Naslov poglavlja 56

V. ZRINSKI U MEĐIMURJU

9. ZRINSKI U MEĐIMURJU (1546. - 1691.)

Zajednički Hrvatsko - ugarski sabor održan u Banskoj Bistrici donio je 7. ožujka 1542. godine odluku da se svi posjedi koji su na bilo koji način nepravedno prešli u tuđe ruke vrate starim gospodarima. Ova je odluka direktno pogodila hrvatskog bana Petra Keglevića koji je uzurpirao pravo na Čakovečko vlastelinstvo, odnosno Međimurje. Petar Keglević je tvrdio da ga je njegov pokojni zet Gašpar Ernušt imenovao skrbnikom svoje žene Ane i djeteta kojemu se nadao. Kralj pak je, da bi zaštitio svoje interese, poslao dvorske dame u Čakovec kako bi bile nazočne pri porodu. Međutim, Petar Keglević im nije dopustio ulazak u Čakovec, a kada je prošla korota zbog smrti Gašpara Ernušta, opet je udao svoju Grb obitelji do 1554. godine kćerku, ovoga puta za Ladislava Banfija, gospodara Lendave. Nakon toga kralj Ferdinand je odlučno zatražio od Keglevića da mu preda sve posjede obitelji Ernušt. Kada je Keglević to odbio, lišio ga je banske časti. Sabor u Požunu održan 9. studenoga 1542. godine nanovo je pozvao Keglevića da preda kralju posjede obitelji Ernušt. Ukoliko to ne učini u roku od dva mjeseca, bit će proglašen očitim nevjernikom te se osuđuje na gubitak života i zapljenu svih imanja. Keglević je odmah potom zatražio od kralja milost, a kralj mu je pismom od 22. prosinca 1542. godine odgovorio da će ga primiti u svoju milost kada se odreče Ernuštovih imanja. Kralj Ferdinand ga sve do 1546. godine nije uspio istjerati iz Čakovca. Kako bi razriješio vrlo neugodnu situaciju, kralj je 15. ožujka 1546. godine 57 Međimurska povijest

u Beču s banom Nikolom Šubićem Zrinskim sklopio ugovor kojim mu u ime naknade duga od 50 tisuća forinti za uzdržavanje banske vojske daje Međimurje s tvrđavama Čakovec i Štrigova. Nikola Šubić Zrinski se obvezao da će sam te posjede oduzeti Keglevićima. 1 Već ranije sličnu je odluku donio i državni sabor koji se sastao u Požunu. Ban Nikola Šubić Zrinski je u srpnju 1546. godine s vojskom provalio u Međimurje i opsjeo Čakovec, a 1. rujna uspio je zarobiti Petra Keglevića. Zarobio ga je u trenutku kada je iz zaposjednutog Novi grb koji je dobio Nikola Čakovca htio pobjeći. Iako su suvremene Zrinski Sigetski 1554. godine kronike tvrdile da je Nikola Šubić Zrinski zarobljenog Keglevića otpremio u Beč,

1 Darovno pismo kralja Ferdinanda u cijelosti glasi: Mi Ferdinand milosti Božjom car rimski, kralj Mađarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, nasljednik španjolskog prijestolja, nadvojvoda Austrije itd. ovim pismom potvrđujemo i dajemo na znanje svakome kojega s naše strane i strane naših nasljednika bude zanimalo, da mi, uzimajući u obzir i pozornost sve one ljubazne, vjerne i korisne usluge koje je ugledan velikaš i nama vjerni, iskreno voljeni grof Nikola Zrinski, ban naših država Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, prije bezbroj puta izvršio, sada besprekidno obavlja i obećava da će ih i dalje pokorno obavljati njemu, njegovim nasljednicima i svakome njegovom potomku, zbog prava besplodnosti, na naše slobodno raspolaganje pređene tvrđave Čakovec i Štrigovu sa svim njihovim pripadnostima, smo odlučili dati i darovati nasljednim pravom, ali uz one određene uslove, načine i uvjete koji su između nas i spomenutog grofa u pogledu te stvari načinjeni, utvrđeni i postavljeni, tj. kao što je u suštini navedeno u od imenovanoga grofa izdanom a nama uručenom obvezujućem pismu. Sadržaj toga pisma je od riječi do riječi sljedeći: Mi grof Nikola Zrinski priznajemo njegovom veličanstvu rimskom caru i kralju Mađarske, Češke itd. države kao ban njegovih država Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, da pošto je naš najmilostiviji gospodar gore imenovani kralj uzeo u obzir naše vjerne i korisne uslužnosti, koje smo njemu bezbroj puta učinili, sada neprekidno činimo, a i u budućnosti jednako tako želimo činiti, odlučio je da će nama, našim nasljednicima i potomcima dati i darovati čakovečku i štrigovsku tvrđavu, koje se nalaze između rijeka Mure i Drave, a koje su zbog besplodne izumrlosti pokojnih Ernusth Vuka i Gašpara, prema postojećem pravu i običaju u mađarskoj i slavonskoj državi, nesmetano prešle na kralja, i da će osim tih tvrđava i sve njihove pripadnosti na nas, naše nasljednike i potomke preći s pravom nasljeđivanja, a tu će odluku i ovaj puta željeti održati pod sljedećim načinima i uslovima: Prvo, da ćemo mi gore spomenuti grof prije svega spomenute dvije tvrđave, bespravno zauzete, iz ruku uzurpatora Petra Keglevića svojim vlastitim snagama i troškovima zaposjesti, a samoga Keglevića kao neposlušnog podanika i buntovnika njegovog veličanstva, sa svim svojim silama i sposobnostima napadati i dotle progoniti, dok konačno poražen, zasluži buntovničku kaznu. Ujedno izjavljujemo da se ona obveza koju je njegovo veličanstvo prebacilo sa svoje strane na našu bansku službu ne obustavlja izgovorom na to, nego da ćemo i u ono vrijeme, dok ćemo raditi na povratku tvrđava, i dalje postojećim zajedničkim snagama raditi na tome, da ostanemo u pogledu obrane države i njenih granica opskrbljeni s potrebnim vojnim sredstvima da, eventualno dolazećeg neprijatelja, izbacimo s našega teritorija. Drugo, kako bi našu akciju protiv Petra Keglevića što prije mogli završiti, kralj nam je dopustio i obećao, dapače dopušta nam i obećava, pa se obvezujemo da ćemo ne samo posjede koji pripadaju spomenutim tvrđavama Čakovec i Štrigova, nego i sve u Hrvatskoj i Slavoniji postojeće Keglevićeve tvrđave, posjede, imanja, kao i opatiju i samostan Topusko opkoliti, napasti i zauzeti, te uzeti u posjed prije nego ćemo dobiti u posjed Čakovec i Štrigovu. Čim zaposjednemo imanja spomenutih tvrđava odmah možemo preuzeti i upotrebljavati i tvrđave Čakovec i Štrigovu s njima pripadajućim dijelovima nasljednim pravom, dok opatiju i samostan Topusko kao i ove Keglevićeve posjede po njihovu zauzimanju, kralju ili na ruke njegovih izaslanika bez ikakvih odugovlačenja i prigovora iskazati i predati. No da ne bi spomenutu opatiju i pojedine Keglevićeve posjede zaposjeli, a zavlačili s opsadom i zauzimanjem spomenutih tvrđava, kralj po nama danom naređenju zahtijeva, a što smo mi poniznom popustljivošću i prihvatili i obećali, da ćemo uz prvenstvenu opsadu tvrđave Čakovec i Štrigova neprestano vršiti naše vojne djelatnosti i ne prestati progoniti Keglevića dok ne zauzmemo spomenute tvrđave, te osvojimo sve Keglevićeve pradjedovske posjede i zajedno s opatijom i Naslov poglavlja 58 danas se pouzdano zna da je Keglević sproveden u grad Lobor iz kojeg se jedno vrijeme nije smio udaljavati. Čakovec je već 1546. godine postao novo sjedište obitelji Zrinski, a golemi međimurski posjedi njihovo najvažnije vlastelinstvo. 1 Te 1546. godine samo su Čakovec, Štrigova i Legrad bili utvrđena mjesta Čakovečkog vlastelinstva. Ta su mjesta imala i status trgovišta. Veliki dio teritorija Čakovečkog vlastelinstva činile su livade, pašnjaci i šume dobre kvalitete. Bilo je i mnogo oranica. Godine 1549. Zrinski su dobili privilegij da sami na svojim imanjima prikupljaju kraljevski porez (Diku). Ta je privilegija Čakovečkog vlastelinstva na snazi bila još 1720. godine. 2 Od ukupne svote carine na graničnoj liniji habsburških zemalja 49,7

samostanom Topusko predamo pod vlast kralja. Ako je moguće i samu osobu Keglevića uhvatiti i također predati kralju. Dalje, da ćemo kraljevu obveznicu na 20.000 mađarskih forinti, koji nam pripadaju po obračunu, vratiti u ruke njegovu veličanstvu. Treće, da ćemo mi spomenuti grof onu drugu svotu od 20.000 mađarskih forinti, koju smo se obvezali isplatiti kralju na ime rečenih tvrđava i posjeda udovoljiti na sljedeći način: da se ova svota novaca obračuna od one koju će nam kralj doznačiti za, od nas njemu izvršene usluge, a eventualno ostali dio sume ćemo u gotovu novcu ili u zlatu ili srebru, što se obvezujemo u toku jedne godine, kako bi kralj bio potpuno namiren. Osim toga mi se obvezujemo isplatiti kralju 10.000 mađarskih forinti za rečene tvrđave i njima pripadajuće posjede i to kako slijedi: da se ne primorava na plaćanje gotovinom nego prema naredbi kralja, kojom se on s nama milostivo dogovorio da kao i do sada tako i dalje obavljamo načinjenim našim uslužnostima sve dok se to ne isplati pod uslovima ako mi, što neka milostivi Bog dopusti, budemo iz redova živih prije pozvani, a do tada ne bi sav novac bio isplaćen, u tom bi slučaju naši nasljednici onu svotu novaca, koja je preostala, bili obvezni kralju umjesto nas namiriti. Konačno da obveznica koja je nekada izdana grofovima Ivanu Zrinskom i Ivanu Torkvatu Krbavskom, te našoj braći, a isto tako i darovno pismo kralja koje se odnosi na tvrđavu Zonsed, dvorac Thuwycza i Selyn, mi kao nasljednici naše spomenute braće u tom pogledu ustupamo razrješnicu, a isto tako smo dužni predati u ruke kralja i sva pisma, koja se na to odnose kao u buduće nevažeća. Mi grof na gornje postavljene i utvrđene, a po nama prihvaćene uvjete, koji su odmjereni kao izraz milosti kralja prema nama, a želeći udovoljiti izvršenju, obvezujemo se kralju i njegovim nasljednicima da ćemo na sve moguće načine, putove, prava, reda i običaje uz našu vjernost, poštovanje i ćudorednost sve ono, što se postavilo u navedenim člancima u odnosu na sve točke i sadržaj, točno i bez odlaganja završavati i protiv njih nećemo prigovarati ni s najmanjim izgovorom. I premda kralj, u nama predanom darovnom pismu, koje se odnosi na imenovane tvrđave Čakovec i Štrigovu, a koje nam je izdano i predano u Beču 1546. godine na subotnju svetkovinu pape Grgura svetog (Feria sexta), nije spomenuo onih 50.000 forinti, isplaćenih po nama kralju za spomenute tvrđave, nego se piše samo o uvjetima i sporazumima, ipak smo mi dužni održati gornje obveze te smo bez obzira na sadržaj darovnog pisma izvršili te obveze izjavljujući da jačina ograničenja, članaka i uvjeta neće biti oslabljena pod nikakvim izlikama prevare. Obzirom na gore nabrojeno povjerenje i svjedočanstvo predali smo 15. ožujka 1546. godine u glavnom gradu Austrije Beču vlastitom rukom potpisano i službenim pečatom potvrđeno pismo. Uslijed toga mi kralj Ferdinand želeći osigurati i umiriti imenovanog grofa u pogledu svih onih prije spomenutih članaka obećavamo kraljevom riječju a i sadržajem ovoga pisma da ćemo sve što je upisano, ustanovljeno i posvećeno u člancima održati i izvršiti i grofu predati, ako i grof sve ono izvrši što s njegove strane pripada nama i našim nasljednicima, bez najmanjeg prigovora. A ako bi se spomenuti Petar Keglević ikada prisilio da se složi s našim prihvatljivim uvjetima, ili bi se htio pokoriti, i u tom slučaju ne ostaju tvrđave Čakovec i Štrigova u našim rukama, nego prema gore spomenutim člancima predajemo iste u posjed spomenutom grofu i njegovim nasljednicima kao posjed u vječitom nasljedstvu. Osim toga dajemo na znanje i obećavamo, ako smo slučajno koji od posjeda drugih osoba, a što se ne sjećamo, u ime bilo čega darovali da ćemo te osobe drugačije zadovoljiti, da spomenuti grof ne bi trpio nikakve štete. Zato smo odlučili da imenovanom grofu izdamo privilegirano darovno pismo za slobodno posjedovanje spomenutih tvrđava i njima pripadajućih posjeda, kako bi njima mogao upravljati čvrstom moći a za pravovaljanost toga potpisujemo vlastitom rukom, te utvrđujemo pečatom da smo to izdali u gradu Beču 15. marta ljeta Gospodnjeg 1546., u šesnaestoj godini vladanja Rimom i dvadesetoj godini vladanja ostalim državama. Dokument je izdan u djelu Batorfy Lajosa: Podaci za povijest županije Zala, Nagykanizsa 1876. - 78., I - V, svezak III., str. 195 - 202. S mađarskog jezika povelju je preveo Ladislav Antauer. 1 “Perom i mačem”, priredio Josip Adamček, KAJ 9/1971., str. 47. 2 Kiss, str. 11. 59 Međimurska povijest posto bilo je 1565. godine ubrano na carinarnici Nedelišće koje je bilo posjed Zrinskih, a 15,4 % u Varaždinu, 19,1. u Rudersdorfu, a 8,8 % u Murskoj Soboti. Nedelišće je time postalo najveće tranzitno središte u Ugarsko- Hrvatskom Kraljevstvu. 1 U bogatoj povijesti hrvatskog naroda obitelj Zrinski odigrala je jednu od najznačajnijih uloga. Upravljali su ogromnim bogatstvima, trgovinom, prometom, proizvodnjom i preradom željeza, srebra, drveta, žitarica i vina. Njihovi nasljedni zemljišni posjedi bili su u zemljopisnom rasponu od Mure do Jadranskog mora, od Čakovca do Senja. Gradovi pak su bili centri posjeda, središta uprave i sudišta te pribježišta ljudima u slučaju opasnosti. Ti gradovi postajali su vremenom mjesta ugodna za stanovanje pretvarajući se često u raskošne palače i dvorove kakav je primjerice bio Čakovec. Obitelj Zrinski, kao Šubići Bribirski, spominju se već u 11. stoljeću kao župani Bribira. Kasnije su postupno širili svoje posjede i politički utjecaj, poglavito na dalmatinske gradove. Slabljenje kraljevske vlasti za posljednjih Arpadovića omogućilo je Šubićima Bribirskim da naglo ojačaju. Početkom 14. stoljeća postali su najmoćnija obitelj srednjovjekovne Hrvatske s ogromnim posjedima i banskom vlašću ne samo u Hrvatskoj već i u Bosni. Njihova gospodarska i politička snaga koja im je omogućavala da se ponašaju kao samostalni dinasti slomljena je u sukobu interesa Venecije i centralističke politike nove hrvatsko-ugarske kraljevske dinastije Anžuvinaca. Ime Zrinski dobili su nakon što su 1347. godine zamjenom za svoju utvrdu Ostrovicu došli u posjed Zrina, Pedalja i Stupnice. Ponovno su gospodarski ojačali za Nikole Zrinskog Sigetskog koji je svoju obitelj proslavio uspješnim ratovanjima s Osmanlijama i konačno junačkom smrću pod Sigetom 1566. godine. Oni su opet postali prva i najmoćnija hrvatska obitelj. Ogromnim feudom zadnjih desetljeća Zrinskog gospodstva upravljali su praunuci Nikole Zrinskog Sigetskog, Nikola i Petar. Oni su međusobno podijelili imanja 1649. godine, a po tragičnoj smrti Nikole 1664. godine Petar je preuzeo upravu i nad njegovim dijelom posjeda. Posljednje generacije Zrinskih preporodile su u gospodarskom smislu život svojih gradova i posjeda. Grčevito su se borili za održavanjem gospodarske aktivnosti kako bi namirili ratne i druge životne potrebe. Koncentracija golemih imanja u njihovim rukama imala je pozitivno značenje za politički razvoj Hrvatske. Ta su imanja bila prije svega materijalna podloga za vođenje njihove samostalne politike i njihove borbe za obranu Hrvatske. Pored toga ona su bila svojevrsna poluga koja je objedinjavala i povezivala hrvatske zemlje. Geografski položaj tih imanja imao je veliki utjecaj na politiku Zrinskih prema Osmanlijama. Zbog njihove neposredne ugroženosti Zrinski su postali najistaknutiji nositelji i zagovornici aktivne borbe protiv Osmanlija.

3 Nataša Štefanec: Heretik njegova veličanstva, Zagreb, 2001. str. 159. Naslov poglavlja 60

Njihovo bogatstvo, međunarodni ugled i moć, njihova samosvijest i snaga bili su izvor trajnog, prikrivenog ili otvorenog sukoba s centralističkim, apsolutističkim i germanističkim težnjama Bečkog dvora. Gospodarski neovisni i jaki, Zrinski su kroz generacije zauzimali najviše državne službe, a njihovo političko djelovanje kroz očuvanje svojih interesa bilo je posredno usmjereno očuvanju hrvatskog teritorijalnog integriteta i hrvatske državnosti. Sve je to bilo u suprotnosti s namjerama Beča da od Hrvatske stvori austrijsku provinciju. Zrinski su, nema nikakve sumnje, bili tada nositelji hrvatske državne ideje i samostalnosti hrvatskog naroda. Zbog teških općih uvjeta života kao i najneposrednije opasnosti od Osmanlija, Zrinski su gotovo vojnički organizirali život u Međimurju, svojemu najvećem, najvažnijem i najvrjednijem posjedu. Stalno ratno stanje iziskivalo je velika novčana sredstva koja su Zrinskima trajno nedostajala. Zbog toga su dijelove Čakovečkog vlastelinstva davali u zakup ili pak kao nagradu plemstvu za vojničku službu. Upravo iz tih razloga u Međimurju je oformljen jaki sloj vazalnog plemstva. Godine 1638. na Čakovečkom vlastelinstvu bilo je između 1.100 i 1.130 kmetskih selišta, a oko 65 % ili preko 700 selišta uživali su vazalni plemići. Zrinski su dakle neposredno upravljali s tek oko 380 selišta. Tih preko 700 kmetskih selišta bilo je 1638. godine okupljeno u 205 vazalnih posjeda. U rukama zakupnika (sumalista) bilo je 83 posjeda, dok su 122 posjeda uživali službenici (beneplacentari) kao nagradu za vojničku ili pak civilnu službu. Zakupnici su redom bili iz redova plemstva, dok su službenici bilo vojni ili civilni mogli biti i neplemići. Prosječna veličina posjeda vazalnog plemića u Međimurju je iznosila oko 3,5 selišta ili oko 42 jutara zemlje. Nakon diobe posjeda između braće Nikole i Petra Zrinskog 1649. godine ,udio kmetskih selišta u rukama zavisnih plemića počeo se smanjivati. Godine 1670. iznosio je tek 48 %. (1) Posebnu prilično veliku grupu posjednika zemlje činili su seljaci - vojnici (Heiducken - Soldatenbauern) kojima su Zrinski davali zemlju za vojničku službu. U strukturi podložnika vlastelinstva njihov se broj naglo smanjio u vrijeme komorske uprave 1670. - 1694. Do kraja 16. stoljeća je sustav vlastelinstava obitelji Zrinski dobio svoju konačnu formu., a lanac njihovih imanja protezao se od Međimurja do Jadranskog mora. To je omogućilo sigurnu unutrašnju i vanjsku komunikaciju i trgovinu. 1 Čakovec je oduvijek bio gospodarsko središte Međimurja. U feudalnom sustavu kao sjedište ogromnog vlastelinstva uz tvrđavu je redovito postojao centralni majur sa svim potrebnim sadržajima i službenicima. Međimursko vlastelinstvo u vrijeme Zrinskih imalo je klasičnu feudalnu strukturu sastavljenu od alodija (dio vlastelinstva pod neposrednom upravom feudalnog gospodara) i rustikala (kmetska selišta). Sjedišta alodija bili su marofi, a 1638.

1 Kiss, 12 61 Međimurska povijest godine popisano ih je devet. Bili su to :”Allodium Maius Velyky maroff”, “Allodium Bivolzky maroff”, zatim alodij kraj Trnave, pokraj psetarnice, Nova kurija kraj Sv. Martina na Muri, te alodiji uz kurije u Donjem Kraljevcu, Goričanu i Vulariji. Ti alodiji nisu imali velike obradive površine. U vremenu od 1638. do 1672. godine na Čakovečkom je vlastelinstvu osnovano nekoliko novih alodija s velikim obradivim površinama. Komora i nasljednici Nikole Zrinskog Čakovečkog držali su 1672. godine:

Oranice Livade Vrtovi Alod jutara jutara Jutara 1. Novi alod uz tvrđavu (komorski) 187 193 3 2. Alod uz tvrđavu (Zrinski) 215 128 3 3. Gornji Kraljevec 700 10 2 4. Podturen 317 - 6 5. Čukovec 17 4 1 6.VelikoPolje (Sv. Križ) (komorski) 300 40 6 7. Veliko Polje (Sv. Kri ž) (Zrinski) 104 212 0,5 8. Štrigova 27 4 0,5 9. Legrad (biv ši Czinderyjev alod) 16 8 6 10. Legrad 15 47 - 11. Alod preko Drave 16 30 -

Ukupno 1.914 676 28

Alodiji su 1672. godine imali velike površine oranica i livada što govori u prilog činjenici da su alodiji intenzivno rasli. Osim alodija uz čakovečku tvrđavu i onog u Velikom Polju, sve je ostale držala komora. Iako su kronično oskudijevali u novcu, Zrinski su investirali velika sredstva u razvoj svojih alodija, osobito gospodarskih zgrada. Alodijalni dio posjeda 1672. godine iznosio je 2.700 jutara. Od toga 1.900 jutara oranica. Na svako selište padalo je 8,6 jutara vlastelinskih zemalja ili 6 jutara oranica. Takav odnos alodija i rustikala govori o vrlo visokoj radnoj renti (tlaci) u Međimurju. Veliku gospodarsku važnost na Čakovečkom vlastelinstvu imalo je vinogradarstvo kao vrlo rentabilna grana poljoprivrede. Zrinski su u Međimurju imali 10 alodijalnih vinograda. Osam u gornjem Međimurju i dva u donjem Međimurju. Bili su to vinogradi na brijegu Kozlovčak, na brijegu Batanji, na brijegu Šantavec, kod sela Frkanovec, na brijegu Popovčak, na brijegu Strmec, dva vinograda kod Banfija te vinogradi kod Legrada i Kotoribe. Svaki je imao klijet s pivnicom i posebnog službenika koji se o njemu brinuo. Na dvoru u Čakovcu bio je centralni podrum. Putem gornice i vinske desetine Zrinski su godišnje dobivali vina u vrijednosti 7.600 forinti. Istovremeno desetina svih Naslov poglavlja 62

žitarica iznosila je 970 forinti, a mnogo više nije mogla iznositi ni vrijednost ostalih kmetskih naturalnih podavanja. Vinska su podavanja očito bila najvažnija podavanja međimurskih podložnika. 1 Obitelj Zrinski snažno je razvila trgovinu. Zrinski su se trgovinom intenzivno bavili još u 16. stoljeću. Bili su jedni od glavnim vojnih liferanata hrane. O tome pak najbolje govori vrlo razvijena kmetska obveza podvoza na dugi put. S međimurskog se vlastelinstva izvozilo vino, poljodjelski proizvodi, stoka i drvo. Zrinski su stoku prodavali čak u Veneciji. Uvoz u Međimurje činila je roba dvojakog podrijetla: kolonijalna i prekomorska za potrebe uglavnom dvora u Čakovcu i primorska, koju su Zrinski prodavali u trgovištima ili dalje u Mađarskoj. Velike količine ribe, dopremljene iz Primorja te uzgojene u brojnim ribnjacima u Međimurju, prodavane su na lokalnom tržištu. Opseg poslova koji se tu odvijao dokumentiraju gospodarski spisi i poslovne veze Zrinskih, veličina i broj alodija (marofa) i vinograda na vlastelinstvu, naturalne rente kmetova, a posebice obveze podvoza na dugi put. Od vinodolskih luka Bakra i Hreljina do Čakovca Zrinski su organizirali i održavali stalan trgovački put. Važna postaja bio je Grobnik kamo su stizale karavane iz Trsta i Bakra te dalje nastavljale put prema sjeveru. U Karlovcu su Zrinski imali dvije kuće i izvan grada veliko svratište. U Zagrebu se osim njihovih kuća nalazio i trgovački ured (officina mercatoria). 2 Živa gospodarska aktivnost uz čakovečku utvrdu rezultirala je davanjem posebnih privilegija stanovnicima podgrađa 29. svibnja 1579. godine. Te su privilegije tijekom stoljeća neprestano proširivane što je potenciralo dolazak novoga stanovništva, obrtnika i trgovaca. Upravna organizacija Čakovečkog vlastelinstva u vrijeme gospodstva grofova Zrinskih mijenjala se prema potrebama obrane od Osmanlija i prema logici racionalnog gospodarenja ovim ogromnim posjedom. Upravne jedinice ili seoske općine zvale su se u Međimurju vojvodati (Voivodatus), judikati (Judicatus) i španati (Spanatus). Pored toga, posebne upravne jedinice bile su trgovišta Čakovec, Prelog, Mursko Središće, Štrigova, Nedelišće i Legrad. U Legradu je bilo i sjedište vojnog zapovjedništva - kapetanija. Zrinski su redom bili i legradski kapetani. Vojvodati su sjedište imali u mjestima uz rijeku Muru, dakle u Kotoribi, Goričanu i Novakovcu. Bio je to posebni sustav na posebno izdvojenom teritoriju s vojničkom organizacijom, vrlo sličan onom u Vojnoj krajini. U vojvodatima je bilo okupljeno najviše međimurskog sitnog plemstva kao i znatan broj seljaka - vojnika. Oni su sitne posjede dobili kao naknadu za vojničku službu. Tu vojničku organizaciju najbolje potvrđuje zemljopisna karta Giovanija Giuseppea Spalle iz 1670. godine na kojoj se u Međimurju spominju brojni

1 Rajka Modrić: Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, volumen 1, Zagreb 1974., str. 40-48. 2 Josip Adamček: Zrinsko-frankopanski posjedi u XVII. stoljeću, Radovi br. 2 Instituta za hrvatsku povijest, Zagreb 1972., str. 40. 63 Međimurska povijest toponimi, a bez sumnje najzanimljiviji je popis čardaka na Muri. Spalla navodi rječice Bistritz i Rakonitz i sela: Slakoftze (Slakovec), Neuhoff (Novi Dvori), Ratzcanistz (Razkrižje), Lapschina (Lapšina), s. Martino (Sveti Martin na Muri), Sabgrk (Žabnik), Novakoitz (Novakovec), Domaschnitz (Domašinec), Gorizian (Goričan), Feldtzuervitz(?), Dekanoitz (Dekanovec), Iacowetz (Slakovec), Gardenetz (Gardinovec), Pribeslautze, (Pribislavec) Belitz (Belica), s. Michael (Mihovljan), s. Helena (Sveta Jelena), Giardino (?), Postakofze (Gornji Pustakovec), Stefanze (Štefanec), Wolaria (Vularija), Sabolitz (Mala Subotica), Podbrest, Cirkulian (Cirkovljan), Oprotz (Oporovec), Troschkotz (Draškovec), Michelofze (Donji Mihaljevec), s. Maria (Sveta Marija), s, Weit (Donji Vidovec), Dombra (Donja Dubrava). Potom spominje utvrde Czakathurn (Čakovec), Cottoriba (Kotoriba), Legrad i Novi Zrin. Trgovišta su Nedolitz (Nedelišće), Strigoua (Štrigova), Murasardehell (Mursko Središće), Tornitz (Podturen) i Prilok (Prelog). Napokon ucrtava čardake Toruska, Milikutetz, Zemeninzka, Nouaztrasa, Domasinzka, Kolikovina, Komparija, Letinska, Lescoska, Noui Chiardak, Gornia, Zschukitz, Pogoriletz, Sapgarska, Zeniarski, Kakugna, Katanska, Saborgore i Margore. Zrinski su osobito zaslužni za očuvanje i razvoj hrvatskog jezika. Naime, posebno značenje ima činjenica što se administracija na posjedima Zrinskih vodila na hrvatskom jeziku. Svi su njihovi provizori, španovi, porkulabi, kapetani i drugi službenici pisali hrvatskim jezikom izvješća, pisma i druge dokumente. Na posjedima Zrinskih tako se stvarala hrvatska terminologija, a hrvatski je jezik postao jezikom pismenog komuniciranja velikog broja ljudi na velikom dijelu nacionalnog teritorija.

10. NIKOLA ŠUBIĆ ZRINSKI SIGETSKI (1508. - 1566.)

Bio je prvi gospodar Čakovečkog vlastelinstva iz obitelji Zrinski. Rodio se u gradu Zrinu i odrastao u vremenu koje se drži jednim od najtežih u hrvatskoj povijesti. Od 1542. do 1557. godine bio je hrvatski ban, a potom, do smrti, kapetan Sigeta i zapovjednik Mađarske južno od Dunava. Njegova je europska slava započela 1. listopada 1542. godine kada je od uništenja spasio vojsku kralja Ferdinanda Habsburgovca u bitci s Osmanlijama pod Peštom. Naime, Osmanlije su držali u svojim rukama gradove Peštu i Budim, a kraljevska se vojska odlučila napasti slabije utvrđenu Peštu. Glavni zapovjednik carske vojske bio je brandenburški princ Joakim. Princ Joakim zapovijedao je vojskom koja je brojila gotovo 55 tisuća vojnika, a činile su je talijanske njemačke i mađarske postrojbe. Opsada Pešte započela je 28. rujna 1542. godine. Osmanlije su se ogorčeno branili tako da carska vojska nije Naslov poglavlja 64 uspjela zaposjesti ni jedna gradska vrata. Kasnije ocjene vojnih zapovjednika govorile su da je opsada bila vrlo loše postavljena što je 1. listopada omogućilo Osmanlijama proboj iz grada. U žestokom sukobu Osmanlije su nadvladali kršćansku vojsku koja se u rasulu počela bezglavo povlačiti. Tada se iznenada na bojnom polju pojavio knez Nikola Šubić Zrinski s postrojbom od oko 400 hrvatskih vojnika te pomogao kršćanskoj vojsci da suzbije i rasprši Osmanlije. Suvremenici su držali dolazak kneza Nikole Zrinskog kao “pomoć poslanu s neba”. Ta mu je pobjeda doista u Europi donijela ratničku slavu. Četiri dana kasnije - 5. listopada - hrvatske, talijanske i mađarske postrojbe ponovo su napale Peštu pa čak i topovima uspjele razvaliti dio gradskih zidina, ali bez pomoći Nijemaca morale su napustiti daljnju opsadu. Princ Joakim je nakon vijesti da se u pomoć Pešti približava turska vojska pod zapovjedništvom rumelijskog beglerbega, proglasio završetak ratnih operacija za tu godinu. Nakon bitke kod Pešte Nikole Šubić Zrinski imenovan je hrvatskim banom. Kralj Ferdinand je u Beču 24. prosinca 1542. godine izdao proglas hrvatskom narodu kojim je obznanio da je Nikolu Šubića Zrinskog imenovao hrvatskim banom. U proglasu kralj je između ostalog naglasio da je uzdajući se u vjernost, neporočnost i sposobnost kneza te zbog potreba Kraljevine Hrvatske i Slavonije za vladavinom prava i obranom od Turaka, banom proglasio uglednoga kneza Nikolu Zrinskog dajući mu jurisdikciju, ugled i potpunu vlast. Pozvao je sve staleže i zapovijedio da Nikolu Zrinskog priznaju i podvrgavaju se njegovim zapovijedima u ratu i miru. Tri dana kasnije, 27. prosinca, kralj je Nikoli Zrinskom izdao dekret o imenovanju. Obvezao ga je da brani zemlju od neprijatelja, da podanike drži u miru, da ih brani od otimača, da ne podnosi grabež te da vrši pravdu bez obzira na osobe. U istom dokumentu odredio mu je i bansku plaću pogodivši se za držanje 600 lakih konjanika za koje će kralj godišnje izdvojiti po 2o forinti. Kada pak bi ban s njima ratovao izvan Hrvatske, kralj se obvezuje da će mjesečno dati još po 2 forinta za svakog konjanika. Uz njih ban će držati i 400 pješaka za koje će kralj svaki mjesec plaćati po 2 forinte. Za uzdržavanje banova stola, za držanje uhoda, za slanje poklisara i druge potrebe ban će godišnje dobivati još 4 tisuće forinti. Tako je uoči novih i teških borbi s Osmanlijama Hrvatska za bana dobila uglednog i već tada junaštvom proslavljenog Nikolu Šubića Zrinskog. Nikola Šubić Zrinski oženio se 17. lipnja 1543. godine u Ozlju Katarinom, sestrom Stjepana II. Frankopana, posljednjeg muškog potomka ozaljske loze Frankopana. Tom ženidbom združile su se dvije tada najmoćnije hrvatske velikaške obitelji. Pred zagrebačkim kaptolom 1. veljače 1544. godine sastavili su knezovi Nikola Zrinski i Stjepan II. Frankopan znameniti ugovor o zajednici dobara i međusobnom nasljedstvu. U ugovoru pored ostaloga stoji da se udružuju kako bi bili u stanju oduprijeti se turskoj pogibelji i dostojno pomoći svom kralju Ferdinandu Habsburgovcu. Hrvatski 65 Međimurska povijest

Nikola Šubić Zrinski Sigetski Naslov poglavlja 66 se knezovi primaju kao rođena i diona braća kao da su rođeni od istih roditelja. Među sobom uvode potpunu zajednicu dobara te se obvezuju na potpunu slogu u odnosima sa drugim strankama. Napokon su odredili da ako jedna obitelj izumre, sva će njezina imanja preći na drugu, preživjelu obitelj. Nikola Zrinski je u to vrijeme držao 17 gradova i posjeda, a Stjepan II. Frankopan 25 gradova i posjeda. Zbog toga ugovora o zajednici dobara i nasljeđivanju prosvjedovale su slunjska i brinjsko-tržačka loza Frankopana. Međutim. Njihovi su prosvjedi ostali bez rezultata. S druge strane taj je ugovor podigao ugled i čast obitelji Šubića Zrinskih. Oni su pak nakon gotovo dva stoljeća svojim posjedima izbili na more. Nakon smrti Stjepana II. Frankopana svi su posjedi došli u ruke Nikoli Zrinskom. U braku s Katarinom Frankopankom Nikoli se rodilo trinaestero djece. Katarina se posljednji puta živa spominje 1561. godine. Međimurje, odnosno Čakovečko vlastelinstvo, Nikola Šubić Zrinski je od kralja Ferdinanda dobio 1546. godine u ime naknade za sredstva uložena u obranu zemlje. Već 2. siječnja 1547. godine Nikola Šubić Zrinski priredio je u Čakovcu veliku svečanost u povodu uvođenja u posjed Međimurja. Službeni dio uvođenja u posjed održan je na Kaptolu u Zagrebu dan ranije, 1. siječnja. Svečanostima u Čakovcu bilo je nazočno mnogobrojno hrvatsko i mađarsko plemstvo, a osobito su se isticali Franjo Tahy od Grabrovnika, Ivan Alapić od Velikog Kalnika, Franjo Ratkaj od Velikog Tabora, Franjo Bočkaj od Rasinje, Josip Vragović od Maruševca i Mihajlo Humski od Beretinca. Međimurje je bilo najveći i najbogatiji posjed i zagospodarivši njime Zrinski su znatno povećali svoj ugled te se u velikoj mjeri približili mađarskom plemstvu. Čakovec je odmah postao sijelo mnogobrojne obitelji. Nikola Zrinski i supruga mu Katarina Frankopanka, kćerka ozaljskog kneza Ferdinanda Frankopana, imali su mnogobrojnu obitelj. Zbog toga su odmah u Čakovcu započeli graditeljski radovi koji će utvrđeni Ernuštov castrum pretvoriti u modernu renesansnu utvrdu i u mjesto ugodno za stanovanje brojne banove obitelji i družine. Ti radovi i stalne bitke s Osmanlijama iscrpile su financijsku snagu obitelji te je već 4. veljače 1549. godine Nikola Zrinski zatražio od kralja Ferdinanda da sam prikupi kraljevski porez u Međimurju i zadrži ga za sebe kao dio kraljevog duga. Naime, Nikola Zrinski je uzdržavao bansku vojsku koju je prema ugovoru o dolasku Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje od 1527. godine, trebao uzdržavati kralj. Kako on to nije činio, zbog stalnih turskih napada bansku je vojsku naoružao, opremio i plaćao ban Nikola Zrinski Sigetski. Kada je dug narastao na gotovo 20 tisuća forinti, kralj je Nikoli 1546. godine založio Međimurje s namjerom da ga kasnije vrati. Nemajući za to sredstva, a dug se neprestano povećavao, 1554. godine Međimurje je prešlo u trajni posjed obitelji Zrinski. Tražeći da sam prikupi i zadrži kraljevski porez Nikola Zrinski je ,što se vidi iz pisma kralju, namjeravao porez prikupiti samo od imućnijih podanika, a posve osloboditi 67 Međimurska povijest plaćanja veliki broj siromašnih. Uostalom, u to je vrijeme u Međimurju bio veliki broj pustih kmetskih selišta i Nikola se Zrinski boji da se taj broj ne poveća. On će kasnije od kralja dobiti i posebni privilegij kojim će naseljavati međimurska pusta selišta s kmetovima iz svojih ugroženih posjeda uz rijeku Unu. Neispunjavanje preuzetih obveza i nebriga Dvora za obranu Hrvatske nagnala je Nikolu Šubića Zrinskog da zatraži razrješenje banske časti. Tako 7. studenoga 1552. godine Nikola Šubić Zrinski pismom iz Čakovca javlja grofu Nadasdyju da je kralju Ferdinandu podnio molbu da ga razriješi banske časti. U pismu napominje da kralj nije ispunio svoja obećanja, da kraljevstvo zbog stalnih napada Turaka propada, da je sve što se događa na štetu njegova imena te ga moli da se i on kod kralja zauzme za njegovo razrješenje. Kako kralj njegovu molbu nije odmah riješio, početkom prosinca 1552. godine Nikola Zrinski je u Graz poslao protonotara Mihaela Ravenskog da ubrza postupak. U isto vrijeme i zbog istih razloga razrješenje s mjesta kapetana u Slavoniji zatražio je i Luka Sekelj. Vrlo je vjerojatno da su upravo njihove ostavke potakle kralja Ferdinanda da poduzme odlučne korake u obrani hrvatskog kraljevstva. Sporazumno sa zastupnicima vojvodina Štajerske, Kranjske i Koruške, Ferdinand je odlučio za obranu granice držati stalnu vojsku pod vrhovnim kapetanom, bojnim maršalom i ratnim vijećnicima. Ta stalna vojska trebala je brojiti preko 4.200 vojnika, a plaćat će se sredstvima Štajerske, Kranjske i Koruške. Vrhovnim kapetanom u Hrvatskoj i Slavonskoj krajini imenovan je štajerski zemaljski kapetan Ivan Ungnad. On je obvezan u obrani surađivati s hrvatskim banom, a u slučaju većih zajedničkih ratnih operacija glavni je zapovjednik ne ban nego vrhovni kapetan. Nakon ovih poteza kralj se nagodio s Nikolom Šubićem Zrinskim koji je još jedno vrijeme ostao u banskoj službi. Najprije mu je isplatio zaostali dug za izdržavanje vojske, a potom mu omogućio stalno držanje 600 lakih konjanika i 400 pješaka. Sredstva za njihovo izdržavanje trebala je osigurati ugarska komora. Titulu grofa za sebe i nasljednike Nikola Zrinski Sigetski stekao je 1554. godine. Tada su Zrinski dobili i novi grb. Zbog trajne turske opasnosti,a braneći Međimurje i Hrvatsku, Nikola je uz rekonstrukciju tvrđave u Čakovcu započeo izgradnju obrambenog sustava na Muri. Kada mu je brat Ivan (1505. - 1541.) poginuo u opsadi biskupskog grada Novog Vinodolskog, Nikola je postao univerzalnim nasljednikom svih obiteljskih imanja i posjeda. Tako mu je pripao i rudnik srebra i kovnica novca kod Gvozdanskog. Naime, 18. studenoga 1529. godine kralj Ferdinand I. Habsburgovac posebnom je poveljom dao pravo Nikoli III. Zrinskom na kovanje srebrnoga novca. Još 1463. godine kralj Matija Korvin dao je privilegij njegovom ocu Petru II. Zrinskom da na svojim posjedima može tražiti i kopati rude zlata, srebra i olova bez ikakve naknade. Posve je sigurno da su tada otvoreni rudnici olova u Gvozdanskom. Do 1534. godine rudnici, talionica i kovnica novca bili su pod neposrednom upravom braće Ivana Naslov poglavlja 68 i Nikole Zrinskog, a tada su zbog velikih troškova koje su Zrinski imali u ratovima s Turcima za 7000 forinti dali u zakup kraljevskom savjetniku Akaciju Schrotu i Leonardu Gruberu Samoborskom. Schrot i Gruber su postrojenja eksploatirali nekoliko godina i to do isplate založne svote pod strogim nadzorom službenika braće Zrinski. Nakon isplate duga Zrinski su proizvodnju nastavili sami. Rudnici u Gvozdanskom su radili do 1578. godine kada su Turci zauzeli utvrdu i uništili rudničke instalacije, talionicu i kovnicu novca. Zrinski su kovali nekoliko vrsta srebrnog novca. Bili su to denari, groševi, taliri i pfeninzi. Najpoznatiji novac Zrinskih bio je srebrni groš kovan od 1527. do 1534. Postoji podatak da je 1549. godine rudnik dao gotovo 700 kilograma srebra, a rudari se spominju i kao vojnici u obrani od Turaka. Gvozdansko je Turcima palo u ruke tek 13. siječnja 1578. godine. Da je u vrijeme Nikole Zrinskog Sigetskog radila i kovnica novca govori sačuvani talir koji ima revers isti kao onaj kovan za njegova oca, a na aversu je natpis DOMINVS ADIVTOR ET PROTECTOR MEVS I i novi grb Zrinskih koji su dobili 1554. godine postavši gospodarima Međimurja. Zanimljivo je znati da je Nikola Zrinski kao hrvatski ban znao dolaziti u sukob ne samo s carskim generalima nego i sa samim carem. Tako je 21. prosinca 1553. godine uputio iz Čakovca pismo vrhovnom vojnom zapovjedniku Ivanu Ungnadu u Celje kojim odbija predati bosanskom paši Mehmedu zarobljenog turskog zapovjednika Murata. Mehmed paša je puštanje Murata na slobodu zatražio od samog cara Ferdinanda. Ferdinand pak je puštanje na slobodu naredio Ivanu Ungnadu. Murata su u vrijeme primirja zarobili haramije i prodali ga banovim službenicima. U pismu kapetanu Ungnadu Nikola Zrinski navodi da je on vjeran kralju kao i svaki podanik, ali da “Murata u zarobljeništvu ne drži niti radi novaca, niti radi darova, niti radi konja, niti radi ma kakve otkupnine, nego da njime iskupimo kršćane, kojih su Turci za ovoga primirja samo između naših ljudi, ne računajući druge, blizu sto i pedeset zarobili”. Nikola Zrinski u pismu izričito kaže da će Murata pustiti na slobodu onda kada se kršćani vrate iz turskog zarobljeništva. Pored toga nada se da mu kralj toga Turčina neće silom uzeti, a on ga nikome neće predati dobre volje. Čvrsti stav Nikole Zrinskog doveo je do velike napetosti na crti razdvajanja zaraćenih strana i do mogućnosti da se teško stvoreno primirje okonča. Izlazak iz krize nađen je u mogućnosti da se sukob riješi dvobojem između bana Nikole Zrinskog i bosanskog paše Mehmeda. Dvoboj se trebao 24. kolovoza 1554. godine održati kod Đurđevca. Nikola Zrinski je čak otišao u Beč i od kralja dobio pristanak za dvoboj. U Čakovcu je napisao svoju oporuku u slučaju da pogine u dvoboju. Međutim, Mehmed paša nije došao na dvoboj rečenoga dana. Dvoboj nije nikada održan, a nažalost nije poznata niti sudbina zarobljenog turskog vojvode Murata. Vrlo je vjerojatno da je kasnije razmijenjen. 1 Dugogodišnji sukob s velikaškom obitelji Erdödy započeo je nakon što

1 V. Klaić: Povijest Hrvata V, str. 252 69 Međimurska povijest su 28. kolovoza 1556. godine knezovi Nikola Šubić Zrinski i Petar Erdödy pred Zagrebačkim kaptolom objavili zaruke svoje djece. Petar Erdödy je svoju malodobnu kćerku Anu zaručio za Nikolina isto tako malodobnog sina Jurja IV. Erdödy je očito ovom vezom htio podići ugled svoje obitelji. Odmah je potpisan ugovor kojim je Petar Erdödy svoju kćerku na daljnji odgoj povjerio Nikoli i Katarini Zrinski te im kao miraz ustupio svoje posjede Monyorokerek i Wereswar u Županiji Vas. Naravno da je napisan i dodatak da se posjedi vraćaju obitelji Erdödy u slučaju smrti Ane ili Jurja IV, ali tek kada Erdödy Zrinskima vrate više od 8100 forinti koje je Nikola Šubić Zrinski posudio Petru Erdödyju kao i sav trošak popravka i održavanja utvrda na tim posjedima. Već 8. rujna iste godine Petar Erdödy je opozvao ugovor tvrdeći da je štetan za njegovu obitelj. Novi je ugovor ipak potpisan 13. veljače 1557. godine. Po tome ugovoru Zrinskima su ostali gradovi Monyorokerek i Wereswar, a dobili su još i gradove Csatar i Paka u Županiji Zala. Zrinski su pak dali Petru Erdödyju Medvjedgrad u Zagrebačkoj županiji i grad Rakovec u Križevačkoj županiji. Pored toga Erdödy je dobio 11.ooo forinti i jednu bombardu za razaranje zidina vrijednu tisuću forinti. Mlada Ana ostala je u obitelji Zrinski. Međutim, kasnije su zaruke iz nepoznatih razloga bile razvrgnute. To je izazvalo veliku mržnju i dugotrajne imovinske sporove između tih dviju uglednih kneževskih obitelji, a prestala je tek propašću obitelji Zrinski. U ispravi izdanoj 13. siječnja 1561. godine kao živa zadnji se puta spominje Katarina Frankopanka, prva supruga Nikole Šubića Zrinskog. Vrlo je vjerojatno da je umrla od posljedica poroda posljednjeg djeteta, kćerke Magdalene. U hrvatskoj i mađarskoj povijesnoj znanosti s njezinom se smrću povezuje izgradnja mauzoleja, odnosno grobnice obitelji grofova Zrinskih unutar kompleksa pavlinskog samostana u današnjem Šenkovcu. Gradnja mauzoleja najbolji je znak da je sijelo obitelji definitivno preseljeno u Međimurje. Već u listini izdanoj 2. travnja 1562. godine u Čakovcu Katarina Frankopanka spominje se pokojnom. Problem preseljenja podložnika ugroženih od Osmanlija na posjede Zrinskih u Međimurju te u zapadnu Ugarsku ponovo je aktualiziran u drugoj polovini 16. stoljeća, a 28. ožujka 1561. godine kralj Ferdinand dao je Nikoli Šubiću Zrinskom privilegij da na svoja vlastelinstva Čakovec i Štrigovu u Međimurju te Monyorokerek, Weresvar i Chatar u današnjoj jugozapadnoj Mađarskoj može slobodno naseljavati kmetove izbjegle iz hrvatskih krajeva neposredno ugroženih od Turaka. Hrvatski su kmetovi tada naseljavali slabo naseljena područja zapadne Mađarske i Burgenlanda u Austriji. Proces seljenja je započeo nakon 1493. godine, a već 1515.godine na vlastelinstvu u Željeznom nalaze se seljaci s hrvatskim prezimenima. O opsegu iseljavanja svjedoči i isprava kralja Ferdinanda međimurskim vlastelinima Gašparu Ernuštu i Ivanu Salaju izdana 1537. godine kojom im dopušta izgradnju broda (skele) na Muri kod Legrada za prijevoz bjegunaca iz Slavonije u Ugarsku. Naslov poglavlja 70

Kmetove koje je Nikola Zrinski nakon dobivanja privilegija naselio u Međimurju bili su 12 godina oslobođeni svih poreza. Nakon turskih pustošenja u Međimurju osamdesetih godina 16. stoljeća Juraj IV. Zrinski ponovo je ovdje naseljavao nove kmetove. Hrvatsko se plemstvo 16. svibnja 1595. godine žalilo caru da knez Juraj IV. Zrinski različitim povlasticama privlači njihove kmetove u Međimurje. Inače sredinom 16. stoljeće Međimurje je postalo važno područje naseljavanja hrvatskih seljaka. Naime, u velikoj epidemiji kuge 1553. - 1555.godine pomrla je gotovo polovica stanovnika Međimurja,točnije oko 12.ooo ljudi. Već i ranije Zrinski su u Međimurje naseljavali kmetove sa svojih od Turaka ugroženih posjeda u Pounju i Slavoniji. Popisivači poreza su tvrdili da su prije epidemije kuge međimurski posjedi Nikole Zrinskog potpuno naseljeni i da uopće nisu pustošeni. 1 Zanimljivo je da mađarski etnolog Ferenc Gönczi u svojoj knjizi “Muraköz es nepe” naglašava da se u fizičkom izgledu, te u mentalitetu stanovnici krajne istočnog dijela Međimurja - Kotoribe, Donje Dubrave i Donjeg Vidovca znatno razlikuju od ostalih stanovnika Međimurja. Gonczi vjeruje da su se oni doselili iz Bosne. 2 Kralj Ferdinand je posebnom poveljom izdanom 28. svibnja 1563. godine imenovao Nikolu Šubića Zrinskog glavnim zapovjednikom Mađarske južno od Dunava. To je područje bilo na glavnom pravcu osmanlijskih udara prema srcu Monarhije te je kralju bilo vrlo važno kakvog će zapovjednika tu imati. U povelji kralj se obvezao osigurati sredstva za plaće 100 lakih konjanika, 100 pješaka i 50 konjanika s puškama. Konjanicima je odredio mjesečnu plaću od 4 rajnske forinte, a pješacima od 2 ugarske forinte. Nikoli Zrinskom odredio je mjesečnu plaću od 100 mađarskih forinti, a njegovu zamjeniku (podkapetanu) plaću od 30 forinti. Novac za plaće moraju osigurati županije južne Mađarske, a ako to neće dostajati ostatak će se isplatiti iz državne blagajne. Kralj se obvezao u povelji da broj vojnika može samo povećati, a nikako ih smanjivati. Kako je glavno zapovjedništvo Mađarske južno od Dunava bilo u tvrđavi Siget, kralj u povelji izričito napominje da je Nikola Zrinski ne mora braniti pod svaku cijenu ako ga napadne velika turska vojska. Budući da su u veljači 1564. godine carski povjerenici izvijestili Ferdinanda o stanju vojske koju je okupio Nikola Zrinski kao glavni kapetan, očito je da je organizacija obrane južne Mađarske vrlo brzo bila sprovedena. U Požunu, u današnjoj Bratislavi, 31. kolovoza 1563. godine za hrvatsko-ugarskog kralja okrunjen je Maksimilijan Habsburgovac, veliki pristaša protestantizma. Svečanostima krunidbe prisustvovalo je i imalo aktivnog učešća najviše hrvatsko plemstvo predvođeno Nikolom Šubićem Zrinskim, zapovjednikom Ugarske južno od Dunava i bivšim hrvatskim

1 Adamček, AOUH. str. 258. 1 Gönczi Ferencz, Muraköz es nepe, Budimpešta 1895. str. 30 71 Međimurska povijest banom. Hrvatski su aristokrati na krunidbu došli svaki sa svojom konjičkom družinom, takozvanim “banderijem”. Svojim živopisnim odorama izazvali su opću pozornost. Najveći “banderij” od 168 konjanika imao je Nikola Šubić Zrinski. Ljepotom svojih odijela i oružjem konjanici Nikole Zrinskog nadvisili su sve ostale. Očevidac Hans Habersagkh ih opisuje: “Na glavi imaju kacigu, grudi im prekriva oklop, od oružja imaju koplje i mač, a neki i široku bojnu sjekiru. Od zlata i dragog kamenja sijala su se odijela izabranih junaka i jahaćih sprava na njihovim plemenitim konjima”. Zajedno s Nikolom Zrinskim Sigetskim na krunidbi su bili i njegovi sinovi Juraj IV. i Krsto. Na samoj ceremoniji krunidbe Nikola je nosio zlatnu jabuku s križem što je jedan od simbola kraljevske vlasti, a sin mu Juraj dalmatinsku zastavu. 1 U Jindrihovu Hradcu u Češkoj 10. rujna 1564. godine vjenčali su se Nikola Zrinski Sigetski i Eva od Rosenberga. Eva je Nikoli bila druga žena, a uoči vjenčanja potpisan je ženidbeni ugovor. Nažalost, nije poznato na koju svotu. Znamo tek da je Nikolin sin Juraj IV. posuđivao novac kako bi isplatio Evi sumu predviđenu ženidbenim ugovorom. Naime, s tim je u vezi izdan 4.svibnja 1568. godine i najstariji poznati, hrvatskim jezikom pisani dokument na području Međimurja. Dokument potječe iz pisarnice grofa Jurja IV. Zrinskog. Predstavlja njegovu obveznicu izdanu na ime Jurja Zebića. Obveznica glasi: “Mi Juraj Zrinski prejeli smo od sluge našega Jurja Zebića v talirah i zlatnih dukatah penez četiristo, vsaki dukat po sto novac, ke peneze on je dal nam v zajam na potreboću našu i naše braće, ča spravlamo penezi, otejući se izdužiti jednim dužnikom, od kih jesmo v zajam penezi vzeli, na potreboću, kada gospu Evu od Rosenberga, maćehu našu, zadovolismo onom sumom penez, ča je pokojni gospodin otac naš njoj zapisal, da joj se ima dati. Za kih imenovanih dukata četiristo Juraj Zebić se ima v našem gradu Ozlju iz naših prihodih naplatiti po vremenu, kada se bude moglo. I na to mu dasmo ov naš list otvoren, pod naš pečat i našom se rukom potpisasmo. V Međimurju, na Novih dvorih naših ober Zvernika. 4. dan maja leto 1568. Georgius Comes de Zrynio manupropria”. 2 Godinu dana kasnije u braku s Evom od Rosenberga rodilose, vrlo vjerojatno u Čakovcu, 14. dijete Nikole Zrinskog Sigetskog, sin Ivan II. Nakon smrti Nikole Zrinskog pod Sigetom 1566. godine Eva se sa sinom preselila u Češku i tu najviše vremena boravila u Krumlovu i Rosenbergu. Godine 1578. preudala se za talijanskog markiza Paola Gazolda i umrla u Mantovi 1591. godine. Ivan II. Zrinski je oženio Mariju Magdalenu od Kolowrata te je bio gospodar velikih imanja Rosenberg i Libejice. Umro je u Češkoj bez nasljednika 24. veljače 1612. godine. Pokopan je u crkvi samostana u Višjem Brodu u Češkoj kojemu je bio veliki donator. Grob mu i danas postoji. Nakon gotovo jednomjesečne opsade Osmanlije su 7. rujna 1566. godine

2 Matija Mesić. Život Nikole Zrinjskog, Zagreb 1866., str. 161 1 Zvonimir Bartolić: «Sjevernohrvatske teme» I, Čakovec 1980., str. 100 Naslov poglavlja 72 zauzeli tvrđavu Siget. Junačka obrana Sigeta spriječila je ogromnu tursku vojsku pod zapovjedništvom sultana Sulejmana Veličanstvenoga u njezinu pohodu na Beč. Nikola Zrinski Sigetski se s preostalim braniteljima 7. rujna probio iz razrušene tvrđave i junački poginuo. Po proboju iz utvrde, nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz u turskoj skupini kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski je najprije pucao iz samokresa, a zatim je Turke sjekao Opsada tvrđave Siget 1566. godine sabljom. Turci su ga uspjeli tri puta pogoditi iz arkebuze (puške), dva puta u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Pored ostalih pritom su izginuli plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić. Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski zapovjednik je dao odsjeći glavu te je javno izložiti u turskom taboru. Truplo mu je pokopao nekadašnji Nikolin zarobljrnik Mustafa Vilić iz Banja Luke. Glavu bivšeg hrvatskog bana i jednog od najvećih europskih junaka onoga doba vezir Mehmed paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Mustafa pak ju je odmah kao opomenu poslao carskom generalu Nicolausu Egonu od Salma u njegov tabor u Komaromu. Salm je glavu dao oprati u ružinoj vodici, namazati mirisavim balzamima, a zatim ju je uz pratnju cijele carske vojske odvezao do grada Gyora. U tabor carske vojske kod Gyora glava Nikole Zrinskog Sigetskog dopremljena je 14. rujna 1566. godine. Tu su glavu 18. rujna preuzeli sin Juraj IV., zet Baltazar Batthyanni i šurjak mu Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec i svečano je pokopali u obiteljskoj grobnici u kompleksu pavlinskog samostana Svete Jelene, uz grob prve mu supruge Katarine Frankopanke. 1 Iako je život izgubio braneći jednu od glavnih utvrda u južnoj Mađarskoj ipak je s razlogom nazvan “hrvatskim Leonidom” zadržavši do danas značaj hrvatskog nacionalnog simbola. Nitko od carskih vojskovođa nije pošao direktno u pomoć Nikoli Zrinskom u Siget. Tek se kralj Maksimilijan s glavninom vojske iz tvrđave Gyor pomaknuo bliže Dunavu. U Pounju su hrvatski ban Petar Erdody i krajiški zapovjednici Vid Halek, Herbert Auersperg i Franjo Slunjski napali turske položaje i privukli različite njihove postrojbe koje su trebale ići pod Siget. Nadvojvoda Karlo je u vrijeme opsade Sigeta krajem kolovoza 1566. godine u Prelogu okupio oko 10 tisuća vojnika iz unutarnjih austrijskih zemalja. Sa svojom vojskom Karlo je prešao Muru i navalio na tvrđavu

1 Laszlo Juhasz: “A magyarok torteneterol”, prijevod Istvanffy, Miklos: Historia Regni Hungariae...”, Budimpešta 1972., str. 357. 73 Međimurska povijest

Boboću te tu raspršio jednu tursku postrojbu jačine 4 tisuća vojnika. Međutim, sve to nije promijenilo namjeru sultana Sulejmana Veličanstvenoga da zauzme Siget. Sultan je vjerovao da mu se zauzećem Sigeta otvaraju vrata ne samo Hrvatske nego i unutrašnjih austrijskih zemalja. 1

Međimurje 1566. godine na karti Hrvatske i Slavonije. Autor Nicolo Angielini (ONB, Cod. 8609, f. 2, objavljeno u dr. Ljudevit Krmpotić: Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. st., Čakovec 1997., str. 305)

11. JURAJ IV. ZRINSKI - VRIJEME PROTESTANTIZMA

Nikolin se sin i nasljednik Juraj IV. Zrinski (1549. - 1603.) rodio 13. travnja 1549. godine u Čakovcu. Već je 1570. godine otvoreno priznao da je protestant. U drugoj polovici 16. stoljeća, za gospodstva Jurja IV. Zrinskoga, Međimurje se općenito držalo protestantskim područjem. Zrinski su dugi niz godina bili u zavadi sa Zagrebačkim kaptolom i biskupom Šimunom Erdödyjem, osobito nakon pogibije Ivana Zrinskog pri opsadi biskupovog Vinodola 1541. godine. To je u obitelji Zrinski ostavilo duboki trag pa i nakon biskupove smrti 1543. godine. Zbog toga su članovi obitelji postali, neki tajni a neki javni privrženici protestantske vjere. Za Nikolu Šubića Zrinskog Sigetskog drži se da je simpatizirao protestantizam, ako čak nije bio i tajni sljedbenik. Naime, povodeći se za kraljem Maksimilijanom, sinom

1 Anđelko Mijatović: Obrana Sigeta, Split 1987., str. 46. Naslov poglavlja 74 kralja Ferdinanda, pristajao je uz reformaciju, iako je ponekad javno istupao protiv protestantizma. Protestantizam je naziv za cjelokupnost crkvenih i vjerskih zajednica proizašlih iz reformacije Martina Luthera i njegovih teoloških naučavanja. Nastao je kao vjerski, duhovni i politički pokret, a svoje je ime dobio na njemačkom državnom saboru u Spayeru 19. travnja 1529 godine. Tada su evangelički staleži uložili protest tražeći vjersku snošljivost i pravo svakog čovjeka da Bogu služi po svojoj savjesti. Naime, augustinski redovnik i profesor na sveučilištu u Wittenbergu grof Juraj IV. Zrinski Martin Luther 31. listopada 1517. godine objavio je 95 teza kojima je skrenuo pozornost na neprihvatljivo stanje u tadašnjoj katoličkoj crkvi. Namjera mu je bila potaknuti reformu katoličke crkve, ali su crkvene vlasti odgovorile njegovim isključenjem iz Crkve i žestokim progonom. Istup Martina Luthera je pokrenuo široki društveni proces koji je imao znatne posljedice na daljnji razvoj civilizacije. Luterizam je naziv „evangelički“ dobio na državnom saboru u Regensburgu 22. srpnja 1653. godine kada su protestanti nastupili jedinstveno kao „corpus evangelicorum“. Institucionalizirani protestantizam obuhvaća više crkava protestantske provenijencije. To su evangelička ili luteranska, reformirana ili kalvinistička, anglikanska i druge. Dio hrvatskih povjesničara kojima je znanstveni interes bio i protestantizam ističu da je Juraj IV. Zrinski na nagovor svoga prijatelja Nikole Mlakovačkog (Malakoczi,) 1 najveći dio svojih međimurskih podanika priveo novoj vjeri vodeći se načelom Cuius regio, illius religio (Čija je zemlja, njegova je i vjera). Po tom načelu zemaljski gospodari su slobodno birali vjeru, ali potom je ta vjera postala obvezna i za njihove podanike. Kao patron protjerao je navodno sve katoličke svećenike, a župne crkve, uz određene preinake, pretvorio u protestantske crkve. Katoličanstvo se ipak donekle očuvalo

1 Nikola Mlakovački (Malakoczi) (1547. – 1603.) barun, gospodar Gradišćaka i Lapšine. Bio je poznati junak i česti pobjednik na viteškim turnirima. Zapovijedao je vojnim posadama u tvrđavama Bajča (Bajcsavar) u južnoj Mađarskoj i Čakovcu. Odlikovao se izuzetnom snagom i neustrašivošću. Bio je gorljiv pristaša protestantizma , veliki prijatelj i osobni savjetnik grofa Jurja IV. Zrinskog. Kao protestant pokopan je izvan crkve sv. Martina u Svetom Martinu na Muri. Njegova je nadgrobna ploča 70-ih godina 19. st. prenesena iz Svetog Martina na Muri u Pribislavec u dvorac grofova Feštetića, a danas je izložena u lapidariju Muzeja Međimurja Čakovec u čakovečkom Starom gradu.) 75 Međimurska povijest

zahvaljujući pavlinima u Svetoj Jeleni. Njihovi su podanici u selima Šenkovcu, Mačkovcu, Krištanovcu, Zasadbregu, dijelu Štrigove i Leskovcu također nesmetano mogli zadržati katoličku vjeru. Brojni su se, osobito stariji autori, pišući o protestantizmu u Međimurju uglavnom pozivali na Josipa Bedekovića i njegovo djelo “Natale solum”. Bedeković je s puno gorčine pisao o protestantizmu, često pretjerujući u svojim ocjenama postupaka protestanata, posebice Jurja IV. Zrinskog. Slika o nasilniku Jurju IV. Zrinskom prema katoličkim svećenicima i prioru pavlinskog samostana Šimunu još i danas je prisutna .1 Međutim, nema nikakvih podataka o nasilnom uvođenju Nadgrobna ploča Nikole Malakocija protestantizma u Međimurje. Nema (Lapidarij Muzeja Međimurja Čako-vec) podatka o otporu niti pak o bilo kakvim problemima, pobunama ili nemirima tijekom uvođenja protestantizma. Kada je Juraj prihvatio protestantizam, nije mogao ostaviti katoličke svećenike na starim položajima već je bio obvezan dovesti nove protestantske. U tom slučaju katolički su svećenici morali otići. Svojim odlaskom izgubili su i vjernike i posjede. Da li su svi otišli i što se zapravo dogodilo, danas je teško reči. Naime, ako su svi morali otići, kako to da su zagrebačkoj dijecezanskoj sinodi koja je 1574. godine osudila Bučićevo učenje, prisustvovala čak jedanaestorica međimurskih župnika? Doduše, mogli su to biti prognani župnici, ali se to nigdje ne spominje. 2 Bili su to župnik iz Mihovljana Pavao Zekel, Svetog Juraj u Lopatincu Andrija Banyes, Štrigove Ivan Kvakan, Svetog Martina na Muri Nikola Vamus, Selnice Marko Majurich, S. Martina u Murskom Središću Juraj Presbyter, Svetog Jurja u Trnju Mihael Vochich, Donjeg Vidovca Franjo Cikonja, Preloga Juraj Brumanus, Male Subotice Juraj Polczky i Nedelišća Jakob Flais. Bez župnika bile su samo župe u Podturnu i Belici. 3

1 Navodno se posebno okomio na pavlinski samostan u Svetoj Jeleni te ga gotovo razorio 1580. godine. Redovnici su, tvrdi se, bili mučeni, a prior Šimun, zatočen u čakovečkoj tvrđavi, umro kao pravi kršćanski mučenik. (RH, PM ZG, 1944., str. 62 2 Franjo Fancev: Počeci kajkavske književnosti i štampanje prvih kajkavskih knjiga, Jugoslavenska njiva 1922., str. 487 – 488; Zvonimir Bartolić: Sjevernohrvatske teme I, Čakovec 1980., str. 20. 3 Venantius Glavina: Catolica et christiana doctrina de vera et reali praesentia corporis et sanguinis Christi Domini in sancta Euharista, Zagreb, 1771., str. 24 Naslov poglavlja 76

Kako to da su 1603. godine samo na isusovačkom učilištu u Grazu studirala tri čakovečka mlada plemića? Bili su to Ivan Krašonci (Joannes Crascho(n)si, Matija Čakovčanin (Matthias Csaktorniay) i Nikola Matičoci (Nocolau Matichoczi). Matija Kanižaj (Matthias Kanisaeus), plemić iz Čakovca se 1626. spominje kao student, a 1629. godine kao magistr na isusovačkom učilištu također u Grazu. Ono što se najvjerojatnije dogodilo je koegzistencija katolika i protestanata. U Međimurju su jedni živjeli i djelovali pored drugih. Oduzimanje dijela posjeda i prava pavlinima također treba promatrati u povijesnom kontekstu. Pavlini su kao katolici izgubili dio vlastelinskih prava u protestantskom Međimurju, a pored toga Jurju IV. su trebala velika novčana sredstva. Prvo da bi isplatio drugu očevu suprugu protestanticu Evu od Rosenberga, a zatim i za rat s Osmanlijama. To je vrijeme formiranja međimuskih vojvodata, odnosno međimurske “vojne krajine”, pa je Jurju IV. trebala i zemlja i novac. Osim toga, bogati pavlini bili su mu i trgovačka konkurencija. 1 Da je doista htio Juraj IV. je mogao razoriti pavlinski samostan u današnjem Šenkovcu i doista zbrisati pavline iz Međimurja. On to nije učinio. Da nešto nije u redu s ocjenom postupaka Jurja IV. s pavlinima i katoličkim klerom govori još jedan slučaj. U Čakovcu je 14. prosinca 1576. grof Juraj IV. Zrinski izdao Pismo sloge s pavlinima u današnjem Šenkovcu. Pismo nosi naslov “Liszth Concordye za Senkovcze Gospodina Juria Zrinzkoga z Belimi Fratry” i pisano je hrvatskim jezikom. U pismu Juraj IV. priznaje sva prava i slobode pavlinima koje su stekli od osnivanja samostana 1376. godine i koje im je potvrdio i njegov otac Nikola Zrinski Sigetski. Obvezuje se da će im prava i slobode poštivati i njegov mlađi brat Nikola kao i njegovi nasljednici. Pavline Juraj IV. naziva “pochtohwani fratri v Klostrw na pochthenye Blasene Helene Dewycze i Mwchenycze w Ladanyu i Meyw Meyamy grada nassegha chakowa twrna…”. Obvezuje se pored toga da samostanske kmetove neće primoravati ni na kakav rad ili službu osim one potrebne za obranu zemlje. Kmetovi samostanski slobodno se mogu koristiti njegovim šumama, tj. voziti drva za loženje i gradnju kuća. Obećao je da će samostanu on i njegovi nasljednici biti dobri patroni te zaštitnici i branitelji u slučaju opasnosti. 2 U Nedelišću je Juraj IV. Zrinski osnovao tiskaru. Bila je to jedina tiskara koja je tada radila u Hrvatskoj. Pouzdano je da je u Nedelišću 1574. godine tiskan “Decretum...” Varaždinca Ivana Pergošića, inače prijevod latinski pisanog pravnog spisa “Tripartituma...” mađarskog pravnika Stjepana Werböczyja. Varaždinski bilježnik Ivan Pergošić je “Tripartitum...” Istvana Werböczyja s mađarskog na hrvatski jezik preveo pod naslovom “Decretum koteroga ie Verboczi Istvan diachki popiszal...”. To je kodificirana zbirka

1 Nataša Štefanec: Heretik njegova veličanstva, Zagreb 2001., 218-220 2 Zvonimir Bartolić: Sjevernohrvatske teme I, Čakovec 1980., str. 19 – 20 77 Međimurska povijest mađarskog i hrvatskog običajnog feudalnog prava. Ivan Pergošić svoju je knjigu posvetio grofu Jurju IV. Zrinskom, protestantu i gospodaru Međimurja, a posveta je datirana 13. kolovoza 1574. podine. Taj je kodeks srednjovjekovnog prava bio u Hrvatskoj na snazi sve do 1853. godine kada ga je zamijenio Opći austrijski zakonik. 1 Tiskaru je vodio Rudolf Hoffhalter, a u Nedelišće je došao iz Lendave. U povijesti hrvatske protestantske književnosti još nisu do kraja otklonjene dvojbe o vremenu dolaska Hoffhaltera u Nedelišće. Pouzdano se zna da je u Nedelišću boravio do sredine kolovoza 1574. godine, a tada je zbog potjernice kralja Maksimijana II. otišao u Debrecen. U Debrecenu se spominje tek 1577. godine, a tu i umire 1586. godine. U Nedelišće je došao sredinom svibnja 1574. godine iz Lendave o čemu svjedoči posveta knjizi “Kratka pouka za smrt” mađarskog autora Kultsár Györgya od 12. svibnja 1574. Međutim, posve je nepoznato što je Hoffhalter radio između 1571. i 1573. godine. 2 Moguće je da su u nedelišćanskoj tiskari tiskana protestantska djela Mihajla Bučića, župnika iz Nedelišća. Radi se o: “Novi zakon”, “Kerstjanski nauk”, “Contra praensentiam corporis et sanguinis Christi in sacramento Eucharistiae”. Djela nisu sačuvana. Bučića je sinoda Zagrebačke biskupije 8. ožujka 1574. godine osudila i izopćila iz Rimokatoličke crkve jer je tiskanom knjigom nastojao u Slavoniji i susjednim krajevima rasprostraniti kalvinistički nauk. Moguće je da je Juraj IV. Zrinski ili Tomo Erdody ili pak da su građani Varaždina pozvali u Varaždin putujućeg protestantskog tiskara Ivana Manliusa. Manlius je bio protjeran iz Ljubljane pa se preselio u Gussing u Gradišću, a potom u Varaždin. U Varaždinu je tiskao knjige 1586. i 1587. godine. Poznato je da su to bile: Vramčeva “Postila” 1586., Pergošićeva “ Praefationes et epistolae dedicatoriae” 1587. i Škrinjarićeva “ De agno pascali” 1587. U Varaždinu i Međimurju tada je oformljen humanistički krug književnih stvaralaca u kojem su bili: Ferenc Črnko, Mihajlo Bučić, Andrija Šajtić, Ivan Pergošić, Antun Vramec, Blaž Škrinjarić i Blaž Antilović. Iz Varaždina Manlius je preselio tiskaru na posjed Jurja IV. Zrinskog u Eberovo (Eberau, Monoyorokerek) gdje je sredinom 1587.godine tiskao luteranski polemički spis „Sendbrieff“, a zatim u kolovozu iste godsine i „Neue Zeitung“- prve novine na tlu Gradišća. Novine su pisane u Čakovcu. Napisao ih je Erhardt Pöckhl, tajnik Jurja IV. Zrinskog. Iz Eberova Manliusova se tiskara 1592. godine preselila u Livir (Deutsch - Schutzen, Nemet Lovo), također posjed Jurja IV. Zrinskog,, ali nešto sjevernije od Eberova. U dvije godine tu je tiskano 11 naslova. Svoje izdanje evangeličkog katekizma „Azkeresztemi tudomannak“ Grgura Vizaknaija Manlius je posvetio Lucae Ivaniczyju

1 Do danas sačuvao se samo jedan primjerak te knjige koju je tiskao Rudolf Hoffhalter. Knjiga se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Njezin reprint tiskan je 2002. godine u Čakovcu. 2 Dr. Zvonimir Bartolić nudi tezu da je u tom vremenu Hoffhalter bio također u Nedelišću i tu tiskao tri knjige protestantskog autora Mihajla Bučić. Naslov poglavlja 78

Naslovnica «Decretuma…» tiskanog u Nedelišću 1574. godine 79 Međimurska povijest

(Luki Ivaniju), propovjedniku Jurja IV. Zrinskog kojega naziva patronom i mecenom. Juraj IV. Zrinski vrlo je cijenjen u tadašnjim kulturnim krugovima, kako katoličkim tako i protestantskim. Više pisaca i njegovih suvremenika posvetilo mu je svoja djela. Ivan Pergošić posvetio mu je svoj “Decretum...”, mađarski protestantski pisac Đuro Kulczar posvetio mu je svoju knjigu “Prepiranje između pokajnika i vraga” tiskanu 1578. godine u Donjoj Lendavi, 1581. godine posvećen mu je njemački prijevod Bonfiniyeve Ungarische Chronica (Ugarska kronika). Zadranin Brne Krnarutić posvetio mu je svoje djelo “Vazetje Sigeta grada” tiskano u Veneciji 1584., a Dominko Zlatarić posvetio mu je svoj prijevod Sofoklove “Elektre” izdan 1597. godine u Veneciji. Upravo u to vrijeme započeo je rad protestantskih župa u Međimurju. One su ubrzo bile dobro organizirane i međusobno povezane. Zajedno s Prekmurjem i jugozapadnom Ugarskom Međimurje je bilo dio prostora u kojemu su svoje posjede imale magnatske obitelji Zrinski, Nadasdy, Erdody, Batthyany i druge. Bila je to regija prožeta duhovnim, kulturnim i drugim vezama, osobito bračnim i porodičnim. U tu su se regiju uglavnom doselili Hrvati koji su tijekom 15. i u 16. stoljeća pobjegli pred Osmanlijama. Početkom 17. stoljeća, točnije 1608. godine, u organizacijskom smislu Međimurje je pripadalo pod II. seniorat Zaladske županije te pod IV. superintendanturu. Taj II. seniorat činile su protestantske župe sa sjedištem u Legradu, Prelogu, Lopatincu, Maloj Subotici, Svetom Martinu na Muri, Selnici, Mihovljanu, Murskom Središću, Čakovcu, Nedelišću, Štrigovi, Svetom Jurju u Trnju i Martijancu kod Ludbrega. Senior je bio Martin Domjenić, pastor u Martijancu. 1 Krajem 16. i početkom 17. st. u Međimurju su bile djelatne 23 protestantske župe, a postoji podatak da je bilo čak 28 djelatnih protestantskih župa u Međimurju. 2 Knjigu sloge, (Liber concordiae) 3 nakon raskola s kalvinistima 1595. godine, u vremenu od 1596. do 1673. godine potpisali su mnogi ugledni propovjednici i pastori u zapadnoj Ugarskoj. Među njima potpisali su je i propovjednici: Juraj, Gašpar i Nikola iz Međimurja, Juraj, Stipan i Vasilije Kalmantsei te Petar Ivanko iz Legrada, Vasilije iz Podturna, Martin, Matija i Franjo iz Murskog Središća, David i Juraj iz Preloga, Matija iz Belice, Losić iz Čakovca i Ivan iz Varaždina. Knjigu su potpisali i pastori: Matija Forgatz, pastor u Štrigovi 1612., Andrija Reojtok, pastor u Murskom Središću 1596., Toma Keysznik, pastor u Prelogu 1612., Ivan Gederoczinus, pastor u Štrigovi

1 Stanko Jambrek, navedeno djelo, str. 98., Seniorat je manje upravno područje u Evageličkoj crkvi koje nadgleda senior. Superintendantura pak je vrhovna zemaljska uprava Evangeličke crkve, slična rimokatoličkoj biskupiji. 2 Bučar, 1913., 83 3 Knjiga sloge tiskana je 1580. godine. U njoj su sadržane osnove luteranske vjeroispovijesti. U knjizi je objavljena Augsburška vjeroispovijest i Augsburška apologija Philipa Melanchtona, dva katekizma i Schmalkaldski članci Martina Luthera te Formula sloge. Naslov poglavlja 80

1616., Mirko Lenthy, pastor u Kotoribi 1620., Mirko Dubinszki, pastor u Trenčinu u Slovačkoj i u Nedelišću, Ivan Vinniczay, pastor u Eberovu i Murskom Središću te Juraj Sereny, pastor u Legradu. Juraj IV. Zrinski bio je jedan od rijetkih glava aristokratske obitelji Zrinski koji nije bio hrvatski ban. Ipak, pouzdano se zna da je bio kandidat za bana. Ugarsko državno vijeće predložilo je kralju Maksimilijanu 27. ožujka 1574. godine da za drugog hrvatskog bana pored biskupa Jurja Draškovića imenuje grofa Jurja IV. Zrinskog. Juraj Zrinski odlučno je odbio mogućnost da ga se imenuje hrvatskim banom i kapetanom u Kanjiži još u lipnju 1573. godine. Kralj je 4. prosinca 1573. godine od svojih savjetnika u Požunu zatražio popis velikaša koji imaju posjede u Hrvatskoj i koji bi mogli dostojno obnašati bansku čast. Savjetnici su na prvo mjesto stavili ime grofa Jurja IV. Zrinskog. Drugi je na listi bio Franjo Nadasdy, zatim Baltazar Batthyan, potom su slijedili Nikola Frankopan Tržački te mladići Mihalj Sekelj, Petar Ratkay i Šimun Keglević. Krajem ožujka 1574. trebao se u Požunu sastati Hrvatsko-ugarski sabor. Pored ostalog na dnevnom je redu bio i izbor hrvatskog bana. Ugarsko državno vijeće ponovo se sastalo 27. ožujka i velikom većinom glasova odlučilo kralju predložiti za hrvatskog bana Jurja IV. Zrinskog. Tek su dva glasa bila za kapetana u Kanjiži Gašpara Alapića. Međutim, Juraj IV. Zrinski još je 1570. godine otvoreno priznao da je prešao na protestantsku vjeru, a Hrvatski je sabor donio odluku da protestanti ne mogu obnašati javne dužnosti u Hrvatskoj. Za hrvatskog je bana sredinom prosinca 1574. godine imenovan Gašpar Alapić. 1 Dva se puta ženio. Prva žena bila mu je kneginja Ana d Arco, a druga barunica Sofija Stubenberg. Bio je odgojen u protestantskom ozračju, a većinu svoga života bio je vjeran Lutherovu nauku. Tek u posljednjim godinama svoga života priklonio se kalvinima. Imao je brata Nikolu V. (1559. – 1605.) Nikola V. i Juraj IV. su uvjetno podijelili obiteljska imanja, iako je Juraj IV. bio glava obitelji. Nikola je uglavnom boravio u Ozlju. Živio je povučeno i nije se isticao u javnom životu. Bio je školovani pravnik. Studirao je u Padovi. U listopadu 1584. godine upisan je u matičnu knjigu studenata prava na sljedeći način: “15/84/ 16. 8-bris. Insanui ferians scire cursus secundus dabit. Nicolaus Comes de Zrinio supr. Dedit coronatus”. Nije se ženio. 2 Posebnom ispravom izdanom 29. svibnja 1579. godine Juraj IV Zrinski

1 Gašpar Alapić (Alapy) (1625. - 04. 04. 1584.) vojskovođa i hrvatski ban. Rođen je u Vukovini. Otac mu je bio Ivan Alapić, a majka Magdalena sestra Nikole Zrinskog Sigetskog. Obitelj Alapić podrijetlom je iz Mađarske. Gašparov djed Baltazar bio je 1510. jajački ban, a 1515. godine imenovan je vicebanom Slavonije. Kraljevskom donacijom došao je u posjed tvrđave Kalnik u Križevačkoj županiji. Umro je 1520. godine. Gašpar Alapić je kao jedan od branitelja Sigeta 1566. godine pao u tursko zarobljeništvo, ali ga je otkupio bratić Juraj IV. Zrinski. Potom je bio zapovjednik tvrđave u Nagykanizsi te podban u vrijeme bana biskupa Jurja Draškovića. Bio je zapovjednik feudalne vojske koja je ugušila seljačku bunu Matije Gupca 1573. godine. Između 1574. i 1578. godine obnašao je čast hrvatskog bana. Obavljao je samo vojne poslove i organizirao obranu od Osmanlija. Umro je bez nasljednika. 2 Štefanec, 224 81 Međimurska povijest je utvrdio privilegije stanovnicima podgrađa čakovečke utvrde, stvorivši tako osnove za razvoj Čakovca kao slobodnog trgovišta. U originalnoj povelji koja se čuva u Muzeju Međimurja Čakovec pored ostaloga stoji: “Objavljujemo svima i svakome kome to dolikuje da su nam sudac i građani dostavili pismo kojim traže slobode za grad Čakovec. Pismo je bilo sastavljeno po poglavarstvu, ali su se s njegovim sadržajem suglasili svi građani, kako oni unutar zidina grada, tako i oni izvan zidina. Izaslanstvo građana tražilo je od nas da mi te slobode pismeno potvrdimo kako se to njima ni sada ni kasnije ne bi moglo uskratiti niti oduzeti. Stanovnici grada Čakovca, oni unutar zidina i oni izvan tih zidina imaju jednaka prava i slobode. Svi građani grada i podgrađa, za sva vremena, oslobođeni su tlake i plaćanja poreza i taksi. Ni na kakve posebne radove ti se građani ne smiju tjerati, osim ako bi grad došao u teškoće zbog napada neprijatelja. Da se mir i red sačuva pojedini mlađi građani dužni su oružje u ruke uzeti i zapovijedi kapetana grada slušati i izvršavati. Dužni su nadalje građani Čakovca, kad obave berbu vinograda, predati 25 sudova vina. Ta se obveza narodnim jezikom zove stotinjak. Nikome drugome više nisu dužni davati vina. Želimo da se građani Čakovca slobodno kreću, da kuće slobodno mogu kupovati i prodavati. Želimo i zapovijedamo da trgovina bude posve slobodna. Dužni su spomenuti građani i stanovnici plaćati desetinu od prihoda vina, žita i ostalih plodina i to preračunato u novcu. Zato svake godine na prvu nedjelju Adventa dužni su građani nama ili našim ljudima položiti ili isplatiti 127 mađarskih forinti. Početak te obveze teče od 1580. godine i to prve nedjelje Adventa. Građani Čakovca tim iznosom plaćaju svoj porez caru i kralju i osim te obveze druga ne postoji. Želimo da ni jedan građanin te obveze ne bude oslobođen, da je plaća i načelnik grada, prisežnici i ostali građani podjednako. Sa svoje strane gornje naše obećanje i obvezu od riječi do riječi, nakon trijeznog promišljanja. prihvaćamo i za vječna vremena osnažujemo. Želimo da se građani Čakovca osjećaju slobodnima, da razvijaju obrt, trgovinu, poljodjelstvo i sve grane narodnog gospodarstva. Mi pak ćemo voditi brigu da se naša volja poštuje, držat ćemo se našega obećanja i voditi ćemo brigu da se toga pridržavaju i naši potomci i nasljednici. Za snagu date povelje mi se potpisujemo i stavljamo naš pečat. Svim građanima neka se obznani naša volja i riješenost. U Čakovcu dana 29. svibnja 1579. godine.” 1 U tijeku velike seljačke bune Matije Gupca grof Radmmansdorf je 9. veljače 1573. godine pisao Vojnom vijeću u Grazu pismo o stanju među međimurskim podložnicima grofa Jurja IV. Zrinskog. U pismu je prvo predložio blokadu prijelaza preko Mure i Drave. Naime, primjećivala se uznemirenost seljaka i mogućnost širenja bune u Međimurje. Radmmansdorf traži kontrolu i zaštitu riječnih prijelaza i plovila po Muri i Dravi. Tvrdi da su seljaci grofa Zrinskog neugodni i ako bi se ostvario kontakt s pobunjenim

1 MMČ, PO, inv. br. 102 Naslov poglavlja 82

Povelja Jurja IV. Zrinskog od 29. svibnja 1579. seljacima, mogli bi i njih pobuniti. Posebice i zbog toga što je dio seljaka uzvodno od Varaždina sklon pobunjenicima. Rezultati nekih istraživanja pokazuju da je seljačko ustaničko vodstvo doista namjeravalo pobuniti i međimurske seljake. Seljacima oko Varaždina i u Međimurju upućivalo je pisma koje je pisao seljački pisar Ladislav Trempčić. Nije poznato što se dogodilo s tim pismima. Očito je da su feudalne vlasti prihvatile Radmmansdorfov savjet i onemogućile ustaničku agitaciju. Ormoški vlastelin Luka Sekelj je 14. veljače javio u Graz da su “seljaci između Mure i Drave i oko Varaždina mirni, a i tamošnji je vojni zapovjednik naredio poduzimanje strogih mjera...”

12. RAT PROTIV OSMANLIJA I SUSTAV OBRANE MEĐIMURJA – KAPETANIJA I VOJVODATI

U vojničkom, obrambenom smislu, Čakovečko vlastelinstvo odnosno Međimurje je u 16. stoljeću pripadalo Ugarskoj krajini od Drave do Balatona. Od Mure do Kanjiže, današnje Nagykanizse, organizirana je kanjiška ili bajčavarska (Bajcsavar) granica. Nakon pada Sigeta u osmanlijske ruke 1566. godine to je postao posve nezaštićeni odsjek granice. Osobito zbog toga što je nastupilo «mini ledeno doba» te se Mura smrzavala već sredinom studenoga. Preko smrznute Mure bilo je lakše ući u Međimurje. Tadašnji feudalni gospodar Međimurja grof Juraj IV. Zrinski, ujedno istaknuti vojni zapovjednik na granici, ubrzano je 1573. godine započeo graditi obrambeni 83 Međimurska povijest sustav bajčavarske granice. Osobito utvrde Legrad i Molnari, te još 6 kastela. U isto vrijeme radi posebne zaštite svojega Međimurja gradi i 19 čardaka na desnoj obali rijeke Mure. Padom tvrđave Kanjiže 1600. godine Međimurje je postalo najistureniji dio granice prema Osmanlijama.1 Jurju IV. Zrinskom bilo je posve jasno da nastupaju izrazito teška vremena te da ako želi sačuvati Međimurje, svoj najveći i najvrjedniji posjed, tada mora u Međimurju mnogo toga promijeniti u obrambenom smislu . Uz izgradnju fortifikacijskog sustava na rijeci Muri te snažne renesansne utvrde Čakovec bilo je neophodno osigurati i znatno veći broj vojnika. Do 1600. godine vojnička je služba bila rezervirana samo za plemiće. Sada je postalo jasno da se samo s njima neće moći organizirati obrana. Zato iz redova feudalnih podložnika započinje proces regrutacije vojnika – seljaka koje su u Međimurju zvali hajducima (Heiducke, Haidones). Ti su vojnici – seljaci uz posebne privilegije oslobođeni kmetskih obveza i dobili su zemlju uz rijeku Muru kao nagradu za svoju službu. Dakle, postali su slobodni seljaci s vojničkom službom. Služili su kao pješaci, a oni imućniji i kao konjanici – husari. Položaj vojnika–seljaka posljedica je kolektivnog privilegija koji je postigla jedna grupa feudalnih podložnika sposobnih za ratovanje. Zbog vojničkih dužnosti bila su njihova vlastita ili pak dobivena selišta oslobođena feudalnih tereta. Zahvaljujući tome njihov gospodarski položaj je ojačao i većinom dostigao razinu bogatih seljaka. 2 Upravna organizacija Čakovečkog vlastelinstva u vrijeme gospodstva grofova Zrinskih (1546.-1691.) ustrojena je prema potrebama obrane od Osmanlija, ali i prema logici racionalnog gospodarenja ovim ogromnim posjedom. Upravne jedinice ili seoske općine zvale su se u Međimurju vojvodati (Voivodatus), judikati (Judicatus) i španati (Spanatus). Vojvodata je bilo tri, judikata pet, a španata dva. Pored toga, posebne upravne jedinice bile su trgovišta Čakovec, Prelog, Mursko Središće, Štrigova, Nedelišće i Legrad, a jedno vrijeme i Podturen kao i sedam brježnih kotara u gornjem Međimurju. Središnja uprava vlastelinstva bila je u Čakovcu. U Legradu je bilo sjedište vojnog zapovjedništva - kapetanija. Zrinski su redom bili i s ponosom nosili nasljednu titulu legradskih kapetana. Vojvodati su sjedišta imali u mjestima uz rijeku Muru, u Kotoribi, Goričanu i Novakovcu. Vojvodat Kotoriba činilo je trgovište Kotoriba i sela Donja Dubrava i Donji Vidovec. U Vojvodatu Goričan bila su sela Goričan, Hodošan i do 1660. godine selo Gyurgyanecz (Đurdijanec). Vojvodat Novakovec činila su sela Novakovec, Belica, Dekanovec, Domašinec, Gardinovec, Podturen, Ferketinec, Miklavec i Križovec. U vojvodatima je bio okupljen i dobar dio

1 Nataša Štefanec: Heretik njegova veličanstva, Zagreb 2001., str. 95 2 Stephanus Kiss: Momunenta Zrinyiana, Pars oeconomica, Tomus III, Budapest 1991., str. 125 Naslov poglavlja 84

Međimurski vojvodati u 16. i 17. stoljeću međimurskog sitnog plemstva. Tu vojničku organizaciju odlično potvrđuje zemljopisna karta Giovanija Giuseppea Spalle iz 1670. godine na kojoj se u Međimurju spominju brojni toponimi, a bez sumnje najzanimljiviji je popis čardaka na Muri. Spalla je na karti ucrtao 30 sela, 4 utvrde Czakathurn (Čakovec), Cottoriba (Kotoriba), Legrad i Novi Zrin, 5 trgovišta i napokon ucrtava 19 čardaka. Bili su to čardaci Toruska, Melikutetz, Zemeninzka, Nouaztrasa, Domasinzka, Kolikovina, Komparija, Letinska, Lescoska, Noui Chiardak, Gornia, Zschukitz, Pogoriletz, Sapgarska, Zeniarski, Kakugna, Katanska, Saborgore i Margore. Sustav obrane Međimurja organizacijom vojvodata učvrstio se tijekom 17. stoljeća, a njegov raspad započeo je prestankom osmanlijske opasnosti. U vrijeme gospodstva Jurja IV. Osmanlije su u dva navrata pustošili Međimurjem. Bilo je to 30. kolovoza i 7. rujna 1586. godine te u listopadu 1603. godine. Mnogo je sela popaljeno, a oko dvije tisuće ljudi je bilo odvedeno u ropstvo. 1 Legrad je već u 14. stoljeću bio utvrđeno mjesto, a u ispravi kraljice Marije iz 1384. godine Legrad se spominje kao mjesto na obali Mure, a pripada posjedu sa sjedištem u županiji Šomođ. Uoči ozbiljne osmanlijske opasnosti krajem 15. stoljeća Legrad je 1488. godine dobio jaču utvrdu i naziv trgovište. 2 Gradnju utvrde Legrad završio je 1567 . godine grof Juraj IV. Zrinski. Te

1 Štefanec , 51 2 Feletar: Legrad, Čakovec. 1971., str. 70. 85 Međimurska povijest

Utvrde i čardaci međimurskih vojvodata Novakovec i Goričan na karti G. G. Spalle 1670. godine je godine kralj Maksimilijan “naložio svim Međimurcima neka podižu Legrad, utvrdu grofa Zrinskog”. Godinu dana kasnije pod legradskom tvrđavom odigrala se velika bitka u kojoj su vojnici grofa Jurja IV. Zrinskoga do nogu potukli vojsku požeškog Skender-bega. To je mjesto do danas sačuvalo naziv Tursko groblje. U toj je bitci stanovnik Legrada Gašpar Svastić ubio Skender - bega i kao nagradu dobio plemićku titulu. Legrad je postao zapovjedno mjesto poznate Legradske krajine, a Zrinski su nosili titulu legradskih kapetana. Kako je izgledala ta legradska utvrda danas je moguće utvrditi na temelju grafičkog prikaza iz 1572. godine koji se čuva u Ratnom arhivu u Beču. Utvrda se nalazi na povišenom terenu uz ušće Mure u Dravu i okružena je vodom. Četvrtasto oblikovana utvrda zatvorena je palisadama te na uglovima ima polukružne bastione. Samo su jedna tvrđavska vrata, a do njih se s kopna dolazi drvenim mostom. Nažalost, unutar utvrde nisu označeni nikakvi objekti. Poznata pak je činjenica da je upravo te godine Juraj IV. Zrinski u Legradu držao posadu od 150 konjanika i 50 pješaka. 1 Legrad je 1577. godine pao u turske ruke, ali su ga dvije godine kasnije postrojbe Jurja IV. Zrinskog ponovo zauzele. U proljeće 1581. godine velika poplava teško je oštetila utvrdu. Tada je kralj Maksimilijan osigurao dio sredstava za popravak, a pomogao je u popravku i 1583. godine. Prije bitke i pada Kaniže u listopadu 1600. godine Turci su uspjeli zauzeti i razoriti Legrad. Vijesti iz 1618. godine pak govore da je Legrad oslobođen od Turaka i da je obnovljen. Sačuvao se grafički prikaz legradske utvrde iz 1639. godine autora Johanna Ledentua. Cijeli Legrad 1566. godine je kompleks okružen vodom. Put u utvrdu vodi

1 Ljerka Perči, Neki prikazi tvrđave Legrad iz 16. i 17. stoljeća, Muzejski vjesnik 9/1986., str. 15 Naslov poglavlja 86 kroz dvostruki red palisada do samih ulaznih vratiju. Nad ulaznim vratima je natkrivena stražarnica. Zidovi utvrde su građeni od kamena s kruništima i otvorima za vatreno oružje. Na uglovima su poligonalne kule s otvorima za topove. Kule su natkrivene. U samoj se utvrdi naziru krovovi i kupola nekih građevina. Očito je stara legradska utvrda bila modernizirana. Nakon što je prestala osmanlijska opasnost utvrda je napuštena, a Josip Bedeković je 1752. godine nalazi u ruševinama. 1 Juraj IV. Zrinski je bio poznati junak i vrlo hrabar čovjek. Budimski beglerbeg ga je tužio 21. siječnja 1572. godine caru Maksimilijanu Habsburgovcu zbog vojnog pohoda na Slavoniju. Svojim pohodom Juraj IV. Zrinski narušio je krhki mir koji je Maksimilijan uspostavio s Turcima. Pohod na tursku Slavoniju Juraj je poduzeo iz dva razloga. Htio je osvetiti smrt svoga prijatelja i zapovjednika tvrđave Kanjiža (današnja Nagykanisza) Jurja Turija kojega je sigetski zapovjednik Ali - paša izmamio iz tvrđave i zajedno s pratnjom sve ih potukao. Pored toga nadao se velikom vojnom plijenu. Vrlo je vjerojatno da ga je na pohod ponukala i velika pobjeda kršćanske vojske nad Turcima u bitci kod Lepanta. U pohodu prema Virovitici pridružio mu se zapovjednik Koprivnice Ivan Kellner. U akciji je sudjelovalo preko 3 tisuće konjanika i pješaka. Vojnici Jurja IV. Zrinskog su prema turskim optužbama spalili i poharali deset sela u Požeškom sandžaku te sa sobom poveli cjelokupno stanovništvo zajedno sa stokom. Zanimljivo je da je o pohodu Jurja Zrinskog cara Maksimilijana 28. siječnja izvijestio i namjesnik slavonske vrhovne kapetanije Vid Halek. Halek ga je optužio da je usput poharao i opljačkao četiri sela kod utvrde Brezovice. Car Maksimilijan je 3. veljače Osmanlijama obećao da će krivce za narušavanje mira oštro kazniti. Vidu Haleku je zapovijedio da poduzme korake kako bi Juraj Zrinski pustio zarobljenike i vratio stoku. Naredio je i istragu protiv carskih kapetana koji su sudjelovali u pohodu. Juraj Zrinski pozvan je u Beč kako bi se osobno opravdao pred carem. Više je nego očito da teret ratovanja protiv Osmanlija tada u Hrvatskoj nije bio ravnomjerno raspoređen. Naime, na zasjedanju Hrvatskog sabora 1. srpnja 1585. godine predstavnici grofa Jurja IV. Zrinskog suprotstavili su se odluci većine zastupnika da se za potrebe banske vojske ubire 2 forinte po dimnjaku. Protiv te odluke glasali su i predstavnici također nenazočnog grofa Gašpara Draškovića. Staleži su, držeći nečasnim ovaj postupak dvojice hrvatskih aristokrata, donijeli odluku da Zrinski i Drašković na svojim imanjima na svakih 5 dimnjaka opreme jednog puškara pješaka, a na svakih 20 dimova jednog konjanika i da ih prepuste na raspolaganje banu. Staleži su ujedno pozvali bana da utjera već mnogo godina neplaćenu dimnicu za imanja grofova Zrinski. Grofovi Zrinski u to vrijeme zbog silnih izdataka za vlastitu vojsku kojom su branili ne samo svoja imanja nego i Hrvatsku, očito

2 Anđela Horvat: Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međimurju 87 Međimurska povijest nisu mogli sudjelovati i u opremanju banskih postrojbi. To je vidljivo i iz zapisnika sljedećeg zasjedanja Hrvatskog sabora koje je održano 20. travnja 1586. godine. Juraj IV. Zrinski kao niti njegov rođak Baltazar Batthyan još uvijek ne dopuštaju utjerivanje dimnice na svojim imanjima. Čak što više i druga feudalna gospoda, vodeći se primjerom Zrinskih, odbijaju do sljedećeg zasjedanja Hrvatsko - ugarskog sabora u Požunu platiti dimnicu. Najveći broj hrvatskih plemića pa tako i Zrinski ipak su dopustili ubiranje dimnice već sljedeće 1587. godine. Tada su staleži na zasjedanju Hrvatskog sabora zadužili bana da po potrebi i silom naplati porez. Zbog turske opasnosti te je godine proglašena insurekcija ili opća mobilizacija, a svatko tko nije htio podmiriti svoje obveze mogao je biti kažnjen dvostrukom svotom svojih dugovanja. Zbog toga su svi platili, pa i Zrinski. U močvarama Kaczarlaka nedaleko Nagykanizse kršćanska vojska pod zapovjedništvom Jurja IV. Zrinskog, Franje Nadasdyja i Baltazara Batthyanya 22. kolovoza 1587. godine teško je porazila osmanlijsku vojsku kojom je zapovijedao sigetski paša Šušvar. Naime, 12. kolovoza Juraj IV. Zrinski napao je i oplijenio veliki sajam u Kalmači kod Sigeta te odveo u zarobljeništvo više bogatih turskih trgovaca. Za odmazdu Šušvar paša je krenuo s velikom turskom vojskom na zapad u namjeri da opljačka cijelo područje do Gornje Radgone. Zbog toga su mu hrvatski i mađarski velikaši sa svojom vojskom krenuli ususret. U strahovitoj bitci poginulo je oko dvije tisuće Osmanlija i mohački Sinan paša. Oko tisuću Osmanlija je bilo zarobljeno. Među njima bilo je mnogo uglednika čije su obitelji kasnije za njihovu slobodu platile velike svote. Zagrebački kanonik Andrija Vinković u svom spisu “Arte et Marte” 1 navodi da se samo Juraj IV. Zrinski nakon te bitke domogao plijena vrijednog više od 2oo tisuća forinti. Kada je sultan saznao za taj poraz i velike ljudske i materijalne gubitke, pozvao je u Carigrad Šušvar pašu i dao ga zadaviti. Osmanlije su 16. travnja 1593. godine napali kaštel Legrad, ali su ih postrojbe Jurja IV. Zrinskog uspjele poraziti. 2 U neprestanim bitkama s Turcima bilo je tih godina i neobičnih događaja. Jedan od takvih je i dvoboj grofa Jurja IV. Zrinskog, velikog župana Županije Zala s budimskim pašom Hasanom Sokolovićem 4. studenoga 1593. godine. Dvoboj je održan uoči velike bitke na stolnobiogradskom polju. Juraj IV. Zrinski bio je u dvoboju jači i vještiji. Mačem je posjekao pašu i bio bi ga ubio da ga zajedno s konjem nije srušio jedan Turčin. U metežu koji je nastao Turci su uspjeli izvući teško ranjenog pašu, ali se zametnula otvorena bitka. Kršćansku vojsku vodili su Nikola Palffy, Franjo Nadasdy i Juraj Zrinski. Osmanlije su doživjeli jedan od najtežih poraza. Od 25 tisuća, među kojima je bilo i 4 tisuće janjičara, poginulo ih je 16 tisuća. U bitci su izginuli svi

1 Perom i mačem 2 Feletar: Podravina, str. 78. Naslov poglavlja 88 janjičari. Zarobljeno je 40 topova s kompletnom opremom. Povijesne kronike govore da je pobjednicima u ruke pao veliki ratni plijen te da su se mnogi obogatili. U rujnu i listopadu 1600. godine na dvoru Zrinskih u Čakovcu bilo je vrlo živo. Spremala se odlučna bitka za važnu carsku tvrđavu Kanjižu, sjedište generalata, današnju Nagykanizsu. U to je vrijeme u Čakovcu i Međimurju bilo mnogo vojske pa prema tome i visokih časnika koji su redom bili iz aristokratskih krugova. Juraj IV. Zrinski htio je biti dobar domaćin i dostojno ugostiti sve one koji su se našli na njegovu dvoru u Čakovcu. Zbog toga pismom od 27. rujna 1600. godine pisanom u Novakovcu traži od gubernatora (upravitelja) svojih imanja od Save do Jadranskog mora, Petra Baliardića, da mu hitno pošalje morske ribe i oštrige za potrebe dvora u Čakovcu. Pod zapovjedništvom velikog vezira Ibrahima turska je vojska 20. listopada 1600. godine zauzela je tvrđavu Kanjižu. Kanjižu je branio nekadašnji senjski kapetan Juraj Paradeiser s posadom od oko dvije tisuće vojnika. Iako važna u cijelom sustavu obrane kao sjedište Kanjiškog generalata, tvrđava Kanjiža nije bila spremna na dugotrajnu opsadu. Osmanlije su se pod njom pojavili 8. rujna 1600 .godine. Paradeiser je odmah poslao svog časnika Ivana Kovačića grofu Jurju IV. Zrinskom u Čakovec s molbom da mu pošalje barut i priskoči s vojskom u pomoć. U međuvremenu se prikupljala i carska vojska u Gyoru pod zapovjedništvom vojvode Filipa Emanuela Mercoeura. S vojskom od oko 15 tisuća vojnika Mercoeur je 6. listopada došao do Mure gdje su mu se pridružile hrvatske, štajerske i mađarske postrojbe koje su vodili ban Ivan Drašković, general Herberstein i grofovi Zrinski i Batthyan. Zajedno su krenuli prema Kanjiži i utaborili se tik do turske vojske. U nekoliko manjih sukoba kršćanska se vojska uspješno suprotstavila daleko brojnijoj turskoj vojsci. Međutim, tada su im Osmanlije

Bitka za Kanjižu 1601. godine, suvremeni grafički prikaz 89 Međimurska povijest uspjeli presjeći dopremu hrane pa je u taboru zavladala glad. Kršćanska se vojska 14. listopada povukla prema Muri, a posada u Kanjiži čuvši za uzmak klonula je duhom i Paradeiseru postavila zahtjev da tvrđavu preda Turcima. Turci su bez borbe, nakon što je posada slobodno izašla, zaposjeli tvrđavu. Juraj Paradeiser bio je kasnije izveden pred vojni sud te osuđen i pogubljen. Pad tako važne tvrđave kakva je bila Kanjiža u osmanlijske ruke zaprepastila je europsku javnost. Tim više što su Osmanlije odmah Kanjižu pretvorili u sjedište pašaluka s jakom vojnom posadom te iz nje stalno ugrožavali ne samo Međimurje i zapadnu Mađarsku već i nasljedne austrijske pokrajine. Padom Kanjiže je zapravo potpuno poremećen do tada izgrađen sustav obrane. Koliki je strah i ogorčenje zavladalo u Europi najbolje govori činjenica da je sam papa Kliment VIII. odlučio poslati svoje postrojbe u vojni pohod kojim bi se Kanjiža oslobodila od Turaka. Zapovjednik papinske vojske bio je Ivan Franjo Aldobrandini. Zapovijedao je vojskom od 10 tisuća talijanskih vojnika. Na prolazu kroz Hrvatsku razbolio se u Lepoglavi 25. kolovoza i liječen je u Varaždinu. Njegov zamjenik Delfinio Flamini je već krajem kolovoza 1601. godine svoje postrojbe doveo u Podturen gdje se okupljala sva kršćanska vojska. Vrhovni zapovjednik kršćanske vojske koja se tu pripremala za osvajanje Kanjiže bio je nadvojvoda Ferdinand. U Podturnu su se skupile toskanske čete koje je vodio Ivan de Medici, oklopnici iz Mantove pod zapovjedništvom Karla Rossija, španjolske postrojbe pod zapovjedništvom Gaudencija Madruzzija te postrojbe nadvojvode Ferdinanda koje su doveli ban Ivan Drašković, general Ivan Herberstein i grof Juraj IV. Zrinski. Ukupno se u Podturnu skupilo 24 tisuće vojnika među kojima se isticalo 300 kopljanika Jurja IV. Zrinskog. Vojska je Muru prešla kod Letenya i 10. rujna 1601. godine došla pod Kanjižu. Tvrđavu je vješto i uspješno branio Hasan Terjaki s oko 3 000 Turaka. Glavni je juriš kršćanska vojska, rastrgana razmiricama i nesposobnošću zapovjednika, izvela 28. listopada te pretrpjela teške gubitke. Tada je kralj Matija kao pomoć pri opsadi poslao svojega vrlo sposobnog zapovjednika grofa Rusworma. Kada je Rusworm s 8ooo vojnika 14. studenoga došao pod Kanjižu, najenergičnije je osudio dotadašnje ratovanje i izjavio da opsadu treba posve reorganizirati. Međutim, nastupila je zima, vojska je bila nezadovoljna, nestajalo je hrane pa je nadvojvoda Ferdinand naredio obustavu opsade. Obustava opsade pretvorila se u sramotni bijeg u kojem su ostavljeni topovi, oprema i ranjenici. Od brojne papinske vojske u Ptuj je došlo tek tri i pol tisuće vojnika. Zapovjednik papinske vojske Aldobrandini je u međuvremenu umro u Varaždinu 17. rujna 1601. godine. Juraj IV. Zrinski je umro 4. svibnja 1603. godine u svojoj tvrđavi Vep u zapadnoj Mađarskoj u 54. godini života. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u pavlinskom samostanu u današnjem Šenkovcu. Naslov poglavlja 90

13. POŠTANSKA SLUŽBA, PUTNA MREŽA, MITNICE

Nadvojvoda Karlo je predložio, a car Maksimilijan Habsburgovac 28. veljače 1578. godine potvrdio novi pravac vojne poštanske veze između tvrđave Kanjiže i Graza, odnosno Beča. Novi poštanski pravac išao je preko Međimurja, a poštanska je postaja bila u Nedelišću. Nakon pada tvrđave Siget 1566. godine u turske ruke, porasla je strateška važnost tvrđave Kanjiža, današnje Nagykanizse. Zbog stalne turske opasnosti koja je prijetila austrijskim nasljednim zemljama bio je izgrađen sustav tvrđava s carskim posadama. Obrambeni sustav je započinjao s tvrđavom Karlovac, a nastavljen je tvrđavama Varaždin, Kanizsa, Veszprem, Györ, Komarom . Završio je tvrđavom Koprona. U taj se sustav uklapala utvrda Čakovec i obrambeni sustav s utvrdama koje su izgradili Zrinski na međimurskoj strani rijeke Mure. U Prelogu je 8. listopada boravio kralj Ferdinand. Zaustavio se tu na putu prema vojnim postrojbama koje su bile upućene prema Osmanlijama te stacionirane negdje u donjem Međimurju. Ta se je vojska kasnije prebacila preko Mure i nastavila kretati prema Kanjiži. Prije toga uređena je nova poštanska linija koja je išla pravcem Lanča – Radgona – Prelog. Radilo se o povezivanju poštanskih veza koje su išle od Graza do vojnog tabora grofa Nadasdyja u današnjoj Nagykanizsi s ogrankom puta prema Varaždinu gdje je bilo sjedište generala Ivana Lenkovića. U Lendavi je tada djelovao poštar Štefan Pridojević koji je organizirao dostavu pošte do Preloga. U Prelogu je poštansku službu za njega obavljao Petar Bamboš. On je bio zadužen za vezu do Varaždina i Kanjiže. Na teret Dvora postavljen je i poštar u Letenyu kao i pri tridesetničkom uredu u Razkrižju. Poštar u Razkrižju je bio Ivan Maliković. Pošta je od Preloga do Graza stizala za dva do tri dana. U Prelogu je tada često boravio general Ivan Lenković. Sačuvana je dokumentacija koja govori da je ta uglavnom vojna poštanska služba radila još 1558. godine te da je imala i novu poslovnicu u Ludbregu. Štefana Pridojevića zadnji puta u poštanskoj dokumentaciji štajerskog poštanskog registra nalazimo 1563. godine. Godinu dana kasnije, 1564.godine na prijestolje je stupio kralj Maksimilijan, a obranu granice u svoje je ruke preuzeo njegov brat nadvojvoda Karlo. Došlo je do mnogobrojnih promjena na granici. Jedna od njih je i pitanje vojne poštanske službe. Vezu Beč – Kanjiža morala je u financijskom smislu preuzeti Donjoaustrijska komora. Ona pak je bila izuzetno slab platiša. Kada nije bilo novaca, veze su se teško održavale, a često su bile i prekinute. U svibnju je Bečko ratno vijeće naredilo ponovnu stalnu uspostavu vojnopoštanskih veza od Beča do Lendave. Privremeno se pošta iz Kanizse slala u Varaždin, Radgonu ili Lendavu, ali te su veze bile loše i trebalo je čak nekoliko tjedana da pisma stignu u Graz ili Beč. Zbog toga je o novom poštanskom pravcu odlučio Dvor, a neposredna je organizacija posla povjerena donjoaustrijskom majstoru pošta Pavlu Wolzogenu i njegovu sinu Johannu Kristoforu. Nova poštanska veza išla je od Kanizse do današnjeg sela 91 Međimurska povijest

Molnári. Tu je prelazila Muru i preko Kotoribe išla do Nedelišća. U Nedelišću je radio poštar Andrija Rosentaller. Od Nedelišća veza je išla dalje prema Štajerskoj do Ormoža i Ptuja te potom prema Grazu. Taj je poštanski pravac bio u funkciji do pada Kanizse u turske ruke 1600. godine. U drugoj polovini kolovoza 1566. godine nadvojvoda Karlo je s većom vojnom postrojbom ušao u Međimurje. Išao je desnom obalom Mure i zaustavio se na prostoru između Ljutomera i Murskog Središća u visini sela Melinci. Ne spominju se nikakvi vojni sukobi s Osmanlijama niti pak uspostava poštanskih postaja. Inače, krajnji cilj pohoda bio je Varaždin. Od početka sedamdesetih godina 16. stoljeća ulogu Lendave preuzela je poštanska postaja u Letenyu. Dobar jahač je za 5 do 6 sati mogao stići od Radgone do Letenya koje je bilo u neposrednom dodiru s Osmanlijama. Radgona je postala izuzetno važno mjesto u obavještajnom smislu. Iz Međimurja su neprestano stizale uznemirujuće vijesti o mogućem upadu Osmanlija. Poštar u Nedelišću 1578. godine je bio Andrija Rosentaller. Poštanska je služba prenosila i poštu grofa Jurja IV. Zrinskog te drugih zapovjednika koji su se oslanjali na tvrđavu Kanižu. 1 Hrvatsko-ugarski sabor vodio je 17. srpnja 1578. godine raspravu o stanju prometnica u kraljevstvu. Zbog stalnih borbi s Osmanlijama i potrebe brzog premještanja vojske, Sabor je donio zaključak o potrebi redovitog održavanja cesta, mostova i vodenih prijelaza kao i komunikacija na rijekama. Plemićki suci svih županija dobili su zadaću da pozovu vlastelu preko čijih posjeda prolaze komunikacije da pod prijetnjom gubitka prava na mitnice poprave ceste i mostove. Međimurje je bila važna spona u obrambenom sustavu između Hrvatske i Mađarske. Posebno je bila važna cesta koja je iz Varaždina preko Čakovca vodila u Lendavu i dalje u zapadne mađarske županije te ona koja je iz Ptuja i Radgone, odnosno Radkersburga vodila u Čakovec. U to je vrijeme bio vrlo živ trgovački promet na rijekama Muri i Dravi koji se odvijao prijenosnim lađama i šajkama. Do kraja 16. stoljeća je sustav vlastelinstava obitelji Zrinski dobio svoju konačnu formu, a lanac njihovih imanja protezao se od Međimurja do Jadranskog mora. To je omogućilo sigurnu unutrašnju i vanjsku komunikaciju i trgovinu. 2

1 Andrej Hozjan, Prvi poštarji v Prekmurju in Pomurju, Zbornik soboškega muzeja br. 6., Murska Sobota 2001., str. 49 – 61 2 Kiss, 12 Naslov poglavlja 92

Međimurje u 16. stoljeću

14. KALVIN NIKOLA VI. ZRINSKI

Naslijedio ga je sin Nikola VI. Zrinski (1570. - 1625.). Rodio se u braku Jurja IV. Zrinskog s češkom kneginjom Anom de Arco. Velikim županom Zaladske županije imenovan je 1608. godine. Prva žena bila mu je Ana Nadasdy, a po njezinoj smrti oženio je Elizabetu Sechi. Bio je uvjereni protestant. Svoja je uvjerenja javno očitovao i u svakoj prilici nastojao zaštititi sljedbenike nove vjere. Za takve njegove istupe ilustrativno je zasjedanje Hrvatskog sabora od 27. srpnja 1606. godine u Zagrebu. Hrvatski sabor se sastao kako bi raspravio o teškim prilikama u Hrvatskoj i dao naputak svojim zastupnicima za posebni državni zbor u Beču. Nakon duže rasprave zastupnici su dobili naputak da se bore za iste slobode i prava kao i mađarski zastupnici, osim slobode vjeroispovijesti. O slobodi vjeroispovijesti Hrvatski sabor ne želi ni raspravljati. Međutim, zastupnici grofa Nikole VI. Zrinskog, tadašnjeg gospodara Međimurja i velikog župana Županije Zala i grofa Petra Erdödyja tražili su raspravu o slobodi vjeroispovijesti te prosvjedovali protiv zaključaka Hrvatskog sabora od 5. srpnja 1604. godine, a u pogledu progona novovjeraca. Naime, tada je donijet zaključak o progonu vjernika protestantske vjere i njihovih propovjednika, a posebno je bio izglasan zaključak da pripadnici 93 Međimurska povijest nove vjere ne mogu u Hrvatskoj obnašati javne časti. Zbog pripadnosti protestantskoj vjeri Juraj IV. Zrinski nije bio hrvatski ban kao njegovi predci i njegovi nasljednici. Sabor je odbio raspravu o slobodi vjeroispovijesti. Čak je odbio da inicijativa o raspravi uđe u zapisnik. Pooštrio je zaključke donijete prije dvije godine na način što je u progonu protestanata zagrebačkom biskupu osigurao pomoć hrvatskoga bana. Za razliku od svoga oca Jurja IV. sklonog kalvinistima, Nikola VI. se priklonio evangelicima (luteranima) među kojima je uživao visoki ugled. Kada je na državnom saboru u Banskoj Bistrici 1620. godine Gabor Bethlen izabran za mađarskog i hrvatskog kralja, potvrđena je i vjerska ravnopravnost. Tada su izabrani i branitelji pojedinih vjeroispovijesti. Za branitelje evangelista u Zadunavlju, uz Pavla Nadasdyja, izabran je i Nikola VI. Zrinski. Njegova ljubav prema knjizi pisanoj na hrvatskom jeziku vidljiva je iz pisma Juliju Čikulinu, upravitelju primorskih imanja Zrinskih od 12. rujna 1602. godine. Nikola traži da mu se pošalje knjiga kneza Dinka Zlatarića, dubrovačkog književnika i prevoditelja koji je živio od 1558. do 1609. godine. Iz pisma se vidi da su postojale veze između Nikole VI. Zrinskog i Dinka Zlatarića. Nikola traži da mu se šalju knjige pisane na hrvatskom jeziku. On je, kao i njegov otac, novčano pomagao te bio član protestantskog kulturnog kruga gradišćanskih Hrvata. Prvi kulturni krug gradišćanskih Hrvata činili su uz Jurja IV. Zrinskog Stjepan Konzul Istranin, Antun Dalmatin, Juraj Franković, Gašpar Dragonjić i dva biskupa Juraj Fistrović i Stjepan Klanceković. Drugi pak krug, uz Nikolu VI. Zrinskog činili su Grgur Mekinić, braća Zvonarići i biskup Musay. Politička osnovica toga pokreta vrlo je vjerojatno bila širenje protestantizma među narodima osmanlijskog carstva. Međutim, na dvoru u Čakovcu uz knjige bila je vrlo tražena i luksuzna roba. Grofica Anna Nadasdy, prva supruga grofa Nikole VI. Zrinskog, pismom pisanim u Vulariji 17. kolovoza 1610. godine traži od Julija Čikulina da joj hitno pošalje sukno za odjeću posluge. Pored toga traži od njega da joj pošalje ili sam donese sapuna za pranje jer su sve zalihe u Međimurju pri kraju. Pismo je hrvatskim jezikom pisano u Vulariji gdje su Zrinski tada imali svoj marof i kuriju. U Hrvatskom državnom arhivu sačuvan je veliki broj pisama koje su grof Nikola VI. Zrinski i njegova supruga Anna Nadasdy slali Juliju Čikulinu iz Međimurja redovito tražeći da im pošalje luksuznu robu, tkanine ili morske plodove. Julije Čikulin bio je gubernator (upravitelj) vinodolskih imanja grofova Zrinskih od 1599. do 1612. godine. 1 Iako se u povijesnim vrelima Nikola VI. manje spominje kao ratnik, a više kao osoba sklona kulturi, ipak je imao nekoliko značajnih vojnih uspjeha.

1 Nakon što je bio optužen za zloupotrebu položaja i udaljen iz službe, došao je iz Rijeke u Zagrebačku županiju i tu novcem stečenim trgovinom kupio znatne posjede. Plemstvo je dobio od kralja Matije II. 1613., a barunat od kralja Ferdinada II. 1628. godine. Najpoznatiji član obitelji bio je pjesnik Ivan Franjo Čikulin (1681. - 1747.). Po izumrću obitelji njihov je veliki imetak preko rodbinskih veza pripao obitelji grofova Sermage Naslov poglavlja 94

Nakon što su Osmanlije 12. listopada 1603. godine provalili u Međimurje i opljačkali ga, a potom se povukli natrag u Slavoniju, grof Nikola VI. Zrinski odlučio je osvetiti im se. Pozvao je cjelokupno hrvatsko plemstvo i zapovjednika slavonske krajine generala grofa Trautmandorfa te krenuo ravno prema Tomaševini gdje su Turci za svoju obranu podigli dva kaštela. Iznenadili su Turke i u jednom jurišu zauzeli oba kaštela. Kroničar toga vremena zagrebački kanonik Andrija Vinković u svom djelu ističe: “svim Turcima do jednog odsjekoše glave, utvrđenja uništiše, kaštele zapališe i tako se povukoše s velikim dobitkom”. 1 U bitci kod Körmenda u zapadnoj Mađarskoj koju su 28. srpnja 1605. godine vodile postrojbe kralja Rudolfa protiv mađarskih ustanika pod zapovjedništvom erdeljskog nadvojvode Stjepana Bočkaja, istaknuo se grof Nikola VI. Zrinski. Kraljeve postrojbe vodili su hrvatski ban Ivan Drašković i general Trautmansdorf. Povijesna vrela govore da je grof Nikola VI. Zrinski u pomoć kraljevim postrojbama došao sa svojim banderijem kod mjesta Čakona u blizini Körmenda. Bočkajevom ustaničkom vojskom zapovijedao je vojvoda Grgur Németh. On je s ustaničkom vojskom krenuo na zapad kako bi osvojio zapadne ugarske županije. Uspio je prodrijeti u Štajersku i opustošiti krajeve oko Drave, čak do Ormoža i Ljutomera. U snažnom sudaru dviju vojski kod Körmenda Németh je bio poražen i njegova je vojska bila raspršena. U javnom političkom i vojničkom životu Kraljevine Nikolu VI. nalazimo do 1612. godine, uglavnom kao velikog župana Županije Zala. Tada nestaje s povijesne scene, a ima indicija da se odao piću. Djece nije imao. Umro je u Čakovcu 23. ožujka 1625. godine.

15. KATOLI ČKA OBNOVA U VRIJEME GOSPODSTVA JURJA V. ZRINSKOG

Juraj V. Zrinski (1599. - 1626.) brat je Nikole VI. i sin Jurja IV. Rodio se u Čakovcu. Majka mu je bila barunica Sofija Stubenberg, druga žena Jurja IV. U Murskoj Soboti 19. svibnja 1619. godine vjenčao se s mađarskom aristokratkinjom Katarinom Séchy. Bio je odgojen u protestantskoj vjeri, ali je već 1613. godine zaslugom Ivana Bakića, priora pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, prešao u krilo katoličke crkve. Katolička vjera je istoga časa opet postala dominantna. U 22. godini života imenovan je hrvatskim banom. Nosio je titulu vječnog kneza od Zrina, kraljevog savjetnika i komornika, bana hrvatskog i slavonskog kraljevstva, gospodara Čakovca i kapetana

2 Arte et Marte 95 Međimurska povijest

legradske krajine. Do smrti brata Nikole VI. 1625. godine uglavnom je boravio u Ozlju. Tada se preselio u Čakovec. Na banskoj stolici naslijedio je kneza Nikolu Frankopana. Bio je vrlo hrabar i cijenjeni ratnik i vojskovođa. S Osmanlijama je uspješno ratovao oko Zrina, današnje Nagykanizse i Hrvatske Kostajnice. Kada je u jesen 1622. godine bio imenovan hrvatskim banom,postalo je očito da je političke ciljeve stavio ispred vjerskih. Širom je otvorio vrata protureformaciji, odnosno povratku katoličke vjere kao dominantne vjere u Međimurju. Da je to bio politički čin vidljivo je iz činjenice što su Zrinski još dugo vremena štitili protestantske propovjednike u Međimurju. Naime, tek u vremenu između 1637. i 1661. godine Juraj V. Zrinski nestale su protestantske župe u Štrigovi, Subotici, Selnici, Murskom Središću, Prelogu, Svetom Jurju u Trnju, Podturnu, Mihovljanu, Nedelišću, Svetom Martinu na Muri, Belici, Svetoj Mariji i Donjem Vidovcu. To naravno ne znači da je tu posve nestalo protestanata. Još 1641. godine biskup Vinković je molio grofa Nikolu Zrinskoga da protjera protestantskog propovjednika iz Podturna. Nema podataka o tome da li je to grof Zrinski učinio. Vjerojatno nije jer je u velikoj i važnoj tvrđavi u Podturnu bilo mnogo vojnika, a kako je grof Nikola Zrinski Čakovečki gledao na vojnike protestante vidljivo je iz njegove izjave na saboru u Požunu 1659. godine. Na traženje da iz Legrada protjera protestante rekao je sljedeće: „Vi znate da sam ja dobar katolik. No, kakva bi to bila od mene ludorija, ako bi na primjer svoje legradske vitezove i vojvode i tamošnje luteranske zapovjednike protjerao iz Legrada? Svoje katoličke vojnike ne bi se ufao poslati niti na deset Turaka, a kad sam među protestantskim vojnicima, te slušam njihove pobožne molitve i psalme, nikad se ne vraćam bez pobjede iz turskih ratova“ 1 Protestantski propovjednik u Čakovcu spominje se još 1677. godine. Juraj V. Zrinski je s postrojbom od 1200 hrvatskih konjanika sudjelovao u bitkama Tridesetogodišnjeg rata koji se u to vrijeme vodio u Češkoj, Saskoj i na prostoru tadašnje sjeverne Ugarske. Naglo je umro 18. prosinca 1626. godine u vojnom taboru kod današnje Bratislave nakon navodnog sukoba s glavnim carskim zapovjednikom Albrechtom Wallensteinom. Neka povijesna

1 Bučar, 1913, 62 Naslov poglavlja 96 vrela govore da ga je pokosila kuga, dok druga tvrde da ga je, zavidan zbog njegovih vojničkih podviga, dao otrovati general Wallenstein. Juraj V. Zrinski je pokopan u obiteljskoj grobnici u kompleksu svetojelenskog pavlinskog samostana.

16. ZRINSKI SU NAJMOĆNIJA OBITELJ HRVATSKE I UGARSKE

U braku s Katarinom Sechy rodila su mu se dva sina. Nikola VII. je 1620. godine rođen u Čakovcu, a Petar IV. 1621. godine u Vrbovcu. Kako se mlada udovica Katarina Sechy ubrzo po njegovoj smrti preudala za baruna Nikolu Malakoczyja Susjedgradskog, prema tadašnjim zakonima kralj Ferdinand je odredio skrbnike malodobnim sinovima Nikoli i Petru. Za skrbnike kralj je odredio zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića i protonotara Hrvatskoga sabora Stjepana Patačića. Po njihovoj skoroj smrti određeno je novo skrbničko povjerenstvo, a činili su ga Stjepan Senyej, kraljevski kancelar i vacki biskup, Sigismund Trautmansdorf, general hrvatske krajine, Toma Mikulić, podban hrvatski i Franjo Batthyan, vicegeneral kanjiške krajine, inače unuk Nikole Zrinskog Sigetskog i bliski rođak Petra i Nikole. On je imenovan i generalnim gubernatorom (upraviteljem) imanja braće Zrinski. Već 1630. godine braća Zrinski odvedeni su na isusovačko učilište u Graz, a 1633. godine nalazimo ih na višem isusovačkom učilištu u Trnavi nedaleko Požuna. Završivši retoriku i humanističke znanosti u pratnji kanonika Matije Senkviczija bili su na studijskom putovanju po Italiji. Primio ih je i papa Urban VII. Po povratku iz Italije obojica su proglašeni punoljetnima i tako vrlo mladi stupili u javni i politički život Monarhije. Još 27. siječnja 1627. godine skrbnici malodobnih grofova Nikole i Petra zagrebački biskup Petar Domitrović i protonotar Hrvatskog sabora Stjepan Patačić darovali su svetojelenskim pavlinima dio gornice i desetine iz vinograda u današnjem Zasadbregu. Radilo se o količini od oko 5 tisuća litara vina godišnje. Pavlini su to dobili za usluge pri pokopu njihova oca bana Jurja V. Zrinskog, a mogli su koristiti do punoljetnosti mladih grofova. Pored toga pavlinskom je samostanu vraćen vinograd u Zasadbregu koji im je oporukom ostavio Krsto Fadan de Thwran 1496. godine, a koji im je oduzeo Juraj IV. Zrinski. Pavlinima je istom zgodom vraćeno i pravo na održavanje poznatih sajmova koje im je također oduzeo Juraj IV. Zrinski. Uglavnom, skrbnici tada malodobnih grofova Zrinskih pobrinuli su se da svetojelenskom samostanu budu vraćena prava i imanja koja im je oduzeo njihov djed protestant Juraj IV. Zrinski. Za uzvrat pavlini su se obvezali služiti svetu misu svaki tjedan te za godišnjicu smrti bana Jurja V. Zrinskoga. 1

1 JB: Natale solum BNM 1752,. str.273 97 Međimurska povijest

Nikola Zrinski Čakovečki (1620. - 1664.) se rodio se 1. svibnja 1620. godine u Čakovcu. Uglavnom je boravio u Čakovcu i bio u stalnim vezama s mađarskim plemstvom. Čak je postao i istaknuti mađarski pjesnik, iako je bio svjestan i javno je govorio da je Zrinski, a ne Zrinyi i da je Hrvat. 1 U Varaždin su 6. veljače 1644. godine stigle vijesti o pojavi kuge u Međimurju. Gradski je magistrat zbog pojave kuge u Međimurju naredio uspostavu jakih straža na Dravi koje su onemogućile svaki dodir sa zaraženim područjem. O tome su i službeno izvijestili braću Nikolu i Petra Zrinskog kako bi se izbjegle neugodnosti i eventualni sukobi. Kuga se je tada širila iz mađarskih prostora. 2 Nikola Zrinski Čakovečki U Čakovcu se 16. rujna 1645. godine vjenčao s Euzebijom Drašković, kćerkom grofa Gašpara Draškovića Trakošćanskog. Bili su nakon vjenčanja tek kratko vrijeme zajedno. Na kraljev poziv Nikola se s postrojbom od 300 međimurskih konjanika pridružio banskoj vojsci u takozvanom Tridesetogodišnjem ratu. Tu se istaknuo u borbi protiv Šveđana te dobio naslov generala svih hrvatskih četa. U braku s Euzebijom Drašković Nikola Zrinski nije imao djece. Malo je i povijesnih podataka o njihovu zajedničkom životu na dvoru u Čakovcu. Čak su i podaci o

1 Hrvatski ban grof Nikola Zrinski Čakovečki napisao je 28. lipnja 1659. godine svom prijatelju Ivanu pl. Lučiću pismo na latinskom jeziku u kojem se nalazi i čuvena rečenica koja u prijevodu glasi: “Svjestan sam i neću zanijekati da sam Hrvat i znam, što više, da sam Zrinski”. Tom je izjavom jasno dao do znanja da je nacionalno svjestan Hrvat iako je još 1651. godine objavio na mađarskom jeziku svoju knjigu pjesama “Adriai tengernek syrenaia”. Nikola Zrinski je zbog stalne osmanlijske opasnosti uglavnom boravio u Čakovcu i Međimurju. Tu se družio manje ili više s mađarskim plemstvom. Uostalom, bio je i veliki župan Zaladske županije. Dugi niz godina mađarska historiografija i mađarska povijest književnosti držala ga je isključivo Mađarom. Očito je da takvim problemima treba pristupati s daleko većom mjerom opreza. Posebice zbog toga što je problematika nacionalne pripadnosti kakvu mi danas poznajemo prisutna tek od 19. stoljeća. Mađari pak su grofa Nikolu Zrinskog kao svog nacionalnog junaka i najvećeg pjesnika 17. stoljeća počeli osobito slaviti u drugoj polovici 19. stoljeća. Vrhunac svojatanja dogodio se uoči proslave tisućite obljetnice mađarskog kraljevstva 1896. godine. Danas je suvremena mađarska historiografija učinila znatan pomak priznajući da je Nikola Zrinski i Hrvat i Mađar istovremeno, odnosno da njegovo književno, vojno i političko djelovanje treba promatrati isključivo u vremenu u kojem je živio. Da je naravno i to upitno govori i činjenica o pozadini osnivanja franjevačkog samostana u Čakovcu 1659. godine. Nikola Zrinski naime traži da u Čakovec dođu franjevci hrvatske provincije sv. Ladislava, a ne mađarske provincije sv. Marije. U isto vrijeme Nikola Zrinski je u zavadi s pavlinima u Sv. Jeleni među kojima su tada prevladavali Mađari.) 2 Ta opaka zarazna bolest Međimurjem je harala i 1681. godine. Godine 1709. u Hrvatskoj su poduzete opsežne mjere zabrane prelaska ljudi iz Krajine u bansku Hrvatsku zbog širenja kuge iz Turske, odnosno Bosne. Koridor je uspostavljen na liniji Koprivnica - Križevci, a posebno je zabranjen ulazak Međimuraca na varaždinsko područje. Naslov poglavlja 98 njezinoj smrti proturječni. Hrvatska povijesna znanost govori o 1651. godini, a mađarski povjesničari o 1650. godini. Međutim, niti oni se ne slažu u datumu smrti. Jedni navode 24. rujna 1651., a drugi 21. prosinca 1650. godine. Euzebija Drašković je pokopana u obiteljskoj grobnici Zrinskih u pavlinskom samostanu Svete Jelene. Već 30. travnja 1652. godine grof Nikola Zrinski oženio se po drugi puta. Naime, preko kanonika Jurja Rattkaya upoznao je Bečanku barunicu Sofiju Löbl. U tom je braku rođeno četvoro djece. Marija Terezija, Marija Katarina, Isak i Adam. Marija Terezija i Isak umrli su kao djeca, Marija Katarina bila je u samostanu karmeličanki. Nikolu je naslijedio sin Adam rođen 1662. godine Kralj Ferdinand III. imenovao je 20. listopada 1645. godine u Linzu grofa Nikolu Zrinskoga Čakovečkog velikim županom Zaladske županije. Čast velikog župana Zaladske županije do toga je časa nosio netom preminuli Stjepan Banfi, gospodar Lendave. Nikola Zrinski je veliki župan zaladski bio sve do svoje smrti 1664. godine. Do imenovanja već je osam godina upravljao polovicom ogromnih obiteljskih imanja, bio je legradski kapetan, kraljevski glavni konjušar i njegov tajni savjetnik. S pravom glasa sudjelovao je u radu kraljevskog vijeća, a njegovi su prijedlozi najčešće bili uvaženi. Povijesna vrela ne govore o većim ambicijama Nikole Zrinskog kao zaladskog župana. Više ga je zanimao rat s Osmanlijama, pisanje epa “Opsada Sigeta” i brak s groficom Euzebijom Drašković. Njegovo imenovanje zaladskim velikim županom bio je prvenstveni interes Dvora. Dvor je takva mjesta nastojao popuniti lojalnim lokalnim velikašima. Oni su mogli utjecati na sitno plemstvo koje je bilo u stalnoj opoziciji Dvoru. Važno je bilo i redovito utjerivanje kraljevskog poreza, odnosno dike. Tu pak je Nikola Zrinski pokazao veliku umješnost. Uspio je zadržati dio poreza za izdržavanje «međimurske vojne krajine» te umanjiti davanja svojih kmetova za održavanje carske vojske. Hrvatskim banom kralj Ferdinand IV. imenovao je Nikolu Zrinskog 27. prosinca 1647. godine zbog ratnih zasluga u borbama s Osmanlijama i mađarskim ustanikom Franjom Rakoczyjem starijim. U bansku čast svečano je uveden u Varaždinu 14. siječnja 1649. godine. Sama ceremonija instalacije bana obavljena je u franjevačkoj crkvi po starom hrvatskom običaju. Bansku zastavu predali su mu kraljevi povjerenici zagrebački biskup Petar Petretić i grof Nikola Erdödy. Nikola Zrinski uzeo je u desnu ruku bansko žezlo kao znak sudbene vlasti, a u lijevu ruku zastavu kao znak svoje vojničke vlasti. Potom je biskup Petretić čitao tekst banske prisege koju je Zrinski za njih izgovarao. Novi ban uzeo je na kraju ceremonije riječ te naglasio da se banske časti vrlo nerado prima u ovo vrijeme kada ne vlada mir, niti bjesni otvoreni rat, a ipak je sva Europa pod oružjem. Učiniti će i žrtvovati sve za ljubljenu domovinu, ali od hrvatskih staleža i redova traži da budu složni. Za vrijeme ceremonije na gradskim su bedemima gruvali topovi, a pred crkvom udarali bubnjevi i trubile trube. U kuriji marofa u Vulariji napisan je 15. ožujka 1649. godine tekst 99 Međimurska povijest nagodbe o diobi imanja između braće Nikole i Petra Zrinskih. Još 1638. godine braća Nikola i Petar proglašeni su punoljetnima i stupili su u javni, društveni i politički život Hrvatske. Od svojih skrbnika i gubernatora Franje Batthyanija preuzeli su obiteljska imanja te počeli njima samostalno upravljati. Na temelju patronatskog prava braća su i župne crkve tretirali kao alodijalne posjede. Kao i posjede, međusobno su podijelili i župne crkve. U Međimurju je svaki dobio šest župa zajedno s njihovim filijalnim crkvama. 1 Kada im je 1646. godine umrla strina Elizabeta Sechy, udovica Nikole Zrinskog koja je doživotno uživala posjede Vrbovec, Božjakovinu i Grdun kod Ozlja, došlo je do spora među braćom. Spomenute posjede preuzeo je Nikola, a zbog toga se Petar žalio kralju. Kralj je odmah presudio u korist Petra te naredio diobu imanja među braćom. U međuvremenu braća su otišla u ratni pohod na poziv kralja u Njemačku pa je dioba privremeno odgođena. Nakon povratka braća su sa svojim savjetnicima u kuriji marofa u Vulariji izradili tekst nagodbe o diobi. Sama dioba provedena je pred Zagrebačkim kaptolom 19. srpnja 1649. godine. Nikola je preuzeo Međimurje, najveći, najvažniji i najbogatiji obiteljski posjed te posjede Vrbovec, Preseku, Rakovec i kuću u Zagrebu 2 i Beču. Petar je dobio Božjakovinu, Ribnik, Ozalj i sva primorska i vinodolska imanja. Nikola je svoje sjedište imao u Čakovcu, a Petar u Ozlju.

17. ČAKOVEČKA UTVRDA I PALA ČA U VRIJEME ZRINSKIH

O izgledu čakovečke utvrde u vrijeme kada su je dobili Zrinski bilo je različitih mišljenja. Najveći broj starijih autora koji su o tome pisali vjerojatno nastojeći uvećati važnost Zrinskih, pisali su kako je čakovečki grad bio prilično primitivna utvrda i da su je Zrinski porušili te sagradili novi. Tek pomnija analiza arhivskog gradiva u novije vrijeme i ozbiljniji analitički pristup rezultatima arheoloških i konzervatorskih istraživanja daju drugačiju sliku čakovečkog grada u vrijeme dolaska Zrinskih, a time i na ukupan način života u gradu i Međimurju. Čakovec je već u doba gospodstva Ernušta bio “prostran i sjajan” vlastelinski grad - castrum. Bio je dobro utvrđen i nije ga bilo lako osvojiti čak ni uz upotrebu topništva. Naime, Nikola Zrinski Sigetski je morao upotrijebiti svu silu kako bi Petra Keglevića istjerao iz grada, ali u tome nije uspio. Keglević je tek nakon predaje pod određenim uvjetima napustio Čakovec. Gradske su obrambene kule i zidine bile čvrsto građene i

1 Adamček: AOUH, str. 458., Stjepan Kiss pak navodi da je 1638. godine u Međimurju bilo 11 župa, 3 kapele i 5 filijalnih crkava - Monumenta.. str. 14 2 Zidanu kuću u Zagrebu, koja je bila nasuprot samostanu kapucina, nabavio je od grofa Adama Zrinskog i njegove majke Sofije Löblove grof Drašković te još 1693. godine opatici Petronili Zrinski, kćerki Petra i Katarine, morao platiti 2.650 forinti. Novosel Meje, Krapina 1982., str. 133 Naslov poglavlja 100

Međimurje na karti dvorskog inženjera Martina Stiera 1660. godine. dobro branjene. Prema tome, Zrinski su imali odlične temelje da iz jakog castruma izgrade još jaču renesansnu utvrdu. Čakovečka je utvrda za vrijeme gospodarenja Zrinskih doživjela mnoge graditeljske promjene. Teške povijesne okolnosti neprestane osmanlijske opasnosti prisiljavale su Nikolu Šubića Zrinskog i njegove nasljednike da sve svoje potencijale usmjere ka izgradnji što sigurnijeg i što udobnijeg novog sijela obitelji i što uspješnijoj obrambenoj organizaciji novog, najvećeg i najvrjednijeg posjeda. O graditeljskoj djelatnosti Nikole Šubića Zrinskog nema sačuvanih dokumenata, a arhitektonska baština govori u prilog činjenici da se više mislilo o tome kako će se organizirati obrana od toga kako će se udobno stanovati. U to vrijeme Ivan Ungnad vodi fortifikacijsku obnovu nedalekog Varaždina. Utvrde se grade na čitavom graničnom području u Hrvatskoj i Mađarskoj pa je Nikola skloniji i vještiji gradnji utvrda nego stambene arhitekture. Da je gradnja čakovečke utvrde vrlo intenzivna, posredno govori isprava iz 1559. godine u kojoj Nikola pavlinima daje u posjed sela Šenkovec i Mačkovec, oslobađa ih svih obveza prema vlastelinstvu osim tlake 101 Međimurska povijest na građenju čakovečke utvrde. Preostala graditeljska baština govori da su Zrinski do kraja 16. stoljeća izgradili oko novopodignutog dvora čvrsti sustav obrane. U vanjskom obrambenom sustavu zadržali su dio postojećih zidina zajedno s polukružnim kulama i sagradili bastione renesansnih karakteristika. Novi bastioni imaju dvije tipološke oznake: bademasti i noviji peterougaoni s produženom bočnom stranom koja je odlično štitila vatrenom obranom tvrđavsku grabu. Čakovečki je grad postao mješanac starog Wasserburga (vodene utvrde) i renesansne tvrđave. Tijekom prve polovice 17. stoljeća na sjeverozapadnom potezu bedema čakovečke utvrde uklonjene su polukružne kule i sagrađen je poligonalni bastion. O daljnjim graditeljskim zahvatima vijesti su nejasne, a govore i o postojanju čitavog niza pomoćnih stambenih i gospodarskih objekata unutar obrambenog pojasa i uz gradske zidine. U drugoj polovini 17. stoljeća čakovečka je utvrda imala odlične mogućnosti smještaja većeg broja vojnika i znatnih količina ratne opreme i streljiva. U velikom broju dokumenata koji u to vrijeme opisuju grad nalaze se opisi objekata i inventara. Palača je imala prizemlje koje je korišteno za razna spremišta, u polukatu su bili stambeni prostori za službenike i oružarnica, a na katovima su bili stambeni i reprezentativni prostori obitelji Zrinski. U tvrđavskom dijelu, u ulaznom bastionu, nalazila se oružarnica i spremište ratnog materijala, a u zgradi uz bedeme, u prizemlju , bila je uljarnica, mesarnica i tamnički prostori. Na katu su se nalazili stanovi zapovjednika gradske posade, stan kaštelana i stan i uredi upravitelja vlastelinstva. Postojala je i posebna zgrada za smještaj gostiju.

Čakovec 1639. godine na prikazu Johanna Ledentua. Naslov poglavlja 102

Graditeljska djelatnost grofa Nikole Zrinskog Čakovečkog bila je usmjerena na rekonstrukciju i utvrde i palače u Čakovcu. Naime, nedovršena fortifikacijska forma čakovečke utvrde nije posve zadovoljavala sigurnosne standarde koje je nametnula krajiška inženjerija gradeći varaždinsku tvrđavu. Slaba točka obrane u Čakovcu bio je sjeverozapadni potez zidnoga plašta gdje su još uvijek bile dvije stare polukružne kule. One su tijekom četrdesetih godina sedamnaestog stoljeća zamijenjene izduženim poligonalnim bastionom koji je u ravnom potezu tvrđavskog bedema povezan sa sjeverozapadnim, bademastim bastionom. Na potezu od jugoistočnog bademastog bastiona do novoizgrađenog jugozapadnog bastiona sagrađen je dvostruki red drvenih palisada. Zanimljiva je slika i južne bastionske fronte. Od jugoistočnog bastiona obrambeni je zid čvrsto zidan samo do polovice, a zatim slijedi polukula i zemljani nasip s visokom i čvrstom palisadnom ogradom. Projekt rekonstrukcije izgradio je talijanski arhitekt Filiberto Lucchese (Tessin 1606. – Beč 1666.). Time je nastala peterokutna modernizirana utvrda, a njezin je novi izgled sačuvan na grafičkom prikazu čiji je autor Giovani Giuseppe Spalla s kraja 17. stoljeća . (9) U opisu pojedinih objekata točno su locirani sadržaji vezani za obranu i opskrbu tvrđave. Spalla nabraja spremišta streljiva, gradsku stražarnicu, prostorije za smještaj većeg broja vojnika, mlin kojeg pokreću konji te ucrtava polumjesečasti ravelin ispred ulaznog bastiona koji ojačava fortifikacijski sustav. Paralelno s izgradnjom fortifikacije, Zrinski su gradili i raskošnu renesansnu palaču. Palača je dobila oblik zatvorenog četverokuta s prostranim unutrašnjim dvorištem. Na sjeverozapadnom i jugoistočnom dvorišnom potezu pročelja prizemlje su ukrašavale arkade. Tlocrt Čakovčke utvrde 1639. godine. U arhitektonskom smislu palača Na tlocrtu se vidi dvostruki opkop oko utvrde koji je imala prizemlje, međukat, je i danas uočljiv. prvi kat i drugi kat. Tlocrt je izuzetno važan jer se uz postojeću O raskoši i sjaju čako- situaciju vidi i plan rekonstrukcije koji je kasnije večkog dvora Zrinskih s velikim samo djelomično obavljen. 103 Međimurska povijest je oduševljenjem pisao nizozemski putopisac Jacob Tollius 1661. godine svom prijatelju Nikoli Vitsenu: “Za svog boravka u Grazu mnogo sam slušao o Nikoli Zrinskom. Njegove česte i uspješne navale na Turke u čitavom kršćanskom svijetu primane su kao vesele vijesti, a kod Turaka je u isto vrijeme ime Zrinskih izazivalo užas. Poznanstvo tog svjetski poznatog junaka zahvaljujem grofu Pöttingu. On je htio posjetiti svog rođaka, pa me ljubazno pozvao da s njim krenem u Čakovec. Radosno sam prihvatio ovu povoljnu priliku i već za tri dana smo bili na ulazu u Čakovec, sjedište grofova Zrinskih. «... Naskoro uđosmo u dvorac koji je sjajan i veleban, a izvrsno utvrđen protiv turske sile. Dvorac su gotovo sa svake strane okruživale močvare koje su imale zadaću spriječiti prokope (lagume) do dvorca. Samo jedna strana, ona prema selu (podgrađu, današnjem Čakovcu) opire se o čvrsto tlo. Zato je brani jaki bedem. Čovjeka se ugodno doima kada iz okolišne pustoši napokon ugleda krasnu palaču, pa u njoj divno pokućstvo, veličajni sjaj i čistoću te naobraženu i načitanu obitelj. U trijemovima je bilo izvješeno zaplijenjeno tursko oružje: lukovi, tobolci, željezni batovi, štitovi i drugo, ali su njihov sjaj nadmašivale blistave sablje demeškije. Drške su im ukrašene zlatom i srebrom, a korice optočene dragim kamenjem. U predvorjima se moglo vidjeti izvješene zastave otete Turcima. Tu su i slike koje prikazuju junačka djela grofa Nikole Zrinskog. ... Trećeg ili četvrtog dana odvedoše nas u knjižnicu. Zrinski je imao krasnu knjižnicu ispunjenu obiljem svakojakih knjiga. Odavde smo došli u oružarnicu gdje je Zrinski spremio mjedene zidove, bombarde, koplja, sablje i drugo oružje. Ovima se krasotama i bogatstvu pridružuje ogromno skladište. U riznicama vidio sam prekrasnu zbirku starinskih novaca. Bogato su zastupljeni novci Aleksandra Velikog, Otona i Vitelija. Bilo je također slika kraljeva, knezova i drugih slavnih ljudi. Vidi se da su ih slikali pravi majstori. Među ostalima pokazali su mi prekrasne, majstorski izrađene slike Martina Lutera i njegove žene Katarine. Odavde smo se zaputili u grofove vrtove. Njihov sjaj i krasotu teško je opisati, a mogu se usporediti s Alkinojevim vrtovima.” 1 Postoji još jedan opis Čakovca iz tih vremena. Početkom 1660. godine Melek Ahmed, bosanski paša poslao je poznatog turskog putopisca i pustolova Evliju Čelebiju s pratnjom od 600 konjanika i 12 srijemskih kola blaga banu Nikoli Zrinskom u Čakovec. Imao je zadaću otkupiti Mustaj bega Hasanovića, bihaćkog kapetana. U Međimurju je proveo tri dana, uspješno

1 Osim što je spomenuo knjižnicu Zrinskih, Jacob Tollius o njoj nije donio nikakve vijesti. Danas je najveći dio knjižnice Zrinskih u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Sačuvana knjižnica Zrinskih broji ukupno 424 sveska. Od toga 29 svezaka pisanih latinskim, njemačkim, talijanskim i francuskim jezikom odnosi se na fortifikacijsku arhitekturu. Interesantno je kako je knjižnica Zrinskih ipak završila na pravom mjestu. Udovica Adama Zrinskog, Nikolina sina, grofica Marija Katarina Lamberg 1693. godine se preudala za grofa Maksa Ernesta Wlaschima, moravskog vlastelina. Sa sobom je iz Međimurja u grad Bitev, uz mnoge druge dragocjenosti, ponijela i najveći dio knjižnice Zrinskih. Tu je knjižnicu kupio kasnije u Bitevu bečki antikvar Samuel Kende, a od njega je otkupila 1893. godine hrvatska vlada, posredstvom vladina tajnika Levina pl. Horvata, za 12 tisuća forinti. Naslov poglavlja 104 je obavio otkup zarobljenog Mustaj bega Hasanovića te bio u posjeti utvrdi Legrad. Čelebija je imao manu što je sve što je vidio ili doživio prikazivao uvećano i bombastično. Za Čakovec je napisao da je to grad peterokutnog oblika, zidan na način kako se podzidavaju obale. Ustvrdio je da je Čakovec predmet osvajačkih težnji svih vladara. U unutrašnjosti grada ima 10 tisuća lijepih kuća, građenih od tvrdog materijala i pokritih crijepom. Osobito vrijedi vidjeti, tvrdi Čelebija, grofovu palaču i palače sedmorice kapetana. Sve ulice su široke i popločene kao šahovska ploča. Grad je imao 2 tisuće dućana i 40 samostana! 1

18. OSTALE UTVRDE I VOJNI ČKI OBJEKTI U MEĐIMURJU

Po naredbi Dvorskog ratnog vijeća prvi carski vojni graditelj Martin Stier (1630. - 1669.) obišao je i pregledao sva granična mjesta Štajerske, Slavonije, banske Hrvatske, dijelove primorskih granica koje stoje nasuprot Osmanlijama te gradove koji spadaju pod upravu u Grazu. Za sve njih napravio je tlorise i odgovarajuće prikaze te izvijestio o stanju i potrebnim graditeljskim zahvatima. Pored ostaloga, Stier je bio i u Međimurju te ostavio dragocjene prikaze i podatke o utvrdi Čakovec. Svoje je opsežno izvješće predao caru Leopoldu i Dvorskom ratnom vijeću 1660. godine. Snažnu čakovečku utvrdu prikazao je u tlorisu i sa sjeverne strane. Na njegovoj vrlo preglednoj karti Hrvatske naznačena su međimurska utvrđenja na rijeci Muri. Bila su to: Raskrižje, Nova Kurija, Podturen, Novakovec, Goričan, Kotoriba i Legrad. Pored toga na karti su označeni Čakovec, Nedelišće, Sveta Jelena i Legrad. Zanimljivo je da na karti nema niti Preloga niti Štrigove. Ta stara međimurska trgovišta očito nisu bila zanimljiva u vojničkom smislu. Kotoriba: Prve vijesti o Kotoribi potječu iz 1567. godine kada je Međimurjem gospodario Juraj IV. Zrinski. On je, zbog neposredne turske opasnosti, nastavio gradnju obrambenog sustava na rijeci Muri. Sustav s nizom utvrda započeo je graditi njegov otac Nikola Zrinski Sigetski. U tom se kontekstu spominje utvrda Kotoriba koja nije imala civilno stanovništvo nego isključivo vojnu posadu. Kada je 1600. godine u turske ruke pala velika tvrđava Kanjiža, današnja Nagykanizsa, Turci su zauzeli područje do Mure. Tada je dio stanovnika Muraszerdehelya bježeći pred turskim zulumom pobjegao i sklonio se u Kotoribi. U Kotoribi je 4. svibnja 1688. godine boravio zagrebački kanonik

1 Drago Feletar: Iz povijesti Međimurja, Čakovec 1968., str. 55 105 Međimurska povijest

Tvrđava Kotoriba sredinom 17. stoljeća. Autor je Giovani Giusepe Spalla.

Ivan Zubić i ostavio opis kotoripske utvrde. Središnji dio kotoripske utvrde bio je četvrtastog oblika s malim polukružnim bastionima na uglovima. Kao obrambeni zidovi služile su palisade, dakle u zemljani nasip okomito pobodeni balvani. Sve je to uokvireno uskim pojasom vode. Oko utvrde bio je nepravilni četvrtasti zemljani nasip s ukošenom palisadom. Unutar utvrde bile su drvene zgrade u kojima je stanovala stalna posada od oko sto vojnika. Utvrda se nalazila na najvišoj topografskoj točki Kotoribe, kod zgrade današnje Osnovne škole. Na tlocrtu kotoripske utvrde s kraja 17. stoljeća koji je izradio Talijan Giovani Giusepe Spalla, a čuva se u Vojno - povijesnom arhivu u Beču, vidi se da je to tipična fortifikacija iz vremena borbi s Osmanlijama. Ona nije imala vodene opkope, ali ju je branio močvarni teren. Iz utvrde je uz rijeku Muru vodila cesta za utvrdu Legrad. Na Muri su bila tri mlina. Uz sjeverni vanjski zemljani bastion Spalla je ucrtao kapelu. Legrad: Legrad je već u 14. stoljeću bio utvrđeno mjesto. Vijest da je Ivan Hunyad 1446. godine u ratu s grofovima Celjski pored podravskih utvrda Đurđevca i Koprivnice zauzeo i utvrdu Legrad u Međimurju znak je da je već tada zamijećena strateška važnost toga mjesta i da su izgrađeni fortifikacijski Naslov poglavlja 106

Legrad 1639. godine. Zidana utvrda na samom ušću Mure u Dravu imala je i dvostruki red palisada. objekti. Godine 1488. Legrad se spominje kao jaka utvrda i važno trgovište smješteno u hidrografskom čvorištu Mure i Drave. 1 Somalijske pljačkaške postrojbe već su 1526. godine opljačkale Legrad. Juraj IV. Zrinski je 1567. godine dao izvesti opsežne radove na utvrdi Legrad. Kralj Maksimilijan je čak posebno naredio Međimurcima da grade Legrad, utvrdu grofa Zrinskog. U jednoj od brojnih bitaka Osmanlije su 1577.godine zauzeli utvrdu Legrad i držali je dvije godine. Tada ju je Juraj IV. Zrinski ponovo osvojio. U žestokim bitkama koje su prethodile osmanlijskom osvajanju generalske tvrđave Kanjiže 1600. godine te u bitkama koje su se niz godina kasnije vodile oko njezina ponovnog osvajanja, utvrda Legrad je trpjela velika oštećenja. Međutim, Osmanlije je nikada više nisu zauzeli, ali su grofovi Zrinski morali često ulagati sredstva za njezinu rekonstrukciju. Utvrda Podturen: Tijekom 15. stoljeća Podturen se spominje kao kastrum Turnišće, zatim oppidum ili trgovište te castelum ili utvrda Turnišće. U i oko utvrde Turnišće u rujnu 1601. godine okupilo se 24 tisuća kršćanskih vojnika sa zadaćom da opet osvoje tvrđavu Kanižu koja je pala Turcima u ruke godinu dana ranije. Godine 1644. grof Petar Zrinski otkupio je tvrđavu i selo Podturen od dotadašnjeg zakupnika grofa Adama Bathyanyja. Utvrdu Podturen 1660. godine na svoju je kartu upisao i glavni carski vojni inženjer Martin Stier. Godine 1708. razorile su je Rakocijeve čete koje su tada opustošile Međimurje. Kao trgovište koje se razvilo uz utvrdu ,Podturen se spominje i 1693. godine. 1

1 Feletar: Legrad, str. 70 2 Dragutin Seljan u svom djelu Zemljopis pokrajinah Ilirskih, Zagreb 1843. za Podturen piše sljedeće: Podturen, nekad Turnišće, trgovište je smešteno usred Međimurja s drvenim mostom preko Mure. Ovdje je nekada bila glasovita tvrđava uništena u vrijeme Rakocijeva ustanka (početak 18. st.). Godine 1860. sagrađena je u Podturnu jednokatna školska zgrada. Zanimljivo je da je školska zgrada građena na mjestu nekadašnje velike tvrđave. 107 Međimurska povijest

Suvremeni grafički prikaz Novog Zrina. Prikaz je netočan i nepouzdan i u stvari je kompilacija čakovečke utvrde i utvrde Novi Zrin.

Utvrda Novi Zrin: Utvrdu Novi Zrin započeo je na ušću Mure u Dravu graditi ban Nikola Zrinski 14. lipnja 1661. godine. Kako se radilo o gradnji velike tvrđave važne za ukupnu obranu od Osmanlija, u pomoć je priskočio i Hrvatski sabor te 27. veljače 1662. na svom zasjedanju u Zagrebu donio odluku o pomoći pri gradnji tvrđave Novi Zrin. Podložnike Varaždinske i Križevačke županije zadužio je obvezom da po zapovijedi bana daju od svake kuće (dima) dva težaka opremljena sjekirama i drugim alatom za gradnju tvrđave. Radilo se užurbano. Dnevno je na radu bilo između 500 i 1.000 ljudi. Da bi obodrio kmetove na rad, često je radio i ban Nikola Zrinski. Početkom ljeta 1662. godine prva faza tvrđave Novi Zrin bila je završena. Kako je tvrđava tada doista izgledala, danas je teško sa sigurnošću tvrditi. Suvremeni grafički prikazi te utvrde nisu vjerodostojni. Pouzdano se zna samo o dijelu tvrđave koji se danas nalazi na mađarskoj obali Mure kod sela Beleza i koji je sačuvan u temeljima. Čitavo je zdanje, zbog močvarnog tla, podignuto na drvenim pilotima. Oko tvrđave bio je opkop napunjen vodom iz Mure. U hrvatskoj je romantičarskoj povijesnoj znanosti oko tvrđave stvoren mit o njezinoj neosvojivosti. Mora se priznati da najznačajniji carski vojskovođe nisu mnogo držali do njezine strateške vrijednosti, a i sam ban Nikola Zrinski u svojoj je oporuci izrijekom napomenuo da je potrebno dovršiti njezinu izgradnju. 1

1 U travnju 1662. Naslov poglavlja 108

Utvrda Novi Zrin je trebala biti važno mjesto u borbi protiv Osmanlija. Mjesto njezine gradnje na lijevoj obali Mure govori o ofenzivnim namjerama bana Nikole Zrinskog Čakovečkog. On je očito došao do zaključka da mora preuzeti vojnu inicijativu i stvoriti bazu za ofenzivne akcije. Jer utvrda Novi Zrin je građena upravo kao baza za ofenzivne akcije prvo u Kanjiškom pašaluku, a potom i u cijeloj južnoj Ugarskoj. Gradnja takvog tipa utvrđenja mnogo je teža nego gradnja obične utvrde kakva je bila recimo Kotoriba. Ban Nikola Zrinski nije bio zadovoljan njezinim izgledom, opremom i ukupnim funkcioniranjem i jasno je naveo da je treba dovršiti, odnosno usavršiti. Zbog te činjenice što nije bila dovršena njezina gradnja, a vjerojatno i zbog drugačije politike Dvora, utvrda Novi Zrin je dobila vrlo loše ocjene. Inspekciju Novog Zrina obavio je 1662. godine za potrebe Dvorskog ratnog savjeta inženjer Holst te ju je ocijenio nepovoljno. Na crtežu koji je izradio general Montecuccoli utvrda Novi Zrin bila je smještena na lijevoj obali Mure, na povišenom položaju. Prikazana je kao jednostavna utvrda slična rogu, otvorena prema Muri. U svojim komentarima Montecuccoli ju označava neobično slabom i loše projektiranom te je ne treba držati utvrdom nego mostobranom. Prema tome, Novi Zrin je ležao u današnjoj Mađarskoj, a u Međimurju nije bilo utvrde. Na crtežu je na desnoj obali Mure označena tlocrtno manja kvadratna građevina nedaleko mosta, a nasuprot bastionskoj utvrdi. Da je postojala utvrda na desnoj obali, Montecuccoli bi je zabilježio. Lapšina utvrda Utvrdu Lapšinu na rijeci Muri sagradio je Nikola Mlakovački (1547. – 1603), poznati junak i česti pobjednik na viteškim turnirima. Zapovijedao je vojničkim posadama u tvrđavama Bajča (južna Mađarska) i Čakovec. Odlikovao se izuzetnom snagom i neustrašivošću. Bio je gorljiv pristaša protestantizma i veliki prijatelj te osobni savjetnik grofa Jurja IV. Zrinskog. Godine 1670. Lapšinu je držao barun Lapšina, prikaz iz 18. stoljeća Lokatelly, a 1718. Baltazar Patačić. Naime,1708.godine opustošile su je Rakoczijeve čete. Obnavlja se u vrijeme grofova gospodstva Althan. Dvor Lapšinu 1768.godine indirektno spominje kanonska vizitacija. Fotografija dvora Lapšine objavljena je 1895. u knjizi Gönczija Ferencza «Muraköz es nepe». Građevni materijal je raznesen 1932. godine. Tijekom 16. i 17. stoljeća Vularija je imala prvorazredan gospodarski 109 Međimurska povijest

Panorama Štrigove iz sredine 18. stoljeća. Na brijegu Štrigovčaku iznad crkve sv. Jeronima vidi se utvrda. Posljednji se put u funkciji spominje 1749. godine. Na tom mjestu nađeni su tragovi rimskog utvrđenja. Spominje se 1350. godine u darovnici kojom je Stjepan Lacković dobio Međimurje. značaj u Međimurju. U njoj je bio smješten marof (majur) i kurija obitelji Zrinski. Sačuvano je pismo datirano u Vulariji (WLARIAE) 17. kolovoza 1610. godine koje je pisala grofica Ana Nadasdy, prva supruga Nikole Zrinskog, strica braće Nikole i Petra. U pismu traži od Julija Čikulina, upravitelja primorskih imanja grofova Zrinskih da joj pošalje sukno za odore slugu te sapun kojeg posve nestaje na dvoru u Čakovcu. U vrijeme gospodstva obitelji Zrinski u 16. i 17. stoljeću u Goričanu je bio njihov marof. Kako je to vrijeme neposredne turske opasnosti, Zrinski su oformili osobiti upravni sustav u Međimurju kao svojemu najvažnijem posjedu. Taj se upravni sustav zadržao i u vrijeme komorske uprave nakon sloma Zrinsko-frankopanskog ustanka. Goričan je tada bio sjedište vojvodata, osobite vojnički organizirane upravne jedinice. U vojvodat Goričan potpadalo je selo Hodošan i napušteno selo Đurđijanec. Do 1691. godine Goričan je bio u posjedu grofa Adama Zrinskog, a tada je i taj dio Međimurja došao pod upravu kraljevske komore. U Pribislavcu je bio zidani dvorac (castellum) koji je imao Dvorac Banfi, snimak iz 1955. godine. veliki svođeni podrum koji ima Utvrdu je na tom mjestu 1347. godine težak pristup (introitu dirutum). U podigao grof Banffy, gospodar Lendave. prvom i na drugom katu (prizemlje Naslov poglavlja 110 i kat) dvorac je ukupno imao 11 prostorija zajedno sa svetištem u zapuštenoj kapeli, te dvije četvrtaste natkrite izbe kod kuhinje. (Podaci iz 1718. godine) Dvorište dvorca je bilo prostrano i prilično zaštićeno. Dvorište je opasao djelomično razrušeni zid od opeke. Nešto podalje bile su podignute dvije zgrade slične utvrdi koje su nekada upotrebljavane za čuvanje oružja. Dvorac ima zapušteno pristanište Dvorac u Pribislavcu oko 1900. godine. sakriveno u vrtu istočno od dvorca. Tu je i mala, tijesna, drvena, slamom pokrivena žitnica, odnosno spremište. Unutrašnjost dvorca otkriva se kao prilično zgodna i sjajna. Krov je djelomice pokriven šindrom, a djelomice daskama. Podovi su stari, drveni i daščani. Ranija kuhinja i podrum nisu bili svođeni.

19. SUKOB S DVORSKOM POLITIKOM, ZRINSKO-FRANKOPANSKI USTANAK I NJEGOV SLOM

Krajem lipnja 1660. godine grom je udario u tursku barutanu u Kanjiži te je strašna eksplozija raznijela dio gradskih zidina. Ban grof Nikola Zrinski Čakovečki želeći iskoristiti priliku, skupio je vojsku i krenuo u opsadu Kanjiže. Međutim, ne želeći da se time ugrozi mir s Turskom, grof Portia, prvi ministar Dvora, strogo je naredio banu da odmah napusti opsadu. Nikola Zrinski je morao, iako teško razočaran i vrlo ljutit ,napustiti opsadu i vratiti se u Čakovec. Ova naredba grofa Portija bila je jasan odraz dvorske politike prema vitalnim interesima Hrvatsko – Ugarske Kraljevine. Dvoru nije interes oslobođenje Hrvatske i Ugarske od Osmanlija jer niti jedni niti drugi ne pristaju da im zemlje postanu nasljednim habsburškim pokrajinama. Austrijske su nasljedne zemlje zaštićene pojasom ostataka Hrvatskog i Ugarskog Kraljevstva, gdje stvarnog mira naravno nikada nije bilo. Pored toga Dvor je kontrolirao dobar bio Hrvatske preko institucije Vojne krajine. Uostalom, Osmanlije su u nekoliko navrata jasno dali do znanja da su oni mir na ušću Žitve kod Komaroma 1606. godine potpisali s Nijemcima, a ne s Hrvatima i Mađarima. Mir je obnavljan i produžavan 1615., 1625., 1642. i 1645. godine. Za to vrijeme Hrvati i Mađari su bili izloženi trajnim osmanlijskim napadima i doslovno se borili na život i smrt s Turcima. Prilike se nisu bitnije promijenile 111 Međimurska povijest niti 1663. godine kada je zbog sukoba oko Erdelja planuo veliki turski rat. Vodio se na prostoru Hrvatske i Mađarske, a vrhovni zapovjednik carske vojske bio je general Raymund Montecuccoli. On je provodeći utvrđenu dvorsku politiku izgubio nekoliko važnih tvrđava. 1 Držeći da je došlo vrijeme ofenzivnih akcija na Turke te da se zbog trajnog slabljenja osmanlijske vlasti otvaraju mogućnosti oslobođenja zemlje, Nikola Zrinski Čakovečki odlučio je izgraditi tvrđavu Novi Zrin. Hrvatski sabor je na svom zasjedanju u Zagrebu donio 27. veljače 1662. godine odluku o pomoći pri gradnji tvrđave Novi Zrin. Novi Zrin započeo je na ušću Mure u Dravu graditi ban Nikola Zrinski 14. lipnja 1661. godine. Kako se radilo o planu gradnje ogromne tvrđave, a po mišljenju hrvatskog plemstva važne za ukupnu obranu srednje Europe od Turaka, u pomoć je priskočio i Hrvatski sabor. Podložnike Varaždinske i Križevačke županije zadužio je obvezom da po zapovijedi bana daju od svake kuće (dima) dva težaka opremljena sjekirama i drugim alatom za gradnju tvrđave. Radilo se užurbano. Dnevno je na radu bilo između 500 i 1.000 ljudi. Da bi obodrio kmetove, često je radio i ban Nikola Zrinski. Početkom ljeta 1662. godine tvrđava Novi Zrin bila je završena. Kako je kompletna tvrđava točno izgledala, danas je nemoguće utvrditi. Postoji veliki broj grafičkih prikaza Novog Zrina, ali je pitanje da li oni doista predstavljaju Novi Zrin. Ipak, čini se da tvrđava Novi Zrin nije bila onakva kakvu je osobito ban Nikola Zrinski nastojao prikazati. Naime, bilo bi vrlo čudno da Nikola Zrinski uz snažnu tvrđavu na udaljenosti od 20 kilometara od Čakovca gradi tako raskošan dvor. Čini se da je gradnjom Novoga Zrina ban Nikola Zrinski nastojao isprovocirati ratni sukob s Osmanlijama koji bi onda natjerao Dvor na konačni veliki rat za oslobođenje. Naime, Montecuccolijev prikaz borbi za Novi Zrin jasno pokazuje da su tvrđavski sadržaji sagrađeni samo na lijevoj obali Mure, dakle na tada turskoj strani. Na međimurskoj strani bilo je samo neznatno zdanje koje je vjerojatno brzo nestalo u poplavama Mure. S Montecuccolijem treba biti vrlo oprezan, jer je on pouzdano nastojao umanjiti štetu nastalu padom Novog Zrina, ali je očito netko kasnije pretjerao prikazujući čakovečku tvrđavu kao tvrđavu Novi Zrin. 2 U poznatom prikazu Međimurja iz 1670. godine kartograf Giovanni Giuseppe Spalla ucrtao je tvrđavu Novi Zrin. Varaždinski isusovac Stjepan Glavač, autor zemljovida Hrvatske iz 1673. godine, nije na svojoj karti ucrtao Novi Zrin, a Giovanni Cantelli de Vignola na svom zemljovidu Hrvatske izdanom u Rimu 1690. godine ima ucrtanu tvrđavu Novi Zrin. Godine 1714. na karti Štajerske autora Johanna Batiste Homanna Novi Zrin (Neue Zerin) je prikazan na mađarskoj strani kod utoka Mure u Dravu.

1 Posljednji Zrinski i Frankopani, Zagreb, 1907., str. 23 2 Andrej Žmegač: Novi pogled na Novi Zrin, KAJ br. 2, Zagreb 1998., str. 57 - 62. Naslov poglavlja 112

Međimurje na Stierovoj karti Hrvatske

Nikola Zrinski Čakovečki potukao je 17. studenoga 1663. godine 2.000 tatarskih konjanika koji su provalili u Međimurje. Naime, Nikola Zrinski je u bitci kod Ostrogona 31. kolovoza 1663. godine napao i zarobio, odnosno Osmanlijama preoteo veliki plijen koji su zadobili u vojnim akcijama u zapadnoj Mađarskoj i Moravskoj. Konvoj s plijenom i zarobljenim kršćanima pratili su janjičari prema Ostrogonu . U oštrom sukobu janjičari su uspjeli nanijeti hrvatskom konjaništvu velike gubitke te je ban Nikola Zrinski naredio svojim vojnicima da siđu s konja i s janjičarima se ogledaju kao pješaci. U krvavoj bitci janjičari su bili poraženi te su pobjegli s bojnoj polja. Zbog toga je turski veliki vezir odlučio za odmazdu razoriti Novi Zrin i opustošiti Međimurje. U akciju je poslao tursku posadu iz Kanjiže i pridodao joj 2.000 Tatara. Znajući za turske namjere, Nikola je duž Mure pojačao straže, a sam je s 300 konjanika vodio ophodnju. Tatari su u pohod krenuli s pripremljenim 113 Međimurska povijest

čamcima za gradnju pontonskog mosta, a na prijelaz Mure krenuli su kod Novog Zrina. Na konjima su preplivali Muru i uspjeli u Međimurju stvoriti mostobran te započeli postavljanje pontonskog mosta. Nikola Zrinski je, ne čekajući pomoć, sa svojom postrojbom žestoko napao Tatare znajući da ako ih ne izbaci, oni će učvrstiti mostobran i omogućiti prijelaz cijele turske vojske u Međimurje. U tom bi slučaju vjerojatno Međimurje bilo izgubljeno. Ogorčene borbe vodile su se čitav dan, a u međuvremenu je Nikoli Zrinskom pristigla pomoć u pješaštvu i topništvu. Veliki je broj Tatara poginuo. Imali su i 800 ranjenih. Vojnici Nikole Zrinskog uhvatili su 1000 tatarskih konja. Osmanlije su doživjeli težak poraz i odustali od svojih nakana. Međutim, sada je banu Nikoli Zrinskom bilo posve jasno da ga neće pustiti na miru. Zbog toga je već u siječnju iduće 1664. godine poduzeo poznatu “zimsku vojnu” u južnoj Mađarskoj u kojoj je uništio nekoliko važnih turskih utvrda i zapalio most preko Drave kod Osijeka. Hrvatski sabor na svom zasjedanju u Varaždinu 12. prosinca 1663. godine donio je odluku o općoj insurekciji (mobilizaciji) - “ima se diči sve što može nositi oružje” - kao pomoć u realizaciji takozvane “zimske vojne” bana Nikole Zrinskog. S vojskom od gotovo 25 tisuća vojnika, s pridodanim carskim i mađarskim postrojbama,krenuo je Nikola Zrinski na Turke u južnoj Mađarskoj. Redom je osvojio utvrde Berzencze, Babocsa i Barcs, a potom je 29. siječnja nakon dvodnevne topničke pripreme osvojio podgrađe tvrđave Pecs. Odavde je s konjicom krenuo prema Dravi, odnosno Osijeku s namjerom da zauzme i spali čuveni turski most koji je bio glavni prijelaz preko Drave u Podunavlje. Osmanlije su ga na pontonima podigli još 1529. godine u vrijeme sultana Sulejmana. Most je bio sagrađen ne samo preko Drave nego i preko velikih močvara te je dopirao do Darde. Bio je dugačak 2 tisuće koraka, a širok 30 koraka. Bitka za most trajala je od 1. do 3. veljače 1664. godine. Povijesna vrela govore da je uništeno tj. spaljeno više od polovice mosta. Od 14 tisuća Turaka koji su ga branili poginulo je njih 3 do 4 tisuće . U bitci je poginulo i 400 Hrvata i Nijemaca. Turci su uz velike napore uspjeli most ponovno osposobiti za promet do početka ljeta 1664. godine.

Poznati turski most kod Osijeka kojega je uništio Nikola Zrinski Čakovečki Naslov poglavlja 114

Posebnom ispravom izdanom u Madridu španjolski kralj Filip IV. odlikovao je Ordenom zlatnog runa 20. travnja 1664. godine grofa Nikolu Zrinskog Čakovečkog za izvanredne zasluge u borbama protiv Turaka. Ban Nikola Zrinski Čakovečki Orden zlatnoga runa dobio je za zimski pohod u siječnju i veljači 1664. godine. 1 Hrvatski ban Nikola Zrinski sazvao je 16. travnja 1664. godine zasjedanje Hrvatskog sabora u Varaždinu. Nakon velikog uspjeha «zimske vojne» odlučio je zauzeti tursko najjače uporište tvr đavu Kanjižu, današnju Nagykanizsu. Tvrđava Kanjiža bila je sjedište istoimenog turskog pašaluka. Hrvatski sabor je donio odluku da se za napad na Kanji žu digne posebna hrvatska vojska. Svake tri kmetske ku će morale su dati jednog dobro naoružanog pješaka, u rat mora poći jedna trećina seoskih plemića (onih iz plemićkih zadruga) i polovica armalista (plemića s grbom). Slobodni pak kraljevski gradovi Zagreb, Varaždin, Koprivnica i Križevci imali su podići polovicu svojih pje šaka. Ipak i pored obuhvatnih priprema, zbog sukoba s carskim generalima, opsada Kanjiže nije uspjela. Nakon toga neuspjeha carski je general Monteccucoli jednostavno prepustio Turcima utvrdu Novi Zrin. Borbe za utvrdu Novi Zrin započele su 7. lipnja 1664. godine. Novi je Zrin branila njemačka posada, a u neposrednoj blizini bila je stacionirana njemačka vojska pod zapovjedništvom carskog generala Monteccucolija. U neposrednoj blizini Novog Zrina bila je i francuska vojska, njih oko 6 tisuća vojnika pod zapovjedništvom grofa de Colignyja. Prvi francuski odred stigao je pod Novi Zrin 23. lipnja 1664. 2 Nikola Zrinski bio je u to vrijeme u Čakovcu. Glavna briga Monteccucolija bila je kako zaustaviti osmanlijski prodor na zapad, a ne kako obraniti Novi Zrin. Osmanlije su 10 dana topovima granatirali tvr đavu, a 30. lipnja je u op ćem jurišu uspjeli osvojiti iako mu zidine nisu bile ozbiljnije oštećene. Zbog netrpeljivosti prema Nikoli Zrinskom general Monteccucoli jednostavno nije htio braniti Novi Zrin iako su mu na raspolaganju od 23. lipnja bile i francuske trupe. Osmanlije su ga 7. srpnja barutom raznijeli. Prekomurski dio fortifikacije vidljiv je i danas u Ma đarskoj u neposrednoj blizini sela Belezna. 3

1 Orden zlatnoga runa jedno je od najljepših europskih odlikovanja, pravo remek djelo draguljarske umjetnosti. Njegovi počeci sežu u 1430. godinu kada ga je osnovao burgundski vojvoda Filip Dobri kao orden viteškog reda. Red je osnovan u flandrijskom gradu Bruggeu u povodu ženidbe Filipa Dobrog i Izabele Portugalske. Nakon smrti Karla Smjelog, sina Filipa Dobrog, Red je preko Karlove kćeri Marije došao pod suverenitet njezinog muža nadvojvode Maksimilijana Habsburškog. Njegov sin Filip I. Lijepi ženidbom s Ivanom Kastiljskom postao je kralj Kastilje, a sin mu Karlo V. kraljem čitave Španjolske. Karlo je ujedno postao i njemačko - rimski car i vladar golemog područja. Dio carstva ustupio je bratu Ferdinandu I. nakon čega su stvorene španjolska i austrijska habsburška vladarska linija. Austrijski Red zlatnog runa ukinut je 1918. napokon propasti Austro - Ugarske Monarhije, a španjolski je Red zlatnog runa i danas najviše odlikovanje Kraljevine Španjolske. 2 Luc Orešković, str. 52 - 53 3 Početkom ljeta 1662. godine prva faza tvrđave Novi Zrin bila je završena. Kako je tvrđava doista izgledala, danas je teško sa sigurnošću tvrditi. Pouzdano se zna samo o dijelu tvrđave koji se danas nalazi na mađarskoj obali Mure kod sela Beleza i koji je sačuvan u temeljima. Čitavo je zdanje, zbog močvarnog tla, podignuto na drvenim pilotima. Oko tvrđave bio je opkop napunjen vodom iz Mure. U hrvatskoj se romantičarskoj povijesnoj znanosti oko tvrđave stvorio mit o njezinoj neosvojivosti. Mora se priznati da najznačajniji carski vojskovođe nisu mnogo držali do njezine strateške vrijednosti, a i sam ban Nikola Zrinski u svojoj je oporuci 1662. godine izrijekom napomenuo da je potrebno dovršiti njezinu izgradnju.) 115 Međimurska povijest

Položaj utvrde Novi Zrin

Utvrda je trebala biti važna karika u sustavu obrane od Turaka, ali zbog činjenice što nije bila dovršena njezina gradnja, dobila je vrlo loše ocjene. Inspekciju Novog Zrina obavio je 1662. godine za potrebe Dvorskog ratnog savjeta inženjer Holst te ju je ocijenio nepovoljno. O tome da je potrebno dovršiti izgradnju Novoga Zrina napisao je i grof Nikola Zrinski u travnju 1662. u svojoj oporuci. Na crtežu koji je izradio general Montecuccoli utvrda Novi Zrin bila je smještena na lijevoj obali Mure, na povišenom položaju. Prikazana je kao jednostavna utvrda slična rogu otvorena prema Muri. U svojim komentarima Montecuccoli ju označava neobično slabom i loše projektiranom te je ne treba držati utvrdom nego mostobranom. Prema tome, Novi Zrin je ležao u današnjoj Mađarskoj, a u Međimurju nije bilo utvrde. Na crtežu je na desnoj obali Mure označena tlocrtno manja kvadratna građevina nedaleko mosta, a nasuprot bastionskoj utvrdi. Da je postojala utvrda na desnoj obali, Montecuccoli bi je zabilježio. Kralj Leopold pak je dobivši vijest o padu Novog Zrina komentirao da mu nije osobito žao jer je to bila bicocca - provizorna skromna utvrda istaknuta prema neprijatelju. Ban Nikola Zrinski je žestoko protestirao na dvoru zbog pada Novog Zrina, a postao je i otvoreni oponent generala Montecuccolija. Međutim, Montecuccoli nije mogao bitno krivotvoriti ukupne okolnosti oko pada Novog Zrina. U izvješćima, naime, spominje velik broj visokih časnika i mnoge pojedinosti koje su suvremenici lako mogli provjeriti. Već 6. srpnja 1664. godine, dan prije nego su Osmanlije razorili Novi Zrin, u Čakovcu je u posjetu banu Nikoli Zrinskom boravio markgrof Leopold Badenski, vrhovni zapovjednik carske vojske u borbama protiv Osmanlija. Naslov poglavlja 116

U njegovoj pratnji bio je general, grof Waldeck i grof Coligny, zapovjednik francuske vojske u Hrvatskoj. Ban Nikola Zrinski bio je poznati vojskovođa čije su mišljenje cijenili i uvažavali zapovjednici europskih vojski. Leopold Badenski došao je u Čakovec konzultirati se s Nikolom Zrinskom o daljnjem tijeku vođenja vojnih operacija. Očito razgovor Leopolda Badenskog s Nikolom Zrinskim nije bio lagan jer je ban otvoreno optužio Monteccucolija, a time i Leopolda Badenskog za pad Novoga Zrina. Vojne operacije protiv Osmanlija nastavljene su u gornjem toku rijeke Mure ,a završene čuvenom bitkom kod Svetog Gotharda 1. kolovoza 1664. godine. U toj bitci Turci su teško poraženi i spriječeni u opsadi Beča. Sramni pak mir u Vašvaru potpisan na štetu vitalnih interesa Hrvata i Mađara bio je povod za kasniju “pobunu magnata” ili poznatu I. fazu Zrinsko - frankopanskog ustanka. Naime, dok je Nikola Zrinski Sigetski, najveći hrvatski vojskovođa 16. stoljeća, cijeli život vodio borbu na život i smrt na jednoj fronti, onoj protiv Osmanlija, njegovi praunuci Nikola i Petar našli su se između dviju vatri. I dalje su se grčevito borili protiv Osmanlija na čelu gotovo dvostoljetne borbe, ali je Hrvatsku trebalo obraniti i od apsolutističke i centralističke politike Habsburgovaca. Na Bečkome dvoru su bila sve očitija nastojanja da Hrvatsku i Ugarsku, gurnuvši u stranu staleže i redove i njihova zakonita prava, izjednače sa svojim nasljednim zemljama. Kao posljedica takvog stanja sredinom 17. stoljeća u Hrvatskoj i Ugarskoj osjetila se jaka nesnošljivost spram Nijemaca koji su ovamo dolazili provoditi politiku Dvora. Strašan poraz Turaka na rijeci Rabi kod Sv. Gotharda 1. kolovoza 1664. godine i sramni Vašvarski mir bio je povod otvorenom revoltu hrvatskog i mađarskog visokog plemstva. Nepovjerljivost Dvora prema Zrinskima i stalna nastojanja da se umanji njihov značaj na političkom i vojnom planu bila je konstanta bečke politike. Taj stav nije promijenjen niti nakon sjajnih pobjeda nad Osmanlijama i izrazima priznanja i poštovanja koji su za njihova djela dolazili iz cijele Europe. Sklapanju mira u Vašvaru nisu bili nazočni niti hrvatski niti ugarski izaslanici. O interesima Hrvatske i Ugarske uopće se nije vodila briga. Čak obrnuto, mir je sklopljen protiv vitalnih interesa Hrvatske i Ugarske. Bila je to jasna povreda zakona i kralj Leopold bio je pozvan da opozove mirovni ugovor. Kada je on to odbio, najviše hrvatsko i ugarsko plemstvo odlučilo se za pobunu. Oslon za bunu nađen je u Zlatnoj buli kralja Andrije II. iz 1222. godine. U njoj je izričito navedeno da se plemstvo, u slučaju ako bi kralj radio protiv odredbi Zlatne bule, ima pravo podići bilo pojedinačno, bilo svi zajedno protiv njega riječju i oružjem, a da ne potpadnu pod kaznu nevjere. Ogorčen ukupnom politikom Dvora, hrvatski ban Nikola Zrinski organizirao je nezadovoljnike i stavio se na čelo pobune. Ustanak je bio uperen protiv namjera Dvora da Monarhijom vlada apsolutistički i centralistički. Ustaničko jezgro, pored brata mu Petra, činili su tada najistaknutiji mađarski velikaši palatin Ferencz Wesselenyi, vrhovni 117 Međimurska povijest

Suvremeni grafički prikaz pogibije bana Nikole Zrinskog Čakovečkog dvorski sudac Ferencz Nadasdy i ostrogonski nadbiskup i mađarski primas Gyorgy Lippai. Izgledne ustaničke planove naglo je prekinula tragična smrt Nikole Zrinskog. U lovu na vepra u Kuršanečkoj šumi 18. studenoga 1664. godine poginuo je hrvatski ban, grof Nikola Zrinski. Bio je bez sumnje najistaknutija osoba hrvatskog političkog i društvenog života 17. stoljeća. Bio je pjesnik, hrvatski ban, veliki župan Županije Zala, graditelj i humanist te u Europi poznati vojskovođa. Otvoreno suprotstavljanje bečkom apsolutizmu, centralizmu i germanizaciji u hrvatskoj i dijelu mađarske historiografije rezultiralo je mišlju da je na njega u lovu u Kuršanečkoj šumi izvršen atentat. Po nalogu iz Beča navodno ga je ubio za to angažirani Stjepan pl. Poka, vlastelin iz Strahoninca koji je također bio sudionik lova. Iza atentata trebala je stajati tajna policija. Obitelj Poka u Međimurju se spominje još 1623. godine, a plemstvo su dobili od kralja Ferdinada II. 25. lipnja 1622. poveljom izdanom u Šopronu. Navodni atentator Stjepan pl. Poka imao je 1672. godine posjed od ukupno oko 3,5 selišta u Strahonincu, Zebancu i Belici, što je odgovaralo prosječnom posjedu međimurskog sitnog plemića. Bio je naime optužen da se naglo obogatio zbog svoje usluge Dvoru. Dio povijesne znanosti odbacio je tezu o atentatu na bana Nikolu Naslov poglavlja 118 119 Međimurska povijest

Zrinskog. U arhivu tajne bečke policije nisu nađeni nikakvi dokumenti o organiziranju atentata. Sve dvojbe o smrti bana Nikole Zrinskog raspršio je nedavni pronalazak “Pjesmodneva - libra od spominka”, odnosno dnevnika grofice Katarine Zrinski, supruge Petra Zrinskog koja se zatekla na dvoru u Čakovcu u času kada su donijeli mrtvo tijelo bana u Čakovec. Ona u “Pjesmodnevu” bez ikakvih dvojbi piše o smrtnoj rani koju je na vratu bana načinio ranjeni vepar. Njegova je smrt izazvala veliku žalost u Hrvatskoj i Mađarskoj, ali i u Europi. Mnoge je ljude Nikola Zrinski oduševljavao svojom ratničkom slavom. Francuski kralj Luj XIV. dao je u Parizu služiti mise zadušnice. Mise zadušnice služile su se također u Poljskoj i u Rimu. Pokopan je 21. prosinca 1664. godine u mjedenom sarkofagu u obiteljskoj grobnici u samostanu pavlina u današnjem Šenkovcu. U skladu s oporukom tijelo bana Nikole Zrinskog mjesec je dana ležalo na odru. Pogreb je uz nazočnost velikog broja uglednika iz Hrvatske i Mađarske vodio zagrebački biskup Petar Petretić. Pogrebni pak govor nad otvorenim grobom držao je lepoglavski pavlin Ivan Kery. Bana je nazvao utjehom Ugarske, svjetlošću Slavonije, očnim vidom Hrvatske, potporom Dalmacije, srcem Europe, idolom države, slavom kršćanstva, štitom carevine, te najjačim zaštitnikom općega dobra i primjerom svakog ljudskog nastojanja. Opis pogreba ostavio je grofov komornik augustinac Marko Forstal. Posebno ističe da mu je tijelo svečanim sjajem, na pogrebu ukrašeno brojnim ratnim zastavama i drugim plijenom otetim od neprijatelja, pokopano u mjedenom sarkofagu u grobnici njegovih otaca u Sv. Jeleni. U času njegova pokopa služile su se svečane mise zadušnice u Beču, Münchenu, Parizu, Madridu i Rimu. U različitim europskim središtima objelodanjene su prigodne pjesme i grafike u čast i slavu hrvatskoga bana. Vijest o njegovoj smrti potresla je kršćansku Europu te izazvala radost i veselje među Osmanlijama. 1 Bio je jedan od najslavnijih hrvatskih banova, junak, pjesnik, strateg i diplomata. Živio je upravo kraljevskim sjajem na svom dvoru u Čakovcu. Njegov brat Petar Zrinski (1621. - 1671.) rođen je u Vrbovcu, a u Čakovcu se trajno nastanio nakon Nikoline smrti. U Karlovcu se 27. listopada 1641. godine vjenčao s tada šesnaestogodišnjom Anom Katarinom, kćerkom Vuka Frankopana Tržačkog, karlovačkog generala i poznatog junaka. Vjenčanju je bilo nazočno najuglednije hrvatsko plemstvo i aristokracija, a onovremeni izvori govore o velikom sjaju kojim je ono proslavljeno u kući Vuka Frankopana. Katarina Frankopan bila je prema svjedočenju suvremenika žena rijetke ljepote, neobično visoka i snažna.Nema onovremenih prikaza. Pored hrvatskog jezika odlično je govorila njemački, latinski, mađarski i talijanski jezik. Za ono vrijeme dobila je odličnu naobrazbu. Bavila se

1 Na mjestu njegove pogibije 1728. godine tadašnja gospodarica Međimurja markiza Anna Maria Pignatelly Althan podigla je spomenik koji se danas čuva u Muzeju Međimurja u Čakovcu. U to je vrijeme bilo zabranjeno čak i spominjanje imena Zrinski. Kopija spomenika je na dan njegove smrti 1994. godine postavljena u Gornjem Kuršancu. Naslov poglavlja 120 diplomacijom i spisateljskim radom. Vjenčanjem grofa Petra Zrinskog i markize Ane Katarine Frankopan učvršćene su ionako dobre obiteljske veze ovih dviju najznačajnijih i najbogatijih hrvatskih feudalnih obitelji. Do 1664. godine, odnosno tragične pogibije brata Nikole, Petar je uglavnom s obitelji živio u Ozlju. Tada su se preselili u Čakovec i tu živjeli do sloma Zrinsko - frankopanskog ustanka 1670. godine. Imali su četvero djece: Jelenu, Ivana Antuna, Juditu Petronelu i Auroru Veroniku. Kao ogulinski i senjski kapetan Petar Zrinski je neprestano ratovao s Osmanlijama u Lici i Hrvatskom primorju. U bitci kod Jurjevih Stijena nedaleko Otočca 16. listopada 1663. godine hrvatska je vojska pod njegovim zapovjedništvom do nogu potukla veliku osmanlijsku vojsku koju je iz Bosne vodio Ali paša Čengić. Oko 10 tisuća Osmanlija dobilo je zadaću osvojiti utvrde Otočac i Brlog, a potom prodrijeti u Kranjsku. Njihova je zadaća u prvom redu bila unijeti nesigurnost u pozadinu austrijske vojske i odvući kršćanske snage iz zapadne Ugarske. Zapovjednik Karlovačkog generalata grof Herbert Auersperg je na vijest o približavanju velike osmanlijske vojske pobjegao u Ljubljanu. Petar Zrinski je okupivši gotovo 2 tisuće hrvatskih vojnika, konjanika i pješaka, krenuo Osmanlijama u susret. U strahovitoj bitci koja je održana kod Jurjevih Stijena sudjelovao je i šurjak , mladi markiz Fran Krsto Frankopan. Osmanlije su imali strašne gubitke. Poginuo je i pašin brat Bakši beg Čengić, a veliki je broj odličnika bio zarobljen. Pobjeda kod Jurjevih Stijena potvrdila je europsku slavu grofu Petru Zrinskom. Bitka je prikazana na mnogim grafikama suvremenih autora. Poginulo je 16 hrvatskih vojnika, a 40 ih je bilo ranjeno, no svi su bili kasnije izliječeni. Grof Petar Zrinski bio je pozvan u Beč na sastanak koji je sazvao carski ministar knez Lobkovic s hrvatskim i mađarskim velikašima nezadovoljnim odredbama mira u Vašvaru. Sastanak je započeo 25. studenoga 1664. godine. Za Hrvatsku i Mađarsku vrlo nepovoljne uvjete mira Dvor je potpisao s Osmanlijama nakon velike pobjede kršćanske vojske u bitci kod Sv. Gotharda. Habsburgovci su se obvezali poraženim Osmanlijama platiti 200 tisuća talira ratne štete te im ostaviti sve teritorije koje su držali prije bitke kod Sv. Gotharda. Umjesto da se Osmanlije u općem jurišu izbace ne samo s teritorija Monarhije već i s Balkanskog poluotoka, licemjerna bečka politika ostavila ih je da i dalje zadrže velike teritorije Hrvatske i Ugarske. Mir je potpisan bez znanja i nazočnosti predstavnika Hrvatske i Ugarske, što je bila teška povreda prava Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Na sastanak je bio pozvan hrvatski ban Nikola Zrinski koji je u međuvremenu poginuo u lovu na vepra u Kuršanečkom lugu. Umjesto njega, odmah po sahrani, na sastanak je otišao njegov brat grof Petar Zrinski. Lobkovic je nastojao umiriti velikaše i nagovoriti ih da odustanu od zahtjeva za sazivom državnog sabora. Po dolasku u Beč Petar je zatražio da ga car imenuje hrvatskim banom te dao na znanje da očekuje imenovanje i za karlovačkog generala. Dvor ga je doista, nakon što su u Beč stigle vijesti da je u Hrvatsku provalilo 10 tisuća Osmanlija iz 121 Međimurska povijest

Bosne, 24. siječnja 1665. imenovao hrvatskim banom. Imenovanje pak Petra Zrinskog za karlovačkog generala bilo je glatko odbijeno. On bi imenovanjem za karlovačkog generala, po mišljenju Dvora, akumulirao previše moći. Međutim, Petar Zrinski obavio je još jedan važan posao za vrijeme svog boravka u Beču. Naime, znajući važnost sjeverne Ugarske i u njoj ulogu ugledne i bogate obitelji knezova Rakoczy, Petar je ugovorio vjenčanje svoje kćerke Jelene s knezom Franjom Rakoczyjem. Francuski kralj Luj XIV. i hrvatsko - ugarski kralj Leopold Habsburgovac potpisali su 19. siječnja Franjo Rakoczy 1668. godine tajni ugovor o podjeli španjolske baštine. Još 1665. godine umro je španjolski kralj Filip IV., a naslijedio ga je boležljivi četverogodišnji sinčić Karlo II. Njegovom smrću 1700. godine izumrla je španjolska loza Habsburgovaca, ali su se za nasljedstvo “kraljevine u kojoj sunce nikada ne zalazi” još za života kralja Filipa IV. javili zetovi mu Leopold Austrijski i Luj XIV. Pitanje španjolskog nasljeđa jedno je od ključnih pitanja Zrinsko - frankopanskog ustanka. Francuski kralj Luj XIV. vješto se koristio sukobom između vodećih hrvatskih i mađarskih velikaša s jedne strane i Bečkoga dvora s druge strane. Obećavao je nezadovoljnicima i ustanicima novčanu, diplomatsku i vojnu pomoć te u isto vrijeme pregovarao s kraljem Leopoldom. Ugovor potpisan 1668. godine u Beču oko diobe španjolske baštine doduše nikada nije stupio na snagu, ali je bio od presudne važnosti za tijek ustaničke aktivnosti u Hrvatskoj i Mađarskoj. Ustanici, posebice ban Petar Zrinski, bili su pored ostaloga i žrtve egoistične politike velikih sila, u prvom redu Francuske, Venecije, Turske. To je vrijeme kada Turska i Venecija vode rat za Kretu (Kandijski rat) u kojemu se ratna sreća nasmiješila Osmanlijama. Venecija traži pomoć Habsburgovaca, a Osmanlije da to spriječe dostavljaju podatke o zavjeri i ustanku u Hrvatskoj i Mađarskoj Dvoru u Beču. Grof Petar Zrinski svečano je na zasjedanju Hrvatskog sabora u Zagrebu 5. studenoga 1668. godine uveden u bansku čast. Hrvatskim banom Petar Zrinski je bio imenovan još 1665. godine. U banskoj časti naslijedio je brata Nikolu. Dvor je neprestano odgađao njegovo uvođenje u bansku čast. Bez službenog uvođenja ban nije mogao obavljati svoje dužnosti najviše izvršne i vojne vlasti na teritoriju banske Hrvatske. Teritorijem Vojne krajine zapovijedali su carski generali. Petar Zrinski je 4. svibnja 1669. godine Naslov poglavlja 122 posebnim pismom zatražio od kancelara kneza Lobkovica da ga imenuje karlovačkim generalom nakon što je general grof Auersperg umro 28. travnja. Pismo je pisano u Prešovu u tijeku sastanka predstavnika trinaest sjeverno ugarskih županija. Na sastanku se raspravljalo o vjerskom miru i granicama s Erdeljom, a na njega je bio pozvan i Petar Zrinski. Bečki dvor već je imao dovoljno dokaza koji su mu govorili o ustaničkim aktivnostima i vezama Petra Zrinskog. Petar je u pismu napisao da služba karlovačkog generala nije nespojiva s banskom čašću o čemu govori i junačka povijest Hrvatske. Pored toga piše da ima punu podršku u Hrvatskoj i Ugarskoj. Čak je i njegova supruga Ana Katarina otputovala u Beč kako bi nagovorila caricu Margaretu da se zauzme za njezinoga muža. Međutim, na dvoru nisu ni pomišljali Petru Zrinskom dati tu visoku vojničku čast. Carevi savjetnici su tvrdili da je generalska služba nespojiva s banskom vlašću. Držali su da bi dobivši i karlovački generalat Petar Zrinski akumulirao preveliku vlast kojom bi mogao direktno ugroziti unutrašnju stabilnost u Monarhiji. Zbog toga je mjesto karlovačkog generala popunjeno još dok je Petar Zrinski bio u sjevernoj Ugarskoj. Generalom je imenovan grof Josip Herberstein, malteški vitez i dotadašnji zapovjednik Varaždinske krajine. Mora se priznati da je jedan od kandidata za generala bio i Fran Krsto Frankopan. Imenovanje grofa Herbersteina za karlovačkog generala izazvalo je val nezadovoljstva u Hrvatskoj, a ban Petar Zrinski je odlučio ubrzati ustaničke planove i zbaciti Habsburgovce s hrvatsko-ugarskog prijestolja. Dvor je, naime, već imao neke dokumente koji su govorili o organiziranju mađarskih i hrvatskih velikaša protiv carskog apsolutizma, ali je urotnike držao preslabima da ugroze službenu politiku. Ustaničke su aktivnosti obnovljene pod vodstvom ratobornog, otresitog i junačkog grofa Petra Zrinskog. Uz ženu Katarinu s njim su bili Katarinin brat markiz Fran Krsto Frankopan, štajerski velikaš Erazmo Tattenbach i zet mu, erdeljski nadvojvoda Franjo Rakoczy. Nakon što ih je napustila Francuska i Venecija, a iznevjerila Poljska, na nagovor zeta Franje Rakoczyja, Petar je pristao potporu za ustanak potražiti u Turskoj. Taj se korak Petra Zrinskog može tumačiti samo krajnjom ogorčenošću na Dvor i cara. Nadao se, u okviru Turske, postići za Hrvatsku i Ugarsku položaj vazalne kneževine, sličan položaju Erdelja, ali s visokim stupnjem unutrašnje autonomije. Turci nisu imali namjeru pomoći ustanicima, a za pregovore vođene u Solunu odmah je saznao Bečki dvor. Već tada odlučeno je da se s ustanicima drastično obračuna. Visoko plemstvo u Hrvatskoj i Ugarskoj uglavnom se ogradilo od ustanika i potvrdilo vjernost kralju. Katolička je crkva također bila protiv, a niže plemstvo je većinom bilo u vojnoj i državnoj službi i zavisno od Beča. Ustanicima su ostali gradovi i njihovi podložnici. Društvena osnovica ustanka bila je tanka pa je bez pomoći izvana ustanak bio osuđen na propast. U međuvremenu u Mađarskoj su umrli Lippai i Vesselenyi, a Nadasdy se okrenuo protiv Petra želeći za sebe vodstvo ustanka. 123 Međimurska povijest

Za pregovore vođene s Turcima koje je u Solunu vodio kapetan Franjo Bukovački odmah je saznao Bečki dvor. Odlučeno je da se s ustanicima drastično obračuna. Petra Zrinskog treba prevariti, obećati mu milost i domamiti ga u Beč. Turcima nije bilo ni nakraj pameti pomoći ustanak. Za ilustraciju 2. travnja 1670. godine Petar Zrinski poslao je iz Međimurja svoga kapetana Ivanovića u Kanjižu i zatražio od turskoga paše neposrednu vojnu pomoć. Naime, u Čakovec su stigle vijesti da je karlovački general Herberstein s velikom vojskom krenuo na Međimurje. U isto vrijeme Petar Zrinski je preko međimurskih župnika dao proglasiti da će svi kmetovi koji se odazovu njegovom pozivu i stupe u ustaničku vojsku biti oslobođeni kmetskih obveza. Veliki broj kmetova odazvao se pozivu, a upravitelj vlastelinstva Petar Osvald ih je naoružao i počeo s njima vježbati. Okupljati se je počelo i Zrinskima podložno međimursko plemstvo. Vojnici Petra Zrinskog zaposjeli su tvrđavu Čakovec, a udova grofa Nikole Zrinskog zajedno sa sinom Adamom preseljena je u Varaždin. Do toga časa Petar Zrinski je u Međimurju držao utvrdu u Pribislavcu i tvrđavu u Štrigovi. Grof Petar Zrinski planirao je s ustanicima provaliti u Štajersku i Podravinu te zauzeti tvrđavu Ptuj te tvrđavu Koprivnica.Međutim, ništa od toga nije poduzeo. Istoga dana 2. travnja iz Beča je u Čakovec stiglo pismo grofovog tajnika Marka Forstalla s prijedlogom da se Petar prepusti carevoj milosti jer mu Osmanlije ne namjeravaju pomoći. Petar je u nedoumici što učiniti: da li proširiti ustaničke aktivnosti ili pak se pomiriti s carem. Na kraju je ipak poslao sina jedinca Ivana Antuna u Beč kao taoca. Kada je dobio vijesti da je general Spankau s vojskom krenuo na Međimurje, 13. travnja zajedno s šurjakom Franom Krstom Frankopanom otputio se u Beč kako bi se opravdao kod cara. Još 9. ožujka 1670. godine markiz Fran Krsto Frankopan napisao je pismo kapetanu tvrđave Sredičko na Kupi Gašparu Čolniću. Pismo je jedan od najvažnijih dokumenata za povijest Zrinsko - frankopanskog ustanka uperenog protiv austrijskog apsolutizma i centralizma. Ono jasno govori o ozbiljnom pripremanju ustanka u kojem bi se pomoću Turaka učinio kraj njemačkoj vladavini u Hrvatskoj. U Beču je ovo pismo službeno bilo ocijenjeno kao uvreda nanesena njemačkoj naciji. Po tome i po brojnim podacima kojima obiluje postalo je glavni uzrok smrtne presude Franu Krsti Frankopanu i smrti na stratištu u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine. U pismu Frankopan spominje poslanstvo koje je pod vodstvom kapetana Franje Bukovačkog Petar Zrinski poslao u Tursku s ponudom saveza. Pored toga, spominje poziv Petra Zrinskog da hitno krene u Čakovec radi podizanja ustanka. Nijemce drži pljačkašima koji su silno prestrašeni vijestima koje je iz Turske donio kapetan Bukovački. Ističe da su iz Karlovca poslali kurira u Graz te da traže nove regimente kao pojačanje. Ban Petar Zrinski u pismu svojem zetu Franji Rakoczyju od 23. ožujka 1670. godine javlja da je sve spremno za ustanak protiv Habsburgovaca. Istoga dana car Leopold je u Beču potpisao naredbu o pokretu carskih trupa Naslov poglavlja 124 za ugušenje ustanka. Vojska iz Češke i Šlezije dobila je zapovijed o pokretu prema Mađarskoj kako bi tu ugušila ustanak. Postrojbe smještene u Gornjoj Radgoni stavljene su u najviši stupanj pripravnosti. Pukovnija Portia upućena je prema Karlovcu i Senju. S nekoliko regimenti njemačke vojske, s punom opskrbom kako ne bi bila na teret građana i tako ih prevela na stranu Petra Zrinskog, popunjavala se posada u Varaždinu. Nadkapetan u Petrinji Nikola Erdody dobio je 5000 forinti za opremu pješaka i konjanika. Car Leopold posebno je izdao zapovijed o hitnom popravku tvrđave u Koprivnici te njenom kompletiranju posadom, oružjem i streljivom. Nije bilo više nikakve sumnje da je Dvor odlučio vojnom akcijom skršiti Zrinsko - frankopanski ustanak. Kada su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan 18. travnja 1670. godine iz Čakovca pristigli u Beč da se opravdaju i poklone caru već je čitava Hrvatska bila u vlasti austrijskih generala, a njemačka je vojska haračila po njihovim imanjima. I pored obećanja kralja Leopolda da im se u Beču neće ništa dogoditi, odmah po dolasku bili su razdvojeni i stavljeni pod stražu. Petru je bilo jasno da kralj nikakve milosti neće imati i da će se nemilosrdno obračunati sa svim ustanicima koji mu dopadnu šaka. Carski su savjetnici u Beču savjetovali Leopoldu da se Zrinski i Frankopani unište i zbog toga što će car zapljenom njihovih imanja dobiti znatna sredstva potrebna za isplatu vojske i otplatu svojih dugova. Dakle, od samog početka, pri gušenju ustanka računalo se i s imovinom ustanika. U nakani da vojnički slome i najmanju mogućnost otpora, u Međimurje je 14. travnja 1670. godine ušla velika carska vojska. Dan ranije Međimurje su napustili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Vojskom koja je u Međimurje ušla iz Štajerske zapovijedao je general Spankau, a onom koja je došla iz Podravine general Breuner. Spankau se pred tvrđavom u Čakovcu pojavio u potpunom bojnom redu, iako od granice do Čakovca nije sreo niti jednog vojnika Petra Zrinskog. Na prvi poziv da se posada tvrđave preda otvorena su vrata, a službenik Zrinskih je generalu predao ključ s porukom da je “Čakovec uvijek otvoren za carske čete”. Odmah po ulasku carske vojske započela je sustavna pljačka. Spankau je za sebe uzeo konje, kočiju, dvije ure, dvanaest srebrnih pehara, više tepiha i jedan srebrni mač. Pukovnici Leslie i Grana uzeli su konje, oružje, srebrne svijećnjake i drugo. Grofica Katarina Zrinska s oko šezdeset ljudi koji su činili poslugu na dvoru ostala je čak i bez hrane. General Spankau zaposjeo je i tvrđavu Kotoriba, a general Breuner tvrđavu Legrad. Svi su posjedi ustanika u Međimurju kao i drugdje u Hrvatskoj temeljito su opljačkani i prije nego su došle komorske komisije za konfiskaciju pokretne i nepokretne imovine. Koliki je opseg dosegla pljačka govori i izvješće povjerenika Ratnoga vijeća iz Graza Ivana Wildensteina od 30. travnja 1670. godine koji daje preporuku da se zbog nezakonitih postupaka povede istraga i zatvori general Spankau. Car Leopold je predložio 18. lipnja 1670. godine Ratnom vijeću u Grazu da groficu Anu Katarinu Zrinski, suprugu zatočenog bivšeg hrvatskog bana 125 Međimurska povijest

Petra Zrinskog, iz Čakovca premjeste u Graz. Carske vojne postrojbe koje su zaposjele Međimurje i čakovečku tvrđavu nakon sloma Zrinsko-frankopanskog ustanka grubo su postupale s groficom Katarinom Zrinski. Bojeći se nemira stanovništva zbog nesmiljene pljačke pa čak i turskoga upada u Međimurje, Ratno je vijeće nastojalo što prije groficu Zrinski maknuti iz Međimurja. U tome ih je samo privremeno spriječila njezina bolest. Dodatni problem stvorio se onoga časa kad su to odbili svi ženski samostani u Austriji kojima se Ratno vijeće obratilo da prime hrvatsku banicu. Svi su odbijenicu obrazlagali činjenicom da pod svojim krovom ne žele tako veliku grješnicu. Koliko pak su vojne i civilne vlasti bile odlučne poniziti i zatrti cijelu obitelj, vrlo zorno pokazuje zahtjev Ratnog vijeća da se najmlađa kćerka Aurora Veronika odvoji od majke i zatvori u samostan u Gössu. U pismu car Leopold nije odobrio taj zahtjev, već je zatražio da se Aurori Veroniki osigura učiteljica. Taj isti zahtjev da majka i kćerka ostanu zajedno u kućnom pritvoru te da se maloljetnoj Aurori Veroniki osigura učiteljica, car Leopold ponovio je i u pismu od 29. lipnja 1670. godine. Pored toga carske generale zanimalo je blago Zrinskih. Osobito gotov novac i dragocjenosti kojima nisu mogli ući u trag, a imali su saznanja da su skriveni u Čakovcu. Tek kada se vladin povjerenik Wurzburg posluživši se lukavstvom i zlorabivši grofičina ispovjednika domogao obiteljskih dragocjenosti Zrinskih, grofica je zajedno s kćerkom odvedena u Graz. Službena istraga protiv hrvatskih ustanika započela je 26. lipnja 1670. godine. Vodili su je dvorski kancelar Hoher i tajnik Abele. Državni odvjetnik Frey podigao je 20. rujna optužnicu zbog uvrede veličanstva i veleizdaje i stavio prijedlog da se oba hrvatska velikaša osude na smrt te da im se zaplijene imanja. Posebno sudbeno povjerenstvo, takozvani “Judicium Delegatum”, u kojem nije bilo niti jednog Hrvata niti Mađara, nije uvažilo njihovu obranu već ih je osudilo na smrt odsijecanjem glave. Prije toga Petru Zrinskom trebala je biti odsječena i desna ruka. Sudbeno povjerenstvo bilo je sastavljeno protuzakonito jer je hrvatskim velikašima mogao suditi samo sud Hrvatskog sabora, a ne sud dvorske kamarile. Kralj Leopold potvrdio je presude 25. travnja 1671. godine. Smrtna presuda zaprepastila je europsko javno mnijenje i izazvala val protesta, zahtjeva i molbi za pomilovanjem. Međutim, sve je bilo uzalud. Ionako je čitav proces bio farsa, a odluka o drastičnom obračunu donijeta je mnogo ranije. Dan uoči smaknuća osuđenici su proveli u pripravi za smrt. Ispovijedali su se, pričestili, oprostili jedan od drugoga i napisali svoja posljednja pisma. Petar je napisao pismo svojoj supruzi naslovivši ga “Moje najdragše gospe hižne tovarušice, za sada udove gospe Ane Katarine grofine Zrinske” za koje se opravdano drži da je jedan od najpotresnijih tekstova ikad napisan na hrvatskom jeziku. Obojicu hrvatskih velikaša smaknuli su 30. travnja 1671. godine na gradskom trgu u Bečkom Novom Mjestu. Prije toga lišili su ih plemstva, a Naslov poglavlja 126

Suvremeni prikaz pogubljenja ustanika 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu njihova imanja proglasili konfisciranima. I smrt im je bila teška. Na opće zgražanje nazočnih, krvnik Mohr im je tek u drugom pokušaju uspio odrubiti glave. Već 5. svibnja 1671. godine krvnik je bio uhićen. Zbog traljavo obavljenog posla još tijekom samoga čina egzekucije izazvao je ogorčenje svih nazočnih. Naime, iako je trebao jednim udarcem mača odsjeći glave osuđenika, to mu nije uspjelo niti kod Petra Zrinskog niti kod Frana Krste Frankopana. Posao je obavio tek u drugom pokušaju. U optužnici to je ocijenjeno kao neprofesionalno i kao nepotrebno mučenje žrtvi. U istrazi koju je vodio gradski sudac Ivan Pavao Pleyers konstatirano je da je Mohr na egzekuciju došao u pijanom stanju. Vjerojatno je alkoholom pokušao odagnati nelagodu. Podlegao je očito općoj atmosferi u kojoj se nitko od upletenih nije osjećao ugodno već je jedva čekao da se taj mučni čin što prije obavi. Krvnik Mohr je zbog traljavo obavljenog posla bio osuđen na tri godine tamnice. Kralj Leopold je smrtnu presudu hrvatskim ustanicima potvrdio tek 25. travnja. Javno je mnijenje očekivalo da će osuđenici biti pomilovani. Molbe i zahtjevi za pomilovanjem u Beč su dolazili iz čitave Europe. Stvoreno je ozračje u kojem je potvrda smrtne presude izazvala opću konsternaciju. 127 Međimurska povijest

Međutim, car Leopold i dvorska kamarila na to se nisu obazirali. Postoji nekoliko onovremenih izvješća u kojima se opisuju zadnji trenuci hrvatskog bana Petra Zrinskog. Svi se autori slažu da je na stratište išao ponosito, uzdignute glave, muževno. Vidjelo se da je veliki junak. U tamnici je danomice trpio poniženja, ali se nije žalio niti je što molio. Posmrtni ostaci hrvatskih mučenika pokopani su u Bečkom Novom Mjestu. Nakon nekoliko premještaja njihove su kosti 1919. godine prenijete u Zagreb. Naime, 28. travnja 1919. godine u Bečkom Novom Mjestu u organizaciji Družbe braće hrvatskog zmaja ekshumirani su posmrtni ostaci grofa Petra Zrinskog i markiza Frana Krsta Frankopana. Samim poslom ekshumacije rukovodili su veliki meštar Emilije Laszovski i Velimir Deželić. Posmrtni ostaci hrvatskih mučenika dopremljeni su u Zagreb i 30. travnja uz velike svečanosti pokopani u zagrebačkoj katedrali. Još 20. srpnja 1907. godine članovi Družbe braće hrvatskog zmaja organizirali su ekshumaciju posmrtnih ostataka Petra Zrinkog i Frana Krste Frankopana iz skupne grobnice u pokop u posebnom grobu. U skupnoj grobnici su se pokapali siromasi iz obližnje bolnice, a kosti hrvatskih velikaša su po nalogu gradskih vlasti bile pokopane u skupnom grobu u veljači 1885. godine. U vremenu od 1671. do 1802. kosti su bile u posebnoj grobnici u crkvi sv. Mihovila u Bečkom Novom Mjestu. Od 1802. do 1884. kosti su bile u grobu na južnoj strani zvonika župne crkve Marije Majke Božje. Zbog radova na obnovi župne crkve kosti su bile pohranjene u mrtvačnici gradskog groblja, a predmeti iz groba kod gradonačelnika. Gradonačelnik Budimpešte tražio je da se kosti prenesu u Budimpeštu, a hrvatski studenti u Beču, na čelu s Velimirom Deželićem, tražili su od Hrvatskog sabora da se kosti prenesu u Zagreb. Jedino što su tada uspjeli bilo je da su kosti prenesene u posebni grob. Sva su imanja ustanika bila konfiscirana i opljačkana, posebno dvor u Čakovcu, sijelu obitelji Zrinski. Članovi ustaničkih obitelji na razne, najbrutalnije načine isključeni su iz javnog života. Erazmo Tattenbach, štajerski velikaš, jedan od najvažnijih ljudi druge faze Zrinsko-frankopanske urote uhićen je 22. ožujka 1670. godine. Ustanicima je pristupio 1667. godine nakon što je umro ugarski palatin Franjo Wesseleny. Iako je njegovo pristupanje ustanicima bio važan događaj, ipak on nije mogao nadomjestiti vrlo uglednog i autoritativnog palatina Wesselenyija. Sredinom srpnja 1668. godine ustanički vođe održali su sastanak s predstavnicima 13 sjevernougarskih županija, a neki od prisutnih su na sastanku Erazmo Tattenbach odali dijelove ustaničkih planova dvorskoj Naslov poglavlja 128 tajnoj policiji. Kako ju je muž ostavio u očajnim financijskim prilikama početkom 1669. godine, Marija Széchy, udovica palatina Wesselenyija, prodala je dvoru za 30.000 forinti ostavštinu svojega muža zajedno s njegovim pismima i najvažnijim ustaničkim spisima. Petar Zrinski je saznao da su kompromitantni ustanički spisi u rukama Dvora pa je primjetno postalo njegovo kolebljivo držanje, a postupci su mu često bili proturječni. Za ustanak je uspio pridobiti zeta Franju Rakoczyja, ali je došao u otvoreni sukob s vrhovnim mađarskim dvorskim sucem i jednim od vođa otpora Franjom Nadasdyjem. Čak su se obostrano kod cara optuživali kao zavjerenici. Uhićenje Erazma Tattenbacha teško je pogodilo Petra Zrinskog. Očekivane pomoći iz Turske nije bilo, a Tattenbach je Kralj i car Leopold I. već prvoga dana u istrazi vođenoj u Grazu sve priznao istražiteljima. Samo tjedan dana kasnije, 29. ožujka, hrvatski ban grof Petar Zrinski proglašen je nevjernikom i lišen banske časti. U Beču je 30. listopada 1671. godine objavljena prva verzija popisa imovine obitelji Zrinski. Naime, po nalogu cara Leopolda I. izdana je 26. travnja 1670. godine isprava o konfiskaciji svih imanja grofa Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana i drugih sudionika Zrinsko-frankopanskog ustanka. Kako bi se iz postupka konfiskacije izlučila imanja nasljednika bana Nikole Zrinskog, sina Adama i supruge mu barunice Sofije Löbl, bilo je potrebno učiniti popis i procjenu cjelokupne imovine obitelji Zrinski. Braća Nikola i Petar podijelili su svoje obiteljske posjede još 1649. godine, a potvrdu o diobi izdao je Zagrebački kaptol. Međutim, nakon smrti grofa Nikole Zrinskog 1664. godine na temelju ugovora sva njegova imanja na upravu je preuzeo Petar. Petar se obvezao plaćati godišnje Sofiji Löbl 3500 forinti. Iz uvjeta koje je Petar Zrinski postavio caru prije sloma otpora, vidljivo je da barunici Sofiji Löbl nije redovito plaćao ugovorenu obvezu. Popis i procjenu sačinili su službenici tridesetnice (carine) u Nedelišću Petar Prašinski i Franjo Špoljarić. Kardinal Fridrich od Hassie posebnom je notom od 14. svibnja 1671. godine izvijestio cara Leopolda Habsburškog da je papinski fiskus zaplijenio rimska imanja markiza Frana Krste Frankopana i to čim je dobio vijest da je hrvatski velikaš pogubljen u Bečkom Novom Mjestu. Fran Krsto Frankopan se 1662. godine oženio u Italiji za Venecijanku Juliju de Naro. Njezin rođak kardinal Barberini darovao im je za vjenčanje posjed i grad Nemi 129 Međimurska povijest južno od Rima. Stupivši u posjed Nemija, Fran Krsto Frankopan je stekao i naslov markiza. Bečki dvor nije samo konfiscirao posjede ustaničkih vođa u Hrvatskoj i Ugarskoj, već je od stranih država zatražio da im konfiscira posjede koje su tamo imali. Zanimljivo je da su dijelovi obitelji Zrinski i Frankopana koji nisu sudjelovali u ustanku nastojali svim silama spriječiti pljenidbu tih imanja. Nakon dugotrajnog sudskog procesa rođak Frana Krste Frankopana Kornelio Frankopan uspio je 1679. godine ishoditi od pape Inocencija XI. da se obitelji vrati polovica rimskih dobara. Druga polovica ostala je u trajnom vlasništvu papinske komore.

20. ADAM ZRINSKI

Posljednji Zrinski koji je gospodario Međimurjem bio je Adam (1662. - 1691.), sin bana Nikole Čakovečkog. Rodio se u Beču 24. studenoga 1662. godine. Majka mu je bila Bečanka, barunica Sofija Löbl. U Čakovec je prvi put došao sredinom veljače 1663. godine kada je Nikola Zrinski Čakovečki s velikim slavljem i pratnjom od stotinu saonica doveo suprugu i novorođenog sina. 1 Adamu su bile nepune dvije godine kada mu je otac poginuo u lovu na vepra u Kuršanečkom lugu. Živio je više u Beču nego u Hrvatskoj. Kada se 1676. godine upisao na Bečko sveučilište, zapisan je u knjigu slušača kao “Adamus comes a Zrini Vienensis... generis hungaricae”. Dakle, u matici Bečkog sveučilišta nazvan je Grof Adam Zrinski Bečaninom, a po narodnosti Mađarom. 2 U Beču je završio studij prava. Jedno je vrijeme proveo u Luevenu kao bakulaureat (voditelj znanstvenih rasprava). U Beču je 1679. tiskana njegova pravna studija “Disputatio iuridica” u kojoj je obradio problematiku skrbništva i zaštite djece, nepunoljetnih osoba, zapuštene siročadi i udovica s dogmatskog, etičkog, moralnog i političkog

1 Milan Kruhek: Rukopisna ostavština Adama Zrinskog u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 2/1977., str. 67. 2 Isto, str. 67 Naslov poglavlja 130 stajališta. U rukopisu su sačuvani njegov dnevnik “Manuscriptum comitis Adami Zrini” i “Fortificatio militaris”. Čuvaju se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Bio je vrlo naobražen i znatno je nadopunio biblioteku svojega oca. Govorio je hrvatski, njemački, mađarski, latinski, francuski i španjolski jezik. Odgajan je i za vojničku službu. Bio je nasljedni veliki župan Županije Zala i legradski kapetan. Iz Louvena se u Čakovec vratio 16. siječnja 1681. godine te započeo borbu za svoja imanja kojima su više gospodarili krajiški kapetani i generali nego njegovi opunomoćenici i upravitelji. U samom današnjem čakovečkom Starom gradu gospodario je grof Portia koji je zapovijedao vojnom posadom Massinijeva puka. Adam se smjestio u starom obiteljskom dvorcu u Pribislavcu. Inače, u današnji belgijski sveučilišni grad Louvain Adam je otišao početkom 1680. godine. Po povratku u domovinu, u Čakovec, sada već punoljetan, obilazio je svoje posjede i kao feudalni veleposjednik izdavao i isprave. Započeo je i borbu za položaje i titule koje su nekada redom nosili njegovi predci. Ratno vijeće dodijelilo mu je 1683. godine Legradsku kapetaniju. Tijekom 1684. godine postao je kraljevski komornik, meštar kraljevskih konjušnika, a preuzeo je i dužnost i velikog župana Zaladske županije. Bio je štićenik cara Leopolda. Godine 1683. dobio je čin brigadnog generala. U veljači 1684. oženio se u nazočnosti cara Leopolda s groficom Marijom Katarinom Lamberg. Bavarskim odredom zapovijedao je pri osvajanju Budima 1686.godine. Zarobio je pašinog zamjenika. Osobno je izvijestio cara o toj pobjedi. U srpnju 1687. promaknut je u čin mlađeg feldmaršala. Ratovao je s Osmanlijama po Slavoniji i Srijemu. Godine 1688. s grofom Hochkirchenom zauzeo je današnji Slavonski Brod. Krunidbi Josipa Habsburškog, sina cara Leopolda, za mađarskog kralja prisustvovao je u činu maršala Kraljevine Mađarske. Poginuo je u činu zamjenika generala carskih trupa u bitci s Osmanlijama kod Slankamena u Srijemu 19. kolovoza 1691. godine. Pokopan je u Beču. Djece nije imao. Adam Zrinski sa suprugom groficom Marijom Lamberg bio je 11. ožujka 1686. godine na ručku u franjevačkom samostanu u Čakovcu te je obećao da će sam svojim novcem sagraditi samostan u Čakovcu. U Beču je Adam Zrinski 5. travnja iste godine napisao svoju oporuku, a u vezi franjevačkog samostana u njoj napominje da potvrđuje svoje obećanje. Naime, Adam je od franjevačkog Provincijskog vijeća sv. Ladislava tražio i dobio pravo na zakladu kako bi u budućoj samostanskoj crkvi sagradio kapelu u čast “Vjernih mrtvih” gdje bi se dnevno služile svete mise. Za služenje svetih misa odredio je 1.500 forinti. U oporuci je svotu za služenje svetih misa povećao na 2.000 forinti te dodao još 500 forinti za gradnju samostana koji je osnovao njegov otac Nikola 1659. godine. Nakon smrti grofa Adama Zrinskog komora koja je upravljala njegovim imanjima nije priznala oporuku pa su čakovečki franjevci svoja prava molbom zatražili od cara Leopolda. Car Leopold je pismom od 25. lipnja 1701. godine upravljenim na gvardijana Martina Šimunčića u cijelosti 131 Međimurska povijest

priznao oporučno dodijeljenu zakladu grofa Adama Zrinskog samostanu. Čak je svotu za gradnju nove samostanske zgrade povisio na 600 forinti. U dvorcu u Pribislavcu grof Adam Zrinski je 23. travnja 1686. godine napisao dodatak svojoj oporuci. Zbog odlaska u rat protiv Turaka htio je izbjeći sve nepreciznosti i u slučaju pogibije osigurati da se striktno provede njegova volja. Najvažnije točke u dodatku oporuke su sljedeće: Svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavio je supruzi grofici Mariji Katarini Lamberg. Odredio je da se u slučaju njegove smrti čakovečkoj sirotinji podijeli 300 forinti. Za jednu misu godišnje pavlinima u samostanu sv. Jelene u današnjem Grof Adam Zrinski, portret u vlasništvu Šenkovcu, gdje je bila obiteljska Franjevačkog samostana u Čakovcu. grobnica Zrinskih, odredio je 1.500 forinti, a franjevcima u Čakovcu, uz ranije određenu sumu od 2.000 forinti, odredio dodatnih 500 forinti za gradnju samostana. U dodatku oporuke traži da se pokopa u kapeli obitelji Löbl u dominikanskom samostanu u Beču. Za uređenje te kapele i njeno održavanje odredio je 2.500 forinti. Njegovom smrću Dvor se konačno domogao svih imanja obitelji Zrinski. Iako je u oporuci svojoj supruzi osigurao doživotno uživanje imovine, ugarska je komora proglasila obitelj Zrinski izumrlom i započela s popisivanjem njezine imovine. Nakon dugotrajnih pregovora, udovica je prihvatila godišnju sumu od 50.000 forinti i nakon isteka godine žalosti za mužem Adamom Zrinskim ponovno se udala 1693. godine za grofa Maksa Ernesta Wlaschima, moravskog aristokrata. Sa sobom je iz Međimurja u grad Bitev, uz mnoge druge dragocjenosti, ponijela i knjižnicu obitelji Zrinski koju su oformili Nikola Zrinski Čakovečki i Adam Zrinski. Tu je biblioteku kupio kasnije u Bitevu bečki antikvar Samuel Kende, a od njega 1893. godine hrvatska vlada posredstvom Levina Horvata za 12 tisuća forinti. Kompletna obiteljska knjižnica Zrinskih tako je srećom završila u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Zanimljivo je znati da je general Herberstein, inače zakleti neprijatelj Zrinskih, ranije od Dvora tražio da se grofu Adamu Zrinskom dodijele neki posjedi u Njemačkoj i da se on, kao i Petrov sin Ivan Antun, zauvijek odijeli od Hrvatske. Tada bi lakše bilo ispuniti Herbersteinov plan i iskoristiti priliku koja se pružila Habsburgovcima da uništenjem tih dviju najistaknutijih Naslov poglavlja 132 hrvatskih obitelji Hrvatsku pripoje Austriji kao nasljednu provinciju. 1 Posljedice otpora i strašne bečke osude bile su katastrofalne. Članovi obitelji Petra Zrinskog na različite i najbrutalnije načine su bili isključeni iz javnog života. Supruga Ana Katarina, hrvatska spisateljica, umna i neustrašiva žena, ponižena je umrla poludjevši od boli kao zatočenica u Grazu 1673. godine.

21. POSLJEDNJI ČLANOVI OBITELJI ZRINSKI

Jelena Zrinski, kćerka bana Petra i Katarine Frankopan, rođena je 20. siječnja 1649. godine u Čakovcu. U 17. godini udala se za mađarskog velikaša Franju Rakoczyja te ga uvela u ustanički krug. Bila je žena izuzetne ljepote, odlučna, hrabra i vješta ratovanju. U svakoj se prilici očitovala kao otvoreni neprijatelj Bečkoga dvora. U Saros - Pataku u Mađarskoj 1. ožujka 1666. godine vjenčali su se Jelena Zrinski i erdeljski nadvojvoda, u to vrijeme najbogatiji velikaš Mađarske, Franjo Rakoczy. Raskošnom vjenčanju prisustvovali su gosti iz Hrvatske, Mađarske, Poljske, Italije i Francuske, a skupocjene darove poslali su papa Aleksandar VII., francuski kralj Luj XIV. i mletački dužd. Nikada caru Leopoldu nije Jelena Zrinski oprostila tragični 30. travnja 1671. godine. Tijekom 1685. godine pet je mjeseci od carskog generala Karafe branila utvrđeni grad Munkač. Kada je Petar Zrinski bio uhićen u Beču ,Rakoczy je digao bunu protiv kralja Leopolda i uz pomoć Turaka postigao znatne uspjehe. Sultan Muhamed IV. čak ga je imenovao kraljem sjeverne Ugarske. Ipak se na intervenciju svoje majke povukao iz sukoba. Franjo Rakoczy, ogorčeni protivnik austrijskog apsolutizma i centralizma i aktivni sudionik Zrinsko - frankopanskoe urote umro je 30. srpnja 1676. godine. Nakon smrti Franje Rakoczyja Jelena se udala za Emerika Tökölyja koji je potom postao vođa mađarskih ustanika protiv bečkog apsolutizma. Vjenčanje je obavljeno 15.lipnja 1682.godine u tvrđavi Munkacs, starom sijelu obitelji grofova Tököly . U tom braku rodili su se sin Franjo i kćerka Julijana Barbara. U lijepu, otmjenu i bogatu udovicu zaljubio se 1678. godine

1 Isto, str. 71. 133 Međimurska povijest

mladi, tada 22-godišnji grof Emerik Tököly, vođa mađarskih “kuruca” (križara). Međutim, nakon osmanlijskog poraza pod Bečom 1683. godine, ratna je sreća okrenula leđa Jeleni i Tökölyju. Velika vojna na Turke započela je u sjevernoj Ugarskoj. Jelena je 1688. godine pet mjeseci branila tvrđavu Munkacs od carskog generala Caraffe. Tvrđava je pala Caraffi u ruke 14. siječnja 1686. godine jer su je izdali vlastiti kapetani. Otpremljena u zarobljeništvo u Beč s djecom Franjom i Julijom, smještena je u samostan uršulinki. Tököly je nastavio otpor. Početkom 1692. godine uspjelo mu je izbaviti Jelen u iz zatočeništva nakon što Emerik Tököly je zarobio i za nju i djecu zamijenio carskog generala Hannibala Heistera. Po odredbama Karlovačkog mira 1699. godine turski sultan Mustafa smjestio je Jelenu i Tökölyja u Carigrad, a od 1701. godine živjeli su u Nikomediji u Maloj Aziji. Jelena je umrla 18. siječnja 1703. godine. Pokopana je u crkvi lazarista u Carigradu. Uz velike počasti njezini su posmrtni ostaci 1892. godine preneseni u Košice. I njezin sin Franjo II. Rakoci bio je vođa mađarskih ustanika protiv apsolutističke politike Dvora. Svojom je vojskom čak zauzeo i čakovečku tvrđavu. Ivan Antun Zrinski rođen je 1651. godine u Ozlju. Bio je jedini sin hrvatskog bana grofa Petra Zrinskog i Ane Katarine rođene Frankopan. Studirao je humanističke znanosti i vojništvo. Od vodstva Zrinsko- frankopanske urote bio je pripreman za taoca na francuskom ili na turskom dvoru. Nakon sloma otpora Austrijanci su ga je 1670. godine internirali u Prag. Tu je trebao stupiti u redovnike, ali se tome opirao. Nakon brojnih zamolbi omogućeno mu je stupanje u vojnu službu. Sa svojom je pukovnijom ratovao protiv Osmanlija u Mađarskoj. Vjeran je Dvoru nadajući se da će mu kralj Leopold vratiti očeva imanja. Nakon propale osmanlijske opsade Beča 1683. godine i pobune Mirka Tökölija , drugog supruga njegove sestre Jelene protiv cara, osumnjičen je da potajno djeluje u korist mađarskih pobunjenika. Iste godine optužen je za izdaju i uhićen. Bez optužnice i sudskog procesa 20 je godina bio zatvoren u tvrđavi Rattenburg u Tirolu. Neposredno prije smrti zatočen je u Grazu u tvrđavi Schlossberg. Umro je Anton Caraffa 11. studenoga 1703. godine. Pokopan je u Naslov poglavlja 134 dominikanskoj crkvi u Grazu. Nije se ženio niti je imao djece. Bio je doista posljednji muški Zrinski u Hrvatskoj. Posmrtni ostaci grofa Ivana Antuna Zrinskog su 1944. godine preneseni u Zagreb i pokopani u katedrali. Petrove i Katarinine k ćerke Judita Petronela (1652.- zadnji se puta spominje 1699.) i Aurora Veronika, (1660.- 1735.) život su provele kao opatice. Judita je bila nadstojnica samostana klarisa u Zagrebu i bavila se odgojem hrvatskih plemi ćkih djevojaka. Sa čuvan je ve ći broj njezinih pisama. Uvijek je pisala hrvatskim jezikom. Aurora Veronika je bila u samostanu uršulinki u Celovcu. Glazbeno talentirana postala je ravnateljica zbora uršulinske crkve u Celovcu. Kralj Leopold izdao je 17. sije čnja 1671. godine u Beču posebno pismo kojim je pomilovao krajiške kapetane koji su sudjelovali u Zrinsko - frankopanskom ustanku. Svi su oni, osim kapetana Franje Bukovačkog, bili uhi ćeni i podvrgnuti strogom postupku u istrazi. Bili su to kapetani Gašpar Čolni ć, Fran Berislavić, Ivan Kamenjan, Stjepan Gereci, Ladislav Crnković, Juraj Gotal, Juraj Malenić, Stjepan Ivanović i Franjo Frankulin. Pismom je pomilovan i kapetan Franjo Bukova čki i čak su mu vra ćena konfiscirana imanja, ali on nije vjerovao kraljevoj milosti. Bukova čki je pobjegao u Tursku iz koje se nije nikada vratio. Turci su ga vrlo cijenili zbog njegovih vojničkih i diplomatskih vrlina. Nudili su mu visoki položaj u vojsci pod uvjetom da prije đe na islamsku vjeru. Iako se ne zna pouzdano kada je umro, ali svakako nakon 1678. godine, zna se da je živio vrlo skromno uglavnom u Biha ću i da nije prešao na islam. Posljedice neuspjelog otpora bile su vrlo teške i za Hrvatsku. Konfiskacijom imanja Zrinskih i Frankopana i njihovih kapetana,najbogatiji feudalac u Hrvatskoj postala je kraljevska komora. Više od polovice banske Hrvatske prešlo je u neposredno vlasništvo carske komore. S bivših posjeda ustanika počela su iz Hrvatske otjecati golema sredstva. Zaplijenjena imanja obitelji Zrinski inače su procijenjena na 1,4 milijuna forinti, a Frankopanova imanja na 100 tisuća forinti. Komorski administrator Grgur Pavešić je od 1673. do 1679. godine vodio točne račune o prihodima i rashodima konfisciranih posjeda. Iz tih se računa vidi da je samo tijekom šest godina sa zrinsko-frankopanskih posjeda Ugarskoj komori predano oko 135 tisuća forinti čistog prihoda. Kada se odbije 19 tisuća forinti koje je Pavešić tijekom 6 godina isplatio kreditorima Zrinskih, vidi se da je komora godišnje ubrala oko 22,5 tisuće forinti. Ta je suma postala glavna stavka u prihodima Ugarske komore iz Hrvatske. Komora je pored toga racionalizirala eksploataciju zaplijenjenih imanja tako da su njezini prihodi bili veći od onih koje su akumulirali Zrinski i Frankopani. Ta racionalizacija poslovanja značila je u prvom redu povećane obveze podložnika, osobito tlake. Položaj podložnika pod komorskom se upravom znatno pogoršao. Ono što je potrebno osobito naglasiti je činjenica da ti ogromni i dobro uređeni i vođeni posjedi više od pola stoljeća nisu sudjelovali niti u plaćanju poreza niti u snošenju ostalih financijskih tereta hrvatskog kraljevstva.