BAŠTINA SJEVEROISTOĈNE BOSNE BROJ I 2008.

ĈASOPIS ZA BAŠTINU, KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO NASLIJEĐE

Northeast 's Heritage Number I 2008. Heritage magazine, Culture-historical and natural heritage

Glavni i odgovorni urednik doc. dr. Edin Mutapĉić

Urednik u redakciji mr. sc. Rusmir Djedović

Ĉlanovi redakcije: Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda; doc. dr. Amira Turbić-Hadţagić; dr. sc. Viktor Bariĉak; Senaid Mujkić, dipl. pravnik; Draţen Kosec, dipl. ing.arh.; Munisa Kovaĉević, prof. (sekretar)

Izdavaĉ: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona

Za izdavaĉa: Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda

Grafiĉka obrada naslovne strane: Draţen Kosec, dipl. ing.arh. Naslovna strana: Detalj stećka sa nekropole Stuparski krš, Stupari

Štampa: OFF-SET, Tuzla

Tiraţ: 500

TUZLA, 2010.

1

Suradnici broja 1. ĉasopisa Baština sjeveroistoĉne Bosne

1. Benjamin Bajrektarević, prof. orjentalistike, direktor Zavoda, Tuzla. 2. Dr. sc. Edin Mutapĉić, doc., prodekan Pravnog fakulteta, Tuzla. 3. Zlatko Dukić, knjiţevnik, pom. ministra za kulturu TK. 4. Draţen Kosec, dipl. ing. arh., Zavod, Tuzla. 5. Dr. sc. Bego Omerĉević, doc., Dekan Filozofskog fakulteta, Tuzla. 6. Edin Šaković, prof., magistrant na Odsjeku za historiju, Filozofski fakultet, . 7. Dr. Thomas J. Butler, umirovljeni prof. Harvard University, Massachusetts, USA. 8. Dr. sc. Amira Turbić-Hadţagić, doc., Filozofski fakultet, Tuzla. 9. Mina Kujović, savjetnik arhivista, Arhiv BiH, Sarajevo. 10. Mr. sc. Rusmir Djedović, Zavod, Tuzla. 11. Munisa Kovaĉević, prof., Zavod, Tuzla. 12. Dr. sc. Adib Đozić, doc., prodekan Filozofskog fakulteta, Tuzli. 13. Dr. sc. Adnan Tufekĉić, doc., Filozofski fakultet, Tuzla. 14. Dr. sc. Izet Šabotić, doc., direktor Arhiva TK, Tuzla. 15. Mr. sc. Damir Dţafić, direktor OŠ Sjenjak, Tuzla 16. Dr. sc. Omer Hamzić, glavni i odgovorni urednik Graĉaniĉkog Glasnika, Graĉanica. 17. Mr. sc. Nikola Ĉiĉa, Katoliĉki Školski Centar, Tuzla. 18. Mr. sc. Fatmir Alispahić, knjiţevnik, Općina Tuzla, Tuzla. 19. Ifeta Jahić, dipl. ing. arh., Kompanija Širbegović, Graĉanica. 20. Samir Halilović, prof., direktor OŠ Memići, Kalesija. 21. Saudin Muratović, prof., Mješovita srednja škola Ţivinice, Ţivinice. 22. Senad Begović, prof., Zavod, Tuzla. 23. Mirsad Omerĉić, prof., kustos, Graĉanica. 24. Damir Hatunić, prof., OŠ Srebrenik, Srebrenik. 25. Almira Bećirović, prof., magistran odsjeka na geografiji PMF,Tuzla

2

S A D R Ţ A J

Rijeĉ urednika, Dr. sc. Edin Mutapĉić, docent ...... ……………7

Ĉlanci: Direktor Zavoda, Benjamin Bajrektarević, „O Zavodu―...... 9

Dr. sc. Edin Mutapĉić, docent , „Oblast – Zemlja u srednjem vijeku“...... 11

Zlatko Dukić, knjiţevnik, „Ispis našeg trajanja“...... 23

Doc.dr. Bego Omerĉević, Edin Šaković, prof., „Arheološka istraţivanja na prostor Tuzlanskog kantona, stanje, mogućnosti i perspektive“ ...... 25

Dr. Thomas J. Butler, „The Bosnian “Krstjane”“ ...... 31

Dr.sc. Amira Turbić-Hadţagić, “Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine“ ...... 37

Mina Kujović, arhiv.savj. „Parobrodom Vag Duna od Raĉe do Zvornika – Probna plovidba Drinom 1886. godine“ ...... 43

Mr. sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovaĉević, prof., „Prilog bibliografiji kulturno-historijskog naslijeĊa TK od 1995. godine“...... 51

Doc.dr. Adib Đozić, „Đozići iz Srebrenice―...... 71

Mr. sc. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, prof. orjentalistike, „Gdje se nalazilo naselje Kiĉma u nahiji Drametin – prema orjentalnim i kartografskim izvorima“ ...... 81

Dr. sc. Adnan Tufekĉić, „Etnopedagoške odrednice oĉuvanja djeĉijeg zdravlja u tradicionalnoj kulturi“ ...... 85

Dr. sc. Izet Šabotić, „Zaštita kulturnog naslijeĊa na podruĉju Tuzlanskog kantona – stanje i perspektive―...... 93

Senad Begović, prof. „Kapitel“ ili „Stara Tuzla“ na Slanoj banji...... 99

Mr. sc. Damir Dţafić, „Tradicionalna arhitektura na podruĉju sela Dţakula“ ...... 105

Dr. sc. Omer Hamzić, „Kako oĉuvati industrijsko naslijeĊe – jedan pogled na graĉaniĉku ţeljeznicu, 40 godina nakon njenog ukidanja“ ...... 111

3

Mr. sc. Nikola Ĉiĉa, „Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podruţnica Tuzla od osnutka do ukinuća―...... …………………………..117

Mr. sc. Fatmir Alispahić, “Crtice iz kulturne prošlosti Tuzle“ ...... 125

Mr. sc. Rusmir Djedović, „Ostaci srednjovijekovne zgrade u Roţnju“...... ………...... 131

Ifeta Jahić-Begović, dipl. ing. arh. “Zaštita utvrde Soko” …………………………………...... 139

Munisa Kovaĉević, prof., „Ćiro kao industrijsko naslijeĊe Banovića― ...... 145

Samir Halilović, prof., „UreĊenje nekropole stećaka na podruĉju Kalesije” ...... 153

Mr. sc. Rusmir Djedović, Almira Bećirović, prof. „Novootkrivena nekropola stećaka u okolini Tuzle“ ...... 161

Seudin Muratović, prof., „Kratke historijsko-geografsko-etnografske crtice o naselju Bašigovci“ ...... 167

Senad Begović, prof., „Zemljišne knjige kao historijski izvori na podruĉju općine Tuzla“ ...... 171

Mirsad Omerĉić, prof., „Prirodno naslijeĊe planine Konjuh na podruĉju općine Kladanj“ ...... 177

Prikazi: Dr. Thomas J. Butler, „Nauĉna Konferencija o katarima u Francuskoj“ ...... 183

Damir Hatunić, prof., „Srebrenik – historijsko-etnografske skice“ ...... 185

4

Content

Editorial: Dr. Sc, Edin Mutapĉić, docent ...... 7

Articles: Director of the Institute, Benjamin Bajraktarević: „About the institute“ ...... 9

Dr. sc. Edin Mutapĉić, docent , „The region – The land „Soli“ in the middle ages“ ...... 11

Zlatko Dukić, writer, „The print of our continuance―...... 23

Doc.dr. Bego Omerĉević, Edin Šaković, prof.,―Archaeological research in the area of Tuzla Canton, the condition, the possibilities and the perspectives“...... 25

Dr. Thomas J. Butler, „The Bosnian “Krstjane”“ ...... 31

Dr.sc. Amira Turbić-Hadţagić, „Ban Stefan and the city of Dubrovnik charter from the 15 February 1333“ ...... 37

Mina Kujović, „Vag Duna steamer from Raĉa to – The maiden voyage down the river in 1886.“ ...... 43

Mr. sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovaĉević, prof, „Inclosure to the culture-historic bibliography of Tuzla Canton from 1995.“...... 51

Doc.dr. Adib Đozić, „Đozićs from ―...... 71

Mr. sc. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, prof. Oriental studies, „Where was the village Kiĉma in the district of Drametin located – according to the oriental cartographic sources“ ...... 81

Dr. sc. Adnan Tufekĉić, „Ethno-pedagogic guidelines of child health preservation in traditional culture“ ...... 85

Dr. sc. Izet Šabotić, „Tuzla Canton Cultural Heritage preservation- the condition and perspectives“ ...... 93

Senad Begović, prof. „Kapitel“ or „Stara Tuzla“ at Slana banja“...... 99

Mr. sc. Damir Dţafić, „Traditional architecture in the village of Dţakule“...... 105

Dr. sc. Omer Hamzić, „How to preserve the industrial heritage – Insight to Graĉanica railways, 40 years after its closure“ ...... 111

5

Mr. sc. Nikola Ĉiĉa, „Short history of the CCS Napredak Tuzla from the establishment to its closure“ ...... 117

Mr. sc. Fatmir Alispahić, „The sketches of cultural history of Tuzla“ ...... 125

Mr. sc. Rusmir Djedović, „Medieval building remains in Roţanj“...... 131

Ifeta Jahić, dipl. ing. Arch. „The Soko Fort preservation“ ...... 139

Munisa Kovaĉević, prof. „ 'Ćiro' the industrial heritage of Banovići“ ...... 145

Samir Halilović, prof., „Kalesija tombstone necropolis arrangement” ...... 153

Mr. sc. Rusmir Djedović, Almira Bećirović, prof. „Revealing unknown tombstone necropolis near Tuzla“...... 161

Seudin Muratović, prof., „Short geographic-historic- ethnographical sketches about the Bašigovci village“ ...... 167

Senad Begović, prof., "Land Registry as a historical resource in the region of Tuzla" ...... 171

Mirsad Omerĉić, prof., „Natural heritage of the mountain Konjuh in the Kladanj region“ ...... 177

Reviews Dr. Thomas J. Butler, „Scientific Conference about Cathars in France“ ...... 183

Damir Hatunić, prof., „Srebrenik-historic-ethnographical sketches“...... 185

6

Riječ urednika

Problematika kulturne historije i zaštite, korištenja, obnove i istraţivanja kulturno- historijskog i prirodnog naslijeĊa, odnosno baštine, Tuzle, Tuzlanskog Kantona i sjeveroistoĉne Bosne je vrlo slabo istraţena i prezentovana kulturnoj i široj javnosti. Stoga je potrebno stalno institucionalno ulagati napore kako bi se prevazišao taj problem. Nedovoljno su istraţeni svi aspekti više milenijske kulture ţivota i baštine Tuzlanskog kantona i sjeveroistoĉne Bosne. Zahvaljujući povoljnim prirodnim uvjetima i bogatstvima (naroĉito soli), još od neolita na podruĉju sjeveroistoĉne Bosne se razvijaju naselja sa znaĉajnim ekonomskim, kulturnim i urbanim uticajem na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Djelatnost zaštite, korištenja, obnove i istraţivanja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa, jedna je od osnovnih kulturnih i društvenih aktivnosti zajednice. O tome govore i zakoni Federacije Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog kantona. Još vaţeći zakon iz ove oblasti iz 1985. godine kaţe da: «Zaštita i korištenje dobara kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeĊa su djelatnosti od posebnog društvenog interesa». Zakon o kulturi Tuzlanskog Kantona kada govori o javnom interesu u oblasti kulture, navodi i slijedeće oblasti: «Oĉuvanje kulturnog naslijeĊa i prirodnog naslijeĊa», i «Kulturološka istraţivanja». Nacrt zakona o jedinstvenim osnovama zaštite baštine u Federaciji Bosne i Hercegovine kaţe: «Oĉuvanje, zaštita i obnova baštine je djelatnost od znaĉaja za (ostvarivanje prava i) oĉuvanje kulturnog identiteta naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine«. Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona je Javna ustanova koja se institucionalno i na osnovu zakonskih ovlašćenja bavi problematikom istraţivanja, evidentiranja, zaštite, korištenja i obnove svih vrsta kulturno- historijskih i prirodnih dobara na podruĉju Tuzlanskog kantona. S obzirom na navedeni širi društveni znaĉaj i zakonsku djelatnost Zavoda, iz oblasti zaštite, korištenja, obnove i istraţivanja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa, odnosno baštine, neophodno je bilo da Zavod pokrene struĉno-nauĉni ĉasopis iz navedene problematike. Ovaj ĉasopis ima slijedeće zadatke: - prezentovanje javnosti rada i redovnih aktivnosti Zavoda - istraţivanje i otkrivanje potencijalnih dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa tj. baštine - objavljivanje elaborata najznaĉajnijih dobara kulturno-historijskog naslijeĊa koji su stavljeni pod zaštitu - objavljivanje radova i projekata iz oblasti korištenja i obnove dobara kulturno- historijskog i prirodnog naslijeĊa, odnosno baštine - objavljivanje znaĉajnijih dijelova studija i drugih istraţivanja koji imaju veze sa zaštitom i korištenjem: lokaliteta, podruĉja, nepokretnih, pokretnih, nematerijalnih i drugih dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa, odnosno baštine - ostala istraţivanja i prilozi o kulturi Tuzle, Tuzlanskog kantona i sjeveroistoĉne Bosne. - Historijska i historiografska prezentacija Tuzlanskog kantona i sjeveroistoĉne Bosne. Pred Vama se nalazi prvi broj ĉasopisa «Baština - sjeveroistočne Bosne», ĉasopisa za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe.

7

Ĉasopis će izlaziti jednom godišnje. Pored tekstova donosit će razne priloge: fotografije (crno-bijele), planove i karte, faksimile dokumenata, itd. Prilozi u ĉasopisu će biti struĉni i nauĉni. Nauĉni prilozi trebaju imati nauĉnu metodologiju i aparaturu a bit će i recenzirani. Pošto je problematika rada Zavoda i zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa odnosno baštine, Tuzle, Tuzlanskog Kantona i sjeveroistoĉne Bosne, do sada bila nedovoljno prisutna u struĉnoj i nauĉnoj literaturi, oko Zavoda i ĉasopisa je okupljen veći broj suradnika istraţivaĉa iz navedene oblasti. Smatramo da istinske vrijednosti kulturno- historijskog i prirodnog naslijeĊa najbolje mogu prepoznati oni istraţivaĉi koji se bave konkretnim istraţivanjima dobara naslijeĊa ili pojedinih aspekata baštine a pogotovu ako još potiĉu, ţive i rade u sredini koju istraţuju. Nadamo se da ćemo ovim a i narednim brojem ĉasopisa ispuniti znaĉajan dio Vaših oĉekivanja i dati doprinos boljem poznavanju i valorizaciji kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa sjeveroistoĉne Bosne.

Glavni i odgovorni urednik

8

Direktor Zavoda, Benjamin Bajrektarević, prof.

O Zavodu

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeĊa Tuzlanskog kantona je ustanova koja je formirana odlukom Skupštine opštine Tuzla od 31. 03. 1983. godine. PotvrĊena je rješenjem Republiĉkim komitetom za obrazovanje, nauku, kulturu i fiziĉku kulturu tadašnje Socijalistiĉke Republike Bosne i Hercegovine od 12.09.1984 godine pod nazivom Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeĊa Tuzla sa sjedištem u Tuzli u ulici 2. krajiškoj br.7. Zavod je zapoĉeo rad kao općinski, a kada je nizom ugovora sa općinama sjeveroistoĉne Bosne preuzeo ingerencije zaštite i korištenja naslijeĊa na tim podruĉjima, postaje regionalni Zavod, za podruĉje cijele sjeveroistoĉne Bosne. Brojao je šest uposlenih visokostruĉnih kadrova sa dobro opremljenim prostorom. Pred zadnji rat je bio znaĉajna struĉna i nauĉna ustanova iz oblasti zaštite i korištenja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa. Tokom rata je kadrovski i institucionalno izgubio na znaĉaju i dugo godina ostvarivao svoju funkciju u minimalnom kapacitetu. Zakonom «o preuzimanju prava i obaveza osnivaĉa prema Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzla», od strane Skupštine Tuzlanskog kantona, 21. juna 2000. godine, proglašen je ustanovom od Kantonalnog znaĉaja. Upisana je u Registar poslovnih subjekata Kantonalnog suda u Tuzli rješenjem broj U/I-922/02 od 23. 08. 2002. godine. Istim zakonom je reĉeno: «Zavod je javna ustanova koja obavlja djelatnost od posebnog interesa za Kanton». MeĊu djelatnostima Zavoda su navedeni i : »Zaštita kulturne baštine» i «Izdavaĉka djelatnost».

Zavod kao Javna ustanova se institucionalno i na osnovu zakonskih ovlašćenja bavi problematikom istraţivanja, evidentiranja, zaštite, korištenja i obnove svih vrsta kulturno-historijskih i prirodnih dobara na podruĉju Tuzlanskog kantona. O tome govore i zakoni Federacije Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog kantona. Još vaţeći zakon iz ove oblasti iz 1985. godine kaţe da: «Zaštita i korištenje dobara kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeĊa su djelatnosti od posebnog društvenog interesa». Zakon o kulturi Tuzlanskog Kantona kada govori o javnom interesu u oblasti kulture, navodi i slijedeće oblasti: «Oĉuvanje kulturnog naslijeĊa i prirodnog naslijeĊa», i «Kulturološka istraţivanja». Nacrt zakona o jedinstvenim osnovama zaštite baštine u Federaciji Bosne i Hercegovine kaţe: «Oĉuvanje, zaštita i obnova baštine je djelatnost od znaĉaja za (ostvarivanje prava i) oĉuvanje kulturnog identiteta naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine«. TakoĊer, «Kulturno nasljeĊe i prirodno nasljeĊe» (Zakon o kulturi TPK, od 7. 9. 1998. godine), «Kulturna i prirodna dobra» (Zakon o muzejskoj djelatnosti TK, ..), «Kulturna baština» (Zakon o zaštiti kulturne baštine Kantona Sarajevo, Sluţbene novine KS, 25. 2. 2000. godine), «Kulturno naslijeĊe» (Nacrt Zakona o kulturnom naslijeĊu Bosne i Hercegovine, 2004. godine) i «Baština» (Nacrt Zakona o jedinstvenim osnovama zaštite baštine u Federaciji BiH). Pored osnovnog zakona iz ove oblasti (Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa, Sluţbeni list SR BiH, 20/1985), rad Zavoda se oslanja i na niz drugih zakona na Tuzlanskom kantonu (o kulturi, arhivskoj i muzejskoj djelatnosti, o prostornom ureĊenju i graĊenju...), Federaciji, Bosni i Hercegovini, kao i nizu meĊunarodnih konvencija iz ove oblasti. Djelatnost zaštite, korištenja, obnove i istraţivanja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa, jedna je od osnovnih kulturnih i društvenih aktivnosti zajednice. Primarna registrirana djelatnost Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa su svi administrativni, tehniĉki, medijski, propagandni, projektni i istraţivaĉki podslovi kao i sve druge radnje i aktivnosti koje se odnose na bilo koju vrstu tretmana kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa i njihovih lokaliteta. Osnovni cilj oĉuvanja naslijeĊa Tuzlanskog kantona, Zavod ostvaruje kroz slijedeće aktivnosti: 1. zaštita i oĉuvanje spomenika, 2. evidentiranje pokretnog i nepokretnog naslijeĊa, 3. prikupljanje dokumentacije o spomenicima,

9

4. valorizacija dobara naslijeĊa, 5. izrada separata zaštite naslijeĊa u oblasti prostornog i urbanistiĉkog planiranja, 6. izrada projekata, elaborata i studija, 7. radovi na spomenicima, 8. popularizacija kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa.

Nedovršenost pravnog sistema naroĉito iz podruĉja zaštite naslijeĊa, (kao što je poznato ne postoji zakon o zaštiti naslijeĊa na nivou Kantona i Federacije Bosne i Hercegovine) dovodi ovaj Zavod u vrlo tešku situaciju u smislu zakonskog djelovanja. Finansiranja rada Zavoda je iz budţetskih sredstava Tuzlanskog kantona i iz drugih izvora odredenih zakonom o finansiranju Javnih ustanova na nivou Kantona. S obzirom da u oblasti finansiranja rada Zavoda nisu napravljena zakonska rješenja iz domena vlastitih prihoda, Zavodu ostaje malo ili nikako prostora za razvijanje ka krovnoj instituciji kulture na podruĉju našeg kantona koja joj po primarnoj djelatnost pripada zajedno sa ostalim institucijama kulture na našem kantonu (Arhiv, Muzeji). Koristeći veoma teško stanje uopće u organizaciji i djelovanju sluţbi zaštite (Zavoda) u Federaciji BiH, a posebno zakonsku neusklaĊenost djelovanja, neke struĉne poslove rade i druge institucije ali su one potpuno nesustavne i nekoordinirane sa metodologijom zaštite i meĊunarodnim zakonodavstvom i konvencijama o zaštiti naslijeĊa. Nedostatak struĉnih kadrova se itekako osjeti u radu Zavoda. Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji na koji je svoju saglasnost dala vlada Tuzlanskog kantona ostaje i dalje popunjen samo sa trideset posto predviĊenog i potrebnog struĉnog kadra. Djelatnost Zavoda u 2008. godini karakterisala je promjena menadţmenta, tj. Upravnog odbora i direktora Zavoda a poĉetkom 2009. godine je u Zavod primljen i jedan magistar, iskusni istraţivaĉ naslijeĊa na podruĉju kantona. Uprkos brojnim poteškoćama koje prate rad ove ustanove, ona je u 2008. godini realizovala brojne aktivnosti, te ostvarila odliĉnu saradnju sa drugim institucijama.

10

Dr.sc. Edin Mutapĉić, docent

Oblast – Zemlja Soli u srednjem vijeku

Abstrakt: Rad pokušava dati odgovor o ubikaciji Porfirogenitovog Ad Salinesa, te dati odgovor na pitanje administrativnog ustrojstva podruĉja današnje Tuzle u srednjem vijeku. Kao rezultat istraţivaĉkog napora dolazi se do zakljuĉka da je u tradicionalnoj historiografiji došlo do pogrešnog postavljanja organizacionog ustrojstva ovog podruĉja prvenstveno usljed pogrešnog prihvaćanja ĉinjenice da je Porfirogenitov Ad Salines, ustvari, Tuzla. Upravo pod uticajem takvog mišljenja došlo je do pogrešnih postavki uopće o feudalnoj decentralizaciji ovog podruĉja.

Kljuĉne rijeĉi: Ad Salines, so, Tuzla, Bosna, , Soli, zemlja, oblast, ţupa ...

UBIKACIJA AD SALINESA

U dosadašnjoj historiografiji dominantno je mišljenje da prvi spomen Tuzle treba traţiti u djelu bizantijskog cara i historiĉara Konstantina Porfirogenita, iz sredine X stoljeća (umro 959). Porfirogenit u svom poznatom geografsko-historijskom djelu spominje u grĉkoj transkripciji Castron to Salenes meĊu teritorijama koje su drţali Srbi.1 Upravo je dosadašnja hipoteza o Salinesu, koji Porfirogenit navodi meĊu (Destinik, Ĉernavusk, MeĊureĉje, Dresneik, Lesnik i Salines) ustvari osnov za tvrdnju da je navedeno podruĉje bilo potpalo pod vlast Ĉaslava, u vrijeme Porfirogenita.2 Upravo u prethodnom vremenu „tradicionalna historiografija― je traţila svako objašnjenje da se Salenes smjesti upravo u današnju Tuzlu. Da bi navedena konstatacija dobila svoje što uvjerljivije obrazloţenje ona je višestruko istraţivana, tako da prema Tomašekovom etimološkom obrazloţenju Salenes (u grĉkom) znaĉi što i Salines (Ad Salinas) na latinskom, što bi ustvari na našem jeziku znaĉilo grad solana (slanica)3. Najstarije i dosta iscrpno tumaĉenje za obrazloţenje dao je Konstantin Jireĉek, koji je sa sigurnošću tvrdio da se Salenes sigurno odnosi na današnju Tuzlu zbog toga što „na ĉitavom podruĉju od Adrije do Crnog mora― nema sonog izvora, odnosno izvora kamene soli.4 MeĊutim, Jireĉek nije mogao da donese nikakve druge dokaze. Donedavno, ovakvo stanovište, da Salenes odgovara današnjoj Tuzli, općenito je u nauci prihvaćeno, premda ne postoji u izvorima izriĉita potvrda gdje se taj grad nalazio. 5 MeĊutim, ukoliko prihvatimo ovakvu tvrdnju postavlja se nekoliko pitanja: - Zašto prije i poslije Porfirogenita nema više spomena Ad Salinesa, niti naselja ĉiji naziv bi nastao transformacijom te rijeĉi? - Ukoliko prihvatimo konstataciju da na podruĉju današnje Tuzle jeste Porfirogenitov Ad Salines, nameće se pitanje gdje se nalazio ovaj znaĉajan urbani centar koji bi u sebi trebao da povezuje, u najmanju ruku, kasnoantiĉke i ranosrednjovjekovne tragove ţivota? Prvi u nauci koji se ozbiljnije pozabavio navedenom problematikom jeste jedan od najboljih poznavalaca balkanskog ranog srednjovjekovlja, srpski historiĉar Relja Novaković. Traţeći odgovor na navedeni problem, Novaković konstatuje: „Mada Salines od svih spomenutih gradova najsigurnije upućuje samo na jedno mesto – na poloţaj današnje Tuzle, moţda ne bi trebalo odbaciti pomisao da je taj naziv mogao biti vezan u svoje vreme i za neko drugo mesto, za neko mesto koje se danas zove koje, po Vuku, obiĉno dobija naziv po tome što tu izvire ili pišti

1 B. Ferjančić, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, knjiga II, Beograd 1959., str. 58. 2 Handţić Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku,Svjetlost, Sarajevo, 1975. (dalje: A. Handţić), Tuzla, str. 16-17. 3 A. Handţić, Tuzla, str. 16-17. 4 K. Jireĉek, Trgovaĉki drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1951., (prevod Đ. Pejanović), str. 51. 5 A. Handţić, Tuzla, str. 16-17. 11

voda slana ili nakisela. Takvih Slatina ima više i na podruĉju koje je ulazilo u sastav Srbije IX i X veka―. 6 Uostalom o brojnim mjestima koja bi prema korijenu rijeĉi ili svojim izvorima bili potencijalni Ad Salines pisao je Đ. Basler – za podruĉje BiH i Milica Baum, za šire tuzlansko podruĉje. 7 Novaković vrlo racionalno vrši analizu teritorija koje su naseljavali Srbi u X stoljeću te smatra da podruĉje Srbije u Porfirogenitovo doba treba traţiti na liniji koja se „pribliţno pruţala istoĉno i zapadno od gornje Drine i izvornog dela reke Bosne―.8 Sve govori da bismo te gradove morali prije svega traţiti u ţupama Dukljaninovog Podgorja, ukljuĉujući tu i Metohiju. Što se tiĉe materijalnih tragova koji ukazuju na postojanje gradova i utvrĊenja na tom prvobitno srpsko/raškom podruĉju, ima ih nekoliko desetina i moţda bismo paţljivim istraţivanjem, uz podrobno prouĉavanje toponima, hidronima i oronima, mogli utvrditi geografske poloţaje makar nekih od imenovanih gradova. Dalje, Novaković odbacujući Tuzlu kao moguće mjesto iz Porfirogenitovog spomena on kao potencijalna mjesta nudi nekoliko mjesta sa toponimom slan, sol i sl. koji se nalaze u podruĉju koje je nešto bliţe prvotnoj Srbiji u IX i X stoljeću. „Ako bismo u istom Dukljaninovom Podgorju, u kojem smo traţili i druge Porfirogenitove gradove, potraţili lokalitet sa imenom Slatina u ţelji da utvrdimo da li u njihovoj blizini ima i nekih gradova ili starih naselja, onda bismo se najpre zadrţali u Dukljaninovoj ţupi Onogošte. Nedaleko od Danilovgrada, s leve strane Zete, nalazi se mesto Slatina i Slatinski potok. Na karti se nešto jugozapadnije od Slatine nalazi jedan Gradac, a nešto još juţnije jedan topografski znak za ruševinu. U nekadašnjoj ţupi Onogošte ima još Gradina i ZagraĊa, ali su dalje od Slatine i Slatinskog potoka. Jednu Slatinu nalazimo na već spomenutom terenu pored Drine, izmeĊu Ustipraĉe i Goraţda. Uz samu Slatinu nalazimo na karti lokalitet Zidine, a oko 2 km severoistoĉnije lokalitet Grad, dok se 4 km niz Drinu nalazi lokalitet Kale. I severoistoĉno od Foĉe postoji jedna Slatina, u blizini Slatinskog potoka, koji se uleva u Ćehotinu kao njena desna pritoka, ali na karti ne nalazimo nikakve druge zanimljive tragove. Sliĉno je i sa Slanim mjestom juţno od Ĉajniĉa, kao i sa Slatinom severno od Ĉajniĉa, s tom razlikom što na 3 do 5 km zapadno od nje nailazimo na jednu Gradinu, nedaleko od Janjinog potoka. Jedna Slatina postoji i pored Kalunske reke (Tuhovo), ali na karti u njenoj blizini ne nalazimo nikakvih drugih tragova starina. Da spomenemo još i Slatinu ispod OgraĊenice, s desne strane donje Tare, od koje se severozapadno, na udaljenju od oko 8 km nalazi Gradski dol. Još jednom, ako iz već spomenutih razloga Salines ne vredi traţiti na poloţaju današnje Tuzle, moţda bismo mogli pokušati sa nekim od spomenutih Slatina ili potraţit još neki lokalitet istog ili sliĉnog imena―, konstatuje Novaković. 9 Dakle, kritiĉkom analizom Porfirogenita, odnosno analizom velike udaljenosti (95–110 km zraĉne linije) izmeĊu prvobitne Srbije i Tuzle zakljuĉujemo da spomenutih šest „nastanjenih gradova― „u pokrštenoj Srbiji―, od cara Porfirogenita, treba traţiti „istoĉno od Pive, Tare, Ĉeotine, Lima i Gornje Drine―, dakle tamo gdje su, ustvari, tragovi tadašnje srpske drţavno-politiĉke organizacije.10 Pored ovih doista uvjerljivih Novakovićevih istraţivanja, kao kljuĉan argument moţemo uzeti da na širem današnjem tuzlanskom podruĉju nema ostataka antiĉke, kasnoantiĉke i ranosrednjovjekovne arhiktekture. Napomenimo ĉinjenicu da najznaĉajniji otkriveni lokaliteti sa znakovima antiĉke kulture su: Gradina u ĐurĊeviku (Ţivinice); Gradina u Gornjim Petrovicima

6 Relja Novaković, Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka, Istorijsko-geografsko razmatranje, problemi i znanja, Istorijski institut u Beogradu, Beograd, 1981., (nadalje: R. Novaković, n. dj.), n. dj., str. 66–67. 7 Đuro Basler, Najstariji podaci o slanim izvorima u Bosni i Hercegovini, Naš krš, bilten speleološkog društva »Bosanskohercegovaĉki krš«, broj 10-11. Sarajevo 1981. godina, str. 206-208.; Milica Baum, Ţupa Soli, Ĉlanci i graĊa za kulturnu istoriju istoĉne Bosne, broj I, Tuzla, 1957. (dalje: M. Baum, Ţupa Soli), str. 15-16. 8 Kao prvi u nizu postavljenih problemskih zadataka jeste ĉinjenica da se Tuzla (potencijalna Salines) nalazi u dolini rijeke Spreĉe. Samim time Srbija u navedenom obimu morala bi „zahvatati slivove i Drine i Bosne―, odnosno barem njenih desnih pritoka. Ukoliko je navedena ĉinjenica taĉna, onda se nameće logiĉan zakljuĉak zašto Porfirogenit govoreći o granicama Srbije sa Hrvatskom, spominje samo Cetinu i Livno, a da se „u odnosu na primorske oblasti nalazi samo prema planinskim stranama―, „kad od tih planinskih strana do Save ima u vazdušnoj liniji preko 200 kilometara, dok je stvarno udaljenje mnogo veće―. „Ako bi neko pomislio da je Porfirogenit, spomenuvši planinske strane, dao samo opšti smjer, ne pomišljajući na neko posebno razgraniĉenje, pa bi se taj smer odnosio na celo podruĉje sve do Save, to bi još više zakomplikovalo već ionako sloţeno pitanje georgafskog poloţaja Srbije njegova vremena, jer u tom sluĉaju bismo idući i od Duklje preko planinskih strana imali pravo da doĊemo do Save ĉak izmeĊu Drine i Beograda. Ali na tako nešto ne bismo smeli ni pomisliti.―( R. Novaković, n. dj., str. 66–67). 9 R. Novaković, n. dj., str. 60–70. 10 R. Novaković, n. dj., str. 60–70, 257, 298, 318. 12

(Kalesija) i Gradina Kosovaĉa – Kusonje (Kalesija). Napomenimo da spomenute gradine sa kalesijskog podruĉja kriju kontinuitet ţivota iz prethistorije do antike, dok za Gradinu u ĐurĊeviku moţemo konstatovati da ima kontinuitet staništa od antike ka srednjem vijeku.11 Dakle, taj podatak kod Porfirogenita jedini je argument o ranosrednjovjekovnom spomenu ovog grada, za kritiĉkog historiĉara doista više nego skromno. Dosadašnje stanovište nauke da su Bosna, kao i Soli, u X stoljeću predstavljale sastavne dijelove Srbije, nastalo uglavnom na osnovu „Jireĉekove interpretacije Porfirogenita―, priliĉno je uzdrmano novijim kritiĉkim razmatranjima tog istog izvora. Danas se misli da je horion Bosone12 i u to vrijeme „postojala kao posebni teritorij i da takav spomen kod Porfirogenita ostavlja pitanje veliĉine bosanskog teritorija toga vremena sasvim otvorenim―. S duge strane, njegovo spominjanje dva grada, Katere i Desnika, u vezi sa Bosnom M. Hadţijahić svojom novom kritiĉkom analizom Porfirogenitovih rijeĉi „™„j tÕ xwr…on bÒswna“ zakljuĉuje da se radi o akuzativnom obliku te da je u navedenom sluĉaju u pitanju smjer, tako da, ustvari, za navedene gradove Porfirogenit kaţe da se oni nalaze prema Bosni, tj. u „pokrštenoj― Srbiji.13 Upravo iz navedenog razloga mišljenje o Tuzli kao Salinesu moramo u potpunosti odbaciti.14 Ovakva stajališta potvrĊuju izvori koji pokazuju stabilnost granice Bosne na rijeci Drini. Prije svih, posluţit ćemo se informacijama koje nam daje pop Dukljanin u svom Ljetopisu. Naime, Dukljanin u svom Ljetopisu govori o granicima Bosne „od velike rijeke Drine u pravcu zapada sve do planine Pina― (Borove planine), dok se u hrvatskoj verziji spomenutog ljetopisa kaţe: „poĉamše od gornje strane Drine, ĉa jest na zahod sunĉeni do gore Borave―.15 Dakle, prema Dukljaninu, Drina predstavlja vrlo jasnu granicu, kao što je, uostalom, bila i stotinama godine prije i poslije toga. MeĊutim, pored navedene potvrde, Dukljanin nam u još jednom svom opisu nudi odgovor na navedeno pitanje, da Porfirogenitov Salines nije identiĉan sa današnjom Tuzlom. Naime, u svom opisu kada govori o ratu ugarskog velikaša Kiša sa Ĉaslavom: „Kao što znamo, pre nego što je došao do Drinske ţupanije, gde ga je ĉekao srpski vladar Ĉaslav, Kiš je―, kaţe Dukljanin, „sa vojskom došao u Bosnu i opustošio i opljaĉkao istu provinciju.―16 Pošto se u historiografiji ovaj dogaĊaj smatra istinitim, pretpostavljamo da bi Kiš, idući na jug, sigurno svratio da zauzme i opljaĉka i Salines, ali ako je Salines bio naseljen grad u „pokrštenoj Srbiji― zašto Dukljanin nije rekao da je Kiš opustošio i opljaĉkao taj dio Srbije? Moţda će neko reći da Dukljanin i Bosnu i Rašku naziva Surbijom (Srbijom), pri ĉemu Bosnu stavlja izmeĊu Drine i Borove planine, pa da je spomenom Bosne mislio, ustvari, na dio Surbije.17 Takvo objašnjenje ne bi rješavalo pitanje poloţaja i pripadnosti Salinesa, jer nam Porfirogenit prikazuje Bosnu mnogo manjeg obima, „mada se nama ĉini da bi poloţaj današnje Tuzle više odgovarao i takvoj Bosni nego nekoj tadašnjoj Srbiji, pa zvala se ona Surbija ili nekako drugaĉije―. 18 Nastavak potvrda o Drini kao granici izmeĊu Bosne i Srbije jeste i bizantijski hroniĉar Ivan Kinam. On nam daje jasne podatke o Drini kao granici i samostalnom politiĉkom organizovanju na podruĉju Borićeve Bosne.19 Dakle, oblast Soli je još od vremena prvog nama poznatog bosanskog bana Borića, tj. od 1154. godine, bila u sastavu Bosanske banovine, pa će, i pored svih peripetija, ostati kao trajan posjed bosanske drţave.20

11 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988., tom, 2, str. 104-107. 12 Porfirogenit teritorij Bosne oznaĉava rijeĉju horion, tj. demunitivnim oblikom rijeĉi hora – omeĊen prostor (Muhamed Hadţijahić, Povijest Bosne u IX i X stoljeću, BZK Preporod, Sarajevo, 2004.; dalje: M. Hadţijahić, n. dj., str. 85-86). 13 M. Hadţijahić, n. dj., str. 85-86. Naime da je Porfirogenit ţelio da kaţe da su navedeni gradovi u Bosni on bi se koristio lokativom (en, a ne akuzativnim oblikom e„j) tako da bi navedena informacija glasila „™n tÕ xwr…on bÒswna ― (i u zemlji/ci/ Bosni). 14 R. Novaković, n. dj. str. 60–70; A. Handžić, Tuzla, str. 18. 15 „...a magno flumine Drina contra occidentalem plagam usque ad montem Pini, quam et Bosnam vocavit...― Ferdo Šišić, Letopis popa Dukljanina, SKA, Beograd–Zagreb, 1928. (dalje: F. Šišić, Letopis popa Dukljanina), gl. IX (latinska redakcija), str. 307; hrvatska redakcija (gl. IX, str. 399). 16 F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, 316-317; R. Novaković, n. dj., str. 66–67. 17 R. Novaković, n. dj., str. 66–67. 18 R. Novaković, n. dj., str. 66 – 67. 19 Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, str. 27-28. 13

OBLAST - ZEMLJA SOLI

Na juţnom dijelu nekadašnje rimske provincije Panonije, a koji pripada današnjoj Bosni i Hercegovini, već u ranom srednjem vijeku nastala je zemlja Usora. Ona je od samog nastanka bila sastavni dio bosanske srednjovjekovne drţave, te je konstantno, kroz srednji vijek, najĉešće bila u toj zajednici. Upravo se na prostoru Usore od druge decenije XII stoljeća dogaĊa izraţena feudalizacija, koja je za posljedicu imala daljnju regionalizaciju (podjelu) Usore. U osnovi, ta podjela je u duţem vremenskom periodu za posljedicu imala prerastanje manjih organizacionih jedinica u veće. Tako su ranosrednjovjekovne ţupe prerasle u oblasti, a kasnije i u zemlje. Posljedica toga je da je njen teritorij u već spomenutoj drugoj deceniji XII stoljeća podijeljen na dvije usorske zemlje Usoru i Soli, a proces stvaranja treće zemlje, Podrinja, trajao je još nešto više od jednog stoljeća, tako da u šestoj deceniji XIV stoljeća imamo i nastanak ove zemlje, koja je proizašla kao posljedica ojaĉane uloge vlastele iz oblasti Trebotića. Vjerovatno je to uĉinjeno nauštrb zemlje Soli.21 Do prvog spomena Usore i Soli u historijskim izvorima došlo je 1225. godine, u pismima pape Honorija III kaloĉkom nadbiskupu Ugrinu. U prvom pismu je papa zahvalio ugarskom prelatu na njegovoj riješenosti da uništi heretike „de Bosna, Soy, et Wossora― dok je drugim pismom potvrdio odluku kralja Andrije II da kaloĉkom nadbiskupu preda „terras quasdam, videlicet Bosnam, Soy et Wossora―, da bi ih oĉistio od heretika.22 Porijeklo naziva zemlje, ţupe i grada Soli u etimološkom smislu je jednostavno objasniti, jer taj naziv potiĉe od glavnog mineralnog bogatstva na ovom podruĉju, tj. od soli. Ponovimo ĉinjenicu da prvi pomen Soli (Soy) datira iz 1225. g. (pisma pape Honorija III).23 U pisanim dokumentima sam naziv Soli je zapisan na više naĉina u histrijskim izvorima: Soy (1225), Sou (1244)24, So (1272)25, Soli – Zoli (1322)26. MeĊutim, neosporno je postojanje Soli kao administrativne jedinice u srednjovjekovnoj Bosni koja se u poveljama bosanskih vladara najĉešće spominje uz Usoru kojoj je, ustvari, i pripadala, odnosno bila jedna od tri oblasti ove bosanke zemlje. U historiografiji je veoma razvijeno mišljenje gdje se nalazio središnji grad oblasti Soli u srednjem vijeku. Na nekadašnje utvrĊenje danas podsjećaju dva lokaliteta u podruĉju slanih izvora koja se nazivaju grad. U današnjoj Gornjoj Tuzli, brdo Grad se diţe iznad samog mjesta, na kojem nisu utvrĊeni nikakvi antikni ostaci. U bliţoj okolini Donje Tuzle, 3 km sjeveroistoĉno, iznad lijeve obale potoka Soline, a na podruĉju istoimenog sela, uzdiţe se takozvani Gradovrh. Tu su, meĊutim, utvrĊeni ostaci neke utvrde. V. Ćurĉić je 1908. godine konstatovao ostatke zidova koji su zatvarali prostor u promjeru od oko 50 metara. V. Ćurĉić ih ne naziva Gradovrh, nego Gradina od Solina. On, meĊutim, ne kaţe da je to rimska graĊevina, nego pretpostavlja da je prije prahistorijska utvrda na kojoj su se kasnije, na temelju naĊenih fragmenata rimske opeke, mogli naseliti Rimljani. Dakle, konkretnu lokaciju srednjovjekovnog grada u nauci je sasvim utemljeno dokazao Adem Handţić koji srednjovjekovni (Drveni Grad - Aģaç hisar) smješta u neposredan gradski centar (Stara i Atik Mahala). 27

20 Đuro Basler, Ţupa i grad Soli u srednjem vijeku, 100 godina Fabrike soli Tuzla, Muzej istoĉne Bosne – Fabrika soli Tuzla, Tuzla, 1985. (dalje: Đ. Basler, Ţupa i grad Soli), str. 17-20. 21 Edin Mutapĉić, Mjesto i uloga zemlje Usore u drţavno-pravnoj tradiciji srednjovjekovne Bosne, Pregled, Ĉasopis za društvena pitanja, broj 2., godina 2009., Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 2009., str. 136-144. (dalje: E. Mutapĉić, Mjesto i uloga zemlje Usore). 22 Tade Smiĉiklas, Diplomatiĉki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, svezak I-XVIII, Zagreb, 1904-1990. (dalje: T. Smiĉiklas, CD), III, str. 242-244; Jelena Mrgić, Ţupe i naselja „zemlje“ Usore, JIĈ, br. 1-2., Beograd, 2000. (dalje: Jelena Mrgić, Usora), str. 29. 23 T. Smiĉiklas, CD, III, str. 242-244; Jelena Mrgić, Usora, str. 29. 24 T. Smiĉiklas, CD, IV, 236-240. 25 Eusebio Fermendţin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892. (dalje: Fermendţin, Acta Bosnae, str. 15. 26 T h a l l ó c z y , Ludwig Von, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig 1914. dalje; Thalloczy, Studien), 7-10. 27 A. Handţić, Tuzla, str. 19.; 167-168. 14

Što se tiĉe pisanih tragova o naseljima u okviru ţupa Donje i Gornje Soli, ona su ostala sasvim nepoznata sve do dolaska osmanske vlasti. Jedini konkretan podatak o jednom naselju u tom podruĉju jeste spomen mjesta Sol u Dubrovaĉkom arhivu, a datiran 1412. godine. Odnosi se, svakako, na varošicu Donje Soli koju su Osmanlije zatekli kao najznaĉajnije naselje na podruĉju spomenutih dviju ţupa. Naime, u dubrovaĉkim knjigama evidentirana je ţalba Dubrovĉanina Bogoslava Boljojevića, od 6. februara 1412., kojem je u mjesecu novembru (1411) u Usori, u mjestu Sol, bila oteta roba u vrijednosti od 16 perpera.28

FEUDALIZACIJA USORE I SOLI

Upravo historiografija, opterećena navedenim mišljenjem o ranijem nastanku zemlje Soli, nije bila u stanju da sagleda razvoj unutrašnjo-politiĉkog organiziranja navedenog prostora. Prihvativši navedeno mišljenje, nauka je razvila teoriju o ranoj politiĉko-geografskoj cjelini zemlje Soli, koja je pod nerazriješenim okolnostima progutana od Usore. Dakle, tim je nauka u nemogućnosti da primijeti da je spomenuta oblast nastala prvenstveno kao rezultat unutrašnje organizacije jedne prirodno- geografske cjeline, koja se u kasnoantiĉkom periodu nazivala Panonijom, obuhvatajući njen juţni dio do rijeke Save, razvijajući se u posebnu teritorijalno-politiĉku organizaciju pod nazivom Usora.29 Historiografija je u dosadašnjem periodu nastanak odreĊenih bosanskih zemalja posmatrala iskljuĉivo kao odreĊene integracione faktore. MeĊutim, ona je izbjegla da se osloni na najkonkretniji izvor – za rani srednji vijek kada je u pitanju navedena ĉinjenica, a to je „Ljetopis popa Dukljanina―, odnosno u njemu prikazana podjela Zahumlja.30 Navedena ĉinjenica nas neupitno upućuje na zakljuĉak da u periodu nastajanja prvih drţava na juţnoslavenskim podruĉjima imamo obrnute, odnosno dezintegracione faktore, odnosno ĉinjenice da se usljed podjele nasljedstva i sl. odreĊena teritorija dijeli. Mišljenja sam da se upravo jedan takav proces odigrao i u prvoj polovini XIII stoljeća, odnosno da se s vremenom od matice Bosne otcijepila Usora sa Soli kao jedinstven prostor. Pri tome je novonastala zemlja „Soli― dobila izraţeniji stepen individualiteta, omogućivši plemstvu iz navedenih krajeva da u potpunosti uĉestvuju na najvišoj razini u politiĉkom ţivotu srednjovjekovne Bosne. MeĊutim, „zemlja― Soli je u kasnijem vremenu ostala, kao i zemlja Trebotić (), odnosno „zemlja― Usora, u odreĊenom višem obliku zajedniĉkog organiziranja, za koji ćemo upotrebljavati naziv Usorsko vojvodstvo. No, vratimo se već spomenutom prvom pomenu Usore i Soli u historijskim izvorima iz 1225. godine. Naime, u pismima pape Honorija III katoliĉkom nadbiskupu Ugrinu, u prvom pismu papa je zahvalio ugarskom prelatu na njegovoj riješenosti da uništi heretike „de Bosna, Soy, et Wossora―, dok je drugim pismom potvrdio odluku kralja Andrije II da kaloĉkom nadbiskupu preda „terras quasdam, videlicet Bosnam, Soy et Wossora―, da bi ih oĉistio od heretika.31 Nesumnjivo je da su Usora i Soli bile veće teritorijalne jedinice od ţupa, budući da se navode, pored Bosne, koja je bila zemlja i , a osim toga, ovaj papski izvor eksplicitno naziva Bosnu, Soli i Usoru zemljama.32 Navedeni dokumenti nam takoĊer govore o jedinstvu teritorija, odnosno njihovoj zaraţenosti heretiĉkim vjerovanjem.33 MeĊutim, u navedenom pismu, ustvari, dolazi do konaĉne predaje vjerskih pitanja u Bosni pod ugarski nadzor, odnosno, u ovom konkretnom sluĉaju pod nadzor kaloĉkog nadbiskupa Ugrina.34

28 A. Handţić, Tuzla, str. 24-26; Jelena Mrgić, Usora, str. 28; Bogoslavus Bogloyevich se ţalio protiv „Ogream Glubnich dicens quod dictus Ogrea koji mu je u mjesecu novembru per um accepit sibi in mercanciis ad valorem perperi sedecim in Usora ad locum Sal― (= Salis). 29 E. Mutapĉić, Mjesto i uloga zemlje Usore, 133-147. 30 F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, str. 394-395; 399. 31 T. Smiĉiklas, CD, III, str. 242-244. 32 Jelena Mrgić, Usora, str. 29. 33 T. Smiĉiklas, CD, III, str. 242-244. 34 T. Smiĉiklas, CD, III, str. 242-244.; 15

Dakle, pri gotovo svakom kasnijem spomenu Soli u historijskim izvorima dolazi do vezanog pojavljivanja i Usore, dok obrnutih situacija ima mnogo više, odnosno samostalnog spominjanja termina Usora. Prateći historijske izvore moţemo u potpunosti opovrgnuti ono što je dosadašnja historiografija pokazivala kada je u pitanju odnos Usore i Soli, odnosno da je Usora u ĉetrnaestom stoljeću u sebi apsorbovala i „zemlju Sol―. Naime, kao što smo već konstatovali, proces koji se odvijao bio je suprotan tome. Još od ranog srednjeg vijeka, na sjeveru Bosne se javlja zemlja Usora koja se od zemlje Bosne razdvajala starom granicom pokrajina Panonije i Dalmacije. Naime, sjeverno i juţno od navedene granice, koja je u prošlosti razdvajala dvije rimske provincije Panoniju i Dalmaciju, još u vrijeme avarske prevlasti nad ovim prostorima naselila je brojna avarsko-slavenska masa (u kojoj su, svakako, Slaveni dominantni u brojnosti), tako da je usljed kasnije podjele izmeĊu doseljenika došlo do posezanja na onu granicu koja je imala svoj historijski i prirodno-geografski aspekt. Uostalom i Porfirogenit spominje neovisnu Sklaviniju, koja ubuhvata prostor Dalmacije i Panonije. MeĊutim, nešto kasnije će doći do izdvajanja i Donjeg Podrinja, odnosno Trebotića kao zasebne oblasti. Samim time nameće se potreba da razgraniĉimo Usoru od Soli, ali kao oblasti koje zajedno sa Trebotićem, koji se u izvorima javlja nešto kasnije, ĉine zemlju Usoru (Usorsko vojvodstvo). Nastanak oblasti Soli u Bosni, odnosno Usori, duboko je vezan za slabljenje centralne vlasti usljed pojaĉanih teţnji regionalnih moćnika za većom individualnošću. Upravo kroz tu borbu nameće se i treća strana, odnosno moćni sjeverni susjed Ugarska koja, koristeći onu narodnu „zavadi pa vladaj―, vjerovatno u navedenom periodu obećava odreĊene privilegije za pridobijanje na svoju stranu tih regionalnih nezadovoljnika. Rezultat toga su ustupci koje ĉine i bosanski banovi prema tim izraţenijim lokalnim moćnicima, tako da kao rezultat te borbe dolazi do pojaĉane regionalizacije u kojoj se izdvajaju oblasti, meĊu kojima i Usora. Proces decentralizacije u Bosni je prisutan već od prvog spomena bana Mateja Ninoslava u historijskim izvorima, 1233. godine. Tom prilikom on se u prepisci, upućenoj papi Grguru IX, ţali da je stavljen u gori poloţaj nego njegovi heretiĉki prethodnici.35 Oni su, naime, po banovom tvrĊenju, „po starom obiĉaju―, davali i oduzimali ţupe i sela po svome nahoĊenju, a sada oni koji drţe ove zemlje i sela narušavaju obiĉaj i zadrţavaju zemlje protiv volje banova. Zbog toga se ban obratio papi Grguru IX molbom za pomoć, a papa je zatraţio od ugarskog hercega Kolomana da obezbijedi poštovanje obiĉaja potvrĊenog od najstarijih vremena.36 Pošto pozivanje na „stara prava― u ovo doba predstavlja opće mjesto iza kojeg se zaklanjaju svi zahtjevi, iz banove ţalbe ne moţemo zakljuĉiti ko je, ustvari, izazvao ovaj spor, ali vijest, u svakom sluĉaju, „svedoĉi o zategnutosti u odnosima izmeĊu bana i onih koji se u bosanskim poveljama iz ovih godina nazivaju boljari―. Neosporno je da se ban Matej Ninoslav našao u jednoj situaciji izbora izmeĊu suradnje sa domaćim feudalnim velikašima, upravnicima „ostalih bosanskih zemalja―, ili da se vezuje za katoliĉku i ugarsku akciju u Bosni. Našavši se u takvoj situaciji, uz jasno saznanje da ugarsko miješanje ima za cilj da ovu zemlju sasvim neposredno svede u poloţaj ugarske krunske zemlje, odluĉuje da se postavi na stranu bosanskih snaga.37 Rezultat toga je, svakako, odreĊeno popuštanje prema vlasteli (boljarima). Ustvari, u Bosni, odnosno Usori, ne odigrava se ništa što nije specifikum tadašnjih općeevropskih dogaĊanja. Naime, poznato je da navedeno vrijeme obiljeţava borba plemstva za staleške privilegije koje su prisutne diljem Evrope. U Engleskoj, kao rezultat toga nastaje „Velika povelja sloboda―, a u susjedstvu, u Ugarskoj, „Zlatna bula― Andrije II, o kojoj je već bilo rijeĉi. Poznata je rascjepkanost feudalnih posjeda u ĉitavom srednjem vijeku. To je, upravo, glavna oznaka razvitka tadašnjeg društva, nastalog na osnovi klasne borbe i podvojenosti i raznih interesa pojedinih niţih i viših feudalaca. Ako spomenutu situaciju imamo u vidu, neće biti nimalo zagonetno

35 T. Smiĉiklas, CD, III, str. 388-389. 36 T. Smiĉiklas, CD, III, str.389. 37 Ćirković, Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Srpska knjiž. zadruga, Beograd, 1964. (S. Ćirković, Istorija), str. 62-63. 16

što je srednjovjekovna teritorija Bosne bila „sad mala, sad velika―. To je, sigurno, ovisilo o snazi unu- tarnjih, domaćih feudalaca i slabosti centralne vlasti: kneza, bana, kralja i feudalaca, mjesnih gospodara (ţupana, kaštelana). Nema nikakve sumnje da je i slabost susjednih drţava, koje su ĉesto pretendovale na prisvajanje Bosne, od Ugara do susjednih domaćih feudalaca iz raznih pokrajina i raznih naziva, igrala znaĉajnu ulogu. Ta pojava za to doba nije nimalo ĉudna ni rijetka, jer su interesi feudalaca u prvom redu bili motorna snaga, bez obzira na meĊusobne rodbinske veze, bliţe i daljnje. Treba da znamo da je u srednjem vijeku u Bosni rijetkost naći višeg feudalca ili vladara raznih naslova koji nisu bili povezani uţim ili daljnjim rodbinskim vezama s drugim feudalcima u zemlji ili izvan vlastite drţave.38 Kasnije je Ninoslav sam, u pratnji svojih boljara, putovao u Dubrovnik da bi dovršio pregovore i potpisao ugovor. Prvi put u sklapanju meĊudrţavnog ugovora bosanski vladar nastupa sa svojim boljarima – vlastelom, koji zajedno s njim predstavljaju drţavu i polaţu zakletvu na utanaĉeni ugovor. Ovakva forma ugovaranja ponavljala se ĉesto u kasnijim stoljećima i sasvim je odgovarala suštini organizacije bosanske srednjovjekovne drţave.39 Svakako da navedena ĉinjenica nije samo forma, jer, kao što smo konstatovali, u dezintegracionim procesima koji se odigravaju u vrijeme ovog bosanskog bana dolazi do jaĉanja regionalnih organizacionih formi, tako da u novonastalim okolnostima Matej Ninoslav potpisuje ugovor zajedno sa svojim boljarima. Samim time, još u ovom ranom periodu bosanskog srednjovjekovlja imamo savez izmeĊu vladara i vlastele. Postavlja se jasno pitanje ko je ta vlastela. Svakako da ta vlastela, što se jasnije moţe vidjeti iz kasnijih bosanskih povelja, predstavlja pojedine „bosanske zemlje―, koje su prema vani objedinjene pod Ninoslavovim patronatom, kao „velikog bosanskog bana―. U novije vrijeme postavlja se teorija o tzv. udionim vladarima u Bosni. U tom sluĉaju prva udiona „zemlja― bila je, svakako, Usora. Prema navedenim mišljenjima, pošto u historiji srednjovjekovne Bosne ne postoje svjedoĉanstva o maloljetnim vladarima, moţe se sa dosta velikom sigurnošću pretpostaviti da se nije uĉvrstio princip primogeniture pri nasljeĊivanju vlasti. Prema tome, moţe se zakljuĉi da je Matej Ninoslav, kao bliski roĊak bana Stjepana, preuzeo bansku vlast, dok je Sibislavu (sinu bana Stjepana) dao jedan dio svoje drţave u „vladanije―. Pošto se iz najstarijeg spomena Usore (1225) vidi da joj je pridavan viši rang od ţupe, odnosno rang „zemlje“, onda se s pravom moţe govoriti o Usori kao udjeonoj zemlji.40 Dakle, u vrijeme bana Mateja Ninoslava, „zemlja― Usora je bila i „udjeona kneţevina― pod upravom kneza Sibislava (oko 1236. – oko 1245.).41 S obzirom na to da je ĉitava vladavina bana Matije Ninoslava (oko 1233. – oko 1250.) protekla u ratnim sukobima s ugarskim vladarima, moţe se reći da nisu postojali uslovi za teritorijalno proširenje bosanske drţave, tako da se s pravom uzima da je ona zauzimala pribliţno istu teritoriju u vrijeme bana Kulina i bana Ninoslava. Prostor na sjeveru od „zemlje― Bosne – Usora i Soli, bio je organiziran u posebne „zemlje― najkasnije do 1225. godine.42 Podruĉje Soli nalazilo se u sastavu Usore, ali i srednjovjekovne bosanske drţave još od ranog srednjeg vijeka i dijelilo je njenu sudbinu. Naţalost, srednjovjekovni izvori ne daju nam podatke o prostornom obuhvatu i administrativnom ureĊenju podruĉja Soli. Isto tako, u bliţoj ili daljoj okolici današnje Tuzle nije pronaĊen nijedan stećak koji bi nam mogao, usljed već spomenutog nedostatka pisanih izvora, pomoći u pokušaju navedene rekonstrukcije. Isto tako, nepoznata su i naselja u okviru ţupa Donje i Gornje Soli do dolaska osmanlijske vlasti. Jedini konkretan podatak o jednom naselju u tom podruĉju jeste ranije konstatovani spomen mjesta Sol, pronaĊen u Dubrovaĉkom arhivu, a datiran 1412. godine. Odnosi se, svakako, na varošicu Donje Soli koju su Osmanlije, kako ćemo vidjeti, zatekli kao najznaĉajnije naselje na podruĉju

38 Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske drţave, Svjetlost, Sarajevo, 1982. (dalje: M. Vego, Postanak, str. 11). 39 Anto Babić, Diplomatska sluţba u srednjovjekovnoj Bosni, Nauĉno društvo NR BiH, Radovi, knjiga XIII, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, Knjiga 5, Sarajevo 1960., str. 13. 40 J. Mrgić, Usora, str. 29. 41 Jelena Mrgić, – krajina srednjovekovne Bosne, Beograd, 2002., str. 36. 42 Jelena Mrgić, Usora, str. 29. 17

spomenutih dviju ţupa (Gornje i Donje Soli).43 Iz samog tog spomena ne moţe se ništa razabrati o veliĉini i znaĉaju mjesta Sol. Ipak, spominjanje tog imena samo jednom, u vrijeme kada o drugim gradovima i trgovima u Bosni, a naroĉito u bosanskom rudarskom Podrinju nalazimo mnoge podatke o poslovima i kretanju dubrovaĉkih poslovnih ljudi, ne govori ni o kakvom privrednom znaĉaju samog mjesta. Svakako je u to vrijeme predstavljalo mali trg gdje je ponekad dolazio i prolazio i pokoji dubrovaĉki trgovac, što svjedoĉi gornji sluĉaj otete robe. 44

MONOPOL NA EKSPLOATACIJU SOLI

Jedna od najstarijih privrednih uredaba u Bosni srednjega vijeka bio je monopol soli.45 Ĉini nam se sasvim opravdanim razmišljanje koje je u nauci ponudio dr. Đuro Basler, a vezano za navedeni monopol. Taj monopol je ovdje bio posebno vaţan, prije svega zbog razvijenog stoĉarstva. Drţali su ga Dubrovĉani, koji su još od 1189. godine imali sa Bosnom sklopljen privredni ugovor. Naime, ban Kulin je, u nastojanjima da se riješi svojevrsne izolacije, pokušao da svog ekonomskog partnera naĊe u Dubrovniku. Upravo Kulinov ugovor od 29. augusta 1189. godine izgleda da je ostavio dosta uticaja na prilike u tuzlanskom kraju, odnosno njegovom privrednom ţivotu vezanom za ekspolataciju soli. Bosna je morala ţrtvovati vlastitu proizvodnju soli u dolini Jale višim politiĉkim interesima, a to se onda nuţno odrazilo na prilike u ovoj oblasti.46 Da je tako, najbolji pokazatelj je opadanje politiĉkog utjecaja plemstva iz navedenog podruĉja, koji se najbolje moţe vidjeti tokom druge polovine XIV stoljeća, a o ĉemu će biti više rijeĉi. „Njena prvobitna vaţnost za Bosnu kao cjelinu uvešće ime ove oblati i u bosansku vladarsku titulu u XIV i XV stoljeću još samo kao uspomenu na davno prošle dane.―47 Tako u srednjem vijeku u Tuzli ne postoji eksploatacija soli, kako to reĉe Ć. Truhelka, „kao da usahnuše ...slana vrela, ili je narod na njih zaboravio―.48 Ovakav postupak vladara moţemo razumjeti jedino iz ĉinjenice da su Dubrovĉani zakupninu za monopol soli u odreĊenim krajevima plaćali s 50% čista prihoda, što se može vidjeti iz jednog ugovora kojeg su 1253. godine Dubrovčani sklapali sa bugarskim carem Mihajlom Asjenom.49

SVJEDOCI „OD SOLI“

Već smo konstatovali da se Soli, kao bosanski teritorij, prvi put spominju 1225. godine, kada je navedeno podruĉje dodijeljeno pod patronat kaloĉkom nadbiskupu Ugrinu. Dakako, samo formalno, jer se ovaj kraj tada nalazio u rukama bosanskog vladara. Soli se ponovno spominju 1244. godine u darovnici (koja se u novijoj historiografiji osporava kao falsifikat) kralja Bele IV, po kojoj je bosanskom biskupu Ponsi priznata desetina u Usori, Solima, Donjim krajima (Alfeld), i drugim ţupama, „kao što obiĉavaju imati ostale crkve u Ugarskoj―. Ovako stvoreno stanje nije se, ipak, moglo odrţati. Već 1247. godine Ponsa seli u Đakovo, a time, praktiĉno, napušta Bosnu, a Soli se nalaze svakako izvan dohvata biskupske desetine.50 O politiĉkom statusu Soli, objedinjeno sa Usorom u drugoj polovini XII i poĉetkom XIII stoljeća, već je bilo rijeĉi. Prema pisanim izvorima, ĉini se da najveći utjecaj vlastela iz Soli ima u

43 A. Handţić, Tuzla, str. 24-26; Desanka Kojić–Kovaĉević, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drţave, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978., str. 84. 44 A. Handţić, Tuzla, str. 24-26. 45 Ćiro Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, GZM, broj XII, Sarajevo, 1900. (dalje: Ć. Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, str. 577). 46 Đuro Basler, Ţupa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20. O znaĉaju monopola i trgovine solju vidjeti: M. Baum, Ţupa Soli, str. 28-32. 47 Đuro Basler, Ţupa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20. 48 Ć. Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, 576. 49 Ć. Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, str. 576-577; M. Baum, Ţupa Soli, str. 29-30. 50 Đuro Basler, Ţupa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20. 18

vrijeme vladavine Stjepana II Kotromanića, jer upravo u to vrijeme oni se konstantno pojavljuju u poveljama ovog vladara kao svjedoci od Soli, ili Usore, što se najbolje moţe vidjeti iz sljedećeg tabelarnog prikaza:

Godi- Svjedoci od Svjedoci od „zemlje" Soli Izvor na   Thalloczy, Studien, 7-8. 1322.   1329. ()  Thalloczy, Studien, 13-15. 1332.  51 F. Miklosich, Mon. Serbica, 101-103. 1333.   F. Miklosich, Mon. Serbica, () 105-107. 1346. „nostrorum comites Pribislaus Chlapponik Thalloczy, Studien, 329- nobilium“ Stefanus Chelnik 331. 1351.   Thalloczy, Studien, 16-19. ; ()()   Tabela br. 1. Vlastela iz Soli u poveljama bosanskog bana Stjepana II

Iz navedenih povelja se moţe vidjeti prije svega, konstantnost uĉešća vlastele iz Soli u politiĉkom ţivotu za vrijeme Stjepana II. Isto tako primjetno je da u svemu tome dominiraju na poĉetku dvije porodice ( ) i to porodica ţupana Budoša i ĉelnika Hlapa. U ovom sluĉaju moţda se najbolje moţe vidjeti postepeno potiskivanje ţupanske duţnosti iz politiĉkog ţivota, jer se u kasnijim poveljama ne pojavljuju nasljednici navedenog ţupana. U kasnijem periodu, porodicu Hlapovića, za koju se smatra da su potomci ĉelnika Hlapa, zatiĉemo u vrlo znaĉajnoj ulozi u politiĉkom ţivotu Usore. Ona se konstantno pojavljuje u doba Stjepana II, a svoj vrhunac doţivjela je upravo 1351. godine, kada ĉlanovi ove porodice predstavljaju svjedoke od Usore (Pribislav Hlapotić, Stipoe Ĉelinĉić i Pouĉen Pribislavić)52. Kada je u pitanju naredni period Soli, za razliku od Trebotića (Podrinja), dijele sudbinu Usore te izmiĉe prvobitnoj Tvrtkovoj vlasti. Prema tome, solska vlastela se našla na suprotnoj pobunjenoj strani protiv Tvrtka I, a što će za posljedicu imati stagnaciju ove porodice u politiĉkom ţivotu Usore, koja će na koncu dovesti do njenog izlaska iz epicentra dogaĊanja (rusaške gospode). To se moţe najbolje vidjeti iz sljedećeg tabelarnog pregleda, koji govori o njihovom pojavljivanju u politiĉkom ţivotu Bosne i Usore: Godi Svedoci od Svedoci od „zemlje“ Soli Izvor na 136   Đ.Šurmin, Hrvat. spomenici I, 83-84. 6   ; Thalloczy, Studien, 25- 27. 136  ; 7 Tabela br.2. Vlastela iz Soli u poveljama bosanskog bana Tvrtka I

51 U navedenoj povelji meĊu svjedocima od Bosne pominje se vjerovatno pod imenom Radoslav Hlapenović () kasniji solski velikaš i svjedok u poveljama Radoslav Hlapović. 52 J. Mrgić upravo 1351. godinu smatra da je do ukljuĉivanja „zemlje Soli u sastav zemlje Usore― došlo 1351. godine. Upravo godine kada je vlastela od Soli na vrhuncu, te kada duţnost pristava, kao najvišeg funkcionera, obavlja Pribislav Hlapotić. Postavljam pitanje da li na vrhuncu svoje moći neko moţe potpasti pod drugog i nemoćnijeg? (J. Mrgić, Severna Bosna, str. 86) 19

Dakle, privremen politiĉki oporavak solske vlastele imamo u dvije povelje iz 1366. i 1367. godine. U prvoj povelji koja se odnosi na darovnicu iz (Pod)Prozora (u Rami) od 11. augusta 1366. godine Vukcu Hrvatiniću spominje se samo Stjepoe Ĉelinĉić, i to kao kaznac. Ako to posmatramo u kontekstu vremena, onda, jednostavno, moţemo zakljuĉiti da je njihov privremeni povratak na politiĉku scenu Usore i srednjovjekovne Bosne prije svega izraz zahvalnosti bana Tvrtka za vjernost koju su oni pruţili u doba privremenog preuzimanja vlasti od strane njegovog brata Vuka. Rezultat toga jeste povratak solske vlastele meĊu svjedocima od Usore. U prvoj povelji iz 1366, kaznac Stjepoe se pojavljuje iza usorskog vojvode Tvrtka (Ivahnića)53, dok u drugoj, iz naredne, 1367. godine, upravo kaznac Stjepoe, od ranije poznat (1346, 1351) kao Stipoe Ĉelnik (Ĉelinĉić) nalazi se na prvom mjestu meĊu svjedocima od Usore. Druga osoba koja se spominje u navedenoj povelji jeste ţupan Poruĉen, od ranije poznat kao Poruĉen Pribislavić.54 MeĊutim, u narednom vremenu dolazi do ekspanzije bosanske drţave, koja će dostići svoj teritorijalni vrhunac, a njen vladar Tvrtko postati prvim bosanskim kraljem. Upravo te okolnosti su uvjetovale da sa politiĉke scene postepeno nestaje solske vlastele. S druge strane, o pripadnicima niţeg feudalnog sloja, ĉiji se tragovi ĉuvaju na stećcima, više rijeĉi će biti u narednom dijelu ovog rada, kada budemo govorili o ţupnoj organizaciji oblasti „Soli―.

ADMINISTRATIVNO-TERITORIJALNO USTROJSTVO ZEMLJE SOLI

Upravo usljed navedenog Soli treba posmatrati u dva konteksta. Najprije, kao ranosrednjovjekovnu ţupu, koja je s vremenom svoj status unutar Usore transformisala u oblast (odnosno zemlju). U tim novonastalim okolnostima nastaje nova podjela na kasnosrednjovjekovne ţupe, koje su kao takve transformisane u osmanski administrativno-organizacioni sistem u statusu nahija. Svakako da se kao najteţi problem identificira pokušaj rekonstrukcije unutrašnje strukture navedene oblasti. Naime, već smo konstatovali da nam srednjovjekovni (predosmanski) izvori ne daju ni najmanju mogućnost da izvršimo rekonstrukciju teritorijalnog obuhvata oblasti Soli, za koju na osnovu historijskih izvora moţemo konstatovati da je neminovno postojala u periodu od 1225. godine, pa sve do pada srednjovjekovne bosanske drţave 1463. godine. Dakle, u historijskim izvorima sasvim pouzdan kontinuitet trajanja od oko 250. godine, a koji je, zasigurno, veoma duţi. Upravo iz navedenih razloga s pravom prihvatamo mišljenje da granice oblasti Soli nisu nikada precizirane, a u nauci je vrlo malo bilo i pokušaja sa tom namjerom.55 U pogledu razgraniĉavanja, nameću nam se dva moguća rješenja. Prvo, da je prostor Soli obuhvatao podruĉje kasnijih ţupa – nahija (Gornje i Donje Soli, Gostilje, Dramešina, Spreĉe, Smoluće i Sokola. Naime, na ovakav zakljuĉak nas navode dva razloga: 1) Naziv ţupe (nahije) Visori, koja je prisutna i u epigrafskim natpisima iz srednjeg vijeka, a koji je kao periferan naziv za Usoru saĉuvan u nešto izmijenjenom obliku. Već je P. AnĊelić konstatovao da „arhaiĉna forma imena daje mogućnost da se i sam razvitak imena Usora cjelovitije sagleda―. Sa druge strane, naziv ove organizacione jedinice ĉiji tragovi se i danas ĉuvaju u nazivu sela Visori, upućuju nas na ĉinjenicu da se upravo ovdje, na granici zemlje Soli i Usore, oĉuvao trag o tom nekadašnjem razgraniĉenju izmeĊu dvije navedene oblasti, odnosno zemlje.56 Moţda bi o tom razgraniĉenju mogli posvjedoĉiti i nazivi za dvije susjedne ţupe: Završ i K(o)raj.

53 U navedenoj povelji pojavljuju se samo trojica svjedoka od Usore. Treći je tepĉija Sladoje Divošević (Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici I, 83-84) 54 U ovoj povelji broj svjedoka od Usore je dosta veći, tako da se pored gore navedenih spominju još: Vojvoda Tvrtko s bratijom, knez Tihĉin s bratijom, knez Jure Dobroslavić s bratijom i Tvrtko Ĉekanović s bratijom (Thalloczy, Studien, 25-27) 55 Ovom prilikom istiĉemo sljedeće radove: M. Baum, Ţupa Soli; A. Handţić, Tuzla, Đ. Basler, Ţupa i grad Soli; Pavao AnĊelić, O usorskim vojvodama i politiĉkom statusu Usore u srednjem vijeku, Prilozi instituta za istoriju u Sarajevu, Broj XIII, Sarajevo 1977. (dalje: P. AnĊelić, O usorskim vojvodama); Isti, Postojbina i rod Divoša Tihoradića, Slovo, Ĉasopis staroslavenskog instituta, br. 25-26, Zagreb 1976. (dalje: P. AnĊelić, Postojbina i rod Divoša Tihoradića) 56 P. AnĊelić, O usorskim vojvodama, str.19. 20

2) Grad Srebrenik u historijskim izvorima se spominje 1333. godine. Za njega nema spomena da se nalazi u Soli, ali ima da je u Usori. Ipak, to nije dovoljan argument, jer smo već konstatovali da je oblast Soli ulazila u sastav Usore, pa samim time Srebenik bi mogao biti istovremeno i u Usori i u njenoj oblasti Soli. MeĊutim, u nauci su izneseni vrlo uvjerljivi dokazi da je porodica Tihoradića, pored ostalog, gospodarila i Srebrenikom. Pošto se u poveljama bosanskog bana Stjepana II Kotromanića vrši razgraniĉenje izmeĊu „svjedoka iz Usore― od „svjedoka od Soli―, a Tihoradići se uvijek spominju u Usori, onda bi bio sasvim argumentovan zakljuĉak da se Srebrenik nalazio i u oblasti Usore i u zemlji Usori, i to na njenoj jugoistoĉnoj periferiji, prema oblasti Soli.57 U nauci se već formiralo mišljenje da se „solska zemlja ili oblast u ranom feudalizmu dijelila na više ţupa―. Staro ime Sol saĉuvalo se samo u imenu Tuzle, a za ĉitavu cjelinu – sliv Spreĉe – odrţao se na neki naĉin naziv Spreĉa.58 Sudeći po kasnijoj situaciji, u znaĉajniji politiĉki centar razvio se jedino grad Soko. Danas, u narodnom poimanju, postoji Gornja, Srednja i Donja Spreĉa. Pod pretpostavkom da je porjeĉje Spreĉe saĉinjavalo staru oblast ili „zemlju― Sol, onda bi, najvjerovatnije, ranofeudalna ţupska organizacija u ovoj oblasti izgledala ovako: a) ţupa Gornja Spreĉa (?) obuhvaćala bi gornji sliv Spreĉe i ukljuĉivala teritorije kasnijih nahija: Spreĉe, Gostilja i Dramešina; b) druga ţupa bi se prostirala u slivu rjeĉice Jale (Soli) i odgovarajućeg dijela srednje Spreĉe, te odgovarala ţupi Sol(i) i osmanlijskim nahijama Donja i Gornja Tuzla. c) treća bi ţupa (Donja Spreĉa?) zauzimala porjeĉje Donje Spreĉe, koje odgovaraju osmanlijske nahije Soko, odnosno Graĉanica i Smoluća.59 U pogledu navedene organizacije, svakako da postoji i niz drugaĉijih razmišljanja koja su još manje utemeljena pa ne bismo ih isticali ovom prilikom.60 Drugo, koje je uspostavljeno u nauci bez nekakvog detaljnijeg obrazloţenja prije više od pola stoljeća u Napretkovoj Poviesti. Prema navedenom mišljenju, „Soli se prostiru sjeverno od prave Bosne, u današnjoj sjeveroistoĉnoj Bosni, izmeĊu Save i Drine, a poglavito oko planine Majevice i gornjega toka rijeke Spreĉe, koja kod Doboja ulazi u Bosnu; dakle na prostoru, gdje se danas nalaze gradovi Tuzla (turski tuz znaĉi sol), i Zvornik.―61 Dakle, granica bi bila na sjeveru rijeka Sava. Traţeći argumente za navedeno mišljenje, mi smo ih pronašli u znaĉajnijem broju geografskih karata, koje su nastale u periodu od XVII do XIX stoljeća koje uglavnom poznaju Sale Superior (koja se uvijek prostire do rijeke Save) i Sale Inferior, te su na navedenim kartama uglavnom ograniĉene na zapadu rijekom Bosnom, a na jugu uzimaju i znaĉajan dio Podrinja.62 MeĊutim, bez obzira na navedeno mišljenje, smatramo neodrţivim da je granica rijeka Bosna, jer i u tom sluĉaju slivno podruĉje navedene rijeke sjeverno od ušća Spreĉe u Bosnu zasigurno bi moralo pripadati Usori, kao i cijela ţupa Nenavište. Svakako da bi se argumenti za i protiv mogli naći pri obje organizacione forme, no, mi ćemo se ipak opredijeliti za prvu, jer, ipak, na takvu podjelu nas više upućuju neposredni izvori iz perioda srednjeg vijeka.63 Kao neminovan zakljuĉak nameće se da je oblast Soli obuhvaćala cijeli sliv rijeke Spreĉe te se tu konkretno nadzire nekoliko prirodno-geografskih cjelina koje svoje tragove ĉuvaju u nahijskoj

57 P. AnĊelić, Postojbina i rod Divoša Tihoradića, Isti, O usorskim vojvodama i politiĉkom statusu Usore. 58 Još Ćiro Truhelka 1900. godine konstatuje da je „ţupa― Soli obuhvatala „kraj oko Spreĉe― (Ć. Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, str. 576). 59 P. AnĊelić, O usorskim vojvodama, str. 26-27.; Vidjeti nap. 58. 60 Historiĉari su u prethodnom periodu pokušavali odgonetnuti podruĉje koje je obuhvatala „stara bosanska ţupa „Soli― te uglavnom dolazili do zakljuĉaka da je u sastav navedenog podruĉja ulazio teritorij uz dolinu rijeke Jale i gornji tok Spreĉe. Prema navedenim mišljenjima koja su, doduše, navedena pitanja ostavljala otvorenim, granice ove „ţupe― su se na zapadu mogle protezati do današnjeg mjesta Lukavac, prema sjeveru mogle su dopirati do vrhova Majevice, prema istoku negdje do Kalesije i Osmaka, a prema jugu do Banovića i ĐurĊevika (Đuro Basler, Ţupa i grad Soli u srednjem vijeku). 61 Grupa autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., HKD Napredak, Sarajevo, 1942. (dalje: Napretkova Poviest), 63. 62 Na karti Ivana Luĉića iz 1688. godine „Illyricym― hodiernym, Quod Scriptores comauniter Sclavoniam, ... in Dalmatiam, Croatiam, Bosnam et Slavoniam; Mathaei Seutteri, Regnum et Provinciarum Dalmaciae, Croaciae Bosniae, Serviae, Istriae, et Reip Ragusanae, iz 1730. godine. 63 M. Baum je pokušavala da tragove oblasti Soli traţi po slanim, odnosno nakiselim izvorima u ovom kraju. MeĊutim, i pored ogromnog truda ona nije uspjela evidentirati sve izvore tog tipa, ali je pri tome traţila tragove samo na podruĉju koje bismo mogli definirati kao podruĉje odreĊeno u Napretkovoj historiji (do rijeke Save). Ali, ipak, moramo napomenuti da bismo takve tragove mogli pronaći u svakom dijelu Bosne. (M. Baum, Ţupa Soli, str. 15-16.) 21

organizaciji za vrijeme osmanlijske uprave. Takvo mišljenje u nauci meĊu prvima je zastupao dr. Ćiro Truhelka.64 Upravo iz navedenog smatramo da su već u razvijenom srednjem vijeku na navedenom prostoru egzistirale tri ranije navedene cjeline. Pošto smo već ranije konstatovali da kasnije ţupe nastaju kao rezultat cijepanja ranijih (većih) mi na ovom prostoru istiĉemo tri historijsko-geografske cjeline (ţupe?): 1. Spreĉa, koja bi bila istovjetna ranije spomenutoj Gornjoj Spreĉi, 2. Soli (srednja Spreĉa), i 3. Soko (donji tok Spreĉe).65

REZIME

U dosadašnjoj historiografiji dominantno je mišljenje da prvi spomen Tuzle, odnosno podruĉja koje je kasnije obuhvaćala ţupa i oblast Soli treba traţiti u djelu bizantijskog cara i historiĉara Konstantina Porfirogenita. Takvo mišljenje prvi je osporio srpski historiĉar Relja Novaković polazeći od pretpostavke da Ad Salines moţe biti svako mjesto gdje „izvire ili pišti voda slana ili nakisela. Takvih Slatina ima više i na podruĉju koje je ulazilo u sastav Srbije IX i X veka―. On umjesto Tuzle nudi nekoliko mjesta sa toponimom slan, sol i sl. koji se nalaze u podruĉju prvotne Srbije (IX i X st). Pored ovih doista uvjerljivih Novakovićevih istraţivanja, kao kljuĉan argument moţemo uzeti da na širem današnjem tuzlanskom podruĉju nema ostataka antiĉke, kasnoantiĉke i ranosrednjovjekovne arhiktekture. Do prvog spomena Usore i Soli u historijskim izvorima došlo je 1225. godine u pismima pape Honorija III katoliĉkom nadbiskupu Ugrinu. Na juţnom dijelu nekadašnje rimske provincije Panonije, a koji pripada današnjoj Bosni i Hercegovini, već u ranom srednjem vijeku nastala je zemlja Usora. Upravo na prostoru Usore dogaĊa se od druge decenije XII stoljeća izraţena feudalizacija, koja je za posljedicu imala daljnju regionalizaciju (podjelu) Usore. Posljedica toga je da je njen teritorij u već spomenutoj drugoj deceniji XII stoljeća podijeljen na dvije usorske zemlje Usoru i Soli, a proces stvaranja treće zemlje, Podrinja, trajao je još nešto više od jednog stoljeća. Prvi podatak o jednom naselju na podruĉju današnje Tuzle, jeste spomen mjesta Sol u Dubrovaĉkom arhivu, a datiran 1412. godine, odnosno 1411. godine. Prema našem mišljenju na podruĉju zemlje Soli se istiĉu tri historijsko-geografske cjeline (ţupe?): 4. Spreĉa, koja bi bila istovjetna ranije spomenutoj Gornjoj Spreĉi, 5. Soli (srednja Spreĉa), i 6. Soko (donji tok Spreĉe).

64 Dr. Ćiro Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, GZM, broj XII, Sarajevo, 1900. str.576-577. 65 Milenko S. Filipović, Prilozi etnološkom poznavanju sjeveroistoĉne Bosne, ANUBiH, GraĊa, Knjiga XVI, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 12, Sarajevo,1969., str. 19. Autor u navedenom radu porjeĉje Spreĉe dijeli na: Zvorniĉku, Tuzlansku i Graĉaniĉku Spreĉu.

22

Zlatko Dukić, knjiţevnik

Ispis našeg trajanja Uz prvi broj

Nije trebalo ĉekati, a ipak smo doĉekali, pojavu i usvajanje Strategije razvoja kulture u Bosni i Hercegovini, usvojenu u Vijeću ministara u proljeće 2008. godine, da bismo i mi, u „provinciji―, shvatili koliko je nepokrivenog prostora i neudovoljenih potreba, a i nezavršenih poslova i obaveza u mnogim segmentima ove široke oblasti. Jer, znamo da su stanje i prilike u tim segmentima nerijetko „šepali―, i to ne samo zbog hroniĉne besparice, već i stoga što nije bilo dovoljno razmjene iskustava, meĊusobnog informisanja, saradnje i zajedniĉkih projekata. Nije, dakle, bilo onoga što je sastavni dio i, ĉak, uslov za to da se što više dijelova jedne tako sloţene i toliko potrebne cjeline društvenog ţivota – a kultura to, svakako, jeste – inauguriše na nivo što kompaktnijih, redovnijih, stalnih i potreba koje se podrazumijevaju. U nekim od segmenata je to shvaćeno prije, u nekima kasnije. Ima, doduše, i onih oblasti, u kojima se na to shvatanje još ĉeka. Zaštita kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa, srećom, nije „mutvak―, u kome se išĉekivalo da neko sa strane kaţe šta, kako i kojim sredstvima da se radi. Bar kad je u pitanju konkretno i mjerljivo iskustvo kantonalne ustanove Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa u Tuzli. I pored toga što se suoĉava sa nizom problema, s teškim uslovima rada, s neriješenim i nekim elementarnim pretpostavkama djelovanja, Zavod je – svojim ljudima zahvaljujući, prije svega – uspio izaći iz stanja letargije, moglo bi se reći i samootaljavanja poslova, okrenuo list i napravio iskorak. U rubrici otrcane fraze bi bilo to kad bi se ovo „napravio iskorak― mjerilo samo kadrovskim promjenama, angaţovanjem novih saradnika i sadrţajnim obogaćivanjem programa i projekata. No, u sferi mjerljive i dobrodošlo osvjeţene aktivnosti, odskora se nalazi ono što se stvarno radi. Gotovo pionirski polet, svjeţina i duh kreativnosti, osim što se mogu precizno izvagati i zabiljeţiti, rjeĉit su dokaz da struka i znanje ostaju „kusavi― ako nema iskrene privrţenosti, osjećaja pripadnosti poslu i, prirodno, saradnje i razumijevanja na neizbjeţnim adresama. Zavod tu sve više stiĉe manevarski prostor i za to da se pohvali sretnom okolnošću: podudarilo se – unatoĉ ekonomskoj krizi i refleksijama svjetske recesije na naše prostore – da ljudi u toj kući budu uporni, istrajni i nepopravljivo ambiciozni i da naiĊu na otvorena vrata u resornom ministarstvu u Vladi Tuzlanskog kantona, u drugim, srodnim ustanovama kulture, kod istovrsnih i bliskih obrazovnih ili nauĉnih institucija i, svakako, kod pojedinaca, koji su „inficirani― sklonošću i privrţenošću oĉuvanju, prouĉavanju i afirmaciji vrijednosti u oblasti prirodnog i kulturno-historijskog naslijeĊa. Makar još i ne bili naroĉito brojni, dokazi te teze su, ipak, dovoljan ilustrativ ove ocjene. I, još više, posve pouzdana osnova za nimalo pretjerano predskazivanje dugoroĉno realnog išĉekivanja promjena. Nabolje, naravno. Jedna od takvih promjena i jedan od tih ilustrativa je već dobrano odmakao posao u izradi kapitalne publikacije, gotovo potpuno uobliĉene i za štampu spremne dvojeziĉne (bosanski i engleski) fotomonografije Kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona. Uz to što je znak oĉiglednog zaokreta, moţda, ako nije pretjerano reći, i jedna vrsta revolucionarne izmjene u odnosu prema shvatanju potrebe popunjavanja dosad postojeće (i ove) praznine – na jednom mjestu će biti sakupljeno, obraĊeno, struĉno predstavljeno i javnosti ponuĊeno ono što ĉini arsenal vrijednih i znaĉajnih peĉata prošlih vremena, kulture, tradicije, duhovnosti i civilizacije na ovom prostoru – fotomonografija je i potvrda sazrele svijesti o tome da niko drugi, sa strane, izvana, neće obaviti ono što je naš zadatak, naša obaveza i naša duţnost. Biće to, dakle, dokaz odgovornosti i ozbiljnosti, s kojom se v r e d n u j e prošlost i ono što nam je ostavila u amanet, ali, istovremeno, i ozbiljan napor ka tome da onaj ko ţeli da nas upozna, da se s nama zbliţi i saraĊuje, na jednom mjestu ima sve validne podatke, sve saţeto saopšteno i prezentirano o onome što smo bili, dokle nam seţu korijeni, što jesmo i što namjeravamo biti.

23

E, u taj kontekst samoodgovornosti i serioznog pristupa ovoj golemoj temi, s pratećim osjećajem obaveze da se popune dosadašnje (objektivnim, ali i subjektivnim razlozima izazvane) praznine, predstavlja l e g i t i m a c i j u, pogodnu za to da se postavi aktuelna „dijagnoza― stanja, ali i odnosa prema oblasti zaštite, oĉuvanja i afirmacije kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa ovog dijela Bosne i Hercegovine. S tim polaznim aksiomom, mora se, jednostavno, raĉunati u razmišljanjima, u razgovorima i u konkretnim dogovorima o bilo kom, makar i najmanjem projektu i akcijama u vremenu koje dolazi. Tako se rodila ideja o konaĉnom ostvarenju davno postojeće inicijative, a o potrebi za tim da se i ne govori, o pokretanju n a m j e n s k o g ĉasopisa. Baština sjeveroistoĉne Bosne, već samim svojim imenom, dovoljno sugestivno govori o tome kako cjelovito, sveobuhvatno i s razlogom pretenciozno je zamišljena i projektovana ova publikacija. U prvom redu, kao dokaz osvjedoĉenog shvatanja potrebe za ovjekovjeĉivanjem, ĉuvanjem i prezentiranjem onoga što se u ovoj oblasti, ĉak i onda kad je dosad bilo katkad zanemarivano ili zapuštano, ne moţe tolerisati kao nebriga, ignorancija ili nemar. Zatim je tu naglašena potreba za struĉnim, nauĉno valorizovanim, a i istraţivaĉki specifiĉnim i nuţnim prouĉavanjem, analiziranjem i verifikacijom aktuelnih i savremenih metoda oĉuvanja, zaštite, konzerviranja ili restauriranja onoga što mora biti trajni ţig kulture, civilizacije, umjetnosti, duhovnosti, ukratko – kontinuiteta organizovanog društvenog ţivota, sa svim historijskim protivrjeĉnostima, nelogiĉnostima, iskustvima, dostignućima, lošim i dobrim stranama prošlosti. I, konaĉno, meĊu razlozima i povodima za pojavu ĉasopisa, valja uoĉiti i logiĉku vezu izmeĊu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Publikacija ove vrste ne samo da moţe biti efikasna i moćna – savremenim rjeĉnikom kazano – konekcija izmeĊu tih vremenskih, razvojnih i civilizacijskih odrednica. Ona moţe biti, a nema razloga da ne bude, izvor pouka i nauka, ali i široko postavljena platforma, na svoj naĉin stalno otvorenog javnog poziva na saradnju, na zajedniĉke napore i uspostavu kreativne kohezije izmeĊu onih koji struĉno i profesionalno rade u toj sferi i onih koji su joj skloni i bliski, kojima je, takoĊer, stalo do reda i rezultata u njoj i koji, tako, praktiĉno, ĉine neograniĉen krug potencijalnih saradnika i partnera. Tako ima još mnogo i razloga i povoda za objavu ĉasopisa, za poĉetak – a uz prvi broj – ovo bi se moralo smatrati dovoljnim. Posebno zato što bi se gotovo neumjesnim moglo nazvati to da neko, moţda, misli kako ima potrebe za pravdanjem i objašnjavanjem bilo kog „kako― ili „zašto―, vezanog za konaĉno pokretanje Baštine sjeveroistoĉne Bosne. Bilo bi suvišno i bespotrebno išta više reći. Kao ispis našeg trajanja, ĉasopis je tu, u rukama nam je, imamo ga kao potrebu i korist. Onaj kome je, uz to, potrebno još nešto dodatno obrazlagati i ubjeĊivati ga – ipak je rijetka „biljka―. Onaj, pak, ko shvata znaĉaj, vrijednost i dugoroĉne domete ovog ĉina – pridruţit će se svima, koji su doprinijeli da ĉasopis bude roĊen. I, naravno, pridruţiće se ĉestitkama uz njegov prvi i ţeljama za još mnogo narednih brojeva.

24

Dr. sc. Bego Omerĉević, Edin Šaković, prof.

Arheološka istraţivanja na prostoru Tuzlanskog kantona – stanje, mogućnosti i perspektive

Prostor Tuzlanskog kantona, kao i sjeveroistoĉna Bosna – šira regija kojoj ova administrativna cjelina pripada, u prirodno-geografskom pogledu predstavlja izuzetno povoljno podruĉje. Geomorfološki, klimatski, pedološki i hidrografski uvjeti su od najstarijih vremena bili dosta privlaĉni za naseljavanje ljudskih populacija, nudeći plodno tlo, kvalitetnu glinu, mineralna i rudna bogatstva. U komunikacijskom smislu, prostor sjeveroistoĉne Bosne se nalazi izmeĊu dvije znaĉajne prirodne prometnice: doline rijeke Bosne i doline Drine koje se odvajaju od starog i znaĉajnog puta dolinom rijeke Save. Pored ova dva longitudinalna pravca dolina rijeke Spreĉe je predstavljala prirodnu transverzalnu prometnicu, što svjedoĉi i topografija poznatih arheoloških lokliteta na tom prostoru, od neolita do kasnog srednjeg vijeka. TakoĊer, još ĉitav niz prirodnih komunikacijskih pravaca presijeca cjelokupan ovaj prostor – dolina Tinje, naprimjer, koja plodnu i ravnu Posavinu povezuje sa Spreĉkim poljem i dolinom Jale, zatim stari prirodni putevi koji preko doline Turije i relativno niskih pobrĊa na kontaktu Ozrena i Konjuha veţu prostor Spreĉe sa dolinom Krivaje itd. Sve to je uvjetovalo dosta gustu naseljenost ovoga prostora još od najstarijih vremena, što potvrĊuju brojna arheološka nalazišta otkrivena u ovom kraju u proteklih stotinjak godina. U ovome radu osvrnut ćemo se na historijat arheoloških istraţivaĉkih radova na podruĉju koje danas administrativno pripada Tuzlanskom kantonu, i to prvenstveno nalazišta iz razdoblja prahistorije i antike.

Historijat istraţivanja Arheološka istraţivanja na prostoru koji danas obuhvata Tuzlanski kanton zapoĉela su još krajem XIX stoljeća, nakon osnivanja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. U cjelini gledano, sistematska iskopavanja na našem prostoru – u ono doba tuzlanskom okruţju – u potpunosti su izostala, kao i bilo kakvi ozbiljniji radovi. Nauĉni interes struĉnjaka Zemaljskog muzeja je tada bio prvenstveno usmjeren ka nekim nalazištima u drugim krajevima, koja su daleko više obećavala (Glasinac, Donja Dolina itd.). Ipak, zahvaljujući nekim sluĉajnim nalazima, obraĊeni su i pojedini lokaliteti s prostora današnjeg Tuzlanskog kantona – makar kroz struĉno rekognosciranje, prikupljanje površinskih nalaza, te njihovu kabinetsku obradu i tipološku analizu. U tome su se naroĉito isticali saradnici i prijatelji Zemaljskog muzeja, poput ţandarmerijskog oficira Tome Dragiĉevića, ljubitelja starina, sakupljaĉa narodnih umotvorina i arheologa amatera. Dragiĉević je 1891. godine upozorio Zemaljski muzej na prahistorijsko gradinsko i pećinsko nalazište u blizini Gornjih Petrovica kod Kalesije. Lokalitet je uskoro, po odobrenju Zemaljskog muzeja, obišao i ispitao Eduard Vorliĉek, rudarski povjerenik, dostavivši podatke Zemaljskom muzeju, koje je sredio i objavio Vaclav Radimský.66 UtvrĊeno je da se radi o prahistorijskoj gradini na kojoj je kasnije podignuta rimska utvrda. Što se tiĉe nalaza kamenih alatki (od opsidijana) u obliţnjoj pećini, ti nalazi su kasnije pouzdano datirani u paleolit – dakle, tu se radi i o paleolitskoj pećinskoj stanici.67 Godinu dana kasnije, Dragiĉević je u blizini prahistorijske gradine Kosovaĉa, u selu Kusonje kod Kalesije, pronašao bakrenu sjekiru iz eneolita, koju je obradio i publicirao Franjo Fiala.68 Dragiĉević je vršio i manja iskopavanja na lokalitetu same gradine, dostavivši nalaze i podatke Zemaljskom muzeju, koje je struĉno obradio i objavio Radimský. Kao i na lokalitetu gradine kod Gornjih Petrovica, i na Kosovaĉi je, na osnovu pronaĊenih nalaza, bila prahistorijska gradina na ĉijem mjestu je kasnije sagraĊena rimska utvrda.69 Ubrzo potom, Dragiĉević je sluţbeno premješten u Ţepĉe

66 V. Radimský, Arheološke crtice iz Bosne i Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja (dalje: GZM), V/3, 1893., 483-484. 67 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1988., 108, br. 07.27 (Đ. Basler) 68 F. Fiala, Prilozi arheologiji Bosne i Hercegovine, GZM, V/1, 1893, 152-153. 69 V. Radimsky, Arhološke crtice, GZM, VII/2, 220-222. 25 gdje je nastavio svoj rad na prouĉavanju prošlosti, otkrivši vaţne prahistorijske lokalitete – meĊu njima i poznato neolitsko naselje butmirske kulture na lokalitetu Kraljevine u Novom Šeheru. U periodu austrougarske uprave na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona su otkriveni i objavljeni još neki vaţni nalazi, meĊu kojima vrijedi spomenuti dvije prahistorijske ostave. Na lokalitetu Drenov Do kod naselja Miladići, oko 8,5 km od Ĉelića i u blizini Humaca i Nahvioca jedan je zemljoradnik u proljeće 1900. godine kopajući u polju otkrio veći broj bronĉanih predmeta, o ĉemu je obaviješten Zemaljski muzej u Sarajevu. Saĉuvane predmete je obradio Ćiro Truhelka. UtvrĊeno je da se tu radilo o ostavi iz perioda kasnog bronĉanog doba.70 Godine 1906., jedan je teţak iz sela Lohinje kod Graĉanice krĉeći zemljište pronašao ostavu eneolitskih bakrenih sjekira. Naţalost, veći dio te ostave je prodao nekom putujućem kazandţiji koji je nalaze pretopio i na taj naĉin nepovratno uništio. Zahvaljujući oficiru Ernestu grofu Montecuccoliu, dvije sjekire su spašene i dostavljene Zemaljskom muzeju u Sarajevu, gdje ih je Truhelka obradio i objavio.71 Iz austrougarskog perioda treba spomenuti i Vejsila Ćurĉića koji je u svojoj studiji o rudarstvu i metalurgiji bronĉanog doba u Bosni i Hercegovini dao niz korisnih podataka o arheološkoj topografiji tuzlanske regije, ukljuĉujući i opis lokaliteta Gradovrh.72 Prvi svjetski rat je prekinuo dalja istraţivanja, a period prve Jugoslavije općenito predstavlja razdoblje stagnacije i nazatka kada su u pitanju arheološki istraţivaĉki radovi u Bosni i Hercegovini, pa tako i na podruĉju sjeveroistoĉne Bosne. Ipak, treba spomenuti da su u Tuzli u tom periodu djelovala dvojica znaĉajnih ljubitelja starina i ljudi sa osjećajem za prošlost i kulturno-historijsku baštinu. Jedan od njih je bio prof. Rade Peleš (1876-1943.), direktor graĊanske škole u Tuzli, koji je ranih 1930-tih osnovao i javnu muzejsku zbirku u Tuzli, u kojoj je bila i manja zbirka arheoloških predmeta.73 Bilo je tada i prijedloga da ta muzejska zbirka preraste u pravi muzej, ali do toga nije došlo zbog nerazumijevanja lokalnih vlasti. Sama zbirka je, naţalost, propala u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je i prof. Rade Peleš poginuo, u decembru 1943., povlaĉeći se sa partizanskim jedinicama iz Tuzle. Što se tiĉe dr. Stanka Sielskog (1891-1958.) koji je, inaĉe, bio lijeĉnik, specijalista epidemiolog, istaknuti struĉnjak koji je u periodu izmeĊu dva svjetska rata sluţbovao u više bosanskohercegovaĉkih gradova, u Tuzli je bio šef Okruţne bakteriološko-epidemiološke stanice, kasnije je premješten u Banja Luku (gdje je bio direktor Zavoda za suzbijanje endemiĉnog sifilisa). Godine 1944. kada je Zagrebaĉko sveuĉilište osnovalo Medicinski fakultet u Sarajevu, Sielski je imenovan njegovim prvim dekanom. Nakon rata, nastavio je rad na terenu kada ga je sluţba ponovo dovela u tuzlanski kraj. Sielski je bio i veliki sakupljaĉ arheoloških predmeta, muzealija i drugih starina, te je i objavio nekoliko radova s podruĉja arheologije, kulturne historije i etnografije.74 Pored Peleša i Sielskog, u široj regiji je bilo još ljudi koji su se interesirali za starine i posjedovali privatne kolekcije. U Graĉanici, naprimjer, takav je bio kujundţija (zlatar) Rade Stojanović, koji je posjedovao i neke prahistorijske predmete pronaĊene na podruĉju Sladne, Dţakula, Orahovice i Karanovca.75 Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je došlo ponovo do buĊenja arheološke nauke i nauĉno-istraţivaĉkog rada uopće, osnivanjem mreţe muzejskih ustanova, a uskoro i stasanjem nove generacije struĉnjaka-arheologa. U Tuzli je 1947. osnovan Muzej narodnooslobodilaĉke borbe koji nešto kasnije prerasta u Zaviĉajni muzej, a 1962. godine u muzejsku instituciju regionalnog tipa pod nazivom Muzej istoĉne Bosne. Od 1957. taj muzej izdaje i svoj ĉasopis (Ĉlanci i graĊa za kulturnu istoriju istoĉne Bosne).76 Godine 1956. osnovan je i Zaviĉajni muzej u Doboju, ĉija djelatnost je, izmeĊu ostalih, obuhvatala i podruĉje općine Gradaĉac. Djelatnost arheološkog odjeljenja Zaviĉajnog muzeja u Tuzli, odnosno Muzeja istoĉne Bosne, zapoĉela je 1950-tih godina prikupljanjem i obradom sluĉajnih arheoloških nalaza. Kada je u pitanju

70 Ć. Truhelka, Prehistorijski nalazi u Bosni i Hercegovini, GZM, XVIII/3, 1906, 265-275, Tab. II. 71 Ć. Truhelka, Prehistorijski nalazi u Bosni i Hercegovini, GZM, XIX/1, 1907, 61-62, Tab. III, 10-11. 72 V. Ćurĉić, Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioniĉarstva bronĉanog doba u Bosni i Hercegovini, GZM, XX/1, 77 i dalje. 73 R. Kajmaković, Rade Peleš – osnivaĉ prvog muzeja uTuzli, Ĉlanci i graĊa za kulturnu istoriju istoĉne Bosne (dalje: ĈIG), XI, 1975, 69-72. 74 E. Šaković, Povijesni pregled arheoloških istraţivanja u okolini Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik, XII/23, 2007, 69 (n. 1); pogl. takoĊer i: I. Mašić, Korijeni medicine i zdravstva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Avicena, 2004, 169 i 177. 75 A.Kaljanac – E. Šaković, Barice-GreĊani: kulturna grupa kasnog bronĉanog doba u Slavoniji i sjevernoj Bosni, Graĉaniĉki glasnik, XIII/27, 2009, 79 (n. 1). 76 Muzeji, galerije i zbirke Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Društvo muzejskih radnika BiH, 1982, 64. 26 struĉni kadar, Muzej se u poĉetku suoĉavao sa odreĊenim poteškoćama. Kraće vrijeme (1956.-1957.), kao kustos-arheolog u ovom muzeju je angaţiran Ivan Puš, rodom iz Slovenije, nakon kojega dolazi Radmila Jovanović iz Svetozareva u Srbiji, koja će tu ostati naredne ĉetiri godine. Nakon kraćeg prekida, u Tuzlu dolazi Milica Kosorić koja je dotad radila u Narodnom muzeju u Poţarevcu (Srbija). Ona će Muzeju istoĉne Bosne ostati narednih sedamnaest godina, veoma uspješno vodeći njegovo arheološko odjeljenje, a bila je birana i za direktoricu. Nakon odlaska Milice Kosorić posao kustosa- arheologa u ovom muzeju je obavljao Veljko Milić, sve do izbijanja agresije na Bosnu i Hercegovinu (kada je napustio Tuzlu). Pored oslanjanja na vlastite kadrove, znaĉajno je napomenuti da je Muzej istoĉne Bosne imao veoma dobru saradnju sa istaknutim struĉnjacima iz drugih nauĉno-istraţivaĉkih ustanova, poput Zemaljskog muzeja (Đuro Basler, Borivoj Ĉović i dr.), Centra za balkanološka ispitivanja (Alojz Benac), Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnog naslijeĊa Bosne i Hercegovine (Šefik Bešlagić, Ivo Bojanovski i dr.) itd. Najveći istraţivaĉki poduhvat u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata predstavlja ĉetverogodišnje sistematsko iskopavanje velikog višeslojnog nalazišta u Gornjoj Tuzli.77 Sa kulturnim slojem debljine od preko 5,50 m i nalazima koji pripadaju neolitu (starĉevaĉka i vinĉanska kultura), zatim eneolitu (lasinjska kultura, te elementi badenske i Bubanj-Hum I kulture) i ranom bronĉanom dobu, Gornja Tuzla do danas predstavlja bez sumnje najvaţnije arheološko nalazište u cjelokupnoj regiji sjeveroistoĉne Bosne. Istraţivanja u Gornjoj Tuzli je vodio Borivoj Ĉović, tada mladi arheolog koji će kasnije izrasti u jednog od najistaknutijih struĉnjaka za period metalnog doba u ĉitavoj jugoistoĉnoj Evropi. Intenzivnim urbanim razvojem u Tuzli, nekadašnjoj Donjoj Tuzli, u samom centru grada, odnosno u samoj njegovoj jezgri, od Ĉaršijske dţamije prema Skveru i dalje niz Dţafer Mahalu, gradnjom objekata su otkriveni brojni ostaci iz neolitskog razdoblja koji su pripadali vinĉanskoj kulturi, upućujući na zakljuĉak da se i na prostoru Donje Tuzle nalazilo znatno veliko neolitsko naselje. Ono, meĊutim, nije sistematski istraţeno, ali je manjim zaštitnim radovima i analizom prikupljenog materijala (od strane Ivana Puša) odreĊen njegov karakter, te hronološka i kulturna pripadnost.78 Pored iskopavanja u Gornjoj Tuzli, Borivoj Ĉović je 1955. zajedno sa Alojzom Bencom izvršio probna sondiranja na lokalitetu bronĉanodobne nekropole na lokalitetu Barice u Gornjoj Orahovici kod Graĉanice, da bi naredne godine izveo i sistematsko iskopavanje.79 Osim toga, Ĉović je objavio i dvije ostave iz perioda kasnog bronĉanog doba – iz Bokavića kod Lukavca i Pašalića kod Graĉanice, zatim eneolitsku ostavu bakarnih sjekira iz Vranovića i pojedinaĉni nalaz eneolitskog oruĊa iz Dţakula (oboje kod Graĉanice), te istraţio halštatski skeletni grob u Gornjoj Tuzli.80 Radmila Jovanović je 1957. izvela zaštitna iskopavanja na lokalitetu ţeljeznodobne nekropole u dolini rijeke Soline, ispod Gradovrha, a naredne godine obradila i objavila dvije kasnobronĉanodobne ostave iz okoline kod Graĉanice.81 U narednom periodu, nastavljeni su istraţivaĉki radovi na širem podruĉju koje je svojom djelatnošću pokrivao Muzej istoĉne Bosne u Tuzli – u srednjem i donjem Podrinju, Bosanskoj Posavini, te podruĉju sliva rijeke Spreĉe. Obavljena su brojna rekognosciranja i probna sondiranja (od kojih većina nije objavljena), izvršena evidencija arheoloških lokaliteta i sl. Što se tiĉe podruĉja današnjeg Tuzlanskog kantona, najznaĉajniji istraţivaĉki projekt koji je vodila Milica Kosorić,

77 B. Ĉović, Rezultati sondiranja na praistorijskom naselju u Gornjoj Tuzli, GZM, nova serija, Arheologija (dalje: n.s., A.), XV-XVI, 1960-1961, 79-139. Up. isti, Tragovi preistoriskih migracija u sjeveroistoĉnoj Bosni, ĈIG, III, 1961, 5-22. 78 I. Puš, Neolitsko naselje u Tuzli (sluĉajan nalaz u Rudarskoj ulici), ĈIG, I, 1957, 85-102. 79 B. Ĉović, Barice – Nekropola kasnog bronzanog doba kod Graĉanice, GZM, n.s., A, XIII, 1958, 77-96. Ova je nekropola u vrijeme otkrivanja predstavljala jedinstvenu pojavu u okviru kulture polja sa urnama, jer je po prvi put otkriven specifiĉan pogrebni ritus – spaljeni ostaci umrlog su se polagali u grobne jame i pokrivali zdjelama sa dnom okrenutim gore, a ne u urnama, kao što je to tipiĉno za kulturu ţarnih polja. U naredne tri decenije, na prostoru sjeverne Bosne i juţne Slavonije, otkriveni su brojni sliĉni lokaliteti, te je B. Ĉović na osnovu toga izdvojio posebnu kulturnu grupu Barice-GreĊani, koja je nastala na autohtonom supstratu ranog bronĉanog doba i trajala kroz ĉitavo srednje, kao i prvui fazu kasnog bronĉanog doba (Br C-D i Ha A, po Reineckeovoj hronologiji). Opširnije o tome: A. Kaljanac – E. Šaković, Barice-GreĊani: kulturna grupa kasnog bronĉanog doba u Slavoniji i sjevernoj Bosni, Graĉaniĉki glasnik, XIII/27, 78-90. 80 B. Ĉović, Preistoriski depo iz Lukavca, GZM, n.s., A., X, 1959, 91-102; isti, Nekoliko manjih preistoriskih nalaza iz Bosne i Hercegovine, GZM, n.s., A, XII, 1957, 245-253. 81 R. Jovanović, Preistoriski nalaz u dolini reĉice Soline, ĈIG, I, 1957, 245-249; ista, Dve preistoriske ostave iz severoistoĉne Bosne, ĈIG, II, 1958, 23-35. 27 predstavljalo je istraţivanje prahistorijskih lokaliteta na podruĉju sliva rijeke Spreĉe. Tom prilikom je sistematski istraţeno neolitsko naselje Korića Han, a sondaţna iskopavanja manjeg obima su izvršena i na lokalitetima: Vuknić kod Graĉanice, Lug kod Kakmuţa, Gradina u Tulovićima kod Banovića, Gradina kod Stupara (juţni obronci Ozrena, općina Lukavac) i Crkvina u Stjepan Polju kod Graĉanice.82 Znatno veći broj lokaliteta je tom prilikom rekognosciran. Osnovni podaci o nekima od njih objavljeni su u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine, kapitalnom izdavaĉkom projektu Zemaljskog muzeja, 1988. godine

Trenutno stanje U cjelini gledano, moţe se reći da broj arheoloških lokaliteta istraţenih u proteklom periodu nije mali. MeĊutim, uprkos toj ĉinjenici, to podruĉje se još uvijek ne moţe smatrati ni pribliţno dovoljno istraţenim. Razlog tome je u ĉinjenici da su pojedini periodi arheološkim istraţivanjima na ovom prostoru priliĉno dobro rasvijetljeni, ali su drugi ostali potpuno nepoznati. To posebno vrijedi za period ţeljeznog doba, kao i za vrijeme antike – prostor današnjeg Tuzlanskog kantona je u tom pogledu gotovo tabula rasa, pa je jasno da bi nova istraţivanja trebala biti prvenstveno orijentirana u tom pravcu. Kao glavni nosilac istraţivanja u proteklom periodu Muzej istoĉne Bosne u Tuzli se od svog osnivanja suoĉavao sa nedostatkom adekvatnog prostora (posebnu muzejsku zgradu, u kojoj bi bile objedinjene sve zbirke i prateći odjeli nikada nije imao), takoĊer i sa finansijskim i kadrovskim problemima. Danas je to izraţeno još i u većoj mjeri. Muzej istoĉne Bosne od 1992. godine nema uposlenog struĉnjaka–arheologa, što je elementarni preduvjet za bilo kakav nauĉno-istraţivaĉki rad. Ova, nekada ugledna ustanova, danas je, tako, svedena na preţivljavanje i danas uglavnom nije u mogućnosti ispuniti svoju društvenu ulogu kada je u pitanju istraţivaĉki rad iz oblasti arheologije.

Mogućnosti i perspektive arheoloških istraţivanja Trenutno stanje u oblasti arheologije na podruĉju Tuzlanskog kantona je, moţe se reći, dosta teško. MeĊutim, meĊuinstitucionalnim povezivanjem i udruţivanjem snaga svih ustanova i pojedinaca koji se bave istraţivanjem, zaštitom i promocijom arheološkog i drugog kulturno-historijskog naslijeĊa otvaraju se brojne mogućnosti. Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona, prema vaţećoj zakonskoj regulativi (Zakon o zaštiti i korištenju kulturno- istorijskog i prirodnog naslijeĊa SR Bosne i Hercegovine iz 1987.83), nadleţan je i za organizaciju arheoloških istraţivanja – u prvom redu zaštitnih iskopavanja na ugroţenim lokalitetima. Prioritet istraţivanja takvih lokaliteta je i sa stanovišta nauke u svakom sluĉaju najveći. Uzimajući u obzir iskustva iz drugih kantona, moţe se reći da Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa u tome moţe odigrati najznaĉajniju ulogu. Primjera radi, sliĉna institucija koja postoji u Sarajevskom kantonu samo u proteklih par godina organizirala je nekoliko arheoloških istraţivanja, angaţirajući na njima struĉnjake iz drugih institucija. Naravno, Zavod iz Tuzle u pogledu kadrovskih resursa i finansijskih mogućnosti stoji daleko teţe od onoga u Sarajevu. Ipak, postoji jedan model ĉija bi primjena mogla rezultirati uspješno izvedenim nauĉno- istraţivaĉkim projektima, posebno kada je rijeĉ o zaštitnim iskopavanjima na ugroţenim lokalitetima, ali i rekognosciranjima i evidenciji arheoloških lokaliteta na podruĉju Tuzlanskog kantona kao nepokretnih kulturnih dobara. Prije tri godine, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je osnovan studij arheologije, na kojem su kao profesori angaţirani istaknuti struĉnjaci iz Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja. Uskoro treba da izaĊe i prva generacija domaćih diplomiranih arheologa, koji će, nadamo se, popuniti kadrovske praznine po domaćim institucijama, poput muzeja i zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji u sistematizaciji radnih mjesta imaju predviĊena mjesta za arheologe, a koja danas stoje upraţnjena ili privremeno popunjena nekompetentnim osobama. No, i bez obzira na to, Katedra za arheologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu sama po sebi predstavlja resurs koji se moţe vrlo uspješno iskoristiti. Uspostavljanjem saradnje sa tom obrazovnom ustanovom, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa bi mogao na arheološkim iskopavanjima – a bila bi to, s obzirom na karakter rada samog Zavoda, uglavnom

82 M. Kosorić, Praistorijska naselja na podruĉju Spreĉe, ĈIG, XIII, 1980, 103-116. 83 Sluţbeni list SR BiH, br. 20/85 i 12/87. 28 zaštitna iskopavanja manjeg obima – angaţirati struĉnjake i studente sa Katedre za arheologiju u Sarajevu: studentima bi to, pod nadzorom profesora, bio koristan praktiĉni rad i vjeţba, a korist za Tuzlanski kanton uopće – bila bi višestruka. Nova arheološka iskopavanja, posebno na najugroţenijim lokalitetima, uveliko bi upotpunilo arheološku sliku cjelokupne regije, doprinijela bi porastu interesovanja za arheologiju i kulturnu historiju uopće, te podizanju razine kulturne svijesti kod obiĉnog naroda. Ovakvim naĉinom rada, treba napomenuti, osigurala bi se i nuţna fiziĉka radna snaga na iskopavanjima (studenti) i struĉno lice (profesor), i to uz relativno mala finansijska izdvajanja (smještaj, hrana). Pored Katedre za arheologiju koja djeluje pri Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona bi mogao uspostaviti saradnju i sa Odsjekom za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli. Od svog osnivanja, na ovom Odsjeku – u prvoj godini studija – postoji nastavni predmet arheologija koji danas ima fond ĉasova 3+4. Razumije se, obim gradiva koje biva prezentirano studentima historije predstavlja najosnovniji uvod i uvid u problematiku arheološke znanosti, ali taj elementarni nivo znanja se s pozicije arheološke znanosti moţe iskoristiti – u prvom redu u svrhu rekognosciranja i prikupljanja podataka o još neistraţenim i do sada nepoznatim arheološkim lokalitetima. U okviru nastave iz predmeta arheologija, na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, pored predavanja i auditornih vjeţbi, predviĊen je i individualni, odnosno timski rad studenata. Uspješno uraĊen i prezentiran individualni/grupni projekat studentima nosi 30 od maksimalnih 100 bodova, što predstavlja priliĉno velik motivacioni faktor. Najprikladniji zadatak koji se moţe dati studentima jeste prikupljanje podataka o novim i nepoznatim nalazištima u sredinama iz kojih studenti dolaze. Prethodno, studentima bi u okviru vjeţbi trebali biti objašnjeni teoretski i praktiĉni principi arheološkog rekognosciranja i prikupljanja podataka sa terena (korištenje literature i topografskih karata, intervjuisanje informatora, terenski obilasci, prikupljanje površinskih nalaza, itd.). Podaci prikupljeni na taj naĉin bi se obradili i u sluĉaju potrebe, provjerili izlaskom na teren struĉne ekipe. Angaţiranjem studenata kao terenskih saradnika postigla bi se višestruka korist. Napominjemo ovom prilikom da je najveći dio arheoloških nalaza i nalazišta koja su u proteklih stotinu i više godina istraţena ili evidentirana na podruĉju Tuzlanskog kantona, poznata zahvaljujući upravo terenskim saradnicima, uglavnom zaljubljenicima u prošlost i entuzijastima – poput ţandarmerijskog straţmeštra Tome Dragiĉevića krajem XIX stoljeća, zatim dr. Stanka Sielskog i prof. Šabana Hodţića sredinom XX stoljeća, potom Branka Vajića iz Graĉanice i Jakova Babića iz Posavine itd. Arheološko rekognosciranje i terenski rad je sam po sebi interesantan i uzbudljiv posao koji će barem jedan dio studenata zainteresirati za arheologiju i probuditi u njima ljubav prema istraţivaĉkom radu. Barem dio studenata će to nastaviti i izvan školske obaveze i nakon završetka fakulteta, a za razliku od obiĉnih zaljubljenika u prošlost i amatera, oni će poznavati najosnovnije principe arheološke struke. Konaĉno, pored povezivanja sa fakultetima u Sarajevu i Tuzli, potrebno je da Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa u Tuzli uspostavi i ĉvršću saradnju sa Muzejom istoĉne Bosne koji bi zbrinuo sve znaĉajnije arheološke nalaze sa zaštitnih iskopavanja, muzeološki ih obradio i na odgovarajući naĉin zaštitio. Pri tome prvenstveno u vidu imamo znaĉajnije nalaze – materijal koji nije od posebnog znaĉaja mogao bi se ustupiti lokalnim muzejskim zbirkama, tamo gdje one postoje, bilo da su u okviru lokalnih institucija kulture, bilo u okviru osnovnih i srednjih škola.

* * *

Umjesto zakljuĉka, na kraju ćemo predloţiti konkretan tok aktivnosti, koje Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona u narednom periodu treba poduzeti: 1. Organiziranje struĉnog savjetovanja o mogućnostima i perspektivama arheoloških istraţivanja na podruĉju Tuzlanskog kantona; 2. Priprema donošenja odgovarajućih zakonskih propisa i podzakonskih akata; 3. Uspostavljanje saradnje sa Katedrom za arheologiju Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te Odsjekom za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli. Organiziranje struĉnog savjetovanja bi u ovom trenutku trebalo da predstavlja prvi korak u razmjeni ideja i iskustava. Tu bi trebalo pozvati predstavnike Odsjeka za historiju spomenuta dva

29 fakulteta (iz Tuzle i Sarajeva), zatim muzejskih ustanova – Muzeja istoĉne Bosne i Zemaljskog muzeja, predstavnike Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona, kao i Ministarstva za prostorno ureĊenje. Drugi korak bi se ticao zakonske regulative. Naime, kada je oblast arheologije u pitanju, neki zakonski propisi Tuzlanskog kantona su neusaglašeni sa zakonom koji vaţi na federalnom nivou – a to je još uvijek Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeĊa preuzet iz ranije zakonske regulative.84 Zakon o zaštiti kulturnog naslijeĊa na nivou Bosne i Hercegovine još uvijek je u proceduri donošenja. Kao koristan primjer i uzor za ovu oblast moţe posluţiti Sarajevski kanton koji je 2000. godine donio Zakon o zaštiti kulturne baštine, ali i niz podzakonskih akata koji bliţe definiraju spomenutu oblast – meĊu njima i, posebno istiĉemo, Pravilnik o tehniĉkim i kadrovskim uslovima za vršenje arheoloških istraţivanja.85 Nakon svega toga, uspostavila bi se saradnja sa navedenim fakultetima i pristupilo izradi i realizaciji konkretnih nauĉno- istraţivaĉkih projekata iz oblasti arheologije.

84 Sluţbeni list SR BiH, br. 20/85 i 12/87; up. Sluţbeni list R BiH 3/93 i 13/94. 85 Sluţbene novine Kantona Sarajevo, br. 9/02. 30

Dr. Thomas J. Butler

The Bosnian “Krstjane”

The story of the Bosnian ―krstjane‖ (―christians‖) been oversimplified by those who see the period from the thirteenth to the fifteenth century as a glorious time in which the dualist church and state worked together and prospered. In fact, the krstjane efforts to replicate early Christianity and follow an apostolic path were often obstructed by churchmen and politicians in Rome and Hungary who mounted crusades against them, such as the crusades of 1235-39, when Bosnia was devastated and thousands were either burned at the stake or led away into captivity (1). In spite of the historical facts, there are those who believe that there never was a significant dualist movement in Bosnia, including the historian John Fine (2). His position has been accepted by many colleagues, including Ivan Lovrenovic (3). Fine uses social anthropology to explain why the Bosnian peasant would have been uninterested or unable to understand dualism. He also pays little attention to the European dualist movement, which leads him to make unfortunate doctrinal assumptions-- for example, that Gost Radin‘s mention of the ―Trinity‖ in his will meant that he was not a true ―krstjanin‖. We know from historical documents that there were signs of heresy in Bosnia‘s neighborhood as early as the end of the twelfth century. The Archdeacon Thomas, in his Historia Salonitana (―Chronicle of Split‖) relates that a Church Synod in 1185 condemned all ―heretics and their supporters‖ and banned their small monastic houses called ―brotherhoods‖ (fraternitates) (4). Thomas also describes how the Split Archbishop Bernard in 1200 AD pursued the brothers Mateus and Aristodius (Rastudije) for preaching their ―godless heresy‖ in his city. He had their property confiscated, and ―binding them in the bonds of anathema‖, drove them out. Thomas says that many others who had fallen prey to the brothers‘ teaching were excommunicated, thus suggesting that their heresy was a movement. He tells how the brothers eventually abjured their heresy and Bernard restored their property (5). The archdeacon relates that Rastudije was a talented gold smith and painter. He often traveled to Bosnia and was educated in Slavonic writing as well as in Latin. Evidently, he didn‘t abandon his heretical teaching while in Bosnia, for in the St. Petersburg library there is a fragment of a Bosnian Gospel in which ―Lord Rastudije‘s‖ name appears at the head of a column of ordained bishops (dedovi) (6). As Jean Duvernoy suggests, Rastudije was probably the founder of a new lineage of Bosnian krstjane (7). Since Rastudije‘s name was preceded by a column of 16 predecessors, it is obvious that heresy preceded him in Bosnia. The question arises: from what direction did it come— from Dalmatia or ? A look at a Serbian document may cast some light on the subject. In the Zitije Svetoga Simeuna (Stefan Nemanja, 1169-1196) by his son Stefan we read that when heresy arose in his land, Nemanja called a Church Synod. While the council was still in session, it was suddenly interrupted by a distraught young woman who threw herself at the Despot‘s feet and cried that she had, unknowingly, married a nobleman who belonged to a group that worshipped Satan. Her appearance galvanized the meeting, as Nemanja called for a trial and mobilized his army. He cut out the tongue of the heretics‘ teacher, burned others at the stake, and drove the remainder out of the country, burning their books and confiscating their possessions (8).

31

No mention is made of the exact nature of the heresy, except that they were ―Arians‖ and had ―split the Trinity‖. Of course, ―Arians‖ was just a label, as Arianism had died out centuries before. I agree with Aleksandar Solovjev that their true name—bogomili, meaning ―dear to God‖-- was taboo and that Nemanja may have banned its use (9). As to where the fugitives went, the majority of historians favors Hum (Hercegovina) and Bosnia. The refugees easily melded with the Bosnians since they spoke the same language. This would have taken place between 1172 and 1180, according to Solovjev‘s calculations (10). Dualism, then, got its start in Bosnia some twenty or twenty five years earlier than is commonly believed. Putting its roots down secretly, the heresy would have taken a generation to mature, perhaps around 1200 AD, when Archbishop Bernard was expelling heretics from Split and Trogir. Rastudije‘s knowledge of Slavonic, as well as of Latin, made him a natural link between the coastal heretics—whose language was Latin--and the Bosnian krstjane. News of the heresy reached Pope Innocent III in 1199. The Serbian of Zeta, Vlkan, sent the recently-crowned Pope a letter, telling him of heresy in Bosnia. Vlkan claimed that Kulin, the ban or ruler of Bosnia, was a heretic, as was his wife and sister. He claimed that Kulin had welcomed the heretics whom Bernard had banished, treating them as Catholics and addressing them as ―Christians par excellence‖. According to Vlkan, the ban had led 10,000 of his subjects astray (11). The mention of ―Christians‖ drew the immediate attention of the Pope, who fired off a letter (11/11/1200) to Kulin‘s suzerain, the Hungarian Emmerich, warning him that ―no small number of Patarenes‖ had gone from Split and Trogir to Ban Kulin where they were warmly welcomed. Innocent‘s tone was a mixture of anguish and ire (12). He told Emmerich: ―Go and ascertain the truth of these reports and if Kulin is unwilling to recant, drive him from your lands and confiscate his property‖ (13). We should note that, harsh as he sounds, the Pope was concerned with the truth. In the case of Bosnia, Innocent and his successors sought second and even third opinions. He did not trust local informants and set up his own system of legates and investigators who reported directly to him. Kulin‘s reaction to the threat from Rome was both courageous and astute, setting a pattern for future Bosnian-Papal relations. First, he feigned naivete, writing the Pope that he didn‘t regard the new immigrants as heretics, but as Catholics, and he was sending a few of them to Rome for examination. He also invited the Pope to send a representative to Bosnia to investigate (14). Unconvinced by Kulin‘s Bosnian ―specimens‖, Innocent sent his legate John de Casamaris and Archdeacon Marin of Dubrovnik to Bosnia to interrogate Ban Kulin, his wife, and subjects about ―everything relating to faith and life‖, and if they found anything that ―smelled of this heretical depravity--or if they resisted true teaching—they should correct the situation.‖ He referred them to a ―Constitution‖ he had prepared regarding heresy (15). Innocent was well aware that he might be dealing with dualist heresy in Bosnia. He wrote to Bernard of Split (11/21/1202) that ―a multitude of people in Bosnia are suspected of the damnable heresy of the Cathars‖ (16). It seems that John de Casamaris and Marin stayed one full winter in Bosnia, from the end of November until early April. Since their job was to ascertain the truth about the heresy, my assumption is that the legate went about the country with Marin, stopping at the various krstjane hizi or lodges—the conventicula mentioned in the Split edict of 1185—interrogating the abbots, monks and nuns regarding their beliefs and practices. John probably had a list of Patarene errors to guide him. Marin was his interpreter, since the Bosnians knew no Latin. If there were Slavonic documents available, Marin translated them.

32

Not only did Casamaris listen to his informants‘ answers, but where they were in error, he taught them correct doctrine. John must have convinced himself that he had fulfilled Innocent‘s command to correct the krstjane, because the ―Confessio‖ (abjuration) signed at Bilino Polje by the seven priors of the krstjane church on April 8, 1203, makes no mention of errors (17). As Kniewald says, John‘s mission was ―not to punish but to persuade‖ (18). The same document was brought to Budapest, April 30 by Casamaris and Kulin and two abbots, where it was examined by the Hungarian King and the high clergy. Kulin‘s son Stefan, during a later meeting, agreed that if the Bosnians violated the agreement, they would pay a heavy fine of 1000 marks (19). On the surface, the ―Confessio‖ concerned primarily church organization and practices. The monks renounced their schism with Rome and agreed to accept Rome as the mother church. They promised to erect chapels with altars and crucifixes, where they would have priests who would say Mass and dispense Holy Communion at least seven times a year on the main feast days. The priests would also hear confession and give penances. The monks promised to chant the hours, night and day, and to read the Old Testament as well as the New. They would follow the Church‘s schedule of fasts, as well as their own regimen. They also agreed to stop calling themselves krstjane--which had been their exclusive privilege --lest they cause pain to other Christians. They would wear special, uncolored robes, closed and reaching the ankles. In addition they were to have graveyards next to the church, where they would bury their brethren and any visitors who happened to die there. Women members of the order were to have special quarters away from the men and to eat separately; nor could they be seen talking with a monk alone, lest they cause scandal. The abbots also agreed not to offer lodging to manicheans or other heretics. Finally, upon the death of the head of their order (magister), the abbots, after consultation with their fellow monks, would submit their choice to the Pope for his approval. In a special letter to the Pope, John advised Innocent that they needed to break the hold of the Slavonic bishops and to appoint three or four Latin bishops, since Bosnia was a large country (―ten days‘ walk‖) (20). I agree with Kniewald and others that is necessary to read between the lines to understand the full import of this carefully crafted document. First, it was not written merely to end the schism, for in such a case it would have been written more simply. For example, the opening statement, in which the seven abbots acknowledge ―the one eternal God, creator of all things and redeemer of mankind‖ is unusual for such a document, according to Kniewald, a Catholic theologian. It stresses the oneness of God and his incarnation (Jesus), thus rejecting in one stroke both dualism and docetism. The promise to build chapels with altars and crucifixes negated the idea that churches were centres of idolatry and that the crucifix was a hateful symbol. The promise to read the Old Testament rejected dualist belief that—except for the Psalter—it was the book of Satan. In having priests who would say Mass on Sundays and holy days, they agreed to follow Catholic practice. The ―Confessio‖ addresses the question of the sacraments. We have seen that the monks pledged to partake of the sacrament of Holy Communion at least seven times a year. This was a big step, because it was a public display of belief, although the tenth-century Bulgarian, Cosmas the Presbyter, does mention bogomil heretics who faked taking the sacrament, spitting out the wafer later on. As for the forgiveness of sins, the dualists believed that serious or ―mortal‖ sins could be forgiven only through spiritual baptism (the Consolamentum), while Catholics believe that forgiveness can be gained at any time by sincere confession and penance. For this reason, the Bilino Polje document stresses the obligation of priests to hear confessions and give penances.

33

There is one crucial sacrament not referred to in the ―Confessio‖, even though it most clearly separates the krstjanin from the Catholic believer. It is Baptism. If you are not baptized, the Church teaches, you are not a Christian. Strictly speaking, you aren‘t a heretic, but a pagan. If you are unbaptized you will go to hell, unless you have led a life free of mortal sin, in which case you will go to a place popularly called ―limbo‖. The sacrament of baptism, then, posed the stiffest obstacle between the two churches, except for dualism itself. Since the krstjane believed that Satan created all matter, including water, and that John the Baptist was his emissary, what were they to do if Casamaris and Marin asked them to undergo the Church‘s baptismal ritual and to reject Satan and all his works? It is not difficult to imagine the heavy obstacle it could pose—psychologically-- to the conversion of dualists, who, while not worshipping Satan, nonetheless believed in placating him. There are at least two possible explanations for why the sacrament of baptism was not mentioned by Casamaris in the ―Confessio‖. First, all the monks could have been baptized with water in the days before the heresy took firm hold in Bosnia. Next, they could have lied to John about being baptized, since lying was permissible to dualists when the survival of their church was threatened. In any event, John had to be under the impression that the monks had all been baptized, or he would have made a strong statement about its necessity in the ―Confessio‖, just as he did about the Eucharist. In subsequent centuries, baptism with water was a sensitive point for the Bosnian who remained krstjane. While the Bosnian did agree to be baptized, the nobility resisted, at least until the fifteenth century, because their strength lay in their alliance with the krstjane leadership and their public. The kings, too, recognized the importance of the krstjane ties. We know of instances where a baptized king, such as Stefan Thomas, who was obligated upon pain of excommunication to have no relations with heretics, refused to break with the krstjane leadership, because he needed their support against outside enemies (21). Duke Hrvoje Vukcic (died 1416), a man of great culture, was pursued by the papal legate Thomas of Hvar for years, but could not bring himself to be baptized, even though he wrote to the Hungarian Queen Barbara that he was afraid he would die a pagan (22). Political realities played a role in all this, as well as their traditional krstjane view of the universe, their fear of breaking with Satan, and their hopes in the promise of the Consolamentum. After the ―Confessio‖ was approved by King Emmerich, John de Casamaris, in a letter to Innocent, refers to ―the former Patarenes‖ (23). Obviously, he thought that he had converted the krstjane, but he was wrong. In my opinion, they were merely waiting for him to go. Partly due to Rome‘s complacency (caused by Casamaris‘s feelings of success) and the Pope‘s failure to appoint Latin bishops, as John had suggested, the heretical movement grew stronger over the next few decades, uniting with the old Catholic church. Together they formed a national, heretical church which survived crusades and threats of crusades until the mid-fifteenth century, when it gradually vanished in the face of the Ottoman takeover. In conclusion, I would like to suggest that when a holocaust takes place, such as the anti-krstjane crusades from the thirteenth to the fifteenth centuries, we really have a double tragedy: first, in the holocaust itself, and second, in the oblivion which gradually envelops its memory. When today‘s historians deny the Bosnian dualist past they contribute to this oblivion, thus depriving the krstjane of the recognition they are owed for their faith and their suffering.

34

References.

1. Franjo Sanjek, Les Chretiens Bosniaques et le Mouvement Cathare XII-XV siecles, Paris/Louvain, 1977, pp. 71-72. Peter Patek (Suibertus), « Commentariolum de provinciae Hungariae originibus, » in R. Reichert, Monumenta Ordinis Fr. Praedicatorum Historica I, Louvain, 1896, pp. 305-308. 2. John Fine. The Bosnian Church : Its Place in State and Society from the Thirteenth to the Fifteenth Century, London, 2007. 3. Ivan Lovrenovic, Bosnia : A Cultural History, New York, 2001, p. 53. 4. Thomas Archidiaconus. Historia salonitanorum pontificum, ed. F. Racki, Monumenta slavorum meridionalium, t. XVI, 1894, p. 33. 5. Ibid, p. 80. 6. Franjo Sanjek, op cit, pp. 98-101. 7. Jean Duvernoy, L‘Histoire des Cathares : Le Catharisme, Toulouse, 1979, p. 72. 8. Zitije Svetog Simeuna : Pamatky drevniho jihoslovanskeho pismenistvi, ed. Pavle J. Safarik, Prague, 1853. 9. Aleksandar Solovjev, « Svedocanstva pravoslavnih izvora o bogomilstvu na Balkanu »,GID,V, 1953, p. 23. 10. Ibid, p.19. 11. Registra Vaticana, 4, ep. 170, f 185 rv. F. Sanjek, op cit, 45. 12. T. Smiciklas, ed. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1904-1934, II, p. 351. 13. Ibid. 14. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, p. 47. 15. T. Smiciklas, op cit, 311-14. 16. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, p. 46. 17. Ibid, ep. 141, f 103v. T. Smiciklas, op cit, III, 24-25. 18. Dragutin Kniewald, « Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima », Rad (JAZU), 270, 1949, p. 11. 19. J. Fine, op cit, 120. 20. T. Smiciklas, op cit, III, p. 36. 21. Sima Cirkovic, Istorija srednovekovne bosanske drzave, p. 287. 22. J. Fine, op cit, p.195. 23. T. Smiciklas, op cit, III, p. 36.

35

36

Dr.sc. Amira Turbić-Hadţagić

Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine

SAŢETAK U radu autorica prvi put u historiji bosanskoga knjiţevnog jezika prezentira znanstvenoj i široj javnosti latiniĉnu transliteraciju i sadrţajni opis Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine koja je napisana „podь gradomь podь srьbrьnikomь―, kao još jedan od dokaza neprekinutoga razvoja bosanskoga knjiţevnog jezika od 12. do 15. stoljeća. Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine pisana je brzopisnom bosanĉicom, sa elementima ustava i kurziva. Danas se saĉuvani prijepis Povelje nalazi u Drţavnome arhivu u Dubrovniku pod sign. 1333_CR 25.

KLJUĈNE RIJEĈI: povelja, ban Stefan, Srebrenik, sadrţaj, bosanĉica, latiniĉna transliteracija

Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine napisana je na pergamentu,86 tj. na posebno oĉišćenoj i vapnom izluţenoj ovĉijoj (janjećoj), telećoj ili kozećoj koţi. Pergament je dobio ime prema gradu kod Bergame u maloazijskoj Turskoj. Prema Ĉremošniku sve bosansko-humske povelje pisane su na pergamentu italijanske izrade. Pri pisanju povelje pisar – dijak sluţio se perom.87 Povelja je pisana brzopisnom bosanĉicom, sa elementima ustava i kurziva88.

Do danas Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine nikad nije bila predmetom lingvistiĉkoga istraţivanja. Pisar prijepisa Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine pergament linira ostavljajući prazan prostor svih rubova sa sve ĉetiri strane, a po završetku pisanja povelje linije ne briše, što je, inaĉe, bio obiĉaj na originalnim poveljama i drugim pravnim tekstovima srednjovjekovne Bosne. Sadrţaj povelje vezan je za trgovaĉko-darovnopravne odnose Bosne i Dubrovnika. Naime, ban Stefan plemenitim Dubrovĉanima daruje „vse ĉo je ôd(ь) prьvlake do loiĉa―89 i pri tome nudi svaku

86 Prema Damjanoviću postupak pripremanja pergamenta ―bio je otprilike ovakav: koţu su nekoliko dana namakali (mislimo na Slavene, istakla A. T-H.) u vodi kojoj se dodalo gašenoga vapna da bi je se omekšalo, odstranilo masti i, koliko je bilo moguće, ţutu boju. Nakon namakanja slijedilo je ‗kupanje‘, tj. ĉišćenje i pranje koţe. Oĉišćenu koţu zategnuli su na okvire i sušili. Poslije sušenja skidali su preostale neĉistoće (posebice dlaĉice) pomoću kamena plavca. Napokon su je izglaĉali i natopili krednom tekućinom da bi bila svjetlija i prikladnija za pisanje.‖ – u: S. Damjanović, Slovo iskona, str. 81-82. 87 Nap.: Takvo pero zove se prema grĉkoj rijeĉi - kalamos, tj. trska i na njoj ţica. S obzirom da su vladari i feudalci bosansko- humskih kancelarija najĉešće naruĉivali pergament najfinije italijanske izrade, moţemo pretpostaviti, prema slovnim oblicima bosansko-humskih povelja, naĉina kovertiranja povelja, pisama, darovnica i ugovora, izgledu peĉata i njihovih vrpci, da su pisali srebrnim ili zlatnim perima. Sliĉno navodi i Damjanović za kanon staroslavenskih spisa – u: Slovo iskona, str. 82. 88 Nap.: Ustav je vertikalno pismo sa pravilnim i odmjerenim potezima. Slova su pisana paţljivo, s obzirom na vaţnost i sveĉanost dokumenta, i po pravilu su jedna od drugih jednako udaljena. Vodi se raĉuna o svakome potezu svakoga dijela slova. Što je moguće više, kod ustava su slova izmeĊu dvije linije - dvolinijsko pismo (slova izmeĊu dviju paralelno povuĉenih ili zamišljenih crta reda); poluustav je pismo koje je unekoliko izgubilo pravilnost oblika. Zamjetna je ţelja za uprošćavanjem slova i biljeţe se, u istome dokumentu, u više razliĉitih vidova. Takva slova izlaze iz dvolinijskog sistema i prelaze u trolinijski sistem (slova prelaze jednu od crta reda: ili gornju ili donju); brzopis je pismo sa više ţivosti u potezima. Slova ĉesto izlaze iz trolinijskog sistema i prelaze u ĉetverolinijski sistem (slova prelaze donju i gornju crtu reda). Brzopisna slova su raznolika po obliku i uprošćena. Postoji teţnja za brzim pisanjem, a pri tome ne gubi ljepota slova. Prisutan je nagovještaj povezanosti slova, koji će svoju puninu dobiti u kurzivnome pismu. Kurzivno pismo razvija se iz brzopisa; sada su rijeĉi sastavljene od meĊusobno povezanih slova. V. i isp.: P. ĐorĊić, Terminološka pitanja – u: Istorija srpske ćirilice, 1971, str. 46. 89 V. tekst Povelje od 22. do 34. reda. 37 vrstu pomoći. Zauzvrat, Dubrovĉani se obavezuju da će gospodinu banu Stefanu, njegovim sinovima „i simenu negovu dovieka ôd(ь) muške glave―90 od dobiti plaćati 500 perpera91 „za prьvlaku i za stonь―.92 Original Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine napisan je u ĉetiri primjerka, po dva za svaku stranu, „a sve su [peĉakene] zlatiemi peĉati dvie sta povelle u gô(spo)d(i)na [ban]a stefana a dvie povelle u dubrovnici.93

Tekst povelje u latiniĉnoj transliteraciji glasi:94

1) Vь naĉetakь ôt(ь)ca vь isplьn[en]je s(y)na i s(ve)t(o)g(a) duha 2) va lieta roţastva hristova ċ • t • l • g (= 1 333) 3) lieto indicia prьva .e ï (= 15) da[n]ь [.....] 4) frevar(ь) m(ie)s(e)ca mi gô(spodi)n(ь) stefanь po mi[losti] 5) boţioi banь bosni i usori i s[oli] 6) i gô(spodi)nь homskoi zemli jaki prь[...] 7) i sloga naša ljubimo i nimь milo[stь] 8) naša dajemo sa koristju i sa lju[bovju]

90 V. 36. i 37. red. 91 Dubrovaĉki zlatni ili srebrni novac odreĊene teţine (

9) kako se dostoi udrьţati ka sva[komu] 10) kazaje jako da znaje vsaki sei d[ni] 11) i va buduĉe koi te posli[...... ] 12) am(i)n(ь) • ja prьziranje blagov(olenje) 13) svieditelь i mnogôporabotanje 14) ô baĉine i vlastelь i ljudje dubro- 15) vaĉci i našiemь praroditeljemь 16) i namь vele mnogô i hote ôtь sele 17) porabotati sa boţjemь hotienjemь 18) zato mi gô(spodi)nь bannь stefanь 19) i moi sinove i unuĉje i dokolije 20) sime moje bude dovieka vekoma dasmo i darovasmo dovie- 21) ka viekoma i bašinu i u plemenito ljudemь dubrovaĉkiemь 22) a našiemь draziemь prьjatelemь vasь ratь i stonь i prь- 23) i prьvlaku i ôtoke koi su ôkolo rata i sa sviemь ĉô se 24) nahodi unutra rata i prьvlake i gore i pollja dubrave 25) liesь trave vode sella i vse ĉo je ôd(ь) prьvlake do loiĉa 26) i sudьc[ь] bo i globe i krьvi u miru da budu na nihь vollju da imaju 27) i drьţe i da ĉine vsu svoju vollju i hotienje kako ôd(ь) svoje 28) baĉine dovieki viekoma i da su volni zidati zaditorie 29) dgiemь hotienje i prьkopati prevlaku ôd(ь) mora do mora 30) i napravljati na svoju volju i hotienje iôĉe se ôbetuje 31) g(ospodi)nь banь sstefanь sebe i svoje sinove i svoje sieme ako se 32) sluĉi u niekoje vrьieme ili g(ospodi)nь ili vlastelinь ili gra- 33) ţdaninь ili ljudje koi bi pakostili rьtu ili prьvlaci 34) da pomoţe koliko moţe naša jakostь. a za to mi ôpkina i lju- 35) dje grada dubrovnika vse dobro ôpkeno g(ospo)d(i)nu banu stefanu 36) i negovemь sinovomь i simenu negovu dovieka ôd(ь) muške 37) glave i do zgorenja svieta dajemo za prьvlaku i za stonь 38) • e • catь (= 500) per(ьpe)ra do zgorenja svieta ôd(ь) togazi dobitka ~ ~ 39) koi me hoditi meţdu nami u dubrovnici u onoi vrьime ~ 40) ako banь i negovi sinove i negove sieme muškoi ~ 41) glave i ne budu gospoda homskoi zemli mi ôpkina ~ 42) dubrovaĉka dajemo ônzi dobitakь na ônzi danь 43) svetago vlasija • e • catь (= 500) per(ьp)e(r)a kako je zgora pisano iôĉe se 44) ôbetuje ôpkina dubrovaĉka ako u niekoje vrieme prьde 45) g(ospo)d(in)ь banь stefanь u dubrovnikь ili negovi sinove ili

39

46) negovo sieme do zgorienja svieta muške glave ~ 47) da mu damo polaĉe zidane prьbivati dokoli em je ~ 48) stati bezь niednoga naima i ôĉe se ôbetuje ~ 49) ôpkina dubrovaĉka da ne prьmemo u prьievlaku i u stonь 50) i u ratь i u ônezi ôtoke ke smo uzeli ôd(ь) g(ospo)d(i)na bana stefana 51) negova vlastelina ki bude nemu neveranь i negovemь 52) sinovomь i negovu simenevi do zgorenja svieta • . • ~ 53) a ja go(spodi)nь banь stefanь zaklinu se u svetoje boţje 54v) [e]vangelije i u .d. (= 4) evangelista i u .v ï. (= 12) apostola i u vse moĉi 55v) [sve]tje koje su u dubrovnici za mene i za mojehь sinova i za 56v) moje sieme po muškomь kolienu do zgorienja svieta 57v) [...] toi tvrьdo imati i drьţati i ne potvoriti do zgo- 58v) [rie]nja svieta i vse više pisanno a mi ôbiĉ(i)ina i vsi 59v) [ljud]je dubrovaĉci klьnemo se u vsjeto boţje jevangelije ~ 60v) [i u • d • (= 4)ev]angelisti i u • v ï • (=12) apostola i u sve svete moĉi ~ 61v) [koje su u] dubrovnici za nasь i za naše sinove i za naše ~ ~ 62v) natraţje do zgorienja svieta vse tvrьdo da imamo i drь- 63v) [ţimo d]o konca svieta nepomaĉno i zato stavlju ja ~ 64v) [g(ospodi)nь] banь stefanь svoju zlatu peĉatь da je verovano 65v) svaki da znajetь i vidi istinu a tomui su • d • (= 4) povelle ~ 66v) [...] jednako dvie latinsci a dvi srьpscie a sve su 67v) [peĉakene] zlatiemi peĉati dvie sta povelle u gô(spo)d(i)na 68v) [ban]a stefana a dvie povelle u dubrovnici a to je pisa- 69v) no podь gradomь podь srьbrьnikomь a tomu svedoci 70v) [...] moleni Vitanь tihoradikь radosavь hlapovikь 71v) [...]šь vlukasikь hrьvatinь stefanikь stefanь 72v) drušĉikь tvrьtko ivahnikь a zato da .g. prьstave 73v) divošь tihoranikь. ĉitko hlapovikь mihailo 74v) menĉetikь dubrovĉaninь.

Zakljuĉak

Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine napisana je na pergamentu brzopisnom bosanĉicom, sa elementima ustava i kurziva u srednjovjekovnom gradu Srebreniku koji je pripadao ţupi Usori, a uz prisustvo devet svjedoka (Vitan Tihoradić, Radosav Hlapović, X. Vukasić, Hrvatin Stefanić, Stefan Drušĉić, Tvrtko Ivanić, Divoš Tihoranić, Štitko Hlapović i Mihajlo Menĉetić Dubrovĉanin). Danas je srednjovjekovni dio grada Srebrenika dobro oĉuvan.

40

Izvor: 1. Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine, Drţavni arhiv u Dubrovniku, Republika Hrvatska, sign. 1333_CR 25.

Literatura: 1. Ĉremošnik, Gregor, 1948. Bosanske i humske povelje srednjega vijeka – u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Nova serija, sv. III, Sarajevo. 2. Damjanović, Stjepan, 2002. Slovo iskona, Staroslavenska/starohrvatska ĉitanka, Zagreb: Matica hrvatska. 3. ĐorĊić, Petar, 1971. Istorija srpske ćirilice, Paleografsko-filološki prilozi, Beograd. 4. Grupa autora 2004. Hrvatski enciklopedijski rjeĉnik, Nes-Per, Zagreb: Novi Liber. 5. Kuna, Herta, 1982. Srednjovjekovna bosansko-hercegovaĉka knjiţevnost – u: Pisana rijeĉ u Bosni i Hercegovini. Od najstarijih vremena do 1918. godine, Sarajevo: IRO «Veselin Masleša». 6. Truhelka, Ćiro, 1889, Bosanĉica. Prinos bosanskoj paleografiji, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu I (4), 79. 7. Turbić-Hadţagić, Amira, 2005. Bosanski knjiţevni jezik (Prvi razvojni period od 9. do 15. stoljeća), Bosanski jezik. Ĉasopis za kulturu bosanskoga knjiţevnog jezika, 4, Tuzla, 137-161.

Die Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom 15. Februar 1333

ZUSAMMENFASSUNG

In der vorliegenden Arbeit präsentiert die Autorin der wissenschaftlichen und auch breiteren Öffentlichkeit zum ersten Mal in der Geschichte der bosnischen literatischen Sprache die lateinische Transliteration und die inhaltliche Beschreibung der Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom 15. Februar 1333, die „unter der Festung der Stadt Srebrenik― geschrieben wurde, als ein weiterer Beweis der ununterbrochenen Entwicklung der bosnischen literarischen Sprache vom 12. bis zum 15. Jahrhundert. Die Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom 15. Februar 1333 wurde in der telegrafischen bosnischen kyrillischen Schrift geschrieben, mit Elementen der Verfassung und der Kurrentschrift. Die erhaltene Abschrift der Urkunde befindet sich heute im Staatsarchiv in Dubrovnik unter dem Zeichen sign.1333_CR 25. SCHLÜSSELWÖRTER: Urkunde, Ban Stefan, Srebrenik, Inhalt, bosnische kyrillische Schrift, lateinische Transliteration

41

42

Mina Kujović

Parobrodom Vag Duna od Raĉe do Zvornika Probna plovidba Drinom 1886. godine

Saţetak: Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini planirala je urediti korito i obale rijeke Drine i uspostaviti stalnu parobrodsku liniju. Parobrodi su trebali prevoziti ljude i robu, jer je kopneni promet u Podrinju bio oteţan zbog neizgraĊenih cesta i ţeljezniĉke pruge. Prilog se odnosi na probnu plovidbu rijekom Drinom, od Raĉe uzvodno do Zvornika, u periodu od 29. novembra do 6. decembra 1886. godine Plovidba je obavljena parobrodom Vag Duna, izvedena u organizaciji austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, a po nalogu i uz novĉanu pomoć Zajedniĉkog ministarstva financija u Beĉu. Probnom plovidbom trebalo je prikupiti podatke o uvjetima za uspostavljanje stalne plovne linije rijekom Drinom. Kljuĉne rijeĉi: Drina, rijeĉno korito, parobrod Vag Duna

Uvod

Rijeka Drina je najveća i vodom najbogatija pritoka rijeke Save sa njene juţne strane. Korito rijeke pada strmo i rijeka sa velikom koliĉinom vodene mase teĉe prema sjeveru. Znatna dubina i širina rijeke oteţavaju njeno prelaţenje pa je ona na taj naĉin stoljećima predstavljala prirodnu granicu dvaju regija, srpske i bosanske.95 Na bosansko-srpskoj pograniĉnoj rijeci Drini od Zvornika do ušća u rijeku Savu kod Raĉe od davnina je postajao laĊarski promet koji je nakon austrougarske okupacije znatno poboljšan plitkim parobrodima s kotaĉem na zadnjem dijelu (Hecraddampfer) za vrijeme povoljnog vodostaja. Zbog razliĉite dubine korita od ušća do Zvornika, a naroĉito prema Višegradu, nije bilo moguće uspostaviti redovni promet parobrodom. Austro-Ugarska monarhija je meĊu brojna pitanja koje je planirala riješiti u okupiranoj Bosni i Hercegovini uvrstila i ureĊenje korita rijeke Drine, reguliranje njenih obala i utvrĊivanje granice sa Kraljevinom Srbijom. Planirano je bilo uspostavljanje stalne plovidbe plitkim plovećim parobrodima koja je trebala omogućiti brţi ekonomski razvoj pasivnih krajeva u Podrinju.96 Stanovnici koji su ţivjeli u Podrinju su bili ţivo zainteresirani za uspostavu stalne plovidbe Drinom, od njenog ušća u rijeku Savu kod Raĉe uzvodno do Zvornika, jer bi im stalna plovna linija omogućila izvoz poljoprivrednih proizvoda, te razvoj trgovine i banjskog turizma u banji Guber kod Srebrenice.

Organizacija poslova na ureĊenju korita i obala rijeke Drine

Na poslovima vezanim za ureĊenje korita i obala rijeke Drine bili su, na podsticaj Zajedniĉkog ministarstva finansija iz Beĉa, ukljuĉeni predstavnici bosanskohercegovaĉke uprave: Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, Okruţna oblast Donja Tuzla i kotarski uredi u Zvorniku, Bijeljini i Srebrenici. Prema izvještajima o upravi u Bosni i Hercegovini, u nastojanju da se poboljša donji tok Drine od 1886. do 1897. godine raĊeno je na ureĊenju potrebne dubine njenog korita da bi se omogućila plovidba plitkih plovećih parobroda na pruzi Zvornik – Raĉa u oba vozna smjera. RaĊeno je, uglavnom, na ĉišćenju rijeĉnog korita od stabala (panjeva), odvoĊenju rijeĉnih rukavaca provedbom brojnih visećih snopova od pruća po Volfovom sistemu, te na odstranjivanju i premještanju mlinova koji su brodarstvu smetali.

95 Na rijeci Drini je bila granica izmeĊu Istoĉnog i Zapadnog rimskog carstva. Nakon osamostaljivanja Srbije na Drini je bila granica prema Bosni i Hercegovini, odnosno prema Osmanskom carstvu. 96 Drina nastaje spajanjem rijeka Pive i Tare. Nedugo nakon svog nastajanja na Šćepan polju Drina ulazi na podruĉje Bosne i Hercegovine. Predjeli kroz koje rijeka protjeĉe poznati su kao Gornje i Donje Podrinje. 43

Kroz godine s ustrajnošću nastavljane radnje oko poboljšanja rijeke pratio je u toliko uspjeh, u koliko je zaista uspjelo s plosno plovećim parobrodima s kotaĉem na zadnjem dijelu (Heekraddampfer) za povoljnog vodostaja dospjeti do Zvornika, ali ipak nije bilo moguće s upotrijebljenim sredstvima vozni ţlijeb tako osigurati, da bi se mogao uspostaviti redovni paroplovni promet.97 Pokazalo se da bi se rijeka Drina mogla uĉiniti plovnom (brodibom) samo uz velika novĉana ulaganja. Trebalo je, s obzirom na velike mase krša koji voda rijeke Drine sa sobom nosi, uraditi potpunu regulaciju donjeg toka Drine. Kako se nakon deset godina rada na osposobljavanju korita za plovidbu i ureĊivanju obale rijeke Drine pokazalo da bi za uvoĊenje stalne plovne linije trebalo još dosta sredstava, a da velika financijska ţrtva ne bi donijela odgovarajuće dobiti, bosanskohercegovaĉka uprava je 1897. godine odluĉila sasvim obustaviti radnje oko poboljšanja korita i obala rijeke Drine.98

Planiranje uvoĊenja stalne parobrodske linije rijekom Drinom, od Raĉe do Zvornika

Na rijeci Drini je i u periodu austrougarske uprave bila granica izmeĊu Srbije i Bosne i Hercegovine, odnosno Austro-Ugarske carevine, kao što je bila i u ranijim periodima. Veoma plodni predjeli uz rijeku Drinu od davnina su nazivani Podrinjem (gornje i donje)99. Predstavnici austrougarske uprave su ubrzo nakon okupacije zakljuĉili da bi ovo podruĉje koje je bilo plodno, ali nerazvijeno, zbog slabih putnih komunikacija, moglo brzo da se ekonomski razvija ako bi se uvela stalna parobrodska linija Drinom. Za uvoĊenje ove stalne vodene linije bili su zainteresirani kako predstavnici austrougarske uprave tako i domaće stanovništvo, jer bi im parobrodski prevoz omogućio da svoje poljoprivredne proizvode mogu prevoziti i prodavati, dok bi općina Srebrenica mogla razvijati zdravstveni turizam zahvaljujući ljekovitoj banji Guber. Planirana je bila izgradnja velikog banjskog ljeĉilišta kraj Srebrenice u koje bi gosti dolazili na odmor i lijeĉenje, a prevozili bi se parobrodom. Zbog toga su predstavnici kotarskih ureda u Višegradu, Zvorniku i Srebrenici zajedno sa okruţnim predstojnikom u Okruţnoj oblasti Donja Tuzla (OODT)100 bili izuzetno zainteresirani za uvoĊenje stalne parobrodske linije rijekom Drinom. Uz novĉanu potporu koju je osiguralo Zajedniĉko ministarstvo financija u Beĉu, Odjeljenje za poslove Bosne i Hercegovine, organizirana je 1886. godine probna plovidba parobrodom od Raĉe uzvodno Drinom do Zvornika. Šef ove probne plovidbe bio je Maksimilijan Kuĉera koji je, osim nadziranja plovidbe, bio plaćen da biljeţi dubinu korita rijeke, širinu na svim bitnijim taĉkama i udaljenost izmeĊu pojedinih mjesta. Plovidba je trajala od 29. novembra do 6. decembra 1886. godine.

97 Izvještaji o upravi (1878-1905), Zagreb 1906. str. 557 98 Navedene radnje ipak su znatno zaustavile zapuštanje rijeĉnog korita; rijeĉno razgranjivanje znatno se umanjilo. Za srednje vode dade se opaziti na cijeloj rijeĉnoj pruzi izraziti glavni rukav, a i dubinski odnošaji rijeĉnog dna neprestano su povoljniji. Jedna zaštitna izgradnja, koja ne stoji u svezi s općom regulacijom rijeke, morala se ipak provesti godine 1897. za zaštitu grada Zvornika. Abnormalna povodnja godine 1896. srušila je jedan dio postojećeg gradskog obalnog zaštitnog zida, pa kad su se usljed toga stvorile i dalje raspukline na obali i izvrtine, trebalo je odmah provesti nove zaštitne gradnje, pa je to bezodvlaĉno i uĉinjeno. Sastojale su se te gradnje iz odvodnih nasipa, koji su imali svrhu, da otklone rijeku od obale, koja je bila u opasnosti, i iz obalnog zaštitnog zida, koji je imao ugroţeni dio grada štiti od budućih razornih povodnja. Podjedno bijahu regulisani i katarakti, koji se nalaze nedaleko Zvornika uz vodu kod Divića time, što se razlomilo kamene grede (pregrade) i što se izgradiše odvodni nasipi. Na ove radnje se potrošilo ukupno 40.956 kruna, a trošak je namiren iz zemaljskih sredstava. (Izvještaji o upravi (1878-1905), str. 557 99 Prolazeći kroz Foĉu, Goraţde i Višegrad u rijeku Drinu se ulijeva više manjih i većih rijeka kao Kolina, Ćehotina, Janjina, Lima, Praĉa i Rzav. Historijski gledano rijeka Drina je ovdje bila prepuna brzaka i prolazila je kroz kanjone i klisure. Naţalost, ova jedinstvena priroda je djelomiĉno uništena izgradnjom hidrocentrala u Višegradu i Bajinoj Bašti. Pravac njenog toka je od juga ka sjeveru i ima dosta pritoka. Veće pritoke sa lijeve strane su: , Bistrica, Praĉa, Drinjaĉa i , a sa desne: Ćehotina, , Rzav, i 100 Austro-Ugarska je zadrţala istu podjelu Bosne i Hercegovine na šest okruţnih oblasti (Banja Luka, Bihać, Travnik, Donja Tuzla, Mostar, Sarajevo) koje su bile podijeljene na niţe upravne jedinice, kotare. 44

Nakon završene plovidbe Maksimilijan Kuĉera je podnio okruţnom predstojniku OODT Antonu von Vukoviću detaljan izvještaj o tome kako je protekla probna plovidba i predao sve bilješke o mjerenjima. U prilogu izvještaja je i karta u kojoj je ucrtan plovni put kuda je Drinom plovio parobrod sa upisanim nazivima mjesta i podacima o dubini vode kod pojedinih mjesta i razdaljini izmeĊu njih. (Sl. 1) Sl. 1 Ova karta je trebala sluţiti kapetanima parobroda na budućim plovidbama rijekom Drinom Probna plovidba Drinom trajala je od 29. novembra do 6. decembra 1886. godine, a prvi dokument koji se odnosi na ovu plovidbu ima datum 13. novembar, dok je posljednji napisan 17.

45 marta 1887. godine.101 Iz saĉuvanih dokumenata saznajemo da su pripreme za ovaj poduhvat dugo trajale i bile su detaljne.

Pripreme za probnu plovidbu rijekom Drinom Zajedniĉko ministarstvo financija – Odjeljenje za poslove Bosne i Hercegovine poĉetkom novembra 1886. godine zakljuĉilo je ugovor sa brodovlasniĉkom firmom „Donan― iz Komorna o iznajmljivanju njihovog parobroda „Vag Duna―. Parobrod je iznajmljen zajedno sa posadom za sumu od 1.800 Fl (guldena) na period od 15. novembra do 15 decembra. Kapetan parobroda bio je Kapetan Karl Šajbl iz Salcburga102. Brodovlasniĉka firma je prema ugovoru trebala osigurati posadu broda (brodske momke), a parobrod je morao biti tehniĉki ispravan. Zajedniĉko ministarstvo financija je, prema zakljuĉenom ugovoru, trebalo u Drţavnu central-kasu u Beĉu uplatiti prije plovidbe polovinu od ugovorene sume.103 Za šefa probne plovidbe Drinom Zemaljska vlada je, na prijedlog okruţnog predstojnika OODT, Antona von Vukovića, imenovala marinskog kapetana Maksimilijana Kuĉeru.104 Zemaljska vlada je parobrod osigurala kod osiguravajućeg društva u Beĉu, preko njihovog agenta u Sarajevu, za sluĉaj nesreće i u sluĉaju oštećenja. Poglavar Zemaljske vlade Johan von Appel pisao je u Beĉ kako je bilo izuzetno teško ugovoriti sve stavke osiguranja, jer je korito Drine neoĉišćeno i puno razliĉitih prepreka. Prema sklopljenom ugovoru šef plovidbe Maksimilijan Kuĉera je mogao, u sluĉaju potrebe, telegrafisati agentu osiguravajuće kuće u Beĉu i traţiti nadoknadu novca za oštećene dijelove parobroda.105 Ugovorena je bila plovidba samo do Zvornika.

Probna plovidba Drinom prema izvještaju Antona von Vukovića Anton von Vuković bio je okruţni predstojnik Okruţne oblasti Donja Tuzla pa je po sluţbenoj duţnosti bio angaţiran u Komisiji za utvrĊivanje granice na Drini sa Kraljevinom Srbijom i za razgraniĉenja privatnih posjeda.106 Okruţni predstojnik bio je mnogo zainteresiran za uspostavljanje redovne plovidbe Drinom kako bi se omogućio brţi privredni razvoj pasivnih krajeva u sjeveroistoĉnoj Bosni. Uĉestvovao je u svim pripremama, pratio je plovidbu i svakodnevno slao telegrame u Beĉ Zajedniĉkom ministarstvu financija u kojima je javljao kad je parobrod krenuo, odnosno gdje je stigao. U telegramima je posebno isticao kako su stanovnici u svim obalnim mjestima

101 U arhivskom fondu Zajedniĉkog ministarstva financija – Odjeljenje za poslove Bosne i Hercegovine saĉuvano je ukupno 11 dokumenata. Prvi je ponuda kapetana Karla Šibla za mjesto kapetana broda, dva su izvještaji o putovanju, jedan je napisao šef (voĊa) putovanja Maksimilijan Kuĉera, a drugi okruţni predstojnik Okruţne oblasti Donja Tuzla, Antun von Vuković, a ostali dokumenti su telegrami u kojima su okruţni predstojnik Vuković i M. Kuĉera preko kotarskih ureda u Zvorniku i Tuzli izvještavali kako protiĉe plovidba. U dokumentima se Maksimilijan Kuĉera naziva voĊom plovidbe i šefom ekspedicije. 102 Uz molbu, kapetan Karl Šajbl je priloţio i certifikat za posao kapetana plovidbe za parobrode, te dozvole za plovidbu Dunavom, Savom i susjednim rijekama. Kapetan Šajbl bio je uposlenik jedne firme u Komarnu, koja se bavila uvoĊenjem centralnog grijanja, a kapetanski posao je radio po potrebi. 103 Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Zajedniĉko ministarstvo financija – Odjeljenje za poslove Bosne i Hercegovine (ZMF/BH) opći spisi br. 8756/1886. 104 Iz dostupnih dokumenata nije se moglo utvrditi njegovo porijeklo. Okruţni predstojnik u svom izvještaju o plovidbi navodi da su zajedno radili na prokektu eksploatacije uglja kod Han Palatora. 105 ABH, ZMF/BH opći sis br. 9346/1886 106 Na bosansko-srpskoj pograniĉnoj rijeci Drini bilo je stalno graniĉnih prelaza, ali je teško bilo uspostaviti granice zemljovlasnika, jer je rijeka ĉesto plavila i mijenjala meĊe. Nakon uspostave austrougarske uprave formirama je mješovita komisija na temelju nagodbe sklopljene diplomatskim putem meĊu bosanskohercegovaĉkom Zemaljskom upravom i Srbijom. Zadatak Komisije bio je da nadgleda sve radnje koje su se imale izvoditi da se Drina uĉini plovnom i da vodi rasprave koje bi zbog ovih radnji eventualno nastale. Komisija se sastajala po potrebi na poticaj jedne ili druge strane a posredstvom dotiĉnih lokalnih ureda i tuţbe su rješavane na licu mjesta. Kako je podruĉje oko rijeke Drine administrativno pripadalo Kruţnoj oblasti Donja Tuzla to su u komisiji najagilniji bili okruţni predstojnici Okruţne oblasti Donja Tuzla, Anton von Vuković i njegov nasljednik Fridrih fon Foglar koji je punih 20 godina bio na ovoj funkciji. (1894-1912) Komisija za reguliranje granica na Drini je imala silne poteškoće oko uspostavljanja granice na ostrvima i adama zbog ĉestih promjena od plavljenja, što je iziskivalo stalni posao i premjeravanje.

46 i sa jedne i sa druge strane (bosanske i srbijanske) pozdravljali dolazak i prolazak parobroda Vag Duna. Najĉešće je javljao o problemima sa propelerom na parobrodu koji se nekoliko puta lomio.107 Kad je plovidba završena, Anton von Vuković je za ministra Benjamina von Kalaja 9. decembra 1886. godine napisao opširan izvještaj u kojem je opisao sve detalje plovidbe prema zabilješkama koje je vodio šef plovidbe Maksimilijan Kuĉera.108 Na poĉetku svog izvještaja Vuković je naveo kako su pripreme za probnu plovidbu Drinom otpoĉele još 1884. godine i da je on osobno dogovorio posao sa Maksimilijanom Kuĉerom. Nakon što je Kuĉera uradio projekt plovidbe109 koji se njemu dopao, traţio je od Zemaljske vlade da ga imenuje za voĊu ekspedicije110 . U izvještaju su dati i podaci o karakteristikama samog parobroda Vag Duna za kojeg je naveo da je bio dug 27 metara, ukljuĉujući i propeler, širok 3×3 metra (?), dubine 50 cm, imao je propelere i motor jaĉine 78 KS.111 Parobrod je iznajmljen zajedno sa posadom koju su ĉinili, osim voĊe plovidbe, mašinista, loţaĉ i jedan Zvorniĉanin (nije navedeno kakav je bio njegov posao na parobrodu). Parobrod Vog Duna je zaplovio 29. novembra u 8 sati ujutro iz Raĉe zagraĊujući Drinu. Vuković je pisao da su obale rijeke bile obrasle zelenilom, da je plovidba prvog dana dobro protekla, te da je on kod prvog zaustavljanja napustio parobrod. Drugi dan je sidro dignuto u 7 sati i 10 minuta ujutro, ali je plovidba trajala samo tri sata i 19 minuta, jer je kod Talirevića ade, na 23 km udaljenosti od Raĉe, parobrod naišao na veliku prepreku. Lijevi propeler je oštećen, pa je jedan njegov dio pao u vodu. Zbog toga je plovidba nastavljena tek nakon zamjene propelera na koji su ĉekali sve do 4 sata i 20 minuta poslije podne. Kako se ubrzo smraĉilo, naĊeno je mjesto za pristajanje i spušteno je sidro.112 Posada parobroda je imala dosta problema oko pristajanja jer je samo kod Šepka bila pripremljena platforma za njegovo pristajanje. Platforma je bila napravljena od oko sto trupaca koji su bili povezani. Od Šepka uzvodna Drina se suţava, te je zbog toga bilo velikih problema dok su našli prolaz za parobrod i mjesto za njegovo pristajanje. Prolazak kroz ovaj uski dio (Berinski kamen) je bio posebno teţak, te se uz velike napore i ĉesto vraćanje parobroda doplovilo do Bioĉke ade gdje je spušteno sidro. Oko 3 km niţe Zvornika uz veliki napor parobrod je nakon preuzimanja uglja i velikih komplikacija na 86 km od Raĉe našao proširenje za zaokretanje, pa je 6. decembra otpoĉela plovidba nizvodno. Posada je bila umorna, naroĉito zbog ĉestih i dugih ĉekanja na popravljanje propelera i traţenja pogodnog mjesta za pristajanje. Povratak je prošao bez većih komplikacija, iako je bilo problema sa propelerom i sa iznalaţenjem pogodnih prolaza za zaustavljanje.

107 Anton von Vuković je u Beĉ poslao pet telegrama. Najĉešće je javljao o problemima (havarijama) na propeleru. Tako je 6. decembra, prije svog povratka u Tuzlu, javio iz Kotarskog ureda u Zvorniku kako je voĊa ekspedicije Kuĉera tog dana dugo traţio mjesto za pristanak parobroda. Nakon što je propeler popravljen, parobrod je nastavio plovidbu, a voĊa ekspedicije je nastavio sa detaljnim ispitivanjem korita rijeke Drine. (ZMF/BH, 9358/1886) 7. decembra Kuĉera javlja u Beĉ da su u Zvornik pristigli u 6 sati uveĉer prethodnog dana, nakon puno teškoća oko otklanjanja kvara na propeleru. 7. decembra je i Vuković iz Tuzle poslao novi telegram u Beĉ u kojem je pisao o tome kako su ljudi pozdravili ovu plovidbu: Nisam u prethodnom telegramu (u kojem sam javljao za nezgodu) ništa pisao o narodu, naroĉito bosanskom. Odmah nakon nezgode hiljade ih je došlo i razdragano pozdravljalo ovu plovidbu. Mnogi su traţili da razgovaraju sa posadom. Predstavnici Bijeljine, Janje, Zvornika, koji su do Šepaka došli, traţili su da nastavimo plovidbu i zahvaljivali su drţavi koja je financirala ovu plovidbu, i šefu ekspedicije, Maksimilijanu Kuĉeri. TakoĊer, sa srpske obale narod je izraţavao veliki interes za plovidbu. Kod srbijanskog kupališta Smerdin banja je bilo ĉak ureĊeno mjesto za pristajanje parobroda. (ZMF/BH, 9412/1886) 108 ABH ZMF/BH opći spisi 9492/1886. 109 Predloţeno mu je bilo da ispita kako bi se organizirala plovidba Drinom i kako bi se mogla organizirati eksploatacija uglja kod Han Paltora 110 U dokumentima se probna plovidba Dunavom ĉesto naziva i ekspedicija. 111 Anton von Vuković je bio prvi dan na parobrodu, pa je tako imao priliku da se dobro upozna sa dimenzijama parobroda Vag Duna. U izvještaju je, izmeĊu ostalog, napisao: Bio sam slobodan da za voĊu plovidbe predloţim Kuĉeru, pa sam sa njim dogovorio i ekonomske poslove. I sam sam plovio 29. novembra parobrodom, pa je tako bilo najbolje da se dobije prava slika – naveo je Vuković na poĉetku izvještaja (ZMF/BH, 9492/1886.) 112 Anton von Vuković dalje u izvještaju detaljno opisuje do u detalje svaki dan probne plovidbe. Najveći problemi su bile ĉeste havarije na propeleru koji je nekoliko puta popravljan i dva puta savim mijenjan. Problemi su bili i u traţenju mjesta za pristajanje parobroda i za utovar uglja, jer nije bilo uraĊenih pristaništa Nekad su morali i po 10 km ploviti dok ne naĊu odgavarajuće mjesto za pristajanje. Satnice kad su krenuli navedene su do u detalje, kad su stali, te koliko su ĉekali na dijelove i popravke propelera. 47

VoĊa probne plovidbe, Maksimilijan Kuĉera imao je zadatak da precizno biljeţi dubinu za potrebe buduće plovidbe i lakšu orijentaciju Drinom. Okruţni predstojnik, Antun von Vuković je, prema njegovim zabilješkama, u izvještaju uradio i tabelu u kojoj su navedene razdaljine izmeĊu pojedinih mjesta i dubine korita rijeke Drine na odreĊenim dionicama:  od Han Ljubovija do Han Drinjaĉa razdaljina je 25 km, dubina vode 17 m  od Han Drinjaĉe do Zvornika razdaljina je 15,5 km, a dubina vode 10 m  od Zvornika do Han Palatora razdaljina je 25 km, a dubina vode 31 m  od Han Palatora do Janje taĉna razdaljina nije mogla da se utvrdi zbog mnogo neispitanih krivina; (aproksimativna razdaljina je 25 km, a dubina vode 47 m)  od Janje do Raĉe otprilike 35 km udaljenost, a dubina vode 20 m Ovo su vrijednosti koje su utvrĊene u vrijeme plovidbe Drinom, koje je biljeţio voĊa ekspedicije uz velike teškoće tokom plovidbe parobroda Vag Duna.113 U izvještaju je nakon navedenih podataka i Vukovićevo objašnjenje plovnosti i karaktera rijeĉnog toka kod pojedinih dionica. Kako pokazuje tabela plovnost rijeke od Zvornika do Raĉe ima razliĉte karaktere. Od Zvornika do Palatora (oko 25 km) dubina je 31 m, a prema Raĉi je daleko manja, odnosno, korito rijeke je pliće. Od Zvornika do Han Palatora Drina protjeĉe izmeĊu brda, ali je njen tok uredan, dok se od Han Palatora do Raĉe rijeka širi i tok ima drugi karakter. Korito je puno ostrva i razliĉitih prepreka. IzmeĊu Han Palatora i Zvornika nalazi se dosta brzaca, dok od Han Palatora do Raĉe plovidba je izloţena brojnim teškoćama (kao kod Kurjaĉica ade kad je stradao propeler). Nisu odmah primijećene prepreke pa je brod u punoj brzini udario na prepreku i propeler je stradao. Tokom plovidbe do Šepka parobrod je naišao na velike drvene trupce, pa su pojedini dijelovi bili uski za njegov prolazak. Vuković u izvještaju dalje navodi kako je ove godine (1886. o.p.) vodostaj izrazito , pa ako bi se pazilo na takva mjesta moţda da se i ostvari plovidba. Tjesnaci su bili glavne prepreke za plovnost rijeke Drine. Iznenada se pojavljuju razliĉite prepreke, što znatno, i pored dosta vode, ovu rijeku ĉini neuvjetnom za veća plovila. Glavne teškoće su što tok nije stabilan, stanje korita i dubine nije uvijek isto tokom cijelog njenog toka. Stanovnici Podrinja, prema izvještaju, ništa ne rade na ureĊenju toka rijeke Drine niti njenih obale, a stalna plovidba bi im trebala kako bi mogli izvoziti svoje poljoprivredne produkte koji neiskorišteni propadaju zbog loših cesta. I pored navedenih problema oko plovnosti rijeke Drine, Anton von Vuković završavajući opširni izvještaj navodi i prijedloge kako bi se, ipak, ideja o uvoĊenju stalne plovne linije rijekom Drinom od Raĉe do Zvornika i ostvarila. On je smatrao da su glavni zadaci oko uspostavljanja stalne plovne linije za plovidbu Drinom bili uklanjanje drva (stabala), a zatim kupovina vlastitog broda. Ipak, na kraju konstatira da bi ovaj posao bio izuzetno skup, jer bi se prepreke u koritu morale uklanjati dinamitom. On je svjestan da bi sve to iziskivalo mnogo novaca koji Zemaljska uprava nema, pa bi Zajedniĉko ministarstvo moralo pomoći. Vuković svoj izvještaj zakljuĉuje konstatacijom da bi reguliranje plovidbe Drinom moralo doći od više vlasti nego što je Okruţni ured. Prije uspostavljana linije za plovidbu moralo bi se završiti razgraniĉenje sa Srbijom, što znaĉi da bi Komisija za reguliranje granice na Drini, koja već nekoliko godina radi, morala završiti svoj posao.114 Vodena linija bi mogla imati komercijalni znaĉaj: trgovina i razvoj vodenog saobraćaja bi ovom narodu pruţili novi ţivot. Ova bi vodena linija, prema Vukovićevom mišljenju, mogla imati i politiĉki znaĉaj, jer bi susjedi vidjeli kako se ovdje ţivot pokrenuo, a uspostava plovidbe Drinom bi imala i vojni znaĉaj.115 Završna konstatacija u ovom opširnom i detaljnom izvještaju je napomena kako bi uspostavljanje plovidbe Drinom dosta koštalo, ali je ovdašnji narod za nju izuzetno zainteresiran, koliko za plovidbu toliko i za konaĉno razgraniĉenje.

113 Maksimilijan Kuĉera je od Vukovića dobio zadatak da uz naknadu od 20-25 guldena (Fl) uz sve poslove oko problema sa mašinom parobroda redovno mjeri dubinu korita rijeke, kako bi utvrdili njenu plovnost.

114 Nap. 12 115 Duţ Drine su 1914. i 1915. godine voĊene velike ratne operacije izmeĊu vojski Kraljevine Srbije i Austro-Ugarske carevine. 48

Izvještaj je završio konstatacijom da je iznenadna pojava parobroda koji je plovio uz rijeku Drinu kod stanovnika izazvala pravo ĉuĊenje, a onda radovanje i nadu da bi se plovidba mogla redovno odvijati. Izvještaj je završen i napomenom da je kompletno zalaganje posade parobroda tokom probne plovidbe Drinom bilo na visini.

Zakljuĉak

Predstavnici austrougarske vlasti su na poĉetku svoje uprave u Bosni i Hercegovini planirali da Drinom uvedu stalni plovni saobraćaj od Raĉe do Zvornika kako bi se krajevi oko ove pograniĉne rijeke ekonomski razvili. Zbog toga je trebalo ispitati plovnost rijeke, odnosno dubinu korita i širinu obala, pa je u tu svrhu krajem 1886. godine rijekom Drinom organizirana probna plovidba parobroda Vog Duna uzvodno do Zvornika. Probna plovidba je pokazala kako je korito rijeke puno razliĉitih prepreka i neprilagoĊeno za plovidbu parobroda kakav je bio Vog Duna. Glavne teškoće za uspostavljanje stalne parobrodske plovidbe Drinom bile su što vodeni tok rijeke nije stabilan, a stanje i dubina dubina korita se tokom cijelog njenog toka mijenja. Neujednaĉena dubina korita i jaĉina vode, tjesnaci, smetnje koje su pravile razne prepreke (stabla, ade, vodenice), neureĊene obale, te nedostatak pogodnih mjesta za pristajanje bili su glavni nedostaci za uspostavljanje stalne plovnosti rijekom Drinom. Reguliranje rijeke Drine bi bio izuzetno skup posao koji se ekonomski ne bi isplatio, pa se od ove dobre ideje nakon desetak godina i odustalo.

49

50

Mr. sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovaĉević prof.

Bibliografija kulturno-historijskog naslijeĊa Tuzlanskog kantona od 1995. godine

UVOD

Knjige i struĉni i nauĉni radovi o kulturno-historijskom naslijeĊu podruĉja današnjeg Tuzlanskog kantona su prije zadnjeg rata bile veoma rijetke. Radi se o nekoliko monografija pojedinih općina, koje uglavnom razmatraju NOB i revoluciju na tom podruĉju, a manje govore o općem kulturno-historijskom razvoju pojedinih općina a još manje o njihovom kulturno- historijskom naslijeĊu. Dakle, kroz te monografije i fotomonografije, ĉesto ideološki obojeno i nauĉno nezrelo, obraĊuju se samo neke od općina i neka naselja. MeĊu njima treba spomenuti nekoliko vrijednijih opće historijskih i općinskih monografija. Npr.: Tuzla i njena okolina u 16 vjeku (Dr. Adema Handţića), Tuzlansko podruĉje nekad i sad (Ambrozija Benkovića), Monografije Graĉanice i Ţivinica... TakoĊer, prije zadnjeg rata su u nauĉnim i struĉnim publikacijama objavljeni rijetki nauĉni i struĉni radovi koji tretiraju pojedine segmente kulturno-historijskog naslijeĊa Tuzlanskog kantona. U nastavku dajemo dio bibliografije (nadamo se znaĉajniji), koja iza zadnjeg rata pa do danas govori o kulturno-historijskom naslijeĊu ili pojedinim njegovim segmentima na podruĉju Tuzlanskog kantona.

M o n o g r a f i j e i k n j i g e

1. Salih Kulenović, Graĉanica i okolina – antropogeografske i etnološke odlike, Tuzla, 1994. 2. Salih Kulenović, Etnologija sjeveroistoĉne Bosne (rasprave, studije, ĉlanci) knj. 2., Muzej istoĉne Bosne, Tuzla, 1995. 3. Adnan Jahić, Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu, Tuzla, 1995. 4. Ahmed S. Aliĉić, Pokret za autonomiju Bosna od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1996. 5. Salih Šabanović, Puraĉić u prošlosti, KDB Preporod Lukavac, Knjiţevni klub Muhamed Hevaji-Uskufi, Lukavac, 1996. 6. Alija Hamzić, Jorgovan Begić, Koraj, tradicija – tragedija, „Delikates 88―, Sarajevo, Tuzla, 1996. 7. Dţemal Ćilimković, Tuzla u osmansko doba, Regionalni istorijski Ahiv, Tuzla, 1996. 8. Salih Šabanović, Puraĉić u prošlosti, Izdanje autora, Lukavac, 1996. 9. Vahid Tursunović, Srebrenik kroz historiju, Bosnia ars, Tuzla, 1997. 10. Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, V, „GRAFOCOOP d.o.o― Tuzla, Tuzla, 1997. 11. Azem Koţar, Tuzlansko – Podrinjski kanton, TPK, Tuzla, 1998. 12. Halid Ĉokić, Tri stoljeća porodice Ĉokić, Medţlis Islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 1999. 13. Suadin Strašević, Vjerske prilike u srednjovjekovnoj Bosni i prihvatanje islama na njenom tlu, Europrint Banovići, Banovići, 1999. 14. Sabira Husedţinović, Zahida Hećimović-Kamberović, Husnija Kamberović, Stari grad u Gradaĉcu i kula Husein-kapetana Gradašĉevića – vrijednosti i stanje poslije rata 1992-1995., Bošnjaĉka zajednica kulture Preporod Gradaĉac, Sarajevo, 1999. 15. Salih Azapagić, Porijeklo obavezuje, Izdanje autora i Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, Tuzla-Tešanj, 2001. 16. Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradašĉević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002. 17. Alija Hamzić, Koraj - sjećanje na jednu ĉaršiju, Harfo-graf, Tuzla, Tuzla, 2002.

51

18. Fahrudin Hidanović Solinjanin, Ţupa soli – Gradovrh, ITP „R&S―Tuzla, Tuzla, 2002. 19. Osman Hadţić, Osnovna škola Klokotnica, 70 godina rada, Planjax, Tešanj, 2002. 20. Samir Halilović, Mujo Zulić, Kalesija - crtice iz kulturno-historijske prošlosti, Bošnjaĉka zajednica kulture Preporod Kalesija i JU Gradska biblioteka Kalesija, Kalesija, 2003. 21. Osman Hadţić, Podruĉje općine Doboj Istok kroz historiju, Općina Doboj Istok, Doboj Istok, 2003. 22. Himzo Duraković, Durakovići iz Malešića, Rodoslov, Monos Graĉanica, Graĉanica, 2003. 23. Osman Hadţić, Podruĉje Općine Doboj istok kroz historiju, Planjax, Tešanj, 2003. 24. Osman Hadţić, Dţamije mektebi i hadţiluci sa podruĉja Općine Doboj istok, Planjax, Tešanj, 2004?. 25. Nikola Veselĉić, Špionica u prošlosti i sadašnjosti, Lukavac, 2004. 26. Šefkija Mutevelić, Tuzlanske historijske minijature – historijski zapisi o Tuzli i okolini od prahistorije do kraja osmanske vladavine, JU Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2005. 27. Kemal Bašić, Midhat Spahić, Znameniti tuzlaci, pisana rijeĉ na podruĉju Tuzlanskog kantona, BZK „Preporod― Tuzla, Tuzla, 2005. 28. Mijo Franković, – sa posebnim osvrtom na sliku Gospe Lipniĉke, Ţupni ured Šikare, Tuzla, 2005. 29. Osman Hadţić, Brijesniĉka dijaspora, Planjax, Tešanj, 2005. 30. Nuraga Softić, Podgorje, Općina Banovići, Banovići, 2006. 31. Nuraga Softić, Svjetlopis, Skupština tehniĉke kulture Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2006. 32. Ramiz Brkić, Stjepan polje, Planjax, Tešanj, 2006. 33. S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapĉić, Srebrenik - historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007. 34. Hifzija Suljkić, Islamske teme i narodne poslovice, Sabrani tekstovi, knjiga I, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007. 35. Hifzija Suljkić, Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini, Sabrani tekstovi, knjiga II, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007. 36. Hifzija Suljkić, Islam u bošnjaĉkoj narodnoj poeziji, Sabrani tekstovi, knjiga III, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007. 37. Dţevad Tusunbegović, Gornja Spreĉa - prilozi za monografiju sa posebnim osvrtom na prošlost kalesijskog podruĉja, Gradska biblioteka Kalesija; BZK Preporod BiH - Općinsko društvo Kalesija-Osmaci, Kalesija 2007. 38. Nusret Mujagić, Đulaga Mujagić, Kovaĉi - fenomenologija nastanka i razvoja tipiĉnog bosanskog sela, JU Narodna i Univerzitetska biblioteka «Derviš Sušić«, Tuzla, 2007. 39. Sead Selimović, Senaid Hadţić, Tuzlanski kraj 1851-1991 – demografske i socijalne promjene, „OFF-set― Tuzla, Tuzla, 2007. 40. Osman Hadţić, Klokotnica, Općinsko društvo BZK Preporod, Doboj Istok, 2007. 41. Esad Sarajlijić, Gradaĉac sa okolinom – u prošlosti, Bašnjaĉke zajednice kulture »Preporod» Gradaĉac, Gradaĉac 2008. 42. Seudin Muratović, Zehrudin Maslić, Stećci na podruĉju općine Ţivinice, «Hamgraf» Ţivinice, Ţivinice, 2008. 43. Redţo Hankić, Ratiš i okolina u prošlosti i sadašnjosti, Kulturno umjetniĉko društvo Gajret, Tuzla, 2008. 44. Safer Mušanović, Etnološka monografija Seone – sa posebnim osvrtom na porodiĉno stablo Mušanovića, JU Centar za kulturu i informisanje Banovići, Banovići, 2008. 45. Omer Hamzić, Rusmir Djedović, Lukavica kod Graĉanice - historijska monografija, Bosanski kulturni centar, Graĉanica, 2009. 46. Idriz Hodţić, Obodnica u zagrljaju Majevice 1528. – 2008., Izdavaĉ autor, Sarajevo, 2009. 47. Alija Šabanović, Kroz Palavre – moja priĉa, Izdavaĉ autor, Kalesija, 2009. 48. Dr. Omer Nakiĉević, Dr. Ibrahim Nakiĉević, Teoĉak kroz protok vremena, Harfo-graf, Tuzla, Teoĉak, 2009. 49. Grupa autora, Drijenĉa – zaviĉaj u rijeĉi i slici, Ţupa sv. Ante Padovanskog Drijenĉa, Drijenĉa, 2009. 50. Mijo Franković, Ţupa Breške (ogledi o ţupi u rijeĉi i slici), „PrintCom― d.o.o. Grafiĉki inţenjering Tuzla i Ţupni ured Uznesenja Bl. Djevice Marije Breške, Breške – Tuzla, kolovoz 2009.

52

51. Dţevad Tusunbegović, i Glodi, BZK Preporod BiH – Opštinsko društvo Zvornik, Zvornik, 2009. 52. Edin Mutapĉić, Benjamin Bajrektarević, Rusmir Djedović, Draţen Kosec, Munisa Kovaĉević, Kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona - izbor, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2010, (u štampi) 53. Imamović Sejfulah, Vukovije, Hamidović export-import, Tuzla, 2010. 54. Eldar Arnautović, Banka u Tuzli 1895-2008, CPA Tuzla, 2010. 55. Haso Klokić, Klokići – rodoslovlje porodice Klokići iz Male Brijesnice Doboj Istok, Planjax, 2010. 56. Suad Buljugić, Nihad Buljugić, Tuzla – sjećanje na bisere stare gradske jezgre, Geografsko društvo Tuzlanskog kantona, JU Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2010. 57. Omer Hamzić, Rusmir Djedović, Doborovci, Graĉanica, 2010. (u štampi)

Ĉ a s o p i s i

1. Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, Monos, Graĉanica, 1996., brojevi 1-29. 2. Pogledi, BZK Preporod BiH, Općinsko društvo Tuzla, 1994., brojevi 1-14. 3. Arhivska praksa, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kanton, Tuzla 1998., brojevi 1-12. 4. Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja Tuzlanskog kantona, Narodna i univerzitetska biblioteka «Derviš Sušić» Tuzla i Monos Graĉanica, 2002., brojevi 1-9. 5. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, Filozofski fakultet Tuzla, brojevi1-8 6. Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2003., brojevi 1-7. 7. Godišnjak, BZK Preporod, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla 1997., Brojevi 1-7. 8. Zbornik radova – Prirodno-matematiĉkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematiĉki fakultet, Tuzla 2004., brojevi 1-5. 9. Saznanja – ĉasopis za historiju, Društvo historiĉara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., brojevi 1-3. 10. Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2008., brojevi 1-2. 11. Šeherdţik –ĉasopis za kulturnu historiju Gornje Spreĉe, Udruţenje prognanika Gornja Spreĉa Kalesija BZK Preporod Kalesija – Osmaci, Kalesija, 2008., brojevi 1-2. 12. Ĉlanci i graĊa za kulturnu istoriju istoĉne Bosne, Muzej istoĉne Bosne u Tuzli, Brojevi 17- 18.

Ĉ l a n c i

1. Osman Delić, O kulturnim mjestima na podruĉju općine Graĉanica, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 1, Monos, Graĉanica, 1996. 2. Salih Kulenović, Razliĉita etnološka graĊa s podruĉja Graĉanice-Stjepan polje, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Graĉanica, 1996. 3. Omer Hamzić i Rusmir Djedović, Babićani ispod Sjedog krša, Graĉaniĉki glasnik - ĉasopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Graĉanica, 1996. 4. Rusmir Djedović, Mejdan dţedid (Šarena) dţamija u Graĉanici, Graĉaniĉki glasnik - ĉasopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Graĉanica, 1996. 5. Omer Hamzić, Gospodarske prilike u Graĉanici u vrijeme austrougarske uprave sa posebnim osvrtom na trgovinu, Graĉaniĉki glasnik - ĉasopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Graĉanica, 1996. 6. Hajrudin Ćurić, Fragmenti historije- «I polje, i brda» (bilješke o Graĉanici iz 1897. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Graĉanica, 1996. 7. Rusmir Djedović, Srednjovijekovne feudalne familije iz okoline Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graĉanica, 1996.

53

8. Omer Hamzić, Gospodarske prilike u Graĉanici za vrijeme Turske sa posebnim osvrtom na trgovinu i humani razvoj, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graĉanica, 1996. 9. H. Mehmed Hamzić, Biblioteka H. Halil efendije u Graĉanici. O vakufima u Graĉanici: Dvije vakufname Gradašĉevića, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graĉanica, 1996. 10. Osman Delić, Prvi vodovodi i hamami u Graĉanici, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graĉanica, 1996. 11. Amar Baraković, Prirodni resursi Trebave, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graĉanica, 1996. 12. Salih Kulenović, Razliĉita etnološka graĊa sa podruĉja Graĉanice - Malešići, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graĉanica, 1996. 13. Fikret Ahmetbašić, Etnološke skice- Ispod Monja, Dţakule, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graĉanica, 1996. 14. Mirsad Golać, Svatovsko groblje u Fazlijama, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graĉanica, 1996. 15. Ahmed Mašić, Hadim Ali-Pašina medresa u Kladnju, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga XVII-XVIII, Rijaset Islamske zajednice, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Sarajevo, 1996. 16. Adem Handţić, Rukopisne zbirke i biblioteke na podruĉju Gradaĉca, Anali Gazi Husrev- begove biblioteke, knjiga XVII-XVIII, Rijaset Islamske zajednice, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Sarajevo, 1996. 17. Alija A. Sadiković, Hadţi-Badţe Kadum medresa u Tuzli, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga XVII-XVIII, Gazi Husrev-Begova Biblioteka Sarajevo, Sarajevo, 1996. 18. Husnija Kamberović, Zemljišni posjedi obitelji Fadilpašić. Prilog historiji bosanskih begova, Zagreb 1997.????????? 19. Husnija Kamberović, Bošnjaci - junaci na glasu, Preporod, Sarajevo 1997. 20. Rusmir Djedović, O uĉešću Graĉanlija u pokretu Husein - kapetana Gradašĉevića, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 3., Monos, Graĉanica, 1997. 21. Azem Koţar, Boj kod Graĉanice – doprinos otpora austrougarskoj okupaciji BiH 1878. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 3., Monos, Graĉanica, 1997. 22. Salih Kulenović, Razliĉita etnološka graĊa sa podruĉja Graĉanice, Gornja Orahovica, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 3., Monos, Graĉanica, 1997. 23. Fikret Ahmetbašić, Etnološke skice – Iza Sokola, Prijeko Brda, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 3., Monos, Graĉanica, 1997. 24. Azem Koţar, O nekim pitanjima bosanskohercegovaĉke historijografije, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 4., Monos, Graĉanica, 1997. 25. Adem Handţić, O konfesionalnom sastavu stanovništva u BiH u prvim stoljećima osmanske vladavine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 4., Monos, Graĉanica, 1997. 26. Salih Kulenović, Nekoliko podataka o tuzlanskom solarstvu u Osmanskom periodu, Zbornik radova Filotofskog fakulteta u Tuzli, 1997., str. 214-223. 27. Omer Hamzić, Graĉaniĉke dţamije – historija i predanje, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 5., Monos, Graĉanica, 1998. 28. Fikret Ahmetbašić, Kultna mjesta na podruĉju sela Dţakule, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 5., Monos, Graĉanica, 1998. 29. Omer Hamzić, Povodom nekih dilema o sudbini Bosne i Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 6., Monos, Graĉanica, 1998. 30. Salih Kulenović, Etniĉki procesi na procesu sjeveroistoĉne Bosne od praistorije do danas, broj 7, BZK „Preporod―, Tuzla, Tuzla 1998., str. 51-59. 31. Azem Koţar, Stanje arhivske graĊe općine Graĉanica, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 6., Monos, Graĉanica, 1998. 32. Fikret Ahmetbašić, Doborovci – selo ispod Monja, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 6., Monos, Graĉanica, 1998.

54

33. Sadik Šehić, Graĉaniĉki kadiluk u Zvorniĉkom sandţaku, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 7., Monos, Graĉanica, 1999 34. Sabira Husedţinović, Zahida Hećimović-Kamberović, Husnija Kamberović, Stari grad u Gradaĉcu i kula Husein-kapetana Gradašĉevića, vrijednosti i stanje poslije rata 1992./1995, Bošnjaĉka zajednica kulture Preporod, Gradaĉac, Sarajevo 1999. 35. Mina Kujović, Graĉanica u arhivskim fondovima najviših organa uprave u Bosni i Hercegovini u periodu od 1918 do 1921. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 8., Monos, Graĉanica, 1999., str. 30-38. 36. Hifzija Suljkić, Omer Hamzić, Graĉaniĉke medrese, njihovi graditelji, muderisi i uĉenici, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 8., Monos, Graĉanica, 1999., str. 57-68. 37. Ćamil Selmanović, Turistiĉke vrijednosti Djevojaĉke pećine, izvora Gluhe Bukovice i doline rijeke Bukovice, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 1, godina 1, Tuzla 1999. 38. Edin Šaković, Hadţi halil – efendije Trepanić i njegovi vakufi u Graĉanici, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 9., Monos, Graĉanica, 2000 39. Husnija Kamberović, Sudbina dţamije u gradaĉaĉkoj tvrĊavi i pokušaj njene obnove 1891.-1909. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju br. 49/1999, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 253-264. 40. Galib Šljivo, Graĉanica i njena okolina u spisima vojnih obavještajaca u posljednjem stoljeću osmanske uprave, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 9., Monos, Graĉanica, 2000. 41. Mina Kojović, Politiĉke napetosti u Graĉanici tokom postupka imenovanja kotarskog predstojnika Ahmet ef. Borića 1919. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 9., Monos, Graĉanica, 2000. 42. Fikret Ahmetbašić, Izumrle i raseljene familije u Dţakulama od 1932 do 2000. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 10., Monos, Graĉanica, 2000. 43. Galib Šljivo, Graĉanica u vrijeme nemira u Zvorniĉkom sandţaku, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 10., Monos, Graĉanica, 2000. 44. Jusuf Mulić, Nosioci vlasti, privrede i školstva u graĉaniĉkom srezu 1928. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 10., Monos, Graĉanica, 2000. 45. Fikret Ahmetbašić, Selo Buk kod Dţakula, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 8., Monos, Graĉanica, 2000., str. 18-21. 46. Muzej istoĉne Bosne Tuzla, Rezultati arheoloških istraţivanja na lokalitetu «Stara dţamija» u Sokolu – SO Graĉanica, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001. 47. Salih Kulenović, Etnografska istraţivanja u selu Sokolu kod Graĉanice u periodu od 1972 do 1974. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001. 48. Faruk Delić, Svadbeni i drugi veseli narodni obiĉaji na podruĉju Sokola, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001. 49. Salih Jalimam, Srednjovijekovni grad Sokol, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001. 50. Adem Handţić, Soko grad kod Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001. 51. Edin Šaković, Stara dţamija u Sokolu, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001. 52. Adem Handţić, TvrĊava i naselje Sokol u prvim turskim defterima (iz 1528. i 1548. godine), Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001. 53. Omer Hamzić, Ratni putevi i stramputice viteza Pjanića – neka obiljeţja sela Sokola u Drugom svjetskom ratu, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001. 54. Omer Hamzić, Odabrani historijski zapisi o starom gradu Sokolu kod Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11, Monos, Graĉanica, 2001. 55. Osman Pušĉar, Zapis o Sokolu, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001., str.113-116. 56. Omer Hamzić, Putevi i stranputise viteza Pjanića, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001., str. 110-113.

55

57. Esad Tihić, Omer Hamzić, Soko u Drugom svjetskom ratu: „Pjano je pokretaĉ i organizator zelenog kadra u srezu graĉaniĉkom, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001., str. 102-108. 58. Edin Šaković, Oblik i arhitektura starog grada Sokola, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001., str. 69-75. 59. Adem Handţić, Dţemat mustahfiza tvrĊave Sokol u turskom popisu iz 1533. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graĉanica, 2001., str. 79-83. 60. Jusuf Mulić, O razvoju gradskog naselja Graĉanica u XV i XVI vijeku, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Graĉanica, 2001., str. 22-31. 61. Edin Šaković, Stećci u okolini Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Graĉanica, 2001., str. 10-17. 62. Fikret Ahmetbegović, Familije useljene u Dţakulama u periodu od 1930. do 2000. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Graĉanica, 2001., str. 17-20. 63. Adem Handţić, Urbani razvoj Graĉanice u XV i XVI vijeku, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Graĉanica, 2001., str. 17-20. 64. Azem Koţar, Neka pitanja prosvjetne politike na podruĉju tuzlanske oblasti u vrijeme Drugog svjetskog rata, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 3, godina 3, Tuzla 2001., str. 69-81. 65. Bego Omerĉević, Arheološki lokaliteti na podruĉju općine Banovići, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 3, godina 3, Tuzla 2001., str. 101-107. 66. Ivan Balta, Novovijekovna diplomatska analiza ( XIX i XX vijeka), prve latinske isprave, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 13, Monos, Graĉanica, 2002., str. 28-38. 67. Salih Jalimam, Analiza dokumenata o prvom spomenu srednjovijekovnog grada Sokola kod Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 13, Monos, Graĉanica, 2002., str. 38-44. 68. Fikret Ahmetkadić, Neki narodni obiĉaji i vjerovanja s podruĉja Sokola, Doborovca i Dţakula, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 14, Monos, Graĉanica, 2002. 69. Salih Jalimam, Putopisne bilješke o Tuzli, I dio, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja Tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2002., str. 73-78. 70. Galib Šljivo, Mahmud – paša Tuzlo u prvoj polovini XIX stoljeća (Prilog historiji Tuzle i njene okoline), Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2002., str. 59-73. 71. Smajo Halilović, Trgovina robljem u srednjovijekovnoj Bosni s osvrtom na Usoru, Ĉlanci i graĊa za kulturnu historiju istoĉne Bosne, 17, Muzej istoĉne Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.37-45. 72. Izet Ibreljić, Ibrahim Hadţihrustić, Rudnik soli „Tušanj“od izgradnje do završetka eksploatacije, Ĉlanci i graĊa za kulturnu historiju istoĉne Bosne, 17, Muzej istoĉne Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.121-135. 73. Salih Kulenović, Bošnjaĉke narodne pjesme Graĉanice i okoline, Ĉlanci i graĊa za kulturnu historiju istoĉne Bosne, 17, Muzej istoĉne Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.107-121. 74. Vesna Isabegović, Bibliografija radova objavljenih u ĉasopisu „Ĉlanci i graĊa za kulturnu istoriju istoĉne Bosne“X-XVI (1973-1991), Ĉlanci i graĊa za kulturnu historiju istoĉne Bosne, 17, Muzej istoĉne Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.155-163. 75. Bego Omerĉević, Kontinuitet izgradnje naselja i njihov razmještaj na tlu današnje Bosne i Hercegovine u vrijeme kasne antike, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 67-72. 76. Refik Bulić, Ikavizmi u govorima Tuzlanskog kraja, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 95-107. 77. Adnan Tufekĉić, Razvoj školstva u Srebreniku u periodu KraljevineJugoslavije, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 115-123. 78. Omer Hamzić, Historiografija o Bosni i hercegovini, u tuzlanskoj regiji, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2003., str. 46-59.

56

79. Salih Jalimam, Putopisne bilješke o Tuzli, II dio, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 2, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2003., str., 50-58. 80. Rusmir Djedović, Uloga i znaĉaj Turalibegovog vakufa u urbanom razvoju grada Tuzle, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 2, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2003., str., 59-68. 81. Suadin Strašević, Slovo o stećcima, Ĉasopis Pogledi, Bošnjaĉka zajednica kulture «Preporod» Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2003., br. 9., str. 63-64. 82. Muharem Klapić, Privredni razvoj Tuzleod prahistorije do II svjetskog rata, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 2, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2003., str.,68-82. 83. Salih Jalimam, Tuzla u Hevaijinio doba, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 3, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2003., str., 47-53. 84. Sajma Sarić, Kulturno-prosvjetna i sportska društva u Tuzli u vrijeme austrougarske uprave, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 3, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2003., str., 54-59. 85. Salih Jalimam, 670 godina Srebrenika, Biljeg Srebrenik, I, 1, Srebrenik 2003., str. 3-5. 86. Salih Jalimam, Srednjovijekovni grad Srebrenik u kontekstu prvog spomena, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 4/5, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2003., str., 86-91. 87. Đuro Basler, Stari grad Srebrenik u Majevici, Biljeg Srebrenik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik, 2003. 88. Adem Handţić, Popis stanovništva Srebrenika po Sumarnom popisu iz 1533. godine, Biljeg Srebrenik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik 2003. 89. Boris Nilević, Srebrenik u srednjem vijeku na historijskoj sceni, Biljeg Srebrenik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik 2003. 90. Iljas Hadţibegović, Srebrenik za vrijeme austrougarske vladavine 1878-1918. godine, Biljeg Srebrenik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik 2003. 91. Edin Šaković, Rusmir Djedović, Mahala Ĉiriš, razvoj i prošlost (historijska, geografska i etnološka istraţivanja), Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 15., Monos, Graĉanica, 2003. 92. Mina Kujević, Pregled nositelja vlasti, uprave i prosvjete u Graĉanici u perijodu od 1886 do 1918. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 15, Monos, Graĉanica, 2003. 93. Nedim Zahirović, Šeih Sinan iz Srebrenika, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 16, Monos, Graĉanica, 2003. 94. Ramiza Smajić, Posljednji graĉaniĉki sidţil, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 16, Monos, Graĉanica, 2003. 95. Azem Koţar, Kulturno-prosvjetna, humanitarna i druga društva na podruĉju Tuzle i okoline u vrijeme austrougarske uprave (1878-1918), Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 4., Tuzla, 2003. 96. Bego Omerĉević, Kontinuitet izgradnje naselja i njihov razmještaj na tlu današnje Bosne i Hercegovine u vrijeme kasne antike, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 4., Tuzla, 2003., str. 67-76. 97. Salih Jalimam, Srednjovijekovna historija Srebrenika, Biljeg Srebrenika, 2, Srebrenik, 2004., str. 25-45. 98. Salih Jalimam, Putopisne bilješke i zapisi o graĉaniĉkom kraju, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 17, Monos, Graĉanica, 2004., str. 60-68. 99. Omer Hamzić, Formiranje i raspored jedinica Hadţiefendića legije na podruĉju tuzlanske oblasti, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 6/7, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2004., str., 63- 77. 100. Sajma Sarić, Behrambegova medresa u Tuzli, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2004., str., 91-96.

57

101. Rusmir Djedović, Prilog poznavanja dalje prošlosti dţamija i vakufa na podruĉju općine Doboj Istok, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2004., str., 97-101. 102. Enver Mandţić, Tuzla kroz vrijeme u dokumentima, Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2004., str., 37-48. 103. Salih Jalimam, Putopisne bilješke o Tuzli (IV dio), Stav, ĉasopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― Tuzla, Monos, doo Graĉanica 2004., str.,125-132. 104. Fikret Hasanbašić, Neke narodne igre, obiĉaji i vjerovanja s podruĉja Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 17, Monos, Graĉanica, 2004. 105. Salih Jalimam, Današnja Bosna i srednjovijekovni grad Srebrenik, Biljeg Srebrenik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 27-36. 106. Suljagić, Kuća Suljagić iz Špionice, Biljeg Srebrenik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 80-92. 107. Suadin Strašević, Filozofsko historijski esej o doktrini bosanskih bogomila, Pogledi, Bošnjaĉka zajednica kulture «Preporod» Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2005., br. 10., str. 110-117. 108. Edin Mutapĉić, Šejh Sinan-babai pobro, Biljeg Srebrenik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 92-104. 109. Rusmir Djedović, Starost naselja Ĉekanića kod Srebrenika, Biljeg Srebrenik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str.104-109. 110. Adem Handţić, Popis doseljenih Vlaha stoĉara u nahiji Sokol 1528. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Graĉanica, 2005. 111. Adem Handţić, Opšti popis nahija Sokolu Zvorniĉkom sandţaku iz 1548. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Graĉanica, 2005. 112. Aladin Husić, Graĉanica i Soko u opširnom popisu Zvorniĉkog sandţaka 1604. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Graĉanica, 2005. 113. Rusmir Djedović, Urbane prilike i razvoj naselja u nahiji Sokol (Graĉanica) u 16. i poĉetkom 17. stoljeća, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Graĉanica, 2005. 114. Ramiza Smajić, Vjenĉanja u sidţilu graĉaniĉkog kadije, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Graĉanica, 2005. 115. Nedim Zahirović, Nekoliko dokumenata i rukopisa iz biblioteke Hafiza Ibrahima ef. Mehinagića iz Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Graĉanica, 2005. 116. Mina Kujević, Uĉenici i nastavnici Narodne osnovne škole u Graĉanici u akciji prikupljanja dobrovoljnih priloga za vojsku, stradalnike rata i sirotinju tokom ratne 1915. i 1916. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Graĉanica, 2005. 117. Omer Hamzić, Djelatnost Narodne biblioteke i uloga njenog osnivaĉa Mustafe Kamarića u društvenom i kulturnom ţivotu Graĉanice izmeĊu dva svjetska rata, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Graĉanica, 2005. 118. Salih Kulenović, Turistiĉki antropogeni motivi na prostoru Tuzlanskog kantona, Ĉlanci i graĊa za kulturnu historiju istoĉne Bosne, 18, Muzej istoĉne Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str., 17-23. 119. Mirsad Bakalović, Neolitsko kulturno naslijeĊe Tuzle kao znaĉajni faktor njene savremene turistiĉke ponude, Ĉlanci i graĊa za kulturnu historiju istoĉne Bosne, 18, Muzej istoĉne Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str.,37-47. 120. Edin Mutapĉić, Kulturno-historijska baština općine Srebrenik i njena primjena u turistiĉke svrhe, Ĉlanci i graĊa za kulturnu historiju istoĉne Bosne, 18, Muzej istoĉne Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str., 69-79. 121. Azem Koţar, Borba za Tuzlu avgusta 1878 godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 6., Tuzla, 2005. 122. Sead Selimović, Izuĉavanje lokalne historije Tuzle i njene okoline u 19 stoljeću, Saznanja, br. 1., Društvo historiĉara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., str. 111-125.

58

123. Omer Hamzić, Graĉanica na kraju 19. stoljeća – od kasabe ka modernim konturama grada, Saznanja, br. 1., Društvo historiĉara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., str., 125-141. 124. Izet Šabotić, Društveno-politiĉke i privredne karakteristike šireg tuzlanskog podruĉja od 1945. do 1953. godine, Saznanja, br. 1., Društvo historiĉara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., str. 277-291. 125. Senaid Hadţić, Sead Selimović, Privredni tokovi sjeveroistoĉne Bosne 1945-1952., broj 10, BZK „Preporod―, Tuzla, Tuzla, 2005., str. 127-142. 126. Edin Mutapĉić, Srebreniĉka banovina – nastavak kontinuiteta bosanskohercegovaĉke drţavnosti ili ne?., Biljeg Srebrenik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 104-111. 127. Azem Koţar, Borba za Tuzlu u avgustu 1878. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 11-27. 128. Senaid Hadţić, Sead Selimović, Društveni razvoj sjeveroistoĉne Bosne od 1945. do 1952. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 83-97. 129. Izet Šabotić, Neke karakteristike agrarne i seljaĉke problematike na Tuzlanskom okrugu od 1945. do 1948. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 97-109. 130. Sead Selimović, Organizacija i rad Behrambegove medrese u Tuzli uoĉi Drugog svjetskog rata (1939-1941), Arhivska praksa, broj 8, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2005., str. 379-401. 131. Sead Selimović, Senaid Hodţić, Konfesionalna i etniĉka struktura stanovništva Tuzle i njene okoline (1878- 1941), Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006. 132. Sead Selimović, Djelatnost Behrambegove medrese u Tuzli školske 1939-1940. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006. 133. Izet Šabotić, Gajretov konkvit u Tuzli u školskoj 1920/21 godini, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006. 134. Dţevad Drino, Srebreniĉka povelja iz 1333. godine-povod nastanka najstarije zemljišne knjige u Hrvatskoj, Zbornik radova pedagoškog fakulteta u Zenici, IV/2006., str. 231-235. 135. Nedim Zahirović, Dokumenti o Srebreniku i okolini u orjentalnoj zbirci Arhiva Tuzlanskog kantona, Biljeg Srebrenik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 4., Srebrenik, august 2006., str. 81-91. 136. Rusmir Djedović, Domaćinstva u Ĉekanićima 1930-1935. godine, Biljeg Srebrenik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 90-98. 137. Rusmir Djedović, Doprinos Tur Ali-bega i njegovih potomaka u urbanom i teritorijalnom razvoju Tuzle, Veliki Vakifi Bosne, zbornik radova, Bošnjaĉka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla, 2006. 138. Rusmir Djedović, Vakifi u Tuzli od XVI do XX stoljeća, Veliki Vakifi Bosne, Zbornik radova, Bošnjaĉka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla, 2006. 139. Midhat Spahić, Vakufnama Tahira-hanume Tuzlić, Veliki Vakifi Bosne, Zbornik radova, Bošnjaĉka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla, 2006. 140. Rusmir Djedović, Ratiš kao znaĉajno islamsko-bogumilsko dovište-molitvište sjeverne i sjeveroistoĉne Bosne, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Graĉanica, 2006. 141. Mirsad Omerĉić, Sahat-kula, reprezentativni kulturno - historijski spomenik grada Graĉanice iz osmanskog vremena, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Graĉanica, 2006. 142. Rusmir Djedović, Izet Spahić, Novootkriveni stećci u okolini Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Graĉanica, 2006. 143. Mina Kujović, Pripreme za izgradnju ţeljezniĉke pruge i stanice u Graĉanici, 1897. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Graĉanica, 2006. 144. Edin Šaković, Osman-kapetanova medresa u Graĉanici u periodu izmeĊu dva svjetska rata, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Graĉanica, 2006.

59

145. Omer Hamzić, Muniba Ĉiĉkušić, Rusmir Djedović, Turbe Ibrahim-bega Gazibegovića, istaknutog vojskovoĊe u pokretu Husein-kapetana Gradašĉevića, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 22, Monos, Graĉanica, 2006. 146. Izet Spahić, Nastanak naselja i naziva Piskavac, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 22, Monos, Graĉanica, 2006. 147. Sadik Šehić, O sluţbovanju dr. Muhameda Hadţijahića i Gradaĉcu i jednom njegovom do sad nepoznatom rukopisu, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 22, Monos, Graĉanica, 2006. 148. Mina Kujović, O bosanskim muhadţirima, povratnicima iz Turske u vrijeme austrougarske uprave, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 22, Monos, Graĉanica, 2006. 149. Mirsad Bakalović, Ranosrednjovijekovna nekropola Kicelj kod Tuzle, Godišnjak centra za balkanološka istraţivanja, 35., 2006. 150. Mirsad Omerĉić, Sahat-kule u Graĉanici i Gradaĉcu – „Kameni simboli vremena“ na tlu sjeveroistoĉne Bosne, Pogledi, broj 11, BZK „Preporod― Tuzla, Tuzla 2006., str.33-49. 151. Damir Bošnjaković, Širenje islama na prostoru sjeveroistoĉne Bosne u XV i XVI stoljeću, Pogledi, broj 11, BZK „Preporod― Tuzla, Tuzla 2006., str. 49-63. 152. Izet Hadţić, Politiĉke prilike na tuzlanskoj regiji pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. god., Pogledi, broj 11, BZK „Preporod― Tuzla, Tuzla 2006., str. 131-143. Senaid Hadţić, Azem Koţar, Obrazovne prilike tuzlanskog kraja u zadnjoj deceniji osmanske uprave (1868- 1878), Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006., str. 33-47. 153. Damir Dţafić, Neke razvojne karakteristike soskih naselja graĉaniĉke općine, Zbornik radova – Prirodno-matematiĉkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno- matematiĉki fakultet, br. 3., god. 3., Tuzla 2006., str. 69-81. 154. Dţevad Mešanović, Starost i porijeklo imena naselja u općini Kalesija, Zbornik radova – Prirodno-matematiĉkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematiĉki fakultet, br. 3., god. 3., Tuzla 2006., str. 81-95. 155. Izet Spahić, O fosilima na podruĉju sela Piskavica kod Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 23, Monos, Graĉanica, 2007. 156. Sadik Šehić, Hasan-aga Beširović Pećki - legenda sa ljute krajine, saborac Husein- kapetana Gradašĉevića, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, 23, Monos, Graĉanica, 2007. 157. Rusmir Djedović, Prilog poznavanja kulturnih i vjerskih prilika na podruĉju općine Doboj-istok tokom tridesetih godina XX stoljeća, Glasnik rijaseta Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini, 3-4, Sarajevo, mart-april 2007. 158. Rusmir Djedović, Urbane prilike i razvoj naselja u nahijama Srebrenik i Jesenice tokom XVI i poĉetkom XVII stoljeća, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapĉić Srebrenik, Historijsko- etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str.13-33. 159. Salih Kulenović, Svadbeni obiĉaji bošnjaĉkog stanovništva Srebrenika i Graĉanice, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapĉić, Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 7-11. 160. Edin Mutapĉić, Šejh Sinan-baba i pobro, znamenite liĉnosti iz srebreniĉke historijografije, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapĉić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 35-46. 161. Edin Mutapĉić, Prethistorijske gradine i ostali arheološki lokaliteti na podruĉju općine Srebrenik, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapĉić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 47-56. 162. Salih Kulenović, Gornja Orahovica, Razliĉita etnološka graĊa sa podruĉja Graĉanice, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapĉić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 57-68. 163. Rusmir Djedović, Dovište na Ratištu kod Srebrenika, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapĉić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 69-76.

60

164. Edin Mutapĉić, Groblje «Zvijezda» u mahali Pirage-Sladna, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapĉić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 77-81. 165. Edin Mutapĉić, Vodenice na Slanjanskoj rijeci i njenim pritokama, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapĉić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 83-89. 166. Rusmir Djedović, Historijsko - etnografske skice iz Ĉekanića, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapĉić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 97-108. 167. Edin Mutapĉić, Srednjovijekovni Srebrenik, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapĉić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 109-125. 168. Bego Omerĉević, Etniĉke prilike u istoĉnoj Bosni i Podrinju u vrijeme kasne antike, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 8. svesak 1, , Tuzla, 2007., str. 9-21. 169. Senaid Hadţić, Neke osobenosti donje Tuzle u drugoj polovini XIX stoljeća, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 8. svesak 1, , Tuzla, 2007., str. 35-49. 170. Refik Bulić, Predakcenatske duţine u arhaiĉnijim govorima ţiviniĉkog kraja uz gornji tok Spreĉe, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 8. svesak 2, , Tuzla, 2007., str. 79-85. 171. Benjamin Bajrektarević, O Zavodu, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 172. Zlatko Dukić, Ispis našeg trajanja, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 173. Bego Omerĉević, Edin Šaković, Arheološka istraţivanja na prostor Tuzlanskog kantona – stanje, mogućnosti i perspektive, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 107. Rusmir Djedović, Pašići iz Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 26., Monos, Graĉanica, novembar 2008., str. 50-59. 108. Edin Šaković, Graĉanica – od zaborava ĉaršija, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 26., Monos, Graĉanica, novembar 2008., str. 6-10. 109. Edin Šaković, Boj kod Graĉanice (u povodu 130-te obljetnice), Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 26., Monos, Graĉanica, novembar 2008., str. 70-81. 110. Rusmir Djedović, Historijsko - urbani tipovi utvrda na Tuzlanskom kantonu, Saznanja – ĉasopis za historiju, 2., Društvo historiĉara Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 28-39. 111. Samir Halilović, Novootkrivene nekropole stećaka u Kalesiji, Didaktiĉki putokazi, ĉasopis za nastavu teoriju i praksu, Pedagoški zavod i pedagoški fakultet u Zenici, Zenica, septembar 2008., str. 77-81. 112. Edin Mutapĉić „Oblast – Zemlja Soli u srednjem vijeku“ , Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 113. Thomas J. Butler, The Bosnian Krstjane, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 114. Azem Koţar, Politiĉke prilike u tuzlanskoj oblasti prema izvještaju okruţnog predstojnika Antona Vukovića za 1885. godinu, Saznanja – ĉasopis za historiju, 2., Društvo historiĉara Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 39-46. 115. Esaf Lević, Izet Šabotić, Tuzla 1908. godine – slika grada u godini aneksije na stranicama «Bosanski glasnik: Opća priruĉna i adresna knjiga za Bosnu i Hercegovinu», Saznanja – ĉasopis za historiju, 2., Društvo historiĉara Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 111-124.

61

116. Mina Kujović, Plovidba Drinom nizvodno od Zvornika, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 117. Rusmir Djedović, Munisa Kovaĉević, Prilog bibliografiji kulturno hitorijskog naslijeĊa TK od 1995. godine, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 118. Adib Đozić, Đozići iz Srebrenice, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 119. Senaid Hadţić, Poloţaj Bošnjaka Tuzlanskog kantona 1947 - 1949., Saznanja – ĉasopis za historiju, 2., Društvo historiĉara Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 165-184. 120. Enver Alić, Znamenita ulema Gornje Spreĉe, Šeherdţik –ĉasopis za kulturnu historiju Gornje Spreĉe, Udruţenje prognanika Gornja Spreĉa Kalesija BZK Preporod Kalesija – Osmaci, 1., Kalesija, Decembar 2008., str. 9-23. 121. Aladin Husić, Popis nahija Gornje Spreĉe iz 1604. godine, Šeherdţik – ĉasopis za kulturnu historiju Gornje Spreĉe, Udruţenje prognanika Gornja Spreĉa Kalesija BZK Preporod Kalesija – Osmaci, 1., Kalesija, Decembar 2008., str. 23-59. 122. Salih Kulenović, Dţevad Tosunbegović, Kulin-kapetan, historija i legenda, Šeherdţik – ĉasopis za kulturnu historiju Gornje Spreĉe, Udruţenje prognanika Gornja Spreĉa Kalesija BZK Preporod Kalesija – Osmaci, 1., Kalesija, Decembar 2008., str. 59-66. 123. Mirza Suljagić, Znaĉaj pokretnog historijskog naslijeĊa za kulturnu historiju Srebrenika, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 109- 112. 124. Omer Hamzić, Kako oĉuvati industrijsko naslijeĊe – jedan pogled na graĉaniĉku ţeljeznicu, 40 godina nakon njenog ukidanja, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 125. Nikola Ĉiĉa, Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podruţnica Tuzla od osnutka do ukinuća, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 126. Almedin Ibrišimović, Pregled ostataka nišana sa lokaliteta „Šehitluci“ u blizini srednjovijekovnog grada Srebrnik, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str.112-118. 127. Nermin Tursić, Širenje islama na podruĉju srednjovijekovnog Srebrenika, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str.126-129. 128. Izet Šabotić; Zaštita kulturnog naslijeĊa na podruĉju Tuzlanskog kantona – stanje i perspektive, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008., str. 129. Rusmir Djedović, Srednjovijekovna zgrada u Roţnju, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 130. Edin Mutapĉić, Dţamija u Špionici - nacionalni spomenik kulture, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str.129-133. 131. Ivan Balta, Srebrenićka isprava iz 1333. i Srebreniĉka banovina kao meĊaši srebreniĉke historije, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 41-48. 132. Edin Ramić, O datiranju pada Srebreniĉke banovine pod osmansku vlast, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 49-53.

62

133. Omer Hamzić, Osvrt na dosadašnja istraţivanja o gradu Sokolu i njegovom podgraĊu u vrijeme Srebreniĉke banovine, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 54-61. 134. Rusmir Djedović, Razvoj Historijsko - geografskog poznavanja Srebrenika i okoline, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 62-66. 135. Dţevad Drino, Srebreniĉka povelja iz 1333. godine – povod nastanka najstarije zemljišne knjige u Hrvatskoj, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 67-71. 136. Edin Mutapĉić, Srebreniĉka banovina, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 72-82. 137. Bego Omerĉević, Edin Šaković, Prahistorijske gradine na podruĉju Tuzlanskog kantona, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 9., Tuzla, 2008., str. 59-71. 138. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, Gdje se nalazilo naselje Kiĉma u nahiji Drametin – prema orjentalnim i kartografskim izvorima, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 139. Amira Turbić-Hadţagić, Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 140. Damir Dţafić, Tradicionalna arhitektura na podruĉju sela Dţakula, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 141. Sead Selimović, Etniĉka i konfesionalna struktura stanovništva Tuzle i njene okoline izmedţu dva svjetska rata, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 9., Tuzla, 2008., str. 85-95. 142. Almira Kovaĉević, Ajkićka na Morašnici, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str.97-98. 143. Munisa Kovaĉević, Ćiro kao industrijsko naslijeĊe Banovića, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 144. Samir Halilović, UreĊenje nekropole stećaka na podruĉju Kalesije, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 145. Benjamin Bajrektarević, Znaĉaj prezentacije naslijeĊa Tuzlanskog kantona, , Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 146. Mina Kujović, Zemaljska ţenska struĉna škola u Tuzli, Arhivska praksa, broj 11, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008., str. 347-360. 147. Damir Dţafić, Osvrt na teritorijalni i populacioni razvoj grada Tuzle, Zbornik radova – Prirodno-matematiĉkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematiĉki fakultet, br. 4-5., god. 4-5., Tuzla 2008., str. 73-87. 148. Damir Dţafić, Mustafa Buljubašić – sjećanje na jednog naĉelnika, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 149. Mirsad Omerĉić, Prirodno naslijeĊe planine Konjuh na podruĉju općine Kladanj, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 150. Senad Begović, Zemljišne knjige kao historijski izvori na podruĉju općine Tuzla, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 151. Salih Kulenović, Damir Dţafić, Azra Zaimović, Stanovništvo općine Graĉanice, Zbornik radova – Prirodno-matematiĉkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno- matematiĉki fakultet, br. 4-5., god. 4-5., Tuzla 2008., str.137-151.

63

152. Salih Kulenović, Edin Jahić, Dobna struktura stanovništva općine Tuzla u peridu 1953- 1991, Zbornik radova – Prirodno-matematiĉkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematiĉki fakultet, br. 4-5., god. 4-5., Tuzla 2008., str.151-161. 153. Damir Bošnjaković, Širenje islama u Banovićima i okolici, Glasnik RIZ br. 3-4/2008, 287- 296. 154. Munisa Kovaĉević, Dva arheološka predmeta pronaĊena kod Banovića, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 155. Suadin Strašević, „Kotarski šerijatski sud u Tuzli―, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 156. Omer Hamzić, Uzroci i posljedice izlaska oficira Hadţiefendića legije na partizansku teritoriju i njihovo politiĉko djelovanje izmeĊu Graĉanice i Srebrenika u jesen 1943. godine, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 157. Zavoda, Benjamin Bajrektarević, „Problematika zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona―, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 158. Mr. sc. Rusmir Djedović, „Naselje Tuholj – kraći geografski, historijsko-geografski i etnografski prikaz“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 159. Rusmir Djedović, Rukopisna islamska baština u Doborovcima i Sladnoj, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 160. Edin Šaković, Arheološka istraţivanja u okolini Srebrenika: mogućnosti i perspektive, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 161. Thomas Butler, ―Da si mi dobra…” Bosnian Custom vs. Papal Strictures on Marriage, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 162. Dr. sc. Omer Hamzić, „Progoni i stradanja jevreja u Graĉanici tokom drugog svjetskog rata“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 163. Ifeta Jahić, dipl. ing. arh., „Mogućnosti obnove stare dţamije u Sokolu“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 164. Rusmir Djedović, Mahala PanaĊurište u Sladnoj – historijsko-geografska istraţivanja, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 165. Edin Mutapĉić, Dţamija u Ĉojluku, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 166. Admir Bajrektarević, Pećina „Šuplja stijena“, MZ Potpeć-Srebrenik, Biljeg Srebrenika - ĉasopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 167. Munisa Kovaĉević, prof. „Mogućnost izmještanja stećaka u Topliĉkom polju, općina Ţivinice“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 168. Mr.sc. Damir Dţafić, „Mustafa Buljubašić – sjećanje na jednog naĉelnika“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).

64

169. Dr. sc. Adnan Tufekĉić„Radni odnos djece u tradicijskoj kulturi“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 170. Rusmir Djedović, Naselje Škahovica do poĉetka 20. stoljeća-kraći geografski, historijski i etnografski prikaz, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graĉanica, maj 2009., str. 40-47. 171. Rusmir Djedović, Mahala Hajderovac u Graĉanici: geografsko-etnografski i historijsko- urbanistiĉki pregled, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graĉanica, maj 2009., str. 47-63. 172. Benjamin Bajrektarević, prof.; „Znaĉaj prezentacije naslijeĊa Tuzlanskog kantona“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 173. Mirsad Omerĉić, prof.„Privredno naslijeĊe Tuzlanskog okruga iz vremena Austro-ugarske uprave (1878. -1918. godine)“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 174. Jusuf Omerović, prof.„Kulturno historijski spomenici općine Zvornik“ , Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 175. Esad Sarajlić, „Ţivotni put Milice Babić-Dedijer iz Graĉanice“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 176. Adnan Kaljanac, Edin Šaković, Barice - GreĊani: kulturna grupa kasnog bronĉanog doba u Slavoniji i sjevernoj Bosni, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graĉanica, maj 2009., str. 78-91. 177. Edin Ramić, Sandţak Zvornik (Upravno-pravni status kadiluka Graĉanica u okviru Zvorniĉkog sandţaka), Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graĉanica, maj 2009., str. 91-97. 178. Suadin Strašević, Sudnica (mehćema) Kotarskog šerijatskog suda u Tuzli i mjesto Šerijatskog suda u strukturi administracije Kotara Donja Tuzla, Glasnik Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009., br. 3-4., str. 326-339. 179. Suadin Strašević, Kadije Kotarskog šerijatskog suda u Tuzli 1882-1918., Šerijatske sudije u Bosni i Hercegovini u razdoblju austrougarske uprave, Bošnjaĉki pogledi, prilog za vjeru, kulturu i društvena pitanja, specijalni prilog, Preporod, Islamske informativne novine, Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, god. XXXIX., broj 16/906., 15. august, Sarajevo, 2009., str. 40-42. 180. Mr.sc. Rusmir Djedović,„Stari srednjovjekovni i osmanski gradovi-utvrde u dolini Bosne i njihova suvremena valorizacija“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 181. Mina Kujović, „Škola uĉenika u privredi – rudnik Banovići―, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 182. Mr. sc. Fatmir Alispahić, „Zaĉeci bošnjaĉke dramske knjiţevnosti“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 183. Mr. sc. Senada Nezirović, „Rimski gradovi na podruĉju Argentarije“ , Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 184. Damjan Blagojević, Sjećanje na odlazak u partizanske prve grupe omladinaca iz Graĉanice, 31. 08. 1943. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graĉanica, maj 2009., str. 97-100.

65

185. Mina Kujević, Prilog historiji razvoja osnovnog školstva na podruĉju Sreza, Graĉanica u periodu od 1945. do 1947. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graĉanica, maj 2009., str. 100-114. 186. Mina Kujević, Zapisnik sjednice Gradskog vijeća Donja Tuzla iz 1893. godine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2009., str. 464-468. 187. Edin Šaković, Breuci – najstariji imenom poznati stanovnici sjeveroistoĉne Bosne, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Graĉanica, novembar 2009., str. 12-24. 188. Salmedin Mesihović, Baton beuĉki – predaja i kazna, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Graĉanica, novembar 2009., str. 59-66. 189. Mina Kujović, Prepiska oko izgradnje ţeljeznice u Graĉanici 1895. 1898, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Graĉanica, novembar 2009., str. 12-24. 190. Bego Omerĉević, Posljedice Batonovog ustanka: odrazi na tlu sjeveroistoĉne Bosne, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Graĉanica, novembar 2009., str. 12-24. 191. Ifeta Jahić, dipl. ing. arh.,„Revitalizacija historijskog jezgra Sokola“ , Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 192. Edin Šaković, prof., „Zaviĉajna muzejska zbirka Graĉanica – primjer (ne)brige lokalne zajednice o pokretnom kulturno-historijskom i prirodnom nasljeĊu“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 193. Saudin Strašević, „Kotarski šerijatski sud u Tuzli“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 194. Munisa Kovaĉević, „Dva arheološka predmeta pronaĊena kod Banovića“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 195. Tufan Gündüz, Društveni ţivot u Tuzli i okolini prema sudskim registrima-sidţilima (1878- 1883), Saznanja – ĉasopis za historiju, broj 3, Društvo historiĉara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla 2009., str. 199-204. 196. Mina Kujović, Zapisnikm sjednice gradskog vijeća Donja Tuzla iz 1893. godine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 464-468. 197. Senaid Hadţić, Stanovništvo Tuzle od sredine 19. stoljeća do kraja osmanske vladavine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 406-422. 198. Edin Jahić, Etniĉka struktura stanovništva Bosne i Hercegovine u periodu od 1961. do 1991. godine sa posebnim osvrtom na Općinu Graĉanica, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 454-464. 199. Ešefa Begović, Sumarni inventar, Sreski narodni odbor Graĉanica 1945.-1955, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 468-484. 200. Fadil Alić, Neke paralele u konceptu Gradašĉevićevog pokreta i pokreta Mehmeda Alija u Egiptu, Šeherdţik – ĉasopis za kulturnu historiju gornje Spreĉe, godina II, broj 2, Udruţenje prognanika Gornja Spreĉa Kalesija BZK Preporod Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009., str. 61-67. 201. Enver Alić, Fadilpašića kula u Osmacima kao svjedok historijskih mijena u Gornjoj Spreĉi, Šeherdţik – ĉasopis za kulturnu historiju gornje Spreĉe, godina II, broj 2, Udruţenje prognanika Gornja Spreĉa Kalesija BZK Preporod Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009. str. 61-67. 202. Samir Halilović, Nekropola stećaka Mramorak, Šeherdţik – ĉasopis za kulturnu historiju gornje Spreĉe, godina II, broj 2, Udruţenje prognanika Gornja Spreĉa Kalesija BZK Preporod Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009. str. 99-103.

66

203. Seudin Muratović, prof., “Muratovići iz Bašigovaca“ , Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 204. Mirsad Omerĉić, prof. „Reprezentativno kulturno-historijsko naslijeĊe općine Kladanj“, Baština sjeveroistoĉne Bosne – ĉasopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 205. Rusmir Djedović, Muris Hajdarević, Ahmet Ahmetović, Sakralni objekti Kladnja, broj 13- 14., BZK „Preporod― Tuzla, Tuzla, 2010., str. 102-108. 206. Amir Ahmetović, Proizvodne snage i društveni odnosi u ejaletu Bosna, sredinom XIX stoljeća, broj 13-14, Bošnjaĉka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 24-36. 207. Nermin Tursić, Politiĉki aspekti bošnjaštva u periodu Austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, broj 13-14, Bošnjaĉka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 46-62. 208. Esaf Lević, Razvoj Tuzle u doba Mujage Hadţiefendića gradonaĉelnika s kraja XIX i prve decenije XX stoljeća, broj 13-14, Bošnjaĉka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 108-113. 209. Omer Hamzić, Nastupanje jedinica Jugoslovenske armije i borbe sa ostacima ustaško- domobranskim (hrvatskim) i njemaĉkim snagama na pravcu Srnice-Doborovci-Graĉanica, u proljeće 1945. godine, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Graĉanica, 2010., str. 51-58. 210. Edin Šaković, Graĉanlije u oruţanim snagama NDH i njemaĉkim legionarskim jedinicama 1941.-1945., i njihova stradanja, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Graĉanica, 2010., str. 58-77. 211. Mina Kujović, Molba graĉaniĉkih uglednika Bosanskog sabora iz 1914. godine – za modernizaciju ţeljeznice, za otvaranje srednje škole i ţenske kaznionice, te izgradnja vodovoda u Graĉanici, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Graĉanica, 2010., str.77-89. 212. Omer Hamzić, Edin Šaković, Ţrtvoslov bošnjaĉkog stanovništva s podruĉja općine Garaĉanice1941.-1945., Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Graĉanica, 2010., str. 92-123. 213. Benjamin Bajrektarević, Aktivnosti Zavoda na zaštiti i korištenju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa podruĉja Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 214. Bego Omerĉević, Gradina Tulovići kao kulturno-historijski spomenik, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 215. Edin Šaković, Arheološka slika šire okoline Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 216. Edin Mutapĉić, Banovići i okolina u srednjem vijeku, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 217. Amira Hadţagić-Turbić, Zumreta Jamakosmanović, Natpis Boţićka Banovića kao medij i njegove jeziĉne osobitosti, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 218. Rusmir Djedović, Dovišta i kultna mjesta na podruĉju Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 219. Edin Ramić, Nahija Dramešin u osmanskom periodu, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 220. Izet Šabotić, Historijski izvori za prouĉavanje prošlosti Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).

67

221. Omer Hamzić, Politiĉke prilike na opštini Banovići sreza Tuzle dvadesetih godina 20 stoljeća, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 222. Mina Kujović, Prilog historiji izgradnje Banovića (1947-1951), 223. Dţevad Hodţić, Banovićki Ćiro, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 224. Ibrahim Bušatlija, Znaĉaj istraţivanja, zaštite i korištenja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 225. Salih Kulenović, Stećci Banovića i okoline kao kulturno-historijsko naslijeĊe, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 226. Refik Bulić, Zamjena dugog jata u govoru naselja Repnik, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla 2010., (u štampi). 227. Semir Ahmedbegović, Neke karakteristike prirodno-geografskog naslijeĊa podruĉja Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010. , (u štampi). 228. Fadila Kudumović, Toponimi na prostoru općine Banovići, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla ? 2010. 229. Adnan Jahić, Stanje u općinskom komitetu KP Banovići uoĉi Rezolucije Informbiroa 1949. godine, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 230. Omer Hamzić, Izgradnja pruge Brĉko-Banovići 1947. godine, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 231. Safer Mušanović, Starine naselja Seone, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 232. Idriz Alihodţić, Historijska baština podruĉja Krivaje, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 233. Nihad Ţunić, Geološko i rudarsko naslijeĊe podruĉja Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 234. Almira Dţanić, Orijentalizmi Banovića i okoline, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 235. Munisa Kovaĉević, Pregled dosadašnjih historiografskih istraţivanja Kulturno- historijskog naslijeĊa općine Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).

O s t a l o 1. Grupa autora, Tuzlansko – podrinjski kanton, Tuzlansko-podrinjski kanton, Tuzla 1998. 2. Fatmir Alispahić, Tuzland, (Knjiga o Tuzli), Printcom d.o.o. Grafiĉki inţenjering Tuzla, Tuzla, 2000. 3. Mijo Franković, Šikara (Etno-povjesni, vjerski i kulturni osvrt uz 15. obljetnicu ţupe Šikare), Rimokatoliĉki ţupni ured „Sv. Franjo Asiški― Šikare, 2001. 4. Mirsad Bakalović, Kulturne komunikacije na podruĉju sjeveroistoĉne Bosne od neolita do antike, JU Muzej istoĉne Bosne Tuzla, Tuzla, septembar/rujan 2005. 5. Mirsad Bakalović, Novac na tlu sjeveroistoĉne Bosne, JU Muzej istoĉne Bosne Tuzla, Tuzla, 2004. 6. Jasna Hadţiselimović, Kemal Bašić, Midhat Spahić, Ismail Hadţiahmetović, Rusmir Djedović, Azra Arnaut, Zbornik radova, «Veliki Vakifi Bosne», Bošnjaĉka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla, 2006. 7. Atif Kujundţić, Nermin Okanović, Mujo Ĉavalić, Općina Ĉelić – ĉinjenice o zaviĉaju Fotomonografije, Općina Ĉelić, Ĉelić, 2006. 68

8. Nuraga Softić, Mozaik – umjetniĉke fotografije i poezije, Bošnjaĉka zajednica kulture «Preporod» Banovići, Banovići, 2006. 9. Grupa autora, Zbornik radova, Prilozi prouĉavanju borbe za opstojnost Bosne kroz historiju, Udruţenje boraca PL TK; Tuzla 2006. 10. Rusmir Djedović, urednik, Stalna postavka zaviĉajno – muzejske zbirke Graĉanica, Katalog, JU Bosansko kulturni centar Graĉanica, Graĉanica, juni 2006. 11. Omer Delić, Rusmir Djedović, Izudin Duraković, Rašida Đulić, Omer Hamzić, Atif Kujundţić, Edin Šaković, Graĉanica - općina, grad, ljudi, Fotomonografija, Općina Graĉanica, Graĉanica, 2006., str. 256. 12. Grupa autora, Zbornik radova, Vijećanje bošnjaĉkih prvaka u Tuzli 1831. godine, Gradaĉac, 2007. 13. Mirzet Hamzić, Husein Hasković, Rifet Hasković, Munir Mujić, Tuzla: Fotomonografija, Bosnia ars, Tuzla, Tuzla, 2007. 14. Omer Hamzić, Edin Šaković, Rusmir Djedović, Osman Puškar, Svi naši naĉelnici, ĉelni ljudi lokalne uprave u Graĉanici 1868. – 2008., Bosanski kulturni centar Graĉanica, Graĉanica, 2008. 15. Grupa autora, Tuzlanske dţamije – fotomonografija, Medţlis Islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 2008.

ZAKLJUĈAK

Kako vidimo iz predhodnog pregleda bibliografije o kulturno-historijskom naslijeĊu podruĉja današnjeg Tuzlanskog kantona, iza zadnjeg rata je u nauĉnoj javnosti relativno obimna literatira o navedenoj problematici. Kulturno-historijsko naslijeĊe, kako cijelog podruĉja Tuzlanskog kantona, tako pojedinih općina, gradova pa i naselja u zadnjih petnaestak godina obraĊuje oko pedesetak monografija i knjiga, nekoliko stotina struĉnih i nauĉnih radova i veći broj drugih bibliografskih jedinica. MeĊu ĉasopisima koji obraĊuju tematiku kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona, a koji izlaze iza zadnjeg rada, treba svakako istaći slijedeće: Graĉaniĉki Glasnik, sa 28 brojeva i velikim brojem radova; Poglede i Godišnjak BZK Preporod Tuzla; Stav - ĉasopis za kulturu i društvena pitanja Tuzlanskog kantona, Biljeg Srebrnika i Arhivska praksa, koji su izašli u 7-12 brojeva i Zbornik radova Filozofskog fakulteta. Bibliografski radovi koji tretiraju tematiku kulturno-historijskog naslijeĊa na podruĉju Tuzlanskog kantona kao i pojedinih autora koji se bave tim problemom, su vrlo rijetki. Ipak neki bibliografski radovi su objavljeni kao što su Biografija i bibliografija Omera Hamzića i Biografija i bibliografija Rusmira Djedovića, (Graĉaniĉki Glasnik, broj 20, 2005. godine). Osobito treba istaći nekoliko autora koji su u suvremeno doba istraţili brojne teme i objavili veliki broj bibliografskih jedinica a koje se odnose na kulturnu historiju, baštinu i kulturno- historijsko naslijeĊe podruĉja Tuzlanskog kantona. Radi se prije svega o slijedećim istraţivaĉima i autorima: Rusmiru Djedoviću, Omeru Hamziću, Salihu Kulenoviću, Edinu Mutapĉiću i Mini Kujović. Treba spomenuti i: Azema Koţara, Izeta Šabotića, Saliha Jalimama, Edina Šakovića i druge.

69

70

Dr. sc. Adib Đozić, vanr. prof.

Đozići iz Srebrenice -Skica za znanstvenu monografiju-

Uvod

Za cjelovitu spoznaju društvenog ţivota, njegovih društveno-historijskih, kulturno- civilizacijskih i duhovno-idejnih sadrţajnosti, neophodno je ukljuĉiti znanstvenu spoznaju mnogobrojnih znanosti, te tradicijsko-obiĉajnog, usmenog pamćenja. Kada je u pitanju razvoj društvenih i humanistiĉkih znanosti u bosanskohercegovaĉkom društvu i drţavi, neosporna je ĉinjenica da se one intenzivnije razvijaju u dvadesetom stoljeću, ali ne sve podjednako intenzivno. Naţalost, neke od znanosti skoro da nemaju nikakvu tradiciju, odnosno nisu se još ni valjano konstituirale. Jedna od takvih je i genealogija.116 Dodamo li oĉitoj nerazvijenosti genealogije nedostatak znanstveno relevantnih istraţivanja iz oblasti etnologije, antropologije i demografije,117 vidimo jedan veliki neistraţeni prostor društveno-historijske sadrţajnosti bosanskohercegovaĉkog društva, izuzetno znaĉajan za cjelovito razumijevanje historije Bosne i Hercegovine. Nedostatak i nerazvijenost znanstvenih istraţivanja, prije svega kod Bošnjaka, iz naprijed navedenih znanosti, genealogije posebno, otvara mogućnosti projektantima velikodrţavnih ideologija i izgoniteljima Bosne iz Bosne i Hercegovine (izgoniteljima Bosne iz nje same), da taj prazni znanstveni prostor popune, što su u dobroj mjeri već i uradili, antibošnjaĉkim mitologiziranim i ideologiziranim kvazihistorijskim sadrţajima. Ovaj rad o Đozićima, jednoj od starosjedilaĉkih porodica iz Srebrenice, ima za cilj da, pored znanstvenog doprinosa genealoškoj, etnološkoj, historijskoj i sociološkoj znanosti, ukaţe na znaĉaj ovakvih istraţivanja kod Bošnjaka i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Đozići iz Srebrenice su, ne samo starosjedilaĉka, autohtona porodica, već i izuzetno ugledna porodica ĉiji su pojedini ĉlanovi znaĉajno doprinijeli društvenom, ekonomskom, kulturnom i vjerskom razvoju, ne samo Srebrenice i Bratunca, već i cijele Bosne i Hercegovine. Uz Đoziće iz Srebrenice vezano je nekoliko zanimljivih genealoških karakteristika, vrlo rijetkih u tradicijama bošnjaĉkih porodica u Bosni i Hercegovini. Mi ćemo ih u ovom radu navesti u najkraćem obliku, jer nam je namjera napisati cjelovitu monografiju. Dragocjenu relevantnu historijsko-genealošku graĊu o porodici Đozić prikupili su i profesor dr. Hakija (Galib) Đozić i Ešref Ešo (Munib) Đozić, ĉije ću pojedine podatke koristiti u ovome radu.

I ZAVIĈAJ – Osnovne geomorfološke karakteristike Rodni zaviĉaj porodice Đozić je Srebrenica118 i njezina neposredna okolina, a mikrolokacija Mahala Crvena Rijeka.119 Crvena Rijeka je urbani dio njihovog zaviĉaja. Ogroman zemljišni posjed

116 GENEALOGIJA (grĉ. genos-koljeno, rod + logos-govor), znanost o podrijetlu, razvitku i granama porodica i vrsta ljudi, ţivotinja i biljaka.― (M. Bosanac, O. Mandić, S. Petković, Rjeĉnik sociologije i socijalne psihologije, Informator, Zagreb, 1977. str. 191) 117 Ove konstatacije se odnose na razvoj ovih znanosti i znanstvenih istraţivanja kod Bošnjaka - kvintesencijalne sadrţajnosti bosanskohercegovaĉkog društva i drţave. Neophodno je istaći ĉinjenicu da, kod većine Bošnjaka, usmeno pamćenje porodiĉne tradicije seţe do vremena ţivota dede i nene, vrlo rijetko se zna ko su bili pradedo i pranena. Druga, dominantno prisutna karakteristika tradicijskog pamćenja kod većine bošnjaĉkih porodica o njihovim precima, jeste ta da su oni odnekuda došli. Na osnovu takvog, u većini sluĉajeva pogrešnog saznanja, stjeĉe se utisak da u Bosni i Hercegovini nema starosjedilaĉkih bošnjaĉkih porodica, što svakako nije taĉno. 118 Srebrenica je jedno od najstarijih naselja i gradova, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i na cijelom Balkanskom poluostrvu. Smještena je u najjuţnijem dijelu sjeveroistoĉne Bosne i sa općinom ispunjava prostor tzv. ―lakta Drine―. Zauzima prostor od 527 km2 i prema popisu stanovništva iz 1991. Godine imala je 36.666 stanovnika nastanjenih u 81 naseljenom mjestu, svrstanih u 19 mjesnih zajednica. U gradu Srebrenici ţivjelo je 5.740 stanovnika. Gustoća naseljenosti iznosila je 69,6 stanovnika/km2. Srebrenica je dugo u povijesti bila privredni, administrativni i kulturni centar bosanskog Podrinja iskljuĉivo zbog svoga prirodnog bogatstva. Manje-više poznato je da je podruĉje Srebrenice bogato rudama: olova, cinka, srebra, kalaja, boksita i antimona. Tu su još neprocjenljivo vrijedni izvori ljekovite vode Gubera. Ljekovita voda Crnog Gubera registrirana je kao lijek u svim medicinskim enciklopedijama svijeta. Kao rezultat društveno-historijskog razvoja uslovljenog, prije svega, razvijenim rudarstvom, Srebrenica je dugovjekovno migracijsko susretište. Autohtoni stanovnici Srebrenice susretali su se i miješali sa drugim etniĉkim i religijskim zajednicama, ispunjavajući ovaj prostor multietniĉnošću i multireligioznošću, oblikujući u tim sloţenim procesima svoju vlastitu samobitnost. 71

Đozića nalazi se u neposrednoj blizini grada Srebrenice iza brijega Bojna, po ĉemu se mjesto najĉešće zove Zabojna ili Izabojna. Naziv Zabojne kao ruralnog zaviĉaja porodice Đozić u narodu se najĉešće zove Đoze ili pak Đozići. Kada nekoga u Srebrenici upitate gdje ide, a on pošao u Zabojnu, on će vam reći da ide u Đoze, a ako nekoga pitate gdje je, a on se nalazi u Zabojnoj, on će vam odgovoriti da je u Đozićima ili Đozama. Kolika je površina zemljišnog posjeda Đozića najbolje ćemo spoznati ako kaţemo da on poĉinje u Kazanima, prije mosta preko Bijele rijeke pa sve do šehidskog mezarja na Okolištima, odnosno do Halilovog brda u neprekinutoj duţini od 9 km i prosjeĉne širine od 1,5 km. Zemljišni posjed Đozići imaju i u dolini rijeke Jadar u neposrednoj blizini predratne industrijske zone i u selu Jasenova. Osnovne karakteristike zaviĉaja su da je on brdsko-planinsko podruĉje sa nadmorskom visinom u rasponu od 370 do 500 m. Kroz Đoziće (Zabojnu) protjeĉu tri manje rijeke: Bajramoviĉka rijeka, Pusmuliĉka rijeka i Bijela rijeka, nastala spajanjem Bajramoviĉke i Pusmuliĉke rijeke. Nadmorska visina na njihovom ušću je 377 metara. Mjesto na kojem se sastaju Bajramoviĉka i Pusmuliĉka rijeka i nastaje Bijela rijeka zove se Kamen. Na Kamenu su djeca Đozića prije rata 1992. godine najradije i najĉešće igrala lopte (fudbal). Tu je i nezaobilazna zaravan (malo naget, ali priliĉno ravan prostor) Marino koljebište gdje se, takoĊer, ĉesto igrao fudbal. U neposrednoj blizini ušća Bajramoviĉke i Pusmuliĉke rijeke ljeti su graĊene vještaĉke ustave vode i tako pravljene manje ili veće akumulacije nazivane bukovi gdje se omladina kupala. Ipak, najomiljenije kupalište nalazilo se na Kazanbuku (prirodno udubljenje u stijeni gdje je voda sama udubila korito rijeke u kamenu i napravila duboki buk sliĉan kazanu) ispod Junuzove luke zvane Junuzovaĉa. Na ovim trima rijekama nalazile su se ĉetiri vodenice (mlinovi za mljevenje brašna). Jedna od osnovnih karakteristika ruralnog zaviĉaja Đozića jeste mnogo izvora pitke vode. Skoro u svakoj njivi ili blizu nje ima izvor pitke vode koji nikada ne presušuje. Navest ćemo samo najznaĉajnije, odnosno one izvore koji se najĉešće koriste. To su: Hadţirina voda, Johljak, Studenac, Mala voda, Lehovac, Jasen, Gošpovina,Glibovi i Beharina voda. Lehovac je najpoznatiji i najĉuveniji, te se smatra i najboljom vodom u cijelom kraju. Danas je on lijepa, od kamena uraĊena šehidska ĉesma podignuta 2005. godine u znak sjećanja na 27 poginulih i ubijenih Đozića u zloĉinu genocida 1995. godine. Iako je preteţno brdovit, zaviĉaj Đozića je u pedološkom smislu jako kvalitetna i rodna zemlja.120 Sve vrste ţitarica se uzgajaju i daju jako dobre prinose. Ovaj kraj nije pogodan samo za uzgoj ţitarica, već i svih vrsta povrća. Ono po ĉemu je zaviĉaj Đozića zasigurno najpoznatiji jeste voće. Sve vrste autohtonih jabuka,121 krušaka, trešanja i šljiva uspijevaju tako kao da im je ovdje u Đozićima najprirodnije stanište. Posebna karakteristika voća jesu izuzetno kvalitetne i unikatne jabuke i kruške mirisavke. Priĉa se da je te sorte jabuka i krušaka mirisavki donio (kao mladice za kalemljenje) iz Misira (Egipta) još pradedo autora ovoga rada, kadija hadţi Husejin Đozić, sin Abdullatifov, sa jednog od svoja dva putovanja na hadţ. Tako i danas, bez ikakve biohemijske zaštite, domaća šljiva uspijeva i raĊa, dok na drugim prostorima Bosne i Hercegovine skoro da je i nema. Uništila ju je bolest zvana šarka. U strukturalnom smislu ruralni dio zaviĉaja Đozića prije rata 1992. godine otprilike jednom polovinom ĉinile su oranice, a drugu polovinu su ĉinili pašnjaci i šuma. Od šumskog drveća najrasprostranjeniji su: bukva grab, hrast, javor, jasen, klen i lijeska.

II STANOVNIŠTVO – Osnovni demografski pokazatelji Kako smo već istakli, Đozići iz Srebrenice starinom potjeĉu iz Mahale Crvena Rijeka. Osnovno zanimanje predaka bili su poslovi imama, muderisa, kadija, mualima, mujezina i drugih zanimanja vezanih za vjersko-administrativne poslove. Sa austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, u cjelini gledajući, oni su se teško prilagoĊavali novim uslovima ţivota. Najbolje to potvrĊuje podatak da u doba austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom niko od Đozića nije bio znaĉajniji trgovac, privatni poduzetnik, niti znaĉajniji ĉinovnik austro-ugarske uprave. Đozići koji

119 Mahala Crvena Rijeka je jedna od najstarijih mahala (kvartova) u gradu Srebrenici. Ime je dobila po rjeĉici uz koju je smještena sa njezine desne obale. Boja rijeke izgleda crvena, a ustvari to je boja korita rijeke (zemlje i kamenja) koju dobija oksidacijom ţeljeza i arsena koga u izvorima Gubera ima mnogo. 120 Ta rodnost je uslovljena vulkanskim pepelom koga u tlu ima mnogo jer je cijelo podruĉje Srebrenice u geološkom smislu vulkansko podruĉje. 121 Navest ćemo samo najznaĉajnije vrste jabuka i njihova zaviĉajna imena. To su sve slatke sorte jabuka: mirisavka, elifalma, samolikva, senabija, bjelunika, šarenika, hava, dţulabija, bedrika, ţuja, petrovaĉa, a od kiselih, ili kako se još nazivaju – zimskih: hovrljaka i previtnica. Od sorti krušaka najviše su uzgajane: mehkulja, šerbetlija, mirisavka, jeribasma, mortakiša (karamut), takiša, lubeniĉarka, husejinbegovaĉa, arapka, surĊuk, slatinka, karamajlija, loševka i zimnjaĉa. 72 su u novonastalim uslovima imali priliku ići u školu, odnosno obrazovati se, i dalje su ostali vjerni islamskim naukama, a oni koji to nisu mogli poĉeli su sve ĉešće napuštati gradsko podruĉje Srebrenice i baviti se zemljoradnjom na svom zemljoposjedu, prije svega u Zabojnoj. Pojedinci su prodavali svoje kuće u Srebrenici i zemljišni posjed u Đozićima (Zabojnoj) i selili se Kladanj122 Bratunac123i Sarajevo.124 Bilo je i primjera, istina malo, da su se pojedini Đozići odselili (iselili) u Tursku125 ili se nisu ni vraćali sa školovanja u Turskoj.126 Rezultat ovih procesa jeste da je u Mahali Crvena Rijeka u Srebrenici ostalo vrlo malo porodica Đozić, a da ih je mnogo više bilo u Đozićima (Zabojnoj) i Bratuncu. Pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine u Mahali Crvena Rijeka bile su samo tri kuće Đozića i ţivjele su tri porodice, i to: porodica Rize Đozića, sina Šukrijinog, porodica Husejna Đozića, takoĊer sina Šukrijinog i porodica Abdulaha Đozića, sina Jusufovog.127 Danas Đozići iz Srebrenice ţive na nekoliko lokacija. U općini Srebrenica su u Mahali Crvena Rijeka, Zabojnoj (Đozićima) i Gornjim Potoĉarima.128 Izvan Srebrenice to su Sarajevo i Bratunac. Porodica sa prezimenom Đozić ima i u Kladnju i tu su nastanjeni preko 150 godina.129 U daljem su srodstvu sa Đozićima iz Srebrenice. Po jedna ili dvije porodice Đozića nastanjene su u gradovima: Prijedoru, Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici. Ne zna se u kom su koljenu srodstva sa Đozićima iz Srebrenice. U Zagrebu ţive potomci porodice Muhameda Đozića iz Kladnja, po profesiji mašinskog inţinjera.130 Najmnogobrojniju grupu Đozića iz Srebrenice ĉine Đozići iz Đozića (Zabojne). Osnovna karakteristika naselja je da je ono razbijenog tipa. Takvo naselje uslovila je, prije svega, konfiguracija terena i veliĉina posjeda. Kada su braća dijelila zemlju to su ĉinili u velikim i jedinstvenim komadima. Svako je pravio kuću na svom posjedu radi lakše i ekonomiĉnije obrade. Naravno, daljim porastom stanovništva pored oĉevih kuća i sinovi su pravili kuće, preteţno pored putnih komunikacija, tako da su se formirala ĉetiri dominantna subnaselja (zaseoka) Đozića u Zabojnoj i to: Bjelila,131 Biljeg, (Turabino) Brdo i Rosulje. Prije rata protiv Bosne i Hercegovine 1992. godine u Zabojnoj (Đozićima) ţivjelo je 37 porodica sa 150 ĉlanova. Kako vidimo, prosjeĉan broj ĉlanova porodice bio je po ĉetiri ĉlana. Sve porodice su bili vrlo bliski srodnici. Najdominantnije srodstvo bili su braća i amidţići (djeca od dva brata) ili djeca od amidţića, odnosno treće ili ĉetvrto koljeno. Najveći broj porodica Đozića u Zabojnoj su potomci trojice braće: Mehmeda (Mehe), Ahmeta (Ahme) efendije i Vehbije,

122 Đozići iz Kladnja su srodnici Đozićima iz Srebrenice što najbolje potvrĊuju imena potomaka koja su u prošlom vijeku najĉešće davana po umrlim precima, ali i po historijskim izvorima koji znamenitim liĉnostima kao što su kadije za mjesto roĊenja nekada odreĊuju Srebrenicu, a nekada Kladanj. Najtipiĉniji je primjer kadije hafiza Saliha ef. Đozića, roĊenog 1885. godine, sina imama Muhameda iz Kladnja. 123 Muderis Haki(ja) ef. Đozić, sin hadţi Husejnov, prodao je 1924. godine porodiĉnu kuću Đozića, jednu od najvećih i najljepših kuća u Srebrenici, napravljenu u bosansko-orijentalnom stilu i sa porodicom je odselio u Bratunac. Kuću je kupio Rasim Travniĉanin sa nadimkom Dervišagić, tako da se ta kuća danas zove „Dervišagića kuća―. Naţalost, ta srebreniĉka i arhitektonska ljepotica u ruševnom je stanju, jer se njezini današnji vlasnici nalaze u Australiji. Đozići iz Bratunca su srebreniĉki Đozići, a potomci su muderisa Haki(je) ef. Đozića i imama Abida ef. Đozića, sina Omerovog. 124 Današnji Đozići iz Sarajeva u Sarajevo su se doselili iz Bratunca ili Srebrenice. 125 Zna se da su se u Tursku iselili Šaćir i Zejneba, sin i kćerka hadţi Mustafe, hadţi Abdullatifovog sina, a hadţi Abidovi brat i sestra, koji nije otišao u Tursku. Nakon završenog školovanja u Turskoj ostao je Abdulah Đozić, sin kadije hadţi Husejna, brat blizanac muderisa Haki(je)ef. Đozića. 126 Na školovanju u Istanbulu bili su dva hadţi Abdullatifova brata blizanca: Abdulah efendija i muderis Haki(ja) ef. Đozić. Abdulah se nije vratio u Bosnu nakon školovanja, a Hakija jeste. 127 Jusuf Đozić, sin Jusufov, bio je hrabar i odvaţan borac, branitelj bošnjaĉkog naroda Srebrenice od ĉetniĉkih pokolja u Drugom svjetskom ratu. Po herojstvu i junaštvu bio je nadaleko ĉuven. Poslije rata 1945. godine odselio se sa ţenom u Liban i u toj drţavi obavljao visoke vojne i policijske duţnosti. Jusuf je imao sinove Abdulaha i Fevziju i kćerke Fadilu i Bereketu (Bebu). Fadila je otišla ocu u Liban, a Abdulah, Fevzija i Beba su ţivjeli u Srebrenici. Jusufov otac se takoĊer zvao Jusuf, a bio je sin hafiza Saliha. Jusufov otac Jusuf umro je prije njegovog roĊenja, te je on po svome ocu dobio ime. Hafiz Salih imao je sinove: Taiba, Sadu, Sulejmana (Sulju), hafiz Sejida, Junuza i Jusufa i kćerku Fatimu. 128 Postoje i dvije kuće Đozića u drugim dijelovima Srebrenice napravljene nakon kupovine placeva. Jedna je kuća Vehbije Đozića, Jusufovog sina, izgraĊena u Mahali Petriĉa, mikrolokacija Misirlije. Druga je kuća Enesa Đozića, sina Abdulahovog, izgraĊena preko puta osnovne škole u Srebrenici. 129 O srodniĉkim odnosima Đozića iz Srebrenice i Kladnja pisat ćemo u monografiji o Đozićima. 130 Đozića ima i u Srbiji u gradovima Prokuplju i u Nišu. Oni se u etniĉkom smislu osjećaju Srbima i pravoslavne su vjere. Jedan Đozić iz Prokuplja po imenu Aleksandar je ljekar. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u Prokuplju ih je bilo svega 7. Ko su Đozići u Srbiji, nije detaljno istraţeno, što ćemo pokušati u narednom periodu uĉiniti. 131 Bjelila su dobila ime po bijeljenju odjeće. Pošto se u Srebrenici nisu mogle u vodi Crvene Rijeke prati haljine (odjeća) zbog prisutnosti velikih koliĉina ţeljeznog oksida koji bi ih obojio, a zbog tvrdoće vode nije se mogla razgraĊivati prljavština sa odjeće, Đozići i drugi graĊani Srebrenice su preko brijega Bojna donosili odjeću za pranje na Bijelu rijeku i tu je prali i sušili. Po tome su Bjelila dobila ime. Bjelila su ujedno i geografski centar zemljišnog posjeda Đozića u Zabojnoj. 73 sinova kadije hadţi Husejna. Ostali Đozići iz Zabojne potomci su imama hadţi hafiza ef. Sejida, sina hafiz Salihovog i imama hadţi Abida, sina hadţi Mustafinog. Zahvaljujući velikom nasljedstvu u zemlji, velikim radnim navikama i sklonošću za uĉenjem, Đozići su prije rata 1992. godine bili bogati ljudi. Najbolje to potvrĊuje ĉinjenica da od 37 porodica, samo tri mlade porodice nisu imale vlastitu kuću, već su ţivjeli u kući svojih oĉeva. Tri porodice su imale kuću u Đozićima i stan u gradu, a dvije porodice su posjedovale jednu kuću u Đozićima, a drugu u Srebrenici. Samo jedna porodica je bila samaĉka, odnosno neţenja, a tri porodice su bile bez oĉeva, odnosno udoviĉke porodice, jer su muţevi, odnosno oĉevi, umrli. Dakle, 33 porodice su bile potpune porodice sa oba roditelja i djecom. Većina porodica Đozića bile su mlade porodice. U oko dvije trećine ovih porodica braĉni parovi su bili mlaĊi od 35 godina. Ovakvo stanje najviše je uzrokovala ĉinjenica što su se u Đozićima preteţno raĊala muška djeca.132 Kada je poĉela agresija na Bosnu i Hercegovinu svi odrasli Đozići muškarci iz Đozića dobrovoljno su se ukljuĉili u odbranu voljenog zaviĉaja i drţave Bosne i Hercegovine. Mnogi su se istakli velikim i viteškim junaštvom, o ĉemu nećemo govoriti ovom prilikom. Naţalost, 27 ih je ubijeno u zloĉinu genocida 1995. Godine, ili su poginuli boreći se u proboju iz Srebrenice133 prema slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Procentualno posmatrajući, 16% od ukupne populacije Đozića ubijeno je u zloĉinu genocida u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija.

III TRADICIJA – najzanimljivije karakteristike Iz dosadašnjeg teksta spoznajemo da su Đozići iz Srebrenice autohtona, starosjedilaĉka porodica sa materijalnim tragovima (dokazima) o ţivotu na ovom prostoru oko trista godina. TakoĊer smo spoznali da je to familija u kojoj se preteţno raĊaju muška djeca. Ove dvije karakteristike ukazuju da je tradicijska sadrţajnost Đozića izuzetno bogata i raznovrsna. Ovom prilikom zadrţat ćemo se na najznaĉajnijim i najzanimljivijim karakteristikama, kao što su najĉešća imena i zanimanja Đozića, afiniteti i sl. Prvi Đozić za kojega se pouzdano zna da je ţivio i radio u Srebrenici jeste imam Husejn. On je imao troje djece, sinove Muhameda i Abdullatifa, te kćerku Kadiru ili Kadu, što se da naslutiti iz njezinog nadimka Kaduna. Taĉno ime joj nije utvrĊeno,134 ali se pouzdano zna da se udala u porodicu Hublića, takoĊer u Mahalu Crvena Rijeka. Nije utvrĊeno ni da li je imam Husejn Đozić imao braće i sestara, niti kako mu se zvao otac. O tome, do sada, nismo uspjeli otkriti ni pisane, ali ni usmene podatke (tragove). Ono za što postoje neosporni dokazi i ţivo tradicijsko pamćenje jeste ĉinjenica da današnji Đozići jesu, u antropološko-biološkom smislu, potomci dva brata – Muhameda i Abdullatifa,135 sinova imama Husejna. Muhamed, sin imama Husejna imao je dvoje djece, sina Jusufa i kćerku Fatimu, a Jusuf sinove Omera136 i hafiza Saliha.137 Omer, sin Jusufov, imao je tri sina i to: imama Husejna (1874-1914.)138,

132 Najviše roĊenih sinova u jednoj porodici Đozića bilo je osam. Osam sinova su rodili rahmetli Vehbija Đozić i Timka, roĊena Ademović, nena i dedo autora ovoga rada. Sedam sinova su othranili, a jedan je umro kao djeĉak od 7 godina. Imena njihovih sinova su: Abid, Ragib, Jusuf, Atif, Abdurahman, Nurija, Nezir i Muhamed, koji je umro kao djeĉak. Pored ovih osam sinova dedo Vehbija i njegova plemenita ţena Timka rodili su i tri kćerke: Abidu, Kadiru i Zadu. Vehbijin sin Nezir sa ţenom Šuhrom rodio je sedam sinova i tri kćerke. Po šest sinova imali su Alija (1895-1970.) sin Mehmedov i hafiz Salih, sin Jusufov, a unuk Muhamedov. Senusija (1930-) sa ţenom Rukijom rodio je pet sinova. Pet sinova imali su i muderis Haki(ja) ef. Đozić i njegova ţena Šida. Haki-efendija je ţivio u Bratuncu. Abdulah, Ahmet-efendijin sin, sa ţenom Timom imao je ĉetiri sina. Ĉetiri sina imali su i Turabija i njegova ţena Vezira. Po tri sina danas imaju: Hamed, Vehbija, Adib i Nijaz. Desetero djece, pet sinova i pet kćeri, iz dva braka imao je i kadija hadţi Husejin ef. Đozić, pradedo autora ovoga rada. 133 Poginuli i ubijeni Đozići u ratu i zloĉinu genocida 1992-1995. godine su: Elvir, sin Hrustin, Fuad, sin Senusijin, Mefud, sin Senusijin, Mensur, sin Ahmet-efendijin, Abdulah, sin Ahmet-efendijin, Kiram, sin Abdulahov, Esad (Eso), sin Mensurov, Zijad, sin Husejnov, Mufid, sin Zijadov, Edhem, sin Turabijin, Senahid, sin Turabijin, Semir, sin Edhemov, Velid, sin Hamedov, Teufik, sin Sejidov, Ševket, sin Sejidov, Asim, sin Alijin, Izet, sin Alijin, Sadik, sin Alijin, Hedib, sin Alijin, Hajrulah, sin Alijin, Alija, sin Hajrulahov, Mirsad, sin Hajrulahov, Elvir, sin Asimov, Irfan, sin Nezirov i Mevlid (Bubo), sin Vehbijin. Ostala trojica su Đozići iz Potoĉara. 134 Predaja govori i da joj je bilo ime Fatima, što bi moglo biti i taĉno, jer se sa tim ţenskim imenom susrećemo kod kasnijih generacija Đozića. 135 U izgovoru, ali ĉesto i kod pisanja Abdullatifovo ime se izgovara i piše jednim l. Do izbacivanja jednog l iz imena Abdu(l)latif došlo je zbog lakšeg izgovaranja na bosanskom jeziku. 136 Omer je ime i imama Muhameda iz Kladnja roĊenog 1851. godine, oca kadije hafiza Saliha Đozića, roĊenog 1885. godine. Da li se radi o jednom Omeru ili o bliskim roĊacima, ostaje da se istraţi. 137 Da ne bi bilo zabune, u familiji Đozić tri su hafiza sa imenom Salih. Obiĉajno pravilo u bošnjaĉkoj tradiciji bilo je da su se ĉesto nadijevala imena najbliţih srodnika posebno ako je neko bio uspješan u svojoj profesiji. Ova ĉinjenica je uslovila da 74

Mustafu (1877-1901.)139 i imama Abid ef. (1880-1959.).140 Kako vidimo, sva tri Omerova sina bili su školovani imami. Zanimljivo je da su dvojica braće Mustafa i Husejn ţivjeli kratko – Mustafa 20, a Husein 40 godina, dok je Abid-efendija doţivio duboku starost i umro u 79. godini ţivota. Imam Husejn jedan je od rijetkih Đozića koji je imao ĉetiri kćerke i samo jednog sina. Husejnov sin Šukrija otac je Rizin (1932.- ) i Husejnov (Huka) (1937.-) Đozića, a dedo poznatih ljekara Šukrije i Jasenka. Šukrija Đozić, sin Rizin, roĊen u Srebrenici 1953. godine, poznati je ortoped-hirurg, zaposlen u Drţavnoj bolnici u Sarajevu, magistar medicinskih znanosti i doktorant. Njegov brat Jasenko jedan je od najboljih urologa u Republici Srbiji. Ţivi i radi u Novom Sadu. Doktor je medicinskih znanosti i univerzitetski profesor. Hafiz Salih, sin Jusufov a unuk Muhamedov, imao je šest sinova, i to: Taiba, Sadu, Sulejmana (Suljo), Junuza, hafiz Seida i Jusufa. Kurra hafiza Saliha ef. Đozića istiĉemo, prije svega, da bismo pokazali neprekinutu imamsku liniju Đozića iz Srebrenice koja traje skoro 300 godina jer su svi Salihovi preci i potomci bili imami. Hafiz Sejid, sin hafiz Salihov (preselio na ahiret 1964. godine) takoĊer je bio imam. Hafiz Seidovi sinovi Hamed i Teufik su imami. Hamedov sin šejh hadţi Sejid ef. Đozić, unuk hafiz Sejidov a praunuk hafiz Salihov, imam je u Visokom i vrlo cijenjen, ne samo u familiji Đozića. Šejh je Nakšibendijskog tarikata. Šejh Sejidov sin Ibrahim uĉenik je medrese, kao i unuk imama rahmetli Teufika. Emrah je sin Bekirov. Hafiz Salih je pra pradedo i Ibrahimu i Emrahu. Dakle, Muhamedova loza (linija) preko hafiz Saliha, do šejh Sejida i njegovog sina Ibrahima izgleda ovako: imam HUSEJN—imam Muhamed—imam Jusuf—imam hafiz Salih—imam hafiz Sejid—imam Teufik, Teufikov brat Hamed je mujezin—imam hadţi šejh Sejid—uĉenik medrese Ibrahim. Ĉinjenice pokazuju da je Ibrahim, šejh Sejidov sin, osmo koljeno (generacija) neprekinute imamske loze familije Đozića iz Srebrenice. Potomci Muhamedovog brata Abdullatifa znatno su brojniji i po obrazovanosti, radinosti i ĉestitosti ne zaostaju iza Muhamedovih, samo što im se imamska tradicija zaustavlja sa muderisom i imamom Haki(jom)-efendijom Đozićem, ali ne i muderiska, odnosno profesorska. Ova je loza Đozića iz Srebrenice dala, u društveno-kulturnom smislu, vrlo znaĉajne liĉnosti. Ova konstatacija se, prije svega, odnosi na kadiju hadţi Husejna ef. Đozića, njegovog sina muderisa Haki(ju)-ef. Đozića, kadiju hadţi Mustafu, imama hadţi Abida-ef. Đozića, sina Mustafinog, kadiju Behaudina, sina muderisa Haki-efendije, te mnoge druge uglednike familije Đozić iz Srebrenice.141 Kako se iz prikupljenih podataka da zakljuĉiti, u ovoj lozi Đozića dominira neprekinuta linija muderisa (uĉitelja, profesora) i skoro neprekinuta linija kadija (sudija).142 Sada ćemo ukratko iznijeti najznaĉajnije momente (detalje) iz liĉnog i profesionalnog ţivota kadije hadţi Husejna143 Đozića, sina Abdullatifovog, a unuka imama Husejna, prvog poznatog Đozića u Srebrenici. Kadija hadţi Husejn roĊen je izmeĊu 1825. i 1830. su dva hafiza Saliha Đozića iz Kladnja, a jedan iz Srebrenice. Tako se desilo da je kadija hadţi hfz. Salih, sin imama Muhameda iz Kladnja, u knjizi Hafizi u Bisni i Hercegovini u posljednjih 150 godina upisan kao hafiz iz Srebrenice, a kurra hafiz Salih sin Jusufov nije spomenut. Hafiz Salih, sin Jusufov, a otac hafiz Sejida ef. Đozića (1898-1964.) je kurra hafiz i nije upisan u knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini. 138 Najvjerovatnije dobio ime po pradedi, takoĊer imamu Husejnu. 139 Hafiz Mustafa je umro vrlo mlad, kao student Šerijatske sudaĉke škole. Ime je dobio najvjerovatnije po oĉevom amidţi hadţi Mustafi, Abdulatifovom sinu. Opširnije pogledati u 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Izdavaĉ:Gazi Husrev-begova medresa Sarajevo, 1988. str.79-81. Godinu njegove smrti biljeţi Tridesetogodišnji izvještaj Šerijatske sudaĉke škole u sarajevu od osnutka do kraja školske godine 1016./1917.,Zemaljska štamparija,Sarajevo,str.108. 140 Imam Abid ef Đozić, Omerov sin, poznat je kao dobar poznavalac orijentalnih jezika, ali i kao praktiĉni primjenilac i pokretaĉ savremenih metoda rada u poljoprivredi. Odmah nakon postavljanja za imama, hatiba, mualima i vjerouĉitalja u Bratuncu 1911. godine pokreće izgradnju velike i lijepe dţamije sa vitkom munarom sa dva šerefeta. Uspio je mobilizirati dţematlije da izgrade i modernu zgradu mekteba. 141 Opširnije biografske podatke o pojedincima i njihovim društvenim,kulturnim i vjerskim ulogama dat ćemo prilikom pisanja Monografije o Đozićima iz Srebrenice. 142 KADIJA - doslovno sudija; drţavni organi koji su bili nadleţni da vrše sudske poslove na podruĉju jednog kadiluka. Pored sudstva koje je u osmansko-turskom ureĊenju spadalo u iskljuĉivo njegovu nadleţnost, jer drugi drţavni organi nisu imali nikakvu sudsku vlast, kadija je imao široka ovlaštenja i duţnosti u podruĉju vojne i civilne administracije i kontrolu zakonitosti svih akata vlasti. 143 Ime Husejn je arapskog porijekla, a u prijevodu na bosanski jezik znaĉi ljepuškast. Zanimljivo je da se u bosanskom jeziku ovo ime piše i izgovara u tri varijante i to: Husejn, Husejin i Husein. U izvornom arapskom jeziku ime se izgovara Husejn. Kada se ime prevodi na turski jezik, onda se prevodi sa dodatkom „i― i glasi Husejin, te je kao takvo iz turskog jeziĉkog izgovora preuzeto u bosanskoj tradiciji. Treća varijanta Husein je najvjerovatnije bosanska, nastala prevoĊenjem sa arapskog i turskog jezika, gdje se slovo „j― jednostavno izostavilo. U matiĉnim knjigama u Srebrenici ime je napisano kao Husejn. 75 godine, a preselio na ahiret 1900. ili 1901. godine. Prvi je Đozić koji je ukopan u Gladnom greblju (mezarju)144 u Zabojnoj i to po njegovom nareĊenju. Ĉuo sam kazivanje starijih da je haţi Husejn, naredivši da se ukopa u Zabojnoj, a ne u Srebrenici gdje mu je ukopan otac Abdullatif,145 rekao da će se podruĉje gdje je tada bilo mezarje u Srebrenici, a to je podruĉje sadašnje gradske kafane i parka, potpuno prevrnuti, odnosno, preurediti u druge namjene, što se kako vidimo i obistinilo. TakoĊer sam ĉuo da je rekao i ĉlanovima porodice Selmanagić da se ni oni više ne kopaju u Srebrenici, već na Bojnoj, što su oni i poĉeli ĉiniti. O „vidovitosti―, intuitivnoj moći predviĊanja, govori i istinita predaja o njegovoj smrti. Neposredno pred smrt bio je petak i kada je pošao na dţumu u Srebrenicu, a ţivio je u svom ljetnikovcu u Zabojnoj, mikrolokacija Bjelila, naredio je svome slugi146 rahmetli Ahmetu Tumbi iz sela Babuljica, da ponese kosu i pokosi mjesto gdje će ga sahraniti. To je poslušni derviš Ahmet i uradio. Kaţu da mu je dţenaza mu bila u sljedeći petak iza dţume namaza na mjestu gdje je i rekao. Priĉao mi je rahmetli Turabija da je ĉuo od svoga oca, imama hadţi Abida, da je za vrijeme dţenaze kadiji hadţi Husejnu toliko padala kiša da su ga jedva poloţili u mezar. Kadija hadţi Husejn je poznat i kao vrlo vrijedan i aktivan ĉovjek, pravio je puteve, krĉio šikare i pretvarao u obradive i plodne oranice i zasaĊivao voćnjake. Istina je da i danas, 109 ili 110 godina nakon hadţi Husejnove smrti, u bašti u Biljegu koju je on zasadio ima i jabuka i krušaka koje raĊaju. Sve su one toliko ostarile da su im debla ogromna i šuplja, većina grana suhe i polomljene, ali iz novoizraslih omladaka raĊaju zaĉuĊujuće kvalitetni plodovi. Još uvijek je ţiva predaja da je hadţi Husejn ukazujući na znaĉaj rada u Kur'anu, znao po dolasku sa bajram-namaza narediti svojim softama (uĉenicima) da rade bar po jedan sahat, pa tek onda da bajramuju. Bio je izuzetno obrazovan ĉovjek, zasigurno jedan od najobrazovanijih ljudi toga vremena u Bosni. Završio je Mektebi hukuk (Pravni fakultet) za vrijeme tanzimata u Istanbulu. Govorio je turski, arapski, perzijski, njemaĉki i francuski jezik. Dva puta je išao na hadţ i dva se puta ţenio. Prva mu je ţena bila Turkinja koju je upoznao za vrijeme studija (školovanja) u Istambulu. Iz prvog braka su mu kćerke Bejda i Tima. Da li se razveo ili mu je prva ţena umrla nema pouzdanih podataka, ali je sigurno da se nije zadugo drugi put oţenio. Njegov drugi brak je dosta zanimljiv. O ĉemu se radi? Pošto je on bio pozastao sa ţenidbom poslije prestalog prvog braka, a bio je jako imućan, poštovan i ugledan, imao je dosta poznanika i prijatelja, jednom prilikom se zatekao u selu Gladovićima kod svoga prijatelja kojega je poznavao od ranije, pa se poĉelo raspravljati o tome zašto se kadija, a već je jednom išao i na hadţ, ne ţeni? On je svom prijatelju Mandţiću rekao da bi on to rado uĉinio, ali ne bi ţelio da oţeni udovicu, već samo djevojku, a pošto je imao već popriliĉno godina, po svim relevantnim podacima za procjenu oko 40, rekao je da je njega stid da prosi djevojku. Prijatelj mu je rekao da ima mnogo djevojaka koje bi se za njega udale samo ako se on hoće ţeniti, te da će Mandţić i njegovi prijatelji obaviti posao prosidbe. Nakon što je hadţi Husejn pristao da će se ţeniti, prva djevojka koju je njegov prijatelj pitao bi li se udala za kadiju hadţi Husejna bila je njegova kćerka Kadira.147 Kaţu da je ona odmah prihvatila prosidbu. Najvjerovatnije bila je vrlo mlada djevojka. U braku sa hanumom Kadirom Husejn je imao pet sinova i tri kćerke. Prvo se rodila Bida, zatim blizanci Hakija i Abdulah, potom Mehmed (Meho), Ahmet (Ahmo),

144 Jedna od znamenitosti u Đozićima (Zabojnoj) je i Gladno mezarje za koje niko taĉno ne zna iz kojeg je perioda. Zna se samo da su u njemu sahranjeni muslimani, što upućuje da je ono iz osmanskog perioda. Po narodnom predanju nekada je vladala velika glad od koje su ljudi umirali. Ovi ovdje koji su pokopani, navodno su pošli u srijemoš ali nisu od gladi mogli dalje i tu su umrli i pokopani. Vrlo je vjerovatna i druga mogućnost da su tu pokopani umrli od jedne od kuga koje su ĉesto u osmanskom periodu morile Bosnu. 145 Po kazivanju Turabije Đozića, sina hadţi Abidovog, Abdullatif , otac hadţi Husejinov, ukopan je u mezarju koje je bilo na prostoru današnjeg parka u Srebrenici. Kada je za vrijeme austro-ugarske vladavine proširivan put mezari su izmješteni na prostor gdje je danas djeĉije obdanište. Kada su na tom prostoru u vrijeme Jugoslavije poĉele da se prave zgrade i mezarju se gubi svaki trag. 146Nije to bio sluga u klasiĉnom smislu rijeĉi, već najvjerovatnije jedan od njegovih najodanijih derviša. Svi pisani podaci i usmena predaja upućuju da je pored struĉne osposobljenosti za kadiju, u duhovnom smislu rahmetli hadţi Husejin bio sufija sa najvišom titulom šejha, jer se najĉešće potpisivao kao Husejin Ruhi, ili sa Šemsi ve Ruhi,što je titula šejha. Ne zna se za sada kojem je sufijskom tarikatu pripadao. 147 Predaja svjedoĉi da je za vrijeme jednog od ramazana, mnogo godina prije dogaĊaja prosidbe, kadija Husejin bio gost kod tog istog domaćina iz porodice Mandţić u Gladovićima. Bila je, kaţu, dvadeset sedma noć ramazana i u domaćina se porodila ţena, rodila je kćerku i na kadijin prijedlog joj daju ime Kadira, zato što se rodila u mubarek noći Lejletul kadr. Kadija Husejn ju je darovao šakom dukata i blagoslovio da bude hadţinica. Ta djevojka je na upit svoga oca odluĉila da se uda za kadiju Husejna i tako postane druga hadţi Husejnova ţena hadţinica, jer je kadija Husejn već bio hadţija. Sa kadijom hadţi Husejnom rodila je osmero djece i opet prije njega preselila na ahiret. Ne zna se gdje joj je mezar, najvjerovatnije u Srebrenici ili na Bojni. 76

Begzada (), Safija i posljednji sin Vehbija. Taĉno se zna da su blizanci muderiz Haki(ja) ef. i njegov brat Abdulah roĊeni 1872. godine, a prije njih je roĊena samo njihova sestra Bida, najvjerovatnije nekoliko godina prije, što upućuje na zakljuĉak da je drugi brak kadija hadţi Husejin sklopio nešto prije 1870. godine kada je imao oko 40 godina. Od svoje ţene bio je stariji sigurno preko 20 godina. Hadţi Husejn nije sam koji se u rodu Đozića iz Srebrenice ţenio mnogo mlaĊim ţenama. Alija, sin Mehmedov, roĊen 1895. godine, preselio na ahiret 1970. godine, u drugom braku ţivio je sa Aišom iz Klotjevca koja je od njega bila mlaĊa 28 godina. U braku su imali ĉetvero muške djece: Asima, Izeta, Sadika i Hediba.148 Najkarakteristiĉniji primjer velike razlike u godinama izmeĊu supruţnika u familiji Đozić bio je, takoĊer, u drugom braku hadţi Abida, sina hadţi Mustafinog i njegove ţene Aiše iz sela Jagodnja, danas općina Bratunac. Hadţi Abid je ţivio 93 godine, preselio je na ahiret 1929., a sin Turabija rodio mu se 1923. godine. Imao je preko osamdeset godina kada se oţenio ţenom koja je još uvijek bila u fertilnoj dobi, dakle bila je mlaĊa od 50 godina, a moţda i od 45. Nije teško izvesti zakljuĉak da je od hadţi Abida bila sigurno mlaĊa bar 35 godina. Kada je hadţi Abid u pitanju, za njegovo se ime veţe još nekoliko karakteristiĉnih podataka. Pored toga što je u rodu Đozića najduţe ţivio, imao brak sa ţenom od koje je bio stariji moţda i 40 godina, on je poznat i po vrlo lijepom uĉenju Kur'ana, turskim mekamom, te je iz tih razloga ĉesto bio pozivan na sveĉanosti odrţavanja „carskog―149 mevluda u Sarajevu. U godini kada je umro, nešto prije smrti spakovao je sve svoje knjige, osim primjeraka Kur'ana, zakovao u jedan sanduk i uz pomoć ţene iznio na brijeg iznad njive Gošpovina, ţenu vratio kući da ne bi vidjela gdje će ih zakopati. Prema kazivanju njegove ţene zakopao ih je najvjerovatnije u njivi zvanoj Smajlaševina ispod njive Gošpovina. To je uradio iz razloga, kako je nakon toga, po predaji, priĉao ţeni i prijateljima, što u vremenu koje dolazi ili kako je on govorio „u vremenu u kome će moj (njegov) sin Turabija ţivjeti, ove knjige neće vladati, vladat će se po drugom zakonu, samo će Kur'an preţivjeti.― Ţeni je naredio da sina jedinca Turabiju obavezno šalje u školu, jer je njemu ţivotna nafaka od olovke i peštahte (stola), a ne od velikog zemljišnog posjeda. Zaista, Turabija Đozić zaposlio se 1948. godine u Općini Srebrenica kao matiĉar i cijeli radni vijek je proveo na tom radnom mjestu. Kaţu da nije mogao napredovati u sluţbi, iako je za to vrijeme bio vrlo pismen ĉovjek, jer je kada se pravio plan godišnjih odmora svake godine na odmor išao za vrijeme ramazana da bi mogao postiti. Cijeli radni vijek radio je kao matiĉar. Preselio je na ahiret 1993. godine u sedamdesetoj godini ţivota. Još jedan ĉovjek se odrekao dobro plaćenog i za to vrijeme uglednog posla zbog vjere. Nurija, sin Vehbijin, otac autora ovoga rada, nakon Drugog svjetskog rata bio je primljen po konkursu u policiju (miliciju). Da bi zasnovao radni odnos bilo je neophodno da se uĉlani u Savez komunista. Odbio je to s obrazloţenjem da niĉim ne moţe zamijeniti odlaske u dţamiju i uĉenje Kur'ana. Nikada nije poĉeo raditi kao milicioner NFR Jugoslavije. Cijeli ţivot je radio kao zemljoradnik i radnik ishranivši svoje ĉetvero djece. I Hamed Đozić, sin hafiz Sejidov, unuk hfz. Salihov, otac šejh Sejidov, zaposlio se jedno vrijeme u preduzeću "Drina" na sjeĉi šume. Njegove radne kolege su mnogo psovale, pa je pošteni i visoko moralni Hamed Đozić napustio posao da svojim ušima ne bi slušao ruţne psovke. Ovo su samo neki vrlo karakteristiĉni i za mnoge ljude vrlo zanimljivi i neobiĉni primjeri iz ţivotne tradicije Đozića iz Srebrenice, a koji potvrĊuju njihovu visoku moralnost i principijelnost. Iz do sada reĉenog ima dosta opravdanja što za Đoziće kaţu da od materijalnih stvari najviše vole pekmez, pare i ţene. Kada su nematerijalne sadrţajnosti ţivota u pitanju, onda je vjera na prvom mjestu. Kada je vjera i duhovnost u pitanju, pored do sada navedenog u tekstu, moţda najbolje svjedoĉi ova predaja: Priĉa se da je jednu dţumu namaz 1919. ili pak 1920. godine u Srebrenici klanjao samo imam (hodţa), mujezin i trojica dţematlija. Jedan od dţematlija je zaplakao i s tugom, kroz suze, rekao: ―Haman nestade imana i muslimana u Srebrenici.― Na to mu je drugi odgovorio: „Ne tuguj, dok je Đozića biće i imana i muslimana u Srebrenici.― Najzastupljenija muška imena su: Husejn, Jusuf, Abid, Mustafa, Abdulah, Ahmet i Alija. Svako od ovih imena javlja se najmanje pet puta u tradiciji i kao po pravilu nadijevana su prvom novoroĊenom djetetu nakon smrti pretka. Najunikatnija i vrlo rijetka imena su: Turabija, Sanusija, Vehbija, Nurija, Adib, Harun i Imad.

148 Sva ĉetiri Alijina sina ubijeni su u zloĉinu genocida Zaštićene zone Ujedinjenih nacija Srebrenica 1995. godine. Aiša se prije braka sa Alijom udavala dva puta i u oba braka nije imala djece. Ovaj podatak istiĉemo zbog ĉinjenice da je svaki Đozić koji se ţenio imao i djece. Vrlo su rijetki Đozići koji se nisu uopće ţenili. 149 Mevlud koji je uĉen povodom roĊendana osmanskog . 77

Najzastupljenija ţenska imena: Kadira i Fatima.

IV PROFESIJE I ZANIMANJA – najupeĉatljiviji primjeri Neosporna je ĉinjenica da je osnovna profesija Đozića iz Srebrenice posao imama, muderisa, mualima i kadije. Kako se familija umnoţavala širio se i krug profesionalnih opredjeljenja. Od materijalnih zanimanja najdominantnije je poljoprivrednik, posebno voćar. Đozići su, zaista, poznati kao uzorni uzgajivaĉi voća, proizvoĊaĉi i ljubitelji pekmeza. Najpoznatiji imami: Husejn – prvi poznati imam, Alija – sin Abdullatifov, hadţi Abid - sin hadţi Mustafin, Abid-efendija – sin Omerov, Husejn-efendija – sin Omerov, hafiz Abdulah – sin Alijin, hafiz Sejid – sin Salihov, šejh Sejid – sin Hamedov. Đozići hafizi: Malo je familija u Bosni i Hercegovini koje su imale sedam hafiza, kao što je to sluĉaj sa familijom Đozića.150 Najstariji poznati hafiz Đozić iz Srebrenice je hafiz Salih, sin Jusufov.151 Hafiz je bio i hfz. Salihov sin Sejid. Hafiz Sejid ef. Đozić hifz je završio pred muderisom hadţi hfz. Abdulahom Đozićem, sinom muderisa hadţi Ali(je) ef. Đozića. Sin hadţi Ali(je)-efendije Abdulah, takoĊer je bio hafiz. Hadţi hafiz Abdulah-ef., sin (Ali)jin do Drugog svjetskog rata radio je kao muderis u medresi u Srebrenici. Ne zna se pred kim je završio hifz. U nekim izvorima, ali i u narodnoj predaji, ĉesto se spominje samo kao hadţi hafiz. Hadţi hfz. Mensur, sin Abdulahov je takoĊer bio hafiz. Hifz je hafiz Mensur završio pred ocem. Mlad je preselio na ahiret, nedugo poslije ţenidbe, neposredno pred Drugi svjetski rat, dakle prije 1940. godine. Nije imao djece. Hafiz Mustafa Đozić (1877-1901.) sin Omerov, hifz je završio kao uĉenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu.152 Malo je vjerovati da pored ovih pet hafiza Đozića iz Srebrenice i dvojice iz Kladnja nije bilo hafiza i u generacijama prije njih. Na osnovu cjelokupne porodiĉne tradicije najvjerovatnije da je bilo, samo što nije zapisano niti saĉuvano u usmenoj tradiciji. Šejhovi: hadţi Husejn, sin Abdullatifov, unuk imama Husejna, roĊen izmeĊu 1825. i 1830. godine preselio na ahiret 1900. ili1901. godine. Nije poznato kojeg je tarikata bio šejh. Šejh hadţi Sejid, sin Hamedov, hafiz Sejidov unuk, praunuk hafiz Salihov, pra praunuk Jusufov, bijela pĉela hadţi Muhamedova, roĊen 1964. godine šejh je Nakšibendijskog tarikata.153 Treba napomenuti da su oba šejha Đozića duhovne orijentacije Šemsi ve ruhi. Đozići hadţije: hadţi Husejin – sin Abdullatifov, hadţi Alija – sin Abdullatifov, hadţi Mustafa – sin Abdullatifov, hadţi Abdulah – sin hadţi Alijin, hadţi Abid – sin hadţi Mustafin, hadţi Abid – sin Vehbijin, hadţi Senusija – sin Ahmet-ef., hadţi Adib – sin Nurijin, hadţi šejh Sejid – sin Hamedov, hadţi Bekir – sin imama Teufika, hadţi Ismet – sin hadţi Abidov, hadţi Halima – supruga rahmetli Muaza Đozića, sina Husejnovog, hadţi Fikreta Đozić – išla na hadţ za svog oca Turabiju. Najpoznatiji muderisi: hadţi Husejn – sin Abdullatifov, hadţi Ali(ja) – sin Abdullatifov, hadţi hfz. Abdulah - sin Ali(jin), Haki(ja) ef. - sin hadţi Husejnov, šejh hadţi Sejid - sin Hamedov. Neosporna je ĉinjenica da su se Đozići istakli kao dobri odgojno-obrazovni radnici i izvan islamskih znanosti u prirodnim i društvenim znanostima. Univerzitetski profesori su: dr. sc. Hakija Đozić, sin Galibov, unuk muderisa (Haki)je, dr. sc. hadţi Adib Đozić, sin Nurijin, dr. sc. Jasenko Đozić, sin Rizin. Na Univerzitetu je u zvanju višeg asistenta angaţiran i mr. sc. Abdel Đozić, sin Adibov. Magistar znanosti je i primarijus Šukrija Đozić, sin Rizin, koji je pred odbranom doktorske disertacije. Magistar nauka je i Nizama, Taibova kćerka (Šabanova), unuka hadţi Abidova. Vrlo uspješni

150Peterica hafiza Đozića su iz Srebrenice, a dva iz Kladnja. Oba hafiza Đozića iz Kladnja imali su ime Salih. Prvi je hafiz Salih, sin Omerov, ĉiji se mezar nalazi u haremu Kuršumlije dţamije u Kladnju, a umro je 1873. godine. Drugi hafiz Đozić iz Kladnja je kadija Salih, sin imama Muhameda, roĊen 1885. godine. Hifz je završio 1912. godine kao uĉenik Behram- begove medrese u Tuzli pred muderrisom hfz. Muhamed ef. Husićem. 151 Salih je bio kurra hafiz, što je znaĉilo da je cjelokupni Kur'an znao napamet prouĉiti u svako doba i u svakoj prilici. Znao je to prouĉiti na sedam naĉina. Hafiz Salihov unuk Hamed Đozić, sin hafiz Sejidov mi je priĉao da bi njegov dedo hfz. Salih, za vrijeme dok putuje iz Srebrenice u selo Daljegoštu na obali Drine, udaljeno od Srebrenice 42 kilometara znao prouĉiti cijeli Kur'an. Hafiz Salih, sin Jusufov, nije upisan u knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini,kao što nije upisan ni hfz. Mustafa, sin Omerov. 152 U knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini autora hafiza dr. Fadila Fazlića ne navodi se ime hfz. Mustafe Đozića, ali se ovaj podatak nalazi u knjizi 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, str.80 i u knjizi Hivzije Suljkića ,Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini – sabrani tekstovi, knjiga 2, BMG bosanska medijska grupa, Tuzla, 2007. str. 290. 153 Idţazet-namu dobio od rahmetli šejha hadţi Mustafe ef. Ĉolića. 78 odgojno-obrazovni djelatnici su braća Ismet, profesor hemije, i Taib (Šaban) profesor matematike, sinovi hadţi Abidovi. Najpoznatije kadije: hadţi Husejin (Ruhi) – sin Abdullatifov, Behaudin – sin muderisa Haki(je),154 Sead – sin Behaudinov.155 U novije vrijeme, razumljivo, familija Đozića je postojala brojnija, pa su se pojavili i interesi za drugim zanimanjima i profesijama. Prije svega se to odnosi na medicinu i graĊevinarstvo. I u ovim oblastima Đozići su postigli vrijedne rezultate koji nadilaze lokalne, pa i bosanskohercegovaĉke okvire. To najbolje potvrĊuju uspjesi i ugled ljekara i biznismena iz familije Đozić. Đozići ljekari: mr. sc. Šukrija Đozić156 - sin Rizin, Šukrijin unuk, praunuk imama Husejna, Omerov pra praunuk, Salihova bijela pĉela. Dr. sc. Jasenko Đozić,157 sin Rizin a Šukrijin brat. Ljekar je bio i Mirza Đozić,158 sin Ševketov, unuk muderisa Haki(je). Melika, kćerka Alije Đozića, je ljekar, kao i Azra i Edina, kćerke Ešrefa Đozića. Medicinski fakultet završio je i Harun Đozić, sin hadţi Adibov, unuk Nurijin, praunuk Vehbijin, pra praunuk kadije hadţi Husejna, bijela pĉela hadţi Abdullatifova. Doktor medicine (ljekar) je i Meliha Đozić, Saidova kćerka, unuka Turabijina, praunuka hadţi Abidova, pra praunuka hadţi Mustafina, bijela pĉela hadţi Abdullatifova. Najpoznatiji biznismeni: Ragib Đozić – sin Vehbijin, bavio se trgovinom stoke,159 Ešref Đozić – sin Munibov, unuk muderisa Haki(je) ef. Đozića, razvio biznis u oblasti graĊevinarstva. Mesud Đozić – sin Nurijin, unuk Vehbijin, takoĊer se bavi biznisom u graĊevinarstvu.160 Nijaz Đozić – sin Nurijin, unuk Vehbijin, biznismen u graĊevinarstvu i trgovini. Alija Đozić – sin Galibov, unuk muderisa Haki(je) ef. Đozića, vodi biznis u oblasti hemijske tehnologije.161 Svi spomenuti biznismeni unuci su dva brata muderisa Haki(je) i Vehbije, a praunuci kadije hadţi Husejna, sina Abdullatifovog. MeĊu spomenutima samo Ragib nije unuk, već sin Vehbijin. Najpoznatiji majstori: Vrhunski majstori u automehaniĉarskom, autoelektriĉarskom i autolimarskom zanatu su braća Sead162 i Mirsad163 Đozić, sinovi Senusijini, unuci Ahmet efendije. Ahmedin, sin Mirsadov, nastavlja oĉevu tradiciju. Nezir Đozić, najmlaĊi sin Vehbijin, roĊen 1935., bio je nekoliko decenija najbolji mehaniĉar za motorne pile za sjeĉu drva, ne samo u Đozićima već i u široj regiji. Struĉno usavršavanje je završio u Njemaĉkoj. Najpoznatiji poljoprivrednici: hadţi Husejin – sin Abdullatifov164, poznat po voćarstvu. Vehbija – sin kadije hadţi Husejina, poznat po stoĉarstvu,165 voćarstvu i ratarstvu. Hadţi Abid – sin Vehbijin, poznat po voćarstvu i povrtlarstvu. Nurija – sin Vehbijin, poznat po voćarstvu, ratarstvu i pĉelarstvu. Kadija Bahaudin – sin muderisa Haki(je), poznat po pĉelarstvu.166 Turabija, sin imama hadţi Abida, poznat po voćarstvu i ratarstvu. Senusija, sin Ahmet-efendije, poznat po proizvodnji

154 Ne navodimo kadiju hadţi hafiza Saliha ef. Đozića jer smo utvrdili da je on od Đozića iz Kladnja, a mi ovom prilikom pišemo o Đozićima iz Srebrenice. 155 Sead Đozić, roĊen 1948. godine, sin Behaudinov, unuk muderisa Haki(je) efendije, praunuk kadije hadţi Husejina, nije bio šerijatski sudija (kadija), ali je završio pravni fakultet i radio kao sudija suda u Srebrenici od 1976. do 1979. godine. Prodao je kuću u Bratuncu nakon rata 1995. godine i danas ţivi u Hadţićima. Da je studij prava jedna od dominantnih tradicijskih karakteristika familije Đozić pokazuje to i sadašnjost. Pravnici su i Ahmet i Enes, sinovi Abdulahovi. Student Pravnog fakulteta (ĉetvrta godina) je i Faruk Đozić, sin Adibov. 156Primarijus, hirurg ortoped u Drţavnoj bolnici u Sarajevu, roĊen 1953.u Srebrenici. 157 Doktor medicinskih znanosti iz oblasti urologije. Univerzitetski je profesor u Novom Sadu, Republika Srbija. 158 Umro kao mladi vojni ljekar. 159 Pred Drugi svjetski rat po 200 grla krupne stoke vozio na pijacu u Sarajevo. Poginuo 1941. godine u Kukavicama kod Rogatice na povratku iz Sarajeva. Mezar mu je u haremu dţamije u Kukavicama. 160 Mesud Đozić izgradio je najljepši apartmanski objekat na Bjelašnici koji je ubrojen u deset najvećih infrasrtukturnih objekata u Bosni i Hercegovini u 2007.godini. (Pogledati: Dnevni avaz od 27. septembra 2007.) 161 Alija se biznisom bavi u Republici Slovaĉkoj u koju je emigrirao u toku rata protiv bosanskohercegovaĉkog društva i drţave 1992-1195. godine. 162 Sead je nakon preţivjelog genocida u Srebrenici 1995. emigrirao u SAD. 163 Mirsad ţivi u Đozićima (Zabojnoj) ima privatnu automehaniĉarsku radnju. 164 Primjećujemo da se ime kadije hadţi Husejna ef. Đozića, sina Abdullatifovog, nalazi kao najznaĉajnije u skoro svim sferama intelektualne, duhovne i materijalne produkcije ĉlanova familije Đozić. Pisani dokumenti i usmena predaja nedvosmisleno potvrĊuju da je upravo hadţi Husejin, sin Abdulatifov, bio najsvestranija i najobrazovanija liĉnost Đozića iz Srebrenice. Bio je ugledni sufija sa najvišom titulom šejha, afirmirani kadija u više mjesta: Ljubinju, Nikšiću i Srebrenici, imam, poliglota koji je govorio pet najznaĉajnijih svjetskih jezika svoga vremena, uzgajivaĉ velikih voćnjaka, obnovitelj dţamija, graditelj puteva, vodenica, ljetnikovaca i ostalih objekata. 165 Neposredno pred Drugi svjetski rat Vehbija je, prema kazivanju moga oca Nurije, imao 120 ovaca, dvadesetak krava, mnoge košnice pĉela i dva konja. 166 Prvi u Đozićima uveo savremeni oblik pĉelarenja – pĉele umjesto u trnkama poĉeo uzgajati u sanducima. 79 mlijeka. Mujezin Hamed – sin hadţi Sejidov, poznat po ratarstvu i voćarstvu. Kako vidimo, nekima je poljoprivreda bilo primarno, a nekima sekundarno (hobi) zanimanje, ali su i jedni i drugi postizali vrijedne i zapaţene rezultate u toj privrednoj grani.

ZAKLJUĈAK Đozići iz Srebrenice starosjedilaĉka su familija ovoga grada sa dugom tradicijom ĉiji se pisani tragovi mogu pratiti skoro 300 godina. Osnovna karakteristika familije je ljubav prema uĉenju, znanju i radu. Predaja kaţe da vole još i pekmez, pare i ţene. Dali su znaĉajan doprinos vjerskom, kulturnom i privrednom razvoju, ne samo Srebrenice, već i Bratunca, Sarajeva, Kladnja i drugih mjesta gdje su radili i ţivjeli. Jedna su od rijetkih familija, ako ne i jedina, ne samo u Srebrenici, već i u cijeloj Bosni i Hercegovini, koja u kontinuitetu, bez prekida od skoro trista godina svakodnevno ima imama koji profesionalno obavlja imamsku sluţbu. Pored kontinuiteta profesije imama Đozići iz Srebrenice evo, bez prekida, već skoro trista godina su i muderisi/profesori i kadije/sudije. Zasigurno najveća tradicijsko-intelektualna vrijednost Đozića iz Srebrenice su peterica hafiza, što ih ubraja u porodice sa najviše hafiza u cijeloj Bosni i Hercegovini. Tradicionalno su dobri poljoprivrednici, dominantno se baveći voćarstvom, najĉešće neprofesionalno, kao zanimanjem uz neku intelektualnu profesiju. U posljednje vrijeme, u današnjem vaktu sve više ih je ljekara, inţinjera, profesora, ne napuštajući imamsku tradiciju do dana današnjeg.

LITERATURA

1. Fazlić Fadil: Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, El-Kalem, Sarajevo,2006. 2. Grupa autora: 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo, 1988. 3. Hadţibegović Hamid: Opsada Nikšića 1877. prema izvještaju nikšićkog naiba, Istorijski zapisi IV, 1-3, 1949. 4. Hasandedić Hivzija: Muslimanska baština u Istoĉnoj Hercegovini, El-Kalem, Sarajevo, 1990. 5. Đozić Hakija: Muderiz Haki(ja)-ef. Đozić, (Manuskript), vlastito izdanje, Sarajevo, 2001. 6. Đozić Adib, Društveno-historijska situiranost Bošnjaka u Srebrenici, Pogledi, BZK, Tuzla, br.8, juli 2001., str.126-136. 7. Suljkić Hivzija: Spomenici islamske kulture u Srebrenici, Islamska misao, br.123, mart 1989., str.42-47. 8. Spomenica Šerijatsko-sudaĉke škole u Sarajevu (1887-1937), Islamska dioniĉarska štamparija, Sarajevo, 1937. 9. Tridesetogodišnji Izvještaj Šerijatske sudaĉke škole u Sarajevu od osnutka do kraja školske 1916/1917., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1917.

80

Mr. sc. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, prof. orij.

Gdje se nalazilo naselje Kiĉma u Nahiji Drametin? (prema orijentalnim i kartografskim izvorima)

U ovom radu pokušavamo ubicirati taĉan poloţaj naselja pod nazivom Kiĉma u Nahiji Drametin, koje se pod raznim sliĉnim nazivima uporno pojavljuje u najranijim osmanskim izvorima XVI, XVII i XVIII stoljeća. Inaĉe, ubikacija je odreĊivanje taĉnog geografskog i topografskog poloţaja nekog naselja koje se pojavljuje u historijskim dokumentima i njegova veza sa nekim od naselja koja i danas postoje. Višestruko dokumentovano postojanje naselja Kiĉma u historijskim izvorima nije dalo odgovor gdje se ono taĉno nalazilo. Ovim problemom se najviše bavio dr. Adem Handţić, poznati istraţivaĉ Tuzle i okoline u XVI stoljeću. Iako izvanredan poznavalac, ni on nije ubicirao naselje Kiĉmu u Nahiji Drametin, vjerovatno zbog nedovoljnog korištenja kartografskih i terensko- geografskih istraţivanja. Prema dosadašnjim saznanjima Drametin (Dramešin) je jedna od srednjovjekovnih ţupa koje se nalaze u sjeveroistoĉnoj Bosni. Geografski pojam Drametin (Dramešin) najranije imamo spomenut na stećku Boţićka Banovića koji se datira u drugu polovinu XIV stoljeća. Na natpisu nalazimo ―Ovdje leţi Boţićko Banović, na svojoj plemenitoj zemlji i na Dramešini...―.167 Najstariji do sada poznati spomen pojma Drametin u historijskim dokumentima imamo u 1476/77. godini. Tada se u popisu Smederevskog sandţaka spominje naselje Drametin koje se nalazi blizu Drvene Solane, kasnije Tuzle („karye-i Drametin Agac tuzlasi―)168. Naselje Drametin se kasnije više ne spominje, niti danas postoji, ali se i dalje iznosi da je ono nekada bilo središte Nahije Drametina (Dramešina) i po svoj prilici nalazilo se na podruĉju današnjeg naselja Banovići (Selo).169 U sumarnom popisu Zvorniĉkog sandţaka iz 1519. godine imamo prvi poznati popis naselja Nahije Drametin170. Iz originalnog teksta ovog popisa Adem Handţić išĉitava i jedno naselje ove Nahije kao Geĉima. On navodi da selo Geĉima koje pripada spomenutoj Nahiji Drametin, donosi prihod od 3.060 akĉi. Ipak, Handţić istiĉe da takvo ĉitanje nije sigurno, a moglo bi se ĉitati još i kao: Kiĉma, Keĉima, Keĉmina i sl.171. TakoĊer, na istom mjestu se navodi da je lokacija ovog naselja danas nepoznata. U popisu iz 1528. godine, Handţić naziv ovog naselja ĉita kao Keĉevo, s tim da ostavlja upitnik.172 Isto naselje se spominje i u sumarnom popisu Zvorniĉkog sandţaka iz 1533. godine. Ovdje se ono isĉitava kao Keĉma i nalazi se posjedu (timaru) dvojice ĉlanova vojne posade osmanske utvrde Teoĉak (Telĉak). Radi se o posadnicima (mustahfizima) Mahmudu koji tada obavlja funkciju ćehaje utvrde Teoĉak i Mehmedu, bratu Iskendera. Keĉma tada ima 27 kuća, od kojih 6 muslimanskih i 21 nemuslimansku sa 16 baština. Prihod naselja je iznosio 3.400 akĉi.173

167 Detaljnije vidjeti: Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knjiga IV, Sarajevo, 1970., str. 60-61 i Šefik Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971., str. 142-143. 168 Adem Handţić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 32. 169 Isto, str. 32., vidjeti fusnotu 21. 170 Adem Handţić, Dva prva popisa Zvorniĉkog sandţaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, GraĊa, knjiga XXVI, odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986., str. 32. 171 Isto, str. 32., vidjeti fusnotu 66. 172 Adem Handţić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 130. 173 Adem Handţić, Dva prva popisa Zvorniĉkog sandţaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, GraĊa, knjiga XXVI, odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986., str. 195. 81

Handţić još uvijek nije siguran u pravi naziv ovog naselja Nahije Drametin, pa ga stavlja pod upitnik. Zatim, opet navodi da se moţe ĉitati kao Keĉma (Kiĉma) i Ćeĉma (Ćiĉma) i da je danas nepoznato174. Znatno više podataka o historijsko-geografskim karakteristikama naselja Kiĉma tokom XVI i poĉetkom XVII stoljeća mogu dati drugi osmanski popisi naselja Nahije Drametin. Radi se o detaljnim popisima Zvorniĉkog sandţaka iz 1548. i 1604. godine koji nisu do sada prevedeni i objavljeni. Originali tih popisa su u arhivima Turske, ali kopije se nalaze u Bosni i Hercegovini.175 Na osnovu njih moţemo saznati više o geografskom i topografskom poloţaju naselja, prostornim i urbanim karakteristikama, stanovništvu, privredi… U detaljnom popisu Zvorniĉkog sandţaka iz 1548. godine ovo naselje se navodi pod imenom Ĉeĉime a pripada Nahiji Drametin (Karye-i Ĉeĉime tabi-i Drametin).176 Sredinom 16. stoljeća ovo naselje se nalazi u timaru posade osmanske utvrde Novi (Nova). Radi se o serbuljuku Pervaneu i Šabanu iz navedene utvrde (kala-i Nova). Prilog 1.

Prilog 1. Dio transliteriranog popisa iz 1548. godine naselja Ĉeĉima, ANUBIH

Prema popisu iz 1548. godine naselje Ĉeĉime ima ukupno 17 kuća i 27 baština. Po jedna kuća i baština se vode kao muslimanske, a ostale su nemuslimanske. Prva popisana kuća vlasništvo je Huseyna, sina Radina, baština Nasuha Vilina. Navodimo i neke druge kuće popisane 1548. godine: Rajĉić Vuk, Ivan sin Vuka, Vladisav Radoja, Paval sin Radihne, Ivan sin Radiĉa... Vlasnici nekih od baština su: Radojina, sada u posjedu Matulja, Nikolina, sada u posjedu Marinka, Frana Radojina, sada u posjedu Grubaĉa, Radosava, sada u posjedu Kostadina... Primjetan je i proces prihvatanja islama od stanovnika naselja, pa stare baštine postaju vlasništvo muslimana, naprimjer: Ivaneša, sada u posjedu Jusufa, Radmila, sada u posjedu Bayezida Abdullaha (oĉito tek prihvatio islam), Radliĉa, sada u posjedu Velija Mehmedija. Zanimljivo je da u ovom naselju tokom prve polovine 16. stoljeća nije rijetko ime Boţiĉko. Tako se 1548. godine spominju Boţiĉko, sin Milovana i Boţiĉko, sin Pavka. Isto ono ime koje imamo na poznatom srednjovjekovnom stećku u obliţnjem naselju Banovići. Vjerovatno je ime Boţićko bilo u ovom kraju uobiĉajeno u srednjem vijeku.177 Sa 17 kuća, 27 baština i ukupnim prihodom od 4.600 akĉi, 1548. godine Ĉeĉime ulazi u red srednje velikih naselja ovog podruĉja. Većina poreskih prihoda naselja dolazi od poljoprivrede i

174 Isto, str. 195., vidjeti fusnotu 503. 175 Popis iz 1548. godine je transliteriran sa osmanskog na tursko latiniĉno pismo, nalazio se u ANUBiH ali nije preveden i objavljen. Popis iz 1604. godine nije transliteriran, preveden i objavljen, a kopije originala se mogu naći u Orijentalnom institutu u Sarajevu. 176 Detaljni popis Zvorniĉkog sandţaka 1548. godine, transliterirane kopije u ANUBiH, Sarajevo, str. 1041 (originalni popis str. 458b). 177 Isto, str. 1041 i 1042 (originalni popis str. 458b i 459a) 82 stoĉarstva a treba istaći i relativno razvijeno vinogradarstvo, jer je registrovan porez na širu od groţĊa u iznosu od 780 akĉi. Pored navedenih Pervane serbuljuka i Šabana iz utvrde Novi, prihode od ovog naselja ima i Mahmud kethoda (ćehaja) utvrde Teoĉak (Telĉak).178 Naselje Greĉma se spominje i u jednom osmanskom dokumentu iz 1645. godine. Radi se o rješenju Šerijatskog suda u Tuzli o rušenju bespravno izgraĊenog mlina na rijeci Oskovi, jer nanosi štetu jednom mlinu ĉiji je vlasnik stanovnik naselja Greĉma.179 Prilog 2.

Prilog 2. Dokumenat iz 1645. godine Šerijatskog suda iz Tuzle o rušenju bespravno podignutog mlina na Oskovi blizu Geĉme, Arhiv TK

Kiĉma se ne spominje u poznatom spisku naselja iz 1711. godine180. Najkasniji poznati spomen naselja Kiĉma u Nahiji Drametin je iz 1750. godine. Te godine je prema nareĊenju mutesarrifa Zvorniĉkog sandţaka izvršen razrez zemljarine i odreĊena visina poreskih prihoda naselja kadiluka dviju Tuzli a ―prema starom uobiĉajenom naĉinu―. IzmeĊu ostalih naselja se navodi i Kaĉma ĉiji je iznos u visini 4.004 akĉe.181 Na brojnim topografskim kartama koje predstavljaju sjeverne obronke Konjuha i okolinu današnjih Banovića nalazi se toponim Kiĉma. Radi se o topografskim kartama raznih izdanja (od kraja XIX stoljeća, pa kroz cijelo XX stoljeće) i razliĉitih razmjera (1:100.000, 1:75.000, 1:50.000, 1:25.000). Svi toponimi Kiĉma na ovim kartama se strogo odnose na brdsko-planinsko podruĉje (prosjeĉne visine 400-500 m) koje je sa istoka oiviĉeno rijekom Oskovom, sa sjevera Litvom, sa zapada Radinom, a sa juga naseljem Hrvati iznad kojeg se diţe Hrvatsko brdo. Na austrougarskoj topografskoj karti razmjera 1:75.000 sa kraja XIX stoljeća, podruĉje u uglu izmeĊu rijeka Oskove i njene pritoke Litve se oznaĉava kao Kiĉma planina.182 Na ostalim kartama je oznaĉeno samo kao Kiĉma.183 Prilog 3.

178 Isto, str. 1043 (original 459a). 179 Dokumenat se nalazi u Orjentalnoj zbirci Arhiva Tuzlanskog kantona u Tuzli. 180 Vladislav Skarić, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine, Izabrana djela, knjiga III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985., str. 275-285. 181 Šaban Hodţić, Stari turski dokumenti sa tuzlanskog podruĉja, Ĉlanci i graĊa za kulturnu historiju istoĉne Bosne, knj. ??, Muzej istoĉne Bosne, Tuzla, ?? , str. 53. 182 Specialkarte von Osterreich-Ungarn, Dubrava und Ribnica, 1: 75.000, Vien, uraĊena na osnovu katastarskog premjera iz 1882-85. godine. 183 TK Kladanj, 1:100.000 i Kladanj 2, 1:50.000, reambulacija 1930-32., VGI Beograd, razna izdanja iz sredine 20. stoljeća; TK Banovići, 094-1-1, 1:25.000, Vojnogeografski institut, 1978. 83

Prilog 3. Toponim Kiĉma na savremenoj topografskoj karti

Na najstarijim topografskim kartama ovog podruĉja sa kraja XIX stoljeća na dijelu toka Oskove koji protjeĉe pored toponima Kiĉma nalaze se ĉetiri vodenice. Najuzvodnija je ona poznata vodenica ispod Hrvata gdje su tada postojale i stupe. Ona je postojala do oko 1970. godine i njen izgled je saĉuvan na jednoj fotografiji iz tog perioda. Zadnjih nekoliko decenija tu se razvilo vikend- naselje Hrvatska Brana. Nizvodno je bila Hadţića vodenica, zatim još dvije, od kojih se druga nalazila neposredno pred ušćem Litve u Oskovu. Dvije vodenice se tada nalaze i na rijeci Litvi, jedna u današnjem gradu Banovići kod zgrade Općine, a druga nešto uzvodnije od današnje ţeljezniĉke stanice Oskova. Na koju od njih se odnosi dokument iz 1645. godine, otkada je vlasnik vodenice iz naselja Kiĉma, nije poznato, ali je jasno da se navedeno naselje moralo nalaziti u blizini te vodenice. Ni najstariji popisi naselja sa kraja XIX stoljeća ne navode naselje u okolini današnjih Banovića sa nazivom Kiĉma, pa niti dio (mahalu) sa sliĉnim nazivom od nekog naselja. Oĉito je već odavno bilo nestalo.184 Kasnija pojava naselja pod imenom Hrvati i brda iznad njega poznatog kao Hrvatsko brdo ukazuju da se ono razvilo pored ranijeg opustjelog naselja Kiĉma i to naseljavanjem muslimanskog stanovništva iz krajeva Hrvatske koje su prije 1699. godine drţale Osmanlije. Zbog toga je vjerovatno i nazvano Hrvati. Na osnovu prethodnog malog istraţivanja naselja koje se u najranijim osmanskim izvorima XVI, XVII, i XVIII stoljeća redovno pojavljuje pod nazivom Kiĉma ili sliĉno, moţemo zakljuĉiti sljedeće: Taĉan naziv navedenog naselja je Kiĉma, kako se u narodnom sjećanju i na topografskim kartama sve do danas naziva brdsko-planinsko podruĉje u uglu rijeka Oskove i Litve, a istoĉno od grada Banovića. Naselje pod nazivom Kiĉma vjerovatno postoji još od srednjeg vijeka i nalazi se u Ţupi Drametin (Dramešin). Naselje Kiĉma postoji i u prvoj polovini osmanske uprave, kroz XVI, XVII i XVIII stoljeće. Usljed burnih i prijelomnih historijskih dogaĊaja tokom XVIII stoljeća ovo naselje nestaje. Brojni ratovi i stradanja od njih, epidemije, nerodne godine i gladi ĉine da naselje izgubi stanovništvo i opusti. Kroz XVIII i XIX stoljeće u novim doseljavanjima muslimanskog stanovništva iz krajeva Hrvatske koje su Osmanlije izgubile nastaje novo naselje, blizu ranijeg i sa novim imenom. Svi popisi stanovništva i naselja kao i topografske karte, sa kraja XIX i tokom XX stoljeća znaju samo za naselje Hrvate a toponim Kiĉma ostaje kao geografsko-reljefni pojam pored njega.

184 Naprimjer, popis naselja iz 1879. godine (Ortschafts und Bevolkerungs – Statistik von Bosnien und Hercegovin, Sarajevo, 1880., str. 81-84.) ili popis iz 1895. godine (Glavni rezultati popisa ţiteljstva u Bosni i Hercegovini, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu od 22 aprila 1895., Sarajevo, 1896., str. 280-298.). 84

Dr. sc. Adnan Tufekĉić

Etnopedagoške odrednice oĉuvanja djeĉijeg zdravlja u tradicionalnoj kulturi

Saţetak: U radu su dati etnopedagoški opisi tradicionalnih postupaka lijeĉenja djece i odrţavanja liĉne higijene koji su prikupljeni u okviru terenskog istraţivanja na podruĉju nekoliko naselja na planini Majevici. Postupci koji se opisuju u radu su: oduĉavanje, saljevanje strave, proturanje kroz lozu, skidanje kroz tespih i paljenje alame, paljenje crvenog vjetra i lijeĉenje i uboja.

Kljuĉne rijeĉi: etnopedagogija, tradicionalna kultura, briga o djeĉijem zdravlju, podsticanje duhovnog i tjelesnog razvoja, planina Majevica.

Uvod U ovom radu dat ćemo kvalitativni prikaz rezultata istraţivanja koje je bilo usmjereno na terensko prikupljanje podataka o postupcima lijeĉenja bolesne djece u prvoj polovini XX stoljeća. Istraţivanje smo usmjerili prema manjoj, prostorno i kulturno homogenoj sredini koju ĉine skupina seoskih naselja na planini Majevici, u sjeveroistoĉnoj Bosni. Cilj istraţivanja je bilo prikupljanje podataka o narodnim nazivima bolesti, postupcima lijeĉenja djece kao i odrţavanju liĉne higijene. U istraţivanju smo koristiti metodu studije sluĉaja mjesta sa elementima terenskog metoda za prouĉavanje kulture (Kreĉ, Kraĉfild, Balaki, 1972: 363). Metoda studije sluĉaja mjesta sa elementima terenskog metoda je „naĉin organizovanja socijalnih podataka sa ciljem da se saĉuva jedinstven karakter objekta koji se prouĉava― (Gud i Het, 1966: 313). Tehnika koju smo koristili u okviru ove metode je intenzivni intervju. To znaĉi da smo relevantne podatke prikupljali postupkom intervjuiranja u direktnom kontaktu sa kazivaĉima (respodentima). U toku istraţivanja koristili smo nevezani razgovor koji nam omogućava lakše ostvarivanje kontakta sa kazivaĉima. U toku samog intervjua istovremeno smo vršili pismeno, a tamo gdje su za to postojale mogućnosti, kod prikupljanja podataka intervjuom, i fotosnimanje i snimanje videokamerom kada to nije utjecalo na kazivaĉa i „ĉistoću― i tok intervjua. Teritorijalni uzorak u istraţivanju ĉinila je skupina seoskih naselja na planini Majevici u sjeveroistoĉnoj Bosni. Radi se o naseljima sa bošnjaĉkim stanovništvom (Zahirovići i Memići), hrvatskim stanovništvom (Straţa) i srpskim stanovništvom (Jasenica). Kazivaĉice i kazivaĉi u istraţivanju u navedenim naseljima roĊeni su do 1945. godine.

Postupci lijeĉenja djece

U toku prve polovine XX stoljeća smatralo se da su za djeĉije zdravlje najopasniji uroci185 i naude jer djeca nijesu bolovala vako k'o sad. Vjerovanje kako dijete najprije umire od uroka bilo je prisutno ne samo u periodu novoroĊenĉeta nego i u toku ĉitavog perioda djetinjstva. TakoĊer je smatrano da uroci najĉešće napadaju dijete kad ga pogleda ţena koja je mogla naudit. Osim toga i sami roditelji su, i na ovom uzrastu, mogli nauditi svojoj djeci i to u posebnim situacijama kao što su izazivanje velike radosti i smijeha kod djeteta ili prilikom igranja sa djecom, odmah nakon što se doĊe iz njive ili nekog teškog posla. Zbog toga se dosta vodilo raĉuna o lijeĉenju djece od naude i uroka, a najznaĉajniju ulogu u tome su imale znane ili uĉevne ţene. Najĉešći postupci koji su se primjenjivali u zaštiti djeĉijeg zdravlja i lijeĉenju djece bili su: oduĉavanje, saljevanje strave, proturanje kroz lozu, skidanje kroz tespih i paljenje alame.

185 Kurzivom su napisane sve rijeĉi, pojmovi, termini, sintagme i kazivanja koje se odnose na narodni govor koji su koristili naši kazivaĉi, a koja u ovom radu ĉine integralni dio teksta. 85

Oduĉavanje – Ako se dijete prepadne neĉega i zbog toga ne moţe spavati, ili ako su djecu napali uroci, onda se dijete odvede uĉevnoj ţeni koja je znala uĉiti da bi ona dijetu prouĉila. Najĉešće se oduĉavalo na crni konac: Kad ne mere dijete da spava, ja uzmem avdest i dijetu prouĉim. Ja uĉim uroke, kulhuvala i ćursidovu, uĉim na crni konac. Ja uĉim kulhuvala na ono mjesto i huknem, i sveţem konac, i sve tako, i stavi se djeci oko ruke i na vrat. Šta sam ja djece spasila! DoĊu po noći s mukom, ja uzmem avdest pa uĉi, uĉi. Glavni znak po kojem se znalo da su djecu napali uroci bilo je zijevanje kod ţene prilikom oduĉavanja: Kad naudi i kad ja uĉim, meni se samo zijeva. Mogu uroci dijete prekinut, najprije djeca mru od uroka. Nauĉim na konac, pa nose djeca, pa bude to dobro. Djeci koja su bila u periodu dojenĉeta a kojoj je naudilo, uĉena je i dova uroĉnica. Kod uĉenja ove dove ţene su koristile tespih sa pet dova (pet sastavljenih tespiha tako da se dobije jedan veliki tespih). Uroĉnica se uĉila tako da se dijete pribacuje okolo sulnara od onih zemljenjaĉa furuna. Sad ti stojiš tam’, a ja vam s ovu stranu sulnara, i ti meni dodaješ dijete i ja uĉim mu uroĉnicu i pušem niz njega i opet ti vam dodajem dijete i tako sedam puta – osam oko sulnara. Uroĉnica koja se uĉila zvala se Uroĉnica od devet braće, koja glasi: Uroĉnica od devet braće Uroĉnicu uĉim od devet braće, Od devet osam, Od osam sedam, Od sedam šest, Od šest pet, Od pet ĉetiri, Od ĉetiri tri, Od tri dva, Od dva jedan, Od jedan k‟o nijedan, Hajte uroci niz vodu k‟o vjetar uz vodu i puhneš niz dijete. Poslije toga smatralo se da je dijete ozdravilo: Bolesnu mi djecu donesu, a zboţijom pomoći odu zdrava. To sam tako djeci oduĉavala, ko ja sam sad najstarija u ova dva sela. Uroĉnice su se uĉile i kod uspavljivanja djece i poĉesto su bile zamjena za uspavanke. Saljevanje strave – Osim oduĉavanja djeci se saljevala strava ukoliko bi u njih unišo kaki strah. Postupak iţljevanja strave u djetinjstvu bio je isti kao i u periodu novoroĊenĉeta, samo što, za razliku od novoroĊenĉeta, nešto odraslije dijete nije trebalo uspavati da bi mu se salila strava. Glava djeteta bi se pokrila, a zatim bi ţena poĉela sa saljevanjem strave: Ja nauĉim na olovo i metnem na vatru (slika 1.a), pa se rastopi, pa obnesem oko insana (slika 1.b). U ćasu nalijem vode i nauĉim i kad obnesem hitim olovo u ćasu. I pukne, nekad izleti sve, ode u travu, a nekad neće, kad nema strave. Od toga da li je i koliko je rastopljeno olovo izlijećalo kada se ubaci u posudu sa vodom, nakon što je bilo obnešeno oko djeteta, je zavisilo da li je bila i kolika strava u djetetu. Smatralo se da stravu treba što prije saliti djetetu koje je imalo ruţne snove i koje se budilo noću, zbog toga što strava more uţivit u dijetu pa ono more poskrenut tj. moglo bi imati psihiĉke posljedice ili pak umrijeti. Ţene koje su saljevale stravu su najĉešće bile muslimanke, ali su one saljevale stravu svoj djeci svih vjera: Dolazilo je i druge vjere da traţe pomoć, jašto je. Iz Potpeća dolazilo, iz Straţe i katolici i pravoslavci. Više dolazili nek naši. Ja nijesam oduĉavala kad sam njima saljevala. I oni su vjerovali po svom zakonu. Kad se strava saljeva oni samo zijevaju, a ja ću ti njima: „Pa uĉi“, a oni viĉu: „Pa šta ću, neno, uĉit?“ A ja viĉem: „Viĉi samo: Boţe pomozi, Boţe pomozi i otiće to od tebe.“

86

a) b) Slika 1. Saljevanje strave

Proturanje djeteta kroz lozu – Na lozu bi se oduĉilo i onda bi se dijete do triput proturilo kroz lozu, a zatim bi se uĉila ćursidova i kad bi se došlo do rijeĉi vesija onda se kaţe: „Svako zlo od ovog dijeta osija, a svako dobro dosija.― Skidanje kroz tespih – Ovdje se koristio veliki tespih (slika 2.a). Prvo bi se oduĉilo na taj tespih od pet dova, pa bi se onda dijete triput skidalo kroz njega (slika 2.b,c,d). Poslije toga ţena uĉi ćursidovu i na rijeĉi „versija kursiju“ puhne dijetu u uho i lizne jezikom po ĉelu i kod rijeĉi „vel erda“ puhne u tri pravca od dijeta u zrak (Slika 2.e,f).

a) b) c)

d) e) f) Slika 2. Skidanje kroz tespih

Kad zavši ćursidovu, ţena govori: „Jarabi, jarabi, jarabi zaldţelali subhaneke, subhane baki daima šukur elhamdulilah, rabil ale mine teala dţellešeanuhu Allahu ekber“, pa onda uĉi: „Kebiren azimen lalilaheilellahu“ i tako dijete iĊe i odmah je dijete bolje. Ja sam znala skidati djecu u po noći mi donesu. Skidanje kroz tespih je podrazumijevalo i uĉenje dijelova iz Kur‘ana pa je ono bilo prisutno samo kod muslimanskog stanovništva. To nam govore i rijeĉi kazivaĉice: Nijesam njihovu djecu, katoliĉku i pravoslavnu, kroz tespih provlaĉila, samo sam im strave saljevala.

87

Pored ovih postupaka narodnog lijeĉenja djeci su se poĉesto pravili i zapisi kod hodţe. Zapisi su sluţili da otklone ili sprijeĉe naude djetetu. Poĉesto su ţene kod hodţa traţile zapis koji će im pomoći da otkriju koja je to ţena naudila njihovom djetetu: Ja hitim u vatru oti zapis jer kaţu: „Kad hitiš u vatru oti zapis i on izgori, ota ţena mora sama doć, i ti znaš koja je to, al‟ samo Allah to znade jel‟ to ona napravila.“ Postojali su sluĉajevi kada su se zbog zapisa djeci, hodţi obraćali i roditelji iz Jasenice (pravoslavci): Kad naudi nešto dijetu, išlo se hodţi u Zahiroviće. Isto tako postojali su sluĉajevi i kada su ţene muslimanke traţile pomoć svojoj djeci i kod znanijeh ţena Hrvatica i Srpkinja. Paljenje (kruţenje) alame – Alama je predstavljala bolest tj. kad njekog boli, a nije ni strava ni uroci. Kada bi se dijete razboljelo, onda mu je bilo potrebno okruţiti ili paliti alamu. Za okruţivanje alame koristila se laloka od kurbana (vilica od ovce koja je bila kurban, slika 30a). Na tu laloku se prvo nauĉi pa se okruţuje njome. Lalokom se nekoliko puta okruţivalo oko glave djeteta, a zatim i oko ĉitavog tijela (Slika 3.b). Smatralo se da će okruţivanje alame biti bolje ukoliko je laloka starija.

a) b) Slika 3. Laloka kurbana za kruženje alame

Zbog toga se ona prenosila i nasljeĊivala od svekrve na snahu ili od komšinice na komšinicu da bi se njome lijeĉilo: Ovoj kosti ima kol'ko hoćeš, od prije onog prvog rata. Ja sam ovo dobila od komšinice. Došla ona meni da joj palim dijetu, nješto ga zabolilo. Ja kaţem: „Nemam ĉime da palim alamu.“ Ona kaţe: „Sa ću ja donijet tebi“, i ona je donijela od svoje svekrve, a svekrva joj umrla, a i ona palila alamu i imala ovu kost i ja sam otijem poĉela da okruţujem. Na ovo je nauĉeno svašta što se uĉi iz Kur‟ana. Pa samo vako okruţim ja ovim, uzubiletom i bude dobro. Djeci su se još lijeĉila i koţna oboljenja (crveni vjetar, sugreb, pucanje koţe), neke fiziĉke povrede korištenjem mehlema/melema i visoka temperatura. Paljenje crvenog vjetra – Crveni vjetar je koţno oboljenje koje su dobijala djeca. On se palio tako što ţena koja pali nadere knjige (papira) i metne taj papir na neku podlogu, najĉešće deblju krpu (slika 4.a). Onda se na papir stavi kudelja od ćetena pa se, zatim, stavi i crveni konac: Mora bit ovaj konac crveni radi crvenog vjetra (slika 4.b,c). Poslije toga se sve ovo zajedno na krpi (papir, kudelja i crveni konac) okruţi tj. nekoliko puta se obnese oko djeteta koje ima crveni vjetar (slika 4.d). Koliko puta treba okruţivati procjenjivala je ţena koja je lijeĉila djecu, u zavisnosti od toga koliki je crveni vjetar: Okruţim kol'ko se desi kad. Nakon što se okruţi oko onoga koga boli, papir se zapali i pusti se da izgori zajedno sa kudeljom i crvenim koncem i bude korist od toga. Na taj naĉin se smatralo da je crveni vjetar spaljen. Crveni vjetar su ţene palile svoj djeci iz sve tri etniĉke skupine na isti naĉin. Najĉešće su majke (iz sve tri etniĉke skupine) vodile djecu da spale crveni vjetar kod starijih ţena muslimanki u Zahirovićima: Iz Straţe ţene su znale doć da lijeĉe dijete našim ţenama u Zahiroviće.

a) b)

88

c) d) Slika 4. Paljenje crvenog vjetra

Sugreb – To je bila djeĉija bolest, ali ĉesto su od njega obolijevali i odrasli. Vjerovalo se da dijete moţe dobiti sugreb ukoliko je bilo napolju izmeĊu akšama i jacije i nagazilo na mjesto Ċi se seto, ili neka druga ţivotinja, pomokrilo ili izgrebala nogama. Sugreb se vidio tako što se nješta izaspe po tijelu k'o crveno, i srbi te i sve bubuljice budu. Lijeĉio se pomoću predmeta, najĉešće vreća, koji su izraĊivani (tkani) od kostrijeti tj. kozije dlake. Lijeĉenje se sastojalo od toga da dijete ode u klozet i namaţe se ovom kostrijeti. Dok se maţe vrećom od kostrijeti mora da laje ko seto, da kreĉi ko ţaba, da mjauĉe ko maĉka. Oponašanje glasanja mnogih ţivotinja bilo je nuţno jer se nije znalo na šta je dijete udarilo, zavisi koja je ţivotinja to bila, sad da li je seto, da li je maĉka, da li je miš, i ti se maneš i tu ostaviš u klozetu, recimo, njeĊi na gredu. Ovaj postupak bi se ponovio nekoliko puta i sugreba bi nestalo.

Slika 5. Vreća od kostrijeti koja se koristila pri liječenju sugreba

Pucanje koţe kod djece se lijeĉilo pomoću loji koja bi se rastopila na ţigu, a onda bi se tako rastopljena prislonila na ono mjesto i malo bi se oprţilo ono mjesto Ċi je puklo. Rane i uboji koje su djeca ĉesto zadobijala prilikom ĉuvanja marve i igre su se najĉešće lijeĉile razliĉitim mehlemima/melemima. Za razliku od lijeĉenja uroka i saljevanja strave, koje su poznavale samo ţene, mehleme/meleme su najĉešće pravili stariji muškarci. Mehlemi/melemi su

89 uglavnom pravljeni od ţivotinjske masti, pojedinih ţitarica i od ljekovitih biljaka, o ĉemu nam svjedoĉe i rijeĉi našeg kazivaĉa: Bilo je narodnih lijekova. Meleme stavljali na ranu. U mene djed pravio meleme. Znam dobro: od voska i zobi. Imam ja i sad napravljenih melema. Vosak istope i zob pomiješaju i kravlju mast i bude melem. To mora zamladit da si prova. Il‟ uzmu onoga gavezi iskopat iz zemlje korijen. Ako ti ne zamladi za 'eftu, ne zvao se ja 'vako, to je za ranu. Mehlemi/melemi su se koristili i kod posjekotina: Posjek'o se ja kad sam bio mali i otišo u špitalj. I ja sam tude došo. Drţali me sedam dana i morali mi osjeć nogu, i majka nije dala. Ja leţ'o kod kuće. NaiĊe jedan starac kroz selo i uvati me za nogu i reĉe: „Ima lijeka.“ Reĉe mojoj majci: „Ja ću ga izlijeĉit.“ Napravi nekih devet melema. Mećo smolu, šap, vosak, ostrugovu lisku, veliki kompir. Ja sam onda otiš'o u njivu. On mi je napravio štake od hrasta procjepić i ja otiš'o u njivu. Bile neke kruške rodile. Bilo tri – ĉetiri vrste krušaka. Kad sam doš'o kući, im'o sam velike bolove. On je opet doš'o mojoj kući i ja sam mu priĉ'o da sam jeo kruške. On je rek'o: „Joj, ne smiješ voće radi rane“, i namazo mi je ranu kompirom i ja sam bio bolje i zaspao sam i izlijeĉio sam nogu. Nije bilo puno ljudi koji su znali napraviti dobre mehleme/meleme: Bilo je i mehlema prije. Nijesam ja pravila, ko je umio i pravio je. Zbog toga su ljudi koji su pravili mehleme/meleme bili posebno poštovani i njima su se za pomoć obraćala djeca iz sve tri etniĉke skupine.

Slika 6. Gavez pored puta na Majevici

Ukoliko bi se djeca prihladila, il‟ ozebla pa dobila vatru tj. imala visoku temperaturu, onda ih malo masiraj masti i sirćetom dok vatra ne ode. Bolesnoj djeci su se ĉesto davale jabuke jer nije se išlo doktoru, nije bilo ponuda. Ponudi mu jabuku divljaku da se malo osvjeţi, et. Al‟ opet naroda je bilo i djeca se raĊala. Osim voća i druge prirodne hrane bolesnoj djeci se pripremalo i pureno brašno za koje se vjerovalo da moţe pomoći u izljeĉenju: Šestero djece smo rodili. Ni jedno nije dobilo napitka iz apateke nego imalo je prirodnu 'ranu svoju, dovoljno. I uprţi ono brašno, preprţi, napravi pureno brašno malo drugaĉije izgleda, i dadne se dijetu.

Liĉna higijena

Do sredine XX stoljeća liĉna higijena djece se uglavnom sastojala od umivanja, pranja ruku i nogu. Pri tome su djeca podsticana da se ujutro umivaju taze vodom tj. da uvijek odu do prvog izvora ili ĉesme i da se tamo umiju friškom vodom. To se posebno kod ţenske djece povezivalo i sa obavezom da ujutro rano u fuĉijama donesu vodu sa izvora (bunara ili ĉesme), jer su se ostali u kući trebali umiti friškom vodom. Osim toga trebalo je i prohu/proju ili pitu zakuhati ĉistom svjeţom vodom. Kod muslimanskog stanovništva djeca su bila obavezna donijetu taze vodu prije svanuća kako bi domaćin (djed ili otac) mogo uzeti avdest da klanja sabah, a i kahva se nastavljala sa taze vodom. Ostali dijelovi tijela, a posebno kosa, su se prali lukšijom koja se pravila od luga tako što se lug (pepeo) zamota u njeku krpicu i prelije vrelom vodom, a onda se procijedi i tom cijeĊom se prala kosa. Poĉesto su djecu napadale uši (vaške). One su se najĉešće iskorjenjivale gasom koji se kupovao u dućanu. Prvo bi se oprala kosa samom vodom, a zatim bi majke svojoj djeci dobro utrljale onog gasa po glavi, po tjemenu, i tako bi se one uši uništile. Sredinom XX stoljeća poĉeo se kupovati i mirišljavi safun u dućanima pa su se djeca poĉela kupati vodom i safunom po svom tijelu. Djeca su se posebno

90

ĉistila i kupala za vrijeme vjerskih blagdana kada su ponekad dobijala novu ili taze opranu haljinku. Mušku djecu su najĉešće šišali stariji ljudi u selu koji su imali dobre makaze i koji su znali dobro podašišat. Kako su djeca ulazila u periode adolescencije i mladosti, liĉnoj higijeni i ureĊivanju tijela i odjeće se posvećivalo sve više paţnje i znaĉaja.

RJEĈNIK manje poznatih rijeĉi koje se nalaze u tekstu

Osnovni izvori za izradu ovog rjeĉnika i njihove kratice, za potrebe našeg rada, su sljedeća djela: 1. Klaić, B. (1962) Rjeĉnik stranih rijeĉi izraza i kratica, Zagreb: Zora (Kl) 2. Škaljić, A. (1989) Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo: Svjetlost (Škalj) Osim ovih izvora, za pojedine rijeĉi dali smo vlastito slobodnije tumaĉenje rukovodeći se pri tome znaĉenjem tih rijeĉi koje one imaju u svakodnevnom govoru naših kazivaĉa. narodnim pjesmama se spominju „prve jacije― akšam (tur-per) 1. prvi mrak, zalaz sunca, prvi ili „male jacije― i „kasne (pozne) jacije―. dio veĉeri neposredno poslije zalaska sunca; 2. „Prve― ili „male― jacije to je doba kada nastupi ĉetvrta po redu (od pet svakodnevnih) vrijeme klanjanja jacije koje oglašavaju muslimanskih molitva (namaz-klanjanje) koja mujezini sa minareta (oko dva sata iza zalaza se obavlja po zalasku sunca (Škalj, 79) sunca). „Kasne― ili „velike― jacije je doba iza alama - bolest pola noći pa do poprije zore, pošto jacijsko avdest/abdest (pers) – pranje (ritualno vrijeme („jacijski vakat―) traje i jacija namaz umivanje) lica, ruku do laktova i nogu do moţe se klanjati sve do pred zoru (Škalj, 357) ĉlanaka, ispiranje usta i nosa i protiranje jarabi (ar) – iz ar. ya – o [uzv.] + Rabbi – mokrom rukom po vratu, ušima i tjemenu gospodar; O Gospodaru, o Boţe, Boţe moj glave, što je kod muslimana vjerski obavezno (Kl, 666) prije molitve – namaza (Škalj, 66) klanjati – obavljati namaz (molitvu) cijeĊa/cijeĊ – lukšija, procijeĊen lug (pepeo). knjiga – papir (hartija) crveni vjetar – vrsta koţnog oboljenja kompir – krompir ćeten (ar) – lan (Škalj, 191) kostrijet – ošišana kozija dlaka ćursidova – Ajetul-Kursija, 255. ajet druge kulhuvalah – 114. sura u Kur‘anu koja nosi sure u Kur‘anu koja nosi naziv Al-Baqara naziv Al-Ihlās (Iskrenost) U narodu ovu suru (Krava) zovu kulhuvallahu zato što ona poĉinje dova (ar) – molitva bogu, blagoslov (Škalj, slijedećim rijeĉima kul-huvallahu-ehad. 224) kurban – govešĉe ili bravĉe koje se kolje za fuĉija (grĉ) – drvena poveća posuda, sliĉna vrijeme Kurban-bajrama. burencetu, u kojoj se drţi voda, pekmez i laloka – vilica, viliĉna kost sliĉno (Škalj, 285) lug – pepeo furuna (grĉ) – peć; limena peć; zemljana lukšija/liksija (lat) – lug, cijeĊ (Kl, 891) pekara (Škalj, 286) marva – stoka, domaće ţivotinje. gavez – vrsta ljekovite biljke ponude – pokloni haljinka – odjeća sabah – 1. zora, jutro; 2. sabah ili sabah-namaz hefta – sedmica, tjedan, nedjelja dana (Kl, je muslimanska jutarnja molitva (Škalj, 538) 566) safun – sapun hodţa (tur) – muslimanski duhovnik, strava – narodni naziv za psihiĉku bolest kod vjerouĉitelj, vjerski obrazovana osoba; piše se koje ĉovjek osjeća veliki strah od neĉega iza imena kao privjesak: Ali-hodţa, Nasrudin- sugreb – vrsta koţnog oboljenja hodţa (Kl, 592) špitalj (njem) – bolnica (Kl, 1431) insan (tur) – ĉovjek, osoba (Kl, 536) taze (tur) – svjeţ, nov, mlad (Kl, 1464) iţljevati – izlijevati tespih (ar) – muslimanska brojanica. Potpuni jacija (tur) – 1. vrijeme (doba) oko dva sata tespih ima 99 zrna, a mali tespih 33 (Škalj, poslije zalaza sunca, kada se klanja istoimena 614) muslimanska molitva; 2. noćna muslimanska uĉiti dovu – moliti, izgovarati rijeĉi molitve molitva („jacija – namaz―), peta po redu, koja uzubile/euzubile – rijeĉi na arapskom kojima se klanja oko dva sata iza zalaza sunca; 3. u muslimani zapoĉinju molitvu ili neki posao:

91

Euzu billahi mineššejta-nirradţim – Saĉuvaj me, Boţe, od prokletog šejtana (Ċavola) zapisi – hamajlija ţiga – ţeravica

Literatura

Bassett, G. A (1968) Praktiĉno intervjuiranje, Zagreb: Panorama. Bo, S., Veber, F. (2005) Vodiĉ kroz terensku anketu, Beograd/Novi Sad: Zavod za udţbenike i nastavna sredstva/Budućnost. Boţović, D. (1987) O narodnoj medicini stanovništva Tuzle s okolinom, u: Fulanović – Šošić, M. (ur.) Zbornik radova XXXIV kongresa Saveza udruţenja folklorista Jugoslavije, Tuzla: Udruţenje folklorista Bosne i Hercegovine, str. 257 – 262. Brenko, A. (2004) Praktiĉari narodne medicine, u: Sociologija sela - Ĉasopis za istraţivanje prostornoga i sociokulturnog razvoja, God. 42 (2004), br. 3-4 (165-166): 309-338, Zagreb: Centar za društvena istraţivanja Sveuĉilišta u Zagrebu. Ĉapo Ţmegaĉ, J., Gulin Zrnić, V., Pavel Šantek, G. (2006) Etnologija bliskoga, Poetika i politika suvremenih terenskih istraţivanja, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Naklada Jesenski i Turk. Devereux, G (1992) Ogledi iz opće etnopsihijatrije, Zagreb: Naprijed. ĐorĊević, T. R. (1941) Deca u verovanjima i obiĉajima našega naroda, Beograd: Centralni higijenski zavod. Đurić, S. (2007) Fokus – grupni intervju, Beograd: JP Sluţbeni glasnik. Fabijanić, R. (1991) Vrednovanje etnomedicine, u: Folklor Bosne i Hercegovine, Sveska 1, Zbornik radova prvog nauĉno – struĉnog skupa „Folklor Bosne i Hercegovine―, str. 67 – 72, Sarajevo: Udruţenje folklorista BiH. Gud, V; Het, P. (1966) Metodi socijalnog istraţivanja, Beograd: Vuk Karadţić. Jovanović, B. (1991) Etnopsihologija danas, Beograd: Biblioteka „Treći milenijum―. Klaić, B. (1962) Rjeĉnik stranih rijeĉi izraza i kratica, Zagreb: Zora. Kreĉ, D.; Kraĉfild, S. R.; Balaki, L. I. (1972) Pojedinac u društvu, Beograd: Zavod za udţbenike i nastavna sredstva Srbije. Kulenović, S., Djedović, R., Mutapĉić, E. (2007) Srebrenik – historijsko – etnografske skice, Srebrenik: Centar za kulturu i informisanje. Škaljić, A. (1989) Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo: Svjetlost Волков, Г. Н. (2004) Чувашшская этнопедагогика, Издание третье, дополненное, Чебоксары: Фонд И. Я. Яковлева, Чебоксарский институт экономики и менеджмента Санкт-Петепбурского государственного политехнического университета. Tufekĉić, A. (2008) Etnopedagogizacija savremenog sistema odgoja i obrazovanja, u: Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, str. , Tuzla: Filozofski fakultet

92

Doc. dr. Izet Šabotić

Zaštita kulturnog naslijeĊa na podruĉju Tuzlanskog kantona – stanje i perspektive

Abstrakt: Zaštita kulturnog naslijeĊa u svakom društvu i zajednici predstavlja kompleksan i sloţen spektar struĉnih, organizacionih tehniĉko-tehnoloških postupaka s ciljem da se isto saĉuva u izvornom obliku. Svi postupci provedeni na planu zaštite i oĉuvanja kulturnog naslijeĊa utvrĊeni su strukovnim i drugim zakonodavstvom kako na meĊunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini. MeĊutim, i pored toga u zemljama tranzicije, meĊu kojima je i Bosna i Hercegovina, ovom vaţnom društveno- kulturnom segmentu se ne poklanja potrebna paţnja. Duţi vremenski period prisutan je nemaran odnos društva i zajednice spram kulturnog naslijeĊa i na širem tuzlanskom podruĉju, što je dovelo do ugroţavanja i stradanja istog. Stanje je posebno usloţnjeno ratnim i poslijeratnim prilikama, gdje su kulturno naslijeĊe i kultura uopće ostali na margini. Kljuĉne rijeĉi: Kulturno naslijeĊe, zaštita, Tuzlanski kanton, ustanove kulture, kulturna dobra, kulturna politika.

Uvod

Zaštita kulturnog naslijeĊa je jedan od vaţnih i primarnih zadataka društvene zajednice, jer od nivoa oĉuvanosti kulturnih dobara u dobroj mjeri zavisi prepoznatljivost i identitet društva i zajednice, naroda i drţave. Stoga, da bi se nešto kazalo o zaštiti kulturnih dobara, moramo postaviti pitanje odnosa društva prema kulturnom naslijeĊu i kulturi uopće. U ovisnosti o odnosu šire društvene zajednice zavisit će i sudbina, mjesto i uloga kulturnog naslijeĊa u ţivotu te zajednice. Zato je zaštita kulturnog naslijeĊa jedno kompleksno i sloţeno pitanje koje predstavlja provedbu ĉitavog spektra struĉnih, organizacionih i tehniĉkih mjera i postupaka. Kulturna dobra i kultura u cijelosti na podruĉju Tuzlanskog kantona danas su u nezavidnoj situaciji, što je rezultat ratnih okolnosti koje su u potpunosti uticale i na ovaj jako vaţan društveni i ţivotni segment. Pored toga, na stanje kulture i kulturnih dobara uticao je i još snaţno utiĉe odnos drţave i društvene zajednice. U zavisnosti od njihovog odnosa u velikoj mjeri zavisi izvjesnost i opstojnost kulturnog naslijeĊa. Treba kazati da su do agresije na Bosnu i Hercegovinu postojali odreĊeniji parametri po kojima je kultura i kulturno naslijeĊe imalo svoje odreĊeno mjesto u društvu. Mada, ni tada to mjesto nije bilo odgovarajuće, ali to je bila pozicija koja je u krajnjoj instanci omogućavala i stvarala bar osnovne uslove oĉuvanja kulturnog naslijeĊa. Naime, društvena briga o kulturnom naslijeĊu, kao predmetu rada institucija kulture bila je utvrĊena u Ustavu SR Bosne i Hercegovine, te bliţe odreĊena nizom općih i posebnih zakonskih propisa.186 Iako je primjena utvrĊenih pravnih normi u tom periodu nailazila na odreĊeni otpor, ipak je postojao pravni okvir i potrebna infrastrukturna osnova da se zaštita kulturnog naslijeĊa izgraĊuje i uobliĉava u duhu struĉnih, društvenih i civilizacijskih potreba, što je podrazumijevalo stavljanje kulturnog naslijeĊa pod kontrolu struke, u smislu njegove zaštite, oĉuvanja i korištenja.

Stanje kulturnog naslijeĊa u vremenu tranzicije

Tranzicijske promjene kojima su od poĉetka devedesetih godina 20. stoljeća obuhvaćene zemlje socijalistiĉkog bloka i koje traju manjim ili višim intenzitetom sve do danas dovele su do znaĉajnih

186 Na nivou SR Bosne i Hercegovine doneseni su bili propisi koji su regulisali pitanje zaštite kulturnog naslijeĊa, kao i propisi koji su se striktno odnosili na odreĊene djelatnosti (arhivsku – Zakon o arhivskoj djelatnosti „Sl. list R BiH―, br. 21/87; muzejsku – Zakon o muzejskoj djelatnosti „Sl.list SR BiH―, br.6/76 i 12/87.) 93

transformacija u svim ţivotnim podruĉjima. Tranzicija je u Bosni i Hercegovini uzrokovala korijenite promjene u svim sferama društva. Te promjene su se direktno ili indirektno odrazile i na sferu kulture i zaštitu kulturnog naslijeĊa. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, nestalo je prijeratne kulturne politike, što je uslovilo velike promjene na planu zaštite kulturnih dobara, kako na makro, tako i na mikro nivou. U ratu je došlo do stradanja kulturnog naslijeĊa na cijelom podruĉju Bosne i Hercegovine. Stradali su biseri kulturnog blaga poput: Vijećnice u Sarajevu, Aladţe dţamije u Foĉi, Ferhadije dţamije u Banja Luci, te na stotine drugih vrijednih spomenika kulture. Samo u Orijentalnom institutu u Sarajevu u jednom danu, 18. maja 1992. godine, od strane neprijateljske granate uništeno je više od 200.000 vrijednih dokumenata koji su predstavljali nezamjenljivo kulturno-historijsko naslijeĊe. Jednom rijeĉju uĉinjen je svojevrstan kulturocid. Stradanja kulturnog naslijeĊa doţivljena su i na podruĉju Tuzlanskog kantona. Prema nepotpunim podacima187 na podruĉju Tuzlanskog kantona stradao je veliki broj islamskih188, katoliĉkih189 i pravoslavnih190 sakralnih objekata. Pored sakralnih, stradali su i drugi spomenici kulture, posebno graditeljske i pisane baštine. Obimnom stradanju bili su izloţeni kulturni spomenici u općinama koje su bile bliţe frontu i liniji razdvajanja, poput općina: Gradaĉac, Graĉanica, Kalesija, Teoĉak i Tuzla. U toku rata velika oštećenja pretrpjela je Kula Husein-kapetana Gradašĉevića, kuća-muzej, kuća starih Gradašĉevića, Sahat-kula, Gradska muzejska zbirka u naselju Gradina i drugi objekti.191 U Kalesiji su oštećene nekropole stećaka u Dubnici i Zelini, u Tuzli Barutana, stara bosanska kuća u Gornjoj Tuzli, te Begića kuća. Znaĉajno su oštećeni i Sahat-kula u Graĉanici i kuća Mare Popović.192 Jedan broj stradalih objekata je nakon rata saniran u potpunosti ili djelimiĉno, ĉime je zaustavljena dalja erozija istih. MeĊutim, to nije dovoljno. Obimniju i bolju sanaciju objekata sprijeĉilo je izuzetno loše zakonodavno ureĊenje oblasti kulture i kulturnog naslijeĊa. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu jedinstven centralizirani sistem zaštite kulturnih dobara zamijenio je ciljani decentralizirani, zasnovan na odredbama Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine. Dejtonskim sporazumom kultura je postala briga entiteta, a u Federaciji Bosne i Hercegovine i kantona. Jedino je na nivou Drţave Aneksom 8 tretirano pitanje nacionalnih spomenika, gdje je predviĊeno djelovanje nezavisne Komisije. MeĊutim, odredbama navedenog Aneksa 8 nisu najbolje definisana kulturna dobra koja su predmetom proglašenja nacionalnim spomenikom, ovo se posebno odnosi na loš tretman pokretnog kulturnog naslijeĊa. To znaĉi da se Aneks 8 preteţno odnosi na segment kulturnog naslijeĊa. Zahvaljujući ovim nedostacima te prisutnim manjkavostima u radu i organizaciji Komisije, ali i institucija kulture znaĉajno kulturno naslijeĊe i danas je van sistema zaštite, tako da je devastacija kulturnog naslijeĊa zapoĉeta u toku agresije, nastavljena u dobroj mjeri i nakon rata. Takva praksa je izraţena i na prostoru Tuzlanskog kantona, gdje posljedice agresije po kulturno naslijeĊe nisu adekvatno sanirane, te je nastavljena dalja devastacija jednog dijela naslijeĊa. Tome je u dobroj mjeri doprinijelo nejedinstveno djelovanje u oblasti kulture i zaštite kulturnog naslijeĊa koje je evidentno na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, poĉevši od prvih godina nakon potpisivanja Dejtona, pa sve do danas. Konkretni pokušaji da se na tom planu stvari poprave uĉinjeni su usvajanjem „Strategije kulturne politike u Bosni i Hercegovini―, od strane Vijeća ministara Bosne i

187 Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona (dalje: Informacija Ministarstva) o stanju objekata kulturno-historijskog naslijeĊa za period 1992.-2000., Tuzla, juni 2001. 188 MeĊu teško oštećenim i uništenim islamskim sakralnm objektima su: Hadţi-Balibegova (Kuršumlija) dţamija –Kladanj, Begova (Dţedid) dţamija Gradaĉac, Bukovaĉka dţamija Gradaĉac, Dţamija Svirac Gradaĉac i dţamija Fethija Gradaĉac. Oštećene su dţamija Husejnija u Gradaĉcu i Pervane (Trapinić) dţamija u Graĉanici. Lakše su oštećene 22 dţamije, a manja oštećenja je doţivjelo 14 dţamija. 189 Prema podacima Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona iz 2000. godine, na podruĉju Tuzlanskog kantona teško su stradali katoliĉki sakralni objekti i to: Ţupna crkva sv. Marka Gradaĉac i Ţupna crkva i samostan Uznesenja Marijina –Gradaĉac, dok su lakše oštećena ĉetiri katoliĉka sakralna objekta i to: Ţupna crkva sv. Ante Padovanskog – Lukavac, Crkva sv. Antonija Dubrave – Ţivinice, katoliĉka crkva Breške – Tuzla i groblje – Lukići brdo- Drijenĉa – Ĉelić. 190 Od pravoslavnih sakralnih objekata teško su oštećene pravoslavna crkva u Kovaĉevom selu – Tuzla i crkva u Dubnici – Kalesija, dok je lakše oštećeno još šest pravoslavnih sakralnih objekata. 191 Izet Šabotić, Stradanje kulturno-historijskog naslijeĊa u Bosni i Hercegovini u toku agresije (1992-1995), Pogledi, BZK ―Preporod― BiH, Općinsko društvo Tuzla, br. 5, str. 124. 192 Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona (dalje: Informacija Ministarstva) o stanju objekata kulturno-historijskog naslijeĊa za period 1992.-2000., Tuzla, juni 2001. 94

Hercegovine u septembru 2008. godine.193 MeĊutim, od usvajanja Strategije do danas nemamo konkretnih pozitivnih pomaka na planu provedbi i poštivanja ovog akta i sistemskog tretiranja ove problematike u Bosni i Hercegovini. Uglavnom i danas su kultura i kulturno naslijeĊe marginalizirane vrijednosti. Destruktivne snage u zemlji su sprijeĉile osnivanje i nastavak normalnog rada institucija kulture na nivou drţave. Samo je Arhiv Bosne i Hercegovine od strane drţavnih organa i institucija prihvaćen kao zajedniĉka ustanova kulture, ali je ista nastavila rad znatno reducirano. Ovakvim tretmanom ustanova kulture izgubila se prijeko potrebna njihova meĊusobna uvezanost, te zajedniĉka strategija djelovanja i rada istih. Prijeratne regionalne institucije u Federaciji Bosne i Hercegovine postale su kantonalne, sa znatno reduciranim oblikom djelovanja i nadleţnosti, dok su institucije kulture u RS strogo centralizirane. Nepostojanje jasne kulturne strategije, nepovezanost institucija kulture, besciljnost, znatan uticaj politike, te nezainteresiranost društvene zajednice doprinio je da stanje zaštite kulturne baštine bude ispod ţeljenog i potrebnog nivoa. Takvo stanje je izraţeno na podruĉju cijele drţave Bosne i Hercegovine, pa tako i na podruĉju Tuzlanskog kantona. Ustanove kulture koje najneposrednije rade na planu zaštite kulturnog naslijeĊa na podruĉju Tuzlanskog kantona su: Muzej istoĉne Bosne, Zavod za zaštitu kulturnog naslijeĊa, Biblioteka „Derviš Sušić―, Galerija „Ismet Mujezinović―, Arhiv Tuzlanskog kantona. Ove ustanove rade ispod ili na nivou predratnog organiziranja (posebno Muzej i Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeĊa, dok su Arhiv i Biblioteka u nekim formama na predratnom, u nekim ispod, a u nekim iznad predratnog nivoa). Kako bi imali znaĉajnije spoznaje o ovim institucijama navest ćemo neke osnovne karakteristike koje se odnose na rad i djelovanje ovih ustanova. Arhiv Tuzlanskog kantona radi u dosta sloţenim uvjetima, sa neadekvatnim smještajno-prostornim i kadrovskim kapacitetima. Trenutno u Arhivu radi 12 zaposlenika, što je 37% u odnosu na utvrĊene standarde i norme.194 Kada je prostor u pitanju, u 2007. i 2009. godini uĉinjen je dodatni napor od strane Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta te je osiguran dodatni prostor za smještaj arhivske graĊe od cca 1.000 metara kvadratnih. Na ovaj naĉin donekle su poboljšani uslovi smještaja arhivske graĊe. U Arhivu Tuzlanskog kantona ĉuva se vrijedno pisano kulturno naslijeĊe, koje datira s kraja 16. stoljeća (1578.) pa sve do najnovijeg vremena. GraĊa je razvrstana u oko 320 fondova i zbirki te predstavlja znaĉajnu riznicu pisanog kulturnog naslijeĊa. Vrijednost ovog kulturnog naslijeĊa potvrĊena je Odlukom Komisije Bosne i Hercegovine za proglašenje nacionalnih spomenika kulture od 7.12.2009. godine kada je 34 fonda i zbirke Arhiva proglasila nacionalnim spomenicima kulture.195 Kad je rijeĉ o stanju i zaštiti kulturnog naslijeĊa u ovoj ustanovi moţe se kazati da se i pored ne baš adekvatnih uslova provode najneophodnije mjere fiziĉke i tehniĉko-tehnološke zaštite ovog vrijednog pisanog kulturnog naslijeĊa. Naime, Arhiv je aplicirajući na brojne javne pozive uspio realizovati nekoliko znaĉajnih projekata na planu zaštite ove kulturne baštine. Posebnu vaţnost na tom planu ima projekat „Hibridno arhiviranje― (mikrofilmiranje i digitalizacija) koje se realizovalo u tri etape 2008., 2009. i 2010. godine. Ovaj projekat je realizovan najviše zahvaljujući podršci Federalnog ministarstva kulture i sporta Sarajevo. Ovim programima do sada su obuhvaćena ĉetiri fonda i zbirke ili oko 370.000 dokumenata. Osim toga, zahvaljujući intelektualnom i struĉnom radu zaposlenika Arhiva, te donacijama i pomoći srodnih ustanova i asocijacija iz svijeta (sušaĉi zraka, ekonom oprema, mašina za oprašivanje arhivske graĊe, mikro ĉitaĉ, informatiĉka oprema, vodo- i vatrootporne kase i dr.) kojima su osigurani povoljniji uslovi za ĉuvanje ove vrijedne kulturne baštine. JU Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa egzistira u izuzetno sloţenim uslovima rada. Ustanova je bez adekvatnog smještajnog prostora196 i nedovoljnog broja zaposlenika197. Veoma teški uslovi rada u ratnom i poslijeratnom periodu onemogućili su potpuno funkcionisanje ove ustanove. Ovo je posebno izraţeno na planu njegovog struĉnog i terenskog monitoringa na kulturnim i prirodnim dobrima I i II kategorije, koja su u nadleţnosti Kantona i Federacije Bosne i Hercegovine. Na aktivnoj zaštiti (obnova, sanacija, rekonstrukcija i revitalizacija) kulturnih spomenika nisu

193 „Sluţbeni glasnik Bosne i Hercegovine―, br. 93 /2008., od 18. novembra 2008. godine 194 Iz evidencija Arhiva Tuzlanskog kantona. 195 Komisija za oĉuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donijela je Odluku br. 09-02.2-14/09-62, od 7. decembra 2009. godine o proglašenju 34 fonda i zbirke Arhiva Tuzlanskog kantona nacionalnim spomenicima kulture. 196 Trenutno Zavod je smješten u dvije neuslovne prostorije od oko 50 metara kvadratnih i to u zakupniĉkom odnosu. 197 Trenuno u Zavodu radi pet zaposlenika, od kojih jedan pripravnik, dva struĉna zaposlenika, direktor i pomoćni radnik. 95

napravljeni znaĉajniji rezultati, kako zbog nedostatka finansijskih sredstava, tako i zbog nedostatka neophodnih kadrova za izvoĊenje tih poslova. Treba istaći ĉinjenicu da je na prostoru Tuzlanskog kantona nacionalnim spomenicima kulture graditeljske provenijencije proglašeno 23 spomenika.198 Ovim spomenicima od strane Zavoda i društvene zajednice nije posvećena znaĉajna paţnja, te je jedan dio istih izloţen daljem propadanju. Muzej istoĉne Bosne je ustanova koja radi od 1949. godine. Rijeĉ je o renomiranoj ustanovi kulture koja je u proteklih više od 60 godina realizovala znaĉajan broj vrijednih struĉnih i nauĉnih arheoloških, etnoloških i historiografskih istraţivanja ne samo na širem tuzlanskom podruĉju već i na cijelom podruĉju Bosne i Hercegovine. Prikupljeno je više od 50.000 eksponata iz razliĉitih oblasti.199 MeĊutim, moramo istaći da Muzej danas radi u potpuno neuslovnom prostoru u prostorijama stare interne bolnice, koji uopće ne odgovara obavljanju ove djelatnosti. U ovakvim uslovima rada vrijedni eksponati su izloţeni stalnom propadanju. S druge strane u Muzeju danas radi svega šest zaposlenika, od ĉega po jedan viši kustos arheolog, jedan etnolog savjetnik, bibliotekar i mr. biologije, što je nedovoljno za normalno funkcionisanje ove ustanove, a samim tim i za adekvatno provoĊenje mjera zaštite nad kulturnim naslijeĊem koje posjeduje ova ustanova. Zbog neadekvatnih uslova u kojima radi ova ustanova u posljednje vrijeme mali je broj struĉnih zahvata na planu novih arheoloških, historijskih, etnoloških i drugih projekata, što predstavlja osnovu djelatnosti kojom se bavi ova ustanova. Vrijedno kulturno-umjetniĉko naslijeĊe posjeduje i MeĊunarodna galerija portreta u Tuzli, nastala na amaterskoj osnovi 1964. godine u Osnovnoj školi „Centar―, a od 1972. godine smještena je u dijelu zgrade Doma mladih u Tuzli. U okviru galerije djeluje i MeĊunarodni atelje „Ismet Mujezinović― u objektu koji je vlasništvo Galerije. Galerija posjeduje vrijedna umjetniĉka djela. Ista se ĉuvaju u uslovnim prostorima i predstavljaju vaţan dio kulturnog naslijeĊa ne samo Tuzlanskog kantona već i šire. Iako ima uslovne smještajne kapacitete Galerija nema potreban broj zaposlenika za obavljanje galerijske djelatnosti i stavljanje ove ustanove u potpunu funkciju.200 Znaĉajno pisano pokretno kulturno naslijeĊe posjeduje Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić― u Tuzli. Ista je osnovana 1946. godine. MeĊu više stotina hiljada biblioteĉkih jedinica nekoliko je hiljada raritetnih knjiţnih izdanja koja predstavljaju znaĉajno kulturno naslijeĊe. Dio vrijednog pisanog kulturnog naslijeĊa smješten je u Zaviĉajnom odjeljenju i predstavlja znaĉajne kulturne ĉinjenice vezane za podruĉje Tuzle i šire okoline. Kulturno knjiţno blago ove ustanove smješteno je u uslovnom prostoru i o istom brine i rukuje oko 30 zaposlenika.201 Na planu zaštite ovog kulturnog naslijeĊa valja istaći projekat digitalizacije vrijednih izdanja, a posebno periodike koji je izvršen u saradnji sa Medija centrom iz Sarajeva. Na ovaj naĉin brojno kulturno naslijeĊe uĉinjeno je pristupaĉnijim za korištenje. Osim toga, u ovoj ustanovi znaĉajna paţnja poklanja se elektronskom naĉinu pristupa i medijskom predstavljanju kulturnog naslijeĊa ove ustanove. Opća karakteristika svih ustanova koje se izravno bave zaštititom kulturnog naslijeĊa na podruĉju Tuzlanskog kantona jeste da iste rade u granicama odrţivosti, ispod minimuma potrebnog broja uposlenih izvršilaca, gdje je posebno izraţen nedostatak struĉnih zaposlenika, bez adekvatnog prostora za organizaciju rada, bez materijalne podrške i razumijevanja od strane osnivaĉa i šire društvene zajednice, te bez realizacije znaĉajnijih projekata na planu zaštite kulturnog naslijeĊa. Ovako organizirane ustanove nisu u stanju u potpunosti osigurati uslove za oĉuvanje kulturnog naslijeĊa. Iz tih razloga, naţalost, i dalje je nastavljeno urušavanje i devastacija istog i nakon okonĉanja rata. Na poloţaj i status ustanova kulture i kulturnog naslijeĊa u velikoj mjeri utiĉe nepostojanje jasne i zajedniĉke koncepcije rada. To je rezultiralo da na nivou Bosne i Hercegovine ni nakon 15 godina od okonĉanja rata nisu saĉinjene precizne evidencije o ratnom i poratnom stradanju, niti je utvrĊeno sadašnje stanje kulturnog naslijeĊa. U nekim oblastima kulture osnovane su i djeluju paralelne institucije (asocijacije). Iste su osnovane od strane raznih mešetara koji nesmetano svojim neprofesionalnim djelovanjem skrnave kulturno naslijeĊe, bez reakcije, ili pak, uz aminovanje nadleţnih drţavnih organa i institucija. Ponekad to ĉine tako „smjelo―, pred filmskim kamerama se

198 Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona o stanju u oblasti kulture na podruĉju Tuzlanskog kantona, decembar 2007. godine. 199 Isto. 200 Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona, o stanju u oblasti kulture na podruĉju Tuzlanskg kantona, od 4. decembra 2007. godine. 201 Isto. 96

uništava kulturno naslijeĊe. Kvazikulturno i vaninstitucionalno djelovanje sve više uzima maha, i podrţava se od strane odreĊenih vaninstitucionalnih kulturnih krugova, gdje se troše znatna budţetska sredstva koja nemaju nikakvog pozitivnog efekta kada je u pitanju istinska zaštita kulturne baštine na podruĉju Tuzlanskog kantona. Na planu zaštite kulturnog naslijeĊa na podruĉju Tuzlanskog kantona više se oĉekivalo od Turistiĉke zajednice Tuzlanskog kantona. Ista daleko više treba da suraĊuje sa ustanovama kulture, a s ciljem da se na jedan struĉan i profesionalan naĉin predstavlja i prezentuje kulturno naslijeĊe. S jedne strane Turistiĉka zajednica TK, bez saradnje sa institucijama kulture, kroz kulturno naslijeĊe vrši svoju promociju, a s druge strane ne daje vidan doprinos na planu njegove zaštite, a što joj je zakonska obaveza. No, ima i odreĊenih pozitivnih primjera i napora da se kulturno naslijeĊe saĉuva i uĉini izvjesnim. Takav je primjer Arhiv Tuzlanskog kantona, koji je i pored odreĊenih poteškoća: kadrovske, smještajne i finansijske prirode, zahvaljujući prije svega profesionalnom odnosu, dobroj organizaciju i entuzijazmu, stavio pod struĉnu kontrolu i nadzor cjelokupnu arhivsku graĊu, kako onu u nastajanju, tako i onu u Arhivu. Zahvaljujući tome arhivska graĊa, kao nezamjenljivo pisano kulturno naslijeĊe, na podruĉju Tuzlanskog kantona je stavljena u funkciju za potrebe, društva, drţave, kulture, nauke, te brojnih korisnika u ostvarivanju njihovih graĊanskih prava. Zahvaljujući takvom struĉnom i profesionalnom odnosu fondovi i zbirke Arhiva su proglašeni nacionalnim spomenicima kulture. To je znaĉajno priznanje ustanovi za njen dugogodišnji uspješni rad, ali i obaveza i ustanovi i osnivaĉu i široj društvenoj zajednici da ovom naslijeĊu posvete znaĉajniju paţnju. No, sa ţaljenjem moramo istaći da smo veoma ĉesto u toj našoj misiji oĉuvanja kulturnog naslijeĊa bili sami, bez podrške i razumijevanja lokalne zajednice. Bilo je sluĉajeva da su nam vaţni projekti na planu zaštite kulturnog naslijeĊa odbijani samo iz razloga što su previše profesionalni, tako da lokalna zajednica za razliku od šireg okruţenja nije znala ili nije ţeljela prepoznati rad ove ustanove. Ukupan ambijent i okolnosti u kojima se danas nalazi kulturno naslijeĊe Tuzlanskog kantona je nezadovoljavajuće, istom se ne poklanja potrebna struĉna zaštita i paţnja. To je posebno izraţeno kada je rijeĉ o graditeljskom naslijeĊu, te arheološkim lokalitetima, gdje je zahvaljujući neprofesionalnom radu nadleţnih organa i tijela, koji mimo struĉne konsultacije i saglasnosti nadleţnih ustanova ĉine odreĊene zahvate koji dovode do devastacije i skrnavljenja vrijednog kulturnog naslijeĊa, što je u suprotnosti za odredbama nacionalnog i meĊunarodnog zakonodavstva, koje tretira ova problematika. Posebno ne moţemo i ne smijemo biti zadovoljni sa brojem kulturnih dobara uvrštenih na nacionalnu listu spomenika kulture. Na tom planu nisu dovoljno uradili ni Komisija za oĉuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, ni osnivaĉ, niti nadleţne kulturne ustanove s podruĉja Tuzlanskog kantona, a ni javni i kulturni radnici. U valorizaciji i zaštiti kulturnih dobara na podruĉju Tuzlanskog kantona nije pruţena valjana podrška lokalne i šire društvene zajednice, gdje se daleko više osjećaja imalo i ima za tzv. manifestacionu kulturu, nego za rad temeljnih ustanova kulture i zaštite kulturnog naslijeĊa.

Neophodni pravci djelovanja

Kako bi se postojeće stanje na planu zaštite i oĉuvanja kulturnog naslijeĊa na podruĉju Tuzlanskog kantona mijenjalo u pozitivnom smjeru, neophodno je poduzimanje širokog spektra struĉnih, organizacionih i tehniĉkih mjera. IzmeĊu ostalog, prioritetno je neophodno uraditi slijedeće: - raditi na poštivanju odredaba i provoĊenju mjera koje proizlaze iz dokumenta „Strategija kulturna politike u Bosni i Hercegovini―, a koja se posebno odnose na pitanja zaštite kulturnog naslijeĊa. Navedene poslove raditi sihronizirano od nivoa drţave do nivoa kantona i lokalne zajednice; - Insistirati na formiranju posebnog Ministarstva kulture na nivou drţave koje bi se pitanjima kategorisanog kulturnog naslijeĊa (spomenici nacionalne kulture), a i zaštitom ukupnog kulturnog naslijeĊa, posebno bavilo; - Na kantonalnom nivou traţiti od nadleţnog Ministarstva poštovanje meĊunarodnih i nacionalnih pravnih akata i normi u oblasti kulture i zaštite kulturno-historijskog naslijeĊa; - Na planu osiguranja normalnih uslova rada ustanova kulture insistirati na kadrovskom, smještajnom i materijalnom jaĉanju, kako bi iste normalno funkcionisale; - Raditi na donošenju adekvatnog zakonodavstvo iz oblasti kulturnog naslijeĊa, usklaĊenim sa meĊunarodnim pravnim normama i standardima;

97

- Saĉiniti evidencije i napraviti analizu stanja kulturnog naslijeĊa, sa precizno utvrĊenim prioritetnim mjerama djelovanja; - Utvrditi mehanizme sinhroniziranog djelovanja ustanova kulture sa podruĉja Tuzlanskog kantona, na planu zaštite kulturnog naslijeĊa; - Saĉiniti prioritete djelovanja na planu zaštite, prije svega nacionalnih spomenika kulture, ali i drugog nacionalnog naslijeĊa; - U procesu sanacije i obnove kulturnog i prirodnog naslijeĊa ukljuĉiti nadleţne struĉne ustanove s podruĉja Tuzlanskog kantona; - Na planu zaštite, obnove i sanacije spomenika kulture ukljuĉiti najbolje struĉnjake, prethodno utvrditi uzroke i posljedice devastacije, te restauraciju vršiti uz korištenje savremenih tehnika i tehnologija za pojedine oblasti; - U procesu obnove i restauracije kulturnog naslijeĊa izgraditi jedinstvenu metodologiju rada, te teţiti vraćanju izvorne namjene istim; - Permanentno raditi na pripremi i pokretanju procedure za uvrštavanje kulturnih dobara sa podruĉja Tuzlanskog kantona na nacionalnu listu spomenika kulture, te uspostaviti bliţe i konkretnije veze sa drţavnom Komisijom za oĉuvanje nacionalnih spomenika; - Planirati i provoditi u kontinuitetu neophodne mjere zaštite kulturnog naslijeĊa, te ne oklijevati od pokretanja procedure za utvrĊivanje kriviĉne i prekršajne odgovornosti, protiv prekršioca zakona u ovoj oblasti; - Vršiti permanentno edukaciju kadrova, kako bi isti mogli odgovoriti svim sloţenim zadacima zaštite i oĉuvanja kulturnog naslijeĊa. Ovo su samo neke od neophodnih mjera koje je potrebno poduzeti ukoliko ţelimo sprijeĉiti dalju devastaciju kulturnog naslijeĊa i isto uĉiniti izvjesnim, što je i prioritetan zadatak i funkcija ustanova kulture. Nepoštivanjem navedenih i drugih mjera misija ustanova kulture neće biti potpuna i funkcionalna, a njihov profesionalni i entuzijastiĉki rad bit će obezvrijeĊen.

98

Senad Begović, prof. historije

“Kapitel” ili “Stara Tuzla” na Slanoj banji

Slana banja je tuzlansko šetalište koje se nalazi Trnovcu. Nastalo je u austrougarskom periodu, kada je izgraĊena zgrada ljeĉilišta Slana banja 1914. godine. Od druge decenije XX vijeka, pa sve do danas Slana banja je postala poznata kao memorijalni kompleks. Tu se nalaze spomenici ĉija su idejna rješenja i izradu potpisivali umjetnici kao što su: Ismet Mujezinović, Pero Jelisić, Antun Augustinĉić, Dragiša Trifković i dr. MeĊu spomenicima koji su nastali u drugoj polovini XX vijeka naroĉito se po formi i tematici istiĉe Kapitel. Kapitel je vajarsko djelo nastalo 1961.godine autora, Ţivorada Ciglića. Ciglićevo djelo se tematski i po formi ne podudara sa ostalim spomenicima nastalim u istom periodu202, a koji su se odnosili na period NOB-a ili na ţrtve koje su poginule tokom Drugog svjetskog rata. Ciglićev Kapitel podsjeća na kapitel koji je prema definiciji arhitektonski element, sastavni dio stupa – glava, koji nastaje iz estetskih i tektonskih razloga. Kod kapitela mogu preovladavati tektonski ili dekorativni momenti.203 Kapitel na Slanoj banji dekorativno najviše podsjeća na korintski, figuralni romaniĉki, bizantski košarasti itd.204 Motivi koji krase Kapitel govore o prošlosti grada, a vezani su za eksploataciju soli, kroz razliĉite historijske periode (prahistorija, rimsko doba, srednji vijek i osmanski period). Motivi su izraĊeni u tehnici bareljef (plitki reljef). Iz arhitekture je ―posuĊen‖ kapitel kako bi autor predstavio prošlost grada Tuzle, koji sa svoje ĉetiti plohe daje mnogo površine za umjetniĉku ekspresiju. Prostor izmeĊu natpisa i likovne predstave, koji završava sa ovnovom glavom je izveden po uzoru na jednostavne linearne geometrijske ukrase koji su u neolitsko doba pokrivale rub i tijelo posude.

Vajar Ţivorad Ciglić - modeliranje “Kapitela” u glini Na samom poĉetku nastanka ideje o izradi vajarskog djela, postojala je zamisao da se ono iskleše u mermeru, meĊutim zbog velike cijene tog materijala odustalo se, a sadašnji Kapitel je izraĊen od materijala koji naziva liveni kamen (cast stone).205 Prvo je uraĊen model u glini, zatim u gipsu, da bi konaĉno svoj oblik dobio sa korištenjem livenog kamena. Vajar Ciglić je na nagovor tuzlanskog vajara i kulturnog radnika Dragiše Trifkovića, poĉeo da radi na ovom vajarskom djelu. U periodu izmeĊu 1960-1962. godine radio je kao nastavnik likovne kulture u Osnovnoj školi Dţemal Mandţić, danas Pazar, a slobodno vrijeme je provodio u ateljeu napuštene zgrade stare Gimnazije radeći na Kapitelu.

202 Prema podacima iz ―Projektni zadatak, rekonstrukcija partizanskog Spomen-groblja sa Alejom slobode‖ iz 1989. godine, a ĉije autorstvo potpisuju tadašnji zaposlenici Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeĊa Tuzla, sveĉano otvaranje Spomen groblja bilo je prilikom obiljeţavanja 40. godišnjice SKJ i na petnaestu godišnjicu osloboĊenja Tuzle, 1959. godine. 203 Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb 1964. str. 142. 204 Isto 205 Tehnika „liveni kamen― je poznata u graĊevinarstvu još od XII stoljeća kada je izgraĊen grad Carcassonne u Francuskoj. Liveni kamen je svoju širu primjenu ostvario u Londonu poĉetkom XX stoljeća, da bi nakon 20 godina bio u potpunosti prihvaćen u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama. Liveni kamen ima veliku primjenu zato što posjeduje mogućnost oponašanja karakteristika prirodnog kamena. 99

Na Kapitelu se iznad prikazanih slika vezanih za eksploataciju soli nalaze natpisi: SALINES, BOS, TUZ i SO, ukazujući na eksploataciju soli, vezano za prošlost grada Tuzle. Na ĉetiri strane kao element koji povezuje sve ĉetiri predstave nalazi se ovan, za kojeg autor tvrdi da ga je iskoristio samo kao lijep dekorativni element. Moţda je sasvim nesvjesno iskoristio element koji …‖simbolizira odluĉnost prema budućnosti, ne zaboravljajući vaţnost prošlosti”. Kapitelima se detaljnije bavio u svojoj knjizi “Knjiga kapitela” arhitekta i teoretiĉar Bogdan Bogdanović. Bogdanović je skicirao desetine kapitela koji kao ornamentarne detalje sadrţe shematizirane predstave glave ovna. Bogdanovnićevo promišljanje o kapitelima govori o njihovom znaĉaju kao znaĉajnom umjetniĉkom mediju koji je posuĊen iz arhitekture antiĉkog doba.

Glave ovna krase dijelove kapitela prema nacrtima Bogdana Bogdanovića (Knjiga Kapitela 1990)

Kapitel se trenutno nalazi se u neposrednoj blizini Lederove fontane, Leda sa labudom, s desne strane ulaza u kompleks Panonskih jezera. Iako to sluţbena dokumentacija ne potvrĊuje mnogi stariji Tuzlaci se sjećaju da je prvobitna lokacija Kapitela (kojeg pogrešno nazivaju ―Stećak‖) bila na uzvišenju na kojem se sada nalazi spomen obiljeţje Slana banja na kojem su ukopani poginuli graĊani Tuzle na Kapiji 25. maja 1995. godine. Moguće je da je Kapitel izmješten u cilju ureĊenja spomen obiljeţja i dislociran bliţe Lederovoj fontani. Ciglić se sjeća da u vrijeme postavljanja Kapitela na Banji nije bilo drugih spomenika, te da je predviĊeno da se cijeli taj prostor ukrasi vajarskim djelima. MeĊutim, ubrzo nakon toga je odluĉeno da se centar Aleje slobode locira od spomenika brigadama prema Trnovcu, tako da je Kapitel praktiĉno ostao usamljen i zaboravljen, sve do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Kapitel je prvobitno bio na postamentu ĉija je baza bila u formi kruga. Kasnije je Kapitel postavljen na niţi i širi postament u obliku znaka X.

Fotografija objavljena u Frontu Slobode povodom sveĉanog postavljanja Kapitela na Slanoj banji 1961. godine (prvobitna lokacija Kapitela)

100

Kapitel, juli 2010. (trenutna lokacija) Na fotografiji datiranoj u juli 2010. godine vidljiva su oštećenja nastala usljed štetnog djelovanja deformacije terena, atmosferskih uticaja (snijeg, kiša, grad, magla), te širokog raspona temperaturnih razlika (-30 do + 40 stepeni Celzija), velike vlaţnosti zraka, prisutnosti kiselih sastojaka u vazduhu i na kraju realne trajnosti materijala.206 Danas su na Kapitelu vidljivi tragovi oštećenja. Radi se o pukotinama na sastavnim dijelovima ploha, a što dodatno pogoršava njegovo stanje, jer ako se ne uĉini ništa na restauraciji i konzervaciji moţe doći do potpunog oštećenja. Osim tih ―objektivnih oštećenja‖ postoji i ljudski faktor ili subjektivni faktor. Tu se prvenstveno misli na štetno djelovanje ĉovjeka koji nepravilnim ophoĊenjem prema spomenicima kulture moţe svjesno, ali i nesvjesno doprinijeti njegovom privremenom (djelomiĉnom) ili trajnom (potpunom) uništenju. Vajar Ciglić je predlagao da se uz pravilno korištenje materijala za popravak oštećenih dijelova, uz koordinaciju neke od nadleţnih ustanova na podruĉju grada Tuzle, izvrši popravak oštećenih dijelova. Njegovo prisustvo nije neophodno, jer su oštećeni dijelovi koji nemaju finu modelaciju.

Oštećeni dijelovi Kapitela

Posebno pitanje prilikom istraţivanja historijata ovog vajarskog djela, bilo je pitanje njegove datacije, autorstva, kao i trenutne nadleţnosti o odrţavanju. Uvidom u literaturu, kao i mnogobrojnu dokumentaciju utvrĊeno je da je Kapitelu posvećeno malo ili skoro nimalo paţnje. Jedini ko je pisao o Kapitelu bio je Dragiša Trifković u svom Vremeplovu. U tomu III ―Tuzlanskog vremeplova‖

206 Partizansko spomen groblje sa Alejom slobode, Projektni zadatak, tekstualni dio – prijedlog, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzla, Tuzla, 1989, str. 19. 101

Trifković daje samo ime autora (Ţivorad Ciklić – netaĉno prezime; ispravno Ciglić), i naziv djela, Kapitel207 (iako ga autor naziva Spomenik Stara Tuzla). Greška u prezimenu vajara je tehniĉke prirode, jer su Dragiša Trifković i Ţivorad Ciglić bili u bliskim, moţe se reći prijateljskim odnosima (ĉak je i Kapitel izraĊen na inicijativu Trifkovića) da bi Trifković mogao pogrešno navesti njegovo prezime. Ţivorad Ciglić (u biografiji) kao i Dragiša (u Vremeplovu) pišu da je Kapitel nastao 1962.godine. MeĊutim, u dnu plohe na Kapitelu koji prikazuje eksploataciju soli iz osmanskog perioda nalazi se potpis Ciglić Ţ. i godina 1961. Prema tome, moguće je da je Kapitel nastao u ateljeu 1961. godine, da bi konaĉno tokom 1962. godine bio postavljen na šetalištu Slana banja.

Potpis autora i godina nastanka Kapitela

Motivi sa Kapitela se danas koriste kao jedan od simbola grada Tuzle. Općinska sluţba je iskoristila motiv sa Kapitela na naslovnoj strani brošure ―Vodiĉ kroz sluţbe općine Tuzla‖. Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona, takoĊer, je iskoristio motiv sa Kapitela, kao naslovnu stranu za Monografiju Tuzlanskog kantona koja se nalazi u tehniĉkoj pripremi za štampu. Ţivorad Ciglić je ostavio trag u gradu Tuzli svojim umjetniĉkim angaţmanom, koji je reprezentativno predstavljen u ovom vajarskom djelu. Kao veliki prijatelj i saradnik na izradi umjetniĉkih (likovnih i vajarskih) djela saraĊivao je sa Memom Derviševićem, Perom Jelisićem, Dragišom Trifkovićem i dr. U Tuzli je ţivio i radio od 1960. do 1962. godine. Imao je dvije izloţbe skulptura i skica u Tuzli (1961. i 1968. godine). Vajarsko djelo Kapitel je vrijedan spomenik historiji grada Tuzle, koji zasluţuje veću paţnju graĊana i nadleţnih ustanova iz oblasti kulture. Potrebno je izvršiti restauraciju i konzervaciju djela, a na postamentu bi trebalo postaviti ime autora, godinu nastanka, kako bi posjetioci imali što taĉniju predstavu o spomeniku koji se nalazi u mnoštvu drugih spomenika koji krase Slanu banju i grad Tuzlu.

Biografija:

Ţivorad Ciglić – Cigla

Vajarstvo uĉio u Splitu, studije završio u Beogradu. Autor je većeg broja javnih skulptura i spomenika u zemlji i inostranstvu. Radovi mu se nalaze u mnogim mestima bivše Jugoslavije, kao i u galerijama i privatnim zbirkama u raznim zemljama: MaĊarskoj, Poljskoj, Ĉeškoj, Nemaĉkoj, Holandiji, Engleskoj, Belgiji, Francuskoj, Grĉkoj, Italiji, Americi, Kanadi... Radi u svim skulptorskim materijalima. Piše i objavljuje priĉe. Kratak pregled znaĉajnijih dela: Spomenik Stara Tuzla, Tuzla 1962. Materijal: liveni kamen, Spomenik streljanim graĊanima, Svilajnac 1968. Materijal: beton – bakar, Crnogorsko oro, Podgorica 1970., Materijal: kovano gvoţĊe – bakar, Stari Beograd, Beograd, 1971, Materijal: Kovano gvoţĊe – bakar, Portreti Aleksa Nenadović, Ilija Birĉanin, Valjevo, 1971. Materijal metal – mesing – bakar, Horoskop-reljefi, Beograd, 1972. Materijal: kamen, Dvoje u šetnji, Bosanski Brod 1971., Materijal: kovano gvoţĊe – bakar, Stevan SinĊelić, Niš, 1972. Materijal: kovano gvoţĊe – bakar, Gamzigradski motivi, Zajeĉar, 1973., Materijal : bojeni kamen, Spomenik Luj Braju, Panĉevo, 1975. Materijal: liveni kamen, Spomenik Filipu

207 Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, Tuzla, 1988. str. 69. 102

Višnjiću, Panĉevo, 1977., Materijal: kamen, Spomenik borcu, Trnovo, Bjeljina, 1979. Materijal: granit – bronza, Spomenik poginulima u I i II svetskom ratu, , Radljevo, 1983., Materijal: granit – mermer – bronza – bakar Spomenik Pinkiju, Stara Pazova, 1987. Materijal : granit – bronza, Fontana „ Kupaĉica― Zemun, 1989. Materijal, beli mermer, Kompozicija „ Srne „ Zemun, 1991.Materijal: beli mermer, Spomenik Stevanu Sremcu, Dobanovci, 1992. Materijal: mermer, Skulptura medveda Kopi, ,1993.Materijal: mermer „ plavi tok―, Spomenik kukuruzu, Kruševac, 1998., Materijal: mermer „ plavi tok „ Spomenik Danilu II, Raška, 2002. Materijal: mermer „ plavi tok―, Kompozicija kolo, Restoran „ Gurman―, Materijal: kovano gvoţĊe – bakar, Spomenik „ Sveti Sava „Bileća, 2006., Materijal: mermer „crveni Sirogojno―, Fontana „ Jutro „ Beograd ITM, 2007.Materijal kamen – mermer Oko 40 portreta, bista u prostoru, raznih poznatih i nepoznatih liĉnosti.

Literatura

1. Projektni zadatak, rekonstrukcija partizanskog Spomen-groblja sa Alejom slobode, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- istorijskog i prirodnog nasljeĎa Tuzla, 1989. 2. Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb 1964. 3. Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, Tuzla, 1988. 4. Bogdan Bogdanović, Knjiga Kapitela 1990, Sarajevo 1990. 5. Korespondencija autora rada sa Ţivoradom Ciglićem ostvarena tokom 2010.godine.

103

104

Mr. sc. Damir Dţafić

Tradicionalna arhitektura na podruĉju sela Dţakule

Uvod

Svaka osoba koja se bavi istraţivanjem na nekom prostoru treba, izmeĊu ostalog, da razumije i trenutno stanje tog prostora. Da bi se to postiglo u antropogeografskim istraţivanjima potrebno je ―(…) sa stanovišta evolucije i kompleksnosti (sloţenosti) promatrati pojedina vidna djela ruku ĉovjeka u prostoru, i to u prvom redu kuću i naselje…‖ (Rubić, 71) U razvijenim evropskim drţavama blagovremeno je formirana svijest o znaĉaju kulturno – historijskog naslijeĊa za sveukupan razvoj tih zemalja. U tom kontekstu i tradicionalnoj arhitekturi se pridaje veliki znaĉaj. Svima je poznato da bosanskohercegovaĉki radnici u inostranstvu veliki dio svoga radnog vremena provode u oĉuvanju, zaštiti i rekonstrukciji kuća i drugih objekata starih po nekoliko stoljeća. S druge strane, kod nas ta svijest nije formirana pa ti isti radnici, ali i mnogi drugi, doslovno uništavaju sve ono što su sagradili njihovi pradjedovi, a potom grade objekte po uzoru na one iz predgraĊa Klagenfurta, Salzburga i drugih evropskih gradova. Ovaj proces ―uništavanja svega što je tradicionalno‖ traje već decenijama i vjerovatno će završiti uskoro jer će sve biti uništeno. Stoga, kada govorimo o tradicionalnoj arhitekturi mi zapravo govorimo o ostacima te arhitekture, a na osnovu kojih moţemo spoznati i evolutivni razvoj naselja, zanimanje stanovništva u pojedinim periodima i mnoge druge karakteristike.

Poloţaj, starost i tip naselja Dţakule su smještene u dolini Dţakulske rijeke koja pripada slivnom podruĉju Tinje. Administrativno pripadaju općini Graĉanica zahvatajući njen sjeveroistoĉni dio. Dolinom Dţakulske rijeke naselje je prometno povezano sa općinom Gradaĉac, a preko prijevoja ―privale‖ sa općinskim centrom (Graĉanicom) i Srebrenikom. Naselje je vjerovatno formirano u drugoj polovini 17. stoljeća tokom imigracije muslimanskog stanovništva iz prekosavskih zemalja koje su Osmanlije izgubili u ratovima, iako odreĊeni toponimi ukazuju na ĉinjenicu da je ovo podruĉje bilo naseljeno i u ranijim periodima (npr. Crkvine, Kaštelj, Vina, itd.). Dţakule pripadaju tipu seoskih, spontano nastalih skupinskih naselja. Osnovna karakteristika naselja ovog tipa je što imaju potpuno nepravilnu opću strukturu. Ulice su krivudave i organizovane bez ikakvog sistema, a javlja se i znatan broj tzv. slijepih ulica koje osiguravaju prilaze kućama se javnih saobraćajnica. Nastajala su potpuno slobodno, bez ikakvih spoljnih uticaja. Kuće u zaseocima su zbijene, ali je rastojanje izmeĊu pojedinih zaseoka znatno.

Tradicionalna seoska kuća Posmatrajući karakteristike seoske kuće u razliĉitim historijskim periodima moţemo doći do mnogih zakljuĉaka jer, izmeĊu ostalog, ―kuća pokazuje stupanj kulture i civilizacije.‖(Rubić, 75) Razvoj tradicionalne seoske kuće na podruĉju sela Dţakule moţemo pratiti od kraja 19. stoljeća. Seoska kuća je od tog vremena do danas prošla kroz nekoliko faza svog horizontalnog i vertikalnog razvoja. Najstarije kuće su poluspratnice nad podrumom (sl. 1) i poluspratnice nad podrumom i sa ĉardakom meĊu rogovima (sl. 2).

105

Sl. 1 Kuća nad podrumom s kraja S. 2 Kuća nad podrumom i sa ĉardakom 19. stoljeća meĊu rogovima

Snimio: D. Dţafić Snimio D. Dţafić

Posmatrajući najstarije seoske kuće moţemo pretpostaviti da im je prethodila kuća koja je imala karakteristike jednodjelne dinarske brvnare, sa jednom prostorijom zvanom ―kuća‖, zidovima od brvana ili šepera i krovom od dasaka, šindre ili slame. Do kraja 19. i poĉetka 20. stoljeća, prvobitna dinarska brvnara se u horizontalnom pogledu, pregraĊivanjem ―kuće‖, razvila u višedjelnu prizemnicu u kojoj, pored ―kuće‖ u kojoj se obavljaju svi domaćinski poslovi, postoji i jedna ili dvije sobe u kojima se spava. Razvoj kuće u vertikalnom pogledu se odvijao tako što se prvobitnoj prizemnici, po vertikali, dodaju odreĊeni prostori. Ispod jednog dijela kuće se, u zavisnosti od nagiba terena, dodaje podrum, a iznad se pojavljuje tzv. ―ĉardak‖, ĉime se iskoristio otvoreni tavanski prostor iznad sobe. Pošto se ni u jednom ni u drugom sluĉaju ne moţe govoriti o stvaranju potpuno novog sprata, nego samo o odreĊenim visinskim dodacima prvobitnoj prizemnici, ovu vrstu kuća nazivamo poluspratnicama. Materijal koji se koristio pri gradnji kuća na sl. 1 i 2 je kombinacija drvo – kamen – zemlja. Cijela konstrukcija kuće je drvena (grede, direci, vjenĉanice, makaze, rogovi, letve). Zidovi podruma su kameni u kombinaciji sa drvenom konstrukcijom, a zidovi soba od šepera (horizontalno isprepletano pruće izmeĊu vertikalno postavljenih direka). Zidovi su lijepljeni zemljom koja je miješana sa pljevom. Podrumski prostor je sluţio za skladištenje voća i povrća, a ponegdje se u podrumu drţala i sitna stoka (koze i ovce). Iznad podruma se nalazila jedna ili dvije sobe za spavanje, a svi znaĉajniji dnevni poslovi obavljali su se u ―kući‖ koja je leţala na zemlji, u ravnini terena. Ulaz u ―kuću‖ je obiĉno na istoĉnoj strani (―velika vrata‖), dok se na zapadnoj nalaze ―mala vrata‖ kroz koja se izlazilo u dvorište (vidimo ih na sl. 2). U ―kući‖ se nalazi i ognjište koje je vremenom ustupilo mjesto zemljanoj peći (furuni), u njoj se kuha, jede i boravi tokom dana. Kuće nisu imale dimnjake jer je tavanski prostor iznad ―kuće‖ bio otvoren pa je dim sa ognjišta nesmetano izlazio kroz otvore na krovu (badţe). Za razliku od ―kuće‖ u kojoj je pod bio zemljani, soba je bila potpoĊena daskom, a plafoni su takoĊe pokovani daskama koje su sa tavanske strane polijepljene blatom. Krovovi kuća obiĉno su bili ĉetverovodni, a ponegdje i dvovodni. Za pokrivanje se u poĉetku koristila daska koja je u prvoj polovini 20. stoljeća zamijenjena crijepom.

106

Poluspratne kuće nad podrumom graĊene su u Sl. 3 Kuća nad podrumom iz Dţakulama sve do 60-ih godina dvadesetog stoljeća 60-ih godina 20. stoljeća (sl. 3). MeĊutim, kuće iz 20. stoljeća se znaĉajno razlikuju od onih starijih. Kod ovih kuća zidovi podruma su iskljuĉivo od kamena, bez drvene konstrukcije. Drvena konstrukcija se upotrebljavala u gradnji sprata, s tim što je nekadašnji šeper zamijenjen ćerpićem ili ciglom. Prvobitna prostorija ―kuća― je išĉezla, a zajedno s njom i ―mala vrata‖, ognjište, badţe i dr. Iznad podruma su sobe na spratu, a iznad cijelog sprata je tavan. Krov je ĉetverovodni. Masivni zidovi podruma obiĉno nisu malterisani, dok su unutrašnji i vanjski zidovi sprata malterisani, a potom kreĉeni. ―Pojava spratne kuće na selu je odraz višeg standarda – društvenog, ekonomskog i stambenog.‖ (Kadić, 57)

Gradnja spratnih kuća u selima Snimio: D. Dţafić Graĉaniĉke općine zapoĉela je poĉetkom 20. stoljeća, iako moţemo pretpostaviti da su ih imućnije porodice gradile i ranije. Najstarije spratne kuće su ĉardaklije. Prema narodnom kazivanju u Dţakulama se nalazilo nekoliko ĉardaklija, ali do danas su sve porušene. Osnovna razlika izmeĊu ĉardaklije i poluspratnice s kraja 19. stoljeća je u tome što ĉardaklija ima dva sprata iznad podruma. Pojedine porodice su u prvoj polovini 20. stoljeća gradile kuće sliĉne poluspratnicama kada je u pitanju materijal od koga su graĊene kao i naĉin gradnje. MeĊutim, razlikuju se po tome što one nemaju podrum nego je umjesto podruma prizemlje u kome se ţivjelo, a iznad njega sprat. Zbog toga za ovu vrstu kuća moţemo reći da predstavljaju odreĊeni tip spratne kuće (sl. 4) U drugoj polovini 20. stoljeća spratna kuća je doţivjela znaĉajne promjene koje se, prije svega, ogledaju u materijalu od koga je graĊena, unutrašnjem ureĊenju, spratnosti, obliku krova itd. Od tada se u gradnji spratnih kuća poĉinje upotrebljavati beton, ţeljezo, opeka, i dr., dok se drvo upotrebljava samo u gradnji krovne konstrukcije. Oblik krova spratnih kuća većinom je dvovodni, iako ih ima i ĉetverovodnog krova. Za razliku od nekadašnjeg jednog sprata iznad prizemlja, u novije vrijeme se obiĉno grade dva, a nerijetko i tri sprata, s tim da je zadnji sprat nešto niţi (tzv. nisko i visoko potkrovlje). Temelji kuća su betonski, a izmeĊu spratova su armirane betonske ploĉe (sl. 5).

Sl. 4 Spratna kuća iz prve polovine Sl. 5 Spratna kuća iz druge polovine dvadesetog stoljeća dvadesetog stoljeća

Snimio: D. Dţafić Snimio: D. Dţafić

107

Privredne zgrade

Prihvatajući tvrdnju da ―zanimanje stanovništva pokazuju gospodarske zgrade oko kuće‖ (Rubić, 75), samim uoĉavanjem broja i vrste privrednih zgrada koje karakteriziraju neko podruĉje sa velikom taĉnošću moţemo odrediti i ĉime se bavilo stanovništvo tog podruĉja u razliĉitim periodima. Proces industrijalizacije, koji je Graĉaniĉku općinu znaĉajnije zahvatio u drugoj polovini 20. stoljeća, u uzroĉno–posljediĉnoj je vezi sa drugim procesima kao što su urbanizacija i deagrarizacija. Naime, usljed industrijalizacije seosko stanovništvo u velikoj mjeri napušta ranije zanimanje (poljoprivredu), zapošljava se u fabrikama smještenim u gradu, a vremenom se i trajno naseljava u gradu Graĉanici. U isto vrijeme, dok se odvijaju ovi procesi dolazi i do masovnog rušenja privrednih zgrada koje su karakterizirale sva sela Graĉaniĉke općine, pa tako i Dţakule. Do današnjeg vremena veoma mali broj tih objekata ostao je saĉuvan, dok su neki potpuno išĉezli (npr. vodenice). Danas se na terenu mogu uoĉiti koševi, košare (štale), pušnice (sušare), hambari i magaze.

Koš je zgrada pravougaone osnove, duţine oko 5, a širine oko 1 metar koja sluţi za drţanje kukuruza u klipu. Izuzev pokrova koji je od crijepa, sve ostalo je od drveta (grede, direci, vjenĉanice, rogovi). Temelji su odignuti od zemlje, a na njih je poloţen pod od dasaka. Zidovi su od vertikalno postavljenih direka izmeĊu kojih je u prošlosti pleteno pruće, a danas se kuje letva u razmaku oko 2 cm zbog strujanja zraka, odnosno lakšeg sušenja kukuruza. Na uţoj strani se nalaze mala vrata (1x1 m) kroz koja se sipa kukuruz. Krov je dvovodni.

Košara, štala ili staja sluţi za smještaj stoke. Kroz Sl. 6 Košara cijeli posmatrani period štale su graĊene od istog materijala kao i kuće. U prvoj polovini 20. stoljeća korišteni su drvo, kamen i zemlja (sl. 6), a nakon toga opeka, beton ţeljezo i drvo. Štala se sastoji od jedne prostorije u kojoj je smještena stoka, vezana za jasle u koje se stavlja stoĉna hrana. Iznad te prostorije je tavanski prostor u kome se drţi sijeno. Krovovi štala su dvovodni. U prošlosti su bili pokriveni daskama ili slamom, a kasnije crijepom. Uz košare su ĉesto bile dograĊene kolnice (kolare) koje su sluţile za smještaj zapreţnih kola. (sl. 6). Pušnica (sušara) sluţi za sušenje voća, najĉešće šljiva. Ona se sastoji od dva dijela. U jednom dijelu se priprema voće i stavlja na ljese, a u drugom Snimio: D. Dţafić se nalazi ―babura‖ (peć) iznad koje su ljese ―nastrte‖ voćem. GraĊene su tako što se na kamene temelje postavljala drvena konstrukcija, prvo od šepera, a kasnije od cigle ili ćerpića. Obiĉno su ĉetverovodnog krova (sl. 7). Hambar je manja privredna zgrada koja sluţi za drţanje ţita u zrnu. GraĊeni su od drveta. Drveni temelji su odignuti od zemlje, a na njih su horizontalno redane uţlijebljene deblje daske. Unutrašnjost hambara je izdijeljena na ―okna‖ u koja se sipa ţito. Vrata hambara se nalaze u ―lastavici‖ ispod krova i malih su dimenzija (sl. 8). Magaza je sliĉna hambaru po namjeni i materijalu od koga je graĊena, samo je većih dimenzija. Naime, i magaze su drvene, a u jednom dijeli se nalaze ―okna‖ u kojima se drţi ţito u zrnu. GraĊene su tako što se izmeĊu vertikalnih uţlijebljenih direka horizontalno slaţu daske. Drugi dio magaze sluţi kao ostava za razne alatke, povrće, brašno i dr., a ponekad se koristi i kao ljetna kuhinja. Iznad tog dijela je tavan do koga vode drvene stepenice. Vrata magaze su u ravnini sa terenom.

108

Sl. 7 Pušnica Sl. 8 Hambar

Snimio: D. Dţafić Snimio: D. Dţafić

Zakljuĉak

Tradicionalni objekti (kuće i privredne zgrade) su kroz sve periode do socijalistiĉkog ureĊenja graĊeni od materijala koji se nalazio u neposrednom okruţenju. Razvoj industrije, saobraćaja i trgovine u socijalizmu doveo je do toga da se poĉinje upotrebljavati industrijski graĊevinski materijal u gradnji kuća i istovremeno dolazi do zapuštanja i rušenja tradicionalnih privrednih zgrada. Razvoj porodice dovodio je do toga da se kuća pregraĊivanjem razvijala horizontalno, a dograĊivanjem vertikalno. Oĉuvane privredne zgrade svjedoĉe da su ratarstvo, stoĉarstvo i voćarstvo bile osnovne privredne grane u selu Dţakule sve do socijalistiĉkog perioda, a smanjenje njihovog broja u tom periodu nam govori i o napuštanju ovih privrednih grana.

LITERATURA:

1. M. Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo 1967. 2. I. Rubić, Zemlja i ĉovjek, Osnovi antropogeografije, IBI, Zagreb 1956. 3. Đ. R. Simonović, M. B. Ribar, UreĊenje seoskih teritorija i naselja, Univerzitet u Beogradu, Beograd 1993. 4. V. Đurić, Prilog poznavanju tipologije seoskih naselja, Zbornik radova Geografskog zavoda PMF Beograd, sv. XV, Beograd 1968. 5. S. Kulenović, Graĉanica i okolina, antropogeografske i etnološke odlike, Muzej Istoĉne Bosne, Tuzla 1994. 6. D. Dţafić, Antropogeografske odlike općine Graĉanica, magistarski rad odbranjen na PMF-u u Tuzli, mart 2007. 7. D. Dţafić, Neke razvojne karakteristike seoskih naselja graĉaniĉke općine, Graĉaniĉki glasnik, br. 23, Monos, Graĉanica 2007.

109

110

Dr. sc. Omer Hamzić

Kako oĉuvati industrijsko naslijeĊe – jedan pogled na graĉaniĉku ţeljeznicu, 40 godina nakon ukidanja

Abstrakt: Na poĉetku ovog priloga postavljeno je pitanje kako se odnosimo prema vlastitoj industrijskoj baštini i da li napušteni industrijski objekti mogu biti integralni dio graditeljskog naslijeĊa i identiteta u našoj zemlji. Ukazano je na moguće pravce aktivnosti da se takozvana „industrijska arheologija― oĉuva i na adekvatan naĉin, primjerenom promjenom njezine namjene i funkcije prezentira javnosti. Za ilustraciju stanja kod nas u pogledu zaštite i oĉuvanja industrijskog kulturnog naslijeĊa u ovom prilogu dat je opširniji osvrt na historijat nekadašnje graĉaniĉke ţeljeznice, popularnog „Ćire―, sa posebnim osvrtom na znaĉaj te pruge u privrednom i civilizacijskom razvoju toga grada, te na reminiscencije i sjećanje na tu prugu i sve ono što je za nju bilo vezano, 40 godina nakon njenog ukidanja. Uĉinjen je pokušaj da se na primjeru graĉaniĉkog Ćire, definišu, kako pozitivna, tako i negativna iskustva u tretmanu i odnosu, pa i zaštiti (makar i ostataka i simboliĉkih predmeta) takozvanog industrijskog naslijeĊa. Što se tiĉe negativnog iskustva, vrijeme je pokazalo da je tu ţeljeznicu trebalo po svaku cijenu zadrţati i koristiti u turistiĉke svrhe, a pozitivno iskustvo je vezano za ĉuvanje uspomene na to industrijsko naslijeĊe u Graĉanici. Ukazano je na još neke mogućnosti trajnog obiljeţavanja i ĉuvanja uspomene na tu graĉaniĉku ţeljeznicu, iako Graĉanica ni na simboliĉnoj ravni nije obiljeţila 110 godina od otvaranja i 40 godina od ukidanja te ţeljeznice. Kljuĉne rijeĉi: industrijsko naslijeĊe, industrijska arheologija, graĉaniĉka ţeljeznica, „Ćiro―, uskotraĉna pruga, Graĉanica

I. OPĆE NAPOMENE (KULTURNA BAŠTINA ILI STARO GVOŢĐE) 1. Kako oĉuvati industrijsko naslijeĊe kod nas (uvodne napomene)

Ako bismo se osvrnuli na sudbinu naših brojnih starih industrijskih objekata, srušenih i pometenih da bi se na njihovom mjestu izgradio neki trţni centar ili neko elitno naselje, mogli bismo doći do zakljuĉka da se kod nas industrijska arhitektura i ne shvata kao kulturna baština već kao staro gvoţĊe, otpad ili ruglo koje treba što prije uklanjati. Tako kompleksi propalih industrija, u vremenu tajkunizacije, postaju plijen „investitora― kao prostori koje treba oĉistiti i na njima graditi objekte koji će donositi velike profite i zaradu. Ta pitanja kod nas obiĉno se aktueliziraju ili kad se neki objekti, usljed propadanja ili nekih drugih razloga (poţara, havarija) poĉnu rušiti ili u okviru rasprava o promjenama namjene pojedinih urbanih prostora u našim gradovima (promjene ili uspostavljanja urbanistiĉkih planova ili urbanistiĉkih redova). Ipak, mnogi objekti ispred nas nestaju, uprkos inicijativama struĉnjaka, ali i obiĉnih graĊana, mnogih entuzijasta, zaljubljenika u starine i kulturno naslijeĊe, da se oni konzerviraju, preurede ili da se bar nešto od njih, bar na simboliĉkoj ravni (u vidu odabranih predmeta, dijelova objekata ili eksponata) spasi od nestajanja. Razloga za to ima više – od materijalno-finansijskih do organizaciono-kadrovskih i pravno-administrativnih, od opće društvene nebrige za oĉuvanje kulturnog naslijeĊa uopće, do odnosa pojedinca, nezainteresiranosti i neshvatanja tog segmenta naše kulturne baštine. Zato su rijetki primjeri valorizacije pojedinih objekata industrijskog naslijeĊa, kao što je stara solana u Tuzli. Tek neke poĉetne pomake vidimo u našem komšiluku, u Hrvatskoj i Srbiji.208

208 Komisija za oĉuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, u skladu sa odredbama Aneksa 8, Općeg okvirnog sporazuma za u Bosni i Hercegovini, primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenikom (Sluţbeni glasnik BiH, br. 33/02 i 15/03), na 35. sjednici odrţanoj od 20. do 27. novembra 2007. godine u Banjoj Luci i Sarajevu, donijela Odluku (08-35-202/07-06) o proglašenju Industrijskog naslijeĊa – Proizvodnja soli u Tuzli nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Slani bunari na Boriću. Ovo je prvi put da je podruĉje u kategoriji industrijskog naslijeĊa (soni bunar iz osmanskog perioda na Solnome trgu, objekat stare solane u Kreki i slani bunari s rezervoarom na Boriću) proglašeno nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini. (Općina Tuzla/ Com Art Info)

111

2.Odakle poĉeti, ko je prvi na potezu Bez obzira na sve spomenute probleme, priĉu moraju otvoriti za to nadleţne institucije i drţavna resorna ministarstva, zavodi i uprave za zaštitu kulturne baštine, muzeji i arhivi, tako što će prije svega (a za to nisu potrebna velika sredstva) takve objekte i komplekse registrovati i popisati kao spomenike kulture.209 Potom bi uslijedilo prikupljanje i sreĊivanje raspoloţive dokumentacije koja u uslovima privatizacije i brzih vlasniĉkih promjena, naprosto nestaje i konaĉno, zaštita takvih objekata (koji još nisu uništeni) kao dijelova ili predmeta naše spomeniĉke baštine. Pri tome ne mislimo da ih treba zaštiti i ĉuvati kao stare „rujine― za gledanje, nego im utvrditi neku novu namjenu. To je, bez sumnje, veliki zadatak, kojem se mora pristupiti sasvim ozbiljno, sa multidisciplinarnim ekipama struĉnjaka i eksperata, ne samo muzejskih i konzervatorskih. Poznato je da se u svijetu industrijska arhitektura spašava njenom „prenamjenom u kulturne svrhe―.210 Takvi kompleksi se, uglavnom, adaptiraju i koriste kao novi muzeji (muzeji savremene umjetnosti, naprimjer) ali i kao znaĉajni segmenti turistiĉke, a s tim u vezi i ugostiteljske ponude. Moţda nije suvišno napomenuti da se za realizaciju dobro osmišljenih i struĉno uraĊenih projekata spašavanja industrijskog naslijeĊa mogu koristiti i za to namijenjeni evropski fondovi. Potrebna je volja i znanje, a prije toga svijest o vaţnosti ĉuvanja i korištenja i tog naslijeĊa koje je dio naše i svjetske kulturne baštine.211

II SJEĆANJE NA GRAĈANIĈKU ŢELJEZNICU (I KAKO GA OĈUVATI) 1. Dolazak voza: historijski preokret (ka modernim konturama grada) Na podruĉju Graĉanice, osim pruge uskotraĉnog kolosijeka Graĉanica – Karanovac, tokom vremena stradali su ili uništeni sljedeći objekti industrijskog naslijeĊa: ţeljezniĉka uskotraĉna pruga i voz, ţeljezniĉka stanica sa kompletnim instalacijama i kreĉana u blizini Kotoruše (ispod Gaja), od koje je samo saĉuvana upravna zgrada (to su objekti iz austrougarskog perioda), uništen je Francov mlin iz perioda izmeĊu dva svjetska rata, stara tapetarija iz perioda socijalistiĉke Jugoslavije (danas je supermarket) i stara etivaţa koja je nedavno srušena. Za nas su najznaĉajniji objekti iz perioda austrougarske vladavine, ĉijom je izgradnjom zapoĉinjalo novo moderno doba u našim krajevima. Na prvom mjestu, svakako je ta uskotraĉna pruga sa ţeljezniĉkom stanicom i svim ostalim instalacijama, zato što se za njenu izgradnju i puštanje, u historijskom smislu, bukvalno vezuje ne samo "izlazak Graĉanice u Evropu", već i dolazak Evrope u Graĉanicu, tada malu bosansku neuglednu kasabu, sa svim obiljeţjima ne samo osmanske arhitekture i izgleda (u sredini ĉaršija, kao pazar, a okolo desetak mahala), već i starinskim, u to vrijeme već arhaiĉnim naĉinom ţivota, odijevanja, ishrane, trgovanja, gradnje itd. Nije pretjerano reći da je ţeljeznica i ţeljezniĉka pruga u 19. stoljeću znaĉila preokret ne samo u saobraćaju i trgovini, već i u urbanizaciji i naĉinu ţivota u svim krajevima kroz koje je prolazila i u svim mjestima koja je povezivala. Za Graĉanicu je ta pruga i ţeljeznica (kasnije popularno nazvana „Ćiro―) znaĉila simbol civilizacije i historijsku razdjelnicu na njenom razvoju od male zaostale kasabe „ka modernim konturama grada―. Pruga Graĉanica – Karanovac (duţine 4.585 metara, sa ţeljezniĉkom stanicom i ostalim pruţnim instalacijama) sluţbeno je puštena u promet 1. januara 1898. godine. Izlazak Graĉanice na bosanskohercegovaĉke ţeljeznice, a time i na ţeljezniĉku mreţu dvojne Monarhije, odnosno Evrope, uistinu predstavlja prekretnicu u njenom privrednom, urbanom, kulturnom i sveukupnom razvoju.212 Dakle, 2008. godine navršilo se punih 110 godina od dolaska prvog voza u Graĉanicu i „okruglih― 40 godina od odlaska i ispraćaja tog istog voza iz ovoga grada, koji nije odmah

209 U tom kontekstu, podsjetio bih da je 13. kongres meĊunarodnog komiteta za zaštitu industrijske baštine (TICCIH), odrţan 2006. godine u Terniju i Rimu, potvrdio da se industrijska baština danas smatra ravnopravnim dijelom svjetskog kulturnog naslijeĊa. 210 Podsjetio bih na podatak do kojeg sam došao pripremajući ovu temu, da je Muzej d'Orsey u Parizu nekad bio ţeljezniĉka stanica, Tiessenove ĉeliĉane u Ruhru (Njemaĉka) preoblikovane su u autentiĉnu „scenografiju― novih pozorišnih predstava i drugih ―proizvoda― moderne umjetnosti. Jednostavno, pretvorene su u svojevrstan „park kulture― u kojem je ne samo zadrţana (spašena), već i „vrednovana i respektirana arhitektura i oprema ĉeliĉana―. Sve to ljudi su preuredili i pretvorili u „privlaĉne, gotovo senzacionalne multimedijalne prostore―, kao izuzetnu turistiĉku atrakciju. (Ruhrsko iskustvo). Ima još mnogo sliĉnih primjera u svijetu, ali je najviše onih „u kojima industrijske graĊevine dobivaju suvremenu muzejsku namjenu―. 211 Izvor: http://www.vjesnik.hr/html/2006/10/23. rubrika. asp?r=kom 212 Omer Hamzić, Graĉanica na kraju 19. stoljeća, Od kasabe, ka modernim konturama Grada, Saznanja br. 1, Tuzla, 2005., 133 112

otišao u historiju, već bukvalno u staro gvoţĊe. Bilo je to u maju 1968. godine. Moralo je proći 14 godina dok se neko nije sjetio da bi ga odatle trebalo izvaditi – makar kao eksponat.

2. Ljudi i vozovi: društvena dimenzija (sjećanje na popularnog „Ćiru“) Kao što je reĉeno, ta je popularna mašina vjerno „sluţila― Graĉanici punih 70 godina. Protutnjala je dva svjetska rata, nadţivjela tri drţave i ĉetvrtu „dopola―, bila je dio društvenog ţivota, simbol privrednog prosperiteta i razvoja. Za nju su vezane mnoge uspomene ţitelja ovoga grada. Tom malom ţeljeznicom ispraćalo se na daleke puteve, i na hadţ i u rat, odlazilo se u bijeli svijet u potrazi za nekim boljim ţivotom, tom su malom ţeljeznicom u ovaj grad dolazili i dobronamjernici i zlonamjernici, veliki ljudi, protuhe i pustahije. Na ţeljezniĉkoj stanici se plakalo i pjevalo pri rastancima i radovalo pri doĉecima najmilijih iz ratova, sa dalekih meridijana, iz svijeta. Relativno malo gradova u Bosni i Hercegovini imalo je privilegiju ţeljezniĉke veze sa svijetom. I danas, mnoge starije Graĉanlije, govoreći sa ţalom o tom vozu, istiĉu da je njegovo potpuno ukidanje u najmanju ruku bilo nepotrebno. Pogotovo ne mogu tadašnjoj lokalnoj vlasti oprostiti rušenje velikog ţeljeznog mosta, kojim se premošćivala rijeka Sokoluša i ĉitava ţeljezniĉka stanica kao atraktivna i funkcionalno postavljena spona izmeĊu dva dijela grada. Bio je to most spajanja dva dijela grada, ali most uzdaha, sastanaka i rastanaka, ljubavnih pogleda zaljubljenih dok su ĉekali da mašina „vrisne―. Prema sjećanju nekih odgovornih ljudi u Graĉanici tog vremena, niko ništa nije preduzimao da se spasi i pruga i „Ćiro― ili da se adekvatno zamijeni. Olahko se prihvatila izgradnja asfaltnog puta Graĉanica – Soĉkovac, kao „zamjensko― rješenje za „Ćiru― – jer to, kao što je vrijeme pokazalo, ipak nije bilo pravo rješenje.213 Za razliku od tadašnjih „odgovornih faktora― koji su brzo otpisali „Ćiru―, neki ugledni ljudi, prije 110 i više godina, ţestoko su se borili i izborili za kvalitetno saobraćajno povezivanje svoga gada sa svijetom. Prema saĉuvanim arhivskim dokumentima, oni su uporno zahtijevali „ (...) da se poduzmu sve aktivnosti kako bi se ţeljeznica dovela u sam grad. Gradsko vijeće je zakljuĉilo da se kolodvor podigne na pijaci, zvanoj Mejdan...― Vijećnici su govorili kako će ovaj dogaĊaj „za naše mjesto tako vaţan biti da će ga i istorija zlatnim slovima zabiljeţiti i u vjekovnoj uspomeni zadrţati―. Tom prilikom ... gradonaĉelnik Gani-beg Muftić je, izmeĊu ostalog, naveo kako cijelo graĊanstvo vruće ţeli da se ţeljeznica do u grad Graĉanicu izgradi, pa u tom smislu moli kotarsku upravu da na mjerodavnom mjestu zagovori i toplo preporuĉi zakljuĉke sa sjednice...―214

3. Ukidanje voza: zbog nerentabilnosti (nova cesta do Soĉkovca) Onoliko koliko su nekada Graĉanlije i njihovi lokalni rukovodioci „vruće ţeljeli― da ţeljeznica što prije doĊe u njihov grad, sedamdeset godina kasnije, njeno ukidanje je, barem što se zvaniĉnika tiĉe, izgleda, hladnokrvno prihvaćeno. Ukidanje uskotraĉnih pruga u Bosni i Hercegovini brzo se pokazalo kao velika greška, bez obzira što se to pravdalo nerentabilnošću u novim trţišnim uslovima kakvi su se u to vrijeme izgraĊivali – nakon privredne i društvene reforme koja je zapoĉeta 1963. i 1964., a svoju kulminaciju i definitivno odustajanje od njenih naĉela, doţivjela upravo 1968. godine, kada je zajedno sa ostalim, ukinut i graĉaniĉki „Ćiro―. Što se tiĉe Graĉanice, nikakvog organizovanog ispraćaja „Ćire― nije bilo. Neki su samo izašli da jednog sunĉanog jutra ĉuju posljednji zviţduk male lokomotive za koju je bilo prikaĉeno nekoliko vagona. Tako je „Ćiro― gotovo neĉujno otišao u zaborav. Sluţio je vjerno oko 70 godina, prevezao mnogo putnika, razne vrste roba, materijala, a o kamenu iskopanom u „Griĉu― (Lipa) i kamenolomu „Sklop― – Pašalići da i ne govorimo. Jako mnogo ljudi iz Graĉanice i okoline bilo je zaposleno, kako direktno na ţeljeznici, tako i indirektno na drugim poslovima u tuzlanskom i dobojskom regionu. Nikad ne smijemo zaboraviti da smo preko „Ćire― bili povezani sa Evropom. To je za grad Graĉanicu, ali i širu regiju, bilo od neprocjenjive koristi – vaţnosti. U tome se svi moramo sloţiti Ako je i bilo nekih dilema oko opravdanosti ukidanja malih uskotraĉnih ţeljeznica u BiH, pa tako i graĉaniĉkog „Ćire―, sa sigurnošću se moţe reći, da za uklanjanje i rušenje starog atraktivnog ţeljeznog mosta (prijelaza) iznad kolosijeka i Ţeljezniĉke stanice Graĉanica nije bilo nijednog racionalnog razloga. Ĉak nije bilo nikakvog dekreta s nekog višeg nivoa. Radilo se o totalnoj nebrizi i

213 Ćamil Naimkadić, Sjećanje na graĉaniĉku ţeljeznicu - poĉetak s pjesmom, ukidanje s tugom (1897 – 1967.), Graĉaniĉki glasnik br. 26, Graĉanica 2008., 60 - 70 214 Mina Kujović, Pripreme za izgradnju ţeljezniĉke pruge i stanice u Graĉanici, 1897. godine, Graĉaniĉki glasnik, br 21, Graĉanica 2006., 52 – 58; O izgradnji uskotraĉne ţeljezniĉke pruge za Graĉanicu, vidi: Mina Kujović, Okruţna oblast Donja Tuzla pod upravom Fridriha von Foglara od 1894. do 1912. godine, Graĉaniĉki glasnik br. 25, Graĉanica 2008., 91 - 100 113

nerazumijevanju lokalnih vlasti, koje su taj most jednostavno „otpremile― u staro ţeljezo. Zajedno sa mostom otpremile su simbol jednog vremena koji je postao i simbol grada Graĉanice, lijepe uspomene, sentimentalna sjećanja mnogih Graĉanlija. „Bila bi to i danas posebna atrakcija Graĉanice da je kojim sluĉajem taj most saĉuvan. Presudila je brzopletost i ishitrenost (moţda i nekultura) tadašnjih lokalnih moćnika .―215 Bilo kako bilo, valja ipak reći da je posljednji „pisak― lokomotive i ukidanje tog malog voza, u maju 1968. godine, oznaĉio prekretnicu u razvoju Graĉanice. Izgradnjom nove ceste od Graĉanice do Ţeljezniĉke stanice Soĉkovac, kao zamjena za ukinuti voz do Karanovca, stvoreni su uslovi za preseljenje malih zanatskih radioniĉica (metalne, obućarske, stolarije i konfekcije) iz centra grada (tadašnje ĉaršije) na prostore sadašnje industrijske zone. Time je oznaĉen poĉetak modernog doba u privrednom i urbanom razvoju ovoga grada.

4. Sudbina zaboravljenog eksponata: („Ćiro“ poslije „Ćire“) Nostalgiĉari― za „Ćirom― i „Ćirinim― vremenima u Graĉanici, 1982. godine nabavili su jednu njegovu staru mašinu maĊarskog porijekla, proizvedenu 1947. godine, koja je do tada bila u vlasništvu Rudnika uglja Banovići. Kao eksponat, ta stara mašina postavljena je na prilazu u krug autobuske, nekada ţeljezniĉke stanice u Graĉanici. U poĉetku, nije bilo problema da se lokomotiva – eksponat pristojno odrţava, što se samo po sebi podrazumijevalo. MeĊutim, kasnije je ponestalo entuzijazma, nije se precizno ni znalo ko je zaduţen da ĉuva i odrţava eksponat. To se oĉekivalo od tadašnjeg preduzeća za prevoz putnika „Transservis―, koje je kompletan prostor ţeljezniĉke stanice sa objektima, preuredilo u gradsku autobusku stanicu. Jednom rijeĉju, nije se znalo ko je bio duţan da lokomotivu kao eksponat ĉuva i da je „pristojno― odrţava, tako da je od samog poĉetka bila izloţena intenzivnom propadanju i devastaciji, ĉesto sluţila kao posljednje utoĉište beskućnika i lutalica, više na smetnji, kao obiĉno ruglo na autobuskoj stanici. „U takvom stanju ipak je „preţivjela― posljednji rat i doĉekala mir, ali gotovo kao propala starica, sa vidnim oţiljcima od gelera, nebrige, prepuštena definitivno zubu vremena. Po završetku rata, u vremenu mira i za „Ćirinu― lokomotivu dolazili su bolji dani. Na inicijativu Udruţenja za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa došlo je do potpunog obnavljanja eksponata „Ćirine― lokomotive, koja je dobila, ne samo autentiĉan izgled, već i svoj „komadić― pruge, te odgovarajuće i bolje mjesto na nekadašnjoj ţeljezniĉkoj stanici, ne više kao ruglo, već danas kao prepoznatljivo obiljeţje i ukras Graĉanice koji posjećuju i razgledaju mnogi znatiţeljnici, prolaznici i gosti ovoga grada.216

5. Kad protutnje svi vozovi (neka moguća rješenja) Osim ovog „Ćirinog― eksponata na autobuskoj stanici, za koji se moţe reći da je „u funkciji―, od nekadašnje graĉaniĉke ţeljeznice do danas je kao cjelina saĉuvan jedino ţeljezni most na rijeci Spreĉi koji i danas povezuje Graĉanicu i Karanovac. Iako se slabo odrţava, most je još uvijek u funkciji, što govori o kvalitetu njegove konstrukcije, koja je izdrţala do današnjeg dana. Ako ni zbog ĉega drugog, makar zbog toga zasluţuje da se obnovi i zaštiti kao spomenik industrijskog kulturnog naslijeĊa, da mu se vrati nekadašnji izgled, da se vrate pragovi umjesto ruţnih, polomljenih i propalih drvenih greda i dasaka, da se po njegovoj konstrukciji postavi ţeljezniĉka pruga koja će sluţiti kao atraktivan pješaĉki prijelaz sa jedne na drugu obalu Spreĉe, te da se adekvatno uredi okoliš na tom, ionako lijepom prirodnom lokalitetu i ambijentu. Pored spomenutog, donedavno je postojao i most „Rampa― (preko Sokoluše) na istoimenom pruţnom prelazu (rampi) u centru Graĉanice, po kojem je i dobio ime „Rampa―. Umjesto tog „Ćirinog― mosta, koji je zbog dotrajalosti morao biti srušen, na tom mjestu nedavno je izgraĊen novi, mnogo ljepši i širi most, ali je trajno ostao stari naziv mosta, kako u sjećanju, tako i u sluţbenom ţargonu Graĉanlija. To je sjećanje i staro ime „Rampa― jednom skromnom spomen-tablom, već i „ubiljeţeno― na novom mostu, što bi se reklo: „Ćire― radi. Još kad bi se samo mogao obnoviti i spomenuti ţeljezni most na staroj ţeljezniĉkoj, a sadašnjoj autobuskoj stanici – makar kao replika ili neka simboliĉna naznaka...

215 Ćamil Naimkadić, nav. ĉl. 60 - 70 216 Zasluga za to pripada Osmanu Topĉagiću, tadašnjem sekretaru spomenutog udruţenja i direktoru preduzeća „Ozrenka―, koji se angaţovao da obezbijedi sredstva za nabavku autentiĉnih rezervnih dijelova i obnavljanje graĉaniĉkog „Ćire―.

114

Neka ovo posebno bude inicijativa za kulturno naslijeĊe. Moţda bi to bilo konaĉno vraćanje duga staroj graĉaniĉkoj ţeljeznici. I konkretna preporuka „odgovornim faktorima― u lokalnoj vlasti u Graĉanici, da se: 1. redovno odrţava spomenuti eksponat „Ćire―, 2. da se obnovi ţeljezniĉki most na rijeci Spreĉi i 3. da se uradi neka replika ili maketa starog mosta kojim se premošćivala ţeljezniĉka stanica, kao eksponat na nekadašnjoj ţeljezniĉkoj, a sada autobuskoj stanici. Bio bi to skroman, ali znaĉajan doprinos oĉuvanju industrijskog kulturnog naslijeĊa na podruĉju Graĉanice.

115

116

Mr. sc. Nikola Ĉiĉa

Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podruţnica Tuzla od osnutka do ukinuća

Još krajem 19. stoljeća meĊu bosanskohercegovaĉkim Hrvatima poĉinju se javljati društva ĉiji je cilj ispoĉetka bio više zabavnog, pouĉnog i sveĉanog karaktera, u odnosu na najĉešće djelatnosti pravih kulturno-prosvjetnih organizacija. U prvom redu to su bila pjevaĉka društva: Trebević u Sarajevu, osnovano 1893., Slavuj u Trebinju, Zvijezda u Varešu (1894), Dinara u Livnu 1896., pa je takvo pjevaĉko društvo osnovano i u Tuzli pod nazivom Majevica, 1895. godine. MeĊutim, kako je sazrijevala misao da je pomladak temeljna supstanca svakog društva, tako se gradila i svijest hrvatskoga naroda u nesklonim vremenima i na prostorima gdje je trebalo ţivjeti, raditi i opstati u nerazvijenosti, te se boriti sa razliĉitim divergentnim procesima i tendencijama da veliku pozornost treba dati mladima, a u formiranju tog pomlatka veliku i nezaobilaznu ulogu imao je Napredak. Ţelja za formiranjem društava koje bi pomagalo Ċake Hrvate, namještalo djecu na zanate, pojavilo se u razdoblju od 1896. do 1897 godine. (krajem 19. stoljeća). U to vrijeme u Mostaru je djelovao sastajalište za Ċake na kojemu su bolji uĉenici poduĉavali slabije. Bili su to prvi pokušaji organiziranog rada koji će ubrzo dovesti do raĊanja ideje o osnutku posebnog društva za pomaganje uĉenika. U isto vrijeme Benjamin Kallay, ministar Zajedniĉkog ministarstva financija u Beĉu, odluĉio je da 1899. godine osnuje konvikt u Beĉu za studente iz Bosne i Hercegovine. Taj konvikt se zvao Institut za bosanskohercegovaĉke visokoškolce. U njemu su pitomci imali primjeren smještaj i ishranu, ali nisu, za razliku od onih ĉiji su fakulteti bili izvan Beĉa, dobivali stipendiju. Glavni zadaci toga Instituta bili su da dobrim rukovoĊenjem, poukom i nadzorom odgojno utjeĉu na mlade ljude u socijalnom i društvenom pogledu. Takav tretman visokoškolaca sadrţavao je u sebi ne samo elemente materijalne pomoći nego je austrougarska vlast stvarala se bi mogućnost da kontrolira buduće akademski obrazovane pripadnike raznih vjera i nacija koje bi mogla koristiti kao lojalne sluţbenike, pa i da na taj naĉin bude u prigodi da ih politiĉki usmjerava. Na to ukazuju i uvjeti ţivota koji su u Institutu bili veoma teški, posebice u smislu izoliranja pitomaca od bilo kakvog politiĉkog angaţmana u samoj Bosni i Hercegovini. Reakcija većeg dijela studenata bila je odbijanje takvih uvjeta ţivota i studija. Ubrzo su mnogi studenti ostajali bez stipendije, a s time i bez sredstava za daljnje studiranje. Zbog svih tih razloga ubrzo je meĊu mostarskim Hrvatima potakla ideja o osnivanju društva ĉiji bi rad obuhvaćao cijelu Bosnu i Hercegovinu i koje bi materijalno potpomagalo hrvatske Ċake i studente iz Bosne i Hercegovine. Zemaljska vlada je u prosincu 1901. godine obaviještena od okruţnog predstojnika Pintera da mu je franjevaĉki provincijal fra Augustin Zubac priopćio vijest kako izvjesni katolici Mostara ţele osnovati društvo za pomoć Ċacima i studentima. Napori mostarskih Hrvata ubrzo su urodili plodom, te je 28. lipnja 1902. godine odobreno utemeljenje društva. Nedugo nakon toga, 5. srpnja 1902. godine Vlada je potvrdila Statut Društva. Nakon duţih i mukotrpnih priprema, 14. rujna 1902. godine u Mostaru je utemeljeno Hrvatsko potporno društvo za potrebne Ċaka srednjih i visokih škola Bosne i Hercegovine. Rijeĉ potrebne u nazivu društva ĉesto je mijenjana rijeĉju potrebe. MeĊutim, posrijedi je onovremeni izriĉaj koji je trebao znaĉiti da se radi o društvu za potrebne Ċake, tj. za kojima se osjećala potreba, odnosno kojima je potrebna pomoć. Uloga pojedinca u raĊaju ideje bila je ĉesto presudna. PotvrĊivalo se to i u sluĉaju mostarskog Društva. Za njegovo utemeljenje, uz prof. Lea Jamnickog i Martina Ĉulu, neizostavno je vezano ime profesora bogoslovije fra Radoslava Glavaša koji je bio izabran i za prvog predsjednika. Provedene aktivnosti tijekom 1902. godine i regulirani status pogodovali su da je Društvo napredovalo ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u svim drugim hrvatskim krajevima. Aktivnost samog Društva je ispoĉetka bila prisutna u većim gradovima u Bosni i Hercegovini. Tako je,

117

primjerice, u Tuzli 3. svibnja 1903. bila potvrĊena prva Podruţnica mostarskog Društva. Jedan od utemeljitelja i jedan od osnivatelja mostarskog Društva bio je i Kosta Urumović, profesor gimnazije u Tuzli koji će ubrzo postati i prvi predsjednik tuzlanske Podruţnice Napretka. Nedugo nakon mostarskog Hrvatskog potpornog društva u Sarajevu je poĉetkom studenog 1902. godine grupa entuzijasta poduzela akciju za utemeljenje još jednog hrvatskog Potpornog društva. Dok je dan utemeljenja mostarskog društva neosporan 14. rujan 1902., dan utemeljenja sarajevskog društva je otvoren i kao datum uzima se razdoblje od 9. do 12. studenog 1902. godine. Naime, 9. studenog 1902. dr. Tugomir Alaupović je pokrenuo misao o osnutku društva za namještanje djece u zanate i trgovinu. Istog dana dr. Alaupović je zajedno s Đurom Vrinjaninom i Dušanom Plavšićem sastavio pravila. 11. rujna je sazvana Glavna skupština, a 12. rujna pravila su se predala vladinom povjereniku. Pune dvije godine (6. studenog 1904. godine), trebalo je pa da vlast prihvati pravila Hrvatskog društva za namještanje djece na zanate i trgovinu. Ĉinom odobrenja pravila sarajevskog društva zaokruţena je procedura utemeljenja oba hrvatska potporna društva koja su imala zajedniĉki cilj, ali su se razlikovala u nekim detaljima. (Mostarsko Društvo je podupiralo samo Ċake a sarajevsko i znanstvenike). Dugo su trajale dileme oko godine i datuma od kojih treba raĉunati postanak i postojanje Napretka. Glavna i konstituirajuća skupština Napretka odrţana je 10. rujna 1904. godine u prostorijama Trebevića, za prvog predsjednika izabran je Anto Palandţić, a za dopredsjednika dr. Tugomir Alaupović. Izabrani Odbor koji su ĉinili najugledniji Hrvati Sarajeva shvatio je da društvo treba protegnutu na cijelu Bosnu Hercegovinu, a da Odbor u Sarajevu bude centrala pod imenom Središnja uprava, dok je trebalo po svim varošicama osnovati podruţnice i povjerenstva. Već 1. listopada Društvo tiska 2.000 društvenih pravila i šalje ih po cijeloj Bosni i Hercegovini. Time se ĉini prvi apel za organiziranje podruţnica i povjerenstava, a već 11. prosinca iste godine tiska posebne reklame pozivajući roditelje da šalju djecu na zanate i trgovinu.

OSNUTAK I DJELOVANJE HKD NAPRETKA U TUZLI

Uskoro, uslijed fuzioniranja sarajevskog i mostarskog Potpornog društva i tuzlanska Podruţnica mostarskog Društva uzima novi naziv Napredak, a sva imovina prethodnog Društva prelazi na Napredak. Datum poĉetka rada HKD-a Napretka u Tuzli je 19. 11. 1905. a prvi predsjednik bio je spomenuti prof. Kosta Urumović. MeĊutim, imamo veoma malo podataka o prvim godinama djelovanja Napretka.

Tek od 1907. godine imamo preciznije podatke o upravnim odborima i predsjednicima Podruţnice Napretka u Tuzli. Naime, te godine poĉinje s tiskanjem Napretkov Godišnji kalendar koji

118

sustavno daje podatke o djelovanju podruţnica, posebice upravnih tijela. Te godine predsjednik Podruţnice Napretka u Tuzli bio je Đuro Topolnik (Gjuro Topolnik), a dopredsjednik dr. Ivo Pilar.

Od svog osnutka do poĉetka Prvog svjetskog rata Napredak je u Tuzli razvio ţivu djelatnost. Intenzivan je rad i kod tuzlanskih Hrvata probudio volju za radom na prosvjetnom polju odgajanjem uĉeniĉke i nauĉniĉke mladeţi. Rastao je broj kako ĉlanova tako i akcija za skupljanje priloga, došlo je do veće efikasnosti rada ĉlanova Uprave te uvećanja fondova materijalnih sredstava potrebitih za stipendiranje uĉenika. Radi skupljanja financijskih sredstava za stipendiranje nadarenih uĉenika Napredak je od samog poĉetaka organizirao i zabave. Prva zabava je organizirana već 1906. godine i priliĉno je uspjela, jer je znaĉajan prihod uporabljen za stipendiranje Ċaka.217 Do odreĊenog zastoja u radu Napretka u Tuzli došlo je tijekom Prvog svjetskog rata. Na poĉetku rata 1915. godine predsjednik je bio Antun Kobaĉić, a dopredsjednik Đuro Topolnik. MeĊutim, uslijed ratnih djelovanja rad Podruţnice Napretka Tuzla skoro je zamro, pa su se po gradu proširile vijesti „da će se Napredak fuzionirati sa srpskim društvom Prosvjetom“. Da bi demantirali te vijesti, nekolicina Hrvata okupila se 9. oţujka 1919. i izabrala Privremeni odbor. Glavna skupština se nije mogla odrţati, jer je zbog širenja zaraznih bolesti bilo zabranjeno svako okupljanje. U Privremeni odbor su izabrani: fra AnĊeo AnĊelović, ţupnik, kao predsjednik i Ivan Migić, školski upravitelj, dopredsjednik.218 Zanimljivo da je u Tuzli osnovana još jedna Podruţnica Napretka. Naime, potreba za okupljanjem radniĉke i ĉinovniĉke klase u Tuzli iskazala se u tomu što je 26. kolovoza 1920. osnovana još jedna Podruţnica Napretka, i to u Kreki. Za prvog predsjednika te Podruţnice izabran je Anto Odić, a za tajnika Fran Kušec. Već pri osnutku ta Podruţnica je imala oko 60 ĉlanova i 4 utemeljitelja, od kojih je za osnutak najviše poloţio Ivan Groznik: 400 dinara. Zanimljivo je spomenuti i da je 26. rujna 1920. osnovana i Gospojinska (ţenska) podruţnica Napretka u Tuzli. Za prvu predsjednicu izabrana je Katarina Tadić, trgovkinja po zanimanju. MeĊutim, djelovanje Ţenske podruţnice nije bilo dugotrajno, jer uslijed preklapanja djelovanja nije bilo mogućnosti da se iskaţu pojedini ogranci, pa je na sjednici Podruţnice Napretka u Tuzli od 23. svibnja 1923. odluĉeno da se Ţenska podruţnica ujedini s muškom, te da se na Glavnoj skupštini izabere samo jedan Odbor, tako da bi tada Društvo nosilo naziv Podruţnica hrvatskog kulturnog društva Napredak u Tuzli.219 U svom djelovanju obje Podruţnice su ĉesto pravile zajedniĉke zabave, naroĉito nakon izgradnje Hrvatskog doma.

217 Napretkov godišnjak, br. 6, str. 84., 1926. O uspjehu te zabave izvješće daje Središnjica. 218 ABiH. Napretkova zbirka, dok. br. 2090. od 9. oţujka 1919., podruţnica Središnjem odboru, izvješće o osnutku Privremenog odbora podruţnice u Tuzli. 219 ABiH, dok. br. 2339., zapisnik s VII. redovite odborske sjednice Napretka Tuzla od 8. svibnja, 1923. Promijenjen naziv u: Podruţnica hrvatskog kult. druš. Napredak Tuzla. 119

RAD HKD NAPRETKA TUZLA POSLIJE PRVOG SVJETSKOG RATA

Poratne prilike stavile su Napredak u Tuzli pred velika iskušenja. Promjenom društveno- politiĉkih okolnosti Napredak se trebao prilagoditi novonastaloj situaciji. Velik broj Ċaka je ratom prekinuo studije, te poĉeo traţiti prigodu da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Zbog toga su bili zavedeni ratni teĉajevi koji su nailazili na velik odziv. Zbog ugroţene egzistencije trebalo je velik broj djece materijalno pomoći jednokratnim potporama i stalnim stipendijama. U svoj program Napredak je uvrstio i podupiranje škola ĉasnih sestara, jer je uslijed novih prilika i promjene drţavnog ustroja došlo do manjih subvencija od strane drţave za ove škole, a narod zbog rata i osiromašenja nije svojim milodarima mogao pomagati rad takvih škola, pa im je stoga prijetilo zatvaranje. Tuzlanski Napredak je u nekoliko navrata pomagao Školu ĉasnih sestara „Kćeri Boţje ljubavi― u Breškama. O jednoj takvoj potpori piše i sestra M. Berchman Središnjoj upravi u Sarajevu u ime Predstojništva rimokatoliĉke škole u Breškama: »[…] u danima, kada se s svih strana ĉuju glasi i povici za ukinuće konfesionalnih škola u koje se gleda najkritiĉnijim pogledima, ne bi li se otkrile kakve negativne strane. U ovim je danima neprocjenjiv obzir od strane Napretka jer ulijeva oduševljenje i daje snagu i utjehu da ipak ima ljudi kojima leţi na srcu dobro sestara i njihovih škola«.220 Osim potpore za školu u Breškama Napredak je s 5.000 tadašnjih dinara pomogao i otvaranje domaćinske škole u Dubravama, te je novĉano podupirao i neke uĉenice slabijeg materijalnog stanja.221 Jedan od najvećih projekata u kojima je Napredak sudjelovao bio je pomoć u osnivanju i podizanju Hrvatskog doma koji je trebao postati ţarištem hrvatskog okupljanja. Društvo Hrvatski dom u Tuzli osnovano je 1911., a glavni osnivaĉi bili su dr. Ivo Pilar i dr. Viktor Jankijević. Kako u poĉetku nije bilo prostora u kojem bi se okupljala hrvatska društva u Tuzli, ţeleći da jednom za svagda riješe pitanje smještaja pod istim krovom svih hrvatskih društava, Hrvati grada Tuzle su se 1922. odluĉili na teţak i muĉan korak: da uz pomoć rodoljubnih patriota sagrade Hrvatski dom – dom svim hrvatskim institucijama u Tuzli. U svezi s time oni su se obratili Napretku u Tuzli kao i njegovoj središnjici za pomoć. Naime, na ovaj korak su se odluĉili kada je Hrvatsko pjevaĉko društvo Majevica deloţirano iz svojih prostorija, iako su taj korak Vlade osuĊivali svi graĊani, a pogotovo Hrvati.222 Već 1925. godine ta je zamisao provedena u djelo tako da je u najljepšem dijelu Tuzle, dvadesetak metara od glavne ulice, od Ćazim-bega Gradašĉevića (tj. o njegove supruge Šahzije-hanume Gradašĉević) kupljena kuća za 207.500 dinara (donaciju od 10.000 dinara dala je Središnjica), a kupili su je odbornici Zvonko Lukendić i Ante Tadić. Godine 1929. zgrada je ureĊena i proširena (dograĊena je

220 ABiH, Napretkova zbirka, bez. br., zahvala sestre M. Berchman, predstojnice škole u Breškama za potporu od strane Napretka, od 29. veljaĉe, 1921. 221 ABiH Napretkova zbirka, dok. br. 1799. Izvješće podruţnice Napretka Tuzla Središnjoj upravi Napretka izvješće o primitku donacije za pomoć domaćinskoj školi u Dubravama, od 29. oţujka 1927. 222 ABIH, Napretkova zbirka, dok.br. 2087., zamolba za pomoć od 25. veljaĉe, 1922. 120

dvorana), na što je potrošeno oko 300.000 dinara koji su uzajmljeni od Hipotekarne banke.223 No, uslijed novĉane i gospodarske krize, kao i protuhrvatske politike, radovi su se otegli, ĉlanstvo je opalo, a prireĊivanje zabava, koje su bile jedan od vaţnijih izvora prihoda, bilo je zabranjeno. Dugovi su sve više rasli naroĉito prema Hipotekarnoj banci. U spašavanje doma ukljuĉili su se svi Hrvati Tuzle, a posebice Napredak. Akciju je vodio Aleksandar Precca, predsjednik Napretka: sazivaju se sijela, sastanci i poĉinje se buditi svijest kod Hrvata o općem dobru. Središnjica takoĊer reagira te dotira svu ĉlanarinu i prihode sa zabava u zadnje dvije godine. Na taj naĉin zajedniĉkim predanim radom svih Hrvata uspio se vratiti dug banci, a ostatak je iskorišten za obnovu Doma. Iako je Napredak u svom dotadašnjem djelovanju ostao samo u granicama podupiranja Ċaka i šegrta, a kako su poratne prilike zahtijevale i rad na prosvjećivanju sela, tuzlanski Napredak je u svoj program uvrstio organiziranje i podupiranje analfabetskih teĉajeva. Naime, kako u Središnjici tako i u tuzlanskom Napretku smatrali su da je zbog nepovoljnih društvenih okolnosti 30-tih godina XX stoljeća bilo izuzetno potrebno raditi na prosvjećivanju najširih slojeva hrvatskog puka. Seljaĉki svijet, kao najbrojniji i najzdraviji dio naroda valjalo je osposobiti da putem prosvjete kroĉi prema napretku i sretnoj budućnosti. U prvih dvadesetak godina svoga postojanja Napredak se nije mogao suoĉiti s ovim problemom jer je stvarao inteligenciju. Sada je Napredak odluĉio poraditi na pobijanju nepismenosti i udaranju temelja daljnjem prosvjetnom radu. Već 7. sijeĉnja 1930. u maloj dvorani Hrvatskog doma u Tuzli organizirana je brojno posjećena prosvjetna konferencija, sazvana zbog organiziranja akcije protiv nepismenosti. Konferenciju je otvorio Aleksandar Precca, predsjednik Napretkove Podruţnice u Tuzli, a zatim je predavanje odrţao proĉelnik Napretkovog Odjela za pobijanje nepismenosti, dr. Ante Martinović. Na tom skupu je predstavljen naĉin rada i odreĊene su ţupe na kojima će se vršiti opismenjivanje: Tuzla, Breške, Lukavac i Moraĉani. Izabran je Akcioni odbor na ĉelu s Jurom Begićem koji je imao izvještavati o napretku teĉaja te odabrani prosvjetari i nadzornici koji će vršiti poduku i nadgledati rad. Na tom sastanku takoĊer je donesena oduka da se prosvjetni rad u što skorijoj budućnosti proširi i na ostala sela i zaseoke gdje ima hrvatskog puĉanstva.224 Odmah su organizirani razni analfabetski teĉajevi koje je pohaĊao velik broj sudionika. Već u veljaĉi 1931. organiziran je drugi sastanak prosvjetara i nadzornika na kojem su sumirani rezultati. Sastanku je nazoĉilo oko 800 seljaka koji su već završili teĉaj. Tu su se ĉule i prituţbe da mnogi seljaci zaziru od ovih teĉaja, osobito stariji, dok se mlaĊi veoma rado odazivaju. Na sastanku je naznaĉeno da u tome projektu treba ustrajati, jer seljak ima pravo na ţivot dostojan ĉovjeka, a taj će se osigurati samo putem prosvjete, uĉeći na prvom mjestu ĉitati i pisati.225 Na prosvjetnom sastanku 14. travnja 1931. reĉeno je da ima sve više polaznika prosvjetnog teĉaja i da u tom trenutku ima oko 600 polaznika većinom školske dobi. Ti su se teĉajevi nastavili skoro do konca desetljeća, a u opismenjivanju seljaĉkog stanovništva poluĉili su velike rezultate. Znaĉajno je spomenuti, a to govori o aktivnosti Napretka u Tuzli, da se još tijekom 1910. meĊu Napretkovim aktivistima u Tuzli zaĉela ideja o gradnji Ċaĉkog konvikta. Originalnom idejom Napretkove „legije hiljade― zamišljeno je da se za tri godine u šest okruga pronaĊe po tisuću ljudi koji bi pomogli gradnju srednjoškolskog konvikta, ali ta ideja je zbog slabog odziva zaboravljena. Gradska Općina Tuzla odluĉila je još 1914. godine darovati Napretku zemljište kod današnje pivovare za gradnju Ċaĉkog konvikta kako bi se olakšalo školovanje siromašnih Ċaka. MeĊutim, ideja o gradnji konvikta uskoro je odloţena zbog poĉetka rata, a neposredno nakon rata više bilo je više pokušaja njezina ostvarenja. Zbog politiĉkih neprilika i porasta cijene nekretnina, meĊu tuzlanskim Hrvatima se smatralo da se ta ideja neće nikada realizirati. MeĊutim, gradska Općina je ispoštovala je svoje nakane te je Napretku za izgradnju konvikta darovala zemljište površine 1150 m2, ali je ono prepisano na Napredak tek 1920. MeĊutim, zbog nedostatka novca nije se moglo poĉeti s gradnjom pa se na zabavi organiziranoj zajedniĉkim radom obiju podruţnica još 24. svibnja 1921. rodila ideja o pokušaju da se skupi novac kako bi se podigao srednjoškolski Ċaĉki konvikt u Tuzli. No, tu je zamisao odbila Središnja skupština Napretka u Sarajevu s obrazloţenjem da je rano za tu ideju jer i sarajevski konvikt

223 ABiH, Napretkova zbirka, dok. br. 3395/1925. Zamolba za zajam od strane Hrvatskog doma Središnjoj upravi, od 25. travnja 1925. Ako se društvo moralo ma s kojim razlogom raspustiti onda preuzima hrv. društvo Napredak upravu društvene imovine, a za sluĉaj da i Napredak ne bi više postojao, upravljaĉe imetkom društvene imovne isti odbor, koji će obavljati upravu imetka Napretka. 224 Napretkov godišnjak, br. 1. str. 12. Izvješće s prosvjetne konferencije u Tuzli. 225 Isto, str.13. 121

još nije završen, da u njemu ima dovoljno praznih mjesta te da tuzlanska Podruţnica ne moţe sama podnijeti taj zadatak „jer su s tim skopĉane velike ţrtve moralne i materijalne―.226 Bojeći se bi Općina mogla to zemljište dati drugima, jer je ostalo zapušteno, i Napredak nije na njemu izgradio konvikt, Podruţnica je 1924. molila Središnjicu da se obrati Ministarstvu socijalne politike Kraljevine SHS kako bi se dobila jedna kuća za Napretkov Ċaĉki dom na raĉun reparacije iz Njemaĉke, ali Ministarstvo na taj prijedlog nije odgovorilo.227 Podruţnica Napretka u Tuzli je u nekoliko navrata pokušala to zemljište iskoristiti, te je na njemu napravila ljetnu kavanu, ali se od toga odustalo, jer se preko puta takoĊer nalazila ljetna kavana i to su bili bezuspješni pokušaji. Iako je Odbor za gradnju konvikta sastavljen još 1923., zbog nemogućnosti da skupi dovoljnu sumu novca, kao i zbog izostanka potpore od Središnjice (obećanih 50.000 dinara), taj se odbor se 1926. godine raspao.228 Ideja o gradnji zgrade konvikta nikada nije realizirana, ali se Ċaĉki dom smjestio u Zavodu ĉasnih sestara sv. Vinka. Konaĉno, konvikt je otvoren 12. rujna 1938, dok je 1938/39. Ċaĉki konvikt u Tuzli prvi put primio 12 pitomaca, a školsku godinu završilo ih je 11. Konviktom je u ime središnje uprave upravljala tuzlanska Podruţnica: prvi perfekt bio je dr. Dragan Dujmušić, a kućni lijeĉnik dr. Andrija Nuić.229 Za svoju djelatnosti Napredak u Tuzli je na razne naĉine skupljao novac. Od svog osnutka Napredak je imao veoma znaĉajnu djelatnost u društvenom i kulturnom ţivotu grada. Znaĉajno je spomenuti da je od samog poĉetka rada Napretka u Tuzli jedan od glavnih naĉina financiranja njene primarne djelatnosti, tj. stipendiranja nadarenih uĉenika, bilo organiziranje zabava koje su donosile odreĊene prihode od prodaje ulaznica, darova itd. (npr. godišnje i boţićne zabave, kazališne predstave, prodaje znaĉki). Prva zabava organizirana je već 1906. godine i o njezinu uspjehu izvijestila je Središnjica.230 Pogrešno je tumaĉiti da su te zabave organizirane samo radi materijalne koristi. One jesu bile znaĉajna, ĉesto isticana i vaţna stavka, a prikupljena sredstva su bila poticaj za većinu ostalih, ne manje znaĉajnih, segmenata društvene djelatnosti; meĊutim, zabave su još više bile prigoda za susrete i razmjenu mišljenja meĊu ĉlanovima, a poticale su na aktivnost sve ĉlanove i simpatizere. Dakle, efekti zabava su bili višestruki. Napretkove zabave u Tuzli su bile poznate i veoma posjećene. Zabavama su nazoĉili ljudi svih vjera i svih staleţa stanovništva, ponekad u tolikom broju da prostorije nisu bile dovoljne da prime sve zainteresirane. Zabave su bile prigoda da se doĊe do izvanrednih izvora prihoda, npr. ako se na priredbu u spomen smrti odreĊenih knjiţevnika, npr. Augusta Šenoe, ne naplaćuju ulaznice, ipak se ta prigoda koristila da se prodaju razglednice s likom Augusta Šenoe i na taj su se naĉin skupljala odreĊena materijalna sredstva. Zatim, prodavale su se znaĉke (1.000 godina Hrvatskog kraljevstva), kuverte, kalendari (Napredak-Radiša). Tu je bilo i organiziranje dobrotvornih lutrija (Napretkovih srećaka), koju su raspaĉavali siromašni ljudi uz proviziju od 1 dinar, a na taj naĉin se pomagalo i njihovo teško materijalno stanje. Napredak je poticao razliĉite naĉine organiziranog prikupljanja novca za odreĊene nakane, npr. Lige stotine, kada bi svaki darovatelj stotinjarke (novĉanice od stotinu dinara) bio upisan u Zlatnu knjigu darovatelja, kao npr. za gradnju nogometnog igrališta za Športski klub Zrinski u Tuzli, ili pak Lige hiljadu za gradnju Ċaĉkog konvikta u Tuzli. Isto tako, 14. rujna 1920., Podruţnica Napretka u Kreki je organizirala zabavu za pomoć siromašnoj kreĉanskoj mladeţi, a većina prihoda je podijeljena meĊu mladima, dok je dio poslan u Središnjicu radi opremanja Ċaĉkog konvikta u Sarajevu. TakoĊer znaĉajna sredstva su se skupljala na osnovu ĉlanarina i darova ĉlanova Napretka. Posebnu pozornost treba obratiti na Napretkove stipendiste iz Tuzle. MeĊu njih se ubrajaju neka od najvećih imena u kulturnom i društvenom ţivotu Tuzle: Ismet Mujezinović, Franjo Leder, Kristijan Kreković i mnogi drugi. Zanimljiv je sluĉaj Ismeta Mujezinovića koji je još s 15 godina dobio Napretkovu stipendiju za daljnji studij. Naime, Gajret (muslimansko kulturno prosvjetno društvo) je nudio stipendiju Mujezinovću za studij u Beogradu (tj. u svome tamošnjem konviktu), ali on je to odbio jer je ţelio pohaĊati Likovnu akademiju u Zagrebu, za što od Gajreta ne bi dobio

226 ABiH, Napretkova zbirka, Izvješće podruţnice središnjici od 2. lipnja 1921., isti dokument kao odgovor Središnjice bez datuma. 227 5. VIII. 1924. Molba podruţnice Napretka Tuzla središnji upravi za pomoć za dane Napretkovog doma,. kutija 1924., bez.br. 228 Br. dok. 1718. Izvješće podruţnice središnjici od 12. svibnja, 1926. 229 Napretkov godišnji kalendar slika, 295. 230 Napretkov godišnjak br. 6. str. 84. 1926. 122

potporu. Kako nije mogao dobiti smještaj u nekom od Ċaĉkih domova u Zagrebu, zato što su se ondje primali samo visokoškolci, bio je smješten kod jedne obitelj uz mjeseĉnu naknadu od 1.000 dinara.231 Kako stipendija nije bila dovoljna za pokrivanje ţivotnih troškova i slikarskog materijala, na kraju prve godine koju je završio s odliĉnim uspjehom, pod okriljem Napretka organizirana je izloţba njegovih radova koji su prodavani pa se tako skupio novac za njegovo daljnje školovanje.

DJELATNOST HKD NAPRETKA TUZLA TIJEKOM RATA DO UKINUĆA

Sve do poĉetaka Drugog svjetskog rata HKD Napredak u Tuzli zadrţao je svoje ustaljene aktivnosti. Poĉetak rata kao predsjednik Podruţnice u Tuzli doĉekao je Aleksandar Precca, koji tu duţnost obnaša do 1942. godine, kada na njegovo mjesto dolazi dr. Ivo Baljić, odvjetnik. Već 1944. godine opet dolazi do smjene predsjednika: na ĉelo HKD-a Napredak u Tuzli dolazi odvjetnik Zvonimir Lukendić. 1945. na mjesto predsjednika dolazi Marko Vilić, rudarski inţenjer, a dopredsjednik je bio Rudo Kreitmayer, zamjenik ravnatelja Prve hrvatske štedionice. U isto vrijeme, predsjednik Podruţnice u Kreki neposredno prije i tijekom cijelog rata bio je August Jeršinović. Tek 1945. godine na mjesto predsjednika dolazi Ivan Grgić, rudarski ĉinovnik.232 Završetkom rata za HKD Napredak u Tuzli, kao i za sve ostale udruge s hrvatskim predznakom, nastaju teška vremena. Promjenom društveno-politiĉke klime u zemlji Napredak se našao u posve nezavidnoj situaciji. Nova vlast nije imala sluha za djelovanje Napretka i njegovu misiju, tako da je financijska potpora bila sve slabija. Uslijed raznih politiĉkih pritisaka ĉlanstvo Napretka se neposredno poslije rata osipa tako da tuzlanski Napredak gubi svoju osnovnu potporu. Na sjednici Središnjice pod pritiskom nove vlasti od 28. i 29. listopada 1945. usvojena su nova pravila HKD-a Napredak koja su vaţila i za Podruţnicu u Tuzli. Poĉetkom 1947. godine gasi se Hrvatski dom u Tuzli, a svoju imovinu prenosi na Napredak. Takvo stanje bilo je neizdrţivo, a djelovanje Napretka skoro onemogućeno, tako da je Središnja uprava Napretka na svojoj sjednici od 26. oţujka donijela odluku o prestanku rada, te je izabrana likvidacijska komisija. Ta je komisija 1. travnja 1949. Donijela, izmeĊu ostaloga, i odluku da se ukine Kotarski odbor Napretka u Tuzli. Okruţnicom od 31. oţujka 1949. tadašnja vlast je zabranila djelovanje Napretka, a sva imovina je predana Savezu kulturno-prosvjetnih društava Bosne i Hercegovine. Ta odluka je provedena već 1. travnja 1949. Svoj rad Podruţnica u Tuzli obnovila je 12. studenog 1990. u prostorijama Narodnog kazališta u Tuzli. Uz prigodan program i velik broj gostiju izabrana je Uprava Podruţnice, a za predsjednika je izabran Veno Jerković, akademski slikar.

ZAKLJUĈAK

U svom djelovanju HKD Napredak u Tuzli imao je nekoliko faza. Sve one su ovisile o društveno-politiĉkoj situaciji jer se Napretkova djelatnost odvajala kroz nekoliko društveno- politiĉkih sustava koji su na razne naĉine gledali na rad Napretka u Tuzli. Bez iznimke, svi podaci koji govore o Napretkovim strateškim ciljevima i bez obzira na koje se vrijeme odnose odišu jedinstvenom ţeljom da se granicama vlastitih mogućnosti na razne naĉine pomogne onima o kojima je ovisila budućnost svih nadolazećih hrvatskih naraštaja: Ċaka, viskoškolaca, trgovaca itd. TakoĊer, jedna od zadaća Napretka bila da promiĉe hrvatstvo, naroĉito kulturne interese Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ti primjeri isticanja hrvatstva ublaţivani su, ne tako ĉestim, ali ipak primjetnim pomaganjem nadarenih pojedinaca i iz drugih nacionalnih sredina (npr. muslimana Bošnjaka). U svom radu HKD Napredak u Tuzli u tom burnom vremenu uvijek se uspješno distancirao od politike, što pomalo zaĉuĊuje ako se zna kako se u to doba na ovim prostorima bilo vrlo teško oduprijeti takvim izazovima.

231 ABiH, Napretkova zbirka zamolba za stipendiju Ismetu Mujezinoviću i izvješće o njegovom smještaju u Zagreb, bez broja. 232 Napretkov Hrvatski narodni kalendar od 1941 do 1945. godine. 123

Neke od djelatnosti HKD-a Napredak u Tuzli imale su i socijalnu notu, što je podrazumijevalo brigu o materijalno ugroţenima ili nedovoljno situiranima, a takvih je u Tuzli bilo mnogo. Ono što je moţda bilo specifiĉno u radu Napretka u Tuzli, a razlikovalo se u odnosu na ostale podruţnice, jeste to da je Napretkova ideja uhvatila korijena i meĊu radništvom, što je dotad bilo veoma rijetko, a to pokazuje osnivanje Podruţnice Kreka koju su ĉinili većinom radnici. Ove kratke crte iz povijesti Napretka pokazuju da je HKD Napredak Tuzla prolazeći kroz sva iskušenja koja su pred njega postavljali, kako razliĉiti društveno politiĉki ili povijesni procesi tako i pojedini ljudi, uvijek smogao hrabrosti da kroz sva ta iskušenja uvijek izaĊe i jaĉi i veći.

124

Mr. sc. Fatmir Alispahić

Crtice iz kulturne prošlosti Tuzle

Pisani tragovi U 16. stoljeću u Tuzli se pojavljuju liĉnosti obrazovane po svoj prilici u Sarajevu i Istanbulu. Jedan od njih je Ahmed Ĉelebi, prvi tuzlanski pisac, kojega istraţivaĉi pamte po Kronogramu o Fazli- efendiji. Osnivanje Behram-begove medrese poĉetkom 17. stoljeća od Tuzle je, za to doba, stvorilo jak kulturno-prosvjetni centar. U Tuzli je ţivio i stvarao jedan od prvih bh. knjiţevnika, najveći pjesnik alhamijado knjiţevnosti i prvi leksikograf slavenskoga juga – Muhamed Hevaji Uskufi (1601-1651). Pored nekoliko pjesama (ilahija i kasida) pisanih arapskim pismom na bosanskom jeziku, jedne stihovane proze, kao i knjige pjesama na turskom jeziku Risale-i tebsyret-ul - „aryfin, najĉešće spominjanja i citirana Uskufijina pjesma je Poziv na viru. Ovom pjesmom Uskufi poziva sunarodnjake svih vjeroispovijesti na bratstvo, slogu i jedinstvo, naspram antagonizama i nepovjerenja koji nanose štetu svima. Najznaĉajnije Uskufijino djelo je Bosansko-turski rjeĉnik Makbul-i „aryf, pisan u stihovima, poznatiji pod nazivom Potur-Šahidija. Drugi znaĉajan pisac ovog starijeg perioda je Stjepan Matijević (1580-1654), koji o sebi veli da je roĊen u selu Solini kraj Soli. Ţivio je u Sarajevu, a potom u Rimu, gdje je štampao svoje djelo Ispoviedaonik. Istraţivaĉi pominju da je u osmanskom periodu u Tuzli djelovalo još sedam pisaca (Nabi Tuzlavi, Abdi Tuzlavi, Savabi ef. Salih Tuzlavi, Salih Daniš efendi Azabagić ef. Mehmed Teufik, Ibrahim Edhem Berbić i Hadţi Ibrahim Abdullah Smajić Seljubac), ĉije kulturno-prosvjetno djelovanje prevazilazi okvire usputnog ostavljanja zapisa o ţivotu, vremenu, ljudima i dogaĊajima. I u Tuzli je u osmanskom periodu, od 16. stoljeća, bila bogata prepisivaĉka djelatnost. Istraţivaĉi biljeţe 25 prepisivaĉa koji su se bavili prepisivanjem i izuĉavanjem orijentalnih rukopisa iz oblasti tesawwufa (misticizma), knjiţevnosti, fikha (prava), historije, akaida (obredoslovlja), hay‘a (astronomije), statistike, filozofije itd. Najveći broj ovih rukopisa uništen je u brojnim ratnim i politiĉkim poharama. Iz ovog perioda izuzetno je znaĉajna spisateljska aktivnost bosanskih franjevaca koji su roĊeni u tuzlanskom kraju, ili su ovdje sluţbovali. Vrijedi spomenuti Tuzlaka fra Blaţa Josića (1820-1868), koji je jedno vrijeme boravio u Rimu na naukama. Pisao je elegije, meĊu kojima su najpoznatije Elegia in Novo Anno, Elegia i Tuţna pjesma sa 1164 stiha. Fra Josićev generacijski ispisnik Tomo Kovaĉević (1820-1867), koji je uĉio škole u Hrvatskoj i Ugarskoj i donosio novac za gradnju novih crkava, ostavio je zanimljivu knjigu pod naslovom Opis Bosne. U okolini Tuzle je sluţbovao fra Blaţ Ikić (roĊ. 1848), koji je kritiziran zbog svoje knjige Zdravstveno-ćudoredne i zabavno-pouĉne crte, gdje je dotaknuo stvari u koje samo majka upućuje svoje kćerke. Za austrougarski period znaĉajno je djelo fra Nedeljka Dugonjića Vrhovĉića (roĊ. 1885.) koji je u tiskari Adolfa Engela u Tuzli štampao svoje knjige Ratni zvuci (tri izdanja), Kraljici Hrvata 1918. godine, Zabavni i pouĉni kalendar za prostu 1914. godinu. Spisateljska baštine Tuzle nezamisliva je bez Memoara Ţivka Crnogorĉevića, koji, iako dobrim dijelom autobiografski, predstavljaju prvu hroniku tuzlanskih zbivanja. Crnogorĉević (1843-1914) piše o postanku grada, Omer-paši Latasu, epidemiji kolere, poţarima, dolasku Austro-Ugarske, te o društvenim, ekonomskim i kulturnim prilikama. Prva štamparija, vlasništvo Nikole Pissonbergera, osnovana je 1896. godine. U prvoj deceniji 20. stoljeća u Tuzli se otvaraju još tri štamparije, što je uslovilo razmah izdavaĉke djelatnosti. U Tuzli je 1902. štampana treća knjiga pjesama jednog od najvećih hrvatskih pjesnika, Silvija Strahimira Kranjĉevića - Trzaji. U prve tri decenije 20. stoljeća štampano je pedesetak knjiga poezije, udţbenika i nauĉno-istraţivaĉkih radova tuzlanskih autora, te prijevod knjige Dvonoţac (1922) danskog pisca Karla Evalda. MeĊu tuzlanskim piscima ovog perioda izdvajaju se Radovan Jovanović sa zbirkom pjesama Talas duše i grĉ tela (1924), Stefan Hakman sa zbirkom pjesama U proleće (1925), te Dušan Muţdeka sa svojim pjesmama i kritiĉko-esejistiĉkim radovima. Pojavljuju se i prve

125

periodiĉne publikacije sa kulturnim i knjiţevnim sadrţajima, kao što su Ċaĉki list Jutro (1919), mjeseĉnik Rad (1923) i ĉasopis Sredina (1925-1927). Tuzla je opjevana u narodnoj lirskoj poeziji. MeĊu nekoliko znaĉajnijih pjesama u muziĉko- folklornoj formi izdvajaju se Jeĉam ţnjela Tuzlanka djevojka i Pod Tuzlom se zeleni meraja.

Bibliotekarstvo Poĉeci bibliotekarstva na tuzlanskom podruĉju vezani su za od davnina njegovanu naviku sakupljanja privatnih zbirki rukopisa, a kasnije i štampanih knjiga, te za postojanje kolekcija knjiga i dokumenata što su ih za potrebe svoga rada stvarale vjerske i drţavne ustanove. Pretpostavlja se da bi se postojanje prvih takvih zbirki moglo vezati za Behram-begovu medresu iz 17. stoljeća, te za franjevaĉke samostane. Ova tradicija, po svemu sudeći stara i bogata, ostala je, naţalost, nedovoljno rasvijetljena. O bibliotekarstvu, kao o javnoj djelatnosti, u tuzlanskom kraju, moţemo dokumentirano govoriti tek na osnovu najstarijih saĉuvanih pravila o radu javnih ĉitaonica iz posljednjih godina 19. stoljeća. U decenijama koje su uslijedile, najizrazitiji nosioci razvoja biblioteĉke djelatnosti u Tuzli bila su nacionalno-konfesionalna i graĊanska kulturno-prosvjetna društva (Prosvjeta, Napredak, Gajret, Hrvatski dom, Senat, Mlada Bosna, Sloboda), te vjerske i drţavne obrazovne ustanove, meĊu kojima posebno mjesto zauzima Drţavna realna gimnazija. Uglavnom iz fundusa ovih po obimu manjih biblioteka formirana je, još u toku rata 1944. godine, Knjiţnica Okruţnog narodnooslobodilaĉkog odbora, koja će 1946. prerasti u Narodnu biblioteku.

Pozorišna tradicija O znaĉajnijim i organizovanijim tokovima pozorišnog ţivota u gradu se ne moţe govoriti sve do kraja 19. stoljeća. Povremena gostovanja putujućih pozorišta pobudila su interes za pozorišnu umjetnost i presudno uticala na osnivanje diletantskih pozorišnih grupa. To je urodilo znaĉajnim historijskim dogaĊajem: u Tuzli je 17. aprila 1898. osnovano Prvo bosanskohercegovaĉko narodno pozorište, kada je u sali Hotela Grand izveden Đido Janka Veselinovića. Osnivaĉ ovog pozorišta je bio Mihajlo Crnogorĉević, sin poznatog tuzlanskog trgovca, podnaĉelnika i hroniĉara Ţivka Crnogorĉevića. Prvo bh. pozorište nije naišlo na blagonaklonost austrougarskih vlasti. Nakon dva mjeseca postalo je putujuće, ali se ubrzo ugasilo. Do poĉetka Prvog svjetskog rata, pozorišni ţivot Tuzle se svodio na dramski amaterizam i na povremena gostovanja putujućih pozorišta. U vremenu izmeĊu dva rata pozorišni ţivot je nešto sadrţajniji i ţivlji, uglavnom zbog rasplamsaja kulturno-umjetniĉkih društava koja su imala i dramske sekcije. U tuzlanskom Hotelu Bristol je 27. novembra 1920. otpoĉelo sa radom novoosnovano sarajevsko Narodno pozorište. Izvedene su dvije jednoĉinke, Hasanaginica A. Šantića i Jedva steĉe zeta M. Labiša. Sarajevsko Narodno pozorište ostalo je u Tuzli nešto više od dva mjeseca, a izvelo je 33 pozorišne predstave. Prvi pokušaj da se sa vlastitim snagama pripremi i jedna operska predstava vezan je za rad Donjotuzlanskog srpskog pjevaĉkog društva. Ovo društvo je 29. maja 1921. izvelo Ruteovu komiĉnu operu u dva ĉina Urota na Olimpu. Znaĉajan doprinos pozorišnom ţivotu Tuzle izmeĊu dva rata dala su i muslimanska kulturno- prosvjetna i zanatlijska društva (Senat, Gajret), kao i Sokolsko pozorište. Nakon drugog svjetskog rata nicala su radniĉka kulturno-umjetniĉka društva ĉije su dramske sekcije stvarale ţivu pozorišnu atmosferu u Tuzli i bliţoj okolini. Dramska sekcija društva Mitar Trifnunović Uĉo je 30. marta 1949. prerasla u profesionalno pozorište, današnje Narodno pozorište Tuzla. Tada je izvedena prva premijera novoosnovanog pozorišta: Obiĉan ĉovek Branislava Nušića, u reţiji Ahmeda Muradbegovića. Upravnik pozorišta je bio Radoslav Zoranović, a umjetniĉki rukovodilac i reditelj - poznati bh. knjiţevnik Ahmed Muradbegović.

Muziĉka tradicija Prve znaĉajnije oblike udruţivanja poklonika muziĉke umjetnosti u Tuzli predstavljala su pjevaĉka društva.

126

U Tuzli je 1886. osnovano prvo bosanskohercegovaĉko pjevaĉko društvo, pod imenom - Donjotuzlansko srpsko pjevaĉko društvo, kasnije nazvano - Njegoš. Deset godina poslije osniva se Hrvatsko pjevaĉko društvo Majevica, a onda 1903. Muslimansko pjevaĉko društvo Gajret. SPD Njegoš je 1901. sa Rudarskim limenim orkestrom organiziralo prvu gradsku muziĉku paradu, prošavši s kraja na kraj Tuzle. Pored Rudarskog limenog orkestra, ustanovljenog nakon osnivanja rudnika Kreka (1884), i Bleh muzike Dobrovoljnog vatrogasnog društva (1883) osnovane 1930., u Tuzli je u prvoj polovini 20. stoljeća djelovao manji broj amaterskih kamernih grupa, najvećim dijelom formiranih pri nacionalnim kulturnim društvima. Jednu od njih su ĉinili i ĉeški muziĉari, ĉiji su nastupi odrţavani na poznatim Ĉeškim besedama. U Tuzli je 1949. otvorena Drţavna niţa muziĉka, a 1957. Srednja muziĉka škola. Mješoviti hor Muziĉke škole je 1975. proglašen najboljim u bivšoj Jugoslaviji, ĉime je potvrĊen kvalitet najstarije, odveć stoljetne tradicije horskog pjevanja u BiH. Za muziĉku i kulturnu historiju Tuzle znaĉajno je djelovanje (od 1952. do 1975) Gradskog simfonijskog orkestra sa kojim su nekada nastupali pijanisti Radomir Memluka (Ĉeh) i Valerij Sigaljević (Rus), a koji su, izmeĊu ostalog, izvodili djela Betovena, Šopena, Adinsela i Geršvina. Od 1954. godine u Tuzli je djelovao i Veliki JAZZ orkestar, pod rukovodstvom prof. Mirka Dušeka.

Likovna umjetnost Iz Tuzle potjeĉu prvi školovani bosanskohercegovaĉki slikari: ĐorĊe Mihajlović (1875-1919), koji se školovao na Akademiji u Minhenu i Adela Ber (1888-1966), koja se školovala na Akademiji u Beĉu. Poĉetkom stoljeća, tuzlanska Gimnazija je bila prvo stjecište likovnog ţivota. U njenim holovima postavljane su izloţbe profesora risanja i krasnopisa, kao i samih uĉenika. U to vrijeme izloţbe se organiziraju i u Hrvatskom domu, po izlozima nekih prodavnica, a na izloţbi umjetnika Bosne i Hercegovine, u Sarajevu, 14. oktobra 1917., izlaţu tuzlanski slikari ĐorĊe Mihajlović, Todor Švrakić, Sava Popović Ivanov i Mihajlo Timĉišin. Sredinom treće decenije u likovni ţivot Tuzle ukljuĉuju se Franjo Leder (1905-1963), Ismet Mujezinović (1907-1984) i Dragiša Trifković (1912-2000). Za tadašnji likovni ţivot Tuzle znaĉajan je i rad Jamesa Haima Pinte (1907-1987), koji je 1939. emigrirao u SAD, gdje je jedno vrijeme radio u Studiju Walt Disney. Nakon uĉešća u Drugom svjetskom ratu, kao ameriĉki vojnik, završava Umjetniĉku akademiju u Los AnĊelesu. Od 1948. Pinto ţivi u Meksiku, gdje kao jedan od vodećih ameriĉko-meksiĉkih muralista stjeĉe punu umjetniĉku i društvenu afirmaciju. Od 1961. bio je šef Katedre za umjetnost, a potom i dekan fakulteta na Instututu Allende. Njegovo djelo zastupljeno je u ameriĉkoj i meksiĉkoj likovnoj periodici i struĉnim publikacijama. U okviru Hrvatskog kulturnog društva Napredak, u martu 1995. formirana je Likovna kolonija Kristijan Kreković. Znaĉajan bh. i hrvatski slikar Kreković (1901-1985) potjeĉe iz tuzlanskog kraja. Emigrirao je u Peru gdje je stekao zavidnu slikarsku slavu. Njegovo djelo zastupljeno je u više panorama latinoameriĉkog slikarstva. Prvi tuzlanski skulptor Franjo Leder kiparstvo je studirao u Zagrebu kod prof. Frangeš Roberta. Tuzli je ostavio ĉitav niz djela koja su postala zaštitnim simbolima grada (Most s kipovima, Leda, Bacaĉ diska, i dr). Jedan od najvećih bosanskih slikara Ismet Mujezinović ostavio je izuzetne crteţe, akvarele, grafike i platna, nastala u periodu od 1925. do kraja osme decenije 20. stoljeća. Najznaĉajniji dio Mujezinovićevog opusa ĉini tematska opsjednutost motivima antifašistiĉke borbe. Kipar Dragiša Trifković je, pored Mujezinovića, najzasluţniji za erupciju likovnog ţivota grada nakon Drugog svjetskog rata. Ostavio je znaĉajna skulptorska djela, ali su najznaĉajnije njegove likovne rekonstrukcije Tuzle u prošlim stoljećima. Autor je pet tomova Tuzlanskog vremeplova, u kojima je sakupljena znaĉajna dokumentaciona graĊa o prošlosti grada. Kreator je grba Tuzle. Savremeno shvatanje likovne estetike u Tuzlu unosi akademski slikar, specijalist za fresku i mozaik, Mensur Memo Dervišević (1928-1982), ĉiji je uticaj na treću generaciju tuzlanskih slikara bio nesumnjiv. Neki savremeni historiĉari umjetnosti Memu Derviševića vide kao najupeĉatljiviju pojavu likovnog ţivota Tuzle 20. stoljeća.

127

Akademski slikar Mevludin Ekmeĉić, u okviru jedne osnovne škole, zahvaljujući donaciji likovnih umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije, ustanovio je 1964. Galeriju jugoslovenskog portreta.

Strip Poĉetak umjetnosti stripa u Tuzli vezan je za tridesete godine i braću Norberta (1917) i Valtera (1921) Nojgebauera, sinove vlasnika tada najboljeg fotostudija u Tuzli - Vilima Nojgebauera. Norbert i Valter još u vrijeme školovanja pokazuju izraziti crtaĉki talenat. Tridesetih godina crtaju i objavljuju prve stripove, pokreću vlastite novine (Vandrokaš, Veseli vandrokaš, Zabavnik), izdaju zasebne stripove, te objavljuju stripove u mnogim listovima u BiH i šire. U to vrijeme Norbert i Valter Nojgebauer su najpoznatiji i najtraţeniji crtaĉi stripa na prostorima stare Jugoslavije. Nakon Drugog svjetskog rata braća Nojgebauer rade u Zagrebu i ostvaruju pionirske korake u animiranom filmu. Krajem pedesetih odlaze u Njemaĉku i za više producentskih kuća rade na stripovima i reklamnim crtanim filmovima.

Fotografija Prve fotografije u Tuzli su napravljene poĉetkom osme decenije 19. stoljeća. To su radovi profesionalnih putujućih fotografa koji su povremeno navraćali u Tuzlu. Uglavnom su dolazili iz Osijeka i Slavonskog Broda. Prvi stalni fotografi se u Tuzli pojavljuju sa dolaskom Austro-Ugarske. Najpoznatiji su bili Maks Šulthajš, Vilim Nojgebauer i Drago Jovanović. Burne politiĉke dogaĊaje u Tuzli izmeĊu 1919. i 1924. ovjekovjeĉio je Mijo Cuvaj, moţe se reći - prvi tuzlanski fotoreporter. Razvoj kulture fotografije se od 1961. gotovo u cijelosti odvija pod krovom Foto-kino kluba Tuzla. Klub organizira mnogobrojne izloţbe umjetniĉke fotografije, vrši edukaciju putem fotokurseva i širi mreţu školskih fotosekcija. Za reprezentativne izloţbe, poput Dana bosanskohercegovaĉke fotografije odrţanih 1986., izdavani su primjereni katalozi.

Film Prvih godina 20. stoljeća u Tuzli su s vremena na vrijeme gostovali putujući bioskopi. Prvi stalni bioskop - Kino Dilni, u vlasništvu Marije Dilni, poĉeo je sa radom 1909. godine. Prvi bioskop evropskih standarda zvani Koloseum (današnje Kino ―Centar‖), vlasnika Miška Jovanovića, otvoren je 1913. Tridesetih godina prvi tonski filmovi su emitirani u Bristol-ton-kinu, vlasnika Pere Stokanovića. Preduzeće za prikazivanje filmova osnovano je 1960, a u svome sastavu je imalo tri bioskopa: Centar, Mladost i Radnik. U Tuzli je od 1967. do 1990. odrţavan Festival dokumentarnih i kratkometraţnih filmova, na kome su prikazivana najbolja ostvarenja sa prostora bivše Jugoslavije. U revijalnom programu su od petog festivala prikazivani najbolji filmovi kratkog metra iz evropskih zemalja. Grand prix tuzlanskog Festa bila je statua Husinski rudar, a dodjeljivane su i tri nagrade publike.

Mediji Prvi list donesen u Tuzlu je sedmiĉni sarajevski list Bosna, ĉiji je prvi broj objavljen 28. maja 1866. godine. Nekoliko godina poslije u Tuzlu redovno poĉinje stizati i list Sarajevski cvijetnjak (Dţulšen saraj). U Tuzli je prvih decenija 20. stoljeća izlazilo više listova koji nisu imali dugoroĉniji i znaĉajniji informativno-politiĉki karakter. Kao prvijenac uzima se list za zabavu i pouku Prvijenĉe, koji su tuzlanski gimnazijalci povremeno izdavali od 1903. do 1906, na šapirografskoj tehnici. Prvi list štampan u Tuzli je nedjeljnik Srpski pokret (1913), koji je nakon 24 izdana broja već naredne godine zabranjen. Vlasnik jedne od štamparija, Adolf Engel, jedno vrijeme je u toku 1914. izdavao list Tuzlanski dnevnik, kasnije nazvan - Tuzlaer Tagblatt. Iste godine kratkotrajno je izlazio i Komunalni list. Od 1918. do 1920. u Tuzli izlazi politiĉko-informativni list OsloboĊenje. S ciljem kulturne i ekonomske emancipacije bošnjaĉkog stanovništva kratko vrijeme je u toku 1920. izlazio sedmiĉni list Novi pokret. U vrijeme izmeĊu dva svjetska rata, sa velikim ambicijama se pojavljuju i vrlo brzo gase listovi: Opštinski glasnik, Tuzlanski list, Tuzlanska pošta, Naša opština, Novi pokret, Narodne novine, Narodni list, Narod, Fabrika i njiva itd. Prvi broj lista Front slobode, koji uz sarajevsko OsloboĊenje predstavlja najstariju ţivu bh. novinu, izašao je 7. novembra 1943. godine.

128

Školstvo Historiĉari navode da je Turalibeg 1572., kao jednu od svojih zaduţbina, osnovao mekteb, što se uzima prvim institucionaliziranim oblikom školstva u Tuzli. Behram-begova medresa, srednja struĉna škola za stanovništvo islamske vjeroispovijesti, spominje se još u 17. stoljeću (historiĉari navode 1674. godinu). U 18. stoljeću izdrţavana je od Vakufa Behram-begove dţamije. Uĉenici Medrese su se, pored opće naobrazbe, pripremali za poziv imama, hatiba, mualima, odnosno za pouĉavanje u vjeri. Sa kraćim prekidima medresa je radila do ukidanja 1949, a njen rad je obnovljen 1992. U prvoj polovini 19. stoljeća u Tuzli se pojavilo više škola, prvo sa iskljuĉivo religijskom, a potom i sa svjetovnom orijentacijom. U to vrijeme, u Tuzli su na stotinu stanovnika dolazila dva do tri pismena graĊanina. Prva škola za osnovno obrazovanje, koju su finansirali imućniji roditelji, otvorena je 1831. za djecu srpske nacionalnosti. Sa istom namjenom je 1873. osnovano i Srpsko pravoslavno uĉilište. Godinu dana kasnije otvorena je, po ugledu na ruţdije u Turskoj, neka vrsta niţe srednje škole koju su, nakon završene vjerske škole - mekteba, pohaĊala djeca bošnjaĉke nacionalnosti. U to doba Sjemenište je bilo škola za djecu katoliĉke vjeroispovijesti. Austrougarska uprava je 1880. otvorila Komunalnu školu za mušku djecu svih konfesija, koju je pohaĊao samo jedan manji dio tuzlanske omladine. Petnaest godina kasnije u Tuzli je otvorena Trgovaĉka škola, a 1925. je prerasla u GraĊansku školu. Prva osnovna škola u tuzlanskom kraju i jedna od prvih u Bosni i Hercegovini osnovana je 1884. u Gornjoj Tuzli. U Tuzli je prva osnovna škola osnovana u Kreki 1897. godine. Za vrijeme austrougarske uprave radile su: Ruţdija - osnovna škola za muslimansku djecu, Osnovna škola milosrdnih sestara u Klosteru i Srpska osnovna škola. Na osnovu Odluke Gradskog vijeća Tuzla, 12. septembra 1899. otvara se Velika gimnazija u Donjoj Tuzli. Tridesetih godina 20. stoljeća u tuzlanskom kraju je bilo 29 osnovnih škola i dva obdaništa, sa 72 uĉitelja.

Literatura

Nijaz Alispahić, Leda Saliniana - Kulturna hronika Tuzle, Tuzla, 1998. 25 godina Radniĉkog kulturno umjetniĉkog društva Mitar Trifunović Uĉo, Tuzla, 1972. Ĉlanci i graĊa za kulturnu istoriju istoĉne Bosne, Tuzla, I (1957), III (1959). Dţemal Ćilimković, Tuzla u osmansko doba, Tuzla, 1996. Dr Salih Kulenović, Etnologija sjeveroistoĉne Bosne, Tuzla, 1995. Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeĊe opštine Tuzla, elaborat, Tuzla, 1988. Likovno stvaralaštvo Tuzle 1945-1980, Tuzla, 1980. Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, Beograd, I (1981), II (1983); Tuzla, III (1988), IV (1990), V (1997). Tuzla, fotomonografija, Tuzla, 1983. Tuzla u radniĉkom pokretu i revoluciji, Tuzla, I (1979), II (1984), III (1987). Vodiĉ Arhiva Tuzla, Tuzla, 1989.

129

130

Mr. sc. Rusmir Djedović

Ostaci srednjovjekovne zgrade u Roţnju

Roţanj je vrlo staro naselje. Pod tim nazivom postoji od srednjeg vijeka. Pripadalo je srednjovjekovnoj Ţupi Sapna koja se nalazila u oblasti Podrinje tadašnje srednjovjekovne drţave Bosne. Dolaskom osmanske uprave 1463-1474. godine naselje Roţanj je u Nahiji Sapna, Zvorniĉki sandţak. Poĉetkom XVI stoljeća Roţanj je srednje veliko naselje. Prema osmanskom popisu 1533. godine ima oko 30 kuća, gotovo iskljuĉivo muslimanskih. Takvo stanje se odrţalo do pred kraj osmanske uprave. Naselje je negdje u XVIII/XIX stoljeću opustjelo, a muslimansko stanovništvo se raselilo u susjedni Goduš i dalje. Naprimjer: familija Roţnići u Goduš (kasnije dio Omerovića), familije Roţnjaci i Roţnjakovići u Gornjoj Spreĉi... Tokom XIX stoljeća vlasnici muslimani na svoje zemlje naseljavaju kao kmetove pravoslavno stanovništvo sa planinskog juga i jugoistoka. Od tog stanovništva su pravoslavna groblja u Rijeĉanima i iznad Lazića. Agrarnom reformom Kraljevine SHS dvadesetih godina XX stoljeća ovo stanovništvo postaje vlasnik kmetovskih selišta. Poĉetkom rata 1992. godine pravoslavno srpsko stanovništvo se raselilo u ravniĉarske krajeve (Semberiju, Posavinu, Srijem...), a danas se vratilo svega nekoliko domaćinstava.

ARHEOLOŠKI LOKALITET Do sada jedini arheološki lokalitet koji je registriran na podruĉju naselja Roţanj je onaj u zaseoku Lazići. Radi se o ostacima srednjovjekovne crkve i groba na lokalitetu Crkvišće-Crkvište (slika 1. Arheološki lokaliteti u naselju Roţanj na topografskoj karti R=1:2500).

Sl. 1. Topografska karta (R=1:2500). Za ovaj arheološki lokalitet naveden u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine se navodi slijedeće: „Srednjovjekovna crkva i grob. Slabi ostaci graĊevine, saĉuvani kao neznatna humka sa grobnicom u kojoj su bila sahranjena 3 pokojnika. Moţda srednji vijek.― Ove podatke potpisuje V. Milić.233

233 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Sarajevo, 1988, str. 89. 131

Prema našim saznanjima, 1981. godine ovaj je lokalitet istraţivao Veljko Milić, tadašnji kustos arheolog Muzeja istoĉne Bosne u Tuzli. On je za navedeni Muzej napravio izvještaj na 3-4 stranice sa nekoliko fotografija.234 Prema dostupnoj dokumentaciji iz Muzeja istoĉne Bosne u Tuzli, poslije rekognosciranja lokaliteta 1981. godine, V. Milić je u vrlo kratkom izvještaju naveo slijedeće: „Srednjovjekovna crkva, na imanju Ratka Ilića, put Rastošnica – Zvornik, djeca su provalila grobnu humku u kojoj su bila sahranjena tri pokojnika. Radi se o crkvi o kojoj mještani kaţu da je graĊena istovremeno kad i crkva Lomnica u Šekovićima―, uraĊena su i tri snimka, od kojih dva pokazuju humku prekrivenu vegetacijom (negativi br. 25/2101 i 11/2101). Treći snimak pokazuje manju hrpu kostiju iz provaljene kripte (negativ 23/2101, slika 2.)

Sl. 2. Kosti iz provaljene kripte Ovaj arheološki lokalitet u naselju Roţanj je registrovan i na Arheološkoj karti Bosne i Hercegovine. Na toj karti je ovaj arheološki lokalitet oznaĉen znakovima za srednjovjekovnu crkvu i srednjovjekovnu nekropolu.235 Stanje lokaliteta kakvo je opisano u Arheološkom leksikonu i Arheološkoj karti Bosne i Hercegovine bilo je isto i u ljeto 2007. godine.236

Sl. 3. Satelitski snimak naselja Roţanj

Tokom septembra i oktobra 2008. godine lokalno povratniĉko stanovništvo uz suradnju sa predstavnicima Eparhije zvorniĉko-tuzlanske krenulo je sa radovima na arheološkom lokalitetu i poĉelo otkopavanje ostataka zidova i grobnice.

234 Prema usmenim navodima protojereja Zorana Ilića, predstavnici Eparhije zvorniĉko-tuzlanske su po uputstvu Veljka Milića (sada u Srbiji), od direktorice Muzeja istoĉne Bosne u Tuzli, Vesne Isabegović i sadašnjeg kustosa arheologa Mirsada Bakalovića dobili navedene rezultate istraţivanja. 235 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 1, Sarajevo, 1988, Regiji 6, br. 44, srednji vijek. 236 To vidimo i na isjeĉku satelitskog snimka naselja Roţanj od 20. juna 2007. godine, Google Earth.

132

Prema podacima dostupnim na Internetu, protojerej Zoran Ilić, rodom iz Roţnja, a sada na sluţbi u Gornjoj Slatini u Posavini "...je pokrenuo obnovu crkve u selu" (podaci od 16.9.2008. godine). Akcija je nastavljena i tokom oktobra, a 23. istog mjeseca radove u Roţnju je obišao Episkop zvorniĉko-tuzlanski Vasilije Kaĉavenda. Tom prilikom je rekao "da su pronaĊene mošti trojice monaha-muĉenika iz manastira svetog proroka Jeremije u mjestu Roţanj u federalnoj opštini Sapna, koje će biti vraćene kada se ova svetinja ponovo sagradi― (podaci od 24.10.2009. godine). U istom tekstu pod naslovom "Roţanj: PronaĊene mošti monaha muĉenika", prenosi se dio saopćenja Eparhije zvorniĉko-tuzlanske u kome stoji: "Prijenos moštiju je u toku i one će biti pohranjene u manastiru nakon njegovog vaspostavljanja.― U saopćenju se navodi i "da je vladika Vasilije koji je juĉe obišao ovaj do temelja porušeni manastir, u razgovoru sa sveštenikom i vernim narodom ovog kraja organizovao graĊevinski odbor za izgradnju manastirske crkve u Roţnju." (isto). Poĉetkom proljeća 2009. godine radovi na arheološkom lokalitetu Crkvišće-Crkvina u Roţnju su nastavljeni. Na inicijativu suradnika Zavoda sa podruĉja općine Sapna, navedeni lokalitet je 3.4.2009. godine, obišla ekipa u sastavu: Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona, Edhem Omerović, istraţivaĉ prošlosti podruĉja Sapne i Mirsad Bakalović, kustos arheolog Muzeja istoĉne Bosne iz Tuzle. Tom prilikom je konstatovano da je veća koliĉina obrušenog kamenja iz zidova uklonjena na stranu a uoĉavali su se ostaci zidova graĊevine, visine do pola metra.(slika 4, 5, 6 i 7)

Sl. 4. Temelji zgrade (B. Bajrektarević) Sl. 5. Temelji zgrade (B. Bajrektarević)

Sl. 6. Temelji zgrade (B. Bajrektarević) Sl. 7. Temelji zgrade (B. Bajrektarević)

STANJE LOKALITETA 15. 04. 2009. godine Dana 15.4.2009. godine, po nalogu direktora, ekipa Zavoda je izašla na teren u naselju Roţanj, općina Sapna. Nešto ranije direktor Zavoda je obišao navedeni lokalitet na dojavu suradnika sa podruĉja općine Sapna da se vrše neki radovi na arheološkom lokalitetu Crkvišće-Crkvište u naselju Roţanj. Ekipa Zavoda bila je u sastavu: struĉni suradnik Rusmir Djedović, prof., Munisa Softić- Kovaĉević, prof., Edhem Omerović, istraţivaĉ prošlosti Sapne i Safet Pehratović, radnik Katastra Općine Sapna.

133

Navedeni izlazak na teren bio je uz upoznavanje i suradnju naĉelnika Općine Sapna, gospodina Ismeta Omerovića i pomoćnika naĉelnika zaduţenog za prostorno ureĊenje, geodetske i druge poslove, gospodina Nusreta Hamidovića. Ekipa Zavoda u već navedenom sastavu je u srijedu 15.4.2009. godine, izmeĊu 11 i 14 sati, na lokalitetu Crkvišće-Crkvište, u naselju Roţanj, zatekla sljedeće stanje: Radilo je do 20 ljudi uglavnom na rašĉišćavanju lokaliteta. Stjecao se utisak da radove vode trojica sveštenika na ĉelu sa Zoranom (Ratko) Ilićem, rodom iz sela. Radovi na vaĊenju i uklanjanju ostataka zida i temelja na graĊevini su bili završeni. IzvaĊeno kamenje bilo je na većim gomilama izvan temelja zgrade. Vidjelo se da se radi se o stotinama komada kamenja. Kamenje je bilo uglavnom od pješĉara i neki su bili tesani. Ovakvog prirodnog ploĉastog pješĉara ima u strani, neposredno iznad graĊevine. TakoĊer, ima još par gomila ovakvog kamenja koji je odavno sklonjen sa lokaliteta. Nešto kamenja sa graĊevine bilo je i od sedre i nalazilo se na gomilama sa ostalim kamenjem. Na mjestu nekadašnjih temelja zidova, bili su plitki kanali, duboki 30-40 cm a široki do 1 metar. Dimenzije temelja su 8 x 6 metara. Zgrada je orijentirana pravcem sjeverozapad-jugoistok. Ka jugoistoku su temelji polukruţnog oblika. Iznad tog dijela je nedavno u zemlju zaboden veći krst od drvenih greda. Unutar temelja u sjeverozapadnom dijelu zgrade nalazi se kameni podzemni objekat. Radi se o podzemnoj graĊevini izgraĊenoj od zidanog kamenja. Dimenzije objekta su nešto više od 2 x 2 metra. To bi mogla biti ranije spomenuta grobnica. Grobnica je bila u potpunosti prekrivena blagim svodom od kamena. Sada se u tom svodu vidi manji otvor (moţe se provući ĉovjek). Duboka je oko 1,5 m. TakoĊer se vidi da je unutrašnjost podzemnog objekta prazna. (slike 8, 9, 10, 11, 12, 13.)

Sl. 8. IzvaĊeni temelji (M. Kovaĉević) Sl. 9. Grobnica (M. Kovaĉević)

Sl. 10. Grobnica (M. Kovaĉević) Sl. 11. Gomile kamenja iz zidova ( E. Omerović)

134

Sl. 12. Temelji (E. Omerović) Sl. 13. Temelji (E. Omerović) Lokalitet sa temeljima graĊevine se nalazi na manjoj zaravni padine koja je okrenuta ka jugu. Ispod lokaliteta se zemljište naziva Slatina, a na brdu iznad je toponim Vilajet. Obavljen je razgovor sa sveštenicima Zoranom (Ratko) Ilićem, sada u Slatini i ĉijeg oca ima vlasništvo nad parcelom i Zoranom (Stevo) Ilićem koji je izjavio da su prošle godine poĉeli radovi na lokalitetu, a u grobnici je pronaĊeno nešto kostiju. Kosti su sklonjene na tavan obliţnje kuće. Radovi se vode u organizaciji Parohije pribojske Eparhije zvorniĉko-tuzlanske. Iz razgovora moţe se zakljuĉiti da postoji i projekat zgrade crkve koja treba da se izgradi na tom mjestu. Radi se o jednobrodnoj crkvi, dimenzija 8 x 6 m, sa apsidom na jugoistoku, prekrivenoj jednostavnim dvovodnim krovom. Zidovi će biti izgraĊeni od starog kamenja bez malterisanja. Na ulazu sa sjeverozapadne strane bio bi izgraĊen predulaz sa zvonikom. Ne postoji urbanistiĉka ni graĊevinska dokumentacija iz nadleţne općinske sluţbe. Nisu riješeni ni potrebni imovinsko-pravni poslovi. Kroz razgovor su od ĉlanova ekipe Zavoda upoznati da je za problematiku zaštite i korištenja kulturno-historijskog naslijeĊa nadleţan spomenuti Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona sa sjedištem u Tuzli. TakoĊer su upoznati da su duţni svaki kulturno-historijski nalaz pronaĊen na lokalitetu prijaviti nadleţnim sluţbama. Tokom maja 2009. godine Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona sluţbeno je upoznao nadleţne u Općini Sapna da pri eventualnim saglasnostima za radove na ovom arheološkom lokalitetu poštuju zakonske procedure.

PODACI NA INTERNETU Na Internetu se mogu naći razliĉite pretpostavke o lokalitetu Crkvišće-Crkvište u Roţnju. Naprimjer: „Zaduţbina kralja Dragutina―, „bila metoh manastira Tavna―, „graĊena kada i Lovnica u Šekovićima―, „manastir Svetog proroka Jeremije u mjestu Roţanj―, „osim manastira u Raţnju postoji još jedan metoh manastira Tavne koji je u ruševinama i nalazi se u selu Skoĉiću kod Zvornika. a bio je posvećen Ĉasnom krstu―, „jednom mjeseĉno na mjestu manastira Ĉasnog krsta u Skoĉiću pojavljuje se voda, koja u toku dana nestane―... Za ove pretpostavke se ne navode izvori ili literatura, niti narodna tradicija. Sve navedeno se moţe ĉuti i od sveštenika koji rukovode radovima na lokalitetu u naselju Roţanj.

ZAPAŢANJA O OSTALOM NASLIJEĐU U naselju Roţanj koje postoji od srednjeg vijeka, preteţno naseljeno muslimanskim stanovništvom od XV i XVI stoljeća, a pravoslavnim od XIX stoljeća, ima nekoliko lokaliteta kulturno-historijskog naslijeĊa. Do sada je najviše poznat već opisani arheološki lokalitet u zaseoku Lazići, sa temeljima srednjovjekovne graĊevine i grobnice unutar njih. Ovaj lokalitet okolno muslimansko stanovništvo uglavnom naziva Crkvišće, a pravoslavno: Crkvište. Na udaljenosti do 1 km od ovog lokaliteta, nalaze se sljedeći kulturno-historijski lokaliteti: 1. Gradac, brdo (592 m) juţnije (slika 14.). Prema općoj tradiciji na njemu se nalazila nekakva utvrda od kamena a ima i nadgrobnih spomenika od kamena u obliku ploĉa.

135

2. Gradina, zaselak sa tim imenom ispod brda Gradac. Prema predanju tu se nalazilo podgraĊe utvrde na brdu Gradac. U Gradini se nalazila i kula-ĉardak muslimanskih vlasnika tog podruĉja u osmanskom periodu. 3. Tursko groblje istoĉnije. Radi se o nekoliko parcela u padini okrenutoj ka jugu, na ulazu u Laziće iz pravca Rijeĉana. Prema oĉuvanoj tradiciji u muslimanskim familijama koje su u susjedni Goduš doselile iz Roţnja, to je nekada bilo veliko muslimansko groblje. Prema predanju pravoslavnog stanovništva u Roţnju, nekada su se tu susreli muslimanski i hrišćanski svatovi i sukobili. Danas je oĉuvano vrlo malo nišana koji su uglavnom sklonjeni u ţivice i potoke. Parcele sa nazivom Tursko groblje su u vlasništvu lokalnog pravoslavnog stanovništva i obraĊuju se. IzgraĊena je i jedna kuća. Neki nišani su prije zadnjeg rata (1992-1995.) ugraĊeni u jedan poljski nuţnik. Rijedak oĉuvani nišan se nalazi desno od puta u ivici Turskog groblja (slika 15.). Uzglavni nišan je priliĉno monumentalan. Ima guţvu, iznad zemlje je visok jedan metar a osnovica je kvadrat, dimenzija oko 25 cm. Uznoţni nišan je na udaljenosti oko 2,5 m. 4. Lokalitet stare dţamije. U vrh zemljišta Tursko groblje, desno od puta narodna tradicija govori da je nekada bila dţamija naselja Roţanj. Podori zgrade dţamije, prema narodnoj tradiciji su postojali do 1918. godine (slika 16.). 5. Srednjovjekovno groblje. Nekoliko stotina metara iznad Turskog groblja su ostaci nekog starog groblja. 6. Na podruĉju naselja Roţanj se nalaze sljedeći zanimljivi toponimi (nazivi zemljišta): Vukmir (zaselak, moţda od Vukmira Zlatonosovića pripadnika srednjovjekovne bosanske feudalne familije koja je imala posjede oko Majevice i Zvornika ), Maura (brdo 536 m), Plan, Gmize... Ovdje treba spomenuti i lokalitet sa nazivom Grad, brdo (751 m) koji se nalazi nekoliko km sjevernije. Zapravo, iznad naselja Završje koje se nalazi sjeverno od Roţnja, jedna istaknuta glavica se naziva Grad. Moţda bi tu trebalo traţiti temelje srednjovjekovnog grada koji je bio utvrda poznate srednjovjekovne Ţupe Završje (slika 17.).

Sl. 14. Gradac (M. Kovaĉević) Sl. 15. Nišan (M. Kovaĉević)

Sl.16. Lok.Stare dţamije(E.Omerović) Sl. 17. Grad (M: Kovaĉević)

136

ZAKLJUĈAK

U naselju Roţanj koje danas pripada općini Sapna, Tuzlanski kanton, narodna tradicija i terenska istraţivanja znaju za ostatke neke srednjovjekovne zgrade. Toponim Crkvišće-Crkvište i tradicija upućuju da se radi o nekadašnjoj crkvi. Pošto nisu izvršena detaljnija istraţivanja nije sigurno je li to taĉno i ĉije se srednjovjekovne vjere moţda tu nalazio vjerski objekat. Da li se radi o ranokršćanskom ili srednjovjekovnom katoliĉkom objektu (zna se za samostane u obliţnjem Zvorniku i Teoĉaku) ili vjerskom objektu srednjovjekovne Bosanske crkve, za koju se zna da je bila jaka u Usori. Istina, nema dokaza da li je u srednjem vijeku pravoslavna crkva imala svojih vjerskih objekata zapadno od rijeke Drine. Akcija lokalnog stanovništva uz suradnju Eparhije zvorniĉko-tuzlanske, bez terenskih i nauĉnih istraţivanja, kao i bez potrebne dokumentacije, je upitna. Zbog toga, radove na arheološkom lokalitetu gdje je već konstatovano postojanje neke srednjovjekovne graĊevine, treba pratiti i usmjeravati prema struĉnim i zakonskim okvirima.

137

138

Ifeta Jahić-Begović, dipl. ing. arh.

Zaštita utvrde Soko

O nastanku utvrde Soko legenda kaţe kako su bile tri sestre koje su se meĊusobno hvalisale: najstarija - da će izgraditi grad ljepši od svih gradova, druga – da će izgraditi grad srebrenog sjaja, a najmlaĊa - da će imati grad sokolovog leta. Tako nastadoše tri srednjovjekovna bosanska grada u ovom kraju: Graĉanica, Srebrenik i Soko. U samom selu sve mahale su meĊusobno povezane internim saobraćajnicama. Na raskrsnicama tih, ne tako prometnih, saobraćajnica organizirani su trgovi za okupljanje i igru djece. Na ulazu u selo sa regionalne saobraćajnice Graĉanica – Srebrenik nalazi se centar sela. Od javnih objekata u centru se nalazi više malih ugostiteljskih objekata, prodavnica, pekara te objekat mjesne zajednice. Na samom ulazu u selo su osnovna škola i nogometno igralište.

POGLED NA SOKO SA TVRĐAVE U centralnom dijelu sela Soko nalazi se kameni breţuljak na kome je smješten srednjovjekovni grad, odnosno ostaci tog grada. Juţna i jugoistoĉna strana ovog kamenog breţuljka su vrlo strme i potpuno nepristupaĉne. Sjeverna i sjeverozapadna strana nisu tako nepristupaĉne i strme. Ulazi u selo su sa nepristupaĉne strane što je sigurno dobro planirano, s obzirom na to da su srednjovjekovne utvrde sluţila za odbranu i utoĉište stanovništvu. Gradina je na dosta niţem visinskom nivou u odnosu na ostala brda, što je u srednjem vijeku bio dobar strateški poloţaj, jer gradina nije bila vidljiva izdaleka. Pojavom vatrenog oruţja u osmanskom periodu to više nije bio dobar strateški poloţaj. Osim nepristupaĉnog terena, kameni breţuljak prirodno ograniĉavaju dva potoka Vrelo i Ilidţa, što je ĉest sluĉaj u gradnji tvrĊava. Gradina ima nepravilan, pribliţno ovalan oblik, sa dvije polukule široke 3 m i jednom ulaznom kulom (kapi-kula). Dimenzije grada su 37 m duţine i 18m širine. Podzida grada nije na svim stranama iste visine jer se u potpunosti prilagoĊava terenu. „Na gradu se, u osnovi, zapaţaju tri tipa ili naĉina zidanja237: Prvi tip je najzastupljeniji i njime je zidan veći dio grada. Zidovi su graĊeni od lomljenih i grubo tesanih komada kamena, nepravilnog oblika, uglavnom sive i sivo-smeĊe boje. Zapaţaju se ponegdje i obli kamenovi, koji kao da su izvaĊeni iz rijeĉnog korita. Krupniji kamen je sitniji kameni materijal, zaliven kreĉnim malterom, koji se kasnije stisnuo u ĉvrstu kompaktnu masu. Negdje se uoĉava tendencija da se kamenje slaţe u slojeve, a negdje se to ne primjećuje, nego su graditelji slagali kamen onako kako im je to njegov oblik omogućavao. U zid su mjestimiĉno umetani drveni trupci, okomito pravcem pruţanja zida. Neki od tih trupaca su istruhli. Graditeljski elementi sluţili su za ravnomjerno slijeganje zidne mase i sprjeĉavanje pucanja zida. To je karakteristika bosanske

237 Prema autoru teksta „Edin Šaković 'Oblik i arhitektura starog grada Sokola'‖,objavljenog u Graĉaniĉkom glasniku. 139

srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture, što moţe biti dokaz da su grad podigli bosanski graditelji. Umetanje drvenih greda (trupaca) u gradske zidine uobiĉajeno je u Bosni i u toku osmanskog perioda. Drugi tip se zapaţa na malom dijelu jugoistoĉnog zida i na jugozapadnom zidu. Ovaj dio grada je graĊen od ljepše tesanih duguljastih komada kamena koji su pravilno sloţeni u slojeve. I na ovom zidu zapaţaju se ostaci drvenih elemenata (ĉetvrtaste rupe), a kamen je kao i u prethodnom tipu zidanja sivo-smeĊe boje. Ovakav naĉin zidanja je gotovo identiĉan osmansko-turskoj tehnici prve polovice 18. stoljeća, kojom su graĊeni neki objekti na susjednom gradu Srebreniku238. Moţe se zakljuĉiti da je taj zid vremenom propao, te je u zidu ostala rupa nalik na puškarnicu. Zidovi su debeli 90-110 cm. Trećim tipom je graĊena ulazna kula i dio sjeverozapadnog zida. Ovaj tip je prepoznatljiv po ljepše tesanim i pravilnije oblikovanim ĉetvrtastim kamenim blokovima koji su priliĉno uredno sloţeni u redove. Prostor koji bi ostao izmeĊu redova popunjavan je manjim kamenjem. Kamen je upadljivo svjetlije boje od kamena kojim je graĊen ostatak utvrde. Na ulaznoj kuli se zapaţa da su prvih pet-šest redova kamena nešto grublji i iste boje kao i ostatak grada, pa se na njih nastavljaju redovi kamena svjetlije boje. Oĉito je prvobitna graĊevina (koja je bila graĊena od istog kamena kao i drugi zidovi) bila propala, pa je na istim temeljima podignuta nova, od novog kamena.239 Opisani tip zidanja je vrlo teško vremenski odrediti, ali treba napomenuti da se vrlo sliĉan naĉin zidanja zapaţa na nekim objektima tvrĊave Gradaĉac, koja je graĊena u drugoj polovini 18. i poĉetkom 19. stoljeća, pa je moţda i ovaj dio zida nastao pribliţno u to vrijeme . Na jugoistoĉnoj strani nalazile su se dvije polukruţne kule koje su danas porušene gotovo do temelja. Kule su bile širine oko 3 metra, potpuno ukomponirane u gradske zidine. Tako uske nisu mogle sluţiti za stanovanje već samo kao straţarnice. Na sjeverozapadnoj strani je ulazna kula, koja izgleda dograĊena na već postojeći zid. Ulaz u ovu kulu gleda ka jugozapadu. Kroz polukruţna vrata (širine 110 cm, visine oko 2 metra) ulazi se u zatvorenu prostoriju, presvoĊenu luĉnim svodom, a zatim se kroz druga, takoĊer polukruţna vrata ulazilo u grad, a iz njega u objekat koji nije saĉuvan. Od te zgrade se saĉuvao samo podrum, ĉiji se polukruţno svedeni ulaz nalazi uz jugoistoĉni zid. Detaljniji i sigurniji podaci o ovome objektu dobili bi se arheološkim iskopavanjem. Osim te zgrade, u gradu je svakako bilo još objekata od drveta, pletera ili ćerpića. Na zapadnom ćošku grada nalazi se jedan kontrafor, koji je sluţio kao ojaĉanje tom dijelu grada i koji je, zapravo, jednostavni produţetak jugozapadnog zida. Ovaj kontrafor je podignut, dakle, zajedno sa tim zidom i to u osmansko doba, jer kontrafori nisu karakteristika bosanske srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture.

238 Up. Đuro Basler, ―Stari grad Srebrnik i problematika njegove konzervacije‖, Naše starine IV, Sarajevo 1957., str.110- 130. 239 Pravoslavni svećenik iz Boljanića, Mitar Popović, je 1896. zabiljeţio predanje kako je na Sokolu postojala kula visoka trideset metara u kojoj je bilo spremište za barut, te kako je u nju udario grom što je izazvalo eksploziju spremišta i potpuno razaranje kule, uslijed ĉega je poginuo i gradski dizdar (Mitar Popović:‖Nekoliko starina u graĉaniĉkom kotaru‖, Bosanskohercegovaĉki Istoĉnik, god. 9., sv. 1 i 2.). Ipak, ovi podaci se moraju uzeti s rezervom. 140

Rekonstrukcija tvrĎave Soko - Časopis Gračanički glasnik Tlocrt tvrĎave Soko - Gračanički glasnik

Struktura zida tvrĎave. Ostaci zida. Vide se tragovi gdje su nekada bile drvene gredice – hatule.

Utvrda Soko oko 1900- te godine Grad je danas skoro u potpunosti porušen. Zidovi su srušeni gotovo do temelja, odnosno do nivoa tla unutar grada. Saĉuvani su samo oni koji sluţe kao podzide. Zid u punoj visini saĉuvan je u duţini od nekih 5 metara na sjevernom kraju grada.

„Na osnovu opisanih arhitektonskih karakteristika, moţe se zakljuĉiti da je tehnika kojom je raĊena većina gradskih zidova Sokola (prvi tip) tipiĉno bosanska. Na glavnim vratima su ranije postojali kameni dovratci, koji su nekad ranije izvaĊeni i odneseni. Jugozapadni dio znaĉi da je grad podignut u vrijeme bosanske prevlasti u ovim krajevima. Ovalni oblik grada, zaobljene uske i nenastanjene kule, priliĉno tanki i vrlo visoki zidovi – sve su to osobine gotiĉke fortifikacijske

141

arhitekture, karakteristiĉne za 14. stoljeće. No, u našoj zemlji je i stariji – romaniĉki naĉin gradnje bio prisutan kroz cijelo 15. stoljeće‖. 240

OSTACI ZIDA TVRĐAVE . Može se vidjeti kolika je bila visina zida. POGLED NA TVRĐAVU

U historijskim dokumentima Soko se prvi put spominje 1429. godine. Podignut je vjerovatno u vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića (druga polovina 14. stoljeća), kada je Bosna bila na vrhuncu svoje vojne i politiĉke moći. Nakon Tvrtkove smrti (1393.), uslijed samovolje pojedinih feudalnih rodova, Bosna gubi svoju moć i sve je više izloţena osvajaĉkim pohodima Ugarske. U tim pohodima upravo su najviše stradali prostori sjeveroistoĉne Bosne. Tek nakon 1415. godine, kada su MaĊari u Lašvi poraţeni i prisiljeni na uzmicanje, ovi krajevi ostaju pošteĊeni ratnih pustošenja. Stoga imaju osnova pretpostavke da je grad sagraĊen iza 1415-1429. godine.

Za vrijeme osmanske vlasti grad je pretvoren u vojnu utvrdu i više puta je obnavljan. Osmanlije su svakako i ovaj grad zauzeli 1463. godine, ali od 1464. pa negdje do 1519. Soko je pod vlašću MaĊara. Nakon ponovnog pada pod vlast Osmanlija, grad je vjerovatno obnovljen, ali će u narednih 150 godina biti bez strateškog znaĉaja. Izvjestan znaĉaj dobiva tek nakon Beĉkog rata 1683- 1699. godine, pa se moţe pretpostaviti da 1415. godine sluţi kao dodatna zaštita graniĉnog podruĉja. Prije toga, u razdoblju 1398-1415. ovi krajevi su uglavnom u maĊarskoj prevlasti, tako da ovu utvrdu nisu mogli izgraditi bosanski feudalci. U narednim godinama nema nikakvih izvještaja o popravkama grada. Napušten je polovinom 19. stoljeća, od kada poĉinje njegovo propadanje koje traje do danas. Dugo godina su mještani vadili kamen iz gradskih zidina i upotrebljavali ga za gradnju kuća i javnih objekata. Godine 1905. Soko se spominje kao ―gut erhaltene Schloßruine‖ (dobro oĉuvana razvalina zamka)241, a 1910. razmišljalo se i o njegovoj obnovi.242 U toku Drugog svjetskog rata grad je, ipak, bio u dovoljno dobrom stanju da posluţi kao utvrda iz koje se uspješno pruţao otpor napadaĉima na Soko i druga okolna sela. U jednom napadu na Soko, partizani su djelovali na gradinu protivoklopnim topom, ali oštetiti su samo vanjsko lice zida. Nakon rata, 1949. godine mjesni Narodni odbor iz Sokola odluĉio je da za gradnju seoske škole upotrijebi kamen iz zidina tvrĊave Sokola, iako je ona iste godine proglašena zaštićenim spomenikom kulture. Tada je vjerovatno nastalo jugozapadno lice zida (drugi tip). Pouzdano se zna da je tokom 1777. godine grad obnavljan pod nadzorom gradaĉaĉkog kapetana Mehmeda. Moguće je da je tom prilikom temeljito obnovljen. Izneseni podaci dati su iskljuĉivo na osnovu onih ostataka grada koji se nalaze nad zemljom, pa ih zato treba prihvatiti sa odreĊenom rezervom. Arheološka iskopavanja na ovom mjestu bi sigurno potvrdila ili opovrgla ove zakljuĉke, te donijela sigurnije podatke o arhitekturi i starosti grada Sokola

240 Edin Šaković ,,Oblik i arhitektura starog grada Sokola ‖ Graĉaniĉki glasnik 241 Adolf Walny: Boschnicher Bote-Universal-Hand-und Adressbuch für Bosnien-Herzegowina, pro 1905., Sarajevo, 1905. 242 Dopis Zemaljskog muzeja od 18. II 1910. u kome se preporuĉuje poduzimanje konzervatorskih radova na nekim bosanskim gradovima, meĊu njima i Sokola (Derviš Tafro:”Iz istorije zaštite spomenika kulture u Bosni i Hercegovini do osloboĊenja 1945.”, ―Naše starine‖ III, Sarajevo, 1956., str.11.

142

Konzervacija utvrde

O samom nazivu „Sokol― u enciklopedijama tradicionalnih simbola tvrdi se da pojam ima zajedniĉko sa solarnom simbolikom orla, a vezuje se za stremljenje prema pobjedi „uzlaţenje kroz sve ravni―.243 Da bismo znali svoju prošlost neophodno je da saĉuvamo svoju kulturnu baštinu, ne samo u našem vremenu, nego da imamo kontinuirani plan zaštite za buduća vremena. „Ona pridonosi pojaĉavanju svijesti o kulturnom identitetu pojedinaca i zajednica, odraţava kulturu i naĉin ţivota, njene umjetniĉke i historijske poruke prezentiraju specifiĉne vrijednosti tradicija i uspomena, a omogućuje nam da ĉovjekov ţivot i djelovanje sagledamo u većim vremenskim dimenzijama.‖244 Osim oĉuvanja kulturne baštine vrlo bitan faktor je i njegova prezentacija u svrhu edukacije stanovništva i posjetilaca, te ukljuĉivanje u savremene tokove ţivota. Predloţena intervencija: KONZERVACIJA. Konzervacija se primjenjuje na objekte velike historijske i kulturne vrijednosti i sastoji se u spreĉavanju i usporavanju propadanja i eventualne degradacije. Uz konzervaciju gotovo uvijek ide i KONSOLIDIRANJE ili konstruktivno saniranje. Kod srednjovjekovnog grada Sokola saĉuvane su dvije prostorije i fragmenti zidova. Jedna prostorija je u kapi-kuli i u priliĉno je dobrom stanju. Stepenice koje su vodile iz te prostorije do grada vremenom su nestale, a ostali su samo tragovi u terenu da su tu nekada bile stepenice. Nove stepenice bile bi od kamenih ploĉa tako da bude vidljivo da su iz našeg vremena a da ne narušavaju ambijent tvrĊave. Druga prostorija je tamnica i ona je ostala zatrpana nanosima zemlje. Uklanjanjem zemlje, ne samo da bi se otkrila ta prostorija, nego bi se otkrili fragmenti zida sa unutrašnje strane gradine, tako da ne bi bila potrebna zaštitna ograda za posjetioce. U fragmentima zida vidljivi su otvori gdje su bile drvene gredice – hatule, koje su sluţile kao konstruktivna ukruta.

ULAZ U KAPI-KULU SA TVRĐAVE Ostaci zida sa jedine pristupačne strane ULAZ U KAPI-KULU IZVANA Objektu.

Negdje su se te grede i saĉuvale a na mjestima gdje one nedostaju potrebno je postaviti nove. Neophodno je obiljeţiti hatule, koje su stare moţda ĉak i 500 godina (što bi dokazale analize starosti drveta) .

243 Jean Campbell Cooper, Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Beograd, 1986. str. 153; Jean Chevalier – Alain Gheerbrant, Rjeĉnik simbola, Zagreb,1989. str. 616. 244 Vjekoslava Sanković Simiĉić 143

Jedan od problema prezentacije tvrĊave je prilaz objektu. Danas je jedini mogući prilaz kroz dvorište privatnih kuća, pa se nepristupaĉnim terenom uspinje na tvrĊavu. Moj prijedlog je da se prilaz zelenilom vizuelno odvoji od dvorišta kuća, izmjsete pomoćni objekti, te uredi pristup tvrĊavi. Strmi dio bi se premostio stepenicama do konzolnog platoa koji vodi do kapi-kule. Ulaskom u prostoriju kapi-kule posjetioci bi dobili sve informacije o tvrĊavi prije samog ulaska u grad. Informacije bi bile na zidovima u vidu informacionih panoa sa starim fotografijama i historijskim podacima. Na samom gradu bili bi prostori za sjedenje, te manji prostor sa tribinama za kulturne manifestacije, kino projekcije i razne druge kulturne dogaĊaje, jer samo ovakav objekat zasluţuje ovakav sadrţaj. U sklopu ovih sadrţaja predlaţemo i prezentaciju već postojećeg bunara. Ispitivanjem izvorišta moţda bi se i omogućilo korištenje izvora, što bi bilo naroĉito interesantno u ljetnim mjesecima kada bi i posjeta bila najintenzivnija.

144

Munisa Kovaĉević, prof.

Ćiro kao industrijsko naslijeĊe Banovića

Uvod

Stotinu i trideset ĉetiri godine nakon što je izgraĊena prva trasa ţeljezniĉke pruge u Bosni i Hercegovini i nakon što je prošla prva parna lokomotiva, odmilja desetljećima zvana Ćiro, nekolicina radnika današnjeg preduzeća Ţeljeznice, zaljubljenika u parne lokomotive, namjerava revitalizirati nekoliko uskotraĉnih pruţnih pravaca u našoj zemlji na kojima bi se turisti mogli voziti nekadašnjim parnjaĉama.

Nedavno, na obnovljenoj uskotraĉnoj pruzi izmeĊu Mokre Gore i Višegrada, nekada ĉuvenom ―Šarganskom osmicom‖, dugoj 18 kilometara u koju je uloţeno nešto više od milijun eura, brzinom od 30 km/h poĉeo je prometovati obnovljeni muzejski vlak „Nostalgija―. Tako je s nekoliko obnovljenih vagona i restauriranom parnjaĉom, nakon skoro ĉetrdeset godina, Ćiro ponovo prošao dionicom stare pruge Sarajevo – Beograd izgraĊene još 1906. godine.

Iz „mirovine― je u Bosni izvuĉen još jedan Ćiro, onaj u Banovićima. Osim što danas sluţi potrebama rudnika ugljena, taj voz koji vuĉe parnjaĉa obnovljena entuzijazmom radnika radionice ţeljezniĉkog pogona Rudnika mrkog uglja Banovići, ima i turistiĉku namjenu da u skorije vrijeme znatiţeljnicima ponudi voţnju vijugavom prugom koja se kroz gustu šumu probija obroncima planine Konjuh, inaĉe zaštićenim parkom prirode, brzinom od „punih― 15 kilometara na sat.

Ţeljeznice uzanog kolosijeka u svijetu Ţeljezniĉki promet je jedan od najstarijih modernih vidova prijevoza. Njegova pojava datira iz poĉetka 19. stoljeća iz Engleske od dana kada je Stephenson, 1825. godine, konstruirao prvu lokomotivu na parni pogon. Iste godine je ta prva lokomotiva isprobana u Engleskoj na liniji Stockton – Darlington. Prve traĉnice nisu graĊene za ţeljeznicu. Njihova pojava datira iz 17. i 18. stoljeća, kad su sluţile za izvlaĉenje ugljena i ostalih ruda iz rudnika pomoću „vagoneta―, koji su bili pokretani ljudskom snagom, odnosno kasnije ţivotinjskom vuĉom. Obnavljanje ţeljeznica uskog kolosijeka u turistiĉke svrhe već je odavno viĊena stvar. Nadaleko poznata višednevna turistiĉka ruta kaubojskom parnjaĉom izmeĊu Duranga i Silverstona u ameriĉkom Coloradu uz cijene i do 300 dolara, izleti izmeĊu Antonita i Chama u Meksiku ili litvanska dionica Anykšĉiai i Rubikiai, uz britanske ili francuske povijesne vlakove, samo su dio uskotraĉnih pruga koje se turistima nude u svijetu.245

Iz historijata ţeljeznica Bosne i Hercegovine Prva pruga u Bosni i Hercegovini puštena je u saobraćaj 24. decembra 1872. godine. IzgraĊena je na relaciji Dobrljin – Banja Luka, bila je dugaĉka 104,3 kilometra, pred sam kraj osmanske uprave. IzgraĊena kao dio Carigradske magistrale koja je, prema planovima, trebala povezati Carigrad sa Beĉom. Bila je to ţeljezniĉka pruga normalnog kolosijeka. Promet na ovoj pruzi obustavljen je nakon izbijanja ustanka 1875. godine, a obnovljen je nakon uspostavljanja austrougarske uprave u BiH. Okupacijom BiH, austrougarska je uprava odredila da se pruga Banja Luka – Dobrljin osposobi, a za radove na njoj bila je zaduţena Deveta regimenta ratne ţeljeznice kojom je rukovodio major ĉeškog porijekla, Johan Tomašek. Zanimljivo je kako je razmak izmeĊu traĉnice uskotraĉnih pruga izgraĊenih u BiH u vrijeme okupacijske austrijske uprave iznosio 760 mm. Ovaj specifikum poznat je kao bosanska pruga i u Bosni je graĊena prije no što je to raĊeno u Austro-Ugarskoj.

245 Anton Hauswitschka, Vraća se Ćiro, reportaţa, Dubrovaĉki vjesnik, 2009. 145

IzmeĊu septembra 1878. i jula 1879. godine, Austro-Ugarska je izgradila uskotraĉnu ţeljezniĉku prugu od Bosanskog Broda do Zenice u duţini od 185,8 km. TakoĊer, 29. aprila 1886. godine izgraĊena je i u saobraćaj puštena uskotraĉna ţeljezniĉka pruga Doboj –Tuzla – Simin Han, duţine 67 kilometara. Time je tuzlanski bazen povezan sa glavnom saobraćajnicom u dolini rijeke Bosne. Već je 1885. godine u Kreki otvoren rudnik uglja, tada najveći na prostoru Bosne i Hercegovine. Godine 1882. izgraĊeno je dodatnih 78,3 km uskotraĉne ţeljezniĉke pruge od Zenice do Sarajeva, dvije godine kasnije izgraĊena je uskotraĉna ţeljezniĉka pruga Mostar –Metković, a 1891. godine izgraĊena je uskotraĉna ţeljezniĉka pruga na cijeloj trasi od Sarajeva do Metkovića u duţini od 134,7 km. Direkcija Zemaljskih ţeljeznica Bosne i Hercegovine raspolagala je 1910. godine sa 1.002 kilometra uskotraĉne ţeljezniĉke mreţe, a najveći dio troškova izgradnje bh. ţeljeznica u austrougarskom razdoblju podnijela je upravo BiH. Ukupni dugovi zemlje po tom osnovu iznosili su 1913. godine više od 161 milion kruna.246

Nestanak parnih lokomotiva Parne su lokomotive u historiju polako poĉele odlaziti još u '30-im godinama prošlog stoljeća kada je Mehmed Spaho, tadašnji ministar saobraćaja Kraljevine Jugoslavije, insistirao na uvoĊenju motornih vozova u Bosni i Hercegovini. Iz tog je vremena ostala i priĉa o „Ludom Sarajliji―. U narodu su se ti vozovi dugo vremena nazivali „Spahini vozovi― ili „Ludi Sarajlija―.247 Prvi je takav voz u saobraćaj pušten 1938. godine na relaciji Beograd – Sarajevo – Dubrovnik. Pošto je bio mnogo brţi od dotadašnjih parnjaĉa, nenaviknuta na njegovu brzinu ubrzo ga je poĉela nazivati „Ludim Sarajlijom―. Nakon stotinu godina, prvog augusta 1978. godine na prostorima Bosne i Hercegovine prestali su saobraćati svi uzani vozovi.248 Time su ukinute ţeljezniĉke uzane pruge u BiH. U tom periodu izgraĊene su hiljade kilometara uzanih pruga u BiH.249

Voz Ćiro danas Do danas je ostalo saĉuvano tek nekoliko parnih lokomotiva koje su nekada tutnjale bosanskim prugama. Jedna od prvih lokomotiva koja je ţurila iz Zenice ka Sarajevu danas se ĉuva u ţeljezniĉkom depou u Rajlovcu kraj Sarajeva, a prva lokomotiva koja je ušla u Sarajevo, 5. oktobra 1882. godine, , danas je u muzeju u Poţegi kraj Uţica. Više, naţalost, nije saĉuvana niti jedna iz grupe lokomotiva koje su graĊene iskljuĉivo za potrebe bh. ţeljeznica, one koje je konstruirao švicarski inţinjer Heinrich Klose od 1885. do 1904. godine, takozvane zupĉaste lokomotive, takoĊer po sistemu švicarskog inţinjera Romana Abta, koje su se koristile na prugama velikih nagiba, kakva je dionica od Bradine do Podorašca, izmeĊu Sarajeva i Konjica.

246 Od uzanih pruga u spomenutom periodu izgraĊene su pruge Bosanska Raĉa – Bijeljina, Bijeljina – , – Bileća, Pazarić – Tarĉin i Metković - Ploĉe. Period poslije Drugog svjetskog rata karakteriše izgradnja omladinskih pruga normalnog kolosjeka Brĉko – Banovići (89,100 km) i Šamac – Sarajevo (238km). Prva je puštena u saobraćaj 7.11.1946., a druga 15.11.1947. Pored ovih pruga, tokom okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije, izgraĊeno je 547,8 km šumskih i rudniĉkih pruga u privatnom vlasništvu. Sluţile su iskljuĉivo za eksploataciju rudnog i šumskog bogatstva. To su pruge industrijalca Ota Štajnbasa (kasnije Šipadove pruge): Prijedor – Knin, Srnetica – Jajce, Zavidovići – Han Pijesak – Kusaĉe i Usora – Pribinići. 247 Ajdin Fevzija, Historija ţeljeznica Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005 248 Došao je Ćiro sa sjevera tiho i nenametljivo prije 100 godina, udomaćio se na ovim prostorima i tu ostao cijeli vijek. Svi su ga voljeli, a za sve ono što je uĉinio, a uĉinio je mnogo, bili smo mu zahvalni. Vijugao je kroz zelena polja, huktao kroz hladne kanjone i u sve ove krajeve i ove prostore donosio radost i nešto novo. Nakon svih tih godina, 31. jula 1978. došao je ĉas kada je iz Višegrada krenuo na posljednje putovanje prema Sarajevu. Bio je vruć ljetni dan, a taĉno 15 sati i dvije minute. Otpravnik vozova u stanici Višegrad Murat Sinidţija podigao je loparić i dao znak za polazak. MašinovoĊa Milisav Andrić pokrenuo je posljednji putniĉki voz iz Višegrada za Sarajevo. Izvor: Ajdin Fevzija Braco, Posljednje putovanje Ćire, OsloboĊenje, Sarajevo, 2008. 249 Pored hiljade kilometara uzanih pruga u BiH, jedna od najznaĉajnijih bila je pruga Sarajevo – Uvac i sa krakom iz MeĊeĊe za Višegrad i Vardište. Dobila je naziv „Istoĉna pruga―, a imala je višestruki znaĉaj u strategijsko-vojnom, privrednom, geografskom pogledu. Bila je to i najskuplja pruga na svijetu do tog vremena. 146

Do danas su oĉuvane parnjaĉe u Travniku, Jablanici, nekoliko njihovih vagona saĉuvano je u Bileći, lokomotive se ĉuvaju i u Prijedoru, Doboju, Graĉanici, Tuzli i Višegradu, a još postoji Titov voz na Oštrelju. MeĊutim, jedina koja i danas vozi jeste parnjaĉa u Banovićima kojom se prevozi ruda iz tamošnjeg rudnika te šumska graĊa.250 Bosanski ţeljezniĉari nikako ne mogu preţaliti to što je u Sarajevu nedavno izrezana i u staro gvoţĊe prodana devedesetak godina stara parna lokomotiva odmilja zvana Joka. Godinama je stajala kao eksponat u krugu tvornice Vaso Miskin Crni i bila je u dobrom stanju, sve dok tadašnji direktor tvornice Osman Zec nije odluĉio izrezati je i pretvoriti u staro gvoţĊe. Ţeljezniĉari tvrde da se za nju u otpadu nije moglo dobiti više od 300 maraka, dok je njena historijska vrijednost bila neprocjenjiva. MašinovoĊe koje su na njoj zaradile penziju ĉak su i razmišljali o tuţbi, no od nje su odustali svjesni da svoju parnjaĉu više ne mogu vratiti. I to je dovoljno da se zorno pokaţe kako se nehajno i bezobrazno odnosimo prema vlastitoj historiji.251 Jedna od najpoznatijih parnih lokomotiva u Bosni i Hercegovini svakako je ona koja i danas stoji ispred jablaniĉkog Muzeja Bitke na Neretvi. Rijeĉ je o jednoj od najboljih serija lokomotiva koje su ikada izašle iz tvornice Krauss u austrijskom Linzu i u Bosni i Hercegovini je nosila registracijski broj 73-018. Bila je to najĉuvenija serija brzih uskotraĉnih vozova i ta je lokomotiva, sklopljena 1907. godine, saobraćala na relaciji izmeĊu Sarajeva i Mostara i pripadala je mostarskoj loţionici.252

Voz Ćiro – industrijsko naslijeĊe Banovića Uskotraĉne pruge na podruĉju Banovića bile su industrijske pruge koje su se povezivale na uskotraĉnu prugu Doboj – Tuzla – Simin Han. Tokom austrougarske uprave izgraĊena je uskotraĉna pruga od pilane u Ţivinicama uz rijeku Oskovu za eksploataciju drveta sa planine Konjuh. Otvaranjem Rudnika uglja „Begov potok― u Omazićima kod Banovića 1937. godine, izgraĊen je jedan krak pruge uskog kolosijeka od rudnika u Omazićima do separacije za ugalj u blizini pruge u Ţivinicama, duţine 11 kilometara. Pruga je išla od „Begovog potoka― preko Ţivinica do Bukinja, gdje se vršio pretovar uglja u vagone drţavne ţeljeznice. Imali su dvije lokomotive, te desetine vagona, tzv. „kištre― za prevoz uglja.253 Poslije je 1946. godine omladinskom radnom akcijom izgraĊena pruga normalnog kolosijeka Brĉko – Banovići.254 Ta pruga, zapravo, nije išla do samog grada Banovići (tadašnja Litva) već do stanice u Oskovi, nekoliko kilometara istoĉnije. Pruga Brĉko – Banovići u ekonomskom pogledu imala je veliki znaĉaj za sve gradove pored pruge, kao i širi meĊunarodni znaĉaj.255

250 Grupa autora, Brĉko omladinska pruga Banovići 1946, Centar društvenih aktivnosti RKSSO BiH, Tuzla, 1986., str. 319. 251 Izvor: http://www.zeljeznice.net/forum/viewtopic.php?t=1726 252 Nakon Drugog svjetskog rata i ĉuvene Bitke na Neretvi, Ţeljeznice su je poklonile Općini , kao dio stalne muzejske postavke. Sve do prije nekoliko godina brigu o Kraussovoj lokomotivi vodio je njezin mašinovoĊa, rahmetli Daut Arfadţan koji je zaradio penziju upravljajući njome. Ĉak i kada je otišao u penziju, Daut je svaki dan godinama odrţavao mašinu bez koje nije mogao zamisliti ţivot i kojoj je tada bio potreban tek manji remont da bi se ponovo pokrenula. Izvor: http://www.zeljeznice.net/forum/viewtopic.php?t=1726 253 Ismail Hadţiahmetović, Muradbeg Zaimović, legenda i istina, d.o.o.―Zmaj od Bosne―, Tuzla, 1997., str. 69. 254 Sadeta Lukić, Amra Smajlović, 60 godina pruge Brĉko - Banovići, Godišnjak meĊunarodnog susreta biblitekara slavista 2007., Godina 3, broj 3, Sarajevo, 2007., str. 87-88. 255 Ideja o izgradnji ţeljezniĉke pruge koja bi spajala bogata nalazišta uglja banoviĉkog bazena sa glavnim saobraćajnicama, a preko njih i sa udaljenim potrošaĉkim centrima, postojala je još prije Drugog svjetskog rata. Godine 1946. prišlo se izgradnji pruge normalnog kolosijeka Brĉko – Banovići dugoj 92 kilometra. Pruga je trebala povezati basen sa potrošaĉkim centrima i na taj naĉin otvoriti put ka raĊanju novog grada. U ranim jutarnjim satima 7. novembra 1946. godine, prugom Brĉko – Banovići otpremljene su prve kompozicije od 12 vagona, prve tone uglja. Sljedeća stanica bila je Brĉko, pa Beograd i dalje. Grupa autora, Brĉko omladinska pruga Banovići 1946, Centar društvenih aktivnosti RKSSO BiH, Tuzla, 1986., str. 319.

147

Prilog 1. Topografska karta – pruge uzanog kolosijeka

Na karti Banovića iz šezdesetih godina, prikazane su pruge uzanog kolosijeka. Jedan krak pruge polazi iz Oskove preko Banovića (Grad) i nastavlja poslije grananja ispod brda Vidove glave prema Draganji, a prolazi pored istoimene rijeke. Drugi krak pruge poslije grananja ide ka jugozapadu prema Mušićima i završava se u na površinskom kopu separacije Ĉubrić. Od grada Banovića jedan krak je išao do tvornice Helios.

148

Prilog 2. Topografska karta – šumski krak pruge prema Zlaĉi

TakoĊer, postojao je i krak stare šumske pruge koja ide prema Zlaĉi dolinom rijeke Oskove a zatim uz rijeku Krabanju. Od nje se odvajao krak uz rjeĉicu Suhu. (Vidi kartu). Ova trasa pruge je stara trasa koja je korištena u vrijeme Austro-Ugarske kada se iz Konjuha izvlaĉila šuma. Inaĉe to je bila šumska pruga (prikazana na karti) i koja juţno od rudnika ide dolinom Zlaĉe a koju danas planiraju obnoviti za turistiĉke svrhe. Danas u Banovićima još uvijek postoje dvije širine kolosijeka. Veza uskog kolosijeka i normalnog ostvaruje se u stanici Banovići (Oskova), ali ne direktno. Ugalj se dovozi uskotraĉnom prugom i prosipa u bunkere, a preuzima ih separacijski dio koji ugalj tovari u vagone normalnog kolosijeka ili u kamione.

149

Uz podršku Općine posljednjih nekoliko godina ĉelnici banovićkog Rudnika i rade na idejnom projektu gradnje prve turistiĉke pruge uzanog kolosijeka, muzeja rudarstva i ţeljeznice u BiH. Inaĉe, rukovodstva Rudnika i Općine Banovići imaju ambiciozne planove o pitanju razvoja turizma (pa i ţeljezniĉkog) u ovom kraju, pogotovu otkad je podruĉje planine Konjuh proglašeno zaštićenim prirodnim parkom. Projekt ĉiji je cilj da ova općina postane atraktivna destinacija ţeljezniĉkog turizma, ne samo u drţavi nego i regionu, predviĊa gradnju niza sadrţaja na širem podruĉju općine. Rudnik Banovići tj. njegov ţeljezniĉki pogon, ima svoju radionicu koja odavno vrši sve popravke na lokomotivama i vagonima. Jedini problem mogu da im budu rezervni dijelovi, mada neke mogu i sami da izraĊuju. Majstori su svoj posao uradili s velikim entuzijazmom u redovnom radnom vremenu.

Turistiĉka pruga uklapat će se u postojeću industrijsku kojom se prevozi ugalj do Briona (Oskova). Za nastavak trase uraĊene su dvije varijante: probijanje tunela kroz brdo u duţini 187 metara ili zaobilaznica prema Zlaĉi sa usputnim stanicama u Jeţevcu, Maĉkovcu i ispod brda Gradina (na Stećcima). Ispred Direkcije Rudnika dio rijeke Litve će se natkriti i tu će biti polazna stanica sa parkom, parking prostor i kompleks muzeja rudarstva i ţeljeznice sa unutarnjim i vanjskim eksponatima. Ukomponovan u ambijent bit će postavljen ogromni „Eš" bager i najstariji bager koji se trenutno nalazi na Bešinu i kopu „Ĉubrić". PredviĊeno je mjesto za staru parnjaĉu i kiper vagon kakvim se prije pet decenija prevozila jalovina. Zgrada muzeja, iz ptiĉje perspektive, imat će oblik rudarske lampe i bit će ukomponovana uz spomen-obiljeţje "Majka poginulih rudara". Na istom lokalitetu planirana je staniĉna zgrada za turiste i turistiĉki voz.256Ostaje da vidimo da li ćemo poznati zvuk Ćire ĉuti kroz Konjuh u narednoj godini.

ZAKLJUĈAK

Uzane pruge (bosanski kolosjek) i stari Ćiro bili su i ostaju dio tehniĉke i kulturne baštine naroda Bosne i Hercegovine. Popularni voz Ćiro i parne lokomotive imali su nešto specifiĉno i prepoznatljivo na ovim prostorima. Danas, u vrijeme kad se u promet uvode superbrzi vlakovi koji voze oko 300 kilometara na sat, na hiljade Evropljana ţele se na trenutak vratiti u mladost i provozati starim uskotraĉnim Ćirom što ―juri‖ brzinom od dvadesetak kilometara na sat. Time je BiH dobila i za svjetske razmjere top turistiĉku ponudu – voţnju romantiĉnom ţeljeznicom. U mirovini nije ni Ćiro koji vozi za potrebe separacije Rudnika mrkog uglja Banovići u Banovićima, a koji, takoĊer, na pruzi dugoj petnaestak kilometara zaljubljenicima starih ţeljeznica nudi voţnju, brzinom ne većom od 15 kilometara na sat. Na toj pruzi turisti mogu zajedno sa strojovoĊom upravljati vozom.

256 N. Maksimović, U Banovićima je planirana gradnja prve turistiĉke pruge, Dnevni avaz, 2009. 150

U Banovićima su predstavljeni idejni projekti turistiĉke pruge uzanog kolosijeka i muzeja rudarstva. Rudnici mrkog uglja Banovići u saradnji sa općinom Banovići kroz ove projekte pokušavaju oţivjeti prošlost u ovom kraju koji je prepoznatljiva rudarska destinacija u Bosni i Hercegovini. Rudnici mrkog uglja Banovići posjeduju parne lokomotive koje su jedinstvene i unikatne u cijelom svijetu. Banovićke parnjaĉe su stare preko 60 godina i privlaĉe turiste iz cijelog svijeta. Gradnja turistiĉke pruge Banovići – Maĉkovac – Zlaĉa omogućila bi prezentaciju parnih lokomotiva domaćim i stranim turistima. Parne lokomotive postale su prepoznatljiv simbol Banovića. S tim u vezi, ovaj kraj je vaţna destinacija istinskim ljubiteljima parnjaĉa. Do sada je Banoviće posjetilo preko 3.000 turista iz Evrope i svijeta. Planirani muzej rudarstva izgraĊen na dva sprata i u sebi bi sadrţavao sve ono što posjetiocima moţe da pribliţi rudarski ţivot. Projekti gradnje turistiĉke pruge uzanog kolosijeka i muzeja rudarstva u Banovićima su jedini ovakve vrste u Bosni i Hercegovini. Njihovu ekonomsku, turistiĉku i kulturološku opravdanost potvrĊuju vrijedni eksponati parnih lokomotiva koje Rudnici mrkog uglja Banovići godinima paţljivo odrţavaju, svjesni njihove neprocjenjive vrijednosti.

Izvori  Topografske karte općine Banovići  www.zeljeznice.net/  http://www.blogger.ba/  www.vozovi.com

Literatura 1. Ajdin Fevzija, Historija ţeljeznica Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005. 2. Grupa autora, Brĉko omladinska pruga Banovići 1946, Centar društvenih aktivnosti RKSSO BiH, Tuzla, 1986. 3. Sadeta Lukić, Amra Smajlović, 60 godina pruge Brĉko - Banovići, Godišnjak meĊunarodnog susreta biblitekara slavista 2007., Godina 3, broj 3, Sarajevo, 2007. 4. Ajdin Fevzija Braco, Posljednje putovanje Ćire, OsloboĊenje, Sarajevo, 2008 5. N. Maksimović, U Banovićima je planirana gradnja prve turistiĉke pruge, Dnevni avaz, 2009. 6. Anton Hauswitschka, Vraća se Ćiro, reportaţa, Dubrovaĉki vjesnik, 2009. 7. Marinko Sekulić-Kokeza, Uspomene na "Ćiru", Deutsche Welle, 2009. 8. Ismail Hadţiahmetović, Muradbeg Zaimović, legenda i istina, d.o.o.―Zmaj od Bosne―, Tuzla, 1997.

151

152

Samir Halilović, prof.

UreĊenje nekropole stećaka na podruĉju Kalesije

Uvod Kalesijsko podruĉje ima bogatu kulturnu prošlost o ĉemu svjedoĉe brojni i raznovrsni spomenici materijalne kulture kroz sve periode ljudske prošlosti. Posebno bogatstvo ĉine srednjovjekovni nadgrobni spomenici - stećci. O stećcima Kalesije ranije su istraţivali: T. Dragiĉević, V. Vuletić-Vukosavljević, Lj. Stojanović, Ć. Truhelka, D. Vidović, a sedamdesetih godina XX stoljeća Š. Bešlagić. Do tada je na podruĉju bivše teritorije općine Kalesija evidentirano 33 lokaliteta sa 251 stećkom. Autori knjige Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti) Samir Halilović i Mujo Zulić radeći na detaljnijem istraţivanju stećaka Kalesije u periodu od 2000. do 2003. godine istraţili su sve do tada poznate lokalitete. Nakon istraţivanja otkriveno je i 7 novih lokaliteta pa se broj stećaka na podruĉju Kalesije povećao za 263. Istraţivanje je nastavljeno tokom 2008. godine i tada je Samir Halilović otkrio još dva lokaliteta na kojima je pronaĊeno 11 stećaka. Danas na podruĉju Kalesije postoji 38 lokaliteta sa 428 stećaka. Na bivšoj teritoriji općine Kalesija, a danas općine Osmaci, postoji 8 lokaliteta sa 97 stećaka. Ipak, pouĉeni iskustvom iz zadnjih istraţivanja i otkrićem novih stećaka i lokaliteta, vjerovatno i na ovoj teritoriji postoji veći broj stećaka u odnosu na podatke ranijih istraţivaĉa. Prema utvrĊenom broju lokaliteta sa stećcima Kalesija je prepoznatljiva u Tuzlanskom kantonu i Bosni i Hercegovini. Stanje u kojem se nalaze stećci na lokalitetima je zabrinjavajuće. Zub vremena i ljudski nemar nisu poštedjeli ove spomenike koji svjedoĉe o ţivljenju Bošnjana u srednjem vijeku. Vrijeme je ĉinilo svoje a ljudska ruka ih je uništavala, djelimiĉno ili potpuno, brišući svaki trag o njima. Ponekad se trag saĉuvao samo u toponimima. Vidljivi su brojni primjeri uništavanja i nestajanja stećaka. Ta ljudska nebriga motivisala je grupu entuzijasta Kalesije da formiraju Udruţenje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika ―ORNAMENT― Kalesija, sa ciljem da naše kulturno-historijsko naslijeĊe uredi, zaštiti i uĉini pristupaĉnim svim posjetiocima, ljubiteljima kulture.

UREĐENE NEKROPOLE STEĆAKA NA PODRUĈJU KALESIJE

U 2008. i 2009. godini realizovani su projekti na ureĊenju i zaštiti stećaka u Tojšićima, Bulatovcima i Bukvarima.

NEKROPOLA U DVORIŠTU ŠKOLE TOJŠIĆI

Naselje Tojšići se nalazi 7,5 km sjeverozapadno od Kalesije, pored magistralnog puta Kalesija – Tuzla. U naselju se nalazi jedna nekropola sa stećcima. Nekropola se nalazi u dvorištu Osnovne škole "Tojšići". (Slika 1.) Na nekropoli ima 9 stećaka: 3 sljemenjaka i 6 sanduka, od kojih je jedan sljemenjak ukrašen. Stećci su dobro obraĊeni. Tri sljemenjaka i tri sanduka su dobro oĉuvani. Preostala dva sanduka su djelimiĉno uništeni, a jedan sljemenjak je skoro potpuno uništen. Prosjeĉne dimenzije sljemenjaka iznose 140/150x65/70x50 cm, dok su dimenzije sanduka nešto manje, odnosno 110/140x55/80x50.257 Stećci su orijentisani pravcem istok – zapad i potjeĉu iz vremena kasnog srednjeg vijeka. Stećci na ovoj nekropoli potjeĉu sa lokaliteta Okrugla258 koji se nalazi neposredno pored magistralnog puta Kalesija - Tuzla.259 Na lokalitetu se nalazilo 9 devastiranih stećaka.260

257 Duţina x širina u sljemenu/ širina u osnovi x visina stećka. 153

Stećak-sljemenjak,261 dimenzija 160x75/65x50 cm sa postoljem. Uzduţnom ivicom i popreĉno pri krajevima pruţaju se plastiĉne tordirane vrpce. Na spojevima tih vrpci postoje veća ispupĉenja.

Zapadna ĉeona strana predstavljena je biljnom stilizacijom sa dvjema rozetama koje se izvijaju iz dna. Iznad njih se na sredini nastavlja stablo sa kojeg se na obje strane nastavljaju grozdovi. Suprotna istoĉna strana predstavljena je dvostrukim spiralama koje se takoĊer izvijaju iz dna. IzmeĊu njih u vrhu nalazi se osmolisna rozeta. Juţna boĉna strana predstavljena je originalnim motivom ruke sa ĉašom i dvostrukom spiralom, dok je suprotna sjeverna strana ukrašena sa dva para dvostrukih spirala izvijenih od dna. Orijentisan je pravcem istok – zapad. (Slika 1.)

Slika 1. Ukrašeni sljemenjak u dvorištu škole Plan stećaka u dvorištu Osnovne škole "Tojšići"

258 Šefik Bešlagić, navedeni lokalitet spominje u svojim radovima Stećci, Kataloški-topografski pregled, Sarajevo, 1971, str. 200.; Ĉlanci i graĊa za kulturnu historiju Istoĉne Bosne, Muzej Istoĉne Bosne u Tuzli, VIII, Tuzla, 1970, str. 45, gdje navodi da se tu nalazi ukupno 8 stećaka (5 sanduka i 3 sljemenjaka,od kojih je 1 sljemenjak ukrašen). Samir Halilović - Mujo Zulić u knjizi Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija, 2003, str: 75 opisali su lokalitet Okrugla gdje se navodi da na lokalitetu ima 9 stećaka: 3 sljemenjaka i 6 sanduka. 259 Nekropola se nalazi u parceli vlasnika Elvira (Hafize) Sinanović. 260 Većina stećaka na lokalitetu Okrugla su pomjerani sa izvorne lokacije još u vrijeme gradnje magistralnog puta Tuzla - Zvornik sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a preostali u zadnje vrijeme. Tada su stećci pomjereni (devastirani) i odloţeni neposredno uz bankinu u putnom pojasu i predstavljali su opasnost u saobraćaju. Udruţenje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika ―ORNAMENT― Kalesija je u saradnji sa Zavodom za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona pokrenulo aktivnosti na oĉuvanju i zaštiti stećaka od daljnjeg uništenja. Nakon snimanja stanja stećaka na lokalitetu Okrugla od strane Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona i ―ORNAMENT―-a utvrĊena je opravdanost za realizaciju projekta: Dislokacije devastiranih stećka sa lokaliteta Okrugla u školsko dvorište JUOŠ "Tojšići". Prikupljane su potrebne saglasnosti, pa su u junu 2008. godine devastirani stećci sa lokaliteta Okrugla izmješteni u dvorište Osnovne škole "Tojšići". Projekat su podrţali Ministarstvo obrazovanja, nauke kulture i sporta Tuzlanskog kantona, Općina Kalesija, MZ Tojšići, OŠ "Tojšići", a svoj doprinos u projektu su dali i CZ Kalesija i PU Kalesija. 261 S. Halilović - M. Zulić, Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija, 2003, str: 75.

154

Na zapadnoj strani ove nekropole postoji skupina od 11 ureĊenih i ograĊenih stećaka.262 Dva stećka su masivna, velikih dimenzija. Jedan sljemenjak je ukrašen. (Slike 3. i 4.) Sljemenjak nešto manjih dimenzija sa postoljem. (Slika 2.) Hrbatom i uzduţnim ivicama krova pruţaju se plastiĉne vrpce kao i preko krova pri krajevima. Na spojnicama tih vrpci su veća ispupĉenja. Na ĉeonoj i zadnjoj strani prikazane su dvostruke spirale na koje se u podnoţju nadovezuje po jedan grozd sa zajedniĉkom uspravnom stabljikom koja se na vrhu završava u obliku ljiljana.

Slika 2. Ukrašeni sljemenjak sa zapadne skupine

Plan stećaka na Mramorju – Bulatovci

262 Udruţenje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika ―ORNAMENT― Kalesija je u saradnji sa Zavodom za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona u jesen 2008. godine realizovalo projekat: UreĊenje i zaštite stećaka na zapadnoj skupini lokaliteta Mramorje u naselju Bulatovci. Projekat su podrţali Federalno ministarstvo kulture i sporta, Vlada Tuzlanskog kantona, Općina Kalesija, MZ Bulatovci, OŠ "Memići", a svoj doprinos u projektu su dali brojni graĊani Kalesije.

155

Slika 3. Stećci sa zapadne skupine nekropole Mramorje - Bulatovci

(Foto: Samir Halilović, prof., novembar, 2008. godina)

Slika 4. Zapadni dio nekropole stećaka, Mramorje - Bulatovci

(Foto: Samir Halilović, prof., novembar, 2008. godina)

156

NEKROPOLA MRAMOR - BUKVARI263

Naselje Bukvari se nalazi 6 km sjeverozapadno od Kalesije. U naselju se nalaze dva lokaliteta sa stećcima: Mramor264 i Bašĉa. Srednjovjekovna nekropola Mramor ima 13 stećaka: 6 sljemenjaka i 7 sanduka.265 Stećci su dobro obraĊeni, a nekoliko ih je oštećeno. Orijentisani su pravcem zapad – istok. Tri stećka su bogato ukrašeni. Više od polovine stećaka je skoro potpuno utonulo u tlo, dok su drugi djelomiĉno. Lokalitet je pristupaĉan, ima stećke bogato ukrašene raznovrsnim motivima i kapitalne su vrijednosti. Stećci potjeĉu iz vremena kasnog srednjeg vijeka. Stećak sljemenjak sa postoljem, dimenzija 180x100x90x100cm. (Slika 9.) Na njegovim krovnim plohama (stranama) prikazan je motiv sliĉan pokrovu kuće od šindre, koja je poredana sa obje strane u šest redova. Uzduţna ivica krova i popreĉno pri krajevima pruţaju se plastiĉne tordirane vrpce. Na spojevima tih vrpci su veća ispupĉenja.

Na zapadnoj ĉeonoj strani prikazani su motivi biljne stilizacije sa ĉetiri grozda koja se u vrhu završava u obliku kriţa sa tri vijenca. Sa obje strane stabla, odozdo prema gore, izvijaju se dvije spirale, dok se u zabatima nalaze po dvije rozete sa obje strane. U gornjem dijelu su veće osmolisne, a niţe njih, nešto manje šestolisne rozete. Na suprotnoj strani (istoĉnoj) prikazani su motivi 4 spirale od kojih su dvije veće i izvijaju se iz dna, dok se druge dvije, manje, izvijaju u uglovima zabata. IzmeĊu njih, u vrhu, nalazi se osmolisna rozeta. Na objema boĉnim stranama nalaze se po dvije dvostruke spirale, a izmeĊu njih u vrhu po tri osmolisne rozete.

Slika5. Istočna čeona strana sljemenjaka Mramor - Bukvari Na ovoj nekropoli postoji stećak sljemenjak nešto manjih dimenzija sa skoro identiĉnim ukrasima- motivima. (Slika 9.) Postoji i prelomljeni sljemenjak sa postoljem koji je na boĉnim stranama ukrašen frizom od tordirane vrpce koje su uklesane paralelno sa krovnim ivicama.

Slika 6. Zapadna čeona strana sljemenjaka Mramor - Bukvari

263 Udruţenje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika ―ORNAMENT― Kalesija je u saradnji sa Zavodom za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona krajem 2009. i poĉetkom 2010. godine realizovalo projekat: UreĊenje i zaštite stećaka na lokalitetu Mramor u naselju Bukvari. Projekat su podrţali Općina Kalesija, Vlada Tuzlanskog kantona, MZ Rainci Gornji, OŠ "Rainci Gornji", a svoj doprinos u projektu su dali brojni graĊani Kalesije. 264 Š. Bešlagić u navedenim djelima (Stećci...) na strani 200. i (Ĉlanci i graĊa...) na strani 46. evidentirao je 13 stećaka (5 sanduka i 8 sljemenjaka). 265 Samir Halilović - Mujo Zulić u knjizi Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija, 2003, na stranama 36. i 37. opisali su nekropolu Mramor.

157

Slika 7. Nekropola stećaka, Mramor - Bukvari

Plan stećaka na nekropoli Mramor - Bukvari

158

ZAKLJUĈAK

Organizovanu brigu o kulturno-historijskom naslijeĊu Kalesije vodit će i dalje Udruţenje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika ―ORNAMENT― Kalesija. U dosadašnjim aktivnostima na ureĊenju i zaštiti stećaka Kalesije postojala je saradnja i podrška Federalnog ministarstva kulture i sporta, Vlade Tuzlanskog kantona, Ministarstva obrazovanja, nauke kulture i sporta Tuzlanskog kantona, Općine Kalesija, mjesnih zajednica Tojšići, Bulatovci i Rainci Gornji, Osnovnih škola "Tojšići", "Memići" i "Rainci Gornji", Civilne zaštite i Policijske uprave Kalesija, a posebno Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona, te brojnih poštovalaca kulture. Nadati se da će takva saradnja biti nastavljena i u narednom periodu. Naredni zadaci ―ORNAMENT―-a su: edukacija mladih, nova istraţivanja, ureĊivanje, ograĊivanje, obiljeţavanje, zaštita i medijska prezentacija kulturno-historijskog naslijeĊa Kalesije. Za oĉekivanje je da će ovakav rad podstaći i druge da poboljšaju brigu na oĉuvanju i zaštiti stećaka u svojoj sredini i navesti na nova nauĉna istraţivanja.

BIBLIOGRAFIJA

Ćiro Truhelka, Natpisi iz Sjeverne i Istoĉne Bosne, GZM, Sarajevo, 1895.

Drago Vidović, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u okolini Zvornika, Naše starine III, Sarajevo, 1956.

Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo, 1995.

Samir Halilović i Mujo Zulić Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija, 2003.

Samir Halilović, Novootkrivene nekropole stećaka u Kalesiji, Didaktiĉki putokazi, Zenica, 2008.

Šefik Bešlagić, O stećcima u okolini Kalesije, Ĉlanci i graĊa za kulturnu istoriju istoĉne Bosne, knjiga VIII, Tuzla, 1970. Stećci centralne Bosne, Sarajevo, 1967. Stećci Kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971. Stećci - kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982.

T. Dragiĉević, V. Vuletić – Vukosavljević, Starobosanski natpisi, GZM, Sarajevo 1891.

159

160

Mr. sc. Rusmir Djedović, Almira Bećirović, prof.

Novootkrivena nekropola stećaka u okolini Tuzle

Uvod Naselje Avdibašići se nalazi na krajnjem sjeverozapadnom dijelu općine Tuzla u podnoţju planine Majevice. Zapravo, naselje se nalazi na niskim breţuljcima i brdima jugozapadnih padina planine Majevice i na sjevernim padinama i dnu doline gornjeg toka rijeke Tinje. Avdibašići su dio starijeg i većeg naselja Donja Obodnica, ranije Turska Obodnica. Naselje zauzima sjeverozapadni dio katastarske općine, a ranije dţemata Donja Obodnica. Inaĉe, naselje Obodnica postoji još od srednjeg vijeka. Tada pripada ţupi Jasenica a u osmanskom periodu nahiji Jasenica u kadiluku Tuzla. Naselje Avdibašići se razvilo još krajem osmanskog perioda, kada se na jugozapadnim padinama brda Guvo formiralo naselje od oko 5 kuća. Sa zapada naselje graniĉi sa naseljem Osoje, sa sjeverozapada Donjom Dragunjom, sa sjeveroistoka Gornjom Obodnicom, a sa jugoistoka se široko naslanja na matiĉno naselje Donju Obodnicu i njene dijelove Kamenjaše i Repuševac. Avdibašići su tip zbijenog naselja, sa prvobitno zbijenim kućama na jugozapadnim padinama brda Guvo, a u zadnjih nekoliko decenija naselje se kontinuirano spušta u aluvijalne ravni gornjeg toka rijeke Tinje i njenih pritoka Marinović potoka i potoka Viganj. ( karta 1) Topografska karta 1

161

Kontinuitet ţivota na podruĉju današnjeg naselja Avdibašići seţe u kasni srednji vijek, što potvrĊuju neki toponimi, kao i historijski izvori, prije svega ostaci materijalne kulture – stećci (kameni nadgrobni spomenici). Stećci predstavljaju jednu od najznaĉajnijih pojava u kulturi i umjetnosti srednjovjekovne bosanske drţave. Njihova vrijednost je izraţena kroz njihove oblike, dimenzije, umjetniĉke predstave i natpise. Prema statistiĉkim podacima koje je sistematizovao Š. Bešlagić, na teritoriji Bosne i Hercegovine su evidentirana 2612 lokaliteta sa 58547 primjeraka. MeĊutim, taj broj nije konaĉan jer su nakon te sistematizacije pronaĊeni novi lokaliteti koji su istraţivaĉima ostali nepoznati. Kroz dugo historijsko razdoblje od 700 do 800 godina koliko postoje mnoge je uništila ljudska ruka koristeći ih za kreĉane i graĊevni materijal, prilikom gradnje puteva, stambenih i drugih objekata i sl., a zub vremena je takoĊe uĉinio svoje naroĉito na onim lokalitetima koji nisu bili zaštićeni zakonom. Ovu vrstu spomenika, Bosanci danas nazivaju stećcima, što je i prihvatila struĉna literatura, mada se u narodu mogu ĉuti i drugi nazivi kao npr.: „grĉko groblje―, „mramorje―, „kaursko groblje― i sl.. Zatim: „maĊarsko groblje―, „kamenovi―, „mramorovi―... Ima ih raznih oblika, poloţaja i veliĉina. Po obliku razlikuju se dvije vrste stećaka i to oni koji su poloţeni na zemlju i tu spadaju sanduci, sarkofazi (sljemenjaci) i ploĉe, i uspravni tu spadaju stupovi, stele i kipusi.

Pregled dosadašnjih istraţivanja Poznavanju problematike srednjovijekovnih stećaka na podruĉju Tuzle je u našoj nauci najviše doprinio Šefik Bešlagić. Radi se o našem najboljem poznavaocu bosanskih stećaka koji je u nauĉnu literaturu uveo najveći broj lokaliteta stećaka u Bosni i Hercegovini pa i šire. Nije onda ĉudo da je upravo Šefik Bešlagić, koji je inaĉe roĊen u Gornjoj Tuzli i koji je jedno vrijeme kao uĉitelj tridesetih godine 20. stoljeća radio kao uĉitelj na ovom podruĉju, u okolini Tuzle istraţio više nekropola stećaka. U svom poznatom djelu „Stećci, kataloško-topografski pregled―, izašlo 1971. godine dao rezultate svojih obimnih istraţivanja tokom pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. On je tada u nauĉnu literaturu uveo sedam nekropola stećaka sa podruĉja općine Tuzla. Radi se o nekropolama u selima: Donje Breške, Mramor, Dokanj, Tetima (lokaliteti Zanaga i Brdo), Kovaĉica i Donje Petrovice. U naselju Donje Breške je naveo lokalitet Stare kuće sa nekropolom od 15 stećaka u obliku stubova. Motivi na stećcima su: krst, jabuka, spirala, dvostruka spirala, luk, polumjesec, sjekirica, sablja i više paralelnih linija na krovu. U naselju Mramor, na lokalitetu Kaursko groblje, nalazi se osamljeni sljemenjak. Stećak je relativno velikih dimenzija, vrlo dobro klesan i nema ukrasa. U naselju Dokanj na brdu u rimokatoliĉkom groblju sela Dokanj i Martinovići nalazi se nekropola sa 23 stećka (6 sljemenjaka i 17 stubova). Ukrašeno je 7 stećaka i to 4 sljemenjaka i 3 stuba. Njihovi ukrasni motivi su: krst, polumjesec, jabuka i ruka sa makazama. U naselju Tetima na lokalitetima Zanaga i Brdo nalaze se po jedan osamljen stećak. Prvi u obliku ploĉe a drugi u obliku sanduka. Stećci nemaju ukrasne motive i oba su postavljeni u pravcu sjever-jug.. U selu Kovaĉica, u okolini Gornje Tuzle, nalazi se lokalitet Mramorje, nalazi se nekropola sa 7 stećaka (4 sanduka i 3 sljemenjaka). Ukrašeni su tri sljemenjaka. Njihovi ukrasni motivi su paralelna rebra i plastiĉna vrpca sredinom uspravnih strana. U naselju Donje Petrovice nalaze se 2 osamljena stećka u obliku sljemenjaka bez ukrasa. Tokom osamdesetih godina 20. stoljeća Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona kao struĉna ustanova je istraţivao i evidentirao veći broj novih lokaliteta sa nekropolama stećaka ili usamljenim stećcima na podruĉju općine Tuzla. Takvih lokaliteta je bilo i na padinama planine Majevice u sjevernom dijelu općine Tuzla. Radi se o naseljima: Dokanj, Breške, Donja Obodnica, Gornja Obodnica i Avdibašići. Ovim istraţivanjima Zavod je na podruĉju općine Tuzla utvrdio postojanje desetak do tada nepoznatih nekropola stećaka i lokacija sa usamljenim stećcima. Tada je registrovana do tada u nauci nepoznata nekropola stećaka u Avdibašićima. To je nekropola pod nazivom Terzije koja se nalazi sjeverno od Avdibašića. Za ovu nekropolu se u Elaboratu kulturno-historijsko i prirodno naslijeĊe općine Tuzla, koju je uradio Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona, 1988. godine, izmeĊu ostalog navodi slijedeće: „...na lokalitetu Terzije, nalazi se nekropola sa tri

162

stećka sljemenjaka. Dva stećka su jedan pored drugog, a treći je na udaljenosti od oko 200 metara. Lokalitet je teško dostupan jer se nalazi u šumi i obrastao je šikarom―. Podruĉja općina Tuzlanskog kantona, inaĉe, u prošlosti nisu imali istraţivaĉe koji bi se donekle specijalizirano bavili prouĉavanjem srednjovjekovnih bosanskih stećaka. Poslije Šefika Bešlagića gotovo pola stoljeća je bila praznina. U najnovijem periodu, 2003-2008. godina se javio niz mlaĊih istraţivaĉa sa ovog podruĉja koji prouĉavaju stećke u svojim općinama. Ova istraţivanja su rezultirala otkrivanjem velikog broja do sada u nauci nepoznatih nekropola stećaka. Prije svega se misli na podruĉja općina Kalesija ( gdje je otkriven veći broj ), Ţivinica i Graĉanice. Prema našim saznanjima takva je situacija i u općinama: Doboj Istok, Banovići, Sapna, Gradaĉac... Detaljnim etnološkim i historijsko-geografskim istraţivanjima Avdibašići provedenim u periodu 2005.-2008. godina, konstatovano je postojanje jedne znaĉajnije nekropole stećaka, do sada nepoznate u nauci. Radi se o nekropoli stećaka na lokalitetu Oštrile. Na podruĉju Avdibašića najveći broj stećaka ĉine stećci u obliku ploĉa, zatim jedan stećak u obliku sljemenjaka i jedan stećak u obliku sanduka. Groblja sa stećcima su po pravilu smještena na posebno odabranim mjestima. To su najĉešće blage uzvisine, obale rijeka i potoka, puteva i sl. Na podruĉju Avdibašića nekropole sa stećcima se nalaze na dosta nepristupaĉnom i obraslom terenu, ali oni su ipak vjeran svjedok nastanjenosti i prisutnosti ţivota na ovom prostoru još u vrijeme srednjovjekovne bosanske drţave. Jugoistoĉno od novootkrivenog lokaliteta sa stećcima Oštrile, na udaljenosti od oko 400 m nalazi se od ranije poznati lokalitet Terzije.

Stanje nekropole Terzije danas Lokalitet je i danas obrastao šumom, ţbunjem i korovom. Na lokalitetu se danas nalazi manja nekropola sa tri stećka u obliku ploĉa. Spomenici su relativno većih dimenzija i dva su pomjerena i oštećena, jedan djelimiĉno, a drugi potpuno (polupan), a grobovi djelimiĉno otkopani. Stećci su graĊeni od dosta kvalitetnog materijala, nisu ornamentisani i orijentisani su pravcem zapad – istok. (Slika 1.)

Slika 1. Pogled na nekropolu Terzije, Foto: A. Bećirović

Stećak u obliku ploĉe je veoma masivan dimenzija 200x90x42 cm, jedini na ovom lokalitetu koji nije pomjeren, tj. nije oštećen od strane ĉovjeka. GraĊen je od dosta kvalitetnog materijala, dosta je obrastao korovom - mahovinom i lišajem. Orijentisan je pravcem zapad–istok i na njemu se ne nalaze nikakvi ukrasni motivi. (Slika 2.)

163

Slika 2. Ploĉa sa nekropole Terzije, Foto: A. Bećirović

Nekropola stećaka Oštrile U neposrednoj blizini naselja Avdibašići nalaze se dva lokaliteta sa nekropolama stećaka i to Oštrile i Terzije. Lokalitet Oštrile, danas manji šumski predio, nalazi se sjeveroistoĉno od naselja Avdibašići na udaljenosti od oko 2 km, na nadmorskoj visini od 468 m. (Slika 3.)

Slika 3. Sjeverne strane nekropole stećaka Oštrile Foto: A. Bećirović

Na ovom lokalitetu se danas nalazi 36 stećaka i to 34 stećka u obliku ploĉa, 1 stećak u obliku sljemenjaka ili sarkofaga i 1 stećak u obliku sanduka. Ovaj lokalitet se nalazi sa zapadne strane pored starog puta Avdibašići – Marinovići, pa se moţe i pretpotaviti da se na ovom lokalitetu nekada nalazilo i znatno više stećaka, te da su uništeni prilikom prosijecanja starog puta. Osam stećaka je grupisano u jedan red, a ostali su razbacani. Stećci su razliĉitih dimenzija. Uglavnom su orijentisani pravcem zapad – istok, dok je samo jedan orijentisan pravcem sjeveroistok – jugozapad. GraĊeni su od relativno dobrog materijala i na njima se ne nalaze nikakvi ukrasni motivi. Danas je ovaj lokalitet dosta obrastao u ţbunje i korov. Neki stećci se nalaze neposredno uz stabla u koja su djelimiĉno i urasli, neki su utonuli u tlo, dok nekim danas iz zemlje viri samo vrh. Ovaj lokalitet do danas (2008. godine) nije evidentiran u struĉnoj i nauĉnoj literaturi. Jedan od stećak u obliku sanduka dimenzija 160x74x40 cm, graĊen je od relatovno dobrog materijala. Nalazi se „usamljen―, oko 30 metara od pomenute nekropole i najvjerovatnije je pomjeren prilikom prosijecanja puta. Dobro je oĉuvan, na sebi nema nikakvih ukrasnih motiva i jedini je na

164

ovom lokalitetu koji je orijentisan pravcem sjeveroistok–jugozapad. Obrastao je korovom, mahovinom i lišajem. (Slika 4.)

Slika 4. Sanduk sa nekropole Oštrile Foto: A. Bećirović

Stećak u obliku sljemenjaka je srednjih dimenzija 144x65x40 cm i orijentisan je pravcem zapad–istok. GraĊen je od dobrog materijala, nije oštećen, ali je većim dijelom utonuo u tlo. Obrastao je mahovinom i lišajem. Na sebi nema nikakvih ukrasnih motiva. (Slika 5.)Stećak u obliku ploĉe je većih dimenzija 190x70x27 cm. Nije ornamentisan, relativno dobro je oĉuvan i orijentisan je pravcem zapad – istok. (Slika 5.)

Slika 5. Sljemenjak sa nekropole Oštril Foto: A. Bećirović

Nekadašnja nekropola Prema oĉuvanom predanju koje smo ĉuli od stanovništva Avdibašića tokom istraţivanja u periodu 2005.-2008. godina, na lokalitetu Podvinica – Podravnica, nekada se nalazila nekropola stećaka. Ovaj lokalitet se nalazi sjeverno od Avdibašića.

Slika 6. Stećak u obliku ploĉe Foto: A. Bećirović

165

Zakljuĉak

Istraţivanje koje je obavljeno 2005.-2008. godine u Avdibašićima kod Tuzle je pokazalo da u našim krajevima postoji još uvjek veliki broj nekropola i stećaka koji nisu otkriveni i uvedeni u nauĉnu literaturu. Lokalno stanovništvo i narodna tradicija, srećom i danas zna za njih. Nekropola Oštrile, sa relativno velikim brojem stećaka (36), koja i danas postoji, nekropola Podvinica – Podravnica, koju poznaje narodna tradicija, kao i dobro poznata nekropola Terzije, sve u Avdibašićima, ukazuje da su i naša manja naselja u prošlosti imali bogatstvo nekropola sa stećcima. Ovo govori o znaĉajnoj naseljenosti i tradiciji, kao i bogatstvu naslijeĊa ovih prostora, još od vremena Srednjovjekovne bosanske drţave.

Izvori i literatura

1. Dokumentacija Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona, Arhiva Zavoda, Tuzla 2. Elaborat Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeĊe opštine Tuzla, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeĊa Tuzlanskog kantona, 1988., Arhiv Zavoda, Tuzla 3. Topografska karta podruĉja Tuzle, razmjer 1:25.000., VGI, Beograd, 1977. 4. Enver Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, MeĊunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995. 5. Alojz Benac, Jedan historijski pogled na izuĉavanje stećaka, Zbornik radova, Bogumili na Balkanot vo svetlinata na najnovije istraţivanje, Skopje, 1982. 6. Šefik Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971. . 7. Samir Halilović, Mujo Zulić, Kalesija, crtice iz kulturno-historijske prošlosti, Bošnjaĉka zajednica kulture Preporod Kalesija, JU Gradska biblioteka Kalesija, Kalesija, 2003. 8. Seudin Muratović, Zehudin Maslić, Stećci na podruĉju općine Ţivinice, HAMGRAF, Ţivinice 2008. 9. Rusmir Djedović, Izet Spahić, Novootkriveni stećci u okolini Graĉanice, Graĉaniĉki glasnik – ĉasopis za kulturnu historiju, godina XI, broj 21, maj 2006., Monos, Graĉanica. 10. Rusmir Djedović, Urbane prilike i razvoj naselja u nahijama Srebrenik i Jasenica tokom XVI i poĉetkom XVII stoljeća, u S. Kulenović-R.Djedović-E. Mutapĉić, Srebrenik historijsko- etnografke skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik 2007.

166

Seudin Muratović, prof.

Kratke historijsko-geografsko-etniĉke crtice o naselju Bašigovci

1.1. Položaj i fizičko-geografske odlike Bašigovca

Bašigovci se nalaze na jugoistoĉnoj strani općine Ţivinice na udaljenosti oko 7 km od centra grada. Prostiru se na 44° 24' 38" sjeverno od ekvatora i 18° 41' 29" istoĉno od poĉetnog meridijana. U administativnom smislu naselje se nalazi u sastavu općine Ţivinice, a samim time i Tuzlanskog kantona. Graniĉi sa sljedećim selima: na sjeveru sa Dubravama, na istoku sa Lukavicom, na zapadu sa Kovaĉima i na jugozapadu sa ĐurĊevikom. Bašigovci se sastoje od više zaseoka, a to su: Podoljani, Livada, PobrĊani, Ravnice, Rosulje, Otava, Jelah, Panje i Trasa. Naselje je dobro povezano asfaltnim putevima, a kroz samo selo prolazi i regionalni put Lukavac – Šekovići ĉija se širina kolovoza kreće oko 5,5 m. Pri samom ulazu u Bašigovce pokraj zaseoka Panje prolazi ţeljezniĉka pruga Tuzla – Zvornik. U neposrednoj blizini spomenute pruge u pravcu Ţivinica prostire se pista, odnosno jedna od nekadašnjih uzletno- poletnih staza Aerodroma „Dubrave―. Po geomorfološkim karakteristikama naselje se moţe podijeliti na dva dijela i to: sjeverni ravniĉarski i juţni breţuljkasto-brdski. Sjeverni dio prostire se do rijeke Spreĉe i samim tim zahvata dio Spreĉkog polja. Juţni dio je brdskog karaktera, uglavnom starog dijela naselja Bašigovci sa porodiĉnim kućama, do brda Golubinjak i Jasiĉak. Nadmorska visina takoĊer je razliĉita; na sjeveru iznosi oko 220 m, a na jugu oko 324 m266. Sva tekuća voda sa gore navedenog prostora pripada Spreĉkom slivu. Kroz naselje protjeĉu dva veća potoka, zapadnim dijelom prolazi potok Jelah, a kroz središnji dio potok Ševar. Oba potoka se spajaju u jedan veći potok pod imenom Meminovac u naselju Panju, koji se dalje ulijeva u rijeku Spreĉu.

1.2. Ime i porijeklo naselja Bašigovci

Ime i porijeklo naselja Bašigovci nije sasvim sa sigurnošću utvrĊeno. Postoje dvije verzije nastanka imena spomenutog naselja. Prva verzija je da je naselje dobilo ime po nekom ,,Baši" (starješina, poglavar, prvak) osmanskom ĉinovniku i uglednoj liĉnosti, i da je cijeli prostor današnjih Bašigovaca pripadao nekom begu pa otuda i nastavak begovci (zemlja begova). Druga verzija je da termin „baš― ima znaĉenje neĉeg glavnog, sliĉno Bašĉaršiji - glavna ĉaršija (Sarajevo). Na osnovu postojećih historijskih izvora pouzdano se moţe utvrditi da je naselje nastalo za vrijeme osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, i to u periodu od 1533. godine do austro-ugarske okupacije Bosne i Heregovine 1879. Godine, iz razloga što se ne spominju u popisima Zvorniĉkog sandţaka iz 1519 i 1533. godine, kao pojedina sela ţiviniĉkog kraja267. Prvi spomen za naseljeno mjesto Bašigovci vezuje se za austrougarski popis stanovništva iz 1879. godine, gdje se spominju pod imenom Bašibegovci, a već od drugog popisa stanovništva 1885. godine spominju se pod današnjem imenom Bašigovci. Historijski podaci o najstarijoj prošlosti naselja Bašigovaca su veoma oskudni, mada se sa sigurnošću moţe tvrditi da je ovaj prostor bio nastanjen od najstarijih vremena. To nam potvrĊuju kulturno-historijski spomenici iz srednjeg vijeka meĊu kojima su: gradina „Jasiĉak― i stećak u njivi Vina.

266 Topografska karta R 1:50 000, Flist Kladanj 1, Vojnogeografski institut, Beograd, 1968. 267 Više o tome: Adem Handţić, Dva prva popisa Zvorniĉkog sandţaka ( iz 1519. i 1533. godine). GraĊa knjiga XXVI., Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 22, Sarajevo, 1986. 167

Grad Jasiĉak iznad Bašigovaca

MeĊu kulturno-historijskim spomenicima Bosne i Hercegovine zasigurno glavno mjesto zauzimaju utvrĊeni gradovi, odnosno gradine. Na podruĉju općine Ţivinice do danas postoji šest utvrĊenih gradova ili gradina od kojih se jedan od njih nalazi iznad Bašigovaca268. Glavna funkcija gradina bila je odbrana od neprijatelja. Gradine su iskljuĉivo nastajale na uzvišenjima ili vrhovima brda koja su bila znatno nepristupaĉna sa strmim liticama i obiĉno sa prilazom s jedne strane. Najĉešće su imale i podzemne tunele, u sluĉaju da neprijatelj zauzme utvrĊenje. To se posebno odnosilo na kraljevske gradove. U sluĉaju napada, okolno stanovništvo bi se sklanjalo i zajedno sa vojskom branilo spomenuta utvrĊenja. Arheološkim istraţivanjem potvrĊeno je da su utvrde obiĉno pripadale jednom historijskom periodu, a nije rijedak sluĉaj da su prahistorijske gradine pretvarane u srednjovjekovne gradove ili pak oni opet u osmanske utvrde. Postoje, takoĊer, sluĉajevi pretvaranja rimskih utvrda u srednjovjekovne gradove – navest ćemo primjer srednjovjekovnog grada iznad sela Graĉanice (općina Ţivinice) za koji se zna da je nekada bio rimska utvrda i da je pokraj nje prolazio rimski put. U osnovi, utvrĊenja moţemo podijeliti na: prahistorijska, rimske utvrde, srednjovjekovni gradovi, osmanske utvrde (kala), osmanske palanke i ostale manje osmanske utvrde269. Ovdje ću posvetiti veću paţnju srednjovjekovnim gradovima, jer se iskljuĉivo radi o gradu „Jasiĉak― iznad Bašigovaca koji potjeĉe iz spomenutog perioda. Srednji vijek obuhvata period od pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine, pa do otkrića Amerike 1492. godine. U ranom srednjem vijeku, koji je obuhvatao period od V do XII stoljeća, gradovi su graĊeni od drveta što je uslovilo veoma brzo propadanje, za razliku od onih koji su graĊeni od kamena pa su se njihove ruševine saĉuvale do danas. Ti ostaci su prvenstveno iz razvijenog ili kasnog srednjeg vijeka. Srednjovjekovne gradove ĉinilo je nekoliko kula ili drugih objekata opasani debelim i visokim zidovima najĉešće sa jednim ulaznim vratima. Grad „Jasiĉak― nalazi se na istoimenom brdu Jasiĉak iznad Bašigovaca, na nešto većem uzvišenju. Danas je ovaj lokalitet znatno obrastao šumom i mogu se vidjeti samo ostaci temelja nekadašnje graĊevine. Na osnovu jednog zapisa Radinskog iz XIX stoljeća, grad je bio izgraĊen od tesanih kamenih blokova veliĉine 1,70 m. U okviru gradine nalazi se „Jama― nešto većih dimenzija koja je u narodu poznata kao „Tamnica― i koja je vjerovatno sluţila kao zatvor. TakoĊer, ispod gradine nalazio se i lokalitet „Varošište―, što ukazuje da se ispod utvrĊenja prostiralo i manje naselje sa zanatskim radnjama koje je zajedno sa utvrĊenjem ĉinilo jednu cjelinu. Inaĉe ĉitav prostor samog vrha brda „Jasiĉak― je velika ravna površina, koja je bila na veoma pogodnom mjestu za tadašnje prilike. Ako se uzme u obzir da je tuda prolazio put koji je povezivao ovo i ostala naselja sa Dţebarima, gdje se smatra da je bilo glavno sjedište i utvrĊenje-gradina za ovaj kraj. Osvajanjem ovih prostora od strane osmanske vojske grad „Jasiĉak― gubi svaki znaĉaj pa je napušten i ostavljen zubu vremena da uĉini svoje. Na osnovu svega navedenog smatram da bi trebalo posvetiti veću paţnju oĉuvanju ovog grada, kao i izvršiti opseţna arheloška istraţivanja na brdu Jasiĉak. Ali, do danas nijedno srednjovjekovno utvrĊenje na podruĉju općine Ţivinice nije istraţeno. Neposredno u blizini gradine „Jasiĉak― nalazi se i lokaltet „Viništa―. Kao što samo ime govori vjerovatno se na ovom podruĉju uzgajala i vinova loza kao poljoprivredna kultura270. A nedaleko od tog mjesta je i lokalitet „Carska bašĉa― koja se odlikovala veoma kvalitetnom obradivom zemljom po ĉemu je dobila i ime.

Stećak u njivi Vina

Pored prethodno spomenute gradine „Jasiĉak―, nalazi se još jedan spomenik iz srednjeg vijeka koji potvrĊuje da je prostor Bašigovaca naseljen od davnina, a to je nadgrobni spomenik – stećak.

268 Više o tome: Seudin Muratović, Zehudin Maslić, Stećci na podruĉju općine Ţivinice, „ Hamgraf― Ţivinice, 2008. str. 19 269 Rusmir str. 29-37 270 Muzej istoĉne Bosne - Arheološko odjeljenje, Pregled nekropola stećaka na podruĉju sjeveroistoĉne Bosne, Tuzla, 2007. 168

Na podruĉju Bašigovaca nalazi se samo jedan srednjovjekovni spomenik, stećak, koji je smješten na vrhu sela na lijepom i malo uzdignutom mjestu u dvorištu Bajre Malkića (njiva Vina).

Sljemenjak sa postoljem u njivi Vina

Po obliku je sljemenjak sa postoljem koji je prevrnut, znatno oštećen i više od pola utonuo u zemlju, na sebi nema nikakvih ukrasa (stećak je naknadno otkopan). Orijentisan je pravcem sjever – jug. Visina ovog spomenika je 81 cm, duţina 175 cm, širina 80 cm 271. Prema predanjima i u razgovoru sa mještanima u naselju su postojala još dva stećka u naselju Groblje i na putu prema izvoru „Crvena vodica―. Sva tri spomenika potjeĉu iz XIV stoljeća kao i ostali stećci na podruĉju općine Ţivinice. U svakom mjestu postoji i neka legenda, pa tako postoji i legenda o bašigovaĉkom stećku u njivi „Vina“. Legenda se veţe za junaka poznatijeg kao Mali Bećko, koji je bio siroĉe bez oca i majke, pa je morao kao vrlo mlad da bude u najam kod nekog Fehre. Kako je spomenuti Fehro bio bogat i ugledan ĉovjek, imao je veliki broj stoke koju je ĉuvao Mali Bećko. Jedne maglovite i tamne noći Slika 20 kada je Mali Bećko zanoćio sa stokom u njivi pod imenom Alĉenjiva pokraj šume, sav u strahu od vukova i drugih ţivotinja drhtao je i plakao, iznenada se pojavila neka ţena pred njim i upitala ga zbog ĉega plaĉe? Tada joj Mali Bećko ispriĉao priĉu o svom jadnom i napaćenom ţivotu i da bi volio da je fiziĉki jaĉi da bi mogao da zaradi za ţivot i oformi svoje imanje. Dalje, prema legendi, spomenuta ţena ponudila mu je da je podoji, i da će poslije toga biti jak i neće se niĉega bojati, što je on i uradio. Kako bi isprobao snagu ponudila mu je da proba išĉupati manji grabić, koji je uspješno isĉupao, ali naredni, koji je veći od prvog, nije mogao, pa je morao opet podojiti tu ţenu. Poslije toga rekla mu je da je sada spreman za ţivot. Kasnije se ispostavilo da je to bila vila koja je bila obuĉena u bijelo. Narednog dana gazda je htio da podrlja njivu, ali kako drljaĉa nije dovoljno tonula u zemlju, on mu je naredio da naĊe neki kamen da stavi na drljaĉu i da će nastaviti s poslom poslije dţume namaza. Zatim je Bećko našao kamen i stavio ga na drljaĉu. Kad se gazda vratio imao je šta da vidi – drljaĉa je pod teţinom kamena u potpunosti potonula u zemlju. Ustvari, Mali Bećko je donio stećak sa vrha sela. Tada mu je gazda Fehro rekao da je spreman za samostalni ţivot i da dalje moţe bez njega. Rastali su se i poslije toga niko nikada više nije ĉuo ništa o Malom Bećku.

271 Više o tome: Seudin Muratović, Zehudin Maslić, nav. dj., str . 73 169

1.3. Razvoj stanovništva Bašigovaca

Prvi detaljniji popis stanovništva Bosne i Heregovine, a samim tim i naselja Bašigovci, izvršila je Austro-Ugarska monarhija 1879. godine. Prema tom popisu spomenuto naselje se nalazili u Kotaru Donja Tuzla, Politiĉka ispostava Tuzla Gornja, u okviru dţemata (općine)272 naselja (sela) Graĉanica, pod imenom Bašibegovci sa 72 kuće i 347 stanovnika, od toga 178 muških i 169 ţenskih273. Već u drugom popisu stanovništva iz 1885. godine naselje se spominje pod današnjim imenom i predstavlja zasebnu općinu (dţemat) koja se nalazila u sastavu Kotara Donja Tuzla, a njenom sastavu nalazili su se naselja Kovaĉi, Donja Lukavica i Gornja Lukavica. Prema spomenutom popisu naselje se sastojalo od 72 kuće sa 343 stanovnika, od toga 169 muških i 174 ţenskih274. U trećem austrougarskom popisu stanovništva iz 1895. godine, Bašigovci predstavljaju posebnu općinu u ĉijem se sastavu nalaze naselja: Kovaĉi, Lukavica Donja, Lukavica Gornja, Nevrenĉa275 (Medojevići). Spomenuto naselje se sastojalo od 80 kuća i 347 stanovnika, od toga 203 muška i 171 ţenskih276. Prema posljednjem austrougarskom popisu stanovništva od 10. oktobra 1910. godine Bašigovci su sjedište istoimene seoske općine u ĉijem se sastavu nalaze naselja: Donja Lukavica, Gornja Lukavica, Kovaĉi i Nevrenĉa. Naselje se sastojalo od 85 kuća sa 442 stanovnika, od toga muških 241, a ţenskih 201 stanovnika277. Sljedeći popis stanovništva izvršen je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca278 31. januara 1921. godine. Prema tom popisu Bašigovci su bili u sastavu Kotara Tuzla sa 1.320 stanovnika, od toga muslimana 1.289, katolika 28, i 3 pravoslavna279 gdje se moţe ustanoviti da je broj stanovnika naglo porastao od 1910. do 1921. godine za 878 osoba280. Ovdje su predstavljeni podaci sa okolnim naseljima koji su u to vrijeme pripadali seoskoj općini Bašigovci, jer u naselju nikad nisu ţivjeli ni pravoslavno ni katoliĉko, nego iskljuĉivo muslimansko stanovništvo. Za period socijalistiĉke Jugoslavije ovdje ćemo iznijeti samo tri posljednja popisa stanovništva za 1971., 1981., i 1991. godine.

Godina popisa 1971. 1981. 1991.

Muslimani - Bošnjaci 1.672 (98,93%) 1.964 (99,59%) 2.022 (99,16%)

Posljednji popis stanovništva izvršen je 1991. godine, po kojem je naseljeno mjesto Bašigovci imalo ukupno 2039 stanovnika, od toga muslimana 2022, Srba 4, Jugoslovena 2, i ostalih 11 stanovnika. Ovdje treba naglasiti da je za vrijeme spomenutog popisa stanovništva u Bašigovcima bila i jedna uĉiteljska porodica, pa otuda ĉetiri Srbina. Što se tiĉe ostalih, to su bili Bošnjaci koji su se tada izjasnili tako281.

272 Ovdje se podrazumjeva seoska općina ili dţemat i nema veze sa današnjom organizacijom općine kao lokalne zajednice 273 Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 16 jun oktober 1879, Sarajevo, 1912. str. 120. 274 Die Ergebisse der in Bosnien und der Hercegovina vom 1 maj 1855, Sarajevo, 1886. str. 120. 275 Nevrenĉa je danas u sastavu Mjesne zajednice ĐurĊevik. 276 Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 22 april 1895, Sarajevo, 1896. str. 120. 277 Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 10 oktober 1910, Sarajevo, 1912. 278 Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca formirana je 1. decembra 1918. godine, a u njen sastav ušle su: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna i Makedonija. 279 Popis stanovništva od 31. januara 1921. godine, Sarajevo, 1932, str. 244, 245. 280 Die Ergebisse der Volkszahulng in Bosnien und der Hercegovina vom jahre 1910, Sarajevo, 1912. str. 120. 281 Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistiĉki bilten br. 234, Izdanje Drţavnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

170

Senad Begović, prof.

Zemljišne knjige kao historijski izvori na podruĉju općine Tuzla

Austro-Ugarska je od poĉetka uprave nad Bosnom i Hercegovinom 1878.godine, pristupila formiranju drţavnog aparata, sloţenijeg od prethodnog, osmanskog, u cilju efikasnijeg vladanja. Cijela austrougarska administracija se temeljila na hiperprodukciji korespondencije. Osim povećanja broja sluţbenika na podruĉju Bosne i Hercegovine282, austrougarska vlast je izvršila ĉetiri popisa stanovništva u periodu od 1878-1918, zatim tu je pokušaj izraĊivanja kompletne geografije Bosne I Hercegovine, a na osnovu geološkog snimanja283, osnivanje Zemaljskog muzeja, Bosanskohercegovaĉkog instituta za istraţivanje Balkana kao i svih drugih institucija, koje su trebale da pred ‗‘civiliziranim svijetom opradvaju austrougarsku misiju u okupiranoj zemlji‘‘.284 Jedna od mjera austrougarske politike bila je uvodjenje reda u oblasti imovinsko-pravnih odnosa. Kako je Bosna i Hercegovina bila preteţno agrarna zemlja, u kojoj se preko 90% stanovništva bavilo poljoprivredom285, bilo je potrebno faktiĉko stanje na terenu prenijeti ‗‘na papir‘‘ radi lakšeg evidentiranja vlasnika nekretnina, ukupnog broja istih, te uvida u konfesionalni sastav posjednika zemlje. Sve to u cilju lakšeg rješavanja agrarnog pitanja, što je Austro-Ugarska obećala i prije dobijanja mandata okupiranja i upravljanja Bosnom i Hercegovinom na Berlinskom kongresu 1878. godine. Austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini je ubrzo nakon okupacije poĉela sa uspostavom gruntovnica i katastra i to propisima iz 01.09.1884. godine. Nakon donošenja zakonske regulative za uspostavu gruntovnica i katastra, prvo se pristupilo opštem katastarskom premjeru, koji je obuhvatio osnovne geodetske radove, prikupljane podataka o parcelama, njihovim posjednicima, i konaĉno izradu originala i kopija geodetskih planova.286 U svijetu postoje tri naĉina upisa nepokretnosti i to: njemaĉko-austrijski koji se temelji na katastarskom premjeru, drugi je Torenov ili australijski, a treći francuski. Sva ti tipa upisa nekretnina svoj današnji oblik su dobile u XIX stoljeću. U Bosni i Hercegovini je do 1884.godine bio u upotrebi tzv. tapijski sistem, kojeg je Osmansko carstvo legislativno uredila 1860 i 1864.godine u formi Zakona o tapijskim ispravama i Zakona o tapijskim ispravama vakufskog zemljišta.287 Tapijski sistem je obilovao manjkavostima: sporost administracije, sloţenost procesa pred lokalnim organom uprave, a kao osnovni nedostatak navodi se aproksimativno odreĊivanje površine zemljišta, te površnim opisivanjem granica. Bosna i Hercegovina je sa uspostavljanjem gruntovnica napustila tapijski sistem, te je ušla u novi sistem upisa nekretnina, koji svoje temelje ima u njemaĉko-austrijskom tipu upisa zemljišta. Takvu vrstu upisa imaju pored Njemaĉke i Austrije, Ĉeška, Slovaĉka, Italija, Poljska, Rumunija, Švicarska. Upis u zemljišne knjige ima svoje dublje korijene u prošlosti, jer termin zemljišna knjiga (grundbuch), potiĉe još iz XV stoljeća.

2 Prema P. Sugar, Industrialization of Bosnia, citirano u djelu Noel Malcolm, Povijest Bosne, str. 189. Osmansko carstvo je za cijeli teritorij Bosne i Hercegovine imalo svega 120 sluţbenika, dok je poslije 1878. broj austrougarskih sluţbenika porastao na 9533. 283 Hamdija Kapidţić, Bosna i Hercegovina u vrijeme austro-ugarske vladavine, Sarajevo 1968. str. 283-300. 284 Isto str. 310-371. 285Dţevad Juzbašić, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini u pod austrougarskom upravom, ANUBIH, Posebna izdanja CXVI, 35, Neke karakteristike privrednog razvitka Bosne i Hercegovine u periodu od 1878. do 1914. godine, Sarajevo 2002. str. 141.-153. 286 Dušan Stamenković, Upisi u zemljišnu knjigu i katastar nepokretnosti, Beograd 1995.g. str. 5. 287 Mustafa Begić, Jasmin Imamović, Komentar Zakona o premjeru i katastru nekretnina, Tuzla, 1988. citirano u djelu. D. Stamenković, nav. djelo, str. 7. 171

Njemaĉko-austrijski sistem upisa nepokretnosti je zakonima iz 1930. i 1931. godine, usvojen na podruĉju Kraljevine Jugoslavije, te se zadrţao i u periodu nakon Drugog svjetskog rata sve do danas. Disolucijom Jugoslavije poĉetkom devedesetih godina XX stoljeća, došlo je do promjena u oblasti zemljišno-knjiţnog zakonodavstva. U Bosni i Hercegovini je Ured visokog predstavnika na zahtjev Vijeća za implementaciju mira u maju 2000.godine donio odluku da eniteti donesu usklaĊene zakone o upisu u zemljišne knjige, te je u skladi s tim donio Odluku kojom se proglašava Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.288 Taj zakon predviĊa elektronsko voĊenje zemljišnih knjiga, koje podrazumijeva napuštenje rada sa zemljišnim knjigama, te prelazak na kompjutersku obradu predmeta.289 Zemljišno-knjiţni uredi spadaju pod jurisdikciju Općinskih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Općinski sud u Tuzli ima dislociranu prostornu jedinicu u kojoj se nalazi zemljišno-knjiţni ured, a koji sadrţi sljedeće katastarske opštine: Tuzla, Gornja Tuzla, Husino, Bokavići, Par Selo, Dobrnja, Lipnica, Ljepunice, Pasci, Vršani, Orašje, Slavinovići i Poţarnica. Broj zemljišno-knjiţnih uloţaka, a samim time i zemljišnih knjiga je promjenjiv u odnosu na broj vlasnika parcela, koje ĉine jednu katastarsku opštinu (K.O.) Zemljišne knjige se sastoje od tri dijela, koja nose nazive: A, posjedovni list, u kojem su upisani podaci o nekretninama, broj katastarske ĉestice, naziv kulture, naziv parcele, te njena površina. U B listu koji se naziva vlasniĉki list, upisuju se podaci o vlasniku (vlasnicima) nekretnina opisanih u posjedovnom listu. U B listu se upisuju: ime, prezime, ime roditelja, adresa vlasnika, te JMBG, za novije upise. C list, koji se naziva teretovnica sadrţi upise hipoteka na nekretninama, zabiljeţbe sluţnosti puta itd. Zemljišne knjige osim što svakodnevno sluţe za dokazivanje prava vlasništva nad nekretninama, te ih koriste mnoge javne sluţbe, ali i graĊani, su izvanredan historijski izvor za izuĉavanje prošlosti, u ovom sluĉaju uţeg dijela grada Tuzle, sa njenom okolinom. Zemljišne knjige predstavljaju historijske izvore jer su one ostaci prošlosti koje sadrţe obavijesti o povijesnim ĉinjenicama koje ţelimo utvrditi kako bi našli odgovor na odreĊeno istraţivaĉko pitanje290. Prema Bernheimovoj podjeli historijskih izvora na ostatke i tradiciju, zemljišne knjige spadaju u ostatke, jer su one nastale u vezi odrešenog historijskog dogaĊaja ili procesa. U daljoj podjeli zemljišne knjige bi se mogle podvesti pod ostatke u uţem smislu, a u koje su ubrojani još i tjelesni ostaci, jezik, institucije, upravni i trgovaĉki spisi, te privatne korespondencije.291 Tako zemljišne knjige kao historijski izvori pripadaju u ostatke, ne u tradiciju, te su veoma vjerodostojne za istraţivaĉe. Podaci koje istraţivaĉ moţe dobiti iz zemljišnih knjiga se kreću od onih vezani za politiku, privredu, konfesionalnost, onomastiku, toponomastiku, demografiju itd. Politiĉka historija se moţe izuĉavati ovisno o postavljenom pitanju istraţivaĉa. Zemljišno-knjiţni uredi su nastali 01.09.1884. godine, dakle u vrijeme austrougarske vladavine, a prvi upisi datiraju iz 1889. godine. Nastanak zemljišnih knjiga se vezuje za politiku Austro-Ugarske prema Bosni i Hercegovini, što se moţe staviti u širi kontekst dogaĊanja na politiĉkoj sceni , krajem XIX stoljeća. Osim toga, izuĉavanjem zemljišnih knjiga moţe se stvoriti slika o agrarnoj politici u Bosni i Hercegovini, te odnosu snaga vlasnika prema obraĊivaĉima zemlje, kao i

288 Zakon je usvojen 21. oktobra 2002.godine, a objavljen je u cjelosti u Sluţbenim novinama Federacije BiH, br. 58/02. 289 Projekat elektronskog voĊenja zemljišnih knjiga i digitalizacije zemljišno-knjiţne administracije su finansirane od strane ogranizacija SIDA/ADA/GTZ. Za realizaciju projekta koristi se namjenski softver LARIS (Land and Registration Information System), kojeg koriste zemljišno-knjiţni referenti, ali i privremeni asistenti pri unosu podataka iz zemljišnih knjiga. Prilikom unosa podataka iz zemljišnih knjiga, prenosi se samo aktivno stanje u knjizi, dakle ono što je operativno, a historijat i svi ostali podaci vezani za sadrţaj zemljišno-knjiţnog uloška se ne digitalizuju, što je jedan od nedostataka projekta digitalizacije. Tu se prvenstveno misli na sve one istraţivaĉe koji neće imati dostupne podatke koje sadrţe zemljišne knjige u digitalnoj formi, te će morati konsultirati knjige koje će i dalje biti podloţne habanju i propadanju. 290 Mirjana Gross, Historijska znanost, Zagreb, 1976. str. 244. 291 Isto , 245. 172

odnos drţave prema pitanju vlasništva (u sastavu nekoliko drţavnih aparata Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, te Socijalistiĉkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji). Dalje, upisi u zemljišnim knjigama sadrţe mnogo podataka o ţivotu pojedinaca, koji su upisani kao vlasnici nekretnina, a kasnije i privrednoj politici drţave u ĉijem se sastavu nalazio zemljišno-knjiţni ured. Nerijetko se pored vlastitih imena vlasnika nekretnina nalazilo i zanimanje vlasnika, a koje odreĊuje njegov visoki poloţaj u društvu. Tako se u zemljišnoknjiţnom ulošku broj 74 K.O. Tuzla, nalazi u vlastovnici (B listu) upisan Johan Mihalik de Madunicza, odvjetnik iz Tuzle, koji je imao u svom posjedu nekoliko kuća u Sagrdţijan mahali, dvorište, šljivik, voćnjak, oranicu itd. On je upisan kao jedini vlasnik nekretnina i u ulošku broj 76. Kuću u Atik mahali, posjedovao je dr. Ivo Pilar, sin Gjure iz D. Tuzle, a nekretnine koje je posjedovao bile su prilikom prvog popisa iz 1889. godine, bile upisane na ime Mehmeda Mrahorovića pok. Ibrahima iz D. Tuzle. Kasnije 1922. godine, na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1921.godine, nekretnine su prešle na Sresku bolniĉku blagajnu u D. Tuzli. Nadimak vlasnika nekretnina je, sasvim sigurno govorio o zanimanju vlasnika ili njegovog prethodnika, koji se najĉećše s njm nalazio u krvnoj vezi u odnosu otac –sin. Tako uloţak br. 231 K.O. Tuzla, sadrţi upis vlasništva na kući sa kućištem i dvorištem u Atik mahali, i šljivik kod kuće, a na ime Salih Grahović zvan Telal Hasanov iz D. Tuzle. Okruţni lijeĉnik iz D. Tuzle, Dr. Johann Duller je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 12. jula 1897.godine stekao pravo vlasništva nad kućom sa kućištem i dvorištem, te cvijetnjakom ispred kuće, a koje se nalazi u Dţedit mahali. Dr. Sigmund Weifs, odvjetnik iz Tuzle posjedovao je dvije kuće sa kućištem i vrtom u Poljskoj mahali. Kasnije 1901.godine, je na osnovu kupoprodajnog ugovora vlasništvo prešlo na ime Dr. Maks Roth, takoĊe odvjetnika iz Tuzle. Vrt u Poljskoj mahali upisan je na ime Franjo Zagoreški sin Vincenca, savjetnik Vrhovnog suda u Dol. Tuzli. Osim naziva zanimanja kao što su advokat, lijeĉnik, te raznih ĉinovniĉkih pozicija, postojala su i druga zanimanja kao već spomenuti telal, zatim cipelar Pero Tarber koji je zajedno sa Nazifom Omeraševićem, imao pravo vlasništva na kući i gradilištu kod kuće u Ĉaršiji. Josef Thau upisan je kao ţivinar iz D. Tuzle, sa kućom i vrtom kod kuće u Poljskoj mahali. Adalbert Sramek ime je poreznog nadzornika iz D. Tuzle, koji je posjedovao kuću i vrt kod kuće u Poljskoj mahali. Muhamed efendija Ĉokić, Mehmedov muftija iz D. Tuzle, upisan je kao vlasnik kuće sa kućištem i dvorištem u Jalskoj mahali. To su samo pojedini primjeri upisivanja zanimanja vlasnika nekretnina iz zemljišnih knjiga. Detaljnijim izuĉavanjem omogućila bi se izrada strukture stanovništva prema njihovim profesionalnim zanimanjima.292 Za historiju vjerskih zajednica zemljišne knjige daju veoma vaţne podatke. Osim podataka o konfesionalnom sastavu stanovništva, koje se moţe detaljno prouĉavati na osnovu upisa u vlasniĉkom B listu, neke vjerske zajednice mogu taĉno utvrditi postojanje nekog sakralnog objekta te ga ubicirati na terenu. Postojanje nekog objekta, bilo sakralnog ili profanog moţe se utvrditi kombiniranjem podataka iz zemljišnih knjiga sa austrougarskim katastarskim planovima. Na podruĉju k.o. Tuzla, upisano je vlasništvo na nekretninama u Varoši u korist Samostana otaca reda Franjevaca u Sutjeski kod Visokog.U Varoši je takoĊe kuću sa kućištem i dvorištem, te vrt kod kuće posjedovao Srbsko pravoslavni manastir u Tavnoj. Srbsko pravoslavna obćina u Tuzli je upisana kao vlasnik nekretnina u ulošku br. 837, kao i u ulošku br. 885. U potonjem je Srbsko pravoslavna obćina je prodala 1935. godine ‗‘Društvu za podizanje spomenika kralju Petru Velikom Oslobodiocu‘‘.

292 Iljas Hadţibegović je izradio konfesionalnu, etniĉku i nacionalnu strukturu Tuzle, u Prilozi, Etniĉka struktura stanovništva Tuzle u vrijeme austrougarske vladavine (1878-1918), Sarajevo, XXIII, 24, 1988.g. str. 131-145. On je kao izvore koristio popise stanovništva, izvještaje organa vlasti, privredno-komercijalne listove i kalendare. Korištenje zemljišnih knjiga bi upotpunilo rekonstrukciju slike grada Tuzle, s kraja XIX i poĉetkom XX stoljeća. 173

U ulošku broj 969. upisano je postojanje samostana u Poljskoj mahali, u vlasništvu ‗‘Društva sestara boţje ljubavi‘‘. Samostan franjevaca u Sutjeskoj je na osnovu kupoprodajnog ugovora ostvario pravo vlasništva na dvije oranice i pašnjak. Detaljnom analizom prvih upisa u zemljišnim knjigama iz 1889.godine moţe se utvrditi da je postojalo ĉetrnaest (14) vakufa i to: Vakuf tušanjskog mejtefa, Vakuf medrese u Atik mahali, Vakuf Vilovića mejtefa iz Donje Tuzle, Vakuf Hadţi Daut bega u Donjoj Tuzli, Vakuf Hadţi Zulejhe hanume Kapetanović iz Maglaja, Vakuf Hasanbegove medrese u Donjoj Tuzli, Vakuf Hadţi Hašimage Mutevelića, Vakuf Husein Ĉauš dţamije, Vakuf ĉaršijske dţamiije, Vakuf Hadţi Badţe Kadune, Vakuf Jalske dţamije i mekteba, Vakuf Turalibeg dţamije, Vakuf Moluţkog mejtefa i Vakuf Hadţi Hasan dţamije u Ĉaršiji u Donjoj Tuzli. Zanimljivo je da je u samo jednom ulošku evidentirano postojanje tzv. mearif sanduka, tj. fonda za finansiranje rada škola svjetovnog karaktera (ruţdija). U ulošku broj 306 K.O. Tuzla, kuća br. 306, je upisana kao vlasništvo Vakufa Hasanbegove medrese, a kućište sa dvorištem i vrtom kod kuće u Ĉaršiji je upisano u vlasništvu mearif sanduka. To je jedini postojeći upis mearif sanduka kao fonda za finansiranje školstva koji je nastavio da ţivi kao relikt osmanske uprave u većim gradovima Bosne i Hercegovine. K.O. Tuzla, obuhvata samo uţi dio grada, a kojeg su na poĉetku austrougrarske vladavine ĉinile sljedeće mahale: Tušanj mahala, Sagrdţijan mahala, Atik mahala, Jalska mahala, Dţindić mahala, Poljska mahala, Ćosendţe mahala, Ĉethoda mahala, Vaiz mahala, Potok mahala, Dţidit (Dţedit) mahala, Ĉaršija, a od naselja u kojima su vlasnici imali livade, oranice, ili voćnjake, pa se vremenom i na njima poĉele graditi kuće i naseljavati spadaju Batva, Dreţnik, Desetine, Kuţići, Luke, Trnovac, Bare, Kojšino, Gradovrh, Debelo brdo, Ši Selo, Potok, BrĊani, Moluhe, Dolovi, Rasovac, Mosnik, Kula, Varoš, Ciganluk… Izuĉavanje demografske slike bosanskohercegovaĉkog društva posebno krajem XIX i poĉetkom XX stoljeća, moţe biti olakšano korištenjem zemljišnih knjiga. U B listu ili vlastovnici su upisani osnovni podaci o vlasniku, meĊu kojima i adresa stanovanja, pa se tako moţe lako doći do podataka o demografskim kretanjima stanovništva posebno poslije 1878. godine, 1908. kao i u toku ratova 1914.-1918, 1941.-1945, 1992-1995. Veliki broj vlasnika nekretnina je nakon austrougarske okupacije, 1878. i aneksione krize 1908. godine, napustio Bosnu i Hercegovinu, i otišao u Tursku, najĉešće u Carigrad i Adapazar. S druge strane veliki broj stanovnika – stranaca je doselio u Bosnu i Hercegovinu, vojnika, ĉinovnika, radnika, poslovnih ljudi itd. koji su mijenjali etniĉku, socijalnu, konfesionalnu i nacionalnu strukturu stanovništva u Tuzli, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Istraţivaĉi ĉiji su predmet zanimanja liĉna imena (onomastika) ili geografski nazivi (toponomastika) mogu koristiti zemljišne knjige koje predstavljaju neiscrpan izvor podataka. Osim toga, zemljišne knjige mogu posluţiti kao izvor prilikom izrade porodiĉnog stabla (genealogija), a što u posljednje vrijeme predstavlja svojevrsan trend, kako meĊu struĉnim istraţivaĉima, tako i meĊu obiĉnim graĊanima. Iz sadrţaja zemljišnih knjiga moţe se utvrditi stepen pismenosti zaposlenika u drţavnoj upravi, u posljednih stotinu godina, a osim toga, moţe se pratiti razvoj jezika i pisma, kako na lokalnom nivou u okviru jednog zemljišno-knjiţnog ureda tako i na širem planu, ukljuĉujući sva podruĉja koja su vodila ovakvu vrstu zemljišnih evidencija. Prilikom istraţivanja sadrţaja zemljišnih knjiga posebnu paţnju potrebno je obratiti na upise koji se nalaze u A listu ili posjedovnom listu koji sadrţi nazive kultura, a na osnovu kojih se moţe zakljuĉiti o na koje objekte se odnose, javne ili privatne, sakralne ili profane, te da li su postojali u vrijeme prvog upisa u zemljišne knjige i na osnovu toga izvršiti rekonstrukciju. Tako se ĉesto u kulturama spominju nazivi parcela kao što su: han, mlinište, okruţna sudnica, kovaĉnica, gostiona, ciglana itd. Zemljišne knjige spadaju u veoma znaĉajne historijske izvore, ĉiji je sadrţaj vrijedan za izuĉavanje mnogih oblasti ljudskog djelovanja, s kraja XIX i tokom XX stoljeća. One

174

nadopunjuju znanje istraţivaĉa steĉeno korištenjem historijskih izvora razliĉite provenijencije. Korištenjem zemljišnih knjiga kao historijskih izvora mogu se dobiti odgovori na postavljena pitanja iz perioda prije uspostavljanja zemljišnoknjiţnih ureda, jer se u prvim upisima nalazi zabiljeţeno faktiĉko stanje vezano za nekretnine i vlasnika, koji su ostvarivali svoja imovinska prava pred kraj osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Zemljišne knjige tako sukcesivno prate sve promjene vezane za nepokretnu imovinu u periodu duţem od jednog stoljeća. Stanje u knjigama je priliĉno sreĊeno, ĉemu doprinosi i novi sistem rada sa zemljišnim knjigama, a što predviĊa spomenuti zakon o zemljišnim knjigama. To će pomoći istraţivaĉu da za veoma kratko vrijeme potraţi ţeljene podatke iz baze podataka, koja će biti dostupna na web-u. Historiĉar nije onaj koji zna nego onaj koji traga (Mirjana Gross), a upravo su zemljišne knjige izvori koji nisu dovoljno korišteni u historijskoj nauci, te kao takve mogu posluţiti za nova nauĉna istraţivanja.

Literatura

1. Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo 1995. 2. Hamdija Kapidţić, Bosna i Hercegovina u vrijeme austro-ugarske vladavine, Sarajevo 1968. 3. Dţevad Juzbašić, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini u pod austrougarskom upravom, ANUBIH, Posebna izdanja CXVI, 35, Neke karakteristike privrednog razvitka Bosne i Hercegovine u periodu od 1878. do 1914. godine, Sarajevo 2002. 4. Dušan Stamenković, Upisi u zemljišnu knjigu i katastar nepokretnosti, Beograd 1995. 5. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine, Sluţbene novine Federacije BiH, br. 58/02. 6. Mirjana Gross, Historijska znanost, Zagreb, 1976. 7. Iljas Hadţibegović, Etniĉka struktura stanovništva Tuzle u vrijeme austrougarske vladavine (1878-1918), Prilozi, Sarajevo, XXIII, 24, 1988.g. str. 131-145. 8. Zemljišne knjige K.O. (Katastarska opština Tuzla) zemljišno-knjiţni ulošci od br. 1 do br. 2012.

175

176

Mirsad Omerĉić, prof.

Prirodno naslijeĊe planine Konjuh na podruĉju općine Kladanj

Uvod Masiv planine Konjuh prostire se u jugozapadnom dijelu sjeveroistoĉne Bosne. Udaljen je oko 30 km jugozapadno od Tuzle. Planinu omeĊuju rijeke Seona, Turija, Litva i Oskova na sjeveru, Gostelja na istoku i Krivaja na jugu i zapadu. Konjuh se odlikuje obiljem prirodnih bogatstava. Sadrţi brojne spomenike prirode geomorfološkog i hidrološkog karaktera a takoĊer i velik broj atraktivnih lokaliteta koji se istiĉu svojim floristiĉko-faunistiĉkom bogatstvom. Vrlo ĉesto u okviru takvog bogatstva zastupljene su rijetke, pa ĉak i endemiĉne biljne ili ţivotinjske vrste. Planina Konjuh je lokalitet koji se istiĉe svojim prirodnim bogatstvom u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Ova osebujnost prirodne ljepote je proglašena Spomenikom prirode 2004. godine. U geografskom smislu smješten je u centralnim dijelovima planine Konjuh. Površina zaštićenog podruĉja iznosi 8.070,80 ha, pripada brdsko-planinskom regionu sa apsolutnim nadmorskim visinama od 300 do 1.328 m. Rasprostire se na dijelovima teritorija općina Kladanj, Banovići i Ţivinice. Jedan dio Spomenika prirode planine Konjuh se nalazi na podruĉju općine Kladanj. Općina Kladanj ima površinu od 331 km². Grad Kladanj leţi na srednjoj nadmorskoj visini od 560 m u kotlini obrasloj mješovitom šumom sa visinom do 1.198 m. Općina Kladanj je danas prepoznatljiva po svojim dobrima prirodnog naslijeĊa. Podruĉje općine Kladanj je nizom odlika podruĉje sa veoma specifiĉnim geografskim i klimatološkim obiljeţjima koja ga jasno odreĊuju jednom cjelinom. Osnovna poruka ovog ĉlanka je da ukaţe svim putnicima, odnosno turistima, da kada ih put dovede u ove krajeve neizostavno potraţe i upoznaju sljedeća dobra prirodnog naslijeĊa: Djevojaĉku pećinu, Bebravsku pećinu, „Izvor mladosti―-„Muška voda―, jezero pod Konjuhom i gradsko kupalište Ĉekaonica a takoĊer i druga mnogobrojna prirodna bogatstva općine Kladanj.

Reljefne ljepote Podruĉje općine Kladanj se odlikuje brdsko-planinskim obiljeţjima reljefa. Kao sastavni dio Dinarskog planinskog sistema, cio prostor je sastavljen od tri paralelna grebena koji su meĊusobno povezani prijevojima, a razdvajaju ih Maĉkovaĉka i Kladanjska dolina. Centralni greben se postepeno izdiţe kod Banovića i pruţa preko Zelenboja, Zidina, Vrha Konjuha (tzv. Visoki Konjuh) (1328 m) i Javorja do prijevoja Rastić i Stanovi gdje se spaja sa Javornikom. Cjelokupan navedeni prostor je izgraĊen preteţno od serpentiniziranog peridotita, eruptiva, roţnjaka, dok su kreĉnjaci manje zastupljeni. U inţenjersko-geološkom smislu javljaju se tri kategorije terena: 1. tereni izgraĊeni od trijaskih i jurskih vulkanogenih sedimentnih tvorevina, 2. tereni izgraĊeni od metamorfnih stijena, 3. tereni izgraĊeni od magmatskih stijena. Pojava pećina, vrtaĉa, jama i raznih podzemnih hodnika predstavlja poseban prirodni fenomen ovog podruĉja. Svakako da su pećine najljepši i najvredniji oblici reljefa na podruĉju općine Kladanj, a posebno Djevojaĉka i Bebravska pećina. Pećina u Brateljevićima, ili kako je u narodu odomaćen naziv: Djevojaĉka pećina, jedna je od najinteresantnih bosanskohercegovaĉkih pećina. Ova pećina posjeduje veoma impozantan ulaz sa jugozapadne strane, 30 m visoko iznad desne obala rjeĉice Bukovice koja se kod Brateljevića ulijeva u Drinjaĉu. Ulaz je visok 10 m, a širok 8 m (Slika 1). Od ulaza se ide oko 25 m u pravcu sjevera i nailazi se zatim na jedno malo jezero, duţine 18 m, širine 10 m i dubine 0,50 m. Poslije prelaska jezera, desnim prolazom dolazi se u jednu veliku dvoranu, koja je duga 200 m, široka 20-55 m, a visoka 18- 25 m. Od jezera je u pravcu istoka prolaz koji se naglo uspinje, da bi se na kraju dvorane došlo na jedan mali plato kojim se pećina završava. Pećina nema ukrasa osim manjih sivih saliva, najĉešće oblika malog ćupa i raznih gljiva, a na stropu ima nešto stalaktita. Od ulaza oko 80 m na desnoj strani dvorane u jednom većem udubljenju nalazi se bunar dubok 1,5 m, okruglog oblika, 1 m širok, koji je uvijek pun vode kapnice. Pored samog bunara nalazi se jedan okamenjeni humak sliĉan mezaru.

177

Bebravska pećina je smještena u neposrednoj blizini izvora potoka Bebroštica, u centralnom planinskom masivu Konjuha, zvanom „Bebrava“ i prestavlja specifiĉan spomenik prirode. Ova pećina spada u red ponirućih pećina i ĉini prelaz iz prostih u sloţene pećine. Njen ulaz je trapezastog oblika, a nalazi se na 882 m nadmorske visine. Popreĉna profilacija pećine je veoma razliĉita, od nepravilnog pravougaonog oblika pa do veoma uskih sjekirastih prolaza. Ukupna duţina do sada ispitanih pećinskih hodnika, ukljuĉujući i završnu galeriju, iznosi ukupno oko 500 m. Dubina pećine je 50 m raĉunajući od ulaza do nivoa tla na samom ulazu u pećinu. Pored glavnog pećinskog hodnika postoji još nekoliko, uvjetno reĉeno, slijepih hodnika te postoji pretpostavka da bi bilo moguće doći do otkrivanja i novih podzemnih prostorija. Pećina na cijelom svom prostoru posjeduje pećinske ukrase: stalaktite i stalgnite neprocjenjive ljepote i vrijednosti koji su razliĉitog oblika od loptastih, valjkastih, prizmatiĉnih, nepravilnih, te do onih veoma malih dimenzija koji su se tek poĉeli formirati, pa do krupnih koji posjetioce mogu asocirati na razliĉite predmete i pojave (Slika 2). Posebno bogatstvo pećine ĉini izvorska voda. To je voda iz pećinskog potoka, a on protjeĉe cijelom duţinom pećine i ĉini posebnu atrakciju.

Pored Djevojaĉke i Bebravske znaĉajno je spomenuti i pećinu u selu Plahovići. Pećina ima samo jednu prostoriju dugu 8 m, široku 6 m i visoku 5-10 m. Prilaz pećini sa jugoistoĉne strane je veoma

178

interesantan, ali veoma teţak i neprikladan. Da bi se lakše prišlo pećini u prošlosti je postojala inicijativa da se izgradi viseći most preko udoline, što bi znatno povećalo interesantnost ĉitavog ovog podruĉja. Znaĉajno je još spomenuti i „Ledenu pećinu“ i špilju „Kameni zatvor“, a takoĊer i pećinu sa prostranim predvorjima ispod sela Brdijelji za koju se pretpostavlja da ima ukupnu duţinu od 4 km. Sve navedene pećine predstavljaju izuzetne spomenike prirode geomorfološkog karaktera. Od spomenika prirode geomorfološkog karaktera treba spomenuti i kanjon Ujĉe koji se nalazi 2 km od Kladnja uz magistralni put prema Sarajevu. Kroz kanjon prolazi istoimena rjeĉica. Kanjon je dugaĉak 250 m, a visok oko 150 m, pa predstavlja vanredan prirodni fenomen ovoga kraja. Na desnoj strani kanjona otcijepio se jedan ogromni kameni blok od matiĉne stijene, koji je visok preko 30 m, sa potpuno ravnim stranama, te još uvijek stoji uspravno, unatoĉ otcjepljenju. Na podnoţju ove stijene nalazi se ulaz u pećinu, ali je prilaz nemoguć bez posebne opreme. Ulaz u samu pećinu nalazi se na visini od 15 m od same rjeĉice. Kanjon zajedno sa Ujĉom predstavlja vanredan prirodni fenomen izuzetne pejzaţno prirodne vrijednosti. Od predjela prirodne ljepote treba istaći prirodni predio Karaula. Predio Karaula se nalazi neposredno uz samo mjesto Kladanj, pored starog makadamskog puta. Predstavlja atraktivan prirodni predio livadskog tipa, obogaćen soliternim stablima, kao i skupinama drveća. Prisutno je i nekoliko manjih izvora vode. Ovaj predio obuhvata lokalitete koji su poznati pod narodnim nazivima: „Stolice“, „Kobiljaĉe“ i „Hendek“. Po svojoj raznovrsnosti i ljepoti istiĉu se i prirodni predjeli Hrdar i Babovac.

Hidrografsko bogatstvo Podruĉje Kladanjske općine je veoma bogato u hidrografskom pogledu. Obiluje spomenicima prirode hidrološkog karaktera. Znaĉajnu crtu hidrografskom bogatstvu daje planina Konjuh. Ova planina se još uvijek odupire najezdi zagaĊenja koje je antropogenog porijekla. Na planini je veliki broj planinskih izvorišta ĉiste vode. Veoma atraktivno prirodno planinsko jezerce je dragulj koji svakoga ko ga posjeti ponovo dovede na Konjuh. A šta tek reći za atraktivnosti vodotoka Drinjaĉe, Oskove, Srebrenice, Katranice, Bukovice, Breboštice, Ujĉe i Dragolja?! Jednostavno, doći vidjeti i ponovo doći. Rijeke koje nastaju na Konjuhu pripadaju Crnomorskom slivu. Grebeni Konjuha obrazuju vododijelnicu slivnog podruĉja rijeka Krivaje, Drinjaĉe i Spreĉe. Ono što je karakteristiĉno za rijeĉne tokove na Konjuhu je da imaju duboko usjeĉena korita, skoro okomitih strana i oštrih grebena na razvoĊu se jedne strane, a sa druge strane to su blago zatalasani platoi koji se zatim naglo survavaju u dolinu. Svakako da je najveći i najznaĉajniji vodotok rijeka Drinjaĉa. Ona je lijeva pritoka Drine, koja izvire ispod Konjuha i ima rijeĉni tok u pravcu zapad-istok. Površina slivnog podruĉja rijeke Drinjaĉe na teritoriji općine Kladanj iznosi oko 130 km2. TakoĊer, u toku cijele godine prisutan je i ĉitav niz manjih i povremenih vodotoka koji uĉestvuju u obilju ĉiste planinske vode po ĉemu je planina Konjuh široko poznata. Spomenuto bogatstvo vode na planini Konjuh odmah nameće asocijaciju na nadaleko poznat izvor mineralne vode pod nazivom ―Muška voda‖. To je izvor mineralne vode izuzetno visokog stepena ĉistoće. Danas je to središnji prirodni sadrţaj ovog predjela planine Konjuh. Kada je u XVII stoljeću znameniti turski putopisac Evlija Ĉelebija prolazio ovim krajevima susreo se sa vodom kojoj je tadašnje stanovništvo pripisivalo ljekovita svojstva pa ga je nazvao ―Izvor mladosti” ili “Muška voda‖, jer se smatra da jaĉa fiziĉke sposobnosti, naroĉito kod muškaraca (afrodizijak). Izvor ove vode nalazi se ispod vrha Jastrebić (kota 1.056 m). Od 1969. godine sprovode se brojne nauĉne analize, kod nas i u inozemstvu. One potvrĊuju da se radi o izvoru oligomineralne vode, što upućuje na ljekovitost ove vode. Njeno pozitivno djelovanje je na smanjenju krvnog pritiska i šećera u krvi, na brţem izluĉivanju vode i regeneraciju crijevnog i ţeluĉanog trakta, poboljšava cirkulaciju krvi i jaĉa vitalnost organizma, uravnoteţuje neurovegetativni sistem. Vrelo „Muške vode“ u toku ĉitave godine posjećuju brojni znatiţeljnici i turisti. Povećanjem znaĉaja ovog izvora, pojavom tranzitnog turizma, poĉeo se razvijati stacionarno- zdravstveni i rekreacioni turizam. Zbog toga je nedaleko od ovog izvora, na širem rijeĉnom platou uz rijeku Drinjaĉu izgraĊen Sportsko-rekreacioni centar ―Konjuh‖, ĉiji su glavni sadrţaj hoteli i

179

bungalovi, kao i sportski tereni. Prostorni i prirodni uslovi omogućuju masovan oblik rekreacije stanovništva u svako doba godine. U blizini šire lokacije Sportsko-rekreacionog centra ―Konjuh‖–„Muška voda“, smješteno je jezero poznato pod nazivom „Gorsko oko“ (Slika 3). Ono je površine oko 1.200 m2, a voda se sakuplja iz nekoliko okolnih izvora. Voda ovog jezera otjeĉe jednim manjim potokom. U jezeru je zastupljena vodena fauna, ukljuĉujući i riblji fond. Okruţeno je gustom sklopljenom šumom jele i smrĉe, a zbog ispaše i nekontrolisanih posjeta izloţeno je velikom procesu eutropizacije, što se ogleda u izrazito zelenoj boji vode. U spomenike prirode hidrološkog karaktera spada i izvorište rjeĉice Bukovice. Ovo izvorište je smješten u dolini rjeĉice Bukovice, uzvodno idući kamionskim šumskim putem, 3 km od sela Brateljevići,. U njegovoj neposrednoj blizini nalazi se već spomenuta Djevojaĉka pećina. Izvorište je smješteno u atraktivnom prirodnom ambijentu. Poseban prirodni ugoĊaj ĉini prisustvo nepravilnih stjenovitih oblika na neposrednoj lokaciji izvorišta. U hidrogeološkom pogledu, izvorište je karstne prirode, pomalo razbijenog tipa, sastavljeno od više manjih izvora usko koncentrisanih, dobijajući izgled ogromnog vrela. TakoĊer je znaĉajno spomenuti i izvorište rjeĉice Dragolj koje se nalazi u selu Plahovići. Na zapadnoj periferiji urbane cjeline Kladnja, na rijeci Drinjaĉi smješteno je kupalište ―Ĉekaonica‖. Asfaltni put koji vodi prema Konjuhu prolazi pored samog kupališta što predstavlja znaĉajan uslov masovne rekreacije stanovništva. Terasaste rijeĉne zaravni ovog terena pruţaju niz uslova za izgradnju i dogradnju novih sadrţaja radi podizanja nivoa i kvaliteta uslova za masovnu rekreaciju. Kupalište okruţuje livadsko-šumski predio sa blagim padinama, oiviĉenim i prošaranim visokim drvećem i grmljem.

Vegatacijsko-floristiĉka obiljeţja U ekološko-vegetacijskom smislu cijelo podruĉje općine Kladanj pripada ―oblasti unutrašnjih Dinarida‖. Na osnovu ekološko-vegatacijske rejonizacije BiH veći dio (zapadni dio) općine Kladanj pripada „Zavidovićko-teslićkom podruĉju“, dok istoĉni dio pripada podruĉju „Istoĉnobosanske visoravni“, odnosno „Romanijskom rejonu“. Podruĉje planine Konjuh je, kako u prošlosti tako i danas, poznato po ogromnom potencijalu šumske vegetacije visokog drveća. Zastupljene su razliĉite šumske fitocenoze, većinom mozaiĉnog rasporeda. U gustim šumskim zajednicama masiva Konjuha preovladava crnogorica (bor, jela i smrĉa). Uglavnom su to šume bukve i jele bez smrĉe i šume bukve i jele sa smrĉom. Pored izrazito dominirajućih šumskih zajednica crnogorice, zastupljene su i manje šumske zajednice sa bukvom, javorom, hrastom i brezom. Šume obiĉnog graba sa hrastom kitnjakom ili hrastom luţnjakom su vrlo rijetke. Kao vrste drveća cer i lipa su takoĊer rijetki. Zemljište većine šumskih biotopa pokriveno je gustom i visokom travom, što se naroĉito istiĉe na vrhovima grebena. Podruĉje planine Konjuh ima visok stepen floristiĉke raznolikosti. Tu se mogu pronaći rijetke biljne vrste (bosanski ljiljan, bosanska perunika, sunovrat, iva, lincura i krizanteme), te i rijetke i reliktne biljne zajednice (šume bijelog i crnog bora na peridotitu i serpentinu). Najĉešće zastupljene grmolike vrste na predjelima planine Konjuh su: crvena bazga, ţestika, kozokrvina, udika, smreke. Od zeljastih biljaka zastupljene su: kopitnjak, razne paprati, ţuta šumarica, srijemoš, sunovrat. TakoĊer se istiĉe velika zastupljenost kupina, malina, šumskih jagoda i borovnica. Od jestivih gljiva

180

se najĉešće pojavljuju varganji, rujnice, sunĉanice, krasnice. Što se tiĉe cvijeća u rano proljeće livade i proplanke oboje kaćuni, krajem aprila zabijele se narcisi, juli i august donose mirisne ciklame.

Faunistiĉke prepoznatljivosti Planine Bosne i Hercegovine su poznate i po visokom stepenu faunistiĉke raznolikosti. Uslovi reljefa, klime, vode i drugi biotiĉki faktori omogućuju bogatstvo raznovrsne divljaĉi. Takvu sliku upotpunjuju i šume planine Konjuh koje su bogate plemenitom odnosno lovnom divljaĉi (mrki medvjed, srna, divlja svinja, zec, jazavac, vuk i lisica - (Slika 4)). MeĊutim, ovom prilikom vrlo vaţno je istaći jedan segment faune planine Konjuh, a to je osobenost ornitofaune. Ovo je stanište reliktne vrste ptice, velikog tetrijeba (Slika 4), koja je danas izuzetno ugroţena vrsta na ovim prostorima. Ovdje se mogu naći i fazan i jarebica a takoĊer i ugroţene vrste ptica sivi soko, planinska sova i lještarka.

Rijeke planine Konjuh bogate su plemenitom ribom, a znatnije je i prisustvo potoĉnog raka. U gornjem toku Drinjaĉe ĉesta je potoĉna pastrmka, a u donjem mladica, lipljan i klijen. Prisustvo ovih vrsta je pokazatelj da se radi o vodama izuzetne ĉistoće i kvalitete što je i doprinijelo odluci da se ove vode ukljuĉe u vodoopskrbne sisteme Tuzle, Banovića, Kladnja i ĐurĊevika.

Zakljuĉak

Od prirodnog bogatstva i ljepota planine Konjuh treba istaći: Djevojaĉku i Bebravsku pećinu, izvor pod nazivom ―Muška voda‖, brojne druge planinske vodotoke i izvore ĉiste vode, jezero pod Konjuhom, floristiĉko bogatstvo šuma i osobenost ornitofaune. TakoĊe je vaţno napomenuti da se jedan dio Spomenika prirode koji je smješten na planini Konjuh nalazi na podruĉju Kladanjske općine. Glavni cilj ovog kratkog prikaza prirodnog naslijeĊa planine Konjuh na podruĉju Kladanjske općine je da razvija ekološku svijest, odnosno da ukaţe da su bujne šume i bistre planinske vode i brzaci, pećine, kanjoni i prijevoji planine Konjuh još uvijek dobrim dijelom saĉuvani u svom izvornom stanju pa kao takvi ĉine zadovoljstvo ljudskom oku i raspoloţenju. Ne samo općinske vlasti Kladnja i kantonalne vlasti, nego i svi mi moramo se konstantno, svako na svoj naĉin, boriti da to tako i ostane. To će, svakako, zahtijevati dugoroĉan, strpljiv, struĉno i znanstveno argumentiran pristup. Zakonodavne aktivnosti na definisanju i zaštiti prirodnih dobara na podruĉju općine Kladanj nisu u dovoljnoj mjeri pokrenute niti ostvarene. Osnovni pritisci na prirodno bogatstvo su: prekomjerna i neselektivna sjeĉa šuma, krĉenja šuma i podizanje vikendica, eksploatacija šljunka i kamena, prekomjerna eksploatacija ljekovitog bilja i divljih ţivotinja, nekontrolisan lov i ribolov i nekontrolisana izgradnja razne infrastrukture. Prirodno naslijeĊe neophodno je preciznije evidentirati, izraditi karte, lokacijski obiljeţiti, postaviti putokaze, urediti pristupne staze, te saĉiniti odgovarajuće skice sa upotpunjenom prirodno- dokumentacionom bazom. Ovdje je potrebno naglasiti da je Djevojaĉka pećina svojom legendom postala simbol grada i općine Kladanj, a dani njenog obiljeţavanja pod nazivom „Dani Djevojaĉke pećine― od 25. do 31. augusta prerastaju u tradiciju masovnih okupljanja. Djevojaĉka pećina je postala temelj razvoja vjersko-kulturnog turizma ne samo TK, nego i BiH.

181

Prirodna dobra Kladanjske općine predstavljaju izuzetno vaţnu osnovu za razvoj ruralnog, speleološkog, rekreacionog, porodiĉnog, zdravstvenog, sportskog i lovno-ribolovnog turizma.

Izvori i literatura

Objavljeni izvori: Grupa autora, Elaborat, Kulturno-istorijsko i prirodno nasljeĊe općine Kladanj, Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Tuzla, Kladanj, Januar 1990. Grupa autora, Studija, Prirodne i historijske vrijednosti Tuzlanskog kantona, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, Oktobar 2001. Knjige: Ćatović A., Turistiĉko-ugostiteljska djelatnost faktor privrednog razvoja Tuzlanskog kantona, Bosnia Ars, Tuzla, 2005. Lakušić R., Planinske biljke, Svjetlost, Sarajevo, 1982. Stefanović V., Fitocenologija sa pregledom šumskih fitocenoza Jugoslavije, Svjetlost, Sarajevo, 1977. Ĉlanci: Rheţak V., Manje poznate prirodne rijetkosti i njihova zaštita, Naše starine, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Knjiga V, Sarajevo, 1958. Vuković T., Kaĉanski D., Znaĉaj i aktuelni problemi prouĉavanja faune Bosne i Hercegovine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Odjeljenje prirodnih i matematiĉkih nauka, Posebno izdanje, Knjiga XLVII, 5-9, Sarajevo, 1980.

182

Prikazi

Dr. Thomas Butler; Harvard University

Nauĉna Konferencija o katarima u Francuskoj

Prošlo proljeće bio sam pozvan da uĉestvujem na meĊunarodnoj nauĉnoj konferenciji u Mazametu, Francuska organizovanoj od strane "Association de Valorisation du Patrimoine Mazametain" (Asocijacija za valorizaciju baštine Mazameta). U Mazametu ima muzej katarizma, "Maison des Memoires de Mazamet" (email: [email protected]). Ovaj muzej ima i pedagoški i turistiĉki znaĉaj, a sve što se izlaţe je na vrlo visokom nivou. U muzeju prikazuju film koji govori o istoriji katarske sekte u Provansi. Jedan dio filma prikazuje posvećenje novog "savršenog" (elekta) i njegovo primanje u katarski red. Bio sam dirnut duhovitošću ove ceremonije. Katari (francuski bogomili) su bili proganjani od katoliĉke crkve. Francuski katari nisu imali uporište u drţavi, suprotno od Bosne, gdje je "krstjanstvo" (bogomilstvo) bila drţavna religija od 13-og do sredine 15-og vijeka. Muzej u Mazametu nudi primjer uspješne kombinacije nauke i turizma, kakve - po mojemu - u Bosni nema. Trebalo bi da se pošalje komisija u Mazamet da prouĉava rad ovog muzeja, jer takav rad ima i finansijski i kulturni potencijal. Moja gornja sugestija mi prizove jedno bolno sjećanje: prije nekoliko godina posjetio sam naselje juţno od Dubrovnika koje se zove Trsteno. Tamo sam naišao na vrlo staru katoliĉku crkvu iz 14-og vijeka. Crkva je bila zatvorena, naţalost, ali u dvorištu ispred lijepe statue bogomatere, sa velikim ĉuĊenjem primjetio sam "bogomilski" nadgrobni kamen, koji bi bio tipiĉan za Radimlju blizu Mostara, a ne za ovaj katoliĉki kraj. Ovaj kamen nije bio tipiĉan primjer kamena tipa "sanduka", a isticao se lijepim bareljefom divlje zvijeri koja se konfrontira sa hrabrim psom. Sav bareljef je okruţen bordurom trifoliuma. Zadivljen, rekao sam jednoj ţeni koja stajaše u blizini: "Zamislite, gospoĊo, takav "chef d'oeuvre", izloţen je nepogodama i atmosfernoj kontaminaciji! ... Neće trajati još dugo ... a francuzi bi ga ĉuvali u muzeju!" (Sjetio sam se izloţbe bogomilske skulpture u Parizu 1962. godine, od Ota Bihalji Merina) A ţena odgovorila je sporo i, da kaţem, promišljeno: "dobro je da se takve stvari puštaju svojoj sudbini - to je ţivot - neka ostane što ostane a neka nestaje što nestaje." Slušao sam njene "darvinske" rijeĉi i primjetio njeno neznanje, nemarnost i baš-me-briga prilaz kulturnoj baštini. Poslije sam razumio da drevni kulturni fenomen bogomilstva ili "krstjanstva" ne korenspondira sa sadašnjim teţnjama vladajućih religioznih grupa. Znaĉi, krstjanstvo je "out" a standardne religije - katoliĉanstvo, islam, i pravoslavlje su "in". Kulturni lideri Bosne kao da su osramoćeni epohom krstjanstva. Ima i nekih cijenjenih istoriĉara, kao što je Ivan Lovrenović, koji ne priznaju da je ikada postojao dualizam u Bosni. Francuska, nasuprot, ne sramoti se svojom dualistiĉkom prošlošću. Konferencija koju sam posjetio u Mazametu – treću u nizu takvih kolokvija - bila je organizovana od dr. Anne Brenon. Dr. Anna Brenon je već 20 godina anĊelom ĉuvarom katarskih studija u Francuskoj. Došli su na kolokvij istraţivaĉi iz: SAD, Italije, Niderlandije (Holandije), Bugarske, Belgije, Italije, Švedske, Španije, a najvećim brojem iz Francuske. Napravili i sloţili smo blisku grupu od 30 uĉenjaka, a u auditorij je ĉinilo oko 200 navijaĉa (poštovaoca) katara. Intelektualni nivo diskusija je bio vrlo visok. Slušaoci su dali i svoj liĉni doprinos. Oĉigledno, katarske studije u Francuskoj su davno prešle granice špekulacije. Dr. D. Zbiral iz Brna, Ĉeška je proĉitao raspravu o Povelji Nikite iz 1167. godine., koja je uredila reorganizaciju 16 bogomilskih crkvi u Evropi i srednjem istoku u 12-om vijeku. Nikita ne pominje bosansku krstjansku crkvu, ali pominje se "crkva dalmacije", koju za 20 godina nalazimo rasprostranjenu u Bosni.

Travis Stevens sa Harvarda, doktorski kandidat religije, govorio je o "Retorici Pape Innocentija III", a Prof. Dr. Francisco Zambon iz Trenta je tretirao "Katarsku interpretaciju biblijskih

183

parabola", koja je mene jako zanimala, kao tema meta-intuicije. Prof. Dr. Ylva Hagman iz Švedske je diskutirala "La brevis summula contra herrores hereticorum" (Malo sumiranje zabluda eretika) a Carlos Chopo iz Madrida je podsetio na katarski period u sjeveroistoĉnoj Španiji u Val d'Aranu (Dolini Arana). Moja rasprava o "bosanskim krstjanima" je iznenadila slušaoce, jer nisu ni ĉuli za postojanje dualizma u srednjovjekovnoj Bosni. A naroĉito su se divili znaĉajnoj ulozi "ecclesia bosniensis" kao drţavnoj crkvi srednjovjekovne Bosne, koja je bila zaštićena od vladara Bosne protiv napada ugarskih krstaša. Istaknuo sam pokušaje, prošle i sadašnje, da se izbriše memorija genocida napravljenog nad bosanskim bogomilima od strane krstaša, blagoslovljenim Papama. Dobio sam jedno zanimljivo pitanje na ovom nauĉnom skupu. Jedan visok ĉovjek je navedenim pitanjem pokazao da vrlo dobro razumije kulturnu pozadinu bosanskog krstjanstva oko ĉega smo se oba sloţili. Poslije sesije, on mi je objasnio da je Bošnjak. Dao mi je knjigu koju je napisao o svom rodnom selu, Koraju, blizu Tuzle. On radi neki skroman posao u Mazametu, a uštedio je od njegovih skromnih primanja sredstva da bi mogao publikovati svoju veliku knjigu: "Koraj: Sjećanje na jednu ĉaršiju." U njenih 500 stranica, odani sin Bosne, prognanik iz Koraja, opisuje bogatu i dugu istoriju njegovog Koraja i raspravlja njegov etnicki identitet, obicaje, sociološku strukturu i drugo. Neke dijelove knjige koji govore o zloĉinima za vrijeme ratova je teško ĉitati. Hamzić, donosi u knjizi dokumente i liĉne doţivljaje u katastrofama ovoga stradalog mjesta za vrijeme prvog i drugog svjetskog rata, i kriminalnog napada 1992-1995. godine.

U tom smislu, njegova knjiga je blisko vezana sa mojom temom na konferenciji u Mazametu o krstjanima i o genocidu uperenom protiv njih.

184

Damir Hatunić, prof.

SREBRENIK: historijsko-etnografske skice (autori: Salih Kulenović, Rusmir Djedović, Edin Mutapčić)

Moj prvi susret sa ovom knjigom bio je prilikom traţenja literature o postojanju srednjovjekovnih bosanskih stećaka na podruĉju općine Srebrenik. S obzirom na to da sam već bio upoznat sa kapitalnim Bešlagićevim djelom iz ranih sedamdesetih godina XX stoljeća koje s aspekta svog vremena obraĊuje dotiĉnu tematiku, nametala mi se potreba za "nadgradnjom teme" i svjeţijim informacijama. Knjiga "Srebrenik: historijsko-etnografske skice" mi je pruţila to, ali i mnogo više. Bosna i Hercegovina, kao zemlja sa veoma bogatim i specifiĉnim kulturno–historijskim naslijeĊem, veoma je interesantan prostor za historijska i etnografska istraţivanja. Dotiĉna problematika na podruĉju općine Srebrenik, ako izuzmemo srednjovjekovni Stari grad Srebrenik, dosad je relativno slabo prouĉavana i obraĊivana, što dodatno povećava vrijednost ove publikacije. Nakon knjige Vahida Tursunovića „Srebrenik kroz historiju― iz 1997. godine, ovo je praktiĉno prvo objavljeno historiografsko djelo fokusirano na cjelokupni prostor Srebreniĉke općine. Ove historijsko-etnografske skice pruţaju jedan dobar uvid u izabrane teme o historiji i kulturi Srebreniĉke općine, kao i nekih pograniĉnih dijelova općine Graĉanica. Autori, istaknuti nauĉni radnici sa ovih prostora, ĉitaocima su efikasno pribliţili problematiku vezanu za prošlost ovog podruĉja, njegovu kulturnu i politiĉku historiju, historijsku geografiju i etnografiju. Izuzetnu vrijednost predstavlja objavljivanje rezultata istraţivanja iz dosad potpuno zanemarenih nauĉnih podruĉja (naroĉito kada je rijeĉ o prethistoriji). MeĊutim, najveću vrijednost u nauĉnom smislu predstavlja ĉinjenica da su mnogo korišteni primarni podaci koji su rezultat terenskog rada (arheološkog i etnografskog), te kartografskih i arhivskih analiza. U odnosu na prethodne publikacije iz spominjanih nauĉnih oblasti, ova publikacija se razlikuje prvenstveno u tome što obraĊuje gotovo cjelokupan prostor općine, zatim što pionirski obraĊuje etnografsku problematiku, te zato što produbljuje i proširuje već postojeća historiografska saznanja, a to je rezultat kompletnog i egzaktnog znanstvenog pristupa. Naravno, to ne umanjuje rezultate rada prethodnih istraţivaĉa koji su istraţivali ovaj prostor, od kojih naroĉito treba izdvojiti Đuru Baslera, već potvrĊuje izreku da je kvalitetna nadgradnja moguća jedino na kvalitetnom temelju. Knjiga se sastoji od 12 ĉlanaka, odnosno poglavlja, i tu se moţe primijetiti stanovita diferencijacija autora ĉlanaka po nauĉnim oblastima: Salih Kulenović se fokusirao na etnografske teme, Rusmir Djedović autor je ĉlanaka koji govore o historijskoj geografiji, toponimiji i geografiji naselja ovog podruĉja, dok je najširi opus razliĉitih historijskih tema od prethistorije pa do novovjekovnog perioda pripao Edinu Mutapĉiću. TakoĊer, treba još naroĉito naglasiti lucidno predstavljanje turistiĉkih potencijala općine Srebrenik uraĊeno na kraju knjige koje bi moglo biti dobra osnova za razvijanje ove djelatnosti. Okosnicu potencijalne turistiĉke ponude predstavljaju upravo spomenici kulturno– historijske baštine, o kojima je u knjizi rijeĉ, tako da se publikacija završava aplikativnom komponentom. Vaţnu osobinu knjige predstavlja precizan i znanstvenoj nomenklaturi prilagoĊen, ali ipak razumljiv stil pisanja, tako da se ona, uprkos obilju struĉno-nauĉnih izraza, relativno lahko ĉita. Ta osobina je veoma bitna kao preduslov da ova knjiga bude prihvaćena i korištena u širem krugu javnosti, što je jedini naĉin da, pored ostalog, ona ispuni i svoj edukativni cilj. To je veoma bitno u cjelokupnoj situaciji kakva je danas u Bosni i Hercegovini što se tiĉe poloţaja nauke i izdavaštva i to rješava sve dileme oko društvene opravdanosti izdavanja ovog djela.

185

Na kraju, umjesto zakljuĉka, citirat ću neke od rijeĉi autora sadrţanih u uvodu knjige: "Etnografski i historijski radovi u knjizi obraĊuju mnoge osobenosti Srebrenika i okoline u prošlosti. Zbog toga ova knjiga predstavlja pokušaj spašavanja nekih gotovo zaboravljanih vrijednosti i obiljeţja ovog prostora u prošlim stoljećima, te je namijenjena današnjim i budućim generacijama Srebreničana", a to je još jedan od brojnih razloga zbog kojih ovu knjigu svima toplo preporuĉujem.

186