jalovo esejiziranje, ako je Bog Sve i u svemu, onda je tamo i Vrag, drugdje i ne može biti, i ako ne želim živjeti s Vragom i imati ga u sebi, samo ja ga mogu uklo- niti, a Ti ćeš mi, Svemogući Bože moj, pomoći jedino tako da Tebe držim samo Dobrim, posve nepristranim, i samo s Dobrom da sam u dosluhu i u djelovanju, a to mi je moguće jedino ako sâm ja i proizvodim i čuvam i živim i promičem to Dobro, da je Dobro moja Istina, druge mi nema, tako je to i bilo i jest i bit će, uvijek i posvuda.

30. Bože moj, pišem li ovako velikim slovima Dobro i Zlo, Bog i Vrag, moguće je da u veliku pogrešku upadam i da veliko i neznanje i nepoimanje pokazujem,

56 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji da Te doista ne razumijevam, da ostajem na razni podmirivanja osobnih potreba, da razlučim i shvatim što se ne može ni razlučiti ni shvatiti, da Ono Nešto svodim na naivni crtež Božjega Oka, Boga Svevida iznad niše skromne kapelice na seoskom raskrižju, međutim nije ta preslika Svevidećega Boga nastala “bez Vraga”, ali ni bez Boga, oni su u jednom, ali ne i jedno, ne i isto, ljudska mašta jest nejaka i slabašna, ali slutnja je snažna i prodorna, misao je, poput radijskih valova ili lasera, dubinski slojevita, Božje Oko je samo ono što priprost čovjek umije i zna reći o tomu kako ništa i ne umije i ne zna, a oni koji negiraju Tvoje postojanje, nisu izvan dosega pogleda Oka Božjega, takozvani ateisti su mogu- će razriješili sumnje i posijecali dvojbe ne priznajući da postoji Ono Nešto, ne priznaju Tebe, Svevišnji Bože moj, no neće se stoga dogoditi ništa, svi će ostati tu gdje i jesu i takvi kakvi jesu, ni gospodin jarac, ni gosparica i gospođica koza, ni gospođa Krava, ni gospar štakor, ni gospodin kenjac, ni drug bizon, kao ni moj pametni mačak, nemaju o tomu također nikakve svijesti, a i meni je nesvi- jest spasonosna, u Ono Nešto uvesti Ovo Sve, ili Sve Ovo u Ono Nešto može samo Um, Ustroj, Sustav, ne mogu ga zamisliti, ali ga doista slutim i u slutnji znam da sve je već i znano i zadano, sve već određeno prema sveopćem Umu, ili prema Bezumu i Neumu, uostalom svejedno je, Svevišnji i Svemogući Bože moj, umišljam da me Ti ne bi volio vidjeti kako klečim i kajem se zbog netom izgo- vorenoga, čak, evo, i napisanog, ne vidim tomu razloga, malen sam i neznatan i pred Umom i pred Bezumom, bilo da odlazio u Božji Vrt ili u Bezboge, u naselje vjerojatno tako nazvane jer su tamo nekada živjeli neki inovjerci, Bezboge su meni obližnje seòce nad morem, ne tek lijepo nego i čarobno u smiraju, predve- čer, kada je na moru utiha, a obala kada mirno spi, i tako sve to skupa u Lijepoj Našoj traje, oduvijek i posvuda.

31. Bože moj, Tvoje postojanje, sveopći Um, ljudima je očito izazov, čim ga ne mogu dokučiti ni obaznati ni njime obvladati, jer u naravi svojoj čovjek želi biti gospodar svega, i Tebe, Svevišnji, uvijek je u toj nakani samo jedan čovjek, obično onaj najdomišljatiji i najbezobzirniji, najbezosjećajniji za sve druge, ali te druge okuplja oko sebe i čini ih sljedbenicima i poslušnicima, postiže to ili izravno, znanjem, umijećem govorništva i zavođenja, kojekakvim obećanjima, od stalnoga lagodna življenja, od obilne mjesečne plaće do visokih upravnih mjesta s kojih se uspinje na vlast i daje nadu u sam vrh vlasti, ili posredno, tako da čovjekice i čovjeci glasuju, što se naziva demokracijom, ali demos uvijek iza- bere pojedinca koji se raznim postupcima zavođenja čovjekolikih nametnuo da ga izaberu, a želja mu je sve prigrabiti, sve moći, nad svime zavladati, čim je prigoda, biti gospodar, imitirati Boga, to mu je čak ušlo u uzrečice i u svakidanje ponašanje, uspeti se na vrh gomile koju vidim s praga rodne kuće, ona je tamo još iz predantike, ilirska, kamena grobnica kao kružna gomila kamenja na čijem vrhu je samo jedan kamen, ljudskoj gomili na vrhu je samo jedan ljud, predsjednik, papa, car, kralj ili kraljica, četverokutnoj piramidi na vrhu je također samo jedan kamen, faraon, a u unutrašnjosti mu je raskošan ležaj, tako je uvjeren da je

57 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vječan, čovjek oponaša Boga ponekada toliko bezočno i sebeljubivo da ga pre- dočava kao ljudski lik starca negdje iza oblaka, no to je ipak već prevladana “biblija u slikama”, tu je ulogu takva zavođenja preuzela televizija, ali čovjeci i dalje zamišljaju Boga sebi prispodobiva, pa i one vjere koje ne predočavaju ništa, ni Stvoritelja, jednako se ponašaju: imati vođu i slijediti ga, kao što sve vjere Tebe slijede, Gospodine Bože moj, oduvijek i posvuda.

32. Bože moj, svi vjernici nešto Te mole, svi Te nešto trebaju, svi Te zazivaju u nevolji, svi Te žele za sebe, žele Te privoljeti da ih zavoliš, svi su golema jagma za Tvojom zaštitom, ne samo čovjekice i čovjeci nego i narodi, a znamo, mudri Kranjčević zapisā,̏ da “narodi su djeca velika što lako im je kupit igračke”, a tebe žude baš kao djeca, pa države, jednonarodne ili višenarodne, također su u jagmi za Tobom, Bože moj, najdalje su otišli Srbi, koji inače podčinjavaju i porobljava- ju okolne narode, u svojoj bezbožničkoj predodžbi Boga su proglasili Srbinom, “Srbsko je nebo plave boje / na njemu sjedi Srbin Bog / okolo Srbi anđeli sjede / Srbina glede Boga svog”, to je iz njihova pjesništva, mimo te mitomanije inače odličnog, eto, i anđeli su tu Srbi i nebo je srpsko, a i sama njihova vjera i crkva je samo srpska, i u službenomu nazivu je tako, i u djelatnosti da se dočepaju hrvatske jadranske obale, već su im tamo “srpske zemlje” jer su tamo sagradili svoje crkve, ne hramove božje, nego srpske, možeš li zamisliti, Bože moj, kako je nama uza njih dok pjevaju ono “klat ćemo Hrvate” pa onda posvuda svijetom razglase da Hrvati mrze njih i da ih žele istrijebiti; “Bože, čuvaj kraljicu”, a ona će čuvati sve nas, samo nas pod svojom krunom naravno, za ostale ne molimo, Bože moj, pozvan si čuvati i bijelce i crnce i inako obojene, koje pogrešno zovu “žuti”, i Amerikane, ali i Ruse, Frančeze, ali i Engleze i Nijemce, Talijance, ali i Austrijance, Kineze, ali i Japance, Izraelce, ali i Palestince i sve Arape, i Irak i Iran i Siriju i Tursku, i Baske i Katalonce i Bretonce i Kurde, koji doista imaju zanimljivo pjesništvo, i sve narode, bez države, jesu li Ti se, Bože moj, zametnuli negdje u činjenicama i dokazima ili su bili nespretni molitelji ili samo nesložni, kako narod u kojemu si me, Svemogući Bože moj, ostavio da patim, kao u svakom životu s glupanom koji je uvijek srljao u unaprijed izgubljene ratove, “Bog i Hrvati”, kliču moji sunarodnjaci, eto, ali slabe je bilo Božje pomoći jer kako pomoći narodu koji nikada nije pomagao sebi, nego uvijek drugima, koji je sam sebi sustavno i gotovo uvijek odmagao, usuprot mnoštvu svojih klerika, oni, više od ikojih drugih, pomažu Afrikancima, i njima je doista pomoć potrebita, ali kud baš tamo odoše zamantrani hrvatski dobročinitelji, u Hrvatskoj Hrvata do- moljuba na svim bitnim mjestima nema, a ako Hrvata u Hrvatskoj nema, nigdje ih nema, Bože moj, koliko li je to vjerā, koliko li jezika kojima Ti se upućuju molitve, od kuge, od gladi, od rata, od sebe sama, Bože spasi, Bože pomagaj, Bože čuvaj, dobri Bože moj, pomozi svim njima pomoći Božje potrebitim, baš u čitavu svijetu i sve ih čuvaj od svega za što Te mole i pomaži im, ali meni, molim Te, nemoj pomagati, ja se držim uzrečice starinske i Božje: “pomozi sebi pa će ti i Bog pomoći” i ne čuvaj me, i to Te molim, čuvat ću ja Tebe, Bože moj: u srcu,

58 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji u duši, u namjerama, u djelima, koliko najviše uzmognem, sačuvat ću i “pravo na izdvojeno mišljenje”, Bože moj, jak sam dok si Ti u meni, hvala Ti jer si mi dopustio da Te primim, i nosim u sebi, uvijek i posvuda.

33. Bože moj, koliko li je svjesnih obmana i u narodima i u vjerama, a opet narodi srljaju u nove obmane, a vjernici i dalje, i što dalje to čvršće, vjeruju u što već vjeruju, pa i u svjesne obmane, sjećam se dragoga prijatelja Miloša, kojemu je to ime krsni kum nadjenuo 1920. godine, kada su moji sunarodnjaci razdragano grlili Srbe i stavili se pod njihovu krunu, prethodno pogazivši svoju, još davno, a tada i onu u Beču, tuđinsku, ali barem i veću i značajniju i civiliziraniju od novokomponirane i skorojevićke, a Srbi su to jedva dočekali i dobro namagarčili politički naivne Hrvate, premlaćivali su ih kao sve pokorene, ubijali ih gdje god su mogli, a mogli su gdje su i kada su htjeli, stvorivši od njih što ustanike što usta- še, Miloš dakle, još zapisan i kao Duje, Ante i Filip, bio je praktičan vjernik, iako znanstvenik, arhivist međunarodnoga glasa i ugleda, svojevremeni dužnosnik Ujedinjenih Naroda u New Yorku, skrušeno je svake nedjelje stajao uz vjerničko stado u svojoj Dòbroti, prigradskom naselju uz more u Boki, i dopuštao da ga vodi i vjerničkom molitvom svih u bogomolji upravlja neki posve neznačajni žu- pnik, običan pastir toga maloga božjega stada vjernika, i rukovao se u molitvi sa svima oko sebe, skromno i ponizno, jednako tako i u katedrali u Kotoru, premda je znao da su moći svetoga Tripuna, dakle ostaci svečeva kostura, u stvarnomu životu rimskoga vojnika koji se nije želio odreći svojega kršćanstva, a koje su 809. brodom prispjele u grad pod Lovćenom, lako moguće lažne relikvije, ostaci kosti “tko zna čije, onda je bilo vrlo unosno trgovati moćima svetaca”, reče mi jednom, no nije to bitno, bitno je da su to, u toj vjeri, svečeve relikvije u njegovu oltaru, da se čuvaju, da je usuprot, što se njega tiče svjesno, a inače moguće posve nesvjesno prihvaćenoj obmani, svaka vjera i civilizacija bolja nego bezboštvo i diktatura, da je svjetina vjerovala da je sve to istina i da su moći stvarne, da se u toj prigodi na rivi u Kotoru plesalo u svečevu slavu i čast i da je tada začeta najstarija i danas djelujuća građanska udruga u Hrvata, najstarija na svijetu, kažu, Bokeljska mornarica, u trenutku dok se ovo zapisuje traje već 1110, da, tisuću sto i deset godina, nije bitno, znači, čije su kosti, nego čijim ih držimo, nije bitno je li Marijino začeće “po Duhu Svetomu”, isprazne su razmirice je li to moguće, u svakoj iskrenoj vjeri sve je moguće, bitno je kakva je vjera, što hoće te što i kako zagovara, i tako je to oduvijek i posvuda.

34. Bože moj, kada stajem preda Te gol i sam, bez posredovanja žreca ili pastira, to samo znači da oni meni nisu ni od kakve potrebe i ni od kakve koristi, a tako ni Tebi, međutim to ne znači da njih ne treba biti, bez njih bi se, moguće, sve rasulȍ u rasúlo, na hrvatskim prostorima i među Hrvatima, relativno najviše, rodio se bio komunizam, plemenita zamisao o pravdi i “pravednijoj raspodjeli

59 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 društvenih i materijalnih dobara”, bolji život za sirote “proletere”, kojih je danas puna Amerika, iako nije prihvatila “proleteri svih zemalja, ujedinite se”, prihvatili su oni Ameriku, kao i zamisao na nàuku lukavaca marksista i lenjinista o tomu kako se domoći buržujskoga novca, jednostavno, zaključili su, pobiti sve buržuje, a sve njihovo uzeti sebi, to su nazvali revolucija, tako su i Crkvi, najve- ćemu zemljoposjedniku i najbogatijemu buržuju, oduzeli sve, svećenike nakanili posmicati, no mnogi su preživjeli pa se sve vraća tamo gdje je i bilo, meni su sve to tek primitivne igre otimanja, ne pripadam ni buržujima ni revolucionarima, ni crkvi, ni caru, ni kraljici, ni predsjednici, ni predsjedniku bilo koje partije ili stranke ili države, ni žrece ni pastire, ni svećenike ni fratre ni pape ne trebam, “ne pripadam i nisam”, odavno već to rekoh, štujem samo Tebe, Bože moj, svjestan i tužan, sve dajem, ništa ne tražim, osim da prihvatiš ne moju žrtvu, nego moje predavanje sebe Tebi, Svemu Ovomu, Onomu Nečemu, da sebe dajem drugima, da ih trajno nečim dobrim darivam, Bože moj, Svemogući oduvijek i posvuda.

35. Bože moj, u nekim krajevima Lijepe Naše, tamo oko Imotskoga primjerice, no nije tako samo tamo, dopirale su i do mene priče o tomu da tamošnjici ovako razmišljaju: “Ako ja njega ne mogu privarit, onda nitko nikoga”, to uključuje, naravno, “i Boga privarit”, i varaju Te, Svevišnji, to jest uvjeravaju sebe da su i Tebe “privarili” i nešto tako zdipili sebi i svojoj dičici, a da komu će, oni sebe prikazuju iskrenim kršćanima i obiteljskim ljudima, “ako grišimo, ispovidit ćemo se, izmolit pet ili deset Očenaša i Zdravomarija i Bog te veselio, idemo dalje”, u domišljatim pričama također, kao u onoj o čovjeku zvanom Ero koji je došao “s onoga svijeta” pa pribavlja novce od ucviljenih udovica da im preminuli ljubljeni muž dospije u raj, a za tu uslugu tamo nekoga na nebu “triba podmazat”, i stalno tako, to su krajevi stoljećima granični između “krsta i nekrsta”, kršćanstva i islama, krst nekrsta prezire kao i nekrst krsta, sljedbenika Šejtanova znaka križa i bezbožničke vjere čiji sljedbenici čak i prljave svinje jedu, još i odvratnije, od svinjske krvi prave krvavice u prasećim crijevima pa i to gutaju, to su krajevi posušni i ne padne li kiša u pravo vrijeme, sve se osuši, ljetina propadne, pa oni kažu: “tko je poliva i zaliva, taj je bra i uživa, a tko se u Boga uzda, sve mu je Đava odnija”, nisu jedini, Bože moj, koji Tebe shvaćaju kao samoposlugu i uslugu koju si im dužan, kao nomadi čergari seljake koje obilaze u prošnji pa tko im da jela i novca, dobar je, tko ništa ne da, ništa i ne valja, čak s gađenjem pljunu na takvu ništariju, “zakaj naši ljudi jesu cigani”, taj Rabijev stih je istinit, eto, i dokazuje se, sljedbenici Tore i potomci Mojsijevi navodnjavaju pustinju pa beru i uživaju, u cijelu godinu toploj klimi, tri do četiri puta godišnje, ne brkajući Jahvu i svoje sitne ljudske potrebe i probitke, međutim “naši ljudi”, i ne samo naši, takvi su kakvi su, od Tebe očekuju da ih pošalješ u raj kada umru, a dok žive da im, a da oni tomu ništa ne pridonesu, pošalješ makar kišu, e da bi imali što brati i u čemu uživati, i tako je to oduvijek, ali ne i posvuda.

60 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

36. Bože moj, zapamtio sam taj kadar i čitavu sekvencu, pred očima mi je: prosto- rija je siromaška, zidovi sivo-prljavo-žućkasti, bez ikakvih slika ili ukrasa, mo- guće zemljani, namještaja nema, u sredini te više izbe nego sobe jer prozora ili nema ili se ne vide, djevojčica, desetak godina, nasmijana, vesela, lijepa, velikih gahorastih očiju, stoji, a oko nje posluju tri-četiri odrasle žene, odjevene tako da im se vide samo obličja, glave su im pokrivene, djevojčici ne, vidi joj se bujna crna i ričasta kosa, nečim je omataju, prvi je dojam da joj oblače neko svečano ruho za neki obred ili za svadbu, to je sve, također u dojmu, negdje u Afganista- nu, naime, prethodni kadar bio je krajobraz, također žućkasto-sivkast i bez stabala, nastambe se ne razlikuju od okoliša, žene okupljene oko djevojčice miluju je, nešto joj razdragano govore, glade joj kosu, osobito jedna od njih, djeluje kao da joj je majka jer ne skida pogleda s nje i stalno je drži za ruku, a mala tu ruku priklanja licu i cjeliva, nešto govori majci i smije se, međutim u odzumu, kada se slika širi, vidimo da je malenoj oko tijela povezan eksploziv, niz od petnaestak centimetara dugih svežnjeva dinamita ili čega li već, koji te žene učvršćuju širo- kom vrpcom nekog ljepila, a preko svega navlače prostran ogrtač, sličan onima koje nose kršćanski redovnici ili Sveti Otac, a kada kadar iz bližega srednjeg plana prijeđe u dalji srednji plan, vidi se da sve to snima neka fotoreporterica; to je završetak igranog filma o toj zapadnjačkoj aktivistici i novinarici koja kod kuće u Irskoj ima muža i dvoje djece, međutim, strast za popravljanjem svijeta ili, još izglednije, za osobnim samoisticanjem i slavom, naglašeno srditu na bombaše samoubojice, tu ženu odvlači i od muža i od vlastite kćeri, godina sličnih ovoj djevojčici koju pripremaju za samoubojstvo, da negdje među puno ljudi sebe ubije te da pobije što više njih oko sebe, snimateljica, nakon snažnih vjetrova i oluja u svojemu braku i odnosu prema mužu i djeci, ipak odlazi boriti se svojim fotoaparatom za bolji i pravedniji svijet, ne samo ona, svi se u tom filmu zgražaju nad strahotama u svijetu, gdje se i vlastitu djecu čini bombašima samouboji- cama, u slavu Alaha u tamošnjoj borbi za pravedniji i bolji svijet, međutim, ja se zgražam još više nad onima koji se nad time zgražaju: zar ta djevojčica neće umrijeti trenutno, bez boli, uvjerena da je, Voljom Svevišnjeg, odabrana, korisna i važna sebi i svojoj vjeri, da ide u život vječni, ali da će tamo i dalje biti s majkom, dok je snimateljičina kći ostala u Irskoj, bez majke, u plaču, nesretna, moguće za cio život, koji će joj biti prije i uvjerljivije patnja nego radost, Svevišnji Bože moj, jedni te lažu i zlorabe, drugi se nepozvani petljaju u Tvoja posla, jedni protiv drugih, drugi protiv trećih… oduvijek i posvuda.

37. Bože moj, hrvatskim sam studentima u Beču prije dvadeset i više godina u dvorani i u tadašnjoj zgradi bosanskih i hercegovačkih redovnika franjevaca či- tao svoje pjesme te potakao razgovor o duši i o duhu, zagovarajući dušu ne samo u čovjeku nego i u životinjama, pa čak i u stablima i biljkama, znači govorio sam da sva živa bića imaju dušu, također i duh Božji, odnosno Duh Sveti, kako se to kaže u vjeri kojoj rođenjem pripadam, premda je pojam Duha Svetoga mnogo

61 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 stariji od vjere u kojoj sam se zatekao, da je Duh Sveti u svemu, govorio sam, moj domaćin se usprotivio mojim tvrdnjama, zagovarajući to da jedino ljudi mogu posjedovati Duha Svetoga, a i duša da je samo ljudska osobina, nepomirljiv i prkosan, nikada me više nije pozvao među svoje studente, poštovani Bože moj, ja sam i dalje uvjeren da sve živo ima dušu, istina na različite načine i moguće bez spoznajne svijesti i savjesti u biljnim i životinjskim vrstama, da je Duh Sveti ne samo u svima nego i u Svemu te da nikakva razloga ne vidim da bi Ti, Svemogući Bože moj, zapostavio bilo koju vrstu života u korist čovječje vrste, čovjeci previše umišljaju da su jedini pozvani k Bogu, iako je moguće, no nije ni pouzdano ni sigurno, da jedini imaju svijest o drugom i o svima i o Svemu, ali da mogućnost ikakve bitne preinake bilo čega nemaju, iako su ovladali elektroničkim svijetom do zavidnih spoznaja i postignuća, iako su odavna već ovladali i svim Božjim vrstama, osim svojom, Duh je pronicljiv i radoznao, Duša spoznajna, poima mnogo više nego što može znati, osjećajna je i ranjiva, Svijest je Duhova družica i njegov tumač, a Savjest Dušina posestrima i najbolja njezina prijateljica koja je razumijeva i skrbi o njoj; Svijest je moguća u svima, a Savjest samo u duševnima, i to je tako oduvijek i posvuda.

38. Bože moj, ako je vrijeme bez granica, ako ne postoji ni početak ni svršetak vremena, onda je posve naravno i jasno da ne postoji ni početak ni svršetak prostora, a ako ne postoji ni početak ni svršetak prostora, ako je prostor beskrajan prema sve manjem i manjem, beskraju teži i materija, do nepoimajućih daljina dijeljenja atoma na sve manje i manje čestice, znači da tomu nema kraja, najmanjeg nema jer ga ne može biti, jednako tako nema granica ni prema sve većem i većem, nazvali to mnoštvom galaksija ili sve skupa samo jednim svemirom, ni sve veće i veće ne može imati granicu najvećeg, Ovo Sve je beskonačno, znači da ne postoji ni najmanje ni najveće, osim u granicama ljudskih poimanja i potreba, to si dakle Ti: ONO NEŠTO koje je OVO SVE, neodvojivo jedno od drugoga, u Svemu Ovom, Ti si, Svemogući Bože moj, beskonačan, Ti si i vrijeme i prostor kao i sve materijalno, zemlja i voda i zrak, i vatra, i sve živo, sve i bez toga i s tim, bez gibanja i s gibanjem, te ne postoji ni rođenje Boga pa ne može ni Njegove smrti, znači da Bog ne može biti ikomu otac, osim u nečijoj vjeri ili samo u skra- ćenoj usporedbi, niti ga ima “na nebesima”, osim i opet samo u nekoj vjeri, a ta je i moja, ne postoji ni početak ni kraj Svevišnjeg, Ti si, Bože moj, sve to, oduvijek i posvuda.

39. Bože moj, ja sada razgovaram s Tobom, a kako mogu s ONIM NEČIM u SVEMU TOMU razgovarati ikako drugačije osim u mojemu zamišljaju, gdje Ti i jesi moguće naslućen, u tu svrhu prigodno očovječen, Svemogući Bože moj; međutim, gdje je dokaz da Ti postojiš: to se meni čini posve jednostavnim i prirodnim, naime, i prije svega, zar je ijednoj vjeri potreban ikakav dokaz, osim

62 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji zamišljaja i uvjerenja te nekih opisanih događaja ili napisanih knjiga i molitava te moguće nekakav kler, što brojniji, to bolje za tu vjeru, no Ti doista jesi u svim vjerama, ali nipošto neko ili jedino “vlasništvo” bilo koje od njih pojedinačno, Ti si u svim vjerama ONO NEŠTO bez čega OVO SVE ne bi bilo moguće, a ne bi ga ni bilo; ONO NEŠTO ima brojna navještenja, no već i sama činjenica da OVO SVE jest, da postoji, da si SVE TO Ti, znači da postojiš, oduvijek i posvuda.

40. Bože moj, ako ne postoji ni početak i svršetak ni vremena ni prostora, a ne postoji, ako ne može biti ni najvećeg ni najmanjeg, a ne može, onda sve te desetine i stotine najboljih i najbiranijih znanstvenika s naše Kugle, koji istražuju negdje u Švicarskoj, koji se u dubini neke planine, u najmodernijim i najboljim mogućim suvremenim uvjetima, vrhunskom opremom trude objasniti ili čak potaknuti i dokazati tzv. Veliki prasak kao početak svega, ako dobro shvaćam, trude se, uvjeren sam, uzalud; pogrešna pretpostavka o “početku svijeta” ne može dovesti do ispravna i točna nalaza, znanstvenici: fizici, kemici, matematici, biolozi i tko je već sve tamo, elektronici, svi oni mogu dokazati da je Veliki prasak postojao, praskalo je i praskat će, ali tko može reći ili dokazati da je to i početak SVEGA, moguće, ali ne i uvjerljivo, tek života na Zemlji, ali ni Zemlja ni život na njoj nisu jedino SVE OVO, to je doista sve skupa sa svim zvijezdama koje svako- noćno vidimo i s onim što ne vidimo, ali znamo da jest, a još manje je taj Veliki prasak ONO NEŠTO, no čovjeci se, skupa sa mnom, uporno trude spoznati Tebe, Svevišnji Bože moj, a moguće je, skupa sa mnom i s mojim opaskama i za- ključcima, samo naslućivanje, bolje ili lošije sagledavanje postojanja, istine, bitka, bivanja, svega toga, stoga slutnja i jest mnogo zanimljivija od ikakve mašte, uvijek i posvuda.

Đurinići u Konavlima

63 STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI Josip Lisac Robert Špralja

Analiza govora – Dolinci*

GLAVNE ZNAČAJKE GOVORA BAJNGROBA Govor Bajngroba karakterizira jednonaglasni sustav, bez intonacijskih i kvan- titativnih opozicija, a obično je naglasak na jednom od dva posljednja sloga (no̍sit, dvana̍jst, ali m̍rali, mlika̍rnicu). Dakle, distinktivno je samo mjesto naglaska, a došlo je i do pomicanja mjesta naglaska, npr. do regresivnoga po- maka u primjeru o̍tac. Javljaju se diftonzi e (pe̍t, spome̍nut se) i uo (po̍jt, dvo̍r). Jat je ikavsko-ekavski (dca, mlko, go̍ri; le̍t G mn., dẹ̍lat). Refleks šwa je a (da̍n) s time da a dolazi i u prijedlogu va. Sudbinu slijeda w + šwa vidimo iz primjera nu̍t ‘unutra’. U tekstu nema primjera za prijelaz prednjega nazala u a, što nije čudno, jer je taj prijelaz nakon palatala u Bajngrobu izniman. Kako smo već vidjeli, bilježimo npr. pe̍t, gdje je refleks prednjega nazala e, koje je naknadno diftongirano. Bilježimo i že̍li, s e, naravno. U Bajngrobu prijelaz ra- u re- nije osobito zastupljen, pa onda dolazi i npr. odra̍sla. I u infinitivu uvijek otpada (grat). O ispred nazala nerijetko prelazi u u (u̍nda, sobu̍m, ali o̍nde). U primjeru ma̍li ‘imali’ vidimo da izostaje inicijalni vokal te da je polazni oblik imati, ne iměti. Javlja se samoglasno , npr. dva. Iza velara l prelazi u ļ (do̍kļeg), a ļ u l npr. u pole. Na kraju riječi dolazi do stanovitoga gubljenja zvučnosti (kad sam), ali i do ozvučavanja pred vokalom (pag ur). Iz zapisa proizlazi da se razlikuju č i ć (čvše). Na kraju sloga i riječi l se čuva (ko̍sl). U primjerima e̍dnom, o̍š izostaje fonem j koji se inače javlja (ja̍ko). Nema prijelaza dočetnoga m u n u nastavcima i u nepromjenjivim riječima (zna̍m). Dolaze primjeri kao ku̍jńe A mn., ma̍jńi, a u starǯji se javlja fonem ǯ. Uz očekivano va se̍li, va pa̍orskom sta̍ni dolazi i drugačije, va e̍dnom pa̍orskom sta̍nu.

* Ovaj prinos nastao je u organizaciji Hrvatskoga kulturno-dokumentacijskoga centra iz Želje- znoga. Taj je centar okupio skupinu hrvatskih filologa iz Austrije i iz Hrvatske sa zadatkom pripreme knjiga koje će donijeti prikaze govora i književnosti gradišćanskih Hrvata. Organizi- rano su snimljeni mnogi govori, iz snimaka su izdvojeni fragmenti koji su doneseni i obrađeni u sažetim prikazima. Ovdje donosimo obradbu osam govora područja gdje žive Dolinci. Valja istaći da se prikazi temelje na snimkama, ne na osobnom istraživanju, pa se zato i razlikuju od obradbi u znanstvenoj literaturi. To su govori srednjočakavskoga (ikavsko-ekavskoga) dijalekta.

64 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

GLAVNE ZNAČAJKE GOVORA DOLNJE PULJE Dolnja Pulja karakterizirana je kratkim akcentom (ma̍lo, o̍nde, po̍jis, mo̍reš, po̍sude, kade̍, mal / ima̍l), dugosilaznim (načȋ:ńat, jȃ:ko, imȃ:l, dȇ:lat, vȇ:ža / vȇ˙ža, pojȋ:l), a vrlo rijetko javlja se akut (dõ:šal / dȏ:šal; čã: / čȃ˙). Fonetski dolazi i tzv. tromi akcent (če̋merno, na ka̋pici, te̋ško, čűda), kao i poludugi (so- ldȃ˙ti, imȃ˙l). Akcenti su često pomaknuti, ne na starom mjestu (ulo̍vit / ulővit, po̍jis). Javljaju se nenaglašene duljine (napīsȃ:l, zavāll, tre̍ktūr) i ispred i iza akcenta. Jat je ikavsko-ekavski (tl / tȋ:l, rzali, po̍jis, sru; lȇ:ta, dȇ:lat, dȇ:lo), poluglasovi su dali a (san, dȃ:n), a postoji i tzv. jaka vokalnost, tj. prijelaz šwa u slabu položaju u vokal a (kade̍). Određeni prijedlog glasi va. Postoje diftonzi uo i ie od dugih o i e (pȏ:j, mȇ:rkal), ali i nediftongirano dugo o i e (dõ:šal / dȏ:šal, lȇ:ta). Često otpadaju vokali, i u infinitivima (posta̍vit) i u drugim primjerima (vȃ:ko, nȗ:tra). Govor je šćakavski (s klȋ:šami), a javlja se i obezvuča- vanje (nek) i ozvučavanje (pag) na kraju riječi. Razlikuje se č (ča) i  (eš). Fonem ļ prelazi u j (du̍gje, jȗ:di), a j se nerijetko gubi (e̍dnu, ednuȏ:ga, ednȏ:č). H se često gubi (rȃ:na, tli, zavāll ‘zahvalio’). U participima se dočetno l čuva (bȋ:l / bȋ˙l / bl, mo̍ral / mo̍rāl). T na kraju riječi otpada (osamna̍js, pȏ:j), ali se i čuva (htit). Dočetno m u nastavcima daje -n (s kn san; znȃ:n / znȃ˙n). Samo- glasno  se čuva (četdesetšȇ:stoga).

GLAVNE ZNAČAJKE GOVORA FILEŽA Govor Fileža je tronaglasni idiom (mo̍gli, se̍nek, morȃ:l / mo̍ral, ko̍sit, se- stra̍ / se̍stra; dȇ:lat, čȗ:vat, nȋ:smo; stũ:, vũ:), a fonetski se javljaju i tzv. tromi (bi̋lo, ja̋če) i poludugi akcent (nȋ˙smo, kȗ˙pit, bȋ˙lo). Mjesto akcenta je staro (sestra̍), ali i izmijenjeno (se̍stra). Jat je ikavsko-ekavski (dica̍ / dca, lpše, div- čice, sdit; dȇ:lat, mȇ:ru, le̍ti), s uobičajenim refleksima u vokalizmu, npr. a za poluglasove (san, otȃ:c), ali i s odstupanjem (denȃ:s). Prijedlozi u ili va izostav- ljaju se (a e̍dna je bȋ:la B:či; pak o̍nda sto̍per škȏ:lu pȏ:jt), no češće se čuvaju (u žȃ:tvi, va jȃ:rki, vȃ: to, va ve̍rcu). Kako smo vidjeli, refleks prednjega nazala iza palatala je a (u žȃ:tvi). Diftongirano je dugo e i o (vȇ:žu, dȏ:ma), ali ne uvijek (dȇ:lat). U infinitivima izostaje dočetni vokal (tȃ:ncat, jȃ:čit), a gubi se vokal u primjeru ko ‘ako’. Fonem h izostaje (tli ‘htjeli’), a dočetni šumnici mogu biti s oslabljenom zvučnosti (kad san) ili s različitim realizacijama (pak i pa̍g, pȏ:jt i pȏ:jt). Ļ daje j (žȇ:mje, sno̍pje, zadovȏ:jni), a j može biti i izostavljeno (e̍dna / je̍dna). M u nastavcima daje n (ter nan je). Na mjestu samoglasnoga  dolazi er (četerna̍jst, nakȇ˙rmit). Uz zamjeničku riječ ča (ča d:lamo) javlja se i kaj (a jȃ: pak o̍š e̍dna se̍stra smo by̍li dȏ:ma kaj smo dẹ̋lali). U L jd. nasta- vačno je -i (na sȇ˙li, pri bo̍ji). Brojka 12 se sklanja (z dvanajstmi le̍ti). Osim germanizama (npr. tȃ:ncat) javlja se i hungarizam betežļvi, a njemački je utjecaj izrazit i izvan leksika (otȃ:c su bȋ˙li).

65 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

GLAVNE ZNAČAJKE GOVORA LONGITOLJA Longitoljski je govor dvonaglasni (mla̍dost, ma̍ma, na̍porno, va se̍li; tȃ:ko, stȃ:rji, mlȃ:di, edȃ:n), ali je vrlo zastupljen i tzv. tromi (mőja, ja̋ko, ni̋san), pa i poludugi akcent (tȇ˙ško, mlȃ˙da). Iznimno se javljaju i nenaglašene duljine (zvāžȃ:lo). Jat je ikavsko-ekavski (smo, dca, člo̍vik, dȏ:li; le̍to, dȇ:l), s diftonzima na mjestu dugih o i e, a oni dolaze i dijelom neovisno o podrijetlu (dȏ:jt / dőjt, Bȇ:č). Postoji i nediftongirano dugo o i e (vȏ:zit, s:lo). Da- kako, na mjestu praslavenskih poluglasova nalazimo a (san, ča, va, edȃ:n), a e bilježimo kao kontinuant prednjega nazala (zȃ:čela). I na kraju infinitiva izostaje (pȏ:jt). Samoglasno  realizira se kao er (vȇ:rgla, zapȇ:rta). Razlikuju se č i  (divčica, ve̍). U dočetnom položaju dolazi do promjene zvučnosti kod šumnika (kaḓ, pag je, na je, ali dȏ:b), a i v dijelom prelazi u f (dRu̍štvof, ali akti̋ / akti̋v). Ļ daje j (Loṉgitȏ:j, jȗ:di), ali se i čuva (pobȏ:ļšalo) ili mijenja (polodȇ:lstvo). J se i gubi (e̍dno). U nastavcima dočetno m redovito prelazi u n (va sa̍kon). R se dijelom izgovara uvularno (dRu̍go, ali nűter). U G mn. dolazi kRa̋vov, kokȏ:š, a u L jd. je va se̍li i slično. Uz brojke 2, 3 dolazi pȗ˙te / pűte, a i četȋ:rmi izvan toga konteksta (smo bȋ˙li četȋ:rmi). Ispred naziva mjesta izostaje prijedlog: dőjt Loṉgitȏ:j, ali va se̍li.

GLAVNE ZNAČAJKE GOVORA MJENOVA Govor Mjenova je tronaglasni (do̍šli, ko̍la / kőla; dȏ:ma / dȏ:ma / dȏ:ma, zȇ:t; žã:t, brã:t), ali je akut rijedak, a često se javljaju primjeri kao bȋ˙la, kȃ˙ko; da̋ļe, sada̋. Dolaze i nenaglašene duljine, doprīmli, u̍ndā i slično, pa i la̍pa˙t. Jat je ikavsko-ekavski (trȋ:ba, povi̋dat, ubsit / obsit; le̍to, dȇ:lat), a diftonzi se javljaju i u primjerima kao mȏ˙j (uz mȏ˙j), zȇ:t. Javlja se i nediftongirano dugo o i e (va tȏ:n, spȇ:). A je refleks poluglasa (otȃ:c, denȃ:s, sada̋), a iznimno i e, kako smo upravo vidjeli. Određeni prijedlog je va, a može biti i izostavljen (bl Bȇ:či). Iza ž prednji nazal dao je a (žȃ:tva, žã:t), a vokali često izostaju (po̍slat, zu̍čan ‘izučen’, ko / ko̍ ‘ako’) ili dolaze analoški (otȃ˙/ ota̋). Nazali mogu utjecati na vokalizam (u̍ndā, uz prevladavajuće o̍nda). O se mijenja u u (ubsit), ali i ostaje (obsit). Č i  se razlikuju (lo̍nčien), a h izostaje (tli), slabi (pohtat) ili prelazi u j (orjo). Uza z dolazi i ʒ (z ȏ:ʒun). Javlja se ń ispred i (načińt), supostoje i npr. ko̍jn i ko̍ńa. Na kraju riječi javljaju se ozvučavanja (pa / pag / pȃ˙g / pak) i obezvučavanja (zs֪ lo̍nčien), a m na kraju riječi u nastavcima redovito prelazi u n (nan je). Javlja se ļ (da̋ļe) ili dobiva od l (šļȏ˙ser, do̍kļeg). U participima -l se čuva (bȋ˙l / bl / bil, lȇ:žal). Uobičajeno j izostaje u edȃ:n / edȃ˙n i slično. Izrazit je njemački utjecaj (ma̍jka su tli).

GLAVNE ZNAČAJKE GOVORA MUČINDROFA Mučindrof karakterizira tronaglasni sustav (teta̍, ču̍da, edna̍ / e̍dna, pojs; otȃ:c, kȗ:cka, kȗ:pit; pred svẽ:tki / na svȇ:tke), ali je fonološka vrijednost akuta vrlo ograničena. Fonetski se javlja i tzv. tromi (goni̋le) i poludugi akcent (morȃ˙li / mora̋li, tȃ˙ko / tȃ:ko / ta̍ko), a pojavljuju se i nenaglašene duljine

66 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji (Pōci̋ṉka) odnosno poluduljine (razdi˙lt). Govor je ikavsko-ekavski (tla, razdi˙lt, pojs, nedju /nedi̋ju; bȇ:lo, dȇ˙lat, po dȇ:li / po de̋li, le̍ti), a šwa daje a (san) koje može biti i produljeno (otȃ:c, ča / ča̍ / čȃ:). Javlja se i tzv. jaka vokalnost (mȃ˙ša), dok su samoglasno l i stražnji nazal dali u (žȗ˙to, su). Diftongirano je dugo o i e (dȏ:jt, mȇ:sa, zȇ:ja), ali ne uvijek (zisšlȏ:gat, po dȇ:li / po de̋li). Vokali se gube u primjerima kao nama̋zat ili vő / o̍vo, a mogu se i analoški pojaviti (o̍to). Samoglasno  ostvaruje se kao er (sto̍per). Na kraju riječi t može otpasti, sačuvati se ili oslabiti (pȏ:j / pȏ:jt / pȏ:jt), a otpasti može i j (e̍dna / edna̍). H se gubi (u še̍sti ȗ:rā) te daje j (plȇ:j) ili v (skűvat), a iznimno se čuva (bȗ˙htli). Ļ daje j (nedju /nedi̋ju, na Pu̍ju) uključujući i ono dobiveno prijelazom l u ļ (dȏ:kjeg). Dočetno m u nastavcima redovito prelazi u n (k nȃ˙n, san). Sklanjaju se brojevi (z desetmi le̍ti), a u sintaksi se javlja njemački utjecaj (kȃ˙ko o̍vo va̍ša ma̍jka do̍bro spe̍ū), ne samo u leksiku (bȗ˙htli).

GLAVNE ZNAČAJKE GOVORA PERVANA Govor Pervana je dvonaglasni (dičȃ:ki, mȃ:li, načȋ:ńat; o̍vde, ima̍li, kade̍), s izgubljenim akutom. Javlja se i tzv. tromi (kosta̋ńi, őbičaj) i poludugi akcent (gȃ˙e, mȃ˙ńi). Nenaglašene duljine su isključivo poluduge (zgu˙bi̋lo, dvȋ: tri˙, zȃ˙ba˙ve). Jat je ikavsko-ekavski (dičȃ:ki, protulȋ:e; dȇ:de, cȇ˙lo, lȇ:tos), a šwa je dalo a (ča / čȃ:, va). Dolaze primjeri jake vokalnosti: kade̍, Vȃ:zmi. Javljaju se diftonzi ȇ (vrȇ:da, mȇ:d) i ȏ (vinȏ:grad, dȏ:jde), s time da se diftong može javiti i izvan akcenta (go̍tov), očito nakon što je akcent prenesen na prvi slog i nakon što je prethodno došlo do duljenja vokala u zatvorenu slogu. Kako smo već vidjeli, javlja se i dugo nediftongirano e (glȇ:dat). Samoglasno l i stra- žnji nazal dali su u (du̍go / dȗ:go, su). Vokali se gube manje ili više redovito (jȃ:čit, va̍ko). Samoglasno  realizira se kao er: pe̋rvo, de̍rži. J se gdjekad gubi (e̍dno / e̍dno), a na kraju riječi neredovito dolazi do obezvučavanja (oḓ aprȋ:la, vinȏ:grad), a i do gubljenja dočetnoga dentala (do̍s) ili do njegova slabljenja (mesopȗ:st). Neredovito je i ozvučavanje kao pa, uz češće pak / pa̍k, a uz o̍š / oš dolazi i ož. Razumije se, došlo je do asimilacije (ziš čȇ:lami). Razlikuju se č i t (počȋ:van, od protulȋ:a). Dočetno m u nastavcima prelazi u n redovito (mo̍ren). Ļ prelazi u j (se znmje), a h se gubi (tli, po s sȇ:li). Redovito je s ili slično, s izgubljenim inicijalnim v.

GLAVNE ZNAČAJKE GOVORA ŠUŠEVA Govor je dvonaglasni (se̍nek, de̍set, o̍nda / ȏ:nda, ču̍da, se̍stre; pȏ:jt, fili- jȃ:la, potrȋ:bno), bez akuta (ju̍nāk). Javlja se i tzv. tromi (li̋po) i poludugi akcent (tȃ˙ko), a i nenaglašene duljine (je̍dān / je̍dan, doprīmt). Diftong može doći i u nenaglašenu položaju (pede̍set, za̍voj), dok je naglasno mjesto i staro (človk) i promijenjeno (se̍stre). Jat je ikavsko-ekavski (li̋po, potrȋ:bno, človk, ni̋mški; lȇ:to, dȇ:lat, mȇ:ru), a šwa je dalo a (san, va, otȃ:c), iznimno e (denȃ:s). Do- laze diftonzi ie (sȇ:dan) i uo (dȏ:šal), ali i dugo o (ȏ:nda) i e (mojȇ:ga). Vokali se ponegdje gube (odvȇ:st, vȃ˙ko), a samoglasno  prelazi u er (ke̋rst, nakȇ:r-

67 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 mit). Dakako, govor je šćakavski (odraše̍ni), a u nastavcima i nepromjenjivim riječima dočetno m daje n (ni̋san, ősan). Na kraju riječi zvučnost često slabi (kaḓ san, mlȃ:ḓ / mlȃ:d), a i -v prelazi u -f (a̍utof). Ima i primjera ozvučavanja (pak / pag). Dental na kraju riječi može oslabiti (dȏ:jt / dȏ:jt), a ļ daje j (jȗ:- de, učtej). J se čuva (je̍dno, jȗ:tro, jȃ: / jȃ˙ / ja̋) ili gubi (e̍dno), a tako je i s h (ty̍li, Haračȗ:n). Otpada i inicijalno v u primjerima kao se̍ga. U L jd. imenica srednjega roda nastavak je -i (va tȏ:n lȇ:ti). Sporadično prijedlog izostaje (sa̍d se odve̍zi Haračȗ:n, ali va škȏ:lu). Vrijedno je istaći da prema Mjenovo dolazi zis֪ Mȇ:nove, a to je zanimljivo s obzirom na rod, također da se javlja oblik rednoga broja za oznaku vremena (od po̍l o̍sm do po̍l jedina̍jst), pri čemu se, naravno, misli na ure. Fonološki kontekst uzrokuje razne promjene, npr. ojz mlȃ:ḓ, oš a̍utof.

Željezno

68 STUDIJE, RASPRAVE, ESEJI Mario Soljačić

Don Žarko Brzić – vjerski pisac, publicist i novinar

(prilog za bibliografiju)

UVODNE NAPOMENE Godine 2018. navršilo se dvadeset godina od smrti don Žarka Brzića, svećeni- ka Zadarske nadbiskupije, župnika, odgojitelja i profesora u sjemeništu “Zmaje- vić” u Zadru, publicista, vjerskoga pisca i člana Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih katoličkih novinara. U prigodnim je riječima povodom njegove smrti don Rozario Šutrin podsjetio: “Otišao je pred nama rab Božji, naš subrat, vrijedni don Žarko, ali osta njegovo djelo.”1 Promatrajući njegov život i svećeničko služenje, s pravom se može reći da mu pripada časno mjesto u nizu značajnih svećenika Zadarske nadbiskupije u XX. st., a njegovo djelo ostalo nam je u dvanaest objavljenih knjiga te mnoštvu članaka i priloga koje je objavljivao do kraja života. Don Žarko Brzić rodio se 3. travnja 1922. godine u mjestu Sv. Filip i Jakov, gdje je završio osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je kao sjemeništarac Zadarske nadbiskupije u Šibeniku. Kao srednjoškolac postaje članom Križar- skoga bratstva upoznajući vjeru na načelima “Žrtva, Euharistija, Apostolat” i imajući pred sobom kršćanske uzore Ivana Merza i Maricu Stanković. Križar- skom pokretu i svojim idealima koje je otkrio u ranoj mladosti ostao je vjeran do kraja života. Zbog onodobnih političkih i ratnih okolnosti školovao se izvan matične nadbiskupije. Teologiju je studirao u Zagrebu i Đakovu, gdje ga je 14. srpnja 1946. đakovački biskup Antun Akšamović zaredio za svećenika. Kao svećenik službo- vao je u Šibenskoj i Đakovačkoj biskupiji, a najduže u Zadarskoj nadbiskupiji. Od 1946. do 1948. djeluje u Primoštenu, Donjem Miholjcu, Valpovu, Bošnja- cima i Banju na otoku Pašmanu. Bez obzira na to gdje je službovao, od ravne Slavonije do zadarskih otoka, bio je marljiv svećenik, pedantan i uvijek spreman za pastoralno djelovanje. Za vrijeme služenja vojnoga roka u Štipu i Strumici u Makedoniji 1948. i 1949. lažno je optužen za kaznena djela protiv komunističkoga poretka te je osuđen na kaznu zatvora od pet godina. Zatvorsku kaznu odslužio je u central-

1 Rozario Šutrin, “Naši pokojnici, don Žarko Brzić”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 1998., br. 9–10, str. 313.

69 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 nom zatvoru Republike Makedonije u Idrizovu od 1949 do 1953.2 Rozario Šu- trin svjedoči za Brzića: “čitavog života ostao je ponosan što je nevin trpio za svoje svećeničke i rodoljubne ideale. Don Žarko je bio čovjek načela, svjestan i nepokolebljiv rodoljub.”3 Nakon zatvora 1953. počinje njegov apostolat odgojitelja i profesora u crkvenim ustanovama, u malome sjemeništu i bogosloviji u Zadru, gdje odgaja poratne generacije budućih svećenika, ali i hrvatskih intelektualaca u različitim zvanjima. Uz službe u odgojnim ustanovama redovito obavlja župničku službu. Od 1955. do 1962. upravitelj je svetišta sv. Šime. Od 1962. do 1969. duhovnik je i profesor u bogosloviji. Župnik Veloga Rata i Solina je od 1971. do 1972., kada postaje župnikom Sv. Stošije u Zadru. Službu duhovnika i profesora u sje- meništu preuzima 1975., kada postaje i župnikom Brbinja i Savra. Godine 1978. imenovan je župnikom Silbe, gdje ostaje do 1992. Umirovljen je 1995. te je ota- da živio u svećeničkom domu. Umro je 8. kolovoza 1998. u Zadru u 77. godini života i 55. godini svećeništva.4

KNJIŽEVNO-PUBLICISTIČKI RAD ŽARKA BRZIĆA Za vrijeme srednjoškolskoga obrazovanja Brzić počinje surađivati u omladin- skom časopisu Preporod, a kao student suradnik je Hrvatske smotre, Hrvatske mladosti, Križarskoga tjednika i dr. Kao svećenik objavljivao je u Glasu koncila, Ve r ita su , Maruliću, Mariji, Glasniku Srca Isusova i Marijina, ukupno u devet- naest različitih časopisa, tjednika, revija, godišnjaka i pučkih kalendara. Njego- vi prilozi u velikom broju periodika pisani su u formi publicističkih članaka, ali i kao eseji, crtice, komentari i prikazi, osvrti, znanstveni radovi, meditacije, kateheze, prijevodi, feljtoni, intervjui, nekrolozi, životopisi i novinarske vijesti. Sadržajno, u prilozima piše o temama iz teologije (ekleziologija, pastoral, sakra- mentologija, kršćanski moral), filozofije, psihologije, povijesti Crkve, iz hrvatske i svjetske književnosti, kršćanske kulture i o temama iz suvremenoga života. Svoju prvu knjigu u ciklostilu, Stazama života, tiska 1959. u Zagrebu. Objav- ljivanje knjiga u poratnom razdoblju bilo je vrlo otežano zbog različitih poli- tičkih neprilika, čestih zabrana časopisa i onemogućivanja djelovanja pojedinih katoličkih društava. Njegove knjige u to doba – nadasve u poslijekoncilskom vremenu – bile su vrlo popularne, tražene i čitane i dale su značajan doprinos hrvatskom katoličkom tisku u razdoblju kada i nije bilo djela domaćih katolič- kih autora. Pišući o njemu kao spisatelju, Šutrin napominje da je Brzić u svojim knjigama, kao i cjelokupnome svećeničkom djelovanju, uvijek podsjećao “da su čovjekova dobrota i velikodušnost, vedrina i optimizam, nade i ohrabrenja – najveće bogatstvo ljudskog života pa stoga dobar čovjek nije nikada na gubitku.”5

2 Žarko Brzić, “Bio sam robijaš”, Marulić, 1996., br. 4, str. 683–687. 3 Usp. Rozario Šutrin, Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja, Naš ponos i poticaj, Nadbiskupski ordinarijat, Zadar, 2002., str. 312. 4 Usp. isto, str. 312–313. 5 Isto, 313.

70 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji Većina njegovih knjiga može se svrstati u književnu publicistiku izrazito vjerskoga karaktera. Knjige kao i prilozi u periodicima pisani su jednostavnim jezikom s poučnom tendencijom, s nakanom da budu pristupačne širokoj publici. Pišući o Brzićevoj knjizi Čovjek podijeljen u sebi, Bernardin Škunca podsjeća: “… takvima će dobro doći popularizatorska djela o kršćanskim tajnama”6, tj. onima koji teško čitaju Karla Rahnera ili teološke spise Josefa Ratzingera.7 Brzić svoje knjige oblikuje prema istome obrascu pišući o suvremenim i aktualnim temama te vjersko-moralnim pitanjima, potkrepljujući ih primjerima iz života suvremenika i nadopunjujući ih svojim komentarima. Taj obrazac bitno je obilježio prvu knjigu Stazama života. Knjiga je podijeljena u tri poglavlja, “Moj Bog”, “Očima vjere”, “Naš apostolat”, u kojima piše o vjerskim temama poput Božje opstojnosti, o Kristu, grijehu, kršćanskom apostolatu, molitvi i dr. U promišljanjima o navedenim i drugim temama Brzić donosi primjere iz svakodnevnoga života citirajući pojedine autore poput teologa, znanstvenika i književ- nika: F. M. Dostojevskoga, Oscara Wildea, Paula Claudela, Side Košutić, Lucia D’Ambre, Raula Follereaua i dr. Navodeći njihove životne stavove, on ih potvr- đuje svojim tvrdnjama, a pri kraju teksta redovito donosi poticajni zaključak o navedenoj temi. Knjiga Iskre svjetla (Zadar, 1965.) – zajedno s knjigama Stazama života (Za- greb, 1959.) i Uzdignuta pogleda (Zagreb, 1961.) – tvori svojevrsnu trilogiju. Autor u predgovoru napominje da svojim razmišljanjima želi prići svakome, a knjiga je kao i prethodne nastala na sličan način: “Nastala je, kao i dosadašnje, u susretima i dojmovima stečenim u životu i knjigama.”8 Knjiga Iskre svjetla podijeljena je u poglavlja “Oče naš”, “Budi volja Tvoja”, “Dođi kraljevstvo Tvoje” i više potpoglavlja: “Slučaja nema”, “Ne zvuči kao priča”, “Želim i ja živjeti” i dr. Za razliku od prijašnjih knjiga, neki od tekstova mogu se okarakterizirati kao pjesme u prozi. U svojim razmišljanjima autor se poslužio primjerima i životnim stavovima citirajući filozofa S. Kierkegaarda, francuskoga romanopisca Françoi- sa Mauriaca, američkoga pisca Fultona Ourslera, njemačku primabalerinu Mari- ju Fritz, glumca Garyja Coopera, francusku šansonjerku Marie-Claire Pichaud i dr. Za knjigu Čovjek podijeljen u sebi (Đakovo, 1972.) može se reći da je bila jedna od najčitanijih Brzićevih knjiga.9 Knjiga se sastoji od pedeset različitih pitanja upućenih autoru i njegovih odgovora o temama: razočarenje u Bogu, modni trendovi, vjera i nevjera, strah od Boga, Kristovo uskrsnuće, znanost i vjera, budućnost kršćanstva, patnja i smrt bližnjega, bračne krize i razmirice, duhovne sumnje i dr. Uvodne napomene napisao je zagrebački pomoćni biskup Mijo Škvorc, koji podsjeća: “Sva su pisma stvarni odraz suvremene duše i dušev- nih problema.”10 Odgovarajući na različita životna pitanja, Brzić ponekad iznosi

6 Isto. 7 Usp. isto. 8 Žarko Brzić, Iskre svjetla, Zadar, 1965., str. 155. 9 Usp. Rozario Šutrin, “don Žarko Brzić, Oslonjen na nadu”, u: Vjerni Djevici slavnoj, Franje- vačka provincija Presvetog Otkupitelja, Split, 2004., str. 19. 10 Mijo Škvorc, “Predgovor”, u: Žarko Brzić, Čovjek podijeljen u sebi, Đakovo, 1972., str. 5.

71 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 i svoja neslaganja s pojedinim stavovima, pišući jednostavnim jezikom i duboko očinski, sa željom da pomogne u pronalaženju životnih odgovora. Slično kao i u prijašnjim knjigama, Brzić citira i poziva se na pojedine pisce, teologe i znanstvenike, nastojeći pronaći prave odgovore na postavljena pitanja. U uvodnim napomenama Škvorc pojašnjava i opravdava autorov način pisanja: “Netko bi mogao prigovoriti da naš pisac odviše miluje citate znamenitih pisaca i zgode znamenitih kršćana. Mislim, kao i on, da je to izdašna pomoć, kako bi se pitanja životnije dogledala i odgovori dublje shvaćali i prihvaćali.”11 Međutim, pojedini autori Brziću upućuju i dobronamjerne kritike, poput Škunce, koji podsjeća da bi bilo bolje da su se pojedini citati – koje autor često upotrebljava – “više srasli s mislima pisca”.12 Škuncina opaska može se primijeniti i na još neke Brzićeve knjige. Jedna od najznačajnijih Brzićevih knjiga jest Nasmijano lice. Tragom životnih putova prof. Marice Stanković (31. XII. 1900. – 8. X. 1957.) (Đakovački Selci, 1990.). Predgovor knjizi je napisao kardinal Franjo Kuharić, na čiji je poticaj Brzić počeo pisati prvi životopis Marice Stanković. Uz bl. Ivana Merza kao apostola katoličke mladeži, Marica Stanković je imala vrlo značajno mjesto u Crkvi među Hrvatima u XX. st., posvetivši se apostolatu ženske mladeži pod geslom “Žrtva, Euharistija, Apostolat”. Bila je voditeljica katoličke akcije u orlovsko-kri- žarskom pokretu te je ustanovila prvi svjetovni institut u Hrvatskoj: Suradnice Krista Kralja.13 Brzić je kao član križarskoga bratstva dobro poznavao Maricu, često su se su- sretali i dopisivali za vrijeme studentskih dana i poslije kada je postao svećenik. U osnovnim crtama, jednostavnim jezikom i uz osobno svjedočenje Brzić prikazuje njezin život: školovanje, povezanost s Ivanom Merzom, osnivanje svjetovnoga instituta, djelovanje u orlovsko-križarskim organizacijama, njezin publicistički rad, razdoblje rata, uhićenje od komunističkih vlasti, lažnu optužbu, osudu i ro- biju14, povratak u Zagreb, bolesti i smrt, kao i njezine duhovne poruke. Jedna od posljednjih knjiga, Oslonjen na nadu (Đakovo, 1994.), izlazi tijekom Domovinskoga rata. U predgovoru zadarski nadbiskup Marijan Oblak znakovito napominje: “Pretakati usred rata u dušu svakog čovjeka vjeru, nadu i ljubav znači pravi i neophodni duhovni caritas.”15 Sam pak autor u uvodu pojašnjava: “Kršćanska nada ne uspavljuje nas nego budi i snažnije potiče da se uhvatimo u koštac vremena u kojem živimo i doprinesemo svoj udio ljepšem i humanijem životu. I dok smo kao pripadnici hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata suočeni svakodnevno s mržnjom i zloćom koja sve pred sobom uništava i pustoši kao po-

11 Isto, str. 6. 12 Bernardin Škunca, “Za one koji ne čitaju Karla Rahnera”, Glas koncila, 1973, br. 4, str. 15. 13 Usp. Franjo Kuharić, “Predgovor”, u: Žarko Brzić, Nasmijano lice, Đakovački Selci, 1990., str. 7. 14 Marica Stanković je osuđena 24. siječnja 1948. na pet godina strogoga zatvora i prisilni rad te oduzimanje svih političkih prava u trajanju od tri godine. Uz Maricu osuđen je don Ante Radić, duhovnik i sedam djevojaka iz njezine vjerske organizacije. 1. travnja 1948. dolazi u Kazne- no-popravni dom u Požegi. Usp. Žarko Brzić, Nasmijano lice, str. 64–67. 15 Marijan Oblak, “Predgovor”, u: Žarko Brzić, Oslonjen na nadu, Đakovo 1994., str. 5.

72 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji divljala rijeka u ravnici, Bog će nam dati snage da ne klonemo na tim postajama krvavog križnog puta.”16 U dimenziji upućivanja na kršćansku nadu Brzić promišlja o sljedećim temama: “Tko je za tebe Isus Krist?”, “Snaga Božje riječi”, “Zašto danas ne osvajamo svijet” i dr. Nadbiskup Oblak, govoreći o strukturi knjige, zaključuje: “Svi se naslovi, s različitog motrišta, poput dobrog Samarijanca nadvijaju nad izranjenog čovjeka da mu melemom vjere i nade pomažu zadane rane.”17 Kao i u prijašnjim knjigama, služi se citatima i tumači životne stavove pojedinih teologa, književnika, pjevača: pape Ivana Pavla II., Eugenea Ionesca, Ivana Česmičkoga (Janusa Panoniusa), Marije Sekelez, Edith Piaf, Meše Selimovića, Tomislava Ivančića i dr. Uz kratak osvrt na neka Brzićeva djela u bibliografiji su kronološki navedeni njegovi prilozi u časopisima i drugim publikacijama. Bibliografija nije cjelovita, još je potrebno istražiti Brzićevu suradnju u Glasu koncila od 1989. do 1998. Međutim, vrlo je vjerojatno da je surađivao u još nekim vjerskim periodicima.

BIBLIOGRAFIJA:

Knjige: Stazama života, Zagreb, 1959. Uzdignuta pogleda, Zagreb, 1961. Iskre svjetla, Zadar, 1965. Čovjek podijeljen u sebi, Đakovo, 1972. Nade i ohrabrenja, Zagreb, 1978. Uči se od sunca, Zagreb, 1981. Nikad na gubitku, Zagreb, 1985. Najljepši ukras, Zagreb, 1987. Nasmijano lice, Đakovački Selci, 1990. Nezastarjela mudrost, Đakovo, 1990. Oslonjen na nadu, Đakovo, 1994. Budite postojani, Đakovo, 1995.

Prilozi u periodicima i drugim publikacijama (članci, eseji, meditacije, rasprave, prikazi, osvrti, vijesti i dr.) 1940. “Meditacija o modernoj omladini”, Preporod hrvatske intelektualne omladine, Zagreb, II/1940., br. 8, str. 10–11. 1941. “Crtica iz prošlosti”, Nezavisna Država Hrvatska, 1/1941., br. 33, str. 40. “Vizija s mora”, Nedjelja, 13/1941., br. 40, str. 3.

16 Žarko Brzić, Oslonjen na nadu, str. 7–8. 17 Isto, str. 5.

73 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

“Stari svijet koji se ruši i novi koji sviće”, Nedjelja, 13/1941., br. 43, str. 1–2. 1942. “Vapaj uskrslom Kristu”, Nedjelja, 14/1942., br. 13, str. 2. “Vrijednost čovjeka”, Nedjelja, 14/1942., br. 30, str. 1. “Vizija prošlosti”, Ustaški godišnjak, 1942., str. 209–211. “Ispovijed pred jaslicama 1942. godine”, Nedjelja, 14/1942., br. 40/41., str. 10. “Nada Kosterčanek: Suton na Tiberu (Pisma iz Rima i u Rim)”, Hrvatska smotra, 11/1942., br. 6, str. 422–423. 1943. “Antun Matasović, Crno kraljevstvo”, Nedjelja, 15/1943., br. 17, str. 6. “A. Jerkov: Nepisana pisma”, Hrvatska mladost, 27/1943/44., br. 8, str. 333–334. “Marija kroz hrvatsku liriku”, Nedjelja, 15/1943., br. 30, str. 16. “Rastanak”, Ustaški godišnjak, 1943., str. 208–212. “Plovan u Budakovu ‘Ognjištu’”, Hrvatska smotra, 11/1943., br. 2, str. 131–135. “Tajna nade i radosti”, Nedjelja, 15/1943., br. 34, str. 1. “Zvonimir Remeta: Grieh. (Roman iz naših dana.)”. Izdanje “Matice Hrvatske”, Zagreb 1942, Hrvatska smotra, 11/1943., br. 7/10, str. 543–546. 1944. “Zimmerman: Kriza kulture”, Plug, 1/1944., br. 15–16, str. 6. “Pjesnik sutona i bola (U spomen Đuri Sudeti)”, Nedjelja, 16/1944., br. 3/4, str. 4–5. “Svetac Nove Hrvatske dr. Ivan Merz”, Nedjelja, 16/1944., br. 21/22, str. 4–5. “Rođendan našeg poglavnika”, Nedjelja, 16/1944., br. 25, str. 1. “Severin Lamping: Četrdesetorica govore”, Hrvatska mladost, 28/1944–1945., br. 1–2, str. 72. 1945. “Naša kršćanska stvarnost. Uz suvremeni problem dekristianizacije”, Nedjelja, 17/1945., br. 1, str. 1. 1961. Zrna žita: misli za svagdašnja razmišljanja (Femand Lelotte; preveo Žarko Br- zić), Nadbiskupski ordinarijat, Zadar, 1961. 1963. “Pater Peyton izgubio svoju krunicu”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 8/1963., br. 9, str. 142–145. 1964. “2000 sveučilišnih profesora mole u amijenskoj katedrali”, Ve r ita s , 3/1964., br. 6 (24), str. 8. “Liječnici protiv vlade”, Ve r ita s , 3/1964., br. 6 (24), str. 13. “Iza rešetaka u Brezovici”, Ve r ita s , 3/1964., br. 11 (28), str. 12. “Smješak i gitara”, Glas Koncila, 3/1964., br. 13, 9–10 (o sestri Smiješak)

74 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji “Mogla je biti pametnija, Posvećeno junačkim majkama koje žive za svoju neiz- lječivu djecu”, Glas Koncila, 3/1964., br. 21, str. 12. “Smijem li vas zvati majkom”, Marija, 2/1964., br. 2, str. 65–66. (zgodica) “Povijest koja je tako lijepa”, Marija, 2/1964., br. 4, str. 148–149. (crtica) “Marija na svjetskoj izložbi u Americi”, Marija, 2/1964., br. 6, str. 266–267. (Mikelangelova pieta) 1965. “Doktor svjetlosti”, Glas Koncila, 4/1965., br. 2, str. 11. (o liječniku misionaru ocu Goarnissonu) “Visine koje su odvukle pilota Bernarda Cordiera”, Glas Koncila, 4/1965., br. 11, str. 11. “…ipak sam doživio čudo…”, Marija, 3/1965., br. 2, str. 78–80. “Majka koja nije poznavala klonulost”, Marija, 3/1965., br. 4, str. 156–158. (Ir- ska ob. Brown) 1966. “Ljubin Josip, Razgovor s liječnikom koji je postao franjevac”, (Razgovor vodio Žarko Brzić), Glas Koncila, 5/1966., br. 2, str. 9. “Zajednički karakter sakramenta pokore”, Služba Božja, 6/1966., br. 1, str. 19– 23. “Diplomacija, žena i Bog, Povratak francuskog pisca De Bourbon-Busseta”, Glas Koncila, 5/1966., br. 9, str. 11. “Križnim putem na Golgotu”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 57/1966., br. 3, str. 89–92. “Mogla je biti pametnija”, Marija, 4/1966., br. 1, str. 21–22. (crtica) “Peričina tuga i radost”, Marija, 4/1966., br. 2, str. 80–81. (priča) “Tragedija male Milene”, Marija, 4/1966., br. 5, str. 231–232. (pismo ocu koji se nije vratio) 1967. “Izobličenje sakramenta ispovijedi u našoj praksi” Summarium. Bogoslovska smotra, 37/1967., Zbornik II, Zagreb, br. 1–2, str. 199–205 (predavanje na teološkom pastoralnom tjednu 1967.) “U Lurdu se događaju istinska čudesa”, Glas Koncila, 6/1967., br. 3, str. 9–10. “Najvrjednija je ljubav prema bližnjemu”, Marija, 5/1967., br. 1, str. 20–21. (o Dorothy Day) “Elizabeta Gerin: Božićna noć koja je izmijenila moj život”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 58/1967., br. 2, str. 74–76. “Djevojka traži Boga”, Marija, 5/1967., br. 3, str. 117–118. (zgodica) “Gospodine, zašto si mi kazao da ljubim?”, Marija, 5/1967., br. 6, str. 27. (preveo Žarko Brzić) “Pilule besmrtnosti”, Ve r ita s , 6/1967., br. 11 (61), str. 212. “Povijesni događaj u Zadru, Blagoslov kapele i posveta oltara u novom samostanu ss. Milosrdnica u župi sv. Ivana”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 12/1967., br. 2–3, str. 39–40.

75 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 “Hodočasnici zadarske nadbiskupije na hrvatskom nacionalnom hodočašću u Rimu od 21. – 28. IX. 1967.”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 12/1967., br. 10, str. 126–134. 1968. “Liječnik Tom Dooley, moj sin”, Glas Koncila, 7/1968., br. 6, str. 9–10. “Umro zadarski nadbiskup mons. Mate Garković”, Glas Koncila, 7/1968., br. 12, str. 3. “Znao je da se više neće vratiti”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 59/1968., br. 4, str. 149–150. “Molitva pred pethiljadarkom”, Marija, 6/1968., br. 2, str. 68–69. (preveo Žar- ko Brzić) “Obična benzinska posuda”, Marija, 6/1968., br. 9, str. 426–428. (priča) “U obranu doživljene liturgijske molitve”, Služba Božja, 8/1968., br. 4, str. 271– 278. 1969. “Simpozij o dru Josipu Andriću i otkrivanje spomenika”, Glas Koncila, 8/1969., br. 19, str. 6. “Iz života i rada Crkve, ljubav koja nikad ne zatvara vrata”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 60/1969., br. 1, str. 35–38. “Kako je Verica promijenila prezime”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 60/1969., br. 12, str. 481–483. “Iz ‘Dnevnika duše’ Ivana Dobroga” (preveo Brzić), Marija, 7/ 1969., br. 3, str. 114–115. “Dalida”, Marija, 7/1969., br. 5, str. 203–204. (crtica) “Telefonski razgovor”, Marija, 7/1969., br. 8, str. 358–359. (crtica) 1970. “Put našega profesora Zarnika, Od Haeckela do Krista”, Glas Koncila, 9/1970., br. 2, str. 13. “Zvona Nagasakija”, U povodu 25-godišnjice eksplozije prve atomske bombe, Glas Koncila, 9/1970., br. 17, str. 13–14. “Događaj iz brijačnice”, Marija, 8/1970., br. 7, str. 327–328. (crtica) “Nepravde koje u nebo vapiju”, Marija, 8/1970., br. 9, str. 397–398. “Novi obred sprovoda”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 15/1970., br. 6, str. 85– 90. 1971. “Razgovor s opaticom majkom Benediktom”, Glas Koncila, 10/1971., br. 15, str. 2. “Nepravde koje u nebo vapiju”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 62/1971., br. 1, str. 40–41. “Samostanu sv. Marije u Zadru dodijeljena nagrada ‘Vladimir Nazor’”, (int. s majkom Benediktom vodio Žarko Brzić), Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 16/1971., br. 7–8, str. 73–77.

76 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

1972. “U povodu prikazivanja Claudelova Navještenja”, Obnovljeni život, 27/1972., br. 1, str. 69–71. “Na tlu Čikine baštine”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 17/1872., br. 11–12, str. 146–150. 1973. “Umro zaslužni svećenik glagoljaš”, Glas Koncila, 12/1973., br. 2, str. 7. (Vlado Cvitanović) “Janez nije izronio. Tragična smrt maturanta”, Glas Koncila, 12/1973., br. 18, str. 13. “don Vladislav Cvitanović, in memoriam”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 18/1973., br. 1–2, str. 19–21. 1974. “Kako Sonja Mudronja zamišlja svećenikov rad”, Obnovljeni život, 29/1974., br. 6, str. 546–548. 1975. “Turizam kao znak našeg vremena”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 66/975., br. 7, str. 242–243. “Benediktinski primas kod nas”, Ve r ita s , 14/1975., br. 9 (154), str. 12. “Prvi pastoralni simpozij “’Zmajevićevci’ u Makedoniji”, Glas Koncila, 15/1976., br. 14, str. 7. “Zaljubljenik u Boga, ljude i prirodu. U spomen preminulom hrvatskom pjesniku i svećeniku Jeronimu Korneru”, Glas Koncila, 15/1976., br. 16, str. 7. “Don Frane Bulić”, Glas Koncila, 15/1976., br. 18, str. 7. “To je život – iznova započimati kad je sve izgubljeno”, Glas Koncila, 15/1976., br. 24, str. 7. “Ljudi naših dana, Doktor književnosti i čistač cipela”, Glas Koncila, 15/1976., br. 25, str. 14. “U spomen duhovnom velikanu o. Bartolu Kašiću”, Obnovljeni život, 31/1976., br. 2, str. 182–186. “Nakon 17. stoljeća ponovno u svom gradu”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 21/1976., br, 11–12, str. 155–158. (prijenos moći sv. Stošije u Srijemsku Mitrovicu) 1977. “Svetica Srijemske Mitrovice”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 68/1977., br. 1, str. 16–17. “Povijesni događaj na tlu Čikina samostana”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 68/1977., br. 2, str. 50–51. “Baka Šanta govori za Glasnik Srca Isusova i Marijina”, Glasnik Srca Isusova i Marijina 68/1977., br. 10, str. 336–337. “Neviđeno slavlje u Zadru”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 68/1977., br. 12, str. 408–409.

77 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

“Marija iz Blata na Korčuli”, Glas Koncila, 16/1977., br. 1, str. 8. “Đuro Sudeta u sjećanju brata Mate”, Glas Koncila, 16/1977., br. 10, str. 13. (razgovor s M. Sudetom vodio Ž. Brzić) “Posljednji hrvatski glagoljaš”, Glas Koncila, 16/1977., br. 15, str. 13. (don Mar- ko Cvitanović) “Otvaranje Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 22/1977., br. 1–2, str. 2–13. 1978. “Samo neka ljubav ostane”, Danica, 97/1978., str. 77–79. “Nade i poticaji”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 69/1978., br. 6, str. 202–203. “Nade i poticaji”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 69/1978., br. 7, str. 236–237. Nade i poticaji, “Drukčije ne ide”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 69/1978., br. 8, str. 268–269. Nade i poticaji, “U ljubavi nema straha”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 69/1978., br. 9, str. 302–303. Nade i poticaji, “Stvoreni smo iz ljubavi za ljubav”, Glasnik Srca Isusova i Mariji- na, 69/1978., br. 10, str. 338–339. Nade i poticaji, “Najveće čovjekovo djelo”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 69/1978., br. 11, str. 384–385. “Najnovija otkrića o svetom platnu”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 69/1978., br. 12, str. 406. Nade i poticaji, “Planetarni problemi traže planetarnu zauzetost”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 69/1978., br. 12, str. 410–412. “Čovjek za sva vremena, pola tisućljeća od rođenja Tome Morea”, Glas Koncila, 17/1978., br. 2, str. 7. “Ivan Merz u svojoj ljudskoj dimenziji”, Glas Koncila, 17/1978., br. 9, str. 7. “Križni put Katarine Kosače, U spomen 500. obljetnice smrti posljednje bosanske kraljice”, Glas Koncila, 17/1978., br. 10, str. 13. “Križni put Katarine Kosače, U spomen 500. obljetnice smrti posljednje bosanske kraljice (2)”, Glas Koncila 17/1978., br. 11, str. 9. “Hrvatski književni kritičar Jakša Čedomil, Nema li klice uništi ga!”, Glas Kon- cila, 17/1978., br. 24, str. 11. Likovi, “Suvremenost svetog Tome Mora: Imao je smisao za humor”, Ve r ita s , 17/1978., br. 3 (183), str. 12. Dokumenti, “Novi dokument o 20. obljetnici smrti – Pio XII. i Židovi u Madžarskoj”, Ve r ita s , 17/1978., br. 4 (184), str. 8. Likovi, “U spomen 50. obljetnice smrti Ivana Merza – Bliz Bogu i ljudima”, Ve - ritas, 17/1978., br. 5 (185), str. 10. Likovi, “Pustolov ljubavi – Raoul Follereau”, Ve r ita s , 17/1978., br. 9 (189), str. 18. “Uzbudljiva povijest djevojke Lidije”, Ve r ita s , 17/1978., br. 12 (192), str. 19. 1979. “Uzbudljiva iskustva ‘umrlih ljudi’”, Danica 98/1979., 81–86.

78 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

Nade i poticaji, “Do kraja pošten prema ljudima”, Glasnik Srca Isusova i Mariji- na, 70/1979., br. 1, str. 16–17. Nade i poticaji, “Život u službi krista i Crkve”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 70/1979., br. 2, str. 54–55. “Nade i poticaji”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 70/1979., br. 3, str. 92–93. Nade i poticaji, “Isus sin Božji pobjednik svijeta”, Glasnik Srca Isusova i Mariji- na, 70/1979., br. 4, str. 130–131. Nade i poticaji, “Ja žudim svom dušom mir”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 70/1979., br. 5, str. 166–167. Nade i poticaji, “Skinuti teške lance”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 70/1979., br. 6, str. 204–205. Nade i poticaji, “Čeznem za nečim većim…”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 70/1979., br. 7, str. 240–241. “Uvijek se odluči za smjernu ljubav”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 70/1979., br. 8, str. 272–273. Nade i poticaji, “Unatoč svojim slabostima – sretna”, Glasnik Srca Isusova i Ma- rijina, 70/1979., br. 9, str. 306–307. Nade i poticaji, “Nepredvidljivi susreti čovjek s Bogom”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 70/1979., br. 10, str. 342–343. Nade i poticaji, “Čega ću se ja strašiti uoči smrti?”, Glasnik Srca Isusova i Mariji- na, 70/1979., br. 11, str. 378–379. Nade i poticaji, “Svjedočanstvo djevojke”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 70/1979., br. 12, str. 414–415. “Uzbudljiv doživljaj pilota Leonarda Chesirea”, Glas Koncila, 18/1979., br. 5, str. 13. “Tko je pogurnuo vozilo američkih astronauta na Mjesecu”, Glas Koncila, 18/1979., br. 6, str. 16. “Kapucin na televiziji”, Glas Koncila, 18/1979., br. 10, str. 16. “Strahopoštovanje pred beskonačnim, Uz 100. obljetnicu rođenja Alberta Ein- steina”, Glas Koncila, 18/1979., br. 19, str. 18. “Sigrid Undset, uz 30. obljetnicu smrti”, Glas Koncila, 18/1979., br. 20, str. 12. “Božićni dar učitelja Pere”, Glas Koncila, 18/1979., br. 25, str. 15. Likovi, “U spomen svećeniku-glagoljašu Josipu Marceliću – Heroj bez odliko- vanja”; Ve r ita s , 18/1979., br. 2 (194), str. 12. “U spomen Henryju Dunantu, utemeljitelju Crvenog križa: Veliki dobrotvor čovječanstva”, Ve r ita s 18/1979., br. 3 (195), str. 11. Poznati, “Avantura Rute Carter”, Ve r ita s 18/1979., br. 4 (196), str. 26. Poznati, “Ringo Starr – tragedija slavnog bubnjara”, Ve r ita s , 18/1979., br. 5 (197), str. 28. Likovi, “33 godine služenja paraliziranom bratu – Nevjerojatna sestrinska lju- b a v ”, Ve r ita s , 18/1979., br. 6 (198), str. 27. Naši krajevi, “Velebno slavlje u Karinu”, Ve r ita s , 18/1979., br. 7 (199), str. 20. Likovi, “Sretna priča hrabre Julijane – Sreća se postupno stječe”, Ve r ita s , 18/1979., br. 10 (202), str. 26. Likovi, “Kingovi vjeruju u ljubav”, Ve r ita s , 18/1979., br. 11 (203), str. 28.

79 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

1980. “Bivši astronaut u novoj životnoj ulozi”, Danica, 99/1980., str. 87–91. Nade i poticaji, “Mir na zemlji ljudima, miljenicima njegovim!”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 71/1980., br. 1, str. 16–17. Nade i poticaji, “Ne znači da ga nema”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 71/1980., br. 2, str. 54–55. Nade i poticaji, “Naša sudbina može postati svjetionik u noći”, Glasnik Srca Isu- sova i Marijina, 71/1980., br. 3, str. 84–85. Nade i poticaji, “Ljubazna poniznost je sila jača od svih”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 71/1980., br. 4, str. 120–121. Nade i poticaji, “Gdje svršava film, a gdje počinje život?”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 71/1980., br. 5, str. 164–165. Nade i poticaji, “Pristup televiziji”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 71/1980., br. 6, str. 196–197. “Škrinja svetog Šime u Zadru”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 71/1980., br. 7, str. 233. Nade i poticaji, “Nešto je duboko poljuljano u dušama”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 71/1980., br. 8, str. 268–267. Nade i poticaji, “Gospodine, kad smo ti sve to učinili?”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 71/1980., br. 9, str. 302–303. Nade i poticaji, “Otkrivajmo mladima pravo lice Boga i religije”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 71/1980., br. 10, str. 338–339. Nade i poticaji, “Bez Boga je pustoš u duši”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 71/1980., br. 11, str. 374–375. Nade i poticaji, “Objavite narodima: Evo Bog, Spasitelj naš dolazi”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 71/1980., br. 12, str. 410–411. “Iz hrvatske filozofske baštine”, Glas Koncila 19/1980., br. 1, str. 11. “600. obljetnica škrinje svetoga Šimuna u Zadru”, Glas Koncila 19/1980., br. 5, str. 16. “600. obljetnica škrinje svetoga Šimuna u Zadru”, Glas Koncila, 19/1980., br. 6, str. 8. “600. obljetnica škrinje svetoga Šimuna u Zadru, Jagelonski pojas u zadarskom srebru”, Glas Koncila, 19/1980., br. 7, str. 9. “600. obljetnica škrinje svetoga Šimuna u Zadru, Ukraden svečev prst”, Glas Koncila, 19/1980., br. 8, str. 13. “600. obljetnica škrinje svetoga Šimuna u Zadru, Prijenos svečeva tijela u današ- nju crkvu”, Glas Koncila, 19/1980., br. 9, str. 11. “Bog je za mene ljubav i život”, glumica Giulietta Masina govori o svojoj vjeri”, Glas Koncila, 19/1980, br. 18, str, 13. “Spasavajuće sidro – Isus Krist, Ispovijest vjere filmskog režisera Franca Zeffi- rellija”, Glas Koncila, 19/1980., br. 20, str. 13. “’Odvitnika Bog odredi’, Završne svečanosti Godine svetog Šime u Zadru”, Glas Koncila, 19/1980., br. 21, str. 1–6. “Ljubav je jača od plinske komore, Karmelićanska Edith Stein uskoro na oltaru”, Glas Koncila, 19/1980., br. 23, str. 11.

80 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji “Ljubav je jača od plinske komore, Karmelićanska Edith Stein uskoro na oltaru (2)”, Glas Koncila, 19/1980., br. 24, str. 11. Likovi, “Uzbudljiva životna avantura poznatog glumca: Gregory Peck”; Ve r ita s , 19/1980., br. 1 (205), str. 26. Poznati, “Privatni život filmskih zvijezda – Druga strana medalje”, Ve r ita s , 19/1980., br. 3 (207), str. 26. Likovi, “U spomen učeniku i prijatelju Dragi Župariću – Ljepota jedne mladosti”, Ve r ita s , 19/1980., br. 4 (208), str. 26. Likovi, “Zadivljujući uspon nekadašnjeg alkoholičara – Od krčme do oltara”, Ve r ita s , 19/1980., br. 5 (209), str. 26. Misije, “Jedna misionarka priča o svom vijugavom životnom putu”, Ve r ita s , 19/1980., br. 10 (213), str. 8. Jubileji, “600. obljetnica škrinje sv. Šime”, Ve r ita s , 19/1980., br. 12 (215), str. 10. 1981. “Sreo se s Bogom, O svom obraćenju i vjeri govori Andre Frossard”, Danica, 100/1981, str. 65–68. Nade i poticaji, “Sretna je osoba koja je prihvaćena”, Glasnik Srca Isusova i Mari- jina, 72/1981., br. 1, str. 16–17. Nade i poticaji, “Dječice, klonite se idola!”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 72/1981., br. 2, str. 54–55. Nade i poticaji, “Ljubav ne može varati”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 72/1981., br. 3, str. 90–91. Nade i poticaji, “Katolička je savjest čudna pojava”, Glasnik Srca Isusova i Mari- jina, 72/1981., br. 4, str. 126–127. Nade i poticaji, “Bez dobrote nema kršćanstva”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 172/981., br. 5, str. 164–165. Nade i poticaji, “Prije čovjekove bila je Kristova patnja”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 72/1981., br. 6, str. 202–203. Nade i poticaji, “Skok preko ponora”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 72/1981., br. 7, str. 240–241. Nade i poticaji, “Gdje nas Isus čeka?”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 72/1981., br. 8, str. 272–273. Nade i poticaji, “Vrijednost vjere u životu”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 72/1981., br. 9, str. 306–307. Nade i poticaji, “Trpljenje nije gubitak”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 72/1981., br. 10, str. 342–343. Nade i poticaji, “Oslobođenje ili spasenje”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 72/1981., br. 12, str. 414–415. “Šenoa kojemu se uvijek vraćamo”, Glas Koncila, 20/1981., br. 9, str. 11. Poznati, “Popularni pjevač i svećenik Garth Hewitt – Nikada ne treba gubiti nadu”, Ve r ita s , 20/1981., br. 2 (217), str. 14. Poznati, “Filmski komičar i redatelj Jacques Tati o sebi… ‘Ljubav je nešto najljep- še’”, Ve r ita s , 29/1981., br. 3 (218), str. 25. “Pučke pasionske pobožnosti”, Ve r ita s , 20/1981., br. 4 (219), str. 9.

81 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Galerija velikana, “Pravnik na Božjem oltaru”, Ve r ita s , 20/1981., br. (220), str. 11. Galerija velikana, “Učiteljica majke Pavla VI. na oltaru: Marija Ana Sala nova blaženica”, Ve r ita s , 20/1981., br. 12 (226), str. 10. 1982. Osmisliti život, “Vrijednost logoterapijske škole Viktora Frankla”, Danica, 101/1982, str. 72–76. Nade i poticaji, “Bog naš suputnik”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 73/1982., br. 1, str. 14–15. Nade i poticaji, “Iz Dalekog istoka”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 73/1982., br. 2, str. 44–45. “Na križnom putu”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 73/1982., br. 3, str. 76. Nade i poticaji, “Bog je za mene ljubav i život”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 73/1982., br. 4, str. 122–123. “Ljubav bez granica”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 73/1982., br. 12, str. 408– 409. “Plodna pjesnikinja lirskih ugođaja, U povodu 80. godišnjice rođenja Side Ko- šutić”, Glas Koncila, 21/1982., br. 9, str. 11. Likovi, “Ana Sironi među svojim barakašima – ‘I ja sam žena kao i druge’”, Ve r i- tas, 21/1982., br. 1 (227), str. 8. Iskustva, “Benediktinac o. Piers, proslavljeni planinar – Krist na vrhuncima”, Ve - ritas, 21/1982., br. 4 (230), str. 11. Iskustva, “Bio je na vrhuncu vojničke karijere – Od generala do kapucina”, Ve r i- tas, 21/1982., br. 6 (232), str. 20. Likovi, “Apostol proletarijata uzdignut na čast oltara – Don Orione”, Ve r ita s , 21/1982., br. 10 (235), str. 14. Likovi, “Vjera koja se rascvala u ljubavi – Gilbert Cesbron”, Ve r ita s , 21/1982., br. 12 (237), str. 18. 1983. “’Od vsega srca fala’, U spomen 50. obljetnice smrti Dragutina Domjanića”, Glas Koncila, 22/1983., br. 15, str. 9. “Nada sred pustoši, benedikta Bianchi Porro ne prestaje osvajati svijet”, Glas Koncila, 21/1983., br. 22, str. 15. Likovi, “Znanost ga dovela k Bogu – Lecomte Du Noüy”, Ve r ita s , 22/1983., br. 1 (238), str. 16. Likovi, “Neumorni poklonik duhovnih vrednota – Rabindranat Tagore”, Ve r i- tas, 22/1983., br. 2 (239), str. 14. “Osnivač uličnih siromaha”, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 74/1983., br. 4, str. 130–131. Likovi, “Biolog i nobelovac kao svjedok vjere – Alexis Carrel”, Ve r ita s , 22/1983., br. 4 (241), str. 14. Poznati, “Nobelovac Adolfo Perez Esquivel – Evanđeoski revolucionar”, Ve r ita s , 22/1983., br. 4 (241), str. 16.

82 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

Likovi, “U povodu desete obljetnice smrti – Jacques Maritain”, Ve r ita s , 22/1983., br. 5 (242), str. 14. Likovi, “Zapanjujući doživljaji kapucina Cecilija – Razgovor s Isusom i Gos- p o m”, Ve r ita s , 22/1983., br. 9 (245), str. 14. Likovi, “Životni roman bl. Josipa Kalinowskog – Od Sibira do Karmela”, Ve r ita s , 22/1983., br. 10 (246), str. 20. Obljetnice, “U povodu 100. obljetnice rođenja – Najveći lik u skulpturi 20. sto- ljeća”, Ve r ita s 22/1983., br. 11 (247), str. 14. Naši u tuđini, “Posjet našim vjernicima u Kanadi – Kod slapova Nijagare”, Ve r i- tas, 22/1983., br. 11 (247), str. 18. Obljetnice, “Pred 20 godina umro je veliki papa – Ivan Dobri”, Ve r ita s , 22/1983., br. 6 (243), str. 12. Obljetnice, “Uz 70. obljetnicu rođenja o. Werenfrieda – Najveći prosjak stolje- ć a”, Ve r ita s , 22/1983., br. 12 (248), str. 14. 1984. “Opjevajmo slavne muževe, U spomen 70-godišnjice smrti Ivana Zajca”, Danica, 103/1984, str. 86–89. Svjedočanstva, “Pio XII. u vrtlogu II. svjetskog rata – Nova otkrića”, Ve r ita s , 23/1984., br. 2 (250), str. 6. Iskustva, “Otvoreno svjedočenje monaha Alessandra Barbana – ‘Nisam bje- gunac!’”, Ve r ita s , 23/1984., br. 3 (251), str. 14. Iskustva, “Iznenađujuća odluka ugledne francuske obitelji Ferry – Zahvaćeni Božjim Milosrđem”, Ve r ita s , 23/1984., br. 4 (252), str. 12. Likovi, “Dobrovoljna žrtva jednog karabinjera – Umro da spasi bližnje”, Ve r ita s , 23/1984., br. 6 (254), str. 14. Obljetnice, “U povodu 60. obljetnice smrti Izidora Poljaka – Između ushićenja i stvarnosti”, Ve r ita s , 23/1984., br. 7–8 (255), str. 14. Likovi, “Sjećanje na plemenitu djelatnost nastavnice Viktorije Švigir – Zatoče- nica malenih i nepoznatih”, Ve r ita s , 23/1984., br. 9 (256), str. 14. Misije, “Osvajalačka snaga neumornog Marcella Candia – Misionar za naše vrijeme”, Veritas, 23/1984., br. 10 (257), str. 12. Obljetnice, “Uz treću obljetnicu smrti svećenika Ante Čondrića – Božji čovjek”, Ve r ita s , 23/1984., br. 11 (258), str. 18. Likovi, “U snu je gledala vlastiti sprovod – Nezaboravna Sonja”, Ve r ita s , 23/1984., br. 12 (259), str. 12. 1985. “Plemić po rodu i duhu, U spomen duhovnom velikanu Crkve don Josi Felici- noviću”, Danica, 104/1985, str. 203–206. “Vjernik, prevodilac, pjesnik, publicist: Uz 15. obljetnicu smrti Tona Smerdela”, Glas Koncila, 24/1985, br. 33, str. 9. Susreti, “Razgovor s o. Antom Gabrićem – Misionarovi ‘vitamini’”, Ve r ita s , 24/1985., br. 1 (260), str. 14. Likovi, “Starac koji je razumio znakove vremena – Don Alberone”, Ve r ita s , 24/1985., br. 2 (261), str. 12.

83 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Likovi, “Nevina žrtva – talijanski državnik i vjernik Aldo Moro – Do kraja vjeran”, Ve r ita s , 24/1985., br. 4 (263), str. 14. Likovi, “U spomen 50. obljetnice smrti Antonije Mesina – Mučenica djevojačke časti”, Ve r ita s , 24/1985., br. 5 (264), str. 12. Likovi, “Juli Loesch, hrabra pobornica za život nerođene djece – Pokret za ži- vot”, Veritas, 24/1985., br. 6 (265), str. 14. Svečanosti, “U Zadru proslavljena 700. obljetnica katedrale – Slavlje zadarske ‘ljepotice’”, Ve r ita s , 24/1985., br. 7–8 (266), str. 12. Likovi, “Pokrenut postupak za beatifikaciju – Popularna mama Nina”, Ve r ita s , 24/1985., br. 9 (267), str. 14. Likovi, “Razmišljanja književnika i kršćanina Itala Alighiera Chiusana – Krista nije moguće izmisliti”, Ve r ita s , 24/1985., br. 10 (268), str. 14. Likovi, “Uz 15-godišnjicu smrti pjesnika Tona Smerdela – ‘Treba poći svojim putem…’”, Ve r ita s , 24/1985., br. 11 (269), str. 14. Likovi, “Uz 200. obljetnicu rođenja Alessandra Manzonija – Neumrli umjetnik”, Ve r ita s , 24/1985., br. 12 (270), str. 14. Svjedočanstva, “Skromni kapucin o. Marie-Benoit Peteul – ‘Otac Židova’”, Ve r i- tas, 24/1985., br. 3 (262), str. 12. 1986. Svjedoci, “Oni na rubu života osvojiše srce o. Rittera – Mladi mu sad vjeruju”, Ve r ita s , 25/1986., br. 1 (271), str. 14. Likovi, “Proročke poruke Aleksandra Solženjicina – Svjetionik u mraku”, Ve r i- tas, 25/1986., br. 3 (273), str. 14. Sjećanja, “Uz prvu godišnjicu smrti Stjepana Hosua – Dobar čovjek”, Ve r ita s , 25/1986., br. 4 (274), str. 14. Svjedoci vremena, “Tragična i lijepa povijest Richarda Moorea – Dječak plavih očiju”, Ve r ita s 25/1986., br. 5 (275), str. 12. Sugovornici, “Kratki razgovor s franjevcem i umjetnikom Budimirom Cvitkovi- ćem – Umjetnost i pastoral”, Ve r ita s , 25/1986., br. 6 (276), str. 18. Likovi, “Nezapamćeno poštovanje profesoru Leonardu Bajlu – ‘Dolazi susret…’”, Ve r ita s , 25/1986., br. 6 (276), str. 14. “Duhovna veličina jedne divne starice: Dobra baka Šanta”, Ve r ita s , 225/1986., br. 9 (278), str. 12. Likovi, “Kako prognanik prosuđuje teologiju oslobođenja? Ugledni Brazilac”, Ve r ita s , 25/1986., br. 7–8 (277), str. 22. Likovi, “Veliki rezultati logoterapije znanstvenika Viktora Frankla – Kako biti smiren i zadovoljan?”, Ve r ita s , 25/1986., br. 10 (279), str. 14. Likovi, “Svjedočanstvo prof. Giorgia la Pire – Nada protiv nade”, Ve r ita s , 25/1986., br. 11 (280), str. 14. “Pobudna razmišljanja mislioca Delumeaua: Znanost ne vidi sve”, Ve r ita s , 25/1986., br. 12 (281), str. 20. “U Splitu se otvara veliki Crkveni skup: U susret Sinodi”, Ve r ita s , 25/1986., br. 12 (281), str. 15.

84 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

1987. “Zašto sam postao katolik, Malcolm Muggeridge priredio ugodno iznenađenje”, Danica, 106/1987, str. 57–59. “’Moja ambicija jest činiti dobro’, Viđenje i slutnje romanopisca Walkera Per- cyja”, Glas Koncila, 26/1987., br. 23, str. 13. Likovi, “Svjedočanstvo gojenaca don Grge Bučića – Predugo čekanje”, Ve r ita s , 26/1987., br. 4 (285), str. 12. Likovi, “U spomen 40. obljetnice smrti biskupa Jeronima Milete – Imao si veliko srce”, Ve r ita s , 26/1987., br. 5 (286), str. 12. Likovi, “Slavni glumac Alec Guinness govori o svom obraćenju – Crkva i danas privlači”, Ve r ita s , 26/1987., 6 (287), str. 20. Likovi, “Tragom života i rada dr. Biserke Grabar – Znanstvenik i vjernik”, Ve r i- tas, 26/1987., br. 7–8 (288), str. 18. Likovi, “Uz 60. obljetnicu smrti Đure Sudete – Kobna pratilja”, Ve r ita s , 26/1987., br. 9 (289), str. 18. 1988. Ljudi naših dana, “Strpljiva i beskrajno dobra”, Glas Koncila, 27/1988., br. 4, str. 7. Likovi, “Tragom poruke liječnika i pisca Paula Tourniera – ‘Pišem da ljudima pomognem’”, Ve r ita s , 27/1988., br. 1 (293), str. 20. Likovi, “Uz 60. obljetnicu smrti apostola katoličke mladeži – Sluga Božji Ivan Me r z”, Ve r ita s 27/1988., br. 9 (300), str. 12. Likovi, “Bespoštedno sebedarje Simone Weil – Kad bi svi kao ona…”, Ve r ita s , 27/1988., br. 10 (301), str. 10. Svjedočenja, “Potresno ozdravljenje Nade Belošević – Napustila kolica”, Ve r ita s , 27/1988., br. 10 (301), str. 14. Likovi, “Sjećanje na nedavno preminulog prof. Petra Šimunića – Čovjek Duha”, Ve r ita s , 1988., br. 11 (302), str. 13. Likovi, “Prisjećanje na omiljenu profesoricu Katicu Maržić – Nikad se nije tuži- l a”, Veritas, 27/1988., br. 12 (303), str. 12. “Svečana pohvalba (kolaudacija) orgulja u crkvi Svete Marije”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 33/1988., br. 5–6, str. 129–130. 1989. “Među najčitanijim piscima našeg vremena, Stručni i humani savjeti psihotera- peuta Pavla Tourniera”, Danica, 108/1989, str. 74–76. “Prva fešta u Šimunima na otoku Pagu”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 34/1989., br. 1–2, str. 34–35. Likovi, “Posvećeno uspomeni prof. Petra Starešine – S vjerom se preselio u zemlju obećanja”, Ve r ita s , 28/1989., br. 1 (304), str. 12. Likovi, “Sjećanje na don Eugena Šutrina – ‘Naš anđeo’”, Ve r ita s , 28/1989., br. 2 (305), str. 20. U spomen, “Sjećanja na prijatelja biskupa Miju Škvorca – Zaljubljenik u Crkvu”, Ve r ita s , 28/1989., br. 4 (307), str. 20. Likovi, “Uz 50. obljetnicu smrti pjesnika Milana Pavelića – ‘Htio sam učiniti nešto dobro…’”, Ve r ita s , 28/1989., br. 9 (311), str. 10.

85 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Događaji, “Pod geslom ‘Branimirova godina – korijeni kršćanstva u Hrvata’ – Veleslavlje u Ninu”, Ve r ita s , 28/1989., br. 10 (312), str. 8. 1990. “Nezaboravna legenda Francuske, uz 20-godišnjicu smrti generala De Gaullea”, Danica, 109/1990, str. 93–96. “Svećeničko ređenje nakon pet godina”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 35/1990., br. 1–2, str. 44–45. “U spomen preminulom svećeniku don Juri Meštroviću – Dobar kao kruh”, Vje- snik Zadarske nadbiskupije, 35/1990., br. 1–2, str. 44–45. Iz kulture, “Prije stotinu godina umro je Ivan Mažuranić – Ban pučanin”, Ve r ita s , 29/1990., br. 11 (324), str. 26. Odjeci srca, “Radost u životu”, Ve r ita s , 29/1990., br. 12 (325), str. 3. 1991. “Znanstvenik o svojoj vjeri, Dar uglednog profesora Jeana Delimeaua kršćan- skoj braći”, Danica, 110/1991., str. 59–60. Odjeci srca, “Nikome koristan?”, Ve r ita s , 30/1991., br. 1 (326), str. 3. Odjeci srca, “Samo ljubav osvaja”, Ve r ita s , 30/1991., br. 2 (327), str. 3. Odjeci srca, “Od korizme do Uskrsa – Vjera u Boga Oca”, Ve r ita s , 30/1991., br. 3 (328), str. 3. Odjeci srca, “Snaga za svagdanji život – Promašena misa”, Ve r ita s , 30/1991., br. 6 (331), str. 3. Odjeci srca, “Uskrsni poticaji – Uzrok naše nade”, Ve r ita s , 30/1991., br. 4 (329), str. 3. Odjeci srca, “U vremenu nakon Uskrsa – Vjera iznad svega”, Ve r ita s , 30/1991., br. 5 (330), str. 3. Odjeci srca, “Jačanje volje kao terapija – Postoji li krivnja?”, Ve r ita s , 30/1991., br. 7–8 (332), str. 3. “U povjerenju, Nasilje pornografije”, Ve r ita s , 30/1991., br. 7–8 (332), str. 4. Odjeci srca, “Tragovi prijateljstva – Kako te ljudi doživljavaju”, Ve r ita s , 30/1991., br. 9 (333), str. 3. Odjeci srca, “Vjernik pred teškim iskušenjima – Zašto Bog šuti?”, Ve r ita s , 30/1991., br. 10 (334), str. 3. Odjeci srca, “Studeni – vrijeme prisjećanja: Doživljaji onkraj groba”, Ve r ita s , 30/1991., br. 11 (335), str. 3. Odjeci srca, “Božić, usprkos ratu – ‘Rodi se u štali radi čovjeka’”, Ve r ita s , 30/1991., br. 12 (336), str. 3. 1992. “Ljubimac hrvatskog naroda…”, U spomen Ivanu Mažuraniću, Danica, 111/1992, str. 186–190. “U spomen don Ratku Šešanu”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 37/1992., br. 5–6, str. 63. Prisjećanja, “U spomen prijatelju svećeniku Ratku Šešanu – Pred tajnom tragič- ne smrti”, Ve r ita s , 31/1992., br. 6 (342), str. 20.

86 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji Prisjećanja, “U povodu smrti češkog kardinala Františeka Tomašeka – Naš prijatelj”, Ve r ita s , 31/1992., br. 11 (345), str. 23. 1993. “Zašto se isplati živjeti”, Danica, 112/1993, str. 104–106. Obljetnice, “Uz stotu obljetnicu rođenja Marije od Propetog Isusa Petković – ‘Spremna sam i krv svoju dati!’”, Ve r ita s , 32/1993., br. 1 (347), str. 8. Pitanja, “Svako vrijeme nosi svoje breme… Abolicija ili ne?”, Ve r ita s , 32/1993., br. 2 (348), str. 17. Pitanja, “Što poručuju uspjesi raznih sljedbi? Izazov naših dana”, Ve r ita s , 32/1993., br. 3 (349), 19. “Uskrs: Uskrsni Gospodin privlači ljude… Ne bojte se Krista!”, Ve r ita s , 32/1993., br. 4 (350), str. 6. Dozivanja, “Slušati stare velika je životna mudrost… Cvrkut ptice”, Ve r ita s , 32/1993., br. 4 (350), str. 13. Izlog, “Uz objavljivanje knjige dr. Stjepana Kožula – Žrtve ljubavi”, Ve r ita s , 32/1993., br. 5 (351), str. 7. Pitanja, “Kriza međusobnih odnosa”, Ve r ita s , 32/1993., br. 6 (352), str. 3. Odjeci srca, “Bez Boga duša zjapi prazna – Ljudi ga stalno traže”, Ve r ita s , 32/1993., br. 10 (355), str. 3. Odjeci srca, “Božićno domišljanje – Suputnik nas ne ostavlja”, Ve r ita s , 32/1993., br. 12 (357), str. 3. 1994. “Legenda dobrote, uz 30. obljetnicu smrti don Mladena Alajbega”, Crkva u svijetu, 29/1994., br. 3, str. 317–320. “Pročitao pedeset tisuća knjiga uzalud”, Danica, 113/1994, str. 106–107. “Svetkovina Tijelova”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 38/1994., br. 7–8, str. 101. Pitanja, “Zagonetke života – Granice znanosti”, Ve r ita s , 33/1994., br. 2 (359), str. 3. Pitanja, “Zagonetke života – ‘Izgubio sam vjeru…’”, Ve r ita s , 33/1994., br. 3 (360), str. 3. Poruke, “Što nam danas govori sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac? ‘Ne dajte se slomiti’”, Ve r ita s , 33/1994., br. 3 (360), str. 21. Pitanja, “Tko je kome dužnik? Osjećaj zahvalnosti”, Ve r ita s , 33/1994., br. 4 (361), str. 3. Pitanja, “Prihvaćati Krista, ne prihvaćati Crkvu? Crkva kao majka”, Ve r ita s , 33/1994., br. 5 (362), str. 3. “I one su zaslužne za zvanja: Monika i Barbara”, Ve r ita s , 33/1994., br. 6 (363), str. 15. Pitanja, “Što je potrebno za uspjeh? Ljudska zrelost”, Ve r ita s , 33/1994., br. 9 (365), str. 367. Pitanja, “Tko može riješiti probleme? Isusova poruka”, Ve r ita s , 33/1994., br. 10 (366), str. 19. Pitanja, “Oprostiti unatoč suludoj mržnji – ‘Tjerani na kanibalizam’”, Ve r ita s , 33/1994., br. 12 (368), str. 3.

87 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

1995. “Patnju treba osmisliti”, Danica, 114/1995, str. 102–103. Pitanja, “’Koji je najveći grijeh?’ Najveći grijeh”, Ve r ita s , 34/1995., br. 1 (369), str. 3. Likovi, “Umro obljubljeni šibenski kanonik, mons. Rafo Benamati – Svećenik kojega smo morali voljeti”, Ve r ita s , 34/1995., br. 2 (370), str. 16. Pitanja, “Što znači Marijin pristanak? Veliki Gospin izazov”, Ve r ita s , 34/1995., br. 3 (371), str. 3. “Iskrice”, Ve r ita s , 34/1995., br. 4 (372), str. 19. “Iskrice”, Ve r ita s , 34/1995., br. 5 (373), str. 11. “Iskrice”, Ve r ita s , 34/1995., br. 6 (374), str. 23. “Iskrice”, Ve r ita s , 34/1995., br. 7–8 (375), str. 19. “Iskrice”, Ve r ita s , 34/1995., br. 12 (379), str. 9. 1996. “Tko je tvoj Bog?”, Danica, 115/1996, str. 80–81. “Bio sam robijaš”, Marulić, 4/1996, str. 683–687. “Iskrice”, Ve r ita s , 35/1996., br. 1 (380), str. 15. “Iskrice”, Ve r ita s , 35/1996., br. 2 (381), str. 17. “Iskrice”, Ve r ita s , 35/1996., br. 4 (383), str. 17. “Iskrice”, Ve r ita s , 35/1996., br. 5 (384), str. 19. “Iskrice”, Ve r ita s , 35/1996., br. 7-8 (386), str. 21. Kultura, “Uz 600. obljetnicu ustanovljenja – Prvo hrvatsko učilište”, Ve r ita s , 35/1996., br. 9 (387), str. 18. “Iskrice”, Ve r ita s , 35/1996., br. 10 (388), str. 21. “Iskrice”, Ve r ita s , 35/1996., br. 11 (389), str. 7. “Iskrice”, Ve r ita s , 35/1996., br. 12 (390), str. 19. “Podmiren dug, Dvanaestorica naše umorene braće”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 41/1996., br. 5–6, str. 150–151. 1997. “Nepokolebiv u obrani crkve Božje (časnoj uspomeni Alojzija kardinala Stepin- ca)”, Danica, 116/1997, str. 94–95. “Iskrice”, Ve r ita s , 36/1997., br. 1 (391), str. 23. “Iskrice”, Ve r ita s , 36/1997., br. 2 (392), str. 21. “Iskrice”, Ve r ita s , 36/1997., br. 3 (393), str. 21. “Iskrice”, Ve r ita s , 36/1997., br. 4 (394), str. 25. “Iskrice”, Ve r ita s , 36/1997., br. 5 (395), str. 23. “Iskrice”, Ve r ita s , 36/1997., br. 6 (396), str. 21. “Iskrice”, Ve r ita s , 36/1997., br. 7–8 (397), str. 15. “Iskrice”, Ve r ita s , 36/1997., br. 9 (398), str. 21. “Iskrice”, Ve r ita s , 36/1997., br. 10 (399), str. 9. “Iskrice”, Ve r ita s , 36/1997., br. 11 (400), str. 9. “Iskrice”, Ve r ita s , 36/1997., br. 12 (401), str. 15.

88 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 studije, rasprave, eseji

1998. “Praznovjerje u modi”, Danica, 117/1998, str. 209–210. “Iskrice”, Ve r ita s , 37/1998., br. 1 (402), str. 11. “Iskrice”, Ve r ita s , 37/1998., br. 2 (403), str. 11. “Iskrice”, Ve r ita s , 37/1998., br. 3 (404), str. 11. “Iskrice”, Ve r ita s , 37/1998., br. 4 (405), str. 11. “Iskrice”, Ve r ita s , 37/1998., br. 5 (406), str. 11. “Iskrice”, Ve r ita s , 37/1998., br. 6 (407), str. 13. “Iskrice”, Ve r ita s , 37/1998., br. 7-8 (408), str. 11. Literatura: Bibliografija Glasa koncila (1962. – 1973.), Zagreb, 1973. “Bibliografija trideset godišta časopisa Marulić”, Marulić posebno izdanje, HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1998. Brbinj kroz povijest, u povodu 800. obljetnice župe Brbinj, Zadar, 1995. Društvo hrvatskih književnika, leksikon, Most/Bridge posebno izdanje, Zagreb, 1991. str. 65. Glas Koncila, Zagreb (od 1974. do 1989. godišta) Glasnik Srca Isusova i Marijina, Zagreb, (od 1963. do 1983. godišta) Grbelja, Josip i Marko Sapunar, Novinarstvo /teorija i praksa/, Zagreb, 1993. Grgec, Radovan, “Na spomen don Žarka Brzića (1922-1998)”, Danica, 1999. Hrvatska kršćanska bibliografija, sv. 1. za 1959., Zagreb, 1977. Hrvatska kršćanska bibliografija, sv. 18, 1976., Zagreb, 1980. Hrvatska kršćanska bibliografija, sv. 19. 1977., Zagreb, 1986. Hrvatski biografski leksikon, sv. 2, Bj – c, Leksiografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1989. Ivančić, Tomislav, “Žarko Brzić, Nade i ohrabrenja, Poruke pronicavih umova čovječanstva”, Bogoslovska smotra, 1978., br. 3–4, str. 355. Katalog autora, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb. Kero, Pavao, “Svećenici Zadarske nadbiskupije ubijeni i osuđivani od Drugoga svjetskog do Domovinskog rata”, u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 21. studenog 2007. u Zadru, Zadar i okolica od Drugoga svjetskog rata do Domovinskog rata, HAZU, Zagreb – Zadar, 2009. Leksikon članova Društva hrvatskih književnika, Ususret stogodišnjici društva 1900. – 2000. Riječ, Vinkovci, 1999. Lubina, Petar, Marija vjerski list za Marijine štovatelje, Bibliografija (1963. – 2012.), Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, Split, 2013. “Nasmijano lice Marice Stanković, Poruka vedrine”, Glasilo postulature Službe- nice Božje Marice Stanković, Zagreb, 2010., br. 4, str. 16–18. Škunca, Bernardin, “Za one koji ne čitaju Karla Rahnera”, Glas Koncila, 1973, br. 4, str 15. Šutrin, Rozario, “don Žarko Brzić”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, 1998., br. 9–10, str. 312–313. Šutrin, Rozario, Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja, Naš ponos i poticaj, Nadbi- skupski ordinarijat, Zadar, 2002.

89 studije, rasprave, eseji ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Veritas, glasnik sv. Antuna Padovanskoga: (1962-2012) 50 godina, Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Zagreb, 2012. Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Nadbiskupski ordinarijat, Zadar (od 1956. do 1998.) Vodič Arhiva Zadarske nadbiskupije, Državni arhiv – Zadarska nadbiskupija, Za- dar, 2012.

Luko Paljetak

90 POEZIJA Luko Paljetak

Nebo za duga rastajanja*

Posudba U meni sve je tvoje, posudili su meni tebe na neko vrijeme za koje ja, ovako naivan kakav jesam, vjerovah da je vječno, zatim su uzeli te, bez riječi, sad se pjeni i buni more pokraj tvog groba jer ja tako ne smijem buniti se, u meni sve je niječno, poričem sunce, mjesec, svitanja, dan i tminu, a nisu oni krivi za ovu tešku krađu; oteli ipak nisu najvrjedniji tvoj dio u meni, premda i sad trude se da ga nađu, a nè mogu ga naći, ne zna se gdje se skrio; i oni, kao ì ja, boje se u dubinu

takvu zaronit; tvoje u meni sve je, tvoje, ali ja sad svoj nisam, ne zna se tko tu tko je. 29. VIII. 2019.

Mozart Na tvoj grob kada dođem čini mi se da čujem Mozarta, neki kvartet njegov, sonatu, malu muziku, noćnu, ne znam da li u sebi psujem ili u sebi molim, a svede se na isto dok vraćam se polako zureći prema žálu gdje hridi grize more besprijekorno i čisto;

* Iz neobjavljene zbirke Nebo za duga rastajanja.

91 poezija ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 ne vjerujem da ležiš, a ležiš tu, pod onom kamenom, tvrdom pločom: ti si prekrhkè građe za taj pokrivač, težak; povremeno sa zvonom oglase časne sestre u samostanu lađe pozdravljajući; možda Bog Mozart je i tješi tebe i mene tako da se što prije riješi tvoje i moje tuge, dosta je túgā Njemu, svejedno, bez nje nema radosti, sve u svemu. 30. VIII. 2019.

Buldog Buldog bih htio biti a ne to što sam sada, cijenili bi me više, opasan ja bih bio (a nisam ni za koga osim za sebe), ljude opake grizao bih, i druge, tko da svlada krvòločni taj nagon u meni? Ja bih htio ubiti boga zato što mu se stalno nude opcije mnoge, razne: uzeo mi te; lajem, a nisam pseto, nisam ni čovjek, ne znam vrstu u koju sada spadam, odakle jesam: pas najbliži mi je, lavež, koji je sad moj glas, nikamo neće stići, potporu neku čvrstu dobiti neću, lajem, istodobno se kajem uzalud, sada već je prekasno: ja sam štene bezopasno, ja crv sam od muža i od žene. 3. IX. 2019.

Bat Ne treba tući boga po glavi, tako kažu, a ja baš imam spreman drveni bat, njim tukla moja je majka meso (a rijetko ga je bilo), ne boli boga ništa – mislim da ipak lažu da ništa ga ne boli: postoji neka mukla tužaljka naša negdje u njemu; kako mılo u kiši bog na zemlju pada i kvasi travu i sočnim čini one grozdove što će krv i njegova i naša postati, kao smjesa jedinstvena od koje živimo; svaki crv ključ je u tajnu, ne znam tko je taj što u glavu unio nam je prve stihove i nèbesa

92 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 poezija pretvorio u papir, i pòstoji gdje dvoje potvrde ga, svejedno na kojoj strani stoje. 4. IX. 2019.

Kiša Dok pada ova kiša od koje kisnu laste posljednje, kvasi li ti sklopljene kapke dolje pod pločom kao ispod sklopljene knjige? nije to kiša, nije, to sam ja koji sada kolje oblake oštricama svog srca što je prije zaista bilo blago a sada samo tmaste ostavlja stope, zlı  su zaista svi: i oni gore i ovi ovdje, a tu sam, pismo sitno pisano ovom kišom poslat ću na adresu na kojoj možda jesi i čut ćeš kako zvoni posuđe što ga perem bez tebe, znam da hitno usnuti moram, možda snovi me sad donèsu do tebe, kad ti k meni ne smiješ; svete hulje ne daju ti: u tijelo negdašnje tvoje bulje. 4. IX. 2019.

Zvjezdane maćuhice Zvjezdane maćuhice padaju na tvoj grob, a ja ti samo suze donosim, to je slab zaista dar, a nemam drugi jer ja sam rob pustoši svoje sada i to ću biti, rab božji i tvoj, onako kako to kaže Tin što stih u meso sebi zabada kao klin; ništa ti ponuditi ne mogu nego san o tebi, koji nikad ne posjetiš a mrak ozari se na samu pomisao, a dan pomakne sunce tvojim rukama, sklopi brak sa svakom tvojom slikom; bila si meni muž, ja tebi žena, bili spirala smo što puž svaki je riše zato da nama bude hod: tvoja je sada zemlja a moj je sada svod. 2. I. 2020.

93 poezija ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Noćna glazba Obasja sunce kuću ali ja sav se ježim, sve previše mi jasno postane, stol je stol, a više to i nije, ni postelja, ni vrata, premda otvaraju se, ni prozori, i sol što južni vjetar s mora donosi je i hvata za njih se, slatka meni sada je, hranim svježim podacima se noći protekle, premda pamtim slabo ih, slušam glazbu noćnu iz cijelog svijeta, a sve je usko, jedva u samog sebe stanem kad ustanem, ne mogu vjerovati da plamtim dulje od svijeće koja cijelu noć gori, smeta njena mi kratka trajnost, zato iz tame planem i izgorim na svojoj lomači, poput sveca: trebali smo još više, a nismo, biti djeca. 6. I. 2020.

Izgubljeni um Mislim da nemam uma, i ne treba mi, ima mjesec ga, ima krumpir, imaju ga i neki političari, to je dovoljno, ja ne želim bilo što na taj način imati, meni zima potpuno dovoljna je, zrakama sunca vrelim prepuštam češljugare i časne sestre, meki previše jastuci su moji, a misli tvrde, razaraju mi čelo, a ja sam iza njega potpuno sam̑ u društvu što bolje bi mi bilo da ga i nemam, zvijezde nekima strašno smrde i ja ih posve shvaćam, prijatelj ja sam njega, ali i visibaba, znam da im nije milo što ih baš tako zovu; često sam ja bez uma: vide se samo stabla a ne vidi se šuma. 6. I. 2020.

94 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 poezija Kazna Svaku se večer svučem i legnem posve nag u postelju i dugo ne mogu zaspat, gledam nekakav program koji uspava me, i zatim prenem se i na isto mjesto se opet vratim, a čini mi se kao da nije isto, predam onom se koji onom se koji bolji od mene je i trag bolji će ostaviti, za tobom pođem, ruku pružim na tvoje mjesto, vratim se kao gubav i leprozan i hivom zaražen, nađem praznu dionicu u onoj postelji gdje je ljubav bila gnoj, gdje smo mogli posadit sve, za kaznu ujutro odjenem se i prenem prema zvuku imena tvoga, skuham kavu i zatim sjednem za stol i postojati i ne htjednem i htjednem. 6. I. 2020.

Zapovijed Prestani! Nemoj više glumiti da si mrtva, jer nisi, jer da jesi zašto bih onda živ ovako bio, reci, a jesam; znam da ležiš u grobu onom kao nekakav otpad, kriv na nebu i na zemlji netko je, ti si žrtva proždrljivoga stvora nekog i sada bježiš neprestano kroz šumu zvijezda na ovu stranu, življa od bilo koje jabuke koja slatka ne postaje zbog onih koji je jesti kane, nego zbog onih što je nikada, jer je glatka, doseći neće moći: ja jesam; moje dane uzmi za svoje, rijetke, ako ih urazúmim; ne glumi da si mrtva, dosta je što ja glumim da sam živ. 6. I. 2020.

95 POEZIJA Tomislav Marijan Bilosnić

U besanoj toj Granadi*

Kada se prospe nebo (Ljubavna, s posvetom)

Kneževske je ona krvi a Ciganka u Córdobi def u prsten pretvara

Zelen vjetar jednoličan i naranču od kristala broncu srebro razlijeva

Put zrcala njena bedra svaki pokret pun jezika pun jezika puž i sokol

Ona blista, prsti zvijezda vez maurski vez kotarski magnolije stijenke sunca stegna majušna

Volimo se, bik i trava zelena i mlaz neba suknja vrbe u noć pala Ona gola, u nesanici zvona zvone U besanoj toj Granadi u Zemuniku pod maglenim iglicama cedra rastegnuta u harmoniku Córdoba

* Ciklus pjesama iz zbirke u rukopisu “Naranče Federica Garcie Lorce”.

96 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 poezija S očima bunarima i rukama valovima Dok mi vino ona lije hladna vatra me polijeva noge trske obla krošnja njena tijela tvrdi kamen bedro njeno zid u noći na vratima

Na konju crnom ona jaše a ja pijem do dna plašta iz čaše lomne s čekićima u petama

Kristal sijeva i sječivo njene oči od kupina Kada smilje dan proguta ispod Paškog mosta sva od pjene i dalijâ na ležaju s preponama mahovine ona pjeva ona pleše sva se topi u ranama

Kose njene uplašene preko noći prebačene preko rijeke preko vjetra preko svile od Seville u smaragdu Zrmanje

Za bršljan se tijelo hvata jutro rano oko vrata sunce boje njenih grudi plava svila ogrtača i rzanje sunca hata rascvjetala perunika nagost njena od koralja

Djevojčica obnažena breza bijela svijetla riba vodoskoka mlijeko noći u zvijezdama Kneževske je ona krvi a Ciganka smokva vinjeračka

97 poezija ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 U Granadi

Krvareći moja čaša puna vina kristal svježi nož u svili Živjela mi u tom cvijetu u Granadi dom i murva i metvica našeg vrta i grlice Zemunika preselile evo s nama u ulice mjesečine u Granadu

Usred noći na ulici klikće ptica zmija pregrijana Usred noći crne ruže na verandi svojim hukom sova sva od leda zoru mi priprema

Luna posvud uzdrhtala i vunena u krošnji palme zvuk gitara i metala svi vjetrovi iznad travnja i sva vatra u travama i orlovi, konji nijemi u Granadi pod stablima naranača kotrlja se sunce staro

Od izvora val za valom i gitare niz puste stube prelijevaju pakost neba ravnodušna vodu tugom zazelene

Ulica je strma sjenovita u Granadi sve do neba vijenac ruža

98 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 poezija u Granadi s vrčevima punim vina i tišine

S gnjevnom ružom na prsima u Granadi krijestâ noći bik je crni topot konja i nakovnja

U Granadi, u ljubavi

U Granadi, u Granadi tren izgubljen pa u nadi ja prolazim ulicama po žicama na gitari

U Granadi, u ljubavi šipak nosim ja naranči oganj vina u kulama i maslina u snovima

U Granadi, u Granadi koža moja na gitari srce drhti kao trska ona pleše voda teče bez povratka

Naranča

Naranču sam joj dao lavu je popila

Naranču sam joj dao a mi smo kroz vatru prošli Potom smo gasili strast u modrim sjenama Tijelo naranče u zlatnoj vodi svjetlost satire

Naranču sam joj dao u Granadi, i vino popio dok ulicom je drhtao vjetar istočni Uze je s cvijetom zajedno

99 poezija ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 i rumena djeva postade Slani jezici sunca u novu nas zoru odvukoše

Ptica u ulici sv. Jeronima

U stidu dršće, u strahu treperi u ruci mog dječaka ptica ispala iz gnijezda zatečena u zreloj naranči

U ulici sv. Jeronima u kamenu blijedo lice serafina plava ptica čarobnica Pod drvetom poput lutke odsječena je od neba cik dječaka iz grla njena

Njena krila sagorjela u večernjoj dugoj traci sjena Crna ptica, bijelo nebo Gradski plamen u prozorima, ptičji jezik u grudima

Pronaći joj gnijezdo neba što se diže iznad vode moj je dječak htio riječ visoku poput vjetra Naranču je ptici dao i poljubac komad kruha, uzvikujući: leti ptico u noć svijetlu u zori se ti ugnijezdi

U pustome gradu dječak pod naranču pticu stavi bolnu pticu k’o gitaru da zapjeva tajnim glasom dalekoga Zadra

Zemunik

100 POEZIJA Boris Domagoj Biletić

Do akuzativa*

Babin (s)pâs

črno, ča ga je to? nî bilo nî suro nî koluor. črno znak je udvajk i zavajk črno mu budi. z črnin u sebi i z sobon u črnen kad si oblaku. črnoj ziemlji črnen veštitu modrni (kako i naše stare čekajuć muže si z mora valje tamo ća svita kraju svita kraju). na cimitru u kapelici eli kasi priskaču se skasi. aš črno pije u se te upije i nebu daje na poslidnju besidu Ocu i Sinu i Duhu. a svetost pak šenj je uona ga striže i riže črnu škurinu i škuru črninu. je prebučiva znutra dušu minja joj kambijiva črnini grdoj nenavidnoj ma čoviku spodobnoj. kako i najlipši litnji dan u sjaju rajskih koluri. ter iš ga sad na  najzad: babin (s)pâs!

* * *

* Izabrane su za ovu prigodu pjesme iz dvaju rukopisa u nastajanju. Prvi je čakavski (mješavina nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora), zasad bez naslova, a drugi pretežito štokav- ski, mjestimice “makaronski”, sastavljen od “autobiografskih zapisa”, dionica, formom pjesama ili pjesama u prozi – uglavnom pulske tematike iz 1960-ih i 1970-ih – radna naslova “Razvaline”. U obama tekstovima tzv. lirski su subjekti, ili kako ih god nazvali, mnogi, dakle različiti i ponegdje razrožni, a skromna je nakana piščeva omogućiti govorenje/”svjedočenje” istodobno iz različnih motrišta i perspektiva, svakako dijaloški. Uz ovaj vrlo kratak izbor možda bi ipak koristan bio tumač nekih riječi ili pojmova, no namjerice je izostavljen: što ima biti općenito razumljivo, bit će, nadam se makar u glavnim crtama, takvim i bez tumačenja lokalnoga kolorita. (Op. aut.)

101 poezija ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Razvaline

43. u istoj je ulici, adžijinoj, pekaru prije onoga tamo rata držao barba đovanin steraj (giovanni sterai), turbo puležan, otac očeva vjenčana kuma pak su došli komunisti (dobrohotni kakvi već jesu) i samo uzeli “fašistu” njegovo, ali ipak dalo mu predradnik biti, nešto kao mali šef u svojoj/”svojoj” pekari, te se vraćamo odnekud mama, tata i ja virnem kroz prozorčić, na prstima a milina od mirisa, sav centar vonja po najlipšin hlibci kruha, najbolji na ten svitu – kruh pulski, ćo! pak će barba đovanin: pićo ma ke grande ke ti šon ti, ara kva, te vol una biga? ma jena lipa mala biga jušto za te, a ja si i danas rečen to ča sad na  pišen ma pak jušto to: nikad, nikad boljega kruha, nikad mai…

50. verudicu požderala verudela podstinje usisala saccorgiana (sakorđana za penzižće tzv. jna) u pripetavanju zavičajnom benito je danas mrvu pred jozom! zar mussolini pred brozom? ovome brionskom ionako pucao kurac, k’o istima danas, od brijuna do japana i natrag; za nas (neke) ovdje mrtva je utrka diktatorâ prema fotofinišu koji se još ne nazire

52. šlauf, budel od kamioncina ili crna duš(ic)a velikog kotača kako tko, ali svi smo plivali, samo “seljaci” nisu imali šlaufe ja i sestra svatko u svome dječačke frizurice crno-bijela fotka napol ‘zgužvana ne laže: oči nam pune svijeta znatiželje i neke srećice ništa ne razumijemo ili malo a sve naslućujemo, osjećamo; kao da je lalica oduvijek bila tu kao da nikad nisam bio sam

102 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 poezija

53. đovani, kina i ja na istrinom stadionu (izvorne n.k., a ne ove današnje falš) starome gdje je gazda nad gazdama bio vječni oružar šorbola desna montažna tribina zahrđala istra : dinamo vinkovci neka druga liga, nema veze jača od svih prvih danas na brdašcu preko puta novo rodilište, u njemu biba i domagoj od tri dana kada ću ga vidjeti kad ću se vratiti s faksa izvanrednih predavanja nama iz provincije? i to baš ovaj vikend moram u onaj zagreb gore osjećaj da si daleko od kolijevke, on već raste a ti još učiš za neko bolje sutra i došlo je i prošlo to i jesmo stigli i prestigli ostvarenje svojih snova, nadanja, iluzija; najljepši dečkić na svijetu toplina, iskrenost, osmijeh koji ne ostavlja dvojbi čistoća sáma, zavazda s njim sam i rođen i nekako umro

54. oštarija poreč, praonica lavanderia, astra prva istarska samoposluga tzv. televizija mali mliječni peko planika borovo kraš pa karićem niz ulicu (onda dogradili kazalište, tako izbrisali igralište) muzička škola milicija žiška i dr. obrtnici pa metražna roba živežne namirnice roba mješovita posuđe štolveri i sve drugo na komad rinfuza penje se najljepša kvartovska guza škalama doseći baš ono tamo na vrhu jer mama je rekla, čuj dobro, baš to kupi onda te najlonke na crtu straga i borosane a negdje ispod pulta

103 poezija ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

zacijelo lakirane tanke štikle one za probosti svako muško nema sitnog pa ti vraća bombončić ili žvakaću domaću jadnu a ne tršćansku perfetti (koji miris koja boja koja kutija!) i dok si rastao nju su, butigarku, toliko okretali te je skrenula kao i ja pogledom ne poželjeh je ostarjelu ni vidjeti a na srednjem kiosku korza španjuleti opet kus po kus iliti cigarete na komad njih kupuju mornari pa će fotografu uspomena iz jna, livo/levo sam ja oni tamnoplavi zimi a ljeti bijeli drugi su bili smb ili nebeskoplavi ti su letjeli ili puzali besmisleno za koga? za tita! za koga? za partiju! za koga? ali mornari su nekako bili kao naši poneki bar…

56. to je vrijeme kad je korzo bilo korzo ex giardini a danas ex korzo i tako vicoovski smisao za povijesne mijene vječno ukrug u miloj našoj provinciji to je vrijeme đanija laštika rudija nanda bote i takvih da se ne umisle gospari kako drugi nemaju svoje oriđinale lere i druge fotoreportere trenutka koje ponesoše u vječnost na posljednji monteđiro (tako izgovaramo a furešti i pišu) tisuće srca vijetnamki jakni cokula vojničkih jeftinih parfema neusporedivih frizura bez njege i ona tada jedna jedina, kako sam treperio kako sam nedugo poslije u ravnicama zagrebačkim maglenima s njom (iz)gorio a eto je i danas još vrlo sjaji i zrači kad prođe mimo, svake prijestupne pa ako te rječica njena imena smiruje ona te ne može ostaviti mirnim mir(is)na sad već bakica s iskustvom koje ja nažalost nikad neću imati, ne

104 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 poezija

59. a ovo ti je njemačko-hrvatski iz četrdeset i četvrte, šamšalović bio s nama na blajburgu kod nekih i vratili ga mi, nadživjele knjige ljude; joj, gospođo profesor, nemojte pred malim!; hmdaaa oprostite; evo, borise dragi, čujem počeo si s njemačkim, je li?, sjajno, znam ti profesoricu, bile smo zajedno na preparandiji, krasna gospođa puno ćete od nje naučiti i lijepo mi je pozdravi, reci samo od vaše šulkolegice, znat će ona već nema nas odande u istri mnogo i svi po istom dekretu; mama, što je dekret?, to jeee… put sine put, tako sam i ja došla; aaa glaj-burg, tata, šta je? ništa… ma isto put, ali malo duži i daj si lijepo umotaj rječnik nemoj u onaj masni papir!; a šta kad nema tako velikih plastičnih košuljica?; onda bolje ništa to i tako ne nosiš u školu drž’ si ga doma i čitaj jer što više jezika znaš…

* * *

Fellini, Zvane, Did i King

Da ne se zabi uno ča je bi zavapi žienso mojega dida, uni črni Kralj ‘merikanski ča su ga z pištuolon, I had and I still have a dream: sprid miljun črnih – dati jisti lačnen, golega ubući, čovika uzjubiti, svit cili (za potribu pisme vržmo čakavci) – črnih da črniji ni črnji ne moru bit. I Črnja mrež njimi: e, to bi bilo jeno čine, velo čine… “Fellini njim samim”. Ma ke film, make this film!

105 poezija ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 I vi’š, dite moje: to ti se zuove i tako se reče imati besidu i riječ i rič, prisègu za samo, samo jedan minji, ma čovikoljubni san.

Nagradna

Tako mi svega što izgubih, naći ću i nositi do beskraja. Koga ili što?

Boris Domagoj Biletić

Pula

106 POEZIJA Marina Čapalija

Pjesme

Kad naškrabaš rič

o moru zaklopljena su vrata o cablu dozivlje ponistra o škoju zašerana

izliješ čuješ zelenu, čelestu, modru a ne čuješ a u škrapi se zacakli sol čuješ da te joči zabolu a ne obadaš

primi te zemlja i samo rič u ligo od ošljarine naškrabaš nad tobon se grane rastvoru o škoju i nebesa zazvonu o cablu o moru zatuži vala dišperana

107 poezija ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

I gledaš I sanjaš

škure oči kuć glase i škure oči i smij gledaju u te (višje) suze duple sanjaš iz zrcala mora kuće i ograde i s kraja i pute troduple iz duše ne greš duplje ne pasaješ ne budiš se

sanjaš glase

Učiš se

kako će bit brez tebe kaštigaješ se ka da moreš znat pričine spravljaš gačice zaboravljaš s mrtvima se spominješ š njima se razgovaraš

kako je ne bit prin kako je ne bit doklen si živ

učiš se Marina Čapalija

108 POEZIJA Željko Bajza

Jaganjac pobjednik

Svet je stvoren prema onomu teri je najjakši, on je početek i svršetek sega, alfa i omega. On je akumulator božanske energije. Ali poznata je i misa svetog Grgura teremu se, dok je misil, prikazal na oltaru izrugani i poniženi lik rezgolićena i izranjavana Krista okrunjena trnovom krunom, držeći trstiku kao vladarsko žezlo u ruci. “Ecce homo! Evo čovjeka išibanoga, izmučenoga i izruganoga Krista”, Pilat ga tim riječima pokazuje svjetini. A ona viče: “Respni ga.” Pilat odgovara: “Uzmite ga vi i respnite ga. Ja na njemu ne nalazim krivnje.” Duh života davnih dana pomalja mi se navek vu sećanju. Pune je toga krenule naopak od kad se svet zaglibil vu nepravdu, otkad je svetom zavladala frivolnost, lažna znanost tera je aždaja. No nepravda se navek more sprečiti. Pitanje je same pod koju cenu. I traje tak velika borba na male scene, horor vu terom glavni glumec bije bitku ze sudbinu, a dostojna ovca bele vune dat će “harcujučemu”. Bore se janje i lav, a same Jaganjac Božji, Jaganjac pobjednik more otpreti knjigu ze sedam pečatov – knjigu budućnosti.

Željko Bajza

109 POEZIJA Vinko Hajnc

Život je lomna sjena

Kada nestane svijeta hoće li nestati i boga ili će poći s nama na drugu stranu pakla ili raja nastaviti svijet plačom duša

Ako tada ostanemo napušteni u ovom zlu i ovoj tami kada duhovi noću napajaju bol bogu neće biti potrebne naše molitve nataloženi jad u vječnostima što su prošle ispunile su Njegov zagrljaj

Ako je istina da ćemo jednom sve izgubiti ostavljajte znakove za sobom jednom ćemo opet sve naći

Svatko je sam sa svojom daljinom ostat ćemo nedorasla stvorenja što nikada neće doznati da je život lomna sjena nedozreli mit svijeta

što svakodnevno ne buneći se Vinko Hajnc u podzemlje bakljom silazi (1942. – 2020.)

110 OBLJETNICE Zrinka Blažević

Aelius Lampridius Cervinus / Ilija Crijević (1463. – 1520.) Carmina / Pjesme

Ove se godine navršava petstota godišnjica smrti dubrovačkoga humanistič- kog pjesnika i prozaista Ilije Crijevića (Aelius Lampridius Cervinus, Dubrovnik 1463. – Dubrovnik, 15. IX. 1520.), koji se prema jednodušnom sudu povje- sničara književnosti i klasičnih filologa ubraja među najveće hrvatske pjesnike latinskoga jezičnog izraza. O tome bjelodano svjedoči i činjenica da je taj ta- lentirani učenik uglednih humanista Tidea Acciarinija i Pomponija Leta 1484. godine u Rimu okrunjen lovorovim vijencem dobivši prestižni pridjevak poeta laureatus. Međutim, već krajem 1480-ih godina Crijević se vraća u rodni grad gdje ostaje do kraja života. Ondje obnaša različite javne službe (gradski odvjetnik, stonski kastelan, kastelan tvrđave Sokol, rektor dubrovačke gimnazije) da bi se nakon suprugine smrti 1510. godine zaredio i postao kanonik. U tipičnoj humanističkoj maniri Crijević svoju poetiku gradi na zasadama rimskih elegičara, epičara i satiričara (Tibul, Propercije, Ovidije, Katul, Vergilije, Lukrecije, Lukan, Stacije, Silije Italik, Klaudijan, Marcijal i Juvenal) i antičke kršćanske poezije (Juvenko, Ciprijan Gal, Paulin iz Nole, Prudencije). U Crije- vićevoj su zbirci zastupljene pjesme vrlo raznolike svjetovne i nabožne tematike u raznim pjesničkim formama (himne, ode, epigrami, elegije i epiliji). Njihova je metrička struktura također vrlo raznovrsna – iako pretežu elegijski distih i heksametar, mnogo je pjesama sastavljeno u hendekasilabu, jambu, holijambu, gli- koneju i sapfičkoj strofi, što svjedoči o Crijevićevu iznimnom versifikacijskom umijeću. U kompozicijskom, sadržajnom i estetskom pogledu ističe se ciklus ljubavnih elegija Flaviji iz četvrte knjige Pjesama, zahvaljujući kojima je Crijević i stekao pjesničke lovorike. Kao što bjelodano dokazuje opus Ilije Crijevića, vrijednost hrvatske neola- tinske književnosti uvelike nadilazi granice nacionalne kulture, mjereći se s naj- većim poetskim ostvarenjima europskoga humanizma. Stoga sam ovaj jubilej iskoristila kao povod za pokretanje ambicioznog projekta kojim bi se hrvatskoj javnosti u prepjevu učinio dostupnim Crijevićev poetski opus koji je prvorazre- dan primjer hrvatske humanističke pjesničke produkcije. Zahvaljujući činjenici da je prijedlog naišao na razumijevanje i potporu Matice hrvatske kao vodeće kulturne i nakladničke institucije zadužene za očuvanje i promociju hrvatske književne i kulturne baštine, uskoro će svjetlost dana ugledati cjelovit hrvatski

111 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 prijevod zbirke Crijevićevih pjesama koju je prema latinskom autografu Vat. lat. 1678 priredio i objavio Darko Novaković (Usp. “Autografi Ilije Crijevića (I): Vat. lat. 1678”, Hrvatska književna baština, knjiga 3, Zagreb, 2004, str. 9–251). Kao najavu hrvatskog izdanja Crijevićeve poezije, ali i ilustraciju njezinih uistinu vrhunskih tematsko-sadržajnih, versifikacijskih i estetskih dosega, donosim kratki prikaz spomenutog izdanja Crijevićevih pjesama. Crijevićeva pje- snička zbirka objedinjena u Vatikanskom rukopisu br. 1678 obuhvaća 240 pjesama u 7 knjiga (8256 stihova). U nju su uvrštene tematski, stilski i metrički vrlo različite pjesme, koje pružaju odličan presjek autorova poetskog stvaralaštva od mladenačkih dana i angažmana u tzv. Drugoj rimskoj akademiji do stupanja u svećenički red. Prva knjiga započinje svojevrsnom pjesničkom invokacijom – odom Blaženoj Djevici Mariji. Slijede pohvalnice suvremenicima: dvije posvećene ugarsko-hrvatskom kralju Vladislavu II. Jageloviću te panegirici francuskom kralju Kar- lu VIII., Ferdinandu Napuljskom i mletačkom časniku Traianu Bullanu, koje, osim kulturnog, imaju i veliko povijesno značenje jer zorno odražavaju glavne ideološke smjernice dubrovačke unutarnje i vanjske politike na razmeđu 15. i 16. stoljeća. To se odnosi i na svojevrsnu političku invektivu Firenzi koja tra- ži ljevicu sv. Ivana, koja svjedoči o iznimnoj političkoj važnosti kulta svetačkih relikvija u ranonovovjekovnom Dubrovniku. Drugi dio prve knjige čine kraće pjesme u različitim metrima (elegijski distih, holijamb, sapfička strofa, falečki jedanaesterac), među kojima se sadržajnom inventivnošću i dijaloškom formom izdvajaju dvije poetske ekfraze (Kleveta i O Tomiridi), odnosno pjesnički opisi dviju glasovitih Botticelijevih slika. Po afektivnom se naboju ističe Molitva Bogu za domovinu, u kojoj se osjećaju snažne rezonance kasnoantičke patrističke poetike, kao i Molitva za kišu. Posebno zanimljivu skupinu pjesama predstavljaju domišljate pjesničke varijacije na temu knjižnice i stonskih zidina, dok autorova jezična virtuoznost do izražaja dolazi ponajviše u satiričkim pjesmama i ruga- licama (Protiv škrtaca, Protiv učitelja, O Ljubi), gdje se isti sadržaj reprezentira različitim stilsko-izražajnim sredstvima. Sličan tip poetskih varijacija uočava se i u nekoliko (auto)epitafa koji, osim na tematskom planu, očuđujući učinak grade i na figuri kontrasta. Drugom knjigom dominiraju pjesme religijsko-mističke tematike, izuzev posljednja tri epigrama posvećena svjetovnim temama (“O ljubavi”, “O brodo- lomcu povratniku” i dijaloški komponirana ironijska samohvala “O Raguzo”). Otvara je oda djevici Mariji u hendekasilabima koja se u strukturnom pogledu zasniva na anagramiranju latinskog pozdrava Ave (“zdravo”) u Va e (“jao”). Za- hvaljujući tom manirističkom postupku, početni svadbeni ton pjesme postupno prelazi u elegični, čime ona prerasta u tužaljku. U tematskome fokusu druge pjesme novozavjetni je motiv Kristove smrti na križu na Veliki petak. U tom prilično opsežnom heksametarskom epiliju poznati se motiv gotovo naturali- stički razrađuje da bi završio u antisemitskim aluzijama, što je inače karakte- rističan odraz općega stava prema Židovima krajem 15. stoljeća. Treća i peta pjesma, spjevane u sapfičkoj strofi, posvećene su dvama najvažnijim kršćanskim simbolima, križnome drvu i euharistiji. Dok se pjesma križu gradi na principu

112 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice kontrasta između jalovoga trupca i stabla koje obilno rađa spasenjem, u pjesmi o euharistiji se ingeniozno poetski razrađuje motiv transsupstancije pomoću paradoksa ocjelovljena dijela i partikularne cjeline. Sličnu tematsku orijentaciju prema kršćanskoj mistici, no s vrlo uočljivim natruhama neoplatoničke filozofije, odaje i četvrti heksametarski epilij naslovljen O najvećem dobru i molitva za ljubav Božju (De summo Bono et amore divino precatio). U njemu se Božja dobrota hipostazira u temeljno načelo bivanja koje poput svjetlosti emanira ži- vodajnu silu Jednoga u mnoštvenost stvari. Iduće dvije pjesme u heksametrima, “Bratu Franji za pjesničko umijeće” (“Fratri Francisco pro poetica”) i “Marijanu o glazbi” (“De musica ad Marianum)”, svojevrsne su poetičke rasprave. U prvoj se iznosi pomno argumentacijski elaborirana “obrana” poezije kao legitimnoga bogoštovnog medija, dok se u drugoj, uz paradoksalne jezično-stilsko aluzije na katulovsku opscenost, prezentira moralistička kritika ljubavne lirike. Za razliku od sadržajno prilično koherentne druge knjige, treća se knjiga sastoji od 29 tematsko-motivski, jezično-stilski i metrički vrlo raznolikih pjesama. Započinje pjesničkom poslanicom-pozivnicom školskom prijatelju, kardinalu Alessandru Farneseu, da posjeti Lopud čije su prirodne ljepote reprezentirane u najboljoj maniri antičkih poetskih elaboracija toposa locus amoenus. Među pjesmama posvećenima raznim onovremenim uglednicima, poput mantovan- skog kneza Francesca Gonzage i kardinala Marca Barbe, ističu se epitafi Eleo- nore d’Este u kojima se mrtvi iskazni subjekt dirljivo obraća kćeri Isabeli. Tu je i poznata pohvalnica Juliju Pomponiju Letu, koji se veliča kao obnovitelj tradicije kazališnih izvedbi djela antičkih dramskih pisaca u Rimu. Posebno zanimljivu skupinu pjesama čine elegije i epigrami autobiografske tematike, poput nekoliko elegija i žučljivih epigrama s temom autorova utamničenja zbog klevete, elegija povodom smrti supruge Paule te laskava autokomendacija za poklisara harača. Versifikacijskom i jezičnom virtuoznošću ističe se i ciklus od tri epigrama po- svećena onodobnoj kulturnoj senzaciji – pronalasku kipa Laokonta sa sinovima u siječnju 1506. godine. Knjiga završava trima pjesmama u hendekasilabima posvećenima prijatelju pjesniku Marinu Nikolinu Buniću, koje u sadržajnom pogledu nadilaze uobičajene okvire pohvalnice i mjestimice zadobivaju obilježja sofisticirane poetsko-filozofske refleksije o prijateljstvu. Četvrtu knjigu i otvara i zaključuje posvetna pjesma Marinu Nikolinu Buniću zbog čega se u formalnom pogledu jedino ta knjiga može smatrati zaokruženom poetskom cjelinom. Među pjesmama posvećenima Buniću pastoralnim se ugo- đajem izdvaja “Kako je Marine meni” (“O mihi iucundos”), u kojoj se umješnim korištenjem standardnoga antičkog poetskog inventara reprezentiraju prirodne ljepote rječice Omble. Uvodna pjesma u hendekasilabima svojevrsni je Crije- vićev autoreferencijalni osvrt na vlastito pjesničko stvaranje, no ujedno pruža i zanimljive uvide u suvremene tipografske postupke. Druga prigodnica upućena istome adresatu, osnovni motiv ruže, cvijeta posvećena božici Veneri, preuzima iz antičkoga mita, da bi ga vješto povezala s izvanknjiževnom domenom – novo- godišnjim poklonom ružine vodice. Iduća elegija, koja otvara tzv. Flavijin ciklus, uvodi standardni topos rimskoga ljubavnog pjesništva: ljubavno ratovanje. On će se i u idućim elegijama ispreplitati s još jednim uvriježenim motivom – moti-

113 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vom ljubavnoga ropstva, ali i s oprečnim principima tjelesne i duhovne ljubavi, karakterističnima upravo za humanističku ljubavnu poeziju. Lavirajući između žudnje, nade, sumnje i očajanja, lirski subjekt tako u elegijskim distisima ispisuje povijest neostvarive ljubavi koja će u posljednjim elegijama prerasti u ogorče- ne optužbe Flavije zbog oholosti i pohlepe. Unutar Flavijina ciklusa u kompozicijskom se pogledu posebice ističe pjesma “Da mi basia” u hendekasilabima, maestralna intertekstualna parafraza istoimene Katulove pjesme. U dominantni lirsko-erotski ton četvrte knjige uklapaju se i dvije svečarske pjesme, jedna svad- bena i jedna napitnica, komponirane sukladno tipičnim antičkim žanrovskim obrascima. Posebnu zanimljivost unutar četvrte knjige čine dvije podulje sati- rične pjesme autoreferencijalnog karaktera u kojima se lucidnim i rafiniranim poetskim tehnikama tematizira pjesnikova bolest – podagra. Struktura pete knjige možda je najhomogenija u čitavoj Crijevićevoj pje- sničkoj zbirci jer većinom sadržava pohvalnice i pjesničke poslanice autorovim prijateljima i suvremenicima: kardinalu Alessandru Farneseu, papi Leonu X., kondotjeru Paolu Orsiniju, sinu napuljskoga kralja Alfonsu Aragonskom i nekolicini dubrovačkih rektora. Premda vjerno slijede konvencije humanističkoga prigodnog pjesništva, u svakoj je od njih moguće uočiti i proboje Crijevićeve autorske izvornosti kako na tematsko-motivskoj tako i na jezično-stilskoj razini. Sadržajno se izdvajaju tek tri pjesme – jedna satirična travestija ode Bakhu te dvije, uvjetno rečeno, metapoetičke pjesme. Prva je svojevrsna poetska refleksija o gramatičkim oblicima i njihovoj klasifikaciji, a druga metametrička poetska analiza elegijskoga distiha, što svjedoči ne samo o autorovoj pjesničkoj ingenio- znosti već i o visoko razvijenoj svijesti o jezičnoj strukturi i ilokucijskim funkci- jama latinskoga jezičnog izričaja i antičke versifikacije. Pjesme okupljene u šestoj knjizi pripadaju većinom “rimskoj” fazi Crijeviće- va stvaralaštva. Osim što je riječ o uzornim primjerima eruditske humanističke latinske poezije, imaju i iznimno veliku kulturno-povijesnu vrijednost jer donose zanimljive podatke o nekim slabo poznatim talijanskim humanistima i kulturnim praksama pripadnika tzv. Druge rimske akademije koju je 1478. godine obnovio Julije Pomponije Leto. Prva pjesma je Crijevićeva zahvalnica Girola- mu Avanziju na poklonjenoj knjizi izdanja Lukrecijeva epa De rerum natura koje je tiskano 1500. godine u tiskari Alda Manuzija u Veneciji. Riječ je inače o iznimno rijetkom izdanju (editio prima Aldina rarrisima), koje je na nedavnoj aukciji postiglo cijenu od gotovo 57 000 dolara. Druga pjesma tematizira eks- humiranje i pljačkanje mumificiranih leševa iz Kalistovih katakombi na Apij- skoj cesti u Rimu, koje su krajem 15. stoljeća bile okupljalište članova Druge rimske akademije i u kojima su održavane pjesničke večeri. Detaljnu poetsku rekonstrukciju svečanosti dodjeljivanja lovorova vijenca, koja se održavala 21. travnja tijekom svetkovine Parilija, nalazimo u opsežnoj odi zahvalnici od 306 stihova koju je Crijević spjevao povodom proglašenja “ovjenčanim pjesnikom” 1484. godine. Tu se poimence nabrajaju i svi članovi Druge rimske akademije, što ima dragocjenu dokumentarnu vrijednost. Slijede i zasebne pjesničke poslanice upućene Paulu Cortesiju, Lorenzu Alteriju i Juliju Pomponiju Letu, koje svjedoče o Crijevićevoj intenzivnoj komunikaciji s najuglednijim pripadnicima

114 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice humanističke književne republike. U drugome dijelu šeste knjige sadržane su pjesme posvećene nekolicini dubrovačkih prijatelja (Marinu Buniću, Damjanu Menčetiću, Pavlu Sorkočeviću, Paladiju Gunduliću) te nekoliko ciklusa epitafa (Ursu i Janu te Pascilu, slugi kardinala Oliviera Carafe), u kojima umješno varira motive pomalo neobičnih smrti naslovljenika. Posebno je zanimljiva didaktička poslanica Marinu Boni, u kojoj se u virtuoznoj humanističkoj pjesničkoj maniri iznose praktični naputci prijatelju za zdrav i krepostan život. Šesta knjiga započinje poznatom ironijskom odom “O zjeno, Dubrovniče” (“Ocelle mi, Ragusa”), no njezinu okosnicu ipak čini nedovršen epilij “O Epi- dauru” (“De Epidauro”) od 572 heksametra u kojemu se, kombinirajući uvrije- žene topose laudatio urbis s retoričkom figurom prozopopeje, prikazuje propast antičkoga Epidaura. Od pjesama sa stvarnim adresatima i mnoštvom zanimljivih povijesnih referenci ističe se ona upućena prognanom firentinskom gonfaloni- jeru Pietru Soderiniju, koji je našao utočište u Dubrovačkoj Republici, oda papi Juliju II., pohvalnica pjesniku i učeniku Damjanu Beneši te polemička obrana vlastita pjesničkoga stvaranja upućena Karlu Puciću. U sadržajnom pogledu ipak dominiraju pjesme religijske i nabožne tematike (himne arkanđelima Ga- brijelu i Mihaelu u sapfičkoj strofi, molitve Isusu i sv. Vlahu) te nekoliko epigrama koji tematiziraju pjesnikovo zaređenje, što sugerira da pripadaju posljednjoj fazi njegova stvaralaštva. Ciklus epitafa papi Juliju II. i franjevcu Serafinu Zama- nji iznova svjedoči o Crijevićevoj izrazitoj umješnosti u sastavljanju pjesničkih varijacija, a ciklus satiričkih epigrama u kojima se tematizira prodaja starog mač- ka nekom priprostom prodavaču mlijeka slavenskog podrijetla otkriva autorovu lakoću i domišljatost u pjesničkoj obradi komičnih sadržaja. Na koncu mi preostaje izraziti nadu da će ovaj prilog pružiti barem osnovni uvid u doista antologijske dosege Crijevićeva pjesničkog stvaralaštva, koje će se prevođenjem na hrvatski jezik konačno spasiti od neopravdana zaborava. Time će se ujedno otvoriti i mogućnost za suvremene književnopovijesne valorizacije Crijevićeva opusa i nepobitno dokazati da je naša latinistička književna kultura ugrađena u same temelje europskoga humanizma.

Cavtat

115 OBLJETNICE Nada Bezić

Tragom Ludwiga van Beethovena – uz 250. godišnjicu rođenja

Kada se 1991. godine slavila 200. godišnjica smrti Wolfganga Amadeusa Mo- zarta, u Hrvatskoj je počeo rat. “Bog rata oteo je Mozartu krunu”, rekao je tada jedan austrijski glazbenik. Za razliku od tadašnje tutnjave mina i granata u Hr- vatskoj, ovogodišnju obljetnicu njemačkoga skladatelja Ludwiga van Beethove- na obilježio je zajednički rat cijeloga svijeta protiv tihoga, gotovo apstraktnoga neprijatelja – koronavirusa. Gotovo bi se moglo reći da taj rat kao da pristaje godini posvećenoj glazbeniku koji je bio borac: borac za pravdu i dostojanstvo umjetnika, borac za svoju glazbu koju je stvarao unatoč svojevrsnoj samoizolaci- ji – potpunoj tišini, u kojoj je bio prisiljen živjeti posljednjih osam godina svoga života. Vjerujem da će i taj rat završiti te nam omogućiti da 17. prosinca ove godine dostojno proslavimo skladateljev 250. rođendan (malo je poznata činjenica da taj dan zapravo nije Beethovenov rođendan, nego datum krštenja). Ako promotrimo ono osnovno – mjesto i vrijeme Beethovenova života, uočit ćemo česte migracije: predikat “van” u imenu jasno je upućivao na flamansko podrijetlo njegove obitelji; iz rodnoga provincijskoga gradića Bonna Ludwig se kao mladić doselio u veliki Beč, tadašnju prijestolnicu glazbe; a u tom su ga gradu okolnosti i njegova teška ćud tridesetak puta tjerali da promijeni mjesto stanovanja. S druge strane, upravo je jedno njegovo djelo, Oda radosti, završni stavak Devete simfonije, odabrano da kao himna glazbom ujedini Europu. A u koje doba možemo smjestiti Beethovena? Živio je podjednaki broj godina u 18. i u 19. stoljeću, no smatra ga se skladateljem 19. stoljeća, štoviše skladateljem koji je svojim utjecajem obilježio to stoljeće. Premda službeno okovan u uvriježe- noj poziciji unutar skladateljskoga trojca bečke klasike, kao najmlađi uz Josepha Haydna i Wolfganga Amadeusa Mozarta, dobrano je odškrinuo vrata glazbene romantike. K tome ima posebno mjesto u povijesti glazbe, gdje je zabilježen i kao prvi važniji skladatelj koji je živio kao samostalan umjetnik bez trajnoga za- poslenja, za razliku od ranijih glazbenika koji su bili u službi aristokracije, dvora ili crkve. Zbog svojega talenta, snage osobnosti i karizme Beethoven je u visokim krugovima bio uvijek dobro primljen, premda je imao vrlo skromno osnovno obrazovanje. Beethoven je bio dobar violinist i izvrsno je svirao klavir te je često – počevši već od svoje sedme godine života – nastupao kao pijanist. Podučavao je sviranje

116 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice klavira i tom je instrumentu posvetio znatan dio svojega opusa: 32 sonate, pet koncerata, brojne varijacije i kraće komade među kojima je i čuvena bagatela Za Elizu. Malo je poznato da potomci Beethovenovih prijatelja Johanna Andreasa i Nanette Streicher, vlasnika poznate tvornice klavira u Beču, žive u Zagrebu. Naime, njihov je praunuk Albin Eder bio liječnik u Beču, a kasnije je živio i u Lovranu sa suprugom Nadom Eder-Bertić, profesoricom pjevanja. Tamo mu se početkom 20. stoljeća rodila i kći, kasnije ugledna zagrebačka pijanistica i profesorica klavira Sofija Deželić. U Beču je Beethoven prijateljevao i s hrvatsko-ugarskom aristokracijom. Naj- češće se spominje grofica Ana Barbara (s nadimkom Babette) Keglević (Keg- levics) udana Odeschalchi, Beethovenova učenica od 1795. godine. Skladatelj joj je posvetio neke svoje skladbe, npr. prvi klavirski koncert op. 15. Posebno je zanimljivo druženje Beethovena i grofice Anne Marie Niczky, udane za Pe- tra Erdödya, sina hrvatskoga bana, koje je zamalo dovelo slavnoga skladatelja u Hrvatsku. Naime, grofica Erdödy često je boravila na svojem imanju Paukovcu blizu Sv. Ivana Zeline nedaleko od Zagreba, u dvorcu koji je porušen početkom 20. stoljeća. Beethoven je krajem ljeta 1817. godine kanio tamo posjetiti grofi- cu, pa joj 19. lipnja piše: “Kako moj nećak ima velike školske praznike od konca kolovoza do konca listopada, mogao bih tada, ako možebiti ozdravim, doći k Vama. Dakako da bismo trebali sobe za učenje i udobno stanovanje. Kad onda budem opet među starim prijateljima, koji su usprkos ovom ili onom đavlu u ljudskom liku ustrajali uz mene, povratit će se vjerojatno i zdravlje i veselje.” No, do Beethovenova boravka u Hrvatskoj iz nepoznatih razloga ipak nije došlo. O tome je 1942. godine iscrpnu studiju napisao povjesničar umjetnosti Artur Schneider, koji je zaključio: “Treba uistinu žaliti, da do boravka Beethovenova u Hrvatskoj nije došlo, jer tko zna, ne bi li majstor u seoskoj tišini, u ubavom hrvatskom kraju, u krugu dragih i dobrih ljudi, daleko od sitnih dnevnih briga, bio skladao koje svoje djelo.” Navedene dame bile su Beethovenove prijateljice, no poznato je da je imao i brojne simpatije i često bio zaljubljen. Činjenica da nikada nije ostvario dužu i ispunjenu ljubavnu vezu bila je idealan materijal za brojne studije, književna i filmska djela, a njegovo slavno strastveno pismo “besmrtnoj ljubavi” bilo je predmetom brojnih istraživanja, gotovo kao i njegove skladbe. Po svoj je prilici zagonetna dama kojoj je pisao bila bečka aristokratkinja Antonie Brentano. Za vrijeme kraćega boravka u Beču 1787. mladoga Beethovena je podučavao Mozart, a razlog njegova preseljenja u Beč 1792. godine (kada je Mozart već bio umro) bilo je naukovanje kod Josepha Haydna. Grof Waldstein, koji je Beetho- vena uveo u aristokratske krugove Beča, tada mu je rekao: “Primit ćeš Mozartov duh iz Haydnovih ruku”. Beethoven je komponirao manje i sporije od njih dvojice, a njegovi rukopisi pokazuju stvaralačku borbu za dovršenje sadržaja i forme skladbe kakvu je bio zamislio. U opusu od oko 200 djela najbolji dio pripada in- strumentalnoj glazbi: simfonijama, sonatama za klavir i za violinu te komornoj glazbi, osobito gudačkim kvartetima. Tim tragom vraćamo se ponovno u Za- greb, u kojem je dvije godine nakon spomenutoga Beethovenova pisma boravio jedan njegov znanac. Tada je zagrebački biskup bio Maksimilijan Vrhovac, veliki

117 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 ljubitelj glazbe, na čijem se biskupskom dvoru često muziciralo. Tako je bilo i na blagdan zaštitnice glazbe sv. Cecilije 22. studenoga 1819. godine. Biskup je zapisao u svoj dnevnik da su tu večer kod njega u sastavu gudačkog kvarteta svirali Georg (Juraj) Karl Wisner von Morgenstern (koji se vjerojatno upravo te godine doselio u Zagreb i uskoro postao vodeći muzičar u gradu), namjesnik Sivni, (stanoviti) Lafortune i general Greth. Ime toga generala, kasnije zapovjednika tvrđave u Temišvaru, nalazimo i u Beethovenovim konverzacijskim sveščićima iz 1823. godine. Carl Greth se, naime, oženio s Jeannette d’Honrath, jednom od Beethovenovih simpatija. Nije poznato što je Greth svirao na zagrebačkom biskupskom dvoru, no vjerojatno se nakon muziciranja razgovaralo o glazbi, Beču, a možda i Beethovenu. Jedan od uzroka Beethovenove smrti 26. ožujka 1827. godine bile su i posljedice upale pluća (što nas ponovno gotovo na sablastan način navodi na paralelu s ovom godinom). Posljednjem ispraćaju slavnoga skladatelja u Beču nazočilo je oko 10 000 ljudi – kao da su znali da će Beethoven biti jedan od skladatelja kojima se će se i danas, gotovo dva stoljeća kasnije, cijeli svijet najviše diviti. (Us- poredbe radi, u istom bi omjeru prema današnjem stanovništvu Zagreba to bio sprovod s 36 000 osoba!) Vijest o Beethovenovoj smrti u Zagreb je različitim privatnim putovima stigla vjerojatno i prije nego što je 7. travnja objavljena u tada jedinim novinama Luna Agramer Zeitschrift s nekoliko rečenica u rubrici “Različite vijesti”. Desetak dana kasnije, 18. travnja, u dvorani tadašnje Kraljev- ske akademije na Katarininu trgu (danas Gornjogradska gimnazija) održan je koncert kojim je započelo redovito javno muziciranje u Zagrebu. Bio je to prvi nastup amaterskoga orkestra Glazbenoga društva (Musikvereina, danas Hrvat- ski glazbeni zavod /HGZ/) pod ravnanjem Wisnera von Morgensterna, a na programu je, uz djela Mozarta, Rossinija, Haydna i drugih, bilo i jedno Beetho- venovo: dva stavka iz Septeta op. 20. Kako je zapisala kritika, ti su stavci “svirani s veseljem i ljubavlju i pružili su veliki užitak.” Taj koncert označava početak neprekinutoga djelovanja Hrvatskoga glazbenog zavoda. Pišući o recepciji Beethovenovih djela u Hrvatskoj, muzikolog Ladislav Šaban s pravom je upozorio da domaće glazbene snage nisu bile dorasle težini izvođe- nja tih djela te dodao: “Mislim da će biti prilično točno ako kažem da se u ranija vremena u Zagrebu Beethovena više (privatno) sviralo negoli (javno) izvodilo.” Za najbolju izvedbu Beethovenove glazbe u 19. stoljeću u Zagrebu zaslužan je tada najveći pijanist Franz Liszt, koji je gostovao u zagrebačkom kazalištu 1846. godine i izveo, između ostalog, jedan stavak iz Sonate u As-duru, op. 26. Prema kraju 19. stoljeća Beethovenove su se skladbe, osobito klavirske sonate, svirale u svakoj boljoj građanskoj kući, baš kao što je to bilo i drugdje u Monarhiji. O tome svjedoče ne samo note što su se gotovo do današnjih dana sačuvale po zagrebačkim tavanima nego na svoj način i novinski izvještaj iz 1871. godine. U njemu nepotpisani autor ironično opisuje koje se klavirske skladbe kroz otvorene prozore građanskih domova mogu čuti pri šetnji Zagrebom: od Molitve jedne djevice Thekle Badarzewske, najvećega salonskog hita druge polovice stoljeća, do Beethovenove Sonate u c-molu – zasigurno se misli na “Patetičnu sonatu”,

118 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice op. 13. Uostalom, svaka je mlada dama sigurno znala svirati barem početak slavne “Mjesečeve sonate”, op. 27, br. 2. Zagreb je kasnio za drugim glazbenim centrima u izvedbi mnogih Beethove- novih djela, što je prirodno za tada skromnu glazbenu sredinu, no ipak su neke prve izvedbe bile događaji za pamćenje, poput premijere jedine Beethovenove opere Fidelio 1898. godine, ponajviše zbog nastupa mlade Milke Trnine, tada već proslavljene hrvatske sopranistice. Deveta simfonija izvedena je prvi put u Hrvatskoj nastojanjem Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu 27. travnja 1900. godine u “Hrvatskom sokolu”, tada najvećoj zagrebačkoj dvorani. Glavni razlog zašto je Deveta u Zagrebu za- zvučala tek 76 godina nakon praizvedbe zacijelo je to što se prije nije moglo okupiti potreban broj dobrih izvođača, koji su bili detaljno navedeni na programu sačuvanom u arhivu HGZ-a: “90 pjevačica, 60 pjevača, 4 solista i 57 članova orkestra. Broj izvadjajućih: 211”. Zbor je bio sastavljen od učenica škole HGZ-a (kao bivša učenica pjevala je i Marija Ružička-Strozzi, dramska prvakinja i majka slavne sopranistice Maje Strozzi) i članova Hrvatskoga pjevačkog društva “Kolo”, dok su u orkestru svirali učenici i učitelji glazbene škole HGZ-a, članovi orkestra kazališta i “njekolicina glazbenika kr. ug.-hrv.-sl. domobranske glazbe”. Kao solisti nastupili su članovi zagrebačke opere, a dirigirao je Antun Stöckl, učitelj na glazbenoj školi HGZ-a. Prema običaju onoga doba, Oda radosti pjevala se u prijevodu na hrvatski, koji je otisnut na programu. Zanimljivo je da su na kraju teksta kao “Zaključak” navedeni prilično slobodno prevedeni stihovi: “Čovječanstvo Boga slavi, Stvoritelja slavi stvor, On je iznad zviezda gor, On naš Bog i otac pravi” (“Ihr stürzt nieder, Millionen? Ahnest du den Schöpfer, Welt? Such’ ihn über’m Sternenzelt! Über Sternen muss er wohnen.”), premda sama Oda radosti ne završava tim riječima. U listu Agramer Zeitung objavljena je kritika Ernsta Schulza, koji je bio blagonaklon jer je uzeo u obzir “naš još uvijek početnički stupanj u glazbenom razvoju”. Višeznačna je njegova opaska na kraju kritike: “Izvedbi je prisustvovala nevjerojatna količina ljudi, ali vrlo malo slušatelja.” Deveta simfonija Ludwiga van Beethovena svakoj generaciji ostaje u drukčijoj uspomeni. Krajem 1973. godine otvorena je Koncertna dvorana Vatroslava Li- sinskog, prva moderna koncertna dvorana u Zagrebu, a niti mjesec dana kasnije “posvetila” ju je Deveta simfonija pod dirigentskom palicom slavnoga dirigenta Lovre Matačića. Najveće su slavlje Matačić i Deveta imali u ožujku 1977., kada se obilježavala 150. godina od Beethovenove smrti – osvajali su publiku u dvorani “Lisinski” tri dana zaredom, pred ukupno gotovo 6000 slušatelja. Tijekom Univerzijade u Zagrebu 1987. godine izvedbom Devete obilježeno je rođenje petmilijarditoga stanovnika Zemlje: dirigirao je Lorin Maazel u dvorani Cibona punoj mladih sportaša iz cijeloga svijeta. Tada nitko nije slutio da će već dvije godine kasnije, na Božić 1989., Deveta pod ravnanjem Leonarda Bernsteina obilježiti rušenje berlinskoga zida; tom je prilikom u Odi radosti riječ “radost” zamijenjena riječju “sloboda”. Još nešto, Deveta simfonija, to velebno i zahtjev- no djelo za četiri vokalna solista, mješoviti zbor i orkestar, postala je miljokaz mogućnosti neke glazbene sredine, pa povijest glazbenoga života naših gradova

119 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 bilježi s ponosom svaku takvu svečanost glazbe, poput izvedbe u Zadru prvi put s domaćim glazbenicima 2017. godine, pod dirigentskom palicom Ivana Repu- šića. Na kraju preostaje da kažemo nešto o rezultatima traganja za Beethovenom u Hrvatskoj danas, kroz prizmu glazbenih lokacija. Najbolji je primjer zasigurno Ulica Ludwiga van Beethovena u Zagrebu, imenovana 1979. godine, kada se je izgrađivalo novo naselje Prečko, u kojem su mahom ulice imenovane prema muzičarima. Svoju ulicu tamo su dobili po jedan predstavnik baroka, bečke klasike, romantizma, kasnoga romantizma i prve polovice 20. stoljeća. Zanimljivo je da je za predstavnika klasike izabran Beethoven, a ne Joseph Haydn, koji je daleko povezaniji s Hrvatskom zbog korištenja melodija gradišćanskih Hrvata u svojim djelima. Neki tragovi o Beethovenu u nas odavno su nestali – naime, u koncertnoj dvorani HGZ-a, izgrađenoj 1876. godine, bila su na zidovima napisana imena skladatelja, među kojima je bio i Beethoven. O tome imamo saznanje samo iz onodobnoga tiska jer su ta imena već odavno prekrivena zbog redovitoga bojanja dvorane. Najupečatljiviji je, međutim, spomenik Beethove- nu impresivno poprsje Vanje Radauša iz 1939. godine. Poprsje se nalazi ispred ureda predstojnika Klinike za otorinolaringologiju Kliničke bolnice “Sestre mi- losrdnice” u Zagrebu i nije dostupno oku javnosti. Možda je i dobro tako jer je Beethovenova glava, onako kako ju je zamislio Radauš, gotovo zastrašujuća i vjerno dočarava skladateljevu bol zbog gluhoće. Očito je bila namijenjena javnom prostoru, sudeći prema natpisu u podnožju, punom poštovanja: “Čovječe, koji patiš zbog svoje nagluhosti, sjeti se ovoga genija koji je obdario čovječanstvo muzičkim blagom neprocjenjive vrijednosti, premda je bio i gluh i bijedan i osamljen!”

Ludwig van Beethoven Pavuša Vežić

120 OBLJETNICE Pavuša Vežić

Dvadeset i tri godine

Godina je 2020. – stoljeće nakon Rapalskoga dogovora. Uslijedile su tra- gične posljedice površne diplomacije kojom je negirana povijesna i duhovna supstanca našega Grada. Na ovoj strani Jadrana on je bio milenijska metropola drevne provincije (najprije bizantske, zatim hrvatsko-ugarske, potom mletačke, pa austrijske). Nakon okupacije od strane talijanske vojske 1918. godine bijaše teritorijalno sveden na uski opseg Grada s predgrađima i tako, po međunarod- no priznatom ugovoru sklopljenom za zelenim stolom u ligurskome mjestu Ra- pallu 1920. godine, dodijeljen Kraljevini Italiji. Postao je minijaturna Provincia di Zara u sastavu države na prekomorskoj strani Jadrana i tako odvojen od za- vičaja, od Dalmacije! Potom su mještani Preka na Ugljanu gledali svoj Grad u Italiji, a građani Zadra s Rive gledali Ugljan i ostale otoke zadarskoga arhipelaga u Kraljevini Jugoslaviji! Tada su također Diklo, Murvica i Bibinje bili u Jugo- slaviji, a Zadar među njima u Italiji! No, stoljeće prije toga u Gradu je živjela cijela Dalmacija sa svim glavnim ustanovama, administracijom austrijske “kru- novine” koja se protezala od Raba do Bara. Tu je bilo Namjesništvo – sjedište provincijske vlade, njezine političke uprave, s resorima za sve službe provincije; Metropolija – sjedište crkvene vlasti; Apelacioni sud – sjedište pravne vlasti; te Dalmatinski sabor; Ilirski preparandij; Hrvatski sokol; slične institucije važne za društveno i kulturno ustrojstvo Dalmacije u cjelini. Dakako, Zadar je imao i komunalno ustrojstvo, poglavarstvo Grada, s njim i odgovarajuće gradske služ- be. Metropola je bila ponajviše činovnički grad, ujedno s mnogim učiteljima, odvjetnicima, liječnicima, inženjerima i sl., više negoli u ostalim gradovima pokrajine. K tomu, bila je i zamjetno veća od ostalih komuna u Dalmaciji. Da- kako, to se odrazilo donekle i na višu razinu građanske kulture življenja kao i gradskih sadržaja u Gradu (dva liceja, dva kazališta, gradska biblioteka, hrvatska čitaonica…), ali i na malograđanske predrasude stečene s novonastalom velikom talijanskom državom s druge strane Jadrana te velikom talijanskom nacijom na prostorima negdašnjih italskih srednjovjekovnih republika. One su u tim okolnostima tonule u prošlost, sa snažnim nacionalizmom poistovjećene s novom unitarnom državom. Tim su mentalitetom drevne republike, među njima i mletačka, izjednačavane s Kraljevinom Italijom. No, dok je u povijesti postojala

121 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Republika Venecija, nije bilo Kraljevine Italije, a kad je nastala Kraljevina Italija (1861. godine), odavno nije bilo Republike Venecije (ugašene još 1797. godine). Republika je prije toga Dalmacijom vladala od početka 15. stoljeća do kraja 18. stoljeća. Njezina administracija, kako u sjedištu provincije tako i u ostalim gradovima, mijenjala je postupno jezik uprave, srednjovjekovni latinski u mle- tački, koji je potom postao tek narječje uspostavljenoga standarda talijanskoga jezika. No, za Republike uprava je prihvaćala hrvatski jezik i njegovu književ- nost, kao i pučku liturgiju. Mnoge su knjige tiskane u Veneciji na našem jeziku i latiničnome pismu, ali neke i na glagoljici. Valja spomenuti i Zmajevićevo Ilirsko sjemenište u Zadru. Nakon uprave Republike Venecije u Dalmaciju nije došla vlast Kraljevine Italije (još je nije ni bilo!), nego uprava Carevine Austrije. Ona je, s intermezzom francuske vlasti, trajala ovdje do 1918. godine. S njom je u administraciji službeni jezik bio talijanski, ali s vremenom uz njega i hrvatski, odražen također na politički život, uz njega na školstvo, sudstvo, novinarstvo, publicistiku – uopće na kulturu življenja. Padom Monarhije pak Zadar je, vidjeli smo, najprije bio okupiran 1918. godine, a potom predan u vlast Kraljevini Italiji. Ona je legalno, po međunarodno priznatome diplomatskom sporazumu, upravljala minijaturnom provincijom od Rapalskoga ugovora 1920. godine do kapitulacije Italije u Drugome svjetskom ratu 1943. godine – ukupno dvadeset i tri godine! Prije toga, općenito govoreći, 120 godina upravljala je Austrija, a pred njom 400 godina Venecija. Sve su to notorne činjenice i dobro poznata zbivanja. Navodim ih tek kao svojevrsni predgovor jednako površnim zahvatima u urbanističkoj, arhitektonskoj i konzervatorskoj djelatnosti toga vremena u Zadru. Međutim, valja reći da su te 23 godine bile izložene zapravo raskoraku između s jedne strane napredno- ga pravnog sustava u zaštiti spomenika Kraljevine Italije, kao i teorije čuvanja povijesnih cjelina starih naselja, te s druge strane planiranih i provedenih loših zahvata u prostorima povijesnoga grada u Zadru. Raskorak je nastao u odnosu na vrijedan državni Zakon o zaštiti spomenika te s njim velika nastojanja značaj- noga konzervatora Camilla Boita da zakon bude donesen u Italiji već početkom 20. stoljeća. Zatim, Boitov nasljednik Gustavo Giovannoni pisao je i govorio o potrebi čuvanja ambijenata povijesnih naselja, a malo potom i Bruno Zevi, koji je dao važan prilog kritici narušavanja drevnih aglomeracija i ambijenata. Službenu nadležnost za baštinu na području Provincia di Zara za vrijeme spomenute 23 godine imao je Kraljevski zavod za spomenike u Anconi (Reale So- vraintendenza ai monumenti), na talijanskoj strani Jadrana! No, općenito velike štete nastojanjima spomenutih teoretičara i konzervatora, ali također i mnogih modernih arhitekata i urbanista Italije, činila je aktualna državna vlast optere- ćena ideologijom fašističke stranke, njezine politike i simbolike, nekritičkoga, katkada doslovno nasilnoga odnosa uopće prema povijesnome ambijentu, raza- ranome čak i u tkivu drevnoga Rima, a kamoli ne u gradovima po provincijama, kakvom je tada postao i Zadar. Tako ni Luigi Crema, značajni arheolog i kon- zervator u Italiji, koji je 1941. godine imenovan kraljevskim povjerenikom za starine te spomenike i galerije u Zadru, nažalost, nije imao utjecaja na provedbu ideološki protkanih graditeljskih zahvata u našem Gradu.

122 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice Za proučavanje arhitekture i urbanizma Zadra u razdoblju između dva svjetska rata važan izvor podataka čini upravo Il piano regolatore di Zara, urbanistič- ki plan, objavljen i kao zasebna knjiga tiskana u Rimu 1939. godine. Jednako su zanimljive arhitektonske studije Narodnoga trga u Zadru. Izradio ih je arhitekt Vincenzo Fasolo u vremenu od 1934. do 1937. godine, a s njima i nacrt za op- ćinsku kuću na Trgu. U sklopu širega izbora autorovih ideja i crteža, pa s njima i onih s temama iz Zadra, svjedočila je izložba “Vicenzo Fasolo – architetto dalmata / dalmatinski arhitekt”, koju je Zajednica Talijana u Zadru postavila u dvorani Državnoga arhiva u Zadru. Svi ti regulacijski planovi i arhitektonske studije dobro oslikavaju nekritički, upravo megalomanski karakter nametnutih ideja o građevinama i povijesnome gradu u Zadru toga vremena. Urbanističkim mijenama u njemu za toga razdoblja znanstveno se najviše bavio Dražen Arbu- tina. Temeljem proučavanja izvorne arhivske građe i kritičkoga odnosa prema tim promjenama objavio je knjigu Glavna obilježja urbanističkog razvoja Zadra – 1918-1944. Studija je važna posebno stoga što obrađuje građu za brojne po- jedinačne zahvate koji su prethodili navedenome urbanističkom planu i zahvatima na glavnome gradskom trgu. Podatke koje navodim o njima preuzeo sam ponajviše iz te knjige. Dokumentacija zorno govori o spomenutome raskoraku između s jedne strane u Italiji napredne teorije o zaštiti urbanih ambijenata, odnosno cjelina povijesnih gradova i u njima vrijednih sklopova, kao i pojedinačnih građevina – te s druge strane istovremene razorne prakse tadašnjih vlasti koje su na više mjesta u Zadru svojim planovima doslovno drobile povijesno tijelo Grada. Početak toga razornog vala bila je izgradnja mosta preko luke, odnosno povezivanje prigradskoga naselja Voštarnica s Gradom. Ideja datira još iz vremena kasne austrijske administracije s početka 20. stoljeća. Bila je zaista opravdana s obzirom na dotadašnju izgrađenost Brodarice i Voštarnice, zapravo na razvoj Zadra ranih godina 20. stoljeća. No, razradom ideje i samom gradnjom misao je provedena tek za talijanske uprave 1927. – 1929. godine. Izvedbom pak značila je, nažalost, i rasijecanje gradskih zidina na pravcu od mosta do Trga. Nova su vrata otvorena posred kortine između bastiona sv. Roka (Wagner) i bastiona Moro (sv. Marcela). Međutim, izgrađena su širinom i visinom nepotrebno velika, mjerilom glomazna, površinom duplo veća od obližnjih renesansnih Vrata sv. Roka. Pritom su stilski oblikovana upravo poput njih! Neinventivnom imita- cijom te pogotovo neprimjerenom veličinom prolaz je naznačio megalomanski plan preuređenja cijele Calle del Conte (Ulica Jurja Barakovića) i velikoga dijela Piazze dei Signori (Narodnoga trga). Program je izvođen od 1929. do 1937. godine te ostvaren uz velika razaranja dotad sačuvanoga povijesnog ambijenta u tom djelu Grada. Spomenuta ulica protezala se uzduž blokova od Trga i kompleksa Stare bolnice do gradskih zidina. Na Trgu se nalazila kuća porodice Pedrini, barokna zgrada koja je u 19. stoljeću postala sjedište općinske uprave, Casa Municipale (ili, jednostavnije, Municipio). Njoj su s jedne i druge strane također bile stambene kuće sa stilskim odlikama skromne barokne arhitekture. Na začelnoj strani pak, u Calle dell’Ospedale Vecchio (Ulica Hrvoja Vukčića Hrvatinića), među osta-

123 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 lima bila je i srednjovjekovna kuća porodice Calzina. U njezinu ulaznu vežu (u portun) vodio je renesansni portal s oblim nadvratnikom (u dijelovima je smješten u lapidariju Narodnoga muzeja). U susjednome bloku bila je Stara bolnica. Dakle, po boku tih dviju insula, od Trga do Stare bolnice i dalje do zidina protezala se ulica Calle dell’Ospedale, za talijanske uprave preuređena i nazvana Calle del Conte (Ulica Jurja Barakovića). Vjerojatno je za sve građane Zadra bilo otužno i ružno gledati razaranje stare municipalne palače. Rušenje je zabilježeno na fotografiji iz 1934. godine. Poru- šena je tada i spomenuta kuća porodice Calzina, a s njom i sve ostale građevine unutar okvira bloka, nezavisno o njihovoj starosnoj ili umjetničkoj vrijednosti. Porušene bijahu da bi na tom mjestu bila podignuta nova općinska zgrada. Ta je pak izgrađena u mjeri i obliku neusklađena s prostorom Trga. Volumenom je viša od njegova oplošja, osobito s nepotrebnom ugaonom kulom. Prekoračila je obris insule te zagazila i u susjedni blok, gdje se nalazila zgrada nekada mletačko- ga vojnog komandanta. Nažalost, i ta je porušena, a na njezinu mjestu izgrađeno je zapadno krilo nove općinske kuće. Arhitektura te “moderne” građevine pro- jektirana je i građena u pseudostilskim oblicima “neoklasicističkog formalizma”, kako je taj izraz u arhitekturi nazvao Udo Kulterman ili pak, rečeno jezikom Bruna Zevija, “krivotvoriteljskim i prepisivačkim akademizmom”. Riječ je o stilu problematične likovnosti i nesumnjivoga ideološkog opterećenja, iskazanog u neskladnoj mješavini pseudoklasičnoga i kvazimonumentalnoga izraza. Na uglu dvaju krila palače podignuta je spomenuta kula razinom viša od krovova zgrade. Prema Trgu je obilježena reljefom sv. Krševana. Uzduž prizemlja pak na krilima su poredani reljefi “talijanskih” gradova na obalama Istre i Dalmacije. Volume- nom i likovnim rješenjima slično je nacrtan i Palazzo delle poste, zamišljen na susjednoj strani Trga. Trebao je sezati od ugla do gradske lože. Isto vrijedi i za samu ulicu. Izvedena je u nepotrebno širokom profilu. Zbog njega je srušen veliki dio kompleksa Ospedale Vecchio, odnosno Stare bolnice. Ona je nastala u 18. stoljeću s opsežnim preuređenjem srednjovjekovne kuće porodice Cedulin. Bolnica je stekla četiri krila te među njima prostrano dvorište s cisternom i baroknim stubištem na gornjoj strani. No, zbog širine ulice poru- šeno je cijelo istočno krilo u punoj dužini bolnice te dio pročelnoga i začelnog zida srednjovjekovne kuće. Zamjenu za njih tvori novi ogradni zid, zapravo pa- ravan u prostoru. Ima monumentalni portal te po tri prozora lijevo i desno od njega. Zid je oblikovan kao pročelje zgrade koje nema! Sučelice njemu također su porušene srednjovjekovne kuće, a na mjestu njih podignuta je nova zgrada namijenjena prirodoslovnome muzeju – Edifico Leva e Museo. Međutim, tlo- crtom i volumenom primjerena je okolišu, ali dizajnirana s odlikama “groteskne scenografije”, kako je srodna rješenja u Italiji nazivao Bruno Zevi. Uz zahvat s izgradnjom mosta valja spomenuti i obližnji bastion sv. Roka (Wagner). Naime, uređenjem dijela Stare rive ta je utvrda rasječena, razorena jednom trećinom, skraćena prema luci te obložena novim pokosom zidanim od krupnih klesanaca. Sjećanje na izvorni oblik zabilježeno je tek reljefom bastiona istaknutim na kamenoj ploči postavljenoj na istočnoj strani utvrde.

124 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice U cjelini, izveden je zahvat koji ideološkim predrasudama i urbanističkim pristupom anticipira metodološku matricu primijenjenu i na slučaju izgradnje Via della Conciliazione usred do tada očuvanoga povijesnog ambijenta u predjelu staroga Rima. Tu je 1940. godine porušen veliki dio sklopa povijesnih građevina u predjelu Spina dei Borghi kako bi na zaista drastičan način, s “monumental- nom bestijalnošću” (Bruno Zevi), bila provedena nova ulica neprimjereno širo- koga formata i duge vizure, sve od Trga sv. Petra u Vatikanu do obala rijeke Tiber. (U Zadru je to bila Calle del Conte, s vizurom od Piazza dei Signori do obala gradske luke.) Uzaludni su bili svi osvrti i prosvjedi, svi argumenti i angažmani protiv toga nasilja u Rimu, glas među ostalima i tako uglednoga autoriteta kakav je bio spomenuti Gustavo Giovannoni. Drugi primjer u Zadru bilo je razaranje sklopa srednjovjekovnih kuća oko crkve sv. Donata. Program njezine izolacije izveden je od prvih katastarskih iz- mjera 1929. godine do konačnoga ogoljavanja rotonde 1931. godine. Arhivska građa o tome sačuvana je u Anconi u arhivu spomenute Reale Sovraintenden- za ai monumenti (na što me upozorila kolegica Antonija Mlikota) te u Zadru u dokumentaciji iz Genio Civile pohranjenoj u Državnome arhivu. Proučavali su je Ivo Petricioli i Dražen Arbutina. Ona svjedoči o prvotnoj ideji proboja ulice koja bi sezala od Kalelarge, odnosno prolaza između katedrale i zvonika, pa uzduž začelja bazilike i rotonde sve do rušenjima nastaloga slobodnog prostora između crkve sv. Donata i pred njom negdašnje ulice Calle Santa Maria. Prvotna zamisao bila je da izvorna prigradnja uz rotondu, njezino južno krilo, ostane sačuvana kao sastavni dio same crkve. O tome svjedoče prvotni nacrti arhitekta Leporinija. Međutim, “u hodu” je zamijenjena idejom o rušenju toga krila i spuštanju srednjovjekovne razine tla uokolo rotonde na niveletu pločnika rimskoga foruma. Tu je prema drugome Leporinijevu nacrtu iz 1931. godine nastao Piazzale del Museo s aranžmanom rimskih skulptura. Tako je dio davno prekrivenoga antičkog trga postao važniji od sačuvane kompleksne rotonde iz ranoga srednjeg vijeka, odnosno južnoga dijela te građevine. Stoga je volumen rotonde smanjen, pretvoren u svojevrsni torzo njezina izvornog tijela i oblika. Na razini galerije pak zazidani su prolazi koji su vodili na kat srušene prigradnje, negirani zazidom i lezenama povučenim čak preko bivših prolaza! Podno rotonde otvoreni su tada otkriveni temelji, ogoljeni rušenjem prigradnje i spuštanjem razine zemlje ispred rotonde. Dakle, uklonjen je nasip, povijesno tlo iz kojega je prije više od milenija izrasla cjelina crkve! Dane razaranja, a zacijelo i tuge građa- na zbog komadanja dragoga spomenika i sklopa građevina oko njega zabilježila je fotografija iz 1930. godine. Treći primjer raskoraka o kojem govorim jest negativan odnos tadašnje uprave prema ambijentu Varoša u Zadru, narušenom već sredinom 19. stoljeća izgradnjom tzv. Velike kasarne (zgrada Znanstvene knjižnice i Državnoga arhiva). Uz nju je talijanska vlast, s dodatnim rušenjima kuća, prigradila novo krilo prema Kopnenim vratima (Pomorska škola). U Varošu se nalazio i maleni trg, Pia- zza delle Pille, s ložom. U blizini pak, na području još od srednjega vijeka zvanom Babe, protezala se duga vojna zgrada, tzv. Quartieroni. Jedno s drugim, a istovremeno i s nizom stambenih građevina uokolo Varoške lože, tvorilo je tada

125 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 još sačuvani dio urbanoga tkiva, ambijenta pučkoga kvarta u Gradu, njegovih skromnih kuća, konoba i zanatskih radnja. Međutim, vlast je na mjestu srušene Varoške lože i mletačkih Quartierona podigla školu “Antonio Cippico” (Petar Preradović). Program njezine izgradnje odvijao se od 1931. do 1936. godine. Uzalud su Zadrani protestirali protiv razaranja kvarta. Loža na trgu posred Varoša bijaše izgrađena za kasne mletačke uprave 1792. godine. Imala je trapezasti oblik. Trijem su podržavala četiri pilona. Ulaz je bio među onima u sredini, a bočna krila s jedne i druge strane ulaza bila su ograđena niskim parapetima. U loži bijahu čuvane gradske mjere za zapremninu. Spome- nuti Quartieroni pak bili su vojna zgrada podignuta uz Varoš još 1618. godine. Dužinom je pratila kortinu renesansnih zidina do bastiona Citadela. Imala je oblik uske dvokatne zgrade s dvostrešnim krovom. U prizemlju su bile konjuš- nice, na katu stanovi za oficire, a na drugome katu prostorije za vojnu posadu. Srušena je 1936. godine. Četvrti primjer, po mentalnome sklopu možda i uvjerljiviji od ostalih, mada nije izveden, tvori prijedlog za prostorno rješenje trga ispred Nadbiskupske pa- lače, srednjovjekovne Kampe (odavno već preimenovane u Piazza dell’Erbe), ur- banističkim planom iz 1939. godine pretenciozno nazvane “Il nuovo centro mo- numentale”. Crteži govore o ideji zaista megalomanskoga programa povezivanja prostora toga trga s onim susjednim, Piazza Laurana, u novi neprimjereno veliki prostor u Gradu. Okosnicu rješenja činila je os povučena od Nadbiskupske pala- če preko toga prostranog prostora do mula na Rivi. Na poprečnoj crti pak izme- đu nižega i višega dijela tako modeliranoga monumentalnog centra predviđen je niski dugi stilobat, a na njemu dvije visoke kolone sa simbolima Mletačke Repu- blike i Kraljevine Italije. Bočna krila u produžetku kolona, na jednu i drugu stranu trga, trebale su biti prizemne građevine s trijemovima. Dakle, posred Grada je zamišljena velika praznina, strana mjerilu i planimetriji povijesnoga grada u Zadru, scenografski postavljena kao ambijenat “ukrašen” pseudohistoricistič- kom arhitekturom u funkciji državne ideologije i simbolike. O neprimjerenosti sličnih starijih rješenja, s kojima “… kad se pređu izvjesne granice, efekt potpuno izostane…” , a “… djelovanje veličine nije ni u kakvoj proporciji sa stvarnim di- menzijama…”, kako je kritički o trgovima pisao Camillo Sitte još 1909. godine. Gustavo Giovannoni pak tome je već 1918. godine pridodao misao kojom je “… nužno strogo primjenjivati odbojan i ne uvijek učinkovit sustav službenih zabrana, kako bi se pravi ili tobožnji interesi i elegantni ili obijesni hirovi pojedinaca podredili velikom zajedničkom interesu Ljepote i Povijesti.” Svi opisani primjeri u Zadru svjedoče da kreatori gradskih prostora, u prvome redu arhitekti i urbanisti, nisu bili u stanju intelektualno ni emotivno suživjeti se s Gradom koji im je predan na upravu i koji su oblikovali bez osjećanja i poštova- nja njegove povijesti i mjere, njegova urbaniteta, vrijednosti ambijenta u cjelini, kao ni pojedinačnih građevina i spomenika u njemu. Međutim, Italija toga vremena nije imala projektante samo “diktatorskoga monumetalizma” (Bruno Zevi) već i one u ono doba mlade arhitekte angažira- ne oko ideja racionalnih rješenja i modernih oblika za funkcije novih građevina. S takvim nastojanjima bijahu okupljeni u tzv. Gruppo 7. Srodne misli poticali

126 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice su i ostali graditelji, kao i kritičari arhitekture i urbanizma. Kako je pisao Bruno Zevi, prednjačili su Giuseppe Terragoni, Eduardo Persico ili Giuseppe Pagano. O naprednome pravcu u graditeljstvu Zadra iz međuratnoga razdoblja mož- da više od ostalih građevina svjedoči stambena zgrada u prizemlju koje bijaše gradska kavana “Central” na Kalelargi. Karakter moderne arhitekture iskazan je donekle i tadašnjom regulacijom nasipa na ulazu u luku, na području zvanome Riva Derna, gdje je još u vremenu austrijske administracije zamišljen nastavak izgradnje stambenih blokova uokolo Grada do bastiona Kaštel. Tu su od 1938. godine podizane tzv. zgrade INCIS, a s njima i hotel “Roma” (Beograd). Poto- njega obilježava moderni design, nacrt suvremenoga izričaja, ali ujedno mjerom previsok blok i lokacijom neprimjereno primaknut na svega nekoliko metara do obližnje utvrde. Stambenom zgradom pak iza toga volumena urbanisti su doslovno “sjeli” na zidine, prekrili ih! To je jedno s drugim zapravo neshvatljivo s obzirom na u to doba u Italiji već razvijene teorije čuvanja povijesnih ambijenata. Sličan odnos iskazan je i na suprotnoj strani Muraja s projektiranjem stadiona i zgrade Gila, vrijedne moderne arhitekture izgrađene 1942. – 1943. godine, ali i tamo već samom lokacijom neskladno smještene, također na svega nekoliko metara od utvrde Forte. Tako je omalovažen dotad očuvani brisani prostor nastao kao sastavni dio fortifikacijske regulacije Zadra, još iz vremena Sforza Palla- vicina u 16. stoljeću. Time je umanjena pejzažna vrijednost do tada održavanoga prostornog odnosa između Grada i Ravnica, krajobraza u kojem su renesansne zidine “sjajile kao bijeli biser”, kako se dojmljivo izrazio turski putopisac Evlija Ćelebija 1660. godine. Pisao je: “Prošao sam mnogo svijeta, ali zaista nisam vidio ovako tvrdog grada.” Stoljetni izgled grada utvrde “utopljene” u krajoliku mora i zemlje, vrtova i mocira, počeo se narušavati tijesnim primicanjem novogradnja uz zidine. To je rezultiralo većim zauzimanjem područja Ravnica kao izgradive zone tijekom druge polovice 20. stoljeća.1 Dakle, upravo obrnuto od onih nastojanja iskazanih 1810. godine kada je na mjestu Ravnica predviđeno uređenje prostranoga vojnog vježbališta i gradskoga perivoja. Štoviše, rekao bih da koliko su spomenute dvije novogradnje s jedne i druge strane Grada namet- ljivom blizinom narušile dostojanstvo zidina, istovremeno su tako i bastioni, ni krivi ni dužni, potisnuli vrijednost prigrađene moderne arhitekture. Upravo ta obostrana šteta ponajviše svjedoči o nepromišljenome izboru vlasti i urbanista za same lokacije tih novogradnja. Naime, obje građevine su uz primjetne vrijednosti moderne arhitekture, njezina nastojanja u oblikovanju suvremenih zgrada i njihovih funkcija, ujedno izraz površnoga odnosa planera prema zatečenome prostoru i starim spomenicima u njemu. Na razini teorije i općega prosuđivanja takav je fenomen vrlo dobro ocijenio već više puta spominjani Bruno Zevi: “tragedija nije toliko zahvatila arhitekturu, koliko urbanizam”.

1 Nažalost, taj proces se nastavlja. Vidljiv je u uvjetima iz Natječaja za novu regulaciju Ravnica, gdje je stekao “pravo građanstva”. Naime, u natječaju se prostor Ravnica tretira kao “kontaktna zona između povijesne jezgre i novog Zadra”, a u njoj je “potrebno povećati gustoću izgrađenosti i iskoristivosti”! [Vidi: Ravnice – Zadar, (katalog nagrađenih radova na Natječaju za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja detaljnog plana uređenja Ravnice, Zadar, veljača 2008., 3 i 7)]

127 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 U cjelini, moguće je reći da talijanski arhitekti i urbanisti nisu imali dobar odnos prema povijesnome gradu u Zadru. Bila je to “estetika nasilja”, kako je kritika općenito nazvala arhitekturu i urbanizam totalitarnih vlasti. Nisu mu poklonili primjerenu pozornost niti podarili dobru arhitekturu, a razorili su brojne povijesne građevine i predjele u složenome urbanom ambijentu kojim su gospodari- li. Grad nisu upoznali niti ga poštivali. Projektirali su i gradili bez emotivnoga odnosa prema nataloženom urbanitetu Zadra, prema kulturno-historijskom kontinuitetu i značenju, prema ukupnome ustrojstvu Grada, u koji su kročili i radili bez znanja o njemu, ali i bez uvažavanja dosega aktualne teorije o zašti- ti urbanih ambijenata u vlastitome vremenu i vlastitoj sredini iz koje su došli. Zahvati koje su predviđali ili provodili svjedoče o intelektualnome raskoraku između – s jedne strane ideja moderne europske arhitekture i urbanizma, kao i zaštite povijesnih spomenika i urbanih ambijenata – te s druge strane nepri- mjerenih urbanističkih i arhitektonskih ostvarenja koja su ostala za njima na tlu povijesnoga grada u Zadru.

Literatura: DRAŽEN ARBUTINA, Glavna obilježja urbanističkog razvoja Zadra – 1918- 1944, Zadar, 2007. PETER GÖSSEL – GABRIELE LEUTHÄUSER, Arhitektura 20. stoljeća, TASCHEN – Köln, 2007. UDO KULTERMAN, Savremena arhitektura, Novi Sad, 1971. TOMISLAV MARASOVIĆ, Zaštita graditeljskog naslijeđa – povijesni pregled s izborom tekstova i dokumenata, Zagreb – Split, 1983. MILAN MARJANOVIĆ, Diplomatska borba za Zadar 1915-1922, u: Zadar – Zbornik, Zadar, 1964. IVO PETRICIOLI, Izoliranje crkve Sv. Donata u godine 1930-1931. u Zadru, Diadora 9, Zadar, 1980. GIUSEPPE SABALICH, Guida archeologica di Zara, Zadar, 1897. CAMILLO SITTE, Umetničko oblikovanje gradova, Beograd, 1967. MARKO ŠPIKIĆ, Nastanak teorije restauriranja Camilla Boita, Portal 1, Za- greb, 2010. MARKO ŠPIKIĆ, Konzervirati ili restaurirati?, Portal 2, Zagreb, 2011. ZVONIMIR ŠULJAK – ABDULAH SEFEROVIĆ, Zadar na starim razgled- nicama, Zadar – Rijeka, 2005. BRUNO ZEVI, Znati gledati arhitekturu, Zagreb, 2000. BRUNO ZEVI, Povijest moderne arhitekture I, Zagreb, 2006. Enciklopedija moderne arhitekture, Beograd, 1970. Gustavo Giovannoni – Spomenici i ambijenti, (ur.) Marko Špikić, Zagreb, 2018. Il piano regolatore di Zara – Collana delle pubblicazini della federazione, No. 16, Roma, 1939. Katalog izložbe: VINCENZO FASOLO – architetto dalmata / dalmatinski arhitekt

128 OBLJETNICE Danko Plevnik

Zlatko Tomičić

(2. prosinca 1930. – 16. lipnja 2008.)

Zlatka Tomičića, rođena u Zagrebu 2. prosinca 1930., gdje je i preminuo 16. lipnja 2008., možda najbolje karakterizira sintagma vir croaticus. Ona je primarna. Iz nje proizlaze njegova zanimanja, vokacije i pozivi: književnik, što znači i pjesnik, pisac kratkih priča, dramatičar, putopisac, esejist, zatim novinar, ali i nakladnik i publicist, i onda povremeni likovni kritičar, etnolog te silom materijalnih prilika ponekad i boem. Prve pjesme, koje je sam ocijenio kao “nemirne”, objavio je 1947. sa sedamnaest godina u listu Srednjoškolac, koji je Zlatko Tomičić uređivao Dalibor Brozović. U njemu su počeli objavljivati i Vlatko Pavle- tić, Slavko Mihalić i Miroslav Mađer. Nastavio je pisati u književnom časopisu Izvor. Njega su socrealistički uređivali Đuro Šnajder, Slobodan Novak, Vatroslav Mimica, Duško Roksandić, dok je kao estetskog “komesara” doživljavao Josi- pa Barkovića. Lirski se pronašao 1950. suradnjom s Republikom, tada vodećim književnim časopisom. U Vinkovcima mu je te godine izišla prva knjiga Susret osmorice, u kojoj je svoje stihove objavio s još sedam pjesnika. Socijalistički realizam je te mlade pisce s jedne strane ideološki ograničavao, a s druge im omogućavao slobodu kre- iranja u najranijoj dobi, što je danas gotovo nezamislivo. S dvadeset godina To- mičić je postao član Društva književnika Hrvatske i Matice hrvatske. Pjesničke slobode tada su se kretale od časopisa do časopisa, a on ju je umjetnički dostigao putem časopisa Krugovi pokrenutoga 1952., gdje se afirmirao pjesmom “Roda”, prihvativši modernizam i ekskluzivistički avangardizam koji je u to vrijeme bio bljeskoviti novum na hrvatskoj literarnoj sceni. To traženje osobnoga i origi- nalnoga trajalo je kratko jer je državna cenzura radila u korist socijalističkoga

129 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 realizma i shematskoga kolektivizma, kojemu je smetao razvoj takve “prozapad- ne” slobode stiha. Zbog kooptiranja dežurnoga ideologa Barkovića u Krugove, Tomičić je s Vladom Gotovcem, Antunom Šoljanom i Ivanom Slamnigom, uz pomoć Mike Tripala, pokrenuo književni časopis Međutim. Međutim, Međutim je izišao samo dva puta. Šest je godina radio kao novinar (1948. – 1954.), a zadnje angažiranje u novinama bilo mu je uređivanje HSP-ova Hrvatskog prava s Nikicom Bićanićem (1990.). Već s 23 godine postao je urednik Ličkih novina (1953. – 1954.), šireći svoj vir croaticus pristup društvu, zbog čega je bio izbačen iz novina i novinar- stva. Djelovao je i kao vanjski suradnik Instituta za narodnu umjetnost u Za- grebu i na vrijeme shvatio da kao novinar ne može izraziti ono što je dublje od vijesti o drugima – samoga sebe, pa se 1954. na književnoj sceni etablirao kao pjesnik prvom samostalnom zbirkom pjesama Četvrtoga ne razumijem, napisa- nom slobodnim stihom, pod utjecajem nadrealizma i neoromantizma. Nije ga se moglo obeshrabriti. Učinio je u Hrvatskoj ono na što je malo intelektualaca i stvaralaca moglo i htjelo tada odlučiti, nešto što više nije mogao ni sam bard hrvatske književnosti Miroslav Krleža – živjeti kao profesionalni pisac. To je uspijevao još samo rusist, sinolog i pjesnik Josip Sever. Započeo je prikupljanjem narodnih lirskih i epskih pjesama, poslovica, pitalica i zagonetki iz Dalmacije, Imotske krajine i Hercegovine, a praktički živio od lekture i korekture tuđih tekstova. Ono što se danas krsti kao “neovisna kultura” započelo je s njim, Berisla- vom Nikpaljem i Mehmedom Mašićem. U svibnju 1965. utemeljio je Nezavisnu književnu grupu TIN, koja nije bila formalna udruga, nego svojevrsni poetski think-tank. Nikpalj je u legendarnom “Tingl-Tanglu” bio voditelj tribine. Osva- jali su društvenu slobodu odozdo. Umjesto večeri poezije, organizirali su jutra poezije, deklamirali svoje stihove, diskutirali aktualne književne teme, održavali akademije u čast Tina Ujevića, koji im je bio životni i književni uzor, Frane Alfirevića, Ive Kozarčanina i drugih, obilazili škole, poduzeća i gradove, popularizirali ambijent i mogućnosti drugačije lirike. Takvim radom na terenu okupljali su i proskribirane i potenci- jalne pjesnike, što je rezultiralo ujedinjavanjem Tomičićeve Nezavisne književne grupe TIN, Društva radnika pisaca te još jedne neformalne skupine u Zajednicu samostalnih pisaca TIN. Postali su i službeno alternativno književno društvo. To je ostala trajna karakteristika Tomičićeva aktivizma – uvijek otvarati prostore alternativi postojećem kulturnom establišmentu i političkom režimu. Zbog toga tinovci nisu mogli očekivati potporu vlasti, ali su imali i zadržali slobodnija pera od subvencionirane “peradi”. Takvo književno “paralelno društvo” nije bilo pretplaćeno na književna priznanja i nagrade, već na policijsko praćenje i izop- ćavanje. Književni elitisti gledat će Tomičića kao promotora književnoga popu- lizma, čak i kada se 1968. potpuno afirmirao osnivanjem Hrvatskog književnog lista (HKL). Književni kritičar Igor Mandić je tako njegovu zbirku pjesama Zir (1968) odredio kao zemljopisnu i genealogijsku poeziju u kojoj dominiraju na- tegnuti nacionalni motivi, “iznad kojih lebdi duh religijske zanesenosti, nesumnjivo potkopavaju i ono što u Tomičićevu ‘pjesničkom radu’ (više radu – nego pjesničkom) nije baš sasvim patvoreno”.

130 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice Zlatko Tomičić je popularizirao i poticao ljude na pisanje, emancipirao i ši- rio pravo na književnost, oslobađao je od monopola kulturne politike i akade- mizma, stoga nije čudo da je veću podršku imao od važnijih političara poput Mike Tripala, Vece Holjevca i Jakova Blaževića nego od kolega, što nije teško objasniti i profesionalnom ljubomorom (jalousie de métier) jer Tomičić nije bio čovjek od gadljiva kompromisa, već čovjek od prkosne kičme. Na valu takvoga građanskog književnog slobodarstva rasla je i naklada HKL-a, čime je stvorena vlastita financijska osnova za zapošljavanje (danas nevjerojatno zvuči činjenica da je u toj novini zaposlio deset suradnika), tiskanje knjiga i razglednica s etno- motivima, što se poslije propasti hrvatskoga proljeća mehanički osuđivalo kao propagiranje nacionalizma. Nije bio naivan, znao je dokle se mogu nesmetano miješati karte i što su aduti, tako da je za člana uredništva primio Stanka Škaru, iz Društva radnika pisaca, koji je bio lijevi haesesovac i vijećnik ZAVNOH-a. No, niti on nije mogao učiniti nemoguće, pa je šesti broj bio zabranjen zbog objavljivanja teksta o neravnopravnosti Hrvata u Vojvodini, što se protumačilo “protuustavnim” miješanjem u unutarnje stvari druge republike. HKL je širio suradničku mrežu pa se kao autor pojavio i Bruno Bušić, a od devetoga je broja postao čak i jedan od urednika. Podržavao ih je i Franjo Tuđ- man, bivši Bušićev šef u Institutu za historiju radničkog pokreta, tako da je dio sadržaja bio redovno okrenut tekućoj politici. Bušić je u metodološkom smislu bio preteča Slavena Letice jer je sve nastojao kvantificirati i tabelizirati, pa su ga zvali “Tabela”. HKL je otvarao zatvorena pitanja jugoslavenskoga društva te je nakon priloga slovenskoga generala Jake Avšiča o uporabi jezika u JNA, KOS zaustavio 19. broj. Tomičić se smatrao “zimnjakom”, a ne “proljećarem” jer je kulturne, druš- tvene, gospodarske, nacionalne i političke promjene poticao prije “hrvatskoga proljeća”, kada ga je Savkin SKH amenovao službenim pokretom. Ceh navođe- noga “proljećarenja” platili su sveučilištarci, matičari i hakaelovci. Tim redom. U prosincu 1971. zatvoreno je studentsko vodstvo, u siječnju 1972. matičari, a u travnju 1972. Predrag Raos, Zlatko Tomičić i drugi. Optužba nije izlazila iz uvriježene udbaške sheme pronalaženja ciljanoga dežurnog političkog krivca. Tomičić je okrivljen da je surađivao s političkom emigracijom te “nasilnim i drugim protuustavnim sredstvima” pokušao srušiti tadašnji poredak i državu, a kao sredstvo koristio Zajednicu samostalnih pisaca TIN i HKL. Ma koliko su neki suci nastojali ostati vjerni legalističkoj vladavini prava, ipak je 1972. bio kažnjen trogodišnjom robijom, što je u travnju 1973. Vrhovni sud povisio na pet godina. Na suđenju pred komunističkim sudom ponašao se “titoistički”: izjavio je da taj sud ne priznaje. Zbog teškoga zdravstvenog stanja i urgencije međunarodnoga PEN-a, koji se založio za Vladu Gotovca i njega, pušten je nakon odrobijane tri godine. I dalje je bio tretiran kao trajno sumnjiv te bio “preventivno” uhićen 1977. prigodom Titova dolaska u Zagreb. Bilo je još takvih uznemiravanja i ograničavanja slobode, ali se nije nikada dao smesti. Bio je estet s razlogom, zbog čega je 1958. i upisao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali ga je

131 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vokativno hrvatstvo uvijek odvlačilo na krizna duhovna i društvena žarišta, zbog čega je tek 1978. diplomirao bohemistiku i komparativnu književnost. Dolaskom demokracije ponovno se okrenuo poduzetnom književnom izda- vaštvu, pokrenuvši 1990. književnu reviju Ognjište, zbog čega je ubrzo dobio podrugljivi naziv “ognjištarac”, koji motive tobože nalazi samo u etnoprošlosti, stoga se vratio svojim izdavačkim temeljima i 1994. obnovio HKL, koji je silom financijskih prilika izlazio tek povremeno. Opet su ga počeli svrstavati u neprijatelja režima, ali ovoga puta s mnogo manjom izvanrežimskom potporom, čime je bio zatvoren krug njegova društvenog nepoštovanja: od političkih neprijatelja do političkih prijatelja. Izdao je manje knjiga u svojoj Hrvatskoj, nego u njihovoj Jugoslaviji. Njegovo pjesništvo nije svodljivo na nacionalistički realizam kao kontrapunkt socijalističkom realizmu. Bilo je mnogo šire, građeno na uzorima Walta Whi- tmana, Andréa Bretona, ali i svetačke biblijske duhovne fraze, sa širokim rasponom motiva i lirskih struktura, jednom inovativnom patchwork stilematičnošću. Po toj uzvišenosti lirskoga izraza povjesničar književnosti Miroslav Šicel uspore- đuje ga s pjesnikom Miroslavom Slavkom Mađerom. Međutim, Tomičić je živio i ponašao se kao pjesnik sui generis. Njegov paseizam nije bio samo nacionalni, već i antički, mitološki, pretkršćanski, što je ostvarivao u zbirkama Dosegnuti ja (1956.), Traženje bivstva (1969.), Vražje oko (1986.), Povratak u postojbinu duha (1997.). Svoja satirska nadahnuća objavio je u zbirkama ljubavne lirike Budni faun (1960.), Revolucionarni kalendar (1965.), Sunčeva djevica (1989.). Epika mu je bila čvrsto domoljubna, gotovo historiografska: Hrvatsko more (1969.), Zemlja banova (1987.), Hrvatska, ljubavi moja (1990.), Zemlja obećana (1998.). Njegov opus, nepravedno zanemarena Omnia Tomičićiana, sadrži 34 zbirke pjesama, 29 proznih djela i romana, među kojima valja izdvojiti pikarski fanta- stično-putopisni roman o Marku Polu Tajanstvena ruža (I–II, 2004.), 18 putopisa, od kojih se posebno ističu lirski intoniran Nestrpljivi život (1956.), Bosnom ponosnom (1994.), Slavonijom, zemljom plemeni tom (1994.), Ledenjak iznad Lake Louise (2003.), Zemljom Humskom (2004.), Krbavski vuk (2005.), što čini impozantnu knjižnicu od 81 djela. Uredio je četiri antologije, bio prevođen na talijanski, francuski, njemački, engleski, poljski i esperanto. Za života gotovo da nije dobio relevantnijega priznanja. Književni krug Karlovac pokrenuo je 2000. književnu nagradu za kratku priču koja nosi ime “Zlatko Tomičić”, budući da je potkraj života živio i djelovao u Karlovcu. Zlatko Tomičić nije bio turbulentna fusnota, kako ga želi marginalizirati dio nesklone književne kritike, već jedinstvena hiperaktivna pojava hrvatske književnosti.

132 OBLJETNICE Zvjezdana Rados

Pjesništvo Stijepe Mijovića Kočana

Uz osamdesetu godinu života

Pjesnik, filmski redatelj, putopisac, novinarski i prosvjetni djelatnik Stijepo Mijović Kočan rođen je u Đurinićima u Konavlima 14. travnja 1940. godine. Nakon osnovne škole, koju pohađa u konavoskom zavičaju, u Dubrovniku za- vršava srednju školu; potom studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je diplomirao onodobni studij jugoslavenskih književnosti te komparativnu književnost. Već kao student počeo se baviti novinarskim poslom. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1994. godine stekao je i doktorat obranivši disertaciju pod naslovom “Pjesništvo Josipa Pupačića”. U svom profesionalnom radu i javnom djelovanju Stijepo Mijović Kočan pokazuje vrlo širok spektar interesa i mogućnosti bavljenja problematikom iz više područja – uz intenzivnu književnu aktivnost i prosvjetnu djelatnost (od osnovnoškolske do sveučilišne), radio je kao profesionalni redatelj i kao novinar, urednik časopisa (Umjetnost i dijete, Školske novine i dr.), zbornika, hrestomatija i antologija (Sku- pljena baština, 1993.; Probrana baština, 2001.), feljtonist i polemičar itd.; neizo- stavan je i njegov književnokritički i znanstveni rad, koji je primarno usmjeren prema književnoj i novinarskoj problematici (Kronike, kritike, jezik, 1988.; Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu, 1998.). Kočan se bavio i društvenim radom, posebice u vremenu hrvatskoga obrambenog rata devedesetih godina prošloga stoljeća; 1991. bio je jedan od osnivača Fonda za spas Dubrovnika Sveti Vlaho; preko HINA-e je početkom Domovinskoga rata slao u svijet na desetke apela, a u obrani Dubrovnika sudjelovao je i konkretno te je dobitnik Spomenice Do- movinskoga rata. U javnom djelovanju Stijepe Mijovića Kočana najzapaženije su njegova knji- ževna i redateljska djelatnost jer je taj autor na području filmskoga, a nadasve na području književnoga stvaralaštva dao znatan doprinos hrvatskoj kulturi. Njegov redateljski opus, uglavnom rađen za televiziju, sastoji se od većega broja dokumentarnih i obrazovnih filmova te feljtonističkih i igranih filmova i drama, od kojih ovdje izdvajamo tek istaknutije televizijske/filmske uratke: Posljednji klačinar, Baka Bijela, seriju Život, a ne film, TV film Prevlaka, ćaćina tamburica (kasnije, 1996., i istoimena knjiga, kojom je otvoren ciklus Moja priča o Hr- vatskoj), TV drame Daksa, otok bumerang te Konavle kultura kamena; vrijedno je spomenuti i njegove dvije radiofonijske režije, odnosno njegov antologijski

133 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 izbor i obradu/prilagodbu djela iz književne i glazbene baštine hrvatskoga narodnog preporoda pod naslovom Ilirae lira te fonografsku režiju Gundulićeve Dubravke. Iz bogata, heterogena stvaralačkog opusa Stijepe Mijovića Kočana, bez ikakve sumnje, njegov književni dio izdvaja se kao najznačajniji i najuvaženiji. Baš kao i ostale njegove aktivnosti, tako je i Kočanova književna djelatnost vrlo heterogena. Uz pisanje književne i kazališne kritike (S Talijom nakon predstave, 2010.), kao pisac se okušao u više književnih žanrova i rodova: autor je knjige putopisa (Sic transit, 2002.), romana za mlade (Kučak s Prevlake, 2004.), više kratkih pri- ča, basni (Basne u stihovima, 2005.) i pjesama za djecu (E da mi je, 1991.) te dvadesetak zbirki poezije, kojom je osigurao zasebno mjesto u kontekstu modernizma i postmodernizma suvremenoga hrvatskog pjesništva. Stihove je počeo pisati još u srednjoškolskim danima, ali je prvu zbirku pjesama, Ispovjedaonica, objavio tek 1969. godine; u narednim desetljećima slijedile su zbirke Ja odozdo (1970.), Ta riječ (1974.), Izravno u stroj (1981.), Sedmoglasnik (1982.), Vijenac soneta, (1982.), Ono nešto (1986.), Triptih o glavi (1988.), Konavoski vez (1988.), Izno- ve starih majstora (1995.), Prevlaka, ćaćina tamburica (1996.), Sonet svinjcu… i Kati, naravno (2000.), Sred zavičajnih nebesa (2001.), Na bijeloj lađi (2005.), Ulovljen u jeziku (2005.), Jedan izbor (2007.), Samo ljubav slavi (2012.), Ode himne ne (2012.). Njegove su pjesme uvrštene u više antologijskih izbora hrvatske poezije: u Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva od početka do danas Vlatka Pavleti- ća, u Milićevićevu antologiju Sto hrvatskih soneta, u antologiju hrvatske duhovne poezije U sjeni transcendencije, u antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja, u antologiju moderne kajkavske lirike 20. st. te u Antologiju hrvatske dječje poezije. Pjesme su mu prevođene na francuski, engleski, talijanski, ukrajinski, poljski, slovenski, makedonski, rumunjski, bugarski itd. U kritičkoj recepciji poezije Stijepe Mijovića Kočana vrlo se često ističe poli- fonost/višeglasnost njegova pjevanja1 te samosvojnost i inokosnost njegova stva- ralačkog puta, odnosno neuklopljenost ili pak distanciranost od poetički osvije- štenih generacija/grupacija suvremenih mu hrvatskih pjesnika.2 Na to upućuje i sam Kočan, koji i programski i stvaralački jasno pokazuje težnju za potpunom stvaralačkom slobodom, sažeto iskazanu u programskim sintagmama: “ne pripadam i nisam”; “svim mogućnostima otvoren način govora – istinska je domovina poetskog”.3 Iz takve stvaralačke težnje Kočan je oblikovao specifičnu poeti-

1 Usp. Ernest Fišer, “Autentičnost i elementarnost pjesničkog višeglasja Stijepa Mijovića Ko- čana”, pogovor u: Stijepo Mijović Kočan, Konavoski vez, Mladost, Zagreb, 1982., str. 241–250; Cvjetko Milanja, “Stijepo Mijović Kočan (1940.)”, u: Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000., III. dio, altaGAMA, Zagreb 2003., str. 223–231. 2 Usp. Tonko Maroević, Pogovor, u: Stijepo Mijović Kočan, Ode himne ne, MH, Zagreb, 2012., str. 101–105; Mirjana Smažil Pejaković, Predgovor u: Stijepo Mijović Kočan, Ulovljen u jeziku, Zagreb, Stajergraf, 2005., str. 7–15. 3 Vidi Kočanovu pjesmu “Ne pripadam i nisam” (zbirka Ispovjedaonica) te njegov tekst “Ma- nifestiranje elementarnog u pjesništvu (u četiri varijacije)” (Forum, Zagreb, br. 4–6, 1983., str. 773–782 – Isto u: Stijepo Mijović Kočan, Ono nešto, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1986., str. 109–123).

134 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice ku koja mu dopušta slobodu da (po vlastitu odabiru) istovremeno bude i sličan i različit na svoj/”elementaran” način: […] po svojim poetsko-estetskim (ili naprosto: literarnim) opredjelje- njima on je naizgled, podjednako blizak i “krugovašima”, i “razlogovci- ma”, i “poletovcima”, kao uostalom i odzvucima cjelokupne mediteranske pjesničke tradicije i iskustvima najrecentnijih, avangardnih, modernistič- kih i postmodernističkih obrazaca pisanja. Od svih je, dakle, nabrojenih (ali i drugih – kako ćemo vidjeti!) pje- sničkih “škola”, “pravaca” i “trendova” Kočan ponešto baštinio, ali je od njih uvijek ostajao i više negoli r a z l i č i t, upravo samosvojan, svoj, pjesnička personalnost i individualitet par excellence. Kako je to uopće moguće? Kočanov cjelokupni tridesetogodišnji pjesnički opus nedvojbeno pokazuje da to – jest moguće, osobito pak njegov nemali broj antologijskih poetskih tekstova; a dokazuje to, još uvjerljivije, autentičnost i “elementarnost” njegova pjesničkog višeglasja, naime originalnost njegove autonomne poetike, po kojoj se on zasigurno razlikuje od svih ostalih suvremenih naših pjesnika.4 Uz “autentičnost i ‘elementarnost’ njegova pjesničkog višeglasja” usko je vezana još jedna od osobitosti Kočanove poezije: naglašena, ponekad i paradoksalna kontrastivnost, imanentna njegovu poetskom opusu kao cjelini, ali zamjetna i u pojedinačnim knjigama već od prve zbirke Ispovjedaonica (1969.); pratimo je i u zbirkama što su slijedile kroz više od četiri sljedeća desetljeća – Ja odozdo, 1970.; Ta riječ, 1974.; Izravno u stroj, 1981. Ono nešto, 1986.; Konavoski vez, 1988.; Iznove starih majstora, 1995.; Prevlaka, ćaćina tamburica, 1996.; Sonet svinjcu… i Kati, naravno!, 2000.; Sred zavičajnih nebesa, 2001.; Ode himne ne, 2012., itd. Težeći iskazati “ono nešto”, ono “elementarno” u sebi, koristeći različite modele pjesničkog izričaja, kombinirajući različite poetičke prakse, “[…] usvajajući od svih ponešto, ali se razlikujući elementarnošću, koju je sam pjesnik isticao […]”5 te opijevajući vrlo širok motivsko-tematski raspon6, Stijepo Mijović Ko- čan u svojoj je poeziji objedinio niz elemenata koji stoje u izrazito kontrastnim pozicijama: 1. njegova samosvojna poetika – otvorena i avangardi i tradiciji, slobodna u prihvaćanju i odbijanju, odabiru i kombinaciji – temelji se na paradoksalno kontradiktornim težnjama: “ne pripadam i nisam” // “svim mogućno- stima otvoren način govora – istinska je domovina poetskog”7; 2. u motivskoj i tematskoj raspršenosti njegove poezije u izrazito su kontrastivnim pozicijama zavičajni motivi i zagrebački motivi te njima susljedne podgrupe motiva; 3. na

4 Ernest Fišer, nav. dj., str. 241. 5 Cvjetko Milanja, “Stijepo Mijović…”, nav. dj., str. 223. 6 Josip Pavičić ističe “širinu stvaralačkih i životnih interesa” S. Mijovića Kočana (“Pozicija iz- među”, Vjesnik, Zagreb, 20. siječnja 1988., str. 8); Cvjetko Milanja govori (u navedenu radu) o “motivskoj i tematskoj raspršenosti”, Dubravko Jelčić o “renesansnoj širini interesa” (Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1998.) itd. 7 Usp. Ernest Fišer, nav. dj., str. 245.

135 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 formalno-izričajnom planu: avangardni, nadrealizmu blizak automatizam aso- cijativnog kazivanja “izravno u stroj” stoji nasuprot tradicionalnoj formi/veza- nom stihu soneta; 4. na jezično-stilskom planu ironija i satira nasuprot lirskoj sentimentalnosti, ili pak štokavski standard nasuprot zavičajnom idiomu i kajkavskom dijalektu. Unutar svake od navedenih grupa kontrastivnih elemenata ili pak među njima nalazimo opet niz novih kontrastnih odnosa (“ne pripadam i nisam” – ukorijenjenost u zavičaj; životna radost u običnosti svakodnevice – egzistencijalna tjeskoba; “visoka” sonetna forma – trivijalni, efemerni sadržaj; bliskost tekstualizmu – ne i tekstualistički osviješten tekst itd.). Organski pove- zana s polifonošću Kočanova pjesničkoga glasa i širokim motivsko-tematskim rasponom njegove poezije, kontrastivnost prožima gotovo sve segmente Ko- čanova pjesništva te predstavlja jednu od prepoznatljivih osobitosti pjesnikove poetike.8 Kontrastivni odabiri i postupci nisu, naravno, karakteristični samo za pjesniš- tvo Stijepe Mijovića Kočana – mogu se pronaći u stvaralačkim opusima brojnih hrvatskih i stranih književnika; lako su zamjetni i kod Kočanovih hrvatskih prethodnika (izdvojimo samo Miroslava Krležu, Dragutina Tadijanovića ili pak Juru Kaštelana) i kod njegovih suvremenika (primjerice Josipa Pupačića, Ante Stamaća, Luke Paljetka, Tončija Petrasova Marovića). Kod većine njih kontrastivnost se, međutim, manifestira tek u nekim segmentima njihova djela ili u nekim od njegovih slojeva, a pjesničko pak djelo Stijepe Mijovića Kočana u cijelosti je (i višeslojno) prožeto kontrastivnim elementima i na motivsko-tematskom, i na poetičkom, i na formalno-izražajnom i jezično-stilskom planu. Zato je (često paradoksalna) kontrastivnost jedan od bitnih čimbenika i pokazatelja “elementarnosti” pjesničkoga “višeglasja” Stijepe Mijovića Kočana, odnosno njegove prepoznatljive stvaralačke “samosvojnosti” u kontekstu (post)moderni- stičkog mozaika suvremene hrvatske poezije.

8 Usp. Zvjezdana Rados – Marijana Trojan, “Kontrastivni elementi u pjesništvu Stijepe Mijo- vića Kočana”, Croatica et Slavica Iadertina, vol. 10/I (2014), Sveučilište u Zadru, Zadar, 2015., str. 275–306.

136 OBLJETNICE Rafaela Božić

Iosif Brodskij – Joseph Brodsky: pjesnik koji je proživio dva života

(24. V. 1940. – 28. I. 1996.)

Letum non omnium finit. Na groblju San Michele, kojemu po svemu sudeći prijeti potonuće u glib ve- necijanske lagune, groblju otočiću mrtvih na kojem čak i u najluđim danima venecijanskog karnevala vladaju tišina i spokoj, na pomalo izdvojenom dijelu groblja (protestantskom) vrlo blizu posljednjih počivališta Stravinskog i Djagi- ljeva (pravoslavnom) u kojem tiha priroda koja okružuje umrloga kao da na neki način kaže da i smrt može biti dobra i lijepa, zaogrnuta u granje stabala i tihi žamor ptica, jedan je mali, skromni grob, s jednostavnom nadgrobnom pločom na kojoj piše samo jedno ime u dvjema varijantama – Иосиф Бродский i Joseph Brodsky i između njih datum: 24. V. 1940. – 28. I. 1996. Kao što je i normalno za nekog tko je proživio dva života i “imao” dva imena, Brodski je (prezime ću mu pisati ovako, prema staroj hrvatskoj tradiciji) imao dvije sahrane – prvu u New Yorku na groblju kraj crkve Presvetog Trojstva na jugu otoka Manhattana, na jednom od tri otoka koji su ga, kako ističe pjesnik i prijatelj Evgenij Rejn, najviše označili (uz San Michele i Manhattan tu je još i Vasiljevski otok u San- kt-Peterburgu), i drugu na već spomenutom venecijanskom groblju nešto preko godinu dana nakon preuranjene smrti. Počinjem ovaj tekst o Brodskom na groblju jer je za mene to mjesto na kojem sam mu u fizičkom obliku bila i (zahvaljujući zadarskoj adresi ostala) najbliže. Dok je na Trgu svetoga Marka karnevalska drama dosezala vrhunac, ja sam se kretala u suprotnom pravcu od eksplozije kiča i dok je vaporetto sjekao mutne valove lagune i zid od crvene cigle postajao sve bliži, kao što se svakom čovjeku svakodnevno sve više približava njegova vlastita smrt, moja potreba da odem tamo gdje sada leži ono malo materijalnog što je bio Brodski bila je začuđujuće snažna. Skočivši s vaporetta na to mistično tlo venecijanskoga gliba, kao nekakav mikro Kolumbo koji u valovima zemaljskog oceana, svedenog na jednu blatnja- vu lagunu, otkriva cijeli jedan kontinent, kao što je i Brodski bio i ostao cijeli jedan kontinent spojen od dva kontinenta i dva života, shvaćam kako je taj grob stvarni portal za kontakt s pjesnikom i kako sam na pravom mjestu. Na grobu je, naime, poštanski sandučić u koji pohodioci mogu ubaciti svoje pismo pjesniku,

137 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 a ubacivši svoju poruku u sandučić (zajedno s olovkom s logom zadarske gradske knjižnice), nisam ni sumnjala da je šaljem nekom tko će je uistinu pročitati… I Zadar i Sankt-Peterburg duguju Veneciji mnogo od svoga vizualnog identiteta, koliko god Zadar imao prema Veneciji znatno kompleksnije osjećaje nego Piter, kako taj grad s nekoliko imena odmilja zovu njegovi stanovnici. Zato je čitati Brodskog, bez obzira na razlike u temperaturi vode i zraka, nešto jako bli- sko. Voda i nebo, azur koji na horizontu spaja ova dva elementa utkan je i u naš (dalmatinski) DNA. Otišavši iz Lenjingrada, Brodski se više nikada nije vratio u Sankt-Peterburg, iako iz stalnog vraćanja u Veneciju iščitavamo nostalgiju za rodnim gradom. Zanimljivo je da je u njegovoj poeziji taj grad uvijek bio zapravo i samo Peterburg, Piter, nikada Lenjingrad. Već je taj mali znak jasno govorio o njegovu pogledu na svijet. Taj čudni čovjek prohodao je svoju sovjetsku mladost ulicama svoga rodnoga grada u nekoj drugoj, nimalo sovjetskoj dimenziji. Iako je na materijalnoj razini živio bijedan sovjetski život u zajedničkoj “komunalki”, kako se na ruskom nazivaju stanovi podijeljeni na nekoliko obitelji – pa su me- đusobno potpuno nepoznati ljudi dijelili kuhinju i, što je gore, kupaonicu i za- hod, on je na duhovnoj razini razgovarao ne samo s Puškinom i ostalim ruskim pjesnicima prije njega nego i, naučivši engleski jezik, s engleskim metafizičarima, s Johnom Donnom, Robertom Frostom, W. H. Audenom i drugima – i kao da je cijeli sovjetizam oko njega bio tek nekakva fatamorgana – kao što je velikim dijelom socijalizam stvarno i bio. Iako Evgenij Rejn određuje Vasiljevski otok kao jedan od tri centralna otoka koji određuju njegov život, Brodski zapravo nije živio na Vasiljevskom otoku, nego u “Centralnom kvartu (rajonu)” Sankt-Peterburga u slavnoj kući Muruza (o čemu je Brodski napisao sjajan esej Jedna i pol soba) u kojoj su u svoje vrijeme živjeli Aleksandr Blok te slavni poetski bračni par Dmitrij Merežkovskij i Zi- naida Gipius – na adresi Litejni prospekt 24, tj. u istoj ulici u kojoj su ga 1964. nekoliko stotina metara prema Nevi KGB-ovci u svom lenjingradskom pandanu moskovskoj Lubjanki tukli zbog navodnog “parazitizma” i u istoj ulici u kojoj je nekoliko stotina metara prema Nevskom prospektu dugo živjela Anna Ahma- tova. To znači da će, kad se jednom otvori memorijalni stan Iosifa Brodskog, on biti u istoj ulici kao i memorijalni stan Anne Ahmatove, pa će Ahmatova i jedan od njezinih siročića, kako su zvali Osju, Tolju, Ženju i Dimu (Iosifa Brod- skog, Anatolija Najmana, Evgenija Rejna i Dmitrija Bobiševa – danas pamćenog uglavnom jedino kao jednog od kutova u čudnom geometrijskom tijelu Iosifa Brodskog i Marine Basmani, djevojke u koju je Brodski dugo bio silno zaljubljen i kojoj je posvetio većinu svojih najljepših stihova), četiri najtalentiranija pjesnika svoje generacije, od kojih je Brodski daleko najznačajniji, i dalje biti na potpuno istoj gradskoj arteriji. Litejni prospekt izlazi s jedne strane na slavni Nevski prospekt, s druge strane na lijevu obalu Neve, a u neposrednoj blizini su Ljetni vrt, Zimski dvorac i niz drugih peterburških “atrakcija”, ali, što je Brodskom zasigurno bilo i najvažnije, i kuća u kojoj je živio i umro Puškin. Pogled iz stana padao je, kako je Brodski sam napisao, na “peterburšku savršenu perspektivu”. Umjetni grad, grad izgrađen planski sa zadatkom da bude ruska prijestolnica – zauvijek je povezao svoje ime i postojanje s umjetnošću, zauvijek ostavši kul-

138 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice turnom prijestolnicom Rusije, ako je i izgubio ulogu političke. Brodski je živio u svijetu književnosti, kulture i poezije – svijetu koji, ako se igdje materijalizira, materijalizira se u Sankt-Peterburgu, gradu u kojem su i sablasti od krvi i mesa. Stoga je, kako s pravom ističe Mihail Kreps, teško govoriti o utjecajima na njegovu poeziju. Brodski, koji je u osmom razredu napustio školu, bio je izuzetno načitan pa se ruski utjecaji vide od klasicizma do futurizma s posebnim naglaskom na Puškina, Mandeljštama, Cvetaevu ili Pasternaka, ali su u njegovoj poeziji jednako jaki utjecaji poljske poezije te posebice engleskih metafizičara. Njegova poetika posebno je bliska poetici W. H. Audena, kojeg je i upoznao samo dan nakon odlaska iz Sovjetskog Saveza u lipnju 1972., a s Annom Ahma- tovom družio se intenzivnije i duže, ali su im poetike formalno znatno drugačije, iako je kod oboje snažan ton dostojanstvenog prihvaćanja usuda sudbine, koji, po mom mišljenju, čini njihovu poeziju znatno bliskijom nego što to inače priznaju teoretičari književnosti. Život Brodskog počeo je dakle 24. V. 1940. u Lenjingradu, nešto više od godine dana prije čuvene i strašne blokade toga grada u kojoj se još uvijek ne zna točan broj poginulih, ali koji svakako iznosi znatno više od pola milijuna ljudi. Kako je tu blokadu izdržalo nejako dijete koje je kasnije u ranim dvadesetim godinama svoga života tijekom već spomenutog policijskog “ispitivanja” doživjelo i preživjelo svoj prvi infarkt – pravo je čudo. A vjerojatno i jest bilo nekakvog upletanja s nebesa jer – to dijete je trebalo još mnogo toga reći. Zato je i izdaja djevojke i prijatelja tako pogodila ne samo samog Brodskog nego i sve one koji su ih poznavali. Brodski, na kojeg je već vrebala lenjingradska policija i koji se sklo- nio u sigurnost mnogomilijunske Moskve, vratio se zbog ljubavi u Lenjingrad i tamo “sreo svoju sudbinu”. Autor sovjetskom režimu skandaloznih pjesama kao što su “Hodočasnici” ili “Židovsko groblje”, prema svjedočanstvu E. Rejna, bio je svjestan opasnosti, ali odbio je živjeti skrivajući se i vratio se suočiti s onom sudbinom koja mu je bila namijenjena. Nakon policijskog tretmana i šokantnog suđenja na kojem je u ateističkoj državi javno izjavio da mu je talent dan “valjda” od Boga, uslijedilo je nekoliko spokojnih godina izgnanstva u selu Norinska (1964./65.), selu toliko zabačenom da ga i danas teško nalazimo na kartama. Ipak, to malo selo u arhangelskom kraju, na otprilike dan i pol od Lenjingrada, u kojem je ostavio ne samo sve svoje prijatelje i ljubavi nego i svu kulturu na koju je navikao, ostavilo je topao trag u njegovoj duši i sjajne stihove u poeziji. Sjećanje na pjesnika čuva se u Norinskoj i danas, a postoji i monografija s nizom fotografija koji prikazuju Brodskog u ovoj seoskoj idili. Za razliku od stravičnih uvjeta u gulazima koje su prošli neki drugi pjesnici, kao primjerice Osip Mandeljštam, progonstvo Brodskog više je nalikovalo na ona iz doba Puškina ili Ljermontova, ako zanemarimo činjenicu da je živio uistinu skromno u “iznajmljenom” kutu kuće jedne od norinskih starica. Prognaničke dane olakšavale su knjige koje je imao, prijatelji koji su povremeno dolazili, priroda i osamljenost kojoj je očito bio sklon. U Norinskoj ga je posjetila i fatalna Marina Basmanova, ali odnosi s Basmanovom, za kojom je u Norinsku došao i već spomenuti Bobišev, nikada se nisu složili, iako su u konačnici Brodski i Basmanova 1967. dobili zajedničkog sina Andreja. Brodski se srećom vratio iz progonstva na vrijeme da isprati na

139 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 posljednji počinak Annu Ahmatovu, koja je bila svjesna ne samo njegova talenta nego i biografije kakvu je sovjetska vlast “napravila njihovom riđokosom”, kako je izjavila u znamenitoj frazi. Pet godina kasnije Brodski je s malom putnom torbom napustio taj život i ušao u onaj u kojem je češće bio Brodsky. Iako je u mladosti kovao brojne planove o napuštanju SSSR-a, od kojih su neki bili racionalni i uključivali ženidbu sa strankinjama, a drugi bili više vic nego pravi plan, kao što je na primjer plan u kojem je trebalo bježati s vrećom mačaka i puštati iz vreće jednu po jednu kako bi zbunjivale graničarske pse, ostaje zapamćeno da je Brodski nerado napustio svoj rodni grad (rekla bih upravo grad prije negoli rodnu državu: za njega je Rusija ipak bila primarno Sankt-Peterburg). Iako ga je zapad odmah prihvatio i dao mu postupno sve počasti koje je jedan pjesnik mogao zamisliti, ali rijetko doživjeti – napuštanje domovine, roditelja, a ponajprije jezične sredine i kulture Brodski nije podnio lako i bilo mu je tema u brojnim pjesmama, a zasigurno je najsnažnije odjeknula u ciklusu Dio govora. U tom ciklusu, a i nekim drugim pjesmama izvan tog ciklusa (primjerice pjesmi “Sheamusu Heaneyu”) taj svoj očaj gubitka jezika izražava i kroz agramatičnost stihova, kojoj inače nije bio sklon iako je bio sklon širenju upotrebnih mogućnosti jezika, kako ruskog tako i engleskog. Njegova pitka, ali višeslojna esejistika na engleskom odražava one interese koje je u koncentriranom obliku izražavao u poeziji. Svoju začudnu popularnost za jednog pjesnika Brodski dijelom duguje upravo svojoj rock ‘n’ roll sovjetskoj biografiji. U danima njegove mladosti nije više bilo baš “uobičajeno” završiti u progonstvu, iako su, naravno, za cijelo vrijeme Sovjetskog Saveza trajali pritis- ci na umjetnike, pa je ta biografija bila zanimljiva i samim Rusima, a kamoli na zapadu silno nesklonom totalitarnom gigantu na tjemenu Europe. Drugim dijelom zasigurno duguje to svojoj ličnosti. On je imao pravu auru “pjesnika” – nekog tko zna više i dublje od drugih, auru koju je današnje vrijeme nebitnih vrijednosti raspuhalo u prah, a koju je on ne samo znao nositi nego i nametnuti. Trećim, najvažnijim i najvećim dijelom, naravno, duguje svoju popularnost svojoj poeziji, istovremeno jednostavnoj i složenoj, bliskoj i s mnogo skrivenih ku- taka. Socijalističku biografiju on je spojio s imperijalnom, pa su motivi kvarnih zuba koji napominju arheološko nalazište nama (i cijelom bivšem socijalistič- kom lageru) jako poznati i izuzetno bliski. Znao je opisati gubitništvo (naročito u ljubavi) na način koji je isticao dostojanstvo gubitnika, pa nam je i zato silno blizak i drag. Ostajao je bez svega bez čega smo ostajali i svi mi koji smo htijući ili ne htijući emigrirali iz vlastitoga djetinjstva i zato se možemo pronaći u njegovoj samoći. Sve to Brodski je izgovarao jezikom nevjerojatne širine i poetikom ne- vjerojatnog majstorstva naročito na metričko-sintaktičkoj razini. Jedan je tekst malo da se o tome napiše, malo je jedna disertacija. U svojoj sam pisala o nekim značajkama njegove sintakse, pa koga zanima, može tamo naći (ili u knjizi Sin- taksa i stih), a ovdje ću samo kratko reći – onako složiti metar i krležijansku rečenicu može samo ruski pjesnik, a i od njih mogao je samo Brodski. Poštovanje i ljubav koju je osjećao prema poeziji i pjesnicima vratili su mu se na najljepši mogući način. Za života dobio je sve počasti, na kraju i sreću u ljuba-

140 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice vi, a i u smrti nismo ga zaboravili. Njegova poezija živi i danas. Njezina dubina, širina i ljudskost osiguranje su toga da ćemo dok svi zajedno ne potonemo na dno nekog oceana pamtiti njegove stihove.

* * * Tužnom igrom slučajnosti dok sam pisala ovaj tekst, umro je u Zagrebu Fikret Cacan (1958. – 2020.), prevoditelj kojem imamo biti zahvalni na dvjema lije- pim knjigama poezije I. Brodskog na hrvatskom jeziku (Božićne pjesme i Postaja u pustinji). Mi koji smo sretni da možemo čitati Brodskog na ruskom, ne samo zbog onog što je govorio nego i kako, uvijek smo zahvalni onim prevoditeljima koji mogu prenijeti ono “nešto” zbog čega nas neki pjesnik očarava, a što se tako često gubi u prijevodu. Brodski je jedan od pjesnika koje je Cacan “ćutio” i odlično prevodio. Nečiste rime, razgranat leksik, ton stoičke samoće i erudicija dobro su Cacanu sjedali pa su mu prijevodi Brodskog uz bok njegovim odličnim prijevodima Mandeljštama, Zabolockog, Ahmatove ili Gumiljova. Organizirala sam u Zadru s Odjelom za rusistiku promocije nekoliko njegovih izdanja poetskih prijevoda pa znam da mu je kao i Brodskom poezija bila najvažnija. Slabo smo pričali o bilo čemu drugom, ali to je ionako i meni najzanimljivije, a boljeg sugovornika o ruskoj poeziji teško da se moglo poželjeti. Količina stihova koje je znao napamet bila je nevjerojatna i kako ja ne pamtim ni svoje, na tome sam mu uvijek zavidjela. Za tim, nažalost prekratkim životom ostao je niz prevedenih pjesama koje odišu onom čarolijom koju imaju i u izvorniku.

Seamusu Heaneyu

Probudili me u Dublinu krici galeba. Njihovi glasovi zvonili u zori Poput duše, što toliko je slomljena Da ne osjeća boli. Oblaci hodahu nad morem u nekoliko redova, Poput kazališta baš u susret drami, Brailleom slažuć postscriptum bjesova I nemoći u staklenoj rami. U mrtvom se parku skulpture ocrtavale I zadrhtah: ja – misao, točnije – pokraj. Život je tri četvrtine – prepoznavanje Sebe što vrišti nerazumljivi vapaj Ili – biva u potpunoj skamenjenosti. Bijah u gradu u kojem ne uspjevši roditi se Ja još mogao bih, skupivši hrabrosti Umrijeti, ali ne izgubiti se. Krikovi dublinskih galebova! kraj gramatike, Primjedba zvuka pokušajima savladavanja

141 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Zraka, s primjesom osjećaja pramajke, Nakon što joj postala jasna očeva prijevara – Razdirahu kljunovima sluh, poput zastora, Zahtijevajući da se priča reže, Slova uopće i počet svoj monolog iznova bezdušnošću note svježe.

prijevod Rafaela Božić

Izbor mojih radova o Brodskom

Doktorska disertacija: Rečenica i stih u poeziji Iosifa Brodskog, obranjeno na Filo- zofskom fakultetu u Zagrebu, 2007. Mediteran u intervjuima Iosifa Brodskoga (2011), u: Zadarski filološki dani 3, (ur. Š. Musa), Zadar, str. 235–243. Tako je govorio Brodski, u: Književna Rijeka, 4, 2014, str. 51–58. Pjesma 24 dekabrja 1971 goda Iosifa Brodskoga u prijevodima na hrvatski jezik (2014), u: Hum (ur. Š. Musa), 11–12, str. 62–75. // u suautorstvu s L. Ko- lega Leksik romanskog podrijetla u rimi Iosifa Brodskog s posebnim osvrtom na pjesme Dekabr’ vo Florencii (Prosinac u Firenci) i P’jacca Mattei (Trg Mattei) (2016), u: Književnost, umjetnost, kultura između dviju obala Jadrana i dalje od mora (Letteratura, arte, cultura tra le due sponde dell’ Adriatico ed oltre), Zadar, str. 439–449. // u suautorstvu s V. Tomasom Sintaksa i stih, Sveučilište u Zadru, 2018.

Autograf Brodskog

142 OBLJETNICE Željka Brlobaš

Znanstvenik, književnik i umjetnik riječi

(o osamdesetoj obljetnici rođenja Ivana Kalinskoga)

Dr. sc. Ivan (Ivo) Kalinski rođen je 8. ožujka 1940. godine u Črečanu kraj Sv. Ivana Zeline. Osnovnu školu polazio je od 1947. do 1955. godine u Sv. Iva- nu Zelini. U Zagrebu je bio gimnazijalac od 1955. do 1959. godine. Na Filo- zofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je od 1960. do 1966. godine, gdje je magistrirao 1979. i doktorirao 1987. godine. Cijeli je radni vijek posvetio jezikoslovnim i filološkim istraživanjima hrvatskoga jezika radeći u Zavodu za jezik (danas Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje) sve do umirovljenja 2005. godine. Pritom je od 1978. do 1980. bio lektor za hrvatski jezik na Sveučilištu u Münsteru. Član je Društva hrvatskih književnika od 1986. godine, a usto je član Hrvat- skoga filološkoga društva u Zagrebu i Matice hrvatske. Od nagrada izdvajamo da je dobitnik Zlatne lire za kajkavsku poeziju i Nagrade Katarina Patačić 2008. Urednik je Male biblioteke “Dragutin Domjanić” (pedesetak objavljenih knjiga i zbornika), zatim biblioteke “Susreta riječi” (više knjiga i zbornika), a također je jedan od urednika Male biblioteke “Ignac Kristijanović”. Pritom valja naglasiti da je dugi niz godina i jedan od urednika znanstvenoga časopisa Kaj (časopisa za književnost, umjetnost i kulturu). Znanstveni je rad dr. sc. Ivana Kalinskoga u okviru hrvatskoga jezikoslovlja povezan uz dvije temeljne istraživačke cjeline – kajkavski hrvatski književni jezik i dijalektološka propitivanja kajkavskoga narječja (kajkavskih dijalekata i govora). Naime, cijeli je niz radnih godina u Institutu posvetio leksikografskoj obradi jezične građe kao jedan od obrađivača i redaktora na institutskom projektu Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika, i to od samih početaka projekta i objavljivanja priređenih svezaka Rječnika (1984. –). Da bismo pribli- žili opseg i širinu autorove leksikografske obrade u okviru svakoga pojedinoga sveska Rječnika, koji se ostvaruje u suautorstvu više autora odnosno leksikografa obrađivača, navodimo autorske cjeline u koje je dr. Kalinski znalački utkao svoje znanstveno i leksikografsko radno iskustvo. Prema abecednomu redu natuknica abecedarija Rječnika u prvom objavljenom svesku autor je dijela brat1 – budeti, u drugom čist1 – čujti i domovina – dopeļavańe, a zatim slijede autorski dijelovi abecedarija: nesladek – nestaja (7. sv.), nestajati – nestanovit, odstrančiti (se) – od- vržuvati (8. sv.), okriveńe – omlehaveti, pa1 – pańkrt (9. sv.), penica – pesenspisje,

143 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 pesomorec – piļušni, plunder – početni, podlagańe – poganija, pokornica – Poļci (10. sv.), potres – povolnost (11. sv.), prestajeńe – prevzeti (se), pripetliv – pri- stojno2 (12. sv.), pristojnost – pristrošje (13. sv.). Pritom valja istaknuti da je dr. Kalinski u prvih osam svezaka bio i jedan od dugogodišnjih redaktora rukopisa nastalih autorskih obrada natuknica. Pobroje li se stranice tiskanih svezaka Rječnika autorove leksikografske obrade i uzme li se u obzir činjenica da je dosad objavljeno 14 svezaka Rječnika s ukupno 3360 stranica, dobiva se rezultat od 264 autorske stranice dvostupačnoga teksta formata A4. Budući da svaki tiskani svezak uvijek obuhvaća 240 stranica teksta (suautorske) leksikografske obrade, proizlazi da je dr. Kalinski autor više od jednoga cijelog sveska Rječnika! Marnim leksikografskim radom na očuvanju vrijednosti povijesnoga kajkavskog hrvatskog književnog jezika (noseći pritom u duši svoj zelinski kajkavski govor rodnoga Črečana), dr. Ivan Kalinski je (prema autorskim natuknicama) domovini (hrvatskomu jezikoslovlju, i to povijesti hrvatskoga jezika i povijesnoj leksikografiji) podario jedno veliko leksikografsko autorsko pesenspisje ‘pjesničko djelo’ i na tome mu velika hvala. U znanstvenom je radu velik prinos dr. sc. Ivana Kalinskoga u proučavanju kajkavskoga narječja, i to posebice kajkavskih govora njegova rodnog kraja i govora koji su, s obzirom na novije suvremene podjele dijalekata unutar kajkavskoga narječja, u bliskom zemljopisnom okruženju te osnovnim fonološkim i morfološkim obilježjima bliski zelinskomu tipu govora. Najprije ističemo objavljenu monografiju Zagrebački kaj – govor grada i prigradskih naselja (1998.) u kojoj je jedan od suautora (uz A. Šojata, V. Ba- rac-Grum, M. Lončarića i V. Zečević), a riječ je o djelu u kojem se u dvije cjeline opisuje gradski zagrebački govor u prošlosti i sadašnjosti i na temelju terenski prikupljene dijalektne građe autohtoni govori većega broja prigradskih zagre- bačkih naselja, i to vokalizam, konsonantizam i prozodija u fonološkom dijelu te deklinacija, konjugacija i nepromjenjive riječi u morfološkom dijelu opisa. No, objavljivanje dijalektoloških radova dr. sc. Ivana Kalinskoga na osnovi provedenih terenskih istraživanja seže još u 70-e godine prošloga stoljeća. Tada je, naime, u suautorstvu s A. Šojatom 1973. g. u drugom broju Rasprava Institu- ta za jezik objavljen znanstveni rad o zelinskom tipu govora. Poslije su uslijedili i ostali radovi dijalektološke tematike, od kojih izdvajamo npr. radove Imenički morfemni sustavi u govoru Črečana (Rasprave 13, 1987.), O distribuciji i rea- lizaciji fonema u govoru Črečana (Rasprave 14, 1988.), O govoru Donje Zeli- ne i Adamovca (Rasprave 15, 1989.), Adamovečki i donjozelinski govor i jezik Domjanićevih kajkavskih pjesama (Kaj 36/6, 2003.), Vrbovečki kajkavski govor (u suautorstvu s M. Lončarićem) (Rasprave 20, 1994.). Leksikografskim prinosima Ivana Kalinskoga, osim povijesnoga književno- kajkavskoga rječnika, na planu ostvaraja dijalektnih rječnika valja pribrojiti opsegom gotovo monumentalno dijalektno leksikografsko djelo (u suautorstvu s F. Šatovićem) Riẹčnik Cerja̧ zagrebečkoga (2012.). Taj je rječnik s oko 30 000 ri- ječi obrađenih u 14 000 natuknica na šestotinjak stranica dvostupačnoga teksta moguće supostaviti opsežnim dijalektnim kajkavskim rječnicima npr. varaždin- skoga i đurđevečkoga govora te podravskoga govora Gole. Time se i prigorski

144 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 obljetnice govor Domjanićeva rodnoga kraja nalazi u suvremenoj leksikografskoj baštini kajkavskih govora sjeverozapadnoga dijela Hrvatske. Posebna je leksikografska vrijednost rječnika i u tome što je svako od značenja natuknice oprimjereno, a sva su oprimjerenja značenja kao i sama natuknica u rječniku naglašeni. U uvodnom je dijelu rječnika i filološka studija o govoru Cerja (po svojim jezičnim obilježji- ma govor pripada starijoj konzervativnoj grupi kajkavskih govora), kojom autori upotpunjuju dijalektološki jezikoslovni opis. Dr. sc. Ivan Kalinski bavi se i znanstvenim promišljanjima na književnom po- dručju, i to proučavanjem jezične i estetske strane književnosti, kako suvremene tako i kajkavske. Tako je 1988. godine objavljena njegova monografija Poetika i jezik kajkavskih pjesama Dragutina Domjanića. Domjanićevo je, naime, knji- ževno stvaralaštvo bilo izvor proučavanja kojima je Kalinski tražio odgovore na poetiku i druga gledišta usmjerena na pjesnikove nadahnute kajkavske stihove i lirske minijature. U kontekstu književnokritičkih djela objavljene su mu knjige eseja Anatomija kmice ili umjetnina teksta – zanos i tjeskoba (2004.) te druga intrigantnoga naslova Kiborg kao emotivni alien (2009.), kojoj je drugi dio objavljen 2017. godine. Uz autorske knjige podosta je naslova knjiga i zbornika koje je dr. sc. Ivan Kalinski urednički priredio za objavljivanje, odnosno onih kojima je urednik. Tako je urednički objavio knjigu književne kritike i prikaza Domjanićeva arka- dija (1983.), a zauzetošću tematikom Domjanića urednik je i knjige Nepozna- ti Domjanić: dnevnik Drage Ćepulića o pjesniku Domjaniću (1998.). Zajedno s J. Pandurićem pripremio je knjigu Razmišljanja i zapisi (1996.) sa sadržajem dnevničkih razmišljanja iz Domjanićeve ostavštine. Urednik je zbornika Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu: zbornik radova sa znanstvenih skupova u Krapini (1983.). Urednički je npr. pripremio i djela Putopisi po kajkavskim krajevima (1987.) i Kajkavska proza, poezija, kalendar (1989.). Budući da je jedan od dugogodišnjih stalnih urednika časopisa Kaj, urednik je i nekoliko tematskih brojeva, i to npr. Miškina: život i djelo, Kaj 20 (1987.), Jezični i umjetnički izraz na kajkavskom tlu, Kaj 21 (1988.) i dr. Dr. sc. Ivan Kalinski je osim svojim znanstvenim radom na jezikoslovnom i književnom planu dugi niz godina posvetio još jednom važnom području, a to je zauzetost za suvremeno književno stvaralaštvo kajkavskoga pjesništva. Tako je njegovim marnim zalaganjem Sv. Ivan Zelina postala gotovo svojevrstan zaštit- ni znak Smotre dječjega kajkavskog pjesništva “Dragutin Domjanić” i Recitala suvremenoga kajkavskog pjesništva “Dragutin Domjanić” (tomu valja pribrojiti i Susrete riječi u Bedekovčini). Kada bi se pritom izrijekom pobrojali naslovi i izdanja svih knjiga i zbornika koji su nastajali (i nastaju) tim povodom, kojima je Ivan Kalinski urednik, premašili bismo okvire veličine ovoga prigodnoga obl- jetničkog teksta. Dr. sc. Ivan Kalinski, uz to što je znanstvenik i jezikoslovac, hrvatski je knji- ževnik koji svoje umjetničke dosege ostvaruje ne samo lirskim izričajem nego i proznim tekstovima. Pritom je dominantan kajkavski lirski jezični izričaj, no i poetske i prozne umjetnine stvara i na suvremenom štokavskom izričaju. Za-

145 obljetnice ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 stupljen je u svim panoramama i antologijama kajkavskoga pjesništva te u Sku- pljenoj baštini, antologiji sveukupnoga hrvatskog pjesništva. Prvu samostalnu zbirku poezije Pha kaj objavio je u Zagrebu 1979. godine. Ubrzo slijedi i druga zbirka Valctakt i lajno (1984.), a od ostalih zbirki izdvajamo sljedeće. Zbirka Kristalni aed objavljena je 2005. godine. U zbirci Cicirici & Senjali (2007.) objedinjene su kajkavske pjesničke proze Ivana Kalinskoga i ča- kavski stihovi istarskoga pjesnika Vladimira Pernića. Peta autorova zbirka poezije Lollo (2008.) ispjevana je na štokavskom književnom standardu, kao i sljedeća objavljena 2009. pod naslovom Nemir podvornika Szerbe s pjesničko-proznom organizacijom poetskoga izričaja ostvarenoga slobodnim stihom. Zbirka Četve- rolisni četveropreg (2010.) obuhvaća pjesme pretežito na štokavskom standardu, ali su u njoj i one na kajkavskom, pa čak sporadično i na čakavskom. Zbirka stihova Apidiktor objavljena je 2016. godine. Valja naglasiti da su o poetskim prinosima Ivana Kalinskoga u hrvatskoj knji- ževnosti pisali i književno ih i kritički vrednovali mnogi suvremeni književni te- oretičari, kritičari i povjesničari, npr. M. Kuzmanović, M. Šicel, J. Skok, E. Fišer, A. Stamać, C. Milanja, B. Pažur i dr., ističući pritom izrazitu filozofičnost sveukupnoga autorova pjesništva (C. Milanja), vrli uzor pojmovnoga pjesništva (A. Stamać) i npr. zaključak da je “Kalinski pjesnik sinteze: jezika, duha, prepletaja poetika i književnih žanrova, filozofije, arhetipskih konstanti, ali i semantema suvremenog nam doba, bolje rečeno, njegove semantičke i civilizacijske pustoši” (B. Pažur). U domeni proznoga žanra Ivan Kalinski objavio je zbirke priča, od kojih izdvajamo Ono drugo more (2006.), zatim zbirku Gle, kako lijep dan! (2011.) i Leti, frizbi, leti! (2013.) zbirku memoarskih priča o procesu odrastanja, ljubavi i smrti. Roman Agnes, Dock Duck i ostali (2015.) posvećuje “svima izgubljenima, napuštenima i zaboravljenima”. U svakom od navedenih proznih književnih prinosa autor se jednako posvećuje i izraznoj (jezičnoj) i sadržajnoj razini umjetnine kao znaka. U ovih nekoliko redaka o osamdesetoj obljetnici života naveli smo i ukratko istaknuli samo osnovne biografske i bibliografske djeliće iz veoma velike cjeline cjelokupnoga znanstvenog i književnog rada dr. sc. Ivana Kalinskoga, znanstvenika i književnika. On i kao znanstvenik stvara kao umjetnik koji u hrvatskoj povijesnoj i dijalektnoj leksikografiji, u hrvatskoj kajkavskoj dijalektologiji i u književnim propitivanjima traži i pronalazi vrijednosti hrvatske riječi. On i kao književnik, pjesnik i prozni pisac, stvara kao umjetnik (na tragu znanstvenika) koji u svim svojim autorskim književnim umjetninama traži i pronalazi, a uz to i daruje jezičnu ljepotu hrvatske riječi.

146 PROZA Boris Škifić

Žute japanke

Malome kupujem japanke, mjesec je svibanj, prošlogodišnje japanke su mu izblijedile, a ljeto samo što nije doskakutalo do nas. Kažem mu… Vidi ove žute kako blistaju… a on će meni… Tata, nemaš ukusa, djeluju izrigano… Odabire crvene japanke, plaćam i odlazimo. Na odlasku zastajem pred izlogom i zadivljeno gledam u žute japanke, on me povlači za sobom, jede mu se sladoled. Pričaju da otac na Rabu ima ljubavnicu pa ga zato već nekoliko godišnjih mijena nema kući. Mater se pravi da ništa ne zna, snalazi se kako zna i umije u toj priči prepunoj neimaštine i očajanja, a meni je važno to što i dalje šalje pakete pune svakakvih delicija uz redovito brašno, šećer, tjesteninu i slično. Čokolada i salama, maslo od kikirikija u mojim očima raste do neba pri otvaranju paketa. Jedino me boli što mater pola paketa šalje u grad bratu i sestri koji rade u Mara- ski, tvornici likera i sokova, kaže ona… Gladni su… Kao da sam ja sit, a ne gladan, uglavnom. U jednom travanjskom paketu samo za mene zasjale su žute japanke. Mater mi ih dopušta nositi samo blagdanom da ih ne poderem po zverinačkom kame- njaru, ostale dane hodam bos kao i svi ostali. Ljeto je, vrućina i tvrdo stopalo nam je već u svibnju kao potplat vojničke čizme. Skačemo vješto po bodljika- vim stijenama pored mora kao da hodamo po pamučnom tepihu neke bogataške kuće. Sve je spremno za svetu pričest, mater mi prekraja bratovu bijelu košulju, crne hlače mi je još prošle godine skrojila od njezine nenošene stare suknje. Ogleda- vam se u ruzinavom ogledalu, sve u svemu djelujem kao mladoženja pred sam čin vjenčanja. Don Anđelo skuplja novac za svečani ručak nakon prvopričesne mise, mater ne zna od koga bi posudila, ima braću, ali zbog nekih njiva oni s njom odavno ne komuniciraju i prolaze mimo nje na putu poput jedrenjaka pored hridi, zaobila- ze je naširoko i bez pozdrava. Petak je i duboka je noć, cvrčci ne prestaju cvrčiti nagovještavajući pakleni dan. Dugo ne mogu zaspati pomišljajući na tu sutrašnju ispovijed i na to što nam je sestra Karamela rekla… Ako misliš da se ne otruješ hostijom, moraš don An- đelu govoriti kao da si pred Bogom, samo istinu. Ne vjerujem u sliku Boga kao don Anđelo, više nalikuje na dugo tovljenog prasca za plodne godine nego na

147 proza ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 nekog sveca, anđela iliti Boga. Ne mogu se baš sjetiti nekih grijeha, odlučim sve izlagati ako već moram. Padaju mi svakakvi strašni izmišljeni grijesi na pamet i već lagano zadovoljan tonem u tvrdi san. Na kraju ispovijedi pita me don Anđelo u nevjerici imam li još koji grijeh ispovjediti, a ja kažem da sam mu sve to slagao što sam rekao i da je to trenutno moj najveći grijeh. Ne vidim mu obraze, ali kroz one rupice čujem kako škrguće zubima i osjećam smrad ustajalog znoja. Nakon ispovijedi pred svetu pričest, znojni sjedimo u zvoniku mjesne crkve u subotnju večer. Pred crkvom postavljen blagoslovljen dug stol za sutrašnji sve- čani ručak. Sunce se spušta prema zapadu i utapa se u moru. Zrak gori od sun- čanog sjaja, ništa se ne pomiče. Časna Karmela, zvana kao slatka Karamela iako nalikuje na gorku i bodljikavu zdraču, iznosi iz crkve izvezen Isusovim križnim putem bijeli stolnjak, svijećnjak i raspelo stavlja nasred stola. Iz crkve izlazi don Anđelo, teško diše, ispod mantije mu izviruje pupak, maše rupcem oko znojne glave tjerajući muhe od sebe, pregledava je li sve na svojem mjestu. Reka je don Anđelo da će biti kokoševine i janjetine, nabraja Marko zvani Mrki jer je crn poput mračne proljetne noći, sve se oblizujući pred mojom izdu- ženom facom. Milica zvana Milena će na to… A bit će i hrostulja i torta od jaja i čokolade, mljac! Vridilo se pričestiti, zaključuje Mrki, a na to će Krunoslav zvani Kruno… Tako mi Boga moga, večeras ću gladan leći. Po didu Nikoli Nikolina, zvana Nina, plete vijenac od tratinčica i ništa ne govori. Milena pita… Kakav ukus ima ta hostija, baš me zanima. Kruno joj objašnjava… Nikakav jer je od brašna i vode. Milena će razočarano… A ja mislila da je slatka kad je Isusova. Mater pegla bijelu košulju, iz pegle pišti para kao da je parabrod pred rivom što jednom tjedno pristaje našem otoku i dovozi umorne putnike. Pitam je što ćemo sutra jesti, nedjelja je i nije običan dan, jednom u životu je prvopričesno slavlje. Ona me pomiluje po tek opranoj kosi, vadi teću i pokazuje mi, puna je očišćenih ugaraca. Poslijepodne se nahodala po kraju oko otoka i nabrala punu kantu velikih ugaraca, skuhala ih i očistila, moje omiljeno jelo, rižot od ugaraca, jedino jelo gdje mi se čini, kada ga jedem, da sam zaronio do dna i napio se mora. Vadi skrivenu čokoladu, daje mi dvije kocke, ostalo sprema za desert nakon sutrašnjeg svečanog ručka. Donosi iz tavana suhe grožđice i prži fritule koje se inače prže samo za Badnjak jer su skupe, potroše cijelo pakovanje brašna i popiju mnogo ulja dok se ne isprže. Zabranjeno mi je piti dok se one prže jer to, po vjerovanju, umjesto vode u biti pijem ulje, eto ti troška i nesreće. Umjesto večere od kupusa, slanine i kruha, davim se u slatkim fritulama. Bratove iznošene cipele su mi malo velike pa ih mater puni pokidanim čarapama. Kažem ja materi… Nema ti ništa od pričesti jer sam don Anđelu u ispovjedaonicu ubacio roj pčela pa su ga tako izbadale da je nabotio pa se ne može ni pokrenuti i teško diše. Smiješak na izboranom licu moje matere, blistaviji od bilo kakve svetosti svete pričesti. Ponekad kada je vesela, kao te večeri, kaže mi… A blesav li si sinko, što će od tebe biti… Iznad stola ispred crkve je razapeto platno da im čini hlad od ljetne žege. Pr- vopričesnici s roditeljima, don Anđelo i Karmela te sakati zvonar Mate zvani Munto, toči se crno vino i sok za prvopričesnike. Prolazeći pomislim, bolje da

148 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 proza me tamo nema, bez oca, na što bi to sličilo. Zastanem pored stola, osjećam se izdanim, nasilno otkinut od nečega čemu pripadam. Očekujem da me pozovu stolu, ništa od toga, nitko me ne primjećuje, zaokupljeni su slasnim zalogajima. Ulazim u zvonik, pronalazim skrivene cigarete, Opatiju bez filtera. Dosađujem se, brojim leptirice što oblijeću oko zvona našeg zvonika. Ručak je pri kraju, kasno je poslijepodne, reže se torta. Nina mi na salveti nosi komad čokoladne torte u zvonik. Nisam gladan, kažem. Ona me pogleda prijekorno, ostavlja kolač pored mene i vraća se stolu. Nina nije od nekih riječi. Misli da se pogledom može sve reći. Naslonim se na skale u zvoniku i zadrijemam, opio me miris čokoladne torte na koju se skupili mravi odvlačeći je u svoje skrovište, rupu u betonu našeg zvonika. Sunce prešlo preko naših glava, u silaznoj je putanji, vrućina se stanjila, more se ne miče. Spuštam se do rive na kupanje, svi su već tamo. U žutim japankama koračam rivom kao tek rođeni paun, pokupio ih uspavanoj materi ispred nosa kako bih zablistao na rivi. U njihovim očima iskri divljenje i zavist u isto vrijeme. Odlažem slavne žute japanke pored skinute majice i naglavačke bacam se u more. Osvježenje nakon napornog prvopričesnog dana. Ronim otvorenih očiju. U meni se zrcali pregršt boja i nepravilnih oblika na dnu mora. Izlazim iz mora. Na tužnoj majici moje žute japanke pokidane u komadima. Bjesnim, pitam tko je. Nitko ništa ne odgovara, podsmjehuju se. Kako bi izbjegli priču o krivcu, bacaju se u more vrišteći od neobuzdane radosti. Karlo, Mrki, Milena i Nina. Bacam kamen u more prema njima prijeteći da ću ih sve pobiti i onako mokar odlazim kući pitajući se što će mi mater učiniti kada shvati da ih više nema. Usta mi puna slanih kapi. Osjećam slabost od vrućine i skrivečki sam pio crno vino kada bi se mater okrenula od stola, skrenem do grma, povraćam neprobavljeni rižot od ugaraca, pojeo sam ga preko svake mjere.

Ljeto je, ilegalno boravim u studentskom domu, radim kao konobar u stu- dentskoj kantini. Svi znani su otišli svojim zavičajima. Dosađujem se skitajući zagrebačkim uzavrelim pločnicima. Portir me zove na telefon, javlja mi sestra da je otac bolestan i pitanje je koliko će još dana živjeti. Mater je umrla prošle godine, srce joj prestalo kucati uslijed ljetne nepodnošljive vrućine. Cijelu subotnju noć iz Zagreba putujem prema Zadru. Pijem ranojutarnju kavu. Čuo sam da Nina pjeva u crkvenom zboru sv. Sto- šije. Sjećam se, priča nam kako će jednog dana biti slavna pjevačica. Mrki joj na to kaže… Nemoj, sve slavne pivačice su kurve. E pa ja ću biti poštena pivačica… odbrusi ona. Na to će Milena, braneći Ninu… Neke slavne kurve mogu biti i poštene… pivačice. Prasnemo u smijeh, Milena skriva rukama oči shvativši koju je glupost rekla. Taman pri kraju mise ulazim u crkvu. Ogledam se oko sebe, bezbroj zanese- nih pogleda u skrušenoj meditaciji od molitve. Okrećem se stražnjem poviše- nom dijelu crkve gdje su smještene orgulje. Nina me primjećuje pa mi mahne. Pokazujem da ću biti ispred crkve. Izlazim, predugo sam se i zadržao u toj masi tamjanskog isparavanja.

149 proza ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Pokušavam se sjetiti kada sam je zadnji put vidio, taman pred odlazak u Za- greb nakon zimskog raspusta, u prolazu kao gimnazijalku, na Kalelargi, prošla je s prijateljicom, pokušao sam je zaustaviti i odvesti nekamo, no njima se žurilo. Tada sam pomislio kako mi nedostaje. Rijetko svraća na otok, roditelji joj rade u Bagatu i dobili su tvornički gradski jednosobni stan. Izlazi iz crkve sva nasmiješena. Pita me… Što radiš inače? Kažem… Studiram. Ona će na to… Da, da, čula sam kako studiraš. Šetamo zadarskom Donjom rivom, prati me do brze nedjeljne pruge. Kaže mi prijekorno… Nisi baš triba pisati o toj torti koju sam ti donijela u zvonik, moga si bar ime prominiti. Ne bi to onda bilo to… kažem ja. Promislim i ta misao me obraduje, pročitala je moju prvu objavljenu nenagrađenu priču u novinama. Pitam je… Kakva ti je. Ona će… A ka šta si i ti, nikakva. Raspričala se, neobično za Ninu, promijenila se, gledam je zadivljeno. Na ulazu u brod, pita me… Je li te zanima tko ti je pokidao one tvoje žute japanke? Kažem… Ne zanima me. Ona će na to mahnuvši mi… Ako te ikada bude zanimalo, piši mi pa ću ti reći, al me više ne spominji u svojim pričama. Spuštam se u salon broda na ispraćaj umirućeg oca. Što ću mu reći, ništa pa- metno mi ne pada na pamet, uostalom, u takvim trenutcima mučne tišine kome je do govorancije kada je ionako sve prolazno. Razmišljam o tome kako nikada više ne ću napisati nikakvu priču.

Slobodan Prosperov Novak Božidar Alić

150 MONODRAMA Slobodan Prosperov Novak Božidar Alić

Ja, Slobodan Praljak

Pramaljeće 2018.

Slobodana Praljka govori bard hrvatskog glumišta Božidar Alić

Redatelji: Božidar Alić i Slobodan Prosperov Novak

Scenograf: Božidar Alić Kostimograf: Ika Škomrlj Producent: Hrvatski narod

1. U tami kao odjek čuju se riječi: “Slobodan Praljak nije ratni zločinac.” “To je vječni život koji ispih.” Na stolu je urna sa svijećom i kalež. Scena je prazna. 2. Hrvatska, Hrvatska je vječna… a mi, mi smo prolazni. Govorim, a šutio bih. Poklanjam vam tišinu koja nikada neće prestati. Zanijemit ću tek nakon što raspnete sjećanje na mene. 3. Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska je vječna… a mi, mi smo prolazni. Niste vi Hrvati izabrali mene. Ja sam izabrao vas, vas sam izabrao da vas žive i buduće opteretim svojom tišinom. Mogao sam još i prihvatiti sučevo zamucki- vanje moje presude, ali iskazanu laž o mojoj krivnji, to niti sam mogao niti sam htio. Povrijedili su ponos. Vaš i moj ponos. Ponizili su moju Hrvatsku. Morao sam ispiti ovaj kalež sviju hrvatskih suza. Otrov moj tisućljetne hrvatske su suze. To je otrov koji me opio za vječnost.

151 monodrama ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

4. Moja smrt zbrisala je sve grijehe koje počinismo. Ostalo je šutnja. Jedini nam je grijeh dan-danas Hrvatska. Hrvatska je vječna… a mi, mi smo prolazni. Krivotvorili su sve u što sam vjerovao. Ali zaboraviše kako je upravo iz vječne Hrvatske započinjala povijest naših duša i našeg srca. Zadatak im je da poreknu Hrvatsku. Nisu uspjeli i nikad neće uspjeti. 5. Sve je prolazno… Hrvatska, Hrvatska je vječna. Napuštajući ovu prolaznost nisam napustio nadu da će i taj svijet jednog dana biti mjesto pravde i slobode, mjesto koje će svim snovima i sinovima osigurati smisao. Reći ću samo za vaše uši, tiho da nas nitko ne čuje: Hrvatska, Hrvatska je vječna… a mi, mi smo prolazni. Hrvatska je tragedija sva u sadašnjosti. Ali oni izvana su nas uvjeravali da je naša tragedija u prošlosti. Poradi toga smo povjerovali kako mi vodimo ovdje neke stare davno izgubljene bitke. Naša bitka nije stara nego posve nova u starim odrpanim kostimima. 6. Tragedija nam je obilježena otežanim rasporedom figura u ovom toliko puta ponovljenom, ali ne i dosanjanom igrokazu. Broj mrtvih u našim ratovima nije odlučan. Ta spoznaja dolazi prekasno, stiže prekasno za stotine tisuća mrtvih i poniženih, stiže prekasno za sukob u kojem su mnogi vidjeli tek jednu krvavu provincijsku epizodu na rubu Europe. A Europa nema rubova, ona je svugdje centar. Ni Hrvatska nema rubova. Hrvatska je svugdje centar. 7. S prijezirom odbacujem misao da u Hrvatskoj jednom žive naša dječica koja će za nas reći: Mi njih ne poznajemo. To nisu naši tate i naše mame. Biti mrtav s tom mišlju jednako je nemoguće kao što je nemoguće s njom živjeti. Ta misao davno je prorokovana, strah od nje odjekuje Hrvatskom. Nad nama oduvijek lebdi jedna od uvrede otežana riječ, a ta riječ je dokaz! 8. Nama Hrvatima se stalno i opetovano nešto dokazuje, a za čovjeka, jednako kao i za Gospoda, nema veće uvrede od dokaza. Jer ja, Slobodan Praljak, hrvatski ratnik koji ispih otrov hrvatskih suza oduvijek sam bio na strani mrtvih. 9. Mnogi bijahu oko mene koji dopustiše da budem napušten, da po njihovoj na- rudžbi ostanem bez nade. Nisam ostao bez nade jer u mojoj tamnici vi ste moje svjetlo. Vas sam ja izabrao, niste vi izabrali mene, izabiru se sveci, ja nisam svetac, ja sam tek jedan bezimeni hrvatski ratnik na ovoj pozornici suvremenosti. Ja sam izabrao vas, vas Hrvate, kako bih opteretio vašu javu i vaše snove… kako bih vam olakšao otežanu budućnost, kako bih vam je najavio svojim izranjenim srcem.

152 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 monodrama

10. Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska je vječna… a mi smo prolazni. Ne govorim to jer bih želio biti ta posljednja žrtva ovoga rata. Samo se plašim da nisam prva jednog budućeg, jednog strašnog i još neviđenog rata. Prva žrtva jednog još trulijeg pokolja. 11. Hrvatska je vječna… a mi, mi smo prolazni. Budućnost nikako ne može biti ucjena, ne može ona biti zahtjev neke nadisti- ne, nekog prisilnog udruživanja, nekog novog barbratstva. To nije budućnost. Mi Hrvati smo još jedan djelić dokaza kako povijest nije završena. Mi Hrvati smo mali narod! Zagonetan. Unatoč svima mi ne samo što posto- jimo nego u nekim trenutcima povijesti jesmo presudni. 12. Odrastao sam u mučnom okruženju mog prelijepog zavičaja. Odrastao sam dok su mnogi tvrdili da nas Hrvata kao nacije nikad nije ni bilo, niti jest, niti će ikad biti. Stoljećima smo tražili i uvijek iznova zahtijevali od nekoga dopuštenje kako bismo postojali. Danas tu dopusnicu ne tražimo ni od koga, tu šaku jada više ne moramo tražiti. Više nam nisu potrebni mučenici već pobjednici. Upra- vo poradi toga moja Hercegovina nije izgubila svoj religiozni smisao, kao što se neće moći odreći svojih bezimenih junaka. 13. Samotan na mom križnom putu nisam niti nazirao one koji su prebirući po svojem zlu govorili da je to njihovo zlo moje zlo, da su mi konačno pronašli one dokaze zbog kojih će me nevinog osuditi. Barabu, Barabu pustite! Barabu na slobodu! Okaljali su nevinost onoga koji je samo branio svoj zavičaj i dječji osmjeh u njemu. Moje svijetle slike djetinjstva lagano tamne i sa mnom putuju u zaborav. 14. U otrovanom kaležu gorkih hrvatskih suza susreli smo se u trojstvu s Gospo- dinom, susreli smo se moj Gospodin, narod i ja. 15. Ovim kaležom gorkih suza nisam izabrao pustinju duše, nisam počinio grijeh. Ne! Ispivši otrov koji truje Hrvatsku, koji ju truje stoljećima, suprotstavih se ništavilu. Suprotstavih se svim onim što jesam i onim što sam bio da stanem pred Isusa uspravno i ponizno. 16. Sudiše mi navodno tolerantni humanisti. Sudiše mi kao što i vama sude. A ustvari sudila mi je krvožedna barbratska rulja s istoka iz jednog ispraznog igro- kaza u kojem gubitnici vjeruju da su gospodari povijesti. Sudili su mi kao i vama. U toj ludnici Liliputanci uvijek vezuju Gulivera nekim končićima jadnih, bijed- nih, ništavnih dokaza. Vezali su me kao i vas. Ta barbratska rulja posjeduje samo

153 monodrama ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 mržnju. Oni je posjeduju i danas, kao i jučer, kao i sutra ukoliko ih uopće više ikako bude. Moj puče hrvatski, ti si sada gospodar svoje povijesti. Tebe ni zle vojne neće zbunjivati! 17. Nisam čuo da nama Hrvatima itko priznaje vrijednost ukoliko od nas nema izravne koristi. Od nas Hrvata se traži da nam povijest nestane pa da svi oko nas poradi toga budu zadovoljni. Žele nas poreći na svim razinama, upravo na svim razinama. 18. Hrvatska, Hrvatska je vječna… a mi, mi smo prolazni. Govore da smo genocidan narod, a govore to oni koji to uistinu jesu! Zbog te barbraće svakim je danom jedna hrvatska bitka progutana, jedan hrvatski velikan osramoćen, jedan hrvatski književnik odbačen. A naša glagoljica biva razmrvljena. Gluhi smo i slijepi. I takovi lutamo voljom gospodnjom poput Židova prema obećanoj zemlji. O samo da se dogodi da taj put završi, prestane, da na kraju nađemo našu obećanu zemlju, našu Hrvatsku Hrvata. 19. Strašna je osuda nevinosti. Ali milosno je nebesko otkupljenje, strašna je misao na Posljednji sud, na trenutak kad će ovaj dio povijesti završiti i dobiti novi nama danas nepoznati smisao. Namjesto cijele naše tisućljetne povijesti počinili su nam da postoji samo i jedino Nezavisna Država Hrvatska, kao da je ona jedina moguća naša misao o državi i o samostalnosti. Ne! O zlu moga naroda govori se kao da zlo uopće može imati pamćenje. Nema zlo pamćenja, ono se mora zaboraviti jer jedino barbraća s istoka žele druge ljude podsjećati na zlo. To rade samo zli ljudi ili ljudi nahvao. Čovjek nahvao jest svaki čovjek koji je prema bližnjima izgubio razum i tako podlegao sebičnosti bez mjere. To su ljudi naravi tvrde, od kamena, kojijem para da su razumni, a š njimi se ne more govorit. 20. Sit svega toga, vapim smrt smirenja, Kad gledam vrijednost k’o bokče rođenu, I ništavnost u duhu uzvišenja, I tvrdu vjeru sramno pogaženu, I čast predivnu sramotno izdanu, Kad gledam savršenost grubo osramoćenu, I djevičansku krepost, krepost prokurvanu, U krzmanju snagu razdrobljenu, I umjetnost od vlasti zauzdanu, Kad gledam ludost kako nadzire umnika, I istinitost glupošću nazvanu, I rob će dok rob je dvorit silnika,

154 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 monodrama Sit svega toga vapim smrt smirenja: Sit svega toga napustio sve bih, Kad smrću ljubav napustio ne bih. 21. Moja Hercegovina ne može biti umrljana nedostojnim slikama. Svijet koji sam kao dječak zatekao bio je svijet napuštenih vrijednosti. Učili su me da je budućnost poznata, a znali su da je jedino ona nesigurna. U njoj su nas čekale kolone mrtvaca. One iste koje su naši očevi vidjeli pa ih htjeli zaboraviti. Nije bilo moguće ništa zaboraviti, nije bilo moguće, nije bilo moguće, jer je prošlost okovala naš hod. Bio sam djetetom onoga naraštaja kojem su naredili da se zaboravi jednu povijest i počne pamtiti neku novu izmišljenu, imaginarnu, tuđu. Da je se počne pamtiti dok se o onoj staroj više ništa neće ni pitati niti znati. 22. Mi Hrvati niti smo danas niti smo ikada bili podijeljen narod. Nemamo slo- bodnu hrvatsku državu premda je i ovakvu ljubimo više od sebe samih, dok oni drugi i nas i našu domovinu mrze iz dna svoje pogane duše. Mrze nas dok u našoj kući obitavaju poput gosta koji u njoj želi biti gospodar. Je li to podijeljenost? 23. Ljubim slobodu i slutim glas domovine, čujem je kako se javlja iz vječnosti. Čujem glasove domaje i glasove mojih mrtvih. O kako je lijep slatki san slobode. 24. Evo me, tu sam i od sada imajte me i ne na duši i nosite me na plećima. Bit ćete teži za jedan nepostojeći duboki grob, bit ćete lakši za jedan titraj budućnosti. 25. Hercegovac sam, dolazim iz kraja u kojem su Hrvati učili kako im izgledaju granice, kako su one promjenjive i krhke, kako su one sve što imamo. Rođen sam ondje gdje smo učili kako se poštuju drugi, kako se može biti svoj, kako se živi i bude prijatelj, ali i neprijatelj. To je moj dječački opori zavičaj. I taj zavičaj ne dam nikomu. Mene optužuju da sam u zavičaju srušio most, a oni koji su govorili da su zvonici crkava i minareti noževi, njih štuju kao mirotvorce… 26. Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska je vječna, a mi smo prolazni. Meni dječaku koji sam cijeli život odbijao nasilje i silu sudili su za nasilje. Su- dili su mene koji sam cijeli život živio u istini oni koji svačiju laž izgovaraju kao sotonsku istinu. 27. Moj grijeh je što sam ja, dječak Slobodan Praljak obranio zavičaj u kojem sam prvi put imenovao i dodirnuo svijet, u kojem sam izgovorio svoje prvo mama i svoje prvo tata, u kojem sam prvi put izrekao volim te, volim te. Hrvatska, Hrvatska je vječna, a mi, mi smo prolazni.

155 monodrama ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

28. Još smo Vlast!… ja… ti… mi…! Mi gospodari! Gdje se prikažemo, tu su i carevi za nama!… I naše more i naše tvrđe – i naše crkve… i Dvor – sve je još tu, živo – živo! Pa da sve to nestane! – pa da nam djeca zaborave zlamen slobode — i da pođu iskat po svijetu da nam nađu ime, da nam nađu prava, da nam nađu vlast, a ne znadu da je ovo država — država!… a sve ostalo raja, pusta raja… Pa ako ova tisu- ćgodišnja zemlja slobode valja da propane, a mi ho’mo!… braćo… djeco! Eno nam ladja našijeh u portu. Ukrcajmo se, ponesimo barjak hrvatski, pa odjedrimo — kako naši davni oci! — Oh! sretnoga plova!… Ho’mo! Ho’mo! Galebi i oblaci će nas pitat:… Ko ste? Koga ištete?… a jedna će odgovorit: Hrvatsku… Hrvatska opet ište pustu hrid da skrije slobodu. — Kažite nam je, oblaci!… Dovedite nas do obećane zemlje. 29. Novo vrijeme dolazi. To vam objavljujem, novo vrijeme u kojemu će svatko ponijeti svoj križ za domovinu. Predajem vam ovu nevidljivu zastavu naše hrvatske domaje. Ratujte u miru i svjetlost vječna svjetlila vama i potomcima vašim. Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska je vječna… a mi, mi smo prolazni.

……………………………………………...... Slobodan Praljak nije ratni zločinac.

Slobodan Praljak nije ratni zločinac.

Svrha

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Slobodan Praljak

156 PRIJEVODI Stefano Benni

Bar Sport Arnoldo Mondadori Editore Milano, 1979.

IL GRANDE POZZI / VELIČANSTVENI POZZI Nedavno smo u broju 1–3/2019. (LXVIII., str. 241–245) Zadarske smotre objavili hrvatski prijevod jedne od brojnih priča1 koje je ugledni talijanski intelektualac, književnik, novinar i nemilosrdni kritičar vremena u kojemu živimo, Stefa- no Benni (r. 1978., Bologna, Italija)2, objelodanio u svojoj drugoj zbirci noveleta Il Bar sotto il mare (Bar pod morem). Sada vam nudimo hrvatski prijevod još jedne, nešto duže priče iz njegove prve zbirke kratkih priča Bar Sport. Ako prijevodna transmisija prvoga prijevoda nije uspjela dosegnuti pozornost čitatelja našega časo- pisa, nadamo se da će ovom drugom, nešto “lakšega / sportskog i zabavnijeg sadr- žaja”, to poći za rukom. Pogledajmo što nam je to iskusni i prastari Rougeon, vrsni Girardouxov osobni biciklistički mehaničar, imao na kraju priče reći. Ta nam se rečenica unutar Bennijeva životnoga svjetonazora čini ključnom. Možda griješimo, ali promislimo li malo, kome se to ne događa...!?

Te je godine kolosalni bajker Pozzi osvojio gotovo sve što se dalo osvojiti. Jed- nom riječju, dostojnih mu protivnika više nije bilo. Ponekad je biciklirao samo jednom nogom, a ponekad bi, čisto iz zabave, iskakao sa sjedala, skrivao se iza nekoga stabla, da bi, kada bi pored njega prolazio Bartoli, zasjeo na zadnje kolo, odvozio puste kilometre, skinuo Bartolija s bicikla i sam samcat stizao na cilj. Osvojio je Giro d’Italia, onaj francuski, belgijski, španjolski, Giro Milano – Le- njingrad, Giro dei Vosgi3 i druge, tko zna koje, da bi jednoga dana saznao za Giro di Germany, pa se odmah i tamo prijavio. No, u ovoj je utrci učestvovao i slavni Girardoux. Visok oko dva metra i ogro- mne guzice, tako da je umjesto biciklističkog sjedala koristio sjedište frizerske fo- telje. Bio je potpuno ćelav, osim gustih crvenih vlasi koje je kovrčao u pletenice

1 Benni ih je gotovo s istim uspjehom kod čitatelja objavio na stotine, a u zbirci Bar Sport objavljeno je 26 priča. 2 Kratku biobibliografiju o ovom talijanskom piscu vidi u dvojezičnoj studiji “Hiperbola Stefa- na Bennija / L’ iperbole di Stefano Benni” (Kotlar, Manuela / Tomas, Valter; Edit, Rijeka / Edit, Fiume, 2004, str. 7–20 / pp. 69–82). 3 Francuski planinski masiv Vosgi poznat po ljepoti prirode, dugim i prelijepim šetnjama, ga- stronomiji i bogatoj povijesti.

157 prijevodi ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 svezane bodljikavom žicom. Krasila su ga i dva vodoravno ispružena brka, čvrsto i tvrdo zategnuta, kojima bi tijekom same trke nabadao i u usta utrpavao hranu. Jeo je čorbu tipičnu za regiju Artois, iz koje je i sam dolazio. Čorbuljak se teme- ljio na metanu i kuhanom kopunu, tako da je strahovito podrigivao, i to unatrag prema onima koji su ga slijedili, što ih je rušilo s bicikla. Imao je i ogromna stopala; svaki put kad bi napadao protivnike još bi porasla i zvučala zlokobnim zvonom kariljona.4 Potom bi Girardoux svinuo leđa i tek s četiri zamaha pedala nestajao iza krivine: njegova je moć bila tolika da je često na uzbrdici morao ko- čiti kako ne bi izletio sa staze. Službeni automobil utrke Bouillabaisse Balboux (ili pak nešto tomu slično) nikada mu se nije uspijevao niti približiti. Dakle, kad bi mu se guma probušila, Girardoux bi upregnuo križne mišiće i nastavljao vo- žnju samo na stražnjemu kolu. Jednom je prilikom probušio obje gume pa ipak je pobijedio, poskakujući na felgama, kao na nekom klokaniću. Kada Pozzi shvati da je tu i Girardoux, izgovori povijesnu rečenicu: “Sada će se vidjeti!”, potom uze pumpu za bicikle i napravi čvor. Kad je Girardoux za to saznao, reče: “Tako dakle!”, potom i on uze pumpu za bicikle i sveže tri čvora. Potom Pozzi ljutito prozbori: “Tako, a?”, uze dvije pumpe za bicikle i učini si se- oski roštilj. Potom Girardoux reče: “O! Tu smo dakle!?”, uze četiri pumpe za bicikle i napravi bistu D’Annunzija u profilu, pravo govoreći, ne presličnu velikom pjesniku. Potom Pozzi uze Girardouxova mehaničara i od njega napravi pumpu za bicikl. Odmah potom Girardoux uze Pozzijeva mehaničara, koji je, međutim, bio jako lukav. Ne samo da se nije dao dohvatiti, već je Girardouxu uspio za tri milijuna prodati trošnu kuću u primorskome dijelu Milana. Novine su odmah prenapuhale događaj pa se istoga trena počelo govoriti o rivalitetu. Iščekivanje okršaja posta frenetično. Za svoju je ekipu Pozzi angažirao groupie Zamponijevu i braću Panozzo – dvojicu biciklista enormne snage koji su, osim što su izvanredno pedalirali, bili i vrsni vodonoše žednim natjecateljima. Osim svega toga, jedan od dvojice znao je miješati fantastične koktele, dok je drugi bio poznat jer je jednom na Stelviju5 pripremio carbonaru za osam svojih suna- tjecatelja dok su bježali konkurenciji, ni na trenutak ne prestajući pedalirati. Tu je potom bio i neki Zuffoli, diplomirani liječnik, koji se prvenstveno bavio ma- sažom, ali je i operirao slijepo crijevo, a da pritom nije bilo nikakve potrebe da siđe s bicikla. Pored svega toga izmislio je strašnu “bombu”6 o čijim, međutim, uzgrednim pojavama ama baš ništa nije znao. I doista, za vrijeme jedne nizinske etape tijelo mu se počelo prekrivati žalcima i bodljama te je bio izložen plotun- skoj pucnjavi dok je pokušavao pojesti jednog belgijskog telereportera. U ekipi nalazimo i Sambovazzija: to je onaj koji je pucao i ciglama u glavu gađao svakoga koji bi bježao pred suparnicima. Pa tu imamo i Borzignona iz Veneta: plemenitu dušu koja je imala jedini zadatak moliti se Bogu. Ekipu je činio i Frosio, biciklist prelijepa glasa koji bi, kada su se vozile brdske etape trke, a Španjolci pred drugima značajno povećavali prednost, odašiljao izuzetno visoke tonove, izazivajući pritom pogubne lavine. Bio je jedan od najkorisnijih biciklista ekipe, koji je po-

4 Glazba afričkoga podrijetla predviđena za ludi ples. 5 Planinski prijevoj kroz masiv Stelvi na putu iz Italije prema Francuskoj. 6 Neka misteriozna vrsta dopinga.

158 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 prijevodi magao vođi sve dok se Španjolci nisu počeli hvatati thermosica obješenih o vratu uvježbanim bernardincima. I Girardoux je raspolagao izvrsnom ekipom: svi biciklisti bijahu visoki dva metra i k tome brkati. Trening im se sastojao u utrkivanju s dizalom u berlinskom Hotelu Beč, u kojem su bili smješteni na posljednjem katu, i to u kraljevskim apartmanima. Ostavljali su krasan dojam ulazeći sva dvanaestorica na biciklima i u fraku pedalirajući pritom duž cijelog stepeništa blagovaonice Toscanowsky. Girardoux je bio sportaš u mnogočemu drugačiji od Pozzija. Pozzi nije ni pio niti pušio, dok je Girardoux pušio devedeset cigara na dan, a pio je poput kakvog odvodnog kanala. Pozzija je krasilo čudoređe te je u krevet odlazio svaku večer već u devet sati. Girardoux je imao šest ljubavnica: jednu Španjolku, dvije sestre iz Rusije, jednu Kubanku, jednu Peruanku i jednu prelijepu Ciganku, koju je oteo za vrijeme jedne od utrka na kronometar u Mađarskoj. U krevet je odlazio nakon tri sata noću, a pojavljivao se ujutro na utrci u glamuroznim haljetcima od svile boje naranče ili lila, srčući pernod.7 Ponekad bi prvih kilometara čitav jedan sat spavao, i to na mreži razapetoj između dvaju bicikala svojih sunatjeca- telja. Drugi je put u utrku kretao sam, u podne, i nakon desetak minuta već bi ga nalazili u grupi. Pozzi je bio skroman i jednostavan; Girardoux je s druge strane svirao osam instrumenata, znao je kucati na pisaćoj mašini, pa i glasati se poput ježa uhva- ćena u krađi. No obojica su bili enormnog stasa i snage: Pozzi je mogao živje- ti dva dana bez disanja i napuhati Zeppelin bez ijednog dodatnog udaha. Srce Girardouxa kucalo je svega tri puta na dan, u podne, šest i devet sati, a pluća su sadržavala, prema deklaraciji, do osam tisuća litara zraka. Na dan početka trke u Berlinu, sakupilo se više od milijun osoba. Kaiser je osobno došao na registraciju učesnika, ušao u box talijanske ekipe, poželio do- dirnuti Pozzijev bicikl te ostao zarobljena prsta između žbica kola. Potom je oti- šao u francuski box te je tamo više od pola sata s Girardouxom razgovarao na njemačkom, a on se, pravo govoreći, služio isključivo francuskim jezikom, pa je tako, iskreno zboreći, govorio same besmislice. Kada su se Pozzi i Girardoux sreli na startnoj crti, u početku su jedan drugoga ignorirali. Nakon kratkoga intervala Pozzi duboko udahnu i s udaljenosti od dvadeset pet metara puhnu tako jako da je Girardouxova natjecateljska kapica odletjela sve tamo do počasne lože. Tada dođe red na Girardouxa te i on toliko snažno puhnu da prilijepi Borzignona, dva mehaničara i obožavateljicu Zampo- ni o zid kuće udaljene oko dvjesto metara od mjesta događanja. Odmah dotrčaše vojnici koji smjesta metnuše dva čepa od damižane u usta takmaca, koji su se prijeteći međusobno odmjeravali. U devet se krenulo. Prva se etapa vozila od Berlina do Beča preko cijelog Kar- patskog gorja i bila je duga tisuću i dvjesto kilometara. Budući da su među natjecateljima bili Pozzi i Girardoux, organizatori su smišljeno pripremili strašnu trku, prepunu zamki i ostalih smicalica. Istom čim je pucnjem označen početak “bitke”, Pozzi jurnu prvi dok ga je Girardoux slijedio u stopu, trljajući nosom stražnju stranu Pozzijeve majice ne bi li ga nekako isprovocirao.

7 Vrsta aniseta.

159 prijevodi ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Na vratima Berlina već su bili devet minuta i trideset sekundi ispred ostalih. Njih je pak predvodio Nijemac Krupfen koji je biciklirao odjeven u Vikinga. U blizini Frankfurta Pozzi i Girardoux naiđoše na pregrađeni prolaz. Probivši prepreku, nastaviše dalje. Malo poslije stiže i Krupfen kojega je u međuvremenu udario vlak na relaciji Milano – Brennero tako da se našao u vagonu s talijanskim emigrantima, gdje je upoznao jednu Napoletanku koju je oženio i s kojom je otvorio za Hamburg tipičnu pizzeriju. Neki od Talijana i Francuza počeli su se odmah međusobno šamarati. U Düsseldorfu Pozzi osvoji nagradu za prvu etapu utrke. Suparnički je par sada “napao” Karpate. Girardoux namjesti mjenjač na brzinu 54 x 452, bolje rečeno jedan prijenos kojim je dostizao dvjesto metara staze samo jednim okretajem pedale; Pozzi namjesti svoj na 56 x 462, dakle, jednim zamahom pedale prelazio je dvjesto pedeset metara. Girardoux pak uštima svoju spravu na 0,8 prema francuskim mjerilima, po kojima je svaki puni okret pedalom odgovarao kompletnoj turističkoj ruti Pigallom. Pozzi s druge strane namjesti mjenjač na čistih 48, tj. na brzinu motora marke Morini.8 Na koti od 3450 metara poče sniježiti i dvije munje pogode upravljač Pozzije- va bicikla, koji se u trenu otopio. Ipak je nastavio voziti bez ruku, ali se Girardo- ux odmah odvojio za šest sekunda. Na 5800 metara cesta se urušila, no Francuz se bez oklijevanja uspinjao ledenjakom. Na 7000 metara već je bilo šest metara snijega, ali Girardoux nastavi uspon sve dok hladnoća ne postane neizdrživa. Pozzi, s druge strane, zadavi dva vuka i pripravi si “trikvartinku”9 i kalpak10. No dok je nastojao dostići suparnika, strmoglavio se u jednu od brojnih pukotina u ledenjaku, i to u onu prepunu papirnatih čaša i uporabljenih piknik ubrusa. Girardoux, rugalački se smijući, stiže do vrha planine te se s osam tisuća metara nadmorske visine biciklom sjuri dolje, stigavši u podnožje lagan kao perce, i to na samim vrhovima prstiju. Ali u opijenosti trijumfom napravio je vrašku grešku. Naime, spustio se ruskom padinom umjesto onom bugarskom, pa se tako morao vratiti gore i ponoviti cjelokupnu dionicu. U međuvremenu stigao je Borzignon našavši Pozzija, koji se već potpuno lud i izbezumljen beznadežno ustremljivao biciklom prema strminama provalije. Borzignon strgnu sa sebe majicu, napravi od nje konopac i dobaci ga Pozziju. Pozzi i Girardoux sada su se zajedno našli na vrhu planine te se, isto tako, zajedno dolje strmoglaviše. No Girardoux je bio teži pa je odnio pobjedu za jednu jedinu sekundu. Treći je stigao Borzignon: u mudantama. Četvrti je trebao stići Francuz Pellie, koji je, međutim, pogriješio u samome skoku pa se slupao o krov nekakve žičare. U tri sata i dvadeset šest minuta evo snježne lavine: u njoj se našla grupa od četrdeset tri natjecatelja, jedan medvjed i tri učitelja skijanja. Te je noći u francuskom taboru priređeno veliko slavlje, a Girardoux je sve častio šampanjcem. Francuske su se novine pojavile u izvanrednom izdanju. Girardoux bijaše nazivan “Ljudskom životinjom”, “Kozorogom Artoisa”, “Munjom planine”,

8 Najpoznatija industrija motocikala u Italiji. Pogoni se u ovom trenutku nalaze u Bologni, a strojevi, koji svoje početke bilježe još daleke 1937. godine u SAD-u, među najcjenjenijima su u svijetu. 9 Topla i vodonepropusna jakna do koljena. 10 Neka vrsta istočnjačke (azijske) krznene šubare, turc.

160 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 prijevodi “Prekoalpskim rovokopačem”, “Divljom guskom Pirineja”. Pozzi se s druge strane, a da ni zube nije oprao, zavukao u postelju, izluđen i bijesan sanjajući osvetu. Sutra ujutro na programu je bila druga dionica, zvana “dijagonalčina”, šest tisuća i tristo kilometara autostradom od Lisabona do Lenjingrada. Grupa se držala zajedno sve do tisuću četiristotog kilometara. U tom času, na odmorištu Pavesi, Borzignon zamoli kolege iz ekipe da ga propuste naprijed. Želio je po svaku cijenu pozdraviti svoje u rodnom mjestu Cattolica. Pozzi i Girardoux da- doše svoj blagoslov, a Borzignon poleti poput osobe vragom opsjednute. Svega nekoliko minuta nakon toga među natjecateljima se proširi glas da je Borzignon bio zapravo iz Pordenonea. Pozzi zaurla: “Izdajnik” i jurnu u potjeru. Borzignon je bio već dva i pol sata u prednosti, no s tek nekoliko “zaveslaja” pedalom bi dostignut: pod nadzorom i propisno pretučen. Nakon toga Girardoux započe svoju taktičku igru. Reče: “Pa dobro, odoh ja u kratku šetnjicu” i izađe na izlaz Rimini Nord11. Pozzi, do ludila zabrinut, u stopu ga slijedeći, smjesta krenu za njim. Girardoux, blaženo miran, kupi si sladoled i uputi se šetnjom duž obale. Pozzi, biciklirajući tom istom obalom u pratnji trojice “suboraca”, pomno ga je i dosljedno pratio. Potom se Girardoux okupao u moru, i to u natjecateljskome dresu. Zbog takvog ponašanja Francuza u talijanskoj su ekipi svi bili veoma za- brinuti. Girardoux je u međuvremenu odigrao šest partija flipera, kupio si nekoliko razglednica te na kraju pošao razgledavati akvarij s dupinima. Slijedio ga je jedan od Panozzijevih. Mileći rubom bazena, jedan je dupin naglo iskočio, što mu je priskrbilo slastan zalogaj. U osam i pol navečer grupa je bila udaljena gotovo sedamsto kilometara, pa ipak Girardoux nije pokazivao nikakve znakove nestrpljenja ili nešto tomu sličnoga. Pozzi je, s druge strane, bivao jako nervozan i svako bi malo brektao, rujući duž trase široke i duboke brazde. U deset sati Girardoux se pojavi u Mocambiju i smjesta zamoli jednu Njemicu za ples. Pozzi, skriven iza palme, pomno ih je promatrao. Dugo su plesali pa ju je u jednom trenutku Girardoux pokušao jače obujmiti da bi pritom “zaradio” zvonki šamar. Potom je na ples pozvao drugu Njemicu. Plesali su sve do pola noći. U među- vremenu učesnici trke već su se nalazili trideset kilometara od polazišne linije. U ponoć i pol započeše sa slatkom zabavom, a Borzignon počne preuzbuđeno cviljeti. U jedan sat dvoje ljubavnika nježno su izašli i uputili se prema hotelu Mareverde.12 Pozzi ih je pratio i vidio kako ulaze u sobu, dok se u Lisabonu cijela škvadra već nalazila pred samom oznakom ciljne crte. Girardoux skine majicu i kapicu i dok je Njemica otišla u kupatilo, skine i hlače: pogleda na trenutak oko sebe i brzinom munje iz džepa izvadi bicikl te se bljeskom groma hitnu kroz prozor. Pozzi zaurla: “Proklet bio!” te jurnu za njim u potjeru. Kroz tek nekoliko sekunda, sami: jedan pored drugoga prošli su osamsto kilometara autoceste, ostavljajući iza sebe prodoran fijuk i snažan miris baruta, tako da su odjednom, na jedva dvjesto metara od ciljne linije, naprosto banuli u skupinu biciklista. U tom trenutku u stomaku Girardouxa pojavi se snažno napinja- nje, bolni grčevi. Zapravo je preostali sladoled u želucu prouzročio iznenadnu kemijsku reakciju; iz usta Francuza iziđe stup dima mirisa pistacije, i to visok

11 Sjeverni izlaz na autocestu. 12 Zelenomore, p.A.

161 prijevodi ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 trideset dva metra. Problijedi i zaustavi se kako bi povratio, i to svega dva metra od cilja. Pozzi je pobijedio za dvije sekunde prednosti i na taj način zasluženo uzeo crvenu majicu. Girardoux pokleknu presijecajući ciljnu vrpcu jezikom, koji mu je toliko nabubrio da je dostigao veličinu madraca. Te je noći u taboru Talijana priređeno veliko slavlje, a Pozzi je sve počastio šampanjcem. Novine su tiskane u izvanrednom izdanju i Pozzi je nazivan “Or- lom dolina”, “Sokolom kontrolnih kućica na autocesti”, “Anđelom autocesta”, “Iskusnom i vještom panterom”. U francuskom klanu došlo je do četiri samou- bojstva i dva slučaja azijatike.13 Stari mehaničar Rougeon, osamdesetsedmogo- dišnjak, koji je od svoje osamdeset druge godine vodio brigu o biciklima transalpinske ekipe, približi se Girardouxu naborana i umorna lica izbrazdana krupnim kapima suza, drhtavim i ganutim glasom, položi mu ruku na rame i reče: “Giro!” te mu zabi višenamjenski izvijač među oči. Svevremeni i bogomdani pokrovitelj transalpinske ekipe Biroux okupi ljude i na tom sastanku bijaše stvoren dijabolični plan za nadolazeću noć. Svi su znali da je Pozzi bio izrazito čudoredan, no ispod svega toga (i u isto vrijeme) ispod te čudorednosti skrivale su se i posebno su mu se dopadale dvije stvari: razroke žene i amulice.14 Naime, tijekom noći planirali su u Pozzijevu sobu poslati ple- sačicu iz Folies Bergèrea, slavnu Izabellu la Strabique i sve zajedno s košarom spomenutih još nezrelih i gorkastih šljiva. Pozzi bi bez svake sumnje bio shrvan takvom pažnjom i – stanovitom kolikom.15 Plan je bio bespogovorno prihvaćen. Dozvali su Isabellu la Strabique, koja je, između ostalog, bila prelijepa crvenoko- sa žena, kćerka poljske Ciganke i koncesionara firme Alfa Romeo iz Mâcona. Bila je toliko razroka da joj se crna jabučica desnoga oka premještala na lijevu stranu i obrnuto, tako da su joj oči zapravo bile savršeno normalne. No Pozzi se u stvarima vanjskoga izgleda zasigurno ne bi tako lako dao prevariti. Izabelle stane pred gazdom, izvede zanosni ciganski ples pa upita što se to od nje traži. Gazda joj sve protumači, a Isabelle odgovori da će za Francusku rado učiniti sve što treba, i to, naravno – za šest milijuna. Ovo rekavši, premjesti crnu zjenicu s desne strane na lijevu i, naravno, obrnuto. Za pravo reći, kada je govorila o nov- cu, događale su joj se često ovakve neobične stvari. Ponekad bi joj se obje zjenice nalazile u istome oku, dok u drugom nije ostajalo ništa osim bjeline ili se pak pojavljivala reklama za sodu Perrier.16 Suborac Barzac požuri se ukrasti košaru gorkih amulica od jednog poljo- privrednika, koji ga je, međutim, napunio sačmom krupne soli. Isabelle krenu, odjevena poput seljančice s košaricom, a Girardoux, potpuno zadovoljan sta- njem stvari, vrati se u svoju sobu. Ali, iznenađenje nad iznenađenjima! Klan Talijana nije ostao skrštenih ruku pa je u svojoj sobi Girardoux našao crnkinju kruškaste glave i košaru punu poše- ćerenih krafni, jedine dvije stvari kojima šampion nije uspijevao odoljeti. Istom se dao u razuzdane orgije. Drugovi su čuli paklenu buku koja je bez svake sumnje

13 Azijatika ‘kolera, tifus i sl.’. Bolesti pristigle u Europu iz zaraženih voda Gangesa. 14 Gorke, nedozrele šljive. 15 Iznenadna pojava grčeva u želudcu, kolitis. 16 Poznata talijanska firma.

162 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 prijevodi dolazila iz njegove sobe, ali su pomislili da se radi o jednom od pavus nocturnu- sa17, kojima je i inače bio sklon, pa su jednostavno zaspali. Istovremeno, Isabelle se pojavila pred Pozzijevom sobom, gdje su stražarili Borzignon i Panozzo. Srušila ih je s dva kungfu-udarca, budući je u toj vrsti borbe bila ekspertom. Približila se Pozziju, koji je toga trena spavao zagrljen s krpe- nim medvjedićem, velikim oko dva metra i koji mu je bio omiljena igračka još iz doba nježnoga djetinjstva. U skladu s prethodno predviđenim planom, izloži mu se pogledu u svoj svojoj ljepoti. Pozzi se u tom trenutku probudi, a njegove oči poprime stanoviti sjaj; nasrne na kolačiće i samo šest sati nakon toga, sit i pušeći cigaretu, ispruži se na krevetu. Sutra ujutro na startu se pojavi Girardoux pokriven kremom do same glave te nosnica začepljenih šećerom. Pozzi je pak bio vezan za bicikl s četiri remena jer je od strašnih bolova u stomaku jedva i na nogama stajao. Etapa je bila duga tri tisuće kilometara te se, između ostalog, sastojala od prijelaza Maiella, Anda, McKinleyja, ledenjaka Jungfrau, pustinje Gobi i na kraju ispita iz opće kulture. Pozzi i Girardoux za sada su već nakon tisuću kilometara zaostajali mjesec i pol dana. Borzignon je u New York stigao prvi, grlato pozdravljan od desetak milijuna entuzijasta. Na taj je način postao pobjednik etape, ali i ukupne trke. Pozzi i Girardeoux te se godine nisu pojavili, a niti iduće. Treće godine kro- nometrist reče: “Idem kući javiti svojima da kasnim” i nestade. Novine su se tek kraće vrijeme bavile slučajem. Neki su govorili da je dvojka pogriješila put, da su se strmoglavili u nekakvu provaliju blizu Moskve. Drugi su opet mrmljali da su otvorili diskoteku u brdima Abruzza, ali bez osobitoga uspjeha. Neki govorahu da je Pozzi pobjegao u Ameriku i da živi u kloakama18, gdje je osnovao tajnu Voodoo-sektu, dok su dvojica Portorikanaca tvrdila da im se prikazao izlaze- ći, ostario i duge brade, iz jedne manhatanske zahodske školjke. Girardoux je s druge strane u Casablanci promijenio spol i postao svetica. Za nekoliko godina nitko ih se zapravo više i nije sjećao. Samo je stari Girardouxov mehaničar, Rougeon, na rubu ceste, s univerzal- nim izvijačem u ruci još devet godina sjedio i čekao svog miljenika i štićeni- ka. Divljenja vrijedan primjer vjernosti. Prije deset godina na tom dijelu ceste izgradila se velika stambena zgrada od devet katova. Nakon dugih dogovora i pregovora odlučilo se da se Rougeona ostavi na njegovu mjestu. I stvarno sve do prije tri godine tko je želio vidjeti Girardouxova mehaničara, mogao je poći u prizemlje zgrade, gdje su, zaštićena staklenom pregradom, stajala tri kvadratna metra stare ceste i Rougeon kako sjedi na stupiću. Sve dok, baš prije tri godine, jednog jutra u osam i trideset ne reče: “Pa dobro, sada mi je već dosta, dokurčilo mi je.” Digne se i ode. Upravo na izlazu iz zgrade pregazio ga je autobus. Imao je sto i četrnaest godina. Takvih ljudi nema više. Pa ni onih poput Pozzija i Girardouxa. Sam Bog zna gdje su. Prijevod s talijanskoga jezika: Valter Tomas

17 Noćna mora. 18 Prostrani podzemni odvodni kanali velikih gradova.

163 PRIJEVODI Adam Zagajewski

Pravi život (Prawdziwe życie) Pjesnička Biblioteka Nakladništva a5 pod uredništvom Ryszarda Krynickoga Svezak 106 (Biblioteka Poetycka Wydawnictwa a5 pod redakcją Ryszarda Krynickiego) Tom 106 Kraków, 2019.

Mariši (Marysi)

Pravi život je negdje drugdje, ali mi smo ovdje. (Prawdziwe życie jest gdzie indziej, ale my jesteśmy tutaj.)

Emmanuel Lévinas1

XX. stoljeće u mirovini (Wiek XX na emeryturze) Pokušajmo sebi predočiti ovo: Tolstoju pomalo sličan starac šeće po pikardijskim poljima,

gdje su nekada smiješni tenkovi nespretno savladavali jedva brežuljkaste terene.

Posjećuje također i grad u kojem je umro Bruno Schulz2 ili sjeda na riječnu obalu

1 Emmanuel Levinas (Kaunas, Litva, 12. I. 1906. – Pariz, 25. XII. 1995.), francuski filozof židovskoga podrijetla, naturalizirani Francuz od 1939. godine, u filozofiju prvi uveo koncepciju Face-to-face ili tête-a tête (op. pr.) 2 Bruno Schulz (Bruno Šulc, 1892. – 1942.), poljski pisac i grafičar židovskoga podrijetla, slo- vio kao vrlo visoko moralna osoba, autor ciklusa pripovjedaka Sklepy cynamonove i Sanatorium pod Klepsidrą, koje su svojevrsna groteskno-fantastično-onirička autobiografija, ubijen u getu u Drohobyczu (Drohobič), gradu u Ukrajini blizu Lwówa (Lvuva). Neki su ga poljski književnici zvali Svetac iz Drohobycza (op. pr.)

164 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 prijevodi nad mutnu vodu Wisłe gdje livada miriše zagrijanim maslačkom i lopočem i uspomenama.

Puno šuti, malo se osmjehuje. Liječnici mu uporno preporučuju

izbjegavati uzbuđenja.

Govori: jedno sam naučio Postoji samo sućut – Prema ljudima, životinjama, drveću i slikama.

Postoji samo sućut, uvijek zakašnjela.

Drottningholm

Godinama stara fotografija – roditelji ispred palače Drottningholm nedaleko Stockholma. Bio je to valjda rujan, mjesec oproštaja i ekstaze.

Otac s kravatom i mamin rubac oko vrata (elegancija od prije 68 godina). Gledaju me pomno blago, zabrinuto.

A gore, nad njima ravnodušni sinji oblaci i malčice sunca koje obasjava siluete turista. Možda bi htjelo ući u njihova srca.

165 prijevodi ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Veliki pjesnik Bashō kreće na put (Wielki poeta Bashō wyrusza w drogę) Poslije dugih priprema veliki pjesnik Bashō3 kreće na put. Događa se da odmah prvoga dana prolazi pored uplakanoga djeteta kojega su napustili roditelji. Ostavlja ga pored puta, Jer, veli, takva je Volja Nebeska. Ide dalje, na sjever, prema snježnoj krajini i stvarima skrivenim i nepoznatim. Polako se utišava buka nesavršenih gradova, samo potočići kaotično grgolje i bijeli se oblaci igraju ništavila. Sluša pjev žutovoljke, krhak, nesiguran kao molitva, kao plač.

Santiago de Compostella

Lagana rosulja kao da Atlantik preispituje savjest Studeni ništa više ne hini Kiša je pogasila vatre i sjaj Santiago je tajna metropola Španjolske Danju i noću k njoj idu ophodnje Ulicama se vuku hodočasnici, umorni ili puni oduševljenja, kao obični turisti Ispred katedrale vidio sam ženu koja se oslanjala na naprtnjaču i plakala Hodočašće je svršeno Kamo će ona sada poći Katedrala je samo kamenje Kamenje ne poznaje kretanje Bliži se večer i zima

3 Pjesnik Bashō, odnosno Matsuo Bashō, pjesnički je pseudonim samuraja Macuoa Kinsakua (1644. – 1694.) Poznat je po tome što je stvorio danas popularnu haiku-poeziju (op. pr.).

166 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 prijevodi Arkońska 7

Gospođa Jodkowa, nekada lijepa, umirala je polako od uznapredovale rastresenosti. Gospodin Zawadzki postao je zastupnik u saboru PRL4 ali to nismo uzimali odveć važnim. Na prvom katu stanovao je Wojtek Pszoniak5 a na drugom ja, slušao sam radio

i čitao Djecu kapetana Granta. Obožavao sam profesora Paganela. Gospodin Jodko imao je gazik s vojnog otpada (Wechrmacht); miris benzina činio mi se vrlo privlačan. Mislio sam da tako mirišu putovanja.

Mjeseci su ulazili i izlazili diskretno, na engleski način. A ulice zimi i ljeti stajale su nepomično kao figure na Uskrsnom otoku i gledale samo na jednu stranu.

S poljskoga jezika preveo Pero Mioč

Adam Zagajewski

4 PRL: Polska Rzeczpospolita Ludowa, Narodna Republika Poljska (op. pr.). 5 Wojtek Pszoniak (Vòjtek Pšònjak), Lwow, 1942. Istaknuti poljski filmski i kazališni glumac (op. pr.).

167 prijevodi ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

ADAM ZAGAJEWSKI Rođen 21. lipnja 1945. u Lwowu. Diplomirao na Filozofskom fakultetu Ja- giellońskog sveučilišta u Krakowu. Doktorirao na istom sveučilištu, 1972. Kao pjesnik debitirao na stranicama tjednika Życie Literackie (Književni život), 1967. godine. Od 1968. do 1981. znanstveni radnik na AGH-u (Akademia Gór- niczo-Hutnicza Kraków; Rudarsko-metalurška akademija, Kraków). Od 1982. u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Član uredništva poljskog emigrantskog, i glasovitog, mjesečnika Zeszyty Literackie (Književni svesci) u Parizu, predavač na sveučilištu Houston (USA). Godine 1968. dobio nagradu Jurzykowskoga. Pjesnik, esejist, prevodilac… Jedan od najpoznatijih suvremenih poljskih pisaca u inozemstvu. Sedamdesetih godina povezan s književnim pokretom novi val (Nowa Fala). Pročuo se baš tih godina pjesničkim manifestom Neprikazani svijet (Świat nieprzedstawiony) napisanim skupa s pjesnikom Ju- lianom Kornhauserom. U njemu kritizira tadašnju poljsku poeziju zbog bježa- nja od stvarnosti. Od poezije zahtijeva angažman opisa aktualnog svijeta i pjesnikova okruženja sa svim njegovim devijantnostima. I danas, baš tako formulira zadaću suvremene poezije uopće: približiti se prizemnim stvarima i iz njih izvući pjesnički smisao. Pjesnik neprestano mora miriti ono što je uzvišeno s onim što je nisko. Mora biti spreman trpjeti napetost koja iz toga proizlazi. Zagajewski istodobno razmišlja i o drugoj, sličnoj napetosti: između pobožnosti i poruge; na crti odnosa Miłosz – Gombrowicz. Ukazom iz 1975. godine dospio na listu zabranjenih književnika u Poljskoj. Godine 1982. emigrira, najprije u Francu- sku, a onda živi u Njemačkoj i konačno se smiruje u Sjedinjenim Američkim Državama. Danas živi na relaciji Kraków – Houston. Objavio: Komunikat (Komunike), poezija, 1972., Ciepło, zimno (Toplo, hladno), roman, 1975., Sklepy mięsne (Mesnice), poezija, 1975., List (Pismo), poezija, 1978., Drugi oddech (Drugi udisaj), ogledi, 1978., List. Oda do wieloś- ci (Pismo. Oda mnoštvu), poezija, 1982. i 1983., Cienka kreska (Tanka crta), roman, 1983., Jechać do Lwowa i inne wiersze (Putovati u Lwów i druge pjesme), 1985. i 1986., Solidarność i samotność (Solidarnost i samoća), ogledi, 1986., Płótno (Platno), poezija, 1990., Dwa miasta (Dva grada), ogledi i pripovijesti, 1991., Ziemia ognista (Ognjena zemlja), poezija, 1994., Późne święta, (Kasni blagdani), poezija (Autorov osobni izbor iz vlastite poezije), 1998., Obrona żarliwości (Obrana gorljivosti), članci, 2002. godine; dva djela na njemačkom jeziku: Das absolute Gehör (Apsolutni sluh), Zürich, 1982. i Staat im Schatten der Sowjetunion (Država u sjeni Sovjetskog Saveza), esej, Rowohlt, Reinbek b.H., 1981. Spiegel-Buch. Nakon raspada Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, raspada Varšav- skog pakta i pada Berlinskog zida ponovo živi u Poljskoj, u Krakowu. Nastaju nove zbirke: Pragnenie (Žudnja), poezija,1999., Powrót (Povratak),2003., An- teny (Antene), 2005., Niewidzialna ręka (Nevidljiva ruka), 2009., Asimetria (Asimetrija), 2014. i Prawdziwe życie (Pravi život), 2019. godine. (Priredio Pero Mioč)

168 PRIJEVODI David Cortés Cabán

Živjeti unutar tigra u Tigru Hrvata Tomislava Marijana Bilosnića

Evo me ovdje u tebi pravedan i čist kao zelenilo… T. M. B.1

Osnovna tema u knjizi Tigar hrvatskoga pjesnika Tomislava Marijana Bilos- nića je, samo za one koji imaju tigrovsko srce, smisao jezika i zamisliva stvarnost. Moguće je da pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić posjeduje takvo srce i da izraža- va tajnu koja otjelovljuje njegovu osobnu priču ili pak izmišlja svoje stvarno živ- ljenje unutar tigra.2 Pjesnik Alfredo Pérez Alencart želio nam je izreći svoj utisak o tigru u predgovoru: “Čitam ove lijepe pjesme i prisjećam se tigra kojega sam vidio kako se sunča na jednome srušenome stablu na obali rijeke Manu u peru- anskoj prašumi u pokrajini Madre de Dios gdje sam rođen…”3 S tim uspomenama na djetinjstvo Alencart povezuje Bilosnićeva tigra. A tigar, izgubljen među drvećem u šumi, uzdiže svoj lik iznad vremena kako bi u priči o tigru Tomislava Marijana Bilosnića, prepoznao onaj koji intuitivno izvire da bi zatim u poeziji poprimio raznolike oblike i osjećaje. Je li beskonačni tigar, fantastični i humani tigar koji prolazi Bilosnićevim stihovima isti onaj kojega je vidio Alencart? Ili onaj kojega je vidio W. Blake (1757. – 1827.): “Tiger, tiger, burning bright / In the forests of the night…”; ili onaj koji je prolazio prozom Atsushija Nakajima (1909. – 1942.): “Pretvorio sam se u tigra. U početku nisam vjerovao svojim oči- ma.” 4 Ili pak onaj kojega je vidio Borges (1899. – 1986.) u Zlatu tigrova (1977.): “Kasnije će doći drugi tigrovi / tigar iz Blakeove vatre; kasnije će doći druga

1 Pjesma “Tigar se ispovijeda u prašumi”, str. 74. (Nap. prev.) 2 Tomislav Marijan Bilosnić: El tigre, Salamanca, Trilce ediciones, 2017. Prijevod i bilješke Željka Lovrenčić. Predgovor A. P. Alencart, ilustracije Miguel Elías. (Nap. a.) 3 Rijeka Manu izvire na jugu Perua i prolazi čitavim područjem pokrajine Madre de Dios. Naci- onalni park Manu UNESCO je 1977. proglasio svjetskom baštinom rezervata biosfere. (Nap. a.) 4 Atsushi Nakajima: “Mjesec iznad planine” u El poeta que rugió a la luna y se convirtió en tigre (Pjesnik koji je rikao na mjesec i pretvorio se u tigra). Madrid: Hermila editores, SL., 2017. Kindle Edition. (Nap. a.)

169 prijevodi ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 zlata…” 5 Meksički pjesnik Eduardo Lizalde (1929.) također ima svoga tigra: “U kući je jedan tigar…”, kaže u pjesmi “Tigar”. Znači, Blakeov tigar ne nestaje s Bor- gesovom poezijom niti učestalo rabljenje njegova lika završava u slijedu stihova Tomislava Marijana Bilosnića. Jer, tigrovi šire svoja prostrana područja djelovanja i pobjeđuju vrijeme, prožimaju se s podnebljima i stvarnostima koje nas zavode svojom snagom i tajnovitosti. To se događa i s tigrom pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića. Njegova privlačna i jedinstvena knjiga na naslovnici nosi lik tigra kojega je tamo postavila strast španjolskoga slikara Miguela Elíasa. Tigar koji svoj lik širi preko rubova ovih pjesama, prije svega je onaj čija se ljudska stvarnost rađa iz intuicije. Takav je slučaj svih tigrova koji nam kroz književnu tradiciju prenose neki pjesnički sud. Životna iskustva tigra, njegova stvarnost i ljudske osobine leže u snazi jezika koji ga pretvara u čistu pjesničku bit bez koje bi, moguće, njegov lik ovdje izazvao manje zanimanja. Veličina je obuhvaćena u viziji koja prenosi i projicira svoju jedinstvenu transcendenciju. Ovaj tigar nije destruktivan niti ga njegovo djelovanje svodi na katastrofalnu sliku svijeta. S druge strane, ovo je knjiga suzdržane liričnosti koja spašava tigra od pretjeranih opiranja onih koji ne znaju za njegovu ljudskost. Tigar Tomislava Marijana Bilosnića je, prije svega, duboka poezija, sklad koji strogo određuje tigrove pravce kretanja, ravnoteža glasa koji nadvladava bilo koju vrst naivnosti kako bi se razumjelo neobično hodanje mačke dok svijetu pokazuje svoju be- zazlenu pojavnost. To je ono što pjesnik prikuplja u srcu kako bi objasnio život tigra i njegove životne okolnosti. Odatle želja da tigra oslobodimo bogatstvom lirskih slika koje nam dopuštaju da se približimo njegovoj plemenitosti: Ležim u postelji Moje tamne oči pužu Po zidu sobe Mislim na podrijetlo tigra Pitam se Poznajem li njegov stil Tko je on Njegova slika Jedina je što mi se smješka Kad je ušao U prazan prostor kada su mu zvijezde pokrenule gene Svaki ga dan spominjem i moji ga preci zazivaju Moji brkovi pokreću pitanje na usnama odakle otac tigra

5 Jorge Luis Borges: Poesía completa (Cjelokupna poezija). New York, Vintage Español, Ran- dom House Inc., 2012. Jedna od knjiga iz te antologije nosi naslov El oro de los tigres (Zlato tigrova, 1977.). Ovdje mislim na istoimenu pjesmu koja se pojavljuje na 380. stranici. (Nap. a.)

170 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 prijevodi majka njegova koja ga nikad ne spominje (“Misao o podrijetlu tigra”, str. 33) Ali, koji to motivi utječu na tigrov život i što ga čini dostupnim našem pogledu? Kakvu prirodu prikrivaju njegova aura i povjerljiv izgled? Tigar je tigar. Smatramo da nije svjestan svoga življenja. Ali, njegova prisutnost izaziva nešto više od duboke uznemirenosti i straha kad mu se približimo. To znači da je svijet uređen na vrlo jednostavan način i da pjesnik ne mora pribjegavati uzaludnim ispitivanjima o životu. Zbog toga tigar, skroman i veličanstven, plovi pjesnič- kom riječi i pruža nam osjećaj skromnosti i veličine. To zamjećujemo na najviše moguć humani način, iščeprkavši iz dječjega pogleda blistavost tigra kojega lju- bazno gledamo kao bliskoga prijatelja i ističemo onu prvotnu stvarnost koja će u pogledu pjesnika zauvijek trajati:

Tigar govori na moja usta

Jedan tigar sa žutom njuškom liže moje lice On govori kroz moja usta To što kaže uvijeno je u moje srce Njegov jezik kao kapi smole lijepi se za mrenu mojih očiju Iz noći u noć on dolazi upaliti svijeću pokrećući moju krv (“Tigar govori na moja usta”, 19) Ne čudi nas što tigar Tomislava Marijana Bilosnića putuje iz srca u pogled i iz pogleda u duboku dimenziju koja zacrtava njegovo sjećanje u vremenu. On sam će nam iskazati čuđenje, prvo prisjećanje na onu daleku uspomenu koja je stvorila lik tigra, na krajolik njegova ja sadržan u tigrovu pogledu. Na isti način to čini u drhtavoj viziji što ukazuje na pjesničku imaginaciju koja ga oblikuje: “Tigar je jedna od prvih riječi / Došao je kada sam bio usamljeno dijete / Kad je otac otišao u šetnju / kad je majka stavila previše papra u juhu / Znam samo da on još uvijek postoji…” (“Tigar je prva riječ”, 9). Kasnije nastavlja: Ove su pjesme kao i tigar iščupane Iz moje šutnje koja se objesila preko prosinačkog mjeseca One se nikom ne obraćaju ponaosob Tigar je spreman konačno napustiti djetinjstvo napustiti poeziju i opet se vratiti u prvu riječ Promatrajući ovdje tigra, vidjet ćemo da on utjelovljuje mnoštvo likova koji uporno mijenjaju raznovrsne izglede. On utječe na svoju sudbinu i bit koje odra-

171 prijevodi ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

žavaju pjesnikovo ja. Jedno ja što se gubi u pogledu koji izražava duboki osjećaj postojanja. Zapravo, radi se o ja čija nam dinamika govori da ima puno načina da se osjeti stvarnost. To Tomislav Marijan Bilosnić zna ne zbog osobne namjere nego zbog ljudskoga osjećaja koji određuje tigrovu volju:

Tigar je izvor sam po sebi Tigar je cilj sam po sebi Tigar čini samoga sebe Tigar je svoj plod Tigar je uređenje života njegova mistika Tigar je moć kad jest on jest kad se pojavi on se pojavi kad postoji on postoji i kad nestane on ostane Tigar je svaki osjećaj Tigar je svako osjetilo Tigar je svaka vrijednost on je moje ja (“Osjećaj tigra”, 25)

Da tigar ne bi ostao izgubljen u vremenu ili negdje predaleko, pjesnik ga je pretvorio u živu bit riječi. Zazvao je doživljaje koje ovdje izlaže kako bismo pre- poznali znakove koji tigra čine znamenitim. Kako bi objasnio tigrovo ponaša- nje, među upute je stavio svoje ja. I ironično izjavljuje: “Tigar je otpočeo rat s piscima / on im ne da napisati pjesmu / on smatra da ni jedna rečenica nije dobra / njemu je svaka riječ trn u tijelu.” (“Tigar među tvrdim koricama knjige”, 31). Bilosnić nam zapravo želi reći da se, vezano uz stvaralaštvo, nalazimo pred problemom: pjesnikovim upornim sučeljavanjem s jezikom, s tim klizavim idealom uvijek nedostižne savršenosti. Zbog toga percepcija tigra ide puno dalje od onoga što bismo mogli zamisliti kao opipljivu stvarnost: “Tigrovi su se raširili posvuda / a o njihove se tragove zakvačile / tigraste žabe poput zvijezda / prošaranih oblacima”, kaže u stihovima na strani 52.6 Tako da sve tigrove stvarnosti protječu poput života u vremenu. Ali, u vremenu u kojemu se čini da tigar izolirano pluta, kao da je uronjen u neki drugi krajolik. U onaj koji u samoj žurnosti riječi odražava njegov svijet, svijet koji nikada neće doći kraju. To pjesnik spoznaje u trenutku kad se tigar ponovo rađa pokazujući nam svoju nepromjenjivost i okolnosti koje ističu tijek njegova života i njegovu fatalnost: “Upornost gledanja dio je njegova pomirenja / on pristaje na običnu vezu / na sliku koja ga okrutno prati”, naglašavaju ovi (69)7 i ovi drugi stihovi: “Tigar bi se svega odrekao / samo da mu priđe kakav usamljeni nesretnik / da s njim podijeli

6 Pjesma “Tigar i tigraste žabe”. (Nap. prev.) 7 Pjesma “Tigar se vidi u vodi”. (Nap. prev.)

172 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 prijevodi svježinu večeri” (71)8. Čitatelju, osjećaš li ovdje metafizičku dubinu samotnoga ja, nevidljivu stvarnost koja mijenja tigrov svijet? Kako objasniti ljubav i spasenje, tjeskobu i samoću, viziju i prirodu tigra? Kako, a da se ne zabunimo, govoriti o njegovu osjećanju života?

Tigar želi probuditi svoju vjeru Tigar sa svim živim bićima želi doživjeti susret Tigra razdiru sumnje On ne vidi smisao svoga života Tigar luta prašumom tražeći pravi put Njemu je život jednoličan i dosadan on je osamljen on je ojađen on je ogorčen odbačen je i bezvoljan Tigar osjeća da se s njim nešto događa tigar pati upao je u teške ovisnosti Tigar je zarobljen grijehom Tigar se želi osloboditi grijeha Njega pritišću veliki problemi on ne vidi izlaza

(“Tigar luta prašumom”, 72)

U poeziji Tomislava Marijana Bilosnića postoji mnogo načina da se približi- mo tigrovu svijetu. Nije tigrov čitav svijet. On ne predstavlja samo jedan način viđenja života niti predlaže samo jedan oblik shvaćanja stvarnosti. Zbog toga u tigrovu životu također postoje bolni i zagonetni trenuci: s jedne strane, tu je svakodnevna materijalna stvarnost, egzistencijalni problemi, a s druge, poetsko viđenje okruženja. I bez obzira na njegov stav, morat će spoznati zavodničku stvarnost svijeta. Odnosno, stvari koje naglašavaju njegovo ljudsko stanje u vanj- skoj stvarnosti i, vezano uz svijet, nastojanje da se zadrži misaonost:

Tigar diže buku Tigar označava granicu Tigar je otvoren on mokri Tigar se povlači Tigar se skriva Tigar je ranjiv Tigar je od svile Tigar juri Tigar se pretvara

8 Pjesma “Tigar u samoći”. (Nap. prev.)

173 prijevodi ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Preobražava kao svjetlost koja pada kao snijeg dvaput preoran To tigar vodi ljubav ili prosto ljubi ne hajući zato što ga gledate u čudu kao da se vezao za zemlju

(“Tigar je od svile”, 83)

Treba podsjetiti na činjenicu da šest ciklusa knjige9 obrađuje samo jednu temu: onu tigra. Kad govorimo o tematici, ovdje nema zabune. Na svakome je koraku prisutan lik tigra. A naslovi pjesama djeluju kao upute za ono što će kasnije otkriti stihovi. Na taj nam se način otvaraju vrata onoga što očekujemo da ćemo pronaći u tekstu. S druge strane, za Tomislava Marijana Bilosnića tigar je biće koje kroz najdramatičnija životna iskustva potvrđuje svoju prisutnost. Ne namjerava započeti sukobe ni destruktivne borbe ni s kim i ni s čim. Postoji zato jer postoji poezija i stoga jer je njegova povijest također i povijest poezije. A ako je iz nekoga razloga bilo sukoba u tigrovu životu, oni su se dogodili samo kao posljedica negiranja smisla njegova postojanja na svijetu. Ili zato da bi vidio svoju sjenu kako se širi nad velikim ponorima života i pronašao razloge za kora- čanje njegovim stazama. To je tako i stoga jer u najljudskijem smislu riječi tigar ne čezne ni za čim; on nije neko opsjednuto biće. Ide s jednoga mjesto na drugo bez ikakvih problema, čeprkajući u svome osobnome svijetu po drami vlastite egzistencije. I prirodno je da tako bude jer se nalazimo ispred tigra čije je srce u pjesniku “pravedno i čisto kao zelenilo”. Zbog toga njegovo življenje nalikuje čvrstoj volji – to se vidi u ovim stihovima: “Kad bismo povećali broj tigrova / mogli bismo udvostručiti umijeće ljubavi / smjestiti ga u prsten / i vječno biti u zagrljaju” (84),10 Tigar koji krči staze ovih ljubavnih putova kako bi postao jeka svih tigrova na svijetu, čini se da je također jeka one Borgesove misli kad se u tekstu “Coleridgeov cvijet” prisjetio Shelleya: “sve pjesme iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti dijelovi su ili ulomci samo jedne beskrajne pjesme”.11 Te navode možemo jednako tako primijeniti na tigra Tomislava Marijana Bilosnića, na tigra koji dolazi iz prošlosti kako bi se u svojoj sadašnjosti i budućnosti pretvorio u glavnoga junaka ove poezije: “Svaki

9 Knjiga se sastoji od šest ciklusa koji tvore jednu cjelinu na način da se iz jednoga u drugi prelazi bez interferencija koje onemogućuju da se jasno vidi kako se stihovi razvijaju i povezuju. (Nap. a.) 10 Pjesma “Vječno u zagrljaju”. (Nap. prev.) 11 Jorge Luis Borges: Inquisiciones y Otras inquisiciones (Inkvizicije i Druge inkvizicije), Buenos Aires, Editorial Sudamericana, S.A., 2011, str. 161. (Nap. a.)

174 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 prijevodi je tigar Siddhartha… / Svaki je tigar Lao-ce… / Svaki je tigar Basho” (97).12 I ponovno, kako bi ukazao na čaroliju poetskoga ja i na silnu žudnju za njim: “Pravo je čovjeka biti tigar” (105). Uistinu je lijepo zazivanje tigra utjelovljeno u ovim stihovima. Prema Bilosniću, svi imamo pravo pretvoriti se u tigrove. Po pozivu i estetskoj lucidnosti trebali bismo biti tigrovi. Upravo sada, na kraju čitanja, trebali bismo se pretvoriti u tigra (jer) “Tigar na Itaki sluša pjesmu /… (i) On pjeva o tišini / Tišina je njegov dom” (155).13

New York, zima 2019.

David Cortés Cabán ugledni je pjesnik i esejist rođen u Arecibu, Portoriko, 1952. godine. Magistrirao je španjolsku i latinskoameričku književnost na Sve- učilištu grada New Yorka (The City College, CUNY). Bio je profesor na Od- sjeku za moderne književnosti na Hostos Comunity College, Sveučilište grada New Yorka. Objavio je sljedeće knjige poezije: Poemas y otros silencios (Pjesme i druge tišine, 1981.), Al final de las palabras (Na kraju riječi, 1985.), Una hora antes (Sat ranije, 1991.), El libro de los regresos (Knjiga povrataka, 1999.), Ritu- al de pájaros: antología personal (Ptičji obred: osobna antologija, 2004.), Islas (Otoci, 2011.) i Mjesto bez kraja (Lugar sin fin, 2017., Grad Meksiko, predgovor José Hernández, crtež na naslovnici Carlos Maciel Sánchez ‘Kijano’). Pjesme i književni prikazi objavljeni su mu u časopisima u Portoriku, Sjedi- njenim Američkim Državama, Latinskoj Americi i Španjolskoj. Godine 2006. pozvan je na III. svjetski pjesnički festival u Venezueli, a 2015. na Međunarod- ni sajam knjiga u toj zemlji posvećen Portoriku. Sudjelovao je na međunarod- nim pjesničkim festivalima u Kaliju (Kolumbija, 2013.) i Managui (Nikaragva, 2014.). Godine 2014. u Švicarskoj, u Bernu i Ženevi, predstavio je knjigu Noći pjevanja i sviranja, petorica venecuelskih pjesnika. Iste te godine dobio je priznanje Alejo Zuloaga Egusquiza koje mu je na Međunarodnome pjesničkome festivalu u venecuelskoj Valenciji dodijelilo Sveučilište Carabobo. Od 1973. godine živi u New Yorku.

Sa španjolskoga prevela Željka Lovrenčić

12 Pjesma “Rađanje sunca, ili kruna kralja”. (Nap. prev.) 13 Riječi u zagradi su autorove (Nap. prev.).

175

Tonko Maroević

Vlado Gotovac

176 VLADO GOTOVAC Tonko Maroević

Nužnost oblika

Kritičke glose uz pjesničke maksime Vlade Gotovca

Pjesništvo Vlade Gotovca pratim od njegove prve zbirke Pjesme od uvijek (1956.) i čitao sam redom sve potonje njegove knjige. Bilo bi to preko pola sto- ljeća čitalačke vjernosti, kad ne bi po sredini stajala dugačka izdavačka cezura, nametnuta zatvaranjem autora i dodatnom zabranom objavljivanja (1972. – 1987.). Kako bilo, nemoguće je ostati ravnodušan na Gotovčevu literarnu pojavu, i to ne samo zbog “izvanjskih”, dramatičnih okolnosti njegova društvenog situiranja i bolnih posljedica javnoga djelovanja (inače vrlo logičnoga i kohe- rentnoga za autora Principa djela i Autsajderskih fragmenata, koji se i načelno zalagao za stanoviti vid angažmana u svakidašnjici) nego ponajprije zbog snage i poticajnosti njegova pisanja, zbog neosporne specifičnosti njegova poetskog izraza. Druga je stvar osobnih afiniteta i estetske procjene raznih slojeva Gotovčeva opusa. Iskreno govoreći, prošao sam nemalu amplitudu između neospornoga privlačenja i rezerviranoga prihvaćanja, uvjetovanu, dakako, i vlastitim oscilaci- jama dominantnih zanimanja, ali uzrokovanu i nekim imanentnim svojstvima razmatranoga djela, kao što je učestalo ponavljanje temeljnih pojmova, pretvrdo povezivanje apstrakcija i realija ili nedovoljno organsko vođenje lirskoga ili inte- lektualnoga napona (s time da “poanta” ostane na početku ili u sredini). Pri stro- žem, sustavnijem čitanju ukazivale su mi se mane (naravno, iz moje perspektive), vrtnje u zatvorenom motivskom krugu ili vjere u dostojanstvo kodificiranog vo- kabulara, ali se isto tako nametala pažnji nezatomljiva strastvenost iskaza i jaka volja za emotivnom participacijom, empatijom kod čitatelja, jednom riječju ne- osporna neravnodušnost, želja za prodorom iz ograničenja literarnosti, potreba za izmicanjem iz okvira “lijepog pisanja”. Svoj odnos prema debitantskoj Gotovčevoj zbirci – na preko polustoljetnom razmaku – morao sam formulirati kao jedan od najvećih formativnih izazova. Evocirajući svoje davne dojmove, mogao sam potvrditi kako su Pjesme od uvijek uspjele kod mene probuditi traženi učinak, onaj zbog kojega se autor obra- ćao čitaocu: “Htio bih te ZAČUDITI, jer želim s tobom razgovarati”. Doista, izazov iznuđenoga razgovora nije zapravo nikada prestao jer je Vlado Gotovac neprekidno i najodlučnije problematizirao razloge i status samoga pjesništva, a

177 vlado gotovac ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 začudnost njegova univerzuma sastoji se u “podizanju letvice”, u želji da riječju obuhvati što šire i što više raspone. Najveći neprijatelj začudnoga, čudesnoga ili očuđavajućega svakako je navika. S nekoliko uzastopno tiskanih zbirki učinilo mi se da je pjesnik platio ceh hiperprodukciji. Svakogodišnje publiciranje novoga sveska (između 1967. i 1971.) svakako nije koristilo uvećanoj sabranosti, premda smatram da su Prepjevi po sjećanju (1968.) apsolutno jedna od najboljih i najreprezentativnijih autorovih cjelina. Gotovo paralelna pojava množine stihova u mojoj je percepciji umanji- la fascinaciju i doživljaj inovativnosti, pojačala se kritička rezerviranost. Ishod čitanja bez začaranosti doveo je do naglašenoga ekstrahiranja uspjelijih mjesta, nadahnutih stihova, lucidnih opservacija (takoreći problemskih jezgara, smjelih intuicija), što su – poput blistavih, prozirnih ili dragocjenih tvari – bili inkru- strirani u povremeno neutralnu fakturu verbalne mase. Drugačije kazano: djelo Vlade Gotovca svojim je intenzitetima težilo lapidarnoj kristalizaciji, svoje je optimume nalazilo u refleksivnoj ujezgrenosti, svoj je apogej ostvarivalo u ek- skluzivnim ulomcima. Gorka je ironija sudbine što je Gotovac svojevrsni izdavački “boom” doživio neposredno prije negoli je njegov rad, a pogotovo njegova javna nazočnost, nasilno prekinut. Upravo kad smo poželjeli vidjeti kako se dalje razvija i na koji je način izišao iz privremene usiljene akumulacije tekstova, njegov je život obreme- njen nezavidnim iskustvima šikaniranja i zatvaranja, onemogućavanja u pisanju i razmjeni s drugima. Gotovo dva desetljeća nismo bili u prilici pratiti Gotovčev rad, razvoj i rast, a kad se oglasio novim zbirkama, neke od njih sam dospio kritički prikazati (Crna kazaljka, 1991. i Čekati sjevernije, 1995.), afirmirajući zahtjevnost njegova pisanja i intelektualno-etički kontinuitet, nedirnut i nena- grižen bolnim doživljajem dugačkoga tamnovanja i uskraćivanja književnoga djelovanja. Ne samo zbog zatvorskoga prekida i zabrane objavljivanja, pa ne ni zbog izni- mnoga društvenog aktiviteta što je prethodio godinama nametnute klauzure, a nastavio se u uvjetima izlaska na slobodu, dočekane političke liberalizacije i stranačkoga angažmana, pjesničko i filozofsko djelo Vlade Gotovca kao da je po samoj svojoj naravi bilo ispisano u grču življenja, u neposrednosti reagiranja, u trenutcima posebne poetske koncentracije, takoreći već od iskona obilježeno fragmentarnošću. Toga je i sam postao vrlo brzo svjestan, pa je o tome zapisao relevantnih potvrda. U fizički ekstremno nepovoljnim uvjetima za pisanje, ali jamačno u razdoblju iznuđene produžene autorefleksije – dakle, kao utamničenik nadziran i ustrajno priječen da piše, no i kao čovjek osuđen na samotno razmišljanje o svojem stanju i dosezima – Vlado Gotovac je stvorio značajnu nadopunu svojega opusa, čak pet pjesničkih zbirki. One, istina, nisu posebno priređivane i organizirane za tisak, nego su kao okupljena građa tiskane u opsežnom svesku Razvijanje pjesme (2001.). Danas ti tekstovi zadobivaju značenje poetskoga testamenta, vrijednost definitivnih obasjanja i spoznaja, pa im se vrijedi obraćati želimo li ikako zao- kružiti Gotovčev kreativni saldo. Sasvim nezavisno od posebnih, nenormalnih okolnosti njihova nastanka – na što, uostalom, autor tek usputno podsjeća – ka-

178 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vlado gotovac sni plodovi motiviranog pjesnika i dubokog mislioca bitno dopunjuju stvaralač- ki profil kojim nam se predstavlja. Zadržat ćemo se samo na jednom motivu, na autorovim primjedbama, opaskama i domišljajima vezanima uz problematiku oblika. Kao da je i sam osjetio diskrepanciju između fluidnog naviranja obavezujućih riječi i potrebe njihova čvršćeg ulančavanja, stanoviti nesklad između povremenih vrlo preciznih odre- đenja i magmatičnog, informnog (da ne kažemo enformelističkog) konteksta njihova uklapanja. Svjestan da je – sit venia verbo – osuđen na fragmentarnost, dao se u potragu za formulom koja bi to objasnila, opravdala, možda i kompen- zativno zaključila. Izvlačenje karakterističnih mjesta na temu oblika i oblikovanja u Gotovčevu korpusu tekstova nastalih u zatvoru moglo bi pokazati kako je riječ o pravoj opsesiji (premda je, ni u kojem slučaju, ne bismo pripisivali tek uvjetima prisilne klauzure). Priznajemo da nam je najprije pala u oči formulacija: “Nužnost oblika, to je rana od koje se živi i umire”. Nalazi se usred trećega odjeljka planirane cjeline “Dnevnik duše”, a unutar navedenoga izdanja Razvijanje pjesme. Navodimo je s osamdesete stranice te knjige, koju bi gotovo čitavu vrijedilo parafrazirati i komentirati jer je sržna i naročito eksplicitna za argumentaciju koja nas zanima. Naime, već rečenica koja slijedi za gore citiranom donosi nam iznuđeno priznanje: “Ja moram živjeti, znajući da to ne mogu”. Istina, možemo se pitati odnosi li se spomenuta nemoć na ranu ili na zaokruženost kakvu jamči umiranje, no svakako se referira i na upitno dostizanje “nužnosti oblika”. Međutim, srećom, već koji redak ispod dobivamo dopunu ili objašnjenje: “Oblik je rana tvari, duha i ništavila, sva u krvi”. Dalo bi se zaključiti kako Gotovčevo shvaća- nje oblika nema ništa s klasicističkom mirnoćom, statičnim skladom, usiljenom ravnotežom, nego je znatno bliže neoromantičkom prodoru u visceralno, ek- spresionističkom kriku ili egzistencijalnom svjedočenju. Uostalom, rečenica u zagradama dodaje elemente emotivnosti i maksimalizma kao korelative nekog “autentičnog” oblikovanja: “Svaki svijet je oblikovanje jedne žudnje. Da uopće nešto bude, nužno je da bude sve. U obliku je životna priča. Ali ona je samo njegova pojedinost. Vrijeme je životna priča oblika.” Dobili smo složenu interferenciju razina, čak svojevrsne “kineske kutije” interpretacije. Naime, u oblik stane životna priča, ali ta životna priča ne odnosi se ni na što drugo negoli na sam oblik. Mogli bismo pomisliti da je pred nama circulus vitiosus kad se problematika oblika ne bi rastvarala u vremenu, nudila u žudnji, njihala između pojedinosti i svega. Možda nikad nećemo dokraja razrije- šiti dihotomije Gotovčeva shvaćanja rane i nužnosti, s jedne strane, a brazgotine i zaokruženosti s druge, možda je odnos bolne namjere i čvrstog oblikovanja doista najbliži aporiji. Sam Gotovac kao da se – na sljedećoj stranici – autoironično osvrće na navedeno razmatranje, poistovjećujući se s ulogom glosatora: “…Tiši- nu vrline, prekinutu uzdahom / Koji komentiramo stoljećima, / Mi, glosatori, opisujući ga…” Ako je već i autor stavio na sebe masku glosatora, mi ćemo u ulozi komentatora nastaviti slijediti neke njegove nizove rečenica i misaone niti, tražeći i dalje poetičko uporište. Recimo, nešto kao kategorički imperativ: “Svaki tekst mora

179 vlado gotovac ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 biti čista nužnost, što je najljepši oblik”. Međutim, sljedeća rečenica kao da nas ponovno vodi u slijepu ulicu: “ništa se ne čini ako doista ne postoji samo jedan ili nijedan pravac oblika”. Budući da je, po davnom Gotovčevu iskazu, pjesništvo najpogodnije za pisanje eseja, novu odgovarajuću potvrdu naći ćemo u povijesno-estetskoj paraboli iz istoga izvora (sa sedamdeset i šeste stranice): “Veličina umjetnosti postoji samo dok ona traži oblik svijeta. Čim napusti taj cilj, počinje propadanje: od ljepote, preko ukusa, do osjeta ugode…” Možemo se složiti i s maksimalizmom programa (“oblik svijeta”), a priznati i relevantnost ocrtane pu- tanje dekadanse, neprihvatljive etičkom rigorizmu. Gotovčeva misao o obliku bitno je monistička i ne pristaje na disperziju, makar ona bila izazvana žestinom, temperamentom, afektivnom participacijom: “Strast što se raspaljuje / Svojim oblicima, / U kojima se tvar približava ništa- vilu… Ta strast / Više nema oblik svijeta…” I pasus dalje: “Moj tip čovjeka to je onaj koji se odriče svega što ne oblikuje / uz nestajanje oblika svijeta.” Kako se fantomatski oblik svijeta ne dade uhvatiti, fiksirati, zaustaviti, pjesniku pada na pamet obratni postupak, kaptiranje per negationem, razmatranje praznine, bjeline i ništine, šutnje i tišine: “Osvojiti tišinu svoga doba, njezin oblik: totem, tu bol tumačenja i oblikovanja, našu unutrašnju zagonetku, s oblikom svijeta.” U jednom pradavnom Gotovčevu pjesničkom tekstu, imenovanom znakovito “Nevina davnina”, a datiranom čak s 1951. – 1967. stoji valjda najizričitija definicija muke s riječima, borbe s nemogućim, prizivanja svih opozita: “Mjesto vaše vječnosti, mjesto / sve jasnije i hladnije: / Nijemo i slučajno. Nevidljivo./ I oblik u kojem je vaša tišina / Ostala u beskraju.” Niječne i odrečne formulacije kao da su najbliže meritumu raspravljanja o obliku. Trivijalni i banalni govor nikako ne može dosegnuti srž ili jezgru: “I beznačajne pojedinosti ukrašavaju se kao cjelina! / Sve što se tako oblikuje govori o odstojanju, / Možda o progonstvu…” Na kraju ostaje neizbježno pitanje: “Kako će ova odsutnost postati oblik?” Gotovac se, logično, nije mogao pomiriti sa šutnjom i (nametnutom) tišinom, ali isto tako nije htio sudjelovati u buci i brbljanju, odbijao je izazov bezobličja i napast beskraja – unatoč svoj njihovoj privlačnosti i vlastitoj sklonosti prema prevršavanju granica. Čak bih kazao da je problematiku oblika i oblikovanja sam sebi nametnuo kao nužan korektiv blagorječivosti i pojmovne difuznosti (“neprestano napuštanje oblika”). Svoju prkosnu narav i slobodarski duh dijelom je čak poistovjetio s potrebom, nužnošću neprihvaćanja nereda, anomije, kaosa: “Tek oblik se opire.” Zaključujući ovaj mali izbor karakterističnih citata na zadanu temu, možemo ponoviti kako je upravo kob diskontinuiteta i sklonost fragmentarnosti nametnula Vladi Gotovcu opsesiju idejom oblika kao pojmovnu ispomoć za rasprše- nost i disperznost poetskih silnica, energetskih smjernica ili cerebralnih vođica. Baš zahvaljujući brizi, muci, patnji i čežnji za oblikom, on je jače dodirnuo registre autentičnoga traženja, nepristajanja na fatalizam puke prolaznosti.

180 VLADO GOTOVAC Ivan Bošković

O Gotovcu, dvadeset godina kasnije

(fragmenti oistom )

Književnost Vlade Gotovca čeka temeljito čitanje i književnopovijesnu (pr) ovjeru. Premda se ne može reći da relevantnih uvida o njoj nije bilo, čekamo studiju koja bi iscrpno opisala sve slojeve njegove sudbine i književnosti kao njezina najdubljega izraza. Tim više jer nije u cijelosti obuhvaćeno sve njegovo pisanje i tim prije što desetljeća “zabranjenosti” i isključenosti iz društvenoga i književ- noga života do danas nisu popunila prazninu nastalu u književnoj recepciji. Kao mogući razlog svakako je i činjenica da mnogi danas Gotovca više smatraju po- litičarom nego književnikom, premda su “svrha od slobode” i sudbina Pojedin- ca/Naroda/Domovine – u širokom spektru izvoda i očitovanja – podjednako pitanja na kojima i jedan i drugi provjeravaju svoju odgovornost za zajedničko vrijeme. Između života i književnosti Vlade Gotovca teško je povući granicu; njegova književnost potvrđivala se njegovim životom, na isti način kao što su njegov život i sudbina svoju ovjeru nalazili u njegovoj književnoj riječi. Viševrsno ispreplete- ni, svojem su autoru priskrbili atribucije i homo politicusa i homo poeticusa stavivši čitatelju izazov da čitanjem i tumačenjem njegove književnosti – neovisno o žan- rovskom predznaku – iskušava čvrstoću svojih iskustava i odgovornost za svoje mjesto u zajedničkoj sudbini. Takva pozicija, i pjesnička i filozofska, umnogome je utjecala na to da Gotovca imenuju pjesnikom u filozofiji i filozofom u pjesniš- tvu; i da će ga zbog toga svojim smatrati dva ključna naraštaja hrvatskoga pjesniš- tva druge polovice dvadesetoga stoljeća – i krugovaši i razlogovci, Stamaćevim riječima: pjesnici slikovni i pjesnici pojmovni. Stoga će Hekman, urednica njegovih djela (Nakladni zavod Globus, 1995.), i moći napisati da je upravo “misao filozofa u rukopisu literata oduvijek Gotovca činila različitim od ostalih pisaca njegova naraštaja”, a Zima da je njegova drama upisana u njegovim knjigama! Književnu prepoznatljivost Gotovac je podjednako razvijao u poeziji i u prozi, u eseju i u zapisu, fragmentu i u književnoj ispovijedi, (raz)govoru na zadanu ili/i na neobveznu temu. Posvuda i uvijek uvjerljivo, književno i stilski relevan- tno, pamtljivo! Devedeset godina od njegova rođenja, a dvadeset od njegove smrti, prigoda su da u kratkim obrisima podsjetimo na neke od dominantnih intonacija književnoga glasa kojemu su osobna životna drama i sudbina najdublja argumentacija.

181 vlado gotovac ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

1. Kao pjesnik Gotovac je objavio Pjesme od uvijek (1956.), Opasni prostor (1961.), Jeka (1961.), I biti opravdan (1963.), Osjećanje mjesta (1964.), izbor Čujem oblake (1965.), Zatire se zemlja (1967.), Približavanje (1969.), Prepjevi po sjećanju (1968.), Čarobna spilja (1968.), Sporne sandale (1970.), Sadržaj vjetra (1971.), Zabranjena vječnost (1987.), Crna kazaljka (1991.), Čekati sjevernije (1995.), Crna jedra (1995.). Kao i svekoliku književnost, i Gotovčevo pjesništvo prati podijeljena recepcija. Uz one koji su u njemu vidjeli jedan od nezaobilaznih glasova u našem pje- sništvu druge polovice dvadesetoga stoljeća, nisu bez odjeka ni oni drukčijih intonacija koji su u njemu prepoznavali tek “malo lirsko vježbalište siromašne imaginacije” te “ispraznosti s podlogom u oponašanju uzora”. U kontekstu hrvatske književnosti pedesetih, već Pjesme od uvijek (1956.) prepoznate su kao svojevrsni glas razlike. Naglašenom misaonošću i refleksivnim slogom upozorile su na nove prostore izražajnosti i bile poveznica spram razlogovaškog naraštaja koji će svoju posebnost graditi upravo na premisama filozofičnosti i intelektual- nosti te naglašene upitanosti o mogućnosti pjesništva (u “oskudnom vremenu”) kao i na propitivanju složenih odnosa između pjesnika i njegova djela. Dijelom pod utjecajem Hölderlinova pjesništva i Heideggerove filozofije egzistencije, Gotovac je zbirkama koje slijede, Opasni prostor, Jeka, I biti opravdan, ali i ar- gumentima vlastita života, ustrajno krijepio misao da poezija nije igra riječima nego “nužan oblik življenja” (“čovjekovo podneblje”) te da su upravo “pjesnici potrebni svijetu kako bi trajao”. Pjesma je jedini čin koji nije ništa drugo. Bježeći “od obilja svijeta”, kako je isticala kritika, svojoj poeziji Gotovac je poticaje nalazio u svojoj nutrini i u pročišćenu izrazu ih (iz)dizao do razine “jednog od najza- nimljivijih poetskih izraza naše suvremene literature”, kako je to zapisao Šoljan u trogodišnjoj kronici poezije hrvatske i srpske. Za razliku od suvremenika koji su gradili na tradiciji naše međuratne književnosti, u njegovoj poeziji refleksija je zamijenila slikovnost, a želja da “govori bitno” imala je prednost pred namje- štenom metaforikom, površnim simbolizacijama i retoričkim ukrasima. Pitanja sudbine, opstanka, života, P/povijesti, praznine, sivila, neizvjesnosti i straha, počesto istaknuto i velikim slovima, dignuta su do razine životne filozofije i “apsolutnog glasa poezije”. Uspostavljanjem znaka jednakosti između pjevanja i života pjesništvu je namijenjena uloga tumačenja svijeta (“Uzeh za dužnost da vas obavijestim / o nužnoj ispovijedi”) i jedine mogućnosti (smislena) govora o čovjekovu životu i opstanku (“I sudbina pjesme sve je sličnija našoj / Pjevati ne znači više od živjeti / Ali ni razlozi nisu manji…”). Jer, reći će, “I mi imamo razloga da to prihvatimo / Sve dok riječi ne odgovore opasnostima”! Pomak prema misaonosti i filozofskoj kontemplaciji po Milanji će utjecati i na promjene na izražajnom i formalnom planu njegova pjesništva. Umjesto sredstvima (tradicionalne) pjesničke gramatike, svoje misli i ideje Gotovac će razvijati procesima kontemplativne proze i eseja kao najpodesnijeg oblika za pisanje stihova, kako to sam izlaže u Opasnom prostoru i u Lazarevim pjevanjima, pa ne čudi da je Jeku i podnaslovio meditacijama. I dok je dio kritike u tome vidio “izvo- ran izričaj” i Gotovčev (pjesnički) glas razlike, u raspadu forme – gdje “pjesme/ stihovi prelaze u esej, esej u intimni dnevnik, a ovi opet u novelističku prozu” –

182 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vlado gotovac Tenžera je vidio (tek) “dekorativnu očitost” i “intimističko parolaštvo”. Štoviše, karakterizirajući pjesnika robom asocijacija i impresionistom ideja, u njegovoj poeziji – I biti opravdan – zasmetat će ga “zatvaranje u bedeme općih mjesta” i “iskrenost nemoći”, dok će u nastojanjima da svijest pjesme učini (jedinom) poetskom realnošću vidjeti “sakrivanje praznosti duha” i rezonerstvo koje se “iscr- pljuje u intelektualnom ugođaju s izvorištem u jačim idejnim strukturama”. Iako se teško oteti dojmu da je Tenžera, razmatrajući slojeve Gotovčeva pjevanja, dijelom bio u pravu, misaone i intelektualističke premise njegova pjesništva s novim će knjigama dobivati izražajnije registre. U Osjećanju mjesta (1964.), Zastire se zemlja (1967.) i Približavanju (1968.) govor o sudbinskim pitanjima obogaćuju glasovi pjesnikovih sugovornika; uz prijatelje (Vjeran, Prica), suprugu (Vlasta), djeda (Grgo) pojavljuju se i pjesnici/srodnici (Branko Miljković), sveci/bogo- rodice (ikone zemlje), gradovi Moskva, Petrograd, Zagreb (“…grad koji vrijeme ne može prevariti…”), Mediteran (Vojnik Marka Aurelija) i rodna Zagora (“koja ga opkoljava”). Vlastitom glasu oni priskrbljuju dodatne razloge i potvrđuju da pjevanje svoju vrijednost ima tek ako je potvrđeno osobnom egzistencijom, uvje- tovanom i neodvojivom od sudbine naroda i zemlje. Riječju, pjevajući “Moja zemljo moja sudbino svojeglavih zvijezda / Tvoja astronomija je povijest moga srca…”, Gotovac ističe strah (“da ću te izgubiti…”) koji ispunja narodnu zbilju, a razmatra i o “razmetnim sinovima” koji “nismo znali ni živjeti ni umrijeti za tebe”. Naglašavajući da se (domovina/zemlja) “izjednačila sa svijetom” i da “ništa od tebe nije veće”, domovini/Domovini Gotovac namjenjuje ulogu središnjeg mjesta njegova pjesničke topografije: “Moja zemljo što me odmaraš i mučiš / Cesta puna žege i hladoviti zdenci / Priča jedna gdje mrtvi se miješaju / Obijesni momci i pijani sveci / Sve je pobrkano a ničem se ne čudiš / Laka odjeća tu je i mačevi sijevaju / Živi i mrtvi jednako mi trebaju / Da pogodim put//”. Navedene misli, asocijativno bliske intonacijama nekih od Šoljanovih pjesama i istupa, privući će pozornije čitanje. Priskrbivši mu atribuciju “opasnog prostora”, Gotovca će pretvoriti u metu na kojoj će se provjeravati ideološka is- pravnost. Pojedini književni interpreti u navedenom će vidjeti i razloge zašto Gotovac od sedamdeset i prve do osamdeset i prve nije smio objavljivati! Sama činjenica da je u navedenom desetljeću bio zabranjena tema i da mu je uskraćeno književno djelovanje, da ne spominjemo načine kojima se dežurna “politička volja” pri tome služila, ne znači da Gotovac nije pisao i objavljivao. Po- tvrđujući Machadovu misao da je nevrijeme pravo vrijeme pjesme/književnosti, i u suženom prostoru nastale su zbirke: Prepjevi po sjećanju objavljeni su 1968., Čarobna špilja 1969., Sporne sandale 1970., a Sadržaj vjetra 1971. Premda je riječ o stihovlju različite morfologije, otprije istaknute zapitanosti i u njemu obogaćene novim sadržajima, Mandić piše da Gotovac do “virtuoznosti razvija jednu misaonu, ‘filozofsku liriku’”. Time želi reći da nitko prije njega, ali ni među njegovim suvremenicima, tako dosljedno i duboko ne promišlja svoj svijet u svijetu pjesništva, a čini to na način “velikih meštara” i pjesnika “izuzetne kulture i naročito obrađena duha, pisaca odgojenih na vrhunskim (filozofskim) dometima ljudske misli”. Premda u recepciji nisu posve nestali ni glasovi da samo misaonost ne može nositi pjesničku relevantnost, Gotovac se nije osvrtao

183 vlado gotovac ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 na takve iskaze; svjesno ne želeći “miješati sporedno i bitno” kako bi “svima bio drag”, kako ističe u pjesmi “Dan jednog intelektualca”, on sudbinu pjesništva (pr)ovjerava i propituje sudbinom svijeta uvijek s pokrićem u vlastitu biću. Gotovčeva bibliografija kazuje da je između Sadržaja vjetra, kojem su grafič- ki listovi Ede Murtića priskrbili dublje referencije, i Zabranjene vječnosti prošlo šesnaest godina. U tom vremenu Gotovčev je pjesnički glas dodatno osnažen teretom tamničke zbilje. U refleksijama, meditacijama i razmatranjima, čime se nastoji istaknuti različita diskurzivnost njegova sloga, progovara pojedinac kojemu su uskraćeni dostojanstvo i ponos, pravo na slobodu zbora i izbora, pravo na uspravnu ljudsku/pjesničku sudbinu. U svijetu “neprijateljskih zvijezda”, kako kazuje uvodna pjesma, koja i naslovom “U Lepoglavi” priziva teret uzničkoga položaja, riječima “Uspravni. Uspravni. Uspravni” Gotovac nedvosmisleno legitimira svoju poziciju. U “obzorju zatvorenom olujom” i “posvuda slomljenim krilima i pokidanim lišćem”, prizivom Ovidija i njegovom sudbom pjesnik pris- podobljuje svoj tamnički udes, da bi riječima “Ušutkajte pjesnika” i dodatno dramatizirao tjeskobu vremena koje u pjesnikovu glasu (slobode) vidi prijetnju. Nije pristajao, rekao bi Donat, “na vlast i državu u kojoj pjesma može postati zlo- čin, a izgnanstvo mjera kazne za prijestup”. A taj glas nije “oholost”, kako kazuje jedna u stihovno ruho zaogrnuta misao, nego “osmijeh ili suza upućena Vječno- sti”. Dramu vlastita usuda, u kojem je “ukinut svaki drugi svijet”, Gotovac izra- žava u slikama svakodnevice prepune štakora (“podlaca iz bilo kojeg kanala”), u porukama kćeri, u obavijesti supruzi da se vraća, u “grlu upaljenom, oteklom – bolesnom od šutnje”. Potresno i dramatično odjekuje poruka u pjesmi da “obavijesti prijatelje” i da “na (njegovim) crnim stubama pali šibice”, u osjećajima da je “između nas sve spaljeno”, u letu “raščupane ptice”, u prizivu zavičaja (Imotskog) upisana i Riječima i sudbinom i slici “preskakanja vatre” na Sv. Ivana. Ne čudi stoga, kako sugerira pjesma “Moj radni stol” – zaviještana velikima, i djelom i postupcima, Kseniji i Frani – da na njegovu stolu caruje “Tišina. / Još nema rije- či… A ljubav – kao da je tek usnula daljina…” U ozračju u kojem je (neizvjesni) trenutak jedini prostor i mjera trajanja, pritisnut nemoći pjesnik lamentira da je “Možda vrijeme da smrt ponese vijest / preko granice našeg poniženja”. Jer, “Granica nije u našoj izdržljivosti; ona je u ulozi poniženja u sudbini Duha”. Po- miren s istinom da je “(možda) vrijeme za umiranje”, u svakodnevnom u kojem je “smrt jedini glasonoša”, pjesnik ne podliježe “gorućem otrovu pamćenja”, već riječima-jedrima “u crnoj oluji” obasjava “cijelu plovidbu”. Jedan od stilema visoke frekventnosti u Gotovčevoj knjizi svakako je šutnja; ona “determinira njegov (‘nepomičan’) slučaj” (“nikad ni zbog čega nisam / mogao odgoditi svoj slučaj”) “između neba i tamničkog prozora”, u koji “zavjerenici protiv duše neće povjerovati”. Umjesto mogućnosti govora pjesnik dijalogizira s tradicijom u kojoj su rođak (Matan), majčino čelo, Blaževića staje i Mjesec rječiti sugovornici. I dok “željezna kazaljka ravnomjerno kuca” i “zamjenjuje sve glasove”, a zagrebačko je nebo tek “crna strana zrcala”, sestra koja u tamnici nalazi brata i dodatno potencira “noć koja se namata oko njegove samoće” kojoj su zvijezde “jedna suza u Lepoglavi”; i pjesma, “vijenac / koji ukrašava nepoznatu grobnicu”, “posve ljudska kap Vječnosti”. U zbilji “gdje je Vječnost zabranjena”,

184 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vlado gotovac trenutak je pjesniku cijela epoha. U njemu se ogledaju dubine njegova usuda i odgovori na pitanja koja postavlja. Tako u Uzničkom presjeku (1982-1983) vlastite doživljaje sažima riječima: “Tamnica: Antropološki laboratorij ništavila / – Veliko učilište primata – Lokva potopa / – Noć ugašenih duša – Samoća nepostojanja”, opravdavajući čin pisanja i čin svjedočenja riječima da “pisanje nema tu mogućnost usana / da stiša svoj glas”. Zadnja pjesma u zbirci nosi naslov “Bilješke za jednu autobiografiju”; sastavljena od šest fragmenata, potresna je varijacija na osobnu temu u prostoru / vremenu “gdje je Vječnost zabranjena”. Potaknuta vlastitim slučajem, uvjerava i potvrđuje da pisanje svoj razlog nalazi u životu kao mjeri svoje (pjesničke) sudbine. Upravo zato i može reći: “(…) ne mogu razlučiti / Što je mjesto bez riječi / Što je riječ bez mjesta” i “što je prije, a što poslije pisanja?”. Jer, pisanje je oblik egzistencije, njezina jedina mogućnost! Zbirka Crna kazaljka objavljena je 1991. godine i odmah nagrađena Tino- vom nagradom za najbolju pjesničku knjigu. Osim što je u simboličkom smislu ispreplela sudbine dvojice zavičajnika, na svoj način ona i dodatno argumenti- ra teret pjesnikovih zatvoreničkih iskustava. Iako se “crna kazaljka” pojavljuje u mnogim Gotovčevim pjesama, u knjizi ona je metonimija ne samo njegova nego i iskustva “odstranjene”generacije” koja je vremenu željela podariti ljudsku mjeru i smisao. U jednoj od pjesama pojavljuje se i S. Novak, koji je, Gotovče- vim riječima, “oduzeo sam sebi (…) slavu i patnju svog mučenog talenta”. Na “generaciju izgubljenog izlaza” upućuje i priziv Šoljana, Vesne, Ivana, a još više slike/metafore “trenutaka punih otpadaka”, “strašnih zahtjeva književnosti za pouke” te “književne vlasti koja zamahuje sjekirom” i gdje “demonizirana tri- vijalnost” briše slučaj. Ne pristajući na diktat moći, i on i naraštaj “s tako malo nade” (“Moji prijatelji svugdje sami / Posve nemogući za nešto drugo / Nemaju doba i nemaju mjesta / Moji prijatelji svugdje odustaju”) ustrajavaju u samoći kao “jedinoj narudžbi duše”. Crnu kazaljku opisali su knjigom-dnevnikom; pjesnik u fragmentima/Bi- lješkama iz Lepoglave sabire doživljaje ukleta položaja argumentirajući slikama, meditacijama i refleksijama iskustva vlastite svakodnevice. Pozivajući se na Sha- kespeareove riječi da je “iskren biti časno / kad moć poludi”, priziva u njima “one koji žive i one koji su umrli” kako bi vlastitu sudbinu oprostorio dodatnom dramatičnošću i uvjerljivošću. Uza zavičajne slike i generacijske sumišljenike “Nekrolog profesoru Vladimiru Filipoviću” ima osobito značenje; pisan jezikom ljudske blizine, posveta je velikom profesoru i svijetlom primjeru koji je i u “neljudskom vremenu” dohvaćao “vječnost”. Zbog toga i može reći da nije posrijedi samo “još jedan Zbogom! (koji) neće uznemiriti zvijezde”, već iskrena zahvala za razumijevanje i supatništvo u “iščašenom trenutku”. Na više mjesta svoj položaj Gotovac opisuje “slučajem u tamnici”, za koji vjeruje da ga neće progutati “hrvatska šutnja” u kojoj se, prizivajući Petra (Šegedi- na), u njezinu jeziku “smrt neopazice javlja; Smrt i tako nemoguća književnost”, ali i Matoša, koji sve što je “ovdje volio / osjetio (sam) kao nesreću u kojoj umjetnost / Više nije svirepa”! Koliko god da je “šest godina robije” sudbonosno obilježilo njegov život i “ubodom iz katakombi” opredmetilo njegovu književnost, dvije odrednice nje-

185 vlado gotovac ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 zina su uporišta i orijentiri; s jedne strane je to “ispunjanje sudbine” odnosno odgovornost za zajedničko vrijeme i čovjekovo mjesto u svijetu, a s druge “vječ- nost kojom smo jednako obuzeti”. Filozofskim rječnikom, s kojim Gotovčevo pjesništvo korespondira, uputno je govoriti o imperativima zvijezda kao “pjesnikova intimnog svijeta” i moralnog zakona i odgovornosti, čime se u pjesmi obistinjuje “orfejsko svojstvo tame da obuhvaća svjetlost”.

2. Odgovornost za zajedničko vrijeme i čovjekovo mjesto u svijetu ogleda se u svim izražajnim oblicima: u pjesništvu, zapisima, bilješkama, govorima, fragmentima, a za potonje će kritika pak ustvrditi da nisu samo oblik, nego nose i “smisao dovršena djela”. Gotovčevi Autsajderski fragmenti izazvali su nesvakidašnji odjek. Sadržajno, za jedne bili su “antikomunistički pamflet” i “cinična provokacija”, a za druge “manifest časnog hrvatskog rodoljublja i slobodoljublja”. Kasnije im je pripisana i inkriminacija “intelektualne i idejne podloge dijela hrvatskog maspoka”. Istina, koliko god su pojedine intonacije autsajderskih fragmenata i mogle “uznemiriti” čuvare društvenih dogmi, pravi razlog pojačane budnosti i osjetljivosti na Gotovčeve istupe i pisanje bili su tekstovi što ih je pisao u Hrvatskom tjedniku. Poglavito se to odnosi na uvodnike koje je pisao od 13. broja (9. srpnja 1971.) pa do oproštajnog u 34. broju (10. prosinca 1971.), koji nije izišao iz tiskare, ali i na govore prilikom osnivanja ogranaka MH-a (npr. u Kaštelima) i sl. U tadašnjoj idolatrijskoj društvenoj zbilji ti su tekstovi – kojima se zalagao za pronalaženje boljih rješenja u društvenoj zajednici – Gotovcu priskrbili atribuciju “narodnog neprijatelja”, pa je i visoka zatvorska kazna bila predvidljiva. Po mišljenju tadašnjih povjerenika za društveno pravovjerje, razlog odstrelu bio je da je “tijekom 1968., 1969., 1970. i 1971. u zajednici s ostalima: vršio siste- matsku i svestranu neprijateljsku propagandu u tisku, na javnim zborovima i na drugi način, kojom su, polazeći od svog kontrarevolucionarnog nacionalistič- ko-separatističkog programa nastojali stvoriti kod radnog naroda SR Hrvatske uvjerenje da je za hrvatski narod jedini politički izlaz da se u Hrvatskoj izvrši nasilna protuustavna promjena demokratskog samoupravnog socijalizma i da se Hrvatska nasilnim putem izdvoji iz federacije SFRJ”. Po njihovim riječima, pripisano mu je da je “htio izazvati kontrarevoluciju, klasni i nacionalni sukob u kojem bi se srušilo sadašnje društveno i državno uređenje i restaurirao separa- tistički kapitalizam – sve to u sprezi sa svim neprijateljima naše zemlje, sa svim njegovim slugama i razbijenim ostacima sa smetišta povijesti”. Nakon takve (dis)kvalifikacije, u partijskoj državi u kojoj ni sudovi nisu mogli biti doli politički sudovi, Gotovac je 27. listopada 1972. osuđen na četvero- godišnju kaznu strogog zatvora. Kaznu je (od)služio u Staroj Gradiški, a dio zatvorskih zapisa 1972./73. objavljen je pod znakovitim naslovom Zvjezdana kuga. U zatvorskoj ćeliji br. 34, kako je poznato, Gotovac je zapisivao svoja najdublja duševna stanja i proživljavanja. U njima Gotovac britkim i od iskustva teškim zapisima brani pravo na riječ, na govor, na slobodu, na vlastiti ljudski i intelektualni integritet kao univerzalno čovjekovo pravo. Književna i politič- ka historiografija ističu da je u zatvorskim okolnostima nastalo i Gotovčevo

186 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vlado gotovac “Pismo protiv poniženja”, što ga je 4. i 5. veljače 1972. uputio sucu istražitelju Vladimiru Primorcu. Poznato je da je navedeni sudac, zacijelo jedan od najča- snijih pojedinaca moralne ispravnosti i uspravnosti u vremenu u kojem je to bio “neoprostiv grijeh”, bio uklonjen iz Gotovčeva slučaja jer nije, kako je kasnije napisao Gotovac, “htio sudjelovati u progonima nedužnih ljudi”. Gotovčevo pismo je sastavljeno od dijelova podudarnih ključnim točkama optužnice, a dio u njima izrečenih misli ponovljen je – u brojnim inačicama, misaonim/jezičnim/ stilskim doradbama i varijacijama – u obrani, drugome dijelu knjige Moj slučaj. Pišući obranu, Gotovac je itekako bio svjestan da ga kazna neće mimoići. Ono što je njegovu osobnu dramu činilo većom bilo je svakako uskraćivanje prava govora iduće tri godine. Bila je to zacijelo najteža kazna za pisca njegova svjetonazora i moralne uspravnosti. Na to Gotovac nije htio niti mogao pristati pa se “ogriješio” koncem 1977. kada je dao intervju švedskoj televiziji, iznova apostrofiravši – po nama još glasnije i misaono konzistentnije i dublje – otprije poznate ideje i stavove. U zatvor je Gotovac dospio i 1981., kada je osuđen jer je “zlonamjerno i neistinito prikazivao društvene i političke prilike u zemlji te na taj način propagandom izazivao nacionalnu mržnju i razdor među narodima i narodnostima koji žive u SFRJ”. I tada je, uz dvogodišnju zatvorsku kaznu, ka- žnjen i s četverogodišnjom “zabranom javnog djelovanja i objavljivanja”. Iako su Autsajderski fragmenti – na koje je, vlastitim riječima, osuđen – pre- sudno odredili Gotovčevu sudbinu, Hekman s pravom ističe da svoju autsaj- dersku poziciju on nije napuštao. Štoviše, pozivajući se na autora, apostrofira da “istrajavanje u njoj, konačno, nije bilo uzaludno: …velike mijene najveća je radost i najveća utjeha za ono što sam izgubio. To je čudo pred kojim se završava moj osobni jezik u duboko melankoničnom spokoju, toliko puta već prikaza- nom u slici onoga koji umire gledajući svoju obećanu zemlju”.

3. Gotovčevu knjigu Moj slučaj (1989.; 1990.) mnogi smatraju jednim od najpotresnijih literarnih dokumenata u novijoj hrvatskoj književnosti. Na podlozi vlastite sudbine u njoj se zrcale mnoga pitanja njegova života i vremena u kojem je i njemu i narodu nametnuta krivnja po mjeri ideološki zajamčene bu- dućnosti tadašnjih gospodara Povijesti. Gotovčev “slučaj” po mnogima je jedan od najpotresnijih “dokumentarnih traktata” i “literarnih osuda komunizma”. Ne manje i neprijeporan dokaz sudbine pisca koji je na svojim leđima nosio “teret čitavoga jednog stoljetnog hoda prema nacionalnoj i osobnoj nezavisnosti” i koji je – kako piše S. P. Novak – u “komunističkoj tamnici čuvao dostojanstvo moderne hrvatske književnosti”. Po- djednako je to “slučaj” u kojem se na podlozi vlastita života – ali ga njime nije moguće limitirati – odzrcaljuju mnoga pitanja, od odnosa pojedinca i vlasti, nacije, kolektivnog zaborava, laži i dogme, straha, gubitka i negacije identiteta i dr., ali i vremena u kojemu je pojedincu, a s njime i (njegovu) narodu “nametnuta krivnja” i grijeh kako bi mu se umjesto “pluralizma sloboda” nametnula “kolek- tivna sreća”. Gotovac, poznato je, nije pristao biti “sredstvom” takvoga svijeta i takvoga vremena. Izdižući zastavu pojedinca do razine i simbola “svrhe” svijeta, na sebe

187 vlado gotovac ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 je navukao etiketu neprijatelja “koji se od propasti mogao spasiti samo dubokom šutnjom” (“unutrašnji emigrant”). Odgovoran pred vlastitom sviješću i pred vremenom, nije pristajao na šutnju, već je – braneći princip slobode kao najviši moralni princip, jer spas je “moguć samo pomoću pravednosti i vrline” – postao meta na kojoj će “čuvari službenih tradicija, ozakonjenih od pojedinih država i Partija” graditi legitimitet. Po svojim najdubljim odrednicama Gotovčev “slučaj” nije samo duboka inti- mna ispovijed; on je i psihogram djelovanja i proživljavanja pisca i intelektualca čije je osviješteno Ja branilo pravo na postojanje po mjeri osobno shvaćene Slo- bode i ljudskosti, a ogleda se kroz složene odnose prema sebi, prema drugome, generaciji, naciji, Europi/svijetu. Stoga je uputno govoriti o “slučaju” kao pišče- voj duhovnoj autobiografiji, a u punini sadržaja nije ju moguće razumijevati bez poznavanja članaka, istupa, fragmenata i svekolika književnog djela. Gotovčev Moj slučaj, kako sam pisao, sastavljen je od tri dijela: prvi) Autobio- grafski zapis (pisan u Okružnom zatvoru u Zagrebu od travnja do lipnja 1973.); drugi) Obrana (2. – 4. lipnja 1981.), sastavljen od tri temata: “Prava pojedinca”, “Prava naroda”; “Međunacionalni odnosi”; i treći) Završna riječ. Podsjećam na neke o “slučaju” izrečene misli. U Autobiografskom zapisu Gotovac “rukopisom filozofa” ispovijeda “poetiku svoje duše”, što je naslov i sedme knjige u njegovim Djelima (1995.). Matvejević piše da je posrijedi uvodno poglavlje njegove duhovne biografije, a “po svojoj konzistentnosti i stilu jedan od najjačih dijelova knjige”. U njemu su naznačena pitanja i dvojbe kojima je tijekom života bio obuzet, a za cjelovito razumijevanje nužno se podsjetiti i drugih biografskih nadnevaka u njegovoj književnosti. Tumači kao prekretnicu u Gotovčevu životu uglavnom navode pojavu Autsaj- derskih fragmenata. Po Pavletiću je riječ o “prijelomno važnim”, a po Ivkošiću “slavnim tekstovima” pisanim od srpnja do kolovoza 1968. za vrijeme ljetovanja kod Zadra. Tekstovi u kojima Gotovac razmatra i provjerava o ključnim pitanjima osobne/generacijske i (“sotonizirane”) nacionalne sudbine u represivnom ideološkom i dogmatskom okružju, prvotno su bili namijenjeni časopisu Forum, koji ih je bez obrazloženja, kako je tada bio čest slučaj, odbio, da bi tek godinama poslije autor saznao pravi razlog odbijanja. Urednik je, naime, tekstove ocijenio “antikomunističkim pamfletom”! Potom su fragmenti ponuđeni časopisu Kriti- ka, gdje su, unatoč uredničkom vetu i reakcijama koje su izazvali, objavljeni. Bila su to tri svitka razmišljanja nad pitanjima “svakodnevnog”, u kojima se Gotovac legitimira “nemirnim i neposlušnim pojedincem, razigranim u iznalaženju novih oblika, neprestance spremnim na usvajanje novih znanja i stjecanja iskustava u novom, znatiželjan prema svakodnevnom, britak i bez obzira na danak koji je za to trebalo platiti i zahtjevan prema sebi i drugima. (…) U njima se Gotovac mogao slobodno razmahati, baš kao što je i u širokim zamasima mogao zahvatiti i najrazličitija područja svojega zanimanja”. Drugi dio “slučaja”, obranu, Gotovac piše za sudski proces održan pred Ve- likim vijećem Okružnog suda u Zagrebu od 2. do 4. lipnja 1981. godine. Po Gotovcu, njegova obrana je – bez obzira na njezin konačan rezultat – izraz i “čin vlastite slobode” i “ispunjavanje moje dužnosti prema istini”. Iako svjestan

188 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vlado gotovac da je u tadašnjim društvenim okolnostima obrana posve beznadna, razlog zbog kojega mu se sudi on vidi u postojanju “razlika i perspektivama razumijevanja i tumačenja stanja činjenica u našem društvu” između njega i onih “koji u ovom trenutku predstavljaju službeno stajalište i njegovu praksu”. Ta društvena praksa, prema Gotovcu, ne samo da ne dopušta postojanje razlika nego ih i onemogu- ćava, čime dolazi do ukidanja slobode – budući da upravo sloboda omogućuje “pravo na razliku”. Umjesto te i takve slobode, nastavlja Gotovac, njemu se inkri- minira “zlouporaba slobode”, koja slijedi prokušani obrazac “demonske strasti” koja se na “političkim procesima hrani ponižavanjem, intelektualnim i moralnim sramoćenjem svojih žrtava”, dakle, strasti kojoj nisu “potrebne novosti, nego žrtve”! U obrani Gotovac upozorava da njegove misli imaju uporište u njegovu djelu, pa optužnica koja ne “uzima u obzir cjelinu mišljenja koje okrivljuje” ne može biti vjerodostojna, kao što ni obrana od u njoj izrečenih ideja ne može imati nikakvo značenje. U obrani Gotovac se usredotočio na tri teme: na prava pojedinca, na prava naroda i na međunacionalne odnose. Svako posebno obrazlažući, navodi da za njih optužnica nije pokazala nikakav interes. Umjesto toga, tužitelji mu pripisuju “napad na osnove samoupravnog socijalističkog društva i sigurnosti SFRJ”, “ugrožavanje temelja države” i sl. Štoviše, i zanimanje za sudbinu naroda pripisu- je mu se kao grijeh i inkriminacija. Gotovac se osvrće i na pojedinosti optužnice, skrojene ideološkim prekrajanjem dijelova njegovih tekstova, zatim komentira društvene prilike u Hrvatskoj, progovara o premetačini stana, starogradiškoj zatvorskoj zbilji, političkim procesima, osporavanju prava na kritiku, nametnutom ustaštvu i dr., poentirajući svoju obranu riječima o budućnosti koja je moguća ako je i – hrvatska budućnost. A ona “nije moguća bez cijele hrvatske tradicije i slobode koju pretpostavlja njezino reinterpretiranje kao uvjet budućnosti” i vrijedi “samo onoliko koliko je budućnost pojedinca: njegove slobode i njegove jednokratnosti”! Dakako, u slobodi, koja omogućuje svaku drugu slobodu, stanje pravde koja je temelj takve slobode. Završna riječ legitimira Gotovca pojedincem dostojnim svoje sudbine. Pri- stajući na nju, ne traži alibi niti se skriva iza kolektiva i ne “vjeruje u mišljenje bez lične zamjenice ja”. Stoga odbijanje potpisivanja molbe za pomilovanje, za razliku od vlasti, on ne doživljava kao čin oholosti. Iako je tada odbio i moguć- nost da prije iziđe iz tamnice, učinio je to Gotovac zbog dosljednog “nastojanja da živi u skladu sa svojim uvjerenjima”, a takav je, nepopustljiv, i kada je riječ o sudbini domovine. Gotovac je pojedinac koji ne bježi od vlastite sudbine i vlastite žrtve. On pri- hvaća “podnositi vlastitu samoću”, do kraja uvjeren da je to izraz njegova nastojanja da se “osiguraju prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica”. I to zajednica za sve i svugdje, zajednica koja se raduje bogatstvu svojih raznolikosti. A ako je to grijeh i ako će zbog toga biti suđen, apostrofira na kraju, Gotovac na to pristaje svjesno i odgovorno jer bez toga ni on “ni njegovo djelo nemaju nikakvog smisla”. Gotovac uvijek i dokraja dosljedno brani “pluralizam slobode”; on je za vlast pojedinca (sa svim onim što ga čini neponovljivim u Vječnosti), a protiv jednoznačnosti (i jednoumlja) u svim njegovim varijacijama; protiv je zaborava

189 vlado gotovac ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 i kolektivne dogme, protiv je represivne hijerarhije, normativnih ideoloških nazora, protiv reakcije a za humane ljudske akcije, protiv “plurala i njegovog mono- loga”, za slobodu zbora i izbora. Pitanja su to koja njegov slučaj čine brevijarom obrane osnovnih čovjekovih prava na govor, na rad/pisanje, na kritiku, na san i slobodu!

4. Svoju odgovornost za zajedničko vrijeme, što je po mnogima najdublja dimenzija njegove književnosti, Gotovac je ustrajno branio u svojoj poeziji, esejima, fragmentima, zapisima, aforizmima, ali i u svojim govorima. Premda su mnogi od govora i javnih istupa poslužili za optužnicu u njegovu “slučaju”, o čemu tako potresno svjedoče Moj slučaj i Isto – a mnoštvo je refleksija rasuto u ostalim stranicama djela – Gotovčevi govori i dodatno legitimiraju njegovu izdvojenu poziciju. Objavljeni u knjizi Znakovi za Hrvatsku (1995.), reprezentiraju ga angažiranim pojedincem i intelektualcem koji je slobodu pojedinca i naroda (“Jedini grijeh što ga u sebi možemo otkriti, to je Hrvatska.”) živio kao najdublju istinu. Premda svaki Gotovčev javni istup zaslužuje pozornost, posebno se izdvaja govor pred Komandom V. vojne oblasti u Zagrebu 30. srpnja 1991. U nadahnutu obraćanju, svjestan da je na meti snajperista raspoređenih po okolnim zgrada- ma, Gotovac je izrekao možda neke od najpotresnijih, a ujedno i najbriljantnijih riječi u ljudskoj povijesti. Okupljenu narodu koji traži pravo na svoj san i svoju domovinu, Gotovac se obratio riječima: “Ja vas volim i ja se vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: ‘U Navari se umiralo od srama.’ I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni – ta strašila – nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! (…) Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.” Kao pisac visokih moralnih načela, ni u najtežim trenucima Gotovac ne do- pušta da mržnja (prema neprijateljima) nadvlada njegove misli niti pristaje da ga se s njima izjednači: “Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!” Glasno se pitajući tko su oni koji ruše, koji ubijaju, “Mozart govorništva” grmi: “kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tu- đim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?! – Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poni- ženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire – od izgubljenoga dostojanstva.”

190 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vlado gotovac Na kraju, uvjeren da istina i ljubav nikada tijekom povijesti nisu ustuknuli pred zlom, konkretno oličenima u demonima komunističke soldateske, Goto- vac poručuje: “Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali biti moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? – Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.” Na kraju, kako bi još više naglasio svoju poziciju, pjesnikova glasa u glasovima cijeloga naroda, apostrofira: “Ja to sigurno i konačno znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svoga bića – ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska – prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umrijeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude – i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas! Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenao- ružanu i onu naoružanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zalju- bljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja, imamo snagu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Zato se ja ne bojim! To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu postoji i po čemu će postojati! Živjeli!” Namjerno sam apostrofirao riječi Gotovčeva govora kako bih se, zajedno s njim, glasno upitao što je od njihova odjeka i poruka ostalo u današnjoj Hrvat- skoj. Jesu li se njihovi odjeci i poruke izgubili u svjetonazorskim maglama kojima društvene elite opravdavaju legitimitet služenja nevidljivim gospodarima i centrima moći i je li se san – koji je svojom književnošću i svojim (književnim) djelovanjem Gotovac živio – raspršio u posvemašnjoj (intelektualnoj) pustoši kojom jedan lucidni i cinični kroničar definira sadašnji zagađeni hrvatski druš- tveni okoliš!?

5. Jedna od ključnih dimenzija Gotovčeva rukopisa svakako je raznolikost književnih oblika; s jezikom kao “najvišim izrazom” ona onemogućuje da se povuče stroga granica između dokumentarnog i literarnog iskustva u njegovoj književnosti. Tumači Gotovčeve književnosti stoga će isticati da je teško odrediti i formu kojom je književnost pisana. I dok Maroević navodi da su pjesme “najpogodnije za pisanje eseja”, a Donat pak da je “fragment najpodeseniji oblik za izražavanje epopeje našeg duha/vremena”, Tenžerina misao da Gotovčevi “stihovi prelaze u esej, esej u intimni dnevnik, a ovi opet u novelističku prozu” mož- da ponajbolje opisuje otvorenost formi i bogatstvo oblika. U pravu su oni koji navode da se dubina temelja iz kojih Gotovac crpi poticaje za svoje imaginacije

191 vlado gotovac ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 i misaona razmatranja i ne može ukalupiti u jednoznačne književne konvencije i obrasce. Opisujući ga kao “nemirna i neposlušna pojedinca, razigrana u izna- laženju novih oblika, neprestance spremna na usvajanje novih znanja i stjecanja iskustava u novom, znatiželjna prema svakodnevnom, britka i bez obzira na danak koji je trebalo platiti te zahtjevna prema sebi i drugima”, Hekman je ponudila i ključ čitanja njegove književnosti u kojoj je bogatstvo oblika zalog njegova (složena) književnog identiteta. Knjiga eseja Isto to rječito bjelodani, svejedno čitamo li je izdvojeno ili pak u dijalogu s bilješkama knjige Princip djela (1966.), s kojom sadržajno i formalno oblikuju cjelinu. U knjizi Isto, u kojoj se dio opravdava cjelinom i u kojoj se oblik pisanja po- tvrđuje smislom i obrnuto, Gotovac piše: “Ovo je knjiga pojedinca kojeg nisu progutali ni Povijest, ni Bitak, ni Vječnost; niti su mu pružili neku ispriku. Vid- ljiv je u svakoj temi. Nije provjerljiv ni u kakvom pokusu. Nije svodljiv. On je sam. Samoća ga omogućava. (“Prihvaćanje samoće kao čuda života”!) Njegova je genealogija apsolutna. Njegova je biografija njezin konkretni slučaj. Jedina samosvjesna konkretnost na zemlji. Ništa ne izostavlja. Sve pretpostavlja. (…) On ne prilagođava biografiju povijesti ni povijest biografiji. Mijenja se samo u pravcu osobitosti – ili propada. Najviša misao najviše ga obvezuje” (…). Teme naznačene knjigom-slučajem u ovoj knjizi dobivaju novo osvjetljenje, propituju se na nov način i iz drukčije perspektive, ne dovodeći u pitanje dosegnuti stupanj intelektualne zavodljivosti kojoj su kritičko mišljenje i potreba za odgovornosti, kako navodi Zima, najdublje uporište. Gotovac se iznova – a to čini stalno i u svakoj svojoj knjizi – vraća pitanjima sudbine, slobode, pisanja, govora, pojedinca i vlasti i sl. U mnoštvu pitanja i ponuđenih odgovora, komplementarnih onima u knjizi Moj slučaj, zanimljiva su Gotovčeva promišljanja o svojoj generaciji. Njezino vrijeme Gotovac naziva “dobom upornosti autsajderskih pothvata” kada je “propao pokušaj pojedinca da se vrati na pozornicu svijeta”. Istovremeno je to i vrijeme kada je pojedinac “bio luksuz”; on je “neprijatelj, koji se od propasti mogao spasiti dubokom šutnjom” i u kojem se “strah za socijalizam izjedna- čio sa strahom od slobode”. Sličnih su intonacija i fragmenti o suvremenicima, poput onoga o Novaku. Gotovac piše: “U gorkoj ispovijedi Slobodana Novaka ništa ne pobjeđuje: on je sam napuštao svoju vjeru, vjeru koja nije uspjela, jer se pridržavao svojih iskustava: drama doba je za njega vlastita drama i on je artiku- lira preko svojeg vlastitog slučaja. To je suvremena dokumentarnost i tradicio- nalni, blještavi moralizam, koji priznaje samo vlastite sudbine, koji se ne potapa u anonimnosti s mjerilima za koja je pojedinac ništica. To je glas najpotresnijeg razočaranja u osobnom žrtvovanju”. Ne manje je poticajan i onaj o (srednjoj) Europi; za Gotovca je ona “stvarno ratište individuuma”, koji zna da je otkri- ven kao svrha i da se jedino po tome može održati čovjekov svijet. To je svijet u “kojem je Pojedinac svrha svijeta, a kad postane sredstvo, svijet gubi svrhu” pa je “obrana srednje Evrope, obrana svijeta u kojem je nihilizam onemogućen svrhom svakog pojedinca. To je obrana čuda od bezoblične trivijalnosti i njezina demoniziranja, obrana šutnje od izvanjezične nijemosti; obrana raznolikosti i neponovljivosti od totalitarističkog identiteta”. Slične se misli mogu pripisati i

192 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vlado gotovac fragmentima o pisanju, filozofskom pjevanju, smislu književnosti i slično, a čit- ljivi su kao dodatni prilozi Gotovčevim temama. Premda tekstovi/fragmenti od kojih je knjiga Isto predstavljaju autorov odgovor na praksu vremena, oni su ponajprije “briljantna elaboracija autorovih op- sesija, stavova i duhovnih iskustava, prepuna mudrosti i strasti i u kojoj je nagla- šena težnja Vječnosti mjera i zalog individualnosti”. Njome se Gotovac, vrijedi ponoviti vlastite riječi, potvrđuje piscem briljantne misli, sjajne obrazovanosti i kulture (…) u čijoj je refleksiji filozofija zalog poeziji, a poezija “blistavo carstvo nadmoćna duha” i njegove otpornosti vremenu.

6. I pjesništvo i Autsajderski fragmenti i Moj slučaj i Isto imaju izvorište u pi- ščevoj osobnoj drami. Neovisno u kojem se žanrovskom obliku manifestira njegova “poetika duše”, uvijek su posrijedi niske obvezujućih varijacija i slika kako na osobne dvojbe i izazove, tako i na teme kojima se u različitim vremenima i s različitim intenzitetom bavio i provjeravao njihovu otpornost u izgradnji boljeg i pravednijeg čovjekova svijeta; svijeta po mjeri osobne slobode i ljudskih potreba koje je živio kao svoju ljudsku i intelektualnu misiju. U Gotovčevu duhovom i književnom svjetonazoru to su pojedinac (narod/Vječnost), sloboda (pravo i pravda) i raznolikost (život/suživot). U vremenu u kojem je “politika poje- la ljude” i bila mjera svega, pojedinac je – piše višekrat Gotovac – bio luksuz! Nasuprot slobodi i istini po mjeri ideoloških elita, sloboda i istina pojedinca bile su osuđene na propast, uostalom kao i svako zalaganje za pravo drugog i drugačijeg, svejedno je li riječ o pojedinačnom ili kolektivnom/ nacionalnom ili univerzalnom planu. Upravo u navedenome treba tražiti razloge posebnosti Gotovčeve autobiografije.

7. Osim sudbinom, izdvojenost Gotovčeve pozicije ogleda se u njegovu pisanju. Kao individualan susret pjesničke imaginacije i filozofske refleksije/naracije, za Donata je riječ o “blistavom esejističko-filozofskom ruhu u kojem su filozofija i poezija zalog i jamstvo književne neponovljivosti i individualne prepoznatljivosti”. Pri tome neponovljivost (njegove ljudske) sudbine svoju ovjeru nalazi u neponovljivosti autorske geste, čime se potvrđuju Zimine riječi da je “bio političar koji nije iznevjerio pjesničke zahtjeve” i koji je “živio kao što je i pisao”, kao što to svjedoči njegov davni epitaf: (…) može se sanjati ali je bolje raditi a najbolje raditi ono što sanjaš. Berković njegovu književnost opisuje “lucidnim opservacijama, esejima zbijenim i svedenim često na jednu rečenicu, molitve- nim izjavama, proročkim kletvama, esoesovima za spas temeljnih vrijednosti”. I mnogi drugi slično. Dvadeset godina nakon smrti Gotovčevo književno djelo nije još u cijelosti poznato. Na objavu i oknjiženje čekaju brojne bilješke, interventi i zapisi rasuti po novinama i časopisima. Držim da je to dug i hrvatske književne historiografije i društva u cjelini piscu koji je svojom riječju – kojoj je život najdublji zalog – ustrajno branio pravo čovjeka na dostojanstvo, na slobodu i san, na svoju ljudsku sudbinu! Iako u tim nastojanjima Gotovac nije bio jedini, zacijelo je bio naj- ustrajniji i najdosljedniji, i riječju i djelom – poseban! Danas je to više nego očito!

193

Imotski

Ivan Slamnig

194 IVAN SLAMNIG Tin Lemac

Ivan Slamnig

(osvrt povodom 90. godišnjice rođenja)

Ivan Slamnig bio je veliki hrvatski književnik, prevoditelj i književni znanstvenik. Rođen je u Metkoviću 24. lipnja 1930., a umro u Zagrebu 3. srpnja 2001. godine. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i diplomirao te kasnije i radio na Odsjeku za komparativnu književnost. Dobitnik je nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1988., a bio je redoviti član HAZU-a od 1992. godine. Slamnig kao svestrana književna ličnost u književnost i knji- ževnu znanost ulazi 1949. godine, prvu poeziju objavljuje u časopisu Krugovi 1952. godine. Njegov se poetski opus sastoji od pjesničkih knjiga Aleja poslije svečano- sti (1956.), Odron (1956.), Naronska siesta (1963.), Limb (1968.), Anale- cta (1971.), Dronta (1981.), Sed scholae (1987.), Relativno naopako (1987.), Tajna (1988.) i Ranjeni tenk (2000.). Od pjesničkih nagrada dobiva Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički rad 1991., a 2001. postumno mu je dodijeljena nagrada Vladimir Nazor za zbirku pjesama Ranjeni tenk. Kao jedan od njegovih najvećih ostvaraja u pjesništvu možemo smatrati antologijske pjesme koje su se našle u Pavletićevoj Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva i Stamaćevoj Antologiji hrvatskog pjesništva od davnina do naših dana. Ostao je zapamćen po pjesmama “Ubili su ga ciglama”, “Barbara”, “Kad si mi ono dala nogu” i “Imao sam neharnu d j e v u”. Njegovo je pjesništvo prisutno u dvjema varijantama, a po njemu ga svrstava- mo u kategoriju poeta ludens. Prva je varijanta jezična igrivost na svim lingvistič- kim razinama, a druga intertekstualno i interdiskurzivno oslanjanje na hrvatsku i svjetsku književnu tradiciju, povijest i kulturu općenito. Ta velika značenjska polja europske i hrvatske civilizacije Slamnig obrađuje figurom ironije proizvo- deći poglavito parodijski učinak. Jezična se igrivost poglavito ostvaruje kroz ucjepljenje različitih jezičnih sustava u tkivo pjesme; od dijalekta, stranoga jezika, razgovornoga jezika te jezika reklame i popularne kulture. Slamnigova je proza prisutna u dvjema zbirkama priča – Neprijatelj (1959.), Povratnik s mjeseca (1964.) – i romanu Bolja polovica hrabrosti (1972.). Kratke priče pripadaju prozi u trapericama, koja se svojim standardnim žan- rovskim i stilskim karakteristikama odlikuje u njima. Roman Bolja polovica hrabrosti kritika je proglasila prvim hrvatskim postmodernističkim romanom

195 ivan slamnig ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 u kojem se isprepleću šatrovački i puristički jezik, tradicija i inovacija, čvrsta i disperzirana fabularnost te odnos ljudi i književnih formi. Slamnigova se dramatika očituje u radiodramama Knez (1959.), Carev urar (1964.), Plavkovićev bal na vodi (1966.), u kojima demonstrira poetski ste- čenu jezičnu virtuoznost. Bio je književni prevoditelj s engleskoga, ruskoga, talijanskoga i švedsko- ga jezika. Priredio je mnoge antologije, među kojima se ističu Američka lirika (1952.) i Suvremena engleska poezija (1956.). Od književnoznanstvenih djela najvažnije su mu knjige Disciplina mašte (1965.), Svjetska književnost zapadnog kruga (1973.), Hrvatska versifikacija (1981.), Stih i prijevod (1997.). Zapaženi su njegovi prinosi versifikaciji, povijesti hrvatske književnosti i komparativnoj književnosti. S obzirom na značajan opus zavidne kvalitete i razine, recepcija Slamnigova djela više je nego golema. O svakom segmentu njegova rada očitovali su se brojni hrvatski književni povjesničari, teoretičari i kritičari starije, srednje i mlađe generacije, o dijelovima njegova opusa napisani su magistarski i doktorski radovi te od njih vrijedne monografije, organizirani književnoznanstveni simpoziji, a revizije istraživanja pojedinih dijelova opusa i pomnije čitanje tek nam predsto- je. O poeziji su pisali Pavao Pavličić, Zoran Kravar, Branimir Bošnjak, Zvoni- mir Mrkonjić, Tonko Maroević, Milorad Stojević, Goran Rem, Krešimir Bagić, Andrea Milanko i Anera Ryznar. Proze su se dotakli Cvjetko Milanja, Pavao Pavličić, Boris Škvorc, Jagna Pogačnik, Tatjana Jukić, Helena Sablić Tomić, Kri- stina Peternai Andrić i Damir Pešorda. O radiodrami doktorsku je disertaciju napisala i obranila Ozana Ramljak, o Slamnigovu prevoditeljskom radu pisao je Josip Užarević, a na književnoznanstveni rad ponajviše su se referirali Stanislav Marijanović, Mirko Tomasović, Pavao Pavličić, Zoran Kravar, Slaven Jurić, Kri- stina Grgić, Ružica Pšihistal, Helena Peričić i Dubravka Brunčić. Slamniga oduvijek rado čitam, ali nisam o njemu još ništa napisao (osim mož- da pokojega retka na neku pjesmu kao analitički predložak u nekom tekstu). Vjerojatno ću se u budućnosti pozabaviti njegovom poezijom, koja plijeni stili- stičkim čudotvorstvom. Ovim skromnim prilogom htio bih izraziti zahvalnost Ivanu Slamnigu na silnim doprinosima hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti koji su proučavani i bit će proučavani dok god bude postojala hrvatska filologija.

196 IVAN SLAMNIG Ivan Bošković

Ivan Slamnig: Stoljeća hrvatske književnosti*

(MH, Zagreb, 2020.; izbor priredio Tonko Maroević)

Od prvih književnih radova Ivan Slamnig je privlačio čitatelje, kritičare i znanstvenu javnost. Malo je, naime, imena književne struke koja nisu pisala o njegovoj provokativnoj, neponovljivoj, gotovo kanonskoj književnoj pojavi s atribucijama “doctusa i ludensa, fabera i artifeksa” (Maroević), pjesnika “intelektualne zabave” i “maestra ludizma” (Markasović), “fundamentalnog drontologa” (Mrkonjić) i “pjesnika kaosa post-babilonskoga doba” (Pejaković; Bagić), “lu- dičkog pjesnika” i “najartificijelnijeg majstora stiha sklonog poetičkoj diverziji” (Prosperov Novak) i slično. Premda je, što je istaknuto u kritici, među njegovim književnim strategijama teško odrediti prvenstvo, čime se posvjedočuje neiscrpan inventar književne kulture s obiljem poticajnih preoblika i postupaka. Kao književnik, Slamnig se dokazao u svim književnim oblicima i žanrovima. Iako je ponajprije uvažavan kao pjesnik, zasigurno rijetkih kritičkih priziva u hrvatskoj literaturi – što ovaj izbor Tonka Maroevića bjelodani – Slamnig je ne manje provokativan i kao pripovjedač. Istina, koliko god mu je pripovijedanje, po mišljenju književnih autoriteta, ostalo u sjeni znakovitih poetskih svojstava, riječ je o rukopisu koji literarni kapital čini samosvojnim i autorski izrazito re- ljefnim. U Stoljeća hrvatske književnosti Maroević je uvrstio sljedeće: iz knjige Nepri- jatelj (1959.) – Neprijatelj, Priča o Zvjezdani, Neustanovljeno umorstvo; iz ciklusa Ilirska proljeća – sjećanja kroz grotesknu i humornu perspektivu – Ilirska proljeća, Zafrkavanje Frane (minijatura o đačkim šalama), Četvrta moć, Ovako ili onako, Kornjača, Tramvaj, Profesor latinskog (s naglašenim erotskim kono- tacijama), Moj sin (o roditeljima koji u ratu ostaju bez sina…); iz Povratnika s Mjeseca (1964.) – Povratnik s Mjeseca (o dvojici prijatelja koji razgovaraju u oz- račju spuštanja na Mjesec…), A ostalo je tišina; iz Sabranih kratkih proza (1992.) – Truncatio ili Marina kruna; iz radio-drama – Plavkovićev bal na vodi i Carev urar. Uglavnom je riječ, nema sumnje, o najpoznatijim i Slamnigovim najboljim prozama, na što zacijelo upućuje i usporedba da su iste i slične izabrali i Donat u PSHK (1983.) te Pavličić u Biserima hrvatske književnosti i u izboru Relativno naopako (1998.).

* Riječ na predstavljanju knjige u Metkoviću 24. veljače 2020.

197 ivan slamnig ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 U ovoj prigodi doista nema potrebe za podrobnijim opisom uvrštenih proza. Ipak, kažimo tek da je svaka od uvrštenih zanimljiva na svoj način, a zajednička im je odrednica da ih piše pripovjedač izrazito modernoga senzibiliteta. Misli se pri tome na odmak od tradicionalnog (sveznajućeg) naratora, dakle onoga koji “opisuje” svijet i odnose u njemu; ovdje je riječ o piscu koji je kreator svijeta i njegovih autonomnih zakonitosti. Rečenica iz Priče o Zvjezdani “Kako sam moćan ja, koji mogu davati sretne završetke” u tom je smislu veoma znakovita i gotovo je paradigmatična za ukupnu pripovjedačku kulturu. Pripovjedač, naime, nije samo puki oponašatelj zbilje, kako naučava tradicionalna retorika, nego ponajprije tvorac autonomnih svjetova, njegovih razloga i zakona, čime je uvjetovana i promjena odnosa prema jeziku. Slamnigove proze, vrijedi ponoviti, karakterizirane su naglašenom individu- alnošću, kolokvijalnim stilom, urbanom tematikom i evociranjem trivijalnih svakodnevnih situacija. Vrijeme događanja u njegovim prozama najčešće je ljet- no i godišnjeg odmora, pripovijedanje je jednostavno, lišeno pseudointelektua- lizma, a fabula uzmiče pred duhovitim konstruktima i persiflažama. Kad je riječ o završetcima njegovih proza, ako ih uopće ima, uvijek su efektni, sarkastični, duhovitih obrata, neočekivani, iznevjereni. Po ovome Slamnigove su proze bliske iskustvima američkih pisaca, Hemingwaya, Sherwooda, Saroyana, Salingera, a u njihovoj artikulaciji obilno se koristio brojnim i nepotrošenim književnim postupcima poput ironije, u brojnim oblicima i viševrsnim odnosima. Ne manje su produktivni i ostali postupci iz njegova repertoara (dosjetka, kalambur, persi- flaža, intertekstualna reminiscencija, parodija…). U izbor je uvršten i roman Bolja polovica hrabrosti, kojemu, kako ističe knji- ževna historiografija, pripada posebno mjesto u našoj književnosti. Karakterizi- ran kao prvi naš postmodernistički roman, tiskan je 1972. i do danas je doživio mnogo izdanja. Uvršten je i u obveznu srednjoškolsku lektiru te je preveden na strane jezike. Također ga se smatra i uzornim primjerkom tzv. proze u trapericama, iako nije naodmet reći kako je to tek jedno od mogućih određenja njegove polimorfne slike. Istražujući njime, kako navodi Donat, “sudbinu romana kao književne forme i ljudsku sudbinu kao građu romanesknog kazivanja, odnosno izjednačujući interes za avanturu pisanja s interesom za život”, Slamnig je kroz priču (u prvom licu) o Flaksu i klapi ispisao (…) dinamično i uzbudljivo “štivo, pravo odmorište nakon svih onih bezbojnih, zakompliciranih knjižurina gusta jezika i petrolejskoga stila, koje su same skrivile uzmak čitateljskih masa”, kako ga opisa Mandić. O Slamnigovim prozama, uostalom kao i o cijelome rukopisu, pisano je podosta. Kazano je gotovo sve što se trebalo kazati, promišljene su brojne situacije i primjeri razgranate narativne tvorbe, upozoreno je na moguće plodne književ- ne susrete i tradicije kojima se koristio u književnoj akceleraciji, a ipak kao da smo još uvijek Slamnigovi dužnici. Sve kazano kao da nije reklo sve i do kraja. I ovo kratko podsjećanje na temelju izbora u Stoljećima, skrupuloznog izbora i uvjerljiva čitanja, s mnoštvom poticajnih kritičkih uvida i teorijskih spoznaja, potvrđuje koliko je Slamnig veliko ime, dostojno uistinu velike knjige u velikoj ediciji! Poznate stranice privlače iznova bogatstvom znakova, odjekuju drukči-

198 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 ivan slamnig je i u drukčijem svjetlu, kako ehom prethodnih čitanja tako i iznova im pri- druženim, uvećanim značenjima, hrabreći nas u uvjerenju kako je sve znano i napisano o autoru tek manjkava deskripcija, a ne cjelovita ili pak uporabljiva književnokritička dijagnoza. Slamnigove proze nisu nikad i dokraja zgotovljene i dovedene do kraja. Njihov imanentni smisao i nije u (jednom) raspletu nego u brojnosti različitih, koji se, kako je svojedobno upozorio Frangeš, “neprestano otvaraju u procesu napredovanja priče”. Zapravo, njih kao da ni ne priča jedan te isti narator: otvorene dogradnji i novim smislovima, Slamnigove proze očituju više lica jednog pripovjedača i potvrđuju Maroevićevu misao kako “nema dvojbe (…) da jednom rukom gradi a drugom izruguje”. Uistinu, i ovom knjigom/ izborom Slamnig dokazuje kako zna pisati: i ovako i onako, školski i izvan škola, moderno i tradicionalno, “relativno naopako”, ali uvijek i prije svega – “apsolutno majstorski”!

Metković

199 IVAN SLAMNIG Mate Kovačević

Približavanje Slamnigova djela čitateljima

Ivan Slamnig, Izabrana djela Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Iako nije opsežno, po mnogočemu raznovrsno književno djelo Ivana Slamni- ga ukoričeno je u vrlo uglednoj ediciji Matice hrvatske Stoljeća hrvatske knji- ževnosti. Knjigu je priredio i napisao opsežan predgovor akademik Tonko Ma- roević, koji je ujedno i auktor Slamnigova ljetopisa i bibliografije, a uz pomoć Nataše Debogović izradio je i popis važnije literature. Tekstološku napomenu, tumač riječi i izraza te rječnik sastavila je Nataša De- bogović. U prvom poglavlju priređivač je napravio izbor pjesama iz zbirki Aleja poslije svečanosti (1956.), Odron (1956.), Naronska siesta (1956.), Limb (1968.), Ana- lecta (1971.), Pjesme u izboru Slobodana Novaka (1973.), Dronta (1981.), Sed sholae (1987.), Relativno naopako (1987.), Tajna (1988.) i Ranjeni tenk (2000.). U drugom poglavlju načinjen je izbor iz zbirki pripovjedaka Neprijatelj (1959.) i Povratnik s mjeseca (1964.), a u trećem poglavlju je izbor iz Sabranih kratkih proza (1992.). U četvrtom poglavlju su objavljene radiodrame Plavkovićev bal na vodi i Ca- rev urar, dok je u petom poglavlju objelodanjen roman Bolja polovica hrabrosti. U šestom poglavlju su Slamnigovi eseji, studije i kritike. Knjiga je opremljena i slikovnim prilozima. Ivan Slamnig rođen je u Metkoviću 1930. godine. Otac mu je bio odvjetnik, a majka učiteljica podrijetlom s Duvanjskoga polja. Preminuo je na razmeđu tisućljeća, 2001. godine, u Zagrebu. Bio je profesor na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. Predavao je kao lektor, između ostaloga, i na slavističkim katedrama u Firenci, Bloomingtonu, Chicagu i Am- sterdamu. Književnim, znanstvenim i prevoditeljskim radom bavio se od 1949., a prve pjesme objavljuje u Krugovima (1952.), nakon čega su slijedile zbirke Aleja poslije svečanosti (1956.), Odron (1956.), Naronska siesta (1963.), Limb (1968.), Analecta (1971.), Dronta (1981.) i Ranjeni tenk (2000.). Slamnig znakovito stoji na razmeđu dviju moderna, one prve, koja je otvara- la mnoštvo putova i različitih mogućnosti pjesničkom izričaju, i druge, koja se opravdano opirala socrealizmu, ali je prekomjernim eksperimentiranjem svršila

200 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 ivan slamnig na kraju u takvoj apstrakciji da je ostala bez publike, što je neizbježno vodilo samoukinuću, nestanku i smrti. Jedan potpuno drukčiji, politički neopterećen, a tematski zaokupljen usudom vlastitoga naroda, bio je put tzv. hrvatske književnosti u egzilu, koju ni tri deset- ljeća nakon obnove hrvatske državnosti, unatoč u njoj ostvarenim modernistič- kim pothvatima, domaća kritika i književnopovijesna znanost još nisu uklopile u vrijednosni sustav nacionalne književnosti. Slamnigova poetska vitalnost, poigravanje jezikom, uporaba stilema, poetski ludizam i artizam, ali i auktorova erudicija slamnigovski utkana u djelo nisu samo otklon od samouništavajućega eksperimentiranja nego i svojevrsna poveznica između dvaju rukavaca silom razdvojene hrvatske književnosti. U pjesništvu se oslanja na hrvatsku i europsku književnu tradiciju, pritom često rabi ironiju, parodiju ili pak vlastitim začinima poput dosjetki stvara posve nove oblike i značenja. Pjesnički tekst gradi iz stvarnosnih poticaja, ali i književ- nih predložaka, čije elemente preuzima ili ih preoblikuje dajući im posve novi život. Vješta uporaba slanga, dijalekta, stranih jezika, pa i pogrješno napisanih riječi, što tvori poetski novum, figurira i kao poveznica između tradicije i modernosti, a na prostoru ograđenom željeznom zavjesom i svojevrsnom otvoreno- šću prema strujanjima između nacionalnoga i svjetskoga. Slamnigovu prozu odlikuje vrlo česta infantilna naracija, citatnost, pseudo- citatnost i digresivnost. Zbirke priča Neprijatelj (1959.) i Povratnik s Mjeseca (1964.) te roman Bolja polovica hrabrosti (1972.) pripadaju dionici tzv. proze u trapericama. I ovdje do izražaja dolazi umijeće uporabe idioma pa mu kritika roman smatra prvim hrvatskim postmodernističkim romanom. I u radiodramama Knez (1959.), Carev urar (1964.), Plavkovićev bal na vodi (1966.) vidljiva je Slamnigova jezična virtuoznost. Prevodio je s više jezika (engleskoga, ruskoga, talijanskoga, švedskoga itd.), a u znanstvenom radu istaknuo se knjigama Svjetska književnost zapadnog kruga (1973.) i Hrvatska versifikacija (1981.), u kojima je ne samo dao svoj prilog književnoj znanosti nego i tu potvrdio svoj književni identitet – nacionalni i zapadni. Priređivač Izabranih djela akademik Maroević smatra kako je Slamnigov opus “nipošto opsežan, žanrovski vrlo razveden i problemski iznimno zaoštren” pa po njegovoj prosudbi spada među “najkarakterističnija i najuspjelija ostvarenja hrvatske kulture druge polovice dvadesetoga stoljeća”. Ocijenio je kako uz jak i prepoznatljiv individualni pečat Slamnigov rukopis amblematski pokriva raspone od afirmacije modernističkih nastojanja pa do otvaranja postmodernoj osjetljivosti, a da pritom ništa ne gubi na logičnosti, organičnosti razvoja i na ostvarenoj koherenciji cjeline. Po Maroevićevu mišljenju, Slamnig je jedan od najuniverzalnijih i najvažnijih hrvatskih književnika u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća, a njegovo djelo je egzemplarno i kao pars pro toto pokriva glavna nastojanja i najveće prodore moderne osjetljivosti i autentične izražajnosti. Maroević s pravom u njegovoj prvoj zbirci Aleja poslije svečanosti ističe njezinu leksičku dosjetljivost, sintaktičku elastičnost, zaokruženost i začudnost.

201 ivan slamnig ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Tomu valja dodati kako sam naslov zbirke u sebi nosi društvenu, pa i političku konotaciju – izgled aleje poslije svečanosti, što Slamnigovu pjevanju daje i jednu egzistencijalističku dimenziju. Zbirka Odron je, smatra Maroević, intimističkija od ranije zbirke pa je ona bli- ža jednoj vrsti lirskoga dnevnika sastavljena uglavnom od nenaslovljenih čestica koje često imaju izravan iskaz subjekta. U njima se, napominje, lirski subjekt povremeno razdvaja, dijeli status s dvojnikom, a povremeno se pretvara u drugoga, drugu ili utapa u nekoj zajednici. Valja istaknuti i priređivačevu temeljitu metodu jezične raščlambe poetskoga opusa koja je, barem što se tiče samoga djela, adekvatna i otvara mogućnosti dublje i obuhvatnije analize Slamnigova pjevanja, ali i njoj kao i svakoj pojedi- načnoj metodi posve razumljivo promiču nevidljive poetske dimenzije. Zbirku Naronska siesta, u kojoj prevladavaju zavičajni motivi prožeti pjesni- kovom erudicijom, ocijenio je svojevrsnim osvježenjem, ističući da u njoj ima dobrih, pa i odličnih te sasvim novoskovanih pjesama. Siesta je potaknuta strahom od došljaka, barbara, Dalmata, Hrvata, nu nije ona samo povijesna parodija, nego i neka vrst kontinuiranoga odnosa prekomorske politike prema hrvatskoj strani Jadrana, što je očito imalo odjeka i u ovim Slamnigovim stihovima. Maroević uočava kako je u zbirci Limb do izražaja došla uporaba psihoana- litičke terminologije, pa je, smatra, indikativno kako se Slamnig ne libi koristiti znanstveno-stručni jezik koji kliže prema gotovo šatrovačkom posvajanju. U njoj se već naziru identitetski motivi. U zbirci Analecta priređivač uočava svojevrsno približavanje naraštaju “razlo- govaca”. Saldo dotadašnjega Slamnigova pjevanja objavljen je u zbirci Ivan Slamnig. Pjesme u izboru Slobodana Novaka, što mu je potvrdilo status mladoga klasika, ističe Maroević, i upozorava na dvije pjesme koje dotad nisu objavljivane u zbirkama – “Koga su slali u Galiciju?” i “Gottschalk kao testadura d’un Croato ili tvrdoglavosti priljepčivost”. U zbirci Dronta valja istaknuti pjesmu “U Zagrebu je živio crnac”, koja tematizira činjenicu kako je u doba NDH ne samo živio nego bio i trener hrvatske boksačke reprezentacije Amerikanac Jimmy Lyggett. U zbirci Sed sholae Slamnigova verbalna mašta i jezična gipkost narastaju do leksičke opijenosti, motivske razularenosti, dok nas u zbirci Relativno naopako, naglašava Maroević, sili da se neprekidno krećemo naprijed-natrag. Tipološki i versološki se zbirka Tajne bitnije ne razlikuje od prethodne dvije zbirke, a stanovitu specifičnost priređivač pronalazi u uvećavanju kolokvijalnos- ti i tonu povjerljivosti lirskoga subjekta. U Ranjenom tenku okupljeni su kasni plodovi Slamnigova pjesništva oboga- ćena doživljajem prostora, ambijenta, atmosfere, uz pojačan osjećaj vlastite ne- dostatnosti i starenja. Maroević smatra kako su Slamnigove novele i priče u trenutku svoga javlja- nja unijele u naš ambijent originalne i svježe tonove te da su one u povijesnoj perspektivi među najvrjednijim literarnim rezultatima krugovaškoga naraštaja.

202 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 ivan slamnig Po Maroevićevu mišljenju, Slamnig i kao esejist ostaje nenadmašivim autorom teksta “Pjesma kao faktor kolektivne svijesti”, a kao povjesničar književnosti imao je petlje, tvrdi, obuhvatiti čitavu “svjetsku književnost zapadnoga kruga”. Slamnig je, ocijenio je, jedan od najuniverzalnijih i najvažnijih hrvatskih knji- ževnika u drugoj polovici 20. stoljeća. Priređivač knjige uspješno je čitateljima približio Slamnigovo književno djelo, a svojom analitičkom metodologijom jezičnoga izričaja i strukture djela omo- gućio je ne samo njegovo čitanje nego ga stavio i na zasluženo mjesto u korpusu hrvatske književnosti. Što se pak tiče Slamnigova djela, treba napomenuti kako ozbiljni narodi vode brigu da svaki naraštaj zna čitati svoje klasike, što podrazumijeva stalno publiciranje njihovih djela. Mi smo, nažalost, još daleko od ozbiljnosti. Tražiti to kod nas bilo bi ipak previše u našim nestalnim prilikama te skupnim i pojedinačnim mijenama. Zato se zasad moramo zadovoljiti onim što imamo!

203

Zgrada Matice hrvatske u Zagrebu

204 POLEMIKA Vjekoslav Ćosić

Hrvatsko proljeće u Dalmaciji

Kratko izvješće o jednom uredničkom promašaju

U Zadru je u utorak, 11. prosinca, predstavljena knjiga Hrvatska i hrvatsko proljeće 1971. u dvorani Ogranka Matice hrvatske, u onoj istoj dvorani koja je 1971. bila središte kulturnih događanja u gradu koji je poslije Zagreba bio drugi po važnosti centar događanja tzv. hrvatskog proljeća ili, kako ga neki krste, “masovnoga pokreta” odnosno “nacionalno-liberalnoga pokreta”. Vidjela je – i čula – ta dvorana predavanja Stijepe Obada i Dalibora Brozovića, pjesme “zadarskog književnog kruga” i sastanke novoga uredništva Zadarske revije, u njoj se dogovaralo osnivanje novih ogranaka u zadarskom kraju i sve ono što je Udba sabrala, a Matica 2002. godine objavila u knjizi Izvještaj o kontroli zakonitosti rada Matice hrvatske, samo za internu upotrebu (1972). Poznata je ona i po pre- davanju koje je u njoj održao Mihajlo Mihajlov nakon svog “Ljeta moskovskog 1964.”, kojim je u sjenu bacio “pokret nezavisnih intelektualaca” koji je svoju adresu imao u Zadru. Predstavljanje je održano u utorak točno u podne. Neuobičajen je to termin, kao što je i samo predstavljanje bilo pomalo neuobičajeno, što ćemo u nastavku nastojati pokazati. Predstavljači su bili Božidar Petrač, književni tajnik MH-a, i Stjepan Sučić, sudionik hrvatskoga proljeća. Da naslov knjige ne odgovara sa- držaju – i obratno, istaknuo je već na početku otvaranja domaćin, predsjednik zadarskog ogranka, Radomir Jurić. Istaknuo je kako je Zadar poslije Zagreba bio najvažnije središte “proljeća”, pogotovo glede studentskoga pokreta. Miro, kako ga svi zovu, bio je 1971. godine student i sigurno se još dobro sjeća što se te godine događalo u Zadru, sjeća se sigurno i studentskih zborova u Velikoj dvorani na IV. katu Filozofskoga fakulteta u Zadru. S Jurićevom primjedbom složio se i prvi predstavljač, Božidar Petrač. Možemo shvatiti njegovu nelagodu, on je došao zbog svoje funkcije književnoga tajnika Matice hrvatske na koju je stupio nedavno. O čemu je riječ? Na što se odnosi prigovor domaćina, što je uzrok nelagode g. Petrača? Knjiga koja je bila u programu “usmenih tribina” Matice hrvatske u Zadru navedenoga datuma prvotno je i u najvećem svome dijelu zbornik s istoimenoga skupa održana u Zagrebu početkom siječnja 2012. godine. U tom dijelu izlaganja pojedinih (privilegiranih) sudionika enormno su proširena: Igor Zidić, “Upravna tijela Matice hrvatske, odnos snaga i društvov-

205 polemika ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 na previranja u razdoblju 1966 – 1971” (27–79), što nije mogao pročitati na skupu ni da je imao na raspolaganju cijelu poludnevnu sjednicu; Božidar No- vak, “Hrvatski politički vrh i sloboda misli i novinstva u Hrvatskom proljeću” (127–191), nedostatan bi mu bio cijeli dan čitanja. U tim tekstovima ima puno zanimljivih, ali isto tako i nepotrebnih podataka (npr. iscrpni popisi partijskih i studentskih predstavničkih tijela i sl.). Poglavlje o presudama je selektivno, a trebalo je dati što iscrpniji popis osuđenika (umjesto analize samo nekih presu- da), imena sudaca, tužilaca, istražitelja, šefova Udbe, svjedoka optužbe i ostalih pripadnika represivnoga aparata. Faksimili su dokumenata o operaciji “M” 11. siječnja 1972. “pun pogodak”. Tu je i izlaganje Budiše, ali nema Ivana Zvonimira Čička! Hrvatsko proljeće bez Čička!? “Crna rupa” u zborniku, a vjerojatno i u programu znanstvenoga skupa iz 2012. Ovu prazninu u zborniku nitko nije spomenuo niti je to bio razlog nelagode predstavljača. U njemu su zastupljene sve hrvatske pokrajine, vjerojatno zato što su bile zastupljene i na skupu: Istra i Rijeka, Slavonija i Baranja, Hrvatsko zagorje, Bosna i Hercegovina, Bački Hrva- ti, Hrvati izvan domovine. Sve osim – Dalmacije!? To je bio razlog nelagode u Matičinoj dvorani u Zadru. Dalmacija je “strpana” u dodatno poglavlje “Svjedočenja, zapamćenja, dokumenti”. U svjedočenjima bi se za Dalmaciju moglo vezati priloge Ivana Mužića, “O hrvatskom masovnom pokretu u Splitu 1971” (635–644), Hrvoja Kačića, “Dubrovačka Matica hrvatska osvježena Hrvatskim proljećem” (691–702), Iva- na Aralice, “Otkrio je hrvatstvo Zadra” (703–708). Sve u svemu, 25 stranica!? To je taj ne samo urednički promašaj, nego i prvorazredna kulturno-politička sablazan. Zadar je dobio 5 (pet stranica) posvećenih jednom jedinom čovjeku – Kažimiru Zankiju. U ovom “Dalmatinskom pitanju” Zadar zauzima, dakle, posebno mjesto. Peti grad po veličini u Hrvatskoj, prvi izvan začaranoga kruga “regionalnih centara”: Zagreb – Rijeka – Split – Osijek, nema više svoje mjesto ni na špici emisije “Dobro jutro, Hrvatska”, što ne smeta člana Programskoga vijeća HRT-a, a nije reagirao – barem mi ne znamo – ni donedavni predsjednik Nadzornoga odbora iste javne kuće. Uskoro Zadra ne će biti ni u prognozi vremena, iako Zadar predstavlja svojevrsni klimatski fenomen. Pet stranica o Zadru, i to samo o jednom čovjeku u knjizi od 740 stranica nije, dakle, ništa čudno ako se sve stavi u gornji kontekst. U tom pogledu opisano predstavljanje podsjeća na jedno drugo predstavljanje u Zadru prije nekoliko godina. Napisao čovjek knjigu, dao joj naslov 101 Dalmatinac (nije bila riječ o psećoj pasmini, nego o poznatim i zaslužnim Dalmatincima). Među tim Dalmatincima bio je jedan jedini Zadranin – Petar Zoranić, iz grada koji je cijeli milenij bio političko i kulturno središte Dalmacije! To nije spriječilo autora da dođe u Za- dar predstaviti svoju knjigu – u Gradskoj knjižnici – ipak ne u Matici hrvatskoj. U sličnoj, ne istoj situaciji našli su se predstavljači predmetnoga zbornika. Istini za volju, moramo reći da je Stjepan Sučić, “sudionik hrvatskoga proljeća”, ali i član organizacijskoga odbora skupa, priznao svoj dio krivnje u sastavljanju programa skupa (2012.), opravdavajući se poteškoćama u okupljanju izlagača.

206 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 polemika Sučić je zamolio nazočne da pišu o ovoj knjizi, što ovim napisom činimo, uz jednu dodatnu napomenu i post scriptum. U svom izlaganju Sučić je spomenuo slučaj nekog Milisavca (ako sam dobro čuo to prezime) koji je svojevremeno prijetio Hrvatima da će oni (Srbi) Dalmatince smatrati posebnim narodom ako oni (Hrvati) budu Crnogorce držali posebnim narodom. Koliko znamo, Mili- savac nije uspio u svom naumu, ali urednik velike knjige o hrvatskom proljeću jest. On je Dalmaciju isključio iz – hrvatskoga proljeća. Paradoks: urednik je podrijetlom – Dalmatinac i bivši predsjednik Matice hrvatske u dva mandata.

P. S. Za razliku od svih ostalih sredina u Hrvatskoj, Zadar je imao i svoje krvavo hrvatsko proljeće. Dva profesora povijesti zadarske gimnazije, Vice Vlat- ković i Gojko Matulina, ubijeni su na stubištu svoje gimnazije 9. listopada 1972. godine (obljetnica atentata u Marseilleu) iz službenoga pištolja (ubojica je bio sin milicajca u aktivnoj službi). Srbi ništa ne rade bez određene simbolike. Na suđenju je ubojica izjavio da su “svi u Matici ustaše”. Taj događaj nije zanimao, a kamoli dirnuo uredništvo TV-kalendara već spomenute javne televizijske kuće.

Zadar

207 polemika ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Milaši kod Jelenja

Srđani kod Tomislavgrada

208 IN MEMORIAM Josip Lisac

Josipu Siliću u sjećanje

(4. I. 1934. – 28. II. 2019.)

Hrvatski lingvist Josip Silić rođen je u Milašima kod Jelenja, preminuo u Zagrebu. Diplomirao je kroatistiku i rusistiku 1961., iste je godine i zaposlen kao asistent na Fi- lozofskom fakultetu u Zagrebu. Počeo je objavljivati 1960., a lektorom hrvatskoga jezika bio je u Lilleu (Francuska) i u Bochu- mu (Njemačka). Magistrirao je 1970., doktorirao 1975. Njegova je disertacija tiskana 1984. pod naslovom Od rečenice do teksta. Redovitim profesorom postao je 1984., professor emeritus 2005. S Vladimirom Anićem objavljivao je hrvatski pravopis, sa Slavenom Josip Silić Batnožićem i Brankom Ranilovićem pripremio Hrvatski računalni pravopis. S Draguti- nom Rosandićem objavljivao je srednjoškolske udžbenike. U suradnji objavio je gramatiku hrvatskoga jezika (koautor Ivo Pranjković), u suradnji također gramatiku crnogorskoga jezika (s A. Čirgićem i s I. Pranjkovićem) i pravopis crnogorskoga jezika (s M. A. Perovićem i Lj. Vasiljevom). Baveći se i montene- gristikom, 2016. postao je redoviti član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Nagrađivan je (npr. Nagradom Stjepana Ivšića i Nagradom za životno djelo Općine Jelenje) i odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Važna njegova djela su i knjige Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika (Zagreb, 2006.) te Dihotomije. Izabrane rasprave (Zagreb, 2019.), obje objavljene u nakladi zagrebačkoga Disputa. Dragocjeni su njegovi sintaktički prinosi, važni i prilozi o fonologiji, morfo- logiji i morfonologiji, pravopisu, standardologiji, leksiku. Bio je izraziti jezikoslovni mislilac strukturalističke orijentacije. Nije bio utjecajan samo objavljenim radovima, bio je utjecajan i kao sveučilišni profesor. Poznavatelj strane literature, donio je mnogo novoga i stvaralačkoga u hrvatsku lingvistiku. Ostvario je opsežan standardološki opus.

209 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Josipa Silića prvi sam put sreo potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća kao polaznik poslijediplomskoga lingvističkog studija u Zagrebu. Blizak mladim kolegama, odmah je primijetio da me još nije vidio, da mu nisam bio student na prethodnom studiju. Dok je predavao, stalno je studentima otkrivao što novo, a osobito ih je učio misliti. Nisam proveo mnogo vremena s njim u društvu, ali ga se ipak često sjetim, pa odatle i ovaj zakašnjeli nekrolog. U komunikaciji bio je jednostavan i ljubazan. Osobito se sjećam jednoga kolektivnog putovanja kombijem u Sambotel (Mađarska; uz žive, bili su tu i danas pokojni Milka Jauk-Pinhak, Marko Samardžija i Josip Silić) na međunarodni znanstveni skup, skupova u Puli, u Dubrovniku te u Zagrebu. U Dubrovniku, tijekom Zagre- bačke slavističke škole potkraj 20. stoljeća, pri povratku s kupanja povjerio mi je takve pojedinosti iz kolegijalnoga života da ih nikad ne ću zaboraviti. Imao je i velike životne teškoće, poglavito glede bolesti sina Tomislava, ali je tu nevolju strpljivo i s ufanjem prebrodio. Odrastao bez oca (kojeg su talijanski fašisti li- kvidirali 1943.), u skučenim prilikama ostvario je mnogo. Spominjao je majčinu skrb u teškoj neimaštini, naglašavao u kojoj je zagrebačkoj kavani napisao doktorat. Tada asistenti uglavnom nisu imali riješeno stambeno pitanje. S osobitom pomnjom i zahvalnosti sjećao se je svoga učitelja Ljudevita Jonkea, naročito njegove duge borbe za zaštitu identiteta hrvatskoga književnog jezika. Hrvatskom jezičnom standardu puno je dao i Josip Silić, izvrsni hrvatski lingvist, uz to vrlo zaslužan i za crnogorski standardni jezik.

210 IN MEMORIAM Mate Kovačević

Preminuo leksikograf i jezikoslovac Marko Kovačević

(1940. – 2019.)

Leksikograf, jezikoslovac, književni kritičar, prevoditelj i publicist Marko Kovačević preminuo je 1. lipnja 2019. u Zagrebu, a pokopan je nekoliko dana kasnije, 4. lipnja, na groblju u Velikoj Gorici. Marko je rođen u Srđanima kraj Tomislavgrada 5. prosinca 1940. Još u ranom djetinjstvu osjetio je osvetničku ruku jugoslavenskoga komunističkog režima kada je i on zajedno sa svim stanov- nicima rodnoga sela 1947. godine preseljen u Mandino Selo kako bi narodna vlast u praznom selu i ponad njega, na Podinama, smicala protivnike režima. Školovao se u Tomislavgradu, Bačkoj Topoli, Bolu, Dubrovniku i Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1967. hrvatski jezik, jugoslavenske književnosti i francuski jezik. Na istome je fakultetu pohađao poslijediplom ski studij književnosti (1969. – 1971.) i magistrirao. Neko je vrijeme radio kao srednjoškolski profesor, a 1969. – 1978. kao lektor, redaktor i prevoditelj u Kršćanskoj sadašnjosti u Zagrebu. Od 1978. radio je u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” u Zagrebu kao lektor, a od 1986. kao urednik. Bio je lektor hrvatskoga jezika na Stendhalovu sveučilištu u Gre- nobleu u Francuskoj 1989. – 1993. Od 1994. do umirovljenja 2006. radio je kao urednik u Leksikografskom zavodu u Zagrebu. Marko Kovačević je dao i jedan od zaokruženijih opisa duvanjske etnografske i dijalektološke baštine u svojoj studiji “Polje i ponornica – Etnografsko-jezični zapis o Duvanjskom polju” (2013.), u kojoj po vlastitu sjećanju opisuje duvanjski način života i jezik u godinama neposredno poslije Drugoga svjetskog rata. Taj zaustavljeni i spašeni isječak iz sad već davnih poratnih godina postat će budućim istraživačima središnja i uporišna točka od koje će kretati prema proš- losti ili pak raditi poredbene analize s novijim pojavama. U radu Kovačević šire zahvaća u život iznimno zanimljive dugotrajne i otporne patrijarhalne zajednice, njezin način života, običaje, kulturu i jezik. Tako piše o prirodi i njezinu odnosu prema čovjeku te obratno, odnosu čovjeka prema prirodi na primjeru duvanjskoga kraja, opisuje tradicionalnu seosku obitelj, njezinu orijentaciju u prostoru i vremenu, nastambe, pokućstvo i pribor, vrste rada i “ratila” kojima se služi, jelo i piće, odjeću i obuću, pjesme, priče i predaje, igre i natjecanja, pučku religioznost, duvanjski govor, identitet, mentalitet i dijasporu, a na kraju je sastavio i rječnik duvanjskoga govora.

211 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 U opisu razvoja stambene kulture upozorava na svojevrsni prevrat u izgradnji nastambi, koji se očitovao u prijelazu s primitivne na gradnju kamenih kuća, koja je u gastarbajterskom razdoblju kulminirala izgradnjom modernih kuća. Rad je u ratarsko-stočarskoj kulturi duvanjske patrijarhalne zajednice podijelio na vegetacijsko i nevegetacijsko razdoblje, opisavši način obrađivanja zemlje, prikupljanje ljetine, a u nevegetacijskom razdoblju opisao je izradbu obuće i odjeće, koja se ručno izrađivala od vlastitih prirodnih materijala. Podrobniji opis duvanjskoga “ića i pića” utemeljen je opet na vlastitoj poljo- privrednoj proizvodnji, dok se nedostatak vina i lozovače nadoknađivao trgovi- nom u obližnjoj Imotskoj krajini, a šljivovica se nabavljala u Rami. Vrijedno je sažeto obradio i narodne priče, pjesme i predaje, gdje nad lirskim izrazom prevladava epska pjesma i priča te tradicionalne dječje – muške i ženske igre i natjecanja, kao i igre odraslih poput bacanja kamena s ramena, skoka u dalj, utrke, “igru na šegu”, svojevrsni duvanjski hokej na travi. Obrađena je i šijavica te različite verbalne igre, kao i kolo te tzv. igra prstena. U pučkoj religioznosti upozorio je na neka pretkršćanska nasljeđa koja je kr- šćanstvo uspješno uklopilo u pobožnost, ali i na neka koja su barem formalno nekršćanski uspjela preživjeti sve do nedavnih vremena. Duvanjski govor, istaknuo je, pripada novoštokavskom ikavsko-šćakavskom poddijalektu, kojim su, osim katoličkih Hrvata, govorili i muslimanski Bošnja- ci, ali i mala skupina nekadašnjih duvanjskih pravoslavaca. Smatrao je kako je duvanjski govor prijelazni govor između susjednih imotskih, zapadnohercego- vačkih i livanjskih područja. Osim što je opisao jezične osobine, duvanjski je govor podijelio u dvije zone – govor Duvanjskoga polja, čiji glagolski pridjev radni ima završetak na “o”, i buško-roš- ku zonu, koja u istom slučaju ima zavr- šetak “a”. U knjizi političko-etičkih ogleda Antigonina krizantema (2001.), koji su objavljivani u reviji Kana od 1991. do 2000., piše vlastito viđenje stvarnosti utemeljene na prošlim događajima i donosi novi uvid u korijene suvremenih društveno-političkih događaja u Hrvat- skoj i šire. Između ostaloga, tematizira Domovinski rat, razaranja i nehumano postupanje s poginulima u ratu. Knjiga jezičnih članaka, polemika i rasprava Hrvatski jezik između norme i stila (1998.) stručni je priručnik koji rješava moguće dvojbe u porabi hrvatskoga standardnog jezika s obzirom na neka leksička, semantička, stilistička i druga standardološka pitanja.

212 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam

Osim navedenih, objavio je i knjige Ujevićevo pjesničko i mistično iskustvo (1982.) te Jona na raskršću (1983.). Preveo je s francuskoga jezika Dramu atei- stičkog humanizma i Katoličanstvo: društveni aspekti dogme Henrija de Lubaca, Iščekivanje Boga i Ukorijenjenost Simone Weil, Otkaz razumu: kratka analiza podrijetla i tendencija suvremene misli Francisa Augusta Schaeffera, Pijesak i pjenu Halila Džubrana, Pisma provincijalcu Blaisea Pascala, Zatajenu encikliku pape Pija XI.: propuštena prigoda Crkve nasuprot antisemitizmu Georgesa Passelecqa i Bernarda Sucheckyja, Improvizirane memoare Paula Claudela, Cjeloviti humanizam, Umjetnost i skolastika Jacquesa Maritaina, Život za istinu Y. Cogara, Intelektualca u slobodi D.-M. Chenua, Od neprihvaćanja do zaziva G. Marcela, Levijatana J. Greena, Zmijsko leglo Françoisa Mauriaca. Sudjelovao je i u izradbi Rječnika hrvatskog jezika (2000.) te Općega religijskog leksikona.

Donja Dubrava u Međimurju

213 IN MEMORIAM Josip Lisac

Vladimir Horvat

(1935. – 2019.)

Vladimir Horvat, istaknuti hrvatski isuso- vac, filolog i publicist, rođen 21. ožujka 1935. u Donjoj Dubravi u Međimurju, preminuo je u Zagrebu 14. rujna 2019. Bez oca je ostao u 11. godini života; lažno optužen, likvidiran je 1945. Osnovnu školu pohađao je u Koprivnici, a zatim se je školovao uglavnom u Zagrebu. Tu je studirao filozofiju i teologiju te je zaređen za svećenika 1964. Kako mu nije dopušteno upisati se na Filozofski fakultet u Zagrebu, studirao je u Beogradu, gdje je na Filološkom fakultetu 1970. diplomirao jugoslavistiku. Vjerske i nastavničke poslove obavljao je u Sarajevu, Zagrebu i Du- Vladimir Horvat brovniku, a od 1975. do 1985. bio je direktor Hrvatske katoličke misije u Parizu. Tu je osnovao i uređivao dvojezični bilten Naš glas – Notre voix te svestrano djelovao, kulturno i prosvjetno. Nakon ubojstva Brune Bušića 1978. njegov je sprovod vodio pater Horvat. Kako mu je sredinom osamdesetih godina oduzeta putovnica, bio je od 1986. opet u Beogradu djelatan u raznim aktivnostima (župnik, dekan itd.). Godine 1991. – 1992. kao stipendist Povijesnoga instituta Družbe Isuso- ve istraživao je u Rimu život i rad Bartola Kašića. Šest godina bio je pročelnik Hrvatskoga povijesnog instituta u Beču, a od 1994. do umirovljenja profesor Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove i Hrvatskih studija u Zagrebu. Bio je i professor emeritus toga filozofskoga fakulteta. Magistrirao je 1975. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (mentor Jure Kašte- lan), doktorirao na istoj ustanovi 1997. (mentor Josip Bratulić). U magisteriju bavio se je prvenstveno Matoševom novelom Camao, u doktoratu jezikoslovnom problematikom u djelima Bartola Kašića. Ti su njegovi prinosi objavljeni kao knjige, magisterij u Zagrebu 1994., doktorat u Zagrebu 1999. i 2004. Više- kratno se je u časopisju vraćao i jednom i drugom velikanu, poglavito Bartolu Kašiću i u knjigama i u zbornicima. Objelodanio je njegov rječnik 1990., priredio izdanje Rituala rimskog 1993. Napisao je i objavio knjižicu Bartol Kašić

214 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam i četiri stoljeća hrvatskoga jezikoslovlja 1998., i to u golemoj nakladi. Objavio je i autobiografiju velikoga Pažanina (1999., 2006.), također njegovu Apologiju (Filologija, 57, 2011, 57–132) u kojoj se bavi pitanjem neobjavljivanja njegova životnog djela, prijevoda Biblije. Kako se zna, taj je prijevod tiskan tek 1999. Svakako je arhivski rad i pretraga literature jača strana Horvatova dragocjenog rada o Kašiću, a specijalistička lingvistička problematika slabije mu je išla od ruke. Kašić je mnogo proučavan, pa su devedesetih godina i početkom 21. sto- ljeća objavljena i tri zbornika o njemu, s time da je tu, razumije se, i Horvatovo autorstvo zastupljeno. Osim Kašića, puno je proučavao i druge isusovce, npr. Jakova Mikalju, Jurja Habdelića, Ardelija Della Bellu, Andriju Jambrešića. Bavio se je i Faustom Vrančićem, Ivanom Belostencem, Jurjem Mulihom, Josipom Ši- pušem itd. Šipuševa knjiga Temelji žitne trgovine (Zagreb, 1976.) očito najavljuje preporod, a i preporodom se je Horvat mnogo bavio. Objavio je knjigu Crkva u hrvatskom narodnom preporodu (Zagreb, 1986.). Znatan je i Horvatov odnos prema Karadžiću, a on je vidljiv i iz njegova naslova u Babićevu zborniku iz 2008: “Od Bartola Kašića do Vuka Karadžića: razvoj hrvatskoga jezika i reforme slave- nosrpskoga”. Svoje radove naš je istraživač tiskao u Filologiji, Kaju, Dubrovniku, Forumu, Kolu, Jeziku, Maruliću, u Vrelima i prinosima, Obnovljenom životu, u periodiku Diakovensia itd. Velika je Horvatova tema i Alojzije Stepinac. O njemu je pod pseudonimom M. Landercy objavo knjigu Le cardinal Stepinac, martyr des droits de l’homme (Pariz, 1981). Objavljena je i njena hrvatska verzija 1989. u Đakovačkim Se- lcima, i to pod naslovom Kardinal Alojzije Stepinac. Ta je knjiga u proširenu izdanju objavljena pod naslovom Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava. U povodu 110. obljetnice rođenja i 10. obljetnice proglašenja blaženim (Kašić – Samobor – Zagreb, 2008.). Pisao je Horvat i o drugim žrtvama, npr. o Petru Perici. Posebno treba spomenuti knjigu Jasenovački logori – istraživanja (Zagreb, 2015.) četvero autora, među kojima je i Vladimir Horvat. Njegovu je dijelu naslov “Tri jasenovačka logora”. Prije te knjige izišla je knjiga Vladimira Horvata i Vladimira Mrkocija Ogoljela laž logora Jasenovac (Zadar, 2008.). U Beogradu je 1987. priredio Loyolinu knjigu Načela jezuita, a ona se je pojavila i u drugom i u trećem izdanju, sada pod naslovom Načela duhovnosti. Sjećam se živo patera Horvata iz Zadra i Paga 1991., gdje je bio znanstveni skup o Bartolu Kašiću, iz Osijeka 1999., gdje je bio Drugi hrvatski slavistički kongres i gdje je i on govorio o Kašiću. Već prije skupa u Osijeku govorio je na Filozofskom fakultetu u Zadru, u njegovoj Svečanoj dvorani, o istoj temi. Nazočni su bili mnogi studenti, a ja sam ga predstavio prije predavanja. Već je tada vrlo teško hodao, a išli smo na kavu u prizemlje, uz njegove velike napore. Oslanjao se je uza zid. Naknadno, prije desetak godina, opet smo se sreli, sada u Šibeniku, u prilici nekoga znanstvenoga skupa. Kretao se je još mnogo teže, a pomagali smo mu sestra Terezija Zemljić i ja. U ophođenju bio je neobično srdačan, osobito pokazujući naklonost kajkavštini, kojom je i sam govorio. Sve u svemu, radio je Vladimir Horvat vrlo mnogo, a sva se je ta aktivnost odnosila uglavnom na već spomenute teme. Ostao je u živom sjećanju svojim

215 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 učenicima i suradnicima, dok je u Beogradu svojim tribinama zaokupljao veliku pozornost i profesora pravoslavne teologije i njihovih studenata. Od 1963., kad je počeo objavljivati, do smrti objavio je mnoštvo prinosa, a među njima ima i znanstveno vrlo vrijednih. Opsežan spomen-zbornik Od Mure do mora, od Save do Seine 2015. su mu u Zagrebu posvetili isusovačka subraća, prijatelji, kolege i znanci. Nagradu za životno djelo grada Paga primio je 2002. godine.

216 IN MEMORIAM Marinko Šišak

Pavlu Knezoviću u spomen

(Crnopod, BiH, 1949. – Zagreb, 2019.)

U ponedjeljak, 2. prosinca 2019., u Zagrebu je u 71. godini života preminuo Pavao Kne- zović. Pokopan je tri dana kasnije, u četvrtak, 5. prosinca na zagrebačkom groblju Mirogoj. Profesor Pavao Knezović rođen je u Crnopo- du, mjestu kod Ljubuškoga u Hercegovini, 26. svibnja 1949. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i Ljubuškome, a srednju u Splitu. Godine 1975. završio je studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu Univerzi- teta u Skopju u Makedoniji (danas Republika Sjeverna Makedonija). Magistrirao je 1983., a doktorirao 1989. na Filozofskom fakultetu Pavao Knezović Sveučilišta u Zagrebu temom “Vergilijev utjecaj na latinsku poeziju dubrovačkih pjesnika 18. i prve polovice 19. stoljeća”. Od 1977. do 1991. radio je kao asistent prof. Željku Puratiću, a kasnije kao docent na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Godine 1982. kao stipendist talijanske vlade boravi na usavršavanju u Rimu (Facoltà di lettere e filosofia), gdje u Propagandi, bibliotekama i arhivima traga za tekstovima hrvatskih latinista. Zbog ratnih zbivanja i opasnosti kojima je bio izložen početkom devedesetih godina prošlog stoljeća napušta Sarajevo i s obitelji seli u Zagreb. U Zagrebu prihvaća posao koji mu je ponuđen u Srednjoj školi za primalje i fizioterapeute, gdje je radio od 1. prosinca 1991. do 31. kolovoza 1993., a potom od 1993. do 1998. u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Zagrebu. Od 1998. do 2005. znanstveni je suradnik u Hr- vatskom institutu za povijest u Zagrebu, a od 1. listopada 2005. do umirovljenja 2016. radio je kao redoviti profesor na Odjelu za hrvatski latinitet Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Na Hrvatskim studijima bio je vanjski suradnik još od 1994. Pavao Knezović bio je voditeljem i suradnikom na brojnim projektima koji su tematizirali hrvatsku latinističku baštinu: Književnojezični latinizam u fra- njevačkoj baštini (MOZŠ), Kanonske vizitacije Senjske i Krbavske ili Modruš-

217 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 ke biskupije (MZOŠ), Percepcija Turaka u hrvatskoj latinističkoj historiografiji (MZOŠ), Hrvatska latinistička historiografija (MZOŠ) te Jezik Hrvata u Bosni i Hercegovini od Matije Divkovića do danas (HZZ). Prof. Knezović neumorno je istraživao zaboravljenu franjevačku književnu baštinu na latinskome, ali i na hrvatskome jeziku te je vodio niz znanstvenih skupova pod nazivom Tihi pregaoci. Taj projekt koji je inicirao profesor Knezović započeo je 2000. godine skupom o skradinskom biskupu fra Pavlu Posiloviću i u dvadesetak godina iznjedrio je 17 znanstvenih zbornika radova kojima je prof. Knezović bio glavnim urednikom, a koji se na interdisciplinaran način bave istaknutim franjevcima s prostora ne- kadašnje Provincije Bosne Srebrene i provincija na koje se ona kasnije podijelila. Za najveći broj ovih zbornika profesor Knezović je iz rukopisa donosio različite vrlo vrijedne priloge ili prijevode njihovih djela s latinskoga jezika. U taj dio njegova opusa spada i prijevod djela dubrovačkoga franjevca Sebastijana Slade Fasti litterario – Ragusini (Dubrovačka književna kronika), koje je preveo i popratio s preko 1350 bilješki i komentara. Uredio je i pretisak latinsko-ilirske gramatike (Gramatica Latino-illyrica) franjevca Lovre Šitovića Ljubušaka, a također i rukopis Uspomene moga života fra Stjepana Zlatovića. Transliterirao je i dva spisa s bosanice fra Pavla Posilovića – Cvit kriposti i Naslađenje duhovno, koje će uskoro izići iz tiska. Autor je sveučilišnoga udžbenika Latinski jezik 1–2 (sa Šimom Demom) te gimnazijskih udžbenika Li La disco i Vestibulum linguae Latinae. Osim zanimanja za klasičnu starinu i latinitet, objavio je i više djela iz povijesti franjevačko- ga reda u Hercegovini i latinskoga nasljeđa u djelima hercegovačkih franjevaca. Utemeljio je i koncipirao biblioteku RECIPE (Restauratio et continuatio – Illu- strium patrum exempla) u kojoj je objavio djela Čerigajski anđeo (zajedno sa Š. Demom), Leo Petrović prvi hercegovački franjevac doktor znanosti (zajedno sa Š. Demom) te opsežnu i bogato dokumentiranu knjigu Studij bogoslovije u Her- cegovačkoj franjevačkoj provinciji 1860. – 1945. (na preko 900 stranica). Osim ovih knjiga, Pavao Knezović radio je na prijevodu šematizma fra Anđela Kralje- vića o hercegovačkim franjevcima iz 1853. (sa Š. Demom), šematizma fra Nikole Šimovića iz 1889., a nadzirao je i prevodio i šematizam fra Petra Bakule iz 1873., koji je popratio s tristotinjak stranica bilješki. Sva ta djela objavljena su tiskom u Mostaru, a osim što ih je prevodio i komentirao, Pavao Knezović ih je skupno opisao u svojem radu “Kratak prikaz dosadašnjih šematizama Hercegovačke fra- njevačke kustodije/provincije u Hercegovini” (Šematizam, Mostar, 2012.). Velik je njegov doprinos sređivanju franjevačkih samostanskih knjižnica u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji Uznesenja Marijina i u Provinciji Presve- tog Otkupitelja u Hrvatskoj. Kao rezultat toga bavljenja objavio je i knjigu Blago knjižnice Kačićeva samostana u Zaostrogu (sa Šimom Jurićem). Sveukupno, Pavao Knezović autorom je preko 120 znanstvenih radova i brojnih prijevoda s latinskoga jezika. Bio je članom upravnoga odbora Hrvatskoga društva klasičnih filologa, članom Hrvatskoga arheološkoga društva i Društva ljubitelja antike BiH. Godine 2011. pokrenuo je na Hrvatskim studijima preddiplomski studij latinskoga jezika i diplomski studij hrvatskoga latiniteta, na kojima je sve do pre-

218 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam ranoga odlaska u mirovinu predavao čitav niz obveznih i izbornih predmeta: Rimska književnost (1–4), Latinska patristika, Latinski jezik, Pregled latiniteta humanizma i renesanse i druge. Kao vanjski suradnik predavao je kolegije iz rimske književnosti na Filozof- skom fakultetu Družbe Isusove (danas Fakultet filozofije i religijskih znanosti), Sveučilištu u Zadru i Sveučilištu u Mostaru. Osobito je znatna njegova uloga u pokretanju i konstituiranju studija latinskoga jezika na Sveučilištu u Mostaru, gdje je kao profesor, ali i mentor diplomskim i doktorskim studentima osposo- bljavao mlade znanstvenike da preuzmu skrb o klasičnim jezicima na tom sve- učilištu. Godine 2016. prilikom umirovljenja dodijeljena mu je spomen-medalja Sve- učilišta u Zagrebu. Profesor Knezović čitav život bio je posvećen svojim dvjema ljubavima i pre- okupacijama: latinskoj književnosti, osobito pjesništvu i hrvatskoj franjevačkoj, prvenstveno latinskoj, ali i baštini nastaloj na narodnom jeziku. Istraživao je i otkrivao čitav niz nepoznatih rukopisa iz samostanskih pismohrana i iz razli- čitih drugih izvora, prevodio ih, komentirao i publicirao. Oko manje poznatih franjevačkih zaslužnika (“tihih pregalaca”) okupljao je mlađe znanstvene snage, davao im teme, pribavljao tekstove i uvodio ih u znanstveni rad. Upravo ta ka- rakterna osobina, otkrivanje i poticanje mladih talentiranih znanstvenika da se bave mnogim značajnim temama za nacionalnu kulturu, dajući im pri tome ne- sebično i samoprijegorno svaku moguću pomoć, bez ikakvih kalkulacija, ozna- čila je čitav njegov život. Radio je to na predavanjima, na ekskurzijama koje je organizirao (u Rim, ali i u hercegovačke krajeve i na lokalitete vezane uz klasično nasljeđe), u dugotrajnim telefonskim razgovorima i susretima na kavama koje je tako volio i u svim drugim prigodama. Radio je to nesebično, iskreno i otvoreno ne žaleći truda i pritom pokazujući svoje ljudske vrline, ali i iznimno obrazovanje i upućenost. Mnogi od tih mladih koji profesoru Knezoviću duguju za skrb i pomoć koju im je dao danas su ugledni i afirmirani stručnjaci – klasični filolozi. Četrdesetak njegovih učenika, prijatelja i suradnika u prigodi obilježavanja njegova 70. rođendana napravili su zbornik posvećen njemu u čast, naslovljen Ho- racijevim stihom Utile cum dulci, nadajući se da će ga zajedno s njim proslaviti i svečano predstaviti javnosti. Nažalost, teška bolest koja mu je dijagnosticirana u ljetnim mjesecima bila je brža i smrt koja je vrlo brzo uslijedila osiromašila je hrvatsku znanost i klasičnu filologiju za jednoga iznimnog čovjeka i stručnjaka.

219 IN MEMORIAM Mate Kovačević

Otišao je “sin ječma”, pjesnik Andrija Vučemil

Preminuo je Andrija Vučemil, pjesnik i stradalnik čije je djelo, osim baštinjene zavi- čajnosti, prožeto vlastitim i nacionalnim stra- dalništvom, ali i dominikanskom misaonošću. Rođen je 26. kolovoza 1939. u Oplećanima na Duvanjskom polju, a umro je u Rijeci 4. siječnja 2020. godine. Pokopan je 9. siječnja u obitelj- skoj grobnici uz kćer Anu u riječkom groblju Kozala. Školovao se u Tomislavgradu, Bolu na Bra- ču, Imotskom, Zagrebu, Ljubljani i Rijeci. Na- kon šest godina robije, od kojih je pet proveo na Golom otoku, i završetka studija radio je u Andrija Vučemil Rijeci kao kazališni redatelj, socijalni radnik, profesionalni književnik i nakladnik. Kao mla- dić u Imotskom, gdje je bilo naše središte, pripovijedao je, sudjelovao u stvaranju Hrvatske revolucionarne mladeži. Povjesničar Anđelko Mijatović ističe kako je Vučemil, kad su mnogi narodi uspostavljali svoje samostalne države, kao izvanjski đak VII. razreda gimnazije u Imotskom koncem 1958. i u početku 1959. osmislio i s nekoliko kolegica i kolega, uglavnom polaznika VI., VII. i VIII. razreda gimnazije, osnovao tajnu organizaciju – Hrvatsku revolucionarnu mladež (HRM) s ciljem uspostave slobodne hrvatske države. Napisao je, napominje, i program organizacije po uzoru na program organizacije TIHO, sa sljedećim osnovnim načelima: borba protiv komunističkoga jugoslavenskog poretka i oslobođenje hrvatskoga naroda. Djelovali su svega 4-5 mjeseci jer je UDBA brzo saznala za njihove namjere. Uhićeni su u svibnju i lipnju i u početku srpnja 1959. Glavna istraga je prvo vođena u Mostaru, pa u Makarskoj i Imotskom. Vučemil je uhićen uvečer 25. svibnja u rodnom selu Oplećanima i sproveden u zloglasni zatvor Ćelovinu u Mostaru, gdje je sljedeći dan počelo njegovo sa- slušavanje. Istraga u Mostaru praćena je smicalicama i mučenjima, nastavljena

220 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam je u Imotskom i Makarskoj. U Imotskom su dobili i optužnicu, a nekoliko dana prije suđenja u Splitu na otvorenom kamionu, vezani dvoje po dvoje da se vidi kako prolaze “narodni neprijatelji”, premješteni su u zatvor na Katalinića brije- gu u Splitu. Osuđenici su se u procesu, tvrdi Mijatović, držali dostojanstveno, ponosno i prkosno. Vučemil je dobio osam godina, drugooptužena Darinka Ćutuk sedam godina, trećeoptuženi Dinko Jonjić šest godina, četvrtooptužena Iva Šabić četiri i pol godine, petooptuženi Željko Crnogorac četiri godine i Jure Knezović tri i pol godine strogoga zatvora. “Kad su bile prve studentske demonstracije 1959., UDBA je uhitila oko 2000 ljudi u Hrvatskoj. Klupko se odmotalo i mi smo završili u zatvoru. Osuđen sam kao jedan od organizatora HRM-a na osam godina robije, a još nisam imao ni punih dvadeset godina života. Kao hrvatski nacionalist bio sam čovjek koji je najdulje u jednom mahu bio na Golom otoku: pet godina”, škrto je odgovarao na pitanja. “Goli otok”, isticao je, “bio je fenomen za sebe, tamo nije bilo klasičnih ćeli- ja. Jedno vrijeme sam bio izoliran. Napisao sam tamo jedno 100 soneta, puno stihova i pjesama u prozi, ali sam zbog pretresa prije izlaska sve to morao spaliti. Kasnije sam to po sjećanju ponovno pisao.” Nakon prve objavljene knjige, Na smrt naslonjen (1969.), zabranjeno mu je javno djelovanje pa za život zarađuje režiranjem pod pseudonimom Ante Majin, a poneku pjesmu objavljivao je pod imenom Bogumil Ljubuša. Isticao je i kako mu se ime nije smjelo spominjati više od 20 godina. “Kad mi je kći umrla 1977. godine, ni Novi list nije htio objaviti osmrtnicu, jer se to ime nije smjelo objaviti”, napominjao je. Godine 1971. pokrenuo je s fra Ferdom Vlašićem u Tomislavgradu poznato hrvatsko katoličko glasilo Naša ognjišta. Dolaskom političkih promjena potkraj prošloga stoljeća Matica hrvatska mu je objavila 1990. u Zagrebu knjigu Duvanjska rapsodija pa od tada aktivno sudjeluje u hrvatskom duštvenom i kulturnom životu. Vučemil je bio član Društva hrvatskih književnika (DHK), predsjednik Ogranka DHK-a u Rijeci od 1995. do 2000. godine. Bio je i član Upravnoga odbora DHK-a u Zagrebu te dopredsjednik DHK-a Herceg-Bosne. Godine 1996. pokrenuo je časopis za književnost i prosudbe o književnosti Književna Rijeka, kojem je bio glavni urednik do lipnja 2000. godine. Objavio je više knjiga pjesama i tri knjige publicistike. Dobitnik je prestižne književne nagrade “Antun Branko Šimić” te nagrade za poeziju “Dubravko Horvatić”. Vučemil je bio i urednik časopisa Politički zatvorenik te član uredništva Osvita – časopisa za književnost, kulturu i društvovne teme Društva hrvatskih književ- nika Herceg-Bosne (DHK HB). Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH (HAZU BiH). Andrija nije bio samo riznica životnoga iskustva, nego pjesnik koji je to iskustvo kao “sin ječma” i “pastorak pšenice” pretakao u poetičke mogućnosti hrvatskoga jezika.

221 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Prostorni hod njegova pjesništva može se pratiti od prve zbirke Na smrt naslonjen (1969.) i Duvanjske rapsodije, u kojima se čovjekova egzistencijalna drama odvija na relaciji između narodne predaje i lirskoga subjekta u stvarnom prostoru (Duvanjskog) polja, koje se gubilo u sumaglicama mita, nasuprot gorkoj, mukotrpnoj i vrlo često tragičnoj zbiljnosti. Za života je objavio osamnaest zbirki pjesama, među ostalima i zbirke Kad kažem riječ govorim o ljubavi (1992.), Riči s ruba vrimena (1999.), Glas (na) glas za glas (2001.), Knjiga puna nade: u ovim riječima ćeš se prepoznati (2002.), Tri poeme: himne mojoj zemlji (2003.), Kvarnerski krug (2003.), Za jedan sunčev trenutak: sabrane pjesme (2004.), Fuga Vukovariana (2006.), Iza Učke (2006.), Bio jednom jedan otok – Goli otok (2007.), Fuga Vukovariana (2011.) u suautorstvu s Nevenom Žunićem. Pjesme su mu prevođene na engleski, talijanski, slovenski, makedonski i bugarski jezik. Objavio je i dvije knjiga razgovora Što su mi rekli? (1998. i 2000.) s više uglednih javnih osoba, kulturnih djelatnika, umjetnika. Fascinirala je lakoća kojom je ispisivao duboko i temeljito proživljena i preživ- ljena iskustva. Iz dana u dan, iz noći u noć pjevao je, silazio u dubine vlastitoga bića i molio se oblikujući to u prepoznatljiv poetski govor. Zbirkom Sam na obali (2016.) posebno je tematizirao egzistenciju, nu ne onu poput masovnih oponašanja filozofije apsurda. Njegova je egzistencija bila duboko ukorijenjena u vlastitu biću, rodnoj zemlji i u objavljenoj Riječi, odnosno kršćanskom Bogu, kojega se može susresti u dubinama vlastite duše. Uz osobnu, zaokupljala ga je i skupna egzistencija. Ti motivi probijaju iz stihova njegovih pjesama, u kojima se arhetipsko, mitsko Polje pretvara iz zavičaja u zemlju te iz vlastite zemlje u planet i prostor našega trajanja. Vučemil je duboko plužio brazdu svoje poetske njive, u koju je sijao plemeni- to sjeme hrvatskih riječi, složenih u ritmove svojih stihova s višestrukim plodo- vima. Pogleda li se u njegov mjestopisni izričaj: polje, otok, planina, more, kamen, amen…, on nije tek fizička granica, nego i prostor s kojega prodire duboko u metafizički svijet. Ta poetska toponimija pravopisnim zamjenama zadobiva, umjesto općih, značenja osobnih imena. Tako Polje postaje zavičajni prostor, ali i krvavo mjesto hrvatske tragedije. Otok je pak prostor okružen morem sa svih strana, mjesto pjesnikove mladosti i naobrazbe, ali Kameni otok je dehumanizi- rani prostor zatočenja, stradanja, mučenja i prostor neslobode. Igra prelijevanja općega u osobno, uz simbolična značenja, prožeta je usudom osobnoga i nacionalnoga stradanja, poput prelijevanja riječnih slapova pa ona u stihovima postaje prepoznatljivom Vučemilovom poetikom. Prelijevanje pak naziva i likova očituje nadvremenski karakter sustava vrijednosti što ih čovjeku nudi biblijska Riječ. Pjesme s morskim motivima često su lirski zapisi u kojima preko mora tematizira osobni odnos i komunikaciju s fizičkim i metafizičkim svijetom. Tematizira- jući Tvorca, pjesnik će cikličkim nizanjem protimba pjevati o ritmu vlastititoga odnosa s Vječnošću.

222 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam Na niz pjesama o smrti potaknut će ga blagdan svih svetih i Dan mrtvih, kad o njoj “franjevački” pjeva kao o sastavnici života, suputniku, svojevrsnoj pre- mosnici prema nepoznatu svijetu. Tako je Andrija “kuću bitka” obogatio snagom vlastitih riječi što se pretapaju u spektru zavičajnih boja, stvorivši jedinstvenu i skladnu cjelinu unutar korpusa hrvatske poezije. U poemi Fuga Vukovariana sadržani su pak polifoni glazbeni oblici skladani prema kontrapunktičnim načelima imitacije, a sadrže i upozorenja o duševnim izopakama koje potiču brisanje pamćenja kojima je cilj da na podlozi zaborava stvare novi identitet. Tako nasuprot ubojicama grada i razaračima pamćenja kao kontrapunkt stoje hrvatski branitelji i njihove u crno zavijene majke. Pjesnik se opire razaranju, posebice razaranju sjećanja, što u zbilji rezultira promjenom narodnoga identiteta. U ovoj tužaljci, spretno prožetoj epsko-lirskim elementima, kroz koju se opetuju biblijski motivi, odjekuju glasovi, jecaji i krici “nabrajanja” za preminulima, koji su se u izvornu obliku još do prije koje desetljeće mogli slušati u pjesnikovu zavičaju. Ritmička opetovanja istovjetnih glasova na početcima stihova vraćaju slike dragih pokojnika, koje ispraćamo vjerujući u ponovni susret u vječnosti. Nu u Vukovariani nada je poljuljana kaotičnom zbiljom sve dok se lirski subjekt ponovno ne osloni na biblijsko Uskrsnuće. Epski pak elementi ove poeme očituju se u poetskoj naraciji, koja će lirsko potiskivati kako se životna priča i tužaljka bude pomicala prema svome esha- tonu. Kao bitan sadržajni segment ove poeme spretno je u nju utkan pjesnikov misaoni sustav i pogledi na ne baš ružičastu zbiljnost što se razvija nasuprot žrtvi i onda kad se grad prividno obnavlja. Na tom relativističkom pohodu novih razarača još uvijek kao prepreka stoji tuga u crno zavijenih hrvatskih majki duga od Vukovara do Crnoga mora, ispunjena suzama koje Dunavom tragaju za tjelesima svoje ubijene djece. Fuga Vukovariana je snažan emotivni i misaoni prosvjed protiv zaborava op- ćenito, a posebice njegova najopakijega dijela, koji počinje izjednačavanjem žr- tve i krvnika. Oblikovanje poetske ispovjedne forme, kako je to Andrija napravio u zbirci Onako s nogu (2012.), karakteristično je za narode s katoličkom tradicijom, no ne nužno i uvijek s religioznom tematikom. Ovdje on varira motiv prividne po- vršnosti, kojem se kao protimba opire svojim poetskim i ljudskim bićem. Ova mu forma omogućuje propitivanje unutarnjega mikrokozmosa i vanjskoga svijeta, u kojem se kreće tankoćutni lirski subjekt. A kreće se među svojim “luzerima” po riječkom Korzu, kadšto i po zagrebačkom Zrinjevcu i obližnjim lokalima. Vučemil je ovdje bitno pjesnik urbane zbilje, ponajprije one riječke. Nu ta protežnost tek je slika mjesnoga kolorita jer, osim zbiljom, lirski se subjekt kreće duboko proživljenim, doduše traumatičnim uspomenama i snovima o slobodi, koji su u oprjeci sa zbiljom.

223 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Ovdje se ideali sudaraju s manifestacijama zla pa lirski subjekt propitivanjem iz te komparativne perspektive postaje neka vrst skupne savjesti nacije. Zbirka ipak ne završava mrakom, nego se gotovo marulićevskom molitvom “suprotiva” opire zlu naleglom na “jazik hrvacki”. Poetski govor uglavnom mu je ustišen standardom. Kad rabi druge idiome, onda su u standard vrlo uspješno umetnuti elementi čakavštine, koji, osim kolorita, u pjesme unose dah intimne sraslosti pjesnika s riječkom sredinom. Dijelovi pak protkani ikavskim govornim elementima značajke su pjesnikove zavičajno- sti, usisanih ideala i vrijednosti s majčinih prsa za koje je pjesnik bio spreman robovati. U ustišenim meditacijama Čitajući Augustina (2013.) načinio je još jedan egzistencijalni iskorak. Ovaj put na poticaj velikoga crkvenog naučitelja Aurelija Augustina i jednoga od najvećih filozofa u povijesti. Ti poticaji nisu ostali tek na površini lirskih struna, nego je njima zaronio u dubinu poetske duše, a onda to pretočio u oblike skladnih misaonih hrvatskih zvukova punih mladenačke strasti za putovanjem u nepoznato. U Andrijinu pjesništvu kroz egzistencijalnu dvojnost, dvojbenost, upitnost i ljudsku ograničenost pršte pitanja Stvoritelju. Nu ne kao znak gorčine ili uvijek pomalo prikrivene oholosti, nego, unatoč svim ograničenjima, kao znak dubokoga predanja ljudske egzistencije Bogu. Andrija je u tom predanju i otišao na svoj zadnji ovozemaljski put. Počivaj u miru, dragi prijatelju! Neka ti je laka hrvatska zemlja, a dragi Bog nek’ ti da vječni mir i pokoj!

224 IN MEMORIAM Mate Kovačević

Zdravko Tomac

(1937. – 2020.)

U Zagrebu je 4. siječnja 2020. u 83. godini živo- ta umro hrvatski političar i publicist dr. Zdravko Tomac. Rođen je u Garčinu kod Slavonskoga Bro- da 24. svibnja 1937. godine. U doba komunistič- ke Jugoslavije bio je jedan od uglednijih političkih teoretičara jugoslavenskoga oblika socijalizma, a sudjelovao je i u izradbi jugoslavenskog ustava iz 1974., kojim se decentralizacijom pokušala spasiti Jugoslavija od sukoba i raspada nakon Brozove smrti. Nakon što je diplomirao ekonomiju u Zagrebu zapošljava se u Slavonskom Brodu, a političkim angažmanom preko “Socijalističkoga saveza rad- Zdravko Tomac noga naroda” dolazi u Zagreb na mjesto direktora Nogometnoga kluba “Dinamo” (1967. – 1971.). Kasnije radi u školi za političke kadrove u Kumrovcu, a nakon što je 1976. doktorirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu na tom je fakultetu od 1986. godine redoviti profesor. Život je posvetio politici, a stalno je isticao kako je i u vrijeme jugoslavenske diktature bio na strani svoga hrvatskog naroda. Premda se nije izravno angažirao u javnosti tijekom agonije SFRJ-a i razmaha velikosrpskoga pokreta na čelu sa Slobodanom Miloševićem, priklonio se tzv. antidogmatskoj struji u SKH-u i sudjelovao u osnutku SDP-a. U vrijeme raspada Jugoslavije Tomac je na čelu reformskih snaga u SKH-u i zagovora stvaranje hrvatske socijaldemokracije. U jeku srbijanske agresije na Hrvatsku, u ljetu 1991., odazvao se pozivu predsjednika Franje Tuđmana u Vla- du demokratskoga jedinstva. U doba Domovinskoga rata obnašao je dužnost potpredsjednika Vlade demokratskoga jedinstva (1991. – 1992.), a kasnije je bio zastupnik u Hrvatskom saboru (1993. – 2003.) te potpredsjednik Hrvatskoga sabora (2000. – 2003.). Kao potpredsjednik te Vlade u svojoj naivnoj vjeri u moral politike međuna- rodne zajednice zagovarao je stvaranje Međunarodnoga suda za ratne zločine.

225 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Mislim da je upravo dr. Tomac kao član jednoga hrvatskog izaslanstva u New Yorku to i predložio UN-u, nu tada mu na njegov prijedlog predstavnici svjetske vlasti nisu ništa odgovorili. Odgovorili su tek kasnije stvaranjem Međunarodnoga kaznenog suda, nu ne za agresora i počinitelja ratnih zločina, nego za tzv. područje bivše Jugoslavije. Poslije trećesiječanjskih izbora 2000. godine Tomac je opet na vlasti i u vladi. Unatoč tomu u jednom je intervjuu u Hrvatskom slovu govorio kako mu je otac kao domobranski šef intendanture za Slavoniju pomagao potkraj rata i partizanima. No oni su ga zauzvrat nakon završetka rata poslali u logor u Kovin na jugu Banata. Očito zbog svojih sve izraženijih domoljubnih stajališta i želje za reafirmaci- jom hrvatske samostalnosti i suverenosti dolazi u sukob s većinom članstva svoje stranke, kao i vodstvom, koje je optuživao za neoboljševizam, služenje protuhr- vatskim inozemnim središtima moći i demoralizaciju cijele zemlje, praćenu po- tiranjem hrvatskoga identiteta i servilnošću prema eurokratima. Osnovne točke prijepora bile su status Domovinskoga rata, odnos prema Međunarodnom sudu u Haagu i položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sukob je kulminirao posebice s koalicijskom partnericom i tadašnjom ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić. Ujesen 2003. napušta SDP, a 2004. utemeljuje zajedno s Jerkom Zovakom stranku HSD – Hrvatski socijaldemokrati, političku stranku lijevoga usmjere- nja, nacionalne orijentacije i egalitarnoga socijalnog programa. Od 2004. Tomac objavljuje tekstove u tjedniku Fokus. Sjećam ga se kako u jednoj od sobica redakcije tajnici diktira svoje tekstove. Nisam previše držao do njegovih stajališta, poglavito zbog odnosa prema hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini, kao i njegove suradnje s bivšim slovenskim komunistom Cirilom Ribičičem, koji je tužiteljstvu Haškoga suda radio ekspertizu za optužnicu hrvatske politike u BiH. Nu kad je Tomac briljantno raskrinkao laži i podvale svjedoka haškoga tuži- teljstva, a poglavito one tadašnjega predsjednika Hrvatskoga helsinškog odbora Žarka Puhovskoga, što je ubrzo odbacivanjem lažne optužnice protiv hrvatskih generala potvrdio i Haški sud, Zdravka Tomca i njegove argumente nedvojbeno je trebalo uvažiti i poduprijeti. Na predsjedničkim izborima 2009. – 2010. sudjeluje u kampanji Miroslava Tuđmana, a u drugom krugu podupire Milana Bandića. Na parlamentarnim izborima 2011. priklanja se HDZ-u. Tomac svjedoči kako je u privatnom životu prošao preobrazbu od vjerski so- lidno odgojenoga dječaka, preko mladoga čovjeka duboko involviranoga u ate- istički marksistički svjetonazor do čovjeka koji je ponovno prepoznao katoličku vjeru u kojoj je bio odgojen. Kao zauzeti publicist objavio je tridesetak knjiga o političko-povijesnim i me- moarsko-biografskim temama, u kojima uglavnom pokušava raskrinkati tran- sformaciju bivših komunista u tranzicijskim poslijesocijalističkim društvima, koji su novu misiju pronašli u globalističkim idejama.

226 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam Tako piše o manevrima i potezima prve hrvatske višestranačke vlade u kojoj je sudjelovao (1991. – 1992.), perfidnostima, zabludama i makinacijama svjetske politike u ratovima od 1991., velikosrpskim projektima, položaju Hrvata u ratnoj i poratnoj Bosni i Hercegovini, ulozi Franje Tuđmana u novijoj hrvatskoj povijesti. Najintrigantniji su mu spisi s memoarskom notom koji se čitaju kao kronika stvaranja hrvatske države i borbe protiv srpskoga imperijalizma u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Premda je tijekom devedesetih godina bio izrazito kritičan prema Tuđmanovoj politici, Tomac je postupno tijekom godina i sam dolazio na Tuđmanova stajališta. Osim danas nevažnih desetak knjiga iz preddržavnoga razdoblja, Tomac je, uz ostalo, objavio i knjige Iza zatvorenih vrata (1992.), Tko je ubio Bosnu? (1994.), The struggle for the Croatian state: through hell to democracy (1993.), Paukova mreža balkanskog krvnika (1994.), Milošević muss besiegt werden (1995.), Kako se stvarala hrvatska država (1996.), Zagrebačka kriza (1997.), Zločin bez kazne (1999.), Prijepori o nacionalnom: u znaku mosta (2003.), Junak našeg vremena: razgovori s Markom Veselicom (2005.), Predsjednik: protiv krivotvorina i zaborava (2004.), Ponoćne misli (2005.), Predsjednik protiv predsjednika (2005.), Moj obračun s KGB-om: Komunizmom. Globalizmom. Bezboštvom: Tomac protiv Tomca (2007.), Tuđmanizam i mesićizam: predsjednik protiv predsjednika (2007.), Obraćenje: (od komunista do vjernika) (2008.), Hvalospjev ljubavi: kultura života nasuprot kulturi smrti (2010.), Memoari (2012.), Peta haaška kolona i njezine žrtve (2013.), Crveni predsjednik (2014.), Pobjednici i gubitnici (2015.), Sudbinski izbori – Oni ili mi (2015.), Hrvatski patriotizam (2017.), Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo (2017.) i Misli o vjeri i nevjeri (2017.).

Slavonski Brod

227 IN MEMORIAM Mate Kovačević

Preminuo športski komentator i publicist Fredi Kramer

Stariji se slušatelji vjerojatno sjećaju ugodno- ga baritona hrvatskoga športskog komentatora Fredija Kramera, koji je na tadašnjem Radiju Zagreb komentirao športske događaje, a posebno nogometne utakmice. Športski novinar, publicist i dužnosnik Fredi Kramer preminuo je u 89. godini 14. siječnja 2020. u Zagrebu. Kramer je toga dana u prijepodnevnim sati- ma posjetio Hrvatski sabor, gdje mu je nakon odlaska na izlazu iz zgrade pozlilo. U pomoć su mu pritekli službenici Straže Hrvatskoga sabora pa mu je pružena liječnička pomoć. Unatoč svim pokušajima reanimacije koju je započela Fredi Kramer saborska liječnica i nastavilo medicinsko oso- blje hitne pomoći Kramer je preminuo. Rođen je 9. srpnja 1931. u Zagrebu, gdje je stjecao školsku naobrazbu te studirao na Pravnom fakultetu. Novinarstvom se bavio od 1956., a od 1961. zaposlen je na Radiju Zagreb (HRT) kao novinar suradnik. Bio je urednik (1963. – 67.), izvjestitelj (1968. – 72.), komentator (1973. – 98.) te pomoćnik glavnoga direktora od 1998. do umirovljenja 2000. U športskome novinarstvu pisao je o atletici, tenisu, nogometu te zimskim športovima. Obnašao je različite dužnosti u Zagrebačkome nogometnom pod- savezu, Hrvatskome teniskom savezu, Hrvatskome nogometnom savezu i u za- grebačkome Dinamu. Izvješćivao je s osam ljetnih i s osam zimskih olimpijskih igara, s dva konti- nentalna prvenstva u atletici, s po sedam svjetskih i europskih stolnoteniskih summita. Fredi Kramer je napisao scenarij za film “Stoljeće hrvatskog nogometa”. Bio je urednik revije Dinamo od 1958. godine te urednik Almanaha grada Zagreba od 1963. do 1978. godine. Uredio je više Dinamovih monografija. Zajedno s Mladenom Klemenčićem uredio je i Nogometni leksikon Leksikografskoga zavoda “Miroslav Krleža”.

228 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam

U časopisu Povijest športa pisao je uglavnom o tenisu i nogometu. Kramer je bio i jedan od osnivača revije Te nis, koja je počela izlaziti 1978. godine. U Dinamu bio je odbornik Upravnoga i Izvršnoga odbora. U prosincu 2010. godine bio je među poticateljima teze po kojoj je Dinamo sljednik nekadašnjega nogometnog kluba Građanski, po čemu je klubu nadne- vak osnutka s 1945. premješten na 1911. godinu. Napisao je više knjiga, među kojima su Desetljeća našeg tenisa (1973.), Hrvat- ski nogometni savez (1912. – 1992.) (1992.), Hrvatski tenis (1997.), Hrvatska: Davis Cup (2007.), Stjepan Bobek-Štef: Nogomet je moj život (2008.), Svi Dina- movi predsjednici (2008.), Zagrebački olimpijci (2011.) Uredio je više športskih almanaha te pet monografija o Dinamu. Naime, Kra- mer je bio suurednik svih almanaha NK-a Dinamo od 1945. do 1960., glavni i odgovorni urednik svih monografija Dinama od 1945. do 1975. godine te glavni urednik Sportskoga almanaha Zagreba (1963. – 78.). Uređivao je Vjesnik Nogometnog kluba Dinamo (1957. – 75.) i reviju Dinamo (poslije HAŠK Gra- đanski, N.K. Croatia, 1984. – 2004.). Kramer je uredio Plavi salon i središnju ložu maksimirskoga stadiona. Jedan je od inicijatora stvaranja novoga Dinamova grba s hrvatskim obilježjima 1970. godine. Od 1984. godine redovito je na godišnjoj bazi organizirao susrete Di- namovih generacija. U časopisu Povijest športa objavljivao je članke o HAŠK-u, hrvatskim teni- sačima, olimpijskoj ideji u nas i u svijetu, sportu Židova u nas, ulozi HSS-a u hrvatskom sportu. Krišom je nabavljao ulaznice Franji Tuđmanu, s kojim se družio obiteljski. “Nije smio na tribinu u onim olovnim vremenima, pa sam kartu nabavljao i do- stavljao na razne načine”, pripovijedao je podsjećajući kako su ga s Franjom sredinom pedesetih upoznali – Ivan Šibl i Većeslav Holjevac. Posebno mi je ostao u sjećanju kada me nazvao neposredno nakon predstav- ljanja Zbora narodne garde na svečanoj smotri 28. svibnja 1991. na stadionu NK-a Zagreb u Kranjčevićevoj ulici i pozvao da preuzmem svoju počasnu ula- znicu na stadion u Maksimiru.

Franjo Tuđman i Fredi Kramer (Izvor: Portal ZG_magazin, https://zg-magazin.com.hr/fredi-kramer-milicija-je-uistinu-pokusala- zaustaviti-nalet-navijaca-crvene-zvezde/

229 IN MEMORIAM Ennio Stipčević

Hvala, maestro!

Vladimir Kranjčević rodio se 21. studenog 1936. u Zagrebu, a nakon duge i teške bolesti preminuo je u Odri 9. veljače 2020. Kad su me- diji stali prenositi tužnu vijest, zatekao sam se, kao zasigurno i svi drugi koji su maestra Kranjče- vića poznavali, u nevjerici. Znalo se da se maestro Kranjčević već prije nekoliko godina povukao iz javnoga života, nije više dirigirao, nije ni davao intervjue. Povukavši se u dom za starije osobe u Odri u Turopolju, nedaleko na jug od Zagreba, maestro je posljednjih mjeseci primao samo rijet- Vladimir Kranjčević ke posjetitelje… Pa ipak je vijest o smrti dragog maestra sve iznenadila. Teško mi je u ovom tekstu pribrati i opisati mnogobrojna svoja sjećanja, osjećaje, osobna iskustva što sam ih tijekom dugogodišnjega poznanstva, još od mojih studentskih dana na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, dijelio s dragim maestrom. A upravo tako su ga nazivali znanci i prijatelji. Pripremajući ovaj prigodni tekst, a i slušajući i čitajući pozdravna slova drugih, posežući pritom za uobičajenim referentnim publikacijama, leksikonima, enciklopedijama, internetskim stranicama, postalo mi je u jednom trenutku jasno da će nešto vrlo bitno u životu toga posvema osobitoga čovjeka vjerojatno ostati nepoznato i nepronično mlađim naraštajima, onima koji tek ulaze ili koji će tek ući u svijet glazbe. Jer, ono što je resilo maestra Kranjčevića i ujedno ga razlikovalo od tolikih drugih dirigenata jest nezaboravna duhovitost, gotovo ležernost, koja je, međutim, uvijek imala za podlogu nevjerojatnu pedantnost, minucioznost, perfekciju. Dragi maestro bio je uvijek spreman nesebično dijeliti svoje enciklopedijsko znanje o glazbenoj umjetnosti. Upravo zbog te svoje darežljivosti bio je omiljen među glazbenicima, umjetnicima uposlenima u orkestrima i zborovima, profesionalcima koji su navikli slušati dirigente i poštovati njihove zahtjeve. Vladimir Kranjčević, kao rijetko koji drugi dirigent, pristupao je glazbenicima kao kolegama, ravnopravnim sudionicima na probi ili koncertu, pa čak i kao prema prijateljima.

230 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam Ostalo je upisano u referativnim publikacijama da je Vladimir Kranjčević diplomirao klavir u Zagrebu 1961. u klasi Ladislava Šabana te potom da je primao privatnu poduku iz dirigiranja kod mnogih domaćih i stranih dirigenata. Studij dirigiranja magistrirao je 1980. na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu (V. Ilić). Od 1960. nastavnik je na zagrebačkim osnovnim i srednjim školama te Muzičkoj školi “Vatroslav Lisinski”, od 1978. predavao je dirigiranje na Muzič- koj akademiji (redoviti profesor od 1995., professor emeritus od 2014.). Bio je jedan od utemeljitelja, umjetnički voditelj (1971. – 1993.) i ravnatelj (1994. – 2006.) glazbenoga festivala Varaždinske barokne večeri. K tome, bio je ravnatelj Opere HNK-a u Zagrebu (1994. – 2002.). Dirigirao je mnogim zborovima i orkestrima (Akademski zbor “Ivan Goran Kovačić”, Zbor i Orkestar Radio-televizije Zagreb i dr.) te gostovao u nizu europskih, azijskih i američkih zemalja. Repertoar mu pretežito obuhvaća djela baroka, klasicizma i romantizma te suvremenu zborsku glazbu. Dobio je brojne nagrade i priznanja, među ostalima Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo (2016.). Osobito uspješan bio je Kranjčević kao zborski dirigent. Za njegova mandata “Ivan Goran Kovačić” izrastao je u jedan od ponajboljih amaterskih zborova, uz ansambl Zagrebački solisti bio je uistinu jedini svjetski, kako se to danas voli reći – brand. Ono što se rijetko spominje jest podatak da je Kranjčević svoju solističku vrlo perspektivnu pijanističku karijeru bio prisiljen nedugo nakon diplome napustiti jer je nesretnim slučajem doživio puknuće šake. Prof. Šaban, koji je i sâm bio doživio sličnu nesreću s lomom jednoga prsta, pa se bio okrenuo glazbenoj arhivistici, organologiji i glazbenoj historiografiji, Kranjčeviću je pomogao da prebrodi krizne dane, podržavao ga je i poticao u nastojanjima da se posveti diri- giranju, i to do te mjere da mu je poklonio cjelokupnu svoju privatnu knjižnicu džepnih orkestralnih partitura, navodno preko 300 svezaka. Sâm je Kranjčević tu epizodu znao pripovijedati, ne skrivajući nježnu zahvalnost prema prerano preminulom profesoru Šabanu. Naposljetku, moram se vratiti na Varaždinski barokni festival. Taj je festival u doba Kranjčevićeva ravnateljstva dosegnuo znatan međunarodni ugled. Treba istaknuti da je Kranjčević poticao na suradnju na baroknim večerima domaće muzikologe, omogućavao im je da za potrebe toga festivala izvlače iz arhivske prašine nepoznata djela starih hrvatskih skladatelja, transkribiraju ih i učine do- stupnima za suvremeno izvođenje. U tom smislu već su dijelom domaće glazbene historiografije postali koncerti što su ih zajedno priređivali muzikolog Lovro Županović i maestro Kranjčević, a ostat će ubilježeni i koncerti s djelima starijih, baroknih hrvatskih skladatelja, što smo ih za potrebe festivala priređivali pokojni maestro Saša Britvić i ja. Do tih koncerata nikada ne bi došlo da nije bilo presudnoga impetusa maestra Kranjčevića. Posljednjih godina uključili su se i najmlađi naraštaji muzikologa, no, nažalost, bez podrške kakvu je znao osigurati dragi maestro… Što su pak meni osobno značili ti koncerti, održavani u Varaždi- nu, teško mogu riječima iskazati. Suhoparni enciklopedijski članci bilježe ono što je moguće zabilježiti. Ostalo je šutnja.

231 IN MEMORIAM Nikica Gilić

Svjetska klasa. Vatroslav Mimica

(Omiš, 1923. – Zagreb, 2020.)

Odlazak filmskog (ili književnog, glazbenog, slikarskog…) velikana često je povod za velike i tužne riječi, i zato što je tako uobičajeno, i zato što je opus preminuloga umjetnika budio duboke i jake osjećaje. No, kod Vatroslava Mimice stvar je nešto složenija. U čitavoj se umjetnosti 20. stoljeća neće naći velik broj usporedivih velikana. Bavio se on, istina, i kritikom i publicisti- kom, bio je i ravnatelj Jadran filma, no golemi je trag ostavio prvenstveno kao jedan od najvažni- jih hrvatskih filmskih umjetnika. Prije svega, ri- ječ je o iznimnom velikanu modernizma: krajem 1950-ih dokazao se, uz Dušana Vukotića, kao Vatroslav Mimica jedna od najvažnijih umjetničkih osoba Zagre- bačke škole crtanog filma, a kada se nakon fascinantnog opusa u animaciji vratio igranom filmu, Mimica je postao jedan od najcjenjenijih predstavnika modernizma i novoga filma ne samo u Hrvatskoj nego u čitavoj Jugoslaviji. Zanimljivo, hrvatska je filmska historiografija u nekim razdobljima čak i zanemarila važnost ovoga opusa, no negdje od kraja 20. stoljeća polako se gradi suglasje o Mimi- činoj veličini, potvrđeno, uostalom, i u svim prikazivanjima njegovih filmova stranim publikama. Neobična je osobina svih kultura da svoje najvažnije radni- ke uspijevaju katkada ne vidjeti čak i kada su natprirodne veličine, no Mimičini su filmovi previše moćni da ih se na dulje vrijeme zanemari. Srećom, premda je prestao režirati još 1980-ih, Mimica je doživio ponovno priznanje svoje vrijednosti (nagradom društva kritičara za životno djelo, središ- njim mjestom u velikoj retrospektivi hrvatskoga filma u Francuskoj, pozornošću javnosti, retrospektivom na Animafestu i tako dalje), a s vremenom je, uz moder- nistička istraživanja, filmologija počela sve više cijeniti i žanrovsku komponen- tu njegova stvaralaštva. Odakle početi? Nakon (smatra se, prilično uspješnoga) izleta u rukovodeće poslove u kinematografiji Mimica ispunjava svoje snažnije, artističke porive i režira prvi cjelovečernji film U oluji (1952.), kriminalističku melodramu neobično uvjerljive ekspresivnosti za ono vrijeme domaćega filma,

232 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam vjerojatno obilježenu utjecajem meksičkoga populističkog filma, s proplamsaji- ma erotike vidljivim čak i danas, kada se kultura potpuno promijenila i liberalizi- rala u prikazu tih aspekata čovještva. Montažne strukture, kadrovi mora i obale te slika Mije Oremović, jedne od najvećih glumica hrvatskoga filma, i danas se pamte, premda se u tom filmu još vidjelo i učenje i traženje najboljih rješenja, a kriminalistički aspekt priče nije bio toliko uspješno formiran. Potom Mimica re- žira Jubilej gospodina Ikla (1955.), film naslonjen na tradiciju slapstick-komedije (konvergentno istodobnom opusu velikoga Jacquesa Tatija), na trenutke prilič- no moderan, premda previše oslonjen na konvenciju sna u kojem je sve dopušte- no. A potom kreće pravi autorov kreativni uzlet – u svijet animacije. Koscenarist Vukotićeva Cowboya Jimmyja (1957.) i Kostelčeve Premijere (1957.), Mimica je redatelj i scenarist Strašila (1957.), gdje se još itekako vide tragovi prethodne, diznijevske faze u zagrebačkoj animaciji, a potom započinje svoju vrhunsku seriju. Zanimljivo, bio je jedini predstavnik Zagrebačke škole animacije koji nije svojom rukom crtao, ali je kao scenarist i redatelj ostavio toliko snažan trag i stekao toliki ugled da su i drugi autori rado radili prema njegovim scenarijima, a njegovi su suradnici (Aleksandar Marks i Vladimir Jutriša) kasnije u svojim projektima itekako nastavljali na temeljima koje im je sagradio Mimica. Istinski filmski intelektualac, koji poznaje i druge umjetnosti, nadah- njuje se njima, ali razmišlja filmski i likovno, u pokrenutim bojama, linijama i oblicima. Remek-djela Zagrebačke škole – Happy end (1958.), Samac (1959.), Inspektor se vratio kući! (1959.) i Mala kronika (1962.) s jedne su strane ušli u kanon svjetske animacije zahvaljujući veličanstvenoj inovativnosti likovnoga izraza. Mimi- ca koordinira najbolje crtače i animatore Zagreb filma u oslobađanju perspektive, pokreta, pa i likova svih dotadašnjih okvira, stvarajući i nove vrste filmskoga (odnosno animiranoga) ritma. Ova je poetika pripomogla da naša animacija nadmaši sve svoje uzore i inspiracije (poput velikana američkoga studija UPA) te zauzme središnje mjesto u svjetskim promišljanjima novih putova u ovoj umjetnosti. S druge strane, navedeni i drugi animirani filmovi Vatroslava Mimice otvaraju putove egzistencijalističkih promišljanja, zapitanosti o suvremenom pojedincu u svijetu, na čemu će se dijelom graditi i kasniji igranofilmski ugled ovoga velikana pokretnih slika. Je li ondašnja Jugoslavija bila ta visokotehnologizirana, bučna, užurbana, otu- đujuća zemlja kakvu su sugerirali mnogi Mimičini filmovi (pa i djela drugih velikana Zagrebačke škole)? Sasvim sigurno nije – modernizacija i industrijalizacija nisu još dotle stigle. No, Mimica u ovoj fazi svoga rada ne gleda svijet koji ga izravno okružuje, već je njegovo istraživačko oko okrenuto s jedne strane prema unutra, a s druge strane prema gore, u sfere visokih ideja, pa su ti filmovi i prepo- znavani kao vrhunska ostvarenja diljem svijeta, gdje god je ideja modernosti imala plodno tlo. Misli globalno, djeluj lokalno, kao da je bila Mimičina maksima. S druge strane, forma je uspješno istraživana u njegovu opusu na sve zamislive načine, pa je i kratki igrani film Ženidba gospodina Marcipana (1963.) svojom vizualnom razigranošću usporediv s najboljim animiranim ostvarenjima Zagre- bačke škole. No, sada dolazi vrijeme Mimičinih cjelovečernjih igranih trijumfa.

233 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Prometej s otoka Viševice (1964.), vizualno fascinantan i na trenutke ekspe- rimentalan, otvara teme kojima se jugoslavenski film rijetko bavio, premda su ulazile u ondašnju književnost i medijske rasprave, a ostvario je sjajan prikaz različitih vremenskih razina, kao i stvarnih prizora i onih obilježenih sjećanjem i maštom, čemu je kamera velikoga direktora fotografije Tomislava Pintera nedvojbeno dala svoj doprinos. Trijumf Prometeja u Puli, uspjeh kod kritike (u Puli je dobio čak i nagradu publike za ovo neobično ostvarenje) otvorio je Mimici još širi put za nastanak velike modernističke trilogije, povezivane ponajviše istraži- vačkim htijenjem, ali i uklapanjem velikih tema suvremene svakodnevice u opća pitanja o čovjeku i njegovim granicama. Drugi film ovoga ciklusa, Ponedjeljak ili utorak (1966.), uronjen je u zagrebač- ku svakodnevicu, ali prikazuje junaka opsjednuta traumama djetinjstva i rata, nesposobna snaći se u svakodnevnim problemima (posao, ljubav, roditeljstvo, razvod, stambeno pitanje…). Prožet slikama i zvukovima svih ondašnjih medija (televizija, radio, tisak, filmska kamera i slika, animacija), film ulazi dublje u svijest i podsvijest junaka od Prometeja, pa su usporedbe Mimičina prosedea s književnom tehnikom struje svijesti bile i česte i potpuno opravdane – i po formi i po vrijednosti. No, u zadnjem filmu “trilogije” Mimica ne ulazi još dublje u svijest, već se autorski odmiče, pronalazi novi put. Taj film prikazuje prirodu, ljude i kulturu (kamen Trogira, slike, knjige…) s distance, kako bi istražio kako čovjek živi, kako bi postavio pitanje odakle dolazi zlo rata i fašizma, pokušao objasniti što razdvoji ljude u povijesnim kovitlacima. Nasuprot mogućim i čestim političkim tumačenjima rata, Mimica istražuje dublje pitanje rata i mržnje kao sastavnoga dijela ljudske prirode, odustajući i od junaka i od usredotočenosti filma na materijalno. Kamenim ulicama odjekuju neobični koraci Pjera, koji je postao ubojica, izborom ili iz unutarnje nužde, te se pitamo i o kršćanskoj simbolici, koja nije čest Mimičin autorski izbor, a ovdje je nježno utkana u fascinantnu priču o mržnji koja je, recimo, uzela oblik fašizma, a drugom će prilikom postati nešto drugo. I tako se mediteranski modernizam ovog velikana razlio po kinoplatnima na način koji publika možda i nije mogla više pratiti, ali je umjetnost Vatrosla- va Mimice time zapečaćena kao temeljni kamen razumijevanja hrvatske filmske povijesti. A onda se ovaj velikan okrenuo ili, preciznije rečeno, ponovno vratio žanru. Kroz skoro čitavu igranofilmsku karijeru, žanrovsko je veoma često prisutno i važno u Mimičinu opusu. Raniji cjelovečernji filmovi, U oluji i Jubilej gospodina Ikla, koriste elemente melodrame, trilera i komedije (kritičar Damir Radić čak U oluji naziva prvom hrvatskom melodramom, što je pretjerano ako se prisjetimo i nijemofilmskoga razdoblja). Velika modernistička trilogija, barem u filmovima Prometej s otoka Viševice i Ponedjeljak ili utorak može se shvatiti prožetom snaž- nim elementima drame, a dramom se mogu nazvati i Hranjenik (1970.), mračna priča o ljudima koji u logoru gladuju i smišljaju paklene planove definirane njihovom strašnom sudbinom, i Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978.), koji prikazuje veoma zorno kako nezadovoljstvo bivšega borca suvremenim svijetom (Socijalizmom? Ljudskom prirodom? Teško se opredijeliti…) može dovesti i do

234 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam eksplozivnih rješenja. Tematizirajući i stare ratnike i njihovo okružje, Posljednji podvig je sasvim izvan uobičajenih priča o subverzivnosti nekih ondašnjih filmova, ali s veoma ozbiljnim reperkusijama ako gledatelj ozbiljno promisli ono što je vidio, a prateća kamera koja u središte prizora stavlja Pavla Vuisića ne može ne potaknuti na ozbiljna promišljanja. No, najvažniji je u ovom kontekstu ipak bio Događaj (1969.), prvi cjelove- černji film nastao nakon modernističkoga vrhunca, koji se u velikoj mjeri doima kao triler, prema kraju priče i kao horor. Djed (Pavle Vuisić, jedan od omilje- nih Mimičinih glumaca) i unuk (Sergio Mimica, autorov sin, glumac i učenik u poslu režije) nalaze se u životnoj ugrozi i djed se, naravno, žrtvuje da bi spasio unuka. No, sukob djeda i dvojice pljačkaša fascinantna je borba u blatu, sasvim objašnjiva i dubljim životinjskim porivima i ljudskom prirodom, gdje se fizički i glumački fantastično nose tri velikana – uz Vuisića, tu su i Fabijan Šovagović i Boris Dvornik kao negativci (a to nije prvi put da je simpatičnoga Dvornika Mi- mica obukao u ruho zla). Kako taj film završava, kako se raspliće, nema potrebe ovdje prepričavati (narativno razrješenje može se smatrati inovacijom, koju su se rijetki u nas usudili slijediti), no tragika i emocije sasvim su osjetljive i danas, a apsurd prikazanih zbivanja zapravo je prilično vjerno oslikao neke aspekte stva- ralaštva Antona Pavloviča Čehova, čijom je pripovijetkom film inspiriran. Danas se cijene i Mimičina izrazito spektakularna ostvarenja, sasvim kompatibilna s povijesnim filmovima (Seljačka buna 1573. iz 1975. i Banović Strahinja iz 1981.), u kojima je istražena mogućnost moderne interpretacije povijesnih mitova (Gupca i Seljačke bune u prvom, braće Jugovića i borbe Srba s Osman- lijama u drugom filmu, klasičnih elemenata, modernih detalja, naturalističkih prikaza smrti seljaka i boraca na srpsko-turskoj međi). Žanrovski gledano, bogat je to opus. Možemo slobodno reći, uostalom, da je animirani film Kod fotografa (1959.) u velikoj mjeri prepoznatljiv kao komedija, dok modernistički klasik In- spektor se vratio kući! koristi jasno uočljive strukture detektivskoga žanra – od junaka detektiva, preko ikonografije i tipičnih scena, poput onih u baru (gdje pjeva fatalna dama), do drugih elemenata priče. Važnim se čini da Mimica, kao pravi filmski profesionalac, u Italiji radi kao (nepotpisan) redatelj filma Sulej- man Osvajač/Tvrđava Samograd (1961.), prilično klasičnoga žanrovskog ostvarenja, odnosno povijesnoga spektakla, veoma popularnoga žanra bogate tradicije u toj državi, što će mu vjerojatno koristiti u kasnijim filmskim projektima. Bilo mu je nuđeno i da ostane na zapadu, no njega je zanimao autorski film, u kojem će imati potpunu kontrolu. Sve to skupa, kao i drugi filmovi koje je režirao, te scenariji koje je drugima pisao, samo pokazuje da je dugovječni velikan s razlogom bio stekao onakav status 1950-ih i 1960-ih. Uvijek je smiješno uspoređivati nova i prošla vremena kako bi se došlo do uvijek istoga zaključka kako su prošla vremena nepovratna. Ali, ovdje nema mjesta smijehu. Veličinu u filmskoj i animacijskoj umjetnosti kakvu smo nedavno izgubili u Mimici teško ćemo ponovno doseći jer takvih veličina ni u svijetu nema puno.

235 IN MEMORIAM Mate Kovačević

Preminuo je Dubravko Jelčić

U petak, 28. veljače, otišao je tiho, kako je, uostalom, i živio. Književnik i književni povjesničar Jelčić bio je u jednom od najsjajnijih razdoblja hrvatske povijesti i zastupnik u Hrvatskom dr- žavnom saboru te redoviti član HAZU-a, član Matice hrvatske i jedan od pokretača Matičine edicije Stoljeća hrvatske književnosti, u kojoj je, zahvaljujući upravo njemu, objavljen izbor iz djela cijeloga niza prešućenih i prognanih hrvatskih književnih velikana. Rođen je 6. studenoga 1930. u Požegi. Oca je izgubio u bespućima hrvatskih križnih putova, a Dubravko Jelčić zbog širenja protukomunističkih letaka jugoslavenski komunistički režim osudio ga je 1945. kao maloljetnika na 18 mjeseci zatvora. Kaznu je izdržavao u logoru Stara Gradiška. Diplomirao je 1956. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1974. doktorirao disertacijom o Josipu Kosoru i autohtonosti ekspresionizma u hrvatskoj književnosti. Od 1956. do 1960. bio je srednjoškolski profesor, dramaturg Hr- vatskoga narodnog kazališta u Osijeku, potom opet profesor u Travniku, a od 1960. do 1993. asistent, viši znanstveni suradnik i znanstveni savjetnik u Insti- tutu (kasnije Zavodu) za književnost HAZU-a. Za redovitoga člana HAZU-a u Razredu za književnost izabran je 1992., a od 1983. bio je član suradnik. Od 1998. do 2003. bio je tajnik Razreda za književ- nost, a od 2004. do 2010. član Predsjedništva HAZU-a. Bio je i urednik Akade- mijina časopisa Forum. Od 2010. do smrti bio je voditelj Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Požegi. Dubravko je bio i zastupnik HDZ-a u Zastupničkom domu Hrvatskoga dr- žavnog sabora od 1995. do 1999. Od 1990. do 1992. bio je potpredsjednik Ma- tice hrvatske. Kao književnik, znanstvenik, publicist, bibliograf i urednik objavio je više stotina znanstvenih, stručnih i literarnih radova, od kojih je većina skupljena u tridesetak samostalnih knjiga. Važnija su mu djela August Šenoa njim samim (1966.),

236 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam

Hrvatski narodni i književni preporod (1978.), monografije o hrvatskim književ- nicima objavljene 1984.: Šenoa, Kranjčević, Matoš, Preporod književnosti i književ- nost preporoda (1993.), Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne (1997. i 2004.), Hrvatski književni romantizam (2002.), 100 krvavih godina: XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti: eseji, polemike, epigrami (2004.) te Hrvatska književnost i pravaštvo (2011.). Objavio je i nekoliko knjiga uspomena, zbirku poezije Poraz pobjednika (1962.) te roman Strah: igre jave i sna (1994.). Bio je urednik knjižnice “Izbor” u Nakladnom zavodu Znanje, gdje je izme- đu ostalog u doba hrvatskoga proljeća uredio ciklus knjiga Hrvatska politička misao XIX. i XX. stoljeća (1970. – 1971.). Bio je urednik biblioteke “Vijenac” u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, u kojoj je izdano oko 40 djela hrvatskih i stranih klasika (1979. – 1989.). Uredio je nekoliko svezaka u kritičkim izdanjima sabranih djela Tina Ujevića, Antuna Gustava Matoša, Vladimira Nazora i Antuna Branka Šimića. S Krstom Špoljarom uredio je izabrana djela Augusta Šenoe u 12 svezaka i uz njih sastavio dosad jedini zbornik kritičkih radova o Šenoi (August Šenoa u očima kritike, 1978.), kao i izabrana djela Tina Ujevića i uz njih enciklopedijsku panoramu Ujevićevih ideja (Opojnost uma, 1986.; drugo izdanje 2004.). Priredio je drugo i treće izdanje knjige Misli i pogledi A. G. Matoša (1988., 2004.), dopunivši prvo izdanje koje je 1955. priredio Mate Ujević. Bio je izvršni, a zatim i glavni urednik edicije Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti, u kojoj je priredio i uvodnim esejima popratio Književna djela Ante Starčevića (1995.), Pripovijetke/Ratno roblje, Ognjište I. i Ognjište II. Mile Buda- ka (1995.), Izabrana djela Vladimira Kovačića i Vinka Nikolića (1997.), Izabrane političke spise Eugena Kvaternika (1998.), Izabrane političke spise Milana Šufflaya (2000.), Izabrane političke eseje i Izabrane književne i političke eseje Vinka Kriš- kovića (2003.), Izabrana djela Antuna Nizetea (2004.) te Izabrane književne i političke spise Josipa Jurja Strossmayera (knjiga I., 2005., knjiga II., 2006.). Na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu predavao je kolegij Hrvatski nacionalni identitet. Godine 2016. dobio je Nagradu “Vladimir Nazor” za ži- votno djelo. Dubravko će posebno biti upamćen po “okviru za hrvatsku književnu cjelovitost”, odnosno po svojoj Povijesti hrvatske književnosti. Naime, on će prvi bez ideoloških i okupacijskih ograda progovoriti o hrvatskoj književnosti koja se u sklopu stare zapadnoeuropske kulture razvijala gotovo cijelo jedno tisućljeće. U njoj je, osim temeljnih podataka o pojedinim književ- nim razdobljima i auktorima, dao vlastitu prosudbu književnih djela u sklopu nacionalne književnosti. Dubravko je hrvatsku književnu cjelinu prepoznao, istražio, strukturirao, ocijenio i utjelovio kao sintezu nacionalnoga književnog duha, koji uza sve vanjske utjecaje na kraju ipak očituje književno-umjetnički i jezični duh naroda u kojem je ta književnost ponikla. Nije se zadržavao na pukoj kronologiji, premda je i ona po naravi stvari dostatno zastupljena, nego je već od prve stranice zalazio dublje u pozadinu svake ozbiljnije književne pojave. Jelčićeva cjelovitost književne povijesti ponajprije podrazumijeva proučava- nje književnih pojava, auktora i djela svih hrvatskih književnika na hrvatskom

237 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 državnom i etničkom prostoru, bez obzira na njihovu tadašnju političku i dr- žavnopravnu razjedinjenost, a u novije vrijeme i na njihove ideološke protimbe pa čak i svojevrsno optiranje prema drugim jezicima i književnostima. Tako je, osim jezičnoga kriterija, u sklopu Jelčićeve hrvatske književnosti uvršten i znatan dio auktora po nacionalnoj pripadnosti, čija djela pokadšto, premda pisana stranim jezikom, tematiziraju hrvatsku zbilju. Jelčić u sumnju dovodi i dogmu o ćirilometodskoj tradiciji hrvatske pismenosti i otvara mogućnost da su Sveta braća od Hrvata preuzela pismo i prilagodila ga svojim misionarskim potrebama među slavenskim narodima. Dubravko i latinskoj dimenziji hrvatske književnosti otvara prostor i zaklju- čuje kako je hrvatska književnost već u srednjem vijeku tropismena (glagoljica, hrvatska ćirilica, latinica) i trojezična (staroslavenski, hrvatski i latinski). U sklopu barokne književnosti Jelčić je obradio i hrvatsku alhamijado-knji- ževnost, odnosno književnost pisanu arabicom na hrvatskom jeziku, a riječ je o udjelu u nacionalnoj književnosti hrvatskih muslimana. Novost je u Jelčićevoj sintezi i pristup hrvatskom romantizmu, koji je zbog hrvatskoga političkog položaja svojevrsna književno-politička posebnost. Posebnu pak vrijednost ima studija o hrvatskom književnom realizmu jer je on dotad uglavnom zbog političkih razloga bio zanemarivan, a prvi je u predre- alističkom razdoblju upozorio na književno djelo Ante Starčevića. U svoju sintezu uključio je i književnost u izbjeglištvu, književni policen- trizam, hrvatske književnike u susjednim zemljama. Koliko je novost Jelčićev pristup hrvatskom realizmu, toliki je i njegov doprinos istraživanju međuratne književnosti jer kritički progovara o Miroslavu Krleži. Prvi put u sklopu ozbilj- ne književnopovijesne raščlambe obrađena su velika hrvatska književna imena poput Budaka, Andrića, Krleže i Ujevića s njihovim udjelima u hrvatskoj knji- ževnosti. Posebnu vrijednost, premda tek na informativnoj razini, ovom poglavlju daje studija koja raščlanjuje raskole u hrvatskoj književnosti. Posvećena je ponajprije nevjerojatnim hrvatskim književnim žrtvama jugoslavenske boljševičke revolu- cije, dok je u potpoglavlju o književnosti u izbjeglištvu u sklopu nacionalnoga književnog kanona vratio rukavac koji unatoč polustoljetnom egzilu nikad nije izišao iz sklopa hrvatske književne tradicije. Zahvat u cjelinu stvaralaštva, iz kojega ovaj put nisu potisnuti ni hrvatski knji- ževnici iz BiH, muslimanska komponenta hrvatske knjige, književnost nastajala na hrvatskom jeziku u susjednim državama, kao i nekad politički proskribirana pera te znatnim dijelom ocjena njihovih djela, daju Jelčićevu auktorskom djelu svehrvatsku važnost ispunjenu mnoštvom dotad manje poznatih ili nepoznatih informacija o pojedinim djelima i njihovim auktorima. U knjizi I jedni i drugi – Kroatološke teme – Eseji, kritike, komentari, sjećanja 1956. – 2014. pokazuje raskošni talent obogaćen životnim iskustvom, znanstvenom erudicijom i istraživačkim umijećem, a sve to skupa prožima silnom ljubavi prema hrvatskoj knjizi. Simbiotski odnos između hrvatske književnosti i Dubravka Jelčića trajao je više od sedam desetljeća pa hrvatska književnost svoga ponajboljeg sintetičara s punim pravom može zvati Dubravkom. U ovoj je

238 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam knjizi šezdesetak eseja o hrvatskim književnicima i književnosti u rasponu od Marulića do Aralice. Jelčićeve prosudbe, pogledi, ocjene i komentari imaju traj- nu vrijednost jer na njih gleda i kroz optiku rezonancije pa čitatelj, osim uvida u djelo, može pratiti i njegovu sudbinu. Tako piše o Marulićevu, Gundulićevu i Vitezovićevu značenju u hrvatskoj književnosti, Ivanu Velikanoviću i prostoru slavonske Hrvatske u predosmanskom razdoblju, Ljudevitu Vukotinoviću, Jagi- ćevim protuslovljima, književnom mjestu i ulozi bana Josipa Jelačića na temelju njegove poezije i dramskoga spjeva, književnom časopisu Vienac i Narodnim novinama, jezično iskrivljenim izdanjima Mažuranićeva Smail-age, Evgeniju Kumičiću, važnosti hrvatske književnosti u hrvatskoj povijesti XIX. st., A. B. Šimiću, Ivanu Dončeviću, Ivani Brlić Mažuranić, Kolarevima Hrvoja Hitre- ca, Marinkovićevu romanu Never more, prikazu novele Zvonimira Remete “Iz dnevnika”, prešućenim i krivotvorenim hrvatskim autorima – Ivi Lendiću, Mati Ujeviću, Ivanu Goranu Kovačiću, Lucijanu Kordiću i Mili Budaku, romanima o Domovinskom ratu – Naranče i mrtve ribe Mirne Šitum te Piše Sunja Vukovaru Miroslava Međimorca, Bleiburgu u hrvatskoj književnosti te hrvatskoj književ- nosti izvan domovine (1945. – 1990.), čime sintetizira dotadašnja istraživanja. Piše i o vlastitim iskustvima o dodiru s knjigama izvandomovinske Hrvatske i njihovoj sudbini neposredno poslije pada hrvatskoga proljeća i tijekom Domo- vinskoga rata. Kritika priređivaču Barčeve knjige Književnost Istre i Hrvatskoga Primorja, pisana potkraj šezdesetih godina, odnosi se na “regionalizaciju”, odnosno razbi- janje hrvatske književne cjelovitosti. Esej o Fabrijevu Vježbanju života figurira kako svojevrsni kontrapunkt o pitanju hrvatske cjelovitosti. Tu je i esej o poeziji Milivoja Slavičeka te kritika hrvatskoga prijevoda loše knjige austrijsko-srpskoga pisca Mila Dora, tekst o memoaristici Kocbekova rat- noga dnevnika, zapisu Ise Kršnjavija, Kulundžićevoj knjizi Atentat na Stjepana Radića te knjizi Bogdana Radice Hrvatska 1945., o dramatizaciji Šenoinih romana, odnosu kazališta i politike, Vladimiru Kovačiću i kazalištu te Dubravku Horvatiću, hrvatskim pjesnicima – Nikoli Milićeviću, Miroslavu S. Mađeru, Zlatku Tomičiću i Slavku Mihaliću te romanima Ivana Aralice – Ambra i Fukara. Studija “Hrvatska književnost i pravaštvo – Izvodi iz povijesti hrvatske knji- ževnosti, (Predrag Goll: Portreti književnika pravaša)” svojevrsno je ispravljanje nepravde prema nekoliko naraštaja hrvatskih književnika, ali i potvrda njihove vrijednosti u našem vremenu. Kao trajna vrijednost pravaštvo je uza sve poli- tičke brodolome 20. stoljeća neugašeno dočekalo obnovu hrvatske državnosti. Sam Stari je, podsjeća Jelčić, začetnik stekliškoga pravaškog stila, “koji se pribli- žava realističkom poimanju književnosti s jakim humorističkim nabojem i sati- ričnim akcentima”. Kao satiričar u feljtonima Pisma Magjarolacah nemilosrdno je izrugivao ljude bez karaktera i morala koji služe tuđinu, a svojim polemikama žučljivo je pobijao krivotvoritelje hrvatske povijesti i osporavatelje hrvatskoga jezika. Govorima pak u Hrvatskom državnom saboru pokazivao je kakav treba biti hrvatski političar te kako se boriti za interese vlastita naroda. Stranka prava, takva kakva je bila, naglašavao je Jelčić, bila je kao predodre- đena da odigra važnu ulogu u hrvatskoj politici, probudivši i trajno učvrstivši

239 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 hrvatsku nacionalnu svijest, a u jednom od prijelomnih razdoblja, ne samo svje- tonazorom nego i izražavanjem stvarnosti hrvatskoga života, oblikovala je i u estetskom pogledu specifičan stil hrvatskoga književnog realizma. Smatrao je kako je to stil poetskoga bunta, nemilosrdne, jezično tvrde, stroge, izvorne, moralno utemeljene kritičnosti i domoljubnoga zanosa, u kojem se smjenjuju i međusobno dopunjuju elementi romantizma i realizma te društve- no-kritičkoga naturalizma. Književni duh pravaštva pronašao je već kod Šenoe, koji je, premda politički sljedbenik đakovačkoga biskupa, kao pisac bio prvi i dosljedni realizator starče- vićanske koncepcije hrvatstva i Hrvatske. Tematsko-motivske i stilske elemente pravaškoga realizma, kroz prizmu kr- šćansko-islamskih odnosa, pronalazi i kod Janka Jurkovića, Luke Botića, Ivana Dežmana, u romanima Josipa Eugena Tomića. Posebno važnim smatrao je književno djelo Evgenija Kumičića. Njegovi natu- ralistički romani u sklopu pravaškoga stila dobivaju novu vrijednost, dok prizo- rima iz istarskoga života slika surove životne borbe, nu umjesto društvene kritike, ističe plemenitost hrvatskoga puka. U Kumičićevim povijesnim romanima, za razliku od ranije kritike, utvrdio je književnu i idejnu homogenost. Ante Kovačić je uz Starčevića bio jedini izraziti satirik hrvatskoga realizma, a roman U registraturi postao je kultno djelo toga razdoblja hrvatske književnosti. U stilu pravaške poezije, s puno sarkazma i hladne ironije svoju su poetiku gradili Silvije Strahimir Kranjčević te August Harambašić, koji je kao pjesnik pjevao o slobodi, ljubavi, optimizmu i otporu tuđinstvu. Pravaške motive, unatoč po- litičkom lutanju, nalazio je i u djelima Ksavera Šandora Đalskog, posebno ista- knuvši njegov posljednji roman Pronevjereni ideali. Zasade pravaštva pronalazio je i u djelima Josipa Kozarca, Vjenceslava Novaka te kod hrvatskih književnika iz Bosne – Edhema Mulabdića, Safeveta bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Muse Ćazima Ćatića i Ivana Miličevića. Upozoravao je i na pravaške utjecaje u djelima Ante Tresića Pavičića, Tugomira Alaupovića i Josipa Milakovića, a od pjesnika moderne i na Frana Galovića. Kao kruna književnoga stvaralaštva djelo je Antuna Gustava Matoša, koji je bio “najprominentniji književnik među pravašima i najeksponiraniji pravaš među književnicima”. U književno-političkoj publicisti podsjeća i na radove Frana Folnegovića, Hinka Hinkovića i Mihovila Pavlinovića te Milana Šufflaya i Mile Budaka, dok u raznorodnim djelima Miroslava Krleže i Augusta Cesarca ističe također ste- kliški i starčevićanski hrvatski duh. Ako ćemo Dubravka na književnopovijesnom polju pamtiti po sintezi nacionalne književnosti, onda ćemo ga posebice pamtiti po njegovoj publicističkoj knjizi 100 krvavih godina – XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti – Eseji, polemike, epigrami. Riječ je o jedinstvenoj analitičnoj knjizi u povijesti hrvatske političke kulture, u kojoj je sažeo hrvatsko 20. stoljeće. Upozoravao je kako je u Hrvat- skoj, unatoč stvaranju državne neovisnosti i veličanstvenim vojnim pobjedama, moguće opetovanje istovjetnih pogrješaka prošlosti i u stoljeću u koje smo za- gazili. Nitko prije njega nije tako jasno, razvidno sažeto i jezgrovito ušao u naše

240 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam političke zablude, koje su u sklopu velikosrpskih koncepcija, što svjesno, a što opet nesvjesno stvarali vodeći hrvatski ljudi kako bi vlastiti narod i njegovu ti- sućljetnu državnost izručili u ruke balkanskom divljaštvu. Smjelo i argumenti- rano upozoravao je na cijeli niz prijevara i obavještajnih smicalica u kojima je Hrvatska zbog ideje jugoslavenske države morala umrijeti, pa je nakon 1945. hrvatski narod stigmatiziran kao zločinac. U memoarskoj knjizi Živjeti u književnosti – Kritičko-memoarski eseji, glose i paljetci objavio je cijeli niz različitih tekstova – književnih kritika, eseja, pri- godnih izlaganja i memoarskih zapisa, koji, premda fragmentarni, kao cjelina čine svojevrsni duhovni presjek hrvatske književne ambijentalnosti i atmosfere u razdoblju od šezdesetih godina prošloga stoljeća pa sve do danas. Vremenski se to nekako poklapa s Jelčićevim dolaskom u Akademijin Institut za književnost pa zapisi o razdobljima prije toga vremena autorova su biografska svjedočanstva i izletnička sjećanja na đačke dane u brodskoj gimnaziji koji su ga formativno odredili, a kasnije i usmjeravali njegovu profesionalnu djelatnost. Kao kritičar nije žučljivi napadač, on je ponajprije nepotkupljivi istraživač koji ne će prešutjeti njezine deformacije i nedostatke nastajale pod ideološkim ili bilo kojim drugim političkim pritiscima. Knjigu otvara esejom o Antunu Gusta- vu Matošu, a niz se nastavlja tekstom o pjesničkom parnasu Ujevićeve poezije, kroz čiju je poetiku mali hrvatski jezik progovorio jezikom velike književnosti. Neposredno na taj esej naslonjena je kritika Krležinih Zastava, objavljena 1968., u kojoj bez imalo pompe odaje priznanje književnoj vrijednosti Krležina romana. No Krležina kompleksnija književna osobnost otvorila mu je prostor da o njem progovori i kao književnom kritičaru na primjeru polemike s Dragu- tinom Prohaskom, u kojoj se zapjenjeni Krleža u najboljoj maniri boljševičke promidžbe obračunava s profesorom Prohaskom i kompletnim hrvatskim knji- ževnim nasljeđem. U zaglušnoj buci Krležinih hagiografa i epigona, Jelčićevi eseji, uz Lasićeva istraživanja, pravo su osvježenje u hrvatskoj kritici i znanosti o književnosti, ali i pogled nepristrana analitičara na neka Krležina djela od kojih se kasnije distan- cirao i sam Krleža. Tekstovi o Krleži i o Augustu Cesarcu otkrivaju djelomično i mehanizme boljševičke promidžbe na čijim je postulatima dobrim dijelom sta- salo i izgrađeno njihovo književno djelo. Jelčić otvara pitanje o tome kako je moguće da Krleža u svom Izletu u Rusiju nije pisao ono što je tamo vidio te je li svjesnim laganjem u pitanje doveo svoju književnu i ljudsku vjerodostojnost. Slično pitanje o sljepoći na događaje u biv- šem SSSR-u postavio je i u eseju o Augustu Cesarcu, čije djelo u komunističkoj Jugoslaviji, zbog njegove neupitne hrvatske samosvijesti nikad nije bilo kanoni- zirano. Cijeli niz tekstova posvećen je Dragutinu Tadijanoviću, koji ga je izveo iz po- litičkoga “vilajeta” u Travniku i tako ga spasio od Gologa otoka, pa kroz tekstove o Tadiji progovara o sebi, a zapravo i o cijelom nizu hrvatskih intelektualaca svoga naraštaja. Iznimno vrijedni su eseji o Ivi Frangešu, kao i esej o njegovoj Po- vijesti hrvatske književnosti, u kojoj uočava sintetičku integraciju hrvatske knji- ževnosti, ali i nedostatke Frangešove Povijesti zbog ispuštanja iz te sinteze niza

241 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 hrvatskih književnika izvan granica tadašnje SR Hrvatske i književnika koji su bili na crnoj listi jugokomunističkoga režima. Veliko poglavlje posvećeno je životu i radu Petra Šegedina, u čijim se djelima ocrtava egzistencijalna uznemirenost ispunjena strahovima. Jelčić je kritikama, prikazima, izlaganjima i predgovorima Šegedinovim romanima iscrpnije osvi- jetlio njegovo djelo. U memoarskim zapisima o Marijanu Matkoviću manji je naglasak na njegovu književnom opusu, a veći na Matkoviću kao politički nedo- dirljivoj osobi koja je vodila Zavod za književnost te na međusobnom odnosu njega i autora. Eseji o Matku Peiću svojevrsna su potraga za Hrvatskom. Memo- arski ulomci o Miroslavu Vaupotiću, začinjeni osobnim prijateljstvom, vrijedan su prinos za poznavanje onodobnoga stanja u kroatistici, dok kroz eseje o Vlatku Pavletiću daje i presjek hrvatske znanosti o književnosti. Knjiga završava nizom eseja o djelima Ivana Aralice, u kojima, između ostaloga, tematizira i pitanje mr- žnje u suvremenoj književnosti i uopće u životu. U memoarskoj knjizi Nasilje žalosnih uspomena – Krhotine sjećanja 1967. – 1969. – 1971. – 2003. – 2007. ispričano je autorovo životno iskustvo te sudi- oništvo u važnim i zanimljivim događajima iz hrvatske povijesti. Krhotine po svom značenju nadilaze osobne autorove impresije pa postaju dijelom pamćenja cijeloga naraštaja koji je na svojim plećima nosio nacionalnokulturna te politička preporodna gibanja od sredine šezdesetih godina pa gotovo sve do naših dana. U početnom dijelu bilježi vlastita zapamćenja oko nastanka “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”. U tekstu “Zgode i nezgode hrvatskih književnika – Dnevnik turneje po Slavoniji u jesen 1969.” piše o turneji skupine hrvatskih književnika po slavonskim mjestima, gdje se nakon višegodišnje šutnje budio nacionalni duh, a na koji su različito reagirale tadašnje mjesne vlasti. U tekstu o hrvatskom proljeću u Slavoniji podsjeća i na političke udare na tadašnjega predsjednika DKH-a Petra Šegedina, koji svojim književnim i javnim zauzimanjem nije bio po volji domaćim jugounitaristima. Zgodu kako je pak diktator Josip Broz Tito odao počast hrvatskoj himni autor je opisao na događaju u prigodi obilježavanja stote obljetnice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. U dijelu knjige naslovljenom “Od muka do šutnje” objavio je svoja tri pisma iz 2003. i 2004. dužnosnicima HDZ-a u kojima ih upozorava na neprihvatljivu politiku po hrvatske nacionalne probitke. U “Fragmentima iz dnevnika” piše o svom rastanku sa Sanaderovim HDZ-om. U poduljem eseju ili raščlambi nazvanoj “Gdje smo bili”, koja slovi i kao po- litička oporuka mlađem naraštaju hrvatskih političara, kroz događaje zadnjih dvadesetak godina crta orise nacionalnoga karaktera, koji se nekad manje, a nekad više mogu odčitavati i kao određene konstante u životu hrvatskoga naroda. U dijelu raščlambe posvećenu “novom rashrvaćivanju Hrvatske” podsjeća na modele rastrojavanja državnosti i nacionalnoga identiteta koji se poslije 2000. opetuju u svojim starim inačicama, dok u drugom pododjeljku upozorava na funkcioniranje države, odnosu prema Europskoj uniji te odnosu Republike Hr- vatske prema Hrvatima u BiH. Dragi Dubravko, mirno počivaj u hrvatskoj zemlji! Neka Ti dragi Bog da vječni mir i pokoj!

242 IN MEMORIAM Slobodan Prosperov Novak

Nad odrom Božidara Alića

(1954. – 2020.)

Onaj kojega danas materi zemlji predajemo nije od onih ljudi koji se u nas svaki dan rađaju. O Božidaru kao čovjeku i glumcu nitko ovdje nikome od Vas ne može reći ništa novo. Mi smo se nad njegovim odrom okupili upravo zato što smo ga znali, upravo zato što smo znali njegovu veličinu. Dragi prijatelju, tvojem putovanju po zemlji došao je kraj. Ostavio si trag dubok, trag koji nikad nitko neće moći zatrti. Zato Ti iskazujem Božidar Alić hvalu, i to upravo sada u grobu, kad je živ nisi mogao imati od nezahvalne domovine koju si volio svojom bezgraničnom ljubavlju. Dragi prijatelju, misterij tvoga života ulazi u misterij smrti. Jer jedino smrt može životu dati smisao. Oproštaji zato namijenjeni su onima koji vole samo svojim očima. Za one koji vole srcem i dušom, za njih ne postoji rastanak. Živio je Božidar Alić dostojan život, život težak i nepredvidiv i bio nam je uzor. Nemojmo zato sada tugovati kao da je njegovom smrću nešto izgubljeno ili kao da je Božidar od nas otišao. Ova domovina za koju je živio i za koju je primao patnju neće ga predati zaboravu. Jer ne može nitko prekinuti dostojanstven život. Božidar je za života na sceni stvarao ono što je lijepo jer on je ljepotu bezgra- nično volio, predano se trudio da oko sebe isijava dobrotu i on se za tu dobrotu borio. Nitko nikada ne može prekinuti nit jednog dostojanstvenog života. Jer kad je tijelo slabo, i kad ono posustane, kad ono nestane, tada ostaje duh. Nad ovim odrom ta je spoznaja utješna. Kad god budemo primali duh, kad god ga budemo dosegli, živjet će u nama Božidar. Pred nama je vrijeme u kojem ćemo oživljavati njegov duh jednako kao što je on oživljavao u sebi duhove svih onih hrvatskih pjesničkih patnika, svih onih koji su opjevali pogaženi i poniženi nam dom.

243 in memoriam ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 To što smo se u ovakvom broju okupili na ovom mjestu i u ovom teškom trenutku meni još više svjedoči da je Božidar bio izniman čovjek i umjetnik. Jer samo onima koji se nisu ogriješili o ljudskost ljudi odgovaraju spre mno i s ljubavlju. Težak je danas naša domovina doživjela gubitak. Najteži je gubitak doživje- la obitelj Božidarova, ali s pravim čovjekom, s čovjekom punine i ljudske potpunosti nema za zajednicu gubitka: To je zbog toga što duhovni ljudi ne odlaze, oni ostaju u svakom od nas. Mi ih dijelimo u ostatku svoga života kao pričesni kruh. Ovaj čovjek volio je hrvatsku domovinu golemom ljubavlju, volio je jedinu Hrvatsku neizmjernom ljubavlju. Božidar je našoj domovini htio da ima lice lijepo, da sjaji licem pravednim, da ima lice dobro, lice koje se u svakom trenutku može svima pokazati s ponosom. Bilo ih je koji su mu u svojoj niskosti prigovarali da želi Hrvatsku mržnje. Iz- govarali su laži jer on na njihovu žalost nije poput njih želio Hrvatsku podlosti. Njegova maštana Hrvatska nije bila zemlja osvete. Znao je Božidar da smo svi mi iznad toga i znao je da će doći vrijeme kad ćemo se zajedno s njim izdići iznad tuđih niskosti. Božidar se borio za Hrvatsku koja će biti zemlja suvremena i civilizirana, Hr- vatsku koja neće biti obješena na stup srama, suha kao prut. Jer on je uvijek nosio pred očima onu domovinu hrvatskoga pjesnika koja ima lice kao njegova majka, a oči kao voljena dama. Živjeli su u njemu glasovi hrvatskih pjesnika, ali i hrvatskih mrtvih branitelja, a svakodnevnu je porugu domovini osjećao kao da je njemu osobno upućena. U Božidaru su živjele slike mrtvih pjesnika, zato je progovarao iz dubine do- movinske ali i kozmičke patnje. On je nosio barjak historijskih nepravdi i po- niženja kao svoju najdublju i najosobniju bol. Oni koji su mu zapriječili da kao jedan od najvećih hrvatskih glumaca izgovara klasične tekstove na hrvatskim kazališnim daskama, otjerali su ga na trgove da ondje recitira najljepše hrvatske stihove najdubljom emocijom, otjerali su ga kako bi mu u buci i bijesu pokušali oduzeti velebni talent i pjesnički glas. U ime te naše zemlje Hrvatske mi mu ovdje zahvaljujemo za čitav njegov ži- vot, a onda posebno za njegovo genijalno djelo na sceni i na filmu. Božidar Alić bio je akter najboljeg hrvatskog kazališta. Jer ondje gdje je bio on, ondje je ka- zalište slavilo svoje velike trenutke. Nikad ne nastaje veliki teatar ondje gdje je život pun, ondje gdje su svi zadovoljni. Pravi se teatar rađa ondje gdje su rane otvorene, ondje gdje su praznine, bolovi. Samo u takvim okolnostima postoji potreba da se sluša druge i da se izvlače crne riječi iz vlastite dubine. Teatar je Božidaru bio čin ljubavi, bio mu je sveta pričest i sveti ritual. Tako je on svakom svojom ulogom dokazivao da je teatar božanski anakronizam. U životu i u teatru on nikad nije prignuo glavu i nije odšutio nepravde. U njemu su živjeli glasovi poniženih koji su se patnjom iz blata uzdigli. Svjedočio je Božidar da oni koji šute i prigibaju glavu umiru svaki put kad to učine. Jer samo onaj čovjek koji javno govori i koji ide uzdignute glave umire samo jedanput.

244 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam Zato ostanimo s njim. Sjećajte ga se. Kad god nešto dobro učinimo, bit će to sjećanje na njega, kad god nešto lijepo doživimo, bit će to njegov trag. Kad god pomislim na domovinu, sjetim se naših mrtvih. Pjesnik je jednom rekao: “Kakvi su mrtvi, takva je i domovina”. Ne zaboravimo tu pouku nikad. Kolona naših mrtvih bit će naša pratilja dok god budemo živjeli. To je posebno važno jer ima među nama onih koji se trude da nas se u budućnosti stide naši potomci. Božidar nam je pomogao da ih onemogućimo. Ja osjećam u ovoj dvorani tugu. Vidim je. Čujem je u vašoj tišini. Teatar kojem je Božidar posvetio život ima golemu javnu funkciju, on je mjesto na kojem se dokidaju niskosti i podlosti, gdje se dokida strah življenja, gdje se rastjeruje strah od nepoznatog, strah od drugog. Posljednji put na sceni je nastupio u studenom 2018. govoreći posmrtni monolog generala Slobodana Praljka. Pred njim je bila ista ona urna u koju će za koji tren biti usut njegov pepeo. Na posve neobičan, ali Božidaru svojstven na- čin povezale su se tako sudbine i smrti, teatar i život, domovina i budućnost. Izgovorio je tada svoje posljednje kazališne riječi, i one su glasile: Ljubim slobodu i slutim glas domovine, čujem je kako se javlja iz vječ- nosti. Čujem glasove domaje i glasove mojih mrtvih. O kako je lijep slatki san slobode. Evo me, tu sam i od sada imajte me na duši i nosite me na plećima. Bit ćete teži za jedan nepostojeći duboki grob, bit ćete lakši za jedan titraj budućnosti. Novo vrijeme dolazi. To vam objavljujem, novo vrijeme u kojemu će svatko ponijeti svoj križ za domovinu. Predajem vam ovu nevidljivu zastavu naše hrvatske domaje. Ratujte u miru i svjetlost vječna svjetlila vama i potomcima vašim. Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska je vječna… a mi, mi smo prolazni. A sad, ovaj čas, za posljednji pozdrav prijatelju navest ću četiri stiha njegova omiljenog Silvija Strahimira Kranjčevića:

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene, Zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom! NEKA MU JE VJEČNA SLAVA.

245 IN MEMORIAM Danko Plevnik

In memoriam Slobodan Kolaković – Boco

(1. kolovoza 1937. – 2. travnja 2020.)

Kao i mnogi karlovački košarkaši i Boco Kola- ković je započeo najprije u “Slaviji”, a proslavio se u “Željezničaru” kao jedan od glasovitih “tri K”, kako su zvali Kasuna, Kolakovića i Križana po cijeloj bivšoj državi, a kao takve ih se i danas posvuda sjećaju. Svojim košarkaškim talentom dogurao je i do reprezentacije Jugoslavije, ali ga je njegova samosvojna narav odvlačila od te reprezentacije i kada ju je vodio i svjetski proslavljeni košarkaški selektor Aleksandar Nikolić. Bio je karizmatik dupke ispunjenoga igrališta zlatnoga doba karlovačke košarke u Šancu svojim nepredvidljivim dodavanjima koja su zbunjivala i Slobodan Kolaković protivničke i domaće igrače, “cimanjima” kojima je postao najpoznatiji u zemlji, nepogrešivim šutom s distance, pregleda i vođenja igre, zbog čega su ga poznati košarkaši Ljubodrag Simonović i Zoran Slavnić svrstavali među najbolje košarkaše svih naših vremena. To je dokazao u nizu utakmica “Željezničara” i pobjedama protiv takvih velikana kao što su bili Korać (“OKK Beograd”), Cvetković (“Crvena zvezda”), Daneu (“Olimpija”), Kovačić (“Lokomotiva”), Gjergja (“Zadar”), kada je o po- bjedi odlučivao pobjednički koš. Njegov forte bila je igra u reketu unutar jednoga metra, gdje je mogao nadigrati i izvozati svakoga centra, krilo ili beka. Svi su na njegov trzaj letjeli u nebo, a on bi ili poentirao ili podvalio na zicer. Među prvima je u Jugoslaviji izvodio skok šut. Kada je jedna od najboljih petorki u povijesti NBA, koju su vodili Oscar Ro- bertson i Bill Russell, igrala svoju jedinu utakmicu na betonu i na drvene table 1964. u Šancu protiv Hrvatske, samo je Boco od naših igrača, sa žvakaćom gu- mom u ustima i svojom na kratko ošišanom kosom, podsjećao na Amerikanca, a pogotovo kada je u kontri američkom igraču dao do znanja da će loptu položiti na desni obruč, a otišao na lijevi, ostavljajući ga u čudu. Tada je bio u vojsci, a najbolji hrvatski igrač na toj utakmici bio je Giuseppe Gjergja. Na 40. obljetnicu te utakmice odigrana je revijalna utakmica u kojoj su najbolji opet bili Gjergja i

246 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 in memoriam Boco. Karlovac je kao i Zadar bio grad košarke. Igrači i navijači bili su jedna i jedinstvena obitelj. Košarkaši su bili bogovi, a Boco najatraktivniji bog. Za najboljega sportaša grada Karlovca proglašen je 1959. Poljski košarkaški trener Slanski proglasio ga je šezdesetih jednim od najlucidnijih tadašnjih košarkaša Europe. Igrao je i za “Karlovac 67”, a pod zadnje, 1980., za zagrebačku “Industromonta- žu”. U Šancu je na haklu cimao i Arapovića, koji je bio državni reprezentativac i ogroman centar. Znao je u podne po najvećoj vrućini sam bacati na koš, iako je bio prešao 65 godina, što je imalo posljedica na njegovo srce, ali on to nije priznavao. Zadnju je veteransku utakmicu odigrao sa 70 godina u Rijeci i zabio 20 koševa, na oduševljenje Aramisa Naglića. Nakon peripetija s nakupljanjem viška vode u tijelu i uzimanjem lijekova za njezino smanjivanje 27. ožujka 2020. počela su mu se sušiti usta, konstatiran mu je hepatorenalni sindrom ili funkcionalno zatajenje bubrega. Postao je skroz dehidriran, otkazali su mu bubrezi, jetra i srce. Više nije htio uzimati lijekove. Po svom tvrdoglavom karakteru nije htio ni u bolnicu, ali su ga ipak 1. travnja nagovorili da ode. Do pola pet ujutro je još razgovarao, da bi u pola šest mirno zaspao i ugasio se. Sprovod se održao 3. travnja 2020. u 13 sati, po njegovoj želji u uskom krugu obitelji na dubovačkom groblju, bez cvijeća i vijenaca, kako je nalagao režim pandemije koronavirusa. Pred kraj života stalno je govorio da dolazi armagedon, na što je ponekad nalikovala ova šireća pandemija. Kolaković je radio kao porezni djelatnik i inspektor financijske policije, zavr- šivši 1988. i pravo. Za razliku od stranačkih namještenika, nije se dao manipuli- rati da nekome odreže porez migom odozgo. Odozgo je priznavao samo Jehovu. Vjerovao je kao Jehovin svjedok. Kao Krešo Ćosić – bio je poseban u igri i poseban u vjeri. Kada bi se doživotni naivci razmetali riječju “gospodin”, digao bi prst u zrak, pogledao u nebo i kazao: “Jedini Gospodin je onaj gore!” Cijeloga života djelovao je kao homo ludens, čovjek koji se igra. Igrao se košarke, igrao se posla, igrao se života, a na koncu se igrao i sa smrću.

Šanac

247

Albert Camus

August Kovačec

248 OSVRTI I PRIKAZI skupinama Le Théâtre de l’Equipe i Le Théâtre du Travail. Nakon Dru- Smrt Alberta Camusa: nesretni goga svjetskog rata, tijekom kojega se slučaj ili politički atentat? preselio u Pariz, objavio Stranca i Mit Mirna Sindičić Sabljo o Sizifu te aktivno sudjelovao u Pokre- La mort de Camus tu otpora, postao je jednom od središ- Giovanni Catelli njih osobnosti poslijeratne francuske književne i intelektualne scene. Knji- Prevela Danielle Dubroca ževna ga je kritika redovito poveziva- Balland la sa Sartreovim egzistencijalističkim 2019. krugom zbog osobne bliskosti dvojice autora. Camusova pozicija na francuskoj intelektualnoj sceni dovedena je Giovanni Catelli, talijanski novinar, u pitanje 1951. godine nakon objave pisac i sveučilišni nastavnik, izazvao je Pobunjenog čovjeka (L’Homme révol- zanimanje kulturne javnosti još 2011. té), gdje je izložio stavove koji nisu bili godine kad je u tekstu objavljenom na tragu Sartreovih, neprikosnoveno- u talijanskim dnevnim novinama ga maitre à penser toga trenutka, koji Corriere della sera iznio tezu da pogi- je u to vrijeme bio blizak francuskoj bija francuskoga nobelovca Alberta komunističkoj partiji. Camus u fran- Camusa nije bila posljedica nesret- cuskom javnom životu pada u svoje- noga slučaja. Catelli je tvrdio da je za vrsni drugi plan, pa čak i zaborav, sve Camusovu smrt u automobilskoj nedo sredine sedamdesetih godina, od sreći kriv KGB, koji je na taj način htio kada počinje ponovno rasti zanimanje utišati uglednoga književnika koji je za njegov rad. Njegova slava i ugled u redovito kritizirao sovjetski imperija- isto to vrijeme rastu na svjetskoj knji- lizam. Tezu je Catelli razradio u knjizi ževnoj sceni, što, uostalom, potvrđuje Camus deve morire (prev. Camus mora i dodjela Nobelove nagrade za književ- umrijeti), koju je na talijanskom jezi- nost 1957. godine. Albert Camus u ku objavila izdavačka kuća Nutrimenti svojim je žanrovski različitim teksto- 2013. godine. Prošireno izdanje u pri- vima i javnim istupima sustavno napa- jevodu na francuski jezik prošle je go- dao različite oblike totalitarizma, vrste dine objavio izdavač Balland. nasilja, opresije, nepravde i diktature. Albert Camus (1913. – 1960.) još je Afirmirao je ljudsku solidarnost, milo- u gimnazijskim danima počeo sudjelo- srđe, intelektualnu slobodu i slobodu vati u intelektualnom životu rodnoga stvaranja. Alžira i afirmirati se kao angažirani Poginuo je u prometnoj nesreći intelektualac. U tiskovinama L’Alger koja se dogodila 4. siječnja 1960. bli- républicain i Le Soir républicain objav- zu mjesta Villeblevin jugoistočno od ljivao je književne kritike i tekstove u Pariza. U tom je trenutku imao svega kojima je afirmirao ljevičarske ideje. 46 godina. Stradao je u automobilu Borio se protiv kolonijalizma i za po- kojim se vraćao u Pariz s juga Francu- boljšanje radničkih prava, u novin- ske, a kojim je upravljao ugledni izda- skim tekstovima, ali i u predstavama vač Michel Gallimard, koji je također koje je postavio sa svojim kazališnim preminuo od posljedica nesreće. U au-

249 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 tomobilu su se nalazile i Gallimardova cioniste, staljiniste, nacionaliste itd. te supruga i kćerka, koje su nesreću preži- da bi brojni pojedinci, skupine i osobe vjele. Prometni stručnjaci koji su prona pozicijama moći profitirale od nje- veli istragu nakon nesreće nisu mogli gove smrti i tišine. Catelli iznosi tezu pouzdano objasniti njezin uzrok. Izni- da je KGB, koji je tih godina izrazito jeli su pretpostavku da je došlo do pu- aktivno djelovao na području zapadne knuća gume, zbog čega je automobil Europe, u Francuskoj, tj. u Parizu po- počeo nekontrolirano kliziti po ravnoj sebice, organizirao nesreću po nalogu i praznoj cesti te se u konačnici zabio u ministra vanjskih poslova Dimitrija stablo i prepolovio. Šepilova. Bio im je dostupan podatak Giovanni Catelli, autor knjige La o Camusovu povratku u Pariz s obzi- mort de Camus (prev. Camusova smrt), rom na to da je o tome obavijestio lju- koja je prošle godine objavljena u bavnicu i prijateljicu koje su ga čekale Francuskoj, drži da je Camusova smrt u Parizu. Prema Catelliju, iskoristili su politički motivirano ubojstvo za koje priliku i noću, dok je automobil bio je postojalo mnoštvo razloga. Camus na parkingu hotela u kojem su Ca- je nekoliko godina prije smrti dobio mus i obitelj Gallimard odsjeli, oštetili Nobelovu nagradu, bio je svjetski sla- gumu, što je uzrokovalo automobilsku van književnik čija je riječ daleko do- nesreću sutradan. pirala i koji je redovito koristio svoju Giovanni Catelli dovodi u pitanje poziciju javnoga intelektualca kako bi službenu verziju objašnjenja uzroka progovarao o nizu suvremenih politič- automobilske nesreće. Na sumnju ga je kih i društvenih zbivanja. Primjerice, potaknuo zapis u dnevniku ugledno- Camus je o sovjetskoj okupaciji Ma- ga češkog intelektualca i prevoditelja đarske pisao u tekstovima objavljenim Jana Zábrane koji je osamdesetih go- u nekoliko svjetskih dnevnih novina, dina kupio u jednoj praškoj knjižari. među kojima je i Le Franc-Tireur. Zábrana u dnevniku navodi da mu Otvoreno je iskazivao podršku broj- je informaciju o atentatu na Camusa nim književnicima koji su bili žrtve dala pouzdana osoba. Taj napis navo- totalitarnih režima, Borisu Pasternaku di Catellija na opsežnu istragu s ciljem između ostalih. Stoga ne iznenađuje otkrivanja istine o Camusovoj pogibiji da su mu se za pomoć obratili i mađar- i dokazivanja teze da se radi o politič- ski književnici nakon okupacije nji- ki motiviranom smaknuću. Catelli je hove države. Camusovi su stavovi bili uspostavio kontakt s prevoditeljevom otvoreno antistaljinistički, o čemu je suprugom Evom Zábranovom, koja govorio još u vrijeme dok je Komuni- mu je pomagala u pokušaju da otkri- stička partija Francuske bila potpuno je koji je od Janovih prijatelja i kolega nesvjesna onoga što se događa iza že- mogao biti izvor informacije zapisane ljezne zavjese. u dnevniku. Iako su popis mogućih Giovanni Catelli drži da je Camus informatora suzili na tri, do istine nisu stradao upravo zbog svojih antisovjet- uspjeli doći stoga što je dvoje od njih u skih aktivnosti i otvorenoga kritizira- tom trenutku već preminulo. nja sovjetskoga imperijalizma. Pojaš- Knjiga je podijeljena na trideset i njava da je Camusova riječ bila opasna šest kraćih poglavlja, praćenih apen- za sve one s lošom savjesti, kolabora- diksom u kojem se nalazi nekoliko

250 svjedočanstava i pojašnjenja o poli- OSVRTI I PRIKAZI tičkom kontekstu pedesetih godina. U prvim se poglavljima bavi danima Književnost i kazalište. koji su prethodili Camusovu povratku Teatrološki leksikon francuske u Pariz s juga Francuske, a u idućima produkcije 20. stoljeća kao uvod redom djelovanjem Jana Zábrane, Ca- u interdisciplinarno područje musovim angažmanom, invazijom na Cvijeta Pavlović Mađarsku, apelom mađarskih književ- Uvod u francusko dramsko kazalište nika, samom automobilskom nesre- 20. stoljeća ćom, djelovanjem KGB-a, susretima u Mirna Sindičić Sabljo Pragu i pokušajem pronalaska izvora informacije, Camusovim odnosom s Leykam international Borisom Pasternakom i naposljetku Zagreb, 2019. Camusovim nasljeđem. Iako je Catellijeva knjiga jasno i zanimljivo napisana te je vrlo infor- Romanistkinja i komparatistkinja mativna, zaustavila se na iznošenju Mirna Sindičić Sabljo objavila je ne- teorija i pretpostavki. Uvjerljivi, pouz- davno još jednu znanstvenu knjigu, dani i nedvosmisleni dokazi da KGB kojom nastavlja ideju knjige Poredbe- stoji iza automobilske nesreće u knjizi na čitanja hrvatske i francuske književ- nisu izneseni. Iako je brojne čitatelje nosti (Sveučilište u Zadru, 2019.), ali uspio zainteresirati za svoju teoriju, s i nastavlja istraživanja na temu svoje njom se ne slažu mnogi ugledni po- doktorske disertacije ukoričene pod vjesničari (primjerice, Peter Zidek), naslovom Recepcija francuskoga novog povjesničari književnosti (primjerice, kazališta u Hrvatskoj 1953. – 2010. Alison Finch) i poznavatelji Camu- (Sveučilište u Zadru, 2016.). Najnovi- sova djelovanja (primjerice, njegova ja knjiga Mirne Sindičić Sabljo Uvod u kćerka Catherine Camus). Catellijevu francusko dramsko kazalište 20. stoljeća teoriju dovode u pitanje stoga što se koncipirana je u uglednom naklad- Albert Camus u posljednji trenutak ničkom nizu znanstvenih i stručnih predomislio i odlučio se u Pariz vrati- knjiga uvoda u znanstvena područja ti automobilom obitelji Gallimard, a nakladnika Leykam international d. o. ne vlakom, a potom zato što je KBG o. iz Zagreba. za organizaciju takve operacije trebao Knjiga zamišljena kao znanstveni imati potporu francuske tajne službe, “uvod u temu” sadrži opće kulturne pa i samoga Charlesa de Gaullea. vrijednosti te iznosi relevantne spo- Tko je u pravu, Giovanni Catelli ili znaje o francuskoj kazališnoj kulturi oni koje nije uspio uvjeriti u utemelje- koja je bitno utjecala na tijek svjetske nost svojih pretpostavki o razlozima i književnosti zapadnoga kruga. Izgra- uzrocima smrti Alberta Camusa, mo- đena je na relevantnoj literaturi (na glo bi se znati tek nakon što bi se pro- francuskome, engleskome, talijansko- velo sustavno istraživanje dokumenata me i hrvatskome jeziku) te je ova knji- koji su pohranjeni u arhivima KGB-a ga utoliko i vrijedno objedinjavanje u Moskvi. spoznaja postojeće literature. Sastoji se od dva dijela. Prvi dio pod naslovom

251 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 “Francusko kazalište i njegovo okru- institucija. Knjiga obrađuje, revidira i ženje u prvoj polovici 20. stoljeća” po- usustavljuje niz pojmova koji su rele- svećen je najprije francuskome kazali- vantni ne samo za francusku dramu i štu na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće kazalište nego i za opće područje te- (A. Antoine, A. Lugné-Poe, Jacques atrologije i dramatologije, kao što su Copeau, kartel četvorice redatelja), za angažirano kazalište, bulevarsko ka- kojim slijedi pregled francuske dram- zalište, kazalište apsurda, avangardno ske književnosti i kazališna umjetnost kazalište, političko kazalište i dr. Usto, od 1944. godine. U njemu su krono- knjiga preglednom strukturom nudi loški obrađeni dramski opusi i kazališ- inovativan uvid u važne teme kazališne no djelovanje najistaknutijih autora, i dramske umjetnosti relevantne za po- skupina, stilova, pokreta i institucija vijest i suvremenost: status dramskoga (P. Claudel, A. Jarry, G. Apollinaire, J. pisca u kazalištu, kontinuitet avangar- Cocteau, J. Giraudoux, J. Anouilh, S. de, dramsko pismo i tematologiju, te- Guitry, M. Achard, M. Pagnol, J. Ro- oriju glume, redateljsko kazalište i dr. mains, A. Roussin, J.-P. Sartre, A. Ca- U središtu je zanimanja tzv. dramsko mus, S. Beckett, E. Ionesco, J. Genet, kazalište, no spominju se i druge kaza- A. Gatti, M. Vinaver, J.-C. Grumberg, lišne vrste. No, zbog opsega i namjere R. Kalinsky, M. Deutsch, B.-M. Kol- knjige, ona ne obuhvaća glazbeno i tès, Ph. Minayana, V. Novarin, E. Cor- plesno kazalište, performans, fizički mann, X. Durringer, J.-L. Lagarce, L. teatar i dr. Gaudé; J. Copeau, Kartel četiri reda- Kao sinteza postojećih spoznaja o telja, E. Decroux, J. Lecoq, A. Artaud, francuskoj dramskoj književnosti i ka- dadaističko i nadrealističko kazalište, zalištu, knjiga Uvod u francusku dram- kazališni život u vrijeme Drugoga sku književnost i kazalište 20. stoljeća svjetskog rata). U drugome dijelu pod namijenjena je ponajprije studentima naslovom “Francusko kazalište i nje- francuskoga jezika i književnosti kao govo okruženje u drugoj polovici 20. i teatrolozima i dramatolozima, ali i stoljeća” obrađene su teme decentra- studentima ostalih humanističkih i lizacije i nacionalne kazališne mreže umjetničkih studija, osobito akade- te redateljski i dramski opusi (J. Vilar, mijā dramske umjetnosti. S obzirom J.-L. Barrault, R. Planchon, kazališ- na pedagošku namjenu, čitatelji mogu ni festivali u Avignonu i Nancyju, A. dobiti temeljni uvid u jedno razdoblje Vitez, R. Blin, J. Lassalle, kolektivno francuske književne i kazališne povi- kazalište, suvremena režija i sl., bule- jesti. To je razdoblje bitno kao epoha varsko kazalište, H. De Montherlant, pretežitoga odbacivanja aristotelov- J.-P. Sartre, A. Camus, novo kazalište, sko-hegelijanskoga modela i naglašiva- M. Vinaver, B.-M. Koltès, J.-L. Lagar- nja vitalnosti režije. ce i dr.). Očekivati je da će autorica nastaviti Knjiga nudi informacije o socijal- raditi na prikupljenoj građi te primi- no-povijesnom i kulturno-povijesnom jeniti komparatističku metodu jer je kontekstu XX. stoljeća te se zanima za uvodno promišljanje, što je i bila za kazališne fenomene u cjelini, od ideja ovakve knjige, neophodno pripovijesti kazališta, preko dramskoga kazati najistaknutija uprizorenja na teksta i umjetnosti režije do kazališnih hrvatskim pozornicama, pa i gostova-

252 nja francuskih umjetnika, a bio ih je OSVRTI I PRIKAZI znatan broj. Svaka uvodna publikacija u razdoblje u nacionalnim književ- Samo pučka književnost nostima i umjetnostima vodi računa Slavomir Sambunjak o vlastitom recepcijskom aspektu pa Putom Sunca je autorica već najavila nova poglavlja Crveni bojovnici iz Horezma u nekom od idućih istraživanja, a dio Leonard Eleršek njih već je obrađen u objavljenoj dok- Rado Žic Mikulin torskoj disertaciji. Popraćena pojmovnikom, biblio- Ogranak Matice hrvatske u Zadru grafijom i kazalom imena autora, knji- Zadar, 2019. ga Uvod u francusku dramsku književ- nost i kazalište 20. stoljeća omogućuje jednostavno i brzo snalaženje i može Trudom dvojice priređivača zalju- se čitati ne samo linearno kao pregle- bljenika u lokalnu i nacionalnu povi- dan kronološki znanstveni rad nego jest, i naročito u pretpovijest, tiskana se može listati kao kompendij, enci- je luksuzno opremljena knjiga pučkih klopedija ili leksikon. Zbog važnosti tekstova pretežito s otoka Krka, preci- francuske književnosti i kulture knjiga znije iz Punta. Tvrdo ukoričena knjiga je namijenjena i široj kulturnoj javno- na sjajnom papiru u formatu A4 op- sti te se može očekivati znatan odjek u seže blizu 500 stranica. Nije nezani- medijima i u struci. mljiva, čita se s interesom prvenstve- Postojeće brojne publikacije fran- no zbog raznolikosti sadržaja svojega cuskoga govornog područja koje pri- osnovnoga sastava – čakavskih teksto- mjenjuju takav model i obrađuju isti va pučke književnosti, često su dani i u sadržaj dobile su svoju prvu hrvatsku prijevodu na standard, ali čakavski su translaciju. izvori predstavljeni kao novopronađe- na historijska vrela o prethistoriji i etnogenezi Hrvata, što oni nisu. Slično bi se moglo kazati i o prire- đivačkom dijelu knjige: interpretacijama čakavskih tekstova, prijevodu s puntarskoga čakavskog, likovnom ma- terijalu, geografskim i povijesnim kartama, redundantnoj upotrebi glagoljice, skicama, trima recenzijama, dvama uredničkim predgovorima, popratnim arheološkim i historiografskim poglavljima i sažetcima preuzetim iz svjetske i domaće historiografije – sve je to uz puntarske čakavske izvore trebalo poslužiti kao dokaz o znanstvenoj istinitosti i vjerodostojnosti čakav- skih tekstova, odnosno o istinitosti i izvornosti tvrdnja o davnom porijeklu,

253 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vjeri, vojnoj snazi i povijesti Hrvata mitski i fantastični njihovi dijelovi sadržanim u njima. No i taj postupak ne bi ugrozili ideju njihove povijesne priređivača karakterističan je upravo uvjerljivosti i, srećom, dane su u prije- za tvorce pučkih tekstova pa od knjige vodu jer su prvotno objavljene takvom u cjelini čini tipičan primjer pučkoga grafijom da su nečitke i praktički ne- stvaralaštva. upotrebljive čak i dobrim poznava- A Puntar liječnik Rado Žic Miku- teljima krčkih govora te: 3. legende lin od pedesetih godina dvadesetoga “Mrak”, “O”, “Božje jaje” i “Plitvice”, stoljeća pronalazi i zapisuje krčke na- od kojih je prva o mitskom biću u ko- rodne i pučke legende i priče te lirske i jega izvornost neki folkloristi ne vjeru- epske pjesme. Prikupio je znatan mate- ju, “O” tehnološki i suviše konkretna rijal, najvažniji je dio slušao u pričanju podsjećajući na frankopanske rudnike svojega djeda, građevinara i putnika i kovačnice u Fužinama, treća je suviše u potrazi za poslom, dok je u knjizi maštovita, a legenda “Plitvice” djeluje objavljena otprilike četvrtina dosad uvjerljivo sadržajno, ali ne i dijalektal- prikupljenoga. Navodi se što je još preno jer je čakavska, a govori o štokav- ostalo u njegovu rukopisu, a prema na- skom kraju. slovima dalo bi se zaključiti da tu ima Građa je u knjizi raspoređena u tri i znatno vrjednijih stvari jer susrećemo poglavlja, ne računajući predgovor i i ponešto od onoga što je već kritički dva uvoda te dodatke s kazalom poj- razmotreno i objavljeno u antologija- mova i oskudnom literaturom, i to: ma narodne književnosti. 1. “Putom Sunca”, 2. “Kravata, to smo No, toga neobjavljenoga u knjizi još mi” i 3. “Pjesme i priče otoka Krka”. nema, dok je ono što zatječemo poneka Započet ćemo s detaljnijim prikazom lirska narodna pjesma (doduše, i jedna toga, trećega dijela knjige, i to njego- od najljepših – romanca “Popuhnul ve deseteračke, ne prozne sastavnice, je tihi vetar”), jedna mitološka (“Sln- stoga što je ta prozna sačinjena od pre- čev pir”), zatim pretežito pučke epske težito mitskih priča, a o tome želimo deseteračke pjesme nastale po uzoru progovoriti zasebno, zatim stoga što na Andriju Kačića Miošića na terenu nas u drugom poglavlju zanima pr- koji nije epski nego lirski i, konačno, venstveno terminologija i tehnologija prozni tekstovi: 1. “Po slidu Slnca”, na- i na kraju stoga što je “Putom Sunca” zvan sagom jer da je po starini i vrijed- najvažniji čakavski tekst zastupljen u nosti ravan Ilijadi, Odiseji i Kalevali, knjizi i u vezi s njim su priređivači ima- no uspoređivati bi se po metodama i li najveća očekivanja pa zaslužuje da se sadržaju mogao s Vedom Slavena na- o njem govori na kraju. stalom u 19. stoljeću; 2. nekoliko pri- Dakle, ni u prezentiranome desete- povijetki o prethistorijskim putovanji- račkom krčkom/puntarskom materi- ma morem preuzetim iz Jošamijine / jalu nema mnogo stvarnoga sjećanja Lovrićeve zbirke sličnih “saga”, Veyskih na velika povijesna događanja i likove, poveda: “Plovidba admirala Hrvoja i osim na one vremenski i prostorno pomorskih matana od Azovskog mora najbliže. Dade se, naime, prihvatiti da do otoka Krka” te “Legenda o crvenim je u pjesmi “Roženice” još živjelo sje- kraljevima i kitolovcima”, no te su dvije ćanje na narodni preporod u Istri i na dane fragmentarno da uistinu vrijedni biskupa Jurja Dobrilu jer su u svijesti

254 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI istarskoga puka povezani s otvaranjem junačka pjesma, nego lirska, pa je epi- svjetovnih pučkih škola na narodnom ka na Krk zapravo kasno uvezena. jeziku, a pjesma je, uostalom, pjevana A kad nedostatak mašte, pjesnička u Labinu malo iza biskupova doba. U konvencionalnost i historiografska doba kad je zapisana, 1900. godine, skučenost, tj. karakteristike pučkoga u Labinu je već djelovala Giuseppina stvaralaštva vrijede podjednako za sve Martinuzzi boreći se za poboljšanje pjesme o povijesnim događajima za- socijalnoga stanja labinskih rudara, stupljene u knjizi, pa i za one, rekoh, pokazujući kako je u doba dok su na- o kojima bi sjećanje još uvijek moglo stajale krčke pučke pjesme i legende postojati, (takve su još “Jurjeve stine”, o slavi Hrvata, u neposrednoj blizini, gdje se pjeva o Frankopanovoj pobje- u radničkoj sredini postojala svijest o di nad Turcima u Lici 1663., “Batošta nepravdi, ta pak godine 1907. izražena sprid Lepanta” /”Bitka pred Lepan- u poemi Ingiustizia (Nepravda) Giuse- tom”/, u kojoj je 1575. stvarno, pre- ppine Martinuzzi. težito kao galijoti, sudjelovalo mnoš- Još jedna pjesma nije u potpunosti tvo domaćega svijeta, ali je i detaljno puntarska i krčka jer je zapisana u Spli- opisana u starojugoslavenskim udžbe- tu, a pjevao ju je neki Korčulanin Še- nicima o pomorskom ratovanju, pa i parović. To je pjesma “Genoveški boj”. “Frankopanov pir”, koji se ni po čemu Govori o pomorskoj bitci kod Korču- bitnom ne razlikuje od bilo kojega le 1298., u njoj je sudjelovao i Marko drugog raskošnog pira), kad, kažem, te Polo, predstavljen, naravno, kao Kor- karakteristike obilježavaju i te pjesme, čulanin, ali o tijeku bitke pjesma teško što čovjek da očekuje u pučkom viđe- da izvješćuje objektivno: kao i drugdje nju davnoga križarskoga osvajanja Za- u prezentiranim pjesmama i pričama o dra (1202.) osim onoga što već postoji bitkama i vojskama, a takve su najče- šće, bitka je prikazana, što se i očekuje u pjesmotvorima, ili općenitostima ili prema različitoj literaturi – povijesnoj, umjetničkoj i sl., da ne kažemo prema prikazu bitaka u slikarstvu. Općenito, pučkom je pjevaču dostatno da zna najosnovnije historijske podatke o bitci i eventualno imena komandanata ili kakav drukčiji stvarni detalj pa da od pučkoga pjesničkog priručnog materijala, jezične pučke pjesničke građe skupljane i usavršavane stoljećima: fraza, rima, metra, asonanci, ustaljenih sintagma, figura itd. u kratko vrijeme sastavi “opis” bitke, oružja, brodova, kola, navalnih naprava itd., služeći se ujedno gore spomenutom literaturom i drugim izvorima. Ipak valja znati da otočne sredine ne karakterizira epska

255 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 na slici u Duždevoj palači – reprodu- Zdedu, heretičnoga ili antireformnoga cirana je u knjizi – i što o bitci kod Si- krčkog biskupa i puntara jer je u povi- ponta (642.) ako ne ono što stoji u već jesnoj i književnopovijesnoj znanosti odavno poznatim povijesnim vrelima, taj lik, kojega se ime u krčkom kroni- kronikama i u stručnoj i znanstvenoj čarskom tekstu objašnjava uz pomoć historiografiji? Slično vrijedi i za pje- sastavnica ded / did i Žic, doveden u vanje o pogibiji furlanskoga/franačko- čvrstu vezu s krčkim glagoljaštvom i ga vojvode Ericha pod Trsatom 799., samostanom sv. Lovre, kojega su dobra to u pjesmi “Svoj na svojen”. poslije gašenja pripala Svetoj Luciji. Jedno je barem sigurno – kao pravi U karakterističnoj je vezi s Bašćan- lokalni patrioti (naglašavanje hrvatskom pločom i znanjem o njoj i pučka stva zaista je najnoviji gradbeni ele- pjesma “Sveta Lucija”. Sačuvana je u ment u tim pjesama) pučki su pjesnici dvije verzije, duljoj i kraćoj, ali obje žarko željeli uljepšati sve ono što se u sadrže jedan znakovit detalj: stihove u njihovim umotvorima odnosilo na nji- kojima se kazuje koje je godine završe- hovu ižulu, svojim bodulima pridati na gradnja crkve svete Lucije u Juran- što veću zaslugu u događanjima, uljep- dvoru: tisuć osandeseta lita ju finili, sto- šati ih i uzveličati, pa su tako pomor- ji u jednoj verziji, odnosno, u drugoj sku bitku sa Saracenima iz voda otoka pjesmi u dvostihu stoji: Sveta Lucija Sansiga premjestili istočno, više prema zgrajena je bila / deset sat osandeseta je Krku, u osorski prokop i sve do Plev- finila. Tad su postavili i pregradne plo- nika, neretljansku pak pobjedu nad če ispisane hrvatskim pismom, kazuje Mlečanima pod knezom Branimirom se u pjesmama, pa se ukratko iznosi i opisanu u “sagi” pomaknuli su znatno sadržaj natpisa na njima, imali su svena sjever, do Zadra, a kralja Zvonimira čanu misu i pučko slavlje. Zaključiti iz nisu ubili “nevirni Hrvati”, nego je on onih stihova danas da je natpis Bašćan- naprasno umro od srčanoga udara. ske ploče uklesan 1080., još za života Toga su kralja, naravno, Krčani, Zvonimirova, jednako je pogrešno kao iako su tada potpadali pod Bizantsko i tvrditi da je crkva sagrađena 1080. Carstvo, poslije smatrali svojim vlada- U doba kada su te pjesme i priče na- rom jer se spominje na Bašćanskoj plo- stajale, a pogotovo u doba kada su za- či, koje je natpis, nota bene, do sredine pisane, naime, tvorci pučke književno- 19. stoljeća, do Kukuljevićeva čitanja, sti već su bili pismeni, neki i načitani, bio nepročitan, ali je usto već i u popu- a literatura koja je promicala hrvatsku larnoj povijesnoj znanosti od početka nacionalnu svijest približavajući puku 20. stoljeća prevladavalo mnijenje da povijesna znanja širila se i crkvenim i Zvonimir nije ubijen, nego da je umro svjetovnim kanalima pa je ulazila i u prirodnom smrću. Također, da je Bra- domove bolje stojećih građana. Takvih nimir pobijedio Mlečane i dužda Can- je kuća na kvarnerskim otocima od Si- diana kod Zadra, a ne kod Makarske – lbe i Lošinja do Krka i Raba i dr. bilo tvrdio je već Ivan Lučić u 17. stoljeću. mnogo jer su im posjednici bili paruni, A kad je već postupak pučkih pjesnika vlasnici i zapovjednici trgovačkih bro- takav, anakronistički, šteta je što ne dova koji su krstarili svjetskim morima postoji kakav pučki tekst koji bi u vezu sve do prevlasti parobroda nad jedre- doveo Bašćansku ploču i Cededu ili njacima krajem 19. stoljeća, a poslje-

256 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI dično, bili su bogati, obrazovani po- (izražavajući žaljenje što nigdje nije ni sjetitelji mnoštva luka na Mediteranu spomenut cimarol, koji je karakterizi- i, najčešće, poznavatelji više jezika koji rao kvarnersku mornaricu, a tako se če- su među pomorcima bili u optjecaju. sto susreće riječ vijornica ‘zastava’), pa i Mnoga su im znanja bila dostupna geografskoj, npr. Velskopje ‘Dugi otok’ pa su mogli stvarati pjesme i priče o i astronomskoj također, zastupljenoj povijesnim događajima, pa i pradavni- u čakavskim tekstovima, npr. Tahor- ma, a kamoli ne o morskim putovima, nica ‘Sjevernjača’, jer su terminologije morima i prolazima. Također, mo- zanimljive, stare, vrijedne i dobro za- gli su mnogošto znati o pomorskim stupljene u knjizi, ali ne mogu odoljeti bitkama, gradnji, tipovima i nazivlju da ne citiram dio uvodnoga Eleršekova brodova, taktikama, činovima, armi- teksta u to poglavlje: jama i flotama koje su se sukobljavale Rodovi, plemena, savezi, narodi na Mediteranu, to već zbog toga što su i nacije oduvijek se okupljaju oko oduvijek, još od antičkoga liburnskog zajedničkih vrijednosti poput ime- doba, regrutirani u mornarice svih na, jezika, običaja, oko uvjerenja o onih država koje su vladale Kvarne- zajedničkom iskonu, precima, teri- rom. Na Silbi sam tako vidio mnoštvo toriju… Što je tih vrijednosti više i uljenih slika s motivima jedrenjaka, i što su one trajnije, vjerovanje u njih ratnih i trgovačkih, a neke od njih slije čvršće, a skupina homogenija, kali su domaći ljudi. postojanija, žilavija i otpornija. U Ne treba nas stoga čuditi što u dru- starih je naroda zajedničkih vrijed- gom poglavlju knjige, onom naslovlje- nosti mnogo, a u Hrvata su to staro nom “Kravata, to smo mi”, nalazimo narodno ime, trojno kraljevstvo, tri opise i nazive brodova koji su u proš- jezika, tri stare književnosti, tri pi- losti plovili poznatim morima, ponaj- sma, narodna predaja, pučke pjesme prije onima koja oplakuju Balkanski i priče, običaji, vjerovanja, duboko poluotok: Crnim, Bijelim i Sinjim ili ukorijenjeno kršćanstvo, sveci, dje- Jadranskim (Črnomori, Grškomori i Si- la mnogih književnika, umjetnika, njemori u govoru Krka), dapače, upo- graditelja, znanstvenika… sjećanja znajemo se s mnoštvom termina koji su na narodne junake, vojskovođe, iz brodograđevne/kalafatske termino- knezove, banove i kraljeve, na ju- logije već nestali s drvenim jedrenjaci- načke bojeve i slavnu hrvatsku voj- ma, ili su sasvim rijetki i zaboravljeni, sku. Neke vrijednosti, poput jezika, odnosno susrećemo se s vojnim i oru- klesnjaka (grb) s crvenim i bijelim žarskim nazivljem nastalim na slaven- kvadratićima, trobojnog stijega, skoj osnovi nadodavanjem naziva svih pleterne ornamentike, kune, gla- onih režima koji su prolazili Jadranom goljskog pisma i himne, postale su i Kvarnerom, pa se, kao u rječniku op- istinskim nacionalnim simbolima i ćenito, i u nazivlju na osnovno domaće zato trnom u oku dušmana. Jedan strano taložilo stoljećima. od simbola zaista je poseban. Sim- Nastavio bih o vojnoj, npr. kosiz, bol kakav na nalazimo u drugih satnik, bojnik itd., i pomorskoj termi- naroda, simbol u koji je utkano na- nologiji, npr. kondura, ormanica, ša- rodno ime i neizbrisiva poruka za- jeta, ili oj i ojban, korban, hućban i sl. namcima, koju tek treba iščitati. To

257 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 je kravata, drevni vojnički čin hrvat- do Krka, ali se taj put, za razliku od skog bojovnika! onoga što je pripovijedano u mitu o Krv, osobna odluka i odnos pre- admiralu Hrvoju i matanima, svodi ma simbolima učinit će pojedinca samo na tu informaciju. Ostalo u op- pripadnikom, protivnikom ili ot- sežnoj pjesmi ide na opis Hrvata: da padnikom od skupine. Crpeći iz su bozi s neba ti se pari, zatim na pri- simbola snagu, volju, nadahnuće i jetnju izdajicama bogom Kišom: neka jastvo, pripadnik svoje simbole čuva vije ki izda Hrvati / izdaja se zi glavicu i brani, dok ih protivnik, istom že- plati te na slavljenje boga Davora. Ta stinom napada, nisko, uvredljivo, dva boga dolaze, kaže se u pjesmi, a i koristeći laž, klevetu i dragocjene u drugim tekstovima, jer su ponavlja- mu jizdajice, koje kupuje za “Judine nja u knjizi vrlo česta, uvijek zajedno: škude”. Davoru su božac učinili / Kišu pod njin A dijelovi ogromnoga teritorija Hr- jamu su skopali. vata naznačeni su u pjesmi koja govo- No, o mitskim bićima krčkih pre- ri o njihovu doseljenju iz prostora iza daja govorit ćemo poslije. Sada je čas Dunava i putovanju sve do Krka, pje- da pogledamo kako su prema proznim smi nesumnjivo u osnovi nastaloj po tekstovima u knjizi Hrvati iz Irana do- pripovijedanju cara Konstantina Po- spjeli na Krk, a odatle na kopno, po- rfirogeneta, a naslovljenoj “Imperij”. glavito što o tome govori “saga” “Pu- U njoj se opisuje i lijep izgled i sjajna tom Sunca”, koja s kraćim sažetkom oprema Hrvata te navode imena nji- ispunjava čitavo prvo poglavlje knjige. hovih vođa. No, sudeći prema imenu U tekstu koji bi opsegom mogao biti i tamo navedena hrvatskoga kneza, kraći roman pripovijeda se o “hrvatskoj Bu- povijesti” od pretpovijesti do pobjede rut, koje jako sliči imenu slovenskoga kneza Boruta, pa i s obzirom na pr- kneza Branimira nad Mlečanima. Ali, venstveno slovenski termin , i dok je u gore razmatranim pjesmama, kosiz veli osim u pjesmi “Duge lade”, doduše tek kosiz, tj. kaseg, koji gotovo da se susreće na svakoj stranici knjige, moglo bi biti u naznakama bilo riječi o historijskim da se u pjesmi pomiješalo slovensku i događanjima koja su osvjedočena po- hrvatsku najraniju prošlost zasvjedo- vijesnim izvorima, makar i znatno ka- čenu u historijskim vrelima. Ne bi to snijima, u pripovijedanju o hrvatskoj bilo ništa neobično s obzirom na toli- seobi s Tigrisa, iz Horezma kod Aral- ku vremensku udaljenost između doba skoga jezera i Afganistana do Jadrana i doseljenja u sedmom i doba nastanka Krka, sva se utemeljenost na izvorima pjesme u devetnaestome ili dvadese- svodi na ime Hrvat u mnoštvu njego- tome stoljeću, naročito pak u odnosu vih oblika. na istraživanja slovenskoga historiča- Premda se još od Šafarika, a neki ra Ljudmila Hauptmana o doseljenu učenjaci tako misle i danas, ime Hrvat Slavena na jug objavljivana već u doba dovodi u semantičku vezu s “vrhovima Prvoga svjetskog rata, pa i prije njega. planina, hrptovima, hrbat”, za razliku Druga jedna deseteračka epska pje- od njihovih zakarpatskih susjeda Dud- sma iz trećega dijela knjige, “Duge leba kojima ime kazuje da su stanovni- lade” (“Duge lađe”), “izvješćuje” o ci dolina, u “Putem Sunca” pripovje- morskome putovanju iz Crnoga mora dači kao da pristaju uz hipotezu da je

258 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI to ime iranskoga, arijevskoga postanja, čakavskim jezikom i glagoljskim pi- a uz to, često se dodaje, vjerskoga – smom, no to nisu fenomeni stariji od ono je hagionim. Možda nije u vezi doba doseljenja Slavena / Hrvata na s imenom mitskoga jarca zaratuštija- Balkan i jadranske otoke. naca, zove se Xvarenah, a simbolizira Dakle, od Tigrisa gdje su kao valjani kraljevsku slavu što ju Ormuzd/Ahura vojnici Hrvati služili vladarima koji su Mazda pravi iz neizmjerne svjetlost, se klanjali babilonskoj božici Ištar, od ali, i priređivači kao da tu ideju suge- bogatoga prostora oplemenjena iriga- riraju, jest u stanovitoj vezi s iranskom cijskim sistemima, Hrvati su najprije božicom vode i plodnosti Anahitom. morali poraženi otići u svoju sjeverno- Njezino ime Ardvi Sura Anahita, u azijsku domovinu, a iz nje stoljećima Rusa je to Mati Sura Zemlja, kazuje da poslije zbog gladi i hladnoće krenuti je riječ o Velikoj Majci, a i likovni njena put u potrazi za novim obitavali- zini prikazi to potvrđuju. No Anahita štima. To putovanje, pripovijeda se u kao božica vode ima valovitu odjeću “sagi”, nije bilo lako, ali ni neizvjesno pa se i izjednačuje s jednom davno ne- ni previše opasno, zahvaljujući uvijek stalom stvarnom vodom: rijekom Sa- na boj spremnoj hrvatskoj vojsci, pje- rasvati pod Himalajom. šacima, strijelcima, konjanicima i mor- Odatle neki pristaše iranske teorije narima. Čak su i žene bile uvježbane za o podrijetlu Hrvata izvode ime Hrvat. ratovanje, ali to ne treba ni čuditi jer Od Sarasvati se pravilno, u skladu sa su Hrvati, drže pristaše iranske teorije zakonima poredbene indoeuropske o etnogenezi Hrvata, bili prvi susjedi i slavenske gramatike, s daje h, izvo- Amazonkama, dapače, neki filolozi u di ime pokrajine Harahvati, što uz etnonimu Hrvat naziru značenje ‘oni božanstvo Haurvatat ‘Integritet’ jest koji su podložni svojim ženama’. vrlo blizu pojedinim oblicima imena Ovdje se nećemo zadržavati na pri- Hrvat. Odatle da dolazi i ime Horo- čama o ljubavima i haremima (jedan athos zasvjedočeno u grčkoj formi je opis iz toga ambijenta zaista speci- početkom naše ere u Tanaisu na ušću fičan), o junaštvima i smrtima, o grad- Dona u Crno more. Od prostora uz njama brodova i zgrada, o lovu i voj- Crno more, do kojega su s rijeke Amu nim vježbama, o sastancima štabova, Darie, antičkoga Oxosa, uistinu mogli o pripremama pohoda i porodičnim stići svojom riječnom flotom, slično odnosima, o načinima pripreme jela Vikinzima u Rusiji, na Krku zvanom i pečenju kruha, o odnosu prema su- efuricom (nazivom koji je valjda u vezi sjedima i pokorenima te o organizaciji s imenicom flux), od Pricrnomorja, bitaka i države (ipak, kažimo: jedna dakle do historijskih već svojih zakar- im je država u Zakarpaću nastala tako, patskih prebivališta u Ukrajini, Slovač- izlaže se, da je veli kosig ili ban ili knez koj, Češkoj i Poljskoj Hrvati su mogli ili kralj pitao u vijeću okupljene hrvat- dospjeti relativno lako, bilo sa Sar- ske glavare bi li bilo zgodno da osnuju matima, Skitima, Gotima, Hunima, državu, a kad su se oni s tom idejom Bugarima ili Avarima, ili sasvim sami. složili – osnovali su je), nećemo, ka- Doduše, u “Putom Sunca”, pa i u mno- žem, o takvim stvarima jer su umjesto gim drugim tekstovima u knjizi, tvrdi njih mogle stajati i neke druge slične, a se da su Hrvati na Krk došli sa svojim to ništa ne bi mijenjalo na stvari.

259 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Reći ćemo samo to da se u “Putom će: Od tih skulic su va puk prišle pisme Sunca” kaže kako su već u Zakarpaću ke su se pivale po sajmih i ke su judi brzo Hrvati imali bana Domagoja, a oduvi- naučili i po njih se ravnali. Kako je saj- jek im je grb bio “na kvadratiće”, tako mih, crkvenih prošćenj i slavjenja bilo da su i danas na prostorima negdanje čudo, je ta nauk prišal brzo va puk i puk Velike Hrvatske mnogi gradovi i poga je pričel rabiti. U doba kneza, a pokrajine za osnovu svojih grbova uzeli tlik kraja Tomislava Hrvati su prešli u taj prastari hrvatski i iranski motiv. Iz gradove i kaštele s romanskim stanov- Velike Hrvatske uputili su se u Ilirik ništvom, a gospodarski je polet omo- dvama putovima: 1. kopnenim, pre- gućio stvaranje velike i moćne vojske. ko Dunava i uz Balatonsko jezero, i 2. No, s vremenom je ojačala Veneci- vodenim, najprije rijekama do Crnoga ja, a zahvaljujući tome što su od Hr- mora, a onda kroz Helespont i preko vata lukavstvom naučili praviti ratne Egejskoga mora u Jadran, pa sve do brodove s bitnom tehnološkom ino- Krka na sjeveru. U Iliriku su se potom vacijom – kormilom umjesto vesala sukobili s Avarima i pobijedili ih u sa- za kormilarenje, Venecija je postala vezu s Francima. No, pod knezom Vi- pomorska sila s više tipova brodova i šeslavom zaratili su i s Francima te ih i s galijama. No sve joj to nije pomoglo pobijedili, i na moru u Kvarneriću, i na u sukobu s Hrvatima jer su hrvatske kopnu kod Trsata. A kad je potom cara ormanice bile pokretljivije i prilagođe- Karla Velikoga priznalo čitavo Rimsko ne ratovanju među istočnojadranskim Carstvo (možda se misli: rimski papa, otocima. Zato su Hrvati, kad se dužd jer su i Honorija u “sagi” smatrali rim- Candiano s više od stotinu galija upu- skim carem), njegovu vlast priznali su tio u Dalmaciju da uništi Branimirovu i Hrvati, ali samo formalno. Kad se ta flotu i državu, i mogli zaskočiti dužda faktička neovisnost Hrvata Francima iz zasjede, potopiti mu mnoštvo galija nije svidjela, navalili su na kneza Lju- a njega ubiti kod Puntamike pred Za- devita koji je stolovao u Sisku. Pustio drom. “Saga” “Putom Sunca” završava je Franke da pređu Kupu – i porazili Branimirovim pobjedničkim govo- su ih ponovno. rom i narodnim slavljem u Zadru, no Nekako u to doba Hrvati su i po- valja kazati da to nije njezin stvarni kršteni, kaže se u “Putom Sunca”. Pod kraj jer se nastavlja, samo što nastavak knezom Višeslavom odrekli su se svo- nije objavljen u knjizi koju su priređi- jih bogova i primili blagoslov od pape. vači objavili tek kao prvu od više njih. U to je doba Bizant vladao u gradovi- U vezi sa znanstveno-povijesnim ma od Venecije do Budve, pripovijeda spoznajama iznesenima u “sagi” o raz- se, a kako je u Ogleju bila patrijaršija doblju poslije doseljenja na Balkan (“u kojoj su bile podčinjene sve istočnoja- Ilirik”) možemo bez bojazni ustano- dranske biskupije te kako su u prego- viti da se uglavnom slažu sa sažetim vorima s papom Hrvati utanačili da se rezultatima znanstvene historiografije u Hrvatskoj misi na narodnom jeziku općenito prihvaćenima u dvadesetom – priznali su papu za Pontifexa Maxi- stoljeću. Problem je možda samo to musa. Otad se razvija i hrvatsko gospo- otkud u knjizi toliko moderne hrvat- darstvo i hrvatsko školstvo. O važnosti ske svijesti u svim tekstovima s Krka, pjesama u obrazovanju kaže se sljede- no znamo li da su nositelji i promicate-

260 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI lji nacionalne svijesti bili prvenstveno povijeda Herodot, da je Aleksandrova franjevci, a pred Puntom na Košljunu vojska prošla uz Horezm, a makedon- od srednjega je vijeka franjevački sa- ski vojskovođa imao kontakte s horez- mostan – odgovorili smo na pitanje. manskim vladarem itd., pa su hrvatski Valja ipak dodati da je još i prije prepo- historičari Horezm poznavali, ali je či- rodnoga doba na Krku prosvjetiteljski njenica i to da je znanstveno, arheološ- djelovao obrazovani učitelj i svećenik ko i povijesno proučavanje te perzijske pop Ivan Feretić (umro 1838.), svje- pokrajine i države započeo Tolstov tek sni Hrvat, a od početka 20. stoljeća na pred Drugi svjetski rat. Njegove spo- Krku je biskup Anton Mahnić s časo- znaje nisu mogle dospjeti do autora pisom Hrvatska straža. pučkih tekstova na Krku, a oni ipak Pučki tekstovi s Krka nastajali su znatan dio “sage” smještaju u Horezm, u doba kad se na obali i na otocima pa se Horezm našao i u naslovu. Od- vodila žestoka borba među dalmatin- govorimo. Na jednom se mjestu kaže skim autonomašima i zagovornicima da je naslov “sage” “Po slidu Slnca”, ali pristupanja hrvatskome kraljevstvu, da je neki “prijatelj” priređivačima su- među jezicima talijanskim / veneci- gerirao da se u naslov doda (bojovnici) janskim i hrvatskim / čakavskim, ta- iz Horezma. kva borba da je na Silbi mogla nastati A kako se “povijesno pripovijeda- sljedeća anegdota: Veseljak don Jivan nje” o azijskom boravištu Hrvata u vraćao se kasno noću u svoj župni tom čakavskom tekstu, rekli smo, go- dvor poslije nekog slavlja u Loparu pa tovo u cijelosti svodi na oblike imena je morao proći i uz veliki kameni križ Hrvat, to je dodavanje imena jedne pred Mostirom. No jedan podrugljivi azijske pokrajine predstavljalo drugi Silbenjanin, kad je dobrog popa uo- ključni dokaz za znanstvenu istinitost čio “nakresana”, sakrio se iza križa i “sage” o iranskom podrijetlu Hrvata. odlučio našaliti se s njim. Pozvao ga je Doduše, moglo se je znati da su sta- imenom: “Giovanni!” Pop se okrene novnici Horezma bili hrabri i vješti da vidi tko ga to zove, ali kad ne opa- ratnici, Horezm su osvojili tek Arapi u zi nikoga, pomisli da mu se pričinilo 8. – 9. stoljeću, pa su lako krčki pjeva- zbog vina koje je popio. No onda čuje i či prvobitnim Hrvatima mogli pridati drugi put: “Giovanni, dove ti va?” Sad ratničke atribute, no stanovnici Ho- više nema sumnje, okrene se i uzbuđen rezma su bili poznati i kao znanstveni- obrati raspelu: “O, Isukarste moj! To ci pa su po njima nazvani matematički se ti meni obraćaš!” Ali, čim je počet- termini koje su Arapi prenijeli čovje- no zaprepaštenje zbog čuda nestalo, u čanstvu – algoritam i algebra. popu se javio žestoki hrvatski protiv- Argumentacija se svodi, rekli smo, nik autonomaša i talijanštine: “Ma, ča na oblike imena Hrvat, jer ni u doba i ti govoriš po talijanski?” zapisivanja “sage”, a pogotovo ne u Drugo pitanje u vezi sa “sagom” i doba njezina nastajanja, još nisu bila nekim pjesmama koje zaslužuje odgo- poznata arheološka otkrića koja bi vor jest otkud pučkim pjevačima i pri- iransku teoriju mogla podržati, pa ni povjedačima na Krku spoznaja da se otkriće “jelenjih parožaka” u staro- azijska pradomovina Hrvata nalazi u hrvatskim grobovima na Ždrijacu u Horezmu. Istina je da o Horezmu pri- Ninu. A na jednome od tih je predme-

261 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 ta i geometrijski crtež koji bi se mogao mitsko biće Zarut te što Zarust u rječ- smatrati hrvatskim grbom, simbolom niku Punta znači ‘Hrvat’, jer obje mit- toliko spominjanim u knjizi: alterni- ske riječi kao da su u etimološkoj vezi rana polja, kvadratići. Grafitu je izvor sa “zora” pa govore samo ono što je već u Vastu-Puruša mandali, izrazu od- sadržano u naslovu pjesme. nosa egzistencije i svjetlosti, esencije, Ivo Pilar i Jan Peisker prije njega u indoeuropski je motiv, indoarijski, a radu “Koje su vjere bili Slaveni prije njegovo se značenje može dovesti u krštenja”, perzijski su dualizam prona- vezu s kineskim odnosom yina i yanga, lazili u toponimiji slavenskih krajeva, manihejskim (i zaratuštrijanskim) du- pa i onih na Balkanu i u Hrvatskoj i alizmom i Mitrinim ubojstvom prvo- Bosni, još dvadesetih godina 20. sto- bitnog bika te sa slavenskim motivom ljeća. Njihovo viđenje odnosa među plodnosti i parom Rod – Rođenice, suprotstavljenim božanskim silama odnosno Artemis / Anahita i Artemid odraženo u pejzažu svodi se na to da / Mitra. U mandali se koordiniraju i Dobri bog i Zli bog, bog svjetlosti i utvrđuju dva ciklusa: sunčev i mjese- bog tame uvijek dolaze zajedno, s tim čev, muški i ženski. Kao u mandali, i da je dobri i svijetli smješten na vrhun- u svemiru se odvija borba i uspostavlja cu brda, a zli i mračni u kakvoj pećini u sklad između dana i noći, ljeta i zime, podnožju. To umnogome podsjeća na života i smrti, Ahure Mazde i Arima- odnos krčkoga malika Davora, dobro- na. Izraz je to vjere koja je, prema izjavi ga boga svjetlosti koji je smješten na tamošnjega parokijana, vladala u Oli- uzvisini, božcu, i njegovu suprotnost bu još između dva svjetska rata te, na- Kiša, smještena u jami pod Davoro- ime, da Olibljani vjeruju u dva boga, vim brdom oltarom. Krčki naziv za tu Dobroga i Zloga. “jamu” je manja, što valja premetnuti Tu, u olipskom vjerovanju i moti- da bi se dobilo “jam(i)na”, kao što se u vima na “jelenjim parošcima” koji se, kvarnerskoj srednjočakavskoj riječi za uzgred budi rečeno, susreću diljem ‘odmah’, polazeći od enja, udilje, vaje, prostora koji se u knjizi pripisuju Hr- dilje i sl., dolazi do neobičnoga silben- vatima, a ne moraju biti ni avarski ni skoga oblika dvije. kršćanski, nailazimo na mnogo više Pa iako bi se htjelo da je mit izložen perzijskih vjerskih stavova negoli u u krčkim pučkim tekstovima hrvatski, puntarskoj pjesmi “Zoruslavići”. Ona točnije iranski, valja reći da su imena se u knjizi predstavlja kao da je proslav- tih bogova (osim onih očito preuzetih ljanje Zaratuštre i njegova učenja raši- iz literature, kakvo je npr. Ištur) sla- reno u Horezmu i Arahoziji, ali ustvari venska, pa i mitski odgovaraju osnov- u pjesmi od toga ima jako malo. U njoj noj relaciji među slavenskim glavnim se pjeva o tome da su ljudi slavili svje- božanstvima – Perunom i Velesom. tlost na istoku, Sunce, Mjesec i zvijez- Perun je bog svjetla i gromovnik koji du Danicu, dok je veza sa Zaratuštrom svake godine poražava Velesa pred- utemeljena na pučkoj etimologiji i stavljena kao zmija, už, a takav je od- fonetskom slaganju bez opravdanja u nos prepoznatljiv, kako u pučkoj priči sadržaju pjesme. Zaratuštrovskom ka- o Mraku donesenoj u knjizi, u kojoj rakteru pjesme malo pridonosi i to što se bore personificirani Mrak i Sunce, postoji krčka predaja da je postojalo tako u odnosu Davora i Kiša. Mislim

262 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI da ne griješim kad ime Kiš izvodim od jezik kojim su u knjizi Putom Sunca kaška ‘zmija’, kojoj se oduzima dočetak posvjedočeni zaista vrijedan. koji znači ‘ženski rod’ i ostaje kaš, koji Što se pak tiče priređivača, uložili zbog opće nestabilnosti samoglasnika su velik trud i strast, Rado Žic Miku- prelazi u kiš. Tako je i tamošnje bo- lin i mnogo vremena, brige i strpljenja žanstvo Hrv, bog Sunca, rata i pobje- prikupljajući krčke čakavske tekstove, de koji je u naglašenoj vezi s imenom no žele li oni da im iduća knjiga bude Hrvat, vjerojatno identično s onim bolja od ove, morali bi pučke teksto- nazvanim Hor ili Har, sve s istim ko- ve, koji inače imaju vrijednost po sebi, rijenom u kojem dolazi ili do prijevoja vrlo pažljivo komentirati, onda, nai- ili do pojave popratnoga vokala uz some, kad im pridaju povijesnu i znan- nantno r. stvenu istinitost. Legenda “Plitvice” stvorena je u tom mitskom ozračju: govori o tome kako su nastali slapovi i jezera na im- presivnome ličkom prostoru, naime tijekom borbe Hora s Velišom koji je bje- žao nizbrdo, a ondje gdje mu je stalo stopalo stvorilo se jezero. To je među krčkim pučkim tekstovima jedna od rijetkih pravih legendi, zrači arhaično- šću, ali valja dodati i to da je nastala u skladu s općim mitskim i legendarnim toposom: u terenu ostaju otisci stopala izuzetnih junaka ili kopita njihovih konja. Te legende, grafiti, riječi i uvjerenja koja su u osnovi zajednička čakavcima s Kvarnera i Kvarnerića, kao uostalom i glazba, pjesme i plesovi, likovni prikazi i sl. (Kvarner se nalazi unutar crta koje se povlače od rta Kamenjaka kod Pule na Veli ili Beli rat na Velskopju / Dugom otoku, odatle na Privlaku ispred Nina pa dalje morem između Paga i Rtine do Tribunja na kopnu), predstavljaju indicije da su stvarno, objektivno možda u pravu krčki pučki pjevači i pripovjedači kad pristaju uz iransku teoriju o etnogenezi Hrvata, ali stihovi i priče koje se u knjizi iznose ostaju ipak samo krčkom pučkom pre- dajom. Njihovi su pjesmotvori odraz znanstvenih spoznaja njihova doba i izraz njihovih želja i težnja, ali je zato

263 OSVRTI I PRIKAZI licima već i ljudima, bez obzira na to o kome se radilo. Hermetični vremeplov Zašto ovo treba naglasiti? Čini se ili iznad voljenog grada pričinja, rekao bi Rakov alter ego, da Nenad Vertovšek se ovom knjigom uobličuje nekakav Mistični simboli zavičaja. Eseji o hermetičnoj čudesan, mistični krug koji možda po- starini Šibenika i okolice činje sa Šibenikom i odlaskom autora Omer Rak u Zagreb, ali se, eto, uvijek zajedno s autorom vraća ponovo u Grad podno Gradska knjižica “Juraj Šižgorić” Šubićevca. Bilo bi možda dovoljno Šibenik, 2019. reći kako bi se mogao dobro pratiti taj Uroborus, ta zmajska zmijica koja ne samo u alkemijskoj praksi nego i u Samo naizgled treba se činiti laga- svakodnevnom životu guta svoj vlasti- nim nastojanje ocrtati barem samo ti rep, vraća sebe i nas samima sebi. Jer, vremenom zadani i kronološki obris ciklusi se ponavljaju, ljudi odlaze i vra- jedne knjige autora koji se već dokazao ćaju se, samo je pitanje s koliko grama u istraživanjima onog što je oku, uhu pa svijesti o tome što radimo i zbog čega i umu nevidljivo na prvi dojam. Kako smo ovdje. opisati njegovu težnju za otkrivanjem Zbirka od 12 eseja zapravo je i mo- skrivenog, točnije dijelom i sudjelovati u zaik lebdenja nad starinama Grada razotkrivanju one tajne, ali neraskidive prepuna povijesti uklesane ne onako poveznice drevnog i sadašnjeg što se po- banalno i uobičajeno, bolje rečeno, nekad ugnijezdi u nekom umu i gurne to su i priče, promišljanja o ne tako ga u misaonu avanturu, na radost pišče- izrecivom i ne tako poznatom, knjiga vu i čitatelja. nije turistički vodič, ali je vodič za sve dobronamjerne i znatiželjne koji žele Mistični simboli zavičaja dragocjena vidjeti i kada prošetaju i pogledaju sve, su zbirka eseja o hermetičnoj starini, a negdje je oku i umu ostalo neviđeno. povijesti i sadašnjosti koja vas vodi Već u prvom eseju “Asinus Dei” au- kroz vrijeme poput starinskoga vreme- tor odaje počast i odu simbolu Šibeni- plova skrivena u umu pisca koji vam tu ka, Dalmacije, Mediterana, magarcu vražju napravu posudi za trenutak dok običnom, ali ovoga puta kao tužnu oko prepozna, uz osmijeh, ono što je kronologiju čovjekovih nedjela pre- drevnima poznato. I sljedeći trenutak ma magarcu. Autor kreće i od rimskih to se sve – zaboravi. Šibenik, grad je to vremena, uzvisuje životinju što nekad koji je uvijek bio pregršt tajanstvenih bijaše najbolji prijatelj težaka, razot- noću blistavih i okupanih kala i kaleta, kriva ulogu ove čudesne životinje u kr- danju prepun sjaja katedrale i otisaka šćanskoj vjeri i čini gotovo nemoguće povijesti gdje god se okreneš ili za tre- – natjera vas da se dobro zamislite kad nutak zamisliš. Za Omera Raka bio je čujete da se netko ružno izrazio o ma- to njegov Grad koji je stajao ponosit i garcu. “Mitsko hermetične poveznice uspravan uz more i doticao vrhove pri- sa značenjem imena zavičajnih brda” rodnoga plavetnila. Grad koji je uvijek drugi je esej kao logičan nastavak u mogao očarati ne samo kamenom i ob- kojem polazite iz mitoloških drevnih

264 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI uzvisina ideja i uma i idete zaneseno za vrijeme službe carskog tajnika na prema vrletima dolova, mjesta i ka- praškom dvoru Rudolfa II. Habsbur- menjara Rakova djetinjstva u ovo naše ga. No, ovo je samo mistični zalogaj u težačkom mukom izgrebano vrijeme. kojem se opet otapa autorov smisao za Nezaobilazno je spomenuti kako su to hermetičnost i posveta svojem Gradu, preostali materijali od onih uvrštenih poziv na svečani i raskošni objed što u raniju Rakovu izuzetno zanimljivu ga je svojedobno ponudila još jedna prvu knjigu o prapovijesnoj danilskoj Rakova knjiga, druga u nizu, Arkana kulturi Danilski riton: Struktura i sim- Fausta Vrančića Šibenčanina, objav- bolika kultne posude iz srednjeg neoli- ljena 2014., u kojoj je i Faust jedan od tika, objavljenu 2008. godine, a koju znamenitih. je objavio 2016. kao englesko izdanje “Boninova lavica ima grivu” opet i uvaženi inozemni nakladnik Oxford na blistav način ulazi u dušu Šibenika Books. Ovo upotpunjuje i činjeni- odgovarajući na pitanja što ga postav- ca kako je Rak na ovu temu objavio ljahu naraštaji rođenih u Gradu, po- 2017. i poseban roman Kultna posuda. sjetitelji, turisti… zašto kipovi lavica na “Mjesec, trokuti, hermafrodit, ro- južnom transeptu katedrale sv. Jakova, govi & srp” – kratak je, ali zadivljujući koji su muškog i ženskog spola, oboje presjek kroz dio hermetičnih simbola imaju grivu? – pitanje je koje otkriva u kojima Rak, kao i uvijek, traži ne duh majstora Bonina iz Milana, ali i puku priču o metaforama i simboli- virtuoznu sposobnost Raka da zbog ci, već poziva na dublju šetnju kroz jednoga detalja povede u svijet mi- ono skriveno između nebesa i zemlje, stičnosti i izvede iz njega, ostavljajući smisao življenja čovjeka kroz stoljeća vas zadovoljnima makar možda i niste i milenije kao trećega u tom magič- našli odgovor na pitanje. nom trokutu, trojstvu simbola, težnji “Martir šibenski” zapravo je snažna i svakodnevice, čvrste, tvrde i često nepo(r)uka, u esejističko ruho zaodjeve- sklone ljudskom. U “Zaboravljenoj in- tegraciji” ponovo odlazimo vremeplo- vom u 1952. godinu kada su objavljeni nalazi o ritonu, kultnoj posudi iz doba neolita, upozoravajući kako se bitna otkrića za sveopću kulturu i (pra)povijest nalaze tu pokraj nas i nisu ogra- ničena vremenom ni tumačenjima. Zemlja ispod nas i u okolici Šibenika, poruka je Rakova, ima u sebi tisuće i tisuće godina koje moramo vratiti u svijest da ne bi zagubili ono što smo uvijek imali. “Nekoliko crtica o ‘tajnom životu’ Fausta Vrančića Šibenčanina” zadire u nešto bližu povijest kojoj također ne nedostaje tajnovitosti, ovoga puta to je glasoviti vizionar Faust Vrančić Omer Rak

265 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 na kontemplacija o kršćanskoj muci, i svih prijatelja Grada koji su ga vidje- njezinu smislu i dokinuću utemelje- li, snimili, zapamtili… i naravno, niste na na davanju mučeničkih i svetačkih bili u Šibeniku ako niste ponudili ba- obilježja (svojem) Gradu, pozivajući rem jedno rješenje. se na povijest, filozofiju i vjeru u spo- Valja istaknuti i vrlo dobar osvrt sobnosti ljudske za preživljavanjem, Igora Grbića koji započinje rečenicom da opstane i izgradi u sebi i u Gradu “blagoslovljen je Grad što ga Omer pohvalu ljudskoj vjeri u (ne)moguće. Rak iščita i ispjeva!” i da nije takvog “Jedno tijelo” također je dio neobjav- osvrta na kraju knjige, nakon bogat- ljenoga iz knjige Arkana…, ovoga puta stva eseja što ga valja dobro iščitati, to je srce rukopisa i knjige Rakove, ispala bi to samo puka pohvala. Ova- njegov duboki ulaz u ponor u kojem ko, Grbić naziva autora Raka Meštrom se dobro snalazi onaj tko zna čitati i tu- Šibenčaninom, uz brojne argumente u mačiti, ali još jedan izuzetan kontem- prilog tome, te se čini sigurnim, da se plativan pohod u povijest koja postaje je vratiti koje stoljeće unazad, tako bi živa koliko je u sebi prepoznajete. se Rak i oslovljavao. “Oculus diaboli” zato je nastavak Sve navedene i ine Rakove potrage za sladokusce koji su razumjeli spušta- za dubinom i širinom drevne ljudske nje arkanama Rakova viđenja svijeta, predaje i baštine uvijek su plijenile nikad izgubljenog u nebesima, uvijek pozornost otkrivajući i razotkrivajući uzemljenog i stoga plemenitog, od skrivene zavjese tajni što kupaju Grad odbljesaka djetinjstva do zrelog isku- podno Šubićevca, ali i svijet uopće. To stvenjaka koji kroči uskim stazama i su podsjećanja na drevne poruke starih širokim putevima što posjeduje Grad običaja, mitova i civilizacija, nepresuš- poput Šibenika. Vođeni ste i prikova- ne mete njegova oštrog, ali prije svega ni za riječi, grlite rečenice i opuštate se temeljitog duha i opisa koje je i autor u proznim stihovima – treba li nešto ovih redaka uvijek s posebnim zado- više? “Zagonetka željeznog zavjetnog voljstvom slušao i o tome raspravljao. križa na otoku Tijatu” – ovdje je pono- Upravo u tome leži čudnovitost, ali vo uranjanje na konkretnom prostoru i logičnost Rakova viđenja stvarnosti i vremenu, ali ne bez tajnovitosti utka- koja podrazumijeva onaj istodobno ne u korice ove knjige i stranice ukoli- tvrdi i mekani mistični alkemijski kako ih okrenete prema sunčevu svjetlu. men mudrosti u potrazi za širinom “Šibenske vještice A.D. 1443.” opisuje ljudske svijesti i povijesti. Tu je i proz- povijesni slučaj inkvizitorskoga ispi- račni lepršavi okus Zena u kojem su tivanja navodnih vještica na istočnoj planine najprije planine, a rijeke rijeke, obali Jadrana, zapravo je svojim zaple- potom to nisu više ni planine ni rijeke, tom i pristupom gotovo kao tek sinop- da bi ponovo nakon godina iskustva sis za novi opsežni roman. rijeke opet postajale rijekama, a plani- “Otključani rebus na Dobriću” go- ne planinama. tovo je nestvarni, ali još zanimljiviji Ono što odvaja kratke mudre izreke ulaz u svijet rebusa, temeljen na po- od života s mudrošću jest onaj neu- vijesnom rebusu uklesanom u kame- morni um koji temeljito, strasno i uvi- nu zgradu, odnosno palaču Žarković, jek s toplinom izričaja, analizira i pro- jedno od vječnih zagonetki Šibenčana dubljuje jaz između drevnog i novog

266 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI uma, starog i novog Čovjeka. Jer Omer Rakova je proza zapravo poezija Rak nije nikada bio, niti jest, vjerojat- po ritmu povijesti Šibenika, vrijednih no i neće nikad biti samo Putnik koji žitelja i dalmatinskog sunca, nježna je iz Rodnog grada bogatog poviješću i i brižna prema svakom običnom po- drevnim strujanjima otišao u nekakvu sjetitelju njegovih redaka. Zatreba li, Metropolu, pa se onda sjetio ponovo običnom ili površnom čitatelju ukazat urbanog i prirodnim krajolicima ispu- će se skriveni podzemni obrisi i nebe- njenog djetinjstva. Ne, Omer Rak je ski tajnovite uzvisine poetičnosti izra- svemu dodao i ono izvorno iskustvo za drevnog i zatvorenog, a zagrabite li koje se ne može kopirati, prepisati ili dublje u Rakovu prozu/poeziju, ona puko zamisliti, ali se može prikazati se dalje otkriva nizanjem novih, tek samo jednom kao bljeskovi njegove i otkrivenih valovitih proznih stihova. vlastite zadubljenosti, ponekad to je Bilo da je riječ o njegovu kraljevstvu onaj stisak oko brade Kairosa koji valja Asinusa ili ostalim hermetičnim krajo- pamtiti cijeli život licima koji se otkrivaju samo upornim I kako nas gradovi u kojima se ra- istraživačima i poznavateljima dubina đamo i u kojima živimo uvijek iznova i visina ljudskog uma i Logosa. obogaćuju i oplemenjuju našu dušu i (Raz)otkrivajući svoj rodni Grad, duhovno viđenje, tako i neki ljudi svo- Rak zapravo otkriva u bliskom bor- jim radom oplemenjuju i svoje ulice, ghesovskom stilu i konceptu sve one kalete, crkve, trgove i cijele gradove. mistične poveznice s dušama svih gra- Rak upravo u svojoj knjizi otkriva još dova i ljudskih nastambi, tamo gdje se jedno lice Grada, mladi bi rekli novo, rađaju ljudi nemirna duha i strasti za stariji bi se nastojali sjetiti onog puno otkrivanjem onog ne tako vidljivog starijeg lica. Zapravo su, kao i kod sta- oku. rorimskog Janusa, to dva spojena lica Ovakvu knjigu ne čitate, već laga- istog božanstva, jedno okrenuto sta- no pijete kao dobro staro, za vas još rom poretku stvari, drugo u iščekiva- neokušano vino, starinu s debelom tanju neminovnosti budućeg i nadolaze- mnom patinom koja svijetli i u moder- ćeg. noj svakodnevici. Malo je tko ovom svijetu i vijeku poznat ovako poradio na oživljavanju duha Grada i svih onih koji su u povijesti širili mudroslovlje Grada i ljudi. Ovog puta riječ je o tekstovima koji su rezultat istraživanja u kojem autor ne samo razmišlja i zapisuje ono što otkriva, već se to otkrivanje miješa kao u nekom čudnovatom modernom alke- mijskom procesu sa samim njegovim karakterom, težnjama i emocijama otkrivača i istražitelja. Ovakav je spis istinski dar svojem Gradu, ali i gradu svih onih koji se samo jednom u njega zaljubiše i nikad više ne odljubiše… Šibenik

267 OSVRTI I PRIKAZI skom regijom. Prvo predstavljanje knjige održano je na Filozofskom Knjiga Istočna Ukrajina. Donbas fakultetu u Zagrebu, a drugo u Eu- urednika dr. sc. Jevgenija ropskom domu Zagreb u Jurišićevoj Paščenka ulici, gdje je prigodni govor povodom Bruno Robert Kirinić njezina objavljivanja održao istaknuti Istočna Ukrajina. Donbas hrvatski diplomat i književnik Đuro Priredio Jevgenij Paščenko Vidmarović, koji je od 1995. do 1999. godine obavljao dužnost veleposlanika Udruga Hrvatsko-ukrajinska suradnja (HORUS) Republike Hrvatske u Ukrajini. Zagreb, 2019. Knjiga je sastavljena kao zbirka prijevoda znanstvenih tekstova pretež- no ukrajinskih povjesničara na temu U sklopu Katedre za ukrajinski je- Doneckoga ugljenog bazena, dok se zik i književnost Filozofskoga fakul- uz ukrajinske istraživače ističe rad teta Sveučilišta u Zagrebu od 2008. američkoga povjesničara Hiroakija godine djeluje knjižnica Ucrainiana Kuromiye, stručnjaka za povijest So- Croatica, čiji je pokretač i urednik dr. vjetskoga Saveza. Prijevode radova s sc. Jevgenij Paščenko, redoviti profe- ukrajinskoga na hrvatski jezik ostva- sor na Katedri. Cilj je djelovanja bibli- rili su studenti diplomskoga studija oteke približiti Ukrajinu, njezinu po- ukrajinskoga jezika i književnosti. Što vijest i suvremene izazove hrvatskom se tiče sadržaja knjige, bitno je napo- čitateljstvu te na taj način produbiti menuti da se u knjizi ne analizira tijek tisućljetne veze Hrvatske i Ukrajine. sukoba na Donbasu od 2014. godine, Knjižnica se posljednjih godina spe- već ona donosi detaljnu analizu gos- cijalizirala za izdanja u kojima kroz podarske, etničke, političke, ideološke prijevode znanstvenih tekstova pred- i kulturne povijesti toga područja, uz stavlja pojedine ukrajinske regije, nji- analizu perspektive regije, uzimajući u hovu kulturu, povijest, stanovništvo i obzir trenutno stanje. perspektivu. Posljednje u nizu takvih Donbas je smješten u istočnoeu- ostvarenja (a prvo nakon zbirke prije- ropskom stepskom području koje se voda Bukovina, objavljene 2017. godi- u povijesti nazivalo “Divlje polje”. Taj ne) i jubilarno 20. izdanje biblioteke je “brisani prostor” ukrajinske ravnice knjiga Istočna Ukrajina. Donbas. I ona istodobno je i bogatstvo i prokletstvo. je, uzimajući u obzir trenutak u kojem On je oduvijek zbog karakteristika se nalazimo, dosad najvažnije ostvare- terena bio prepušten na volju osvaja- nje edicije. U vrijeme izbijanja sukoba čima, no svi su oni na njemu ostavili na Donbasu 2014. godine moguće je nešto svoje te je ukrajinski identitet da bi knjiga prošla nezapaženo u pro- tako satkan od mnogobrojnih eleme- pagandnoj buci pojednostavnjenih nata. Ukrajina je zemlja antičkih Grka, varijanti događaja na istoku Ukrajine. Skita, Sarmata, starih Slavena, a kasni- Sada, šest godina kasnije i u vrijeme je, između ostalih, Tatara i Rusa te, kada je sukob zamrznut, pojavljuje se naravno, Ukrajinaca kao domicilnoga prilika objektivno upoznati hrvatsku stanovništva. Autori tekstova u knjizi javnost s ovom specifičnom ukrajin- često ističu utjecaj geografskih obiljež-

268 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI ja “Divljeg polja”, odnosno olakšanoga nacionalnoga identiteta današnjega pristupa spomenutom području svim stanovništva Donbasa. U središtu pro- zainteresiranim stranama, na etnički blematike nalazi se činjenica, nedvo- sastav i razvoj društvenoga života na smisleno izložena u knjizi, da lokalno Donbasu. stanovništvo samo sebe promatra više U knjizi je također izložen pregled sa socioekonomskoga nego s etničkoga gospodarske aktivnosti Donbasa, od gledišta. Formiranje takvoga mentali- poljoprivrede, preko prvih rudnika teta, prema O. Rafaljs’kom, započelo soli u 17. stoljeću, zatim iskapanja je krajem 19. st., kada Donbas posta- ugljena pa sve do teške industrije. Pri- je zamašnjak industrijskoga razvoja kazan je i politički život regije s po- Ruskoga Carstva, a kasnije SSSR-a, sebnim naglaskom na kaotičnu 1917. zbog čega dolazi do stvaranja “etničke godinu, kada se sukobljavaju liberalne, ukrajinsko-ruske regionalne zajednice socijaldemokratske, anarhističke i na- koju su u kulturnom, psihološkom i cionalističke ideje, te na komunistič- socijalnom smislu činili rudari i rad- ku vladavinu koja je uslijedila. Dužna nici u tvornicama”. No, to nije bio pozornost posvećena je i razdoblju rezultat “objektivnog razvoja društve- Gladomora (1932./33.), koji nije za- nog organizma”, kako navode Stani- obišao ni Donbas. Knjiga se bavi i slav Kuljčyc’kyj i Larysa Jakubova, već problematikom prevladavajućega je- gospodarskih okolnosti u kombinaciji zika na Donbasu te pokazuje kako su s grubom sovjetskom ideološkom in- migracije iz Rusije i Bjelorusije uzro- tervencijom na prostoru Doneckoga kovane prenapučenošću dovele do ugljenog bazena. dominacije ruskoga jezika u industrij- Kako u knjizi navode autori teksto- skim predjelima Doneckoga bazena. va, to je područje u prošlosti privla- Zadnja poglavlja knjige donose pogled čilo ljude koji su težili onakvoj vrsti ukrajinskoga književnog povjesničara, slobode kakvu je bilo teško ostvariti u akademika i političkoga disidenta so- geografskoj blizini centara moći Polj- vjetskoga doba Ivana Dzjube na kul- sko-Litavske Unije i Moskovije. Ljudi turnu djelatnost na Donbasu, koja je su u Donbas bili privučeni moguć- tijekom komunističke vladavine bila nošću ostvarivanja osobne slobode, represirana, a razdoblje prije dolaska novoga početka i stjecanja bogatstva boljševika na vlast je ignorirano. Knji- daleko od ruku vlasti. Takva je sloboda ževno stvaralaštvo svedeno je na pro- u sovjetskom razdoblju onemoguće- pagandnu poeziju i prozu, a oni koji su na i sasvim je vjerojatno da bi status i u svojim djelima pokušavali prikrive- identitet stanovnika Donbasa bez spo- no kritizirati režim bili su progonjeni. menute intervencije danas bili potpu- Kao vodeći predstavnik književnosti no drugačiji. Može se, nažalost, samo Donbasa ističe se pjesnik Vasylj Stus, nagađati kako bi tada izgledao sukob koji je, kao i mnogi njegovi nacionalno koji se na tom području odvija danas svjesni prethodnici i suvremenici, bio te bi li do njega uopće došlo. Jer kada žrtva komunističkoga progona. čovjeka uvjeravaju da je njegova jedina Pokušat ćemo ukratko navesti neke svrha proizvodnja sredstava za državu od glavnih ideja prevedenih tekstova. i ispunjavanje određenih kvota, kada Jedna od središnjih tema je pitanje je vrijednost njega kao ljudskoga bića

269 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 izjednačena s njegovim radnim učin- kom te kada se zanemaruju svi drugi elementi ljudskoga i društvenoga živo- ta, tada se identitet, nacionalni i svaki drugi, oblikuje na iskrivljen način. Nadalje, kada govore o suvremenom razdoblju, određeni autori dio krivnje za situaciju na Donbasu stavljaju na teret neadekvatnoj reakciji ukrajinskih vlasti te njihovu ignoriranju problema s kojima se Donbas susretao od ukrajinske nezavisnosti. Dužna pozornost je posvećena i ruskoj neoimperijalnoj ideologiji “Ruskog svijeta”, koja je ta- kođer prisutna u području sukoba. Urednik knjige dr. sc. Jevgenij Pa- ščenko, kao i u ranijim izdanjima knjižnice Ucrainiana Croatica, sastavio je zbirku radova koji analiziraju najrazličitije čimbenike određene pro- blematike i time jasno dao do znanja da su za njega okolnosti koje su dovele do trenutnoga stanja na području Do- neckoga ugljenog bazena izuzetno ra- znorodne i složene, iako je to moguće vrlo lako sažeti – Ruska Federacija je izvršila agresiju na teritorij suverene države Ukrajine, agresiju koju do danas niječe. Iza te činjenice nalaze se stoljeća migracija, ideologija, ratova te gospodarske i kulturne djelatnosti koji su oblikovali istok Europe, pa tako i Donbas. Sve je te čimbenike moguće objediniti te jezgrovito i jasno predstaviti samo u ovako osmišljenoj (i ostvarenoj) knjizi.

270 OSVRTI I PRIKAZI knjiga o Samuelu te Prva knjiga o kraljevima. Epu prethodi posvetna posla- Lučinova Davidijada nica upućena akvilejskomu patrijarhu Diana Sorić i kardinalu Domenicu Grimaniju (str. Davidijada 12–15), a nakon samoga epa (str. 18– Marko Marulić 425) slijedi opsežan prozni dodatak “Tropologica Dauidiadis expositio” Priredio latinski tekst, preveo, komentirao i (“Tropološko tumačenje Davidijade”) dodao kazala Branimir Glavičić (str. 428–471). Kako bi se suvremeni Knjigu priredio Bratislav Lučin čitatelj lakše snalazio tijekom čitanja najopsežnijega Marulićeva pjesničkog Matica hrvatska djela, nakon glavnoga teksta epa ovo je Zagreb 2019., 620 str. izdanje opremljeno sljedećim izuzetno korisnim prilozima: “Komentarom” (priredio B. Glavičić), “Usporednim U ediciji Stoljeća hrvatske književ- popisom biblijskih imena” (priredili nosti (Matica hrvatska, Zagreb, 2019.) B. Glavičić i B. Lučin), “Tekstološkom objavljeno je dvojezično latinsko-hr- napomenom” (napisao B. Lučin), “Tu- vatsko izdanje Marulićeva epa Davidi- mačem imena i izraza”, “Rječnikom” jada (Dauidias), što ujedno čini drugi (izradila D. Radman) i, konačno, na od tri sveska u nizu Stoljeća hrvatske kraju se knjige nalazi “Index nomi- književnosti u kojima se predstavlja num” (sastavili B. Glavičić i B. Lučin). Marulićev opus. Osim toga, riječ je o U skladu s najsuvremenijim filo- sedmome latinskom i četvrtome hr- loškim načelima priređivanja teksta, vatskom izdanju Marulićeva epa. Po- a konzultirajući Marulićev autograf iz sljednje izdanje epa iz 2007. godine Nacionalne sveučilišne knjižnice u To- – Marko Marulić: Davidijada (Dau- rinu pod signaturom G. VI. 40, Lučin idias), koje je priredio Branimir Gla- je u potpunosti poštivao autorovu vo- vičić, poslužilo je kao temelj ovomu lju te je sukladno tomu kriteriju unio izdanju. Gotovo se moglo očekivati da određene promjene u Glavičićevo to Glavičićevo izdanje, prema mišlje- izdanje iz 2007. godine. Što se tiče la- nju vrsnih proučavatelja Marulićeva tinskoga teksta, važna je razlika ovoga opusa kao dosada najbolje i najbliže izdanja ne samo u odnosu na Glaviči- autografnomu zapisu, znatno poboljša ćevo, već i na sva prethodna (1954., poznati hrvatski marulolog Bratislav 1957., 1974., 1984. i 2006.) u tome Lučin. što su u tekstu uklonjene sve interven- Alegorijsko-religiozni ep Davidi- cije unesene drugom rukom, pa je tako jada (Dauidias) Marulićevo je najpo- uklonjen stih X 72, koji se inače nala- znatije, najvažnije i opsegom najveće zio u svim dosadašnjim izdanjima. Sva pjesničko djelo na latinskome jeziku. su mjesta gdje je postojala intervencija U ukupno 6764 heksametra raspore- druge ruke u ovome izdanju uklonjena đena unutar četrnaest pjevanja opje- iz teksta, no ipak su zabilježena u kri- van je život židovskoga kralja Davi- tičkome aparatu riječima alia manu. da, za što su Maruliću kao predložak Lučin preuzima Glavičićevo odustaja- poslužile starozavjetne Prva i Druga nje od izjednačavanja grafijskih duble-

271 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 ta kao značajke Marulićeva autografa Tako je priređivač u Glavičićev “Ko- – primjerice, Marulić piše aditus (II mentar” dodao nekoliko bibliograf- 306; XII 177), aditu (III 350) i adytis skih bilježaka, citate iz Judite uskladio (XIV 366), dok očite Marulićeve ne- s tekstom objavljenim u svesku Hrvat- dosljednosti emendira i registrira u ski stihovi i proza (Marko Marulić) u aparatu (riječju scripsi). Osim toga, nizu Stoljeća hrvatske književnosti, a Lučinovo se nastojanje da Marulićev u Glavičićevu “Tumaču” objašnjenja ep bude što vjerniji izvorniku, ali i što je proširio također u skladu s načelima prilagođeniji današnjemu čitatelju, navedenoga niza. U svrhu poboljšanja ogleda u sljedećim priređivačevim na- u ovome je izdanju prijevod Davidi- porima: Marulićeve je nedosljednosti jade popratio rječnikom, a prvi put u onomastičkoj građi, koje je Glavi- “Index nominum” obuhvaća ne samo čić donekle ujednačavao, restituirao stihove, već i marginalne naslove, sadr- prema autografu i zabilježio u apara- žaje na početku pojedinih pjevanja te tu; gotovo je sve Marulićeve kratice alegorijsko tumačenje. razriješio, osim u slučaju kratica lib. i Dva ključna momenta valja na kra- cap. u proznim sadržajima na početku ju naglasiti: konačno je Marulićevo pjevanja, a preuzeo je i specifičan na- remek-djelo ili, kako ga običavaju na- čin pisanja rimskih brojeva (primjerice zivati, summa poetica objavljeno na IIII, VIIII umjesto uobičajenoga IV, način da se u njemu u potpunosti do- IX); u proznome dodatku “Tropolo- nosi stanje u autografu poštujući na taj gica Dauidiadis expositio” odlučio se način Marulićevu zamisao i volju, što za razdiobu na kraće paragrafe prema u svim dosadašnjim izdanjima nije bio izdanju Nevena Jovanovića; ispravio je slučaj. Taj nemali filološki zadatak, uza očite tiskarske pogreške uočene u Gla- sve ostale priređivačke, na sebe je pre- vičićevu izdanju (ali bez bilježenja) i, uzeo i besprijekorno obavio Bratislav naposljetku, u ovome je izdanju pre- Lučin, ugledni hrvatski marulolog, nio sve Marulićeve marginalne oznake duša centra Marulianum za proučava- (maniculae), vertikalne vitičaste linije nje Marka Marulića i vrsni proučava- i monogram N(ota) kojima se ističe telj Marulićeva latinskog opusa. paralelni tekst epa. Glavičićev je hrvatski prijevod Lu- čin mijenjao samo na onim mjestima gdje je to bilo potrebno, odnosno ondje gdje se zbog uklanjanja intervencija druge ruke u autografu promijenio smisao izvornika. Takvih je izmjena svega nekoliko i Lučin ih izdvaja te navodi u četvrtome poglavlju “Teksto- loških napomena”. U svrhu ažuriranja podataka i zbog usklađivanja s načeli- ma niza Stoljeća hrvatske književnosti priređivač je unio određene izmjene u Bratislav Lučin “Komentaru” te “Tumaču imena i izraza”, koje je izradio Branimir Glavičić.

272 OSVRTI I PRIKAZI stvu, u svesku od preko 800 stranica. Na stranu impozantna slavljenikova Uzdarje velikom lingvistu bibliografija, koju su sastavile Marija- i čovjeku: iz zagrebačke na Mišetić i Nevia Raos (str. 27–65), romanistike i šire od toga je 28 priloga na hrvatskome Nikola Vuletić jeziku, a ostali su na “velikim” roman- Poglavlja iz romanske filologije: skim jezicima: francuskom, portugal- u čast akademiku Augustu Kovačecu skom, rumunjskom, talijanskom i špa- o njegovu 80. rođendanu njolskom. Urednici: Nina Lanović, Maslina Ljubičić, Maša Popis autorâ odražava želju ured- Musulin, Petar Radosavljević i Sanja Šoštarić ništva i Odsjeka za romanistiku Filo- zofskog fakulteta u Zagrebu, matične Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – ustanove akademika Kovačeca, da FF-press zbornik sastave od priloga njegovih 1 Zagreb, 2018. suradnika, kolega, učenika i prijatelja. Takav odabir, iako bez daljnjeg legiti- man, razlog je što svezak posvećen jed- Tko se potrudi pregledati biblio- nome znanstveniku međunarodnog grafiju akademika Augusta Kovače- ugleda ima naglašeno domaći format: ca, uvidjet će da se njegov doprinos autora s inozemnih institucija svega je jezikoslovlju ne može sagledati samo petero. u okvirima romanistike, iako je upra- Vjerojatno zbog tematske hetero- vo svojim romanističkim radovima, o genosti zbornika – prilozi se kreću od istrorumunjskom i židovskošpanjol- lingvistike do povijesti i teorije knji- skom, stekao svjetsko ime. Dugogo- ževnosti, od romanistike i slavistike dišnjim suradničkim i uredničkim do poredbene lingvistike, od dijalek- angažmanom na ključnim hrvatskim tologije i lingvističke geografije preko leksikonskim i enciklopedijskim iz- leksikologije i etimologije do kontak- danjima trajno je zadužio hrvatsku tne, kognitivne, kontrastivne i tekstne kulturu u najširem smislu, a predanim lingvistike, frazeologije i glotodidak- profesorskim radom generacije onih tike – urednici su odlučili priloge pokoji su uza nj stasali kao znanstvenici i redati po abecednom redu prezimenâ nastavnici. Stoga ne čudi što se pozivu autorâ.2 Držim ipak da će čitateljima da se akademiku Kovačecu, u prigodi Zadarske smotre biti koristan kakav-ta- njegova 80. rođendana (6. kolovoza kav pogled u tematske odrednice zbor- 2018.), oda priznanje zbornikom ra- nika. Da grupiranje kakvo slijedi nije dova odazvalo čak 53 autora, ne samo jedino moguće ni najbolje, razumije romanista, koji potpisuju ukupno 47 se samo po sebi, a čitatelje molim da priloga, što samostalno, što u koautor- potpisanome lingvistu oproste na ne-

1 Uredništvu su, nažalost, promakli neki izvrsni mladi znanstvenici koji su bili studenti akademika Kovačeca i čijim bi prilozima ovaj zbornik nedvojbeno dobio na kvaliteti. 2 Od toga su rješenja izuzeti uvodni prilozi: nacrt za životopis akademika Kovačeca iz pera Mirjane Polić Bobić, već spomenuta njegova bibliografija te biografsko-memoarističke crtice koje potpisuju Nicolae Saramandu, Goran Filipi i Ida Raffaelli. Po intimnome tonu, ovamo ide i rad Bogdanke Pavelin Lešić o odnosu Augusta Kovačeca i njegova profesora Petra Guberine, koji su urednici odabrali tretirati drukčije.

273 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 dostatku senzibiliteta za književno- ma iz 18. st. s indikativnim podacima povijesne i književnoteorijske teme. o porijeklu pisara.3 Clara Căpăţina Pojedine radove moguće je sagledati prihvatila se kontrastivne analize iz- u ovom ili onom tematskom okviru. ražavanja prostora u rumunjskom i U svakom slučaju, zastupljenost po- hrvatskom jeziku, a Tomislava Boš- jedinih tema u izravnom je odnosu njak Botica i Zrinka Jelaska primjene s doprinosom akademika Kovačeca načela prototipnosti u kategorizaciji institucionalnom razvoju hrvatske ro- glagolskih skupina na primjeru hrvat- manistike. skog, francuskog i rumunjskog. Vete- Akademik Kovačec odigrao je ključ- ran Petar Atanasov preispituje odnos nu ulogu u osnivanju studija rumunj- meglenorumunjskog i triju povijesnih skoga jezika i književnosti u na Filo- rumunjskih dijalekata, priklanjajući zofskom fakultetu u Zagrebu 2003. se tezi o sjevernodunavskom porijeklu godine. U tome smislu, zadovoljstvo je Meglenorumunja. Nicolae Saramandu konstatirati da u ovome zborniku čak za ovu je prigodu izradio kratka pro- šest domaćih priloga, svi na hrvatskom legomena za periodizaciju slavenskih jeziku, pokriva rumunjsku tematiku u utjecaja u rumunjskom, a u još jednom najširem smislu, a njima se pridružuju kratkom zapisu osvrnuo se na duboke prilozi troje stranih autora na rumunj- veze akademika Kovačeca s rumunjskom. Istrorumunjskom, omiljenoj skim kolegama i njegov doprinos ru- temi akademika Kovačeca, posvećena munjskoj lingvistici. Ivana Olujić piše su dva priloga. Akademik Goran Fili- o baladi Mioriţa kao intertekstu u pi, njegov predani nasljednik u jezič- djelima dvaju suvremenih rumunjskih nim hodočašćima po padinama Učke pripovjedača. i Ćićarije, u svome radu donosi etimo- Nastavljajući s institucionalnim ra- lošku analizu istrorumunjskih termina zvojem romanistike u nas, dolazimo koji se tiču sunca i mjeseca. Zvjezdana do još jednoga mladoga zagrebačkog Vrzić i Silvana Vranić dale su odličan romanističkog studija, studija portu- doprinos poredbenoj studiji infini- galskog jezika i književnosti.4 Portu- tiva u žejanskom istrorumunjskom i galske boje, u najširem smislu, u ovome susjednom munskom čakavskom go- zborniku brani sedam radova. Držeći voru, utemeljen na novim terenskim se postavki tekstne lingvistike, Davor istraživanjima. Svježe terenske podat- Gvozdić na primjeru izjava za tisak ak- ke donosi i Petar Radosavljević u svo- tualnoga portugalskog predsjednika me pregledu osobitosti i mijena dako- nastoji utvrditi kako analiza značajki rumunjskoga govora kutinskih Roma diskurzivnoga žanra može pomoći u Bajaša. Sandra Požar nastoji utvrditi pripremi konsekutivnog ili simultanog tragove krčkorumunjskog utjecaja u prevođenja. U teorijski okvir kogni- čakavštini franjevaca iz samostana u tivne lingvistike uklapa se prilog Nine krčkome Portu, povezujući deklinacij- Lanović o konceptualizaciji mora kao ske anomalije u samostanskim zapisi- prirodne sile u portugalskoj frazeolo-

3 Bio bih oprezniji kada je riječ o dokaznoj vrijednosti ovih argumenata. 4 Upravo 1978. godine, kada je akademik Kovačec preuzeo vođenje Odjela za književnosti i jezike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ondje je osnovana Katedra za portugalski jezik i književnost.

274 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 OSVRTI I PRIKAZI giji. Na dva lingvistička priloga koja referenci i stilskih sredstava, razmatra se tiču i portugalskog jezika (Gorana temu devastacije mediteranske obale u Bikić-Carić, Daliborka Sarić) osvrnut romanu Crematorio Rafaela Chirbesa. ću se u nastavku. Majda Bojić piše o Iznenađuje podzastupljenost fran- odnosu prostora i sjećanja u djelima cuske filologije, temelja zagrebačke i Miltona Hatouma te problematizira zadarske romanistike. Uz priloge koji u pojam prostora kao jedinstvena, cjelo- kontrastivnoj ili poredbenoj perspek- vita i nepromjenjiva entiteta. Svestrani tivi uzimaju u obzir francuski jezik, o Nikica Talan, osnivač zagrebačke luzi- čemu u nastavku, u ovome su zborni- tanistike, u svome se radu bavi iskon- ku samo dva francuzistička rada. Dar- skom spregom glazbe i književnosti, ja Damić Bohač prihvatila se sustavnih utvrđujući da u Portugalu književne pogrešaka koje na vrsnim razinama teme u glazbi odnose prevagu nad poznavanja francuskog jezika zadrža- glazbenim temama u književnosti. vaju kroatofoni studenti, pledirajući S obzirom na nezaobilaznu ulogu za kontekstualiziran pristup u nastavi akademika Kovačeca u procesu ra- francuske gramatike. Sanja Šoštarić, zvoja zagrebačke i, općenito, hrvatske slijedeći Pageauxov model, iz imago- hispanistike, u ovome zborniku nisu loške perspektive analizira dva “turska izostale ni hispanističke teme. Kar- romana” Pierrea Lotija, uz naglasak na lo Budor, koji je akademike Vinju i pitanjima identiteta likova i autora. Kovačeca naslijedio na kolegijima iz Poredbenu romanistiku u ovome španjolske lingvistike, iz mirovine se zborniku predstavljaju dva rada. Go- pozabavio konceptima lijevog i desnog rana Bikić-Carić, prateći prototipne u španjolskoj frazeologiji. Anita Skelin koncepte (virtualnost, subjektivnost) Horvat i Maša Musulin pišu o španjol- koji karakteriziraju uporabu konjun- skim kalkovima – tipa uzeti tramvaj, ktiva, utvrđuje koliko se rumunjski praviti dijetu, dati si računa, nemati u ovome pogledu udaljuje od fran- gdje pasti mrtav itd. – u trinaestero cuskog, španjolskog i portugalskog. dvojezičnih španjolsko-hrvatskih go- Dražen Varga na primjeru usporedbe vornika, pripadnika hrvatske zajedni- odnosnih rečenica u velikom broju da- ce u Argentini. Potpisnik ovih redo- našnjih romanskih standardnih i dija- va svome je mentoru odao priznanje lektalnih varijeteta potvrđuje zaseban transkripcijom i filološkim komenta- položaj francuskog dijasistema i en- rom jednoga od najstarijih sačuvanih gadinskih varijeteta (sa zasebnim za- židovskošpanjolskih dokumenata na mjenicama u funkciji subjekta i objek- ovim prostorima. Španjolska književ- ta).5 Oboje propuštaju uklopiti svoje nost zastupljena je dvama prilozima. zaključke u afirmiranu tezu (Alonso, Gordana Matić svoj je rad posvetila Barbato, Renzi, Zamboni itd.) o iz- recepciji likova Ezopovih basni u špa- dvojenu položaju koji rumunjski i njolskoj i hispanskoameričkoj, ali i bra- francuski, upravo po svojim morfo- zilskoj i angloameričkoj književnosti. sintaktičkim obilježjima, zauzimaju u Maja Zovko, kroz analizu kulturnih

5 Ovome detaljnom “pogledu”, kako ga određuje sam autor, dobro bi došao ažuriran izbor iz literature (i osvrt na nju), hrvatski prijevod analiziranih rečenica te ubikacija varijeteta koji nisu poznati široj lingvističkoj publici.

275 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 odnosu na ono što je odavno nazvano tohtonog romanskog jezika zapadne Romania continua. Istre. Suzana Todorović obrađuje seda- Izvrstan prilog iz poredbene i tipo- mnaest leksema u mletačkome govoru loške lingvistike dao je Jurica Polančec Izole iz polja društvenog i obiteljskog u radu o mediju, glagolskoj kategoriji života u širem kontekstu mletačkih različitoj od aktiva i pasiva.6 Rad je dijalekata, a osvrće se i na zastuplje- posvećen tzv. povratnom mediju (npr. nost tih riječi u okolnim slovenskim hrv. razbiti se), napose semantičkom govorima. Sandra Tamaro u svojem razvoju povratnog elementa od poka- je radu obradila romanizme iz vojne zatelja čiste povratnosti do pokazatelja terminologije u boljunskoj čakavštini, povratnog medija, s posebnim osvr- uz navođenje usporednica u drugim, tom na latinski jezik, koji je u svom ne samo istarskim čakavskim govori- organskom razvoju mediopasivne ma. Vrijedan dokumentaristički prilog konstrukcije (npr. rumpitur) zamije- Smiljke Malinar posvećen je terenskim nio analitičkim konstrukcijama s po- bilješkama Uga Pellisa o jezičnoj situ- vratnim elementom (npr. se rumpit). aciji istočnojadranskih punktova koje Kontrastivna lingvistika zastupljena je ovaj furlanski dijalektolog istražio je nizom radova.7 Uz već spomenuti za Atlante Linguistico Italiano u raz- članak Tomislave Bošnjak i Zrinke Je- doblju od 1926. do 1942. Taj se ma- laske te prilog Clare Căpăţină, ovamo terijal najvećim dijelom tiče današnje ide rad Lidije Orešković Dvorski o slovenske i hrvatske Istre, Krasa i Kvar- suodnosu konektora i interpunkcije u nera, ali i Dalmacije (Zadar, Lasto- hrvatskom i francuskom znanstvenom vo). Autorica se kritički probija kroz diskursu, Ivice Peše Matracki o katego- zapise koji u isti mah dokumentiraju riji vremena u talijanskom i hrvatskom autentično zanimanje za višejezičnost te Daliborke Sarić o kulminiranim i problematičnu prilagodbu jednog aktivnostima u portugalskom i hrvat- intelektualca političkome trenutku, skom. obilježenom fašističkom represijom, Moguće je izdvojiti i jedan istarski napose u trenutku provođenja ankete blok u koji se, osim već spomenutih u Krku i Rabu (1942.). radova o istrorumunjskom, uklapa niz Čitatelje Zadarske smotre svakako priloga o različitim aspektima pojedi- će najviše zanimati radovi hrvatske tenih istarskih idioma i jezičnih dodira, matike. Ovamo se na različite načine ovako ili onako vezan uz područje ta- uklapa niz već spomenutih priloga koji lijanske filologije. Barbara Buršić-Gi- se hrvatskim jezikom ili pojedinim hr- udici i Alberto Giudici potpisuju eti- vatskim govorima bave u kontaktnoj mološke pabirke iz toponimije Šišana, ili kontrastivnoj perspektivi pa se na mjesta koje, uz Bale, danas predstavlja njih neću vraćati. Maslina Ljubičić po- najžilavije uporište istriotskog, mletač- tanko ispituje značenje leksema gar- kim utjecajima duboko prožetog au- ma u hrvatskim i moliškohrvatskim

6 Pitanjem medija i gramatikalizacije povratnih konstrukcija ovaj se mladi znanstvenik bavio još u diplomskom radu koji je izradio upravo pod mentorstvom akademika Kovačeca. 7 Ovamo ne ubrajam prilog Gorane Bikić-Carić, koji eksplicitno vodi računa o zajedničkome porijeklu analiziranih jezika, kao ni već spomenuti prilog Zvjezdane Vrzić i Silvane Vranić koji se bavi dvama varijetetima u tijesnom višestoljetnom dodiru.

276 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 OSVRTI I PRIKAZI govorima, temeljem dostupnih dija- kih, morfoloških i leksičkih obilježja lektalnih rječnika i toponomastičkih upućuje na pripadnost dubrovačkom studija. Maja Matasović i Ranko Ma- idiomu. tasović hvataju se ukoštac s etimologi- Akademiku Kovačecu drage teme jom riječi žamor i žbun te ih, temeljem hrvatskog jezičnoga standarda i nor- formalnih kriterija, identificiraju kao mativnih izazova dotiču se dva priloga. romanizme, uz oprez koji proizlazi iz Pitanjem tvorbene produktivnosti u problema romanske dokumentacije i jeku jezične obnove bavi se Anita Ni- za romanizme neočekivane prostorne kolić-Hoyt u radu o ekspresivnim pri- distribucije ovih riječi. Nada Župano- djevima i prilozima u jeziku hrvatske vić Filipin donosi rezultate terenskih književnosti 19. st., koji nestaju nakon istraživanja o generacijskim razlikama priklanjanja Vukovu jezičnom mo- u uporabi romanizama u rogozničko- delu. Marija Turk piše o semantičkim me govoru: frekventne regionalne ro- promjenama u procesima prilagodbe manizme karakterizira potpuna vital- engleskih, njemačkih, francuskih i tali- nost, dok one koji se doživljavaju kao janskih posuđenica u hrvatskom i stva- lokalizmi mlađa generacija izbjegava.8 ranja prevedenica. Interes akademika Kovačeca za rodnu Još su tri tematski usamljena rada kajkavštinu nije ostao bez odjeka u vezana uz hrvatski prostor i hrvatsku zborniku. Jela Maresić, oslanjajući se kulturu. Mario Grčević pozabavio se između ostalog i na njegove radove, u potvrdama etnonima Hrvat i glotoni- svome prilogu analizira semantičke i ma hrvatski “na istoku hrvatskoga kul- pragmatičke aspekte imeničkih uma- turnoga prostora”, zaključivši da je hr- njenica u kajkavskome narječju. Mira vatsko ime u povijesnim izvorima od Menac-Mihalić i Anita Celinić geo- 14. do 19. st. etnička odrednica, dok je lingvističkom metodom analiziraju srpsko vrlo često vjeroispovjedna, ve- stanje infinitiva i supina u preko tristo zana uz pravoslavlje.9 Vinko Kovačić hrvatskih govora, temeljem materijala analizira strukturu i izvore rukopisne za Hrvatski jezični atlas, nadopunjenih latinsko-talijansko-hrvatske gramatike građom iz literature i vlastitih teren- Zadranina fra Gašpara Vinjalića, na- skih istraživanja. Na dodiru naše dvo- stale u trećoj četvrtini 18. st. Évaine Le jezične leksikografije i dijalektologije Calvé Ivančević prikazala je razvoj tra- Ivana Franić razmatra zastupljenost duktološkoga diskursa u Hrvatskoj, od dubrovačkih elemenata u hrvatskome prvih potvrda u renesansnih pisaca do stupcu hrvatsko-francuskoga rječnika suvremene traduktologije koja je svoje (Dayre, Deanović i Maixner). Iako je mjesto našla u programima sveučiliš- analizirana građa zastupljena i u dru- nih studija. gim hrvatskim govorima, autorica za- Opseg, sadržaj i kvaliteta ovakvih ključuje da ukupnost njenih fonološ- izdanja ovise ponajprije o kriterijima,

8 Pritom autorica operira konceptom “dalmatinske obalne koine” (str. 811), što je zanimljiv koncept, ali još uvijek lišen solidne empirijske baze. 9 Češljanje izvora bez širega teorijsko-interpretacijskog okvira (usp. popis literature), uz mije- šanje autopercepcije i heteropercepcije (pri čemu je odvojeno razmatranje “istoka” i “zapada” posve arbitrarno), zanemarivanje pragmatičkih aspekata identifikacije i teritorijalnoga načela, u jednome razdoblju važnijega nego u drugom, samo su neki od metodoloških problema koji me pri čitanju ovoga priloga čine skeptičnim.

277 profe sionalnosti i organizacijskim OSVRTI I PRIKAZI sposob no stima uredništva. Akademik Kovačec u svakom je slučaju za svoj iz Još jedan istarski rječnik niman znanstveni, kulturni i pedagoš- Josip Lisac ki rad dobio na uzdarje zbornik rijetko Slovnik kastafskega govora viđena opsega, prožet toplim reminis- Cvjetana Miletić cencijama na njegove ljudske kvalitete. Ovo rječito svjedoči o percepciji nje- Udruga Čakavski senjali gova mjesta u razvoju hrvatske lingvi- Kastav, 2019. stike, napose romanistike. Prilozi su kvalitetom neujednačeni, od odličnih, preko korektnih do onih kojima se u Sjevernočakavski (ekavski) dijalekt pogledu metodologije i znanstvenoga leksikografski se počeo obrađivati još dosega ima što prigovoriti.10 S određe- početkom 20. stoljeća (rad Mate Ten- nim iskustvom u uređivanju i recenzi- tora o govoru grada Cresa u Jagićevu ranju međunarodnih i domaćih zbor- Archivu), a potkraj 20. stoljeća i na nika, mogu reći da je u djelima ovakve početku 21. dobili smo i labinske rječ- vrste takvo šarenilo u većoj ili manjoj nike (Marijan Milevoj), s time da se u mjeri neizbježno. U onome dobrom i jednom rječniku polazi od labinskih u onome manje dobrom ovaj je zbor- natuknica, u drugom od hrvatskoga nik reprezentativan odraz aktualnih standardnoga jezika. U okviru izvr- znanstvenih interesa i dometa zagre- sne monografije Janneke Kalsbeek o bačke romanistike, a u manjoj mjeri govoru Orbanića kod Žminja nalazi- i drugih disciplina i drugih sredina u mo i dragocjeni rječnik. Franjo Mo- kojima djeluju učenici akademika Ko- horovičić-Maričin objavio je rječnik vačeca i štovatelji njegova rada. Usudio Rukavca i okolice (Rukavac je blizu bih se reći da slavljenik može biti zado- Matulja i nedaleko od Kastva), Đurđi- voljan što njemu drage teme još uvijek ca Ivančić-Dusper crikvenički rječnik. zaokupljaju domaće lingviste, što su Naknadno je u suradnji s Martinom studiji na kojima je predano radio na Bašić objavila i drugo izdanje, osjetno nogama i što na njima i dalje izrastaju dopunjeno. Nikola Velčić objelodanio neki iznimni talenti. je rječnik Beloga na Cresu, Alvijana Klarić aneksni rječnik Gračišća u sklopu knjige o govoru toga mjesta. Već nakon smrti autora Ivana Francetića tiskan je marom Sandre Tamaro rječnik govora Boljuna i okolice. Rječnik Ne- rezina na Lošinju objavio je Giovanni (Nino) Bracco. Iz navedenoga vidimo da su osobito dobro zastupljeni istarski govori, a i naknadno imamo velike do- bitke. Prije pet godina tiskan je rječnik 10 I tehnički aspekti uredničkog rada ostavlja- pazinskoga govora Marije Gagić, pot- ju mjesta popravcima. Ne nedostaje tipfelera i kraj 2019. i Slovnik kastafskega govora problema s fontovima, a neki prilozi nisu najbolje lektorirani.

278 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI Cvjetane Miletić. Pred izlaskom je i vjerujući da će one biti korisne i bez rječnik južnoga žminjskog područja. pretenzija da osporim njezino znače- Cvjetana Miletić istaknuta je knji- nje. Naime, na više mjesta autorica spo- ževnica i aktivistica u kulturi riječke minje završno slogovno l, a toga ima i zone. Rječnik je objavila nakon duga drugdje u literaturi. To, dakako, nije rada i nakon suradnje s mnogima iz slogovno l. Kad se kaže npr. bil ‘bio’, to kastavskoga kraja, pri čemu su osobiti je jednosložna riječ, a ni u praslaven- udjeli urednice rječnika Ivane Eterović skom l nije sačinjavalo slog; slog je či- i Smiljana Grpca, koji je akcentuirao nio poluglas ili koji drugi vokal. Na 34. rječnik. Recenzentice su bile Ivana Ne- str. spominje se članak Ante Dukića žić i Sanja Zubčić. Na početku čitamo “Nešto o čakavskom naglasu” iz 1981. autoričin predgovor pisan domaćim i Belićeve riječi o tom članku iz 1935. i idiomom, a slijedi opsežna studija Ivane 1936. Dakako, prilog “Nešto o čakav- Eterović “Govori Kastavštine u svjetlu skom naglasu” objavljen je u okviru dosadašnjih istraživanja”. Vrlo je potre- Dukićeve knjižice Marija devica (Za- ban i dobro osmišljen rad Ivane Etero- greb, 1935), 1981. ponovno tiskan u vić o načelima izrade rječnika, s time da Zborniku Kastavštine. Sličan se nespo- je glavnina knjige, naravno, rječnik na razum javlja i kad se citira iz Jardasove preko 600 stranica, koji dolazi nakon monografije tiskane 1957., pri čemu popisa kratica. Na kraju je bilješka o se navodi godina 1955. (str. 14). Neo- autorici, a ona je u Novom listu dugo prezno se spominje zamjena prednjega objavljivala mnoge i zanimljive teksto- nazala vokalom a ispred j, č i ž (str. 40, ve pisane kastavskim idiomom. 47) kada je općepoznato da je do toga Ambiciozan je, dobar i koristan došlo iza j, č, ž (primjeri tipa jazik), uvodni rad Ivane Eterović. Ona se bavi kako i čitamo na jednom mjestu na 47. teritorijalno-administrativnim odre- str. Među novijim istraživanjima mno- đenjem Kastavštine, dijalektološkim gih dijalektologa (Iva Lukežić, Silvana određenjem toga kraja, mjestom govo- Vranić, Sanja Zubčić itd.) na području ra Kastva i okolice u hrvatskoj i slaven- čakavskoga sjeverozapada isticali su se i skoj filologiji, prvim istraživanjima tih drugi (Ivana Nežić, Irena Drpić / Mi- govora, etnomonografijom Kastavšti- loš, Ivana Sanković / Eterović, Tonina na Ive Jardasa iz 1957., tim terenom Matetić, Ivona Sinčić i drugi). u sintezama i pregledima čakavskoga Dodajem još poneku napomenu. narječja, mnogim novim proučava- Čitamo npr. u predgovoru ovo: Ma njima na početku 21. stoljeća i na- vanjšćak se ni dal, ni otel da ga bilo ki knadnima, pa i jezičnom obradbom hita pod nogi pa su se vaje-vaje malo i književnoga stvaralaštva na kastavskoj poprškali (str. 10). Na 475. str. čitamo čakavštini. Tom je čakavštinom na- natuknicu poprškat (navodim ovdje pisan i roman Zvoneća svojni Franje i dalje bez akcenata), i to u značenju Matečića iz 2001. godine. Na kraju sa- ‘površno učiniti kakav posao’. Očito žeto predviđa budućnost kastavskoga i je tu riječ o dva različita značenja. Na obližnjih idioma vrlo važnih za hrvat- str. 12 i 14 u predgovoru dolazi riječ sku dijalektologiju. čakavština, ali u rječniku imamo čakaf- Uz vrsnu studiju Ivane Eterović do- šćina (159). Na 135. str. nije poštovana dajem poneku napomenu, naravno, abeceda, tj. boležjiv/boješjiv nalazi se

279 ispred bolet. Različito su akcentuirani OSVRTI I PRIKAZI primjeri cesan odnosno česan na 151. i 161. stranici, doduše, iz razloga koji Izniman “ritterološki” prilog je jasan. Na 137. str. imamo primjer Vanja Budišćak Pal je na nos i orusal bradu, ali nema Dva stoljeća uplakane Hrvatske / natuknice orusat u rječniku. Ipak po- Plorantis Croatiae saecula duo stoji natuknica rusat u značenju ‘vući Pavao Ritter Vitezović se stružući i oštećujući površinu’, pa je i značenje navedene rečenice jasno. Na Priredili Zrinka Blažević i Bojan Marotti, 180. str. čitamo natuknicu dobrostoje- s latinskoga prevela Zrinka Blažević ći, no isti je pridjev na 701. str. drugači- je akcentuiran. Pridjev faličan definira Matica hrvatska se kao ‘koji je s manom, neiskren’, ali Zagreb, 2019., str. 352 to su očito različita značenja. Na 395. str. čitamo obnoret i ponoret u značenju ‘poludjeti’, međutim, na 472. str. je po- Od početka (n)ovoga tisućljeća noret ‘pobjesniti, smutiti se od brige’. plodan stvaralački opus Pavla Rittera Na raznim mjestima (545, 576, 696) Vitezovića (Senj, 1652. – Beč, 1713.) glagol režentat različito je naglašen. ne prestaje zaokupljati pozornost pro- Sve u svemu, svakako je značenje učavatelja iz različitih struka. Iako to Slovnika kastafskega govora veliko. Ta- nipošto ne znači da ovaj naš predu- kvo je i u kastavskome kraju (o kojem go zanemarivani barokni polihistor, vrlo mnogo govori) i izvan njega, uk- pjesnik, povjesničar, politički pisac, ljučujući i znanstvenike diljem svijeta. jezikoslovac i tiskar napokon uživa u Knjiga je vrhunski opremljena, a sa tretmanu kakav zaslužuje, ne može se svojih blizu 11 tisuća natuknica sadrži zanijekati činjenica da je u proteklih veliko hrvatsko jezično blago. Osobito dvadeset godina objelodanjen neza- je važna akcentuacija u rječniku, dra- nemariv broj znanstvenih tekstova gocjena su oprimjerenja, a znatna je i posvećenih svim aspektima njegova njegova frazeološka dionica. Dođe li rada, ali i čitav niz kritičkih izdanja i do njegova drugoga izdanja, sigurno pretisaka njegovih djela, uvelike pota- će biti i osjetno bolji. knutih obilježavanjem dviju okruglih obljetnica: 350. godišnjice Vitezovi- ćeva rođenja 2002. te 300. godišnjice njegove smrti 2013. Ostavimo li po strani stručne članke i popularne radove razasute u periodici, znanstvene priloge okupljene u prigodnim zbornicima i tematima časopisa, pa i pokoji diplomski rad i doktorsku disertaciju, kao uvjerljivo najvrjedniji produkt ovoga pojačanog zanimanja za Vitezo- vića valjalo bi izdvojiti upravo kritička i reprint-izdanja pojedinih njegovih Kastav ostvarenja, koja ponajviše i doprinose

280 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI podizanju senzibiliteta šire javnosti za ko izdanje njegovih latinskih pjesnič- važnost Ritterova “lika i djela” u okvi- kih poslanica što su ga priredile Gorana rima hrvatske kulture. Stepanić i Violeta Moretti. Objavljeno Počevši od monumentalnoga tro- neposredno uoči prošlogodišnjega sveščanog izdanja njegova latinsko-hr- Interlibera, tom se nizu nedavno pri- vatskog rječnika Lexicon latino-illyri- družilo i Matičino dvojezično izdanje cum, prvi svezak kojega je danje svjetlo Ritterova latinskog (epsko)pjesničkog ugledao još potkraj 2000. godine, u teksta Dva stoljeća uplakane Hrvatske prethodna dva desetljeća zaredao se (Plorantis Croatiae saecula duo), koji tako nemali broj izvrsno priređenih je za ovu priliku na hrvatski prepjevala novih izdanja Vitezovićevih tekstova te, u suradnji s Bojanom Marottijem, poput pretiska prigodne pjesme Se- za tisak priredila naša daleko najustraj- njčica iz 2002., prvotiska rukopisno- nija proučavateljica Vitezovićeva stva- ga latinskog prikaza povijesti Srbije ralaštva – Zrinka Blažević. u srednjem vijeku Otkrivena Srbija Posebno zanimljiv već i zbog činje- (Serbiae illustratae) iz 2010., prijevoda nice da ga je početkom 1703. u zagre- latinskoga hagiografskog spisa Život i bačkoj Zemaljskoj tiskari, kojom je mučeništvo hrvatskog kralja blaženog – odlukom Hrvatskoga sabora – tih Vladimira (Vita et martyrium beati godina upravljao, vlastoručno otisnuo Vladimiri Croatiae regis) te ponovlje- sam Vitezović, ovaj dosad preslabo noga izdanja vernakularnog pregleda poznati spjev suvremene bi čitatelje, hrvatske i svjetske povijesti Kronika prije svega, mogao i morao zaintrigi- aliti spomen vsega svieta vikov iz 2015., rati svojom itekako osebujnom pripo- a uskoro bi iz tiska trebalo izići i kritič- vjednom strukturom. Naime, u točno 2768 heksametarskih njegovih stihova podijeljenih u dva opsegom otprilike podjednaka pjevanja personificirana Hrvatska u prvom licu oplakuje slijed nesretnih zbivanja koja su je zadesila tijekom posljednja dva stoljeća njezine burne povijesti, ponajvećma obilježena neprekidnim ratovima s Osmanlijama i inim neprijateljima, ali i kojekakvim drugim nedaćama poput učestalih epi- demija, elementarnih nepogoda i sl. Pritom se ti nepovoljni povijesni do- gađaji – koji su se, dakle, zbili između 1501. i 1700. godine – u tekstu nižu sukcesivno, odnosno stvarnim krono- loškim (redo)slijedom, pri čemu se na lijevoj margini sustavno naznačuje i konkretna godina iz koje svaki od njih datira, što jasno ukazuje na to da je ri- ječ o književnom djelu s izrazitim kro- nikalnim “pretenzijama”. S obzirom na

281 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 takvo sadržajno usmjerenje, nipošto laštva 1994. unutar istih korica (napo- nas ne bi trebalo čuditi izrazito motiv- kon) okupiti Josip Bratulić. Matičino sko naslanjanje Dva stoljeća uplakane dvojezično kritičko izdanje ovome Hrvatske na jedan “punokrvno” kroni- se nizu tako pridružuje kao ne samo kalni prikaz domaće povijesti, i to ni prvo integralno posthumno izdanje manje ni više nego na već spomenutu Ritterova pjesničko-povijesnog djela, hrvatsku Kroniku aliti spomen vsega nego ujedno i kao prvi njegov cjeloviti svieta vikov (1696.), iz koje Vitezović suvremeni prijevod uopće. i jest preuzeo sve povijesne podatke za Premda važnost (n)ovoga izdanja ovo svoje sedam godina “mlađe” latin- Dva stoljeća uplakane Hrvatske u naj- sko pjesničko ostvarenje. većoj mjeri i proizlazi iz potonje cje- Izuzev rečenoga Vitezovićeva osam lovitosti, njegovoj vrijednosti bitno naestostoljetnog prvotiska, Uplaka- doprinose i popratni prilozi, kojima na Hrvatska nije doživjela niti jedno priređivači ovo (kasno)barokno pje- cjelovito reizdanje, iako se pred čita- sničko ostvarenje nastoje “uvesti” u teljima našla u još nekoliko kasnijih 21. stoljeće. Svojom zanimljivošću i navrata. Odabrani dijelovi spjeva u la- inovativnošću naročito se pritom isti- tinskom izvorniku iznova će tako svje- če intrigantna uvodna studija Zrinke tlo dana ugledati u kalendaru Calen- Blažević, u kojoj autorica Uplakanu darium Zagrabiense za godine 1797. Hrvatsku motri u kontekstu Vitezo- – 1803., dočim će se u 20. stoljeću po- vićeva raznorodnog opusa, ali i čita- javiti i prvi prijevodi pojedinih dioni- voga povijesnog razdoblja u kojemu ca teksta, i to u više različitih izdanja. je objelodanjena i u okvirima kojega Prvi takav hrvatski prijevod kratkoga je i trebala ispunjavati određene izvan- ulomka iz prvog pjevanja sastavio je književne zadaće, jasno nagoviještene i Stjepan Ivšić, i to za čuvenu Klaićevu specifičnom žanrovskom “izvedbom”, monografiju Život i djela Pavla Ritte- o kojoj su dosad izricani prilično neu- ra Vitezovića (1652. – 1713.) iz 1914., jednačeni sudovi. Naime, u onih svega a taj će njegov prepjev iz ove prve – i nekoliko dosadašnjih prilika u kojima do danas jedine! – Ritterove biografije Vitezovićev spjev dospio privući je u popratni katalog potom preuzeti i makar i usputnu pozornost književnih priređivači izložbe Djela Pavla Vitezo- povjesničara, ustrajno se pokušava- vića, koju je 1952., u povodu tristote lo – najčešće bez provedene temeljite obljetnice autorove smrti, organizirala generičke analize – svrstati ga u ladice tadašnja JAZU. Novi, no ovoga puta kojekakvih književnih i ne samo knji- prozni prijevodi nekoliko izabranih ževnih žanrova, počevši od povijesne odlomaka Uplakane Hrvatske iz pera epske pjesme, preko kronike u stihu, Hrvatina Jurišića bit će zatim uvršte- pa sve do lamentacije ili tužaljke sred- ni u dvosveščanu antologiju Hrvatski njovjekovnoga tipa. Ne pobijajući niti latinisti iz 1970., objavljenu u sklopu jedan od tih prethodnih pokušaja nje- glasovite biblioteke Pet stoljeća hrvat- zina žanrovskog identificiranja, Zrin- ske književnosti, dočim će sve dotad ka se Blažević u svojoj analizi ponajvi- prevedene dionice spjeva – kako poto- še ipak usredotočuje na ona tekstualna nje Jurišićeve, tako i onu Ivšićevu – u obilježja što ih Uplakana Hrvatska di- svome izboru iz Vitezovićeva stvara- jeli s kanonskim nacionalnim epovima

282 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI poput Vergilijeve Eneide (pripovijeda- tliti značenje nekih više ili manje ne- nje zasnovano na kronološkom slijedu jasnih mjesta u spjevu. Osim što se u povijesnih zbivanja, precizno određen njima tako mogu pronaći objašnjenja vremenski i prostorni okvir, narativ- pojedinačnih stihova ili znatno duljih no fokusiranje na isključivo događaje dionica teksta i tumačenja konkretnih bitne za nacionalnu povijest, fabula povijesnih i književnih aluzija, bilješke obilježena snažnim suprotstavljanjem ujedno ukazuju i na izravne posudbe “Nas” i “Njih”, posezanje za retoričkim i parafraze iz djela nekih kanonskih modelima koji prenose nacionalne latinskih (Ovidije, Horacije i dr.) te osjećaje i sl.) i koja jasno ukazuju na kasnijih novolatinskih pjesnika, upo- to da pri sastavljanju svojega djela Pa- zoravaju na prisutnost sentencija i ot- vao Ritter nije računao samo i jedino krivaju njihove izvore, navode koje je s “čisto” književnom svrhom. Dapače, povijesne podatke Vitezović izravno da je pred njega on stavio i daleko am- preuzeo iz svoje vernakularne Kronike, bicioznije zadatke, moglo bi se, napo- otkrivaju koje stvarne osobe i lokaliteti minje Blažević, razabrati i iz činjenice stoje iza likova i mjesta spomenutih u kako mnogim svojim značajkama ono tekstu, podsjećaju na povijesnu poza- doista uspostavlja poveznice s čitavim dinu opjevanih događaja te pojašnja- nizom tada popularnih žanrova poput vaju filozofsko-političke zamisli koje ovidijevske heroide, stihovane kroni- čine ideološku osnovicu spjeva, a sve ke te tužaljke ili političke lamentacije, to dosljedno upućujući na relevantnu što će reći da se u njegovu slučaju radi historiografsku, književnopovijesnu i o pomno osmišljenu generičkom hi- drugu stručnu literaturu u kojoj se o bridu koji je bio u stanju naći put do danim pitanjima podastire daleko više prilično širokoga kruga čitatelja te im vrijednih informacija. prenijeti važne političke poruke utka- Nipošto manje interesantan od ne u priču kojom se pokušava obliko- dosad spomenutih priloga nije ni tek- vati nacionalno povijesno pamćenje. stološki pogovor iz pera jednog od Oslone li se na potonje inovativne najboljih naših poznavatelja Vitezovi- spoznaje o njegovim žanrovskim po- ćeva jezikoslovnog rada – Bojana Ma- sebnostima i potencijalnoj namjeni, rottija, koji je za ovu priliku priredio suvremeni recipijenti zasigurno neće i popratnim bilješkama opremio latin- s pogrešnim očekivanjima pristupiti ski izvornik Dvaju stoljeća uplakane ovome osebujnom (epsko)pjesnič- Hrvatske. Želeći čitateljima pojasniti kom sastavku, čiji se latinski izvornik načela prema kojima je potonji izvor- s usporednim hrvatskim prepjevom nik pripremljen za ovo izdanje i kojih u cijelosti donose u nastavku (n)ovo- se, posredno, u svome radu dosljedno ga kritičkog izdanja. Nezanemarivu pridržavala i njegova prevoditeljica, pomoć u njegovu razumijevanju či- Marotti se na više od trideset stranica tateljima pritom osiguravaju i vrlo pogovora dotiče i materijalnih značaj- iscrpne i instruktivne popratne bilješ- ki četiriju sačuvanih primjeraka Vite- ke što ih je također sastavila Zrinka zovićeva spjeva (pohranjenih u Zbirci Blažević, i to s ciljem da posluže kao rukopisa i starih knjiga Nacionalne svojevrstan priručni izvor informacija i sveučilišne knjižnice u Zagrebu), i posredstvom kojih je moguće rasvije- nemalih tekstualnih i paratekstualnih

283 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 razlika mlađega otiska teksta u odnosu znamo da njegova autorica dosad nije na onaj njegov nešto stariji tiskani pri- imala većih iskustava s prepjevima op- mjerak, i specifičnoga slovopisa te pra- sežnijih (epsko)pjesničkih tekstova, vopisa latinskoga originala, i provede- dočim su njezini raniji prevoditelj- nih ispravaka tiskarskih pogrešaka što ski “susreti” s opusom Pavla Rittera su se u tim prvim izdanjima potkrale Vitezovića bili vezani uz nekolicinu Pavlu Ritteru, ali i brojnih drugih proznih historiografskih sastavaka, i priređivačkih “izazova” koje je valjalo to ponajprije glasovitu mu povijesnu savladati tijekom rada na izvorniku i raspravu Oživljena Hrvatska (Croatia hrvatskom prepjevu Uplakane Hrvat- rediviva), prijevod koje je svjetlo dana ske. Također, u pogovoru je podosta ugledao još 1997., te još dvije kraće prostora posvećeno i versifikacijskim spomenice – Hrvatska (Croatiae) te pojedinostima, odnosno karakteristi- Rasprava o Kraljevstvu Hrvatske (Dis- kama stiha latinskoga originala (dak- sertatio Regni Croatiae) – koje su u tilski heksametar) i samoga prepjeva, latinskom originalu i hrvatskom prije- koji je – ističe Marotti – posve u duhu vodu objavljene kao prilog autoričinoj tradicije hrvatskoga prijevodnog (dak- intrigantnoj studiji o ideološkim pola- tilskog) heksametra što ju je svojim zištima Ritterovih povijesnih djela iz prepjevima Homerovih epova ustano- 2002. godine. U tom smislu prepjev vio Tomo Maretić, a poslije njega na- Uplakane Hrvatske svakako valja sastavili Stjepan Ivšić i drugi prevoditelji gledavati kao “samo” još jednu etapu poput Bratoljuba Klaića, Branimira predanoga i temeljitoga rada Zrinke Glavičića itd. Blažević na približavanju Vitezovićeva O stvarnoj kvaliteti ovoga prvog stvaralaštva suvremenim čitateljima, i integralnog prepjeva Vitezovićeva to kako kroz otkrivanje njegovih dosad epa, međutim, vrlo nam malo može neprepoznatih značajki u znanstvenim otkriti podatak kako se u metričkom studijama utemeljenima na recentnim pogledu on nadovezuje na poodavno historiografskim, (književno)teorij- ustanovljenu praksu prevođenja hek- skim i književnopovijesnim spoznaja- sametarskih (epsko)pjesničkih ostva- ma, tako i kroz prijevode predugo mu renja domaćim ekvivalentom daktil- zapostavljenih povijesnih i književnih skoga heksametra. Da je doista riječ ostvarenja, koji već i sami po sebi, a o izvanrednom prijevodu ne samo s još više zahvaljujući svojoj (iz)vrsnosti čisto formalnoga (metričkog), već i predstavljaju izuzetan dobitak za hr- sa sadržajnog gledišta, najbolje ćemo vatsku kulturu uopće. se uvjeriti usporedimo li ga s prilože- A s obzirom na sve rečeno, nećemo nim latinskim izvornikom, na podlozi pretjerati ustvrdimo li kako dragocjen kojega postaje očito kako se Zrinka doprinos našoj kulturi daje i ovo zna- Blažević i više nego suvereno uhvati- lački priređeno dvojezično kritičko la ukoštac s hrvatskim heksametrom, izdanje Vitezovićeva slabo poznatog kujući prepjevane stihove okretnošću latinskog spjeva posvećenog dvama svojstvenom našim najeminentnijim možda i najmučnijim stoljećima hr- prevoditeljima (novo)latinskih pje- vatske povijesti. Proizišlo iz silnoga sničkih ostvarenja. Uspjeh ovoga pri- truda dvoje naših najvećih stručnjaka jevoda ispostavlja se još i većim kada za stvaralaštvo Pavla Rittera Vitezovi-

284 ća, prvo cjelovito izdanje Dvaju stolje- OSVRTI I PRIKAZI ća uplakane Hrvatske zbog svoje bi se uspjelosti moglo i moralo nametnuti Značajno djelo o stoljećima kao uzor svim budućim izdanjima hrvatstva u Herceg-Bosni istoga tipa, osobito onima Ritterovih Radomir Jurić ostvarenja, kojima će – nadajmo se – Herceg-Bosna. Kulturni, politički poslužiti i kao itekako snažan poticaj. i državnopravni identitet Pa iako se o možebitnom objavljivanju Mate Kovačević sabranih Vitezovićevih djela u nas još uvijek ne govori, a velik dio njegove Ogranak Matice hrvatske u Čitluku pisane ostavštine i dalje čine nikad Čitluk, 2019., 428 str. otisnuti rukopisi te prvotisci s kraja 17. i početka 18. stoljeća, niz ovosto- ljetnih izdanja njegovih tekstova što Nedavno mi je dr. sc. Josip Lisac, ga nastavlja Uplakana Hrvatska jasno professor emeritus Sveučilišta u Zadru, potvrđuje da je stručna zaokupljenost glavni i odgovorni urednik Zadarske likom i djelom Pavla Rittera, kojoj je smotre, donio knjigu Herceg-Bosna. Zrinka Blažević svojedobno nadje- Kulturni, politički i državnopravni nula ime “ritterologija”, u posljednjih identitet auktora Mate Kovačevića. nekoliko desetljeća dobila poprilično Gotovo zapovjedno mi je rekao: “Na- jak zamah. Shodno tomu, ponovljeno piši prikaz”. Prihvatio sam knjigu i s izdanje latinskoga izvornika Ploran- velikom je znatiželjom iščitao te mu tis Croatiae saecula duo obogaćeno potom odgovorio da ću to rado i s sjajnim hrvatskim prepjevom i intri- osobitim zadovoljstvom učiniti, po- gantnom popratnom studijom Zrin- sebice što ima ogleda koji se izravno ke Blažević izniman je “ritterološki” tiču moga temeljnog zanimanja (arhe- prilog, koji pred suvremene čitatelje ologija i pov. umjetnosti), nu i poradi donosi pomalo neobično i nepraved- samoga auktora, kojega poznajem od no zaboravljeno pjesničko djelo za- njegovih studentskih dana u Zadru. ogrnuto u moderno kritičko “ruho”, Mate Kovačević nakon odlaska iz Za- promećući se tako u još jedan nepo- dra nije prekinuo sveze s tim gradom, bitni dokaz sve življega (znanstvenog) nego mu se često vraća. Posebice su- zanimanja za stvaralački opus jednoga stavno surađuje s Ogrankom Matice od naših najsvestranijih kulturnih dje- hrvatske i njegovim časopisom Zadar- latnika uopće. ska smotra. Knjiga je izišla u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Čitluku u povodu obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice “Herceg-Bosna”. Urednik je prof. Andrija Stojić, dok su ocjenjivači prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, dr. sc. Damir Pešorda i dr. sc. Domagoj Vidović. Nije mi se teško složiti s auktorom da je hrvatska nacionalna povijest jedinstvena cjelina zaista od samih

285 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 njezinih početaka. Isto se odnosi i na i kontinuiran proces. Nije naodmet kulturne dosege. U svemu tomu su- spomenuti da je prof. Zaninović ovo djelovali su dijelovi hrvatskoga naroda područje podijelio na šest razdoblja. Herceg-Bosne, koji su nedvojbeno sa- Za prvo, “predgrčko razdoblje” ka- stavni dio širega hrvatskog povijesnog rakteristično je bavljenje stočarstvom, i kulturnog prostora. O svemu tome malim poljodjelstvom, jednako druš- Kovačević kratko progovara u “Pro- tveno uređenje i duhovni život. Sve slovu” ove knjige i najavljuje čime će se se to manifestiralo u jednakom tipu baviti u nastavku ovoga jedinstvenog naselja, zajedničkom vlasništvu i ras- uratka. Kako bi se čitatelj bolje snala- podjeli zemlje. Na temelju sustavne zio iščitavajući ove kvalitetne prinose, obrade raznih arheoloških predmeta, auktor ih je razvrstao u 16 poglavlja, utvrdio je tradicionalne nošnje čiji se koji opet imaju manje ili više potpo- pojedini elementi mogu naći na hrvat- glavlja. skim nošnjama davnoga delmatskoga Prvo poglavlje nosi naslov “Antička područja. podloga”, a podnaslov “Od Delmata U drugom razdoblju osnivaju se do Hrvata”. Osvrt je to na knjigu Ilir- grčka naselja u dodirima s helenistič- sko pleme Delmati dr. sc. Marina Zani- kim svijetom. Treće razdoblje zapo- novića, kultnoga profesora na Odsjeku čelo je dolaskom Rimljana, uz veće za arheologiju Filozofskoga fakulteta dugogodišnje otpore istima. Četvrto u Zagrebu, sada profesora u miru. U razdoblje počinje propašću Gencijeve uvodnome dijelu ovoga ogleda govori države kada su Delmati glavni čimbe- se sažeto o drugim ilirskim plemenima nik Rimljanima, jednako na obali i za- od Krke do Albanije. obalju. Oni su već tada između rijeka Skoro stoljeće i pol Rimljani su vo- Krke i Cetine. Vrhunac njihove moći dili ratove s tim ratobornim pleme- bio je koncem 1. st. pr. Kr., kada im je nom (može i narodom). Sve je to tra- zapadna granica na Krki, a istočna na jalo do 9. godine (Batonov ustanak) dijelu Imotskoga polja ili možda na kada prestaju biti vojni čimbenik. cijelom Imotskom polju. Snažni su na Međutim, njihovo ime baštini cijela obali, ali imaju utjecaj i na otoke. pokrajina Dalmacija. Prema Zanino- U petom razdoblju se ime Delma- viću, Delmati su nastavali unutarnji ta proširilo na širok prostor, a cijela je dio srednje Dalmacije i zapadne Bo- provincija nazvana Dalmacijom. Re- sne i Hercegovine (oko svoga glavnog formom cara Dioklecijana 297. godi- grada Delminija). Međutim, oko 119. ne podijeljena je crtom koja je išla od godine pr. Kr. sve više se približavaju Budve na Drinu, Savu i Dunav. Tuda morskoj obali, kada njihovo uporište je išla crta koja je dijelila carstvo na postaje Salona. Kovačević nam preno- Istočno i Zapadno. To bi bilo ujedno i si Zaninovićevo mišljenje i zaključke o šesto razdoblje. Prostor Dalmacije bio kulturi, onomastičkoj građi. Raščlam- je uređen kao salonitanska dijeceza. bom imena utvrdio je onomastičku To je zapravo okvir kasnije hrvatske jezgru delmatskoga područja u smje- ranosrednjovjekovne feudalne države. ru Salona–Livno. Utvrdio je također Zasigurno su Delmati, uz druge ilirske kako je seoba stanovništva iz delmat- narode, imali važnoga udjela u razvoju ske unutrašnjosti prema obali bio dug Hrvata na navedenom prostoru.

286 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI Drugo poglavlje ove knjige naslov- stočnom rubu Duvanjskoga polja). U ljeno je “Hrvatska kronika” (Kronika njegovu je podnožju bio grad Delmis. stare hrvatske države). Važan je to pri- Vjerojatno je tu održan prvi hrvatski kaz knjige Hrvatska kronika u Ljetopi- sabor. Kovačević navodi i mišljenje su popa Dukljanina auktora Ivana Mu- njemačkoga slavista Steindorfa, po ko- žića, koja je izišla u nakladi iznimno jem bi se Delmis nalazio u Crnoj Gori značajne muzejske ustanove, a to je kod današnje Podgorice. Muzej hrvatskih arheoloških spome- Slijedi više većih i manjih potpo- nika u Splitu 2011. godine. glavlja u kojima auktor razlaže svoja Prema Mužiću, Ljetopis popa mišljenja o važnim temama hrvatskoga Dukljanina nastao je između 1143. i srednjovjekovlja. Još jednom se vraća 1163., a Hrvatska kronika u zadnjem Ljetopisu popa Dukljanina te se osvr- desetljeću 11. i u prvom desetljeću će na latinski tekst s prijevodom i na 12. st. Do nas je na hrvatskom jeziku Hrvatsku kroniku, koje je priredio te došao prijepis Jerolima Kaletića koji napisao uvod i komentar dr. sc. Vladi- se čuva u Vatikanskoj knjižnici (ina- mir Mošin sa suradnicima Stjepanom če je iz 1546. godine). Dalje, prema Mencigerom i Vjekoslavom Štefani- Krešimiru Mlaču, kronika ima i svo- ćem. Dogodilo se to 1950. godine. Pri- ju osobitu vrijednost kao književni ređivač se je zasigurno zbog političkih tekst. Svakako značajan je Mužićev razloga držao ravnotežne raspodjele o zaključak po kojem je Hrvatska kroni- zajedničkoj pripadnosti toga djela hr- ka bila napisana “slavenskim”, zapravo vatskoj i srpskoj književnosti, premda hrvatskim jezikom, dok je predložak se u Ljetopisu nigdje ne spominju Srbi. kojim se služio Kaletić bio napisan Kovačević nije raščlanjivao hrvatski poljičkom bosančicom. Hrvatska je prijevod latinskoga teksta jer se time redakcija starija od latinske. U obje te bave drugi stručnjaci. Međutim, upo- redakcije postoje umetci koji su djelo- zorio je da je napokon došlo vrijeme mice nastajali i prepisivanjem. I dalje za novo čitanje i prijevod Ljetopisa. U se držimo Mužića, koji kaže da je dje- tome podržavam auktora ove knjige. lo u drugoj polovici 12. st. na latinski Prema Dukljaninovu opisu, kraljev- preveo i dijelom redigirao neki sve- stvo je podijeljeno po toku rijeka. One ćenik iz Bara, po svemu sudeći barski koje teku s planina i utječu u more, nadbiskup Zadranin Grgur, koji je i prema jugu, nazvao je Primorje, dok napisao naredna poglavlja. U kasnije je rijeke koje teku s planina u pravcu vrijeme cijeli je spis postao poznat pod sjevera i utječu u veliku rijeku Dunav nazivom Ljetopis popa Dukljanina. nazvao Surbia. U IX. glavi kronike uz ostalo se Dužnu pozornost auktor je po- govori o prvom hrvatskom saboru i svetio Splićaninu Tomi Arhiđakonu, uređenju zemlje te o upravnoj podjeli. odnosno njegovu djelu Historia salo- Mužić je utvrdio da je Hrvatska kroni- nitana – povijest salonitanskih i split- ka prvo djelo hrvatske historiografije i skih prvosvećenika. Naime, radi se o književnosti. izdanju Književnoga kruga u Splitu U Ljetopisu popa Dukljanina, u koji 2003. godine. S latinskoga je na hr- je ugrađena Hrvatska kronika, postoji vatski djelo prevela Olga Perić, dok toponim Lib (to je planina na jugoi- povijesni komentar potpisuje Mirjana

287 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Sokol Matijević. Studiju o Tomi Arhi- ska. Ovo veliko kulturno dobro pri- đakonu napisao je Radoslav Katičić. svojila je srpska kultura. Ova knjiga je objelodanjena na latin- Ista auktorica je u svojoj knjizi obje- skom i hrvatskom jeziku. Razložni su lodanila rad o starohrvatskim crkva- i prihvatljivi Kovačićevi komentari ma u Zahumlju. Analizom crkvenoga ovoga Tomina djela. Zapravo su to ko- graditeljstva i namještaja s pleternim mentari komentara raznih povjesnika. ukrasom kojima su crkve bile opre- On se zalaže da se s Tome skine stigma mljene, zaključila je kako je prostor antihrvatstva i drži ga iznimnom poja- Crvene i Bijele Hrvatske imao jedin- vom hrvatske kulture 13. st. stvene kulturne značajke. Područje Treće poglavlje ove knjige nosi na- srednjovjekovnoga Zahumlja, kao što slov “Etnička, vjerska, kulturna i dr- je poznato, obuhvaćalo je kraj od Ne- žavna osnova Bosne i Huma”. U prvom retve do Dubrovnika s poluotokom većem potpoglavlju razlaže se o hrvat- Pelješcom. skim kulturnim slojevima u srednjo- Drugo, također veće potpoglavlje vjekovnoj Bosni i Humu. Poseban je naslovljeno je “Dugovječnost hrvat- to osvrt na knjigu Jezik i pisma Hrva- skoga jezika u BiH”. Auktorov je to ta – Rasprave i članci Benedikte Zelić osvrt na Zbornik radova s Međunarod- Bučan (1997.). U knjigu je uvršteno noga suradnoga skupa održanoga 23. 15 radova koji su objelodanjeni izme- ožujka 2012. u Zagrebu s naslovom đu 1955. i 1994. godine. Pet je radova “Jezik Hrvata u Bosni i Hercegovini posvećeno jeziku, a deset hrvatskom od Matije Divkovića do danas”. Go- pismu, napose ćirilici, a onda glagolji- dine 2015. izišao je u nakladi Hrvat- ci i latinici, kojima su se kroz povijest skih studija Sveučilišta u Zagrebu. služili Hrvati. Na području današnje Nažalost, poznato je da položaj hrvat- Bosne i Hercegovine bio je to hrvatskoga jezika u toj državi nije jednak s ski narodni jezik. Najstariji je poznati jezicima druga dva naroda. Međutim, hrvatski ćirilični spomenik Humačka prema Ustavu bi ti jezici morali biti ploča iz 11. st. Istaknuti je da je još u jednakopravni. S druge strane je one- 20. st. zabilježena uporaba toga pisma mogućena javna uporaba hrvatskoga kod katolika u Dalmatinskoj zagori. jezika javnim bosanskohercegovačkim B. Zelić Bučan osobitu je pozornost medijima. Auktor nam prenosi zapa- posvetila Evanđelistaru kneza Miro- žanje nobelovca Ive Andrića, koji je ja- slava (12. st.). Na temelju liturgijske, sno utvrdio kako je tijekom osmanske jezično-paleografske i umjetničke ana- okupacije “jedino hrvatska književ- lize utvrdila je da se Evanđelistar ukla- nost preživjela i nadživjela Osmanlije”. pa u opći razvoj hrvatske pismenosti i U navedenom zborniku su prinosi 11 umjetnosti. Najvjerojatnije je napisan auktora koji su obradili povijesni ra- u “južnim krajevima”, ponajprije na zvoj hrvatskoga jezika u Bosni i Her- tlu srednjovjekovnoga Zahumlja (mo- cegovini od Humačke ploče (11. st.) i guće u Stonu, crkvenom i političkom Povelje Kulina bana do danas. Prilo- središtu Zahumlja). Postojale su dvije žene su nam temeljne značajke nekih redakcije ćirilice kao dvije nacionalne auktora, primjerice Ive Pranjkovića, inačice, u literaturi dosad poznate kao Miroslava Palamete, Josipa Lisca, Pa- srpska, raška i zapadna, zetsko-hum- vla Knezovića…

288 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI U Knjižnici Hrvatske revije (Mun- Crkva na kamenu je 1990. godine chen–Barcelona) 1978. izišla je knji- priredila drugo izdanje knjige Kršćan- ga Grafija hrvatske lapidarne ćirilice, ska arheologija auktora Đure Basle- kojom se na svoj osebujan i uvjerljiv ra, poznatoga hrvatskog arheologa u način bavi Kovačević. Po njegovu mi- Bosni i Hercegovini. Kovačiću je to šljenju, radi se o ozbiljnoj studiji o hr- bio povod da i on progovori o staro- vatskoj ćirilici, toliko važnoj u bogatoj hrvatskoj arhitekturi i umjetnosti na hrvatskoj kulturnoj baštini. Od 1962. području Bosne i Hercegovine. Prvo do 1970. srednjovjekovne natpise s je obradio bogato ranokršćansko raz- područja Bosne i Hercegovine sakupio doblje na tom području spominjući je i objelodanio u četiri sveska Marko brojne bazilike, crkveni namještaj, što- Vego. Uz ostalo, isti se auktor bavio vanje svetaca i pokapanje umrlih. Sv. narodnosnom i državnom pripadnosti Venancije je važan za ovo područje. Zahumlja. Temeljem poznatih povije- Naime, njegovo mučeništvo se smje- snih izvora jasno je pokazao da su Za- šta u Delminij. Đ. Basler tvrdi da je on humljani etnički Hrvati. Područje Za- pošao u misiju prema Duvnu i tu 270. humlja od svojih je početaka sastavni godine nastradao. dio hrvatske države (u sklopu Crvene U nastavku (dodatku) posebice su ili Bijele Hrvatske ili samostalno kne- obrađeni predromanički, romanički štvo). I pod vlašću srpskih Nemanjića i gotički spomenici sa stećcima. Ra- sačuvali su svoju etničku pripadnost i nohrvatskom razdoblju pripadaju pre- katoličanstvo. dromaničke crkve i crkveni namještaj Prvi poznati humski vladar bio je u Zavali na Popovu polju, Docu na Mihovil Višević, koji je s hrvatskim Glamočkom polju, Rapovinama kod kraljem Tomislavom nazočio na crkve- Livna, Vrutcima (križ na naslovnici nim saborima u Splitu (10. st.). knjige) na izvoru Bosne kod Sarajeva Zaista značajan prinos izučavanju (Ilidža) i dr. hrvatske ćirilice dao je Vinko Grubi- Gotičku umjetnost na prostor Her- šić. Prvi spomen toga hrvatskog pisma ceg-Bosne donijeli su dominikanski i s nazivom “harvacko pismo” potječe franjevački redovnici. Nezaobilazna je od Marka Marulića i Dmine Papalić priča o stećcima (bilig). iz 1510. godine. Njezina je osobitost, Sljedeće veće potpoglavlje ima na- uz ostalo, i to što ima mnoštvo ligatu- slov “Hrvatska državnopravna i kultura, koje je preuzela iz glagoljice. Popis rološka stalnica Bosne i Huma”. Osvrt tih ligatura priložio je Grubišić. Ovo je to na knjigu Isprave hrvatskih na- je pismo podijeljeno na tri skupine; rodnih vladara i latinske isprave bosan- dubrovačka, bosansko-hercegovačka sko-humskih vladara i velmoža auktora i dalmatinska. Međutim, razlike su Milka Brkovića koja je objelodanjena među njima nevelike. Zapravo se radi u nakladi Zavoda za povijesne znano- o jednoj ćirilskoj grafiji s tri podvrste. sti HAZU u Zadru i ZIRAL-a 1998. Utjecaj glagoljice na hrvatsku ćirilicu godine. posebice se očituje u najstarijim nat- Sredinom 10. st. “zemljicu Bosnu” pisima. Grubišićevi argumentirani za- spominje bizantski car i pisac Kon- ključci zasigurno čine važnu prekret- stantin Porfirogenet. Bio je to prostor nicu u proučavanju hrvatske ćirilice. od gornjega i srednjega toka rijeke Bo-

289 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 sne do današnjih Zavidovića, na istoku je, posuđe od pečene zemlje i dr.). Isto do rijeke Drine, na jugu planina prema se odnosi na graditeljstvo i ukrašene Neretvi, na zapadu prema Vrbasu, a na dijelove crkvenoga namještaja. sjeveru završava Vrandučkom klisu- Kao što se zna, Bosna je 1463. došla rom. Tadašnje malo područje Bosne pod vlast Osmanlija. Tada nastaju dva sastavnica je Hrvatskoga Kraljevstva. nova identiteta – islamski i pravoslav- Poslije se širi na hrvatska područja, ni. Hrvatski, temeljni identitet Bosne, gdje su živjeli Hrvati. jedva je opstojao. Najvažnije je da se i Brković je iscrpno analizirao tri- do danas održao, premda u iznimno desetak isprava hrvatskih narodnih teškim uvjetima. Brojni povijesni izvo- vladara i stotinjak latinskih isprava bo- ri govore o hrvatskoj državnosti Bosne. sansko-humskih vladara i velmoža, pa Kovačević čitatelja usmjerava na na koncu zaključio kako su, s obzirom knjigu dr. fra Leona Petrovića s naslo- na mnoge sličnosti i utjecaj isprava hr- vom Kršćani bosanske crkve. Radi se o vatskih vladara na bosansko-humske, povijesnoj raspravi o problemu pata- isprave slijedile prijelaz duha vlasti na renstva ili bogumilstva u srednjovje- bosanske banove i kraljeve, premda kovnoj Bosni, koja je u drugom izdaje službena vlast bila u rukama ugar- nju tiskana 1999. godine. sko-hrvatskih vladara. Značajno mjesto u srpskoj histori- U nastavku je Brković utvrdio razli- ografiji i politici ima Crkva bosanska. ke između hrvatskih i srpskih isprava. Već je u 19. st. Božidar Petranović Isprave bosansko-humskih vladara i tvrdio je ta Crkva, kao i svi bosanski velmoža po stilu i diplomatičkim zna- vladari, pravoslavne vjere. Dalje je tvr- čajkama pisane su po uzoru i obras- dio da je ta Crkva, kada se očistila od cima isprava kancelarije hrvatskih bogumilske hereze, ušla 1520. u sastav narodnih vladara i dalmatinskoga no- obnovljene Pećke patrijaršije. Slične tarijata, dok su srpske srednjovjekovne teze zastupali i njegovi srpsko-pravo- isprave po uzoru i obrascima bizant- slavni sljedbenici u Bosni Hercegovi- skih hrisovulja s dugačkim i kićenim ni, nažalost i neki hrvatski povjesnici. uvodnim diplomatičkim formularom, Ništa novo i u kasnijim posezanjima pa se tako i po duhu razlikuju od hr- za hrvatskim prostorima i uljudbom vatskih. Važno je da su one prve pisane od mnogih srpskih političara i njihove na čistom narodnom jeziku ikavskoga službene politike. Nazočna je i musli- govora, kao i one istodobne u Hrvat- manska ideja Crkve bosanske. skoj, dok su srpske pisane crkvenos- Kovačević je dosta iscrpno iznio hr- lavenskim jezikom. Navedene su još vatske poglede na tu Crkvu. Doznaje neke bitne razlike. se što su o toj problematici izrekli Do- Ikavica se napose nalazi na natpi- minik Mandić, Franjo Šanjek, Milko sima srednjovjekovnih kamenih spo- Brković, Andrija Zirdum i na koncu menika stećaka na prostoru Huma i Leon Petrović. Bosne. Taksativno su nabrojeni brojni Prenosim mišljenje Milka Brkovića, primjerci. po kojem su tu Crkvu činili većim di- Mnogi su primjerci ranohrvatske jelom pripadnici naroda koji su živjeli materijalne kulture na prostoru današ- na prostoru od Zadra, Trogira, Splita, nje Bosne i Hercegovine (nakit, oruž- Omiša, Makarske i ostalih obalnih

290 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI mjesta naseljenim Hrvatima, pa sve čiću Kosaču i kraljici Katarini. Predaje do istočne Bosne. Osobito je to bilo kazuju o mnogobrojnim mučenicima i u središnjoj Bosni. Brković tvrdi da je mučenicama, njihovim grobovima na Crkva bosanska nastala u krilu Kato- koje narod stoljećima hodočasti. Ne- ličke Crkve. kim grobovima, priča se, uz katolike L. Petrović kaže da je za ovu sljed- hodočastili su muslimani i pravoslav- bu u srednjovjekovnoj Bosni ispra- ni. To svjedoči o nasilnoj islamizaciji i van naziv kršćani. Pripadnici su se te prijelazima na pravoslavlje, o čemu go- Crkve sami tako nazivali, a istim su vore i povijesni dokumenti. Osmanlije ih imenom zvali i Dubrovčani. Na te- su koncem svibnja 1463. zaposjeli Bo- melju analize raznih poznatih povijesnu, a još su dvadesetak godina vodili snih izvora zaključio je da su bosanski osvajački rat protiv Hercegovine, koju “kršćani” neka vrsta samostanske usta- su branili sinovi Stjepana Kosače. nove te da korijene te bosanske here- Naša ognjišta iz Tomislavgrada su ze valja tržiti u ranosrednjovjekovnoj 2004. objelodanila knjigu Anđelka hrvatskoj državi 10. i 11. st. Smatra Mijatovića Ganga – pismice iz Her- dalje da u povijesnim izvorima nema cegovine, Imotske krajine, od Duvna, nikakvih podataka da je ta hereza u do Livna i Kupresa (drugo, prošireno Bosnu došla izvan “najmanje iz Italije, izdanje). Objelodanjeno je 4820 pje- Francuske i Bugarske”. Još je utvrdio sama razvrstanih po motivima abeced- da je na tom prostoru bio rimski, a ne nim redom. istočni crkveni obred. Vjernici Crkve Prema Cvjetku Rihtmanu, pjevanje bosanske bili su nastavak Reda sv. Be- gange kao ostatka ilirske prakse smje- nedikta. Slomom bosanskoga kraljev- šta se nešto istočnije od rijeke Cetine stva prestala je postojati. do iza Neretve, od Biokova i gorja koje U nastavku je knjige potpoglavlje dijeli jugozapadni dio Hercegovine od “Usmena predaja o hrvatskoj stalnosti Jadranskoga mora pa na sjever do iza u Bosni i Hercegovini”. Ocjena je to Livna, Kupresa, Prozora i do Ivan-pla- knjige Hrvatska usmena književnost nine. Ne smije s zaboraviti da su Hrva- Bosne i Hercegovine – proza, drama, ti s toga područja sačuvali i specifične mikrostrukture auktora Marka Dragi- plesne oblike. ća, koja je 2005. izišla u nakladi Ma- Vatroslav Murvar je godine 1953. tice hrvatske i HKD-a “Napredak” u u Chicagu objelodanio knjigu sa zna- Sarajevu. Kovačević je izdvojio samo kovitim naslovom Hrvatska i Hrvati tematski svijet povijesnih i etioloških – Državno-sociološki prikaz u 17 ese- predaja usmene proze Hrvata u BiH. ja. Kovačević sa žaljenjem ističe da je Svjedoči to o neprekinutom životu šteta što se ovakva sintetička knjiga o na hrvatskim područjima od antičko- ključnim pitanjima hrvatske povijesti ga doba do danas. Ti Hrvati najčešće i kulture još nije pojavila u matičnoj pripovijedaju o ilirskoj kraljici Teuti, državi. Murvar je znatan prostor po- strašnom duvanjsko-rimskom ratu koji svetio stranim izvorima o opstojnosti je vođen prije više od dvije tisuće godi- Crvene Hrvatske, a podsjetio je i na na, dolasku Hrvata u današnje krajeve, staro djelo iz Boke kotorske pisano kralju Tomislavu, Kulinu banu, bosan- hrvatskim jezikom na ikavici s puno skim kraljevima, hercegu Stipanu Vuk- čakavskih elemenata. Riječ je o djelu

291 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

Krste Ivanovića (+ 1684.) Povist od različitih razina osmanske vlasti i kato- života kraljice Olive. I Murvar tvrdi ličkih franjevačkih redovnika koji su se kako Crkva bosanska nije bila heretič- brinuli za duhovnu skrb Hrvata osta- koga karaktera te da je temelj te Crkve lih nakon pada Bosne i Hercegovine bila služba Božja na hrvatskom jeziku pod njihovom vlasti. U tim regestima s hrvatskom glagoljicom. Kasnije je nalaze se 1962 dokumenta, kronološki zbog svoje jednostavnosti prihvaćena poredana od 1464. do 1885. godine. hrvatska ćirilica, kojom, osim Hrvata Godine 2000. Dunja Fališevac je u BiH, pišu i Hrvati u Dalmaciji. priredila Gvozdensko – epos u 32 pje- O osmanskom razbojstvu četvrto je vanja. Eto, do tada je to djelo Ante poglavlje u ovoj Kovačićevoj knjizi. Tresića Pavičića bilo sačuvano u ru- Knjižica slovenskoga putopisca Be- kopisu. U tom velikom djelu hrvat- nedikta Kuripešića Itinerarij ili putopis ske književnosti tematski je opjevana kraljevskoga veličanstva u Konstantino- obrana hrvatske tvrđave Gvozdensko polis turskome caru Sulejmanu godine od Osmanlija. Ona se nekada nalazi- 1530. objelodanjena je na njemačkom la na graničnom području kraljevstva jeziku u Innnsbrucku 1910., no nikad Hrvata i Turaka. Epos je ispjevan u nije prevedena na hrvatski jezik. Kuri- desetercu, sastavljen u strofe od šest pešić je rođen u Štajerskoj početkom stihova. 16. st. Putopis je nastao tijekom pu- U prigodi 400. obljetnice rođenja tovanja izaslanstva cara Ferdinanda I. hrvatskoga književnika Vladislava sultanu Sulejmanu II. radi sklapanja Menčetića Kovačević mu se odužio primirja. Putovalo se od Beča u Ca- jednim prinosom u ovoj knjizi ističući rigrad i natrag kroz Bosnu. Tumač za da je Menčetić (17. st.) izražavao volju latinski jezik bio je Kuripešić. Puno je potlačene hrvatske većine. Posebice je podataka o progonu, etničkom čišće- bio oduševljen banom Petrom Zrin- nju i genocidu što su ga Osmanlije po- skim, kojega je smatrao osloboditeljem činile nad hrvatskim narodom (važno hrvatskih zemalja i cijele jugoistočne za hrvatsku povijest). Europe od Turaka. Njemu je posvetio Teror, progoni, islamizacija katolika pjesničku poslanicu Trublja slovinska, između 1516. i 1526. bili su jako veli- objelodanjenu 1665. u Anconi. ki. Primjerice, povjesničar fra Andrija Hrvatska književnost na osman- Zirdum predočio je podatak da su 464 skom području peto je poglavlje Kova- katoličke crkve i 48 samostana u Bosni čićeve knjige. Naglašen je neprekinuti porušile Osmanlije. O tome je pisao i kontinuitet hrvatske književnosti u Dominik Mandić i neki auktori mno- Bosni i Hercegovini. go prije njega. Nažalost, sve se to na- Ivo Pranjković je priredio djelo stavilo u narednim stoljećima, o čemu naslova Hrvatska književnost Bosne i ima dosta egzaktnih podataka. Unatoč Hercegovine od 14. do 18. st. Bio je to svemu tomu hrvatstvo Heceg-Bosne značajan nakladnički uradak Matice bilo je veoma žilavo. hrvatske i HKD-a “Napredak” u Sara- Dr. Josip Matasović je 1927. u Sri- jevu 2005. godine. Auktori te hrvatske jemskim Karlovcima izdao knjigu Foj- književnosti, koja je sastavni dio uku- nička regesta. U njoj je objelodanjena pne nacionalne književnosti, u nave- pravna građa vezana za odnose između denom razdoblju bili su uglavnom fra-

292 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI njevci domaćega podrijetla. Njihova Palameta je potpuno potvrdio autor- su djela pisana na crkvenoslavenskom, stvo djela Ivana Tomka Mrnavića Ži- latinskom i hrvatskom jeziku, i to na vot Petra Berislavića. Njega je, naime, glagoljici, hrvatskoj ćirilici i latinici. oklevetao A. Fortis u putopisu Put Bilo je to na štokavskom narječju ikav- po Dalmaciji. Tvrdio je da je to djelo skoga i ijekavskoga tipa. Ivo Pranjko- doslovno prijepis istoimenoga djela vić je u tu knjigu uvrstio samo autore Antuna Vrančića (1504. – 1573.) vezane uz djelovanje Bosne Srebrene U šestom poglavlju knjige kojom (25 autora od 1373. do 80-ih godina se sada bavimo izlaže se o hrvatskim 18. st.). Njihove kratke životopise s fratarskim kronikama. Ljetopisi su to popisom djela prenio nam je Kova- hrvatskoga opstanka pod osmanskom čević. Tematika tih djela primarno je vlašću. Radi se o trima ljetopisima čiji vjerske naravi. su autori redovnici Bosne Srebrne. Hrvatsku književnost Bosne i Her- Oni tematiziraju ropski položaj hrvat- cegovine od sredine 18. do konca 19. skoga katoličkog naroda pod osman- st. priredio je Marko Karamatić. I ovo skom vlašću, odnos Turaka prema ka- su djelo tiskali Matica hrvatska i HKD toličkim Hrvatima, napose domaćih “Napredak” u Sarajevu (2006.). poturčenjaka koji su raznim spletka- Nakon 1720. godine na području ma, pljačkama, klevetama i lažima sebi današnje Bosne ostalo je dvadesetak omogućavali razna materijalna dobra. tisuća Hrvata i samo tri franjevačka sa- Pored navedenoga, Hrvati su se morali mostana: Kraljeva Sutjeska, Kreševo i opirati i turskoj vazalnoj Pravoslavnoj Fojnica. Kako Hrvatima (katolicima) Crkvi. nije bilo dopušteno graditi i obnavljati Izvatke iz Ljetopisa Nikole Lašvani- crkve i samostane, sv. mise su se služile na prvi je objelodanio Ćiro Truhelka na otvorenom prostoru (čak i u spilja- 1889. i 1890. u Glasniku Zemaljsko- ma, primjerice u bukovačkoj pećini u ga muzeja u Sarajevu, dok je cjelovi- Duvanjskom polju). to izdanje objelodanio Julijan Jelenić Zapaženu ulogu u književnosti 1914./15. Ovaj Ljetopis se sastoji od imaju franjevački ljetopisi. U 19. st. općega ljetopisa u kojem su prikazani hrvatska književnost na tom području događaji od stvaranja svijeta do 1690. otvorena je novim idejama koje sve- godine, Bosanskoga ljetopisa (1682. ćenici obrazovani u Ugarskoj, Italiji i – 1775.), kao i drugih kulturno-povi- Hrvatskoj donose hrvatskom narodu jesnih priloga, među kojima su zabilje- pod osmanskom vlašću. Respektabilan žene i poslovice, izreke, pisma, putopis je popis pisaca franjevaca i njihovih i neke praktične upute za život. djela. Nije lako bilo biti čuvar hrvat- Auktor Ljetopisa sutješkoga samo- stva tih prostora uz stalno nazočnu stana je Bone Benić (1708. – 1785.). borbu protiv Osmanlija. Najveći dio rukopisa sastavljen je od Kovačević nas s pravom upoznaje s šest poglavlja, u kojima su kronološki djelom Fikcionalnost životopisa Petra zabilježeni događaji od 1524. do 1785. Berislavića auktora Miroslava Pala- godine. mete, koje su tiskali Školska knjiga, U Ljetopisu kreševskoga samosta- Filozofski fakultet u Splitu i HKD na Marijana Bogdanovića (1720. “Napredak” iz Mostara godine 2016. – 1772.) zabilježeni su događaji od

293 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 1765. do 1817. Nakon njegove smrti čević se zalaže da Jukićevo književno ljetopis su vodili mlađi fratri. i publicističko djelo dobije ozbiljnu Godišnjak fra Jake Baltića sačuvan je nacionalnu pozornost. u rukopisu i prvi put je objelodanjen Prozno djelo Zapamćenja (1829. 1991. Druga njegova rukopisna djela – 1878.) auktora fra Grge Martića nestala su u požaru kada su partizani (1822. – 1905.) tiskano je u Zagrebu 1945. zapalili Franjevački samostan 1906. godine. Priredio ga je hrvatski u Gučoj Gori. Godine 2003. bitne povjesnik Ferdo Šišić. Po autorovu ka- značajke Baltićeva doba i njegova Go- zivanju zabilježio ga je Janko Koharić. dišnjaka temeljito je u predgovoru Zapamćenja otkrivaju onu tamnu Bo- obradio fra Andrija Zirdum. Iz teh- snu. Martić je posebice temeljito opi- ničkih razloga Godišnjak je podijeljen sao posljednje osmanske dane u Bosni u dva dijela – prvi od 1754. do 1835. i pohod generala Filipovića na Saraje- te drugi dio od 1839. do 1882. To je vo. Nadao se je da će se Bosna i Her- književno oblikovana kronika. Inače cegovina priključiti drugim hrvatskim je fra Jako pripadao skupini bosanskih zemljama, što nije prihvaćeno u Beču. franjevaca koji su se 1840. tajno vratili Nikola Buconjić je napisao Povijest u Bosnu kako bi podigli ustanak pro- ustanaka u Hercegovini i boj kod Sto- tiv turskih vlasti. ca. Kao pretisak je u nakladi Humske Sedmo poglavlje ima naslov “Hr- zemlje izišao u Stocu 2000. godine. vatski nacionalni pokret”. Odmah sli- Djelo je napisano na temelju povije- jedi potpoglavlje “Kako su Turci po- snih izvora i vlastitih sjećanja jer je stali Jukićevi Bošnjaci”. Godine 1953. i sam bio izravan sudionik ustanka. nakladnička kuća Svjetlost iz Sarajeva Nepodnošljiv je bio progon, mučenja izdala je knjigu Putopisi i istorisko-et- i socijalni status katolika Hrvata. Me- nografski radovi auktora fra Ivana Fra- đutim, pružani su otpori okupacijskim ne Jukića, koji je bio višeznačna osoba vlastima. Prva puška Hercegovačkoga u povijesti hrvatske kulture, osobito ustanka 1875. nije prvo pukla u Ne- u Bosni i Hercegovini. Bio je pripad- vesinju (tako neki hoće), nego u Dra- nik Gajeva hrvatskoga narodnog pre- čevcu na Krupi u Stolačkom kotaru. poroda. Svojatali su ga pripadnici ju- Međutim, hrvatski ustanak vezan je i goslavenske ideologije, ali i pojedine za zapadni dio Hercegovine (Posušje), hrvatske posrbice u BiH. Budući da je Duvno i Livno. Taj ustanak se odvijao upotrebljavao naziv Bošnjak, današnja na području današnje Herceg-Bosne, bošnjačka ideologija svrstava ga među u kojem je bio, kao i sada, većinski hr- svoje značajne osobe. Mnoge je zani- vatski narod. mljivosti, primjerice povijesne, vjerske Berlinski kongres 1878. dao je Au- i etnološke, bilježio u svojim putopisi- stro-Ugarskoj Monarhiji mandat za ma. Tako je primjerice u Putovanju po zaposjedanje Hercegovine i Bosne, Bosni jasno označio Bihać središnjim što je posebice obradovalo Hrvate, a gradom turske Hrvatske. Napose je umnogome uznemirilo hrišćane Srbe zanimljiva Jukićeva Povijest Bosne. Po- i muslimane. znati su mu pojmovi Bijele i Crvene Kako u “Proslovu” navodi Kovače- Hrvatske. Kao bosanske vladare navo- vić, u osmom poglavlju su prikazana di hrvatske knezove i vitezove. Kova- djela auktora koja nastavljaju borbu za

294 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI povijesnu istinu o Bosni i Hercegovi- povijesnih izvora pripovijeda o odno- ni. Naslov je “U potrazi za hrvatskim su Turaka, nasilju prema kršćanima pečatom”. i Židovima te razvoju koruptivnoga U dva početna potpoglavlja ovoga sustava. U poglavlju o duhovnom ži- poglavlja govori se o knjigama Ćire votu katoličkoga pučanstva Andrić je Truhelke Uspomene jednog pionira obuhvatio književno stvaralaštvo bo- (1942.) i Studije o podrijetlu – Etnološ- sanskih franjevaca. ka razmatranja iz Bosne i Hercegovine U devetom poglavlju govori se (1941.). Bez njegovih istraživanja, sla- o borbi za hrvatski etnitet u Au- žem se s Kovačevićem, hrvatstvo Bo- stro-Ugarskoj i Kraljevini Jugoslaviji. sne i Hercegovine bi imalo samo svo- Spomen-knjiga iz Bosne posvećena ju katoličku dimenziju. Kao arheolog je đakovačkom biskupu Josipu Jurju poznam njegove radove. Strossmayeru o njegovu zlatnom jubi- Ivan Zovko je hrvatski književnik i leju (1850. – 1900.), tiskana je također folklorist (1864. – 1900.). Auktor je u Zagrebu, ali ovaj put 2003. godine. knjige Hrvatsko ime u narodnoj predaji Đakovo je do osmanskoga zaposjeda- i običajima Bosne i Hercegovine, koja nja bilo središte crkvene vlasti u Bosni. je izišla u nakladi HKD-a “Sv. Ćiril i Ovom prigodom su predstavljeni svi Metod” 1990. godine u Zagrebu. Pri- dijelovi knjige. To je neka vrsta sinte- redio ju je Ivan Alilović. Spomenimo ze crkvene povijesti Bosne i Hercego- da se njegova bogata ostavština danas vine, ali i pregled razvoja Crkve pod čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti duhovnom palicom vrhbosanskoga i umjetnosti u Zagrebu. Kao izvrstan metropolita mons. Josipa Stadlera poznavatelj i prikupljač tradicijske (1843. – 1918.). Isti se je sustavno književnosti po cijeloj Bosni i Herce- zalagao za stvaranje države Hrvatske govini među prvima je detektirao Ka- u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, radžićeve velikosrpske krivotvorine i unutar koje bi se trebala naći i Bosna otimanje našega književnog i jezičnog i Hercegovina. Zbog toga se, naravno, blaga. Usto je prikupio i objelodanio zamjerio Srbima i službenoj politici mnoštvo onomastičke, toponomastič- Monarhije, posebice Mađara. ke i oronimske građe vezane uz etnik U nastavku je potpoglavlje “Opira- Hrvat (brojna sela, brda i dr.), napose nje hrvatskoj državnopravnoj jedinici” u istočnoj Bosni. s nizom međunaslova. Osvrt je to na Godine 2017. u Zagrebu je izi- djelo Kako je došlo do okupacije, a onda šao prijevod doktorske disertacije Ive do aneksije Bosne i Hercegovine (1878. Andrića (1892. – 1975.) s naslovom odnosno 1908.). Diplomatska strana Razvoj duhovnog života u Bosni i Her- njihova o šezdeset tri godišnjici događa- cegovini pod utjecajem turske vladavi- nja auktora Ferde Šišića iz 1938. godine (1924.). S njemačkog ju je preveo ne. Pavao Vujica. U to vrijeme je Andrić Godine 1838. godine apostolski vi- već bio u diplomatskoj službi Kara- kar fra Rafo Barišić uputio je predstav- đorđevića. Kovačević je ukratko donio ku austrijskom caru i hrvatskom kralju sadržaj doktorskoga rada. Drži da je Ferdinandu upozoravajući ga na teško treće poglavlje najvrjedniji njegov dio. stanje katolika u Bosni i Hercegovini. U tom poglavlju Andrić na temelju Na temelju te predstavke koja je izdana

295 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 3. studenoga 1839. hatišerif, a sljedeće “Velike Srbije” koja bi išla crtom Vi- godine biskup Barišić primio je preko rovitica – Karlovac – Karlobag. Ništa Bečke kancelarije ferman, kojim se, novog, reklo bi se, ali dokle tako? Ova uz potvrđivanje prijašnjih prava, sav knjiga je značajna za sva buduća povi- katolički narod Bosne i Hercegovine jesna istraživanja Drugoga svjetskog stavlja pod zaštitu habsburškoga dvo- rata u Hrvatskoj. ra, odnosno hrvatskoga kralja. F. Ši- Dosadašnjem nizu djela koja se na- šić je ovaj dokument smatrao upravo laze u ovom uratku dodajemo i knjigu potrebnim formalnim pomagalom za Maje Pavelić Runje O ljudima, o životu ulaz Habsburgovaca u Bosnu i Herce- u književnom djelu Mile Budaka, koja govinu. je u Nakladi Trpimir izišla 2017. u Poznato je da su Mađari bili protiv Zagrebu. Auktor njezina predgovora hrvatskoga etniteta u Monarhiji jer su je Tomislav Jonjić. Poznati istraživač se bojali jačanja hrvatske komponente života M. Budaka ističe: “Gospođa Pa- na jugu te tvorevine. velić Runje je za razliku od većine auk- U desetom poglavlju s naslovom tora Budaka pokušala pronaći u njego- “Državnost u ratnom vrtlogu” Ko- vom književnom djelu, što je dobrim vačević se bavi razdobljem Drugoga dijelom i pošlo za rukom”. svjetskog rata, osnivanjem nove hr- U jedanaestom ogledu zahvaćeno vatske države u ratnim okolnostima, je jugoslavensko komunističko razdo kao i velikosrpskim otporom toj istoj blje. Ogled nosi naslov “Jugoslavenski državi. komunizam i borba hrvatske emigra- Godine 2016. u nakladi P.I.P. Pa- cije”. U svojem jednom manjem djelu vičić u Zagrebu izišla je knjiga Ustaš- (“Partija, Udba i svećenička udruženja ki put u socijalizam u teoriji i praksi – UDB-in elaborat o udruženjima i NDH – Zbornik rasprava i članaka po- drugi dokumenti”; Hrvatsko slovo, Za- slije 1945. Priredio ga je Nikica Miha- greb, 2014.) Jure Krišto upoznaje nas ljević. Knjiga je iscrpno predstavljena s oblicima kojima Udba nastoji ovla- uz određene objekcije M. Kovačevića, dati Katoličkom Crkvom. To se čita pa sve to sada ne spominjemo. Priklju- u jednom dahu. Kakve su sve to bile čujemo se njegovoj preporuci budu- metode! ćim čitateljima. U ovom poglavlju Kovačević se još Godine 2017. Naklada Bošković iz osvrće na sljedeće knjige: Ivan Prusac, Splita na svjetlo dana iznijela je knjigu Tragedija Kavrana i drugova – Svjedo- Stjepana Loze Ideologija i propaganda čanstvo preživjelog, Riječki nakladni velikosrpskog genocida nad Hrvatima zavod, Rijeka, 1996.; Kazimir Kata- – projekt ‘Homogena Srbija’. Auktor je linić, Od poraza do pobjede – Povijest detektirao kako je ideja genocida nad hrvatske političke emigracije 1945. – Hrvatima rezultat velikosrpske ideolo- 1990., Naklada Trpimir, 2017; Drago gije u dužem vremenskom razdoblju. Sudar, Život za Hrvatsku, Vlastita na- Sve je to predstavljeno u navedenom klada/Tomislav Mičić, Zagreb, 2016. projektu. U lipnju 1941. u pisanom Kako Kovačević naglašava u “Pro- obliku ga je u javnost pustio bosan- slovu”, dvanaesto poglavlje obrađuje ski Srbin odvjetnik Stevan Moljević. hrvatsku borbu za opstojnost u raz- I tada se je isticala zapadna granica doblju poslije sloma komunističkoga

296 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI režima. Na djelu je osnivanje Her- vić, Krvava zemlja: o ratu u Bosni i ceg-Bosne i njezina obrana, prvo od Hercegovini 1992. – 1995., Tiva, Va- velikosrpstva, a onda i od musliman- raždin, 2003.; Davor Marijan, Rat Hr- ske agresije. Naime, bilo je teško u ška- vata i muslimana u Bosni i Hercegovini rama između Srba i Muslimana. od 1992. – 1994., Hrvatski institut za Despot Infinitus i Hrvatski insti- povijest, Zagreb, 2018.; Miroslav Tuđ- tut za povijest potpisuju nakladništvo man, Druga strana Rubikona – Politič- knjige Uzroci rata – Bosna i Hercego- ka strategija Alije Izetbegovića, Hrvat- vina od 1980. do 1992. auktora Ivice ska sveučilišna naklada, Zagreb, 2017.; (Ive) Lučića (Zagreb, 2013.). Glavni je Ivan Zlopaša, Politička sudbina Hrva- dio knjige strukturiran u tri dijela. U ta u BiH, Hrvatski blok BiH, Mostar, prvom je obrađena Bosna i Hercego- 2005.; Mato Arlović, Hrvatska zajed- vina u razdoblju nakon smrti Tita. Ot- nica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i por jugokomunističkom režimu naj- Hercegovine, Novi informator, Zagreb, više se očitovao na području Duvna. 2017.; Valentin Ćorić, Pomet u gla- Posebice neprijateljskim se smatrao vu – kroz ključanicu se bolje, nego kroz časopis Naša ognjišta, koji je tiskan na otvorena vrata vidi (iz haškoga zatvo- hrvatskom jeziku. Uz vjerska pitanja ra), HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, bavio se i temama kulturnoga i druš- 2016.; Miroslav Međimorec, Josip tvenoga života. Taj duvanjski otpor do Pečarić, General Praljak – s prijezirom vrhunca je došao na samom koncu 80- odbacujem vaše podaništvo, knjiga IV., ih godina golemim prosvjedima. Sve je Vlastita naklada, Udruga zagrebačkih to dovelo i do promjene imena Duvno dragovoljaca i branitelji Vukovara, Za- u Tomislavgrad. U nastavku je Lučić greb, 2018. obradio nevjerojatno mučno prihvaće- Trinaesto poglavlje, “Književno nje višestranačja u Bosni i Hercegovi- opstojanje”, donosi prikaze proznih ni. U trećem dijelu knjige, kako kaže djela hrvatskih auktora u Bosni i Her- Kovačević, razgolićuje se mit o podjeli cegovini. Ona pripadaju jedinstvenoj Bosne i Hercegovine u Karađorđevu hrvatskoj književnosti. Možemo se pa podcrtava da je to najbolji dio knji- i mi kao auktor upitati dokle se i ko- ge. liko čuje glas hrvatskih stradalnika s Najvažnije događaje od početka križnih putova. Hrabri su književnici 1990. pa do 1995. na prostoru Bosne iznimka. Međutim, među njima Ko- i Hercegovine pratio je Karlo Rotim vačević izdvaja Antu Martinca iz Mo- u knjizi Obrana Herceg-Bosne (Široki stara, koji je zapravo glas rijetkih pre- Brijeg, 1997.). Zapravo, ovo je pože- živjelih hrvatskih ratnika, stradalnika ljan vodič kroz ratna događanja u Bo- i mučenika s križnih putova, posebice sni i Hercegovini. svojim najnovijim romanom Posljednji U ovom poglavlju slijedi pred- (Matica hrvatska, Čitluk – Vinkovci, stavljanje čitavoga niza knjiga. Sad ih 2016.). samo spominjemo: Zdenko Ćosić, Kovačević se u nastavku bavi zbir- Rat je počeo prije, Općinsko vijeće. Po- kom priča Joze Mašića s naslovom vjerenstvo za pripremu obilježavanja Roman o Ljiljani i druge priče (Naša obljetnica, Matica hrvatska, Ogranak ognjišta, Tomislavgrad, 2017.), napose Široki Brijeg (2007.); Nenad Ivanko- Ivanom Slamnigom, izdvajajući svjet-

297 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 sko i zavičajno u njegovu djelu. Nije Herceg-Bosne i Matica hrvatska Sto- izostavljen niti Vladimir Pavlović, lac, Mostar – Stolac, 2015; Iz humske čija djela zaslužuju mnogo sustavnija zemlje – Knjiga druga, Naklada DHK i iscrpnija istraživanja. On je poka- HB, Matica hrvatska Stolac, Mostar zao kako se može uspješno djelovati i – Stolac, 2016.), Marina Alerić Bebić izvan hrvatskoga glavnog grada. Po- (Ptice na prozoru, Matica hrvatska u zornost je posvećena i knjizi likovnih Grudama, Grude, 2016.; Bijeli pelin kritika S Neretve i Save auktora Stje- – zbirka domoljubnih i bogoljubnih pana Šešelja (Hrvatsko slovo, Zagreb, pjesama, Ogranak Matice hrvatske u 2016.). Iznimno mi je drago da je u Grudama, Grude, 2016), Andrija Vu- Kovačevićevu knjigu uključen i osvrt čemil (Sam na obali, Riječki nakladni na roman samozatajnoga prof. Mate zavod, Rijeka, 2016.), Ante Martinac Sušca Kuća, kojega poznajem već godi- (Druga riječ je ljubav, Naklada DHK nama. Znali smo dok je bio u Zadru HB, Mostar 2014.), Stanko Bako- mnogo puta razgovarati, višekratno i vić (Sjene bjegućega vjetra, Hrvatska o temama iz arheologije, njegove veli- kulturna zaklada – Hrvatsko slovo, ke ljubavi. Još su zastupljeni Tomislav Zagreb, 2017.), Pero Pavlović (Hor- Bašić (Sinovi svetog Josipa, Naklada tus Dei, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, Bošković, Hrvatski memorijalno-do- 2016.) i Stanko Krnić (Kroničar svega, kumentacijski centar Domovinsko- Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrov- ga rata, Split, 2016.), Nikola Đuretić nik, 2016.). (Bog i drugovi, MSA Adria, Zagreb, U petnaestom ogledu zastupljena 2017.), Jozo Mašić (Ljudi i tice, Naša su djela iz jezikoslovlja i leksikografi- ognjišta, Tomislavgrad, 2016.), Petar je. Odmah na početku ovoga poglavlja Miloš (Hercegovački zapisi, Vlastita Kovačević čitatelje upoznaje s knjigom naklada, Tomislavgrad, 2002.), Miro Dijalektološki i jezičnopovijesni ogledi Gavran (Nekoliko ptica i jedno nebo, auktora prof. dr. sc. Josipa Lisca, koja Mozaik knjiga, Zagreb, 2016.), Zden- je u nakladi naše Središnjice tiskana ka Čorkalo (Tanak led, HKZ – Hrvat- 2016. godine. U knjizi je tridesetak sko slovo, Zagreb, 2016.), Hrvoje Hi- prinosa koji su nastali u novije vrijeme. trec (Špilberk, Školska knjiga, Zagreb, Odmah je u nastavku prikazano još 2017.), Miroslav Međimorec (Diplo- jedno Liščevo djelo, a to je Izabrani matske i druge priče, Naklada Đuretić, spisi. O povijesti hrvatskoga književnoga Zagreb, 2016.), jezika, koje je izišlo u nakladi Sveučili- U četrnaestom poglavlju s naslo- šta u Zadru i Ogranka Matice hrvatske vom “Poetski treptaj hrvatske duše” u Zadru 2017. godine. Iznimno po- prikazi su djela hrvatske poezije u Bo- hvalno, s činjenicama, o ova dva zna- sni i Hercegovini. čajna uratka piše Kovačević. Drži, kao Prvo potpoglavlje započinje osvr- i mnogi stručnjaci, da se radi o djelima tom na knjigu pjesama Srk auktora najboljega hrvatskog dijalektologa. Vergilija Nevjestića (Nakladnik Ce- U trećem potpoglavlju s naslovom res, Zagreb, 2016.). Slijedi potom više “Zadar vidi opće i nacionalno” auktor potpoglavlja sa sljedećim pjesnicima i se bavi zbornikom radova za znan- njihovim djelima: Ljubo Krmek (Za- stvenoga skupa “Domaća rič 12”, koji dom, Naklada hrvatskih književnika je održan 25. travnja 2015. u Pagu.

298 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI Uredio ga je prof. Ivan Paštar, tajnik Nakon šesnaestoga poglavlja dolazi Ogranka Matice hrvatske u Zadru. sažetak na engleskom jeziku, “Kazalo Zajednički su ga izdali Ogranci Matice imena”, ocjene prof. dr. sc. Miroslava hrvatske u Zadru i Pagu 2017. Obje- Tuđmana (“Bavi li se Mate Kovačević lodanjeno je petnaestak znanstvenih Sizifovim poslom?”), dr. sc. Damira i stručnih radova te 17 umjetničkih Pešorde (“Orginalni doprinos hr- prinosa. vatskoj političkoj filozofiji”) i dr. sc. U četvrtom potpoglavlju, naslov- Domagoja Vidovića (“Vodič kroz dr- ljenom “Oblikovanje hrvatskoga po- žavnotvornu literaturu”) te bilješka o gleda na srednjovjekovlje”, prikazan autoru s fotografijom i pet zemljovida. je Leksikon hrvatskoga srednjovjekov- Osobitu poruku šalje naslovnica ove lja, koji su pripremili Franjo Šanjek knjige. i Branka Grabovac (Školska knjiga, Svi Kovačevićevi tekstovi koji su Zagreb, 2017.). Najveći dio Leksikona uvršteni u ovu knjigu objelodanjeni su bavi se imenima i pojmovima, općim od srpnja 2016. do veljače 2018., sva- pojmovima, zemljopisnim imenima koga tjedna u Hrvatskom slovu te na na latinskom jeziku, kao i tabličnim portalu HR svijet tijekom jeseni 2018. pregledom svjetske i nacionalne hr- i proljeća 2019. godine. Prinosi u Hr- vatske povijesti. Svakako je vrijedno vatskom slovu potpisani su pseudoni- da je zahvaćen cjelovit državnopravni mom Trpimir Kovač. prostor hrvatskoga naroda. Iznimno Ovo je treća knjiga u nizu troknji- je značajno da su vrednovani domaći žja. Ona, naime, čini jedinstvenu cjeli- izvori. To se posebice odnosi na Ljeto- nu uz knjige Pet stoljeća hrvatske borbe pis popa Dukljanina i “Hrvatsku kro- i Biljezi hrvatskoga identiteta. niku”. Valja reći da su u svemu tome zaslužno mjesto dobila istraživanja Dominika Mandića, koji je, kako reče Kovačević, “sve do danas bio izopće- nik iz hrvatske znanosti”. Šesnaesto i zadnje poglavlje nosi naslov “Ovdje je rođena, ovdje se brani”. To je, prema auktoru, “svojevrsni poziv znatiželjnicima da duhovno i stvarno zaplove Herceg-Bosnom”. U tome će im svakako pomoći knjiga fra Ante Pranjića Piplovića Bazilika i samostan u Duvnu (Franjevački muzej Tomisla- vgrad, 2017.). Nadaleko je poznato da je duvanjska bazilika vjersko, kulturno i nacionalno žarište u Herceg-Bosni. Dovršena je i svečano otvorena 1940. godine. Međutim, 16. listopada 1944. godine razorilo ju je englesko zrako- plovstvo. Dugo je trajala i još na neki način traje njezina obnova.

299 Knjiga je dosad predstavljena u OSVRTI I PRIKAZI Splitu, Tomislavgradu i Zagrebu. Au- ktor je na predstavljanju knjige u svom Rasprave o dječjoj književnosti rodnom gradu (Tomislavgradu) uz u svjetlu mitološke poetike ostalo rekao: “Ova knjiga nije pisana Sanja Vrcić-Mataija niti protiv Srba niti protiv muslimana Mit i dječja književnost (rasprave o dječjoj Bošnjaka. Ova knjiga je moj pokušaj književnosti) odgovora ‘Što Hrvati u Herceg-Bosni Robert Bacalja i suradnici jesu, tko su i što mogu ponuditi?’ Ova knjiga je napisana s ciljem da spozna- Hrvatski pedagoško-književni zbor mo sebe jer tek tada kada poznajemo Zagreb, 2017. sebe bolje ćemo poznavati i druge, ali znat ćemo što je ono što je bitno za naš narod i što je naš nacionalni interes.” U svojoj knjizi Mit i dječja književ- Auktor je izvrsno odgovorio na nost (rasprave o dječjoj književnosti), mnoga sebi, ali i nama postavljena pi- nastaloj kao rezultat višegodišnjega in tanja. Uz prikaze uvrštenih djela broj- teresa za proučavanje dječje književno nih auktora uvijek dodaje i nešto svoje sti kroz prizmu mitološke poetike, ulazeći iscrpno i kritički u te uratke, Robert Bacalja i suradnici (Goran posebice ih aktualizirajući s novijom Pavel Šantek, Katarina Ivon, Zrinka i sadašnjom situacijom u Bosni i Her- Peroš) kroz tri tematski zaokružena cegovini. Ukazuje sustavno na nepri- poglavlja: “Antički mit i bajke na prihvatljivi položaj Hrvata u svojoj do- mjeru Odiseja”, “Inicijalne mitološke movini Herceg-Bosni. poetike” te “Pisci inicijalnih mitološ- Ovu knjigu trebaju čitati, za nju kih poetika u suvremenom pripovjed- trebaju znati ljudi svih hrvatskih po- nom okviru” donose niz zanimljivih, vijesnih prostora, svih hrvatskih ze- metodološki utemeljenih i prikladno malja. Na taj način će mnogo doznati oprimjerenih rasprava o dječjoj knji- i naučiti o mnogočemu što dosad nisu ževnosti, pristupajući joj kao sustavu imali prilike doznati. Naravno, valja- s nedovoljno istraženim mitološkim lo bi, kad se stigne, uzeti u ruke djela temama. Temeljena na dijakronijskom koja su nam u ovoj knjizi na sadržajan pristupu mitološkoj problematici u i stručan način predstavljena. Auktor- dječjoj književnosti, uključujući raz- ska knjiga M. Kovačevića Herceg-Bo- matranja od usmene, preko antičke do sna. Kulturni, politički i državnopravni moderne i postmoderne pripovjedne identitet svakako je dobrodošla na hr- strategije te uz bibliografski popis na vatsku kulturnu i političku scenu. Ve- kraju svakoga poglavlja, uvodnu ured- liki je doprinos Hrvata Herceg-Bosne ničku napomenu vezanu uz (su)autor- ukupnoj hrvatskoj kulturi i umjetno- stvo pojedinačnih radova objavljenih sti. To nikada ne smijemo zaboraviti. u nekim od znanstvenih publikacija, knjiga usustavljuje mitološku problematiku u hrvatskoj dječjoj književno- sti kroz zanimljiva komparativna knji- ževnoteorijska motrišta.

300 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI U uvodnom razmatranju naslov- ka, njegova lutanja do Itake, s junaci- ljenom “Mit – dijete – dječja knji- ma bajki, uz naglašavanje tematske i ževnost” autor proble matizira pitanje strukturne ovisnosti starih i prerađe- iščitavanja dječje književnosti u svjetlu nih bajki s antičkim mitom o Odiseju, mitološkoga teorijsko-metodološkog kao što su početci s podređenim po- instrumentarija kombiniranoga s po- ložajem junaka, potom niz prepreka stavkama teorije recepcije. Polazeći od do sretnih završetaka. Navedene su se uporišta o teoriji mita Botice, Jollesa, podudarnosti mita i bajke naslijedile Donata, Levi Straussa, Solara, Težak, i tijekom srednjega vijeka kad su kod Crnkovića, Hameršak-Zime i dr., Ba- nas bili popularni tekstovi o junacima calja rekonstruira povijest žanra baj- antičkih mitova, pri čemu se upravo ke po mitološkom ključu nalazeći za u tom posredništvu između staroga i njih uvjerljive primjere od biblijskih novoga vijeka, dakle srednjovjekovlju, tekstova, preko usmene predaje do koje je integriralo iskustvo antike te ga umjetničke bajke, zaključujući pritom prenijelo novovjekovlju, iščitavaju kada se mitološka slika svijeta prenijela rakterne osobine Odiseja kao prototi- u bajkoviti žanr, koji je kao takav pripa junaka bajke. hvaćen od dječjih recipijenata služeći Drugo poglavlje, “Inicijalne mi- od najranijih dana ne samo njihovoj tološke poetike”, sadrži radove koji spoznaji svijeta. Baštineći univerzalnu tematiziraju mitološka izvorišta Na- semantiku mita, simbolički jezik baj- zorova i književnoga opusa Ivane Br- ke, uokviren zanimljivim naracijama i lić-Mažuranić, započinjući s morem sretnim završetcima, jamac je recepcij- (“More u pričama Ivane Brlić-Mažura- skoga uspjeha bajke. nić”, “More u dječjoj priči Vladimira U poglavlju “Antički mit i bajke Nazora”) i zaključujući s komparativna primjeru Odiseja” ukazuje se na nim pristupom mitološkom u dvjema niz dodirnih točaka antičkoga juna- ishodišnim autorskim poetikama i dvjema zbirkama (“Mitološko u djelu Vladimira Nazora i Ivane Brlić-Ma- žuranić – Slavenske legende i Priče iz davnine”) na kojima je temeljena većina istraživačkoga korpusa. Motiv mora, ali i ostalih mitologema u priča- ma Ivane Brlić-Mažuranić analizira se u kontekstu autoričinih stvaralačkih razdoblja i pripadajućih poetika, slijedom teorijskoga uporišta u radovima Bošković-Stulli, Brešića, Jagića, Skoka, Zime, Žmegača i dr., pri čemu se mito- loški kontekst mora iščitava u funkciji pedagoških načela, potom kroz intenzivno prožimanje etičkih s visoko po- zicioniranim estetskim načelima što ih, među ostalim, otvara mitološki sloj Priča iz davnine u kombinaciji s pripa-

301 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 dajućom poetikom neoromantizma i ističu se bogovi naklonjeni ljudima secesije. Interpretacija mitološke uloge i oni koji ih ne vole i koji ugrožavaju mora, kao što se uočava, u Nazorovu ljudsko postojanje i ljudsko življenje. pripovjednom opusu temeljena je na Između Sunca i Mraka odvija se ta posebnom značaju Halugice kao spo- intenzivna borba koju i jedan i drugi ja realnoga, bajkovitoga, biblijskoga, autor naznačuju u svom književnom fantastičnoga i usmenoga interteksta opusu, slijedeći mnoge izvore iz kojih te konstruira jedinstveni mitološki od- su preuzimali(…)” (95). Autor kom- nos mora i čovjeka, vječnosti i prola- parativnu raspravu zaključuje mišlju znosti. I u drugim Nazorovim pripovi- o neprocjenjivom značenju opsegom jestima uočavaju se snažne slike mora neujednačenih, ali vrijednošću zasi- transponirane u umjetničku stvarnost, gurno usporedivih, obaju autorskih tumačene kao estetski i nacionalni cilj, fantastičnih opusa, smještenih u pro- otkrivajući pritom “(…) djetetu u svo- stor općeslavenskoga, mitskoga i opće- jim pričama ljepotu i snagu prirode, ljudskoga narativnog sloja. odnosno mora, baštinu sa svom nje- U trećoj se cjelini rukopisa autor zinom snagom i značenjem (od onog bavi piscima inicijalnih mitoloških prvog susreta Hrvata s morem koji je poetika u novom, postmodernom pri- značio poticaj razvoju narodnog bića), povjednom okviru analizirajući odnos zatim od ljepote morskog krajolika pripovjedne proze i mita od Vladimi- (u Dupinu) do ljepote usmene prera Nazora i Ivane Brlić-Mažuranić do daje koja je našla odjeka u Halugici Snježane Grković-Janović, smještajući (u kojoj nalazimo i biblijske motive) i slavenski mitološki kontekst pripo- Albusu kralju. Upravo na toj se pozor- vjednoga modela u suvremeni pripo- nici modrine, u kojoj se ljeskaju zrake vjedni okvir kroz odabrane reprezen- sunca, odvija ona vječna borba dobra tativne primjere književnih tekstova. i zla u kojoj često ne pobjeđuje dobro Tragom Solarova određenja teorije (…)” (76). U trećem radu unutar ovo- postmoderne književnosti, kao i niza ga poglavlja, “Mitološko u djelu Vla- rasprava o postmodernističkim strate- dimira Nazora i Ivane Brlić-Mažuranić gijama pisanja te o poetici suvremeno- – Slavenske legende i Priče iz davnine”, ga fantastičnog pripovjednog diskursa Bacalja interpretira mitološke motive (Pavičić, Hranjec, Donat, D. Zalar), u Nazorovim Slavenskim legendama Bacalja odabire primjerene tekstove (i epu Živana) te mitološke motive u suvremenih autora bajki iz hrvatske Ivane Brlić-Mažuranić, nalazeći među dječje književnosti (Kanižaj, Paljetak, njima povezne točke s obzirom na za- Balog, Škrinjarić, Gardaš i dr.) koji jedničke korištene izvore – djelo Nat- se nalaze u svojevrsnom intertekstu- ka Nodila Religija Srba i Hrvata, na alnom dijalogu s poetikom klasične glavnoj osnovi pjesama, priča i govora bajke, pa i mita: u odmaku, ironizaciji, narodnog. Bacalja pritom dokazuje semantičkim poigravanjima, defunk- kako oboje autora koristi legendarnu cionalizaciji likova i sl. Kao posebno i mitsku topiku da bi pokazali svoju indikativan romansijerski opus, nastao vjeru u čovjeka, potom folklorne mo- na tragu intertekstualnoga pripovjed- tive iz hrvatske narodne predaje, na- nog postupka, Bacalja analizira opus vodeći kako “[u] toj nepoštednoj bitci Snježane Grković Janović (Stribo-

302 rovim stazama i Ukradeno proljeće), OSVRTI I PRIKAZI nalazeći u njemu, posredstvom bajkovitoga diskursa, utjecaj mitološke Dugo čekano djelo poetike, odnosno ishodišnih poetika Frane Paro Vladimira Nazora i Ivane Brlić-Ma- Hrvatska grafika – prilozi za povijest žuranić, pri čemu osnovnu korespon- hrvatskog multioriginala denciju s mitom i prethodnom pričom Mikica Maštrović iščitava u kontekstu sjećanja likova. Na odabranim primjerima Ivane Br- Naklada Ljevak d.o.o. lić-Mažuranić, Vladimira Nazora i no- Zagreb, 2019. vih ostvarenja na području dječje priče Bacalja zaključuje da nova diskurzivna praksa nastavlja bogato mitološko na- Knjiga koju danas predstavljamo sljeđe u skladu s pripovjednim strate- djelo je prof. i dr. znanosti Mikice gijama poetike postmodernizma. Maštrović. Sadržajem, opremom, vo- Temeljeći svoje istraživanje na kom- lumenom i značenjem u našoj likovnoj parativnom pristupu autorskim mito- kulturi ova je knjiga istinsko djelo, prvo loškim poetikama Vladimira Nazora takve vrste posvećeno u potpunosti i Ivane Brlić-Mažuranić, Robert Ba- grafičkoj umjetnosti u Hrvatskoj. Ovu calja u dijakronijskom slijedu, tragom knjigu nije iznio na vidjelo neki insti književnoteorijskoga i književnopovi- tut, leksikografski zavod ili ekipa od jesnoga metodološkog instrumenta- desetak stručnjaka, vrsnika svojih užih rija te recentnih istraživačkih radova stručnih područja – suradnika na is analizira njihova ishodišta, sličnosti traživačkom projektu koji je, primje- i razlike, uočavajući utjecaj polaznih rice, financiran iz europskih fondova. pripovjednih tekstova na niz nastav- Mikica Maštrović sve je odradila sama! ljača unutar klasične, ali i moderne te Ispred ili iza sebe nije imala gotov mo- postmoderne pripovjedne strategije del, prototip, stručne uzore, prethod- hrvatske dječje književnosti. Inova- nike, nije imala utrtu stazu s koje bi tivna po pristupu bajkovitom sustavu lijepo, komotno, takoreći rekreacijski, hrvatske dječje književnosti kroz priz- ubirala s lijeva i s desna i tako složila mu iščitavanja mitoloških elementa, ovaj snop, buket – ovu div-knjigu od knjiga Roberta Bacalje i suradnika podataka, činjenica, informacija i sli- predstavlja značajan prilog znanosti ka. Dugo, vrlo dugo na stolovima gra- o hrvatskoj dječjoj književnosti te će fičara i ljubitelja grafičke umjetnosti pronaći siguran put do znanstvene, bit će to jedina knjiga na hrvatskom stručne, ali i šire kulturne javnosti. jeziku posvećena isključivo grafičkoj umjetnosti. Sumnjam da će netko tako skoro poželjeti dopisati nova ili proši- riti postojeća poglavlja. Hrvatska grafika nedvojbeno je zaslužila ovu knjigu svojom kvalitetom. Što čini tu kvalite- tu? Najprije raskoš darovitosti, potom raznovrsnost iskaza i poetika, pa stal- na mladost i u najboljim primjerima

303 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vrsnoća, što znači – sukladnost ideja, (ovu koju hvalimo i kojoj se divimo) emocija i izražajnih sredstava. pokrenuo rijedak splet okolnosti. Ima- Iskazano mjerno, brojevno, fizikal- la je neobičnu sreću da na početku 20. ne performanse ovoga djela, ove velike stoljeća, kad se jezgri ideja o budućoj povijesne panorame hrvatske grafi- likovnoj akademiji, u Zagrebu žive ke jesu sljedeće: veličina 275 x 210 x četiri umjetnika s posebnim, rijetkim 45 mm; 2 kilograma i 90 dekagrama darom i razumijevanjem grafike. To su kunstdruck sjajnoga papira; 824 tvrdo bili Menci Klement Crnčić, Branko ukoričene stranice s 566 reprodukcija Šenoa, Ljubo Babić i Tomislav Kriz- 236 umjetnika; 218 stranica (čitav ka- man. Sve što vrijedi u hrvatskoj grafici talog) bibliografskih opisa; 753 grafič- (pa i ova raskošna knjiga) poteklo je ke mape (od najstarije Tomislava Kriz- doslovce od njih – pa čak i djelovanje mana iz 1907. do recentnih iz 2019. naše Mikice Maštrović, koja je četvrta godine, na kojima se još boja nije osu- voditeljica Grafičke zbirke u NSK-u u šila – Edvin Dragičević, u nizu Argo- Zagrebu (od 1994. do 2016.). Naime, la Kabineta grafike HAZU); nadalje, trojica od spomenute “velike četvor- 59 stranica životopisa 533 umjetnika; ke”, 1919. godine – deset godina na- 144 bibliografske jedinice; 15 stranica kon osnivanja Više škole za umjetnost pojmovnika koji obuhvaća 186 poj- i umjetni obrt – s Arturom Schneide- mova; 21 stranica s opisom 10 grafič- rom utemeljuju Grafičku zbirku kao kih zbirki u Hrvatskoj. Sve nabrojeno zasebnu cjelinu pri Sveučilišnoj knjiž- i još nenabrojeno organizirano je u 15 nici. Mikica Maštrović pekla je zanat i naslova i obrađeno u 56 podtema. kovala znanje radeći intenzivno upra- Djelo Mikice Maštrović otkriva i osvještava ne samo bogatstvo značaj- nih naših grafičkih zbirki koje ona izvrsno poznaje, nego i bujnost, dina- mičnost i vitalnost grafičkoga stvara- laštva u Hrvatskoj. Lako je, odnosno teško je zamisliti njezinu muku izbora kad je iz ogromnoga povijesnog i životnog fundusa morala odlučiti o konačnom izboru – iz tisuće podataka izdvojiti bitne i uvezati ih u skladnu cjelinu. Mada je respektabilan korpus hrvatske grafike nastao tek zadnjih 120 godina, zahvalni smo joj što je povijesni pregled naše grafike vremen- skim lukom zasvodila na skoro 500 godina (točno 488) – od drvoreza sv. Jeronima na naslovnom listu Kožiči- ćeva glagoljskoga misala tiskana u Ri- jeci 1531. do, zaključno, 2019. godine. Menci Clement Crnčić, Dolac, bakropis u boji, Iz ove sjajne knjige pažljivi će čita- oko 1910, otisak 445 x 329 mm, telj otkriti kako je hrvatsku grafiku list 462 x 350 mm

304 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI vo u toj zbirci, organizirajući izložbe iz fundusa, ali i recentnoga stvaralaš- tva, pokrećući mnoge inicijative, pa i nakladništvo monografija i grafičkih mapa. Nekako prirodno Grafička zbirka NSK-a s voditeljicom Mikicom Maštrović (uz nezaobilaznu i nedosti- žnu Zbirku Biškupić) postala je sasvim prirodno utočište grafičarima. Stoga je ovakvo djelo moglo nastati samo na njezinu radnom stolu. Dugo smo (mi stariji pa i oni nešto mlađi) čekali ovakvo djelo, ne vjeru- jući da bi ikad moglo ugledati svjetlo dana. Teško je bilo i pomisliti da bi u nas tako “mlada” umjetnost poput grafike uopće mogla imati ozbiljniju povijest i svojega povjesnika. Jer, kako dokazati povijesni kontinuitet gra- fičke umjetnosti u sredini (mislim na Zagreb između dva svjetska rata) kad Miroslav Šutej, grafički list iz mape Rajski znamo da su prsti jedne ruke previše za emigranti, 1975, serigrafija, 240 x 164 mm nabrajanje umjetnika koji su u atelije- stoljeća teško je naslutiti u Mikičinoj ru imali grafičku prešu? sjajno pisanoj i raskošno opremljenoj Kako ozbiljnije govoriti o hrvatskoj sveobuhvatnoj panorami grafičkoga grafici kad poslije Drugoga svjetskog stvaralaštva. Kako je spomenuto raz- rata (sredinom prošloga stoljeća) jedva doblje i vrijeme mojega formiranja, desetak umjetnika ozbiljnije radi gra- odnosno školovanja, s posebnim sen- fiku? Točno tako! Lako ih je nabrojiti. timentom dopuštam si evocirati još To su Marijan Detoni, Oton Postruž- neke zagrebačke posebnosti ili speci- nik, Sergije Glumac, Albert Kinert, fičnosti koje prate osvještavanje i uzlet Zlatko Prica, Frano Baće, Vladimir naše grafike. Iznosim ih kao slikovito Pintarić, Zlatko Slevec, Josip Restek, kontrapunktiranje mirnom i bogatom Željko Hegedušić, Edo Murtić, Or- panoramiranju Mikičinu kako bi oči- dan Petlevski, Nikola Reiser. I još jed- gled dosega hrvatske grafike iscrpno na sitnica, iz današnjega rakursa teško dokumentiran autoritetom slike još shvatljiva: na velikim, tad uobičajenim više dobio na težini. godišnjim revijalnim izložbama grafič- S idejom da se potakne zanimanje ki se listovi svrstavaju u sekciji “crtež” ili afirmacija grafičkoga stvaralaštva zajedno s manje ili više elaboriranim nakladnička kuća “Kultura”, odnosno crtežima, s akvarelima, pa čak i gva- “Naprijed” od 1957. do 1960. izdaje ševima kad u njima prevladava crtački 14 grafičkih mapa sljedećih umjetnika: potez kista. Željko Hegedušić, Albert Kinert, Ivan Ovaj tek naznačen inferioran po- Picelj, Kosta Angeli Radovani, Fer- ložaj naše grafike sredinom prošloga dinand Kulmer, Zlatko Prica, Oskar

305 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 Herman, Edo Murtić, Nikola Reiser, loška istraživanja i studije, u nas nije Ferdo Kovačević, Ivan Lovrenčić, Jo- imala predane istraživače, teoretičare, sip Restek, Miljenko Stančić, Fedor povjesničare; nije imala svoje centre, Vaić – sve vrsni umjetnici s ozbiljnom zavode ili institute. Tek sporadični reputacijom. Međutim, od navedenih gotovo usamljenički radovi – studije 14 autora grafiku tada svojim rukama malobrojnih povjesničara umjetno- rade samo Kinert, Prica, Reiser, Re- sti, predgovori katalozima ili rijetkim stek, Hegedušić i Murtić – dakle niti monografijama, indikatori su života polovica. Problem, ili aporiju koju taj grafičke umjetnosti. “Kao da je negdje projekt otvara, naglašava činjenica – svuda u Zagrebu – u bivšim savskim da su u većini mapa bile uložene re- vrbicima i gornjogradskim titravim produkcije grafičkih predložaka, a ne sjenama skriven mali, neuništivi, pa- originalni otisci! Tako je moguća ideja kosni đavo – mrzitelj grafike. Toliki nakladnika o promoviranju grafike ili diplomirani akademski slikari grafi- poticanju grafičkoga stvaralaštva pot- čari nisu uspjeli pomaknuti 85 godina puno promašena, obesmislena. star, vječno neupućen (pa valjda zato Promašaj ugrađen u koncepciju iz- i nevin) amaterski pogled prosuditelja danja grafičkih mapa nije bio slučajan. na grafičku umjetnost. Ti isti znalci U potvrdu tome kako je grafika bila na zasigurno neće nikada reći za uljenu margini interesa likovne teorije (u nas sliku suvremenika da je slikana starom je to “zagrebačka škola povijesti umjet- slikarskom tehnikom samo zbog činje- nosti”) lijepo govori gotovo egzotičan nice što je slikana uljenom bojom kao podatak: u prosudbenim odborima Rembrandtova. Ali kad na grafičkoj Zagrebačkoga bijenala jugoslavenske izložbi vide akvatintu, ma koliko da grafike u Kabinetu grafike JAZU je- je modernog likovnog izraza, uvijek dan jedini član iz redova likovnjaka će istaknuti ‘povratak staroj grafičkoj nije smio biti grafičar! Zašto se to do- tehnici’”.1 gađalo u Zagrebu, neće moći odgo- Bogatstvo grafičkoga stvaralaštava voriti niti povijest umjetnosti, niti li- koje se prelijeva iz ove velebne knjige kovna kritika (koje ionako nemamo), potiče pitanje kako to da tako dina- a još manje sami grafičari. Tim bi se mična i atraktivna umjetnička pro- pitanjem morala pozabaviti sociologi- dukcija nije potakla i razvila širi interes ja umjetnosti, koja još nije prepoznala, kulturne javnosti za grafičku umjet- prema mom mišljenju, toliko intrigan- nost. Naime, širi interes trebao bi ar- tnu i nedodirnutu temu ne tako daleke tikulirati, uozbiljiti tržište. Razvijeno povijesti naše grafičke likovne kulture. tržište potaklo bi nužnost definiranja Naime, pored velikih domaćih i tehničkih i vrijednosnih standarda, međunarodnih grafičkih bijenala i reguliranje dužnosti, prava i obveza usprkos njima (Ljubljana 1955.; Za- obiju zainteresiranih strana u tom greb, Kabinet grafike, 1960.) grafika, procesu – one koja stvara (proizvodi) ne samo umjetnički nego i kulturo- i one koja prima (kupuje). (Pri tome, loški atraktivna disciplina zahvalna za naravno, ne smijemo zaboraviti i tre- likovno-teorijska, semantička i socio- ću zainteresiranu stranu – onu koja je

1 F. Paro: iz uvodnika katalogu izložbe “Grafička zbirka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu”, Galerija gradskog muzeja Bjelovar, 1993.

306 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 OSVRTI I PRIKAZI medijator, koja posreduje djelo.) Svi riti sociologija kulture i umjetnosti ili su izgledi da će standardizacija, status komparativna analiza evolucije likov- autorstva, autentičnosti, kategorizaci- nih programa i specijalnih likovnih je izvornosti grafičkoga djela još dugo pedagogija (obrazovnih metoda) u biti na horizontu nedohvata. Iako stogodišnjem životu likovne naobraz- se danas još ne nazire “talasanje” niti be na Akademiji likovnih umjetnosti u u “sektoru proizvodnje” niti u “sek- Zagrebu. Kao da se virus negdanje “ek- toru recepcije”, možda djelo Mikice sterne” ignorancije teoretičara iz pede- Maštrović potakne taj proces. setih godina prošloga stoljeća uvukao Iz sfere prošlih i recentnih aktualija u tijelo, u krvotok, sad već možemo vratimo se knjizi koju predstavljamo. reći, pristojno etablirane umjetnič- Što se dogodilo da se hrvatska (za- ke grane – pa “neprijatelja” destruira grebačka) grafika sredinom i u drugoj iznutra! polovici prošlog stoljeća uspjela izvući Braneći poziciju onih grafičara koji iz klinča s crtežom i unatoč nepovolj- su vezani za prešu, za alate kojima noj, ravnodušnoj recepciji tzv. struke preoblikuju matrice, ruku umazanih uspjela se postaviti kao autentična, sa- tiskarskom bojom (svjestan da su s mosvojna umjetnička grana? novim tehnologijama u područje gra- Uvjeren sam da je u tome presudnu fike ušli i projektanti likovnih ideja), ulogu imao Grafički odsjek otvoren želim podsjetiti da su grafički listovi u 1956. godine na Akademiji likovnih velikom buketu hrvatske grafike, koji umjetnosti u Zagrebu s programom tako sjajno prikazuje Mikičino djelo, integralnoga petogodišnjeg studija morali negdje nastati, biti otisnuti, grafike. Iako je upisna kvota studenata grublje rečeno, biti proizvedeni. Da desetljećima bila vrlo niska (3 do najvi- ne budemo metropocentrični, valja še 6 studenata), nakon desetak godina znati i potvrditi da je grafika nastaja- lijepi broj diplomiranih slikara grafiča- la i u Dubrovniku, Osijeku, Karlovcu, ra uključio se u svijet profesionalnosti. Bjelovaru, Splitu, Zadru, Rijeci, Puli. Vrlo dugo, takoreći donedavno, zagre- Osjetila je to naša nezamjenjiva auto- bačka Akademija bila je jedina s orga- rica pa je u knjigu uvrstila i poglavlje niziranim studijem grafike u formaciji “Atelijeri za izdavanje grafika i naklad- samostalnoga odsjeka ravnopravnog nici”, u kojem na svega dvije stranice tradicionalnima, slikarskom i kipar- predstavlja osam izdavača. Među osam skom odsjeku. opisanih tri su nakladnici (Naprijed, Što se, međutim, dogodilo da su Mladost i Zbirka Biškupić, od kojih je ideja i studijski program utemeljitelja samo posljednja posvećena isključivo (Detoni, Baće, Kinert) upravo u Za- izdavanju grafičkih i grafičko-pjesnič- grebu nakon šezdeset godina napušte- kih mapa), dvije sitotiskarske radioni- ni ili modificirani do neprepoznatlji- ce (Brano Horvat i Vladimir Straža) vosti? Je li uzlet grafičkoga stvaralaštva te tri galerije (Kaptol Hrvoja Delića, (koji je nedvojbeno krenuo iz Zagre- Canvas Borisa Osrečkog i Toni Poli- ba) iscrpio svoju energiju i zatvorio teo u Starom Gradu na Hvaru). To po- krug, užgavši pritom stvaralačke iskre glavlje i ne može biti veće jer (barem u Splitu, Rijeci i Osijeku? I na to će u Zagrebu, a koliko znam i drugdje) pitanje možda jednoga dana odgovo- nije bilo otvorenih specijaliziranih

307 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 radionica za pripremu i tisak umjet- ku Verba volant, scripta manent malo ničke grafike u koje bi umjetnici mo- slobodnije ću prevesti: Riječima mla- gli doći kako bi sami ili uz tehničku taraš – otisnutim slovom svjedočiš. To podršku izradili nakladu svoje grafike čini Mikica Maštrović svojim život- u standardnim tehnikama plošnog, nim djelom – SVJEDOČI. Svjedoči dubokog i visokog tiska. Jedini izuze- o hrvatskom grafičkom stvaralaštvu u tak bio je Grafički studio ULUH-a na protoku gotovo 500 godina; svjedo- Starčevićevu trgu u Zagrebu, osnovan či nas nazočne i nenazočne koji smo 1955. godine.2 Pa gdje je to konkretno u njemu barem do gležnja ili dublje. (u kojim radionicama) nastala grafika Hvala joj. o kojoj svjedoči djelo Mikice Maštro- vić? Samo je jedan odgovor: tijekom proteklih 60 godina postojeće grafičke preše i oprema u atelijerima grafičara3 i u radionicama škola primijenjenih umjetnosti i likovnih (pedagoških) akademija očito su mogle podnijeti potražnju, iznijeti suvremenu hrvatsku grafičku produkciju, što je svojevrsni fenomen vrijedan posebne pažnje.

I na samom kraju pitanje: Ima li u ovoj knjizi išta (osim možda obilja) što nije zaslužilo pohvalu? Moram reći da je naša autorica uspjela u nakani da čak i nedobronamjernom čitatelju uskrati povod za prigovor. Staru latinsku izre-

2 Do 1964. godine studio, otvoren svim članovima udruženja, volonterski održava Sergije Glumac. Nakon Glumčeve smrti (do 1968.) taj zadatak preuzima slikar Predrag Purić. Od 1969. grafički studio se organizira kao servisno i izdavačko središte Grafičke sek cije ULUH-a s predsjednikom Francinom Dolencem i s razrađenim planom rada: a) održavanje atelijera za litografiju i tehnike dubokog tiska; b) otiskivanje grafičkih listova i mapa u većim serijama (do 200 kom.); c) izložbena djelatnost. Studio je uspio realizirati samo jednu grafičku mapu u visokom tisku. Mikica Maštrović Kao mnoge dobre inicijative, i ta je zbog or ganizacijskih teškoća (društvenim sustavom blokirane privatne inicijative) bila kratkoga vijeka. 3 Znakovito je da nigdje ne postoji evidencija o atelijerima grafičkih umjetnika u Hrvatskoj. Nije li taj podatak u nekom dosluhu, “tajnoj vezi” s prije spomenutim ignoriranjem grafike u šezdesetim godinama prošloga stoljeća?!

308 OSVRTI I PRIKAZI svoju pasioniranost njegovim likom i djelom. U prvom, posvećenom Kr- Sabrane književne kritike ležinu Dnevniku, upućuje poziv čita- Danka Plevnika teljstvu: “Dajmo, latimo se, nakanimo Nikola Sunara se pravog čitanja. Krleže. Jer Krleža je Iza konteksta: književne kritike umjetnost, ali umjetnost je i (za)što Danko Plevnik ga čitamo” (17). Postumno izdanje Zapisa sa Tržiča opisuje kao pravu po- Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” slasticu “prvenstveno za krležijance, Karlovac, 2020. krležoide, krležomane i sve druge u različitim stupnjevima i pod različitim kutovima opsesionirane snagom duha Danko Plevnik (1951.), novinar, ovog genija izražavanja” (68). publicist, urednik, književni kritičar, Količinom prostorā koje im je u pred nas stavlja zbirku književnih knjizi poklonio Plevnik Krležu prate kritika koju je posvetio svom uzoru Irena Lukšić i Igor Mandić. Njega au- Miroslavu Krleži. Kritike sabrane u tor izuzetno respektira kao kritičara ovoj knjizi nastajale su u razdoblju od oštra pera, autora kojemu je “osobna 1977. do 2018. godine, a autor pred- sloboda izričaja važnija od književne govora Boris Škvorc smatra da ih se demokracije, jednakosti i bratstva” može svrstati u dvije skupine: prvu (73), vrhunskoga jezičnog stilista, pr- kojoj bi pripadali tekstovi nastali od voga hrvatskog gonzo-novinara, duho- 1977. do 1988. i drugu s tekstovima vita čovjeka, uzorna kolumnista i ured- iz razdoblja od 1998. do 2018. godi- nika. U osvrtu na njegovo Književno ne. Autor je u ovoj knjizi ukoričio 43 (st)ratište zaključio je: “Mandić bi bio kritička ogleda o djelima 34 autorice i nesrazmjerno slavniji da je mrtav, jer u autora: Miroslava Krleže, Veselka Ten- provincijskoj civilizaciji samo se mrtvi žere, Danila Kiša, Zvonimira Goloba, smiju neupitno poštovati, kao što su se Mome Kapora, Milana Kundere, Go- tek nakon smrti umjetnički etablirali rana Tribusona, Stjepana Čuića, Ive njegovi učenici poput Veselka Tenže- Andrića, Stanka Lasića, Irene Lukšić, re” (75). Prvi roman Irene Lukšić na Aleksandra Solženjicina, Igora Man- Plevnika nije ostavio dobar dojam. O dića, Vinka Brešića, J. R. R. Tolkiena, njemu je napisao: “Irena Lukšić gradi Jele Godlar, Josipa Lisca, da spomene- romanesknu (ne)suvislost tako sporo mo neke od njih. da je užitak čitanja teško dostići” (42). Najistaknutije mjesto pripada Mi- Dodao je tomu i sljedeće: “No, stalno roslavu Krleži, kojemu je izravno ili na oprezu da joj ne zagori komponi- neizravno posvećeno sedam Plevni- rano (d)jelo, Irena Lukšić ga nažalost kovih tekstova. Uglavnom je riječ o servira nedokuhana – označivši se kao osvrtima na tekstove koji se iz znan- tip pisca koji od svog čitaoca što želi stvene (Kuzmanović, Lasić i Krtalić) – ne zna” (43). Pišući o njezinoj ka- ili memoarske (Čengić, Aleksander i snijoj zbirci pripovjedaka primjećuje Vaništa) pozicije bave Krležom. Dva kako je došlo do znatnoga napretka u su teksta osvrti na djela kojima je autor odnosu na prvi roman pa zbirku Kr- sam Krleža i u njima Plevnik otkriva vavi mjesec nad Pompejima uspoređuje

309 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 s čipkom (88). Treći tekst, Tajni život prikaz patnje nevinih ljudi koje je u laponske princeze, ocijenio je kao dalj- sibirske logore zatvorila sovjetska konji napredak u spisateljskoj vještini, no munistička vlast, Plevnik ističe, “ne zaključio je: “Pletući formu kao čipku može čitati rekreativno ili puko in- koja stalno mijenja izgled, ona je ne- formativno. Čitalac se mora pokloniti sumnjivo naučila zanat pisanja, sada žrtvama, suosjećati sa svakim oblikom joj treba konzistentni sadržaj koji će njihove patnje što ne dozvoljava da imati snagu potresa” (102). Osvrtom se čita na preskok ili s emocionalne na zbornik Sedamdesete, koji je Lukšić distance” (60). uredila, dotakao se i njezina nemaloga Izdanje romana Hurinova djeca Joh- znanstvenog doprinosa. na R. R. Tolkiena, čijem je predstavlja- Za prethodno spomenutoga Veselka nju prisustvovao u Londonu, potaklo Tenžeru ističe kako je u svojim kritika- je autora na pisanje ogleda o položaju ma “lapidaran, a rječit” (18). Zamjerku knjige i knjižarstva u hrvatskom druš- njegovu pisanju pronašao je u njegovoj tvu. Knjižare drži privatnim indikato- vrlini “u tom famoznom razigranom rom “za brzu procjenu stanja kulture i jeziku, koji, što je paradoksalno, kat- demokracije u nekoj zemlji” (117). U kad i zamara svojom neočekivanošću, današnje vrijeme asortiman koji nude dovitljivošću, poigravanjem” (19). Čas uvjetovan je zakonom ponude i potra- anatomije Danila Kiša opisao je kao žnje. Uputio je kritiku najtiražnijim “briljantni dokumenat o funkcionira- hrvatskim dnevnim novinama koje nju kreativno slobodnog uma” (20), a su sa svojih stranica izbacile kulturne Tribusonov Snijeg u Heidelbergu vidi priloge posvećene književnim novite- kao tekst u kojem će u potpunosti tima. Nije mu promakla ni nezavidna moći uživati samo oni koji dobro po- financijska situacija u kojoj se nalaze znaju lektiru koju je pisac utkao u dje- mnogi knjižari i izdavači. U trenutku lo (35). Pročitavši “čuveno nepoznatu” pisanja osvrta u Hrvatskoj je, prema disertaciju Ive Andrića Razvoj duhov- njegovoj procjeni, samo Algoritam nog života u Bosni pod utjecajem turske imao prikladne uvjete za izdavanje i vladavine, Plevnik otkriva da Andrić “i predstavljanje Hurinove djece na razini u disertaciji koja po definiciji ne služi koju je vidio u Londonu. No, finan- drugom do li suhoparnom razglaba- cijske poteškoće su u idućih desetak nju, ostavlja pečat svojega sugestivnog godina pogodile i njih te izbrisale ime izričaja i umijeće sažetog, kontrastnog Algoritam s hrvatske knjižarske scene. komponiranja” (44). Svoje mjesto među Plevnikovim Pisao je Plevnik oglede i o djelima osvrtima pronašle su i knjige dvojice stranih pisaca. Kunderin roman Život vrsnih znanstvenika Borisa Škvorca i je negdje drugdje vidi kao kritiku “to- Josipa Lisca. O Škvorčevoj knjizi Na- talitarne umjetnosti, koja ne zna za racija nacije: problemi (književne) pri/ pluralizam” (30), ali smatra kako je, povijesti vrlo se pozitivno izjasnio, a o iako na “zavidnom poetičkom rangu, autoru napisao kako je “svaka njego- daleko od sižejne uvjerljivosti Šale” va rečenica nanoesej” (147). Izabrane (30). Temom totalitarnoga terora bavi spise. O povijesti hrvatskoga književnog se i dokumentarni roman Aleksandra jezika Josipa Lisca okarakterizirao je “i Solženjicina Arhipelag Gulag. Taj se kao meritoran podsjetnik za književ-

310 no-jezične znalce i kao savršeni kom- OSVRTI I PRIKAZI pendij za one koji bi s minimumom predznanja željeli doseći maksimum Novi roman znanja o kronici nastajanja hrvatskoga Blanka Kraljević književnog jezika” (155). Grad bez ptica Plevnikove kritike obilježene su Anita Martinac autorovom erudicijom i dubinskim poznavanjem tema o kojima piše. Od- Središte Hrvatskoga svjetskog kongresa likuje ih analitičnost i vješto korištenje za istraživanje totalitarizma metajezika. Tekstovi sakupljeni u ovoj Mostar, 2019. knjizi svjedoče o autorovoj angažira- nosti i predanom cjeloživotnom radu, ali i o mijenama koje su se dogodile u Davno su i čitatelji i kritika prepo- hrvatskom društvu i na njegovoj knji- znali da mostarska književnica Anita ževno-kulturnoj sceni u posljednja če- Martinac ima dar za otkrivanje zani- tiri desetljeća. mljive i čitateljskoj publici privlačne tematike, osobito u svojim romanima. Bira teme koje su joj bliske i zanimljive i ne štedi ni vremena ni energije da se pripremi za pisanje romana. Tako su njezina prva tri romana – Meda- ljon, Posljednji i Od Franje do Franje – uključivala opsežno prikupljanje materijala za pisanje. U tom je odsječku svojih spisateljskih napora Martinac na tragu povijesnoga romana. Zgodna je kombinacija što su teme o kojima piše upravo one koje su desetljećima zabranjivane i prešućivane u hrvatskoj književnosti, a privlačne i rado čitane u širokom krugu čitateljske publike. U njima se Anita Martinac bavi teš- kom i turobnom sudbinom onoga obespravljenog dijela hrvatskoga naroda koji nije imao pravo na istinu o stradavanju, ovozemaljski grob i dostojanstveno mjesto u povijesnoj zbiljnosti. Teške su to i tragične sudbine hercegovačkih škripara, svojevrsnih odmetnika od vlasti koji nisu prihvatili poslijeratnu zbilju, ili sudionika križnoga puta, mladića koji su pripadali zadnjem naraštaju koji je novačen u Hrvatsku vojsku. Roman Od Franje do Franje svojevrsna je sinteza tema iz

311 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 prethodna dva romana jer prati sudbi- mani Anite Martinac redovito izlaze u nu Anice Škrobo, majke jednoga od nekoliko izdanja. najpoznatijih hercegovačkih škripara, Grizla ju je ta dvojba: pisati ili ne Vinka Škrobe, u kojoj je prikazana sva pisati. Argumenti su u oba slučaja bili tragika hrvatske kalvarije u uređenji- snažni. Ako se odluči pisati, zna da je ma gdje su bili građani drugoga reda objektivno prošlo premalo vremena i visoko postavljeni na ljestvici liste za od događaja o kojima roman govori i odstrel. da i sama sumnja mogu li se donijeti U najnovijem svom romanu, Gra- pravilni sudovi i je li došlo vrijeme da du bez ptica, Anita Martinac načela je se otvore nezacijeljene rane. Prvu je još jednu kontroverznu i opasnu temu. tezu zagovaralo srce svjesno nepravdi Ponovno je posegnula za poviješću, koje se nanose njezinim dojučeraš- doduše ovaj put bliskom prošlošću či- njim suborcima kojih je svakodnevno jih je sudionika još puno među živima. manje jer umiru nerijetko dižući ruku Opasna je to književna pustolovina jer na sebe. Oni su joj bili motiv za pisa- je u ljudskoj prirodi stvaranje slike o nje, velik motiv i neiscrpan književni sebi prema vlastitim mjerilima, a takvi poticaj. “Piši što smo proživjeli”, govo- najčešće uljepšavaju istinu bježeći od rili su joj svjesni da je pravih sudioni- stvarnosti. Najgore je što se psihološ- ka i aktera događaja svaki dan manje. ki profili tih protagonista poklapaju s Oni drugi nametljiviji su i bolje po- profilima onih među nama koji u ratu zicionirani, bahati, samouvjereni, bez nisu bili na mjestu na kojem su trebali skrupula. Drugu je tezu zagovarao rabiti. Takvi su odavno smislili izgovo- zum. Možda stvarno još nije vrijeme. re za svoje ponašanje, a književnica Treba pustiti da se stvari slegnu. osjeća obvezu prema svojim bivšim suborcima mrtvima i živima biti ona koja će prva progovoriti o tim danima istodobno mučnim i teškim, ali i herojskim i slavnim. To je njezin dug prema obiteljima poginulih, nestalih i umrlih, ranjenima i oboljelima, bra- niteljicama i braniteljima, svim ratnim žrtvama i našoj djeci spomen na naj- teže dane i opomena za ubuduće (iz posvete). Svjesno se upustila u taj rizik iako je unaprijed znala da knjigu ne će biti lako napisati i da će još teže biti kad knjiga iziđe i kad se počne čitati. A knjige se Anite Martinac čitaju, pri- znat će to i najveći književnokritički čistunci među nama jer je u 25 godina svoga književnog stvaranja Anita Mar- tinac stvorila brojnu čitateljsku publiku. Ne može se poreći činjenica da ro-

312 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI “Kako suzdržati hijenu u duši kad – Hm, onda mi još preostaje pitati počnu priče samoprozvanih za stva- kada je za Vas rat počeo i završio? ranje otpora? Kao da smo snimali – Ja sam prvi ušao u vojarnu u Ča- američke filmove o ratu na nekoj iz- pljini i rasporedio ljude. Molili su me mišljenoj pozornici. Nemam snage da budem zapovjednik. raspravljati se. Ako se uključim u raz- – Vojarna u Čapljini nosi naziv po govor, ne znam kakav će biti ishod i Božanu Šimoviću koji je sudjelovao u koliko ću imati strpljenja. Da, najbolje njezinu oslobađanju. (…) – Nabraja- je ustati i otići. la sam točne godine i imena bez pro- Jednom prigodom na blagdanskom blema, a dok sam govorila, on je širio domjenku u povodu Bajrama bili smo zjenice i zabezeknuto gledao u mene. s kolegama iz drugih institucija, s ko- Lice mu je poprimilo ljubičastu boju, jima smo dijelili urede u zgradi Vlade. a živčanost vidljivo zaposjela tijelo. Okupili smo se zajedno, kao i za Bo- Onako velik čovjek, s više od stotinu žić. Malo se zamezilo, nazdravilo, pu- kilograma, počeo se smanjivati, nesta- stila koja pjesma preko laptopa ili se jati, topio se kao maslac na vrućoj tavi. slušao vičniji govornik, a takvih nije Na kraju je kao kap ulja samo cvrknuo. nedostajalo. Takvi su mi bili poslastica – Ma šta pričaš gluposti? Kao da ja za proučavanje, na njima sam trenirala to ne znam? – prozborio je nesvjestan psihologiju i odmjeravala strpljenje. da je utišao glas. Kolega kojem se ne sjećam imena, a u – Ne, Vi znate, ja ne znam, zato i pi- ovom trenutku to nije ni važno, kao tam koje godine ste bili zapovjednik u što nisu važna ničija imena, govorio vojarni Božana Šimovića, osim ako ne je nadugo i naširoko o svojim ratnim postoji još neka vojarna u Čapljini, a zaslugama. Da, ratnim, o ratu se još koliko znam, ne postoji. uvijek pripovijeda, naši umovi još nisu – Ajde, mala, puno pitaš, ne mora se bili slobodni. Ne mogu si pomoći, ova sve pamtiti. tema me jednostavno ne mimoilazi. – Neko mora, radi onih koji zabo- – Kada sam JA bio zapovjednik vo- ravljaju.” (Grad bez ptica, str. 88–89) jarne u Čapljini, mogao sam uzeti mjesto koje sam htio. JA sam držao gotovo cio grad u rukama. I da sam upro prstom u bilo koju fotelju, dobio bih to mjesto. – Svaka čast, kolega. Nego, zanima me kada se bili Vi zapovjednik vojar- ne, koje godine? – Stalno – nastavio je svojim povi- šenim tonom, tipičnim bukadžijskim. – Kako mislite – stalno, pa koje godine? – Cio rat. – Od početka? – upitah. – Od početka do kraja. Mostar

313 OVRTI I PRIKAZI ne blijede i njihova je širina i svježina neprolazna. Jedino Hrvatska Dvojica navedenih afirmiranih hr- Josip Vrandečić vatskih povjesničara, koji pripadaju Političke bilješke Ante Trumbića vrhu naše historiografije po objavlje- sv. I–II. nim radovima i zaključcima, predsta- Stjepan Matković vili su ovim svescima najznačajniji dio Marko Trogrlić (prir.) Trumbićeve ostavštine pohranjene u Arhivu HAZU u Zagrebu. Koristili su Hrvatski institut za povijest i druge fondove i zbirke iz Hrvatskoga Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu državnog arhiva, Nacionalne i sveuči- Zagreb – Split, 2019. lišne knjižnice u Zagrebu te Trumbi- ćeva arhiva pohranjena u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu. Objavili su političke Ante Trumbić i Franjo Tuđman spise njegove završne životne faze kada dvojica su najvećih hrvatskih političa- je svodio svoje političko iskustvo i ra- ra i državnika 20. stoljeća. Trumbić je čune. Iako tada bez službenoga poli- nakon Prvoga svjetskog rata sačuvao tičkog angažmana, za vrijeme kraljeve najveći dio hrvatskoga nacionalnog diktature i Namjesništva Trumbić je teritorija, a Tuđman je doveo do samo- u središtu narodnoga otpora veliko- stalne hrvatske države. Josip Broz Tito srpskom, odnosno jugoslavenskom međunarodnim je formatom povijesno projektu. Nakon ubojstva Radića, uz značajniji, no iza sebe je ostavio krvavi Mačeka najveći je hrvatski politički trag, ponajprije na vlastitom narodu. autoritet. O Trumbiću je napisano mnogo pa- biraka, ali je monografski obrađen tek u Petrinovićevoj biografiji Ante Trum- bić (Split, 1991.). Napisana je prije trideset godina te njezini rezultati blijede protokom vremena. Navedene Političke bilješke Ante Trumbića, koje su sakupili povjesničari prof. dr. Mar- ko Trogrlić sa splitskoga Filozofskog fakulteta i prof. dr. Stjepan Matković s Hrvatskoga instituta za povijest, predstavljaju konačnu riječ o završnoj fazi Trumbićeva političkog djelovanja. O njoj svjedoči 617 opširnih bilježaka s Trumbićeva stola. Prvi svezak obuhva- ća razdoblje od 1930. do 1935. godine i 394 bilješke; drugi razdoblje od 1935. do 1938. s 223 bilješke. Mono- grafije su uvijek zaokruženije, ali kao i svaka povijesna sinteza imaju ogra- ničen vijek trajanja. Povijesni izvori

314 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI Uvodno su autori potezima veli- za nemirno međuratno razdoblje. U ke širine i dubine povijesno ocijenili potpunosti odražavaju duh vremena. Trumbića. Uvodna se studija mora Njegove bilješke inventar su među- pročitati jer ne samo da znalački subli- ratne Jugoslavije, njezina političkog, mira dosadašnje spoznaje o Trumbiću gospodarskog i duhovnog stanja. Ra- nego o njemu daje konačan sud. Do- dilo se o strukturalno bolesnoj državi, taknuli su njegovu splitsku, pravašku u kojoj je samim činom ujedinjenja fazu tijekom koje je djelovao zajedno otvoreno hrvatsko i crnogorsko pita- s Supilom na razgradnji Austro-Ugar- nje, a ono je albansko i makedonsko ske Monarhije. Godine 1903. navede- tinjalo još nakon proširenja Kraljevine na su dvojica pokrenula sudbonosnu Srbije nakon balkanskih ratova. politiku tzv. “novoga kursa”, koja je Trumbić je zapisivao svoje osobne odbacila hrvatsku političku i kultur- susrete ili saznanja o susretima drugih, nu zapadnu tradiciju te je okrenula često njemu bliskih suradnika, s utje- istoku. Kao predsjednik Jugoslaven- cajnijim nositeljima domaćega i vanjskoga odbora osnovanog u emigraciji skoga političkog života. Značajne su tijekom Prvoga svjetskog rata sudjelo- sve one crte koje govore o držanju bri- vao je u svim događajima oko raspada tanskoga trojca Arthura Johna Ewan- Monarhije. Nastojao je aktivno pozi- sa, Roberta Seton-Watsona i Henryja cionirati Hrvatsku u međunarodnim Wickham Steeda, zaslužnih za stvara- odnosima nakon završetka rata. Jedi- nje jugoslavenske države, a potom rani mogući okvir bila je jugoslavenska zočaranih njezinim velikosrpskim ka- država, čijem je nastanku najaktivnije rakterom. U svojoj bilješci razgovora s pridonio. Kao ministar vanjskih po- Rudolfom Maixnerom, glavnim ured- slova nove države potpisao je Rapalski nikom Obzora, od 8. listopada 1930., ugovor kojim je uspio od talijanskih zagrebački mu je novinar prenio da mu pretenzija spasiti veliki dio istočne jaje Steed u Londonu u svom salonu kod dranske obale. No, nakon izglasavanja vatre svečano kazao da se upravo tu centralističkoga Vidovdanskog ustava “stvarala Jugoslavija, a sada ćemo stva- napustio je vladu. Nakon atentata na rati Hrvatsku”. Maček je Trumbiću 1. Stjepana Radića službeno je pristu- studenoga 1930. prenio da je u Ženevi pio Seljačko-demokratskoj koaliciji Steed proročki rekao jugoslavenskom (SDK), a 1931. HSS-u. Autor je fede- ministru Vojislavu Marinkoviću da će ralističkog programa SDK-a iz 1932. kralj, ako tako nastave, izgubiti glavu, godine nazvana Zagrebačke punktaci- a država će se raspasti. U bilješci od 30. je, zbog kojega mu je prijetio progon, rujna 1932. nakon razgovora s britan- čak i fizička likvidacija. skim zastupnikom Johnom Daviesom Ipak, u navedenim Trumbićevim u Zagrebu Trumbić je zapisao da mu Političkim bilješkama autor je u dru- je zastupnik naveo da je “… Jugoslavija gom planu. Ne govori o sebi, nego bi- slična čovjeku, koji se razbolio na smrt lježi relevantne informacije, najčešće – i sigurno je da će za kratko umrijeti. nakon razgovora s utjecajnim doma- Ta će smrt osloboditi Hrvatsku”. ćim i stranim sugovornicima. Opširne Trumbićeve bilješke donose dakle bilješke otkrivaju sve hrvatske, jugosla- najintimnije političke detalje s beo venske i europske teme karakteristične gradskoga dvora, ministarstva vanj

315 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 skih poslova stranih zemalja, dojmove Ivanom Meštrovićem, kojemu su sva stranih i domaćih moćnika te raspo vrata bila otvorena, zapisao je da mu loženje javnoga mijenja u zemlji i je Meštrović rekao da Srbijanci “… ni inozemstvu. Većina se izvješća čita u po svom intelektualnom razvoju, po dahu; oslikavaju psihološku situaciju svojoj administrativnoj sposobnosti, toga vremena. Nude pregršt politič- ni po državničkoj uviđavnosti kao ni kih anegdota i dubinskih analiza. Nije po moralu političkom nisu dorasli nam poznato bogatije i sadržajnije vladati, i stoga na taj način ne samo da štivo iz navedenoga razdoblja. Dopi- nema stabilizacije, nego sve ide nagore re dublje i sadržajnije od najpoznati- i propast jednog dana je neizbježiva”. je memoaristike toga vremena poput U bilješci od 9. srpnja 1933. o razgo- Pribićevićevih, Stojadinovićevih ili voru s Antom Odićem, odvjetnikom Meštrovićevih memoara. Ti su pisani iz Čakovca, zapisuje kako srpska elita za objavljivanje te su autori podlegli “… Hrvate smatra svojim nepomirlji- samocenzuri. Trumbićeve bilješke pak vim neprijateljima…” te se zbog toga potpuno su slobodne. Otvaraju brojne “… svađaju sa svima koji ih uzimaju u teme. Pretežno se bave međunarod- zaštitu”. U Trumbićevim se bilješkama nim statusom Jugoslavije povezanim nalazi i pismo Svetozara Pribićevića s rješenjem “hrvatskog pitanja”. Trum- srbijanskoj opoziciji upućeno iz Pariza bićev opširan članak objavljen u The 19. srpnja 1933. u kojem joj je poručio Manchester Guardianu krajem 1932., da stoji iza Zagrebačke rezolucije koja donesen u cijelosti u prvom svesku je izrijekom spomenula srbijansku he- Bilježaka, predstavlja najbolju ana- gemoniju. Pribićević potvrđuje da taj lizu hrvatske pozicije u međuratnoj navod stoji jer da “… naša država nije Jugoslaviji. Brojne crte otkrivaju nes- ni Jugoslavija, ni država SHS, niti je to posobnost srpske elite za vladanjem nekakvo ujedinjeno Srpstvo, nego je u višenacionalnoj državi. U bilješci naprosto proširena predratna Srbija”. od 26. siječnja 1932. o razgovoru sa Bilješke obilno svjedoče o politič- Sekulom Drljevićem, odvjetnikom u kom teroru za diktature. Prate inter- Zemunu, taj ga je crnogorski političar naciju Mačeka nakon Zagrebačkih upozorio da u unutrašnjim prilikama punktacija, ubojstvo Milana Šufflaya, nema mjesta za velikosrpsko popušta- atentat na Milu Budaka. Trumbić za- nje. “Po njima može ovako ostati vječ- pisuje izvješća iz policije po kojima se no. Svi i opozicija, tako zvana, jednako sprema ubojstvo Mačeka i njega samo- gramze za vlašću i ništa drugo. Prema ga. U bilješci o razgovoru s Meštro- Hrvatima, Crnogorcima i ostalim vićem od 29. travnja 1932. glasoviti prečanima svi su oni u Beogradu jed- umjetnik preporučuje Trumbiću da naki. Nikada oni neće pristati na ni- se skloni u inozemstvo. U srpnju iste kakav stvaran program, koji bi značilo godine moli ga da ode jer da je u raz- odstupiti dio vlasti nama. … Postali govoru u Londonu dobio uvjerenje, da su gospodari u ovako velikoj zemlji, će biti mrtvih glava. U bilješci od 29. a sami ne znaju kako… Osim ostalog srpnja 1934. navodi da je Kralj naveo dobili su dva priestola, crnogorsko i odvjetniku Ivanu Šubašiću, kasnijem hrvatsko bez ičega”. U bilješci od 13. banu Banovine Hrvatske, da “… drža- travnja 1932. o razgovoru s utjecajnim

316 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI va ide naprijed mimo Mačeka i preko seilleu 1934. godine. Na to su režim njega. Ja sam ga likvidirao”. prisilile međunarodne prilike, poglavi- O političkom stanju u državi sli- to dolazak Hitlera na vlast. Iz Bilježa- kovito govori bilješka od 15. ožujka ka doznajemo “… da Francuzima nije 1932. o susretu Živana Bertića, hrvat- stalo ni do Srbije kao ni do Hrvatske skoga političara i književnika, i Vladka posebice, nego im je stalo do Jugosla- Mačeka, u kojoj se navodi da je “… Vla- vije koja ima 14 milijuna stanovnika i da u rastrojstvu, skupština je luda kuća, jedan milijun pušaka.” novca nema, niti ga mogu dobiti. Njih Navedeni uspon Hitlera koji prijeti samo krajnja nužda može prisiliti da versajskom poretku prisiljava njego- popuste”. U bilješci o svojem razgo- ve jamce, poglavito Francusku i En- voru s Robertom Schumanom, porat- glesku, na osnaživanje Jugoslavije. U nim inicijatorom ujedinjene Europe, bilješci od 2. srpnja 1934. doznajemo od 1. kolovoza 1934. Trumbić navodi da su prvaci Seljačko-demokratske ko- da je “Jugoslavija u stvari velika Srbija. alicije – Pribićević, Krnjević i Košutić Izopačena ideja, pa stoga koji su prije – predali memorandum francuskom bili za jugoslavensku misao, tj. Hrvati ministru vanjskih poslova Barthou o i dio Slovenaca, danas su protiv ovoga prilikama u Jugoslaviji, tražeći od nje- krivog jugoslavenstva koje je proglaše- gove zemlje da uzme u zaštitu hrvatski no kao narodno i državno jedinstvo. narod. Francuzi polažu nade u Jugosla- Srbija živi na budžetu, ali je i onamo viju kao saveznicu protiv Italije. Drže neraspoloženje općenito što dolazi neda ima dobro organiziranu i hrabru minovno od jednoga ovako moralnog vojsku koju u Parizu vide kao nastavak i materijalnog nevaljalog režima.” i proširenje srpske vojske. Smetaju im Bankrotirani je režim prisiljen po- pak nesređene unutrašnje prilike zbog puštati. U zemlji su suočeni s jedinstve- hrvatsko-srpskoga spora. U bilješci od nim hrvatskim narodnim pokretom 12. srpnja 1934. zapisuje da se Milan koji obuhvaća i “radićevce” i “starče- Čurčin, utjecajni srpski liberal, vratio vićance”. U pismu Mile Budaka koje iz Londona te da je Seton-Watson us- je primio iz Züricha 10. rujna 1933. pio da se dvije vlade – francuska i bri- stoji da je “Radićeva smrt učinila, da je tanska – zajednički obrate Beogradu danas svaki pošteni Hrvat radićevac; u svrhu izmjene režima i sporazuma s težnja Hrvatskoga naroda za samostal- Hrvatima. Dana 6. kolovoza 1934. za- nom i nezavisnom državom dokazuje, pisuje da ga je Meštrović izvijestio da je da smo mi svi danas pravaši, ali su pri- iz Pariza otišao u London i razgovarao like takove, da mi i Starčevića i Radića s Janom Masarykom, sinom prvoga mećemo na svoj narodni oltar, kla- čehoslovačkog predsjednika Tomaša njamo im se i idemo stopama Eugena Masaryka, te Seton-Watsonom i Stee- Kvaternika”. U podacima o političkim dom. Tamo su dogovorili, sa znanjem zatvorenicima 1933. godine Trum- engleske vlade, da bi navedeni pred- bić navodi da je na robiji u Mitrovici sjednik Masaryk učinio neki korak prošle godine bilo 88 Hrvata, i to bez prema rješavanju hrvatskoga pitanja. komunista osuđenih zbog nacionalnih U Trumbićevoj bilješci od 16. listopa- delikata. Popuštanje režima uslijedilo da 1934., neposredno nakon Aleksan- je nakon ubojstva Aleksandra u Mar- drova ubojstva, navodi se da je Edvard

317 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Beneš, utjecajni slovački političar, u su Hrvati spoznali da je Jugoslavija za Parizu razjasnio da bez Jugoslavije ne njih tamnica i da se iz nje treba oslo- može biti Male Antante, a da bez rje- boditi. “Ništa ih od toga neće zadrža- šenja hrvatskoga pitanja ona ne može ti, čim se dogodi prva prilika.” Takva opstati. Navedeno kraljevo ubojstvo je Jugoslavija donekle napuštena čak i zaoštrilo je prilike u zemlji. U bilješci od svojega međunarodnog sponzora od 31. listopada 1934. Trumbić zapi- Francuske i time “prilično izolirana”. Iz suje da su u “… Beogradu povrijeđeni bilješke od 6. travnja 1935. doznajemo da su im Hrvati ubili velikog kralja. da se situacija mijenja te da je “Princ Stoga da nema ni govora o popušta- Pavle raspoložen za federativno ure- nju, nego pače… Nisu ga ni u Srbiji, đenje pa se možemo nagoditi. Inače ni u Šumadiji volili. Da je nasilnik, da bi nas prožderali Talijani i Mađari. Za gramzi za param. Ali su ga trpjeli zbog sada zadovoljimo se s ovim, a drugi put 6. siječnja, u nadi da će on satrti Hr- ćemo dobiti i ostalo”. U onoj od 22. vate. A zatim lako ćemo. Govorilo se svibnja 1935. o razgovoru s Meštrovi- obračunati.” ćem konstatira se napredak. Zaključu- U drugom svesku dobro je ocrtana ju da “Hrvati imadu smisao i prošlost atmosfera nakon odlaska Aleksandra. kulturnu; ali sve to ne bi bilo dovoljno U bilješci od 14. veljače 1935. o razgo- da postignu ovakav napredak da nisu voru s Meštrovićem Trumbić navodi pripadali Katoličkoj crkvi koja je vječ- da ga je ovaj izvijestio da su u dinasti- na i prvi nositelj ljudske kulture”. ji posvađani i podvojeni. Namjesnik Na Trumbića se i nadalje računa u Pavle i kraljica udovica Marija se ne međunarodnim krugovima. U od- slažu. Nadodao je da to odgovara in- govoru od 26. srpnja 1935. Samuelu teresima političara u Beogradu jer je Herbertu, predsjedniku međunarod- tako dinastija obezglavljena i još slabi- ne National Liberal Federation, ispri- ja prema njima. Meštrović je s Pavlom čava se na spriječenosti da sudjeluje na nekoliko sati razgovarao; bio je vrlo konferenciji međunarodne Antante ljubazan osobno, ali je iznosio tipične demokratskih stranaka. Jačanjem Hi- beogradske prigovore da Hrvati nisu tlera u Njemačkoj raste opasnost da za državu, da ne znaju što hoće te da čitavo Podunavlje padne pod njemački se s njima ne može dijeliti vojska. Me- upliv. U crtici od 23. listopada 1935. štrović zaključuje da se iz toga vidi da navodi da ga je Meštrović izvijestio da je Princ već navijen te da se od njega ne Engleska otvara kredit Jugoslaviji za može ništa očekivati. gradnju tri razarača i šest podmorni- Ipak, pod težinom hrvatskog pi- ca kako bi na Jadranu parirala Italiji, tanja pokreću se unutarnje prilike. koja uznemirava Englesku na Medite- Susjedna Austrija je pred padom pa ranu. U pismu od 12. prosinca 1936. se u Francuskoj kao protuteža Hitle- Mladen Lorković, hrvatski političar i ru razmatra restauracija Habsburga. odvjetnik, potvrđuje Trumbiću da je Općenito se drži da je Jugoslavija do- međunarodni poredak stvoren 1919. živjela neuspjeh. Za srpskoga patri- u punom rasulu. “Ako je Abesinski rat jarha Varnavu ona predstavlja veliko bio predigra evropskih ratova, to je da- Dušanovo carstvo. Kroz Trumbićeve nas po općem shvaćanju rat u Španjol- se Bilješke provlači temeljna misao da skoj ne predigra, već upravo prva etapa

318 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI daljnjih evropskih zapletaja. Danas se denog 1936. o razgovoru sa spomenu- tamo bore deseci tisuća stranaca; ni- tim Antom Odićem navodi se da “… jedna vlada više ne drži da je vjerojat- činovništvo to je prostota, podmitlji- nost lokalizacije španjolskog rata veća vo i bez toga nema ništa. To je uprava od vjerojatnosti ekspanzije u svjetski iz Beograda. To svako zna pa i kad su rat. S engleske strane, a u izvjesnoj činovnici Nesrbi. Ako potraje još ovo mjeri i s francuske, pritišće se Beograd stanje par decenija, staro će se zabo- na sporazum s Hrvatima.” raviti, a novo će se prilagoditi svijetu U bilješci od 31. ožujka 1938. o raz- i svijet njemu”. Dana 27. lipnja 1938. govoru s engleskim konzulom Tho- zapisao je da mu je Meštrović posvje- masom C. Rappom sumira da poslije dočio da mu se kardinal Ermenegildo Hitlerova Anschlussa Austrije hrvatsko Pellegrinetti, donedavni nuncij u Ju- pitanje zanima i međunarodnu politi- goslaviji, izjadao protiv vlastodržaca ku. Engleska provodi politiku smiriva- u Beogradu nazivajući ih “… da su svi- nja jer nije još dovršila program svoga nje, da su proste varalice, da je Stoja- naoružavanja. Trumbić zapisuje da tko dinović osobno zajamčio sv. Ocu kad ima Dalmaciju, dominira Jadranom. je bio kod njega da će konkordat biti To je naša snaga – hrvatski pomorci. primljen, pa ga je prevario. Da Koro- “Ovo je 20 godina iskustvo usadilo šec nije nikakav državnik nego jedan kao neoborivo uvjerenje u srce svakog lažac i obični oportunista špekulant i čovjeka pa i u najzabitijoj seljačkoj ko- tako da su svi njegovi; da Jugoslavija libi. Hrvatsko će pitanje biti riješeno nije nikakva država nego jedna zemlja samo onda kad iz naših krajeva otiđe u kojoj vlada pravoslavni sv. Sinod.” srbijanska vlast koja nam je nametnu- U bilješkama se često navodi situ- ta. Slavenstvo politički znači pan-ru- acija i u ostalom dijelu Jugoslavije. U sizam na podlozi pravoslavlja, danas onoj od 22. i 27. srpnja 1937. navodi pod firmom boljševizma. Mi Hrvati, se razgovor s Kemalom Rustenbegovi- kao i Poljaci, Česi i Slovaci u tu grupu ćem, Turčinom iz Skoplja, o koloniza- ne spadamo. Mi smo od početka ušli u ciji Srba na Kosovu, koji tamo ostaju moralni život Zapada putem katoličke jer “… dobivaju badava dovoljno ze- vjere i kulture tako da su nam bliži mo- mlje, kuću i stoku, sve badava. Forsira ralno neslavenski narodi zapada nego se kultura duhana, koja u roku donosi li Rusija s ostalim pravoslavnim Slave- sigurne pare. Duhan se plaća skuplji nima.” Nakon razgovora s Mačekom od režije nego u Hercegovini, jer je 8. travnja 1936. bilježi da Maček pri- tendencija oduzeti postepeno duhan mjećuje da bi Hrvatska imala u slučaju katolicima Hercegovine i prebaciti u revizije važnost u smislu anžuvinske li- južnu Srbiju, gdje su i danas najveći nije koju je zastupao ubijeni dr. Milan magazini i najsavršenije fabrike. Ovo Šufflay. “Od Baltika do Sredozemnog je smatrano kao najvažnije pitanje ove mora jedan nasip protiv provale od države u smislu srpske budućnosti.” O istoka.” gospodarskoj politici Beograda izme- Ono što Hrvate posebno pogađa đu brojnih bilježaka svjedoči i ona od prodor je koruptivnoga duha protiv- 7. travnja 1937. o susretu s Hubertom nog hrvatskoj građanskoj kulturi, koju Rypkom, suradnikom novoga čeho- polako nagriza. U bilješci od 12. stu- slovačkog predsjednika Beneša, u ko-

319 joj Trumbić naglašava da, što se “… tiče OSVRTI I PRIKAZI gravitacije k moru a time i trgovine mi smo antipodi: Beograd gravitira k Knjiga koja budi znatiželju istoku, Dunavu, Rumunjskoj i Solunu, Martina Drobnak a Hrvati na Jadransko more. Srbija ima Blaščad – pripovijetke iz dvorišta svu vlast, mi roblje bespravno. Gore Zlata Bujan-Kovačević nam je nego pod Austro-Ugarskom jer je onda dualizam politički odgova- Ogranak Matice hrvatske u Delnicama rao dualizmu pomorsko-trgovačkom Delnice, 2017. Trst-Rijeka, a u okviru toga a ne protiv toga, počela se razvijati i naša obala i izgrađivati željeznica s srednjom Dal- Uzevši knjigu u ruku i pročitavši macijom. Država je samo Srbija, kao i naslov ovoga velebnog djela, moram prije oslobođenja, a ovo ovamo je rat- priznati da se u meni probudila velika na tekovina kojom se raspolaže prema znatiželja. Književno djelo Zlate Bu- interesima Srbije u uskom smislu.” jan-Kovačević zaista neobična, zago- Već iz ovih izabranih crtica iz Trum- netna i mnogima, vjerujem, zanimljiva bićevih Bilježaka svjedočimo da smo u naziva plijeni nevjerojatnu pozornost Trumbiću imali najvećeg državnika u kako naslovom tako i samim izgledom prvoj polovici 20. stoljeća. Hrvati su ove tvrdo ukoričene i raznobojne knjiga uvijek poštovali dijelom i zbog toga ge ispunjene crtežima naših domaćih što je bio moralno uspravan, materijal- životinja. no siromašan, pošten i sposoban. Srbi Zaista neobično. Knjiga me, list po su ga prokazivali za gubitke dijelova list, crtež po crtež, vraća u djetinjstvo, Jadrana u Versaillesu perući time ruke vrtić, školovanje, vraća me u doba sli- zbog Pašićeve pasivnosti. Nekadašnji kovnica, bajki, basni iz kojih smo naj- predvodnik jugoslavenstva u Dalma- češće čitali, slušali i učili o životinja- ciji postao je njegov grobar. Raskrstio ma. Jesu li ove pripovijetke moderna je s tom, po Hrvate najpogubnijom bajka? Da, vjerujem da jesu, vjerujem iluzijom, koju je začela njihova tanka da nas je autorica htjela vratiti u doba intelektualna elita. Stoga bi se Trum- odrastanja kada su nam i neke od spo- bićevim Bilješkama hrvatski intelektu- menutih životinja bile i “najbolji prija- alci trebali stalno vraćati te ih ustrajno telji”. Vjerujem da je htjela i današnjoj promišljati. djeci prikazati, približiti život kakav je nekad bio, gradskoj djeci prikazati dio seoskoga života, čari življenja daleko od užurbanosti i gradske vreve. No, što je najbitnije, ono što je u meni iza- zvalo divljenje, sreću, ali, moram priznati, i sram kao čovjeka, jesu maniri, osjećaji, vrednote, postupci koje nam je Zlata Bujan-Kovačević htjela prenijeti preko dogodovština životinja koje se spominju u knjizi. Hvalevrijedan je opis čovjekova odnosa prema tim div- Delnice

320 nim bićima, bilo pitomim ili divljim, OSVRTI I PRIKAZI pa i sama anegdota koja govori o psu Bubiki kojega su gospodari zadrža- Povodom izložbe Marije Joze li iako im nije trebao jer ih je boljela Teodora Vigato pomisao kako bi s njim postupali negdje drugdje. Sve je opisano na jedan realističan način uz poruku ljudima U izložbenom paviljonu Gradske da učimo od životinja, da duboko u lože Narodnoga muzeja u Zadru od sebi i ta bića nose ljubav, poštivanje. 14. 1. do 28. 1. 2020. zadarskoj likov- Za ovu knjigu ne bismo mogli kazati noj publici predstavila se Marija Joza da je napisana samo za mlađi uzrast jer izložbom koja je bila naslovljena “Ima- bi uvelike i starije čitateljstvo imalo ra- ginarni svijet apstrakcije”. Izloženo je zloga pročitati i naučiti nešto. Koliko četrdesetak djela nastalih u neobič- sam imala priliku upoznati autoricu, noj tehnici slikanja voskom, poznatoj njezin život, pa makar i samo iščita- pod nazivom enkaustika. Enkaustika vajući članke o njoj, uočila sam da je je bila poznata još u starom Egiptu, a odrasla na selu pa razumijem da je na u Pompejima su sačuvane zidne slike subjektivan način očito i doživjela ve- rađene u toj tehnici. O postupcima ćinu onoga o čemu piše. Opisi pejzaža, i načinu izrade u ovoj tehnici postoji opisi životinja, ljudi, odišu toplinom, vrlo malo zapisa. Za slikanje tehnikom mirom; čak ponekad i onaj nemir koji enkaustike potrebne su boje u prahu nastaje najčešće od neznanja ili straha, koje se miješaju s rastopljenim i ugri- a potaknut ljudskim utjecajem nestaje janim voskom. Kistom ili ugrijanom pod smirenošću majke prirode, poput brončanom lopaticom boja se pomije- vihora ga odnosi visoko u neminovne ša s voskom u žitkom stanju i nanosi na daljine, nestaje iz obzora pristupačan drvenu ploču ili zid. Slike izvedene tim ljudskom oku i vraća ga preobražena u postupkom zadržavaju trajan sjaj i in- ruhu mira istom tom čovjeku od koje- tenzitet tonova i otporne su na vlagu. ga je otišao. Enkaustika je umjetničko-likovni Kako lijepo opisuje pripovjedačica pravac koji je već nekoliko zadnjih u pripovijetki “Muha artistica” majku godina pokazao svu svoju ljepotu. koja je bila sretna što je jedna “obična” Danas brojni umjetnici slikaju ovom muha zabavljala njezinu kćer jer u to tehnikom. Kako ne postoje pisani do- doba nije bilo televizije; pokazuje nam kumenti o nastanku enkaustike, svaki zahvalnost majke koja je ostavljala še- umjetnik na svoj način priča priču o ćer na stolu da bi muha imala što jesti, nastanku slika. Način rada koji izgle- ali i pri tome je učila gdje može imati da dosta komplicirano opisala nam je pristup, a to je strop. Psihološki pristup autorica izložbe “Imaginarni svijet ap- koji koristi autorica prikazujući odnos strakcije”. Od pribora potrebna je en- čovjeka i životinje, uči nas blagodati- kaustična grijalica, enkaustična olovka ma ljudske volje, htijenja i mogućnosti kojoj se mogu mijenjati nastavci, po- kojih ponekad nismo svjesni. Zar ove tom prirodni vosak za svijeće i poseb- pripovijetke ne pobuđuju volju, snagu na enkaustična voštana boja. Podloga i želju da učimo i od onih slabijih? je fotopapir zbog njegove gustoće i masnoće. Najprije se na papir nanosi

321 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 vosak i potom na zagrijanu enkaustič- prvi put zaintrigirala javnost. Slike se nu grijalicu stavljaju voštane boje. En- mogu vidjeti na internetskim strani- kaustikom se može naslikati svaki mo- cama Saatchi Arta.2 Amerikanci su tiv: od pejzaža preko portreta pa sve zainteresirani za njezine slike i već ih do ekstravagantnih i pomalo mistič- je nekoliko prodala. nih slika. Svaka je od njih posebna na Potječe iz umjetničke/slikarske svoj način, kazala nam je Marija Joza.1 obitelji. Prva izložba 2016. bila je obi- Sam naslov “Imaginarni svijet ap- teljska, pod nazivom “Slikarski radovi strakcije” sugerira apstraktne motive obitelji Zekanović”. Radove je izložila slika koje su izložene na izložbi. Kako zajedno s ocem i bratom u crkvi sv. sama kaže, odustala je od mimetičkoga Petra i Andrije starog u Zadru. Otac slikarstva koje ju je s jedne strane spu- Šime Zekanović slika figurativne slike. tavalo, a s druge strane takvo slikarstvo Trajna su inspiracija njegovih slika pej- smatra samo dobrom majstorskom zaži sjevernodalmatinskoga kraja. Brat vještinom. Htjela je biti slobodna u Zoran Zekanović nakon višegodišnjih svojem stvaranju. U borbi za svoju li- iskustava u područjima filma, scena- kovnost predaje se čistom maštanju rija i fotografije u ljeto 2015. odlučio boja i oblika kao u glazbi i tako posta- se vratiti aktivnom slikarstvu. Stvara je neovisna u mimetičkim obvezama. apstraktnu formu koju doživljava kao Odričući se figurativnosti u slikarstvu, neograničenu mogućnost interakcije otvaraju se horizonti koji su dostupni prostora i boje kako bi stvorio pejzaže samo zvukovnom izrazu. Promatrajući unutarnjih svjetova. apstraktne slike Marije Joze nastale u Uslijedile su samostalne izložbe enkaustici, morate se udubiti u samu Marije Joze u caffe baru Đina, gdje srž djela. Umjetnički koraci, njezina je izlagala u siječnju 2018. U svibnju mašta i talent stvaraju slike koje odi- 2019. izlagala je u Zavičajnom muzeju šu jednom posebnom vrstom slobode u Biogradu na Moru i također 2019. u koju mogu pružiti samo slike nastale gradskoj knjižnici u Benkovcu. U or- ovom tehnikom. ganizaciji likovne udruge Art Forum Marija Zekanović Joza rođena Zadar u izložbenom paviljonu Grad- je 1970. g. u Zadru, gdje živi i radi. ske lože Narodnoga muzeja Zadar Osnovnu i srednju školu pohađala je predstavila se izložbom pod nazivom u Zadru te 1989. odlazi na studij fizi- “Imaginarni svijet apstrakcije”, koju je oterapije u Zagreb. Nakon završenoga osmislio Boris Žuža, predsjednik li- studija vraća se u Zadar, od 1993. radi kovne udruge Art Forum Zadar. u zadarskoj Općoj bolnici. Marija Joza slikarstvom se počela Na nagovor brata svoja je djela baviti u četrdesetoj. Radi u bolnici s predstavila online preko poznate svjet- teškim pacijentima i slikanje u tehnici ske galerije Saatch Art sa sjedištem u enkaustike predstavlja joj odmak od Santa Monici u Kaliforniji. Tada je realnosti, koja nije baš uvijek lijepa.

1 Razgovor je vođen u Gradskoj loži 26. 1. 2020. 2 Poveznica na stranicu na kojoj možete vidjeti slike Marije Joze: https://www.google.com/ search?q=saatchi+art+marija+jozo&source=lmns&bih=527&biw=1124&client=fire- fox-b-d&hl=hr&ved=2ahUKEwi4m7rz0ZfoAhUI76QKHVHnCgAQ_AUoAHoECA- EQAA (pristup ostvaren 14. 3. 2020.)

322 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI Sama autorica kaže kako je presret- dar produbljivanja iz plavetnila. Žuta na kada ima “svoje vrijeme”. To je dio nam se čini kao da se približava, a plava dana nakon izvršenih obveza kada se udaljava, kazao je Kandinski. prepušta slikanju. Stvara iz unutarnje Na početku su Mariju Jozu zanimali potrebe i slikanje smatra duhovnim motivi brodova, koje je napustila kako procesom. Duhovna vibracija koja je bi se posvetila isključivo apstrakciji. utkana u njezine slike s jedne strane Slike na izložbi nastale su u čistoj ek- privlači promatrača, a s druge strane spresiji oblika, linija, boja i u tematskoj pokušava dati odgovor na pitanje što neodređenosti. Približavajući se moti- je umjetnost – produhoviti čovjeka. vu, želi oslikati njezinu bit, a produkt Prihvatila je tehniku enkaustike jer toga su slike kao da su slikane “iznu- je potpuno hirovita, nepredvidiva i tra”. U tom pokušaju udaljava se od dinamična. Kada počne stvarati sliku, predmetnih motiva i ostaju samo čiste ne zna kako će ona na kraju izgledati. likovne vrijednosti – linija, boja, obris, Radi u hipu, spontano, bez ograniče- kompozicija. Oblici na slikama prednja, intuitivno vođena unutarnjim gla- stavljaju razgraničenja jedne plohe od som. Jedan dio se može kontrolirati, druge. I to bi bilo njihovo izvanjsko a drugi dio nikako. Djelo nastaje slu- obilježje. Kao što sve vanjsko u sebi čajno. Umjetnica se ponekad koristi i krije i nutarnje, tako i svaki oblik ima dodatnim intervencijama, koristeći unutarnji sadržaj. Oblici na njezinim različite metalne nastavke da bi uti- slikama ne označavaju nikakav realan snula, naglasila pojedine tragove i bila predmet nego potpuno apstraktno što sugestivnija. Boje koje dominiraju biće. Takva bića imaju svoj život, svoj na slikama odraz su njezina aktualnog stanja. Na slikama dominiraju morske i zemljane boje. Plava boja poziva čovjeka u besko- načnost, budi u njemu čežnju za čisto- ćom i nadosjetilnošću, kazao je Vasilij Kandinski (“O duhovnom u umjetnosti”), na kojega sam se pozvala zato što je među prvima počeo promišljati o apstraktnoj umjetnosti. Za njega je plavo tipično nebeska boja, ali za Mariju morska jer živi pored mora. Također, morska plava je preduvjet za stvaranje mira. Plava postaje beskrajna udublje- nost u ozbiljna stanja, gdje nema kraja i ne može ga biti. Kao suprotnost plavoj, tipična je zemljana boja, prema Kandinskom, žuta i nazočna je na Marijinim slikama. Doima se poput rasipanja posljednjih ljetnih snaga u jarkom jesenjem lišću. Boje su jesenje- ga lišća snažne boje kojima nedostaje

323 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 utjecaj i svoje djelovanje. Bezbrojni iz povijesti i prirode. Međutim, posto- oblici postaju sve zamršeniji i ne posje- je i slikarove i gledateljeve asocijacije. duju nikakvo određenje. Njezine slike Iako su slike nazvane kompozicijama s su postale pokazatelj unutarnjega sta- određenim brojem, kada Marija Jozo nja duha i duše. govori o svojim slikama, naziva ih ra- Apstrakcija nije nešto neprirodno, zličitim imenima. Iako su to uglavnom tako mikroskopske slike ne nalikuju pejzažni ili morski motivi, u svojim ničemu stvarnom što u prirodi može- slikama prepoznaje neki motiv i slike mo vidjeti golim okom te se doimaju naziva “Razlomljeno staklo”, “Japan- “apstraktnima” iako prikazuju naj- ski vrt”, “Prozorčići”, “Knjige”, “Lava”, konkretniju stvarnost, samu materiju. “Koralji”, “Lepeze”… O svim slikama Marija svakodnevno na mikroskopu govori s oduševljenjem, ali je ipak iz- promatra ovakve slike. Neke fotografi- dvojila zadani motiv ili naručenu sliku je iz zraka ili, još više, satelitske snimke na kojoj se jasno vidi raspelo. Ona je toliko nalikuju apstraktnim slikama svoje apstraktne kompozicije svela na da bismo ih mogli međusobno zami- zbir asocijacija, što nije u duhu stvara- jeniti. Apstraktno je nepostojeće samo lačke slobode. Naime, apstrakcija nije u mašti ili snu. Kada slika ima odlike sklona psihologiziranju, štoviše, ona se apstraktnoga, onda nije precizna, već njoj opire. je nedokučiva, neshvatljiva, maglovita, Kompozicije u njezinim plošnim nejasna, nerazjašnjiva ili nepojmljiva. apstrakcijama dobile su drugačije zna- Apstraktna umjetnost je vezana za su- čenje. Naime, kompozicija se ne mora bjektivno, emocionalno doživljeno. ravnati prema iskustvenim odnosima I kao što priroda stvara nepravilne, u zbilji. U raspoređivanju likovnih krivudave i zavojite oblike, osobito u predodžbi Marija Joza je krenula od organskim tvarima, te pravilne, geo- zakonitosti koje nastaju isključivo iz metrijske, kristalične oblike, poseb- vizualne mašte. no među mineralima, tako se i dvije Razmišljanje o izložbi “Imaginarni glavne struje apstraktnoga slikarstva, svijet apstrakcije” autorice Marije Joze prema njihovim vizualnim osobinama u Gradskoj loži Narodnoga muzeja u nazivaju organičkom (lirske) i geome- Zadru (14. 1. 2020. – 28. 1. 2020.) trijskom apstrakcijom. Naime, Marija zaokružujem riječima Vasilija Kan- Joza je poput Kandinskog krenula or- dinskog koje sam pronašla u eseju “O ganičkom apstrakcijom da bi se kasni- duhovnom u umjetnosti” i koje su mi je okušala u geometrijskoj apstrakciji. pomogle da pokušam prodrijeti u ap- Kao što slikari svoje apstrakcije nazi- straktni svijet slikarice: “Slikarstvo je vaju kompozicijama, kao da je riječ o umjetnost, a umjetnost općenito nije glazbi, tako su naslovljene i njezine nesvrhovito stvaranje stvari koje se ra- slike. To su improvizacije koje su pre- splinjuju u prazno, nego svrhovita moć puštene samo mašti i osjećajima. Iako koja mora služiti razvitku i profinjenju su one bespredmetne, autorica je sva- ljudske duše. Ona je jezik koji na samo koj slici nadjenula ime. Naime, ona ne sebi svojstven način govori duši o stva- poznaje konvencionalne motive kao rima, jezik koji je za dušu svagdašnji u figuralnom slikarstvu, pa se otima kruh, jestiv samo u tom obliku.” klasifikaciji utemeljenoj na sadržaju

324 OSVRTI I PRIKAZI zaboravu. Glazba i ples ne ostavljaju za sobom gotovo ništa materijalno, Bërbili / Slavuj. Zaboravljene opipljivo, što bi se dalo pospremiti, sa- pjesme zadarskih Arbanasa čuvati za buduće naraštaje. To osobito Ennio Stipčević vrijedi za glazbu ako nije bila notno zapisivana nego se nasljeđivala usme- nom, nepisanom tradicijom. Stoga je Među brojnim nosačima zvuka, kao ovaj CD izrazito osoban, subjektivan. i internetskih stranica koje svakod- Subjektivni su, dakako, i autorski pre- nevno promoviraju nove glazbenike i poznatljivi aranžmani Karamazova, njihove ideje, proljetos objavljeni CD Tadića i Holzwartove, oni su se svi naslovljen Bërbili / Slavuj. Zaboravlje- svojim snažnim umjetničkim osobne pjesme zadarskih Arbanasa (naklad- nostima uspjeli izraziti uz melodiozan nik Nota bene) pravo je osvježenje. zvuk arbanaškoga govora. A arbanaški Nositelj je toga projekta duo Dina e govor, kojemu je još prije samo pet- Mel, sopranistica Dina Bušić i gitaristi- naestak godina prijetilo posvemašnje ca Melita Ivković, a na pojedinim pje- odumiranje, posljednjih godina ne smama pridružili su im se Edin Kara- samo da je privukao pozornost struč- mazov, Miroslav Tadić, oboje svjetski njaka filologa nego se nekom neoče- poznati virtuozi na gitari, lutnji i srod- kivanom energijom iznova probudio i nim žičanim glazbalima, te američka među najmlađima. violinistica Yvette Holzwarth. Nosač zvuka Bërbili / Slavuj. Za- Rad na “prikupljanju građe” za ovaj boravljene pjesme zadarskih Arbanasa CD plod je svojevrsne glazbene arheo- dua Dina e Mel i njihovih uvaženih logije. Dina Bušić, po majci Arbanaš- gostiju donosi arbanaške pjesme, poka, zaokupljena je, kako je to objasnila neke u neočekivanim interpretacija- u jednom razgovoru za novine Naci- ma, a ima tu i glazbenih brojeva koji onal, arbanaškom glazbenom bašti- asociraju na širi mediteranski, pa i nom još od svojih studentskih dana na arapski areal. Tako se pjesme jednoga Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Tada malenog zadarskog predgrađa ogleda- se za potrebe seminara iz kolegija et- nomuzikologije kod prof. dr. sc. Naile Ceribačić ozbiljnije zainteresirala za arbanaške pjesme, za pjesme koje je imala prigodu slušati u domu djeda i bake, no također i od majke u vlastitome domu. Zadarski Arbanasi potomci su al- banskih doseljenika iz okolice Skadra, koji su pred turskom najezdom napustili rodni kraj prije više od 350 godina i nastanili se u predgrađu Zadra. Od krhkih i tananih niti koje pletu svijest i kulturalnu memoriju jednoga naroda glazba je možda najizloženija

325 ju u širem zemljopisnom i povijesnom OSVRTI I PRIKAZI kontekstu, upravo u onome kontekstu iz kojega su s nepravom bile stoljećima Tragovi kojih nema izuzete. Uopće je Mediteran – Sredo- Franjo Nagulov zemlje – pun sličnih “zaboravljenih” Tragovi pokorenih želja prostora i tradicija, koje su nekoć Joso Živković davno pripadale središtu poznatoga svijeta, a danas, kada su geopolitičke DHK tangente znatno izmiješane, prekrive- Osijek – Mostar, 2019., 87 str. ne su velom zaborava. Kad je o glazbi riječ, dovoljno je spomenuti višeglasno pjevanje na Korzici, naše “ojkanje” ili Joso Živković (r. 1960.), ponaj- “muklo kolo” (to jest, ples bez glazbe) važniji suvremeni pjesnički izdanak na balkanskim brdovitim visoravnima, posavskoga kruga, predstavlja svoje ili pak improvizacijsku svirku na arap- šesto cjelovito pjesničko ukoričenje – skim lutnjama (koje su sve građene rukopis naslovljen Tragom pokorenih bez pragova na hvataljci, sviraju se kao želja, čiju bitnost recenzentski po- melodijska glazbala, a ne za izvođenje tvrđuje doajen hrvatske književnosti akorada). Namjerno spominjem upra- akademik Luko Paljetak i koji već na vo ove “zaboravljene glazbe” jer neke prvo čitanje daje naznačiti Živkoviće- od njih možemo čuti na CD-u Bërbili vu autorsku pribranost kako na razini / Slavuj. rukopisne cjeline tako i na razini sva- Ovaj projekt dua Dina e Mel du- ke ili barem velike većine pjesama za- boko je osoban, iskren. I stoga je, bez stupljenih u istom (rekao bih čak i na obzira na moguće estetske preferencije nižim tekstno-jediničnim razinama). slušatelja, autentičan. Meni je osob- Rukopis je koncepcijski domišljato no jedino žao što je popratni tekst podijeljen u pet ciklusa koji zbrojno u knjižici uz CD potpisao Miljenko daju ukupno pedeset i osam tekstova, Jergović. Njemu je nepatvorena au- pri čemu su dominantno zastupljene tentičnost arbanaškoga nasljeđa očito rubne minijaturne forme. ostala neproničnom, što ipak ne uma- Naslov je prvoga ciklusa “Pokorene njuje opći dojam da je riječ o iznimno želje”. Ciklus počinje tekstom “Sjetva vrijednom CD-u. Nadati se je da će ih u noći”, koji može poslužiti kao svoje- biti još! vrsni reprezentant rukopisa na primarno sintaktostilističkoj, dominantno ogoljenoj razini uz, valja primijetiti, diskretni predznak likovnosti. Tekst naslovljen “Ispod naborana čela” pri- mjerom je ne tako rijetkoga posezanja za genitivnim konstrukcijama, što se u kontekstu suvremene pjesničke produkcije ispostavlja možebitnom zamkom. U ovom slučaju tomu, me- đutim, nije tako, što možemo osobito Arbanasi oprimjeriti tekstom naslovljenim “Ka-

326 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI skade” iz drugoga ciklusa, pri čemu su // Gazim svoje misli, / tuđe riječi / sla- spomenute konstrukcije u vrlo jasnoj vim. // Razbor / traži vrata / i kleca. Na službi provociranja efekta patine, sup- danom tragu, uz prvoplansko isticanje tilne arhaičnosti koja uvelike potiče kanonsko-kategorijske dualnosti, čita- estetsku progresiju. Tako u “Kaskada- mo i pjesmu “Plima”. Subjektovo prima” stoji: U poljima traženja / nisu me hvaćanje psihofizičkoga regresa u tek- plašile duboke brazde / ni kaskade, / jer stu “Ognjište ljepote” očituje se i kroz bez njih ne bih upoznao velike ljubavi pomirbenu detekciju starenja potom- / ni krjeposna potoka. No, vratimo se stva: Ako hoćemo / da se ne ugasi ognji- prvom ciklusu te spomenimo trans- šte ljepote / i tragovi vječnosti u nama, cendentalno-teozofski predznak esen- / moramo gledati kako nam djeca stare. cije prirode kao krucijalni moment Tekst naslovljen “Sumnja”, rekao bih, teksta naslovljena “Molitva vjetra”, vjerničkom očekivanošću interpretira pri čemu ističem prvu strofu: U osami nesigurnost subjekta pri metafizičkom raspete ljubavi / dišu mnogi dani. / U koketiranju s onostranim, čemu valja molitvi vjetra, između lišća, / idu pre- dopisati osobitom lucidnošću realizi- ma jeseni. U tekstu “Jutro u Bombaju” rani tekst “Pitanje”, iz kojega izdvajam primjećujem osobito izraženi, takore- drugu strofu: Vjerujem, kad je ugledao ći benovski ekspresionizam, na čijem svijet, / da se zadivljen u čudu pitao: / tragu čitamo i monostrofičnu minija- za koga sam i zašto nastao? turu “Zalogaji”, iz koje ističem: Zalo- Uvid u treći ciklus, naslovljen “Vri- gaji nisu stigli / do utrobe / da pomiluju jeme odlaska”, započinjem isticanjem glad / i da se oplode. Tekst “Odlazak” trpećega subjekta u tekstu “Na od- pak podjednako sintaktostilistički te lasku”, njegove, naime, trenutne ne- sadržajno-semantički podcrtava de- spremnosti transpozicije u drugamo: mografski egzodus prostora subjekto- Izmiču mi iz očiju želje. / Još ne mogu va pripadanja. / ostaviti zemlju. Tomu svakako valja Drugi ciklus naslovljen je “Duboke dopisati bravuroznu minijaturu nas- brazde”, iz kojega za početak (a uz već lovljenu “Strah”, citiram: Dolazi sivo ranije navedeni primjer) valja istaknu- / i neprozirno jutro. // Udaraju zvona ti tekst “Svagdanja samoća”, kojim je / u moje okno. // Bojim se / pomaknuti razmatrana višeslojna metaegzistencija misli. // Bojim se dana / i disanja. Tekst naslovno naznačenoga stanja. U tek- “Smrt” rukopisnom je logikom op- stu je “Godine” razvidno subjektovo ravdano razmatranje ovozemaljskoga odustajanje od kretanja kao početak iščeznuća kao etape metaegzistencijal- njegova mirenja sa smrtnošću, na što noga kontinuiteta, na što se promišlje- se rukopisnom logikom opravdano no nadovezuje i tekst naslovljen “Vrata nadovezuje dvotercinski tekst “Tama”, u nebo”. Tekst naslovljen “Selidba” pak čiju lirski hipersenzibilnu završnicu iznova i makar neizravno konstatira posebno ističem: Tonem u nju / i gle- demografsku tragediju prostora koje- dam / kako oprati mrak. Stilski je izni- mu pripada subjekt, pri čemu govori- mno prospe ritetna minijatura naslov- mo o jednom od svakako kvalitativnih ljena “Moć”, trotercinski bravurozni vrhunaca rukopisa: Netko se seli u tišini ekstrakt također razvidne lirske poten- / i molitvi lišća s grana. / Što je zrelija cije: Uzela me moć, / kao more, / silna. duša, / iza nje ide manje stopala.

327 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Komentar četvrtoga ciklusa, nas- nedostatku promišljenijih pojmova lovljena “Blizina žene”, otpočinjemo običavamo imenovati sudbinom: Noge tekstom “U postelji”, nadahnutim za žure. / U srcu tijesno biva. / Znamo pisom egzistencijalno-krucijalne po što nas čeka. Zdvojnost subjekta nad, stojanosti dvojine. Gubitak se iste, uvjetno rečeno, onim što je ostalo međutim, očituje vremenski uvjetova- razvidna je u tekstu “Na srušenom nim poništavanjem njezinih tragova u ognjištu”, na što se po svemu odlično tekstu “Tvoji tragovi”; ističem: Svibanj nadovezuje završni tekst rukopisa, je, / nema stopala tvojih / u dvorištu. // naslovljen “Kumiri”, kojim subjekt po- Ponikla je trava / na dragom mjestu. tvrđuje dobrohotnu (mada možebitno Tekst “Snovi” diskretno je erotizirana zlosretnu) privrženost vlastitim obma- reminiscencija na mladenaštvo. U tek- nama: One u snovidnom tkanju, / ja u stu naslovljenu “Nemoć” primjetno je svojem olovu, / ljubimo obmanu. subjektovo očitovanje pretpostavlje- Iz izloženoga, vjerujem, nije teško nosti estetskoga neestetskim kriteriji- zaključiti kako je rukopis Tragom poma u odnosu na njegovo bivstvo: Kad korenih želja knjiga vrijedna potpu- god me dodirne ljepota, / kleknem pred ne čitateljske posvećenosti. Sklonost njom nemoćan / i molim ju da ostane. sintaktostilističkom minimalizmu, Djelomično posezanje za figurom po ritam ska gipkost te melodioznost sti navljanja (difuzno raspoređeno) u tek- hova koji sačinjavaju ovu zavodljivu stu “Čekanje u žudnji” efektnim je stil- rukopisnu cjelinu, a uz konzumaciju skim pojačivačem s ciljem postizanja dominantno civilizacijski trajnih pro- čeznutljivo-progresivne atmosferično- vodnih motiva tek su neki od aduta sti istoga. Tekst “Blizina žene” seman- ove zbirke koja nedvojbeno zaslužuje tički podcrtava kratkoću postojanosti snažno recepcijsko usvajanje. Dobro željene dvojine, a uz naglasak na kvali- je znati – suvremena je hrvatska knji- tativnu potentnu baladičnu završnicu: ževnost bogatija za Josu Živkovića, me- Prije sna i tihovanja / zajedno smo pili štra pročišćenoga poetskog izričaja. Ili, nektar / i dugo mirisali. // A u jutro kako bi pogovorno ustvrdio akademik uvijek isto: / kao da nismo skupa disali. Paljetak: “Pjesnik Joso Živković pje- Pregled završne cjeline, zlokobno snik je koji vlastito iskustvo želi svesti naslovljene “Mirisi rata”, otpočinjemo na što ekonomičniju riječ, svjestan da tekstom “Ispovijed vojnika”, minijatu- to ne može u potpunosti izvesti bez rom koju čine četiri distiha iznimno niza slika u kojim riječ i sama prestaje efektne završnice: Domovina rađa spo- biti samo riječ, nego otvara širok svijet ro. / Moramo čekati. // I godine u krilu govora, razjašnjavanja i povijesti, one smrti / bile su naše godine. Bezuvjetna opće i one osobne, u kojoj Živković, vezanost uz domovinu kao subjektova bez skanjivanja, u ovom slučaju na sebe izloženost degradaciji najsuptilnijih uspješno uzima ulogu pokoravatelja slojeva vlastite biti semantičkom je nepokorivih želja, onih koje ostaju osi teksta naslovljena “Slomljeno dje- prisutne i onda kada nam se čini da na- tinjstvo”. Tekst naslovljen “Prije boja” izgled nema(mo) nikakvih želja.” Valja vjerojatno je i najpotresniji tekst ru- zaključno dopisati, jakom vizualitetu kopisa, kojim je zumirana suočenost slika u rukopisu očito je doprinijelo i pomirenost subjekta s onim što u autorovo neposredno likovno iskustvo.

328 OSVRTI I PRIKAZI “Sonetist Antun Gustav Matoš”. Već na početku studije autorica pokušava Matoš – pjesnik raskošnih odgovoriti na pitanje zašto je prozaist soneta Matoš počeo pisati poeziju. Najprije, Mato Nedić autorica analizira lirski sloj Matoševe Sonetist Antun Gustav Matoš proze, a potom progovara o mogućim Priredila dr. sc. Vlasta Markasović razlozima priklanjanja poetskoj formi. Uz poznatu činjenicu da je Matoš Društvo hrvatskih književnika, bio glazbenik autorica vezuje moguć- Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski nost ostvarenja intermedijalnoga veza Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata glazba – poezija, zatim uviđa potrebu Osijek – Subotica, 2019. sažetoga iznošenja dojma u impresio- nističkome duhu, za što je opet pogod- na poezija, da bi u konačnici ukazala Monografijom Sonetist Antun Gu- i na jednu autobiografsku (ne)zgodu stav Matoš dr. Vlasta Markasović je u koja je Matoša mogla navesti na pisa- hrvatski kulturni prostor unijela nove nje poezije. Naime, sam je Matoš (u spoznaje o književnome opusu, napo- trećem licu) o svojemu prijelazu od se o pjesničkome radu najznačajnijega prozaika do pjesnika zapisao: “Počeo hrvatskog modernista. Premda je Ma- je kasno pisati pjesme, naročito sone- toš u javnosti poznatiji kao pjesnik, te, kada je zbog forsiranog rada dobio on je poeziju počeo pisati relativno u Beogradu grč od pisanja pa morao kasno, tek 1906. godine, kada je bio pisati ljevicom i odreći se sviranja zbog već afirmirani prozaist. Slika o Matošu te bolesti (Schreibkrampf, crampe a la kao pjesniku, koja se ustalila u javno- main), pa tako stihovima zadovoljava sti, nastala je vjerojatno zahvaljujući svoje muzikalne potrebe, pišuć ih uši- većoj zastupljenosti njegovih poetskih ma i za (dobre) uši.” (str. 86) radova u školskim udžbenicima te su Treba napomenuti kako je Matoš mu pjesme poznatije od proze. Kada napisao oko stotinu pjesama, a od njih se spomene Matoša, mnogi će se sjetiti je pedeset šest oblikovao kao sonete. U pjesama “Utjeha kose”, “1909.”, “Ma- nastavku studije autorica istražuje di- ćuhica”, “Jesenje veče” i drugih, a tek jakronijsku recepciju Matoševih sone- će rijetki znati da je on 1892. godine ta te zaključuje da se recepcija njego- objavio novelu Moć savjesti i da se po- vih soneta odvijala u okviru recepcije java te novele vezuje uz početak hrvat- cjelokupnoga njegova poetskoga dijela ske moderne. opusa. Kada je riječ o Matoševim sone- Knjiga dr. Vlaste Markasović pri- tima gledanim iz suvremenosti, auto- kazuje Matoša kao pjesnika raskošnih rica uviđa da je on poeta doctus, učeni soneta. Ta se raskoš očituje u jezično- pjesnik koji promišljeno gradi svoje me izričaju, u bogatstvu stilskih sred- stihove. “(…) Matoš je odabirao iz bo- stava, ali i u temama i motivima kojima gate leksičko-semantičke paradigme se pjesnik bavio. Knjiga je stoga podi- uzimajući pri tom lekseme iz mnogih jeljena na dva dijela. U prvome dijelu diskursa pa i znanstvenog, šireg kultu- autorica donosi Matoševe sonete, a rološkog, političkog i dr., a počesto su u drugome svoju studiju naslovljenu oni, kao stihovne sintagme bili nosite-

329 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 lji artističkih nagnuća za savršenom ri- vim sonetima može zamijetiti velika mom, glazbenošću i sl.”, piše dr. Vlasta raznolikost: od personalističkih sone- Markasović (str. 98). U daljnjoj analizi ta, preko onih u kojima se miješaju autorica istražuje parnasovske utjecaje perspektive do potpuno depersonali- na Matoša, a u njegovoj poeziji prona- stičkih” (str. 176). lazi i elemente intertekstualnosti kao U konačnici, može se konstatira- umjetničkoga postupka karakteristič- ti kako je dr. sc. Vlasta Markasović na za modernu književnost. U tome svojom studijom o Antunu Gustavu smislu, autorica analizira različite knji- Matošu i njegovim sonetima proši- ževne utjecaje, od biblijskoga, preko rila znanstvene vidike kada je u pita- antičkoga, do utjecaja novovjekovne nju jedan od najpoznatijih hrvatskih književnosti. Kao osobiti dokaz Ma- pjesnika. Njezin je govor znanstveno toševe poetske učenosti (poeta doctus) utemeljen, a zaključci su izvedeni na autorica vidi intermedijalnost. Ona temelju proučavanja stručne literatu- bilježi: “S obzirom na to da je Matoš re, na koju se autorica često poziva, ali bio glazbenik, violončelist, glazba je i na temelju vlastitih zapažanja i po- često područje iz kojeg dolaze interse- drobnih književnoteorijskih raščlam- miotički citati. Glazba je posredovana bi samih soneta, odnosno njihovih pomoću glazbenih instrumenata, for- interpretacija. Ujedinivši svoj govor mi, glagola koji označuju interpreta- o Matoševu poetskom radu s niskom ciju glazbe, glazbenim zanimanjima, soneta koju je donijela u prvome dijelu mitskim likovima pjevača, glazbenim knjige, dr. Vlasta Markasović ostvarila djelima. Sonet Čarobna frula je ponaj- je zanimljivo stručno djelo, svojevrsnu bolji primjer intermedijalnog koncep- monografiju kojom je osvijetlila lik ta kojim se iskazuje učenost.” (str. 121) Antuna Gustava Matoša kao sonetista Osim kao poeta doctus, u ovoj je stu- te je svojim spoznajama dala značajan diji Matoš predstavljen i kao poeta lu- prinos hrvatskoj književnoznanstve- dens, odnosno pjesnik igrač. Autorica noj literaturi. tvrdi kako je “ludizam kao konstituira- jući princip teksta u Matoševim sonetima najrazvidniji upravo posredo- vanjem njegovog stila, koji je dobrim dijelom utemeljen na igrama riječi” (str. 134). Stoga ona detaljno interpretira sonete i sa stajališta ludizma. U nastavku studije detaljno je analiziran pjesnikov odnos prema lirsko- me subjektu. Autorica konstatira da u dosadašnjim interpretacijama Matoše- vih soneta lirski subjekt nije dovoljno analiziran. Upravo stoga u njezinoj je studiji ovoj problematici dan zasluže- ni prostor. Nakon podrobne analize autorica zaključuje da se “s obzirom na uporabu lirske perspektive u Matoše-

330 OSVRTI I PRIKAZI sti, jedva da u šali to govorim, zabranio s književnicima prijateljevati na druš- Literarna noćna mora tvenim mrežama). Šimunić je k tomu Franjo Nagulov i član Društva hrvatskih književnika Snovi i snohvatice pa je teško ne zapitati se što je s krite- Zrinko Šimunić rijima kada govorimo o članstvu u jednom stotinu i dvadeset godina starom Insula strukovnom udruženju. Nije mi cilj ići Čakovec, 2019., 143 str. ad hominem te koristim prigodu jasno podvući kako kolegu Šimunića poštu- jem. Upravo je i to jednim od razloga O Šimunićevoj sam zbirci Dijete zašto ovoj knjizi prilazim bez ograde zapada, objavljenoj 2016. godine, svo- – nepoštivanje bi bilo, naime, kada bih jedobno pisao nastojeći, usprkos sla- lagao. A lagao bih pišući da je navede- bostima koje su i tamo bile primjetne, na zbirka poezije zaslužila prolaznu osvrtom istaknuti sve ono pozitivno, ocjenu. pritom nimalo profesionalno kredi- Posrijedi je rukopis podijeljen u tirajući autora u naivnoj nadi kako šest cjelina koji nudi blizu devedeset će, čitajući moj osvrt između redaka tekstova (kazalo potvrđuje njih osam- izvući pouke te sljedećem ukoričenju deset i osam), čemu još valja dopisati pristupiti kudikamo opreznije. Niti je pedesetak haikua podijeljenih u šest posao književnoga kritičara, međutim, ciklusnih finala. Temelj tom katalo- sugerirati autoru što bi trebao ili ne gu, međutim, ne nalazimo na temat- bi trebao ubuduće činiti, niti je autor sko-motivskom, idejnom ili sadržaj- razmotrio slabosti svojega prethodnog no-semantičkom planu. Rekao bih da ukoričenja. Posljedično, rezultat je toga je objašnjenje vrlo jednostavno: auto- zbirka Snovi i snohvatice, knjiga koja se ru se unatrag nekoliko godina naku- nipošto nije trebala dogoditi. I prije pilo tekstova, a zbog manjka samokri- no što krenemo u analizu dužan sam tičnosti te nesposobnosti provođenja pojasniti zašto to radim: hiperinflaci- selekcije vlastitih uradaka očito je sve ja naslova, ali i nekritičko pristupanje skupa odlučio ugurati između korica istima (na što odgovor osobito ne nudi jednoga naslova. Da bi pritom dojam kulturna politika, bilo na nacionalnoj, toga neselektivnog “kupusarenja” bio bilo na lokalnoj razini) degradira sve makar ublažen, autor je odlučio tek- ono sjajno što se u kontekstu suvre- stove razvrstati u cikluse koji, kao što menoga hrvatskog pjesništva događa, rekoh, ne nalaze opravdanje u rukopi- poglavito niz izvrsnih mladih glasova snoj logici. Autor bi za početak, dakle, koje će pak šire čitateljstvo, možda i na morao razviti mehanizam samokritič- račun godina, uzeti s rezervom, a u ko- nosti te posljedično mehanizam stroge rist onih autora i naslova koji, ovaj se selekcije napisanoga. Bez toga poma- put neću izmotavati, ne vrijede pišljiva ka, a pri njegovim budućim stvaralač- boba. Ovaj je rukopis, nedavno sam kim naporima, nije realnim očekivati uočio, čitan i u emisiji Poezija naglas bitno bolje rezultate od postojećih. Trećega programa Hrvatskog radija Prvu cjelinu, naslovljenu “Yogice”, (urednicima bih emisija o književno- otvara tekst “Zapis”, u odnosu na ono

331 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

što slijedi diskretno erotizirano, ali i nu. Tekst “Moderna djevojka” nimalo naglašeno mačističko (mnogi bi do- je prihvatljiv prikaz ženskoga objekta metnuli i rubno mizogino) pismo ne kao entiteta željnoga komplimenta na odveć uvjerljivoga završnog distiha račun fizičkoga izgleda (nisam stava (zbog izvedbeno konformističkoga kako poetskim izričajem valja njego- posezanja za genitivom): Njihova su vati kôd političke korektnosti, ali ako vitka tijela / siluete njihove duše. Ku- mi i dođe “pet minuta” koje sam kadar dikamo promišljeniju realizaciju nala- pregrmjeti nemušto njegujući vlastitu zimo u tekstu “Slika”, koji nudi mini- muškost konzumacijom mizogino- malističku stilski efektnu deskripciju ga diskursa, radije ću poslušati Sinišu ženskoga objekta: Ruke u krilu / dva Vucu); sklonost navedenom prikaziva- plamenca // Smiješak / na usnama // nju žene, rekao bih, fundamentalnim Mali Buda. Na danom tragu čitamo, je problemom zbirke koji u velikoj uz rezervu zbog spomenute proble- mjeri odvraća od čitanja iste. Na tom matične genitivne završnice, i tekst tragu čitamo i tekst naslovljen “Pje- “Gazela”. U tekstu “Nagna Yoga” (hrv. sma”, osobito uvodnu strofu: Pitam se, “Gola yoga”) podvučeno je subjekto- kad bih odjednom / oslijepio / da li bih vo stremljenje obnovljenoj nevinosti. i dalje bio zaljubljen / u tvoje / tankovi- Opsjednutost golim ženskim tijelom jasto tijelo / koje se podaje mojim očima. u prvoj cjelini mjestimično prerasta U tekstu “Bijelo, bijelo” lako je uočljiv u karikaturu kao, primjerice, u tekstu posve isprazni erotizam temeljen na “Lady Godiva”, obilježenu, prije svega, jezično nimalo zavodljivoj deskrip- povremenim tendencioznim sinta- ciji, koji kao da odražava autorovu gmama poput borealna kobila. Tekst frustraciju uzrokovanu možebitno ne- “Tango”, pisan u distihu, obilježen realiziranim seksualnim fantazijama. je povremenom rimom, što sugerira U tekstu “Plavo, plavo” subjektova koncepcijsku nedosljednost na tragu dominantnost nad ženskim objektom uvodne opaske o izostanku nužne se- očituje se i u njenoj gotovo očajničkoj lekcije radova. Cjelinu zaključuje splet podatnosti; završni distih pritom je haikua, među kojima se može naći i potpunom semantičkom (ne bih re- primjer odstupanja od kanona (s obzi- kao namjernom) besmislicom: Lajkaš rom na broj samoglasnika u stihu, odmi uho / kao psić. Zaključni koloplet nosno jasnu strukturu 5 + 7 + 5), no haikua mjestimično poprima razmje- to, s obzirom na rukopisni kontekst, re nenamjerne groteske (ili jeftinoga nema potrebe isticati kao ozbiljan pro- humora na kakvom ne bi pozavidjeli blem (uz ispriku ljubiteljima spome- niti scenaristi domaćih humorističnih nute forme koje moja malenkost, bit serija), navodim (s obzirom na to da ću pošten, nije poznavateljem). je svaki haiku stavljen u kurziv ovdje, Ciklus “Ranojutrica” otpočinje pje- za potrebe citiranja, to neću učiniti): smom identičnoga naslova kojim aga- Hej, diši tiše / Topli burek miriše / u peovska ljubav biva opisana sintaktički tvojoj kosi; osim toga, dojam je kako se neuvjerljivim rješenjima, čemu dopri- haiku-dionice ni na koji način ne ukla- nosi i arhaična uvodna sintagmatska paju u ionako dvojbeni ciklusni ustroj inverzija u prvoj strofi: Kad pjevam o rukopisa što iznova ide u prilog uvod- tebi / ne, ne pjevam ti pjesmu / ljubav- nim opaskama.

332 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI Treća cjelina, naslovljena “Raskov- najbolji trenutak zbirke usprkos opet nik”, također otpočinje tekstom istoi- prisutnim spominjanim zakašnjelim menoga naslova koji spominje Svena, adolescentskim aluzijama. Cjelinu vjerojatno Svena Adama Ewina, o čijoj zaključuje koloplet haikua iznova op- bi se suludoj te dominantnoj vrijedno- terećen povremenim epizodama hu- sno ispraznoj hiperprodukciji moglo (i mora u pokušaju: Kraljica slasti / kraj moralo!) zasebno pisati – sve s ciljem svinjske masti uzme / pola hladnjaka. demistifikacije autora čiji je rad, pr- Ciklus pjesama “Udvaranje” otpo- venstveno zbog stalnih propitkivanja činje tekstom “Ranojutrica”, prika- njegova građanskog identiteta, višeput zom sretnoga čovjeka kao onoga koji podvučen kudikamo kvalitetnijim no je obljubljen ženom – treba li pritom što jest (na što su, bojim se, nasjela i napominjati kako je očita podjela hu- pojedina eminentna književnoteo- manoidnih entiteta na čovjeka i ženu rijska imena). Subjektovo obraćanje (žena je valjda niže biće, životinja ili drugom (ovdje rodno nepreciziranom što već) izvan svake pameti? Usprkos objektu) u pjesmi je “Etida” obraćanje navedenom, bez završnoga distiha koji entitetu seksualno nezasitnoga apeti- poput najgore travestije upotpunjuje ta, što je osnaženo sintagmom mala “čovjekove” razloge za sreću tekst bi smrt (njome je u francuskom jeziku sasvim pristojno funkcionirao kao ka- kolokvijalno označen orgazam): A tije- kva razmjerno prohodna lirska minija- lo u tijelu / ti ushiti tijelo, oćutiš // Malu tura. Nadmoćni se mačistički subjekt smrt. Što tek reći za tekst “Notturno”? katkad znatnije izdiže iz recepcijskoga Ističem sljedeće: Doduše / anđeli su limita ženskoga objekta pa tako na bespolna bića / ali / tvoji su tako lijepi // objektičino čuđenje reagira ontološki Oni te ljube noću // dok ti sanjaš / oni te kao u tekstu “Skica”, citiram: Rekoh joj smoče cijelu / U svaku / ti rupicu / istoče // Nisam bio tu / dok smo se ljubili // A cjelov. Trebalo bi, makar natuknički, gdje si bio? // Noćio sam / u stihovima. dopisati kako inkubi (aluzija je jasna) Forsirani erotizam teksta “Slatki grč” nisu anđeli nego demoni koje, prema pak rezultira pukom degutantnošću: svim poznatijim demonološkim pre- Na postelji od šećera / ti bi se sva izlije- gledima, predvodi (pali) anđeo, So- pila // i ne bismo se mogli voljeti / a da tonin sluga. U tekstu “Slatka priča” te prethodno ne poližem. Sintagmatska aluzija na žensku vanjštinu poprima inverzija te sintaktičko repozicionira- razmjere travestije: Torta od višnje / nje pomoćnoga glagola biti nude pati- podsjetila me te noći na boju / tvoje ha- nu ponešto arhaičnijega izričaja u tek- ljine. Povremeni pokušaji sintaktostili- stu “Notturno” (o uspjelosti poredbe stičkih vratolomija obično rezultiraju u drugoj strofi te zalihosti stilski neo- estetskim posrnućem kao, primjerice, pravdane dvostruke negacije prosudite u završnici teksta “Mimoza”, ističem: sami): Htio bih da igramo se noću / kad Mimesis // mimetički blista / mimikrija niti ne slutimo sočnost / svitanja rosnih čista // Mimetička hipnoza / grli mi- // Htio bih da grlimo se / goli i topli / ko mozu. Tekst “Spleen Paris – Zagreb” piroške svježe, ko cvijet / u ljetnoj noći. mimo rukopisne logike (ukoliko ista Pjesma “Zagrljeni” rimovani je tekst uopće postoji) pjesmoprozni je zapis pri čemu koncentracija na ritmu re- koji, valja napomenuti, predstavlja po- zultira semantičkim regresom (rekao

333 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 bih da je posrijedi ničim izazvan poku- anadiploze. Ulogu ključnoga stilskog šaj imitacije Verlainea, što se, dakako, pojačivača u tekstu “Inter armas silent ne uklapa u koncepcijski ionako pro- musae” obnaša pak onomatopeja: Teš- blematičnu rukopisnu cjelinu). Još je ko je… uistinu je teško / jutarnju pjesmu teže objasniti natruhu dijalektalnoga pisati / kad probudiš se u selu Dumanci / izričaja u kontekstu rukopisa pisano- pa dum dum duuumaš. U tekstu “San” ga standardom; možda bih i mogao figura je ponavljanja korištena s ciljem domisliti kakvu strategijsku pozadinu, postizanja semantičkoga obrata: Ono- no izvjesno je kako se u danom trenut- ga koji zna / i zna / da zna // I zna / da ku autoru svidio tekst te ga je utoliko zna / da zna // I zna… / Aha! U tekstu uvrstio u knjigu: i bitak, i biće / i duša, “Il Postino” nalazimo potpuno nelo- i cviće. Tekst “Koan” satiričnoga je gičnu interlingvalnu gestu: I pita se: / prizvuka te također upitne izvedbene Što to znači!? / Odnosno, goneta / “što je uspjelosti. Cjelinu, dakako, zaključuje pesnik hteo da kaže…” // To je pitanje! haiku-koloplet s naglaskom na kvalita- Slijedi splet posvetničkih tekstova: tivno odskakanje prvoga u nizu zahva- Vivien Voda, Josipu Severu, Gordani ljujući stilski promišljenom korištenju Igrec, Franji Nagulovu (eto, sada vidi- asonance: U našu sobu / uđe jesenje te koliko mi je ustvari teško pisati ovaj Sunce / i dira slike. prikaz), Maji Kušenić Gjerek i An- Petu cjelinu, pamfletistički naslov- drijani Kos Lajtman, a zatim pjesma ljenu “Okorjeli pjesnik”, otvara “Za- naslovljena “Šopska”, u kojoj tragom pis”, pjesma u kojoj je lako primijetiti fonostilističkoga iskustva podvuče- nelogično (k tomu i stilski neoprav- nom biva asocijacija na Nikolu Šopa. dano) korištenje suprotnoga veznika: Gastronomija je tematsko-motivski, Kad ti potonu sve lađe / i muze slatke uz erotiku, jednom od Šimunićevih utihnu / a ti zaplivaj u hladnoj vodi sje- preokupacija ne samo ove već i pret- vera / neka ti ugrije prsa puna nemira. hodne zbirke (Dijete zapada), a kao Pokušaji postizanja efekta začudnosti primjer navodim prvu strofu teksta rezultiraju katkad besmislenim sin- “Mesnička”: Mesnička, kad glad oplod- tagmatskim rješenjima poput onoga ni Jutro / a pjesnik tegli svoja sabrana brijačnica stiha u tekstu “Posljednji djela niz pustu ulicu / u živahnu Ilicu… pjesnik”. Povremena iskakanja iz je- / tamo gdje su bureci vrući i masni, buč- zičnoga standarda očituju se i u vidu nice rahle… / a kiflice kimirane i slane. nesuvislih izleta u žargon (kao u pje- Tendencioznost u nastojanju postiza- smi “Birra solemnis”). Pjesma “Sisak” nja sofisticirane metafore primarnim veliča pojavu sjajnih pjesnikinja s toga je stilskim obilježjem teksta “Sunce”. područja, čemu je, međutim, dopisa- U tekstu je “Slika” iznova izraženom na ničim izazvana opaska o grudima gustoća genitivnih nanosa. Cjelinu za- sisačkih žena (?!?). U tekstu “More ključuje niz haikua, pri čemu estetski u kocki” uočljivo je i posezanje za odskače drugi po redu: Pivo i višnja / kanonsko-poetički iscrpljenom sin- Flamanci i Valonci / Uzavrela strast. tagmom ruža vjetrova. Tekst “Etida” Završni ciklus “Žene, žene, žene…” nudi nam jedan od razmjerno rijetkih otpočinje tekstom “Duša”, lirskom mi- estetski jakih trenutaka zahvaljujući u nijaturom u čast multidimenzionalno- prvom redu promišljenom korištenju sti ženske ljepote (koja, dakle, zahvaća

334 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI i onu, slobodno rečeno, spiritualnu koja možda ne osvaja srca književnih dimenziju ženskoga bića). Obećavaju- kritičara, ali marljivo skuplja lajkove ći početak cjeline, međutim, brzo biva dokonih poetoljubaca kojima je knji- iznevjerenim; u tekstu “Crni trokut” ževna avangarda i dalje avangardna). naglasak je na eksplicitnijem (istovre- Iz napisanoga je moguće iščitati meno estetski neuspjelom) erotizmu: nastojanje diskvalifikacije Zrinka Ši- Baš mi je bilo lijepo / kad sam joj ugle- munića kao autora. To, međutim, nije dao / krajičkom prozora / crni trokut intencija potpisnika ovih redaka. Dis- među nogama; završnica teksta pritom kvalifikacija se odnosi na zbirku čiji odvraća od daljnjega čitanja: mazit ću nastanak očito nije temeljen na nuž- joj usmine / vlažne / i halapljive / … kao noj strogoj selekciji tekstova te muko- pjesma. Na danom tragu čitamo i tek- trpnom radu na istima. Prema samom stove “Orošena pjesma” (o susjedi koja bi autoru bilo nepošteno spomenuto si spužvom trlja grudi) te “Vibra” (o ukoričenje ocijeniti pozitivnom ocje- Deanu Martinu i zvuku vibratora, što nom, što se, a to sam i uvodno napome- god to značilo). U tekstu “Scherzo” nuo, na nekim mjestima već dogodilo. nalazimo trag estetike ružnoga (pri- Nimalo kritični superlativi na račun marno na tragu francuskoga esteticiz- svega što nam aktualna produkcija ma devetnaestoga stoljeća), a u tekstu nudi rezultiraju vrijednosnom relativi- “Slika” već dokazanom subjektu muž- zacijom kao opasnom kontraindikaci- jaku bivaju dopisane fetišističke sklo- jom, što se, ponovno ističem, odražava nosti (umalo sam zabunom otipkao i na upitnu kulturnu politiku, osobito fašističke umjesto fetišističke što, napo- onu njezinu sferu vezanu uz potporu sljetku, i ne bi bilo posve pogrešno; književnom stvaralaštvu. Pritom ne loša poezija jest fašizam): Tad polete mislim samo na nacionalnu razinu, // u moje oči / njena / lijepa stopala. U već i na lokalne. Štoviše, nameće se pi- tekstu “San” žena je prikazana kao ne- tanje možemo li uopće danas govoriti utaživa nimfomanka, što subjektu ne o suvislim kulturnim politikama. To predstavlja problem pa se stvar tako i srodna pitanja podvlače potrebu za razvila u, gdje ćete bolje, trojac u ao- preispitivanjem recepcije književnoga ristu: Viđao sam ih s prvog kata / svoje stvaralaštva u nas, ali ujedno i sugerira palače / kako ulaze u staju // Nije me to nužnost težnje za objektivnim vred- smetalo / Pače / pridružih se, ponekad. novanjem književnoga djela. Te žnje U tekstu “Boje” razvidno je inzisti- ističem stoga što potpuno objektivno ranje na daljnjoj progresiji erotskoga vrednovanje književnoga djela nije ekspliciteta, što rezultira izvedbenom moguće. Pa ipak, moguće je uz primje- nonšalancijom: a pazusi / eh, kad ne bi re konstatirati da je neki naslov pro- bili obrijani / bili bi / kistovi mlade jese- mašajem i da se kao takav uopće nije ni… O voajerskoj prirodi subjekta po- trebao dogoditi. Ovom je prilikom to i nešto doznajemo i iz tekstova “Jesenja učinjeno. Nadajmo se da će i autor ru- slika” te “Poljubac”. Ciklus je u konač- kopisa Snovi i snohvatice spomenutih nici zaključen haiku-nizom također potreba postati svjestan. čestih erotskih natruha, ali i još jedne aluzije na Svena Adama Ewina (točnije na njegovu zbirku Ninočka Vasiljevna,

335 OSVRTI I PRIKAZI više nego potrebna. Proizlazi vjerojatno iz dubokoga unutarnjeg nemira Bezglasno kraljevstvo suvremenoga čovjeka. Tu mi je misao Nade Topić često naglašavala pokojna književnica Tin Lemac i draga kolegica Irena Lukšić govoreći Otac o stoljetnim pomacima romantičar- Nada Topić skoga prema suvremenom shvaćanju književnosti. Vlastita naklada Zbirka naslovnoga motiva Otac Solin, 2019. pjesnička je knjiga složene unutarnje kohezije i jedinstva poetskih signala. Sam naslovni motiv, centralni motiv Čekati jednu pjesničku knjigu uvi- rukopisa, na prvi pogled izaziva froj- jek je događaj. Zašto? Pa neovisno je li dovske konotacije i pruža interpreta- autor poznat ili nepoznat, reklamiran tivnu vunenu nit preko prošivnoga ili nereklamiran, kanoniziran ili neka- boda psihoanalitičkih interpretacija, noniziran, uvijek su pjesničke knjige no to ćemo na ovom mjestu odmah poseban obol današnjoj književnosti. ostaviti. Ne zato da bismo poništili U jednom sam letimičnom književ- opće mjesto, možebitno restrukturi- nom razgovoru spomenuo kako se da- rali vlastitu kritičku putanju u čitanju nas izdaje mnogo knjiga, ali ne i onih ovoga rukopisa ili oduprli se akadem- koje prođu adekvatan postupak valori- skom beskontekstualnom prenemaga- zacije i recepcije. Multiprodukcija ne nju, već da bismo uputili na ono kako može izazvati multičitanje, pjesnici se tekst diše, a njime i lirska junakinja. često oglašavaju na društvenim mre- Jedan motiv jednako jedna preoku- žama, a preporuke istaknutih kolega pacija. Tuga zbog gubitka oca (život) uvijek mogu uroditi plodom. projicira se u složen unutarnji svijet Početni paragraf ove kritike za- lirske junakinje (knjiga) koji se usidru- počeo sam i više nego klišejiziranim je na plohe misli i dojmova (pjesme). redcima o poeziji danas. U nedostat- Jako mjesto teksta knjige početni je ci- ku adekvatne emisije koja bi bila po- tat iz Lorcine pjesme “Oproštaj” (Ako znatija široj javnosti ili barem nekoga umrem, / ostavite balkon otvoren.) koji drugog kanala kojim poezija dopire u interpretativnoj dionici lorcinskoga do širega čitateljstva ili barem razbija panteističkog zanosa o stopljenosti svi- barijere različitih ljudskih zadanosti, jeta mrtvih i prirode/kozmosa zadaje napisat ću ovu kritiku i odmah nagla- glavni referencijalni okvir čitanja ove siti kako ova knjiga, počev od naslov- knjige. nice do zadnje korice, mami na jedno Nada Topić izabrala je minijaturu duboko, osamljeničko čitanje. Čitanje kao svoj osvojeni poetski otok u du- i pisanje osamljeničke su djelatnosti, goj unutarnjoj odiseji. To je vrlo slo- davno je to proklamirao romantizam. žen oblik koji predmnijeva nekoliko No, kako je danas moguće više govori- semantičko-stilskih pokazatelja: moti, no živjeti u osami ili pak krasti vri- tivski redukcionizam, jaku ekspresiju, jeme za osamljivanje u spisateljskom jedan konstitutivni element i svepro- procesu, reći ću kako je ona danas i težnost materije nad formom, prelije-

336 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI vanje iz prostora duha u prostor osjet- Kako se otac prozopopejski stapa s ljive tekstualne svile. Za konstitutivni entitetima navedena svijeta, interpre- element svoje minijature Topićeva uzi- taciju bih mogao održati u antropološ- ma poetsku sliku ili refleksiju. Provod- kom području (sljubljenost subjekta ni je motiv sadržajno (kroz tekstove i i objekta kao temeljno obilježje mit- naslove) obogaćen prozopopejskom skoga mišljenja, šamanističke figure stilizacijom pri čemu se on semantički kao pokazatelj pretapanja iskaznoga i uprisutnjuje, a njime i diskurz dobiva idejnoga sloja pjesme), no to svakako izvjesnu živost, tj. predmetni registri u ne bismo trebali osoviti na onaj isklju- pjesmama lebde u titrajnom području čivi, pomalo dogmatični interpretativ- živoga i neživoga, unutarnjega i vanj- ni pol. Možda bih više progovorio o skoga. To nam govori da knjiga, iako eliptičnom govoru koji krasi ove mini- ima skriven jastveni glas i govori is- jature i izvjesnoj bučnoj bezglasnosti ključivo o nečemu što je za junakinju pjesme koja odvodi u duboke slojeve lirski objekt, a za tekst počesto i lirski junakinjina unutarnjega svijeta. Iako subjekt, nalaže čitanje u ispovjednom se elipsom oblikuju stihovi i nema pre- poetskom ključu. Iako sam tu moguć- velikoga meandriranja u motivskom, a nost ostavio nepropitanom u svojoj time i u stilskom i sadržajnom smislu, zadnjoj studiji, a i sada nemam nekih među stihovima nastaju reljefi rječite jasnijih viđenja takovrsne problema- tišine koja se prelama između subjekta tike, ostavit ću tu mogućnost otvore- i drugih aktera lirske komunikacije u nom. Kako bi se osnažila komunika- koju se angažirano i svjesno ubacuje i cija s oživljenim središnjim motivom, čitatelj. Pjesme se čitaju otežanom la- lirska junakinja ponekad rabi magijski koćom upijanja lirskoga svijeta u nje- diskurz (Otac, kovitlac ničega) ili mit- govoj bremenitoj tuzi. Na trenutke ski diskurz kojim se semantički uteme- osjećam kao da se vraćam u lirski svijet ljuje centralni motiv i pripadni diskurz A. B. Šimićevih Ciklusa o siromaštvu. (Otac, kazaljke, Otac, enciklopedija). Tišina kao takva guši ikakvu znanstve- Od prisutnih konstitutivnih eleme- niju primisao. nata, postoje vrlo snažne poetske slike Kako bih završio ovu kritiku u (Prije nego si napuni čašu / sjeti se da je estetskom tonu, reći ću samo da u ovoj mrtav / visoko podigne šaku / i njome knjizi nema neuspješne pjesme. Iako udari po stolu, Soba se napuni svjetla / sam se ovom knjigom prvi put sreo s i nevidljivog nepoznatog svijeta) i izni- pjesništvom Nade Topić, koje je već mne refleksije (Otkako je umro / otac prilično razvijeno, mogu samo reći da ne izlazi iz kuće, Sve ima sjenu / osim me rijetko koja knjiga iz suvremenoga njega). hrvatskog pjesničkog horizonta mami S obzirom na sveprisutnost oca u na toliko uzastopnih čitanja. Zato, pjesmama, u naslovima se smjenjuju odbacit ću kritičku stegu i samo čitati. motivi različita sadržaja; od sakralnih Do možda idućih, životom obilježe- (Sveta obitelj, Posljednja večera) do sva- nih snatrenja Nade Topić. kodnevnih (utičnica, luster, radijator). Taj indikator daje koordinate diskur- znoga svijeta, njegovu sveprotežnost u unutarnjem svijetu lirske junakinje.

337 OSVRTI I PRIKAZI Lunjani više ne koriste. U tome i jest bogatstvo i čar, težnja, volja i upor- Čakavska zbirka nost, ljepota i divljenje – oživjeti ono Martina Drobnak čemu su nas učili naši djedovi, bake, Mići dičji kvadrići pradjedovi, prabake… Sama zvučnost Antun Badurina-Pavičić imena mjesta Lun pobuđuje kako i u samom autoru tako vjerujem i u sva- Ogranak Matice hrvatske u Novalji kom budućem čitatelju milozvučnost Krk – Novalja, 2019. “pjesmotvora”, kako ih naziva i sam autor. Ističem predivnu pjesmu “Jedno jutro u nas” jer je i mene jednim dije- O poštovanom sam fra Antunu Ba- lom vratila u nezaboravne dane mog durini-Pavičiću čula samo najljepše. djetinjstva provedenog u društvu bake Njegov rad, pisanje i svojevrstan pri- i djeda: stup književnom stvaralaštvu uspo- redila bih s poimanjem, “vraćanjem” Mater stiču na kominu oganj tradicije ukorijenjene kao načina i i pušu va nj oblika “onoga bitnog”, svih onih vri- da bolje gori. jednosti koje gazi ovo stresno i neo- Otac su vridni težak praštajuće vrijeme. Ova zbirka poezi- kako crv je na čakavskom narječju koju krase šli su na njivu do ovac dvadeset i četiri pjesme napisane na na zrak ikavsko-ekavskom dijalektu, idiomu i po kantu donit drv. mjesta po imenu Lun poziva na bu- Kako se ne pronaći u ovom sti- đenje današnje generacije bilo mlađe hu, pjesmi kad sam i ja dijete, unuka, ili starije. U zbirci pjesama recenzent praunuka težaka, zemljoradnika koji Antun Šuljić Boškinac ističe kako su je teškom mukom i radom, ali s pje- prisutne i arhaične riječi koje današnji smom i vedrinom stvarao sve ono što je današnjem modernom čovjeku ne- dokučivo. “Mići”, a opet tako veliki, dragocjeni snovi i uspomene nekadaš- njega teškog, ali radosnog života koje fra Antun Badurina oslikava u svojim “kvadrićima” i daje im notu radosti koju miješa s najbitnijim segmentom našega življenja i postojanja, a to je ljubav. Ljubav prema ocu, ljubav prema majci, ljubav prema djetetu, ljubav prema rodnoj grudi, ognjištu s kojega je potekao, stasao i izborio se poštujući sve ono što mu je kao “ditetu” usađe- no i dato da i dalje baštini, čuva i voli. O divna li je pjesma “Zornice”, lijepo li je pročitati kako se nekoć “hodilo” na zornicu i po mrklom mraku, buri i

338 zimi! Majke su bile čuvarice ognjišta, OSVRTI I PRIKAZI poticale svoju djecu, pripremale za ži- vot usađujući im moralne vrijednosti: Traži i izaziva divlju riječ Luka Žužul Još za škura hodilo se na zornicu Čuvati na tamnom mjestu matere su budile i peljale dicu Ante Žužul Marinović va svako vrime i kad puše bura Naklada Bošković i stišćeš se od zime Split, 2019. i kad zvezde svitlu i kad se ni prst pred noson ne vidi Konačno je ukoričena zbirka koju i kad daž pada i jugo riva ozada. sam (nedovoljno to pokazujući auto- “Bale”, “Cima”, “Grdelin”, “Komin”, ru) čekao kao da je moja vlastita. Neke “Furešti”, “Šćap”, “Grug” naslovi su od pjesama imao sam prilike pročitati pjesama ocrtanih motivima naše ko- puno prije, neke tek po izlasku zbirke lijevke, našega ognjišta, naše suncem i moglo bi se reći kako sam i s izraženo okupane, burom išibane, kršem zaogr- osobnim interesom čekao ovu knjigu. nute i morem zagrljene Dalmacije. Svi Poznajući put koji je zbirka prevali- ti motivi istaknuti u pjesmama našega la čekajući svjetlo dana, ostaje mi zapi- autora veličaju i podižu ljudsku svijest, tati se povećava li se vrijednost knjige vjeru i poimanje u bolje sutra, sutra koja odstoji dovoljno dugo da sazri- koje možda neće biti isto kao prije, ali jeva poput vina. Ante je svoju zbirku zato imamo Miće dičje kvadriće, stiho- (ne posve namjerno) pustio da sazrije- ve, pjesme, prožimane požrtvovnošću, va cijeli jedan život. U njezinu miro- tradicijom koja će trajno baštiniti vri- vanju vrijeme je radilo svoje. Talog se jednosti koje su nekad bile, a danas se sakupljao, a pjesnik ga je revno čistio spominjale. od svih onih nepotrebnosti koje prijete savršenom okusu. To i jest suštinski posao pjesnika, biti čistač u onom vrtu što mu je darovan u mozgovoj kori. Ante Žužul je izvrstan u tom poslu. Pjesme je njegovao i oblikovao do onoga stadija u kojem umjetnik (uvijek ne- sigurno) osjeća kako se nema više što dodati (a još češće oduzeti). Površnim čitanjem pjesnikova jezika čitatelj bi olako prosudio kako je ova zbirka vra- ćanje u prošlost (i jezično i tematski). Ante, npr., pjeva o starim zanatima. Je- zično i tematski on evocira specifično- sti jednoga malenog univerzuma ome- đenog ruralnim granicama prostora u kojem (samo) fizički živi.

339 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Ako pričamo o pjesnikovim tema- poeziji) i kada ona i nema presudnu ma, one su samo locirane u krug do važnost, sigurno je prisutna u pozadi- čijih granica sežu njegove vlastite noge ni svake pjesme. Neki bi revniji čitatelj ili oči, ali tome je tako jer Ante je na- mogao primijetiti kako Ante iste rije- glašeno svoj i njegova univerzalnost či (počesto lokalizme) ponavlja kroz proizlazi iz činjenice da se s pravom ne neke svoje pjesme, pa mu to navesti i osjeća zarobljenikom prostora u ko- kao manu (npr. brabonjak i slično), ali jem živi i radi. On jednostavno zna da potrebno je da taj isti čitatelj razumije je svijet veliko selo u kojem izgrađeno kako je to rezultat autorova divljenja ja ne treba Pariz ili New York za bilo jeziku. Ante ima u sebi taj nerv koji mu kakvu potvrdu. daje da osjeti i ljubi riječ. Taj brabonjak U svakom njegovu iskrenom osjeća- je tako zvučna i zanimljiva riječ da je ju jesu i one iskrenosti koje osjeća isti pjesma sam za sebe, a Ante to dobro takav čovjek na svakom mogućem kra- zna i koristi ga onako kao što majstori ju svijeta. To saznanje oslobađa autora obrade dijamanata koriste najbolje pri- od potrebe da se dodvorava ili dokazu- mjerke dragoga kamenja. je onima koji očekuju da poezija priča Bilo da je ushićen (“mahati između modernim jezikom o (modernoj?) sa- svjetova”), loše raspoložen (“urušen dašnjosti. Sumanuto je uopće pričati o mi put), kada sumnja (“možda je sad- očekivanju modernosti u temama koje nici vrijeme prošlo”) ili samo konsta- su prisutne oduvijek i koje pričane sva- tira (“sad su mi pjesme pune mora”), kim mogućim jezikom govore o istim pjesnik se uvijek podjednako daje. Pri ljudskim osjećajima kao što su ljubav, tom davanju, on se ne libi biti sam ili stid, tuga, bijes, skromnost ili želja. zadnji na ovom svijetu jer je itekako Stoga mi dopustite zaključiti kako je svjestan toga da je najvažnija ona bor- Antina poezija tematski univerzalna ba koju vodi sa samim sobom (najbo- i razumljiva jer nikome nije potrebna ljim od svih prijatelja i najmržim od šifra za jezik koji je iskren. Tematski neprijatelja svojih). U zbirku je tako je istaknuto i autorovo duboko osob- utkana i njegova osobna filozofija. no obraćanje njemu bliskima. Pjesnik Budući je i jedan od najboljih čitate- ima potrebu ostaviti trag svoje ljubavi lja koje poznam, Ante baštini bogato i poštovanja prema njima i ostaje samo iskustvo pročitanih knjiga. On dopu- iskrena nada da će oni koji su zavrijedi- šta drugima i sluša njihovu mudrost, li da njima ili o njima piše biti do kraja ali na kraju, kada ostane sam nad pra- svjesni neizmjernoga (osjećajnoga i je- znim papirom (i zvučno i kamovljev- zičnoga) blaga koje im je poklonio. ski bih radije stavio hartiju), on prevla- Ako već pričamo o pjesnikovu je- dava vlastite uzore i stvara misao koja ziku, on je nedvojbeno ravnopravan je samo njegova. Pritom pažljivo gradi temi o kojoj priča. Ante svoj jezik i svoj vlastiti rukopis, stil koji je prepo- neizmjerno voli. Osjeća težinu svake znatljiv (što je veliki uspjeh za svakoga riječi i pomno ih odabire, vrednujući pjesnika) i nekako utvaram sebi da bih ih svojim vlastitim unutarnjim uhom. mogao prepoznati njegovu pjesmu i da Svjestan je da se u svakoj riječi krije je pročitam nepotpisanu. ritam, glazba (a glazba je nedvojbe- Ostaje mi samo nadati se kako će no važan čimbenik u Antinu životu i izići i ostale, već pripremljene zbirke

340 jer su po svojoj važnosti zavrijedile da OSVRTI I PRIKAZI ih se nestrpljivo čeka. Hrvatski jezik će u svakom smislu riječi biti bogatiji Traženje daška tišine za jedan pisani spomenik, čitatelji bo Vlatko Majić gatiji za odličnu poeziju, a pjesnik os Tražim čovjeka lobođen vlastita napora i nagrađen za Josip Prtenjača svoj trud. Ante Žužul svjesno robuje trudu i Gradska knjižnica jeziku. Jezik bespogovorno služi Anti Benkovac, 2019. Žužulu. U njihovoj simbiozi nastaje poezija vrijedna i jezika i Antine ljubavi prema istom. Jednoj od svojih Josip Prtenjača, častan i tih pjesnik najljepših pjesama pjesnik daje naslov samoće i radosti života, zaljubljenik “Nagazio na divlju riječ”, što pretpo- u ravnokotarske bajame, objavio je stavlja slučajnost. Ja ću se drznuti i nekoliko knjiga pjesama. Ova rukopi- ustvrditi da tu slučajnosti nema. Ante sna zbirka donosi jedan vrlo zanimljiv Žužul traži i izaziva tu divlju riječ, a stručak lirskih zapisa raspoređenih u ona mu se (dopustite da budem i malo četiri ciklusa. Pjesme su sažete, eliptič- ljubomoran) redovito i bespogovorno ne, gnomski progovaraju istinsku zapi- daje. tanost i zadivljenost malim stvarima u Ako mogu biti tako slobodan i prostoru zavičajnoga neba. imenovati i jednu pjesnikovu “manu”, U potpunosti uronjeni u taj začara- onda je to njegova duboko osobna ni pjesnikov svijet, prošetat ćemo, ona- sumnja (u sebe sama, u težinu vlastita ko poigravajući se samim autorovim krika). On u jednom stihu kaže: “zov riječima i sintagmama, kroz sva četiri moj je slabašan”, a već četiri retka ka- ciklusa te pokušati dočarati sav taj snije otklanja tu misao i piše: “već sam imaginarij u tom mikrosvijetu intime. se u krik pretvorio”. Ante se s pravom Dopustimo da nas ponese igrivost Pr- boji da se njegov glas nedovoljno čuje, tenjačinih riječi, poput vivaldijevskih ali ja mu i ovim tekstom želim poka- snažnih bujica i otmjene mirnoće kroz zati da je taj strah nepotreban. Njegov godišnja doba. Usporedba je usputna, krik meni (i još nekima koje sasvim ali nas svakako preplavljuju dalmatin- slučajno poznam) zvoni svakoga dana ski motivi i neizostavni mediteranski onom snagom koja tjera na divljenje. dah. Zar to (da citiram jednoga turskog Slušati tišinu pjesnika) nije dovoljno? Znamo li slušati tišinu? Tiha voda je Čak i previše… poput mudre riječi, otvorena je knjiga što poput mačke prede. Jedna obala sama čeka prijatelja kojega svi treba- mo. Ona je od meka tkiva – duboka je voda usidjelica, a ja jednostavan radin težak. O vi kćeri moje, boje ljubavi tra- žim kroz zablude i istine u doba njež- nosti stršljenova, sve dok nam svilene kiše čašu žuči ne ponude. Žena slična

341 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 vodi, vinu i moru – trenutak je prola- Na domjenku ptica znosti, dok livade snivaju svoje brige i Na domjenku ptica ćaskaju Jesenjin, svoga Boga. Iznad oblaci bijeli i ljubi- Lorca i Tin. Jari ječam zri i ševa – kljun časti, a dolje more procvalo jedrima. pun arome neba. U zečjim stopama Dok hedonistički slijedimo divlju rije- mladići (apstrakcija ljudske naravi) ku – mama Afrika je na infuziji. su sramežljive trešnje i nježnost zore. Ostati svoj Kad je veljača svojta grijeha, bojimo Kamen je uvijek svježe ubrano štivo. se bure. Prosta namiguša i draga div- Stari krovovi pod teretom ljeta načeti, ljakuša u gostima. Prolila se mjesečina po jabukama i po povijesti daju. Kad i posve ostajemo sami, a ruke zatrud- je srce boem – na obodu šešira kriška njele pjegama djevojčica. O što nisam duge. Pored nas maslina od soli i boli zelena rijeka – hoće mi se tišine i oluje – ožiljci vremena – dok očevima oči kroz ove stepe i galope vjetra. Košmar rastu. Planine imaju zelene oči, a ovdje je u glavi. Pusti da uzori sreća. Valja ku- su moji bajami svečari krša. Djevojke šati dubine i njušiti zore. Čekati samo nose ljupkost oskoruša i draž daljina, rulet, jer svi puti nekuda vode, toče a kad se vukovi žene, i pelin sreću diše. poeziju zrenja mošta i dašak mudrosti. I kako vjerovati vlastitoj ćudi ulicama dragog grada, pa redati balade i sonete Zaključiti je kako smo prošli ale- kao ozeblu dušu. Ostati svoj i u slabo- jom svečane tišine, kroz zrele krhoti- sti, kao vlaško srce viganjsko pred vra- ne intime, tražeći čovjeka, a zapravo nim konjima, a nitko nam nije ravan. osluškujući prije svega sebe. Pjesnik je Do Tina i Matoša što im je bol kroj jednostavnim stihovima, s usponima pjesme od štofa radosti. Potom ćikaru i padovima, kako je inače u svakod- kamomile što nosila mi brižna mater. I nevlju, ipak uspio dočarati svoj svijet evo ljeta: cvrčak cvate, poje, a zvijezde i svu njegovu lomljivost. Vrlo uspje- djetinjstva da mi je skidati! lim slikama stvara siguran vlastiti put u beskraju zavičaja, a time smo dio Zagubljena cesta svemira. Ponekad je dobro izbjeći po- Gdje je ta zagubljena cesta?! Znam znata mjesta u samoj stilizaciji izričaja, da mater nije čitala ni Andersena kloniti se genitivnih oblika i nikako uz ni Puškina, ali ipak tražim čovjeka vrijednosne iskaze poučavati. Valja jepo međama (samo imenice, glago- driti metaforama i stegnuti sinestezije. li) među malim ljudima što svijetle u Mudrost bitnoga izbija sama iz onih tmini. Sirove strasti (a čovjeka nigdje) pomno odabranih i usklađenih misli. i ljupke lubenice patetikom bljuju, Čvrsta vjera u snagu riječi i ponuđe- a samo samoću prigrliti kad jaganjci na dobrota uvijek daju ljepotu. Toga utihnu. Ostaje tužni krš i tužno je sve. u ovoj zbirci Josipa Prtenjače svakako Lijep i više lijep od puža uljuštureni ima. ego, a maske u misnom slavlju padaju. Na trgu čovjek, propuh u kosi fontane i urbana djevojka ocvala u nikotinu. Među nama kaos cvijeća i ples graho- rice poput bakica na placu.

342 OSVRTI I PRIKAZI čanstveni; i u drugom jeziku kao pjesnik s dvije objavljene zbirke pjesama: Sjeta i melankolija Nedodirljivo lijepa i Žuti tulipan. Oso- Milan Bešlić bitu pozornost privukla je lirska kom- Žuti tulipan ponenta u njegovoj stvaralačkoj osob- Tonći Vlaho Lazibat nosti koja ga s dvije zbirke pjesama kontekstuira kao intrigantan prinos Vlastita naklada suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj pro- Zagreb, 2019. dukciji. Taj se Lazibatov lirski prinos iščitava u dva osnovna smjera – prvi u onoj velikoj tradiciji pučkih melo- U hrvatskoj akademskoj zajednici dijskih struktura koje čuvaju i njeguju Tonći Vlaho Lazibat dobro je znan dalmatinske klape suptilnim muškim kao dinamičan i svestran znanstvenik višeglasjem. Upravo se Lazibatove s respektabilnom sveučilišnom karije- pjesme pokazaše privlačnim za formu rom redovitog profesora na Ekonom- dalmatinskoga klapskog pjevanja jer skom fakultetu u Zagrebu, gdje je vr- su na uglednim festivalima apostrofi- šio i službu dekana. U prilog rečenom rane priznanjima i nagradama. Daka- svakako valja spomenuti i činjenicu da ko, Lazibatov lirski prinos vidimo i u je prof. dr. Tonći Vlaho Lazibat pro- poetskom nasljeđu pjesama glazbe- rektor hrvatskog Sveučilišta u Zagre- no-scenske izvedbe, odnosno uglaz- bu i blizak suradnik rektora Damira bljenih pjesama, najčešće u izvedbi Borasa. Našu tvrdnju o svestranosti glazbenoga sastava The Ljubičanstve- Tonćija Vlahe Lazibata najbolje ćemo ni, u kojem i sam aktivno sudjeluje kao potvrditi navedemo li njegove druge njegov član na duhačkom instrumentu djelatnosti u kojima također pokazu- trubi. Ovdje valja spomenuti da je svoje dinamičnu aktivnost i ostvaruje za- ju plodnu glazbeno-pjesničku djelat- pažen odjek u akademskoj zajednici i nost obogatio i objavljivanjem dvaju široj kulturnoj javnosti. Naime, ovdje glazbenih albuma: Nedodirljivo lijepa i nam valja svakako skrenuti pozornost Libero u izdanju Dancing Beara i Cro- na umjetničku sastavnicu znanstveni- atia Recordsa. Također, vrijedan prilog kova habitusa te napose na njegovu su i njegove pjesme izvedene sa zapaže- stvaralačku radoznalost, intelektualni nim uspjehom na festivalima Šibenska i duhovni interes. Obje se ove sastav- šansona i Aurea fest Požega. Rečenom nice pokazuju i bitnim odrednicama doprinosi i činjenica da je 2016. godi- njegova stvaralačkoga bića kako u ne na festivalu Šibenska šansona dobio notnom pismu uglednog glazbenika, nagradu šansonjera za najbolji tekst za tako i u onom pismu riječima u koje- pjesmu “U mornare sine ne u ratište”. mu je zapažen njegov specifičan lir- Već je prvom knjigom pjesama Nedo- ski diskurs. U oba jezika, glazbenom dirljivo lijepa inaugurirao svoj pjesnič- i književnom, Tonći Vlaho Lazibat ki glas po specifičnoj osjećajnosti svi- pokazao je zamjetan izražajni raspon jeta kojom lirski subjekt tu iskonsku ostvarujući referentne vrijednosti kao sastavnicu ljudskoga bića oblikuje sti- glazbenik na duhačkom instrumentu hovima u ontološku vrijednost svojega trubi u glazbenom sastavu The Ljubi- pjesništva propitujući egzistencijali-

343 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 stičkim dvojbama smisao postojanja. I Žuti tulipan2 u drugoj knjizi pjesama, Žuti tulipan, (ulomak) autor problematizira ljudsku supstan- Usred vinograda cu u čovjeku “zavirujući” u tajanstvene Niotkuda, niknuo je sam prostore podsvjesnog i čudesnog otkri- Jedan žuti tulipan vajući u stihovima da se ta nespoznat- ljiva stvarnost pokazuje svugdje oko nas u običnim i svakodnevnim moti- Više nije sam. vima: cvijeća, grada, žene i, najčešće, Nenadno, niotkuda, Plava leptirica ljubavi. Upravo je ljubav prožela cijelu zbirku pjesama gotovo kao njezina Sletjela je jedina tema i trajno nadahnuće. Ovu Na žuti tulipan. poveznicu dviju zbirki prepoznao je Usredotočen na tu veliku temu pje- Damir Boras naglašavajući tu njezinu snik se usustavljuje u golemo pjesnič- značajku u tekstu predgovora drugoj ko nasljeđe koje se pokazuje plodnim zbirci pjesama: “Zbirka Žuti tulipan, humusom za rast u stvaralačku visinu koju čini 28 pjesama, logičan je nasta- i cvjetanje u horizontalnoj bujnosti vak pjesnikova prvijenca Nedodirljivo bogatih pjesničkih plodova koje be- lijepa te potvrda izbrušenog pjesnič- remo u stihovima klasika i suvreme- kog izričaja i sada već prepoznatljivog nih pjesnika kao i u pjesničkom vi- i etabliranog stila pisanja. Ova zbirka nogradu Tonćija Vlahe Lazibata. Tu dijeli svoj naslov s prvom pjesmom dionizijsku radost životu pjesnik toči koja predstavlja metaforu otuđenosti kapljicama prolaznih trenutaka u čaše pojedinca koji je ‘stranac u velikom svojih pjesama kojima veliča sam život gradu’. Iako lirski subjekt, skriven iza u njegovoj biti, u ljubavi ljudskoga po- ‘žutog tulipana’, tadijanovićevski uži- stojanja izražena riječima i glazbom, va u jednostavnosti prirode, suncu i skladnom Lazibatovom lirskom for- pticama, nitko mu ne uzvraća. Spaša- mom sa zvonkim odjekom kod broj- va ga plava leptirica, odnosno njegova nih čitatelja i slušatelja njegovih stiho- draga, čime pjesnik predstavlja ljubav va. Stoga možemo zaključno ustvrditi kao svemoguću i tako najavljuje već da je ovdje riječ o pjesniku koji će s dobro poznati motiv u svojoj poeziji 1 vremenom imati još veću popularnost, – ljubav.” Zacijelo ćemo najpotpunije što je već primijetio Darko Ujević: percipirati stilska obilježja, izražajne “Zbirka pjesama Žuti tulipan je na- značajke te temeljnu motivsku odred- mijenjena širokoj čitalačkoj publici. nicu Lazibatova pjesništva u ovim nje- Svatko može za sebe pronaći pjesmu govim stihovima naslovne pjesme, da- i pjesmicu koja ga na nešto podsjeća: kle, već je naglašeno da je to – ljubav: na predvečerje Mediterana ili na ostali širok kontinentalni dio Lijepe naše.”3 Od naročita značenja nam je skrenuti

1 Damir Boras, Umjesto predgovora I, Tonći Vlaho Lazibat, Žuti tulipan, vlastita naklada, Za- greb, 2019. 2 Tonći Vlaho Lazibat, Žuti tulipan, vlastita naklada, Zagreb, 2019. 3 Darko Ujević, Umjesto predgovora II, Tonći Vlaho Lazibat, Žuti tulipan, vlastita naklada, Zagreb, 2019.

344 ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 OSVRTI I PRIKAZI pozornost i na likovnu sastavnicu zbir- dubine svojega ljudskoga bića usađe- ke pjesama koju je oblikovao istaknu- noga u svakodnevnom životu. Prizori ti suvremeni hrvatski slikar Tomislav iz djetinjstva i godina mladosti prola- Buntak. Naime, o njoj valja govoriti zni su trenuci u neprolaznom sjećanju stoga kako bismo precizirali njezinu u stihovima Tonćija Vlahe Lazibata rečenu sastavnicu u pjesničkoj knjizi koji dubokom čežnjom obnavljaju ži- kojoj autor nije tek ilustrator poje- vot i prožimaju lirski diskurs sjetom i dinih pjesma unatoč činjenici što se melankolijom kao njegovim bitnim izravno u likovnom jeziku referira na sastavnicama. Jednostavnost kazivanja izabrane pjesme, poglavito na naslov- snaga je Lazibatova glasa, u kojemu se nu pjesmu, koja je likovno apostrofi- gdjekad u njegovoj zvonkosti i čistoći rana na naslovnici, točnije kazano, na čuje daleka jeka Tadijanovićeva glasa koricama knjige likovno uokvirujući kao dobar vjetar u Lazibatova pjesnič- pravokutnu formu knjige. I mimo ka jedra. te evidentne činjenice ostajemo pri tvrdnji da nije riječ o ilustraciji, već o autorskoj interpretaciji pjesničkoga teksta u likovni jezik s nedvojbenim buntakovskim obilježjima. I zato drži- mo potrebnim ukazati na tu činjenicu kako bismo tom jasnom distinkcijom kazali da je knjiga dvokomponentna cjelina oblikovana u dva jezika, knji- ževnom i likovnom, kojima je izraža- va u njezinoj stvaralačkoj punini s 28 pjesama i 25 originalnih akvarela. Do- datnu likovnu vrijednost knjizi daje i grafička koncepcija s četiri različito obojane “prazne” stranice: žutom, cr- venom, sivom, plavom bojom diskretno usklađujući likovni ritam knjige s njezinim kontemplativnim i medita- tivnim komponentama. Snažnu vizu- alnu sastavnicu Lazibatova pjesništva nije zasjenila iznimno sugestivna Bun- takova likovna izražajnost, naprotiv, oba su diskursa kompatibilna u punini svoje autorske osobnosti koja implicira stvaralačku autonomiju kao suradnič- Stipe Grgas ku pretpostavku. Ono pak što je tako snažno proželo Lazibatovu knjigu pjesama jest ponajprije njegov ispovjed- ni diskurs koji lirski subjekt osnažuje u njegovoj autentičnosti pjesničkoga glasa koji kazuje i pjeva stihovima iz

345 OSVRTI I PRIKAZI dočekaše u priči o Brodskom) te razgovora u kabinetu koji su dijelili pro- Stih – “izbočina u protežnost fesori književnosti na anglistici, gdje sjećanja” sam nekoliko godina bila demonstra- Rafaela Božić torica i gdje mi je nakon mnogo godi- Zablaće na, kad sam mu donijela svoje pjesme Stipe Grgas da ih možebitno objavi u svojem Gla- sju, uputio pogled pozitivnog iznena- Meandar đenja – “Nisu ti loše ove tvoje pjesme”, Zagreb, 2019. moglo se iz tog pogleda pročitati. Nisu mogli znati Da je baš na tom molu MOL u Gržinama Kada su mi onomad nastala misao na III. programu Radio-Zagreba probudili se prvi osjećaji dodijelili riječ mol Nisam u ono vrijeme čitao ili učio nisu mogli znati za moju ekspertizu niti pamtim neku mudru besjedu nisu mogli znati da sam ja imao svoj nego udicu bačenu u more vlastiti mol špara i kneza Kada mi je neposredno prije koro- sporo puzanje grmalja nizacije i karantenizacije cijeloga svije- Bože kakve moći sunca ta profesor Lisac dao knjigu Stipe Gr- kakve sabranosti i punine onih dana kojima kao da nije bilo kraja gasa Zablaće, sasvim je sigurno znao da mi je Grgas bio profesorom na studiju Vjerujem da mnogi od nas nismo anglistike tamo osamdesetih na Filo- mogli znati da Stipe Grgas uopće piše zofskom u Zadru. Ono što je profesor pjesme. Čini mi se da je to skrivao Lisac mogao pretpostaviti to je da mi malo manje uspješno nego zmija noge. je Grgas bio (uz Estellu Petrić-Bajlo i Ovo je njegova prva zbirka poezije Višnju Rister) jedan od najdražih pro- iako je u svojoj bogatoj karijeri napisao fesora – naravno, uz tandem iz srednje o poeziji mnogo i duboko, kao more škole (Ivan Hrašćanec i Marin Radi- koje se obrušava u bezdan “nizvodno” ca), pravi prozor u svijet književnosti, (ako toga kod mora ima) i “uzvodno” a ono što nikako nije mogao znati to (jeste li vidjeli kako je obzor horizonta je da još pamtim i prijemni na studij zapravo iznad nas) od njegova mola; i anglistike kada je za vrijeme pismenog čak sjedio u društvu s mnogim sjajnim ispita neki frajer u trapericama i kari- pjesnicima, da ne kažem – nobelov- ranoj košulji, s očitim američkim “šti- cima. Sjećam se njegova komentara o hom”, vjerojatno kod mnoge buduće Heaneyu, o dojmu koji je ostavljao sa- studentice izazvao misleno “mljac”… mim ulaskom u prostoriju – “Vidi se, Ne čini me to baš ekspertom za (po- ulazi Pjesnik”, izjavio je, još uvijek pod eziju) profesora Grgasa, ali ova mi je dojmom iako su se ti ulasci događali “recenzija” draga prilika da se sjetim godinama ranije. Nadam se da se pro- rasprava o Johnu Donneu i metafizi- fesor Grgas neće uvrijediti kad kažem čarima (koji me kasnije iz “zasjede” da se kod njega ipak vidi da “ulazi pro-

346 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI fesor” (možda se to i promijenilo otka- pjesnik. Svi su u školi naučili pisati, pa ko se nismo sreli). Nije ovo komentar tako danas i nepismeni pisati mogu i na pjesme. O tome malo kasnije. Sve misle da znaju. A mene je uvijek fasci- je ovo još uvijek uvod. Taj profesorski niralo – odakle nekome hrabrosti da analitički pogled, kao malo “sa strane”, kaže: “Ja sam pjesnik”. Čini mi se neka- skromno spojen s osjećajem poštova- ko da to pravo imaju samo rijetki i da to nja i ljubavi prema predmetu svojeg uvijek o pjesniku treba reći netko dru- istraživanja (čega baš i nema kod sva- gi. Iako se i u tom kontekstu “termin” kog filologa)… Vidi se to poštovanje izlizao. Zato posebno vrijedi u današ- i u samom “predgovoru” zbirke. Jer nje doba hiperprodukcije svega i sla- obraćanje Seamusu Heaneyu doživ- be samokritičnosti svačega – dobiti u ljavam kao još jedan naklon ne samo ruke knjigu duboko promišljenu, knji- velikom Heaneyu nego svim velikim gu koja vraća dostojanstvo u silovanu pjesnicima prije njega, posebice Yeat- djevojku imenom Produkcija Poezije. su. Kod Grgasa se i na predavanjima Kao i svaki pravi suhozid, kao i svaki i u razgovorima uvijek moglo osjetiti pravi mol – što uvijek izgledaju u pro- ono o čemu je Brodski posebno mno- storu kao da su tu smješteni s nebesa, go govorio – poezija je vrhunac smisla nekim božjim planom, tako je i u ovoj čovjeka. Poezijom opravdavamo svo- zbirci svaki kamen na svojem mjestu. je postojanje kao vrsta. Taj beskrajni Čini se da iskoračuje u prostor sasvim osjećaj poštovanja za poeziju i velike prirodno. Kao da niti jedan kamen prethodnike zasigurno je uzrok Grga- nije mogao drugačije pasti. Iako svatko sove rezerviranosti prema vlastitoj po- tko je gledao majstore suhozida zna da eziji. Možda bismo mogli žaliti zbog je svaki kamen dugo u rukama okretan toga jer bismo rado da smo ovu zbirku i smještan na svoje mjesto pažnjom i mogli pročitati i puno prije, ali u do- meditativnom koncentracijom rituala ticaju sa savršenom zbirkom vrijeme ispijanja čaja u Japanu. Danas nam se prestaje postojati – tako da je bitno Japan čini jako čudan, ali naši stari nisu samo jedno – zbirka jest. KADA zbir- bili puno drugačiji u poštovanju pro- ka jest – ne samo da je nevažno pita- stora. To što smo mi to zaboravili više nje, nego i nemoguće pitanje. Poezija čini čudnim nas nego Japance. Zablaće je svevremena i sveprostorna – čak i Grgasovo treba nositi u rukama kao kada izvire iz naizgled ograničenog čajnu šalicu i piti je malim gutljajima izvora određenog trenutka i mjesta. punim poštovanja. Svaka riječ kao da je sasvim slučajno pala baš kamo treba. Nisam tada znao da je moj mul mol Da, kao što je slučajno na pravo mjesto da ga neki zovu muo pao i svaki kamen prevrnut u ruci sto- da ima i gatova i pristaništa tinama puta… Krijepi dušu ova zbirka da ona izbočina u protežnost vode i bolje od japanskoga čaja i zen vrta iza nije nastala klizanjem tla ušiljene stražnjice. niti naplavinom vala nego su kamenje posložile ljudske ruke Pamtim svoj mol u noći treperavu svjetlost ferala Iz količine pjesama koja se produci- prostrt ulov ra svake godine ne bi čovjek rekao da ugor škarpine je pisati poeziju teško. Svatko je danas crnilo sipe

347 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020

hobotnice I moje “mulo” zasuli su šljakom… Pamtim riku isluženog tovara na molu I moju pješčanu plažu… Odavno već pri ukrcaju na put bez povratka ne idem tamo i sasvim mi je jasno Rika njegova zašto se Brodski nikada nije vratio u doziva slike mog mula Peterburg. Možeš pokušati doći na to smrznutog u zimskoj mećavi mjesto, ali to zapravo nije moguće. Tvoje tijelo zauzima prostor u ovom Pamćenje je ključna riječ ove knji- vremenu, ali tvoj pogled, tvoje misli i ge. Poput mola skrivenog u magli koji osjećaji zapravo su sasvim negdje/ne- iskrsava sve jasnije kako mu se pri- kad drugdje. Nitko na toj plaži ne vidi bližavamo, tako je i svaka pjesma ove ono što ti vidiš. Ne vidi tvoga oca koji dragocjene zbirke kapsula uspomena prevrće kamen u rukama da ga posta- neke još malo izgubljene Dalmacije. vi na idealno mjesto, ne vidi površinu Odavno već nismo “Mediteran kakav mora koja ti se približava dok skačeš je nekad bio”. Možda smo samo malo i mašeš rukama i nogama kao da ćeš manje prodani i izgubljeni od Sunča- poletjeti jer te tvojih sedam godina ne ne ili Azurne obale. Možda pamtiti mogu držati na tlu, ne vide raka kojeg kako je nekad bilo znači zapravo samo još uvijek vidiš u prostorima među biti prestar. Pregažen i zasut šljunkom “kamenovima” – prostora kažem, jer vremena. Sjećanje nikada ne treba po- raku je tamo skriven cijeli svijet u koji dcjenjivati. Ali poezije sjećanja ima si uvijek, kao Alisa, htio kliznuti, ali poprilično u našoj hrvatskoj poetskoj nije bilo čarobnog napitka ni Lewisa škrinjici. Često je ta poezija tek malo Carolla. Potpuno razumiješ Indijance više od navale samosažaljenja. No ono dok gledaju kako ljudi bez poštovanja “profesorsko” u Grgasu ne dopušta mu prema Zemlji preplavljuju njene obale nedostatak analitičnosti. A iako naša poput skakavaca. Ali… sjećanja su na hrvatska poetika naginjući više francu- sigurnom, čak ih ni skakavci ne mogu skom ili ruskom uzoru možda preferi- samljeti svojim malim neumornim zu- ra emotivnost, upravo analitično u po- bima. Zanimljivo, naša sjećanja posta- eziji daje joj posebnu snagu, naročito ju tuđi jauk – koliko god se mulj i pe- onda kada analitično i emotivno nađu peo vremena taložio preko njih, uvijek način da idu ruku pod ruku. se pojavi neki arheolog da svjetlu dana Ja više nemam svoj mul otkrije ono što je bilo. I zašto je bilo. Ljudi koji ne pamte molove Da otkrije i bezvremensku glupost šljakom su ga prekrili onih koji danas šljakom zasipavaju Ljeti je ploha mula mravinjak mula i pješčane plaže… Je li to dovolj- i ja na osveta što šljakom pišu svoja imena ja koji sam njime nekoć sam samcat u beskrajnoj enciklopediji ljudske glu- vladao posti? sada bordižam Nema udice između razgolićenih tjelesa kojom bih natrag vratio svoj mul spuštam bokobrane pukao mi je povraz prema visibabama pel ne mogu odmrsiti dižem bokobrane možda bi bilo bolje u doticaju s tvrdim pupoljcima da svoj mul nisam nikada ni imao

348 Ne bi bilo bolje da ovu zbirku nema- OSVRTI I PRIKAZI mo. Ona spaja duboko hrvatsko i me- diteransko s vjetrovima Atlantika. Ona Negdje ispod Šibanice pokazuje da se može gledati u malo i Ana Vulelija vidjeti veliko. Da je lokalno uvijek glo- Izabrane pjesme balno, a globalno tek prazna posuda u Stojan Vučićević kojoj se nemaš za što uhvatiti – kao što se i vrt doima manji ako u njemu nema Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću nikakvih zidova, a veći kad su u njemu Metković, 2019. neke “pregrade” i zavojite stazice. U suvremeno doba trokračnih cesta koje nas vode svugdje i ne dovode nikamo, Pišući o novijoj hrvatskoj poeziji ako se ne znamo zaustaviti, potrebne koja je nastajala od 1950. do 2000., su ovakve knjige koje nas dovode sebi. Cvjetko Milanja pjesnika Stojana U sjećanju drugog pronalazimo svoju Vučićevića smješta u grupaciju “pje- prošlost. U tuđoj prošlosti pronalazi- snika izvan jezgre”, pjesnika koji su se mo svoje sjećanje. U introspekciji, u na hrvatskoj pjesničkoj sceni javili kad poniranju u sebe – dolazimo u prostor i razlogaši. Milanja sažima svu dota- beskraja. Ironično, zar ne? Ne čudi me dašnju kritiku o Vučićeviću i smješta to. Profesoru Grgasu uvijek je na brku ga između tradicionalnog i modernog sjedio jedan mali ironični Malik Tinti- (Milanja 2001: 191), pritom tradi- linić. Osim jednom, kad mu je nakon cionalno iščitavajući u formativnom neuspješno odrađenog seminara jedna planu, u utjecaju Ujevića, a moderno studentica rekla da “ne voli poeziju”. u tematskom sloju. Ono što ostaje kao Jedini put sam ga tada vidjela iskreno upečatljivo jest Milanjino iščitavanje potresenog. Vučićevićeve pjesničke osobnosti kao kontrastivne, usidrene uvijek između Dragi profesore, ponekad nije loše dviju stvarnosti, spomenutoga tradi- “zavarati neprijatelja” – izgledati kao cionalnog i modernog, unutarnjeg i profesor, a biti pjesnik. izvanjskog, okrenutosti sebi i krajoliku. Vučićević je neumorni tragač sebe u vanjskim pojavnostima kao što su jezik, nacija, zavičaj, duhovnost, on drži da se “odsutni” iz svega toga “vraćamo sebi” (Vučićević 2019: 92), u isto vrijeme se čvrsto držeći upravo tih pojavnosti iz kojih je odsutan. Nje- gov pjesnički lik izrastao je geografski ispod Šibanice, koja je vječno ljublje- nje i vječna razdvojenost Hrvatske i Hercegovine, prvi stihovi nastajali su u mašti dječaka u Popovu polju, na Neretvi, u Metkoviću, između zemlje, mora i rijeke, dakle uvijek u stvarnom i imaginarnom prostoru “između”.

349 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 Matica hrvatska donijela je 2019. 1961. godine kad je kao gimnazijalac izbor pjesama iz bogate ostavštine od strane komunističkih vlasti bez su- pjesnika Stojana Vučićevića (1941. – đenja priveden u koncentracijski lo- 1989.), koji je, osim što je bio pjesnik, gor za političke zatvorenike na otok bio i putopisac, prevoditelj i novinar, Sv. Grgur. Ti dani uvelike su odredili a za prigodu trideset godina od smr- njegovu pjesničku osobnost, što će biti ti pjesnika. Svojim stihom zadužio uočljivo u stihovima u zbirci Pomrčina. je novije hrvatsko pjesništvo, o čemu Izabrane pjesme u izdanju Matice svjedoče i izbori njegovih pjesama u hrvatske donose pojedine pjesme iz antologijama (Petračeva, Stamaćeva i svih faza Vučićevićeva stvaralaštva, druge). Prvu zbirku pjesama pod na- odnosno iz njegovih značajnijih zbir- slovom Pjesme objavio je kao zadarski ki, počevši s Grebenom, a završivši s student 1964. godine, a potom niz Pomrčinom, uz dodatak nekoliko pje- značajnih zbirki: Greben 1965., Siga sma izvan pjesničkih zbirki. U pje- 1966., Čavli 1969., Šibanica 1971., smama iz prve zbirke, kojoj je tadašnja Podmornica 1971., te zadnju za živo- kritika dodijelila negativne ocjene, ta – Pomrčina 1985. Postumno su mu prigovorivši joj prvenstveno formal- objavljene Sabrane pjesme 1994., Ne- nu, a potom i tematsku zastarjelost retva 1996., Semafor 2007. i Izabrane (Milanja 2001: 193), Milanja iščitava pjesme 2019. Njegov pomalo patnički originalni put pjesnika koji je okrenut život obilježen je i političkim zbiva- samome sebi i praznini. I uistinu, kroz njima koja su izravno na njega utjecala uredno oblikovane katrene i tradicionalno rimovane dvanaesterce, pje- snički subjekt stoji usamljen, nešto ga neprestano tišti, uhvaćen je u svakodnevnim, naoko banalnim trenutcima, u pjesničkim slikama žena koje prolaze, brodova koji nestaju, dana koji su obični. Njegove pjesme su sjećanja ugušena tamom stvarnosti, a ostvarena isprepletenim audio-vizualnim pje- sničkim slikama: “mirisi naglo dobiva- li sjene”, “odnekud netko kocku zvuka pruži” i sl. (Vučićević 2019: 25). U prvoj zbirci, unatoč neprestanoj potrazi za sobom, pjesnik se najčešće ne uspi- jeva pronaći, iako su pojavnosti oko njega konkretne, opipljive i stvarne: “Mene opet nema u lokvi kraj puta / Mene nigdje nema, zalud puca brijeg” (isto: 23). On se tako čudi sam sebi jer vidi oko sebe, ali u isto vrijeme ne osje- ća: “Sam, a tako prepun nekih malih stvari / Dok mi sunce klatno u tjemenu njiše” (isto: 27). Pjesme iz Grebena

350 ZADARSKA SMOTRA · 4· 2020 OSVRTI I PRIKAZI prepune su impresivnih pjesničkih sli- od vlastitog fizičkog tijela: “Od mene ka krajolika, a nerijetko su metaforički do tijela (krv neka mi prosti) / Uvijek prikaz nutarnjih pjesnikovih preoku- lažne kosti davno trule plime” (Vuči- pacija. Primjerice, u pjesmi “Neretva”, ćević 2019: 49). Mogućnost dobiva- koju posvećuje majci, u čamcima koji nja odgovora na kompleksno pitanje plove po rijeci on vidi “čamce sjete koji vlastitoga smisla i postojanja on nikad izviru iz vena” (isto: 29). Gleda obič- ne odvaja od prostora zavičaja, jasenji- ne slike iz prirode, u isto vrijeme op- novski doživljenoga: “Ja sam beskraj- terećen filozofskim pitanjima poput no žedan, mene žeđaju vode / I mlije- življenja i umiranja: “A zatišje u srcu ko moje majke na vrelu zemlje sahne” nije li pohod crvi” (isto: 28). Uranja- (isto: 52). Sve pjesme u zbirci na tom jući dublje u vlastita sjećanja, nerijetko su sličnom motivskom tragu stvarne: evocirajući najranije djetinjstvo, on se potraga za sobom i nepronalazak sebe, pita je li pod zvijezdama “rana ili pla- što se najizvrsnije ostvaruje u pjesmi men” (isto: 31). Na to pitanje u prvoj “Ponornica”: “Treba li mi nešto ja bih zbirci ne nudi odgovora, ali otkriva sebe trebo / I u sebi mene, samo mene koji je to prostor koji mu spokoj pru- mene” (isto: 58). ža: “Čovjek si – rekoh – odmorit ćeš Sljedeća zbirka Čavli (najviše u ra- čelo / na vrelom pijesku gdje maslina zlogovaškom duhu zbog forme pjesa- cvjeta” (isto: 33), odnosno otkriva ma u prozi) nudi pjesnika čiju liriku kako je zavičaj njegovo jedino izvori- uvelike određuju sastavnice “religio- šte, što posebno ističe i u predgovoru zne i filozofijske” (Bešlić: 8, predgovor zbirci Milan Bešlić (str. 10). Vučićeviću 2019). Pjesnik evocirajući Slični motivi vidljivi su i u pjesmama ključne biblijske priče (onu o Ada- sljedeće zbirke Siga, gdje pjesnik nudi mu, Noi, Mojsiju, kraljevima, Kristu) kratke ispovijesti mornara zatečenih progovara o vrijednostima koje tvore na dalekim pučinama, opet svojstveno njegov osobni svijet, opet se koristeći pjesniku, i stvarnim i imaginarnima. svojim poznatim motivima crpljenima I dalje formalno strog i vjeran sebi, iz zavičaja. U “Knjizi o Adamu” on Vučićević u ulozi mornara prenosi otkriva kako je u njegovu svijetu mo- opise prvih zora na valu, prvih grebena gućnost slobode vode uvijek ostvarena koji izranjaju iz vode. On ističe kako žrtvovanjem slobode zvijezda, odnosu njegove oči svjedoci, ali samo onda sno da je jedna pojavnost uvijek uvje- ako ih je držao otvorenima, osvrćući se tovana drugom i da su sve pojavnosti zasigurno na puno dublje stvarnosti od u svijetu povezane (sloboda i ropstvo, onih koje opisuje. Promatrajući ljetne ljubav i mržnja, smrt i život). U “Po- kiše, njegov mornar, opijen valovima i topu” upozorava kako treba pustiti žestinom sunca, više ne prepoznaje je sve one koji “veličaju jezero u kojem li on more ili samo more promatra. U se zrcali tvoj potonuli lik” jer samo takvim pjesničkim slikama iznova se ti “znaš sve o progonstvu sve o nabo- iščitava motiv potrage za samim so- rima morskim” (isto: 70). Drugim bom, naveliko najavljen u prvoj zbirci. riječima, pjesnik ističe kako je vlasti- U pjesmi “Most” najjasnija je ta pjesni- ti put jedini ispravni put i da nas oni kova potraga za vlastitim “ja”, za vlasti- drugi, zlonamjerni mogu lako izbaciti tim identitetom, u slici odvajanja sebe s puta ako im povjerujemo. U “Slovu

351 OSVRTI I PRIKAZI ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 o Jobu” opet se javlja stara pjesnikova rođen, i djedovih kostiju i, na koncu, pjesnička preokupacija, i dalje je u ne- voljene domovine (“Kako zbori, kako mogućnosti da se sastane sa samim so- boli / Domovina”, str. 105). Sjeća se ta- bom, s vlastitim identitetom. U pjesmi kođer onih davnih gimnazijskih dana “Čavli” nadzire se pjesnikovo rješenje, kad je nepravedno završio na otoku on moguće mjesto “jedinstva” u sebi i Grguru, na kojem je 15. veljače bila sebe (isto: 82) vidi u “podneblju nu- potpuna pomrčina. Otkriva napokon tarnjem pukotina” (isto), onom “izme- kako nije mogao pronaći sebe bez pri- đu” nagoviještenom na početku ovoga hvaćanja prošlosti i time na neki način osvrta, onom kontrastnom u pjesni- zaokružuje svoje stalne pjesničke preo- kovoj osobnosti o kojem Milanja piše kupacije (potraga za sobom). govoreći o Vučićevićevu pjesništvu. Sam kraj knjige Izabranih pjesama U Šibanici, pretposljednoj zbir- donosi pjesme izvan pjesničkih pjesnici u ovim izabranim Vučićevićevim kovih zbirki, nastale netom prije pje- pjesmama, pjesnik je najjasniji, naj- snikove smrti, koje daju naslutiti skori transparentniji, najlakše shvatljiv su- pjesnikov kraj: “Naličje svijeta topi na vremenom čitatelju. U tim pjesmama krovu / Granicu moga tijela će proći / on nudi jasne, tople slike izvučene iz Obasjati snijeg i zemlju / Novu” (isto: svojih dječjih sjećanja, slike brda Šiba- 113). Pjesnik danim stihovima otkriva nice, sunca, zemlje, doma. Ipak, naoko kako ipak vjeruje u “novo”, u ono što jednostavne pjesničke slike nose u sebi nije mogao pronaći u ovome svijetu, misli o kraju bivstvovanja, o smrti: “Još ni stvarnom, ni imaginarnom, svijetu samo jedan čempres za svu moju tamu usidrenom podno Šibanice. / iskrivljen i sapet / nestvarno / prami- nja” (isto: 90). Stopljen s onim bliskim prostorom, on napokon uviđa moguć- nosti vraćanja sebi (“Odsutni iz svega, vraćasmo se sebi”, str. 92). Sva ta pjesnikova proživljavanja njegova Šibanica u ravnodušnosti promatra, iako upravo ta njezina nepomičnost i neprolaznost nudi jedinu sigurnost za kojom pje- snički subjekt oduvijek traga: “A ti i dalje / Skamenjena stojiš / Kao da ništa / U smrti / Nije / Bilo” (isto: 96). Posljednja zbirka, Pomrčina, u ovom izboru pjesama donosi pjesme iz svakodnevnoga zagrebačkog života pjesnika, što i sami naslovi odaju: “U Maksimiru”, “Jesen na Zrinjevcu” i sl. Dok kiša pada u Maksimiru usred ljeta, pjesnik, sad već zreo, pomalo pokunjena duha priznaje: “Život je praznina” (isto: 101). Sjeća se pjesnik Io Frangeš i Hercegovine, i Popova polja, gdje je

352 KRONIKA Anica Serdarević

Kronika kulturnih događanja u Ogranku Matice hrvatske u Zadru od 16. siječnja do 12. ožujka 2020. godine

Ovogodišnja kulturna događanja započeli smo 16. siječnja zagrebačkom pro- mocijom Ogrankove knjige Putom Sunca, crveni bojovnici iz Horezma autora Leonarda Eleršeka i Rada Žica Mikulina. U Matičinoj Dvorani Jure Petričevića o knjizi su govorili prof. dr. sc. Stipe Botica, prof. dr. sc. Ante Uglešić, prof. dr. sc. Serđo Dokoza, Tuga Tarle, prof. i autori knjige. U dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru 22. siječnja predstavljen je časo- pis Zadarska smotra br. 4, 2019. Posljednji broj 68. godišta časopisa predstavili su akademik Tonko Maroević, primarijus doktor Mirko Jamnicki Dojmi i glavni i odgovorni urednik časopisa prof. dr. Josip Lisac. Moderirala je Anica Serdare- vić. Naglašeno je bogatstvo raznovrsnosti suradnika i tema. Zaključeno je kako Zadarska smotra, u kojoj, poznato je, osim Zadra, svoj prostor imaju i drugi krajevi Hrvatske, ali i područja izvan nje, ima svoje važno mjesto u fundusu ovakvih časopisa, koji svojim podnaslovima kulture, znanosti i umjetnosti preuzimaju odgovornu društvenu zadaću trajnoga njegovanja i razvoja istoga. Dvorana nadbiskupskoga sjemeništa Zmajević 28. siječnja bila je premala za sve one koji su htjeli na “Kavu s Ninom Raspudićem”. U organizaciji Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru i Mladeži Ogranka Matice hrvatske u Zadru odr- žano je predstavljanje knjige Nina Raspudića Kratki espresso. Poznati kolumnist Večernjega lista progovorio je o aktualnim političkim, društvenim, kulturnim, športskim i drugim temama u Hrvatskoj i svijetu. Predstavljanje je upriličeno u obliku razgovora koji je s autorom vodio prof. dr. Ante Bralić. Srcem i knjigom za život naziv je humanitarnoga sajma knjiga koji je 14. velja- če, u povodu Valentinova, drugu godinu zaredom organizirala Mladež Ogranka Matice hrvatske u Zadru. Ove godine su se prodajom izdanja Ogranka Matice hrvatske u Zadru po promotivnim cijenama skupljala sredstva za liječenje naše spisateljice i sugrađanke Darije Šimunov. U dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru 20. veljače prikazana je knjiga prof. dr. Vjekoslava Ćosića Sabrani radovi dr. Jakova Čuke od 1905. do 1928. godine. O najnovijem knjižnom izdanju Ogranka govorili su recenzent knjige prof. dr. Josip Lisac, urednik izv. prof. dr. Ivica Vigato te prof. dr. Vjekoslav Ćosić, priređivač. Moderirala je Martina Drobnak. Prof. Ćosić istaknuo je kako je dr. Jakov Čuka mnogo poznatiji hrvatskoj kulturnoj javnosti kao Jakša Če-

353 kronika ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 domil, književni kritičar kojega mnogi drže utemeljiteljem moderne hrvatske književne kritike. Knjiga Sabrana djela dr. Jakova Čuke od 1905. do 1928. godine, nastala velikim trudom poznatoga zadarskog romanista i sveučilišnoga profesora u miru dr. sc. Vjekoslava Ćosića, uvelike će pomoći da se u budućnosti ime i djelovanje dr. Jakova Čuke afirmira kao sinonim za velikoga zaslužnika u nekoliko segmenata hrvatske kulture onoga vremena. U dvorani Ogranka Matice hrvatske u Zadru 12. ožujka prikazana je knjiga Isacija Péreza Fernándeza Ime, život i avanture “anonimnog osvajača” Vinka Pale- tina iz Korčule, koju je prevela Tuga Tarle, a objavila Matica hrvatska 2018. godine. O knjizi su govorili recenzenti Mijo Korade i Damir Zorić te prevoditeljica Tuga Tarle. Moderirala je Anica Serdarević. Poticaj za prevođenje ove knjige o gotovo nepoznatom ili malo poznatom Vinku Paletinu profesorica Tuga Tarle pronašla je u svojevrsnoj moralnoj obvezi širenja spoznaje osobnostima koje su zadužile čovječanstvo, a pripadaju našemu narodu. Prevođenje knjige usko je vezano za njezin profesionalni diplomatski rad, na koji se osvrnula u predgovoru knjige, naglasivši da takav rad može i mora biti puno više od suhoparnoga služ- beničkog posla. Ovim predstavljanjem zadarska je publika upoznala ime i rad Vinka Paletina, Korčulanina, suvremenika Marina Držića koji je svojom biogra- fijom ostavio znatan doprinos humanističkoj Europi 16. stoljeća. Već u predvečerje toga 12. ožujka postala je jasna slutnja o promjenama koje donosi pandemijska stvarnost. Zaustavljena su sva događanja, ispraznile se ulice i trgovi, ostavivši nas još jednom svjedocima povijesnoga vremena.

354 KRONIKA Ivan Bošković

Kolokvij u povodu 100. obljetnice rođenja akademika Ive Frangeša

(Matica hrvatska, Zagreb, 20. ožujka 2020.)

U organizaciji Odjela za književnost Matice hrvatske i pod vodstvom mode- ratorice Lahorke Plejić Poje održan je 20. ožujka 2020. kolokvij u povodu 100. obljetnice rođenja akademika Ive Frangeša (Trst, 1920. – Zagreb, 2003.), jednoga od naših najistaknutijih povjesničara književnosti, teoretičara i interpre- tatora književnih djela, autora mnoštva knjiga i sjajnoga profesora i predavača. Kolokvij je okupio šestero predavača, nekadašnjih studenata profesora Frangeša i poznavatelja i poštovatelja njegova djela, koji su referirali o nekim aspektima Profesorovih djela, ali i njegove uloge i značenja u hrvatskoj književnosti i druš- tvenom i kulturnom životu. Nakon što je biranim riječima pozdravio sudionike skupa i sve prisutne, predsjednik Matice Stipe Botica osvrnuo se na duge i trajne veze akademika Frangeša i naše najstarije kulturne institucije, čiji je član bio od 1948. i pri tome obavljao prevažne uloge u njezinu radu i djelovanju (suradnik na izdanjima, prevoditelj, priređivač i autor zapaženih i vrijednih knjiga…). Pri tome je uz profesorski rad na Filozofskom fakultetu, gdje je držao katedru hrvatske književnosti, na kojoj je naslijedio prof. Barca, posebno istaknuo govore na Matičinim skupovima, predavanja u inozemstvu, zasluge za organiziranje posjeta delegacije gradišćanskim Hrvatima te projekt o Sveučilištu hrvatskoga naroda i Kongresu hrvatske kulture, ali i ulogu u prekidu suradnje s Maticom srpskom; spomenuo je i autorove naslove u Matičinim izdanjima te zbornik Umijeće interpretacije, tiskan povodom 80. rođendana. U izlaganju pod naslovom “Konstituiranje središnje nacionalne književnosti u viđenju Ive Frangeša” Tihomil Maštrović je, uz isticanje osebujna stila u njegovim analizama i interpretacijama, s izvorištem u kročeanskoj i desanktisovskoj meto- dologiji, posebno apostrofirao uvrštavanje književnoga stvaranja na dijalektu u nacionalni korpus, poticaje recentnih europskih zbivanja na domaće književno stvaranje te povezivanje stvaralaštva hrvatskoga juga i sjevera kada se na zajed- ničkom književnom jeziku konstituira nacionalna književnost. Osvrnuo se i na profesorov (“zarazan”!) stil čija osebujnost u sebi fermentira veliko znanje, živu esejističku riječ, duhovitost i šarm, po čemu je zavrijedio atribucije arbitra ele- gancije i čovjeka kojega “bi i mrtav slušao”, kako je svojedobno pisao prof. Brešić. Frangešova Povijest hrvatske književnosti bila je tema nadasve iscrpnoga i anali- tičnoga priloga Suzane Cohe. Referirajući i kritički promišljajući sadržaje i meto-

355 kronika ZADARSKA SMOTRA · 4 · 2020 de kojim je pisana, vrsnom analizom autorica je pokazala da je Frangeš u pitanje doveo neke od dotadašnjih i sadašnjih kriterija pisanja književne povijesti, anti- cipirajući pri tome i političke i poetičke promjene koje se u našoj književnosti zrcale i danas. Osvrćući se na prijepore u recepciji Povijesti, posebno je istakla da je njemu, kao i prethodniku Barcu, književnost bila nadasve važna, da lokalno/ regionalno, nacionalno i univerzalno nisu u sukobu te da je književnost istinski dokaz da ima smisla, da jesmo! Riječju, trajan dokaz nacionalnoga identiteta. U svojem živom izlaganju Slobodan Prosperov Novak podsjetio je na okru- gli stol povodom Frangešove Povijesti hrvatske književnosti, održan u DHK-u 8. siječnja 1988. Na njemu je, podsjeća, trinaest sudionika govorilo o njezinim različitim aspektima, a osvrnuo se i na poteškoće prilikom njezina objavljivanja. S obzirom na to da je riječ o jednoj od naših ponajboljih književnih povijesti, založio se i za njezin pretisak ili novo izdanje, dakako uz određene bibliografske dopune i sugestije. Ivan Trojan navodi da se Frangešova književna i književno-znanstvena pozicija najbolje razotkriva u interpretaciji i čitanju Matoševa djela. Njegova interpretacija pjesme “Jesenje veče” ogledan je primjerak književne interpretacije i “uzorit interpretativni model i suvremenim književnim kritičarima”, a uključuje ponajprije uporabu “književnopovijesnog diskurza, zatim igru kulturnim refe- rencama, semiološki i estetički diskurz te na koncu aksiološko-vrijednosni diskurz”. Upravo zato, nastavlja Trojan, “užitak interpretacije za Frangeša je u tome što na pitanje o tome što je umjetnost svaki puta moramo odgovoriti drugačije, pozvati upomoć svaki put druge argumente i izgraditi posebnu estetiku, onu koja će nas uvesti u pjesnikov doživljaj, izrečen samo njemu svojstvenim sredstvima. A taj je doživljaj ovdje, kao i u svakoj velikoj poeziji uopće, zanosna pohvala životu – zapisuje Frangeš”. Navedeno se ponajbolje vidjelo i u odlomcima iz interpretacije pjesme koje je čitao dramski umjetnik Joško Ševo. Navodeći da je Frangeš u svojem radu pisao o svim hrvatskim zemljama, svim rodovima i vrstama, svim razdobljima i epohama u književnoj historiji, dolje potpisani je izdvojio teme obilježene Splitom; uz esej “Mediteran: ne protiv nego među”, osvrnuo se na Frangešovo pisanje o trolistu Marović, Mrkonjić i Maroević i postmodernom iskustvu jezika. Pod naslovom “Pismo profesoru Frangešu u povodu 100. obljetnice rođenja: osobni dug” akademkinja Dubravka Oraić Tolić toplim je i biranim riječima evocirala uspomene koje ju vezuju uz profesora Frangeša i Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Ističući da je to nadasve plodo- nosno utjecalo na njezinu karijeru, posebno apostro fira gospodstvo i gosparstvo i konteovstvo kao najdublje odlike Frangešova karaktera i svjeto nazora. Na kraju kolokvija, čiji će referati biti objavljeni u Matičinoj Književnoj reviji, sudio nicima i okupljenima riječima zahvale se u ime obitelji obratila i akademikova udovica Vesna Frangeš. Kolokvij u povodu 100. obljetnice rođenja akademika Ive Frangeša, jednom ri- ječju, iskrena je zahvala i dug velikom imenu koje je našu kulturu i njezinu književ- nost, ali i svekoliki društveni život, zadužilo prinosima trajne vrijednosti i značenja.

356