Vjerske Prilike Kod Katolika U Hercegovini (Od Turskog Osvajanja Do Konca 17
Total Page:16
File Type:pdf, Size:1020Kb
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU HRVATSKI STUDIJI BORONGAJSKA 83d Dijana Pinjuh VJERSKE PRILIKE KOD KATOLIKA U HERCEGOVINI (OD TURSKOG OSVAJANJA DO KONCA 17. STOLJEĆA) Doktorska disertacija Mentori: dr. sc. Nenad Moačanin, red. profesor dr. sc. Mirko Valentić, profesor emeritus Zagreb, 2013. UVOD Još od samih početaka prostor Hercegovine bio je pod udarom i utjecajem različitih svjetonazora. Takve okolnosti utjecale su na stvaranjerazličitih konfesija, koje su svaka na svoj način nastojale izboriti se za što bolje mjesto i položaj među narodom. U tome su značajnu ulogu imali i gospodari Hercegovine, koji će zavisno od političkih prilika isvojih interesapodržavati ili progoniti pripadnike drugih vjeroispovijesti. Ovdje će biti obrađene vjerske prilike katolika na području Hercegovine u prva dva stoljeća turskoga gospodstva. Treba odmah na početku naglasiti da kada je riječ o crkvenoj organizaciji, 16. st.neće biti podrobnije obrađeno, jer za to razdoblje nema dovoljno sačuvanih izvora. U dostupnim vrelima sačuvani su samo fragmenti iz kojih možemo posložiti tek djelić slagalice o vjerskim prilikama u spomenutom razdoblju. Tek za 17. st. izvori donose nešto više podataka, zahvaljujući kojima možemo reći nešto više o uvjetima u kojima su katolici na ovim prostorima ispovijedali svoju vjeru. U radu se pokušalo, onoliko koliko su to izvori i okolnosti dopuštali, držati se samo prostora današnje Hercegovine na kojima žive katolici. Međutim, da bi se dobila potpunija slika na pojedinim se mjestima moralo izaći iz tog okvira i dotaknuti se prilika i na susjednim prostorima. To je posebno vidljivo kada je riječ o franjevcima,jer su prilike u kojima su živjeli bosanski franjevci i katolici u Bosni u velikoj mjeri odraz prilika i u Hercegovini. Nepostojanje aktivnih samostana na prostoru današnje Hercegovine tijekom cijeloga razdoblja turske vladavine dodatno je povezalo hercegovačke katolike s franjevcima bosanskih samostana, koji će na samom kraju 17. st. preuzeti brigu o jednom dijelu katoličkog življa u Hercegovini. Zadatak disertacije je da se na osnovu dostupnih izvora i građe prikažuvjerske prilike katolika u razdoblju od turskoga osvajanja Hercegovine do kraja 17. st. Razmatrano razdoblje je vrijeme kada se vode gotovo neprestani ratovi na europskom tlu, čije su se posljedice izravno ili neizravno osjećale i na prostoru Hercegovine. Neuspjesi Osmanskoga Carstva na bojnom polju u pravilu su pogoršavali odnose turskih vlasti prema katolicima i njihovim svećenicima. Iako su posjedovali brojne 2 isprave koje su im jamčile nesmetano ispovijedanje vjere, stanje na terenu bilo je daleko od onoga što su pisma propisivala. Iz velikog broja pritužbi koje su pristizale na Portinu adresu, može se iščitati da su one često bile nedovoljna zaštita protiv samovolje lokalnih moćnika. To poglavito dolazilo do izražaja u drugoj polovici 17. st. kada su se na prostoru Hercegovine izravno osjetile posljedice ratova u kojima je Osmansko Carstvo sudjelovalo,a koje su dovele ne samo do gospodarskoga stradanja, nego je i veliki broj katolika završio na mletačkim galijama kao roblje ili u kućama bogatih talijanskih vlasnika. Istovremeno, katolici su bili izloženi i nastojanjima pripadnika pravoslavnog klera da ih podlože pod svoju jurisdikciju. Stoga i ne čudi što veliki broj katolika nerijetko traži spasu bježanju na susjedna, sigurnija područja. Prvo poglavlje obrađuje prostorno širenje srednjovjekovne Humske zemlje pod vladarskom kućom Kosača i vjerske prilike na prostoru koji je obuhvaćala Trebinjsko- mrkanska i Stonska biskupija. Prikazani su odnosi humskih velmoža s predstavnicima katoličkog klera, posebno franjevaca koji već tada uspostavljaju čvrste veze s gospodarima Hercegovine, posebno u njezinom zapadnom dijelu. U drugom poglavlju obrađena su politička previranja, sukobi u vladarskoj kući Kosača te promjene koje su nastale kao posljedica turskog osvajanja Hercegovine. Promjene su se očitovale ne samo u strukturi i brojnosti stanovništva, koje je najvećim dijelom izbjeglo na susjedna područja, nego i u strukturi vlasti i upravno- administrativnom uređenju. Promjena vlasti donijela je novi način života i pogleda na svijet. Društveni položaj kršćana u odnosu na muslimansko stanovništvo, njihova prava i obveze, vjerske prilike i položaj katoličkog svećenstva obrađuje treće poglavlje koje čini okosnicu rada. Naglasak je stavljen na položaj i djelovanje franjevaca te odnos turskih vlasti prema njima. Gospodarska kriza, slabljenje vojne snage kao i brojni unutrašnji nemiri imat će za posljedicu opadanje financijske moćiOsmanskoga Carstva,što će se posebno odraziti na ponašanje lokalnih moćnika i njihov odnos prema franjevcima od kojih će na sve načine nastojati izvući što je više moguće novčane i materijalne koristi.U isto vrijeme traju i nastojanja Pravoslavne crkve da pod svoju jurisdikciju podlože sve kršćane na prostoru Carstva. Četvrto poglavlje donosi tijek islamizacije koje svoj vrhunac doživaljava krajem 16. st. Više je čimbenika koji su, svaki na svoj način,utjecali na prijelaze stanovništva na islam i koji su imali određenu ulogu u prihvaćanju nove vjere.Širenje islama odrazilo se i na izgled naselja,koji sve više poprimaju orijentalni karakter. 3 Posljednje, peto poglavlje daje kratak prikaz političkih prilika u Osmanskom Carstvu i njihov odjek na zbivanja u Hercegovini. Uslijed ratova u drugoj polovici 16. i 17. st.stanovništvo je bilo izloženo čestim provalama uskočkih i hajdučkih skupina koje su robile i pljačkale stanovništvo bez obzira na vjeru. U isto vrijeme dolazi do organiziranog iseljavanja dijela stanovništva. Kraj svakog ratnog sukoba gotovo je redovito obilježen graničnim prekrajanjima, što će utjecati i na teritorijalni opseg Hercegovačkog sandžaka. Doktorska je radnja najvećim dijelom nastala na osnovu dostupne građe katoličke crkvene provenijencije i turskih dokumenata koji se nalaze u franjevačkim samostanima u Makarskoj, Zaostrogu i Omišu te drugih objavljenih izvora navedenih u literaturi. Od objavljenih studija i radova nastojalo se služiti uglavnom građom novijeg datuma. Pri izradi disertacije služilo se metodom analize objavljene izvorne građe i njene usporedbe s već objavljenim radovima. Pri tome se nastojalo voditi računa o objektivnosti i iznijeti što više argumenata u svezi pojedinih pojava, što je potkrijepljeno navodima izvornih dokumenata i biskupskih izvješća. 4 1. HERCEGOVINA PRIJE TURSKOG OSVAJANJA 1.1. Teritorij srednjovjekovnog Huma Srednjovjekovni Hum, Humska Zemlja ili Zahumlje,1 kako se još nazivao u starijim izvorima, bio je samostalna kneževina kojom su vladali domaći knezovi i koji su priznavali vrhovništvo hrvatskih, srpskih, hrvatsko-ugarskih ili bosanskih vladara. Političke prilike, ratovi i unutrašnja previranja utjecala su na teritorijalni opseg Huma koji će se, ovisno o sposobnosti onih koji su njime vladali povećavati ili smanjivati. Najveći će opseg postići za njegovog posljednjeg značajnijeg gospodara hercega Stjepana Kosače, koji će u svojoj osvajačkoj ekspanziji proširiti granice Huma, odnosno Hercegovine od Cetine do Kotorskog zaljeva i šire. Jedan dio osvojenoga područja ostat će dijelom Hercegovine sve do današnjih dana. Hum je opsegom bio dosta malen teritorij, a prve vijesti o Humu, odnosno Zahumlju nalazimo u spisu bizantskoga cara Konstantina Pofirogeneta (945.-959.) De administrando imperio, u kojem car nabraja naseljene gradove: Ston, Mokriskik, Josli (Ošlje), Glaumainik, Dobriskik.2 Uzimajući u obzir topografski slijed kojim Porfirogenet navodi naseljena mjesta i njihov položaj, kao i teritorij Neretljana koji su prema Marku Vegi zauzimali donji tok Neretve s obje strane, M. Vego zaključuje da je granica Huma u prvoj polovici 10. st. dopirala do srednje Neretve na zapadu, na jugu do kraja Popova polja i dubrovačkih sela oko Domanovića, dok je na istoku granica Trebinje, Rudine i Gacko.3 1 O nazivu Huma više u: MARKO VEGO,Povijest Humske Zemlje, I., Samobor, 1937., 42-45; MILKO BRKOVIĆ, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet, Crkva na kamenu, Mostar, 2002., 13. 2 BOŽIDAR FERJANČIĆ, (ur.), Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, sv. II., Posebna izdanja, knj. CCCXXIII, SANU, Beograd, 1959., 61. 3 M. VEGO, Povijest Humske Zemlje, I., 45-52. 5 Tijekom 11. st. Hum se počinje širiti na zapad tako da je već tada u njegovom sastavu otok Mljet, a nešto kasnije i otoci Korčula, Vis i Lastovo.4 Budući da su se za prevlast nad otocima nadmetali Mlečani i Dubrovačka Republika humski vladari nisu uspjeli zadržati morske posjede u svojim rukama. Lastovo je već sredinom 13. st. (1252. ili 1272.) dragovoljno priznalo vlast Dubrovnika,5 a Mljet – kojega je dukljanski i humski knez Desa još 1151. godine darovao benediktinskom samostanu sv. Marije od Pulsana u Apuliji6 – sredinom 14. st. (1345.) došao je pod dubrovačku vlast.7Negdje između 1125. i 1129. godine Mlečani su zavladali Korčulom, a za pretpostaviti je da se isto nešto kasnije dogodilo i s Visom. Nakon što je mletačka vlast oslabila u drugoj polovici 12. st., Korčula i Vis došli su u ruke Dubrovnika.8 U 12. st. jezgru srednjovjekovnog Huma činilo je devet župa: Stantania (Primorje), Papua (Popovo), Yabsko (Žaba), Luka, Velica (Veljaci), Gorimita (Gorska), Vecenice (Večerić), Dubrave i Debre (Dabar),9 koje su se najvećim dijelom prostirale u srednjem i donjem toku slijeva rijeke Neretve. Područja i granice pojedinih župa naglašene su prirodnom konfiguracijom terena, a nazivi mnogih od njih sačuvali su se i do danas. Župa Primorje obuhvaćala je krajeve između Stona i užeg dubrovačkog teritorija. Vrlo je vjerojatno da su