2

VELIKE SEOBE SRBA I UČVRŠĆIVANJE OSMANLIJSKE VLADAVINE

Osmanlijsko osvajanje Balkana dovelo je do značajnih, ali pojedinačnih pokreta stanovništva, jer se lokalno stanovništvo selilo ili na sever ili na jug, a nove etničke skupine dolazile su sa istoka. Osmanlijsku vojsku su na Kosovu pratili i pripadnici tursko-tatarskih plemena koji su se najčešće nastanjivali po gradovima. Njima su se kasnije pridružili Cigani i Čerkezi, koje su osmanlijske vlasti podsticale da se naseljavaju na novokolonizovanom prostoru Balkana. To je uzrok stvaranja relativno kosmopolitskog okruženja u gradovima kao što je Prizren, koji je sačuvao svoju bogatu mešavinu stanovništva sve do povlačenja Turaka, pedesetih godina devetnaestog veka. Krajem šesnaestog veka, čobani su počeli da silaze sa severnih albanskih planina u kosovske ravnice i da polako osnivaju male naseobine. Većina je došla iz surovog Dukađin područja, bežeći od krvne osvete ili nestašice zemlje za ispašu. Taj stalni priliv albanskih porodica na Kosovo svakako nije izazvalo dramatičnu demografsku promenu etničkog sastava kosovskog stanovništva, uprkos tome što se u savremenoj srpskoj istoriografiji koriste fraze kao što je "pljačkaška plemena sa albanskih planina",1 što stvara utisak da su se horde albanskih razbojnika, rešenih da siluju i pljačkaju, prosto izlile na Kosovo.Oko 1610. godine, na Kosovu je još uvek bilo deset puta više katolika nego muslimana.Centri rimokatoličanstva na Kosovu bili su Gnjilane, Peć, Đakovica i Prizren, a mnogi tamošnji katolici bili su potomci Dubrovčana koji su se doselili u srednjem veku. Katoličko stanovništvo povremeno je dopunjavano pridošlicama iz albanskih planina. Crkveni izveštaji iz tog vremena daju korisne statističke podatke o rasporedjenosti pripadnika raznih vera u nekima od većih gradova tadašnjeg Kosova. Priština, na primer, iako nije bila parohija, imala je dvadeset katoličkih domaćinstava (činjenica

1 D.Bataković, The Kosovo Chronicles, Beograd, 1992, str. 44.

16 navedena u izveštaju katoličkog sveštenika, Pjetra Mazrekua koji je 1623. godine propovedao veru u jugozapadnom Kosovu). Pored brojnih "Turaka", naročito spahija (istaknutih ratnika kojima je davan zemljišni posed, timar/spahiluk bez gašenja njihove vojne obaveze) tu su živeli i mnogi Srbi. Prizrenska domaćinstva su se, 1638. godine, delila na dvadeset dva katolička, trideset četiri pravoslavna i 3.000 muslimanskih. Te iste, 1638. godine, u Đakovici je bilo dvadeset katoličkih, dvadeset pravoslavnih i 320 muslimanskih domaćinstava. Ovi izveštaji, kao što se i moglo očekivati, sadrže i podatke o ekspanziji i naseljavanju Albanaca, prvenstveno katolika. , 1623.-24. godine, zapisuje da se deset katoličkih porodica nedavno preselilo u Prištinu, a deset se iz Pulata preselilo u Prokuplje. Šest porodica se, 1638. godine, iselilo iz Pulata u Prizren. Petnaest albanskih porodica iz Dukađina - ukupno 120 lica - naselilo se u Suvoj Reci, selu kraj Prizrena. Bardi (Bardhi) je 1638. pronašao dve porodice sa ukupno trideset šest članova, koje su nešto pre toga napustile Dukadjin i doselile se u Dobruš. Svi katolici u Kratovu bili su albanski doseljenici iz Debra.2 Tako se, sredinom sedamnaestog veka, više stotina katoličkih albanskih porodica preselilo iz prenaseljenih oblasti, kao što je bio Debar, na Kosovo gde su prihvatili srpski, a povremeno i turski jezik, ali su one, izgleda, postepeno više islamizovane nego posrbljene. U Novom Brdu i Trepči je,po svemu sudeći, prestanak obimnih iskopavanja u rudnicima doveo do jenjavanja katoličanstva. Mazreku je, 1623. godine, naveo da su, trideset godina pre toga, ovi gradovi bili bogata nalazišta zlata i srebra, {to je privuklo katolike iz Albanije, Bosne i sa drugih mesta. Ipak, oko 1633. godine, katolici iz Trepče više nisu mogli čak ni da izdržavaju sveštenika3 jer ih je sve više preobraćano u islam. Broj preobraženih povećavao se najpre zbog naglog povećanja glavarine za hrišćane u strateški značajnim oblastima na zapadnim granicama carstva. Porta je katolike smatrala

2 A. Pipa and S. Repishti, Studies on Kosovo, Columbia University Press, New York, 1984, str. 30.

3 Ibid., str. 26. "Policies in Kosova", Kosova Historical Review (Tirana), broj 3, 1994, str. 16.

17 neprijateljima, pa je povećanje glavarine u područjima naseljenim hrišćanima, po svemu sudeći, namerno uvođeno kako bi se podstaklo brzo preobraćanje albanskih katolika u islam. Osmanlijsko carstvo je katolicizam smatralo protivnikom sa kojim se ne pregovara. Zapadne sile, s obzirom na to da su bile bliske papskom Rimu, mogle su da napadnu u ime katoličanstva, a kada je, 1645. godine, izbio osmanlijsko-mletački rat, albanski katolici, ohrabreni od visokog sveštenstva, stali su na stranu Mletačke Republike. Zbog toga su protiv njih preduzete oštre mere, tako da su mnogi među njima prevedeni u islam ili su, u nekim slučajevima, prišli pravoslavnoj crkvi i na taj način ostali odani Osmanlijskom carstvu. Osmanlije su, 1649. godine, ugušile još jedan promletački ustanak, što je izazvalo novi talas odmetanja od katoličke vere. Progon je bio dovoljno surov da primora misionare da napuste Albaniju.4 Posle poraza Osmanlija pred Bečom, 1683. godine, i Peloponeskog rata, 1684., u kome su njihove snage pretrpele težak poraz od Mlečana, nastupilo je razdoblje prinudnog preobraćanja, tokom kojeg je pećki paša proterao stotine stanovnika, pretežno katolika, iz severne Albanije u srpsku ravnicu, gde je većina bila prinuđena da primi islam. To je obeležilo početak rata koji je Osmanlijsko carstvo, na raznim frontovima, vodilo sa habsburškim carstvom, Mletačkom Republikom, Poljskom i Rusijom, a čiji vrhunac je bio ponižavajući Karlovački ugovor iz 1699. godine. Njime se predvidjalo pravo Beča da radi u prilog katoličke crkve, i time ga učinio zaštitnikom jezika i kulturnog nasleđa Albanaca katolika u severnoj Albaniji i na Kosovu. Pre toga, tu nije bilo velike potrebe za prinudnom islamizacijom, jer je većina područja u niziji bila pod kontrolom novodošavših turskih naseljenika i vojnih garnizona. Ipak, tada je sve više Albanaca katoličke vere prelazilo u islam, naročito u gradovima. Deo srpskog stanovništva je, takođe, promenio veru da bi izbegao sve veće dažbine nametnute hrišćanima. I Srbi i Albanci bili su pod stalnim pritiskom da pređu u islam, ne samo da bi izbegli novčane namete, već i sve veće vojne dažbine

4 S. Skendi, Religion in during Ottoman Rule, Balkan Cultural Studies, Boulder, Co., 1980, str. 155.

18 koje su morali da plaćaju muškarci hrišćanske vere. Istovremeno, žene su i dalje ispovedale hrišćansku veru. Takva preobraćanja opisuju mnogi putnici iz tog vremena, kao što je Gregori Masareki, katolički misionar iz Prizrena, koji je u izveštaju iz 1651. godine napisao da je u selu Suva Reka, na levoj obali Belog Drima, gde je nekad bilo 150 hrišćanskih kuća, pronašao jedva nekih 36 žena hrišćanske vere, jer su svi muškarci bili prešli u islam.5 Ta pojava, poznata kao kriptohrišćanstvo, bila je česta u to vreme na čitavom Balkanu.Kriptohrišćani su živeli u oblastima koje su se nalazile blizu onih u kojima su živeli muslimani i ispovedali su islam, ali su umirivali savest time {to su privatno ispovedali hrišćanstvo i slovili kao muslimani samo za vreme izliva antihrišćanskog fanatizma. Na Kosovu je kriptohrišćana, koje su nazivali laramani (Šareni), bilo najviše u Prizrenskom pašaluku i živeli su uglavnom oko Peći i u kosovskoj ravnici. Kriptokatolici ukazuju da preobraćanje u islam nije bilo dobrovoljno, i dugo pošto su svi članovi porodice bili preobraćeni, bili su poštovani mnogi hrišćanski običaji. Ta dvojakost je preovladavala do početka osamnaestog veka, kada je osmanlijska verska trpeljivost opala. Jer, Albanci su sopstveni verski status videli kao nešto maglovito i prolazno, veomo dobro iskazano njihovom izrekom "Ku eshte shpata eshte feja" - "Gde je mač tu je i vera". Jedan albanski naučnik je, 1994. godine, pravilno ocenio albanski stav prema veri: "Albanci nikada nisu bili dobri vernici ni jedne crkve. Njihova vera je sadržana u tradicionalnom, visokom moralu, a ne u verskim dogmama".6

Verske podele na Kosovu

Pre nacionalizma, verske razlike su bile te koje su obeležile najoštriju i najvažniju liniju podele između Srba i Albanaca. Značaj verske pripadnosti odražavao se, isto tako, i kroz društvenu stvarnost:

5 H. Baerlin, A Difficult Frontier, Leonard Parsons, London, 1992, str. 19.

6 M. , "The Role of the Serbian Orthodox Church in Anti-Albanian Policies in Kosova", Kosova Historical Review (Tirana), br. 3, 1994, str. 16.

19 mnogi Albanci na Kosovu gledali su na islam kao na veru slobodnih ljudi, dok je hrišćanstvo - posebno pravoslavlje - bilo vera robova.i Što se srpskog stava o toj verskoj dilemi tiče, sva je prilika da njih pravoslavni kaludjeri i sveštenici nisu podvrgavali previše istančanom negovanju moralne svesti. Uporedo sa nacionalnom politikom koju je vodila pravoslavna crkva u tradicionalno patrijarhalnim društvima, narodne priče su postepeno prerasle u usmene epske hronike. One su pevane uz gusle, slavile su narodne heroje i vladare, negovale duh nepokoravanja, nadu u oslobađanje od osmanlijskog jarma. Narodne pesme o Kosovskom boju, o tragičnoj sudbini poslednjih Nemanjića, o junaštvu kneza Lazara i njegovog viteza Miloša Obilića, a naročito o plemenitom i neustrašivom Kraljeviću Marku, koji je uvek pobeđivao Turke i spasavao Srbe, izražavale su poseban moralni kodeks koji se vremenom oblikovao kao zajednički stav prema životu, definisan tokom prvih vekova osmanlijske vladavine.7 Stalno rastući broj Albanaca preobraćenih u islam, kao i sve veća moć koju su oni prelaskom u islam imali u odnosu na svoje hrišćanske susede, bili su prvi koraci duž odvojenih puteva Albanca i Srba. Crkveni izveštaji iz druge polovine sedamnaestog veka govore o užasnim socijalnim uslovima na Kosovu. Misionari i druga sveštena lica morali su da putuju u vreme surovih zima i snegova kako bi izbegli epidemije kuge koje su se javljale gotovo svakog leta. Bili su, isto tako, dobro naoružani i kretali su se pod okriljem noći, da bi izbegli napade razbojnika. U to vreme, mnoge albanske porodice prilično su se obogatile sakupivši ratni plen tokom osmanlijskih vojnih pljačkaških pohoda na daleki Kurdistan i Arabiju. Ti Albanaci, koji su bili u službi osmanlijske vojske, vratili su se sa dragocenostima kao što su zlato, srebrom optočeno oružje i vanredni arapski konji, čiji se potomci i danas mogu videti Kosovu, upregnuti u plugove ili kola.. Netrpeljivost prema hrišćanima povećala se posle rusko-osmanlijskih ratova vodjenih krajem osamnaestog veka. Osmanlije su pravoslavne hrišćane sa Kosova smatrale saveznicima Rusa i zbog toga su vršili pritisak na njih da se preobrate u

7 Batakovi}, Kosovo Chronicles, str. 46.

20 islam. Zbog ukidanja Pe}ke patrijaršije, 1766. godine, Srbi sa Kosova su bili pod jurisdikcijom Grčke patrijaršije u Carigradu, što je samo doprinelo povećanju broja onih koji su prevedeni u islam. S obzirom na to da više nije bilo Pećke patrijaršije, a time ni pobornika svesti o srpskoj državnosti, Srbi su, donekle opravdano, verovali da je temelj njihove nacije ozbiljno ugrožen. Početkom devetnaestog veka, prisilno preobraćanje u islam postalo je veoma rasprostranjeno. U izveštaju koji je katolički nadbiskup, Mateo Krasnići, poslao u Propaganda Fide u Rimu, kaže se da je stanovništvo u Rugovskoj oblasti (iznad Peći) silom prevođeno u islam 1815. godine. Tri porodice su pokušale da se odupru tako što su glave tih porodica prihvatile muslimanska imena, ali su i dalje odlazili na misu u gradskoj crkvi. Njima je suđeno i javno su pogubljeni, 13. novembra 1817. godine.8 Istočni delovi Kosova, sa svojim kompaktnim srpskim naseljima, poslednji su bili izloženi islamizaciji. Prva generacija islamizovanih Srba tajno je negovala i sačuvala svoj jezik i običaje, ali su naredna pokolenja, koja su živela u sredini u kojoj je bivalo sve više Albanaca, postepeno počela da prihvataju albanski način odevanja i, osim u uskom krugu svoje porodice, da govore albanski jezik. Do početka devetnaestog veka, čitavo srpsko pravoslavno selo Gora, u blizini Prizrena, prevedeno je u islam. Iako su hrišćani gledali na preobraćanje kao na nužno i privremeno zlo, mnogi su se već u trećoj, a neki čak i u drugoj generaciji, oženili muslimankama - Albankama. Na Golom Brdu, "Bald brdima", trideset sela i zaselaka bilo je nastanjeno islamizovanim Srbima, koji su, s retkim izuzecima, govorili samo srpski jezik. Do njihovog preobraćanja u islam došlo je uglavnom zbog toga što je Grčka pravoslavna crkva, sredinom devetnaestog veka, ostavila ovo područje bez ijednog jedinog sveštenika, tako da su deca ostajala nekrštena, a ogorčeno stanovništvo je prelazilo u islam. I konačno, ti islamizovani Srbi počeli su da sklapaju brakove sa članovima albanskih porodica i stopili su se sa u albanskom zajednicom. Po mnogim srpskim svedočenjima, sami Albanci su štitili

8 Pipa and Repishti, Studies on Kosovo, str. 33.

21 pravoslavna groblja od skrnavljenja jer su znali da na njima možda počivaju i njihovi preci.9

Pokreti hrišćanskog stanovništva

U vreme austrijsko-osmanlijskih ratova, vodjenih u drugoj polovini sedamnaestog i početkom devetnaestog veka, odigrali su se događaji koji su naveli veliki deo slovenskog stanovništva da napusti Kosovo. Austrijska vojska je, 1690. godine, napredovala kroz Srbiju i Kosovo, sve do Skoplja, gde su ih Osmanlije konačno zaustavile. Strah od okrutne odmazde Porte doveo je do velikih socijalnih poremećaja. Pošto nisu bili u stanju da se bore protiv Osmanlija, veći deo Srba nastanjenih u unutrašnjosti prihvatio je ponudu austrijskog cara Leopolda I da se skloni na habsburške teritorije. I tako je, 1690. godine, 37.000 srpskih porodica sa Kosova, pod vođstvom patrijarha, Arsenija Čarnojevića III, krenulo u izbeglištvo u Mađarsku, pošto su dobili uveravanja da će Srbima tamo biti dat poseban politički i verski status. Drugi su se naselili u oblasti Srema, Slavonije, Banata i Bačke. Bio je to početak premeštanja srpskog verskog, kulturnog i političkog centra okupljanja na sever i, na kraju, u Beograd. Mnogi Albanci katoličke vere, iz bratstva Klementi preselili su se, takodje, na sever, zajedno sa Srbima, i naselili se u Sremu, u zapadnom delu Vojvodine, u Hrtkovcima i Nikincima. Oni su se stopili sa hrvatskim stanovništvom, ali su sačuvali sećanje na svoje albansko poreklo.ii Deo preostalog albanskog stanovništva katoličke vere sa Kosova odselilo se na jug, u oblast Berata i Valone, u južnoj Albaniji. Kao i mnogi drugi Srbi koji su se u to vreme selili, i oni su verovali da je to samo privremeno i da će uskoro moći da se vrate svojim napuštenim kućama. Tako su pokrenute snage koje su težile da razdvoje ova dva naroda koja su, skoro 900 godina, živela zajedno u relativnom skladu i slozi. Verske razlike su izazvale trvenja tek pošto su mileti izgubili svoju prvobitnu strukturu u dubokim promena koje su se odigrale u osamnestom i devetnaestom veku, u vreme uspona nove trgovačke elite

9 Za detaljnija obja{njenja ovih događaja videti D.T. Bataković (ed.), Savremenici o Kosovu i Metohiji, 1852-1912, Beograd, 1988.

22 u gradovima, kao i razvoja svetovne inteligencije. Ove dve grupe postale su politički značajne jer su se prve, među nemuslimanima, zajedno sa hrišćanskim trgovcima, založile za reformu mileta. Isticanje jezika,umesto vere, kao sredstva koje zajednicu čini jedinstvenom, bilo je oprečno samoj suštini mileta. Tako je to nasatojanje da se naglasak prenese na jezik i etničku pripadnost otvorilo put svetovnjaštvu i nacionalizmu. Kada se srpsko stanovništvo sklonilo u relativnu bezbednost Mađarske, na Kosovu su stotine sela ostala pusta, a Pećka patrijaršija je ostala bez vrhovnog sveštenstva. Demografski poremećaji do kojih je došlo zbog masovnog iseljavanja Srba, kasnije poznatog kao Velike seobe, otvorili su prostor za ponovno naseljavanje Kosova Albancima, koje je sa njihovih planina mamila plodna zemlja, a uz to su ih i Osmanlije podsticale. Oni su naselili Kosovo, Novi Pazar i Niš - pa i Peć, gde je šest vekova bilo sedište Srpske crkve, a sada je, kao i Đakovica, to postao pretežno albanski grad. Od osamnaestog veka učestale su i seobe Albanaca u Makedoniju, posle kojih je veliki broj Slovena , koji su ostali na Kosovu, prešao u islam.10 Oni Albanci koji su se na Kosovo doselili u sedamnaestom i osamnaestom veku bili su rasuti, u malim porodičnim grupama, po prostranoj oblasti, zbog čega su izgubili osećaj sigurnosti koju im je pružao život unutar čvrsto povezanih bratstava, kakav su vodili u severnoj Albaniji iz koje su potekli, ali su oni to nadoknadili prihvatanjem patrijarhalnog sistema porodičnih zadruga, koje su često imale i do pedeset članova, što je bilo uobičajeno među Južnim Slovenima. U međuvremenu su Osmanlije na svim frontovima bivale izložene sve većim pritiscima. Tek što se, 1711. godine, završio rat sa Rusijom, Osmanlije su već obnovile neprijateljstva sa Mletačkom Republikom, 1715. godine, a godinu dana kasnije, ponovo su ratovali i sa Austrijom. Posle rata između Porte i Austrije, 1739. godine, srpsko stanovništvo je ponovo bilo izloženo pritisku preobraćanja u islam. To je dovelo do novog velikog iseljavanja, pod vodjstvom

10 Za podatke o procesu islamizacije Srba na Kosovu pogledati: Atanasije Urošević, "Gornja Morava i Izmornik" u Srpskom etnografskom zborniku, Naselje, tom. 28, Beograd, 1935.

23 patrijarha Arsenija IV Šakabente. Nekoliko stotina srpskih porodica iselilo se iz rudarskih naselja u okolini Janjeva, Prištine, Novog i Kopaonika. I Albanci su se selili kako bi izbegli osmanlijsku vlast. Albanski doseljenici su osnivali nove zajednice, i to uglavnom u Italiji, Grčkoj i na dalmatinskoj obali, kao što je to bio slučaj u selu Arbanasi koje su, 1726. godine, osnovali albanski doseljenici iz Briska i Šestana, zapadno od Skadarskog jezera.11 Izbor između preobraćanja u islam i potčinjavanja moćnom gospodaru koji bi ih štitio naveo je i Srbe i Albance da se isele van domašaja osmanlijske vlasti, da bi im život bio podnošljiviji. U tom razdoblju, stanovništvo Kosova je desetkovano kugom, pa je zato, kao i zbog seoba, koje su joj prethodile, stotine sela ostalo pusto, a veliki deo zemljišta je zaparložen. Uporedo sa demografskim poremećajem izazvanim seobom Srba, odvijalo se i pristizanje novih doseljenika iz siromašnih planinskih predela severne Albanije na praznu, bogatu, plodnu zemlju, opustošenu ratom. Položaj pravoslavaca na Kosovu počeo je da se poboljšava negde posle rusko- osmanlijskog Ugovora u Kučuk-Kajnardži (1774), kada je Rusija zatražila zaštitu za sultanove pravoslavne podanike. Uticaj malobrojne, ali snažne srpske inteligencije u Mađarskoj, njeni rodoljubivi spisi i borba za književni jezik, prenošen je na sve Srbe, najviše zahvaljujući crkvi, koja je, i pored toga što je još uvek bila oruđe osmanlijskog feudalizma i ugnjetavanja, još uvek negovala i čuvala srpsku tradiciju, a ova je, opet, nadahnjivala srpsku nacionalnu svest u nastajanju. Neprekinuti razvoj srpske narodne književnosti bio je, u ovom razdoblju, značajan za razvoj te nacionalne svesti i ona je u nju, osim duha osvete Turcima, unosila idealizovano sećanje na srpsku prošlost. Narodni pesnici su, medjutim, uglavnom bili nepismeni i nisu se razumeli u privredna i politička pitanja, tako da nisu mogli neposredno da podstaknu neki intelektualni ili politički pokret.12 To je ostalo tako sve do srpske

11 R. Elsie, The History of Albanian Literature, tom. II, Njujork, 1995, str. 65.

12 Zanimljive podatke o srpskim narodnim pesmama videti u H. Rootham, Kossovo: Heroic Songs of the Serbs, Oxford, 1920.

24 pobune protiv elitnih osmanlijskih jedinica, janičara, u Beogradskom pašaluku (oblast pod vlašću paše ili bega), 1804. godine, pod vođstvom Karađorđa (Crni Đorđe).13 Neposredno posle srpske pobune, od 1804.-15. godine, Kosovo je dobilo poseban politički značaj za albanske paše koji su se tada, donekle opravdano, bojali da bi se plamen pobune mogao proširiti i na druge oblasti u kojima žive Srbi. Stoga je Porta podsticala muslimanske paše da, u oblastima pod svojom vlašću, suzbijaju svaki pobunjenički pokušaj Srba. Ali, sve veća politička nezavisnost Srbije, koja je, 1833. godine, imala jednu autonomnu kneževinu unutar otomanskih suverenih oblasti, probudila je nade Srba na Kosovu, od kojih su se mnogi, za vreme prve vladavine kneza Miloša (1830-39), upustili u potragu za zemljom u toj kneževini. Oni su se nadali da će se tamo nastaniti i naći izvesnu sigurnost koja je nedostajala gotovo svima koji su živeli pod vladavinom Osmanlija. Knez Miloš je nastojao da poboljša položaj svojih sunarodnika uspostavljanjem veza sa porodicom Mahmud paše Rotulovića iz Prizrena i porodicom Mahmud Begovića iz Peći, a uz to je pokušavao i da poboljša stanje medju kosovskim pravoslavnim sveštenstvom, koje je bilo prilično klonulo duhom, tako što je davao poklone siromašnim kalu|erima i dopuštao im da sakupljaju priloge za svoje manastire u Srbiji. Njegovom zaslugom su obnavljeni Visoki Dečani, 1836. godine.14 Zbog rasula nastalg zahvaljujući skoro neprekidnom ratovanju i previranjima Kosovo je gotovo opustelo, a velika manastirska imanja počela su da zarastaju u travu i korov jer nije bilo nikog da ih održava i obrađuje - a takvo stanje je vladalo u čitavom tom području. Život običnog seljaka, već pritisnutog visokim porezama, bio je veoma težak i u mnogo čemu nepodnošljiv. Tokom devetnaestog veka, kosovski drumovi nisu bili bezbedni jer su po njima harale odmetničke bande. Moglo se putovati samo uz dobro naoružanu pratnju, ali to je mnogima bilo preskupo,

13 Janičari, koji su se bojali da će izgubiti svoj povlašćeni status, suprotstavili su se programu reforme sultana Selima III koji je pokušao da stvori novu vojsku i sa njom i nov finansijski sistem. Potpuni izveštaj o srpskoj revoluciji videti u M.B. Petrović, A History of Modern Serbia, 1804- 1918, Njujork, 1976.

14 D. Bataković, The Kosovo Chronicles, str. 92.

25 tako da su i muslimani i hrišćani iz tog kraja molili Portu da im pruži zaštitu. Pokazalo se, medjutim, da su kaznene ekspedicije koje su Osmanlije slale da se obračunaju sa tim buntovničkim bezakonjem potpuno nedelotvorne, tako da se Kosovo izrodilo u područje u kojem je carevalo bezakonje i razbojništvo. Među ovim razbojnicima, koji su na čitavom Balkanu bili poznati kao hajduci, ili "odmetnici od društva" ("social bandits"), bili su, ne samo begunci od zakona, dužnici i pustolovi, već i oni koji su bežali od krvne osvete. Njihovo pojavljivanje bilo je posledica opšte nebezbednosti života i imovine, posledica strane vladavine, kao i terena i načina privredjivanja koji su pogodovali bezakonju uopšte, a posebno razbojništvu. Te razbojničke bande su nudile pristupačno dodatno pribežište svakom pojedincu koji je bio izložen pritisku svog gospodara, države ili opasnosti od krvne osvete. Oni su delovali kao tesno povezane družine, često uz punu saradnju lokalnog stanovništva. Po lepom vremenu živeli su po šumama i brdima, ali pošto je razbojništvo uglavnom bilo sezonski posao, oni su se zimi često vraćali uobičajenom seoskom životu. U takvom okruženju stalnog ratovanja na obodima carstva, tužno su propadali pokušaji vlasti da primene odlučne mere protiv odmetnika kojima su na meti bili, pre svega, turski skupljači poreza za koje se pouzdano znalo da sa sobom nose prilično velike sume novca. Tek je trebalo ustanoviti mnoge slučajeve razbojničkih napada na njih čiji su počinioci bili i hrišćani i muslimani. Kako se osmanlijski feudalni sistem postepeno raspadao, razbojnički napadi, iako nekoordinirani, izazivali su trajne sukobe između vlasti i velikih delova stanovništva, i hrišćanskog i muslimanskog. Uz to, troškovi koje su iziskivale mere kojima se pokušavalo izaći na kraj sa razbojnicima na Balkanu, bile su jedan od činilaca koji je, na kraju, doprineo bankrotstvu osmanlijske blagajne.15 Da bi zaustavila pogoršanje prilika izazvano seobama, koje su znatno umanjile prihod od poreza, Porta je smanjila ograničenja nametnuta hrišćanima.

15 Više podataka o ulozi banditizma u balkanskom društvu videti J. Koliopoulos, Brigands with A Cause, Clarendon Press, Oxford, 1987.

26 Pritisak na muslimansko stanovništvo

U razdoblju od 1835. do 1836. godine, posle rušenja s vlasti nepokornih bosanskih begova, osmanlijska vojska je konačno uklonila nezavisne paše sa Kosova - Mahmud pašu Rotulovića iz Prizrena, Arslan pašu iz Peći, Sejfudin pašu iz Đakovice, kao i naslednike bratstva Đinića iz Prištine, na čijoj su se strani borili feudalni gospodari iz Peći, Debra i Đakovice. Ukinut je zakon kojim su uvedeni spahiluci i uprava je potom poverena vojnim zapovednicima, s tim što su sprovedene mere kojima je cilj bio da se ona centralizuje, kao i poreski sistem. Skadarski, prizrenski i pećki sand`ak bili su stavljeni pod kontrolu rumelijskog vilajeta čije je sedište bilo u Bitolju (Monastir).iii Što je devetnaesti vek više odmicao, to je postajalo sve jasnije da je muslimansko "plemstvo" na Balkanu osuđeno na propast, jer su centralne osmanlijske vlasti nastavile da donose mere kojima je cilj bio znatno smanjenje moći begova i paša u centralnom delu Albanije i na Kosovu, a koje su išle dotle da su neki medju njima bili deportovani u Malu Aziju, a njihova utvrdjenja srušena. Naslednik Mahmuda II - sultan Abdul Medžid (1839-61) - objavio je 1839. godine čuveni hatišerif od Gilhane koji će kasnije postati neka vrsta "povelje o slobodi" podanicima osmanlijskog carstva. Hrišćani su tada i zvanično izjednačeni sa muslimanima. Njime se predviđa uvođenje redovne vojne obaveze, centralizacija vlasti i reorganizacija poreskog sistema, kao i evropeizacija pravosuđa i obrazovanja.16 Reforme su naišle na snažan otpor medju Albancima, a naročito regrutovanje u osmanlijsku vojsku. Mnogi Albanci su odgovorili tako {to su počeli ponovo da se preobraćaju u katolike kako bi izbegli vojnu obavezu i uživali jednaka prava koja su imali hrišćani. Oni su, isto tako, bili pod uticajem evropskih sila, koje su se sve više mešale u balkanske poslove. Tim ponovnim pokrštavanjima su se, medjutim, suprotstavljali konzervativni osmanlijski krugovi i na Kosovu i u Carigradu i 1846. godine, na podsticaj lokalnog osmanlijskog paše, dvadeset četiri albanske

16 Ibid., str. 83.

27 porodice kriptokatolika, odnosno, laramana - preko 160 osoba - deportovano je iz kosovske parohije Letnice u Anadoliju, pošto su odbacili svoje lažno muslimanstvo i otkrili svoju pravu, ali prikrivanu odanost katoličanstvu. Takve mere su preduzimane da bi se zastrašili drugi muslimani, ili navodni muslimani i tako odvratili od otvorenog ispovedanja katoličke vere, kao i da bi se zaustavio proces reforme koji bi, čega su se plašili konzervativci, mogao da ohrabri nove slučajeve kolektivnog otpadništva od vere.17 To je bilo vreme kada su Osmanlije spale na niske grane. Porta je sve manje bila u stanju da kontroliše svoje službenike u provinciji i vidjenije lokalne muslimane. Reforme, koje su uvedene 1839. godine, imale su za cilj da ponovo ojačaju carstvo koje je bilo izmučeno upravljačkim rasulom i vojnom slabošću, ali je većina muslimana bila ogorčena zbog gubitka apsolutne vlasti. Otpor je bio posebno jak među Albancima i, 1844. godine, izbijaju pobune u Skoplju, Prištini i Tetovu koje su ugušene tek posle žestokih sukoba. S obzirom na to da su morali, kao i hrišćani, da se povinuju novoj vojnoj obavezi i novim poreskim zakonima, muslimani iz ovih oblasti su reforme smatrali ozbiljnom pretnjom svojim povlasticama. Druga faza reforme Hatt-i-Humayun (hatihumajun - hatišerif), usvojen 1856. godine, posle snažnog pritiska velikih sila, ističe jednakost svih građana. Očekivalo se da će se, uvođenjem nekih evropskih organizacionih standarda i svetovnijim zakonima i ustanovama, sačuvati i ojačati carstvo. Što je još značajnije, uvodjenjem jednakih prava za sve gradjane trebalo je umiriti hrišćane u carstvu i na taj način sprečiti da nacionalistička plima zapljusne čitav Balkan. Dobijeno pravo na otvaranje sopstvenih crkava i škola ohrabrilo je Srbe sa Kosova da počnu sa prikupljanjem priloga kako bi osnovali sopstvene škole i održavali oronule manastire i crkve. Prve srpske svetovne škole smele su se otvoriti na Kosovu od sredine tridesetih godina devetnaestog veka. Kako je osmanlijska vlast slabila, tako su sve češći bivali domaći nemiri. U međuvremenu, privredni razvoj carstva sve više je zavisio od njegovih podanika koji nisu bili Turci. Zbog gnušanja prema

17 G. Duijzings, "The Martyrs of Stubla...", str. 1.

28 trgovini većina Turaka ostala je u gradskim oblastima gde su se bavili tradicionalnim zanatima. Reforme su dovele do oživljavanja trgovine i zanatstva u gradovima širom Kosova, a inače spora urbanizacija napredovala je kada su ljudi počeli da se slivaju u gradove gde su učili razne zanate ili počinjali da se bave nekom trgovinom. "Turski" gradovi na Balkanu počeli su da primaju sve veći broj slovenskih stručnjaka. Hrišćanski trgovački sektori su napredovali, dok je osmanlijska aristokratija sve više propadala zbog postepenog gubitka materijalne baze. Gradovi kao što su Skoplje, Prilep, Ohrid, Bitolj i Solun privlačili su dinamične i preduzimljive hrišćane, jevreje i jermene. U novom, otvorenom društvu, privredna sreća se okrenula protiv Osmanlija koji su gubili svoju zemlju, a u gradovima nisu umeli da iskoriste mogućnosti za unosne poslove koje je donosio novonastajući kapitalizam. Oni su sedeli, gunđali, pušili čibuke, pili kafu i posmatrali kako hrišćani preuzimaju inicijativu.18 Tokom Krimskog rata, 1853-56. godine, antipravoslavno i antislovensko raspoloženje u carevini dostiglo je vrhunac. Albanci na Kosovu bili su vodiči engleskom konzulu koji je došao u pećki i dečanski okrug u potrazi za regrutima kojima je, kao i drugim muslimanima, ponuđena dobra naknada za posao plaćenika. Srbima, kao hrišćanima, nije bilo dozvoljeno da nose oružje i zato nisu imali mnogo čime da se brane. Kaluđeri iz Dečana i Pećke patrijaršije obratili su se vladi Srbije, tražeći zaštitu. Bilo je, isto tako, više slučajeva ponovnog prelaska Slovena u islam, ovog puta da bi se izbegli novi , ali, bilo je mnogo više onih koji su se, sred ratnog rasula, radije opredelili za iseljavanje. U nekim slučajevima su čitava sela prebegla u Srbiju ili Crnu Goru. Srpska vlada je pokušala da pridobije uticajne Albance za svoje ciljeve, ali se u tom razdoblju, osim iz povremenih izveštaja kaluđera i učitelja, malo toga moglo saznati o političkom položaju Srba na Kosovu, koji su u to vreme gotovo potpuno bili prepušteni sami sebi. Samo nekolicina osmanlijskih službenika živela je u gradovima, a većina najistaknutijih poglavara bili su Albanci.

18 Dragnich and Todorovich, The Saga of Kosovo, str. 78.

29 Stiče se utisak da ni seljaci muslimanske vere nisu bolje živeli od svojih hrišćanskih suseda. Hrišćanski trgovci, zemljoposednici i više sveštenstvo počeli su tesno da sarađuju sa osmanlijskim vlastima, kao i njihove muslimanske kolege, prepuštajući seljacima, i hrišćanima i muslimanima, da nose breme poreza i vojne službe. Često se moglo videti kako osmanlijski pukovi lenstvuju po malim kosovskim gradovima. Mnogi od njih bili su Kozaci koji su dezertirali iz ruske vojske, ili Poljaci (koji su mrzeli Srbe i Crnogorce, smatrajući ih ruskim štićenicima) i Mađari.

Prizren

U međuvremenu, Prizren je ponovo postao najznačajniji grad u ovom području. Smešten je na obodu široke doline,a blizu planinama, tako da se najmanje polovina ovog grada uspinjala po strmim obroncima na čijem se vrhu nalazila ogromna siva tvrđava Kaljaja. U centru grada, duž obe obale brze reke, nizali su se prostrani haremi bogatih Turaka. Trgovina i zanatstvo su cvetali, a sarači, zlatari i krojači prodavali su svoju skupu robu na pijacama Srbije, Crne Gore, Kosova i Makedonije. Ovaj multietnički grad, smešten na značajnoj raskrsnici puteva između Skadra i Soluna, naseljavali su Srbi, Albanci, Turci, Jevreji, Cigani i Čerkezi, koji su sebe nazivali Adigejcima, a poreklom su bili sa severozapadnog Kavkaza, iz područja u blizini izvora reke Terek. Njih su u trinaestom veku prvo preveli u hrišćanstvo Gruzijci, a kasnije, u šesnaestom i sedamnaestom veku, Tatari su ih preobratili u islam. Oni su došli na Balkan preko Varne i nastanili se u Drami i u ravnici oko Sera i u drugim oblastima Egejske Makedonije. Kao i Albanci, bili više stočari nego ratari. U drugoj polovini devetnaestog veka, posle rusko-osmanlijskih ratova, naselili su se dalje na zapadu, u području Balkana, u osetljivim pograničnim oblastima, uglavnom u vojno utvrdjenom Vučitrnu i Prištini.iv Imajući u vidu prisustvo jedinica redovne vojske i mešavine osmanlijskih porodica, kao i to da su sinovi iz imućnijih porodica odlazili u Carigrad na školovanje, Albanci iz Prizrena su manje prkosili centralnoj vlasti i hrišćanskom stanovništvu nego oni iz okoline Peći i Đakovice. Iako je u Peći i Djakovici 30 bio potisnut, turski jezik je bio u širokoj upotrebi u Prizrenu zbog značajnog osmanlijskog prisustva. Iako su Albanci, kako hrišćani tako i muslimani,u svojim kućama i javno govorili albanski jezik, on u školama nije bio dozvoljen, čak ni posle hatihumajun (Hatt-i- Humayun) ukaza iz 1856. godine, kojim je obećana ravnopravanost u obrazovanju svim narodima u carstvu. Porti i Carigradskoj patrijaršiji odgovaralo je da se održi verska podeljenost Albanaca19 nasuprot novim srpskim školama koje su tada počele da se otvaraju. Trgovci i zanatlije iz Prizrena, Prištine i Peći novčano su pomagali njihovo osnivanje i opremanje, a osim toga, podsticali su obrazovanije učitelje da dođu u te zabiti. Prizren, srpski privredni centar u južnom delu Kosova, bio je dom najstarijoj i najpoznatijoj srpskoj crkvenoškolskoj zajednici, osnovanoj 1836. godine sa ciljem da se suprotstavi grćko-pravoslavnoj propagandi. Mnogi dobri učenici sa Kosova mogli su da uče za nastavnike, zahvaljujući stipendijama bogatog prizrenskog trgovca, Sime Andrejevića Igumanova (1804-82).20 U Prizrenu je, 1871. godine, otvorena srpska bogoslovija. Srpska vlada nije mogla da pruži nikakvu političku pomoć, ali je sistematski pomagala crkve i škole šaljući nastavnike i podstičući najbolje učenike da nastave školovanje. U prizrenskoj bogosloviji obrazovali su se nastavnici i sveštenici za službu u svim srpskim zajednicama koje su bile pod osmanlijskom vlašću i ona je postala središte delovanja vezanog za nacionalna pitanja. Bez znanja vlasti, ova škola je uspostavila redovne veze sa vladom u Beogradu od koje je dobijala uputstva i sredstva za političko delovanje. 21Ispostavilo se da je njeno otvaranje predstavljalo sigurnu zaštitu od pokušaja Carigradske patrijaršije da helenizuje srpsko stanovništvo na Kosovu, kao i Bugarskog egzarhata (1870) da stvori uporišta u oblasti Gnjilana. Sve do otvaranja srpskog konzulata u Prištini, 1889. godine, ova bogoslovija je bila jedino središte srpskog političkog života na Kosovu, a iz Beograda su stizale knjige, časopisi i

19 Skendi, The Albanian National Awakening, str. 18.

20 D. Bataković, The Kosovo Chronicles, str. 98.

21 Ibid., str. 55.

31 novine sa ciljem da se učvrsti nacionalna samosvest. Osmanlijske vlasti su, medjutim, od samog početka bile sumnjičave prema radu bogoslovije, smatrajući je središtem srpskog nacionalnog delovanja, pa su, iz predostrožnosti, politički kontakti sa Beogradom održavani preko ruskog konzulata u Prizrenu, koji je obezbeđivao prenošenje poverljive prepiske.22 Prizrenska bogoslovija je ubrzo postala sedište ukupnog duhovnog i obrazovnog života i uporište političkog rada na nacionalnim poslovima. Ali, još značajnije je bilo to što je prvi put je uspostavljen kontakt sa vladom u Beogradu koja je, zahvaljujući tome, mogla neposredno da utiče na nacionalno delovanje među Srbima na Kosovu. Od osnivanja, 1871. godine, do ponovnog srpskog zauzimanja Kosova, 1912. godine, bogoslovija je radila u skladu sa uputstvima srpske vlade. Njen rad je u početku bio u nadležnosti Ministarstva za obrazovanje i verska pitanja, a kasnije Ministarstva inostranih dela. Sve troškove je plaćala srpska vlada, ali su sredstva za njeno održavanje dolazila i od crkve, kao i iz zadužbine Sime Igumanova.23 Tako je ova škola imala propagandni zadatak da pobudjuje i neguje nacionalnu svest, sprečava preobraćanje, i uopšte, da nastavi da radi na nacionalnoj prosvećenosti. Ipak, iako nije bilo nekih većih teškoća da se u uzavreli, kosmopolitski Prizren privuku nastavnici, slovenska zajednica nikako nije mogla da nađe učiteljice koje bi radile na Kosovu. Prvu prepreku je predstavljalo to što bi žena školovana u Beogradu zahtevala visoku platu da bi došla da živi u takvoj divljini kao što je Kosovo. Drugo, one su želele da se udaju, što je značilo da su sve te mlade žene napuštale službu čim bi uštedele dovoljno za miraz. Tako su, u većini srpskih škola, jedini učitelji bili kaluđeri i kalu|erice. Prvenstveni cilj tadašnje srpske spoljne politike bilo je potpuno uklanjanje osmanlijskog prisustva u zemlji. To je, pre svega, značilo uzeti od Turaka nekoliko utvrdjenja. Po ostvarenju tog cilja, moglo se razmišljati o načinu preuzimanja susednih srpskih oblasti, uključujući Kosovo. Da bi se pripremio za ove poduhvate, srpski vladar, knez Mihajlo Obrenović,

22 Ibid., str. 98-100.

23 Ibid., str. 99.

32 nastojao je da sklopi saveze sa drugim hrišćanskim narodima na Balkanu, kao front protiv Osmanlija.24 Tokom šezdesetih godina devetnaestog veka, srpski ministar inostranih poslova, Ilija Garašanin, podozrevajući da su Rusija i Austrija u to vreme sklopile tajne sporazume sa Portom, kao i da Albanci u svemu tome imaju negativnu ulogu, odlučio je da uspostavi prijateljske odnose sa raznim albanskim vođama u severnoj Albaniji, naročito sa onima koji su bili katoličke vere. Zbog toga su beogradska diplomatija i srpski novac postali veoma učestala pojava u bratstvima , a cilj im je bio da ih pridobiju na svoju stranu i tako umanje italijanski i austrijski uticaj. Zato je najmanje pet poglavara albanskih bratstava posetilo Garašanina u Beogradu tokom samo jedne godine.25 Njegova politika pridobijanja Albanaca naglo je, medjutim, prekinuta ubistvom kneza Mihajla Obrenovića, 1868. godine.

Slabljenje carstava

Što se vek više primicao kraju, to je bivala sve uočljivija ranjivost oba carstva, i Osmanlijskog i Austrijskog. Nacionalističke revolucije iz 1848-49. i 1866-67. godine ukazale su habsburškim vladarima na osnovne slabosti sopstvenih režima. Postepeno sužavanje teritorija Osmanlijskog carstva, koje je počelo 1699. godine, ubrzalo se u devetnaestom veku uprkos brojnim naporima njegovih vođa da, njegovim osavremenjivanjem i unutrašnjim reformama, povrate njegovu nekadašnju moć. Da bi učvrstila svoj sve slabiji položaj na zapadnim granicama Balkana, Porta je, 1865. godine, sprovela zakon o organizovanju svoje uprave pod koju je nameravala da podvede značajnu i kompaktnu grupu muslimana u provincijama Bitolj, Janjina, Skadar i Kosovo u kojima su živeli Albanci. Nadali su se da bi one tako, ideološki, politički i socijalno bile privržene suštinskim interesima carstva i da bi predstavljale izvor za regrutovanje snaga koje bi obezbeđivale mir na njenim sve ranjivijim granicama. Područja naseljena Albancima,

24 Charles and Barbara Jelavich, The Establishment of the Balkan National States, 1804-1920, University of Washington Press, Seattle, 1977, str. 64.

25 Dragnić and Todorović, The Saga of Kosovo, str. 82.

33 kao i brojno stanovništvo drugih nacionalnosti,26 podeljena su, 1866. godine na tri vilajeta - Skadar, Bitolj i Janjinu, s tim {to im je četvrti - Kosovo - dodat 1878. godine. Svaki je imao svog upravitelja i svoj garnizon. Namera je bila da se spreči da Albanci u doglednoj budućnosti uspostave sopstveni poredak. S obzirom na to da su Albanci zauzimali tako značajan strateški položaj na Balkanu, Porta je želela da izbegne uspostavljanje konačnih graničnih odrednica još uvek neodredjenog geografskog pojma "Albanija". U to vreme, kada je u svetu raslo zanimanje za sudbinu Osmanlijskog carstva, dve Britanke, gospođice Irbi i Mekenzi, upustile su se u otkrivanje i beleženje činjenica o životu u evropskim provincijama Osmanlijskog carstva. One su, 1867. godine, objavile jedan, više nego povoljan prikaz svojih putovanja u kojem se govori o"čistom, vrednom, poštenom hrišćanskom stanovništvu", oštro se kude "lenji, tromi, nemarni, besposleni muslimani", među koje su uvršteni i Albanci sa Kosova. One su smatrale, a to mišljenje je bilo veoma rasprostranjeno u to vreme, da je u pitanju civilizovanost nasuprot varvarstvu. Evropa je za ove dve putnice predstavljala sve što se tada smatralo civilizovanim, pa ih je to navelo da istaknu: "Pošto smo sada videle kako je Stara Srbija izgubila svoje hrišćanske i već skoro civilizovane stanovnike, ispitaćemo kako se dogodilo da je sada drže varvari i islam". 27Strani posetioci su uvek smatrali hrišćane najprosvećenijinm i civilizovanim članovima kosovske zajednice, dok su stereotipne predstave o Albancima dopunjavali ljudi kao što je bio novinar Henri Berlejn (Henry Baerlein): "Primitivan narod, kao što su Albanci, najviše veliča ratničke odlike".28 S obzirom na to da je Kosovo šezdesetih i sedamdesetih godina devetnaestog veka bilo poznato, pre svega, po propadanju i bezakonju, Irbi i Mekenzi

26 Teško je odrediti stanovništvo Kosova u devetnaestom veku. Osmanlijski godišnji popisi su uglavnom nepouzdani, pošto se pravi broj članova porodice krio da bi se izbegli neki porezi. Posebno su muslimani odbijali da im se popišu žene i deca.

27 G.M. Mackenzie, and A.P. Irby, Travels in the Slavonic Provinces of Turkey- in-Europe, tom. 1, London, 1877, str. 217.

28 H. Baerlein, A Difficult Frontier, Leonard Parsons, London, 1922. str. 35.

34 su poredile bedu kosovskih Srba sa relativnim napretkom onih Srba koji su živeli u slobodnoj srpskoj državi. Ove dve engleske dame bile šokirane kada su im, u Peći, srpski djaci bukvalno ničice padali pred noge, na šta su one gledale s gnušanjem: "Upitale smo kako im je, za ime boga, uopšte palo na pamet da mi želimo da nas tako dočekaju? Njihov učitelj je odgovorio: 'Turci su nas tome naučili, njihovi velikodostojnici zahtevaju od nas hrišćana da im se ničice prostremo pred noge'."29 Velika prepreka napretku srpske zajednice u Prizrenu bio je odlazak njenih najsposobnijih članova koji su je napuštali da bi okušali sreću u slobodnoj Srbiji. Zbog čega, onda, nisu svi otišli da tamo žive? Razlog tome je što su se neki Srbi, mada su već bili otišli u Srbiju, često vraćali jer im je sva porodična imovina, bilo da je reč o komadu zemlje ili radnji, ostajala na Kosovu, u vlasti Osmanlija. Uz to, njih su Srbi iz slobodne Srbije smatrali lenjima i nepouzdanima, možda zbog toga što su tako dugo živeli uz muslimane. Što je još značajnije, vlada Srbije je odlučno odvraćala Srbe sa Kosova od preseljavanja u Srbiju, jer bi to značilo potpuno prepuštanje Kosova muslimanima. U to vreme, gradovima na Kosovu upravljao je ili osmanlijski službenik, ili, u mnogim slučajevima, Albanac koji je služio u redovnoj vojsci. Prištinski mudir, sedamdesetih godina devetnaestog veka, bio je Albanac. Ti službenici su imali nekolicinu lokalnih pomoćnika (kavasa) koji su često dopunjavali svoje prihode pljačkanjem stanovništva. Poglavar hrišćanske zajednice bio je često arhiepiskop ili rukopoloženi starešina, čiji je turski naziv bio kodgia bashi. Osim pomoći u odmeravanju poreza i donošenju presuda u građanskim parnicama, takve hrišćanske starešine imale su malu političku vlast, ali su bile dosta uticajne u društvu. Gospođice Irbi i Mekenzi su zabeležile sledeće: "Mudir, ili paša, počinje tako što kupuje svoj položaj, a zatim mu se dozvoljava da ostane na na tom položaju onoliko dugo koliko mu je potrebno da ostvari svoj glavni cilj - da što pre nadoknadi svoj novac. Svi su to znali, pa su ga i muslimani i hrišćani podjednako obasipali mitom, ali, i pored toga što je želeo sam da se obogati, on je morao da ubira i

29 Mackenzie and Irby, Travels in the Slavonic provinces..., str. 199.

35 porez za sultanovu kasu. Ukoliko muslimani ne bi platili svoj deo, on je morao dvostruko da oporezuje hrišćane; jer, sa muslimanima se nije bilo šaliti zbog toga što bi oni, ukoliko ih uvredi, mogli da podmite nekog višeg carskog službenika da ga ukloni sa položaja. U Prištini se to stalno događalo; mudir koga smo tamo zatekle, bio je već drugi za godinu dana, a pre nego što smo napustile tu oblast, on je već bio smenjen".30 Prilike u toj oblasti tada su već bile toliko rdjave da je svo stanovništvo dovedeno do očajanja. Albanci nisu hteli da pokore osmanlijskoj vlasti i zbog toga je u tom području vladao nered. Osnovni cilj Albanca, bilo da je bio bekd`i (bekji - seoski stražar) u vreme primirja, ili bašibozuk (bashibazouk - povremeni pomagač osmanlijskih trupa) u vreme nemira, bio je da na silu zgrabi {to može u svetu koji mu nije omogućavao da na drugi način zaradi za život. U leto 1867. godine, Albanci su ubili pećkog zapovednika dok je prikupljao danak za sultana. Namučeni članovi srpske zajednice u Peći rekli su gospođicama Irbi i Mekenzi sledeće: "Naše patnje se rečima ne mogu iskazati, a naša tela to više ne mogu podnositi; naši životi i imovina, naše žene i deca,prepušteni su na milost i nemilost šačici razbojnika. Naše starešine i medžlisi, naše sudije i policija, svi su lopovi, razbojnici i ubice".31

Jedan srpski starešina je to ovako objasnio:

"Dobro bi nam došao konzul koji bi se založio za hrišćane; ali, takvi konzuli, kakve sam video u Prizrenu, nemaju vlast, te od njih nema koristi. Ne kažem da se stvari ne mogu poboljšati, ali kažem da, ukoliko se one u potpunosti ne izmene, mi Srbi iz Peći moramo da učinimo ono što su učinili naši očevi - moramo da odemo".32 Sve malobrojnijem slovenskom stanovništvu, nepoželjnom u slobodnoj Srbiji i zastrašenom u svojoj sredini u kojoj je vladalo sve veće bezakonje, preostalo je samo

30 Ibid., tom. 1, str. 223.

31 Ibid., tom. 2, str. 56

32 Ibid., tom. 2, str. 56

36 da se povuče u svoju zajednicu, da pogne glavu i da se moli za međunarodnu intervenciju. Iako znatno kasnije nego što je to bio slučaj sa njihovim susedima, i nacionalna svest Albanaca je počela da se budi uporedo sa otvaranjem takozvanog istočnog pitanja. Albanski begovi su bili sve razočaraniji osmanlijskom upravom. Porta nije želela razbijanje islamskog jedinstva, niti da, u bilo kom delu muslimanskog sveta, dodje do budjenja nacionalne svesti koja bi bi vremenom odnela prevagu nad verskom solidarnošću. Zbog toga je Porta, koja je bila dosta popustljiva prema drugim nacionalnostima, za razliku od najodanije i najomiljenije prema kojoj nije bila tako trpeljiva, pa je zabranu upotrebe nacionalnog jezika u školama proširila na Albance hrišćanske vere, za razliku od drugih hrišćana za koje ova zabrana nije važila. Porta je bila svesna bliskih odnosa između Albanaca hrišćanske i onih koji su bili muslimanske vere, kao i toga da će oni biti sve bliskiji, zahvaljujući zajedničkom jeziku i nacionalnom osećanju.33 Pre nego što je postavljeno istočno pitanje, Srbi i Albanci, mada nikada nisu bili tako bliski, kao što je bio slučaj sa raznim albanskim verskim zajednicama, bili su, što se društvenog života tiče, veoma slični, što je dolazilo do izražaja kroz brojne zajedničke običaje i tradicije, kao kroz zajedničku borbu protiv osmanlijskih vlasti, a kroz često krvno srodstvo. Razmere tih bliskih veza na koje albanski narod podseća, vide su u rečima upućenim Dositeju Obradoviću, prvom srpskom ministru za obrazovanje, prilikom njegove posete Albaniji: "Mi i Srbi smo članovi iste porodice i bratstva".34 Na tromedji između Kosova, Crne Gore i Sandžaka, stanovništvo je uglavnom bilo dvojezično i imalo mnogo zajedničkog u kulturni, kao, na primer, epske junačke pesme, poznate u čitavoj ovoj oblasti, u kojima su opevani i Albanci i Bosanci i Srbi. Nepoverenje između Srba i Albanaca produbilo se kada su Balkan počeli da potresaju nacionalni nemiri. Kako je srpska vlada nastojala da podstakne nacionalno osvešćenje kosovskih Slovena,

33 S. Skendi, The Albanian National Awakening, Princeton University Press, 1967, str. 133.

34 D. Tuković, Srbija i Albanija, Beograd, 1914, str. 113.

37 tako je počinjalo i nacionalno buđenje albanskog stanovništva. Proći će, medjutim, nekoliko decenija pre nego što bude bio moguć bilo kakav, makar i delimični, albanski nacionalni uspon.

i. .D. Bataković in Duijzings, Janjić and Maliqi (eds), Kosovo - Kosova, str. 3. ii. Duijzings, "The Martyrs of Stubla: Religion nad the Politics of Identity in Kosovo", unpublished Ph.D. thesis, Univ. of Nijmegen, str. 20. iii. D. Bataković, The Kosovo Chronicles, str. 82-3. iv. Kada su se Osmanlije povukle posle Balkanskih ratova 1913. godine, Čerkezi su otišli s njima, izuzev malog broja koji je ostao na Kosovu, uglavnom u Donjem Spasovcu. Njihova imena sačuvana su u mnogim nazivima gradova i sela, na primer, 38

Čerkes, Tikve{, Novo Selo i Železnik, itd. Za dalje informacije o Čerkezima videti G. Elezovi}, Glava o postanku i poreklu naroda arnautskog, Beograd, 1936, str. 256-63, i T. Đorđević, Čerkezi u našoj zemlji, Glasnik Skopskog naučnog društva, Beograd, 1928, str. 143-53.

39