Kazališni Vremeplov
Total Page:16
File Type:pdf, Size:1020Kb
Tito Strozzi (Križovec); HNK u Zagrebu, Miroslav Špiro Guberina (Figaro); HNK u Zagrebu, Krleža, U agoniji, red. Hinko Nučić, 1947. Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais, Figarova svadba ili ludi dan, red. Georgij Paro, 1963. Kazališni vremeplov Joža Gregorin i Zvonko Strmac; HNK u Zagrebu, Fadil Hadžić, Svi smo mi samo ljudi, red. Bogdan Jerković, 1956. GK Komedija, Zagreb, Milan Grgić – Alfi Kabiljo, Jalta, Jalta, Mira Reiner i Ante Balin; Narodno kazalište red. Vlado Štefančić, 1971. Šibenik, Nico Dostal, Clivia, red. Mirko Merle, 1954. obljetnica | 40 godina od smrti Tita Strozzija (1892-1970) Između Erinija i Eumenida Erotika nije ništa opipljivo nego fluid, nevidljivo, jedva osjetno kretanje između dvoje zanesenih. Strozzijev Oliver Urban tako je svemoćno zavodio Klaru da mu nijedna Evina kći ne bi odoljela. I isto je tako naglo otrijeznio ravnodušnošću svoga udaljavanja piše: Marija Grgičević jednoj ili čak više knjiga o još živom kazališnom velikanu u našoj sredini učinila nemogućom. ada sam jedne zime u Rimu u elegantnom Teatru Eliseo Sve asocijacije vodile su u suprotnom smjeru. Naši najveći (njegov vlasnik bio je predsjednik ITI-ja u Italiji) poslije stvaraoci odlaze s kazališne i životne pozornice kao izgnanici, predstave Božić kod Cupiellovih zamolila za razgovor potišteni, poniženi, ogorčeni, odlaze s gorkim okusom poraza, Kpisca te drame, redatelja predstave i glumca glavne uloge Eduarda neprijateljstva i hladnoće. Zajedno s mnogim meni nepoznatim de Filippa, rekla sam između ostalog da sam upravo pročitala senzibilnim jedinkama koje su se kretale Masarykovom, knjigu o njemu. Odgovorio mi je pitanjem: „Koju?“ Odmah me u Kazališnim trgom, Frankopanskom, propatila sam iz manje ili mislima vratio kući. Na suprotnom kraju grada u Teatro Nuovo, veće udaljenosti takve trenutke s Brankom Gavellom, Titom odnosno periferijskom kinu gdje je u sezoni 1969/70. zimovao Strozzijem, a poslije je došao na red i Ranko Marinković (o kojemu Dario Fo, dobila bih bez dvojbe sličan odgovor. Ima li kod nas u se čak na svečanoj komemoraciji u HNK s najvišega mjesta Hrvatskoj ijednoga kazališnoga velikana koji bi još za života vidio odnosno državne pozicije uz hvale za neizbrisive umjetničke tiskanu knjigu o sebi (ukoliko je nije sam napisao ili organizirao zasluge oštro aludiralo i na nedavne tobožnje Marinkovićeve druge da je napišu)? Tada se još nisu pojavile uniformirano političke grijehe počinjene u Skupštini grada…). No, najteže, monumentalne, tvrdo ukoričene monografije, pa mi se zamisao o najdugotrajnije, najintenzivnije, najnemilosrdnije događalo se to Titu Strozziju. Tek s druge obale mogao nam se taj poslije Marina Držića možda najuniverzalniji kazališni umjetnik u Hrvata, podrugljivo nasmijati rečenicom iz svoje drame Kameleoni: „Smijem Vam se, da Vas ne bih morao mrziti…“ Moglo bi se reći: veličanstveno je izrežirao vlastitu smrt. Prestao je disati u noći poslije premijernoga slavlja u stanu prepunom cvijeća, lovor-vijenaca, košarica, buketa iz najboljih zagrebačkih cvjećarni, prigodnih darova, opojnih mirisa, dok mu je u glavi iz gledališta Kazališta Komedija na Kaptolu možda još odjekivao nezaustavljiv, beskonačan pljesak njegovoj posljednjoj premijeri, drami iz vlastita pera Buniduh-Kerempuh, u vlastitoj režiji poslije čije je izvedbe u dugačkom crnom plaštu prvo zajedno s brojnim glumačkim ansamblom, potom sam, morao bezbroj puta izići Je li moguće oživjeti u ovom vremenu njegovu snagu, pokret, glas, lakoću, eleganciju s jedva čujnim prizvukom blaziranosti? pred publiku kako bi zahvalio neumornim izrazima zahvalnosti. Predstava – kaotična mješavina motiva i žanrova, skupa složena nesavladivom željom za igrom i žudnjom za barem kazališnom solidarnošću – nije bila iznimna, no to je u tom trenutku uzajamne ljubavi i ohrabrenja glumca, kazališnih kolega i publike bilo najmanje važno. Onemogućen u HNK, s tom je premijerom u Komediji na Kaptolu proslavio pedesetu obljetnicu umjetničkoga rada. Tito Strozzi (Hamlet); HNK u Zagrebu, William Shakespeare, Sutradan je uslijedio veliki obrat u recepciji lika i djela Tita Hamlet, red. Ivo Raić, 1929. Strozzija, obrat koji ničim ugrožen traje i danas. Poput zlokobnih 46 Hrvatsko glumište broj 46-47, 2010. obljetnica | 40 godina od smrti Tita Strozzija (1892-1970) Tito Strozzi i Vika Podgorska; HNK u Zagrebu, Luigi Chiarelli, Maska i lice, red. Tito Strozzi, 1928. Erinija (Srde) dotad ga je nesmiljeno leteći poslije umjetnikove smrti, kada kao da su sa svih strana pratila tko zna na koji način, jatimice dohrlile Eumenide (Dobrohotnice), kako i zašto pokrenuta fama o tome kako je u podižući sve veće valove pažnje i hvalospjeva svakom pogledu nepodnošljivo staromodan, na svim područjima, u svim oblicima. prihvatljiv možda za staru, ali ne i za mladu Prvi je dostojanstveno panegiričan nekrolog publiku, pretvarajući njegovo prošlo i neizostavna odjeka svojim neponovljivim, sadašnje djelo gotovo u simbol zastarjelosti za radio kao rođenim glasom probugario i nazadnjaštva u novom revolucionarnom kroz eter kritičar Petar Brečić. Onda vremenu… Širila se ta fama bez mnogo je, ne sjećam se u kojim novinama, glasnih i jasnih riječi slijeganjem ramenima, književnica Sunčana Škrinjarić objavila odmahivanjem rukom kao da je posrijedi dirljivu reportažu o posljednjim trenucima nešto samo po sebi razumljivo. Od kazališta neprežaljenoga kazalištarca. Od publicistike bezrazložno odbačen, tužni lik jučerašnjega prema memoaristici i znanosti o kazalištu velikana u prolazu prostorima u kazalištu i istraživanje se neprestano nastavlja. Koliko oko njega urezao mi se u sjećanje jednako ima naših kazališnih umjetnika o kojima je duboko kao najbolje od uloga u kojima objavljeno više nego o Titu Strozziju? Od sam ga gledala na pozornici. Nikada neću nadasve poticajnih memoarskih djela Elize Gerner preko kritičkih izbora njegovih proza, shvatiti odakle tolika snaga fame koja je Tito Strozzi sa sestrom Majom Strozzi Pečić, kadra najgluplju laž učiniti vjerodostojnom. njezinim sinom Borisom Papandopulom i a posebice drama s iscrpnim komentarima Ubiti u mladim ljudima povjerenje u same majkom Marijom Ružička Strozzi, obiteljski Dubravka Jelčića i Ivice Matičevića do još sebe, povući ih u žabokrečinu hirovitoga portret iz sredine 1930-ih nedovoljno ocijenjene, ambiciozne i zamašne ili možda ipak pomno iskonstruiranoga studije Ane Lederer Tito Strozzi – kazališni javnoga govorenja. Možda me samo redatelj, koji zbrajaju rezultate Strozzijeva okolnost što tada još nisam pisala kazališne kritike spasila od toga stvaralaštva i izazivaju nova istraživanja. da jednom od Strozzijevih najboljih dramskih tekstova i uloga, Kada sam prvi put vidjela Krležinu Ledu u režiji Branka Gavelle, Igri u dvoje u dnevnim novinama najveće naklade, ne pristupim Tito Strozzi u ulozi Viteza Olivera Urbana definitivno me osvojio. kao gradskom traču iz kazališnoga miljea umjesto kao jednom od Bilo je to u vrijeme kada sam svoje dojmove i mišljenja mogla vrhunaca Strozzijeva dramskoga stvaralaštva, umjetničkom djelu prešutjeti, a nisam ih morala pretvarati u riječi i retke za novine. koje će preživjeti svoga pisca s (i danas živim!) izgledima da ostane Prizor s paljenjem i gašenjem svjetla između Viteza Olivera trajno na repertoaru. Omalovažavanje Strozzijeva rada postalo je Urbana i Klare (Bela Krleža) doslovce me ošamutio toliko da opće mjesto u kazališnoj javnosti sve do rečenoga obrata koji će u to vrijeme ne bih bila ni mogla o tome govoriti. No, tempora broj 46-47, 2010. Hrvatsko glumište 47 obljetnica | 40 godina od smrti Tita Strozzija (1892-1970) Tito Strozzi u izgubljenom filmu Dvorovi u samoći, redatelj, scenarist i Tito Strozzi (Križovec); HNK u Zagrebu, Miroslav Krleža, U agoniji, producent Tito Strozzi, 1925. red. Hinko Nučić, 1947. mutantur et nos in illis (Vremena se mijenjaju i mi s njima), Međimorec. Ta ispitna predstava sigurno je zapamćena i među a kazalište i gluma koja je poput njegova disanja mijenjaju se glumcima koji su u njoj sudjelovali. Nisu oponašali svoje ozbiljne neopazice, ali neumoljivije nego išta drugo. prethodnike. Možda su znali da tome nisu dorasli. Je li moguće vratiti sebe u davne godine i svoj doživljaj iščezloga Tito Strozzi imao je izrazito nazalan glas, barem u mojem trenutka pred pozornicom učiniti univerzalnim? Oživjeti u sjećanju. Ne vjerujem da je to ikada bilo u modi, iako se nikada ovom vremenu glumca kojega odavno više ne vidimo? Njegovu ne zna. Zvonimir Rogoz, od svih zvan Papa (tata) Rogoz, nije snagu, pokret, glas, lakoću, eleganciju s jedva čujnim prizvukom mjerodavan jer je glas koji možemo čuti na radiju snimljen kada blaziranosti, zanos koji ipak kriomice zna da samome sebi do je bio već jako poodmakle dobi i dugotrajno oslabljena sluha. U kraja ne vjeruje? Snimak glasa bez slike, pa ni filmski zapis mnogo svakom slučaju, Tito Strozzi je kao svi veliki glumci navikao svoju ne pomažu, jer ne mogu zamijeniti živu prisutnost, odnosno publiku na svoje možebitne mane i učinio ih osobno obojenim intenzitet te prisutnosti kod najvećih glumaca. Erotika nije ništa vrlinama. opipljivo nego fluid (kako to u filmu nazva Buñuel), nevidljivo, Ako najgrublje podijeljeno postoje dvije glavne vrste glumaca, jedva osjetno kretanje između dvoje zanesenih. Strozzijev Oliver lako je ustvrditi među koje bismo svrstali Tita Strozzija. Redatelj Urban tako je svemoćno zavodio Klaru da mu nijedna Evina kći velikih predstava moskovskog Teatra na Maloj Bronoj (Molièreov ne bi odoljela. I isto tako naglo je otrijeznio ravnodušnošću svoga Don Juan gostovao je i u HNK u Zagrebu) Anatolij Efros kaže da udaljavanja.